Truman Capote, Harfa Trave

1

M A L A

B I B L I O T E K A UREDNIK

AUGUSTIN STIPĈEVIĆ (svezak 226)

TRUMAN CAPOTE

HARFA TRAVE

THE GRASS HARP 1951

ZORA

ZAGREB 1962

2

PRVO POGLAVLJE Kad sam prvi puta čuo harfu trave? Još mnogo prije ove jeseni kada smo ţivjeli u kućici na kineskom drvetu; dakle, neke ranije jeseni; i naravno, to mi je kazala Dolly, nitko drugi ne bi to tako nazvao: harfom trave. Kada se napuštajući grad uputite prema crkvi ubrzo ćete proći pored uţarenog breţuljka s kamenim pločama, bijelim kao kosti i sparenim smeđim cvijećem: to je baptjstičko groblje. Naši ljudi, Talboovi, Fenwickovi, ovdje su sahranjeni; moja majka leţi do mog oca, a dvadesetak ili više grobova rođaka nalaze se oko njih poput ispruţenog korijenja okamenjenog stabla. U podnoţju breţuljka prostire se polje visoke indijanske trave, koje mijenja boju prema godišnjem dobu: pogledajte ga u jesen, potkraj rujna, kad postaje crveno kao sunčev zalaz, kad se purpurne sjene kao odbljesak vatre prelijevaju preko njega, a jesenji vjetar prebire po njegovim suhim vlatima kao da jecajući stvara tuţnu ljudsku muziku, harfu glasova. Iza polja počinje tamna šuma nazvana River Woods. Vjerojatno je upravo jednog od onih septembarskih dana, kad smo skupljali korijenje u šumi, Dolly rekla: »Ĉuješ li? To je harfa trave koja uvijek priča priču — ona znade priče svih ljudi s breţuljka, svih ljudi koji su ikada ţivjeli, a kad mi umremo, pričat će i naše priče.« Nakon što mi je umrla majka, otac, trgovački putnik, poslao me da ţivim s njegovim sestričnama, Verenom i Dolly Talbom, dvjema neudatim gospođicama, sestrama. Prije toga nikad mi nisu dopuštali da uđem u njihovu kuću. Zbog razloga koji nikome nisu bili sasvim jasni, Verena i moj otac nisu razgovarali. Vjerojatno je otac zamolio Verenu da mu pozajmi novaca, a ona je to odbila; ili mu je moţda pozajmila, a on joj nikad nije vratio. Moţete biti sigurni da je uzrok spora bio novac, jer njima ništa drugo ne bi bilo toliko vaţno, naročito Vereni, koja je bila najbogatija osoba u gradu. Drugstore 1 , trgovina tekstilom, benzinska stanica, trgovina ţiveţnim namirnicama, uredska zgrada, sve je to pripadalo njoj, a stičući sve to ipak nije mogla ostati bezbriţna. U svakom slučaju, otac je rekao da nikad neću stupiti u njenu kuću. Govorio je strašne stvari o gospođici Talbo. Jedna od priča koju je on širio, da je Verena morfinistkinja, nikad nije prestala kruţiti, a podsmjehivanja kojima je izvrgnuo gospođicu Dolly Talbo bila su previše čak i za moju majku: rekla mu je, da bi se morao stidjeti što ismjehuje nekoga, tko je tako plemenit i blag. Mislim da su se majka i otac mnogo voljeli. Majka bi plakala svaki put kad bi on odlazio da prodaje hladnjake. Uzeo ju je kad joj je bilo šesnaest godina; a nije doţivjela ni tridesetu. Onog poslijepodneva, kad je umrla, otac je, dozivajući njeno ime, strgnuo sa sebe svu odjeću i istrčao gol u dvorište. Dan nakon pogreba Verena je došla u kuću. Sjećam se da sam sa strahom promatrao kako dolazi stazom, uspravna, pristala ţena, kratko podrezane prosijede kose, crnih, jakih obrva, sa sitnim pjegama na licu. Otvorila je ulazna vrata i ušla ravno u kuću. Poslije pogreba otac je počeo razbijati stvari, ne u bijesu, već mirno, staloţeno: ušao je polagano u sobu za goste, uzeo porculansku figuru, zamislio se nad njom trenutak, zatim je razbio o zid. Pod i stepenice bili su posuti razbijenim staklom i razbacanom srebrninom; poderana majčina spavaćica visila je preko ograde stepenica. Verenin pogled preletio je preko krhotina. »Eugene, ţelim razgovarati s tobom«, reče svojim odlučnim, hladno uzvišenim glasom, a otac odvrati: »Da, sjedni, Vereno. Znao sam da ćeš doći.« Tog poslijepodneva dođe Dollyna prijateljica Catherine Creek i sloţi moju odjeću, a otac se odveze do impozantne, sablasne kuće na Talbo Laneu. Dok sam 1

Dućan u kojem se prodaju bilo kakve stvari 3

izlazio iz automobila, pokušao me zagrliti, ali ja sam ga se plašio i izvukao se iz njegovih ruku. Sada ţalim, što se nismo zagrlili. Jer nekoliko dana kasnije, na svom putu do Molilea, njegova su kola skliznula s ceste i pala petnaest metara duboko u zaljev. Kad sam ga slijedeći put vidio, već su mu poloţili na oči srebrne dolare. Osim primjedbi da sam malen za svoje godine, zaostao rastom, nitko nije nikad obraćao paţnju na mene; ali sada ljudi stadoše pokazivati na mene, govoreći: »Zar to nije tuţno? Taj jadni mali Collin Fenwick!« Trudio sam se da izgledam jadno, jer sam znao da se to sviđa ljudima: mora da me je svaki čovjek u gradu poveo na sladoled ili mi kupio kutiju keksa, a u školi sam tada prvi put dobio dobre ocjene. Zbog toga je moralo proći mnogo vremena dok sam se dovoljno smirio da primijetim Dolly Talbo. A kad sam je primijetio, zaljubio sam se u nju. Zamislite kako joj je moralo biti, kad sam stupio u kuću, kao bučan i prkosan jedanaestogodišnji dječak. Uzmicala bi čim bi začula moje korake, a ako mi ne bi mogla izbjeći skupljala bi se poput latica osjetljiva cvijeta. Pripadala je onoj vrsti ljudi, koji mogu biti nezamjetljivi kao neki predmeti u sobi, kao sjene u uglu, čije prisustvo znači ugodan događaj. Nosila je najprostije cipele, jednostavne djevojačke haljine kojih su joj rubovi dopirali do gleţnja. Iako starija od svoje sestre, izgledala je tako mlada kao da je Verenino prisvojče kao i ja. Gravitacija Verenina planeta privlačila nas je i vodila i mi smo odvojeno kruţili u vanjskim sferama kuće. U potkrovlju, otrcanom muzeju, sablasno napučenom starim izloţbenim lutkama iz Verenine trgovine tekstilom, mnoge su bile daske u podu razmaknute te sam kroz njih mogao vidjeti gotovo svaku sobu. Dollyna soba, za razliku od ostalog dijela kuće koji je bio ispunjen teškim, mračnim namještajem, sadrţavala je samo krevet, komodu i stolac. Ovdje bi mogla stanovati kakva opatica, ako isključimo jednu stvar: zidove; sve je bilo obojadisano neobičnom ruţičastom bojom, čak i pod je bio u istoj boji. Kad god bih uhodio Dolly, obično bih je našao kako radi dvije stvari: ili stoji pred ogledalom, podrezujući vrtnim makazama svoju ţutobijelu, već ionako kratku kosu; ili piše olovkom na bloku grubog papira. Neprekidno bi vlaţila olovku vrhom jezika, a ponekad bi izgovarala glasno rečenicu koju je pisala: Ne uzimajte nikakvu slatku hranu, slatkiši i sol sigurno će vas upropastiti. Sada vam mogu kazati: pisala je pisma. Ali u početku njezina mi je korespondencija bila zagonetka. Napokon, njena jedina prijateljica bila je Catherine Creek, nikog drugog nije viđala, i nikad nije izlazila iz kuće, osim jednom tjedno, kad su ona i Catherine odlazile do River Woodsa, gdje su skupljale biljne sastojke za ljekovite kapljice, što ih je Dolly priređivala i stavljala u boce. Kasnije sam otkrio da je imala potrošače za taj lijek po cijeloj drţavi i da su njima bila namijenjena pisma koja je pisala. Verenina soba hodnikom spojena s Dollynom, bila je namještena kao ured. Ovdje se nalazio pisaći stol s pomičnim pokrovom, police s računskim knjigama, ormari s registrima. Poslije večere sjedila bi za stolom sa zelenim štitnikom iznad očiju, zbrajajući brojke i prevrćući stranice računskih knjiga, sve dok se ne bi ugasile ulične svjetiljke. Iako je bila u vještim diplomatskim odnosima s mnogim ljudima, Verena nije uopće imala bliskih prijatelja. Muškarci su je se bojali, a ona sama kao da se bojala ţena. Prije nekoliko godina bila je vrlo naklonjena veseloj plavoj djevojci imenom Maudie Laura Murphy, koja je neko vrijeme radila u poštanskom uredu i na koncu se udala za trgovca pićem iz St. Louisa. Verena je bila vrlo ogorčena zbog toga i javno je izjavila da je taj čovjek ništarija. Međutim, svi su se iznenadili kad je kao vjenčani dar ponudila mladom paru bračno putovanje do Grand Canyona. Maudie i njezin suprug nikad se nisu vratili; otvorili su benzinsku stanicu u blizini Grand Canyona, šaljući od vremena do vremena Vereni svoje Kodak-fotografije. Te su joj fotografije predstavljale zadovoljstvo i bol. Bilo je noći kad uopće nije otvorila računske knjige, nego je sjedila podbočivši glavu objema rukama, a fotografije je rasprostrla po stolu. Kad bi ih odstranila, šetala bi

4

po sobi ugasivši svjetla i tada se mogao čuti bolan, drhtav plač kao da se spotakla i pala u tami. Dio potkrovlja iz kojeg sam mogao gledati dolje u kuhinju bio je utvrđen protiv mene, jer su ondje bili nagomilani sanduci veliki poput bala pamuka. U to vrijeme najviše sam ţelio viriti u kuhinju; ona je zapravo predstavljala glavnu prostoriju u kući, i Dolly je provodila najveći dio dana ondje razgovarajući sa svojom prijateljicom Catherine Creek. Catherina Creek bila je siroče, pa ju je još kao dijete uzeo u sluţbu Mr. Uriah Talbo, i oni su svi odrasli zajedno, ona i sestre Talbo, na staroj farmi koja je kasnije postala ţeljeznička stanica. Ona je Dolly nazivala Dollysrce, a Verenu Ona. Stanovala je u straţnjem dvorištu, u kućici s limenim krovom, boje srebra, smještenoj usred suncokreta i pruća opletenog puzavcem. Tvrdila je da je Indijanka, na što je većina ljudi samo namigivala, jer je bila crnoputa poput afričkih crnkinja. Ali koliko sam ja znao, to je moglo biti i istina: svakako se odijevala kao Indijanka. Nosila je naime ogrlicu sa zrnima tirkizne boje i upotrebljavala dovoljno ruţa da privuče poglede; ruţ je sjao na njenim obrazima kao viseće zavjetne svjetiljke. Izgubila je gotovo sve zube; čeljusti je drţala otvorene pomoću zgnječenih komadića pamuka, i Verena bi kazala: »Do đavola Catherine, kad ne moţeš izgovoriti ni jedno razumljivo slovo, zašto pobogu ne odeš do liječnika Crockera da ti stavi nekoliko zubi u usta?« Zaista, bilo ju je teško razumjeti: Dolly je bila jedina koja je mogla glatko prevesti njene prigušene, gunđave glasove. Catherini je bilo dovoljno da je Dolly razumije: one su uvijek bile zajedno i što god su imale reći, govorile bi jedna drugoj. Prislonivši uho na tavansku gredu mogao sam čuti kako im riječi drhtave i pune strepnje teku kao što smola teče niz drvo. Da doprete u potkrovlje, morate se popeti ljestvama iz komore za rublje, jer je na njenom stropu poklopac koji se moţe podići. Jednog dana baš kad sam se penjao primijetih da je poklopac podignut i iznad glave začuh bezbriţno, umiljato pjevušenje, nalik na prijatne glasove malih djevojčica kad se osamljene igraju. Htio sam se vratiti, ali pjevušenje prestade, i glas reče: »Catherine?« »Collin«, odvratih, pokazavši se. Hladno Dollyno lice za trenutak je ostalo nepromijenjeno; nije se razblaţilo. »Ovamo ti dakle dolaziš — baš smo bile radoznale«, reče svojim njeţnim glasom koji je podsjećao na šuštanje svilenog papira. Imala je oči kakve imaju nadarene osobe, plamene, svjetlucave, prozračno zelene kao kristali metvice. Motreći me kroz sumrak u potkrovlju, njene oči plašljivo su priznavale da ona ne očekuje da ću joj učiniti bilo što naţao. »Ti se igraš ovdje u potkrovlju? Rekla sam Vereni da ćeš biti osamljen.« Sagnuvši se traţila je nešto na dnu bureta. »Dođi«, reče, »moţeš mi pomoći, pogledaj u drugo bure. Traţim koraljni dvorac i vrećicu sa raznobojnim sedefnim zrncima. Mislim da će se Cahterini svidjeti staklena posuda sa zlatnim ribicama, što ti misliš? Za rođendan. Nekad smo imali staklenku s tropskim ribicama, ali to su bili pravi đavoli: jedna je drugu izjela. Sjećam se kad smo ih kupili, išli smo po njih čak u Brewton, šezdeset milja odavde. Nikad ranije nisam prevalila šezdeset milja, ne znam hoću li ikad opet. Ah, gledaj, evo dvorca.« Ja sam ubrzo zatim pronašao sedefna zrnca; nalikovala su zrnima ţita ili mrvicama slatkiša i pruţajući joj vrećicu rekoh: »Izvoli komadić slatkiša.« »O, hvala ti«, odvrati ona, »volim slatkiše, čak i kad imaju okus po sedefnom zrnju.« Bili smo prijatelji, Dolly, Catherine i ja. Bilo mi je jedanaest godina, zatim šesnaest. Iako nisam stekao nikakvih zasluga, bile su to lijepe godine. Nikad nisam nikoga doveo kući, a nikad to nisam ni ţelio. Jednom sam poveo jednu djevojku u kino, a kad smo se vraćali kući ona me upita, ne bi li mogla ući da se napije vode. Da sam je zaista smatrao ţednom, rekao bih: »U redu«, ali znao sam da hini kako bi mogla vidjeti unutrašnjost kuće, kao što to obično ljudi ţele, i zato rekoh da je bolje da pričeka dok stigne kući. Ona reče: »čitav svijet zna da je Dolly Talbo izvisila, i ti si također izvisio.« Djevojka mi se vrlo sviđala, ali sam je ipak

5

odgurnuo, a ona reče da će mi njen brat naravnati njušku, što je on i učinio: u samom uglu usta još i danas imam oţiljak od njegova udarca bocom Coca-Cole. Znam: govorili su da je Dolly Verenin kriţ i da se više stvari odigrava u kući na Talbo Laneu nego što bi čovjek mogao pomisliti. Moţda je bilo tako. Ali to su ipak bile lijepe godine. Za zimskih poslijepodneva, čim bih se vratio iz škole, Catherine bi brzo otvorila staklenku s ukuhanim voćem, dok bi Dolly stavljala dubok lonac kave na štednjak i gurnula tiganj s kolačićima u pećnicu; a kad bi otvorila pećnicu, iz nje bi se širio vruć miris vanilije; Dolly, koja je ţivjela od slatke hrane, neprestano je pekla kolače od čokolade, kolače s groţđicama i različite vrste keksa i sitnih kolača. Nikad ne bi dotakla povrće a jedino meso koje je voljela, bio je pileći mozak, malen kao grašak, koji bi nestao prije nego što ste ga mogli osjetiti u ustima. Zahvaljujući štednjaku i kaminu, kuhinja je bila topla kao kravlji jezik. Zima bi dopirala samo do prozora, smrznuvši ih svojim plavim, ledenim dahom. Kad bi mi neki čarobnjak htio nešto pokloniti zaţelio bih bocu ispunjenu glasovima te kuhinje, ţamorom i šaputanjem vatre, bocu do vrha punu mirisa maslaca i šećera i pečenih kolača, iako je sama Catherine zaudarala kao svinja u proljeće. Prostorija je više nalikovala prijatnoj gostinskoj sobi, nego kuhinji; pod je bio pokriven ručno ispletenim sagom, a nalazila se tu i stolica za ljuljanje; po zidovima su visjele slike mačića koji su bili Dollyna strast; tu se nalazila posuda s geranijom koja je cvala i cvala čitave godine, zatim Catherinine zlatne ribice u staklenoj posudi na stolu, pokrivenom voštanim platnom, koje bi mahale repovima na prolazu kroz vrata koraljnog dvorca. Ponekad bi sastavljali slike od kocaka, podijelivši ih između sebe, a Catherine bi sakrivala kocke, ako bi mislila da ćete vi završiti igru prije nje. Katkad bi meni pomagala u izradi domaćih zadaća; tada bi samo pravila zbrku. U svemu što je u vezi s prirodom, Dolly je bila mudrac; posjedovala je urođenu inteligenciju pčele koja znade gdje da nađe najslađi cvijet: mogla je pogoditi jedan dan unaprijed kad će doći oluja, proreći kakvi će biti plodovi smokvina drveta, odvesti vas do mjesta s gljivama i šumskim medom, do skrivenih gnijezda s jajima biserke. Pogledala bi oko sebe, uočavajući sve što je okruţuje. Ali što se tiče domaćih zadaća, Dolly je bila neznalica kao i Catherine. »Amerika se morala nazivati Amerikom i prije nego što je Kolumbo došao. To je jasno. Jer kako bi inače mogao znati da je to bila Amerika?« A Catherine bi dodala: »Tako je. Amerika je stara indijanska riječ.« Od njih dvije Catherine je ipak bila gora. Nije priznavala da nema pravo, i ako ne biste napisali tačno što je rekla, skočila bi i prolila kavu ili učinila nešto slično. Ali nikad je više nisam slušao poslije onoga što je rekla o Lincolnu: da je on djelomično crnac, djelomično Indijanac, a samo trunku bijelac. Ĉak sam i ja znao da to nije istina. Ali prema Catherine osjećam naročitu zahvalnost; da nije bilo nje, tko zna da li bih ikad izrastao do normalne visine? Sa četrnaest godina nisam bio mnogo veći od Biddy Skinnera, a ljudi su govorili da je on primao ponude za nastup u cirkusu. Catherine mi reče: »Ne brini, zlato, tebi treba samo malo da se proteţeš.« Vukla bi me za ruke, noge, potezala me za glavu kao da je to jabuka koja se ne da otkinuti s grane. Ali istina je, da me u roku od dvije godine uspjela protegnuti od metar i četrdesetpet na metar i sedamdeset, a to mogu dokazati urezima na vratima smočnice, jer čak i sada, kad je toliko toga nestalo, kad još samo vjetar zavija u peći a kuhinja je hladna, ove oznake moga rasta još uvijek postoje kao dokaz. Usprkos općenito blagotvornom djelovanju Dollyna lijeka na one koji su ga traţili, ponekad su dolazila pisma s primjedbom: »Draga gospođice Talbo, više nam neće biti potrebne vaše ljekovite kapljice za jadnu sestričnu Belle (ili nekog drugog) umrla je prošlog tjedna blagoslovi je boţe«. Tada bi u kuhinji bilo tuţno. Prekriţenih ruku i spuštenih glava moje su prijateljice tuţno analizirale okolnost tog slučaja, i Catherine bi rekla: »Pa, učinile smo sve što smo mogle, Dollysrce, ali je dragi bog imao druge namjere.« Verena bi također mogla izazvati tugu u kuhinji, jer je uvijek

6

uvodila neko novo pravilo ili ispravljala staro: daj, nemoj, prestani, počni: kao da smo satovi, koje je ona neprekidno motrila, da se uvjeri da li idu tačno prema njezinom vlastitom, i jao nama, ako smo išli deset minuta naprijed ili sat nazad; Verena bi se izgubila kao kukavica. »Ona!«, rekla bi Catherine, a Dolly bi izustila: »Tiho, tiho! Tiho, tiho!« kao da ne umiruje Catherinu, nego neki pobunjeni glas u samoj sebi. Mislim da je u svom srcu Verena ţeljela da dođe u kuhinju i postane njen dio; ali ona je bila kao muškarac osamljen u kući punoj ţena i djece, i jedini način na koji je dolazila s nama u doticaj, sastojao se u zapovjednim primjedbama: »Dolly, skloni tu mačku, zar ţeliš pogoršati moju astmu? Tko je pustio vodu u kupaonici? Tko je od vas slomio moj kišobran«? Njeno mračno raspoloţenje prodiralo je kroz kuću kao kisela ţuta vlaga. »Ona! Tiho, tiho.« Jednom tjedno, obično subotom, odlazili smo do River Woodsa. Za ove izlete, na kojima bismo proveli čitav dan, Catherine bi ispekla pile i isprţila tucet jaja, a Dolly bi ponijela čokoladnu pitu i zalihu divnih sitnih kolača. Ovako oboruţani, noseći tri prazne vrećice, krenuli smo cestom prema crkvi, prošli groblje i polje indijanske trave. Na domak same šume nalazilo se kinesko drvo s dvostrukim deblom, zapravo su to dva drveta, ali su njihove grane tako isprepletene da se moglo s jednog popeti na drugo; u stvari stabla su bila spojena drvenom kućom: prostranom, čvrstom drvenom kućom, nalik na splav što je plovila u moru lišća. Momci koji su je podigli, mora da su sada već starci ukoliko su još uopće ţivi. Drvena kuća je svakako bila petnaest ili dvadeset godina stara kada ju je Dolly prvi put otkrila, a to je bilo četvrt stoljeća ranije nego što ju je pokazala meni. Popeti se do nje bilo je lako kao uspinjati se stepenicama; kora drveta bila je kvrgava i obavljena čvrstim povijušama; čak i Catherine, koja je bila široka u bokovima i tuţila se na reumatizam, mogla se popeti bez teškoća. Ali Catherine nije osjećala ljubavi prema kući na drvetu; ona nije znala, kao što je znala Dolly koja je i mene naučila, da je ta kuća brod i da kad sjediš u njoj ploviš duţ maglovitih obala svojih snova. »Upamtite moje riječi«, reče Catherine, »grede su previše stare, čavli su istrunuli, prepolovit će se, srušiti i raskoliti nam glave, da znate.« Pohranivši naše zalihe u kući na drvetu, razišli bismo se po šumi, a svaki je nosio vrećicu koju je trebalo ispuniti travama, lišćem i rijetkim korijenjem. Nitko, čak ni Catherine, nije znao što sve dolazi u lijek jer je to bila tajna koju je Dolly drţala za sebe a nama nikad nije dopuštala da pogledamo sadrţinu njene vreće: drţala ju je čvrsto uza se, kao da je u nju uhvatila plavokoso dijete, začaranog princa. Evo što nam je pričala: »Jednom davno, dok smo još bili djeca (dok je Verena još imala mliječne zube, a Catherine nije bila viša od dvorišne ograde) ţivjele su ciganke, debele kao ptice koje se hrane kupinama — ne kao danas, kad moţete vidjeti tek nekoliko cigana lutalica kroz cijelu godinu. Dolazile su s proljećem: iznenada, kao cvat drena, našle bi se ovdje — duţ ceste i okolo u šumama. Ali naši su ih ljudi nerado gledali, i otac, brat tvog djeda Uriaha, reče da bi ubio svaku koju bi uhvatio na našem imanju. I zbog toga, kad god bih vidjela ciganke kako uzimaju vodu iz potoka ili kradu nepokupljene orahe sa zemlje, nikad o tome ne bih govorila. I tada, jedne kišne aprilske večeri, odoh u staju gdje je Fairybell imala malo tele; i tu u staji nađoh tri ciganske ţene, dvije stare i jednu mladu a mlada je leţala razodjevena, grčeći se na kukuruznim komušinama. Kad su vidjele da ih se ne bojim, da neću pobjeći i ispričati da su ondje, jedna me od starih ţena upita da li bih mogla donijeti svjetiljku. Ja odoh u kuću po svijeću, a kad sam se vratila, ţena koja me poslala, drţala je crveno zaplakano dijete glavom na dolje, dok je druga ţena muzla Fairybellu. Pomogla sam im da operu dijete u toplom mlijeku i umotaju ga u maramu. Tada jedna od ţena uze moju ruku i reče: »Sada ću te za uzvrat naučiti jednu pjesmicu. Bila je to pjesmica o kori zimzelena, o paprati — i o drugom bilju koje smo sakupljali u šumi: Kuhaj dok potamni i procijedi ako želiš da

7

lijek nešto vrijedi. Ujutro su otišle; traţila sam ih u polju i na cesti; nije ostao nikakav njihov trag, osim pjesme u mojem sjećanju.« Dozivajući jedno drugo hukali smo kao sove izgubljene na danjoj svjetlosti, radeći čitavo jutro na suprotnim stranama šume. Poslije podne bismo se opet popeli u zelenu krošnju kineskog drveta s vrećama punim oguljenih kora, njeţnog, iskidanog korijenja i rasprostrli bismo hranu. U zemljanom vrču imali smo svjeţu izvorsku vodu ili, ako je vrijeme bilo hladno, termos-bocu s vrućom kavom, a prste zamaštene piletinom i kolačima brisali smo lišćem. Poslije toga gatali smo iz cvijeća i sanjivo razgovarali i činilo nam se da plovimo kroz poslijepodne na drvenoj splavi; pripadali smo drvetu, kao i lišće obasjano suncem i ptice što su ondje ţivjele. Jednom godišnje odlazim do kuće na Talbo Laneu, i šećem dvorištem. Nedavno sam bio tamo i naišao na stari ţeljezni kotao, prevrnut među korovom, kao crni, pali meteor: Dolly — Dolly se vrti oko kotla ubacujući sadrţaj naših vrećica u kipuću vodu i miješajući, miješajući s otkinutim drškom metle gustu kao duhan smeđu tekućinu. Ona je sama miješala lijek, dok smo Catherine i ja stajali i promatrali je kao čarobnjakovi učenici. Kasnije smo svi sudjelovali u punjenju boca, a kako su obični čepovi bili preslabi da zadrţe paru, moj je posao bio da pravim posebne čepove od smotanog toaletnog papira. Prosječno se prodavalo oko šest boca tjedno uz cijenu od dva dolara po boci. Dolly reče da novac pripada nama trojima i mi smo ga trošili isto tako brzo kao što smo ga sticali. Uvijek smo naručivali knjige reklamirane u časopisima: »Kako rezbariti drvo«, »Parcheesi: igra za mlado i staro«, »Svatko moţe igrati Bazuku«. Jednom smo naručili francusku vjeţbenicu: moja je zamisao bila da bismo govoreći francuski imali tajni jezik koji Verena ili bilo tko drugi ne bi mogao razumjeti. Dolly je pristala da pokuša, ali »Passez-moi ţlicu« bilo je najviše što je naučila, a Catherine naučivši »Je suis fatigué« nije više nikad otvorila knjigu: rekla je da je to sve što joj je potrebno. Verena je često primjećivala da bi moglo biti neprilika ako se netko otruje, ali inače nije pokazivala mnogo zanimanja za ljekovite kapljice. Jedne smo godine sve sračunali i ustanovili da zarađujemo dovoljno da moţemo platiti porez. Ponekad bi Verena počela postavljati pitanja: novac je za nju bio nalik na divlju mačku, čiji je trag slijedila prigušenim korakom iskusnog lovca, primjećujući svaku slomljenu grančicu. »Što se stavlja u taj lijek?« ţeljela je znati, a Dolly, polaskana, smiješeći se zadovoljno, samo bi odmahnula rukama rekavši: »Pa, ovo i ono, ništa naročito«. Ĉinilo se da je Verena zaboravila na to; ipak je često, sjedeći za stolom, paţljivo promatrala Dolly, a jednom dok smo stajali u dvorištu oko kipućeg kotla, pogledao sam gore i spazio Verenu na prozoru kako nas promatra s usredotočenom paţnjom: već je tada, čini mi se, skovala svoj plan, ali nije ništa poduzela do ljeta. Dva puta godišnje, u siječnju i kolovozu, Verena je odlazila na poslovni put u St. Louis ili Chicago. Tog ljeta, kad sam navršio šesnaestu godinu, otišla je u Chicago i nakon dva tjedna vratila se u pratnji čovjeka imenom dr Morris Ritz. Svatko se naravno pitao tko je dr Morris Ritz? Nosio je leptir-kravate i upadljiva odijela kričavih boja; usne su mu bile plave, oči male, sjajne i nemirne; sve u svemu, bio je nalik na lukavog miša. Ćuli smo da je stanovao u najboljoj sobi »Lola Hotela« i ručao odreske u »Phil’s Caféu. Na ulici bi svečano klimao svojom sjajnom glavom svakom prolazniku; međutim nije stekao prijatelja i nisu ga viđali ni s kim u društvu osim s Verenom koja ga nije nikad dovela u kuću, ni spomenula njegovo ime, dok jednog dana Catherine nije smogla hrabrosti da upita: »Gospođice Vereno, tko je zapravo taj smiješni, mali dr Morris Ritz?«, a Verena, problijedjevši oko ustiju, odvrati: »Nije on ni upola tako smiješan kao neki koje bih mogla imenovati.« Ljudi su govorili da je sablaţnjiv taj odnos između Verene i malog Ţidova iz Chicaga: bio je dvadeset godina mlađi odi nje. Pričalo se da imaju neke namjere u vezi sa starom tvornicom konzervi na drugoj strani grada. Kao što se pokazalo, bilo 8

je to tačno; ali ne onako, kako su mislili momci u dvorani za biljar. Gotovo svakog poslijepodneva mogli ste vidjeti Verenu i dr Morrisa Ritza u šetnji prema tvornici konzerva, napuštenoj ruševini od cigala s razbijenim prozorima i slomljenim vratima. Kroz čitavu jednu generaciju nitko nije dolazio u njenu blizinu, osim školske djece koja su ovdje pušila cigarete i svlačila se do gola. Tada smo, početkom septembra, pročitavši obavijest u Courieru, saznali prvi put da je Verena kupila staru tvornicu konzervi; ali nije se spominjalo što je namjeravala učiniti s njom. Ubrzo poslije toga, Verena reče Catherine da zakolje dva pileta, jer će dr Morris Ritz doći u nedjelju na ručak. Kroz čitavo vrijeme dok sam ja ţivio ondje, dr Morris Ritz bio je jedina osoba koja je ikada pozvana da ruča u kući na Talbo Laneu. Zbog toga je to iz mnogih razloga bio događaj. Catherine i Dolly obavljale su proljetno čišćenje: isprašivale su sagove, donijele porculan sa tavana i namirisale sve sobe mašću za podove i laštilom. Za ručak je trebalo podvoriti pečeno pile i šunku, engleski grašak, slatki krumpir, savijaču, puding od banane, dvije vrste kolača i voćni sladoled iz slastičarnice. U podne Verena dođe da pogleda stol: s vazom bujnih ruţa u sredini i s mnoštvom ukusno nanizane srebrnine, kao da je bio postavljen za društvo od dvadesetak ljudi; a zapravo, bilo je postavljeno samo za dvoje. Verena prostre za još dvoje a Dolly, primijetivši to, tiho reče: »U redu, ako Collin ţeli jesti za stolom«, ali ona će ostati u kuhinji s Catherinom. Verena lupnu nogom: »Ne pravi me budalom, Dolly. Ovo je vaţno. Morris dolazi izričito da tebe vidi. I još nešto, bilo bi mi drago kad bi drţala glavu uspravno: zlo mi je kad vidim kako si se pokunjila.« Dolly je bila smrtno uplašena: sakrila se u svoju sobu i mnogo kasnije, kad je gost već dugo bio kod nas, morao sam otići da je dovedem. Leţala je na ruţičastom krevetu, s vlaţnom krpom preko čela, a Catherine je sjedila pored nje. Catherine je bila sva dotjerana, obraze je narumenjela poput bombona a u usta natrpala više pamuka nego ikad; ona reče: »Srce, moraš ustati — upropastit ćeš ovu lijepu haljinu.« To je bila obična pamučna haljina koju je Verena donijela iz Chicaga; Dolly se uspravi i poravna je, zatim odmah ponovo legne: »Kad bi Verena znala kako mi je ţao,« reče bespomoćno. I tako ja odoh i rekoh Vereni da je Dolly bolesna. Verena reče da će sama pogledati i ode ostavivši me u predsoblju nasamo s drom Morrisom Ritzom. Oh, bio mi je mrzak. »Dakle, imaš šesnaest godina«, reče namignuvši drsko pajprije jednim a zatim drugim okom. »I puštaš ga besposlena, hm? Nagovori staru gospođu da te slijedeći put povede u Chicago, tamo ima mnogo dobre robe na koju ga moţeš pustiti.« Pucnuo je prstima, lupnuo svojim upadljivim poput bodeţa šiljastim cipelama, kao da daje takt nekoj veseloj melodiji: mogao je biti plesač ili prodavač sode, i samo je mali kovčeg, koji je nosio, nagoviještao neko ozbiljnije zanimanje. Pitao sam se, kakav je on mogao biti doktor; htio sam ga upravo upitati, kad se Verena vrati vodeći Dolly za lakat. Sjene u predsoblju i tapecirano pokućstvo nisu je mogli sakriti; ne podiţući oči ona pruţi ruku a dr Ritz je čvrsto prihvati i tako je stegne da umalo nije izgubila ravnoteţu. »Boţe, gospođice Talbo, osobita mi je čast«, reče popravivši svoju leptir-kravatu. Sjeli smo za stol, i Catherine donese pile. Posluţila je Verenu, zatim Dolly, a kad dođe red na doktora, on reče: »Kazat ću vam istinu, jedino što volim od pileta je mozak: mislite li da biste ga mogli naći u kuhinji, mamice?« Catherine spusti pogled preko svog nosa, tako da je gotovo zaškiljila i reče, dok joj se jezik pleo o izguţvani pamuk: »Dolly je uzela mozak na svoj tanjur«. »Ovaj juţnjački izgovor, Isuse«, reče on iskreno uţasnut. »Ona kaţe da sam stavila mozak na svoj tanjur«, reče Dolly, dok joj se obrazi zarumenješe kao Catherinin ruţ. »Ali dopustite da ga dadem vama.«

9

»Ako vam je stvarno svejedno ...« »Njoj je sasvim svejedno«, reče Verena. »Ona ionako jede samo slatke stvari. Evo, Dolly, uzmi malo pudinga od banana.« Iznenada dr Ritz kihnu nekoliko puta. »Cvijeće, ove ruţe, moja stara alergija ...« »Oh«, reče Dolly i uočivši mogućnost da pobjegne u kuhinju, pograbi vazu s cvijećem: ona joj skliznu, kristal zazveči, ruţe padnu u umak, a umak se prosu po nama. »Vidite«; reče ona, govoreći sama sebi, dok su joj suze navirale na oči, »vidite, nemoguća sam.« »Ništa nije nemoguće, Dolly; sjedni i pojedi puding«, savjetova Verena svojim ozbiljnim, odrešitim glasom. »Osim toga, imamo jedno lijepo, malo iznenađenje za tebe. Morris, pokaţite Dolly one lijepe etikete«. Mrmljajući »Nije to ništa«, dr Ritz prestade otirati umak sa svog rukava, ode u predsoblje i vrati se s kovčegom. Među njegovim prstima zašušta snop papira. Najzad se zaustaviše na velikoj kuverti koju pruţi Dolly. U kuverti su se nalazile gumirane naljepnice trokutaste etikete s narančastim slovima: Ljekovite kapljice ciganske kraljice; i slabo otisnuta slika ţene sa šarenom maramom i zlatnim kolutima na ušima. »Prvoklasno, a?« reče dr Ritz. »Izrađeno u Chicagu. Jedan moj prijatelj je izradio sliku: taj je momak pravi umjetnik«. Dolly je pregledavala etikete sa zbunjenim, zabrinutim izrazom, dok Verena reče: »Zar ti se ne sviđaju?« Dolly stegnu etikete u rukama. »Nisam sigurna da li razumijem.« »Naravno da razumiješ«, odvrati Verena s hladnim smiješkom. »To je dovoljno jasno. Ispričala sam Morrisu tvoju staru priču i on je izabrao ovo divno ime.« »Ljekovite kapljice ciganske kraljice: to je upadljivo«, reče doktor. »Sjajno za oglas«. »Moj lijek?« upita Dolly još uvijek spuštenih očiju. »Ali meni nisu potrebne etikete, Vereno. Ja ih pišem sama.« Doktor Ritz zapucketa prstima: »To je izvrsno! Moţemo štampati etikete kao originalni rukopis: sjajno, zar ne?« »Već smo potrošili dovoljno novaca«, odvrati Verena kratko, a zatim okrenuvši se Dolly: »Morris i ja odlazimo ovog tjedna u Washington zbog tih etiketa i patentiranja lijeka — na tvoje ime, naravno. Stvar je u tome, Dolly, da moraš sjesti i napisati nam potpunu formulu«. Napetost na Dollynom licu nestade; etikete skliznu i rasprše se po podu. Naslonivši se rukama o stol, ona se uspravi; zatim se polako sabra i podignuvši glavu pogleda sjajnih očiju u doktora Ritza i Verenu. »To ne ide«, reče mirno. Krenula je prema vratima, poloţivši ruku na kvaku. »To ne ide: ti nemaš pravo na to, Vereno. Ni vi, gospodine.« Pomogao sam Catherini da pospremi stol: razbacane ruţe, nerazrezan kolač, povrće koje nitko nije dotakao. Verena i njen gost zajedno napustiše kuću; mi smo ih gledali s kuhinjskog prozora, dok su odlazili prema gradu, kimajući i tresući glavama. Tada smo razrezali kolač i odnijeli ga u Dollynu sobu. »Tiho! Tiho!« reče ona kad Catherine poče sijevati na Onu. Ĉinilo se kao da je pobunjeni unutarnji šapat postao promukao glas, protivnik koga treba nadglasati: »Tiho! Tiho!« sve dok Catherine nije zagrlila Dolly i također rekla: »Tiho«. Izvadili smo snop karata i raširili ih po krevetu. Naravno, Catherine nas je morala podsjetiti da je nedjelja, dodavši da mi moţemo riskirati slijedeću crnu ocjenu u boţjoj knjizi, ali pored njenog imena već ih je bilo previše. Promislivši o tome radije smo gatali iz karata. Predveče Verena se vrati kući. čuli smo njene korake u predsoblju; bez kucanja je otvorila vrata, dok Dolly, koja je upravo meni proricala sreću, pritisnu moju ruku. Verena reče: »Colline, Catherine, izvolite nas načas ostaviti«. 10

Catherine htjede da se sa mnom popne ljestvama u potkrovlje, ali imala je na sebi novu haljinu. Tako se popeh sam. Kroz poveću rupu mogao sam dobro vidjeti u ruţičastu sobu; ali Verena je stajala tačno ispod rupe, i sve što sam mogao vidjeti bio je njen šešir, jer ga nije skinula otkako se vratila kući. Bio je to širok slamnati šešir ukrašen celuloidnim voćem. »To su činjenice«, govorila je, dok se voće treslo i svjetlucalo u plavom sumraku. »Dvije tisuće za staru tvornicu za Billa Tatuma i četiri radnika, što tamo rade za osamdeset centi na sat, sedam tisuća dolara vrijednost strojeva koji su već naručeni a da i ne spominjem što stoji stručnjak, kao što je Morris Ritz. A zašto? Sve zbog tebe!« »Sve zbog mene?« Dollyn je glas zvučao tuţno i tiho kao sumrak. Vidio sam joj sjenu dok je koračala iz jednog kraja sobe u drugi. »Ti si moje krvi i ja te zaista volim; volim te duboko u srcu. Mogla bih to sada dokazati time, što bih ti dala jedinu stvar koja je ikad bila moja: tada bi imala sve. Molim te, Vereno«, reče oklijevajući, »ostavi mi tu jedinu stvar.« Verena upali svjetlost. »Ti pričaš o davanju«, reče, dok joj glas postade tvrd, kao da se iznenada razgnjevila. »Sve ove godine, dok sam radila kao kakav nadničar: što ti nisam dala? Ovu kuću, ovaj ...« »Dala si mi sve«, Dolly je blago prekinu. »I Catherini i Collinu. Ali smo i mi nešto doprinijeli: učinili smo ti ovaj dom prijatnim zar ne?« »O, divan dom«, reče Verena zbacivši šešir s glave. Lice joj se zarumeni. »Ti i ta klokotava budala. Zar nisi primijetila da nikad nisam nikog pozivala u kuću? Zbog jednog vrlo jednostavnog razloga: stidjela sam se. Pogledaj što se danas dogodilo.« Ĉuo sam kako je Dolly uzdahnula. »Ţao mi je«, reče klonulo. »Iskreno mi je ţao. Uvijek sam drţala da za nas ima ovdje mjesta, da smo ti potrebni, na neki način. Ali to ćemo sada ispraviti, Vereno. Mi ćemo otići.« Verena uzdahne: »Jadna Dolly. Jadna, jadna ţeno. Kamo ti moţeš otići?« Odgovor, što ga je polako izustila, bio je nesiguran kao let moljca: »Znam kamo«. Kasnije sam u krevetu čekao Dolly da me dođe poljubiti za laku noć. Moja soba, smještena u najdaljem dijelu kuće, bila je soba u kojoj je ţivio njihov otac, gospodin Uriah Talbo. Verena ga je dovela ovamo s farme ostarjelog i umno poremećenog i ovdje je umro ne znajući gdje se nalazi. Iako je bio mrtav već deset, petnaest godina, krevet i ormar bili su još uvijek proţeti staračkim mirisom, mirisom mokraće i duhana, a na polici ormara još se uvijek nalazila jedina stvar koju je donio s farme, mali ţuti bubanj. Kada je bio mojih godina stupao je u Dixie-četama udarajući u ovaj mali ţuti bubanj i pjevao. Dolly je govorila da je, dok je bila mlada djevojka, voljela ustajati u zimska jutra i slušati pjevanje svog oca, dok je loţio vatru u kući; pošto je ostario i pošto je umro, ona bi ponekad čula njegove pjesme u polju indijanske trave. »Vjetar«, rekla bi Catherine, a Dolly bi odvratila: »Ali vjetar smo mi — on skuplja i pamti sve naše glasove a zatim raznosi naše razgovore i priče kroz lišće i polja, — čula sam oca jasno kao dan.« Za takvih noći kakva je bila ta rujanska noć, jesenski je vjetar zavijao u oštroj crvenoj travi, donoseći sve prohujale glasove i ja sam se pitao padajući u san da li starac u čijem sam krevetu leţao, pjeva među njima. Tada mi se učini da je Dolly konačno došla da me poljubi za laku noć, jer sam se probudio osjetivši je pored sebe u sobi; ali već je bilo gotovo jutro, svjetlost što se rađala nalikovala je rascvalim cvjetovima na prozorima, pijetlovi su pjevali u udaljenim dvorištima. »Šššš, Colline«, šapnu Dolly nagnuvši se iznad mene. Imala je na sebi vunenu zimsku odjeću i šešir s velom koji joj je pokrivao lice. »Samo sam ţeljela da znaš kamo idemo«. »U kuću na drvetu?« upitah, napola u snu. Dolly potvrdi. »Samo za sada. Dok ne odlučimo o daljnjim planovima«. Vidjela je da sam uplašen pa poloţi ruku na moje čelo. 11

»Ti i Catherine: a ja ne?« tresao sam se od hladnoće. »Ne moţete otići bez mene.« Sat s tornja je otkucavao; činilo se da je čekala da prestane prije nego se odluči. Odbilo je pet i prije nego što je utihnuo zvuk, skočio sam s kreveta i pobacao odjeću na sebe. Dolly je samo dospjela kazati: »Ne zaboravi svoj češalj«. Catherine nas dočeka u dvorištu; bila je pognuta pod teţinom do vrha ispunjene platnene torbe; oči su joj bile otekle od plača, a Dolly, neobično mirna i sigurna u ono što radi, reče »Ne mari ništa, Catherine, moţemo poslati po tvoje zlatne ribice kad se jednom smjestimo«. Verenini zatvoreni tihi prozori gledali su nas odozgo; prošli smo oprezno ispod njih i nečujno izašli kroz vrata. Jedan foskterijer zalaja na nas, ali nikog nije bilo na ulici i nitko nas nije vidio dok smo prolazili gradskim ulicama, osim besanog zatvorenika na prozoru zatvora. Stigli smo do polja indijanske trave upravo u trenutku kad se pokazalo sunce. Dollyn je veo zalepršao na laganom jutarnjem vjetru, a par fazana na koje naiđosmo, prhnu ispred nas udarajući čvrstim krilima po skrletno crvenoj travi. Kinesko drvo nalikovalo je vazi punoj rujanskog zelenila protkanog zlatom. »Srušit će se, razbit će nam glave«, reče Catherine, dok je lišće posvuda oko nas stresalo kapljice rose. DRUGO POGLAVLJE Da nije bilo Riley Hendersona, sumnjam da bi itko saznao, ili bar ne tako brzo, da se nalazimo u kućici na drvetu. Catherine je ispunila svoju platnenu torbu ostacima nedjeljnog ručka, i dok smo s uţitkom doručkovali kolač i pile, šumom odjeknu hitac iz puške. Ukočili smo se, dok nam je kolač zastao u grlu. Ispod nas, u trku se pojavi pas ptičar, a za njim Riley Henderson; puška mu je visila o ramenu, a oko vrata je objesio nekoliko okrvavljenih vjeverica, svezavši im zajedno repove. Dolly spusti veo, kao da se ţeljela sakriti u lišću. On zastane nedaleko drveta, a njegovo se oprezno, opaljeno mlado lice napne; uperio je pušku u pravcu ustreperenog lišća, kao da očekuje da se cilj otkrije. Napetost je bila prejaka za Catherine i ona viknu: »Riley Hendersone, da se nisi usudio pucati!« Puška se spusti, on se okrenu oko sebe, a vjeverice se zavrtješe poput ogrlice. Tada nas spazi na drvetu i u trenutku viknu: »Hej, Catherine Creek; hej, gospođice Talbo, što vi ljudi radite tamo gore? Progoni li vas divlja mačka?« »Samo sjedimo«, odvrati Dolly brzo, kao da se bojala da ne odgovorimo Catherine ili ja. »Uhvatio si lijepu hrpu vjeverica«. »Uzmite jedan par«, reče on odvojivši ih. »Imali smo ih sinoć za večeru, bile su prava poslastica. Pričekajte časak, donijet ću vam ih gore«, »Ne moraš ih donijeti; ostavi ih na zemlji«. Ali on reče da mogu mravi doći na njih i popne se na drvo. Njegova plava košulja bila je poprskana krvlju vjeverica, krvave mrlje sjale su na njegovoj nakostriješenoj kosi boje koţe; mirisao je na barut, a njegovo jednostavno, prijatno lice bijaše smeđe kao cimet. »Proklet bio, ako to nije kuća na drvetu!« viknu upirući nogom o gredu, kao da iskušava njenu čvrstoću. Catherine ga upozori da je to sada kuća na drvetu, ali da moţda ne će dugo tu stajati ako bude i dalje upirao u nju. On upita:.»Ti si je sagradio, Colline?« Ja sam s ushićenjem primijetio da me nazvao imenom: nisam ni slutio da bi Riley Henderson mogao znati nešto o meni. Ali ja sam njega dobro poznavao. U našem se gradu ni o kome nije toliko govorilo, kao o Riley Hendersonu. Stariji ljudi su o njemu pričali uzdišući, a oni bliţi njegovim godinama, kao što sam bio ja, sa zadovoljstvom su ga smatrali pokvarenim i grubim: bilo je to zbog toga, što je dopuštao jedino da mu zaviđamo a ne da ga volimo ili da mu postanemo prijatelji. Svatko je mogao ispričati istinu o njemu.

12

Rodio se u Kini, gdje je njegov otac, misionar, bio ubijen u jednom ustanku. Majka mu je bila iz našeg grada i zvala se Rose; iako je ja sam nikad nisam vidio, ljudi su pričali da je bila vrlo lijepa ţena, sve dok nije počela nositi naočari; bila je bogata, jer je dobila veliko nasljedstvo od svog djeda. Kad se vratila iz Kine dovela je petgodišnjeg Rileya i dvije mlađe djevojčice; ţivjeli su s njenim bratom, mjesnim sucem Horaceom Holtonom, krupnim, mesnatim starim momkom, lica ţuta poput dunje. U narednim godinama Rose Henderson se počela čudno vladati: prijetila je da če tuţiti Verenu, što joj je prodala haljinu koja se stisnula u pranju; da kazni Rileya naredila mu je da skače oko dvorišta na jednoj nozi recitirajući jedanput jedan; ali inače mu je dopuštala sve nepodopštine, i kada joj se prezbiterijanski svećenik potuţio zbog toga, rekla mu je da mrzi svoju djecu i da bi ţeljela da su mrtva. I mora da je to zaista mislila, jer je jednog boţićnjeg jutra zaključala vrata kupaonice i pokušala u kadi udaviti svoje dvije djevojčice. Govorilo se da je Riley provalio vrata sjekirom, što je značilo velik pothvat za dječaka od devet ili deset godina, koliko mu je tada bilo. Poslije toga Rose su otpremili u jedan zavod u nekom mjestu na obali Meksičkog zaljeva i moţda još uvijek tamo ţivi, barem nisam nikad čuo da je umrla. Riley i Horace Holton nisu se više slagali. Jedne noći Riley je ukrao Horaceov Oldsmobile i odvezao se do restauracije »Dance and Dine«2 s Mamie Curtiss: ona je bila ţiva kao munja, moţda pet godina starija od Rileya, kome u to vrijeme nije bilo više od petnaest. Horace je saznao da su otišli u »Dance and Dine«, pošao je po šerifa i odvezao ga tamo: rekao je da namjerava Rileyja naučiti pameti i dati ga uhapsiti. Ali Riley reče šerifu: »Tragate za krivim društvom«. I on ondje, pred čitavim svijetom, optuţi ujaka da krade Rosin novac koji je trebao pripasti njemu i njegovim sestrama. Ţelio je to raščistiti na licu mjesta, ali kako se Horace povukao nazad, on se probio prema njemu i udario ga šakom u oko. Šerif je strpao Rileyja u zatvor. Ali sudac Cool, stari Rosin prijatelj, započe voditi istragu i ubrzo se ustanovilo da je Horace na svoj račun prisvajao Rosin novac. I tako Horace jednostavno spremi svoje stvari i otputova vlakom u New Orleans, gdje je kako smo saznali nakon nekoliko mjeseci роstao romantični svećenik kojemu je posao vjenčati mlade parove na jednom izletničkom brodu, što po mjesečini krstari duţ Mississippija. Otada je Riley svoj vlastiti gospodar. S novcem pozajmljenim u ime baštine kupio je crvena trkaća kola i stao se voziti po okolici sa svakom djevojčurom u gradu; jedine pristojne djevojke koje ste mogli vidjeti u njegovom automobilu bile su njegove sestre — njih bi poveo u nedjelju poslije podne na dostojanstvenu polaganu voţnju oko trga. Sestre su mu bile zgodne djevojke, ali se nisu mnogo zabavljale, jer je on budno pazio na njih, i momci su im se bojali pribliţiti. Povjerljiva crnkinja vodila im je kućanstvo, inače su ţivjeli sami. Jedna od njegovih sestara, Elizabeth, išla je sa mnom u razred i dobivala je najbolje ocjene, same petice. Sam Riley napustio je školu; ali on nije pripadao grupi kicoša iz dvorane za biljar, niti se ikad druţio s njima; po danu bi išao na pecanje ili u lov; popravio je mnoge stvari oko stare Holtonove kuće, jer je bio dobar stolar, a i dobar mehaničar: izradio je, na primjer, specijalnu automobilsku trubu što pišti kao lokomotiva i njen ste prodoran zvuk mogli čuti kad bi uveče projurio cestom na putu do obliţnjeg grada, kamo je odlazio na ples. Koliko sam čeznuo da mu budem prijatelj! A to mi se činilo mogućim, jer je bio samo dvije godine stariji od mene. Ali sjećam se da sam samo jednom razgovarao s njim. U bijelim sportskim hlačama, dotjeran za ples u klubu, ušao je u Verenin dućan, u kome sam ponekad subotom pomagao posluţivati. Ţelio je kutiju Shadowsa, ali ja nisam bio siguran što je to pa je on morao doći iza tezge i uzeti ih sam sa police; smješkao se sasvim prijazno, ali to je za mene bilo gore nego da je bio neljubazan: sada zna da sam budala, pomislio sam, i nikad nećemo 2

»Pleši i večeraj« 13

postati,prijatelji. Dolly reče: »Uzmi kolač, Riley«, a on upita da li uvijek odlazimo na piknike tako rano? Zatim doda da to smatra dobrom idejom: »Kao noćno kupanje. Ja dolazim ovamo dok je još mrak i kupam se u rijeci. Kad slijedeći put priredite piknik, zovnite me da znam gdje ste«. »Moţeš doći svakog jutra«, reče Dolly podiţući veo. »Po svoj prilici ćemo ovdje provesti neko vrijeme. Riley je taj poziv morao smatrati neobičnim, ali to ne reče. Izvadi kutiju cigareta i pruţi je svima; kad Catherine uze jednu, Dolly primijeti: »Catherine Creek ti nisi nikad takla duhan u svom ţivotu«. Catherine potvrdi na takav način kao da ţeli reći da joj je nešto uvijek nedostajalo: »To mora da je zadovoljstvo, tako mnogo ljudi govori im u prilog. Dollysrce, kad čovjek dođe u naše godine, mora traţiti neka zadovoljstva«. Dolly ugrize usnu: »Dakle, mislim da nikome ne mogu naškoditi«, reče i sama uzimajući cigaretu. Postoje dvije stvari od kojih dječak moţe poludjeti (prema tumačenju gospodina Handa koji me uhvatio dok sam pušio u školskom nuţniku) i ja sam se jedne od njih, to jest cigareta odrekao prije dvije godine: ne zato, što bih smatrao da ću poludjeti, nego zato što sam mislio da pušenje zaustavlja moj rast. Ali sam sada dosegao normalnu visinu, Riley nije bio ništa viši od mene, iako se činilo da jest jer se gibao dugim sporim pokretima visokog čovjeka, kao cowboy. Tako i ja uzeh cigaretu a Dolly, iskašljavajući udahnuti dim, reče da će nam svima pozliti; ali nikome nije pozlilo, a Catherine doda da će slijedeći put pokušati pušiti lulu, jer ona tako divno miriše: tada nas Dolly iznenadi izjavom da je Verena pušila lulu, što ja prije nisam znao. »Ne znam da li je još uvijek puši, ali je nekad imala lulu i kutiju duhana Princ Albert, u koji bi narezala pola jabuke. Ali to ne smiješ nikome kazati«, doda, iznenada svjesna Rileyeve prisutnosti, dok se on glasno smijao. Kad bi na ulici prošao kraj mene ili projurio automobilom, Riley je obično imao oštar kao okidač napet izraz; ali ovdje na kineskom drvetu izgledao je blago: lice bi mu se često razvlačilo u osmijeh, kao da je ţelio biti s nama ljubazan, ako već ne prisan. Što se tiče Dolly, činilo se da joj je ugodno i da uţiva u njegovu društvu. U svakom slučaju, nije ga se bojala: moţda zbog toga što smo bili u drvenoj kući, a drvena je kuća bila njezina. »Hvala vam na vjevericama, gospodine«, reče, dok se on spremao da ode. »I ne zaboravi opet doći.« On skliznu ná zemlju. »Hoćete li da vas povezem? Moja kola su gore kod groblja.« Dolly odvrati: »To je lijepo od tebe ali stvarno nemamo kamo ići.« Smješkajući se podigne pušku i uperi je u nas; a Catherine viknu: »Trebalo bi te isprašiti, momče;« ali on se nasmija, mahnu nam i otrči, dok je njegov ptičar lajao trčeći ispred njega. Dolly reče veselo: »Zapalimo cigaretu«, jer je on ostavio kutiju. Dok je Riley stigao u grad, novost je već kruţila kao roj pčela: pričalo se, kako smo pobjegli usred noći. Catherine i ja nismo znali da je Dolly ostavila poruku koju je Verena našla kad je došla na doručak. Kako sam ja razumio, u poruci je jednostavno stajalo da odlazimo i da Vereni više nećemo smetati. Ona je smjesta nazvala svog prijatelja Morrisa Ritza u »Lola Hotelu« i oni oboje poţuriše da pozovu šerifa. Bila je donekle Verenina zasluga što je ovaj došao na poloţaj šerifa; bio je to drzak mladić, brza hoda, širokih čeljusti i lukavih očiju poput varalice na kartama; zvao se Junius Candle (moţete li vjerovati? To je isti Junius Candle koji je danas senator!). Odmah je sastavljena grupa pomoćnika u svrhu potrage; odaslani su telegrami šerifima u drugim mjestima. Mnogo godina kasnije, kad je pitanje imanja Talbo već bilo riješeno, našao sam rukom pisani original tog telegrama koji je, vjerujem, sastavio dr Ritz: »Tražite slijedeće osobe koje zajedno putuju: Dolly Augusta Talbo, bjelkinja, stara šezdeset godina, svjetle prosijede kose, mršava,

14

visoka 160 cm, zelenih očiju, vjerojatno umno poremećena, ali neopasna, pošaljite opis slastičarnicama, voli slatkiše. Catherine Creek, crnkinja, smatra se Indijankom, starost oko 60, bez zubi, govori nerazgovijetno, niska i debela, jaka, može biti opasna. Collin Talbo Fenwick, bijelac 16 godina, izgleda mlađi, visina 170 cm, plavokos, oči sive, mršav, lošeg vladanja, ožiljak u uglu ustiju, mrzovoljast. Sve troje traže se kao bjegunci«. Sigurno nisu pobjegli daleko, rekao je Riley u poštanskom uredu; poštarica, gospođa Peters, skoči do telefona i javi da nas je Riley Henderson vidio u šumi ispod groblja. Dok se to odigravalo, mi smo mirno započeli uređivati našu drvenu kuću. Izvadili smo iz Catherinine torbe ruţičastoţuti pokrivač, zatim snop Rookovih karata, sapun, smotak toaletnog papira, naranče i limune, svijeće, tavu za pečenje, bocu kupinova vina i dvije kutije pune hrane: Catherine se hvalila da je opljačkala sve iz smočnice, ne ostavivši Onoj čak ni kolačiće za doručak. Kasnije smo otišli do potoka i oprali noge i lice u hladnoj vodi. U River Woodsu ima toliko potoka, koliko ima ţila u listu: bistri potočići probijaju se ţuboreći prema rječici što vijuga kroz šumu poput zelenog krokodila. Dolly je predstavljala lijep prizor, stojeći u vodi zadignute suknje, dok joj je veo lepršao oko glave kao jato komaraca. Upitao sam je: »Dolly, zašto nosiš taj veo?«, a ona odgovori: »Zar ne pristaje damama na putovanju da nose veo?« Vrativši se na drvo priredili smo izvrsnu orandţadu i razgovarali o budućnosti. Naša se imovina sastojala od 47 dolara u gotovu i nekoliko komada nakita, među kojim je bio i jedan zlatan prsten koji je Catherine našla u svinjskim crijevima dok je punila kobasice. Catherine je tvrdila da je 47 dolara dovoljno da kupimo autobusne karte do bilo kojeg mjesta: poznavala je nekoga, tko je čitav put do Meksika prevalio s petnaest dolara. Ali i ja i Dolly bili smo protiv Meksika: prije svega, nismo poznavali jezik. Osim toga, reče Dolly, ne bi trebalo napuštati zemlju, i kamo god odemo, moramo ostati u blizini šume, jer kako bismo inače mogli priređivati ljekovite kapljice? »Da vam kaţem istinu, mislim da bismo morali ostati upravo ovdje u River Woodsu«, reče, zagledavši se zamišljeno preda se. »Na ovom starom drvetu?« upita Catherine. »Izbij to sebi iz glave, Dollysrce«. I doda: »Sjećaš li se, kako smo čitali u novinama o onom čovjeku koji je kupio dvorac preko oceana i dopremio ga ovamo u dijelovima? Sjećaš li se toga? Dakle, moţda bismo mogli moju malu kuću staviti na kola i dovući je ovamo«. Ali Dolly je upozori da kuća pripada Vereni i zbog toga je mi ne moţemo nikud odvući. Catherine odgovori: »Ti griješiš, zlato. Ako hraniš čovjeka, ako mu pereš rublje, ako mu rađaš djecu, ti i taj čovjek ste oţenjeni i tada je taj čovjek tvoj. Ako čistiš kuću i podrţavaš vatru na ognjištu i ako to činiš s ljubavlju kroz mnoge godine, tada ste ti i ta kuća oţenjeni, ta je kuća tvoja. Kako ja gledam na to, obje one kuće pripadaju nama, prema boţjoj pravdi, mogli bismo Onu izbaciti napolje«. Ja sam se nečemu dosjetio: dolje na rijeci nalazila se napuštena lađa s kabinom, zelena od vodene mahovine, napola potonula. Pripadala je nekom starcu koji je ţivio od ulovljenih rakova i koga su istjerali iz grada, kad je zatraţio dozvolu da oţeni petnaestgodišnju crnkinju. Predlagao sam da uredimo staru lađu i da stanujemo u njoj. Catherine reče da bi ona, ako je moguće, rado provela ostatak ţivota na zemlji: »Tamo nas je gospod postavio«, i ona spomenu još nekoliko primjera boţje volje, između ostalog i to, da je drveće stvoreno za majmune i ptice. Zatim odjednom utihnu gurnuvši nas laktom i pokaza začuđeno prema šumi iza polja. Odande je u našem pravcu dolazila svečana, ukočena, dostojanstvena grupa: sudac Coll, svećenik Buster s gospođom i gospođa Macy Wheeler ; vodio ih je šerif Junius Candle, u visoko vezanim čizmama, a revolver mu se njihao o boku. Suncem obasjana prašina poigravala je oko njih kao ţuti leptiri, kupinovo grmlje

15

zapinjalo je o njihovu krutu gradsku odjeću, a gospođa Macy Weeler, uplašena povijušom što joj se zaplela oko noge, skoči natrag vrisnuvši. Ja se nasmijah. Ĉuli su me i pogledali gore prema nama, a na nekim se licima pojavio izraz presenećena uţasa: izgledali su kao posjetioci zoološkog vrta, koji su slučajno zalutali u kavez, šerif Candle učini korak naprijed, s rukom na revolveru. Uperio je pogled u nas, usitnjenih očiju, kao da je gledao ravno u sunce. »Slušajte vi...«, počeo je, ali ga gospođa Buster brzo prekinu riječima: »Šerife, sloţili smo se da ćemo to prepustiti svećeniku«. Njezino je pravilo bilo da njen muţ, kao boţji predstavnik treba u svemu imati glavnu riječ. Svećenik Buster se nakašlja i protrlja ruke koje su nalikovale na suha škriputava ticala nekog kukca. »Dolly Talbo«, poče on a glas mu je zvučao vrlo ugodno za tako mršavog i visokog čovjeka, »govorim ti za dobro tvoje sestre, te dobre i plemenite ţene ...« »Zaista jest«, pjevnu njegova ţena, a gospođa Масу Wheeler potvrdi to također. « . . . koja je danas primila teţak udarac«. »Zaista jest«, odjeknuše dame u zboru. Dolly pogleda Catherinu, dodirnu moju ruku, kao da je traţila da joj mi objasnimo namjere ove grupe koja se dolje prijetila poput pasa što se skuplja oko drveta na koje su natjerali oposume. Nesvjesno, kao da je ţeljela imati nešto u rukama, uzela je jednu od cigareta koje je Riley ostavio. »Stidi se«, kriknu gospođa Buster tresući svojom malom, ćelavom glavom. Oni koji su je nazivali starom vranom, a tih je bilo nekoliko, nisu mislili samo na njezin karakter: u usporedbi s malom neuglednom glavom, ramena su joj bila povišena a tijelo golemo. »Kaţem ti stidi se. Kako si mogla tako nisko pasti da sjediš na đrvetu kao pijani Indijanac — i ţvačeš cigaretu kao obična ...« » ... đjevojčura, dok tvoja sestra leţi u onoj bijednoj sobi.« Moţda su bili u pravu kad su Catherine opisali kao opasnu, jer se ona uspravi i reče: »Poboţna gospođo, ne nazivajte Dolly i mene djevojčurama; sići ću dolje i klopiti vas, vi krivonoga babetino«. Na sreću, nitko je nije mogao razumjeti; da su je razumjeli, šerif bi je moţda odmah ubio bez pretjerivanja, a mnogi bi bijeli ljudi u gradu kazali da je dobro učinio. Dolly se činila začuđenom, ali u isto vrijeme samosvjesnom. Jednostavno je rukom stresla haljinu i rekla: »Razmislite malo, gospođo Buster, pa ćete shvatiti da smo mi nekoliko metara bliţe bogu nego vi.« »To je dobro za vas, miss Dolly. Mislim da je to dobar odgovor.« To je rekao sudac Cool; on pljesnu rukama, smješkajući se s odobravanjem. »Naravno da su bliţe bogu«, reče, ne dajući se smesti prijekornim, ozbiljnim licima oko njega. »Oni su na drvetu, a mi smo na zemlji.« Gospođa Buster okomi se na njega: »Mislila sam da ste vi kršćanin, Charlie Cool. Moja predodţba o kršćaninu ne uključuju odobravanje i hrabrenje jedne jadne lude ţene.« »Razmisli koga nazivaš ludim, Thelma«, reče sudac. »I to baš nije naročito kršćanski.« Svećenik Buster otvori vatru: »Odgovorite mi na ovo, suče. Zašto ste došli ovamo, ako ne zbog toga da vršite boţju volju u duhu milosrđa?« »Boţju volju?« upita sudac mirno. »Vi ne znate ništa više o tome nego ja. Moţda je Svevišnji rekao ovim ljudima da odu na ovo drvo; ipak, morate priznati da vama nije nikad rekao da ih odande skidate — osim, naravno, ako Verena Talbo nije Svevišnji, a u tu teoriju nekolicina vas i vjeruje, hm, šerife? Ne, gospodine, nisam došao vršiti ničiju volju, osim svoje vlastite: što uglavnom znači da sam se zaţelio prošetati — šume su zaista lijepe u ovo doba godine«. On otkinu nekoliko ljubica i stavi ih u zapučak. »Do đavola s tim« reče šerif, ali ga gospođa Buster ponovo prekinu, rekavši da ni pod kakvim okolnostima neće dopustiti klevete: »Zar ne, oče«, a svećenik

16

odobravajući reče neka bude proklet ako dopusti. »Ovdje ja odlučujem«, dade im na znanje šerif, isturivši svoju snaţnu vilicu. »To je stvar zakona«. »Ĉijeg zakona, Juniuse?« upada sudac Cool mirno. »Upamtite da ja sjedim na sudu već dvadeset i sedam godina, a to je dulje nego što vi ţivite. Pripazite malo. Mi nemamo nikakvog zakonskog prava da uznemirujemo gospođicu Dolly«. Nepokolebivi se šerif pokuša popeti na drvo. »Nemojte nam praviti nikakvih neprilika«, opominjao nas je, otkrivši svoje nepravilne velike zube. »Silazite odavde, vi krasno đruštvance«. Kad smo mi dalje ostali sjediti kao tri ptice u gnijezdu, on otkri još nekoliko zubi, ljutito zatrese granom kao da nas je ţelio stresti. »Gospođice Dolly, vi ste uvijek bili mirna ţena«, reče gospođa Macy Wheeler. »Molim vas, vratite se s nama kući; valjda nećete propustiti ručak.« Dolly odvrati da mi u stvari nismo gladni: jesu li oni? Tko god ţeli, moţe dobiti pileći batak. Šerif Candle reče: »Oteţavate mi stvar, gospođo«, i pope se više. Pod njegovom je teţinom pukla grana i tuţna bolna lomljava odjekne čitavim drvetom. »Ako dirne ikoga od vas, udarite ga po glavi«, savjetova sudac Cool. »Ili ću ga ja«, reče s iznenadnom viteškom borbenošću: on skoči naglo poput ţabe i uhvati šerifa za nogu što je visjela. Šerif zgrabi mene za gleţnjeve tako da me Catherine morala uhvatiti oko struka. Počeli smo kliziti dolje i činilo se neizbjeţnim da ćemo svi pasti, jer je napor bio prevelik. U međuvremenu Dolly poče prolijevati ostatak orandţade niz šerifov vrat, i on naglo, glasno psujući ispusti moju nogu. Popadali su na zemlju, šerif preko suca a svećenik Buster preko njih. Gospođa Macy Wheeler i gospođa Buster, uvećavajući nesreću, zateturaše preko njih vrišteći poput preplašenih vrana. Potaknuta onim što se dogodilo i svojom ulogom u tome, Dolly se tako zbunila da je ispustila prazan vrč od orandţade: on pogodi gospođu Buster u glavu zvonkim udarcem. »Oprostite«, ispriča se ona, iako je u zbrci nije nitko čuo. Kad se klupko ispod nas odmotalo, svi su se digli i stajali zbunjeno i plaho. Svećenik je izgledao prilično zgnječeno ali nijedna mu kost nije bila slomljena, i samo se gospođa Buster, na čijoj se glavi počela pojavljivati čvoruga, mogla potuţiti na povredu. Ona to i učini. »Ti si me napala, Dolly Talbo, nemoj poricati, svatko je ovdje svjedok, svatko je vidio da si mi bacila zemljani vrč u glavu. Juniuse, uhapsite je!« Šerif je međutim raščišćavao svoju ličnu stvar. Drţeći ruke na bokovima, on se uzbuđeno okomio na suca koji je upravo namještavao ljubice u zapučku. »Da niste tako stari, bogami, ja bih vas zveknuo.« »Ja i nisam tako star, Juniuse: tek sam dovoljno star da znam da se muškarci ne bi trebali tući pred očima ţena«, reče sudac. Bio je to dobro razvijen čovjek, čvrstih ramena i uspravna drţanja: iako blizu sedamdesete, činilo se da ima oko pedeset. On stisnu svoje šake tvrde i dlakave poput kokosovog oraha. »Ali ipak«, doda odlučno, »ja sam spreman, ako ste vi spremni«. Za trenutak se činilo da je borba ravnopravna. Ĉak ni šerif nije bio sasvim siguran u sebe; on pijunu u šake s pokolebanom odvaţnošću i reče da ga sigurno nitko neće optuţiti što je udario jednog starca. »Ni što ste se s njim pošteno borili«, dobaci sudac Cool. »Hajde, Juniuse, stavi košulju u hlače i tornjaj se kući.« Šerif se obrati nama na drvetu. »Moţete sebi uštedjeti mnogo neprilika: siđite odozgo i pođite sada sa mnom.« Mi se ne pomakosmo, i jedino Dolly ispusti svoj veo, kao da jednom zauvijek spušta zavjesu na cijelu stvar. Gospođa Buster, s čvorugom poput roga na glavi, reče zloslutno: »Ostavite ih, šerife. Pruţena im je mogućnost«, i odmjerivši Dolly, zatim suca, produţi: »Moţda zamišljate, da ćete samo ovako proći. Ali ja vam mogu kazati da će vam se ovo osvetiti — ne na nebu, nego upravo ovdje, na zemlji.« »Upravo ovdje na zemlji«, ponovi gospođa Масу Wheeler.

17

Oni odoše stazom, uspravni, bahati, kao svadbena povorka. Uputiše se prema suncu na zalasku a visoka ih valovita crvena trava uskoro proguta. Stojeći i dalje pod drvetom, sudac nam se osmjehnu i upita uz lagan učtiv naklon: »Jeste li kazali da tko god ţeli, moţe dobiti pileći batak?« Gledajući ga moglo bi se pomisliti da je sastavljen od različitih komada drveta, jer mu je nos nalikovao na drveni klin, noge su mu bile jake kao staro korijenje, a obrve debele kao oljušteni trakovi kore. Njegova kosa, razdijeljena po sredini, bila je na vrhovima bijela poput srebrne mahovine, a obrazi su sličili koţnatim listovima makljena, što su visili s višeg susjednog drveta. Usprkos prodornih, mačjih očiju njegovo je lice općenito ostavljalo dojam nekako blaga i povučena čovjeka. Sudac Charlie Cool nije se zaista nikad isticao; bilo je ljudi koji su znali iskoristiti njegovu skromnost i uzdići se iznad njega. Ipak, nitko od njih nije mogao kazati za sebe ono, što je on mogao, naime, da je diplomirao na Harvardskom sveučilištu ili da je u dva navrata putovao u Evropu. Pa ipak mu je nekolicina ljudi nešto zamjerala i smatrala da je pomalo nastran: zar nije svakog jutra prije doručka čitao po jednu stranicu iz knjige na grčkom jeziku? I kakav je to čovjek koji neprekidno drţi cvijeće u zapučku? Da nije čudak, govorili su neki, zar bi išao čak u Kentucky da dovede ţenu, umjesto da oţeni jednu od naših djevojaka? Ne sjećam se sučeve ţene, umrla je prije nego što sam dovoljno odrastao da bih je mogao zapamtiti, tako da sve što ponavljam o njoj potječe iz druge ruke. A to je: grad se nije nikad privikao na Irenu Cool, a to je, očito bila njena vlastita krivnja. Teško je doći u dodir sa ţenama iz Kentuckyja, jer su zatvorene, bez srca, a Irena Cool, rođena Todd (Mary Todd, njena sestrična u drugom koljenu, također se odselila i udala za Abrahama Lincolna), davala je svima oko sebe na znanje da ih smatra neuglednom, prostačkom gomilom. Nije primala ni jednu od gradskih dama, ali je gospođica Palmer koja je šivala za nju, proširila vijesti kako je ona sučevu kuću pretvorila u mjesto ukusa i stila, s orijentalnim sagovima i antičkim pokućstvom. Vozila se u crkvu i iz nje u Pierce-Arrow automobilu sa zastrtim prozorima, a u samoj crkvi drţala je namirisanu maramicu pod nosom: božji miris nije dosta fin za Irenu Cool, što više, nije dozvoljavala čak ni liječnicima iz grada da je posjećuju, iako je sama bila napola invalid: mali poremećaj u kraljeţnici prisiljavao ju je da spava na golim daskama. Kruţile su grube šale o tomu, kako je sudac pun iverja. Ali kako bilo, postao je otac dvaju sinova, Todda i Charlesa mlađeg. Obojica su rođeni u Kentuckvju, kamo im je majka otputovala, kako bi oni kasnije mogli reći da su rodom iz zemlje plave trave. Ali oni koji su pokušavali dokazati da je sudac patio zbog razdraţljivog vladanja svoje ţene i da je bio jadan čovjek, nikad nisu imali dokaza, a poslije njezine smrti i najteţi su kritičari morali priznati da je stari Charlie bez sumnje vrlo volio svoju Irenu. Jer u toku dviju posljednjih godina njenog ţivota, kad je bila vrlo bolesna i slaba, on se povukao iz sudske prakse i poveo je u inozemstvo, u posjetu mjestima gdje su bili na bračnom putovanju. Ona se nije nikad vratila, sahranjena je u Švicarskoj. Ne tako davno, Carrie Wells, učiteljica u gradu, otišla je na skupno putovanje u Evropu; jedina stvar koja je povezivala naš grad s evropskim kontinentom, bili su grobovi, grobovi vojnika i grob Irene Cool; i Carrie, naoruţana fotografskom kamerom, odlučila je da ih sve posjeti: iako je lunjala po groblju cijelo poslijepodne, nije mogla pronaći sučevu ţenu i bilo je smiješno pomisliti da Irena Cool, osamljena tamo negdje u planinama, još uvijek nije voljela da ikog primi. Kad se sudac vratio, nije mu ostalo mnogo posla; političari kao Meiself Tallsap i njegova rulja dođoše na vlast: ti momci nisu mogli podnijeti da Charlie Cool sjedi na sudu. Bilo je tuţno vidjeti suca, pristalog čovjeka, obučenog u usko krojeno odijelo, s crnom svilenom trakom oko rukava i cherokee ruţom u zapučku, kako ne radi ništa, osim što odlazi do poštanskog ureda ili navrati u banku. Njegovi su sinovi radili u banci, obojica razboriti ljudi pravilnih ustiju, koji bi mogli biti blizanci, jer su obojica bili bijeli poput kreme, spuštenih

18

ramena i vodenih očiju. Charles mlađi, koji je izgubio svu kosu dok je još boravio u koledţu, bio je potpredsjednik banke, a Todd, mlađi sin, glavni blagajnik. Ni po čemu nisu bili nalik na oca, osim što su se obojica oţenili ţenama iz Kentuckyja. Te su snahe preuzele sučevu kuću i podijelile je u dva stana s posebnim ulazima; sporazumjeli su se da će starac jedno vrijeme ţivjeti s jednom porodicom, zatim s drugom. Bilo je stoga razumljivo da mu je šetnja do šume predstavljala zadovoljstvo. »Hvala vam, gospođice Dolly«, reče, otirući usta nadlanicom. »To je najbolji batak što sam ga pojeo od svog djetinjstva.« »Ovaj batak je najmanje što vam moţemo dati; bili ste vrlo hrabri«. U Dollynom glasu javio se osjećajan ţenstven drhtaj koji me iznenadio, jer joj nije pristajao; mora da je isto primijetila i Catherine: ona dobaci Dolly prijekoran pogled, »ţelite li još štogod, jedan kolač?« »Ne, gospođo, zahvaljujem, uzeo sam dovoljno«. On izvadi iz dţepića na prsluku zlatan sat na dugačkom lancu i zamahnuvši njime ovije ga oko grane iznad glave; sat je visio kao boţični ukras a njegovi su tihi otkucaji nalikovali lupanju srca nekog njeţnog bića, krijesnice ili ţabe. »Ako slušate kako prolazi vrijeme, dan vam izgleda duţi. Ja počinjem cijeniti duţinu dana.« Pogladio je krzna vjeverica koje su leţale u uglu kao da spavaju. »Ravno kroz glavu: dobar hitac, sine.« Naravno, sloţio sam se s njim. »Riley Henderson, zar ne?« upita sudac dodavši da je Riley bio taj koji je otkrio naše skrovište. »Prije toga, mora da su potrošili bar sto dolara na telegrame«, reče sa zadovoljstvom. »Mislim da je pomisao na taj novac strpala Verenu u krevet.« Namrštivši se Dolly reče: »To njihovo ruţno ponašanje nema nikakvog smisla. Ĉini se da su tako bijesni da bi nas najradije ubili, iako ne vidim zašto i kakve ima veze s Verenom: ona je znala da odlazimo zato da je ostavimo u miru, rekla sam joj, čak sam joj ostavila poruku. Ali ako je bolesna — je li bolesna, suče? Nikad nije bila bolesna«. »Ni jedan dan«, reče Catherine. »Oh, prilično je uznemirena«, reče sudac s izvjesnim zadovoljstvom. »Ali Verena nije ţena koja bi se mogla tako razboljeti da je jedan aspirin ne bi izliječio. Sjećam se, kad je ţeljela preurediti grobnicu, podići neke vrsti mauzoleja za sebe i za sve članove porodice Talbo. Neka ţena došla je k meni i kazala: »Suče, zar ne mislite da je Verena Talbo najčudnija osoba u gradu, kad ţeli podići sebi tako velik spomenik?« A ja joj odvratih: Ne, čudno je samo to da je ona spremna potrošiti novac, iako nijednog trenutka ne pomišlja da će ikad umrijeti.« »Nije mi drago, da pričate loše o mojoj sestri«, reče Dolly kratko. »Ona je naporno radila i zasluţuje da uredi sebi ţivot kako to ţeli. To je naša pogreška, mi joj nekako nismo pristajali, nismo pripadali u njenu kuću.« Catherine je griskala komadiće pamuka kao da ţvače duhan. »Jesi li to ti, Dollysrce? Zar si takav licemjer? On nam je prijatelj, moraš mu reći istinu, kako su nam Ona i onaj mali Ţidov htjeli ukrasti lijek…« Sudac zamoli da mu se te riječi prevedu, ali Dolly odgovori da je to sasvim beznačajno, da nije vrijedno ponavljati, i ţeleći mu skrenuti paţnju upita da li znade kako se gule vjeverice. Kimnuvši odsutno on skrenu pogled iznad nas, njegove bademaste oči motrile su lišće koje je uokvireno plavim nebom poigravalo na vjetru. »Moţda ondje nema mjesta ni za koga od nas. Ali ipak znamo da ima negdje; i ako ga otkrijemo i ţivimo u njemu samo trenutak, moţemo se smatrati sretnima. Moţda je ovo vaše mjesto«, reče zadrhtavši, kao da su raširena krila na nebu bacila hladnu sjenu. »I moje.« Neprimjetno, kao prigušeni zvuk zlatnog sata, poslijepodne se utapalo u sutonu. Vlaga s rijeke i jesenska magla miješale su blijede mjesečeve boje s broncom i s plavim drvećem, a aureola je kao predznak zime zaokruţila sunce na zalasku. Sudac nas ipak nije napuštao : »Dvije ţene i dječak? Na milost i nemilost

19

noći? I Junius Candle s onim budalama spremnim na bogzna što? Ja ostajem s vama.« Bez sumnje je sudac daleko više od nas četvoro smatrao da je mjesto na drvetu njegovo. Zadovoljstvo je bilo promatrati ga kako se sav sjaji kao zečja njuška, osjećajući se ponovo čovjekom, čak i više — zaštitnikom. Ogulio je vjeverice dţepnim noţićem, dok ja u sumraku potraţih suhog pruća i pod drvetom naloţih vatru za pečenje. Dolly otvori bocu kupinovog vina, opravdavajući to primjedbom o hladnoći zraka. Vjeverice su bile vrlo ukusne i mekane; i sudac primijeti s ponosom da bismo jednom morali okusiti i njegove pečene somove. Točili smo vino u tišini. Miris lišća i dima, što se podizao s prigušene vatre, dozva nam u sjećanje ranije jeseni i mi uzdahnusmo osluškujući pjesmu travnih polja nalik na šum valova. Svijeća je treperila u zemljanom vrču a noćni su moljci lepršajući klizili oko plamena kao da kormilare svojim klinastim ţutim krilima oko crnih grana. Tada se javi neodređen nejasan osjećaj da je mir nečim pomućen: moţda to nije moglo biti ništa drugo nego izlazak mjeseca. Samo što nije bilo mjeseca, ni zvijezda. Noć je bila tamna kao vino od kupina. »Ĉini mi se da je tamo dolje netko ili nešto«, reče Dolly izraţavajući ono što smo svi osjećali. Sudac podignu svijeću. Noćni kukci uzmaknuše pred iznenadnim sjajem svjetla, bijela sova odleprša između stabala. »Tko ide?« viknu on odlučno, s odrešitošću vojnika. »Odgovorite, tko ide?« »Ja, Riley Henderson.« Zaista je bio on. On izađe iz sjene i njegovo podignuto, iskrivljeno lice izgledalo je unakaţeno, zastrašujuće pod svjetlošću svijeće. »Htio sam vidjeti kako vam je. Nadam se da se ne ljutite na mene: ne bih kazao gdje ste da sam imao pojma o čemu se radi.« »Nitko te ne okrivljuje, sine«, reče sudac, i ja se prisjetih da je on izvojevao Rileyevu pobjedu u parnici protiv njegova ujaka Horacea Holtona: između njih je vladalo razumijevanje. »Upravo se naslađujemo dobrim vinom. Uvjeren sam da će gospođici Dolly biti drago, ako nam se pridruţiš.« Catherine se potuţi da nema dovoljno mjesta: još pola kilograma i te će stare grane sve popucati. Ipak, mi se skupismo da učinimo mjesta za Rileya koji se tako brzo popeo da ga je jedva dospjela zgrabiti Catherine za kosu. »To je za uzvrat što si danas uperio pušku na nas, dok sam te opominjala da to ne činiš«, reče sričući, govoreći dovoljno razgovijetno da se moglo razumjeti, »za uzvrat što si nam poslao šerifa«. Smatrao sam da je Catherine nepristojna, ali Riley to primi dobrodušno, rekavši da će moţda još prije nego prođe noć imati više razloga da nekog zgrabi za kosu. Jer, reče, u gradu vlada uzbuđenje kao da je subota uveče. Svećenik Buster i njegova gospođa osobito su podsticali meteţ: gospođa Buster je sjedila na trijemu pred kućom pokazujući svima čvorugu na glavi. Šerif Candle, pričao je Riley, uspio je nagovoriti Verenu da pristane na naše hapšenje s obrazloţenjem da smo ukrali imutak koji je njoj pripadao. »I suče«, produţi Riley ozbiljno, zbunjeno, »oni čak namjeravaju i vas uhapsiti. Zbog narušavanja mira i ometanja zakona, tako sam čuo. Moţda vam to ne bih trebao kazati, ali na izlazu iz banke sreo sam jednog od vaših sinova, Todda. Upitao sam ga, što će učiniti u vezi s tim, mislim u vezi s njihovom namjerom da vas uhapse, a on mi je rekao da neće učiniti ništa, da su oni i onako očekivali da ćete vi jednom upasti u takvu stvar.« Nagnuvši se sudac ugasi svijeću; kao da nije ţelio, da vidimo izraz što se pojavio na njegovu licu. Netko zaplaka u mraku, i ubrzo ustanovismo da je to bila Dolly. Njeni jecaji širili su snaţan osjećaj ljubavi koji proţme sve nas povezujući nas čvrsto jedno uz drugo. Sudac reče blago: »Moramo biti spremni, kad dođu. Sada me svi poslušajte ...«

20

TREĆE POGLAVLJE »Da moţemo braniti svoj poloţaj, moramo ga poznavati, to je osnovno pravilo, što nas je dovelo ovamo? Neprilike. Gospođica Dolly i njeni prijatelji su u neprilici. I ti, Riley: obojica smo u neprilici. Mi pripadamo u ovu kućicu, jer inače ne bismo bili ovdje.« Dolly utihnu pod utjecajem povjerljivog tona sučevog glasa; on nastavi: »Danas kad sam krenuo sa šerifovom druţinom, bio sam uvjeren da spadam među one ljude kojima ţivot prolazi bez povezanosti s drugima, ne ostavljajući nikakav trag iza sebe. Sada mislim da neću biti tako nesretan. Gospođice Dolly, kako vas dugo poznajem, pedeset ili šezdeset godina? Sjećam se kad ste se kao dijete ukočeno i stidljivo vozili kroz grad u očevim kolima — i nikad niste silazili s njih, jer niste ţeljeli da ostala gradska djeca primijete da nemate cipela.« »Dolly i Ona su imale cipele«, promumlja Catherine. »Jedino ja ih nisam imala.« »Kroz sve te godine što sam vas viđao, nisam vas poznavao, i nikad sve do danas nisam razabrao što ste vi zapravo: svetica ili bezboţnica ...« »Bezboţnica?« upita Dolly uznemireno, ali sa zanimanjem. »U najmanju ruku, dakle, svetica koja se ne moţe sagledati prostim okom. Sveci primaju ţivot takav kakav je, podnose njegove suprotnosti — i zbog toga su uvijek u nevolji. Ja sâm nikad nisam smio postati sudac ; kao sudac uvijek sam bio na krivoj strani: zakon ne dopušta suprotnosti. Sjećate se starog Cartera, ribara, koji je imao brodić na rijeci? Bio je prognan iz grada — htio se oţeniti zgodnom malom crnkinjom, mislim da ona sad radi kod gospođe Postum; a znate i to da ga je ona voljela. Viđao sam ih kad sam išao u ribolov, bili su sretni oboje; ona je za njega bila ono, što za mene nikad nitko nije bio — jedina osoba na svijetu prema kojoj je mogao biti potpuno otvoren. Pa ipak, da mu je pošlo za rukom da je uzme za ţenu, šerifova duţnost bila bi da ga uhapsi, a moja da ga osudim. Ponekad zamišljam kako svi oni koje sam proglasio krivim, prenose stvarnu krivnju na mene: to je djelomično razlog da ţelim bar jednom prije smrti biti ispravan na pravoj strani.« »Sada ste na pravoj strani. A ona i onaj kicoš ...« »Ušuti«, reče Dolly. »Jedina osoba na svijetu«, opetova Riley sučevu frazu, polako s prizvukom pitanja. »Mislim«, objasni sudac, »osoba kojoj moţete sve povjeriti. Jesam li ja glupan, ako traţim tako nešto? Ali, oh, koliko energije potrošimo krijući se jedno pred drugim, bojeći se da bi nas mogli prepoznati. No mi se ovdje sad poznajemo: nismo petoro glupana na drvetu. Velika je sreća što se poznajemo, ako znamo kako da se tom srećom sluţimo: više se ne moramo bojati prizora koji pruţamo — jer smo slobodni da vidimo što zapravo jesmo. Ukoliko znamo da nam to saznanje nitko ne moţe razbiti! Naši su protivnici nesigurni u sebe i zato su se urotili da poreknu suprotnosti. Tu i tamo ja sam se ponekad povjeravao strancima — ljudima koji su bili samo na prolazu, silazili na slijedećoj stanici: skupljeni zajedno, moţda bi oni mogli predstavljati tu jedinu osobu na svijetu — ali sada ona ima tucet različitih lica, što se kreću stotinama odvojenih ulica. Sad imam priliku da nađem tog čovjeka — to ste vi, gospođice Dolly, Riley, svi vi.« Catherine reče: »Ja nisam nikakav čovjek s tucet lica: upamtite to«. To razljuti Dolly i ona joj reče, ako ne moţe razgovarati pristojno, zašto radije ne ode spavati. »Ali suče«, upita Dolly, »ne razumijem baš sasvim što mislite, što bismo mi morali kazati jedno drugome. Tajne?« »Tajne, ne, ne tajne.« Sudac kresnu šibicom i ponovo upali svijeću; izraz njegova lica iznenadi nas očekivanom ozbiljnošću: taj izraz je govorio, da mu moramo pomoći. »Nije vaţno što se kaţe, vaţno je samo povjerenje kojim se nešto kaţe i razumijevanje kojim se to prima. Irena, moja supruga, bila je divna ţena, mi smo sve mogli dijeliti, a ipak, ipak nas ništa nije povezivalo, među nama nije bilo dodira.

21

Umrla je na mojim rukama i prije smrti je upitah: »Jesi li sretna, Ireno? Jesam li te učinio sretnom?« »Sretna sretna sretna«, bile su njene posljednje riječi: dvolične riječi. Nikad nisam shvatio da li je kazala — da ili je to samo bila jeka mog pitanja: znao bih da sam je ikad poznavao. A moji sinovi? Ne uţivam njihovo poštovanje: ţelio sam da me poštuju, najprije kao čovjeka, zatim kao oca. Naţalost, oni kao da znaju nešto sramotno o meni. Reći ću vam što je to.« Njegove ţive oči, obasjane sjajem svijeće, redom su nas ispitivale, kao da provjeravaju našu paţnju, povjerenje. »Prije pet godina, skoro će biti šest, sjedio sam u vlaku na sjedalu na kojem je neko dijete zaboravilo dječji časopis. Uzeo sam ga i razgledavajući ga primijetih na straţnjoj stranici adrese djece koja su se ţeljela dopisivati s ostalom djecom. Jedno od njih bila je djevojčica s Aljaske, njeno ime mi se sviđalo, zvala se Heather Falls. Poslao sam joj razglednicu; boţe, to mi se činilo sasvim bezazlenom i običnom stvari. Ona mi odmah odgovori, i pismo me vrlo iznenadilo; bio je to vrlo inteligentan prikaz ţivota na Aljasci, lijep opis farme ovaca njenog oca i polarne svjetlosti. Imala je trinaest godina i priloţila je svoju fotografiju — nije bila lijepa, ali se činilo da je pametno i ljupko dijete. Pretraţio sam svoje stare albume i pronašao svoju fotografiju kad mi je bilo trinaest godina, kako lovim ribe, obasjan suncem, s prutom u ruci: bila je dosta uščuvana. Napisao sam joj pismo kao da sam još uvijek dječak, ispričao sam joj kako sam dobio pušku na dar za Boţić, kako je kuja dobila mlade i kako smo ih nazvali, opisao sam putujuće kazalište koje je upravo došlo u grad. Ponovo biti dječak i imati dragu na Aljasci — bila je to zabavna stvar za starca koji sjedi osamljen, slušajući otkucaje sata. Kasnije mi je pisala da se zaljubila u momka koga je poznavala, i ja sam osjetio iskrenu ţaoku ljubomore, baš kao da sam mlad čovjek; ali ostadosmo prijatelji: prije dvije godine, kada sam joj javio da ću se upisati na pravni fakultet, poslala mi je malu grudu čistog zlata — to će mi donijeti sreću, rekla je.« On je izvadi iz dţepa, drţeći je da je pogledamo : ta gruda nam tako pribliţi Heather Falls kao da je mali sjajni dar, što mu je svjetlucao na dlanu, bio dio njenog srca. »I to oni smatraju sramotnim?« upita Dolly, više povređeno nego ljutito. »Zato što ste pravili društvo osamljenoj maloj djevojčici na Aljasci? Tamo tako mnogo snijeţi.« Sudac Cool stisne zlatnu grudu u šaci. »Nisu mi to nikad kazali. Ali čuo sam ih dok su razgovarali u noći, sinovi i njihove ţene: htjeli su znati što da učine sa mnom. Naravno, čitali su moja pisma. Ja ne volim zaključane ladice — čini se neobično da čovjek ne moţe ţivjeti bez ključeva u kući, koja je jednom bila njegova Oni su to sve smatrali znakom ...« On se lupnu prstom po glavi. »I ja sam jednom dobila pismo. Colline, srce, natoči mi gutljaj«, reče Catherine, pokazavši vino. »Zaista jednom sam dobila pismo, još ga uvijek negdje imam, čuvam ga dvadeset godina, pitajući se tko ga je napisao. U njemu je pisalo: »Zdravo Catherine, dođi u Miami i udaj se za mene, voli te Bill.« »Catherine! Netko te zaprosio — a ti mi nikad nisi kazala ni riječi o tome?« Catherine slegnu ramenima. »Dakle, Dollysrce, što je rekao sudac? Neke stvari nikome ne govorimo. Osim toga, poznavala sam mnogo momaka s imenom Bill — nikad nisam pomišljala da se za jednog udam. Mene samo muči što ne znam, koji je od njih napisao to pismo? Voljela bih to znati, jer je to jedino pismo koje sam ikad dobila. Mogao je to biti onaj Bill, što je stavljao krov na moju kuću; naravno, u vrijeme kad je krov bio završen, moj boţe, ja sam već bila stara i prošlo je mnogo vremena dok sam se sjetila na njega. Zatim Bill koji je došao okopati vrt, to je bilo u proljeće 1913.; taj je čovjek stvarno mogao praviti ravne brazde. Onda Bill koji je sagradio kokošinjac: kasnije je otišao na ţeljeznicu; moţda mi je on napisao to pismo. Ili Bill — ah, ah, on se zvao Fred, Colline, zlato, ovo je vino zbilja dobro.« »I ja bih mogla popiti još jedan gutljaj«, reče Dolly. »Catherine mi je dala takav ...« »Hmm«, promumlja Catherine. »Kad bi govorila malo polaganije i manje ţvakala..« Sudac je mislio da je

22

Catherine ţvakala duhan, a ne pamuk. Riley se malo povuče od nas; nagnuvši se, mirno je gledao u neprozirnu tamu: aj, aj, aj, oglašavala se ptica. »Varate se, suče«, reče. »Zašto, sine?« Izraz tvrdoće, koji sam uvijek povezivao s Rileyem, prekrije njegovo lice. »Ja nisam u neprilici: ni malo — ili moţda to moţete nazvati neprilikom? Ja leţim budan, razmišljajući o tome kako umijem raditi neke stvari, loviti, voziti auto, vrzmati se naokolo; i bojim se, kad pomislim da će mi se moţda uvijek samo to događati. Druga stvar, u meni nema nikakvih osjećaja — osim prema mojim sestrama, što je nešto drugo. Evo primjer, išao sam gotovo godinu dana s djevojkom iz Rock Cityja, a to je najduţe što sam uopće išao s nekom djevojkom. Mislim da je to bilo prije tjedan dana, kad se uznemirila i rekla: »Gdje ti je srce?« Rekla je da će umrijeti, ako je ne budem volio. Zaustavio sam automobil na ţeljezničkoj pruzi; dakle, rekoh, ostanimo ovdje sjediti, vlak za Crescent mora stići za nekih dvadeset minuta. Nismo skidali oči jedno s drugoga, i ja pomislih, zar to nije pokvareno, da te gledam i ne osjećam ništa osim ...« »Osim taštine?« upita sudac. Riley ne opovrgne. »Da su moje sestre dovoljno stare da se same brinu o sebi, ja bih bio spreman da pričekam dok na nas naiđe vlak za Crescent.« Zaboljelo me u ţelucu, dok je govorio na ovakav način; htio sam mu kazati da je on upravo onakav, kakav sam ja ţelio biti. »Malo prije ste govorili o jedinoj osobi na svijetu. Zašto ja nisam mogao tako misliti o njoj? To ja ţelim, sam po sebi nisam dovoljno dobar. Kad bih se tako mogao brinuti o nekome, moţda bih pravio planove i nastojao ih sprovesti: kupiti onaj komad zemlje iza Parson Placea, podići na njem zgrade — kad bih se smirio, mogao bih to učiniti.« Iznenada dahnu vjetar, pomaknu lišće i razdvoji noćne oblake; blistava svjetlost zvijezda prosu se naokolo: naša svijeća se prevrnu, kao da se uplašila pred sjajnim prizorom otvorenog, zvijezdama posutog neba; gore iznad nas ugledasmo kasan, zalutao, zimski mjesec: bio je nalik snjeţnoj grudi, a dozivali su ga bliski i udaljeni stanovnici šume, pogurene šumske ţabe i divlja mačka, što se oglašavala svojim prodornim glasom. Catherine izvuče ruţičasti pokrivač, zahtijevajući da se Dolly njime omota; zatim mene ogrli rukama te me milovala po kosi sve dok nisam prislonio glavu na njena prsa. »Je li ti hladno?« upita, i ja se stisnuh bliţe: bila je prijatna i topla kao stara kuhinja. »Sine, rekao bih da si tome prišao s krive strane«, reče sudac, podignuvši okovratnik kaputa. »Kako ti moţe biti stalo samo do jedne djevojke? Da li ti je ikad bilo stalo do jednog lista?« Riley, osluškujući divlju mačku s nemirnom paţnjom lovca, rukom zahvati lišće koje je lepršalo oko nas kao noćni leptiri; ţiv, treptav kao da će odletjeti i pobjeći, jedan osta između njegovih prstiju. Sudac također otkinu jedan; i taj je imao veću vrijednost u njegovoj ruci nego onaj u Rileyevoj. Prislonivši ga lagano na obraz, on odsutno reče: »Govorimo o ljubavi. List, pregršt sjemenja, počnimo s tim, naučimo što je ljubav. Najprije list ili kiša, zatim netko tko će primiti ono što te list naučio, što je dozrelo na kiši. Nije to lagana stvar, razumiješ li; moţe trajati cijeli ţivot, kao što je slučaj sa mnom, i još uvijek to nisam sasvim savladao — jedino znam kako je to istinito : da je ljubav lanac ljubavi, kao što je priroda lanac ţivota.« »Tada sam ja bila zaljubljena čitavog ţivota«, reče Dolly, uzdahnuvši. Ona se spusti na pokrivač. »Ipak, nisam«, glas joj se spusti, »mislim da nisam. Nikad nisam voljela ...«, dok je traţila riječ, vjetar se poigravao njenim velom, » ... muškarca. Moţe se kazati da nikad nisam imala prilike. Osim oca«, ona zastane, kao da je previše rekla. Koprena zvjezdane svjetlosti obavije je kao pokrivač; ali nešto, kreketanje ţaba ili glasovi što su dopirali iz travnjaka mamili su je i izazivali : »Ali

23

sve drugo sam voljela. Na primjer ruţičastu boju; kao dijete imala sam ruţičastu olovku; crtala sam ruţičaste mačke, ruţičasto drveće — tridesetičetiri godine ţivjela sam u ruţičastoj sobi. Pa onda kutija koju sam čuvala, sad je negdje u potkrovlju, moram zamoliti Verenu da mi je dade, bilo bi lijepo opet vidjeti moje prve ljubavi, što ima u kutiji? Osušeno saće meda, prazno stršenovo gnijezdo i druge stvari, ili osušena narandţa ispunjena klinčacom i jaje šojke — kada sam sve to voljela, ljubav se tako skupila u meni da je letjela oko mene poput ptice u polju suncokreta. Ali najbolje je ne pokazivati takve stvari, to smeta ljudima i ne znam zašto, čini ih nesretnima. Verena se ljutila što se »sakrivam po uglovima«, kako je to ona nazivala, ali ja se bojim da ne uplašim ljude ako im pokaţem koliko mi je stalo do njih. Tako je bilo sa ţenom Paula Jimsona; kad se on razbolio i nije više mogao raznositi novine, sjećate se da je ona preuzela njegov posao? Jadno malo mršavo stvorenje, vukla se naokolo s vrećom novina. Jednog hladnog poslijepodneva došla je do trijema, dok joj je kapalo iz nosa a oči bile pune suza od hladnoće — ostavila je novine, a ja joj rekoh da pričeka i uzeh maramicu da joj obrišem oči: da sam samo mogla, bila bih joj rekla da mi je ţao i da je volim — dotaknula sam rukom njeno lice, a ona tiho vrisnu, okrenu se i brzo otrča niz stepenice. Otada je uvijek ubacivala novine s ulice i kad god bih čula kako padaju na trijem, osjetila bih taj zvuk čak u kostima.« »Ţena Paula Jimsona! Zabrinjavati se zbog takve obične stvari!« reče Catherine ispijajući posljednje ostatke vina. »Ja imam zlatne ribice i to što volim njih ne znači da volim cijeli svijet. Ljubav je jedna zbrka, boga mi. Govorite jedno, a usto ipak činite samo zlo, otkrivate ono što je najbolje zaboraviti. Ljudi bi morali zadrţavati više stvari za sebe. Onaj najdublji dio u nama, to je dobar dio. A što preostane od ljudskog stvora koji ide naokolo i priča o svojim stvarima? Sudac kaţe da smo mi ovdje zato, što smo u neprilici. Glupost! Mi smo ovdje iz vrlo jednostavnih razloga. Jedan je, da je to naša kuća, a drugi, da su Ona i onaj Ţidov pokušali ukrasti stvari koje pripadaju nama. Treće: vi ste ovdje, svaki od vas, jer to ţelite: najdublji dio u vama tako vam govori. Ovo posljednje se ne odnosi na mene. Ja volim krov nad glavom. Dollysrce, daj sucu drugi kraj pokrivača: čovjek se trese kao prut.« Dolly plaho podignu rub pokrivača i kimnu sucu; sudac bez ustezanja kliznu pod njega. Grane kineskog drveta njihale su se kao velika vesla utonula u hladne valove pod dalekim, dalekim zvijezdama. Prepušten sebi Riley je sjedio stisnuvši se kao napušteno siroče. »Pokrij se, ti tvrdoglavče: i tebi je hladno kao svima«, reče Catherine, nudeći mu mjesto zdesna od nje, dok sam ja zauzimao lijevu stranu. Ĉinilo se da on to ne ţeli; moţda je primijetio da je zaudarala kao pelin, ili je moţda mislio da je to za djevojčice; ali ja rekoh: »Hajde, Catherine je prijatna i topla, bolja od pokrivača«. Nakon kratkog vremena Riley nam se pridruţi. Dugo je vladala tišina, tako da sam mislio da su svi zaspali. Tada osjetih da se Catherine ukočila. »Sad mi je jasno, tko mi je poslao ono pismo: Bill Nitko. Ona ga je poslala. Tako mi imena, platila je nekom crncu u Miamiju da mi pošalje pismo, misleći, ako jednom odem tamo, nikad više neće čuti za mene.« Dolly pospano reče: »Tiho, tiho, spavaj: nemamo se čega bojati; imamo muškarce koji će paziti na nas.« Grana nad nama se zanjihala, mjesečina obasja drvo: vidio sam kako je sudac primio Dolly za ruku. To je bilo posljednje što sam vidio. ČETVRTO POGLAVLJE Riley je ustao prvi, a zatim probudio mene. Na nebu su tri blijede zvijezde nestajale u rumenilu jutarnjeg sunca, rosa je zasjala na Ušću, jato ptica uzletjelo u susret prvoj svjetlosti. Riley me pozva da dođem s njim; tiho smo se spustili s drveta. Catherine je glasno hrkala i nije čula da odlazimo; nisu nas čuli ni Dolly, ni

24

sudac; spavali su obraz uz obraz, kao dvoje djece izgubljene u začaranoj šumi. Krenuli smo prema rijeci, Riley ispred mene. Nogavice njegovih platnenih hlača strugale su jedna o drugu. Svakih nekoliko trenutaka on se zaustavljao i protezao, kao da se vozi u vlaku. Na jednom mjestu naiđosmo na humak sa zaposlenim crvenim mravima. Riley otkopča otvor na hlačama i poče ih potapljati; to mi se nije činilo smiješnim, ali smijao sam se zajedno s njim. Naravno, razljutio sam se kad se on okrenuo i smočio mi cipelu. Mislio sam da nema poštovanja prema meni. Upitao sam ga, zašto radi takve stvari? »Zar ne razumiješ šalu?« odvrati i prebaci ruku preko mog ramena. Ako je potrebno biljeţiti takve događaje, onda bih rekao da je to bio trenutak kad smo Riley Henderson i ja postali prijatelji, toliko očekivani trenutak, kada je on pokazao svoju simpatiju prema meni, što još više pojača moju simpatiju prema njemu. Kroz smeđe grmlje ispod smeđeg drveća ulazili smo sve dublje u šumu, pribliţavajući se rijeci. Lišće nalik na grimizno crvene ruke plovilo je na mirnoj zelenoj površini vode. Jedan kraj potopljenog brvna, što je virio iz vode, izgledao je kao glava neke riječne nemani. Pribliţili smo se staroj lađi, gdje je voda bila bistrija. Lađa je bila lagano nagnuta na jednu stranu; naslaga zelenog biljnog raslinja pokrivala je njen krov i nagnutu palubu kao debela rđa. Unutrašnjost kabine imala je neobičan izgled. Naokolo su leţali razasuti primjerci pustolovnih svezaka, na stolu je stajala karbidna svjetiljka i nekoliko praznih boca od pive; na postelji je bio pokrivač i jastuk umrljan tragovima ruţa. Odmah sam uočio da je lađa predstavljala nečije skrovište; prema izrazu Rileyjevog dobroćudnog lica znao sam čije. »Ako zaţeliš«, reče, »ovdje moţeš uhvatiti dobrih riba. Nemoj nikome kazati.« Bio sam ponosan na njega. Dok smo se skidali, činilo mi se da sanjam. Zamišljao sam lađu kako plovi sredinom rijeke a mi petoro smo na palubi: naše rublje vijori kao jedro, u kuhinji se peče kolač od kokosova brašna, geranija cvate na prozorskoj dasci — plovimo raznim rijekama, a neobični krajolici prolaze pored nas. Sunce kasnog ljeta postajalo je sve toplije, ali se u prvom skoku kao pile najeţih od hladne vode i brzo izađoh na palubu, promatrajući Rileyja, koji se bezbriţno kretao od jedne obale prema drugoj. Mali otok od bambusove trske, koji nalikuje nogama ţdralova, podrhtavao je u plićaku, i Riley se provlačio kroz nju s paţljivim, lovačkim pogledom. On mi dade znak. Iako mi to nije bilo ugodno, spustih se u hladnu rijeku i zaplivah prema njemu. Voda oko trske bila je čista i podijeljena na male plitke bazene — Riley je stajao nad jednim od njih: u malom bazenu mirovao je kao ugljen crni som. Pribliţili smo se prstiju ispruţenih poput viljuški: som mi je uletio ravno u ruke trznuvši se unatrag. Njegovi dugački oštri brkovi ogreboše mi dlan, ali ipak skupih dovoljno hrabrosti da ga ne ispustim — hvala bogu, jer to je jedina riba koju sam ikad ulovio. Većina ljudi mi ne vjeruje, kad im kaţem da sam uhvatio soma golim rukama; ali ja im kaţem: »U redu, pitajte Riley Hendersona.« Provukli smo trsku kroz škrge i otplivali natrag do lađe vukući ga za sobom. Riley reče da je to jedan od najdebljih somova što ih je ikad vidio: ponijet ćemo ga do drveta, i kako se sudac hvalisao da je majstor u priređivanju somova, dat ćemo ga njemu da ga priredi za doručak. Ali sticajem okolnosti tog soma nikad nismo pojeli. U to vrijeme u kolibi na drvetu zavladala je teška situacija. Za vrijeme naše odsutnosti šerif Candle se vratio s pomoćnicima i s nalogom za hapšenje. U međuvremenu, ne znajući što se događa, Riley i ja smo se lijeno vukli udarajući nogom otrovne gljive, zaustavljajući se katkad da bacimo po koji kamen u vodu. Bili smo još dosta daleko kad do nas dopriješe glasni povici; odzvanjali su šumom kao udarci sjekire, čuo sam Catherinin povik: više urlik. Noge mi tako zaklecaše da nisam mogao sustići Rileya koji je dohvatio kolac i potrčao. Potrčah u jednom smjeru, zatim u drugom, i izabravši pogrešan pravac, izbih na polje trave. I

25

ovdje nađoh Catherine. Haljina joj je bila sprijeda iskidana: bila je gotovo gola. Ray Oliver, Jack Mill i Eddie Stover Veliki, tri odrasla čovjeka, šerifovi ljudi, vukli su je i gurali kroz , travu. Htio sam ih ubiti; i Catherine je to također pokušavala, ali nije joj se pruţila prilika, već ih je samo udarala glavom i gurala laktovima. Eddie Stover Veliki bio je pravo kopile; ostala dvojica rasla su potpuno prepuštena sama sebi. Veliki Eddie skoči na mene i ja ga udarih somom po licu. Catherine viknu: »Ostavite na miru moje dijete, on je siroče«; i kad je vidjela da me uhvatio oko struka, ona viknu: »Udari ga među noge, to mu je slabo mjesto.« Ja tako učinih. Lice Velikog Eddija se zgrči kao skorup. Jack Mill (onaj što se godinu dana kasnije našao zatvoren u ledani i tamo se smrznuo, pravo mu bilo) posegnu za mnom, ali ja utekoh preko polja i zgrčih se u najvišoj travi. Mislim da im nije bilo mnogo stalo do toga da me traţe, jer su imali dosta posla s Catherinom; ona se borila čitavo vrijeme, dok sam je ja promatrao, očajan što joj ne mogu pomoći, sve dok mi se nisu izgubili iz vida iza uzvisine, u pravcu groblja. Iznad moje glave preletješe grakćući dvije vrane, zatim se vratiše — loš predznak. Otpuzah prema šumi — kad pored sebe začuh kako se nečije čizme probijaju kroz travu. To je bio šerif; s njim se nalazio čovjek imenom Will Harris. Bio je visok kao kućna vrata, bikovskih leđa a jednom ga je ugrizao u vrat bijesan pas; oţiljci su bili prilično jaki, ali mu je glas još jače stradao: zvučao je slabašno i djetinje, kao u patuljka. Prošli su tako blizu mene da sam mogao odvezati Willyjevu cipelu! Obraćao se šerifu svojim tankim kreštavim glasom, povisujući ton kod imena Morrisa Ritza i Verene: nisam mogao sasvim jasno razabrati što je govorio, osim da se nešto dogodilo u vezi s Morrisom Ritzom i da je Verena poslala Willa da dovede nazad šerifa, šerif reče: »što do đavola ta ţena hoće, armiju?« Kad su otišli, skočio sam i otrčao u šumu. Na domaku kineskog drveta sakrih se iza lišća paprati: pomislih da bi netko od šerifovih ljudi još uvijek mogao biti u blizini. Ali nije bilo nikog, samo osamljena ptica što je pjevala na drvetu. Nikog nije bilo u drvenoj kolibi: zamagljeni sunčani traci nalik na sablje obasjavali su praznu kuću. Bez riječi sam se primaknuo drvetu i naslonio glavu na njegovo deblo; u tom trenutku povrati se vizija naše lađe: naše je rublje lepršalo, geranija je cvala a voda nas je nosila prema moru, prema svijetu. »Colline!« Moje je ime dopiralo s neba. »Jesi li to ti? Zar plačeš?« Bila je to Dolly, dozivala me odnekud, gdje je nisam mogao vidjeti — dok, popevši se do sredine debla, ne primijetih kako se visoko iznad mene njiše Dollyna dječja cipelica. »Polako, mladiću«, reče sudac koji se nalazio pored nje, »strest ćeš nas odavle«. Uistinu, kao galebovi što se odmaraju na brodskom jarbolu, sjedili su na najvišem vrhu drveta; Dolly je kasnije primijetila da je pogled odande bio tako čaroban, da joj je bilo ţao što se već ranije nije tamo popela. Kasnije se ustanovilo da je sudac opazio šerifa i njegove ljude dovoljno rano, te su uspjeli skloniti se tako visoko. »Pričekaj, dolazimo«, reče ona; sudac ju je jednom rukom podrţavao dok se spuštala kao otmjena dama koja silazi dugim stepeništem. Poljubismo jedno drugo; ona me zadrţa u naručju. »Catherine te pošla traţiti — nismo znali gdje si, a ja sam se bojala, ja...« Njen strah prostruji mojim rukama: osjećala se kao drhtava mala ţivotinja, kao kunić upravo izvađen iz zamke. Sudac nas je gledao pokornih očiju, nemirnih ruku; činilo se, da se osjeća suvišnim, moţda zbog toga što nije uspio spriječiti ono što se dogodilo Catherini. Ali što je zapravo mogao učiniti? Da joj je otišao u pomoć, samo bi i sam bio uhvaćen : šerif, Eddie Stover Veliki i ostali nisu se šalili. Ali ja sam se osjećao krivim. Da Catherine nije pošla da me traţi, vjerojatno je nikad ne bi uhvatili. Rekao sam im što se odigralo na travnjaku. Ali Dolly nije htjela slušati. Ona zabaci svoj veo kao da otklanja ruţan san. »Nastojim povjerovati da smo izgubili Catherine, ali ne mogu. Kad bih mogla,

26

otrčala bih da je nađem. Nastojim vjerovati da je to Verena učinila, ali ne mogu. Colline, što misliš: da li je svijet u biti zao? Prošle noći činilo mi se sasvim drugačije.« Sudac uperi svoj pogled u mene: pokušavao je, činilo mi se, da mi sugerira što da odgovorim. Ali ja sam i sam znao. Svi su lični svjetovi dobri bez obzira od kakvih se strasti sastoje i nikad nisu prljavi: Dollyn svijet koji je dijelila s Catherinom i sa mnom učinio ju je suviše uglađenom da bi mogla osjetiti pokvarenost koja se pruţala svuda naokolo: »Ne, Dolly, svijet nije zao.« Ona prijeđe rukom preko čela: »Ako je to istina, onda će Catherine ubrzo šetati pod drvetom — tebe ni Rileyja neće naći, ali ona će se sigurno vratiti.« »Gdje je zapravo Riley?« upita sudac. Otrčao je ispred mene, to je bilo posljednje što sam vidio; s nemirom, koji nas istovremeno obojicu zahvati, sudac i ja stadosmo dozivati. Naši glasovi, kruţeći polagano kroz šumu, ponovo iščeznuše u tišini. Znao sam što se dogodilo: pao je u jedan stari indijanski bunar — znam mnoge takve slučajeve. Upravo sam to htio kazati, kad sudac naglo stavi prst na usta. Mora da je imao sluh kao pas: ja nisam čuo ništa. Ali bio je u pravu, netko je dolazio. Ispostavilo se da su to Maude Riordan i Rileyjeva starija sestra, Elizabeth, ona pametna. One su bile vrlo dobre prijateljice, nosile su jednake bijele dţempere. Elizabeth je nosila violinsku kutiju. »Slušaj, Elizabeth«, javi se sudac iznenadivši djevojke, jer nas još nisu otkrile. »Slušaj, dijete, jesi li vidjela svog brata?« Maude se prva snašla i odgovorila: »Naravno«, rekla je to odrešito. »Pratila sam Elizabeth kući sa sata, kad nas dostignu Riley jureći devedeset milja na sat; umalo nas nije pregazio. Elizabeth, trebala si razgovarati s njim. U svakom slučaju, zamolio nas je da pođemo ovamo i kaţemo vam da ne brinete, da će on sve kasnije objasniti. Ĉitavu stvar.« I Maude i Elizabeth išle su sa mnom u razred; poloţile su jedan razred ranije i završile školu prošlog juna. Naročito sam dobro poznavao Maude, zbog toga što sam uzimao satove klavira kod njene majke; njen otac je podučavao violinu, i Elizabeth Henderson je bila jedan od njegovih đaka. Sama Maude je divno svirala violinu; upravo prije tjedan dana čitao sam u gradskim novinama da je pozvana da svira na radiju u Birminghamu: to me obradovalo. Riordanovi su bili prijatni ljudi, obzirni i vedri. Nisam uzimao satove kod gospođe Riordan zbog toga što bih ţelio učiti klavir — već zato što sam volio tu punašnu ţenu i zanimljive razgovore pune razumijevanja koje smo vodili sjedeći pred ulaštenim pokrovom klavira koji je mirisao na polituru i njegu; a naročito sam volio ono što je dolazilo poslije, kad bi me Maude pozvala na limunadu u hladnom straţnjem trijemu. Ona je bila mršava ţivahna djevojka, prćasta nosa i majušnih ušiju: od oca je naslijedila crne irske oči, a od majke platinastu kosu, svijetlu kao jutro — nimalo nalik na njenu najbolju prijateljicu, produhovljenu i njeţnu Elizabeth. Ne znam o čemu su one dvije mogle razgovarati, moţda o knjigama i muzici. Ali kad je razgovarala sa mnom, Maudin su predmet razgovora bili momci, sastanci, dućanski tračevi: zar ne mislim da je to uţasno, te strašne djevojke s kojima se Riley Henderson skiće naokolo? Ţalila je Elizabeth i smatrala da je divno, kako ona, usprkos svemu, uspravno drţi glavu. Ĉovjek nije morao biti nikakav genije da vidi da je Maude zaljubljena u Rileya; usprkos tome, ja sam neko vrijeme zamišljao da sam pomalo zaljubljen u nju. Kod kuće sam je neprestano spominjao, dok napokon Catherine ne reče: »Oh, Maude Riordan, sama kost — nema je čovjek za što uhvatiti, lud je svatko tko na nju potroši dan vremena«. Jednom sam joj ţelio pruţiti ugodno veče; vlastitim sam joj rukama ubrao stručak grahorice, a zatim je pozvah u »Phil’s Café«, gdje smo večerali pečene kansaške odreske; zatim odosmo na ples u »Lola Hotel«. Ali se na rastanku ipak vladala kao da ne očekuje da ću je poljubiti. »Mislim da to nije potrebno, Colline — iako je bilo lijepo od tebe što si me izveo.« Osjećao sam se

27

poraţeno, moţete zamisliti; ali kako nisam sebi dopuštao da podgrijavam čitavu stvar, naše se prijateljstvo polako izmijenilo. Jednog dana, na svršetku sata, gospođa Riordan mi ne zada uobičajenu domaću vjeţbu; umjesto toga, ona mi ljubazno izjavi da drţi da je bolje da ne nastavljamo sa satovima: »Mi te vrlo volimo, Colline, i ti ćeš biti uvijek dobrodošao u našoj kući. Ali, dragi, ti nisi muzički dovoljno nadaren; to se ponavlja, a ne bi bilo pošteno od mene, ni od tebe, da se pravimo kao da nije tako.« Ona je bila u pravu, a ipak sam se osjećao povrijeđen, nisam mogao podnijeti pomisao da sam izbačen; tjerala me u očaj pomisao na Riordanove, i malo po malo, dok nisam zaboravio onih nekoliko teško naučenih lekcija, povukao sam zastor preko njih. U početku me Maude često zaustavljala poslije škole pozivajući me kući; na ovaj ili onaj način ja bih se izvlačio; osim toga, to je bilo zimi i ja sam više volio provoditi vrijeme u kuhinji s Dolly i Catherinom. Catherine se raspitivala: »Kako to da više ne spominješ Maude Riordan?« Rekoh: »Zato što ne spominjem, to je sve«. Ali ako je nisam spominjao, ipak nisam prestao misliti na nju; nema sumnje, spazivši je sada pod drvetom opet me iznenada obuzeše stari osjećaji. Po prvi put pomislih potpuno svjesno na naš poloţaj: da li smo mi, Dolly, sudac i ja, ostavljali na Maude i Elizabeth smiješan dojam? Mogle su tako misliti, jer su bile mojih godina. Ali po njihovu vladanju činilo se kao da smo se sreli na ulici ili u trgovini. Sudac upita: »Maude, kako tvoj otac? Ĉujem da se ne osjeća najbolje.« »Ne moţe se potuţiti. Znate kakvi su ljudi, uvijek se ţale na nešto. Kako ste vi, gospodine?« »Ţao mi je«, odgovori sudac odsutno. »Pozdravi oca i reci mu da se nadam da će se uskoro osjećati bolje.« Maude prihvati odgovor: »Hoću, gospodine, hvala vam. Znam da će mu biti drago što ste pitali za njega.« Poravnavajući nabore haljine ona sjedne na mahovinu, povukavši za sobom Elizabeth koja se opirala. Elizabeth nitko nije zvao nadimkom; mogli ste je početi zvati Betty, ali za tjedan dana ona bi opet postala Elizabeth: ona je tako djelovala. Njeţna, sitnih kostiju, imala je čvrstu crnu kosu i hladno, na časove svetačko lice; oko dugog vrata nosila je medaljon sa slikom svog oca misionara. »Pogledaj, zar taj šešir ne pristaje lijepo gospođici Dolly? Baršun i veo.« Dolly se uspravi potapšavši se po glavi. »Obično ih ne nosim — ali namjeravali smo na put.« »Ćuli smo da ste otišli od kuće«, reče Maude, a zatim produţi otvorenije: »U stvari, tako svi govore, zar ne, Elizabeth?« Elizabeth kimnu nezainteresirano. »Boţe, pričaju čudnovate priče. Na primjer, na putu ovamo srele smo Gusa Hama i on nam reče da je ona crna ţena, Catherine Crook (da li se tako zove?) uhapšena zbog toga što je udarila gospođu Buster zemljanim vrčem.« Spustivši glas Dolly odvrati: »Catherine nema nikakve veze s tim.« »Mislim da netko ima«, reče Maude. »Vidjele smo jutros gospođu Buster u poštanskom uredu; svima je pokazivala čvorugu na glavi, prilično veliku. Nama se činilo da je prava, zar ne, Elizabeth?« Elizabeth potvrdi. »Budite uvjereni da mi je svejedno tko ju je udario, ali mislim da taj zasluţuje medalju.« »Ne«, uzdahnu Dolly, »to nije valjalo, to se nije smjelo dogoditi. To ćemo svi mi ţaliti.« Maude se konačno obrati meni. »Ţeljela sam te vidjeti, Colline«, govorila je brzo kao da je htjela sakriti uznemirenost: moju ne njezinu. »Elizabeth i ja pripremamo kostimiranu zabavu, zaista izvanredno, pa sam mislila da bi bilo sjajno da tebe obučemo u duha i postavimo u mračnu sobu da ljudima proričeš budućnost : jer ti si tako divan u ...« »Laganju«, upadne Elizabeth hladno. »Pa to i jest proricanje«, dopuni Maude.

28

Ne znam zbog čega su me smatrali takvim lašcem, osim što sam u školi bio najveći talenat za izmišljanje isprika. Rekoh da je lijepo što spremaju zabavu. »Ali bolje da ne računate na mene. Tada ćemo moţda već biti u zatvoru.« »Oh, u tom slučaju ništa«, reče Maude kao da prihvaća jedan od mojih uobičajenih izgovora da ne uđem u njenu kuću. »Kaţi, Maude«, uskoči sudac prekinuvši šutnju koja je nastala, »čini se da si na putu da postaneš slavna: vidio sam u novinama da ćeš nastupiti na radiju.« Kao da glasno sanja ona objasni da je nastup na radiju finalni dio drţavnog natjecanja; ako pobijedi, dobit će muzičku stipendiju za sveučilište: čak i drugo mjesto osigurava pola stipendije. »Svirat ću jednu očevu stvar, serenadu: napisao ju je kad sam se rodila. Ali to je iznenađenje, neću da sazna.« »Nagovorite je da je odsvira«, reče Elizabeth otvarajući violinsku kutiju. Maude je bila velikodušna, nije je trebalo moliti. Violina višnjeve boje koju je njeţno poloţila pod bradu, zadrhta dok ju je ugađala. Jedan drski leptir, osvijetljen trakom sunca, odleprša u spirali kad zraka obasja ţice iz kojih se tamnom starom šumom rasprostre melodija nalik na jato leptira u letu, na šum vodoskoka. Zatim postade polaganija, tuţna. Kad je završila, svjetla joj se kosa prospe po violini. Zapljeskasmo; kad mi prestadosmo, čuli smo da je jedan odvojeni tajanstveni par ruku produţio pljeskati. Riley iskorači iz grma paprati, i kad ga Maude opazi, njeni obrazi porumenješe. Mislim da ne bi tako dobro svirala da je znala da je on sluša. Riley posla djevojke kući; njima to nije bilo drago, ali Elizabeth se nije običavala suprotstavljati bratu. »Zaključaj vrata«, reče joj on. »Maude, bilo bi mi drago kad bi ti provela noć kod nas: ako me netko traţi, recite da ne znate gdje sam.« Pomogao sam mu da se uspne na drvo, jer je nosio pušku i naprtnjaču punu namirnica — dvije boce vina, narandţe, sardine, kobasice, pecivo iz slastičarnice Katydid, veliku kutiju punu keksa: kod svakog artikla naš je moral rastao, a Dolly, raznjeţena keksima, reče da mora poljubiti Rileyja. Ali njegov izvještaj saslušali smo pokunjenih lica. Kad smo se odvojili u šumi, on je potrčao u smjeru odakle se čuo Catherinin glas. Tako je došao do polja: promatrao je moju borbu s Eddijem Stoverom Velikim. Upitah ga, zašto mi nije priskočio u pomoć? »Ti si to sam dobro obavljao : mislim, da te Veliki Eddie neće tako brzo zaboraviti: jadan je momak jedva hramao.« Osim toga, sjetio se da nitko od njih ne zna da je on s nama, da nam se pridruţio na drvetu: bilo je bolje što je ostao sakriven, jer je tako mogao slijediti Catherinu i šerifove pomoćnike do grada. Strpali su je u rasklimana stara Eddijeva kola i odvezli ravno u zatvor; Riley ih je slijedio svojim automobilom. »Dok smo stigli do zatvora, činilo se kao da se smirila; na ulici je bila mala skupina ljudi, djece, starih farmera — bili biste ponosni na Catherine, koračala je između njih podigavši skutove haljine i ovako drţeći glavu.« On istegnu vrat kao kakav kralj. Vidio sam često Catherine da to radi, osobito kad bi je netko kritizirao (zbog sakrivanja kocki za slaganje, zbog širenja laţnih vijesti, zbog pokvarenih zubi); Dolly, sjetivši se te kretnje, obrisa nos. »Ali«, nastavi Riley, »čim je bila smještena u zatvor, ona ponovo izazva buku.« U zatvoru su postojale samo četiri ćelije, dvije za crnce i dvije za bijelce. Catherine je protestirala što su je smjestili u ćeliju za crnce. Sudac pogladi bradu, zakima glavom. »Zar nisi mogao razgovarati s njom? Bilo bi joj lakše da je znala da je netko od nas tamo.« »Stajao sam tamo nadajući se da će pogledati na prozor. Ali tada sam čuo druge novosti.« Kad se sad sjetim toga, ne znam kako je Riley mogao tako dugo čekati da nam to kaţe. Jer, moj boţe: naš prijatelj iz Chicaga, taj mrski dr Morris Ritz, kliznuo je iz grada, obivši Verenin sef i ponijevši sa sobom dvanaest tisuća dolara u papirima i više od sedam stotina dolara u gotovu. A kao što smo kasnije otkrili, to nije bilo ni pola njegova plijena. Razumijete li? Shvatio sam da je to bio razlog zbog kojeg je Will

29

Harris došao po šerifa: nije čudo da ga je Verena hitno trebala, njene nevolje s nama postale su sasvim sporedna stvar. Riley je znao i nekoliko detalja: otkrivši otvorena vrata sefa (to se dogodilo u njenom uredu iznad trgovine tekstilom) Verena je pojurila iza ugla do »Lola Hotela«, gdje je otkrila da se Morris Ritz odjavio već prethodne večeri. Nato se onesvijestila. Kad su je doveli k svijesti, onesvijestila se ponovo. Dollyno se lice uzobilji; u njoj je rasla ţelja da ode k Vereni, a u isto vrijeme kao da ju je zadrţavao neki osjećaj vlastite jače volje. Ona me saţalno pogleda. »Bolje da sada saznaš, Colline, bolje, nego da čekaš dok ostariš kao ja: svijet je prljav.« Kao da je preko njega preletio dašak vjetra, sučevo lice se promijeni. Odjednom je izgledao star, ogolio kao jesen, kao da je smatrao da ga je Dolly iznevjerila kad je tako pokazala svoju slabost. Ali ja sam znao da nije: on ju je nazvao sveticom, a ona je stvarno bila ţena. Otčepivši bocu Riley nasu u četiri čaše vino boje topaza; trenutak kasnije napuni petu, Catherininu. Podigavši čašu do svojih usana sudac nazdravi: »Za Catherinu, budimo uz nju.« Podigli su čaše, i Dolly reče: »Oh, Colline«, a oči joj se raširiše od iznenadne pomisli, »ti i ja smo jedini koji razumijemo njene riječi!« PETO POGLAVLJE Slijedeći dan bila je to srijeda, prvi listopad, neću nikad zaboraviti. Prije svega, Riley me probudio nagazivši mi na prste. Dolly, već budna, uporno je zahtijevala da mu se ispričam što sam ga grdio! Ona reče da je ljubaznost mnogo vaţnija ujutro nego u bilo koje drugo vrijeme: naročito ako netko mora ţivjeti u tako skučenom prostoru. Sučev sat, još uvijek obješen na granu kao teška zlatna jabuka, pokazivao je šest i šest. Ne znam čija je zamisao bila da doručkujemo narandţe, suhe kekse i hladne kobasice. Sudac promrmlja da se čovjek ne osjeća ljudski dok ne uzme šalicu vruće kave. Sloţili smo se da je nama svima samo još kava nedostajala. Riley se dobrovoljno javi da će se odvesti u grad i donijeti je; usput će imati priliku da prošeće naokolo i ustanovi što se događa. On predloţi da ja pođem s njim: »Nitko ga neće vidjeti, ako ostane sakriven na sjedištu.« Iako se sudac protivio, kazavši da to smatra nesmotrenošću, Dolly je znala da ja ţelim ići: toliko sam čeznuo za voţnjom u Rileyjevom automobilu, da ništa, čak ni opasnost da bi me netko mogao vidjeti, nije mogla oslabiti moje oduševljenje da iskoristim priliku koja mi se pruţala. Dolly reče: »Mislim da nema ništa lošeg u tome. Ali ti bi morao imati čistu košulju: mogla bih posaditi repu na tom tvom okovratniku« U travnjaku je vladala tišina, nije bilo ćurlika fazana, ni skrivenih glasova; šiljaste vlati bile su oštre i crvene kao krv, nalik na oštrice noţeva poslije pokolja; krhka trava lomila se ispod naših stopala dok smo koračali preko breţuljka na groblje. Odavde se pruţao lijep vidik: bezgranična drhtava površina River Woodsa i pedeset prostranih milja uzorane farmerske zemlje s vjetrenjačama, a u daljini čunjasti toranj Gradske vijećnice, zadimljeni dimnjaci gradskih kuća. Zaustavio sam se kod grobova moje majke i oca. Kako ih nisam često posjećivao, osjećao sam se potišteno gledajući hladan kamen — tako suprotan mome sjećanju na njih ţive, na majku dok je plakala, kad bi otac odlazio da prodaje hladnjake, na oca kad je go istrčao na ulicu. Ţelio sam staviti cvijeće u prazne vaze od terakote, postavljene na išarani, prljavi mramor. Riley mi pomogne; on natrga cvjetove japanske dunje i promatrajući me dok sam ih slagao, reče: »Drago mi je da je tvoja majka bila tako dobra. Ali obično nisu takve.« Pitao sam se da li je kod toga mislio na svoju vlastitu majku, jadnu Rose Henderson, koja ga je običavala tjerati da skače naokolo po dvorištu, recitirajući jedan puta jedan. Ali činilo mi se, ipak, da se oporavio od onih teških dana. Napokon, posjedovao je automobil koji je sigurno stajao tri tisuće

30

dolara. I to rabljen, morate znati. Bio je uvozni automobil, tipa Alfa Romeo (Romeova Alfa, govorili su u šali) što ga je kupio u New Orleansu od nekog političara osuđenog na robiju. Dok smo se vozili neasfaltiranom cestom prema gradu, u sebi sam se nadao da ćemo sresti nekog svjedoka: postojale su izvjesne osobe, zbog kojih bih bio sretan da me vide s Rileyjem u automobilu. Ali bilo je prerano da na bilo kog naiđemo; doručak je još uvijek stajao na štednjacima, a dim se dizao iz dimnjaka kuća pored kojih smo prolazili. Skrenuli smo na zavoju pored crkve, provezli se oko trga i zaustavili se u prljavom prolazu između Cooperove konjušnice i slastičarnice Katydid. Ovdje me Riley ostavi s nalogom da ga čekam: vratit će se za jedan sat. Protegnuvši se na sjedalu, slušao sam cvrkutanje vrabaca iz konjušnice, osjećao miris svjeţeg kruha s oštrim mirisom groţđica, što je dopirao iz slastičarnice. Vlasnici ove slastičarnice, imenom County, gospodin i gospođa C. C. County, morali su započeti dan u tri sata ujutro da bi sve završili do osam sati, kad su otvarali. Slastičarnica je bila čista i dobro uvedena. Gospođa County kupovala je najskuplje haljine u Vereninoj trgovini. Dok sam leţao, udišući fine mirise, otvoriše se straţnja vrata na koja izađe gospodin County s metlom u ruci, istresujući brašno u prolaz. Mislim da je bio iznenađen kad je spazio Rileyev automobil; a isto tako iznenađen što je mene vidio u njemu. »Što radiš ovdje, Colline?« »Ne radim ništa, gospodine County«, odvratih, pitajući se u sebi da li nešto zna o našim neprilikama. »Zbilja se radujem što je listopad«, reče hvatajući prstima zrak, kao da je hladnoća u zraku tkanina koja se moţe opipati. »Ljeti nam je strašno: peći i sve oko nas tako je vruće da se ne da ţivjeti. Slušaj, momče, čeka te momčić od meda — uđi i slisti ga.« On ni u kojem slučaju nije bio čovjek koji bi me doveo unutra, a zatim pozvao šerifa. Njegova me ţena dočeka u mirisnoj toploj prostoriji kao da joj ništa nije moglo pruţiti veće zadovoljstvo nego moj dolazak. Gospođu County su gotovo svi voljeli. Ona je bila krupna mirna ţena, debelih nogu, velikih ruku, a njeno mesnato lice uvijek je sjajilo od vatre; oči su joj plave kao glazura na kolaču, kosa kao da ju je uvaljala u bure brašna, a nosila je pregaču koja joj je dopirala do vrha cipela. Njen muţ je također nosio pregaču; katkad bih ga viđao kako s pregačom svezanom oko pojasa prelazi ulicu da na brzinu popije čašu piva u dvorištu s ljudima oko tezge u »Phil’s Caféu«: nalikovao je oslikanom klovnu, nekako nespretan uprljan brašnom, elegantno ukočen. Očistivši svoj radni stol, gospođa County mi dade šalicu kave i pladanj s toplom savijačom od cimeta koju je Dolly oboţavala. Gospodin County reče da bih ja moţda ţelio nešto drugo : »Obećao sam mu, što sam ono obećao? Momčića od meda.« Njegova je ţena valjala tijesto: »To je za djecu. On je odrastao momak, ili gotovo odrastao. Colline, koliko ti je zapravo godina?« »Šesnaest.« »Isto kao Samuelu«, reče misleći na svog sina koga smo mi zvali Magarcem, zbog toga što nije bio mnogo pametniji. Upitah, što je s njim? Jer magarac je prošle jeseni, nakon što je treći put pao u osmom razredu, otišao u Pensacolu, u mornaricu. »Posljednje što znamo jest, da je u Panami«, reče ona rasteţući tijesto za pitu. »Rijetko dobivamo vijesti. Jednom sam mu pisala, rekla sam, Samuele, bolje da pišeš kući ili ću napisati pismo Predsjedniku i javiti mu koliko si zapravo star. Jer on se javio s laţnim podacima. Bila sam strašno bijesna u ono vrijeme — optuţivala sam gospodina Handa u školi: znam zašto je to Samuel učinio, on jednostavno nije mogao podnijeti da i dalje bude u osmom razredu, tako visok, a ostala djeca tako mala. Ali sad vidim da je gospodin Hand bio u pravu: ne bi bilo

31

pošteno prema vama ostalima da je Samuel prošao, kad nije radio kako treba. Moţda je najbolje tako. C. C., pokaţi Collinu sliku.« Fotografija je prikazivala četiri ukočena mornara koji su se drţali pod ruku; s palmama i pravim morem u pozadini, ispod je pisalo: »Boţe blagoslovi mamu i tatu, Samuel«. To me dirnu. Magarac je otišao u svijet, a ja, moţda sam ja zaista zasluţio momčića od meda. Kad vratih sliku, gospodin County reče: »Drago mi je da dječak sluţi domovini. Ali nezgodno je to, što je Samuel dovoljno velik da nam ovdje pomaţe. Ne volim imati crnce u sluţbi. Uvijek laţu i kradu, nikad ne znaš što imaš.« »Ljuti me da C. C. ovako govori«, reče njegova ţena stisnuvši usnice. »On zna da to ne trpim. Crnci nisu ništa gori od drugih: često su i bolji. Imala sam prilike da to kaţem nekim ljudima u gradu. Na primjer ova stvar sa starom Catherine Creek. Da čovjek zaplače. Moţda je smušena i neobična, ali ne moţete naći bolje ţene. Dobro da sam se sjetila, moram joj poslati ručak u zatvor, jer bih se okladila da joj šerif neće dati ništa pristojno.« Kad se stvari promijene, teško opet postaju ono što su bile prije: ljudi su nas znali; više se nikad nećemo moći osjećati kao ranije: klonuo sam, zamišljajući kako se zima pribliţava hladnom drvetu; i ja sam zaplakao, rastrgan kao krpa istrunula na kiši. Htio sam zaplakati otkad smo otišli od kuće. Gospođa County zamoli da joj oprostim, ako je kazala nešto što me uznemirilo; svojom kuhinjskom pregačom ona mi obrisa oči i mi smo se nasmijali, morali smo se nasmijati kaši od brašna i suza na mom licu, i ja se osjetih, kako oni rekoše, mnogo bolje, mnogo vedrije. Zbog muškog ponosa koji sam razumio, gospodin County povukao se dirnut u prednji dio slastičarnice; ali ja se nisam osjećao postiđenim. Gospođa County natoči sebi kavu i sjedne. »Neću kazati da mi je sve jasno što se događa«, reče ona. »Kako sam čula, gospođica Dolly je napustila kuću zbog nekih nesuglasica s Verenom?« Ţelio sam reći da je situacija malo sloţenija, ali u sebi sam se pitao, pokušavajući srediti čitavu stvar, da li je zaista tako. Ona nastavi zamišljeno: »Moţda će ti se činiti da sam ja protiv Dolly. Nisam. Ali evo, što ja mislim — vi biste se morali vratiti kući, Dolly bi se morala pomiriti s Verenom: to je ona uvijek radila i ne moţete poduzimati nešto novo u njenim godinama. Osim toga, to daje loš primjer gradu da se dvije sestre ovako svađaju, a jedna od njih sjedi na drvetu; osim toga sudac Charlie Cool, prvi put u ţivotu mi je ţao onih njegovih sinova. Ugledni građani treba da se dolično vladaju, inače će sve krenuti loše. Eto, jesi li vidio onaj teretnjak na trgu? Bilo bi dobro da ga pogledaš. Pripada jednoj cowboyskoj obitelji. C. C. kaţe da su evanđelisti, a jedino što ja znam jest, da su izazvali priličnu buku i da su u nekoj vezi s Dolly.« Ona ljutito puhnu u papirnatu vrećicu. »Htjela bih da joj kaţeš, što sam rekla: da ide kući. Evo, Colline, ponesi savijače. Znam da to Dolly voli.« Kada sam izašao iz slastičarnice, zvona s Gradske vijećnice odbijala su osam sati, a to je značilo da je bilo pola osam. Taj je sat uvijek išao pola sata naprijed. Jednom su pozvali stručnjaka da ga popravi; nakon što ga je pregledavao skoro čitavu sedmicu, rekao je da se u njega moţe jedino staviti dinamit; Gradska vijeće odobrilo je da mu se u potpunosti plati, jer su svi bili ponosni što nije bilo moguće popraviti sat. Nekoliko trgovaca na trgu pripremalo se da otvore svoje dućane; s pragova se dizala prašina, a netko je valjao bure i time narušavao hladnu tišinu ulice. Kod Early Birda koji je posjedovao bolju trgovinu ţiveţnih namirnica od Verene, dva crnačka dječaka uređivala su izlog konzervama havajskog ananasa. Na juţnoj strani trga, iza drvenih klupa na kojima su u svako godišnje doba običavali sjediti tihi, uvenuli starci, opazih teretnjak što ga je spomenula gospođa County — stari teretni automobil nadsvođen platnenim krovom, nalik na kola iz prošlosti Zapada. Izgledao je napušteno i groteskno, ostavljen na praznom trgu. Grubo ispisana tabla, oko metar visoka, nadvisivala ga je kao peraja morskog psa. Neka Mali Homer Honey Spasi Vašu Dušu za Gospoda. Na drugoj strani bila je naslikana

32

velika nasmiješena zelenkasta glava, pokrivena širokim šeširom. Ja to ne bih mogao smatrati čovječjim portretom ali sudeći po natpisu slika je predstavljala čudo od Djeteta Malog Homera Нопеуа. Kako tamo nisam više imao što traţiti jer nikog nije bilo u blizini teretnjaka, uputih se prema zatvoru, zgradi od opeka, pored Fordove Automobilske kompanije. Bio sam jednom u njemu. Eddie Stover Veliki poveo je unutra mene i još tucet dječaka i ljudi; ušao je u trgovinu i rekao, »Dođite sa mnom u zatvor ako ţelite nešto vidjeti.« Atrakciju je predstavljao zgodan ciganski dječak, koga su skinuli s teretnog vlaka; Veliki Eddie mu dade četvrt dolara, rekavši da skine hlače: »Nitko ne bi mogao povjerovati da ima tako velikog«, a jedan muškarac reče: »Momče, zašto ne pobjegneš iz ovog zatvora, kad imaš takvu ţeljeznu motku?« Tjednima kasnije mogli ste znati koje su djevojke čule ovu priču: hihotale bi uvijek kada bi prolazile pored zatvora. Na bočnom zidu zatvora nalaze se ostaci neobične slike. Pitao sam Dolly i ona mi reče da je u njenoj mladosti predstavljala reklamu za bombone. Ali slova su se sasvim izgubila; sačuvala se samo slika: dva anđela s trubama, ruţičasta kao flamingosi, plesali su iznad velikog roga ispunjenog slatkišima poput novogodišnje košarice; izrađena na ciglama, slika je izgledala kao izblijedjela freska, a suncem obasjani zarobljeni anđeli kao da su predstavljali duše lopova. Bio sam svjestan opasnosti kojoj sam se izvrgavao vrzmajući se otvoreno okolo ali ipak prođoh pored zatvora, zatim se vratih natrag, zazviţdah, a onda tiho zovnuh: »Catherine, Catherine!« nadajući se da će se pojaviti na prozoru. Znao sam koji je njen prozor, na prozorskoj dasci stajala je kugla sa zlatnim ribicama, na suncu iza ţeljeznih rešetki jedina stvar, kao što smo kasnije saznali, koju je zamolila da joj donesu. Narandţasti odbljesci riba treperili su oko koraljnog dvorca i ja se sjetih jutra kad sam pomogao Dolly da nađe dvorac i sedefna zrnca. To je bilo davno, na početku svega, i iznenada me sledi pomisao na ono što bi moglo biti na kraju; tako da zaboravih Catherine i oborivši glavu zaţeljeh da ne dođe na prozor. A i onako ne bi nikog vidjela, jer se okrenuh i otrčah. U kolima sam čekao Rileyja više od dva sata. Kad se konačno pojavio, bio je u takvom raspoloţenju da se nisam usuđivao pokazati svoje. Ĉini se da je bio kod kuće i našao svoje sestre, Anne i Elizabeth, i Maude Riordan koja je provela noć kod njih, kako još uvijek ljenčare u krevetu: ne samo to, već i boce od Coca-Cole i ostatke cigareta razbacane svuda naokolo po sobi. Maude okrivi sebe: ona prizna da je pozvala nekoliko mladića da slušaju radio i plešu; ali kaznu su podnijele sestre. Izvukao ih je iz kreveta i isprašio. Upitao sam ga kako to misli — isprašio? Prebacio preko koljena, reče, i isprašio s teniskom cipelom. Nisam to mogao zamisliti; to se kosilo s mojim gledanjem na Elizabethino dostojanstvo. »Ti si preoštar s tim djevojkama«, rekoh i dodah optuţujući: »Maude je pravi krivac«. On to primi ozbiljno rekavši da je namjeravao i nju isprašiti, ako zbog ičega, ono zbog toga što ga je okrstila imenima kojima ga nitko ne bi smio nazvati; ali prije nego što ju je uspio dohvatiti, nestala je kroz straţnja vrata. Rekoh u sebi, moţda je Maude napokon uspjela uhvatiti tebe. Rileyjeva oštra kosa bila je dotjerana briljantinom; mirisao je na kolonjsku vodu i puder. Nije mi morao kazati da je bio kod brijača, a niti zašto je bio. U ono vrijeme brijačnicu je vodio osebujan čovjek, iako već odavno umirovljen Amos Legrand. Ljudi kao šerif, pa čak i Riley Henderson, i svatko tko je razmišljao o tome, govorio bi: taj stari mlakonja. Ali oni nisu mislili ništa loše; većina ljudi je voljela Amosa i stvarno mu ţeljela svako dobro. Bio je vrlo malen rastom i morao je stajati na sanduku dok je radio, uvijek uznemiren i brbljav kao par kastanjeta. Sve svoje stalne mušterije zvao je dušicama, podjednako i muškarce i ţene, nije pravio nikakve razlike. »Dušice«, rekao bi, »već je vrijeme da skratite kosu, morali biste kupiti ukosnice.« Amos je imao velik talent: mogao je raspravljati o stvarima koje su zanimale poslovne ljude, jednako kao i desetgodišnje djevojčice. — Znao je sve, od

33

cijene koju je Ben Jones dobio za ţetvu kikirikija, pa do toga tko je bio pozvan na rođendansku zabavu kod Mary Simpson. Bilo je prirodno da je Riley otišao do njega, ako je ţelio saznati novosti. On mi ih naravno u potpunosti ponovi; mogao sam zamisliti Amosa, čuti kako pjevuši poput kolibrića: »Tako je to, dušice, kad ljudi ostavljaju novac svuda naokolo. A od svih, baš Verena Talbo: a mi smo mislili da nosi u banku svaku paru koju stekne. Dvanaest tisuća sedam stotina dolara. Ali nemoj misliti da je to sve. Ĉini se da su Verena i taj dr Ritz trebali postati ortaci, zbog toga je ona kupila staru tvornicu. Zamisli: dala je Ritzu preko deset tisuća da kupi strojeve, bogzna kakve, a sad se otkrilo da nije kupio ništa ni za jedan pušljivi penny. Strpao je sav novac sebi u dţep. Njemu nema ni traga ni glasa; pronaći će ga negdje u Juţnoj Americi, ako ga uopće ikad nađu. Nikad nisam mario za glupe odnose, koji su postojali između njega i nje; govorio sam da je Verena Talbo neobična ţena: dušice, taj Ţidov je imao najviše prhuta što sam ikad vidio na ljudskoj glavi. Ali tako pametna ţena kao ona — moţda se njoj zaista sviđao. A usto cijela ta priča s njezinom sestrom, takva bruka oko toga. Ne čudim se da joj doktor Carter daje injekcije. Ali zapanjuje me Charlie Cool: što moţeš misliti o njemu, kad tako dočekuje smrt ?« Odjurili smo iz grada punom brzinom; tap, tap, mušice su udarale o prednje staklo. Dan je bio suh, kristalno plav, bez ijednog oblaka. A ipak sam osjećao u kostima kao da će doći oluja. Takvi predznaci javljaju se kod starih ljudi, ali vrlo rijetko kod nekog mladog. Kao da nečujna grmljavina odzvanja u vašim zglobovima. Ono što sam osjećao, moralo je biti bar nagovještaj uragana, i ja to spomenuh Rileyju, koji reče: »Hajde, ti si lud, pogledaj nebo«. Sklapali smo upravo okladu, prolazeći onaj opasan zavoj pred samim grobljem, kad Riley snaţno zakoči: kočenje je trajalo dovoljno dugo da nam se pred očima ukaţe čitav naš ţivot. Krivnja nije bila na Rileyju: nasred ceste, vukući se kao hroma krava, nalazio se teretnjak Malog Honеуа. Klepet njihovog izmorenog motora konačno utihnu. U tom trenutku iz njega izađe vozač. Bila je ţena. Nije bila mlada, ali bokovi su joj se obijesno ljuljali, a njene grudi napinjale bluzu breskvine boje na vrlo zavodljiv način. Nosila je koţnatu suknju s resama i cowboyske čizme do koljena, što je bila greška, jer se moglo vidjeti da bi njene noge, kad bi bile potpuno otkrivene, predstavljale najbolji dio na njoj. Naslonila se na vrata automobila. Poniknula je očima kao da su joj trepavice nepodnosivo teške; vrhom jezika ovlaţila je vrlo crvena usta. »Dobro jutro, momci«, reče oteţućim, umiljatim glasom. »Voljela bih, kad biste mi mogli dati nekoliko uputa.« »Što je vama, dođavola?« reče Riley oporavljajući se. »Umalo da nas niste prevrnuli.« »Iznenađuje me da to kaţete«, reče ţena prijatno njišući glavom; njena kosa, obojadisana u boji kajsije, bila je puna kovrča, nalik na zvona koja nisu davala zvukova. »Prebrzo ste vozili, dragi«, prigovori ona samozadovoljno. »Mislim da postoji zakon protiv toga; postoje zakoni protiv svega, osobito ovdje.« »Morao bi postojati zakon protiv ovakvih teretnjaka«, primijeti Riley. »Ovakva gomila starog ţeljeza, to bi trebalo zabraniti.« »Znam, dragi«, osmjehnu se ţena. »Moţemo s vama putovati. Ali bojim se da ne bismo svi stali u vaš auto, čak nam je tijesno u teretnjaku. Moţete li me ponuditi cigaretom? Baš ste zlatni, hvala vam.« Dok je palila cigaretu, primijetio sam njene mršave, grube ruke; nokti joj nisu bili obojadisani, a jedan je bio crn kao da ga je prignječila vratima. »Kazali su mi da ću ovdje pronaći gospođicu Talbo. Dolly Talbo. Kaţu da ţivi na drvetu. Molila bih vas, ako mi moţete pokazati...« Iza nje se pojavi čitavo obdanište djece izlazeći iz teretnjaka. Mala djeca na nesigurnim okruglim nogama, balavih noseva, djevojčice dovoljno odrasle da nose grudnjake, grupa dječaka od kojih su neki bili već sasvim odrasli. Izbrojao sam ih· desetoro, uključujući ovdje i razroke blizance i dijete u povojima u rukama

34

djevojčice koja nije mogla imati više od pet godina. Kao mađioničarevi kunići oni su se i dalje pojavljivali, dok nisu sasvim ispunili cestu. »To su sve vaši?« upitah doista zabrinut; prebrojio sam ih još jednom, bilo ih je petnaest. Jedan dvanaestogodišnji dječak s naočarima s metalnim okvirom, skakutao je naokolo u ogromnom šeširu, poput ţive gljive. Većina ih je bila obučena na cowboyski način, u čizmama, ili makar s maramom oko vrata. Ali izgledali su kao obeshrabrena skupina, umorni, kao da su godinama ţivjeli od kuhanog krumpira i luka. Natiskali su se oko automobila, u potpunoj tišini, izuzev najmlađih koji su se hvatali za prednja svjetla i penjali na blatobrane. »Svakako, dragi: svi su moji«, odvrati ona lupnuvši malu djevojčicu koja se vrtjela oko njenih nogu. »Nekad mi se čini da smo pokupili jedno ili dvoje koji ne pripadaju nama«, doda slegnuvši ramenima, na što se nekoliko djece nasmija, činilo se da je oboţavaju. »Očevi nekih od njih već su mrtvi; mislim da ostali ţive — ali to nam ni u kom slučaju nije vaţno. Pretpostavljam da niste sinoć bili na našem skupu. Ja sam sestra Ida, majka Malog Homera Ноnеуа.« Zanimalo me koji je od njih Homer Honey. Ona pogleda naokolo i izdvoji dječaka s naočarima koji se dogega do nas pod svojim šeširom i pozdravi nas: »Hvaljen Isus. Trebate zviţdaljku?« i naduvši obraze zazviţdi u zviţdaljku od lima. »S takvom zviţdaljkom«, objasni majka popravljajući kosu na potiljku, »moţete uplašiti i samog đavola. Moţe se i inače praktično koristiti.« »Dvadesetpet centi«, ponudi dječak. Njegovo ozbiljno lišće bilo je bijelo kao pomada. šešir mu je dopirao do obrva. Kupio bih jednu, da sam imao novaca. Vidjelo se na njima da su gladni. Riley je bio istog mišljenja i uspio je pronaći pedeset centi za dvije zviţdaljke. »Budite blagoslovljeni«, reče Mali Homer i stavivši novac među zube čvrsto zagrize u nj. »Ima toliko krivotvorenih u današnje vrijeme«, reče njegova majka ispričavajući ga. »Od ljudi našeg kova nikad nećete doţivjeti tako nešto«, reče uzdahnuvši. »Kad biste bili tako ljubazni, da nam pokaţete — ne moţemo dalje, ponestalo nam je benzina.« Riley joj odgovori da uzalud gubi vrijeme. »Više nema nikog tamo«, reče paleći motor. Drugi vozač, koji je zaustavio iza rias, nervozno je trubio. »Nisu više na drvetu?« glas joj je tuţno odzvanjao nadglasujući nestrpljivu buku motora. »Ali gdje ćemo je tada pronaći?« Ona rukama pokuša zadrţati automobil. »To je vaţna stvar, moramo ...« Riley pokrenu automobil. Osvrnuvši se, vidio sam ih kako gledaju za nama na zaprašenoj cesti. Smrknuto rekoh Rileyju da smo trebali ustanoviti što su ţeljeli. A on odgovori: »Moţda znam.« On je mnogo toga znao, Amos Legrand ga je prilično dobro obavijestio o sestri Idi. Iako ona nikad ranije nije bila u našem gradu, Amos koji je tu i tamo pomalo putovao, tvrdio je da ju je vidio na sajmu u Bottleu, a to je glavni grad pokrajine, nedaleko odavde. Bilo je očito da nije nepoznata niti svećeniku Busteru koji je odmah po njenom dolasku zahtijevao od šerifa da poduzme sve mjere u svrhu sprečavanja bilo kakvog mitinga od strane trupe Malog Homera Honеуа. Banda, rekao je; i tvrdio je da je takozvana sestra Ida poznata kroz šest drţava kao besramna bludnica: zamislite, petnaestoro djece, a nigdje traga muţu! Amos je također bio potpuno siguran da nije nikad bila udata; ali po njegovu mišljenju tako produktivna ţena zasluţuje poštovanje, šerif upita, zar već nije imao dovoljno briga i doda: »Moţda one budale na drvetu imaju pravo što sjede tamo i brinu se samo za sebe — za pet centi i ja bih im se pridruţio.« Stari Buster mu odvrati da u tom slučaju nije sposoban da bude šerif i da bi trebao vratiti svoju značku. U međuvremenu je sestra Ida, ne dolazeći u sukob sa zakonom, sazvala skup vjernika pod hrastom na trgu. Evanđelisti su popularni u ovom gradu; kod njih se svira, pjeva i moli na otvorenom prostoru. Sestra Ida i njena obitelj imali su naročiti uspjeh; čak i Amos, inače tako praktičan, rekao je Rileyju da je propustio dobru

35

stvar: tako su djeca zaista dobro pjevala, a onaj Mali Homer Honey bio je zaista zgodan dok je plesao i vrtio konopac. Svi su se dobro proveli osim svećenika i gospođe Buster koji su počeli praviti nered. Njihov bijes probudio se u trenutku kad su djeca počela povlačiti boţji konopac, na kojem su visile vrećice za novčane priloge. Ljudi koji nikad nisu dali ni pare u Busterov tanjur za skupljanje priloga, sada su davali novčanice od jednog dolara. To on nije mogao podnijeti. Zato ode u kuću na Talbo Laneu, na kratki, mudri razgovor s Verenom, jer je smatrao da je njena pomoć neophodna, ako on ţeli stupiti u akciju. Prema Amosovim riječima izazvao je Verenu rekavši joj da je neka evanđelistička prostakuša tvrdila da je Dolly nevjernica, neprijatelj Krista i da je Verena duţna poduzeti korake da se ţena istjera iz grada ako ţeli sačuvati čast imena Talbo. Nije bilo vjerojatno da je sestra Ida ikad čula za ime Talbo. Ali onako bolesna Verena se odmah dade na posao; ona nazva šerifa i reče: »Slušaj sada, Juniuse, ţelim da se sve skitnice očiste preko pokrajinske granice.« To je bio nalog; a stari Buster smatrao je svojom duţnošću da vidi kako će biti sproveden. Otpratio je šerifa do trga, gdje su sestra Ida i njezina svojta spremali stvari nakon zbora. Stvar je završila pravom tučnjavom, uglavnom zbog toga što je Buster, protivno zakonu, uporno zahtijevao da im se zaplijene novčani prilozi. Kao protuzakoniti. Uspio ih je dobiti, ali je dobio i nekoliko oţiljaka. Ništa nije pomoglo što su mnogi prisutni bili na strani sestre Ide: šerif im reče da je bolje da ih slijedeći dan u podne više ne vidi u gradu. Sada, kad sam sve to čuo, upitah Rileyja: »Zašto nije htio pomoći tim ljudima kad se s njima tako loše postupalo?« Nikad ne biste pogodili što mi je odgovorio. Duboko ozbiljan, on reče da takva raskalašena ţena ne smije doći u nikakav doticaj s Dolly. Vatra od pruća pucketala je pod drvetom; Riley je skupljao suho lišće, a sudac, očiju zamagljenih od dima, bavio se pripremanjem ručka. Dolly i ja nismo brinuli ni o čemu. »Bojim se«, reče ona slaţući snop Rookovih karata, »stvarno se bojim da Verena više nikad neće vidjeti taj novac. A znaš, Colline, sumnjam da ju je gubitak novca tako mnogo pogodio. Kakogod bilo, ona mu je vjerovala: dr Ritzu, mislim. Sjećam se Maudie Laure Murphy. Djevojke koja je radila u poštanskom uredu. Ona i Verena bile su vrlo bliske. Gospode, to je bio udarac, kad se Maudie Laura udala za onog trgovca whiskyja i otišla s njim. Ne mogu je osuđivati; morala je to učiniti, ako ga je voljela. Ali svejedno, Maudie Laura i dr Ritz moţda su jedini kojima je Verena ikad vjerovala, a oboje su ... — no, to bi svakoga moglo slomiti«. Ona rastreseno lupnu snopom karata. »Malo prije si nešto spomenuo o Catherini.« »O njenim zlatnim ribicama. Vidio sam ih na prozoru.« »A Catherine?« »Nisam, samo ribice. Gospođa County je bila vrlo ljubazna: kazala je da će joj poslati ručak u zatvor.« Ona otkinu komad savijače gospođe County i izvadi groţđice iz njih. »Colline, u slučaju da im popustimo i dignemo ruke od svega, tada bismo morali osloboditi Catherinu, zar ne?« Njene se oči podigoše prema vrhu stabla kao da traţe prolaz kroz gusto lišće. »Da li bi trebalo da popustim?« »Gospođa County tako misli: da bismo se morali vratiti kući.« »Je li kazala zašto?« »Zato — što je ona uvijek popuštala. Jer si i ti uvijek popuštala. Jer si uvijek ţivjela u miru, rekla je.« Dolly se nasmiješi pogladivši nabore svoje duge suknje; zrake sunca crtale su šare na njenim rukama. »Jesam li ikad mogla birati? To je ono što ţelim, da mogu birati. Znati da mogu imati drugačiji ţivot, ispunjen mojim vlastitim odlukama. To bi me stvarno ispunilo mirom.« Zaustavila je pogled na prizoru ispod drveta, na Rileyju kako lomi suharke i na sucu koji se nagnuo nad posudom što se pušila. »Kad bismo mi popustili, to bi suca Charlija teško pogodilo. Da«, ona spoji svoje 36

prste s mojima, »on mi je vrlo drag«. Neizmjerno duga stanka produţi trenutak, moje srce zakuca, stablo nas obavi kao sklopljeni kišobran. »Dok si ti jutros bio u gradu, on me zaprosio.« Kao da je čuo njene riječi, sudac se uspravi i mladenačka vedrina ozari njegovo preplanulo lice. On mahnu; a Dollyno lice, dok je odmahivala, poprimi osobitu draţ koja bi se svakom svidjela. Ĉinilo se kao da ste iznenada stali pred očišćen obiteljski portret i otkrili njegov sjaj, njegove čiste, dotada nepoznate boje: štogod se desilo, ona više nikad neće biti sjena u kutu. »A sad — ne budi nesretan, Colline«, reče s prijekorom kao da je otkrila moje neodobravanje. »A ti, nisi l i . . . ?« »Nikad nisam imala mogućnosti da sama odlučujem; kad je budem imala, znat ću što moram učiniti. Koga si još vidio u gradu?« prekinula je temu. Mogao sam nekoga izmisliti, neku priču da je zadrţim u sadašnjosti, jer je izgledala kao da se kreće prema budućnosti, dok sam ja, nesposoban da je slijedim, ostajao sam sa sobom. Ali kad joj opisah sestru Idu, teretnjak, djecu, razloge njihovog sukoba sa šerifom, naš susret na cesti i njihovo raspitivanje o gospođi na drvetu, mi se opet nađosmo u istoj struji koju je samo za trenutak razdvojio mali otok. Iako bi me Riley osudio da je znao da sam ga odao, ja joj čak ponovih što je rekao o takvoj vrsti ţena kao što je bila sestra Ida, o tome da to nije društvo za Dolly. Ona se tome glasno nasmija; a zatim reče, iznenada ljutita: »Ali to je prljavo — uzimati kruh iz dječjih usta, koristeći se mojim imenom. Mogu se stidjeti.« Ona odlučno popravi šešir. »Colline, ustani; ti i ja ćemo poći u malu šetnju. Okladila bih se da su oni još uvijek tamo gdje ste ih ostavili. Svakako, vidjet ćemo.« Sudac nas htjede zadrţati, a zatim reče, ako je Dolly toliko stalo do šetnje, da će nam se i on pridruţiti. Potrajalo je dugo dok se moj ljubomorni gnjev utišao, ali Dolly mu reče da je najbolje da ostane kod svog posla: u Collinovoj pratnji osjećat će se sasvim sigurna — tek toliko da malo protegnemo noge. Kao uvijek, Dolly nije išla brzo. čak i onda kad je padala kiša, njen je običaj bio da se polagano kreće putovima, kao da razgledava vrt, u potrazi za dragocjenim ljekovitim biljkama, izdankom metvice, kamilicom i ostalim travama koje su svojim mirisima natopile njenu odjeću. Ona bi sve primijetila prva i njena jedina taština leţala je u tome, da je ţeljela da ona, prije nego vi, otkrije stvari: trag ptice, ledene sige na ţlijebu; uvijek bi dozivala: »Dođite, pogledajte taj oblak nalik na mačku, brod između zvijezda, sliku na smrznutom staklu«. Tako smo polako prolazili preko polja, Dolly zabavljena branjem uvenutih maslačaka, traţenjem perja fazana: činilo mi se, da nećemo doći do ceste prije zalaza sunca. Na sreću nismo morali ići tako daleko: čim smo došli na groblje, našli smo sestru Idu i njenu obitelj, koja se smjestila među grobovima. Grobovi su predstavljali tuţnu pozadinu slike. Starije sestre podrezivale su kosu razrokim blizancima, a Mali Homer čistio je cipele pljuvačkom i travom; gotovo sasvim odrastao dječak, naslonivši se leđima na spomenik, prebirao je tuţne zvukove na gitari. Sestra Ida je dojila dijete; leţalo je smotano na njenim grudima kao ruţičasto uho. Nije ustala kad nas je primijetila, i Dolly reče: »Mislim, da sjedite na mojem ocu.« To je zaista bio grob njenog oca. Sestra Ida, čitajući natpis (Uriah Fenwick Talbo, 1844—1922, Dobar vojnik, Dobar suprug, Ljubljeni otac) reče: »Oprosti, vojniče.« Zakopča bluzu, što uznemiri dijete i ustane. »Molim vas, nemojte, ja sam se samo htjela predstaviti.« Sestra Ida slegne ramenima. »Već me ionako počelo boljeti«, reče protrljavši se. »Opet ti«, pogleda me vedro. »Gdje je tvoj prijatelj?« »Vidim da ...« Dolly se zaustavi, zbunjena djecom što su se stala vrzmati oko nje. »Jeste li«, nastavi nastojeći da se ne obazire na dječaka ne većeg od divljeg zeca, koji

37

je podigavši njenu suknju, pomno ispitivao njene listove, »ţeljeli mene vidjeti? Ja sam Dolly Talbo.« Premjestivši dijete sestra Ida stavi ruku oko Dollyna struka, zagrli je zaista i kao da su najbolje prijateljice, reče: »Znala sam da se mogu osloniti na vas, Dolly. Djeco«, ona podigne dijete kao dirigentski štapić, »kaţite Dolly da nikad nismo kazali ni jednu riječ protiv nje!« Djeca kimnuše glavama zamrmljavši, i Dolly je bila dirnuta. »Ne moţemo napustiti grad, stalno sam govorila«, započe ona svoju priču. Volio bih da sam ih mogao slikati zajedno, dostojanstvenu Dolly, starinsku kao i veo na njenom šeširu, i sestru Idu, sočnih usana, radosna lica. »Radi se o novcu; sve su mi oduzeli. Morala bih ih dati uhapsiti, onog odvratnog Bustera i šerifa, zaboravila sam mu ime: mislim da je King-Kong.« 3 Ona uzdahnu; obrazi joj se zarumenješe kao maline. »Mi smo zaista u škripcu. Ĉak da smo išta čuli o vama, nije naš običaj da o bilo kome loše govorimo. Oh, znam da je to bila samo izlika; ali mislila sam da biste vi to mogli ispraviti i...« »Teško da ja to mogu, draga moja«, reče Dolly. »Ali što biste vi učinili? Sa dvije litre benzina, moţda ni toliko, sa petnaest ustiju i jednim dolarom i deset centi? Bilo bi nam bolje u zatvoru.« Tada Dolly reče ponosno: »Imam prijatelja, divnog čovjeka, on će to znati riješiti«, i po zadovoljnoj uvjerenosti u njenom glasu mogao sam vidjeti da je u to bila sto posto sigurna. »Colline, otrči naprijed i javi sucu da društvo dolazi na ručak.« Jurio sam preko polja, dok mi je trava šibala noge: nisam mogao dočekati da vidim sučevo lice. Ono nije pokazivalo razočaranje. »Nebesa!« uskliknuo je njišući se naprijed natrag; »šesnaest ljudi«, i pogledavši kotao koji se pušio na vatri, uhvati se za glavu. Zbog Rileyja sam nastojao objasniti da nije moja krivnja što je Dolly susrela sestru Idu; ali on je samo stajao, probadajući me očima: mogle su pasti i teţe riječi da nas sudac ne natjera na posao. On stade potpirivati vatru, Riley donese vodu i mi nabacasmo u kotao sardine, kobasice, svjeţeg lovora, u stvari sve što nam je bilo pri ruci, pa čak i cijelu kutiju slanih keksa, jer je sudac tvrdio da će oni pomoći da se jelo što prije zgusne; neke smo stvari umiješali zabunom — mljevenu kavu, na primjer. Osjetivši zasluţeno priznanje, koje postiţu kuhari prigodom obiteljskih slava, mogli smo se zadovoljno povući i čestitati jedan drugome: opraštajući mi Riley me prijateljski udari, i kada su se prva djeca pojavila sudac ih uplaši ţarom svoje dobrodošlice. Nijedno od njih se ne usudi pribliţiti, dok se nije skupila cijela grupa. Uzbuđena kao ţena koja pregledava rezultate poslijepodneva provedenog na draţbi, Dolly ih dovede naprijed da ih predstavi. Djeca redom viknuše svoja imena: Beth, Laurel, Sam, Lillie, Ida, Cleo, Kate, Homer, Harry — ovdje se melodija prekinu, jer jedna mala djevojčica odbi da kaţe svoje ime. Reče da je to tajna. Sestra Ida se sloţi, ako ona tako misli, neka bude tako. »Svi su tako nemirni«, reče osvajajući suca svojim baršunastim glasom i kao trava dugim trepavicama. On produţi stisak ruke i još se šire osmjehne, što mi se činilo neobičnim vladanjem za muškarca koji je pred manje od tri sata zaprosio ţenu, i nadao sam se da će Dolly, primijetivši to, prekinuti s njim. Ali ona reče: »Pa naravno, da su nemirni: ovako gladni«, a sudac udarivši dlanovima i kimnuvši glavom prema kotlu, obeća da će ručak biti ubrzo gotov. Smatrao je da bi bilo dobro, ako bi djeca u međuvremenu otišla do potoka i oprala ruke. Sestra Ida reče da je potrebno da operu i više nego ruke. »I te kako je potrebno, kaţem vam.« Pojavila se neprilika s malom djevojčicom koja je ţeljela sačuvati u tajnosti svoje ime; nije htjela ići, ako je otac ne ponese na ramenima. »Ti si moj otac«, obratila se 3 Majmun-čudovište. 38

Rileyju koji se tome nije usprotivio. On je dignu na ramena, što izazva njeno oduševljenje. Drţala se ponosno čitavim putem do potoka, pokrivši rukama njegove oči, i kad se Riley zaplete u povijušu, njeni se krikovi prolome zrakom. On reče da mu je toga dosta: »Sad idi pješice«. »Molim te: šapnut ću ti svoje ime.« Kasnije sam ga zamolio da mi kaţe kako se zvala. Ime joj je bilo Texaco Gasoline, jer to su bile tako prijatne riječi. Voda u potoku nije nigdje bila dublja nego do koljena ; mekani sagovi zelene mahovine pokrivali su obale; ovdje su u proljeće blistale kapi rastopljenog snijega i cvjetale ljubice, očekujući nove pčele, čije su košnice visile iznad malih uvala. Sestra Ida izabra mjesto s kojeg je mogla nadgledati kupanje. »A sad, bez podvala — ţelim vidjeti da se dobro progibate.« I mi vidjesmo. Djevojke dovoljno odrasle za udaju, iznenada stadoše trčati naokolo bez ikakve odjeće; dječaci također, veliki i mali, goli kao šojke. Dobro da je Dolly sa sucem ostala podalje; također bih više volio da ni Riley nije došao, jer je u svojoj zbunjenosti zbunjivao i mene. Tek sada, kad znam kakav je čovjek postao, mogu razumjeti paradoksalnost njegova dostojanstva: on je toliko teţio da ga poštivaju da mu se činilo da nedostaci drugih na neki način bacaju sjenu na njega samog. One brojne slavne slike krajolika i šumskih potoka — na koje sam kasnije godinama nailazio u hladnim dvoranama galerija i dugo stajao pred njima, vraćale su mi pred oči ovaj prošli prizor, ne takav kakav je to bio: grupa najeţene djece što se praćakala u plićaku u jesenskom potoku, nego onako, kako ih je predstavljala slika, čvrste mladiće i mokre, blistave djevojke; i tada sam se pitao, i sada se pitam, što se s njima dogodilo, gdje se sada nalazi ta neobična obitelj. »Beth, smoči kosu. Prestani prskati, Laurel, mislim tebe, Buck, prestani s tim. Djeco, operite se iza ušiju, tko zna, kad će vam se opet pruţiti prilika.« Tada se sestra Ida umiri pruţivši djeci slobodu. »Ovakvog dana kao što je ovaj...«, ona utonu u mahovinu: punim sjajem svojih očiju ona pogleda Rileyja. »Ima nešto: usta, iste velike uši, — imaš li cigaretu?« upita, nepokolebana njegovim hladnim drţanjem prema njoj. Njen zadovoljan izraz za trenutak dade u njoj naslutiti mladu djevojku. »Ovakvog istog dana kao što je ovaj ... samo na tuţnijem mjestu, bez traga nekom drvetu, tek kuća okruţena poljima ţita, nalik na strašilo. Ali nisam se tuţila: tu bijahu majka i otac, moja sestra Geraldina, mnoge drage stvari, klavir, a svatko od nas je dobro pjevao. Ali nije nam bilo lako ţivjeti, toliko napornog posla, a samo jedan muškarac u kući. A pored toga otac je bio i boleţljiv. Nadničare nije bilo lako nabaviti, nitko nije htio duţe ostati u tako pustom kraju; unajmili smo jednog starog čovjeka, ali tada se opio i pokušao zapaliti kuću. U svojoj šesnaestoj godini, godinu dana starija od mene, Geraldina je bila vrlo privlačna djevojka, obje smo bile pristale; odlučila je da se uda za čovjeka koji će pomoći ocu u poslu. Ali tamo gdje smo se nalazile, nije se moglo mnogo birati. Majka nas je sama školovala, a najbliţe mjesto nalazilo se deset milja daleko. Mjesto se zvalo Youfry, prema nekoj porodici, i postojala je izreka: »Tko u Youfry zna uteći, neće se opeći«, jer se mjesto nalazilo u planinskom predjelu i imućniji ljudi dolazili bi ovamo provesti ljeto. Tog ljeta Geraldina je dobila mjesto konobarice u »Lookout Hotelu« u Youfryju. Ja bih se subotom odvezla do nje i ostajala s njom preko noći. To je bilo prvi put da netko od nas boravi izvan kuće. Geraldina nije mnogo marila za gradski ţivot, ali ja sam očekivala te subotnje večeri kao da je svaka od njih najveći praznik i povrh toga moj rođendan. Tamo je bio paviljon za ples, sa svjetlima u boji, a nije se moralo plaćati ni centa. Pomogla bih Geraldini u poslu, kako bismo što prije mogle otići; trčale bismo ulicom drţeći se za ruke, a ja bih zaplesala prije nego što bih došla do daha — nikad nisam morala čekati na plesača, na svaku djevojku dolazilo je petoro mladića, a Geraldina i ja bijasmo najljepše među njima. Nisam ludovala za momcima, voljela sam plesati — ponekad su svi zastali i gledali kako plešem valcer — a momci osim pogleda nisu dospjeli da učine ništa više, tako su se brzo

39

izmjenjivali. Kasnije bi nas slijedili do hotela i dozivali ispod našeg prozora: »Izađite na čas! Izađite!« i pjevali nam, tako su bili smiješni — Geraldina umalo nije izgubila posao. Mi bismo leţale budne razmišljajući o svemu na praktičan način. Moja sestra nije bila romantična: nju je zanimalo, koji bi od naših ljepotana mogao najviše olakšati prilike kod kuće. Njena odluka pade na Dana Raineyja. Bio je stariji od drugih, navršio je dvadeset i petu, nije imao naročito lijepo lice, uši su mu bile velike, bio je pjegav, dosta mršav, ali je Dan Rainey bio bistar na svoj staloţen način i dovoljno snaţan da podigne bure puno čavala. Koncem ljeta došao je u našu kuću i pomagao spremati ţito. Odmah je osvojio oca, a majka, osim što je govorila da je Geraldina premlada, nije stavljala nikakav prigovor. Plakala sam na vjenčanju misleći da to znači da je došao kraj noćima u plesnom paviljonu i da Geraldina i ja nećemo više nikad leţati jedna pored druge u istom krevetu. Ali činilo se da je dolaskom Dana Raineyja sve krenulo na bolje; imali smo rekordan prinos, a i sami se moţda nikad nismo osjećali zadovoljnije. Ipak, kad je nastupila zima i mi sjedili pored vatre, osjećala sam izvjesnu prazninu, moţda zbog vrućine ili nečeg drugog. Otišla bih u dvorište, samo u haljini, kao da nisam osjećala hladnoću, jer sam sama postala njen dio, zatvorila bih oči i zaplesala valcer, a jedne noći Dan Rainey me iznenada uhvati a da nisam čula kako se prikrao i zaplesa sa mnom u šali. Samo što to nije bila takva šala. On je osjećao naklonost prema meni; gledajući unatrag znala sam to od samog početka. Ali on to nikad nije spomenuo, a ja ga nisam pitala. I ostalo bi na tome da Geraldina nije izgubila dijete. To se desilo u proljeće. Geraldina se smrtno bojala zmija i spazivši jednu prilikom skupljanja jaja toliko se uplašila, da je pobacila četiri mjeseca prije vremena. Ne znam što joj se tada dogodilo — postala je nemirna i svadljiva, vikala bi zbog bilo čega. Dan Rainey jè najviše trpio; sklanjao joj se s puta koliko je mogao: zamotao bi se u pokrivač i otišao spavati napolje u ţito. Znala sam što će biti ako ostanem — i zato odoh u Youfry i uzeh stari Geraldinin posao u hotelu. Plesni paviljon bio je isti kao i prošlog ljeta, a ja sam se čak proljepšala: jedan je mladić gotovo ubio drugog koji mi je ţelio platiti orandţadu. Ne mogu reći da se nisam zabavljala, ali sam bila odsutna duhom; u hotelu su me pitali gdje mi je glava, jer sam stavljala so u posudu za šećer ili davala ljudima kašike da njima sijeku meso. Cijelog ljeta nisam odlazila kući. Jednog dana — bio je ovakav dan kao ovaj — čist i plav kao vječnost — nisam im javila da dolazim, izašla sam iz kola i uputila se tri milje pješice kroz pšenična polja, kad naiđoh na Dana Raineyja. Nije rekao ni riječi, samo se spustio na zemlju i zaplakao kao dijete. Saţalila sam se nad njim i voljela sam ga više nego što se moţe izreći.« Njena se cigareta ugasila. Kao da je izgubila nit priče, ili, još gore, kao da je mislila da je bolje ako je završi. Htio sam udariti nogom i zazviţdati kao momci u kinu kad slika naglo potamni; Riley, iako nije bio tako uznemiren kao ja, također je bio nestrpljiv. On joj pripali cigaretu, a prasak šibice kao da joj ponovo vrati glas, ali činilo se da je u tom kratkom intervalu prevalila velik put naprijed. »Otac se zakleo da će ga ubiti. Geraldina je stotinu puta rekla, kaţi tko je to bio i Dan će ga na mjestu ustrijeliti. Smijala sam se, dok ne zaplakah; ponekad je bilo obratno. Rekoh da nemam pojma; bilo je pet ili šest momaka u Youfryju, koji bi mogli biti, i kako bih mogla znati, koji je od njih? Majka me udari preko lica kad sam to rekla. Ali vjerovali su da je to istina; mislim da je čak i Dan Rainey nakon nekog vremena povjerovao u to — svakako je to ţelio, jadan nesretni čovjek, čitavih tih mjeseci nisam provirivala iz kuće; a negdje usred toga umre otac. Nisu dopustili da idem na pogreb, stidjeli su se pred ljudima. Tog dana, dok su oni bili na pogrebu a ja sama u kući oko koje je puhao vjetar snaţan kao slon, počela sam moliti. Dotada, majka se uzalud trudila da naučim napamet stihove iz biblije; kasnije, upamtila sam ih preko tisuću u manje od tri mjeseca. Svirala sam klavir, kad se iznenada razbije prozor, stvari u sobi se isprevrtaše i pričinilo mi se kao da je netko

40

sa mnom, očev duh, mislila sam; ali vjetar iznenada prestade — i On uđe u sobu, uspravan, i ja raširih ruke da ga dočekam. To je bilo prije dvadeset i šest godina, trećeg februara; imala sam šesnaest godina, a sada imam četrdeset i dvije, ali nikad se nisam pokolebala. Kad sam rađala dijete, nisam pozvala Geraldinu, ni Dana Raineya, ni bilo kog drugog, tek sam šaputala stihove jedan za drugim i ni ţiva duša nije znala da se Danny rodio, dok nisu čuli njegov plač. Geraldina ga je tako nazvala. On je pripadao njoj, svi su tako mislili, i ljudi iz okolice dovezli su se da vide njeno novo dijete, neki od njih su donosili darove, a ljudi su udarali Dan Rainеуја po leđima i govorili mu kako ima lijepog sina. Ĉim sam mogla, otišla sam u trideset milja udaljeni Stoneville, grad dva puta veći od Youfryja, gdje se nalazilo veliko rudarsko naselje. Jedna djevojka i ja otvorile smo praonicu koja je dobro poslovala, jer su većina rudara bili neţenje. Otprilike dva puta mjesečno odlazila sam kući da vidim Dannyja; punih sedam godina putovala sam tamo i natrag; to mi je bilo jedino zadovoljstvo, pomalo neobično, ako se uzme u obzir koliko mi je to svaki puta zadavalo boli: tako divan dječak, ne moţe se opisati. Ali Geraldina nije mogla podnijeti da ga dirnem: ako bih ga poljubila, ona bi iskočila iz koţe; Dan Rainey se slično vladao, bojao se da neću htjeti mirno ostaviti cijelu stvar. Kad sam posljednji put došla kući, zamolila sam ga da me potraţi u Youfryju, jer sam dugo vremena nosila u sebi neobičnu misao: da se to ponovi, da ponovo dobijem dijete koje bi bilo nalik na Dannyja. Ali varala sam se, kad sam pomišljala da ono bude od istog oca. To bi bilo mrtvo dijete, mrtvorođeno: gledala sam Dana Raineyja (bio je vrlo hladan dan, sjedili smo u praznom plesnom paviljonu, sjećam se da cijelo vrijeme nije izvadio ruke iz dţepova) i kazala mu da se vrati, ne otkrivši razlog zašto sam ga pozvala da dođe. Godine su prolazile u traţenju muškarca sličnog njemu. Jedan rudar u Stonevilleu imao je jednake pjege, iste oči; dobroćudan mladić, obdario me Samom, mojim najstarijim, Bethin otac je najviše nalikovao Danu Raineyju; ali budući da je bila djevojčica, Beth nije voljela Dannyja. Zaboravila sam vam reći da sam prodala svoj udio u praonici i otišla u Texas — gdje sam radila u restauracijama u Amarillu i Dallasu. Ali sve dok nisam upoznala gospodina Ноnеуја nisam znala zašto me gospod odabrao i kakva mi je bila uloga. Gospodin Honey je poznavao Riječ Istine; kad sam prvi put čula njegovu propovijed, otišla sam do njega: nismo govorili ni dvadeset minuta, i on mi reče: »Budi moja ţena, ukoliko još nisi udata.« Rekoh, ne, nisam udata, ali imam porodicu; u stvari, dotada ih je već bilo petoro. To mu nije nimalo smetalo. Oţenili smo se tjedan dana kasnije. On nije bio mlad čovjek i nije bio nimalo nalik Danu Raineyju: kad je skinuo čizme, nije mi dopirao do ramena; ali kad nas je gospod sastavio, zacijelo je znao što radi: imali smo Royja, zatim Pearl i Kate i Cleo i Malog Homera — većina se rodila u onom teretnjaku što ste ga vidjeli. Putovali smo čitavom zemljom šireći Njegovu riječ ljudima koji je nikad prije nisu čuli, bar ne onako kako im je moj čovjek znao govoriti. Ali moram spomenuti ţalosnu okolnost: izgubila sam gospodina Ноnеуја. Jednog jutra, nalazili smo se u divljem dijelu Louisiane, gdje su ţivjeli Cajuni, on ode da nabavi nešto povrća: više ga nikad nismo vidjeli. Nestao je netragom. Ne dajem ni pušljiva boba na to što kaţe policija; on nije bio takav da bi napustio svoju obitelj; to je bila nepoštena optuţba.« »Ili amnezija«, rekoh ja. »Tada sve zaboravite, čak i vlastito ime.« »Ĉovjek koji ima cijelu bibliju na vrhu jezika — zar bi on bio u stanju da zaboravi vlastito ime? Neki od onih Cajuna ubio ga je zbog njegova prstena s ametistom. Naravno da sam i kasnije susretala muškarce; ali nisam ih voljela. Lillie, Ida, Laurel, ostala djeca, tako su rođena. Nekako se čini da ne mogu biti bez novog ţivota pod srcem: nešto mi nedostaje bez njih.« Kad su se djeca obukla, neka od njih naopako, vratili smo se do drveta, gdje su starije djevojke, nagnute nad vatrom, sušile i češljale kosu. U našem odsustvu Dolly se brinula za najmlađe dijete; nije joj bilo drago da ga mora vratiti: »Voljela bih da je jedna od nas imala

41

dijete, moja sestra ili Catherine«, a sestra Ida reče: »Da, to je zabavno i pruţa zadovoljstvo«. Napokon smo sjeli u krugu oko vatre. Jelo je bilo previše vruće da ga čovjek okusi, što je moţda pomoglo kvaliteti, a sudac koji ga je raznosio u krugu, jer smo imali samo tri tanjura, bio je pun šaljivih trikova i doskočica, koje su oduševljavale djecu. Texaco Gasoline izjavi da je pogriješila — njen otac nije bio Riley nego sudac, i sudac je nagradi putovanjem na mjesec zavrtjevši je visoko iznad glave: »Neki kreću na istok, neki kreću na zapad, ono što preostaje, tebi sasvim dostaje, hura! O, hoj!« Sestra Ida reče: »Gle, vi ste prilično jaki.« On se na to ne osvrnu, ali joj otkri svoje mišice da ih opipa. Svakih četvrt minuta bacio bi pogled prema Dolly da vidi da li mu se divi. Divila se. Glasovi grlice zatitrali su kroz posljednje tragove sunca. Zelenkasto plava svjeţina rasprostrla se oko nas kao da nas je obavila duga. Dolly zadrhta: »Bit će oluje. Ĉitav dan sam imala predosjećaj.« Ja trijumfalno pogledah Rileyja: zar mu nisam rekao? »Već je kasno«, reče sestra Ida. »Buck, Homer — i vi ostali, nosite se u auto. Bog zna tko je mogao naići i odnijeti štogod. Ali«, promatrala je svoje sinove kako nestaju sve mračnijom stazom, »nema mnogo toga da se odnese, jedino moj šivaći stroj. Dakle, Dolly? Jeste li . . .« »Razgovarali smo o tome«, reče Dolly okrenuvši se povjerljivo prema sucu. »Svakako biste dobili sudsku parnicu, o tome nema sumnje«, reče on vrlo sluţbeno. »Jednom bi zakon bio na pravoj strani. Međutim, kako stvari stoje ...« Dolly ponovi: »Kako stvari stoje« i gurnu u ruke sestre Ide našu ušteđevinu od četrdeset i sedam dolara; a zatim doda i sučev zlatni sat. Promotrivši poklone sestra Ida zakima glavom kao da bi ih morala odbiti. »To ne bih smjela! Ali ja vam zahvaljujem.« Svjetlost munje obasja šumu i u prijetećoj tišini Buck i Mali Homer dotrčaše stazom kao konjica u napadu. »Dolaze! Dolaze!« obojica povikaše istovremeno, a Mali Homer, zabacivši šešir, reče zadihano: »Trčali smo čitavim putom.« »Saberi se, momče: tko?« Mali Homer proguta. »Oni ljudi. Šerif i ne znam koliko još njih. Dolaze preko polja. Nose i oruţje!« Ponovo zatutnji grmljavina; naleti vjetra ugasiše vatru. »Dakle, u redu!«, reče sudac, preuzimajući komandu. »Neka nitko ne gubi glavu.« Njegovo mi se vladanje, priznajem, učinilo divnim, kao da se spremao za ovaj trenutak. »Ţene i mala djeca u kolibu na drvu. Riley, pripazi da se ostali raštrkaju i sklone po ostalom drveću i da uzmu dovoljno kamenja.« Mi poslušasmo njegovu uputu, a on sam osta na zemlji, stisnutih čeljusti, pogleda uperena u napetu mračnu tišinu kao kapetan koji je odlučio da ne napusti brod koji tone. ŠESTO POGLAVLJE Nas petoro pritajilo se na stablu makljena što se nadvilo nad stazom. Tu bijaše Mali Homer i njegov brat Buck, mrk dječak s kamenjem u rukama. Na suprotnoj strani, zajašivši grane drugog makljena, vidjeli smo Rileyja okruţenog starijim djevojkama: njihova bijela lica sjaja su u mraku kao svjetiljke. Učini mi se da sam osjetio kap kiše: bijaše to kap znoja što mi skliznu niz obraz; ipak, iako je grmljavina jenjavala, miris kiše pojačao je mirise stabala i lišća. Prepuna koliba na drvetu zlokobno je škripala; s mog sigurnog mjesta njeni stanovnici činili su mi se kao jedno biće, nalik na pauka s mnogo očiju i nogu, kojemu su nataknuli na glavu Dollyn šešir poput baršunaste krune.

42

Na našem stablu svatko izvuče zviţdaljku, sličnu onima što ih je Riley kupio od Malog Homera: mogle su dobro uplašiti đavola, kazala je sestra Ida. Tada Mali Homer skinu s glave svoj veliki šešir i iz njegove unutrašnjosti izvadi ono što su vjerojatno nazivali »boţjim konopcem«, debelo dugo uţe, i poče praviti omču na njemu. Dok je iskušavao njegovu jakost, zapinjao i zatezao čvor, njegove naočari sa srebrnim okvirom caklile su se prijeteći tako da se i ja odmakoh za jednu granu dalje od njega. Šetajući ispod nas, sudac opomenu da se prestane šuškati tamo gore; to bijaše njegov posljednji nalog, prije nego što prijeđemo u navalu. Došljaci nisu nimalo nastojali da se prikradu neprimjetno. Udarajući puškama po tlu kao bambusovim štapovima pribliţavali su se stazom, devet, dvanaest, dvadeset jakih ljudi. Prvi je išao Junius Candle, sa zvijezdom na grudima, što je svjetlucala u mraku; iza njega koračao je Veliki Eddie Stover; on je zrikao naokolo kako bi otkrio naše skrovište, i to me podsjeti na one skrivalice u novinama: pronađite pet dječaka i sovu na ovom crteţu stabla. To zahtijeva nekog pametnijeg nego što je Veliki Eddie Stover. Gledao je ravno u mene, kroz mene. Gotovo nitko od te skupine ne bi vas zapanjio svojom pameću; bili su stvoreni zato da liţu tuđe tanjure i loču pivo. Izuzetak je činio gospodin Hand, upravitelj škole, vrlo ugledan čovjek, i nitko ne bi mogao pomisliti da će i on biti umiješan u ovako jadno društvo skupljeno s ovako sramotnom namjerom. Prisustvo Amosa Legranda moglo se objasniti radoznalošću; bio je ovdje, i konačno je jednom šutio. Nije ni čudo; kao da je bio štap za šetnju, Verena je naslonila ruku na njegovu glavu koja joj nije dopirala ni do boka. Ozbiljan, svećenik Buster je svečano podrţavao njenu drugu ruku. Kad spazih Verenu, ukočih se od straha, jer je u meni oţivjelo sjećanje na onaj dan, kad je poslije smrti moje majke došla u našu kuću da me odvede. Premda je hramala, koračala je sa svojim uobičajenim visokim dostojanstvom i zaustavila se s pratnjom ispod našeg makljena. Sudac ne odstupi ni za pedalj — licem u lice sa šerifom, stajao je na istom mjestu kao da je pred njim bila crta, preko koje neće dopustiti prijelaz. U tom presudnom trenutku primijetili su Malog Homera. On je postepeno spuštao laso. Ono se spuštalo njišući se kao zmija, a široka omča bila je raširena kao otvorena čeljust da jednim prokušanim zamahom padne oko vrata svećenika Bustera; njegov promukli krik Mali Homer utiša snaţnim stezanjem uţeta. Prijatelji starog Bustera nisu imali vremena da razmotre njegov neugodan poloţaj, njegovo zarumenjeno lice, razmahnute ruke; uspjeh Malog Homera bio je povod za opći napad: kamenje poče letjeti zrakom, zviţduci odjeknuše kao krikovi divljih ptica, a ljudi, gurajući se u općem meteţu, dadoše se u bijeg sakrivajući se uglavnom iza tijela onih koji su već pali na zemlju. Verena je morala prilijepiti zaušnicu Amosu Legrandu: pokušao joj se zavući pod suknju. Moglo se kazati da se ona sama vladala kao pravi čovjek: podigla je šake prema drveću, glasno nas proklinjući. Kad je guţva dosegla vrhunac, odjeknu hitac kao da su zalupila ţeljezna vrata. Njegov ozbiljan dugačak odjek sve nas smiri: u tišini što je slijedila, čuli smo kako tijelo pada sa susjednog makljena. To je padao Riley; padao je polagano, mlitavo kao ubijena mačka. Pokrivši oči rukama djevojke zavrisnuše, kad njegovo zakrvavljeno tijelo, okrznuvši granu, udari o zemlju. Nitko se ne uputi prema njemu. Najzad sudac uzviknu: »Dječače, moj dječače«, spustivši se u uzbuđenju na koljena; pogladio je Rileyjeve opuštene ruke. »Smiluj nam se. Smiluj nam se, sine: odgovori.« Ostali plaho i preplašeno dođoše bliţe; neki su pokušavali nešto savjetovati, ali sudac kao da ih nije razumio. Mi se jedan za drugim spustismo s drveta, dok je šapat djece: »Je li mrtav? Je li mrtav?« nalikovao stenjanju, nejasnoj huci. Skidajući s poštovanjem šešire, ljudi učiniše prolaz za Dolly. Ona je bila previše zaprepaštena da bi se obazirala na njih ili na Verenu, pored koje prođe i ne

43

primijetivši je. »Ţelim znati«, poče Verena glasom koji je privlačio pozornost, »... tko je od vas, glupani, ispalio ovaj hitac ?« Ljudi paţljivo pogledaše jedni druge: gotovo svi se pogledi zaustave na Velikom Eddiju Stoveru. Vilice su mu podrhtavale, jezikom je prelazio preko usana: »Grom i pakao, nisam ţelio nikoga ustrijeliti; vršio sam svoju duţnost, to je sve.« »To nije sve«, reče Verena oštro. »Smatram vas odgovornim za ovo, gospodine Stoveru.« Na te riječi se Dolly okrenu; njene oči, nejasne ispod vela, kao da su uokvirile Verenu pogledom koji nikog drugog nije vidio. »Odgovornim? Nitko nije odgovoran, osim nas samih.« Sestra Ida zamijeni suca pored Rileyja. Ona sasvim razdere svoju haljinu. »Zahvali svojoj sretnoj zvijezdi, pogođen je u rame«, reče, a svi uzdahnu od olakšanja, osobito Veliki Eddi čiji bi uzdasi mogli otpuhnuti zmaja. »Ali prilično je dobio, ipak. Bilo bi najbolje da ga neki od vas odnesu do liječnika.« Ona zaustavi Rileyjevo krvarenje zavojem koji je napravila od haljine, šerif i trojica njegovih ljudi sastaviše ruke, učiniše nosiljku da ga ponesu. On nije bio jedini kome je trebala pomoć; svećenik Buster je također bio u teškom stanju: ruke su mu se objesile kao u lutka i tako je otupio da čak nije znao da mu uţe još uvijek visi oko vrata; trebalo mu je nekoliko pomoćnika da ga dovuku na stazu. Mali Homer poviče za njim: »Hej, vratite mi moj konopac!« Amos Legrand je čekao da otprati Verenu; ona mu reče da ode bez nje, jer nije namjeravala otići, ako ne pođe i Dolly — oklijevajući nas pogleda a posebno sestru Idu: »Ţeljela bih nasamo govoriti sa svojom sestrom.« Odmahnuvši rukom kao da je htjela otpustiti Verenu, sestra Ida reče: »Ne mari, gospođo. Mi odlazimo svojim putem.« Ona zagrli Dolly. »Blagoslovite nas, mi vas volimo. Je li tako, djeco?« Mali Homer reče: »Pođite s nama, Dolly. Dobro ćemo se provesti. Dat ću vam moj ukrašen pojas.« A Texaco Gasoline zagrli suca nagovarajući ga da i on pođe s njima. Nitko, čini se, nije ţelio mene. »Uvijek ću se sjećati da ste me pozvali«, reče Dolly obuhvaćajući ih brzim pogledom, kao da je ţeljela upamtiti njihova lica. »Ţelim vam mnogo sreće. Zbogom. Trčite sada,« ona podiţe glas da nadjača ponovnu sve bliţu grmljavinu, »trčite, počinje kiša«. Kiša je bila sitna lagana kao perje i fina kao zavjesa od gaze, i kad sestra Ida i njena porodica utonuše u nju, Verena reče: »Ako se ne varam, ti si se spetljala s takvom — ţenom? Pošto je osramotila naše ime?« »Mislim da me ti ne moţeš optuţivati zbog petljanja ni s kim«, odvrati Dolly otvoreno. »A pogotovo ne s razbojnicima koji«, ona pomalo izgubi kontrolu, »kradu od djece i vuku staru ţenu u zatvor. Ne vidim mnogo vrijednosti u imenu koje podupire takve metode. Toga bi se trebalo stidjeti.« Verena to primi mirno. »Ti nisi pri sebi«, reče kao da izraţava liječničko mišljenje. »Pogledaj radije još jednom: ja jesam pri sebi.« Dolly je stajala kao da čeka da je pogleda. Bila je visoka kao Verena i jednako sigurna; ništa na njoj nije bilo pomućeno ili neskladno. »Poslušala sam tvoj savjet; prestala sam spuštati glavu, mislim. Rekla si da ti je zlo od toga; a samo prije nekoliko dana,« produţila je, »rekla si da me se stidiš. I Catherine. Tako velik dio ţivota proţivjele smo za tebe; bilo je bolno otkriti kako je to bilo isprazno. Moţeš li ti znati kako je to, kad čovjek osjeća takvu ispraznost?« Jedva čujno, Verena odgovori: »Ja znam«, kao da joj se oči izvrnuše zagledavši se prema unutra, u ukočeni prizor. Bio je to izraz koji sam viđao kada bih je kasno u noći promatrao iz potkrovlja, dok je gledala fotografije Maudie Laure Murphy, njenog muţa i njihove djece. Ona klonu poloţivši ruku na rame; mislim da bi pala da to nije učinila.

44

»Mislila sam da ću dočekati dan svoje smrti zadrţavši to za sebe. Ali neću. Ipak, ne čini mi nikakvo zadovoljstvo, ako ti kaţem, Vereno, da se i ja tebe stidim.« Već je pala noć; ţabe i zrikavci slavili su kišu što je polagano padala. Jedva smo se prepoznavali u mraku, kao da je kiša isprala sjaj s naših lica. Verena se uhvati za mene. »Nije mi dobro«, reče mrtvim glasom. »Ja sam bolesna ţena, jesam, Dolly.« Te riječi nekako nisu uvjerile Dolly i ona se pribliţi Vereni, dotaknuvši; je rukom kao da je prstima htjela osjetiti istinu. »Colline«, reče »suče, molim vas pomozite mi da je odvedem na drvo.« Verena se usprotivi rekavši da se ona ne moţe penjati na drveće; ali kad se pomirila s tom mišlju, popela se bez teškoća. Drvena je kuća plovila kao splav nad sablasnom vodom što se isparavala; međutim, ovdje je bilo suho, jer blaga kiša nije probijala štit od lišća. Plovili smo u struji tišine, dok Verena ne reče: »Moram ti reći nešto, Dolly. To bi mi bilo mnogo lakše, da smo sami.« Sudac prekrsti ruke. »Bojim se da ćete morati računati sa mnom, gospođice Vereno.« Bio je odlučan, ali ne nametljiv. »I za mene je vaţan ishod onoga što biste vi mogli reći.« »Ja sumnjam u to: kako to mislite?« upita ona poprimajući opet u izvjesnoj mjeri svoje nadmeno vladanje. On upali svijeću i naše se sjene iznenada nadviše nad nas poput četvorice doušnika. »Ne volim razgovarati u tami«, reče on. Njegovo ponosno, uspravno drţanje imalo je svrhu: mislim da je bila u tome što je ţelio Vereni dati na znanje da ima posla s muškarcem, u svom ţivotu je srela vrlo malo muškaraca koji bi to mogli ustvrditi. Ona mu to nije mogla oprostiti. »Više se ne sjećate, zar ne, Charlie Cool? Prije pedeset godina, moţda više. Nekoliko vas dječaka došlo je krasti maline kod nas. Otac je uhvatio vašeg bratića Setha, a ja vas. Izvukli ste lijepih batina toga dana.« Sudac se dobro sjećao; on se osmjehnu rekavši: »Niste se dostojno borili, Vereno.« »Borila sam se dostojno«, odgovori ona brzo. »Ali imate pravo — nećemo razgovarati u mraku, jer to ne volite niti vi niti ja. Iskreno vam kaţem, Charlie, ne raduje me što vas vidim. Moja sestra ne bi ustrajala u ovakvoj gluposti da je vi niste podsticali. Zato ću vam biti zahvalna, ako nas napustite; to vas se više nimalo ne tiče.« »Tiče«, reče Dolly. »Jer je sudac Cool, Charlie...«, ona se pokoleba, prvi put stavljajući u pitanje svoju hrabrost. »Dolly misli reći da sam je zaprosio.« »To je«, sabra se Verena nakon nekoliko napetih sekundi, »to je krasno«, reče gledajući svoje ruke u rukavicama. »Prekrasno. Ne bih ni za jedno od vas vjerovala da imate toliko mašte. Ili ja sanjam? Vjerojatno sanjam da sam na vlaţnom drvetu, u kišnoj noći. Ali samo što ja nikad nisam sanjala ili sam tek moţda zaboravila na snove. Predlaţem da ovaj svi zaboravimo.« »Priznat ću: ja mislim da je to san, gospođice Vereno. Ali čovjek koji ne sanja, nalikuje na čovjeka koji se ne znoji: zadrţava u sebi mnogo otrova.« Ona se ne osvrne na njega, svu je paţnju obratila na Dolly, a Dolly na nju: stajale su kao dvije nijeme osobe, udaljene jedna od druge u praznoj sobi, a sporazumijevaju se neobičnim govorom znakova, neprimjetnim miganjem; kao da je tada Dolly dala odgovor koji zbrisa svaku boju s Verenina lica. »Vidim. Ti si prihvatila, je li?« Kiša je postala tako jaka da bi ribe mogle plivati kroz zrak; kao sniţavanje nota na klavirskoj skali, udarila je svoj najtamniji akord, i pljusak je zabubnjao po zemlji, ali iako nam je prijetio, nije dopro do nas: kapi su se cijedile niz lišće, ali kuća ostade suha kao sjeme u natopljenoj zemlji. Sudac zaštiti svijeću rukom; očekivao je Dollyn odgovor s istim nestrpljenjem, kao i Verena. Moja nestrpljivost bijaše jednaka njihovoj, a ipak se osjetih izdvojen iz cijelog prizora, kao da opet vrebam u potkrovlju, a moja naklonost, čudnovato, nije pripadala nikome; ili bolje,

45

svakome: njeţnost za sve troje oblila me kao kapi kiše i nisam ih mogao razdvojiti, slili su se u ljudsku cjelinu. Dolly je osjećala isto. Nije mogla razdvojiti suca od Verene. Napokon bolno izusti: »Ne mogu«, zaplače otkrivajući nepredviđeni poraz. »Rekla sam da ću znati što je pravo. Ali to nije tačno; ja ne znam: znaju li ostali ljudi? Mogućnost da biram, mislila sam: proţivjeti ţivot ispunjen svojim vlastitim odlukama ...« »Ali mi smo proţivjeli ţivot«, reče Verena. »Tvoj ţivot ne zasluţuje prezir, mislim da nisi zahtijevala više nego što si imala; ja sam ti uvijek zaviđala. Dođi kući, Dolly. Prepusti odluke meni: jer to je, vidiš, bio moj ţivot.« »Je li to istina, Charlie«, upita Dolly, kao dijete koje pita, kamo padaju zvijezde. »Jesmo li proţivjeli ţivot?« »Nismo mrtvi«, odgovori on. Ali to je bilo kao da odgovara djetetu da zvijezde padaju u svemir; nepobitan a ipak nezadovoljavajući odgovor. Dolly ga nije mogla prihvatiti: »Ne moramo biti mrtvi. Kod kuće, u kuhinji, imamo geraniju koja neprekidno cvjeta. Međutim, ima cvijeća što cvjeta samo jednom, ako uopće cvjeta, i više se ništa ne događa s njim. Ono ţivi, ali je preţivjelo ţivot.« »Ali ne ti«, reče on pribliţivši svoje lice njenom, kao da je namjeravao da svojim usnama dotakne njene, ali ipak zastade ne usuđujući se. Kiša se probila kroz grane padajući svom snagom. Jedan je mlaz tekao na Dollyjin šešir, a veo joj se priljubio uz lice; zatreptavši svijeća se ugasi. »Ne ja.« Jedan za drugim odbljesci munje zadrhtaše zrakom kao vatrene ţile i Verena obasjana svjetlošću učini mi se kao netko koga ne poznajem; ličila je na jadnu, promašenu ţenu — još jednom upraviše poglede jedna na drugu. Pogledi im se zaustaviše duboko u njihovoj nutrini, kao u nekoj napuštenoj zemlji; kad bljesak munje oslabi, kroz mrmorenje brojnih kapljica kiše ona progovori tako tiho, iz takve daljine, kao da nije uopće nastojala da je itko čuje. »Zaviđala sam ti, Dolly. Na tvojoj ruţičastoj sobi. Ja sam samo kucala na vrata takvih soba, ne često — dovoljno da spoznajem da sada više nema nikoga osim tebe, tko me moţe pustiti unutra. Jer mali Morris, mali Morris — pomozi mi, ja sam ga voljela, jesam. Ne na ţenski način; istina je, oh, priznajem, imali smo slične naravi. Gledali smo jedno drugome u oči i vidjeli iste đavolske stvari, a nismo se bojali; to me je — radovalo. Ali on me nadigrao ; znala sam da to moţe, ali nadala sam se da neće, ali jest, a sada: predugo mi je da budem sama, cijeli ţivot, šećem po kući i ništa nije moje: tvoja ruţičasta soba, tvoja kuhinja, kuća je tvoja, i Catherinina također, mislim. Samo me nemojte napustiti, dopustite da ţivim s vama, osjećam se starom, ţelim svoju sestru.« Spajajući svoj šumor s Vereninim glasom, kiša kao da je tvorila prozirni zid između Dolly i suca, kroz koji se povlači pred njim, kao što mi se ranije činilo da se povlači preda mnom. I više nego to, činilo se da se otapa drvena kuća. Udarac vjetra odnese vlaţne ostatke naših Rook-karata, izguţvane papire; kiša je punila zemljano posuđe prskajući poput vodoskoka; i divan Catherinin pokrivač bio je uništen, blatan. Kuća kao da je bila nošena strujom u poplavi. A sudac, zatočen u njoj, kao da je mahao prema nama, što smo spašeni stajali na obali. Jer Dolly reče: »Oprosti mi, i ja ţelim svoju sestru«, i sudac nije mogao doprijeti do nje, ni rukama, ni srcem: Verenino traţenje bilo je konačno. Negdje oko ponoći kiša oslabi, zatim sasvim prestade; zafijuče vjetar savijajući drveća. Kao zakašnjeli gosti na plesu zvijezde se pojedinačno stadoše pojavljivati na nebu. Bilo je vrijeme za odlazak. Ništa nismo ponijeli: pokrivač smo prepustili trulenju a ţlice rđi. Kuću na drvetu i šumu prepustili smo zimi. SEDMO POGLAVLJE Još mnogo kasnije Catherine je imala običaj da određuje događaje prema tome

46

da li su se odigrali prije ili poslije njenog tamnovanja. »Prije«, počela bi, »nego što je Ona učinila od mene zatvorsku ptičicu«. Mi ostali mogli smo dijeliti povijest na slična razdoblja; što znači, prije ili poslije našeg boravka u kući na drvetu. Tih nekoliko jesenskih dana predstavljali su spomenik i putokaz. Sudac više nikad nije ušao u kuću koju je dijelio sa svojim sinovima i njihovim ţenama, osim što je došao po svoje stvari, a to je njima vjerojatno odgovaralo, jer se nisu nimalo protivili kad je unajmio sobu u prenoćištu gospođice Bell. Bijaše to smeđa, stara zgrada koju je kasniji vlasnik pretvorio u pogrebni zavod, uočivši da moţe ostvariti pravu atmosferu s minimalnim adaptacijama. Nisam volio prolaziti pored nje, jer su gosti gospođice Bell — gospođe bodljikava jezika poput uvenulih grmova ruţa u dvorištu — zaposjedali trijem od izlaska do zalaska sunca, u maratonskoj budnosti. Jedna od njih, dvostruka udovica Mammie Canfield, specijalizirala se u otkrivanju trudnoće (drţi se, da je neki glasovit čovjek rekao svojoj ţeni: »Zašto bacati novac na liječnika? Samo prođi pored Belline kuće: Mammie Canfield će ubrzo objaviti svijetu jesi li ili nisi.«). Prije nego se sudac uselio, Amos Legrand je bio jedini muškarac koji je stanovao kod gospođice Bell. On je bio dobro došao ostalim stanovnicima: za njih su najsvetiji časovi bili kad se Amos poslije večere uvalio u naslonjač, sa svojim kratkim nogama što nisu dopirale do poda i jezikom zaposlenim kao budilica. Međusobno su se natjecale u pletenju pulovera i čarapa za njega, brinule se o njegovoj dijeti: sve najbolje stvari za stolom čuvale su se za njegov tanjur — gospođica Bell je imala teškoća s kuharicama, jer su se gospođe neprekidno vrzmale u kuhinji nastojeći prirediti nešto posebno, čime bi ugodile svojem ljubimcu. One bi vjerojatno radile iste stvari i za suca, ali on nije pokazivao nikakvo zanimanje za njih i, kako su se tuţile, nikad se nije zaustavio da s njima proćaska. Posljednja kišna noć u kući na drvetu pribavila mi je jaku prehladu, a Vereni još jaču; Dolly nas je dvorila kao bolničarka. Catherine joj nije htjela pomoći: »Dollysrce, moţeš raditi što ţeliš — brinuti se za Onu, dok ne svisneš. Samo nemoj misliti da ću ja maknuti prstom. Ja sam istovarila svoj teret.« Ustajući u svako doba noći, Dolly nam je donosila sirupe za kašalj, podrţavala vatru u peći. Verena to nije primala kao njenu duţnost, kao nekad. »U proljeće ćemo«, predloţi ona Dollyji, »zajedno otići na put. Mogle bismo otići do Grand Canyona i posjetiti Maudie Lauru. Ili na Floridu: ti nisi nikad vidjela ocean.« Ali Dolly je bila tamo gdje je ţeljela biti, nije imala nikakve volje za putovanjem. »Ne bih uţivala u tome da vidim ljepše stvari koje bi bacile sjenu na ono što poznajem.« Doktor Carter nam je redovito dolazio u posjete i jednog jutra Dolly ga zamoli, da li bi joj mogao izmjeriti temperaturu; osjećala je vrućinu i slabost u nogama. On je odmah smjesti u krevet, i njoj je bilo vrlo smiješno kad joj on reče da ima »galopirajuću upalu pluća«. »Galopirajuća upala pluća«, govorila je sucu, kad joj je došao u posjetu, »to mora da je nešto novo, nikad nisam čula za to. Ali osjećam se kao da lebdim na drvenim štakama. Ugodno«, reče padajući u san. U slijedeća tri, četiri dana nije se gotovo ni probudila. Catherine je boravila uz nju drijemajući u stolici za ljuljanje, prigovarajući kada bismo Verena ili ja na prstima ulazili u sobu. Ustrajala je na tome da maše ispred Dolly Isusovom slikom kao lepezom, kao da je ljeto; i bila je prava sramota kako nije marila za upute dr Cartera: »Ne bih to mogla dati ni svinji«, izjavila je pokazujući na lijekove koje je on propisao. Na koncu dr Carter reče da se neće smatrati odgovornim, ako bolesnica ne bude otpremljena u bolnicu. Najbliţa bolnica nalazila se u Brewtonu, šezdeset milja daleko. Verena posla tamo po ambulantna kola. Mogla je sebi uštedjeti taj trošak, jer Catherine zaključa iznutra vrata Dollyne sobe rekavši da će ambulantna kola biti potrebna onome tko prvi takne kvaku. Dolly nije znala kamo je ţele

47

odvesti; gdjegod to bilo, molila je da je ne odvedu: »Nemojte me buditi«, reče, »ne ţelim vidjeti ocean«. Pod konac tjedna mogla je sjediti u krevetu; nekoliko dana kasnije bila je dovoljno snaţna da sredi korespondenciju s potrošačima njenih ljekovitih kapljica. Bila je zabrinuta zbog neisporučenih narudţbi koje su se nagomilale; ali Catherine, koja je smatrala svojom zaslugom da se Dolly oporavila, reče: »Šuti, ubrzo ćemo opet biti napolju i miješati lijek«. Svakog poslijepodneva, tačno u četiri, sudac se pojavljivao kod vrtnih vrata, zviţdeći mi da ga pustim unutra; koristeći se vrtnim ulazom radije nego glavnim, izbjegavao je susrete s Verenom; ona se nije protivila njegovim dolascima: dapače, ona je mudro nabavljala bocu sherryja i kutiju cigara za njegove posjete. On je obično donosio Dolly neki dar, kolače iz slastičarnice Katydid, ili cvijeće, kao balon okrugle krizanteme brončane boje, koje bi Catherine ubrzo zaplijenila tvrdeći da oduzimaju svaku svjeţinu zraku. Catherine nije nikad saznala da je on zaprosio Dolly; ali ipak, intuitivno osjećajući situaciju koja joj se nije sviđala, budno je nadzirala sučeve posjete i dok je sebi točila sherry koji je njemu bio namijenjen, sama je vodila glavnu riječ. Ali sumnjam da su on ili Dolly imali jedno drugome reći bilo kakve stvari privatne naravi; oni su prihvaćali jedno drugo bez uzbuđenja, kao što to čine ljudi koji su se smirili u svojim osjećajima. Ako je on inače bio razočaran čovjek, to svakako nije bilo zbog Dolly, jer vjerujem da je ona za njega postala ono što je ţelio — jedina osoba na svijetu kojoj je mogao sve reći. Ali kada se sve moţe reći, moţda čovjek više nema što kazati. Sjedio je pored njenog leţaja, zadovoljan što je tu, ne očekujući da ga netko zabavlja. Ĉesto, zahvaćena vrućicom, ona bi zaspala; ako bi stenjala ili se uznemirila u snu, on bi je budio s dobrodušnim smiješkom. U prošlosti nam Verena nije dopuštala da imamo radio; smatrala je da jeftine melodije unose nered u misli; osim toga, to je bio i trošak. Ali dr Carter je uvjeri da bi Dolly trebala imati radio; on je drţao da bi joj to pomoglo u brţem oporavku. Verena ga kupi, i ne sumnjam da je platila visoku cijenu za njega; ali bio je to ruţan zastario tip, vrlo grubo lakiran. Odnio sam ga u dvorište i obojadisao ruţičasto. Dolly ni tada nije bila sigurna da ga ţeli u svojoj sobi; ali kasnije ga više niste mogli odvojiti od nje. Taj je radio uvijek bio tako ugrijan, da bi se u njemu mogli izleći pilići, toliko su ga ona i Catherine svirale. Naročito su voljele prijenose nogometnih utakmica. »Ne, nije potrebno«, Dolly opomenu suca, kad joj on htjede objasniti pravila igre. »Drago mi je da ne znam. Svi viču i tako se dobro zabavljaju: moţda mi se ne bi činili tako divni i sretni, da znam.« Sudac je bio nezadovoljan što nije mogao navesti Dolly da navija za koju momčad. Ona je smatrala da bi obje momčadi morale pobijediti: »Oni su svi tako dragi momci, uvjerena sam.« Jednog poslijepodneva se Catherine i ja posvađasmo zbog radija. Toga je dana Maude Riordan nastupala na drţavnom muzičkom natjecanju. Naravno, da sam je ţelio čuti, Catherine je to znala, ali ona je slušala utakmicu između Tulanea i Georgije i ne dopusti mi da se pribliţim radiju. Ja viknuh: »Što ti je, Catherine? Sebična si, svojevoljna, sve mora uvijek biti onako kako ti ţeliš, ti si gora negoli je Verena ikad bila.« Ĉinilo mi se da je zbog ugleda koji je izgubila u sukobu sa zakonom, morala podvostručiti svoju vlast u kući Talbo: u najmanju ruku, morali smo cijeniti njenu indijansku krv, prihvatiti njenu samovolju. Dolly je bila spremna na to; međutim, u slučaju Maude Riordan ona stade na moju stranu: »Pusti Collina da nađe svoju stanicu. Ne bi bilo lijepo da ne slušamo Maude. Ona nam je prijatelj.« Svatko tko je slušao Maude, potvrdio je da je morala dobiti prvu nagradu. Osvojila je drugo mjesto, što obradova njene roditelje, jer je to značilo pola stipendije na sveučilištu. Pa ipak nije bilo pravo, jer je lijepo svirala, mnogo bolje od dječaka koji je dobio veću nagradu. Svirala je očevu serenadu koja se meni učinila jednako lijepom kao onog dana u šumi. Odonda sam potrošio sate ispisujući njeno

48

ime; zamišljao sam u sebi njene čari, njenu kosu boje sladoleda od vanilije. Sudac stiţe na vrijeme da čuje emisiju, i znao sam da je to bilo drago Dolly, jer kao da smo se opet sjedinili u lišću, s muzikom što je podsjećala na let leptira. Nekoliko dana kasnije sretoh Elizabeth Henderson na ulici. Bila je u frizerskom salonu; kosa joj je bila nakovrčana, nokti lakirani, činila se odraslom i ja joj to rekoh. »To je zbog zabave. Nadam se da ti je kostim gotov.« Tada se sjetih: maskirana zabava, na koju me ona i Maude pozvaše sa zadatkom da se prerušim u gataoca. »Valjda nisi zaboravio? Oh, Coiline«, reče ona, »radili smo kao psi! Gospođa Riordan će prirediti punč od vina. Ne bih se začudila ako bude pijanih i svašta. I na koncu, to je proslava zbog Maude, jer je dobila nagradu, i«, Elizabeth baci pogled duţ ulice na sivi niz tihih kuća i telefonskih stupova, »jer odlazi od nas, na sveučilište, znaš.« Osamljenost se osjećala oko nas, nismo ţeljeli otići svaki svojim putom: ponudih joj da je otpratim kući. Na putu se zaustavismo kod slastičarnice Katydid, gdje Elizabeth naruči tortu za zabavu, a gospođa C. C. County, s pregačom posutom kristalima šećera, stade se raspitivati o Dollynom stanju. »Oporavlja se, kao što se moglo očekivati, nadam se«, komentirala je. »Zamislite, galopirajuća upala pluća. Moja sestra sada ima običnu, koju je dobila od leţanja. Dakle, moţemo biti zahvalni da je Dolly sada u svom vlastitom krevetu. Lakše mi je kad znam da ste svi vi sada kod kuće. Ha, ha, zamislite kako se sada moţemo smijati cijeloj toj gluposti, čekaj, upravo sam izvadila iz peći svjeţe uštipke; odnijet ćeš ih Dolly, s mojim pozdravom.« Elizabeth i ja pojedosmo veći dio tih uštipaka prije nego stigosmo do njezine kuće. Ona me pozva unutra na čašu mlijeka,, da ih pojedemo do kraja. Tamo gdje se tada nalazila kuća Hendersonovih, danas je benzinska stanica. Bijaše to kuća od nekih petnaest soba, nepravilno povezanih, u kojima bi napuštene ţivotinje mogle potraţiti zaklon, da Riley nije bio nadaren stolar. Napolju je imao sušu, kombinaciju radionice i svetišta, gdje je provodio jutra pileći trupce i blanjajući daske. Na zidnim policama nalazile su se relikvije iz pojedinih razdoblja njegove mladosti: zmije, pčele, pauci u alkoholu, šišmiš istrunuo u boci; modeli brodova. Dječački oduševljen punjenim ţivotinjama skupio je skromnu zbirku koja je neugodno mirisala: kunić bez očiju, sa sivo-zelenim krznom i ušima poklopljenim kao u lovačkog psa — predmeti koje bi bilo bolje zakopati. Ja sam već nekoliko puta ranije posjetio Rileyja; metak Velikog Eddija Stovera smrskao mu je rame, zbog čega je morao nositi gipsani ovoj, koji je, kako on reče, teţak stotinu funti. Kako nije mogao voziti automobil ili pošteno zabiti čavao, on nije imao što raditi, nego se vrzmao naokolo i dosađivao. »Ako ţeliš vidjeti Rileyja«, reče Elizabeth, »naći ćeš ga u suši. Mislim da je i Maude s njim«. »Maude Riordan?« imao sam razloga da budem iznenađen, jer kada bih ga posjećivao, isticao je, zašto je ţelio da budemo u suši; tamo nas neće uznemirivati djevojke, jer je suša, naglašavao je, sklonište u koje nijednoj ţeni nije dopušten pristup. »Ona mu čita. Pjesme, pripovijetke. Maude je zaista divna. I nije to kao ranije, kad joj moj brat nije ukazivao ni najobičnije poštovanje. Ali ona je zaboravila što je bilo. Mislim da kad čovjek dođe tako blizu smrti, kao što je bio on, tada se promijeni, postaje prijemljiviji za ljepše stvari. On joj dopušta da mu čita po čitav sat.« Suša se nalazila u dvorištu u sjeni smokvinih stabala. Ostarjele plymouthske kokoši vrzmale su se pored njenih vrata hraneći se sjemenkama prošlogodišnjih suncokreta. Izblijedjelom bijelom bojom na vratima je stajala ispisana dječja opomena: čuvaj se! To me pokoleba. Iza vrata sam čuo Maudin glas — njezino zaneseno pjevušenje koje su neki prostaci u školi tako voljeli oponašati. Kad bi bilo tko izjavio da je Riley Henderson spao na to, oni bi rekli da je prilikom pada s drveta

49

morao povrijediti glavu. Prikravši se do prozora, bacih pogled na njega: bio je zaokupljen slaganjem unutrašnjih dijelova sata, i sudeći prema izrazu njegova lica, kao da nije slušao ništa uzvišenije od zujanja muhe; češao se prstom po uhu kao da odstranjuje neku trunku. U trenutku kada sam ih namjeravao iznenaditi lupanjem u prozor, on odloţi sat i pribliţivši se Maudi s leđa sagnu se i odbaci joj knjigu iz koje je čitala. Smijući se on je rukom uhvati za kosu — ona se diţe kao mače kad ga podignete za šiju. Izgledali su da ih je uokvirivala neka svjetlost, neki sjaj koji me zaslijepi. Moglo se vidjeti da to nije bilo prvi put što su se poljubili. Prije manje od sedmice dana, ja sam se povjerio Rileyju, zbog njegova iskustva u takvim stvarima, priznavši mu svoje osjećaje prema Maudi: gledajte, molim vas. Zaţelih da sam div, da zgrabim sušu u šaku i slomim je u komadiće; da srušim vrata i oboje ih otkrijem. Ali ipak — zbog čega sam mogao optuţiti Maude? Bez obzira na to kako je loše govorila o njemu, uvijek sam znao da mu je naklonjena. Između mene i nje nije nikad bilo razumijevanja; uglavnom smo bili dobri prijatelji, a posljednjih nekoliko godina čak ni to. Dok sam se kroz dvorište vraćao, dostojanstvene plymouthske kokoši izazovno se oglasiše za mnom. Elizabeth reče: »Nisi dugo ostao. Zar nisu tamo?« Rekoh joj, da nisam smatrao zgodnim da im smetam. »Bili su zaokupljeni ljepšim stvarima«. Elizabeth nikad nije osjećala sarkazam: usprkos njene profinjene i produhovljene pojave, ona je sve shvaćala doslovno. »Divno, zar ne?« »Divno«. »Colline — za ime boţje: što si tako spustio nos?« »Nisam. Samo sam prehlađen.« »Nadam se da te to neće spriječiti da dođeš na zabavu. Ali moraš imati kostim. Riley će doći u kostimu đavla.« »To je prikladno.« »Ti naravno moraš doći u kostimu kostura. Znam da je preostao još samo jedan dan...« Nisam imao namjeru da odem na zabavu, čim stigoh kući, sjedoh da Rileyju napišem pismo. Dragi Riley ... Dragi Henderson. Henderson, tvoje izdajstvo nije ostalo nezamijećeno. Stranice su se punile uspomenama na početak našeg prijateljstva, na njegov časni historijat; i postepeno se javljao osjećaj da je to neka zabuna: takav divan prijatelj me nije mogao prevariti. Napokon, na koncu pisma, sa zanosom izjavih da je on moj najbolji prijatelj, pravi brat. Bacih sve u vatru i pet minuta kasnije bijah u Dollyjinoj sobi pitajući kakvi su izgledi da dobijem kostim kostura do slijedeće večeri. Dolly baš nije bila naročita krojačica, imala je muke da porubi haljinu. To isto vrijedilo je i za Catherine; međutim, Catherine je imala običaj da ističe svoju profesionalnu stručnost na svim poljima, naročito tamo, gdje se najmanje razumjela. Ona me posla da iz Verenina dućana donesem šest metara najboljeg crnog baršuna. »Od šest metara preostat će nešto za mene i Dolly: moći ćemo uljepšati naše haljine.« Zatim je priredila pravu predstavu mjereći me po duţini i širini, ali neprilika je bila u tome što nije znala kako da dobivene brojke dovede u vezu s tkaninom i škarama. »Ovaj mali komad«, reče odrezavši metar tkanine, »bit će dovoljan da nekome načinimo kratke hlačice. A ovaj ovdje«, svip, svip, »okovratnik od crnog baršuna sjajno će osvjeţiti moju sivu haljinu.« Ono što je preostalo, ne bi dostajalo da se obuče patuljak. »Catherine, draga, ne smijemo misliti samo na sebe«, opomenu je Dolly. Radile su bez odmora cijelo poslijepodne. U toku svoje uobičajene posjete, sudac je morao navoditi konac u iglu, posao koji Catherine nije podnosila: »Sva se zgrčim od toga, kao da nabadam gliste na udicu.« U vrijeme večere ona prekinu

50

posao i ode u svoju kuću okruţenu puzavcem. Ali Dolly zahvati ţelja da završi; i neka brbljava veselost. Njena igla se podizala i opet zabadala u baršun; poput šavova, koje je šivala, njene su se rečenice povezivale u iscjepkanoj crti. »Misliš li«, reče, »da će mi Verena dopustiti da priredim zabavu? Sada, kad imam toliko prijatelja? Tu je Riley, tu je Charlie, ne bismo li mogli pozvati i gospođu County, Maude i Elizabeth? U proljeće; vrtnu zabavu s malim vatrometom. Moj otac je bio pravi majstor u šivanju. Šteta što to nisam naslijedila od njega. Toliko muškaraca je nekad šilo; jedan očev prijatelj dobio je ne znam koliko nagrada za svoje pokrivače. Otac je govorio da ga to odmara od teškog posla na farmi. Colline, hoćeš li mi obećati nešto? Ja sam se protivila tvom dolasku ovamo, uvijek sam mislila da nije dobro da dječak raste u kući punoj ţena. Starih ţena i njihovih nazora. Ali tako se dogodilo, i nekako, sada više nisam zabrinuta: ti ćeš se razviti, naći svoj put. Ali jedno hoću da mi obećaš: budi ljubazan prema Catherine, nastoj da se ne udaljiš suviše od nje. Ponekad leţim budna u noći i mislim na nju, zaboravljenu. Evo«, ona podignu moj kostim, »da vidimo kako ti pristaje«. Bio mi je kratak sprijeda, a straga je visio kao pelerina kakva starca; nogavice su bile široke, mornarske, jedan rukav mi je dopirao do zapešća, drugi do vrhova prstiju. Nije baš bio, kako reče Dolly, u stilu. »Ali kad nacrtamo kosti...«, doda, »srebrnom bojom. Verena ju je jednom kupila da obojadiše drţak za zastavu, prije nego što je počela prigovarati vladi. Mora biti negdje u potkrovlju, mala kutija. Pogledaj pod krevet, ako moţeš pronaći moje papuče.« Ona nije smjela ustajati, čak ni Catherine to ne bi dopustila. »Ako budeš brbljao, pokvarit ćeš veselje«, reče ona i sama pronađe papuče. Sat na vijećnici odbijao je jedanaest, što je značilo da je deset i trideset, kasno doba noći u gradu u kome su se ugledna vrata zatvarala u devet; činilo se da je još kasnije, jer je u susjednoj sobi Verena zaključila svoje registarske knjige i otišla u krevet. Uzeli smo petrolejsku svjetiljku iz komore za rublje i uz njenu drhtavu svjetlost popeli se ljestvama u potkrovlje. Tamo je bilo hladno; postavismo svjetiljku na jedno bure ne udaljujući se od nje, kao da je ognjište. Glave lutaka ispunjene pilovinom, koje su nekoć pospješivale prodaju St. Louis-šešira, promatrale su nas dok smo traţili: štogod smo dotaknuli rukama, zaškripalo bi kao što pod laganim korakom zaškripi pod; kutija s naftalinom se prevrne i otkotrlja se po podu. »Oh, Colline«, uzviknu Dolly kroz smijeh, »ako to Verena čuje, pozvat će šerifa.« Pronašli smo bezbroj kistova; ispostavilo se da boja koju smo pronašli ispod gomile osušenih prazničkih vijenaca, nije bila srebrna nego zlatna. »Naravno, to je još bolje, zar ne? Zlato, to je kraljevski. Pogledaj samo što sam još pronašla.« Bijaše to kutija od cipela omotana konopcem. »Moje dragocjenosti«, reče ona otvarajući je pod svjetiljkom. Razgledali smo šuplje saće okrenuvši ga prema svjetlosti, stršenovo gnijezdo i mirodijama ispunjenu naranču kojoj je vrijeme oduzelo aromu. Pokaza mi plavo, savršeno šojkino jaje, uvijeno u pamuk. »Ja sam imala suviše stroga načela. Zato je Catherine ukrala jaje za mene, bio je to njen boţićni poklon.« Ona se nasmiješi; njeno lice, tako odvaţno i tako slabašno, podsjeti me na moljca, što leti iznad plamena svjetiljke. »Charlie je rekao da je ljubav lanac ljubavi. Nadam se da si ga slušao i razumio. Jer ako moţeš voljeti jednu jedinu stvar«, ona je drţala plavo jaje s jednakom paţnjom kao što je sudac drţao list, »moţeš voljeti i drugu, a to znači da nešto posjeduješ, da imaš za što ţivjeti. Sve moţeš oprostiti. Ali«, ona uzdahnu, »mi te nećemo obojadisati. Ţelim iznenaditi Catherine; kazat ćemo joj da su, dok smo mi spavali, došli su patuljci i završili kostim. Ona će to vjerovati.« Sat s vjećnice ponovo je upućivao svoju poruku, a svaka je nova bila kao zastava što je zalepršala nad hladnim i zaspalim gradom. »Znam da to škaklje«, reče ona crtajući stablo rebara preko mojih grudi, »ali napravit ću kašu iz tebe, ako ne budeš stajao mirno.« Umakala je kist i povlačila ga duţ rukava, hlača, stvarajući zlatne

51

kosti mojih ruku i nogu. »Moraš upamtiti sve pohvale: svakako će ih biti mnogo«, reče dok je neskromno promatrala svoje djelo. »Oh, dragi, dragi...« ona je čestitala sama sebi, njen smijeh odjeknu u gredama. »Zar ne vidiš...« Ja nisam bio takav da bih mogao dugo stajati na jednom mjestu. Ali svjeţe pozlaćen sprijeda i straga osjećao sam se stegnut kao u kalupu: kostim· se otvrdnuo i ja je zbog toga ukorim uperivši u nju prst. »Moraš se vrtjeti«, podsmjehnu se ona. »To će te osušiti.« Ona blaţeno raširi ruke okrećući se u polaganim ravnomjernim okretima kroz sjene potkrovlja, dok se široki kimono talasao oko nje, a njena mala stopala klizila u papučama. I tada kao da se sudarila s drugim plesačem, ona posrnu uhvativši se jednom rukom za glavu, drugom za srce. Daleko na zvučnom horizontu, čuo se zviţduk lokomotive, i to me trgne tako da sam shvatio što znači zbunjenost u njenim očima, grč na njenom licu. Obgrlio sam je i, dok je boja ostavljala svoje obrise na njoj, pozvao Verenu da mi pomogne. Dolly šapnu: »Tiho, tiho.« U noći kuće najavljuju nesreću iznenadnim ţalosnim blještavilom. Catherine je trčala iz sobe u sobu paleći svjetlost i ondje gdje nije godinama gorjela. Dršćući u svom isprljanom kostimu sjedio sam u rasvijetljenom predsoblju, podijelivši klupu sa sucem. On je odmah stigao prebacivši samo kišni ogrtač preko flanelaste noćne košulje. Kadgod bi se Verena pribliţila, on bi čvrsto skupio svoje gole noge poput kakve mlade djevojke. Privučeni našim osvijetljenim prozorima susjedi su sućutno raspitivali. Verena je razgovarala s njima u trijemu: njena sestra, gospođica Dolly, pretrpjela je srčani napadaj. Doktor Carter ne dopusti nikome od nas da uđemo u njenu sobu, i mi se pokorismo, čak Catherine koja je, osvijetlivši noć punim sjajem, stajala glavom naslonjena na Dollyjina vrata. U predsoblju je visjela vješalica za šešire od jelenjeg rogovlja, a pored nje ogledalo. Dollyjin baršunasti šešir visio je ondje, i u zoru, kad slabi lahor prođe kroz kuću, ogledalo odrazi treperenje njegova vela. Tada sam znao sasvim sigurno da nas je Dolly napustila. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je postala nevidljiva. Pratio sam je u svojoj mašti. Prešla je preko trga, stigla do crkve, zatim se popela do breţuljka. Indijanska trava zablistala je ispod njenih nogu; morala je ići tako daleko. Taj put prešao sam slijedećeg septembra sa sucem Coolom. U toku narednih mjeseci nismo se često susretali — jednom ga sretoh na trgu i on mi reče da ga posjetim kad god to zaţelim. Namjeravao sam to učiniti, a ipak bih svaki puta kada bih prolazio pored prenoćišta Miss Bell, okrenuo pogled na drugu stranu. Ĉitao sam da prošlost i budućnost nalikuju spirali, svaki krug je dio slijedećeg kruga i onog prethodnog. Moţda je tako; ali moj vlastiti ţivot više mi se činio kao niz zatvorenih krugova, koji nisu sadrţavali slobodu spirale: kretanje od jednog do drugog odigravalo se u skokovima, ne u klizanju. Ono što me zbunjuje, jest trenutak mirovanja, prije nego odlučim kamo ću skočiti. Poslije Dollyjine smrti, ja sam se dugo kolebao. Moja je namjera bila da se dobro zabavljam. Motao sam se po Philovoj kavani, pijući pivo iz automata; bilo je protiv propisa što su mi dopuštali da pijem, ali Phil je imao na umu, da bih ja jednog dana mogao naslijediti Verenin novac i uloţiti ga u hoteljerski posao. Namazao bih kosu briljantinom i odlazio na ples u susjedna mjesta, svijetlio svjetiljkama i bacao kamenje u prozore djevojaka kasno u noći. Poznavao sam jednog Crnca iz pokrajine, koji je prodavao gin zvan ţuti đavo. Druţio sam se sa svakim, tko je posjedovao kola. Bilo je to zbog toga, što nisam ţelio provesti ni trenutak u kući Talbo. Kuća je bila puna ustajalog zraka. Neka nepoznata djevojka zaposjela je kuhinju, bosonoga 52

crnkinja, koja je pjevala čitav dan, tuţnim glasom djeteta, koje bodri svoj duh na zloslutnom mjestu. Bila je slaba kuharica. Pustila je da uvenu geranije u kuhinji. Slagao sam se s Verenom kad ju je unajmila. Mislio sam, da će to Catherinu vratiti poslu. Ali naprotiv, Catherine nije pokazivala ni najmanje zanimanje za odgajanje nove djevojke. Ona se sasvim povukla u svoju kuću okruţenu vrtom od povrća. Odnijela je radio i osjećala se vrlo udobno. »Ja sam istovarila svoj tovar, i tako će ostati. Sada se ţelim odmoriti«, rekla je. Odebljala je od dokolice, noge joj otekoše, morala je rasporiti šavove na cipelama. Pretjerano je uvećavala Dollyne navike, kao što je ljubav prema slatkoj hrani; naručivala je večeru u slastičarnici, po četvrt kilograma sladoleda. Bomboni su se stalno otapali u njenim ustima. Dok nije postala preširoka nastojala se ugurati u odjeću, što je pripadala Dolly, kao da je na taj način htjela zadrţati svoju prijateljicu pored sebe. Moje posjete bile su pravo iskušenje, i ja sam ih nerado obavljao, premda sam joj ja bio jedino društvo. Prošao bi dan da je nisam vidio, zatim tri, jednom čitava sedmica. Kad bih se vraćao nakon izbivanja, zamišljao bih, da je šutnja u kojoj smo sjedili, njeno suzdrţano vladanje, odraz naklonosti; bijah previše odsutan od kuće, da bih shvatio istinu, a to je da joj je potpuno svejedno, da li dolazim ili ne. Jednog poslijepodneva ona to potvrdi. Jednostavno je izvadila pamuk, što joj je podupirao čeljusti. Bez pamuka njen mi je govor bio jednako nerazumljiv, kao što je obično bio drugima. To se dogodilo kad sam se ispričavao što moram ranije otići. Ona podigne poklopac male ţeljezne peći i pijunu pamuk u vatru; s upalim obrazima, činila se izgladnjelom. Sada mislim, da je to bila osvetnička gesta: imala je za cilj, da mi dade na znanje da nemam nikakvih obaveza: budućnost je za nju predstavljala nešto, što je namjeravala dijeliti ni s kim. Riley me povremeno provozao naokolo — ali nisam više mogao računati na njega, ni na njegov auto, otkako je postao poslovan čovjek. Posjedovao je nekoliko traktora, i njima je čistio devedeset akra zemlje, koju je kupio na periferiji grada; namjeravao je ondje podići kuće. Nekolicini uglednih mjesnih ličnosti naročito se svidio njegov drugi plan: smatrao je da grad mora podići tvornicu svile, u kojoj bi svaki građanin bio dioničar; pored financijske dobiti, stvaranje industrije povećalo bi broj stanovništva. O tome je bio objavljen zanosni uvodnik u novinama; u njemu je bilo rečeno, da bi se grad morao ponositi što je dao tako poduzetna mlada čovjeka, kao što je Henderson. Pustio je brkove; iznajmio uredske prostorije i njegova sestra Elizabeth radila je kod njega kao sekretarica. Maude Riordan se upisala na Drţavno sveučilište, i gotovo svake sedmice on bi se sa sestrama odvezao tamo; to je bilo zbog toga, što su se djevojke osjećale osamljene bez Maude. Zaruke između Miss Maude Riordan i Mr. Rileya Hendersona objavio je Courier prvog aprila. Vjenčali su se sredinom jula uz veliku svečanost. Ja sam pratio mladoţenju, a sudac je bio Rileyev kum. Izuzev sestara Henderson, sve Maudine djeveruše bijahu njene prijateljice sa sveučilišta; Courier ih nazva divnim debitantkinjama; viteški opis. Mladenka je nosila rukovet jasmina i ljiljana; mladoţenja je imao gamaše i gladio brkove. Primili su mnoštvo skupocjenih darova, ja im dadoh šest komada mirisavog sapuna i pepeljaru. Poslije vjenčanja odoh s Verenom u sjeni njenog crnog kišobrana. Bio je sparan dan, zrak je treperio kao zvučna slika svečanih baptističkih zvona, i ostatak ljeta, prizor nesmiljen poput ulice u podne, iskrsnu preda mnom. Ljeto, još jedna jesen, zatim opet zima: ne spirala, nego krug, ograničen kao sjena kišobrana. Ako sam ikada morao skočiti, učinih to sada uz lupanje srca: »Vereno, ja ţelim otići odavde.« Bijasmo kod vrtnih vrata: »Znam. I ja ţelim«, reče ona, zatvarajući kišobran. »Nadala sam se, da ću poći na put s Dolly. Htjela sam joj pokazati ocean.« Verena se nekad činila visokom ţenom zbog svog odlučnog drţanja; sada se pomalo zgurila,

53

glava joj se spustila. Pitao sam se, kako sam je se ikada mogao bojati, jer je postala slaba, plašljiva, govorila je o lupeţima, zatvarala vrata zasunima i osigurala krov gromobranima. Ona je običavala svakog prvog u mjesecu lično obilaziti ljude, koji su joj bilo što dugovali; kad je s tim prestala ljudi u gradu osjetili su se nelagodno kao da su im ti crni dani nedostajali. Ţene su govorile, da nema nikoga svoga, da je izgubljena bez sestre; njihovi su muţevi bacali krivnju na dr Morrisa Ritza: on je iščupao zdrav razum iz nje, govorili su. I ono što su imali protiv Verene, prebacili su na njega. Prije tri godine, kad sam se vratio u ovaj grad, moja prva duţnost bila je da sredim papire imanja Talbo, i među Vereninim ličnim stvarima, njenim ključevima, njenim fotografijama Maudie Laure Murphy, nađoh jednu razglednicu. Bila je datirana dva dana iza Dollyne smrti, na Boţić, i potjecala je iz Paragvaja: Kako to mi ovdje kažemo, Feliz Navidad. Da li vam nedostajem? Morris. I ja pomislih, čitajući je, kako su njene oči poprimile neobičan izraz, zatvoren i odsutan i sjetih se kako su, zrcaleći se na ţarkom suncu Rileyjevog vjenčanog dana, zasjale u iznenadnoj nadi: »Mogli bismo otići na jedno dugo putovanje. Razmišljala sam o tome da prodam nekoliko — nekoliko stvari. Mogli bismo poći brodom; ti nisi nikad vidio ocean.« Otkinuh stabljiku kozje krvi što je rasla uz vrtnu ogradu i ona me promatrala dok sam je kidao, kao da otklanjam njenu viziju, putovanje što je zamišljala za nas. »Oh«, ona prstima dodirnu madeţ na svom licu, nalik na suzu, »dakle, kakve su tvoje namjere?« upita praktičnim glasom. I tako prije rujna ne potraţih suca, a tada dođoh da mu kaţem zbogom. Kovčezi su bili spremni, Amos Legrand mi podreza kosu (»Zlatno momče, nemoj se vratiti ćelav. Mislim kazati, tamo će te pokušati skalpirati, oguliti gdjegod stignu«. Imao sam novo odijelo i nove cipele (»Sjajni kao sunce, Mr. Collin Fenwick !« uskliknu gospođa County, »ţelite postati pravnik? Kao da već jeste. Ne, dijete, neću te poljubiti. Bila bih nesretna, da uprljam tvoje fino odijelo svojim brašnom. Piši nam, čuješ li?«): te će me iste večeri vlak odnijeti na sjever, provesti kroz zemlju, u grad, u kome meni u čast lepršaju zastave. Kod miss Bell mi rekoše da je sudac izašao. Nađoh ga na trgu; zaboljelo me, kad ga spazih onako pristala i uredna s Cherokee ruţom u zapučku, okruţena starcima što su govorili, pljuvali i čekali. On me uze pod ruku i odvede od njih; i dok mi je davao prijateljske savjete iz doba kad je on bio student prava, prođosmo pored crkve i dalje niz cestu prema River Woodsu. Ova cesta ili ovo drvo: zatvoriti oči, da upamtim njihov izgled, jer nisam vjerovao da ću se vratiti, nisam slutio da ću putovati tom cestom i sanjati to drvo, tako dugo, dok me opet ne vrate natrag. Kao da nijedan od nas dvojice nije znao kamo idemo. Šuteći iznenađeni, bacili smo pogled s grobnog breţuljka, i ruku pod ruku, spustili se do ljetom opaljenog rujanskog potamnjelog polja. Slap boja tekao je preko suhe, šuštave trave; i ja tada zaţeljeh da sudac čuje ono što mi je rekla Dolly: da je to harfa trave, što prikuplja i govori, harfa glasova, koja pamti priču. Slušali smo.

54

Truman Capote pripada mlađoj generaciji američkih pisaca, koja se pojavila i afirmirala nakon Drugoga svjetskoga rata. Kao i mnogi ostali pisci, koji dolaze s američkoga Juga (a Capote je rođen 1928. i odrastao na najdubljem Jugu, u New Orleansu) i Capote je okrenut unutra, sav zaokupljen istraţivanjima nepoznatih predjela ljudske psihe, nečemu tajnovitom, moglo bi se reći mističnom, djetinjskom i naivnom u duši i ljudskim preokupacijama, stvarajući tako jednu svoju posebnu realnost punu snoviđenja, bez obala i bez granica. U svim svojim djelima, a objavio je dosada dva kratka romana »Drugi glasovi, drugi prostori« i »Harfa trave« te nekoliko zbirki pripovijedaka od kojih su najznačajnije »Drvo noći« i »Doručak na Tifaniju« opisuje ljude — djecu, neodrasle, one koji su bez obzira na dob, zaostali u nekom svom djetinjskom svijetu, čudesnom u biti i naivnom. U »Drugim glasovima, drugim prostorima« to je grupa dječaka i djevojčica, koji su utekli od stvarnosti ţivota i osluškuju govor stvari i vlastitih podzemnih strujanja, dječaka koji su ujedno i djevojčice i obratno, tako da se najposlije ne zna njihov spol i mi ostajemo u potpunoj neizvjesnosti i nagađanju, što i čini golemu draţ ovoga zaista neobičnog djela. »Harfa trave« koje djelo ovdje donosimo, kompletnije je i snaţnije djelo Trumana Capotea, ono nije toliko bizarno i frojdovski postavljeno kao »Drugi glasovi, drugi prostori«. Glavna lica infatilna Dolly (koja je već prevalila pedesetu), njena sluţavka Crnkinja i dječak bez roditelja Collin Fenwick bjeţe u šumu i sakrivaju se u nekoj kućici na drveću i za njima se upriličuje potjera. Poslije mnogih peripetija njih otkrivaju. Ali oni sa svojim bjegom i skrivanjem uspjevaju da sačuvaju recept »čudotvornih kapljica« radi kojih su bili progonjeni a ujedno su sačuvali nedirnut i svoj djetinjski, naivni svijet koji je bolji, ljepši i stvarniji od svijeta odraslih. Ĉudesan, poetski jezik, nešto od bajke i mita, dah i boja djetinjstva i djetinjskog oţivljuju u nama, kad čitamo Capoteova djela, a »Harfa trave« je dosada najbolje Capoteovo djelo u tom smislu. N. S.

55