Lexusu i maslina je zanimljiva i poučna analiza novog međunarodnog sustava vrijednosti koji preoblikuje današnji svijet u sutrašnji, a naziva se jednom riječju - globalizacija. Globalizacija - koja je došla nakon završetka hladnoga rata i sustava dviju supersila - ujedinjuje kapital, tehnologiju i informacije rušeći državne granice. Povezuje brazilskog seljaka, indonezijskog poduzetnika, kineskog obrtnika i tehnokrata iz Silicijske doline u stanovnike jednog jedinog globalnog sela. Ne možete razumjeti što se zbiva u svijetu, ne možete znati gdje uložiti svoj novac ili uopće razmišljati o budućnosti ako ne razumijete taj novi sustav. Friedman nam govori što je uopće ta nova svjetska ekonomija i što treba poduzeti da bi se (pre)živjelo u njoj. Kroz žive istinite priče i slučajeve što ih je osobno doživio tijekom brojnih putovanja po svijetu, autor dramatizira su kob "Lexusa" i "masline" - sukobljavanje između globalizacijskih trendova, koii brišu različnosti, i starih sila ukorijenjenih u kulturi, podneblju, tradiciji i mjesnim zajedničkim vrijednostima koji ustraju na različnostima. Također, on potanko opisuje snažnu reakciju što je globalizacija izaziva kod onih koji osjećaju da je novi sustav za njih okrutan te razgovijetno opisuje što sve treba učiniti za održavanje Lexusa i masline u ravnoteži. Upravo to nalaženje ravnoteže između Lexusa" i "masline" je velika drama globalizacijske ere i ključna tema ove Friedmanove izazovne knjige - važne za sve koji brinu ili koje zanima kako svijet doista funkcionira...
Thomas L. Friedman LEXUS I MASLINA
BIBLIOTEKA
IZVORI SUTRAŠNJICE Urednik Damir
Mikuličić
Naslov izvornika THE L E X U S AND THE O L I V E T R E E Copyright © 1999, 2 0 0 0 by Thomas L. Friedman Prava za hrvatsko izdanje: I Z V O R I
Izdavač IZVORI Zagreb
Naslovna stranica B A K A L design studio
Tisak IZVORI Zagreb, 2 0 0 3 .
Thomas L. Friedman
LEXUS I MASLINA RAZUMIJEVANJE GLOBALIZACIJE
Preveo: Darko Brdarić
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 316 . 4 . 052 FRIEDMAN, Thomas L. Lexus i maslina : razumijevanje globalizacije / Thomas L. Friedman ; preveo Darko Brdarić. - Zagreb : Izvori, 2003. - (Biblioteka Izvori sutrašnjice) Prijevod djela: Lexus and olive tree. ISBN 953 - 203 - 155 - 3 430403051
Sadržaj Početni prizor: Svijetu je deset godina
7
Prvi dio: Upoznavanje sustava 1. 2. 3. 4. 5. 6.
Turist s odnosom 19 Lexus i maslina 40 ... A zidovi su pali 53 Gubitak imuniteta na mikročipove Zlatna stezulja 96 Elektroničko krdo 106
74
Drugi dio: Priključivanje na sustav 7. 8. 9. 10. 11. 12.
DOScapital 6.0 135 Globalucija 152 Kupuj Tajvan, drž' Italiju, prodaj Francusku 174 Teorija zlatnih lukova u prevenciji sukoba 203 Rušitelj 225 Pobjednik nosi sve 252 Treći dio: Protuudar na sustav
13. Protuudar 14. Plimni val
271 287 Četvrti dio: Amerika i sustav
15. 16. 17. 18.
Racionalna rastrošnost 299 Revolucija, to je SAD 308 Želite li razgovarati s nekim živim, pritisnite 1 Postoji i put naprijed 346 Zahvale i priznanja
377
330
Početni prizor: Svijetu je deset godina Ovo je baš mučno - ništa mi nemamo s Rusijom ili Azijom. Mi smo samo mala domaća tvrtka koja bi htjela rasti, no u tome nas priječi način kako te vlade vode svoje zemlje. - Douglas Hanson, izvršni direktor tvrtke Rocky Mountain internet, Inc, u razgovoru za The Wall Street Journal nakon što ga je urušavanje tržišta 1998. godine prisililo na odgodu izdavanja «junk bond» papira u vrijednosti od 175 milijuna dolara.
O
smog prosinca 1997. godine ujutro, Tajland je objavio da se zatvara 56 od 58 glavnih financijskih kuća zemlje. Te su privatne banke gotovo preko noći bankrotirale zbog sloma bahta, tajske valute. Financijske su kuće uzajmljivale velike iznose u američkim dolarima i pozajmljivale te dolare tajskim tvrtkama za izgradnju hotela, uredskih prostora, luksuznih stanova i tvornica. Te su financijske kuće bile uvjerene da su sigurne, jer je tajska vlada bila odana održavanju fiksnog tečaja tajskog bahta prema američkom dolaru. Međutim, kad je vlada odustala od toga, uslijed velikog svjetskog špekuliranja b a h t o m - potaknutog rastom svijesti da tajsko gospodarstvo i nije tako jako kao što se mislilo - tajska je valuta pala za trideset posto. To je značilo da će poduzetnici koji su uzajmili dolare morati vratiti trideset posto više tajskih bahta za svaki dolar zajma. Mnoga poduzeća nisu mogla vratiti zajmove financijskim kućama, mnoge financijske kuće nisu mogle vratiti dugove svojim inozemnim vjerovnicima, pa se cijeli sustav blokirao, a dvadeset tisuća "bijelih ovratnika" ostalo je bez posla. Sutradan sam se slučajno vozio na jedan sastanak po Asoke Streetu, tajskom ekvivalentu Wall Streeta, gdje je bila većina propalih financijskih kuća. D o k smo sporo prolazili ispred tih propalih tvrtki, moj ih je taksist pokazivao, izgovarajući za svaku: "Mrtva!... Mrtva!... Mrtva!... Mrtva!... M r t v a ! " Nisam to tada znao - nitko to nije tada znao - no te su tajske investicijske tvrtke bile prve pločice domina u prvoj svjetskoj financijskoj
krizi novoga doba globalizacije - doba što je došlo nakon Hladnog rata. Tajska je kriza pokrenula opći bijeg kapitala iz gotovo svih mladih jugoistočnih azijskih tržišta, što je srušilo vrijednost valuta Južne Koreje, Malezije i Indonezije. I svjetski i lokalni investitori počeli su pozornije promatrati ta gospodarstva, nalaziti im nedostatke i zatim ili povlačiti novac u sigurnija utočišta ili tražiti veće kamate kao naknadu za veći rizik. Nije dugo trebalo da jednom od najpopularnijih majica u Bangkoku postane ona na kojoj je bilo otisnuto "bivši bogataš". U samo nekoliko mjeseci jugoistočno-azijska recesija počela je utjecati na cijene sirovina u cijelom svijetu. Azija je bila važan pogonski motor svjetskog gospodarskog rasta - a taj je motor trošio goleme količine sirovina. Kad je motor počeo štucati, cijene zlata, bakra, aluminija i, što je najvažnije, sirove nafte, počele su padati. Taj se pad cijena sirovina iskazao kao mehanizam za prijenos krize iz jugoistočne Azije u Rusiju. U to se doba Rusija bavila svojim poslovima i pokušavala, uz pomoć MMF-a, iz gospodarske kaljuže u koju se sama uvalila, izaći na stazu stabilnog rasta. S Rusijom je, međutim, bio problem to što prevelik broj ruskih tvornica nije mogao proizvesti išta vrijednoga. U stvarnosti, velik dio onoga što su proizvodile moglo se smatrati "dodanom negativnom vrijednošću": Točnije, traktor napravljen u ruskoj tvornici bio je tako loš da je zapravo više vrijedio kao staro željezo ili neprerađena ruda nego kao gotov ruski traktor. Povrh toga, i one ruske tvornice čije se proizvode moglo izvesti u inozemstvo, plaćale su vrlo malo ili nimalo poreza svojoj državi, pa je Kremlju kronično nedostajalo novca. U situaciji kad se nije mogla osloniti na prihode od većega dijela gospodarstva, ruska je vlada svoj proračun temeljila na porezima na sirovu naftu i izvoz drugih sirovina. Postala je ovisna i o stranim vjerovnicima, čiji je novac mamila nudeći lude kamate na razne ruske državne obveznice. Dok je rusko gospodarstvo početkom 1998. godine i dalje klizilo, Rusi su morali na svoje obveznice u rubljima povećati kamate s 20 na 50 pa i 70 posto ne bi li tako održali interes stranaca. Neki hedge fondovi i strane banke nastavili su ih kupovati, misleći da će, ako ih ruska vlada ne mogne platiti, uskočiti MMF, koji će otkupiti ruski dug i da će se strancima novac vratiti. Ne samo što su neki fondovi i banke nastavili istresati novac na Rusiju, nego su se još i ispružili i uzajmili još više novca, po pet posto, a zatim tim novcem kupovali ruske državne obveznice što nose 20 ili trideset posto. Bakica bi na to rekla: "To je posao!" No baka bi rekla i "Ako zvuči predobro da bi bilo istinito, obično i je tako!"
I bilo je. Pad cijena nafte potaknut u Aziji otežavao je ruskoj vladi plaćanje kamata i glavnice na državne obveznice. A kad se M M F našao pod pritiskom da zajmovima spašava Tajland, Indoneziju i Koreju, odbio je prijedloge za dolijevanje novca u Rusiju - osim ako Rusi najprije ispune svoja obećanja da će reformirati gospodarstvo i to tako što će za početak natjerati svoje najveće tvrtke i banke na plaćanje barem nekih poreza. Tako se 17. kolovoza ruska gospodarska kuća od karata srušila, a tržišta su se našla pod dvjema kletvama: Rusija je i devalvirala i jednostrano prestala isplaćivati svoje državne obveznice, bez ikakvog upozorenja vjerovnicima i pokušaja dogovora s njima. Fondovi, banke i investicijske banke koje su ulagale u Rusiju našle su se u golemim gubicima, a oni koji su uzajmljivali novac da bi mogli uvećati svoje uloge u kremaljskoj kockarnici našli su se na rubu bankrota. Samo po sebi, urušavanje ruskoga gospodarstva ne bi tako jako utjecalo na svjetski sustav. Rusko je gospodarstvo manje od nizozemskoga. Ali sada je sustav bio globalniji no ikad prije, a kao što su cijene sirove nafte bile onaj mehanizam koji je prenio krizu iz jugoistočne Azije u Rusiju, tako su sada špekulantski fondovi - golemi neregulirani fondovi privatnog kapitala što svijetom tragaju za najpovoljnijim investicijama - postali mehanizmom za prijenos krize iz Rusije na druga nova tržišta u svijetu, osobito Brazil. Fondovi i druge tvrtke koje su u Rusiji nakupile goleme gubitke, ponegdje uvećane i za pedeset puta, jer su se služile pozajmljenim novcem, odjednom su morale nabaviti novac kojim će isplatiti svoje bankare. Morali su prodati sve što je bilo likvidno. Tako su počeli prodavati svoje uloge u financijski zdravim zemljama da bi kompenzirali gubitke u nezdravima. Brazil, koji je u očima svjetskih tržišta i MMF-a mnogo toga radio na pravi način, iznenada je doživio da uspaničeni investitori počnu prodavati brazilske dionice i obveznice. Brazil je morao podići kamatne stope čak i 40 posto da bi se kapital zadržao u zemlji. Varijacije toga scenarija igrale su se, dok su investitori bježali na sigurno, u svim mogućim svjetskim novim tržištima. Unovčavali su brazilske, korejske, egipatske, izraelske i meksičke dionice i obveznice, a novac su spremali ili u čarape ili u najsigurnije američke obveznice koje su mogli naći. Tako su padovi na brazilskom i ostalim novim tržištima postali prijenosnim mehanizmom za pokretanje divljeg stampeda prema američkim državnim obveznicama. To je, pak, naglo podiglo vrijednost američkih obveznica, spustilo kamate koje je američka vlada nudila da bi potakla interes investitora, i povećalo jaz između američkih obveznica i ostalih obveznica korporacija i mladih tržišta.
Strmi pad u prinosu američkih državnih obveznica postao je pak prijenosnim mehanizmom koji je nanio bolne udarce drugim fondovima i investicijskim bankarima. Uzmimo kao primjer Long-Term Capital Management iz Greenwicha u Connecticutu. LTCM je bio "Majka svih hedge fondova". Budući da je krajem osamdesetih godina toliko hedge fondova bilo privučeno na tržište, na tom je polju nastala divlja konkurencija. Svi su se bacali na iste ponude. Da bi u tako konkurentnom svijetu mogli zarađivati, ti su fondovi morali pribjeći sve egzotičnijim okladama sa sve većim iznosima. LTCM se za pomoć pri sklapanju pravih oklada poslužio uslugama dvojice nobelovaca, prema čijim se istraživanjima kretanje dionica i obveznica moglo procijeniti iz toga kako su se ponašale prije. Na temelju računalnih modela i uz pomoć velikih pozajmica od raznih banaka, LTCM je riskirao 120 milijardi dolara na okladu o smjeru u kojem će se u ljeto 1998. godine kretati određene ključne obveznice. Bila je to oklada u kojoj se pretpostavljalo da će vrijednost američkih obveznica pasti, a da će vrijednost "junk" papira i obveznica novih tržišta rasti. LTCM-ova računalna simulacija nije, međutim, predvidjela svjetsku zarazu koja će se proširiti ruskim urušavanjem u kolovozu, pa se, dakle, pokazalo da su oklade bile jednostavno naopake. Kad se cijeli investitorski svijet odjednom uspaničio i navalio na američke obveznice, njihova je vrijednost poletjela uvis, a ne pala, a vrijednost rizičnih papira i obveznica novih tržišta naglo je pala umjesto da poraste. LTCM je pukao kao poluga prenapregnuta s obje strane. Da se ne bi bacio u paničnu prodaju svega što je držao, čime bi mogao izazvati opći raspad svjetskih tržišta, morali su ga izvlačiti vjerovnici, bankari. Evo nas sada i pred mojim vratima. Početkom kolovoza 1998. godine, investirao sam u novu internetsku banku jednog svog prijatelja. Na početku su se dionice prodavale po 14,50 dolara, no skočile su do 27 dolara. Osjećao sam se kao genij. No onda se Rusija oglušila na dug, sve su se pločice domina pokrenule i dionice moga prijatelja pale su na 8 dolara. Zašto? Jer je njegova banka imala mnogo hipoteka na stanove i kuće, a pad kamatnih stopa u Americi, potaknut žurbom za kupovanje državnih obveznica, potaknuo je na tržištima strah da će mnogi iznenada početi rano otplaćivati svoje hipoteke. Ako mnogi počnu rano otplaćivati svoje hipoteke, banka moga prijatelja možda neće imati priljev novca na koji je računala da bi mogla isplatiti svoje deponente. Tržišta su se u banci moga prijatelja prevarila i njezine su se dionice lijepo oporavile. Početkom 1999. godine mogao sam se iznova osjećati kao genij, jer je ludilo za Amazon.com opet podiglo
dionice internet banke moga prijatelja u nebo, zajedno s ostalim tehnološkim dionicama koje smo imali. No opet nije trebalo dugo da nam ostatak svijeta pokvari zabavu. Samo što je, umjesto Rusije koja je bila upala na glavna vrata, za stvaranje nereda na američkim tržištima, pa i (privremeno) prigušivanje praska internetaških dionica, ovaj put na redu bio Brazil. Gledajući kako se sve to odigrava, jedino čega sam se mogao sjetiti bilo je to kako je bilo potrebno devet mjeseci da događaji iz Asoke Streeta počnu utjecati na stanje u mojoj ulici, dok je događajima iz brazilske Amazonije (Amazon.country) trebalo samo tjedan dana da počnu djelovati na Amazon.com. USA Today spretno je na kraju 1998. godine sažeto opisao globalno tržište: "Problemi su se s kontinenta na kontinent prenosili kao virus," primijetio je taj list. "Američka su tržišta reagirala trenutno... Ljudi su po brijačnicama razgovarali o tajskim bahtima." Amazon.com, Amazon.country - svi smo mi plovimo istom rijekom.
A
ko ništa drugo, ciklus od Asoke Streeta do moje ulice i od Amazon.countryja do Amazon.coma, poslužio je bar za to da mene i mnoge druge poduči o stanju današnjega svijeta. Spor i stabilan, rascjepkan sustav Hladnoga rata koji je međunarodnim odnosima dominirao još od 1945. godine, sada je zamijenjen novim, vrlo dobro podmazanim i povezanim sustavom zvanim globalizacija. Svi smo u istoj rijeci. Ako to nismo potpuno shvatili 1989. godine, kada je pao Berlinski zid, svakako to razumijemo desetljeće kasnije. I doista, 11. listopada 1998. godine, na vrhu svjetske ekonomske krize, tvrtka Merrill Lynch naručila je u glavnim američkim novinama preko cijele stranice oglase koji to ističu. Oglas glasi: Svijetu je deset godina Rođen je kada je 1989. godine pao Zid. Ne treba se čuditi što najmlađe svjetsko gospodarstvo - globalno gospodarstvo - još traži svoju orijentaciju. Složeni utjecaji i odnosi što stabiliziraju gospodarstvo usvajaju se tek s vremenom. Mnoga svjetska tržišta dobila su slobodu tek nedavno, i prvi put ih vode ljudski osjećaji, a ne čvrsta državna šaka. Gledajući s našeg položaja, to ne u m a n j u j e perspektivu svijeta bez zida koja se otvorila prije jednoga desetljeća... Sirenje slobodnih tržišta i demokracije po svijetu omogućuje većem broju ljudi da svoje želje pretvore u postignuća. A tehnologija, ako se pravilno iskoristi i široko ra-
spodijeli, sposobna je brisati ne samo zemljopisne granice nego i ljudske. Čini nam se da svijet, za jednog desetogodišnjaka, dosta obećava. No sjetimo se, nitko ne može tvrditi da je odrastanje laka stvar. U stvarnosti bi bilo točnije da se u oglasu Merrill Lyncha reklo da je ovoj eri globalizacije deset godina. Jer od sredine XIX. stoljeća do kraja dvadesetih godina X X . stoljeća, svijet je doživio slično razdoblje globalizacije. Pogledate li obujme trgovanja i tokova kapitala preko granica u usporedbi s BNP-om, te tokove radne snage preko granica u usporedbi s pučanstvom, razdoblje globalizacije prije I. svjetskog rata bilo je slično onome u kojem mi danas živimo. Velika Britanija, koja je tada bila dominantna svjetska sila, bila je golem investitor u novonastala rastuća tržišta, a veliki bogataši toga vremena često bi se protresli u financijskim krizama koje bi potaknulo nešto što se dogodilo s argentinskim željezničkim obveznicama, letonskim ili njemačkim državnim obveznicama. Nije bilo monetarnog nadzora, a čim je 1866. godine postavljen transatlantski telegrafski kabel, bankarske i financijske krize mogle su se iz New Yorka brzo prenositi u London ili Pariz. Jednom sam na nekoj diskusiji sudjelovao zajedno s Johnom Monksom, vodećim čovjekom British Trade Union Congressa, krovne sindikalne udruge kao što je u Americi AFL-CIO. On je tamo primijetio da je dnevni red prvoga kongresa TUC-a u Manchesteru 1868. godine među ostalim stvarima koje treba raspraviti nabrojio i stavke: "Potreba nošenja s konkurencijom iz azijskih kolonija" i "Potreba usklađivanja obrazovnih i stručnih standarda Sjedinjenih Država i Njemačke". U to su doba ljudi selili više nego što nam se danas čini, a prije 1914. godine države nisu, osim u ratno doba, zahtijevale putovnice za putovanja. Svi oni useljenici što su se naplavili na američke obale došli su bez viza. Kad sve te čimbenike spojite, dodate im izum parobroda, telegrafa, željeznice i, kasnije, telefona, možemo mirno reći da je prvo doba globalizacije prije I. svjetskog rata stisnulo svijet s "velikog broja" na "srednji stas". Prvo razdoblje globalizacije i svjetskog financijskog kapitalizma palo je pod snažnim udarcima I. svjetskog rata, Oktobarske revolucije i velike depresije, koji su svijet razlomili i fizički i ideološki. Formalno podijeljen svijet koji se pojavio poslije II. svjetskog rata zatim se okovao u led hladnoga rata. I hladni je rat bio međunarodni sustav. Trajao je otprilike od 1945. do 1989. godine, kada je, padom Berlinskog zida, umjesto njega došao novi sustav, nova era globalizacije u kojoj smo sada. Možemo je nazvati "drugom rundom globalizacije". Ispada da
je tih tri četvrtine stoljeća od početka I. svjetskog rata do kraja Hladnog rata bilo samo duga stanka između jednoga i drugog globalizacijskog doba. Iako ima mnogo sličnosti između prošlog doba globalizacije i ovoga u kojem smo sada, ono što je sada novo jest stupanj i intenzitet vezanja svijeta u jedinstveno globalizirano tržište. Nov je i sam broj ljudi i zemalja što mogu sudjelovati u tom procesu i na koje on utječe. Globalizacija prije 1914. godine bila je snažna, no mnoge su tadašnje zemlje u razvoju ostale izvan njezinog dohvata. Ono iz doba prije 1914. godine bilo je za svoje vrijeme vrlo veliko, no usporedi li se u apsolutnim iznosima s današnjima, bilo je sićušno. Ukupan dnevni promet u trgovini novcem mjerio se 1900. godine u milijunima dolara. Godine 1992. iznosio je, prema New York Federal Reserve, 820 milijarda dolara dnevno, a u travnju 1998. godine narastao je na 1,5 bilijuna dolara dnevno, a raste i dalje. U samom prošlom desetljeću ukupan iznos prekograničnih zajmova svjetskih banaka udvostručio se. Oko 1900. godine, privatni kapital koji je tekao iz razvijenih zemalja u one u razvoju mogao se izražavati u stotinama milijuna dolara, a u tome je sudjelovalo razmjerno malo država. Prema podacima MMF-a, samo jer 1997. godine prelijevanje privatnog kapitala iz razvijenog svijeta na nova tržišta ukupno iznosilo 215 milijarda dolara. U usporedbi s onom prije I. svjetskog rata, ova nova globalizacija je na turbo pogon. No današnja globalizacija ne razlikuje se samo u veličini; u nekim važnim elementima posve je druge vrste. Kako je jednom primijetio The Economist, prethodna je globalizacija izrasla iz pada cijena transporta. Zahvaljujući izumu željeznice, parobroda i automobila, ljudi su mogli doći na više mjesta brže i jeftinije i s mnogo su više mjesta mogli brže i jeftinije trgovati. Današnje se doba globalizacije temelji na padu telekomunikacijskih troškova - zahvaljujući mikročipovima, satelitima, optičkim vlaknima i internetu. Te su nove tehnologije sposobne istkati još gušće satkan svijet. Te tehnologije znače da zemlje u razvoju više ne moraju samo slati sirovine na Zapad i zauzvrat dobivati gotove proizvode; one znače da zemlje u razvoju mogu i same postati velikim proizvođačima. Te tehnologije omogućuju kompanijama da razne dijelove proizvodnje, istraživanja ili marketinga drže u raznim zemljama, a ipak ih pomoću računala i telekonferencija drže zajedno kao da se sve nalazi na jednom mjestu. Zahvaljujući kombinaciji računala i jeftinih telekomunikacija, ljudi sada mogu nuditi i u cijelom svijetu prodavati usluge - od medicinskih savjeta, preko pisanja softvera do obrade podataka - kakvima se prije nije moglo tr-
govati. A zašto se nije moglo? Prema Economistu, trominutni je telefonski razgovor između New Yorka i Londona 1930. godine stajao (u dolarima iz 1996. godine) 300 dolara. Danas je preko interneta gotovo besplatan. Ali ono što ovo globalizacijsko doba čini posebnim nije samo činjenica da te tehnologije omogućuju dalji, brži, jeftiniji i dublji nego prije dohvat po svijetu samo tradicionalnim nacionalnim državama. Stvar je u tome što je sada to moguće i pojedincima. Toga sam se sjetio kad me jednoga ljetnog dana 1998. godine nazvala moja mati, Margaret Friedman, kojoj je tada bilo sedamdeset i devet godina. Zvučala je vrlo uznemireno. "Što je, mama," pitao sam. "Pa," reče ona, "igrala sam bridž preko neta s trojicom Francuza, a oni međusobno stalno govore francuski i ja ih ne razumijem." Kad sam se nasmijao zamislivši kako moja kartašica mama igra bridž na internetu s trojicom Francuza, ona se malo uvrijedila. "Ništa se ti nemoj smijati," rekla je, "neki sam dan bridž igrala s partnerima iz Sibira." Onima koji kažu da se ova era globalizacije ne razlikuje od one prošle, postavit ću jednostavno pitanje: "Je li vaša prabaka 1900. godine igrala bridž s Francuzima na internetu? Ne bih rekao." U ovo globalizacijsko doba ima stvari koje već poznajemo, stvari koje još nismo vidjeli, a i stvari koje su toliko nove da ih uopće još ne razumijemo. Zbog svih tih razloga, razlike među dobima globalizacija sažeo bih ovako: Ako je prva globalizacija stisnula svijet s konfekcijske veličine "veliko" na "srednje", ova sadašnja globalizacija stišće svijet s veličine "srednjeg stasa" na "mali broj". Ova knjiga pokušava objasniti kako je ova nova era globalizacije postala dominantan međunarodni sustav na kraju dvadesetog stoljeća - čime je zamijenila sustav hladnog rata - te nastoji istražiti kako globalizacija sada oblikuje gotovo svačiju unutarnju politiku i međunarodne odnose. U tom je smislu ona zamišljena kao prinos korpusu literature što pokušava definirati svijet poslije hladnog rata. U tom su žanru najčitanije četiri knjige: The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000 (Uspon i pad velikih sila: gospodarstvene promjene i vojni sukobi od 1500. do 2000. godine) Paula M. Kennedyja; The End of History and the Last Man (Kraj povijesti i posljednji čovjek) Francisa Fukuyame; razni eseji i knjige Roberta D. Kaplana te The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order (Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka) Samuela P. Huntingtona. Iako sva ta djela donose neke važne istine, mislim da nijedno nije dalo sliku svijeta poslije hladnog rata na holistički način. Kaplanovo
je izvještavanje živo i iskreno, no on je naslikao najtamnije kutke na zemaljskoj kugli i iz njih pretjeranom generalizacijom naslikao sudbinu ostatka svijeta. Huntington je uočio kulturne sukobe širom svijeta i neobuzdano ih proširio u trajan, jasno definiran sukob civilizacija, pa čak i proglasio da će sljedeći svjetski rat, ako ga bude, "biti rat među civilizacijama". Vjerujem da su i Kaplan i Huntington znatno podcijenili činjenicu da moć država, privlačnost globalnih tržišta, širenje tehnologija, razvoj mreža i širenje svjetskih normi potkopavaju njihove crno-bijele (više crne) projekcije. I Kennedy i Huntington pokušali su pogoditi budućnost samo iz prošlosti. Kennedy (i to sjajno) ide tragom pada španjolskog, francuskog i britanskog carstva, no zaključuje da će američko carstvo pasti zbog svog prevelikog imperijalnog širenja. Njegova je ugrađena poruka da kraj hladnog rata ne znači samo kraj Sovjetskog Saveza nego najavljuje i početak silaska Sjedinjenih Država. Čini mi se da Kennedy nije dao dovoljnu težinu činjenici da je razmjeran pad Sjedinjenih Država u osamdesetima, kad je on to pisao, bio dio američkih priprema i prilagođavanja novom sustavu globalizacije - što je proces kroz koji ostatak svijeta prolazi tek sada. Kennedy nije predvidio da će Amerika pod pritiskom globalizacije srezati svoj proračun za obranu, smanjiti državne organe i prebaciti sve veći dio moći na slobodno tržište i to na način koji će joj produžiti, a ne umanjiti, status velike sile. Huntingtonovo je mišljenje da, kad više nema hladnog rata, više neće biti Sovjeta s kojima bismo se tukli pa ćemo se, naravno, vratiti mlaćenju s Hindusima i muslimanima. On prešutno isključuje mogućnost pojave nekog novog međunarodnog sustava koji bi događanja mogao usmjeriti na drugi način. Za Huntingtona, nakon hladnog rata može nastupiti samo tribalizam. Fukuyamina prijelomna knjiga donosi najtočniji uvid u ono što je novo - trijumf liberalizma i kapitalizma na slobodnom tržištu kao najdjelotvornijeg načina organiziranja društva - no njegov naslov (više no sama knjiga) sugerira konačnost tog trijumfa koji se ne poklapa sa svijetom kakav vidim. Na neki su se način sva ta djela istaknula, jer su pokušala u jednoj zamisli, "jednoj velikoj stvari" dati sliku centralnog pogonskog mehanizma, motora koji će pokretati međunarodne poslove u svijetu poslije hladnog rata - bio to sukob civilizacija, kaos, pad carstava ili trijumf liberalizma. Ova se knjiga znatno razlikuje od njih. Ja mislim da, želite li shvatiti svijet poslije hladnoga rata, morate poći od shvaćanja novog
međunarodnog sustava koji ga je naslijedio - globalizacije. To je ta "jedna velika stvar" na koju bi se trebalo koncentrirati. Globalizacija nije jedina stvar koja utječe na današnja zbivanja, no u onoj mjeri u kojoj postoji zvijezda Sjevernjača i sila koja oblikuje svijet, ona je taj sustav. Novo je sustav; staro su politika sila, kaos, sukobi civilizacija i liberalizam. A drama svijeta poslije hladnog rata je u interakciji između tog novog sustava i tih starih strasti. Složena je to drama čiji završni čin još nije napisan. Zato ćete u globalizacijskom sustavu još naći i sukobe civilizacija i homogenizaciju civilizacija, rame uz rame ekološke katastrofe i čudesna spašavanja okoliša, rame uz rame trijumf liberalnog tržišnog kapitalizma i odgovore njegovih protivnika, rame uz rame trajnost država-nacija i uspon enormno s n a ž n i h igrača koji nisu države. Ono što sam pokušao napisati jest vodič kako promatrati tu drama i kako razmišljati o njezinu vođenju. Prije početka samo još jedno. Nakladnik i urednik ove knjige, Jonathan Galassi, nazvao me jednoga dan i rekao: "Nekim sam prijateljima rekao da pišeš knjigu o globalizaciji, a oni mi kažu: 'O, Friedman, pa on jako voli globalizaciju.' Što kažeš na to?" Odgovorio sam Jonathanu da prema globalizaciji osjećam nešto slično onome što osjećam prema zori. Općenito uzevši, mislim da je dobro što Sunce svaki dan uzlazi. U tome je više dobra nego zla. No i kad mi to ne bi bilo drago, ne bih mnogo mogao učiniti protiv toga. Nisam ja pokrenuo globalizaciju, ne mogu je zaustaviti - osim uz strašne posljedice za razvoj čovječanstva - i neću gubiti vrijeme na takve pokušaje. Od svega me toga zanima samo kako iz novoga sustava izvući ono najbolje i prigušiti ono najgore za većinu ljudi. To je pokretački duh ove knjige. Prvi dio ove knjige objašnjava kako gledati na današnji globalizacijski sustav i kako taj sustav radi. Drugi dio objašnjava kako nacionalne države, društva, pojedinci i okoliš sudjeluju u tom sustavu. Treći dio objašnjava odgovore na globalizaciju. A četvrti objašnjava jedinstvenu ulogu koju Sjedinjene Države igraju - i trebaju nastaviti igrati - u stabilizaciji tog novog sustava.
I.
Upoznavanje sustava
1. Turist s odnosom U jednom prekrasnom prirodoslovnom muzeju u Barceloni, vidio sam izložak koji je divno prikazivao "kaos". Bila je postavljena nelinearna verzija njihala i to tako da je posjetitelj mogao uzeti uteg i početi u položaju koji poželi i s brzinom koju odabere. Moglo se promatrati daljnje gibanje, koje se također i bilježilo perom na papiru. Zatim se od posjetitelja tražilo da iznova dohvati uteg i pokuša ponoviti točno onaj isti početni položaj i brzinu. Koliko god se čovjek trudio, uslijedilo bi gibanje posve drukčije od onog prvog... Pitao sam ravnatelja muzeja što rade ona dva čovjeka što stoje u kutu i promatraju nas. On je odgovorio: "A to, to su dva Nizozemca koji čekaju da odnesu 'kaos' sa sobom." Izložak se, naime, trebao rastaviti i prenijeti u Amsterdam. Ali otad sam se uvijek pitao ne bi li usluge dvojice Nizozemaca bile bilo gdje u svijetu jako cijenjene, bar u očima organizacija koje bi voljele da netko drugi odnese njihove kaose. - Murray Gell-Mann, autor knjige Kvark i jaguar
K
ako je ono govorila mama Forresta Gumpa? Život je kao bombonijera: nikad ne znaš što ćeš unutra naći. Za mene, starog putnika i dopisnika iz inozemstva, život je kao hotelska posluga u sobu - nikad ne znaš što te čeka pred vratima. Uzmimo kao primjer večer 31. prosinca 1994. godine, kada sam počeo raditi kao autor kolumne Foreign Affairs u New York Timesu. Kolumnu sam počeo pisati iz Tokija, a kad sam poslije dugog leta preko Pacifika stigao u hotel Okura, pozvao sam dostavu u sobu s jednim jedinim jednostavnim zahtjevom: "Biste li mi, molim, poslali četiri naranče." Ja sam ovisnik o agrumima i trebao mi je "fiks". Kad sam telefonom naručio, činilo mi se to kao jednostavna narudžba i činilo se da su ju s druge strane shvatili. Dvadesetak minuta kasnije začulo se kucanje. Pred vratima je stajao konobar dostave u sobu u savršeno uglačanoj odori. Pred njim su bila kolica pokrivena uštirkanim bijelim stolnjakom. Na njemu su stajale četiri visoke čaše svježe iscijeđenog soka, a svaka je čaša ponosno stajala u maloj srebrnoj zdjelici leda.
"Ne, ne," rekao sam konobaru, "hoću naranče, naranče, a ne sok od naranče." Gestom sam pokazao kao da zagrizam u nešto slično naranči. "Ahhh," reče konobar, kimajući glavom. "Na-ranče, na-ranče." Vratio sam se u sobu i nastavio raditi. Dvadeset minuta kasnije opet se na vratima začulo kucanje. Isti konobar. Ista kolica za serviranje pokrivena stolnjakom. Ali ovaj put su na njima bila četiri tanjura, a na svakom naranča, oguljena i rastavljena u savršene kriške, na tanjure rasprostrte kao sushi, onako kako to samo Japanci znaju. "Ne, ne," opet sam rekao tresući glavom. "Hoću cijele naranče." Rukama sam označio kuglast oblik. "Želim ih imati u sobi i jesti kad poželim. Ne mogu pojesti četiri ovako narezane naranče. Ne mogu ih spremiti ni u minibar. Hoću cijelu naranču." Opet sam ponovio najpretjeraniju imitaciju nekoga tko jede naranču. "Ahhh," rekao je konobar kimajući glavom. "Na-ranča, na-ranča. Želite cijelu naranču". Prošlo je još dvadeset minuta. Opet se začulo kucanje. Isti konobar, ista kolica, samo što je ovaj put donio četiri sjajne naranče, svaku na posebnom tanjuru, s nožem, vilicom i platnenim ubrusom. To je već bio napredak. "Tako je," rekoh, potpisujući račun. "Baš to sam htio." Kad je otišao, bacio sam pogled na račun. Četiri naranče stajale su 22 dolara. Kako ću taj putni trošak pravdati svome nakladniku? A nije to bio kraj mojim avanturama s agrumima. Dva tjedna kasnije bio sam u Hanoju i sâm sam večerao u blagovaonici hotela Metropole. Bila je sezona mandarina i na svakom su uglu ulični prodavači prodavali cijele piramide najsočnijih sjajnih mandarina. Svakoga jutra pojeo bih po nekoliko komada za doručak. Kad se pojavio konobar da preuzme narudžbu za desert, rekao sam mu da za desert želim samo mandarinu. Otišao je i vratio se za nekoliko minuta. "Žao nam," reče, "nema mandarina." "Pa kako to," očajno sam upitao. "Svakoga jutra imate pun stol mandarina za doručak! Pa morate negdje u kuhinji imati jednu mandarinu?" "Žao mi," zatresao je glavom. "Možda vi htjeli lubenice?" "Dobro," rekoh, "donesite mi lubenice." Pet minuta kasnije konobar se vratio s tanjurom na kojem su bile tri oguljene mandarine. "Našao sam mandarine," reče. "Nema lubenice."
Da sam tada znao što znam sada, shvatio bih to kao proročanstvo. Jer mnogo ću toga što nisam očekivao i planirao naći na svojim tanjurima i pred svojim vratima putujući oko svijeta za Times.
B
iti vanjskoposlovni kolumnist za The New York Times doista je najbolji posao na svijetu. Hoću reći, nekome mora pripasti i najbolji posao, zar ne"? Pa, evo, ja ga imam. Razlog zašto je to tako krasan posao je u tome što sam ja zapravo turist sa stavom. Pođem bilo kamo i bilo kada i imam stav o onome što vidim i čujem. Ali kad sam krenuo na ovu odiseju, moje je pitanje bilo: kakav stav? Kakav je objektiv, perspektiva, organizacijski sustav - nadpriča - kroz koji ću gledati svijet, razumijevati zbivanja, vrednovati ih, ocijeniti ih i pomoći čitateljima da ih shvate? Na neki način to je mojim prethodnicima bilo malo lakše. Svi su imali vrlo očitu nadpriču i u vrijeme kad su pisali postojao je jasan međunarodni sustav. U povijesti Timesa ja sam peti vanjskoposlovni kolumnist. "Foreign Affairs" je najstarija kolumna u listu. Pokrenula ju je 1937. godine izvanredna žena, Anne O'Hare McCormick, a izvorno se zvala "U Europi", jer tada su većini Amerikanaca vanjski poslovi bili "u Europi", pa se činilo posve prirodnim da se jedini vanjski kolumnist novina nalazi na europskom kontinentu. Nekrolog gospođe McCormick 1954. godine u Timesu kaže da se izvještavanjem iz inozemstva počela baviti "kao supruga g. McCormicka, inženjera iz Daytona kojeg je pratila na čestim putovanjima u Europu radi nabave." (Nekrolozi u New York Timesu postali su u međuvremenu znatno politički obzirniji). Međunarodni sustav koji je ona pratila bio je raspad ravnoteže sila versajske Europe i početak II. svjetskog rata. Kad je poslije II. svjetskog rata Amerika uzjahala cijeli svijet kao glavna sila sa svjetskim odgovornostima i zauzeta svjetskim nadmetanjem sa Sovjetskim Savezom, naslov kolumne promijenio se 1954. godine u "Foreign Affairs". Cijeli je svijet postao američkim igralištem i cijeli je svijet postao važan, jer se za svaki kutak nadmetalo sa Sovjetskim Savezom. Međunarodni sustav hladnog rata s nadmetanjem za utjecaje i nadmoć između kapitalističkog Zapada i komunističkog Istoka, između Washingtona, Moskve i Pekinga, postao je nadpriča u kojoj su svoja mišljenja organizirala daljnja tri vanjskoposlovna kolumnista.
U doba kad sam ja počinjao pisati tu kolumnu početkom 1995. godine, hladni je rat prošlost. Berlinski zid se srušio, a Sovjetski Savez je već bio povijest. Imao sam sreću biti svjedokom, u samom Kremlju, zadnjih uzdaha Sovjetskoga Saveza. Bilo je to 16. prosinca 1991. go-
dine. Državni tajnik James A. Baker III. bio je u Moskvi upravo dok je Boris Jeljcin izguravao Mihaila Gorbačova s vlasti. Kad god se prije toga Baker sastajao s Gorbačovim, razgovarali su u pozlatom ukrašenoj dvorani sv. Katarine. Za novinstvo se održavao vrlo organiziran prizor susreta. G. Baker i njegova pratnja čekali su iza dvostrukih debelih drvenih vrata na jednom kraju duge kremaljske dvorane, a Gorbačov i njegova ekipa iza vrata na drugoj strani. Zatim bi se, na neki znak, vrata istodobno otvorila i oni bi pošli naprijed te se rukovali u sredini dvorane pred kamerama. E sad, ovaj put je Baker došao na sastanak u zakazano vrijeme, vrata su se otvorila i umjesto Gorbačova je izašao Boris Jeljcin. Pogodi tko dolazi na večeru! "Dobro došli na rusko tlo i u ovu rusku zgradu", rekao je Jeljcin Bakeru. Istoga se dana nešto kasnije Baker susreo i s Gorbačovom, ali bilo je jasno da je došlo do smjene vlasti. Mi novinari koji prate State Department koji smo bili tamo i bilježili te događaje, na kraju smo cijeli dan proveli u Kremlju. Dok smo bili unutra, padao je gust snijeg, a kad smo poslije sutona napokon izašli, Kremlj je bio pokriven snježnim pokrovom. Dok smo se probijali prema kremaljskim Spaskim vratima, ostavljajući u snijegu svježe tragove, primijetio sam kako se na kremaljskom jarbolu još vije crvena sovjetska zastava sa srpom i čekićem, osvijetljena reflektorom, onako kako je to bilo proteklih sedamdesetak godina. U sebi sam rekao: "Ovo je vjerojatno zadnji put da ovdje vidim ovu zastavu". I doista, za nekoliko je tjedana više nije bilo, a s njom je nestao i sustav i supertema hladnog rata. Ali kad sam se nekoliko godina kasnije prihvatio svoje kolumne, nije bilo tako jasno što je kao dominantan okvir međunarodnih odnosa zamijenilo sustav hladnog rata. Zato sam rad na kolumni počeo kao turist bez stava - osim otvorenog uma. Nekoliko sam godina i ja, kao i svi ostali, govorio o "svijetu poslije hladnog rata". Znali smo da se za to vrijeme pojavljuje novi sustav koji čini novi okvir za međunarodne odnose, no nismo mogli odrediti što je to, pa samo ga definirali po onome što nije. Tako smo ga nazvali svijetom poslije hladnog rata. Međutim, što sam više putovao, to je jasnije postajalo da taj sustav ima vlastitu logiku, pa zaslužuje i vlastito ime: "globalizacija". Globalizacija nije fenomen. Nije to neki prolazan trend. Danas je to međunarodni sustav koji natkriljuje sve i oblikuje unutarnju politiku i međunarodne odnose gotovo svih zemalja, pa ga kao takvog moramo i shvatiti.
K
ad govorim o "sustavu hladnog rata" i "globalizacijskom sustavu", što time želim reći?
Hoću reći da je, kao međunarodni sustav, hladni rat imao svoju strukturu moći: ravnotežu između Sjedinjenih Država i SSSR-a. Hladni je rat imao svoja pravila: u vanjskim poslovima jedna se velesila neće miješati u zonu utjecaja druge; u gospodarstvu će manje razvijene države nastojati razviti vlastite nacionalne industrije, zemlje u razvoju radit će na rastu temeljenom na izvozu, komunističke zemlje na autarkiji, a zapadna gospodarstva na reguliranoj trgovini. Hladni je rat imao svoje dominantne ideje: sukob između komunizma i kapitalizma, detant, nesvrstanost i perestrojku. Hladni je rat imao svoje demografske trendove: pokreti naroda s istoka prema zapadu bili su uglavnom zamrznuti Željeznom zavjesom, no pokret s juga prema sjeveru bio je stalniji. Hladni rat imao je svoje gledanje na zemaljsku kuglu: svijet je bio prostor podijeljen na komunistički tabor, zapadni tabor i neutralni tabor i svaka se zemlja nalazila u jednom od njih. Hladni rat imao je svoje tehnologije: dominirali su nuklearno oružje i druga industrijska revolucija, no za mnoge ljude u zemljama u razvoju srp i čekić još su bili najčešći alati. Hladni rat imao je mjerila koja su ga određivala: udarnu težinu nuklearnih raketa. I, na kraju, hladni je rat bio određen i svojom vlastitom tjeskobom: nuklearnim uništenjem. Svi zajedno, ti su elementi sustava hladnog rata utjecali na unutarnju politiku i vanjske odnose gotovo svih zemalja na svijetu. Sustav hladnog rata nije oblikovao baš sve, no oblikovao je mnoge stvari. Današnje doba globalizacije, koje je došlo umjesto hladnog rata, sličan je jedan međunarodni sustav, ali s vlastitim jedinstvenim atributima. Za početak, globalizacijski sustav, za razliku od hladnog rata, nije statičan nego dinamičan proces koji napreduje: globalizacija znači neporecivu integraciju tržišta, nacionalnih država i tehnologija do dosad neviđenog stupnja - i to tako da je sada pojedincima, tvrtkama i državama moguće dohvaćati oko cijelog svijeta, dalje, brže, dublje i jeftinije nego ikad prije i to tako da to izaziva i snažne reakcije onih prema kojima je taj novi sustav bio grub ili ih je potisnuo i zaobišao. Pokretačka misao u pozadini globalizacije jest kapitalizam slobodnog tržišta: što više dopustiš vladavinu tržišnih sila i što više otvoriš svoje gospodarstvo slobodnoj trgovini i konkurenciji, to će ono biti uspješnije i bujnije. Globalizacija znači širenje slobodnog tržišnog kapitalizma u praktično sve zemlje na svijetu. Globalizacija ima i svoj skup ekonomskih pravila - pravila koja se tiču otvaranja, deregulacije i privatizacije gospodarstva. Za razliku od hladnoratnog sustava, globalizacija ima svoju do-
minantnu kulturu, i to je razlog zašto je sklona homogeniziranju. U ranijim se dobima takva kulturna homogenizacija obično događala na regionalnoj razini - helenizacija Bliskog istoka i Sredozemlja pod Grcima, turkifikacija Središnje Azije, Sjeverne Afrike, dijela Europe i Srednjeg istoka pod Otomanima, rusizacija istočne i središnje Europe te dijelova Euroazije pod Sovjetima. Sada, govoreći terminima kulture, globalizacija je uglavnom, iako ne potpuno, širenje amerikanizacije - od Big Maca, preko iMaca do Mickeya Mousea - u svjetskim razmjerima. Globalizacija je određena nekim svojim tehnologijama: kompjuterizacijom, minijaturizacijom, digitalizacijom, satelitskim komunikacijama, optičkim vlaknima i internetom. Sve su te tehnologije sudjelovale u stvaranju određujućih perspektiva globalizacije. Ako je određujuća perspektiva svijeta u hladnom ratu bila "razdioba", takva je perspektiva u globalizaciji "integracija". Simbol svijeta u hladnom ratu bio je zid koji je dijelio sve. Simbol globalizacijskog sustava je World Wide Web - www., koji sve ujedinjuje. Dokument koji je određivao sustav hladnog rata bio je "međudržavni sporazum". Dokument koji određuje globalizacijski sustav zove se "poslovni ugovor". Kad neka zemlja skoči u globalizacijski sustav, njezine elite počinju internalizirati perspektivu integracije i uvijek pokušavaju u globalnom kontekstu naći sebe. U ljeto 1998. godine bio sam u Ammanu u Jordanu i pio sam u hotelu Inter-Continental kavu sa svojim prijateljem Ramijem Khourijem, vodećim jordanskim političkim kolumnistom. Sjeli smo i ja sam ga upitao što je novo. Prvo što mi je rekao bilo je: "Jordan je upravo uključen u CNN-ove svjetske meteorološke prognoze." Time je Rami rekao da je Jordanu važno znati da one institucije koje misle globalno vjeruju da je sada vrijedno znati kakvo je vrijeme u Ammanu. Zbog toga se Jordanci osjećaju važnijima i nadaju se da će im to donijeti više posjeta turista i investitora. Dan poslije sastanka s Ramijem pošao sam u Izrael i susreo se s Jacobom Frenkelom, guvernerom izraelske Centralne banke i ekonomistom koji je studirao na Sveučilištu u Chicagu. Frenkel je spomenuo da i on proživljava promjenu perspektive: "Kad smo prije govorili o makroekonomici, počeli bismo od lokalnih tržišta, lokalnog financijskog sustava i veze među njima, a zatim bismo, naknadno, pogledali i međunarodno gospodarstvo. Postojao je dojam da je ono što radimo prije svega naša stvar, a onda ćemo možda ponešto prodati i vani. Sada je to gledište obrnuto. Nemojmo se pitati na koja ćemo tržišta izvoziti nakon što smo odlučili što ćemo proizvoditi; moramo najprije proučiti svjetski okvir u kojem radimo, a zatim odlučimo što ćemo proizvoditi. Tako se svi odnosi mijenjaju."
Dok je u doba hladnoga rata odlučno mjerilo bila težina - osobito nosivost raketa - odlučno mjerilo globalizacijskog sustava je brzina - brzina trgovine, putovanja, komunikacije i inovacije. Hladni rat temeljio se na Einsteinovoj jednadžbi mase i energije e = mc2. Globalizacija se više temelji na Mooreovom zakonu koji kaže da se računalna snaga silicijskih čipova udvostručuje svakih osamnaest do dvadeset i četiri mjeseca. U Hladnom ratu, najčešće je pitanje glasilo "Koliko vam je velika raketa?" U globalizaciji je najčešće pitanje "Koja je brzina vašeg modema?" Ključni ekonomisti hladnoga rata bili su Karl Marx i John Maynard Keynes, koji su, svaki na svoj način, željeli pripitomiti kapitalizam; u globalizacijskom sustavu ključni su ekonomisti Joseph Schumpeter i Andy Grove, bivši glavni izvršni direktor Intela, ljudi koji kapitalizam žele pustiti s uzde. Schumpeter, bivši austrijski ministar financija i profesor Poslovne škole na Harvardu, taj je pogled izrazio u svom klasičnom djelu Kapitalizam, socijalizam i demokracija iznoseći da je bit kapitalizma proces "kreativne destrukcije" - trajni ciklus uništavanja starih i manje plodonosnih proizvoda i usluga u njihovog zamjenjivanja novima i djelotvornijima. Andy Grove poslužio se Schumpeterovim shvaćanjem da "samo paranoidni preživljavaju" kao naslovom svoje knjige o životu u Silicijskoj dolini i na više ga je načina učinio poslovnim modelom globalizacijskog kapitalizma. Grove je znatno popularizirao mišljenje da se danas dramatične inovacije što mijenjaju cijele industrije, odvijaju sve brže i brže. Zahvaljujući tim tehnološkim prodorima, brzina kojom vaš najnoviji izum može zastarjeti ili postati općepoznatim sada je munjevita. Dakle, preživjet će samo paranoidni, oni koji se stalno osvrću preko ramena ne bi li vidjeli tko stvara neku novu stvar što bi ih mogla uništiti i koji onda ostaju korak ispred. Zemlje koje su najsklonije dopustiti da kapitalizam brzo dokrajči njihove neuspješne kompanije i tako oslobodi novac i preusmjeri ga inovativnijima, procvast će u doba globalizacije. One koje se oslone na vladinu zaštitu od kreativne destrukcije, u ovom će dobu zaostati. James Surowiecki, poslovni kolumnist magazina Slate zgodno je, prikazujući Groveovu knjigu, sažeo što je Schumpeteru i Groveu zajedničko, a to je bît globalizacijske ekonomije. Riječ je o tome da "Inovacija zamjenjuje tradiciju. Sadašnjost - ili možda budućnost zamjenjuje prošlost. Ništa nije tako važno kao što je sljedeće, a ono sljedeće može doći samo ako ono sadašnje bude zbačeno. Iako takav sustav postaje strašno pogodnom sredinom za inovaciju, učinit će ga i sredinom u kojoj je teško živjeti, jer većina ljudi više voli neku sigurnu budućnost nego život u gotovo potpunoj nesigurnosti... Ne moramo
stalno obnavljati odnose s onima koji su nam najbliži. A upravo to nam Schumpeter i z a njim Grove navode kao nužno za uspjeh (danas)." I doista, da je hladni rat bio sport, bilo bi to sumo hrvanje, kaže profesor vanjskih poslova na Sveučilištu Johns Hopkins Michael Mandelbaum. "Bila bi to dva debela tipa u ringu, sva moguća zauzimanja stava i stupanja, no zapravo vrlo malo dodira do samog kraja susreta, kada se dogodi kratko guranje i gubitnik bude izguran iz ringa, ali nitko ne nastrada." Kad bi, naprotiv, globalizacija bila sport, bio bi to sprint na 100 metara i to iznova i iznova i uvijek iznova. I koliko god puta pobijedio, moraš se opet utrkivati i sutra. A ako izgubiš samo za stotinku sekunde, isto je kao da si izgubio za cijeli sat. (Pitajte francuske multinacionalne kompanije. Francuski su radni zakoni promijenjeni 1999. godine i to tako da se od svakog poslodavca zahtijeva - pazite zahtijeva - da provede četverosatno skraćenje radnog tjedna, s 39 na 35 sati, bez smanjenja plaće. Mnoge su se francuske tvrtke odupirale takvom potezu zbog utjecaja koji bi mogao imati na njihovu proizvodnost na svjetskom tržištu. Henri Thierry, ravnatelj za osoblje u Thomson-CSF Communications, visokotehnološkoj tvrtki iz pariškog predgrađa, rekao je Washington Postu: "Mi sudjelujemo u svjetskom nadmetanju. Ako izgubimo i jedan dio produktivnosti, gubimo narudžbe. Budemo li morali prijeći na 35 sati, bilo bi to kao kad bi se od francuskih atletičara zahtijevalo da na 100 metara trče u perajama. Ne bi imali velike izglede za osvajanje odličja." Parafraziramo li njemačkog političkog teoretičara Carla Schmitta, hladni je rat bio svijet "prijatelja" i "neprijatelja". Svijet globalizacije naprotiv, pretvorio je sve prijatelje i neprijatelje u "konkurente". Dok je u doba hladnog rata glavnu tjeskobu izazivao strah od toga da bi te mogao uništiti neprijatelj kojeg i predobro poznaješ u svjetskoj borbi koja je stabilna i stalna, glavnu tjeskobu u globalizaciji izaziva strah brze promjene neprijatelja kojeg ne vidiš, ne dodiruješ i ne možeš napipati - osjećaj da se tvoj posao, društvo li radno mjesto u bilo kojem trenutku može promijeniti pod utjecajem anonimnih ekonomskih i tehnoloških sila koje nisu ni najmanje stabilne. U doba hladnog rata mogli smo posegnuti za vrućom linijom između Bijele kuće i Kremlja - simbola da smo podijeljeni, ali bar netko, dvije supersile, time upravlja. U doba globalizacije posežemo za internetom - što je simbol da smo svi povezani ali nitko nije nadležan. Glavni obrambeni sustav hladnog rata bio je radar - koji je trebao otkriti prijetnje što dolaze preko zida. Glavni obrambeni sustav globalizacijskog doba je rendgen - jer otkriva prijetnje što dolaze iznutra.
Globalizacija ima i svoj demografski model - veliko ubrzanje seobe ljudi iz seoskih krajeva i poljodjelskog načina života u gradove te urbani način života koji je čvršće povezan s globalnim trendovima u modi, prehrani, tržištima i zabavi. Na kraju, i što je najvažnije, globalizacija ima svoju vlastitu karakterističnu strukturu moći, složeniju od one u strukturi hladnoga rata. Hladnoratovski sustav temeljio se isključivo na nacionalnim državama i stabilnost je održavao ravnotežom dviju supersila: Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. Globalizacijski se pak sustav temelji na trima ravnotežama koje se preklapaju i utječu jedna na drugu. Prva je tradicionalna ravnoteža između nacionalnih država. U globalizacijskom sustavu, Sjedinjene Države su sada jedina i dominantna supersila kojoj su više ili m a n j e podčinjene sve ostale države. Ravnoteža sile između Sjedinjenih Država i ostalih država i dalje je važna za stabilnost sustava. Njome se još mogu objasniti mnoge od vijesti koje čitate na naslovnim stranicama novina, bilo to obuzdavanje Iraka na Srednjem istoku ili širenje N A T O prema Rusiji u Srednjoj Europi. Druga ravnoteža u globalizacijskom sustavu je ona između nacionalnih država i svjetskih tržišta. Svjetska su tržišta sastavljena od milijuna investitora što svijetom pomiču novac jednim klikom na miša. Zovem ih "elektroničkim krdom", a to se krdo okuplja u glavnim svjetskim financijskim centrima kao što je Wall Street, Hong Kong, London i Frankfurt, koje zovem «supertržištima». Raspoloženja i postupci elektroničkog krda i supertržišta mogu danas imati golem utjecaj na države, sve do toga da izazovu pad vlada. Nećete razumjeti naslovne stranice današnjih novina - bila to priča o padu Suharta u Indoneziji, unutarnji kolaps u Rusiji ili monetarna politika Sjedinjenih Država - ne uvedete li u svoju analizu i supertržišta. Sjedinjene Države mogu vas uništiti tako da na vas bacaju bombe, a supertržišta vas mogu uništiti smanjujući vrijednost vaših vrijednosnica. Sjedinjene Države su dominantni igrač u održavanju globalizacijske igre, no nisu jedine što utječu na poteze na ploči. Ploča na kojoj se igra globalizacijska igra podsjeća na Ouija 1 ploču - ponekad 1
Ouija ploča (nazvana po francuskim i njemačkim natpisima oui i ja) - popularna igra i pomagalo za gatare, medije i vidovnjake. Sastoji se od slova abecede, znakova za da i ne, te još nekih oznaka, a po njoj se prolazi kliznim uređajem. Pomoću takve ploče se prima "diktat" nekoga s "one" strane, duha nekog pokojnika ili neke vanjske sile. Takve su se ploče pojavile na tržištu sredinom 19. stoljeća, a osobito su popularne bile dvadesetih, tridesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća.
figure pomiče vidljiva ruka supersile, a ponekad ih pokreće skrivena ruka supertržištâ. Treća ravnoteža s kojom morate računati u globalizacijskom sustavu - i zapravo najnovija - jest ravnoteža između pojedinaca i nacionalnih država. Budući da je globalizacija srušila mnoge zidove što su ljudima ograničavali kretanje i dosege, te budući da je istodobno umrežila cijeli svijet, ona pojedincima daje više moći i utjecaja kako na tržišta, tako i na tradicionalne države nego ikada prije u povijesti. Tako danas imamo ne samo supersilu i supertržišta, nego, kao što ću još pokazati u ovoj knjizi, imamo i superosnažene pojedince. Neki od tih superosnaženih pojedinaca bjesomučni su, drugi su krasni, - no svi su oni sada sposobni izravno nastupati na svjetskoj pozornici bez tradicionalnog posredništva vlada, korporacija i drugih privatnih ili javnih institucija. Bez znanja američke vlade, Long-term Capital Management - as njih čini nekoliko ljudi iz Greenwicha u Connecticutu - prikupio je po svijetu više financijskih oklada nego što iznose cjelokupne vanjske rezerve jedne Kine. Osama bin Laden, saudijski milijunaš koji ima i vlastitu mrežu, proglasio je krajem devedesetih godina rat Sjedinjenim Državama, pa je američko zrakoplovstvo moralo na njega pokrenuti napad krstarećim raketama, jednako kao da je on neka država. Krstarećim raketama gađali smo pojedinca! Jodi Williams dobila je 1997. godine Nobelovu nagradu za mir za svoj doprinos međunarodnoj zabrani protupješadijskih mina. Ne samo što je tu zabranu postigla bez neke veće državne pomoći, nego i nasuprot otporu pet najvećih svjetskih sila. A što je navela kao svoje tajno oružje kojim je organizirala 1000 raznih skupina za ljudska prava i nadzor nad oružjem na šest kontinenata? Internet, to jest epoštu. Nacionalne države, a osobito američka supersila, i danas su jako važne, no sada su tu i supertržišta i superosnažene osobe. Nećete shvatiti globalizacijski sustav niti naslovnu stranicu jutarnjih novina dok ih ne shvatite kao složenu interakciju svih triju čimbenika: država što se taru o države, država što se taru sa supertržištima i supertržišta i države što se taru o superosnažene pojedince.
D
ugo nam je svima trebalo dok nismo dobili jasnu sliku tog globalizacijskog sustava i počeli shvaćati njegove implikacije. Kao i svi koji mu se pokušavaju prilagoditi, i ja sam se morao doslovce preizobraziti i stvoriti novu optiku da bih ga mogao promatrati. Da bih to objasnio, počet ću jednim priznanjem kojeg se već dugo, dugo želim
rasteretiti. Jeste li spremni? Evo: Krivotvorio sam vremenska izvješća iz Bejruta. Odnosno, nisam ih baš krivotvorio. Ne bi to bilo u redu. Ja sam ih "procjenjivao". Bilo je to 1979. godine i bio sam početnik reporter za United Press International u Bejrutu. Često sam morao raditi kasne noćne smjene, a jedan od poslova kasnonoćnog dežurnog bila je slanje vremenskih izvještaja što su se uključivala u UPI-jev svjetski meteorološki sažetak, što se, s najvišim i najnižim dnevnim temperaturama, novinama slao svaki dan. Jedini je problem što u Bejrutu tada nije bilo meteorologa, bar koliko je meni bilo poznato. Zemlja je bila u građanskom ratu. Koga se ticalo kolika je temperatura? Ljudi su bili sretni što su živi. Jedina temperatura koja ih te se tada ticala bila je vlastita tjelesna temperatura - 9 8 , 6 F (36,6°C). Tako sam procjenjivao, obično improviziranim anketiranjem. Prikupljanje vremenskog izvješća svodilo se na moje vikanje niz hodnik ili preko sobe; "Hej, Ahmede, kako je danas vani?" A Ahmed ili Sonia ili Daoud bi odviknuli: "Ya'ani 2 , vruće je". " O k o devedeset? (32,2°C)" pitao bih. "Može, gospodin T h o m a s , kako vi kažeš," čuo bi se odgovor. "Tako nekako." I ja bih napisao: "Dnevne temperature oko 90". Poslije bih pitao: "Nekako je zahladilo?" "Jasno, g. T h o m a s , " začuo bi se odgovor. "Oko 72 stupnja (22°C), tako nekako?" "Može, g. T h o m a s , kako vi kažeš," bio bi odgovor. A ja bih napisao "Jutarnje temperature 72 F". I tako su se slali vremenski izvještaji iz Bejruta. Godinama kasnije sjetio bih se tih trenutaka radeći u poslovnoj rubrici New York Timesa. Ponekad bi mi dodijelili da napišem dnevni dolarski ili burzovni izvještaj pa sam morao poslije zatvaranja zvati brokere ne bih li od njih doznao kako je dolar prošao u usporedbu s drugim važnijim valutama ili provjerio zašto se D o w Jones pomaknuo gore ili dolje. Uvijek sam se čudio kako to da, bez obzira na to kako se kretala tržišta, rastao dolar ili padao, uvijek neki analitičar ima komentar kojim će u dvije-tri riječi objasniti zašto transakcije vrijedne 1,2 bilijuna dolara na šest kontinenata u dvadeset i četiri vremenske zone završavaju time što dolar u usporedbi s japanskim jenom raste ili pada za dva i pol centa. A svi smo uvijek vjerovali takvom objašnjenju. Ali negdje duboko unutra obično bih se pitao ne vuku li me ti komentatori za nos. Negdje u dubini pitao bih se nije li to jednostavno posebna Wall Streetu prilagođena inačica moga 2 Uobičajena arapska poštapalica. Usporediva s našim "Mož'bit" ili "Kakti" ili, idemo reć, "Ovoga".
bejrutskog vremenskog izvještaja, gdje netko u Merill Lynchu ili PaineWebberu kroz hodnik viče nešto kao "Hej, Ahmede, zašto je dolar danas pao?" A ono što bi neki dostavljač ili tajnica ili bilo koji broker u prolazu odgovorio, završilo bi u sutrašnjim novinama kao opće objašnjenje ponašanje tisuća i tisuća trgovaca širom svijeta. Bio sam 1994. godine dopisnik New York Timesa za međunarodnu trgovinu i financije i pratio sam američko-japanske razgovore o trgovini. Jednoga sam popodneva sjedio i na računalu listao vijesti, kad odjednom vidjeh dvije Reutersove vijesti jednu do druge: Dolar skočio zbog optimizma izazvanog trgovačkim razgovorima. N E W Y O R K (Reuters) - Dolar je u odnosu na većinu vodećih valuta pri zatvaranju u petak skočio zbog optimizma da će Tokio i Washington postići sporazum o trgovini. Najbolje dionice pale zbog nesigurnosti o trgovačkim razgovorima. N E W Y O R K (Reuters) - Najbolje dionice u petak su pale zbog nesigurnosti oko američko - japanskih trgovačkih razgovora uoči ponoćnih rokova za moguće sankcije. "Hej, Ahmede, kako ti se čine ti američko - japanski razgovori?"
O
no što sam radio kad sam slao vremenska izvješća iz Bejruta i što je agencija Reuters radila sa svojim izvješćima s financijskih tržišta i burza bilo je pokušaj sređivanja kaosa - pri čemu ni ja ni oni nismo imali previše uspjeha. Kad sam 1995. godine počinjao svoju kolumnu, znao sam da neću dugo opstati ako sve što budem činio na sređivanju kaosa bude samo politički ekvivalent pogađanja temperature u Bejrutu. Što onda činiti? Kako shvatiti i objasniti nevjerojatno složen sustav globalizacije?
Kratak je odgovor na to pitanje to da sam shvatio da morate istodobno raditi dvije stvari - promatrati svijet u višedimenzionalnoj perspektivi s više motrišta i, istodobno, tu složenost prenijeti čitateljstvu jednostavnim pričama, a ne velikim teorijama. Zato danas, kad me ljudi pitaju kako pratim svijet, odgovaram da se služim dvjema tehnikama: provodim "informacijsku arbitražu" da bih svijet shvatio i "pričam priče" da bih ga objasnio. Pogledajmo pobliže te dvije metode. Što je informacijska arbitraža? Arbitraža je tržišni izraz. Tehnički rečeno, odnosi se na istodobno kupovanje i prodavanje istih vrijednosnica, sirovina ili deviza na raznim tržištima radi profita na različitim cijenama i različitim informiranos-
tima. Uspješan arbitražer je trgovac koji zna da se svinjske potrbušnice prodaju za dolar po kilogramu u Chicagu, a za dolar i pol u New Yorku, pa će ih on, dakle, kupiti u Chicagu, a prodati u New Yorku. Arbitražom se možemo baviti na tržištima. Možemo i u književnosti. Netko je bio rekao da je veliki španjolski pisac José Ortega y Gasset "jeftino kupovao informacije u Londonu, a skupo ih prodavao u Madridu." Odnosno, on je pohađao velike londonske salone i zatim tamo stečene uvide prevodio na španjolski za španjolsko čitateljstvo. Ali, prodavali vi svinjske potrbušnice ili spoznaje, ključ za uspješan arbitražerski posao jest imati veliku mrežu informatora i informacija, a zatim ih znati sintetizirati tako da vam donesu zaradu. Želite li imati uspjeha kao novinar ili kolumnist koji pokušava os misliti današnje svjetske poslove, morate biti sposobni za nešto takvo. Danas više no ikad, tradicionalne granice između politike, kulture, tehnologije, financija, nacionalne sigurnosti i ekologije, sve više nestaju. Često ne možete objasniti jedno ne dohvaćajući se drugih, a cjelinu ne možete objasniti ne osvrnete li se na sve njih. Dakle, da biste bili uspješan kolumnist ili reporter, morate naučiti arbitrirati informacije s tih nespojivih gledišta, a zatim ih sve uplesti tako da dobijete sliku svijeta koju nikad ne biste vidjeli kad biste je gledali sa samo jednoga motrišta. To je bît informacijske arbitraže. U svijetu gdje smo svi tako jako isprepleteni, sposobnost razlikovanja veza i po vezivanja pojedinih točaka čini onu pravu vrijednost koju novinar mo že dati. Ne vidite li povezanosti, nećete vidjeti ni svijet. Na takav sam pristup došao gotovo slučajno, jer su me stalne mijene u novinarskoj karijeri natjerale da stalno dodajem po još jednu leću na ostale da bih mogao preživjeti. Evo kako se to dogodilo: Svoj sam novinarski život počeo kao usko specijalizirani izvjestitelj. U prvom desetljeću svoje karijere pratio sam "majku svih plemenskih ratova" - odnosno arapsko-izraelski sukob, najprije iz Bejruta, a zatim iz Jeruzalema. U tim je danima za mene novinarstvo u osnovi bilo dvodimenzionalan posao. Ticalo se politike i kulture, jer je na Srednjem istoku kultura kojoj pripadate u prilično velikoj mjeri određivala i vašu politiku. Drugim riječima, moj se svijet svodio na promatranje kako se ljudi drže svojih korijena i nastoje iščupati korijenje svojih susjeda. A onda sam 1988. godine napustio Jeruzalem nakon deset godina na Srednjem istoku i došao u Washington gdje sam postao New York Timesov diplomatski dopisnik. Prvi događaj koji sam trebao pratiti bilo je saslušanje za potvrdu pred Senatom imenovanog kandidata za državnog tajnika Jamesa A. Bakera III. Neugodno mi je to prizna-
ti, no i moj diplomski i poslijediplomski studij ticali su se arapskih i srednjoistočnih tema, a budući da sam cijelu svoju dotadašnju karijeru proveo prateći Srednji istok, nisam baš mnogo znao o drugim dijelovima svijet, i jasno je da nisam znao gotovo ništa o većini tema na koje su senatori ispitivali g. Bakera, kao što su sporazum START, kontraši, Angola, CFE (Conventional Forces in Europe, konvencionalne vojne snage u Europi), pregovori za kontrolu naoružanosti i NATO. Dok sam izlazio sa saslušanja, u glavi mi se vrtjelo. Nisam imao pojma čime ću započeti članak. Za pola kratica nisam bio siguran što znače. Nisam bio baš potpuno siguran jesu li kontraši naši ili njihovi, činilo mi se da je CFE tipfeler i da je to zapravo "cafe" bez "a". Vraćajući se taksijem u dopisništvo Timesa jedino što sam mogao zamisliti bio je veliki naslov u sutrašnjem Washington Postu s nečim što je Baker rekao, a da ja to u svom tekstu nisam ni spomenuo. Toga sam dana uspio sklopiti nekakvu priču samo zahvaljujući pomoći Timesovog reportera iz Pentagona Michaela Gordona. Ali u tom sam trenutku već znao da dvije dimenzije više neće biti dovoljne ni za što. Na sreću, zahvaljujući četverogodišnjem praćenju diplomacije s nekih pola milijuna milja putovanja s Bakerom, uspio sam politici i kulturi dodati novu dimenziju - nacionalnu sigurnost, odnosno dimenziju ravnoteže sila. U njoj je sadržan cijeli splet pitanja koja se tiču kontrole naoružanosti, nadmetanja velesila, hladnoratnog održavanja savezništava i geopolitike sila. Kad sam dodao tu dimenziju, moj se stari dvodimenzionalni pogled na svijet promijenio. Sjećam se kako sam jednom letio s Bakerom u Izrael pa je njegov zrakoplov nakratko skrenut nad telavivskom zračnom lukom i poslan na velik luk preko Zapadne obale prije povratka na slijetanje. Gledajući kroz prozor zrakoplova državnog tajnika na Zapadnu obalu pomislio sam: "Vidiš, gledano u pojmovima sirove sile, ovo dolje više uopće nije jako važno. Zanimljivo je. Ali geopolitički važno nije." Nakon karijere u State Departmentu, a zatim srećom kratkog motanja u ulozi dopisnika iz Bijele kuće (i ne pomišljajte to zvati novinarstvom), novu sam optiku dobio kad me 1994. godine Times zamolio da otvorim novi smjer, pokrivanje prostora između vanjske politike i međunarodnih financija. Postajalo je jasno da se s krajem hladnog rata i raspadom Sovjetskog Saveza, financije i trgovina dohvaćaju veće uloge u oblikovanju međunarodnih odnosa. Raditi na nečemu što je negdje na sjecištu ekonomije i vođenja politike nacionalne sigurnosti bilo je eksperiment i za mene i za Times. Tehnički sam trebao biti novinar koji prati riznicu i trgovinu, no zbog iskustva u praćenju State Departmenta i Bijele kuće, htjeli su da sve to integriram. Opisi-
vali smo taj sektor kao "trgovačku diplomaciju" ili "vanjske poslove i financije". Stojeći na tom sjecištu otkrio sam dvije stvari. Prvo, nakon prestanka hladnog rata, ovaj će presjek davati golemu masu vijesti. Drugo što sam otkrio bilo je da se time ne bavi nitko drugi. Bilo je mnogo financijskih novinara koji se nisu bavili stvarima nacionalne sigurnosti. Bilo je mnogo diplomatskih izvjestitelja koji nisu pratili financije. I bili su tu izvjestitelji iz Bijele kuće koji nisu pratili ni trgovinu ni financije ni vanjske poslove nego samo ono što je predsjednik rekao ili učinio. Meni je dodavanje dimenzije financijskih tržišta politici, kulturi i nacionalnoj sigurnosti bilo kao isto kao da sam stavio nove naočale i odjednom svijet vidio u četiri dimenzije. Vidio sam članke i vijesti koje nikad prije ne bih ni prepoznao kao materijal za vijesti. Vidio sam uzročno-posljedične nizove događaja koje prije nikad ne bih prepoznao. Vidio sam nevidljive ruke i lisice koje, na način kakav prije nisam mogao ni zamisliti, priječe vođe država u obavljanju nekih stvari. A uskoro sam otkrio i da četiri dimenzije nisu dovoljne. Postavši kolumnistom za vanjske poslove, postupno sam shvatio da su ono što goni rast i moć tržišta, ono što preoblikuje načine kako pojedinci i nacije djeluju jedni na druge i ono što je u samoj bîti globalizacije zapravo novi napretci u tehnologiji - od interneta do satelitske komunikacije. Shvatio sam da ni sebi, a kamo li čitateljima, ne mogu objasniti sile što oblikuju svjetsku politiku dok bolje ne shvatim te tehnologije što na sve moguće nove načine daju novu moć ljudima, tvrtkama i vladama. Uvijek je najvažnije tko u nekom društvu nadzire topove. Ali važno je i tko nadzire telefone i kako oni funkcioniraju. Koliko vaša zemlja ima vojnika i nuklearnih bojnih glava uvijek je kritično važno. Ali važno je i kolika je propusnost vašeg interneta. Zato sam morao dodati još jednu dimenziju - tehnologiju - i postati petodimenzionalni reporter. Značilo je to dodati Silicijsku dolinu Moskvi, Pekingu, Londonu i Jeruzalemu, prijestolnicama za koje sam imao dojam da ih moram posjetiti bar jednom godišnje želim li održati korak s događajima. Na kraju, što sam više promatrao kako radi globalizacijski sustav, to mi je jasnije postajalo da su njime oslobođene goleme sile što krče put razvoju i kulturnoj homogenizacije "Disney uvijek i svuda", sile što, ne pripazi li se na njih, mogu uništiti okoliš i iskorijeniti cijele kulture i to brzinom kakva nije viđena nikad prije u ljudskoj povijesti. Postupno sam shvatio da ću, ne unesem li u svoje analize ekološko motrište, izostaviti jednu od glavnih sila što mogu ograničiti razvoj i
pokrenuti otpor globalizaciji. Zato sam svojoj prosudbi dodao i šestu dimenziju - učeći o okolišu - te počeo uz svoja putovanja dodavati i dodatne ekološke izlete ne bih li shvatio kako globalizacija djeluje na ekosustave i kako njihovo narušavanje utječe na globalizaciju.
S
ada, kad sam došao do šest dimenzija, više ne znam što je sljedeće. Ali postane li vidljiva još neka dimenzija, dodat ću je. Jer ja sam "globalist". To je škola mišljenja kojoj pripadam. To znači da nisam realist koji misli da se sve u vanjskim poslovima može objasniti borbom za vlast i geopolitičku nadmoć - i da tržišta nisu važna. Nisam ni ekologist, koji sudbinu svijeta gleda samo kroz prizmu okoliša i onoga što treba učiniti da ga sačuvamo - a razvoj nije važan. Nisam ni tehnologist - neki od onih tehnoštrebera iz Silicijske doline koji vjeruju da je povijest počela izumom mikroprocesora te da će internet odrediti budućnost međunarodnih odnosa - kao da geopolitika uopće nije važna. Nisam ni esencijalist koji vjeruje da se ljudsko ponašanje može tumačiti nekim ključnim kulturnim ili nasljednim značajkama - kao da tehnologija nema veze. A nisam ni ekonomist koji vjeruje da se svijet može tumačiti proučavajući samo tržišta - kao da politika silâ i kultura uopće nisu važni.
Vjerujem da taj novi globalizacijski sustav donosi bitno novo stanje stvari, a jedini način da ga vidimo, shvatimo i protumačimo jest u prosudbi svih šest dimenzija koje sam spomenuo - pri čemu se težina raznih perspektiva u razna vremena i u raznim situacijama razlikuje, ali uz svijest da samo interakcija svih njih zajedno određuje lice međunarodnih odnosa današnjice. A biti globalist jedini je dakle način sustavnog povezivanja svih točaka koji omogućuje da vidimo sustav globalizacije i tako u kaosu nađemo red. Ako griješim u procjeni našeg svijeta, brzo će se to jasno pokazati. No ako ne griješim, mnogi će morati iznova u školu. Mislim da je razmišljati na globalistički način osobito važno novinarima, kojima je dužnost tumačiti svijet, i stratezima, čiji je posao oblikovanje svijeta. Između svih tih svjetova i institucija već postoji ravna i neprekinuta bešavno ispletena mreža, a novinari i stratezi moraju biti jednako ispleteni kao ta mreža. Nažalost, i u novinarstvu i u akademskoj zajednici postoji duboko ukorijenjena sklonost razmišljanju u jasno podijeljenim usko stručnim područjima, a to razmišljanje zanemaruje činjenicu da stvarni svijet nije podijeljen u takve čiste sektore i da se granice između domaćih, međunarodnih, političkih i tehnoloških tema stalno urušavaju. Evo samo jednog primjera. Godinama je Clintonova administra-
cija prijetila da će uvesti trgovinske sankcije protiv Japana ako Japan ne ukine neke službene i skrivene carine na određene robe. Ali svaki put kad bi se činilo da je spretni američki trgovački pregovarač Mickey Kantor postigao u vladi suglasnost da se nešto poduzme i kad bi se činilo da je predsjednik spreman stati Japanu na rep, u posljednjem bi trenutku Clinton odustao. Evo što ja zamišljam, kako je to tada izgledalo u Ovalnom uredu: Kantor bi ušao u Ovalni ured, dohvatio stolac uz predsjednika i rekao: "G. Predsjedniče, oni prokleti Japanci opet su se ukopali i opet nas zadržavaju. Ne puštaju naše izvoznike na svoje tržište. Doista je vrijeme da im stanemo na rep. Sankcije, g. Predsjedniče. Velike, ozbiljne sankcije. Ovo je pravi trenutak. Ovo je pravo mjesto, a usput, g. Predsjedniče, sindikati će nam biti zahvalni." "Mickey, u pravu si sto posto," rekao bi predsjednik. "Navali." I upravo dok bi se Kantor spremao krenuti raznijeti Tokio, na pokrajnjim vratima Ovalnog ureda pojavio bi se ministar financija Robert Rubin. "Ah, g. Predsjedniče," rekao bi tada Rubin, "Vama je jasno da će, nametnemo li Japanu trgovinske sankcije, dolar strmoglavo pasti, Japanci bi mogli početi prodavati američke državne obveznice koje imaju, a kamatne stope u Sjedinjenim Državama će porasti." Predsjednik bi tada mahnuo Kantoru, koji je već napola izašao. "Hej, Mickey, Mickey. Vrati se malo ovamo. Moramo o tome još malo porazmisliti." Nekoliko dana kasnije, Kantor bi se vratio. Iznio bi iste argumente. Ovaj put bi predsjednik bio doista uvjeren. Reći će Kantoru: "Mickey, neću to više podnositi od tih Japanaca. Sankcije. Pokaži im." I upravo dok se Kantor sprema raznijeti u prah Tokio, evo na bočnim vratima Ovalnog ureda tajnika za obranu Williama Perryja. "Ah, g. Predsjedniče," reći će Perry, "Vama je jasno da, nametnemo li Japanu trgovinske sankcije, Japanci neće pristati na novi sporazum o našoj bazi na Okinawi i neće platiti onaj sjevernokorejski nuklearni reaktor na koji smo računali." Predsjednik bi na to brzo mahnuo Kantoru koji se upravo sprema kliznuti kroz vrata: "Hej, Mickey, Mickey. Vrati se malo ovamo. Moramo o tome još porazmisliti." Ovo je izmišljen prizor, no mogao bih se kladiti na velik iznos da je vrlo sličan onome što se doista događalo, a onaj novinar koji bi takav prizor doista znao uhvatiti za svoje čitatelje neće biti novinar koji prati trgovinu niti financije niti Pentagon, nego onaj koji skače naprijed-natrag, radeći na sva tri sektora istodobno.
Povjesničari međunarodnih odnosa na Yaleu, Paul Kennedy i John Lewis Gaddis, vide kao jednu od svojih zadaća i školovanje sljedeće generacije američkih stratega. Mora im se kao velika zasluga priznati da istražuju kako proširiti svoj predmet ne bi li stvorili novu generaciju stratega koji će moći misliti kao globalisti, a ne samo kao partikularisti. U jednom eseju koji su napisali zajedni, Gaddis i Kennedy lamentiraju nad činjenicom da prečesto i u previše zemalja baš partikularisti i dalje stvaraju i analiziraju vanjsku politiku. "Ti ljudi," pišu povjesničari s Yalea, "savršeno su sposobni za promatranje dijelova slike, no teško im je vidjeti cjelinu. Oni trpaju prioritete u male ladice i njima se bave pojedinačno i simultano, ne razmišljajući mnogo o tome kako bi jedno moglo potkopati drugo. Tako samouvjereno napreduju od stabla do stabla, a djeluju iznenađeno kad se pokaže da su se u šumi izgubili. Veliki stratezi iz prošlosti gledali su i na stabla i na pojedino drveće. Bili su generalisti, holisti, i djelovali su s ekološkog stajališta. Shvaćali su da je svijet mreža u kojoj promjene koje učiniš ovdje moraju utjecati ondje - i da je sve isprepleteno. A gdje bismo danas mogli naći holiste?... Na sveučilištima i u «think tankovima» prevladava trend prema sve užim specijalizacijama: viša se vrijednost pridaje dubinskom funkcioniranju unutar jednoga polja nego širokom preko više njih. A bez svijesti o cjelini i bez neke svijesti o tome kako razna sredstva zajedničkim snagama djeluju na postizanju ili upropaštavanju ciljeva - ne može biti strategije. A bez strategije ostaje samo plutanje." Neki su počeli shvaćati. Zato je krajem devedesetih godina XX. stoljeća supertajna agencija National Security Agency (NSA), koja prisluškuje cijeli svijet i usisava goleme količine obavještajnih informacija, odlučila promijeniti svoj interni način rukovanja informacijama s hladnoratnog motoa «mora znati», što znači da ćete informacije vidjeti samo ako ih morate znati, u «mora dijeliti», što znači da nećemo razumjeti opću cjelovitu sliku ne budemo li je dijelili na male sličice. Možda to objašnjava zašto sam postupno otkrio da neki (ni izdaleka ne svi) od mojih najboljih intelektualnih izvora danas nisu ni profesori međunarodnih odnosa ni diplomati iz State Departmenta, nego jedina bujno plodna globalistička škola u današnjem svijetu rukovoditelji hedge fondova. Otkrio sam da me sve više i više privlače mudri upravljači špekulantskih fondova jer - nasuprot diplomatima i profesorima - najbolji među njima su jako dobro informirani o svjetskim poslovima i imaju prirodnu sposobnost i sklonost prosudbe i uplitanja informacija iz svih šest dimenzija prije nego što počnu
izvlačiti zaključke. Jedan od najboljih u toj skupini je Robert Johnson, nekadašnji partner Georgea Sorosa. Nakon naših razgovora u kojima smo analizirali svijet, Johnston i ja često smo znali primijetiti da se nas dvojica u biti bavimo istim poslom - jedino što bi se on na kraju kladio na neku dionicu ili obveznicu, dok bih ja pisao komentar o nekom obliku međunarodnih odnosa. Ali da bismo do toga došli, obojica smo morali proći isti prosudbeni proces. Iako je šestodimenzionalna prosudba informacija najbolji način za sagledavanje sustava globalizacije, najbolji način da ga se objasni obično su jednostavne priče - i zato će čitatelj primijetiti da je ova knjiga puna pričica. Globalizacija je previše složen sustav da bi ga se moglo objašnjavati samim velikim teorijama. Teško je sve to obuhvatiti. Spomenuo sam to jednoga popodneva Robertu Hormatsu, potpredsjedniku Goldman Sachs Internationala, a on je spretno formulirao što mi je bilo na umu: "Želiš li globalizaciju shvatiti i objasniti, korisno je zamisliti se kao intelektualnog nomada. U nomadovom svijetu nema točno ograđenih područja. Zato su monoteističke religije judaizma i islama razvili baš nomadi. Tko živi sjedilački može razviti sve moguće mitologije o ovom kamenu ili onom drvetu, i možeš zamisliti da je Bog baš u tom kamenu ili onom stablu. A nomadi su uvijek vidjeli više svijeta. Znali su da Bog nije u tom kamenu. Bog im je bio posvuda. A nomadi su, sjedećih oko svojih logorskih vatara ili hodajući od oaze do oaze, tu svoju složenu istinu pronašli pomoću jednostavnih priča."
U
starim je danima novinar, komentator ili državnik uvijek mogao preživjeti držeći svojim "tržištem" gradsku vijećnicu, guvernerov ured, Bijelu kuću, Pentagon, Ministarstvo financija ili State Department. No danas je relevantno tržište planet Zemlja i globalna integracija tehnologije, financija, trgovine i informacije na način da to utječe na plaće, kamatne stope, životni standard, kulturu, otvorena radna mjesta, ratove, pa i meteorološke pojave širom svijeta. Nije baš da globalizacija objašnjava sve što se danas događa u svijetu. No kad jedan sustav utječe na više ljudi na više načina istodobno, to je globalizacija.
Nažalost, iz razloga koje ću objasniti poslije, sustav globalizacije dogodio nam se brže no što se razvijala naša sposobnost da se naučimo vidjeti ga i razumjeti. Pomislite samo na ovu činjenicu: Većina ljudi 1990. godine nije ni čula za internet, a vrlo ih je malo tada imalo e-adrese. Bilo je to prije samo desetak godina! A danas su internet, mobilni telefoni i elektronička pošta postali tako osnovnim sredstvi-
ma da mnogi, i to ne samo u razvijenim zemljama, više ne mogu ni zamisliti život bez njih. Siguran sam da nije bilo bitno drukčije ni na početku hladnog rata, kad su se pojavili nuklearni arsenali i teorije odvraćanja. Dugo je trebalo da vođe i analitičari toga doba potpuno shvate stvarnu narav i razmjere sustava hladnog rata. Iz II. svjetskog rata izašli su uvjereni da je veliki rat stvorio određenu vrst svijeta, no uskoro su otkrili da je on postavio temelje svijeta koji se znatno razlikuje od onog kakvog su očekivali. Velik dio onog što smo poslije počeli shvaćati kao arhitekturu i strategije hladnoga rata bili su samo trenutne reakcije na promjenljive događaje i nove prijetnje. Korak po korak, hladnoratovski stratezi izgradili su institucije, gledišta i reflekse koje smo s vremenom upoznali kao sustav hladnog rata. Ni s globalizacijskim sustavom neće biti bitno drukčije, osim što bi nam moglo trebati još više vremena da ga spoznamo, jer je potrebna tako velika poduka da bismo samo vidjeli taj sustav i budući da on nije izgrađen samo oko velesila, nego i oko supertržišta i superosnaženih pojedinaca. Mogao bih reći da mi na prijelomu tisućljeća o današnjem sustavu globalizacije razumijemo otprilike jednako koliko smo o tome kako će funkcionirati sustav hladnoga rata znali 1946. godine - onda kada je Winston Churchill održao govor u kojem je upozorio da se spušta "željezna zavjesa" koja će odsjeći sovjetsku zonu utjecaja od Zapadne Europe. Želite li shvatiti koliko malo ljudi razumije kako točno funkcionira ovaj sustav, razmislite samo o ovoj zabavnoj činjenici. Dva ključna ekonomista koji su bili savjetnici Long-Term Capital Managementa, Robert C. Merton i Myron S. Sholes, podijelili su Nobelovu nagradu za ekonomiju 1997, otprilike godinu dana prije no što je LongTerm Capital Management tako pogrešno shvatio narav rizika u današnjem visokointegriranom svjetskom tržištu da je naslagao najveće gubitke otkad je špekulantskih fondova. A za što su dvojica LTCMovih ekonomista dobila Nobelovu nagradu? Za istraživanje kako globalni investitori mogu iskoristiti složene financijske instrumente zvane derivativima za smanjenje rizika! Godine 1997. osvojili su Nobelovu nagradu za obuzdavanje rizika. Godine 1998. osvojili su utješnu nagradu za stvaranje rizika - isti ljudi, isto tržište, samo novi svijet. Murray Gell-Mann, dobitnik Nobelove nagrade, bivši profesor teorijske fizike na Caltechu i jedan od osnivača Instituta Santa Fe, jednom je u nizu predavanja rekao da ono što ja zovem prosudbom informacija nije jako različito od načina kako znanstvenici nastoje razumjeti složene sustave. Točno kaže. A danas nema složenijeg političkog sustava od globalizacije i za njeno razumijevanje se od novinara i stratega zahtijeva jednaka složenost.
"Ovdje na Zemlji, otkad je stvorena, pojavili su se sve složeniji sustavi kao posljedica fizičke evolucije planeta, biološke evolucije i ljudske kulturne evolucije," rekao je Gell-Mann. "Taj je proces toliko napredovao da se mi, ljudska bića, sada suočavamo s nemjerljivo složenim ekološkim, političkim, ekonomskim i društvenim problemima. Kad se pokušavamo uhvatiti s njima, prirodno je da ih pokušavamo razlomiti u dijelove kojima je lakše rukovati. Korisna je to praksa, no ima ona i ozbiljnih ograničenja. Kad imaš posla s bilo kakvim nelinearnim sustavom, osobito ako je složen, ne možeš o njemu razmišljati na razini dijelova i oblika, dodavati ih jedne na druge i reći da ponašanje ovoga i ponašanje onoga, kad se jedno doda drugome, daje cjelinu. Kad radiš na složenom nelinearnom sustavu, moraš ga razlomiti u dijelove, zatim proučiti svaki oblik, a potom proučiti vrlo jake interakcije među svima njima. Samo tako možeš opisati cijeli sustav." Za mene je to bit onoga što smatram globalističkom školom u međunarodnim odnosima. Ali da bismo imali globalističku školu, mora biti više istraživača, profesora, diplomata, novinara, špijuna i sociologa obučenih kao globalisti. "Treba nam određena masa ljudi koji će vjerovati da je važno ozbiljnim i profesionalnim sirovim općim pogledom obuhvatiti cio sustav," kaže Gell-Mann. "Mora to biti opći grubi pogled, jer ne možete nikad svladati svaki dio svakog spoja. Pomislili biste da će to učiniti svaki novinar. Neće. Nažalost, u našem društvu većinom se, i u akademskim ustanovama i većini administracija, prestiž imaju uglavnom oni koji pozorno proučavaju neki (uzak) detalj nekog problema, neke trgovine, neke tehnologije, neke kulture, dok se o općoj slici razgovara uglavnom na koktelima. To je ludost. Moramo naučiti imati ne samo specijaliste, nego i ljude čija je specijalnost opažanje snažnih međudjelovanja i prepleta raznih dimenzija, a zatim bacanje općeg grubog pogleda na cjelinu. Ono što smo nekada smatrali temom za razgovor na koktelima sada je ključni dio prave priče." Idemo, dakle, na moj koktel.
2. Lexus i maslina
Jeruzalem, 29. prosinca 1998.: Shimon Biton postavlja svoj mobilni telefon na Zapadni zid kako bi njegov rođak u Francuskoj mogao izmoliti molitvu na svetom mjestu. (Snimio Menahem Kahana, AFP)
K
ad ste već shvatili da je baš globalizacija onaj međunarodni sustav koji je došao na mjesto hladnoratnog, je li to dovoljno da biste mogli objasniti današnje svjetske odnose? Ne baš. Globalizacija je novost. A kad bi svijet činili samo mikročipovi i tržišta, mogli biste se na globalizaciju osloniti kao objašnjenje gotovo svega. No, nažalost, svijet je sastavljen od mikročipova i tržišta i ljudi i žena koji imaju svoje zasebne navike, tradicije, težnje i nepredvidive čežnje. Zato se svjetski odnosi danas mogu objašnjavati samo kao interakcija između onoga što je novo, kao web stranica na internetu, i onoga što je staro, kao kvrgavo maslinsko stablo na obali Jordana. To sam prvi put pomislio kad sam se svibnja 1992. godine u Japanu vozio vlakom večerajući zapakirani sushi pri brzini od 280 kilometara na sat.
Bio sam u Tokiju na novinarskom zadatku i bilo je dogovoreno da ću posjetiti tvornicu luksuznih automobila Lexus u predgrađu Toyota Cityja nedaleko od Tokija. Bio je to jedan od najdojmljivijih obilazaka koje sam ikad doživio. U to je doba tvornica proizvodila 300 Lexusa na dan, na čemu je radilo 66 ljudi i 310 robota. Koliko sam vidio, ljudi su tamo služili uglavnom u kontroli kvalitete. Samo ih je nekoliko doista stavljalo vijke ili varilo dijelove. Sav su rad obavljali roboti. Bilo je čak i robotskih kamiona koji su vozili dijelove po tvornici i koji bi, osjetivši da im se na putu našao netko živ, trubili "tu tu tu" da im se makne s puta. Zadivljeno sam gledao robota koji postavlja gumenu brtvu što drži prednji vjetrobran na Lexusima. Robotska bi ruka uredno oko prozora nanijela vruću rastaljenu gumu crtajući je u savršen pravokutnik. No najviše mi se svidjelo kad bi završila nanošenje gume i kad bi na robotskom prstu ostala sitna kapljica gume - kao kad na tubi ostane kapljica nakon što kremu za zube istisnete na četkicu. U tvornici Lexus, međutim, robotska bi ruka zamahnula u širokom luku dok ne bi došla do tanke, gotovo nevidljive žice koja bi savršeno odrezala tu kapljicu crne gume - i ništa ne bi ostalo. Zurio sam u taj proces razmišljajući koliko li je trebalo planiranja, konstruiranja i tehnologije da ta robotska ruka obavi svoj posao i zatim svaki put, pod točno određenim kutom zamahne tako da ta sitna žica ne dulja od nokta točno odreže tu zadnju kap vruće gume i da ruka može nastaviti na sljedećem prozoru. Očaralo me to. Nakon obilaska tvornice, vratio sam se u Toyota City i ukrcao na "metak" vlak za Tokio. Metak je dobro ime za taj vlak, koji i izgleda i juri kao metak. Grickajući sadržaj jedne od onih kutija pakiranog sushija kakve možete kupiti na bilo kojem japanskom kolodvoru, čitao sam novi International Herald Tribune i u oči mi je upao tekst u gornjem desnom kutu treće stranice. Riječ je bila o svakodnevnom brifingu u State Departmentu. Glasnogovornica State Departmenta Margaret D. Tutwiler bila je iznijela kontroverznu interpretaciju jedne rezolucije Ujedinjenih naroda iz 1948. godine koja govori o pravu palestinskih izbjeglica na povratak u Izrael. Ne sjećam se svih detalja, no kakva god bila njezina interpretacija, ona je svakako uznemirila i Arape i Izraelce i izazvala bijes na Srednjem istoku, a tekst je govorio o tome. I tako sam ja jurio brzinom od oko 280 kilometara na sat u najmodernijem vlaku na svijetu i čitao priču o najstarijem kutku svijeta. I tada sam pomislio kako ovi Japanci, čiju sam tvornicu Lexus upravo posjetio, pomoću robota izrađuju najbolja luksuzna vozila na svijetu. A tu, na vrhu treće stranice Herald Tribune, ljudi s kojima sam živio
tolike godine u Bejrutu i Jeruzalemu i koje sam tako dobro upoznao, još se bore oko toga čija je koja maslina. Palo mi je tada na um da su Lexus i maslina prilično dobri simboli ovoga doba poslije hladnog rata: činilo se kao da pola svijeta raste iz želje da se proizvede još bolji lexus, posvećujući se osuvremenjivanju, optimiziranju i privatiziranju svojih gospodarstava da bi bolje uspjeli u globalizacijskom sustavu. A pola svijeta - ponekad i pola iste zemlje, ponekad i pola iste osobe - još je bilo zaglibljeno u istoj borbi oko toga kome pripada koja maslina. Maslinska su stabla važna. Ona predstavljaju sve što nas ukorjenjuje, usidruje i smješta nekamo na ovom svijetu - bila to pripadnost obitelji, zajednici, plemenu, naciji, vjeri ili, najviše, onome što zovemo domom. Maslinska nam stabla daju toplinu obitelji, radost individualnosti, intimnost osobnih rituala, dubinu osobnih odnosa, kao i samouvjerenost i sigurnost potrebnu da izađemo i susretnemo se s drugima. Oko svojih maslina ponekad se tako nepomirljivo borimo zato što ona, u najboljem slučaju, daju osjećaj samopoštovanja i pripadnosti koja su čovjeku za preživljavanje jednako važna kao hrana u trbuhu. U lošem slučaju, međutim, kad se pretjera, opsesija maslinama vodi nas u stvaranje identiteta, veza i zajednica što se temelje na isključivanju drugih, a u najgorem slučaju, kad te opsesije doista podivljaju, kao što se dogodilo s nacistima u Njemačkoj i Srbima u Jugoslaviji, vode i istrebljenju drugih. Sukobi između Srba i Muslimana, Židova i Palestinaca, Armenaca i Azera oko toga čije je koje maslinovo drvo tako su otrovni baš zato što se u njima radi o tome tko će biti kod kuće i usidren u lokalnom svijetu, a tko neće. Njihova je temeljna logika: Moram vladati ovom maslinom, jer ako pripadne onome drugom, ne samo što ću biti politički i gospodarski pod njegovom dominacijom, nego ću izgubiti i sve što doživljavam kao dom. Nikad neću moći skinuti cipele i opustiti se. Malo je stvari koje će ljude tako jako razbjesniti kao kad im netko oduzme identitet ili doživljaj doma. Umrijet će za to, ubiti, ispjevati u pjesmu, pisati o tome poeziju i romane. Bez doživljaja doma i pripadnosti, život ostaje ogoljen i iskorijenjen. A život korova raznošenog vjetrom nije život. A što onda znači Lexus? On znači jednako fundamentalan, iskonski ljudski nagon - nagon za prehranjivanjem, usavršavanjem, prosperitetom i suvremenošću - kakav se pojavljuje u današnjem globalizacijskom sustavu. Lexus predstavlja sva ona propupala svjetska tržišta, financijske institucije i računalne tehnologije kojima se danas služimo u potrazi za višim životnim standardom. A ipak, za milijune ljudi iz zemalja u razvoju, težnja za materijalnom dobrobiti i dalje
znači hodanje do izvora, bosonogo oranje za govedom ili prikupljanje drva koje se po deset kilometara na glavi nosi do doma. Ti ljudi za život još zarađuju prteći svoja bremena, a ne skidajući softver. 3 Milijuni drugih u razvijenim zemljama, međutim, u ovaj pohod za materijalnim napretkom i modernizacijom sve više polaze u Nike tenisicama, kupovanjem na integriranim tržištima i primjenom novih mrežnih tehnologija. To što razni ljudi imaju različite pristupe novim tržištima i tehnologijama koje određuju globalizaciju kao sustav, te od njih dobivaju vrlo nejednak povrat, ne može promijeniti činjenicu da se radi o ključnim i određujućim ekonomskim alatima današnjeg vremena i da oni, izravno ili neizravno, utječu na svakoga. Lexus nasuprot maslini bit će, međutim, samo suvremena inačica vrlo stare priče; točnije jedne od najstarijih zapisanih priča - one o t o m e zašto je Kajin ubio Abela. Hebrejska Biblija 4 kaže u Postanku: "Kajin reče svome bratu Abelu; A kad su bili u polju, Kajin se digne na svoga brata Abela i ubije ga. Zatim Gospodin reče Kajinu: "Gdje je brat tvoj, Abel?" A on reče: "Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?" A Gospodin reče: "Što si to učinio? Glas krvi tvoga brata doziva me iz zemlje." Pročitate li pozorno taj odlomak, vidjet ćete da hebrejska Biblija ne kaže što je to Kajin doista rekao Abelu. Rečenica kaže samo: "Kajin reče svome bratu Abelu" i zatim staje. Nije nam povjeren sadržaj toga razgovora. Što je u t o m razgovoru tako razbjesnilo Kajina da će on čak i ubiti svoga brata Abela? M o j učitelj teologije, rabbi Tzvi Marx, učio me da u rabinskim komentarima Rabi Postanka, jednom od temeljnih rabinskih komentara Biblije, rabinski mudraci daju tri temeljna objašnjenja što se tu kaže. Jedno je da su se braća posvađala oko žene, Eve. Uostalom, u tom je trenutku na svijetu bila samo jedna žena, njihova mati, pa su se posvađali oko toga koji će se njome oženiti. Sporili su se oko spolnog zadovoljenja i začinjanja potomstva. Drugo objašnjenje pretpostavlja da su Kajin i Abel zapravo među sobom podijelili svijet. Kajin ima svu zemlju - ili kako Biblija kaže, "Kajin je postao obrađivač zemlje" - a Abelu su pripale sve po3 Izvorno: These people stil upload for a living, not download. 4 Autor kao Židov rabi izraz Hebrejska Biblija kojim Židovi u engleskom označavaju ono što kršćani poznaju kao Stari Zavjet. Prijevodi tih starih knjiga u većini se jezika razlikuju i kad se radi o istom tekstu. U hrvatskom prijevodu Starog zavjeta nije sporno o čemu je bio razgovor i što je Kajin rekao Abelu: rekao mu je "idemo van", a do spora je došlo zato jer je Jahve prihvatio mesnu žrtvu stočara Abela, a odbio Kajinovu ratarsku, (prim, prev.)
kretnine i stoka - "Abel je postao vlasnik ovaca." A prema toj interpretaciji, Kajin je rekao Abelu da makne svoje ovce s Kajinove zemlje, što je potaknulo borbu oko teritorija, koja je na kraju završila tako što je Kajin u svađi ubio Abela. Borili su se oko ekonomskog razvoja i materijalnog zadovoljenja. Treće je tumačenje da su dva brata već bila uredno među sobom podijelila sve na svijetu, osim jedne kritično važne stvari koja još nije bila riješena: Gdje će se sagraditi Hram koji će izražavati njihov vjerski i kulturni identitet? Svaki je htio imati u rukama taj hram i postići da hram izražava njegov kulturni identitet. Svaki je htio da Hram bude u njegovom masliniku. Borili su se oko pitanja identiteta i oko toga tko će čuvati izvor legitimnosti njihove obitelji. Tako su se, primijetili su rabini, svi temeljni elementi ljudske motivacije mogli naći u jednoj priči: i potreba za seksualnom intimnošću, potreba za tjelesnim održanjem i potreba za osjećajem identiteta i zajednice. Pitanja seksa ostavit ću nekome drugom. Ova knjiga govori od ona druga dva pitanja. To je razlog zašto volim reći da informacijska arbitraža daje objektive koji su nam potrebni za pogled u današnji svijet, ali same leće nisu dovoljne. Moramo znati i što promatramo i što tražimo. A ono što promatramo i tražimo jest kako prastare potrage za materijalnim boljitkom i individualnim i zajedničkim identitetom - što ima povijest sve do knjige Postanka - funkcioniraju u današnjem dominantnom međunarodnom sustavu odnosno globalizaciji. To je drama između Lexusa i maslinskog stabla.
U
sustavu hladnog rata, vašoj je maslini najveća prijetnja dolazila od druge masline. Bila je to mogućnost da vaš susjed dođe, grubo iščupa vašu maslinu i posadi svoju. Takva prijetnja nije ni danas nestala, no trenutačno je smanjena u mnogim dijelovima svijeta. Najveća prijetnja vašoj maslini danas vjerojatno dolazi od Lexusa - od svih anonimnih, transnacionalnih, homogenizirajućih, standardizirajućih tržišnih sila i tehnologija što čine današnji globalizirajući gospodarski sustav. U tom sustavu ima nekoliko stvari koje Lexus mogu učiniti tako nadmoćnim da može nadjačati i satrti svako maslinovo stablo na koje naiđe - a to može dovesti i do pravog negativnog protuudara. Ali u tom sustavu postoje druge stvari koje čak i najmanjoj i najslabijoj političkoj zajednici omogućuju da se doista posluži novim tehnologijama i tržištima ne bi li tako sačuvala svoje maslinike, kulturu i identitet. U putovanjima svijetom posljednjih godina, očarava me simultano promatranje toga hrvanja, natezanja i balansiranja između Lexusa i maslinika.
Hrvanje između Lexusa i masline u novom globalizacijskom sustavu vidjelo se u norveškom referendumu o pristupanju Europskoj uniji 1994. godine. Trebao je to biti jednostavan pogodak za Norvežane. Napokon, Norveška doista jest Europa. To je bogata i razvijena zemlja koja ima znatnu unutareuropsku trgovinsku razmjenu. Pristupanje EU imalo je za Norvešku sva moguća ekonomska opravdanja u svijetu sve veće globalizacije. Referendum je, međutim, propao, jer je previše Norvežana imalo dojam da bi pridruživanje EU značilo iskorjenjivanje previše vlastitog norveškog identiteta i životnog stila, koji su si, zahvaljujući norveškoj nafti iz Sjevernog mora, Norvežani i dalje mogli priuštiti - i bez članstva u EU. Mnogi su Norvežani pogledali EU i u sebi rekli: "Čekaj da vidimo. Trebao bih svoj norveški identitet odnijeti i deponirati u euromikser, gdje će ga u eurokašu pretvoriti eurobirokrati plaćeni eurodolarima u europarlamentu u europrijestolnici gdje događaje prate euronovinari? Hej, ne, hvala. Radije sam Sten iz Norveške. Radije ću se držati maslinova stabla svoga identiteta i ostati malo manje gospodarski uspješan." O Lexusu i maslini u zdravoj ravnoteži govori priča koju mi je prenio Glenn Prickett, viši potpredsjednik ekološke skupine Conservation International, o svom posjetu Aukreu, selu Kayapo Indijanaca koje se nalazi u udaljenom kutku amazonske prašume dokle se može stići samo malim zrakoplovom. "Kad smo sletjeli na travnato uzletište, dočekalo nas je cijelo selo u tradicionalnoj nošnji - i bez nje - s obojenim licima 5 i najrazličitijim američkim kapama za bejzbol s raznim klupskim oznakama," sjeća se Prickett. "Došao sam za Conservation International provjeriti kako napreduje biološka istraživačka stanica koju smo pokrenuli uzvodno od sela zajedno s Kayapoima. Kayapoi su uspjeli stoljećima očuvati velik komad nedirnute Amazonije i to čistom silom. Sada uče kako je zaštititi u savezništvu sa stranim znanstvenicima, zaštitarima i društveno svjesnim poduzetnicima. Njihovo selo ima malu glavnu ulicu s dućanom Conservation Internationala i pogonom Body Shopa, ekološki orijentiranog proizvođača sapuna 6 . I tako smo se nakon dvodnevnog boravka na biološkoj istraživačkoj stanici, vratili u selo da bismo dovršili još i završne poslove. Bili smo dogovorili organiziranje improvizirane tržnice
5 Kayapoi, koje je vanjski svijet upoznao tek nedavno, bojama oslikavaju lice, ruke i cijelo tijelo. Smatraju to važnim dijelom identiteta. Svojom najvažnijom imovinom drže ne nešto materijalno, nego ime. Kulturu čuvaju žene, koje navodno, odbijaju naučiti strane jezike, da bi bolje očuvale identitet, (prim, prev.)
rukotvorina kulture Kayapoa, košara, borbenih toljaga, koplja, lukova i strelica. Zatim je naša skupina sve to pokupovala plaćajući vrlo skupo u američkim dolarima. Poslije smo sjeli u mušku kolibu u središtu toga sela koje je takvo moglo biti i u prapovijesti. Sjedeći u toj kolibi s vodećim ljudima sela, primijetio sam da svi gledaju televizor povezan s velikim satelitskim tanjurom. Preskakivali su između brazilske nogometne utakmice i poslovnog programa koji je objavljivao tekuće cijene zlata na svjetskim tržištima. Htjeli su osigurati da će se malim rudarima, kojima su dopustili iskopavanje na rubovima svoga područja u prašumi, naplatiti odgovarajuća međunarodna cijena za pronađeno zlato. Profit zarađen na međunarodnim tržištima zlata troše na zaštitu svoga jedinstvenog načina života usred amazonske prašume.7" Primjer kako maslina izgurava Lexus bila je indijska odluka da će prkositi svijetu i obnoviti pokuse s nuklearnim oružjem. Kratko nakon pokusa posjetio sam Indiju i ondje razgovarao s bogatima i siromašnima, vladinima i nevladinima, seljacima i građanima. Stalno sam čekao da dođe neki Indijac koji će mi reći: "Znate, ti atomski pokusi zaista su glupi. Nisu nam dali ništa veću sigurnost, a koštaju nas sankcija". Siguran sam da je bilo takvih osjećaja - no nisam našao nikoga tko bi ih izgovorio. Čak i oni indijski političari koji su te pokuse osudili kao jeftino šovinističko manevriranje nove indijske hinduske nacionalističke vlade rekli bi vam da su ti pokusi jedini način da Indija i od Sjedinjenih Država i Kine dobije ono što jedino želi: P O Š T O V A N J E . Dubinu toga osjećaja konačno sam shvatio kad sam se sastao s indijskim borcem za ljudska prava S w a m i j e m Agniweshom koji je nosio narančasti plašt. D o k smo u njegovom skromnom 6 Body Shop je pokrenuo akciju kojom je Kayapoima dao strojeve za proizvodnju ulja od brazilskog oraha koje rabe u proizvodnji kozmetike, kao i neke poslove na izradi bižuterije. Akcija Kayapoima daje dodatni prihod i smanjuje njihove potrebe za angažiranjem u ekološki nepovoljnijim aktivnostima poput rudarstva i kao takva se navodi kao primjer uspjeha politike "Trade, not aid" (trgovina umjesto darivanja). Kritičari kažu da je, međutim korist od te proizvodnje minimalna, a Body Shop zapravo profitira time što dobiva besplatne manekene za reklamu, (prim, prev.) 7 Kayapo Indijanci imaju s rudarima koji traže zlato na rubovima njihova područja sporazum o podjeli zarade prema kojemu tragači za zlatom dobivaju 60 posto, a domaćini 40 posto od vrijednosti pronađenog zlata. Njihov im dio omogućuje ostanak na tom teritoriju i nastavak bavljenja tradicionalnim poslovima umjesto komercijalizacije prostora i uklapanja u zapadnu kulturu. U novije se vrijeme, međutim, opaža da mladi gube interes za tradiciju i, primjerice, sve više piju. (prim, prev.)
domu u Delhiju sjedili na podu prekriženih nogu, pomislio sam: "On će svakako osuditi te pokuse". No čim smo počeli razgovarati, on je proglasio: "Mi smo Indija, druga najveća zemlja na svijetu! Nismo mi bilo tko! Indija ne osjeća Pakistan kao veliku prijetnju, no u cijeloj međunarodnoj igri Indija se osjeća marginaliziranom uz osovinu Kina SAD". Sutradan sam otišao u Dasnu, selo sjeverno od New Delhija i nasumce zapodijevao razgovor s trgovcima. Dasna je jedno od najsiromašnijih mjesta koje sam ikada vidio. Činilo se kao da nitko nema cipele. Činilo se da su svi kost i koža. Na ulicama se vidjelo više vodenih bivola i bicikla nego automobila. Zrak je bio opterećen zadahom kravlje balege koja im služi kao gorivo. Ali svidjela im se vatrometna predstava koju im je priredila njihova vlada. "Nas ima 900 milijuna. Nećemo izumrijeti od tih sankcija," izgovorio je Pramod Batra, četrdesetdvogodišnji liječnik u Dasni. "Ovaj je atomski pokus bio zbog samopoštovanja, a samopoštovanje je važnije od cesta, struje ili vode. A i što smo mi to učinili? Ispalili smo bombu. Bilo je to kao pucanj u zrak. Nikome nismo nanijeli nikakvu štetu." Međutim, koliko se god činilo da su impulsi maslinskog stabla nadjačali potrebe za Lexusom, u današnjem globalizacijskom sustavu uvijek za to postoji i skrivena dugoročna cijena. U New Delhiju sam bio u hotelu Oberoi, gdje sam na kraju svakoga dana plivao u hotelskom bazenu ne bih li se oporavio od suludih vrućina iznad 37 °C. Prvoga dana, dok sam radio na prsnom stilu, u stazi do mene plivala je jedna Indijka. U predahu smo počeli razgovarati i ona mi je rekla da vodi ured Salomon Brothers - Smith Barney, velike američke investicijske banke. Rekao sam joj da sam komentator koji je ovdje da bi pisao o posljedicama indijskog atomskog pokusa. "Jeste čuli tko je u gradu?" upitala me dok smo plutali na površini. Ne, odgovorio sam odmahujući glavom. "Tko je u gradu?" "Moody's", reče ona. Moody's Investors Service je međunarodna agencija za ocjenu kreditne sposobnosti koja ocjenjuje gospodarstva ocjenama A, B i C, da bi međunarodni investitori znali čije je gospodarstvo zdravo, a čije ne, pa ako vaše gospodarstvo dobije nižu ocjenu, znači da ćete morati plaćati više kamate za strane zajmove. "Moody's je poslao ekipu da iznova ocijeni indijsko gospodarstvo," rekla je. "Jeste li čuli što su odlučili?" Ne, odgovorio sam, nisam čuo. "Moglo bi vas zanimati da to provjerite," rekla je i otplivala. I provjerio sam. Pokazalo se da se ekipa Moody'sa po New Delhiju motala gotovo jednako tiho i diskretno kao što su indijski nuklearni znanstvenici pripremili svoju bombu. O njihovoj odluci nisam uspio
doznati ništa, no one noći kad sam odlazio iz Indije moju je pozornost privukla četvrta točka večernjih vijesti koje sam slušao. U njoj je stajalo da je, reagirajući na novi napuhnuti i neusmjereni proračun, kao i na indijski atomski pokus i američke sankcije zbog ispaljivanja nekoliko atomskih bombi, Moody's degradirao indijsko gospodarstvo s ocjene "investicijskog" stupnja, što znači sigurnost za svjetske investitore, na ocjenu "spekulativno", što znači rizičnost. I agencija Standard & Poor's promijenila je svoju ocjenu sa "stabilna" na "negativna". To je značilo da će svaka indijska kompanija koja pokuša uzajmiti novac na međunarodnim tržištima, morati platiti više kamate. A budući da Indija ima malu stopu štednje, taj je novac iz inozemstva životno važan za zemlju kojoj, da bi mogla biti konkurentna, u sljedećih deset godina treba 500 milijarda dolara. Dakle, točno, maslina je toga dana u Indiji odnijela pobjedu. No kad ona u globalizacijskom svijetu tako jako izbije, uvijek za to postoji i cijena, pa je indijska vlada već nekoliko mjeseci kasnije zbog gospodarskih okova u koje je drugu najmnogoljudniju zemlju na svijetu bacilo penjanje na stablo, tražila način da siđe s njega, a očuva obraz. Primjer uravnoteženja između Lexusa i masline bio je moj let Gulf Airovim zrakoplovom iz Bahraina i Londona, gdje je televizijski monitor moga sjedala u poslovnoj klasi primao i kanal na kojem, pomoću GPS-a povezanog s antenom zrakoplova, putnik u bilo kojem trenutku može točno vidjeti gdje je zrakoplov u odnosu na Meku. Na ekranu se vidi nacrt zrakoplova s malom točkom koja se po nacrtu pomiče kad avion skrene. To putnicima muslimanima, koji se pet puta dnevno moraju moliti okrenuti prema Meki, omogućuje da uvijek mogu znati na koju se stranu okrenuti kad odmataju svoje molitvene prostirke. Tijekom leta vidio sam oko sebe nekoliko putnika kako se probijaju u kuhinjski prolaz da bi tamo izveli svoje molitve, a zahvaljujući GPS-u uvijek su znali u kojem se smjeru okrenuti. Lexus koji u globalizacijsko doba ignorira maslinu bio bi dio računala koji mi je poslao jedan prijatelj. Na njegovom stražnjem dijelu pisalo je: Ovaj je dio proizveden u Maleziji, Singapuru, Filipinima, Kini, Meksiku, Njemačkoj, SAD-u, Tajlandu, Kanadi i Japanu. Načinjen je na tako mnogo raznih mjesta da ne možemo točno navesti zemlju podrijetla." Lexus koji u doba globalizacije potiskuje maslinu bila bi i mala vijest iz lista Sports Illustrated od 11. kolovoza 1997. godine. U njoj je pisalo: «Trideset i osam godina star nogometni klub Llansantffraid iz Walesa promijenio je ime u 'Total Network Solutions' za što je od kompanije za mobilnu telefoniju dobio 400 tisuća dolara».
Lexus i maslina koji u globalizacijsko doba rade na zajedničkom poslu vidjeli su se onoga dana kada je Boris Jeljcin surfao internetom. Članak agencije Associated Press od 12. travnja 1998. godine glasi: MOSKVA (AP) - Boris Jeljcin kao web surfer? Pa, donekle. Ruski je predsjednik u utorak trideset minuta bio na mreži, odgovarajući iz Kremlja na pitanja iz cijeloga svijeta tijekom chat seanse koju je na svom webu organizirao MSNBC. Pitanje jednoga čovjeka iz Nizozemske: Što Jeljcin misli o pušenju? Odgovor: Mrzi ga! Pitanje: Je li Rusija spremna za predsjednicu? Odgovor: Ni govora! Pitanje: Ima li u Jeljcinu irske krvi? Odgovor: Koliko su mu pretci iz Sibira rekli, nema. Taj je chat bio prvi takav doživljaj za Jeljcina, koji je u tehnologiji početnik. A nije on osobno radio na prijenosnom računalu koje je stajalo pred njim i nije se morao natezati ni s kakvim internetskim visokotehnološkim zezalicama. MSNBC je od 4900 primljenih pitanja izabrao 14, a jedan ih je prevoditelj preveo na ruski. Drugi je prevoditelj prevodio Jeljcinove odgovore na engleski i diktirao ih u mikrofon spojen s MSNBC-om u Redmondu, gdje su ih tipkali na Mrežu. Mreža kaže da se tijekom seanse priključilo oko 4000 ljudi. Nakon pada Sovjetskog Saveza, gdje su se u mnogim poduzećima još služili abakom, a međunarodne je telefonske pozive trebalo rezervirati satima, ako ne i danima unaprijed, mnogi su Rusi brzo prihvatili računala i internet. Lexus i maslina na zajedničkom poslu u doba globalizacije mogli su se vidjeti u prilično neobičnom članku Washington Timesa od 21. rujna 1997. gdje je pisalo da se ruski kontraobavještajci žale kako pri vrbovanju CIA-inog špijuna za dvostrukog agenta moraju platiti dvostruko skuplje nego Amerikanci za njihovog. Neki dužnosnik ruske Federalne sigurnosne službe (nasljednika KGB-a) rekao je, zahtijevajući da ga ne imenuju, agenciji Itar-Tass da se ruskog špijuna može kupiti za samo milijun američkih dolara, dok CIA-ini operativci ne spuštaju ispod dva milijuna cijenu rada za drugu stranu.
Negdje u vrijeme kad je objavljen taj članak, izraelske novine Yediot Aharonot objavile su nešto što mi se čini prvim u povijesti potpuno slobodnotržišnim špijunskim pothvatom. Yediotovi su urednici otišli u Moskvu i kupili nekoliko ruskih satelitskih špijunskih fotografija novih baza raketa Scud u Siriji. Yediot je tada angažirao jednog američkog privatnog stručnjaka za satelitske snimke da te slike protumači. Na kraju je Yediot objavio cijeli paket kao senzacionalno otkriće o novoj sirijskoj raketnoj prijetnji, bez ijedne riječi citata nekog vladinog dužnosnika. Kome treba Duboko grlo 8 kad imate duboke džepove. Nije čudo da su 1997. godine Jordanci otvorili vlastiti maslinsko - globalizacijski web: http://www.arab.net/gid/welcome.html .To je početna stranica jordanske obavještajne službe, njihove CIA-e, prve špijunske agencije na Srednjem istoku koja ima svoj vlastiti web. U službenoj objavi za tisak pisalo je: "Ove Internet stranice donose zanimljiv pogled na povijest, doktrinu, dužnosti i poglede (jordanskog) Općeg obavještajnog odjela." I na kraju, meni najdraža priča iz kategorije "Lexus odbacuje maslinu u doba globalizacije" je pričâ o Abu Jihadovom sinu. Bio sam u Jordanu, na Srednjoistočnom gospodarskom summitu u Ammanu, 1995. godine i ručao sam sâm na balkonu hotela Amman Marriot. Iznenada mi je prišao jedan mladi Arapin i upitao: "Jeste li vi Tom Friedman?". Jesam, odgovorio sam. "G. Friedman," nastavio je mladić uglađeno, "Vi ste poznavali moga oca." " T k o je bio vaš o t a c ? " upitao sam. "Moj otac je bio Abu Jihad." Abu Jihad, pravim imenom Khalil al-Wazir, bio je jedan od Palestinaca koji su, zajedno s Yasserom Arafatom osnovali al-Fatah i kasnije preuzeli Palestinsku oslobodilačku organizaciju. »Abu Jihad«, što znači »otac borbe«, bilo mu je ratničko ime, a on je bio glavni zapovjednik palestinskih vojnih operacija u Libanonu i na Zapadnoj obali u doba kada sam bio dopisnik New York Timesa iz Bejruta. U Bejrutu sam ga i upoznao. Palestinci su ga smatrali ratnim junakom, a Izraelci jednim od najopasnijih palestinskih terorista. Jedna je izraelska atentatorska ekipa 16. travnja 1988. godine ubila Abu Jihada u njegovoj sobi u Tunisu, izrešetavši ga sa stotinjak metaka. 8 Duboko grlo (Deep Throat) je tajno ime za nikad imenovanog dužnosnika koji je novinarima Woodwordu i Bernsteinu davao podatke i natuknice o skandalu Watergate. Ime je odabrano prema vrlo popularnom pornografskom filmu "Duboko grlo".
»Da, dobro sam poznavao vašeg oca, bio sam jednom i u vašem domu u Damasku,« odgovorio sam mladiću. »A čime se vi bavite?« D a o mi je svoju posjetnicu. Na njoj je pisalo: »Jihad al-Wazir, Managing Director, World Trade Center, Gaza, Palestine«. Čitajući tu posjetnicu u sebi sam pomislio: »Pravo čudo. Od Chea Guevare do Dalea Carnegiea 9 u samo jednoj generaciji«.
G
lavni izazov ovoga doba globalizacije sada je - i za zemlje i za pojedince - pronaći zdravu ravnotežu između očuvanja osjećaja identiteta, doma i zajednice i obavljanja onoga što je potrebno za preživljavanje u globalizacijskom sustavu. Svako društvo koje danas želi gospodarski uspjeti mora stalno nastojati proizvesti sve bolji Lexus i izvoziti ga u svijet. Ali nitko ne bi trebao imati iluzija da će samo sudjelovanje u toj globalnoj ekonomiji njegovo društvo učiniti zdravim. Ako se to sudjelovanje plaća cijenom identiteta zemlje, ako pojedinci imaju dojam da taj globalni sustav lomi korijenje njihovih maslina ili da erodira tlo, korijeni maslina će se pobuniti. Ustat će i ugušiti proces. Opstanak globalizacije kao sustava ovisit će, dijelom, i o tome kako ćemo svi mi uspostaviti tu ravnotežu. Zemlja bez svoga Lexusa nikad neće rasti niti napredovati. Zemlja bez zdravih maslinika nikad neće biti dovoljno ukorijenjena niti sigurna da bi se mogla potpuno otvoriti svijetu. Ali održavanje ravnoteže među njima trajan je napor. To bi mogao biti razlogom zašto meni najdraže od mnogih priča koje ćete čitati u ovoj knjizi dolaze od mog starog prijatelja sa studija, Victora Friedmana, koji predaje poslovno upravljanje na Institutu Ruppin u Izraelu. Jednog sam mu dana telefonirao da ga pozdravim, a on mi je rekao kako mu je drago što sam nazvao, jer on više nema moj telefonski broj. Kad sam ga upitao zašto, objasnio mi je da više nema onog ručnog računala Genisu O P 9 3 0 0 u kojem je držao sve - adrese svojih prijatelje, e-adrese, telefonske brojeve i svoj rokovnik za sljedeće dvije godine. Zatim mi je objasnio što se dogodilo. "Imali smo kod kuće računalo koje se pokvarilo. Odnio sam ga na popravak u jedan servis u Haderi (gradu u srednjem Izraelu). Dva tjedna kasnije nazvali su me iz tog servisa i javili mi da je računalo popravljeno. Ubacio sam svoje ručno računalo u kožnu torbu i odvezao se u Haderu po popravljeni PC. Iz servisa sam izašao noseći veliko računalo i torbu u kojoj je bilo moje malo ručno računalo. Došavši 9 Predavač i govornik Dale Carnegie (1888 - 1955) poznat je po svojoj knjizi savjeta za osobni razvoj "Kako steći prijatelje i utjecati na druge" (1936).
do auta, stavio sam torbu na pločnik, otvorio prtljažnik automobila i vrlo oprezno stavio računalo u nj, pazeći da bude dobro učvršćeno. Zatim sam ušao u auto i krenuo, a torba mi je ostala na pločniku. Čim sam došao do svog ureda i posegnuo rukom za torbom, shvatio sam što se dogodilo - i što će se dalje događati - pa sam odmah nazvao policiju u Haderi da im kažem "Nemojte mi dići torbu u zrak". (U Izraelu je uobičajeno eksplozivom raznijeti svaki paket, torbu ili sumnjivi predmet ostavljen na cesti, jer je to način na koji je postavljeno tako mnogo palestinskih bombi kojima su napadani izraelski civili. Izraelci su već tako navikli na to da će, ostavite li paket i samo na minutu, netko već pozvati policiju.) Znao sam da torbu nitko ne bi ukrao. Ni jedan izraelski lopov ne bi ni taknuo predmet ostavljen na cesti. Ali bilo je prekasno. Policijski mi je dispečer rekao da je pirotehnička ekipa već na mjestu i da je 'obavila stvar'. Kad sam došao do policijske stanice, dali su mi moju lijepu kožnu torbu s lijepom i urednom rupom od metka u sredini. Jedina oštećena stvar u torbi bilo je moje ručno računalo. Moj Genius OP9300 bio je izravno pogođen. Cijeli je moj život bio u toj stvarčici, a ja nikad nisam napravio kopiju. Rekao sam policajcima kako mi je strašno neugodno što sam izazvao toliki problem, a oni su mi odgovorili 'Nemojte si ništa predbacivati, svakome se dogodi takva stvar'. Tjednima sam hodao po sveučilištu noseći torbu s rupom ne bih li se tako prisjetio da češće stanem i malo razmislim. Većina mojih studenata su u izraelskoj vojsci i čim bi oni vidjeli torbu i rupu od metka u njoj odmah bi prasnuli u smijeh, jer su odmah točno znali što se dogodilo." Kad je Victor završio tu priču, rekao mi je: "Uostalom, pošalji mi svoju e-adresu. Moram napraviti novi adresar".
3. ...A zidovi su pali
L
jeti 1998. godine bio sam u Brazilu i jednoga sam se dana sastao s jednim od tamošnjih vodećih industrijalaca, Guilhermeom Freringom, predsjednikom uprave goleme brazilske rudarske kompanije Caemi Minerçâo e Metalurgia. Frering mi je opisivao nevjerojatne promjene brazilskoga gospodarstva u prethodnom desetljeću i u prolazu je primijetio: "Znate, Berlinski je zid pao i ovdje. Nije to bio samo lokalni europski događaj. Bio je to svjetski događaj. Pao je na Brazil. Velike promjene u brazilskom gospodarstvu dogodile su se upravo u doba kada je u Berlinu padao zid." Da bi ilustrirao što želi reći, ispričao je ovu priču: U studenom 1988. godine borbeni radnici željezara pokrenuli su štrajk u pogonu Nacionalne kompanije za čelik (CSN) u Volta Redondi, sjeverozapadno od Rio de Janeira, najvećoj željezari u Južnoj Americi. Oko 2500 ljutih brazilskih metalaca zauzelo je tvornicu zahtijevajući retroaktivne povišice plaća i skraćenje radnog vremena s osam na šest sati dnevno. Sukobi između radnika i lokalne policije na kraju su se razvili do toga da je na kraju pozvana i vojska. U borbi za željezaru tri su radnika ubijena, a trideset i šest ih je ranjeno. Brazilska je vojska optužila radnike za "pravu ratnu operaciju urbane gerile" u kojima su se služili kamenjem, Molotovljevim koktelima, čeličnim polugama i vatrenim oružjem da bi obranili svoja mjesta u državnoj službi i povlastice. Za cijelog dvadesetjednogodišnjeg trajanja vojne diktature koja je završena tek 1985. godine, brazilski su vladajući generali bili vrlo osjetljivi
na golemu čeličanu, pa su išli čak i tako daleko da su Volta Redondu proglasili "gradom nacionalne sigurnosti" čije je gradonačelnike imenovala vlada. Objasnivši to, Frering je dodao i ovaj detalj: "Oko četiri godine nakon tog krvavog napada, nakon što je u Berlinu pao Zid, ti isti metalci CSN-a počeli su zahtijevati - ponavljam, zahtijevati - da se čeličana privatizira, jer su shvatili da je to jedini način da ostane konkurentna i sačuva većinu njihovih radnih mjesta. Danas je CSN potpuno privatiziran i, kao veliki dioničar sudjeluje u privatizaciji drugih državnih tvornica u Brazilu." Freringova je primjedba bila kao da mi se u glavi upalila žarulja. Naravno da je tako! Nije Berlinski zid pao samo u Berlinu. Pao je na Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu i pogodio je i zemlje i tvrtke i pogodio ih otprilike istodobno. Usmjerili smo se na pad Berlinskog zida na Istoku jer je to bilo tako dramatično i opipljivo: betonski se zid ruši u večernjem Dnevniku. Ali zapravo su slični, manje opipljivi zidovi pali svugdje u svijetu. A baš je pad tih zidova širom svijeta učinio ovo doba globalizacije i integracije mogućim. A to pokreće vrlo zanimljivo pitanje: što je srušilo zidove? Ili, kako bi to pitala moja djeca: "Tata, odakle je došla ta globalizacija?" Odgovor bih počeo ovako: Svijet hladnoga rata bio je poput velike ravnice, ispresijecane i podijeljene ogradama, zidovima, jarcima i slijepim prolazima. Nije se moglo u tom svijetu ići jako daleko ili jako brzo, a ne zaletjeti se u kakav Berlinski zid, željeznu zavjesu ili neki Varšavski pakt, nečije zaštitne carine ili kontrolu kapitala. Unutar takvih ograda i zidova pojedine su zemlje nalazile dovoljno mjesta za skrivanje i čuvanje svojih vlastitih oblika života, politike, gospodarstva i kulture. Mogle su biti u Prvom svijetu, Drugom svijetu ili trećem svijetu. Mogle su imati vrlo različite gospodarske sustave središnje planiranu komunističku ekonomiju, ekonomiju države blagostanja, socijalističko gospodarstvo ili slobodno tržište. Mogle su održavati i vrlo različite političke sustave - od demokracije do diktature, prosvijećene autoritarne vlasti, monarhije, totalitarizma. Razlike su mogle ostati jasne, čak i crno-bijele, jer ih je štitilo mnogo zidova kroz koje se nije bilo lako probiti. Ono što je raznijelo sve zidove bile su tri temeljne promjene - promjene u načinu kako komuniciramo, kako investiramo i kako učimo o svijetu. Te su se razlike rodile i inkubirale tijekom hladnoga rata, a kritičnu su masu postigle krajem osamdesetih godina XX. stoljeća, kada su se na kraju spojile u vrtlog dovoljno jak da sruši sve zidove hladnoratnog sustava i omogući spajanje svijeta u jednu, integriranu, otvorenu ravnicu. Danas ta ravnica svakim danom sve brže raste, širi
se i otvara, jer se sve više zidova ruši i sve više zemalja uklapa u nju. I zato danas više nema Prvoga, Drugog ili Trećeg svijeta. Sada postoji samo Brzi svijet - svijet širom otvorene ravnice - i Spori svijet - svijet onih koji ili ostaju sa strane ili odlučuju ostati izvan ravnice u nekoj svojoj vlastitoj dolini umjetno odvojenoj zidovima, jer im se Brzi svijet čini prebrz, previše ih zastrašuje, drže da previše homogenizira ili im je previše zahtjevan. Evo kako se to dogodilo. Demokratizacija tehnologije Zamjenik američkog ministra financija Larry Summers voli pričati priču kako je 1988. godine radio na predsjedničkoj kampanji Michaela Dukakisa pa su ga jednoga dana poslali u Chicago da održi govor u njegovo ime. Dok je bio u Chicagu, Dukakisov mu je stožer dodijelio automobil sa - sjedite li na sigurnom? - telefonom. "Činilo mi se da je 1988. godine imati telefon u autu dovoljno prava stvar," sjeća se Summers, "da sam s tog telefona nazvao svoju ženu da joj kažem kako sam u autu s telefonom." Devet godina kasnije, 1997. godine, Summers je nekim poslom svoga ministarstva bio u Obali Bjelokosti u zapadnoj Africi. U programu njegova posjeta bilo je i svečano otvaranje jednoga zdravstvenog projekta koji je financirala Amerika u nekom selu uzvodno od glavnoga grada Abidjana. Do toga sela, u kojem se otvarao prvi izvor pitke vode, moglo se doći samo kanuom od izdubljenog balvana. Summersa, veliku facu iz Amerike, seljaci su svečano proglasili počasnim poglavicom i odjenuli u afričko svečano ruho. Ali najživlje se sjećao kako mu je na povratku iz tog sela, kad je ušao u kanu kojim će se vratiti niz rijeku, jedan dužnosnik vlade Obale Bjelokosti dodao mobilni telefon i rekao "Washington vas želi nešto pitati": U devet godina Summers je prešao put od pomisli kako je imati telefon u autu u Chicagu luda stvar pa do toga da je normalno imati telefon u kanuu od izdubljenog stabla kod Abidjana. Summersovi su telefonski doživljaji postali mogući zahvaljujući prvoj i najvažnijoj promjeni razvijenoj tijekom hladnog rata - promjeni načina na koji međusobno komuniciramo. Tu promjenu zovem "demokratizacijom tehnologije", a ona omogućuje sve većem broju ljudi sa sve više i više računala, modema, mobilnih telefona, kablovskih sustava i spojeva na internet, dohvaćanje sve dalje i dalje, u sve više i više zemalja, sve brže, dublje i jeftinije nego ikada prije. Na području Washingtona postoji banka Valley Spring koja nudi sve moguće usluge bankarstva preko telefona i interneta. Njihova
reklama uredno rekapitulira demokratizaciju tehnologije. Ona glasi: "Uvedimo banku u vaš dom." Zahvaljujući demokratizaciji tehnologije, sada svi možemo imati banku u svome domu, ured u svome domu, novine u svome domu, knjižaru u svome domu, brokersku kuću u svome domu, školu u svome domu... Demokratizacija tehnologije posljedica je nekoliko inovacija koje su se u osamdesetim godinama XX. stoljeća razvile djelovanjem kompjuterizacije, telekomunikacija, minijaturizacije i digitalizacije. Primjerice, napredak u tehnologiji mikročipova doveo je do toga da se računalna moć u posljednjih trideset godina udvostručava otprilike u svakih osamnaest mjeseci, a količina podataka koje možemo spremiti na jednaku površinu diska svake se godine od 1991. godine povećavala za po 60 posto. U međuvremenu je cijena tih uređaja za spremanje pala s pet dolara za megabajt na pet centi, što znači da je računalna snaga svaki dan sve veća i pristupačnija. A inovacije u telekomunikacijama stalno smanjuju cijenu telefonskih razgovora i prijenosa podataka, stalno pritom uvećavajući brzinu, daljinu i količine informacija koje se mogu prenijeti telefonskom linijom ili radio-signalom. Ne samo što jeftino možete nazvati bilo kamo, nego jeftino možete nazvati bilo odakle, sa svoga krila, sjedala u avionu ili s vrha Mount Everesta. To je moguće, jer inovacije u minijaturizaciji stalno smanjuju veličinu i težinu računala i telefona. Sada ih se može nositi na sve dalja i dalja mjesta i mogu si ih priuštiti ljudi sa sve manjim prihodima. Jedan oglas preko cijele stranice u USA Today, što ga je dala kompanija za mobilnu telefoniju NEXTEL objavljujući novi džepni telefon Motorola i 1000 glasio je "Dovoljno velik da promijeni cijelu jednu industriju. Dovoljno malen da stane u vaš džep." Oglas dalje objašnjava da novi Motorolin mobilni telefon sa svojih petnaestak dekagrama mase ima sljedeće odlike: tekstualne i brojčane poruke, vibracijsku dojavu poziva, bateriju, telefonsku sekretaricu, prikaz pozivača, digitalni radio, trostrane pozive i zvučnik. Ili, recimo, priča iz časopisa Golf da na mnogim terenima za golf u kolica instaliraju računalni sustav Spyder-9000 "koji igračima omogućuje elektroničko bilježenje rezultata, digitalno mjerenje udaljenosti, promatranje videozapisa o pojedinim rupama, naručivanje ručka, gledanje snimljenih savjeta za igru, provjeravanje cijena na burzama i gledanje televizijskih reklama". Jedino što ne radi umjesto igrača jest udaranje loptice. Sve su te inovacije dodatno potaknule revoluciju u digitalizaciji i dobile od nje dodatni poticaj. Digitalizacija je čarolija kojom glasove, zvukove, filmove, televizijske signale, glazbu, boje, slike, riječi, dokumente, brojeve, računalne jezike i sve druge oblike podataka koje
možete zamisliti pretvaramo u bitove za računala, a zatim ih prenosimo telefonskim linijama, satelitskim vezama i optičkim kablovima preko cijelog svijeta. Računalni bitovi su temeljne molekule računanja i nisu ništa drugo doli razne kombinacije jedinica i nula. Digitalizacija znači svođenje svakog zvuka, slike, broja ili slova u razne nizove jedinica i nula, a zatim njihovo prenošenje telekomunikacijskim sredstvima do druge točke gdje se te jedinice i nule dekodiraju za primatelja i iznova slažu u nešto vrlo blisko originalu. Nicholas Negroponte, autor knjige Biti digitalan, zna na ovako živo opisati digitalizaciju: "Kao kad bismo iznenada mogli liofilizacijom 1 0 napraviti cappuccino u granulama tako dobar da se dodavanjem vode vraća jednako bogat i aromatičan kao da je upravo skuhan u talijanskom kafiću." I, pokazuje Negroponte, sada m o ž e m o liofilizirati i druge stvari pretvarajući ih "iz atoma u bitove", od slike i zvuka u jedinice i nule, a zatim ih možemo poslati na više mjesta jeftinije no ikad prije. Zamislite taj proces ovako: mikročip i računalo su kao peć koja može sve što se sastoji od atoma pretvoriti u bitove. Sateliti, telefonske linije i optički kabeli su cijevi što vode iz te peći u ostatak svijeta. A kako te cijevi postaju sve savršenije - kako raste njihova propusna moć, mjera koliko jedinica i nula može u sekundi proći kroz vašu digitalnu cijev - možemo ih iskoristiti da prenesu sve više i više atoma koje je naša peć pretvorila u bitove. Proces digitalizacije tako je važan za razumijevanje ovoga globalizacijskog doba i njegovih posebnosti da ovdje vrijedi nakratko zastati i pozabaviti se živim primjerom kako to funkcionira. Zamislite običan telefonski poziv. U New Yorku podignete slušalicu i nazovete prijatelja u Bangkoku. Kad govorite u mikrofon svog telefona, tlak zraka iz vašeg daha potiskuje membranu mikrofona. Membrana se pokreće naprijed - natrag u skladu s titranjem zvuka vašega glasa. Ta je membrana povezana s magnetom koji se nalazi uz navoj žice. Kako membrana pomiče magnet, magnet pobuđuje struju u žici. Magnetsko polje titra kako titra vaš glas, pa dakle i struja u žici titra kao vaš glas. Sada se dakle zvuk što izlazi iz vaših usta pretvara u titranje električnog signala koji se podiže i pada s visinom vašega glasa. Vidjeli
10 Liofilizacija, ili kako se engleski kaže freeze-drying je proces kojim se isparavanjem na niskim temperaturama i niskom tlaku dobivaju jako sasušene granule raznih instant pripravaka koje možemo "oživjeti" dodavanjem vode. Nescafe je najpoznatiji komercijalni primjer, no liofilizacijom dobivamo i mlijeko u prahu - a i dobar dio mlijeka koje se nakon dodavanja vode pakira kao tekuće.
ste to ako ste ikad promatrali kako se neki glas prikazuje na osciloskopu. Kako to pretvaramo u bitove koji se mogu prenijeti? Zamislimo da ti električni valovi idu gore-dolje po rešetci. Svaki val razrežete u sitne isječke i izmjerite visinu svakoga isječka, a zatim mu pripišete neki broj, izražen nulama i jedinicama. Tako, primjerice, visinu od 10 možete izraziti kao 1 1 1 1 0 0 0 0 , a 11 kao 1 1 1 1 1 0 0 0 . Svako 1 i 0 prevodi se u električne impulse koje, kad su upleteni skupa, zovemo pravokutnim valom. 1 1 Za razliku od analognog zvučnog vala, koji se diže i spušta onako kako idu valovi na oceanu i koji je osjetljiviji na m a n j a izobličenja i varijacije što nastaju u procesu prijenosa, pravokutni val jednostavno ide gore za jedinice i dolje za nule. Uređaju koji čita takve signale znatno je lakše točno pročitati o čemu se radi. Jedino je pitanje: je li gore ili dolje - nasuprot pokušaju čitanja vala. Zato su digitalne kopije toliko oštrije i zato je sve što se pošalje kao niz jedinica i nula s vašega faksa ili računala u N e w Yorku automatski isti taj niz jedinica i nula na drugom kraju. Ali recimo da volite dugo razgovarati. I u dugom ste razgovoru sa svojim prijateljem iz Bangkoka. Tako treba prenijeti mnogo elektroničkih impulsa za jedinice i nule. Zahvaljujući čudima tehnologije, te se jedinice i nule daju komprimirati. (Ukratko tako da računalo prenosi, recimo, 8 x 1 i 8 x 0 umjesto 1 1 1 1 1 1 1 1 odnosno 0 0 0 0 0 0 0 0 . ) Sada smo moj glas stisnuli u zgodan mali paketić bitova. Vrijeme je da ih prenesemo. M o ž e m o to učiniti na više načina. Najjednostavnije je emitirati titrajuću struju u kojoj će ugrubo, jedan volt značiti jedan, a dva volta nulu. Ili ih m o ž e m o prenijeti svjetlovodom (optičkim kabelom), tako što ćemo emitirati impulse svjetla. Bljesnete svjetlom za jedinice, a ugasite za nule. (CD, odnosno kompaktni disk, samo je mala ravna ploča od plastike presvučene slojem aluminija. Za jedinice se izbuši sitna rupica, a za nule se ostavi ravna površina. Vaš uređaj za reprodukciju C D - a treba samo laserskim svjetlom osvijetliti svaki trag ploče, pročitati jedinice i nule i pretvoriti ih u one iste prekrasne zvukove koji su bili na početku.) M o ž e m o se poslužiti i radio-va11 Square wave; za to nema odgovarajućeg prijevoda u hrvatskom. Formalno (i opisno) bio bi to pravokutni val, jer se val prikazuje pravokutnom aproksimacijom; ljudi iz struke u Hrvatskoj ne razbijaju si glavu i kažu square wave. Da bi se zadovoljilo ljude kojima "smeta" razlika kakvu nijedno uho nije sposobno razlučiti nastala je cijela šarlatanska industrija što digitaliziranoj glazbi na najnevjerojatnije načine "zaobljava" uglove i kutove raznim dodacima poput gumenih pokrivača za digitalne medije ili mramornih podloga za digitalne uređaje.
lovima gdje je visok ton za jedinice, a nizak za nule. Što god odabrali, možemo očekivati da će svaki put stići kao savršena kopija. U slučaju moga poziva u Bangkok, moj je glas možda bio pretvoren u svjetlosne impulse za svjetlovod, a kad su ti impulsi došli do Bangkoka i slušalice moga prijatelja, iznova ih je u zvučne valove pretvorio sićušan uređaj koji pretvara svaku jedinicu i nulu u određeni napon koji će doći do zavojnice u telefonu. Kad pogodi zavojnicu, nastat će magnetsko polje koje pomiče magnet naprijed - natrag, što pak pokreće membranu u slušalici telefona, što gura zrak, koji se pretvara u moj glas. Hopla! Negroponteov savršeni capuccino svaki put. Kada, dakle, kažem da su inovacije u kompjuterizaciji, minijaturizaciji, telekomunikacijama i digitalizaciji demokratizirale tehnologiju, želim zapravo reći da su omogućile stotinama milijuna ljudi širom svijeta povezivanje i razmjenu informacija, vijesti, znanja, novca, obiteljskih fotografija, financijskih transakcija, glazbenih i televizijskih emisija na načine i do stupnja kakav prije nismo poznavali. U starim danima, ako ste živjeli u New Yorku, a vaše je sin živio u Australiji i dobio sina, on bi morao izaći, kupiti fotoaparat, nešto filma, snimiti djetetove fotografije, dati ih na razvijanje, podići ih, staviti u omotnicu i poslati poštom. Uz nešto sreće, mogli ste lijepo lice svoga prvog unuka vidjeti desetak dana kasnije. Nije više tako. Sada vaša djeca mogu snimiti slike vašeg unuka digitalnom kamerom, digitalno ih obraditi na računalu i digitalno prenijeti do vas preko interneta - sve to dok kažeš «keks». Bivši predsjednik NBC Newsa Lawrence Grossman sažeto opisuje tu demokratizaciju tehnologije ovako: "Tisak nas je," kaže on, "sve učinio čitateljima. Fotokopiranje je od svih nas učinilo nakladnike. Televizija nas je sve učinila gledateljima. Digitalizacija nas sve čini pro izvođačima programa." Grossmanova primjedba ističe drugi čimbenik koji ovo doba globalizacije čini različitim od drugih doba, kako kvantitetom, tako i kvalitetom. Jednostavno rečeno, ta demokratizacija tehnologije "globalizira proizvodnju". Danas svi možemo biti proizvođači. Današnja globalizacija nije samo stvar zemalja u razvoju koje razvijenim zemljama isporučuju sirovine, što ovima omogućuje da proizvedu gotove proizvode, a zatim ih isporučuju natrag. Ne, danas, zahvaljujući demokratizaciji tehnologije, sve zemlje mogu uklopiti tehnologije, sirovine i financiranje i postati proizvođačima ili suproizvođačima vrlo složenih gotovih proizvoda ili usluga, a to postaje još jednim suptilnim čimbenikom koji svijet plete u gušću mrežu. Ovo ćemo detaljnije raspraviti poslije. Recimo zasad samo to da je zbog te demokratizacije
tehnologije Tajland u petnaest godina od zemlje koja proizvodi najviše rižu postao drugim najvećim proizvođačem dostavnih vozila, u čemu konkurira Detroitu, te četvrti svjetski proizvođač motocikala. A demokratizacija tehnologije ne odnosi se samo na automobile i mopede. Jednom mi je Teera Phutrakal, upravitelj investicijskog fonda u Bangkoku to rekao ovako: "U svom fondu nismo morali iznova izumiti kotač; morali smo ga samo uvesti. Nešto od tehnologije koju smo kupili dobili smo za deseti dio onoga što je platila (naša tvrtka majka) Bankers Trust. Primjerice, ovaj telefonski govorni sustav koji investitorima što nazovu kaže: "Za vrijednost fondova pritisnite # 1 , za popis ponuda na nadmetanjima pritisnite # 2 , za prodaju pritisnite # 3 " . Želite li kupiti ili unovčiti (svoje dionice iz fondova), sada to sve možete učiniti telebankingom, a nama su sve te igračke i ukrasi daleko jeftiniji. Samo smo čekali da ih vani konstruiraju. U tome je prava ljepota globalizacije. Mi smo lokalna kuća s domaćim znanjem, ali sada imamo globalnu tehnologiju i dohvat." Jednom sam s Geoffom Baehrom, voditeljem konstrukcije mreža u korporaciji Sun Microsystems, razmišljao kamo bi nas sve mogla odvesti ta demokratizacija tehnologije i sredstava za proizvodnju. Počeli smo raspravljajući o svemu što se ovih dana događa u sjeni i pozadini, o stvarima o kojima ljudi nemaju pojma. Primjerice, Indija brzo postaje «stražnji ured» svijeta. Swissair je iz Švicarske u Indiju preselio cijeli svoj računovodstveni odjel, zajedno s računalima, ne bi li tako iskoristio manje troškove osoblja za tajnice, programere i knjigovođe. Zahvaljujući digitalizaciji i umrežavanju, Swissair sada može knjigovođe držati u Bombayu jednako kao da su u Bernu. Tjednik The Economist objavio je (16. siječnja 1999.) da British Airways World Network Services, kojemu je sjedište u Mumbaiu u Indiji, obavlja niz uredskih poslova za svoju kompaniju-majku, pa i rješavanja problema s pogreškama što se pojavljuju u automatskim sustavima za rezervacije i održavanje evidencije puta za česte putnike. "Selectronic, dvije godine stara tvrtka iz Delhija skuplja liječničke diktate s besplatnog telefonskog broju (u Americi)", pisao je The Economist, zapisuje što je snimljeno i vraća to u obliku teksta određenoj američkoj organizaciji pružateljici medicinskih usluga. Što smo više Baehr i ja razmišljali o svemu tome, naše su misli postajale sve vragometnije. "Sada, kad možemo pomoću mreža kao što je internet pružati sve takve usluge kakve prije nismo mogli prenijeti, zašto ne bismo na vanjske isporučitelje prenijeli i usluge vaše vlade," rekao je Baehr. Zamislite, mogli biste od Rusa naručiti komandoske operacije i graničarske poslove. Mogli biste brigu o svom knjigovodstvu prenijeti na
Indijce, a Švicarcima prepustiti carinske poslove. Nijemci bi vam mogli voditi centralnu banku. Talijani bi vam mogli kreirati sve cipele. Britanci bi vam mogli voditi visoko školstvo. Japanci bi vam mogli voditi osnovno školstvo i sve vlakove... D e m o k r a t i z a c i j a financija Demokratizacija tehnologije svakako je pomogla pri razvoju jedne druge velike promjene koja je pogonsko gorivo globalizacije, a to je promjena načina kako investiramo. Zovem to demokratizacijom financija. Veći dio ovoga doba poslije hladnog rata, veći dio velikih domaćih i stranih zajmova i jamstava obavljale su velike komercijalne banke, investicijske banke i osiguravajuća društva. Te oprezne tradicionalističke institucije uvijek su radije davale zajmove kompanijama koje su se već dokazale i koje su kategorizirane ocjenom "investicijske". Zato bankovni zajmovi nisu bili baš demokratski. Tradicionalne su banke imale vrlo ograničene pojmove o tome tko je kreditno sposoban, pa je, ako ste tvrtka na početku karijere, vaši su pokušaji da dođete do novca često ovisili o tome jeste li "domaći" u banci ili osiguravajućem društvu. Takvim su tradicionalnim institucijama obično upravljali tromi šefovi i odbori za donošenje odluka koji osjećaju odbojnost prema riziku, a ni reakcije na tržišne promjene nisu im jako brze. Demokratizacija financija zapravo je počela kasnih šezdesetih godina XX. stoljeća s pojavom tržišta "komercijalnih papira". To su bile obveznice koje su korporacije izdavale izravno u javnu prodaju da bi prikupile kapital. Nastanak tržišta tih koroporacijskih obveznica uveo je nešto pluralizma u financijski svijet, a bankama je oduzeo monopol. Zatim je sedamdesetih godina uslijedila "sekuritizacija" stambenih hipoteka. Investicijske banke počele su se obraćati bankama i društvima za stambene zajmove, otkupljivati im cijele portfelje hipoteka i cjepkati ih u obveznice od po 1000 dolara koje bismo kupovali i vi i ja i moja teta Bev. Tako smo dobili priliku da zaradimo nešto veće kamate na prilično sigurnu investiciju, a kamate i glavnicu na papire isplaćivao je mjesečni prinos novca od ljudi što otplaćuju svoje stambene kredite. Sekuritizacija je otvorila vrata dobavljanja novca svim mogućim tvrtkama i investitorima koji nikad prije nisu imali pristup novcu. Međutim, demokratizacija financija stvarno je eksplodirala u osamdesetima, a čovjek koji je doista srušio zadnje ograde bio je Michael Milken, sjajan, trgovački nadaren, no definitivno pokvaren kralj jeftinih vrijednosnih papira. Milken, koji je diplomirao na Warton
School of Business and Finance Sveučilišta u Pennsilvaniji, počeo je 1970. godine pri brokerskoj kući Drexel u Philadelphiji. U ono doba nitko od velikih banaka ni investicijskih kuća nije htio imati posla s prodajom jeftinih «junk bonds» (vrijednosnice visoke dividende, ali i visokih rizika) tvrtki koje su u ono doba najčešće bile nekada najcjenjenije kompanije kojima je pošlo nizbrdo ili tek osnovane kompanije s malo kapitala i nedovoljnim popisom uspjeha. Milken je mislio da su vodeće banke glupe. On je proračunao, proučio nekoliko m a n j e poznatih znanstvenih istraživanja na temu jeftinih vrijednosnica i zaključio: Od tvrtki koje nisu ocijenjene ocjenom "investirati" traži se da plaća tri do deset posto veće kamate od uobičajenih - ako uopće i dobiju ikakav zajam. A te su tvrtke propadale samo neznatno češće nego najcjenjenije kompanije čiji su papiri nudili znatno niži povrat uloženog. Dakle, takve su takozvane «bezvrijedne» vrijednosnice zapravo omogućavale znatno veći novac s ne baš znatno većim rizikom. A stavite li mnogo takvih bezvrijednih vrijednosnica u jedan fond, onda će, čak i ako neke od njih proglase da ne mogu plaćati, cijeli fond u prosjeku ipak donijeti tri do četiri postotka više nego najcjenjeniji papiri, a pritom se rizik neće gotovo nimalo povećati. Tjednik Business Week ovako je to objasnio u ožujku 1995. godine: Milken se, spoznavši to, "prihvatio zahtjevna posla uvjeravanja skeptičnog svijeta da je otkrio investitorski ekvivalent besplatnog ručka" 1 2 . Budući da su tradicionalne banke i investicijske kuće bile skeptične i nastavljale se kloniti takvoga posla, Milken je brzo prestao trgovati takvim već postojećim papirima prvoklasnih kompanija i počeo poslovati s cijelim jednim novim tržištem na kojem su igrali samo bezvrijednosni igrači - riskantne kompanije, pale tvrtke, nove tvrtke, poduzetnici i početnici koji od tradicionalnih banaka nisu mogli dobiti kredita, pa i financijskih pirata koji su htjeli preuzimati druge kompanije, no nisu mogli uobičajenim bankovnim kanalima dobiti dovoljno novca za to. Zahvaljujući svojim vezama, Milken je mogao prodavati te papire velikim investicijskim fondovima, privatnim ulagačima i mirovinskim fondovima, koji su shvatili da je on točno ocijenio da ti papiri daju više prinose s ne baš bitno višim rizikom. To je pak vama, meni i mojoj teti Bev dalo prigodu da si kupimo pristup poslovima koji su prije bili nedostupni malim ljudima. Nije dugo prošlo i Milkenovo je opažanje postalo sveprisutno. Uskoro je procvala cijela indus12 Besplatni ručak često se spominje u američkom poslovnom žargonu kao dio poučne izreke "ne postoji besplatni ručak ni išta slično", čime se želi reći da besplatne stvari imaju svoju cijenu.
trija bezvrijednih - ili "visokoprinosnih" vrijednosnica, što je ljudima nudilo sudjelovanje u svim mogućim tvrtkama i poslovima. Slična se demokratizacija financija događala i u svijetu. Desetljećima su velike banke davale velike zajmove stranim vladama, državama i korporacijama, a zatim te zajmove knjižile po nominalnoj vrijednosti. To je značilo da se, ako je vaša banka nekoj državi ili tvrtki pozajmila deset milijuna dolara, u knjigama to iskazuje kao deset milijuna dolara koji će se potpuno isplatiti, bez obzira na to ima li toga određenog dana ta zemlja ili tvrtka tih deset milijuna. Budući da su te zajmove davale uglavnom banke i da se to knjižilo u njihovim knjigama, kad bi se zemlja kao što je Meksiko našla u financijskim teškoćama, kao što se dogodilo 1982. godine, uzimanje zajmova vani da bi se kod kuće moglo trošiti na populističke projekte prebacilo bi težište problema na banke. Meksički bi predsjednik mogao odletjeti u New York, sazvati dvadeset vodećih banaka koje su rukovale meksičkim vanjskim dugom i reći im otprilike ovo: "Gospodo, mi smo propali. A znate kako se kaže: 'Ako vam netko duguje 1000 dolara, to je njegov problem. A ako vam duguje deset milijuna, to je vaš problem. I, evo, mi smo vaš problem. Ne možemo otplatiti svoje dugove. Pa ćete nam morati malo popustiti, promijeniti uvjete naših zajmova i dati nam nešto novih." Bankari bi kimnuli glavama i smislili nešto, što bi značilo odgode zajmova (obično s višim kamatama). Jesu li imali izbora? Meksiko je bio njihov problem, a američki bankari nisu htjeli svojim dioničarima reći da je meksički zajam koji su knjižili kao deset milijuna dolara u plusu zapravo bezvrijedan. Bolje je jednostavno ponijeti Meksikance dalje. A budući da je najveći dio toga duga snosilo dvadeset banaka, one su se mogle sastati i cijelu stvar srediti u jednoj sobi za sastanke. John Page, koji je tada radio kao ekonomist u latinoameričkom odjelu Svjetske banke, točno mi je objasnio kako je to funkcioniralo. Page, koji zna španjolski, bio je u Meksiku 1982. godine na sastanku s Joséom Angelom Gurriaom koji je tada bio glavni direktor javnih zajmova u meksičkom Ministarstvu financija. Gurria je bio legendaran po svojoj sposobnosti da nagovori strane bankare - od velikih bankara u New Yorku do malih bankara u zapadnom Teksasu - na davanje zajmova meksičkoj vladi. "Bio sam jednoga dana u Gurrijinom uredu i razgovarali smo na španjolskom kad je zazvonio telefon," sjetio se Page. "Bio je to predsjednik male teksaške banke koju je Gurria bio nagovorio da preuzme dio meksičkog duga, a bio je zabrinut zbog vijesti da je meksičko gospodarstvo u nevolji. Gurria je brzo preskočio s našega razgovora
na španjolskom na razgovor s tim američkim bankarom na savršenom razgovornom engleskom. Rekao je: 'Hej, Joe, baš mi je drago što zoveš... Ne, ne ne brini se. Ovdje je sve u najboljem redu. Vaš je novac savršeno siguran. Kako obitelji ... Krasno. A tvoja kći? Još je u školi?... Baš mi je drago što smo se čuli. Samo me ti bilo kad nazovi. Javi se.' A onda je, ne preskočivši ni sloga, spustio slušalicu i skočio natrag u naš razgovor na španjolskom. U trideset sekundi riješio je svoj problem s ključnim investitorom." A onda se na putu prema globalizaciji dogodilo nešto smiješno. Međunarodno tržište dugova "sekuritizirano" je, baš kao Milkenove kompanije i njihovi suradnici. To znači da je, kada se krajem osamdesetih Latinska Amerika našla u još jednoj dužničkoj krizi, tadašnji ministar financija Nicholas Brady pokušao primijeniti milkenističko rješenje. Latinoamerički dugovi pri vodećim komercijalnim bankama bili su 1989. godine konvertirani u obveznice s jamstvom američke vlade, a te su obveznice zatim ostajale ili u bankama ili bi se slobodno prodavale običnim pojedinačnim kupcima, investicijskim ili mirovinskim fondovima i to s višim kamatnim stopama od normalnih. Odjednom smo i vi i ja i moja teta Bev mogli kupiti udio u meksičkom, argentinskom ili brazilskom dugu - bilo izravno ili posredstvom svojih mirovinskih ili investicijskih fondova. A tim se obveznicama trgovalo svakodnevno, pri čemu je njihova vrijednost rasla ili padala u skladu s gospodarskim stanjem odgovarajuće zemlje. Nisu samo sjedile u knjigama svojih banaka po nominalnoj vrijednosti. Tada je Joel Korn, koji je tada bio na čelu Bank of America Brazil rekao: "Ono što je Brady učinio doista je bila revolucija. Prije njega je američko ministarstvo financija jednostavno sililo američke banke i M M F da nastave bacati dobar novac na loše poslove u tim latinoameričkim zemljama. Bradyjevo je rješenje bilo nalaženje tržišnog rješenja. Bankama su dana jamstva američke vlade za nove zajmove Latinskoj Americi pod uvjetom da te zemlje provedu gospodarske reforme. Dodijelivši takve zajmove, banke bi, umjesto da ih proknjiže, jednostavno zajmove rascjepkale u američke obveznice s državnim jamstvom koje bi se zatim javno prodavale. To je u igru dovelo na tisuće novih igrača. Umjesto da neka zemlja posluje s odborom dvadesetak vodećih poslovnih banaka, odjednom bi počela poslovati s tisućama pojedinačnih ulagača i investicijskih fondova. To je proširilo tržište i učinilo ga likvidnijim, no zemlje je pritisnulo na novi način. Ljudi su te obveznice svakodnevno kupovali i prodavali, ovisno o tome kako su se držale na tržištu. To znači da se svakodnevno ocjenjivalo njihovo držanje na tržištu. A mnogi od onih koji su kupovali i ocjenjivali
bili su stranci nad kojima Brazil, Meksiko i Argentina nisu imali utjecaja." Ti vlasnici papira nisu bili poput banaka koje su, budući da su se već tako ispružile prema tim zemljama, imale dojam da moraju nastaviti davati novac u zajam ne bi li tako zaštitile svoje ranije zajmove. Ako se neka zemlja nije dobro držala, imatelji njezinih obveznica jednostavno bi ih prodali, rekli im zbogom i novac uložili u obveznice zemalja koje bi se držale bolje. Kad se dakle Meksiko 1995. godine našao u nevolji zbog pretjerane potrošnje, svi su veliki i mali ulagači počeli prodavati svoje meksičke obveznice, što im je srušilo vrijednost, a Gurria nije mogao samo tako nazvati dvadesetak bankara i zamoliti ih da prijeđu preko duga i olakšaju mu posao. Meksički se dug demokratizirao u previše ruku. Tako je ovaj put Meksiko morao pozvati u pomoć američko ministarstvo financija i zamoliti ga za pomoć, a Ujak Sam bi Meksiku dao novac samo po vrlo strogim uvjetima i Meksiko bi kao jamstvo morao uložiti svoje naftne rezerve. Jedini način na koji bi američka vlada dala Meksiku novac da se izvuče bio bi taj da Meksiko svoje gospodarstvo počne voditi jednako dobro kao N e w Mexico. Uskoro su mnoga novopridošla gospodarstva počela prodavati obveznice na Bradyjev način, često denominirane u dolarima. Danas šesnaest zemalja izdaje Bradyjeve obveznice u vrijednosti od otprilike 150 milijarda dolara. Ničega nema novog u tome što države izdaju obveznice stranim vlasnicima. To se radi već mnogo godina. Novo je samo to koliko su široko sada ti papiri raspodijeljeni među pojedincima, mirovinskim i investicijskim fondovima. U prvom dijelu X X . stoljeća u međunarodnim su poslovima s vrijednosnicama uglavnom sudjelovali bogati. Danas u igri mogu sudjelovati mirovinski fond okruga Orange i školska čistačica, a da i ne spominjemo vas i mene i moju tetu Bev. Tako je zato što je u Americi demokratizacija zajmova koincidirala s demokratizacijom investiranja, zahvaljujući najprije mirovinskoj reformi i nastanku osobnih mirovinskih računa 401(k) 1 3 . Amerika se sada mijenja od zemlje u kojoj su poslodavci jamčili posloprimčevu mirovinu kroz ugovorom određen "skup pogodnosti", u zemlju u kojoj mnoge tvrtke sada jednostavno jamče određen "prilog", a pojedinac sâm upravlja svojim novcem i premješta ga onamo gdje će dobiti najbolji povrat ulaganja. A budući da ljudi sada žive duže i pitaju 13 Tako je taj mirovinski plan nazvan prema članku 401(k) u zakonu kojim je odobren. Njime se zaposleniku omogućuje da pod određenim uvjetima dio njegovog prihoda ne bude isplaćen, nego se investira prema određenim pravilima, a oslobođen je poreza dok se novac ne podigne s
se hoće li socijalnog osiguranja još biti u doba kad budu odlazili u mirovinu, oni ne samo što se agresivno okreću prema tim investicijskim i mirovinskim fondovima, nego njima i upravljaju da bi više zaradili. Vaši roditelji vjerojatno su o tome kako i gdje je njihov mirovinski novac investiran znali vrlo malo. Sada se mnogim radnicima nudi izbor fondova s raznim povratima i rizicima, a oni svoj novac premještaju kao žetone na stolu u kockarnici, nagrađujući uspješne fondove i kažnjavajući one manje uspješne. Demokratizacija investiranja ubrzana je širom svijeta kad se sustav fiksnih tečaja i stroge kontrole nad međunarodnim tokovima kapitala, kakav je uspostavljen poslije II. svjetskog rata u Bretton Woodsu, raspao ranih sedamdesetih godina. Danas to zaboravljamo, ali prije 1970. godine japanskom, meksičkom ili europskom ulagaču bilo je vrlo teško kupovati dionice ili obveznice u Americi, a Amerikancu je to bilo vrlo teško u njihovim zemljama. Ali kad se sustav fiksnih tečaja i kontrole kapitala olabavio, razvijene su zemlje postupno demokratizirale svoja tržišta kapitala, otvarajući ih stranim trgovcima koji žele sudjelovati, a u tome su ih slijedile zemlje u razvoju. Uskoro su se mogli dobiti svi mogući proizvodi: meksičke, libanonske, turske, ruske, njemačke i francuske vrijednosnice. Moglo se birati i ljudi su birali. Što su više pojedini investitori premještali novac po tim svjetskim investicijskim fondovima, to su više uprave tih fondova premještale novac među tvrtkama i zemljama, stalno zahtijevajući sve više i ustaljenije prinose. Svaki je fond htio odgurnuti ostale fondove ne bi li privukao više novca. Prema tvrdnjama analitičara tržišta Henryja Kaufmana, ukupni iznos dionica i obveznica u fondovima bio je 1985. godine nešto veći od sto milijarda dolara, što je bilo manje od dva posto ukupne financijske neto vrijednosti kućanstava. Danas ti fondovi što rukuju dionicama i obveznicama čine više od tri bilijuna (tri tisuće milijarda, da ne bude zabune), od čega dva bilijuna drže kućanstva, što čini otprilike deset posto njihove neto vrijednosti i raste dalje. Važno je spomenuti da je velik dio novca od «bezvrijednih» rizičnih vrijednosnica poslužio i pri pokretanju eksplozije preuzimanja kompanija u Americi. I u tome se mali čovjek, koji nikad prije nije mogao sudjelovati u takvim potencijalno unosnima poslovima, sada mogao priključiti neizravno, posredstvom svojih mirovinskih i investicijskih fondova. Taj je proces preuzimanja, međutim, izložio menadžere većoj javnoj pozornosti, osobito ako su im rezultati bili slabiji od očekivanih. Taj je proces također pomogao pri moderniziranju američkog gospodarstva osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća i
pridonio je tomu da je Amerika za doba globalizacije bila pripremljena bolje i brže nego ijedna druga velika zemlja na svijetu. Mnoge su tvrtke postigle poboljšanje djelotvornosti, iako su neke doživjele i da ih iscijede kao limun. Jedan od glavnih razloga zašto Japan ima tako mnogo domaćih tvrtki koje zaostaju je u tome što su financije tamo, sve do kraja devedesetih, ostale potpuno nedemokratizirane. Japanske su velike banke dominirale financijama pa su nepoznate nove tvrtke na tržištu mnogo teže nabavljale novac, a ni kapital za neprijateljska preuzimanja nije bilo lako dobiti. Čak i kad bi ga bilo, na takva se preuzimanja gledalo prijekorno iz kulturnih razloga, a i zato što su upravni odbori mnogih banaka i korporacija bili u suuložničkim odnosima. K tomu, japanski su radnici imali malen izbor i mogućnosti upravljanja svojim mirovinama. Nisu mogli samo tako prebacivati novac pa je i pritisak na japanske kompanije, financijske i mirovinske fondove da zadovolje sve više globalne standarde, bio smanjen. Zato Japan ima elegantnije i gospodskije gospodarstvo, no ono je znatno manje uspješno u doba Schumpeterove kreativne destrukcije. Zahvaljujući takvoj demokratizaciji financija, prešli smo iz svijeta u kojem je nekoliko bankara držale dugove nekoliko zemalja u svijet u kojem mnoštvo bankara drži državne dugove mnogih zemalja, pa u svijet u kojem nekoliko bogatih pojedinaca i bankara drži dugove mnogih zemalja, te na kraju u današnji svijet u kojem mnogi pojedinci, kroz mirovinske i investicijske fondove, drže državne dugove mnogih zemalja. D e m o k r a t i z a c i j a informacija Kasnih devedesetih John Burns je bio šef dopisništva New York Timesa u New Delhiju. Slučajno sam ga posjetio ljeti 1998. godine kad su se na televiziji puštale nogometne utakmice Svjetskog kupa, a Burns ih je pokušavao pratiti na televiziji. Jednoga jutra Burns mi je ispričao ovu priču: "Na krovu naše zgrade (u New Delhiju) nalaze se četiri satelitska tanjura koja stoje Times tisuće dolara godišnje. Kao da ovdje držimo repetitor ili odašiljač. Međutim, ni uz sve te satelitske tanjure nisam mogao primiti ni jedan indijski kanal na kojemu se prenosi svjetsko prvenstvo. To je nekako povezano s vremenskim utjecajima i satelitima koje treba ugoditi i s čovjekom koji bi se povremeno trebao pojaviti. I ja se, dakle, na to uz doručak žalim našem kuharu, Abdulu Toheedu, kojemu je sedamdeset i jedna godina i koji je bio čistač cipela posljednjem britanskom zapovjedniku u Indiji, a on mi kaže 'Ne
znam oko čega se vi to uzbuđujete. Na mom se televizoru vide svi kanali. Vaši su sateliti gubljenje novca i vremena. Dođite k meni.' On i njegova žena žive u maloj kući iza naše. I tako sam ja otišao k njima, a tamo njegova žena sluša BBC. Rekoh: 'Što joj je? Ona ne zna engleski.' A on mi reče: 'Ona uči engleski'. I tu on meni doda daljinski upravljač i ja sa sve većim čuđenjem počinjem od prvog kanala i idem sve do dvadeset i sedmog. Imao je televizije od Kine, Pakistana, Australije, Italije, Francuske - sve je to mogao birati i sve ga je to stajalo 150 rupija - oko 3,75 dolara - mjesečno. Sa svim svojim satelitskim tanjurima imao sam samo četrnaest kanala. On se našao s nekim svojim prijateljem koji je vodio piratski kablovski sustav koji je u njegovu kuću iza moje kuće vukao kablove uz telefonske linije. Sve je to bilo neslužbeno i nezakonito, no on sada živi u umreženom svijetu i njegova žena uči engleski. A ja se još mučim kako dohvatiti signal indijske televizije." Burnsova priča ilustrira treću promjenu koja je omogućila globalizaciju - promjenu u načinu kako gledamo svijet. Tu promjenu nazivam "demokratizacijom informacija." Zahvaljujući satelitskim tanjurima, internetu i televiziji, danas vidimo, čujemo i gledamo kroz gotovo sve zidove koje možemo zamisliti. Do ovog je proboja došlo kad se dogodila globalizacija televizije. Velik dio razdoblja hladnog rata, televizijsko i radijsko emitiranje bilo je zatvorena i ograničena stvar, jer su frekventni rasponi i tehnologije za emitiranje bili ograničeni. Vlade su ili same vodile veći dio televizijskog programa ili su ga uvelike regulirale. To se počelo rušiti najprije u Sjedinjenim Državama kad se pojavila kablovska televizija, koja je mogla donijeti više kanala nego što ih se moglo emitirati u eteru. A onda, kao što je to jednom primijetio The Economist, "u osamdesetima se višekanalna televizija proširila po svijetu. Glavni pogon za to bio je pad cijene lansiranja satelita - tehnologije koja je nekada omogućavala Sovjetskom Savezu i Americi međusobno špijuniranje, a sada je postala jeftinim načinom za prijenos televizijskih signala." U početku su si samo veliki kablovski sustavi mogli priuštiti postavljanje antena kojima će skidati te satelitske signale, no zahvaljujući demokratizaciji tehnologije i, osobito, minijaturizaciji, milijunu ljudi širom svijeta mogli su uskoro te signale dovući pomoću satelitskih antena veličine obične pizze koje će postaviti na balkon. Ograničenja emitiranja nestala su, a nastalo je golemo novo gledateljstvo. Kad se jednom digitalna televizija napokon uspostavi i počne raditi, televizijskim kućama ne otvara se samo pet ili pedeset stanica, nego petsto kanala. A u doba kad se televizija i internet sve više spajaju, to znači
da će sve više ljudi moći putem televizije iznositi svoje istine i promatrati to na televizorima ili računalima u svojim domovima. Na kraju, uslijed napretka kompresijske tehnologije, uskoro ćemo imati D V D , digitalne videoploče koje će zamijeniti videovrpce. D V D su CD-i veličine kolačića, široki pet palaca, koji će moći držati cjelovečernji igrani film sa "surround" zvukom, u više jezika, koje ćete moći puštati na svom prijenosnom računalu ili džepnom videouređaju. Sjećam se kad sam kasnih sedamdesetih bio u Perzijskom zaljevu, a carinici su putnicima prekopavali po prtljazi provjeravajući ne unose li se kakvi opsceni ili politički eksplozivni uređaji na videovrpcama. Neka sada pokušaju naći D V D u m o m kovčegu. 1 4 Dani kada su vlade mogle potpuno izolirati svoje narode od informacija o životu preko granica, pa i izvan sela, sada su prošlost. Vanjski se život ne može odbaciti i prikazati gorim nego što jest. A domaći se život ne može propagandizirati i prikazivati boljim nego što je. (Čak je i Truman na kraju otkrio stvarni svijet izvan studija The Truman Show15) Priča se da su osamdesetih Sovjeti u Pravdi objavili sliku koja je trebala prikazati dugačke redove za kruh u Americi. Nakon pozornijeg promatranja pokazalo se da slika prikazuje ljude koji jedne subote ujutro na M a n h a t t a n u čekaju u redu da se otvori pekarnica i trgovina delikatesama Zabar's 1 6 . Nemojte pokušavati danas izvoditi takav trik, čak ni ako ste u Kini. Kina je 4. prosinca 1998. godine izvela pred sud jednoga poduzetnika, kojeg zovu prvim "cyberdisidentom", i koji je dao kineske e-adrese jednom prodemokratskom internet časopisu na kineskom jeziku. Narodni sud br. 1 u Šangaju održao je zatvoreno suđenje za toga poduzetnika, Lin Haia, optuženog za subverziju, jer je dao elektroničke adrese 3 0 . 0 0 0 kineskih korisnika računala glasilu VIP Reference, dnevniku koji u Sjedinjenim Državama objavljuju kineski disidenti. Urednik VIP Reference izjavio je za Los Angeles Times (od 4. 14 I takvima je pomogao razvoj tehnologije i minijaturizacije. Carinici i lovci na softverske, glazbene i filmske "pirate" imaju danas ručne skenere koji im omogućavaju pronalaženje skrivenih CD-a i DVD-a te prijenosne uređaje na kojima odmah mogu provjeriti i sadržaj (prim. prev.). 15 Riječ je o antiutopijskom satiričnom filmu u kojem Truman Burbank (Jim Carey) živi u lažnom svijetu, lažnom gradu, televizijskom studiju među samim glumcima, gdje su i sunce i kiša proizvod odjela za specijalne efekte i gdje se neprestance snima "reality show" o njegovom životu. Truman se na kraju buni i bježi iz tog kontroliranog medijskog svijeta. 16 Zabar's na Broadwayu je jedna od najslavnijih takvih luksuznih trgovina na svijetu. Vikendom su posebno velike gužve, jer tada dolaze i cijele obitelji iz predgrađa pa i drugih gradova.
siječnja 1999): "Putem interneta ćemo razoriti sustav kineske cenzure. Vjerujemo da i kineski narod, kao i svi drugi narodi na svijetu, zaslužuje pravo na znanje i slobodu izražavanja." Naslov toga magazina, koji se elektroničkom poštom šalje na adrese 2 5 0 . 0 0 0 Kineza što žive u Kini, ruga se kineskim čelnicima. Najviši dužnosnici komunističke partije u Kini primaju dnevni sažetak vijesti, koji samo za njihove oči donosi prave vijesti. Taj se bilten zove Reference News. I kako su u L.A. Timesu primijetili, urednici VIP R e f e r e n c e a kažu da je njihov mrežni magazin zamišljen tako da donosi prave vijesti pravim VIP-ovima "običnim ljudima". Isto se događa u financijama. Jedna internetska kompanija osnovana 1998. godine u Chicagu, zvana China Online, ima u Kini "stringere" 1 7 koji prikupljaju burzovne i ostale vijesti. Oni putem interneta šalju informacije u Chicago, a China Online tada prebacuje informacije opet u Kinu, opet preko interneta. Svakodnevno kao jednu od svojih usluga China Online nudi i tečaj kineske valute prema dolaru na crnim tržištima većih kineskih gradova. Izvjestitelji svaki dan odu na tržište, provjeravaju tečaj kod podzemnih trgovaca i šalju ga u Chicago. Takvi su podaci vrlo korisni za svakoga tko pokušava poslovati u Kini, osobito za Kineze. Nije to nešto što bi kineske vlasti ikada htjele davati svojim građanima, a kamo li svijetu, no u Pekingu sada to više ne mogu spriječiti. U južnom dijelu Teherana, najsiromašnijem dijelu glavnoga iranskog grada, neke si obitelji mogu priuštiti televizore, a neke ne mogu. Kad sam 1997. godine bio u Teheranu, doznao sam da su u tom dijelu grada neki od onih što su imali televizore postavljali po nekoliko stolaca i prodavali karte kad bi se - zahvaljujući satelitu - prikazivala najpopularnija američka televizijska serija. Najpopularnija emisija bila je Baywatch18, južnokalifornijska fantazija u kojoj sve žene nose bikinije 1 9 i imaju mjere 90-60-90. Iranske su vlasti zabranile sa17 Stringer je vanjski suradnik. Agencije stringerima nazivaju lokalne honorarce. 18 Poznato je da to nisu bikiniji nego tijesno pripijeni i visoko izrezani jednodijelni kupaći kostimi. Autor ove knjige pak ne mora gledati Baywatch da bi vidio nešto ženskoga tijela, kao što to moraju u Teheranu, pa očito nije baš dobro upoznat s tim važnim modnim detaljem junakinja serije, (prim, prev.) 19 Poznato je da to nisu bikiniji nego tijesno pripijeni i visoko izrezani jednodijelni kupaći kostimi. Autor ove knjige pak ne mora gledati Baywatch da bi vidio nešto ženskoga tijela, kao što to moraju u Teheranu, pa očito nije baš dobro upoznat s tim važnim modnim detaljem junakinja serije, (prim, prev.)
telitske tanjure pa su moji prijatelji u Iranu jednostavno skrivali antene ispod rublja što se suši ili iza "satelitskog grmlja", biljaka koje skrivaju antene na balkonima. Naravno, predsjednik neke zemlje u razvoju kao što je Malezija, može doći pred svoj narod i reći: "Narode, nećemo više ići u tu globalizaciju. Podići ćemo nove zidove i iznova uvesti nadzor nad kretanjem kapitala. Tako će u našem gospodarstvu biti manje muke i nepredvidljivosti, ali će i rast biti sporiji, jer više nećemo moći privlačiti ušteđen novac iz ostatka svijeta. Dakle, ako već niste u srednjoj klasi, morat ćete još neko vrijeme pričekati." Ali kad on to kaže, netko će u nekom selu nedaleko od glavnoga grada kad-tad početi prosvjedovati: "Ali, g. Predsjedniče, ja već pet godina gledam Spasilačku službu. Znači li to da više nema Spasilačke službe? Nema više Disney Worlda? Bikinija?" Vlade koje žele izbjeći globalizaciju moraju dokazati ne samo da njihova alternativa ipak može ponuditi rast životnog standarda, nego i - što je osobito važno - moraju to učiniti u okružju u kojem svi znaju kako svi drugi žive. Sada svi vidimo kroz prozore svih drugih. Zato su sada ljudi manje voljni prihvatiti niži životni standard od onoga koji imaju njihovi susjedi. Skupljanjem svijeta na veličinu "malo", globalizacija svakome kaže koliko je netko ispred ili iza ostalih. Moja prijateljica Laura Blumenfeld, novinarka Washington Posta koja je proputovala Srednji istok prikupljajući podatke za knjigu o osveti, bila je u proljeće 1998. godine u Siriji sa svojom majkom. Ispričala mi je ovo: "Mama i ja unajmili smo u Damasku vodiča da nas vodi okolo. Ime mu je bilo Walid. Nakon nekog smo se vremena već dobro upoznali pa smo mu rekle da smo došle iz Izraela. S vremenom su naši razgovori postali vrlo iskreni. Rekao nam je da voli noću sjediti u svome uredu, gdje je postojala satelitska antena, i gledati izraelsku televiziju. Opisao je to, a ja sam zamislila prizor tog čovjeka u zamračenom uredu koji širom otvorenih očiju gleda televizijski ekran na kojem su ljudi koje on mrzi, ali želi biti kao oni i ljubomoran je na njih. Međutim, rekao nam je da su od svega što je gledao na izraelskoj televiziji ono što ga je najviše uznemirilo bile reklame za jogurt - činjenica da se u Izraelu jogurt prodaje u svim onim raznim posudicama u raznim voćnim bojama - ružičastoj ili narančastoj, kao u Americi - dok su u Siriji samo crne i bijele. Jednoga nam je dana potišteno pokazao sirijske posude za jogurt. Rekao nam je i: "Naše kukuruzne pahuljice omekšaju odmah čim ih staviš u mlijeko, a vidim (s reklama na izraelskoj televiziji) da su izraelske pahuljice hrustave i ne mekšaju se." Pustite Golansku visoravan; ono što je njega poseb-
no mučilo bile su posude za jogurt i izraelske kukuruzne pahuljice. Jednoga nam je dana rekao: "Nije pošteno što mi za Izraelcima zaostajemo sto godina, a oni su ovamo tek stigli". Demokratizacija informacija mijenja i financijska tržišta. Ne samo što investitori mogu kupovati i prodavati dionice i obveznice iz cijelog svijeta, ne samo što to mogu činiti i s računala u svome domu, nego im brokerske stranice na internetu sada daju - i to besplatno - informacije i analitičke alate koji im omogućuju obavljanje tih poslova a da i ne moraju nazvati brokera. John T. Wall, predsjednik NASDAQ International, procjenjuje da će u sljedećih deset godina sedamdeset posto transakcija na njegovoj burzi obavljati ljudi koji sjede kod kuće za svojim računalima i rade preko interneta. Što više ljudi bude to činilo, više će tražiti informacija i analiza o raznim gospodarstvima i tvrtkama, i to će lakše razmještati svoj novac po svijetu, kažnjavati one koji loše posluju i nagrađivati one koji rade dobro. Wall mi je rekao: "U Londonu smo 1985. godine otvorili ured za međunarodno poslovanje, a ljudi su nam rekli: 'Sviđaju nam se vaše dionice, ali o njima ne možemo dobiti informacije'. Tako smo 1996. godine otvorili web stranice. Prvo što smo na njih stavili bila je kockica koju ste mogli kliknuti i koja će vas odvesti ravno do Povjerenstva za vrijednosnice i tržišta, tako da svatko i bilo odakle može dobiti najnovije što je objavljeno o tvrtki u koju želite ulagati. Imali smo i još jednu kockicu na koju ste mogli kliknuti, gdje je bilo nabrojeno 3500 tvrtki i njihova najnovija financijska izvješća. Više se doista ne morate oslanjati na brokere". Brokerska kuća Charles Schwab počela je krajem 1998. godine puštati reklamu u kojoj se vidi domaćica koja se hvali svojim trgovanjem preko mreže i time što sve informacije za to može dobiti sa Schwabovih web stranica. Žena, kojoj je ime Holly, u reklami kaže; "Prije nekoliko godina pozvali su me da se pridružim ženskoj investitorskoj skupini zvanoj 'Grow Now'. Dosta radimo s brojkama. Zatim o tome raspravimo, glasujemo i trgujemo. A doslovce sve što mi treba nalazi se u Analitičkom centru Schwab.com. Izvješća, informacije o upravi, procjene zarada, što vam sve olakšava procjenu dionica. Još malo pa će svatko imati virtualno mjesto na burzi u New Yorku Za koju godinu nećete morati ni sjesti, jer će sljedeći korak na tom polju biti oslobađanje ljudi od kućnih računala i omogućavanje trgovine pomoću pametnih mobilnih telefona i računala što stanu na dlan. Schwabove i NASDAQ-ove web stranice i druge poput njih doista ujedinjavaju demokratizacije tehnologije, financija i informacija,
čime jasno pokazuju dokle je globalizacija došla na financijskom polju. U jesen 1997. u New York Timesu je objavljen golem oglas za E*Trade, web koji se bavi trgovanjem preko mreže. Oglas na dvije stranice imao je veliki naslov na kojem je pisalo: "SAN SVAKOGA ULAGAČA. NOĆNA M O R A SVAKOGA BROKERA. Predstavljamo vam novi E*Trade. Financijski centar na webu gdje ćete odmah naći sve. Deset puta više istraživanja. Više alata. Više moći. Trgujte danju i noću - preko mreže ili telefonom - već od 14,95 dolara. Besplatna pomoć pri ulaganju i obuka, poput alata za provjeravanje investicijskih fondova. Besplatna izvješća o trenutačnom stanju na burzi, jer stare su informacije loše informacije. Najsvježije vijesti. Grafikoni. Analize iz vodećih izvora. (I) nenadmašena sigurnost primjenom najnovije enkripcijske tehnologije za internet... O T V O R E N O JAVNOSTI VEĆ SADA, 24 SATA NA DAN. PROVJERITE. POĐITE. POŽURITE. JEDNOGA ĆEMO DANA SVI INVESTIRATI NA OVAJ NAČIN. Reklo bi se da je primjereno to što E*Tradeove televizijske reklame završavaju ovom izjavom: "E*Trade. Sada je moć u vašim rukama."
4. Gubitak imuniteta na mikročipove PRIJE ILI KASNIJE, SVE SE TIRANIJE SRUŠE Oni koji svoje korisnike drže na čekanju ruše se brže. - Oglas u Washington Postu s najavom za Star Power, novog pružatelja telefonskih, kablovskih i internetskih usluga, izazivača Bell Atlantica
N
eki će sada reći: »Dobro, Friedmane, te promjene u načinu kako ljudi komuniciraju, investiraju i vide svijet oko sebe i za koje kažete da su omogućile globalizaciju, sve su dobre i prikladne za razvijena društva, ali što s ostatkom svijeta? Kako možete tvrditi da je globalizacija globalna ako velika većina ljudskoga roda još živi u selima bez telefona i nikad nije ni pipnula računalo i poslala poruku elektroničkom poštom?« Točno je da danas globalizacija nije globalna odnosno da smo još daleko od svijeta u kojem će svatko biti na internetu (iako se na internet svakoga tjedna priključi po 300.000 novih korisnika). Ali globalizacija jest globalna u smislu da gotovo svatko osjeća - izravno ili neizravno - pritiske, ograničenja i novostvorene mogućnosti prilagođavanja demokratizacijama tehnologije, financija i informiranja koje se nalaze u samome srcu globalizacijskog sustava. Chen Yuan, zamjenik guvernera kineske središnje banke jednom mi je rekao: »Svaka zemlja ima neki nedovoljno razvijen dio. Čak i u Sjedinjenim Državama možete se od Washingtona voziti na jug prema Virginiji i još ćete nailaziti na planinske krajeve sa zabačenim selima. Ali ne možete reći da to područje ne sudjeluje u procesu globalizacije. Tako je i s Kinom.« Doista je tako. Ako postoji mjesto koje bi moralo biti izvan globalizacijskih granica, onda je to selo Gujialingzi u sjeveroistočnoj Kini, sjeverno od Sjeverne Koreje. Bio sam ondje u zimi 1998. godine s ekipom međunarodnih promatrača koji su pratili seoske izbore u
poljoprivrednom dijelu Kine. Ali postojao je i drugi motiv zašto sam išao onamo. Htio sam vidjeti kako globalizacija izgleda kad se promatra izvan granica - izvan sustava - i otkrio sam na tom putu nešto ključno: Nisam mogao doći do toga. Nisam se mogao naći izvan granica. Nisam mogao izaći iz sustava koji se sada duboko pronio čak i u sela sjeveroistočne Kine. Kad je naša promatračka ekipa stigla u Gujialingzi, našli smo gotovo sve ljude s pravom glasa u školskom dvorištu. Okupili su se ne bi li čuli predizborne govore dvojice kandidata za seoskog poglavara. Bio je to strašno siromašan kraj, u školskim učionicama bili su zemljani podovi. Provincija u kojoj se selo nalazi, Jilin, srce je nekadašnjeg kineskog industrijskog pojasa koji sve brže postaje pojasom starog željeza, jer tamošnje državne industrije nisu konkurentne u svijetu, a vlada u Pekingu ne može si priuštiti subvencioniranje tih tvornica niti socijalne sigurnosti koju te tvornice obično pružaju. Možda je i to bio razlogom zašto su, kad su dvojica kandidata za seoskog poglavara u Gujialingziju stala i održala svoje govore, njihove riječi zvučale kao da se natječu za gradonačelnika staroga grada sa željezarom u središnjem Ohiu. Najprije je govorio tadašnji poglavar, Li Hongling. Evo izvatka iz njegovog govora: »Kako ste, suseljani? Dopustite da vas podsjetim da mi je četrdeset i sedam godina i da sam član Komunističke partije sa srednjom stručnom spremom. Želim selu činiti dobro. Kao što znate, ja sam ovome selu pomogao pri oporavku od Kulturne revolucije. Svi vidite da se trudim. Sve vas posjećujem. Tražim vaše ideje. Nikad nisam novcem ovoga sela platio banket. Trudio sam sve obavljati na zakonit način. Obećavam vam da ću poboljšati našu osnovnu školu i podići naše prihode. Ako me izaberete, kunem se da će vaše povrće brže stizati u grad. Poboljšat ću i duh našega sela, Treba nam više drveća, a i optički kabel, da bismo svi mogli imati telefon. Pod vodstvom ogranka Partije, ispravit ću sve svoje mane. To je moj ugovor s vama.« Nakon pristojnog pljeska, na pozornicu se popeo njegov izazivač, Liu Fu. On je odmah krenuo po glasove žena: »Najprije bih spomenuo da je sutra Dan žena i želim svim ženama izraziti svoje čestitke. Meni je pedeset i jedna godina i imam srednju stručnu spremu. Imam vlastiti pogon za fermentiranje tofua 2 0 . Volim ovo selo. Sve vas volim. Vaše je siromaštvo i moja sramota. Pod vodstvom Partije, ovdje ću otvoriti novu stranicu. Obećavam da ću smanjiti kocku i pornografiju u selu te stvoriti nove kanale za zaradu. Neću biti arogantan. Smanjit 20 Vrsta sira (prim, prev.)
ću seoski proračun i tako vam uštedjeti novac. Neću uzimati mito, a čak i ako iz grada dođu moji pretpostavljeni, neću ih izvoditi na bankete. Previše je službenih banketa. Ja deset godina nisam bio na banketu niti popio ijednu kap alkohola. Čuvat ću novac što pripada masama. Nikakvim kadrovima iz sela neću dopustiti da putuju u grad na trošak sela. Donijet ću tehnologiju. Obećavam da ću svakome dati tehnologiju izrade sojina sira. Izbušit ću još bunara. Kulturna je revolucija protratila deset godina naših života. Moramo sada misliti o boljim zamislima za napredak. Ponašat ću se neideološki. Kako je rekao Deng Xiaoping: 'Crna ili bijela mačka. Nije važno. Važno je samo da lovi miševe.' Poboljšat ću našu školu. Znanje je važno. Neznalice ne mogu graditi socijalističko gospodarstvo. A pobrinut ću se i za sve neženje koji nemaju novaca da se ožene. Uz mene ćete se obogatiti! Krenimo zajedno!« Dok je selo glasovalo i čekalo objavu rezultata, ja sam pokušao anketirati birače nakon glasovanja, prilazeći im po slučajnom izboru i pitajući ih koji im se govor više svidio. Seoski mesar s plavom maovskom kapom istupio je iz gomile i brzo istresao svoje misli: »Kad je (izazivač) rekao da nikad nije bio na banketu, povjerovao sam mu. Ne bi više smjelo biti banketa za nadređene iz grada. Uvijek to na kraju platimo mi.« Pridružio mu se drugi seljanin: »U Pekingu smanjuju državnu upravu. I ovdje to moraju učiniti... I točno on kaže, ovdje nam treba optički kabel. Nemamo telefona.« Što znate o optičkim kabelima, pitao sam tog seljaka. »Ne znam,« slegnuo je ramenima. »Tek sam čuo za njih.« Slične sam odgovore dobio i u susjednom selu, Heng Daou, gdje smo također slušali predizborne govore. Aktualni čelnik, Jiang Ying, rekao je suseljanima: »Vodeći selo na putu prema blagostanju, nastojim biti vrlo pragmatičan. Naš je godišnji prihod 2300 juana. Proračun je znatno manji i za moga smo mandata mnogo kadrova skinuli s platne liste. Ako me izaberete, moramo uvesti više znanosti i tehnologije u ratarsku proizvodnju, dovesti ovamo više poduzeća i ubrzati procese stvaranja bogatstva... (jer) cijeli svijet postaje velikim tržištem za robu.« Upitao sam ga otkud mu takve ideje. Bilo je to selo u kojem je postojao samo jedan telefon. Odgovorio mi je: »Čitam novine. Slušam radio... Imamo ovdje tvornicu građevne stolarije. Zasad možemo prodavati samo lokalno, no kažu da ćemo, popravimo li kvalitetu, moći prodavati i u inozemstvu i tako više zaraditi.« Znači, hoćete reći da globalizacija nije globalna
N
*
*
*
emojte to povjerovati ni na trenutak. Tip O'Neil 2 1 je pogriješio. Nije svaka politika lokalna; nije više tako. Sada je svaka politika globalna. Ne mora se svaka zemlja osjećati dijelom globalizacijskog sustava, no svaka se zemlja izravno ili neizravno globalizira i oblikuje u t o m sustavu. I nije to nikakva povijesna slučajnost što su Istočna Njemačka, Sovjetski Savez, azijski kapitalizam, brazilska državna industrija, kineski komunizam, General Motors i I B M svi otprilike istodobno ili propali ili bili prisiljeni na radikalno restrukturiranje. Sve ih je pogodila ista temeljna bolest od koje su pali berlinski i svi drugi zidovi što su označili vrijeme hladnog rata. Sve ih je pogodila bolest koju ja zovem sindromom nedostatka imuniteta na mikročipove ili M I D S (Microchip Immune Deficiency Syndrome). M I D S je glavna politička bolest doba globalizacije. Ona može pogoditi svaku zemlju ili tvrtku, veliku ili malu, istočnu ili zapadnu, sjevernu ili južnu. Kad bih pisao natuknicu o nedostatku imuniteta na mikročipove za medicinski leksikon, glasila bi ovako: »MIDS: Bolest koja može pogoditi bilo koji prenapuhnuti, preteški i presklerotični sustav u doba poslije hladnog rata. M I D S obično napada zemlje i tvrtke koje se ne cijepe protiv promjena što ih donose mikročip te demokratizacije tehnologije, financija i informiranja - što je stvorilo znatno brže otvorenije i složenije tržište, s cijelim novim skupom djelotvornosti. Simptomi gubitka imuniteta na mikročipove pokazuju se kad vaša tvrtka ili zemlja pokaže upornu nesposobnost za povećanje proizvodnosti, plaća, životnog standarda, primjene znanja i konkurentnosti te počinje presporo reagirati na izazove Brzog svijeta. Od M I D S - a su sklonije oboljeti zemlje i tvrtke kojima se upravlja na načine poznate iz hladnog rata, gdje je jedan ili nekolicina ljudi na vrhu držalo sve informacije i donosilo sve odluke, a svi ljudi u sredini i na dnu jednostavno su provodili te odluke, služeći se samo onim informacijama koje moraju znati da bi mogli obavljati svoje poslove. Jedini poznati lijek za zemlje i tvrtke što boluju od M I D S - a je 'četvrta demokratizacija'. To je demokratizacija donošenja odluka i tokova informacija, te dekoncentracija moći tako da se znanje dijeli s više ljudi u zemlji ili poduzeću te brže eksperimentira i inovira. To 21 Thomas Philip Jr (Tip) O'Neill (1912 - 1994), legendarni američki demokratski političar, dugogodišnji zastupnik (1952-1986) i predsjednik Predstavničkog doma (1977-1986) bio je jedan od najboljih poznavatelja američke politike. Poznata je njegova izreka da je svaka politika lokalna, čime se želi reći da svaki izabrani političar najviše ovisi o tome što će o njemu misliti njegova izborna baza.
im omogućuje držanje koraka s tržištem na kojem potrošači stalno zahtijevaju jeftinije proizvode i usluge kreirane baš po svojoj mjeri. MIDS može biti smrtonosan za tvrtke i zemlje koje ne dobiju na vrijeme odgovarajuće liječenje.« Na određenoj razini, u temeljnim zamislima o MIDS-u nema ničega novog. Tržišna gospodarstva stoljećima cvjetaju grubo ubijajući tvrtke koje su manje djelotvorne, manje prilagodljive novim tehnologijama i manje sposobne ostati u stalnom kontaktu s promjenama potrošačkih zahtjeva, zadovoljavajući te zahtjeve uz što manji utrošak rada i kapitala. Ali demokratizacije tehnologije, financija i informacija taj su proces osamdesetih godina X X . stoljeća gurnule u hiperpogon, zahtijevajući od tvrtki i zemalja znatno brže reagiranje žele li izbjeći obolijevanje od MIDS-a. Zamislite to kao evoluciju u tri faze: Počelo je u doba prije negoli su mikroprocesori i mikročipovi omogućili nastanak osobnog računala i prije negoli je osobno računalo omogućilo demokratizaciju tehnologije, financija i informacija. Bilo je to razdoblje što je počelo s krajem I. svjetskog rata i trajalo do kraja sedamdesetih godina. Bilo je to doba kada su i vlade i tvrtke mogle biti tromije i manje djelotvorne, jer svi su sudjelovali u igri sa znatno boljom zaštitom. Alan Greenspan u jednom je govoru ovako opisao ovaj restriktivni sustav iz doba hladnog rata: »Prilagodbe su bile sporije. Međunarodna trgovina činila je znatno manji dio domaćih gospodarstava. Carinski su zidovi (ograničavali) konkurenciju, a nadzor nad kapitalom često je ograničavao tokove novca preko granica. Kad to danas promatramo, (taj je) ekonomski okoliš bio prividno manje konkurentan i mirniji, svakako manje opasan za one čije su vještine umjerene ili manje. I doista, prije no što je računalna tehnologija automatizirala mnoge ponavljajuće poslove, i nestručni su ljudi mogli proizvesti znatnu dodatnu vrijednost i zaraditi plaće koje su usporedive s plaćama stručnih. U onom manje zahtjevnom svijetu, vlade su mogle razapinjati socijalne sigurnosne mreže i provoditi politiku prelijevanja dohotka.« Naravno, dodao je Greenspan, prosječni životni standard bio je u tom ograđenom sustavu hladnog rata niži nego što je mogao biti, a izbor proizvoda na tržištu bio je znatno manje podložan promjenama potrošačkog ukusa nego u današnjem okolišu određenom mikročipovima. Međutim, bio je to sporiji svijet i većina ljudi nije znala za drugo. Goleme prepreke na pragu svakog poduzeća jamčile su da će se promjene odvijati znatno opuštenije, a da bi se neka zemlja ili tvrtka našla u nevolji, trebalo je znatno više vremena. Iako su i troškovi radne
snage i proizvoda bili viši i manje fleksibilni nego što je trebalo, znatan dio svakoga današnjeg društva osjeća za tim mirnijim i konkurencijom manje opterećenim kamenim dobom veliku nostalgiju. Najočitiji primjer takvoga kontroliranog gospodarstvenog okružja bila je centralno planirana, centralno upravljana, odozgo naniže vodena ekonomija Sovjetskog Saveza. Svrha sovjetskoga gospodarstva nije bila da se zadovolje potrebe potrošača nego ojačanje moći centralne vlade. Tako su sve informacije išle naviše, a sve su zapovjedi silazile. U sovjetskom poduzeću koje je izrađivalo krevete upravu se plaćalo ne prema broju prodanih kreveta nego prema količini utrošenog čelika. Broj prodanih kreveta je mjerilo potrošačkog zadovoljstva. Količina proizvedenog i potrošenog čelika je mjerilo državne moći. U hladnom ratu, Sovjetski Savez se zanimao samo za potonje. I dok je god hladni rat trajao, a stope promjena i tokova informacija ostajale pod strogim nadzorom, Sovjeti su mogli proći s takvim apsurdnim sustavom. Nikad neću zaboraviti kako sam s državnim tajnikom Bakerom 1992. godine putovao u Čeljabinsk-70, sovjetski kompleks gdje su se istočno od Urala konstruirale nuklearne bombe, na mjestu tako tajnom da nikad nije bilo zabilježeno na službenim sovjetskim zemljovidima. Bio je to ruski Los Alamos, mjesto gdje su držali najveće nuklearne znanstvenike. Međutim, najviše se sjećam lifta iz hotela Oktobar u obližnjem Sverdlovsku, gdje sam, ušavši u dizalo vidio da na tipkama piše: 1,3,4,5,6,7,8,9,2. Netko je zaboravio tipku za drugi kat i jednostavno ju je naknadno dodao. Pritiskom na tipku s brojem 2 išli ste doista na drugi kat, iako je stajao na desetom mjestu. Bio je to hotel u najkvalitetnijem sovjetskom vojnom kompleksu! Samo u podijeljenom, rascjepkanom, usporenom i reguliranom hladnoratnom sustavu mogli su Rusi proći s liftom u kojem ni tipke za katove u liftu nisu bili po redu. IBM je sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća bio u mnogočemu sličan Gosplanu, sovjetskom centralnom sustavu planiranja u kojem vrh kaže onima dolje što bi trebali biti pravi proizvodi i što bi potrošači trebali željeti. Jednom sam pitao Johna Chambersa, predsjednika tvrtke Cisco Systems, koja proizvodi one crne kutije što povezuju internet oko svijeta i koja je sada jedna od najvažnijih kompanija u Americi, kako je to bilo raditi u IBM-u u njegovim gosplanskim danima. Chambers je rekao da je ranih osamdesetih, kad je on bio u IBM-u navodno postojala nekakva politika »otvorenih vrata« po kojoj je svaki zaposlenik mogao pokrenuti pred bilo kojim šefom na bilo kojoj razini bilo kakvo pitanje, a ako mu se
odgovor ne bi svidio, mogao je poći na sljedeću višu razinu. »Jednom sam to isprobao,« sjeća se Chambers, »a jedan od prijatelja u tvrtki poveo me na stranu i rekao mi: 'Sada si s tim prošao, ali nemoj to više pokušavati'. U jednom sam trenutku nekome od svojih nadređenih rekao da proizvodna linija koju su tada gurali neće proći kod kupaca i da ćemo morati utrošiti strašan napor da je proguramo, no on to nije htio ni čuti. Rekao mi je: 'O tome ovisi moj bonus pa ti zato lijepo pođi van i prodaj ih mnogo.'« I B M se nije imao čega bojati dokle god su prepreke ulasku u posao, koji je tako složen kao njihov s računalima, bile tako velike da su velike i usporene tvrtke i na dugi rok bile zaštićene od vlastitih pogrešaka pa i neuspjeha. A i zemlje kao što je Sovjetski Savez nisu se imale čega bojati dokle god su zapreke informacijama bile tako visoke - a svijest njihovih vlastitih naroda o konkurentskim životnim stilovima tako niska - da je veliki i usporeni Kremlj mogao dugo biti zaštićen od svojih vlastitih pogrešaka pa i neuspjeha. ... A onda su došle osamdesete.
D
rugi stupanj razvoja M I D S - a kao bolesti nastupio je kad je došlo do rušenja tog usporenog svijeta. I na razini tvrtki i na razini vlasti, demokratizacije tehnologije, financija i informacija počele su se krajem osamdesetih udruživati i stvorile su nevjerojatne nove načine uspješnog poslovanja i gospodarenja usklađenog s tržištima, kao i cijeli novi prostor za razvijanje posla, cyberspace 2 2 . Ovaj je prevrat poznat kao Informacijska revolucija i s vremenom ćemo ga znati kao jedan od onih velikih tehnoloških koraka naprijed koji se događaju svake stote godine, poput otkrića elektriciteta, koje je pokrenulo temeljni raskid s prethodnim dobom. Na mnogo se načina može sažeti kako su informacijska revolucija i tri demokratizacije djelovali na tržište. Za mene se to, međutim, svodi na dva jednostavna načela: spustile su zapreke što priječe pristup gotovo svakoj industriji. A tako su radikalno povećale i konkurenciju i brzinu kojom se proizvod iz inovacije pretvara u svakodnevnu robu. Evo objašnjenja. Te su sile spustile ograde što su priječile ulazak, jer s običnim osobnim računalom, kreditnom karticom, telefonskom linijom, modemom, printerom u boji, vezom na internet, adresom 22 Cyberspace, kibernetički prostor ili kibernetički svemir. Svijet umreženih računala - iako kada je taj izraz nastao nije postojala svijest o umreženosti, nego se sve pripisivalo samom utjecaju računala kao takvih.
na Webu i računom za dostavu putem Federal Expressa, svatko može sjediti u svom stanu i pokrenuti vlastitu nakladničku kuću, prodajno mjesto, katalošku prodaju, svjetsku tvrtku za dizajn ili konzultacije, novine, oglasnu agenciju, dostavu, brokersku kuću, kockarnicu, videoteku, banku, knjižaru, autosalon ili modnu pistu. A to se može uz male troškove izvesti preko noći i vaša tvrtka može do jutra postati svjetskim konkurentom. M o ž e t e živjeti u istom kvartu gdje postoje tri knjižare - Barnes & Noble, Crown Books i Borders Books a praktično preko noći sve ih možete natjerati u konkurentsku utrku stvarajući »Bezgraničnu knjižaru« u kibernetičkom prostoru pod imenom Amazon.com. Amazon.com je iz demokratizacije tehnologije (računalo u svaki dom), demokratizacije financija (kreditne kartice u svaki džep) i demokratizacije informacija (internet u svaki dom) izrasla u nešto što nije samo obližnja knjižara prilagođena navikama svoga susjedstva, nego knjižara što radi 24 sata na dan, i gdje bilo kada možete kupiti što hoćete, jer je sve u lokalu namijenjeno baš vama. Kad se takve stvari počnu događati u američkom gospodarstvu i širom svijeta, to znači da se svaki proizvod ili usluga može znatno brže transformirati iz inovacije - koju mogu proizvoditi samo jedan ili dva proizvođača i u kojoj postoji krupna komponenta dodane vrijednosti i velik prostor za profit - u potrošno dobro. 2 3 Potrošnu robu, usluge ili procese mogu proizvoditi razne tvrtke, a jedino u čemu se te tvrtke razlikuju jest koja to može izvesti jeftinije. Nije lijepo kad vaš proizvod ili usluga postanu potrošna roba, jer to znači da će vaš prostor za zaradu postati jako uzak, da ćete imati desetke konkurenata i da vam samo preostaje tom svom proizvodu svaki dan snižavati cijenu i prodavati ga u većim količinama negoli oni drugi - ili propasti. U ograđenom sustavu hladnog rata taj je proces prelaska od inovacije u potrošnu robu napredovao brzinom od 10 kilometara na sat, jer su zapreke za pristup u neku djelatnost bile općenito znatno više i jer su države mogle oko svojih gospodarstava podići znatno više ograde. U globalizacijskom svijetu, gdje su ograde snižene ili uklonjene, proces se odvija brzinom od 100 kilometara na sat. A dok se razvijamo u gospodarstvo koje će biti sve u većoj mjeri određeno internetom, prijelaz s inovacije na komoditizaciju ubrzat će se na 2 0 0 kilometara na sat. 23 Autor rabi izraz commodity, koji ima nešto šire značenje od potrošne robe odnosno potrošnih dobara. Proces pretvaranja novog proizvoda u potrošnu robu zove komoditizacijom (commoditization), za što nemamo prihvaćen domaći izraz, pa ga možemo u nedostatku boljeg zadržati.
Kako je to primijetio Edward Yardeni, glavni ekonomist Deutsche Bank, internet je danas najbliže modelu savršene konkurencije. U modelu savršene konkurencije, primjećuje on, »nema zapreka za pristup, neprofitabilnim tvrtkama nema zaštite od propadanja, a svatko (i proizvođači i potrošači) ima lak i slobodan pristup svim informacijama. A to su, slučajno, baš tri glavne značajke trgovine na internetu... Internet snižava trošak uspoređivanja cijena pri kupovanju na ništa. Potrošač može sve lakše i brže naći najnižu cijenu za bilo koji proizvod ili uslugu. U cybergospodarstvu će proizvođač s najmanjim troškovima moći ponuditi najnižu cijenu i o tome bez ikakva troška obavijestiti sve moguće kupce bilo gdje na planetu.« U gospodarstvu s niskom tehnologijom, kaže Yardeni, trošak potrage za najnižom cijenom bio je razmjerno visok. Morali ste prelaziti sve moguće zidove i putovati na velike daljine da biste dobili najbolje uvjete, a to je davalo automatsku prednost domaćim i dobro poznatim tvrtkama i trgovinama. Sada se proizvođači, pružatelji usluga i prodavači na malo bilo gdje u svijetu mogu nadmetati za poslove bilo gdje u svijetu. Baš će zato biti krasno biti potrošač u doba interneta, a bit će paklene muke biti proizvođač. Sada vam je jasno zašto je bivši Intelov gazda Andy Grove svoju knjigu o poslovanju u doba globalizacije nazvao Samo paranoici preživljavaju. Uzmimo brokerski posao. Mogli biste misliti da posao trgovca vrijednosnicama dodaje dosta vrijednosti, što bi moralo davati lijepu plaću. Ali kad se u cyberprostoru odjednom pojavi pedeset brokerskih webova na kojima svi vaši klijenti mogu kupovati i prodavati vrijednosne papire za mali dio cijene kakvu naplaćuje Merill Lynch, a besplatno im daju i najbolje tržišne analize, posao vašeg brokera postao je potrošna roba. Kad prepreke pristupu u vaš posao počnu tako dramatično padati i kad se brzina kojom se proizvodi i usluge iz inovacija pretvaraju u potrošnu robu tako dramatično ubrza, to znači da će vaša tvrtka, želi li održati svoju prodornost i prostor za profit, morati ići brže, postati veća ili postati pametnija - a najbolje sve troje zajedno. Jer ako ste - u svijetu gdje su uklonjeni zidovi oko vašeg poduzeća, a konkurencija sada može doći bilo odakle - samo malo prespori ili preskupi, ostat ćete pregaženi prije no što shvatite što vas je pogodilo. Evo stvarnog primjera toga novog svijeta: Listam ja tako jednoga dana neki časopis i vidim oglas za novu Sonyjevu digitalnu kameru. I prvo što ću sam sebi reći bit će: »Čekaj malo, je li ta reklama spomenula Sony? Sony se nikada nije bavio kamerama i filmom. Mislio sam da oni proizvode glazbene linije, Walkmane i CD-e«. Pa da, tako je.
Ali što je to CD? To je samo okrugli komad plastike označen brojevima, znamenkama - jedinicama i nulama - koje se očitavaju pomoću svjetlosne zrake i pretvaraju u glazbu. Kad na to gledate tako, Sony se bavi znamenkama, a sa svojim se digitalnim znanjem može baviti bilo kojim poslom koji se može pretvoriti u brojke. I to me vraća na reklamu za Sonyjevu digitalnu kameru Mavica. Reklama ima tri slike. Na prvoj je nova Sonyjeva kamera koja snima slike kao i vaš stari Instamatic 2 4 , samo što ih bilježi digitalno. Nad kamerom piše: »Ovo je vaša kamera«. Uz kameru stoji Sonyjeva floppy disketa od 3,5 inča. Nad disketom stoje riječi: »Ovo je vaš film«. A pokraj diskete je računalo sa slikom djeteta na monitoru. Nad računalom su riječi: »Ovo je vaša pošta.« Jer tom digitalnom kamerom možete snimati slike koje se bilježe kao jedinice i nule, staviti ih na disketu, a pomoću računala i modema e-poslati savršene primjerke tih slika bilo kamo, bilo kada. U sebi sam se pitao kako je ljudima u Kodaku bilo čitati taj Sonyjev oglas. Ali kad sam poslije slušao radio, čuo sam reklamu za Kodak ub kojoj se oglašavala njihova nova umrežena kompjuterizirana fotografska tehnologija, pa mi je Kodak zazvučao kao neka kompanija što se bavi osobnim računalima. To me navelo na pitanje što misle ljudi u Compaqu i Dellu o tome da Kodak govori poput tvrtke koja se bavi računalima. A onda sam vidio neke oglase za Compaq i Dell, gdje su se obje tvrtke hvalile kako se više ne bave prodajom računala - jer su računala potrošna roba. O n e sada prodaju »poslovna rješenja«, uz primjenu računala, za probleme koje vaša kompanija ili vaša država mora riješiti. A na to sam se upitao kako se osjećaju oni u PricewaterhouseCoopersu, jer sam vidio da taj knjigovodstveno-konzultantski div oglašava kako sada pruža poslovna rješenja, a ne samo povrat poreza. A onda mi je jednoga dana prijatelj koji radi u PricewaterhouseCoopersu rekao da njih ne brinu kompanije koje se bave PCima nego to što investicijska banka Goldman Sachs sada nudi rješenja za porezne uštede u obliku novoskrojenih financijskih proizvoda. Zato se PricewaterhouseCoopers mora bojati da će se investicijski bankari ubaciti u njihov posao s poreznim konzultacijama. Prijatelj mi je predložio da o tome ponešto pročitam, pa sam pomislio kako bih trebao skočiti do knjižare Borders Books i pokušam pronaći nešto
24 Mnogi se toga sjećaju, ali je sve više i onih koji se ne sjećaju: Instamatic su Kodakove idiot-kamere s filmom koji je dolazio tako pakiran da ga nije trebalo namještati, već samo staviti u aparat. Kamera je bila takva da se ništa ili gotovo ništa nije mijenjalo i namještalo; kamera je u prosječnim uvjetima davala uredne slike.
literature. Ali moja žena kaže da ona više uopće ne odlazi u knjižaru, jer sada imamo knjižaru »Borderless Books« 2 5 zvanu A m a z o n . c o m u svom stanu. Tako ja kliknem na Amazon.com i doznajem da to više nije samo knjižara, već prodaje i CD-e. I tu si ja kažem: »Čekaj, pa zar se time ne bavi Sony?« To me pak navodi na razmišljanje što će sve to značiti za prodaju ove knjige koju sada čitate. Tako sam otišao do N e w Yorka, obratio se prodajnom odjelu tvrtke Farrar, Straus and Giroux, nakladnika ove knjige i evo me gdje sjedim uz Marka Gatesa, jednoga od glavnih prodavača u toj tvrtki. Počinjemo razgovarati o poslovanju s knjigama i Gates je vidljivo uznemiren. Zašto? On mi kaže: »Upravo sam otišao u Brooks Brothers potražiti odijelo. Odem u odjel odijela i vidim na jednom od stolova hrpa primjeraka knjige Michaela Jordana Za ljubav igre. Prodaje se na odjelu muške mode u Brooks Brothers, na hrpi odijela! Priđem prodavaču i kažem mu: 'Vi niste knjižara. Kako bi vam se svidjelo kad bih svojim knjižarama rekao da počnu prodavati odijela?' On se nasmijao. Bilo mu je malo neugodno, no zatim mi je rekao: 'Jeste li u zadnje vrijeme pogledali svoj račun za struju? Commonwealth Edison ima posebnu ponudu za Božić. Nude Jordanovu knjigu s popustom od 40 posto i možete je jednostavno platiti svojim računom za struju, a oni će vam je poslati.' To me baš deprimiralo. Meni je četrdeset i šest godina. Neću se povlačiti u mirovinu još devetnaest godina. A sada se pitam hoću li za devetnaest godina uopće imati kupaca. U dubini srca ne vjerujem. Sve su se crte počele zamagljivati.« Sa smrću vremena i daljina i uz stalni pad zaštitnih zapreka, kaže John Chambers iz Cisca, »ako nemate prste stalno na bilu svoga kupca, on će jednim klikom na miša otići drugdje. A promašite li tržište za svoj proizvod, cijela vaša tvrtka može nestati ili se sve čime se bavite može pretvoriti u potrošnu robu. A čak i ako imate ruku na pulsu, ne donosite li odluke dovoljno brzo, mogli biste biti zbrisani.« Ne treba se čuditi da su prvi koje je u to doba pogodio M I D S bili sustavi s težištem na vrhu, preteški, spori sustavi poput Sovjetskog Saveza i IBM-a. Sljedeći koje je virus zarazio bili su sustavi najbliži sovjetskom centralnom planiranju - državno upravljana gospodarstva Latinske Amerike, napuhani sustavi socijalne skrbi u Kanadi i Zapadnoj Europi te pretjerano centralizirane, usporene korporacije Sjeverne Amerike. Krajem devedesetih virus nedostatka imuniteta na mikročipove već se proširio i na Aziju i pogodio najlošije uravnotežene
25 Bezgranične knjige ili knjige bez granica
sustave, državno kontrolirana gospodarstva Indonezije, Malezije, Tajlanda, Kine, pa čak i Južne Koreje i Japana. »Uvijek sam imao dojam da nije slučajno to što su se i komunizam i ministarstva planiranja i poslovni konglomerati našli u velikim teškoćama u isto doba,« rekao mi je jednom zamjenik ministra financija Larry Summers, »jer s osobnim računalom i mikročipovima postalo je znatno lakše davati moć pojedincima koji dobivaju više informacija i sami donose više odluka umjesto da samo jedna osoba na vrhu pokušava voditi sve.« Ja d o n o s i m konačnu odluku Najnovija je faza u tom procesu ona u kojoj smo sada. To je doba globalizacije u kojemu se vlade i tvrtke ili restrukturiraju da bi mogle iskoristiti tri demokratizacije ili to ne čine pa podlegnu MIDS-u. U toj fazi vidimo i četvrtu demokratizaciju - demokratizaciju odlučivanja i dekoncentraciju moći i informacija - koje se rabe kao glavna tehnika odbijanja i oporavka od nedostatka imuniteta na mikročipove. Da biste shvatili što mislim pod demokratizacijom odlučivanja i dekoncentracijom moći i informacija, sjetite se opet najekstremnijeg slučaja, bivšeg Sovjetskog Saveza. Budući da je Sovjetski Savez i stvoren samo radi vlasti, sve su glavne funkcije vodstva bile centralizirane. Centralizirano je bilo odlučivanje - sve su se odluke donosile na vrhu i vrh vam je govorio što misliti, što raditi, što željeti i što voljeti. Centralizirano je bilo informiranje - sve su informacije tekle prema vrhu i samo su malobrojni na vrhu imali cijelu sliku što se događa. Centralizirala se i strategija - sve su se strateške odluke o tome kamo se zemlja kreće donosile na vrhu. Ono što čini demokratizacija odlučivanja i dekoncentracija moći jest da uzme centralno upravljan sustav kao što je takav, opusti ga i redefinira središte tako da i odlučivanje i informacije teku i odozgo nadolje i odozdo nagore. Svaka će uspješna tvrtka i država reorganizirati svoj centar na svoj, malo različit način, ovisno o svom tržištu, zemljopisnim značajkama, stanovništvu i razvijenosti. Tvrtka Dell Computers sada centralizira su svoju naplatu, upravljanje skladištem i distribuciju računala za sve svoje europske operacije tako što sve sada prolazi kroz istu pozivnu centralu u Irskoj. Neke se funkcije tu centraliziraju, ne zbog kontrole već zato da bi se iskoristile nove mogućnosti za uštedu stvorene u upravljanju inventarom i distribuciji. Istodobno je Dell decentralizirao velik dio ostalog donošenja odluka i
prenio ga na prodajne i servisne centre u svakoj pojedinom europskoj zemlji, jer je svaki od tih centara bliži potrošačima pa može krojiti svoje usluge po mjeri njihovih određenih potreba i ukusa te se može brzo prilagoditi svim promjenama. U današnjem hiperubrzanom, nezamislivo složenom i beskrajno velikom globalizacijskom sustavu, većina informacija potrebnih za reagiranje na probleme sada je u rukama ljudi na vanjskim rubovima organizacije, a ne u središtu. A ako vaša zemlja ili tvrtka nije demokratizirala donošenje odluka i decentralizirala ovlasti kako bi ti ljudi mogli iskoristiti i dijeliti svoja znanja, naći će se u doista nezgodnom položaju. U svojoj knjizi Organiziranje genija Warren Bennis ovako to kaže: »Nitko od nas nije tako pametan kao što smo svi mi zajedno.« Opisujući demokratizaciju odlučivanja u svojoj kompaniji, Ciscu, John Chambers potvrdit će to: »Pri brzini današnjega gospodarstva mogu donijeti samo toliko odluka i prikupiti samo toliko informacija. Želim donositi velike strateške odluke, no ako sam proces odlučivanja proširio i na ljude koji su najbliži samoj akciji te ako sam im prenio sve informacije kojima i ja raspolažem, za mene će raditi tisuću donositelja odluka i vjerojatnije je da na tržištu nećemo promašiti. Bolji su i izgledi da će oni eksperimentirati i naći prava rješenja za neke vrlo složene probleme. Odlučivanje na vrhu funkcionira samo tamo gdje se tržište razvija sporije i gdje onaj na vrhu može cijelo vrijeme držati prst na bilu, a to je danas vrlo rijetko. Da se razumijemo, ja sam i dalje glavni. Ja i dalje imam zadnju riječ. Ali odluke koje ja donosim najčešće su široke strateške odluke o tome kamo smo krenuli, kakvim ćemo se poslovima baviti, kakva će nam biti temeljna strategija i kultura. Zatim pustim svoje ljude da to izvedu na terenu. Jer, ako ljudima date ovlasti, a ne znaju kakva je temeljna strategija, to će vas jednako odvesti u neuspjeh i razlaz na sve strane.« S modela vodstva zapovijedanjem i upravljanjem iz doba hladnog rata, prešli smo na ono što časopis World Link zove modelom vodstva »zapovijedanjem i povezivanjem« u globalizacijsko doba. Tu promjenu možemo sažeti tako da se sjetimo znaka koji je stajao na stolu svakog hladnoratovskog vođe ili šefa. Pisalo je tamo: »Ja donosim konačnu odluku«. Bio je to u doba hladnoga rata uvjerljiv moto, jer su sve informacije tekle prema vrhu pa su i sve odluke mogle teći s vrha, a tržište je bilo dovoljno usporeno da se moglo čekati dok jedna osoba ne donese sve odluke. A danas će najbolji izvršni šefovi biti oni koji shvaćaju da je njihov posao planiranje općih strategija na razini korporacije, uspostavljanje opće kulture na razini korporacije, da se sve
kuglice nađu na pravim stazama, a zatim oni najbliži potrošačima i tržištu tim kuglicama upravljaju sami. Dakle, znak na stolu uspješnog izvršnog šefa u globalizacijsko doba neće biti »Ja donosim konačnu odluku«. Bit će to sada »Ja donosim početnu odluku«. Ja, šef, postavljam opće strategije, povezujem sve na istoj stazi, brinem se da se kuglice pokrenu, ali vi, zaposlenici prikupljate sve informacije, dijelite ih i donosite koliko god možete odluka, brzo i blizu tržišta. Moj tast, Matthew Bucksbaum, predsjednik velike kompanije General Growth Properties koja se bavi planiranjem trgovačkih centara, odlučio je isprobati tu zamisao. Sjedište njegove kompanije je u Chicagu, no ona upravlja sa 130 trgovačkih centara u gradovima širom Sjedinjenih Država, a svaki centar ima svoga upravitelja koji živi u tom gradu i upravlja tim centrom. Svake godine oni dovedu sve svoje upravitelje na konvenciju. Tako je na sastanku 1999. godine Matthew nosio bedž na kojem je pisalo »Ja donosim početnu odluku«, a svakome od svojih 130 upravitelja trgovačkih centara dao je bedž na kojem je pisalo «Ja donosim konačnu odluku».
B
io je to Matthewov pokušaj cijepljenja protiv nedostatka imuniteta na mikročipove, odnosno zaštite od pada Berlinskog zida na njegovu glavu. Svaka to kompanija mora učiniti na svoj način, a ja već neko vrijeme prikupljam razne priče o raznim strategijama da se to učini. Ispričat ću tri takve priče: jednu o farmeru iz Minnesote, jednu o poslovnom titanu iz Chicaga i jednu o malom poduzetniku iz Baltimorea. Gary Wagner (44) i njegova dva brata vlasnici su farme od 170 hektara u srcu doline Red River u Minnesoti, nedaleko od Crookstona, na granici sa Sjevernom Dakotom. Dok su se devedesete godine nizale, Gary je shvaćao što se događa s farmerskim poduzetništvom: ili ćete narasti i iskoristiti prednost veličine i igrati na svjetskom farmerskom tržištu ili će vas progutati netko drugi tko to može. Wagner i braća nisu htjeli da ih netko proguta pa su počeli tražiti nešto u čemu će steći prednost. Wagner je, možda zato što mu je otac umro kad su njemu bile 24 godine i ostavio ga da sam upravlja farmom, bio malo otvoreniji novim zamislima, kao što je bila ona kad se jednoga dana 1993. godine istraživačka tvrtka AgLeader pojavila s ludom novom tehnologijom. Bio je to senzor s mikročipovima koji se mogao nataknuti na njegov kombajn. Dok bi Wagner vozio kombajn u žetvu, senzor bi mjerio točni protok žita koje bi se pobralo sa svakog četvornom metra njegova polja. Istodobno je Wagnerov traktor bio pomoću odašiljača povezan sa satelitskim sustavom za određivanje
položaja (GPS) u svemiru, koji je u svako doba mogao pratiti njegov točan položaj. Kombinirajući podatke sa senzora koji je pratio žetvu na svakoj stopi i podatke sa satelita koji je stalno pratio pokrete njegova kombajna, Wagner je odjednom otkrio koliko se žita žanje sa svakog hektara, i manje, njegova imanja. Dok je cijeli sustav uspio koordinirati, trebalo mu je nešto vremena. »Programer softvera sjedio je iza mene na kombajnu,« pričao je Wagner, »i pisao je program na prijenosnom računalu dok smo radili, zatim bi se vratio u hotel i prilagođavao program, a onda bi se opet popeo na traktor i iznova provjerio program.« A kad su na kraju pokrenuli sustav, informacija koju im je dao bila je vrijedna cijelog tog truda. »Pokazalo se nešto što je bilo svojevrsno iznenađenje,« kaže Wagner. »Vjerovalo se da se prinos s jednog dijela polja ne razlikuje bitno od prinosa s drugog dijela. Pogledali biste polje pod pšenicom i sve je bilo naoko izrazito jednolično. No kad smo napravili točnu kartu prinosa pomoću tog programa, otkrili smo da između pojedinih hektara površine postoje znatne razlike u prinosima, čak i po 350 dolara po hektaru, što može značiti razliku između dobitka i gubitka na tom hektaru. Kad sam dobio taj podatak, on mi je vrijedio kao suho zlato, jer sam za svaku sezonu dobio izbor raznih vrsta usjeva koje ću posijati. Pomoću takvog računalnog praćenja prinosa sada točno znamo koje podvrste usjeva najbolje rastu na kojem dijelu zemlje koju sada obrađujemo.« Prije je Wagner morao raditi u sustavu centralnog planiranja poljoprivrede. Informacije su prema njemu tekle s vrha. Uzimao je sorte koje su mu predlagale tvrtke što prodaju sjeme. Ali te su tvrtke utvrđivale samo koje su prosječne sorte najbolje uspijevale na prosječnim farmama u prosjeku područja poput njegovog. Kad je napokon dobio dublju informaciju o svojoj farmi, Wagner je mogao decentralizirau i »demokratizirati« svoja polja. Sada je odlučivanje i informacije mogao premjestiti na svaki hektar polja i tako omogućiti da mu svaka čestica kaže točno koju sortu, koliko vode i gnojiva treba da bi dobio najviše prinose, u skladu s tom točno određenom vrstom tla, vlažnošću i nagibom. Dobio je i mogućnost programiranja (centraliziranja) svih tih informacija u svoj uređaj za raspršivanje gnojiva koji je povezao s GPS satelitom. Sklopivši taj sustav, mogao se provozati svojim poljem šećerne repe, a GPS satelit bi znao na kojem se hektaru ili aru nalazi i koliko će gnojiva odgovarati tom aru, a raspršivač gnojiva bi odmah postavio točno koliko treba nitrata - na nekim mjestima više, na drugima manje - za taj ar zemlje. Time je uštedio
na gnojivu, što je dobro za okoliš, a daje najbolji prinos, što je dobro za njegovu zaradu. »Umjesto da koristim podatke iz centraliziranog izvora koji se temelji na prosjecima za regiju i prosječnog farmera, sada smo sve mogli izvesti po svojoj mjeri,« kaže Wagner. »Cijena je bila visoka. Bila je to za nas velika investicija. Ali sada se već isplaćuje. Budimo iskreni, mi se natječemo sa svojim susjedima, a treba nam prednost. Svi imamo iste traktore i kombajne, jednaku zemlju, istu vodu, pa je jedino po čemu ćete se sada razlikovati od svojih konkurenata - tko ima više znanja.« Naoružan znanjem, Wagner sada može više toga prepustiti svojim radnicima pa se može koncentrirati na glavnu strategiju, a to je povećavanje farme, tako da ona pojede druge, a ne bude pojedena. On, primjerice, kaže, »Pozivamo stručnjake za tlo da u naše baze podataka unesu nešto glavnih informacija. Nekad bi oni samo došli, po slučajnom izboru uzeli uzorke s polja i rekli vam što imate. Sada je drukčije. Budući da ja znam više o svojim poljima, mogu im reći točno odakle da uzmu te uzorke, a oni pomoću GPS satelita odlaze točno na to mjesto. Dakle, ako tražim da jednaka područja na mojim poljima nose točno jednake urode, mogu im reći gdje da uzmu uzorke. To znači da više toga mogu prebaciti drugima, a informacija koju dobivam jednako je dobra kao da sam to sam obavio. To mi omogućuje da se koncentriram na rast. A jedini način da postanem veći i ostanem profitabilan jest da postanem pametniji. Ako svojim bankarima mogu pokazati da se sve to poboljšalo, radije će mi pozajmiti novac koji mi je potreban za rast.« Wagner je još uvijek jedan od pionira onoga što poznajemo kao »precizno ratarstvo«. Većina njegovih susjeda još je sumnjičava. »Da je moj tata još živ, zanimalo bi ga to, ali nam nikad ne bi odobrio da se na to prebacimo tako brzo,« kaže on. »Ali budući da smo ovdje glavni moja braća i ja i da nad nama nema velikog šefa, malo smo otvoreniji prema novim idejama. Društvo ljudi koji se bave preciznim ratarstvom još je malo, a u kontaktu smo putem interneta. Sada imamo sobe za chat 2 6 u kojima svi sudjelujemo u raspravama o problemima i rješenjima.« 26 Chat je pismeno "čavrljanje" preko interneta tako da svi sudionici vide što svatko od prisutnih sudionika tipka na svom računalu. Sudionici pojedinih tematskih rasprava okupljaju se na internet adresama koje se zovu "chat rooms" ili sobe za čavrljanje. Postoje i drugi načini rasprava, gdje se pitanja, odgovori i članci deponiraju na određenom mjestu, pa nije nužno da svi sudionici budu istodobno u istoj "sobi".
U
red Roberta Shapira, predsjednika Monsanta, nalazi se u golemom Merchandise Martu u središtu Chicaga - daleko od farme Garyja Wagnera i Berlinskog zida. Ali i Shapiro je shvatio isto što i Wagner - ne promijeni li način donošenja odluka i ne demokratizira li pristup informacijama u tom brzopoteznom poslu bioloških znanosti od kojega Monsanto živi, pojest će ga netko od konkurencije. Tako je vremenom Shapiro preuredio središte svoje kompanije tako da se može prilagoditi trima demokratizacijama i prihvatiti ih. »U starim danima nešto bi se moglo dogoditi negdje u svijetu,« objasnio mi je nedaleko od otvorenog ureda u kojem radi i koji je jednako velik kao ured njegove tajnice. »Netko tamo dolje u vašoj kompaniji promatrao bi to i, naravno, stvari su uglavnom promatrali oni na dnu. Ono što bi ta osoba na dnu hijerarhije primijetila bilo bi nekako povezano s onim što se događa vašim kupcima ili konkurentima. Taj komad informacije koji bi taj s dna prikupio na periferiji prenio bi se gore po hijerarhijskoj ljestvici - pod uvjetom da na svakom koraku netko shvati važnost te informacije i da ga ona ne ugrožava i da je dakle ne pokušava prigušiti. I pretpostavimo da se informacija na kraju nekako uspela do nekoga blizu vrha tko je ovlašten odlučivati. Vrlo je vjerojatno da dok stigne na cilj, ta informacija u današnjem globalizacijskom sustavu više neće biti svježa. Vjerojatno će informacija već biti iskrivljena, a, što je još gore, onaj tko bi o njoj trebao odlučivati vjerojatno će odluku temeljiti na svojim pradavnim iskustvima iz vremena kad je i sam prije petnaest godina bio na dnu ljestvice. A, da,' reći će, 'susreo sam se s nečim sličnim u doba prije Potopa.' Bilo je to u redu u doba dok su svi radili na istim općim temeljima, a biti nešto sporiji, nešto manje avangardan, nešto dalje od kupca nije moralo značiti poseban nedostatak. Ali taj svijet više ne postoji.« »Mi sada, dakle, u Monsantu pokušavamo redefinirati središte,« nastavlja Shapiro. »Nije to samo da sve decentraliziramo i puštamo svakoga da radi svoje. Ne kažemo da glavno sjedište nije važno. Ali značenje sredine redefiniramo na znatno obuhvatniji način, tako da se možemo kretati brže i da možemo brže reagirati na promjene na tržištu. U prošlosti sam mogao opravdati [svoje vodstvo] činjenicom da imam najbolji pregled informacija pa dakle imam i pregled situacije kakav nema nitko drugi u kompaniji, pa tako procesu dodajem vrijednost tako što sâm donosim odluke. Ali sada, s elektroničkom poštom, intranetima i internetom, svatko na terenu raspolaže velikim dijelom svih informacija kojima raspolažem ja, a često ima i više od toga. Ne bih im mogao uskratiti informacije čak ni kad bih to
htio. Nijedna hijerarhija koja se temelji na uskraćivanju informacija građanima ili osoblju neće funkcionirati. Sada to mora biti više timski rad. Mislim da sada stalno i pozornije slušam više ljudi, jer sada znam da oni imaju znatno više informacija pa dakle imaju bolji temelj za svoje gledište - bolji nego što su ga imali prije i bolji nego što sam prije imao i ja sâm. Mogu stupiti u neposredan dodir s tom osobom na dnu koja ima neku zamisao ili iskustvo s kupcima, a koja bi se ranije morala probijati penjući se po ljestvici.« »Sada mogu istodobno u raspravu uključiti mnogo ljudi iz cijelog svijeta i reći im: 'Hej, je li tko primijetio ovu pojavu u svome dijelu svijeta? Je li još tko dobio ovakvu reakciju o našem novom proizvodu ili od naše konkurencije?' Tako na kraju, kad je sve rečeno i učinjeno, dobijete u usporedbi s načinom kako se uvijek prije upravljalo sveobuhvatniji proces odlučivanja u kojem je znatno više poštovanja, više timske orijentacije, s nešto više skromnosti na vrhu gdje su ljudi kao što sam ja, i s nešto više samouvjerenosti na tradicionalnom dnu, dok je tradicionalna sredina umnogome već nestala.« Kad počnete ovako demokratizirati odlučivanje, slijedi nekoliko stvari, kaže Shapiro. »To prije svega znači da zapošljavanje morate ute meljiti na novim načelima. Više ne trebate osobu koja će moći samo izvršiti naloge s vrha, jer je to izvršavanje sve manji dio gotovo svakog posla. Sada želite ljude koji vide cijelo polje i mogu biti voditelji cijele ekipe, do dna. Kao vođa tvrtke, moram se pobrinuti da moji rukovoditelji prođu obuku iz kulture, vrijednosnog sustava i strategije naše kompanije pa da pri skupljanju informacija dobiju odgovarajući kontekst u kojem će ih procjenjivati i da znaju jesu li te informacije u skladu ili u sukobu sa stazom kojom smo krenuli. Da bi to mogli, moraju poznavati put i cijelo vrijeme o njemu moraju imati informacije. Moj je posao da im to omogućim.«
O
no što vrijedi za milijarde dolara tešku nadnacionalnu korporaciju kao što je Monsanto, vrijedi i za malenu tvrtku Valley Lighting Inc. Jerryja Portnoya iz Baltimorea, gdje radi tridesetpetoro ljudi. »Mi smo zapravo distributeri opreme za rasvjetu,« objasnio mi je jednoga dana Portnoy. »Električarskim tvrtkama i izvođačima velikih projekata isporučujemo materijal bilo na natječajima ili po ugovorima. Nadmećemo se, projektiramo i financiramo - radimo sve što treba - da bismo izvođačima radova i kupcima dali što više rasvjete za novac koji nam daju. Uspješni smo samo kad dodajemo vrijednost poslovanju svojih kupaca. Mogli biste pitati kako tvrtka za rasvjetu
dodaje vrijednost. Mi to činimo tako što vam isporučujemo što jeftinija rasvjetna rješenja i usluge za što god vam zatreba.« Ranih je devedesetih, međutim, baš negdje u vrijeme dok je u Berlinu padao onaj zid, Portnoy je primijetio da se njegovo tržište naglo mijenja. »Kao da je netko samo povukao rolete, jedno je doba bilo gotovo,« pričao je. »Sklonosti naših kupaca promijenile su se; postali su znatno zahtjevniji, isti oni koji su nam prije brzo obećavali poslove, sada se više nisu htjeli obvezivati, oni koji su prije pregovarali samo s nama odjednom su počeli prikupljati ponude od svakoga sa svih strana. Moji su mi prodavači počeli dolaziti i govoriti: 'Ne dobivamo više narudžbe, sve je postalo mnogo konkurentnije, a kad i dobijemo narudžbe, ne možemo zaraditi.' Stekao sam dojam da je naša kompanija ugrožena, a nismo shvaćali što se događa. Kako biste vi to rekli, Berlinski zid padao je na nas, a mi to nismo shvaćali.« Da bi odgovorili tom izazovu, Portnoy i njegov partner odlučili su se na malo krpanja. Odvojili su jedan iznos - sto tisuća dolara - koji će omogućiti ljudima iz prodaje sklapanje poslova i s pola uobičajenog profita. Tako bi, primjerice, prodavač koji sklopi posao s manjom profitnom marginom od one koja je uobičajena u kompaniji, mogao razliku pokriti iz te hrpe od sto tisuća dolara. »Zapravo sam htio vidjeti,« kaže Portnoy, »koliko brži i djelotvorniji možemo postati i htio sam vidjeti što se događa na tržištu. Prihvaćajući takve ugovore, mogao bih vidjeti možemo li kupovati sirovine, uspješno ih obraditi i nastaviti isporučivati svojim kupcima - sve po manjoj cijeni - a ipak zaraditi. No dogodilo se nešto zanimljivo. Moji su glavni izvršitelji poslova uspijevali prikupiti jednako mnogo dolara kao prije, ne vadeći s hrpe od sto tisuća dolara. Njima je to bila stvar ega. Nitko nije htio biti onaj koji će prvi morati zagrabiti. Da bi sve zadržali kako je bilo, morali su se znatno više truditi, no mnogi su uspijevali, bar na neko vrijeme. Ali moram reći da je moje ljude jako frustriralo kako se kupci odnose prema njima. Navikli na kasne osamdesete, svi smo mi mislili da smo velike face, a odjednom - bum - ljudi su se prema nama držali kao da smo samo prodavači neke jeftine potrošne robe. I dalje smo dodavali vrijednost, no naši kupci nisu to ni primjećivali. Rekli bi: 'Da, vaša je usluga dobra, pa što onda?' I oni su gubili novac pa je jedino o čemu su razmišljali bilo kako prijeći nekome s najnižim cijenama. Cijelo se građevinsko tržište komoditiziralo, pa nitko više nije imao jastuka. Sredinom devedesetih moji su iz prodaje sve češće dolazili i govorili kako će neke stare veze morati prepustiti odumiranju. Svi su se žalili kako ne mogu više sklapati dobre natječaje
kako su bili navikli, dijelom zato što su se, da bi zaradili jednake iznose novca, morali natjecati za znatno više poslova ne bi li dobili samo jedan, pa im je preostajalo manje vremena za proučavanje svake pojedine komponente nekoga posla i shvaćanje gdje se točno nalaze dolari i mogućnosti za zaradu. A, sjetite se, tajna nadmetanja je informiranost i znanje. Što više znate o nekom poslu i njegovim raznim komponentama, to se točnije možete natjecati i izaći s malim brojem koji vam i dalje daje dovoljne profitne margine za preživljavanje.« Negdje 1994. godine, Valley Lighting još nije gubio novac, no zarađivao je znatno manje. MIDS se počeo širiti. Bilo je jasno da su demokratizacije financija, tehnologije i informacija iz temelja promijenile poslovni okoliš u kojem je Portnoy poslovao i u jeftinu potrošnu robu pretvorile mnoge stvari koje prije nisu bile jeftina potrošna roba. »Tako sam počeo gledati drugim očima na svoj posao i shvatio da nam najviše nedostaju informacije,« priča Portnoy. »Nismo imali dovoljno informacija i znanja za preživljavanje na takvom tržištu. Oduvijek smo svojim kupcima obećavali da ćemo, ako nam dopuste da riješimo njihove rasvjetne potrebe, dati njihovom projektu više vrijednosti nego što naplaćujemo za svoje usluge. Ako vam je proračun ograničen, naći ćemo načina da vam isporučimo 90 posto rasvjetnog dojma koji ste željeli za samo 70 posto cijene, nasuprot našim konkurentima koji će vam dati samo 70 posto željenog dojma za 70 posto cijene. Znao sam da ću u ovaj novi poslovni okoliš morati ugraditi takvu novu strategiju dodane vrijednosti.« Tako je Portnoy postao doista radikalan. Pozvao je softverskog konzultanta i potrošio 20.000 dolara na pokušaj traženja nekog softverskog programa koji bi njegovoj kompaniji omogućio da postane manja i brža, kako bi na tom novom tržištu mogao nastaviti pružati usluge dodane vrijednosti i izbjegao sudbinu pretvaranja u potrošnu robu. »Ni nakon godinu dana traženja nismo uspjeli naći softverski paket koji bi zadovoljio više od pedeset posto naših potreba. Zato smo odlučili napisati vlastiti softverski paket,« objasnio mi je Portnoy. »Ja o pisanju softvera ne znam ništa. Ali dvoje od mojih glavnih stručnjaka za rasvjetu bili su samouki tehničari koji su, jednostavno iz hobija, voljeli takav softver. Zaposlio sam profesionalnog programera koji je radio s mojim ljudima i oni su zajedno razradili sustav koje se mogao primijeniti točno onako kako smo htjeli voditi tvrtku. Ne znam kako su to učinili. Moja je zadaća bila samo odobriti novac za to. A bilo je to za mene veliko opterećenje. Na kraju me stajalo 350.000 dolara. Ali to mi je spasilo tvrtku. Razvili su softverski program koji je svakome iz naše prodaje i procjenjivačima omogućio bo-
lje razumijevanje svake komponente nekoga posla, a zatim sastavljanje popisa ponuda i predračuna toliko brže i djelotvornije samim popunjavanjem nekoliko polja za koja smo znali da sadrže kritične varijable. Još je važnije to što cijeli sustav funkcionira kao neprekinuta cjelina, tako da se izvorni predračuni automatski preračunavaju u narudžbe, a narudžbe automatski pretvaraju u informacije o isporuci, račune i sustav održavanja. A sve se te informacije mogu prikazati na jednom ekranu, tako da se ljudi ne moraju zaustavljati i svaku fazu obavljati odvojeno. Iste informacije, kad se jednom unesu, mogu se upotrijebiti opet i opet. Na početku smo radili samo sa samostalnim računalima. A sada smo mreža umreženih PC-a pa se cijela stvar integrira širom naše tvrtke. U prvih šest mjeseci 1998. godine naša prodaja i profit porasli su za 33 posto, s nepromijenjenim brojem ljudi. Kad promet povećate za trećinu s istim ljudstvom, to znači da dodavanjem novih ljudi možete doista povećati tvrtku. A u ovom okolišu, gdje pobjednik nosi sve, morate postati veći, pametniji i brži od konkurenata ili im se skloniti s puta. Ne znam može li se to održavati trajno, ali znam da mi je to pružilo mogućnost preživljavanja do nove faze - dok netko drugi ne postane uspješniji.« Kako je to utjecalo na vaš posao glavnog operativca, pitao sam Portnoya. »Iskreno rečeno, sada manje znam o onome što se događa na terenu, ali me to i ne muči. Svojim sam ljudima prepustio više odlučivanja pomoću više informacija. Moji prodavači ne rade na komisiju. Oni rade kao tim, tako da mogu surađivati, a ne međusobno konkurirati. Oni znaju da će, zarađuje li kompanija, i oni zaraditi. To ih potiče na razmjenu informacija. Sada svi oni imaju više informacija, a zbog toga imaju veću moć. Sami mogu odlučiti za koje je poslove vjerojatnije da će uspjeti, koji će poslovi donijeti najveći ukupni profit i koje će biti najjednostavnije održavati. A, što je najvažnije, s novim će softverom imati vremena za razmišljanje. To je, umjesto cjelodnevnog lupetanja po kalkulatorima. Sada oni mogu voditi poslove umjesto da poslovi vode njih. Kao da je sada svaki od njih postao poseban profitni centar - svatko ima svoj posao - a moj je posao da ih držim na okupu i da im dam potporu i alat koji su im potrebni da bi obavili ono u čemu su najbolji.« Ja donosim početnu odluku.
S
tim se motom Jerry Portnoy pridružio Robertu Shapiru, Johnu Chambersu, Dell Computeru i Garyju Wagneru, onima što su preživjeli pad Berlinskog zida.
Upravo je to kineska vlada pokušavala postići kad je potaknula seoske izbore, iako ih je pola bilo lažno. Pokušavali su prebaciti odgovornost na lokalnu razinu, jer je Peking zaključio da je jedini način nošenja s gospodarskim problemima na selu to da se seljacima omogući da si sami izaberu svoje vođe. Kineski autoritarni vođe nadali su se da će ti izbori dati bolje lokalne vođe koji će bolje razumjeti seoske potrebe i okolnosti, moći energičnije pogurnuti i, u najboljem slučaju, samostalno razraditi lokalna gospodarstva. Bio je to njihov način za decentralizacije moći i odlučivanja - ne u političkoj, nego u gospodarskoj sferi - u nadi da će izbjeći da se na njih sruči Berlinski zid. Siguran sam da održavanje takvih lokalnih izbora neće biti dovoljni da održe rast kineskoga gospodarstva onolikim koliki treba biti. Za to će im trebati znatno veća decentralizacija vlasti. Ali siguran sam i da je to bio nužan početak, a u to su jednako vjerovali i kineski seljaci koje sam upoznao. Usput, nisam vam rekao tko je pobijedio na izborima za poglavara sela Gujialingzi. Satima smo sjedili dok su glasove prebrojavali na ploči u učionici seoske škole. Nikad neću zaboraviti prizor kako su svi ti kineski seljaci, nagurani u hodnik i pritisnuti na prozore, promatrali kako se svaki glas označava crticom krede na ploči. Unatoč svojoj privlačnosti za žensko izborno tijelo, izazivač Liu Fu izgubio je od aktualnog nositelja. Nekoliko nas je poslije popričalo s Liuom. Rekao nam je da mu je žao što je izgubio, ali je doživio i gore stvari. Znatno gore. U doba Kulturne revolucije bio je onemogućen, a sada, dvadeset godina kasnije, nadmetao se za seoskog poglavara (na izborima koje promatra ekipa iz SAD). Na pitanje je li ikada tijekom kulturne revolucije izgubio nadu, odgovorio je kineskom poslovicom »Ni jedna ruka ne može isključiti sunce«.
5. Zlatna stezulja
D
ok sam bio onom putovanju zbog promatranja izbora u kineskim selima, moj prevoditelj i ja smo lutali kroz selo Heng Dao i naišli na seljaka koji je postao mehaničar i koji je u dvorištu držao guske i svinje, a u svojoj kolibi od opeke imao je glazbenu liniju i televizor u boji. Moj prevoditelj, kineski student koji je studirao u Americi, primijetio je nešto što ja ne bih primijetio - da se u selu ne vide zvučnici. U Maovo doba, komunistička je partija instalirala zvučnike razglasa u »brigade«, kako su zvali mala sela, i kroz njih su izvikivali propagandu i druge poruke za bodrenje radnika. Upitali smo svoga domaćina što se dogodilo s razglasom. »Isključili smo ga prošle godine,« rekao je seljak. »Nitko ga više nije htio slušati. Sada imamo stereo i televiziju.« Seljak je time htio reći da više ne mora slušati poruke iz Pekinga i od Komunističke partije, jer zna što poruka želi reći i zna da to nisu učenja predsjednika Maoa. Jedina poruka sada je bila mnogo jednostavnija: »Sada se sami brinete o sebi. Zaposlite se. Šaljite novac.« Nekoliko mjeseci ranije bio sam u Tajlandu i promatrao kako tajlandski nepotistički kapitalizam doživljava slom. Bio sam dogovorio razgovor sa Sirivatom Voravetvuthikunom, tamošnjim trgovcem nekretninama koji je bankrotirao u tajlandskom gospodarskom brodolomu. On i njegova žena bili su pravi manekeni tajlandskog gospodarskog sloma, jer su se, da bi preživjeli, bacili u prodaju sendviča. Taj je, nekad bogati, par unajmio nešto praznog poslovnog prostora u sre-
dištu Bangkoka i pokrenuo tvrtku za proizvodnju sendviča u kojoj su se zaposlili mnogi njihovi bivši zaposlenici i počeli isporučivati svježe sendviče od sira i šunke po bangkoškim ulicama. Sirivat je na naš razgovor stigao noseći oko vrata žutu košaru za piknik kakve nose prodavači sendviča na američkim bejzbolskim utakmicama. S toga se razgovora, međutim, najjasnije sjećam kako u njegovom glasu nije bilo gorčine i kako je sve odisalo rezignacijom. Njegova je poruka bila da je Tajland zabrljao. Znali su to. Sada će morati stegnuti remene i nastaviti svoj program i nije se imalo što drugoga reći. Pitao sam ga nije li lud. Zar mu ne dolazi da od bijesa što je tako izbrisan spali kakvu vladinu zgradu? Ne, objasnio mi je Sirivat: »Komunizam propadne, socijalizam propadne, pa ostaje samo kapitalizam. Ne želimo se vratiti u prašumu, svi mi želimo imati bolji standard, pa zato moramo kapitalizam natjerati da proradi, jer izbora nema. Moramo se poboljšati i slijediti svjetska pravila... Samo konkurentni uspijevaju preživjeti. Vjerojatno će za to biti potrebna vlada nacionalnog jedinstva, jer breme je tako veliko.« Nekoliko mjeseci kasnije slušao sam u Washingtonu predavanje Anatolija Čubajsa, tvorca propalih ruskih gospodarskih reformi i privatizacije. Čubajs je bio došao u Washington da bi u zadnju čas zamolio M M F za još pomoći Rusiji, no u to je doba ruska Duma, parlament kojim su još dominirali komunisti, odbijala MMF-ove uvjete. Duma je također redovito osuđivala Čubajsa kao izdajicu i stranog agenta, jer se priklanja MMF-ovim zahtjevima da Rusija radikalno reformira svoje gospodarstvo i prilagodi ga pravilima slobodnog tržišta Pitao sam Čubajsa kako odgovara svojim kritičarima, a on mi je rekao: »Kažem im: 'Dobro, Čubajs je špijun za CIA i MMF. A kakvu zamjenu imate? Imate li [ikakvih alternativnih] upotrebljivih ideja?'« Čubajs je rekao da nikad ne dobije nikakav cjelovit odgovor, jer komunisti ne nude alternativu. Nekoliko mjeseci kasnije bio sam u Brazilu i razgovarao s Fabiom Feldmannom, nekadašnjim ministrom za okoliš u São Paulu i zastupnikom u saveznom parlamentu, koji je tada vodio kampanju za svoj ponovni izbor u São Paulu. Njegov je ured bio košnica djelatnika kampanje, sva preplavljena plakatima i ostalim kampanjskim priborom. Feldmann je liberal, a ja sam ga pitao o naravi političke rasprave u današnjem Brazilu. On je odgovorio: »Ljevica [ideološka] u Brazilu ostala je bez zastave. Saveznoj vladi izazov su radna mjesta i zaposlenost. Morate stvoriti i raspodijeliti zaradu. A kakav je program ljevice? Oni nemaju prijedloga za stvaranje zarade, imaju samo za raspodjelu.«
Što nam te priče govore? Kad su se krajem osamdesetih pojavile tri demokratizacije i srušile sve zidove, otpuhale su i sve znatnije ideološke alternative slobodnom tržišnom kapitalizmu. Mogu ljudi govoriti o alternativama slobodnom tržištu i svjetskoj integraciji, mogu tražiti alternative, mogu uporno ostati pri »trećem putu«, no zasad se ništa od toga ne vidi. Ovo se jako razlikuje od prvoga doba globalizacije. U X I X . i početkom X X . stoljeća, kad su Europom i Amerikom jurili industrijska revolucija i svjetski financijski kapitalizam, mnogi su bili šokirani njihovom darvinističkom brutalnošću i »tamnim sotonskim mlinovima«. Oni su razorili stare poretke i hijerarhije, izazvali goleme raspone u prihodima i svakoga stavili po velik pritisak, no doveli su i do strmog porasta životnog standarda onih koji su u tome mogli uspješno sudjelovati. To je dovelo do velike rasprave i revolucionarnog teoretiziranja, jer su ljudi nastojali naći načina kako da zaštite radnike od najokrutnijih oblika tadašnjeg slobodnotržišnog kapitalizma. Ovako su Karl Marx i Friedrich Engels to doba opisali u Komunističkom manifestu: »Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno narušavanje svih socijalnih uvjeta, stalna nesigurnost i nemir ono su po čemu se buržoaska epoha razlikuje od svih prijašnjih. Svi utvrđeni, zamrznuti odnosi i njihov rep prastarih i ukorijenjenih predrasuda i stajališta, pometeni su, svi novi odnosi zastarjevaju prije no što mogu okoštati. Sve čvrsto rasipa se u zrak, sve se sveto oskvrnjuje, a čovjek se na kraju mora suočiti s trijeznim razumom, stvarnim životom i svojim odnosom prema svojoj vrsti.« S vremenom su se pojavili i ljudi koji su proglasili da bi mogli uzeti te destabilizirajuće i nasilne potrese slobodnog tržišta, a stvoriti svijet koji ne bi ovisio o neobuzdanim buržoaskim kapitalistima. Oni bi od države tražili da centralno planira i financira sve te da svakome radniku pruži prema njegovim potrebama i da od svakog radnika očekuje prilog u skladu s njegovim mogućnostima. Imena tih revolucionarnih mislilaca su Engels, Marx, Lenjin i Mussolini i drugi. Centralno planirane nedemokratske alternative koje su oni nudili - komunizam, socijalizam i fašizam - pridonijele su prekidu prvoga doba globalizacije dok ih se na svjetskoj pozornici isprobavalo od 1917. do 1989. O tim se alternativama može reći samo jedno: Nisu uspjele. A presudili su im oni koji su pod njima živjeli. Tako je s padom komunizma u Europi, u Sovjetskom Savezu i Kini - i padom svih zidova koji su štitili te sustave - došlo i do toga da je ljudima koji nisi zadovoljni
kapitalizmom i slobodnim tržištem nestalo svega što bi moglo biti gotova ideološka alternativa. Kad se govori o tome koji je sustav najuspješniji u stvaranju sve višeg životnog standarda, povijesna je rasprava dovršena. Odgovor glasi: slobodni tržišni kapitalizam. Drugi su sustavi možda sposobni djelotvornije i pravednije raspodjeljivati prihod, no nijedan sustav ne može tako uspješno kao tržišni kapitalizam stvarati prihode koji će se raspodjeljivati. A sve je više i ljudi koji to znaju. Dakle, ideološki rečeno, nema više sladoleda od čokolade s metvicom, nema više sladoleda od jagode niti kombinacije limuna i limete. Danas možete birati između slobodnotržišne vanilije i Sjeverne Koreje. Mogu postojati razne marke slobodnotržišne vanilije, a svoje tržište možete joj prilagoditi tako da joj prilazite brže ili sporije. No na kraju, želite li viši životni standard u svijetu bez zidova, slobodno je tržište jedina preostala ideološka opcija. Jedna staza. Razne brzine. Ali staza je samo jedna. Kad vaša zemlja spozna tu činjenicu, kad shvati pravila slobodnog tržišta u današnjoj slobodnoj ekonomiji i kad se odluči pridržavati tih pravila, ona na sebe stavlja ono što ja zovem zlatnom stezuljom. »Zlatna stezulja« je ključni politoekonomski odjevni predmet ovoga globalizacijskog doba. Hladni je rat imao Maovo odijelo, Nehruov sako, rusku bundu. Globalizacija ima samo zlatnu stezulju. Ako si vaša zemlja nije uzela mjeru za nju, svakako će to uskoro učiniti. ivanje i populariziranje zlatne stezulje počela je 1979. godine Margaret T h a t c h e r u Engleskoj. Uskoro joj je potporu dao Ronald Reagan osamdesetih godina u Sjedinjenim Državama, koji je stezulji i njezinim pravilima dao pravu kritičnu masu. U modu je ušla na kraju hladnog rata, kad su tri demokratizacije otpuhnule sve druge mode i sve zidove što su ih štitile.
Š
Tačerističko-reganističke revolucije nastale su, jer su biračke većine u tim dvama vodećim zapadnim gospodarstvima zaključile da stari gospodarski pristupi pod vladinim vodstvom jednostavno ne daju dovoljno rasta. Gđa T h a t c h e r i g. Reagan udružili su se u skidanju velikih dijelova odlučivanja s države, sa zagovornika »sjajnog društva« 27 i s tradicionalne Keynesove ekonomike te ih predali slobodnom tržištu. Da bi se uklopila u »zlatnu stezulju«, zemlja mora ili prihvatiti ili mora izgledati kao da ide prema sljedećim zlatnim pravilima: postavi27 (Ili velikog društva, "Great Society" je domaći program predsjednika Johnsona kojemu je bit bila poboljšanje kvalitete života kroz federalne programe)
ti privatni sektor tako da bude glavni pogon gospodarskog rasta, održavati nisku stopu inflacije i stabilnost cijena, smanjiti veličinu svoje državne birokracije, održavati što je moguće uravnoteženiji državni proračun, ako već ne i suficit, ukinuti i smanjiti carine na uvoznu robu, ukinuti ograničenja stranih ulaganja, ukinuti kvote i domaće monopole, povećavati izvoz, privatizirati državne industrije i uslužne djelatnosti, deregulirati tržišta kapitala, uspostaviti konvertibilnost valute, otvarati industrije, burze i financijska tržišta izravnom stranom vlasništvu i ulaganju, deregulirati gospodarstvo da bi na domaćem tržištu bilo što konkurentnije, što je moguće više eliminirati korupciju, subvencije i provizije u državnim tijelima, otvoriti bankarske i telekomunikacijske sustave privatnom vlasništvu i konkurenciji te dopustiti građanima izbor između konkurentskih mirovinskih ponuda i stranih mirovinskih i investicijskih fondova. Kad skrojite sve te krpice, dobit ćete »zlatnu stezulju«. Nažalost, »zlatna stezulja« u znatnoj je mjeri »univerzalan broj za sve«. Ona je nekima prevelika, drugima tijesna, a ostale stalno tjera na stalno prilagođavanje gospodarskih institucija i poboljšanje rezultata. One koji je ne žele nositi napušta brže no ikad, a onima koji je nose kako treba omogućuje brži napredak no ikad. Nije uvijek lijepa ni ugodna ni udobna. Ali ona je tu i to je jedini model koji se nosi ove povijesne sezone. Dok vaša zemlja navlači »zlatnu stezulju« vjerojatno će se dogoditi dvije stvari: gospodarstvo vam raste, a politika se steže. Točnije, na gospodarskom polju "zlatna stezulja" obično potiče veći rast i više prosječne prihode - uz veću trgovinu, strana ulaganja, privatizaciju i djelotvornije iskorištavanje sredstava pod pritiskom svjetske konkurencije. Ali na političkom polju »zlatna stezulja« u razmjerno uske okvire steže mogućnosti gospodarskih i političkih odluka onih na vlasti. Zbog toga je ovih dana sve teže naći ikakve prave razlike između vladajućih i oporbenih stranaka u zemljama koje su navukle »zlatnu stezulju«. Kad vaša zemlja navuče »zlatnu stezulju«, njezini se politički izbori svode na odluku između Pepsi i Coca Cole - neznatne nijanse okusa, neznatne nijanse politika, neznatne varijacije u oblikovanju da bi se zadovoljile lokalne tradicije, nešto popuštanja ovdje ili ondje, no nikad nema većih odstupanja od temeljnih zlatnih pravila. Vlade - bile one u rukama demokrata ili republikanaca, konzervativaca ili laburista, golista ili socijalista, demokršćana ili socijaldemokrata - koje previše skrenu od temeljnih pravila, doživjet će da im investitori pobjegnu u stampedu, kamatne stope porastu, a novčana tržišta padnu. Jedini način da se u »zlatnoj stezulji« dobije više
prostora za manevriranje jest da ona raste, a jedini način da ona naraste jest da je dobro zategnemo. To je njezina snaga: što je jače stegnete, više će zlata iznijeti, pa ćete je za svoju društvenu zajednicu moći bolje podstaviti. Zato se ne treba čuditi što se tako velik dio političke rasprave svodi na razgovore o manjim promjenama kroja zlatne stezulje, a ne o njezinim radikalnim promjenama. U kampanji za predsjedničke izbore 1996. godine Bill Clinton je zapravo tvrdio: »Naravno da se nalazimo u zlatnoj stezulji, no ja znam način da se laktovi malo bolje podlože, a u struku malo proširi«. Republikanski predsjednički izazivač tvrdio je zapravo: »Ne, ne, ne možete nimalo popustiti u struku. Neka bude stegnut, a malo ćemo podložiti laktove.« A u britanskoj predizbornoj kampanji 1997. godine, Tony Blair zaklinjao se zapravo da će, ako on pobijedi, »biti stegnuta kao kad su je stezali torijevci, ali ćemo podebljati ramena i grudi,« dok je njegov protivnik, konzervativac John Major, naoko odgovarao: »Da se niste usudili taknuti ni jednu jedinu nit te košulje. Margaret Thacher ju je skrojila da bude pripijena i tako nam Boga, takva mora i ostati.« Nije se čuditi što je Paddy Ashdown, vođa britanske Liberalne stranke, pogledao Tonyja Blaira i Johna Majora u britanskoj predizbornoj kampanji 1997. godine i proglasio da među njima nema razlike ni za dlaku. Ashdown je proglasio da se Blair i Major bave »sinkroniziranim plivanjem«. Nakon pada hladnoratovskih zidova i dolaska zlatne stezulje, putujući po svijetu vidim mnogo sinkroniziranog plivanja. Prije njemačkih izbora 1998. godine u kojima je socijaldemokrat Gerhard Schröder pobijedio kršćanskog demokrata Helmuta Kohla, agencija Associated Press je citirala Karl-Josefa Meiersa iz Njemačke udruge za vanjske poslove koji je o dvojici njemačkih kandidata rekao: »Možete zaboraviti etikete 'lijevo' i 'desno'. Svi oni sjede u istom čamcu«. O životu u »zlatnoj stezulji« korejski je bivši premijer Lee Hong Ko za svoga mandata sredinom devedesetih mnogo naučio iz osobnog iskustva. »Nekada smo govorili: 'Povijest je diktirala ovo ili ono', jednom mi je rekao Lee. 'Sada bismo rekli da su ovo diktirale 'sile tržišta' i da morate živjeti s njima. Nismo odmah shvatili što se dogodilo. Nismo shvatili da je pobjeda u hladnom ratu bila pobjeda sila tržišta nad politikom. Današnja je velika odluka hoćete li imati demokraciju i hoćete li imati otvoreno gospodarstvo. To su velike odluke. A kad jednom donesete te velike odluke, politika postaje jednostavno političko inženjerstvo kojemu je zadaća da provodi odluke u uskom prostoru koji je u tom sustavu preostao.« Lee je odrastao uz dugo vladajuću korejsku Veliku nacionalnu stranku. Ali poslije korejskog gospodarskog
sloma 1997-98., kada je ta zemlja naučila da će morati znatno jače pritegnuti »zlatnu stezulju« ako se želi nastaviti razvijati i privlačiti strane investicije, korejska je javnost odbacila staromodne veterane korejske politike i za predsjednika izabrala dugogodišnjeg zagovornika ljudskih prava Kim Dae Junga iz oporbenog Nacionalnog kongresa za novu politiku. Ali Kim je ipak zamolio Leea da pode u Washington kao njegov veleposlanik. Kaže mi Lee: »U prošlosti bi bilo nezamislivo da netko kao ja, koji sam bio predsjednički kandidat svoje stranke i bivši premijer i predsjednik stranke, pođe u Washington kao ambasador druge stranke kao što je stranka predsjednika Kima. Ali sada, sa svime što Koreja mora učiniti da bi izašla iz gospodarske krize, razlika između mene i g. Kima postala ja nevažna. Nemamo velikih mogućnosti izbora«. Kako se ono na korejskom kaže »isti čamac« ili »sinkronizirano plivanje«? Manmohan Singh je bio indijski ministar financija u doba kad je 1991. godine njegova zemlja odlučila odbaciti desetljeća statične kvazisocijalističke ekonomije i navući »zlatnu stezulju«. U svom mi je uredu u indijskom parlamentu ljeti 1998. godine govorio o gubitku kontrole koji je osjetio kad se Indija usmjerila tim putem: »Naučili smo da pristup međunarodnim tržištima kapitala donosi svoje prednosti, no sposobnost vlade da djeluje i upravlja sve se više smanjivala što se više otvarala svijetu. Ako radite u globaliziranom gospodarstvu, mišljenja drugih sudionika postaju znatno važnija - bili oni u pravu ili ne. A zatim morate uzeti te njihove percepcije i pretvoriti ih u važan element u svome odlučivanju... Sada imamo svijet u kojemu su sudbine povezane, a [specifično indijske] aspiracije i brige ne uzimaju se u obzir. To izaziva znatno veću tjeskobu. Ako radite na politici tečajnih stopa ili monetarnoj politici, vaše će politike postati podređene onome što radi Alan Greenspan. To smanjuje stupanj vaše slobode čak i u fiskalnoj politici. U svijetu gdje je kapital pokretljiv po cijelom svijetu, ne možete uvesti porezne stope koje se jako razlikuju od onih u većini drugih zemalja, a kad je radna snaga pokretljiva ne možete se od ostalih jako razlikovati ni po plaćama. To je smanjilo manevarski prostor... Imam prijatelja iz jedne susjedne zemlje koji je također postao ministrom financija. Onoga dana kad je imenovan, nazvao sam ga da mu čestitam. On mi je odgovorio: 'Nemojte mi čestitati. Ja sam samo pola ministra. Druga je polovica u Washingtons'«
N
e navlače sve zemlje »zlatnu stezulju« do kraja; neke idu samo donekle ili malo pomalo (Indija, Egipat). Druge je stave pa skinu (Malazija, Rusija). Neke joj nastoje kroj prilagoditi svojim kultu-
rama pa je nose s nekoliko nezakopčanih gumba (Njemačka, Japan i Francuska). Neke misle da mogu njezino stezanje potpuno odbiti, jer imaju prirodnih izvora kao što je nafta (Iran, Saudijska Arabija). A neke su tako siromašne i izolirane i imaju vladu koja narod može prisiliti da prihvati siromaštvo, da mogu ne samo ne odjenuti svoje narode u zlatnu stezulju, nego ih mogu stegnuti u običnu staru stezulju (Sjeverna Koreja, Sudan, Afganistan). Ali vremenom zemljama postaje sve teže izbjegavati »zlatnu stezulju«. Kad god to spomenem u svojim predavanjima, osobito pred neameričkom publikom, uvijek dobijem neku inačicu ovakve reakcije: »Nemojte vi nama pričati da moramo odjenuti stezulju i uključiti se u svjetska tržišta. Imamo mi svoju vlastitu kulturu, svoje vlastite vrijednosti, pa ćemo to učiniti na svoj način i brzinom koja nama bude odgovarala. Vaše su teze previše determinističke. Zašto se ne bismo jednostavno svi okupili i dogovorili za neki drugi, manje krut model?« Ja na to odgovaram ovako: »Ne kažem ja da ćete vi morati staviti stezulju. A ako se vaša kultura i socijalne tradicije protive vrijednostima utjelovljenima u toj stezulji, ja s vama u tome svakako suosjećam. Ali vam kažem ovo: današnji svjetski tržišni sustav, 'brzi svijet' i 'zlatna stezulja' djelo su velikih povijesnih sila koje su iz temelja promijenile način kako komuniciramo, kako investiramo i kako vidimo svijet. Želite li se odupirati tim promjenama, to je vaša stvar. To i treba biti vaša stvar. Ali mislite li da se tim promjenama možete odupirati, a da to ne bude sve skuplje i da ne morate graditi sve viši zid, sami sebe obmanjujete.« Evo zašto: Demokratizacije financija, tehnologije i informacija nisu samo tako porušile sve zidove koji su štitili alternativne sustave - od Maove Crvene knjižice do Komunističkog manifesta, od zapadnoeuropskih država blagostanja do nepotističkog kapitalizma jugoistočne Azije. Te tri demokratizacije rađaju i novi izvor moći u svijetu - ono što ja zovem »elektroničkim krdom«. Elektroničko krdo čine svi oni bezlični trgovci dionicama, obveznicama i novcem što sjede za ekranima svojih računala širom svijeta i svoj novac jednim klikom miša premještaju iz investicijskih fondova u mirovinske fondove ili fondove novih tržišta, ili na internetu trguju iz svojih podruma. A u tom su krdu i velike multinacionalne korporacije koje sada svoje tvornice raspoređuju širom svijeta i stalno ih prebacuju najuspješnijim i najekonomičnijim proizvođačima. Ovo je krdo eksponencijalno poraslo zahvaljujući demokratizacijama financija, tehnologije i informacija - toliko da je danas počelo zamjenjivati vlade u ulozi glavnog izvora kapitala za rast i kompanija
i zemalja. Da bi bila uspješna u današnjem globalizacijskom sustavu svaka zemlja mora ne samo navući »zlatnu stezulju« nego se mora i spojiti s tim »elektroničkim krdom«. Krdo jako voli zlatnu stezulju, jer ona utjelovljuje sva liberalna slobodnotržišna pravila igre koja ono voli vidjeti u nekoj zemlji. Zemlje koje odijevaju »zlatnu stezulju« i ostaju u njoj, od krda dobivaju za nagradu kapital za rast. One zemlje koje ju ne odjenu, krdo će kazniti, bilo tako što će tu zemlju izbjegavati, bilo tako što će iz nje povući svoj novac. Moody's Investors Service i Standard & Poor's su psi toga krda. Te agencije za ocjenu kreditne sposobnosti šuljaju se svijetom stalno njuškajući sve zemlje. Trebale bi glasno lajati kad vide da se neka zemlja izvlači iz »zlatne stezulje« (iako ponekad i M o o d y ' s i S&P izgube njuh ili se daju uloviti u euforiju, kao u jugoistočnoj Aziji, pa ne zalaju sve dok ne bude prekasno). Ta interakcija između »elektroničkog krda«, nacionalnih država i »zlatne stezulje« u središtu je današnjeg globalizacijskog sustava. Prvi sam to put shvatio u veljači 1995. godine, uoči inauguralnog posjeta predsjednika Clintona Kanadi. U to sam doba pratio Bijelu kuću i, pripremajući se za predsjedničko putovanje, pratio sam članke u Financial Timesu i drugim novinama, tražeći hoće li se vidjeti o čemu bi Kanađani mogli razgovarati uoči prvoga posjeta »čovjeka iz Nade«" 2 8 . Posebno me zainteresiralo to što oni uopće nisu govorili o američkom predsjedniku. Govorili su o upravo završenom posjetu »čovjeka iz Moody'sa«. Kanadski parlament je u tom trenutku raspravljao o državnom proračunu. Ekipa iz Moody'sa je došla u O t t a w u i spočitala kanadskom ministarstvu financija i zakonodavcima oštar ukor. Ekipa iz Moody'sa rekla im je da će, ne dovedu li svoj odnos između deficita i BDP-a bliže međunarodnim normama i očekivanjima, M o o d y ' s smanjiti njihov rejting s trostrukoga A, pa će dakle Kanada i svaka kanadska tvrtka morati plaćati više kamate za strane zajmove. Da bi to istaknulo, kanadsko je ministarstvo financija objavilo priopćenje u kojem je izjavilo: »Sama veličina kanadskog duga prema inozemstvu u odnosu prema veličini gospodarstva znači da je Kanada postala previše ranjiva promjenljivim raspoloženjima svjetskih financijskih tržišta. Doživjeli smo osjetni gubitak gospodarskog suvereniteta.« O n i m Kanađanima koji možda nisu shvatili bit te poruke, mi-
28 The Man from Hope: Bill Clinton je naime rođen u mjestu Hope (engl. "Nada") u Arkansasu. Poznata je njegova izjava "Još uvijek vjerujem u mjesto koje se zove Hope", a "The Man from Hope" je bio i naslov jednoga od propagandnih filmova njegove izborne kampanje.
nistar financija Paul Martin objasnio je to izravnijim riječima: »U dugovima smo do grla«. Ne, Kanađane nije nimalo zanimao »čovjek iz Nade«. Svu je njihovu pozornost obuzeo »čovjek iz Moody'sa« i »elektroničko krdo«. Odakle dolazi to krdo i kako je postalo takvom silom da nacionalne države može obogatiti ili zastrašiti jednako kao što bi to mogla neka supersila?
6. Elektroničko krdo
R
ujna 1997. godine malezijski je premijer dr. Mahathir Mohamad iskoristio sastanak Svjetske banke u Hong Kongu da s njegove govornice osudi zla globalizacije nakon što su svjetski i lokalni investitori bili razorili malezijske dionice i valutu. Mahathir se obrušio na »kretene« koji trguju novcem i optužio »velike sile« i financijaše kao što je George Soros da su prisilili Azijce na otvaranje domaćih tržišta globalnim špekulantima i da su valutama manipulirali tako da ih onemoguće kao konkurenciju. Današnja svjetska tržišta kapitala usporedio je s »prašumom punom divljih zvijeri« i neizravno ustvrdio da njima upravlja židovska kabala. Slušajući Mahathirovu bijesnu tiradu, pokušao sam zamisliti što bi američki ministar financija Robert Rubin, koji je sjedio u gledalištu, rekao malezijskom vođi da je doista mogao reći što mu je na umu. Mislim da bi to bilo nešto poput ovog:
»Ah, oprostite, Mahathire, ali na kojem vi svijetu živite? Vi o sudjelovanju u globalizaciji govorite kao da je riječ o nečemu što možete birati. Globalizacija nije izbor. Ona je stvarnost. Danas postoji samo jedno globalno tržište, a jedini način da postignete rast kakav želi vaš narod jest da se uključite u svjetska tržišta dionica i obveznica, da pridobijete multinacionalne kompanije na investiranje u vašu zemlju i da proizvode svojih tvornica prodajete u svjetskom trgovačkom sustavu. A najvažnija je temeljna istina o globalizaciji ovo: Nitko nije glavni gazda - ni George Soros, ni 'velike sile', niti ja. Nisam ja pokrenuo glo-
balizaciju. Ne mogu je zaustaviti, a ne možete ni vi - osim uz golemu cijenu po vaše društvo i njegove izglede za rast. Vi stalno tražite kome biste se žalili, nekoga tko bi preuzeo krivnju za vaša tržišta, nekoga koga ćete proglasiti krivim. Pa sad, zamislite ovo, Mahathire, na telefon se nitko ne javlja! Znam da je to teško prihvatiti. To je kao da ljudima govorite da nema Boga. Svi mi želimo da netko bude za kormilom i da bude odgovoran. Ali današnje je tržište elektroničko krdo često i anonimnih investitora u dionice, obveznice, valute i multinacionalne kompanije, povezanih ekranima i mrežama. A nemojte vi meni, Mahathire, glumiti bedaka. Obojica znamo da je vaša Centralna banka ranih devedesetih izgubila tri milijarde dolara špekulirajući na engleske funte; nemojte mi prodavati te naivne fore. Elektroničko krdo nikome ne daje popust. Nikome. Ono ne priznaje ničije posebne okolnosti. Ono zna samo svoja vlastita pravila. Ali pravila krda prilično su ujednačena - to su pravila 'zlatne stezulje'. Vidite, Mahathire, krdo pase u 180 zemalja i nema se vremena stalno detaljno baviti vama. Ono na brzinu zaključi držite li se njegovih pravila i najobilnije će nagraditi one zemlje koje su transparentne u svojim postupcima. Krdo mrzi iznenađenja. Godinama se činilo da se Malezija pridržava tih pravila, pa je privukla velika izravna i portfeljna ulaganja, što vam je omogućilo da prihod po glavi stanovnika u nekoliko desetljeća skoči s 350 na 5000 dolara. A kad ste počeli kršiti pravila prezadužujući se, a zatim i previše gradeći, krdo vas je prodalo. Jeste li baš morali izgraditi dvije najviše uredske zgrade na svijetu? Jeste li iznajmili barem pola tog uredskog prostora? Čujem da niste. I tako je krdo u stampedu pobjeglo od vas i ostavilo vas pregažene. Indeks KLCI, vaš D o w Jones, pao je za 48 posto u 1997. godini, a vaša je valuta pala na najniži tečaj u dvadeset i šest godina. Ali kad se to dogodi, nećete krdo moliti za milost, nećete ga prokleti kao 'židovsku urotu', nego ćete ustati, oprašiti se, malo jače stegnuti svoju zlatnu stezulju i nastaviti s krdom. Naravno, nesportski je to. Na neki vas je način krdo i uvuklo u ovu nevolju: nudilo vam je toliko jeftinog novca, a vi ste ga uzimali i pretjerali u izgradnji brana, tvorničkih kapaciteta i uredskih tornjeva. Ali to i jest ono najstrašnije, Mahathire: Krdo nije nepogrešivo. I ono griješi. Prereagira i puca predaleko. Ali ako su vam temelji zdravi, krdo će to shvatiti pa će se s vremenom vratiti. Krdo nikad neće predugo ostati glupo. Na kraju će uvijek reagirati na dobro vladanje i dobro gospodarsko upravljanje. Hej, pa i Amerika je imala slične fluktuacije dok je bila mlado tržište, imali smo svoje uspješne i neuspješne pruge. Jedino što vam treba je upravljati njima i ugraditi koliko god možete amortizera. Ja svaki dan pratim kretanje krda na Bloombergovom ekranu koji stoji pokraj moga stola. U demo-
kratskim se državama o vladinoj politici glasuje svake druge, treće ili četvrte godine. A elektroničko krdo glasuje svake minute svakoga sata svakoga dana. Kad god to poželite znati, krdo će vam točno reći kako vam stoji zlatna stezulja i je li vam po mjeri ili nije. Znam da vi mislite da sam ja svemoćni američki ministar financija. Ali, Mahathire, i ja živim baš kao i vi - u užasu od 'elektroničkog krda'. Oni idioti iz medija stalno me stavljaju na naslovne stranice, kao da ja doista upravljam, a ja ovdje sjedim zgrožen od straha da će, ako naš Kongres ne da predsjedniku ovlasti za širenje slobodne trgovine ili ako probije proračunski plafon, krdo krenuti na mene i pregaziti dolar i Dow. Zato ću vam, Mahathire, reći malu tajnu - a vi nemojte nikome reći: Ja na svom stolu više i nemam telefona, jer bolje nego itko drugi znam: Nema se koga nazvati.«
S
viđalo se to kome ili ne, izmišljene misli moga ministar financija u bitnome govore istinu. Ne mogu zemlje u današnjem svijetu biti uspješne ako se ne priključe »elektroničkom krdu«, a ne mogu preživjeti ako ne nauče kako od toga krda dobiti ono najbolje, a ne biti pregaženi ili potreseni njegovim neizbježnim skokovima. Elektroničko je krdo slično visokonaponskoj žici koja vam dolazi u kuću. U normalnim vremenima ta vas žica može zagrijati, osvijetliti vam dom ili zadovoljiti velik dio vaših energetskih potreba. Ali nemate li prave transformatore i zaštitu od skokova napona, a dođe do naglog skoka ili pada napona, može vam se dogoditi da vas strese, sprži ili onesvijesti. Danas se »elektroničko krdo« sastoji od dviju temeljnih skupina. Jednu zovem »kratkorogom stokom«. Tu su svi oni koji se bave kupovanjem i prodajom dionica, obveznica i novca širom svijeta, i koji su sposobni pomicati svoj novac u vrlo kratkom roku, pa to često i čine. Kratkoroga stoka su trgovci novcem, veliki investicijski i mirovinski fondovi, hedge fondovi, osiguravajuće kompanije, bankarske trgovačke operacije i pojedinačni investitori. Svi su tu, od Merill Lyncha preko Crédit Suissea i Fuji Banka do web stranica Charlesa Schwaba na kojima svatko s osobnim računalom i modemom može trgovati iz svoje dnevne sobe. Drugu skupinu zovem dugorogom stokom. To su multinacionalne kompanije - razni General Electrici, General Motorsi, IBM-ovi, Inteli, Siemensi - sve više umiješani u izravno međunarodno investiranje, izgradnju tvornica širom svijeta ili sklapanje dugoročnih proizvodnih sporazuma ili savezništava s tvornicama u svijetu koje će izrađivati njihove proizvode. Zovem ih dugorogom stokom jer se, kad ulažu u
nekoj zemlji, moraju dugoročno obvezivati. Ali i oni se moraju, kao krdo, velikom brzinom pokretati unutra i van. Iako je »elektroničko krdo« rođeno i uzraslo u doba hladnog rata, njegovo članstvo nikad nije moglo postići kritičnu masu ni brzinu niti domet u tom pretjerano reguliranom i zidovima ograničenom sustavu. Većina zemalja održavala je kontrolu kapitala (bar do sedamdesetih godina), pa se kapital nije mogao premještati preko granica onako kako to može u današnjem globalizacijskom sustavu. Zbog toga je postalo znatno teže okupljati svjetsko krdo. U razmjerno zatvorenim gospodarstvima sustava hladnog rata prije sedamdesetih godina, monetarna politika neke vlade potpuno je vladala nad uspostavom njezinih tečajnih stopa, a fiskalna politika neke vlade bila je daleko najvažniji instrument za poticanje rasta. U doba hladnog rata, američka i sovjetska vlada mogle su lako opravdati visoke poreze pozivajući se na hladni rat: »Treba nam vaš novac od poreza za rat protiv neprijatelja, slanje čovjeka na Mjesec i izgradnju novoga sustava autocesta da bismo mogli brže premještati vojsku.« Istodobno, mnoge zemlje u razvoju mogle su se izvlačiti sišući novac jedne od supersila - točnije, Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza ili Kine ili neke od međunarodnih novčarskih institucija - i tako financirati izgradnju neke brane, održavanje vojske ili izgradnju autoceste. A budući da građani tih zemalja u razvoju nisu bili ni izdaleka toliko kao danas svjesni kako u svijetu žive drugi, bili su spremni tolerirati niži životni standard koji je posljedica razmjerno zatvorenog gospodarstva. Ali, postupnim ukidanjem kontrole kapitala sedamdesetih godina, demokratizacijama financija, tehnologije i informacija, krajem hladnoratovskog sustava i padom zidova na svim stranama, iznenada se pojavila veliko svjetsko polje gdje su stada investitora iz mnogih zemalja mogla slobodno lutati. Na toj širom otvorenoj ravnici koja se kasnije proširila i u cyberspace, elektroničko krdo moglo je pasti, rasti, množiti se i s vremenom se okupiti u moćna »supertržišta«. Ta »supertržišta« su megatržišta u Tokiju, Frankfurtu, Sydneyu, Singapuru, Šangaju, Hong Kongu, Bombayu, Saõ Paulu, Parizu, Zürichu, Chicagu, Londonu i Wall Streetu. Na tim se mjestima najveći članovi »elektroničkog krda« okupljaju, razmjenjuju informacije, sklapaju poslove i izdaju dionice i obveznice raznih kompanija što će hraniti krdo. Kako kaže Saskia Sassen, profesorica i stručnjak za globalizaciju na Sveučilištu u Chicagu, krajem 1997. godine dvadeset i pet supertržišta držalo je 83 posto svjetskih vrijednosnica pod institucijskim upravljanjem i bilo odgovorno za otprilike pola svjetske tržišne
kapitalizacije - oko 20,9 bilijuna američkih dolara (prema Foreign Affairs iz siječnja 1999.) To elektroničko krdo - i supertržišta gdje se ono okuplja radi hrane i razmnožavanja - postalo je važan međunarodni glumac u globalizacijskom sustavu. Iako ne može kao nacionalne države poći u rat ili invaziju neke zemlje, ono može u mnogim područjima oblikovati ponašanje nacionalnih država. Zato sam i ustvrdio da je, kao što se sustav hladnog rata temeljio na ravnoteži među državama, globalizacijski sustav utemeljen na ravnoteži između država i država i između država i elektroničkog krda i supertržišta. Još od izuma transatlantskog kabla u doba globalizacije prije I. svjetskog rata postojala je neka vrsta elektroničkog krda, no u doba hladnog rata ono nije bilo ni izdaleka tako važno kao što je danas. O n o što je s današnjim krdom novo nije toliko razlika u vrsti koliko u količini. Zbog globalizacije, današnje elektroničko krdo - i njegova stoka sitnog zuba i rogata marva - u sebi objedinjuje veličinu, brzinu i raznolikost kakve se nikad prije u povijesti nisu vidjele. Miš ima rep, a i Tyrannosaurus Rex ima rep. I jedno i drugo zovemo »repovi«, no kad mašu, njihovi su utjecaji na okolni svijet vrlo različiti. Elektroničko krdo iz prvoga globalizacijskog razdoblja bilo je poput mišjeg repa. D a n a š n j e je elektroničko krdo poput tiranosaurovog repa koji, kad zamahne, na vrlo bitne načine preoblikuje svijet oko sebe. Ovo poglavlje objašnjava kako je to krdo postalo tako nepobjedivim izvorom gospodarskog rasta i kako je istodobno postalo tako zastrašujućom silom koja kad zamahne može srušiti i vlade. Kratkoroga stoka Prvo što danas upada u oči kad je riječ o kratkorogoj stoci, nevjerojatna je raznolikost financijskih proizvoda kojima se ona sada može hraniti. Obilje dionica i obveznica, potrošne robe i terminskih ugovora, opcija i derivativa koji se nude iz desetaka raznih zemalja i tržišta širom svijeta znače da se danas možete kladiti gotovo na bilo što. I doista, kad danas pogledam krmivo što se danas nudi elektroničkom krdu, uvijek se sjetim onoga prizora iz mjuzikla Guys and Dolls29 kad se Nathan Detroit želi kladiti sa Skyjem Mastersonom oko toga prodaje li M i n d y ' s više sirnica ili štrudla. Glasi ovako: 29 Poznati mjuzikl iz pedesetih godina; svojedobno rekorder u zaradi na Broadwayu. Kasnije i uspješan film. I danas se često izvodi.
Nathan Detroit: »Rado bih to čuo. Usput, što misliš, prodaje li Mindy's više sirnica ili štrudla?« Sky kaže da bi, kad bi bilo po njegovu ukusu, pomislio da Mindy's prodaje više sirnica nego štrudla. Slijedi živa rasprava o tome koliko bi Sky bio spreman uložiti u okladu na sirnicu - a Nathan, koji je već provjerio u kuhinji i zna da se štrudli prodaju bolje nego sirnice, nastoji namamiti Skyja da novac uloži kamo ga navodi želudac. A Sky Masterton je čovjek koji se jako voli kladiti. On bi se inače kladio na sirno punjenje jednako, kao što bi se Solomon Brothersov trgovac obveznicama kladio na punjenje kamatnih stopa. Ali Sky njuši podvalu. Nathan se previše gorljivo želi kladiti za 1000 dolara. Zato mu, umjesto da to prihvati, Sky želi dati pouku. »Nathane, nešto ću ti ispričati,« kaže on. »Onoga dana kad sam otišao od kuće u svoj život, moj me tata poveo na stranu. 'Sine,' rekao mi je tata, 'žao mi je što te ne mogu obilno financirati. Ali kad već nemam zelenih novčanica koje bi te mogle pokrenuti, podržat ću te barem nekim vrlo vrijednim savjetima. Na tvojim putovanjima netko će ti pokazati novi špil karata, još neraspakiran. A taj će ti momak ponuditi okladu da može pik dečka natjerati da iskoči iz špila i uštrca ti jabučni sok u uho. A ti, sine, nemoj prihvatiti takvu okladu, jer će ti uši biti pune soka jednako sigurno kao što je da sada ovdje stojiš.' Ja, Nathane, ne želim tvrditi da si brojio Mindy'sove sirnice, ali... Nathan: »Zar bih ja to činio?« Sky: »Međutim,« (dlanom pokriva Nathanovu leptir-kravatu), »ako ti je doista do uzbuđenja, kladim se u tih istih tisuću dolara da ne znaš reći koje ti je boje kravata koju sada nosiš. Kladimo se?« Nathan: »Neću se kladiti.« A zatim, gledajući svoju kravatu, Nathan uzvikuje: »Na točkice! Nitko na cijelom svijetu osim Nathana Detroita ne bi bacio tisuću dolara na točkice!« Pa, kad bi Nathan i Sky i sada bili s nama, postojao bi vjerojatno i vrijednosni papir koji bi se temeljio i na prodajama sirnica i štrudla kod Mindy'sa. A postojao bi i neki prilagođeni financijski instrument koji bi mogli kupiti za osiguranje svoje oklade, bilo da se klade na štrudle ili sirnice ili točkasti uzorak. Zbog demokratizacije financija i eksplozije sekuritizacije danas se u vrijednosni papir može pretvoriti bilo što. Možete čak izdati obveznice na sebe i svoje posebne talente, kao što je to učinio pjevač David Bowie. On je na Bowie obveznice 1997. godine prikupio 55 milijuna dolara, temeljeći to na planiranim tantijemima. U jednom je naslovu The New York Times sažeo sve što se o tome može reći: »I vi možete imati rejting AAA.«
Moja prijateljica Lesley Goldwasser, vodeći trgovac obveznicama na Wall Streetu, stručnjak je za pretvaranje još nesnimljenih filmova u obveznice. Ona objašnjava kako to funkcionira: »Zamislite da ste kompanija koja u Minneapolisu trguje stambenim hipotekama i da na lokalnom tržištu imate sto hipoteka na kuće i stanove. A tih sto hipoteka znači izlaganje hipotekarne tvrtke od sto milijuna dolara i donose milijun mjesečno u kamatama i otplatama. Takva hipotekarna kompanija mogla bi nagomilati sve svoje stambene hipoteke i izdati ih kao obveznice koje vi i ja možemo kupiti po tisuću dolara komad. Za hipotekarnu kompaniju prednost je u tome što će odmah dobiti natrag svojih sto milijuna, ne čekajući da svi ti ljudi otplate svoje tridesetogodišnje stambene zajmove. Prednost za kupce obveznica u tome je što njih isplaćuju od priljeva iz kamata i otplate što dolaze svaki mjesec, a kamate će biti nekoliko postotaka više nego što bi donijelo ulaganje na tržištu novcem ili kao štedni ulog. K tomu, iza obveznica stoje stvarni stanovi i kuće, a budući da ih je na svakoj hrpi obično po nekoliko stotina, čak i ako ih se nekoliko ogluši, vjerojatno je da će većina ostalih uredno otplaćivati svoje zajmove. Tu su ljudi shvatili da ako možete pakirati stambene zajmove, zašto ne biste pakirali holivudske filmove - čak i filmove koji još nisu snimljeni. Recimo da ste filmska kompanija i da nemate kreditni rejting. Moja investicijska banka upakirat će deset vaših zamisli za filmove. One još ne moraju biti u fazi realizacije, dovoljno je da su u postupku. Obavit ćemo, na temelju povijesnih presedana, statističku analizu vjerojatnosti kako će proći deset takvih filmova: jedan će biti mega-hit, jedan će biti velik hit, dva će biti mali hitovi, dva će propasti, a četiri će se manje ili više pokriti. Na temelju takve analize vjerojatnosti izračunat ćemo koliko ćete novca zaraditi u razdoblju od pet godina. Recimo da mislimo da će filmovi stajati 500 milijuna dolara i da će zajedno zaraditi 600 milijuna. Zatim ćemo vašoj filmskoj kompaniji dati predujam od 400 milijuna s kamatnom stopom jednakom kao za trogodišnje državne obveznice i još nekoliko posto povrh toga. Vaša će filmska kompanija morati sama naći ostalih sto milijuna za produkcijske troškove. Zatim ćemo uzeti onih 400 milijuna koje smo pozajmili vašoj kompaniji i rascjepkat ćemo ih u obveznice koje će se prodavati po 1000 dolara komad i koje možemo kupovati i vi i ja. Kamate i glavnica tih obveznica otplaćivat će se kad počnu stizati prihodi od filmova. I hokus-pokus, vaša filmska kompanija koja nema kreditnog rejtinga i ima samo malo kapitala, dobiva novac kojim će proizvesti filmove i koji nikad ne bi mogla dobiti od banke, a vi ste investitor koji možete kupiti dio toga posla i zaraditi nešto više nego
što biste normalno dobili od banke. Tako to funkcionira. Dokle god to što radite, proizvodite ili izvodite donosi priljev novca koji se može statistički predvidjeti za određeno razdoblje, mi to možemo pretvoriti u obveznicu.« I nije važno je li to prodaja sirnica kod Mindy'sa, jesu li to stambeni zajmovi, prihodi od kreditnih kartica, nenaplaćeni dugovi, krediti za automobile, komercijalni krediti, obnova Titanica, brazilski industrijski zajmovi, državne obveznice libanonske vlade, kreditiranje General Motorsa ili prihodi rock zvijezde Davida Bowiea. Što više kontrole kapitala padne među državama, to se više sve nudi na prodaju u obliku dionica, obveznica ili derivacija. Ovaj pomak prema općem pretvaranju u vrijednosnice »iz temelja je promijenio narav kreditnih tržišta,« kaže ekonomist veteran Wall Streeta Henry Kaufman. Lako je to shvatiti. U starim danima, stambeni zajam vaših roditelja, zajam za auto, dugovi na kreditnim karticama, police osiguranja, pa čak i zajmovi koje je od banke vaših roditelja uzela brazilska vlada, nisu bili nešto čime se trguje na otvorenom tržištu. Vodilo ih se u knjigama banke vaših roditelja ili osiguravajućih kuća prema izvornoj nominalnoj vrijednosti, a te su ih institucije obično držale do datuma dospijeća. Ali kako su osamdesete godine odmicale, a sve se sekuritiziralo, pakiralo i u obliku vrijednosnica prodavalo vama i meni i mojoj teti Bev, moglo se njima trgovati, a cijene su im svakoga dana na tržištu varirale - ovisno o tome kako su se vrijednosnice držale na burzama, ovisno o općim gospodarskim uvjetima i ovisno o njihovom povratu u usporedbi s drugim vrijednostima. Krajnji efekt je, kaže Kaufman, to da je ta sekuritizacija izložila doslovno bilijune dolara vrijednosti - kojima se ili nikad prije nije trgovalo ili nikad nitko nije ni pomislio da bi ih se moglo pretvoriti u obveznice - »strogom pogledu promjenljivih tržišnih okolnosti«. Sve je to zajedno tržištima dodalo nevjerojatnu raznolikost - što je elektroničkom krdu dalo toliko više različite hrane nego ikad - i promjenljivost dobrima kojima se nikad prije nije trgovalo na burzama. Najbolje će vam o tome pričati neki od bikova predvodnika elektroničkog krda. Oni se sjećaju kako se paslo u ograđenim vremenima hladnoga rata. Leon Cooperman, bivši direktor istraživanja Goldman Sachsa, a sada voditelj hedge fonda u vlastitoj tvrtki, Omega Advisors, rekao mi je 1998. godine: »Cijelo vrijeme moje karijere kod Goldman Sachsa - od 1967. do 1991. - nikad nisam poslovao sa stranim dionicama niti na stranim novim tržištima. Sada imam stotine milijuna dolara u Rusiji, Brazilu, Argentini i Čileu, a stalno mislim na odnos tečaja dolara i jena. Svake noći prije nego što legnem provjerim
kako stoje dolar i jen i kako ide Nikkei i kakav je Hang Seng Index. U sva ta tržišta uložili smo novac. Evo upravo sada Paul tamo dolje,« (pokazuje jednoga od trgovaca koji gleda u ručno računalo koje mu donosi ažurne podatke za sve ključne indekse dionica i obveznica) »prati kanadski dolar. Posvuda smo uložili, a ni na jedno od tih mjesta prije dvadeset godina ne bih ni pomislio. A sada moram misliti na sve njih.« Tu je Cooperman izvadio primjerak Wall Street Journala i počeo čitati na što se sve može kladiti: »Da vidimo... Eurodolari, američke državne obveznice, S&P futures, britanske funte, soja, lož ulje, svijetla sirova nafta, singapurske obveznice, venezuelske obveznice, NASDAQ 100, japanski indeks, Dow, investicijski fondovi, obveznice javnih službi, visokoprinosne obveznice, korporacijske obveznice, srednjoročne obveznice...« Kad sam minutu kasnije ustao i pošao, on je još čitao taj popis. Ta raznolikost investicijskih instrumenata i prilika za investiranje pokazala se kao božanska intervencija i za razvijene i za nerazvijene zemlje i kompanije. Nekima od njih omogućila je rast dotad neviđenom brzinom. Jednom je to The Economist primijetio ovako: »Siromašne zemlje koje imaju velike potrebe za investicijama nisu više hendikepirane nedostatkom kapitala. Štediše više nisu ograničeni na domaće tržište pa [sada] po cijelom svijetu mogu tražiti prigode za investicije koje će im omogućiti najviše prinose.« (25. listopada 1997.) Svaka današnja veća američka obitelj investicijskih fondova nudi barem po jednu opciju investiranja u »nova tržišta«. Kad imate tako mnogo raznih proizvoda i toliko informacija do kojih uvijek možete doći tako brzo, vaša sposobnost iskorištavanja prednosti nad konkurencijom hvatanja prigoda prije no što ih drugi shvate postaje sve manja. Zato investitori moraju danas toliko toga poduzeti da bi pronašli ono malo prednosti pred drugima na tržištu. »Kad sam 1967. došao u Goldman Sachs,« sjeća se Cooperman, »bio sam šef istraživačkog odjela i zaposlio sam analitičare. U ono je doba tipični analitičar analizirao sedamdeset pet tvrtki te možda i šest raznih industrijskih grana. Nedavno sam razgovarao s jednim od analitičara koje sam tada zaposlio, a on kaže da je sada premoren, jer mora raditi s dvanaest tvtki. Ja sam se samo nasmijao. Samo dvanaest? Ali da biste dobili nešto prednosti, u tih ćete dvanaest tvrtki morati pogledati toliko bolje da će vam to uzeti cijelo vrijeme. Jednako je s ekonomskim podacima. [U stara vremena] kad bi država objavila broj nezaposlenih, ljudi bi gledali samo u stopu nezaposlenosti. Zatim bi
počeli gledati ispod tog općenitog broja na broj zaposlenih - je li broj zaposlenih porastao ili pao? - jer bi to moglo pokazati [nešto na što biste se mogli kladiti] tko raste, a tko pada i što vam to kaže? Posao koji morate obaviti da biste stekli neku prednost u stjecanju novca sada je baš toliko veći.« Poznajem jednog trgovca pri jednom hedge fondu koji provodi sate proučavajući vremenska izvješća. Meteorološka izvješća! Stvar je u tome, objasnio mi je, »da se pogleda u neočekivane načine kako bi ona mogla utjecati na gospodarske podatke. Primjerice, činjenica da 1998. godine u nas nije bilo prave zime mogla je dovesti do toga da gospodarstvo ostavi dojam da je snažnije no što je doista bilo, a ja bih mogao pronaći neki način da to znanje iskoristim za određeno klađenje na temu što će se dogoditi s kamatnim stopama. Ili to što je na zapadnoj obali bilo gadnih odrona baš onoga tjedna kada je država prikupljala podatke za neke važne statistike poput indeksa maloprodajnih cijena. Budući da ti podaci imaju vrijednost tek na rubu, nekoliko odrona u pravo vrijeme u važnoj državi kao što je Kalifornija, može jako utjecati na statistiku. Mogao bih dakle reći: 'Joj, pa dionice Home Depota, koji prodaje sve što se može upotrijebiti za popravke kuća, vjerojatno bi porasle zbog odrona i tornada.' Ili bih mogao primijetiti da je onoga tjedna kada je država prikupljala statistike o nezaposlenima slučajno bila mećava. A to bi me moglo navesti na zaključak kako u tim brojevima doista postoji pogreška. Moguće je da svi očekuju 250.000 novih radnih mjesta u nepoljoprivrednim poslovima, no zbog vremena su se brojke zaustavile na samo 150.000 novih radnih mjesta, što naznačuje da se gospodarstvo možda usporava i da je lošije no što se ljudima čini, a u stvarnosti nije tako, jer se u brojevima odražava ta meteorološka anomalija. Ali kad se pojavljuju takvi brojevi, možete zaključiti da se gospodarstvo usporava i da kamatne stope možda padaju i da će to biti dobro za obveznice. Zato biste se prije objavljivanja statistika o zaposlenosti mogli odlučiti na dugoročne obveznice - temeljeći to samo na vijestima o vremenu - podići ih kad se broj nezaposlenih pokaže manjim od očekivanog, a prodati ih brzo poslije toga, prije nego što se pojave statistike od sljedećeg mjeseca, jer će se tada pokazati da su brojke od prethodnog mjeseca bile abnormalne zbog vremenskih okolnosti. To je prigoda da se zaradi poneki dolar već na samom vremenskom izvješću. Mogli biste se vremenom poslužiti za špekulacije s terminskim obveznicama na naftu, lož ulje ili kamatne stope, terminske papire za električnu energiju, prirodni plin, terminske obveznice na indeks cijena potrošne robe, kukuruza, soje, benzi-
na, bezolovnog benzin, sirovog Brenta 3 0 , dizel goriva, svinja, bakra, zlata, srebra...« Tako mnogo tržišta, toliko informacija, tako malo prednosti pred drugima. Dakle, kad sve drugo propadne, nemojte zvati brokera; zovite meteorologa. Da bi na takvom tržištu zaradila, kratkoroga stoka ne treba samo prednost za dlaku; trebaju joj sve veće i veće oklade. Zamislite na vrhu igle milijardu dolara, a vi imate baš onu pravu ideju. Obično se to rješava tako da upravitelji fondova primijene egzotične trgovačke proizvode - trampe, terminske ugovore, opcije, derivacije i indeksacije - a onda ih puštate u pogon tako što ćete uzeti još više novca u zajam nego što su njihovi investitori dali za širenje bilo koje od njihovih oklada. To je pridonijelo golemom porastu obujma transakcija što se svakodnevno mućkaju po svijetu. Ako ste upravitelj fonda, danas možete zaraditi vrlo, vrlo mnogo ako zarađujete, a možete i izgubiti vrlo, vrlo mnogo, ako gubite. To je glavni razlog zašto sam u ovih nekoliko godina vidio kako cijele brokerske kuće (među kojima je Barings bank najistaknutija) propadaju zbog poteza jednog jedinog brokera koji potegne kredite za špekulacije. To je ono što pojačava zamah tiranosaurovog repa. Jedan m o j prijatelj iz jedne veće američke investicijske banke jednom mi je pričao o nekom hedge fondu koji je imao 2 0 0 milijuna dolara izvornog kapitala. Čudom špekulantskih zajmova, taj je fond nabavio ruskih obveznica za 900 milijuna dolara i Sallie Mae obveznica za pet milijarda. (To su obveznice objedinjenih američkih studentskih zajmova). Kad se Rusija u kolovozu 1998. nasukala, taj je fond izgubio gotovo sav svoj kapital uložen u Rusiju. I što je učinio? Naglo je prodao velik komad američkih studentskih obveznica da bi tako platio svoje ruske gubitke, čime je tržište obveznica na studentske zajmove nakratko poslao u vrtoglavi pad i uništio neke od pozicija moga prijatelja na t o m tržištu, koje s Rusijom nije trebalo imati ništa.
N
e samo što se zobnica toga krda sada puni znatno raznolikije, nego je raznolikije i samo krdo, osobito kratkoroga stoka. Kaufman to ovako opisuje: »Relativna težina tradicionalnih komercijalnih banaka, štedno-kreditnih i osiguravajućih tvrtki umanjila se. Umjesto njih se u prvi plan progurala nova vrsta institucionalnih sudionika. 30 Brent crude je sirova sjevernomorska nafta s određenog područja, čija je cijena jedan od standarda na naftnim tržištima. Odnosi se na cijenu sirove sjevernomorske nafte s određenog područja (prim, prev.)
Za te je institucije značajna orijentacija na kratkoročnu investicijsku prednost, veliko oslanjanje na kreditiranje i sposobnost za uskakanje na tržišta i iskakanje s njih, bila riječ o dionicama, obveznicama, valutama ili robi, gdje god vjerovali da će biti najviše koristi.« Najistaknutiji od tih novih igrača takozvani su hedge fondovi, koji okupljaju velike mase novca od bogatih pojedinaca i institucija, a zatim povećavaju tu masu pozajmljujući od banaka da bi se mogli baviti vrlo rizičnim, i profitabilnim klađenjem na valute, dionice i obveznice širom svijeta. Ali, primjećuje Kaufman, posljednjih su godina mnoge od vodećih banaka, brokerskih kuća, investicijskih banaka, osiguravajućih kuća, riznica velikih multinacionalnih korporacija pa i trgovaca vodećih svjetskih središnjih banaka osjetile potrebu za osnivanje svojih vlastitih trgovačkih operacija sličnih hedge fondovima. Nije čudno da neka veća investicijska banka bude broker za transakcije nekoga hedge fonda i da u vlastitim operacijama postupa slično kao takav fond. Naravno, što više ograda padne, to više ljudi krene prema područjima o kojima ne znaju ništa. Zamislite to ovako: tajlandska Zemljoradnička štedno-kreditna banka primi poziv iz bangkoškog ureda Prve globalne investicijske banke, čije je sjedište na Kajmanskom otočju, i čuje: »Hej, vi biste se zapravo trebali pozabaviti ruskim obveznicama. One daju prinos od dvadeset posto, a čak i ako rubalj malo devalvira, ipak se možete na tome obogatiti.« Odjednom se u knjigama tajlandske Zemljoradničke štedno-kreditne banke nađe 20 milijuna dolara u ruskim obveznicama, a kad se te obveznice sruše, banka koja je osnovana zato da bi davala zajmove tajlandskim proizvođačima riže propast će. Svijet se zaprepastio i zinuo od čuda vidjevši koliko je korejskih banaka držalo ruske obveznice kad se Rusija 1998. godine počela klimati. Kad krediti postanu lako dostupni, dogodit će se da »marginalni kreten«, netko tko nikad ne bi dobio kredit u opreznijim vremenima ili u doba recesije, može dobiti novac od investitora i banaka i može se kladiti zajedno s ozbiljnijim igračima. Ti marginalni kreteni mogu doista pojačati njihanje na svjetskim tržištima. K tomu, kad supertržišta čine globalno investiranje tako brzim i lakim, sada se njime možete baviti i sa svoga kućnog računala, preko nekog zavodljivog internetskog brokerskog weba. Budući da je globalno investiranje postalo toliko lakše i toliko pristupačnije, ono može navesti na pomisao da se svako svjetsko tržište ponaša jednako kao Wall Street. Zamjenik ministra financija Larry Summers rado to opisuje ovako: »Kao kad izgradite bolje ceste pa ljudi po njima voze brže. I onda doista na tim novim cestama više ljudi gine u automobilskim
nesrećama, jer griješe u procjeni koliko brzo mogu voziti i na kraju voze znatno brže nego što bi smjeli.« Tako će Prva globalna investicijska banka nazvati tajlandsku Zedmljoradničku štedno-kreditnu banku i reći: »Morali biste se baviti turskim obveznicama. Sada biste odmah mogli namlatiti novac.« Tajlandski bankar kaže: »Turske obveznice donose 25 p o s t o j Nisam pojma imao da Turska ima tržište obveznicama. Naravno, da ću uzeti nekoliko milijuna. Kako vi kažete.« Ali evo i nevolje. Kad čuju za »Tursko tržište obveznicama,« ljudi odmah pomisle: »O, pa Wall Street ima tržište obveznicama, Frankfurt ga ima, Tokio ima tržište obveznicama, pa ga sada ima i Turska. Baš zgodno.« Ali iako tursko tržište obveznicama možda kvače kao tržište, gega se kao tržište i izgleda kao tržište, nije ono ni slično tržištu obveznicama na Wall Streetu. A to ćete otkriti kad vrijednost vaših turskih obveznica padne pa ih poželite prodati. Tada ćete doznati da je tursko tržište tako malo da, kad i samo nekoliko većih igrača poželi prodati svoje obveznice, neće biti kupaca, neće biti likvidnosti u silaznoj putanji, pa dakle ni izlaza. Kako Kaufman kaže, globalizacija tržišta stvara iluziju da su sva tržišta »djelotvorna, likvidna i simetrična« te da na svakom tržištu postoji savršena informiranost i transparentnost. Istina je daleko od toga. Pomislite samo na ovo: ukupna vrijednost svih Microsoftovih dionica je oko 380 milijarda dolara. Same te dionice vrijede više od ukupne vrijednosti svih dionica na svim novonaraslim burzama na svijetu. U igri danas nije samo više onih »velikih«, nego također i više onih »malih«. Godine 1980. dionice u investicijskim fondovima imalo je 4,6 milijuna američkih domaćinstava. Danas, prema podacima Investment Company Institutea, više od 60 milijuna Amerikanaca iz 37 milijuna domaćinstava ima investicije u nekom investicijskom fondu, bilo izravno ili kroz mirovinski program. Aktiva investicijskih fondova u mirovinskim programima kao što su IRA planovi, porasla je s 412 milijarda dolara iz 1992. godine na 1600 milijarda 1997. godine. Oko deset posto od tog novca investicijskih fondova bilo je uloženo u dionice širom planeta. Prvi se put u američkoj povijesti događa da i Joe, koji kupuje ekonomično pakiranje od šest limenki piva, i milijarder Bob promatraju CNBC i prate kako se drže njihove dionice na tržištu. Tako nam reklama iz 1998. godine za diskontnu brokersku kuću Charles Schwab pokazuje Marion i Ricka, par iz srednje klase koji sjede na kauču i govore o svome ljetovanju. Marion: »Kad smo putovali s kraja na kraj zemlje i negdje stali, imali su tamo Business Channel. Počeli smo gledati, tržište je padalo,
i rekosmo, gle tu su one dionice koje i želimo kupiti pa smo tako odmah s ceste nazvali...« Rick: »Nazvali Schwab, jer u kamp kućici nismo imali modem pa nismo mogli trgovati preko interneta. Gdje smo ono bili?« Marion: »U Utahu.« Rick: » Utahu?« Marion: »Bili smo u Utahu.« Rick: »Na telefonskoj govornici smo zvali Schwaba.« Marion: »I pokušavali...« Rick: »Kupiti te dionice. I osjećali smo se uzbuđeno. Hej, pa uspjelo nam je... A onda smo se vratili u svoju kamp-kućicu i nastavili putovati.« Marion: »A ono što smo kupili dobro je prošlo.« Dobro došli u elektroničko krdo, Rick i Marion. Drago mi je što im je dobro pošlo, no činjenica je da je to širenje investicijskih instrumenata namamilo mnoštvo Rickova i Marion na tržištima na kojima takvi nemaju što tražiti. Ne mogu to dokazati, no rekao bih da nikad prije u povijesti toliko mnogo ljudi nije investiralo toliko mnogo novca na mjestima koja ne bi znali naći na karti. Leon Cooperman ističe: »U zadnjih pet godina onaj tko bi normalno uzeo svoju ušteđevinu i kupio američke državne obveznice, ne bi li tako bio siguran da nikad neće izgubiti ništa od tog prihoda, sada je izašao i kupio obveznice. A onaj koji bi inače kupovao obveznice, jer je bio spreman riskirati malo više da bi dobio malo više, sada izlazi i kupuje obveznice novih tržišta kao što su Rusija i Brazil, a onaj koji bi inače kupovao obveznice novih tržišta sada kupuje dionice novih tržišta. Ono što se mora dogoditi, i što će se svakako dogoditi, jest da će neki koji su se popeli po toj ljestvici rizika izgubiti mnogo novca pa će se vratiti natrag.« Svjetska je integracija požurila ispred znanja. Zahvaljujući globalizaciji, svi mi definitivno znamo jedni o drugima više no ikad, no i dalje se međusobno ne »poznajemo« toliko bolje. Najviše zastrašuje to što se raznolikost igrača u elektroničkom krdu toliko proširila da više nije samo onaj zubar iz New Jerseya taj koji ne zna što se događa; ne znaju to ni neki od onih što upravljaju velikim fondovima novih tržišta. U tome mi je području najdraži citat onaj neimenovanog šefa jednoga hedge fonda koji je Moisésu Naímu, uredniku časopisa Foreign Policy rekao nakon meksičke dužničke krize iz 1995. godine: »Otišli smo u Latinsku Ameriku nemajući pojma o njoj. Sada odlazimo i o njoj još ne znamo ništa.«
•
*
*
K
ad već govorimo o raznolikosti elektroničkog krda, uvijek je tu jedna druga jako važna stvar koju bismo pritom morali imati na umu - to krdo nije jednostavno neka vanjska sila. Nije ono samo tako sastavljeno od nenacionalnih offshore novčanih fondova, internetaških investitora iz inozemstva i dalekih supertržišta. U njemu su i domaći stanovnici svake države koja se krdu otvorila. Ono što mu daje moć nije samo činjenica da, kad se u nekoj državi ukloni nadzor nad kapitalom, stranci lako dolaze i mogu kupovati i prodavati novac, dionice i obveznice. Stvar je u činjenici da domaći stanovnici lako mogu otići van! Najveća nikad izgovorena tajna o elektroničkom krdu je da većina stampeda ne počinje s hedge fondom na Wall Streetu niti velikom bankom u Frankfurtu. Stampeda počinju s domaćim bankarima, novčarima ili upravljačima novcem koji svoj novac iznose iz zemlje konvertirajući ga iz lokalnog novca u dolare i kladeći se protiv vlastite valute na razvijenom tržištu. MMF-ovo istraživanje »Hedge fondovi i dinamika financijskih tržišta« iz 1998. godine spominje kako je pozorna analiza krize meksičkog pesa 1994-95. našla da su »domaći stanovnici, a ne međunarodni investitori« u toj krizi igrali glavnu ulogu. U svijetu globaliziranih financijskih tržišta MMF je zaključio sljedeće: Strani investitori koji upravljaju međunarodno diversificiranim portfeljima mogli bi imati problema pri održavanju vodećeg položaja u bezbrojnim zemljama. Što je novo tržište manje, to je manje poticaja velikim investitorima da se oko njega trude. Tako dakle domaći građani koji imaju prednost pri dohvaćanju i obradi relevantnih informacija o tom tržištu mogu često biti prvi koji će zauzeti stajalište protiv fiksnog tečaja. A deregulacija domaćih financijskih tržišta i međunarodnih financijskih transakcija, koja je godinama onemogućavala domaćim ljudima zauzimanje pozicija, sada im to u znatnoj mjeri olakšava. Drugim riječima, stampeda protiv vlastitih valuta, dionica i obveznica pokrenuli su domaći meksički novčari, domaći indonezijski špekulanti, domaći tajlandski bankari - a ostatak elektroničkog krda slijedio ih je. Naravno, to je i logično, jer će domaći ljudi uvijek biti bolje informirani, jer imaju obiteljske, prijateljske i poslovne veze koje znaju što se doista događa u zemlji pa će i prvi krenuti prema mjestu gdje je paša sigurnija. A danas im je to vrlo lako - ne moraju novac švercati iz zemlje niti tražiti prijatelje koji će za njih otvoriti račun u stranoj zemlji, kao što se radilo u starim danima strogo nadziranog kapitala. Richard Medley, koji se bavi političkom i ekonomskom analizom rizika, za mnoge međunarodne banke i hedge fondove kaže da je na mogućnost lošeg obrata na azijskim burzama i novčarskim tržištima
svoje klijente počeo upozoravati pet mjeseci prije nego što se to 1997. godine doista dogodilo, ne zato što bi on bio tako genijalan, nego zato što je slušao lokalna krda. »Prvi znak koji tražim,« objasnio je »je kad lokalne financijske institucije traže da zajmovi budu u stranom umjesto u domaćem novcu. Ako tajlandska banka ne želi tajlandskom poduzetniku davati zajam u tajskim bahtima, nego traži da zajam bude u dolarima ili jenima, to znači da je svjestan kako nešto nije u redu s tajskom valutom i da se njezina vrijednost možda neće održati. Morate se oslanjati na takve anegdotske podatke, jer u mnogim zemljama ekonomski podaci kasne. U visoko personaliziranim gospodarstvima kao što su azijska, uvijek pretpostavljam da domaćini znaju više nego ja.« Kineska vlada oklijeva učiniti svoju valutu potpuno konvertibilnom kao što su to učinile susjedne joj države, ne samo zato što se boji da neće moći kontrolirati investicije koje bi došle izvana nego zato što se Peking boji da ne bi mogao kontrolirati što će njegovi građani prenositi van. Imaju za to dobar razlog: u Kini već postoji golemo crno tržište na kojem se špekulira oko kineskog novca. Jedan mi je američki financijski agencijski izvjestitelj u Šangaju pričao o svom razgovoru s prijateljem Kinezom koji se žalio na »urotu« zapadnih bankara i hedge fondova koji su u vrijeme azijske ekonomske krize 1997-98. rasprodavali malezijsku, tajlandsku, južnokorejsku i indonezijsku valutu. »Zašto nam to rade,« upitao je kineski poduzetnik tog američkog izvjestitelja. »Reci ti meni,« odgovorio je američki financijski izvjestitelj, »jesi li u zadnje vrijeme prodao što [kineskih] juana za dolare?« »Jesam,« priznao je kineski poduzetnik. »Malo sam zabrinut zbog situacije...« Ne zaboravimo: Kad elektroničko krdo krene u stampedo, predvodnik krda uvijek je domaći na pašnjaku.
N
ije elektroničko krdo samo veće i raznolikije no ikad prije, nego je i znatno, znatno brže. Joseph Sassoon, partner u Goldman Sachsovom londonskom uredu, pridružio se elektroničkom krdu još 1982. godine. »Budući da smo bili nekih pet ili šest sati ispred New Yorka, u Londonu 1982. godine mi bismo saznali kakav je Dow bio u vrijeme zatvaranja u New Yorku onda kad bismo došli na posao ujutro,« rekao mi je jednom. »Nekoliko je ljudi imalo Quotron 3 1 strojeve, no to je bilo sve. Goldman Sachs su se tada smatrali vrlo mudrima, jer je neki tim u njihovom uredu u New Yorku jednoga dana shvatio da može nekom klincu platiti da dođe u ured u 3.30 ujutro po tamošnjem vremenu. Klinac bi tada napravio fotokopiju dviju ključnih
kolumni iz Wall Street Journala, 'Heard on the Street' (Što se priča na ulici) i 'Abreast of the Market' (Korak ispred tržišta) - kolumni s natuknicama za trgovanje koje su često potresale tržišta - a zatim bi to poslao u London. To nam je dalo četiri sata početne prednosti pred svim drugim londonskim brokerskim kućama, pa smo mogli krenuti i početi svojim klijentima preporučivati dionice koje su se u N e w Yorku istaknule znatno prije no što naši konkurenti otvorili svoje urede u New Yorku i otvorili Journal. Konkurenciji je trebalo neko vrijeme dok nije shvatila što mi to radimo. Bilo je to 1982., no kad danas ljudima u našim uredima govorim o tome, gledaju me kao da im pričam o praprapradjedu.« Nije to čudno. Prošećite se danas u N e w Yorku uredom nekog hedge fonda, pa ćete vidjeti da ljudi svuda i na svakom koraku sa sobom nose ručne burzovne monitore koji prate sva tržišta, svaku dionicu i obveznicu, sinkrono, tako da su povezani i kad odu u zahod, a kamo li kad odu kući. Danas su kotači tako jako podmazani da se golemi iznosi onoga što ekonomist David Hale zove »ciganskim kapitalom« može seliti svijetom i istražiti što se nudi na kupnju ili prodaju, s transakcijskim troškovima koji su gotovo nikakvi, transmisijskim troškovima gotovo nikakvim i brzinama koje su gotovo trenutne. Kakva je to igra najbolje se da sažeti u poantu reklame koju je Crédit Suisse/ First Boston počela objavljivati 1998. godine za svoj servis zvan Prime Trade, koji nudi najbrže moguće izvršavanje bilo kojeg trgovačkog poteza na bilo kojoj od svjetskih priznatih burzi derivativa. Oglas glasi: »Prime trade: bilo koje tržište, u bilo koje doba, bilo gdje«. Ta brzina može biti dobra, ali može biti i zla. Ako krdo ide prema vama, ono može, u vrlo kratkom roku zasuti vaša tržišta i vaše tvornice i pogone milijardama i milijardama dolara. Zato se sve više zemalja trudi učiniti što je god potrebno da bi se priključile t o m e krdu. Ali kad tržišta neke zemlje postanu iz političkih, ekonomskih ili socijalnih razloga nestabilna ili slaba, elektroničko krdo može pretvoriti ono što je moglo biti grubo, ali ograničeno prilagođavanje tržišta 31 Quotron su bili terminali i softver za praćenje podataka o cijenama i aktivnostima na burzi. Isprva konstruirani za praćenje Reutersovih izvješća, ti su uređaji vezani uz uslugu dominirali tržištem od kasnih šezdesetih do sredine devedesetih godina XX. stoljeća, kada su i njih i konkurenciju ADP počeli zamjenjivati najprije jeftiniji i udobniji softverski sustavi za osobna računala s modemom kao što je ILX, a zatim su usluge preko interneta pomele sve to. Citibankova kupnja Quotrona za 700 milijuna dolara krajem osamdesetih danas se ponekad spominje kao primjer investicije koja je promašena iz više razloga, (prim, prev.)
naniže, u nešto znatno bolnije i pretjeranije, a može i znatno brže prenositi nestabilnost između tržišta te s loših tržišta na dobra. Kako je to Alan Greenspan rekao u svojim govorima, ista ona financijska globalizacija »koja je donijela tako dramatičan porast tokova privatnog kapitala, pokazala je i znatno povećan kapacitet za prijenos loših ulaganja.« Predsjednik Feda 32 dodaje kako je »veličina gubitaka (milijardu dolara) jednog jedinog brokera koji se služi modernim tehnikama i koja je dovela do pada Baringsa l 9 9 5 . godine teško zamisliva u papirnom okružju trgovine proteklih desetljeća«. Ili, kako to voli reći egipatski ministar gospodarstva, Yousef Boutros-Ghali: »U starim vremenima panika vas je hvatala u sobi sa sto bankara; sada paničarite bilo gdje. Panika se demokratizirala.« U svemu tome ima i jedna povoljna okolnost. O n o što brže odlazi, brže i dolazi, a onda opet brže odlazi. Problemi mogu doći brže, no mogu i rješenja - pod uvjetom da vaša država postupa pravilno. Kad je sve ubrzano, svijetu se pamćenje skraćuje. Meksiko 1995. godine prevari vjerovnike, a 1998. je opet miljenik međunarodnih investitora. T k o se još sjeća 1995. godine? Dugoroga stoka Iako na naslovne stranice uglavnom dolazi krupna kratkoroga stoka elektroničkog krda, kao što je George Soros, dugoroga stoka igra sve veću ulogu. Dugoroga stoka su multinacionalne kompanije koje se bave onime što poznajemo kao »izravna strana ulaganja« - što znači da to nije samo ulaganje u dionice i obveznice neke zemlje u razvoju, nego se ulaže izravno u tvornice, uslužne djelatnosti, energetiku i mnoge druge projekte za čije je planiranje i razvoj potrebno vrijeme i iz kojih se nije lako samo tako izvući preko noći. Dugoroga su stoka kompanije poput Forda, Intela, Compaqa, Enrona i Toyote. Zahvaljujući globalizaciji, oni sada u inozemstvima ulažu više novca i na više načina nego ikada prije. U sustavu hladnog rata, kad su zemlje često štitile svoja lokalna tržišta carinskim zidovima, multinacionalne kompanije poduzele bi dugoročne investicije vrijedne više milijuna dolara u zemljama s velikim tržištima samo zato da bi preskočile te zidove. Drugim riječima, Toyota bi zaobišla američku kvotu na uvoz japanskih automobila time što bi u Sjedinjenim Državama izgradila tvornicu u kojoj će se izrađivati toyote što će se prodavati gotovo isključivo na tržištu Sje32 Fed (Federal Reserve) je američka centralna banka.
dinjenih Država, a Ford bi to isto učinio u Japanu. Da bi preživjele u svijetu ograđenom zidovima, multinacionalke su morale na ključnim tržištima graditi tvornice i tako postati bolji lokalni proizvođači i prodavači na tim tržištima. Međutim, kad su demokratizacije tehnologije, financija i informacija porušile većinu zidova hladnog rata, dugoroga stoka dobila je znatno veći i ponešto drukčiji poticaj za gradnju tvornica u svijetu. Pojavilo se jedinstveno, otvoreno svjetsko tržište i cyberprostor gdje multinacionalna kompanija može prodavati bilo što bilo gdje ili bilo što proizvoditi bilo gdje. To je zaoštrilo konkurenciju i u mnogim djelatnostima suzilo granice zarade. Posljedica je da svaka velika multinacionalna korporacija mora pokušavati prodavati globalno da bi povećanim o b u j m o m nadoknadila sužen prostor za profit, a mora pokušati globalno i proizvoditi - tako što će razlomiti svoj proizvodni lanac i svaku kariku prenijeti u onu zemlju gdje će posao moći obaviti na najjeftiniji i najdjelotvorniji način - da bi joj proizvodne cijene ostale što niže i da bi sačuvala konkurentnost. Tako je došlo do toga da je sve više multinacionalnih korporacija počelo investirati u sve više proizvodnih pogona i sklapati saveze s jeftinijim subkontraktorima u inozemstvu - ne zato da bi preživjele u svijetu punom zidova, nego zato da bi preživjele u svijetu bez zidova. U doba globalizacije, one se sve više moraju širiti u inozemstvo, ne zato što im je to jedini način da budu uspješni lokalni proizvođači u tim zemljama, nego zato što je to sada jedini način da uopće i budu uspješni globalni proizvođači. Kevin M a n e y iz lista USA Today opisao je u jednom svom članak kako se I B M sada služi svim mogućim stranim partnerima i podružnicama da bi postao boljim i mudrijim globalnim proizvođačem u svijetu bez zidova. Napisao je: »Skupina programera na Sveučilištu Tsinghua u Pekingu piše softver pomoću Java tehnologija. Rade za IBM. Na kraju svakoga radnog dana, šalju putem interneta ono što su obavili u jedan IBM-ov pogon u Seattleu. Tamo programeri na tome rade i služe se internetom da ga prebace 8 0 0 0 kilometara daleko u Institut za računalne znanosti u Bjelorusiji i Software House Group u Letoniji. Odavde se obavljeni posao šalje na istok u indijsku Tata Group, koja će ujutro prenijeti softver natrag u Peking i Tsinghuu pa natrag u Seattle i tako dalje u velikom globalnom prenošenju koje ne prestaje dok projekt ne bude gotov. "Zovemo to 'Neprekidno Java' 3 3 ," kaže 33 Java je programski jezik zamišljen tako da programi napisani u njemu rade na najrazličitijim računalima i operacijskim sustavima, a u njega se od sredine devedesetih polažu velika očekivanja, za koja se ne može reći da su se još ostvarila, (prim, prev.)
John Patrick, potpredsjednik internet tehnologija u IBM-u. To je kao da smo pomoću interneta stvorili četrdesetosmosatni dan.« Sedamdesetih je godina kanadska obućarska industrija Bata mogla imati desetak tvornica cipela na ključnim tržištima širom svijeta, no svaka je bila orijentirana na to lokalno tržište, prilagođavala se njegovim modama i potražnji i gotovo sto posto proizvedene robe prodavala je na svom domaćem tržištu. Danas, naprotiv, Nike može dizajnirati cipelu u Oregonu i onda e-poštom ili faksom poslati svoje najnovije promjene u dizajnu tvornicama i suugovaračima širom Azije, koji će već sutradan ujutro početi isporučivati novu obuću za prodaju diljem svijeta. Iako je istina da Fordovi, Nikeovi i Toyote - dugoroga stoka - ne premeću svoj kapital onako brzo kao kratkoroga stoka, oni ga prenose iz zemlje u zemlju brže no što mnogi ljudi shvaćaju. Velik dio inozemnog investiranja što ta dugoroga stoka sada obavlja više nije u izgradnji tvornica. On je u sklapanju saveza s tvornicama u domaćem vlasništvu, koje će biti podružnice, suugovarači i partneri multinacionalnih tvrtki, a ti se proizvodni odnosi mogu premještati iz jedne zemlje u drugu, s proizvođača na proizvođača, pa se to i čini, sve brže u potrazi za najboljim poreznim olakšicama i najdjelotvornijom i najjeftinijom radnom snagom. Dugoroga stoka svakodnevno vodi igru svake od zemalja u razvoju protiv drugih takvih. Svaka od tih zemalja očajnički treba investicije multinacionalnih korporacija, jer im je to najbrži način da učine tehnološke skokove. Nike je svoje azijske proizvodne pogone najprije otvorio u Japanu, no kad je tamo postalo preskupo skočio je u Koreju, a zatim u Tajland, Kinu, Filipine, Indoneziju i Vijetnam. »Oni su nužno dobro,« kaže, govoreći o multinacionalnim tvrtkama, brazilski konzultant Joel Korn. »Latinska je Amerika još i danas jako ovisna o vanjskom kapitalu, jer domaća štednja jednostavno nije dovoljna da održi velik gospodarski rast. Zato nam trebaju izravna strana ulaganja. [Ta dugoroga stoka] također donosi međunarodne standarde i tehnologije i pomaže nam da se prilagodimo uzorcima raznih tržišta pa tako donose i strana partnerstva koja i sama donose transfere tehnologija i svoja nova tržišta. Ako je [dugorogu stoku] ne pripustite k sebi, danas je to kao da živite sami na drugom planetu.« Iako je ta vrsta globalizirane proizvodnje počela u sustavu hladnog rata, u doba globalizacije jako se proširila, jer je dugoroga stoka vrlo marljivo radila na prokreaciji. Prema podacima Svjetske banke, udio lokalnih podružnica multinacionalnih korporacija u ukupnoj svjetskoj proizvodnji porastao je s 4,5 posto od ukupnog svjetskog bruto
domaćeg proizvoda 1970. godine na 9 posto 1999. Iako se ti postotci mogu činiti mali, dolari koji stoje iza njih golemi su, jer tu je riječ o ukupnoj svjetskoj proizvodnji. Godine 1987. izravna strana ulaganja u zemlje u razvoju iznosila su 0,4 posto njihovog ukupnog BDP-a. Danas su veća od 2 posto, a šire se i dalje ne samo u deset velikih novih tržišta, nego svugdje u svijetu. Pogledate li sve strane podružnice u američkom vlasništvu - primjerice kao što je Ford M o t o r Mexico - i upitate li se koliko je posto njihove prodaje bilo 1966. godine izvezeno i koliko se posto prodalo na domaćim tržištima, odgovor bi bio da je 1966. bilo izvezeno 20 posto, a 80 se potrošilo lokalno. Danas (2000.) se izvozi 40 posto, a samo se 60 posto potroši lokalno. Nije čudo što mi je Craig Barrett, predsjednik Intela, rekao da ga svaki mjesec u Silicijskoj dolini posjećuje cijeli niz ambasadora i državnika iz cijelog svijeta, svi sa samo jednom porukom: »Dođite sa svojom tvornicom k nama«. George St. Laurent je predsjednik Vitecha, brazilske tvrtke za proizvodnju računala koju je on osnovao u saveznoj državi Bahiji u sjeverozapadnom dijelu Brazila. On je tipičan dugorogi član elektroničkog krda. On i sam zna da danas ima veliku moć, a jednoga mi je popodneva u Brazilu rekao da ne oklijeva brazilskim vlastima pokazati što mu je konkretno potrebno da bi njegova tvrtka, sa svim radnim mjestima i transferom tehnologije koji s n j o m ide, tamo i ostala 3 4 . Rekao je: »Treba mi stabilna valuta da bih mogao nastaviti privlačiti strani kapital, pa im zato proračun mora biti uravnotežen, inflacija pod kontrolom a vlada ne smije biti velika. Jedan od naših glavnih ciljeva je dovesti investicijski kapital, a kapital neće doći ako nije siguran kakva će mu biti cijena kad poželi otići. [K tomu] moraju me uvjeriti da političari imaju jednak osjećaj za odnos između prodavača i potrošača kakav imam ja. Ako ste vi moj kupac, da bih vas nagovorio na kupnju notebooka ja ću se baciti na koljena i ruke. Političari ovdje ne vole razmišljati na takav način jer nisu navikli na pomisao da bi morali preuzeti ulogu prodavača. Oni su navikli da svi drugi dođu u podnožje njihova prijestolja, a oni ih svisoka obasipaju pogodnostima i moći kako im se svidi.«
*
*
*
34 Vitech je u međuvremenu, (od izlaska izvornika ove knjige do hrvatskoga izdanja) postao žrtvom vlastitog rasta, a donekle i globalizacije. U SAD-u je bankrotirao nakon dugog pravnog spora s Gatewayom, a u Brazilu je podružnica, Microtec, i dalje jedan od najvećih proizvođača računala, ali na tom tržištu sada ima mnogo drugih globalnih igrača (prim. prev).
U
istinu, kako kaže St. Laurent, sve veća moć toga elektroničkog krda nešto je što mnogi tradicionalni vođe tek počinju shvaćati kao nešto čemu se treba prilagođavati. Prvi puta sam to otkrio posjećujući Meksiko na dnu sloma pesa 1995. godine. Moje je osvješćivanje počelo već na letu onamo. Grozničavo sam popunjavao carinske formulare koje su podijelili u zrakoplovu, a treći me redak pogodio. U njemu je pisalo da trebate naći i zaokružiti svoje zanimanje između devet nabrojenih. Nije se spominjao »kolumnist«, no postojao je »poljoprivrednik«, »vozač«, »stočar« i onaj koji mi je upravo skočio u lice. Pisalo je: »bondholder«, posjednik obveznica. Ta mi je riječ rekla sve o nevolji kroz koju je Meksiko tada prolazio. Gospodarski rast Meksika bio je tada toliko ovisan o stranim investitorima koji će kupovati državne i komercijalne obveznice da su strani posjednici obveznica bili zasebna kategorija na carinskom formularu. Na nesreću Meksika, većina onih koji su tada označavali to polje u formularu, činili su to odlazeći iz zemlje, zajedno sa svojim novcem, a ne dolazeći u nju. Kad sam došao intervjuirati jednog traumatiziranog dužnosnika meksičke središnje banke, on je spomenuo sve te svjetske držače obveznica koji su se rješavali meksičkih papira. »Zašto su bili tako ludi? Čemu ta osveta?« pitao je. Nisam znao kako bih mu rekao da ni u paklu ništa nije tako furiozno kao kad Amerikanac s interesom u investicijskom fondu i mobilnim telefonom za pojasom otkrije da je njegova investicija upravo izgubila na vrijednosti. Zatim sam otišao na sastanak s Enriqueom del Val Blancom, dužnosnikom meksičkog ministarstva za humanitarne poslove, a on mi je zvučao kao netko tko upravo proživljava film »Invazija tjelokradica«. Rekao mi je: »Svi misle da im život određuje netko vani i svi žele znati tko je to? Tko je ta sila? Mislili smo da smo na putu u Prvi svijet, a onda je odjednom nešto pošlo naopako. U jednoj su minuti Svjetska banka i M M F govorili da je Meksiko najbolji primjer. Sada smo najgori. Što smo učinili? Gubimo moć upravljanja. Ne nađemo li drugi tip razvoja, gotovi smo. Predajemo se.« Istoga dana otišao sam do predsjedničke palače Los Pinos i sastao se s predsjednikom Ernestom Zedillom, koji je još posrtao od muka propasti pesa. Ne sjećam se točno što je sve govorio, ali nikad neću zaboraviti prizor. Mene i nekoliko kolega iz Timesa uveli su u palaču i rekli nam da pođemo gore pa niz nekoliko hodnika do predsjednikova ureda. Činilo se kao da nigdje nema nikoga. Prošli smo kroz jedan niz vrata pa kroz drugi, a na kraju do tajničinog stola, a ona nam je pokazala put do predsjednikova dubokog ureda. Ušli smo, a unutra je, za stolom u kutu, sjedio predsjednik Zedillo koji je slušao »Uvertiru
1812.« Čajkovskog na uredskom glazbenom uređaju i izgledao je vrlo sličan Napoleonu poslije Waterlooa. U posljednjih deset godina cijela je jedna generacija postkolonijalnih vođa - Zedillo, Mahathir, Suharto, pa čak i Boris Jeljcin - otkrila kako je to kad te elektroničko krdo pregazi. Nije to lijepo. Pokazalo se da krdo nije ni približno slično ijednom od njihovih domaćih neprijatelja. Nisu ga mogli uhititi, cenzurirati, zabraniti, podmititi, a često ga nisu mogli ni vidjeti. Neki su, kao Zedillo, jednostavno popustili i postupili po njegovu diktatu. Mahathir i Suharto su, međutim, zauzeli drugi stav. Na krdo su se obrušili uvredama, pripisali mu urote, zaklinjali se na osvetu, a, u Mahathirovom slučaju, na kraju su ga i otjerali kontrolom kapitala. Mahathir i Suharto odrasli su u sustavu hladnog rata koji je dvjema supersilama nametao ograničenja u oštrom ili izravnom obraćanju vođama Trećeg svijeta, čija im je potpora mnogo vrijedila u igri hladnog rata. Ali kad je sustav hladnog rata otišao, ti su obziri nestali. Danas predvodnici krda nisu kao State Department, UN ili pokret nesvrstanih. Oni vam ne kažu da osjećaju vaše muke niti da razumiju vaše razloge za nezadovoljstvo zbog proživljene kolonijalne prošlosti. Oni vam ne kažu da ste tako jedinstveni i tako važni za stabilnost regije da vas neće ni taknuti. Oni jednostavno obave svoje s vama i pođu dalje. Elektroničko krdo pretvara cijeli svijet u parlamentarni sustav u kojem svaka vlada živi u strahu da će joj krdo izglasati nepovjerenje. Na vrhuncu azijske ekonomske krize 1997. godine razgovarao sam u Kuala Lumpuru s malezijskim zamjenikom premijera, Anwarom Ibrahimom, prije no što ga je Mahathir smijenio. Anwar mi je pričao da su, vidjevši kako Mahathir uporno optužuje Židove, Sorosa, i druge »urotnike« da namjerno ruše malezijsku valutu, Anwar i neki njegovi kolege napokon otišli k Mahathiru s grafikonom i rekli mu nešto kao: »Gle, ovo si u ponedjeljak rekao o Sorosu pa je malezijski ringit pao na ovo. Onda si u utorak rekao ovo o Židovima, pa je ringit pao dovde. Ovo si rekao o globalnim investitorima u srijedu pa je ringit pao ovamo. ZASUTI!« U Suhartovom je slučaju elektroničko krdo doista sudjelovalo u pokretanju ustanka koji ga je zbacio s vlasti početkom 1998. godine, time što je tako potkopalo indonezijsku valutu i tržišta da su indonezijska javnost i vojska potpuno izgubili povjerenje u Suhartovo vodstvo. Supachai Panitchpakidi, zamjenik tajlandskog premijera i ministar trgovine danas je pun ratnih ožiljaka kao netko tko se pokušao bosti s krdom i izgubio: »Učinili smo jednu pogrešku - to što smo pokušali povezati svoju valutu [baht] uz dolar šest mjeseci predugo bez deval-
vacije. Nije to moralo izazvati katastrofu, no zbog efekta stada [u krdu], svi su skočili na našu valutu. Tako je ona, umjesto da padne za 15 ili 20 posto, pala za 50 posto. Budući da je tržište globalizirano, [krdo] je doznalo da nam nedostaje rezervi. Našu su valutu počeli napadati u veljači, zatim u ožujku, pa u travnju. A svaki put je tajlandska središnja banka branila valutu pričuvama i svaki je put naša središnja banka izašla pred nas i rekla: 'pobijedili smo'. A zapravo su svaki put izgubili. Jer rezerve su se doslovce rušile. Mislili smo da svijet neće znati kolike su nam pričuve, no tržišta su znala - naš narod nije znao - ali tržišta su znala. Moji su prijatelji u Singapuru i Hong Kongu znali, a svaki put kad smo valutu branili znali su koliko je pričuva još ostalo tajskoj vladi za intervencije. Pitate li našeg bivšeg premijera, on će vam reći da mu ni jedna od ovih informacija nije bila prenijeta. Ali tržište je to otkrilo i oni su doznali kad smo došli do prekretnice i kad više ne možemo braniti valutu. A tada su doista krenuli na nas.« Prilagođavanje snazi supertržišta i elektroničkog krda zahtijeva od vođa, osobito na novim tržištima, potpuno novi mentalni sklop. U jednoj rečenici: svi svjetski vođe moraju danas razmišljati kao guverneri. Guverneri američkih država donose neke odluke, slične kao predsjednici država i vlada. Ponekad čak mogu na teren poslati i Nacionalnu gardu. Ali u naše im je vrijeme glavni posao nagovaranje elektroničkog krda i supertržišta da investiraju u njihove države, moraju činiti što je god potrebno da ih zadrže i stalno žive u strahu da će krdo otići. Zato danas po svijetu sve više vladaju guverneri, bez obzira kako kome od njih glasio službeni naslov. A zato je i vodeći politički vođa globalizacijskoga doba guverner nad guvernerima, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Kraljevi, diktatori, emiri, sultani, tradicionalni predsjednici i premijeri - svi oni sada doživljavaju da ih se svodi na guvernere. Jeseni 1997. godine bio sam u Kataru, maloj arapskoj naftnoj državi nedaleko od istočne obale Saudijske Arabije i jednoga me dana pozvao na ručak i sâm emir, šeik Hamad bin Khalifa al-Thani. Sjajan je to čovjek i lukav kao lisica, no on je zapovijedi navikao izdavati, a ne primati. Bio me pitao o ekonomskoj krizi u Maleziji i Jugoistočnoj Aziji, a ja sam mu upravo pričao kako elektroničko krdo i supertržišta kažnjavaju Maleziju zbog Mahathirovih ekscesa kao što je njegova gradnja najviših svjetskih zgrada. Šeik Hamad me slušao, a zatim rekao nešto po čemu je zvučao više kao guverner nego kao emir. Rekao je: »Pa, valjda je bolje da ni ja ne gradim jako visoke zgrade. Tržištima se to možda ne bi sviđalo.«
*
*
*
N
ačin na koji se vođe, pojedinci, investitori i kompanije uče prilagođavati tom novom sustavu globalizacije uistinu je zaštitni znak na prijelazu jednog stoljeća u drugo. O tome, međutim, mogu reći samo jedno: »Samo čekajte, ovo još nije ništa«. Kao što sam već pokušao objasniti, demokratizacije tehnologija, financija i informacija - koje su promijenile način kako komuniciramo, kako investiramo i kako gledamo na svijet - dale su život svim ključnim elementima današnjeg globalizacijskog sustava. One su srušile zidove. One su stvorile mreže koje nam sada svima omogućuju da dohvatimo cijeli svijet i postanemo superosnaženi pojedinci. One su ono što je stvorilo veze i prostor bez kojih elektroničko krdo i supertržišta ne bi mogli doista nastati. One su ono što je otpuhnulo sve stare ideologije osim kapitalizma slobodnog tržišta. One su stvorile nevjerojatne nove kapacitete i proizvodnosti kojima se svaka tvrtka mora ili prilagoditi ili umrijeti. One su te koje su spustile pregrade za ulaz u gotovo sve poslove. One prisiljavaju ljude na promjenu s načina gdje najprije razmišljate lokalno, a zatim globalno, na način da najprije razmišljate globalno, a tek onda lokalno. Kad kažem da ovo što ste vidjeli još nije ništa, to je zbog interneta. Uspon interneta, koji se dogodio u zadnjim fazama demokratizacija tehnologije, financija i informacija, svakako je pridonio ovom novom dobu globalizacije. A šireći se, internet će postati turbo pogon koji goni globalizaciju naprijed. Internet čini to da načini kako komuniciramo, investiramo i gledamo na svijet postaje sve globalniji. Jer od trenutka kad se priključite na internet, možete s bilo kime komunicirati praktički besplatno, od trenutka kad se priključite na internet možete praktički besplatno investirati na bilo kojem svjetskom tržištu, a od trenutka kad pokrenete tvrtku koje na internetu ima svoje web stranice, gdje god u svijetu bili, morat ćete misliti globalno - i to jednako kad razmišljate tko bi vam mogli biti konkurenti i kad tražite tko bi vam mogli biti kupci. Početkom 1998. godine otišao sam u Silicijsku dolinu porazgovarati s Johnom Chambersom, predsjednikom tvrtke Cisco Systems, koja proizvodi one cjevčice i crne kutije što povezuju internet oko svijeta. Tada mi je rekao: »Internet će sve promijeniti. Industrijska revolucija ujedinila je u tvornicama ljude i strojeve, a internetska revolucija će ujediniti ljude sa znanjem i informacijama u virtualnim tvrtkama. A na društvo će utjecati jednako kao što je utjecala industrijska revolucija. Promicat će globalizaciju nevjerojatnom brzinom. Ali umjesto da se to, kao u slučaju industrijske revolucije, dogodi u sto godina, dogodit će se u sedam godina.«
Zapisivao sam te Chambersove riječi pa sam ga čak i citirao u kolumni, no nije mi to baš leglo. Činilo se da je to onaj tipični pretjerani govor kakav se čuje od tehnologa. »Dobro, dobro, dobro,« pomislio sam, »internet će sve promijeniti. Uvijek to čujem.« Ali, što sam dalje napredovao s ovom knjigom, to sam više shvaćao da je to što je Chambers rekao bilo ne samo istina, nego umanjena istina. Nekoliko mjeseci poslije moga posjeta Chambersu, njegov mi je ured poslao paket šalica, olovaka i košulju na kojoj je bio novi Ciscov logo za reklamne kampanje. Vrlo je jednostavan. Ciscova se televizijska reklama sastoji od ljudi, mladih i starih, iz cijeloga svijeta koji gledaju ravno u kameru i pitaju: »Jeste li spremni?« I opet, kad sam taj paket s tom parolom dobio u proljeće 1998. godine, gledao sam ga i u sebi rekao: »Što je pak ovo? Kakve li reklamne kampanje!. Mislim, 'Jeste li spremni' - na što?« Ali kako se 1998-99. pretvarala u godinu interneta, godinu kada je internet postigao kritičnu masu i počeo određivati i trgovinu i komunikaciju, počeo sam shvaćati što je Cisco zapravo mislio tim »jeste li spremni?«. Internet će biti kao veliki škrip što uzima globalizacijski sustav koji sam opisao u ovoj glavi knjige - Brzi svijet, elektroničko krdo, supertržišta i zlatna stezulja - te steže i steže taj sustav oko svega i svakoga, tako da svijet sa svakim danom postaje sve manji i manji i brži i brži. Zamislite: zahvaljujući internetu, sada imamo zajednički, svjetski poštanski sustav kroz koji svi možemo jedni drugima slati poštu. Sada imamo zajednički trgovački centar u kojem svi možemo kupovati i prodavati. Sada imamo zajedničku svjetsku knjižnicu kamo svi možemo otići i istraživati, a imamo i zajedničko svjetsko sveučilište kamo svi možemo doći i školovati se. Internet više nije neka superigrica. Pretvorio se u bitan životni alat. U siječnju 1999. aviokompanija Delta Air Lines odlučila je svoje potrošače gurnuti u doba interneta i postala prvom zrakoplovnom tvrtkom koja naplaćuje dodatak na cijenu za sve karte koje nisu kupljene preko njezina web sitea. Delta je objavila da ako rezervaciju karte obavite telefonom, morate nadoplatiti dva dolara za svako domaće povratno putovanje. Rezervirajte preko weba i nadoplate neće biti. Kad je Washington Post pitao nekoga Deltinog dužnosnika što će biti s ljudima koji nemaju računala ili veze s internetom i što bi oni trebali učiniti, on je odgovorio: »Neka pođu u neku knjižaru i posluže se njihovim računalima.« Nakon prosvjeda kupaca, Delta je morala odustati od te nadoplate od dva dolara. Ali ja sam siguran da će se vratiti. Sama činjenica da je Delta imala drskosti suočiti se s kupcima i natjerati ih na internet reći će vam
kamo je to krenulo. A nije tako samo u Americi. Pogledajte Indiju. U sirotinjskim krajevima oko Delhija, jedna mlada i ambiciozna tvrtka za mobilnu telefoniju Usha Group, angažira indijsku inačicu onoga što mi poznajemo kao Avonove žene 3 5 , koje idu od kuće do kuće i po najsiromašnijim selima, noseći mobilne telefone u domove ljudi koji nemaju telefona. Za malu naknadu, seljaci mogu po nekoliko minuta telefonirati. A Usha sada u tim selima uspostavlja mala sjedišta s jeftinim pristupom internetu. Zamjenik ministra financija Larry Summers rado priča ovu priču: »Prije nekog vremena bio sam u Mozambiku - po nekim mjerilima najsiromašnijoj zemlji na svijetu - radi razgovora o temama povezanim s popuštanjem dugova. Na ručku s tamošnjim poduzetnicima, pitao sam čovjeka koji je sjedio do mene kako posao. 'Prilično dobro,' odgovorio je, 'no zabrinut sam zbog budućnosti'. Kad sam upitao zašto, objasnio mi je da je monopolist u pružanju pristupa internetu u Mozambiku, no bojao se da će doći konkurencija koja će mu rušiti profit.« I s pravom je strahovao. Prilagođavanje sljedećoj fazi globalizacije gonjene internetom, u svijetu koji svakim danom postaje sve manji i brži, za sve će nas - pojedince, zemlje i tvrtke - to biti golem izazov. Sljedeće dvije glave ove knjige - »Priključivanje na sustav« i »Protuudar na sustav« objasnit će što time želim reći. Jeste li spremni?
35 Avon ladies su još od XIX. stoljeća prodavačice što idu od vrata do vrata i prodaju parfeme i kozmetiku dijeleći besplatne uzorke. Počelo je s muškarcem, prodavačem knjiga koji je prodaju podmazivao dijeleći uzorke parfema. Danas se Avon ladies smatraju važnom karikom u tržišnoj afirmaciji žena - jer su uglavnom bile orijentirane na žene kupce i otvarale radna mjesta za žene prodavačice.
II.
Priključivanje na sustav
7.
DOScapital 6.0 MOSKVA (AP) - Vlasnik jedne moskovske galerije danas je odgovarao pred tužiteljstvom, jer su na jednoj nedavnoj izložbi gosti i kritičari proždrli kolač u obliku i prirodnoj veličini Vladimira Lenjina. List Moscow Times u utorak je javio da se Sergej Taraborov našao pod istragom kad se dvadeset komunističkih zastupnika u parlamentu požalilo da je takav kolač kršenje zakona kojim je zabranjeno vrijeđanje istaknutih osoba. -AP, Moskva, 8. rujna 1998.
K
oliko novca imate sa sobom?« To je pitanje tonom Jessea Jamesa prema meni ispalila albanska carinska službenica na aerodromu u Tirani dok sam bio na odlasku iz zemlje. Čim su riječi izašle iz njezinih usta, osjetio sam kako me steže dojam da ću se opet morati rastati od svoga novca. »Imam tri tisuće petsto dolara,« rekoh, tapšući se po pojasu gdje je novac bio spremljen. »Tri tisuće petsto dolara,« ponovila je ona, a oči su joj zaiskrile. »Ima tri tisuće petsto dolara,« rekla je svom kolegi koji je stajao pokraj nje uz uređaj za rendgenski pregled prtljage. »Odakle ste?« upitao me on, očito pokušavajući procijeniti koliko sam ranjiv i uvjeriti se da nisam diplomat. Rekao sam mu da pišem za The New York Times. »The New York Times?« ponovio je carinik i još me jednom pogledao. »Pusti ga.« T k o bi ikad pomislio da je The New York Times tako utjecajan u Tirani! Gotovo sam otrčao u avion. Imao sam razloga za nervozu. Već sam prošao tu igru, u jednoj drugoj zemlji za koju se isto tako ne može reći da u njoj vlada pravna država - u Iranu. Samo što tamo to nije tako sretno završilo. U teheranskoj zračnoj luci počelo je, dok sam u četiri sata ujutro prolazio kroz carinu, jednako. Carinik mi je naredio da otvorim kovčeg i da mu predam carinsku deklaraciju. U njoj je stajalo i pitanje koliko novca nosite, a ja sam upisao točan iznos, 3300 dolara, koliko sam još imao sa sobom. Budući da u Iranu ne primaju
američke kreditne kartice, morao sam ponijeti mnogo novca. Mršavi i brkati iranski carinik pregledao je obrazac, a zatim mi, s gladnim pogledom, rekao: »Mister, mister, iz zemlje možete iznijeti samo 500 dolara.« »Jao, jao,« rekoh, »Pa što ću sad?« Iranski se carinik nagne prema meni i šapne mi u uho: »Za 300 dolara, mogu to srediti.« Iza mene je stajao dug red Iranaca koji su sve to promatrali - i svi su nesumnjivo znali što se događa. Posegnuo sam u svoj pojas s novcem, izvukao tri nove novčanice od sto dolara i savio ih u rolicu pod dlanom. »Oprezno,« šapnuo mi je carinik, kao da doista očekuje da će netko u redu iza mene prijaviti što se događa. Tako smo se i dalje pravili da prekopavamo kroz moj otvoreni kovčeg, a on mi je brzim potezom izvukao tih tristo dolara iz ruke. Izveo je to tako brzo - kao kad pastrva skače na muhu - da bi se to vidjelo samo kad biste mogli gledati usporenu projekciju. Zatim mi je, drugom rukom, dodao formular i rekao mi da ga ispunim i prijavim da iz zemlje iznosim samo 500 dolara. Ali ni tu nije bio kraj. Kad sam se popeo do izlaza, pokazalo se da me poslije prolaska kroz detektor metala čeka još i tjelesni pregled. Ušao sam u ograđeni dio iza paravana, a iranski me vojnik zamolio da otvorim pojas. Uspaničio sam se i pomislio: »Pa kako ću sada objasniti tri tisućeg Trebam li reći: 'Hej, pa već sam da bih dovde došao podmitio vašeg kolegu, dakle, nestanite.'« Srećom, on je samo pogledao novac, promumljao nešto na farsiju i pustio me. Iskusni svjetski putnici znaju da moje iranske i albanske avanture nisu baš ni neobične. Ovih se dana često susreću manifestacije te pojave koju najbolje opisuje izraz »kleptokracija«. Kleptokracija je više od onoga svakodnevnog podmićivanja i korupcije koje uvijek nalazimo u zemljama u razvoju, a nešto manje i u razvijenima. Kleptokracija je kad velik dio ili sve ključne funkcije državnog sustava - od prikupljanja poreza, preko carine do privatizacije ili donošenja propisa - budu tako zaražene korupcijom da su zakonite transakcije tamo iznimka, a ne pravilo. Pravilo, koje se i tolerira i očekuje, je da će se dužnosnici na svim razinama poslužiti svime što im je na raspolaganju da od građana, investitora ili same države izvuku koliko god mogu, a građani i investitori će i sami pretpostaviti kako je jedini način da se domognu odluka ili usluga - potplatiti koga. Država ima u rasponu od procvalih kleptokracija - gdje se cijela država, kao što je Nigerija, gradi na krađi - do tek propupalih - gdje je korupcija razuzdana, gdje je se tolerira i može očekivati, no uz nju postoje i neka zakonita pa čak i demokratska pravila, kao što je u Indiji.
Razliku između procvale kleptokracije i one tek propupale najbolje ilustrira stara šala koju rado prepričavaju po Svjetskoj banci, a govori o jednom azijskom i jednom afričkom ministru infrastrukture koji razmjenjuju posjete. Najprije Afrikanac posjećuje azijskog ministra u njegovoj zemlji i na kraju dana, Azijac povede Afrikanca u svoj dom na večeru. Azijski ministar živi u kući koja je prava palača. Afrički ga ministar pita, »Joj, pa kako si sa svojom plaćom možete priuštiti takvu kuću?« Tu azijski ministar povede svoga kolegu do prozora i pokaže mu u daljini novosagrađen most. »Vidite onaj most tamo?« pita azijski ministar afričkoga. »Vidim,« kaže afrički. Azijski ministar prstom pokaže na sebe i prošapće: »Deset posto,« dajući time znak da deset posto cijene mosta ide u njegov džep. I sad, godinu dana kasnije, azijski ministar odlazi u posjet afričkome i otkrije da ovaj živi u još raskošnijoj kući od njegove. »Joj, a kako si vi sa svojom plaćom možete priuštiti ovakvu kuću?« pita Azijac Afrikanca. Ovaj povede gosta do prozora i pokaže prema obzoru. »Vidite onaj most tamo dolje?«, pita Afrikanac Azijca. »Ne vidim, nema tamo mosta,« odgovori ovaj. »Točno,« kaže afrički ministar i prstom pokaže prema sebi: »Sto posto«. Kako prepoznati jeste li u procvaloj ili propupaloj kleptokraciji? Evo nekoliko znakova koje sam prikupio u godinama promatranja: Kleptokracija je Moskva 1995. godine (i 1996., 1997., 1998., 1999. 2 0 0 0 ! . . . ) u doba sveprisutnog uličnog kriminala nakon sloma Sovjetskog Saveza. Čim sam se prijavio u hotel Penta u središtu Moskve, odnio sam gotovinu na recepciju i rekao službeniku da želim unajmiti sef. Nisam htio riskirati hodanje po moskovskim ulicama s džepovima punim dolara. »Žalim,« reče recepcioner, »Svi su zauzeti. Imamo listu čekanja. Želite li se predbilježiti?« Morao sam se nasmijati. Lista čekanja za hotelski sef? Bilo je to kao poanta lošeg vica: »Kako znati kad se nalaziš u doista opasnom gradu?« Odgovor: »Kad su svi hotelski sefovi zauzeti.« Ne treba se čuditi što je, kupivši neku moskovsku banku, jedan investitor s kojim sam se upoznao u Moskvi doznao da ta banka ima više momaka iz osiguranja nego upravnog osoblja. Pričao mi je o jednom zapadnom lancu restorana koji je poslao ekipu revizora da otkriju zašto moskovska franšiza tog lanca ima tako velik promet, a zarađuje tako malo. Otkrili su da je gotovo svaki zaposlenik uključen barem u neki oblik lopovskog posla - od kuhara koji su krali hamburgere do šefova koji su uzimali provizije. Kleptokracija je činjenica da je varanje na porezu u Albaniji bilo
tako neobuzdano da je 1997. godine 35. po veličini iznos poreza platila picerija jednog američkog Albanca, a krade automobila bile su toliko podivljale da su tamošnji američki dužnosnici procjenjivali da je 80 posto automobila na albanskim cestama ukradeno negdje drugdje u Europi. O kleptokraciji govori korupcija u Rusiji koja se penje tako visoko u kremaljskom vodstvu da Rusi pričaju vic o čovjeku koji dolazi sa sela u Moskvu i svoj novi auto parkira odmah pred Spaskim vratima na Crvenom trgu. Dolazi policajac i kaže mu: »Čuj, ovdje ne možeš parkirati. Ovo su vrata kroz koja prolaze svi naši čelnici.« A on odgovara: »Ne brinite. Zaključao sam auto.« Kleptokracija se prepoznaje u priči koju mi je ispričao prijatelj koji je živio u Indoneziji u doba vladavine divlje korumpirane obitelji Suharto. Bio je dugogodišnji dopisnik iz Jakarte za jedan singapurski list i morao je redovno obnavljati dozvolu boravka. Korupcija je u Indoneziji bila tako duboko ukorijenjena da su, pričao mi je, od dužnosnika »doista mogli dobiti priznanicu za mito. Doista. Svake godine obnavljam dozvolu boravka. Platim mito i dobijem priznanicu. Knjigovođe u mojoj tvrtki traže potvrdu, pa mi je službenik kojega podmićujem i izdaje.« Ne treba se čuditi što su u Suhartovo vrijeme Indonežani imali izreku: »Ako ti susjed ukrade kozu, ni u kom ga slučaju ne tuži sudu, jer ćeš, dok sve platiš policiji i sudu, ostati i bez krave.« Da je riječ o kleptokraciji znat ćete i kad službenici i oni koji bi trebali nadzirati provođenje pravila vjeruju da se ta pravila ne odnose na njih. Nayan Chanda, urednik časopisa Far Eastern Economic Review ispričao mi je što je doživio kad je jednom bio u Kini: »Bio sam u Pekingu i vozili smo se Drugim prstenom s prevoditeljem iz Ministarstva vanjskih poslova, njegovim službenim vozačem i našim tajnikom. I dok smo se vozili brzom cestom, vozač Ministarstva vanjskih poslova iznenada je okrenuo na suprotnu stranu i pojurio ravno prema ulaznoj rampi divlje trubeći. Automobili su dolazili kroz ulaznu rampu, a mi smo krivudali oko njih. Zapanjilo me to i zgrozilo. Upitao sam prevoditelja: 'Što on to radi?' On mi je odgovorio da je vozač primijetio veliku gužvu pred nama i odlučio ju je zaobići izlaskom na ulaznoj rampi. Sklopio sam oči, sklupčao se iza sjedala i pomolio se da iz toga izađem živ. Preživio sam. Ali poslije mi je palo na um: Što sa stranim investitorima koji dolaze u Kinu? Kinezi potpišu ugovor s njima, uzmu im tehnologiju, a zatim promijene pravila i pošalju ih kućama. Hoće li se izvući živi?« Neće, ako oni koji donose propise žive od mita. Šef kineskog
ogranka jedne od najvećih kanadskih banaka rekao mi je 1997. godine da je banka jednom prenijela više tisuća dolara iz svoje hongkonške poslovnice u šangajsku, a da bi se transfer obavio trebalo je osamnaest dana. »Mislimo da smo shvatili što se dogodilo,« rekao mi je taj bankar jednoga dana za ručkom u Shanghaiu. »Netko u Središnjoj banci uzeo je taj novac, špekulirao s njim na šangajskoj burzi sedamnaest dana i zatim ga vratio osamnaesti dan, kada se pojavio na našem računu.« Kleptokracija, to su milijarde dolara zarađene u korumpiranim privatizacijskim programima u Istočnoj Europi i Rusiji, gdje su male oligarhijske elite, često u sprezi s lokalnom mafijom i državnim dužnosnicima, uspjele zavladati nekada državnim tvornicama i prirodnim izvorima po cijeni ispod tržišne, čime su preko noći postali milijarderima. Ti su ruski oligarsi i drugi gulikože nabili cijene nekretnina od Pariza do Tel Aviva i Londona onime što su izvukli iz svoje zemlje. Dok je Amerika bila još novo tržište, imala je svoje razbojnike, pa ih sada ima i Rusija. Ali američki su razbojnici investirali u američke burze i nekretnine, dok sada, zahvaljujući globalizaciji i slobodnom kretanju kapitala, ruski razbojnici investiraju u američke burze i nekretnine, čime osiromašuju svoju domovinu. Ponekad, međutim, kleptokraciju ne čine samo bogati oligarsi koji pljačkaju svoje zemlje nego mali ljudi koji pokušavaju preživjeti u zemlji bez socijalnih sigurnosnih mreža. Jednom sam presjedao na aerodromu u Jakarti i morao se prebaciti s domaćeg terminala na međunarodni. Izašao sam s prtljagom i čekao u redu uz znak gdje je pisalo: »besplatni međuterminalni aerodromski prijevoz«. Kad se autobus pojavio, unio sam prtljagu i pokazalo se da sam jedini putnik toga autobusa. Kad sam prolazio pokraj vozača da bih izašao, on me zaustavio. »Mister,« rekao je, a zatim pokazao grubi natpis koji je crvenim marker flomasterom našarao iznad svoga sjedala. Pisalo je da vožnja stoji 4900 rupija (tada oko dva dolara). Slegnuo sam ramenima i platio mu. Kleptokracija je pratila u ljeto 1998. godine, Johna Burnsa, šefa ureda New York Timesa u New Delhiju, kad je išao posjetiti indijski parlament, mjesto gdje nastaju indijski zakoni. Čekajući u predvorju na propusnice, Burns je primijetio knjigu koja se prodavala u knjižari parlamenta; Tko je tko u indijskom Parlamentu - s biografijama i slikama svih članova parlamenta. Burns je odlučio kupiti primjerak te knjige. »Gdje mogu kupiti knjigu?« upitao je prodavača koji je stajao uz stalak s knjigama. »Ovdje, gospodine,« odgovorio je. »700 rupija.« Otišao je po knjigu. Kad se vratio, Burns ga je zamolio za račun. »Zatvaramo
u podne,« rekao je čovjek, »ovo mora biti prodaja poslije radnog vremena« - što je značilo da računa nema. Dao je Johnu knjigu i stavio novac u džep, To mi se učinilo prilično šarmantnim: da biste kupili knjigu o indijskim zakonodavcima, morate podmititi nekoga u predvorju indijskog zakonodavnog tijela. To bi moglo objasniti zašto je The Times of India 16. prosinca 1998. objavio da se prekida osamnaestomjesečno traganje u, korupcijom prožetoj, državi Punjab. Bilo je to traganje za državnim službenikom koji bi dobio nagradu od 100.000 rupija (2380 dolara) zbog «poštenog» rada u državnoj službi u državi gdje se za sve, od strujnog priključka do upisa u javne škole, nekome mora platiti mito. Nisu, međutim mogli naći državnog službenika koji bi zaslužio takvu nagradu. Umjesto da objavi dobitnika nagrade, list iz New Delhija napisao je da je potraga pronašla dokaze koji bi se mogli upotrijebiti u optužnicama za 300 korumpiranih službenika.
K
akve sve to veze ima s globalizacijom? Pokušao bih na to odgovoriti nekim jednostavnim analogijama iz svijeta računala. Države volim uspoređivati s tri dijela računala. Najprije, tu je stvarni stroj, hardver ili »željeznarija«. To je ona glavna ljuska oko gospodarstva. Cijelo vrijeme hladnog rata u svijetu su postojala tri tipa tog hardvera - slobodnotržišni, komunistički i hibridni hardver u kojem je bilo svojstava obaju drugih.
Drugi je dio »operacijski sustav« vašeg računala. Ja to uspoređujem s okvirnim makroekonomskim politikama bilo koje zemlje. U komunističkim zemljama, temeljni je gospodarski operacijski sustav bilo centralno planiranje. Nije bilo slobodnog tržišta. Vlada je odlučivala kako se raspodjeljuje kapital. Ja to zovem komunističkim gospodarskim operacijskim sustavom DOScapital 0.0. U hibridnim državama operacijski sustav su činile razne kombinacije socijalizma, slobodnih tržišta, državno upravljane ekonomije i korumpiranog kapitalizma u kojem su državni birokrati, tvrtke i banke svi bili povezani jedni s drugima. Ovo zovem DOScapital, od 1.0 do 4.0, ovisno o stupnju državnog uplitanja i razvijenosti određenog gospodarstva. Tako je Mađarska, primjerice, DOScapital 1.0, Kina je DOScapital 1.0 u unutrašnjosti, a 4.0 u Šangaju, Tajland je DOScapital 3.0, Indonezija je DOScapital 3.0, a Koreja DOScapital 4.0. Zadnji su se pojavili veliki industrijski kapitalistički sustavi. Neki od njih imaju operacijske sustave koji se temelje na slobodnom tržištu, no i dalje imaju znatne primjese države blagostanja. U tu se skupinu ubrajaju Francuska, Njemačka i Japan, a njihove operacijske su-
stave zovem DOScapital 5.0. Ostali, međutim, kao što su Sjedinjene Države, Hong Kong, Tajvan i Velika Britanija, liberalizirali su svoja gospodarstva i potpuno se stegnuli u zlatnu stezulju. Oni idu na DOScapital 6.0. Uz tip hardvera u kojem radi neko gospodarstvo i temeljni operacijski sustav, postoji i »softver« koji je potreban da bi se potpunije iskoristilo ta dva elementa. Za mene je softver sve ono što se uklapa u široko shvaćenu kategoriju pravne države. Softver je mjera kvalitete pravnih i upravnih sustava neke zemlje i stupnja do kojega njezini dužnosnici, činovnici i građani shvaćaju zakone, prihvaćaju ih i znaju kako postići da profunkcioniraju. Dobar su softver bankarski zakoni, trgovinski zakoni, pravila o stečaju, zakoni o ugovorima, kodeksi poslovnog ponašanja, doista neovisna središnja banka, imovinska prava koja potiču preuzimanje rizika, procedure za pravne provjere, primjena međunarodnih knjigovodstvenih standarda, trgovački sudovi, regulativne nadzorne agencije podržane nepristranim sudstvom, zakoni protiv sukoba interesa i trgovanja privilegiranim informacijama državnih dužnosnika, te službenici i građani spremni i voljni dosljedno provesti ta pravila. U hladnom ratu, veliki je sukob bio oko toga čiji će hardver dominirati svijetom. Sovjeti i Amerikanci nisu se previše obazirali na to kako njihov hardver uistinu funkcionira u nekoj savezničkoj zemlji. Oni su samo htjeli osigurati da se i druge zemlje drže njihove marke s njihovim naljepnicama. Uistinu, neka je zemlja dugo mogla prolaziti s groznim operacijskim sustavom i pokvarenim softverom, jer su i Sovjeti i Amerikanci tako žarko željeli da ta zemlja bude u njihovoj ekipi, da su je jednostavno subvencionirali ili joj davali besplatne popravke - dokle god se ta zemlja drži robne marke njihove supersile. Obje su supersile živjele u strahu od »teorije domina«, prema kojoj se vjerovalo da će, ako ključna zemlja nekoga dijela svijeta promijeni hardver, to učiniti i svi njezini susjedi. To je natezanje prestalo kad je pao sustav hladnog rata. Odjednom su diskreditirani i komunistički i socijalistički, pa i hibridni modeli. Odjednom smo se našli u posebnom povijesnom trenutku: Prvi put su gotovo sve zemlje na svijetu imale isti osnovni hardver - tržišni kapitalizam. Otkad se to dogodilo, cijela se igra promijenila. Države više nisu morale odlučivati koji će hardver birati, nego samo kako što bolje iskoristiti jedini hardver za koji se čini da radi - tržišni kapitalizam. Ali postoji u svijetu računalne tehnologije i izreka: »Hardver je uvijek korak ispred softvera i operacijskih sustava«. Točnije, konstruktori i dalje izumljuju sve brže i brže čipove, a tek potom se razvijaju
operacijski sustavi i složeniji softver koji će doista iskoristiti prednosti tog novog hardvera i iz njega izvući najviše što se može dobiti. Ova se izreka odnosi i na svijet u globalizaciji. Nakon pada komunizma i socijalizma u Rusiji, Istočnoj Europi i Trećem svijetu, svijet je doživio da je velik broj država prihvatio osnovni hardver slobodnih tržišta, pa i priključio taj hardver na visokonaponsku mrežu elektroničkog krda, no često bez operacijskog sustava, softvera i drugih institucija koje su potrebne da bi se strujama kapitala i energije, koje nakon priključivanja krdu mogu teći i unutra i van, djelotvorno upravljalo i racionalno ih usmjeravalo. To je, otkrivamo sada, jedan od ključnih problema tranzicije iz sustava hladnog rata u globalizacijski sustav: problem »preuranjene globalizacije«. Ponovit ću što sam već rekao: danas ne možete biti uspješni ako se ne priključite elektroničkom krdu i supertržištima, i ne možete danas preživjeti ako nemate operacijski sustav i softver koji će vam omogućiti da iz njih izvučete najviše što je moguće i zaštitite se od najgorih posljedica ako krenu u stampedo. Prije no što je svijet naučio tu pouku, moralo je proći prvo desetljeće globalizacijskoga doba. Neizbježno se moralo dogoditi da, kad su već svi prešli na isti tip hardvera - slobodno tržište - mora biti i razlika u tome kako će razne zemlje razviti svoje operacijske sustave i softver kojima će hvatati korak. Hej, da kažemo ovako, lako je kupiti računalo, osobito kad postoji samo jedna marka. Svaki kreten može otići u trgovinu Computer City i uzeti ga. A u tranziciji iz sustava hladnog rata u globalizacijski sustav mnoge su države učinile baš to, i ne razmišljajući o tome imaju li operacijski sustav i softver pomoću kojih će moći upravljati tim računalom. Te bi zemlje jednostavno rekle: »Hej, pa ovo se čini jednostavno. Jednostavno ću odmah priključiti svoj šminka novi stroj tom elektroničkom krdu...« U stvarnosti je, međutim, bilo znatno teže nego što se činilo. Lako je proglasiti slobodno tržište u zemlji. Teško je uspostaviti nepristranu provedbu pravednih zakona i trgovačkih propisa i sudove koji će štititi ljude od neobuzdanog kapitalizma. Lako je otvoriti burzu. Danas čak i Mongolija ima burzu. Ali vrlo je teško razviti Komisiju za vrijednosne papire i tržišta (Securities and Exchange Commission, SEC) koja će nadzirati trgovanje privilegiranim informacijama. Lako je naglo popustiti uzde nad novinstvom i omogućiti slobodan tok gospodarskih informacija. Ali vrlo je teško uspostaviti i štititi doista neovisno slobodno novinstvo koje će razotkriti korupciju u vladi i skinuti masku s prevarantskih tvrtki koje varaju svoje dioničare. U sustavu hladnog rata velika je podjela u svijetu bila između
komunističkih i kapitalističkih gospodarstava, između kojih je bilo nešto hibrida. Sada, kad gotovo svi rade s istim hardverom, podjela u svijetu će sve više biti ona između slobodnotržišnih demokratskih društava i slobodnotržišnih kleptokracija. One zemlje koje budu sposobne razviti operacijske sustave i softver koji se slaže sa slobodnim tržištima, krenut će prema tržišnim demokracijama. One zemlje koje ne budu sposobne ili ne budu voljne razvijati softver i operacijske sustave, pokrenut će se u smjeru slobodnotržišnih kleptokracija, gdje državu zapravo preuzimaju pljačkaški poglavice i kriminalni elementi, od kojih nitko nema koristi u stvarnoj vladavini zakona. Zbogom pričo o sukobu komunista s kapitalistima. Dobro došla pričo o sukobu slobodnotržišnih demokrata sa slobodnotržišnim kleptokratima.
B
udući da većina ljudi zna kako izgledaju najbolje slobodnotržišne demokracije, mogao bih ilustrirati kako izgledaju najgore slobodnotržišne kleptokracije. Tako u punom rasponu između njih možete smjestiti sve ostale zemlje. Najčišći oblik slobodnotržišne kleptokracije koji sam vidio bila je Albanija devedesetih godina. Albanija je, priklonivši se tijekom hladnog rata maoističkom prokineskom smjeru, pedeset godina bila jedna od najizoliranijih komunističkih zemalja. Nakon pada Berlinskog zida, srušio se 1991. godine i komunistički režim u Albaniji. U Albaniji su održani rudimentarni izbori i u Tirani je uspostavljen kvazidemokratski režim. Napokon, pomislili su Albanci, dobivamo ono što imaju svi drugi: hardver slobodnog tržišta. Na nesreću, to je bilo sve što su dobili. Sve je u Albaniji bilo u hardveru, bez softvera i bez operacijskog sustava. Kad sam bio u albanskom glavnom gradu Tirani 1998. godine, Fatos Lubonja, četrdesetsedmogodišnji albanski pisac i urednik albanskog književnog časopisa Pothvat, opisao mi je kako je živjeti u albanskoj kleptokraciji. »Nakon sloma komunizma,« rekao je »imali smo potpunu jednakost. Svi smo bili na nuli. Malo je ljudi imalo nešto imovine ili veza. Tako se hijerarhijski sustav pojavio tek poslije toga. Ljudi su u osnovi gledali politiku kao poslovanje, jer je biti političar značilo da možete otvarati ili zatvarati vrata. Mogli ste davati ili ne davati bonove. Slobodno se tržište smatralo slobodnim za bilo što. Tako su najdrskiji počeli raditi svašta, a kriminalci su otkrili da su im za neke stvari potrebni političari, a političari su otkrili da im za ostanak na vlasti treba novac. Ljudi nisu imali iskustva. Nisu bili vični državnim poslovima. Nisu shvatili da bi bez softvera Albanija bila
prašuma pa su ljudi trpjeli, mnoge su gangsteri oteli ili su sami otišli iz zemlje. Uskoro su ljudi shvatili da Albanija neće moći konkurirati na slobodnom tržištu s ilegalnom ekonomijom. Tako smo stvorili tu kriminalnu buržoaziju. Oni ne plaćaju poreze. Oni ne odgovaraju za društveni život ljudi niti za infrastrukturu. Oni samo uzimaju i uzimaju. Ako se ne možete natjecati u mikročipovima, možete se natjecati u mafijama. A kad je riječ o izgradnji prave slobodnotržišne demokracije, mi smo na nultoj točki. Prvih smo pet godina bili samo zadnja mutacija komunizma. U m j e s t o da izgradimo slobodnotržišno gospodarstvo koje bi nagrađivalo inicijativu i riskiranje, stvorili smo kriminalno gospodarstvo povezano s piramidalnim shemama. U te piramide ljudi ulažu novac. A u m j e s t o da investiraju, samo su pili kavu i čekali da im novac dođe, kako su im obećali vlasnici tih piramida. To me podsjetilo na ono kako smo čekali da iz Kine dođe pomoć od koje ćemo živjeti [u hladnom ratu]. Što god to bilo, nije to bila prava ekonomija.« I doista, u Albaniji je umjesto pravog bankarskog sustava vlada tolerirala, pa donekle čak i njegovala, Ponzijeve sheme 3 6 - jedan od najstarijih oblika podvale. Te su Ponzijeve sheme u Albaniji bile tako dobro uspostavljene da je jedna od najdrskijih čak bila sponzor jednog talijanskog trkaćeg automobilističkog tima, kao da je riječ o, recimo, MasterCard Internationalu. Organizatori tipične Ponzijeve sheme dolazili su ljudima govoreći da će, ako polože svoju ušteđevinu u »fond« u šest mjeseci dobiti dvadeset, trideset, pa i pedeset posto kamata na svoj novac. Budući da su ti Ponzijevi fondovi vrlo malo - ako uopće - ulagali u poslove koji bi mogli vratiti tako visok profit, način kako su to isplaćivali bio je stalno hvatanje novih investitora koji će isplaćivati stare - pri čemu su šefovi uvijek ubirali ponešto novca. Sve to vrlo dobro funkcionira dok ti ne ponestane novih ulagača. »Ponzijeve sheme počele su u doba pokušaja nabavljanja novca za financiranje nabave goriva koje se po vrlo visokim cijenama moglo 36 Ponzijeve sheme u nas su već dugo poznate kao - ne uvijek samo komercijalan - lanac svetog Antuna. U Hrvatskoj je jedan lanac sv. Antuna, zamaskiran kao matematički eksperiment ranih sedamdesetih godina uredno putovao po školama uz blagoslov brojnih nastavnika matematike. Osamdesetih i devedesetih godina u Hrvatsku su Ponzijeve sheme došle najprije kao ogranci prividno legitimnih tvrtki ("Happy line"), a zatim su zadivljali u bezbroj inkarnacija tzv. financijskog inženjeringa (iako su sve takve financijske igre bile zakonom zabranjene još od pedesetih godina). U Albaniji, gdje nije bilo nikakvog iskustva (niti zakonske zabrane, jer se u strogo komunističkom režimu nije ni moglo dogoditi nekontrolirano slanje pošte), bilo im se lako širiti.
krijumčariti u susjednu Crnu Goru i Srbiju, koje su tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji bile pod međunarodnim sankcijama,« objasnio mi je Carlos Elbirt, šef ureda Svjetske banke u Tirani. »A kad su sankcije Srbiji ukinute, iza lanaca sreće više nije bilo prave poslovne aktivnosti, pa su se one počele baviti samo nabavljanjem novoga novca za isplaćivanje starog. Kad je ljude koji su to vodili počela hvatati prava panika, počeli su nuditi pedesetpostotne kamate za uloženi novac. Čak sam i svoje albansko osoblje (Svjetske banke) s mukom uvjeravao da su te Ponzijeve sheme osuđene na propast. Moje je osoblje kimalo glavama gledajući moje grafikone, a zatim bi u Ponzijeve sheme ulagali još više novca. Napast je bila prejaka, a svi su to činili. Bilo je to poput groznice. Ljudi bi prodali kuću i uložili novac u Ponzijeve sheme, a zatim bi u dva-tri mjeseca otkupili svoju staru kuću i kupili još jednu novu. MMF i centralna banka upozorili su albansku vladu: 'Novac ne raste na drveću', no vlada nije odstupala.« Dijelom je bilo tako i zato što albanska vlada nije imala dovoljno ljudi koji bi shvaćali, a dijelom i zato što su i mnogi njezini dužnosnici bili zahvaćeni Ponzijevom groznicom. »Kad bih otišao u rezidenciju nekoga ambasadora na državni praznik njegove zemlje, susreo bih tamo vlasnika neke piramidne sheme,« pričao je Elbirt. »Bili su potpuno prihvaćeni i legalizirani, a to je mnoge obične ljude i odvelo do njih.« Na kraju su, međutim, albanski piramidni štedni fondovi 1997. godine propali, kao što se uvijek događa, što je dovelo do potpunog sloma reda i zakona, a bijesni su Albanci nastojeći vratiti novac uzeli pljačkati svoju vlastitu državu. Da bi izbjegli opasnost, Elbirt i drugi strani diplomati morali su se evakuirati iz zemlje. U cestovnom konvoju koji su organizirali Britanci, prevezli su se iz Tirane u albansku luku Drač. Kad su stigli do Drača, helikopter koji ih je trebao pokupiti nije mogao sletjeti, jer je bilo previše pucnjave. Zato se konvoj premjestio u drugi dio luke kojim su upravljali Talijani. Diplomati su odvezeni u Drač u svojim službenim automobilima sa službenim vozačima, a vozači su svi parkirali u luci, čekajući da vozila vrate u Tiranu. Ali bilo je bezvlađe, a skupina polupijanih albanskih lopova došla je u luku i počela krasti automobile. Elbirt priča kako je najnapetiji trenutak bio kad se pojavio neki albanski lopov i izvadio »velik, vrlo velik pištolj« i zatražio ključeve auta jednog od evakuiranih diplomata, a zatim, sve u manje od jedne minute odjurio s njim. Međutim, deset minuta kasnije lopov se vratio i zatražio sve službene registracijske dokumente za auto koji je upravo bio ukrao. Činilo se kao da lopov misli da, dobije li Albanija nešto softvera, njemu mogu zatrebati neki dokumenti o vlasništvu.
Elbirt priča: »Bio je vrlo pristojan. Kad je sama pljačka već bila obavljena, činilo se da on tu transakciju želi učiniti službenom.«
P
riča o Albaniji devedesetih ekstremni je primjer koji dokazuje jednostavnu stvar: Oni koju su strahovali ili vjerovali da će zbog globalizacije i smanjene važnosti granica nacionalna država početi nestajati ili gubiti na važnosti jako griješe. Oni zapravo govore čiste gluposti. Zbog globalizacije i sve veće otvorenosti granica, kvaliteta vaše države postaje samo važnija, a ne manje važna. Jer, kakvoća vaše države zapravo znači kakvoću softvera i operacijskog sustava s kojim ćete se suočiti s elektroničkim krdom. Sposobnost nekog gospodarstva da izdrži neizbježne skokove i padove toga krda velikim dijelom ovisi o kvaliteti njegova pravnog sustava, financijskog sustava i gospodarskog upravljanja - a svim tim i dalje upravljaju vlade i činovnici. Čile, Tajvan, Hong Kong i Singapur su gospodarske krize devedesetih preživjeli lakše nego njihovi susjedi, jer su imali bolje države koje su radile na kvalitetnijem softveru i operacijskom sustavu. Tajlandski premijer Chuan Leekpai rekao mi je početkom 1998. godine, nakon što je njegova zemlja pretrpjela udarce azijske gospodarske krize: »Želite li sudjelovati u ovom svjetskom tržištu, bolje vam je ako se znate od njega i braniti... Jedna od pouka koje smo naučili u ovoj krizi je i to da mnoge od naših struktura i institucija nisu bile spremne za novo doba. Sada se moramo prilagoditi da bismo mogli zadovoljiti međunarodne standarde. To cijelo društvo očekuje. Traže bolju i transparentniju vladu.« Ali, iako država sada znači više, a ne manje, promijenilo se ono što želimo reći kad kažemo država. U hladnom ratu bitna je bila veličina države. Velika vam je država trebala da biste se mogli boriti protiv komunista, održavati zidove oko svoje domovine i održavati darežljiv sustav socijalne skrbi koji će potplatiti vaše radnike da se ne pretvore u komuniste. U doba globalizacije bitna je kakvoća države. Treba vam manja država, jer želite slobodno tržište da biste mogli raspodjeljivati kapital; ne trebate sporu, napuhnanu vladu, nego bolju državu, pametniju državu i bržu državu, čiji činovnici mogu regulirati slobodno tržište, a da ga pritom ni ne zaguše niti raspuste tako da izmakne nadzoru. Ono što se danas traži od vlada jest da podignu kakvoću svojih država, a da im istodobno smanje veličinu. Veliko je pitanje za mnoga bivša komunistička i hibridna gospodarstva pod državnom dominacijom mogu li, kad počnu smanjivati veličinu državnog aparata (liberaliziranjem, deregulacijom i privatiziranjem industrija u državnim rukama), ujedno podići kakvoću svojih
država. Jer manji državni aparat koji nije bolji doista je opasna stvar. Ako je vaše slobodno tržište samo ravna cesta bez semafora, dovest će do kaosa. A upravo je do toga dovela preuranjena globalizacija država kao što su Rusija ili Albanija. Rusija se priključila elektroničkom krdu praktično bez operacijskog sustava i bez softvera. Tako je u Rusiji bilo ljudi koji su iskoristili sve prednosti slobodnog tržišta - primanje stranih investicija, izdavanje dionica i obveznica, međunarodne zajmove - bez dovoljnog nadzora ili oporezivanja koje bi donijelo prihod kojim bi se isplatilo vlasnike obveznica. Na kraju je i to postalo samo uvećanom inačicom albanskih Ponzijevih shema. A kad je krdo na kraju shvatilo da Rusija nije ništa više od komada tržišnog hardvera u kojem nema operacijskog sustava i softvera, podiglo se i rastalilo isprepletenu mrežu žica koje su činile rusko gospodarstvo. Ono u jugoistočnoj Aziji bilo je drugi oblik preuranjene globalizacije. Tajland, Malezija, Južna Koreja i Indonezija razlikuju se od Rusije. One su cijelo vrijeme imale rudimentarni hardver za slobodno tržište. A imale su i rane verzije operacijskog sustava - DOScapital 3.0 do 4.0. Te su rane verzije DOScapitala bile u redu za dovođenje prihoda po glavi stanovnika s 500 dolara na 5000. Tako je, jer, kao što znate, kad nabavite prvo računalo, svaki će operacijski sustav poslužiti, i svaki će vas učiniti produktivnijim nego kad ste radili s pisaćim strojem. Ali te su rane verzije operacijskog sustava bile spore i pune korumpiranog kapitalizma. Tako je u Indoneziji upravljanjem bankama u državnom vlasništvu zapravo dominiralo Ministarstvo financija. »Kad bi ih posjetili političari, članovi predsjedničke obitelji ili dužnosnici Ministarstva financija, bankari bi se osjetili obveznima davati zajmove i za projekte za koje su znali da neće donijeti dobit, a kad bi otplaćivanje zajmova postalo sumnjivo, skrivali su probleme,« napisao je Shiraishi Takashi, stručnjak Sveučilišta u Kyotu za jugoistočnoazijske financije. »I u privatnim su se bankama gomilala sumnjiva i sporna potraživanja. Njihova je uloga bila služiti poslovnim skupinama koje su ih uspostavile, a kad bi se neki član skupine našao u nevolji, one bi mu pozajmile još novca, nabavljenog iz stranih izvora s visokim kamatama.« Dok je elektroničko krdo devedesetih godina prebacivalo u više brzine i pojačavalo snagu s procesora 286 na Pentium II, ono je tim jugoistočnim azijskim zemljama nudilo sve više i više novca. Lokalne banke, kojih većina jedva da je ikako bilo regulirana, počele su pretjeravati u kupnji dolara, mijenjanja tih dolara u lokalne valute pri fiksnim tečajima, ne ulagati ih ni na koji način, a zatim taj novac pozajmljivati svojim prijateljima za sve veći broj neproduktivnih inve-
sticija - od prekobrojnih terena za golf, do najvećih uredskih nebodera na svijetu ili egomanskih ekspanzija južnokorejskih konglomerata. Jugoistočne azijske države morale su svoj stari DOScapital nadograditi s 3.0 na 4.0 i približiti se DOScapitalu 6.0. Trebali su im liberaliziraniji operacijski sustavi koji će smanjiti ulogu vlade, pustiti da tržišta slobodnije dodjeljuju sredstva tako da ih se može najproduktivnije iskoristiti, potaknuti više domaće konkurencije i prosijati gubitnike djelotvornim stečajnim procesima. A trebao im je i usavršenijih softver koji će unaprijediti kvalitetu provođenja vlasti, regulirati brže i otvorenije gospodarstvo, disciplinirati uprave poduzeća, otvoriti ih i dioničarima omogućiti nadzor te biti dovoljno snažan i prilagodljiv da može izdržati sva velika i nagla povlačenja stranih ulaganja koja bi elektroničko krdo moglo izvesti. Nažalost, ljudi iz jugoistočne Azije držali su se DOScapitala 3.0. Bila je to velika pogreška. DOScapital 3.0 može biti dobar za prelazak s 500 na 5000 dolara prihoda po glavi stanovnika, ako se krdo kreće brzinom čipa 286. Ali kad želite skočiti s 5000 dolara na 15.000, a krdo skoči s procesora 286 na Pentium II. a vi još radite na DOScapitalu 3.0, hardver bi vam se mogao početi blokirati. Jeste li ikad vidjeli što se događa upotrijebite li staru, sporu verziju operacijskog sustava DOS i softver za Windows na novom računalu s procesorom Pentium II? Na zaslonu će vam se pojavljivati poruke poput: »You Have Performed an Illegal Function« (Izveli ste nepropisnu funkciju), »Out of Memory« (Nedovoljno memorije) i »Cannot Save Item« (Ne mogu to spremiti). Baš se to, ukratko i slikoviti rečeno, dogodilo jugoistočnim azijskim državama 1997 - 98. godine, samo što su poruke na zaslonima glasile: »Izveli ste niz iracionalnih ulaganja. Ne mogu spremiti. Uništi sjećanje na sve nedjelotvorne industrije. Javite se svom pružatelju usluga i dohvatite novi softver i operacijski sustav.« A upravo to i pokušavaju učiniti još otada. Bivši mi je korejski premijer Lee Hong Koo rekao da je njegovoj vladi trebalo nekoliko godina da shvati poruku. »Bio sam premijer 1995. godine kad je Koreja primljena u OECD i postigla bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika od 10.000 dolara,« rekao je. »Mislili smo da smo napokon doista uspjeli. Pomislili smo da ćemo, kad smo s odličnim maturirali srednju školu, biti sjajni studenti sveučilišta. Ali vrijednosti potrebne u jednom stupnju jako se razlikuju od onih u drugom. Nismo shvatili da će naši veliki činovnički aparati, na koje smo bili toliko ponosni, b i t i više kamen spoticanja nego pozitivna snaga. Živjeli smo po receptu prema kojem je proizvodnja plus izvoz jednako gospodarski rast i uspjeh. Iz krize (kasnih devedese-
tih) naučili smo da je to pogrešno, no tu smo školu skupo platili. Naučili smo da je poraz komunizma bio poraz u borbi s kapitalizmom i da pobjeda kapitalizma znači da će kapital vladati. Devedesetih se događala brza globalizacija kapitala, no mi svoje institucije nismo pripremili za poslovanje na globalnim tržištima kapitala. Nismo imali mehanizme kojima ćemo se nositi s njima. Bili smo nezaštićeni. Prema svojim smo se bankama ponašali kao da su kakva nacionalna uslužna organizacija, kao da su produžetak vlade. Mislili smo da novac ne treba zarađivati na novcu. Mislili smo da se novac zarađuje proizvodnjom stvari. I tako je uloga banaka bila promicanje rasta. I tako su banke bile dio vladinog činovničkog aparata. Nismo shvatili da su banke i protok kapitala srce novoga gospodarstva i da ih moraš ili reformirati ili...« Harvardski ekonomist Dani Rodrik svojim je istraživanjima pokazao da »nije bitno hoćeš li se globalizirati nego kako ćeš se globalizirati.« Zemlje koje su izgradile usavršene, poštene i vjerodostojne financijske i pravne infrastrukture - a za to je potrebno vrijeme - u znatno su boljem položaju za odbijanje špekulantskih napada na svoje valute, i znatno su sposobnije izdržati kad krdo iznenada odlije kapital, te znatno brže poduzimaju korake da smanje posljedice tog odljeva. Da, ima iznimaka. Čak i zemlja sa zdravim operacijskim sustavom i softverom može se naći u nevolji - sjetite se Švedske 1992. godine ili Amerike i debakla njezinih štedno kreditnih institucija. Ali Švedska i Sjedinjene Države brzo su se oporavile zbog kvalitete svojih operacijskih sustava i softvera. Kako je to Alan Greenspan rekao u svojim govorima, one zemlje koje imaju napredne financijske operacijske sustave i softver »općenito su znale destimulirati špekulantske napade protiv dobro ukopanih valuta, jer su njihovi financijski sustavi robusni i sposobni izdržati velike i brze odljeve kapitala [te mobilizirati] obično žive političke odgovore kakvi su nužni da bi se odbilo takve napade.« Zbog svih tih razloga sada je među vođama zemalja u razvoju sve veća svijest da je ono što im treba da bi uspjele u globalizacijskom sustavu ne samo novonastajuće tržište, nego ono što bivši američki ambasador u Mađarskoj Donald Blinken zove »novonastajuće društvo«. Ne isplati se privatizirati gospodarstvo u društvenom i upravljačkom vakuumu. »Stavljanje tržišta ispred društva,« rekao je Blinken, »prava je pozivnica nevoljama i razočaranju.« Dakle, kritično je važno da i investitori i političari počnu širiti svoje pojmove o tome što znači zdravo novo tržište, i to tako što će potražiti ono što čini zdravo novonastalo društvo. Pogledamo li unatrag,
naiveća pogreška koju je svijet učinio s Rusijom kad je ona naslijedila Sovjetski Savez bilo je to što se ruski prelazak u globalni sustav prikazivao kao prije svega »financijski problem«, pa je MMF-u prepušteno da to riješi. Kad rješenje nekoga problema prepustite bankarima, oni će ga napasti sa svog uskog bankarskog stajališta. Usredotočit će se na operacijski sustav, a ne na softver i druge društvene i političke institucije koje bi trebale ići s njim. Predsjednik Svjetske banke James Wolfensohn dobro je rekao kad je predložio da preinačimo metodologiju za mjerenje zemalja po sadašnjim kriterijima, koji su ograničeni gotovo samo na financijske statističke podatke - GDP; GNP, prihod po glavi stanovnika - na »novi oblik knjigovodstva« koji bi mjerio zdravlje neke zemlje kao novonastalog društva, a ne samo kao novonastalog tržišta. Zemlje treba ocjenjivati prema kvaliteti njihovog upravljačkog softvera, pravnog sustava, procedura za rješavanje sporova, socijalne zaštitne mreže, pravne države i ekonomskih operacijskih sustava. I dok svi koji sebe zamišljaju zapadnim geoarhitektima govore o konstruiranju nove općesvjetske središnje banke i novih svjetskih vladinih institucija koje će obuzdati elektroničko krdo, vođe mnogih zemalja u razvoju počinju shvaćati da ih ništa od toga neće zaštititi ne dobiju li bolju domaću vlast. »Ima glasova, vrlo glasnih glasova, koji kažu da je integracija možda pošla predaleko i prebrzo - osobito na financijskim tržištima,« rekao mi je meksički predsjednik Ernesto Zedillo zimi 1997. godine. »A, evo, ja slučajno vjerujem baš suprotno. Globalizacija donosi izazove, no nudi i strašne mogućnosti. Činjenica da se financijski kapital može brzo premještati doista donosi opasnosti, no skakanje s toga na tvrdnju da nam treba nadzor nad kretanjem kapitala doista je pogrešno.« Da, dodao je, treba nam snažan M M F koji će pomoći u teškim situacijama, i da nas upozori na poremećaje u pojedinim zemljama ili bankama. Ali na kraju, rekao je predsjednik Zedillo, »Svi ti (globalni) financijski tokovi završavaju u lokalnom financijskom sustavu ili kao novac koji će lokalne banke davati u zajam. Dakle, ono bitno, dodao je, jest hoćete li imati lokalnih financijskih i političkih institucija koje će kako treba regulirati cijeli proces.
T
ijekom hladnog rata, države nisu mnogo razmišljale kakav operacijski sustav i softver imaju njihovi susjedi, jer nisu bili jako integrirani. Ali danas, u globalizacijsko doba, sposobnost krda da prenese nestabilnost sa slabih na jake zemlje znatno se povećala. Teorija domina danas pripada svijetu financija, a ne politike.
Ali dok je naš ulog u načinu kako naši susjedi i trgovački partneri rukuju svojim internim gospodarskim poslovima veći no ikada, sposobnost američke vlade ili bilo koje druge da im doista pomogne stvoriti softver, vrlo je ograničena. Američki ministar vanjskih poslova voli skakutati u zrakoplovu s kontinenta na kontinent, no da biste gradili softver morate se vozikati taksijem - od lokalnog ministarstva pravde do burze, pa do ministarstva trgovine i sjedišta velikih tvrtki To je ona mikropolitička i mikrodiplomatska tvar koja je većini današnjih diplomata strana. I kako se toga prihvatiti? Lijepo bi bilo kad bi svako društvo moglo uspostaviti sav svoj softver i operacijske sustave prije no što se uopće priključi elektroničkom krdu. Ali to nije realno očekivati. Proces će biti daleko kaotičniji - dva koraka naprijed, jedan korak natrag. Znamo da će to biti proces u kojem će se zemlje poput Rusije, Brazila i Tajlanda, malo priključivati, malo opeći na krdu, malo speći krdo, pri čemu će obje strane naučiti neke pouke, uvesti reforme, a zatim iznova početi cijeli proces, uz nešto sreće na mudriji način. Bit će to dugotrajan proces učenja koji će dominirati domaćom politikom i međunarodnim odnosima u doba globalizacije. U tom dijalektičkom procesu, supertržišta i elektroničko krdo moglo bi na kraju zaigrati važniju ulogu negoli američka supersila u dovođenju političke reforme. Bilo bi divno kad bi svaki demokratski pokret mogao pogurnuti neki heroj kao što je Andrej Saharov. Bilo bi divno kad bi se svaku zemlju moglo usmjeravati prema vladavini prava čitanjem Jamesa Madisona. Ali u doba u koje smo krenuli, glavni bi pogon promjene mogao biti Merrill Lynch. Sljedeće će poglavlje objasniti zašto.
8. Globalucija
P
riča br. 1: Zimi 1998. godine intervjuirao sam tajlandskog premijera, Chuana Leekpaia. Napola u šali, a napola ozbiljno, intervju sam počeo gledajući ga preko stola i riječima: »Gospodine premijeru, moram vam nešto priznati. Sudjelovao sam u zbacivanju vašega prethodnika - iako nisam znao ni kako se zove. Znate, sjedio sam u svome stanu i gledao kako tajski baht pada (i kako vaš prethodnik pogrešno vodi vaše gospodarstvo). Tada sam nazvao svoga brokera i rekao mu da me oslobodi tih novih istočnoazijskih tržišta. Mogao sam vas prodati sâm, preko interneta, no htio sam čuti savjet svoga brokera. Jedan dolar, jedan glas, gospodine premijeru. Kako vam se čini imati Toma Friedmana u svome biračkom tijelu?« Premijer se nasmijao, no odmah je shvatio što hoću reći: Uključiti se u planetno gospodarstvo i priključiti se elektroničkom krdu slično je kao da svoju zemlju izvodite na burzu. Jednako je kao da svoju zemlju pretvarate u dioničko društvo, samo što dioničari više nisu samo vaši državljani. Sada su to članovi elektroničkog krda, gdje god ono bilo. I, kao što sam već rekao, oni ne glasuju samo jednom u četiri godine. Oni glasuju svaki sat svakoga dana putem svojih investicijskih fondova, mirovinskih fondova, brokera, i, sve više, iz svojih dnevnih ili radnih soba putem interneta.
P
riča br. 2: U jesen 1977. godine, bio sam u Moskvi s delegacijom američkih poslovnih i sveučilišnih ljudi. U našoj je skupini bio Do-
nald Rice, nekadašnji glavni izvršni direktor američkog visokotehnološkog diva Teledynea, a sada šef neke biotehnološke tvrtke. Tijekom tog posjeta, D o n mi je spomenuo kako je raspravljao o poslovnim mogućnostima s nekim ruskim poduzetnikom koji je bio zainteresiran za partnerstvo s američkom tvrtkom. Rice je prekaljen poslovni čovjek pa je ruskom poduzetniku prije nastavka razgovora postavio jednostavno pitanje: »Jeste li platili porez?« Ruski je poduzetnik rekao, »pa, ovaj, ne baš.« Žalim, rekao je Rice, ako nije plaćen porez, ne može biti takvog partnerstva, jer je Riceova kompanija na burzi i javna, pa ako neka od njezinih međunarodnih podružnica nije platila sve poreze, to bi se pokazalo u Riceovu godišnjem izvještaju. Ruskom poduzetniku ostaje izbor. Može biti loš Rus, nastaviti ne plaćati ruske poreze i sâm se nadmetati na tržištu, ili može postati bolji ruski građanin, pa možda i partner s najsuvremenijom američkom tvrtkom. Što se više zemalja povezuje s krdom, sve će ih se više suočavati s izborom Donovog ruskog poduzetnika - ili trči s elektroničkim krdom ili trči sâm i živi po svojim pravilima, no onda moraš prihvatiti da ćeš imati m a n j e pristupa kapitalu, m a n j e pristupa tehnologiji i na kraju i niži životni standard za svoj narod. Ove dvije priče živo ilustriraju sukobljene učinke globalizacije na demokratizaciju. Elektroničko će krdo, kad se sve uzme u obzir, pritisnuti na države da primijene bolji softver i bolje operacijske sustave koji su grada demokracije. Istodobno, elektroničko krdo i supertržišta sve brže postaju najstrašnije, najprisilnije i najnametljivije sile današnjeg svijeta. Zato mnogi ljudi stječu dojam da, kakva im god bila demokracija kod kuće i što god oni mislili da biraju na svojim lokalnim ili državnim izborima, za koga god oni mislili da su ga izabrali da vode njihova društva, sve su to samo iluzije - jer njihove političke živote zapravo diktiraju veća, daleka, bezlična tržišta i krda. Paradoks je globalizacije da jedan dan krdo ujaše u grad kao usamljeni kauboj, i svijetlim pištoljima zahtijeva vladavinu zakona, a već sutradan tetura iz grada poput King Konga, gazeći sve na što naiđe. Jedan dan krdu je 1776. godina, a drugi 1984 3 7 . Pokazat ću vam kako to da istodobno može biti jedno i drugo.
P
roces u kojem krdo pomaže pri izgradnji temelja demokracije zovem »revolucijom izvana« ili »globalucijom«. Globaluciju sam prvi
37 Godine 1776. osnovane su Sjedinjene Američke Države i napisana Deklaracija nezavisnosti; 1984. je Orwellova godina u kojoj totalitarno društvo pritišće pojedinca
put otkrio kad sam jednom bio u Indoneziji 1997. godine, u posljednjim mjesecima Suhartove ere. Večerao sam s Wimarom Witoelarom, popularnim TV-voditeljem koji mi je opisivao mladu generaciju indonežanske srednje klase. Primijetio je da je mnogima od tih obrazovanih dvadeset- ili tridesetogodišnjaka zajedničko to što se žele obogatiti, a ne korumpirati, te da žele demokraciju, ali se za nju ne žele boriti na ulicama. Ta je generacija Indonežana shvatila da dok je Suharta neće biti demokratske revolucije s vrha, a demokratska im je revolucija s dna bila prestrašna, jer bi pobuna gradske sirotinje značila novi niz godina opasnog življenja. Zato je sva njihova strategija bila revolucija izvana, odnosno globalucija. Cijela je njihova strategija bila učiniti sve što mogu, svjesno ili nesvjesno, da se Indonezija integrira u svjetskim, globalni sustav. Nadali su se da bi vezujući Indoneziju s tim svjetskim institucijama i tržištima - bili to Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Pizza Hut, APEC, ASEAN, Merrill Lynch, PricewaterhouseCoopers ili nevladine organizacije za ljudska prava (NGO-i) - mogli izvana uvesti standarde i sustave temeljene na pravilima za koje su znali da nikad neće biti pokrenuti s vrha i da se nikad ne bi mogli stvoriti odozdo. Primjerice, indonezijsko novinstvo nikad ne bi moglo izravno napasti divlji nepotizam Suhartova režima pa je zato s velikim užitkom javljalo da Sjedinjene Države i Japan tuže Indoneziju sudu W T O - a zbog toga što je indonežanska državna tvornica automobila - kojom je tada drmao predsjednikov sin - bila pod zaštitom carina nespojivih s W T O - o v i m standardima. Strategija indonežanskih globalucionara bila je, ukratko, guliverizirati Suhartov režim globaliziranjem indonezijskog društva. Indonezijski vojni analitičar Juwono Sudarsono objasnio mi je globaluciju kao nešto što znači »da će nas globalno tržište natjerati na poslovnu praksu i disciplinu kakve ne možemo sami stvoriti iznutra.« Jedan drugi indonezijski reformator izrazio je to jednostavnije. Rekao mi je da se on i njegov sin Suhartu osvećuju jednom tjedno time što jedu kod McDonald'sa. Tradicionalni vanjskopolitički sustav, osobito onaj na krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici, podcjenjuje sposobnost elektroničkog krda i globalizacije da pridonesu demokratizaciji. Stručnjak za vanjsku politiku Sveučilišta Johns Hopkins, Michael Mandelbaum, bilježi: »Mi i dalje živimo sa slikama revolucija iz 1776, 1789., 1917. i 1989., koje ostavljaju dojam da se demokracija može uspostaviti samo tako da se ljudi dignu i zbace pokvarenu vlast. Bili to građani Lexingtona ili masa koja je u Parizu napala Bastilleu ili ustanak Solidarnosti u Poljskoj ili Narodna Snaga koja se diže na Filipinima. Zato naša slika o
tome kako se demokratizacija događa još nije otprilike sljedeća: pojavljuje se neki strani poduzetnik i kaže vašoj vladi da on nema novca kojim će zaposliti ljude iz vaše zemlje dok vlada ne uspostavi bolje pravne zaštitne mehanizme, međunarodne knjigovodstvene standarde i transparentnost.« To što Sjedinjene Države ne zahtijevaju baš svakodnevno od Kine da se demokratizira i to što Kinezi ne ustaju baš svaki dan sa zahtjevima za pravom da pišu komentare u azijskom Wall Street Journalu, ne znači da se tamo ne njeguje proces demokratizacije. Demokratizaciju smo navikli stalno promatrati kao neki trenutni događaj - kao što je pad Berlinskog zida - no ona je zapravo proces. Naravno, da bi taj proces završio uspješnom liberalnom demokracijom, mora ga gurati još nešto, a ne samo tržišne snage, kaže Larry Diamond, suurednik lista Journal of Democracy i jedan od znanstvenika koji najviše znaju o svjetskim demokratizacijskim trendovima. Krdo je nužno, ali ne i dovoljno. »Važno je da se vlada Sjedinjenih Država izjašnjava, glasno i stalno, za demokratizaciju,« objašnjava on. »Važno je da i Europska unija i Program UN-a za razvoj (UNDP) i sve veća mreža nevladinih organizacija što promatraju i promiču ljudska prava svi podrže demokratizacijske inicijative u novim dolazećim tržištima. Važno je da globalizacija informacija informira sve više i vi še ljudi o tome kako drugi žive. Važno je da gospodarski razvoj u državama širom svijeta stvara nove srednje klase koje prirodno traže veće sudjelovanje u donošenju odluka i politički pluralizam. Nije slučajno što su sve zemlje s prihodom po glavi većim od 15.000 dolara liberalne demokracije, osim Singapura, koji je grad-država i gotovo će sigurno postati liberalnom demokracijom kad dođe do smjene generacija. Važno je što su kraj hladnoga rata i pad komunizma diskreditirali sve modele osim liberalne demokracije.« Svi ovi čimbenici moraju djelovati zajedno. Moja je jednostavna teza da neće samo elektroničko krdo i supertržišta zauzeti mjesta među ostalim snagama koje Diamond tumači kao kritično važne za promicanje demokratizacije, ali u ovo globalizacijsko doba može se pokazati da su krdo i supertržišta najvažnije od tih snaga. Tako je zbog sposobnosti krda da duboko uđe u same instalacije pojedinih zemalja onako kako to ne mogu vlade, pa ni organizacije za ljudska prava. Krdo može nametnuti pritisak kakvome se malo vlada može oduprijeti. Ono ima vlastiti interes u tome te u drugima stvara vlastiti interes za prilagođavanje. Naravno, krdo ne kreće u instalacije zato što bi cijenilo demokraciju kao takvu. Ono je ne cijeni kao takvu. Ono cijeni stabilnost, pre-
dvidivost, transparentnost i sposobnost za prijenos te zaštitu svog privatnog vlasništva od samovoljnog ili kriminalnog otuđenja. Ali da bi to osiguralo, krdu je potrebno da zemlje u razvoju uspostave bolji softver, operacijske sustave i upravljanje - što je građa demokracije. U današnjem svijetu ne možete preskočiti od Maoa do Merrill Lyncha ne dodate li i nešto Madisona.
P
ogledajmo pobliže kako krdo gura neke od temeljnih kamena demokracije na njihovo mjesto:
Transparentnost: Wall Street Journal je objavio da je, kad su se viši financijski dužnosnici iz Sjedinjenih Država, Japana, Kine i jedanaest drugih azijskih zemalja okupili u Maleziji u studenome 1997. godine ispalo da je malezijska centralna banka uspostavila elektronički semafor, onakav kakav ćete obično vidjeti na košarkaškim utakmicama, gdje se vidjelo kako se kreću malezijske devizne rezerve da bi se posjetitelje moglo uvjeriti da je gospodarstvo zemlje domaćina zdravo. Neće svaka zemlja ići tako daleko da postavi takav semafor na dolaznom terminalu svoje zračne luke - a možda i hoće. U novije doba je elektroničko krdo otkrilo, obično na najbolniji način, da mora tražiti više transparentnosti u financijskim izvještajima. Zemlje koje se priključuju krdu sve češće uče, također na najbolniji način, da će, što se transparentnije ponašaju sa svojim financijskim podacima i transakcijama, to će m a n j e biti vjerojatno da se krdo baci u nagli stampedo bježanja iz njih. Elektroničko krdo možete zamisliti kao krdo gnuova 3 8 što pasu na širokom afričkom području. Kad neki gnu na rubu krda vidi da se u visokom i gustom grmlju blizu polja gdje krdo pase nešto miče, neće on sada reći onome do sebe: »Čudno, baš se pitam nije li ono tamo što se u grmlju miče možda lav.« Ni govora. Taj će gnu jednostavno pokrenuti stampedo, a gnuovi ne idu u stampedo na nekoliko stotina metara. Ovi će gnuovi stampedirati do druge zemlje i pritom zgaziti sve što im se nađe na putu. Kako ćete, dakle, svoju zemlju zaštititi od toga? Odgovor: tako što ćete pokositi travu i raslinje, tako da drugi put kad gnu vidi da se nešto miče u travi odmah pomisli: »Nema frke, vidim što je to. To je samo mali zeko.« A ako se približava lav, gnuovi će ga vidjeti izdaleka i postupno se odmaknuti bez velikog stampe-
38 Gnu je velika južnoafrička antilopa koja prednjim dijelom podsjeća na neko govedo poput bizona, a stražnjim na konja. Odrasli gnu težak je oko 250 kilograma, a može dugo i brzo trčati po ravnoj savani. Najveća mu je brzina oko 80 kilometara na sat.
da. Ili će barem imati vremena okupiti krdo tako da otjera lava. Transparentnost tu znači dati gnuovima više informacija i što prije, tako da im, što god oni činili da se izvuku iz opasnosti, omogućite da to učine na uredan način. U financijskom svijetu to može činiti razliku između malog pada vašeg tržišta i njegovog strmoglavljenja u dugotrajne gubitke od kojih će se oporavljati mjesecima pa i godinama. Kad se južnokorejsko gospodarstvo našlo u nevolji prosinca 1997. godine, svima je objavilo da su mu devizne rezerve trideset milijarda dolara, iako ih je bilo samo deset milijarda. A kad je to krdo doznalo, jednostavno je odjurilo. Istodobno je vlada u Seulu rekla MMF-u da joj ukupni kratkoročni zajmovi iz inozemstva iznose 50 milijarda. Tjedan dana kasnije objavila je da je taj iznos 100 milijarda. Joooj. Taj oblik nedostatka transparentnosti, primjećuje Richard Medley, koji se bavi analizom političkih rizika za financijske kuće, izaziva neke od najgorih stampeda. Upravo je nedostatak transparentnosti, kaže on, »ono što optimističkim iluzionistima i paranoidnim iluzionistima daje najveću slobodu kretanja.« Sjetite se Tajlanda, Koreje ili Rusije ranih devedesetih. U dobrim vremenima, nedostatak transparentnosti u njihovim gospodarstvima potaknuo je optimističke iluzioniste na stvaranje mjehura upumpavanjem sve više i više novca u te zemlje, u uvjerenju da će dobiti jednake prinose kao i godinu prije, iako je prijašnji novac možda i išao u produktivne tvornice, a kasniji novac se trošio na luksuzne stanove i tvornice za kojima nije bilo potražnje. »Ne možete se ozbiljno baviti analizom u neprozirnim sustavima,« kaže Medley. »Navedete [elektroničko krdo] u takvu optimističku iluziju o svojoj zemlji pa će cijene poletjeti u nebo. Optimistički će iluzionist reći 'Samo ti zažmiri i kupuj, jer sigurno će biti vode u bazenu kad padneš.' Ali to je vrlo opasno. Jer ista ta neprozirnost koja navodi optimističke iluzioniste na pretjerano licitiranje cijena, dat će paranoidnim iluzionistima zamah da ih pretjerano izlicitiraju do najnižih razina kad se raspoloženje promijeni. Jer na silaznoj putanji sve te priče koje ste si kao optimist pričali i sve pretpostavke koje ste imali o deviznim rezervama ili dugovanjima neke zemlje, srušit će.« S vjerovanja u sve prelazite na vjerovanje ni u što. Paranoidni iluzionist vjerovat će i u više od ničega - on će vjerovati da je tu sve u skrivenim dugovima i neproknjiženim gubicima. Svako se krdo sastoji od optimističkih i paranoidnih iluzionista, a ako im pružite prigodu, oni će stalno pokretati stampeda. Tu je pouku posljednjih godina elektroničko krdo održalo raznim zemljama. Danas na kraju svakoga radnog dana južnokorejsko Mini-
starstvo financija elektroničkom poštom šalje svjetskim investitorima poruku u kojoj detaljno iznosi kolike su joj devizne rezerve i, koliko je god moguće detaljno kakvi su tokovi privatnog kapitala. »Korejci su s vjerovanja da transparentnost ne znači ništa prešli na vjerovanje da sve ovisi o transparentnosti,« rekao mi je jedan menadžer fondova na Wall Streetu. »Kad bismo to tražili, svakodnevno bi nam slali i vremensku prognozu.« Rick Johnston, koji vodi latinoameričke investicije za privatnu banku Offitbank, jednu privatnu banku iz New Yorka, rekao mi je: »Kad god odem tamo u Brazil, kažem im: 'Moram vidjeti sve'. Otvoreno im kažem: 'Ne gledam to za sebe. Ja sam vam prijatelj. Ja vjerujem u vas. Ali možete li mi pomoći uvjeriti nevjernike?' A nevjernici nam sada kažu: 'Ako se ne svučete i ne pustite me da pregledam sve, neću vam dati nikakav novac, jer ste već pokazali da znate razočarati. Bez transparentnosti nema novca. Pokažite mi gdje vam je novac. Knjige na sunce, a onda i na mjesečinu' Svaki dan dobijem statističke podatke o svim stranama brazilskog gospodarstva, a na kraju svakoga radnog dana dobijem faks s podacima o svim strujanjima kapitala u Brazilu za taj dan. Znam što se događalo na njihovom komercijalnom računu, što na financijskom, što je prošlo po službenom tečaju Središnje banke, a što kroz usporedno tržište za turističke transakcije. Taj list dobivam od jedne tamošnje privatne tvrtke, a podatke daje Središnja brazilska banka. Više ću investirati ako stalno znam što oni u svakom trenutku imaju u svojim kasicama prasicama - iako rizika i dalje ima. Jer, s pravim podacima mogu procijeniti rizike i predomisliti se ako tokovi postanu negativni; inače bih morao nagađati o glasinama, a na taj se način ostaje bez novca.« A kad se jednom predate krdu na tako intenzivan nadzor, ne možete odustati, osim po visokoj cijeni. Standardi: »Kad biste pisali povijest američkih tržišta kapitala,« jednom je primijetio Larry Summers, zamjenik američkog ministra financija, »rekao bih vam da je najvažnija inovacija koja je oblikovala to tržište kapitala bila zamisao o općenito prihvaćenim načelima računovodstva. Treba nam to u svijetu. Nije velika, ali nije ni neznatna pobjeda MMF-a to što mi je netko tko u Koreji drži večernje tečajeve iz knjigovodstva rekao da je ranije u svojim zimskim semestrima ima upisano po 22 polaznika, a 1998. godine ih ima 385. To nam je potrebno na razini korporacija u Koreji. I trebamo to na nacionalnoj razini.« Razlog zašto je broj polaznika tečajeva knjigovodstva tako eksplodirao mogao bi biti taj što je krdo, nakon financijske krize 1997-98. u Jugoistočnoj Aziji, počelo svugdje zahtijevati bolje, ujednačenije knji-
govodstvene standarde. Kad je krdo temeljitije pogledalo mnoge tvrtke u Južnoj Koreji, Tajlandu ili Indoneziji, otkrilo je da ih ne razumije, jer nema ujednačenih zaključnih računa u kojima bi bile okupljene sve jedinice unutar tvrtki, tako da budu vidljive sve aktive i sve pasive, a da i ne spominjemo sve gotovinske, neevidentirane aktive i pasive. Što više krdo kruži uokolo i investira u tvornice i tržišta u raznim zemljama, i što više te zemlje žele angažirati ulaganja iz krda, te što više tvrtke iz tih zemalja žele kotirati na burzama na jednom od većih supertržišta, to će više biti pritiska na njih da se prilagode međunarodnim standardima za financijsko izvješćivanje. Evo samo jednog primjera na koji sam naišao u časopisu Hemispheres zrakoplovne tvrtke United Airlines od prosinca 1997. godine. Bila je tu priča o jednoj od najbrže rastućih softverskih kompanija na svijetu, indijskoj tvrtki Infosys. U članku se isticalo: »Ključ njihovog uspjeha je u tome što napuštaju politiku i praksu Trećega svijeta koje opterećuju mnoge tvrtke na potkontinentu i što razvijaju veze s Prvim svijetom gdje se može izvesti sve što je na zadovoljstvo kupcima. 'Već na početku smo odlučili da neće biti pretapanja između poslovnih i privatnih sredstava,' kaže Narayana Murthy, osnivač, vizionar i predsjednik te tvrtke. To znači da nitko neće službenim vozilom tvrtke obavljati neki privatni posao - što je radikalan raskid s tradicionalnom indijskom poslovnom kulturom. U Indiji službenici tvrtki često privatno troše sredstva tvrtke za osobne potrebe. Tvrtkini električari popravljaju instalacije u kućama šefova. Zaposlenici odlaze u školu po djecu svojih neposrednih šefova i čuvaju ih. S poslovnih se računa financiraju nabave stanova. Zaposlenici podnose takve običaje, jer nemaju izbora. Međutim, to dovodi do sve većeg otuđenja i odbijanja kreativnog sudjelovanja za inat. U Infosysu toga nema... Infosys je prva indijska kompanija koja je objavila revidirane završne račune u prvom tjednu nakon kraja financijske godine, prva je objavila kvartalne financijske izvještaje i prva objavila izvješća u skladu s američkim općenito prihvaćenim knjigovodstvenim načelima i zahtjevima za očitovanje američke Komisije za vrijednosne papire. 'Njihovi standardi otvorenosti i knjigovodstvena praksa uspostavili su standarde koje će slijediti i drugi,' piše u izvješću jednog analitičara.« Dok sve više ulazimo u svijet gdje internet određuje trgovinu, taj pokret za opće svjetske standarde postaje jako intenzivan i to iz jednoga vrlo jednostavnog razloga: od onog trenutka kad odlučite poslovati na internetu bilo u maloprodaji ili u pružanju usluga, od prvoga trenutka kad otvorite svoje web stranice, postali ste globalna, dakle svjetska, tvrtka - bili vi u Indiji, Italiji ili Indianapolisu. Poslovati na
internetu po definiciji znači biti globalan. Morate dakle misliti globalno i morate misliti što će privlačiti svjetske kupce onoga što prodajete. I bolje vam je da budete sposobni uvjeriti kupce da ste sposobni isporučivati robu na vrijeme i na siguran način, da su brojevi njihovih kreditnih kartica u vašim rukama sigurni, da će se novac prenijeti u skladu s međunarodnim standardima, zakonima i dobrim običajima, te da će se sva knjigovodstvena i trgovačka pitanja rješavati prema međunarodnim normama. »Što više posla više ljudi s više raznih strana svijeta obavlja preko interneta, to će se više usklađivati način kako ljudi na svim stranama svijeta posluju,« tvrdi Bob Hormats, potpredsjednik Goldman Sachs Internationala. Već sada to možete vidjeti u području brokerskih poslova na internetu. Trgovanje preko žice, kaže John T. Wall, predsjednik NASDAQ Internationala, »svakako intenzivira napredovanje vlada i tvrtki prema uvođenju boljeg upravljanja. Kad ljudi mogu ulagati u inozemstvu ili iz inozemstva i kad mogu trgovanje obavljati preko sustava online trgovanja, željet će znati i hoće li moći vjerovati informacijama o tim kompanijama. Jesu li [financijski podaci] prikupljeni u skladu s međunarodnim knjigovodstvenim standardima? Kakva je kvaliteta njihovog vodstva? To će povesti i harmonizaciju poreznih i zakonskih sustava.« I doista, jedna od stvari koje je otkrila azijska ekonomska kriza 1997-98. godine bilo je to da je većina od »Velike petorice« američkih revizorskih tvrtki pregledavala knjige velikih azijskih financijskih kuća koje su propale u krizi - pregledala ih je ne dižući crvene zastavice, zaključak je jedne studije Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju. Glavni razlog tog propusta bio je, prema članku iz New York Timesa od 17. studenoga 1998. godine, činjenica da »Velika petorica« nisu u Aziji primijenila ista detaljna knjigovodstvena pravila i standarde kakve primjenjuju u Americi. A glavni razlog za to je bilo to što je većina velikih revizorskih tvrtki - kao što je PricewaterhouseCoopers ili Ernst & Young - ušla u Aziju preuzevši lokalne revizorske kuća, čiji su lokalni klijenti zahtijevali labavija pravila o reviziji. Nije više tako. Svjetska banka sada od »velike petorice« traži da ne potpisuje nijednu reviziju koja nije provedena u skladu s međunarodnim knjigovodstvenim standardima »velike petorice«. Ako taj posao obavlja neka njihova lokalna podružnica po tamošnjim pravilima, potpisnik bi trebala biti ta lokalna kuća - pa neka se ulagači čuvaju. Studija UN-a kaže da loša revizija nije izazvala azijsku ekonomsku krizu, no bolja bi revizija pojavu problema bila otkrila ranije, pa bi kriza bila manje teška. Robert A. Campbell, regionalni partner za
azijsko-pacifičko područje pri Deloitte Touche Tohmatsuu navodno je rekao: »Kao što su u svakoj zemlji utičnice različite, tako se razlikuju i knjigovodstvena pravila. Velika petorica [sada] se trude primijeniti u cijelom svijetu ujednačene standarde.« Vjerojatno najveći primjer kako danas svijet globalucije nameće standarde izvana, kad ih se ne može generirati odozgo i odozdo, odluka je Europske unije da svim svojim članicama od 1999. nametne isti novac - euro - i iste financijske standarde, pod istom središnjom bankom. Za zemlju poput Italije, poznate po korumpiranim i nedjelotvornim vladama, europska je monetarna unija božji dar. Ona će Italiju natjerati da ostane unutar zlatne stezulje time što će ključne državne poslove prenijeti na Europsku središnju banku u Frankfurtu. National Public Radio je 1997. godine objavio izvješće o tome kako Talijani - nakon što je cijela jedna generacija nesposobnih vlada lošim upravljanjem pretvorila njihov novac u novčanice iz igre Monopoly - jedva čekaju da EU počne upravljati njihovom zemljom. Prenijeli su riječi talijanskog poslovnog pravnika Maria Abatea; »Jedna od neposrednih posljedica pristupanja euru jest i to da to znači nešto što bih nazvao 'čišćenjem kuće' - i što doista prisiljava vladu da se suoči sa svojim golemim deficitom, inflacijom i potrošnjom. Prisiljeni su na to. A u tome će biti koristi za gospodarstvo i ja sam baš zato vrlo jako za to.« Abate je dodao da većina Talijana ne bi imala ništa protiv toga da im cijelom zemljom upravljaju dužnosnici Europske unije. Nema u Italiji baš mnogo odbojnosti prema središtima europske moći u Bruxellesu, Frankfurtu i Strasbourgu. »Znatno je više neprijateljstva prema Rimu,« zaključio je Abate, »jer Rim je za nas središte zločina. Oni kradu naš novac. Mi to smatramo krađom, jer oni uzimaju naš novac i ne vraćaju ga.« Talijanski ministar financija Vincenzo Visco rekao je talijanskom listu La Repubblica, onoga dana na samom početku 1999. godine, kada je zajednička europska moneta oživjela, da euro znači kako će sada biti »manje zlobnog lakrdijašenja« talijanskih političara i tvrtki, od kojih se u prošlosti vidjela »golema količina protuzakonitog ponašanja.« Monetarna unija, dodao je, »znači da više nećemo moći uspostavljati niže standarde samo zato što nam se tako sviđalo.« To su riječi pravoga globalucionara. Korupcija: Globalucija donosi znatno više troškove svakoj zemlji koja tolerira korupciju, ako ne iz drugih razloga, onda već i zato što u svijetu gdje se nudi veći izbor mogućnosti za ulaganja, zašto bi ulagali u zemlju X, gdje morate plaćati svima i svoj njihovoj rodbini, ako možete otići u zemlju Y, dobiti jednaku cijenu rada, a ne morati plaćati nikome? Za krdo je korupcija samo još jedno ime za
nepredvidljivosti, jer se svaki posao može poništiti tako što će netko nekoga podmititi, a krdu ništa nije mrskije od toga. Derek Shearer, koji je sredinom devedesetih bio američki ambasador u Finskoj, iz prve je ruke vidio kako globalucija sve više tjera Ruse da se odluče hoće li korupciju staviti pod nadzor ili zauvijek ostati nepotpuno razvijeni i siromašni. »Posao mi je kao američkom ambasadoru u Finskoj bio i da obilazim vodeće finske poslovne ljude i da ih potičem na ulaganje u Rusiji s argumentom da im je to najbolji način da u susjednoj zemlji potaknu stabilnost,« kaže ambasador Shearer. »Ali ti bi mi Finci odgovarali: 'Naravno, poslovat ćemo s Rusima. Oni mogu doći s kamionima i napuniti ih čim god požele, samo što moraju donijeti i vreću gotovine kojom će platiti. Ali mi ne idemo k njima. Tamo je znatno previše korumpirano i opasno. A i zašto bismo? Možemo poći u Mađarsku, Estoniju ili Češku i zaraditi i znati da ćemo moći iznijeti profit. Zašto bismo se onda trudili oko Rusiji dok je u takvom stanju?' Ja bih im rekao: 'Da, da, ali trebali biste razmisliti o ulaganju tamo radi regionalne stabilnosti.' Na to bi me oni bijelo pogledali. A sada ja više nisam pri vladi i savjetnik sam nekim investicijskim tvrtkama na Wall Streetu. Neki su me dan pitali o ulaganju u Rusiji, a ja sam im odgovorio 'Ni govora'. Pogledam li to sada ne s motrišta nekoga tko se bavi kreiranjem politike nego s motrišta poslovnog čovjeka, bili biste ludi da sada investirate u Rusiji. Finci su bili u pravu.« Samir Hulaileh sudjeluje u vođenju jedne od vodećih palestinskih tvrtki na Zapadnoj obali, zvane Nassar Investment Company. Jedno sam popodne s njim u njegovom uredu pričao o poslovanju na Srednjem istoku te, i ne misleći, on mi je prekrasno opisao kako će globalucija utjecati na korupciju, čak i u kraju zloglasnom po korupciji. »Sada u ovoj regiji postoji divlje nadmetanje tko će u budućnosti rasti,« rekao je Hulaileh. »Bio sam u Maroku s namjerom da kupim nešto zemljišta, no nisam mogao zbog mita i birokracije. Korupcija na vrhu dio je sustava u Maroku. Šezdeset je artikala u uvozu i izvozu rezervirano kao monopol za kralja i njegovu obitelj. Htjeli smo u Maroku investirati u kamenolom, a oni su odgovorili: 'Ne, to je rezervirano za kralja'. U Maroku niste ni sigurni ni slobodni kao investitor, jer su oni koji odlučuju često protiv vas, a mogu vam biti i konkurencija. Takav je sustav u Maroku i nitko se toga ne stidi. Stoga smo pogledali drugdje. Otišao sam nedavno u Dubaj i tamo otvorio naše regionalno predstavništvo. U Dubaju su mi dali ovo [on mi pokazuje posebnu osobnu iskaznicu]. Ona mi kao stranom investitoru omogućuje ulaz i izlaz iz Dubaja bez ikakve vize. Oni to žele što više
olakšati. I Egipat se mijenja. Tamo grade novi sustav i novu krv i novi zakonski okoliš znatno otvoreniji nego prije. U Egiptu ima korupcije, no ona je uglavnom u svijetu siromašnih, onih koji nisu baš dobro plaćeni. [Većina egipatskih dužnosnika] s vama će poslovati točno i bez korupcije. Kao [globalni] investitor moram se pobrinuti da nema tabua - i da je slobodna konkurencija. Moram moći biti u zemlji, ulaziti i izlaziti iz nje, a da ne moram mititi ili se susretati s utjecajnim ljudima koji me mogu prisiliti da im budem partner. S birokracijom se mogu nositi, ali moram znati da na kraju mogu dobiti ono što mi je potrebno. Ako igram po temeljnim pravilima, moram znati da ću na kraju dobiti ono što želim. Imam u Egiptu problema s bakšišom [mitom za usluge], no znam da bakšiš plaćam zato da bi mi se [posao] pokretao brže i da ću na kraju dobiti što želim. U Maroku je 'plati mi sada ili mi plati poslije,' a ni tada nećete znati hoćete li dobiti što vam treba.« Dok Maroko intenzivno otvara svoje gospodarstvo Europskoj uniji, potrebne su mu strane investicije i tehnologija, a nema načina da stranci unesu ni jedno ni drugo, sve dok se odande vraćaju s dojmovima kakvi su bili Hulailehovi. Ponekad to što krdo nameće više standarde može doći kao velik šok čak i za najnaprednija gospodarstva. Pogledajte članak iz Tokija u Washington Postu od 20. veljače 1998. godine, s naslovom »Zastupnik u japanskom parlamentu objesio se u hotelu«. Uvod u članak objašnjava da je Shokei Arai, član japanskog parlamenta upleten u sve veći korupcijski skandal, počinio samoubojstvo u svojoj hotelskoj sobi u Tokiju samo nekoliko sati prije nego što bi bio uhićen. Dublje u članku, međutim, skrivena su dva vrlo rječita detalja: »Među nekim političarima postoji zabrinutost da je Arai možda za sobom ostavio dokaze koji optužuju druge... Nije bilo znakova da je Arai ostavio takve dokumente, no na konferenciji za novinstvo u srijedu navečer on se bio požalio da su ga istražitelji nepravedno izdvojili. Arai je novinarima rekao da su ga u tvrtki Nikko Securities uvjeravali da su na sličan način pružali profit i stotinama drugih svojih korisnika. Japanski poslovni ljudi privatno govore da ih je zapanjila brzina kojom se promijenio pojam što je dopustiv dio ovdašnje poslovne kulture. Nekad su dužnosnici očekivali raskošne gozbe, a tvrtke su otvoreno sudjelovale u takvim aktivnostima, gdje se govorilo da dužnosnici i poslovni ljudi mogu neformalno razmjenjivati potrebne informacije. 'VIP' računi i plaćanje reketa bili su također javna tajna, kažu poslovni ljudi, a tužiteljstva su sve donedavno ignorirala takve aktivnosti. [Politički komentator Minoru] Morita pripisuje to novo ponašanje novoj skupini mlađih i agresi-
vnijih tužitelja koji su školovani u inozemstvu. Oni počinju razmišljati kao zapadnjaci, a japansku tradiciju raskošnih zabava za državne dužnosnike doživljavaju kao nešto što nadaleko izlazi iz okvira međunarodno prihvaćenih standarda,' rekao je Morita.« Robert Shapiro, predsjednik Monsanta, jednom mi je rekao da njegova tvrtka ne vodi križarski rat za širenje antikorupcijskog ponašanja. Ali neplaćanje mita je način na koji ta tvrtka posluje, a on je svjestan da time Monsanto pomaže da u svijetu bude više ljudi koji imaju isti vrijednosni sustav. »Mi sada u mnogo stranih zemalja zapošljavamo mnogo ljudi i za njih smo nešto kao završna škola,« rekao je Shapiro. »Mnogima od onih koji nam se pridružuju u inozemstvu teško je shvatiti da smo s tim antikorupcijskim stvarima ozbiljni i da doista nećemo dati priloge lokalnim ratnim poglavicama.« Jasno, ima, i uvijek će biti iznimaka, osobito kad svjetska konkurencija postaje sve jača, pa i napast da se pođe u sumnjive poslove postaje jača. Prema jednoj američkoj analizi za Kongres, Citibank je toliko jako željela poslovati s Raúlom Salinasom de Gortarijem, bratom bivšega meksičkog predsjednika, da je ta banka zanemarila svoje vlastite sigurnosne mjere i pomogla mu da iz Meksika iznese stotinjak milijuna dolara nelegalnog novca i to tako da su i porijeklo i cilj toga novca ostali skriveni. Zasad su, međutim, takvi slučajevi samo to što jesu, iznimke. Dominantni trend u svijetu teče drugim smjerom. Zakonom o korupcijskim postupcima u inozemstvu, donesenim 1977. godine, protuzakonito je da američke tvrtke plaćaju mito da bi pokrenule poslovne sporazume u inozemstvu. 20. studenoga 1997. godine 29 država Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), u kojoj su vodeće svjetske industrijske demokratske države, suglasila se o prihvaćanju velikog dijela američkog antikorupcijskog zakonskog rješenja. Prema novim pravilima OECD-a, europskim će i japanskim tvrtkama biti zabranjeno podmićivanje stranih dužnosnika radi dobivanja ugovora, a tim će tvrtkama također biti otežano i dobivanje poreznih olakšica na mito, što je bilo zakonito i u Francuskoj i Njemačkoj. Iako u novim zakonskim rješenjima još ima rupa, ipak je to pobjeda američkih grla u elektroničkom krdu, koja su se žalila što gube ugovore vrijedne milijarde dolara zbog mita koje isplaćuju Europljani i Japanci. Sloboda novinstva: Kina će imati slobodni tisak. Pokrenut će ga globalucija. O, kineski vođe to još ne znaju, no bit će gurnuti ravno u tom smjeru. Pogledajte samo što se dogodilo u zadnja dva tjedna prosinca 1996. godine. Tijekom 1996. godine dva su najzanimljivija tržišta vrijednosnicama bila u Kini - burze u Šangaju i Šenženu. Između 1. travnja i
9. prosinca šangajski je indeks bio 120 posto iznad, a šenženski 315. Glavni razlog zašto su te dvije burze bile tako zanimljive bio je u tome što su one bile gotovo potpuno neregulirane, a glavni razlog zašto su bile neregulirane bio je u tome što Kina ima samo potpuno rudimentaran sustav vrijednosnih papira i burzi te nema gotovo nimalo neovisnog, odgovornog i nekorumpiranog financijskog tiska koji bi mogao uvjerljivo istaknuti kvalitetne dionice, a grubo razotkriti one nepouzdane kineske tvrtke koje ne objavljuju svježe, točne i transparentne financijske podatke. Barrons, Fortune, Business Week, Far Eastern Economic Review, The New York Times i The Wall Street Journal stalno igraju tu ulogu psa čuvara. U prosincu 1996. kineska je vlada shvatila da su tržišta u Šangaju i Šenženu izmakla nadzoru - zbog svih mogućih divljih špekulacija i neukusnih poslovnih poteza - ali su joj sredstva za rješavanje tih problema ograničena na samo jedan malj: državni tisak. Tako je 16. prosinca 1996. godine People's Daily (Narodni dnevnik) 3 9 , kineske službene novine, objavio bijesan komentar u kojem se upozorava da su cijene dionica napuhane na »nerazumne« i »nenormalne« razine. Pogodite što se tada dogodilo? Svi su odmah pokušali prodati, oba su tržišta skliznula i mnogo je malih investitora pogođeno - tako mnogo da je policija morala održavati red među bijesnim investitorima koji su organizirali prosvjede ispred brokerskih kuća u više većih kineskih gradova. Azijsko izdanje Wall Street Journala objavilo je da je »ispred jedne brokerske kuće u Pekingu jedan radnik jadikovao da je ovoga tjedna izgubio 2 0 . 0 0 0 juana (oko 2 4 0 0 dolara). Prije nego što je People's Daily zinuo, postojala je ravnoteža između kupnje i prodaje', proglasio je neki čovjek u kožnoj jakni, dok su mu drugi investitori klicali. 'Poslije toga više se nitko nije usudio kupovati. Tržište tone'.« Najbjesnija osoba na svijetu nije netko tko je ostao bez posla. Najbjesnija osoba na svijetu je netko tko se osjeća prevarenim za ušteđevinu koju je stekao radeći. Vremenom, kineski vođe jednostavno neće moći kontrolirati i nadzirati svoja eksplozivna slobodna tržišta niti spriječiti da mali ljudi budu prevareni i zatim krenu u pobunu protiv vlade, ne razviju li se u zemlji druge institucije koje moraju ići s sa slobodnim tržištima - od djelotvorne komisije za vrijednosne papire do slobodnog i odgovornog novinstva podržanog pravnom državom. Jednom riječju - globalucija. Nije slučajno što je baš ona jugoistočnoazijska zemlja koja ima najveću slobodu novinstva, 39 Nama bolje poznat kao Renmin Ribao, a u doba Tanjuga kao Ženmin Žibao.
Tajvan, ujedno bila ona među tim zemljama koja je pretrpjela najmanje gospodarske štete od azijskog pada 1997-98. Dionice ima već trideset milijuna Kineza. Uz toliko mnogo novih dioničara, iskočilo je mnogo podzemnih, na dionice orijentiranih novina i časopisa, jer investitori zahtijevaju stvarne ekonomske novosti. »Počinju kao svojevrsni bilteni s natuknicama koje objavljuju istraživački odjeli raznih brokerskih kuća i koji se faksom šire po gradu,« objasnio je Seth Faison, šef ureda New York Timesa u Šangaju. »Sve su to tržišne vijesti o raznim tvrtkama ili dionicama ili natuknice što će poduzeti neko ministarstvo u Pekingu. Velik dio toga čine samo glasine, od kojih se za neke pokaže da su istinite. Prilagođene su publici koja igra na tržištima, ali ima dojam da iz dnevnih novina ne dobiva dovoljno vijesti.« Međutim, događa se to da kad kineska vlada jednom kaže novinama da smiju slobodno pisati o poslovanju, novine poput kineskog Southern Weekenda taj slobodni prostor iskoriste da na poslovne stranice uguraju sve moguće vrste kvazipolitičkih vijesti i kritike korupcije i birokratskih političkih zloporaba. Tako će se u Kini roditi slobodni tisak. Tržište obveznicama: Uz taj upravljački softver, elektroničko krdo pokreće i važan komad operacijskog sustava koji također promiče demokratizaciju - tržište obveznicama te konkurentske investicijske i mirovinske fondove. Pogledajte istočnoazijske zemlje - Koreju, Tajland, Maleziju i Indoneziju. Ono što je njima bilo zajedničko kad su ih pogodile ekonomske krize bilo je to da su sve imale vrlo veliku štednju i vrlo malo državnog duga. Narod nije trošio, a vlada nije pozajmljivala. Pa to je dobro, zar ne? Ne mora biti. Iako su sve te zemlje imale stanovnike koji vole štedjeti, svoj novac su ljudi mogli staviti uglavnom samo u banke, jer investicijskih i mirovinskih fondova i lokalnih tržišta obveznicama ili nije bilo ili su bila potpuno nerazvijena. Dogodilo se, dakle, da su lokalne banke nakupile goleme količine gotovine. Jedino što su mogle s tim ušteđevinama bilo je pozajmiti ih lokalnim tvrtkama. To je dovelo do nepomirljive konkurencije među lokalnim bankama i pridonijelo tome da su banke bacale novac sve manje i manje podobnim zajmoprimcima za sve manje i manje podobne projekte. K tomu, kad su tvrtke potpuno ovisne o zajmovima banaka - osobito u operacijskim sustava ortačkog kapitalizma gdje su bankari povezani s tvrtkama i državnim službenicima - one mogu izbjeći velik dio ispitivanja koja bi morale podnijeti kad bi javno izdavale obveznice kojima bi se svakodnevno određivala cijena i trgovalo. Elektroničko krdo već dugo potiče tržište obveznicama, kako zbog svojih vlastitih apetita, tako zbog onoga što dobro regulirano tržište
obveznicama donosi sa sobom. Singapur i Hong Kong namjerno su stvorili tržišta obveznicama - iako je bilo obilje lokalnog kapitala prikupljenog štednjom u bankama - jer su htjele domaće tržište obveznicama koje bi dalo ono što se zove »strpljivim kapitalom«: dugoročno kreditiranje poslovnih zajmoprimaca koji tako ne bi bili podložni hirovima kratkoročnih bankarskih zajmova. Singapurskim i hongkonškim štedišama ona su dala i mogućnost kupovanja investicijskih fondova i mirovinskih fondova koji donose znatno veće prinose, kao alternativu bankovnim štednim ulozima i investicijama. A, što je najvažnije, dobro regulirano tržište obveznicama promiče javno objavljivanje i transparentnost, jer je jedini način na koji će vaše obveznice na ispravno reguliranom tržištu biti ocijenjene, a vaše dionice uvrštene, jest kroz javne objave. A ako se obraćate međunarodnim investitorima i želite da vas ocijeni jedan Moody's ili Standard & Poor's, to će se javno izjašnjavanje morati temeljiti na međunarodnim standardima. Pogledajmo ovaj izvještaj iz Pariza u Washington Postu od 15. studenoga 1998.: Priča počinje sa Sergeom Tchurukom, jednim od najpoznatijih poslovnih ljudi u Francuskoj, koji na doručku velikih međunarodnih investitora kaže da će profiti njegove kompanije, Alcatela, francuskog telekomunikacijskog diva, biti znatno niži nego što je ta tvrtka bila prognozirala samo nekoliko tjedana prije. Krdo ne voli takva iznenađenja. Od kraja toga doručka i kraja trgovanja toga dana, Alcatelove su dionice pale za 38 posto - što je najveći jednodnevni pad u povijesti francuske burze - jer su uglavnom američki i britanski mirovinski fondovi napustili Alcatel kao da je mrtav. Postova izvjestiteljica Anne Swardson nastavlja, spominjući kako krdo utječe na stare načine ponašanja Europe, d.d.: »U posljednjih nekoliko godina, stranci su mnoge tvrtke natjerali na promjenu uprava, reformiranje knjigovodstvenih sustava, pokretanje međunarodnih spajanja, ubacili engleski - jezik međunarodne trgovine - u sobe za sastanke upravnih odbora. Općenito je europska menadžerska elita, koja prije nije pokazivala veliko zanimanje za zahtjeve dioničara, počela reagirati znatno brže i spremnije.« Najviše sam, međutim, uživao čitajući kako se, dan nakon što je krdo u stampedu odjurilo od Alcatelovih dionica, Tchuruk ukrcao na avion i poletio u London, a zatim Concordeom skočio do New Yorka da bi se sastao sa svojim američkim ulagačima iz investicijskih fondova, ne bi li im objasnio što je pošlo naopako i iznova stekao njihovo povjerenje. »Tražio je oproštaj, no to više nije bilo važno,« rekao je Postu jedan američki sudionik. »Tada smo već bili prodali sve svoje dionice.«
Demokratizacija: Elektroničko će krdo pojačati pritisak za demokratizacijom općenito, i to iz triju kritičnih razloga - fleksibilnosti, legitimnosti i održivosti. Evo kako: Što brže i veće postaje krdo, što glade i otvorenije postaje svjetsko gospodarstvo, to više će vam fleksibilnosti trebati da iz krda izvučete najviše što možete i da se od njega zaštitite. Iako uvijek može biti iznimaka, ja i dalje vjerujem da u pravilu demokratskije, odgovornije i otvorenije vladanje znači manje izlaganje vašeg financijskog sustava iznenađenjima. A ako i bude izloženo šokovima i iznenađenjima, to će se brže prilagoditi promjenljivim okolnostima i zahtjevima. Također, što je vaše društvo otvorenije i demokratičnije, i što više reakcija budete primali, to su veći izgledi da ćete uspjeti obaviti korekcije putanje prije no što se nasučete na stijenu i to ćete lakše dovoditi nove menadžere i otpuštati nesposobne. K tomu, dok vaša zemlja mora obavljati te, često bolne, korekcije kursa u plovidbi, što je ona demokratskija, to će više legitimiteta imati vaša vlada da breme podijeli s cijelim stanovništvom. »Sjetite se što su vođe u jugoistočnoj Aziji govorili veći dio vremena poslije II. svjetskog rata,« kaže stručnjak za demokraciju Larry Diamond. »Svojim su narodima govorili: 'Dajte svoju slobodu u moje ruke i šutite, a ja ću vam dati mogućnost da se obogatite'. Lako su ljudi postali apolitični kad je sve teklo povoljno, a ljudi su vjerovali da političku vlast mogu prepustiti nekome drugom, a da to ne našteti njihovoj gospodarskoj dobrobiti. I to je dobro funkcioniralo tridesetak godina, a onda se rast srušio, pa se srušila, a srušila se i raspodjela bogatstva, socijalna skrb i primanja. A ljudi su shvatili da politiku ne mogu prepuštati nekome drugom. Tako je sporazum propao. A ljudi su svojim vladama u Tajlandu, Indoneziji, Koreji, rekli, a uskoro će i u Kini, reći 'ako ste nam uzeli rast, a država ne može ostvariti obećano iz prethodnog sporazuma, onda nam treba novi sporazum u kojem ćemo imati daleko veći utjecaj na funkcioniranje sustava. A budući da imamo veći utjecaj, bit ćemo spremni i na veće žrtve kad se sustav reformira i uhvati zalet.' Zato će biti spremni kad se suoče s gospodarskim nevoljama pokazati i znatno više strpljenja nego što bi mnogi očekivali. Budući da im je politika otvorena i demokratizirana, sada bar imaju dojam da se s tim problemima nose nešto jednakije. Postali su suvlasnicima igre.« Od azijskih država koje su se bile potpuno priključile elektroničkom krdu (Kina se, nemajući konvertibilne valute i otvorenih tržišta kapitala, još nije potpuno priključila), najmanje su u padu 1997. godine pretrpjele one s najmanje korumpiranim, najdemokratskijim i najpouzdanijim sustavima - Tajvan, Hong Kong, Singapur. Zemlje
koje su imale demokratske, ali korumpirane sustave - Tajland i Koreja - pretrpjele su više, no zbog svoje demokracije, mogle su na krizu odgovoriti brzo i bez narodnih ustanaka, izborom nove vlasti i softvera. Nakon što ga je elektroničko krdo u jesen 1997. godine namlatilo, Tajland je izabrao najčišću i najdemokratskiju stranku u zemlji i donio novi radikalni antikorupcijski ustav. Novi je tajlandski ustav prvi put donio obvezu da t a j l a n d s k i političari moraju prije preuzimanja i poslije napuštanja službe objaviti svoje osobne financijsko stanje i da ih se može smijeniti ako više od 50.000 birača potpiše peticiju kojom se traži istraga o korupciji u njihovom poslovanju. Cilj je toga ustava bio prekinuti tajlandski običaj kupovanja glasova radi stjecanja položaja, a zatim zloporabe položaja da bi se zaradilo dovoljno novca za otplaćivanje kupljenih glasova. On također jamči slobodu tiska pred dvorskim nalozima za zatvaranje. Jedan mi je dužnosnik Svjetske banke u Bangkoku rekao: »Novi ustav nikad ne bi mogao proći u Parlamentu da nije bilo bankarske krize. Nikad. Bankarska je kriza navela i kralja i vojsku da ga požuruju, a prije su oklijevali.« Kako je reagirala Koreja? Tako što je izabrala najliberalnijeg demokrata, Kim Dae Junga, čovjeka koji prije financijske krize u Koreji ne bi bio mogao biti izabran ni za šintera. Najautoritarnija i najkorumpiranija zemlja u jugoistočnoj Aziji, Indonezija, bila je i najmanje prilagodljiva i najmanje sposobna za uvođenje novog softvera pa se na kraju rastalila jer indonezijske mase nisu bile spremne dijeliti reformske muke, jer vladu nisu smatrale svojom. Kad je indonezijska valuta 1998. godine izbačena s tržišta, a MMF je pristajao davati zajmove samo ako Indonezija smanji potrošnju, predsjednik Suharto morao je svome narodu reći: »Prijatelji, moramo stegnuti remen. Sve je to naš zajednički problem.« A kad je to pokušao, dobio je nagao i grčevit odgovor: »G. predsjedniče, cestarine, hoteli, zrakoplovne kompanije i taksiji koje vi i vaša djeca imate nisu naš problem. I zato odjebite.« Na kraju, lako je državi na papiru unaprijediti operacijski sustav i softver, no jedini način da se ta unapređenja mogu održati jest čvrsto ih smjestiti u demokratski sustav ili sustav koji se demokratizira. Diamond to ovako objašnjava: »Države koje se pokušavaju priključiti krdu s dobrim softverom, pravnom državom i odgovornošću - ali bez redovitih slobodnih izbora - neće moći dugoročno održavati korak s krdom. Budući da ne možete održavati dobar softver s autoritarnim režimom koji sam po sebi nije odgovoran, ne dopušta slobodan protok informacija ne dopušta da slobodno sudstvo obračunava s korupcijom i ne dopušta slobodne izbore na kojima se može mijenjati političko vodstvo.«
Za održavanje softvera, najbolji je način da političari koji ga nadziru znaju da netko stalno nadzire njih i da se i njih može smijeniti. Pogledajmo primjer novije bugarske povijesti u sažetku The Economista (19. siječnja 1999.): »Kao i u mnogim drugim bivšim komunističkim zemljama, bugarski su šefovi tvornica vidjeli dolazak slobodnog tržišta kao prigodu za pljačku. Preskupo su plaćali za sirovine, a premalo naplaćivali za gotovu robu. Da bi pokrili svoje gubitke, uzimali su zajmove banaka. Vlada jedva reformiranih komunista i samih do grla u mutnim poslovima žmirila je na pljačkanje banaka. A zatim su obični Bugari, koji su vidjeli kamo to vodi, počeli povlačiti novac iz banaka... Katastrofa je izbjegnuta samo zato što je vlada raspisala izbore za travanj 1997. godine i izgubila ih; novoizabrani reformisti učinili su slamanje korupcije jednim od svojih glavnih prioriteta.« Sami izbori nikad neće biti dovoljni da se osigura dobra vlast, a operacijski sustav i softver nikad neće biti djelotvorni bez izbora koji mogu ukloniti korumpirana vodstva. Zato će najmudriji vođe zemalja u razvoju biti ono koji najbrže shvate da bez krda neće biti rasta, a bez boljeg softvera i operacijskih sustava neće biti krda, a bez redovnih izbora neće biti dugoročno bolje vlasti. Iako mi logika globalucije čini optimistom u mišljenju da će krdo davati sve veći doprinos demokratizaciji, stvarnost načina kako se to događa mora vas upozoriti na oprez. Ne možete se samo tako priključiti krdu pa onda dobiti bolji softver, operacijske sustave i demokraciju. Morate na tome raditi. Razvoj softvera inherentno je politički proces, u kojem sudjeluju prava ljudska bića, i koji često završava u političkom, gospodarskom, povijesnom i kulturnom otporu. Nema kratica, a ljudi gotovo uvijek moraju učiti na bolnim pogreškama. Amerika je do položaja u kojem se sada nalazi došla nakon dvjesto godina ciklusa uspjeha i propadanja u željeznicama, beskrajnim propadanjima banaka, golemih bankrota, stvaranja i propada monopola, s raspadom tržišta vrijednosnicama i krizom štedionica u osamdesetima. Nismo se rodili takvi kakvi smo danas. Očito je da neće svaka zemlja jednako brzo reagirati na zahtjeve krda, a za mnoge će to biti ples »korak naprijed, dva koraka natrag« koji će se plesati godinama. Zemlje kao što je Poljska, Mađarska i Češka Republika imale su, primjerice, golemu prednost pred postkomunističkom Rusijom, jer su te istočnoeuropske zemlje još imale mnogo građana koji su imali iskustava iz kapitalizma prije sovjetske okupacije, a i pod komunizmom imali su seljake i male trgovce kojima se dopuštalo držanje vlastite zemlje i privatnog vlasništva. Rusija nije imala tog povijesnog naslijeđa ni za lijek. Rusija je zemlja u kojoj
se bogatstvo uvijek stvaralo tako što se nešto uzimalo iz zemlje ili od nekoga drugog, a ne putem kapitalizma i investicija. U sedamdeset godina komunizma mnoge su se sovjetske trgovine jednostavno zvale »Kruh«, »Meso« i »Mlijeko«. Nije to baš temelj na kojemu biste počeli graditi slobodnotržišni sustav. Jednom sam Anatolija Čubajsa, arhitekta mnogih ruskih kolebljivih gospodarskih reformi, pitao koliko je Rusiji teško prijeći na sustav slobodnog tržišta. »Nismo imali dovoljno ljudi s iskustvom u modernom upravljanju tehnologijama ni tržištima, jer nismo imali tržišta,« odgovorio je. »I sama riječ 'tržište' bila je u Sovjetskom Savezu zabranjena. Ja nisam star, ali se sjećam jednoga prijatelja, ekonomista koji je 1982. godine ostao bez posla jer je u znanstvenom časopisu napisao članak u kojem je upotrijebio riječ 'tržište'.« A evo što je tu najstrašnije. Čak i kad shvatite što je tržište, čak i kad napravite bolji softver, usavršavanje je beskrajan posao. Što kad dobijete DOScapital 6.0? Počinjete raditi na DOScapitalu 7.0.
J
ulia Preston, dopisnica New York Timesa u Ciudad Mexicu, jednom mi je pričala o neobičnom sastanku zapatističkih gerilaca, seljačke organizacije koja se borila protiv posljedica slobodne trgovine i globalizacije na Meksiko. Zapatisti su u južnomeksičkoj prašumi održali sastanak nazvan »Interkontinentalni forum za ljudskost i protiv neoliberalizma.« Završna se sjednica održala u sparnom kaljužnom amfiteatru i vodio ju je zapatistički vođa »Dozapovjednik Marcos« - meksička kombinacija Robina Hooda i Ralpha Nadera. Sastanak je završen svojevrsnim proglasom najzločestije i najopasnije institucije današnjega svijeta. Uz velike ovacije, zapatisti su proglasili da je najveći neprijatelj čovječanstva W T O - Svjetska trgovinska organizacija u Ženevi koja promiče svjetsku slobodnu trgovinu i ukidanje protekcionizma. Ta me priča stalno podsjeća na činjenicu da, iako su elektroničko krdo i supertržišta važni čimbenici demokratizacije, oni mogu proizvesti i suprotan efekt. Oni će pridonijeti dojmu, koji je osobito proširen u demokratskim društvima, da ljudi, ako i imaju demokraciju, svejedno gube vlast nad svojim životima, jer sada se i njihovi izabrani predstavnici moraju pokoriti neizabranim tržišnim diktatorima. Stručnjak za globalizaciju Wharton Schoola Stephen J. Kobrin kaže da, što više krdo raste i postaje brže i utjecajnije, »to više građani pojedinci stječu dojam da se mjesto gospodarskog upravljanja i političkog odlučivanja o gospodarskim pitanjima prenosi s lokalne ra-
zine, gdje se njima još može upravljati, na globalnu razinu, gdje nitko nije glavni i gdje nitko ne čuva dućan. Kad je sva politika lokalna, vaš je glas važan. A kad se moć prenese u te transnacionalne prostore, više nema izbora i nema se za koga glasovati.« Nesumnjivo je da se u globalizacijskom sustavu, gdje se sada vlast ravnopravno dijeli između država i supertržišta, određeni dio odlučivanja prenosi s političkog prostora svake zemlje na područje globalnog tržišta, gdje nijedna osoba, tržište ni institucija ne može preuzeti isključivu političku vlast - odnosno bar to još ne može. Sjetite se samo koliko ste puta čuli izraz »Tržišta kažu...«, »Tržišta zahtijevaju...«, »Tržišta se nisu zadovoljila...«? Izraelski politički teoretičar Yaron Ezrahi kaže: »Najsamovoljnije sile u povijesti uvijek su se skrivale iza tvrdnje da postoji neka neosobna logika - Bog, prirodni zakoni, zakoni tržišta - koja će izazvati kaznu kad god moralno neprihvatljive nesuglasice postanu previše vidljive. Prosvjetiteljstvo je zapravo bilo globalizacija znanosti i racionalnosti, a kazna se dogodila kad je svaki lopov, hohštapler, izrabljivač ili prevarant tvrdio da je ono što on radi znanstvena i logička nužnost. Ista bi se stvar mogla dogoditi i s globalizacijom. Nju će mnogi doživjeti kao ništa više od maske kojom se određene elite služe da bi oduzele glas građaninu pojedincu. Zbog toga mnogi tvrde da u svakom društvu globalizatori najprije žele kupiti medije, jer građane čija bi prava mogla biti ugrožena ili koji bi se mogli buniti žele pretvoriti u poslušne potrošače. Pretvaranje politike u navijački sport jedan je od onih suptilnih procesa što pomažu globalizaciju. Ono građanina preobraća ili mijenja od glumca u gledatelja koji više nema iluzija o svome sudjelovanju.« Što više građani budu imali dojam da se u tom novom globalizacijskom sustavu stvarima upravlja izdaleka, a ne iz domovine, to će više globalizatori u tim državama biti izloženi napadima. Egipatski je ministar gospodarstva Yousef Boutros-Ghali jednom rekao: »Cijeli je proces globalizacije vrlo lako demagogizirati. Oni koji se promjenama žele oduprijeti prstom će uprijeti prema onima koji žele otvoriti gospodarstvo stranim ulaganjima i reći će: 'Gledajte čovjeka koji je izdajica naše stvari, jer on sustav želi otvoriti strancima.' Vi ćete tada reći: 'Da, ali djelotvornije je kad tržište određuje cijene,' a oni će se okrenuti vama i reći: 'Jeste li vi ludi? Tržištima upravljaju stranci. Kako bismo mogli dopustiti da nam tržišta određuju cijene kad tržištima upravljaju stranci?« Jedan od najvećih izazova za političke teoretičare u ovo globalizacijsko doba bit će kako dati građanima dojam da i oni mogu provoditi
svoju volju, i to ne samo nad svojim vladama, nego i na bar nekima od globalnih snaga koje oblikuju njihove živote. »Budući da su tržišne snage i institucije u etičkom smislu ravnodušne, da bi se spriječile ekstremne nepravde potrebno je promišljeno i zajedničko javno razmatranje,« kaže Ezrahi. »Ta promišljena uloga smisao je građanstva i demokratskog vladanja - čuvanje i oblikovanje javnog prostora i kolektivnog života. A ako javni prostor i kolektivni život oblikuje netko izvan dohvata vaše vlastite politike, našli ste se u ozbiljnim problemima.« Društveni i građanski odgoj naše djece u školama morat će se pomaknuti od proučavanja lokalnih, državnih i nacionalnih vlada na proučavanje prihvatljivog ponašanja u odnosima između država i supertržišta, između država i superosnaženih pojedinaca i između superosnaženih pojedinaca i supertržišta. Kako se nositi sa svijetom u kojem elektroničko krdo svaki dan glasuje u svim mogućim zemljama, a te zemlje nemaju jednako takvo izravno i neposredno pravo glasa o ponašanju krda? Tko će urediti odnose između mene i moga interneta, između supertržišta i mene i između moje vlade i supertržištâ? Parafrazirajmo Larryja Summersa, to je »globalizacijska trilema«. U prilog globalizacijskom sustavu mora se reći da on ne diskriminira - i moćnima i slabima ostavlja dojam gubitka kontrole i ovisnosti o na izborima neizabranim i silama kojima se ponekad ne može stati na kraj. Odmah nakon propasti meksičkog pesa 1995. godine otišao sam se sastati s meksičkim ministrom financija Guillermom Ortizom. Sjedio je za svojim stolom, pogleda prikovana uz ekrane na kojima se sekundu po sekundu pratio pad pesa kao na EKG grafikonu na putu prema srčanom udaru. »Dajte nam primirje,« rekao je Ortiz, obraćajući se svjetskim tržištima. »Već ste nas nasmrt izgazili. Prestanite nas rasprodavati u bescijenje.« Kad sam ga pitao kako je to naći se u raljama svjetskih tržišta koja za njim trče da mu navuku zlatnu stezulju, Ortiz je mahnuo prema trima računalnim zaslonima na kojima se iz sekunde u sekundu pratio peso: »Ima dana kad se osjećam potpuno nemoćno. Ponekad moram otići raditi u drugu sobu da bih se mogao koncentrirati na nešto što nije na ekranima.«
9. Kupuj Tajvan, drž' Italiju, prodaj Francusku REDMOND, 21 listopada 1997. - Izravno odgovarajući na optužbe iz Ministarstva pravosuđa, korporacija Microsoft danas je objavila da će za zasad neobjavljeni iznos preuzeti saveznu vladu Sjedinjenih Američkih Država. »To je zapravo logičan nastavak našeg planiranog rasta«, izjavio je Microsoftov predsjednik Bill Gates. »Bit će to doista pozitivan dogovor za sve.« Microsoftovi su predstavnici u Ovalnom uredu održali kratak sastanak s predsjednikom Sjedinjenih Država i dali novinarima uvjeravanja da će promjene biti »minimalne«. Sjedinjenim Državama upravljat će se kao odjelom u punom Microsoftovom vlasništvu. Izlazak na burzu planira se za srpanj sljedeće godine, a očekuje se da bi federalna vlada mogla postati profitabilna »najkasnije u četvrtom kvartalu 1999. godine«, kako je rekao Microsoftov izvršni predsjednik Steve Ballmer. U izjavi Billa Clintona kaže se da je on »rado i spremno« pristao na položaj potpredsjednika u Microsoftu i da će nastaviti voditi vladu Sjedinjenih Država, a odgovarat će izravno Billu Gatesu. Na pitanju kakav je osjećaj predati ovlasti izvršne vlasti Billu Gatesu, Clinton se nasmiješio i rekao da je to »olakšanje«. Dodao je da Gates ima »dokazane uspjehe« i da bi američki građani trebali Gatesu pružiti »punu potporu i povjerenje«. Clinton će u svojoj novoj ulozi u Microsoftu navodno zarađivati nekoliko puta više od 200.000 dolara godišnje, koliko je zarađivao kao predsjednik Sjedinjenih Država. Gates je zanijekao nagađanja da bi se glavni grad Sjedinjenih Država trebao premjestiti u Redmond, no rekao je da će odluke za američku vladu donositi u svome postojećem uredu u Microsoftovom sjedištu. Gates je dodao da će se Predstavnički dom i Senat »naravno« ukinuti. »Microsoft nije demokratsko društvo,« primijetio je, »a pogledajte kako nam dobro ide.« Na pitanje o glasinama da preuzima i Kanadu, Gates je rekao: »Ne poričemo da se i o tome raspravlja«. Microsoftovi su predstavnici zaključili konferenciju izjavom
da građani Sjedinjenih Država mogu očekivati manje poreze, više državnih usluga i popuste na sve Microsoftove proizvode. O Microsoftu: Microsoft, osnovan 1978. godine ("MSFT" na NASDAQ-u), svjetski je predvodnik u softveru za osobna računala i demokratske vlade. Tvrtka nudi širok izbor proizvoda i usluga za javnu, poslovnu i osobnu porabu, a svi su ti proizvodi i usluge kreirani sa zadaćom da korisnicima bude lakše i ugodnije svakodnevno iskorištavati punu snagu osobnog računalstva i slobodnog društva. O Sjedinjenim Državama: Sjedinjene Američke Države, osnovane 1789. godine, najuspješnija su država u svjetskoj povijesti, a već više od 200 godina su svjetionik demokracije i otvorenih mogućnosti. Sa sjedištem u Washingtonu, D.C., Sjedinjene Države su podružnica u potpunom vlasništvu korporacije Microsoft. -anonimna rugalica Microsoftu koja se pojavila na internetu
J
ednoga sam dana u jesen 1995. godine čitao Financial Times kad mi je pogled pao na sliku na prvoj stranici. Prikazivala je Billa Gatesa, predsjednika Microsofta, kako razgovara s Jiangom Zeminom, predsjednikom Kine. Potpis pod slikom bio je poput uobičajenih za standardni susret na vrhu dvojice svjetskih vođa. Pisalo je da su njih dvojica održali "vrlo srdačne" razgovore, nasuprot njihovom hladnom susretu osamnaest mjeseci ranije. U sebi sam pomislio, gle, Bill Gates se s Jiangom Zeminom susreo dva puta u osamnaest mjeseci. Hmmm, to je susret više od onoga koliko se puta Bill Clinton susreo s kineskim vodom. Nije to bilo slučajno. U to su doba Kinezi, čini se, vjerovali da im Bill G. treba više nego Bill C. A tko bi im i mogao zamjeriti? Kinezima je smetalo što su kineski prijevod Windowsa 3.1 obavili tajvanski lingvisti - s kineskim pismom i kodovima na tajvanski način. Ništa ne bi moglo tako razbjesniti Kinu kao pomisao da Tajvanci oblikuju softver i operacijski sustav za svako kinesko računalo. Zato su pekinške vlasti blokirale pristup svom tržištu za Windows 95 sve dok Microsoft nije pristao da se kineska verzija softvera razvija kroz suradnju Microsofta i jedne kompanije iz kontinentalne Kine. Ta priča i potpis pod slikom zainteresirali su me za pitanje nisu li
se svojstva tvrtki i država počela približavati. Uostalom, ako je točno ono što ja kažem, odnosno da je povezati svoju zemlju s globalnom ekonomijom slično kao i iznijeti svoju zemlju u javnost - odnosno pretvoriti svoju zemlju u javnu tvrtku koja kotira na burzi i čiji su dioničari iz cijelog svijeta - to je samo po sebi davati zemljama korporacijsko obličje. Građani se ponašaju više kao dioničari, politički vođe više kao uprava, a vanjskopolitički analitičari više kao agencije za ocjenjivanje kreditne sposobnosti. Ali u globalizacijskom sustavu zemlje postaju sve sličnije tvrtkama iz još jednog razloga. Sada države mogu, kao i kompanije, odlučiti da žele biti uspješne. Nisu više zatočenici svojih prirodnih izvora, zemljopisnih osobitosti ili povijesti. U svijetu u kojem se zemlja može priključiti na internet i uvoziti znanje, u svijetu gdje zemlja može pronaći dioničare iz bilo koje druge zemlje koji će investirati u njezinu infrastrukturu, u svijetu gdje s pravim vodstvom zemlja može razmjerno brzo uvesti DOScapital 6.0, u svijetu gdje zemlja može uvesti tehnologiju s kojom će biti proizvođač automobila ili računala čak i ako nema prirodnih izvora, ta zemlja može odlučiti želi li biti uspješna ili siromašna, ovisno o politici koju će voditi. Jednom je to Michael Porter, profesor s Poslovne škole na Harvardu objasnio ovako: »Bogatstvo neke nacije [danas] je prije svega stvar njezinog vlastitog kolektivnog izbora. Lokacija, prirodni izvori, pa ni vojna moć, više nisu odlučni čimbenici. Nacionalni napredak danas je određen time kako država i njezini građani odluče organizirati i voditi gospodarstvo, time kakve će institucije uspostaviti i na kakve će se investicije odlučiti pojedinačno i kolektivno.« Ako o svome prosperitetu zemlje sada mogu odlučivati onako kako to čine tvrtke, na što bi se u doba globalizacije zemlje trebale usredotočiti? Odgovor je jednostavan. Pitajte najbolje svjetske tvrtke. Ozbiljno. Budući da na mnoge načine zemlje postaju kao tvrtke, želite li znati što danas zemlju čini snažnom i globalizirajućom, počnite s pitanjem što kompaniju čini snažnom i svjetskom. Slijedi moj popis, prikupljen iz razgovora s višim šefovima korporacije Compaq Computer - koju je 1998. godine časopis Forbes ocijenio najbolje vođenom kompanijom u Americi - kao i onima iz Chevrona, Monsanta i Cisca. Zovem taj popis svojim popisom »osam navika vrlo uspješnih zemalja«. Ne tvrdim da je taj popis kompletan, nego samo da je dobar za početak kad nekoj zemlji želite uzeti mjeru. Kad danas dođem u neku zemlju, najprije postavim ovih osam pitanja dok pokušavam procijeniti njezinu ekonomsku moć i potencijale.
Koliko je v a š a zemlja u m r e ž e n a ? U listopadu 1995. godine odletio sam u Redmond na intervju s čovjekom broj dva u Microsoftu, predsjednikom Steveom Balmerom, da bih mu postavio samo jedno jednostavno pitanje: Microsoft je danas najvažnija kompanija u Americi, pa kako u svom svijetu Microsoft mjeri moć? Kad pogleda svijet, koje mu se zemlje danas čine moćnima i zašto? Već tada, u listopadu 1995. godine, Ballmer je imao jednostavan odgovor: »Mjerimo moć samo jednim odnosom - brojem PC-a prema broju domaćinstava,« odgovorio je. O.K., rekao sam, onda mi pokažite atlas moći na svijetu. Pa, rekao je on, najbrže rastuća regija za Microsoft je Azija, gdje Južna Koreja ima najveću gustoću PC-a u odnosu na broj domaćinstava. I Japan je upravo uzlijetao, no Microsoft se tada najviše oduševljavao Kinom. »Kako vam se Kina može sviđati?« upitao sam. »Tamo ljudi zarađuju 50 dolara mjesečno.« »A, pa vi to ne shvaćate?« odgovorio mi je Ballmer. Otišao je do ploče i nacrtao dvije kratke crte na jednoj strani, dvije kratke crte na drugoj, dvije kratke crte pod svakom od njih i jednu na dnu. »Što vam je to?« upitao sam. On tada zaokruži svaki par crta na vrhu, pa par crta pod njima i na kraju zadnju crtu na dnu, i reče: »Ovo su kineski djed i baka po majčinoj i očevoj liniji, te par kineskih roditelja koji svi štede za Windows 95 za jedno kinesko dijete.« Evo, čak i kineska kontrola rađanja radi za Microsoft. »Nastavite po svijetu,« rekao sam. Brazil i Indija vrući su, rekao je Ballmer, i imaju brz rast broja računala prema broju domaćinstava. Ali Srednji istok bio je za Microsoft prilično sličan crnoj rupi, od Maroka do pakistanske granice, s iznimkom Izraela, gdje je postojao i Microsoftov razvojni centar - potpuno druga razina moći - i Saudijske Arabije, gdje su Egipćani vodili Microsoft za multinacionalne korporacije. Zapadna je Europa svugdje jaka, pokazao mi je Ballmer osim jedne zemlje - Francuske. »Ne želim reći da je [Francuska] zaostala,« rekao je Ballmer, no »prodor PC-a u odnosu na broj stanovnika bio je u Francuskoj prilično visok. Nije više tako.« Stupanj povezanosti obično se mjeri time koliko je velika propusnost neke zemlje: kapacitet njezinih kablovskih, telefonskih i svjetlovodnih vodova za prijenos digitalnih komunikacija - onih paketa jedinica i nula - s mjesta na mjesto u mrežama. I dok je mantra desetljeća osobnog računala, osamdesetih, bila »U vašem računalu nikad previše memorije«, mantra desetljeća poslije PC-a, u doba umreženosti je »Za vašu zemlju nikad previše mrežne propusnosti«.
Ballmerov sam zemljovid moći nazvao »Vanjska politika 3.1«. Tri godine kasnije, 1998., odlučio sam da bi je trebalo ažurirati. Ovaj sam put, međutim, odlučio otići u Silicijsku dolinu i pitati t a m o š n j e vodeće softverske i hardverske kompanije - Intel, Sun i Cisco, kao i profesore na Stanfordu - kako oni mjere moć. I, zanimljivo, otkrio sam da su se stvari znatno promijenile. Silicijska dolina, objasnili su mi, 1998. godine više ne mjeri moć odnosom broja osobnih računala prema broju domaćinstava, nego »stupnjem povezanosti«. O n o što je sada važno, rekoše mi, jest koliko je duboko i široko vaša zemlja dovela svoja osobna računala i povezala ih u mreže u kompanijama, školama i izvorima zabave te kako je povezala te intranete na internet i World Wide Web. Što više mrežne propusnosti ima vaša zemlja, to je veći stupanj njezine povezanosti. Želite li znati koliko je neka zemlja povezana, mjerit ćete joj »megabite po glavi stanovnika« - mrežni kapacitet podijeljen s brojem potencijalnih korisnika. Megabiti po glavi stanovnika sada su uz PC po glavi stanovnika ključno mjerilo moći u poluvodičkom svemiru. Oni će vam reći koliki je stupanj rasprostranjenosti informacija u pučanstvu i od i do onih koji odlučuju. Zaposlenost, primjena znanja i gospodarski rast težit će prema onim društvima koja su najuključenija, u kojima je najviše mreža i najviše mrežne propusnosti - i to zato što će te zemlje najlakše okupiti, postaviti i dijeliti znanje potrebno da se zamisle, izume, proizvedu, prodaju i pruže usluge, te da se komunicira, podučava i zabavlja. Brian Reid, šef iz Digital Equipment Corporationa koji je na internetu obavio znatan komad pionirskog rada, jednom je rekao New York Timesu (od 8. prosinca 1997.): »Mrežna propusnost je sustav dostave kroz koji tvrtke u informacijsko doba prodaju robu. Ona je 2 0 0 0 . godine važna za trgovinu jednako kao što su 1900. godine bile željeznice i kao što su luke bile 1800. godine. O n a omogućuje prodaju vaših proizvoda.« John Chambers iz Cisca rado govori da će u gospodarstvu u doba interneta procvasti one tvrtke i zemlje koje prve shvate njegovu važnost i koje se umreže prije no što druge shvate da se moraju promijeniti. Učinite li to prije svoje konkurencije, kaže Chambers, morate im reći samo jedno: »Game over« 40 . Jer, dok se brzo premještamo u svijet gdje će internet odrediti i trgovinu i komunikacije, postojat će samo dvije vrste poslovanja: internet poslovanje i antiinternet poslovanje. Internet poslovanje je ono koje se ili može obavljati preko interneta i obuhvaća sve, od prodaje 40 Kraj igre, ili igra je završena; to je natpis koji vidite kad izgubite igru na računalu.
knjiga, preko brokerskih poslova do kocke, ili ga internet može znatno poboljšati, što se odnosi na sve, od savjetovanja uprave do nadzora nad inventarom. Antiinternet poslovanje je ono koje se ne može obavljati putem interneta - kao što je pripremanje hrane, uređenje frizure ili proizvodnja čelika - ili je na neki način reakcija na internet. Tu bi pripadale stvari kao što su trgovački centri i Starbucksove 4 1 kavane. Starbucks i trgovačke centre zovem antiinternetskim tvrtkama, jer one zarađuju na činjenici da što je više ljudi koji ostaju, sami u svojim domovima za računalima i surfaju internetom, to više će isti ti ljudi htjeti izaći iz kuće, otići do trgovačkog centra ili Starbucksa ili Glavne ulice i dirnuti koga, onjušiti što, okusiti ili dodirnuti nešto. Proizvodima će i dalje trebati izlaganje; ljudi će i dalje tražiti zajednicu. Što više bili u Lexusima, to će više htjeti provesti nešto vremena naslonjeni na svoje masline. D o k internet postaje kralježnicom svjetske trgovine i komunikacija, kvaliteta i raspon umreženosti u državama odlučivat će o njihovoj ekonomskoj moći. T k o je dakle vruć, a tko nije, mjerimo li to tim novim standardnim mjerilom za m o ć ? U Silicijskoj dolini Tajvana se boje zbog njegove spremnosti za inovaciju, povezanosti i dinamične kapitalističke poslovne kulture koja spretno iskorištava tu tehnologiju. Kad bi Tajvan bio dionica, ja bih tu dionicu kupovao. U tu kategoriju također spadaju Sjedinjene Države, Britanija, Kanada, Australija, te dijelovi Izraela, Italije, Singapura i Indije. Kina se umrežuje zadivljujuće brzo, a Skandinavija, osobito Finska, zaslužuje vrlo visoke ocjene iz opće umreženosti (no nedostaje joj poduzetničke kulture koja bi je mogla potpunije iskoristiti.) Japan i Koreja u novije doba zaostaju u investiranju u mreže zbog pada svojih gospodarstava krajem devedesetih, dok Njemačka hvata korak, a Francuska se upravo budi. Rusija još drijema. Što će, poslije PC-a po domaćinstvu i mreži po glavi stanovnika, biti novo mjerilo gospodarske snage? Želite li odgovoriti na to pitanje, morate biti svjesni da se sve brže m i j e n j a m o iz svijeta pojedinačnih osobnih računala u svijet gdje mreža postaje važnijom od samog uređaja pomoću kojega se na nju priključujete. Pitate li, dakle, ljude u Silicijskoj dolini što dolazi nakon PC-a, intranetâ i interneta, reći će vam da je to »evernet« 42 . Uvijek ćete biti na mreži - a do nje ćete do41 Starbucks je poznati lanac lokala s espressom i prodajom kave. Postavši popularan početkom devedesetih u Seattleu - samo nekoliko blokova od kasnijeg Amazon.coma, u drugoj se polovici devedesetih proširio na sve veće američke gradove. 42 Ever znači uvijek, net je mreža, dakle stalno mreža ili mreža uvijek.
laziti putem televizora, pejdžera, mobilnog telefona, računala ili nekog drugog informacijskog uređaja koji još i nije izumljen. Svaki od tih uređaja radit će kao kombinacija telefona, pejdžera, faksa, uređaja za e-poštu i veze na internet. I B M radi na proizvodu koji ujedinjuje mnoge od ovih funkcija, a moći ćete ga magnetom pričvrstiti za hladnjak. Moći ćete na njega zalajati upute, a on će vam ih odlajati. Sonyjev sljedeći veliki proizvod za široko tržište zvat će se »Netman«, umjesto Walkman i bit će to uređaj koji ćete posvuda moći nositi sa sobom i iskoristiti za pristup internetu. 4 3 Zato će statistika o broju osobnih računala biti sve m a n j e i manje važna, a mreža će postajati sve važnija i važnija. U Silicijskoj dolini kažu: odsada će internet biti vaše računalo. Kako ćete tim računalom surfati, vaša je stvar. D o k napredujemo u tom smjeru, države će se sve više mjeriti po kriteriju koliko su se približile punoj priključenosti - koliko su blizu tome da im cijelo stanovništvo bude stalno na mreži i gdje god bili, te kako je bogat izbor usluga koje one na t o m evernetu mogu ponuditi. Primjerice, koliko će vam domaćinstava imati pristup uslugama za prijenos govora u tekst preko everneta, pa da ljudi mogu jednostavno diktirati bilo što bilo kome preko računala u svojim kućama. Koliko će kvalitetne biti video-usluge koje će ponuditi vaš evernet, pa da ljudi mogu prenositi slike i razgovarati preko everneta gledajući se u oči, a gotovo bez ikakva troška? Koliko će dobro biti šifriran tako da podatke možete spremati na siguran način, te da se sva trgovina može obavljati bez straha od krađe. Koliko će praktične i multidimenzijske biti te informacijske sprave koje će ljudi uvijek nositi sa sobom tako da uvijek mogu biti na mreži"? Drugim riječima, kad jednom svi budemo povezani stalno, mjerilo moći bit će tko je sposoban najkreativnije iskoristiti i obogatiti tu povezanost. Tada, tko zna, možda Singapur ne bude jedina zemlja na svijetu koja svake godine održava izbor »Miss interneta«. Potpis pod sliku u listu USA Today (od 19, siječnja 1999. godine), gdje se vidi kako jedna mlada Singapurka prima krunu, kaže: »Singapur tako ozbiljno shvaća digitalno doba da ima i natjecanje za Miss interneta. Stella Tan (na slici sjedi) pobijedila je u kolovozu. Neke od kategorija u natjecanju su i nošenje poslovne odjeće i dizajn web stranica.« 43 Taj IBM-ov proizvod ostao je u planovima. Prvi internet hladnjak počela je u jesen 2002. godine prodavati neka tajvanska tvrtka, kupci ga kupuju kao skup (8000 dolara) vic. Netmana nema, ali sve je više mobilnih telefona koji imaju tu sposobnost.
Od Berta Parksa 44 do Billa Gatesa: više se ne nosi širina u pojasu, nego širokopojasna propusnost. Koliko je brza vaša zemlja? Klaus Schwab iz Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu jednom je rekao: »Iz svijeta u kojem veliki jedu male, postali smo svijet u kojem brzi proždiru spore.« I točno je rekao. Kao što sam prije opisao, zbog triju demokratizacija, prepreke ulasku u bilo koji posao danas znatno su se snizile, a to znači da je mijena nekoga proizvoda od novosti na tržištu do potrošne robe dobila turbopogon. Ako vaša zemlja ili tvrtka, iz socijalnih, kulturnih ili političkih razloga ne želi pustiti da Schumpeterova kreativna destrukcija radi brzinom kojom radi na današnjim turbotržištima, ona će zaostati. Nije bez razloga to što Bill Gates voli reći da u Microsoftu znaju samo jednu stvar, a to je da će za četiri godine svaki njihov proizvod zastarjeti. Jedino je pitanje hoće li ga zastarjelim učiniti Microsoft ili neki od njegovih konkurenata. Ako ga zastari Microsoft, ta će tvrtka uspješno rasti. Ako ga zastari neki od konkurenata, Microsoft je u nevolji. Bill Gates gotovo je učinio Microsoft zastarjelim kad je bio izjavio da internet nije budućnost računalstva. Na svoju sreću, predomislio se prije no što su protekle četiri godine. Važnost brzine ne treba objašnjavati šefovima tvrtke Compaq Computer. Compaq se probio time što je bio brži od IBM-a u kreativnoj destrukciji. Gotovo mu se dogodilo da pritom kreativno razori i IBM. Bilo je to tako da je 1985. godine Intel izašao s novim mikroprocesorom 386, koji je bio znatno brži nego njihov čip 286. Međutim, prisjeća se Eckhard Pfeiffer, Compaqov predsjednik, I B M je tada još radio na sporoj hladnoratnoj poslovnoj paradigmi. Teško je to sada povjerovati, no I B M je tada obećavao svojim kupcima da, ako kupe njegov najnoviji model - koji je tada bilo stolno računali AT (Advanced Technology, napredna tehnologija) - I B M može jamčiti da računalo pet godina neće zastarjeti! M o ž e t e li zamisliti da danas bilo koji proizvođač računala obeća da njegovo računalo neće zastarjeti u sljedećih pet godina? (Danas se proizvođači razmeću kako će na tržište svakih pet mjeseci iznijeti novo, brže računalo.) 44 Bert Parks (1914 - 1992., rođen kao Bert Jacobson) bio je poznati televzijski voditelj brojnih emisija i kvizova, a osobito je poznat bio kao voditelj (meštar ceremonije) izbora za Miss Amerike od 1955. do 1980. godine.
»IBM je radio po starom poslovnom kalupu. Oni nisu razumjeli da se za tu novu kategoriju radi po potpuno drugim pravilima,« rekao je Pfeiffer. »Tako je Intel izašao s čipom 386 i rekao IBM-u 'Stavite ga', a IBM je rekao 'Ne'. Tada je Intel došao do Compaqa, a mi smo rekli 'Hoćemo'. Sklopili smo posao s Intelom.« Game over. Compaq je oteo velik zalogaj od IBM-ovog posla s osobnim računalima i otad stalno odgriza. »Mogu reći da prije deset do petnaest godina nije bilo tako važno ne biti na startnoj crti kad Intel iznese svoj novi mikroprocesor,« dodao je Pfeiffer. »Jer ljudi nisu imali dojam da je to tako hitno. Rekli bi: 'Dobro, pričekat ću mjesec-dva. Možda tako izbijem još dolar - dva od sustava koji prodajem.' No danas je apsolutno nužno biti spreman uzeti taj sljedeći mikroprocesor i već od prvoga dana krenuti s njim. Mi sada sa svakim računalom koje proizvodimo prolazimo tri proizvodna ciklusa godišnje. Svake godine po dvije potpuno nove konstrukcije, a među njima jedna varijacija koja se temelji na poznatim tehnologijama.« Kad se prije petnaestak godina na tržište iznosilo novo osobno računalo, najprije bi ga uveli u Sjedinjenim Državama, pa nekoliko mjeseci kasnije u Europi, a s vremenom bi došlo do Indije i Srednjeg Istoka. Pretpostavljalo se da su europska i azijska tržišta na neki način zaklonjena od onoga što se događalo u Americi. Gotovo je s tim. Danas novi proizvod morate predstaviti u apsolutno istom trenutku svugdje u svijetu. A ako Intel objavi novi čip i ljudi o njemu nešto pročitaju u novinama ili na internetu, oni će ga očekivati u PC-u ili laptopu u trgovini već sutradan. »Toga dana želite biti na policama u trgovini,« rekao je Enrico Pesatori, Compaqov viši potpredsjednik za korporacijski marketing. »A ako zakasnite i samo dva tjedna, smatrat će vas sporima, analitičari će vas ocijeniti kao sporu tvrtku, smatrat će vas nekim tko ne hvata prvu veliku zaradu koja nastaje od toga što ste prvi na tržištu.« Nije čudno što je Compaq postao tvrtka koja se izgradila na brzini i što se na tome obogatila. Uspijevali su konstruirati proizvode brže nego njihovi konkurenti, pa su tako uspijevali svojim kupcima brže davati rješenja nego konkurenti, pa su mogli ubirati profite brže nego konkurencija. To je poznato kao ciklus prokreacije - pokretanje proizvoda od istraživanja do konstrukcije, razvoja, proizvodnje i prodaje, pa na kraju do profita i zatim cijeli ciklus iznova. U tom beskrajnom natjeravanju na bržu prokreaciju, Compaq je uspio svoj »ciklus od novca do novca« - prosječni interval između plaćanja dobavljačima i vremena naplate od kupaca - skratiti sa 121 dana koliko je trajao
prije tri godine, do današnjih 72 dana. Earl Mason, Compaqov glavni financijaš objašnjava: »Ako možete stalno skraćivati razmak između vremena kada platite dolar [dobavljaču] i vremena kada ćete naplatiti dolar [od kupca], vaše će se ubiranje prihoda ubrzati toliko da ćete na kraju moći naplatiti goleme količine gotovine. Pogledate li sada što smo postigli i kako je naš račun rastao od kraja 1985. do prvoga kvartala 1998, naše nam je ubrzanje procesa od novca do novca omogućilo rast s 900 milijuna dolara na 7 milijarda. Ono što ćete tada učiniti jest reinvestiranje u nove tvrtke i novi ciklus novca do novca, a zatim idete opet u kupnju. Uspijete li biti brzi, postat ćete svakako veliki. No ako ste samo veliki, a ne i brzi, propadate.« U takvom je svijetu zadaća svake zemlje dati građanima i poduzetnicima mogućnost da se ubrzaju. Zato mi je danas, kad dođem u neku zemlju, jedno od prvih pitanja koja postavljam »U kolikoj ste mjeru restrukturirali svoje gospodarstvo i ubrzali vladina odobrenja, transakcije, investicije i proizvodnju? Koliko se brzo ideja nekoga vašega građanina može preseliti iz njegove garaže na tržište? Koliko brzo možete nabaviti kapital za neku ludu ideju i kako brzo možete donositi nove ideje. I koliko ste brzi u uklanjanju neuspješnih tvrtki putem stečaja?« Glavni razlog zašto je Japan zaglibljen u recesiji još od pada Berlinskog zida jest to što se iz kulturnih i političkih razloga ne može prilagoditi ovome novom globalizacijskom sustavu koji zahtijeva daleko više kapitalističkog sukobljavanja no što su Japanci navikli. On traži da japanska Banka A kaže japanskoj Kompaniji B: »Vi ste mrtvi. Nedjelotvorni ste i neprofitabilni, pa ću vas ja prestati hraniti kreditima, jer taj kapital želim dati nekome djelotvornijem.« I traži da japanska vlada kaže japanskoj Banci A: »Vi ste mrtvi. Preuzimamo vas, prodajemo vaša potraživanja ili ćemo vas prisiliti da se spojite sa zdravom Bankom B. Nećemo vas više subvencionirati kao što smo činili u doba hladnog rata, kada je svijet bio usporeniji i sve je bilo zaštićenije.« Neke zemlje i regije brze su u kapitalističkom stvaranju, jer su njihove vlade naučile kako ubrzati stvari. »Nekada nitko nije ozbiljno proizvodio u Škotskoj,« kaže Pesatori. »Sada si više ne možete dopustiti da ne budete tamo. Zašto? Zato što su tamo sagradili infrastrukturu. Pođete li u Škotsku, sve je spremno - regulativni sustav, porezni okoliš, prijevoz, telekomunikacije - da možete što brže uspostaviti svoj proizvodni pogon.« A neke su zemlje brze jednostavno zato što su njihovi ljudi - iz kulturnih, povijesnih ili jednostavno genetskih razloga - prirodno žustri, a još su bržima postali, jer su im njihove vlade dale ono nužno
i zatim se jednostavno sklonile s puta. Pokrajine kao što je sjeverna Italija, Tel Aviv, Južna Koreja, Šangaj, Bejrut ili Bangalore u Indiji, prirodno su brze i ovih dana polijeću, odvajajući se od ostalih dijelova svojih vlastitih zemalja. Te su pokrajine »vruće zone« i bit će pogoni nevjerojatno brzog rasta za svoje zemlje. Uzmete li neku od tih vrućih zona, opremite je internetom i povežete s dijasporom rasutom širom svijeta - kao što su iseljeni Kinezi, Židovi, Talijani, Libanonci, Indijci i Korejanci - dobit ćete ono što ja zovem »cyberplemenom«. Ta cyberplemena u sebi ujedinjuju brzinu, kreativnost, poduzetnički talent i svjetsku umreženost na način kojim se može stvoriti golemo bogatstvo. U stvari, danas je sjeverna Italija najbogatija europska regija. Reginald Bartholomew, bivši američki ambasador u Italiji, jednom mi je objasnio zašto je tako. Rekao je: »Recimo da dođete u Francusku, Njemačku i Italiju i kažete: 'Želim kupiti nešto ljubičastog sira.' Što će se dogoditi? Pa Francuzi će vam reći: 'Monsieur, sir nikad nije ljubičast.' Nijemci će reći 'Ljubičastog sira nema u katalogu za ovu godinu'. A Talijani... Talijani će vam reći: 'Koju nijansu želite"? Crveno-ljubičastu?« Kad bi sjeverna Italija bila dionica, ja bih je zadržao. U b i r e li v a š a zemlja plodove svoga znanja? Iz svijeta u kojem je ključ bogatstva bio u tome kako stječete, zadržavate i eksploatirate teritorij, prešli smo u svijet u kojem je ključ bogatstva u tome kako vaša zemlja gomila, dijeli i žanje znanje. U jednom eseju u časopisu Foreign Affairs (od rujna 1977.) bivši predsjednik Citibanka Walter Wriston primijetio je to ovako: »Traženje bogatstva danas je najvećim dijelom traženje informacija i njihova primjena na sredstva za proizvodnju. Pravila, običaji, vještine i talenti koji su potrebni da se informacije otkrije, uhvati, pokaže, sačuva i iskoristi najkorisnija su sredstva u današnjem svijetu. Konkurencija za najboljim informacijama zamijenila je nekadašnju konkurenciju za najboljom zemljom ili zalihama ugljena. U stvari, želja za pripajanjem teritorija već se smanjila, a velike su se sile povukle s nekada zauzetih teritorija... U povijesti su uvijek s promjenom načina stvaranja bogatstva stare strukture moći gubile utjecaj, pojavljivale se nove, a promjene su utjecale na sve ogranke društva. Budući da u ovoj revoluciji već vidimo početak tog procesa, možemo pretpostaviti da će u sljedećih nekoliko desetljeća privlačenje intelektualnog kapitala i upravljanje njime odrediti koje će institucije i narodi preživjeti i uspijevati, a koje neće.«
»Koliko vam je zemlja umrežena?« je mjerilo koliko su široke i duboke njezine mreže. »Ubire li vaša zemlja znanje?« mjerilo je koliko se uspješno neka zemlja i njezine tvrtke služe tim mrežama. Biti umrežen nužno je, ali ne i dovoljno. Država mora znanje uspješno gomilati i djelotvorno ga primjenjivati. Mora biti umreženija nego ikad prije i obrazovanija nego ikad prije. Zato, kad dođem u neku zemlju volim pogledati dvije tablice. Jedna je tablica koju sastavljaju u Hewlett-Packardu i koja pokazuje koje Su zemlje danas najumreženije na svijetu. Druga je godišnja OECD-ova tablica koja nabraja koje od 29 najbogatijih zemalja na svijetu daju najviši postotak svršenih srednjoškolaca i koje daju najveći postotak od svog nacionalnog dohotka na nastavničke plaće. Kad vidite koje zemlje zauzimaju vodeća mjesta na ta dva popisa - megabiti po glavi stanovnika i maturanti po glavi stanovnika - imate dobru indikaciju tko je na pravom putu, a tko nije. Nije slučajno što se, primjerice, Finska, koja sada ima jedan od najviših životnih standarda, drži vrha obaju popisa. Isto vrijedi i za tvrtke. Njemački elektronički div Siemens jako je umrežena tvrtka, no nije baš na dobrom glasu glede iskorištavanja vlastitog znanja. Jednom sam čuo kad je neki konzultant koji je radio sa Siemensom rekao: »Kad bi Siemens samo znao što Siemens zna, bila bi to bogata tvrtka.« Isto vrijedi i za zemlje. »Kad bi Francuska samo znala što Francuska zna... Kad bi Kina samo znala što Kina zna...« One tvrtke i one zemlje koje nauče kako se najuspješnije služiti svojim mrežama bit će najuspješnije. To ćete načelo najbolje shvatiti ako ga primijenite na neku kompaniju koju inače ne biste baš smatrali povezanom sa znanjem - recimo naftna tvrtka Chevron. Bio sam 1997. godine u Kuvajtu i razgovarao s H. F. Iskanderom, glavnim šefom kuvajtske podružnice i jednim od najprodornijih naftaša u Kuvajtu. Razgovarali smo o tome kako se Chevron pokušava vratiti istraživanjima nafte u Zaljevu. Nabrajajući Chevronove jake strane i zašto bi one trebale biti privlačne Kuvajtu, usput je spomenuo da »Chevron nije naftna tvrtka, nego tvrtka koja uči.« »Kako to mislite 'tvrtka koja uči'?« upitao sam. Naftne se tvrtke bave bušenjem. To su frajeri s kacigama čije su ruke i lica zamrljane sirovom naftom. Kakva je to «tvrtka koja uči»? Iskander je to objasnio ovako: Sedamdesetih godina gotovo su sve zemlje izvoznice nafte na Srednjem istoku najurile velike multinacionalne naftaške tvrtke zato da bi same mogle crpiti svoju naftu. Bila je to dijelom ekonomska, a dijelom politička odluka, odraz velike afirmacije neovisnosti postkolonijalnih zemalja tijekom hladnog rata. Ali
dvadeset godina poslije, mnoge od tih zemalja izvoznica nafte predomišljaju se i razmišljaju o pozivanju multinacionalnih tvrtki natrag. Dijelom je to zato što se zalihe smanjuju pa moraju potražiti teže dohvatljive zalihe pa istraživanje nafte postaje skuplje i zahtijeva više kapitala. A dijelom je to i zato što dok se zalihe smanjuju, pa moraju potražiti teže dohvatljive zalihe, za istraživanje nafte treba i više znanja. »Chevron buši na raznim lokacijama u cijelom svijetu,« objasnio mi je Iskander. »Nema problema s kojim se još nismo suočili i koji još nismo riješili. Nema još stijene koju još nismo probili. Cijelo znanje centraliziramo u svome sjedištu, analiziramo ga i slažemo, pa nam to omogućuje da riješimo bilo koji bušački problem bilo gdje. Ako ste zemlja u razvoju, imat ćete možda naftnu tvrtku koja dvadeset godina crpi vašu naftu. A mi im kažemo: 'Čujte, vi imate dvadeset godina iskustva, ali ne u raznolikosti'. Sve je to jedna godina znanja ponavljana dvadeset godina za redom. Kad radite u mnogim zemljama, kao što to čini Chevron, vidite mnoštvo raznih problema i morate doći do mnoštva rješenja. Morate, jer inače propadate. Sva se ta rješenja čuvaju u Chevronovom korporacijskom pamćenju. Danas je ključ našega posla otvoriti to pamćenje i rješenje koje smo našli na nekom problemu u Nigeriji primijeniti na isti takav problem u Kini ili Kuvajtu. Nekada nam je moglo zatrebati i po dvije godine da nađemo onoga tko je našao rješenje tog nigerijskog problema i dovedemo ga u Kinu, gdje će ga primijeniti. Sada, s e-poštom i globalizacijom radne snage, gdje se ljudi po svijetu premještaju na razne zadaće znatno češće, možemo to rješenje vrlo brzo izvući iz Chevronova pamćenja.« Zato tvrtke danas štite svoje interne mreže znanja onako kao što su davna kraljevstva gradila zidove i opkope oko svojih teritorija i polja. Bio sam u posjetu sjedištu Sun Microsystemsa nedaleko od Palo Alta. Prije ulaska u zgradu gdje sam se trebao naći sa šefom s kojim sam trebao razgovarati, recepcionar mi je na potpis dao obrazac na jednoj stranici s naslovom »Sporazum o neodavanju povjerljivih podataka«. Na vrhu obrasca bile su dvije kućice gdje je trebalo označiti »povjerljiv posjet« ili »neograničen posjet«. Među drugim stvarima na koje sam morao pristati prije ulaska u Sunove urede u dokumentu je bilo i: »Potpisnik je suglasan da neće otkriti povjerljive informacije ni jednoj trećoj osobi. Potpisnik je suglasan da će povjerljive informacije rabiti samo u svrhe koje je Sun izričito pismeno odobrio i da se njima neće služiti za svoje svrhe«. Danas ćete s manje birokratske dokumentacije ući u sjedište organizacije kao što je CIA.
To je razlog zašto su danas sve vodeće tvrtke, a i neke manje, uvele radno m j e s t o CIO-a, direktora za informacije 4 5 . Otkrile su da u osiguravanju dobre primjene znanja i informacija u svim fazama proizvodnje i razvoja postoji materijalna korist i znatno povećana proizvodnost. Koliko ćemo još čekati dok sve zemlje ne dobiju »ministre informacija« kojima posao neće biti da vanjskom svijetu govore što se događa u njihovoj zemlji, nego da svojoj zemlji pomognu shvatiti što zna i osigurati da plodove znanja ubere na najdjelotvorniji način. T. J. Rodgers, osnivač tvrtke Cypress Semiconductor kaže: »Pobjednici i gubitnici u informacijsko doba razlikovat će se po količini umne snage. Samo dva posto Amerikanaca dovoljno je da nas sve prehrane, a pet posto da proizvedu sve što nam je potrebno. Sve drugo bit će uslužne djelatnosti i informacijska tehnologija, a u tom će svijetu ključna varijabla biti ljudi i mozgovi.« Koliko teži vaša zemlja? Iz svijeta u kojem su teški proždirali lake prelazimo u svijet gdje laki proždiru teške. I zato kad danas dolazim u neku zemlju, pitam koliko je teška - ili točnije koliko je težak prosječni paket onoga što ona izvozi? O važnosti toga pitanja poučio me Alan Greenspan. O n o se tiče onoga što ekonomisti zovu »efektom zamjene«, gdje ideje, znanje i informacijske tehnologije u stvaranju ekonomske vrijednosti sve više zamjenjuju masu. Što je više znanja i informacijske tehnologije, kao što su minijaturizirani mikročipovi, uneseno u proizvod, to će taj proizvod m a n j e težiti, to će on biti produktivniji i to će se više prodavati i to bogatijom će učiniti vašu zemlju ili tvrtku. Zamijenivši katodne cijeni tranzistorima postigli smo da radioaparati budu manji. Svjetlovodno optičko vlakno tanko kao vlas kose zamijenjuje u telekomunikacijama tešku bakrenu žicu. Digitalni magnetofoni danas omogućuju snimanje kvalitetnih zvučnih zapisa, čak i bez vrpce, samo s mikročipovima i brojkama. O n a stara stolna računaljka zbrajalica vašega tate danas je džepni kalkulator. Napredak arhitekture i građevinarstva, kao i razvoj lakših, ali jačih građevinskih materijala daju nam danas jednako mnogo radnog prostora, no u zgradama sa znatno m a n j o m tonažom cementa, stakla, i željeza nego što je bilo potrebno prije. Vašu nekadašnju recepcionarku tešku 65 kilograma za 45 Chief Information Officer, što je kao kratica slično CEO-u, glavnom izvršnom direktoru.
stolom od 100 kilograma vjerojatno je već zamijenio sićušni uređaj za glasovnu poštu u telefonu, automatska sekretarica teška m a n j e od pera. Dakle, snagu, vitalnost i moć neke zemlje danas moramo mjeriti time koliko joj je lagan bruto nacionalni dohodak (BNP). U svakom dolaru američkog BNP-a danas je m a n j e težine nego ikada prije. Još sredinom X X . stoljeća, objašnjava Greenspan, »simboli američke gospodarske moći« bili su takvi teški proizvodi kao što je čelik, motorna vozila i teški strojevi - proizvodi u kojem je znatan dio proizvodnih troškova odražavao vrijednost i težinu sirovih materijala i radne snage bez koje se njima ne može rukovati i ne može ih se obraditi. Zamisao »težina jednako vrijednost« toliko je ukorijenjena da legenda priča kako su, kad je tvrtka Apple Computer na tržište iznijela Apple II, prvo pravo kućno računalo, u Appleu razmišljali o dodavanju utega, jer je stroj bio tako lagan da su se bojali da ga ljudi neće ozbiljno shvatiti. Od tada su se, ističe Greenspan, trendovi okrenuli prema »reduciranom, manjem, manje opipljivom vidljivom proizvodu«. Zemlja koja danas isporučuje prije svega sirove materijale - sirovine, željeznu rudu, sirovu naftu - bit će jako teška. Zemlja koja se specijalizira za informacijske tehnologije i usluge bit će znatno lakša i vjerojatno će dati viši životni standard za više svojih ljudi. Jednako je i s tvrtkama. Prospekt Compaqa iz 1983. godine, izrađen kad je ta tvrtka izašla na burzu, isticao je: »Compaqov Portable Computer... je 16-bitno osobno računalo u samostalnom, prenosivom kućištu širokom 20 palaca, 8,5 palaca visokom i 16 palaca dubokom. Standardna je konfiguracija teška oko 28 funta 4 6 i dovoljno je laka da se m o ž e prenositi iz ureda u ured, nositi kući preko vikenda ili na poslovna putovanja...« Taj trinaest kilograma težak »laptop« zvali su u Compaqu »luggable« (uprtiv), jer ga se moglo prenositi samo kao prtljagu. Maloprodajna cijena za standardnu konfiguraciju bila je 2 9 9 5 dolara. Već oko 1999. godine, Compaqov laptop, Armada 3500, bio je težak samo 4,4 funte, a imao je oko 5 0 0 puta više memorije. Cijena: od 3 2 9 9 do 4399, ovisno o konfiguraciji. Budući da je Compaq kao cjelina 1983. godine funkcionirao s bruto profitnom marginom od 27,6 posto, a 1997. godine s gotovo jednakom marginom od 27,5 posto sada zarađuje više 46 Palac (inch) ima oko 2.5 cm (25,4 mm), a funta nešto manje od pola (0,435) kilograma. Bio je oko sedam puta teži, za pola širi i dvostruko dublji, te pet puta deblji od danas (u vrijeme hrvatskog prijevoda početkom 2003) najjeftinijih (jednako: najvećih i najtežih) prijenosnih računala.
naučivši kako upakirati više umne snage u proizvod koji je sedam puta lakši od onoga koliko je težio 1983. godine. Compaq je postao bogatiji postajući lakši i postajući pametniji. U s u đ u j e l i s e v a š a z e m l j a biti o t v o r e n o m ? Iz svijeta gdje zatvoreni misle da će preživjeti bolje od onih otvorenih, prešli smo u svijet gdje otvoreni napreduju daleko daleko bolje nego zatvoreni. Pogledajte opet računalni svijet. Oni proizvođači računala koji su se pokušali natjecati n a m e t a n j e m vlastitih monopolističkih standarda, imali su najvećih teškoća s preživljavanjem, a oni koji su odlučili nadmetati se na temelju otvorenih industrijskih standarda za hardver - kojemu je utemeljitelj bio I B M uz pomoć Intela - bile su uspješne. Takozvani klonovi IBM-ovih PC-a - Compaq, Dell, Gateway, HP, Micron, Acer - prihvatili su standard koji je I B M uspostavio i zatim nastavili napadati I B M i jedni druge konstruirajući računala tako da na tom otvorenom standardu mogu raditi bolje, jeftinije i s boljom tehnološkom podrškom. Tvrtke Data General, Commodore, Wang, Prime i Apple pokušale su sa svojim vlastitim standardima. Mislile su, kako ističe Nicholas Negroponte u svojoj knjizi Biti digitalan, da će, uspiju li stvoriti sustav koji bi bio i popularan i jedinstven, moći dominirati i ograditi se od svih svojih konkurenata. Jedini koji je imao uspjeha bio je Apple, a i to samo zato što je Apple uspio izgraditi mrežu ljuto lojalnih korisnika s rubnih područja, a ne tako što bi se obratio glavnoj matici. »U otvorenom sustavu nadmećemo se sa svojom maštom, a ne ključem i bravom,« primijetio je Negroponte. »Posljedica nije samo veći broj uspješnih tvrtki nego i veća raznolikost ponude za potrošače i sve življi trgovački sektor, sposoban za brze promjene i rast.« Ta je strategija svakako bila plodna za Compaq. Compaqov C F 0 4 7 Earl Mason ovako je to objasnio: »Compaqova je strategija bila i ostala osigurati da ostanemo predvodnikom u računalstvu na otvorenim standardima, jer što više ljudi piše aplikacije i softver za naš hardver, to više može rasti naša prodaja hardvera, usluga i rješenja. U staroj paradigmi, o računalnoj se industriji razmišljalo na način da, budem li imao svoj operacijski sustav i svoje samostalne trgovce softverom koji rade samo za mene, onda ću ja biti taj koji upravlja cijelom tom 47 CFO: Chief Financial Officer; glavni financijski dužnosnik; financijski direktor.
pričom. Bit ću neovisan, ne međuovisan, i imati nešto što nitko drugi nema. No to nije radilo, jer su autori softvera htjeli pisati za sve veću i veću publiku pa ste dakle, ako ste kao proizvođač hardvera prihvatili otvoreni industrijski standard, mogli prodavati sve većem i većem broju ljudi. Kad je to počelo, Apple nije htio na otvoreni način objaviti svoje standarde. Tako su softveraši rekli: 'Hej, pa ovo nije fora. Ako radim na Appleovom softveru, moći ću prodati samo toliko, a moja će prodaja ovisiti o Appleu. A ako radim s tvrtkama koje rade na otvorenim standardima, naći ću se u međuovisnosti s mnogim ranim tvrtkama, kao što su Compaq, IBM i Dell, a to će mi omogućiti da doista povećam svoju prodaju'.« Budući da se Compaq odlučio natjecati po pravilima toga otvorenog standarda, jedini način na koji je mogao ostati ispred ostalih bio mu je usavršiti se u najosnovnijim stvarima - naučiti kako biti brži, kako pametnije konstruirati, kako se bolje odnositi prema kupcima, kako bolje upravljati svojim znanjem, naučiti kako uspješnije upravljati troškovima i kako pouzdanije proizvoditi. Uspijete li riješiti najosnovnije stvari, uvijek ćete moći konkurirati bilo s kim na bilo kojem standardu. Jedino znanje koje ćete htjeti zaštititi od drugih i zadržati za sebe bit će tehnike koje razvijate za bolje obavljanje stvari koje svi znaju. »Te stvari mi ne dajemo drugima,« objasnio je Mason. »A zašto ne dopuštamo da vidite neke stvari koje radimo u proizvodnim halama je što se u njima skriva naša prednost na tržištu, a kad biste vi to vidjeli kao konkurent i s tim znanjem izašli van, lako biste uspostavili istu stvar.« Razlog zašto je internet tako brzo rastao je u tome što je on otvoreni standard. Najbolja rješenja brzo pobjeđuju, a mrtvace brzo uklanjaju s bojnog polja. Nema pogrebnih svečanosti. Tvrtke na patente troše razmjerno malo vremena, više ga troše na pobjeđivanje na otvorenom. Robert Shapiro, Monsantov predsjednik rado kaže da uvijek ima stvari koje se isplati držati u tajnosti. Ali kultura koja nastaje oko te tajnosti sporija je kultura prilagođena sporijem svijetu. Ako ste tvrtka, uvijek ćete precjenjivati ono što znate i podcjenjivati ono što je svakome vidljivo. Shapiro to kaže: »Daleko bi mi draže bilo reći 'Čujte, reći ću vam sve o tome kako taj sustav radi, a ipak ćete se polomiti postavljajući ga.' Jer istina je da se ne možete dugo uzdati u monopol nad informacijama. Ono što na kraju ostane i što je bitno jest ono što vas čini boljim konkurentom u otvorenom nadmetanju. Kako postupate s informacijama i kako kao tvrtka učite - to su vam jedine održive prednosti.«
A tako je i s državama. »Mogu samo reći,« rekao je Mason, »Da su, ako ste otvoreni, izgledi da ćete postati žrtvom onoga što mislite da znate znatno manji nego ako ste zatvoreni. Pogledajte japansko bankarstvo. Zašto je ono praktički propalo? Zato što je vrlo zatvoreno. Postali su žrtve onoga što su mislili da znaju.« Doista, postoji izravna korelacija između otvorenosti gospodarstva neke zemlje i njezinog životnog standarda. Istraživanje koje je proveo ekonomist Jeffrey Sachs na harvardskom Institutu za međunarodni razvoj otkrilo je da je otvorenost ključna za brzinu rasta. Otvorena gospodarstva, objavio je Sachs, »rasla su za 1,2 postotna poena godišnje brže nego zatvorena gospodarstva, kad se sve drugo uzme u obzir, jer što ste otvoreniji, to ste bolje integrirani u mrežu ideja, tržišta, tehnologija i upravljačkih tehnologija današnjeg svijeta.« Kad sam bio u provinciji Jilin u sjevernoj Kini, na promatranju seoskih izbora, jedno od sela koja smo obišli bilo je Kai An, gdje smo moglo posjetiti seljake u njihovim domovima. Većinom su živjeli u kućama od po tri dijela. Prvi bi dio bila mala koliba od sušena blata, gdje je obitelj živjela u Maovo doba, drugi dio bila je veća zgrada od crvene opeke, gdje su živjeli u vrijeme Denga Xiaopinga, a treći, najnoviji, bila je zgrada od bijele opeke s obojenim pločicama oko prednjih vrata, izgrađena u vrijeme Jianga Zemina. Moglo se točno vidjeti kako je, što se više Kina otvarala, to je duža postajala kuća svakoga seljaka. U budućnosti će se prednosti održavanja što veće otvorenosti vašega gospodarstva samo umnožavati, jer u globalizacijsko doba znanje je ključ gospodarskog rasta, a ako na bilo koji način zatvorite svoju zemlju, bilo za najbolje mozgove na svijetu, bilo za najbolje svjetske tehnologije, zaostajat ćete sve brže i brže. Zato će duhovno najotvorenija, najtolerantnija, najkreativnija i najraznolikija društva u globalizaciji proći najbolje, a najzatvorenije, najkruće, najukočenije, najograđenije i najtradicionalnije tvrtke i zemlje, koje se u otvorenosti ne osjećaju dobro, mučit će se. Ekspertica urbane studije na Berkeleyu, AnnaLee Saxenian, objavila je zadivljujuće istraživanje »Regionalne prednosti« u kojem je objasnila što čini Silicijsku dolinu toliko posebnom među drugim visokotehnološkim košnicama. Ono po čemu je Silicijska dolina toliko jedinstvena, zaključuje ona, ekstremno su otvorene međe među tehnološkim tvrtkama i između tih tvrtki i investitorske zajednice, bankarske zajednice, znanstvene zajednice na sveučilištima i lokalnih vlasti. Ona ističe da ekvivalent Silicijske doline na Istočnoj obali, Route 128 u Bostonu, oduvijek zaostaje za pravom Silicijskom dolinom, jer na Route 128 dominira kultura tajnovitosti i samodovoljno-
sti među tvrtkama te izbjegavanja rizika, kako u poslovnoj, tako i u financijskoj zajednici. Neke manje zemlje počinju shvaćati dobre strane otvorenosti. Washington Post je (17. listopada 1997.) objavio da u vrijeme kada u Sjedinjenim Državama na temu imigracije frcaju iskre između konzervativnih i liberalnih ideologa, »druge zemlje žele iskoristiti nešto od američkih iskustava s imigracijom.« Singapurska veleposlanica u Washingtonu, Heng-Chee Chan, otvorila je inicijativu za privlačenje useljenika u Singapur pozivajući ih »Krenite na Zapad« - doista zapad, pravi zapad »i sve dalje na zapad sve dok ne stignete do Azije«. Navode se ambasadoričine riječi: »Mi shvaćamo da nam treba više ljudi koji će pridonijeti našoj viziji inteligentnog grada, grada budućnosti.« Objasnila je da je zamisao o privlačenju useljenika potekla iz istraživanja uspješnih društava kao što su Sjedinjene Države i Britanija, koje napreduju zahvaljujući svojoj otvorenosti i raznolikosti. »Otkrili smo da otvorena društva ostaju kreativna i napreduju,« objasnila je ambasadorica. Singapur je dakle potražio »svježu krv« u područjima informacijske tehnologije, gradnje, farmacije, istraživanja i razvoja, kao i bankarstva. »U tim ćete [raznolikim] društvima i dalje vidjeti rast,« rekla je. »Zato se Singapur toliko pouzdaje u privlačenje talenata.« Singapurski program privlačenja radne snage, zvan »Contact Singapore« 48 , već privlači mlade Europljane i Australce. Singapurska veleposlanica kaže da se nude visoke plaće koje konkuriraju onima u Silicijskoj dolini i, doista, u Singapuru »doista ima bruklinskih biskvita«. (Singapuru, međutim, još nedostaju neke političke slobode kakve su nužne za održavanje intelektualne otvorenosti kojoj se ta zemlja nada. Ali i to će se promijeniti čim se ova generacija vodstva povuče u mirovinu.) Kad ste otvoreni, nećete samo privući više mozgova nego ćete iz elektroničkog krda privući i više transfera tehnologije. Kad neka zemlja ima niže carine i niže zapreke trgovini, to šalje vrlo važan znak elektroničkom krdu, osobito dugorogoj stoci, odnosno multinacionalnim kompanijama. Recimo da ste Xerox i da ste odlučili u Brazilu izgraditi tvornicu u kojoj ćete proizvoditi uređaje za fotokopiranje. Ostane li brazilsko tržište fotokopirki otvoreno, i ne pokuša li Brazil zaštititi svoje tvornice takvih strojeva, Xerox će imati interesa prenijeti svoju najnoviju tehnologiju u svoju novu tvornicu u Brazilu, jer na brazilskom tržištu može naići na konkurenciju iz cijelog svijeta, pa i najbolje japanske i europske uređaje. Ali ako Xerox zna da Brazil 48 Javite se Singapuru
namjerava održati visoke carinske zapreke da bi zaštitio svoju domaću proizvodnju, možda će ipak ondje otvoriti tvornicu da bi se mogao natjecati na brazilskom tržištu, no ništa ga neće tjerati da u tu brazilsku tvornicu donese svoju najbolju tehnologiju. Pa i zašto bi, ako ovdje kao konkurenciju ima tek žutokljune i prezaštićene brazilske tvrtke? Tako Brazil na kraju gubi. Njegovi radnici, tržište i potrošači neće biti u kontaktu s najboljim postojećim tehnologijama. Istinita je to priča. Brazil i Tajvan imali su ranih osamdesetih otprilike jednak prihod po glavi stanovnika i mnogo ozbiljnih domaćih tvrtki, obilje kapitala, stručne radnike i dobro uhodan srednji menadžerski sloj. Obje su zemlje odlučile da se žele baciti u međunarodno tržište elektronike, osobito telefaks uređaja. Problem je bio u tome što je izvor najbolje tehnologije za faksove objema zemljama bio isti, japanska kompanija Fujitsu. Da bi zaštitio svoju mladu industriju faksova, brazilski je Kongres 1988. godine uveo niz carina na elektroničke proizvode, pa i faksove. Tako nitko nije imao razloga na brazilsko tržište iznositi svoju najbolju tehnologiju za faksiranje. Tajvan je objavio nultu carinsku stopu i otvoreno natjecanje tko će napraviti najbolji faks. Prema istraživanju Svjetske banke, 1994. godine je Tajvan bio vodeći proizvođač faks uređaja na svijetu, a brazilski su uređaji bili znatno skuplji od svjetskog prosjeka i našli su se na rubu propasti. Brazilski je Kongres 1995. godine ukinuo carine na telefakse i odlučio uvesti nadmetanje na otvorenim standardima. Ide li vašoj zemlji sklapanje prijateljstava? Iz svijeta u kojemu svatko sve želi sâm - i gdje je uporni individualist glavni uzor rukovodstvu, a vertikalno integrirana tvrtka koja sve radi sama uzor poslovne organizacije - u svijet gdje ne možete preživjeti ako nemate mnogo saveznika, gdje je Churchillu sličan kovač saveza uzor za šefove, a horizontalno povezana kompanija uzor poslovne organizacije. Ako je gospodarstvo globalno, u nekim djelatnostima ne možete preživjeti ako niste sposobni biti konkurentni globalno, a to ne možete bez savezništava. Lako je vidjeti zašto je tako. U nekim industrijama, kao što je industrija poluvodiča, zrakoplovno-svemirska, telekomunikacijska i farmaceutska, primjećuje Stephen J. Kobrin, stručnjak za globalizaciju Wharton Schoola, »razmjeri tehnologije porasli su do stanja gdje ni predvodnici u industrijama možda nemaju mogućnosti da sami uspostave konkurentan proces istraživanja i razvoja, kad se uzmu u obzir golemi troškovi, nesigurnost ishoda te, što je važno,
skraćeni životni vijek proizvoda.« Također, i sama količina znanstvenog i tehničkog znanja potrebnog za razvoj nekih složenih proizvoda u današnjem svijetu sve više zahtijeva ujedinjenje snaga više tvrtki. Na kraju, jedini način na koji te tvrtke mogu vratiti dio svojih golemih investicija u istraživanja i razvoj jest prodavanje ne samo na nacionalnim tržištima, koja su premala, nego cijelom velikom svijetu, a i za to su potrebni saveznici. Savezi nisu spajanja. U njima dvije tvrtke održavaju svoje posebne identitete no sporazumjele su se da će surađivati na vrlo bliski način. Taj povećani pritisak za stvaranje saveza, zaključuje Kobrin, »jedno je od lica ovoga doba globalizacije i nije nov samo po svojoj veličini nego i po vrsti. On je jedno od svojstava koja neprimjetno povezuju svijet, uvodeći još globalizacije i to na načine koji nisu uvijek očiti.« Mjesto gdje su savezi najočitiji i kad ih gledamo golim okom zračni je prijevoz. Pogledajte oglase za »Star Alliance« - savez šest zračnih prijevoznika koji međusobno rezerviraju mjesta na letovima kroz zajednički rezervacijski kôd i međusobno si priznaju bodove iz programa učestalosti letenja. Članovima saveza to omogućuje da u svom ortačkom odnosu ponude svojim putnicima jednostavno kupovanje putovanja svugdje na svijetu. Oni znaju da danas moraju biti sposobni nuditi takve usluge, ali to mogu činiti samo kroz savez, jer ni jedan od njih ne bi sâm mogao pokriti svijet. Njihova reklama pokazuje rastegnut zrakoplov na kojemu je nosni dio Unitedov, kabina je od Air Canada, srednji dio SAS-ov, Varigov i Thai Airwaysov, a na repu je Lufthansa - sve uz naslov: »Star Alliance: Zrakoplovna mreža za Zemlju«. Sklopivši strateško partnerstvo s Intelom kao isporučiteljem mikroprocesora i s Microsoftom kao isporučiteljem operacijskog sustava Windows i softvera, Compaq može neposredno integrirati najnovije tehnološke korake, kako u poluvodičima tako i u operacijskim sustavima u svakom novom računalu i ostati na samom čelu. Compaqov godišnji izvještaj za 1997. godinu kaže kako »kupci sve više shvaćaju da najbolje računalstvo dobivamo od kompanije koja najbolje sklapa saveze. Compaq je takva kompanija.« Forbes je jednom citirao jednoga konzultanta koji je opisao odnos između Andyja Grovea iz Intela i Eckharda Pfeiffera iz Compaqa: »Iz Andyjevih usta u Echkhardove uši. To je nešto kao brak.« Nije čudno što je The Economist (od 4. travnja 1998.) javio da je u prethodne tri godine u svijetu formirano oko 32.000 novih poslovnih saveza, a od toga oko tri četvrtine preko državnih granica. Kako je s tvrtkama, tako i s državama. Kad je riječ o gospodarskoj sigurnosti, Amerika je uvijek trebala saveznike u području me-
đunarodnog gospodarstva. Nikad nismo bili otok. Samo što nam sada treba više saveznika na više načina i češće. »Ne mogu zamisliti da bi se moji prethodnici prije dvadeset ili dvadeset i pet godina brinuli zbog ekonomske krize u Tajlandu, Indoneziji pa ni Koreji,« rekao mi je američki ministar financija Robert Rubin. »Zbog Engleske bi se brinuli. Za Japan bi se zabrinuli. Ali ne za Tajland. Ali danas toliko više zemalja sudjeluje u onome što se za sve praktične svrhe može smatrati svjetskim gospodarstvom. Njihovo držanje može utjecati na našu zemlju, a rješavanje njihovih posljedica uzima mi znatno više vremena i energije.« I u nacionalnoj sigurnosti vrijedit će mnogi od tih istih pritisaka za nalaženjem novih partnera i saveznika. Za početak, sada kad nije sve natkriljeno hladnim ratom i jednim neprijateljem koji prijeti svima, ničija javnost više ne želi platiti skupu cijenu, bilo u krvi, bilo u novcu, da bi vratila udarce m a n j i m zlotvorima - iako i oni mogu biti ekstremno opasni. Čak i kad se pojavi kakav Saddam Hussein, koji ugrožava protok nafte i maše oružjem masovnog uništenja, Bushova je administracija morala provesti šest mjeseci u sklapanju koalicije partnera ne samo za suočavanje sa Saddamom, nego i za nešto važnije, plaćanje. Pratio sam državnog tajnika Bakera kad je pošao na putovanje za financiranje prvoga Zaljevskog rata. Svi su se novinari u njegovom zrakoplovu ispružili i zajedno mu kupili limeni lončić 4 9 . Ali uz to što je za obračun s negativcima potrebno više saveznika, tu je i cijeli niz transnacionalnih problema koji sada u svijetu bez zidova prijete više no ikada prije. Njih mogu uspješno rješavati samo skupine zemalja koje se zajedno bore protiv nedržavnih igrača - bili to teroristi, mafija, trgovci oružjem ili El Nino. Tako su Sjedinjene Države posljednjih nekoliko godina radile na tome da slabu rusku vladu nagovore da onemogući prodaju nuklearne i raketne tehnologije Iranu preko ruskih privatnih tvrtki. U doba hladnog rata Sjedinjene Države nikad se nisu morale brinuti oko nekakvih ruskih privatnih tvrtki koje rade za svoj račun. Ništa takvo nije ni postojalo. Postojale su samo službene ruske prodaje oružja koje se moglo otkloniti prijetnjom službenog američkog prijenosa oružja ili drugim sredstvima kojima država razgovara s državom. Ali više nije tako. Sada su ruski proizvođači oružja sve više anonimci, očajnici u potrazi za novcem. Sjedinjene Države ne mogu same nametnuti izvozna ograničenja ruskim privatnim tvrtkama. Morat će se za to po49 Iz raznih razloga, u nekim državama, gradovima i okruzima u Sjedinjenim Državama limeni je lončić jedan od elemenata što čine razliku između legalnog i ilegalnog prosjačenja
služiti svim mogućim mrkvama i batinama koje Washington mora koordinirati i u to uvući Europljane, Izraelce i privatne tvrtke. U slučaju prodaje ruskoga oružja Iranu, Clintonova je administracija morala poći čak i na ekonomske sankcije jednom ruskom sveučilištu i dvama tehničkim institutima te pokušaj navođenja Europljana da to isto učine, jer se vjerovalo da ruski stručnjaci na tim ustanovama rade za Iran, a ruska vlada nije to htjela ili mogla spriječiti. U hladnom ratu Amerika je takve ruske trgovine mogla onemogućavati kao solist. Sada ih može zaustaviti samo ako se ponaša kao dirigent orkestra. Zato je u globalizacijskom sustavu najveći izazov za američko vodstvo odrediti koje probleme Amerika još može rješavati sama, klasičnim državnim vojnim odvraćanjem, a koje probleme može danas rješavati samo s partnerima. Monsantov predsjednik Robert Shapiro jednom mi je pričao kako se njegova kompanija nosi s tim izazovom. Za Monsanto je to velika stvar, jer oni rade na razvoju novih sorti sjemena koja prodaju farmerima, no mora izbliza raditi i na velikim poljoprivrednim tvrtkama kao što je Cargill, da bi postigao da Cargill shvati jedinstvenost tih novih Monsantovih sorti i da više ocijeni žetve toga novog sjemena tako da farmeri širom svijeta imaju interesa uzimati to novo sjeme i plaćati ga skuplje. Cargill mora znati što Monsanto radi u svijetu i obratno, da bi Monsanto mogao požnjeti plodove svojih znanstvenih otkrića. Dok je opisivao takve savezničke sporazume, Shapiro je zvučao kao predsjednik Sjedinjenih Država koji upravo nastoji zaključiti kako bi Amerika morala postupiti prema meksičkoj gospodarskoj krizi ili treba li joj koalicija, i kakva, za obuzdavanje Iraka. Shapiro kaže: »Taj novi svijet savezništava je terra incognita. Svatko u glavi ima svoj model, no nitko ne zna kako to funkcionira: kako se knjiže zajednički i pojedinačni interesi, kratkoročni i dugoročni dobitci? Što vam je zajedničko, a gdje doista želite održati odvojene identitete. Znamo kako se tvrtke spajaju, no savezi među jednakima su drugo. Na vaše sposobnosti moram računati kao nešto što mi je u životu važno. A najveći je izazov u tome što nećete biti samo u jednom savezu. Ako sudjelujete u svjetskoj konkurenciji, morat ćete ih imati cijelu hrpu istodobno. A onda dolazimo do pitanja kako riješiti sustav ustupaka između vas i mene, vas i Freda te Freda i mene? Doista je složeno.« Je li upravi v a š e zemlje stvar jasna? Prije nekoliko godina intervjuirao sam čelnika neke arapske zemlje i, tijekom intervjua, čestitao sam mu što je agencija za kreditni rejting
M o o d y ' s upravo bila donijela nove ocjene njegove zemlje i podigla mu ocjenu s ispod povoljne za investiranje na povoljnu za investiranje. Taj mi je arapski vođa tada zahvalio na čestitkama, a zatim se okrenuo savjetniku koji je sjedio uz njega i na arapskom zapitao: »Što je Moody's«?. Poslovno upravljanje uvijek je važno, no u ovom složenijem i ubrzanijem sustavu, upravljanje i vodstvo ipak su još malo važniji. Kad danas pogledam neku zemlju ili tvrtku, postavim pitanje može li šef obaviti informacijsku arbitražu, može li stalno sintetizirati šest raznih dimenzija istodobno, razumije li tri demokratizacije i zna li ih iskoristiti? Jer, ako ne vidite svijet i ne vidite interakcije koje oblikuju taj svijet, sigurno se nećete moći baviti strategijama za taj svijet. Craig Barrett, Intelov predsjednik, jednom mi je rekao: »Mi smo najveći investitor u Irskoj i mislim da smo i najveći poslodavac. Ondje smo, jer je Irska vrlo povoljno raspoložena, jer ima vrlo jaku obrazovnu infrastrukturu, jer je nevjerojatno lako unositi u zemlju i iznositi iz nje i jer je nevjerojatno lako raditi s vladom. U Irsku bih investirao prije nego u Njemačku ili Francusku. Francuska je ona jedina zemlja na svijetu koja je nezakonitim proglasila enkripciju 5 0 za trgovinu na internetu.« Enkripcijska tehnologija, koju Intel sada ugrađuje u svoje čipove 5 1 , kritično je važna pri trgovanju na internetu, jer kriminalcima onemogućuje krađu brojeva kreditnih kartica i ostalih osobnih podataka. »Francuska je jedina zemlja na svijetu u kojoj ne možemo primati narudžbe preko interneta, jer se ne m o ž e m o služiti enkripcijskim tehnologijama,« rekao je Barrett. »Upravo sam bio u Parizu gdje sam predstavljao neke nove Intelove proizvode i morali smo od francuske vlade nabaviti posebnu pismenu dvadesetčetverosatnu propusnicu da bismo mogli u toj jednoj marketinškoj akciji pokazati svoju enkripcijsku tehnologiju.« Većinu svjetskih zemalja zgrozilo bi kad bi znale da šef Intela misli kako su one izgubile korak. Francuska misli da je Intel izgubio korak. »Uvedete smiješan propis kojim zabranjujete enkripciju - kripto50 Encryption je šifriranje, kriptografija. U prijevodu, međutim ostavljam tu riječ onakvom kakva se udomaćila među ljudima koji rade u toj struci i kojima je potrebna. 51 Zanimljivo je da je Intel taj projekt napustio 1999. godine, no u ljeto 2002. opet su se čule najave da bi se dio enkripcije ugradio u same procesore računala - što ovaj put izaziva ozbiljnu zabrinutost boraca za privatnost i otvorene standarde, jer bi moglo pojačati Microsoftov monopol i izbaciti iz igre male i individualne autore softvera, (prim, prev.)
grafski softver koji već možete skinuti s interneta - i postignete to da ste omeli rast svoje trgovine i gospodarstva,« rekao je Barrett. »Ili ćete mi dopustiti kriptografiranje na najsavršeniji način ili ću ja otići dalje.« Kasnih osamdesetih Intel je održavao europski marketinški sastanak na kojem se odlučivalo kamo ulagati i razmatralo koje će zemlje biti zanimljive, a koje ne. Šef Intelovog europskog marketinga došao je na sastanak s kartom Europe - samo što je s te karte žiletom izrezao Francusku. Kad bi Francuska bila dionica, ja bih je prodao. Koliko v a š a zemlja vrijedi kao robna m a r k a ? U današnjem globaliziranom svijetu, i moćna svjetska kompanija i moćna država moraju imati "snažnu" robnu marku koja će privlačiti i zadržavati potrošače i investitore. Što je robna marka? Jedna ekipa iz konzultantske tvrtke McKinsey dobro je to 1997. godine definirala u časopisu svoje kuće. "Ime postaje marka," napisali su, "kad potrošači s njim asociraju skup opipljivih i neopipljivih prednosti i koristi" koje će dobiti od toga proizvoda ili usluge. "Što jače postaje to povezivanje, potrošačka lojalnost i spremnost za plaćanje također rastu... Da bi izgradila vrijednost marke, tvrtka mora učiniti dvije stvar: najprije učiniti svoj proizvod prepoznatljivim među drugima na tržištu, a zatim ono što o proizvodu kaže u reklamama i marketingu povezati s onim što on doista može. Zatim se između tvrtke i potrošača razvije odnos... Što je jača povezanost, to jača postaje marka." Drugim riječima, da bi marka postala jača, tvrtka mora pokazati koliko su važne najjače strane proizvoda i koliko ga one razlikuju od ostalih. Sredinom devedesetih Compaq se našao u ozbiljnoj nevolji s identitetom marke kad mu se dogodilo da su ga nadjačale marke njegovih komponenata i partnera - Intela i Microsofta. Potrošačima je prestalo biti važno kakva je kanta i zove li se Dell, Gateway, HP, IBM ili Compaq. Zanimalo ih je samo jesu li unutra Intelovi procesori i rade li na Windows operacijskim sustavima i softveru. Nije čudno što su Compaqovi šefovi počeli gunđati: "Dosta nam je distributerstva za Andyja Grovea." Razlog zašto su Compaqovu marku nadjačali Intel i Microsoft bio je u tome što je Compaq sam sebe doživljavao vrlo ograničeno, a to se vidjelo i u njegovim reklamama. Compaq je sam sebe doživljavao kao tvrtku orijentiranu na proizvode, kao proizvođača i prodavača računala. Proizvodio je dobra računala i njegove su reklame bile jedva
nešto više od slika stolnih, prijenosnih ili serverskih računala. U lipnju 1998., odmah nakon što je Compaq kupio Digital Equipment Corporation, pokrenuo je i novu svjetsku kampanju da si stvori novo ime. Strategija je bila stvoriti stvarnu vezu između Compaqa i njegovih kupaca, od onog najmanjeg kupca stolnog računala, do najvećeg korporacijskog ili državnog korisnika. Učinili su to na tri načina. Najprije promjenom načina isporuke proizvoda. Compaq je oduvijek prodavao računala kroz maloprodajne trgovine i preprodavače. Tako s većinom kupaca nije imao izravne veze. Zato je sada prešao na hibridnu distribucijsku strategiju koja će Compaqu omogućiti prodaju putem telefona i preko interneta, da bi se izgradilo vlastito izravno partnerstvo s kupcima. Zatim, pojačali su svoj odjel tehničkih usluga za korisnike tako da je svatko s Compaqovim računalom mogao bilo kada i bilo odakle nazvati oko bilo kojeg problema - bilo to povezano s računalom, softverom ili nedjeljnom križaljkom u New York Timesu a predstavnik Compaqova servisa pomogao bi naći rješenje. Na kraju je Compaq preuredio svoju oglasnu kampanju da bi se pojačao taj novi pristup i to tako što su oglasi više prizivali dojam partnerstva, a manje prikazivali proizvod. Da bi predstavio svoj novi identitet, Compaq je u Wall Street Journalu unajmio prilog od dvanaest stranica, a na dvanaest stranica toga priloga nije bilo ni jedne jedine slike računala. Bilo je slika sličnih onoj na zadnjoj stranici, gdje se vidi kako dvoje djece hodaju kroz šumu držeći se za ruke, a nad njima natpis: "Compaq. Bolji odgovori." Razmislite: ne bolja računala, nego bolji odgovori. "Sami smo sebe obnovili pod Compaqovim znakom ne bismo si ojačali Compaqovu marku," kaže Earl Mason. I države sada čeka isti izazov pred njihovim kupcima na svjetskom tržištu - odnosno pred članovima elektroničkog krda. Nekad su zemlje stvarale marku za turizam. Ali to više nije dovoljno. Dok prelazimo u svijet gdje svatko ima isti hardver i svatko mora nabavljati isti softver koji s njim ide, marka neke države, i jedinstvena veza koju ona može razviti sa stranim ulagačima, postaje još važnija. Pomislite na Europu sa zajedničkim novcem - eurom. Zašto biste svoju tvornicu otvorili baš u Italiji, a ne u Škotskoj? Može se to svesti na vrijeme ili hranu ili činjenicu da talijanska robna marka nekako asocira na malo više zabave, stila i zezalica. Moj kolega Warren Hoge, šef londonskog dopisništva New York Timesa, snimio je britanske napore za stvaranje novog lika zemlje u "Novu Britaniju". U Britaniji s novom markom, napisao je Hoge 12. studenoga 1997. "više se ne nose prizori seoskog kriketa, čaja i biskvi-
ta, plemićkih dvoraca, Beefeatera, lova na lještarke u vrištinama, ceremonijalmajstora s vlasuljama i tajicama, mlakog tamnog piva i trijumfalnog lepršanja britanskih zastava. Nose se slike živih telekomunikacija, globalnih poslovnih transakcija, informacijskih tehnologija, odvažnih poduzetnika, hrabre arhitekture, bezobraznih reklama, drske mode, britpop glazbe, noćnih klubova - ukratko, svega što je mladoliko, kreativno i, riječima koje najčešće rabi vodstvo te osuvremene zemlje 'moderno'... Tu ofenzivu stila i mode pokrenula je nova laburistička vlada na prijedlog Demosa, istraživačkog centra za socijalnu politiku bliskog g. Blairu, i čiji je prijedlog prošloga mjeseca bio da se Britanija 'preoblikuje' u 'jednoga od svjetskih pionira, a ne svjetskih muzeja'. 'Ponosan sam na prošlost svoje zemlje, ali u njoj [prošlosti] ne želim živjeti,' rekao je Tony Blair. Britanska vladina turistička agencija baš je pogodila kad je 1997. godine odlučila logo svoje zemlje promijeniti s 'Rule, Britannia!' u 'Cool Britannia...' 5 2 " A marku se može i zamrljati. Malezija je devedesetih godina X X . stoljeća razvila jako dobru sliku o sebi kao o multietničkoj muslimanskoj državi koja prihvaća tehnološku revoluciju i svoje ime čini sinonimom za informacijsku tehnologiju, pa čak i gradi nešto zvano superkoridorom informacijske tehnologije, visokotehnološki industrijski park oko Kuala Lumpura. Ali kad su u ljeto 1997. godine azijske valute pale, a premijer Mahathir se bacio na svoje tirade u kojima optužuje Židove, Georgea Sorosa i svoga vlastitog zamjenika Anwara Ibrahima za urotu protiv malezijskog gospodarstva, zamrljao je lik korporacije Malezija d.d. i potkopao međunarodno povjerenje u svoju zemlju. U naše vrijeme, svaka se zemlja mora brinuti za svoju marku pa to razumiju čak i sitni lopovi. John Bussey, reporter Wall Street Journala, napisao je važan članak (u broju od 27. veljače 1998.) o tome kako su njegova djevojka i on jedne noći u Ciudad Mexicu ušli u taksi gdje ih je zapravo oteo taksist i njegova pratnja: "Tip koji mi je u subotu navečer uperio pištolj u glavu otkrio je da radim za novine. Već smo se sat vremena vozili u taksiju, ja glavom prema podu, a on iznad mene. Na sjedalu uz njega sjedio je njegov pomoćnik, pritišćući uz sjedalo moju gošću. 'Vi radite za američke novine?' upitao me opet otmičar s pištoljem. 'Da. Ja sam iz Amerike i ovdje sam poslom,' odgovorio sam, pitajući se je li to dobro ili loše za mene. Možda on ne voli novinare. Možda mrzi one koje zove 'gringos'. 52 Rule, Britannia je poznata imperijalna borbena pjesma i koračnica.
'Pa,' rekao je on, 'nemojte onda ništa pisati o ovome što vam se noćas dogodilo. Bilo bi to nezgodno za moju zemlju.' 'Nezgodno za moju zemlju?' Da su okolnosti bile bar malo drukčije, da već sat vremena cijev pištolja kalibra .45 nije bila nekoliko centimetara od moje glave, da mi pljačkaši nisu ispraznili lisnicu, uzeli mi sat i sada pokušavali uskočiti u moj bankovni račun pomoću moje kartice za bankomat - pa, možda bi mi se stvar učinila dirljivom. Malo nacionalnog ponosa, nešto kao zanos za svjetsko prvenstvo. Njegovo srce pripada Meksiku. 'Ne, ne brinite se,' uvjeravao sam s poda taksija našeg razbojnika. 'To su poslovne novine o dionicama i obveznicama. Ne bih to ni mogao ugurati u te novine - pa ovo je samo još jedno razbojstvo u Meksiku."' Kad bi Meksiko bio dionica...
U
vrijeme kada sve više i više ljudi shvaća da njihova zemlja može odabrati napredak ako uspostavi pravu politiku i kad sve više ljudi shvaća kako drugi ljudi, osobito uspješni narodi žive, počet će pitati svoje političko vodstvo zašto nije odabralo napredak. U hladnoratnom sustavu mnoge su se zemlje mogle provući na temelju toga gdje su se nalazile i što su bile. Na primjer, u to je doba Egipat jako podizalo to što je bio stožerna država na Srednjem istoku između arapskih država i Izraela. A imao je i svoju veliku povijest i piramide. Važnost Francuske uzdigla je njezina sposobnost i volja za manevriranje između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. A imala je i svoju slavnu povijest. U globalizacijskom sustavu više nije važno gdje ste. Nije važno ni tko ste bili. Iako bi države trebalo poticati na čuvanje kultura i naslijeđa, one ne mogu na tom spomeničkom temelju ići naprijed. Sada je važno što ste sada, a to ovisi o tome hoćete li odabrati ono što se u ovom sustavu nudi za napredak. Na tu mi je temu Derek Shearer ispričao korisnu priču. Sredinom devedesetih, kad je bio američki ambasador u Finskoj, pratila ga je njegova žena Ruth Goldway, koja je osamdesetih bila gradonačelnica Santa Monice i predsjedala u vrijeme revitalizacije toga grada. Jednoga dana su ambasador Shearer i njegova žena otišli iz Helsinkija u Rusiju, u Skt. Peterburg, na sastanak s gradskim očima i s američkim generalnim konzulom. Priča Shearer: "I tako smo bili na sastanku sa zamjenikom gradonačelnika Skt. Peterburga i glavnim gradskim planerom i još nekim gradskim dužnosnicima na večeri kod našega generalnog konzula. A ti su gradski dužnosnici stalno ponavljali kako
je Skt. Peterburg sjajan grad i kako su velike njegove kulturne vrijednosti. Ali onamo smo došli iz zračne luke cestom koja je bila tako puna rupa da se po njoj jedva moglo voziti. I bili smo toga dana u Ermitažu 5 3 i bilo je tužno gledati kako se tamo sve raspada - ni jedna umjetnina nije bila dobro osvijetljena. Nije bilo ni restorana ni prave trgovine suvenirima. Sve je bilo u strašnom neredu. M o ž e taj grad doista imati sjajnu prošlost, no danas ne može biti konkurentan drugim gradovima s velikim muzejima. Za to su vrijeme ruski dužnosnici raspravljali kako preimenovati ulice. [Skt. Peterburg je u sovjetskim danima bio Lenjingrad, a sva su imena ulica ostala iz komunističkog razdoblja.] A Ruth im je rekla: 'Imam za vas mali prijedlog. U m j e s t o natezanja oko toga kako ćete nazvati ulice, kako bi bilo da ih popravite?' A oni su rekli: 'Pa, vidite, nije vam to loša ideja.'"
53 Ermitaž je jedna od najpoznatijih svjetskih umjetničkih galerija. Smještena je u dijelu staroga carskog dvorca.
10. Teorija zlatnih lukova u prevenciji sukoba
K
ad putujem po svijetu, povremeno si moram priuštiti hamburger i vrećicu McDonaldsovih prženih krumpirića. Koliko mi je poznato, ja sam McDonaldsove burgere i pomfritiće jeo u više zemalja nego itko drugi i mogu posvjedočiti da im je okus doista svugdje jednak. Ali burgerirajući po svijetu posljednjih nekoliko godina počeo sam primjećivati nešto vrlo zanimljivo. Ne znam kada me ta pomisao pogodila. Bio je to grom iz vedra neba koji me morao pogoditi negdje između McDonald'sa na Tiananmenu u Pekingu, McDonald'sa na Tahrirskom trgu u Kairu i McDonald'sa kod Cionskog trga u Jeruzalemu. A ona glasi: Nije bilo rata između dviju država koje obje imaju McDonald's, otkad je svaka od njih dobila svoj McDonald's. Ne šalim se. Čudno je to. Pogledajte Srednji istok: Izrael sada ima košer McDonald's, Saudijska Arabija ima McDonald's koji se pet puta dnevno zatvara radi molitve, Egipat ima McDonald's, a i Libanon i Jordan su postali McDonald'sove zemlje. Nijedna od njih nije ulazila s nekom drugom među njima u rat otkad su se pojavili "zlatni lukovi". Gdje su danas velike ratne prijetnje na Srednjem istoku? Izrael i Sirija, Izrael i Iran i Izrael i Irak. Koje tri srednjoistočne zemlje nemaju McDonald'sa? Sirija, Iran i Irak. A Indija i Pakistan? Uvjeren sam da bi se oni mogli međusobno raznijeti, jer sada obje zemlje imaju nuklearne bombe, no samo jedna od njih - a to je Indija - ima i pržene krumpiriće kao prilog. Indija, gdje
četrdeset posto pučanstva čine vegetarijanci, ima prvi McDonald's bez govedine na svijetu (biljni nuggets!), no Pakistan je i dalje - a to je opasno - zona bez Maca. Moja me teza toliko zainteresirala da sam nazvao sjedište McDonald'sa u Oakbrooku, u Illinoisu i javio im to. Njih je to dovoljno zainteresiralo da su me pozvali da tezu iskušam na nekima od njihovih međunarodnih šefova na Hamburger University, McDonald'sovom internom istraživačkom i nastavnom središtu. Ljudi iz McDonald'sa prenijeli su moju zamisao svim svojim međunarodnim stručnjacima koji također nisu uspjeli naći iznimku. Bojao sam se da bi iznimka mogao biti rat za Falklande, no Argentina je svoj prvi McDonald's dobila tek 1986. godine, četiri godine poslije rata s Velikom Britanijom. (Nećemo u obzir uzimati građanske ratove i okršaje: McDonald'si u Moskvi, Salvadoru i Nikaragvi posluživali su hamburgere svim stranama u svojim građanskim ratovima.) Naoružavši se tim podacima, predstavljam vam "Teoriju zlatnih lukova u prevenciji sukoba" - kojom se pretpostavlja da kad neka zemlja dođe do razine gospodarskog razvoja gdje postoji srednja klasa dovoljno velika da može uzdržavati mrežu McDonald'sa, ta zemlja postaje McDonald'sova zemlja. A ljudi u McDonald'sovim zemljama ne vole više voditi ratove; draže im je stajati u redu za hamburgere. Kad sam to ispričao Jamesu Cantalupu, tadašnjem predsjedniku McDonald's Internationala, on mi je rekao: "Mislim da nema zemlje iz koje nismo dobili poziv. Ovuda redovno paradiraju ambasadori i trgovinski predstavnici koji nam govore o svojim zemljama i zašto bi McDonald's bio dobar za njihove zemlje." S vremenom će, nesumnjivo, gotovo sve zemlje imati McDonald's, a nesumnjivo će i dvije takve zemlje međusobno zaratiti. No u međuvremenu, moja teorija zlatnih lukova postavlja jedno zanimljivo pitanje: Do koje mjere neka zemlja, time što se priključuje na današnje elektroničko krdo i odijeva zlatnu stezulju, ograničava sposobnost svoga vodstva da zapodjene rat? To su pitanje postavljali i drugi u drugim duljim razdobljima mira i trgovine. Francuski filozof Montesquieu napisao je u XVIII. stoljeću da je međunarodna trgovina stvorila neku međunarodnu "velerepubliku" koja ujedinjuje sve trgovce i trgovačke države preko granica, što će sigurno voditi mirnijem svijetu. U svome djelu Duh zakona napisao je da "dvije zemlje koje međusobno trguju postaju uzajamno međuovisne, jer ako jedna ima interesa za kupovanje, druga ga ima za prodaju, pa se tako njihovo zajedništvo temelji na njihovim uzajamnim nužnostima." A u poglavlju pod naslovom "Kako je trgovina
prekinula barbarstvo u Europi", Montesquieu je iznio svoju tezu o Big Macu: «Sreća je za ljude kad su u položaju u kojem, iako ih njihove strasti navode na zlo, im je bez obzira na to u njihovom interesu da budu čovječni i da budu kreposni.» U doba globalizacije prije I. svjetskog rata, britanski je pisac Norman Angell u svojoj knjizi Velika iluzija iz 1910. zamijetio da velike zapadne industrijske sile, Amerika, Britanija, Njemačka i Francuska gube volju za ratovanje: "Kako bi moderni život, u kojem su industrijske aktivnosti nadmašile sve, a vojne teže nestanku, mogao održati nagone povezane s ratom nasuprot onima koje razvija mir?" Uz svu onu trgovinu i trgovačke veze što su vezale europske sile njegova vremena, tvrdio je Angell, bezumno bi tim zemljama bilo poći u rat, jer bi rat uništio i pobjednika i poraženog. Montesquieu i Angell zapravo su bili u pravu. Ekonomska integracija čini cijenu rata znatno višom i za pobjednika i za poraženog, a svaka država koja odluči ignorirati tu činjenicu bila bi razorena. Ali njihova nada da bi ta istina nekako donijela kraj geopolitici bila je pogrešna. Moglo bi se reći da su i Montesquieu i Angell zaboravili što su naučili o Tukididu. U svojoj povijesti peloponeskih ratova Tukidid je napisao da se države pokreću u rat iz jednoga od triju razloga: "časti, straha ili interesa" - a globalizacija, iako podiže cijenu ratovanja zbog časti, straha ili interesa, ne čini i ne može učiniti te nagone zastarjelima - bar dok svijet čine ljudi, a ne strojevi. Borba za vlast, potraga za materijalnim i strateškim interesima i sveprisutna emocionalna borba za vlastiti maslinu nastavlja se i u svijetu mikročipova, satelitskih telefona i interneta. Globalizacija nije kraj geopolitike. Ponovit ću to svim realistima što čitaju ovu knjigu: Globalizacija nije kraj geopolitike. Ono što želim reći kroz teoriju zlatnih lukova u prevenciji sukoba je samo to da današnji globalizacijski sustav znatno podiže cijenu rata kao sredstva kojim države brane čast, odgovaraju na strah ili promiču svoje interese. U usporedbi s vremenom kada su Montesquieu pa i Angell pisali, ono što je danas novo jest druga razina. Današnja verzija globalizacije - s gospodarskom integracijom, digitalnom integracijom, sve širim povezivanjem pojedinaca i država, širenjem kapitalističkih vrijednosti i mreža sve do najudaljenijih kutova svijeta te sve većom ovisnošću o zlatnoj stezulji i elektroničkom krdu - donosi znatno čvršću mrežu ograničenja nad vanjskopolitičkim ponašanjem država uključenih u sustav. Na više načina nego ikad prije u novijoj povijesti povećavaju se poticaji za suzdržavanje od rata i cijene pribjegavanja ratu. To ne znači da više neće biti ratova. Uvijek će biti vođa i država
koji će, iz dobrih ili loših razloga, pribjeći ratu, a neke zemlje, kao što su Sjeverna Koreja, Irak ili Iran, odlučit će da žele živjeti izvan ograničenja toga sustava. A ipak, računica je ova: Ako su u prethodno doba globalizacije države dvaput razmislile prije pokušaja rješavanja problema oružjem, u doba današnje globalizacije razmislit će tri puta.
S
ve što zapravo trebate znati o razlikama između načina kako je geopolitiku oblikovao sustav hladnog rata i načina kako je oblikuje globalizacijski sustav možete shvatiti proučavajući Albaniju. Dok je Albanija bila ukopana u građanski rat početkom 1997. godine, gledao sam CNN da bih ostao informiran o toj priči. CNN nije imao živo snimljenih snimaka iz Albanije pa je stalno prikazivao kartu Jadranskog mora ispred albanske obale. Na tim su kartama bili nacrtani mali brodovi, a svaki je prikazivao brodove američke, europskih i drugih mornarica koji su požurili evakuirati svoje građane iz Albanije. Prvo što sam pomislio gledajući tu kartu bilo je kako bi, da je to još hladni rat, na karti vjerojatno bili američki i sovjetski ratni brodovi koji bi se nadmetali da se pokaže tko će popuniti vakuum u Albaniji, tko će uspješnije podržati svoje prijatelje u njoj i tko će najbrže privući albanskog pijuna na svoju stranu hladnoratovske šahovnice. Ukratko, dvije bi se supersile bile natjecale tko će u Albaniju ući prije, dalje i dublje. Ali nije toga bilo toga dana na CNN-u. Ovo je sada bio globalizacijski sustav, a u tom su se sustavu razne sile uistinu natjecale koja će svoje ljude izvući iz Albanije prije, dalje i brže. Zemlja koja je svoje ljude izvukla prva, najdalje i najbrže, bila je pobjednik u Albaniji, a poražena je bila ona vanjska sila koja je zapela i kojoj je pripala odgovornost za upravljanje Albanijom - a ispalo je da je to Italija. Što nam govori ova priča? Govori nam da je sustav hladnog rata imao dva temeljna lica: šahovsku ploču i čekovnu knjižicu. Odnosno, sustavom hladnog rata dominirale su dvije supersile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. A one su bile zauzete svjetskim nadmetanjem za stratešku prednost, izvore i čast, gdje svaki dobitak jedne strane znači poraz druge, a svaki je kutak svijeta ulog, sudjeluje u igri i broji se kao svaki drugi. Riječima Michaela Mandelbauma: "U sustavu hladnog rata, svijet je bio kao jedna jedinstvena šahovska ploča. Svaki pokret sovjetske strane utjecao je na nas, a svaki naš potez utjecao je na njih. Mi smo igrali bijelim figurama, a oni crnima. Ako su oni stali na bijelo polje, mi bismo stali na crno. Ako su oni pokrenuli crne pijune u Albaniji, mi bismo pokrenuli bijele. Svaki je pješak bio važan, jer vam je štitio kralja. Ako su oni uzeli pješaka, bili
bi toliko bliži vašem kralju, a vi biste dakle bili toliko bliži porazu. A zato ste morali čuvati svakog pijuna. Štiteći pijune, štitili ste svoga kralja. A zato bismo na kraju i završili upleteni na mjestima koja i nisu neposredno važna - kao što je Vijetnam, Angola ili Salvador." Drugim riječima, sustav hladnog rata imao je svoje ugrađene poticaje za regionalne sukobe i njihovo uzdizanje do toga da postanu integralnim dijelom nadmetanja supersila i onoga što izaziva svjetsku zabrinutost. Budući da je na toj ploči postojala svjetska konkurencija, ni jedna od supersila nije htjela ni na koji način priznati gubitak ijednog bijelog ili crnog polja, jer su se bojale da bi to vodilo do daljnjih gubitaka i, na kraju, do svjetske dominacije druge strane u sukobu. Taj je strah u geopolitici nazvan "teorijom domina". Uz tu šahovnicu, sustav hladnog rata odredila je i čekovna knjižica. Kao što smo već primijetili, u sustavu hladnog rata siromašnoj je zemlji bilo znatno jednostavnije ekonomski se izvući unatoč lošem operacijskom sustavu i softveru. Neke su zemlje u razvoju mogle na duga razdoblja imati loše rezultate, jer su od supersila dugo mogle sisati novac jednostavno tako što bi izrazile odanost jednoj ili drugoj strani u hladnom ratu. Američka i sovjetska vlada i, nešto manje kineska vlada i Europska unija, bile su se voljne obratiti svojim poreznim obveznicima, uzeti njihov novac i popisati velike čekove strancima samo zato da bi kupile utjecaj na raznim poljima šahovske ploče. Ta diplomacija čekovnih knjižica zvala se "pomoć inozemstvu". Amerika je cijedila svoje porezne obveznike da bi platila plaće kontrašima u Nikaragvi ili mudžahedinima u Afganistanu, a Sovjeti su isto to činili za sandiniste u Nikaragvi i Vijetkong u Vijetnamu. Amerika je cijedila svoje porezne obveznike da bi financirala izraelsku vojsku, a Sovjeti su cijedili svoje poreznike da bi obnovili sirijsko zrakoplovstvo nakon što je Izrael srušio 97 sirijskih lovaca već prvi dan libanonskog rata 1982. Nisu supersile odanost kupovale samo topovima nego i maslacem. Svoje su čekovne knjižice otvarale da bi financirale ceste, brane, domove kulture, uvoz - sve, samo da bi se neka zemlja Trećeg svijeta u svjetskom natezanju priklonila njihovoj strani. Moskva i Washington potpisivali su čekove najčešće ne postavljajući nikakve zahtjeve o tome kako bi te zemlje trebale voditi svoja gospodarstva, jer i Moskva i Washington bili su zabrinuti da će, ako prejako pritisnu svoje pijune tražeći unutarnje reforme, oni naglo pobjeći na drugu stranu. Tako su pokvareni, nedjelotvorni i korumpirani režimi kao što je bio režim Ferdinanda Marcosa na Filipinima ili Anastasija Somoze u Nikaragvi, dobivali čekove iz Washingtona, a Kuba, Angola i Vijetnam od Moskve, isključivo na temelju toga čiji gospodarski hardver -
kapitalistički ili komunistički - podržavaju, a ne na temelju toga upravljaju li oni tim sustavima djelotvorno. Supersile jednostavno nisu bile toliko zainteresirane za gospodarsko umrežavanje tih zemalja, jer su tada željeli kupiti njihovu odanost, a ne njihove telefonske tvrtke. Čak i u japanskom slučaju, Amerika je Tokiju tolerirala apsurdan stupanj protekcionizma, jer joj je trebala japanska potpora u hladnom ratu, a Pentagon i State Department nikad ne bi dopustili Ministarstvu trgovine ili Uredu trgovačkog predstavnika da jako pritisnu Japan u trgovačkim pitanjima, jer su se bojali da bi ga izgubili za sigurnosne svrhe. Ali baš zato što su supersile bile spremne potpisivati bjanko čekove, mnogi su regionalni sukobi hladnog rata tinjali znatno dulje nego što su trebali. Kakav je razlog i poticaj PLO mogao imati da prizna Izrael šezdesetih i sedamdesetih godina kad je Sovjetski Savez bio spreman pružati stipendije palestinskoj mladeži i oružje palestinskim gerilcima, bez obzira što PLO učinio? Dakle, ne samo što je taj sustav hladnog rata raspirivao regionalne sukobe i poticao ih da procvatu i globaliziraju se; on je tim regionalnim sukobima davao i sredstva da se razviju i postanu globalni - pri čemu su i Ivan i Ujak Sam užurbano ispisivali čekove.
A
sada obrišimo taj svijet. Ulazi globalizacija. Otkad je s krajem hladnoga rata postala dominantnim međunarodnim sustavom, globalizacija je oko geopolitike postavila sasvim drukčiji okvir. Iako globalizacijski sustav ne znači kraj politike, misliti da na nju ne utječe, i to u korijenu, bilo bi jednostavno preglupo. Prije svega, u doba globalizacije više nema šahovnice na kojoj se cijeli svijet dijeli na bijele i crne kvadrate. Otkad je propao Sovjetski Savez, nema više crnih, pa dakle više nema ni bijelih. Nema "njihovih" pa nema ni "naših". Nema više ni ugrađenog hladnoratovskog poticaja da svaki regionalni sukob eskalira u svjetski. A onda nema više ni novca. U globalizacijsko doba čekovnu knjižicu drži netko drugi. Danas samo elektroničko krdo ima novca da ga može razbacivati. Nema više Sovjetskog Saveza da piše masne čekove, a Sjedinjene Države su stavile zlatnu stezulju i više ne žele potpisivati velike čekove za pomoć inozemstvu. Jedino mjesto kamo sada države mogu otići po veliki novac je elektroničko krdo, a ono ne igra šah. Ono igra Monopoly. Mjesto gdje Intel, Cisco ili Microsoft postavi novu tvornicu ili gdje investicijski fond Fidelity investira novac odredit će koga će se financirati, a koga ne. A predvodnici elektroničkog krda ne ispisuju bjanko čekove da bi
se domogli nečije ljubavi i odanosti; oni ispisuju investicijske čekove da bi zaradili. A supertržišta i elektroničko krdo više nimalo ne zanima kakvom je bojom izvana obojena vaša zemlja. Zanima ih samo kako je vaša zemlja iznutra ožičena, s kojom je razinom operacijskog sustava i softvera sposobna raditi i je li vaša vlada sposobna zaštititi privatno vlasništvo. Dakle, ne samo što krdo neće financirati regionalni rat neke zemlje ili poslije rata besplatno obnoviti njezine oružane snage - što bi supersile bile i učinile samo da postignu odanost - nego će i kazniti zemlju koja ratuje sa susjedima, time što će povući jedini znatniji izvor kapitala za rast u današnjem svijetu. Tako zemlje nemaju drugog izbora osim da se ponašaju tako da budu privlačne krdu ili da ignoriraju krdo i plate cijenu života bez njega. Naravno, neke su zemlje odlučile živjeti bez krda da bi mogle provoditi svoje političke planove, a neke će uvijek tako. Irački predsjednik Sadam Husein radije će provoditi svoje megalomanske ambicije, susjede ubijati i pljačkati, nego se podvrgnuti stezi krda, a pomoću svog režima može nametati svoju volju svom narodu. Isto vrijedi i za režime u Sjevernoj Koreji, Afganistanu, Sudanu i Iranu. Teorija zlatnih lukova na njih se ne odnosi, jer su te zemlje odlučile da se neće priključivati krdu i supertržištima, a imaju ili dovoljno nafte ili dovoljno ideologije da neko vrijeme mogu živjeti bez krda. Ali danas to vrijedi za sve manje i manje zemalja. Uzmimo Kinu. Kina 1979. godine nije imala McDonald's. Deng Xiaoping je upravo bio počeo otvarati Kinu prema svijetu. Kad je Deng došao u Ameriku na sastanak s predsjednikom Carterom, usput je spomenuo da će vojskom upasti u Vijetnam, jer su Vijetnamci postali previše drski i bahati. Carter ga je pokušao odvratiti, pozivajući se na argument da bi to bilo loše za kinesku sliku u javnosti (ne za kinesko gospodarstvo), no Deng se nije dao uvjeriti i napao je Vijetnam. Premotajmo sada vrpcu na 1996. godinu. Kina ima 207 McDonald'sovih restorana u franšizi. Ja sam u Pekingu i promatram napetost između Kine i Tajvana. Razgovaram s višim ekonomistom Kineske akademije znanosti neposredno prije prvih tajvanskih doista demokratskih izbora, za koje su se mnogi dužnosnici u Pekingu bojali da će biti samo uvod u proglašenje pune neovisnosti o Kini. Kina prijeti da će napasti Tajvan ako se odvoji. Dok jedemo rezance u restoranu na vrhu pekinškog nebodera, postavljam tom kineskom ekonomistu jednostavno pitanje: Može li si Kina priuštiti napad na Tajvan? Bez oklijevanja on je odgovorio: »Ne; to bi zaustavilo investiranje u Kinu, zaustavilo rast, prekinulo izglede da uhvatimo korak s ostatkom svijeta.«
Kao i svi drugi iz kineske vlade s kojima sam tada razgovarao, i taj ekonomist je vjerovao da Kina ima puno pravo i smrviti Tajvan samo da ne postane neovisan. Ali za razliku od drugih, on je bio spreman i izgovoriti ono što je svaki viši kineski dužnosnik znao, ali nikad ne bi naglas rekao - da Kina ne može napasti Tajvan, a da ne uništiti svoje gospodarstvo. U globalizacijsko doba Kina i Tajvan jedno su drugome zajamčili ekonomsko uništenje i bili su toga svjesni. S pekinškog motrišta, Kina više nije bila izolirana seljačka ekonomija Maovog i ranog Dengovog doba. Sada je bila djelomice povezana s elektroničkim krdom, a jedina ideologija kineskoga vodstva danas je: »Sjajno je obogatiti se.« Kinesko vodstvo ne može tu ideologiju zadovoljiti bez otprilike 40 milijarda dolara stranih ulaganja što se ulijevaju u Kinu - a to je dvadeset posto ukupnih kineskih godišnjih ulaganja. Znatan bi dio od tih 40 milijardi presušio onoga časa kad bi Kina napala Tajvan. Američki bi Kongres odgovorio blokiranjem velikog dijela kineskog izvoza u Ameriku - a to čini 40 posto ukupnog kineskog izvoza. U Kini sada radi 4 0 . 6 0 0 tvrtki i proizvodnih pogona u tajvanskom vlasništvu, gdje su zaposleni milijuni Kineza, a sve bi se to tada raspalo. Wang Shougeng, ravnatelj u šangajskoj Komisiji za strane investicije, vjerojatno je najbolje sažeo kinesku ranjivost u ratu s Tajvanom kad je na vrhuncu kinesko-tajvanske krize iz 1996. godine rekao da čak i bude li Kina morala napasti Tajvan, «neće biti velikih promjena u našem držanju prema tajvanskim investitorima.» Ta me izjava oduševila: Ako vas i napadnemo, nadamo se da će vaši investitori shvatiti da to nije ništa osobno! (Nije slučajno što je Kina uvela novu strategiju »beskrvnog oružja«, što se odnosi na razne oblike visokotehnološkog oružja kojemu je cilj privremeno paralizirati napredno gospodarstvo. Očito je cilj možda jednoga dana uhvatiti tajvansko zlatno jaje - a ne razbiti ga.) Ali to uzajamno zajamčeno uništenje doista je uzajamno. Tajvan si, još m a n j e nego Kina, može dopustiti gubitak povjerenja međunarodnih investitora pa je zato nedavno i glavna tajvanska oporbena stranka, DPP 5 4 , odustala od svog cilja postizanja tajvanske neovisnosti. I malo kinesko zveckanje oružjem može potkopati tajvansko gospodarstvo. U srpnju 1995. godine, kad je Kina prvi put ispalila četiri rakete M - 9 u Istočno Kinesko more sjeverno od Tajvana, izražavajući 54 Democratic Progressive Party; demokratska progresivna stranka izrasla je iz stranke kineskih i tajvanskih emigranata u inozemstvu, osobito Americi (gdje postoje i službeni ogranci stranke) u najjaču - i sada i vladajuću - stranku na Tajvanu.
time svoje nezadovoljstvo posjetom tajvanskog predsjednika Lee Teng-huia Sveučilištu Cornell, tajvanska je burza izgubila 33 posto, a tajvanske su devizne rezerve počele odlaziti iz zemlje brzinom od oko 500 milijuna dolara na dan. Ni najmanje ne sumnjam da bi, ode li Tajvan predaleko u svojim zahtjevima za neovisnijim profilom na svjetskoj pozornici, Kina posegnula za vojnom silom da zaustavi Taipei - kakve god bile gospodarske posljedice. Ni jedan kineski vođa ne bi mogao opstati dopusti li da Tajvan postane neovisan. To bi potkopalo legitimitet kineskog vodstva. Ali ni jedan kineski vođa ne može preživjeti ni bez nastavka stranih investicija i trgovine. Njihova legitimnost danas još više ovisi o tome. Zato kinesko vodstvo danas, kad su dijelom priključeni na elektroničko krdo, mora računati znatno drukčije nego što su računali prije. Na kraju je tajvansko-kineska kriza riješena zajedničkom akcijom supersile i supertržišta. Sjedinjene Države poslale su mornaričku skupinu s nosačem zrakoplova nedaleko od tajvanske obale, a supertržišta su poslala poruku u obliku strmoglavog pada cijena na tajvanskoj i hongkonškoj burzi. Obje su poruke bile nužne i utjecale su na odvraćanje Kine od ostvarenja prijetnji - ali samo je supersili zasluga priznata. Veliki se ratovi događaju samo kad velike sile žele ratovati, a prvi je instinkt velikih sila u današnjem globalizacijskom sustavu ne utrčavati u tučnjavu. Umjesto da se daju uvući u regionalne sukobe kao što su oni u Bosni, Ruandi, Liberiji, Alžiru i Kosovu, današnje velike sile radije grade željezne zavjese oko tih građanskih sukoba i obilaze ih kao što se obilaze loše gradske četvrti. Zato mnogi regionalni vojni sukobi danas, umjesto da se automatski globaliziraju, kao što se događalo u hladnom ratu, češće postaju getoizirani. Možda je to loše, jer ih je tako lakše zanemariti, no činjenice su takve. Dok se danas regionalne vojne krize getoiziraju, globaliziraju se regionalne ekonomske krize - kao što je bila meksička sredinom devedesetih, jugoistočnoazijska u kasnim devedesetima i ruska na kraju devedesetih godina prošlog stoljeća. Te su regionalne ekonomske krize i njihov potencijal širenja na druga tržišta potresale globalizacijski sustav u njegovim ranim godinama. Teorija domina, koja je nekada pripadala svijetu politike, danas pripada svijetu financija.
T
eorija zlatnih lukova ističe jedan način na koji globalizacija utječe na geopolitiku - time što ekonomskom integracijom znatno podiže cijenu vojevanja. Ali globalizacija utječe na geopolitiku na mnoge druge načine. Ona, primjerice, stvara nove izvore moći, koji
izlaze iz okvira tradicionalnih vojnih mjera kao što su tenkovi, zrakoplovi i rakete, i donosi nove izvore pritiska na države da promijene način kako se organiziraju i pritisaka koji ne dolaze samo iz klasičnih vojnih upada jedne države u drugu nego kroz nevidljivije invazije supertržišta i superosnaženih pojedinaca. Najbolje se to vidi uzmete li neku regiju kao što je Srednji istok i pogledate li je s gledišta multidimenzijskog globalista. Počet ćete viđati neke vrlo zanimljive stvari. U jesen 1997. godine bio sam u Izraelu. Mirovni je proces bio na osobito niskim granama, no slučajno sam u poslovnoj rubrici novina vidio članak da su strana ulaganja u Izraelu jaka kao i uvijek. To me zainteresiralo, pa sam se sastao s Jacobom Frenkelom, guvernerom Središnje banke i postavio mu ovo pitanje: »Kako to da mirovni proces propada, a strana ulaganja u Izraelu rastu?« Odgovor do kojega smo Frankel i ja došli bio je da se Izrael brzo udaljava od svoje stare ekonomije naranči, dijamanata i tekstila te napreduje prema gospodarstvu koje, na neki način, znatno smanjuje izraelsku osjetljivost na arapske političke pritiske, bojkote i laviranja mirovnog procesa, no čini ga znatno ranjivijim u konvencionalnom ratu. Evo zašto. U starim je danima Izrael uzgajao naranče, Maroko je uzgajao naranče, Španjolska je uzgajala naranče. Ako je, dakle, neku zemlju kao što je Japan ili Francuska, nervirao neki izraelski potez na Zapadnoj obali, lako je mogla kazniti Izrael kupujući naranče od nekog drugog. Ali što kad je jedna izraelska tvrtka, Galileo Technology, Ltd., izumitelj ethernet preklopnika na jednom čipu koji se rabi u mnogim podatkovnim komunikacijskim sustavima na intranetima? To nećete moći kupiti u Maroku. Što će se dogoditi kad izraelske kompanije počnu dominirati u ključnom visokotehnološkom sektoru kao što su mrežni kriptografski alati za internet, utemeljeni na složenim algoritmima razvijenima u Technionu i u izraelskoj vojsci? To nećete dobiti u Španjolskoj. Zato na kraju svi dolaze udvarati Izraelu, u kakvom god stanju bio mirovni proces. Svaka važnija američka visokotehnološka tvrtka ima ogranak u Izraelu - Intel je upravo otvorio tvornicu čipova vrijednu milijardu i pol dolara - ili ima udio u nekoj izraelskoj računalnoj tvrtki. Japan, koji se uvijek klonio Izraela u strahu od arapskih represalija, sada je drugi najveći izravni ulagač u Izrael, odmah poslije Sjedinjenih Država. Japan slabo stoji s razvojem softvera i zato danas proždire izraelske softverske tvrtke. To mi se učinilo osobito zabavnim jer su, dok sam sredinom osamdesetih bio dopisnik New York Timesa u Jeruzalemu, jedini japanski auti koje ste mogli kupiti u Izraelu bili limenka od daihatsua ili najslabiji subaru.
Japanske su korporacije svoje najbolje aute prodavale Arapima. Nije više tako. Danas u Izraelu možete dobiti lexus kakav hoćete, jer je Izrael u gospodarskom smislu veći izvoznik energije nego Saudijska Arabija. Točnije, izvozeći softver, čipove i ostale visokotehnološke izume, Izrael izvozi energetske izvore današnjeg informacijskog gospodarstva, a tu energiju želi svaka zemlja, bez obzira na to što Izrael radi Palestincima, baš kao što su sedamdesetih godina sve željele naftu bez obzira na to što su Arapi radili Židovima. To je ono što ima pravu geopolitičku važnost. »Imate li tehnologiju kakvu ljudi traže,« rekao mi je jedan izraelski poslovni novinar, »nikome ne smeta što ugnjetavate Palestince.« Pogledajte samo brojke. Kina je 1998. imala 52 znanstvenika koji su istraživali u uglednom izraelskom Weizmannovom institutu. I Indija ih je imala 52. Dvije zemlje koje Izrael sedamdesetih godina ne bi ni taknule, sada se lome da onamo pošalju svoje istraživače. Drugi razlog zašto je Izrael m a n j e ranjiv na niske udarce je u tome što je visoka tehnologija obično vrlo malen izvozni proizvod koji nije lako zaustaviti. Neki se takvi proizvodi izvoze običnim modemom. Visokotehnološko investiranje u Izraelu velikim je dijelom u ljude i intelektualnu snagu, a ne u tvornice koje je lako razoriti. K tomu, izraelski visokotehnološki izvoz ne ide njihovim susjedima s kojima je u napetim odnosima nego dalekim tržištima u Aziji, Europi i Sjevernoj Americi. Zapravo, većina izraelskih visokotehnoloških tvrtki na izraelskom i srednjoistočnom tržištu ne prodaju gotovo ništa pa i nisu toliko izložene politici te regije. Nije slučajno što je devedesetih godina hotel Hilton u Tel Avivu odlučio otvoriti sushi bar, a ne arapski restoran. Izraelske visokotehnološke tvrtke također većinu svoga kapitala nabavljaju na Wall Streetu i nisu ovisne o burzi u Tel Avivu. A među izraelskim je visokotehnološkim tvrtkama sada glavni trend kolokacija operacija, tako da postoji ogranak u Silicijskoj dolini i ogranak u Izraelu. Check Point, izraelska tvrtka koja drži oko 50 posto tržišta sigurnosnog softvera za firewallove 5 5 koji štite informacije na internetu, ima ured i istraživački odjel u Izraelu, gdje plaća i dio poreza, no
55 Firewall je uređaj koji omogućuje strogo odvajanje prometa unutar lokalne mreže od interneta, propuštajući samo onaj promet koji ne može biti opasan. Iako neki pokušavaju uvesti izraz "vatrozid" ili, bolje, "požarni zid" - koji bi odgovarao bar zrakoplovnom smislu toga pojma, dok se drugi prisjećaju "željezne (ili požarne) zavjese" koja pozornicu odvaja od publike i koči prenošenje mogućeg požara s pozornice u gledalište, stvar je toliko specifična da se struka uporno drži engleskog izraza, firewall.
sada ima i ured u Silicijskoj dolini, blizu tržišta. Analitičarka s Wall Streeta koju poznajem i koja se bavi izraelskom visokotehnološkom industrijom, rekla mi je da sada za praćenje izraelskih kompanija više vremena troši u Silicijskoj dolini nego u Izraelu. Sve su to razlozi zašto je Izrael ranjiv na druge načine. Izrael radi na razvoju ekonomije temeljene na znanju, a oni koji rade sa znanjem vrlo su pokretljivi i vole živjeti na lijepim mjestima. Ako vodeći nositelji znanja u Izraelu zaključe da se stvar razvila do nepodnošljivog - zbog beskrajnog sukoba ili vjerskog razdora - otići će ili će smjestiti sve veći i veći dio svojih operacija izvan Izraela. Takva je situacija još daleko, ali više nije nezamisliva. S prihodom po glavi stanovnika od 17.000 dolara godišnje, Izrael danas ima životni standard gotovo kao engleski. Izrael je McDonald'sova zemlja. Kad bi neki izraelski premijer pozvao izraelske momke da iznova zauzmu Zapadnu obalu ili Gazu, a da ispadne kako je to svjesna odluka, a ne borba za opstanak, mnogi bi izraelski nositelji znanja odmah otišli. Naravno, ako netko tko nije priključen na krdo, recimo Sadam Husein ili neki teroristi, dođe do nuklearnog oružja i baci ga na Izrael, neće više biti važno koliko je visoka ili niska izraelska tehnologija. I dalje je važnija vojna sila. Ali ja vjerujem da će razmak u nevojnoj snazi između Izraela i Arapa u sljedećem desetljeću rasti, bude li Izrael sposoban prepustiti izraelsko-palestinski sukob prošlosti. Kad je sve što svijetu možete ponuditi jeftina radna snaga ili nafta, kao što je s većinom arapskih država, ograničeni ste brojnošću svoje radne snage i cijenom nafte. A kad imate gospodarstvo koje se odlučilo za napredak i sposobno je uklapati znanje, kapital i izvore iz cijelog svijeta, više niste ograničeni samo svojom veličinom pa ni Izrael više nije ograničen svojom veličinom. Oduvijek na Srednjem istoku postoje dvije sile na rijekama: Egipat na Nilu i Irak na Tigrisu i Eufratu. U X X I . stoljeću, pojavit će se, vjerujem, i treća: Izrael na Jordanu. Izrael će biti visokotehnološka lokomotiva koja će sa sobom vući Jordan i Palestince. Siemens je već povezao svoju tvornicu u Izraelu, Siemens Data Communications, nedaleko od Haife, sa svojim timom palestinskih sistem-inženjera u Ramallahu na Zapadnoj obali i Siemensovim glavnim sjedištem u Njemačkoj. A to je tek početak.
I
sto je globalističko gledište korisno i za objašnjavanje današnjeg arapsko-muslimanskog svijeta. U studenome 1997. godine putovao sam u Perzijski zaljev. S tog bih putovanja prenio četiri priče: Priča prva: Na prvom koraku putovanja, u Kuvajtu, jedne sam se noći spremao na spavanje u hotelu Sheraton, kad je oko deset sati
moj telefon iznenada zazvonio. Bila je to jedna mlada Kuvajćanka. Objasnila mi je da radi za Kuvajtsku novinsku agenciju (KUNA), da je često prevodila moje članke i da bi me htjela intervjuirati. Začudio me taj poziv - kuvajtska novinarka, žena, naziva zapadnjačkog novinara u hotel u deset sati navečer. Rekao sam joj da ću sutradan obilaziti naftna polja i da može sa m n o m na taj put pa m o ž e m o razgovarati, ali se moramo naći u predvorju moga hotela u sedam sati ujutro. U sedam sati ona me čekala, a glava joj je bila konzervativno pokrivena velom. Pokazalo se da je to vrlo bistra žena. Putem sam je upitao ima li braće ili sestara. "Imam brata," rekla je. "Upravo se oženio Kuvajćankom s kojom se upoznao na internetu u jednom kuvajtskom 'chat roomu'." Nije mi rekla, ali sam to doznao kasnije, da je riječ o vjerski miješanom braku. Jedna su obitelj bili muslimani suniti, a druga šiiti. Ali par se upoznao na internetu, gdje ne vrijedi nijedno od ograničenja i konvencija kuvajtskog društva, a kad su se osobno susreli, bila je to ljubav na prvi pogled (ili na prvi 'bajt', kako je to netko jednom rekao). Djevojčini su roditelji bili vrlo uznemireni. Ali ona im je rekla da će se udati, htjeli oni to ili ne, pa su na kraju popustili. "Njihova je svadbena torta bila u obliku računala i tipkovnice," rekla mi je mlada kuvajtska novinarka. Priča druga: U Kuvajtu sam posjetio Ibrahima S. Dabdouba, glavnog ravnatelja Nacionalne banke Kuvajta, jednog od najcjenjenijih bankara u tom dijelu svijeta. Kad sam došao u njegov ured u Kuwaitu, bio je vidljivo uznemiren. Što se događa, pitao sam ga. Dabdoub mi je objasnio da je nacionalni avioprijevoznik Kuwait Airlines upravo bio zaključio natječaj za kreditiranje kupnje dvaju novih Boeingovih zrakoplova. Bilo to nešto što bi u prošlosti njegova banka dobivala gotovo automatski. E, a sada njegova je banka izgubila na tom natječaju, od, kako je on to rekao, "nečega što se zove NationsBank iz Marylanda," koji je ponudio kreditiranje s četvrt poena iznad povlaštene kamatne stope, što je gotovo smiješno. "To je damping 5 6 ," uzviknuo je Dabdoub. "To je kao financijski damping". Mislio je na praksu pojedinih zemalja koje svoje proizvode prodaju ispod proizvodne cijene samo zato da bi preuzele kontrolu nad tržištem. "To nije poštena igra. Velika američka regionalna banka, koja čak i nije [glo-
56 Damping (od dumping, bacanje u otpad) je prodavanje robe ispod nabavne, odnosno proizvodne cijene da bi se uništila konkurencija.
balna] m o n e y center 5 7 banka i koja je mnogima nepoznata, nadmetala se s lokalnim kuvajtskim bankama i dobila posao." Priča treća: Iz Kuvajta idem u Katar na jednu konferenciju. Dok se u Sheratonu pakiram za put, zvoni telefon. To je dvadesetjednogodišnja katarska novinarka. Pročitala je moju knjigu i rado bi se sa m n o m upoznala. (Ne izmišljam to, premda moja žena ne vjeruje ni riječ!) Kažem joj da sam krenuo prema zračnoj luci, no ako želi m o ž e m o porazgovarati u taksiju na putu onamo. Ona prihvaća. Krasna je to mlada žena, očito inteligentna i izvrsno govori engleski. Engleski joj je čak tako dobar da sam je upitao je li kada objavila novinarski rad na engleskom jer, ako jest, mogla bi se prijaviti New York Timesu kao "stringer" 5 8 za Srednjeistočni gospodarski summit koji je trebao uskoro doći. A ona kaže: "Istini za volju, ja pišem za lokalne zaljevske web stranice, a moja vlada to ne zna." To mi je bilo baš prekrasno. Zamislite koliko to moći pruža mladoj arapskoj ženi koja svijetu govori o svojoj zemlji preko interneta, a njezina vlada i ne zna za njezino postojanje. Prije samo deset godina, da i ne govorimo o stoljeću, to bi bilo nezamislivo. A danas je to budućnost. Danas neke od najpopularnijih arapskih televizijskih programa i najčitanije arapske novine tiskaju i emitiraju iz Europe tvrtke u privatnom vlasništvu i nisu ni pod kakvim državnim nadzorom. Priča četvrta: U Saudijskoj Arabiji razmatraju mogućnost da ženama dopuste voziti automobile, što je t a m o uvijek bilo zabranjeno. O tome se u Saudijskoj Arabiji žustro raspravlja već godinama, no odnedavno je postalo hitno. Zašto? Zato što si nakon pada cijena nafte to kraljevstvo više ne može priuštiti plaćanje petsto tisuća stranaca koji dolaze u Saudijsku Arabiju raditi kao chauffeurs. Pogledajmo intervju koji je objavljen u arapskom listu Al-Quds al-Arabi, a preveden u Mideast Mirroru od 17. travnja 1998. Razgovara se s princem Talalom bin Abdelazizom, vjerojatno najliberalnijim članom vladajuće saudijske obitelji. Talal je polubrat saudijskoga kralja Fahda i ministra obrane Sultana, te otac princa al-Waleeda bin Talala, najdinamičnijeg 57 Money center bank je banka u nekom od važnijih novčarskih središta i sudjeluje i na domaćem i međunarodnim novčarskim tržištima te regionalnim i manjim bankama nudi pristup većim i međunarodnim izvorima novca, poslovima i tržištima. Moguće je da postoji neki pokušaj nalaženja domaćeg izraza, no, koliko znam, hrvatski bankari kad im je baš nužno rabe izraz "money center". 58 Stringer je domaći, lokalni novinar koji povremeno ili privremeno radi za neki strani list, medij ili agenciju koja u njegovom kraju nema svoga dopisnika.
saudijskog investitora. Na pitanje je li za to da se ženama dâ u ruke upravljač automobila, Talal odgovara da je apsolutno za to te dodaje: »Saudijske žene nekad su vodile deve i putovale noću s muškarcima. Kakva je razlika između deve i auta?... Postalo je ekonomski nužno da žene voze automobile. U domovine stranih šofera prenosimo milijune dolara čvrstog novca. Možemo si to uštedjeti.« Princ Talal nastavlja: »Političke reforme dolaze s globalizacijom i moramo se u svemu pripremiti za te novosti... Globalizacija se sada temelji na demokraciji, ljudskim pravima i tržišnoj ekonomiji. Netko je jednom u šali globalizaciju nazvao 'modom' našeg doba u kojoj moramo sudjelovati. Ako komunistička Kina slijedi tu 'modu', što je tek s malim zemljama arapskog svijeta? Moraju shvatiti da je promjena neizbježna.« Što nam govore te priče? Govore nam da ono što Sadam Husein čini ili ne čini te kojeg će susjeda napasti ili ne napasti, ima golem utjecaj na stabilnost Srednjeg istoka. I da je vjerojatno da će njegovi postupci izazvati i druge ratove i još primirja dok je još na vlasti. Ali, u međuvremenu, postoji na Srednjem istoku i druga, nijema invazija - invazija informacija i privatnog kapitala kroz taj novi globalizacijski sustav. Godinama je arapski svijet bio ograđen od informacijskih i financijskih tržišnih revolucija koje su promijenile Aziju i druge dijelove svijeta. Nafta je Arapima i Irancima omogućila bijeg od mnogih pritisaka na smanjenje, optimiziranje i privatizaciju gospodarstava. To im je omogućilo ograđivanje od tih pritisaka i zadržavanje tih ograda i nakon pada Berlinskog zida. Više nije tako. Kako će arapska društva odgovoriti na ovu invaziju privatnog kapitala i informacija - hoće li joj se prilagoditi, prihvatiti, oduprijeti joj se ili je odbiti - utjecat će na geopolitiku te regije bar jednako kao Sadam Husein. Ne vidite li tu drugu invaziju, ne shvaćate ni današnji Srednji istok, a ne uzmete li u obzir tu drugu invaziju, ne možete danas ispravno strateški planirati na Srednjem istoku. A, pazite: nakon te tihe invazije, neće biti primirja. Jednom sam hodao po ulici u Teheranu s tamošnjom stringericom New York Timesa, mladom pozapadenom Irankom. Razgovarali smo o utjecaju nafte na iransku politiku, osobito o činjenici da je nafta omogućila ajatolasima dulji ostanak na vlasti nego što bi im inače uspjelo, jer su prihodi od nafte nadoknadili iranske općenito loše rezultate pod islamističkim režimom. Nafta, a ne baš samo vjerski žar, bila je pravo tajno oružje ajatolahâ. Bez financijske infuzije koju im je nafta pružila, ajatolasi bi bili prisiljeni jače otvoriti Iran svijetu i staviti na sebe zlatnu stezulju, jer njihovo gospodarstvo jed-
nostavno ne bi bilo sposobno izdržati porast pučanstva bez velikih stranih ulaganja. Dok smo o tome razmišljali, mlada je Iranka rekla nešto što nikad neću zaboraviti. O Iranu je rekla: »Da barem nismo imali naftu, mogli bismo biti baš kao Japan.« Jedno sam joj obećao. Jedan dan će iranski naftni izvori presušiti ili će svijet naći alternativu, a onda će se dogoditi da će ajatolasi morati staviti zlatnu stezulju ili biti zbačeni s vlasti. »Reci mi dan kad iransko naftno obilje počne slabiti,« rekao sam joj, »pa ću ja tebi reći dan kad će se ovdje na pozornici pojaviti ajatolah Gorbačov.« I Ronald McDonald s njim.
N
aravno, ne vide svi svijet kroz tu globalističku optiku. Bio sam u Maroku 1996. godine i večerao s jednim prijateljem, američkim diplomatom s kojim sam se upoznao osamdesetih godina u Moskvi. Objašnjavao mi je koliko se njegov posao promijenio od vremena hladnog rata i kako su sile za koje se mislilo da oblikuju zemlju u kojoj je radio i svjetska zbivanja općenito, sada djeluju tako nejasno, osobito u usporedbi sa sirovim sukobom sila između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. »Kad sam došao u diplomatsku službu,« povjerio mi je, »bila je to institucija gdje ste znali na što se ide. Prošli biste tečaj jezika, poslali bi vas u igru i u neku ambasadu u inozemstvu. Bilo je to kao kad stari igrač izlazi, a novi ulazi, a znalo se sve igre i sva pravila i gdje je crta. Ali sada smo u neredu i jedni drugima kažemo: 'Kamo ćemo i kakvom ćemo loptom igrati i tko to uopće gleda?' Dolazi vam vaš ambasador i pita: 'Što vi ovdje radite za mene?' a vi niste baš sigurni. Tako se počnete pitati 'Zašto sam ovdje?' [Činjenica da] američka vlada može [1996. godine] prestati raditi, a da to nije važno, bila je mnogim ljudima budnica... Što sam dulje ovdje, to se više osjećam kao u onom prizoru iz Plodova gnjeva gdje bankar dolazi deložirati farmera, a farmer prijeti da će bankara ustrijeliti, no bankar kaže kako nije on kriv za to, jer on samo radi za veliku tvrtku. A farmer onda pita gdje će to prestati. Na koga ćemo onda pucati? A bankar odgovara: 'Nemam pojma, možda se nema na koga pucati.'« Tužaljku moga prijatelja često ćete ovih dana čuti u vanjskopolitičkoj zajednici. Zašto se zbunio? Jer je sustav hladnog rata bio podijeljeni svijet, a svi su znali kako se mjeri moć, kako se procjenjuju prijetnje, što odvraća, a što potiče te kako planirati strategije u svijetu. Iako je bilo neslaganja o tome kakva bi trebala biti strategija - zadržavanje neprijatelja, detant ili kontrola oružja - čini se da su svima bili zajednički rječnik i pogledi na glavne strateške elemente. Postojala je opća suglasnost da je hladni rat konvencionalni sustav
ravnoteže sila koji se temeljio na državama, vojskama i nuklearnom oružju. Biti strateg značilo je premetati te dijelove u razne konfiguracije da bi se moglo voditi, stabilizirati ili otkloniti podjelu svijeta. Ali globalizacijska je geopolitika znatno složenija. I dalje se morate brinuti zbog prijetnji što dolaze od nacionalnih država od kojih ste razdvojeni - Iraka, Irana, Sjeverne Koreje. Ali sve se više morate brinuti zbog prijetnji što dolaze od onih s kojima ste povezani - pa i preko interneta, tržišta i superosnaženih pojedinaca koji vam mogu doći na vrata. Te prijetnje nije uvijek lako vidjeti, sredstva za odvraćanje nije uvijek lako stvoriti, sredstva nisu uvijek tako spremna, no njihova sposobnost za destabilizaciju ili utjecaj na ponašanje država golema je. Vanjskopolitičko se društvo iz raznih razloga tom sustavu prilagođavalo polako. Dijelom je tako zato što je sve to i dalje tako novo, a naše je iskustvo s tim i dalje ograničeno. Dijelom je tako, jer ljudi koji su se cijeli život usavršavali u jednom - hladnom ratu - ne žele čuti da im njihovo iskustvo neće jako pomoći pri analizi geopolitike u ovom novom sustavu pa zato taj novi sustav pokušavaju zanijekati. Dijelom može biti tako i zbog prilično nejunačke naravi mnogih vanjskopolitičkih pitanja koja se u tom sustavu pojavljuju. Nedostaje im ona drama i strast stvaranja države kakva je postojala u devetnaestom stoljeću i početkom dvadesetog, odlučivanje kakve će biti granice koje države i tko bi trebao živjeti unutar tih granica. Velike teme politike identiteta i samoodređenja postaju ovih dana sve manje i manje. Naravno, i dalje postoji velika drama ljudskih prava u Kini. I dalje postoje politike identiteta u Bosni, Ruandi, na Kosovu i izraelsko-palestinski mirovni proces, no u usporedbi s postkolonijalnim razdobljima i onim iz hladnog rata, takva su pitanja znatno manja. Velika pitanja u današnjem globalizacijskom sustavu teže temi pravedne raspodjele - tko će što dobiti u granicama nacionalnih država koje već postoje. (Moglo bi se pokazati da je globalizacijsko doba veliko doba građanskih ratova, a ne međudržavnih. U tim novim građanskim ratovima, borbene crte neće se povlačiti između proameričkih i prosovjetskih snaga, pa ni između tradicionalne ljevice i desnice. No ti će građanski ratovi biti između globalista i antiglobalista, između globalista svakoga pojedinog društva i lokalista u svakom društvu, između onih koji imaju koristi od promjena i od tog novog sustava te onih koji imaju dojam da ih on ostavlja za sobom. Pogledate li današnji Iran, Kinu, Indoneziju, Brazil, Indiju, Rusiju, vidjet ćete goleme napetosti između onih koji imaju znanja, sposobnosti, novca i sklono-
sti za iskorištavanje globalizacijskog sustava i onih koji nemaju. Zato onima koji me pitaju što sam po zanimanju, ponekad odgovaram: »Ja sam komentator vanjskih poslova za New York Times i pišem o sukobima između dobitnika i gubitnika unutar pojedinih država». Budući da ti sukobi i njihovi ishodi - bez obzira je li riječ o Indoneziji, Rusiji ili Brazilu - čini se da sada oblikuju međunarodne odnose mnogo više negoli neki ratovi između država.) Napokon, prilagođavanje današnjem sustavu sporo je djelomice i zato što u dijelovima vanjskopolitičke strukture postoji neka alergija prema uvođenju tržišta i financija u njihovu vanjskopolitičku analizu. Kao da je nedolično i nedostojno govoriti o novcu i tržištima kad analizirate geopolitiku. Više sam puta 1998. godine raspravljao s ozbiljnim vanjskopolitičkim analitičarima koji su se žalili da je sada svijet u jednoj od onih dosadnih, iščašenih faza gdje planiranje velikih strategija nije uistinu moguće. Moj je odgovor uvijek bio neka inačica ovoga: »Vi o ovome vremenu govorite kao da je to stratezima dosadno vrijeme. Ali od sredine kolovoza do danas cijeli se globalni gospodarski sustav koji poznajemo gotovo potpuno raspao, počevši od ruskog neplaćanja duga. To je nešto što je moglo destabilizirati svaku veću i manju silu na svijetu. Da bi se to spriječilo, na djelu je bilo golemo koordiniranje i strateško planiranje. Jedina je razlika u tome što su to strateško planiranje obavljali ljudi koje obično ne povezujete s velikom strategijom. Ti se ljudi zovu Greenspan, Rubin i Summers. Ali nemojte misliti da to što su strategiju planirali oni, a ne državni tajnik ili ministar obrane, znači da za to nije bila potrebna planetarna vizija i da time nisu oblikovane globalne strukture koje će iz temelja oblikovati i, nadajmo se, stabilizirati odnose među državama. Ako to nije velika strategija, ja ne znam što je. Ako to nije vanjska politika, ja ne znam što je.« Jedini način kako ćete biti djelotvorni, bilo kao novinar koji nastoji objasniti svijet ili kao strateg koji ga nastoji preurediti, bit će da mu pristupite kao globalist. To znači stalno gibanje naprijed-natrag među ekonomskim, sigurnosnim, političkim, kulturnim, ekološkim i tehnološkim dimenzijama - a svakoj od njih dodjeljujemo razne težine u raznim kontekstima. Čast, strah i interesi i danas motiviraju nacionalne države. Baveći se njima, neke će zemlje popustiti novim ograničenjima, pritiscima i poticajima globalizacijskog sustava, neke će iskušati ograničenja, a zatim popustiti, a neke će ignorirati ograničenja i pokušati se kroz njih probiti. Neću nagađati kakav će biti krajnji ishod; predviđam samo da će dramu međunarodnih odnosa u ovo globalizacijsko doba
činiti međudjelovanje između tih prastarih vanjskopolitičkih impulsa i ovoga novog i složenog sustava.
D
a bih to istaknuo, svojedobno sam napisao komentar u kojem sam pokušao zamisliti kako bi tekla rasprava kad bi vrlo pristojan državni tajnik Warren Christopher pokušavao objasniti globalizacijski sustav i njegov utjecaj na geopolitiku nekome manje pristojnom čelniku, kao što je sirijski predsjednik Hafez el-Assad, čovjek hladnog rata i maslinskih stabala. Poslije sam taj dijalog malo osuvremenio i evo kako mislim da bi izgledao danas: Warren Christopher: »Hafeze - ne smeta ti ako te zovem imenom, zar ne? - Hafeze, ti si čovjek prošlosti. Ti još živiš u hladnom ratu. Znam da nisi često putovao izvan Srednjeg istoka, pa bih ti rekao nešto o novom svijetu. Sirija je, Hafeze, godinama raspravljala hoće li dopustiti ljudima da imaju telefakse. Zatim ste četiri godine raspravljali hoćete li svima dopustiti internet. Tužno. I zato vam je prihod po glavi stanovnika samo 1200 dolara godišnje. A jedva uspijevate proizvesti i žarulju. Od 1994. godine vaš cijeli privatni sektor jedva izvozi milijardu dolara godišnje. Mi imamo na desetke tvrtki za koje nitko nije ni čuo, a koje izvoze po milijardu dolara godišnje. Razlog, zašto ti to, Hafeze, govorim je to što u doba hladnog rata nije bilo važno proizvodi li Sirija čipove ili čips, lexuse ili žarulje, jer mogli ste dobro živjeti muzući pomoć od velesila i ucjenjujući susjede. Da, Hafeze, vidim da se smješkaš. Znaš da je to istina. Izmuzli ste milijarde iz Saudijaca tako što ste im govorili da bi se na saudijskim naftnim poljima mogao dogoditi, kako bi to mafija rekla, 'nezgodan incident' ako ne plate. Muzli ste Ruse ponedjeljkom, srijedom i petkom, Europljane utorkom i četvrtkom, a Kineze nedjeljom. Sovjeti su čak kupovali ono smeće koje su proizvodile vaše državne tvornice i davali vam oružje i pomoć kao nagradu za prijateljstvo. Dobro se tako živjelo, Hafeze, dobro, a ti si ih sjajno naveo jedne na druge. Kapa dolje. Ali, Hafeze, ti su dani prošli. Saudijci više ne plaćaju danak, vaše naftne rezerve počinju presušivati, za desetak godina bit ćete uvoznici nafte, a imate najveću stopu prirasta novorođenih na Srednjem istoku. Nije to lijepa slika, Hafeze. A tebi je još gore to što sada postoji nova svjetska arhitektura. Ne postoje više dvije supersile koje ćeš huškati jednu na drugu. Sovjeti su kaputt, a mi nastojimo imati uravnotežen proračun. Umjesto supersila sada imamo supertržišta. A nećeš, Hafeze, moći natjerati tokijsko tržište vrijednosnicama protiv frankfurtskoga i protiv singapurskoga i protiv Wall Streeta. Ne, ne, ne, Hafeze. Oni tjeraju tebe. Oni tjeraju Siriju protiv Meksika, protiv Bra-
zila, protiv Tajlanda. Oni koji se budu dobro držali, za nagradu će od supertržišta dobiti investicijski kapital. Oni koji se ne budu dobro držali, ostat će pregaženi na globalnoj investicijskoj autocesti. A vama je, Hafeze, suđeno da ostanete pregaženi. Usput, Hafeze, vidim da u zadnje vrijeme imate pogranične okršaje s Turskom, a vidim i da se svim snagama boriš da izbjegnete pravi rat s Turskom. Obojica znamo zašto, zar ne? Tako je zato što više nema Sovjetskog Saveza pa znaš da ćete svaki komad oružja koji izgubite u ratu s Turskom - ili Izraelom ili bilo kime drugim - morati zamijeniti drugim koji ćete morati platiti svojim novcem, i to gotovinom. Pokaži lovu, Hafeze. Novac na sunce! Nema više Sovjetskog Saveza koji bi ti dao novo oružje ili bi ga trampio za ono smeće koje se proizvodi u vašim državnim tvornicama. Nema arapskih izvoznika nafte koji bi vam kupili to oružje, jer su i oni ostali bez novca. I tako si ti, Hafeze, najebao. Oduvijek govorim da za čelnika zemlje u razvoju nema boljeg načina obuzdavanja nego mu reći da mora sâm platiti oružje, osobito u ovo naše doba, kad jedan jedini suvremeni lovački zrakoplov može stajati 50 milijuna dolara. Evo što ćemo, Hafeze: dat ću ti svoj mobilni telefon. To je najnoviji Motorolin model, povezan s novim satelitskim sustavom. Dobit ćeš me u nekoliko sekundi i kad sam u Washingtonu. Jer, Hafeze, ja više ne kanim putovati ovamo. Po devet sati predavanja iz povijesti na temu križarskih ratova kojima me izlažeš svaki put kad dođem nisu djelotvorno trošenje moga vremena. Kako bi bilo da ih digitaliziraš, staviš na CD i jednostavno pokloniš svakom državnom tajniku koji te posjeti; ili bi ih mogao staviti na web stranice pa da ih moje osoblje može skinuti. Znaš, Hafeze, ja moram posjetiti mnoga važna mjesta: Meksiko, Tajland, Kinu. Pitanje prevlasti nad Golanskom visoravni doista je čudesno zanimljivo, no za današnje američke interese potpuno nevažno. Ali ipak ćemo rado čuti što nam želiš reći. Kad ti bude do posla, samo nazovi 001-202-647-4910, pritisni SEND i traži Chrisa. U svemu drugome, Hafeze, kloni me se.« A evo što mislim da bi Assad mogao odgovoriti: Assad: »Chris - nadam se da ti ne smeta kad ti kažem ti? Nadam se da ti je ovaj predebelo podstavljeni naslonjač udoban. U njega su upadali već mnogi državni tajnici. Kissinger me zabavljao pričama o svojim druženjima s Jill St. John 5 9 - baš je ženskar taj Henry. Baker bi uvijek zaklopio svoju tekicu i rekao mi da će, ne prihvatim li njegove najnovije uvjete, otići iz Damaska i više se ne vratiti. Ali uvijek su mi se vraćali, zar ne, Chris? Pa i ti ćeš. Ovdje si bio već dvadeset i jedan put, a u Meksiku samo jedanput. Drago mi je što ispravno postavljaš
prioritete. A ti si mi, Chris, mnogo pričao o svijetu izvan Sirije. Sad ću ja tebi pričati o svome susjedstvu. Politika i strasti mogle su donijeti zaradu na tržištima vrijednosnicama u Americi, ali ne i u prolazima u Damasku. Ovdje i dalje vladaju plemenske vrijednosti, a ne vrijednosnice. Ovdje i politikom dominira čelična šaka vladajućeg plemena, a ne nevidljiva ruka tržišta. Mi se, Chris, ovdje bavimo maslinama, a ne Lexusima. Ja potječem od manjinskog plemena, Alavita. To znači da će me, pokažem li i najmanju ranjivost, muslimanska većina živoga odrati i pregaziti. Sada, Chris, ne govorim metaforički. Jesi li kada vidio čovjeka kojeg su živa odrali? Ja svako jutro mislim na to, Chris, a ne na Amazon.com. Ja živim u pravoj divljini, a ne u njezinoj kibernetičkoj verziji. Možda i jesam siromašan, ali nisam slab. Ne mogu si dopustiti da budem slab, a ni moj narod ne želi da budem slab. Oni cijene stabilnost koju donosi moja čelična šaka. Postoji arapska izreka: 'Bolje i sto godina tiranije nego jedan dan anarhije.' Istina je da nemamo taj vaš, kako li se već zove, McDonalds. Ni naš prihod po glavi nije kao izraelski. Ali naša je valuta stabilna, nitko ne gladuje i ne spava na cesti, obiteljske su veze jake i vaše nas pohlepno elektroničko krdo ne gazi. Mi ovdje živimo u sporom svijetu, a ne u brzom. Ja mogu biti strpljiv. Chris, djeluju li ti moji ljudi nestrpljivo? Ni govora. Prošle sam izbore, Chris, dobio s 99,7 glasova. Poslije su mi došli moji suradnici i rekli: 'G. Predsjedniče, dobili ste 99,7 posto glasova. To znači da samo 0,3 posto nije glasovalo za vas. Što biste još mogli tražiti?' A ja sam odgovorio: 'Njihova imena'. Ha, ha, ha! Ne, Chris, ja si mogu priuštiti strpljivost. Ja ću sklopiti mir sa Židovima samo na takav način da me to potvrdi kao onog arapskog vođu koji zna kako mir sklopiti dostojanstveno - i koji ne puzi kao oni slugani Arafat i Sadat. Neću ja biti novi Sadat. Ja ću biti bolji nego Sadat. Izraelcima ću dati manje, a dobiti više. Samo se tako mogu zaštititi od svojih domaćih fundamentalista i domaćih protivnika i održati onaj predvodnički status među Arapima koji će Siriji uvijek donositi novac barem od nekoga. A ako to znači da se moram služiti uslugama 59 Jill St. John (r. 1940. kao Jill Arlyn Oppenheim) je američka glumica. Karijeru je počela već s pet godina, pročula se šezdesetih u televizijskoj seriji o Batmanu, a najpoznatija kao Bondova djevojka iz filma "Diamonds are Forever" (sa Seanom Conneryjem, 1971). IQ joj je navodno viši od 160, i rado je isticala da pada na pametne muškarce. Što je stvarno bilo s Kissingerom, državnim tajnikom u Nixonovo doba i jednim od najpopularnijih ljudi svoga vremena, nije baš sigurno. Sada je udana za glumca Roberta Wagnera.
svojih suradnika u Libanonu ne bih li Izrael natjerao na krvarenje, neka. Ovo je, Chris, vrlo gadno susjedstvo, a Izraelci su omekšali. To im je, Chris, od previše košer Big Macova. Svi ti izraelski momci što se idu boriti u Libanon nose sa sobom mobilne telefone da bi mogli svake večeri nazvati svoje židovske mamice. Baš su dobri dečki. Zar misliš da to nismo primijetili? Dakle, ako ti, Chris, želiš postići sporazum između mene i Židova o Golanu, morat ćeš mi ga platiti u mojoj valuti. Neću ti samo tako skočiti u zagrljaj. Ali, gledajući u tom predebelo podstavljenom naslonjaču cijelu tu povorku državnih tajnika, ne samo što sam vidio kraj hladnog rata, nego i Amerike kao supersile. S mjesta gdje sjedim, čini se kao da smo se od svijeta s dvjema supersilama prenijeli u svijet s jednom supersilom, pa u svijet bez supersila. Ti si, Chris, ovamo došao praznih džepova i s gumenom šakom. Bolje bi mi bilo pregovarati s Merrill Lynchom. Oni bar ostvaruju svoje prijetnje. Ti si ovamo došao neraspoložen i za n a j m a n j i pritisak na Izraelce, jer vaša je administracija politički tako jaka da se bojite odbijanja čak i samo jednog židovskog birača. Pogledaj Izraelce. Oni i dalje kao ludi grade naselja na Zapadnoj obali, a vi niste ni pisnuli, Chris, ni pisnuli. Prvo što sirijski predsjednik nauči njušiti je slabost, a sada ja njušim slabost na Americi. Znaš li što mi najviše smeta kod vas Amerikanaca? Vi stalno želite imati i jedno i drugo. Svima volite držati predavanja o svojim vrijednostima, slobodi i slobodama, no kad te vrijednosti stanu na put vašim političkim ili gospodarskim interesima, jednostavno ih zaboravite. Dakle, Chris, poštedi me svojih predavanja. Pred vama je odluka i vi morate odlučiti želite li biti supersila koja zastupa svoje supervrijednosti ili trgovački putnik koji zastupa vaša supertržišta. Odlučite se. Do tada me pustite na miru. I, Chris, evo ti vraćam tvoj šminka telefon. Nema izvan Sirije nikoga koga bih želio nazvati. I, usput, pazi što radiš kad pritišćeš onaj gumbić gdje piše SEND. Ne znaš što se sve može dogoditi...« 60
60 Hafez el-Assad umro je 10. lipnja 2000. godine. Kao 16. predsjednik Sirije naslijedio ga je drugi sin, dr. Bashar el-Assad, oftalmolog, pukovnik i predsjednik Sirijskog računalnog društva, što se očito smatra tako važnim da se navodi i u njegovoj skraćenoj biografiji. U inauguracijskom je govoru obećao gospodarske reforme...
11. Rušitelj 7. Pepsijeva parola »Come alive with the Pepsi Generation« prevedena je na kineski kao »Pepsi iz groba vraća vaše pretke«. 8. Peradarski slogan Franka Perduea61 »It takes a strong man to make a tender chicken« (Za meko pile hoće se snažan čovjek) prevedena je na španjolski kao »Da bi pile bilo strastveno čovjek mora biti spolno uzbuđen«. 9. Ime Coca-Cola u Kini se najprije čitalo kao »Ke-kou-ke-la«, što, ovisno o dijalektu znači »ugrizi navoštenog punoglavca« ili »kobila punjena voskom«. Zatim je Coke istražila 40.000 znakova ne bi li našla fonetički ekvivalent, »ko-kou-ko-le«, što se može prevesti kao »radost u ustima«. 10. Kad su ljudi iz Parker Pena iznosili neku kemijsku olovku na meksičko tržište, oglasi su trebali značiti, »Neće vam iscuriti u džep i izazvati vam neugodnosti«. Pogrešan je prijevod doveo do toga da je oglas glasio: »Neće vam iscuriti u džep i oploditi vas.« - s popisa Deset velikih globalnih marketinških pogrešaka objavljenog u Sarasota Herald Tribuneu, 19. siječnja 1998.
S
ilvester Stallone i Wesley Snipes imali su 1993. godine glavne uloge u malo poznatom i slabo zapamćenom, ali nastrano sjajnom filmu Demolition Man. Radnja filma događa se 2032. godine, kad globalizacija potpuno dominira životom u Americi, a zabranjeno je psovati, pušiti, soliti hranu, biti siromašan, razmjenjivati tjelesne 61 Drugi i najslavniji član obitelji Perdue koja je svojevrstan primjer uspješnosti u američkom peradarstvu i poljoprivredi općenito. Osobito se istaknuo marketinškim inovacijama i kampanjama
sokove, rabiti ružne riječi ili rađati djecu bez dozvole. Velezločinac Simon Phoenix (Snipes) pojavljuje se nakon što je više od trideset godina bio zatvoren u zamrzivačkom zatvoru gdje pomoću kriogeničke tehnologije na naglo smrzavaju sve zatvorenike. Tamošnji dužnosnici, koji više nisu navikli na to da uopće ima zločina, brzo otkrivaju da im za borbu protiv tog staromodnog kriminalca treba staromodan policajac. Zato odmrzavaju Johna Spartana, koji također služi kaznu u istom zamrzivačkom zatvoru zbog nekadašnjeg krvavog susreta s Phoenixom, kad je poginulo mnogo nedužnih civila. No nije sada važan zaplet. Najzačudnije u t o m filmu je to da u toj futurističkoj, globaliziranoj Južnoj Kaliforniji postoji smo jedan restoran: Taco Bell. 6 2 Stallone će tu činjenicu otkriti kad, nakon što ga odmrznu, lokalni dužnosnik organizira svečanu večeru u njegovu čast, jer mu je Stallone spasio život. Otkriće da će se večera održati u Taco Bellu šok je za Stallonea. S kolegicom policajkom, koju igra Sandra Bullock, razgovarat će ovako: Stallone: " O n kaže da sam mu spasio život, ja nisam uopće siguran da je tako, a nagrada je ples i večera u Taco Bellu? Mislim, dobro, volim ja meksičku hranu, ali ipak..." Bullock: " T v o j je ton gotovo šaljiv, a ti i ne shvaćaš da je Taco Bell jedini restoran koji je preživio franšizne ratove." Stallone: "Pa?" Bullock: "Pa su sada svi restorani Taco Bell." Stallone: "Ne može biti." Oni ulaze u vrlo luksuzan Taco Bell, gdje pijanist, koji zvuči kao Barry Manilow, pjeva reklamnu pjesmicu za konzervirano povrće Zeleni div: Fine stvari iz vrta Vrta u dolini Vrta Veselog zelenog diva Tako je, jer su 2 0 3 2 . godine jedine preostale pjesme reklamne pjesme. Kad svi sjednu za stol, Stallone zamoli nekoga da mu doda sol. Bullock: "Sol je nezdrava, pa je zato zabranjena." 62 Lanac "brze" meksičke hrane, jedan od najvećih ugostiteljskih lanaca na svijetu. Glen Bell osnovao je Taco Bell poslije II. svjetskog rata u San Bernardinu.
Ako je vjerovati Hollywoodu, tako će Amerika izgledati kad globalizacija bude vladala cijelom zemljom i kad sva kultura i okoliš budu homogenizirani i sterilizirani. Hladan je to znanstvenofantastični prikaz budućnosti, no najviše me zabrinjava to što bi u njemu moglo biti i više od samo jednoga zrnca istine - i soli.
P
utujući u Dohu u Kataru, ujesen 1997. godine, odsjeo sam u hotelu Sheraton koji se nalazi baš na vrhu vijenca Doha iznad modrozelenog Perzijskog zaljeva. Vijenac Doha je petnaest kilometara duga šetnica uz more, popločena bijelim kamenom i okružena vrtovima i palmama. Žene u katarskim narodnim nošnjama, od kojih neke nose crne maske na kojima su prorezi samo za oči, šeću po stazi. Katarci ih pogledavaju i dobacuju im, majke s kolicima i obiteljima polako šeću, a sve ih miluje blagi povjetarac što se diže sa Zaljeva. Prvoga jutra u Dohi izašao sam na šetnju po lungo mare, a dok sam upijao boje, cijelu tu dugu ljudi i cijelu živu sliku, rekao sam u sebi: »Baš je ovo ukusno uređeno mjesto. Ako postoji autentični prizor kulture Perzijskog zaljeva, onda je to ovaj.« I što sam dulje šetao, to sam više uživao - dok nisam zašao za jedan ugao i eto ga, pojavio se preda mnom na obzoru kao golema šaka u oko: Taco Bell. Da, baš ovdje, usred katarske šetnice, Taco Bell, a iz krova mu strši petnaest metara visoka slika emira od Katara. Gledajući to, pomislio sam: »Joj, ne, ne, joj, što to čudo radi ovdje? Zar su morali staviti Taco Bell baš nasred ove prelijepe šetnice? Ovdje sam uživao u autentičnom katarskom prizoru, osjećao sam da sam u neponovljivom kutku svijeta daleko od doma, a onda moram naletjeti na Taco Bell.« I, što je najgore, bio je prepun! Pisac Thomas Wolfe rekao je: »Ne možete se vratiti kući«, no bojim se da je pogriješio. U svijetu globalizacije nećete više moći otići od kuće. Budući da globalizacija stvara jedinstveno tržište - s golemim uštedama na veliko koje nagrađuju obavljanje istoga posla ili prodaju istih proizvoda svugdje u svijetu istodobno - ona može istodobno homogenizirati i potrošnju širom svijeta. A budući da globalizacija, kao sila koja kulturno homogenizira i proždire okoliš, dolazi tako brzo, postoji stvarna opasnost da bi ona u samo nekoliko desetljeća mogla izbrisati svu onu ekološku i kulturnu raznolikost za čiji su nastanak bili potrebni milijuni godina ljudske i biološke evolucije. Samo jedna stvar daje nadu da će je se moći zaustaviti ili barem usporiti. Kao što zemlje moraju naći pravu zaštitu napajanja i softver ako se žele priključiti na elektroničko krdo, a da ih ono ne po-
klopi, isto vrijedi i za ekološka i kulturna područja. Države moraju razviti dovoljno jake kulturne i ekološke filtre da bi s krdom mogle surađivati, a da ih ono ne nadjača toliko da im kulturu pretvori u svjetski miš, a okoliš u globalni maš. Ako to države ne budu mogle, osobito zemlje u razvoju, svi ćemo biti siromašniji. Svako će m j e s t o postati slično svakome drugom, s uvijek jednakim Taco Bellovima, KFC-ima 6 3 i Marriotima, s jednakim trgovačkim centrima, M T V - o m i Disneyevim likovima, istim filmovima, glazbom i muzakom 6 4 , s istim ogoljelim šumama i betonskim ravnicama. Putovanje oko svijeta postat će slično odlasku u zoološki vrt i gledanju uvijek iste životinje u svim kavezima - preparirane životinje.
K
ad sam u ožujku 1996. godine bio u Bangkoku, još se o tome govorilo. Zvali su to »majkom svih prometnih gužvi«. Riječ je bila o četverodnevnom državnom prazniku kojim je Tajland u travnju prethodne godine obilježavao početak kišne sezone. Richard Frankel, ekolog u Bangkoku, opisao mi je prizor: »U srijedu navečer pomislili smo da bismo mogli izbjeći gužvu i otići iz grada. Kanili smo se odvesti do Chiang Maia, tristo kilometara sjeverno, i tamo provesti praznike. Tako smo nakrcali auto, najeli se i krenuli. Planirali smo poći obilaznicom oko Bangkoka, nastaviti preko aerodroma i krenuti prema sjeveru. Iz kuće smo otišli u deset navečer. Djeca su spavala straga i sve je bilo savršeno - dok nismo došli do obilaznice. Stotinu kilometara promet je tekao u gustoj koloni, odbojnik do odbojnika. Sutradan u deset stigli smo samo do aerodroma, koji je nekoliko kilometara od naše kuće. Neki su ljudi ostavili svoje aute na cesti. Napokon smo se uspjeli okrenuti pa smo praznike proveli kod kuće.« Bangkok je ekstremni primjer za ono što se može dogoditi kad se zemlja u razvoju otvori globalnom investiranju bez nužnih filtara i osigurača kojima bi regulirala rast. Pogledajte to ovako: Na kraju prošlog stoljeća na ovom je planetu bilo oko 5,8 milijarda ljudi. Recimo da oko milijarda i pol njih danas živi globalizacijskim načinom. To znači da su u donjoj srednjoj, srednjoj ili gornjoj klasi svojih društava, da imaju televizor, možda i telefon, neko vozilo kojim prometuju i stan s hladnjakom i strojem za pranje i sušenje rublja. Taj se način života, recimo to tako, temelji na velikoj potrošnji petroke63 Kentucky Fried Chicken, još jedna velika marka brze prehrane. Marriot su hoteli za poslovne putnike. 64 Musak je beskarakterna glazbena kulisa za liftove, željeznice i robne kuće.
mijskih sirovina (od plastičnih masa do umjetnih gnojiva), ugljikovodika (ugljen, plin i nafta) i obrađenih kovina (automobili, hladnjaci, zrakoplovi). U sljedećem desetljeću, nastavi li globalizacija uvoditi sve više ljudi u taj način života, i ne naučimo li proizvoditi više stvari trošeći manje toga, spalit ćemo, zagrijati, popločiti, zagaditi, i zadimiti netaknuta područja, šume, rijeke i močvare brzinom kakva u ljudskoj povijesti još nije viđena. Pođite u Bangkok i pogledajte budućnost: bogat grad, siromašan život. Zbog prometnih čepova, vozači i ne pomišljaju otići od kuće bez mobilnog telefona i prijenosne kahlice. Bangkok je grad od deset milijuna ljudi s tako malo urbanog planiranja da sve do kasnih devedesetih nije imao podzemne željeznice pa ni žutih traka 6 5 . Mnogi su Bangkočani prestali pozivati goste radnim danom, jer nije bilo sigurno u koje bi se doba gosti mogli pojaviti. »Sva je spontanost u životu nestala,« žalio mi se jednoga popodneva dok smo sjedili u zapuštenom parku u središtu grada novinar James Fahn, koji se bavi pisanjem o okolišu. »Ne možeš nazvati prijatelja i reći mu 'vidimo se u gostionici za petnaest minuta'.« U zemljama u razvoju tradicionalno se odgovaralo: »Nered ćemo napraviti sada, a počistit ćemo ga kasnije, kad si to budemo mogli dopustiti.« Ali, kao što se vidi na primjeru Bangkoka, kad neki grad raste tako brzo i na tako neobuzdan način, moglo bi se dogoditi da onoga kasnije i ne bude. Mnogi su pločnici već nestali. Za nove parkove više nema mjesta. Kanali su nadsvođeni da bi se mogle graditi nove zgrade. Ribe u rijeci mrtve su. Svaki drugi prometni policajac ima problema s dišnim organima. U Bangkoku su slobodno tržište i elektroničko krdo jednostavno pregazili vladu i postali toliko bogatiji da su vlada i ulagači mogli korupcijom zaobići sve ekološke zabrane. Jedan mi je američki diplomat, dok sam tamo bio 1996. godine rekao: »Upravo smo otvorili desetak novih veleposlanstava u bivšem Sovjetskom Savezu, a tamo nam je zadaća objasniti ljudima da postoji nešto što se zove 'tržište'. U Tajlandu nam je zadaća objasniti ljudima da postoje i neke druge stvari, a ne samo tržišta.« U Jakarti sam se jednom sastao s Agusom Purnomom, koji je vodio World Wide Fund for Nature u Indoneziji i pitao sam ga: »Kako je 65 Riječ je, zapravo, o carpool lanes, koje su ekvivalent naših žutih traka rezerviranih za javni prijevoz po tome što vozila u njima imaju prednost, no razlika je u tome što po njima smiju voziti i osobni automobili u kojima ima više putnika, ne bi li se time stimuliralo da se više ljudi vozi istim vozilom.
baviti se zaštitom okoliša u zemlji s novim tržištem. Nije li to biti kao Maytagov serviser, najusamljeniji čovjek u cijelom gradu 66 ?« »Stalno se utrkujemo s razvojem,« uzdahnuo je. »I prije nego što nam se omogući da širu javnost uvjerimo kako je ekološki razuman razvoj moguć, planovi za izgradnju cesta, tvornica i elektrana već se provode. Ovdje je velik problem nezaposlenosti, pa će oni koji obećavaju veću zaposlenost dobiti potporu za svoju gradnju. Tako se nama lijepe etikete da smo protiv zapošljavanja i prema nama se drže kao da smo tuđinci.« A tako nastalo uništavanje tako je brzo i često nepopravljivo, dodao je. »Ostanete li bez brda, ostali ste bez njega - neće iznova narasti. Ako posiječete šumu, možete je zasaditi, ali gubite raznolikost biljke, životinje. Bojim se da ćemo za desetak godina svi biti ekološki svjesni, no nećemo imati što braniti.«
Š
to učiniti? M o ž e m o li razviti kakvu metodu ekološki održive globalizacije? Jedna je nada da će se tehnologija razviti tako da nam omogući brže čuvanje zelenih područja nego što ih elektroničko krdo može pogaziti. Robert Shapiro iz Monsanta rado to kaže ovako: »Ljudsko pučanstvo puta ljudske težnje egzistenciji na način srednje klase, podijeljeno sadašnjom tehnološkom alatnicom, to neizdrživo opterećuje biološke sustave što održavaju život na našem planetu. Kad su trojica što žive oko jezera bacala u to jezero smeće, nije to bio velik problem. Kad to čini 3 0 . 0 0 0 ljudi, bolje vam je naći način da ne proizvodite toliko smeća ili da to smeće nekako obradite ili da bude m a n j e ljudi koji proizvode smeće - ili jezera više neće biti.« Da bi se to omogućilo, bit će potrebni stvarni skokovi u informacijskoj tehnologiji, biotehnologiji i nanotehnologiji (minijaturizaciji sve do molekularne razine), tako da sve veću vrijednost m o ž e m o stvarati u sve m a n j i m i m a n j i m dimenzijama, od sve m a n j e i m a n j e materijala. Ohrabruje, primjerice, što, zahvaljujući biotehnologiji, sada m o ž e m o ući u biljku i promijeniti temeljne parove njezine DNK, tako da biljka sama odbija kukce pa nam ne trebaju gnojiva ni pesticidi. Ohrabruje to što se, zahvaljujući informacijskoj tehnologiji, stvari 66 Tvrtka Maytag iz Newtona u Iowi pustila je početkom XX. stoljeća na tržište prve strojeve za pranje. Osamdesetih je pokrenula legendarnu kampanju s "Maytagovim serviserom, najusamljenijim čovjekom u gradu", koji nema što raditi, jer su uređaji tako kvalitetni. Čini se da i jesu. Jednom su uključili stroj i kanili ga za reklamu pustiti da radi godinu dana. Radio je od 1991. do 1996. godine, dakle za više od stoljeća potreba prosječne obitelji.
kao što je magnetofonska vrpca ili film sve više zamjenjuju brojkama - jedinicama i nulama - koje nisu ugrožene, ne proizvode otpad i mogu se beskrajno obnavljati. Ali neće sami tehnološki skokovi biti dovoljni da se neutralizira ekološki utjecaj krda, jer se inovacije jednostavno ne događaju dovoljno brzo - u usporedbi s time kako brzo krdo seli, raste i proždire. Vidi se to i na način kako se sada izražavaju statistike o uništavanju okoliša. Magazin Time objavio je 1998. godine da je sada ugrožen opstanak pedeset posto od 2 3 3 poznate vrste primata na svijetu, te da se u svijetu svake minute uništi po 21 hektar šuma. Zbog toga se i zaštitari moraju naučiti na veću brzinu. Moraju brzo razviti regulativni softver i procedure za provedbu zaštite kako bi se osigurala održivost razvoja i očuvala još nedirnuta područja. Moraju pojačati rad s lokalnim poljodjelcima i urođenicima koji ovise o zdravim šumama i drugim prirodnim sustavima. Moraju brzo utjecati da lokalne elite budu spremne graditi i održavati prirodne parkove i rezervate za koje nova buržoazija i gradska sirotinja nemaju vremena, novca ili sklonosti. A, naravno, moraju i promicati djelotvornu kontrolu rađanja, i to odmah, jer će neobuzdan rast pučanstva raznijeti sve zaštitne mehanizme koji sada štite okoliš. Pišući u magazinu World Watch o tome kako je karipska država Honduras tijekom godina razvila zelenu savjest, Howard Youth zabilježio je kako je cijeli taj proces bio potkopan nestašicom kondoma. "Kad letite iznad Hondurasa," piše on, "gotovo da možete promatrati kako ta zemlja raste: šumski požari, novi gradovi, nove ceste, novi dijelovi šume izrezani s obronaka, sve to stvara mozaik ljudske aktivnosti... Najveći rast pučanstva događa se na selu - u selima razbacanim preko neravnog zemljišta - a u mnogim od tih mjesta kontracepcijskih sredstava nema..." A iako bi bilo lijepo kad bi zaštitnici prirode mogli u svim tim područjima biti brži, nije realno vjerovati da će tako i biti. I gdje smo sada? Stali smo na jednoj činjenici: "Zasad je jedini način kojim m o ž e m o trčati jednako brzo kao krdo to da uzjašemo krdo i pokušamo ga skrenuti. M o r a m o krdu pokazati da biti zelen, biti globalan i biti pohlepan može ići skupa. Želite li spasiti Amazonu, pođite u poslovnu školu i naučite poslovno pregovarati.
N
ije lako naći ljude koji mogu kombinirati smisao za greenmail 6 7 i Greenpeace, a od ljudi koje poznajem tome je najbliži Keith Alger.
67 Greenmail je postupak izbjegavanja neprijateljskog preuzimanja time što "napadnuta" tvrtka otkupljuje svoje dionice po višoj cijeni od tržišne.
Četrdesetčetverogodišnjeg sam Algera upoznao na jednom obilasku brazilskih prašuma na atlantskoj strani, dok je on bio jedan od predvodnika koalicije koja je pomogla pri spašavanju ostataka kišnih prašuma u brazilskoj sjeveroistočnoj državi Bahia, pri čemu su stvarali i alternativna radna mjesta za dio drvosječa. Kao američki politički znanstvenik, oženjen brazilskom stručnjakinjom za majmune, Alger je došao u Brazil misleći da će moći spasiti prašume time što će pomoći pri osvještavanju Brazilaca o njihovoj ekološkoj važnosti. Ali brzo je naučio da dok ne može stvoriti radna mjesta radnicima iz drvne industrije koji bi spašavanjem prašume ostali bez posla, nikamo neće dospjeti. Alger mi je to opisao ovako: "Ljudima je teško što su siromašni, a vrlo je neugodno ako se ne možete pobrinuti ni za vlastiti okoliš. Seljaci su mi govorili da bi rado spasili prašumu, no i njihova su radna mjesta ugrožena vrsta. Kad bi im zatrebao novi automobil ili kad bi trebalo poslati sina na školovanje, bilo bi dovoljno pustiti da drvosječe odnesu nekoliko hektara starog drveća, koje su štedjeli kao novac u banci. Želim li spasiti prašumu, morao sam pomoći da im se nađu radna mjesta." Tako se Alger, koji vodi Institut za društvena i ekološka istraživanja Južne Bahije, udružio s organizacijom Conservation International iz Washingtona i skupinom lokalnih ekologa, pa su svi zajedno postali ekološki poduzetnici na poslu spašavanja prašume. Jednom su rukom Alger i njegovi brazilski suradnici vodili sedmogodišnju političku bitku protiv drvne industrije koja je završila tako što je 1998. godine brazilska vlada napokon zabranila svaku sječu atlantskih prašuma u južnoj Bahiji. Drugom rukom, Algerova ekipa i Conservation International sagradili su ekološki park na jednom gustom dijelu te prašume. Pozvali su ekipu profesionalnih penjača na stijene koji su lukovima i strijelama poslali konopce na vrhove tridesetak metara visokih stabala, a zatim te konopce upleli s mrežom i tako dobili stazu na svodu iznad drveća s povezanim kućama na stablima. Staza, koja je široka tridesetak centimetara i njiše se dok njome hodate sa stabla na stablo, nalazi se nedaleko od grada Une, gdje je atlantska kišna prašuma nekada pokrivala cijelu obalu. Danas je samo oko 7 posto te prašume preživjelo drvosječe i farmere koji su farme gradili na ugaru spaljene šume. Šetnja po svodu stabala spektakularna je. Nećete u svakoj šumi vidjeti na jednom hektaru zemljišta čak 450 raznih vrsta drveća što se bore za mjesto pod suncem. Oprezno hodajući po stazi kroz krošnje možete se okom u oko suočiti s jednim od najrjeđih majmuna na svijetu, zlatnoglavim lavljim tamarinom dok on skače sa stabla na sta-
blo. Možete pregledati i kao bundeva velike termitnjake kako vise s kaučukovaca s kojih curi prirodna guma. Hodajući po zemljanim stazama u podnožju prašume, što je također dio Ekoparka Una, možete hodati usporedno s karavanama mrava rezača lišća koji nose komade lišća na svoj mravinjak velik kao bacački brijeg u bejzbolu. Uz pomoć Conservation Internationala, Algerova je ekipa novac za izgradnju ekoparka prikupila od Forda i Anheuser Buscha (Budweiser), koji imaju velikih poslovnih interesa u Brazilu, kao i od USAID-a (američke vladine agencije za međunarodni razvoj) te Banco Reala, brazilske banke koja je vlasnik tamošnjeg hotela Transamerica i čiji je predsjednik lokalnim dužnosnicima rekao: "Želim da moji turisti kad pogledaju kroz prozor vide drveće, a ne neki posječeni mjesečev krajolik." Anheuser-Busch je iz Busch Gardens s Floride poslao i jednoga od svojih arhitekata stručnjaka za zabavne parkove, koji je sudjelovao u konstrukciji ekoparka. Istodobno s radom na parku, Alger je surađivao s gradonačelnikom Une, koji je i sam iz drvne industrije, na stvaranju novih radnih mjesta na nove načine. Hotel Transamerica sada zapošljava 600 ljudi i sada nudi i program obilaska prašume. Algerova je koalicija radila na povećavanju poljodjelstva uz šumu, s tim da se uzgajaju kulture poput kave i kakaa koje uspijevaju u hladu. Algerova je ekipa također napisala i molbu za subvenciju kojom su lokalne vlasti u Uni od brazilske vlade tražile, i dobile, financiranje za napredno doškolovanje učitelja iz Une. Alger kaže: "Gradonačelnika, koji je iz drvne industrije, ostavili smo bez posla. Znao sam da moram nešto učiniti za njega, jer bi inače svi rekli da smo ih ostavili na cjedilu." Drugo mjesto gdje je Alger potražio pomoć bila je visokotehnološka zajednica čiji je kredibilitet danas nevjerojatno velik u zemljama u razvoju, gdje svaki guverner i gradonačelnik sanjaju o tvornici mikročipova u svom dvorištu. Na poticaj jednoga od svojih osnivača, Gordona Moorea, koji sjedi u odboru Conservation Internationala, Intel je dao novac i hardver kojim je Algerova ekipa uspješno snimila stanje šume i usredotočila se na ono čemu je najpotrebnija zaštita. Pomoću nečega zvanog Geografic Information System (GIS), Algerova je ekipa mogla karte unijeti u računala i postaviti im nekoliko ključnih pitanja. "Najvažnije pitanje koje smo postavili računalima bilo je gdje su ključni prolazi i koridori između pojedinih dijelova atlantske prašume," kaže Alger. "GIS nas je usmjerio ravno prema njima. To je bilo najvažnije, jer ti hodnici povezuju dva veća dijela prašume i bez njih ona postaje samo hrpa izoliranih fragmenata koji ne mogu prehra-
niti toliko vrsta, pa će mnoge izumrijeti ako koridore ne očuvamo. Ekopark Una izgradili smo na jednom od tih koridora za koje je gradonačelnik već bio odobrio sječu." Alger je također dozvao u pomoć i Georgea St. Laurenta, pustolovnog i ekscentričnog američkog poduzetnika, koji je otvorio tvornicu računala za brazilsko tržište u napuštenoj tvornici kakaa blizu Une. St. Laurent je od države dobio porezne olakšice za otvaranje svoje visokotehnološke tvornice, no guverneru je objasnio kako će mu za nagovaranje inženjera iz Sâo Paula i Silicijske doline da se presele u sjeveroistočni Brazil, trebati još nešto, a ne samo porezne olakšice. Trebalo mu je i nešto šuštavo, a ne samo šuškanje. Održavanje lijepog okoliša može biti presudno važan magnet za privlačenje visokotehnoloških radnika s velikim znanjem, koji često imaju velik izbor mjesta gdje mogu živjeti. Nije Silicijska dolina u Kaliforniji tek tako. "Rekao sam [guverneru] da nam treba lijep okoliš," kaže St. Laurent. "Rekao sam mu da kompjutoraši mogu živjeti bilo gdje. Oni traže visoku kvalitetu života i lijepa mjesta kamo mogu ići vikendom. Ako žive blizu jednoga od najuzbudljivijih sustava bioraznolikosti, radije će u njemu sudjelovati nego ga gledati kako propada." Da bi Algeru pomogao dobiti potporu lokalnih vlasti, St. Laurent je obećao donirati nešto računala lokalnim školama. Na kraju je pritisak brazilske vlade i Algerove koalicije pridobio - uz gunđanje - i gradonačelnika Une Dejaira Birschnera. On mi je rekao: "Kad sam prvi put čuo za te ekologe, pomislio sam da će nas oni proganjati. Prije neke dvije godine počeo sam shvaćati da oni žele pomoći razvoju regije. Una ima 32.000 stanovnika, a 1700 četvornih kilometara. Najveći poslodavci su hotel Transamerica, Unacaw (velika tvrtka za proizvodnju kakaa) i lokalna uprava. Ovdje je [život] strašno težak. Četrdesetak posto ljudi živi u drvenim kolibama, a otkad je industrija kakaa pala, stvari su doista krenule loše... Ne mogu zamjeriti Keithu što nam je govorio istinu - da sječa nije održiva. Morat ćemo sami proizvesti radna mjesta. A i Keith' će morati igrati svoju ulogu." Pouka koju je Alger naučio iz svega toga jest da je jedini način čuvanja prašuma isti onaj kojim čuvaš državni financijski sustav - time što ga ne gledaš kao novonastajuće tržište nego kao novonastajuće društvo. Spasi društvo i spasit ćeš drveće. Alger kaže: "Počeli smo time što smo radili s nekima od najboljih domaćih brazilskih studenata iz ovoga kraja i formirali Institut za društvena i ekološka istraživanja Južne Bahije. Zatim smo počeli
obučavati i opremati ih znanjima potrebnim da mogu postati moderni zaštitari. To je značilo naučiti biologe razmišljanju na način modernog poslovnog pregovaranja i učiti ekonomiste o najmodernijim kartografskim tehnikama. Donedavno ni jedno brazilsko sveučilište nije davalo takav integrirani pristup ovim znanjima koja se preklapaju, a potrebna su vam želite li u ovim vremenima biti uspješan ekološki poduzetnik. Danas školujemo novu generaciju kako za novac dobiti što više robe, a ta je roba o kojoj govorim i očuvanje vrsta i gospodarske i društvene pogodnosti za ljudska bića što žive oko tih vrsta. Da nismo naučili kako učiniti oboje, ne bismo mogli spasiti ni jedno jedino drvo."
D
ruga metoda za ozelenjavanje globalizacije je pokazati tvrtkama i njihovim dioničarima da će njihovi profiti i cijene dionica porasti ako prihvate ekološki zdrave proizvodne postupke. Jim Levine, inženjer ekologije koji sjedi u Komisiji za čuvanje i razvoj Zaljeva San Francisco i podučava tvrtke kako istodobno biti zelene i pohlepne, objasnio mi je kako to funkcionira: "Morate postići da tvrtke, dioničari i analitičari na Wall Streetu shvate kako loše ponašanje prema okolišu znači izgubljeni profit. Do prije desetak godina utjecaj na okoliš nije bio važan cilj u organizaciji proizvodnje. A sada, kad vlada gađa tvrtke i novim propisima i novim poreznim poticajima za zeleno ponašanje, a SEC tvrtkama kaže da moraju dioničarima točno prikazati svoje ekološke nedostatke - primjerice jesu li gdje tužene zbog neodgovornog odlaganja otpada i koliko bi čišćenje moglo stajati - došlo je do zamjene paradigmi. Tvrtke počinju shvaćati da će, odu li u Bangkok i izgrade li tvornicu koja će zagađivati okoliš, a tajlandska vlada napokon uspije donijeti zakone i regulativni softver da bi se to počistilo, stvar kasnije biti znatno skuplja nego da se gradilo zeleno od početka." U toj je novoj paradigmi jedna od vodećih kompanija proizvođač zdravstvenih proizvoda sa sjedištem u Chicagu Baxter International, Inc. Baxter je 1997. godine imao prodaju od 6,1 milijarda dolara, proizvoda iz svojih šezdeset tvornica širom svijeta. U sklopu svoga godišnjeg izvještavanja dioničarima, Baxter donosi i financijsku izjavu o okolišu za sve svoje operacije. Ta je izjava 1997. godine dojavila da su zelene proizvodne metode uvedene te godine uštedjele tvrtki 14 milijuna dolara, što je više nego nadoknadilo cijenu programa. K tomu, tu piše da je smanjenje troškova zbog zelene proizvodne prakse od 1990. godine već prištedjelo još 86 milijuna dolara. "To znači," kaže se u izvještaju, "da bi Baxter 1997. godine potrošio na sirovine, proizvo-
dne procese, troškove odlaganja i pakiranja bio potrošio sto milijuna dolara više da se od 1990 godine ne provode ekološki korisne akcije." U ovom trenutku većina zemalja nema djelotvornih zakona na načelima "zagađivač plaća", no jednoga će dana mnoge imati takve zakone. Zato Baxter u svom izvješću za 1997. kaže da je "bolje da sav naš međunarodni otpad završi na pristojnim odlagalištima. Tako ćemo biti u boljem položaju za izbjegavanje potencijalnih velikih gubitaka u budućnosti." Sefovi koji danas ne misle tako ne brinu se dobro o interesima svojih dioničara i sami si oduzimaju veće bonuse. Ponekad, međutim, čak ni taj profitni motiv ne može postići učinak. Ponekad je jednostavno unosnije pretjerano iskoristiti zemlju i potpuno se prodati grabežljivim globalnim interesima. To ostavlja bar jednu strategiju i to snažnu - naučiti kako iskoristiti globalizaciju protiv nje same. I to sam otkrio u Brazilu, ne u prašumi nego u močvari Pantanal koju sam posjetio s ekipom iz Conservation Internationala. U malom smo elisnom zrakoplovu doletjeli do Fazende Rio Negro, ranča i sastajališta za rezervat na rijeci Rio Negro, gdje ispred zgrade imaju travnato uzletište. Obilazak smo kanili započeti razgovorom s Nilsonom de Barrosom, povjerenikom za okoliš brazilske države M a t o Grosso do Sul. Shvatio sam da će taj razgovor biti zanimljiv kad je De Barros uporno tražio da ga izvedemo usred rijeke Rio Negro. Na Fazendi smo se ukrcali na m o t o r n e izletničke čamce i krenuli prema mjestu sastanka na plitkom zavoju rijeke. Tu su nas čekali De Barros i njegova ekipa u vodi do pojasa. Uz njih je bio čamac s prijenosnim hladnjakom punim piva. "Najprije pivo, zatim kupanje, a zatim razgovor," rekao je otvarajući limenku Skola dok je rijeka tekla pokraj njega. A ja mišljah da sam ja taj koji ima najbolji posao na svijetu! De Barros je objasnio da je regija Pantanal, smještena uz granicu Brazila, Bolivije i Paragvaja, najveće slatkovodno močvarno područje na svijetu (veliko je kao država Wisconsin) i ono je dom jaguaru i mnogim drugim ugroženim vrstama. Prirodni rezervat Pantanal, gdje smo sada stajali usred rijeke, svojevrstan je Jurski park bez dinosaura. Putujući po rijeci prošli smo pokraj desetaka kajmana koji su se sunčali na obali, golemih riječnih vidri koje su izranjale i zaranjale, bijelih čaplji, hijacintnih makaa 6 8 , tukana, ibisa, močvarnih jelena, žličarki, jabiru roda, ocelota i rea (nojeva) koji su se na raznim mjestima pojavljivali iz prašume. Za razliku od Amazone, objasnio je De Barros, 68 Makao, vrsta are.
Pantanal ne ugrožavaju siromašni stanovnici koji žele uništiti okoliš da bi si olakšali siromaštvo. Doista, kultura u Pantanalu rijedak je primjer kako čovjek i priroda harmonično uspijevaju u ekonomiji poljodjelstva, ribarstva, a sada i ekoturizma. Opasnost za ovu regiju dolazi od globalizacije: Na visoravni iznad bazena Pantanal postoje uzgajivači soje koji žele nahraniti sve veće svjetsko tržište soje. Pesticidi i blato što se ispire s njihovih farmi zagađuju rijeku i divljač. Istodobno su Brazil, Argentina, Urugvaj, Paragvaj i Bolivija sklopili trgovački blok koji bi ih trebao učiniti konkurentnijima u svijetu. A da bi svoju soju i proizvode od soje mogli iz ove regije brže dovesti do svjetskih tržišta, oni žele - da bi teglenice mogle lakše i brže ploviti - produbiti i izravnati rijeke, i to na način koji može ozbiljno oštetiti ekosustav. K tomu, konzorcij međunarodnih energetskih kompanija, predvođen Enronom, gradi ekološki potencijalno opasan plinovod preko Pantanala iz zemnim plinom bogate Bolivije do energije gladnog Sâo Paula. No, iako je globalizacija glavna prijetnja Pantanalu, ona mu je i glavna nada za spas. Za početak, stanovnici Pantanala sada imaju prigodu očuvati svoj tradicionalni način života koji se temelji na tome da zemlja ostane prirodna, mogu se baviti ekoturizmom i prodavati prirodno hranjenu govedinu svjetskim tržištima koja su spremna platiti visoke cijene za ekologiji prijateljske proizvode. K tomu, imati ovdje u blizini najistaknutije svjetske tvrtke može se pokazati korisnim. Poslovi sa sojom privukli su velike svjetske tvrtke za riječni prijevoz, koje si, za razliku od mnogih domaćih tvrtki, mogu priuštiti primjenu najsavršenijih tehnologija koje su manje grube prema okolišu - primjerice suvremene teglenice koje mogu ploviti po oštrim riječnim zavojima pomoću visokotehnoloških propelera pa da se rijeke ne moraju izravnavati. Ali prava je korist od globalizacije činjenica da ona stvara "superosnažene ekologiste", koji, radeći za svoj račun, sada mogu prilično uspješno uzvraćati udarce i elektroničkom krdu i vladama. Zahvaljujući internetu, ekologisti u jednoj zemlji sada brzo dojavljuju kako se neka multinacionalna kompanija ponaša u njihovoj zemlji svojim kolegama u drugim zemljama. Sve više i više multinacionalki shvaća da za čuvanje svoje svjetske reputacije i svjetske robne marke pred aktivizmom na internetu moraju biti odgovornije prema okolišu. U Pantanalu se zapravo dogodilo to da su lokalni zaštitari okoliša potaknuli svoje kolege u Sjevernoj Americi da pritisnu Banku za interamerički razvoj, koja je kanila financirati jaružanje i izravnavanje riječnog sustava. Banka za razvoj, osjetljiva na svoju svjetsku reputaciju, odgovorila je pritišćući lokalne vlasti nositeljice projekta da
ga smanje i obave punu procjenu utjecaja na okoliš. Na kraju su vlade sudionice pronašle načina za poboljšanje plovidbe na rijekama u Pantanalu ne mijenjajući im tok. 6 9 " O v o je toliko različito od onoga prije samo petnaestak godina," kaže Glenn Pricklett, potpredsjednik za partnerstva s korporacijama u Conservation Internationalu. "Pomislite na zemlju kao što je Brazil. Prije petnaest godina ovdje su vladali generali, a kad su strani ekolozi kritizirali gospodarski razvoj u Amazoniji, generali su im samo rekli: 'Nosite se. Ovo je naš suvereni teritorij. Ne tiče vas se.' A onda je došla globalizacija i Internet, a brazilska vlada počinje pripuštati, pa i pozivati sve te velike globalne tvrtke na investiranje. T i m e nastaje nova dinamika. Sila koja pogoni razvoj prenijela se na svjetske tvrtke i institucije koje već po svojoj naravi posluju globalno, trebaju globalan pristup i moraju se dakle brinuti o svom svjetskom ugledu glede okoliša. Izađe li brazilska vlada na internet i kaže li svojim kolegama u Sjedinjenim Državama i Europi da ta i ta svjetska tvrtka uništava brazilski okoliš, zaštitnici okoliša u tim drugim zemljama pokrenut će se. Uskoro će se ta multinacionalna tvrtka suočiti s globalnom k a m p a n j o m koja će utjecati na njezino poslovanje, ne samo u Brazilu, nego i svugdje u svijetu." Dok je u svijetu sada toliko mnogo demokracija, ponekad je dovoljno da neki ekolog zamahne nekom porukom elektroničke pošte u dvorani svoga parlamenta pa će se obustaviti neki veći energetski projekt ili neki drugi ekološki osjetljiv posao. S druge strane, svjetske kompanije shvaćaju da podržavanjem zaštitarskih programa mogu poboljšati svoj ugled svjetske marke među kupcima koji sve više cijene okoliš. "U svijetu globalno isprepletenog aktivizma više nema m j e s t a gdje se može sakriti loše ponašanje neke korporacije," kaže Prickett. "Kupci, regulatori i dioničari mogu danas bilo gdje nagraditi ili kazniti tvrtke za ono što rade i negdje daleko. O n i m a koji se dobro ponašaju mogu otvoriti vrata, a onima koji se ponašaju loše mogu ih zatvoriti." T i m e se može objasniti zašto Ford M o t o r sada financira istraživanje Conservation Internationala u Pantanalu, njihov program rukovanja t a m o š n j o m faunom i pretvorbu pantanalskih rančeva u privatne rezervate - pa čak i lobiranje u Brazilu za čuvanje Pantanala. Naravno, 69 Dvije godine kasnije stvari pak još nisu bile definitivno riješene. Iako se Brazil povukao iz projekta Hidrovia za plovno uređenje Parane i Paraguaya, vlade Bolivije i Paragvaja ostale su, a i Brazil je 2001. godine djelovao sklon ponudama za neka manje agresivna rješenja koja ipak znače intervenciju. Već prve plovidbe uvele su neke neželjene mekušce u ekosustav.
ne spašava Ford Pantanal zato što bi se zaljubio u njegove ugrožene vrste nego zato što vjeruje da će prodati daleko više automobila marke Jaguar ako ga prepoznaju po spašavanju pantanalskih jaguara. A ako je i to potrebno da bi se spasio ovaj nevjerojatno lijep ekosustav i način života, onda neka Bog blagoslovi Henryja Forda i internet.
A
ko je spašavanje prašume od elektroničkog krda teško, spašavanje kulture koja je izrasla oko prašume još je složenija zadaća. U sustavu hladnog rata, a da i ne govorimo o ranijim povijesnim razdobljima, kulture i države jednostavno se nisu susretale tako često, izravno i otvoreno kao danas. U mnoga je područja bilo teže putovati, a bili su bezbrojni zidovi, ograde, željezne zavjese, doline i rovovi u kojima su se pojedine kulture mogle skrivati i čuvati. A današnje su kulture otvorene za svjetsku potrošnju i stalno se testiraju i uspoređuju preko interneta i satelitske televizije i kroz otvorene granice na grubo darvinistički način. Idem u sela sjeveroistočne Kine da bih vidio kako izgleda svijet izvan granica globalizacije, a nalazim djevojke u go-go plesnim čizmicama. Priključi se na globalizaciju bez pravog softvera i operacijskog sustava pa će ti gospodarstvo pregorjeti u trenutku. Priključi se bez pravih ekoloških osigurača, pa će ti u trenutku asfaltirati prašume. Otvori svoje granice za globalizacijski kulturni nalet bez zaštitnih filtara, pa ti se može dogoditi da pođeš spavati misleći da si Indijac, Egipćanin, Izraelac, Kinez ili Brazilac, a ujutro se probudiš i vidiš da ti sva djeca izgledaju kao Ginger Spice. Mjesec dana nakon Katara, gdje sam bio naišao na Taco Bell, otišao sam u Kuala Lumpur u Maleziji, gdje sam odsjeo u hotelu Shangri-La, jednom od sjajnih starih hotela Jugoistočne Azije. Volim ime "Shangri-La", zvuči mi tako egzotično. U Kuala Lumpur sam stigao kasno navečer i na putu u grad nisam mnogo vidio pa sam sutradan ujutro, čim sam se probudio, otvorio zavjese u svojoj hotelskoj sobi i prvo što sam vidio bila je dva kata visoka slika pukovnika Sandersa iz lanca Kentucky Fried Chicken na susjednoj zgradi. "Jee," rekoh u sebi, "a što to ovdje radi? Putovao sam petnaest tisuća milja do Shangri-Laa u Kuala Lumpuru, a prvi koga vidim je pukovnik Sanders!" Drugom jednom prigodom bio sam kod jednog poslovnog čovjeka u središtu Jakarte i zamolio ga da me uputi do mjesta sljedećeg sastanka. Njegovi naputci glasili su točno ovako: "Pođite do mjesta gdje je Emporio Armani na prvom katu - znate gdje je to, točno iznad Hard Rock Cafea - a onda skrenite kod McDonalds'a." Pogledao sam ga, nasmijao se i upitao: "Pa gdje sam to ja?"
Indija je zemlja koja se aktivno pokušavala oduprijeti velikom dijelu ove globalne kulturne homogenizacije. Ali i tu, među indijskim elitama, elektroničko krdo ubrzano radi. Jednoga ubojito vrućeg popodneva u New Delhiju, u ljeto 1998., razgovarao sam sa sedamdesetosmogodišnjim bivšim indijskim premijerom I. K. Gujralom, jednim od najprosvjećenijih indijskih političara. On je počeo prisjećanjem na nešto što mu je rekao kanadski predstavnik na jednoj Unescovoj konferenciji nakon što je indijski državnik predložio rezoluciju koja je trebala osigurati da "novi informacijski poredak", koji je držao sve veći dio svijeta, bude dvosmjerna razmjena kulture i informacija - a ne da samo razvijene zemlje nataču svoju kulturu u grla zemalja u razvoju. Kanadski je predstavnik iznenadio Gujrala potporom njegovoj rezoluciji. "Upitao sam ga zašto to Kanada podupire," sjećao se Gujral. "On je odgovorio: 'Zato što mi već doživljavamo ono od čega vi strahujete. Nema više kanadske glazbe, kazališta, filma, kulture ni jezika.' Sve je već amerikanizirano." Kad sam ga pitao zašto mu je to tako važno, Gujral, koji je bio odjeven u tradicionalnu indijsku nošnju, rekao je otprilike da se, ne očuvate li barem nešto od svojih maslina u svome dvorištu, nećete ni u vlastitoj kući osjećati kao kod kuće. "Što su moji korijeni?" glasno je upitao. "Moji korijeni nisu samo činjenica da živim u Indiji. Moji su korijeni činjenica da čujem kako netko recitira stihove na mome materinjem jeziku. Kad hodam ulicom, čujem kako netko pjeva pjesmu na mome materinjem jeziku. Moji su korijeni kad s vama sjedim u svojoj kući odjeven u narodnu nošnju. Naše su tradicije stare tisuću godina. Ne možete ih samo tako napustiti. Svijet će biti znatno bogatiji ako se te boje i različitosti budu održavale i poticale u raznim kulturama." Potpuno razumijem Gujrala, možda i zato što sam rođen i odrastao u razmjerno malom mjestu u Minnesoti. Globalizacija vas može jako dezorijentirati. Doživjeti da vam netko iščupa vašu vlastitu kulturnu maslinu ili je homogenizira u neku globalnu drvenu kašu, isto je kao da ste izgubili orijentaciju u svijetu. O tome sam raspravljao jednoga popodneva u Jeruzalemu sa svojim prijateljem, političkim teoretičarom Yaronom Ezrahijem, kad je on iznio britku primjedbu. Rekao je: "Znaš, Tome, dva su načina da se netko osjeti beskućnikom - jedan je da mu uništiš dom, a drugi da mu dom učiniš takvim da izgleda i doživljava se jednako kao i domovi svih drugih ljudi."
K
ako spriječiti taj tip beskućništva? Najprije morate shvatiti da globalizacija-amerikanizacija nije samo guranje nego i uvlačenje.
Ljudi sa svih strana svijeta žele se priključiti globalizaciji i to iz mnogih razloga. Oni Katarci koji su se gurali u Taco Bell na na šetnici Doha nisu došli iz kakvog zgodnog puba ili bistroa punog uglačane mjedi i hrastovine. Prije Taco Bella, na tom je mjestu je vjerojatno stajao ulični kiosk pun muha na kojem je netko pekao roštilj na ugljenu i u ne baš higijenskim uvjetima, bez rasvjete i bez sanitarnog čvora. Umjesto toga, Katarcima se sada nudilo nešto što nikad prije nisu imali: meksička hrana, čisti zahodi, međunarodni higijenski standardi, nasmiješena posluga i nadzor kvalitete - a sve po niskim cijenama koje su im pristupačne. Ne treba se čuditi što je bila gužva. A ponuđeno im je i nešto drugo, manje vidljivo, no mnogima od njih vrednije. Otkrio sam to u Maleziji. Pošao sam se sastati s ministrom financija, a dok sam čekao u njegovom predvorju, njegov me suradnik za novinstvo upoznao s malezijskim poslovnim čovjekom koji je tu također čekao da ga primi ministar. Predstavio ga je ovim riječima: "Ovo je g. Ishak Ismail; on zastupa Kentucky Fried Chickena u Maleziji." Odmah sam izvadio svoj IBM ThinkPad i zahtijevao intervju. "Recite mi nešto," rekao sam. "Što to u Kentucky Fried Chickenu privlači Malezijce?" Ne samo to što im se sviđa okus piletine, rekao je on, nego im se još više sviđa ono što ta piletina simbolizira: suvremenost, amerikanizaciju, držanje koraka sa svijetom. "Ljudi ovdje vole sve zapadno, osobito američko," objasnio mi je g. Ismail. "Žele to jesti, žele to biti. Ljudi iz malih mjesta po Maleziji stoje u redu čekajući Kentucky Fried Chicken - izdaleka dolaze da bi ih dobili. Žele biti povezani s Amerikom. Ljudi ovdje vole sve što je suvremeno. Kad to jedu, osjećaju se suvremeni." I doista, u ruralnim malezijskim predjelima ući u Kentucky Fried Chicken najjeftinije je i jedino putovanje u Ameriku koje će većina Malezijaca moći poduzeti. Malezijci idu u Kentucky Fried, a Katarci u Taco Bell iz istog razloga zbog kojega Amerikanci idu u Universal Studios - da vide izvor svojih maštanja. Danas je, htjeli - ne htjeli, globalizacija sredstvo kojim se po svijetu šire američka maštanja. U današnjem globalnom selu ljudi znaju da postoji i drugi način života, znaju za američki način života, a mnogi od njega žele što veći komad - i to sa svim prilozima. Neki po to idu u Disney World, a neki idu u Kentucky Fried u sjevernoj Maleziji. Ivy Josiah, mlada malezijska djelatnica za ljudska prava jednom mi je izrekla što njezina generacija osjeća o tom fenomenu. "Uznemirim se kad pomislim koliko će naših tradicionalnih uličnih lokala prožderati Kentucky Chicken, McDonald's i Chiliji," rekla je. "Gubimo svoj identitet. Odrasli smo uz te tezge. Ali mlađi
nisu. Uđite danas u njih i vidjet ćete štakore i zagađenu vodu. Za današnjeg je malezijskog klinca velika stvar otići u Pizza Hut. Globalizacija je amerikanizacija. Ovdje elita kaže 'Ne biste trebali jesti u McDonald'su, no za male ljude koji ne mogu putovati u Ameriku, to Amerika dolazi k njima." Iz svih tih razloga bilo bi naivno misliti da nekako možemo spriječiti da svjetski molosi McDonald's i Taco Bell otvore podružnice svugdje po svijetu. Oni se šire, jer ljudima nude nešto što ovi žele, a reći ljudima u zemljama u razvoju da ih ne mogu dobiti, jer bi time pokvarili pogled i doživljaje ljudima što dolaze iz razvijenih zemalja bilo bi i nepodnošljivo arogantno i uzaludno. A ipak, kulturološki gledano, nešto će se - i za njih i za nas sve više gubiti što više bude tih svjetskih podružnica koje će nas čekati na svakome brdu, na terminalu svake zračne luke i iza svakog ugla. Jedina je nada - a to je samo nada - da će zemlje naučiti razvijati višestruke filtre koji će priječiti brisanje njihovih kultura homogenizirajućim tsunamijem svjetskog kapitalizma. Jer, uz snagu i brzinu globalizacije kakva je danas, kulture koje ne budu dovoljno otporne bit će zbrisane kao i sve žive vrste koje se ne mogu prilagoditi promjenama u svom okolišu. Mislim da je najvažniji filtar sposobnost "glokalizacije". Zdravom glokalizacijom držim sposobnost neke kulture da, kad se susretne s drugim snažnim kulturama, prihvati utjecaje koji se prirodno uklapaju u nju i mogu je obogatiti; da se odupre stvarima koje su joj uistinu strane i da na odgovarajući način razvrsta stvari u kojima se, iako su drukčije, može uživati kao takvima. Cijela svrha glokalizacije jest u tome da budete sposobni asimilirati one oblike globalizacije u svoju zemlju i kulturu koji će pridonijeti vašem rastu i raznolikosti, a ne pokopati ih. Glokalizacija je zapravo vrlo stari proces koji postoji od pradavnih vremena, kad su se, primjerice, lokalne kulture suočile sa širenjem helenizma i pokušale upiti ono što je u njemu dobro, a da ih ne pokopa. Judaizam je klasičan primjer vjerske kulture koja je generacijama apsorbirala utjecaje iz mnogih različitih zemalja, ne gubeći svoj temeljni identitet. Moj učitelj, učeni rabin Tzvi Marx, primijetio je da su Židovi u svom prvom susretu s Grcima, u četvrtom stoljeću prije Krista, u svoju židovsku misao od grčkih utjecaja najdublje apsorbirali grčku logiku, koju su stopili u biblijsko i rabinsko učenje svoga doba. "To je prihvaćanje grčke logike bilo razmjerno lako, jer je bilo organski povezano s onim što su tadašnji rabini i bibličari činili, a to je bilo njegovanje istine," kaže Marx. "Znak je zdravog upijanja kad
društvo može nešto primiti izvana, prihvatiti to kao vlastito, prilagoditi svojim okvirima i zaboraviti da je ikad izvana i došlo. To se događa kad vanjska sila koju apsorbirate dodirne nešto što je u vašoj kulturi latentno, ali možda nije potpuno razvijeno, a susret s vanjskim podražajem doista će obogatiti to latentno svojstvo i pomoći mu da procvate." Tako napreduju i vrste i kulture. Istodobno kad su se Židovi upoznali s grčkom logikom, upoznali su se i s grčkim slavljenjem tjelesnog, a da i ne spominjemo grčko bavljenjem erosom i mnogoboštvo. Te utjecaje Židovi nisu prihvatili. Smatrali su ih stranima i ostali su im strani. Grci su rado gledali gole sportaše. Židovi nisu, i nikad nisu, prihvatili taj dio grčke kulture. Za one koji su ih prihvatili držalo se da su se asimilirali i da su izgubili svoj izvorni doživljaj sebe. Na kraju, bilo je i stvari koje su Grci jeli i odjeće koju su nosili, a koje su Židovi prihvatili i u njima uživali baš zato što su drukčiji, ali ih nikad nisu usvojili. Nisu odustali od juhe s okruglicama od macesa i prešli na suvlaki, no jeli su suvlaki i u njemu uživali kao u nečemu drukčijem. Zdravi je glokalizam uvijek proces pokušaja i pogrešaka, no sve je nužniji. U svijetu iz kojega je uklonjeno toliko zaštitnih zidova, ograda i rovova i gdje će se to uklanjanje nastaviti, kulture kojima glokaliziranje dobro ide u stvarnoj su prednosti, a one kojima ne ide tako dobro moraju ga naučiti. Neke kulture nisu najbolji glokalizatori, pa im je zato globalizacija prava prijetnja. Kad zemlje i kulture nisu dobri glokalizatori, dobijete reakciju kakva je bila reakcija islamskih fundamentalista talibana u Afganistanu: oni se boje susreta pokušaja i pogrešaka s globalizacijom, jer se boje da će sve završiti kao pogreška i da će njihova kultura biti pregažena pa su jednostavno spustili veo preko cijele zemlje ili pokušali zidati sve više zidove. Ali elektroničko krdo neizbježno ruši te zidove, a onda se događa to da ljudi počinju gubiti vlastiti kulturni identitet i na kraju ih drugi asimiliraju u njihovoj vlastitoj zemlji. Njihova zemlja pretvara se tada u mjesto kroz koje ostale zemlje i kulture prolaze. Postoji još jedna opasnost. Neke kulture uvjerene su da se glokaliziraju na zdravi način, a zapravo bivaju asimilirane i gube svoj identitet na suptilan, usporen način. Otrcan, ali razumljiv primjer je način na koji je McDonald's Japan bio upijen u japansku kulturu i arhitekturu. S dvije tisuće lokala u Japanu, McDonald's Japan, poznat kao "Makadonaldo", najveća je McDonald'sova podružnica izvan Sjedinjenih Država. McDonald's Japan tako se uspješno integrirao u Japan da postoji priča o japanskoj djevojčici koja stiže u Los Angeles, ogleda se, vidi nekoliko McDonald'sa, povuče mamu za rukav i kaže: "Gle, mama, i u
ovoj zemlji imaju McDonald's!" Možete toj maloj djevojčici oprostiti iznenađenost time što je McDonald's američka, a ne japanska tvrtka. (McDonald'sovi su ljudi u Japanu i Ronalda McDonalda preimenovali u "Donalda McDonalda" da bi to Japancima bilo lakše izgovarati.) "Nećete doći do dvije tisuće lokala u Japanu, ako vas budu doživljavali kao američku tvrtku," rekao mi je James Cantalupo, predsjednik McDonald's Internationala. "Čujte, McDonald's poslužuje meso, kruh i krumpiriće. Meso, kruh i krumpir jede se u većini krajeva u svijetu. Ono što se računa je kako to pakirate i kakav doživljaj nudite." Činjenica da djevojčica iz ove priče nije znala da McDonald's dolazi iz Chicaga i da ga je osnovao netko kome je ime Ray Croc i tko nije baš Japanac, meni je znak nezdravog glokalizma. Nešto što bi trebalo doživljavati kao drukčije - Big Mac - pa i uživati u tome što je drukčije, ne doživljavamo tako. Nezdrava je glokalizacija kad apsorbirate nešto što ne pripada vašoj kulturi i nije povezano ni s čim što je u vašoj kulturi latentno, no vi ste toliko izgubili vezu sa svojom kulturom da mislite da jest. Tzvi Marx kaže: "U medicini kažu da rak ulazi u stanicu tako da se preruši pa stanica ne zna da je tu i vjeruje da je rak njezin organski dio - sve dok ne bude prekasno i dok rak ne preuzme jezgru stanice i onda je s njom gotovo." To se može dogoditi - a glokalizacija se ponaša kao rak koji vas navodi na pomisao da nešto nekamo pripada, a ne pripada. Drago mi je što u Japanu ima McDonald'sa, a drago mi je i što nedaleko od moje kuće u Bethesdi postoji sushi bar. Drago mi je što japanska djevojčica voli McDonald's, a jednako mi je drago što moje djevojčice vole sushi. Ali važno je da mala Japanka to voli baš zato što je drukčije, a ne zato što će povjerovati da je doista japansko. Kad do toga dođe, homogenizacija je odmah tu iza ugla. Kad do toga dođe, vrlo je vjerojatno da će japanska djevojčica postupno izgubiti dodir s onim što je doista japansko, pa će se jednoga dana probuditi kao ona živa stanica i otkriti da je obuzeta i da od njezine kulture i nje same nije ostalo ništa.
S
am po sebi, glokalizam čak ni u svom najzdravijem obliku nije dovoljan da se domaće kulture zaštite od globalizacije. Potrebni su i neki konkretni filtri. Prije svega, morate imati zemljišne propise, propise o zaštićenim područjima i obrazovne programe da biste jedinstvena područja i kulturno nasljeđe zaštitili od podmukle homogene izgradnje. Ne znači to odbiti baš svaki McDonald's, no moglo bi značiti odbiti McDonald's u nekim područjima. To znači vrlo odlučno planiranje koje će obavljati činovnici koje nije lako potkupiti i političari koji su spremni zaštiti kulture dati odgovarajuće mjesto.
Južna se Francuska očuvala kao južna Francuska dijelom i zato što je Njemačka, preko Europske unije, subvencionira francusku poljoprivredu pa mali francuski poljoprivrednici i sitni trgovci i mala sela mogu preživjeti - bez obzira na svjetske pritiske za konsolidaciju farmi i pretvaranje sela u trgovačke ulice. Drugim riječima, ono što nam se sviđa u južnoj Francuskoj temelji se na politici koja daje težinu zaštiti kulture. Temelji se na zajedničkoj europskoj poljoprivrednoj politici i plaćanju za održavanje proizvodnje na malim imanjima da bi sela ostala netaknuta, dijelom i zato što ih drže izvorom kulturnog bogatstva. Našim su kulturama potrebne takve zaštitne mreže. Političari moraju podučiti javnost o vrijednosti takvih kulturnih sigurnosnih mreža i moraju ih biti voljni prodavati. U zemljama u razvoju, gdje srednja klasa još nije dovoljno velika da bi cijenila zaštitu kulturnog nasljeđa i lobirala za nju, gdje su propisi o prostoru i zaštiti okoliša slabi, kvarljivi ili ih čak i nema, morate se više pouzdati u drugi zaštitni filtar: tržište. Doći indonezijskom drvosječi koji mora hraniti dvanaestero članova obitelji i pričati mu kako ne bi trebao sjeći i paliti šume, jer su one važan dio kulturnog nasljeđa njegove zemlje neće upaliti. On će vam reći: "Ako ih želite štititi, kupite ih." Ljudi moraju vidjeti da je čuvanje kulture povezano s njihovom dobrobiti i da ono ne znači žrtvovati se u utrci za prosperitet. U stvaranju poticaja za domaće pučanstvo za održavanje naravi i tradicija nekoga kraja važnu ulogu može odigrati turizam. Turisti uvijek pitaju: "Može li se tamo disati? Može li se voda piti?" Ugostitelju koji želi prodavati večere od po dvadeset dolara turistima umjesto onih od jednog dolara domaćem stanovništvu, ta su pitanja važna. Za zaštitu piramide, arheološkog nalazišta ili neke vrijedne četvrti ponekad je najprikladniji način učiniti zaštitu unosnom za one koji žive oko nalazišta. Dok smo bili na Baliju u Indoneziji 1997. godine, moja žena i ja posjetili smo najljepše tamošnje svetište Pura Tanah Lot, hram izgrađen na jednoj obalnoj goloj klisuri. Kad dođe plima, klisura i hram ostaju izolirani. Spektakularna je to atrakcija koja privlači milijune indonezijskih domaćih turista što hodočaste i prinose žrtve. Došli smo u suton i dok sam tražio odakle snimiti sliku svoje žene s hramom u pozadini, primijetio sam kako je pokraj mene projurio automobilčić za golf. Uz obalu, samo nekoliko stotina metara od hrama izgrađeno je igralište za golf, a staza za kolica išla je baš po obali. Dobro, volim ja golf, ali volim i čudesne prirodne ljepote, a poštujem i hramove. Bilo je očito da ili pri izdavanju dozvole za gradnju toga igrališta u obzir nije uzet baš nikakav plan ili da su činovnici bili potkupljeni.
I je li onda čudno što je Jakarta Post baš toga tjedna dok smo mi bili tamo objavio članak o nekim umjetnicima s Balija koji su održavali izložbu protiv popločavanja svoga raja. Post je pisao da je na toj izložbi bio i crtež loptice za golf koja pogađa u hindusku procesiju; drugi je crtež prikazivao Bali kao lopticu koju mlataraju po svijetu, a jedna od lika pokazivala je seljaka kako zamahuje motikom kao što golfer zamahuje palicom - samo što zamahuje prema projektantima. A izložba je imala zloban naslov: Glo-BALI-zacija. Nastavi li Bali u tom samoubilačkom smjeru, bit će to kraj tamošnje turističke privrede. I tiskani turistički vodič kojim smo se na Baliju služili, jedan od Knopfovih vodiča, napisan dvije godine prije našeg dolaska, o Purah Tanah Lotu kaže ovo: "Intenzivna turistifikacija na tom mjestu zbunjuje iako još nije dovršena: u blizini je u planu luksuzan hotel i igralište za golf. Do tada, to mjesto još vrijedi posjetiti." Kad vas turistički vodiči počnu upozoravati da neka zemlja pretjeruje s eksploatacijom svoje kulture i pozivati turiste da je vide dok još nije upropaštena, shvatit ćete da je ta zemlja upala u opasnu zonu. Bojim se da će sljedeće izdanje Knopfovog vodiča po Baliju navesti samo: "Prekasno. Pođite nekamo drugamo." A upravo zato motiv zarade, iako je ponekad nužan, nije dovoljan, jer lako može dovesti do komercijalizacije i eksploatacije svakog kulturnog simbola. Potrebna vam je i srednja klasa i elita dovoljno predana društvenom aktivizmu da plati za očuvanje kulturnih simbola čak i kad nisu unosni - ili upravo zato što nisu unosni. Kad se radi o čuvanju nekomercijalnih strana života, ne možeš od tržišta tražiti previše, a i ne želiš od tržišta tražiti previše. "Na dulji rok bilo bi iluzorno misliti da tržište i profitni motivi mogu biti dovoljni za zaštitu kulturnih i prirodnih vrijednosti," tvrdi Fareed Zakaria, urednik lista Foreign Affairs i podrijetlom Indijac. "Jednostavno neće biti. Jer globalizacija daje moć običnom čovjeku. Običnim ljudima i ženama daje moć da imaju što birati, a kad se to dogodi neizbježno je da će birati ono što se čini najprivlačnije, najmodernije, najzgodnije i najkomercijalnije. A moguće je da oni žele trgovačke centre u svakoj ulici i Taco Bell na svakom uglu - iako će to brzo pogaziti njihove lokalne i nacionalne kulture. To je razlog zašto nije dovoljno samo obuzdati tržište; morate ga i regulirati. A da biste ga regulirali, potrebne su vam elite koje će stvari zaštititi od tržišta - stvoriti prostor gdje tržište neće vladati ni osvajati - pa će tako zaštititi one potpuno iracionalne i neekonomske vidove naravi neke zemlje. Obično su samo elite, zaštićene svojim bogatstvom, spremne baviti se takvim stvarima. Rockefelleri su sudjelovali u uspostavi susta-
va nacionalnih parkova u Americi. Metropolitan M u s e u m su financirali veliki kapitalisti koji su rekli "treba nam muzej koji nema nikakve veze s tržištem."
I
ako u teoriji svi ti filtri za zaštitu kulture i okoliša imaju smisla, oni, želimo li da postignu ikakav utjecaj, moraju raditi svi zajedno. Sam prašumski park neće nikad moći zaraditi dovoljno da se može prekinuti sječa; sami činovnici nikad neće imati dovoljno političke volje da provedu sve zakone o zaštiti okoliša; same zelene tvrtke nikad neće biti dovoljne da uspore korak uništenja; aktivizam na internetu nikad neće biti dovoljan da se obuzda elektroničko krdo.
Zato se nadam i vjerujem u to da će, dok ulazimo u sljedeće desetljeće globalizacije, netko ili neka stranka svoju politiku izgraditi na zamisli da se svi ti filtri ujedine. Ne govorim o Greenpeace nego o vodećim strankama i političarima. Počet će u razvijenim zemljama, a onda će se raznijeti okolo. Dobra je strana u tome što ta politika već ima ime - "tema življivost 7 0 ". U Americi je potpredsjednik Al Gore počeo polagati pravo na tu temu. Za tu življivost, kaže on, potreban je "mudri rast", a za mudar rast potrebno je da političari naprave skup zakona, poticaja i inicijativa koje mogu navesti sve filtre na zajednički rad. Ključni element Goreove strategije je stvaranje "Obveznica za bolju Ameriku". Federalnim poreznim subvencijama taj bi program omogućio lokalnim zajednicama da obveznicama prikupe do 9,5 milijarda dolara koje bi mogle iskoristiti za kupnju još zelenih otvorenih prostora, obnovu zapuštenih parkova i uređenje prostora, osobito gradskih središta 71 , gdje je okoliš uništen, ali je obnovljiv. Što se više gradskih središta oporavi, to će manji biti pritisak za širenje gradova u zelene okolice. Samo neumorna i stalna politika življivosti koja društvu daje mogućnost da uskladi djelovanje svih potrebnih ekoloških i kulturnih filtara dobit će mogućnost usklađivanja svih neumornih, stalnih, dobro financiranih i plodnih poslovnih planova tvrtki kao što su Nike, MTV, McDonald's, Pizza Hut, Enron i Taco Bell. Može to danas biti samo nada i molitva, no to je nužno potrebna nada i molitva, jer neće biti održive globalizacije bez očuvanja okoliša i kultura. 70 Pojam je livability; deriviran je iz livable, što znači pogodan za život u smislu preživljivosti, ali i ugodnosti za život. 71 Inner Cities je američka specifičnost i odnosi se na stambene dijelove središta gradova iz kojih je pobjegao tko god je mogao i koji su postali vrlo zapušteni i problematični sirotinjski kvartovi.
Sve to mora biti zajedno. Kulture se hrane i održavaju u okolišu u kojem su nastale. Najzanimljivija i najraznolikija plemena u Amazoniji žive u najočuvanijim, najnezagađenijim i najnerazvijenijim krajevima. A najzanimljiviji i najposebniji gradovi, četvrti, regije i zajednice u Americi, Kataru i južnoj Francuskoj su oni gdje okoliš nije popločen i pretvoren u trgovačke centre da izgleda kao bilo koji grad u Americi. U tome Izrael pruža vrlo zanimljiv primjer, jer to je zemlja s vrlo jakom kulturom koja traje tisućama godina i okoliš koji je najpoznatiji na svijetu, jer su svako drugo brdo i svaka druga stijena spomenuti u Bibliji. Danas se, međutim, Društvo za zaštitu prirode u Izraelu (SPNI) bori protiv velikog širenja gradova koje je obuzelo zemlju. Ako ste zasadili drvo u brdima između Jeruzalema i Tel Aviva, posjetite ga što prije. Moglo bi se dogoditi da ga ne bude više dugo, jer će do 2020. godini područje od Haife, preko Tel Aviva do Jeruzalema vjerojatno postati jedan veliki nerazdvojivi urbani megalopolis. Izraelci grade kao da žive u Australiji - bolje je više, bolje je veće, bolje je šire. Nastavi li se sadašnji trend rasta pučanstva, Izrael će, ne računamo li pustinju Negev, biti jedna od najnapučenijih zemalja na svijetu. Nažalost, kad sada ulazite u Jeruzalem ili izlazite iz njega na zapadu, istaknutim vrhom dominiraju zlatni McDonald'sovi lukovi. Upravo zato što Izrael nikad neće moći ograničiti židovsku imigraciju, mora postati znatno osjetljiviji na održiv razvoj; inače će izraelsko-cionistička kultura izgubiti okoliš iz kojeg je nastala i s kojim je tako intimno povezana. "Svakim projektom koji bude odobren nasuprot nacionalnom planu i kojim se uništava otvoreni prostor, uništava se i dio židovskog nasljeđa - biblijski krajolik Davidova i Solomonova vremena," objašnjavao mi je Avram Shaked, koordinator zaštite pri SPNI-u, dok smo jedno jutro provodili promatrajući kako buldožeri odgrizaju svoje zalogaje iz judejskih brda. "Biblija spominje vinograde u Ben Shemenu. Danas je Ben Shemen najveći cestovni čvor u zemlji. Mi još govorimo o 'izraelskom tlu', no zaboravljamo na stvarno tlo." Tome se priključio Yoav Sagi, predsjednik SPNI-a: "Ovdje moramo promijeniti kulturu osvajanja zemlje u čuvanje zemlje. Jer, postane li Izrael jednoga dana normalnom zemljom u kojoj više nema ratova, ono što će nas ovdje održati bit će kvaliteta života i vezanost uz zemlju. Nastavimo li po ovom trendu, neće više biti kvalitete života ni zemlje na koju bismo se vezali." Kad domovima ljudi oduzmete posebnost - bilo homogenizacijom bilo uništavanjem okoliša - potkopavate ne samo kulturu tih ljudi,
nego i društvenu koheziju. U svom najboljem obliku kultura može biti jedan od najmoćnijih oblika dobrovoljnog ograničavanja u ljudskom ponašanju. To životu daje strukturu i značenje. Ureduje cijeli niz navika, ograničenja u ponašanju, očekivanja i tradicija koji životu daju strukturu i drže društva na okupu oko njihove jezgre. Kad neobuzdana globalizacija čupa kulture i okoliše, ona time uništava i osnovno tkivo društvenog života A to nas vraća natrag na pitanje održive globalizacije. Ne možete izgraditi novonastalo društvo - što je tako nužno za suočavanje s globalizacijskim sustavom - ako istodobno razarate kulturne temelje koji učvršćuju vaše društvo i daju mu samopouzdanje i čvrstinu potrebnu za ispravno suočavanje sa svijetom. Zato moja zabrinutost za zemlje u razvoju koje globalizacija gazi izlazi iz granica obične zainteresiranosti za to da one ostanu šarolika mjesta u kojima svi m o ž e m o uživati kao turisti. M e n e brine to što bez okoliša nema održive kulture, a bez održive kulture nema održive zajednice, a bez održive zajednice nema održive globalizacije. Vrlo jasno vidim taj proces i u svom susjedstvu. Kafić koji mi je sada najdraži nalazi se nekoliko kilometara od naše kuće u Bethesdi u Marylandu i zove se Corner Bakery. Sviđa mi se već i samo ime Corner Bakery 7 2 . Ono priziva nešto toplo i susjedsko, a unutra se prodaje trideset vrsta kruha. Ima ta pekarnica i miris staromodne pekarnice, a i izgled joj je takav, s uglačanim t a m n i m drvom, mjedi i prijateljski raspoloženim osobljem. Da, to je moja «Pekarnica na uglu». S m o j o m pekarnicom na uglu samo je jedno problematično. O n a nije na uglu. O n a je u trgovačkom centru M o n t g o m e r y Mall. Iako ime i dojam toga lokala priziva starinsku glavnu ulicu, za n j o m ne stoji ta duša. Kad dođete u Corner Bakery, nećete čuti "bok, susjede - bok, stari - bok njofra". Unutra je samo nekoliko nepoznatih ljudi s magistrale. Drugim riječima, napokon smo stigli u postMcDonald'sovsko doba. Prividno smo se vratili nečemu u svojim korijenima - ali društva i okoliša koji su održavali staru pekarnicu na uglu ne stoje iza ugovorne Pekarnice na uglu. Zato je ona samo Potemkinova fasada, utemeljena ne u zajednici, nego u betonu. Strahujem od toga da bi Malezija i Tajland, Indija i Izrael, Katar i Indonezija s vremenom mogli u svom razvoju doći do točke kad će htjeti obnoviti svoje stare ulične pekarnice - prizore, mirise, boje, ulične tezge, arhitekturu i krajolike starih vremena. To su bila gnijezda u kojima su nastale i rasle njihove prepoznatljive kulture, njiho72 Corner Bakery znači "Pekarnica na uglu".
ve masline. No moglo bi im se dogoditi da otkriju kako ih je zauvijek prebrisao, ne neki novi, razvijeniji oblik njihove stare kulture, što se događalo tijekom cijele povijesti, nego sterilna globalna kultura koja je ubačena u njihovo društvo. Nema nikakvih izgleda da ćemo očuvati baš sve svjetske kulture u sadašnjem stanju. A ne možemo htjeti da se kultura očuva ako sama nema volje i kohezije. Kao i kod živih vrsta, nastanak, razvitak i odumiranje kultura dio je evolucije. Ali ono što se, zahvaljujući globalizaciji, događa danas, to je turboevolucija. Gotovo da je nepravedna. U svijetu bez zidova, čak ni neke vrlo otporne kulture jednostavno nisu dorasle sili elektroničkog krda. Da bi preživjele, potrebna im je pomoć ili će biti uništene daleko brže nego što se mogu regenerirati evolucijom, pa će na kraju u našem zoološkom vrtu ostati samo jedna životinja. Nitko to ne razumije bolje nego James Wolfensohn, predsjednik Svjetske banke. Jednom mi je pričao o svome putovanju u Gvatemalu, nedugo nakon što je preuzeo dužnost u Svjetskoj banci. "Bio sam u planinama i sastao se s poglavarima Maja. Bilo je to u jednom strašno siromašnom selu, očajno lišenom svega. Ti ljudi nisu imali ništa. Došli smo vidjeti kako da im pomognemo poboljšati zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Kad smo pokrenuli temu obrazovanja, o njoj su najviše htjeli razgovarati. Više nego o vodi. Htjeli su našu pomoć za promicanje majanskog obrazovanja, koje je bila usmena tradicija koja se prenosila s koljena na koljeno tri tisuće godina. Ti su ljudi bili tako siromašni, no imali su tako nevjerojatno bogatu povijest i kulturu - matematiku i astronomiju proučavali su davno prije nego Zapad - i htjeli su pomoć da je prenesu svojoj djeci. Ako im ne budemo mogli pomoći, svijet će biti siromašniji." I tako je Wolfensohn u Svjetskoj banci pokrenuo program zajmova za kulturu - kao dodatak uobičajenim zajmovima za razvoj - pod pretpostavkom da bi izgubiti kulturu i znanje tih starješina Maja bilo isto što i izgubiti DNK neke rijetke biljne ili životinjske vrste. Neki od zajmova za kulturu što ih Svjetska banka sada podržava su i obnova Nacionalnog muzeja u Brazilu, restauracija džamija u Samarkandu, očuvanje kulturnih lokacija u Betlehemu, jedan rječnik u Ugandi, projekti žive kulture urođenika u Peruu i Boliviji te potpora tradicionalnim obrtnicima i umjetničkim obrtima u Maroku. Tužno je međutim, što se svake godine Wolfensohn mora boriti s upravnim odborom Svjetske banke, u kojem sjede ministri financija, da se nastavi financiranje tog programa. Wolfensohn priča: "Kažem im: 'Možete li zamisliti Englesku bez njezine povijesti? Možete li zamisliti kakva bi
bila Francuska bez svoje kulture? Pa kad to ne možete zamisliti, zašto bismo to odbili zemljama u razvoju, kojima je još potrebnije. Ne možete postići da ljudi krenu dalje ako ne poznaju temelj i prošlost iz koje su došli." Najljepši dio Wolfensohnovog programa jest u tome što zemlje primateljice kulturne pomoći moraju najmanje petnaest posto te pomoći potrošiti na financiranje suvremenih umjetnika, slikara, obrtnika i pjesnika, tako da Svjetska banka ne stavlja kulture samo u muzeje, nego ih održava kao živu stvarnost. Održivost globalizacije ovisit će dijelom i o tome kako dobro svatko od nas bude upravljao filtrima potrebnim za zaštitu svoje kulture i okoliša, a istodobno dobivao ono najbolje od svih ostalih. Postane li globalizacija samo još jedan uspješniji način za razmjenu kultura - da ja mogu kušati sushi i kabuki kazalište one japanske djevojčice, a ona može kušati moj McDonald's i Disneya - tako da ljudi zapravo mogu birati i tražiti još, pokaže li se da je to konfederacija zasebnih kultura, a ne njihova homogenizacija, te bude li promicala kulturno raznolikiji svijet, umjesto bezdušne i standardizirane kugle, bit će održiva. Yaron Ezrahi ovako to objašnjava: "Ili će nas globalizacija homogenizirati samo površinski, a lokalni kulturni korijeni ostaju gdje jesu, ili će nas homogenizirati do srži i na kraju postati ekološki, kulturno i politički smrtonosna." Dobro je što Disney ima kineski i francuski i meksički paviljon. Ali neka nas Bog spasi od svijeta u kojem je kineski paviljon u Disney Worldu jedino što nas podsjeća na ono što je nekad bila Kina i gdje je novo Životinjsko kraljevstvo u Disney Worldu jedino podsjećanje na ono što je nekad bila prašuma te gdje je Rain Forest Cafe jedina tropska prašuma koju ćete vi i vaša djeca u životu vidjeti.
12. Pobjednik nosi sve Dajte mi rezultate Nikkeia i Detroita -Michael Jordan u jednoj reklami u kojoj glumi šefa s Wall Streeta Dennis, zbog tebe sam došao iz Poljske - transparent upućen Dennisu Rodmanu u gledalištu United Center, igrališta Chicago Bullsa, 11. travnja 1998.
J
a sam pretplatnik cijele sezone NBA košarkaškog kluba Washington Wizards, a ljeto 1996. godine bilo je za sve navijače Wizardsa tužno doba. Glavna napadačka zvijezda, Juwan Howard bio je tada slobodan za novi ugovor, a bogata ekipa Miami Heata pokušavala ga je namamiti ponudom od 120 milijuna dolara za sedmogodišnji ugovor. Wizardsi su početno nudili " s a m o " 75 do 80 milijuna. D o k su pregovori za Howardov ugovor bili na vrhuncu, slučajno sam naišao na političkog komentatora Normana Ornsteina iz American Enterprise Institutea, također navijača Wizardsa, pa smo naricali nad gotovo sigurnim odlaskom Howarda u Miami.
"Vama je jasno," rekao je u jednom trenutku Ornstein, "da je za sve to kriva N A F T A . 7 3 " Nasmijali smo se, znajući da u tome što Ornstein kaže ima i dosta istine. Jednostavno rečeno, globalizacija donosi znatno otvorenije, ujedinjeno globalno tržište za mnoge robe i usluge. Tako, kad se neka zemlja priključi na taj sustav, oni koji imaju znanja i talenta za prodavanje roba i usluga mogu u tom globalnom sustavu doista dobro zaraditi, jer mogu prodavati na tržištu velikom kao cijeli veliki bijeli svijet. J u w a n Howard imao je sreću što je do poboljšanja u njegovim skokovima došlo u vrijeme pada Berlinskog zida, u vrijeme NAFTA-e, Europske monetarne unije, GATT-a, pada komunizma i drugih vezivnih snaga za povezivanje tržišta koje su 73 NAFTA - North American Free Trade Agreement (Sjevernoamerički ugovor o slobodnoj trgovini), prim. prev.
omogućile da NBA postane svjetskim sportom i da navijači od Moskve do Meksika i Miamija sudjeluju u plaćanju Howardove plaće. NBA je 1998. godine izvan Sjedinjenih Država prodao u vrijednosti većoj od 500 milijuna dolara lopti, dasaka za koševe, majica, trenirki i kapa sa znakom NBA, ne računajući još milijune dolara u pravima na prijenose preko satelita i kablovskih televizija. I NBA košarka je počela konkurirati nogometu u borbi za naziv najraširenijeg sporta. Koliko je košarka globalna? Znate one matruške što ih prodaju u Rusiji - drvene lutke, manja unutar veće i još veće. Dakle, kad sam 1989. godine bio u Moskvi, najtraženije matruške bile su one s likovima raznih sovjetskih vođa i posljednjeg cara. Moglo se kupiti Lenjina unutar Staljina unutar Hruščova unutar Brežnjeva unutar Gorbačova. A kad sam bio u Moskvi u vrijeme ruskih predsjedničkih izbora 1996. godine, otkrio sam da su najprodavanije matruške pred Kremljom bile one gdje je Dennis Rodman unutar Scottiea Pippena unutar Tonija Kukoča unutar Luca Longleya unutar Stevea Kerra unutar Michaela Jordana. Ne volite Chicago Bullse"? Nema problema. Ulični su trgovci u Moskvi te godine prodavali sve NBA klubove u obliku matruški. Ali, iako globalizacijom možemo objasniti Howardovu sreću i bogaćenje, njome možemo objašnjavati i jedan od ozbiljnijih nusproizvoda priključivanja globalizacijskom sustavu - činjenicu da se osamdesetih i devedesetih godina, dok je globalizacija nastupala umjesto sustava hladnog rata, jaz u prihodima između bogatih i siromašnih u industrijaliziranim zemljama primjetno proširio, nakon što je nekoliko desetljeća taj jaz bio razmjerno stabilan. Ekonomisti će vam reći da je za širenje toga jaza mnogo razloga, od kojih su mnogi povezani s globalizacijom. Među njima su veliki demografski pomaci iz ruralnih područja u urbana, brze tehnološke promjene koje dovode do sve većih nagrada za one koji znaju nasuprot manje stručnima, pad utjecaja sindikata, sve veća imigracija u razvijene zemlje koja ruši neke plaće, te sve veća vanjska trgovina. Svi se ti čimbenici moraju uzeti u obzir kad pokušavamo objasniti sve širi jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju, no u ovom poglavlju želim istražiti onaj čimbenik koji je najvažniji i koji je u mojim putovanjima bio najprimjetniji. To je fenomen "pobjednik nosi sve" - koji se odnosi na činjenicu da u svim djelatnostima pobjednici danas mogu doista dobro naplatiti pobjedu, jer mogu prodavati na golemom svjetskom tržištu, dok se oni koji su i samo malo manje talentirani, ili pak uopće nemaju znanja, moraju ograničiti na to da prodaju samo na svom, lokalnom tržištu, pa tako prodaju daleko, daleko manje. List
USA Today primijetio je da je prva ponuda Miami Heata Howardu (98 milijuna tijekom sedam godina) jednaka prosječnoj učiteljskoj plaći u osnovnoj školi (30.000 godišnje) tijekom 3267 godina. U svojoj klasičnoj knjizi Društvo 'Pobjednik uzima sve' ekonomisti Robert H. Frank i Philip J. Cook istaknuli su da je globalizacija "igrala važnu ulogu u širenju nejednakosti" stvarajući za cijelu zemaljsku kuglu tržište na kojemu pobjednici uzimaju sve. Oni primjećuju da se, dok se širom svijeta trgovačke barijere i carine smanjuju ili ukidaju, dok se troškovi putovanja režu, unutarnja tržišta dereguliraju, a informacije počinju slobodno i jeftino širiti preko granica, u mnogim djelatnostima i zanimanjima stvara ujedinjeno svjetsko tržište. Trgovački putnik koji je nekad bio ograničen na područje pet saveznih država, sada se može služiti faksovima, satelitskim telefonima i internetom i tako stvarati svoju nacionalnu ili svjetsku klijentelu. Liječnik, koji je nekada bio ograničen na jednu bolnicu, sada može dijagnosticirati ili pacijentima dijeliti savjete služeći se mrežama za prijenos podataka što se šire preko cijelog svijeta. Pjevač ili pjevačica koje se nekada čulo samo u njihovoj domovini, sada se mogu poslužiti tehnologijom CD-a i kablovskim sustavima na principu "plati koliko gledaš", ne samo zato da dosegnu svjetsku publiku, kao što su učinili Beatlesi, nego i da na njoj zarade na bezbroj načina. Istodobno, kažu Frank i Cook, eliminacija formalnih i neformalnih pravila koja su ograničavala nadmetanja za najboljim u svakoj pojedinoj djelatnosti - pravila kao što je rezervacijska klauzula u profesionalnom sportu, koja je igračima ograničavala pravo na prelazak onome tko najviše plati, ili nepisana pravila u industriji koja su navodila tvrtke da na šefovska mjesta promiču ljude iz svoga osoblja umjesto da u svijetu traže najbolje i najpametnije - dovela je i do otvorenog, svjetskog aukcijskog tržišta. (Ovo može koristiti i potrošačima. Bolujete li od kakve rijetke bolesti, bit će vam drago što možete putem interneta potražiti savjete najboljeg specijalista bilo gdje na svijetu; ako ste dioničar posrnule velike korporacije s Fortuneovog popisa 500 najvećih, bit će vam drago ako ta tvrtka može namamiti najboljeg slobodnog rukovoditelja ako treba i iz Australije, a neće se osjećati obvezanom da unaprijedi nekog tupoglavca iznutra.) Spojite sve te čimbenike i naći ćete se u situaciji u kojoj se potencijalno tržište za bilo koju robu ili usluge, bilo kojeg pjevača ili skladatelja, bilo kojeg pisca ili glumca, bilo kojeg liječnika ili pravnika, širi s kraja na kraj svijeta. Dosad neviđena otvorenost i prilika za pokretljivost omogućuju, potiču i na mnogo načina i zahtijevaju od tvrtki, industrija i profesionalaca da pokušaju pokriti to svjetsko tržište - ili
će to u m j e s t o njih učiniti netko drugi. A kad se netko od tih igrača uzdigne kao pobjednik - kao "pojam revizorske kuće", " p o j a m doktora", " p o j a m " glumca, "pojam pravnika", " p o j a m pjevača", " p o j a m trgovca", "pojam košarkaša", " p o j a m čovjeka" ili " p o j a m žene" 7 4 u bilo kojem području, ta osoba može dobiti ne samo SAD ili Europu, ne samo Japan ili Kinu. On ili ona može ubrati goleme profite i tantijeme svugdje istodobno. Najbolje to kaže Ford Motorov dvosjekli reklamni slogan: "Ford: Winning the World O v e r " 7 5 "U ovom globalnom selu," pišu Frank i Cook, "vrhunski igrači - oni koji mogu dati najbolji proizvod - mogu zaraditi goleme profite. Uzm i m o Acme Radiais, zamišljenu gumarsku tvrtku iz Akrona u Ohiu. Ako su bili najbolji u, recimo, sjevernom Ohiu, to im je nekad jamčilo pristojno poslovanje. Ali današnji iskusni potrošači sve više kupuju gume samo od šačice najboljih proizvođača guma na svijetu. Ako je Acme među najboljima, pridobit će ih i njegovi će profiti rasti nebu pod oblake; ne bude li tako, budućnost mu neće biti sjajna." Iako, ističu Frank i Cook, pobjednici mogu na globalnom tržištu imati nevjerojatno dobar uspjeh, oni s neznatno m a n j o m vještinom obično će proći znatno slabije, a oni s malo ili nimalo vještine proći će vrlo loše. Dakle, jaz između prvog i drugog mjesta širi se, a jaz između prvog i zadnjeg mjesta postaje nevjerojatno velik. Naravno, u mnogim djelatnostima rijetkost je da postoji samo jedan pobjednik, no oni blizu vrha dobivaju nerazmjerno veći dio. Što se više razna tržišta globaliziraju i pretvaraju u tržišta gdje pobjednik uzima sve, to se u njihovim zemljama i, uostalom, i među zemljama širi nejednakost. Te su nejednakosti postale jednim od najneugodnijih socijalnih nusproizvoda ovoga sustava. Prema jednom izvješću iz National Journala, prihodi najsiromašnije petine radničkih obitelji u Americi pali su između 1979. i 1995. godine, uzevši u obzir i inflaciju, za 21 posto, a prihodi najbogatije petine skočili su u istom razdoblju za 30 posto. Economist je 30. svibnja 1998. godine objavio da u Americi ima 170 milijardera, u usporedbi s 13, koliko ih je bilo 1982. godine. "U ovom trenutku gospodarstvu ide tako dobro da svi napreduju," dodao je Economist. "Ali u proteklih trideset godina nejednakost je jako porasla i to nije prošlo neprimijećeno. U novinskim je karikaturama Bill Gates napredovao od štrebera-junaka do nasilnog monopolista - što je vrlo 74 U izvorniku su ti pojmovi s određenim članom: The Doctor, The Actor... 75 Win over ima više značenja, pa taj slogan može značiti i "uvjeriti svijet" i "preobratiti svijet" i "nagovoriti svijet" i "(iznova)osvojiti svijet"...
slično Rockefelleru. Jako uspješan film Titanic donio je osvježavajuće marksistički pogled na događaj, a oduševljenje američkih gledališta kad bi neki od bogatih putnika potonuli bilo je, hm, da se smrzneš." Sadruddin Aga Khan, predsjednik Zaklade Bellerive koja prati posljedice globalizacije, objavio je da je u jednom trenutku bogatstvo Billa Gatesa bilo jednako ukupnoj neto imovini 106 milijuna najsiromašnijih Amerikanaca. Ima još mnogo drugih u primanjima i socijalne što sam već naznačio, sve samo jednu skupinu ljudi
primjera utjecaja globalizacije na raspone posljedice koje iz njih proizlaze. Ali, kao što vam treba, možete vidjeti proučavajući - NBA 7 6
V
lasnici i igrači NBA jedni su od najvećih dobitnika današnjeg globalizacijskog sustava - sustava koji nitko nije bolje shvatio i naučio bolje iskorištavati nego poslovođa NBA David Stern. Kao što mi je Stern objasnio u jednom razgovoru, zahvaljujući demokratizaciji tehnologije u cijelom nekada komunističkom svijetu, NBA je otkrila da iznenada ima "još mnogo izlaza za emitiranje svojih utakmica - kablovske televizije, satelitski tanjuri, internet, optički kablovi i tradicionalna televizija - u više zemalja." Rekao je da NBA danas održava odnose s više od 90 televizijskih kuća širom svijeta, što NBA košarku dovodi u više od 190 zemalja na 41 različitom jeziku. Čak i u Kini se subotom ujutro emitira utakmica tjedna. Zahvaljujući demokratizaciji financija, padu komunizma i nestanku mnogih trgovačkih i putničkih barijera, stvoreno je golemo transnacionalno tržište svim vrstama roba za široku potrošnju. Tvrtke koje žele prodavati na tom tržištu nestrpljivo su htjele asocirati svoje proizvode sa svjetskim simbolom koji se može iznositi na tržište preko mnogih raznih granica i vremenskih zona istodobno. Logotip NBA i NBA igrači postali su svjetskim simbolom koji može podići i ušminkati svjetske marke - kremu za zube, cipele ili deodorante - i u trenutku im pružiti uvjerljivost za kupce od Buenos Airesa do Pekinga. A zahvaljujući demokratizaciji informacija - i uspjehu Michaela Jordana - moglo se dogoditi da se pojavi globalni glasnik kojega vole s kraja na kraj globalnog tržišta, bez obzira na nacionalne razlike. "Tako Sprite vodi reklamnu kampanju istodobno u Danskoj i u Poljskoj, a u obje je znak NBA, koji njihovim proizvodima daje međunarodni žig i koji se razumije na svakom tržištu," objasnio je Stern. Da bi se to pojačalo, kaže on, "NBA sada ima urede za televizijski 76 National Basketball Association - Američka nacionalna košarkaška liga
marketing u Parizu, Barceloni, Londonu, na Tajvanu, u Tokiju, Hong Kongu, Melbourneu, Torontu, New Jerseyu, Miamiju - za Latinsku Ameriku - i u Ciudad Mexicu. A sada igramo osam redovnih sezonskih utakmica u Tokiju i dvije u Ciudad Mexicu." NBA utakmice emitirale su se 1990. godine za 200 milijuna kućanstava u 77 zemalja. Do 1999. godine naraslo je to na 600 milijuna domaćinstava u 190 zemalja. Više od 35 posto navijača koji se priključuju na službene web stranice NBA-a, Www.nba.com, živi izvan Sjedinjenih Država. Na www.nba.com se redovno spajaju korisnici računala iz 50 zemalja. Broj stranih igrača unovačenih u NBA od 1994. godine učetverostručio se. Da bih to bolje upoznao, razgovarao sam sa Steveom Kerrom, specijalistom za "trice", koji je godinama igrao s Michaelom Jordanom u Chicago Bulls ima. Kerrova je karijera u NBA počela neposredno prije pada Berlinskog zida, kada je profesionalna košarka bila uglavnom američki sport, a kulminira danas, kada je svjetska igra. Kerr mi je rekao: "Prije nekoliko godina pošao sam u Tokio da bih sudjelovao u košarkaškom kampu koji tamo vodi Sean Elliott (još jedna zvijezda NBA) i bilo mi je nevjerojatno koliko su me ljudi u Tokiju prepoznavali. Jednoga sam jutra ustao u pet sati kako bih gledao dražbu ribe na tokijskoj ribljoj tržnici. Bilo je to nešto čime se bave turisti. Uđete onamo i vidite one goleme tune koje se prodaju po pedeset tisuća dolara komad. Pod je pun paleta s ribama, a ja se šećem i gledam te ribe, a svi ti ribari govore japanski i nadmeću se za ribe. No kud god prošao, ti [japanski] ribari - ribari! - prilaze mi i govore: Ahh, Steve Kerr - Chicago Bulls'. U pet ujutro na tokijskoj ribarnici!" Kad su Chicago Bulls igrali jedan predsezonski ekshibicijski turnir u Parizu, listopada 1997. godine (turnir se zove McDonald's Championship - a i kako bi drukčije?), za utakmice je bilo akreditirano oko 1000 novinara i fotografa - više nego za finale NBA. Kerr se sjeća: "Bilo je nekako čudno hodati po pariškim ulicama kad svi znaju tko ste." Moj prijatelj Allen Alter, urednik vanjske politike na CBS News, pokušavao je dobiti vize za ekipu CBS-a koju je zimi 1997. godine htio poslati u Sjevernu Koreju. Učinio je što bi učinio svaki dobar urednik - uporno je oblijetao dvojicu viših sjevernokorejskih diplomata pri UN-u zaduženih za vize. Jedne su večeri za večerom ti diplomati spomenuli da ih jako zanima NBA košarka, pa im je Alter poslao vrpcu sa snimkom finala NBA za 1997. godinu: Chicago Bulls protiv Utah Jazza. Sutradan ujutro su mu Sjevernokorejci, koji gotovo nikad nisu odgovarali na telefonske poruke ni faksove, sami od sebe poslali faks
u kojem su mu kićenim riječima zahvalili na vrpci i javili mu da je "već u diplomatskoj pošiljci na putu u Pyongyang." Nekoliko tjedana kasnije, sjevernokorejska je delegacija bila u New Yorku, a jedan od sjevernokorejskih diplomata obavijestio je Altera: "Jako nas zanimaju navijačice - one očaravaju moju zemlju." Očito se 'Dragi vođa' Sjeverne Koreje, Kim Jong Il, za kojega se već znalo da ga očaravaju Godzilla i iluzionist David Copperfield, zainteresirao za navijačice gledajući vrpcu sa skraćenim snimkama NBA. Izraelski vodeći politički komentator, Nahum Barnea iz lista Yediot Aharonot, gorljiv je navijač NBA, a tu mu strast nije teško zadovoljiti jer se, unatoč sedmosatnoj razlici u vremenskim zonama, mnoge NBA utakmice sada uživo prenose na izraelskoj televiziji. Barnea mi je pričao kako je na dan šeste utakmice NBA finala 1998. godine između Chicago Bullsa i Utah Jazza bio u posjetu svojoj majci u staračkom domu. Dok je čavrljao s majkom upalio je utakmicu Bullsa protiv Jazza na njezinom televizoru, da bi mogao istodobno gledati utakmicu i biti s majkom. Kad je utakmica počela, a Barneina stara mati vidjela kako joj se sin unio u košarkaško nadmetanje, upitala ga je: "Koji je tim izraelski?" Gospođi Barnei nije padalo na um da bi njezin sin mogao biti tako jako zainteresiran za košarkašku utakmicu u kojoj ne sudjeluje barem jedan izraelski tim. A globalizacija NBA ima i prave društvene posljedice. Pogledajte klupu Chicago Bullsa. Na jednom kraju te klupe sjedio je Michael Jordan. Časopis Forbes procijenio je Jordanove nekošarkaške prihode od reklama 1997. godine na 47 milijuna dolara, a plaća mu je te godine bila 31,3 milijuna dolara, što je značilo ukupan prihod od oko 80 milijuna dolara. Časopis Fortuner procijenio je 1998. godine, kratko prije Jordanova povlačenja, da je Jordanov ukupni utjecaj na američko gospodarstvo otkad je 1984. godine ušao u NBA "deset milijarda dolara" - uzmu li se u obzir prodaja karata koju je potaknuo, prihod od prava na inozemne prijenose i veću gledanost televizijskog programa koju je izazvao, te sva ona Nike sportska obuća, odjeća i drugi proizvodi koje je Jordan reklamirao. List The Sporting News objavio je da je je "Jordanovim povratkom u NBA u ožujku 1995. godine, nakon osamnaest mjeseci prekida košarkaške karijere, njegova vrijednost dodatno naglašena. Vrijednost pet tvrtki koje je on reklamirao - McDonald's, Sara Lee, Nike, General Mills i Quaker Oats - skočila je na burzama u samo dva tjedna za 3,8 milijarda dolara." Prilično je prikladno bilo što je tvrkta Upper Deck, koja proizvodi karte s likovima košarkaša i igrača bejzbola, objavila u The Sporting Newsu oglas na kojem je prikazan Michael Jordan kako u ruci drži Zemlju veliku kao košarkaška
lopta. Uz globus u Jordanovim rukama stajale su riječi: "U prirodnoj veličini?" Michael Jordan doista je pobjednik koji nosi sve. Ali u svakom NBA klubu ima dvanaest igrača. Na istoj klupi s Jordanom u Jordanovoj završnoj sezoni - samo jedanaest mjesta od njega - sjedio je netko čije je gađanje bilo samo neznatno manje uspješno od njegovoga, netko čiji su skokovi bili samo malo manje precizni, netko čija su slobodna gađanja bila samo neznatno manje ujednačena, netko čija je vještina u obrani bila samo malo manje izražena. A i dalje je bio sjajan igrač košarke. Uostalom, bio je u NBA i natjecao se za Chicago Bullse. Zvao se Joe Kleine. Sjedio je jedanaest mjesta od Jordana, a plaća mu je 1997. godine bila minimalna plaća NBA, 272.250 dolara godišnje - ili otprilike 79,727.750 dolara manje od Jordanove. Ista igra, ista liga, isti tim, ista klupa! Glavni razlog za taj golemi jaz bio je u tome što je Michael Jordan imao svjetsko tržište za svoje usluge i autograme, a tržište za usluge i autograme Joea Kleinea nije se protezalo daleko od United Centera u Chicagu. Nakon utakmice Chicago Bulls - Orlando Magic 11. travnja 1998. godine, svratio sam do svlačionice Bullsa da bih porazgovarao s Joeom Kleineom i drugovima. Jasno se tu vidjela istinska narav globalnog tržišta. Prije no što su Bullsi otvorili svlačionicu poslije utakmice, tridesetak novinara, iz tiska i televizije, već je čekalo u redu pred vratima. Kad su se vrata napokon otvorila, ta skupina od trideset novinara ugurala se u polukrug pred ormarićem Michaela Jordana. U toj je gužvi bila i japanska televizijska ekipa čiji su članovi međusobno razgovarali japanski. Vodila ih je mlada japanska reporterka koja je stalno crvenjela dok su golemi, preko dva metra visoki, Bullsi izlazili iz tuševa omotavši se oko pojasa samo malim ručnicima. Ne vidi se to svaki dan u Japanu! Ali zamislite taj prizor: Svlačionica. Dvanaest ormarića sa stolcima. A svih trideset novinara okupilo se pred jednim praznim ormarićem jednoga igrača - Michaela Jordana. Svi mikrofoni i kamere bili su usmjereni prema njegovom praznom stolcu i čekali da se on pojavi, nadajući se da će svijetu prenijeti njegovu izjavu. U međuvremenu se ostalih jedanaest igrača odijeva pred svojim ormarićima, ne privlačeći gotovo nimalo pozornosti. (Dolazak Scottiea Pippena napokon privlači nekoliko novinara). Iz radoznalosti sam prišao Joeu Kleineu, predstavio se i pitao ga ne uznemiruje li ga ta sve veća razlika u zaradama između igrača kao što su on i Jordana. On je to opisao ovako: "Plaće rastu svima u ovoj ligi, no superzvijezdama su naglo skočile. Ja sam, međutim, odlučio doći
ovamo i igrati za minimalnu plaću. To je moja odluka, pa se ne mogu žaliti." U društvu, kao što je i u NBA, iz tih razlika u zaradama nastaju goleme društvene posljedice. U timovima gdje slabije plaćeni igrači nemaju psihičku naknadu kao što je igranje s Michaelom Jordanom ili osvajanje prvenstva, stvar može postati vrlo ozbiljna. Jer kad superzvijezde dobivaju više, manje novca ostaje za sve druge, a to je bio jedan od glavnih problema velikog zatvaranja NBA 1998-99. Godine 1998. više je igrača NBA (oko 25 posto) zarađivalo minimalnu plaću nego ikada prije. Časopis Petersen's Pro Basketball primijetio je: "NBA počinje zrcaliti opću sliku američkog društva: Bogati postaju bogatiji, mnogo je (razmjerno) siromašnih, a srednja klasa kao da je u opasnosti od izumiranja. 'Prošle godine (1996-97) oko trećina lige - 110 od 348 igrača - zarađivalo je minimum te lige,' rekao je agent za NBA igrače Don Cronson. 'Kako se sada stvari čine, ove će godine taj broj narasti na otprilike 150. Između ograničenja ukupne mase za plaće i nevjerojatnih svota plaćenih superzvijezdama, ne ostane gotovo ništa za one od milijun ili dva milijuna dolara, koji su uglavnom četvrti do sedmi igrači na popisu. Imate, dakle, onu prvu trojicu i onu petoricu na dnu koji se zadovoljavaju samim time što su u ligi u kojoj zarađuju sitniš. A oni na četvrtom do sedmom mjestu daju glavni doprinos i oni vam moraju biti zadovoljni - a neće biti zadovoljni, ako ih uopće i bude. Bit će mnogo nezadovoljstva i ljubomore, znatno više nego ikad prije. Velik jaz među plaćama znači ozbiljne probleme u svlačionici. Takva je ljudska narav. A svakako je takva i narav današnjeg profesionalnog košarkaša.' Najbolji primjer klasnih razlika prošle je sezone bio u Houston Rocketsima, čiji je trio superzvijezda na plaćama prikupio više od 21 milijun dolara, samo dva člana sve tanje srednje klase (Kevin Willis i Mario Elie) i čak osam igrača na minimalnim plaćama koji se muče za ostatke. 'Čujem da je to bila vrlo nezadovoljna ekipa,' rekao je Cronson." Problem "stvarno postoji", rekao je Steve Kerr koji je prije dolaska u Bullse igrao u druga dva NBA kluba. "Imate mnogo klubova u kojima izvrsni dečki zarađuju minimalne NBA plaće, jer igraju prvu sezonu, a ima i višesezonskih igrača koji zarađuju po 4 milijuna, a ulaze u igru povremeno s klupe. I nemoguće je da ne bude zlovolje među onim što zarađuju minimum i osjećaja krivnje među onima što zarađuju 4 milijuna s klupe." Na pitanje ne ljuti li ga razlika između njega i Jordana, i Kerr jasno pokazuje da razumije i globalizaciju i svoje mjesto u svemiru. "Ne, doista ne," rekao je. "Mislim na one tisuće momaka koji su također dobri igrači, a nisu uspjeli doći do lige. Mogu samo misliti koliko ja imam sreće."
Jaz na klupama NBA vidi se i u sve većem jazu među vlasničkim ložama. Nekad su vlasnici NBA klubova bili domaći poduzetnici iz lokalnih zajednica. Danas su sve više vlasnici NBA klubova tvrtke sa svjetskim prihodima iz kojih mogu plaćati svjetske plaće u svjetskom sportu. Tko je vlasnik New York Knicksa? Cablevision System Corporation. Tko je vlasnik Atlanta Hawksa? Time Warner. Tko je vlasnik Portland Trail Blazersa? Paul Allen, jedan od osnivača Microsofta. Tko je vlasnik Philadelphia 76ersa? Comcast Cable. Tko ima Seattle SuperSonics? Medijski konglomerat The Ackerly Group, Inc. Tko je vlasnik Miami Heata? Micky Arison od Carnival Cruise Linesa. Abe Pollin, vlasnik Washington Wizardsa jedan je od samo nekoliko lokalnih vlasnika. Kao jedan od stupova društvene zajednice u Washingtonu i tamošnji darežljivi filantrop, Pollin je novac zaradio trgujući nekretninama u Washingtonu i morao je Juwanu Howardu obećati gotovo cijelo svoje bogatstvo samo da ga dobije na sedam godina i spriječi njegov odlazak u Miami. Ali vlasnici poput Pollina, koji su iz domaćih zajednica, sada su pred izumiranjem, a to umanjuje i cijelu zajednicu. "Charles Dolan, predsjednik Cablevisiona, vlasnika Knicksa, u svlačionicu u Madison Square Gardenu ulazi rijetko, ako ikad i uđe," objavio je The New York Times (od 10. siječnja 1999.) "U onim opuštenijim vremenima šezdesetih i sedamdesetih godina, vlasnici su znali pozivati igrače na ljetovanje sa sobom. Danas ima igrača koji nikad nisu upoznali vlasnike svojih klubova." I doista, kada je hvatač Mike Piazza prodan iz Los Angeles Dodgersa u Florida Marlins, pa zatim, svibnja 1998. godine, u New York Mets, žalio se da su vlasnici Dodgersa bili tako daleki da je s njima bilo nemoguće komunicirati. Tko je bio vlasnik Dodgersa? Australski konglomerat Newscorp Ruperta Murdocha, kojeg je Piazza opisao riječima "nedodirljivi, daleki, kao Čarobnjak iz Oza." Na kraju, taj jaz na klupi i u vlasničkoj loži pokazuje se i u jazu u gledalištu. Obožavatelji Michaela Jordana možda i nisu jalni na njegovu plaću, barem dok je osvajao prvenstva. Ali sve širi jaz između pobjednika i gubitnika u globalnom gospodarstvu koji se zrcali u tim sportaškim plaćama ima i društvene posljedice. Bogati i siromašni žive sve odvojenije, šalju djecu u razne škole, žive u odvojenim četvrtima, kupuju u raznim trgovinama i idu na razne utakmice - ili, što je još gore, uopće ne idu. Nekad su odlasci na utakmice držali zajednicu na okupu. Ali ljubitelji sporta to će sve manje moći jer se, da bi se platile te goleme plaće igračima, cijene ulaznica podižu izvan dohvata svih osim onih najbogatijih, a stadioni se dijele po klasama, gdje jadnici koji si mogu priuštiti samo karte od 75 dolara sjede u nenatkri-
venim tribinama i žvaču kikiriki, dok bogati sjede u visokim ložama, i jedu račiće koje im poslužuju konobarice. Čak i igrači, od kojih su mnogi odrasli među sirotinjom, govore o društvenom jazu između svojih i, uglavnom bijelih, bogataških svjetina koje plaćaju da bi ih gledale. "Bacite se za loptom u gledalište," rekao je listu Sports Illustrated jedan neimenovani crni igrač, "i padnete na mobitel nekoga investicijskog bankara. U međuvremenu, dečki s kojima ste odrasli ne mogu si priuštiti ulaznicu. Da, te vas stvari navode na razmišljanje." Da bi mogli platiti sedmogodišnju plaću Shaquillea O'Neala od 121 milijun dolara, Los Angeles Lakersi morali su podići cijenu svojih najjeftinijih karata s 9,50 dolara na 21 dolar, a najskuplja sjedala s 500 na 600 dolara. Tako, primijetio je politički teoretičar Michael J. Sandel, igralište koje je uvijek bilo središte homogenizacije zajednice," više nije svojevrstan javni prostor zajednički za ljude raznih položaja i životnih poziva." Procjep između svjetskih sportskih zvijezda i njihovih navijača postao je gotovo nadnaravan. "Neki sam dan čitao članak o boksaču Evanderu Hollyfieldu koji je sagradio kuću od 5200 četvornih metara," rekao mi je Steve Kerr. "I uvjeren sam da on nije mislio ništa loše, no u tekstu se navodi da je rekao kako bi htio da siromašna djeca mogu doći u turistički posjet njegovoj kući da bi vidjela što mogu postići napornim radom. Kući od 5200 četvornih metara! Jedini način da to postignete je da postanete svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji, a samo je jedan takav na svijetu. Uspjeh u životu mjeri se po tome što možeš kupiti. Imamo igrače koji idu u škole i djeci govore: 'Ostanite u školi pa ćete moći kupiti što ja imam.' Nisam siguran da je to prava poruka. Poruka bi trebala biti 'Završite školu, pa ćete moći u životu raditi što hoćete.'" Kad ne mogu iskoristiti svoje pretplatničke karte za utakmice Washington Wizardsa, često ih dajem svom prijatelju vrataru. On je tako zahvalan na tome, a meni je to tako tužno. Tužno mi je, jer je on tako zahvalan na nečemu što smo moj otac i ja imali kad sam ja odrastao - a to je da smo mogli bez stezanja remena ići na utakmice Minneapolis Lakersa i u vrijeme kad je moj stari zarađivao samo 13.000 dolara godišnje. Nešto nije u redu kad toliki ljudi ne mogu dobiti tako jednostavan doživljaj. Društvo je palo za još jedan korak, pa vas i ne čudi kad uzmete Washington Times od 12 studenoga 1997. i pročitate: "U Philadelphiji su ubijena dvojica prolaznika nakon svađe o tome tko je bolji branič, Allen Iverson iz Philadelphia 76ersa ili Gary Payton iz Seattle SuperSonicsa. U nedjelju poslije utakmice između 76ersa i Sonicsa
riječi su se pretvorile u metke. U međusobnoj pucnjavi u stambenoj četvrti Southwark Plaza ubijeni su Derrick Washington (21) i Jameka Wright (22)." Znam da je u mnogome takvo dvoslojno gospodarstvo bilo pravilo u velikom dijelu američke povijesti i da je uspon srednje klase zapravo bio fenomen sredine dvadesetoga stoljeća. Moj otac nikad ne bi mogao shvatiti da si danas ne bi mogao priuštiti odlazak na košarkašku utakmicu, a siguran sam da bi mome djedu to bilo poznato. Nažalost, čini se da će to biti poznato i mojoj unučadi.
P
rimjer NBA ne iznosim zato što bih žalio igrače koji zarađuju samo 272.250 dolara godišnje, nego zato što je njime jednostavno objasniti sve veće raspone u prihodima što širom svijeta pothranjuju pobunu protiv globalizacije (o čemu ću detaljno raspraviti u sljedećem poglavlju ove knjige). Povećani rasponi u prihodima osobito su zamjetni izvan Sjedinjenih Država, gdje je srednja klasa obično znatno manja i gdje su antimonopolistički i drugi zakoni što ujednačuju zarade manje strogi. Dugoročno, nastave li se ti rasponi u prihodima širiti, moglo bi se dogoditi da to budu Ahilove pete globalizacije. Čini mi se da u svijetu koji se tijesno približuje tehnologijom, tržištima i telekomunikacijama, a društveno i gospodarski sve šire razdvaja, mora biti nešto nestabilno. Evo članka na koji sam naišao jednog od ovih dana uz agencijske vijesti: "PORT AU PRINCE, Haiti (Reuters) - Haiti, najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere dobit će krajem svibnja 1998. godine celularnu telefoniju, objavili su u petak isporučitelji tih usluga. Samo će si manjina imućnih obitelji, stranih investitora i poslovnih ljudi moći priuštiti te usluge. Na Haitiju je godišnji prihod po glavi stanovnika oko 250 dolara. Telefoni će stajati oko 450 dolara, početna je naknada 100 dolara, a za uslugu se naplaćuje 20 dolara pretplate." Drugim riječima, za globalizirani elitni isječak haitskoga pučanstva celularni je telefon svakodnevno sredstvo; većini drugih Haićana on je dvogodišnja plaća. Nije to stabilno, no na nesreću nije ni neobično. Prema izvješću UN-a o razvoju čovječanstva, 1960. je godine 20 posto ljudskog pučanstva nastanjenog u najbogatijim zemljama imalo trideset puta veće prihode nego 20 posto najsiromašnijih. Već 1995. godine najbogatijih dvadeset posto imalo je 82 puta veće prihode. U Brazilu je, primjerice, siromašnih pola pučanstva 1960. godine primalo 18 posto prihoda. Već 1995. godine oni su primali samo 11,6 posto, a najbogatijih 10 posto brazilskog pučanstva odnosilo je 63 posto nacionalnih
prihoda. U Rusiji sada 20 posto pučanstva nosi 11 puta veći udio u nacionalnim prihodima nego najsiromašnijih 20 posto. Danas imućnija petina svjetskog pučanstva troši 58 posto ukupne energije, dok najsiromašnija petina troši manje od 4 posto. Najbogatija petina sada ima 74 posto svih telefonskih linija, a najsiromašnija samo 1,5 posto. Sjedinjene Države i Švedska imaju 600 telefonskih linija na 1000 ljudi, a u Čadu je jedna na 1000 ljudi. Najbogatija petina troši 45 posto ukupnog mesa i ribe, a najsiromašnija manje od pet posto. Izvještaj Ujedinjenih naroda o razvoju navodi da, zahvaljujući globalizaciji, oni koji istražuju tržište danas nastoje svoje proizvode prodati "svjetskim elitama", "svjetskoj srednjoj klasi" i "svjetskim tinejdžerima", jer, gdje god živjeli, oni sada slijede neke od svima zajedničkih potrošačkih ponašanja u kojima se vidi sklonost prema istim "globalnim markama" glazbe, videa i majica. "I kakve su posljedice?" pita taj izvještaj. "Prvo je to što se pred mnogim potrošačima otvaraju mnoge ponude - no mnogi od tih potrošača otpadaju, jer nemaju novca. A pritisci za trošenje iz taštine sve su veći. 'Održavanje koraka sa susjedima' promijenilo se od nastojanja da održiš korak s prvim susjedima u održavanje životnog stila bogatih i slavnih iz filmova i s televizije." Posjetite li danas ijednu zemlju u razvoju, takve ćete razjapljene praznine vidjeti kud god se okrenuli. Kad sam jednom bio u Rio de Janeiru, pošao sam razgovarati s ljudima iz favele Rocinha, labirinta pretrpanih koliba i provizornih domova što čine najveći "slam" Južne Amerike. Dok smo se vozili prema faveli, primijetio sam račvanje ceste. Skrenete li desno, idete po prilazu uz lijepo uređene vrtove prema Američkoj školi u Riju, najskupljoj školi u zemlji, gdje se školarina naplaćuje oko 2500 dolara mjesečno. Nalazi se u srcu Gaveae, najluksuznije četvrti u Riu, a pristup je jako ograničen. Skrenete li na istom križanju lijevo, ulazite u favelu Rocinha, gdje mnogi ne privređuju ni 2000 dolara godišnje i gdje se "učlaniti" može, recimo to tako, "svatko!". U toj se faveli natisnulo više od 100.000 ljudi. Dok Brazil gospodarski raste, to raskrižje može politički opstati. No, dođe li do pravog usporenja rasta u Brazilu, to račvanje ceste može se pretvoriti u tektonski rasjed na kojem se može rascijepiti cijela zemlja. Bijući prisiljen zlatnu stezulju dovoljno stegnuti da elektroničko krdo dobije što traži, brazilski je predsjednik Fernando Henrique Cardoso morao odmah nakon svog ponovnog izbora u listopadu 1998. godine, smanjiti socijalne izdatke. Dopisnica New York Timesa iz Brazila Diana Jean Schemo napisala je članak o onima koji su zbog toga iscijeđeni. Cardoso se već bio našao u političkom nebranom grožđu
jer je kao "propalice" označio ljude koji su se htjeli povući u mirovinu na teret socijalnog osiguranja. Ona mi je pričala o radniku Niltonu Tambari, umirovljenom pedesetčetverogodišnjem metalskom radniku, koji je počeo raditi s jedanaest godina i u brazilski je sustav socijalnog osiguranja uplaćivao trideset tri od četrdeset i jedne godine koliko je radio prije umirovljenja. "Ima li načina u ovoj zemlji ostati miran?" upitao je Tambara pred trgovinom Wal-Marto u Sao Paulu, žaleći se na to što si ne može priuštiti da kupi aluminijske ljestve od 16 dolara. "Kategorije o kojima vlada govori - bogati, srednja klasa i siromašni - ne postoje. Postoje samo bogati i bijedni." U Kairu, u Egiptu, oko 500.000 ljudi živi u grobovima "Grada mrtvih" - dvanaest četvornih kilometara groblja u srcu egipatskoga glavnog grada. A Grad mrtvih se nalazi ni petnaest kilometara od najnovijeg egipatskog ograđenog golferskog predgrađa zvanoga Katamya, jednoga od nekoliko takvih kompleksa gdje u oazama kuća, vrtova, umjetnih jezera, fontana i hotela živi nekoliko stotina obitelji. U oglasnom materijalu koji se može naći na internetu, hvali se ovime: "Katamya Heights je zajednica koja zadovoljava one što vole izazove golfa ili tenisa i zadovoljstva obiteljskih aktivnosti u čistom pustinjskom krajoliku. Kompleks ima igralište s 27 rupa za natjecateljski golf, vježbališta i učilište za golf, luksuznu klupsku zgradu od 5000 četvornih metara, s restoranima i klupskim predvorjima, bazenom, zdravstvenim i rekreacijskim sadržajima. Cijena golfa po osobi, zajedno s prijevozom na igralište: 165 dolara." Godišnji prihod po stanovniku bio je 1998. godine u Egiptu 1410 dolara - što bi dostajalo za otprilike devet rundi. Tajland je primjer zemlje u kojoj postoji oštar rascjep između urbanizirane i izvozno orijentirane radničke i poduzetničke klase, koja živi u financijskim i industrijskim centrima i uživa prednosti globalizacije, te osiromašenog, samo na sebe oslonjenog ruralnog sektora koji, iako na nj globalizacija neizravno utječe, malo od toga razumije i ne vidi u njoj veće koristi. Kad je tajski baht 1997. godine pao, taj seoski dio Tajlanda, koji i dalje uglavnom živi od zemljoradnje, nije imao veliko razumijevanje za globalizirane urbane mahere koji bi bili pregaženi kad bi vlada morala pustiti da baht padne. Nekako u to vrijeme tajlandski je pjevač komičar Ploen Promdan objavio svojevrstan tajski country-rap zvan «Plivajući baht». Pjesma je dijalog između bankara i seljaka. Ovdje ću prenijeti jedan njezin dio jer ona sjajno hvata kako se jaz između globaliziranog i neglobaliziranog u društvu može, ne poduzme li se što, proširiti do toga da Iju-
di koji razgovaraju istim jezikom više jedni druge ne mogu ni razumjeti, a kamo li doživjeti svojima. Evo grubog prijevoda: Pjesma počinje pripjevom: "Baht nam sada pliva, baht nam sada pliva. Dokle će plivati, ovisi o situaciji. Molimo pratite razvoj situacije." Bankar: "Dobro, čujte sada, baht nam već pliva" Seljak: "Jučer je dvogodišnje dijete palo u rijeku, no nije se utopilo." Bankar: "Kako to? Što ga je spasilo od utapanja?" Seljak: "Da, palo je u rijeku, a ljudi su ga vidjeli kako pluta goredolje; potrčali su prema rijeci i vidjeli da se drži za plivajući baht." Bankar: "Zar to baš nikako ne shvaćaš? Ja govorim o plivanju naše valute." Seljak: "Pa, da nije bilo plivajućeg bahta, klinac bi se bio utopio." Bankar: "Ja ti, glupane, govorim o plivajućoj valuti". Seljak: "A zašto? Što je u njoj tako važno?" Bankar: "Zato što bi ti to moralo biti važno. O tome ti govorim zato što sam se bojao da ne znaš." Seljak: "Zašto bismo se opterećivali takvim stvarima?" Bankar: "To su filozofska pitanja o kojima bi ti trebao razmisliti." Seljak: "Zašto bih o tome razmišljao? Nismo mi filozofi." Bankar: "Ti si magare." Seljak: "Kad ne bih bio magare, bio bih šef neke financijske kuće." [Većina tajlandskih financijskih kuća bankrotirala je kad se baht srušio.] Pripjev: "Baht nam sada pliva. Kad baht pliva, raste cijena svake potrošne robe." Bankar (poučnim glasom): "Kad baht pliva, cijene potrošne robe plivaju na njegovu razinu. A na koju god razinu baht zaplivao, cijena robe za dan-dva naraste na nju. Sve pliva prema gore, ništa ne pliva dolje. Tako ti je to." Seljak: "A na što se ti žališ i cviliš?" Bankar: "Mi se žalimo, vičemo, psujemo, a na kraju ćemo i demonstrirati na ulicama i blokirati ih pa će nas ljudi primijetiti i žaliti nas i pomoći nam da riješimo problem." Seljak: "Kamo ti se žuri s tim problemom?" Bankar: "Zato, glupane, da bi bilo bolje." Seljak (smije mu se u lice): "Ha, ha, ha. Gledaj se, pa ti vrištiš kao dijete. Bio si sav razuman, a sada odjednom vrištiš." Bankar: "Idiote."
Pripjev: "Baht je sada vrlo slab, nije zdrav kao nekad i donosi nam sve moguće muke. Svemu što smo kupovali cijene sada rastu." Bankar: "Tajski novac curi iz zemlje, a strani novac ne dolazi. Tajlandani rado idu u inozemstvo na ljetovanje. Idu i vraćaju se, a kad su vani kupuju." Seljak: Da, pa to im se sviđa. Imaju novca. Njihov je novac. Pa što onda?" Bankar: "To što odnose tajski je novac, a kad se novac iznosi iz zemlje, stvari se pogoršavaju. Tajskom bahtu pada vrijednost, a pada i kapital za investicije." Seljak: "Otkud ti t o ? " Bankar: "Svaki se dan čuje u vijestima. Ti ne pratiš vijesti?" Seljak: "Ne slušam vijesti. Ne čitam ih. Ne zanima me to. Gledam samo tajlandski boks i nogometno prvenstvo." Bankar: "Molim te, osvrni se malo i promisli malo i o problemima zemlje." Seljak: "Bojim se da će tajlandski boksač izgubiti prvenstvo u borbi sa strancima. Zar to nije nešto što bi nas trebalo brinuti?" Bankar: "Ti i ne znaš da je naša zemlja uzajmila goleme svote iz inozemstva?" Seljak: "Kolike?" Bankar: "Goleme svote, goleme zajmove. Ti si kreten. Ne razumiješ ni riječ, zar ne? S tobom gubim vrijeme. Kad uzajmiš novac izvana, moraš ga i otplaćivati." Seljak: "Ne bi li onaj tko ga je uzajmio, morao imati pravo i da ga uživa?" Bankar: "Baš takvi kao ti uništavaju nam zemlju i razbacuju novac. Ti si dio tajske nacije i tajske obitelji, koja je odgovorna za te pretjerane troškove. Svima nam je to zajedničko." Seljak: "Da, no ja nisam oženjen. I nemam obitelji."
III.
Protuudar na sustav
13. Protuudar Ray Boyd: "Što te muči, mama?" Dorothy Boyd: "Prva klasa, to me muči. Nekad je to značilo bolju hranu. Danas znači bolji život." - iz filma Jerry Maguire
G
odišnji Svjetski ekonomski forum u Davosu najbolji je mogući barometar svjetskih poslova. Svake godine u veljači, veliki se svjetski globalizatori okupljaju u tom švicarskom planinskom zimovalištu gdje se klanjaju globalizaciji i raspravljaju o njoj. Na sastanku sudjeluju vrhunski industrijalci, političke figure, ekonomisti, tehnolozi, znanstvenici i sociolozi iz svih krajeva svijeta. Svake se godine kao nositelj foruma istakne po jedna ili dvije osobe. Jedne godine bio je to kineski gospodarski guru Zhu Rongi; jedne godine bili su to Yasser Arafat, Yitzhak Rabin i Shimon Peres; neke godine bili su to ruski reformisti, a neke izmučeni azijski ekonomski vođe. Zvijezda Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu 1995. godine bio je financijaš milijarder George Soros. Znao sam to po tomu što su me pozvali na konferenciju za novinstvo na kojoj su se oko jednoga konferencijskog stola okupili predstavnici svih vodećih svjetskih medijskih organizacija i intervjuirali Sorosa kao da je on predsjednik neke supersile. A činilo se da se on takvim i osjeća. Izvjestitelji Reutersa, Bloomberga, AP-Dow Jonesa, New York Timesa, Washington Posta, londonskog Timesa i Financial Timesa ispitivali su Sorosa o njegovim pogledima na Meksiko, Rusiju, Japan i globalne ekonomske trendove, a zatim jurili iz sobe da bi telefonom poslali njegove primjedbe. Sutradan su njegova mišljenja bila na naslovnim stranicama International Herald Tribunea i mnogih drugih novina. Gledajući taj prizor, imao sam dojam kao da gledam važnu tranzi-
ciju. Soros je personificirao elektroničko krdo. Bio je jedan od bikova predvodnika. Možda i baš onaj glavni bik predvodnik. A upravo su tada mnogi počeli shvaćati da elektroničko krdo počinje zamjenjivati Sovjetski Savez u ulozi druge supersile u našem svijetu s dvjema supersilama. Samo nekoliko godina ranije, Soros je bolnu lekciju iz gospodarstva održao britanskom predsjedniku vlade Johnu Majoru. Major je mislio da je vrijednost britanske funte ispravno određena. Soros nije bio uvjeren u to pa je u rujnu 1992. godine poveo krdo u kampanju guranja britanske funte na njezinu "pravu" razinu. Major se Sorosu najprije podsmjehnuo pa podrugivao pa odupirao pa podigao bijelu zastavu i devalvirao funtu za 12 posto. Nakon nekoliko mjeseci posla, Soros je pokupio profit od milijardu dolara. Zbogom Sovjetski Saveze. Dobro jutro, elektroničko krdo. I, zanimljivo, godinu nakon što sam vidio kako Soros dominira i drži u Davosu svoju vlastitu konferenciju za novinstvo, otišao sam opet u Davos, jedva čekajući da vidim tko će biti zvijezda 1996. godine. Stajao sam uz terminal računala u glavnoj dvorani i skupljao svoju e-poštu, kad vidjeh da ovuda prolazi George Soros. Iznenadilo me što sada nitko na njega nije obraćao nikakvu pozornost. Činilo se da je potpuno sâm. Što li se sve promijeni u godinu dana. Ne vjerujem da bi on tada mogao sazvati konferenciju za novinstvo. Zašto? Tko je 1996. godine bio zvijezda Davosa? Nitko drugi već Genadij A. Zjuganov, šef Ruske komunističke partije! Forum u Davosu definitivan je primjer kapitalističkog okupljanja. Kako bi ovaj dinosaur iz jurskog parka hladnoga rata - Genadij Zjuganov - mogao biti glavni čovjek? Tako što su poslovne i političke elite okupljene te godine u Davosu shvatile, a neke tek počinjale shvaćati, da taj moćni fenomen zvan globalizacija u nekim krugovima izaziva i jednako moćnu reakciju. U tom se trenutku činilo da će Zjuganov možda doista poraziti Borisa Jeljcina u natjecanju za mjesto ruskog predsjednika te da će snage reakcije doista doći na vlast u jednoj od vodećih zemalja. I svi su šefovi u Davosu htjeli razgovarati sa Zjuganovim - sa "zvijeri reakcije" - i doznati što će on učiniti s privatnim vlasništvom, ruski budžetom i konvertibilnosti rublja. Tada sam razgovarao sa Zjuganovim i bilo mi je jasno da on nema pojma što učiniti. Činilo se da on najviše vremena provodi u pokušaju skrivanja od zapadnih poslovnih elita. Kao i drugi predstavnici ideoloških reakcija na globalizaciju, Zjuganov je imao više stavova nego upotrebljivih programa, više ideja kako raspodijeliti prihode nego kako ih zaraditi. U međuvremenu je, međutim, reakcija na globalizaciju postala vidljivija i šira. Svim je tim snagama zajedničko to što imaju dojam
da se, kad su se njihove zemlje priključile elektroničkom krdu, na njih navlači zlatna stezulja koja nije njihovog broja ni kroja. Neki ne vole tu stezulju zato što se u njoj osjećaju gospodarski priklješteno. Drugi strahuju da možda nemaju znanja, vještina i sredstava da tu stezulju održavaju i na kraju iz nje izvuku zlato. Nekima se ne sviđa, jer su im odbojni sve širi procjepi u prihodima koje stezulja proizvodi i način na koji ona iz zemalja s većim plaćama izvlači radna mjesta i gura ih u zemlje s nižim plaćama. Nekima se ne sviđa to što ih ona otvara svim mogućim svjetskim silama i utjecajima zbog kojih se njihova djeca otuđuju od svojih kultura i maslina. Nekima se ne sviđa koliko ona pritišće na okoliš. Nekim se ne sviđa, jer imaju dojam da je uskladiti zemlje sa standardima DOScapitala 6.0 jednostavno preteško. Drugim riječima, reakcija na globalizaciju široka je pojava koju potiču brojne emocije i tjeskobe što su bile potaknute ovim novim sustavom i izazovima prilagođavanja na nj. Reakcija se izražava u raznim oblicima, na razne načine u raznim zemljama. Ovo se poglavlje bavi tim raznim emocijama, oblicima i naravima te time kako se one udružuju u vrtlog koji - u ovom trenutku - samo trese globalizacijski sustav, no jednoga bi dana mogao toliko ojačati da ga i destabilizira.
K
ao što sam već spomenuo, ljeti 1998. godine proputovao sam Brazilom s Conservation Internationalom, koji je u atlantskoj tropskoj prašumi izgradio ekopark u suradnji s ljudima iz obližnjeg grada Une, pokušavajući im pomoći u stvaranju turističke djelatnosti koja bi im mogla dati dovoljno radnih mjesta da se mogu odreći sječe šuma. Conservation International pozvao je Dejaira Birschnera, gradonačelnika Une, da mi pokaže grad i objasni kako sve to utječe na njegov grad. Gradonačelnik je bio tip Paula Bunyana 7 7 ; otac i djed su mu bili drvosječe, a sada su ga ekologisti ostavili praktički bez posla. Dok smo se šetali šumom, gradonačelnik je lupnuo gotovo svako drugo stablo. Poznavao je sve vrste drveća u brazilskoj prašumi i njihova brazilska imena. O d m a h mi se svidio taj brazilski drvosječa. Ostavljao je neki vrlo solidan dojam. Nakon šetnje sjeli smo za vrtni stol na rubu prašume i porazgovarali o izazovima što stoje pred gradonačelnikom. On mi je objasnio da on razumom shvaća kako se sječa više ne može održati. Ali iako je to znao, znao je i da njegov mali grad nije spreman za život bez sječe. Razgovarali smo oko pola sata, a 77 Paul Bunyan je legendarni drvosječa iz pučkih priča, čovjek divovskih proporcija i snage; svojevrsni američki Veli Jože.
kad sam završio intervju, zahvalio sam mu i počeo pakirati svoj IBM ThinkPad laptop, a on mi je rekao: "A sada želim ja Vas nešto pitati." "Molim, samo izvolite," odgovorio sam. "Pitajte što god želite." Gradonačelnik me tada pogledao u oči i rekao: "Imamo li ikakvu budućnost?" Njegovo me pitanje pogodilo kao udarac šakom u trbuh. Gotovo su mi suze došle na oči vidjevši kako me ovaj kršni i ponosni čovjek i gradonačelnik pita imaju li on i njegovi mještani budućnosti. Bilo mi je jasno što njegovo pitanje znači: "Moji seljaci ne mogu više živjeti od sječe, a nismo spremni za život od računala. Moj otac i djed živjeli su od sječe, i moja bi unučad mogla živjeti od interneta. Ali što da radimo mi između?" Počeo sam krpati nekakav odgovor u kojem sam mu pokušavao jednostavnim riječima objasniti da za njega i njegove sugrađane ima budućnosti, no da moraju početi promjenu od agroekonomije prema gospodarstvu koje se temelji više na znanju, počevši od boljeg obrazovanja djece. Gradonačelnik je slušao, kimao glavom, vrlo mi pristojno zahvalio i krenuo prema svom autu. Dok je odlazio, pozvao sam prevoditelja na stranu i zamolio ga da gradonačelnika u autu upita što misli o mom odgovoru. Nekoliko minuta kasnije prevoditelj se vratio. Izvijestio me da me gradonačelnik samo htio podsjetiti na nešto što je u razgovoru naznačio: Kad ujutro dolazi u ured, čeka ga dvjesto ljudi koji traže posao, stan i hranu - da i ne spominjemo otpuštene drvosječe koji mu prijete da će ga ubiti. Ne uspije li im on dati radna mjesta, stan i hranu, oni će pojesti prašumu - bilo to održivo ili ne. "Htio je da vam to bude jasno," rekao je prevoditelj. Gradonačelnik Birschner predstavnik je cijele generacije ljudi u svijetu koji se osjećaju ugroženima globalizacijom, jer se boje da nemaju znanja ili energije da dođu do "brzog svijeta". Zovem ih "kornjače". Zašto? Zato što visokotehnološki poduzetnici u Silicijskoj dolini rado uspoređuju svoje poslove s pričom o lavu i gazeli u prašumi. Svake noći lav liježe svjestan da će ujutro, čim svane, ne mogne li sustići najsporiju gazelu, ostati gladan. Svake noći gazela ide na spavanje znajući da će u zoru, ne mogne li pobjeći najbržem lavu, biti nečiji doručak. Ali odlazeći na počinak i lav i gazela znaju da im je čim svane najpametnije početi trčati. A tako je i s globalizacijom. Nažalost, nije svatko sposoban za brzo trčanje. Ima i mnogo kornjača koje se očajnički trude da ne budu pregažene. Kornjače su oni ljudi koje je Brzi svijet usisao kad su zidovi pali i koji se sada iz
ovog ili onog razloga osjećaju ugroženima ili odgurnutima. Nije to zato što nemaju posla. Tako je zato što se njihova radna mjesta brzo mijenjaju, smanjuju, rasterećuju ili zastarijevaju u globalizaciji. A budući da i svjetska konkurencija sili vlade na smanjenje i olakšavanje, to znači da za mnoge od tih kornjača nema sigurnosne mreže u koju bi mogle pasti. U mjuziklu Ragtime na Broadwayu postoji prizor u kojem Henry Ford objašnjava genijalnost svoje proizvodne trake. Ti mi stihovi odjekuju u glavi, jer tako dobro slikaju svijet koji je nekada bio tako siguran za kornjače - a više nije. Henry Ford s Broadwaya pjeva: Vidiš ih? Evo ti teorije kamo ide ova zemlja: Svaki je radnik zubac na kotaču. To ti je zamisao Henryja Forda. Jedan steže, a drugi zateže, Dok treći se pruža da povuče uže. Auti kreću svi u jednom smjeru. Klanjamo se Henryju Fordu! (Ubrzaj traku, ubrzaj traku Sam!) Masovna će proizvodnja proći cijelom nacijom, Jednostavna zamisao u nagradu svijetu. Čak i ljudi koji baš nisu bistri Naučit će kako zauvijek stezati maticu, Namjestiti pedalu ili povući jednu polugu... Danas, nažalost, ljudi koji nisu previše pametni ne mogu naučiti zauvijek izrađivati mikročipove. Za dobre je poslove potrebno mnogo raznih znanja. Jednom sam radio na reportaži kako američka Agencija za međunarodni razvoj (Agency for International Development - AID), koja obično radi na tome da afričkim zemljama u razvoju pruži obuku i gospodarsku pomoć, pokušava nekim od tih svojih tehnika pomoći pri revitalizaciji slamova u središtu Baltimorea. Odnosno, kako je to rekao naslov u Baltimore Sunu "U Baltimoru će se pokušati rješenja za treći svijet". Jedan od razloga zašto je Baltimore pozvao AID bio je u tome što njegove kornjače jednostavno nisu mogle držati korak u Brzom svijetu. Jedna gradska službenica jezgrovito je to rekla: Šezdesetih godina najveći poslodavac u Baltimoreu bila je korporacija Betlehem Steel Corp. Mogli ste se sa srednjoškolskom ili nižom naobrazbom zaposliti u čeličani, dobro zarađivati, kupiti kuću, odgojiti djecu i školovati ih. To je značilo da je američki san otvoren
i kornjačama iz najzaostalijih četvrti. Danas je najveći poslodavac u Baltimoreu Medicinski centar Johns Hopkins. Osim ako želite biti čistač, u Johns Hopkinsu bez sveučilišne diplome nećete doći ni do razgovora za posao. Kornjače se uopće ne trebaju javljati na natječaj. A sigurno se ne možete javiti na natječaj ako spadate u onih 150.000 baltimorskih stanovnika - od ukupno 730.000 njih - koji su funkcionalno nepismeni. (Baltimorski gradski oci stalno su se čudili zašto gradska sirotinja nije bolje iskoristila dobro financirane socijalne programe, a onda se pokazalo da većina njih jednostavno ne zna pročitati natpise. To je bio jedan od razloga zašto su pozvali AID: ta je organizacija napravila cijeli niz crtanih likova i drugih pomagala za zaobilaženje nepismenosti u Africi. "Želite li znati što je najveća prava ironija?" pitao me dr. Peter Beilenson, baltimorski povjerenik za zdravstvo, kad sam ga intervjuirao. "Tvrtka koja razvija ta komunikacijska pomagala iz Baltimorea je. Sjedište im je tri bloka odavde.") Dok globalizacija napreduje, zamjenjujući mnoge od dosadnih radnih mjesta za strojevima, a za obavljanje preostalih poslova traži sve više stručnosti, kornjačama preostaje sve manje i manje radnih mjesta. Članak u Washington Postu iz lipnja 1998. godine o štrajku u General Motorsu u Flintu u Michiganu, kaže čitatelju sve što treba znati o nevolji današnjih kornjača. U njemu piše: "U proteklih dvadeset godina, GM je u Flintu smanjio zaposlenost sa 76.000 na 35.000 ljudi, a najavljeno je da bi u sljedećih nekoliko godina moglo biti eliminirano još 11.000 radnih mjesta... U svojoj ukupnoj radnoj snazi u Sjedinjenim Državama, GM je u proteklih 20 godina skinuo 297.000 stalnih radnih mjesta, čime je ukupan broj zaposlenika pao na 223.000... Dio tih radnih mjesta premješten je u Kanadu i Meksiko, gdje su tvornice ili produktivnije ili s manjim troškovima, no većinu tih ljudi jednostavno su zamijenili strojevi [kurziv moj]." U istom se članku navodi izjava Georgea Petersona, predsjednika AutoPacific Inc., kalifornijske tvrtke za istraživanje i konzalting u automobilskoj industriji, da u tvornicama u Sjedinjenim Državama gdje nema sindikalnog organiziranja UAW-a, Unije radnika u automobilskoj industriji - kao u tvornici Hondine američke podružnice u Marysvilleu u Ohiu - radnici imaju više raznih znanja i sposobni za obavljanje više različitih poslova. Takva svestranost, kaže on, pomaže Hondi smanjiti troškove. "Još je moguće imati stalan posao u ovoj industriji ako ste spremni raditi više od jednoga posla [kurziv moj]," rekao je Peterson govoreći o zabrinutosti UAW-a za sigurnost radnih mjesta. Tako ne samo što vam danas treba više znanja želite li uopće dobi-
ti posao u proizvodnji, nego će vam trebati više raznih znanja želite li da vaš posao ne pripadne robotu. To kornjačama jako otežava život. Analitičari se već dugo pitaju hoće li kornjače koje zaostanu za globalizacijom ili u njoj najgore prođu, razviti ideologiju koja bi bila alternativa liberalnom tržišnom kapitalizmu. Kao što sam već spomenuo, u doba prve globalizacije, kada je svijet prvi put doživio kreativnu destrukciju globalnog kapitalizma, odgovor je na kraju izbacio i cijeli niz novih ideologija - komunizam, socijalizam, fašizam - koje su obećavale da će kapitalizmu otupjeti žalac, osobito onaj koji napada prosječnog radnika. Sada, kad su te ideologije diskreditirane, ne vjerujem da će se pojaviti nova, koherentna, univerzalna ideološka reakcija na globalizaciju - jer ne vjerujem da postoji nešto što bi moglo omekšati grubost kapitalizma, a da ipak osigura stalni rast životnog standarda. Ono što umjesto toga očekujem jest da se kornjače i drugi koji ne budu mogli održavati korak neće mučiti oko alternativne ideologije. Njihov će odgovor doći u drugom obliku. Jednostavno će pojesti prašumu - svatko na svoj način, ne pokušavajući to objasniti niti opravdati niti omotati ideološkim zavojem. U Indoneziji će pojesti kineske trgovce pustošeći njihove trgovine. U Rusiji će prodavati oružje Iranu ili se početi baviti kriminalom. U Brazilu će posjeći ostatak prašume ili se pridružiti seljačkom pokretu zvanom "Sem Teto" (Ljudi bez krova), koji jednostavno krade što mu zatreba. Procjenjuje se da ih u Brazilu ima oko 3,5 milijuna - seljaka bez zemlje, koji žive u jednom od 250 tabora u provinciji. Neki žive uz ceste i jednostavno ih zatvaraju dok im se ne plati ucjena ili dok ih policija ne izbaci, nekad upadaju u velike trgovine, pljačkaju banke ili kradu kamione. Nemaju zastave, nemaju manifesta. Imaju samo svoje vlastite nezadovoljene potrebe i želje. Upravo zato, ono što sada vidimo u mnogim zemljama umjesto masovnog narodnog pokreta protiv globalizacije je nizanje valova nasilja - ljudi jednostavno grabe što im je potrebno, sami pletu svoje zaštitne mreže i ne razmišljaju ni o teoriji ni o ideologiji.
K
ao i sve druge revolucije, globalizacija znači i prijenos moći s jedne skupine na drugu. U većini zemalja to znači prijenos moći s države i njezinog činovništva na privatni sektor i poduzetnike. Dok se to događa, svi oni koji su svoj status temeljili na položaju u činovništvu, vezama s njim ili na mjestu koje su držali u reguliranom i zaštićenom gospodarskom sustavu, mogu postati gubitnicima - ne uspiju li se prenijeti u Brzi svijet. Ovo se odnosi i na poduzet-
nike i poslovne prijatelje koji su poslove podmazivali državnim uvoznim i izvoznim monopolima, industrijalce koje je vlada štitila visokim uvoznim carinama na ono što oni proizvode, velike sindikate koji su se navikli sa svakim ugovorom postizati sve manje radnih sati i sve veće plaće, radnike u državnim tvornicama koji su dobivali plaće bez obzira na to je li tvornica bila profitabilna ili ne, nezaposlene u državi blagostanja koji su uživali razmjerno dobre prihode i zdravstvenu zaštitu bez obzira na sve, te na sve one koji su ovisili o velikodušnosti države koja ih je štitila od tržišta i oslobađala ih njegovih najzahtjevnijih vidova. Time se može objasniti zašto u nekim zemljama najjači odgovor na globalizaciju ne dolazi od najsiromašnijih dijelova pučanstva i kornjača, nego više od onih "nekadašnjih" u srednjoj i nižoj srednjoj klasi, koja je našla mnogo sigurnosti u zaštićenim komunističkim i socijalističkim sustavima i na socijalnoj skrbi. Vidjevši kako se oko njih ruše zaštitni zidovi i vidjevši kako su namještene igre u kojima su imali uspjeha prekinute, a sve se zaštitne mreže pod njima skupljaju, mnogi su postali jako nezadovoljni. A, za razliku od kornjača, ove skupine što gube tlo pod nogama imaju političke snage za organiziranje protiv globalizacije. Jedan od mojih prvih uvida u tu reakciju srednje klase dogodio se slučajno kad sam u Pekingu razgovarao s Wang Jisijem, koji je šef katedre za Sjevernu Ameriku na kineskoj Akademiji društvenih znanosti. Skakali smo s razgovora o Americi na razgovor o njegovom životu u Kini koja se brzo prebacivala na slobodno tržište, koje je mnogim Kinezima bilo istodobno dobrodošlo i strašno. "Tržišni mehanizam dolazi u Kinu, no pitanje je kako ga nametnuti," rekao je Wang. "Moje stambeno pitanje ovisi o mojoj radnoj jedinici. Budu li svi stanovi na tržištu, mogao bih ostati bez stana. Nisam konzervativac, no kad se radi o praktičnim pitanjima poput ovog, ljudi postanu konzervativni kad ih se baci na tržište ako su se navikli da o njima skrbe drugi. Neki dan mi se moj vozač žalio kako je u mladosti svu svoju snagu i sve drugo davao maoizmu i 'socijalističkoj izgradnji'. Sada mu je četrdeset i pet ili pedeset godina i iznenada se od njega traži da ode na tržište. 'Je li pošteno,' pitat će on vlasti, 'što sam se desetljećima posvećivao svemu što ste od mene tražili, a sada me, kad sam stariji, odjednom zaboravljate i gurate na tržište? Nije pošteno. Ništa nisam skrivio. Oduvijek postupam po vašim naputcima, draga vlado, a sada je vaš naputak da zaboravimo na vladu.' [Taj vozač] voli raditi za nas. Ne želi postati taksist i izgubiti sve povlastice. Ne želi na tržište." Da biste se tako osjećali, ne morate biti komunistička pčelica ra-
dilica. Peter Schwartz, predsjednik konzultantske kuće Global Business Network jednom mi je pričao o jednom svom razgovoru prije nekog intervjua za jednu emisiju na BBC-u: "Britanski novinar te emisije pitao me, prateći me na razgovor, o nekima od mojih temeljnih ideja. Naznačio sam zamisao da je Britanija dobar primjer uzleta poduzetničkog gospodarstva - osobito u usporedbi s ostatkom Europe - i da se razlika najbolje očituje razlikom između nezaposlenosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i nezaposlenosti na europskom kontinentu. Tu mi je on rekao: 'Nije li to strašno? Sada su naknade za nezaposlene u Britaniji tako niske da se više ne isplati biti na burzi rada i ljudi se moraju zaposliti'." Tu je Schwartz dodao: "Ima ljudi koji taj prelazak [na globalizaciju] doživljavaju kao velik gubitak, a ne kao dobitak. Oni ne gube samo povlastice nego i nešto što su doživljavali kao pravo - zamisao da su suvremena industrijska društva tako bogata da ljudi imaju pravo na velikodušno osiguranje za slučaj nezaposlenosti." Želite li taj rat između zaštićenih i globalizatora u njegovom najzaoštrenijem obliku, pođite u arapski svijet. Egipat je 1996. godine trebao biti domaćin srednjoistočnog gospodarskog sastanka na vrhu, što je trebao okupiti zapadne, azijske, arapske i izraelske gospodarstvenike. Egipatska se birokracija snažno borila protiv održavanja toga summita. Dijelom su to politički potaknuli oni Egipćani koji su imali dojam da Izrael nije učinio dovoljan iskorak prema Palestincima da bi doista zaslužio normalizaciju. No dijelom je to bilo i zato što su egipatski činovnici, koji su vladali egipatskim gospodarstvom otkad je Naser šezdesetih godina nacionalizirao sve velike komercijalne institucije, intuitivno shvaćali da taj sastanak može biti prvi korak prema njihovom prepuštanju moći privatnom sektoru, kojemu je već bilo omogućeno kupovanje raznih poduzeća u državnom vlasništvu, a vremenom bi mogao u ruke uzeti i državne medije. Islamske oporbene novine al-Shaab napale su gospodarski summit kao "sramotnu konferenciju". Međutim, tada se prvi put egipatski privatni sektor organizirao u lobije - Američko-egipatsku trgovačku komoru, Predsjednikovo vijeće egipatskih poslovnih predvodnika i Udrugu egipatskih poslovnih ljudi - koja je predsjednika Mubaraka odvukla na drugu stranu govoreći mu da će održavanje sastanka sa stotinama investitora iz cijelog svijeta biti nužno za otvaranje radnih mjesta za egipatsku radnu snagu kojoj se svake godine pridruži novih 400.000 ljudi. Predsjednik Mubarak išao je naprijed-natrag i na kraju pristao uz privatni sektor, te se suglasio da će ugostiti summit i na kraju u svom pozdravnom govoru otvoreno izjavio: "Ove se godine Egipat
pridružio svjetskom gospodarstvu. Živjet će prema njegovim pravilima." Ali egipatsko činovništvo, koje ne želi privatnom sektoru prepustiti ni malo moći. još se bori protiv toga, a kad god se u svjetskom gospodarstvu dogodi pad, kao što je bilo u slučaju azijskog kolapsa 1998. g o d i n e , egipatski birokrati pođu Mubaraku i kažu: "Evo, rekli smo vam. Moramo usporiti i dodati nove zidove, jer će se inače ono što se dogodilo Brazilu dogoditi i nama." Takvo se natezanje ovih dana odvija svuda po arapskom svijetu, od Maroka do Kuvajta. Jedan viši arapski financijski dužnosnik ovako je opisao tu globalizacijsku bitku u svojoj zemlji: "Ponekad se osjećam kao mason ili član nekog drugog tajnog društva, kad na svijet gledam toliko drukčije nego toliki oko mene. Između moga jezika i rječnika s jedne i njihovog s druge strane, pravi je ponor. Ne zato što ih nisam znao uvjeriti. Često s njima ne mogu ni komunicirati, tako su daleko od ove globalne perspektive. Zato je meni, kad promičem neko političko pitanje povezano s globalizacijom, pitanje uvijek koliko ću ljudi okupiti oko te nove zamisli i mogu li postići kritičnu masu koja će provesti tranziciju. Dobiješ li dovoljno svojih ljudi na prava mjesta, možeš gurati sustav. Ali teško je to. Mnogih se dana osjećam kao da mi ljudi dolaze i govore: 'Moramo oličiti sobu'. A ja govorim: 'Ne, mi zapravo moramo izgraditi cijelu ovu zgradu na novim temeljima.' Tako oni s vama razgovaraju samo o tome kojom će bojom ličiti, a vi u glavi vidite samo cijelu tu novu gradnju koju treba obaviti i nove temelje koje treba postaviti. O boji možemo razmišljati poslije! Brazil, Meksiko, Argentina, te zemlje sada imaju kritičnu masu ljudi i dužnosnika koji uviđaju taj svijet, Ali većina zemalja u razvoju nisu još do toga došle, a njihova je tranzicija zato još tako nesigurna." U Maroku vlada privatizira jednostavno tako što prodaje mnoge državne tvrtke maloj kliki poduzetnika povezanih s kraljevskom palačom, istih koji su nekada dominirali državnim monopolima. Zbog toga tri posto marokanskog pučanstva drži 85 posto nacionalnog bogatstva. Marokanska sveučilišta, koja tako jedinstveno kombiniraju najgore od socijalističkog i francuskog obrazovnog sustava, svake godine proizvode toliko diplomiranih stručnjaka koji ne mogu naći posla, a nemaju poduzetničkih ni tehničkih umijeća potrebnih za današnje informacijsko gospodarstvo, da Maroko danas ima "Sindikat nezaposlenih diplomiranih studenata". Gotovo u svakoj zemlji koja je odjenula zlatnu stezulju naći ćete barem po jednu populističku stranku ili istaknutijeg kandidata koji stalno vodi kampanju protiv globalizacije. Oni nude razna protekcionistička i populistička rješenja za koja tvrde da će dati isti životni
standard bez potrebe za tako brzim trčanjem, tako dalekim trgovanjem ili tako širokim otvaranjem granica. Svi oni tvrde da će postaviti nekoliko zidova ovdje i ondje pa će sve biti u redu. Obraćaju se svima koji više vole svoju prošlost nego svoju budućnost. U Rusiji, primjerice, komunistički članovi Dume nastavljaju otpor globalizaciji time što radnicima i umirovljenicima govore kako su u danima Sovjetskog Saveza možda i imali loša radna mjesta i bili prisiljeni na čekanje u redovima za kruh, no znali su da će posla uvijek biti i da će na kraju čekanja u redu biti kruha koji će si moći priuštiti. Snaga tih populističkih antiglobalizacijskih kandidata uvelike ovisi o slabosti gospodarstva u njihovoj zemlji. Obično je tako da će, što je slabije gospodarstvo, ta pojednostavljena rješenja privući širu sljedbu. No bila bi velika pogreška pomisliti da im dobro ide samo u lošim vremenima. Američki je Kongres 1998. godine većinom glasova odbio dati predsjedniku ovlasti za širenje NAFTA-e na Čile - mali Čile - argumentirajući to time da bi to izazvalo gubitak radnih mjesta za Amerikance. To naopako stajalište prevladalo je u doba kada su američke burze stajale rekordno visoko, kada je nezaposlenost bila rekordno niska, a gotovo sva istraživanja pokazivala da je NAFTA bila svestran dobitak i za Sjedinjene Države i za Kanadu i za Meksiko. Pomislite kako je to bilo glupo: američki je Kongres dodijelio 18 milijarda dolara za dopunjavanje Međunarodnog monetarnog fonda, da bi on mogao izvući više zemalja što se muče s globalizacijom, no Kongres nije htio prihvatiti širenje zone slobodne trgovine pokrivene NAFTA-om na Čile. U čemu je tu logika? Može biti samo: "Mi podupiremo pomoć, a ne trgovinu." Besmisleno je, no razlog zašto se takvi argumenti mogu činiti smislenima i u vrijeme konjunkture jednako kao u lošim vremenima jest u tome što u vrijeme naglih promjena nastaje jednako mnogo nesigurnosti koliko i prosperiteta. Globalizacijski je sustav i dalje previše nov za previše ljudi i prevelikom broju ljudi znači previše promjena da bi se htjeli pouzdati u to da će i sadašnji dobri poslovi uvijek postojati. Sve to stvara velik prostor za reakcionarne demagoge s pojednostavljenim rješenjima, bili oni Pat Buchanan u Americi ili Jean-Marie Le Pen u Francuskoj.
D
ok se sve veći broj zemalja priključuje globalizacijskom sustavu i brzom svijetu, počela se pojavljivati još jedna reakcionarna skupina - ranjene gazele. U toj su skupini oni koji misle da su kušali globalizaciju, koje je globalizacija namlatila i koji, umjesto da ustanu, stresu prašinu i učine što je potrebno za povratak u brzi svijet, sada
pokušavaju umjetno postići da ga se zaustavi ili promijeniti pravila cijelog sustava. Uzor za ovu skupinu je malezijski premijer Mahathir. Ni u paklu nema bijesa kao što je opečeni globalizator. Usred azijskog gospodarskog raspada, Mahathir je 25. listopada 1997. godine rekao na summitu Commonwealtha u Edinburghu da je globalna ekonomija - koja je u Maleziju ulila milijarde dolara bez kojih njezin spektakularan rast nikad ne bi bio moguć - postala "anarhična". "Ovo je nepošten svijet," bjesnio je Mahathir. "Mnogi od nas borili su se, pa i krv prolijevali da bi došli do neovisnosti. Kad granice padnu, a svijet postane jedno, neovisnost može izgubiti smisao." Nimalo čudno, Mahathir je 1998. godine prvi od svih azijskih globalizatora uveo kontrolu kapitala nastojeći zaustaviti ludo spekulativno njihanje svoje valute i burze. Kad je singapurski ministar informiranja George Yeo opisivao Mahathirov potez, rekao je: "Malezija se povukla u lagunu i nastoji usidriti brodove, no ta strategija nije lišena rizika." I nije. Mislite li da se možete trajno povući u umjetno stvoren treći prostor i uživati rast životnog standarda brzog svijeta bez njegovih pritisaka, doista se zavaravate, i sebe i svoj narod. Bez obzira na to, Mahathirovo je privremeno povlačenje poraćeno u zemljama u razvoju velikim simpatijama - iako ga nitko nije imitirao. Dok ulazimo u drugo desetljeće globalizacije, u tim je državama, koje su se oduprle zlatnoj stezulji i brzom svijetu, sve više svijesti da se ne mogu dalje odupirati. A znaju i da strategija povlačenja neće donijeti dugoročni rast. Zato sada kažu: "Zaboga, ne može li tko malo usporiti taj brzi svijet pa da možemo u njega uskočiti, a da nam se zemlje ne prevrnu naglavce?" Nekoliko sam se godina susretao s Emadom El-Din Adeebom, urednikom egipatskog lista Al Amal Al Youm, na raznim sastancima Svjetske banke, i on mi je nekoliko godina govorio o svojim velikim rezervama spram egipatskog pridruživanja tom globalizacijskom sustavu. Kad smo se našli 1999. godine na Forumu u Davosu, rekao mi je: "Dobro, razumijem da se moramo pripremiti za tu globalizaciju i da je to dijelom i naša dužnost. Vlak polazi, a mi bismo to morali znati i obaviti svoj posao. Ali sad biste morali taj vlak malo usporiti da bismo mi dobili priliku da uskočimo." Nisam mu imao srca reći da se upravo vraćam s jedne rasprave o trgovini na internetu - s nekima od njezinih vodećih inovatora - a njihov je zaključak bio da svijet ne samo što neće usporiti, nego će, s brzim širenjem interneta postati još brži. Volio bih kad bismo mogli usporiti taj vlak, rekao sam Adeebu, no nema nikoga za upravljačkoj kabini.
*
*
*
P
io sam kavu jednoga dana u jednom internet kafiću u Ammanu u Jordanu, nazvanom Books@Cafe, a koji se nalazi u istoj ulici gdje i nevjerojatno dobro očuvane ruševine jednoga od velikih rimskih amfiteatara na Srednjem istoku. Bio sam tamo u rujnu 1997. godine, a vlasnik, Madian al-Jazerah, svratio je do mog stola da se upoznamo. Zahtijevao je da prihvatim čašćenje komadom pite s kremom od banane. Zašto baš pite s kremom od banane, pitao sam. Pa, objasnio je, napravila ga je žena zamjenika izraelskog veleposlanika u Ammanu. "Čekajte," rekoh, "pitu s kremom od banana koju ću jesti u internet kafiću u Ammanu napravila je žena zamjenika izraelskog ambasadora? Divno. To mi je prekrasno." Pa sad, objasnio mi je, nije to bilo divno baš svima. Kad su islamski fundamentalisti u Ammanu otkrili da je pita s kremom od banane proizvod žene izraelskog diplomata, pozvali su na bojkot tog internet kafića sve dok pita nije skinuta s jelovnika. "A na bojkot su pozvali s lokalnog interneta," rekao mi je vlasnik. (Očito je bojkot propao, jer je pita još bila na jelovniku!) Fundamentalisti protivnici pite s kremom od banana koju rade Izraelci još su jedna reakcija protiv globalizacije. To je reakcija svih onih milijuna ljudi kojima je odbojno kako globalizacija homogenizira ljude, baca izraelsku pitu u lice jordanskih muslimana, dovodi u vaš dom strance i njihove čudne običaje, briše jedinstvenost kultura i nemilosrdno čupa stabla masline koja vam daju mjesto u svijetu i usidruju vas u njemu. Očito je da su mnogi spremni ili napustiti velik dio svoje domaće kulture u zamjenu za amerikaniziranu globaliziranu potrošačku kulturu ili žonglirati tima dvjema kulturama u svojim životima, odijevanju, prehrambenim navikama i pogledima. A ne treba podcijeniti sposobnost ljudi za žongliranje takvim stvarima. Kad ljudi ne bi bili tako dobri žongleri, McDonald's i Disney ne bi uživali toliku svjetsku popularnost. Ali ima ljudi kojima ne ide žongliranje. Oni su zapravo čak spremni i ratovati da bi zaštitili svoju domaću kulturu od svjeta. Njihov je ratni poklič: "Ne želim biti globalan. Želim biti lokalan." Za globalizatore se hijerarhija odnosi na napriključenije. Za fundamentaliste, pak, hijerarhija se odnosi na najisključenije - najisključenije od svega osim onoga njihovog jednog jedinog izvora istine. Ta kulturna reakcija politički najviše destabilizira kad se spregne s jednom od drugih reakcija - kad se skupine kojima globalizacija ekonomski najteže pada ujedine s onima koje ražalošćuje kulturno. Taj je fenomen najočitiji na Srednjem istoku, gdje su fundamentalisti raznih boja postali vrlo spretni u upletanju kulturnih, političkih i ekonomskih reakcija na globalizaciju u jednu zastavu, u jedan široki politički pokret
što nastoji preuzeti vlast i ograditi se od svijeta. Prva zastava alžirske oporbe bila je prazna vreća za kuskus, popularnu sjevernoafričku hranu od žitarica 7 8 , koja simbolizira frustraciju alžirskih radnika, osobito mladih radnika što ne mogu naći posla. S vremenom su polako oni što hodaju s praznom vrećom našli zajedničke interese s islamskim fundamentalistima koji se protive pozapadnjačenom i sekularizirajućem ponašanju alžirskog režima, pa su pod zelenom islamskom fundamentalističkom zastavom zajedno podigli snažan otpor protiv onih koji bi Alžir htjeli povezati s globalizacijskim sustavom. To što je Benjamin Netanyahu 1996. godine bio izabran za izraelskog premijera dijelom je bila politička reakcija na probleme mirovnih sporazuma iz Osla, no bila je to i kulturna reakcija na globalizaciju i integraciju što se podrazumijevaju u izraelskom mirovnom sporazumijevanju s Arapima. Izraelski vjerski učitelj Moshe Halbertal jednom mi je spomenuo kako je vizija Shimona Peresa kako će njegova unučad i unučad Yassera Arafata "jednoga dana zajedno proizvoditi mikročipove" zapravo nešto što iz korijena prijeti mnogim židovskim vjernicima u Izraelu. Oni su strahovali da će, padnu li oko Izraela zidovi geta i ako se Izrael asimilira u Srednji istok - onako kako su se američki Židovi asimilirali u Americi - to neće biti dobro za židovstvo. Na istoj toj razini oni su strahovali da "Mir sada" 7 9 i "Židovstvo sada" ne mogu supostojati - osobito kad se čini da mir znači još više globalizacije, integracije, više Blockbuster Videa, više erotikom nabijenih kablovskih mreža i Pizza Hutova. Otud oni natpisi što su se pojavili u ultraortodoksnim četvrtima uoči Neanyahuovih izbora 1996. godine: "Glasujte za Bibija. On je dobar za Židove". I u Izraelu se, međutim, kulturni otpor globalizaciji spojio s gospodarskim i političkim. Odmah poslije mirovnog sporazuma s Jordanom, izraelski su proizvođači tekstila počeli činiti nešto logično, preseljavati radna mjesta za niskokvalificirane tekstilne radnike iz izraelskih novosagrađenih gradova kao što je Kiryat Gat, preko rijeke u Jordan, gdje su iznosi za plaće samo mali dio iznosa kakav je u Izraelu. Odjednom su izraelski tekstilni radnici koji nisu spremni za rad u Intelo78 Kuskus (u berberskim jezicima seksou) je najpoznatiji sastojak sjevernoafričke kuhinje. To su zrna od žitarice - dva dijela krupica, jedan dio brašna, sol i voda - koja podsjećaju na rižu i ručno se valjaju. 79 "Mir sada" (shalom aschsav) je najutjecajniji i jedini masovni izraelski mirovni pokret. Osnovala ga je 1978. godine skupina izraelskih rezervnih časnika, a svoje zalaganje za mir sa susjedima i Palestincima smatraju jednom od temeljnih cionističkih vrijednosti i jedinim načinom da Izrael bude siguran.
voj tvornici, što se također gradi u Izraelu, otkrili da njihova radna mjesta odlaze u Jordan - kamo ne bi mogla preseliti da nije bilo mira i globalizacije. Radnici u Kiryat Gatu strahuju da "Mir sada" i "Posao sada" ne idu zajedno i zato, budući da su mnogi od njih Židovi s istoka, daju potporu Shasu, ultrapravovjernoj sefardskoj stranci, koja se iz vjersko-kulturnih razloga protivi globalizaciji i najviše se zanima za "Mesija sada". Tako se Mesija sada, Židovstvo sada i Posao sada svi spajaju u jedan prosvjedni pokret koji je prema globalizaciji neprijateljski raspoložen. Naravno, nema ništa lošeg u pokušajima da svoje društvo učvrstite na temeljima vjerskih i tradicijskih vrijednosti. Ne upuštaju se svi zagovornici takvog postupka u nasilni fundamentalizam. Ali kad takav fundamentalizam ne pokreće prava duhovnost nego otpor globalizaciji, često skrene u sektaštvo, nasilje i isključivost. A što ste isključiviji, što ste manje umreženi, to više ćete zaostajati, a što više budete zaostajali, to više ćete se htjeti povlačiti i odbijati vanjski svijet s još više isključivosti. Ali ne morate biti islamski ili židovski fundamentalist da biste se htjeli priključiti otporu protiv globalizacije zbog načina kako vas može učiniti strancem u vlastitom dvorištu. Ta je pojava proširena svugdje po svijetu. Putovao sam Azijom kada su Australci 1996. godine održavali svoje izbore i iznenadilo me koliki se dio njihove kampanje okretao oko keksa i kupaćih kostima. Da, u Australiji je glavna tema bilo ovo: John Howard, tadašnji vođa australske Konzervativne stranke, tvrdio je da je vladajuća Laburistička stranka Paula Keatinga u svom gorljivom nastojanju za integriranje Australije s globalnom ekonomijom i otvaranje stranim ulaganjima stvorila situaciju u kojoj svjetske tvrtke sa sjedištima u inozemstvu kupuju tvrtke na koje su Australci najponosniji i tako te tvrtke prelaze u vlasništvo stranaca. Howard je tvrdio da Australci, iako se time poboljšava i njihovo gospodarstvo, gube svoje nacionalne simbole, pa i sâm svoj suverenitet i identitet i prepuštaju ih globalnom tržištu. Posebno je istaknuo da je Arnott' Biscuits, s kojima je odrastao svaki australski đak, prodan jednoj američkoj tvrtki (i to kome drugom do Campbell's Soup!), koja će se vjerojatno početi petljati s receptom za Iced Vo-vos - najslavniji australski keks s fondantom i kokosom. Isto vrijedi, tvrdio je Howard, i za slavne australske kupaće kostime Speedo, prodane, prigovarao je, američkoj tvrtki. To što se dogodilo s Iced Vo-vosima i Speedo kostimima postalo je vrućom temom jedne od izbornih rasprava. A ti argumenti grljenja masline pomogli su Howardu da do koljena porazi Lexusima sklonog Keatinga.
Godinu dana kasnije, u proljeće 1997. godine vozio sam se kroz polja u Indiani prema Sveučilištu Purdue, a vozio me vrlo ozbiljan pro fesor povijesti s Purduea, John Larson. Kad smo se približili Lafayetteu, vidio sam na obzoru golemu tvornicu. "Što je ono?" upitah. "Subaruova tvornica," objasnio mi je profesor Larson dok smo se primicali. A onda je dodao kako je "ta Subaruova tvornica Indiani prvi doživljaj sebe kao zemlje trećeg svijeta." "Kako to?" upitah. "Za generaciju poput moje, koja je odrastala pedesetih godina, sve pružanje prema svijetu bilo je američko," kazao je Larson. "Mi smo obavljali sve to globaliziranje. A kad su ti Japanci tražili lokaciju za Subaruovu tvornicu, došli su onako kako su Amerikanci došli u Indiju i pitali sva takva pitanja: 'Možemo li dobiti što tražimo? Možemo li vam vjerovati? Je li vam radna snaga stabilna? Kako su obrazovani? Hoćemo li dobiti porezne olakšice?' Vodeći ljudi ovdašnje zajednice bili su skloni tom ulaganju, no neki su pitali i: 'Tko su ti Japanci da nas pitaju o školovanju?' Kad su ljudi iz Subarua odlučili tvornicu izgraditi u Lafayetteu, netko je predložio da se cesta što prolazi ispred tvornice nazove, recimo, "Subaru Highway", i čast toj tvrtki koja dolazi i sa sobom donosi toliko radnih mjesta. "Ali onda je mjesni ogranak veteranske udruge VFW (Veterans of Foreign Wars) čuo za to i podigao strašnu buku," objasnio je Larson. "Rekli su: 'Ne možete preimenovati tu cestu. Ne znate što znači njezin sadašnji naziv?'" Cesta se već zvala Bataan Highway - u čast filipinskog poluotoka gdje su tisuće Amerikanaca poginule na 'maršu smrti' nakon što su ih Japanci zarobili u travnju 1942. godine. "Subaruovi su ljudi pokazali veliko razumijevanje i rekli da Bataan Highway nikako ne bismo trebali preimenovati u 'Subaru Highway'," pričao je profesor Larson. "Otada su se ljudi već prilično navikli na Japance i dobro ih prihvaćaju. Japanski menadžeri dolaze i odlaze sa svojim obiteljima. Njihova djeca idu u ovdašnje škole - osim subotom, kad japanska djeca idu u japanske škole da bi se održala u svom jeziku i jer misle da naša nastava matematike nije dovoljno stroga."
14. Plimni val (Ili protuudar na protuudar)
Z
imi 1995. godine bio sam u Hanoju. Radi vježbe sam svakoga jutra šetao oko pagoda na jezeru Hoan Kiem, u srcu Hanoja, a svakog bih se jutra i zadržao kod sićušne Vijetnamke koja je čučala na pločniku pokraj kupaonske vage. Nudila je prolaznicima vaganje za malu naknadu. A ja bih joj svakoga dana platio po dolar i vagnuo se. Nije baš da mi je trebalo vaganje. Znao sam koliko sam težak. (A koliko se sjećam, njezina vaga nije baš bila najpreciznija.) Ne, moje poslovanje s tom gospođom bilo je moj prilog globalizaciji Vijetnama. Meni je njezi neizgovoreni moto značio: "Što god to bilo, veliko ili malo - prodaj to, trampi, uzajmi, pokreni, iznajmi, no učini nešto da se stvori profit, da ti poboljša životni standard i uvede te u igru." Ta gospođa i njezina vaga utjelovljuju jednu od temeljnih istina o globalizaciji koja se prečesto gubi dok razgovaramo o elitnim novčarima, investicijskim fondovima i brzim mikroprocesorima. A to je ovo: globalizacija se pojavljuje odozdo, s ulice, iz duša i najdubljih želja ljudi. Da, globalizacija je proizvod demokratizacija financija, tehnologije i informacija, no ono što svim tim demokratizacijama daje zamah ljudska je želja za boljim životom, životom s više mogućnosti izbora što jesti, što odjenuti, gdje živjeti, kamo putovati, kako raditi, što čitati, što pisati i što učiti. Ona počinje od hanojske gospođe koja čuči na pločniku i pruža svoju kupaoničku vagu kao svoju ulaznicu u Brzi svijet.
U središtu Hanoja danas se čini kao da je svaki pedalj pločnika zauzeo netko tko nešto prodaje s prostirke, iz prtljažnika ili s polica nekog uličnog kioska. Svaki pedalj zemlje zauzimaju ljudi koji su trampili sandale za bicikl, bicikl za moped, moped za hondu Civic, hondu Civic za toyotu Camri, a, da, poneki su toyotu Camry trampili za Lexus. Doživljavajući globalizaciju kao nešto vanjsko na što se zemlje priključuju ili im se nameće izvana i odozgo, skloni smo zaboraviti koliko je ona ujedno i samonikli pokret koji potječe iz nas samih. Zato ne smijemo zaboraviti da zajedno s reakcijom na grubost, pritiske i izazove globalizacije postoji i plimni val ljudi koji zahtijevaju dobrobiti od globalizacije. Taj plimni val pokreću milijuni radnika kojima globalizacija mlatara ovamo-onamo, no koji ipak uvijek ustanu, otresu prašinu i opet kucnu na njezina vrata i traže da ih se pripusti u taj sustav. Jer, ako ikako mogu birati, kornjače se radije odluče da ne bi bile kornjače, zaostali ne žele ostati iza drugih, oni koji ne znaju žele znati. Svi bi oni radije bili lavovi ili gazele. Oni taj sustav ne žele uništavati nego u njemu dobiti svoj udio. Bio sam u Rio de Janeiru upravo kada je brazilska vlada privatizirala državnu telefonsku tvrtku Telebras. Na ulicama se održavao velik ulični prosvjed protiv te privatizacije. Najdojmljivije mi je, međutim, bilo kad je sutradan brazilski dnevni list O Globo donio razgovor s jednim od prosvjednika kojega je zapitao zašto je tu. Odgovorio je da je na prosvjed došao "jer sam se nadao da ću dobiti posao." Jadnik nije bio protiv globalizacije. Htio je samo dobiti udjela u njoj. Ljudi pristaju prihvatiti znatno veći stres povezan s globalizacijom nego što bismo možda očekivali - dijelom i zato što su ruski rudari, meksički seljaci i indonezijski radnici na nekoj razini shvatili da im nema pravog izbora osim da ustanu i požure prema Brzom svijetu, dijelom i zato što mnogi od njih drugo i ne bi htjeli. Naravno, dogodi li se da se tržišne sile potpuno razuzdaju - steknu li ljudi dojam da je sustav toliko poludio da se veza između marljivog rada i višeg životnog standarda prekida te im više nikakve bolne reforme i stezanja remena ne mogu više dati njihov udio, - sustav će se naći u opasnosti. No do toga još nismo stigli. Još. Zasad. Moja najdraža ruska priča iz 1998. godine bila je ona koju je jednom mom prijatelju ispričao neki ruski ekonomist, a govori o ruskom tenkistu koji se dovezao tenkom do gradske vijećnice i zahtijevao isplatu svih svojih brojnih zaostalih plaća. Kad su uplašeni građani okružili tenk i pitali ga kani li dignuti vijećnicu u zrak, on je odgovorio: "Ne, ne, ne!" - jer jedini razlog zašto je došao tenkom bilo je to
što nije bilo drugog načina da dođe, a za taksi nije imao novca. Želio je samo dobiti plaću. I doista, unatoč svoj onoj zbrci koju globalni kapitalizam donosi svakom društvu, širenje kapitalizma podiglo je životni standard više, brže i većem broju ljudi nego ikad prije u povijesti. I iako se jaz između bogatih i siromašnih sve više širi - jer se dobitnici u današnjem globalizacijskom sustavu uistinu uzdižu i odvajaju od ostalih - tlo pod siromašnima u mnogim se dijelovima svijeta stalno uzdiže. Drugim riječima, iako u mnogim zemljama relativno siromaštvo raste, u mnogim zemljama stvarno je siromaštvo u padu. Prema Izvještaju Ujedinjenih naroda o ljudskom razvoju iz 1997. godine, siromaštvo je u proteklih pedeset godina smanjeno jače nego u prethodnih petsto. Zemlje u razvoju napredovale su u proteklih trideset godina toliko koliko je industrijalizirani svijet napredovao u cijelom prethodnom stoljeću. Od 1960. godine i smrtnost dojenčadi i glad i nepismenost padaju, dok je pristup zdravoj vodi znatno porastao. U razmjerno kratkom razdoblju, zemlje najotvorenije prema globalizaciji, kao Tajvan, Singapur, Izrael, Čile i Švedska, postigle su životni standard usporediv s američkim i japanskim, a brojnost srednje klase u zemljama poput Tajlanda, Brazila, Indije i Koreje znatno je porasla, dijelom i zahvaljujući globalizaciji. Upravo zato, iako je reakcija na globalizaciju živa i snažna, tu reakciju stalno umanjuje plimni val želja za globalizacijom, odnosno sve više ljudi koji se žele uključiti u taj sustav. Da biste to shvatili ne morate biti stručnjak za političke znanosti. Dovoljno će biti da prošećete po ulicama u bilo kojoj zemlji u razvoju: Na njima ćete se susresti s Chanokphat Phitakwanokoon, četrdesetogodišnjom tajlandskom Kineskinjom koja sa svoga kioska na Wireless Roadu u središtu Bangkoka prodaje cigarete i kineske bao valjuške. U prosincu 1997. godine odsjeo sam u jednom hotelu blizu njezinog kioska onoga tjedna kada je vlada zatvorila većinu financijskih kuća te zemlje i zamolio sam New York Timesovog prevoditelje da pode sa mnom po reakcije nekolicine uličnih trgovaca. Prva osoba s kojom sam razgovarao bila je Chanokphat. Počeo sam pitanjem "Kako posao?" "U padu za 40 do 50 posto," odgovorila je mrzovoljno. Upitao sam ju je li ikada čula za Georgea Sorosa, miljardera i šefa rizičnih investicijskih fondova koje se tada okrivljavalo za špekulacije azijskim valutama i poticanje njihova pada. "Ne," odgovorila je tresući glavom. Nikad nije čula za Sorosa. "Onda bih vas pitao ovo. Znate li što je burza?" upitah.
"Znam," odgovorila je bez oklijevanja. "Imam dionice u Bangkok Bank i Asia Bank." "Pa kako vam je na um palo kupovati dionice?" pitao sam. "Svi su moji rođaci kupovali pa sam kupila i ja," odgovorila je. "Stavila sam ih u banku. Sada baš i ne vrijede mnogo." U tom mi je trenutku pogled pao dolje i primijetih da je bosa. Možda je negdje i imala obuću, no sada je nije nosila na nogama. Nisam mogao ne pomisliti: "Nema cipela, ima pet razreda škole, no ima dionice banaka na tajlandskoj burzi." Tada mi sine nekoliko pitanja: Kakvi su joj interesi? Hoće li ona voditi povorku prosvjednika koji će spaliti ured MMF-a koji Tajlandu nameće sve te zahtjeve za reformom gospodarstva? Ili će, budući da je sada postala dijelom sustava, biti voljna raditi više, štedjeti više i žrtvovati se još, čak i MMF-u, ako to može pomoći oživljenju tajskoga gospodarstva? Nešto mi govori da će biti ovo potonje. To vam je djelovanje plimnoga vala.
U
poznao bih vas s Teerom Phutrakulom, koji je na čelu jednoga od najvećih investicijskih fondova u Tajlandu. Jedno sam ga popodne u Bangkoku intervjuirao na temu hoće li u Tajlandu biti protuudara protiv zapadnih i američkih bankara koji bi mogli, nakon što je tajska valuta postala jeftina, a mnoge tvrtke bespomoćno leže, pokušati ući i pokupovati tajlandske banke i tvrtke. Teera je trenutak razmislio, a zatim mi odgovorio pričom: Prije nekoliko tjedana, jedan je njegov prijatelj pokraden na ulici. U ukradenoj lisnici imao je kreditne kartice četiriju banaka: American Express i triju tajlandskih banaka. Odmah je nazvao American Express i te tri tajlandske banke i prijavio nestanak kreditnih kartica. U American Expressu su ga pitali želi li da mu novu karticu još isti dan donese kurir na mopedu. Od tajlandskih banaka zasad još ni glasa. "I zato," rekao je Teera, "postavi si ovo pitanje: 'Hoće li taj prijatelj doista imati išta protiv toga ta Citibank kupi te tri tajlandske banke i ako im standard donese na razinu American Expressa?"' Hoće li osjetiti kakav nacionalistički bijes? Možda hoće, no on vjerojatno neće dugo trajati ako te tajlandske banke počnu iznova zapošljavati ljude i ako iznenada počnu raditi jednako djelotvorno i profitabilno kao Citibank i American Express. I to je djelovanje plimnog vala.
U
poznao bih vas s Liliane, tridesetdvogodišnjom brazilskom socijalnom radnicom koja je živjela u faveli Rocinha u Riu i sada radi za lokalne vlasti. Vodila me kroz centar za skrb o djeci u faveli i usput mi objasnila kako je godinama štedjela da bi napokon mogla
izvesti svoju obitelj iz favele. A sada, kad su izašli iz favele i ušli u Brzi svijet, nimalo joj nije bilo stalo do toga da taj svijet odustane od jurnjave, iako je u nj bilo tako teško ući. Pričala mi je: "Kad sam bila mlada, cijelo je naše susjedstvo iz favele moralo gledati televiziju samo u jednoj kući. Sada se selim u kuću koja je sat i dvadeset minuta od moga radnog mjesta, umjesto nekadašnjih dvadeset minuta, ali nije u faveli i daleko je od kriminala. Selim se radi svoje djece, jer tamo nema trgovaca drogom. Zarađujem 900 reala mjesečno. Sada mogu kupiti i telefon. Naša je kuća od opeke, a ne od dasaka, a na kraju mjeseca nešto mi novca i ostane. Dok smo imali inflaciju, nitko nije mogao kupovati na kredit, jer nitko si nije mogao priuštiti inflacijske zaštitne kamate. Danas čak i siromašni imaju telefon, kablovsku televiziju i struju. Imam sve temeljne stvari koje imaju i bogati. Sada se možemo žaliti na usluge [elektrodistribucijske ili telefonske tvrtke]. Prije ih nismo imali, pa se na njih nismo ni mogli žaliti." I to je plimni val.
U
poznao bih vas s Fatimom Al-Abdali, kuvajtskom znanstvenicom koja se bavi utjecajem okoliša na ljudsko zdravlje i koja je vlasnica najpopularnijeg internet kafića u gradu Kuvajtu, zvanog Coffee Valley, gdje možete pijuckati macchiato i surfati po Netu. Al-Abdali je školovana u Americi i nosi veo kao znak islamske pobožnosti, no pod tim je velom prava web-glava. Održao sam predavanje o globalizaciji u Kuvajtu, a ona je bila u publici. Poslije predavanja me pozvala da posjetim njezin kafić i tamo se upoznam s nekima od studenata. Kafić joj se nalazi u jednom od gradskih trgovačkih centara. Sjedajući za stol u kutu, rekao sam joj: "Čujte, malo sam zbunjen. Molim vas zbrojite mi to. Vi nosite islamski pokrov za glavu, očito ste vjernica, a školovani ste na američkom sveučilištu i sada u Kuvajt donosite internet. Ne slaže mi se taj račun." Njezin je odgovor u biti bio da su arapski svijet već mnogo puta zauzimali stranci i donosili često svoje strane utjecaje i tehnologije. Pa ga tako, rekla je ona, sada zauzimaju iznova. Ali ovaj će put ona zavladati tim osvajanjem, a ne pustiti da osvajači zavladaju njome. Ona će oko tog interneta staviti veo i pobrinuti se da ga mladež što dolazi u kafić iskoristi ispravno. Taj me pokušaj zadivio. Ne napadaj ga, već ga sâm osvoji. "Ta mi je zamisao za internet kafić pala na um prije tri godine," rekla mi je 1997. godine. "Znala sam da to dolazi i da će, ne otvorim li ga ja, doći netko drugi. Shvatila sam da možemo postići nešto nadzora nad njim, pa pokušajmo ljude naučiti na njegove dobre strane
i učinimo ga sukladnim sa svojom kulturom, umjesto da čekamo da nas zauzme. Prihvatila sam ga i prilagodila, a na svojoj web stranici sada polako uvodimo neka pitanja ženskih prava [u islamskim okvirima]." Al-Abdali je pozvala neke studente s Kuvajtskog sveučilišta da nam se pridruže. Jedan od njih usput je spomenuo da su na sveučilištu upravo održali studentske izbore i da su islamske fundamentalističke kandidate naprosto pregazile neovisne, liberalne i sekularne stranke. Studentski su izbori u arapskom svijetu vrlo važni, jer su obično najslobodniji pa prema tome često i najbolji pokazatelji javnih sklonosti, barem među mladima. Pitao sam Abdula Aziza al-Sahlija, dvadesetjednogodišnjeg studenta komunikacija zašto su islamisti doživjeli takav opći poraz. "Islamisti više ne ostavljaju tako snažan dojam," rekao je. "Svjetovne stranke više pomažu studentima u onim malim stvarima koje su studentima važne - fotokopiranje, problemi s elektroničkom poštom, knjige u knjižnicama, parkiranje. Društvo je sada manje ideološko. Moramo tražiti posao." I to je plimni val.
U
poznao bih vas s dvojicom svojih australskih prijatelja, sociolozima Anne i Gerrardom Henderson. Hendersoni su jednoga dana svratili do mene u Washingtonu i pričali mi o svojoj kćeri koja studira u Australiji: "Našoj kćeri, Johanni, dvadeset i jedna je godina," objasnio je Gerrard. "Jednoga su dana ona i cimerica s kojom dijeli stan dobili pismo od Telstre, australske telefonske tvrtke, i objavu da se trećina te tvrtke privatizira i da će svaki stanar koji ima Telstrin telefon imati pravo kupnje određenog broja dionica. Nazvala nas je i pitala bi li to trebala učiniti i mi smo odgovorili da bi. Tako je ona prihvatila ponudu. Ona ima vrlo malo novca - stajalo je tri australska dolara po dionici, a ona je kupila tristo dionica. Nije još ni počela stalno zarađivati. Mogla bi postati knjižničarka, učiteljica ili nadničarka, no jedina je u obitelji prihvatila Telstrinu ponudu. Radnici u Telstri kupili su oko 90 posto ponuđenih dionica i otada su manje militantno raspoloženi. Ljudi počinju shvaćati kako su takve stvari važne. Konzervativci su se poslužili antiglobalizacijskim argumentima rušeći [laburističku vladu] Paula Keatinga 1996. godine, a zatim su se jednostavno primili istih argumenata. Nema alternative, osim ako želite natrag. Prije deset godina moja kći bila bi krenula sa strujom protiv globalizacije, no nekoliko dionica Telstre, koliko si je mogla priuštiti, iznenadno ju je zainteresirali za ono što se događa na Wall Streetu, jer to sada utječe na nju." To je plimni val.
*
*
*
N
ije taj plimni val tako narastao i dobio takav zamah samo zato što toliko mnogo ljudi želi ući u sustav; on raste i zato što sam sustav onima prema kojima je bio grub daje veću mogućnost da ostalima kažu što ih muči ili se organiziraju da nešto poduzmu. Tako, primjerice, zahvaljujući internetu, više nije sve u nekoliko velikih medijskih konglomerata koji govore mnogima. Sada mnogi mogu govoriti mnogima. Naučio sam to od Chandre Muzaffara, predsjednika malezijske organizacije za ljudska prava zvane Međunarodni pokret za pravedni svijet. Posjetio sam tog tihog malezijskog muslimana u njegovom ogoljenom uredu u predgrađu Kuala Lumpura. Pošao sam k njemu s jasnom namjerom da čujem njegove napade na globalizaciju u ime izostavljenih i zapostavljenih, kojima je njegova organizacija tako snažan zagovornik. No od njega sam dobio suptilniju i zanimljiviju poruku. "Mislim da globalizacija nije samo repriza kolonijalizma," rekao je Muzaffar. "Oni koji to tvrde pogrešno su shvatili. Nije to tako jednostavno. Pogledajte. Jedna od posljedica globalizacije su i elementi kulture nekada pokorenih naroda što sada prodiru na sjever. Najdraža hrana Britanaca izvan kuće više nije fish and chips, nego curry. Više im nije čak ni egzotičan. Ali ne govorim ja samo o curryju. I na idejnoj razini sada postoji neki stupanj zainteresiranosti za druge vjere. Tako da iako imate tu dominantnu silu [amerikanizaciju], imate i niže strujanje u suprotnom smjeru... Sada se i drugima pruža mogućnost da svoje mišljenje iznesu putem interneta. Iran je vrlo jako povezan s internetom. Oni ga shvaćaju kao alat kojim se mogu poslužiti da iznesu svoje stajalište na drugu stranu. Činjenica da je iranski film Okus višnje odnio glavnu nagradu festivala u Cannesu dio je toga protustrujanja. U Maleziji Mahathir sada dobiva nešto medijske pozornosti [širom svijeta] putem CNN-a. Kampanja za zabranu mina pokrenuta je preko interneta. To je ono što globalizacija čini za marginalizirane skupine. Tvrditi da je ona jednosmjerna ulica nije točno, a mi bismo morali priznati njezinu složenost. Ljudi funkcioniraju na raznim razinama. Na jednoj se razini mogu ljutiti na nepravde što ih njihovim društvima čini amerikanizacija, a zatim o tome mogu razgovarati uz McDonald'sove hamburgere sa svojom djecom što studiraju u Sjedinjenim Državama." To je susret plimnog vala i povratnog vala.
T
ako je i u najrazvijenijim društvima. Časopis Forbes, za koji se ne može reći da je zastupnik onih koji nemaju pojma - objavio je
u srpnju 1998. vrlo mudar članak nakon Time Warner-CNN katastrofalnog izvješća od 7. lipnja 1998. godine da su američke "zelene beretke" 1970. godine namjerno plinom poubijale izdajice u Laosu. Emisija još nije ni prikazana, a veterani američke kopnene vojske već su ustvrdili da se taj exposé o Operaciji Tailwind temelji na neistinitom izvještavanju i sumnjivim izvorima. Unatoč brojnim prigovorima, svjetski medijski div CNN nije povukao tu priču. (Svjetski medijski divovi nikome se ne ispričavaju, a najmanje nekim tamo umirovljenim vojnicima.) "Time Warner mogao je očekivati da će se bijes smiriti," primijetio je Forbes. [No] bjesomučni su se vijetnamski veterani mobilizirali na internetu - jedinom mediju koji su lako mogli dohvatiti. Bez interneta bi im trebali mjeseci za iskopavanje činjenica - a do tada bi se već rijetki jače zainteresirali. 'Omogućio mi je da u tri dana obavim ono što je [CNN-ovoj producentici] trebalo osam mjeseci,' kaže umirovljeni zrakoplovni generalbojnik Perry Smith, CNN-ov vojni konzultant koji je zbog te emisije napustio CNN, a zatim sudjelovao u rušenju tih teza. Smith kaže da je one noći kada je emisija emitirana, razaslao popis pitanja o onome što se stvarno dogodilo u Laosu. Jednostavnim pritiskom na dugme razaslao je ta pitanja na tristo svojih najboljih izvora - 'moj e-poštanski trust mozgova', kako to Smith objašnjava. 'E-pisma su počela dolaziti sa svih strana'." Operacija Tailwind bila je prikazana kao najviša tajna pa bi vijetnamski veterani morali čekati da pentagonska birokracija odluči hoće li skinuti oznaku tajne s informacija koje su im bile potrebne da opovrgnu CNN, a za to je vrijeme bijes mogao proći. Međutim, pomoću mreže elektroničke pošte, koja ih nije stajala gotovo ništa, uspjeli su sami sklopiti sva svjedočanstva od vojnika koji su tada bili na licu mjesta i baciti ga CNN-u u lice već za nekoliko dana. Na kraju su veterani, koji žive od mirovine, ali su oboružani elektroničkom poštom, prisilili CNN-ovog visoko plaćenog predsjednika Ricka Kaplana da se pojavi na svojoj mreži, izgledajući kao jadni jelen pred farovima na cesti, odrekne se vlastite reportaže i jadno se nastavi ispričavati mnogo puta da bi spasio svoj posao i pokušao svojoj mreži vratiti uvjerljivost. Krajnji rezultat: vijetnamski veterani s e-poštom: jedan. Time Warner-CNN, najveći medijski div na svijetu: nula. Na neki je način ono na što nas sve globalizacija može dovesti do velikog penje na sve apstraktnije razine koje čak i samo vidjeti, globalizacija može
ove priče podsjećaju to da, iako osjećaja otuđenosti, jer se moć je teško dodirnuti i ganuti, pa postići i ono suprotno. Ona na
lokalnu razinu i prema pojedincima može gurnuti više moći i sredstava nego ikada prije. Ali te nam priče također pomažu i objasniti zašto povratni udar protiv globalizacije zasad - a ističem to "zasad" - nije uspio nagomilati dovoljno kritične mase da doista omete taj novi sustav. Pogledajte jugoistok Azije. Ponekad se vijesti čuju u buci - u onome što se izvikuje na ulicama i ispisuje u grafitima na zidovima. Ali ponekad su vijesti i u tišini - u onome što se ne kaže. Najveća mudrost koju kao novinar možete postići je razumijevanje razlike između jednoga drugoga i shvaćanje kad šutnja govori. Moj je dojam da je najvažnija medijska priča iz Azije 1998. godine bila razmjerna šutnja s kojom su niža i srednja klasa u Tajlandu, Koreji, Maleziji, pa i Indoneziji, prihvatile presudu svjetskih tržišta - da njihove zemlje boluju od temeljnih bolesti softvera i operacijskih sustava - i bile spremne prihvatiti kaznu pa sada pokušavaju obaviti najnužnije prilagodbe. Nemoguće je predvidjeti koliko će to potrajati, no oni koji stalno predviđaju neizbježan kraj globalizacije sve se više zbunjuju. Nakon svakog svjetskog gospodarskog nemira i nakon svakog indijskog nuklearnog pokusa neki mudrac napiše da sve to pokazuje kako je globalizacija "gotova", sustav se raspada i preostaje samo prašuma. Globalizaciju uvijek i zauvijek zakopavaju ljudi koji o njoj nemaju ni pojma i koji nikad i nisu razgovarali ni s kim kao što su Teera, Chandra ili Chanokphat, Hendersonova kći ili ruski rudari, a kamo li ona sitna gospođa s vagom u Hanoju. Kad i svi oni odustanu od želje da budu u Brzom svijetu, te kad i svi oni proglase da bi se radije vratili u svoje stare, zatvorene, regulirane sustave te da prestaju pokušavati postići bolji život - za sebe ili za svoju djecu - onda ću priznati da je globalizacija "gotova" i da je protuudar pobijedio. Dok ne dođe do toga, dopustite da vam odam malu tajnu koju sam naučio u razgovoru sa svim tim ljudima: Uza sve poštovanje prema revolucionarnim teoretičarima, oni "prezreni na svijetu" žele u Disney World, a ne na barikade. Oni žele Magic Kingdom, a ne Les Misérables. A stvorite li politički sustav u kojima će imati barem neki dojam da će uz rad i žrtvovanje doći do Disney Worlda i moći uživati u Čarobnom carstvu, većina njih ostat će u toj igri - i to dugo, znatno duže nego što biste ikad pomislili.
IV.
Amerika i sustav
15. Racionalna rastrošnost
K
ada je tadašnji predsjednik Federalnih rezervi Alan Greenspan početkom 1997. godine dao svoju poznatu izjavu kojom je upozorio investitore na američkim burzama na opasnost od "iracionalne rastrošnosti" zbog načina kako su podizali cijene dionica iznad bilo kakvih iole razumnih izračuna cijene prema zaradi, napisao sam kolumnu u obliku pisma Greenspanu i to kao da je on jedan od onih "doktore pomozite" liječnika iz novina. Početak je bio ovakav: "Dragi dr. Greenspan, imam strašan problem. Osjećam se iracionalno rastrošno na američkim burzama i toga se nikako ne uspijevam osloboditi. Z n a m da ste Vi rekli da 'neracionalna rastrošnost' nije zdrava, pa sam probao sve. Hipnozu. Lijekove za smirenje. U m j e t n o rušenje cijena. Čak i ponovno čitanje Vaših govora iz 1987. godine. Ništa ne pomaže. Kad god dođem u Europu ili u Japan, vraćam se kući sav napet od želje da uložim još više na američkom tržištu. Molim Vas, molim, pomozite. Iskreno Vaš, g. Full E. Invested. 8 0 Nastavio sam time da ne znam na kojoj bi razini trebale biti američke burze i da vjerujem kako će, ne nastavi li Amerika raditi na najosnovnijim stvarima kao što je povećanje produktivnosti te održavanje niskih kamatnih stopa i inflacije, burze opet pasti jednako kao što su sada porasle. No zapravo sam htio istaknuti da, ako i postoji neka posebna životna privlačnost američkih tržišta, to nije samo zato što bi u 80 Čita se kao Fully Invested, do kraja investirao.
američkom gospodarstvu bilo neke velike "iracionalne rastrošnosti", nego i zato što u samoj Americi postoji neka racionalna rastrošnost. Budući da mnogo vremena provodim u inozemstvu i daleko od Wall Streeta - pa svoju zemlju gledam izvana - stalno sam izložen racionalnoj rastrošnosti Amerike u ostatku svijeta. Ova se racionalna rastrošnost temelji na sljedećoj logici: Gledate li globalizaciju kao danas dominantan međunarodni sustav te gledate li atribute koji su potrebni i tvrtkama i zemljama da bi napredovale u tom sustavu, morate zaključiti da Amerika ima u odnosu na ovaj sustav više prihoda i manje rashoda nego bilo koja druga važnija zemlja. To je ono što zovem racionalnom rastrošnošću. Intuicija kaže globalnim investitorima da je, dok se mnogi u Europi i Aziji još muče s prilagodbama svojih društava globalizaciji, a neke su tek na startu, Ujak Sam već obišao prvi zavoj i počinje puni sprint. Koristan način za analizu ove racionalne rastrošnosti bio bi postaviti sljedeće pitanje: Da ste prije sto godina došli nekom vidovitom geoarhitektu i rekli mu da će 2000. godine svijet određivati sustav zvan "globalizacija", kakvu bi on državu kreirao da u takvom svijetu bude konkurentna i dobitnica? Odgovor je da bi on nacrtao nešto što izgleda strašno slično Sjedinjenim Američkim Državama. Evo zašto: Prije svega, nacrtao bi zemlju koja ima idealno konkurentan zemljopisni položaj. Točnije, nacrtao bi zemlju koja je i atlantska i pacifička sila, koja neometano gleda na obje strane i koja je istodobno kopneno povezana i s Kanadom i s Latinskom Amerikom, kako bi mogla lako poslovati sa sva tri svjetska ključna tržišta - Azijom, Europom i Amerikama. To bi dobro došlo. Nacrtao bi zemlju s raznolikim, multikulturnim, multietničkim, multilingvalnim pučanstvom koje ima prirodne veze sa svim kontinentima, ali je istodobno međusobno povezano istim jezikom, koji je također i jezik što dominira internetom. Tu bi zemlju obdario i s najmanje pet raznih regionalnih gospodarstava kojima je zajednička ista valuta, koji je također i valuta rezervi ostatka svijeta. Jedna zemlja s pet raznih regionalnih gospodarstava velika je prednost, jer kad jedna regija počne šepati, ostale možda rastu, što može poravnati neke od vrhova i ponora u poslovanju. Sve bi to bilo korisno. Konstruirao bi zemlju s ekstremno raznolikim, inovativnim i djelotvornim tržištima kapitala, gdje se rizično ulaganje smatra plemenitom i hrabrom vještinom, tako da svatko s razumnim (pa i ludim) izumom razvijenim u garaži ili podrumu može pronaći ulagača koji će ga podržati. To bi bilo dobro. Jer kad je riječ o brzini, nitko ne baca novac na nove zamisli tako brzo kao američka tržišta kapitala. Usporedi-
te li popis dvadeset i pet najvećih tvrtki u Europi prije dvadeset i pet godina s popisom dvadeset i pet najvećih europskih tvrtki danas, ti će popisi biti gotovo jednaki. No uzmete li popis dvadeset i pet najvećih tvrtki u Americi prije dvadeset i pet godina i usporedite ga s popisom dvadeset i pet najvećih američkih tvrtki dana, većina tvrtki razlikovat će se. Da, američka financijska tržišta sa svojim stalnim zahtjevima za kratkoročnim profitima i kvartalnim izvješćima, često ne dopuštaju tvrtkama "bacanje novca" usmjeravanjem na dugoročni rast. Točno. Ali ista ta tržišta preko noći će dati 50.000 dolara nekome s nekom nedopečenom zamisli da od nje nastane novi Apple. Massachusetts danas ima veću industriju poslovnog kapitala nego cijela Europa. Poslovni ulagači su vrlo važni u naše doba i to ne samo kao izvor novca. Najbolji među njima daju novopokrenutim tvrtkama pravo iskustvo i znanje. Poznaju mnoge od njih i poznate su im faze kroz koje tvrtke moraju proći da bi se razvile, pa im mogu i pomoći pri prolasku, što je ponekad jednako važno kao novac za početni razvoj. Naš bi geoarhitekt zacijelo konstruirao zemlju s najpoštenijim pravnim i regulativnim okolišem na svijetu. U toj bi zemlji i domaći i strani investitori uvijek mogli računati na razmjerno ravno igralište, s razmjerno malo korupcije, mnogo pravnih zaštitnih mehanizama za strance koji žele investirati i bilo kada odnijeti profit, pravnu državu koja omogućuje funkcioniranje tržišta i ugovora te patentnom zaštitom štiti i potiče inovacije. Američka tržišta kapitala danas nisu samo djelotvornija nego ona u bilo kojoj drugoj zemlji, nego su i najtransparentnija. Američke burze jednostavno ne podnose tajnovitost, pa svaka tvrtka na burzi mora na vrijeme objaviti izvješća o zaradi, zajedno s redovito revidiranim financijskim izvješćima, pa se loše upravljanje i pogrešna raspodjela novca lako otkriva i kažnjava. Konstruirao bi zemlju sa sustavom stečajnih zakona i sudova koji zapravo potiče ljude koji propadnu u nekom poslu da proglase stečaj, pa počnu iznova, možda iznova i propadnu, iznova bankrotiraju, pa iznova počnu, dok napokon ne uspiju i ne uspostave uspješnu tvrtku, a da ne moraju doživotno nositi stigmu ranijih stečaja. U Silicijskoj dolini, kaže poznati investitor John Doerr, "u redu je ako ne uspijete, a moglo bi zapravo biti dobro ako ste prije propadali s novcem nekoga drugoga." U Silicijskoj dolini, bankrot se doživljava kao nužna i neizbježna cijena inovacije, a takvo shvaćanje potiče ljude na rizik. Ako ne možete propasti, nećete ni početi. Harry Saal, koji je, nakon što je prethodno sudjelovao u nekoliko pothvata koji su potonuli, osnovao jedan od najuspješnijih sustava softverske dijagnostike u Silicijskoj dolini, jednom mi je uz kavu u Palo Altu rekao: "Ovdje se smatra da ste
nakon propadanja uvijek bolji i pametniji nego prije. Zbog toga ljudi koji ovdje propadnu nakon što su nešto pokušali često lakše dođu do novca za drugi put. Kažu: 'Gle, pa on je propao na tom prvom pothvatu? Kladim se da je iz toga nešto naučio pa ću ga sad financirati'." U Europi, bankrot donosi stigmu za cijeli život. Što god da se događalo, ne idite u stečaj u Njemačkoj: vi, vaša djeca i djeca vaše djece nosit će u očima njemačkog društva trajni Kajinov znak. Ako u Njemačkoj morate proglasiti stečaj, bolje vam je napustiti zemlju. (A u Palo Altu će vas dočekati raširenih ruku.) Kad to već spominjemo, naš bi geoarhitekt vjerojatno konstruirao zemlju koja ima čvrstu naviku prihvaćanja novih imigranata tako da se prema svakome tko se iskrca na njezino kopno odnosi kao prema jednakome svima ostalima, što toj zemlji omogućuje da stalno pokupi vrhnje najboljih svjetskih mozgova i okuplja ih u svojim tvrtkama, medicinskim centrima i sveučilištima. Otprilike trećinu znanstvenika i inženjera današnje Silicijske doline čine imigranti rođeni u inozemstvu, koji se zatim osvrću za sobom i projiciraju vrijednosti i proizvode Silicijske doline po cijelom svijetu. AnnaLee Saxenian, znanstvenica za urbana pitanja na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu (UCB) kaže da je istraživanje kalifornijskog Public Policy Institute otkrilo da su 1996. godine 1786 tehnoloških tvrtki s ukupnom prodajom od 12,6 milijarda dolara i 46.000 radnika vodili indijski i kineski imigranti. Bivši šef Teledynea, Donald Rice, pokrenuo je 1997. godine biotehnološku tvrtku UroGenesis koja radi na rješenjima problema s prostatom. Tvrtku je smjestio u Santa Monici u Kaliforniji. Jedan mi je dan ovako opisao svoje osoblje: "Imamo devetnaest zaposlenika. Troje je rođeno u Vijetnamu, dvoje znanstvenika i jedan administrator; dvoje je rođeno u Kanadi, znanstvenici; jedan je rođen u Njemačkoj, znanstvenik je; jedan je znanstvenik rođen u Peruu, jedan u Maleziji, znanstvenik; jedan u Kini, znanstvenik; jedan je rođen u Iranu, znanstvenik; jedan je iz Indije, znanstvenik. Ostali smo rođeni Amerikanci. Ne mogu zamisliti ni jednu drugu državu u kojoj biste tako lako okupili takvu ekipu." U to možete biti sigurni. Je li itko od vas pokušao u novije doba postati japanskim državljaninom? Ili švicarskim? Da bi postao Japancem prilično je važno roditi se Japancem. Da bi postao Švicarcem, morao bi se roditi Švicarcem. A da bi postao Amerikancem, moraš samo htjeti biti Amerikanac. To ne znači da ćemo svakoga tko to poželi pustiti da postane Amerikanac, no kad je državljanstvo pravno, a ne etničko, rasno ili nacionalno pitanje, zemlji postaje lakše upiti nove talente. Jedan moj prijatelj u Silicijskoj dolini ovako to kaže: "Nije me strah Japana ni drugih Azijaca. Naši će Azijci potući njihove kad god zatreba."
Što više onih koji rade sa znanjem možeš privući na svoje tlo, to ćeš uspješniji biti. Što se Amerike tiče, ja kažem: dovedite ih, i to ne samo bogate i školovane poduzetnike. Ja ne bih nikad vratio ni jednog od onih haitskih ljudi iz čamaca. Onaj tko zna i ima energije izgraditi splav od ambalaže za mlijeko, a zatim dojedriti do američkih obala meni je poželjan novi imigrant. T.J. Rodgers, glavni izvršni šef Cypress Semiconductora ovako je to rekao, žaleći se na ograničenje broja privremenih radnih viza za strane inženjere što ga je Kongres postavio: "Pobjednici informacijskog doba razlikovat će se od gubitnika po snazi mozgova. Ali mi imamo senatore koji to ne razumiju. Oni žele vratiti ono prvo vrhnje s vrha intelektualnog svijeta, ljude koji će nam u svojim domovinama biti konkurencija. Četiri od mojih deset potpredsjednika su imigranti. Oko 35 posto mojih inženjera su imigranti. Moj potpredsjednik za istraživanja - tip koji konstruira moje najnaprednije čipove - s Kube je." Biste li više voljeli da zaposlenost u vašoj zemlji ovisi samo o inženjerima koje može proizvesti vaša zemlja ili biste se htjeli domoći najkvalitetnijih deset posto od svih inženjera na svijetu? Amerika je jedina zemlja koja danas ima pristup takvima. Japan, Švicarska, Njemačka - te zemlje nemaju prave tradicije imigracije, a to će im biti golem hendikep. Naš bi geoarhitekt zacijelo konstruirao zemlju s fleksibilnim demokratskim političkim sustavom koji omogućuje znatan stupanj decentraliziranog političkog odlučivanja, što raznim regijama i lokalnim zajednicama omogućuje da se svjetskim trendovima prilagode ne čekajući da se centar pokrene. I doista, federalni sustav, u kojem se pedeset država potiče na konkurenciju i eksperimentiranje u traženju rješenja isprepletenih problema obrazovanja, socijalne skrbi i zdravstvene zaštite, golema je prednost u doba globalizacije, kad su takvi problemi nerijetko vrlo složeni, a rijetko se do pravog odgovora dođe bez nekoliko pokušaja. Naš bi geoarhitekt zacijelo konstruirao zemlju s najfleksibilnijim tržištem rada na svijetu - takvim kakvo omogućuje radnicima lako preseljenje iz jedne gospodarske zone u drugu, takvo koje poslodavcima daje mogućnost razmjerno lakog zapošljavanja i otpuštanja radnika. Što je lakše otpuštati radnike, to je poslodavcima više poticaja da ih zapošljavaju. Usporedimo milijune radnih mjesta što su u Americi ukinuta devedesetih godina XX. stoljeća i mnogo više milijuna radnih mjesta što su u isto vrijeme u Americi otvorena, s gotovo potpuno zamrlom stopom zapošljavanja u Zapadnoj Europi. U Americi jedan dan ostanete bez posla u Maineu, a ako ga ima, sutradan ćete dobiti novi posao u San Diegu. Ostanite bez posla u Tokiju danas
i ne bih vam baš preporučio da ga sutra potražite u Seulu. Ostanete li bez posla danas u Münchenu, neće ga biti lako dobiti već sutra u Milanu, čak ni sa zajedničkom europskom valutom i tržištem. Naš bi geoarhitekt kreirao zemlju gdje je državna zaštita nad kartelima nešto što se svima gadi, pa se svaka tvrtka i banka mora boriti sama, a monopoli se ne toleriraju. To bi bilo važna stvar. Čak i kad neka američka tvrtka postane tako jako cijenjeni svjetski dragulj poput Microsofta, opet će morati odgovarati nekom pravniku State Departmenta koji zarađuje tek nekih 7 5 . 0 0 0 dolara godišnje. Naš bi geoarhitekt stvorio zemlju tolerantnu prema čudacima, tipu s konjskim repom ili tipici s prstenom u nosu, koji su također i matematički genij i softverska čarobnica. Amerika je zemlja gdje jedne minute netko ustane i kaže "To je nemoguće", a druge netko uđe i samo kaže: "Upravo smo to učinili." Intelov potpredsjednik Avram Miller kaže: "Japanci to ne shvaćaju, jer se oni koncentriraju na homogenost. Kad su proizvodili multilijune sve samih istih stvari, oni su bili glavni stručnjaci za svijet, a mi smo pomišljali da oni to imaju neki posebni genij. Ali svijetu danas nije do mnoštva jednih te istih stvari, a u svijetu gdje svatko želi nešto posebno i drukčije - i tehnologiju koja će svakome dati nešto savršeno po mjeri [njegovih potreba i zahtjeva] - Amerika ima stvarnu prednost." Naš bi geoarhitekt nacrtao zemlju u kojoj bi veliki industrijski sektor, za razliku od europskoga i japanskog, do sredine devedesetih već bio prošao najveći dio smanjivanja, privatiziranja, umreženja, deregulacije, reinženjeringa, olakšavanja i restruktuiranja koje je potrebno za puno prilagođavanje i iskorištavanje demokratizacija financija, tehnologije i informacija te za izbjegavanje nedostatka imunosti na mikročipove. Kao što je Amerika pobijedila u svemirskoj utrci, ona sada pobjeđuje i u cybersvemirskoj utrci. Američke tvrtke na tehnologiju troše više po glavi stanovnika nego što se troši bilo gdje drugdje u svijetu. On bi također konstruirao zemlju s duboko ukorijenjenom poduzetničkom kulturom i poreznim sustavom što uspješnom investitoru ili inovatoru omogućuje da zadrži velik dio prinosa od svoga kapitala pa postoji stalni poticaj za enormno bogaćenje. U našoj idealnoj zemlji, Horatio Alger 81 nije mitsko biće nego možda i vaš prvi susjed koji se, eto, zaposlio kao inženjer u Intelu ili America Onlineu
81 Horatio Alger (1832-1899) je američki pisac koji je napisao stotinjak romana o usponu dječaka iz siromaštva u bogatstvo marljivim radom, poštenjem i drugim vrlinama. Najpoznatiji mu je roman Ragged Dick (1867.)
kad su te tvrtke bile na početku i koji je na kraju plaćen dionicama što sada vrijede deset milijuna dolara. Naš bi geoarhitekt svakako konstruirao zemlju koja bi i dalje imala mnogo atraktivnog otvorenog prostora i malih gradova koji privlače intelektualne radnike. Jer danas, zahvaljujući internetu, faksovima i brzoj kurirskoj dostavi, visokotehnološke tvrtke i umni radnici mogu pobjeći iz urbanih centara i naseliti se praktično gdje požele. Imati mnogo sočnih zelenih dolina nedaleko od planina i oceana može biti stvarna prednost. Zato države kao što su Idaho, Washington, Oregon, Minnesota i Sjeverna Karolina imaju visokotehnološke sektore u usponu. Konstruirao bi zemlju koja toliko cijeni slobodni protok informacija da će braniti i prava najgorih pornografa i najgorljivijih rasista da se bave svojim stvarima. I to bi bilo prednost. Jer, u svijetu u kojem informacije, znanje, roba i usluge teku sve brže širom Brzog svijeta ili kroz cyberspace, zemlje koje se dobro osjećaju u takvoj otvorenosti te kakofoniji i kaosu što je katkad prate, zemlje koje se dobro osjećaju u konkurenciji utemeljenoj na mašti, a ne zaštitnim zidovima, imat će pravu prednost. Amerika je sa svojim Zakonom o slobodi informacija (Freedom of Information Act) kojim se vladi gotovo i ne dopušta dugoročno čuvanje tajni, uzgojila tu kulturu otvorenosti. A, što je najvažnije, naš bi geoarhitekt konstruirao zemlju čije multinacionalne kompanije i mali poduzetnici sve lakše razmišljaju o velikim i svjetskim poslovima, a sada se ističu u gotovo svakom području poduzetništva gdje se cijeni brzo, lako, umreženo i intenzivno polje primjene znanja. Amerika se danas ističe u kreiranju softvera, računalstvu, dizajnu za internet, internetskom marketingu, komercijalnom bankarstvu, e-pošti, osiguranju, derivativnim ugovorima 8 2 , genetskom inženjerstvu, umjetnoj inteligenciji, investicijskom bankarstvu, vrhunskoj zdravstvenoj zaštiti, visokom školstvu, brzoj kurirskoj dostavi paketa, konzultantskim uslugama, brzoj hrani, reklamama, biotehnologiji, medijima, zabavi, hotelima, rukovanju otpadom, financijskim uslugama, djelatnostima zaštite okoliša i telekomunikacijama. Ovo je postindustrijski svijet, a Amerika je danas dobra u svemu postindustrijskom.
U
svijetu u kojem pobjednik nosi sve, Amerika, barem u ovom trenutku, ima sustav gdje pobjednik nosi mnogo. To Ameriku čini jedinstvenom supersilom. Ona se ističe i u tradicionalnim izvori82 Derivatives: Posebni financijski ugovori u kojima se vrijednosti temelje na financijskim tržištima, dionicama, kamatama i valutama (odnosno deriviraju iz njih).
ma moći. Ima veliku stajaću vojsku koja je opremljena s više nosača zrakoplova, suvremenih lovačkih aviona, transportnih zrakoplova i nuklearnog oružja no ikada, pa tako može više sile prenijeti dalje nego ijedna druga zemlja na svijetu. A i dublje. Činjenica da Amerika ima i "neprimjetni" bombarder B-2 i velikog akcionog radijusa i "neprimjetni" lovac F-22 što se sada razvija, znači da američko zrakoplovstvo može uletjeti u sustav zračne obrane bilo koje zemlje gotovo neprimijećeno. Istodobno, kao što smo već rekli, Amerika je izvrsna u svim novim mjerilima moći globalizacijskog doba. Ali zapamtite: Prije samo deset godina činilo se da dominiraju Azijci i Europljani, a svugdje se govorilo samo o tome kako je "Amerika u padu". Sada je, rekao je New York Timesu John Neuffer, američki analitičar u Mitsui Marine Research Institute u Tokiju, sve se iznenada okrenulo: "Japanci ne vide svjetlo na kraju tunela, a Amerikanci ne vide klisuru s koje bi mogli pasti." A ipak, to ne znači da nema klisura. Uvijek ih ima. Kakvu god prednost Amerika imala u ovom trenutku povijesti, ona ipak mora postaviti one temeljne stvari kako treba želi li biti konkurentna. Ona i dalje mora osigurati da produktivnost, sposobnost proizvodnje roba i usluga po sve nižim i nižim cijenama koja omogućuje porast plaća bez inflacije, stalno raste. Japan u ovom trenutku možda ima više mana nego prednosti za globalizacijsko doba, no Japan je u mnogim ključnim djelatnostima i dalje nevjerojatno uspješan proizvođač koji i dalje ima uvijek korisne visoke stope štednje i vrlo marljivo pučanstvo. Japan je još uvijek lokomotiva inovacije u područjima kao što je vrhunska organizacija proizvodnje, upravljanje inventarom i elektronika. Mnogo je dobrih japanskih poduzetnika koje, međutim, njihov sustav sputava. Japanska dakle makroekonomska posrtanja devedesetih godina ne znače da je Japan propao - ona samo znače da se mora prilagoditi. Dokle god se Japan i zapadni Europljani drže svojih krutih i prezaštićenih sustava socijalne skrbi koji kapitalizam, iako ga čine manje razornim, čine i manje kreativnim i plodnim, oni neće biti izazov Americi. A što se dalje Amerika bude unosila u ovo doba globalizacije, to više očekujem da će te zemlje pokušavati oponašati i slijediti Ameriku. To će neizbježno prilagođavanje biti vrlo bolno, no one će ga morati obaviti da bi održale životni standard barem na približno istoj razini. Nije stvar u tome da ta društva ne proizvode poduzetničke umove prikladne za to doba. Francuski mozgovi rade jednako kao američki. Jedino je pitanje kakav je gospodarski i društveni kontekst u kojem se tim mozgovima dopušta procvat i razvitak. Razlog zašto su mno-
gi od najboljih francuskih softveraša otprhnuli u Silicijsku dolinu jest to što im se jednostavno čini da u današnjem francuskom sustavu ne mogu uspijevati. The Washington Post je 21. ožujka 1998. godine iz Pariza javio o odljevu francuskih mozgova u Silicijsku dolinu zbog fleksibilnosti koju im američki sustav pruža: Reza Malekzadeh, dvadesetčetverogodišnjak koji je diplomirao na jednoj od najcjenjenijih francuskih poslovnih škola, preselio se u SAD, u tri godine tri puta je promijenio posao i postao direktor američkih poslova tvrtke Softway International Inc. iz San Francisca koja radi mrežne sustave. "U Francuskoj nisam mogao što mogu ovdje," rekao je. "U Francuskoj, i kad vam je pedeset godina, govore o vama kao o proizvodu škole u koju ste išli. Ovdje ljude zanima samo što znate, a ne koliko vam je godina i u koju ste školu išli prije petnaest godina." On je sada jedan od 50.000 francuskih državljana koji žive u Sjevernoj Kaliforniji. Promijenite okoliš u Francuskoj pa će se nesumnjivo mnogi od njih vratiti, a manje će ih ostati u Silicijskoj dolini. Amerika mora iskoristiti taj zamah, dok još ima nešto viška prednosti, i iskoristiti to za obračun sa svojim i dalje postojećim problemima: kriminalom preplavljena geta, bolestan nedostatak nadzora nad vatrenim oružjem, sve veće jaz među zaradama, nedovoljno financirano javno školstvo, kultura parničenja koja može obogaljiti bilo koga, od malih poduzetnika do velikih tvrtki, nedovoljno financiran sustav socijalnog osiguranja, sustav potrošačkih kreditnih kartica koji potiče previše ljudi na potrošnju daleko iznad mogućnosti i time podiže brda potrošačke zaduženosti koja bi u slučaju recesije mogla postati prava opasnost za cijelu financijsku građevinu, te politički sustav koji sve više zastranjuje u korupciju zbog prelabavih zakona o financiranju izbornih kampanja. Obračunavanje s tim problemima moglo bi doista dobro doći u doba globalizacije. Ja se i dalje nadam da će Amerika razumno iskoristiti svoje prednosti i ne mislim da sam jedini u tom racionalnom pretjerivanju. No, postanemo li previše samozadovoljni, propast će uslijediti nakon uspjeha jednako sigurno kao što sumrak dolazi poslije zore. Zato uvijek pamtim riječi zamjenika ministra financija Larryja Summersa, koji je o Americi devedesetih rado govorio: "Jedino čega se moramo bojati jest da ne bude straha."
16. Revolucija, to je SAD Prije ili kasnije, evo McDonaldsa u svakoj vijesti: Gdje je O.J. jeo prije Nicoleina ubojstva? U McDonald'su. Čime je ministar trgovine Ron Brown počastio američke vojnike neposredno prije svoje smrti? McDonald'som. - natpis u uredu za novinstvo u McDonald'sovom sjedištu u Oak Brooku u Illinoisu
V
jerujem u teoriju o svijetu kao pet benzinskih postaja. Tako je: Vjerujem da se svjetska gospodarstva danas mogu pojednostavniti na sliku pet benzinskih postaja. Prva je japanska. Benzin je 8 kuna litra. Čekaju vas četvorica u odorama s bijelim rukavicama i doživotnim ugovorom. Toče vam benzin. Mijenjaju vam ulje. Provjeravaju tlak u gumama. Oprat će vam prozore i mahnut će vam s prijateljskim osmijehom dok mirno odlazite. Druga je postaja američka. Benzin stoji samo 1,70 kuna litra, no morate ga natočiti sami. Sami perete prozore. Sami provjeravate tlak u gumama. A kad skrenete iza ugla, četvorica beskućnika pokušat će vam ukrasti naplatke. Treća je postaja europska. I tu je benzin 8 kuna litra. Samo jedan čovjek radi. On vam namršteno toči benzin i bez osmijeha mijenja ulje, stalnim vas gunđanjem podsjećajući da u ugovoru njegova sindikata stoji kako on samo toči benzin i mijenja ulje. On ne pere prozore. Radi samo 32 sata tjedno, pri čemu ima svaki dan devedeset minuta za ručak, a za to je vrijeme postaja zatvorena. On ima i šest tjedana godišnjeg odmora koji svako ljeto provede u južnoj Francuskoj. Na drugoj strani ceste njegova dva brata i ujak, koji ne rade već deset godina, jer im državno socijalno osiguranje daje veću naknadu za nezaposlenost nego što im je bila zadnja plaća, igraju boće. Četvrta je postaja u zemlji u razvoju. Tu su zaposlena petnaestorica i svi su oni rođaci. Kad se dovezete na tu postaju, nitko se neće ni osvrnuti na vas, jer su previše zauzeti međusobnim razgovorom. Benzin stoji
samo pola kune litra, jer ga subvencionira država, no samo jedna od šest crpki doista i radi. Ostale su u kvaru i čeka se da rezervni dijelovi dolete iz Europe. Postaja je u lošem stanju, jer vlasnik živi u Zürichu i sav profit iznosi iz zemlje. Vlasnik i ne zna da pola njegovih radnika spava u radionici, a tušira se opremom za pranje automobila. Većina kupaca na toj postaji u zemlji u razvoju vozi ili najnoviji mercedes ili moped. Uvijek je, međutim, gužva, jer mnogi zastaju da bi napumpali gume na biciklima. I, na kraju, tu je i komunistička benzinska postaja. Tu je cijena samo 80 lipa litra - no nema ga, jer su četvorica zaposlenih sve prodali na crnom tržištu za 8 kuna po litri. Od četvorice zaposlenih na toj postaji, na posao je došao samo jedan. Ostala trojica rade na svom drugom poslu u sivoj ekonomiji, a na postaju dolaze samo jedanput na tjedan po plaću. Ono što se u svijetu danas u najširem smislu događa, jest to da proces globalizacije svakoga gura prema američkoj benzinskoj postaji. Ako niste Amerikanac i ne znate točiti benzin, predložio bih vam da naučite sami točiti gorivo. Nakon hladnog rata globalizacija globalizira kapitalizam u angloameričkom stilu i zlatnu stezulju. Ona širi svijetom američku kulturu i kulturne simbole. Ona širi svijetom sve američko najbolje i sve američko najgore. Ona globalizira Američku revoluciju i američku benzinsku postaju. Nažalost, ne sviđa se svima američka benzinska postaja i ono što ona znači. U japansku, zapadnoeuropsku i komunističku ugrađeni su društveni ugovori koji se vrlo razlikuju od američkog i vrlo različita su stajališta o tome kako bi tržišta trebala raditi i kako bi ih trebalo kontrolirati. Europljani i Japanci vjeruju u državu koja ima vlast nad ljudima i tržištima, a Amerikanci su skloniji više vjerovati u davanje moći ljudima te davanje tržištima toliko slobode da sama mogu odrediti tko je pobjednik, a tko gubi. Budući da se Japanci, zapadni Europljani i komunisti tako loše osjećaju na potpuno neobuzdanim tržištima i s nejednakošću nagrada i kazni koje ona dijele, njihove su benzinske postaje organizirane tako da amortiziraju te nejednakosti i ujednače nagrade. Njihove benzinske postaje imaju i više obzira prema tradicijama i sklonostima njihovih društava. Zapadni Europljani to čine time što zapošljavaju manje ljudi, ali im plaćaju veće plaće i uzimaju veće poreze da bi mogli plemenito uzdržavati nezaposlene i financirati bogatu vreću drugih darova što ih daje socijalna država blagostanja. Japanci to čine plaćajući ljudima malo manje, no jamčeći im doživotnu zaposlenost i štiteći tu doživotnu zaposlenost i dodatke time što ograničavaju ulaz stranim konkurentima na japansko tržište. Američka je postaja, nasuprot tome, mjesto kroz koje ćete se provesti znatno uspješnije:
kupac je uvijek u pravu; benzinska postaja nema nikakve socijalne funkcije, a jedina joj je svrha isporučiti što više benzina po što nižoj cijeni. Ako se to može postići i bez zapošljavanja ljudi, tim bolje. Prilagodljivo tržište rada brzo će ljudima naći posao negdje drugdje. Previše okrutno, reći ćete? Možda. Ali, voljno ili ne, ovo je model čije će se imitiranje sve više zahtijevati u svijetu. Za to se okrivljuje Amerika, jer velikim dijelom - globalizacija, to smo mi, Amerika. Mi nismo tigar. Globalizacija je tigar. Ali mi smo oni koji su najspremniji za jahanje na tigru, pa mi sada svima kažemo da se ili ukrcaju ili sklone s puta. Razlog zašto nama jahanje tigra ide tako dobro je u tome što smo tigra počeli odgajati još kao mladunče. Tri su se demokratizacije uglavnom njegovale u Americi. Zlatna je stezulja uglavnom skrojena u Americi. Predvodnici Elektroničkog krda su bikovi predvodnici s američkog Wall Streeta, a najjači agent koji pritišće druge zemlje da otvore svoja tržišta slobodnoj trgovini i slobodnim investicijama je Ujak Sam. Naš plakat za novačenje kaže: UJAK SAM TE ZOVE (u elektroničko krdo). Na površini iznad svega, globalizacija ima prepoznatljivo američko lice: ona nosi uši Mickeya Mousea, jede Big Macove, pije Coke ili Pepsi, podatke obrađuje na IBM-ovu ili Appleovu laptopu, preko Windowsa, s Intelovim procesorom Pentium II i mrežnim linkom koji je nastao u Cisco Systems. Dakle, iako je većini Amerikanaca jasna razlika između onoga što je globalizacija i što je amerikanizacija, mnogim drugima širom svijeta to nije jasno. U većini društava ljudi više ne znaju razlikovati američku silu, američki izvoz, američke kulturne ofenzive, američki kulturni izvoz i najobičniju čistu globalizaciju. Sve je to sada upakirano zajedno. Nekadašnji američki ambasador u Izraelu, Martin Indyk, ispričao mi je priču koja savršeno ilustrira tu tezu. Kao ambasadora su ga bili pozvali da otvori prvi McDonald's u Jeruzalemu. Pitao sam ga što je rekao na otvorenju McDonald'sa u tom svetom gradu, a on mi je odgovorio: "Brza hrana za brzu zemlju". Ali najbolje je, kako mi je poslije rekao, bilo to što mu je McDonald's dao šarenu kapicu za bejzbol s McDonald'sovim znakom da je ima na glavi dok jede prvi ceremonijalni Big Mac u jeruzalemskom prvom McDonald'su - dok je izraelska televizija snimala svaki zalogaj za večernje vijesti. Dok se ambasador Indyk pripremao sjesti za prvi jeruzalemski službeni Big Mac, kroz gužvu se probio neki izraelski mladić i prišao mu. On je nosio svoju vlastitu McDonald'sovu kapicu i pružio je ambasadoru Indyku, zajedno s olovkom, pa ga zamolio: "Vi ste taj ambasador? Mogu li dobiti vaš autogram?"
Pomalo zbunjeno, ambasador Indyk odgovorio je: "Naravno, no nikad me još nitko nije zamolio za autogram." Kad je ambasador Indyk uzeo kapu i pripremio se za potpisivanje na štitnik, momak mu je rekao: "Jao, kako li je samo biti McDonald'sov ambasador, putovati po svijetu i otvarati McDonald'sove restorane?" Pomalo zbunjen, ambasador Indyk pogledao je izraelskog momka i rekao: "Ne, ne, ja sam američki ambasador - ne amabasador McDonald'sa." Izraelski je momak izgledao potišteno. Ambasador je opisao što se dalje dogodilo: "Rekao sam mu: 'Znači li to da ne želiš moj autogram?' A momak je rekao: 'Ne, ne želim vaš potpis,' uzeo kapu i otišao." Nije čudno što se čini kao da se čudan odnos ljubavi i mržnje, što već dugo postoji između Amerike i ostatka svijeta, ovih dana još više zaoštrava. Nekim ljudima amerikanizacija-globalizacija više nego ikad se čini kao vrlo atraktivna, puna novih mogućnosti, nevjerojatno zavodljiva staza prema sve višem životnom standardu. Za mnoge druge, međutim, ta amerikanizacija-globalizacija može dovesti do dubokog osjećaja zavisti i odbojnosti prema Sjedinjenim Državama - zavisti jer se čini da Amerika toliko bolje jaše tog tigra, a odbojnosti jer amerikanizacija-globalizacija tako često ostavlja dojam da Sjedinjene Države svakog bičem tjeraju da se ubrza, umreži, smanji, standardizira i uz pratnju američke kulturne koračnice odmaršira u Brzi svijet. Iako sam siguran da vani i dalje ima više ljudi koji vole Ameriku nego onih koji je mrze, ovo poglavlje govori o onima koji mrze. Ovo poglavlje govori o onom drugom protuudaru protiv globalizacije - sve veće odbojnosti prema Sjedinjenim Američkim Državama koja se pokreće dok ulazimo u globalizacijski sustav koji je pod tako jakim utjecajem američkih simbola, tržišta i vojne moći. Povjesničar Ronald Steel jednom je ovako naglasio: "Nikad nije Sovjetski Savez bio prava revolucionarna sila nego su to bile Sjedinjene Države. Mi vjerujemo da naše institucije moraju sve druge baciti na smetlište povijesti. Mi predvodimo gospodarski sustav koji je zapravo već pokopao sve druge oblike proizvodnje i raspodjele - i za kojim ostaje veliko bogatstvo, a ponekad i velike ruševine. Kulturne poruke koje mi prenosimo pomoću Hollywooda i McDonald'sa odlaze u svijet i osvajaju, no i potkopavaju druge kulture. Za razliku od tradicionalnih osvajača, mi se ne zadovoljavamo samim tim što pokoravamo druge: mi od njih tražimo da budu kao mi. I to, naravno, za njihovo vlastito dobro. Mi smo najneumorniji svjetski preobratitelji. Svijet mora biti demokratski. Mora biti kapitalistički. Mora se uple-
sti u World Wide Web. Nije čudno što ono što mi zastupamo mnogi doživljavaju kao prijetnju." Klasičan američki autoportret je "American Gothic" 8 3 Granta Wooda: ukočeni par s vilama u ruci, strogog izraza, stoički stražari pred ambarom. Ali ostatku svijeta je američka gotika 8 4 zapravo dvoje dvadesetineštogodišnjih američkih softveraša koji u vašu zemlju dolaze s dugom kosom, ogrlicama i sandalama, s prstenjem u nosovima i obojenim noktima na nogama. O n i vam nogama razvale vrata, prevrnu sve u kući, naguraju vam Big M a c u usta, djeci vam napune glave idejama koje vam nikad nisu pale na um ili ih ne možete razumjeti, zabiju vam kablovski prijemnik u televizor, postave kanal na MTV, u računalo vam stave žicu priključka na internet i kažu vam "Učitavaj ili umri" 8 5 . Takvi smo vam mi. Mi Amerikanci smo apostoli Brzoga svijeta, neprijatelji tradicije, proroci slobodnog tržišta i visoki svećenici visoke tehnologije. Mi smo za "proširenje" svojih vrijednosti i svojih Pizza Hutova. Želimo da nas svijet slijedi i postane demokratski, kapitalistički, s w e b stranicom u svakoma loncu, Pepsi na svakoj usnici, Microsoft Windows na svakom računalu i, najviše od svega - najviše od svega - da svatko i svugdje sam toči gorivo u svoj auto.
V
idio sam taj znak nad ulaznim vratima čim sam stupio u predvorje hotela Homa u središtu Teherana u rujnu 1996. godine. Pisalo je "Dolje S A D " . Nije to bio transparent. Nije to bio grafit. Bilo je to opločenje u zidu. "Jeee," pomislih u sebi. "Opločenje u zidu! Ovi ljudi doista imaju nešto protiv Amerike." Ubrzo zatim primijetio sam da su iranski mule, koji su uvijek bili osjetljiviji no itko drugi na mijene američke kulturne i vojne moći, počeli zvati Sjedinjene Države i drugim imenima, a ne samo "velikim s o t o n o m " ili bastionom "imperijalizma i cionizma". Iranci su počeli Ameriku zvati "središtem globalne arogancije". Primijetio sam taj suptilni, ali znakovit pomak. Kao da iransko vodstvo shvaća da se "globalna arogancija" razlikuje od imperijalizma. Imperijalizam je kad fizički okupirate drugu naciju i n a m e t n e t e joj svoj stil. Globalna je arogancija kad vaša kultura i gospodarski stisak imaju toliko snage i 83 Slika na kojoj je ukočeni puritanski par prikazan pred kućom u stilu američke gotike. Ta je slika, međutim, neukost i grubost, a vrlo često rekvizit i okružje klasičnog horora. (prim, prev.) 84 U smislu "barbarstvo, grubost, neukost" 85 Download or die
kad su toliko rasprostranjeni da možete biti sigurni kako nećete morati okupirati druge narode želite li utjecati na njihove živote. Tako mi je jednom indijski ministar financija Shri Yashwant Sinha rekao o američkom odnosu prema ostatku svijeta: "Nema tu ravnoteže, nema protuutega. Sve što vidite je zakon." A to je ono što čini današnju kombinaciju amerikanizacije i globalizacije tako moćnom. Ono čime danas Amerika zabrinjava tako mnogo ljudi nije to što mi šaljemo vojsku posvuda, nego to što svuda šaljemo svoju kulturu, gledišta, ekonomiku, tehnologiju i način života - htjeli mi to ili ne i htjeli to drugi ili ne. "Amerika je drukčija," rekao je njemački stručnjak za vanjsku politiku Josef Joffe u rujnu 1997. u jednom eseju za Foreign Affairs. "Ona je iritantna i nametljiva, no ne osvaja. Ona pokušava suditi u utakmici i mijenjati pravila, ali neće ići u rat za tlo i slavu... Sjedinjene Države imaju najsavršeniji, ne i najveći vojni sustav na svijetu. Ali i u igri "meke" sile one su klasa za sebe. Na tom stolu Kina, Rusija i Japan, pa ni Zapadna Europa ne mogu se nadati da će moći parirati gomili žetona što ih Sjedinjene Države drže. Ljudi stavljaju život na kocku na morskoj pučini ne bi li se domogli Sjedinjenih Država, a ne Kine. Nema ih previše koji bi htjeli polaziti M.B.A. tečaj na sveučilištu u Moskvi ili se odijevati i plesati kao Japanci. Nažalost, sve je manje i srednjoškolaca koji žele učiti francuski ili njemački. Engleski je, sa svojim američkim naglaskom, postao jezik svijeta. Taj oblik moći - kultura koja zrači van i tržište što privlači unutra - temelji se na privlačenju, a ne guranju; na prihvaćanju, a ne na osvajanju. Još je gore to što taj tip moći ne možete nagomilavati niti uravnoteživati. U ovoj se areni ni svi ostali zajedno - Europa, Japan, Kina i Rusija - ne mogu urotiti protiv Sjedinjenih Država kao što se to radilo u nekadašnjem savezu. Ni svi njihovi filmski studiji ne mogu slomiti vlast Hollywooda. Ni konzorcij njihovih sveučilišta ne bi mogao skinuti Harvard... Zato se "strateško partnerstvo" što su ga sklopile Rusija i Kina činilo 1997. godine tako anakronističnim. Što bi oni mogli protiv Amerike? Teško da će Rusi htjeti nabavljati tehnološko znanje i računala u Pekingu. A ni Kina ne želi riskirati svoje najvažnije izvozno tržište." Nije čudo što sam putujući po svijetu zadnjih godina dvadesetoga stoljeća otkrio da ne samo što Iranci zovu Ameriku "sjedištem svjetske arogancije", nego to iza naših leđa čine i Francuzi, Malezijci, Rusi, Kanađani, Kinezi, Indijci, Pakistanci, Egipćani, Japanci, Meksikanci, Južni Korejci, Nijemci - i valjda i svi ostali. Irački predsjednik Sadam Husein koji je, kao i Iranci, uvijek osjetljiv i na najsitnije promjene u američkom kursu, goropadno je pokušao iskoristiti tu no-
vouzdignutu odbojnost mijenjajući svoje propagandne poruke. U prvoj krizi Zaljevskog rata početkom devedesetih, Sadam se volio prikazivati kao arapski Robin Hood koji krade od arapskih bogataša da bi davao arapskoj sirotinji. U drugoj Zaljevskoj ratnoj krizi, krajem devedesetih, Sadam je sam sebe prikazivao kao Lukea Skywalkera, koji se odupire američkom Carstvu zla. Svaki put kad bi se pojavljivao na televiziji, Sadamov bi se ministar vanjskih poslova žalio da se Amerika ponaša kao "posljednji dani Rimskoga carstva." To je postalo nova iračka propagandna metoda, od vrha režima pa sve do ulica. Jednoga sam dana gledao CNN i čuo kako razgovaraju s nekim "čovjekom s bagdadske ulice", koji je upravo spomenuo Ameriku kao "međunarodnog Drakulu što siše krv ljudi širom svijeta."
D
obro, dobro, dakle ostali svijet misli da smo mi omraženi nasilnici i zavidi nam. Pa što onda? Kako to doista utječe na odnose između Sjedinjenih Država i drugih vlada. Kratak je odgovor da američke odnose sa svakom zemljom čini malo složenijima. Neke zemlje sve će poduzeti samo da bi Ameriku povukle za nos; druge sjede i uživaju u ulozi nekoga tko se vozi bez karte - puštaju Ameriku da bude svjetski šerif, plati sve troškove sukoba sa Sadamom Huseinom i drugim negativcima, a oni uživaju sve koristi, neprestano prigovarajući Americi; treći kuhaju od odbojnosti prema američkoj dominaciji; četvrti se jednostavno uklapaju. U stvari, odnos Amerike prema ostatku svijeta uvelike je kao onaj Michaela Jordana dok je bio na vrhuncu - s ostatkom NBA. Svi drugi igrači i momčadi htjeli su pobijediti Michaela Jordana; svi drugi igrači i momčadi mrzili su ga zbog načina na koji je otkrivao njihove slabosti; svi drugi igrači i momčadi mjerili su se prema Michaelu Jordanu, a donekle su i svoje pokrete oblikovali prema njemu; svi su drugi igrači i momčadi prigovarali da suci zažmire jednim okom Michaelu Jordanu na sve moguće prekršaje koje drugima ne bi. Ali unatoč svemu, ni jedna druga momčad nije doista htjela da se Jordan ozlijedi ili povuče, jer kad god bi on došao u neki grad, sva bi se mjesta u gledalištu prodala. On je bio slamka koja im je svima miješala pića. Zamislite samo nekoliko primjera toga fenomena: Kada je Anatolij Čubajs, jedan od izvornih planera ruskog programa privatizacije, u ljeto 1998. godine pregovarao o još jednom izvlačenju Rusije iz neprilika uz pomoć MMF-a, M M F je zahtijevao strože uvjete no ikad prije, a Čubajs nije imao druge no popustiti. Na vrhuncu pregovora, ruska televizijska emisija Kukli, koja prikazuje lutke maskirane u razne ruske vođe, prikazala je burlesknu travestiju "Crvenkapice". Boris
Jeljcin je bio Bakica, a tadašnji premijer Kirijenko je bio Crvenkapica koja nastoji što prije stići do Jeljcina ne bi li prije drugih stigao utjecati na najnoviji ruski plan izvlačenja iz nevolja. Međutim, kad Kirijenko stigne do Bakičine kuće, nailazi na Čubajsa kako već sjedi do Jeljcina. Čubajs je odjeven u svemirsko odijelo i kacigu za hodanje po Mjesecu. Na prednjem dijelu odijela stajala su mu slova ruske kratice za M M F i američka zastava. Čubajs je bio prikazan doslovno kao agent koji je s planeta Amerike došao reći Rusima što im je činiti. Kad ga je Kirijenko našao kako sjedi do Jeljcina, rekao je publici: "Bojim se da sam zakasnio." Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 1999. godine, Minoru Murofushi, predsjednik goleme japanske tvrtke Itochu Corporation sjedio je i razgovarao s ruskim premijerom Jevgenijem Primakovim. Murofushi je govorio o Primakovljevim naporima da nekako dovede do kraja ruske gospodarske krize kad je, kao u Freudovom podsvjesnom lapsusu, japanski poslovni čovjek rekao: "Znam da se g. Primakov sutra sastaje s g. Fischerom iz IBM-a... hoću reći MMF-a". Ma dobro, IBM, MMF, u čemu je razlika... pa i jednim i drugim upravljaju Amerikanci! Yuan Ming, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Pekingu, jedna je od vodećih kineskih stručnjakinja za Ameriku. Jednom (1998.) mi je ispričala priču koja je pokazala kako Kina misli da je jedini način na koji može reagirati na američku globalnu aroganciju to da sama bude ponešto arogantna: "U svojim govorima, ljudi iz našeg političkog vodstva nikad ne rabe riječ 'globalizacija'. Oni rabe riječ 'modernizacija'. Za to postoje kulturni razlozi. U glavama Kineza još je živa povijesna pouka da je Kina u međunarodnu zajednicu u X I X . stoljeću bila natjerana topovnjačama - pa globalizacija nije nešto čemu Kina teži nego nešto što Zapad ili Amerika nameću. Nasuprot tomu, modernizacija je nešto čime možemo upravljati. Postoji novogodišnji televizijski program koji se emitira na glavnom nacionalnom televizijskom kanalu. To je jedan od najvećih televizijskih događaja godine u Kini. Gleda ga gotovo milijardu ljudi. Obično se program sastoji samo od pjevača i komedijaša. Međutim, prije tri godine [1995] taj je program imao skeč o roditeljima sa sela koji telefoniraju svome sinu koji studira u Sjedinjenim Državama. Pitaju ga: 'Kako si danas, na Novu godinu?' On kaže da mu je dobro i da će se vratiti kući čim u Americi doktorira. Roditeljima je to drago. No ono čega se najbolje sjećam je kad roditelji kažu sinu da u mnogim stvarima Kina postaje jednako dobra kao Amerika. Kažu: 'Ti si Amerikancima prao sude. Sada moraju Amerikanci doći ovamo i malo prati suđe nama.'"
Leteći kući iz Japana 14. prosinca 1997. čitao sam pisma uredništvu Japan Times. Rado čitam takva pisma u svakoj zemlji gdje se nađem, jer u njima uvijek nađem zanimljiva zlatna zrnca. Ovo je pismo imalo naslov "Američka oholost" i govorilo je u ime mnogih. Pisalo je: "I (opet) ostajem bez riječi nad stalnim nasilničkim taktikama Sjedinjenih Država. Ovaj put čitam da SAD odbija potpisati bilo kakav sporazum [na Konferenciji o klimatskim promjenama u Kyotu] kojim se ne zadovolje tri "zahtjeva"... Ne bih nikad podcjenjivao dosadašnje američke pomoći" kad su mogle pomoći - no "najzemlja na svijetu 8 6 " (to oni tvrde, ne ja) mora se naučiti poniznosti. Za njezinu novu slavu jednako je zaslužan i neuspjeh političkih i gospodarskih sustava njezinih konkurenata. Ponos dolazi prije pada. Američkoj bi vladi bilo dobro da to zapamti." Potpis: Andrew Ogge, Tokio. Bio sam u Indiji poslije indijskih nuklearnih testova 1998. godine, a indijski general-pukovnik u mirovini V. R. Raghavan, bivši šef operacija indijske vojske, a sada analitičar, rekao mi je da se upravo vratio s jednog međunarodnog seminara na temu nuklearnog oružja. Sudjelovali su i britanski, američki, kineski i indijski stručnjaci. "Jednom smo u stanci otišli u obilazak jednoga malog indijskog sela, a ja sam im pokazao trgovine i kuće i kravlju balegu koja se rabi kao gorivo," pričao mi je general Raghavan. "Ali najdojmljiviji je bio posjet srednjoj školi u tom selu. Bilo je tridesetak djece u ranim tinejdžerskim godinama i nekoliko učitelja, a ljudi iz naše skupine htjeli su s njima razgovarati. Tako su ovi postavili nekoliko klupa i porazgovarali. U skupini je bio jedan pravnik iz N e w Yorka i on je pitao djecu što misle o Kini i Sjedinjenim Državama. Bez ikakvog sufliranja djeca su rekla da je Kina naš najveći susjed, da smo s Kinom ratovali, ali da se Kina zauzima za slabije države i da s Kinom nemamo problema. "A Sjedinjene Države?," upitao ih je. Oni su odgovorili da su Sjedinjene Države nasilnik koji laktovima izgurava svakoga i misli samo na sebe.' Ljudi u skupini nisu mogli povjerovati svojim ušima." Godine 1977. bio sam u Maroku na jednoj znanstvenoj konferenciji nazvanoj: "Globalizacija i arapski svijet". Većina arapskih sudionika bili su Arapi školovani u Francuskoj iz Sjeverne Afrike i Francuske. (Biti francuski školovan arapski intelektualac najgora je moguća kombinacija za razumijevanje globalizacije. To je kao imati dva invaliditeta, jer obje su te kulture intuitivno neprijateljski raspoložene prema toj pojavi.) Zamolili su me za kratak uvodni govor o globaliza86 world's greatest country - doslovno je najveća, no "great" je i sjajan, i dobar i jako spretan i glavni... ukratko naj.
ciji pa sam ga i održao. Kad sam završio, jedan bivši alžirski premijer koji je živio u egzilu i sada sudjelovao na toj konferenciji rekao je da želi odgovoriti na moje primjedbe. Govoreći na francuskom, odbio je sve što sam rekao. Ustvrdio je da je "ta globalizacija o kojoj govorite samo još jedna američka urota za tlačenje arapskog svijeta, jednako kao i cionizam i imperijalizam." Pristojno sam odslušao njegove riječi, koje su se nastavile u istom tonu i nadugo, a onda sam Odlučio odgovoriti na namjerno provokativan način, nadajući se da ću se tako probiti kroz njegov fiksirani mentalni sklop. Rekao sam, otprilike, ovo (moje su nepristojnosti izbrisane): "Gospodine premijeru, vi ste govorili da je globalizacija samo još jedna američka urota smišljena da bi vas tlačila. Pa sad, moram vam nešto reći: još je i znatno gore nego što mislite. Mnogo gore. Vidite, vi mislite da tamo u Washingtonu mi razmišljamo o vama i smišljamo kako vas ugnjetavati i da mi okrećemo sve te prekidače i povlačimo poluge samo da bismo postigli baš to. Šteta što nije tako, Boga mi, šteta što nije tako. Jer, meni ste dragi i ja bih okrenuo sve prekidače na drugu stranu da vam pomognem. Ali, istina je da mi na vas uopće ni najmanje ne mislimo. Ni trenutka. Boli nas patka za vas. A nije to iz zlobe. Tako je, jer smo i mi sami pod istim pritiscima kao i vi i mi pokušavamo biti korak ispred konkurencije jednako kao i vi, i nas zabrinjava što će novo učiniti tržišta, jednako kao i vi. Rado bih vam potvrdio da postoji urota da bi vas se tlačilo, no ne mogu... A želite li izgraditi islamski most prema tom globalizacijskom vlaku, izgradite islamski most. Želite li izgraditi maoistički most, izgradite maoistički most. Želite li Jeffersonov most, izgradite takav. Ali obećajte mi samo jedno: da ćete most izgraditi. Jer ovaj će vlak otići bez vas." Ali na svakog Sjevernoafrikanca koji reagira na amerikanizaciju - globalizaciju prijeteći joj šakom, postoji i drugi koji se samo prilagođava situaciji i nastoji proći što bolje. Dok sam bio u Casablanci 1997. godine, u tu je luku svratila raketna topovnjača "USS Carr". Američki je konzulat u Casablanci održao na palubi Carra prijem za mjesne dužnosnike i goste pa sam i ja bio pozvan. Dok su se marokanske djevojčice gurale da bi se slikale s američkim mornarima u svečanim odorama, a gosti častili pilećim prsima i točenim Budweiserom iz velike čelične bačve, zapričao sam se s guvernerom okruga Casablanca. U odijelu po mjeri, marokanski mi je dužnosnik na savršenom francuskom ponosno objasnio zašto svoje dvoje djece šalje u američku školu u Casablanci, a ne u francuske škole u kojima se i sam školovao. "Dva su razloga", obrazložio je. "Prvi, u svijetu u koji sada ulazi-
mo, ako ne znate engleski, nepismeni ste. Drugi, francuski vas sustav uči biti upravljačem. Američki vas sustav uči kako preživjeti vlastitim snagama. A to je ono što želim da moja djeca nauče." Iako su u glavne marokanske gradove francuska kultura i obrazovanje ugrađeni još od 1912. godine, danas su tamo tri američke škole, a za njima je takva potražnja da imaju listu čekanja za listu čekanja. Danas zapravo postoji i pravo nadmetanje između Amerike i Francuske za srca i misli nove generacije u sjevernoj i zapadnoj Africi kojima tradicionalno dominira Francuska, a u tom nadmetanju Amerika tradicionalno pobjeđuje - a pritom se nimalo ne trudi. Sve je to samo na potražnji. "Francuski sustav višeg obrazovanja nije se prilagodio ovom prekretničkom razdoblju," primijetio je Dominique Moisi, koji je nekada predavao na uglednoj francuskoj ENA, Nacionalnoj školi za administraciju, te koji je jedan od vodećih stručnjaka svoje zemlje za međunarodne odnose. "Francuski sustav nagrađuje sposobnost ljudi da slijede staze što se pred njima otvaraju. Ne potiče ljude na pobunu niti na razvoj. Opće raspoloženje kaže da ako se sada, na prijelomu stoljeća, nešto i mijenja, nije Francuska odgovorna za to. Amerika je postala odrazom naših vlastitih sumnji. Pogledamo vas i vidimo što nam nedostaje." Još jedna česta reakcija na amerikanizaciju-globalizaciju danas je sklonost mnogih zemalja da ogorčeno prigovaraju na to što se Amerika razmeće uokolo, a oni sjede i ubiru plodove američke moći. Privatno će vam Japanci reći da ste "stopostotno u pravu" u zahtjevu da se Kina počne ponašati u skladu s međunarodnim zakonima o zaštiti autorskih prava. Reći će i to da japanske kompanije kao što su Sony i Nintendo trpe baš jednaku štetu od kineskih pirata kao i Disney i Microsoft. Ali neće se Japan o tome natezati s Pekingom. Pustit će da se Washington, jedina svjetska supersila, bavi time dok Japan Americi drži kaput i nastavlja s Kinom poslovati koliko god može iskorištavajući i sva tržišta što ih Sjedinjene Države izgube u svom sučeljavanju s Pekingom. Na kraju, budu li Amerikanci uspješni u dobivanju novih ustupaka oko autorskih prava od Kine, Japan će uživati i njih. Kako li se ono na japanskom kaže "slijepi putnik"? Na kraju, postoji i trend da zemlje nastoje iznaći način da američkoj diplomaciji kompliciraju posao i popipaju Americi mišiće, kako iz tradicionalnih geopolitičkih razloga, tako i samo zato što je to dobar osjećaj. Uzmimo kao primjer Rusiju ili Francusku: Što im je u Brzom svijetu teže postići počasti i dostojanstvo, to će se više truditi da ih postignu na pogrešnim mjestima - izazivajući američku diplomaciju u Bosni, na Kosovu, u UN-u ili Iraku. Dapače, što Rusija više
slabi, to je više hvata napast da poveća čak i male razlike u mišljenju od Sjedinjenih Država i to više neki Rusi žele Americi gurnuti prst u oko da bi u svojim očima bili veći - i da bi na neki način osjetili da su još ravni Americi. Ili, kako mi je to jednom rekao ruski komentator Aleksej Puškov: "Danas ovdje prevladava dojam da bi Rusija morala biti ona uravnotežujuća sila koja će ispravljati stvari kad se Amerika previše zanese svojom vlastitom moći." Ja bih to rekao malo drukčije. Danas je neizgovoreni moto Rusije i mnogih drugih zemalja: "Ne možeš li razgovor sa svojih domaćih problema skrenuti kakvim dobrim ratom, možeš se barem lijepo posvađati s Amerikancima." To što su SAD jedina svjetska supersila, ne znači nikakvo jamstvo da će uvijek i svugdje dobiti što traži, no jamči da će je se svugdje kritizirati. Sjetimo se opet NBA. Gary Payton je preslavni branič Seattle SuperSonicsa. Sjajan je igrač, no nije Michael Jordan, pa svoje slabosti nadoknađuje govoreći ružno o svojim protivnicima, osobito o Michaelu Jordanu prije no što se povukao. Meni se Francuska i Rusija kakve su danas čine kao geopolitički Garyji Paytoni - najveći grditelji na svijetu koji uvijek nastoje nadoknaditi svoje slabosti uzimajući u usta svakoga - osobito Washington.
U
klasičnom filmu braće Marx Pačja juha, postoji prizor kad Chico i Harpo zlobno razgovaraju procjenjujući europskog državnika Trentina, Grouchova političkog protivnika, koji je Chica i Harpa angažirao kao špijune. Kad Chico i Harpo dođu u Trentinov ured želeći podnijeti špijunsko izvješće, njegova tajnica ulazi s brzojavom. Harpo joj ga otima iz ruku, pozorno ga pregleda, a zatim podere u sitne komadiće, baca na pod i trese glavom. Zbunjen i iznenađen, Trentino se okreće Chicu s upitnim pogledom, kao da želi pitati: "Zašto je to učinio?" A Chico odgovara: "Hvata ga bijes, jer ne zna čitati." Taj me prizor podsjeća na još jedan trend reakcije na amerikanizaciju-globalizaciju, i to onaj koji je zapravo opasan. Riječ je o reakciji onih koji nisu dorasli amerikanizaciji-globalizaciji ili joj iz kulturnih, gospodarskih ili političkih razloga ne žele biti sukladni pa bi je najradije razderali kad god se nađe pred njima. To su Harpoi - gnjevni ljudi i žene koji, za razliku od svojih vođa, ne žele ni jedno ni drugo. Oni se ne žele klanjati Americi ni olajavati je iza leđa. Žele da sve bude na jedan način, na stari način, na njihov način. Da parafraziram nešto mi je jednom rekao Ronald Steel, gnjevni ljudi doživljavaju amerikanizaciju-globalizaciju kao nepozvanog gosta: vi za njim zatvorite vrata, a on se vraća kroz prozor. Zatvorite
prozor, a on se pojavi na kablovskoj televiziji. Isključite kablove, a evo ga s interneta preko telefonske linije. Isključite telefonske linije, dolazi preko satelitskih. Bacite mobitel, a on je na plakatu. Skinete plakat, a evo ga na radnom mjestu i u tvorničkom pogonu. A ta globalizacija nije samo u istom prostoru s vama. Vi je jedete. Ona ulazi u vas. A kad uđe, često probije golem procjep između očeva i sinova, majki i kćeri, djedova i unučadi. Ona stvara situaciju u kojoj generacije viđaju svijet znatno različito od načina kako su ga vidjeli njihovi roditelji, a za sve je to kriva Amerika. Tako je primjerice stalna tema saudijskog milijunaša terorista Osame bin Ladena to da Amerika mora otići iz Arabijskog poluotoka i općenito islamskog svijeta, jer njezin način života "zagađuje islamski dom". Bivši indijski premijer I. K. Gujral nije Osama bin Laden, Nimalo. No ja sam jednom s njim u New Delhiju vodio razgovor u kojem je on formulirao nezadovoljstvo koje neki ljudi osjećaju zbog načina na koji amerikanizacija-globalizacija ulazi u njihove domove i obitelji. "Vidim sve to kako se danas događa u Indiji - promjene u načinu odijevanja i prehrambenim navikama," rekao je Gujral. "Mojoj su unuci četiri godine. Uvijek govori o žvakaćoj gumi, a ne o indijskoj hrani; ili kaže: 'Ne volim Pepsi, volim Coca Colu'. Čak i engleski govori češće nego hindi. Neki sam je dan pitao zašto mi ne govori na hindiju, a ona je otišla svojoj majci i pitala: 'Zar djed ne zna engleski?' Stalno promatram unučad, jer mi to daje uvid u stvari. Jednoga dana je moja unuka rekla da bi jela pizzu. Baka joj je odgovorila da će joj sutradan ispeći pizzu. Moja je unuka na to rekla: 'Ne, ne, hoću Pizza Hutovu pizzu.'" U Šangaju sam intervjuirao Wang Gulianga, visokog dužnosnika Komunikacijske banke, jedne od četiriju najvećih državnih banaka. Samo tako, za zabavu, upitao sam ga gdje se informira o vijestima iz svijeta. Rekao mi je da mu svaki dan tajnica priprema sažetak s interneta i iz Reutersa, no da mnogo toga čuje i od svoga sina. I iznenada se bacio u predavanje na temu očeva i sinova, što se pretvorilo u bjesomučnu filipiku protiv interneta. "Moj je sin stručnjak za internet. Kad god naiđe na nešto zanimljivo, pokaže mi," rekao je kineski bankar. "Ali ne bi sinovi trebali voditi očeve. Moj mi sin daje i prijedloge, no meni se većina toga što on predlaže ne sviđa. Otac ne bi trebao slušati sina. To potkopava autoritet. Rekao sam sinu da manje čita internet, a više uči." I. K. Gujral i Wang Guliang previše su kultivirani i produhovljeni da bi zbog toga mogli postati nasilni, no drugi gnjevni ljudi nisu takvi. Gnjevni nemaju cjelovitu ideologiju koja bi bila alternativa
amerikanizaciji-globalizaciji. Slični su Harpu. Oni će radije poderati poruku i skakati po njoj. A za razliku od svojih slabićkih vlada, koje se ljute na Ujaka Sama, ali igraju slijepo po njegovim pravilima, gnjevni su ljudi spremni prijeći tu granicu i povući okidač. Evo nas sada do onoga najstrašnijeg. Amerikanizacija-globalizacija ne samo što onim gnjevnim ljudima daje znatno veći poticaj da zamrze Ameriku; ona im također daje i znatno veću moć kao pojedincima da povuku taj okidač. Globalizacija ih superosnažuje na dva vrlo važna načina. Najprije, kad je već svijet tako ožičen i umrežen kako je - a svi mi toliko više povezani na toliko više načina na toliko više mjesta toliko veći dio ukupnog vremena - teroristi mogu uznemiriti daleko više ljudi odjednom. Uzmimo moje zimovanje u prosincu 1998. godine: skijao sam se u Rocky Mountainsu i prvi put sam primijetio da u gotovo svakoj žičari u kojoj sam se vozio netko razgovara mobitelom. Jedan se moj prijatelj skijao s pejdžerom koji mu je davao tekući pregled i D o w Jonesa i istodobno njegovog vlastitog portfelja. Čitao ga je između spuštanja niz padinu. Dok sam ja nekoliko poglavlja ove knjige slao iz Federal Expressovog ureda, da bi stigla preko pola zemlje sutradan u 10:30, naišao sam na poslovođu NBA Davida Sterna, kako hoda niz ulicu s mobitelom na uhu i pregovara o prekidu štrajka NBA. Nakon cjelodnevnog skijanja vratio bih se u sobu i pogledao jedan od četrdeset kanala na lokalnom kablovskom televizijskom sustavu, telefonirao prijateljima pomoću A T & T kreditne kartice ili bih preko svog AOL 800 broja čitao vijesti i provjeravao je li mi možda stigla kakva elektronička pošta. Poslije večere na Silvestrovo uzimao sam kaput u našem restoranu, a s recepcije sam čuo ovaj razgovor između nekog ljutog gosta i maitre d'hôtela: "Kako to, niste primili moju rezervaciju. Još prije nekoliko tjedana poslao sam je e-poštom! Na ime Ashraf, A-s-h-r-a-f." Prije odlaska u krevet uzeo sam primjerak dnevnog lista USA Today a u njemu je bila slika hasidskog židovskog vjernika koji drži svoj mobitel uz kamenje Zida plača. Sjećate se legende pod tom slikom: "Shimon Biton stavlja svoj mobilni telefon uz Zapadni zid da bi se njegov rođak u Francuskoj mogao pomoliti na svetom mjestu." Sve to dok sam bio na zimovanju u planinama! A zamislite dok smo kod kuće ili u uredu. Sada smo toliko povezaniji. Istoga trenutka kad se nešto dogodi, mi to znamo ili bar možemo doznati. A u takvom svijetu, sve je manje dinamita ili klica ili obogaćenog uranija potrebno da se stvori tjeskoba i pustoš koji će odjednom pogoditi milijarde ljudi.
Globalizacija i na drugi način daje teroristima više buke za isti novac. Kad mikročipovi i minijaturizacija čine stvari manjima i lakšima, sve postaje manje i lakše. Tvorac neutronske bombe Sam Cohen primijetio je u Washington Timesu (od 7. lipnja 1998.) da su desetak godina nakon prvih pokusa fisije plutonija američki konstruktori bombi uspjeli smanjiti težinu bojnih glava za isti učinak - dvadeset kilotona - otprilike sto puta. Amerika je razvila atomsku bojnu glavu za primjenu na bojištima NATO-a koju mogu lansirati dva čovjeka s ručnim bacačem, a učinkom jedne desetine jednog kilotona. Imaju je i Rusi. To smo doznali kad je bivši ruski savjetnik za sigurnost, Aleksandar Lebed, ustvrdio da je iz arsenala ruskih specijalnih snaga nestalo sto mini atomskih bombi, poznatih kao "bombe iz kovčega". Upravo me zato Geoff Baehr, šef mrežnog dizajna u Sun Microsystemsu jednom podsjetio: "Moja je najveća briga, a ne možemo to prenaglasiti, to da je cijela ta infrastruktura ranjiva, ne samo na napad nekoga računalnog hakera nego bilo koga tko se može domoći telefonske centrale. U ovom našem svijetu, napadač može otići do telefonskog bojišta, vratiti se kući, pojesti sendvič i vratiti se natrag na novi napad."
S
pojite li razljućene ljude, koje amerikanizacija-globalizacija stvara, s načinom na koji globalizacija može superosnažiti pojedince, dobit ćete ono što držim glavnom današnjom stvarnom i neposrednom sigurnosnom prijetnjom Sjedinjenim Državama: superosnažene razljućene ljude. Točno, Ameriku na kraju X X . stoljeća ne ugrožava druga velesila. Najveća opasnost s kojom se danas suočavaju Sjedinjene Države baš su superosnaženi pojedinci koji zbog globalizacije Ameriku mrze više no ikad i koji sada sami mogu poduzeti više no ikad, baš zahvaljujući toj globalizaciji. U sustavu hladnog rata neki je superosnaženi gnjevni pojedinac - neki Hitler ili Staljin - morao doći na vlast u nekoj državi da bi mogao zastrašivati svijet. A današnji superosnaženi pojedinac ili pojedinka može se poslužiti sredstvima sadržanim u globalizaciji čak i za napad na supersilu. U vrijeme najveće veličine Rimskoga Carstva govorilo se da sve ceste - sjeverne, južne, istočne i zapadne - vode u Rim. A tim je cestovnim sustavom Cezar proširio svoju vlast naširoko i nadaleko. A bile su to sjajne ceste. Ali s cestama ima i nešto čudno. One vode u oba smjera, pa su zato Vandali i Vizigoti u napadu na Rim došli baš cestama. Slično bi moglo biti i s globalizacijom. Superosnaženi gnjevni pojedinci pojavljuju se u mnogim oblicima. Raspon je od vrlo gnjevnih, ali manje nasilnih, preko vrlo gnjev-
nih i ponešto nasilnih do vrlo gnjevnih i vrlo nasilnih. Dobar primjer gnjevnih, ali manje nasilnih su hakeri 8 7 koji su napali moj rođeni list, The New York Times, jedan od potpornih stupova američkog sustava. Trinaestog rujna 1998. oni su napali Timesov web, a to je bilo prvi put da su se hakeri ikad probili na web stranice neke važnije medijske kuće. O tome mi je pričao Martin Nisenholtz, predsjednik New York Times Electronic Media Company: "Bio je petak i upravo smo bili objavili izvještaj Kennetha Starra o Clintonu; bio je to velik dan za naš web. Imali smo jedini potpuno indeksirani tekst Starrova izvješća na mreži pa ste mogli jednostavno upisati ključne riječi i naći što vas zanima. Rušili smo sve rekorde posjećenosti. Bio sam tako zadovoljan da sam prihvatio poziv u Philadelphiju da bih nastupio na Wharton International Forumu. Tako sam u subotu navečer krenuo u Philadelphiju. U nedjelju u 7:45 nazvao me urednik našega weba i rekao mi da smo haknuti. Već nam se prije bilo dogodilo da je neka skupina pokušala preplaviti naše servere zahtjevima. Ali ovo je bilo drugo. Oni su zapravo preuzeli naš w e b server i objavljivali su na našoj uvodnoj stranici svoju poruku s logom HFG, 'Hacking For Girlies' 8 8 . Preko tog logotipa bila je slika gole žene. Iznova smo osvojili server i objavili preko njih, a oni su se onda vratili i opet objavili preko nas. Opet smo se vratili i objavili preko njih, a oni su se vratili i opet ga oteli. Dva se sata vodio dvoboj početnih stranica našega weba! Upali su u naš sustav i preuzeli naše servere - na kojima su naše stranice - i uspjeli uspostaviti pristup na naš web. Kad su se ondje našli, imali su jednak pristup kao i mi za upravljanje stranicama New York Timesa. Stalno smo se pitali ne bismo li trebali skinuti stranice, a ja sam govorio da ne bismo. Na kraju se pokazalo da moramo. Tako smo oko 10:20 spustili sustav i zatvorili sve otvore [sva mjesta na koja se može ući izvana]. Upali su iskorištavajući bug u operacijskom sustavu Unix. Spustili smo haknute servere i sustav izgradili na novim sustavima koji nisu bili povezani s udaljenima." Najzanimljivijima su mi se učinile poruke koje su hakeri ostavili na Timesovim w e b stranicama. Uvodna je poruka bila: "Naš si glupavpko jedan" 8 9 . Hacking for Girlies se pisalo H 4 C K I N G F0R G1RL3Z. Neki su samoglasnici bili brojevi, kao u završnoj poruci: "N3 B 0 J T 3 S3, V R 4 T 1 T Č 3 M 0 S 3 " 9 0 («budite sigurni, vratit ćemo se»). Ti su 87 Haker (hacker) je naziv za nekoga tko je spretan s računalima. Izraz se uobičajio za one koji upadaju u tuđa računala. 88 Hekanje zbog djevojaka 89 WE OWN YER DUMB ASS 90 R3ST ASSUR3D, W3 WILL B3 BACK SOON
hakeri očito uživali, gotovo poput Jessea Jamesa, u tome da pokažu kako su lukaviji od svjetske strukture moći koju predstavlja New York Times i njegove web stranice. Njihova je poruka bila da možda možete biti bogati, ali se ne možete nadmetati s mozgovima podzemlja interneta, iako oni imaju manje moći. Kao da žele reći kako njihovi mozgovi to izjednačuju. U jednom trenutku hakeri su napisali: "Samim time što pišemo samo velikim slovima i ne služimo se "elitnim" govorom ne znači da smo klinci ili da nismo gazde vaše glupe guzice. Tko nas god zove nedoraslim klincima pokazuje samo da nas je još netko podcijenio. A, k tomu, što sve to govori o [vašoj] sigurnosti? To da su 'nedorasli klinci' uspjeli preskočiti [vaš] firewall od 25.000 dolara, premostiti osiguranje koje su postavili administratori s XX godina iskustva ili X X X diplomom nekoga sveučilišta. Njaa, njaa." Jedini je njihov zahtjev bilo puštanje Kevina D. Mitnicka, zloglasnog hakera koji je u zatvoru još otkad ga je FBI uhitio u veljači 1995. godine. Mitnick, svojedobno najtraženiji računalni haker na svijetu, bio je optužen za dugotrajni zločinački pohod u kojem je s računalnih sustava širom zemlje ukrao tisuće datoteka s podacima i barem 20.000 brojeva kreditnih kartica. Radeći pomoću modema priključenog uz mobilni telefon, Mitnick je otkriven kad se probio u kućno računalo poznatog stručnjaka za sigurnost računala, Tsutomija Shimomure, istraživača u San Diego Supercomputer Center. Shimomura je pomogao da hajka u kojoj je sudjelovalo mnogo tehničara telefonskih kompanija i federalnih istražitelja pronađe Mitnicka pomoću skenera celularnih frekvencija i da bude uhićen. Takvi su hakeri zapravo internetski fundamentalisti. Oni imaju svoje vlastite plemenske običaje, svoje pučke junake, svoj jezik, svoje teorije urote i svoje izvore istine. Ali nemaju koherentnu političku ideologiju koja bi mogla biti pravi alternativni sustav. Oni su pravi Harpoi. Imaju stav, a ne ideologiju. Oni jednostavno žele poniziti postojeću strukturu vlasti. Žele pokazati da sustav ne upravlja njima, no zato oni mogu upravljati sustavom. Pođete li malo dalje, naći ćete neke koji su nešto malo ljući i nešto malo nasilniji. Neke poput superosnaženih tamilskih separatista koji su rujna 1998. napali veleposlanstvo Šri Lanke u Washingtonu. Washington Times ovako je ispričao tu priču: "Kad je Veleposlanstvo Šri Lanke dobilo e-adresu, gerilci Tamilskih tigrova našli su novu primjenu za terorizam. Odmah su počeli napadati ambasadu bombaškim prijetnjama i tolikim količinama 'spama' - bezvrijedne elektroničke pošte - da se diplomati tom adresom nisu mogli služiti za normalne poslove. Jedan je to diplomat nazvao 'terorizmom e-po-
šte'." U tekst se spominje da se prošle godine veleposlanstvo napokon obratilo jednom stručnjaku da mu nabavi novi program za filtriranje e-pošte od Oslobodilačkih tigrova tamilskog Eelama. Taktika Tigrova spomenuta je u izvješću State Departmenta o svjetskom terorizmu kao nova prijetnja. Tu se spominje da je neka skupina koja se naziva Crnim tigrovima interneta u kolovozu 1997. godine bila udarila "oružjem" e-pošte koje je iz stroja izbacilo sustave elektroničke pošte tog veleposlanstva. "Ta je skupina na internetu tvrdila da je elitni odjel Tigrova specijaliziran za 'samoubilačke bombaške napade elektroničkom poštom'," objavio je State Department. Skupina se služila nečime što je zvala "E-mail to FTP anti-server missiles" 9 1 i čime je preopterećivala napadnutu adresu e-pošte i izazivala tako velike poremećaje zbog količine podataka da primatelj na kraju mora skinuti cijeli svoj server e-pošte. I na kraju, tu su i doista gnjevni i doista nasilni superosnaženi gnjevni pojedinci koji se ne služe samo elektroničkom poštom. To su Harpoi s pravim puškama. Oni osjećaju da postoji sustav vladanja svijetom u kojem oni ne sudjeluju i nikad neće sudjelovati. U njihovim očima, Sjedinjene Države, IBM, New York Times, Wall Street i globalna ekonomija dijelovi su jedne strukture moći koju treba razrušiti. Među tim nasilnim superosnaženim gnjevnim pojedincima su i japanska sekta Aum Shinrikyo («Najveća istina»), Al Kaida O s a m e bin Ladena, Unabomber i skupina Ramzija Yousefa u N e w Yorku. Aum Shinrikyo je propovijedao ludi koktel hinduizma, budizma i raznih svjetskih teorija urote u kojima se spominju Amerika, Židovi, slobodni zidari i globalni kapitalisti. Ta je japanska sekta u ožujku 1995. godine ubila dvanaestero ljudi i ozlijedila nekoliko tisuća ispustivši sarin u tokijskoj podzemnoj željeznici. The Economist međutim piše da je Aum Shinrikyo prikupio oko milijardu dolara i da je doista i kupio jedan vrlo moderan ruski helikopter opremljen za rasprskavanje otrovnih tvari. Osama bin Laden, saudijski milijunaš koji je 1998. godine financirao napad na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, u kojima je poginulo više od 2 0 0 ljudi, redovito po svijetu održava veze satelitskim telefonima kroz svoju vlastitu mrežu Jihad Online (JOL). The New York Times objavio je da je FBI proučio zarobljeno računalo jednoga Bin Ladenova operativca u Keniji, Harouna Fazila, i u n j e m u
91 Antiserverski projektili tipa e-mail-FTP. FTP (File Transfer Protocol) je jedan od temeljnih protokola na internetu, a njime se s računala na računalo prenose datoteke. Naziv je uglavnom igra riječi i nema stvarne veze s bilo kojom metodom napada na servere elektroničke pošte.
našao e-pismo u kojem je detaljno objašnjeno kako je s v j e t s k a zbivanja pratio putem CNN-a, za održavanje veza s drugima u Bin Ladenovoj podzemnoj mreži služio se internetom, a o sebi je govorio kao o "medijskom informacijskom časniku istočnoafričke ćelije". Ramzi Yousef je bio autor zamisli bombaškog napada na World Trade Center u N e w Yorku 26. veljače 1993. godine, kada je ubijeno šestero ljudi, a ranjeno ih je više od tisuću. On pripada naraštaju gnjevnih mladih ljudi iz Trećeg svijeta koji dugo čeznu za svojom prigodom da učine što njihovi roditelji nisu mogli: da svoj bijes okrenu prema Zapadu, kao osvetu za sav onaj nered koji je izazvao u njihovim društvima, no da to učine pomoću zapadnjačkih tehnologija, a odbijajući zapadnjačku strukturu vrijednosti što stoji iza njih. Sviđa im se zamisao da mogu jednostavno s vrha pokupiti vrhnje tehnologije, plaćati to Visa karticom, a opet nastaviti živjeti na fundamentalistički način sa zatvorenim prozorima i pokrivenim licem. Dok se internetski fundamentalisti za postizanje svojih ciljeva služe samo mišem i rupama u Unixu, Ramzi Yousef & Co. bili su spremni poslužiti se dinamitom i Ryderovim unajmljenim dostavnim vozilom. Ali u biti su im ciljevi isti: pljunuti amerikanizaciji-globalizaciji u lice i zgaziti je služeći se protiv sustava samim tim sustavom. Ramzi Yousef savršen je primjer superosnaženog gnjevnog čovjeka. Promislite malo. Što mu je bio program? Što mu je bila ideologija? On je, na kraju krajeva, pokušao dignuti u zrak dvije najviše zgrade u Americi. Je li kanio uspostaviti islamsku državu u Brooklynu? Je li htio palestinsku državu u N e w Jerseyu? Ne. Htio je samo raznijeti dvije najviše zgrade u Americi 9 2 . Pred Federalnim okružnim sudom na M a n h a t t a n u rekao je da mu je cilj bio izazvati eksploziju koja bi izazvala pad jednoga od tornjeva World Trade Centera na drugi i time ubiti 2 5 0 . 0 0 0 civila. Poruka Ramzija Yousefa jest da on nema što poručiti osim što želi poderati poruku što dolazi iz svemoćne Amerike u njegovo društvo. The Economist je jednom objavio kako se "nekad o teroristima govorilo da žele mnogo promatrača, a ne mnogo mrtvih'." Ali sa superosnaženim gnjevnim ljudima nije tako. Oni žele mnogo mrtvih. Oni ne pokušavaju promijeniti svijet. O n i znaju da to ne mogu pa samo žele uništiti što više tog svijeta. U tužbi američke vlade protiv Ramzija Yousefa za urotu (uz to što je 1993. godine pokušao dignuti u zrak Svjetski trgovinski centar, planirao je siječnja 1995. godine u Aziji dignuti u zrak desetak američkih 92 Što je teroristima i uspjelo 11. rujna 2001. Knjiga je napisana prije tog događaja.
putničkih zrakoplova) velik se dio temeljio na podacima nađenim u svijetlo-sivom Toshibinom laptopu za koji filipinska policija kaže da ga je Yousef ostavio bježeći iz svoga stana u Manili u siječnju 1995. godine, kratko prije no što je uhićen. Kad su se istražitelji domogli toga Yousefovog računala i ušli u njegove podatke, otkrili su da na tom računalu stoje rasporedi letova, očekivana vremena eksplozija i uzorci identifikacijskih dokumenata s fotografijama nekih od njegovih suurotnika. Strašno mi se to sviđalo - Ramzi Yousef držao je svoje urote na pogonu C-driveu svog Toshibinog portabla! Ono što je posebno zanimljivo s Ramzijem Yousefom i drugim superosnaženim gnjevnim ljudima koji danas dolaze iz arapskog islamskog svijeta, zabilježio je Stephen R Cohen, stručnjak za Srednji istok, u tome je "što su oni nekad vjerovali da prije napada na Ameriku moraju zbaciti svoje vlade i preuzeti vlast u svojim zemljama. A sada Ameriku mogu napasti izravno kao pojedinci." Ne samo što globalizacija njima kao pojedincima omogućuje napad na Sjedinjene Države, ne samo što im daje motivaciju, nego im daje i logiku. Logika je u tome da njihove države više nisu predstavnici prave strukture moći. Relevantna struktura moći je globalna. Ona je u rukama američke supersile, a supertržišta i oni su ti što će svim drugim vladama naređivati što im je činiti. Dakle, želite li srušiti pravu strukturu moći, morate napasti supersilu i supertržišta, a ne gubiti vrijeme na vlade Pakistana ili Egipta. Ono što tim superosnaženim gnjevnim ljudima posebno smeta nije samo mišljenje da su Sjedinjene Države tehnološki toliko nadmoćne da sada pretendiraju da su im i vrijednosti nadmoćne, nego također i to što, u očima terorista, te američke vrijednosti nisu ništa drugo doli bezdušno potrošačko bezumlje i bezumno obožavanje tehnologije. Evo razgovora koji se odvijao na kraju suđenja Ramziju Yousefu između njega i suca, Kevina Thomasa Duffyja. To je drama između superosnaženog gnjevnog pojedinca i supersile. Ramzi Yousef: "Vi stalno govorite o kolektivnom kažnjavanju i ubijanju nedužnih ljudi... Vi ste bili prvi koji su ubijali nedužne ljude, vi ste prvi u povijest čovječanstva uveli taj tip terorizma bacajući atomsku bombu koja je u Japanu ubila desetke tisuća žena i djece i kad ste u Tokiju zapaljivim bombama ubili više od 100.000 ljudi, većinom civila. Ubili ste ih tako što ste ih spalili. U Vijetnamu ste ubijali civile kemikalijama i takozvanim narančastim agensom. U svakom ratu u koji ste krenuli ubijali ste civile i nedužne ljude, a ne vojnike. Pošli ste u ovom stoljeću u više ratova nego ijedna druga zemlja, a sada imate obraza govoriti o ubijanju nedužnih ljudi. A sada ste izu-
mili i nove načine za ubijanje nedužnih. Imate takozvani gospodarski embargo, koji ne ubija nikoga drugog doli djecu i starce i koji niste nametnuli samo Iraku, nego ga već više od 35 godina namećete i Kubi i drugim zemljama. U svojim rezimeima i uvodnim riječima vaša vlada je rekla da sam ja 'terorist'. Da, terorist sam i time se dičim. I podržavat ću terorizam dokle god je protiv Sjedinjenih Država i protiv Izraela, jer vi ste više od terorista: vi ste izumitelji terorizma i terorizmom se služite svaki dan. Vi ste koljači, lažljivci i licemjeri." Na to je sudac Kevin Thomas Duffy odgovorio - a u biti je Yousefu rekao neka se si svoje nihilističko divljanje zabije zna se kamo: "Ramzi Yousef, vi tvrdite da ste islamski militant. Od svih koji su ubijeni ili ranjeni u miniranju World Trade Centera, vi ne možete navesti nikoga tko je bio protiv vas ili onoga za što se zalažete. Vama je to svejedno, dok god za vama ostaju mrtvaci i ranjenici. Ramzi Yousef, vi niste sposobni podržavati islam. Vaš bog je smrt. Vaš bog nije Allah... Vi niste pokušavali postići obraćenje. Jedino što ste htjeli bilo je izazvati smrt. Vaš bog nije Allah. Vi obožavate smrt i razaranje. To što činite ne činite za Allaha; činite to samo zato da biste zadovoljili svoj poremećeni ego. Vi biste htjeli da drugi vjeruju da ste vojnik, no napadi na civilizaciju za koje ste osuđeni bili su podli napadi kojima ste htjeli ubijati i ranjavati potpuno nedužne ljude... Vi ste, Ramzi Yousef, u ovu zemlju došli praveći se da ste islamski fundamentalist, no do islama ili muslimanske vjere bilo vam je stalo malo ili nimalo. Vi niste obožavali Allaha nego zlo koje ste i sami postali. A moram reći da ste kao apostol zla bili vrlo uspješni." U cijeloj priči o Ramziju Yousefu meni je, međutim, najljepša činjenica da se jedan od njegovih suurotnika, Mohammed Salameh, poslije eksplozije u World Trade Centeru vratio u agenciju Ryder za iznajmljivanje teretnjaka gdje je unajmio kamionet koji je iskorišten u napadu. Salameh je položio depozit od 400 dolara za najam i tražio polog natrag - iako je kamionet dignuo u zrak. (Ljudima u agenciji rekao je da je kamion ukraden.) U Salamehovim se očima svijet dijelio na dva strogo odvojena područja. Ujutro dignete u zrak World Trade Center za volju pobjede dobra nad zlim, a popodne idete po svoj novac na temelju američkih pravnih načela i zakona o ugovornim odnosima. Nema boljeg primjera sposobnosti superosnaženih gnjevnih ljudi za iskorištavanje tehnologije modernog svijeta bez upijanja ijedne od njegovih moralnih vrijednosti. Kad su Ramzija Yousefa istražitelji pitali kako je Salamehu moglo na um pasti da se vrati po polog - što je policiji pomoglo u potrazi za bombašima - odgovorio je jednom riječju: "Glupan."
Ima li obrane od takvih? Bilo bi lijepo kad bismo mogli vjerovati da bi pravi socijalni, gospodarski ili kulturni programi mogli eliminirati motivaciju, odbojnost i bijes svih onih koji se osjećaju pregaženima amerikanizacijom-globalizacijom. Ali ne možemo. Ljudi kao što je Ramzi Yousef imaju vrlo visok stupanj motivacije i opakosti. Suosjećanje s njihovim bolima neće ih preobratiti, a neće se to postići ni socijalnim radom. Uvijek će postojati jezgra raznih Ramzija Yousefa. Jedina je obrana izolirati tu tvrdu jezgru od znatno šireg društva kojim je okružena. Jedini način da se to postigne bio bi osigurati da što veći dio toga društva dobije svoj udio u globalizacijskom sustavu. Kako to postići, bit će jedna od tema zadnjega poglavlja ove knjige. Nemojmo se, međutim, zavaravati. Superosnaženi gnjevni pojedinci su oko nas i oni su danas najneposrednija prijetnja Sjedinjenim Državama i stabilnosti ovoga novog sustava. Nije to zato što bi Ramzi Yousef ikada mogao biti supersila. Ne, ne i ne. Tako je zato što u današnjem svijetu tako mnogo ljudi može biti Ramzi Yousef.
17. V
Želite li razgovarati s nekim živim, pritisnite 1
A
ko postoji neki zajednički nazivnik za cijelu ovu knjigu, to je misao da je globalizacija sve i suprotnost svemu. Ona može davati nevjerojatnu snagu i biti snažno sredstvo prisile. Može demokratizirati mogućnosti i paniku. Ona može povećati kitove i ojačati klenove. Ona vas sve brže i brže ostavlja za sobom i s vama korak hvata sve brže i brže. Iako homogenizira kulture, ona ljudima također daje i mogućnost da dalje šire svoju neponovljivu individualnost. Ona nas tjera da za Lexusom jurimo žurnije no ikad i da se svoje masline držimo čvršće no ikad. Ona nam omogućuje da u svijet posegnemo kao nikad prije, a svijetu omogućuje da u nas same posegne kao nikad prije. U ovoj sam knjizi pokušao pokazati kako od pojave globalizacije kao međunarodnog sustava, razne zemlje i zajednice krivudaju između privlačenja njezinih dobrobiti i odbijanja njezinih nedostataka. Zasad, u plimama i osekama između globalizacije i reakcije na nju, globalizacija uvijek u svim važnijim zemljama koje su se priključile na sustav izlazi kao pobjednik. Ni u kojoj važnijoj zemlji otpor globalizaciji nije uspio preuzeti vlast i ni u jednoj važnijoj zemlji otpor globalizaciji nije postao tako popularan da bi ta zemlja htjela potkopati cijeli sustav - onako kao Austro-Ugarska monarhija prije I. svjetskog rata ili Japan prije II. svjetskog rata. Hoće li zauvijek ostati tako? Je li globalizaciju nemoguće preokrenuti? Moj je dojam da je "gotovo" neopoziva. Zašto kažem "gotovo" neopoziva, a ne jednostavno neopoziva? Globalizaciju je vrlo
teško preokrenuti, jer nju ne pokreću samo nevjerojatno velike ljudske težnje za višim životnim standardom i nevjerojatno moćne tehnologije koje nas sve više i više integriraju, htjeli mi to ili ne. Te bi se težnje i tehnologije teorijski mogle zagušiti, no samo uz golemu štetu za razvoj društva i samo izgradnjom sve viših i debljih zidova. Ne vjerujem da će se to dogoditi u cijelom svijetu, no moguće je. Moguće je da sustav toliko izmakne nadzoru da ga kao prijetnju više ne budu doživljavale samo potisnute manjine, nego i velike većine u velikim zemljama. Na neki način, najveća prijetnja globalizaciji danas je sama globalizacija. Moguće je da taj sustav u sebi nosi i klice svoje propasti. Slijedi pet načina na koje bi globalizacijski sustav mogao tako skrenuti ili postati tako opresivan da se velike većine u velikom broju velikih zemalja počnu osjećati gubitnicima, što može ugroziti vitalnost cijeloga sustava. Jednostavno pregrub Kad sam bio u Bangkoku tijekom tajskih gospodarskih nevolja 1997. godine, razgovarao sam s jednim američkim diplomatom o tome što taj nazadak može značiti za Tajland. Razgovarali smo o svim onim stvarima koje će Tajland morati u vrlo kratkom roku učiniti da bi svoj softver i operacijski sustav ubrzao da može uspijevati u globalizacijskoj igri. Diplomat mi je označio cijeli popis poslova, a kad je završio rekao sam mu: "Znate, vi od Tajlanda tražite da u dvadeset godina učini ono za što je Sjedinjenim Državama trebalo dvjesto godina." "Ne, ne," odgovorio mi je, tresući glavom u znak da sam ja sve pogrešno shvatio. "Ne tražimo mi od njih da to učine u dvadeset godina... Tražimo da to učine u godinu dana!" Sada je očito da će moć i status neke zemlje u doba globalizacije ovisiti dijelom i o tome koliko će ona moći i htjeti razviti odgovarajući softver i operacijske sustave kakvi su joj potrebni da bi uspijevala. A što ako se proces razvijanja takvih institucija, liberaliziranja tržišta i navlačenja zlatne stezulje pokaže jednostavno preteškim za previše velikih zemalja? Iako će političari i njihovi sljedbenici podnijeti mnoge muke i odricanja da bi se domogli Disney Worlda, ipak postoje i ograničenja. Kako je to formulirao Henry Kissinger, politički vođe "ne mogu preživjeti kao zagovornici gotovo stalnih odricanja na temelju izvana nametnutih naputaka." Razvoj softvera može trajati dugo, oblikovanje zemlje u pravi oblik da se može priključiti za interakciju s elektroničkim krdom može dugo trajati, neke zemlje možda
toj zadaći nisu politički ili gospodarski dorasle - bar u onim rokovima koje krdo, čini se, zahtijeva. Drugi možda kulturno nisu dorasli. Kulture se sporo mijenjaju. Znatno je lakše razviti novi Lexusov model nego razviti novu sortu masline, za što su potrebne generacije. Računamo li današnji globalizacijski sustav od pada Berlinskog zida, mogli bismo reći da taj sustav ulazi u svoje drugo desetljeće. U prvom smo desetljeću vidjeli što se događa kad neke male zemlje - Bosna, Albanija, Alžir, Srbija, Sirija i mnoge afričke zemlje - nisu sposobne izvesti tranziciju. A te su zemlje dovoljno male i slabe da oko njih sustav jednostavno gradi čeličnu zavjesu. Dok ulazimo u drugo desetljeće mi se, međutim, susrećemo sa znatno ozbiljnijim pitanjem: Što ako neke vrlo velike zemlje, kao što je Rusija, Kina ili Japan - a da i ne govorimo o Indoneziji, Brazilu ili čak i nekim članicama Europske monetarne unije - ne uspiju u tom prijelazu? Što ako im navlačenje zlatne stezulje bude previše mučno ili njihova društva jednostavno ne budu sposobna za kulturni, politički i gospodarski pomak u brutalniji, izravniji, šumpeterijanski kapitalizam, gdje neuspješne tvrtke ubijaju, a ne drže ih godinama na respiratorima. Može se reći da su tri demokratizacije učinile neizbježnim pad Sovjetskog Saveza i kineskog komunističkog gospodarstva. Možda su one neizbježnim učinile i pad albanskog i indonezijskog korumpiranog režima. Možemo reći da su neizbježnim učinile i urušavanje japanskog krutog i pretjerano zaštićenog gospodarstva. No to ne znači da je njihov uspjeh u novom globalizacijskom sustavu neizbježan. Pogledajmo tri najvažnije od ovih zemalja - Rusiju, Kinu i Japan danas. Što se pokaže kad ih pozorno promotrite? Ja vidim tri velike i snažne države-nacije, koje izvana podsjećaju na hrvače od po 140 kilograma, nabrekle od mišića, no u nutrini sve one trpe od srčanih bolesti. Njihova srca - točnije njihovi operacijski sustavi i softver kojima je dužnost crpsti krv u industrijske mišiće - začepljena su i crpe previše krvi u noge, a premalo u glavu i druge dijelove. Rusiji je potrebna potpuna transplantacija. Kini je potrebna četverostruka premosnica. A Japanu je potrebna radikalna terapija lijekovima za snižavanje kolesterola. (Francuskoj, Njemačkoj i nekim drugim zemljama Zapadne Europe nisu potrebne baš tako radikalne terapije, no trebat će im ozbiljne dijete bez masnoća žele li se uklopiti u svoju vlastitu verziju zlatne stezulje - Europsku monetarnu uniju. Ta će dijeta ponekad biti bolna i zahtijevati neke prave promjene u načinu života, a to je razlog zašto će Europsku monetarnu uniju i zajedničku valutu euro biti politički znatno teže održavati nego što mnogi shvaćaju.)
Ali njihova se vodstva i njihova politika odupiru takvim radikalnim postupcima. Ja sam rastao u doba kada su najveće vanjske prijetnje Americi bile ruska i kineska vojna te japanska gospodarska moć. Čini mi se da će moje curice, kojima je sada deset i trinaest godina, rasti u svijetu gdje će najveća prijetnja Americi dolaziti od vojne slabosti Rusije i Kine te gospodarske slabosti Japana. Prilagodba novom sustavu mogla bi za sve te tri zemlje biti ekstremno teška. Naravno, te su zemlje različite, a izazovi s kojima su suočene različiti su, no nisu tako različiti kao što bi se moglo činiti. Evo jedne male tajne: japansko je gospodarstvo oduvijek znatno više komunističko nego kapitalističko. Walt Mossberg, tehnološki kolumnist Wall Street Journala rado je spominjao: "Japan je najuspješnija komunistička zemlja na svijetu." Japan je zapravo jedina zemlja u kojoj je komunizam doista funkcionirao. Uistinu. Cijelo vrijeme hladnoga rata Japanom je vladala jedna stranka, Liberalno-demokratska stranka. Dok je Japanom vladala Liberalno-demokratska stranka državom je, baš kao što je bilo u Kini i Rusiji, upravljala nomenklatura, elitno činovništvo. Ti su elitni birokrati često određivali kamo dodjeljivati koja sredstva. Mediji su u Japanu bili nevjerojatno pitomi, a premda njima nije formalno upravljala vlada, ona ih je zapravo vodila. Japan je imao vrlo poslušno pučanstvo, a oni koji se ne bi prilagodili skupo bi to platili. Neprilagođene nisu slali u Gulag nego u njihov unutarnji Sibir. U Japanu su nonkonformiste nazivali "madogiwazoku", što se prevodi kao "oni što gledaju kroz prozore", jer su takvima često davali stolove okrenute prema prozorima i bili su zapravo izolirani. Prilagođeno pučanstvo bilo je spremno prihvatiti dugo radno vrijeme u zamjenu za rastući životni standard, doživotne ugovore o zaposlenju i određenu životnu stabilnost. Japan je imao prisilni program štednje u kojem su stanovništvo i tvrtke morali štedjeti i investirati, a ne trošiti. Da je sovjetski komunizam radio ma i upola tako dobro kao japanski, Moskva nikad ne bi bila izgubila hladni rat. Ovo je očito ponešto i ironično. Dakako, japansko je gospodarstvo imalo i elemenata slobodnog tržišta. Trećinu današnjeg japanskog gospodarstva čine najsuvremenije, svjetski konkurentne tvrtke, kao što su Sony, Mitsubishi, Canon i Lexus. Te su kompanije među najboljima u svijetu, a one su Japanu donijele goleme uštede. Te su uštede zaštitile druge dvije trećine japanskoga gospodarstva - onaj komunistički segment sastavljen od napuhanih, sklerotičnih dinosaurskih tvrtki koje su godinama preživljavale zahvaljujući protekcionističkim barijerama što ih je podigla japanska jednostranačka država. Japan je iz hladnora-
tovskog razdoblja uštedio toliko da je kroz prvo desetljeće globalizacije prošao ne potonuvši - iako mu gospodarski rast od 1992. godine gotovo stagnira. Koreja se, naprotiv, oblikovala po uzoru na Japan, no kad su svi zidovi pali, nije imala tolike ušteđevine. Tako se Koreja morala prilagoditi na bolan i grub način i u vrlo kratkom roku. Želi li Japan izbjeći trajnu stagnaciju, komunistički će se segment japanskoga gospodarstva morati "privatizirati" jednako kao kineski i ruski. Neuspješne tvrtke i banke morat će se izdvojiti i ustrijeliti, a njihov mrtvi kapital prenijeti uspješnijim tvrtkama. Japanska nas povijest uči da je Japan sposoban mijenjati se i prilagođavati novim sustavima, no tek kad dođe do krizne točke koja ga baci na tlo. Ne sumnjam da Japan može opet postati sjajnom gospodarskom silom, no tek kad prođe kroz neke bolne socijalne, političke i kulturne prilagodbe. Pogledajte samo jednu od malih japanskih tradicija: upravni odbori gotovo svih dioničkih društava u Japanu danas - s iznimkom najsuvremenijih amerikaniziranih tvrtki kao što je Sony - sastavljeni su od sadašnjih i umirovljenih direktora tih društava, a dioničari gotovo da i nemaju pravo glasa. Neovisni, vanjski članovi odbora u Japanu gotovo i ne postoje. Nema načina da tako zatvoren sustav pokrene promjene i obavi kreativno rušenje onom brzinom kakva će se tražiti u sljedećem desetljeću. Hoće li se Japan na kraju prilagoditi? Morat će. Ali neće bez nemira i nereda. Amerika je društvo u kojem postoji visoka sukladnost kulturnih normi - fleksibilnosti i transparentnosti - i poslovnih normi koje se najviše cijene u globalizacijskom sustavu - fleksibilnosti i transparentnosti. U Japanu nema takvog poklapanja. Japan ima kulturu tajnovitosti i neprozirnosti i sustav poznat po krutosti. Što je veći nesklad između kulturnih normi neke zemlje i normi globalizacijskog sustava, to će bolniji biti proces prilagođavanja. U muslimanskom svijetu, vjernice će preko lica spustiti koprenu da bi svijet održale na određenom razmaku. Japan je cijeli otok pod velom. Ta je koprena vrlo prozračna i ponekad jedva vidljiva, no ona postoji, a zadržava znatno više svijeta vani no što bi shvatio neupućen posjetitelj.
I
Kina će morati proći neka teška prilagođavanja, ne iz kulturnih razloga, nego političkih. Kina ima volju, nedostaje joj samo način. Najviše griješe oni stratezi koji misle da će Kina gospodarski i vojno rasti pravocrtno s točke na kojoj je sada do točke za dvadeset godina, kada bi trebala konkurirati Sjedinjenim Državama i postati im jednakom supersilom. Ne bih rekao. Nemojte me pogrešno shvatiti. Za dvadesetak godina Kina bi
mogla postati ekonomskom i vojnom silom sposobnom za nadmetanje sa Sjedinjenim Državama - no neće onamo dospjeti po ravnoj crti. Najprije će morati prijeći preko golemog "ležećeg policajca". Četrdesetak posto kineskoga gospodarstva danas još čine industrije i banke u državnom vlasništvu, a mnoge su propale ili su neproduktivne. Jedini način da se Kina pobrine za milijune Kineza zaposlenih u tim tvrtkama je privatizirati ih, one slabije zatvoriti ili spojiti s jačima, a kapital preusmjeriti u djelotvornije i profitabilnije. A jedini način kako to Kina može izvesti ne izazivajući veliku nezaposlenost bio bi golem priljev stranih ulaganja. Naravno, Kina je privukla visok stupanj izravnih stranih ulaganja u postojeće tvornice, no kineski novac nije potpuno konvertibilan, a Kina nema tržište dionica i obveznica na kojem bi i stranci mogli slobodno igrati. A Kina ima u znatnoj mjeri korumpirani nepotistički kapitalizam koji počinje odbijati mnoge strane ulagače. K tomu, Komunistička partija u Kini zapravo vodi niz poduzeća i korumpiranih reketa koji joj omogućuju da zadrži dobro financiranje i ostane dobro ukopana na sadašnjim položajima. Samo jedan primjer te goleme korupcije u Kini istaknut je u jednom izvješću o kineskom državnom otkupu žitarica iz listopada 1998. godine, koji je otkrio da je od 65 milijarda dolara namijenjenih za otkup žita od seljaka od 1992. godine, 25 milijarda, dakle čak 40 posto, "nestalo". Prema časopisu Time (od 2. studenoga 1998.), istražitelji su otkrili da je velik dio nestalog novca otišao na luksuzne stanove, kupnju vrijednosnih papira, automobila i mobilnih telefona za vladine službenike. Kineska je dilema to da Kina ne može od elektroničkog krda privući dovoljno kapitala da se popravi bankrotirana državna polovina kineskoga gospodarstva, a da se ne unaprijedi cijeli operacijski sustav s DOSCapitala 1.0 na 6.0 i da se uspostavi pravi softver pravne države. A to će pak dovesti do čeonog sudara s navikama i interesima korumpirane kineske vladajuće stranke. Upravo zato ne možete povući ravnu crtu s mjesta gdje je Kina danas do točke gdje će biti za dvadeset godina i pretpostaviti da će ta zemlja samo postajati sve bogatijim i bogatijim autoritarnim sustavom u kojem će Kineska komunistička partija vladati jednako kao što vlada danas. To je glupost. U nekom trenutku, ili Kina neće postati bogatija ili neće biti tako autoritarna kao što je danas, no jedno će svakako morati izostati, jer ono čime se kineska vlada može izvući danas vrlo se jako razlikuje od onoga što će joj moći proći kad se potpuno integrira u krdo. Oni koji misle drukčije griješe u tome što previše slušaju kinesko vodstvo, a ne gledaju to vodstvo niti goleme iza-
zove što Kinu čekaju u kontekstu globalizacijskog sustava. Kineska tranzicija neće biti lijepa. Kad milijardu i dvjesto milijuna ljudi pri brzini od 140 kilometara na sat udari u grbu na cesti, poskočit će cijeli svijet.
S
ve to vrijedi i za Rusiju, no još i više, jer ona polazi s lošijeg položaja nego Kina i Japan. Jasno, Rusija je još teško naoružana zemlja s nuklearnim oružjem. Ali sada kad je integrirana u globalizacijski sustav, ono što nanosi neposrednu prijetnju svjetskoj stabilnosti nije njezina snaga nego slabost, a tako će još neko vrijeme ostati. Kad je rusko gospodarstvo 1998. godine pregorjelo, pokrenulo je financijsku zarazu koja je zapadnim financijskim institucijama nanijela u samo mjesec dana više štete nego u sedamdeset godina ruskog komunizma. Neki političari i vanjskopolitički analitičari toliko su, međutim, zaljubljeni u hladni rat da današnju Rusiju jednostavno nisu sposobni vidjeti kao nešto što nije Sovjetski Savez, a današnji međunarodni sustav kao nešto drugo, a ne hladni rat. Začudno je što se nacistička Njemačka, koja je krenula u rat protiv cijelog svijeta i ubila šest milijuna Židova, u samo dvije generacije pretvorila u bujnu demokraciju koju se danas prihvaća kao jednu od najživljih na svijetu. Ali hladni ratnici i dalje se prema Rusiji drže kao prema zemlji nesposobnoj za promjenu kojoj je suđeno da Americi bude geopolitički protivnik - i to zauvijek. Ne, ne bismo se prema Rusiji danas mogli ponašati kao prema Kanadi samo zato što je održala jedne izbore i što je Boris Jeljcin naučio surfati internetom. Velika je to zemlja s velikom poviješću i velikim zalihama nuklearnog oružja i ona će se s Amerikom i dalje nadmetati za utjecaj, kao i bilo koja druga velika sila. Ali isto vrijedi i za Francusku. Rusija više nije Sovjetski Savez. Ona je država koja se nalazi usred nesigurnog tranzicijskog procesa koji se događa u kontekstu vrlo različitog međunarodnog sustava. Moguće je da Rusija neće moći prijeći ni na DOSCapital 1.0, a kamo li 6.0, no nije sudbinski određeno da neće. Kao i u kineskom i japanskom slučaju, i u ruskoj tranziciji imamo golem ulog koji ne možemo odrediti, no na njega možemo utjecati. Iz toga sam se razloga protivio širenju NATO-a. U sustavu globalizacije najopasniji problemi pred SAD-om su prodaja nuklearnih bojnih glava na crnom tržištu, smanjenje broja strateških nuklearnih raketa, uništavanje okoliša, obuzdavanje negativaca kao što je Irak i Sjeverna Koreja, te financijski virusi. Amerika neće moći uspješno rješavati ni jedan od tih problema bez suradnje bar donekle stabilne Rusije koja se demokratizira. Dakle, angažiranje ruske sura-
dnje i obavljanje svega što je moguće da se u njoj potakne politička reforma, trebalo bi biti naš prvi prioritet - a ne širenje NATO-a koje bi moglo samo potkopati suradnju s Moskvom. Početkom 1998. sjedio sam u uredu zamjenika češkog ministra vanjskih poslova Karela Kovonde. Između vrlo elokventnih objašnjenja zašto se NATO treba proširiti na Češku Republiku, on je preda mnom razmišljao o tome kako globalizacija utječe i na samo njegovo susjedstvo i samu Češku Republiku. "Volim međunarodno ozračje koje danas imamo i to što je hladni rat gotov i što je Češka Republika otvorena svijetu," rekao je Kovonda. "Moje dijete ide u vrtić s djevojčicom iz Koreje i djecom iz Hrvatske i Bosne. Sada kod voćara na uglu kupujem povrće iz Kine. Naličje je što sad imam neke ukrajinske mafijaše u susjednoj zgradi. Sve se to događa u mom malom satelitskom gradiću nedaleko od Praga. A ovdje se osjeća i sve veća sumnjičavost i nelagoda zbog dramatičnog porasta broja stranaca koji u našoj zemlji žive na crno, rade na crno, trguju na crno i posluju u ovoj zemlji na crno - i u provinciji i u samom Pragu. U Češkoj Republici danas imate oba lica globalizacije, a budući da smo na europskom prometnom križanju, mi smo prva postaja za velik dio ilegalne migracije s istoka na zapad, a opet je tu i naša granica s Njemačkom [koja je sada manje otvorena]. Na mom stolu nalazi se supertajni izvještaj o međunarodnom organiziranom zločinu i zločinačkin aktivnostima u ovoj zemlji. U starim danima pod komunistima velik dio toga bio bi nemoguć. Dok su ovdje komunisti bili na vlasti, veći dio vremena niste mogli dobiti vizu za posjet ovoj zemlji, a sada vam viza i ne treba. Krijumčarenje dijelova nuklearnog oružja i fisijskog materijala, to je prava opasnost. Znali smo naći ljude koji su švercali radioaktivni materijal iz zemalja koje su nam istočno u zemlje koje su južno od nas. Sve su to opasnosti za koje obično građanstvo nema razumijevanja..." Samo sam klimnuo glavom, ne želeći ga pitati što misli odakle curi sav taj fisijski materijal i kako kani rješavati taj problem bude li se Rusija otuđivala zbog širenja NATO-a. U Rusiji, Kini i Japanu imate vodstva iz generacije hladnoga rata koja se trude voditi prelazak u globalizacijsko doba, a često im jednostavno nedostaju alati. Vjerojatno ćemo morati čekati da oni što ih Robert Hormats zove "milenijskim naraštajem" - oni što odrastaju u globalizacijskom sustavu - preuzmu vlast u tim zemljama, a tek onda može doći do trajnijeg preokreta. Hormats kaže: "Kad god me ljudi pitaju: 'Kako ćete zaboga dovesti do političke promjene u Rusiji?' uvijek im kažem da je to proces za koji je potrebno devet mjeseci
i zatim još dvadeset i jedna godina. A Rusija se sada nalazi usred tog procesa." Ono što izaziva zabrinutost je ono između, što se događa dok čekamo taj novi naraštaj. Prije sam uspoređivao tvrtke s državama i mnogo se toga može naći u toj usporedbi. No ima jedna stvar u kojoj države nikad neće biti kao tvrtke. Tvrtke mogu nastajati, gubiti, propadati i nestati. Države mogu nastajati, gubiti i propadati - no rijetko će kad nestati. Umjesto toga, one ostaju kao propale zemlje. Zamislite kad bi IBM propao, ali ostao na tržištu, sa svim neplaćenim prodavačima i direktorima koji prodaju dijelove na crnom tržištu, pokušavaju prevariti stare potrošače i nastoje dokazati da su još važni bacajući klipove pod sve što rade njihovi nekadašnji konkurenti. Jedan od razloga zašto se globalizacijska era od prije 1914. godine urušila u I. svjetski rat bila je i činjenica da je Austro-Ugarska monarhija, jedan od ključnih igrača tadašnjeg europskog sustava ravnoteže sila, doživjela dugu i sporu eroziju moći koja je od 1909. do 1914. godine dobivala sve jači zamah. Austro-Ugarska monarhija shvaćala je da gospodarski, vojno i politički ispada iz utrke velikih sila. Umjesto da to poniženje podnese tiho, ponašala se poput revolveraša koji je ušao u igru pokera koju ne može dobiti. On prevrne stol i počinje pucati. Austro-Ugarska se pak svrstala s Njemačkom da bi u lokalnom ratu eliminirala Srbiju, znajući da će to vjerojatno potaknuti svjetski rat s Rusijom. Ako se dignu Srbija, Albanija i Alžir, one mogu napraviti velik nered, no neće ugroziti cijeli sustav. Ali mi ne znamo što se događa kada i ako velike države, poput Rusije, Japana ili Kine ne uspiju u globalizaciji, a ipak još imaju vojnu moć iz starog sustava. Hoće li ljudi koji ne mogu stvarati mikročipove stvarati nevolje? J e d n o s t a v n o previše priključeni Još jedan način na koji globalizacija može ugroziti globalizaciju - kad se sustav toliko podmaže i oplete svijet žicom tako čvrsto da male skupine ljudi - bili to investitori ili superosnaženi gnjevni ljudi - mogu cijeloj zgradi zaprijetiti svojim ekscesima. Razgovarate li danas s ljudima u investicijskim bankama na Wall Streetu, reći će vam da je ono što ih je apsolutno iznenadilo u tržišnom slomu kolovoza - rujna 1998. godine bilo koliko je sustav umreženiji nego što su shvaćali. Od njihovih modela rizika - koji su se temeljili na prijašnjim korelacijama između investicija i određenih događaja - ni jedan nije predvidio onu vrstu lančanih reakcija kakve su se 1998. godine narugale cijeloj za-
misli diversifikacije. Tvrtke koje su bile uvjerene da su se diversificirale time što su investirale u razne financijske instrumente, s raznim rokovima dospijeća, na raznim tržištima u raznim zemljama, brzo su otkrile da su sve njihove investicije dio jednog jedinoga velikoga isprepletenog lanca iz kojeg nije bilo bijega kad su se tržišta počela urušavati. Jedna je karika u lancu za sobom povukla drugu. Zahvaljujući globalizaciji, taj lanac postaje sve duži i duži i svaki dan sve tješnje omotan, a zastrašuje to što još nismo potpuno shvatili što znači biti tako umrežen i kako se zaštititi kad neka od veza oslabi. Ova isprepovezanost ne odnosi se samo na financijska tržišta. Pomislite samo na ovo: Kad visoko u atmosferi dođe do nuklearne eksplozije, ona izazove golem elektromagnetski naboj. Kad bi neki terorist ili neka divlja zemlja izazvali makar i malu eksploziju na nebu iznad Amerike, to bi moglo zaustaviti i spržiti svako računalo u Americi. U knjizi Blank Check o tajnim američkim programima, taj je fenomen objasnio: "Eksplozija nuklearne bombe na visini od 500 kilometara iznad Omahe, odmah bi zalila Sjedinjene Države od obale do obale plimnim valom nabijenih elektrona. Svaki elektronički sustav, svaka radio-emisija, svaka računalna banka u zemlji doživjela bi nešto slično milijun puta pojačanoj munji. Snažni skok od gotovo 50.000 volti po metru projurio bi kroz krugove cijele nacije. Fenomen je otkriven 1962. godine, kada je Amerika izazvala eksploziju triju nuklearnih glava visoko iznad Tihog Oceana. Iako su se testovi odvijali 1300 kilometara daleko od Havaja, u Oahuu je pregorjela ulična rasvjeta, a u Honoluluu su poludjeli alarmni uređaji." Posljedice takvog elektromagnetskog impulsa, kaže Weiner, i dalje su ono što inženjeri zovu "poznatom nepoznanicom" - problem za koji je poznato da postoji, no nije poznato nikakvo rješenje. J e d n o s t a v n o previše nametljiva Kao što sam već istaknuo, jedna od pozitivnih strana globalizacije i elektroničkog krda je u tome što oni promiču transparentnost u financijskim poslovima. I zemlje i tvrtke što se žele priključiti krdu moraju tržištu objaviti stvari koje su prije mogle skrivati. No kao što se zemlje i tvrtke nemaju kamo sakriti, sve je češće da se i pojedinci nemaju kamo skrivati. Svaki vaš telefonski poziv, svaki račun koji platite, svaki lijek koji kupite, svaka videovrpca koju unajmite, svaki vaš let, svaki posao na bankomatu, sve se to negdje bilježi na nekom računalu Elektroničkog krda, a vi nemate pojma kad bi to moglo isplivati i početi vas pro-
ganjati. Imajte nešto s predsjednikom Sjedinjenih Država pa bi neki Posebni istražitelj mogao jedan dan ući u trag svakom telefonskom pozivu koji ste mu uputili i svakoj kravati koju ste mu kupili svojom kreditnom karticom. Posjećujete li na webu porno site "Hot Sex"? Onda zapamtite ovo: mnoge w e b stranice koje danas posjetite tako su namještene da na vašem računalu automatski ostavljaju nešto što se zove "cookie" (kolačić). To je elektronički otisak prsta koji se može slijediti do vašeg računala. Prodavači na Mreži vole takve cookieje jer im oni omogućuju praćenje tko posjećuje njihove stranice, pa onda mogu posjetiteljima gurati sve moguće ponude metodama direktnog marketinga. Vi i ne znate koje mrvice takvih kolačića bi se mogle jedan dan pojaviti u nekoj bazi podataka u koju će svatko moći pristupiti. 93 Niste zabrinuti? Što kažete na ovo: Godine 1998. vidio sam televizijsku reklamu za nešto što se zove Guard Dog (pas čuvar) - softver koji nudi zaštitu na internetu te enkripciju za vaše kućno računalo i za vaše web stranice. Reklama prikazuje nekoga tko se naviruje kroz zatvorene rolete, a zatim jedan glas kaže: "internet je Vaš prozor u svijet," no isto tako može biti i "prozor u Vas". Da biste to spriječili, kupite Guard Dog; " O n čuva da Web ne bi surfao po vama." Nekoliko mjeseci kasnije, vidio sam na ABC News nešto gdje je bilo točno objašnjeno zašto bi vam mogao trebati Guard Dog. Objavili su ovo: Jedna je anketa na nacionalnoj razini u ljeto 1998. godine pokazala da "81 posto ljudi vjeruje kako su njihove osobne informacije, pa i kreditna sposobnost, povijesti bolesti i financijski zapisi slabo osigurani." U izvještaju se dodaje kako neke države, poput Texasa, već na mreži objavljuju podatke o kriminalu. Teksašku bazu podataka o kažnjenicima može se pretraživati za 3,15 dolara po traženom imenu. Jedna offshore tvrtka zvana PublicData sa sjedištem u Anguilli, u Britanskoj Zapadnoj Indiji, kupuje javnu dokumentaciju na veliko, a onda podatke objavljuje na mreži u bazi podataka koju se može pretraživati već od 3 centa po pretrazi. PublicData nudi popis zapisa, među kojima i kažnjeničkih, indekse sudskih zapisa, biračke ankete, podatke o vozačkim dozvolama nekih okruga i tako dalje. U doba interneta, povezanih blagajni u trgovinama gdje se bilježe plaćanja kreditnim karticama i uređaja kao što je T E M P E S T (Transient Electro93 Iako takva tehnička mogućnost postoji, cookies nisu tako opasni. Daleko su opasniji razni "crvi" što se šire elektroničkom poštom i šalju datoteke na razne adrese te zloćudni skriptni programi koje se može sakriti u kod web stranica i koji mogu na posjetiteljevom računalu pokrenuti nepoželjne procese.
magnetic Pulse Emanation Surveillance Technology) 9 4 - što je matrica elektroničkih senzora koji mogu zabilježiti sadržaj prikazan na monitorima, i to i kroz zidove, pa i do 800 metara daleko - "pravo da vas puste na miru zamijenjeno je pravom na uhođenje", zaključio je izvještaj ABC-a. Ponekad tehnologija naprosto izmakne nadzoru. U prosincu 1998. godine, list USA Today objavio je da se jedno popularno ručno računalo, zamišljeno za držanje datuma adresa, i bilježaka, "može programirati za otvaranje automobilskih brava tako što se s ključeva za daljinsko aktiviranje kopiraju šifre, potvrdio je proizvođač tog računala. Uz dodatni softver, Palm III, koji se prodaje po 3 6 9 dolara, može na tri metra presresti infracrveni signal sa šifrom za otključavanje." Dožive li ljudi globalizaciju mnogo više kao nešto što im se miješa u život i osobne stvari nego kao nešto što im daje mogućnost da posegnu u svijet, steknu li dojam da Web surfa po njima više nego što oni surfaju Webom, oni će na kraju podići nove zidove. J e d n o s t a v n o p r e v i š e n e p r a v e d n a p r e m a p r e v i š e ljudi Julia Preston, dopisnica New York Timesa iz Ciudad Mexica krajem devedesetih priča krasnu priču u kojoj je dobro uhvaćena napetost između dobitnika i gubitnika globalizacije u Meksiku. "Bio je 1. svibnja, praznik rada, 1996." sjeća se ona, "a u Ciudad Mexicu su bile vrlo velike demonstracije. Bila je to prva godina poslije programa odricanja i bio je to tako neuobičajeno velik skup u kojem su sudjelovali i mnogi sindikati, sudionici sporazuma između vlade i radnika koji su se usprotivili zabranama demonstracija. Hodala sam usred povorke 'Sindikata sveučilišnih zaposlenika' koji ima dugu tradiciju ljevičarskog aktivizma, a ovi su bili osobito bučni. Izvikivali su 'Muera Ortiz' - smrt Ortizu, ministru financija. Bili su glasni i neprijateljski raspoloženi. Usred demonstracija zazvonio mi je u torbici mobitel, a bila je to tajnica ministra Ortiza koja mi je rekla da ministar financija želi razgovarati sa m n o m . Rekla sam da je na mjestu gdje se nalazim previše bučno da bih mogla razgovarati pa sam se udaljila od gužve prema nekoj zgradi da bih našla nešto mira i da bih
94 Iako je istina da postoje uređaji koji prema zračenjima s ekrana mogu otprilike prepoznati što je na njemu, nema uređaja koji bi radio baš sve to i baš na takav način, a oko samog TEMPEST-a mnogo je mistifikacija i urbanog folklora. Prava krađa podataka, praćenje, "njušenje" i "čitanje preko ramena" lakše se i preciznije obavljaju na druge načine, (prim prev.)
se imala vremena pripremiti za razgovor s Ortizom. Tako se on javio na telefon, a ja sam rekla: 'Gospodine ministre, moram vam reći da je ovdje mnogo ljudi koji se ne slažu s vašom gospodarskom politikom.' On se nekako nasmijao i brzo je postalo jasno da ga to ne zanima. Zvao me da objavi i proslavi činjenicu da je Meksiko upravo izdao svoju prvu tridesetogodišnju obveznicu. Bilo je to prvi put nakon velikog sloma pesa [1995.] da su oni na Wall Street iznijeli dugoročnu obveznicu bez ikakve američke potpore, a bila je i vrlo dobro prihvaćena. I eto, on je bio u oblacima, a ja sam s njim razgovarala iz središta demonstracija gdje su ljudi tražili njegovu smrt." Ortiz je taj dan mogao preživjeti - i globalizacija može preživjeti takav dan - dok god u Meksiku dovoljno ljudi ima dojam da od tog sustava beru dovoljno koristi da ga mogu tolerirati. Oni se mogu povremeno dati na ulicu da bi napali neku politiku ili iznijeli neke radničke zahtjeve, no ti meksički radnici ne pridružuju se dozapovjedniku Marcosu i zapatističkim gerilcima u zahtjevu da se Meksiko isključi iz sustava. Zasad. Velikim je dijelom tako, jer su elektroničko krdo i supertržišta, iako znaju dobro namlatiti zemlje kao što je Meksiko, također spremne brzo nagraditi bolje rezultate - time što će više kupovati od Meksika i u njemu više investirati. Tako izazvan rast je ono što je raznim Ortizima širom svijeta dalo mogućnost da odbiju pokliče koji pozivaju na njihovu smrt i radnicima kažu: "samo se vi mene držite još malo, a ja obećavam da će se sve promijeniti." Ali što ako vam se dogodi recesija, istodobno u Sjedinjenim Državama i u Zapadnoj Europi, a u Japanu se nastavi stagnacija i Japan ne uzmogne nadoknaditi slabosti Elektroničko bi krdo moglo naglo izgubiti snagu i umjesto da bude sposobno nagraditi Meksiko, Brazil ili Koreju time što će kupovati njihove obveznice kad postupe kako treba - kad reformiraju svoja gospodarstva i odjenu zlatnu stezulju - ne bude sposobno za bogzna što. Umjesto da Amerika i Zapadna Europa budu sposobne prihvatiti sav izvoz iz zemalja u razvoju, kako bi se one izvozom mogle vratiti u život, velike bi se razvijene zemlje mogle naći u napasti da podignu nove protekcionističke zidove daljnjeg uvoza, ne bi li tako spasile svoje suženo tržište rada. Hoće li se tada sustav i dalje držati? Ne znamo, jer se u prvom desetljeću globalizacije nismo susreli s tim scenarijem. Kao što je The Economist ispravno primijetio (19. prosinca 1998), tek kad vidimo kako globalizacijski sustav reagira na pad u gospodarstvu u tim ključnim supertržištima i zemljama, imat ćemo "pravi ispit" njegove snage i neopozivosti.
J e d n o s t a v n o previše dehumanizira Jednoga sam se dana vozio po Beltwayu u Washingtonu i na radiju WTOP čuo novu vijest koja mi je zadržala pozornost. Na velika je zvona stavila činjenicu da kad nazovete određenu kablovsku televiziju u New Yorku dobijete još jednu opciju na izbor: "Želite li razgovarati s ljudskim bićem, pritisnite 1." Uvijek pritisnem 1. Uvijek ću pritiskati 1. Zapravo, kad god čujem onu poruku: "Nemate li telefon s tonskim biranjem, ostanite na liniji pa će Vam se javiti operater..." uvijek ostanem na liniji i čekam operatera iako imam telefon s tonskim biranjem. Moći uvijek pritisnuti 1, ključna je stvar za uspjeh globalizacije; moći uvijek ostati na liniji i razgovarati s operaterom ključno je za uspjeh globalizacije. Jer, ne nekoj ćete razini doći do potrebe da osjetite kako je sustav izgrađen za ljudska bića, a ne strojeve; inače će se početi previše otuđivati. Ali što ako se pritiskanje na 1 više ne nudi? Što će se dogoditi počne li globalizacija previše standardizirati i dehumanizirati? Moj šogor Ted Century je konstruktor medicinskih uređaja i ima svoju vlastitu radionicu u suterenu. Ted je jedan od onih divnih vrijednih ljudi koji svojim rukama znaju napraviti nevjerojatno složene precizne uređaje. Kad sam jednoga popodneva s njim razgovarao o novostima u online trgovanju, internetu, satelitskoj tehnologiji i sličnim stvarima, on je neko vrijeme kimao glavom, a na kraju rekao: "Dobro, no gdje je u svemu tome kvaliteta života?" Tada su Ted i moja sestra Jane počeli pričati o nečemu što ih je doista zabrinjavalo. "Svakoga ljeta idemo iz svoje kuće u Philadelphiji u južni Jersey kupovati tamošnje voće i povrće, osobito tamošnje 'biftek' rajčice," reče Ted. "To su ti one velike sočne rajčice što naprosto pucaju od okusa. Ima u pjeskovitom tlu južnog Jerseya nešto što se tiče načina kako to tlo drži vodu, a što je jako dobro za uzgoj rajčica i slatkog kukuruza, a zbog toga Campbell's uvijek rajčice za svoju juhu od rajčica nabavlja od tamošnjih malih farmera. Međutim, s tim je rajčicama glavna stvar to što ne podnose prijevoz, pa ih nitko i nije pokušavao prodavati na svjetskom tržištu. K tomu, ima ih raznih veličina i oblika, a na gornjem dijelu imaju one ružne brazde. Ali okus im je nevjerojatan. Obično bismo posebno putovali na tržnice u južnom Jerseyu i kupovali ih na kilograme. Donijeli bismo ih kući, razrezali za salate i skuhali za umak. Imamo prijatelja koji su ih znali pojesti toliko komada odjednom da bi im se usne nabrale od kiseline. Svi smo zaboravili da su rajčice zapravo voće, no ove 'biftek' rajčice bile su tako slatke da im je okus bio kao voćni. A u ljeto 1997. godi-
ne, kad smo krenuli na svoj uobičajeni pohod po rajčice, primijetili smo da ih je teže naći. Onda smo u ljeto 1998. godine pošli na veletržnice i vidjeli da ih više nema. Jednostavno nema. Umjesto njih, na tržnicama je bilo onih rajčica što su sve jednako velike, nekako ružičaste i voštanog okusa. A na jednoj od tih tržnica neki nam je tip otvorio svoju hladnjaču i pokazao nam naslagane sanduke i sanduke takvih rajčica. Rekao je da se ta nova sorta može dulje skladištiti i dalje prevoziti. Sve su izgledale jednako i nije više bilo onih brazda. Rekao je: ' Kupcima se te brazde nisu sviđale.' Bile su im preružne." Tu se priključila moja sestra Jane: "I, što je još gore," rekla je, "oni su te laboratorijske surogat rajčice i dalje zvali 'jerseyski biftek'. Drugim riječima, rajčice više nema, ali su oni zadržali robnu marku da bi ih mogli po svijetu prodavati kao takve, iako im nisu slične ni izgledom ni okusom! Sve me to duboko pogodilo. Pogodilo me to što je nešto što je doista bilo dijelom moje kvalitete života sada zauvijek nestalo, a ja sam ipak premlada da bih ostatak života jela plastičnu hranu. Vidim u tome znak budućnosti u kojoj se sve neponovljive stvari iz naših života pretvaraju u plastiku." Na kraju tog razgovora, moj mi je šogor rekao: "Prvo čega sam se sjetio kad smo se vratili s tog putovanja na kojem smo otkrili da se naše rajčice više ne prodaju, bilo je poći na internet i početi tražiti biftek rajčice iz Jerseya ne bismo li vidjeli uzgaja li tko još pravu stvar. Mora je negdje biti." Tedov je instinkt pogodio. Ako za njih još ima kupaca i ako još ima sjemena, neki farmer koji se služi internetom i ima web adresu www.tomatoes.Jerseybeefsteaks.com, ugovor s Federal Expressom i Visom, svakako će uspostaviti virtualnu zelenu tržnicu gdje će se pomoću kućnog računala moći naručiti izvorne jerseyske rajčice, platiti ih Visa karticom i dobiti FedExovom dostavom sutradan; bar se tako nadam. O tome bi mogla ovisiti budućnost globalizacije.
O
tome kako ćemo naučiti pogoditi pravu ravnotežu između onih strana globalizacije koji sami po sebi osposobljavaju i humaniziraju i onih koji oduzimaju snagu i dehumaniziraju ovisit će je li ona poreciva ili neporeciva, prolazna faza ili temeljna revolucija u evoluciji ljudskog društva. U srpnju 1998. godine, The New Yorker je objavio karikaturu na kojoj su bila dva dugokosa frajera tipa Hell's Angelsa s neurednim bradama; jedan je bio u majici s lubanjom i prekriženim kostima, a drugi na motoru. Očito je da razgovaraju kakav im je bio dan. Jedan
od anđela na kraju kaže: "Kako sam proveo dan? Više je papira raslo nego padalo 9 5 ". Tako je to i s globalizacijom. Globalizacija je uvijek na njihalu i uvijek se naginje na jednu ili drugu stranu. Kao građanima svijeta, zadaća nam je osigurati da većina ljudi stalno osjeća kako više stvari raste nego pada. Jedino tako globalizacija može biti održiva. A nema države koja ima tako veliku odgovornost i mogućnost da to osigura kao što su Sjedinjene Američke Države.
95 Advancing issues led declines: uobičajena fraza, vrlo česta u poslovnom novinarstvu, kojom se želi reći da je na burzi bilo više rasta nego pada vrijednosti.
18. Postoji i put naprijed Ne može li slobodno društvo pomoći onima mnogima koji su siromašni, neće moći spasiti ni ono malo njih koji su bogati. - John. F. Kennedy
Z
imi 1996. godine, pratio sam tadašnju američku veleposlanicu pri UN-u Madeleine Albright na putovanju po afričkim ratnim područjima gdje su bili raspoređeni vojnici UN-a. Ta nas je turneja odvela do građanskih ratova u Liberiji, Angoli, Ruandi i Burundiju. Kad smo na kraju putovanja stali u Kigaliju, gđa Albright je pozvala svoje osoblje i posadu svoga Boeinga 737 Američkoga zrakoplovstva da se namjeste za slikanje na pisti međunarodnoga aerodroma u Kigaliju. Njezin je zrakoplov bio obojen bijelo i modro, poput smanjenog Air Force One, a bio je oslikan natpisom "United States of America". Ambasadoričino osoblje i posada stali su na stube i pod krila. Bio je tu jedan grčki Amerikanac, jedna češka Amerikanka, židovski Amerikanci, crni Amerikanci i bijeli Amerikanci. Bili su to ljudi iz malih gradova zaposleni u Zrakoplovstvu i stručnjaci State Departmenta s najelitnijih sveučilišta, a sada su svi stajali zajedno, rame uz rame. Nisam smatrao da mi je kao novinaru m j e s t o na toj fotografiji pa sam se maknuo i gledao kako ruandska zemaljska posada gleda američko slikanje. Ruandci su djelovali malo zbunjeno. Morao sam se upitati što će njima značiti taj prizor koji je Ameriku prikazivao u najboljem svjetlu: duh zajedništva, lonac za stapanje, volja da se pomogne dalekim strancima u nevolji, sloboda i mogućnost za svakog pojedinca da se izbori za m j e s t o na vrhu i, što je najvažnije, zamisao državljanstva utemeljena na pripadnosti nekoj zamisli, a ne plemenu. Ta je slika prikazivala sve što Ruanda nije bila. Ruanda
se upravo bila izvukla iz orgije plemenskog ratovanja - ruandski Hutui protiv ruandskih Tutsija - u kojoj je milijun ljudi ubijeno, a neki najgrublje rasječeni mačetama. Ruanda je bila sva od maslinskih stabala bez imalo lexusa, zemlja sva od isprepletenog korijenja koje se međusobno guši, a nimalo procvjetalih grana. Gledajući taj prizor na stajanci zračne luke počeo sam se ljutiti - ali ne samo zbog afričke tragedije - nego ljutiti zbog rasprave o proračunu što se upravo tada bila događala u američkom Kongresu. Tada mi se činilo - a sada još više - da u Americi imamo nešto strašno posebno. Ali želimo li to sačuvati, moramo to plaćati i njegovati. A kada sam u to doba slušao zloglasnu generaciju novopridošlih republikanaca u Kongresu, čuo sam zlovoljne glasove, glasove nezainteresirane za ikakav kompromis, glasove za koje je američka vlada bila nešto zlo i neprijateljsko. Čuo sam ljude i žene koji su uporno ponavljali da bi trebalo vladati samo tržište i koji su mislili da je dovoljno dobro se postaviti prema gospodarskim imperativima slobodne trgovine i globalizacije, a ostalo će se postaviti samo od sebe. Čuo sam zakonodavce koji kao da su vjerovali da Amerika nema nikakve posebne odgovornosti za održavanje svjetskih institucija kao što su UN, Svjetska banka i MMF, koji su kritično važni za stabiliziranje međunarodnog sustava od kojega više koristi izvlači Amerika nego ijedna druga zemlja. Razmišljajući o svemu tome na stajanci zračne luke u Kigaliju, rekoh u sebi: »Evo, moji novopridošli republikanski prijatelji, dođite u Afriku; to vam je raj za novopridošle republikance.« Da gospodo, nitko u Liberiji ne plaća porez. U Angoli nema zakona koji ograničavaju držanje oružja. Nema u Burundiji socijalnog osiguranja kakvo mi poznajemo niti u Ruandi velike vlade koja bi se miješala u tržište. A sigurno je da mnogima to nedostaje. Evo, na primjer, recepcionerka u Luandi koja me, kad sam je pitao je li sigurno pješice usred dana poći tri bloka daleko od hotela niz glavnu ulicu angolskoga glavnog grada. »Ne, ne, ne,« protresla je glavom. »Nije sigurno«. Kladim se da ona ne bi imala ništa protiv plaćanja nešto poreza da na ulicama bude više policajaca. A tu je i liberijski radijski novinar koji mi je u Monroviji prišao i htio znati zašto su američki marinci koji su došli u Liberiju kad je tamo 1989. godine izbio građanski rat, evakuirali samo američke državljane i zatim ostavili Liberijce da međusobno ratuju. »Svi smo mi mislili 'evo dolaze marinci, spašeni smo'« rekao je liberijski novinar, »a onda su oni otišli. Kako su mogli otići. Jadnik, njegova zemlja nema marinaca koji bi ga spasili. U Liberiji ne strahuju od »velike vlade«. Ne strahuju ni od kakve vlade - zahvaljujući banda-
ma i ratnim vođama koji već cijelo desetljeće vladaju tom zemljom. Ne, moglo bi se dogoditi da Liberijci više nikad ne moraju strahovati od vladine birokratske sporosti. Jedini propis koji sam vidio u zgradi vlade u Liberiji bio je znak nalijepljen na mecima oštećeno okno na ulazu. Na njemu je pisalo: »Oružje odložite ovdje«. Poslodavci se u Angoli uopće ne moraju mučiti s neugodnim pravilima o sigurnosti na radnom mjestu, a kamo li o uslugama za invalide. Čini se da se onih 70.000 Angolaca, kojima su mine postavljene u zadnjih dvadeset i pet godina građanskog rata otrgnule udove, sasvim lijepo snalaze i sami. Viđa ih se kako se vuku po luandskim ulicama, felinijevski se savijaju prosjačeći hranu i služe se granama umjesto nogu. A u Ruandi i Burundiju ni od koga se ne traži da plaća za Head Start, socijalno osiguranje, Medicaid ili programe nacionalnih službi ili studentskih zajmova. Umjesto toga, imaju grubu konkurenciju za ono malo zemlje, energije i vode, a Tutsiji i Hutui izmjenjuju se u međusobnom istrjebljivanju da bi mogli prigrabiti više za sebe. U to se vrijeme govorilo da novoizabrani republikanci gotovo nikad ne idu na kongresna putovanja o državnom trošku. Mislili su da bi to njihovim izbornim bazama ostavljalo loš dojam. Mnogi od njih nisu ni imali putovnice. Šteta. Željeli su imati sve ono poštovanje i povlastice što dolaze sa statusom geopolitičkog Michaela Jordana, odnosno time što su u današnjem globalizacijskom sustavu Amerikanci, no htjeli su to bez žrtvovanja i obveza što - u domovini ili inozemstvu - idu uz to. Trebali bi doći u ratom rastrganu Afriku i osjetiti pravi okus onoga što se događa zemljama u kojima nema osjećaja zajednice i ljudi nemaju dojam da svojoj vladi nešto duguju, nemaju dojam da je itko odgovoran za ikoga drugog, te gdje bogati moraju živjeti iza visokih zidova i zatamnjenih stakala, dok su siromašni prisiljeni prepustiti se na milost tržištu. Ne želim živjeti u takvoj zemlji ni u takvom svijetu. Nije to samo moralno neispravno, nego će biti i sve opasnije. Razrada načina da se to izbjegne trebalo bi danas biti u srcu američke domaće i vanjske politike. Nažalost, ni Demokratska ni Republikanska stranka nisu obavile pun prijelaz kojim bi se okvir njihove politike pomaknuo sa sustava hladnog rata na globalizacijski sustav. Obje se ponašaju kao da je svijet sada dovoljno siguran da se na svaku temu možemo i ponašati izolirano i bezumno strančariti. Koliko danas uopće ima ozbiljne rasprave o zajedničkom nacionalnom interesu, sve se svodi na novu zajedničku ugrozu i novu zajedničku zadaću. Organizacijski princip američkoga internacionalizma i dalje je »veliki neprijatelj«, ne »velika prigoda«, a kamo li »velika odgovornost«.
Predsjednik Bill Clinton nije mogao bez ogorčenog političkog natezanja pokrenuti čak ni rat protiv Sadama Huseina nakon otvorene iračke provokacije uoči pokretanja rasprave o Clintonovoj odgovornosti i smjenjivanju. Clinton je možda doista iskoristio Sadamovu provokaciju da bi skrenuo pozornost sa svojih muka, no bila je to Sadamova provokacija, a Sadam Husein je odlukama kada će što učiniti omogućio taj napad. A rekao bih da je Sadam dobro znao što radi birajući baš taj trenutak rasprave o smjenjivanju za provokaciju prema Americi. Sadam je sjedio u Bagdadu, gledao CNN preko satelita i u sebi rekao: »Nije li to savršen trenutak za izazov Americi - trenutak kada ona više i ne zna kakva joj je sada uloga u svijetu.«
A
merika uistinu ima zajednički nacionalni interes koji će tražiti u današnjem globalizacijskom sustavu, a ima u njemu i golemu ulogu. Jednostavnije rečeno: Kao zemlja koja dobiva najviše koristi od globalne gospodarske integracije, Amerika ima dužnost osigurati da je globalizacija održiva i da više rasta nego pada bude za što više ljudi u što više zemalja i što više dana. U sustavu hladnog rata temeljno je političko pitanje bilo: koji ćete hardver i operacijski sustav birati? U eri globalizacije temeljno je političko pitanje: kako dobiti što više koristi od jedinog hardvera i operacijskog sustava koji funkcionira - svjetski integriranog tržišnog kapitalizma?
A
merika može, i trebala bi, biti svjetski uzor ponašanja odgovaranjem na to pitanje. Amerika je imala dvjesto godina vremena da izumi, regenerira i kalibrira vage što tržišta održavaju slobodnima, a da ih ne učini čudovišnima. Mi [Amerikanci] imamo sredstva kojima možemo postići pomake. Dužnost nam je da postignemo rezultate. A i u velikom nam je interesu postići rezultate. Rukovanje globalizacijom je uloga od koje se Amerika ne bi smjela izvlačiti. Danas nam je to najviši nacionalni interes, a ona politička stranka koja to prva shvati, ona koja prva donese cjelovitu, uvjerljivu i maštovitu platformu na kojoj će se to postići, bit će stranka koja ima pravi most za budućnost. Da biste zamislili taj izazov, morate se za početak riješiti političkog jezika sustava hladnog rata koji ne obuhvaća teme o kojima se radi, a morate razviti i nove izraze, prikladne globalizacijskom sustavu. Za tu sam svrhu napravio matricu za koju vjerujem da obuhvaća prikaz četiriju temeljnih političkih identiteta među kojima ljudi mogu birati u sustavu globalizacije (vidi crtež).
Želite li otkriti tko ste u ovo novo doba vi, a tko su vam protivnici, razmotrite tu matricu. Crta preko sredine slijeva nadesno je crta globalizacije. Najprije se morate smjestiti na toj crti, u skladu s time kako doživljavate globalizaciju. Na desnom kraju te crte nalaze se »integracionisti«. To su ljudi koji globalizaciju doista rado dočekuju, jer misle da je ona ili dobra ili neizbježna, pa žele da joj napredak bude osiguran slobodnom trgovinom, većom trgovinom na internetu, većim umrežavanjem škola, zajednica i tvrtki, širenjem elektroničke pošte, tako da na kraju dobijemo globalnu integraciju dvadeset i četiri sata na dan, u sve dvadeset i četiri vremenske zone i u cyberspaceu. Na lijevom kraju globalizacijske crte nalaze se »separatisti«. To su ljudi koji vjeruju da slobodna trgovina i tehnološka integracija nisu ni dobre ni neizbježne, jer proširuju jaz u prihodima, dovode do preseljenja radnih mjesta u inozemstvo, homogeniziraju kulturu u neku svjetsku kašu i vode u to da životom upravljaju neke daleke bezlične tržišne snage. Oni žele da globalizacija stane. Žele je prekinuti i ubiti odmah. Tako se najprije morate smjestiti negdje na tu crtu. Jeste li separatist? Ili integracionist? Nešto između? Pogledajte sada crtu što ide odozgo prema dolje. To je distribucijska os. Na njoj se prikazuje kakve politike mislite da bi vlade trebale provoditi u doba globalizacije i zlatne stezulje. Na donjem dijelu te crte nalaza se zagovornici socijalne sigurnosne mreže. Njih definiram kao ljude koji vjeruju da će globalizacija biti održiva samo ako bude demokratizirana, kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu. Ekonomski to znači uspostaviti socijalne sigurnosne mreže koje neće samo prigušiti
pad onih zaostalih, onih bez znanja i onih što su poput kornjača, nego će ih pokušati dovesti u sustav time što će im pomoći da dođu do alata i sredstava koja će im omogućiti da budu konkurentni. A politički to znači poticati demokratizaciju u zemljama u razvoju koje se globaliziraju, jer bez demokratizacije nema održive globalizacije. Očito je da nisu svi suglasni s ovakvim pristupom. Zato su na vrhu te distribucijske crte - odnosno nasuprot pletačima socijalne sigurnosne mreže - oni što govore »Nek' jedu kolače«. To su ljudi koji vjeruju da je u biti globalizacije to da pobjednicima pripada sve, a gubitnicima briga za budućnost. Oni žele smanjiti državnu upravu, poreze i sigurnosne mreže, te da se ljudima omogući ubiranje plodova njihova rada i kažnjavanje njihove vlastite nesposobnosti. Oni s kolačima kažu da ništa ne usmjerava čovjeka na nalaženje i zadržavanje radnog mjesta kao svijest da pod njim nema mreže. Sada, dakle, morate naći svoje mjesto na distribucijskoj osi. Jeste li pletač socijalnih sigurnosnih mjera? Ili ste jedan od onih što govore o kolačima? Ili se nalazite negdje između? Sve se ključne igrače u današnjoj američkoj politici ovom matricom može shvatiti bolje nego starim etiketama demokrata, republikanaca ili neovisnih. Bill Clinton je integracionist i pletač socijalne zaštitne mreže. Bivši predsjednik Predstavničkog doma Newt Gingrich bio je integracionist i zagovornik kolača umjesto kruha. Zato su Clinton i Gingrich uvijek bili saveznici u pitanjima slobodne trgovine, ali protivnici u pitanjima socijalnog osiguranja i trošenja na socijalnu skrb. Vođa manjine u Predstavničkom domu Dick Gephardt je separatist i pletač mreže, a Ross Perot je separatist i zagovornik kolača. Zato su Gephardt i Perot bili saveznici protiv NAFTA-e i jačanja slobodne trgovine, a protivnici u pitanjima potrošnje na socijalno osiguranje i skrb, jer Gephardt želi trošiti novac na programe socijalne zaštitne mreže i obranu radničkih »prava«, a ne samo na povećanje njihovih sposobnosti. Iako se ja ovom matricom služim da bih prikazao današnju Ameriku, lako ju je primijeniti na bilo koju zemlju. Jednostavno se stavite u tu sliku i otkrijte tko ste i tko će vam biti protivnici u sljedećoj velikoj političkoj raspravi. Ja sam integracionist i pletač socijalne zaštitne mreže. Vjerujem da se danas ne biste smjeli usuditi biti globalizator, a ne biti istodobno i socijalni demokrat (to jest zagovornik socijalnih zaštitnih mreža), jer ne opremite li u svome društvu kornjače i one koji nemaju da prežive u tom novom sustavu, oni će vremenom izazvati protuudar koji će vašu zemlju odvući od svijeta. A mislim i da se ne biste smjeli usuditi biti socijalni demokrat, odnosno
pletač mreže, a ne biti i ujedno i globalizator, jer bez integracije sa svijetom nikad nećete proizvesti prihode potrebne za održavanje rasta životnog standarda i skrb o onima koji su zaostali u trci. Ali vi nesumnjivo pitate: »što znači biti integracionist i zagovornik socijalne zaštitne mreže?« Ja mislim da to znači oblikovati politiku održive globalizacije, geopolitiku održive globalizacije - s vanjskom i obrambenom politikom - i geoekonomiku održive globalizacije. Drugim riječima, to znači oblikovanje nove političke vizije za novi međunarodni sustav. Politika za globalizacijsko doba Počnimo od politike održive globalizacije. Ona se mora sastojati od dviju stvari: jedna je slika svijeta, da bi ljudi znali gdje se nalaze, a druga je skup integracionističkih socijalno-zaštitno-mrežnih politika kojima se postavljamo prema njoj. Sliku svijeta trebate zato što nema održive politike bez javnosti koja razumije zašto je ta politika potrebna i koja vidi svijet kao vi. Uvijek sam vjerovao da je Bill Clinton porazio i Georgea Busha i Boba Dolea zato što je većina američkih birača intuitivno shvatila da se nalaze u novoj eri i da je to Clinton i shvatio i da on ima nešto uvjerljivih ideja kako se prema njoj postaviti - dok to Dole i Bush nisu uopće ni shvatili. Nažalost, kad se našao na položaju, Clinton nije potpuno razvio taj intuitivni dojam i učinio ga eksplicitnim, sa stvarnom slikom svijeta koju je morao ponavljati iznova i opet iznova. Počelo je to već u njegovom prvom tjednu na dužnosti, kada je kao glavni američki problem istaknuo zdravstvenu skrb po prihvatljivoj cijeni, a ne održivu globalizaciju. Što je g. Clinton trebao reći pri svojoj inauguraciji? Nešto poput ovoga: »Dragi moji sunarodnjaci, moj predsjednički mandat podudara se s krajem sustava hladnog rata i uzletom globalizacije. Globalizacija je za devedesete godine X X . stoljeća i novo tisućljeće ono što je hladni rat bio od pedesetih do osamdesetih: Ako se sustav hladnog rata temeljio na prijetnjama i izazovu Sovjetskog Saveza, što je dijelilo svijet, globalizacijski se sustav gradi na prijetnji i izazovu brzih tehnoloških promjena gospodarske integracije što ujedinjuju svijet. Ali uz to što ujedinjuje svijet, globalizacija i mijenja svačije radno mjesto, zaposlenje, tržište i zajednicu - brzo pritom ukidajući stare poslove i donoseći nove, brzo ukidajući stare načine života i uvodeći nove, brzo uklanjajući stara tržišta i stvarajući nova, brzo ukidajući
stare industrije i stvarajući nove. Vanjska trgovina, koja je 1970. godine činila samo 13 posto bruto domaćeg proizvoda sada čini gotovo 30 posto - i raste. Tehnološke su promjene sada tako brze da američke tvrtke danas svake godine proizvode po tri nova modela svakog računala. Nije taj svijet samo nov: on je najvećim dijelom i bolji. Čak i ako se u tom novom sustavu ponekad moraju mučiti, Kina, Indonezija, Koreja, Tajland, Malezija, Brazil i Argentina u njemu su doživjele brži rast životnog standarda i za više svojih građana nego ikada ranije u svojoj povijesti - zahvaljujući sve većoj djelotvornosti financijskih tržišta u omogućavanju trgovine i ulaganja ljudi iz jedne zemlje u tvornice iz druge. I doista, kako ističe jedan od mojih glavnih savjetnika za gospodarstvo, Larry Summers, zahvaljujući velikim dijelom i fenomenu globalizacije, više od jedne četvrtine čovječanstva sada uživa rast koji je toliki da će se njihov životni standard u jednoj generaciji učetverostručiti. Učetverostručiti! Tome u gospodarskoj povijesti nema premca. A daleko od toga da bi se to događalo na štetu Sjedinjenih Država, ovaj je svjetski rast doveo u Americi do najniže stope nezaposlenosti u gotovo pedeset godina. Uzmu li se u obzir ti izazovi i pogodnosti, Sjedinjenim Državama je potrebna strategija kojom će globalizaciju učiniti održivom i osigurati da u tom svijetu uvijek budemo sposobni za uspješno konkuriranje. Zamislimo dakle svijet kao kotač sa žbicama. Na glavčini kotača nalazi se nešto što bih označio kao 'globalizacija i brze gospodarske i tehnološke promjene'. To je, jednostavnije rečeno, ONA VELIKA STVAR koja se tu događa. Budući da je to u središtu, potreban nam je novi pristup zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj skrbi, obrazovanju, školovanju za posao, okolišu, regulaciji tržišta, socijalnoj zaštiti, financiranju kampanja i širenju slobodne trgovine. Svako od tih područja mora se podešavati, prilagoditi ili reformirati da bismo mi kao društvo mogli od tog globalizacijskoj sustava dobiti što više i da bismo mogli ublažiti njegove najgore strane. Primjerice, u svijetu gdje sada ljudi u svom životu rade desetak raznih poslova za desetak raznih tvrtki, potrebne su im prenosive mirovine, prenosiva zdravstvena skrb i više mogućnosti doživotnog obrazovanja. Globalizacija zahtijeva da se naše društvo pokreće brže, da radi pametnije i više riskira nego itko u povijesti. Kao vaš predsjednik, dajem vam dva obećanja. Jedno je da ću svojim poslom učiniti to da svakoga od vas, pa i cijelo naše društvo, opremim pravom kombinacijom integracionističkih politika i socijalnih zaštitnih mreža da možete odgovoriti na taj izazov. Drugo je da ću biti neumoran branitelj naših zakona o trgovini kako bih osigurao da globalizacija, iako je američkom radniku
izazov, ne dopusti da drugi iskoriste našu otvorenost tako što će svoje proizvode istovarivati ovdje, a istodobno ograničavati naš pristup na svoje tržište. Ja nisam ovdje da bih vam rekao kako će sve to biti lako. U stvari, ja samo ovdje da vam kažem da će to biti jako teško. Ali ako možemo postići pravu ravnotežu - a mislim da možemo - možemo postati avangardom za svijet u pitanju kako se nositi s integracijom u doba globalizacije, baš kao što smo bili avangarda cijelom svijetu u pitanju kako vladati obuzdavanjem u doba hladnog rata. Neka Bog štiti Ameriku.« U to je Bill Clinton vjerovao, iako to nije uvijek govorio. A jedan od razloga zašto su njegovi protivnici prožvakali i samljeli njegove prijedloge o zdravstvenoj skrbi - ne jedini razlog, no svakako jedan od razloga - bio je u tome što nisu bili točno locirani u jasnoj i stalno ponavljanoj slici svijeta kojoj je globalizacija u središtu iz kojega teku odgovarajuće politike. Zbog toga, primjećuje ekonomist s Harvarda Dani Rodrik, »veze i komplementarnosti u svim tim područjima izgubile su se u javnoj raspravi«, što je znatno olakšalo ideolozima i ekstremistima, kao i ekonomskim populistima, nacionalistima, neznalicama, nativističkim ksenofobima i oportunistima često skretanje cijele rasprave na samo jedno pitanje - kao što je trgovina ili reforma sustava zdravstvene skrbi - njezino navođenje u slijepu ulicu. Političari moraju biti svjesni da je, iz mnogih razloga, vrlo lako iskriviti i demonizirati globalizaciju i, kao što je to učinio Clinton, završite negdje gdje, čak i ako ste glede ekonomike u pravu, gubite nadzor u politici pa ona radi protiv vas, a ne za vas. Ljudi koji su najveći gubitnici u globalizaciji, radnici kojima su roboti ili strane tvornice oteli poslove, točno znaju tko su. Zbog toga je olakšano mobiliziranje tih ljudi protiv daljnje integracije, tehnologije i slobodne trgovine. Ljudi koji su se okoristili globalizacijom, porastom slobodne trgovine i stranih investicija, često to i ne znaju. Oni često i ne povezuju globalizaciju s rastom svoga životnog standarda, pa ih je dakle teško mobilizirati. Jeste li ikada čuli radnika u tvornici mikročipova kako kaže: »Hej, nisam li ja sretan? Zahvaljujući globalizaciji. porastu potražnje za američkim visokotehnološkim izvoznim proizvodima i nedostatku stručnih radnika u ovoj zemlji, te porastu očekivanja u svijetu u razvoju, moj mi je gazda morao dati povišicu.« Još jedan razlog zašto je globalizaciju lako iskrivljeno prikazati jest to što ljudi ne razumiju da je ona fenomen koji se velikim dijelom pokreće tehnologijom, a ne trgovinom. U dopisništvu New York Timesa imali smo jednu ženu na recepciji, no tvrtka je ukinula njezino radno
mjesto. Nije ju zamijenila Meksikanka nego je posao dobio mikročip - mikročip koji pokreće govornu poštu 9 6 u svim našim uredskim telefonima. Činjenica je da bi mikročip bio preuzeo njezin posao i da uopće nismo trgovali s Meksikom. Taj bi mikročip zauzeo njezino radno mjesto čak i da smo postavili deset metara visoki zid s jedne strane meksičko-američke granice na drugu. Ali političari to ne žele priznati. Nitko od njih neće ustati i reći: »Želim da sada ustanete, iskopčate svoj telefon, odete do prozora, bacite telefon kroz. prozor i viknete: 'Ne, više to neću podnositi! Čuvajmo radna mjesta za američke radnike! Zabranimo govornu poštu! Recimo da čipsu od krumpira! Recimo ne čip(s)ovima od silicija!'« Nije to politička poruka s kojom ćete pobijediti. Znatno je lakše pokrenuti ljude protiv Meksikanaca i stranih tvornica. A, naravno, strane tvornice doista, u nekim slučajevima, otimaju radna mjesta (ali ni izdaleka toliko koliko ih tehnologija ukida i stvara), pa je u tome dovoljno istine da se može stvoriti vrlo emotivna i opasna politika. A budući da je strane radnike i tvornice lako vidjeti, a mikročipove nije, oni se u našoj svijesti čine znatno većim problemom. Ne poučimo li javnost o pravoj naravi današnjega svijeta i ako globalizaciju ne demistificiramo, separatisti će uvijek za svoje svrhe iskoristiti tu zabunu. Predsjednik Clinton nije mogao 1998. godine postići da se NAFTA proširi na Čile, jer je manjina pod vodstvom sindikata, uvjerena da joj slobodna trgovina neće donijeti koristi, bila vrlo aktivna u protivljenju ekspanziji NAFTA-, a većina koja je imala koristi od širenja slobodne trgovine nikad nije shvatila da je tako pa se nikad i nije pokrenula u obranu svoga interesa.
P
olitika održive globalizacije zahtijeva, međutim, više od točnog prikaza onoga što se događa u svijetu. Potrebna joj je i prava ravnoteža među raznim politikama. Za mene je to ono na što se svodi sva integracionistička društveno-zaštitno-mrežna politika. Mi integracionistički zagovornici društvene zaštitne mreže vjerujemo da u ovo doba globalizacije ima mnogo toga što m o ž e m o učiniti i da to i nije tako jako skupo, ne znači radikalnu redistribuciju prihoda - niti rastrošno kompenzacijsko trošenje na socijalne programe koji bi prekršili gospodarska pravila zlatne stezulje - no vrijedi ih poduzeti radi 96 Govorna (glasovna) pošta vrlo je slična mreži običnih "telefonskih sekretarica", s time što u većim američkim tvrtkama funkcionira kao nešto složeniji sustav ostavljanja glasovnih poruka na centrali. U Europi takvo što nije baš uobičajeno
promicanja socijalne stabilnosti te da bismo spriječili da naše društvo sklizne u društvo još viših zidova i zatamnjenijih stakala nego sada. Moj bi se integracionistički socijalno-zaštitno-mrežni sustav usredotočio na obrazovno, financijsko i političko demokratiziranje globalizacije za koliko god više ljudi može biti, ali na način koji je još u skladu s integracijom i slobodnim tržištima. Evo što želim reći: Obrazovno demokratiziranje globalizacije: Za one koje globalizacija privremeno ili trajno, ostavlja za sobom, integracionisti koji zagovaraju socijalnu zaštitnu mrežu skloni su kombinaciji trampulina i zaštitnih mreža. Kao društvo, naša zlatna stezulja daje dovoljno zlata 70 milijarda viška 1998. godine - da si može priuštiti oboje. Socijalne zaštitne mreže za one koji nisu sposobni za konkurenciju poznate su nam - socijalno osiguranje, Medicare, Medicaid, bonovi za hranu i socijalna skrb - i moraju biti trajnije da bi dohvatile sve one koji možda nikad neće moći zadovoljiti zahtjeve Brzog svijeta. Ali uz prave trampuline, trebalo bi biti moguće stalno smanjivati broj onih što zaostaju. Da bi se to postiglo, vjerujem da bi svaka Bijela kuća u ovo doba globalizacije trebala svake godine predložiti zakonski prijedlog za nešto što ja zovem «Zakon o mogućnostima za brzu promjenu». Taj bi zakon pratio svaku integracionističku politiku koje se vlada te godine prihvati - bilo to širenje Nafte, obnavljanje statusa najpovlaštenije države za Kinu ili bilo koji drugi aranžman o slobodnoj trgovini. Zakon o mogućnostima za brzu promjenu svake bi godine bio drukčiji, no uvijek bi mu cilj bio stvoriti i stvarnost i dojam da vlada shvaća kako je globalizacija neizbježna, ali ona svoje blagoslove dijeli vrlo nejednako, pa će vlada dakle morati stalno prilagođavati svoje trampuline ne bi li postigla da se što više ljudi ubrza koliko je potrebno za Brzi svijet. Tako bi, primjerice, moj zakon obuhvatio sljedeće: pilot projekte za zapošljavanje u javnim službama privremeno otpuštenih radnika; porezne olakšice za otpremnine otpuštenih radnika; besplatne konzultacije na račun države za traženje novog posla bilo kome tko je ostao bez posla i daljnje produljenje zakona Kasselbaum - Kennedy, da bi otpušteni radnici mogli dulje zadržati svoje programe zdravstvenog osiguranja; te općenacionalna reklamna kampanja za jedno od najboljih, ali i najmanje publiciranih obostranačkih postignuća Clintonova razdoblja, Zakon o investiranju u radnu snagu. Taj zakon, potpisan u kolovozu 1998. godine, konsolidirao je 150 raznih vladinih programa obuke za rad u tri široka područja: individualne račune za obuku koje radnici mogu iskoristiti za svaku obuku za koju vjeruju
da će im povećati mogućnosti zapošljavanja; objedinjene centre za karijere uz svaki program za obuku te, na kraju, povećanje programa obuke za mlade za 1,2 milijarde dolara tijekom pet godina. Dodao bih u taj zakon i povećanje američkih zajmova azijskim, afričkim i latinoameričkim bankama za razvoj da bi se unaprijedilo školovanje za žene, mikrozajmovi za žene i malo poduzetništvo te popravljanje okoliša u svakoj zemlji u razvoju s kojom Amerika ima znatniju trgovačku razmjenu. Dodao bih i povećano financiranje za novu inicijativu Svjetske organizacije rada kojom se promiču alternative dječjem radu u zemljama gdje se djecu najviše zlorabi. Uključio bih povećanje postojećeg Programa za pomoć u prilagođavanju trgovine, koji pruža pomoć i obuku za svakoga radnika s malim prihodima koji može dokazati da je bez posla ostao zbog svjetske trgovine. Proširio bih postojeći Program za obuku dislociranih radnika (kojim je 1997. godine obuhvaćeno 660.000 ljudi) da se pomogne svakome tko je bez posla ostao zbog nove tehnologije. Na kraju, pokrenuo bih opću reklamnu kampanju za bolje obavještavanje o postojećem Programu poreznog kreditiranja doživotnog učenja, kojim se građanima omogućuje da od svojih poreza na prihode otpišu do 1000 dolara cijene bilo kojeg obrazovnog programa i obuke u koji se upišu da bi unaprijedili svoju obrazovnu i tehničku osposobljenost. Financijsko demokratiziranje globalizacije: Nema boljeg načina da se globalizaciju učini održivom nego ljudima dati financijskog udjela u Brzom svijetu. Kad god razmišljam o tomu, uvijek se sjetim priče koju mi je još u travnju 1995. godine ispričao ruski novinar Aleksej Puškov o jednom svom moskovskom susjedu. »Bio je to siromašni vozač koji je živio u stanu pokraj ulaznih vrata. Svakoga petka navečer napio bi se i počeo pjevati - glasno i stalno iznova - dvije engleske pjesme: 'Happy Nation' i 'All She Wants Is Another Baby'. Nije pojma imao što te riječi znače. Kad bi se ozbiljno napio, počeo bi mlatiti svoju ženu, a ona bi počela vrištati. Poludjeli smo od njega. Došlo mi je da na njega bacim granatu. Kad tamo, prije nekih osam mjeseci, ne znam kako, ali on je dobio udio u maloj automehaničarskoj radionici. Otad nema više 'Sretne zemlje', nema više noćnog pjevanja, nema više premlaćivanja žene. Svako jutro u 8:30 on odlazi na posao i zadovoljan je. Zna da sada u životu ima neku perspektivu. Neki dan mi je moja žena rekla: 'Hej, pogledaj Sretnu Zemlju' - tako ga naime zovemo - 'on je sada vlasnik nečega'.« Strategija pretvaranja ljudi u vlasnike mora biti sadržana u svakom Zakonu o mogućnostima za brzu promjenu. U Americi to znači inicijative koje će poboljšati pristup investicijskom kapitalu u najsi-
romašnijim zajednicama u kojima žive ljudi s najmanjim prihodima, kako ne bismo ljude uvježbavali za poslove koje ne mogu dobiti. Američka su zapuštena gradska središta po svemu novonastala tržišta jednako kao Bangladeš, a ponekad su im potrebni jednaki tržišno orijentirani programi pomoći. Zamjenik ministra financija Larry Summers ovako je to istaknuo: »Svugdje u svijetu privatna financijska tržišta pokažu se neuspješnima kad se radi o vrlo siromašnima. Glavne banke ne obraćaju se siromašnim zajednicama, jer u njima nije novac. Druge barijere obično umjetno ograničavaju protok kapitala prema nekim područjima ili manjinskim skupinama, što dovodi do vidljivo neuspješnih na tržištu. A ako ljudima iz tih područja oduzmete priliku da štede ili daju zajmove, znatno je vjerojatnije da će takvi ostati.« Jedan od načina da se u Americi počne demokratizirati pristup kapitalu jest i revitaliziranje Zakona o reinvestiranje u društvene zajednice, koji državnim pritiskom potiče komercijalne banke na davanje pristupačnih kredita siromašnim susjedstvima. Ali ima i zajmova koje komercijalne banke nikad neće davati. Zato bi moj prijedlog zakona imao i financiranje novog, državno poticanog, fonda ulagačkog kapitala za gradske četvrti s niskim do srednjim prihodima. Poznat kao Fond financijskih institucija za razvoj zajednica, taj fond pruža početno financiranje poduzetnicima koji su spremni ući u rizične investicije u nedovoljno razvijenim krajevima, gdje vide tržišne mogućnosti - u bilo čemu, od privatnih vrtića, preko stanova za siromašne, kozmetičkog salona ili zabavnih centara - na mjestima gdje se ulagački kapital inače ne bi moglo dobiti. Ovakve inicijative građanima kažu: »Iako vlada od vas traži da skačete s trapeza na trapez, sve više i više, brže i brže, dalje i dalje, ona će pod vama postaviti mrežu. Nije to mreža na kojoj se dugo može živjeti, no mnogi će s nje moći skočiti natrag u igru.« Pružanje ruke doista je bolje nego izravno davanje. Čak i ako na takve programe spiskamo nešto novca, mala je to cijene u usporedbi s koristi i poboljšanjima koja će doći od toga što tržišta držimo koliko je god moguće slobodnima i otvorenima svijetu. Moj Zakon o mogućnostima za promjenu jeftina je cijena za održavanje socijalne kohezije i političkog konsenzusa za integraciju i slobodnu trgovinu. Zato mi je moto: »Zaštita, a ne protekcionizam. Jastuci, a ne zidovi. Katovi, a ne stropovi. Živjeti sa stvarnošću, a ne poricanjem Brzog svijeta«. Političko demokratiziranje globalizacije: Iako je, osobito za zemlje u razvoju, demokratizacija pristupa globalizaciji kritično važna, jednako je važno i istodobno demokratiziranje njihovih političkih susta-
va. To je jedna od pravih pouka prvoga desetljeća globalizacije: postići da se vaše društvo ubrza za globalizaciju nevjerojatno je bolan proces i zato je za to dugoročno potrebno više, a ne manje demokracije. U hladnom ratu, vođe zemalja u razvoju imali su velesile zaštitnike koje su ih podržavale bez obzira na način na koji su oni vodili svoje zemlje. Ali danas tih zaštitnika više nema, a puk više neće dugo održavati neuspješne vlade. Ako niste uspješni, past ćete - a ako vas vaš narod ne dohvati i ne podrži, past ćete na tvrdo. Stručnjak za demokraciju Larry Diamond ističe: »Vidjeli smo više primjera zemalja u Latinskoj Americi, Istočnoj Europi i istočnoj Aziji koji su na izborima odbili vlade povezane s mukama globalizacijskih reformi. Nove vlade koje su ih zamijenile obavile su neke prilagodbe, no i one su manje-više nastavile iste globalizatorske i tržišne reforme. Kako im je to uspjelo? Tako što je demokratski postupak dao javnosti u tim zemljama dojam da ona rukuje bolnim procesom reforme gospodarske politike. Nije to više bilo nešto potpuno strano što drugi čine njima. Sada su ih za nešto pitali i dali im mogućnost izbora barem kad je riječ o brzini procesa, ako već ne o smjeru. K tomu, zahvaljujući mogućnosti da sudjeluju u tom procesu i iz njega izbace one za koje imaju dojam da ga pokreću pregrubo i prenaglo, ili previše korumpirano i bezosjećajno, cijeli proces ima znatno veći politički legitimitet, pa i veću održivost.« Nadalje, gdje se događalo da se stranke i čelnici smjenjuju na vlasti - i gdje je politička oporba znala doći i voditi u velikoj mjeri sličnu politiku ekonomske liberalizacije i globalizacije kao i prethodnici - javnost dobije poruku da zlatnoj stezulji nema prave alternative. Koliko je latinoameričkih, istočnoeuropskih i sada istočnoazijskih opozicijskih čelnika u posljednjih deset godina došlo na vlast i reklo: »Vidi, vidi, čini se da smo doista bankrotirali. Doista se moramo otvoriti. Stvari su zapravo čak i gore nego što sam mislio, pa ćemo morati ubrzati te reforme, jer nema izlaza. Ali ćemo im staviti ljudsko lice.« Demokratizacija pomaže da se omogući to prihvaćanje stvarnosti. A to je razlog zašto zemlje koje se danas najbolje prilagođavaju globalizaciji često nisu one prirodno najbogatije - Saudijska Arabija, Nigerija ili Iran - nego one najdemokratskije - Poljska, Tajvan, Tajland, Koreja (južna, dakako). Rusija je danas u takvom neredu baš zato što je njezin demokratski razvoj zapeo. Ne nedostaje joj samo softver i operacijski sustavi kojima će privući krdo - nego također i dovoljno uvjerljiva demokracija da bi svoj vlastiti narod mogla uvjeriti da će u obračunavanju s mukama i napretkom prilagođavanja globalizaciji biti poštenja, ravnopravnosti i odgovornosti.
Demokratizacija globalizacije - nije to samo najdjelotvorniji način da je se učini održivom, nego je to i najmoralnija politika koju bilo koja vlada, u svome interesu, može provoditi. Geoekonomika za doba globalizacije Jednom sam napisao zamišljenu kolumnu o investiranju u devedesetim godinama XX. stoljeća u kojoj je bilo nešto kao: »Tako sam se odlučio malo upustiti u međunarodne investicije. Malo sam otresao prašinu sa svoga poznavanja njemačkog jezika i kupio nešto vrijednosnica njemačkih tvrtki. Naučio sam malo japanskog i izabrao nekoliko dionica na Nikkeiu. Konobar u kineskom restoranu natuknuo mi je ponešto, pa sam kupio nekoliko dionica na burzi u Šangaju. Moj mi je broker pokušao prodati nešto libanonskih državnih obveznica, no odgovorio sam mu da već imam tapete u uredu. Priložio sam i nešto za rusku reformu, tako što sam osvježio svoje znanje ćirilice i kupio nekoliko ruskih državnih obveznica. Ali i poslije svega učenja jezika i proučavanja svijeta, otkrio sam da sam zaboravio naučiti samo dvije male engleske riječi: Alan Greenspan'. Jer, kad je Greenspan sredinom devedesetih iznenada podigao kamatne stope, čime je dodatna zarada koju sam dobivao na strane papire postala manje privlačna, svi su počeli odbacivati ta strana tržišta i nositi novac kući, a ja sam se nasanjkao.« Bio sam loš kreditor. Nisam obavio svoju domaću zadaću. Trčao sam za višim povratom. Nisam znao što imam kad sam pošao u te zemlje. A nisam znao što imam ni kad sam iz njih odlazio. A s godinama sam postao malo mudriji i postao sam sa svojim novcem bolji zajmodavac. U inozemstvo sam počeo ulagati kroz investicijski fond koji je specijaliziran za strana tržišta i koji može proučiti svaku investiciju. Brzo nakon što je rusko gospodarstvo u kolovozu 1998. godine počelo naglavce padati, dobio sam od tog fonda - Tweedy, Browne Global - pismo u kojem je pisalo da su se njegovi profiti malo smanjili zbog općeg nereda na međunarodnim tržištima pokrenutog ruskim neplaćanjem duga, no fond ne propada toliko koliko mnogi drugi, jer je napisao svoju domaću zadaću i klonio se Rusije. O Rusiji je u Tweedijevom pismu pisalo: »Ne možemo shvatiti ulaganje u zemlje u kojima je politička stabilnost slaba, nema zakona što štite ulagače i čije bi novčanice bolje poslužile kao rupčići.« Da, pisalo je u pismu, početkom 1998. godine rusko se tržište upeterostručilo, a zatim je preko noći izgubilo 80 posto vrijednosti - što je »povratak na početni položaj«. Rusija je, pokazalo se, bila loš dužnik. Nije imala operacijskog
sustava ni softvera pa je na kraju ulagačima mogla pružiti samo povratno putovanje od nula do osamdeset posto i natrag na nulu. Ove dvije priče pričam, jer one u malom prikazuju dvije najveće prijetnje današnjem globalnom financijskom sustavu - krize koje pokreću »loši zajmodavci« i krize koje pokreću »loši zajmoprimci«. Kao što uvijek ima i narkomana i dilera, tako u globalnoj ekonomiji uvijek ima i loših zajmoprimaca kao što je Rusija i loših zajmodavaca kao što sam ja. Veliko geoekonomsko pitanje kojim se moramo pozabaviti glasi: »Kako stabilizirati globalnu ekonomiju da bude manje osjetljiva na loše uzajmljivanje i loše pozajmljivanje, koje danas zna tako narasti i tako se brzo širiti da može dobro prodrmati cijeli sustav? Pođimo od problema loših dužnika. Vjerujem da nam je globalizacija svima učinila uslugu kad je pustila da pregore gospodarstva Tajlanda, Koreje, Malezije, Indonezije, Meksika, Rusije i Brazila devedesetih godina XX. stoljeća, jer je to skinulo pokrov s mnogih pokvarenih ponašanja i institucija u zemljama koje su se preuranjeno globalizirale. Prokazivanje pokvarene i podmitljive obitelji Suharto u Indoneziji nije u mojoj knjizi nikakva kriza. Prokazivanje nepotističkog kapitalizma u Koreji nije kriza u mojoj knjizi. Prokazivanje potpuno korumpiranog trgovanja informacijama iz tvrtki u Tajlandu nije u mojoj knjizi nikakva kriza. Svi bi ti sustavi ionako pali, prije ili kasnije. A sada, kad je globalizacija pridonijela tomu da se to dogodi ranije, pitanje je: što ćemo s tom mogućnošću? Neki žele spriječiti da krdo ikad još protutnji takvim zemljama. Drugi bi potaknuli te zemlje da uvedu kontrolu kapitala koja će poput ograde krdo zadržati vani. Ali oba su ova pristupa pogrešno usmjerena. Elektroničko je krdo izvor energije za dvadeset i prvo stoljeće. Zemlje moraju naučiti nositi se s njim; uzalud ga je obuzdavati, a priječiti mu pristup na dulji rok samo bi zemlji zatvorilo izvore i tehnologiju i produljilo korumpirani kapitalizam. Pravi je geopolitički pristup, dakle, koncentrirati se na jačanje tih zemalja loših dužnika tako da se opet mogu priključiti krdu i da imaju što bolju zaštitu od stampeda. Stampeda će se i dalje događati, a neke će zemlje nesumnjivo biti pogođene ni krive ni dužne. Ali krdo nikad ne ostaje iracionalno beskrajno dugo. Osim u rijetkim iznimnim slučajevima, ono zemlje sa zdravim financijskim sustavima i koje provode zdrave ekonomske politike neće ni napasti niti od njih bježati. Ljudi govore o Tajlandu, Koreji, Indoneziji i Rusiji kao da su te zemlje provodile školske primjere ekonomskog ponašanja te da je krdo samo tako odlučilo pobjeći od njih bez ikakva razloga. Besmislica. One su se loše zaduživale.
Danas ekonomisti i bankari raspravljaju o svim pojedinostima kako rehabilitirati zemlju koja je loš dužnik i kako je učiniti nešto otpornijom na stampedo. A svaka se zemlja ponešto razlikuje. Ali, općenito govoreći, u tom pristupu moraju postojati sljedeća četiri koraka: Prvi je korak jasno pokazati lošim dužnicima da će MMF, Svjetska banka i privatne kreditne institucije pristati dati zajmove za oporavak i restrukturiranje duga pod jednom uvjetom - i samo pod uvjetom - da te zemlje prihvate i drže se drugog, trećeg i četvrtog koraka. Drugi korak mora biti uvjerljivo preuzimanje obveze da će zemlja loš dužnik vremenom unaprijediti svoj gospodarski operacijski sustav s DOScapitala 1.0 na 6.0. Za to će biti potrebna neka mješavina - za svaku zemlju drukčija - smanjivanja proračuna, zatvaranja neuspješnih i propalih tvrtki i financijskih kuća, prilagođavanja tečaja, prilagodbe kamatnih stopa, smanjenja dugova i prekid korumpiranog kapitalističkog ponašanja. Cilj takvih reformi je stabiliziranje valuta tih zemalja i zatim sniženje kamatnih stopa da bi se potaknula domaća potražnja i iznova zadobilo povjerenje elektroničkog krda u inozemstvu. U drugom koraku mora biti sadržan i proces kojim će se elektroničkom krdu olakšati kupovanje tvrtki u tim oslabljenim gospodarstvima. Shvaćam da je ovo zadnje kontroverzno. Zvuči kao da želim svijet učiniti jeftinim i sigurnim za američki kapitalizam. Nije tako. Svijet želim učiniti sigurnim za globaluciju i kreativno rušenje koje je tako nužno za kapitalizam - uklanjanje neuspješnih tvrtki i njihova zamjena bolje vodenim i kapitaliziranim tvrtkama koje će raditi prema najboljim međunarodnim standardima. Svejedno mi je jesu li strani kupci Amerikanci, Nijemci, Japanci ili Indijci. Zanimaju me samo njihovi standardi i kapitaliziranost. Država Arizona nekad je imala zloglasno korumpiran bankarski sustav. Najbolje što se dogodilo arizonskom bankarstvu bilo je kad je bankarstvo među državama omogućilo bankama s boljom tehnologijom, boljom upravom i boljom glavnicom - iz New Yorka, Chicaga i San Francisca - da dođu i kupe arizonske banke. Jedan od važnih razloga zašto Argentini zadnjih godina ide bolje nego Brazilu je u tome što je dobar dio njezinog bankarskog sustava sada u rukama najboljih međunarodnih banaka. Postići da se elektroničko krdo vrati u vašu zemlju - sa svim povjerenjem za dugoročne investicije, transfer tehnologije i uspostavu najsuvremenije uprave za tvornice - jedan je od najdjelotvornijih i najbržih načina za razvoj boljeg lokalnog operacijskog sustava. A, iskreno govoreći, strah da će krdo opet odtoptati jedan je od najboljih
dugoročnih izvora discipline koji navode zemlju da stalno razvija svoj softver i operacijske sustave. Treći je korak uvjeriti te zemlje da ne reformiraju samo svoje operacijske sustave, već i političke - da obuzdaju korupciju i varanje na porezu te poboljšaju svoj softver pravne države, pa da, kad dođe vrijeme za stezanje remena, ljudi steknu dojam da u reformskom procesu ipak ima neke temeljne pravednosti. Četvrti korak mora biti odlučnost da se dio MMF-ove ili druge pomoći iskoristi za održavanje minimuma socijalnih zaštitnih mreža u tim zemljama i osiguravanje radnih mjesta na javnim radovima kako bi se riješio dio nezaposlenih. Taj minimum zaštitnih mreža često je prva stvar koja se sreže u bilo kojem programu za spašavanje. Međunarodni bankari, koji su skloni koncentrirati se samo na to da spriječe nenamirenje duga banaka u drugim zemljama, a ne razmišljaju baš jako o njihovim depresijama, pušu na pitanje zaštitnih mreža kad se razgovara o pomoći lošim dužnicima. To je ludo. Jer, na kraju, nije prava kriza u tim zemljama lošim dužnicima - i prijetnja koju one mogu značiti za globalni sustav - gospodarske već političke naravi. Evo zašto: Razotkrivajući pokvareno ponašanje u zemljama lošim dužnicima, globalizacija ne samo što je pregazila njihove nepotističke kapitaliste nego je zgnječila i mnogo malih ljudi koji su marljivo radili, igrali prema pravilima svojih sustava i koji su pretpostavljali da je sve u redu. Nisu znali da njihove zemlje imaju lažna dna. A kad se pod urušio u Rusiji, Tajlandu, Indoneziji i Brazilu, dovelo je to do masovnih otpuštanja, nezaposlenosti, deflacije, gubitka fiskalnih prihoda i pada stvarnih primanja. Zato je tijekom procesa oporavka tako nužno održati neke osnovne zaštitne mreže i programe za zapošljavanje. Biti bez njih nije pametan način da vlada kupi strpljenje koje je nužno da bi se reformske politike prihvatile i vratile zemlju koja je loš dužnik na stazu održivog rasta. Počne li gladovati velik broj ljudi u velikim zemljama, njihovi će se čelnici naći u bolnoj napasti da jednostavno požele izaći iz sustava, izgrade zaštitne zidove i pozabave se politikom pretvaranja svoga susjeda u prosjaka nadmetanjem u devalvacijama - iako u tome nema dugoročnog smisla. To su politike koje su dovele do toga da Velika depresija postane stvarno velika i koje su nas odvele u II. svjetski rat.
D
rugi tip globalne ekonomske krize kakva može ugroziti cijeli sustav je kriza loših zajmodavaca, od banaka, preko investicijskih fondova do hedge fondova - koji sada mogu pozajmiti toliko novca
tako velikom broju ljudi na tako mnogo mjesta da, upuste li se u bezobzirno pozajmljivanje na veliko, a zatim naglo pokušaju dobiti novac natrag, mogu nanijeti ozbiljnu štetu i dobrim i lošim gospodarstvima. Za razliku od lošeg uzajmljivanja, koje donosi uglavnom političku prijetnju sustavu, loše pozajmljivanje globalnih razmjera donosi sustavu stvarnu financijsku prijetnju. Loši se zajmovi pojavljuju u mnogim oblicima. Bio sam loš zajmodavac kad sam uložio u novonastala tržišta nemajući pojma kako te zemlje uistinu funkcioniraju. Neki od najgorih zajmodavaca posljednjih su godina velike banke. Jedan moj prijatelj koji radi na hongkonškom tržištu jednom je rekao da je u jeku azijskog gospodarskog procvata početkom devedesetih godina XX. stoljeća njemačka Dresdner Bank svome menadžeru u Aziji sasvim otvoreno rekla: »pozajmljuj, pozajmljuj, pozajmljuj, jer ćemo inače izgubiti tržišni udio.« Banke zarađuju pozajmljivanjem, a svaka je banka pretpostavljala da je Azija mjesto za koje ne treba osobite pameti u poslu pa ni jedna od njih nije htjela to tržište prepustiti nekoj drugoj. Zato su bacale novac, baš kao što to čine trgovci drogom. Njihov je moto za svijet u razvoju bio: »Hajde, mali. Probaj samo malo ovog novca. Prvi je zajam besplatan.« Zato je na početku 1999. godine, čak i nakon jugoistočnoazijsko-ruskih kriza, petsto najvećih banaka iz trideset najvećih industrijskih i demokratskih zemalja još imalo otvorenih zajmova zemljama u razvoju u ukupnoj vrijednosti 2400 milijarda dolara. Velika je to poluga. Drugi oblik loših zajmova je kad banke pozajme milijune dolara hedge fondovima kako bi ovi dobili »snage« za svoje oklade. Hedge fondovi prikupe jedan dolar od investitora, uzajme još devet od banaka, a zatim se snagom te poluge služe da bi povećali svoje uloge u raznim dionicama, obveznicama, derivativima i valutama. Općenito govoreći, nisu te poluge loša stvar. Tipični je stambeni hipotekarni zajam poluga. Želite da ljudi iskoriste tu polugu. Želite da riskiraju - čak i ludo. Tako se financiraju tek izlegle tvrtke pa ili propadnu ili se pretvore u Microsoft. Opasna stvar s tim polugama potječe od činjenice da su količine novca koje se danas mogu pozajmiti hedge fondovima ili novonastalim tržištima tako goleme, a sustav tako uhodan i integriran da kad oni što riskiraju na veliko - kao što je LongTerm Capital Management - učine velike pogreške i mogu destabilizirati sve. To je razlog zašto su od krize meksičkog pesa 1994 - 95. utjecaji svake globalne dužničke krize devedesetih godina na sustav - i količina novca koji vlade i međunarodne institucije zajmodavci moraju pokre-
nuti da bi spriječile domino efekt nevraćanja duga - postajali sve veći i veći. To je vrlo opasan trend. Tako sada m o ž e m o uokviriti problem loših zajmova: želimo da u sustavu bude utjecaja. Želimo da ulagači prihvate rizik. Ali želimo i smanjiti mogućnost da bilo koji pojedinac, banka, hedge fond, zemlja ili skupina investitora imitatora dobije toliku snagu da mogne pokrenuti padanje domina. Pitanje glasi: kako? M n o g o je onih koji bi htjeli biti geoarhitekti, a svi predlažu kako bi konstruirali svijet da se nosi s tim problemom. Henry Kissinger kaže da se države moraju okupiti i tražiti načine na koji će ukrotiti ta tržišta. Neki ekonomisti kažu da u mehanizam sustava moramo ubaciti malo pijeska - oporezivanjem nekih transakcija s valutama ili poticanjem vlada da uvedu ograničeni nadzor nad kapitalom. Neki s tržišta kažu da nam treba svjetska središnja banka koja će regulirati globalnu ekonomiju na način na koji američki Federal Reserve regulira američko gospodarstvo. Neki drugi kažu da moramo postaviti ograničenja iznosa koje banke smiju pozajmljivati. M o j e je mišljenje da se ni jedna od tih zamisli neće primijeniti u ikakvom razumnom roku, a mnoge od njih nisu nimalo više od toplog zraka, prijedloga ljudi koji ne bi znali razlikovati investiciju od investiture. 9 7 Predložio bih realističniji pristup. Za početak, m o r a m o napredovati polako i skromno. T i m e hoću reći da moramo shvatiti da je današnji globalni gospodarski sustav još tako nov i tako brz da ni naši najbolji umovi još nisu potpuno shvatili kako on funkcionira i što se događa kad ovdje povučeš polugu, a ondje okreneš prekidač. Alan Greenspan cijeli život proučava međunarodne financije i jedan je od danas najvažnijih praktičara na tom polju, no kad sam ga u prosincu 1998. godine pitao o današnjem globaliziranom financijskom sustavu, on mi je dao neobično rijetku službenu izjavu koja nas sve može postidjeti. Rekao je: »O tome kako funkcionira taj novi međunarodni financijski sustav više sam naučio u zadnjih dvanaest mjeseci nego u prethodnih dvadeset godina.« O n i m a koji predlažu da se stavi »malo pijeska u mehanizam« takve globalne ekonomije da bi je se malo usporilo, moj bi odgovor bio da mi se ne čini da je jako pametno stavljati pijesak u mehanizam nekog stroja za koji jedva znate gdje mu se mehanizam nalazi. Stavite li pijeska u mehanizam tako brzog, podmazanog stroja od nehrđajućeg
97 U izvorniku: koji ne bi znali razlikovati hedge fund od hedgehog (jež).
čelika, moglo bi se dogoditi da on ne samo uspori. Mogao bi se uz škripu i lom zaustaviti. A i kamo ćete staviti pijesak kad putem mobilnog telefona, brzog modema i interneta poslujete sa šefom nekoga fonda koji sjedi u Connecticutu i ulažete u Brazil preko banke kojoj je offshore sjedište u Panami? Teško je staviti pijesak u mikročip, a još teže u cyberspace. K tomu, onog trenutka kad počnete nametati porez na valutne transakcije, još će više banaka i fondova pobjeći iz Sjedinjenih Država na Kajmanske Otoke, koji su već peto po veličini bankarsko središte na svijetu. (Long-Term Capital Management imao je, kad to već spominjemo, upravu u Connecticutu, no službeno mu je sjedište bilo na Kajmanskim Otocima.) A onima koji žele ograničiti iznose koje banke mogu pozajmiti hedge fondovima ili novim tržištima jednostavno bih ukazao na činjenicu da američko bankarstvo drži jedan od najjačih lobija u Washingtonu, a te će se banke vrlo snažno oduprijeti svim novim ograničenjima zajmova koja ne bi omela samo njihovu sposobnost za gubljenje novca, nego i za zaradu. Dobro, dobro, kažete, onda bi države trebale uvesti kontrolu kapitala, tako da taj vrući novac ne može tako brzo dolaziti i odlaziti. Kako ističe ekonomist Lester C. Thurow s MIT-a, današnja Kina ima strogu kontrolu kapitala, a 1998. godine kineske su banke, pojedinci i tvrtke uspjeli te kontrole izbjeći i iz Kine - pomoću raznih trikova - izvući milijarde dolara kako bi se tim novcem mogli igrati u inozemstvu i izvan nadzora kineske države. Ako autoritarni režim poput kineskoga ne može uspješno uvesti kontrolu kapitala, kako mislite da će to učiniti Brazil? Na kraju, i drugi su već pozivali na stvaranje svjetske središnje banke - nešto kao što je američki Federal Reserve u SAD, samo za svijet. Divna je to ideja, no nije to nešto što će se ostvariti u nekoj bližoj budućnosti - bar ne dok živimo u 200 raznih država koje imaju 200 raznih vlada. Znači li to, dakle, da ne možemo ništa poduzeti? Ne. Dobro je to što je nakon krize 1998-99. tržište samo, bez ikakvih novih propisa ili pijeska u osovinama samo sebe grubo discipliniralo. Znakove toga možete vidjeti svugdje: glavni šefovi nekih od najvećih banaka na svijetu - kao što su Barclays PLC, BankAmerica, United Bank of Switzerland - svrgnuti su 1998. godine kad su njihove banke zabilježile goleme gubitke u trgovanju i pozajmljivanju na visokorizičnim novim tržištima. A Bankers Trust, koja je izgubila 500 milijuna dolara u jednom kvartalu 1998. godine, uglavnom na poslovima s Rusijom, zbog toga je izgubila samostalnost. Preuzela ju je Deutsche Bank. Nakon tih dekapitacija, sve veće banke počele su ograničavati silu, odbijajući one šefove fondova koji su pretjerali, zahtijevajući više
otvorenosti od onih koji još daju zajmove, te ozbiljnije no prije provjeravati ne samo brojeve platnih bilanci novonastajućih tržišta, nego i njihove operacijske sustave, pravne sustave i opći softver. Drugim riječima, bez ikakvih novih zakona i propisa, svatko u sustavu sada ozbiljnije pristupa pitanju upravljanja rizicima. Banke su počele češće pitati vodstva fondova: »Kolika vam je ukupna izloženost i koliko sam ja kao vaš zajmodavac u najgorem slučaju ranjiv?« Investitori su počeli češće pitati voditelje fondova: »Kakvi su najveći rizici za vas i nas i kako smo zaštićeni?« A MMF, američko ministarstvo financija i vodstva fondova počeli su zemljama s novim tržištima češće postavljati pitanje: »Što činite da bi se poboljšali vaš financijski sustav i regulativni nadzor?« i »Kakvi su tokovi privatnog i javnog novca što dolazi u vašu zemlju i izlazi iz nje? Želim to znati stalno i neprekidno.« Vodstva fondova znaju da će barem još neko vrijeme, kane li nastaviti nabavljati kapital, morati biti otvoreniji i s ulagačima i sa svojim bankarima. Poznajem čovjeka iz vodstva jednoga hedge fonda iz Londona koji je usred krize 1998. godine obavijestio svoje klijente da je upravo uspostavio web stranice. Mogli su im pristupiti samo klijenti uz lozinku, no kad biste ušli, mogli biste vidjeti svakodnevno i u stvarnom vremenu kamo je taj fond ulagao, koliko je pokrenuo i kakvo je stanje svake pojedine investicije. Taj mi je čovjek iz fonda rekao: »Znam da, želim li privući još ulaganja, moram dati i veću transparentnost. Velik dio pokreta dolazi iz banaka koje guraju novac i ne znajući što druge banke istodobno guraju. Banke se ponašaju kao idioti. Istu bih stvar mogao svaki dan reći dvadesetorici bankara, a oni to ne bi znali. Ja svaki dan uzimam zajmove pa će banke morati na kraju svakoga dnevnog trgovanja zahtijevati da doznaju koliki su moji ukupni zajmovi. To se već počinje događati. Banke sada kažu: 'Svejedno mi je gdje ste uzimali zajmove, ali želim znati kako se moji zajmovi uklapaju u cjelinu vaših ukupnih zajmova'.« Mislim da je jedino realistično rješenje pronaći način da se uzme taj ad hoc pristup i da ga se proširi u budućnost, do dana kad postane moguće izgraditi neki novi svjetski financijski regulativni sustav. Kad bi svatko, od MMF-a, preko Merill Lyncha do moje tete Bev samo češće postavljao ta pitanja i kad bi ih nastavio postavljati, imali bismo izgleda spriječiti dvije od sljedećih pet kriza i ograničiti posljedice još po jedne od pet. Nema boljeg načina obuzdavanja ponašanja nego kad drugi točno vide što radite. »Pokušat ćete izbjegavati pretjeranosti koje mogu dovesti do rizika dovoljno velikog da može štetiti ne samo onima koji su pogriješili nego i mnogim nedužnim prolaznicima,« rekao je William J. McDo-
nough, predsjednik Federal Reserve Bank of New York, koji je organizirao da privatni bankari i ulagači spase Long-Term Capital Management. »Ključno je imati - i dijeliti - informacije. Imamo li tok informacija - a ponekad je to samo stvar postavljanja još nekoliko dodatnih pitanja - možemo bankama reći da ovu ili onu stvar moramo regulirati ili će taj fond postati prevelik, a vi mu pomažete da postane prevelik.« Jasno mi je da ovo ne djeluje previše privlačno - pozivati svakoga u sustavu da postane bolji regulator, mudriji ulagač i neznatno mudriji bankar i zajmodavac. Ali vrijeme je da se prestanemo zavaravati. Nema svjetske središnje banke i još je dugo neće biti. A u svijetu mreža, supertržišta i superosnaženih pojedinaca - a među njima i superosnaženih investitora - ima stvari koje vlade ne mogu zaustaviti i sila koje vlade ne mogu potpuno nadzirati. Dakle, moramo raditi s institucijama koje imamo. Jasno je da kad tržište samo sebi nameće takvu disciplinu, a regulatori ozbiljno shvaćaju svoj posao, a MMF ozbiljno shvaća nadzor, sve to može obuzdavati i može bar smanjiti dio pretjerane sile koja može ugroziti cijeli sustav. Ničemu se većem ne možete nadati. Današnja su tržišta tako velika, tako raznolika i, otkad je interneta, postala tako brza, da ih se nikad ne može napraviti imunima protiv kriza. U eri što dolazi, globalna će financijska kriza biti norma. Uz brzinu promjene kakva se događa danas i dok se toliko zemalja nalazi u raznim fazama prilagodbe tom novom globalizacijskom sustavu, krize će biti endemične. Dopustite, mi, dakle, dragi čitatelju jedan mali savjet: vežite se, uspravite naslone i podignite stoliće u uspravan položaj. Jer i skokovi i padovi dolazit će brže. Naviknite se na to i naprosto pokušajte osigurati da sila u sustavu ni u kojem području ne postane tako velika da može cijeli sustav podići u nebo ili srušiti. Tko god vam kaže da ima plan za eliminaciju svih tih kriza, zavarava vas. U stvari, ako ovo čitate, sljedeća se svjetska financijska kriza negdje upravo diže. Sudjelovanje u današnjem svjetskom gospodarstvu zamislite kao vožnju u trkaćem automobilu Formule jedan koji svake godine postaje sve brži. Uvijek će se događati da se netko zaleti u zid i razbije, osobito kad imate vozače koji su prije samo nekoliko godina jahali magarce. Možete birati. Možete zabraniti utrke Formule jedan. U tom slučaju neće biti sudara. Ali neće biti ni napretka. Ili možete učiniti sve što je moguće da se smanje posljedice svakog sudara tako što ćete poboljšati svaku pojedinost utrke. Točnije, možete se pobrinuti da pri ruci uvijek bude vozila hitne pomoći, s dobro uvježbanom posadom i obiljem krvi raznih krvnih grupa. (Tržišni ekvivalent za ovo
bilo bi da MMF, G-7 i važnije središnje banke budu sposobne u slučaju nužde ubrizgati tržištima kapital koji će spriječiti iskrvarenje.) Istodobno, možete konstruirati svaki bolid tako da bude čvršći. (Tome bi tržišni ekvivalent bilo navesti svakog ulagača koji uloži ma i novčić u neko novonastalo tržište da se izjasni razvija li i operacijski sustav i softver potrebne za ispravnu raspodjelu kapitala i stvaranje prihoda potrebnih za otplate vjerovnicima.) Možete se koncentrirati na bolju obuku vozača. (Za to bi tržišni ekvivalent bilo osigurati da MMF, ulagači i banke stalno traže sve više i više točnijih i pravodobno ubranih podataka o tome kako se razvija gospodarstvo i kamo teče kapital, osobito kratkoročni.) I, na kraju, trebali biste oko staze postaviti što više bala sijena za slučaj da se neki bolid počne nekontrolirano vrtjeti - i upozoriti vozače da su, ako udaraju u sijeno, vrlo blizu udarca u zid. Ali ne želite da bude toliko bala sijena da ometu utrku. (Za to bi tržišni ekvivalent bilo budno bankarstvo i financijska regulacija, osigurači i alarmni uređaji koji će što prije otkriti i isključiti probleme.) Ne želite li učiniti sve to, morate se odreći utrkivanja u Formuli jedan i postati rekreativni trkač. Ali budite oprezni, jer će vas u ovom svijetu kao trkača zgaziti automobil Formule jedan. Geopolitika globalizacije Ovoj generaciji Amerikanaca nije lako shvatiti koliko je Amerika važna svijetu u doba globalizacije. U povijesti su Sjedinjene Države ili bile izolirane i držale se visoko iznad svjetskih poslova ili su bile prisiljene u svijet dublje ući u sklopu nekoga moralnog križarskog rata da bi se odbilo neku agresivnu prijeteću silu. Izolaciju je lako objasniti i shvatiti. Angažiranje u bipolarnom svijetu - s velikim, prijetećim, nuklearno naoružanim sovjetskim medvjedom koji stalno reži na drugoj strani - bilo je lako objasniti i shvatiti. Ali nije lako objasniti ni shvatiti angažiranje u svijetu u kojem su Sjedinjene Države najveći uživatelj koristi i jedina supersila, s više sekundarnih sila, a bez neposredno vidljive prijetnje, no s mnogo malih prijetnji, s dužnošću održavanja apstraktnog globalizacijskog sustava. Ali takav nam je svijet, a u tom svijetu ne možemo si dopustiti ni izolaciju niti čekanje da neki manji protivnik postane po život opasan neprijatelj. Kao što sam prije primijetio, Amerika je Michael Jordan geopolitike. Sjajno je biti Michael Jordan i, kako kaže ona reklama, mnogi bi htjeli biti kao Mike. Ali, koliko god dobar Michael Jordan bio, on ne bi bio ništa bez NBA i njezinih dvadeset i devet timova i svjetskih
televizijskih ugovora koji su omogućili da se pokaže njegova spretnost. Tako je i s Amerikom. Bez ostatka svijeta mi smo ništa, a svijet ne može bujno rasti bez nas. U mnogim pothvatima druge bi zemlje možda htjele nadmudriti Ameriku. Ali, osim superosnaženih gnjevnih ljudi, većina svijeta razumije i da bi bez jake Amerike svijet bio znatno nestabilniji. Za održivu globalizaciju potrebna je stabilna struktura moći, a nema zemlje koja je za to tako nužna kao Sjedinjene Države. Sav taj internet i druge tehnologije koje Silicijska dolina konstruira da nosi digitalne glasove, videozapise i podatke po cijelom svijetu, sva ta trgovina i financijska integracija što se pronosi kroz njihove inovacije, i sve bogatstvo koje se time stvara, sve se to događa u svijetu koji stabilizira dobroćudna supersila kojoj je glavni grad Washington, D.C. Činjenica da se nije dogodilo da zarate dvije zemlje od kojih obje imaju McDonald's dijelom se može zahvaliti gospodarskoj integraciji, no također i prisutnosti američke moći i voljom Amerike da se tom moći posluži protiv onih koji bi htjeli ugroziti sustav globalizacije od Iraka do Sjeverne Koreje. Skrivena ruka tržišta nikad neće raditi bez skrivene šake. McDonald's ne može cvasti bez McDonell Douglasa, konstruktora lovaca F-15 vojnoga zrakoplovstva. A skrivena šaka koja čuva sigurnost svijeta za procvat tehnologija Silicijske doline zove se Vojska Sjedinjenih Država, Zrakoplovstvo, Mornarica i Mornaričko pješaštvo. A te se borbene snage i institucije plaćaju novcem američkih poreznih obveznika. Uz sve poštovanje prema Silicijskoj dolini, ideje i tehnologija ne šire se sami po sebi. »Dobre ideje i tehnologije traže i snažnu silu koja te ideje promiče primjerom i štiti ih pobjedama na bojnom polju,« kaže povjesničar međunarodnih odnosa Robert Kagan. »Kad bi naše ideje promicala neka slabija sila, one ne bi imale globalni utjecaj kakav danas imaju. A kad je snažna sila, Sovjetski Savez, promicala svoje loše ideje, one su imale utjecaj više od polja stoljeća.« Tu je činjenicu danas jednostavno previše lako zaboraviti. Za prevelik broj direktora u Silicijskoj dolini nema više geografije ni geopolitike. Postoje samo mogućnosti za kupnju dionica i elektroni. Kad sam tijekom jednog posjeta Silicijskoj dolini 1998. godine jednoga tipičnog direktora neke tehnološke tvrtke zapitao kad je zadnji put razgovarao s nekim o Iraku, o Rusiji ili ratovima u svijetu, ponosno mi je odgovorio: »Ne više od jednom godišnje. Svejedno nam je i za Washington. Silicijska dolina iskopa novac, a Washington ga spiska. Ja želim razgovarati o ljudima koji stvaraju bogatstvo i radna mjesta. Ne želim razgovarati o nezdravim i neproduktivnim ljudima. Ako me
ne zanimaju oni što razaraju bogatstvo u mojoj zemlji, zašto bi me zanimali oni koji to čine u nekoj drugoj zemlji?« To stajalište da je Washington neprijatelj i da je svaki dolar plaćen za porez bačen dolar, groteskno je. U Silicijskoj dolini postoji izreka da je »do lojalnosti samo jedan klik mišem«. Ali možete to odvesti i predaleko. Direktori tamo se vole praviti važnima. »Nismo mi američka kompanija. Mi smo IBM U.S., IBM Canada, IBM Australia, IBM China.« Je li? Pa dobro, kad se onda sljedeći put IBM China nađe u nevolji u Kini, pozovi Jiang Zemina u pomoć. A sljedeći put kad Kongres zatvori još jednu vojnu bazu u Aziji - a za to ti je svejedno, jer te ne zanima Washington - pozovi Microsoftovu mornaricu da osigura pomorski promet u Tihom oceanu. Sljedeći put kad novoizabrani republikanci požele zatvoriti još više američkih ambasada, nazovi Amazon.com i naruči novu putovnicu. Naravno, može se činiti nepoštenim da Amerika nosi nesrazmjerno težak dio bremena održavanja globalizacije. To znači da ima i mnogo slijepih putnika, od kojih će mnogi, kao što to čine Francuzi, jahati na našim plećima i stalno nas kritizirati. To nam je u opisu radnog mjesta. Jeste li ikad čuli da se Michael Jordan žali kako mora nositi svoju momčad ili čak i cijelu NBA na svojim plećima? Ne znači to da Amerika mora stalno i cijelo vrijeme biti uključena u sve. Ima velikih i važnih mjesta, ima i malih i nevažnih, a diplomacija zna razliku i zna kako pokrenuti druge na djelovanje kad mi ne možemo ili ne želimo krenuti sami. Glavni razlog zašto moramo podržati Ujedinjene narode i MMF, Svjetsku banku i razne svjetske banke za razvoj je u tome što one omogućuju da Sjedinjene Države mogu promicati svoje interese ne riskirajući baš stalno američke živote ili riznicu. Da bi se mogla održavati takva politika, prilično je jasno da će oni kojima je do američkog internacionalizma morati stvoriti novu koaliciju što će ga podržavati. Izborna baza koja već pedeset godina održava američki internacionalizam i cijeni važnost Amerike za ostatak svijeta takozvani je istočnjački intelektualni sustav. Taj istočnjački intelektualni sustav, koliko ga je danas još ostalo, nema više velike težine među kongresnicima čije je geslo »idiot sam i tim se dičim« i senatorima koji nemaju putovnice i hvale se da nikad ne izlaze iz zemlje. Vlada, koje god stranke na vlasti bila, morat će pokušati okupiti nove globalizatore - od pisaca softvera do djelatnika za ljudska prava, od farmera iz Iowe do djelatnika za okoliš, od industrijskih izvoznika do radnika na tekućoj vrpci visokotehnoloških tvrtki - i tako stvoriti novu koaliciju za XXI. stoljeće koja će moći održavati američki internacionalizam.
Znam da to neće biti lako. Amerikanci su u hladnom ratu bili spremni platiti bilo koju cijenu i ponijeti bilo kakvo breme, jer je postojao uvjerljiv i neposredan dojam da su ugroženi njihovi vlastiti domovi i način života. Ali velika većina danas nema takav dojam o Sjevernoj Koreji, Iraku ili Kosovu, a iako Rusija možda i dalje ima čime postaviti smrtonosnu prijetnju današnjoj Americi, ona to sada ne čini. Zato su Amerikanci u neobičnom položaju da ih se drži odgovornima za sve, a ni za što nisu voljni umirati. Zato je u globalizacijsko doba borba protiv ustanaka izašla iz mode, a nosi se baby-sitting. Više nije u modi borba za svaku ulicu i kuću; nose se krstareće rakete. Zelene beretke nisu u modi, nose se plave kacige UN-a. Čini se da u današnjem svijetu nema rata koji Amerika može dugo gubiti u inozemstvu niti rata koji ona može dugo održavati kod kuće. Zato, kad se danas američki predsjednik suoči s vojnom prijetnjom, njegovo prvo pitanje neće biti: »Koja će strategija ovu prijetnju iz temelja ukloniti?« Njegovo će prvo pitanje biti: »Koliko će me stajati da to skinem iz CNN-ovog programa pa da to mogu zaboraviti?« Sve se obuzdava, no ništa se ne rješava. Amerika doista i jest definitivni dobroćudni diktator i nevoljni pro voditelj sile. Ali povijest nas također uči da, dopustite li da ta nevoljkost pođe predaleko, možete ugroziti stabilnost cijelog sustava. Paul Schroeder, počasni profesor međunarodne povijesti na Sveučilištu Illinoisa, jedan je od velikih povjesničara međunarodne povijesti dvadesetoga stoljeća. Jednom mi je rekao: »Pogledate li u povijest, vidjet ćete da su razdoblja razmjernog mira ona u kojima postoji trajan, stabilan i snošljiv hegemon koji se brine za prilagodbe i čuva nužne minimalne norme i pravila igre. A taj hegemon uvijek plaća nesrazmjerni udio kolektivnih troškova, čak se odriče i prigoda za osvajanje ili se na neki drugi način ograničava kako ne bi dao maha odbojnostima i da bi sustav ostao podnošljiv ostalima.« To je vrijedilo, primjerice, za takozvani Bečki ugovor, od 1815. do 1848. godine, kojim su dominirali Britanija i Rusija, dva daleka, ali razmjerno dobroćudna hegemona koji su silom provodili temeljna pravila no također davali i mnogo lokalne autonomije i prosperiteta. Vrijedilo je to i za takozvano Bismarckovo razdoblje, pod Njemačkom, od 1871. do 1890. godine. »Poteškoće,« kaže Schroeder, »nastaju kad dobroćudna hegemonska sila, koja je odgovorna za održavanje stabilnosti sustava, ne može ili ne želi platiti nesrazmjerno visok udio u troškovima ili kad hegemonija postane nepodnošljiva i grabežljiva umjesto da bude dobroćudna; ili kad se dovoljan broj aktera pobuni protiv njegovih
pravila i zahtijeva drukčiji sustav koji možda nije povoljan za tog hegemona.« To je ono što moramo izbjegavati. Globalizacijski sustav ne može se držati na okupu bez aktivističke i velikodušne američke vanjske politike. Pozor Kmart kupcima: Bez Amerike na straži, ne može biti ni Amerike na mreži 9 8 . Maslinska stabla i globalizacija Ali čak i ako m o ž e m o dobiti pravu politiku, geopolitiku i geoekonomiju za održivu globalizaciju, postoji još jedan, gotovo nedodirljiv skup političkih postupaka koje se mora imati na umu. Riječ je o priznavanju potreba koje svatko od nas ima za maslinskim stablima i za tim da se osigura i njihova zaštita. Zato sam ovu knjigu počeo raspravom o Kajnu i Abelu, a završit ću je raspravljajući o Babilonskom tornju. Što je bio problem s tim t o r n j e m ? Nije li to ono o čemu globalizatori danas sanjaju - svijet u kojem svi govorimo istim jezikom, imamo isti novac i slijedimo jednake knjigovodstvene postupke? Upravo je ta identičnost omogućila ljudima iz biblijskih vremena da u suradnji izgrade taj Babilonski toranj - toranj koji je doista mogao doći do neba. Jednoga sam popodneva o tome razgovarao sa svojim prijateljem rabinom T z v i j e m Marxom, a Tzvi je iznenada podigao pogled sa svoje kave i upitao me: »Je li Babilonski toranj bio izvorna verzija interneta?« Uostalom, i internet je svojevrstan univerzalni jezik izvan okvira bilo koje određene kulture. On je univerzalan način komuniciranja koji, čini se, barem na površini, omogućuje da svi budemo jedni drugima razumljivi, čak i ako ne govorimo istim jezikom. A omogućuje nam i povezivanje sa svim mogućim ljudima s kojima nikad nismo bili u istom masliniku. Ali što je Bog učinio s Babilonskim t o r n j e m ? Zaustavio je gradnju. A kako je zaustavio«? Tako što je učinio da ljudi govore raznim jezicima kako ne bi više mogli surađivati. Zašto je to Bog učinio«? T z v i to objašnjava ovako: »Bog je to učinio dijelom zato što je osjetio da ljudi gradnjom tornja do neba pokušavaju prerasti svoja ljudska ograničenja na način koji bi mogao značiti izazivanje Njega samoga. Ali On je uništio toranj i zato, jer je osjetio da ih njihov zajednički 98 Igra riječi: America Online znači Amerika na mreži, a riječ je o najvećem svjetskom isporučitelju mrežnih i internetskih usluga.
jezik i pristup zapravo dehumaniziraju. Toranj je svu individualnost ukinuo za volju univerzalnog jezika i univerzalnog projekta. A tako je Njegovo rješenje i kazna bilo obustavljanje gradnje tornja time što je natjerao ljude da govore raznim jezicima.« Bio je to način na koji je Bog vratio ljude u dodir i ravnotežu s njihovim maslinama, koje odražavaju njihovu vlastitu individualnost i njihove osobne veze s nekim mjestom, zajednicom, kulturom, plemenom i obitelji. Da, globalizacija i internet mogu okupiti ljude koji nikad prije nisu bili zajedno - kao što su moja mama i njezini francuski igrači bridža. Ali umjesto da stvori nove vrste zajednica, ta tehnologija često stvara samo lažan dojam povezanosti i intimnosti. Kao da međusobno komuniciraju dva bipera. Možemo li se s drugima doista povezati putem elektroničke pošte ili internetskog mosta ili soba za chat? Ili nam sva ta standardna tehnologija samo daje moć daljeg posezanja u svijet, dok nas isključuje od stvarnog posla koji je potreban za izgradnju odnosa i zajednica s ljudima iz susjedstva? Nekad sam vozeći se ski liftovima uz brda u Coloradu čavrljao i upoznavao se s ljudima iz cijelog svijeta. I dalje se vozim skijaškim žičarama, ali sada svi imaju mobitele. Tako, umjesto da se na žičarama sastajem s ljudima iz cijelog svijeta, sada samo slušam kako putem mobilnih telefona razgovaraju sa svojim uredima širom svijeta. Doista mi to nije drago. E-pisma nisu izgradnja zajednice - a roditeljski sastanak je. Chat room nije izgradnja zajednice - a suradnja sa susjedima na peticiji gradskoj upravi za izgradnju nove ceste je. Možemo li doista graditi cyberzajednice koje će zamijeniti prave zajednice? Jako sumnjam. Zato barem mene ne bi iznenadilo kad bih se jednoga dana probudio i otkrio da je Svemogući učinio da se i internet sruši onako kako je to učinio s Babilonskom kulom. Stalno se sjećam onoga mladog Kuvajćanina s kojim sam se upoznao u internet kafiću u gradu Kuwaitu i koji mi je rekao: »Kad sam bio student, nismo imali internet. Imali smo nekoliko liberalnijih profesora i s njima bismo se mirno sastali u njihovim domovima i razgovarali o politici. Sada kao student sjedite kod kuće i razgovarate s cijelim svijetom.« Ali, priznao je, on i njegovi profesori više se ne sastaju kao nekad. Postoji opasnost da bi se nakon internetizacije društva, trijumfa sve te tehnologije u našim životima i globalizacije über Alles, jednoga jutra ljudi mogli probuditi i shvatiti da više nisu u dodiru ni s kim osim putem računala. Kad do toga dođe, ljudi će doista postati slabi na one propovjednike i vjerske fantazije New Agea što nam dolaze i nude nam ponovno spajanje s našim tijelima, dušama i masli-
nama što su u svima nama. Tada ćete početi viđati doista lude pobune protiv monotonije i standardizacije - ljude koji će biti različiti radi različitosti, a ne na temelju ikakvog stvarnog povijesnog pamćenja, korijenja ili tradicije. Stvaranje ravnoteže između Lexusa i masline nešto je na čemu svako društvo mora svakoga dana raditi. To je također ono što je glavno svojstvo Amerike u njezinom najboljem obliku. Amerika kakva je najbolja najozbiljnije shvaća potrebe tržišta, pojedinaca i zajednica. A zato Amerika u svom najboljem obliku nije samo zemlja. Ona je duhovna vrijednost i uzor. Ona je nacija koja se ne boji otići na Mjesec, no rado se vraća i kući na dječje utakmice. To je nacija koja je izumila i cyberspace i party i internet i socijalnu zaštitnu mrežu, Komisiju za vrijednosne papire - SEC i Američku uniju za građanske slobode, ACLU. Ti su elementi u srcu Amerike i nikad ih ne bi trebalo rješavati tako da jedan nadvlada nad drugim. Ali nikad ih ne bi trebalo ni uzeti za gotovo. Mora ih se stalno njegovati, paziti na njih i čuvati - a sve to možemo postići tako da podržavamo javne škole, plaćamo porez, shvatimo da vlada nije naš neprijatelj i tako da se sa susjedima svakako upoznajemo preko dvorišne ograde, a ne preko Weba. Amerika nije svaki dan najbolja što može biti, no kad je dobra, onda je vrlo, vrlo dobra. Zimi 1994. godine moja je najstarija kći Orly bila u zboru četvrtog razreda u Osnovnoj školi Burning Tree u Bethesdi u Marylandu. U božićno doba svi su se zborovi iz mjesnih javnih osnovnih škola okupljali na golemoj priredbi što se održavala na gradskom trgu u Bethesdi. Ja sam (u svom lexusu) došao čuti pjevanje svoje kćeri. Ravnatelj zbora bio je jedan Afroamerikanac, a za blagdanski pjevački festival odjenuo se u Djeda Mraza. Prva pjesma te večeri bila je klasična pjesma za hanuku, »Maoztzur« na glazbu »Rock of Ages«. Taj prizor i pjesma naveli su mi suze na oči. Kad sam se vratio kući, moja me žena Ann pitala kako je bilo. Odgovorio sam joj: »Srce, upravo sam vidio crnca odjevenog u Djeda Mraza kako ravna s četiristo đaka koji pjevaju 'Maoztzur' na trgu u Bethesdi u Marylandu. Bože blagoslovi Ameriku.« Zdravo je globalno društvo ono koje može trajno i stalno uravnotežiti lexus i maslinu. A to je ono zašto tako čvrsto vjerujem da bi, ne globalizacija bude održiva, Amerika morala biti najbolja što može biti - danas, sutra i stalno. Nemojmo profućkati to dragocjeno nasljeđe.
Zahvale i priznanja
O
va je knjiga nastajala četiri godine, a mnogi su mi putem pomogli. Moj nakladnik, Arthur Sulzberger ml. nije mi samo dao slobodnog vremena za pisanje, nego mi je, što je još važnije, dao mjesto vanjskoposlovnog kolumnista New York Timesa, što mi je omogućilo da iz prve ruke vidim i shvatim globalizaciju. Na tomu sam mu od srca zahvalan. Howell Raines, urednik komentarske stranice New York Timesa jako je podupro moj rad i pomogao da se omogući nastanak ove knjige, na čemu sam mu također duboko zahvalan. Bilo bi površno ne zahvaliti i sadašnjem izvršnom uredniku New York Timesa, Joeu Leyveldu, kao i njegovu prethodniku, Maxu Frankelu, što su mi prije nekoliko godina dali sjecište financija i vanjske politike, što me dovelo do početne zainteresiranosti za mnoge od tema ove knjige. Imao sam sreće što sam imao mnogo dobrih prijatelja s kojima sam mogao prožvakati mnoge ideje koje su ušle u ovu stvar. O povijesti američke vanjske politike nitko me nije mogao naučiti koliko moj prijatelj Michael Mandelbaum, koji predaje međunarodne odnose na Johns Hopkins School of Advanced International Studies. Naše tjedne rasprave o vanjskoj politici velik su mi intelektualni poticaj. Moj prijatelj Yaron Ezrahi, profesor političke teorije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, od početka me ohrabrivao za ovaj projekt te često i velikodušno dijelio sa mnom svoja divna opažanja o teoriji demokracije, umjetnosti i novinarstvu. Od njegova znanja i prijateljstva
stalno crpim koristi. Moj kompić iz srednjoistočnih dana, Stephen P. Cohen iz Centra za srednjoistočni mir u New Yorku nije stručnjak za globalizaciju, no njegove originalne zamisli i čudesan osjećaj za međunarodnu politiku na mnoge su načine obogatili ovu knjigu. On je blagoslov i kao prijatelj i kao učitelj. Moj prijatelj Larry Diamond, viši istraživač Hoover Institutiona na Stanfordu i suurednik lista Journal of Democracy, bio mi je vodič u temama demokratizacije i u svim je fazama komentirao ovu knjigu. Jedna od najsretnijih stvari koje su mi se ikad dogodile bio je moj susret s njim dok sam pratio seoske izbore u sjeveroistočnoj Kini. Jim Haskel iz Goldman Sachsa jednoga mi je dana iznenada telefonirao da bi komentirao jednu kolumnu koju sam napisao za Times i otada nismo prestali razgovarati. On je profesionalac u arbitraži informacija, a meni su njegovi komentari ove knjige dok je još bila u nacrtu bili jako korisni. Robert Hormats iz Goldman Sachs Internationala bio je još jedan od mojih redovitih sugovornika na ove teme. Nitko nema bolji osjećaj za onaj presjek između financija i vanjske politike nego Bob, a svaki put kad se nađemo, stvorimo novu ideju. Stephen Kobrin, direktor Lauder Institutea na Wharton Schoolu, organizirao mi je sa svojim kolegama na Whartonu vrlo stimulativan seminar o ovoj knjizi, a zatim se potrudio pročitati rukopis. Steveovi tekstovi o globalizaciji i njegovi komentari bili su mi od velike pomoći. Ekonomist Svjetske banke Ahmed Galal, jedan od najboljih u novoj egipatskoj generaciji ekonomista, također se potrudio poslušati razne argumente u ovoj knjizi, pročitao cijeli nacrt i iznio mi svoje na mnoge načine svoje jako korisne misli. Glenn Prickett, potpredsjednik Conservation Internationala, pratio me na putovanju po ekološki ugroženim zonama u Brazilu i vodio me kroz sva pitanja o okolišu i globalizaciji. Velik sam mu dužnik. Jeffrey Garten, dekan Yale School of Management pozvao me da dio ove knjige izložim njegovim studentima i stalan mi je izvor uvida u temu globalizacije. Zamjenik ministra financija Larry Summers, njegova pomoćnica Michelle Smith i ja već šest godina živo raspravljamo o međunarodnoj ekonomiji, a ne baš malo ideja iz ove knjige prvi je put bljesnulo nekom misli koju bi Larry nabacio u našim neslužbenim pretresanjima. Ministar financija Robert Rubin, predsjednik Federal Reservea Alan Greenspan, guverner izraelske centralne banke Jacob Frenkel, ekonomist Henry Kaufman, predsjednik New York Federal Reservea William J. McDonough, čelnik hedge fondova Leon Cooperman, trgovac obveznicama Lesley Goldwasser, glavni ekonomist Svjetske banke John Page, šef Nacionalnog ekonomskog vijeća i predsjednik Svjetske
banke Jim Wolfensohn našli su vremena da sa mnom rasprave svoje poglede na globalizaciju. Iz privatnog sektora, predsjednik Monsanta Robert Shapiro, predsjednik Cisco Systemsa John Chambers, baltimorski poduzetnik Jerry Portnoy, farmer iz Minnesote Gary Wagner i viši čelnici Compaq Computera svi su sa mnom održali po više razgovora koji su za ovu knjigu bili nezamjenljivo vrijedni. Moj učitelj, rabin Tzvi Marx bio je, sa svojim vrlo posebnim umom, ekstremno koristan u izdvajanju nekih od kulturnih i vjerskih strana globalizacije. A, kao i obično, moj prijatelj, profesor političkih znanosti na Harvardu Michael Sandel, bio je izvor intelektualnog nadahnuća. Urednik časopisa Foreign Policy Moisés Naím, povjesničar vanjske politike Robert Kagan, stručnjak za Kinu Michael Oksenberg, tehnološki kolumnist Walt Mossberg, profesor Emory University Robert Pastor, izvršni urednik Foreign Affairs Fareed Zakaria, Klaus Schwab, Claude Smadja i Barbara Erskine iz Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu i moj šogor Ted Century poticali su ovaj projekt na razne, ali važne načine. Moja mati, Margaret Friedman, i moji tast i punica Matt i Kay Bucksbaum bili su, kao i uvijek, beskrajan izvor pomoći. A ovime sve spomenute oslobađam svake odgovornosti za konačni proizvod. Čitatelj će primijetiti da mnogo citiram dva vanjska izvora. Jedan je The Economist, koji je daleko, daleko ispred svih drugih informativnih organizacija u razumijevanju globalizacije i izvještavanju o njoj. Drugi su reklame s Madison Avenue. Tko zna zašto, ali autori reklamnih slogana imaju sjajan uvid u globalizaciju, a ja nisam oklijevao pri iskorištavanju njihova posla. Na kraju, moji redovni suigrači golfa u Caves Valleyu, Joel Finkelstein i Jack Murphy, održavali su me u zdravom stanju time što ih ova knjiga nije ni najmanje zanimala nego su se usredotočili isključivo na to da me pljačkaju u okladama na terenu. Moja pomoćnica i istraživačica Maya Gorman bila je čudesna. Strašno je i pomisliti na neke činjenice i vijesti iz raznih krajeva svijeta kojima je uspjela ući u trag. Njezin sam dužnik i zbog dobro obavljena posla i zbog dobra raspoloženja. Stara nakladnička ekipa još iz dana knjige Beirut to Jerusalem - urednik Jonathan Galassi iz Farrar, Straus and Girouxa, njegov zamjenik Paul Elie i moja književna agentica Esther Newberg iz International Creative Managementa - najbolji su ljudi u svojoj struci - i gotovo. Bila mi je čast raditi s njima na još jednoj knjizi. Moje kćeri Orly i Natalie odsjedile su više verzija ove knjige u
njezinoj predavačkoj verziji i sposobne su naizust recitirati cijela poglavlja. Uvijek su dobre igračice i neograničen izvor inspiracije. A, kao i uvijek, moj prvi i zadnji urednik bila je moja žena, Ann Friedman. Nitko nikad nije imao boljeg životnog partnera i upravo je njoj i posvećena ova knjiga.
IZVORI, Trnjanska 64, 10000 ZAGREB Tel.: 01 / 611 -2576; 611 -7714; 611 -7714; Tel/Fax.: 01/ 611 -2576
[email protected]
www.izvori.com
NA ZAHTJEV ŠALJEMO VAM B E S P U T N O KATALOG SVIH NAŠIH IZDANJA
Thomas L. Friedman jedan je od vodećih američkih tumača svjetskih prilika i zbivanja. Vrhunski novinar, vanjskopolitički komentator New York Timesa, dobitnik dviju Pulitzerovih nagrada, te godine 1988. National Book Award za knjigu Od Bejruta do Jeruzalema.
