Nikola Žuti ć Stjepan Radi ć – istoriografske kontroverze Istoriografska enigma zvana Stjepan Radi ć, zbog svoje političke prevrtljivosti i nepredvidljivosti, izaziva nedoumice kod istori čara i publicista pri odre đ ivanju ivanju njegovog suštinskog ideološkog i politi čkog opredeljenja. Selektivni pristup dokumentaciji i subjektivno pisanje hrvatskih, ali i srpskih istoričara i publicista stvorili su od njega mirotvorca , panslavistu i humanistu, sa neizbežnim oreolom mu čeništva zbog njegovog ranjavanja u Narodnoj skupštini 1928. godine. Međ uratna uratna štampa i publicistika Hrvatske selja čke stranke (HSS), nezavisnih radikala Stojana Proti ća, lijevog zemljoradničkog krila Dragoljuba Jovanovi ća i komunista, predstavljaju S. Radi ća kao humanistu, demokratu i Južno- slavena koji se bori protiv velikosrpske hegemonije , Pašićevog agresivnog srpstva i Pribićevi ćevog batinaškog pre č jugoslavenstva . čanskog D. Jovanović, vođ a lijevog krila Zemljoradni čke stranke, vje čiti opozicionar te sužanj gra đ anske anske i komunisti č č ke Jugoslavije, sljedećim riječima je predstavio politi čku ličnost S. Radi ća: Optužujemo sve one listove koji su od Radi ć govora donosili ćevih samo ono što bi ga moglo predstaviti kao kriti č ara i neprijatelja srpstva. Nikad se nije istaklo koliko je on radio na srpsko- hrvatskom zbližavanju. Niko nije hteo razumeti da je S. Radi ć - veliki [J]ugosloven, [S]loven i gra đ - bio pri- đanin č ove č čanstva moran da brani hrvatstvo samim greškama odavde [iz Beograda i Srbije – op. N.Ž.]. Zar je njegova krivica što seljaštvo nije zrelo za jugoslovenstvo i centralizam. On je imao da bira: ili sa masama i
148
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze sa onim idejama koje su mu pristupa č č ne, ili same ideje prihvatiti a 1 mase izgubiti. On je stao uz mase.
Beograd je, po D. Jovanovi ću, odgovoran zato što svojom antihrvatskom politikom od S. Radi ća, “građ anina anina sveta”, pravi isključivog Hrvata - separatistu. Proizilazi da je velikosrpska i hegemonisti č č ka politika Beograda udaljavala Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) od “one južnoslovenske, balkanske i podunavske zajednice o kojoj je uvek mislio S. Radi ć.” 2 S druge strane, novinar i publicista Stanislav Krakov (poljskog porijekla), S. Radi ća, čiji je savremenik, predstavlja kao potpuno konfuznu li čnost poznatu po svojoj politi čkoj prevrtljivosti: G.[gospodin] Radi ć ć svojim postupcima ho ć će da dâ za pravo onima koji smatraju da je dovoljno da se pomene njegovo ime pa da se dobije slika ne č čeg neozbiljnog. I ve ć ć zbog samog toga ne bih ni odgovarao na poslednji ispad predsednika HSS koji je na mene bio uperen, da me na to ne nagone neki izrazi koje je g. Radi ć ć u svojoj poznatoj misaonoj nevezanosti izbacio [...]. G. Radi ć ć u svojoj megalomaniji je uopšte izgubio smisao zna č čaja pojedinih izraza i svojoj li č dao prerogative Krune. Zaboravio čnosti je da se veleizdaja može po č initi samo prema državi i prema vladaocu a nikako ne prema g. Radi ć ću pa ma koliko on imao visoko mišljenje o svojoj li č č nosti koju on ovde identifikuje sa 3 našom državom [...].
Radikal dr Laza Markovi ć, političar, pisac i publicista, sa omalovažavanjem piše o Radi ću kao o “jednom notornom brbljavcu, jednom osporenom šefu HSS i jednom dovoljno
1
U č energije , I, Beograd, 1940, 94. čitelji 2 Isto. 3 Politika , 19. X 1926. godine.
Nikola Žutić
149
upoznatom prevrtljivcu čije reči ne izazivaju ni interes niti kakvu pažnju.“ 4 A socijalista Vitomir Kora ć naglašava Radi ćevu verbalnu akrobatiku i kopernikanske politi čke obrte: Njegove su idejne osnove bile ove – federativna republika, izdva- janje hrvatskih krajeva naše zemlje u jednu autonomnu hrvatsku republiku, mržnja na Srbe i borba protiv svemo ć ći srpske buržo- azije, militarizma i kapitalizma u državnoj upravi, stvaranje nekog nebuloznog selja č č kog državnog poretka. I kakav slom? Prihva- ć anje centralisti č č ke monarhije, nisko puzanje pred jednim policij- skim režimom, uzdizanje i hvaljenje dinastije na svakom koraku, sara đ s najreakcionarnijom srpskom buržoaskom partijom u đivanje državnoj upravi, odano služenje militarizmu i puzanje pred svim kapitalisti č na č [...]. I tu više ne pomaže ni najvirtuoznija čkim čelima Radi ć demagogija. Njegova obrazina je po č ćeva čela da pada a iza nje da se, pred licem č itavog naroda, ukazuje pravo lice Radi ć će- vog pokreta: jedno besciljno i vrtoglavo politi č čko lomatanje koje ne donosi, i ne može doneti, nikakvih realnih plodova za široke mase radnog naroda. 5
U Radićevoj političkoj liniji bilo je, po ocjeni jugoslavenskog apologete Vladimira Dvornikovi ća, i istorijske logike i unutrašnje dosljednosti, iako je za mnoge protivnike bio manijak i manijak i ludi prorok , oličenje prevrtljivosti i protivrječnosti: On je to bio u svojoj agitatorskoj taktici i u celokupnoj svojoj politi č č koj i demagoškoj fenomenologiji. Glavna njegova dema- goška snaga po č č ivala je baš na tom iracionalnom elementu [...]. U svojim skokovima, naglim obrtima i č udesnim izjavama, koji su uvek apelirali na ose ć je fasci- ć anje i nagone, a ne na razum, Radi ć ć je nirao svoje vernike, savršeno u duhu Le Bonovog zakona o psiho- loškom odnosu izme đ đu egzaltiranog vo đ đe i njegove gomile. U istom stilu on se prikazao i lu đ đi nego što je u stvari bio. Bes- krajnim izjavama i govorima neko je vreme strahovito zamarao 4 5
Isto, [bez datuma] 1924. godine. Slom radićevštine…, [bez m. i g.izd. te oznake stranice].
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze
150 č itavu
Jugoslaviju. Javnost, vlada, skupština, živeli su u stalnoj napetosti i č ekanju šta li ć e na ovom ili onom selja č zboru čkom kazati ovaj neumrli i govorljivi selja č čki tribun.6
V. Dvorniković, kao jugoslavenski nacionalista, pitao se, zajedno sa mnogima, zašto se S. Radi ć nije postavio na čelo jednoga općeg, jugoslavenskog selja čkog pokreta. Iako vješt i brz politi čki akrobata, osnovna politi čka linija Radi ćeva je bila prepoznatljiva “jer je on ipak bio optere ćen teškim balastom hrvatskog politi čkog historizma”: Radi ć ć je, istina, izveo u Hrvatskoj na politi č čko polje novi selja č čki stalež, ali okvir njegovog politiziranja ostao je stari, tradicionalno hrvatski. U tom je on bio nastavlja č č i dovršilac Star č čevi ć ćeve hrvatske, ne Gajeve i Štrosmajerove jugoslovenske ideje.7
Iz ovog Dvornikovi ćeva teksta vidljivi su jugoslavenska apologetika i njegov jugoslavenski integralizam. Češka istori čarka dr Milada Paulova, naklonjena monarhističkoj Jugoslaviji i tada postoje ćem frankofilskom evropskom poretku, S. Radi ća predstavlja kao revizionistu sljedbenika bivšeg habsburškog državnog poretka. U članku Naši sadašnji odnosi prema [J]užnim Slavenima, objavljenom u praškom listu Narodni listi , sa prezirom je odbacila njegovu nepovoljnu izjavu o češkom narodu: Stjepan Radi ć ć , ministar prosvete u Kraljevini SHS, proglasio je u Mariboru naš narod za slavenske Jevreje, koje treba isklju č čiti iz slavenske zajednice. U Jutarnjem U Jutarnjem listu zagrejava se za prijateljstvo sa Italijanima. On pokazuje neprijateljsko raspoloženje za Fran- cusku. U svojim memorandumima zauzimao se za prijateljstvo sa Ma đ đ arima [...]. G. Šeba, naš poslanik u Beogradu, ima sigurno svoje razloge zbog kojih nije tražio od vlade u Beogradu objašnjenje o ovim izjavama Radi ć ća, mada nam je iz daleka ove 6 7
Karakterologija Jugoslavena, Beograd, 1939, 901. Isto.
Nikola Žutić
151
razloge teško razumeti. Ja sam uverena da bi mi odmah doživeli demanti sa svih oficijelnih mjesta Male Antante, ako bi se pokazala potreba. 8
M. Paulova zaklju čuje da su izjave S. Radi ća vrlo uznemirujuće “naročito jer ih je iznio odgovorni ministar jugoslavenske vlade.”9 O Radićevom antisemitizmu, pak, svjedo če novinski članci u kojima se, kao nastavlja č antisemitizma Ante Star čevi ća, obrušava na Jevreje. 10 U članku Židovstvo kao negativan elemenat kulture (1906. godine) poja čavalo se antisemitsko raspoloženje hrvatskog stanovništva prema Jevrejima. 11 Kako 27. oktobra 1940. izvještava beogradsko Vreme , ovaj članak je izazvao vrlo oštre reakcije u jevrejskoj štampi: Na Radi ć ća se tada sru č čila č itava bujica najodvratnijih re č či i izraza koje su prosuli be č čki, peštanski i zagreba č čki Jevreji na bezobziran na č čin.
Vreme je tada žestoko istupilo u odbranu Radi ćevog antisemitizma jer je od početka 1940. uredništvo tog lista bilo u rukama korporativaca i antijevreja. U skladu sa svojim novim ideološkim opredjeljenjem uredništvo Vremena je apologetski uzdizalo Radi ćev antisemitizam: Ovaj č lanak Stjepana Radi ć ć a, veoma ozbiljno gotovo nau č čno na- pisan, bio je toliko snažan i toliko stvaran, da ni sva be č ko- peštanska č ivutarija nije mogla da naudi velikom autoritetu Radi ć u narodu i u politi č ćevom č kom životu Hrvatske [...]. Koliko je Radi ć ć i dalje malo cenio Jevreje, do kraja svoga života, dokaz je 8
Prema: Re č č, 16. I 1926. godine. 9 Isto. 10 Stanovište S. Radi ća o Jevrejima izneseno je u frankova čkom listu Nezavisnost , br. 13, 1938. godine. 11 Hrvatsko kolo , naučno-književni zbornik - izdanje Matice hrvatske, knj. II, Zagreb, 1906.
152
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze to što je mišljenje o Jevrejima, koje je izneo 1906, sa č do čuvao smrti; nikada Radi ć ć nijednom re č č ju, ni usmenom ni pismenom, nije demantovao ovaj svoj č lanak.12
U svojoj psihoanaliti čkoj studiji Mihailo Bankovi ć, u krajnje negativnom kontekstu, predstavlja hrvatskog selja čkog tribuna kao tipi čnog histerika: [S]vi histerici skoro bez izuzetka raspolažu neobi č čno izraženom i spretnom retorikom, koja se č esto uzdiže do izrazite genijal- nosti.13
Njegove fiks ideje, kako naglašava M. Bankovi ć, dovode ga u stalan konflikt s cijelom njegovom okolinom, pa čak i sa zakonima i njihovim izvršnim organima. 14 Za istoričara Vladimira Ćorovića, S. Radi ć je bio “darovit čovek s lepim znanjem stranih jezika i sa izvesnim širim idejama”: Kao č eški đ ak, oženjen Č ehinjom, on je voleo [s]lovenstvo i slovenske narode [...] i zastupao je napredne ideje i u politi č i čkom 15 u socijalnom životu.
S druge strane, imao je kompleks od zagreba čke gospode i purgerskog sloja: Zagreba č č ko više društvo nije ga primilo u svoj krug. Nije mogao da do đ đe ni na univerzitet, iako je to živo želeo. Ogor č čen na gos- podu i na kaputaše, on je sa energijom i istrajnoš ć ću prihvatio 12
Citirajući u članku misli antisemite Ota Vajningera iz knjige O polu i o zna č čaju , Radić daje svoj propratni komentar: Vajninger je kazao jasno i otvoreno: “Ne ć ću da diram u Židove, ali pra- vom Židu priznajem samo negativnu vrednost” (prema: Vreme , 27. X 1940. godine). 13 Stjepan Radi ć ć - eine psychoanalytische studie , Wien, 1928 (cit. prema: Đ. Stankovi ć, Izazov nove istorije , I, Beograd, 1992, 165-167). 14 Up. isto. 15 Istorija Srba , Beograd, 1989, 237.
Nikola Žutić
153
ideje svoga brata Antuna, koji je tražio novu politi č ku i društvenu obnovu hrvatskog radnog selja č č kog naroda [...]. Govorio je te č čno i mnogo, ali besednik nije bio. U politi č životu nije imao čkom nikakve stalnosti a ni hrabrost mu nije bila vrlina. U vreme rata sara đ je sa frankovcima, pevao himne Habsburzima, grdio đivao Srbe. Bistar i lako pokretan on se trgao na vreme iz tog društva, predose ć ćaju ć ći slom Austrije, i prišao je Narodnom vije ć ću [...]. Tu je pokušavao da se odrede granice dokle sme i ć ći srpska vojska u samu Hrvatsku [...]. Kad je proglašeno narodno jedinstvo i po č čeo rad vlade, stao je kupiti potpise protiv stvorenog stanja s tim da ih uputi konferenciji mira. U prakti č č noj politici to nije moglo imati nikakva zna č č aja, jer se Hrvati na Mirovnoj konferenciji nisu mogli pojaviti ni u kakvu svojstvu kao neki č inilac, ali mu je to trebalo u unutrašnjoj politici da oko sebe okupi sve protivnike Srpsko- hrvatske koalicije i nove državne tvorevine.16
Kontradiktornost politi čkih izjava, izre čenih u kratkom vremenskom razdoblju, osnovna su prepoznatljiva odli čja S. Radića. Istoričar Ivan Muži ć objašnjava Radi ćevu nepostojanost i kontradiktornost činjenicom da je on morao mijenjati taktiku da bi o čuvao vlastiti život i mogu ćnost političkog djelovanja svoje stranke. Zbog toga je S. Radi ć, kako naglašava Muži ć, davao kontradiktorne ili nepotpune izjave, prema politi čkoj potrebi a katkad i svom trenutnom psihičkom raspoloženju, tako da se on, kad bi se sudilo prema tim izjavama, može prikazati čas kao federalista, čas kao austrofil, čas kao monarhist itd. 17 I. Mužić je često citirao Radi ćeve izjave o ma đ arofilstvu arofilstvu Srba, koje je izazvalo srbofobiju kod Hrvata; a Radi ćev lojalan stav prema Austriji u vrijeme Prvoga svetskog rata opravdava nebu-
16 17
Isto. Up. Stjepan Radi ć ć u Kraljevini SHS, Ljubljana, 1987, 7.
154
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze
loznom tvrdnjom da bi u suprotnom izazvao Nijemce koji bi potom proširili ratne operacije i na Hrvatsku. 18 Ni u vrijeme Majske deklaracije (1917. godine) S. Radi ć nije, po mišljenju Bogdana Krizmana, napuštao svoje austrofilske pozicije, “optere ćen saborskom suradnjom s Hrvatskom strankom prava.” 19 Međ utim, utim, već u proljeće 1918. raskida sa frankovcima, i zbog o čekivanog skorog kraja Dvojne Monarhije , u svom pragmati čnom maniru, istu hrabro naziva “starom vješticom koju treba spaliti na lomači.” 20 S druge strane, Viktor Novak je u Radi ću vidio ekstremnog antiklerikalca , pa ga je po antiklerikalizmu izjedna čavao sa Svetozarom Pribićevi ćem. 21 Bogata produkcija publiciste Zvonimira Kulundži ća o Radićevoj ličnosti opterećena je, po mišljenju Tomislava Išeka, “pretjeranom dozom simpatija i nekriti čnosti u odnosu na ljude i pojave koje tretira,” 22 jer S. Radi ć je za Z. Kulundžića: [...] jedna od najsvjetlijih i najlucidnijih pojava č itave hrvatske povijesti [...], [koja je bila] pokreta č apostol i č - buditelj i u č čitelj, borac, lider i bard - ne samo najširih hrvatskih selja č čkih masa nego i cjelokupnoga hrvatskog javnog života puna dva decenija [...]. [S. Radi ć ć je] ostao č itav život iskreni i tvrdo uvjereni, ne samo Jugoslaven, nego Sveslaven i baš zbog tog [s]veslavenstva je patio što je po č korak, što je nukleus one budu ć četni će velike 18
Up. isto. Raspad Austro-Ugarske Austro-Ugarske i stvaranje jugoslovenske države , Zagreb, 1977, 1977, [bez navođ enja enja stranice]. 20 Prema: isto. 21 Up. Magnum crimen , Beograd, 1948, 235. 22 Djelatnost Hrvatske selja č č ke stranke u Bosni i Hercegovini do zavo đ đenja diktature , Sarajevo, 1981, 15. 19
Nikola Žutić
155
slavenske zajednice, koju je on gledao u svojoj viziji, godine 1918, onako kompromitiran Pribi ć svjes- ćevi ć ć-Paši ć ć-Aleksandrovim nim podvalama i prijevarama te paralelnom naivnoš ć ću nekolicine hrvatske pokvarene gospode [...]. 23
Srpska politička krivica je uvijek neizbježno prisutna u svim analizama publiciste Z. Kulundži ća. Zato i opravdava Radićevu mržnju prema Kuenovim Srbima koji su u Hrvatskoj “decenijama nastupali kao puko ma đ arsko arsko oružje protiv Hrvata.”24 A kao pripadnik duhovnog kruga hrvatske komunisti č č ke istoriografije, Z. Kulundži ć je kod S. Radi ća naglašavao progresivni slobodni duh, koji se borio “s tamnim srednjovjekovnim silama klerikalizma na hrvatskom selu,”25 a protiv “crkvene zatucanosti”, i - kao naro čitu vrlinu - njegov izraženi antiklerikalizam. Klerikalni organ Hrvatsku stražu Z. Kulundžić, stoga, otvoreno naziva klerofašisti č č kim listom koji se bori protiv svega što je napredno.26 Radićevo panslavenstvo, zasnovano na rimokatoli čkoj tradiciji, posebno je naglašavala Branka Boban: Njegova slavenska orijentacija razvija se pod utjecajem Štros- majera i Ra č ruske književnosti i č eških politi č histori č čkog, čara, čara i lingvista, a njegova austroslavenska orijentacija nastala je iz nje- govih shva ć me đ odnosa i ulozi Rusije u njima, kao ćanja đunarodnih uvjerenje da Hrvati, kao i drugi slavenski narodi, mogu imati više koristi od slavenstva na č ijem ć e č elu biti Č esi i Poljaci kao gospodarski i kulturno najrazvijeniji slavenski narodi. Njegovo protivljenje nasilnim sredstvima borbe i humanisti č čka orijentacija bili su zasnovani na krš ć ć anskoj tradiciji, ali i njegovim shva ć ćanjima 23
S. Radić, Politi č govori, rasprave, prir. Z. čki spisi - autobiografija ( č članci), Kulundžić, Zagreb, 1971, 7 i 23-24. 24 Isto, 25. 25 Ante Radi ć ć i klerikalci, Zagreb, 1951, 11. 26 Up. isto, 39.
156
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze da se društvo razvija evolucijom i da se revolucijom taj razvoj ne može zna č ubrzati. 27 čajno
I Jure Krišto, slično kao i B. Boban, S. Radi ća u ideološkom smislu predstavlja kao “hrvatskog nacionalistu izrazito liberalnih pogleda okrenuta prema slavenskoj suradnji gdje god se ona može na ći i ostvariti.” 28 Liberalizam i slavenska uzajamnost su, prema njemu, “temeljne odrednice njegove ideologije”, iz kojih, kao logi čna posledica, proisti če Radićev antiklerikalizam. 29 Pritom J. Krišto s pravom S. Radi ća ističe kao liberalnog hrvatskog nacionalistu, ali preteruje kada ga proglašava inicijatorom sveslavenske saradnje i previđ a njegovu ograni čenu “slavensku suradnju” (austroslavizam), koja se završava unutar granica Habsburške Monarhije. Uz to, treba naglasiti, on i na više mjesta u mladom i starom Radi starom Radiću, čija je ličnost bila članku govori o mladom i vrlo promjenjiva te se “razvijao ideologijski i politički.”30
27
Stjepan Radi ć - opus, utjecaji i dodiri, Radovi , vol. 22, Zagreb, 1989, [bez navođ enja enja stranice]. 28 Hrvatsko katoličanstvo i ideološko formiranje S. Radi ća (1893.-1914.), [bez navođ enja enja časopisa/zbornika, asopisa/zbornika, m.i g izd. te stranice]. 29 J. Krišto često ističe da je jedna od bitnih komponenata Radi ćeve ideologije ideja “slavenske uzajamnosti i njezina umanjena ina čica, koju možemo nazvati južnoslavenstvo ” (isto, 129). U prilog svoje tvrdnje naglašava i da je S. Radi ć tvrdio da je “jedino slavenska svijest sposobna nadvladati razlike izme đ u Srba i Hrvata i dovesti ih do jedinstva“ (isto). Ali J. Krišto u Radićevom južnoslovenstvu ne vidi unitaristi čko jedinstvo, ističući da se S. Radi ć uvek zalagao za politi čki suverenitet Hrvata. On je, po J. Krišti, kritikovao Hrvatsko-srpsku koaliciju kao izdaju hrvatskih interesa (up. isto, 135). S. Radi ć je, što treba posebno naglasiti, bio protiv hrvatsko-srpske sloge u režiji mađ arskog arskog kuenovskog režima, ali je bio za južnoslavenstvo pod austrijskim habsburškim suverenitetom (up. isto). 30 Isto.
Nikola Žutić
157
Istoričar Ivo Banac s pravom tvrdi da S. Radi ć nije bio pobornik jugoslavenske države koja bi uklju čivala sve Južne Slavene: Vjerovao je da bi stvaranje takve države oslabilo, a možda č ak i razorilo Habsburšku [M]onarhiju. Ukratko, njegovo je jugosla- venstvo završavalo na granicama Austro-Ugarske.31
I. Banac je Radi ća predstavio kao kompleksnu li čnost u ideološkom, političkom i nacionalnom pogledu, koji je neumjerenim izjavama izricao pohvale svemu što je hrvatsko i slavensko te, dje čački naivno, izražavao vjeru u zapadnu kulturu i poštenje. Pri tome negira Radi ćev separatizam, smatrajući da su mu takvu etiketu prilijepili neprijatelji, dok je S. Radić, prema tumačenju I. Banca, “ čitava pisma svojoj supruzi Čehinji pisao srpskom ćirilicom, primoravaju ći je da na taj na čin nauči pismo Srba.”32 S druge strane, I. Banac naglašava da su “hrvatski čistunci” S. Radi ća smatrali “nesigurnim saveznikom” i umjerenim Hrvatom.33 No, za S. Radi ća se nikako ne može re ći da je radio na ostvarivanju panslavenstva, slavenske uzajamnosti i solidarnosti nego je radio na ostvarivanju velikohrvatskog programa. Dovoljno je navesti njegove izjave u kojima je naglašavao da su svi muslimani Kraljevine muslimani Kraljevine SHS Hrvati ( čak i oni u Makedoniji!), a govorio je i o hrvatskoj Boki, Bosni (utrobi Hrvatske) i Hercegovini, hrvatskom Banatu i Sandžaku... Tako je pod njegovim uticajem dio poslanika Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) tražio da se, “saobrazno Radi ćevim željama”, JMO nazove Hrvat31
Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, [bez g.izd], 217. 32 Isto, 129. 33 Isto.
158
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze
skom muslimanskom organizacijom. Na takve Radi ćeve zahtjeve žestoko je reagirao Mehmed Spaho, vo đ a JMO, osu đ uju uju ći ga što cijepa muslimanske redove u Bosni te postavlja svoje samostalne izborne liste i u krajevima koji su poznati kao nesumnjiva domena JMO. 34 S. Radić je izražavao i nepredvidljive političke transformacije, koje su u suštini više bile samo spoljne manifestacije i posledica njegovog taktiziranja (“zbunjivanja političkih protivnika”), a manje izraz njegovog nestabilnog psihičkog sklopa. Kroz sve njegove psihi čke i politi čke mijene probijalo se kao tanka crvena linija njegovo germanofilstvo i žal za habsburškom Austrijom. Kao himnopojac oca Hrvata Franca Hrvata Franca Jozefa, on je, u svojoj ranijoj fazi, morao da podržava i slavi Rimsku crkvu i njenog apostolskog kralja . Stoga, ve ć od stvaranja Kraljevine SHS, a kao antijugoslaven i srbofob, prirodne saveznike nalazi kod svih protivnika Jugoslavije (Kominterna, Vnatrešna makedonska revolucionarna organizacija, Kosovski komitet, italijanske agenture, kalajevski Bošnjaci , mađ arski arski revizionisti itd.). Njegov ulazak u Vladu zna čio je samo jedan takti čki pragmatični potez: on, u suštini, nije postao monarhista i centralista , jer je nastavio svoj ustaljeni spoljni i unutrašnji politički kurs, ali sada kao ministar prosvjete sa mnogo uspelijom realizacijom (npr. uklanjanje brojnih u čitelja i univerzitetskih profesora - Hrvata i Srba - jugoslavenskih nacionalista). Zbližavanje radi ć ć evaca sa radikalima omogućeno je poslije udaljavanja pribi ć ć evi ć ć evaca sa politi čke scene, čime je neutralisan uticaj integralno jugoslovenskih snaga u držav34
Up. Politika , 2. XII 1924. godine.
Nikola Žutić
159
nom vrhu. Radikalsko-radi ćevski sporazum zna čio je potiskivanje ideologije državnog i nacionalnog jedinstva u drugi plan. A Radi ćev antiklerikalizam je, pak, proizlazio iz povremeno ispoljavanog liberalizma njegovog pokreta. Njegov separatni liberalizam austrijskog smjera suprotstavljao se unitarnom liberalizmu unitarnom liberalizmu Pribićevi ćevih demokrata . No, zajednička dodirna ta čka sa Rimokatoli čkom crkvom - antijugoslavenstvo i srbofobija - nije mogla dovesti do trajnog savezništva zbog njihovog ideološkog nesklada usled Radićevog više ili manje izraženog laicizma i antiklerikalizma. 35 Sažetak Stavovi istori čara i publicista o ideološko-politi čkom i nacionalnom opredjeljenju Stjepana Radi ća duboko su kontroverzni i podijeljeni. Ocjene idu od glorifikacije lika i djela hrvatskog djela hrvatskog selja čkog tribuna, koji se prikazuje kao mirotvorac, panslavista, humanista, antiklerikalac i borac protiv tzv. velikosrpske hegemonije , pa do ocjena da se radi o retrogradnom habsburgovcu habsburgovcu (austrofilu), (austrofilu), antisemiti, politi čkom šarlatanu, antijugoslavenu i srbofobu te nestabilnoj politi čkoj ličnosti koja se od himnopojca Habsburgovaca Habsburgovaca pretvara pretvara u apologetu Kara đ or orđ evi evi ća. U stvari, S. Radi ć je izražavao nepredvidljive politi čke transformacije, koje su u suštini više bile samo spoljne manifestacije i posledica njegovog taktiziranja (“zbunjivanja politi čkih protivnika”), a manje izraz njegovog nestabilnog psihi čkog sklopa.
Zusammenfassung Die Meinungen der Historiker und Publizisten zur ideologisch-politischen und nationalen Orientierung von Stjepan Radi ć sind sehr geteilt und kontrovers. Sie variieren von der Glorifizierung der Person und des Werks des Werks des kroatischen Volkstribuns, der als Friedensstifter, Panslawist, 35
Up. N. Žutić, Rimokatoli č čka crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do veliko- hrvatske realizacije , Beograd, 1997.
160
Stjepan Radić – istoriografske kontroverze
Humanist, Antiklerikaler und Kämpfer gegen die sogenannte groß- serbische Hegemonie glorifiziert wird, bis zu den Meinungen, daß es sich bei ihm um einen (austrophilen) rückschrittlichen Habsburger, Antisemiten, politischen Scharlatan, Antijugoslawen, Antijugoslawen, Serbophoben und eine unbeständige politische Persönlichkeit, die sich vom Verherrlicher der Habsburger zum Apologeten der Kara đ or orđ evi evi ćs gewandelt hat, handelt. In Wirklichkeit hat S. Radi ć die unvorhersehbaren politischen Wandlungen zum Ausdruck gebracht, die in ihrem Wesen nur äußere Erscheinungen darstellten und mehr Folge seines Taktierens («die politischen Gegner in Verlegenheit bringen»), und weniger der Ausdruck seiner instabilen psychischen Verfassung Verfassung waren.
Summary The attitudes of historians and publicists towards the ideological, political and national orientation of Sjepan Radi ć are deeply controversial and divided. Evaluations range from glorifying the personality and work of this Croatian peasant tribune, who is shown as peacemaker, Pan-Slavist, humanist, anti-clericalist and a fighter against the so called greater Serbian hegemony , to the attitude that he was a retrograde Hapsburg supporter (Austrofile), supporter (Austrofile), anti-Semite, political charlatan of anti-Yugoslav orientation and a Serbophobe, and even an unstable political figure who changed from a Hapsburg hymn-singer to hymn-singer to an apologist to the Kara đ or orđ evi evi ć dynasty. In fact, S. Radi ć showed all the unpredictable political transformations, which were in essence more outward manifestations and consequence of his manoeuvres (“confuse your political opponent”), and less an expression of his unstable psyche.
