SLOMLJENA OSOVINA; Utjecaj Kapitulacije Italije Na NOP u Dalmaciji

SLOMLJENA OSOVINA UTJECAJ KAPITULACIJE ITALIJE NA NOP U DALMACIJI

DINKO ODAK, 2011.

1. 2. 2.1. 2.2. 2.3.

3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 4. 4.1. 4.2. 4.3. 5. 5.1. 5.2. 6. 6.1. 6.2. 6.3. 6.4. 7. 7.1. 7.2. 8. 8.1. 8.2. 8.3. 8.4. 9. 9.1. 9.2. 9.3. 9.4. 9.5. 10. 11.

UVOD ................................................................................................................................ 3 ITALIJA U RATU OD LIPNJA 1940. DO RUJNA 1943. ........................................... 4 Talijanske vojne kampanje ............................................................................................. 4 Il gioce e finito, Mussolini ................................................................................................ 5 Njemačke pripreme za kapitulaciju Italije .................................................................... 6 3. TRAVANJSKI RAT, OKUPACIJA JUGOSLAVIJE I USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ........................................................................... 7 Travanjski rat i okupacija Jugoslavije........................................................................... 7 Talijanska okupacija dijelova Hrvatske i uspostava NDH .......................................... 9 Razvoj četništva u Dalmaciji nakon talijanske aneksije/okupacije........................... 12 Teritorijalno-administrativno ustrojstvo NDH ........................................................... 15 RAZVOJ NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA U DALMACIJI............ 16 NOP u Dalmaciji 1941.................................................................................................... 17 NOP u Dalmaciji 1942.................................................................................................... 18 NOP u Dalmaciji od siječnja do kolovoza 1943........................................................... 22 VAŽNIJE VOJNE AKCIJE OKUPATORA DO KOLOVOZA 1943. GODINE.... 24 Vojne akcije okupatora 1941.-1942. ............................................................................. 24 Vojne akcije okupatora od siječnja do kolovoza 1943. ............................................... 27 KAPITULACIJA ITALIJE .......................................................................................... 28 Raspored talijanskih snaga u Dalmaciji....................................................................... 29 Njemačke pripreme za intervenciju u Dalmaciji ........................................................ 29 Pripreme NOVJ za kapitulaciju Italije ........................................................................ 30 Utrka s neprijateljem ..................................................................................................... 31 NJEMAČKE OPERACIJE U DALMACIJI, RUJAN 1943.-SIJEČANJ 1944........ 33 Operacija „Geiserich“ – bitka za Split......................................................................... 33 Zimske operacije Wehrmachta ..................................................................................... 35 USPOSTAVA UPRAVE NDH U DALMACIJI .......................................................... 38 Oružane snage NDH u Dalmaciji.................................................................................. 38 Ministarstvo oslobođenih krajeva................................................................................. 40 Preustroj velikih župa na dalmatinskom području .................................................... 41 Četnici u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije............................................................. 43 RAZVOJ NOP-a U DALMACIJI NAKON KAPITULACIJE ITALIJE ................ 44 Osnivanje novih [dalmatinskih] brigada NOVH......................................................... 44 Osnivanje novih [dalmatinskih] divizija NOVH ......................................................... 46 Osnivanje i ratni put VIII. [dalmatinskog] korpusa NOVJ ....................................... 47 Ratna mornarica NOVJ................................................................................................. 49 Drugo zasjedanje ZAVNOH-a ...................................................................................... 50 ZAKLJUČAK................................................................................................................. 52 IZVORI PODATAKA ................................................................................................... 53

2

1. UVOD Objava kapitulacije Italije, 8. rujna 1943., bila je konačna potvrda prekretnice II. svjetskog rata u Europi, a uslijedila je kao kruna čitave serije za Osovinu nepovoljnih događaja u 1943. godini: predaje njemačke 6. armije u Staljingradu; kapitulacije talijanskonjemačkih snaga u Tunisu; neuspješne njemačke ljetne ofenzive, odnosno uspješne sovjetske protuofenzive kod Kurska; gubitka Sicilije skopčanog s Mussolinijevim uhićenjem i padom fašizma u Italiji. Ispadanje Italije iz rata imalo je velikog upliva na događaje na Balkanu, posebno u zahvatu istočne jadranske obale. Talijanskom kapitulacijom jadranski je prostor postao strateški izrazito važan zbog prijetnje savezničkom invazijom, gdje bi već „iskrcane“ vojske1 u njemačkoj pozadini mogle pružiti odlučujuću podršku frontalnom savezničkom udaru. Zahvaljujući tim i takvim geostrateškim kombinacijama Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske (dalje NOVH), organizacijski najrazvijenija komponenta Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (dalje NOVJ), dobiva iznimno veliku važnost u promatranom prostoru, kao jedina snaga koja je u stanju poništiti, ili barem pomrsiti, njemačke defenzivne kombinacije za jadransku regiju. Osim što bi mogućoj savezničkoj invaziji pružila neprocjenjivu pomoć, NOVH u Dalmaciji postala je Nijemcima velik problem sama po sebi, jer je ojačana ratnim plijenom jeseni 1943. dobila mogućnost opremanja mase novih boraca koji su obnovili stare, odnosno stvorili nove operativne jedinice, a vrhunac ustroja oslobodilačke vojske u Dalmaciji označilo je stvaranje VIII. korpusa – najveće takve postrojbe u Jugoslaviji – koji je samostalno oslobodio čitavu regiju jeseni 1944. godine. Postrojbe VIII. korpusa bile su u proljeće 1945. kralježnica novostvorene 4. armije koja je potukla dva njemačka korpusa i izbila na jugoslavensko-talijansku granicu.

1

Te su vojske bile Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije, odnosno Jugoslovenska vojska u otadžbini, ili četnici. (op. a.)

3

2. ITALIJA U RATU OD LIPNJA 1940. DO RUJNA 1943. Italija je, privredno i vojno nepripremljena, ušla u rat 11. lipnja 1940. godine. Nakon kapitulacije Francuske Mussolini je Hitleru ponudio pomoć u očekivanom napadu na Britanske otoke, kako bi uz nizak ulog kapitalizirao na mirovnoj konferenciji umjesto da se troši u vlastitim ratnim operacijama. Hitler je izbjegao odgovor na tu ponudu i zatražio od Talijana napad na krila britanskog geostrateškog rasporeda - Sueski kanal i Maltu, što ovi nisu bili u stanju izvesti. Štoviše, u Sahari i istočnoj Africi doživjeli su sramotne poraze od znatno manjih britanskih postrojba, a talijanska flota je pretrpjela teške, iako ne odlučujuće, udarce nedugo po početku neprijateljstava. 2.1. Talijanske vojne kampanje Operacije u Sahari počele su već u lipnju, odmah po objavi ratnog stanja između Italije i Velike Britanije, a inicijativu su zgrabili Britanci napredujući u Libiju i osvajajući utvrdu Capuzzo. Talijani su u rujnu 1940. uzvratili udarac i ušli oko 100 km u Egipat, no tad su stali i počeli se ukopavati, što su Britanci iskoristili i pokrenuli novu ofenzivu u siječnju 1941., izbacivši Talijane prvo iz pograničnog područja, a potom iz čitave Kirenaike2. Kampanja u Somaliji, jedina koju su uspješno izveli bez njemačke pomoći, dovela je do pada tog britanskog posjeda u talijanske ruke tijekom kolovoza 1940. godine. Britanci pokreću svoju protuofenzivu u siječnju 1941. vraćaju kontrolu nad Somalijom, da bi u travnju osvojili Adis Abebu, glavni grad Etiopije, a do listopada 1941. padom grada Gondara, u sjeverozapadnoj Etiopiji, okončali talijansku vojnu prisutnost u istočnoj Africi. Talijanska flota je, unatoč pretrpljenim gubicima u zračnom napadu na Taranto (studeni 1940.) i u pomorskoj bici kod Matapana (ožujak 1941.), bila jedina svjetla točka na talijanskom ratnom nebu, no i ona je podlegla borbi iznurivanja štiteći „afričke“ konvoje, odnosno pokušavajući prekinuti britansku konvojsku plovidbu Mediteranom. Jedan od glavnih uzroka gubitka talijanske pomorske [pre]moći na Mediteranu bilo je zrakoplovstvo i u tom kontekstu izuzetno važan otok Malta, koji su Talijani mogli lako i brzo zauzeti čak čitavih godinu dana po početku neprijateljstava3. Propust osvajanja Malte je, u konačnici, doveo do sloma osovinske vojske u sjevernoj Africi!

2

Kirenaika (arap. ‫قرب‬, Barqah; grč. Κυρηναϊκή) je istočna regija Libije. http://hr.wikipedia.org/wiki/Kirenaika (pristupano 2. listopada 2010.) 3

Vidi: Jellison, Charles A., Besieged. The World Wat II Ordeal of Malta, 1940-1942, University of New Hampshire 1984, str. 19-28

4

Osim u Africi, Duce je želio carstvo povećati i balkanskim zemljama, pa je s tim u skladu započeo avanturu u Grčkoj 28. listopada 1940. godine. Nakon početnih uspjeha Talijani zapadaju u probleme, a uskoro su pod grčkim protunapadima prisiljeni na povlačenje u Albaniju. Od tog trenutka [Talijani] postaju sve ovisniji o njemačkoj pomoći, pa se mnogi u njemačkom vojnom vrhu počinju pitati ne bi li bilo pametnije za interese Osovine da je Italija ostala neutralna. Hitleru postaje krajem 1940. jasno da će, želi li očuvati granice tek stvorenog Reicha, morati svom glavnom savezniku pružiti pomoć u Africi i na Balkanu. Na Balkanu je njemačka pomoć rezultirala kapitulacijom Jugoslavije i Grčke u proljeće 1941., dok je u Africi njemački angažman4 promijenio tijek rata, te su se uskoro britanske snage povlačile iz Kirenaike pod brzim i teškim udarcima njemačkih oklopno-motoriziranih snaga. Operacije u Sahari nastavile su se, s promjenjivom ratnom srećom, do druge bitke kod El Alameina (Egipat), gdje britanska 8. armija nanosi odlučujući udarac Osovini koja se povlači stotinama kilometara prema zapadu prepuštajući protivnicima čitavu Libiju i pripremajući posljednji otpor britanskim i američkim5 jedinicama u Tunisu. Nakon kapitulacije osovinskih snaga u Africi, 12. svibnja 1943., Saveznici se ustremljuju na Siciliju gdje se iskrcavaju 10. srpnja 1943. godine. 2.2. Il gioce e finito, Mussolini Nakon savezničke invazije Sicilije pojavljuju se dvije struje protiv Mussolinija: fašistička, čiji je cilj bio inauguracija odlučnijeg i uspješnijeg fašističkog vođe uz distanciranje od Njemačke; te ona s ciljem svrgavanja Ducea i fašista uopće, koja je uključivala tri politički i vojno važne osobe -

kralja Victora Emmanuela III., maršala

Badoglia i generala Ambrosia. Obje su struje odigrale važne uloge u procesu rušenja Mussolinija s vlasti. Sam pad diktatora započeo je 24. srpnja 1943., sastankom Velikog fašističkog vijeća. Nakon petnaestosatnih rasprava Vijeće je izglasalo nepovjerenje Mussoliniju s odnosom glasova 19:76. Budući da je riječ o najvišem tijelu fašističke partije, Vijeće je time dalo legitimnost daljnjim akcijama protiv diktatora. Kad je idućeg popodneva došao u audijenciju kod kralja Mussolini je očekivao njegovu podršku, no ovaj ga je bez sustezanja verbalno

4

Njemački Afrički korpus pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela stigao je u Tripoli 14. veljače 1941. godine i nedugo potom započeo s ofenzivnim operacijma. (op. a.) 5

Američka vojska iskrcala se u Maroku i Alžiru u studenom 1942. (op. a.)

6

D'Este, Carlo, Bitter Victory. The Battle for Sicily 1943, New York, 1988, str. 430

5

napao i naposljetku otpustio s riječima „Il gioce e finito - igra je gotova, Mussolini…“7. Bio je to samo početak poniženja koje se nastavilo diktatorovim uhićenjem odmah po napuštanju kraljeve rezidencije8. Kralj je potom proglasio novu vojnu vladu pod maršalom Badogliom koji je već uvečer 25. srpnja pokušao uvjeriti Nijemce u talijansku odanost, što ovi nisu progutali, a zabrana Nacionalne fašističke partije samo dva dana kasnije nije doprinijela izgradnji povjerenja. Badogliova je vlada gotovo odmah počela „ispipavati“ Saveznike preko diplomatskih predstavništava u Portugalu, a uskoro su se početni kontakti pretvorili u tajne pregovore o potpisivanju primirja9. 2.3. Njemačke pripreme za kapitulaciju Italije Iako bez saznanja o talijanskoj izdaji, Nijemci su zaključili da je kapitulacija Italije postala akutnom prijetnjom. Za taj su se događaj pripremili stvorivši grupu armija „B“, pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, na području sjeverne Italije, Slovenije i Istre sa zadatkom intervencije prema planu „Alarich“10. Osim u Italiji, Sloveniji i Istri [Nijemci] su pristupili i reorganizaciji vojne strukture na Balkanu gdje je odgovornost pala na grupu armija „F“, pod zapovjedništvom feldmaršala Maximiliana von Weichsa, ujedno i glavnog zapovjednika sektora „Jugoistok“, sa stožerom u Beogradu. 7

D'Este, Carlo, Bitter Victory. The Battle for Sicily 1943, New York, 1988, str. 431

8

Nakon uhićenja Mussolinijeva je lokacija bila mijenjana nekoliko puta, da bi konačno bio smješten u hotelu na vrhu Gran Sasso u Abruzzima. Unatoč talijanskoj tajnovitosti SS-potpukovnik Otto Skorzeny otkriva Duceovu lokaciju i oslobađa ga 12. rujna 1943. u smjeloj akciji SS komandosa i padobranaca Luftwaffe. Po oslobađanju Hitler postavlja Mussolinija za šefa marionetske Talijanske Socijalne Republike (Repubblica Sociale Italiana) u sjevernoj Italiji. Potkraj rata Mussolini pokušava pobjeći u Švicarsku, no 28. travnja 1945. pada u ruke talijanskim partizanima koji ga strijeljaju po kratkom postupku. Idućeg dana su tijela Mussolinija i ljubavnice mu Clare Petacci, uz još nekoliko istaknutih fašista, naglavce obješena na trgu u Milanu. (op. a.) 9

Primirje s Italijom bilo je potpisano 3. rujna 1943. na Siciliji (Fairfield Camp), a objavljeno pet dana kasnije. Vidi: http://avalon.law.yale.edu/wwii/italy01.asp (pristupano 20. kolovoza 2010.): Treaties and Other International Agreements of the United States of America 1776-1949, Volume 3 Multilateral 1931-1945, Washington, DC: Government Printing Office, 1969 10

Plan „Alarich“ je bio krovni naziv za više operacijskih planova koji su za cilj imali zauzimanje Italije i područja pod talijanskom okupacijom, te razoružanje talijanske vojske. Svi operacijski planovi izrasli su iz prve, svibanjske, verzije plana „Alarich“, a nosili su nazive „Schwarz“ (evakuacija Sicilije i Sardinije, zaposjedanje Korzike; prebacivanje XIV. i LXXVI. oklopnog korpusa na sjever Italije; razoružanje talijanske vojske na tlu Italije; zauzimanje područja Genova-Livorno i Venecija-Trst); „Konstantin“ (razoružanje talijanskih snaga na Balkanu i zaposjedanje područja pod talijanskom okupacijom); „Kopenhagen“ (zauzimanje alpskih prijevoja između Francuske i Italije); „Siegfried“ (zauzimanje dijelova južne Francuske pod talijanskom okupacijom). Kodna riječ za izvršenje svih dijelova „Alaricha“ bila je „Achse“ (Osovina). Vidi: Garland, N. & Smyth, H. M., United States Army in World War II. Mediterranean Theater of Operations, Sicily and the Surrender of Italy, Washington, D. C., 1993, str. 50-51; Hoyt, Edwin P., Backwater War, The Allied campaign in Italy 1943-1945, London, 2002, str. 62; http://digitalcommons.liberty.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1053&context=fac_dis (pristupano 25. rujna 2010.): Saxon, Timothy D., The German Side of the Hill: Nazi Conquest and Exploitation of Italy, 1943-45, University of Virgina, 1999, str 192-205; http://hrvatska-povijest.com/smf/drugi-svjetski-rat/alarich-konstantin-achse/msg49/#msg49 (pristupano 21. studenog 2010.)

6

Objava talijanske kapitulacije ih [Nijemce] stoga nije uhvatila nespremne, ali im je stvorila velike probleme, jer su visoko kvalitetne oklopne, motorizirane i zračno-desantne postrojbe morali poslati na jug kako bi razoružale donedavne saveznike, zakrpale talijansku „čizmu“, te osigurale Istru i Dalmaciju, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, umjesto da ih upotrijebe u životno važnim borbama na sovjetskom bojištu. 3. TRAVANJSKI RAT, OKUPACIJA JUGOSLAVIJE I USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE Travanjskim ratom Jugoslavija, a shodno tome i Hrvatska, postaje izrazito aktivno ratište u srcu Europe. Invazija i podjela Jugoslavije dovela je na površinu etničke sukobe između Srba i Hrvata, odnosno muslimana, na području NDH, te kao glavni politički sukob onaj Komunističke partije Jugoslavije i četnika (kao rojalističkih eksponenata) za apsolutnu vlast u poratnoj Jugoslaviji. Ustaški režim je svoju sudbinu neraskidivo vezao uz nacističku Njemačku, a kako su komunisti i rojalisti predviđali pobjedu Saveznika nisu ustaše smatrali dugoročnom političkom prijetnjom, već pojavom koja će nestati zajedno s III. Reichom i koja neće imati utjecaja na poslijeratnu političku kartu Balkana. Naknadno profiliranje partizanskog, odnosno četničkog, pokreta kao antifašističkog, odnosno kolaboracionističkog, proizišlo je ne samo iz političkih, već i vojno-operativnih ciljeva, jer su četnici u odnosu s okupatorima i snagama NDH težili postizanju statusa „ne diram te – ne diraš me“, dok su partizani protiv njih aktivno ratovali. 3.1. Travanjski rat i okupacija Jugoslavije Drugi svjetski rat na području Jugoslavije započeo je Travanjskim ratom (6. - 17. travnja 1941.), a povod je bio Hitlerov strah od jugoslavenskog istupanja iz „Trojnog pakta“ po državnom udaru 27. ožujka 1941. godine11 i smjene vlade. Glavninu udara su izvodile

11

Travanjski rat je bio njemački odgovor na istupanje Jugoslavije iz „Trojnog pakta“, nakon državnog udara kojim je srušena Cvetkovićeva, a postavljena Simovićeva vlada. Puč su organizirali i proveli časnici jugoslavenske vojske, no literatura daje različite odgovore na pitanje tko je stajao iza travanjskih demonstracija KPJ, ili druge političke snage: „... Hitler gave Yugoslavia an ultimatum of entering the anti-British 'Tripartite Pact'... The massing of German troops on the Bulgarian border accelerated the accession… …to the pact, which was signed in March 1941. When this became public, demonstrations took place in Belgrade led by the KPJ…“ Vuksic, Velimir, Tito's partisans 1941-45, Osprey Publishing Ltd., 2003, str. 8; „Srpske opozicione stranke i patriotske grupe, te srpska pravoslavna crkva, sve protivnici kneza Pavla i potpisivanja Trojnog pakta, s oduševljenjem su primili vijest o državnom udaru. U Beogradu i drugim srpskim gradovima, te u mnogim gradovima širom čitave Jugoslavije, izbile su masovne ulične demonstracije, neke inscenirane, a mnoge nesumnjivo spontane, što je sve pridonijelo širenju raspoloženja u znaku uspješne pobune. U mnogima od tih demonstracija sigurno je igrala ulogu Komunistička partija, iako ni posredno ni neposredno nije imala ništa sa samim pučem.“

7

njemačke armije koje su upale na jugoslavenski teritorij iz Bugarske (preko Niša prema Beogradu, odnosno zapadu), Rumunjske (kroz Banat prema Beogradu), Mađarske (prema Beogradu, odnosno Zagrebu) i Austrije (prema Zagrebu). Njemačke oklopno-mehanizirane snage su uz obilnu podršku taktičkog zrakoplovstva brzo savladavale otpor i zauzimale teritorij ne ostavljajući sumnje u konačni ishod kampanje. Italija se napadu pridružila tek 11. travnja upadom u zapadna područja Jugoslavije. Talijani na anektiranom dalmatinskom području („Truppe di Zara“ u zadarskoj enklavi) nisu napali ocjenjujući suprotstavljene jugoslavenske snage prejakima, te su počeli s borbenim djelovanjima tek po spajanju s napredujućom 2. armijom. Rat je završio potpunim porazom [doktrinarno i materijalno] zastarjele jugoslavenske vojske, a potom komadanjem i okupacijom Jugoslavije. Izuzev Hrvatske, kojom ću se detaljnije baviti u nastavku, Jugoslavija je bila podijeljena između agresorskih država kako slijedi: Slovenija je, ugrubo, podijeljena po osovini istok–zapad - Nijemci su zauzeli veći, sjeverni dio, a Talijani manji, južni dio; teritorij BiH potpao je, barem na papiru, pod jurisdikciju marionetske hrvatske države; najveći dio uže Srbije s Banatom bio je pod njemačkim vojnim zapovjedništvom, istočni je Srijem dodijeljen ustaškom režimu, Bačku je zauzela Mađarska, Kosovo su okupirale Italija, odnosno marionetska albanska država, dok je Bugarska prisvojila komad jugoistočnog dijela uže Srbije; kao i najveći dio Makedonije - uz manje teritorijalne ustupke Italiji, odnosno Albaniji; a Crnu Goru je okupirala, odnosno anektirala [priobalni pojas], Italija.

http://www.znaci.net/00001/40_12.htm (pristupano 1. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945; Vidi: http://www.history.army.mil/books/wwii/balkan/intro.htm (pristupano 30. kolovoza 2010.): The German campaigns in the Balkans (Spring 1941), United States Army Center of Military History, Washington, D.C., CMH Pub 104-4, str. 21

8

Podjela i okupacija jugoslavenskog teritorija.

3.2. Talijanska okupacija dijelova Hrvatske i uspostava NDH Jedan od nusproizvoda Travanjskog rata bila je i Nezavisna Država Hrvatska, kvislinška tvorevina pod njemačko-talijanskim patronatom, a djelomice i pod neprikrivenom okupacijom. Takozvana NDH nije bila ni nezavisna, niti država, niti hrvatska. Ta se tvorevina ne može smatrati „voljom hrvatskog naroda“ kako su tada, a što je žalosno i danas, neki tvrdili, iako je „hrvatsko pitanje“ bilo jedno od najvažnijih političkih problema Jugoslavije. Budući da ju je osnovalo doslovno nekoliko stotina pripadnika opskurne terorističke organizacije pod plaštem njemačko–talijanske agresije, novostvorena država nije imala apsolutno ništa s voljom naroda. Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta, je derogirao hrvatske političke institucije i uveo nacistički Führerprinzip12 upravljanja zemljom, sasvim oprečan 12

Nacisti su upravi nametnuli princip svemogućeg i nepogrešivog vođe koji je natprirodni zakonodavac, a sam izuzet iz odnosne regulacije koju „daruje“ naciji. Takav princip djelovanja je upravo oprečan biti državne uprave, jer uništava funkcionalnu hijerarhijsku strukturu birokracije u kojoj neosobna podređenost proizlazi iz logike diobe rada, a uvodi potpunu vezanost nižeg u hijerarhiji za svog nadređenog i zahtjeva apsolutnu poslušnost prema njemu, te daje apsolutnu moć prema podređenom. (op. a.); „Prije svih daljih objašnjenja valja nam naglasiti da je politički sustav te novoproglašene NDH od početka do kraja bio po uzoru na onaj u nacističkoj Njemačkoj. Zasnivao se na tzv. "Fuhrer principu". Poglavnik, koga su u Hrvatskoj na vlast doveli njemački i talijanski okupatori, držao je svu zakonodavnu i izvršnu vlast, a imenovao je i suce. Imenovao je ministre koji su samo njemu odgovarali. Zakonske odredbe donosio je sam, ili su ih donosili ministri uz njegovo ovlaštenje. U vršenju te vlasti nije bio ograničen ni ustavom, niti Saborom, a ni narodnom voljom očitovanom na neki drugi način.“

9

hrvatskoj političkoj tradiciji, dok su rasni zakoni NDH [bili] nespojivi s idejom „hrvatstva“. Dijelovi hrvatskog teritorija predani Italiji za sramoćenje u I. svjetskom ratu ostali su pod talijanskom vlašću, a pridodana su im i nova područja u Dalmaciji, Gorskom kotaru i Primorju; Međimurje i Baranja došli su pod mađarsku vlast, a u „nezavisnom“ dijelu Hrvatske nalazile su se okupacijske snage Italije i Njemačke, čije je uzdržavanje morala plaćati NDH. Za ovu temu najvažnije su talijanske okupacijske zone. One su obuhvaćale čitavu Dalmaciju i dijelove susjednih regija koji s Dalmacijom predstavljaju jedinstvenu geografsku cjelinu. Talijanska interesna sfera na području Hrvatske sastojala se od triju zona, ili sektora, između jadranske obale i talijansko-njemačke crte razgraničenja: I. zona (Sektor A) je obuhvaćala anektirana područja; ostatak teritorija pod talijanskom vlašću (Sektor B) bio je inicijalno u potpunosti predan pod upravu NDH, no već u razdoblju rujan-listopad 1941. godine Talijani ga reokupiraju [Sektor B], te u širini pedesetak kilometara od obale u unutrašnjost stvaraju II. zonu u kojoj će okupacijska [vojna] uprava obavljati sve civilne i vojne poslove, pa je u tom kontekstu za NDH to bila demilitarizirana zona. Ostatak sektora bio je prepušten institucijama NDH, s izuzetkom strateških točaka pod talijanskom vojnom kontrolom, a shodno različitom upravnom režimu proglašen III. zonom, ili Sektorom C13. Uprava NDH je u najvećem dijelu dalmatinskog prostora prisutna samo nominalno14, dok je stvarnu vlast i moć imala talijanska vojna uprava. Italija je u Dalmaciji po završetku Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., str. 268 13

„The three areas of Croatian territory between the Adriatic Sea and the German-Italian demarcation line… …were henceforth reffered to as three zones: Zone I, the area annexed by Italy; Zone II, the demilitarized territory; and Zone III, the reminder of the territory to the demarcation line.“ Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Stanford, 2001, str. 247; „Thus even prior to the summer of 1941, three distinct regions were created in... ...the „Independent State of Croatia“ - a region which was annexed by Italy (commonly referred to as Sector A); a region occupied by the Italian Army (Sector B); and a third region which was controlled by the German Army. In the latter two areas, the civil administration was handed over to the Croatian authorities. As early as August 1941, however, the Italian Army was forced to take over administrative duties in parts of Sector B – in effect throughout a strip about 50 kilometers wide along the coast – in order to stop the atrocities committed by bands of the Ustaša against the Serbian minority. Thus sector B was divided into two: an area in which all civilian and military authority was in the hands of the Italian Army, and an area in which the Italian Army controlled only the major strategic points. The former was usually referred to as Sector C.“ http://www1.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%204803.pdf (pristupano 28. kolovoza 2010.): Carpi, Daniel, The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia, str. 5/43; Vidi: Pavlowitch, Stevan K., Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, 2008, str. 22-49 14

Vlast NDH u II. zoni bila je osporena naređenjem generala Ambrosia, 7. rujna 1941., kojim talijanske vojne vlasti preuzimaju sve vojne i civilne upravne poslove u II. zoni, dok u III. zoni obnašaju vojnu vlast, a nadgledaju civilnu upravu NDH. Vidi: Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and collaboration, Stanford, 2001, str. 248

10

Travanjskog rata držala snage VI. korpusa („Truppe di Zara“, dijelovi divizija „Sassari“, „Bergamo“ i „Perugia“, te druge manje jedinice) od sjeverozapadne granice regije do Neretve i dio XVII. korpusa (dijelovi divizije „Marche“) od Neretve do Crne Gore. U fluidnoj situaciji formiranja državnih granica i uz zastrašujuću prisutnost talijanskih okupacijskih snaga, Ante Pavelić je već 18. svibnja 1941. potpisao rimske ugovore15 kojima je velik i gospodarski najvažniji dio kontinentalnog dijela Dalmacije pripao Talijanima, kao i svi dalmatinski otoci izuzev Brača i Hvara16. Ugovorom je određeno da Italija ima pravo osnivati garnizone i na [okupiranom] zemljištu NDH, dok se ova izričito obavezala da u „…drugoj zoni „ne će podići ni podržavati nikakvu vojničku utvrdu ili uređaj kopneni, pomorski ili zrakoplovni, nikakvu vojničku (operacionu) bazu i nikakvu napravu, koja bi se mogla iskoristiti u ratne svrhe, niti ikakvu tvornicu ili skladište streljiva i ratnoga tvoriva“ (članak 1)…“17. Najveća pljuska Dalmatincima, i Hrvatima uopće, bila je Pavelićeva molba talijanskoj kraljevskoj kući da odredi jednog savojskog princa za nositelja „hrvatske dinastije“. Talijanske tiskovine taj su događaj bučno popratile tako da je, primjerice, u torinskom listu „La Stampa“ bilo napisano: „Hrvatska se rodila živa i živjet će u kolotečini talijanskog imperija... Nije moguće zamisliti samostalnost Hrvatske van imperijalne kolotečine Italije... Ona spada k Italiji u njenu apsolutnu i potpunu vlast...“18. Osvajači se nisu libili odmah pokazati tu apsolutnu i potpunu vlast na anektiranim i okupiranim područjima. Stožer talijanske 2. armije19 imao je zapovjedništvo nad vojskom i 15

To su bili: (i) Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije; (ii) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje i; (iii) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije. Vidi: Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., str. 272-275

16

Dana 20. svibnja 1941. objavljen je u talijanskom tisku „Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije“ kojim su kao sastavni dijelovi posljednje priznati sljedeći dijelovi Dalmacije: „...svi otoci zadarskog otočja; područje obuhvaćeno linijom, koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, slijedi njegovu unutarnju trasu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obale rečenog mora, zahvaća Bukovicu i, stigavši do toka Krke ispod mjesta Pađene, silazi duž rijeke te se od nje odvaja tako da obuhvaća cijelo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa, a isključivši otoke Brač i Hvar; otoci Čiovo, Drivenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostali manji koji leže oko njih; otoci Korčula i Mljet; kotar koji obuhvaća cijelu Boku Kotorsku linijom koja napušta obalu na jednoj točci između mjesta Cavtat i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključivši mjesto Grudu i masiv planine Orjen, dok ne dostigne granicu s Crnom Gorom...“ Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957., str. 160-161

17

Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., str. 273

18

Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957., str. 160

19

Stožer 2. armije postao je 9. svibnja 1942. Više zapovjedništvo oružanih snaga Slovenija-Dalmacija (Supersloda). (op. a.)

11

vojnom upravom, za koordiniranje aktivnosti vojske i ratne mornarice u obalnom području i na otocima osnovano je Vojno-pomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia), dok je za obavljanje upravnih poslova u anektiranim područjima osnovan Civilni komesarijat za Dalmaciju, a taj je ubrzo prerastao u pokrajinsku upravu (Governo della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru. Ta je Uprava anektirano područje odmah podvrgnula nemilosrdnoj talijanizaciji, proganjanju političkih protivnika i fašističkoj strahovladi uopće. Početkom 1942. godine Uprava Dalmacije uvodi talijanski ustav i zakone što vodi ukidanju niza sportskih društava, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i svega ostalog što bi moglo očuvati hrvatski duh, a učestale su eksproprijacije, rekvizicije i sekvestri. Povrh pobrojanog, Talijani inauguriraju dalmatinske četnike u svoje štićenike20, pribavljajući si time alat za „prljave poslove“. 3.3. Razvoj četništva u Dalmaciji nakon talijanske aneksije/okupacije Inicijalno talijansko prepuštanje II. zone upravi NDH imalo je za rezultat pokolj srpske nacionalne manjine na tom području. Talijani su, naravno, takvo što mogli spriječiti u samom začetku, no to bi bilo protivno njihovoj politici „zavadi, pa vladaj“21, stoga su intervenirali tek kad su ustaški pokolji nanijeli nepopravljivu štetu režimu NDH. Dvadeset i sedmi srpnja 1941. dolazi do masovnog ustanka srpskog stanovništva u NDH, ponajviše zbog ustaških divljanja, a paralelno se osnivaju ustaničke partizanske jedinice, odnosno četničke jedinice i [srpske] seoske straže – ne nužno četničkog karaktera. Potpuno neočekivani ustanak izazvao je paniku među ustašama i žandarima, koji se povlače iz nekoliko mjesta (uključujući i Knin čija je ustaška posada pobjegla u Drniš) prepuštajući prostrani teritorij ustanicima oba predznaka. Opravdavajući se, ustaški dužnosnici svaljuju najveći dio krivnje na Talijane koji pružaju potporu „…četnicima i ostalim subverzivnim

20

„Talijani su u skladu sa svojom politikom prema četnicima radili i na osnivanju posebnih jedinica koje bi se borile protiv partizanskih snaga, pa je tako i nastala antikomunistička milicija, koja je imala karakter paravojne formacije. Četnici će samo na anketiranom dijelu Dalmacije nositi ime Dobrovoljačke antikomunističke milicije (Milizia Volontaria Anticomunista - M.V.A.C.), a u Dinarskoj diviziji zadržati će svoje četničko ime, iako su i njih Talijani smatrali jedinicama MVAC-a...“ http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/840-odnos-dinarske-cetnicke-divizije-i-talijanskog-okupatora.html (pristupano 23. kolovoza 2010.): Zovak, Domagoj, Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010. 21

„…U vezi s tim treba razumijevati i Dalmazzovo mišljenje, da bi za talijanske snage u tom trenutku bilo najbolje rješenje da se njihove trupe povuku iz Druge zone, »puštajući da se borba odvija medu zainteresiranim, držeći je daleko od Dalmacije (misli se na anektirano područje, op. F.j.B.), s poznatim pojasom ograničene sigurnosti«…“ http://www.znaci.net/00001/41_5.htm (pristupano 23. kolovoza 2010.): Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.

12

elementima, koliko na području Nezavisne Države Hrvatske toliko ili još mnogo više na području pripalom Italiji… …moglo bi se pouzdano utvrditi, da su Italijani na ovom teritoriju i organizirali ove bande, a sve s prozirnom namjerom da se i dalje mogu zadržavati na našem teritoriju, a konačno i okupirati ga i staviti pod svoju vlast…“22. Citirani dijelovi izvješća nesumnjivo su uvelike istiniti, no činjenica je da NDH nije bila u stanju kontrolirati, a kamoli riješiti, situaciju vlastitim snagama i da je rješenje mogla tražiti jedino kroz okvir suradnje s talijanskom vojskom. Talijansko taktiziranje i koketiranje s ustanicima velikosrpskog predznaka - nasuprot brzoj, odlučnoj i nemilosrdnoj vojnoj akciji protiv svih ustanika - i omalovažavanje organizacijsko-mobilizacijskih mogućnosti Komunističke partije ubrzo im se [Talijanima i NDH] osvetilo jačanjem Narodnooslobodilačkog pokreta (dalje NOP) u Hrvatskoj. Iako je na početku ustan[a]ka bilo ograničene suradnje između partizana i četnika (na saveznoj, republičkoj i regionalnoj razini), vrlo je brzo došlo do sukoba oko operativnog cilja borbe - partizani su zagovarali operacije protiv domobrana, ustaša i Talijana, dok su se četnici skanjivali upustiti u sukob s Talijanima i zagovarali isključivo borbu protiv postrojba NDH. Sukladno svojoj politici, četnici i predstavnici srpske građanske politike u razdoblju srpanjkolovoz 1941. kontaktiraju talijanske vojne vlasti ne bi li ih nagovorili na djelovanje kojim bi obuzdale ustaško divljanje i masakr srpskog stanovništva. Talijani to objeručke prihvaćaju, pa narednih mjeseci sustavno organiziraju četničke postrojbe pod svojim zapovjedništvom. Osim toga, nanovo okupiraju II. zonu u razdoblju rujan-listopad 1941., uvelike sputavajući stvarnu vlast NDH. Kako su Talijani kao isključivi uzrok ustanka srpskog (nekomunističkog) življa držali ustašku politiku prema toj etničkoj skupini, zanemarujući utjecaj velikosrpskog programa, smatrali su da ih mogu kontrolirati i upotrijebiti u gušenju ustanka pod vodstvom Komunističke partije. Četničke grupe u sjevernoj Dalmaciji nisu bile pod centraliziranim vojno-političkim vodstvom, već su bile područno-lokalnog karaktera i prvenstveno usmjerene na lokalno djelovanje zbog nevoljkosti seoskog stanovništva za napuštanje svojeg kraja. U rujnu 1941. po naređenju Draže Mihailovića u Split dolazi Ilija Trifunović-Birčanin, te preuzima zapovjedništvo nad postrojbama MVAC i „nelegalnim“ četničkim postrojbama u jugozapadnoj Hrvatskoj, Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj BiH, a služi i kao časnik za vezu pri talijanskoj 2. armiji. Trifunović organizira Štab četničkih odreda za Hercegovinu, 22

http://www.znaci.net/00001/41_5.htm (pristupano 23. kolovoza 2010.): Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.

13

Dalmaciju, zapadnu Bosnu i Liku koji kasnije postrojava pukovnije ujedinjene u „Dinarsku diviziju“, čijim se v.d. zapovjednika proglasio Momčilo Đujić. On je, kao i ostatak [izrazito fragmentiranog] četničkog pokreta, bio vođen idejom stvaranja „Velike Srbije“ koje je uključivalo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva23. Đujić je zbog neuspjelih operacija protiv partizana kasnije smijenjen, a mjesto zastupnika komandanta divizije (vojvode Trifunovića) dodijeljeno je Dimitriju Uzunčeviću. Osnivanje „Dinarske divizije“ u prvoj trećini 1942. označilo je početak stvaranja četničkih operativnih postrojba i njihov pojačan angažman protiv NOVJ, uglavnom u svojstvu talijanskih pomoćnih trupa. Krajem godine počinje osnivanje četničkih korpusa, dok se pojam „Dinarske divizije“ sve više gubi u korist Dinarske četničke oblasti. Divizijski pukovi reorganizirani su u korpuse s dvije (501.), odnosno tri brigade (502.), da bi u ožujku 1943. od treće brigade 502. puka bio osnovan četnički korpus Velebit. Kako ću u nastavku izlaganja pokazati, četničke brigade i korpusi bili su kvalitativno, kvantitativno i organizacijski daleko slabiji od partizanskih postrojba istih ustrojstvenih razina, te su četnici, iako politički najopasniji protivnici NOP, vojnički bili inferiorni postrojbama NOVH u promatranom području i šire. Četnička kolaboracija prouzročila je trvenja između vlasti NDH i Talijana koji su ustaške proteste uglavnom marginalizirali, te uporno održavali i povećavali četničke efektive pod svojim zapovjedništvom smatrajući njihovu protupartizansku ulogu važnijom od potreba i želja „saveznika“, kojima su često podastirali netočne, umanjene brojke žive sile i naoružanja četničkih postrojba. Destabilizacija NDH, u kojoj su ulogu igrali i četnici, bila je u talijanskom interesu, jer su bez obzira na „savezništvo“ s tom tvorevinom željeli proširiti anektirana područja, odnosno poništiti znatne privredne koncesije dane Njemačkoj24, koja se, talijanskoj povijesnoj „podršci“ ustašama unatoč, privredno najviše okoristila uspostavom

23

„Sam «Štab Dinarske Četničke divizije» je od početka bio na čistu s njezinim vojnim i političkim zadacima. On je to iskazao u svom dopisu vojvodi Iliji Trifunoviću Birčaninu od 25. ožujka 1942. u kojem ističe slijedeće:

«Zadatak divizije: Što jača organizacija srpskog naroda u ovim krajevima radi uspostavljanja srpskih vlasti u danom momentu, radi obračuna sa Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i Muslimana iz Like, Severne Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru».“ http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/744-programska-osnova-cetnickog-pokreta.html (pristupano 23. kolovoza 2010.): Zovak, Domagoj, Programska osnova četničkog pokreta, Hrvatski povijesni portal, ISSN 18464432, 12.09.2009. 24

Primjerice: „Iz boksitnih jama u NDH moglo se (bez novih investicija) eksploatirati najmanje 500.000 tona godišnje, što je za njemačku proizvodnju aluminija bilo „od životne važnosti“, jer je činilo nešto više od 40% ukupnih njemačkih potreba.“ Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008., str. 245

14

marionetske hrvatske države. Ono s čime Talijani nisu računali bilo je paralelno stvaranje i organiziranje NOP-a, koji je u svakom pogledu ubrzo zasjenio četničke takmace. 3.4. Teritorijalno-administrativno ustrojstvo NDH Kroz prizmu opisane situacije jasna je frustriranost dužnosnika i službenika, kao i neučinkovitost područnih teritorijalno-administrativnih jedinica NDH – velikih župa, na znatnom dijelu državnog teritorija. Velike župe su svojim nazivima, rasporedom i teritorijalnim obuhvatom nastojale invocirati tradiciju hrvatskih srednjovjekovnih župa i jedinstvo „hrvatskih povijesnih zemalja“, a bile su osnivane temeljem zakonske odredbe o velikim župama od 10. lipnja 1941. godine. Ukupno ih je organizirano dvadeset i dvije 1941., odnosno dvadeset i tri nakon kapitulacije Italije. One su [velike župe] organizirale i nadgledale rad javnih služba u svojoj nadležnosti i rješavale upravne predmete prvog i drugog stupnja. Kao prvostupanjska upravna tijela rješavale su upravne poslove koje su im prenijela ministarstva tijekom 1942.25 prema zakonskoj odredbi za prijenos nadležnosti na velike župe, iz studenog 1941., a kao drugostupanjska upravna tijela rješavale su sve upravne predmete u prvostupanjskoj nadležnosti lokalnih upravnih tijela na svojim područjima. Velike su župe mogle izdavati zapovijedi u zakonom propisanoj nadležnosti lokalnim [samo]upravnim jedinicama u svom sastavu, odnosno van svoje nadležnosti, a na zahtjev nadležnog ministarstva. Iako je stvarna nadležnost velikih župa na papiru izgledala suvislo, na terenu je vlast nekoliko velikih župa bila gotovo sasvim osporena okupacijskim režimom talijanske II. zone, ili djelomično osporena okupacijskim režimom III. zone. Četiri su velike župe pokrivale prostor Dalmacije i shodno tome se nalazile pod okupacijskim režimom II. zone: „velika župa Bribir-Sidraga“ u sjevernoj Dalmaciji26, kojoj su

„Nizom zakonskih propisa iz 1942. godine dodijeljeni su im za rješavanje u prvomolbenom postupku: - poslovi nastave, 25. veljače 1942. - poslovi nadzorništva rada, 7. ožujka 1942, po Zakonu o inspekciji rada od 31. prosinca 1921. te Zakonskoj odredbi o izmjeni Zakona o inspekciji rada od 12. rujna 1941. - zapošljavanje stranih državljana, 10. ožujka 1942. - poslovi prometa i javnih radova, 21. travnja 1942. - poslovi zdravstva, 21. travnja 1942. - poslovi obrta, veleobrta (industrije) i trgovine, 25. travnja 1942. - poslovi seljačkog gospodarstva, 12. lipnja 1942.“ Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), str. 210-211 25

26

„Od 27. lipnja 1941. do 30. listopada 1943. djeluje pod nazivom Bribir i Sidraga. Sjedište je do 26. listopada 1943. u Kninu, a tada je premješteno u Šibenik. U njenom sastavu su kotarske oblasti Bosansko Grahovo (od 1. siječnja 1942, do tada u velikoj župi Krbava i Psat), Drniš (djeluje od 1. kolovoza 1941), Knin te kotarska ispostava Drvar.“

15

prirodne gravitacijske točke, Šibenik i Zadar, bile oduzete i stavljene pod suverenitet druge države; „velika župa Cetina“ sa sjedištem u Omišu, koja je obuhvaćala središnji dio Dalmacije27, ali odvojen od Splita kao logičnog gravitacijskog centra u privrednom, prometnom, geografskom, demografskom i kulturnom smislu; „velika župa Hum“ koja je, između ostalog, obuhvaćala sjeverni dio južne Dalmacije28 i; „velika župa Dubrava“ koja je, između ostalog, obuhvaćala preostali dio južne Dalmacije29. Bez obzira na upravu NDH, ili upravo zbog nje[zine impotentnosti], možemo reći da je Dalmacija bila de facto pod apsolutnom talijanskom vlašću, unatoč ugovorno utvrđenim ograničenjima i razgraničenjima. 4. RAZVOJ NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA U DALMACIJI Istodobno s početkom njemačke invazije SSSR-a, 22. lipnja 1941., u šumi Brezovica pored Siska osniva se prva borbena narodnooslobodilačka postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Izuzev tog simboličnog prvenstva, tijekom preostalih šest mjeseci 1941. godine Hrvatska je u NOP-u sudjelovala simbolično, ali situacija se ubrzo preokrenula. Od druge polovine 1942. godine Hrvatska je preuzela prvenstvo u NOVJ, a tako je ostalo do kraja rata30. Na republičkoj razini Dalmacija je, usudio bih se tvrditi, vjerojatno najzanimljivije i najdinamičnije područje što se razvoja NOP-a tiče, iako statički snimci situacije naizgled ne podupiru takvu ocjenu, no o tome više u nastavku izlaganja.

Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), str. 215 27

„Djeluje od 25. lipnja 1941. sa sjedištem u Omišu. Kotarske oblasti: Hvar, Imotski, Makarska, Sinj, Split, Supetar. Kotarska oblast Omiš osnovana je naknadno, te je počela djelovati 1. kolovoza 1941, zamijenivši time kotar Split.Uključilaje područje bivšeg kotara Split koje je ostalo u granicama NDH.“ Ibid., str. 216 28

„Djeluje od 5. kolovoza 1941. sa sjedištem u Mostaru. Kotarske oblasti: Mostar, Nevesinje, Metković, Konjic, Ljubuški; kotarska ispostava Posušje; grad Mostar. Dotadašnja kotarska ispostava Posušje djeluje kao kotarska oblast od 1. rujna 1941...“ Ibid., str. 217-218

29

„Djeluje od 30. lipnja 1941. sa sjedištem u Dubrovniku. Kotarske oblasti: Bileća, Čapljina, Dubrovnik, Gacko, Ljubinje, Stolac, Trebinje; grad Dubrovnik. Umjesto kotarske oblasti Ljubinje, od 15. rujna 1941. djeluje kotarska oblast Ravno, dok je Ljubinje nadalje imalo status kotarske ispostave...“ Ibid., 216

30

Hrvatska je u razdoblju 1. srpnja – 31. prosinca 1942. držala 18 brigada NOV, ili 50% operativnih snaga na saveznoj razini – što je gotovo apsolutna većina – dok je u periodu 1. siječnja 1943. – 15. svibnja 1945. ostvarila relativnu većinu operativnog sastava na saveznoj razini. Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 15-24; Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956., str. 207-220

16

4.1. NOP u Dalmaciji 1941. Odluka za prelazak sa sabotaža i sporadičnih malih akcija na krupnije operacije donesena je nedugo nakon početka ustanka, 7. kolovoza 1941., pa su shodno tome u razdoblju između 8. i 14. kolovoza osnovani Splitski, Šibenski, Vodičko-zatonski, Primoštenskokrapanjski, Solinski, Trogirski i Sinjski partizanski odred. Prema naređenjima Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (dalje CK; KPH) ti su odredi u roku od 14 dana trebali osloboditi Sinj i Knin, čitavu Zagoru, te veći dio priobalnog pojasa. Spomenuta

područja

okupiralo

je

oko

50.000

neprijateljskih

vojnika

i

kolaboracionista, pa je planirana operacija bila više u domeni fantazije, negoli ukorijenjena u vojno-političkoj stvarnosti Dalmacije ljeta 1941. godine. Posljedično, odredi su u prvim pothvatima pretrpjeli teške poraze i znatne gubitke, među kojima se posebno ističu kalvarije Splitskog odreda u borbama oko Dicma i Šibenskog odreda oko Promine. Obje su postrojbe bile efektivno uništene31, a preživjeli raspršeni u male, uglavnom bezopasne grupe32. Takav je razvoj događaja privremeno usporio rast NOP-a u Dalmaciji, no već 25. rujna 1941. stvara se Dinarski odred, koji se u prosincu preimenovao u Dalmatinsko-dinarski odred, uz organizaciju stožera pod čiju su nadležnost došle partizanske grupe razasute od Knina do Pelješca.

31

„Splitski partizanski odred je odmah razbijen kod Košuta u blizini Dicma… …zarobljeno je 24 partizana i potom su strijeljani u Sinju.“ Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 36-37 32

„Došlo je i do stradanja Šibenskog partizanskog odreda oko Promine, spasilo se samo nešto boraca koji su se jedva probili do Drvara i Livanjskog polja.“ Ibid., str. 37-38

17

Prvi proleterski bataljon Hrvatske.

4.2. NOP u Dalmaciji 1942. Za zimskih mjeseci 1941./42. dalmatinski partizani nisu bili dokoni. Postojan, iako ne jak, priliv novih boraca urodio je stvaranjem novih odreda u siječnju 1942. godine: Bukovičkog i Kninskog; dok se u području Vrgorca, Imotskog, Makarske, Metkovića i na Pelješcu osnivaju partizanske grupe i vodovi; a na otocima partizanske grupe. Krajem siječnja 1942. partizanske su postrojbe u Dalmaciji ukupno brojale oko 500 vojnika, što u konvencionalnom ratovanju nije velika udarna snaga, no u asimetričnom ratu33, kakav su partizani vodili, ta je brojka osiguravala živu aktivnost u napadima na komunikacije i manje neprijateljske postave. Takva je situacija za okupatore i kolaboracioniste bile krajnje neprihvatljiva, ne samo na visokim zapovjednim razinama, već i među momčadi i mlađim časnicima koji su se svakodnevno nalazili na terenu znajući da ih smrt neprestano vreba. Talijani pokušavaju riješiti situaciju reorganizacijom snaga i dovođenjem pojačanja34, kao i uključivanjem četnika 33

Asimetrično ratovanje pretpostavlja pretvaranje vlastitih nedostataka u prednosti, odnosno relativiziranje neprijateljske nadmoći. Partizani su brojčano nadmoćnim, teško naoružanim i o pozamašnoj komori ovisnim – ukratko tromim – neprijateljima suprotstavili male, pokretne postrojbe, neopterećene komorom i teškim naoružanjem. Često pod vodstvom taktički potkovanih španjolskih boraca i/ili jugoslavenskih oficira te su postrojbe izvodile napade iz zasjede na neprijateljske ophodne jedinice, odnosno iznenadne napade na manje neprijateljske posade na načine koji su im omogućavali maksimalizaciju vatrene moći i iznenađenja, a ponekad i stvaranje lokalne brojčane nadmoći. (op. a.) 34

„Talijani su… …18. I. formirali novi, 18. armijski korpus, čije su trupe zaposjele Dalmaciju od Zrmanje do Neretve i dio Bosne.U njegovom sastavu nalazile su se divizije Bergamo, Sassari, Perugia, i Truppe di Zara… …pojačavane trupama iz 2. armije: bataljonima M, teritorijalno-mobilnim, posadnim i konjičkim grupama, posadnim četama i drugim jedinicama… Jedinice 18. armijskog korpusa, pored ostalih, brojile su tada 50.247 ljudi.“ Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956., str. 644-645

18

u akcije protiv partizana i njima sklonog civilnog stanovništva. Sve te protumjere ostaju bezuspješne, a teror nad civilima širi mobilizacijsku bazu NOV, umjesto da, kako su Talijani zamislili, proširi strah i neprijateljstvo prema partizanima. Početkom proljeća val ustanka zapljuskuje čitavu Dalmaciju, tako da u travnju broj partizanskih boraca na promatranom području dostiže brojku 1.030. Tijekom travnja 1942. godine dalmatinski partizani stupaju u vezu s Glavnim štabom Hrvatske (dalje GŠH) koji je upravo započeo s ustrojem Operativnih zona35 (dalje OZ). Prema naređenju GŠH Štab Dalmatinsko-dinarskog odreda pretvoren je 7. travnja 1942. u Štab IV. OZ koja je u početku obuhvaćala Područje od Nina do Neretve, Pelješac, Livno, Duvno, Bosansko Grahovo i Glamoč. Štab IV. OZ se 23. lipnja 1942. dogovorio s partizanskim zapovjedništvom Bosanske krajine da se iz dalmatinske operativne zone izdvoje područja Bos. Grahova i Glamoča, dok je područje Livna ostalo pod nadležnošću IV. OZ. Organizacijska učinkovitost OZ pokazala se nedugo po formiranju, pa su već u svibnju neprijateljske jedinice širom Dalmacije bile izložene stalnim, dobro koordiniranim i vješto izvođenim napadima, trpeći sve veće ljudske i materijalne gubitke. Talijani dovlače nova pojačanja, tako da su početkom srpnja 1942. u Dalmaciji raspolagali s 54.000 vojnika, potpomognutih s oko 3.000 ustaša i žandara, te oko 4.000 četnika. Toj armadi od oko 60.000 ljudi suprotstavilo se 1.800 boraca IV. OZ (prema stanju 15. srpnja), koji agresivnim izvođenjem navalnih operacija mjesecima uspijevaju zadržati inicijativu, natjerati 33 puta jačeg protivnika(!) u defenzivu i kontinuirano povećavati svoj formacijski sastav! Tijekom lipnja započelo je i stvaranje organa narodne vlasti za oslobođene, poluoslobođene i okupirane dalmatinske krajeve – Narodnooslobodilačkih odbora (dalje NOO). Odbori su imali zadatak organiziranja narodne uprave, a bili su nadležni za širok dijapazon društveno značajnih pitanja: održavanje mira i reda; ekonomiju; zdravstvenu skrb; obrazovanje; kulturno-umjetnički rad itd. Djelovanje NOO u Dalmaciji osnažilo se osnivanjem „Bihaćke Republike“ u kojoj su obnašali civilnu vlast. Odbori su težili okupiti sve građanske političke opcije s ciljem stvaranja narodnooslobodilačkog fronta široke baze, ne 35

Operativne zone, preteče korpusa NOVJ, bile su organizirane regionalno i s jasnim linijama razgraničenja, svaka sa svojim zapovjedništvom direktno podređenim GŠH. Teritorij Hrvatske je bio podijeljen u pet OZ, a formirane su u razdoblju travanj-srpanj 1942.: I. OZ (1. lipnja 1942.) obuhvaćala je Liku, Kordun i Baniju; II. OZ (13. travnja 1942.) obuhvaćala je Žumberak, Pokuplje, Turopolje, Kalnik, Prigorje i Hrvatsko zagorje; III. OZ (travanj 1942.) obuhvaćala je čitavu Slavoniju i Srijem do Beograda, prema Titovoj direktivi Fruškogorskom p. odredu iz siječnja 1942.; IV. OZ (travanj 1942.) prostirala se od Nina do Neretve, a obuhvaćala je i Pelješac, te susjedna područja BiH koja s Dalmacijom čine logičnu geografsko-demografsku cjelinu; V. OZ (4. svibnja 1942.) je obuhvaćala teritorij Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre. Vidi: Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.1945., Zagreb, 2005., str. 75-80; Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 68-71

19

ograničavajući se samo na komuniste. Ti su organi narodne vlasti bili temelj na kojem su kasnije ustrojene više razine republičke vlasti. Dolaskom Vrhovnog štaba (dalje VŠ) NOVJ i pratećih jedinica u zapadnu Bosnu dalmatinski su partizani postali dijelom snaga „Bihaćke Republike“, ali i dalje pod zapovjedništvom IV. OZ kao tijela neposredno podređenog GŠH. Unatoč organizacijskoj autonomiji NOVH, odnosno njezinih operativnih zona, Vrhovni štab je od zapovjednika IV. OZ, Vicka Krstulovića, zahtijevao ljudstvo za popunu desetkovanih pratećih divizija, pa je sukladno tome 2.850 boraca, od 5.000 Dalmatinaca koji su se pridružili partizanima u razdoblju lipanj-studeni 1942., upućeno u [eksteritorijalne] proleterske brigade, odnosno teritorijalne brigade drugih saveznih jedinica koje su bile okupljene oko VŠ. Usprkos tom značajnom odljevu ljudstva na teritoriju IV. OZ stvaraju se u razdoblju rujan-prosinac 1942. tri dalmatinske brigade, s ukupno 2.710 boraca. Dvije od tih brigada bile su, također, odvučene u sastav pratećih divizija VŠ: 1. dalmatinska brigada priključena je 3. crnogorskoj diviziji od 9. studenog 1942. do 8. rujna 1943.; a 2. dalmatinska brigada 2. proleterskoj diviziji od 1. studenog 1942. do 23. veljače 1944. godine. Tako je pod Štabom IV. OZ ostala samo najslabija od triju - 3. dalmatinska brigada s 560 boraca. Postavlja se pitanje vojno-političke ispravnosti takvog postupka, jer u tom razdoblju težište ratnih operacija NOVJ nije bilo locirano oko VŠ s pratećim divizijama, već upravo u Hrvatskoj i zapadnoj BiH, što i jest bio razlog zašto su VŠ i osjetno prorijeđene prateće divizije u ljeto 1942. došli u spomenuta područja36. Kako se pokazalo nakon operacije „Weiss“, Hrvatska i BiH su održale postojan rast broja partizana i operativnih jedinica (dok je VŠ spašavao glavu po crnogorskim vrletima) osiguravajući zdravu bazu za nastavak borbe, čak i u slučaju uništenja Vrhovnoga štaba. Uzme li se u obzir da je 2.850 boraca iz Dalmacije direktno upućeno u brigade drugih republika kao popuna37, potom daljnjih 2.150 dalmatinskih

36

„Tokom prvih šest mjeseci 1942. partizani su u drugoj i trećoj neprijateljskoj ofenzivi pretrpjeli velike gubitke u istočnoj Bosni, Hercegovini, Sandžaku i Crnoj Gori. Zbog tih gubitaka, kao i zbog uspješne četničke subverzije u mnogim partizanskim odredima… …partizanska je aktivnost na spomenutim područjima skoro zamrla, a partizanski položaj postao je kritičan… Posljedica tih događaja bila je da su partizani krajem juna 1942. bili primorani krenuti prema zapadnoj Bosni, gdje su druge partizanske jedinice pod svojom kontrolom držale velika područja... Partizanska odluka da se krene na zapad pokazala se veoma razboritom iz niza razloga, od kojih je najvažniji bila činjenica da su Talijani, na temelju zagrebačkog sporazuma zaključenog 19. juna, povukli veliki dio svojih trupa iz zona II i III, a hrvatska marionetska država nije imala ni vremena ni snage da ta područja u dovoljnoj mjeri zaštiti.“ http://www.znaci.net/00001/40_51.htm (pristupano 22. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945 37

Vidi: Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 88

20

boraca u organizacijskom ustroju brigada NOVH pridodanih divizijama drugih republika38 i 3. dalmatinsku brigadu s 560 vojnika uz nekoliko stotina boraca u manjim nezavisnim odredima pod zapovjedništvom IV. OZ, možemo zaključiti da je Dalmacija tijekom jeseni 1942. ostvarila uvjete za formiranje barem šest partizanskih brigada, dvije divizije i jednog korpusa čija bi snaga iznosila najmanje 5.640 ljudi. Dodamo li im preko 2.000 dobrovoljaca iz razdoblja studeni 1942. - veljača 1943., dolazimo do moguće snage korpusa od oko 7.5008.000 boraca u razdoblju operacije „Weiss I“! Procjena prema kojoj Dalmacija nije bila pogodno mjesto za velike sustave zbog siromašnih prehrambenih kapaciteta rezultirala je sasvim drukčijim razvojem situacije, te je „svoj“ korpus dobila tek godinu dana kasnije. Rani[ji] ustroj dalmatinskog korpusa omogućio bi ambicioznije operacije i prisilio protivnike na vezivanje znatnih snaga za određeni teritorij. Čak i da je takav korpus pošao u proboj ka Neretvi, kao što je to bio slučaj sa 9. divizijom, VŠ bi imao jednu kohezivnu grupu divizija više (uz Glavnu operativnu grupu), što bi olakšalo rješavanje situacije na Neretvi i kasnija iskušenja na Sutjesci. Osim toga, po kapitulaciji Italije na dalmatinski bi teritorij mogla stupiti dva umjesto jednog korpusa39, ili ekvivalent jedne [partizanske] armije, što bi, s obzirom na geografiju dalmatinskog područja operacija, bio smisleniji ustroj negoli korpus od četiri divizije. Osim oslobađanja teritorija velike površine i ustroja novih brigada/divizija NOVH temeljem naređenja VŠ osniva 18. prosinca 1942. i Sekciju za ratnu mornaricu, pod zapovjedništvom Velimira Škorpika, pri Štabu IV. OZ, a Sekcija deset dana kasnije uspostavlja u Podgori postaju Ratne mornarice. Kasnije izdvojena iz NOVH, Ratna mornarica 38

Vidi: Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 89; Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 18-20, 116-118 39

Budući da ću nadalje u kontekstu NOV govoriti najčešće o „brigadi“, „diviziji“ i „korpusu“, smatram da je dobro raščistiti značenje tih pojmova iz vojne terminologije u slučaju NOV Hrvatske, odnosno NOV Jugoslavije. Pod pojmovima „brigada“, „divizija“ i „korpus“ u suvremenoj vojnoj terminologiji podrazumijevaju se brojčano veliki sustavi, tako da brigada u punom sastavu rijetko može brojati manje od 3.000 ljudi, divizija manje od 10.000, a korpus manje od 20.000. Partizansko ratovanje ne spada u konvencionalno, na nj se ne mogu primijeniti uobičajena shvaćanja spomenutih formacija. Brojno stanje nije jedini kriterij za određivanje kategorije nekog vojnog sustava, već su tu bitne operativno-taktička doktrina, strategija vođenja rata, brojnost mobilizacijske baze itd. Narodnooslobodilačke brigade, divizije i korpusi su tijekom rata najduže primjenjivali partizansko ratovanje, pa su i veličine organizacijskih sustava bile podređene tom cilju, da bi krajem rata ostvarili brojčani rast i proveli reorganizaciju, što ih je osposobilo za izvođenje kombiniranih borbenih operacija, tj. za ratovanje u konvencionalnom smislu. Partizanske divizije bile su najčešće sastavljene od tri, ponekad četiri brigade, prosječno su brojale 3.000-4.000 vojnika, a u zadnjoj ratnoj godini i 6.000-8.000 vojnika. Te su divizije, prema mogućnostima, inkorporirale (najbrojnije) pješačke postrojbe; sredstva podrške u vidu topničkih baterija i mitraljeskih vodova, ponekad četa; specijalizirane postrojbe poput izviđačkih i inženjerskih četa, četa za vezu i sanitetskih četa; te službe poput divizijske bolnice i komore. Partizanska divizija prema ratnoj vještini nije bila samo viša taktička, već i operativna postrojba, dok je prema organizacijskim načelima bila univerzalna s obzirom na vremenske uvjete, karakteristike zemljišta i zadatak. (op. a.)

21

je faktički bila njezin dio, jer su preko 90% pripadnika bili dalmatinski Hrvati, a za čitavog je rata djelovala ponajviše u hrvatskom akvatoriju i pod hrvatskim zapovjedništvom. Pomorske ratne operacije započele su odmah po osnivanju Sekcije za ratnu mornaricu i već 31. prosinca 1942. partizani uspijevaju zaplijeniti pet talijanskih brodova s oko 140 tona hrane. Tijekom prvih nekoliko mjeseci 1943. godine partizanska je aktivnost na moru bila toliko živa i uspješna da su Talijani u dijelu hrvatskog akvatorija bili prisiljeni uvesti sustav konvoja i zabraniti nenaoružanim brodovima pristajanje u luke bez talijanske posade. 4.3. NOP u Dalmaciji od siječnja do kolovoza 1943. Tijekom izvedbe operacije „Weiss“ borbom je bilo zahvaćeno i područje IV. OZ, a pri povlačenju ka Neretvi VŠ i prateće divizije odvode pridodane im dalmatinske brigade, kao i one novostvorene početkom 1943. spajajući ih u 9. dalmatinsku diviziju, s kojom Dalmaciju napušta i Štab IV. OZ pretvoren u Štab 9. dalmatinske divizije. Dalmatinske su brigade sudjelovale u ključnim borbama za spas VŠ i Centralne bolnice, a posebno su se iskazale razbijajući četnike na lijevoj obali Neretve i tijekom operacije „Schwarz“. Dalmatinci su na Sutjesci stradali posebno teško, tako da u ukupnim gubicima NOVJ dalmatinske brigade sudjeluju s oko 29%, ili 2.126 poginulih40, dok jedinice NOVH u ukupnim gubicima [na Sutjesci] sudjeluju s oko 54,5%, ili 4002 poginula. Udio gubitaka dalmatinskih brigada u gubicima NOVH na Sutjesci iznosi oko 53%41. Iz navedenog je očita iznimna kvalitativna i kvantitativna važnost dalmatinskih partizana u odlučujućim ratnim operacijama, kao i činjenica da je njihova požrtvovnost bila jedan od glavnih razloga opstanka VŠ i Josipa Broza „Tita“.

40

Pridodamo li tom broju poginule Dalmatince u sastavu drugih (ne-dalmatinskih) brigada, tada dolazimo do brojke od oko 2.900, ili oko 39,4% udjela u ukupnim gubicima na Sutjesci. Vidi: Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str. 17 41

Vidi: Kučan, Viktor, Sutjeska – dolina heroja, Beograd, Ljubljana, 1978., str. 367-368

22

Hrvatski partizani na Plitvičkim jezerima 1942.

Nakon odlaska [dalmatinskih] brigada tijekom operacije „Weiss“ u regiji ostaje svega 400-500 partizana, razasutih u nekoliko odreda pod zapovjedništvom novoosnovanog Štaba Grupe partizanskih odreda Dalmacije. Krajem travnja GŠH osniva Kninski sektor pod svojim neposrednim zapovjedništvom, kako bi se suprotstavio sve jačim četničkim jedinicama u tom području. Tijekom svibnja partizani u toj oblasti vode borbe s neprijateljem pretrpjevši teške gubitke, a početkom ljeta Talijani pokreću seriju operacija na čitavom području Dalmacije. Unatoč velikoj ljudskoj i materijalnoj nadmoći okupatori i kolaboracionisti nisu ostvarili značajne rezultate, tako da partizani preuzimaju inicijativu odmah po završetku neprijateljskih djelovanja, 1. kolovoza 1943. godine. Važan događaj na republičkoj i saveznoj razini bilo je konstituiranje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (dalje ZAVNOH) u Otočcu i na Plitvičkim jezerima 13.-14. lipnja 1943. godine. Ratni uvjeti nisu dozvoljavali široku političku akciju, pa su zadatak osnivanja ZAVNOH-a preuzeli delegati AVNOJ-a iz Hrvatske. Najvažniji dokumenti osnivačke sjednice ZAVNOH-a bili su Proglas narodima Hrvatske i Rezolucija prvog zasjedanja (poznata i kao Plitvička rezolucija). Proglasom ZAVNOH poziva sve nacionalne, političke i ostale svjetonazorske grupacije na ujedinjenje u borbi za oslobođenje zemlje, a Rezolucijom definira status hrvatskog naroda kroz povijest, napose za

23

Jugoslavije, daje presjek trenutačne vojno-političke situacije i postavlja ciljeve za iduće srednjoročno razdoblje. Oba dokumenta ističu ZAVNOH i AVNOJ kao vrhovna predstavništva narodnooslobodilačke borbe i oba invociraju pravo na samoodređenje naroda, a shodno tome i demokratsku vlast42. 5. VAŽNIJE VOJNE AKCIJE OKUPATORA DO KOLOVOZA 1943. GODINE Kako su se njemačke divizije značajnije uposlile u Dalmaciji tek u drugoj polovini 1943., protupartizanske su operacije na promatranom području tijekom prve dvije ratne godine bile rezervirane za Talijane, četnike i, u manjoj mjeri, domobrane i ustaše. Unatoč pop-kulturom stvorenom [vrlo pogrešnom] percepcijom talijanske vojske – Talijani su kukavice, redikuli, ili oboje - ne smijemo smetnuti s uma da je Italija zajedno s Njemačkom i Japanom sudjelovala u zavjeri protiv mira i ostalih civilizacijskih tekovina s ciljem podjarmljivanja i fizičkog uništenja čitavih naroda. Bila je to, uza sve nedostatke, jaka vojska u službi nemilosrdne diktature, što znači spremna na najgore zločine, i tu se činjenicu ne smije zanemariti, ili podcijeniti. 5.1. Vojne akcije okupatora 1941.-1942. Osim spomenutog stradanja dalmatinskih partizanskih odreda ljeta 1941. u Dalmaciji nije bilo većih talijanskih akcija, s obzirom da su se partizani morali pregrupirati i konsolidirati što je vodilo manjoj aktivnosti, no već početkom 1942. godine situacija se stubokom promijenila. Izloženi redovitim partizanskim napadima Talijani su ubrzali opremanje četničkih postrojba kako bi ih čim prije napravili učinkovitom protupartizanskom grupacijom. Jači angažman četnika stvorio bi uvjete, kako je novi zapovjednik 2. armije (general Roatta) mislio, za povlačenje velikog dijela talijanskih postrojba iz II. i III. zone43. Ustaški režim se bunio protiv takvog pristupa problemu, ali, s obzirom na odnos snaga, vodstvo NDH nije imalo nikakve alternative poštovanju talijanskih zahtjeva. A ti su zahtjevi išli toliko daleko da su od NDH tražili de facto uključivanje četnika u njene oružane

42

Vidi: Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002., str. 110-112

43

„U namjeri da izradi smjernice za politiku (Linea di condotta) svoje komande prema NDH, četnicima i partizanima, general Roatta uputio je između 30. januara i 9. februara 1942. niz memoranduma generalu Vittoriu Ambrosiu, svom prethodniku na položaju komandanta Druge armije, koji je sada bio načelnik generalštaba kopnene vojske. Roattu je najviše zanimalo povlačenje velikog dijela talijanskih trupa iz Zone II i III i pregrupiranje ostatka u niz jakih garnizona, kako bi smanjio gubitke; problem je bio u tome kako ispuniti prazninu koja će nastati, a da se ozbiljno ne oštete talijanski interesi. Budući da su glavnu opasnost predstavljali partizani, glavnu protutežu su očito, pored hrvatskih kvislinških snaga, predstavljali četnici.“ http://www.znaci.net/00001/40_48.htm (pristupano 3. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945

24

snage44. Upravo u tom razdoblju „legalizacije“ četnika pri NDH počinju masovni četnički zločini nad civilima, kako Hrvatima, tako i Srbima simpatizerima NOP-a. Srpski živalj ih je ponegdje nazivao „ustašama broj dva“45. Okupatori su redovito u svoje kaznene ekspedicije „vukli“ i četnike koji su pod okriljem svojih mentora izvodili nezamisliva zvjerstva, pogotovo u periodu jesen 1942. - proljeće 1943., kad su u tri navrata popaljena mnoga sela širom Dalmatinske zagore, a na stotine su bespomoćnih ljudi poklane. Talijani 31. ožujka otvaraju sezonu operacijom većeg obujma, a nikakvog uspjeha, protiv Dinarskog odreda na planini Svilaji. Aktivnost IV. OZ se s proljećem, također, razmahala: partizani blokiraju plovnost Neretve potapanjem glibodera; napadaju talijanske motorizirane kolone u Makarskom primorju i području Biokova; na otoku Hvaru napadaju žandarmerijsku postaju Bogomolju; a kod Ervenika, 21. svibnja 1942., razbijaju dvije talijanske pješačke satnije. Okupatori odgovaraju odmazdama protiv civila, pogotovo u području Bukovice i na otoku Ižu. Pojačavaju djelatnost specijalnih sudova, a shodno tome broj ljudi interniranih u koncentracijskim logorima naglo raste. Sredinom lipnja dijelovi divizija „Marche“ i „Messina“ izvode operaciju čišćenja Biokova od partizana, prilikom koje stradava stanovništvo devet sela; 25. lipnja 1942. združene snage Talijana, domobrana i četnika napadaju 1. dalmatinski udarni bataljon na Svilaji; a 29. lipnja talijanske brdske jedinice uz podršku ustaša, domobrana i četnika napadaju dio Sjevernodalmatinskog odreda na Promini, no niti jedna od pobrojanih operacija ne uspijeva, ili ne uspijeva u potpunosti. Između 10. i 13. srpnja okupatori poduzimaju ofenzivu na Dinari s ciljem uništenja tamošnjih partizanskih jedinica i Štaba IV. OZ – operaciju „Vještića Gora“. Unatoč angažiranju pet i po bataljuna pješaštva, topništva i tenkova iz divizija „Sassari“ i „Bergamo“, uz nekoliko manjih postrojba četnika i žandara, napadači su bili odbačeni uz osjetne gubitke. Više su sreće imali na Biokovu s kojeg se nakon višednevne borbe i pretrpljenih gubitaka

44

„Ustaška vlada… …je po uvjetima talijansko-hrvatskog ugovora (zaključenog u Zagrebu 19. juna 1942.) koji se ticao povlačenja oko polovice talijanskih snaga iz Zona II i III, morala preuzeti teret održavanja četničke antikomunističke milicije, koju su osnovali i do tog vremena izdržavali Talijani — naravno, s tim da četnici priznaju suverenitet NDH.“ http://www.znaci.net/00001/40_48.htm (pristupano 3. listopada 2010.): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945; „Četničke će odrede potrebnom municijom opskrbiti vojne vlasti NDH. Četnici ranjeni u operacijama protiv partizana dobit će njegu u vojnim bolnicama NDH, a udovice i siročad četničkih vojnika poginulih u borbi protiv partizana dobit će državnu novčanu pomoć ravnu onoj koju dobivaju udovice i siročad vojnika NDH.“ Ibid. (pristupano 3. listopada 2010.) 45

http://www.znaci.net/00001/41_14.htm (pristupano 1. studenoga 2010.): Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.-1945.

25

morao povući partizanski bataljon „Jozo Jurčević“. Šesnaesti srpnja Talijani (7 bataljuna i divizion topništva) i četnici iz „Dinarske divizije“, uz podršku avijacije, napadaju u zahvatu izvorišta r. Zrmanje dijelove Sjevernodalmatinskog i 3. ličkog odreda potiskujući ih prema Srbu. Tijekom druge polovine kolovoza izvode operaciju „Albia“ protiv partizana na Biokovu, upošljavajući 12 bataljuna pješaštva i tri topnička diviziona, uz podršku zrakoplovstva. Operaciju je poremetio dolazak 1. proleterske brigade, Odreda za srednju Dalmaciju i bataljona „Vojin Zirojević“, koji su napredovali od Livanjskog polja prema Imotskom i Biokovu. Talijani su morali usmjeriti dio snaga protiv te grupacije, tako da se u Imotskoj krajini razvila živa borbena aktivnost s posljedicom zaustavljanja partizanskog napredovanja, odnosno talijanskim prekidom operacije 23. kolovoza. Dolaskom VŠ i prateće grupe divizija u zapadnu BiH mijenja se i karakter partizanskih operacija, koje sada teže stvaranju velikog, kompaktnog i za obranu pogodnog teritorija46. Tijekom kolovoza postrojbe NOV i okupatorsko-kvislinške vojske planiraju istovremena ofenzivna djelovanja u istom prostoru što je vodilo fluidnoj situaciji i teškim jesenskim borbama. Krajem godine postrojbe NOV oslobađaju područje Vrlike, Livna i Duvna s okolicom i priključuju ih „Bihaćkoj Republici“ koja će uskoro postati veliko bojno polje u novoj ofenzivi Osovine.

46

„Bihaćka republika“ se prostirala na oko 50.000 km². Za usporedbu, moderna Hrvatska ima površinu od oko 55.000 km² teritorija i oko 30.000 km² akvatorija. (op. a.)

26

Talijanski alpinci u akciji 1942.

5.2. Vojne akcije okupatora od siječnja do kolovoza 1943. Početkom 1943. godine dolazi razdoblje velikih osovinskih operacija sa sve većim sudjelovanjem postrojba Wehrmachta. Od 20. siječnja, pa sve do 15. lipnja 1943. godine odvijaju se operacije „Weiss“ i „Schwarz“ u kojima VŠ i prateće divizije uspijevaju pobjeći pretrpjevši ogromne gubitke. Iako su na dalmatinskom tlu [i otocima] ostale male partizanske snage, one pojačavaju djelovanja s ciljem smanjenja pritiska na grupaciju oko Tita i VŠ u kotlu kod Neretve i kasnije Sutjeske. Dalmatinski partizani poduzimaju niz manjih akcija, uključujući i 14 napada na talijanske brodove od kojih su neki bili zarobljeni. Tijekom ožujka i travnja 1943. godine Talijani pokreću više kaznenih pohoda na obali i otocima, a u njima, kako je već postalo uobičajeno, stradavaju uglavnom civili. Samo za ta dva mjeseca je s područja Trogir-ušće r. Krke u logore odvedeno oko 2.100 ljudi. Istovremeno, četnici počinju s prisilnom mobilizacijom na području sjeverne Dalmacije, a u svibnju s Talijanima napadaju partizanske jedinice Kninskog sektora i nanose im ozbiljne gubitke, no odlaskom talijanske divizije „Eugenio di Savoia“ partizani obnavljaju djelovanje u istom prostoru. 27

Frustrirani neuspjesima okupatori za srpanj pripremaju seriju uništavajućih navalnih operacija. Osim partizana mete su bile i civili, te je plan djelovanja predviđao [ubijanje i] protjerivanje stanovništva, uništavanje sela i zaselaka. Operacije su započele 1. srpnja napadom divizije „Zara“ i četničke „Dinarske divizije“ na postrojbe Kninskog sektora između Unske i Ličke pruge. Borbe su potrajale tri dana, a potom su se napadači povukli u baze uz obostrane teške gubitke. Idući krug borbi započeo je 9. srpnja napadom triju bataljuna divizije „Zara“ i nekoliko manjih četničkih postrojba na glavninu Sjevernodalmatinskog odreda u prostoriji između Vranskog i Prokljanskog jezera. Unatoč opkoljavanju odred se uspio probiti 11. srpnja, iako trpeći osjetne gubitke, ostavivši protivnike još jednom praznih ruku. Između 11. srpnja i 1. kolovoza odvijale su se operacije na Biokovu, Mosoru i obali od Splita do Graca, u kojima je sudjelovalo 15 bataljuna pješaštva i 14 topničkih bitnica iz divizija „Murge“, „Messina“ i „Bergamo“, zatim dva domobranska bataljuna i jedan njemački iz 7. SS brdske divizije „Prinz Eugen“. Biokovski odred je bio praktički uništen, a partizani koji su preživjeli borbu rasuli su se u manje grupe i pokušali (uglavnom uspješno) izbjeći neprijatelje i dokopati se slobodne teritorije sjeverno od Biokova. Na Mosoru je uspjeh izostao, jer su Splitski odred i Mosorska četa dokučili neprijateljske namjere i utekli iz pripremljenog obruča, ali su civili platili cijenu partizanskog pravovremenog bijega. Prilikom operacija na Biokovu, Mosoru i obali spaljeno je oko 900 zgrada u 23 sela i zaseoka, strijeljano 97, a internirano 883 civila i uništeno oko 150 plovila. Bile su to posljednje veće talijanske ofenzivne akcije u Dalmaciji, a završile su 1. kolovoza 1943. godine. Došao je red na partizane da uzvrate udarac. 6. KAPITULACIJA ITALIJE Kapitulacija Italije pokrenula je čitav niz događaja: njemačku reakciju na Apeninskom i Balkanskom poluotoku; uvlačenje zapadnih Saveznika duge, iscrpljujuće, krvave i u svakom, osim političkom, pogledu besmislene borbe u Italiji; jačanje NOVJ, a posebno NOVH, uz stvaranje novih operativno-strateških sustava i pojačavanje djelovanja protiv Nijemaca i kolaboracionista; formalno teritorijalno širenje NDH, uz istovremeno opadanje njezine vojne moći, što je ograničilo stvarnu vlast ustaškog režima na čitavom teritoriju te tvorevine.

28

6.1. Raspored talijanskih snaga u Dalmaciji Neposredno prije kapitulacije Italija je u Dalmaciji držala snage dvaju armijskih korpusa: divizije „Messina“, odnosno „Marche“, u Metkoviću, odnosno Dubrovniku, te 28. obalnu brigadu u Opuzenu (sve iz VI. korpusa); a divizije „Bergamo“, odnosno „Zara“ u Splitu, odnosno Zadru i 17. obalnu brigadu u Trogiru (sve iz XVIII. korpusa). Talijani su na području Hrvatske držali još dva korpusa: V. korpus u prostoru Primorja, Gorskog kotara, Like i dijelove Korduna; a u Istri XXIII. korpus. Osim pobrojanih, u mnogim su malim mjestima bile omanje posade vojske i mornarice. 6.2. Njemačke pripreme za intervenciju u Dalmaciji Tijekom druge polovine kolovoza Talijani se počinju pripremati za očekivanu kapitulaciju pomičući se bliže obali i rutama za povratak u Italiju, dok Nijemci pripremaju izvedbu operacije „Konstantin“ (preuzimanje talijanskih područja na Balkanu), pa u tu svrhu s Istočnog ratišta dovode na područje Jugoslavije stožer 2. oklopne armije (general Lothar Rendulic) i daju mu snage dva brdska, jednog rezervnog i jednog oklopnog korpusa. Dalmacija je potpala pod nadležnost XV. brdskog korpusa47, koji je krajem kolovoza brojao četiri divizije (114. lovačku diviziju, 373. i 369. pješačku div., 7. SS brdsku div.). Zapovjednik tog korpusa, general Rudolf Lüters, 3. rujna dogovara s talijanskom 2. armijom pravce ulaska njemačkih prethodnica u njezinu zonu operacija48, a u narednim danima te se postrojbe raspoređuju na zadane položaje stavljajući njemački ratni stroj u „niski start“. Stožer 2. oklopne armije izdaje 9. rujna 1943. podređenim korpusima zapovijed za početak [„Achse“], koju Lüters odmah provodi u djelo pokrećući svoje divizije prema jadranskoj obali49, čime su započele višemjesečne ogorčene borbe njemačkih i divizija NOV.

47

„Od jedinica i Zapovjedništva zapovjednika njemačkih postrojbi u NDH 26. kolovoza formiran je njemački 15. brdski armijski korpus…“ Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009., str. 97 48

Vidi: http://www.znaci.net/00001/4_12_3_129.htm (pristupano 17. rujna 2010.): Radiogram Grupe armija „F“ od 3. septembra 1943. komandi 2. oklopne armije o zaposedanju Gračaca, Knina, Drniša i Sinja i o korišćenju puteva dotura duž jadranske obale, Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii - Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha - knjiga 3

49

General Lüters izdao je 9. rujna svojim divizijama zapovijed za početak izvršenja operacije, „Achse“, u kojoj je, između ostalog, pisalo: „…a) 114. lov. div. treba da posedne odsek Zadar — Šibenik i brani obalu. Obezbediti dotur od Gračaca (uključno). Aerodrome koji se nalaze na tom području obezbediti od neprijateljskog desanta. U slučaju potrebe minirati, ali prethodno tražiti odobrenje K-de korpusa. b) SS-div. „Princ Eugen" treba da posedne i brani obalski odsek Split — Dubrovnik — Gruda. Posle prebacivanja vazdušnim putem jednog bataljona za Sinj, treba tamo prevesti 1 pukovski štab i najmanje još jedan bataljon, da bi se što pre angažovali za zauzimanje Splita…

29

6.3. Pripreme NOVJ za kapitulaciju Italije Tito se, također, pripremao za kapitulaciju Italije, pa je VŠ NOVJ iz Jajca, gdje se nalazio od 26. kolovoza, po objavi kapitulacije Italije poslao u Dalmaciju 1. proletersku i 4. krajišku diviziju, kao i 1. dalmatinsku brigadu. Te su postrojbe mogle stići u Dalmaciju i ranije, da Saveznici nisu Titu zatajili potpisivanje trećerujanskog primirja s Italijom50. Druga dalmatinska brigada je bila upućena u Crnu Goru kao dio 2. proleterske divizije sa zadatkom razoružanja talijanskih postrojba u toj republici i pokretanjem Crnogoraca na ustanak. Osim 1. dalmatinske brigade u Dalmaciju se vratio i Štab IV. Operativne zone, pa se 22. kolovoza gasi Operativni štab za Dalmaciju. Iako kratkotrajan51, Operativni štab za Dalmaciju odigrao je nezaobilaznu ulogu u reorganizaciji partizanskih snaga u toj regiji. Početkom kolovoza formirana je Grupa udarnih bataljona Dalmacije52, 13.-14. kolovoza je formirana 5. dalmatinska brigada (kninska)53, a pristupilo se i obnovi 9. dalmatinske divizije (rasformirane u posljednjoj fazi operacije „Weiss“) u koju su se uklopile 1. i 3. dalmatinska brigada, a nešto kasnije i 4. dalmatinska brigada. Osim 9. dalmatinske divizije [u formiranju] Štab IV. OZ preuzeo je, od Operativnog štaba za Dalmaciju, i Grupu bataljona sjeverne

c) 373 (hrv.) pd obezbeđenje dotura za 114. div. od Bos. Novog (isključno) do Gračaca (isključno), kao i aerodrom Bihać. U tu svrhu treba osloboditi inž. bataljon i pt divizion. 4. lov. brigada smenjuje 373. inž. biataljon u Bos. Gradiški, a 3. brd. brigadu treba razvući na istok do Kozarca, uključno. Štab i 3/202. tenk. bat. potčinjava se diviziji. U Bos. Krupu se dovodi 3. tenkovska četa. Štab treba prebaciti u Banju Luku. Treba ubrzano izvršiti potrebno pomeranje radi smenjivanja delova 114. divizije, d) 369 (hrv.) pd obezbeđivaće liniju dotura za SS-div. prema do sada izdatim naređenjima. Treba ubrzano smeniti SS-jedinice na odseku Konjic (do Rame isključno). 1 bataljon 1. rez. lov. puka dodeljuje se 369. div. za angažovanje na zaštiti pruge (po mogućnosti do Sarajeva). Obezbeđivati aerodrom u Sarajevu. U tu svrhu izvršiti pripreme za angažovanje ostalih delova 1. rez lov. puka ..." (AVII, NAV-T-314, r. 557, s. 1002—7). http://www.znaci.net/00001/4_12_3_134.htm (pristupano 17. rujna 2010.): Zapovest 2. oklopne armije od 9. septembra 1943. potčinjenim komandama za posedanje teritorije Jugoslavije pod italijanskom okupacijom i razoružanje na njoj zatečenih italijanskih oružanih snaga, Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii - Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha - knjiga 3 50

„Vest o kapitulaciji Italije dospela je u Jugoslaviju tek sa zvaničnim obaveštenjima preko radija. Ali usprkos tome što ga nismo ni na koji način opomenuli, Tito je reagovao brzo i ubrao plodove.“ Čerčil, Vinston, Drugi svetski rat. Tom V., Krug se zatvara, Beograd, 1964, str. 445 51

Operativni štab za Dalmaciju bio je formiran 2. kolovoza i obuhvaćao je sve snage NOVH od Nina do Neretve, a s radom je prestao 22. kolovoza kad je bio obnovljen Štab IV. Operativne zone. Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 118; Anić, Nikola, Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005., str. 168

52

Grupu udarnih bataljuna Dalmacije činili su 1. splitski, 1. biokovski, Mosorski i Sinjski bataljun. Od te je grupe 8. rujna 1943. stvorena 3. dalmatinska brigada. Pri formiranju je brojala oko 950 boraca. Vidi: Ibid. Anić; Dubravica

53

Brigada je [po drugi put] formirana 14. kolovoza 1943. od jedinica Kninskog sektora, pa se u početku zvala 1. brigada Kninskog sektora. Pri formiranju je imala 1.300 boraca u 4 bataljuna. Vidi: Ibid. Dubravica, str. 119

30

Dalmacije, Grupu bataljona iz Muća, Grupu bataljona Trilja, te Šibenski, Splitski, Cetinski i Biokovski partizanski odred. 6.4. Utrka s neprijateljem Već u 04:00 izjutra 9. rujna započeo je njemački pokret iz unutrašnjosti prema Dalmaciji. Motorizirane kolone krenule su prema Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, dok je sinjski aerodrom bio zauzet postrojbama prebačenim zrakoplovima, a talijanske jedinice u tom gradiću razoružane. Njemačka 114. lovačka divizija ušla je u Zadar 10. rujna, a u Šibenik 11. rujna. Sedma SS brdska divizija je, nakon kraće borbe s Talijanima, zauzela Dubrovnik i okolicu 12. rujna, dok su nadiranje avionima prebačenih dijelova divizije od Sinja ka Splitu zaustavile postrojbe NOV u blizini Klisa. Nijemci su na području sjeverne i srednje Dalmacije razoružali diviziju „Zara“, jednu pukovniju divizije „Bergamo“ (u Sinju i okolici) i manje dijelove 17. obalne brigade, a u južnoj Dalmaciji, odnosno susjednom hercegovačkom području, diviziju „Marche“ i 28. obalnu brigadu, odnosno diviziju „Messina“. Jedinice NOVH uspjele su razoružati dio talijanskih okupacijskih snaga54 i privremeno osloboditi čitavu dalmatinsku obalu od Obrovca do poluotoka Pelješca, osim uporišta u Zadru, Šibeniku, Omišu i Makarskoj. Narod se spontano, ili organizirano, pridružio akcijama postrojba NOVH, a ponegdje je razoružavanje talijanske vojske preraslo u općenarodni ustanak55. Najveći se takav događaj odigrao u Splitu, prvom oslobođenom velikom gradu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nakon što se gradom uvečer 8. rujna pronio glas o talijanskoj kapitulaciji građani su bili u prazničnom raspoloženju i već su rano ujutro 9. rujna u tisućama izašli na ulice. Gradski Narodnooslobodilački odbor i Mjesni komitet KPH znali su iskoristiti priliku, pa iste večeri započinju manifestacije s ciljem stvaranja atmosfere koja će uvjeriti stožer divizije „Bergamo“ da nema alternative predaji. Pregovori o kapitulaciji Divizije trajali su 9.-10. rujna, a u njima su sudjelovali general Becuzzi s talijanske strane, odnosno Ivo Lola Ribar (predstavnik VŠ) i Vicko Krstulović (predstavnik IV. OZ GŠH) u ime NOVJ. Talijanski je zapovjednik nastojao izbjeći predaju oružja, no partizanska ga je delegacija suočila s ultimatumom za prihvaćanje zahtjeva. Becuzzi nije imao izbora, tim više što su građani 54

Dvije pukovnije divizije „Bergamo“, stožerne postrojbe XVIII. korpusa i najveći dio 17. obalne brigade. Vidi: Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957., str. 67, 70 55

„Dok su Nijemci nastupali glavnim komunikacijama sjeverne Dalmacije i razoružavali talijanske garnizone, većinu manjih talijanskih posada na tom području razoružali su partizani. Tako su novoformirani partizanski odredi s terensko-političkim radnicima na čelu, bili razoružali talijanske posade u Zlarinu, Prviću, Kapriju, Žirju, Stankovcima, Preku, Ugljanu, Molatu, Istu, Pašmanu, Velom Ratu i većinu talijanskih posada na području Bukovice.“ Kvesić, Sibe, Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb, 1960., str. 613

31

samoinicijativno krenuli u razoružavanje okupatora prije podneva 10. rujna. Vojnici nisu pružali otpor i dobrovoljno su predavali oružje, pa su u kratkom roku građani i pripadnici NOO osigurali sva skladišta hrane i bojnog materijala, zauzeli upravne urede, luku i brodogradilište, te započeli s lovom na policijske agente i doušnike. Povrh dezintegracije Divizije u samome gradu, popodne 10. rujna karabinjerske posade Stobreča i Kamena (ukupne snage pola bataljuna) sa kompletnim naoružanjem i opremom prelaze na stranu NOVH. Stožer Divizije formalno je kapitulirao 12. rujna, razoružano je oko 13.000 Talijana, a od prebjeglih karabinjera osnovan je 13. rujna bataljun „Garibaldi“ od oko 350 boraca56. Gradski NOO objavio je 11. rujna dobrovoljnu mobilizaciju koja je premašila sva očekivanja, pa je već 12. rujna obnovljena 4. splitska brigada i odmah ubačena u borbu protiv Nijemaca u području Klisa. Računa se da je prilikom Splitskog ustanka (9.-26. rujna) u NOVH pristupilo oko 6.000 novih boraca iz samog grada, te uže mu i šire okolice! Materijalna dobit je bila kolosalna, jer sad ne samo da su partizani mogli naoružati masu novih boraca, nego i stvoriti rodovske postrojbe poput Tenkovskog bataljona IV. operativne zone NOVH. Osim u Dalmaciji, snage NOVH uspjele su se domoći velikih količina bojnog materijala i u drugim dijelovima zemlje koji su bili pod talijanskom vlašću. Tako su na području Primorja i Gorskog kotara snage NOVH razoružale najveći dio talijanskog V. korpusa (tri divizije i obalna brigada), a u Istri je razoružana divizija „Sforzesca“ iz XXIII. korpusa. Uspjehe pri razoružavanju Talijana zabilježili su i slovenski partizani, dok je u Crnoj Gori glavnina dviju talijanskih divizija prešla na stranu NOVJ. Unatoč požrtvovnosti jedinica NOVJ i podrške naroda, Nijemci su na potezu od Slovenije do Crne Gore u potpunosti razoružali tri talijanske divizije, većim dijelom četiri, a manjim dijelom daljnje četiri divizije.

56

„…dva puka divizije „Bergamo“ i prištapske delove 18 korpusa razoružali su Splićani.“ Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957., str. 67; „U Splitu je razoružano ukupno 12.000 - 13.000 Talijana. Od onih Talijana, uglavnom bivših karabinjera, koji su prešli na stranu NOV-a, 13. rujna formiran je bataljun Garibaldi, jačine oko 350 ljudi.“ http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030912/feljton01.asp (pristupano 17. kolovoza 2010.): Trgo, Fabjan, 60 godina od Splitskog ustanka u rujnu 1943., feljton, Slobodna Dalmacija, 12. rujna 2003.

32

7. NJEMAČKE OPERACIJE U DALMACIJI, RUJAN 1943.-SIJEČANJ 1944. Sudar njemačkih i partizanskih snaga u Dalmaciji donio je četiri mjeseca izuzetno teških i krvavih borbi u kojima su se dalmatinski partizani, njih ¾ „zelenih“, pokazali dostojnim protivnicima u borbi prekaljenim i dobro opremljenim njemačkim postrojbama. Njemački glavni zapovjednik grupe armija „F“, feldmaršal Weichs, u izvješću Vrhovnom zapovjedništvu od 1. studenog 1943. piše kako su „…borbene akcije… …izgubile karakter gerilskog rata…“, nastavljajući time da „…u ovom trenutku glavna opasnost prijeti iz Hrvatske…“, a zaključuje kako „…polazna točka koja je presudna za rat, a time i polazna točka za angažiranje protumjera, bila je i ostaje – Hrvatska…“57. Kako bi adresirale partizansku prijetnju njemačke su snage za jesen 1943. planirale mnoštvo navalnih operacija, od kojih velik dio u Dalmaciji, gdje je, kako su Nijemci mislili, prijetnja koju su predstavljale postrojbe NOVH bila pojačana mogućnošću savezničke amfibijske operacije na istočnoj obali Jadranskog mora. 7.1. Operacija „Geiserich“ – bitka za Split Iznimna temeljitost u prikupljanju materijala i mobiliziranju dobrovoljaca na splitskom području bila bi nemoguća bez rane podrške 9. dalmatinske divizije (1. i 3. dalmatinska brigada) i 4. dalmatinske (Splitske) brigade, koja će i sama postati dijelom Divizije. Saznavši za talijansku kapitulaciju, Štab IV. OZ naređuje Štabu 9. divizije zaustavljanje njemačkog napredovanja iz Sinja. Tijekom popodneva 9. rujna došlo je do kontakta između njemačko-ustaških58 snaga i 1. dalmatinske brigade kod zaseoka Sv. Jakov u polju Dicmo. Nijemci uspijevaju potisnuti partizane i nastaviti put prema Splitu. Do poslijepodneva idućeg dana dolaze u područje Klisgrla, gdje ih napadaju tri bataljuna 1. dalmatinske brigade. Iako teško pritisnuti, esesovci uspijevaju odbiti partizanske nasrtaje i zakloniti se u kliškoj utvrdi pretekavši [partizansku] Kaštelansku leteću četu za, možda, pola sata59. Iako je talijanska posada Klisa (njih oko 700) 57

Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009., str. 105

58

Uz ojačani njemački 1. bataljun 1. brdske SS pukovnije nadirao je i dio ustaške 27. stajaće bojne (bataljuna). Vidi: Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str. 34-35

59

Partizan Miro Britvić o sukobu s Nijemcima na prilazima Klisu:

„ „Drugi dan po kapitulaciji Italije naređeno je Kaštelanskoj letećoj četi da sa zapadne strane krene prema tvrđavi radi razoružavanja Talijana. Mi smo, ja kao puškomitraljezac s pomoćnikom Milišić Franom iz Solina i još tri druga, kao patrola prethodnica izbili poslije podne oko 4 sata do prvih kuća u Klisu. Primijetili smo bježanje naroda iz mjesta. Kada smo bolje osmotrili opazili smo gore na putu prema tvrđavi kolonu njemačke pješadije i bijelu zastavu na tvrđavi. Ja sam na tu kolonu iz daljine opalio nekoliko kratkih rafala i oborio

33

izbjegavala kapitulaciju do dolaska kolone iz 7. SS brdske divizije, Nijemci nisu to mogli kapitalizirati. Jak partizanski otpor ih je ne samo spriječio pri prodoru u Split, već i potpuno zaustavio. Njemačkim prodorom u Klis nastala je zanimljiva situacija: (i.) njemačke snage u širem području Imotskog okupljale su se za prodor prema Sinju i Splitu; (ii.) Sinj su držale njemačke jedinice, ali izuzev zračnim putem izolirane, jer su sve putove prema gradiću kontrolirale jedinice NOV; (iii.) Klis, u kojem je bila grupacija od oko 1.800 esesovaca, Talijana i ustaša, je bio u poluokruženju jedinica 9. dalmatinske divizije, a ni put do Sinja nije bio siguran. Zahvaljujući takvom rasporedu Sinj je postao ključ za osvajanje, odnosno obranu Splita. Njemačko zapovjedništvo je odlučilo zračnim transportom ojačati jedinice u Sinju, deblokirati Klis i krenuti u Split. Tijekom popodneva 11. rujna, kao i čitavog sljedećeg dana, na sinjski aerodrom slijeću transportni avioni s pojačanjima i opremom60. Od tih je pojačanja formirana borbena grupa „Petersen“ koja se probila do Klisa i 14. rujna započela s pritiskom prema Splitu ostvarivši početne dobitke, poništene uspješnim protunapadom 9. divizije. Neuspjeh je doživjela i njemačka motorizirana kolona koja je 16. rujna napadala pravcem Imotski-Zagvozd-Šestanovac-Žrnovnica, kako bi Dalmatincima kod Klisa izbila iza leđa. Grupa se probila preko Cetine 17. rujna, ali je upala u zasjedu kod sela Zvečanje i bila prisiljena na povlačenje. Devetoj dalmatinskoj diviziji 15.-16. rujna dolaze „vanjska“ pojačanja. Prema naredbi VŠ, 1. proleterska, odnosno 4. krajiška divizija, usiljenim maršem pristižu u sektor Aržana, odnosno u Cetinsku dolinu i daju važan doprinos „kupovini vremena“ za izvlačenja plijena iz Splita i okolice. Nijemci, također, dovlače pojačanja: avionima prebacuju u Sinj još dva bataljuna 7. SS divizije; iz Albanije dovlače 92. motoriziranu pukovniju; a s područja Šibenika planiraju upotrijebiti dijelove 114. lovačke divizije. Postrojbe NOV u međuvremenu

nekoliko Nijemaca. Oni su odmah na mene usmjerili vatru mitraljeza i lakih bacača. U prebacivanju preko ceste poginuo je jedan borac iz patrole. Za približavanje tvrđavi bilo je već kasno, pa se četa povukla.“ (Arhiv VII, mikroteka NAV—N—T—314/556/739—747).“ Ibid., str. 35 60

„U Štabu 7. SS divizije sagledava se značaj Klisa i opasnost kojoj su izložene tamo isturene snage. Zbog toga on ubrzano 11. i 12. 9. prebacuje junkersima na sinjski aerodrom 4. bataljon 1. SS puka i 1. divizion 7. artiljerijskog SS puka, pionirsku četu istog puka i topovski vod. Štab 1. SS puka, koji se 10. 9. prebacio u Sinj, formira od ovih snaga borbenu grupu „Petersen“ i upućuje je prema Klisu.“ Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str. 37

34

drže inicijativu i uporno, ali bezuspješno, nastoje slomiti njemački otpor u Klisu, Dicmu61 i Sinju. Partizanske postrojbe napale su Sinj dvaput, noći 22./23. rujna i noći 23./24. rujna. Oba su napada propala uz osjetne gubitke.

Dugotrajnim borbama iscrpljeni vojnici 7. SS divizije u splitskoj ribarskoj luci Matejuška.

Nijemci su 7. SS divizijom i 92. motoriziranom pukovnijom 22. rujna krenuli u napad iz područja Imotskog i, lomeći svaki otpor, ujutro 23. rujna stvorili mostobran [na Cetini] kod Trilja, da bi 24. rujna ušli u Sinj. Iz Drniša i Šibenika 24. rujna nastupaju postrojbe 114. lovačke divizije prema Vrlici, Muću, Perkoviću i Primoštenu, nanoseći osjetne gubitke protivnicima. Konačni juriš na Split započeo je 26. rujna, a prve njemačke jedinice ušle su u grad, koji su postrojbe NOVH žurno napustile, ujutro 27. rujna. Štab IV. OZ je svim postrojbama na splitskom području zapovjedio odstupanje prema Dinari i na Mosor, a Šibenska i Trogirska brigada koje u tome nisu uspjele izvučene su morskim putem i prebačene na Šoltu i Brač. Bitka za Split je završila, ali pred Nijemcima je ostalo osvajanje ostatka obale i otoka – nimalo lak zadatak. 7.2. Zimske operacije Wehrmachta Početkom listopada aktiviran je njemački V. SS brdski korpus, te je došlo do prekrajanja XV. brdskog korpusa iz kojeg izlaze 7. SS brdska i 369. legionarska divizija. One će uz 118. lovačku diviziju činiti V. SS korpus u borbama tijekom jeseni 1943. godine. Novoosnovani korpus imao je teritorijalnu nadležnost nad obalom od Stobreča do Boke kotorske, a po dubini sve do rijeke Save. Ostatak dalmatinske obale, kao i pripadajuće zaleđe, spadao je u nadležnost XV. brdskog korpusa u kojem su bile 114. lovačka, 373. legionarska i 61

Odmah po slijetanju u Sinj, 2. bataljun 1. SS brdske pukovnije upućen je prema Klisu. Kod zaseoka Sv. Jakov u Dicmu naletjeli su na 3. dalmatinsku brigadu koja ih je potisnula, dok se dio njemačkog bataljuna utvrdio oko željezničke stanice i ostao pod opsadom do završetka borbi na sinjskom području. Vidi: Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980., str. 43

35

264. pješačka divizija (dovedena iz Francuske u listopadu 1943.). Oba su korpusa u periodu listopad 1943. - siječanj 1944. izvela više akcija u Dalmaciji, obilježenih izrazito žestokim borbama i stradanjima civila. Uporna partizanska obrana Splita pomrsila je njemačke planove koji su uključivali brzo zauzimanje čitave obale u prvoj fazi, konsolidiranje položaja po dubini, s posebnim naglaskom na zračnodesantnu obranu, u drugoj fazi i zauzimanje otoka u trećoj fazi. Stožer 2. oklopne armije prilagodio je planove situaciji i naredio podređenim korpusima čitavu seriju navalnih akcija koje su trebale dovesti do ispunjenja njemačkih ciljeva. Operacijom „Landsturm“ 7. SS brdske divizije, 24. listopada - 4. studenog, na području od Omiša do Ploča u Makarskom primorju i na Biokovu polučeni su dobri rezultati, no niti jedna veća partizanska jedinica nije bila u potpunosti uništena; operacijom „Spatz“ 114. lovačke i 264. pješačke divizije, 14. - 20. listopada, privremeno je očišćeno područje istočno od Šibenika i Primoštena, te otoci Zlarin i Prvić62; operacijom „Haifisch“, početkom studenog, borbe su prenesene na područje Trogira; operacijom „Adler“ 114. i 264. divizije, 22.-25. studenog, zauzeti su sjevernodalmatinski otoci; a posebnu pažnju zaslužuje serija operacija, na poluotoku Pelješcu i otoku Korčuli, nazvanih „Herbstgewitter“, dok je za čišćenje područja Livna i Duvna i zauzimanja aerodroma NOVJ bila poduzeta operacija „Ziethen“, 4.-8. prosinca, koju su uspješno izveli dijelovi 114. i 118. lovačke divizije protiv 9. i 20. dalmatinske divizije. Uvod u operaciju „Herbstgewitter“ bilo je njemačko osvajanje Stona, 29. rujna, čime su osigurali komunikaciju Dubrovnik-Metković i napravili prvi korak u osvajanju Pelješca. Operacija „Herbstgewitter I“ započela je 23. listopada angažmanom dijelova dvaju pukovnija (ukupno oko 1.600 vojnika) iz 7. SS i 118. lovačke divizije protiv 13. južnodalmatinske brigade (26. dalmatinska divizija) s 1.057 boraca. Istovremenim amfibijskim i kopnenim napadom Nijemci uspijevaju pregaziti obranu i započeti dugotrajne borbe s promjenjivim uspjehom protiv 13. južnodalmatinske brigade, a kasnije i 1. dalmatinske brigade čiji su dijelovi bili poslani na Pelješac kao pojačanje. Jedinice NOVH konačno se povlače 11. studenog na Korčulu (13. južnodalmatinska brigada), odnosno u Podgoru i Makarsko primorje (1. dalmatinska brigada). Za pothvat „Herbstgewitter II“ određena je pukovnija 118. lovačke divizije, uz potporu obalnih lovaca iz pukovnije za specijalne zadatke „Brandenburg“, diviziona topništva i satnije 62

Osvajanje otoka Zlarina i Prvića započelo je tek 21. listopada, jer su motorne skele tipa „Siebel“ kasnile. (op. a.)

36

tenkova. Njemačke snage iskrcale su se na Korčulu u noći 21./22. prosinca, iznenadile obranu 13. južnodalmatinske i 1. prekomorske brigade i prouzročile nered koji je partizane stajao mnogo života i terena. Tijekom 24. prosinca sa Hvara su pristigli dijelovi 1. dalmatinske brigade i zapovjednik 26. dalmatinske divizije, Nikola Martinović, kako bi osobno preuzeo rukovođenje borbom, no istog je dana bio teško ranjen u minobacačkom napadu i nekoliko sati kasnije umro. Tijekom noći 24. prosinca zapovjedništvo 26. dalmatinske divizije ocjenjuje Korčulu neobranjivom i naređuje napuštanje otoka. Evakuacija je bila dezorganizirana, zapravo kaotična, te mnogi partizani nisu bili ukrcani63, kao i znatne količine dragocjenog teškog naoružanja i ostale opreme. Borbe na otocima završile su u siječnju 1944. godine operacijama „Morgenwind I“ (osvajanje Brača), „Morgenwind II“ (osvajanje Šolte) i „Walzertraum“ (osvajanje Hvara). Jedino je na Šolti došlo do kratke borbe s partizanskim zaštitnicama, koje su se istog dana evakuirale, dok su Brač i Hvar pali bez borbe, jer su se jedinice NOVH izvukle prije njemačkih napada. Time su do 20. siječnja 1944. godine Nijemci ispunili sve ciljeve zadane još u rujnu, ovladali su čitavom dalmatinskom obalom i neposrednim zaleđem, kao i svim otocima osim Visa i Lastova.

Njemački vojnici na trofejnom francuskom tenku napreduju prema partizanima.

63

„Prema izvještaju štaba Dvadeset šeste divizije, od 6. januara 1944. godine, upućenom štabu Osmog korpusa o borbama na Korčuli, iznesen je podatak da je iz sastava Trinaeste južnodalmatinske brigade evakuirano svega 525 ljudi od kojih su 90 bili ranjenici (ne računajući u taj broj dvije čete iz Prvog bataljona, koje su se povukle s Mljeta i Lastova). Oko trideset je poginulo, a tridesetak je zarobljeno. Oko 300 onih koji su ostali na otoku bilo je izgubljeno za brigadu, ali ne i za borbu.“ Ferenca, Ivo, Partizani južne Dalmacije (Trinaesta južnodalmatinska narodnooslobodilačka udarna brigada), Beograd, 1975., str. 48

37

8. USPOSTAVA UPRAVE NDH U DALMACIJI Unatoč teritorijalnom proširenju, površno gledano – dobitku, NDH je [kao i ostale članice osovinske koalicije] kapitulacijom Italije pretrpjela težak udarac od kojeg se nije uspjela oporaviti. Širenjem u bivšu talijansku I. zonu, NDH dobiva „nove teritorije“ koji su bili velikim dijelom mobilizacijska baza NOVJ, a stanovništvo neprijateljski nastrojeno, ili u najboljem slučaju ravnodušno. Civilna uprava NDH je stoga ovisila o sposobnosti oružanih snaga za uvođenje minimalnog mira i reda potrebnog za rad ostalih dijelova birokratskog državnog aparata. Oružane snage NDH, ionako prenapregnute, odjednom su se psihički, materijalno i kadrovski nepripremljene našle na znatno većem operativnom području ugroženom partizanima, no sad bez podrške Talijana koji su se kako-tako borili protiv NOVJ, što se odlučujuće odrazilo na rad cjelokupne uprave NDH u promatranoj regiji. 8.1. Oružane snage NDH u Dalmaciji Dok je ustaški vođa oko jedan ujutro 9. rujna 1943. preko radija najavljivao čas oslobođenja i ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, oružane snage NDH su dosegnule svoj zenit s 92.000 ljudi pod hrvatskim zapovjedništvom i daljnjih 100.000 vojnika pod njemačkim zapovjedništvom, dok je u Wehrmachtu, odnosno SS postrojbama, služilo oko 70.000 građana NDH64. Uoči kapitulacije Italije od pobrojanih efektiva na području Dalmacije domobranstvo je držalo 15. pješačku pukovniju u Kninu i Sinju; 1. bojnu 14. pješačke pukovnije u Dubrovniku, Stožer 8. divizije u Mostaru, 1. domobransku doknadnu pukovniju u području

64

„Izvještaj što ga je dr Pavelić podnio njemačkom poslaniku u Zagrebu 1. septembra 1943. u vrijeme kad su njegove kvislinške snage bile brojčano na vrhuncu, daje nam najvjerodostojniju informaciju o sastavu tih snaga. U kategoriji trupa pod njemačkom komandom izvještaj navodi: 62.020 vojnika u sastavu njemačkih oružanih snaga; 9.000 novih regruta za te snage; 36.300 hrvatskih vojnika koje su opremili Nijemci i koje su pod njemačkom komandom, i 62.760 vojnika koje su opremile vlasti NDH ali su pod njemačkom komandom - ukupno 170.080 vojnika. U drugoj kategoriji, u trupama pod hrvatskom komandom, bilo je 92.246 oficira, podoficira i vojnika. Zbroj tih dviju kategorija iznosi ukupno 262.326 ljudi. Od tog zbroja 28.500 ljudi ili 11 posto bili su u ustaškoj vojnici i u Pavelićevoj osobnoj gardi. Najveća pojedinačna formacija, od otprilike 92.000 ljudi pod hrvatskom komandom, bila je žandarmerija s oko 18.000 ljudi.“ http://www.znaci.net/00001/40_27.htm (pristupano 17. listopada): Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945; „Poglavnik mu je… …iznio tvrdnje prema kojima se 170.000 hrvatskih vojnika nalazi u njemačkoj vojsci, odredima Waffen-SS i policiji ili pak pod njihovom (njemačkom) komandom… Hrvati sami imaju 92.000 ljudi koji izuzevši poglavnikovu tjelesnu gardu (PTS), stražarske jedinice, formacije osiguranja i žandarmeriju pripadaju samo školama, tehničkim uređajima, uredima, štabovima i radnim jedinicama.“ Krizman, Bogdan, Ustaše i Treći Reich 1, Zagreb, Ljubljana, 1983., str. 168; Tih 70.000 građana NDH koji su služili u jedinicama Wehrmachta, odnosno Waffen-SS, ne mogu se organizacijski ni u kojem slučaju smatrati „hrvatskim vojnicima“, preciznije „vojnicima NDH“. Ti su ljudi po svim kriterijima bili njemački vojnici (bez navodnika!). To nam ostavlja oko 192.000 ljudi koji su organizacijski pripadali vojsci, odnosno stranačkoj miliciji NDH, bez obzira pod čijim su se operativno-taktičkim zapovjedništvom nalazili. (op. a.)

38

Vrgorca, dok su ustaše držale 17. stajaću bojnu u Drnišu; 27. stajaću bojnu u Sinju; 26. s. bojnu u Omišu; te 2. prometnu bojnu u Makarskoj. Postrojbe NDH u Dalmaciji bile su ne samo malobrojne, nego i demoralizirane (pogotovo domobranstvo), što je vidljivo iz brojnih dezerterstava, odnosno prelazaka partizanima65. Povrh svega toga, vojska NDH u Dalmaciji patila je od još jednog ozbiljnog hendikepa – potpune logističke ovisnosti o Wehrmachtu, jer im vlastito zapovjedništvo nije bilo u stanju osigurati opskrbu hranom, streljivom i svim drugim potrebnim materijalom. Nijemci za ozbiljnija borbena djelovanja tijekom preuzimanja obale i razoružavanja Talijana nisu pretjerano računali na pomoć postrojba vojske NDH, a njihov najveći doprinos njemačkim operacijama u Dalmaciji bio je držanje [opsjednutih] garnizona u Omišu i Makarskoj, dok je ustaška 27. stajaća bojna aktivno sudjelovala u borbama oko Sinja i Klisa, pod taktičkim zapovjedništvom 7. SS divizije. Ustaše su se upustile i u tri amfibijska pothvata. Prvi, 18. rujna, je bio prepad satnije od 90 ljudi iz Drvenika na Sućuraj (o. Hvar), koji je tada imao posadu od samo 3 partizana66. Pothvat je završio neuspjehom zahvaljujući borbenosti trojice partizana koji su otvorili vatru iz dva 105 mm topa, oštetili neprijateljski parabrod i natjerali ustaše na prekid operacije. Istu su akciju ustaše ponovili noću 21./22. rujna, kad su uspjeli prodrijeti u Sućuraj, rastjerati partizansku četu i zaplijeniti topove, da bi se zatim povukli na kopno. Treći pothvat nosio je naziv operacija „Seeräuber“, a cilj je bio zauzimanje istočnog dijela otoka Brača. Operaciju je, kao i prethodne, izvodila 2. prometna bojna iz Makarske. Rano ujutro 22. listopada oko 150 ustaša zauzelo je Milnu, kao diverziju prije glavnog udara. Partizani su brzo intervenirali i otjerali napadače u more ubivši ih 35, a zarobivši sedamnaest67. Tijekom noći ustaše su se pokušali iskrcati u Pučišćima, Poviju i Sumartinu, ali 1. otočka brigada je sve napade spremno odbila. Ustaški je režim gajio nade o stvaranju pozitivnog raspoloženja prema NDH među Dalmatincima, a tome je imala doprinijeti i odluka o nemobiliziranju stanovništva krajeva koji su bili obuhvaćeni talijanskom aneksijom i okupacijom. Koliko je takova nada bila opravdana najbolje svjedoči odaziv Dalmatinaca u postrojbe NOVH u tolikom broju da je tijekom 65

„Postojeće snage, posebno domobranske, su i u Dalmaciji patile od svojih karakterističnih slabosti. Krajem listopada 1943. u Sinju je posebno težak problem predstavljalo dezertiranje domobrana, „kojih je unazad od 20 dana prema dobivenim podatcima pobjeglo blizu dvjesto a nezna se dali svojim kućama ili u odmetničtvo.“ “ Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., str. 64 66

Partizanska posadna četa je baš tada bila otišla u Podgoru. Vidi: Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska udarna brigada (Prva otočka), Supetar, 1984., str. 29 67

Ibid., str. 34-35

39

nekoliko tjedana u Dalmaciji osnovano tri nove i jedna obnovljena divizija, te jedan korpus. Istovremeno, NDH nije bila u stanju „oslobođene krajeve“ zaposjesti vojskom, jednostavno zato što je nije bilo dovoljno. Početkom listopada Zagreb nije mogao udovoljiti zahtjevu ministra za oslobođene krajeve, Ede Bulata, za slanjem veće ustaške postrojbe u Split, jer se niti jedna nije mogla maknuti s tekućih dužnosti. Zbog nedostatnosti snaga NDH i zbog vlastite prenapregnutosti, u Jugoslaviji i na drugim bojištima, Nijemci su upošljavali četnike i talijanske fašiste koji su ostali vjerni Mussoliniju. Tako se nedugo nakon kapitulacije Italije u Šibeniku našlo oko 300 četnika (koji su ubrzo otišli), dok je u Kaštelima uspostavljena četnička posada od 40 ljudi. Četnici su bili angažirani na osiguranju prometnih pravaca, a sredstva za izvršavanje zadataka sad su dobivali od Nijemaca, kojima su se priklonili u nedostatku alternative. Njemačko angažiranje četnika uzrokovalo je paniku među dužnosnicima NDH u Dalmaciji, pa je ministar Bulat predložio osnivanje splitske pukovnije snage 2.500 ljudi, koja bi se popunila dobrovoljcima s područja Drniša, odnosno vojnicima iz „Poglavnikove tjelesne straže“. Opremu i naoružanje, zamislio je ministar, trebali su osigurati Nijemci. Kako se ubrzo utvrdilo, zamisao je bila neostvariva, pa je u Split prebačena bojna iz 6. ustaškog stajaćeg zdruga (brigade). Oružane snage NDH u Dalmaciji su bile nedovoljne s obzirom na površinu teritorija i postavljene zahtjeve, a uz to su patile od niskog [borbenog] morala koji je uvelike ograničavao njihovu pouzdanost. Ustaško-domobranske postrojbe u Dalmaciji su u potpunosti ovisile o njemačkoj opskrbi. Bez njemačke pomoći vojska NDH u Dalmaciji bila bi u potpunosti neodrživa, čak i tako malobrojna kao što je bila. Vojna prisutnost NDH u danoj prostoriji može se promatrati jedino kroz prizmu prisutnosti Wehrmachta, što se pokazalo ujesen 1944. kad je protjerivanjem njemačke vojske iz Dalmacije nestala i vojska NDH. 8.2. Ministarstvo oslobođenih krajeva Nakon talijanske kapitulacije ustaški režim 3. studenog 1943. osniva Ministarstvo oslobođenih krajeva s Edom Bulatom kao ministrom. Ministarstvo je postojalo do 20. svibnja 1944., a osnovna mu je zadaća bila integracija „oslobođenih krajeva“ u državno-pravni ustroj NDH. Ministar je bio nadređen svim tijelima državne uprave na dotičnim teritorijima, a ostala ministarstva su mu bila dužna staviti na raspolaganje sve službenike koje je ovaj smatrao potrebnima.

40

Zanimljiva je institucija Glavara državne uprave68, ustanovljena zakonskom odredbom od 18. siječnja 1943., neposredno povezana s izvanrednim stanjem. Naime, u slučaju proglašenja izvanrednog stanja Glavari su postajali direktno podređeni područnom vojnom zapovjedniku, a direktno nadređeni svim organima područne i lokalne [samo]uprave. Dužnost im je bila nadziranje i vođenje svih građanskih upravnih poslova, primjenjujući moguća ograničenja zakona i prava na zahtjev područnog vojnog zapovjednika. 8.3. Preustroj velikih župa na dalmatinskom području Padom Italije pojavila se potreba za preustrojem velikih župa NDH. Posebnom zakonskom odredbom od 1. listopada 1943. godine osnovana je jedna nova župa, a teritorijalni ustroj postojećih je u nekim slučajevima bio izmijenjen, sve u cilju reintegracije anektiranih krajeva. Preustroj je bio završen do kraja studenog, a broj velikih župa NDH povećao se sa 22 na 23. Stvarna nadležnost velikih župa nije bila mijenjana, osim u slučaju proglašenja izvanrednog stanja69 koje je građansku upravu podređivalo vojnoj. Nova „velika župa Sidraga i Ravni kotari“ osnovana je na bivšem talijanskom području sa sjedištem u Zadru, u kojem nikada nije stolovala zbog njemačke odluke o zaštiti prijeratnih jugoslavensko-talijanskih granica i uvođenja njemačke vojne uprave. Nijemci velikom županu uopće nisu dopustili ulazak u Zadar, pa je kao „privremeno“ rješenje sjedište župe bilo u Zemuniku. Osim nesuđenog sjedišta nova je velika župa obuhvaćala kotareve Benkovac, Biograd i Preko. „Velika župa Bribir i Sidraga“ je preimenovana u „veliku župu Bribir“, a proširena područjem Šibenika koji je, umjesto Knina, postao sjedište. Unatoč tim „papirnatim“ promjenama sjedište je ostalo u Kninu, najvjerojatnije zbog savezničkih bombardiranja Šibenika. Po teškom bombardiranju Knina u ožujku 1944. sjedište župe bilo je premješteno u selo Badanj, blizu Drniša, u kojem je živjela obitelj velikog župana70. Split je postao sjedište velike župe Cetina, umjesto dotadašnjeg sjedišta u Omišu, a ukinuta je kotarska oblast Omiš i formirana kotarska oblast Split. „Velikoj župi Dubrava“ pripojeni su Korčula, Lastovo, Kotor

68

Bruno Nardelli bio je Glavar državne uprave na području Dalmacije, dok je Oskar Turina obnašao istu dužnost za područje Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Kako su Nijemci 10. rujna 1943. osnovali Operativnu zonu Jadransko primorje, većina dodijeljenih područja je Turini ostala nedostupna. (op. a.) 69

Izvanredno stanje na području čitave Dalmacije bilo je proglašeno već 20. svibnja 1944. Vidi: Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), str. 214

70

Vidi: Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., str. 58

41

i Herceg Novi, ali je njemačka vojska zabranila državnom aparatu NDH pristup na crnogorsko tlo, istovremeno podupirući crnogorske nacionaliste. Administrativno-teritorijalne promjene nisu riješile osnovni problem koji je NDH imala u Dalmaciji – prometnu povezanost s ostatkom države i prometnu vezu između različitih krajeva Dalmacije. Između listopada 1943. i siječnja 1944. njemačkim zauzimanjem otoka i obale s neposrednim zaleđem olakšana je komunikacija diljem regije, no ostao je problem povezanosti sa sjeverom. Dva su pravca povezivala Dalmaciju i unutrašnjost: Bihać – Knin (automobilski transport) i Brod – Mostar vlakom, a dalje cestom preko Imotskog za Split. Oba su puta bila izrazito ranjiva na partizanske napade, te su ih Nijemci brižljivo osiguravali prevozeći prioritetno materijal za vlastite [i pomoćne] postrojbe, dok je briga za stanovništvo bila sekundarna. Takve su okolnosti dovele do izbijanja gladi širom regije, a zabilježeno je nekoliko smrtnih slučajeva71, iako je nesumnjivo velik dio umrlih od drugih uzroka za zime 1943./44. bio u direktnoj vezi s neishranjenošću. Njemačke isporuke raži, organiziranje prikupljanja hrane u sjevernim velikim župama i sretan slučaj nasukavanja talijanskog teretnjaka punog žita nisu mogli ublažiti kroničnu nestašicu hrane. Dalmacija je od rujna 1943. do siječnja 1944. primila oko 50 vagona raznovrsnih prehrambenih namirnica, a mjesečne su potrebe samo u krušaricama bile oko 300 vagona. Kako su za vrijeme talijanske okupacije isporuke hrane za civilno stanovništvo bile redovite, dok je dolaskom NDH izbila glad, lako se može zaključiti kakvu je reputaciju ta država imala među Dalmatincima. Čak je i ministar Bulat zapisao da bi trebalo shvatiti „…podsviesno raspoloženje stanovništva u oslobođenim krajevima, koje je… …nakon oslobodjenja ostalo skoro bez ikakve hrane...“, dodajući nepotvrđene informacije „…da se čak i Englezi brinu za još neoslobodjene otoke...“72. Može se zaključiti da je uprava NDH u Dalmaciji bila podjednako neučinkovita kao u razdoblju talijanske okupacije, ali s tom razlikom što je nestankom Italije nestao minimum reda i sigurnosti za civilno stanovništvo u čitavoj regiji. Kontinuirano jačanje NOP-a i novi krug borbi proljeća 1944. doveli su do konačnog kolapsa, a nedugo potom i nestanka ustaške uprave u Dalmaciji pobjedom snaga NOVH početkom prosinca 1944. godine.

71

Zabilježeno je 8 slučajeva na Braču i nekoliko u Drnišu, gdje su umrli članovi obitelji ustaških vojnika. Vidi: Ibid., str. 63 72

Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., str. 63

42

8.4. Četnici u Dalmaciji nakon kapitulacije Italije Četnici su se kapitulacijom Italije našli u potpuno novoj situaciji. Nestala je talijanska sila koja im je pružala materijalnu potporu bez koje četnici u NDH ne bi mogli opstati i to ih je stavilo pred jednostavan izbor – s Nijemcima, ili protiv njih. Iako su sudjelovali u operacijama sila Osovine protiv partizana, to je uvijek bilo u talijanskoj režiji, kao njihove pomoćne snage, dok im Nijemci nisu pretjerano vjerovali, ali su prihvaćali talijansko stajalište o pouzdanosti četnika koje su ovi opremili. Četnici su, s druge strane, izbjegavali otvorenu suradnju s Nijemcima, pokušavajući održati mit o svojoj oslobodilačkoj borbi. Potrebom pritisnute, obje su strane jeseni 1943. svoja razmimoilaženja stavila na stranu i započeli suradnju na ostvarenju zajedničkog operativnog cilja – uništenja partizana. Obje su strane tome pristupile nevoljko, Nijemci zbog nedostatnosti vlastitih snaga i katastrofalnog stanja oružanih snaga NDH, a četnici zbog propasti svojih talijanskih sponzora i ubrzanog gubitka kredibiliteta na zapadu što je značilo nestanak, ionako nevelike, zapadne pomoći. Đujić se u međuvremenu vratio na mjesto zapovjednika „Dinarske divizije“ nakon Trifunovićeve i Uzunčevićeve smrti, te mu je jedini ozbiljni oponent unutar četničkog pokreta u Lici, sjevernoj Dalmaciji i zapadnoj BiH ostao Mane Rokvić, kojeg je uspio izbaciti iz organizacije. Krajem 1943. Đujić je postao glavni četnički vođa u regiji, te je kao takav izravno zaslužan za uspostavu bliske suradnje s Nijemcima, unatoč njegovom proklamiranom neprijateljstvu. Osim toga, promijenio je i odnos prema institucijama NDH s kojima je uspostavio ograničenu suradnju, nasuprot njegovoj ranijoj nespremnosti na bilo kakve koncesije ustaškom režimu.

Njemački i četnički časnik u društvu franjevačkog gvardijana u Obrovcu.

Vezivanjem uz Nijemce četnici u Hrvatskoj napokon su otvoreno izabrali stranu, ne shvaćajući kako će pobjednička strana biti ona u potpunosti posvećena borbi protiv sila 43

Osovine, kao osnovnom kriteriju pripadnosti antifašističkoj koaliciji. Birajući suradnju s Nijemcima četnici su, upravo kao i ustaše dvije i pol godine ranije, svoju sudbinu neraskidivo vezali s nacističkom, ostavljajući NOP jedinim domaćim faktorom s dovoljno snage za uspostavljanje poslijeratne vlasti nad čitavom Jugoslavijom. 9. RAZVOJ NOP-a U DALMACIJI NAKON KAPITULACIJE ITALIJE Usprkos četvrt godine teških borbi nakon kapitulacije Italije NOVH u promatranom prostoru uspijeva prikupiti ogromnu količinu talijanskog ratnog materijala, osloboditi velik dio regije i značajno povećati svoj formacijski sastav. Prva su dva procesa već opisana, te preostaje pregled stvaranja novih, odnosno obnove rasformiranih postrojba NOVH u razdoblju rujan-listopad 1943. godine. Značajan doprinos razvoju NOP-a u promatranom periodu dalo je i II. zasjedanje ZAVNOH-a

kojim

se

nastavila

definicija

političke

platforme

kao

ishodišta

narodnooslobodilačke borbe hrvatskog naroda. 9.1. Osnivanje novih [dalmatinskih] brigada NOVH Dotok velike količine opreme i značajnog broja novih boraca omogućio je stvaranje mase partizanskih dalmatinskih brigada u razdoblju rujan - listopad 1943., koje možemo smatrati razdobljem neposrednih posljedica kapitulacije Italije. Na teritoriju današnje Hrvatske tijekom 1943. osnovana je 21 brigada, od čega 10 u Dalmaciji nakon razoružanja talijanske vojske. Kvantitativno, proces stvaranja dalmatinskih brigada u danom periodu možemo nazvati „prenaglašenim“ u odnosu na prosječan broj novoosnovanih brigada po Operativnim zonama u podjednakim vremenskim odsječcima, a kvalitativno ga možemo nazvati izražavanjem većinskog raspoloženja stanovništva Dalmacije prema okupatorima i kolaboracionistima, odnosno NOP-u. Kako god etiketirali te procese, njima zahvaljujući stvoren je iznimno velik broj operativnih postrojba u kratkom vremenu, što je odlučujuće djelovalo na skokovit rast snage NOVH i NOVJ jeseni 1943. godine. Ostaje dati pregled osnivanja brigada u promatranom prostoru i vremenu, što ću napraviti uzlazno prema njihovoj numeraciji, ne odražavajući nužno i kronološki slijed osnivanja. Četvrta dalmatinska brigada osnovana je prvi put 6. siječnja 1943., ušla je u sastav 9. divizije 13. veljače, a rasformirana 12. travnja. Nova 4. dalmatinska brigada nije, osim numeracije, imala ništa zajedničko s prethodnicom. Osnovana je od splitskih dobrovoljaca 12. rujna 1943. u okolici grada, zbog čega je dobila pridjev „splitska“, a pri osnivanju je brojala oko 1.000 vojnika u 4 bataljuna. Brigada je 15. listopada ušla u sastav 9. divizije, uz 1. i 3. dalmatinsku brigadu, s kojima je sudjelovala u rujanskim borbama oko Klisa. 44

Šesta dalmatinska brigada je s formiranjem završila 8. listopada u Erveniku, a prvotno je bila nazvana 2. brigada Kninskog sektora. Brigada je izrasla iz 1. grupe sjevernodalmatinskih bataljona. Imala je 1.256 vojnika u 4 bataljuna, a tri dana po formiranju brigada je uključena u sastav 19. divizije. Sedma dalmatinska brigada osnovana je sredinom rujna u Karinu od 2. grupe sjevernodalmatinskih bataljona. Prvotno je bila pod Štabom Kninskog sektora, da bi od 11. listopada do polovice prosinca bila u 19. diviziji, a potom pod Operativnim štabom za Liku i konačno u 35. diviziji. Pri napuštanju sastava 19. divizije brigada je imala 1.420 boraca u 4 bataljuna. Osma dalmatinska brigada nosila je i pridjev „šibenska“, jer je bila sastavljena od Šibenskog partizanskog odreda i novih boraca iz šibenskog područja. Deseti listopada preimenovana je u 8. dalmatinsku brigadu i uključena u 20. diviziju. Prema stanju 30. listopada raspolagala je s 890 vojnika razvrstanih u 4 bataljuna. Deveta dalmatinska brigada osnovana je u drugoj dekadi rujna od Trogirskog partizanskog odreda i novih boraca, a inicijalno se zvala Trogirska brigada. Naziv joj je promijenjen sredinom listopada kad je brigada ušla u sastav 20. divizije, a prema stanju krajem istog mjeseca brojala je 780 boraca. Deseta dalmatinska brigada osnovana je 14. rujna na planini Kamešnici kao Cetinska brigada od Cetinskog partizanskog odreda i Kamešničkog bataljona. Pri osnivanju je imala 795 boraca u 4 bataljuna. Deseti listopada preimenovana je u 10. dalmatinsku brigadu i ušla u sastav 20. divizije. Jedanaesta dalmatinska brigada osnovana je 2. listopada na Biokovu od po jednog bataljuna iz Imotskog, Makarskog i Neretvanskog partizanskog odreda, s ukupno 800 vojnika. Početno je bila nazvana Biokovska brigada, da bi 10. listopada promijenila ime u 11. dalmatinska brigada i bila uključena u 26. diviziju. Mjesec dana kasnije u brigadu su ušli preostali dijelovi Imotskog i Neretvanskog partizanskog odreda čime su oformljeni 4. i 5. bataljun, a brojno stanje boraca skočilo na 1.500. Dvanaesta dalmatinska brigada osnovana je pod nazivom 1. otočka brigada 21. rujna, od postrojba s Brača, Hvara i Šolte i Visa. Pri osnivanju je imala 3 bataljuna s ukupno 1.350 boraca, a četvrti je bataljun dobila tijekom listopada, kao i novi naziv 12. dalmatinska pod kojim je ušla u sastav 26. divizije. Trinaesta dalmatinska brigada ustrojena je 25. rujna kao Južnodalmatinska brigada od Južnodalmatinskog partizanskog odreda i novih boraca s otoka Korčule, Lastova, Mljeta i poluotoka Pelješca. Početkom listopada brigada je preimenovana u 13. dalmatinsku i 45

uključena u sastav 26. divizije, a u siječnju 1944. prebačena je u 9. diviziju. Pri osnivanju brigada je brojala 1.350 vojnika u 4 bataljuna. Prekomorska brigada osnovana je 20. listopada u južnoj Italiji (Carbonara) od 1. i 2. slovenskog, 3. hrvatskog i 4. crnogorskog bataljona, da bi kasnije dobila još dva bataljuna. Tijekom prosinca brigada je prebačena na Korčulu, Vis i Hvar, te je tada podijeljena u dvije brigade: 1. i 2. prekomorsku. Prva prekomorska je imala 1.086 boraca u tri bataljuna i bila je smještena na Korčuli, a Druga jačine 1.150 ljudi u 4 bataljuna nalazila se na Hvaru i Braču. Krajem prosinca obje su brigade nanovo ujedinjene u 1. prekomorsku, početkom siječnja 1944. prebačenu na kopno i rasformiranu 23. siječnja dok je ljudstvo raspoređeno u 6. ličku i 1. proletersku diviziju. Stvaranjem velikog broja novih brigada NOVH u Dalmaciji dolazi u priliku obnoviti Devetu i osnovati nove divizije, u koje će se osim brigada stopiti i najveći broj partizanskih odreda, nezavisnih bataljuna i sličnih manjih postroja. 9.2. Osnivanje novih [dalmatinskih] divizija NOVH Novostvorena masa dalmatinskih brigada je tijekom jeseni 1943. uobličena u četiri divizije NOVH: 9., 19., 20. i 26., koje ću ukratko prikazati uzlazno prema njihovoj numeraciji, bez obzira na kronološki slijed njihova osnivanja. Sve su se četiri divizije borile u sastavu VIII. korpusa, odnosno u sklopu 4. armije po ukidanju korpusa i osnivanju Jugoslavenske armije u ožujku 1945. godine. Deveta divizija je prvi put osnovana 13. veljače 1943. u Imotskom, a Dalmaciju je napustila u sklopu prodora VŠ i pratećih divizija prema dolini Neretve, kad je štitila desni (južni) bok čitave grupacije NOVJ. Divizija je rasformirana 12. travnja 1943., a obnovljena 8. rujna iste godine. Obnovljena 9. divizija bila je u početku sastavljena od 1., 3. i 4. dalmatinske brigade s ukupno 3.182 vojnika, a u takvom je sastavu ušla u VIII. korpus NOVJ. Tijekom siječnja 1. dalmatinska brigada je bila prebačena u sastav 26. divizije, a u sastav. 9. divizije je iz 26. div. prebačena 13. dalmatinska brigada. Devetnaesta divizija osnovana je 11. listopada u području Bukovice od 5., 6. i 7. dalmatinske brigade, te Kninskog, zadarskog i Sjevernodalmatinskog partizanskog odreda. Divizija je pri osnivanju imala 3.599 vojnika, da bi samo tri tjedna kasnije njihov broj porastao na 6.053! Sredinom studenog 7. dalmatinska brigada prelazi pod kontrolu Operativnog štaba za Liku, a kasnije u sastav 35. divizije. Tijekom prosinca pod zapovjedništvo Divizije dolazi i Grupa sjevernodalmatinskih odreda.

46

Dvadeseta divizija stvorena je 10. listopada u selu Vrdovo na Dinari od 8., 9., i 10. dalmatinske brigade, te Dinarskog, Mosećko-svilajskog, Segetsko-marinskog, Livanjskog, Glamočkog i Grahovsko-peuljskog partizanskog odreda. Divizija je u listopadu imala 3.110 vojnika, a krajem prosinca 4.001. Dvadesetšesta divizija osnovana je 8. listopada od 11., 12. i 13. dalmatinske brigade, te Orjenskog, Neretvanskog i Makarskog partizanskog odreda, a pri osnivanju je imala 3.769 vojnika. Krajem siječnja 1944. iz divizije je izašla 13., a ušla 1. dalmatinska brigada. Iz danih podataka vidljivo je kako je riječ o jedinstvenom događaju u historiji narodnooslobodilačkih ratova. Za samo tri dana, 8.-11. listopada, stvorene su tri potpuno strukturirane divizije NOVH, odnosno u razdoblju od mjesec dana četiri divizije, ukupne snage oko 13.700 vojnika pri formiranju. Tijekom 1943. ustrojeno je sedam73 divizija NOVH. Dvije od njih osnovane su prije kapitulacije Italije, od čega jedna u Dalmaciji, a pet ih je osnovano po kapitulaciji Italije, od čega četiri u Dalmaciji. Usporedi li se Dalmacija s ostalim dijelovima Hrvatske, odnosno Jugoslavije, vidljiva je premoć te regije u osnivanju divizija NOV tijekom najteže i odlučujuće ratne godine74, što samo po sebi podvlači iznimnu važnost Dalmacije u NOP-u. 9.3. Osnivanje i ratni put VIII. [dalmatinskog] korpusa NOVJ Glavni štab Hrvatske započeo je s osnivanjem korpusa NOVH 22. studenog 1942. počevši s I. korpusom NOVH (od 5. listopada 1943. IV. korpus). Sredinom svibnja 1943. osnovan je II. korpus NOVH (od 7. listopada 1943. VI. korpus). Kao treći korpus NOVH osnovan je VIII. korpus 7. listopada 1943., a kako se u to doba upravo usklađivala numeracija postrojba na saveznoj razini, taj korpus je nosio isti naziv od osnivanja do kraja rata. Kad su sredinom rujna započele pripreme za osnivanje divizija i korpusa NOVH u Dalmaciji, zapovjednik GŠH, Ivan Gošnjak, odlučio je osnovati dva dalmatinska korpusa, jedan u sjevernoj Dalmaciji i Lici, a jedan u središnjoj i južnoj Dalmaciji. Usprkos opravdanoj i smislenoj odluci GŠH, Josip Broz 7. listopada naređuje osnivanje jednog korpusa, uz objašnjenje kako je Dalmacija jedno operativno područje. To bi bilo istina za vojsku koja

73

Deveta divizija osnivana je dvaput, no kako pri drugom osnivanju Divizija nije imala niti jednu od ranijih brigada možemo smatrati da je zapravo riječ o sasvim novoj diviziji. Deveta divizija iz veljače i ona iz rujna 1943. su zapravo dvije različite divizije s istom numeracijom. (op. a.) 74

Na dan 31. prosinca 1943. NOVH je imala 11 od 27 divizija NOVJ, od čega 4 u Dalmaciji. Dalmacija je na dani datum u NOVH sudjelovala sa 36%, a u NOVJ sa 15%. Za usporedbu, na isti je dan Slovenija s 5 divizija na razini NOVJ sudjelovala sa 18,5%, a BiH i uža Srbija, mobilizacijskih potencijala najsličnijih hrvatskom, sa 26%, odnosno 0%, a pribrojimo li Srbiji i Vojvodinu, tada 3,7%! Iz ovih udjela očit je značaj Dalmacije za razvoj NOP-a u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske 1941-1945, Zagreb, 1996., str. 39

47

raspolaže najmodernijom komunikacijskom opremom i ostalim prijeko potrebnim alatima, no Štab 8. korpusa je, raspoloživim sredstvima, samo uz velike poteškoće mogao zapovijedati četirima divizijama na tako velikom i razvedenom prostoru. Tek je sredinom 1944. [Štab VIII. korpusa] bio dovoljno dobro opremljen za vođenje velikog broja divizija u prostranom operativnom području, iako ni tada bez problema koji su proizlazili iz velikog broja postrojba po jednoj zapovjednoj liniji. Korpus je imao trostruku zapovjednu funkciju: operativnu za jedinice NOV u njegovom sastavu; partizansku za partizanske odrede u njegovom području; te vojnopozadinsku u oslobođenim područjima. Osmi korpus je inkorporirao i Mornaricu NOVJ, a s njom i čitav hrvatski akvatorij. Korpus je pri osnivanju brojao 13.049 vojnika, što je zamjetno odstupanje (od oko 700 ljudi) u odnosu na snagu njegovih pojedinih divizija pri formiranju. Najveći dio te razlike najvjerojatnije otpada na gubitke prvorođene Devete divizije, s obzirom da su preostale tri formirane oko mjesec dana kasnije u vremenskom rasponu od svega tri dana, a plastično prikazuje žestinu rujanskih bitaka oko Splita. Kako je 9. divizija bila dvostruka prvakinja Dalmacije, možemo slobodno reći da je njezinim učešćem u borbama za Split započeo ratni put VIII. korpusa. Korpus je bio protivnik njemačkim i snagama NDH tijekom operacija u Dalmaciji do siječnja 1944. Najsnažnija divizija VIII. korpusa, Dvadesetšesta, bila je od kraja siječnja stacionirana na Visu s kojeg je provodila aktivnu obranu poduzimajući napade na Brač, Šoltu, Hvar, Pelješac, Korčulu i Mljet. Izrazito važnu ulogu Korpus je odigrao tijekom operacije „Rösselsprung“ (napad na Drvar) krajem svibnja 1944., kad je uspio usporiti njemačko napredovanje u svom sektoru olakšavši Vrhovnom štabu bijeg iz njemačkog planiranog obruča: 9. divizija u blizini Drvara odmah je napala njemačke padobrance; 19. divizija je usporavala njemačke kolone koje su napredovale od Knina i Grahova; a 20. divizija je usporila njemački prodor od Livanjskog polja. Tijekom jeseni 1944. godine VIII. korpus je oslobodio čitavu Dalmaciju od Dubrovnika do Knina, u kojem je njemačka 264. divizija bila u potpunosti uništena. Unatoč gašenju korpusa 1. ožujka 1945. osnivanjem četiriju armija unutar Jugoslavenske armije – novog naziva za Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije - 4. armiju možemo kvantitativno i kvalitativno smatrati proširenim VIII. korpusom. Ta je armija oslobodila dijelove Like, Gorski kotar, Rijeku, Istru, Slovensko primorje, zauzela Trst i postavila straže na Soči. Tijekom završne ofenzive 4. armija je uništila dva njemačka korpusa, XV. i XCVII. - ekvivalent armije. Dalmatinske divizije su od osnivanja korpusa, pa do kraja rata iz stroja izbacile oko 52.000 neprijateljskih vojnika, od čega oko 24.000 mrtvih, što je za 48

511 ratnih dana na partizanskom ratištu izvrstan, u Jugoslaviji nepremašen, rezultat. Djelovanjem VIII. korpusa Dalmacija se, upravo kao na Neretvi i Sutjesci, dokazala kao jedno od najvažnijih područja NOP-a, kako u Hrvatskoj, tako i u Jugoslaviji. 9.4. Ratna mornarica NOVJ Između osnivanja Sekcije za ratnu mornaricu i stvaranja Štaba mornarice NOVJ tražilo se najpogodniji organizacijski oblik, a sastav flotila brodova i jedinica mornaričkog pješaštva se višekratno prekrajao, kao i zapovjedna struktura čitave mornarice. Proces je završio 18. listopada 1943. kad je prema naređenju VŠ bio osnovan Štab mornarice NOVJ podređen Štabu VIII. korpusa. Bila je to logična odluka, jer su i mornarica i kopnene snage velikim dijelom ovisile jedne o drugima, pogotovo u operacijama na dalmatinskim otocima. Stavljanjem mornarice u sastav VIII. korpusa stvorena je cjelina koja je osiguravala samodostatnost u planiranju i provođenju operacija u čitavom dalmatinskom prostoru. Mornarica je dobila i novu administrativnu strukturu u vidu Pomorsko-obalskih sektora (dalje POS) osnovanih 10. studenog 1943. godine. Ukupno ih je bilo osnovano šest75, no kako bokeljski sektor nije dobio svoje zapovjedništvo bio je 25. siječnja 1944. inkorporiran u 5. POS. Početkom 1944. mornarica je raspolagala sa 17 naoružanih brodova, 75 patrolnih čamaca, stotinjak motornih jedrenjaka, te većim brojem manjih motornih i ribarskih čamaca. Ti su brodovi u razdoblju 9. rujna 1943. - 26. listopada 1944. prebacili 90.000 vojnika, 11.600 ranjenika, te 110.000 putnika i izbjeglica. Mornarica je odigrala važnu ulogu u oslobađanju Dalmacije jeseni 1944., kao i u završnim operacijama 1945. godine. Gašenjem republičkih vojska i njihovih korpusa centralizacija je zahvatila i Mornaricu NOVJ koja je 1. ožujka 1945. preimenovana u Jugoslavensku mornaricu. Dva tjedna kasnije restrukturirana je teritorijalna organizacija, tako da su POS-ovi bili zamijenjeni trima Pomorskim komandama – južnog, srednjeg i sjevernog Jadrana. Bez obzira na promjene krajem rata, mornarica je organski pripadala VIII. korpusu, a time i NOV Hrvatske, te ju se kao takvu treba promatrati u čitavom trajanju rata u Jugoslaviji.

75

Prvi POS obuhvaćao je područje od ušća Soče do Limskog kanala, a u vrijeme osnivanja bio je nedostupan partizanskoj mornarici zbog visoke koncentracije njemačkih pomorskih snaga; 2. POS (kvarnerski) se protezao od Limskog kanala do rta Vranjan; 3. POS (zadarsko-šibenski) se nastavljao do rta Ploče; 4. POS (splitski) je zauzimao prostor do Zaostraga; 5. POS (pelješački) se protezao do Cavtata; a 6. POS (bokeljski) do ušća Bojane. Vidi: Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996., str. 61

49

NB-3 u viškoj luci proljeća 1944.

9.5. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a Nedugo po kapitulaciji Italije održano je II. zasjedanje ZAVNOH-a u sasvim novoj vojno-političkoj situaciji koja je tražila prilagodbu postojećih i izradu novih planova rada. Zasjedanje je započelo uvečer 12. listopada 1943. u zgradi Sokolskog doma u Plaškom. Sukladno zaključcima prvog zasjedanja Izvršni odbor ZAVNOH-a, CK KPH, pokrajinski i okružni NOO uspijevaju proširiti legitimacijsku bazu i diversificirati sastav plenuma Vijeća na kojem je bilo: „…13 članova CK KPH, 33 člana drugih partijskih organizacija, 28 vojnih i vojno-političkih rukovodilaca, 22 funkcionera NOO, 34 funkcionera HSS, 3 funkcionera SDS, 3 predratna istaknuta politička i javna radnika, 4 predratna sindikalna funkcionera, 5 umjetnika i kulturnih radnika…“76 i drugi. Kao najjača predratna građanska politička opcija, Hrvatska seljačka stranka (dalje HSS) je bila predstavljena s oko 20% udjela u plenumu, a to je, otprilike, bio i udio prvaka stranke koji su se priklonili NOP-u. Među njima je posebno bio aktivan Božidar Magovac, koji je svojom verzije Izjave Izvršnog odbora HSS izazvao privremeni prekid zasjedanja ZAVNOH-a. Magovac je u Izjavi zatražio da članovi HSS preuzmu vođenje NOO-a tamo gdje čine većinu sastava odbora, no tome se usprotivila većina članova Izvršnog odbora HSS. Tijekom 13. listopada sastavljen je novi tekst Izjave, pročitane u nastavku zasjedanja ZAVNOH-a, kojom HSS kao jedina predstavništva hrvatskog i drugih jugoslavenskih naroda 76

Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002., str. 130

50

prihvaća ZAVNOH i AVNOJ, te odriče pravo predstavništva članovima stranke koji surađuju s okupatorima i kvislinzima, odnosno emigrantskom vladom u Londonu. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a je završilo donošenjem Proglasa i Rezolucije u kojima je najvažnije isticanje prava na samoodređenje [hrvatskog] naroda kroz jugoslavensku zajednicu, kao i zahtjev za demokratskim uređenjem poslijeratne države. Kroz rasprave, pogotovo Hebrangovu, tijekom zasjedanja izneseni su zahtjevi za zabranom povratka kralja u zemlju, uspostavom demokratske republike i federativnim uređenjem međurepubličkih odnosa. Ti se zahtjevi nisu eksplicitno naveli u Proglasu i Rezoluciji, jer je ocijenjeno da ih, s obzirom na njihovu dalekosežnost, mora prvo objaviti AVNOJ – što se i dogodilo oko mjesec i po dana kasnije. Donesen je i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i radu ZAVNOH-a koji uz Izvršni odbor uvodi Tajništvo i razne odjele, kao temelj buduće vlade. Drugim zasjedanjem počela je konsolidacija snaga NOP-a u Hrvatskoj i gradnja poslijeratne hrvatske državnosti. ZAVNOH je svojim političkim djelovanjem, ugledom i utjecajem na funkcionalnu organizaciju narodne vlasti postao „izričita državnopravna negacija čina osovinske okupacije zemlje“77 i svega što je iz okupacije proizišlo.

77

Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002., str.141

51

10. ZAKLJUČAK Narodnooslobodilačka borba bila je zajednički poduhvat nekoliko „jugoslavenskih“ naroda, te se u sintezi mora promatrati kao združeni poduhvat, no analiza sastavnica NOVJ doprinosi boljem uvidu u relativnu važnost pojedinih republika i regija za NOP. To je za Hrvatsku iznimno važno zbog fašističke stigme koju je u dijelu svjetske javnosti dobila tijekom devedesetih godina 20. stoljeća zbog nekritičke i, u konačnici, kontraproduktivne rehabilitacije NDH na domaćoj sceni, kao i zbog velikosrpske propagande koja je početkom Domovinskog rata koristila sve trikove ne bi li diskreditirala hrvatsku želju za samostalnošću. Primjer Dalmacije je posebno zanimljiv, jer se radi o području s pretežno hrvatskim stanovništvom koje je bilo jedan od vitalnih faktora opstanka Josipa Broza i VŠ tijekom odlučujućih osovinskih operacija u prvoj polovini 1943., kao i jednom od dijelova Hrvatske i Jugoslavije koji je doživio najveći kvantitativni i kvalitativni porast NOP-a kao direktnu posljedicu kapitulacije Italije. NOVH je kapitulacijom Italije dobila dovoljno ratnog materijala za izražavanje slobodarskog i antifašističkog duha naroda Dalmacije u potpunosti. Od novih boraca stvoreno je 10 dalmatinskih brigada, četiri divizije i jedan korpus. Te su snage ujesen 1944. oslobodile čitavu Dalmaciju i mostarsko područje. Dalmatinci su bili temelj 4. armije koja je u proljeće 1945. prodrla do Trsta oslobađajući velike dijelove Hrvatske i Slovenije. Pad Italije bio je posebno važan za razvoj NOVJ koja je u kratkom vremenu narasla za oko 80.000 boraca visokog morala, dok su protivnička snaga i moral bili u silaznoj putanji. Od tog trenutka nadalje NOVJ se nametnula kao najjača „domaća“ snaga na teritoriju Jugoslavije potpuno deplasirajući kolaboracionističke takmace. Ta se slika odražavala i na stanje u Dalmaciji koja se nametnula kao posebno važna regija u vojnom, političkom i vanjskopolitičkom smislu, jer se preko njezinog akvatorija održavala veza sa Saveznicima u Italiji, a Vis je od lipnja 1944. do oslobađanja Beograda bio vojno-političko središte NOP-a i sjedište savezničkih vojnih misija pri NOVJ. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez odlučnosti Dalmatinaca da izbore slobodu.

52

11. IZVORI PODATAKA KNJIGE 1. Anić, Nikola: Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Zagreb, 2005. 2. Anić, Nikola, Hitlerov Wehrmacht u Hrvatskoj od travnja 1941. do svibnja 1945., Zagreb, 2009. 3. Anić, Nikola, Dvanaesta dalmatinska udarna brigada (Prva otočka), Supetar, 1984. 4. Čerčil, Vinston: Drugi svetski rat V., Krug se zatvara, Beograd, 1964. 5. Čulinović, Ferdo, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970. 6. D'Este, Carlo, Bitter Victory. The Battle for Sicily 1943, New York, 1988 7. Dubravica, Branko, Vojska antifašističke Hrvatske (1941-1945), Zagreb, 1996. 8. Enciklopedija Jugoslavije 2 Bosna-Dio, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1956. 9. Ferenca, Ivo, Partizani južne Dalmacije (Trinaesta narodnooslobodilačka udarna brigada), Beograd, 1975.

južnodalmatinska

10. Garland, N. & Smyth, H. M., United States Army in World War II. Mediterranean Theater of Operations, Sicily and the Surrender of Italy, Washington, D. C., 1993 11. Gizdić, Drago, Dalmacija 1941, Zagreb, 1957. 12. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Zagreb, 2008. 13. Hoyt, Edwin P., Backwater War, The Allied campaign in Italy 1943-1945, London, 2002 14. http://www.znaci.net/00001/41_5.htm: Jelić-Butić, Fikreta, Četnici u Hrvatskoj 1941.1945. 15. Jellison, Charles A., Besieged. The World Wat II Ordeal of Malta, 1940-1942, University of New Hampshire, 1984 16. Krizman, Bogdan, Ustaše i Treći Reich 1, Zagreb, Ljubljana, 1983. 17. Kučan, Viktor, Sutjeska – dolina heroja, Beograd, Ljubljana, 1978. 18. Kvesić, Sibe, Dalmacija u Narodnooslobodilačkoj borbi, Zagreb, 1960. 19. Pavlowitch, Stevan K., Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, 2008 20. http://www.znaci.net/00001/96.htm: Petranović, Branko, Istorija Jugoslavije, knjiga II – Narodnooslobodilački rat i revolucija 1941.-1945. 21. http://digitalcommons.liberty.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1053&context=fac_dis: Saxon, Timothy D., The German Side of the Hill: Nazi Conquest and Exploitation of Italy, 1943-45, University of Virgina, 1999 22. Sirotković, Hodimir, ZAVNOH. Rasprave i dokumenti, Zagreb, 2002. 23. Šalov, Mate, Četvrta dalmatinska (Splitska) brigada, Split, 1980. 24. Tomasevich, Jozo, War and revolution in Yugoslavia, 1941-1945: occupation and collaboration, Stanford, 2001 53

25. http://www.znaci.net/00001/40_12.htm: Tomasevich, Jozo, Četnici u II. svjetskom ratu 1941-1945 26. Vojnopomorski muzej u Splitu, Album NB i PČ, Split, 1968. 27. http://avalon.law.yale.edu/wwii/italy01.asp: Treaties and Other International Agreements of the United States of America 1776-1949, Volume 3 Multilateral 19311945, Washington, DC: Government Printing Office, 1969 28. Vasiljević, Jovan, Dejstva na Jadranu u Narodnooslobodilačkom ratu, Beograd, 1957. 29. Vuksic, Velimir, Tito's partisans 1941-45, Osprey Publishing Ltd., 2003 30. http://www.znaci.net/00001/4_13_2.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xiii - Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Kraljevine Italije, knjiga 2 - 1942. godina 31. http://www.znaci.net/00001/4_13_3.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xiii - Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Kraljevine Italije, knjiga 3 - 1943. godina 32. http://www.znaci.net/00001/4_12_3.htm: Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta: tom xii - Dokumenti jedinica, komandi i ustanova nemačkog Rajha 1943. knjiga 3 ČASOPISI, NOVINE I OSTALE PUBLIKACIJE 1. Arhivski vjesnik, god. 44 (2001), Bućin, Rajka, Prilog poznavanju institucija: zakonski okvir rada velikih župa NDH, str. 209-225 2. Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, vol. 31, Zagreb, 1998., Barić, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1943.-studeni 1944.), str. 55-79 3. http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030912/feljton01.asp: Trgo, Fabjan, 60 godina od Splitskog ustanka u rujnu 1943., feljton, Slobodna Dalmacija, 12. rujna 2003. 4. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., Degan, Vladimir Đuro, Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine, str. 265-278 5. http://www.history.army.mil/books/wwii/balkan/intro.htm: The German campaigns in the Balkans (Spring 1941), United States Army Center of Military History, Washington, D.C., CMH Pub 104-4 6. http://www1.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%204803.pdf: Carpi, Daniel, The Rescue of Jews in the Italian Zone of Occupied Croatia 7. http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/840-odnos-dinarske-cetnicke-divizije-italijanskog-okupatora.html: Zovak, Domagoj: Odnos dinarske četničke divizije i talijanskog okupatora, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 13.04.2010. 8. http://povijest.net/sadrzaj/hrvatska/hr-ww2/744-programska-osnova-cetnickogpokreta.html: Zovak, Domagoj, Programska osnova četničkog pokreta, Hrvatski povijesni portal, ISSN 1846-4432, 12.09.2009.

54