SARA GRUEN
S engleskoga prevela Mirna Čubranić
Za Boba, ‘S tusa gràdh mo bheatha 1
1 Na škotskom gaelskom jeziku ”Ti si ljubav mog života” (prim. prev.)
Jedna vrana za tugu, Dvije za radost, Tri za vjenčanje, Četiri za rođenje, Pet za srebro, Šest za zlato, Sedam za tajnu koja otkriti se ne smje.
PROLOG
Drumnadrochit, 28. veljače 1942. AGNES MÀIRI MÀIRI GRANT, KĆI ANGUSA I M À IRI IRI GRANT 14. SIJEČNJA SIJEČNJA 1942. 1942. KAPETAN ANGUS DUNCAN GRANT, LJUBLJENI SUPRUG M À IRI IRI GRANT, 2. TRAVNJ TRAVNJA A 1909. 1909. - SIJEČNJA 1942. Nadgrobna ploča bila je skromna i isklesana od crnog granita, jer granit je bio jedna od malobrojnih stvari kojih je u Glenurquhartu bilo u izobilju čak i u trenutačnoj oskudici. Màiri je svakodnevno posjećivala humčić zemlje kojim je bio prekriven lijes njezine njezi ne kćerke i gledala kako se izravnava. Klesar Archie rekao je da bi na takvom mrazu mogli proći mjeseci prije no što budu mogli postaviti nadgrobnu ploču, ali lijes je bio toliko malen da se zemlja slegnula s legnula i izravnala već nakon nekoliko tjedana. Čim je ploča postavljena, Màiri je dobila brzojav o Angusu i zatražila od Archieja da ponovno odnese ploču. Archie je želio pričekati da datum smrti bude potvrđen, ali Màiri je bilo potrebno da to učini odmah, da odmah ima mjesto na kojem će ih oboje oplakivati, i Archie nije mogao odbiti. Uklesao je Angusovo ime ispod imena njegove kćerke i ostavio malo mjesta za dan u mjesecu, da ga doda kad ga saznaju. Dodatak za odsutnost, jer Angus - za razliku od curice - nije bio ispod te ploče i gotovo sigurno nikad neće biti. Na groblju su bili samo njih dvoje kad je Archie vratio nadgrobnu ploču. Bio je snažan muškarac i nosao teški komad granita kao da je perce. Preko nje preletjela je sjena. Podigavši glavu, opazila je vranu ko ja ko ja je kružila visoko iznad grobova, naizgled ne mašući mašući krilima. Jedna vrana za tugu, Pridružila joj se još jedna, pa još dvije. Dvije za radost,
Tri za vjenčanje, Četiri za rođenje Archie je skinuo šešir i vrtio ga po rukama. - Ako Morag i ja možemo još išta učiniti, bilo što... Màiri se pokušala osmjehnuti, ali uspjela je samo poluprigušeno zajecati. Izvukla je rupčić iz džepa i pritisnula ga na usta. Archie je oklijevao kao da želi još nešto reći. Na kraju je samo stavio šešir na glavu i rekao: - U redu. Idem ja sad. - Odlučno je kimnuo i teškim se korakom vratio do svog kombija. Brzojav joj je uručio poštar Willie, i to baš na Valentinovo, točno mjesec dana nakon poroda. Màiri je točila pivo za šankom kad je došla Anna, blijeda kao smrt, šapćući kako je Willie na vratima i ne želi ući. Willie je bio redovna mušterija pa je Màiri smjesta shvatila, i prije no što je otišla do vrata i vidjela njegovo lice. Ispod opuštenih kapaka, njegove oči netremice su zurile u njezine, a onda kliznule na omotnicu u njegovim rukama. Okrenuo ju je nekoliko puta, kao da se pita bi li joj je dao, hoće li ono što je u njoj postati neistinito ako joj je ne uruči. Omotnica je zalepršala na vjetru. Kad joj ju je najzad pružio, učinio je to nježno kao da joj nudi netom izleženo pile. Otvorila je omotnicu, okrenula brzojav na pravu stranu i dopustila očima da prelete preko ljubičastog pečata s datumom - 14. veljače 1942. - koji je ni prije pola sata dodao sam Willie, i riječi GĐA. MAIRI GRANT HIGH ROAD 6 DRUM INVERNESS-SHIRE. S DUBOKIM VAM ŽALJENJEM JAVLJAMO DA JE VAŠ SUPRUG KAPETAN ANGUS D GRANT 4. BATALJUN SEAFORTH HRS 179994 NESTAO U BORBI 1. SIJEČNJA 194k. I DRŽI SE POGINULIM. PISMO S POJEDINOSTIMA SLIJEDI Uočila je samo tri stvari: Angus, poginuo, datum. I bile su dovoljne. - Žao mi je, Màiri - gotovo je prošaptao Willie. - Pogotovo tako brzo nakon... - Nije dovršio rečenicu. Trepnuo je i spustio pogled, kratko ga zadržao na njezinu trbuhu pa ga ponovno prikovao za svoje ruke. Nije mogla odgovoriti. Nježno je zatvorila vrata, prošla pokraj utihnulih mještana i ušla u kuhinju. Ondje se naslonila na zid, jednom rukom stežući svoju praznu utrobu, a drugom papir koji je donio Angusovu smrt. Jer činilo se da je taj papir donio i njegovu smrt i
obavijest o njoj. Angus je bio mrtav više od šest tjedana, a ona to nije znala. U vremenu između primitka brzojava i povratka nadgrobne ploče s uklesanim Angusovim imenom, Màiri je počela kriviti Willieja. Zašto je odlučio uručiti joj brzojav? Vidjela je da oklijeva. Da joj ga nije uručio, u najgorem bi slučaju bio kriv za prešućivanje, pogotovo ako bi to značilo da bi ona mogla i nadalje vjerovati kako je Angus još uvijek negdje tamo. Iako čini nešto što ona ne može shvatiti, nešto što bi ga moglo strahovito promijeniti, kao što je promijenilo muškarce koje su već poslali kući, mogla bi vjerovati da je živ i stoga popravljiv, jer sigurno ne postoji ništa što ona svojom ljubavlju ne bi mogla popraviti kad se on vrati kući. Lagali su joj za dijete i ona im je to dopustila. Od časa kad je osjetila prvi pomak bebe, bila je svjesna svakog njezina pokreta. Mjesecima je začuđeno gledala obrončiće koji su joj napinjali trbuh i gurali se kroz njega - lakat, ili možda koljeno - kao podzemna sila koja neprestano mijenja krajolik njezina tijela. Je li dječak ili djevojčica? Što god da je bilo, već je bilo svojeglavo. Sjećala se trenutka, na Staru godinu, kad je pomislila kako već satima nije osjetila da se beba miče. U ponoć, baš kad je Ian Mackintosh puhnuo u svoje gajde prve akorde pjesme ”Auld Lang Syne” i nekoliko sekundi prije no što je ista melodija odjeknula s praga Donnieja Macleana, Màiri je počela bockati svoj trbuh pokušavajući probuditi dijete, jer rekli su joj da nerođena djeca spavaju. Vikala je na njega, urlikala i na kraju, shvativši, ovila dlanove oko trbuha i zajecala. Trinaest dana kasnije, dobila je trudove. Poroda se nejasno sjećala jer babica joj je dala gorki čaj u koji je umiješala neki bijeli prah, a liječnik joj u pravilnim razmacima držao eter iznad nosa i usta, da bi je na kraju posve uspavao. Rekli su joj da je dijete živjelo nekoliko minuta, dovoljno da bude kršteno. Njihova laž postala je njezina i završila na nadgrobnoj ploči. A zapravo je vjerojatno istog dana izgubila i dijete i supruga. Obećano pismo nikad nije stiglo. Gdje je umro? Kako je umro? Bez pojedinosti kojih se užasavala, imala je samo svoju maštu - svoju strašnu maštu - i mada je željela da ne može zamisliti kako su mogli izgledati njegovi posljednji trenuci, zamišljala je, jasno i bolno precizno, na milijun različitih načina. I molila je Boga da su to doista bili samo trenuci, a ne sati ili dani. * * *
Jato vrana bučno je dolepršalo na kameni zid i smjestilo se na njemu. Ptice su se stisnule jedna uz drugu, nakostriješile modromodro -crno perje i uvukle glave kao da su podigle ovratnike kaputa. Zurile su u nju optužujući, kukavno, ali bez svog uobičajenog graktanja. Màiri ih je dvaput prebrojala. Sedam za tajnu koja otkriti se ne smje. Tad je shvatila da nikad neće saznati pojedinosti, nikad znati što se dogodilo. Vjetar koji ledi kosti uskomešao je lišće na tlu u rasplesane ciklone između grobova. Màiri je čučnula i prešla prstima preko imena svog djeteta i supruga uklesana u crni kamen. Agnes. Angus. Trećina kamena, na dnu, još je bila prazna. Bilo je mjesta za još jedno ime, još dva dva datuma, a to ime i ti datumi bit će točni. Uspravila se ne skrećući pogled s nadgrobne ploče. Obrisala je oči i nos rupčićem pa se obgrlila čvrsto stežući rupčić u ruci i prošla kroz crna željezna grobljanska vrata, ostavljajući ih da se njišu na šarkama. Krenula je prema gostionici, ali kad je stigla do raskršća, umjesto da nastavi ravno, skrenula je lijevo. Zasniježilo je, ali iako je bila gologlava i bez čarapa na nogama, nije se sklonila na malom imanju Farquharsovih. Bila bi dobrodošla ondje, kao i kod McKenzijevih, kod kojih je kroz prozor vidjela narančasti odsjaj vatre, ali nastavila je dalje cvokoćući zubima, utrnulih ruku i goljenica. Nakon nekog vremena, s njezine lijeve strane uzdizao se dvorac s veličanstvenim, razrušenim kruništima bedema kao okrhnutim zubima na olovnom nebu. Kao dijete igrala se unutar zidina tog dvorca i znala je koje su prostorije ostale cijele, gdje moraš paziti kamo staješ, gdje su najbolja mjesta za skrivanje, kamo odlaze parovi koji si udvaraju. Angus i ona bili su jedan od tih parova. Snijeg je sad padao u krupnim pahuljama i topio se na njezinoj kosi. Uši su joj posve odrvenjele od hladnoće. Navukla je rukave preko promrzlih šaka i stisnula ih jagodicama prstiju. Prošla je kroz stražarnicu, pokraj sušare i kroz dugu travu i guštaru borovice, bujadi i čičaka, ravno do Vodenih dveri. Zastala je na vrhu i zagledala se u crno jezero. Tisuće zapjenjenih valića plesale su na njegovoj površini, naizgled u suprotnom smjeru od vode ispod njih. Pričalo se da je u tom jezeru više vode nego u svim vodenim površinama ne samo u Škotskoj, nego i u Engleskoj i Walesu
zajedno, i da se u njemu kriju i druge stvari. Cijeli su je život opominjali da ga se kloni jer najednom postane strašno duboko i okrutno hladno, a Kelpie 2 čeka u zasjedi. Postrance se spustila niz kosinu, izvukavši ledene prste iz rukava kako bi podigla skute kaputa. Kad se spustila, voda joj je lagano zapljusnula potplate cipela. Rub jezera izgledao je zavodljivo plitko dok su valići klizili preko šljunka i natrag. Zakoračila je i zadahtala kad joj je voda preplavila cipele, hladna kao led, a ipak, nijednom se nije zaledila, nijednom od pamtivijeka. Novi korak, novi dahtaj. Mrvice treseti kovitlale su se oko njezinih gležnjeva, kružile joj oko nogu, dozivale je naprijed. Još jedan korak, korak, ali sad je zateturala i zatekla se do koljena u vodi. Njezin vuneni kaput plutao je na površini kao smiješni kišobran. Isprva je odolijevao pa posve promočio, potežući je sve dublje. Najednom očajna, osvrnula se prema kopnu. Da barem ima šešir, mogla bi bi ga baciti na trnovitu guštaru. Da ima nešto što pluta, možda bi pomislili da se dogodilo slučajno i dopustili joj da bude pokopana s kćerkom. Možda bi pomislili da ju je Kelpie odnio. A onda se sjetila da se jezero nikad ne odriče svojih mrtvih pa je raširila ruke i prigrlila ga.
2 Škotsko ime za duha koji mijenja oblik i nastanjuje jezera; obično se pojavljuje u obliku konja, ali može p oprimiti i ljudski oblik (prim. prev.)
1
Škotska brda, 14. siječnja 1945. Bože, natjeraj ga da stane - rekla sam kad se automobil zanio u novom zavoju u gotovo mrklom mraku. Prošla su skoro četiri sata otkad smo krenuli iz mornaričke baze u Aultbei i mahnito jurili od jedne kontrolne rampe do druge. Iskreno vjerujem da je vozač samo pred rampama koristio kočnicu. Na zadnjoj sam ispovraćala dušu i za dlaku promašila stražareve čizme. Nije se ni potrudio provjeriti naše dokumente; samo je podigao crvenocrveno- bijelu brklju i s gađenjem na licu mahnuo nam da prođemo. - Vozaču! Stanite negdje sa strane - rekao je Ellis, koji je sjedio na stražnjem sjedalu između Hanka i mene. ”sa strane” - Bojim se da nema ”sa strane” - odgovorio je vozač s jakim škotskim naglaskom, veličanstveno zak otrljavši otrljavši R niz jezik. Zaustavio je vozilo nasred ceste. ceste. Nije lagao. Da sam izašla iz automobila, našla bih se do koljena u trnovitom raslinju i blatu, iako svoju odjeću i cipele time ne bih uništila nimalo više no što su već bile uništene. Od glave do pet e vonjala sam na sumpor, kordit i strah. Moje najlonke bile su samo paučina nategnuta oko nogu, a grimizni lak gulio se sa slomljenih noktiju. Na frizuri nisam bila od dana prije no što smo isplovili iz brodogradilišta u Philadelphiji. Nikad u životu nisam bila u tako groznom stanju. Nagnula sam se kroz otvorena vrata i povraćala, a Ellis mi je masirao leđa. Mokri snijeg skupio mi se s e na tjemenu. Uspravila sam se i zatvorila vrata. - Oprostite. Gotova sam. Biste li mogli skinuti ono čudo s farova? Mislim da bi mi bilo bolje kad bih vidjela što je ispred nas. - Govorila sam o metalnim pločicama s prorezima, koje je naš jednooki vozač pričvrstio na farove prije odlaska iz baze. Ograničavale su vidljivost na otprilike jedan metar. - Ne smijem - vedro je odvratio. - Zamračenje je. - Dok je on mijenjao brzine, glava mi se trzala naprijednaprijed-natrag. Nagnula sam se i obujmila lice dlanovima. Ellis me potapšao po ramenu. - Još malo i stigli s tigli smo. Misliš li da bi ti svježi zrak pomogao? pomogao?
Uspravila sam se i klonula glavom o naslon poderanog kožnog sjedala. Ellis je ispružio ruku i malo spustio prozor. Okrenula sam se prema hladnom zraku i zatvorila oči. - Hank, hoćeš li, molim te, ugasiti cigaretu? Nije odgovorio, ali zapuh ledenog zraka dao mi je do znanja da je bacio cigaretu kroz kroz prozor. - Hvala ti - slabašno sam rekla. Dvadeset minuta kasnije, kad se automobil najzad zaustavio i vozač ugasio motor, toliko sam žudjela za čvrstim tlom pod nogama da sam se izlila sa sjedala i prije no što je vozač stigao otvoriti svoja vrata, a kamoli moja. Prizemljila sam na koljena. - Maddie! - zabrinuto je uzviknuo Ellis. - Dobro sam - odvratila sam. Gusti oblaci jurišali su ispod gotovo punog mjeseca i na njegovu sam svjetlu prvi put ugledala naše nevjerojatno odredište. Ustala sam i oteturala od automobila, misleći da ću ponovno povratiti. Noge su me same gurale prema zgradi, sve brže i brže. Zabila sam se u zid pa kliznula u čučanj. U daljini je zablejala ovca. Reći da nisam željela biti ondje bilo bi apsurdno blago rečeno, ali nisam imala izbora, samo obmanu da mogu birati: Moramo to učiniti, rekao je Hank. Za Ellisa. Odbiti bi bilo ravno izdaji i shvatilo bi se kao proračunata okrutnost. I zato, zbog rata koji je moj suprug vodio protiv svog oca i zbog njihove bezumne opsjednutosti mitskim čudovištem, prešli smo Atlantski ocean u isto vrijeme dok je jedan pravi luđak, pravo čudovište, iz vlastita ega i ponosa pokušavao osvojiti svijet. Dala bih sve na svijetu da sam se mogla vratiti dva tjedna u prošlost, na početak novogodišnje proslave, i cijelu tu stvar napisati drukčije.
2
Trg Rittenhouse, Philadelphia, 31. prosinca 1944. Pet! Četiri! Tri! Dva! Riječ ”jedan” već nam je bila na usnama, ali prije no što je uspjela kliznuti s njih, začuli smo prasak iznad glave. Dok su oko nas odjekivali vriskovi, stisnula sam se uz Ellisa i oboje nas zalila šampanjcem. Zaštitnički Zaštitnički mi je obujmio glavu i nije prolio ni kap. Kad je vriska utihnula, čula sam zveckanje nalik na lom stakla, praćeno zloslutnim stenjanjem. Provirila sam iz svog položaja uz Ellisove grudi. - Koji je to vrag? - Hank se nije nimalo začudio. Mislim da jedini on u prostoriji nije skočio od straha. Sve oči okrenule su se prema stropu. Deset metara iznad naših glava, masivni luster njihao se na svom posrebrenom lancu i ljeskavim ljeskavim prizmama osvjetljavao zidove i pod, kao da se duga rasprsnula u milijun komadića koji su sad plesali po mramoru, svih i damastu. Zurili smo, kao opčinjeni. Nervozno sam pogledala Ellisovo lice pa vratila pogled na strop. Golemi čep prizemljio je pokraj generala Pewa, našeg domaćina na zabavi koja se te godine iščekivala najviše od sviju, i besramno odskočio kao naduta gljiva. Sekundu kasnije, jedan je kristal veličine prepeličjeg jajeta doletio iz neba i sletio ravno u njegov koktel, praktički mu ispraznio čašu. General je, smeten i pripit, neko vrijeme samo zurio u svoju čašu pa mirno izvadio rupčić i obrisao sako. Dok su se svi grohotom smijali, primijetila sam lakaja u staromodnim hlačama do koljena, koji je stajao pri vrhu ljestava, blijed i nepomičan, i svim snagama se trudio držati najveću bocu šampanjca koju sam ikad vidjela. Na mramornom stolu ispred njega čaše su bile poslagane u piramidu tako da se stalnim nalijevanjem tekućine u onu na vrhu sve s vremenom napune. Dok su se mjehurići slijevali k ao ao vodopad niz bocu i u lakajev rukav, lakaj je, mrtvački blijed od strave, zurio zurio u gospođu Pew. Hank je procijenio situaciju i naizgled se smilovao momku. Podigao je svoju čašu i drugu ruku, i kao ceremonijalmajstor teatralno zagrmio: - Jedan! Sretna Sretna nova godina! godina! Orkestar je zasvirao ”Auld Lang Syne”. General Pew dirigirao je svojom praznom čašom, a gospođa Pew blistala od sreće uz njegovo
rame - njezina je zabava ne samo polučila golemi uspjeh, nego i dobila duhovitu anegdotu o kojoj će se godinama pričati. Treba li starog prijatelja zaboraviti i nikad ga se ne sjetiti Treba li starog prijatelja zaboraviti, i davna minula vremena... Oni koji su znali riječi, pjevali su. Ja sam se teksta podsjetila tog poslijepodneva kako bih bila spremna za veliki trenutak, ali kad je čep pogodio kristal, izbio mi je stihove iz glave. Kad smo stigli do trčkaranja brdima i branja tratinčica, odustala sam i pridružila se Ellisu i Hanku u la-la-lakanju do kraja pjesme. Mahali su čašama iz solidarnosti prema generalu Pewu, a slobodne ruke ovili oko mog struka. Na kraju se Ellis nagnuo prema meni i poljubio me. Hank je pogledao na jednu, pa na drugu stranu, i djelovao je zbunjeno. - Hm. Izgleda da sam negdje zametnuo svoju pratilju. Što li sam učinio s njom? - Znam što nisi. Nisi je oženio - rekla sam pa se zagrcnula, a šampanjac mi umalo izletio kroz nos. Popila sam najmanje četiri čaše na prazan želudac i osjećala se odvažno. Zinuo je glumeći uvrijeđenost, ali čak se ni on nije mogao praviti da ne zna kako je Violet sve očajnija zbog njihova naizgled beskonačnog udvaranja. - Zar je stvarno otišla? - upitao je malo ozbiljnije pretražujući prostoriju pogledom. - Nisam sigurna. Već je neko vrijeme nisam vidjela. - Tko će mi onda dati novogodišnju pusu? - upitao je s ucviljenim izrazom. - Oh, dođi ovamo, tupane. - Podigla sam se na vrhove prstiju i poljubila ga u obraz. - Uvijek imaš nas. A mi ne tražimo prsten. Ellis nas je zabavljeno pogledao i mahnuo Hanku da obriše moj ruž sa svog obraza. Iza njegovih leđa, lakaj je još uvijek balansirao na predzadnjoj prečki ljestava. Savio se u struku i pokušavao naciljati bocom u gornju čašu; lice mu od napora više nije bilo blijedo nego grimizno. Usne je stisnuo u turobnu ravnu liniju. Osvrnula sam se da pogledam stiže li pojačanje, ali nisam ga vidjela. - Ellise? Mislim da mu treba pomoć - rekla sam nakosivši glavu prema lakaju.
Ellis ga je pogledao. - Imaš pravo - rekao je i pružio mi svoju čašu. - Hank? Hoćemo li? - Stvarno mislite da je otišla? - sjetno je upitao Hank, oklijevajući usnama uz rub čaše. - Večeras je bila melem za oči. U haljini boje sumraka, sa šljokicama kao ljubomornim zvijezdama u galaksiji njezine noći, ali ništa, ništa se nije moglo usporediti s njezinom mliječnobijelom kožom... - Dečki! Usredotočite se! - prekinula sam ga. Hank se naglo prenuo. - Molim? - Maddie misli da onom čovjeku treba pomoć - objasnio je Ellis. - Pogledaj kolika je ona bocurina - rekla sam. - Mislim da je sam ne može držati. - Slažem se. Boca je Baltazar - rekao je Ellis. - Ono nije Baltazar - ispravio ga je Hank. - Ono je Nabukodonosor. Lakajeve ruke su se tresle. Počeo je točiti šampanjac, ali je promašio. Tekućina se razlila između čaša i po stolu i podu. Njegove rukavice i rukavi bili su natopljeni. - Uh-oh - rekao je Hank. - Dobro si rekao - suglasio se Ellis. - Gospođa Pew neće biti sretna. - Rekao bih da gospođa Pew nikad nije sretna - zamijetio je Hank. Rječice znoja slijevale su se niz lakajevo čelo. Bilo je jasno da će se srušiti ravno na čaše. Pogledala sam prema mjestu na kojem je stajala gospođa Pew da zatražim pomoć, ali nestala je. Pokušala sam signalizirati generalu, ali on je zabavljao obožavatelje s novim koktelom u ruci. Trknula sam Ellisa u rebra. - Idite! - strogo sam naredila. - Pomozite mu! - O kome ona govori? - upitao je Hank. Prostrijelila sam ga pogledom pa zadržala pogled na njemu dok se nije sjetio. - Oh! Naravno. - Pokušao mi je dodati svoju čašu, ali već sam dvije držala u rukama. Odložio je čašu na pod i poslovno trznuo reverima, ali prije no što su se Ellis i on stigli pokrenuti, pomoć je stigla u obliku novih slugu s četiri manje, ali još uvijek veoma velike boce, i još triju ljestava. Gospođa Pew lebdjela je iza njih kako bi se uvjerila da je sve pod kontrolom.
- Ono su Baltazari - zamijetio je Hank i znalački kimnuo. Podigao je svoju čašu s poda i iskapio je. - Ne. Ono su Jeroboami - ispravio ga je Ellis. - Mislim da dobro poznajem šampanjce - uvrijedio se Hank. - A ja ih ne poznajem? - Ja mislim da obojica griješite. Ono su Ebenezeri - rekla sam. To ih je prekinulo. Pripito sam se zahihotala. - Ebenezeri? Shvaćate? Božić? Blagdani? Oh, nema veze. Neka mi netko donese novo piće. Ovo sam prolila. - Da. Po meni - rekao je Ellis. Hank se okrenuo i odložio čašu na pladanj konobara u prolazu. Pljesnuo je rukama. - U redu. Tko je za grudanje? Iskotrljali smo se van i bacili se u snijeg tik ispred kuće Pewovih i svih vozila i livriranih vozača koji su bili poredani čekajući goste. Napravila sam grudu i uspjela pogoditi Ellisa u prsa prije no što sam zacičala i pobjegla natrag u kuću. U golemom predsoblju, Ellis mi je pomogao otresti snijeg s leđa i kose. Hank me je zagrmio svojim sakoom i zajedno su me odveli do tri kićena, vezena naslonjača uz razbuktanu vatru. Hank, koji je bio dovoljno priseban da na povratku u kuću dograbi moju stolu od nerca, sad ju je otresao i prebacio preko ruba stola od ružina drveta. Ellis je otišao u potragu za vrućim rumom, a ja sam skinula prljave, mokre rukavice. - Gospode, pogledaj me rekla sam promatrajući se. - Izgledam strašno. Moja svilena haljina i cipele bile su uništene. Uzalud sam pokušala osušiti mrlje od vode i brzo provjerila imam li još uvijek obje naušnice. Za rukavice nisam marila, ali nadala sam se da ću stolu uspjeti spasiti. Ne uspijem li, uspješno sam uništila sve što sam odjenula za proslavu. - Ne izgledaš strašno. Prekrasna si - rekao je Hank. Bila sam požalila sam se. Cijelo sam poslijepodne provela u Salonu Antoine na frizuri i šminkanju, i dva dana nisam stavila gotovo ništa u usta kako bi mi haljina besprijekorno padala niz tijelo. Haljina je bila od predivne svile boje šipka, od koje su bile načinjene i moje cipele. Pristajala je uz rubin na mom zaručničkom prstenu, a sve zajedno isticalo je moje zelene oči. Ellis mi je tu haljinu i cipele darovao nekoliko dana ranije i prije proslave proparadila sam pred njim u njoj kao plesačica
flamenka, i okretala se oko svoje osi da skuti zalepršaju. Izjavio je da je oduševljen, ali mene je probo poznati žalac tuge dok sam po tko zna koji put pokušavala zamisliti što točno on vidi. Moj suprug nije raspoznavao boje pa je njemu moja garderoba zacijelo bila kombinacija sivih nijansi. Pitala sam se kojih, i koliko ih ima, i razlikuju li se. Nisam mogla zamisliti svijet bez boja. Hank se skljokao u naslonjač, nehajno prebacivši jednu nogu preko naslona za ruku. Razvezao je leptir mašnu i otkopčao manšete i gornje dugme na okovratniku. Izgledao je kao Clark Gable koji se umalo utopio. Tresla sam se i čvršće ovila njegov sako oko tijela, držeći ga za podstavu. Hank se tapšao po prsima i bedrima. Tad je najednom prestao i izvio obrvu. - Oh! - Shvatila sam što traži. Izvadila sam tabakeru iz unutarnjeg džepa njegova sakoa i dodala mu je. On ju je otvorio i ponudio me. Odmahnula sam glavom. Uzeo je cigaretu i zatvorio tabakeru. - Onda, što kažeš? - upitao je s vragolastim sjajem u očima. Hoćemo li otići po čudovište? - Naravno - odmahnula sam rukom. - Ukrcat ćemo se na sljedeći brod. - Uvijek sam to govorila kad bi iskrsnula ta tema, a iskrsavala je često, i uvijek nakon hektolitara alkohola. To je bila naša igrica. - Mislim da bi Ellisu koristio kratki bijeg. Izgleda potišteno. - Ellis nije potišten - rekla sam. - To kažeš samo zato što ti želiš pobjeći Violetinim kandžama. - Nije istina - prosvjedovao je. - Nisi ni primijetio kad je večeras otišla! Hank je zabacio glavu i kimnuo, priznajući da sam u pravu. Pretpostavljam da bih joj trebao poslati cvijeće. - Odmah ujutro. Kimnuo je. - Apsolutno. U cik zore. Časna riječ. - Mislim i da bi je trebao oženiti. Tebe treba uljuditi, a meni treba prijateljica. Imam samo tebe i Ellisa. Stisnuo je šaku uz srce, smrtno povrijeđen. - Što smo nas dvojica, kosana jetrica? - Samo najbolja guščja pašteta. Ne, ozbiljno. Koliko ćeš je pustiti da čeka?
- Nisam siguran. Ne znam jesam li već spreman za uljuđenje. Ali kad budem spreman, Violet može imati tu čast. Smije izabrati najskuplji porculanski servis. Dok sam odlagala piće, ponovno sam opazila svoju haljinu i cipele. - Mislim da možda meni treba uljuđenje. Zašto je već jednom ne oženiš? - Što je ovo, napad iz zasjede? - Lupnuo je cigaretom o vrh ta bakere i stavio je između usana. Istog časa pojavio se jedan sluga da mu je pripali. - Mmm, hvala - rekao je Hank uvlačeći dim. Zavalio se u stolac i puštao da mu dim struji iz usta do nosa u kovitlavom bijelom pramičku koji je iznova udisao. Taj manevar zvao je ”irski vodopad”. - Ako je oženim, Ellis i ja nećemo imati nade jer ćete se vi cure udružiti protiv nas. - Nećemo moći - rekla sam. - Odnos snaga bit će ravnopravan. - Između spolova nikad nije. Evo, već i sama napadaš Ellisa i mene. - Ne napadam! - Kako ne? Baš sad me napadaš i sama me mamiš u stupicu braka. Kažem ti, to je najveća ženska zavjera. Sve ste vi u njoj. Osobno, ne vidim čemu takva strka. Ellis se vratio u pratnji konobara koji je na stol ispred nas odložio kristalne čaše iz kojih se pušilo. Ellis se skljokao u naslonjač. Hank je odložio cigaretu u pepeljaru i uzeo u ruku svoj vrući rum. Otpuhao je paru s površine i oprezno otpio gutljaj. - Dakle, Ellise, naša je draga djevojčica upravo izjavila da bismo trebali otputovati rekao je. - Pronaći svog plesiosaura. - Baš - rekao je Ellis. - Ne šalim se. Rekla je. I sve je isplanirala. Reci mu, Maddie. - Pijan si - nasmijala sam se. - To je istina, priznajem - suglasio se Hank - ali svejedno mislim da bismo to trebali učiniti. - Zgnječio je cigaretu tako silovito da joj se ugašeni vrh rascvjetao kao ispaljeni metak. - Godinama već govorimo o tome. Vrijeme je da to napokon učinimo. Ozbiljno to mislim. - Ne misliš - rekla sam. Hank se ponovno uhvatio za srce. - Što ti se dogodilo, Maddie? Nemoj mi reći da si izgubila pustolovni duh. Da te možda Violet potajno ne uljuđuje?
- Ne, naravno da ne. Nisi joj dao priliku. Ali ne možemo sad otići. Otkad je potonula Athenia, putnički brodovi ne voze. Shvatila sam da sam to rekla kao da je taj brod sam od sebe počeo propuštati, a zapravo ga je torpedirala njemačka podmornica i pobila tisuću i sto putnika. - Kad se hoće, sve se može - rekao je Hank mudro kimajući. Otpio je još jedan gutljaj vrelog pića pa optužujući zavirio u čašu. - Hmm. Mislim da mi je viski ipak draži. Odmah se vraćam. Ellise, razgovaraj sa svojom ženom. Očito stječe loše navike. Naglo je ustao i načas se činilo da bi se mogao prevrnuti. Uhvatio se za naslon Ellisova naslonjača hvatajući ravnotežu pa odlepršao kao leptir. Ellis i ja sjedili smo u relativnoj tišini, u mjehuriću stvorenom smijehom i čavrljanjem drugih ljudi. Polako je kliznuo niz naslon svog naslonjača, dok naslonjač s leđa zacijelo nije izgledao prazan. Oči su mu se caklile, a lice bilo sivkasto. U ušima mi je zujalo od šampanjca. Podigla sam obje ruke da provjerim frizuru i otkrila da su se kovrče na jednoj strani izravnale i kosa zalijepila za vrat. Opipavši glavu, shvatila sam da sam izgubila češljić za kosu s dijamantom koji mi je dala svekrva. Uspaničarila sam se. Taj češljić dobila sam na dar na dan našeg vjenčanja, u rijetkom trenutku samilosti žene koja nije nimalo tajila kako ne želi da se udam za njezina sina, ali mi ga je iz nekog razloga svejedno darovala nekoliko sekundi prije nego što me je Hank odveo pred oltar. - Mislim da bismo to trebali učiniti - rekao je Ellis. - Naravno - veselo sam odvratila. - Uskočit ćemo u sljedeći... - Ozbiljno to mislim - strogo me prekinuo. Trznula sam se, preplašena njegovim tonom. Škrgutao je zubima. Nisam bila sigurna kad se to točno dogodilo, ali raspoloženje mu se promijenilo. Više se nismo igrali. Razdraženo me je pogledao. - Što me tako gledaš? Zašto ne bismo otišli? - Zbog rata - nježno sam odgovorila. - Carpe diem i sva ta sranja. Rat je dio pustolovine. Sam Bog zna da mu se drukčije neću približiti. A ni Hank, kad smo već kod toga. Provukao je prste kroz kosu, nakostriješio je. Nagnuo se prema meni i zaškiljio. - Znaš kako nas zovu, zar ne? - upitao je. - 4-F-ovci.
On i Hank bili su jedini u prostoriji koji nisu prošli na regrutaciji. Pomislila sam da ga je netko zbog toga možda uvrijedio kad je otišao po pića. Hank je svoja spuštena stopala prihvatio bez uzrujavanja, kao što je prihvaćao većinu stvari, ali Ellisa je nesposobnost za vojnu službu posve uništila. Njegov daltonizam prolazio je neopaženo dok se nije pokušao prijaviti za vojsku i našao odbijen. Pokušao je još jednom, na drugom mjestu, ali i ondje su ga odbili. Iako za neraspoznavanje boja očito nije bio sam kriv, bio je u pravu kad je tvrdio da ga ljudi osuđuju, a ja sam znala koliko ga to izjeda. Osuda drugih bila je nemilosrdna i neizgovorena pa se nije mogao ni braniti. Njegov vlastiti otac, veteran Prvog svjetskog rata, odnosio se prema njemu s neskrivenim gađenjem otkad je saznao za sinovljevu nesposobnost za vojnu službu. Ta nepravda bila je još bolnija jer smo živjeli s Ellisovim roditeljima koji su nam perverzno onemogućili svaku šansu za bijeg. Dva dana nakon napada na Pearl Harbor, Ellisove prihode srezali su za dvije trećine. Svekrva nas je o tome obavijestila u salonu prije večere, samozadovoljno objavivši kako je sigurna da će nam biti drago čuti da će taj novac ići u ratne dionice ”dok ova grozota ne završi”. Strogo govoreći, novac možda i jest odlazio u ratne dionice, ali bilo je savršeno jasno da je pravi razlog bio kazniti Ellisa. Majka mu se osvećivala jer se usudio oženiti sa mnom, a otac - priznajem, nismo bili posve sigurni zašto. Ili nije vjerovao da Ellis doista ne raspoznaje boje, ili mu to nije mogao oprostiti. Snomorična posljedica njihove kivnje bio je naš prisilni život pod stalnom paskom ljudi koje smo već počeli doživljavati svojim tamničarima. - Znaš koliko je teško kad svi zure u mene i pitaju se zašto nisam u vojsci - nastavio je. - Ne zure... - Ne obraćaj mi se kao glupom djetetu! Savršeno dobro znaš da zure! Na njegov ispad svi su se okrenuli i pogledali nas. Ellis je bijesno mahnuo prema njima. - Vidiš? Žestoko se osvrnuo oko sebe. Svi odreda okrenuli su glave na drugu stranu, usmjerili zgrožene poglede u nešto drugo. Nastavili su razgovarati, ali prigušenim tonovima. Ellis me je pogledao u oči. - Znam da izgledam savršeno zdravo nastavio je, teškom mukom kontrolirajući jačinu svog glasa. - Zaboga, moj vlastiti otac misli da sam kukavica. Moram se dokazati. Njemu, njima, sebi. Mislio sam da ćeš barem ti razumjeti. - Dragi, razumijem - rekla sam.
- Razumiješ li doista? - Usne su mu se razvukle u ogorčen osmijeh. - Naravno - rekla sam i doista sam razumjela, iako bih u tom trenu rekla bilo što, samo da ga umirim. Pio je od ranog poslijepodneva i znala sam da stvari mogu brzo krenuti po zlu. Lica sviju oko nas, brižno okrenuta na drugu stranu, već su dala naslutiti veoma neugodan početak nove godine. Moja svekrva, koja je zbog migrene propustila zabavu, do podneva će već sigurno početi primati izvještaje o našem ponašanju. Mogla sam zamisliti kako će reagirati kad sazna da sam izgubila češljić za kosu koji mi je darovala. Odlučila sam sutradan nazvati gospođu Pew i predati joj se na milost i nemilost. Ako mi je češljić ispao negdje u snijegu, vjerojatno ga nikad neću pronaći, ali ako je pao niz naslon sofe, mogao bi se pojaviti. Ellis me je pomno promatrao, s jarošću u pogledu. Nakon nekoliko sekundi, njegova bijesna maska otopila se u tužno olakšanje. Nagnuo se postrance da me potapša po koljenu i umalo pao sa stolca. - Takvu te volim - rekao je, teškom se mukom uspravljajući. - Uvijek si za pustolovinu. Nisi kao druge djevojke, znaš. Druge su cure smrtno dosadne. Zato se, naravno, Hank ne želi vjenčati s Violet. Čeka drugu tebe. Samo što takva ne postoji. Ja sam dobio jednu jedinu. - Tko što ne želi i zašto? - upitao je Hank najednom se pojavivši i srušivši u svoj naslonjač. - Ovamo! - strogo je izviknuo pucketajući prstima iznad glave. Konobar je na stol ispred nas odložio nova pića. Hank se okrenuo prema Ellisu. Zar me ponovno pokušava oženiti? Kunem se da ovdje odjekuje. - Ne. Pristala je. Idemo u Škotsku. Hank je raskolačio oči. - Stvarno? - Pogledao me je tražeći moju potvrdu. Nisam mislila da sam se suglasila, per se, barem ne nakon što sam shvatila da se ne šalimo, ali budući da sam uspjela deaktivirati bombu i možda čak spasiti večer, odlučila sam pristati na igru. - Naravno - rekla sam i nadmeno mahnula rukom. - Zašto ne?
3
Sutradan ujutro iz sna me je prenula zvonjava telefona u hodniku u prizemlju. Bilo je točno devet sati, najranije vrijeme koje se držalo pristojnim za telefonski poziv. Navukla sam pokrivač do brade, kao oduzeta, kad je Pemberton, batler, otišao po moju svekrvu. Čula sam njezine odlučne korake, pa njezin prigušeni glas koji se dizao i spuštao u iznenađenim valovima. Osjećala sam se bijedno od glave do pete - glava me je boljela, želudac me pekao od kiseline, i bilo je posve moguće da sam još uvijek bila pijana. Iako sam se sjećala najvećeg dijela prethodne noći, neki su mi trenuci bili izbrisani iz pamćenja, na primjer povratak kući. Spoznaja da sam prešla granicu pripitosti bila je posve nenadana sjećam se kako sam bila posve svjesna da je vrijeme za odlazak, ali ne sjećam se odlaska, a još manje vožnje kući. Nisam imala pojma koliko sam dugo - ili kratko - spavala. Moja upropaštena haljina ležala je u lokvi nasred saga i izgledala kao crijevo. Cipele su bile u blizini, a jednoj je nedostajala potpetica. Bijela stola bila je prebačena preko ruba toaletnog stolića od ulaštene mahagonjevine, nerc skoren od blata i prljav. Bisernu ogrlicu odložila sam ispred kutije za nakit, a uz nju su bile i obje naušnice, kvadratni rubini optočeni dijamantima, ali ne jedna uz drugu. Između njih bio je nasađen veoma velik šampanjski čep. Provjerila sam je li moj prsten na svom mjestu na prstu, a onda sam osjetila mučninu i vrtoglavicu sjetivši se češljića za kosu. Zabila sam lice u jastuk i navukla rubove jastuka preko ušiju. U podne je sobarica nježno pokucala na moja vrata pa ih odškrinuta. - Ispričavam se, Emily, ali nisam raspoložena za doručak - rekla sam. Glas mi je bio prigušen od jastuka. - Donijela sam Alka-Seltzer i kekse s đumbirom - odgovorila je, na što se meni želudac ponovno okrenuo. To je značilo da smo ne samo probudili sve u kući kad smo se vratili, nego i da je bilo posve očito u kakvom smo stanju. - Stavi ih na stol - rekla sam pa se okrenula prema suprotnom zidu. Nisam željela da me ona vidi. Srušila sam se u krevet ne skinuvši šminku, što su dokazivali tragovi maskare na jastučnici. - Hvala ti, Emily. - Nema na čemu, gospođo Hyde.
Zadržala se duže no što sam očekivala, a kad je otišla, vidjela sam da je odnijela haljinu, cipele i nerc. Telefon je s prekidima zvonio cijeli dan. Sa svakim pozivom, glas moje svekrve bio je sve odlučniji, dok na kraju nije postao hladan i grub. Sa svakim razgovorom, zavlačila sam se sve dublje ispod pokrivača. U gotovo šest i trideset, Ellis je doteturao u moju sobu. Još uvijek je bio u pidžami. Kućni ogrtač bio mu je razdrljen, a pojas se vukao po podu. - Blagi Bože, kakva noć rekao je trljajući šakama oči. - Malo mi je mučno. Dobro bi mi došlo piće da me dovede u red. Kako si ti? Potisnula sam podražaj na povraćanje. - Jesi li dobro? - upitao je približavajući mi se. Lice mu je izgledalo umorno, a ispod očiju imao je tamne podočnjake. Nisam željela znati kako izgledam - Ellis je barem uspio navući pidžamu; ja sam još uvijek bila u kombineu. - Ne baš - odgovorila sam. - Pogledaj što mi je Emily donijela za doručak. Pogledao je prema pladnju i grohotom se nasmijao. - Nije smiješno - rekla sam. - To znači da nas tračaju u kuhinji. I izgubila sam češljić za kosu tvoje majke. - Oh - neodređeno je rekao. - Ellise, izgubila sam češljić koji mi je ona dala. Kad je shvatio ozbiljnost te činjenice, sjeo je na rub kreveta i iz obraza mu je nestala i zadnja kap boje. - Što ću sad? - upitala sam sklupčavši se. Duboko je udahnuo i razmislio. Nakon nekoliko sekundi, odlučno se pljesnuo po bedrima i rekao: - Ovako ćemo. Morat ćeš nazvati Pewove i reći im da ga potraže. - Namjeravala sam. Ali ne mogu. - Zašto ne možeš? - Kao prvo, ne mogu se približiti telefonu. Tvoju majku stalno zivkaju. Sam Bog zna što je sve čula. Uostalom, ne mogu nazvati gospođu Pew. Ne mogu se suočiti s njom, čak ni telefonski. - Zašto? - Zato što smo bili pijani ko letve! Kotrljali smo se po ulici! - Svi su bili pijani.
- Da, ali ne kao mi - bijedno sam rekla. Uspravila sam se u krevetu i uhvatila se za glavu. - Ni ne sjećam se kad smo otišli. Sjećaš li se ti? - Ne baš. - Ustao je i prišao mom toaletnom stoliću. - Kad si ovo nabavila? - upitao je uzevši čep u ruku. - Nemam pojma. Telefon u prizemlju ponovno je zazvonio, a ja se preplašeno zgurila. Ellis se vratio do kreveta i uhvatio me za ruku. Kad je ovaj put Pemberton otišao po moju svekrvu, koraci su joj bili odrješiti i govorila je u isprekidanim rafalima. Nakon nekoliko minuta ponovno je utihnula i tišina koja je zavladala zloslutno se kotrljala kućom kao valovi otrovnog plina. Ellis je pogledao na moj sat. - Za nekoliko minuta će se doći odjenuti za večeru. Tad možeš nazvati. - Hoćeš li poći sa mnom? - šapnula sam stežući mu ruku. - Naravno. Da ti donesem tabletu za srce? - Ne treba, bit ću dobro. - Hoće li ti smetati ako ja... - Nije dovršio pitanje. - Naravno da neće. Slobodno se posluži. U deset do sedam, četrdeset minuta prije no što su nas očekivali na aperitivu u salonu, odšuljali smo se u prizemlje, oboje u kućnim ogrtačima, nervozno se pogledavali i skrivali iza uglova dok nismo bili sigurni da u blizini nema nikoga. Osjećala sam se kao dijete koje se šulja prisluškivati odrasle. Nazvala sam gospođu Pew i plaho je zamolila da potraži moj češljić za kosu. Nakon kratke stanke, odrješito je izjavila da će to učiniti. Što mi je već sinoć rekla. Kad sam spustila slušalicu, bez riječi sam se okrenula prema Ellisu koji me privukao u zagrljaj. - Smiri se, dušo - rekao je privlačeći moju glavu na svoja prsa. - I ovo će proći. U sedam i trideset našli smo se na vrhu stubišta. Okupala sam se i popravila frizuru najbolje što sam mogla u ono malo vremena koje sam imala na raspolaganju. Namirisala sam se toaletnom vodicom iza ušiju i stavila malo rumenila na obraze i ruža na usne, budući da mi je lice bilo gotovo prozirno, koliko sam bila blijeda. Ellis se porezao dok se brijao, a u vlažnoj kosi još su se vidjeli tragovi češlja. - Spremna? - upitao je.
- Ni najmanje. Ti? - Hrabro, dušo. - Ponudio mi je ruku. Savila sam ledene prste oko pregiba njegova lakta. Kad smo Ellis i ja ušli u salon, moj svekar, pukovnik Whitney Hyde, podigao je glavu i okrenuo je prema visokom, stojećem satu. Stajao je naslonjen na policu kamina, tik uz profinjenu krletku obješenu na fino izrađenom stalku. Kanarinac u kavezu bio je boje sorbeta od naranče, bucmasto, glatko jaje s kratkom lepezom kao repom, čokoladnim točkama kao očima i umiljatim kljunom. Bio je gotovo previše savršen da bi bio stvaran, i ne jednom pjevao tijekom mog četverogodišnjeg boravka u toj kući, kao da mu je smanjeni životni prostor olakšavao koncentraciju. Moja svekrva, Edith Stone Hyde, sjedila je kao motka na rubu svilenog naslonjača u stilu Luja XIV., presvučenog tkaninom boje crvendaćeva jaja sa žakard uzorkom. Njezine sive oči zalijepile su se za nas čim smo ušli u prostoriju. Ellis joj je hitro prišao i poljubio je u obraz. - Sretna nova godina, majko - rekao je. - Nadam se da se osjećaš bolje. - Da, sretna nova godina - dodala sam i zakoračila prema njoj. Skrenula je pogled na mene i ja sam zastala kao ukopana. Čeljust joj je bila čvrsto stisnuta, oči me netremice promatrale. Uz kamin, vrhovi pukovnikovih brkova trznuli su se. Kanarinac je odlepršao sa svoje motke na rub kaveza i prilijepio se uz njega omotavši mršave prste i prozirne kandže oko rešetaka. Tik, tak, kucao je sat. Pomislila sam da će me noge izdati. - Bolje... Hmmm... Osjećam li se bolje... - Govorila je polako, razgovjetno, razmišljajući o svakoj riječi. Čelo joj se jedva primjetno nabralo. Dvaput je zabubnjala prstima po naslonu za ruku, od malog prsta do palca, pa promijenila smjer. Udarala je ritam laganog kasa. Stanka se činila beskonačnom. Najednom je pogledala Ellisa. - Misliš na moju migrenu? - Naravno - odlučno je odvratio Ellis. - Znamo koliko patiš. - Stvarno? Baš lijepo od vas. Oboje. Tik, tak. Ellis se uspravio, popravio kravatu i prišao bifeu da nam natoči pića. Viski za muškarce, šeri za dame. Odnio je piće majci, pa ocu, pa zatim donio naša. - Kako je bilo na zabavi? - upitala je njegova majka promatrajući finu kristalnu čašu koju je držala u krilu. Glas joj je bio posve bezizražajan.
- Zabava je bila sjajna - odgovorio je Ellis, previše glasno, previše oduševljeno. - Pewovi definitivno znaju prirediti sjajnu zabavu. Orkestar, rijeke šampanjca, nepregledni pladnjevi slasnih zalogajčića. Čovjek nikad ne bi rekao da smo u ratu. Usput, pitala je za tebe. I strašno joj je bilo žao kad je čula da se ne osjećaš dobro. Najsmješnije od svega dogodilo se točno u ponoć - jeste li čuh? O tome će se pričati još godinama. Pukovnik se značajno nakašljao i strusio svoj viski. Kanarinac je skočio s jedne strane krletke na drugu. - Čula sam dosta toga - hladno je odvratila moja svekrva, još uvijek zureći u svoju čašu. Tad je hotimice skrenula pogled na mene. Osjetila sam kako mi je krv nagrnula u obraze. - Dakle, svi smo bili ondje - hrabro je nastavio Ellis - i odbrojavali sekunde do ponoći, kad je najednom nešto glasno prasnulo. I mada smo kontinent dalje od akcije, možete zamisliti što smo pomislih! Umalo smo... - Tišina! - zagrmio je pukovnik i naglo se okrenuo prema nama. Obrazi i gomoljasti nos bili su mu grimizni. Podvaljak mu se tresao od bijesa. Lecnula sam se i uhvatila Ellisovu ruku. Čak je i moja svekrva poskočila, iako se gotovo odmah ponovno pribrala. U našem društvenom krugu bitke su se dobivale hladnokrvnim zarivanjem noža u leđa, ili mirnim okretanjem zavrtnja. Ljudi su padali od težine suzdržanih uzdaha ili brižno odabrane rečenice. Urlanje jednostavno nije dolazilo u obzir. Pukovnik je tresnuo praznom čašom o policu kamina. - Mislite da smo budale? Mislite da nismo čuli što je bio pravi vrhunac zabave? O čemu će ljudi doista godinama govoriti? O vašem sramotnom, vašem izopačenom... vašem... prezira vrijednom ponašanju! Uslijedila je bujica uvreda i bijesa. Navodno se nismo samo napili i napravih budale od sebe, i navodno Ellisov trenutak srdžbe nije bio njegovo najgore nedjelo. Navodno se i glasno hvalio kako smo odlučili otići u lov na čudovište i ”posramiti starog”, kreštavo objavljujući svoje namjere dok ga je Hank gurao nogom na stražnje sjedalo automobila. Pukovnik i Ellis krenuli su jedan prema drugome preko golemog svilenog saga, i upirali prstom jedan u drugoga dok su se pokušavali nadglasati. Pukovnik nas je optužio da činimo sve što možemo ne bismo li ga osramotili, i da smo gnusni degenerici i općenito beskorisni članovi društva, a Ellis je tvrdio da on u tom smislu ne može ništa učiniti, a kad smo već kod toga, ni pukovnik nije ništa
učinio. Što točno njegov otac očekuje od njega? Da se počne baviti nekim zanatom? Moja svekrva sjedila je nijemo, spokojno, s neobično smirenim izrazom lica. Koljena i gležnjeve priljubila je kao prava dama, lagano ih nakosivši. Čašicu sa šerijem iz koje nije otpila ni gutljaj držala je za dršku i oduševljeno širila oči na posebno dobre verbalne udarce. Tad je, bez ikakvog upozorenja, najednom prasnula. Pukovnik je upravo optužio Ellisa da je postao daltonist baš kad ga je njegova domovina trebala, što je kukavičluk koji je njemu njegovu ocu i ratnom veteranu - nanio najveću sramotu u životu, kad se Edith Stone Hyde okrenula prema suprugu bijesno iskolačivši oči. - Kako se usuđuješ tako govoriti o mom sinu? Koliko je meni bilo poznato, dotad nikad u životu nije podigla glas, i svi smo se zaprepastili. Nastavila je napetim, ali kreštavim tonom koji je podrhtavao od pravedničke ogorčenosti - Ellis nije kriv za svoj daltonizam, kao što oni nesretnici sa ćopavim nogama nisu krivi za svoj deformitet, zar on to ne shvaća, a kad smo već kod toga, daltonizam nije naslijedio od njezine obitelji. I kad već govorimo o genetici, ona krivi nju (tu je doista ispružila ruku i uperila je u mene) za Ellisovu propast. Labilnu bludnicu kakva joj je bila i majka. - Stani malo! Govoriš o mojoj ženi! - dreknuo je Ellis. - Njezina majka nije bila bludnica! - zagrmio je pukovnik. Dvije, možda tri sekunde, u prostoriji se nije čulo ništa osim kucanja sata i kanarinčeva izbezumljenog mahanja krilima. Bio je maglica blijedo narančaste boje dok je udarao o rubove krletke, a paperje lepršalo oko njega. Ellis i ja smo se pogledali, oboje zgroženi. - Ma nemoj? - mirno je rekla moja svekrva. - Što je točno bila, dragi? Pukovnik je micao usnama kao da želi odgovoriti, ali ostao je nijem. - U redu je. Oduvijek sam sumnjala. Primijetila sam kako sije gledao - nastavila je moja svekrva. Oči su joj iskrile od ogorčenosti. Ti barem nisi bio dovoljno budalast da pobjegneš s njom. Umalo sam skočila u pukovnikovu obranu i naglasila kako su moju majku svi tako gledali - nisu si mogli pomoći - ali znala sam da ne smijem ni zucnuti. Moja se svekrva najednom obratila Ellisu. - A ti - upozorila sam te. Ma koliko je i to bilo neugodno, vjerojatno bih podnijela da si se samo želio zabaviti, izludirati u
mladosti, ali ne, usprkos svim ostalim veoma prikladnim udavačama, kradom si se oženio - zastala je napućivši usne i brzo odmahujući glavom dok je odlučivala kako će me nazvati - ovime. I bila sam u pravu. Jabuka ne pada daleko od stabla. Apsolutno je besramno kako se vas dvoje i onaj odvratni Boyd ponašate. Žalim vašu djecu. Iako, iskreno govoreći, već sam gotovo izgubila nadu da ću ikad im ati unuke. Možda je tako i bolje. - Uzdahnula je i ponovno se smirila pa zagledala u daljinu kako bi uživala u svojoj pobjedi. Uspješno je izgrdila sve ostale u prostoriji i mislila je da je sad gotovo: stvar riješena. Prevarila se. Da je pogledala, primijetila bi kako Ellisa oblijeva grimiz od dna vrata do ruba plave kose i vrhova ušiju. - Želite razgovarati o sramoti? - upitao je tiho, okrutno. - Ne postoji apsolutno ništa što bih ja - ili Maddie, ili itko drugi - mogao učiniti da dodatno osramotimo ovu obitelj. Ti - govorio je sve glasnije, dok ponovno nije urlao upirući čašom u oca i tresući je, razlijevajući viski na sag - ti si nas sve nepopravljivo osramotio onog trenutka kad si falsificirao one fotografije! Tišina koja je uslijedila bila je zastrašujuća. Moja svekrva zinula je od zaprepaštenja. Kristalna čašica koju je dotad držala u ruci skliznula je na pod i razmrskala se. Tik, tak, kucao je sat. Ovako glasi priča koju sam ja čula: U svibnju 1933. u škotskim je novinama objavljen članak koji je dospio na naslovnice diljem svijeta. Jedan se poslovni čovjek (fakultetski obrazovan, što se novinar potrudio naglasiti) vozio sa suprugom novoizgrađenom cestom A82 na sjevernoj strani Loch Nessa, kad su uočili životinju veličine kita kako se bacaka u inače savršeno mirnoj vodi. Nakon objave tog članka, uredništvo su zatrpala pisma s opisima sličnih slučajeva, a i sam je novinar, slučajno nadzornik voda, tvrdio da je svojim očima vidio ”Kelpieja” čak šesnaest puta. Drugi je par izvijestio kako je nešto ”nalik na pretpovijesno čudovište” kliznulo preko ceste ispred njihova vozila s ovcom u ustima. Uslijedilo je mnoštvo drugih viđenja i nastala je svjetska pomama. Pukovnik, koji je od dječačkih dana bio očaran kriptozoologijom, a naročito morskim zmijama, obolio je od žestoke ”Nessiemanije”. Sa sve većim nespokojem pratio je novinske članke, izrezivao ih i crtao crteže čudovišta na temelju objavljenih opisa. Dotad se već povukao iz vojne službe i besposličarenje mu nije odgovaralo. Prazninu u životu
dobrim je dijelom ispunio lovom na krupnu divljač u Africi, ali dotad ga više ni on nije zadovoljavao. Njegova soba s lovačkim trofejima bila je tek prosječna. Tko nije imao ze brinu kožu na zidu, nosorogovu glavu na stalku ili slonovu nogu kao stalak za kišobrane? Čak je i namješteni, iskeženi lav bio passé. Kad su skeptici prve objavljene fotografije čudovišta, koje je snimio muškarac po imenu Hugh Gray, proglasili mutnim fotografijama psa koji pliva, pukovnik se toliko razjario da je objavio da ide u Škotsku kako bi osobno dokazao postojanje čudovišta. Nagovorio je svog rođaka u drugom koljenu, vlasnika Cragih Gairbha, da ga ugosti na svom posjedu blizu obala jezera, i u nekoliko tjedana snimio velik broj fotografija savijenog vrata i glave morske zmije koja izranja iz vode. Fotografije su uz opće odobravanje objavljene na obje strane Atlantika, i pukovnikov je trijumfalni povratak u Sjedinjene Američke Države bio popraćen fanfarama. Novinari su se sjatili pred kuću, sve važnije novine objavile članke, a njega su općenito držali junakom. Počeo je šetkati u kariranim odijelima po kojima je bio smjesta prepoznatljiv i lažnim britanskim naglaskom šalio se kako mu je samo žao što glavu čudovišta nije mogao staviti u svoju sobu s lovačkim trofejima budući da ga je sam Scotland Yard zamolio da ne naudi zvijeri jer bi to bilo neukusno. Vrhunac pomame bilo je njegovo pojavljivanje u kino žurnalu prije filma Dogodilo se jedne noći, najvažnijeg filma te godine. Kao Ikar, letio je previše blizu sunca. Nije prošlo dugo, a Dai ly Mail već je objavio članak koji je tvrdio kako veličina brazde nije odgovarajuća i skandalozno optužio pukovnika da je fotografirao plutajući model. Nakon toga uslijedili su navodi da je riječ o fotografskom triku - takozvani stručnjaci tvrdili su da su fotografije retuširane i zatim iznova snimljene, navodeći malu razliku u kutovima i sjenama, varijacije u odrazima. Kako je pukovnik sam razvio svoj film, nije se mogao obraniti. Pukovnik se zakleo u istinitost svojih fotografija i izrazio svoju ogorčenost sumnjom u njegovu čast upravo zato što je sam bio dovoljno častan da udovolji molbi Scotland Yarda. Da se nije obazirao na njih i da je ubio zvijer - a sa sobom je upravo u tu svrhu u Škotsku ponio pušku za slonove - nitko ne bi mogao poreći istinitost njegovih tvrdnji. Zadnji čavao u lijesu javnog mnijenja zabio je Marmaduke Wetherell, poznati lovac na krupnu divljač koji je nekoliko puta bio na safariju s pukovnikom, kad je s nekoliko novinara stigao na jezero i
izjavio kako će jednom zauvijek dokazati da čudovište postoji, pa spremno falsificirao tragove nemani pepeljarom načinjenom od stopala nilskog konja - nilskog konja kojeg je sam pukovnik ubio u Rodeziji. Novinari i njihova drska pitanja više nisu bili dobrodošli. Pukovnik se odrekao svojih kariranih odijela i svog naglaska. Crteži i novinski izresci, brižno zalijepljeni u albume s koricama od marokanske kože, nestali su. Kad sam ja ušla u Ellisov život, ta tema bila je tabu, a očuvanje pukovnikova dostojanstva važnije od svega. Naravno, ono što je ostatku svijeta bilo tabu, našem malom trojcu bilo je sve osim tabua, naročito kad bi pukovnik posebno žestoko napadao Ellisa zbog njegove nesposobnosti za vojnu službu. Hank se sjetio da bismo mi mogli pronaći čudovište. Bio je to briljantan način da si dademo oduška i ujedno dopuštao Ellisu da se nemilosrdno šali na pukovnikov račun, zamišljajući kako uspijeva ondje gdje je njegov otac podbacio, i istodobno dokazuje kako je srčan i muževan kao svaki muškarac na bojištu. Bila je to bezazlena maštarija, kapric kojim smo se razmetali i redovito ga uljepšavali, obično na kraju duge noći pijančevanja, ali nikad negdje gdje bi nas itko drugi mogao čuti - barem ne prije te novogodišnje zabave. Ellis je glasno progutao slinu. Moja svekrva ostala je zalijepl jena za sjedalo, još uvijek otvorenih usta i raširenih prstiju, s krhotinama kristala oko stopala. Pukovnikovo lice bilo je plavičasto, kao koža zrele šljive, i načas sam pomislila da možda ima srčani udar. Tad je podigao drhtavi prst i uperio ga u vrata. - Gubite se - rekao je nekim neobičnim, šupljim glasom. Pemberton će poslati vaše stvari. Ellis je zbunjeno odmahnuo glavom. - Kako to misliš? Kamo da odemo? Pukovnik nam je okrenuo leđa i važno se nalaktio na policu kamina. - Kamo da odemo? - ponovio je Ellis sa sve većim očajem. Kamo bismo trebali otići? Pukovnikova ukočena leđa i posvemašnji manjak ikakvog odgovora jasno su nam dali do znanja da ga nije ni najmanje briga kamo ćemo otići.
4
Ellis je rekao vozaču da nas odveze u hotel Society Hill u Ulici Chestnut. Izvana, hotel je izgledao u redu: pročelje i javni prostori bili su prihvatljivi, ali naš apartman bio je bezličan i otrcan, i imao samo jednu spavaću sobu. Međutim, s Ellisovim smanjenim prihodima samo smo si to mogli priuštiti. Dok nas je recepcionar upisivao, Ellis je u baru u predvorju kupio bocu viskija i počeo piti čim smo stigli na kat. Shvaćala sam njegov očaj. Ako mu pukovnik posve ukine financijsku potporu, bit ćemo bez prebite pare. Nažalost, taje mogućnost bila itekako moguća. Ellisov zločin protiv oca bio je dvostruk, i oba su njegova dijela imala jednaku težinu. Uhvaćen je kako grmi protiv pukovnika iza pukovnikovih leđa, a zatim ga je u lice optužio za prevaru. Nisam mislila da bi pukovnik oprostio ijedan od tih zločina zasebno, ali zajedno su bili neizmjerno gori. Dok smo čekali da stignu naše stvari, Ellis je koračao po sobi i pio, neprestano analizirao što se netom dogodilo i općenito se žestio. U jednom trenutku, kad je izjavio kako se ne bi razljutio da nije morao mene braniti, pomislila sam da nepravedno pokušava prebaciti krivnju na mene i to sam mu rekla, ističući kako sama nisam ni zucnula tijekom cijelog tog fijaska. Zaustavio se i pogledao me, povrijeđen i iznenađen istodobno. - Gospode - rekao je. - Uopće nisam tako mislio. Naravno da nisi ti kriva. Ti nisi učinila apsolutno ništa. Napala te je bez ikakvog razloga. - Nema veze - rekla sam. - Nije rekla ništa što svi drugi već ne misle. - Svejedno nije u redu i ja joj nikad neću oprostiti. A ni ti ne bi trebala. Nadala sam se da će se predomisliti, jer njegova nam je majka trenutačno bila jedina nada za povratak u pukovnikovu milost. Iako je svoju ljubav pokazivala na neobične načine, cijeli njezin svijet vrtio se oko Ellisa i, u manjoj mjeri, zagorčavanja mog života. Bez nas, njezin život bio bi prazan. Bila sam posve sigurna da se već pokušava zauzeti za nas, ali nikad dotad nisam vidjela pukovnika u takvom stanju i nisam gajila velike nade u njezin uspjeh.
Obratiti se mom ocu bilo je besmisleno. Kad sam mu pisala da ga o bavijestim da smo se Ellis i ja vjenčali, očekivala sam da će se uzrujati i nisam se iznenadila kad mi nije odmah odgovorio. Prošli su mjeseci prije no što mi je sinulo da i neće. Otad sam ga vidjela samo jednom, iako smo živjeli samo nekoliko kilometara jedno od drugoga. Prelazio je cestu, a kad me je ugledao, pravio se da nije i okrenuo glavu na drugu stranu. Iz komadića razgovora koje sam načula, shvatila sam da se sad gotovo isključivo bavio Korintskim jedriličarskim klubom, što mu je omogućavalo izbjegavanje svakog kontakta sa ženama. U neko doba nakon ponoći, uspjela sam uvjeriti Ellisa da naše stvari nisu na putu i da bismo jednostavno trebali otići spavati. Ni on ni ja sa sobom nismo imali čak ni torbu sa stvarima za noć. U sobi je bilo zagušljivo, ali i propuh. Ellis me je nazvao ”otimačicom deke” i optužio da se stalno okrećem i otkrivam ga, pa povukao pokrivač na sebe i mene otkrio. Nakon nekoliko rundi natezanja oko pokrivača, koje je započelo kao dobra šala ali se brzo pretvorilo u nešto drugo, završili smo svaki na svom rubu kreveta, okrenuti leđima jedno drugome, i ni on ni ja nismo bili dobro pokriveni. Nisam mogla zaspati od brige. Kad je Ellis najzad zaspao, hrkao je tako glasno da sam morala prekriti glavu jastukom i pritisnuti ga na uši. Jastuk je mirisao čudno, na zemlju i rude. Ostatak noći razmišljala sam samo o tome koliko je glava ležalo na tim jastucima prije moje. Probudilo nas je tiho ali uporno kucanje na vratima. - Blagi Bože - zagraktao je Ellis. - Koliko je sati? Provirila sam prema radijumskom brojčaniku sata pokraj sebe. - Skoro je sedam. - Još ni sunce nije izašlo potužio se. Nakon još nekoliko minuta isprekidanog kucanja, promumljala sam: - Bolje da otvoriš. Tko god da kuca, neće odustati. Razdraženo je uzdahnuo pa dreknuo: - Dolazim! Upalio je svjetiljku i iskotrljao se iz kreveta, sa sobom pote gavši koperdeku kao da izvodi mađioničarski trik sa stolnjakom. Prebacio je koperdeku preko ramena i odtutnjao zalupivši vratima spavaće sobe. Struganje, lupanje i zveckanje prilično mi je jasno dalo do znanja što se zbiva. Trajalo je gotovo deset minuta. Kad se Ellis vratio, zgužvao je koperdeku i bacio je na moje noge. Kad se srušio natrag u krevet, pokušala sam je izravnati.
- Pretpostavljam da su stigle naše stvari? - upitala sam. - Sudeći po izgledu, sva naša ovozemaljska imovina. Šest kola. Morat ćemo hodati postrance da se probijemo do vrata. Nastojala sam ne paničariti - pukovnik je to naredio prije odlaska na spavanje, dok je njegov bijes još uvijek bio svjež - ali u dnu želuca svejedno sam osjetila mučninu. - Pretpostavljam da nemaš predodžbu gdje su mogle završiti tvoje tablete? - upitao je Ellis. - Da ih potražim? - Nema veze - jadno je rekao. - U redu je. Svjetiljka je još uvijek bila upaljena pa sam otišla u prednju sobu. Pod je bio gotovo cio prekriven kovčezima i škrinjama. Emily, Pemberton i ostali zacijelo su probdjeli noć pakirajući naše stvari. Svoj sam kozmetički kovčežić pronašla na niskom stoliću, zajedno s kutijama sa šeširima. Na moje olakšanje, bio je besprijekorno spakiran, a bočica s tabletama diskretno gurnuta ispod ladice. Sirota Emily - zbog nas nije spavala barem dvije noći, što moja svekrva sigurno neće smatrati opravdanjem zakaže li u svojim dnevnim dužnostima. Pružila sam bočicu Ellisu i sjela pokraj njega. Pridigao se na lakat, istresao dvije tablete na dlan i progutao ih bez vode. Nakon toga ponovno se srušio na jastuk. - Hvala ti, dušo. Malo sam rastrojen. - Znam. I ja sam. - Pokušajmo još malo odspavati. Ujutro - u pravo jutro - naručit ću nam najvećeg prokletog jastoga u gradu i tonu salate od krumpira. I kavijar. Tanjure mogu preskočiti i donijeti samo vilice. Vratila sam se na svoju stranu kreveta. Kad sam se zavukla pod pokrivače, Ellis je ugasio svjetiljku. Ležali smo mnogo bliže jedno drugome nego prije. Ellis se okrenuo na bok i prebacio ruku preko mog struka. - Vidi ti to - rekao je. - Možda na kraju ipak ima dovoljno deka. Rano navečer nazvao nas je recepcionar i obavijestio da nas Hank čeka u baru u predvorju. Ellis i ja nismo razgovarali; naljutio se na mene nakon što sam predložila da razgovara s majkom i pokuša utrti put za primirje. Dizalom smo se bez riječi spustili u predvorje.
Dečki su pili bourbon sa sokom od limuna, a ja sam naručila džin sa sodom. Nakon nekoliko pića, dok smo Ellis i ja naizmjence prepričavali katastrofalne posljedice novogodišnje proslave, led se počeo topiti. Uskoro smo jedno drugome dovršavali rečenice i ispričavali se očima. Nalazili smo se u istom škripcu, suočeni s istim posljedicama. Iako sam ja bila spremna prije priznati poraz, razlika je bila samo taktička. Bili smo uzrujani situacijom, ne jedno drugime. Ispružila sam nogu ispod stola i stopalom mu pomilovala list. Oči su mu zasjale, a kutovi usana izvili se u osmijeh. - Još uvijek pokušavam zamisliti tvoju majku kako viče - rekao je Hank. - Jesi li siguran da je to bila tvoja majka? Ona ista Edith Stone Hyde koju poznajem sve ove godine? - Upravo ta. I više je hukala nego vikala - rekao je Ellis. - Kao preopterećena sova. - Neispravan drveni puhački instrument - dodala sam. - Slab, ali kreštav. - Masno bih platio da to vidim - rekao je Hank paleći cigaretu. - Da sam to barem znao - zamijetio je Ellis. - Ustupio bih ti svoje sjedalo. - Stvarno mislite da su pukovnik i tvoja majka bili ljubavnici? upitao je Hank ispuhujući krugove dima. - Naravno da nisu - rekla sam. - Gorgona od moje svekrve to je umislila zato što ga je uhvatila kako gleda moju majku, što je, sigurna sam, nedvojbeno činio. Svi su je gledali. - Da, ali i branio ju je - naglasio je Hank. - I to pred vlastitom suprugom. - No dobro, možda mu je bila tiha patnja - rekla sam - ali to još uvijek ništa ne znači, jer tko nije bio bar malo zaljubljen u nju? Jednostavno je tako djelovala na ljude. - Ne i na tvog oca - nastavio je Hank. - Nikad mi nije bilo jasno zašto se udala za njega. Mogla je imati koga je željela. Prelijepa, s pedigreom i bankovnim računom velikim kao Montana... Ne mogu zamisliti zašto je dopustila da je udaju za starog prdonju kakav je tvoj otac. - Nije imala pedigre - rekla sam mrko ga pogledavši. Hank je savršeno dobro znao da se moja majka udala iznad svog društvenog položaja. Hank je izgledao skandalizirano. - Naravno da je imala pedigre... u okrugu Levee! - Nije izdržao, glupo se zahihotao svojoj šali. - Ha ha - suho sam zamijetila.
- Bez uvrede, djevojčice draga. Novac je pedigre sam po sebi. Ali da se vratimo na temu, što ako je to istina? Možda je zato tvoja svekrva bila tako nepopustljivo protiv vašeg braka. Možda ste - rekao je mašući cigaretom - vas dvoje brat i sestra. Ellis i ja istodobno smo zgađeno prostenjali. - Hank, to nije ni najmanje smiješno! Molim te. Moja majka nije imala ljubavnu vezu s pukovnikom! - Kako možeš biti tako sigurna? - nastavio je Hank. - Možda ga je baš zato tvoja svekrva poticala da ode u lov na čudovište. Da bude, da tako kažem, negdje izvan opasnosti. - Sigurna sam da je samo željela da bude negdje drugdje, točka. Vjerojatno mu je ona spakirala torbe. Vjerojatno mu je i rezervirala kartu za brod. - Oboje zaboravljate da je to bila njegova zamisao - rekao je Ellis. - Jedva je čekao da pobjegne. Čudi me da na odlasku na ulaznim vratima nije ostavio rupu u obliku pukovnika. Iako, ne mogu reći da ga krivim. - Ta žena je Božja kazna - rekla sam. - I gore od toga - dodao je Ellis, najednom turoban. Hank se zavalio u svoj stolac i izvio obrvu. Pogledao je najprije Ellisa pa mene. - Čaše su vam prazne. Odmah ću to ispraviti. Pucketao je prstima iznad glave dok nije privukao pozornost šankera i pokazao na čaše. Ellis je zurio u ispražnjenu čašu i bockao kockice leda štapićem za miješanje koktela. - Dakle - rekao je Hank trljajući ruke. - S obzirom na okolnosti, mislim da ćete biti još sretniji kad čujete moju vijest. - Ako mi ne namjeravaš reći da se moj otac srušio mrtav, sumnjam - zamijetio je Ellis ne dižući pogled. Konobar je donio nova pića. Ellis je privukao svoju čašu, uzeo novi štapić i vratio se bockanju leda. - Maddie, draga? - s nadom mi se obratio Hank, Uzdahnula sam prije no što sam poslušno upitala: - Kakvu vijest? - Pronašao sam nam prijevoz. - Prijevoz do kamo? - upitala sam istim nezainteresiranim glasom. Dobro sam znala o čemu govori i pokušavala mu dati do znanja da nisam raspoložena za igru i da sam prilično sigurna da nije ni Ellis.
- Znate do kamo - stidljivo se osmjehnuo Hank. Odlučila sam se za izravni pristup. - Hank, trenutačno nismo raspoloženi. Upravo zbog toga i jesmo u ovoj kaši. - Tad se oraspoložite, jer za tri dana odlazimo. Odložila sam piće i pokušala procijeniti njegovo držanje. Bio je spokojan, ali očito zadovoljan samim sobom. - Ne misliš to ozbiljno - rekla sam. - Nikad u životu nisam bio ozbiljniji - odgovorio je. - Ali to je nemoguće. Putničke linije ne voze. - Veze, Maddie, veze - teatralno je rekao. - Ići ćemo teretnjakom SS Mallory, koji prevozi zalihe. Dio je konvoja. I kad smo već kod zaliha, opskrbite se cigaretama i čarapama, najlonskim i svilenim. One su, da tako kažem, međunarodna valuta. Ozbiljnost njegova lica počela me je zabrinjavati. - Hank, nije smiješno. - I ne treba biti. - Ne možemo prijeći Atlantski ocean za vrijeme rata... - Bit ćemo savršeno sigurni. Idemo u Škotsku. Zaboga, pa tamo su poslali djecu evakuiranu iz gradova. Okrenula sam se prema Ellisu. Odustao je od leda i sad gurkao pepeljaru po stolu. - Dragi, reci nešto - preklinjala sam. - Zar nam ne trebaju neki dokumenti ili nešto? - upitao je. - I to sam uredio - vedro je odgovorio Hank. - I nabavio sam nam šesnaestmilimetarsku Cine-Kodakovu filmsku kameru. Kad snimimo čudovište, rolu ćemo poslati direktno Eastman Kodaku da je razvije. Voilà - nadobudni skeptici neće imati što reći. Ući ćemo u povijest. Bit ćemo slavni. Zamucala sam i na kraju uspjela upitati: - Što Violet misli o tome? Violet je bila strašno osjetljiva. Nije odobravala čak ni naše posve bezazlene psine, kao što je sakriti nečiju jedrilicu na tuđi vez, ili se pomokriti u bazen badmintonskog kluba. Poslala je pismo isprike nakon što smo jedrilicu generala Pewa premjestili iza njegove kuće, iako nije bila sigurna kad je taj zločin bio počinjen. - Nemam pojma. Negdje nešto radi - rekao je Hank. - Mota zavoje ili nešto slično. - Nisi joj rekao - zaprepastila sam se.
- Ne još. - Hank je otpio gutljaj svog pića. - Zaključio sam da je jedan dan jada bolji nego tri. - Ona nikad neće pristati na to. - Ne očekujem da pristane. - Hank, ona očekuje da je zaprosiš. Ne možeš je samo tako napustiti. - Zaprosit ću je čim se vratimo. Iskreno, malo me zabrinjava što poprimaš njezine osobine. Nadao sam se da će biti obratno. - Hank je u pravu - suglasio se Ellis, još uvijek gurkajući pepeljaru po stolu. - Nekoć si voljela pustolovine. - Još uvijek volim pustolovine, ali otploviti u rat ne može se nazvati pustolovinom! - Tad gledaj na to kao na znanstveno putovanje - mirno je rekao Hank. - Stvarno, Maddie. Bit ćemo savršeno sigurni. Ne misliš valjda da bih to uopće predložio da nisam posve siguran, ili da bi Freddie sve to dogovorio da nije tako? - Freddie? - upitala sam sve očajnija. - Kakve Freddie ima veze s našim odlaskom u Škotsku? - On nam je sve dogovorio. Dok sam ja pokušavala pojmiti Freddiejevu upletenost u sve to, Hank me je prodorno gledao ravno u oči. - Maddie, djevojčice draga. Ovo je moj labuđi pjev, moja zadnja ludost prije nego navučem okove braka. A budući da me moji određeni okovi po svemu sudeći namjeravaju uljuditi, nećeš mi valjda uskratiti ovaj jedan zadnji ispad? - Zašto ne smislimo nešto što nas neće raznijeti na komade? I tko može reći da Violet na kraju neće pokupiti nešto od mene? Kad rat završi, prisilit ćemo je da pođe s nama. Kupit ću ribičke čizme do kukova i sama uhvatiti čudovište - k vragu, kupit ću čizme i za Violet i odvući je u jezero protiv njezine volje. Neće li to biti prizor za pamćenje? Hank se nagnuo prema meni i stavio dva prsta na moje usne. - Psst - rekao je. - Moramo to učiniti. Za Ellisa. Ellis je najednom podigao glavu. Strast mu se vratila u pogled. Učinimo to. Jebemu, moramo to učiniti. To će sve popraviti. - Što? Što će popraviti? - upitala sam. - Sve - ponovio je. Vidjela sam da nema smisla raspravljati - barem ne ondje, a pogotovo ne pred Hankom.
- Rado bih zapalila cigaretu - rekla sam trzaj ući stopalom ispod stola i bijesno promatrajući blistave boce iza šanka. Hank je u hipu otvorio tabakeru i ponudio me cigaretom. Pustila sam da drži tabakeru u ispruženoj ruci nekoliko sekundi duže no što mu je bilo udobno pa uzela jednu cigaretu. Hank se nagnuo prema meni, posve miran, i kresnuo Dunhillov upaljač od zlatarskog srebra sa satom sa strane. Povukla sam nekoliko dimova, dovoljno da se cigareta zapali, pa se odgurnula na stolcu i odmarširala prema dizalima, bučno lupkajući potpeticama po mramoru. Cigaretu sam bacila u prvu pepeljaru jer sam mrzila cigarete, što su i Hank i Ellis dobro znali. Zatraživši cigaretu jasno sam im dala do znanja što mislim. Ellis je trebao poći za mnom u naš apartman. No umjesto toga, ostao je s Hankom u baru u predvorju. Ushodala sam se po sobi i pokušavala se uvjeriti da je ovo samo šala, da nas Hank samo zadirkuje, ali svi moji nagoni govorili su suprotno. Razradio je previše pojedinosti i da je riječ o psini, odustao bi od nje kad je vidio Ellisovu reakciju - ukoliko njih dvojica nisu u tome zajedno, što se činilo još manje vjerojatnim. Nisu bili ni načas nasamo da bi to isplanirali. Željela sam samo da se sve vrati na staro, ali to je bilo moguće samo ako pronađemo rješenje koje će i pukovniku i Ellisu omogućiti da iz svega izađu nedirnuta dostojanstva. Kolektivni gubitak sjećanja bio bi opcija da su optužbe ostale samo u salonu, u kojem je jedini svjedok bio kanarinac, ali nije bilo tako. Pukovnik je bio osramoćen u javnosti. Od svega me je najviše preplašio spomen Freddieja, jer po tome sam zaključila da je Hank doista sve dogovorio. Ako je itko mogao urediti plovidbu Atlantikom usred rata, tad je to bio Freddie Stillman, čiji je otac bio admiral, ali nisam mogla shvatiti zašto bi on mrdnuo prstom da nam pomogne. Nas četvero smo nekoć, tijekom jednog blaženog ljeta u Bar Harboru u Maineu, bili bliski prijatelji, kvartet umjesto trojca, dok ja nisam odbila njegovu posve neočekivanu bračnu ponudu, vjerojatno ne tako obzirno kao što sam trebala. Deset dana kasnije pobjegla sam s Ellisom i udala se za njega, i otad nismo razmijenili ni riječ. To se dogodilo prije četiri i pol godine. Iznenadilo me što je Hank još uvijek u kontaktu s njim, tim više što se šuškalo da je Freddie bio bacio oko na Violet prije no što je Hank uletio i posve je opčinio.
Mnogo sati kasnije, Ellis je mrtav-pijan došao u sobu i potvrdio moje strahove. Ovo nije psina i on je nepokolebljivo odlučio da idemo. Najnježnije što sam mogla, istaknula sam ono što sam se nadala da je očito: da nema nikakvog smisla baciti se usred oceana koji vrvi podmornicama, u potrazi za čudovištem koje vjerojatno i ne postoji, a pogotovo kako bi time dokazao svoju vrijednost ljudima koji su prevelike neznalice da bi shvatih kako je jednako častan kao i svatko od njih. Mi znamo istinu. Ja znam istinu. Bit će teško, ali zajedno ćemo izdržati njihovu sumnjičavost dok rat ne završi. Ellis se obrušio na mene tako okrutno da ga gotovo nisam prepoznala. Naravno da čudovište postoji, rekao je. Samo bi idiot mislio da ne postoji. Pustimo sad sva viđenja i fotografije, uključujući i one njegova vlastitog oca - koje su, usput rečeno, još uvijek najbolje od sviju sam Scotland Yard potvrdio je postojanje čudovište kad su zamolili pukovnika da mu ne naudi. I dok je on i nadalje vikao na mene i mahao rukama po majušnoj sobi krcatoj prtljagom, a meni se slijegalo u glavu da me je u osnovi nazvao idiotom, najviše od svega iznenadila me je njegova potpuna promjena stava prema očevim fotografijama. Pokušavala sam to shvatiti dok je Ellis upirao prstom u vodene mrlje na stropu i savijene zidne tapete, dok je prelazio jagodicom preko prozorske daske i zatim je podigao da vidim prljavštinu. Pitala sam se je li cijelo vrijeme vjerovao ocu i, ako jest, zašto ga je sinoć tako grozno optužio - da ne spominjem sve što je rekao kad smo odlazili sa zabave. Nakon početne molbe nisam izustila ni riječ, ali on je nastavio svoju tiradu kao da sam se prepirala s njim. Zar stvarno želim živjeti u ovoj rupi i sjediti kao taokinja čekajući da vidim hoće li mu pukovnik obustaviti sve prihode? Što ako to učini? Što onda? Mislim li da je u redu da se ponašamo kao Scott Lyons, nabijamo račune do daske pa bježimo iz jednog hotela u drugi? Jer on sigurno ne misli. Idemo u Škotsku, to nam je jedina opcija, i na ovaj kontinent nećemo ponovno kročiti nogom dok on ne pronađe čudovište koje je pukovnik lažirao. Utihnuo je, crven i znojan; dahtao je čekajući da mu se usprotivim, ali moj mozak zapeo je na činjenici da je ponovno, u nekoliko sekundi, posve promijenio mišljenje o svom ocu. Iz prve sam ruke svjedočila koliko se loše društvo - a naročito njegov vlastiti otac - odnosilo prema Ellisu i bila sam posve svjesna
posljedica koje to na njemu ostavlja. Četiri godine bespomoćno sam stajala sa strane dok je sretan, samouvjeren mladić kojeg sam upoznala u Bar Harboru propadao u ogorčenog, sumnjičavog muškarca koji sad bjesni preda mnom, muškarca uvjerenog da ga svi prezrivo pogledavaju i šapuću iza njegovih leđa, muškarca kojeg sve više razdražuju moje djetinjasto optimistične, otrcane fraze jer ih prepoznaje kao ono što jesu. Ali budući da sam osobno svjedočila njegovu propadanju, dio po dio, do tog časa nisam bila svjesna da je već gurnut preko ruba. Na kocki je trenutačno bilo cijelo njegovo samopoštovanje. Hank je imao pravo. Ellisu je ovo nužno. Prešla sam nekoliko metara koliko nas je dijelilo i zagrlila ga, priljubila lice uz njegova prsa. Načas je zaprepašteno oklijevao pa mi uzvratio zagrljaj, i nekoliko sekundi kasnije osjetila sam kako se opušta. - Oprosti, dušo, ne znam što me je spopalo - rekao je. - U redu je. - Nisam ti to smio reći. Neoprostivo je. Ti nisi učinila apsolutno ništa pogrešno. - Shvaćam, dragi. U redu je. - Gospode, Maddie - prodahtao je u moje uho. - Hank je u pravu. Uistinu si jedinstvena. Ne znam čime sam te zaslužio. Ma koliko to bilo apsurdno, načas sam pomislila da će možda željeti voditi ljubav, ali po trzanju njegovih prsa shvatila sam da će se rasplakati. Zagrlila sam ga još čvršće. Ako je pronalazak čudovišta potreban da se Ellis ponovno osjeća cjelovito, u redu, idemo pronaći čudovište. Samo sam se nadala da postoji čudovište koje možemo pronaći. I tako smo, tri dana kasnije, otplovili u Bitku za Atlantik.
5
Prvog sam štakora opazila i prije no što smo krenuli. Iako su se naše kabine nalazile u časničkom dijelu broda, na raspolaganju smo imali samo dvije, toliko majušne da smo Ellis i ja morali dijeliti strahovito uzan krevet - zapravo brodski ležaj - u kojem bi bilo nemoguće spavati čak i da se motor kormila nije nalazio tik ispod nas. Kabina je imala mali umivaonik, ali kupaonicu smo dijelili. Kao jedina žena na brodu, morala sam se prati za umivaonikom. Usto mi je bilo toliko mučno da u želucu nisam mogla zadržati ni kreker. Kad nisam grlila umivaonik nastojeći ne povratiti, ležala sam na krevetu s rukama na trbuhu i iz petnih se žila trudila zuriti u daljinu, što je u ovom slučaju značilo da sam se pokušavala usredotočiti na neku točku iza zida kabine, jer je zid bio previše blizu. Dan prije no što smo trebali pristati u mornaričkoj bazi u Škotskoj, njemačke podmornice sustigle su jedan od brodova u konvoju i torpedirale ga. Vratili smo se kako bismo izvukli posadu iz vode na kojoj je bilo toliko goriva da je doslovce gorjela. Nijemci su, naravno, još uvijek bili u blizini i osjećali smo dubinske bombe koje su nas bacakale, dok se nisam pobojala da će nas prevrnuti i raskoliti. Neprivezani predmeti letjeli su po kabini. Struja je nestajala i vraćala se, a kabina bila toliko zadimljena da sam se gušila. Rupčići koje sam držala na nosu i usnama bili su boje olova kad sam ih odmaknula. Ellis je gutao šake tableta - prije odlaska, na moj je recept uzeo novu zalihu, mnogo više no inače jer nije znao koliko ćemo se dugo zadržati u Škotskoj, i količine koje je gutao zabrinule su me. Kad su nas Nijemci poček torpedirati, Hank se šćućurio u kutu s bocom viskija, govoreći kako bi, ako već mora umrijeti, mogao umrijeti pijan. Ja sam vriskala svaki put kad bi opalio top s palube. Ellis je stavio svoj po jas za spašavanje i želio da i ja učinim jednako, ali nisam mogla. Glomazan pojas vezan oko struka otežavao mi je disanje i povećavao paniku, a osim toga, kako bi mi pomogao? Potone li brod, Nijemci me neće izvući iz vode, a čak i da me izvuku, siroti ljudi koje je SS Mallory uspio spasiti imak su strasne opekotine i ionako će vjerojatno umrijeti. Rasplakala sam se od bijesa: zavitlala sam budilicu na Hanka koji joj se bez riječi izmaknuo i zapalio novu cigaretu. Udarala sam Ellisa po grudima i rekla mu da nas je doveo usred rata jer je njegov otac tvrdoglavi, glupi, nerazumni starac, i sad ćemo zbog njega poginuti. Rekla sam kako se nadam da će se pukovnik srušiti mrtav u svojim
Testonijevim cipelama, po mogućnosti kad čuje kako su nas Nijemci sve raznijeli na tisuću komadića, jer je varalica, sebičnjak i hvalisavac bez mrvice suosjećanja prema ikome drugome na kugli zemaljskoj, a ponajmanje prema svom vlastitom sinu. Izjavila sam da je Edith Stone Hyde samopravedna, ogorčena stara kravetina, i dodala kako se nadam da će doživjeti duboku i samotnu starost u nagradu za svoj odnos prema nama i njegove kobne posljedice. Rekla sam Ellisu da ću se čim dođemo do kopna prvim brodom vratiti u Ameriku, iako sam već tad znala da se više nikad neću svojevoljno ukrcati na brod. Rekla sam mu da je on idiot, i da ćemo zbog njegove glupe opsjednutosti čudovištem - i opsjednutosti njegova oca - svi izgubiti glavu, i ako može smisliti gluplji razlog da umremo, da bih ga doista željela čuti. Ellisovo nereagiranje prestravilo me je i više od torpeda jer sam shvatila da i on misli da ćemo umrijeti. Tad me je obuzeo osjećaj krivnje i rasplakala sam se u njegovu zagrljaju. Kad smo najzad stigli do kopna, bio je sumrak. Zadnjih nekoliko dana pobojavala sam se da nećemo pristati, nego se prekrcati na drugi brod, jer naše su odredište svi stalno spominjali kao HMS Helicon, ali to je očito bilo kodno ime za mornaričku bazu u Aultbei. Toliko sam očajnički željela pobjeći s broda da sam isteturala na palubu dok su još iskrcavali ranjenike. Ellis je koračao iza mene, ali kad je vidio spaljene muškarce, samo se okrenuo i vratio u kabinu. Neki od tih muškaraca više nisu izgledali kao ljudi - sprženi i unakaženi, mesa otopljenog kao vosak za svijeće. Bilo je strašno slušati njihove bolne jauke, ali oni nijemi bili su još strašniji. Jedan me je pogledao u oči dok su ga na nosilima nosili pokraj mene, a glava mu se lagano trzala u ritmu koraka nosača. Lice i vrat bili su mu crni, usta razjapljena i bez usnica, a nagurani, otkriveni zubi podsjetili su me na ribu papagaja. Smjesta sam se zamrzila zbog te usporedbe. Oči su mu bile boje lješnjaka, a ruke završavale bijelim zavojima tik ispod lakata. Lubanja s koje se ljuštila koža bila je kombinacija ljubičaste i crne boje, a uši toliko pougljenjene da sam znala da nema nade da ih spase. Netremice me je promatrao dok nisam postiđeno okrenula glavu na drugu stranu i naslonila čelo na slani, bijeli izvanjski zid. Čvrsto sam zatvorila oči. Da sam imala snage vratiti se u kabinu, vratila bih se, ali nisam je imala. Umjesto toga, žmirila sam i rukama prekrila uši. Iako sam uspjela isključiti većinu zvukova, vibraciji koraka na palubi nije bilo pomoći. Bila sam bolno svjesna svakog uništenog
života koji su nosili pokraj mene. Samo je Bog znao koliko će se životi ovih ljudi promijeniti, ako uopće prežive. Nastojala sam ne razmišljati o njihovim majkama, ženama i djevojkama. Kad nam je napokon bilo dopušteno da se iskrcamo, zateturala sam niz mostić. Koljena su me izdala i da Hank nije bio u blizini i pridržao me, pala bih preko ruba. Pred očima mi se trzalo. Nisam znala što je gore, a što dolje. - Isuse Kriste, Maddie - rekao je. - Umalo si upala u ovu čorbu. Jesi li dobro? - Ne znam - odgovorila sam. Glas mi je bio promukao. - Imam osjećaj kao da sam još uvijek na brodu. Ellis me je uhvatio za drugi lakat i zajedno su me odveli s doka. Ispružila sam ruku i naslonila se na bijelo obojani rasvjetni stup. I rub pločnika uz moje noge također je bio bijel. - Maddie? Jesi li dobro? - upitao je Ellis. Prije no što sam uspjela odgovoriti, prišao nam je muškarac u vunenom kaputu sa šeširom na glavi. Bio je visok i kršan, rumenih obraza, s povezom na oku i crnim kožnim rukavicama na rukama. Njegovo jedno oko pogledavalo je čas Ellisa čas Hanka. - Henry Boyd? - Ja sam - rekao je Hank paleći cigaretu. - Znao sam da je jedan od vas dvojice - odvratio je muškarac s melodičnim naglaskom, puštajući da sami dokučimo zašto. - Ja ću vas odvesti. Gdje su vam stvari? - Još uvijek su na brodu. I nosači su negdje tamo - rekao je Hank, neodređeno mašući prema brodu. Muškarac se nasmijao. - Ja sam vaš vozač, ne sluga. Hank je iznenađeno podigao obrve, ali muškarac je gurnuo ruke u džepove, okrenuo se na petama i zazviždao. Na strani lica na kojoj je izgubio oko nedostajala mu je i ušna resica i dio hrskavice uha. Debela brazgotina protezala mu se vratom i nestajala ispod crvene kose. - Mislim da očekuje napojnicu - šapnuo je Ellis. - Freddie je rekao da je sve sređeno - odgovorio je Hank. - Očito nije - promrmljao je Ellis. - Neka netko nešto učini! - dreknula sam. Hank se nakašljao da privuče muškarčevu pozornost. - A kad bih nagradio za vašu pomoć... - Oh, da - odvratio je muškarac odlučnim ali veselim glasom. Mali znak zahvalnosti neću odbiti.
Kad su naši kovčezi i škrinje najzad pronađeni, prikupljeni i utovareni - inženjerski pothvat koji je rezultirao nezgrapnom hrpetinom prtljage zavezanom za krov i prtljažnik automobila - naš je vozač podigao svoju jednu vidljivu obrvu i pogledao Ellisov struk. Mislim da vam to više neće trebati. Ellis je spustio pogled. Još uvijek je imao pojas za spašavanje. Okrenuo se na drugu stranu i nespretno odvezao pojas pa pustio da sklizne uz podnožje rasvjetnog stupa. Bolno sam osjećala njegov stid. Vozač je otvorio stražnja vrata automobila i mahnuo mi da uđem. Sjedalo je bilo prekriveno prljavom dekom. - Pomaknite se do kraja - namignuo mi je. Barem mislim. Ellis se ukrcao iza mene. Hank je kratko pogledao deku prije no što je prišao suvozačkim vratima. Stajao je i čekao da mu ih vozač otvori. - Hoćete li ući ili ne? - upitao je vozač trzajući bradom prema stražnjem sjedalu. Hank se najzad nevoljko vratio do stražnjeg sjedala. Ellis se namrštio i pomaknuo na sredinu. Hank se smjestio pokraj njega. - U redu - rekao je vozač. Zatvorio je naša vrata, s jeo za volan i nastavio zviždati.
6
Nakon četiri sata i dvadeset minuta moje krajnje bijede i mučnine u želucu, naš vozač, koji je pakosno naglo sjekao svaku serpentinu iako je (ili možda baš zbog toga) čak šest puta morao stati kako bih se ja nagnula sa stražnjeg sjedala i ispovraćala dušu, zaustavio je automobil i objavio da smo stigli na odredište. - Evo nas - vedro je rekao gaseći motor. - Dome, slatki dome. Pogledala sam kroz prozor. Nije mi bilo jasno da smo ikamo stigli. U želucu mi se ponovno zamućkalo i jedva sam čekala da vozač dođe do mojih vrata i pusti me van, iako se njemu očito nije žurilo pomaknuti s mjesta. Prtljala sam po ručici na vratima i potezala je na sve strane prije no što sam najzad shvatila da je treba okrenuti. Kad su se vrata naglo otvorila, ija sam pojurila za njima i prizemljila koljenima na šljunak. - Maddie! - kriknuo je Ellis. - Dobro sam - rekla sam, još uvijek čvrsto držeći ručicu na vratima. Provirila sam kroz pramenove kose koji su mi pali na lice. Oblaci su se pomaknuli i otkrili mjesec, i na njegovu svjetlu ugledala sam naše odredište. Bila je to siva zdepasta građevina sa šljunčanom fasadom i teškim crnim kapcima na prozorima u prizemlju i na katu. Drveni znak obješen iznad ulaznih vrata škripao je na vjetru: GOSTIONICA FRASER VLASNIK A W. ROSS OVLAŠTENA TOČIONICA PIVA I ŽESTOKIH PIĆA DOBRA HRANA, SOBE OSNOVANA 1547. Mučnina mi je nadrla u grlo u nezaustavljivim valovima, i mada nisam vjerovala da mi je u želucu ostalo išta što bih izbacila, pridigla sam se na noge i zateturala prema bačvici s promrzlim maćuhicama uz ulazna vrata. No umjesto toga, zabila sam se u zid, najprije raširenim dlanovima pa lijevim obrazom. Načas sam ostala tako, lica priljubljenog uz šljunkom prekrivenu površinu. - Maddie? Jesi li dobro? - upitao je Ellis negdje iza mene.
- Dobro sam. - Ne izgledaš dobro. Okrenula sam se i kliznula niz zid, strugala o uzidano kamenje kaputom i kosom, dok se nisam našla u čučnju. Snijeg se skupljao na mojim izloženim koljenima. Negdje u daljini blejala je ovca. - Maddie? - Dobro sam - ponovila sam. Gledala sam kako Ellis i Hank izlaze iz automobila, promatrala ih s nečim sličnim preziru. Ellis je napravio nekoliko koraka prema zgradi i pročitao natpis na ploči. Izvio je obrve i pogledao Hanka. - Zar ćemo ovdje odsjesti? - Čini se da hoćemo - rekao je Hank. - Izgleda kao ruševina - zamijetio je Ellis. - Ili jedna od onih dugih općinskih zemljanih kuća. Znaš, iz Arizone ili otkud već. - Što si očekivao, Waldorf Astoriju? - upitao je Hank. - Znao si da nas čeka život bez komfora. Shvati to kao vojni tabor. Ellis je progunđao. - Blago rečeno. - Gdje ti je smisao za pustolovinu? - Negdje u brodskom zahodu, bojim se - odgovorio je Ellis. Pretpostavljam da je Freddie izabrao ovu rupčagu. - Naravno. - Mogao nas je poslati i u spilju. Ellis je prišao vratima i pokucao. Čekao je možda pola minute pa pokucao ponovno. Gotovo odmah zatim zalupao je šakom po vratima. Vrata su se naglo otvorila i Ellis je odskočio u stranu kad je iz gostionice izletio golemi muškarac u prugastim plavim hlačama pidžame i potkošulji. Bio je visok, krupan i mišićav, s čupavom bradom i crnom kosom koja mu je u busenima stršala s glave. Iz kuće je izašao bosonog. Zaustavio se, preletio pogledom preko Ellisa i Hanka, pa pogledao mimo njih prema automobilu. - Što vi hoćete u ovo doba noći? - strogo je upitao. - Trebaju nam sobe - odgovorio je Hank s nezapaljenom cigaretom u ustima. Otvorioje svoj upaljač, ali prije no što ga je kresnuo, muškarac je naglo ispružio ruku i zatvorio ga. - Ne smiješ pušiti vani! - zapanjeno je rekao.
Nakon zgrožene stanke - muškarac mu se približio na nekoliko centimetara od lica - Hank je upitao: - Zašto ne? - Zbog zamračenja. Jesi li glup? Hank je gurnuo i cigaretu i upaljač u džep. - Amerikanci, je li? - nastavio je muškarac. - Da - odgovorio je Hank. - Gdje vam je zapovjednik? - Nismo vojnici koje su poslali k vama na stan. Privatni smo građani. - U tom slučaju tornjajte se negdje drugdje. - Muškarac je okrenuo glavu nalijevo i pljunuo. Da ju je okrenuo nadesno, vidio bi me. - Mislim da je sve dogovoreno - rekao je Hank. - Zvuči li vam ime Frederick Stillman poznato? - Ni najmanje. Odlazite. Pustite me na miru. - Okrenuo se; očito nas je namjeravao ostaviti uz cestu. Suspregnula sam jecaj. Ne završim li u krevetu nakon svega što smo prošli, nisam mislila da uopće želim preživjeti. - Čekajte - brzo je rekao Hank. - Zar nemate slobodnih soba? - Nisam to rekao. Znate li koliko je sati? Hank i Ellis su se pogledali. - Naravno - rekao je Ellis. - I ispričavamo se što dolazimo ovako kasno. Odužit ćemo vam se za inkonvenijenciju. Muškarac je progunđao. - Slatkorječiv kao dendi. Ne želim imati posla s takvima kao vi. Odlazite. - Mahnuo je nadlanicom tjerajući ih. Tik iza automobila, vozač je prezirno zabrektao. - Molim vas - brzo je rekao Ellis. - Putovanje je bilo naporno, a moja supruga... nije joj dobro. Muškarac je zastao. - Tvoja što? - polako je upitao. Ellis je nagnuo glavu prema meni. Muškarac se okrenuo i ugledao me kako čučim uz zid. Kratko me je proučavao pa ponovno pogledao Ellisa. - Znači, dovukao si ženu preko Atlantika za vrijeme rata? Zar si posve pobenavio? Ellis se smrknuo, ali ništa nije rekao. Muškarčeve oči načas su poletjele ka nebu. Odmahnuo je glavom. - U redu. Možete prenoćiti, ali samo zbog tvoje žene. I brzo unesite te svoje stvari, jer će mi inače doći nadzornik zbog zamračenja.
Ponovno. I budem li morao platiti kaznu, neću je platiti iz svog džepa, u to možete biti sigurni. - Naravno. Jasno - rekao je Hank. - Recite, biste li mi učinili uslugu i poslali nosača? Muškarac je odgovorio grubo se nasmijavši i ušao u kuću. - Hm. Izgleda da nema nosača - rekao je Hank. - A to te čudi jer... ? - upitao je Ellis. Hank se okrenuo prema automobilu, kojem je ovjes bio vidno spušten od težine naših stvari. Ellis mi je prišao i ispružio ruke. Dok me je potezao na noge, rekao je: - Idi unutra, sjedni i neka ti ona živina donese piće. Doći ćemo čim riješimo ovu zbrku. Ušla sam. Teška drvena vrata stenjala su u oba smjera, a kad su se zatvorila, bojažljivo sam se osvrnula oko sebe. Bradatog muškarca nije bilo nigdje u blizini, iako je na dugom drvenom šanku s moje lijeve strane ostavio upaljenu petrolejku. Bhstave slavine točionika za pivo protezale su se cijelom dužinom šanka: McEwan’s, Younger’s, Mackeson i Guinness, uz nekoliko drugih kojima nisam uspjela razabrati imena. Najednom točioniku bio je karton s natpisom da tog piva trenutačno nema. Svjetlo petrolejke treperilo je o boce na policama iza šanka i odražavalo se u zrcalu iza njih. Činilo se kao da se iza zrcala nalazi posve ista, samo obrnuta prostorija, i načas sam se zapitala jesam li u pogrešnoj. Ispred šanka stajalo je mnoštvo stolova i stolaca, a uz udaljeni zid radio uređaj u konzoli visokoj do prsa. Strop je bio nizak i poduprt debelim, tamnim gredama, a pod popločan velikim kamenim pločama. Zidovi su bili ožbukani, i čak i na slabom svjetlu petrolejke uspjela sam razabrati blago podignute rubove ostale iza zidarske žlice. Prozori su bili prekriveni gustom crnom tkaninom i shvatila sam da oni bijelo obojani rasvjetni stupovi i rubovi pločnika koje sam vidjela služe kao pomoć vozačima noću kad je zamračenje. S moje desne strane nalazilo se veliko kameno ognjište i ispred njega miš-maš podstavljenog pokućstva. Iz sredine devetnaestog stoljeća, sudeći po izgledu - kauč i dva naslonjača s visokim naslonima, postavljena jedan sučelice drugom na izlizanom orijentalnom sagu, i odvojena niskim, teškim stolićem. Ognjište je bilo prekriveno ravnomjernim slojem pepela, ali je svejedno bacalo nježni narančasti odsjaj.
Prišla sam kauču i sjela na sam njegov rub, ispruživši utrnule prste prema žeravi. Žerava je mirisala na dimljenu prašinu, a cjepanice naslagane uz rub nisu bile drvene. Nisam imala pojma od čega su. Bile su četvrtaste i isprugane, i izgledale kao divovske pločice čokolade Cadbury’s Flake, žuđene poslastice koju je jednoj mojoj prijateljici iz razreda slala baka Britanka. Najednom je niotkuda izronio pas prljave sive dlake i stvorio se tik pokraj mene. Ukočila sam se. Bio je strašno visok i mršav kao hrt, s hrtovski zaobljenom stražnjicom i uvučenim trbuhom. Zurio je u mene tužnim tamnim očima, podvijena repa. - Ne brinite. Neće vam ništa. Bradonja je prošao kroz vrata iza šanka. Podigao je petrolejku, prišao mi i odložio na stolić čašu nečeg pjenušavog. Niski strop isticao je njegovu visinu, ali djelovao bi golemo gdje god da ga staviš. Oči su mu bile zapanjujući modre ispod obrva jednako neposlušnih kao brada. I nadalje je bio bosonog i u potkošulji, i to ga očito nije smetalo. - Znači, putovanje je bilo gadno, je li? - Da. - Nagonski sam podigla ruku da provjerim frizuru, iako sam imala prilično jasnu predodžbu kako izgledam, budući da sam se vidjela od prsa naniže. Kimnuo je prema čaši. - Đumbirovo pivo. Da vam smiri želudac. - Hvala vam. Veoma ste ljubazni. Osjetila sam njegov pogled na sebi. Nakon časka šutnje, rekao je: - Pretpostavljam da znate da smo u ratu. Osjetila sam poznato ježenje dlačica na vratu. Okrenula sam se da vidim može li nas Ellis čuti, ali Hank i on još su bili vani, iza zatvorenih vrata, i žučno raspravljali s vozačem. - Da, znam. - Vaš muž i njegov prijatelj izgledaju sposobni za vojnu službu. - Moj suprug i njegov kolega ovdje su zbog znanstvenog istraživanja. Muškarac je zabacio glavu i nasmijao se. - Naravno. Lovci na čudovišta. Apsolutno sjajno. A ja sam mislio da ste ratni turisti. Odložio je petrolejku na stolić i mahnuo prema ploči s ključevima iza šanka. - Možete uzeti dvojku i trojku, ili četvorku i peticu, ili dvojku i šesticu. Meni je svejedno. I budite brzi. Neću dopustiti da mi tratite kerozin.
Osmjelila sam se. Nikad nisam upoznala tako nepristojnog muškarca. - Mislite, petrolej? - rekla sam. - Mislim da znam što mislim - odvratio je i okrenuo se odlazeći. - Čekajte - brzo sam rekla. - Zar ne želite znati naša imena? - Ne naročito. Želim biti u krevetu. - Pljesnuo se po bedru. Conalle, thig a seo 3 ! Pas mu je prišao i zajedno su kliznuli u tamu iza šanka. Još uvijek sam zurila u vrata kroz koja su nestali, kad su Hank i Ellis nahrupili kroz ulazna vrata noseći veliku drvenu škrinju. Spustili su je na izlizane kamene ploče i osvrnuli se oko sebe. - Gdje je prekidač za svjetlo? - upitao je Ellis, škiljeći dok je pipao po zidovima. - Mislim da nema nijednog - rekla sam. Promatrala sam Ellisove oči dok je promatrao brojne svjetiljke i fenjere po prostoriji. Na svima su bile staklene kugle - sve odreda bile su uljne svjetiljke. - Šališ se? Zar nema struje? - Ne bih rekla. Pogled mu je privukao radio. - A ono tamo? - Možda radi na baterije. Ne znam - rekla sam. - Zar vam vozač neće pomoći s prtljagom? - Otišao je - odgovorio je Hank. - I sve ostavio ispred kuće. - Mogao si mu dati novu napojnicu - rekao je Ellis. - Mislim da je bio red na tebe - odvratio je Hank. Ellis ga je prostrijelio pogledom. - Što je? Pa to je samo novac - rekao je Hank. - U svakom slučaju, sad je svejedno. Otišao je, a nama treba pomoć. Gdje je onaj dražesni Škot? - Prilično sam sigurna da se vratio u krevet. - Ali nama treba pomoć. Jesi li vidjela kamo je otišao? - upitao je Hank izvijajući vrat. Oči su mu zasjale kad je opazio vrata iza šanka. - Hank, molim te. Pusti ga na miru.
3 Na škotskom gaelskome ”dođi ovamo” (prim. prev.)
7
Blagi Bože, Maddie - što si to spakirala? Rekao sam ti da poneseš najlonke, ne zlatnu polugu - prekorio me Hank vukući za sobom jedan moj kovčeg i lupajući njime po svakoj stubi. - Samo ono najnužnije - odgovorila sam. Stajala sam na vrhu stubišta i držala svjetiljku dok su Hank i Ellis donosili našu prtljagu. Smrzavala sam se i bilo mi je mučno, a svjetiljka se njihala u mojoj ruci. Bojala sam se da ću se spotaknuti i zapaliti sag. - Očito si ubacila i sidra i nakovnje - rekao je Hank ispuštajući kovčeg i otirući ruke. Ellis je došao za njim s dvije kutije sa šeširima. - Gotovi smo - rekao je. - Ne baš - ispravio ga je Hank. - Još uvijek sve ovo moramo odnijeti u sobe. Ne znam zašto mi Maddie ne dopušta da probudim Paula Bunyana, drvosječu-diva. - Maddie ne voli inkomodirati poslugu - rekao je Ellis. Zašto, zaboga? - upitao je Hank i iznenađeno me pogledao. - Ne služi li posluga baš tome? - Ja bih rekao da služi - rekao je Ellis. - Još uvijek nije prekasno da odemo po njega - predložio je Hank. - Prekasno je - ljutito sam se obrecnula. - Rekao je da možemo uzeti sve sobe od dvojke do šestice pa vas ljubazno molim da to učinimo i odemo spavati, može? - U redu, djevojčice draga - pristao je Hank pogledavajući niz vrata. - Samo sam istaknuo da bismo bili brži da imamo pomoć. Ne moraš se odmah pjeniti. Oteturala sam prema stoliću u hodniku kako bih na njega odložila svjetiljku. U glavi mi se vrtilo jednako kao i kad sam se iskrcala iz broda. Da nisam znala da to nije moguće, bila bih se zaklela da se sama kuća ljulja. - Što misliš, zašto je soba broj jedan zabranjena? - upitao je Hank. Okrenula sam se i ugledala ga kako okreće kvaku zaključanih vrata. - Hank, prestani! Za Boga miloga. Netko unutra vjerojatno spava, a sve ostale sobe su slobodne.
Nastavio je drmusati kvaku. - Ali što ako je ovo soba koju želim? Što ako je jedina s pristojnom kupaonicom... Vrata su se naglo otvorila iznutra, a kvaka ostala u Hankovoj ruci. Uzmaknuo je jedan dugi korak kad je na hodnik nahrupila prekrasna mlada žena crvene kose, vitlajući žaračem. - Kog vraga hoćeš? - dreknula je s jakim naglaskom. Pramenovi kose bili su joj povezani komadićima tkanine, i bila je odjevena u tešku bijelu spavaćicu. Nasadila se ispred Hanka, stežući žarač objema rukama. - Henry Winston Boyd - spremno je odgovorio Hank i ispružio ruku. - Četvrti. A vi ste? Okrenula je glavu i zaurlala niz hodnik. - Anguse! ANGUSE! Hank je uzmaknuo jedan korak i podigao ruke u predaju. - Ne, čekajte. I mi smo gosti. Upravo smo stigli. Vidite? - Pokazao je prema prtljazi raštrkanoj po cijelom hodniku. Odmjerila je našu prtljagu, preletjela očima preko Ellisa i mene pa vratila pogled na Hanka. Prišla mu je na nekoliko centimetara, mašući žaračem pred njegovim licem. - Ja nisam gošća - rekla je i optužujući ga pogledala. - Ja sam Meg, i do sutra navečer sam slobodna. Zato dotad neću učiniti ništa za vas - i to se odnosi na sve vas. - Vratila se u svoju sobu i zalupila vratima. Nakon trenutka tišine, Hank je rekao: - Mislim da joj se sviđam. - Samo izaberi sobu - rekao je Ellis. - Ne, stvarao. Mislim da joj se sviđam. Sobe su bile skučene i depresivne: svaka je imala komodu i iznad nje obješeno zrcalo, uski krevet s dva noćna ormarića i malim prostorom za sjedenje s kvrgavim naslonjačem, kaminom i jednim zamračenim prozorom. Tapete na zidovima bile su izblijedjele i s viktorijanskim uzorkom, a sagovi izlizani. Hank je izabrao sobu broj dva, a Ellis i ja peticu i šesticu. Iako Hank nije objasnio zašto je izabrao baš tu sobu, nije bilo teško dokučiti. Usprkos svemu što smo netom prošli, smišljao je ljubavno osvajanje. Već sam bila ljuta na Hanka zbog Violet - bila sam prilično sigurna da joj Hank uopće nije rekao da odlazimo - ali u tom trenutku malo mi je nedostajalo da se ozbiljno razbjesnim. Tad mi je palo na pamet da Hank možda ne misli da bi se ljubakanje s Meg držalo
nevjerom. Možda jednostavno misli da ima pravo na to, da ima pravo gospodara nad služavkama. Hanka su pratile razne glasine, uključujući i onu o trudnoj kuharskoj pomoćnici koju je njegova majka bezuspješno pokušala optužiti za krađu, i koja je nedugo zatim nestala, vjerojatno s velikim novčanim iznosom u zamjenu za šutnju. Najzanimljiviji dio te priče oduvijek je bila Hankova majka koja je u djevojčinu sobu sakrila cijeli komplet georgijanskog srebra pa nazvala policiju. Pravi razlog te situacije bio je zataškan, odbačen kao nevažan uz neodređeno objašnjenje kako su ”dečki jednostavno takvi”. U toj priči sluškinja mi se nikad nije činila stvarnom, kao ni dijete. Sad sam se zapitala pomisli li Hank ikad na njih. - Idem leći - rekla sam i ostavila muškarce da se pobrinu za prtljagu. Moja soba bila je zadnja s lijeve strane. Zapalila sam svijeću na komodi i srušila se na krevet, u cipelama i posve odjevena, čekajući da njih dvojica donesu moje stvari. - Znaš ona vrata na kraju za koja smo mislili da je ostava? - rekao je Hank vukući kovčeg. - Tamo je kupaonica. Bogu hvala. - Zajednička! - začuo se Ellisov glas iz hodnika. - S tekućom vodom! - odviknuo mu je Hank. Pogledao me je i namignuo. - Sad će - šapnuo je s prstom na usnama. - Čekaj... Tek što nije... U hodniku je Ellis nešto nerazgovjetno promrmljao. Hank se glasno nasmijao. - Njegova je uvijek zadnja. Ili barem on misli da jest. U svakom slučaju, kupaonica. U kući je, i tik uz tvoja vrata, sretnice. Iako sam imala osjećaj da ću se srušiti, morala sam barem oprati čađu s lica i izribati zube. Živnula sam dovoljno da prekopam svoju prtljagu i pronađem što mi treba - a to nije bio lak zadatak, jer sam u panici da se spakiram za putovanje poništila sav Emilyn trud. Upozorili su nas da je prostor za naše stvari na teretnjaku ograničen nečuvena ironija, budući da je svrha tog broda bila prevoziti robu. Na kraju sam samo nasumce izbezumljeno utrpala stvari, sigurna da će se sve što ne ponesem pokazati životno važnim. Dok sam izlazila iz sobe, udarila sam o kut komode i jauknula. Tad mi je na pamet pala strašna pomisao. Što ako ljuljanje nikad ne prestane? Što ako zauvijek budem ovakva? Kad sam se vratila iz kupaonice, Ellis je bio na drugom kraju moje sobe i čačkao žaračem po praznom kaminu.
- Prazan, naravno, a radijatori su zatvoreni. Izvanserijska usluga posvuda. Struje nema, grijanja nema, jedna kupaonica. Idem ti nabaviti malo drva, ili ugljena, ili balege, ili što već dolje lože. - Molim te, nemoj - rekla sam. - Mislim da je tip koji nam je otvorio vrata osjetljiv na gorivo. - Pa što onda? Vidim vlastiti dah. - Okrenuo mi se profilom i izdahnuo, ispuštajući tanki pramičak pare. - Bit će mi dobro - rekla sam. - Pogledaj koliko ima deka. Osim toga, uvijek mogu spavati u kućnom ogrtaču. - Jesi li sigurna? Ako želiš, riješit ću to s Crnobradim. - Da. Sigurna sam. Uostalom, da zapalimo vatru, vjerojatno bismo spalili cijelu gostionicu. Ellisove usne razvukle su se u spori osmijeh. - Kao Hamletovu kuću? Na našem bračnom putovanju u Key Westu, Ellisova ostavljena cigara umalo je izazvala katastrofu u drevnoj viktorijanskoj građevini kojoj smo nadjenuli nadimak Hamletova kuća jer je jedan od njezinih gostiju bio i danski kraljević. Kraljević je, kao i svi ostali, morao promijeniti hotel, ali budući da nitko nije bio ozlijeđen, incident je učestalim prepričavanjem postao zabavan, dio Ellisova i mog zajedničkog repertoara, priča kojom smo se producirali na zabavama. Znala sam da je Ellis spominjanjem te zgode pokušao probuditi dragu uspomenu i poboljšati naš odnos, ali nije shvaćao da je mene prisjećanje na požar u Key Westu samo podsjetilo na muškarce sa strašnim opeklinama koje sam vidjela samo nekoliko sati ranije dok su ih iznosili s broda. - Da, kao Hamletovu kuću - rekla sam. - Nismo je spalili. Samo smo osmudili nekoliko soba - nestašno je rekao. Zavukla sam se u krevet i zadrhtala. Ellis se namrštio pa odložio žarač na postolje i prišao mi. Kad smo najzad pobjegli podmornicama, sklopili smo krhki mir, primirje koje se uglavnom sastojalo od toga da jedno drugome dajemo što je više moguće prostora u situaciji u kojoj prostora jednostavno nije bilo, i da razgovaramo samo kad je to apsolutno potrebno. Ali to nije značilo da na brodu nisam dobila slom živaca, ili da nisam bila svjesna zastrašujuće brzine kojom se iz fizičke blizine rodio prezir, ili da još uvijek nisam bila užasnuta i bijesna jer me je dovukao na ovu nepromišljenu eskapadu. To je bila najgluplja i najopasnija stvar koju smo dotad učinili.
Usto je bila i besmislena. Shvatila sam to dok je vozač komentirao pojas za spašavanje koji je Ellisu ostao zavezan oko struka, i ponovno kad je bradonja upitao zašto Ellis i Hank nisu na ratištu, i znala sam da će se to i dalje događati. Ono od čega smo pokušali pobjeći došlo je za nama preko Atlantika. Otvorila sam oči i zatekla Ellisa kako me netremice promatra, vidno ojađen. Znala sam da želi utjehu, neki znak da će između nas sve ponovno biti kao inače, ali nisam mu ga mogla dati. Jednostavno nisam. - Ellise, molim te. Ne želim biti gruba, ali oči mi se same zatvaraju od pospanosti... Tužno je izvio usne. - Naravno. Znam da si iscrpljena. Nagnuo se da me poljubi u čelo i moja se kivnja u tom času razmrskala i za sobom ostavila strašno, bolno kajanje. Nitko mi nije prislonio pištolj o glavu i prisilio me da se ukrcam na brod. Za svoje sam jade bila jednako odgovorna kao i svi drugi. Možda mi Ellis i Hank jesu rekli da nam se ništa neće dogoditi, ali ja sam bila ta koja im je odlučila vjerovati. - Ellise - zazvala sam ga kad je krenuo prema vratima. - Oprosti. - Što da ti oprostim? - upitao je zaustavivši se. - Ono što sam rekla. Tiho se nasmijao. - Što točno? - Sve. Strašno sam se preplašila. Vratio se i sjeo na rub kreveta. - Ne moraš se ispričavati. Samo nisam znao da sam oženjen takvom petardom. Pomilovao me po obrazu, a meni su suze navrle na oči. Nadala sam se da se varam kako će ga ovdašnji ljudi doživjeti, ali ako se ne varam, nadala sam se da ću ga moći nekako zaštititi od njihove osude, učiniti ga nesvjesnim, ili još bolje, ravnodušnim prema njoj. - Nisam bila svoja - rekla sam. - Nitko od nas nije, dušo. - Osim Hanka - zašmrcala sam. - Hank je cijelo vrijeme bio priseban. - Ah da. Dobri stari Hank. Uvijek iritantno priseban - rekao je ustajući. - Kad smo već kod prisebnosti, treba li ti tableta? - Ne, dobro sam. Bio je to moj šlagvort da njemu ponudim tabletu, što bih i učinila da sam imala ikakvu predodžbu gdje su tablete i imalo snage da ih potražim.
- Lijepo spavaj, dušo. Hank i ja ćemo sutra naći pristojan hotel, a nakon toga jedina tvoja briga bit će kako da vratiš snagu. Uzeo je svijeću i krenuo prema vratima. Okrenula sam se na bok, prema njemu. - Ellise - zazvala sam ga kad je iskoračio na hodnik - ovaj osjećaj da sam još uvijek na brodu... misliš li da je to normalno? Oklijevao je prije no što je odgovorio. - Savršeno normalno. Do jutra će proći. Vidjet ćeš. - Zatvorio je vrata. Ležeći u krevetu, nisam mogla zaustaviti valove, kao što nisam mogla pobjeći slikama i zvukovima ranjenika koje su iznosili iz broda, jednog za drugim, u naizgled beskonačnoj koloni.
8
Probudio me je vrisak od kojeg se krv ledi i trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da dolazi iz mog vlastitog grla. Naglo sam otvorila oči, ali nije pomoglo. Ni najmanje. Tama oko mene bila je neprobojna, talasanje silovito. Motor ne radi. Zašto motor ne radi? I mada je fijukanje u mojoj glavi kreštalo dovoljno glasno da nadjača zvuk turbina, ništa ne bi moglo sakriti vibracije. Bubnjanje je dotad bilo neumoljivo - mozak, zubi i bubnjići drmusali su mi se kao propeleri zrakoplova - a njegovo odsustvo zastrašujuće. Sanjala sam da je SS Mallory primio izravan pogodak, ali sad sam shvatila da to nije bio san. Kabina se divljački ljuljala, gotovo kao da se teretnjak prevrće i tonući okreće kao vadičep. - Ellise! - viknula sam. - Ellise! Opipala sam deku s obje strane tijela, ali Ellis nije bio pokraj mene, što je značilo da leži ozlijeđen negdje na podu, izbačen iz kreveta udarcem torpeda o brod. Morala sam ga brzo pronaći jer se kabina tako strašno nagnula da nisam bila sigurna koliko ću još dugo moći pronaći vrata. Lupkala sam dlanovima po površini i rubovima ležaja, u nadi da ću shvatiti na koju sam stranu okrenuta i da Hank pokušava pronaći put do nas, jer sama ću teško uspjeti izvući Ellisa. Kad sam udarila rukama o drveno uzglavlje, načas sam se zbunila. A kad sam napipala noćni ormarić s čipkanim podmetačem, srušila sam se na leđa dahćući od olakšanja. Nisam bila na SS Mallo ryju. Bila sam u krevetu u hotelskoj sobi u Drumnadrochitu, i ljuljalo se samo u mojoj glavi. Ispružila sam ruku i pipala po noćnom ormariću tražeći svijeću, a onda sam se sjetila daju je Ellis odnio. Ustala sam, misleći kako ću, pronađem li komodu, uspjeti pronaći i vrata. Načinila sam samo nekoliko koraka kad su moja stopala na nešto nagazila i izvrnula se. Pala sam na dlanove i koljena. Vrata su se otvorila i na njima se najednom pojavila žena obasjana svjetlom s leđa. - Gospođo Pennypacker? Je li sve u redu? - upitala je. Trepnula sam, pitajući se zašto mi se obratila prezimenom moje majke. - Gospode Bože! - pohitala je prema meni da mi pomogne ustati. - Što se dogodilo? Jeste li dobro?
Jesam, hvala. Izgleda da sam se spotaknula o cipelu. Sad kad svjetlo više nije bilo oko nje, primijetila sam da je otprilike mojih godina, jedra, sa srdačnim izrazom lica i gustom kestenjastom kosom začešljanom u punđu s mrežicom. Lice joj je bilo potamnjelo od sunca i osuto pjegicama. - Da odem po vašeg supruga? - upitala je zabrinuto me promatrajući. - Ne, hvala. Samo mi treba malo vremena da se snađem. Kad sam se probudila, nisam bila posve sigurna gdje sam, a onda... - Mahnula sam prema sagu po kojem je bilo razbacano sve što sam izvadila tražeći spavaćicu i četkicu za zube. - Sinoć mi se žurilo čim prije zavući u krevet, a jutros nisam vidjela gdje stajem. To je zbog zavjesa za zamračenje - rekla je odlučno kimajući i krenula prema prozoru. - Toliko su tamne da se ništa ne vidi, iako valjda baš tome i služe. Gurnula je prste uz unutarnji rub prozora i izvukla čvrsti okvir prekriven crnom tkaninom. Sobu je preplavilo svjetlo. - Sad je bolje, zar ne? - upitala je odlažući okvir na pod. Prozorska stakla bila su oblijepljena ukrštenim trakama ljepljive vrpce. Nakon časka zbunjenosti, shvatila sam ljepljiva vrpca služi za zaštitu u slučaju eksplozije bombe. - Da, hvala vam - rekla sam pokušavajući potisnuti zabrinutost. Je li to drveni okvir? Uvijek sam mislila da su zavjese za zamračenje samo zavjese. Da. Koristimo i obične zavjese, ali onda moraš pričvrstiti tkaninu oko cijelog prozora da kroz nju ne može proći nimalo svjetla. Ova naprava mnogo je milosrdnija prema prstima. Angus je napravio ove okvire prošli put kad smo dobili globu - dvanaest šilinga, samo zato što je stari Donnie bio dovoljno nepromišljen da načas razgrne zavjesu i provjeri pada li još uvijek kiša. A nadzornik je Wee Free 4 , i nije iz doline, pa nije bilo šanse da se izvučemo. Dvanaest šilinga! Više nego što jedan trgovac zaradi dnevno! - ogorčeno je dodala hvatajući moj pogled kako bi bila sigurna da sam shvatila. Suosjećajno sam kimnula. - A ovi okviri - nastavila je - iza njih možeš staviti i samo sunce, i nijedna se njegova zraka neće probiti. Angus je čvrsto napeo tkaninu pa sve prebojao crnom epoksi smolom. - Nagnula se i lupnula prstom po tkanini. - Kao bubanj. Nadimak za pripadnika ultra-konzervativne Free Church of Scotland (prim. prev.) 4
- Angus je onaj muškarac s bradom? - Da. - I on je vaš kućni majstor? Nasmijala se. - Ne bih rekla. On vodi gostionicu! A. W. Ross. Posve logično, ali mi nije palo na pamet jer sam se vodila isključivo njegovim izgledom. Ugledala sam se u zrcalu i pomislila koliko sam smiješna kad sudim po izgledu. Sama sam izgledala kao da me je netko provukao kroz živicu. Strop se ponovno zavrtio i klonula sam na rub kreveta. - Problijedili ste kao kora krumpira - rekla je djevojka prilazeći da me bolje promotri. - Da vam donesem šalicu čaja? - Ne treba, bit ću dobro. Čudno, ali još mi se malo vrti u glavi od vožnje brodom. - Da - ozbiljno je kimnula. - Čula sam da se to zna dogoditi. Ljudi znaju zaglaviti s takvom vrtoglavicom. Preplašeno sam se trgnula, iako sam razvukla lice u osmijeh. - Ne brinite - rekla sam. - Moj suprug i ja stalno jedrimo. Vjerojatno sam se malo prehladila - možda imam upalu uha. Proći će. Kad smo već kod mog supruga, je li već ustao? - Već je pola sata dolje. - Hoćete li mu, molim vas, reći da dolazim za nekoliko minuta? Treba mi malo vremena da se uredim. Pogledala je moju prtljagu. - Koliko ste toga donijeli, ne bi smjelo biti teško. Da želite, mogli biste otvoriti vlastitu trgovinu. A ko se predomislite i ipak odlučite popiti čaj u sobi, samo mi viknite. - Oprostite, kako ste ono rekli da vam je ime? - upitala sam, savršeno svjesna da mi nije rekla svoje ime. - Anna. Anna McKenzie. Kad je Anna otišla, ostala sam sjediti na krevetu i promatrala se u metar i pol udaljenom zrcalu. Lice koje mi je uzvraćalo pogled iz zrcala bilo je izmoždeno, gotovo neprepoznatljivo. Usto se trzalo naprijed-natrag. Pogledala sam kvaku na vratima, rub zidne tapete, cipelu na podu. Sve na što sam se pokušala usredotočiti jednako se ljuljalo. Svjesna svoje sklonosti opsesivnim mislima, znala sam da Annine riječi moram izbaciti iz glave. Nije prošlo ni dvadeset i četiri sata otkad smo se iskrcali iz broda i još nije vrijeme za paniku. More je bilo strahovito valovito, a meni tako strahovito mučno da je savršeno
razumljivo kako će mojoj vrtoglavici trebati vremena da prođe. Kod kuće bih, međutim, vjerojatno otišla k specijalistu samo da me umiri. Da kažem Ellisu što se događa, predložio bi da popijem tabletu, i mada su te tablete vjerojatno bile namijenjene upravo za ovakve situacije, od trenutka kad su mi propisane nepopustljivo sam odbijala ubaciti ijednu u usta. Ljudi su zbog moje majke uvijek tražili napukline u mojoj fasadi i čekali - štoviše, nadali se - kad ću pokleknuti. Šokantna izjava moje svekrve na Novu godinu bila je prva toliko eksplicitna, barem meni u lice, ali znala sam što svi misle o meni i odbijala potvrditi da su u pravu. Apsurdno, ali samo sam ja znala da ne uzimam te tablete pa zapravo nikome nisam ništa dokazivala, osim samoj sebi. Ellisa su smirivale pa sam po novu zalihu odlazila dovoljno često da bi Edith Stone Hyde, koja je besramno prekapala po mojim stvarima kad nisam bila kod kuće, bila zadovoljna. Vrijeme je prolazilo, a Hank i Ellis čekali su u prizemlju pa sam se usredotočila na neposrednu zadaću. Ellis je pridavao veliku važnost mom izgledu i zadirkivao me kako je moj jedini posao u životu biti najzgodnija cura u prostoriji. Oduvijek sam se držala savršeno sposobnom sama se našminkati i napraviti frizuru, ali Ellis očito nije bio istog mišljenja i odmah nakon vjenčanja predao me je u ruke profesionalcima. Prekopala sam svoje kovčege i škrinje tražeći ”kremice i pomade”, kako ih je Ellis zvao, pa ih poslagala na komodu. Kod kuće je volio otvarati te staklene posudice i mirisati njihov sadržaj, raspitujući se za cijenu i svrhu svake od nje (što skuplja, to bolja). Jednom sam ga zatekla za toaletnim stolićem u svojoj sobi napola našminkanog. Dopustio mi je da dovršim posao i zatim, za šalu, odjenuo moju orijentalnu haljinu, omotao glavu paun plavom maramom i prebacio pernatu bou preko ramena. Emily se sva zbunila kad nam je donijela kolačiće, a ja je upoznala s tetom Esmée. Blenula je dok sam joj objašnjavala kako je Esmée moja davno izgubljena rođakinja i mrvicu ekscentrična. Kad je Emily otišla, grohotom smo se smijali, žaleći što ne postoji način da i Hanka uključimo u svoju šalu. Pili smo viski iz šalica za čaj i teta Esmée prorekla mi je sudbinu koja je predviđala dugo putovanje i veliko bogatstvo. Upitala sam je vidi li u mojoj budućnosti i visokog, tamnokosog, zgodnog muškarca, a ona me je obavijestila da moja budućnost uključuje muškarca koji je visok, plavokos i zgodan - i usto pred mojim nosom.
Nagnula sam se prema zrcalu kako bih se bolje vidjela, pa nagnula glavu naprijed-natrag. Putovanje je ostavilo traga na mojoj koži, a udarac o zid kuće crvene ogrebotine na lijevom obrazu. Izgledala sam kao da me je mačka izgrebala. Namackala sam se i napudrala najbolje što sam mogla. Na kraju je bilo očito da nisam štedjela na šminki, ali lice mi je izgledalo bolje no što sam očekivala. Kosa je, međutim, bila druga priča. Obično sam je nosila s razdjeljkom sa strane, u valu preko čela i iznad ušiju, prije vodopada kovrči na vratu. Za to je bila zaslužna Lana, frizerska čarobnica u Salonu Antoine, koja mi je uređivala kosu dvaput tjedno. Glavu bi mi prekrila uvijačima i stavila me pod haubu da se ”kuham”, dok bi mi netko drugi uređivao nokte. Kad bi skinula uvijače, Lana bi nekom magijom privolila moju kosu na pokornost pa je lakom ukrutila kao sjajno staklo i otpravila me. Između odlazaka u salon, morala sam samo zamijeniti ukosnice koje bi ispale i spavati s mrežicom na kosi. Ako je bilo potrebno popraviti frizuru, rečeno mi je da oprezno koristim meku četku, ali ako se dogodi išta što ne mogu sama popraviti - naročito s kovrčama - odmak sam morala doći k njima. Shodno tome, četiri godine nisam sama napravila frizuru i nisam imala pojma što bik učinila s raskuštranim gnijezdom na glavi. U čast tete Esmée, omotala sam turban oko glave, stavila granatin broš na čelo i otišla pridružiti se suprugu. Pridržavala sam se za zid kako ne bih pala silazeći niz stepenice i zastala sam u podnožju stubišta da uhvatim ravnotežu. Vatra je veselo pucketala u kaminu, a zavjese za zamračenje odnosno okviri - bili su skinuti s prozora i naslagani u kut. I prozori u prizemlju bik su oblijepljeni ljepljivom trakom, a plakati s obje strane radio aparata upozoravali da ”lakomislen jezik potapa brodove” i ”nepromišljene riječi koštaju života”. Ponovno sam zadrhtala od straha. Ellis i Hank sjedili su za jednim stolom zadubljeni u katastarsku kartu, s nekoliko otvorenih dnevnika. Platnena torba, tronožac i razna druga oprema ležali su na podu, a njihovi kaputi i šeširi bili su prebačeni preko praznog stolca. Hank je gledao kako teturam prema njima i nadala sam se da neće imati vremena smisliti neku šalu o morskoj bolesti. - Vidi tko se probudio! - veselo je rekao. Ellis je ustao i izvukao stolac.
- Dobro jutro, spavalice - poljubio me u obraz. - Ili bih trebao reći dobar dan? Slabašno sam se osmjehnula i sjela. - Očito si se dobro naspavala kad tako blistaš - rekao je pridržavajući mi stolac dok sam ga privlačila bliže stolu pa sjeo natrag na svoje sjedalo. - Samo sam se malo našminkala. Vas dvojica izgledate zaposleno. Što ste nakanili? - Smišljamo strategiju - rekao je. - Mislili smo istražiti područje pješice, možda unajmiti čamac. Bude li vremena, mogli bismo prošetati do dvorca. - Ne zaboravi novine - podsjetio ga je Hank. - Da, dat ćemo oglas da pronađemo ljude koji su sreli čudovište. To će nam pomoći da utvrdimo obrazac. Kad i gdje se ta stvar pojavljuje, u kakvim vremenskim uvjetima i tako dalje. - Mislila sam da ćemo otići u drugi hotel - rekla sam pogledavajući opremu na podu. - Ili ćete kasnije poslati po naše stvari? - Da. Zapravo, ni jedno ni drugo - rekao je Ellis. - Izgleda da nema nijednog drugog hotela. Hank je rano jutros malo prošetao i selo nije veće od buhe. Djevojka u kuhinji kaže da je sljedeći najbliži hotel udaljen četiri kilometra, ali u njemu su smješteni vojnici, a usto ne zvuči nimalo bolje od ovog. Struje navodno nema u cijeloj dolini. Osvrnula sam se da se uvjerim da smo sami. - Ali što ako nam vlasnik ne dopusti da ostanemo? - Crnobradi je po svemu sudeći ujutro mnogo srdačniji - objasnio je Ellis. - Dobro, ”mnogo” je možda prejaka riječ, ali službeno smo uzeli sobe na neodređeno vrijeme pa time više ne moraš zamarati svoju lijepu glavicu. - Ispružio je ruku i šaljivo me uštipnuo za obraz. Tek tad sam zamijetila njihove tanjure. Na oba je bilo nešto četvrtasto, blijedosivo i želatinozno. - Što je to? - Zobena kaša - veselo je odvratio Hank bockajući kašu vilicom. Koliko sam shvatio, kašu koja se ne pojede izliju u ladicu i kad se ohladi i stvrdne režu na kriške. Ne rasipaj pa ti neće uzmanjkati. - Obojica ste jako dobro raspoloženi - zamijetila sam. - Naravno! - Ellis je raširio ruke. - Ovdje smo, zar ne? - Ispričavam se, gospođo Pennypacker - zazvala me je Anna koja se najednom pojavila pokraj mene.
Ponovno me oslovila prezimenom moje majke. Bijesno sam pogledala Ellisa, ali on je promatrao Annu koja je pred mene odlagala zdjelicu zobene kaše iz koje se pušilo i šalicu masnog mlijeka. - Sad ću vam donijeti i čaj - rekla je. - Vidi ti to - iznenadio se Hank. - Djevičanska kaša. Prava si sretnica. Zurila sam u zdjelicu. - Mislim da ne mogu jesti. Želudac mi još uvijek nije kako treba. - Moraš - rekao je Ellis. - Mršava si kao čačkalica. - Molim te. Takvu me voliš. - Da, ali ako previše smršaviš, nastradat će ti lice. Užasnuto sam ga pogledala, pitajući se želi li mi reći da se je to već dogodilo. Još uvijek sam pokušavala odgonetnuti izraz njegova lica, kad se Anna vratila sa šalicom čaja. - Donijela sam vam i malo šećera, gospođo - rekla je odlažući šalicu pred mene. Na rubu tanjurića bile su dvije kockice šećera. Hank je podigao pogled sa svoje karte. - Njezin je čaj jači. Njušim favoriziranje. - I to s pravom - rekao je Ellis. - Potrebno joj je. Osjetila sam knedlu u grlu. Toliko o tome da ”blistam”. Uzela sam u ruku šalicu s mlijekom da ga prelijem preko kaše. Anna je coknula s neodobravanjem i ja sam zastala sa zdjelicom u zraku. - Ako smijem primijetiti, gospođo, preliti mlijeko preko kaše baš i nije najbolji način. Kaša se ne jede tako. - Zar nemate ništa drugo? - razdražljivo je upitao Ellis. - Šunku? Jaja? Odrezak? Moja se supruga ne osjeća dobro. Trebaju joj bjelančevine. Anna je zabacila ramena. - Nemamo, gospodine Pennypacker. Te su namirnice racionirane, a mi nismo očekivali goste. I za vašu informaciju, i mlijeko i šećer su racionirani - donijela sam ih samo zato što bi gospođi Pennypacker dobro došlo da malo živne, s obzirom na morsku bolest i sve. - Hvala vam - rekla sam. - To je jako ljubazno od vas. - U redu. Nema veze - rekao je Ellis privlačeći dnevnik. Kad Anna nije otišla, dobacio joj je razdraženi pogled i trznuo prstima prema njoj. - Rekao sam da je to sve.
Prekrižila je ruke i prostrijelila ga pogledom. - Ne, niste. Rekli ste ”nema veze”. I mislim da Angusu niste dali svoje knjižice s točkicama. - Nismo - odvratio je Ellis ne gledajući je. - Oh, da - uzdahnula je. - Dok mu ih ne date, ne možete dobiti ništa bolje, i samo da znate, rasipanje hrane kažnjivo je djelo pa će vam biti pametnije da poližete tanjure ili ću morati otići po nadzornika. - Isturila je bradu i odjedrila iza šanka i kroz vrata stražnje prostorije. Ellis je radoznalo pogledao Hanka. Zatim se zahihotao. - Rekao sam ti da je priglupa - rekao je. Hank je kimnuo. - Istina. Nije baš najbistrija. - Nisi morao biti tako nepristojan - prekorila sam Ellisa. - Veoma je ljubazna i pokazala bi mi, da nas nisi prekinuo. Ellis je djelovao zapanjeno. - Što bi ti pokazala? Kako se jede kaša? Pa to je kaša. Jedi je kako hoćeš. - Oh, nema veze - rekla sam. Ellis me je netremice promatrao. - Da je pozovem natrag? - Ne. Nema potrebe. Ali možda bi mi mogao objasniti zašto misli da sam moja majka. Ellis se nasmijao, a Hanku čaj umalo izletio kroz nos. - Nisi tvoja majka... Bogu hvala - rekao je Ellis kad su se pribrali. - Ali upisao sam nas pod tvojim djevojačkim prezimenom. Zašto? - Moj otac u ovom kraju nije bio najpopularniji nakon onog fijaska u Daily Mailu. Ali ne brini. Kad pronađemo čudovište, priznat ćemo. - Podigao je ruke i uokvirio zamišljeni naslov: - Sin pukovnika Whitneya Hydea uhvatio čudovište iz Loch Nessa; dočekan kao junak. - Reci, junače, misliš li da bismo se mogli vratiti poslu? - upitao je Hank gurajući ubrus ispod ruba tanjura. Prstom je zaokružio jedno područje na karti. - Budući da je ovo područje epicentar viđenja čudovišta, mislim da bismo trebali krenuti od Temple Piera pa ili otpješačiti ili odveslati do... Dok je Hank blebetao, promotrila sam dvije zdjelice ispred sebe. Ako se mlijeko ne ulijeva u kašu, sigurno se ni kasa ne stavlja u mlijeko? Umočila sam žlicu u kašu, pogledala zdjelicu s mlijekom, osjetila se glupom i odustala. Stavila sam kockicu šećera na žličicu i polako je umočila u šalicu, gledajući kako se šećer ravnomjerno, nepovratno rastapa.
9
Hanku i Ellisu naizgled je gotovo laknulo kad sam rekla da im se neću pridružiti. Da nisam znala da ne mogu hodati ravno, bila bih se uvrijedila. Skupih su svoje stvari i užurbano otišli. Ellisa nisam vidjela ovako živahnog od onog ljeta kad sam ga upoznala. U zadnjoj sekundi, Hank se nagnuo preko stola, dograbio svoju kašu i junački je progutao. Zatim je slistio i Ellisovu, rekavši kako ne izgara od želje da ga ”potrbuške odnesu u zatvor, barem ne zbog komada kaše iz ladice”. Ellis me poljubio u obraz i usrdno zamolio da svoju kašu pojedem na k oji god način držim primjerenim, i da se pobrinem da osoblje pazi na mene. Nakon toga su otišli. Namjeravala sam zamoliti Annu da mi pripremi vodu za kupku, ali nakon što je zaprijetila da će pozvati nadzornika, više se nije vratila. Pomislila sam da je otišla iz gostionice. Nekako sam se uspjela popeti na kat, čvrsto se držeći za rukohvat i zaustavljajući nekoliko puta. U jednom času pomislila sam da ću se stropoštati natraške pa sam sjela na stubu i čekala da mi se prestane vrtjeti u glavi. U unutrašnjosti kade, otprilike desetak centimetara od dna, nalazila se crna linija, vjerojatno uputa za dubinu vode, ali bez obzira na temperaturu, toliko malo vode ne bi bilo dostatno da se itko u njoj zagrije. Odlučila sam da je to više prijedlog nego pravilo, začepila odvod gumenim čepom i odvrnula slavine do kraja. Ostavila sam vodu da teče i otišla u svoju sobu. Kad sam se vratila i zakoračila u kadu, otkrila sam da iz obje slavine teče ledeno hladna voda. Iznova sam se odjenula i odjurila do kamina u prizemlju, ali zubi su mi dotad već cvokotali. Iz kamina je isijavala strahovita toplina i nikako nisam mogla pronaći pravu udaljenost - kad bih se previše približila, obrazi i goljenice su me pekli, kad bih se previše udaljila, smrzavala sam se. U jednom času, prsti na nogama su mi gorili, a pete se istodobno smrzavale. Bilo mi je hladno i mučno, vrtjelo mi se u glavi i bila sam prljava. Nisam mogla zamisliti da bih se mogla osjećati bjednije no što sam se osjećala. Na niskom stoliću ležale su novine, ali kad sam pokušala čitati, riječi su zaplivale po stranici. Odustala sam gotovo istog trenutka,
ostavila novine raširene na krilu i zagledala se u vatru. Palucanje plamena prikrilo je treperenje pred mojim očima i dotad mi naj više pomoglo da se osjećam stabilno. Kameni dimnjak bio je crn od čađe, a vatra, dijelom ugljen, a jelom ono nešto zagonetno drugo, siktala je i pucketala i povremeno ispuštala nevjerojatne zvižduke. Dok sam je promatrala, iz plmena je izletjela užarena žerava, sletjela na sag i smjesta pocrnjela. Dvije smeđe udobne cipele, debele vunene čarape i pocrvenjele goljenice pojavile su se tik uz mjesto na koje je žerava prizemljia. Anna je stajala pokraj mene s tanjurom i šalicom iz koje se pušilo. Odložila ih je na stolić. - Primijetila sam da niste pojeli svoju kašu, vjerojatno zato što niste znali kako. - Osvrnula se preko ramena i dodala: - Ubacila sam malo žestice u čaj. Mislila sam da bi to moglo pomoći, jer nisam mogla ne primijetiti i da ste još uvijek malo klimavi na nogama. Na tanjuru je bilo meko kuhano jaje i nekoliko kriški zlatnog pečenog krumpira. Samo nekoliko trenutaka ranije želudac mi se okretao, ali najednom sam bila gladna kao vuk. - Niste li rekli da su jaja racionirana? - upitala sam podigavši pogled. - Jesam, i maslac također, ali mi na svom imanju imamo kokoši i jednu kravu. Skoknula sam kući i rekla Mhàthair 5 - to je moja majka da se ne osjećate dobro, a ona mi je rekla da će vam ovo pomoći. Ona je i babica, pa zna takve stvari. Kaže da trebate početi s čajem. - Hvala vam. Jako ste ljubazni. Zahvalite majci. Anna je oklijevala pa rekla: - Vaš muž stvarno traži čudovište? Znate, moj rođak Donald ga je vidio. Pogledala sam je. - Stvarno? - Da, a vidjeli su ga i njegovi roditelji - ozbiljno je kimnula. - Teta Aldie i stric John vozili su se kući iz Invernessa, kad im se učinilo da se u vodi blizu Abriachana tuku patke, ali kad su se približili, shvatih su da se to neka životinja - crna zvijer velika kao kit - bacaka i zaranja i izaziva pravi metež. - Ilustrirala je rukama. - Što se zatim dogodilo? - Ništa - jednostavno je rekla. - Neman je otplivala. - A vaš rođak? Slegnula je ramenima. - Ništa naročito. Bio je ribar. Jedan dan kad je bio na jezeru nešto se dogodilo i otad nije kročio u čamac. Niti želi razgovarati o tome. 5
Na škotskom gaelskome ”majka” (prim. prev.)
- A vaša teta? Mislite li da će vaša teta željeti razgovarati? - Mislim da će vam probiti uši svojim naklapanjem, ukaže li joj se prilika. Zašto je ne pozovete na strupag 6 ? I još nešto, gospođo Pennypacker. Bili ste na pravom putu. Kašu zagrabite žlicom pa žlicu umočite u mlijeko. Tako je kaša uvijek vruća. - Žao mi je što je nisam pojela - rekla sam. - Je li bacanje hrane doista kažnjivo djelo? - Da, već nekoliko godina. Ali ne brinite, mlijeko će završiti u juhi, a vaša kaša već je završila u ladici. Conall je mahao repom od sreće dok je lizao zdjelicu. Hoće li vam još što trebati? Moram se vratiti na imanje. Možda mislite da u siječnju nema mnogo posla, ali prevarili biste se. Treba raskrčiti kamenje, narezati repu za ovce, pomusti kravu, oh, poslu nema kraja... - Zagledala se u daljinu i uzdahnula. - Samo još nešto - rekla sam. - Rado bih se okupala, ali nema tople vode. - Bit će je za dvadesetak minuta. Čula sam da lupate po kupaonici pa sam naložila bojler. Donijet ću vam i malo sapuna. Kadu biste trebali napuniti samo do oznake, ali danas bismo možda mogli učiniti iznimku. Nisam se mogla uvrijediti - vidjela me je nekoliko trenutaka nakon što sam doslovno ispala iz kreveta. - Idem ja sad. Meg se oko četiri vraća iz pilane. Navalite na hranu - autoritativno je kimnula. - I vrabac ima deblja koljena od vas, a ako Mhàthair čuje da niste popili taj čaj, sljedeći put poslat će vam ricinusovo ulje. Iako je sam čaj imao okus kuhanih grančica - pretpostavila sam da je surogat - ”malo žestice” toliko mi je pomoglo da sam nakon kupke malo prilegla. Iznenadila sam se shvativši da me hvata san, jer bila sam uzbuđena. Jedva sam čekala da kažem Ellisu za Annine rođake. Nekoliko sati kasnije, isplutala sam iz sna probuđena žamorom razgovora i smijehom koji je dopirao iz prizemlja. Iznenadilo me mnoštvo glasova, budući da sam znala da smo jedini koji smo odsjeli u gostionici; sad sam zaključila da je naše prenoćište ujedno i seoski pub. Zapalila sam svijeću koju mi je Anna donijela u zamjenu za onu koju je odnio Ellis, i pogledala na sat. Bila je večer i bila sam ponovno 6
Na škotskom gaelskome ”šalica čaja” (prim. prev.)
gladna. Nisam pošteno jela otkad sam otišla iz Sjedinjenih Američkih Država. Mršava si kao čačkalica, rekao je Ellis. I vrabac ima deblja koljena od vas, rekla je Anna. Dopustila sam rukama da istraže moj trbuh - isturene karlične kosti, udubljenje između njih, rebra iznad njih. Oh, Madeline. Nešto doista moramo učiniti, tako je rekla moja majka. Imala sam dvanaest godina i isprva nisam imala pojma o čemu govori. Iskoračila sam iza prugaste tkanine šatora za presvlačenje na plaži u Bar Harboru i ostala bez daha od plavetnila neba i još dubljeg plavetnila oceana, smijeha i cike djece koja su se igrala uz valove koji su oplakivali obalu, galebova koji su se obarali iz visina i ponirali. Okrenula sam se, preplašena tonom njezina glasa. Tužno je odmahivala glavom, ali pogled joj je bio neumoljiv. Strogo je stisnula usne promatrajući one dijelove mog tijela zbog kojih sam bila najnesigurnija. Ti su se dijelovi počeli popunjavati, ali još nisu postali obline. Bila sam samo punašna. Nikad u životu nisam osjećala veći stid. Sad bi bila zadovoljna mojim izgledom, pomislila sam ispruživši noge. Kad bih priljubila koljena i gležnjeve, bedra mi se nisu dodirivala. A onda sam pomislila, ne, ne bi bila zadovoljna. Ma što ja učinila, ma tko postala, ona nikad ne bi bila zadovoljna. Hankova i Ellisova soba bile su prazne pa sam krenula u prizemlje. Pretpostavila sam da su se vratili, otkrili da spavam i spustili se na piće. Jedva sam čekala da im kažem što sam saznala, sigurna da će biti zadovoljni mnome. Možda će uz pravi oblik nagovaranja i rođak Donald ispričati svoju priču. Kad sam iskoračila iz mraka u dnu stubišta, svi su utihnuli. Hanka i Ellisa nigdje nije bilo, i ne računajući Meg, bila sam jedina žena u prostoriji. Za stolovima je sjedilo desetak kršnih mladića u kaki odorama, a šestorica starijih muškaraca u civilnoj odjeći smjestila se za šankom. Svi oni gledali su u mene. Pripremila sam se osjećajući poglede muškaraca i zaputila prema kauču nadajući se da neće misliti da sam pijana. Conall je zurio u mene sa svog mjesta uz ognjište. Nije podigao glavu, ali kad sam mu se približila, trznuo je očima i čupavim obrvama. Na kraju, kad sam potonula na kauč, shvatila sam da sam bila samo malo nesigurna na
nogama. Shvatila sam i da sam sišla stubama u jednom komadu, a zatim, pomalo zabrinuto, i da je ono što sam držala surogatom čaja zacijelo bio neki lijek. I mada nisam bila sretna jer sam ga uzela bez pristanka, nisam mogla poreći da je pomogao. Meg je bila iza šanka, kose brižno namještene u vodopad crvenili kovrči. Sjetila sam se krpica kojima joj je sinoć kosa bila zavezana i zapitala se bih li mogla i sama dokučiti kako nakovrčati kosu krpicama. Moju je kosu, još vlažnu od kupke, ponovno skrivao turban. Haljina boje zimzelena prianjala joj je uz tijelo, a usne i nokti bili grimizni. Bilo je teško vjerovati da radi u pilani. Izgledala je kao crvenokosa Hedy Lamarr. Ako je uopće bila slobodna da joj Hank udvara, nije imala nikakve šanse. Hank nikad ne bi imao ozbiljnu vezu s jednom šankericom. I s Violet je jedva pristao na ozbiljnu vezu, koliko je bio nepouzdan. Morala sam pronaći priliku da opomenem Hanka da je se kloni i požalila sam što već sinoć nisam nešto rekla. - Želite li nešto popiti, gospođo Pennycracker? - doviknula mi je. - Malo pivo? Ili čašicu serija? - Ništa zasad, hvala - odgovorila sam, a muškarci se pogledali čuvši moj glas. Nisam ih krivila - sigurno su se pitali kako i zašto se jedna Amerikanka pojavila među njima. Obrazi su mi se zažarili od nelagode. Mladić koji je sjedio za jednim stolom uz čašu piva uzviknuo je bezizražajnim naglaskom jednako neškotskim kao i moj: - Kanađanka ili Amerikanka? a ja sam se uhvatila kako zurim u njega zinuvši od čuda. Prije no što sam stigla odgovoriti, ulazna vrata su se otvorila i u gostionicu je ušao jedan stariji muškarac oslanjajući se na štap za hodanje. Obratio se prostoriji općenito: - Danas će biti kiše. - Da, Donnie, dobro zboriš - odvratila je Meg iza šanka. - Po-lapola kao i inače? - Kriglu tamnog. - Krenuo je prema praznom barskom stolcu. Meg je odnekud ispod šanka izvukla kriglu i postavila je pod točionik. - Večeras imamo pitu od divljači pa ne moraš vaditi točkice za hranu. - Oh, to je sjajno, Meg - rekao je. S mukom se izvlačio iz kaputa. - Da ti pomognem? - upitala je Meg pa obišla šank da mu pritekne u pomoć. - Dobro bi mi došla još jedna ruka, Meg, to sigurno - rekao je i nasmijuljio se vlastitoj šali. Prazan rukav bio mu je pričvršćen uz košulju. Dok je Meg odnosila njegov kaput, popeo se na stolac.
Podigao je svoju kriglu i okrenuo se prema prisutnima u prostoriji. Slà inte 7 ! - rekao je. - Slàinte! - Svi, i stari i mladi, podigli su čaše. Upravo u tom času kroz vrata su nahrupili Ellis i Hank, obraza rumenih od hladnoće, mokrih kaputa i šešira. - ... pa ako oglas bude objavljen u petak - govorio je Ellis - u utorak bismo mogli početi primati odgovore. U međuvremenu, možemo ponovno posjetiti... - Utihnuo je shvativši da su sve oči uperene u njega. Spustio je ruku uz tijelo i stiskao i otvarao šaku kao kauboj spreman potegnuti pištolj. Iza šanka, Meg je uzela krpu u ruku i počela brisati pult. Naš crnobradi gazda pojavio se na vratima stražnje prostorije u debelom rebrastom puloveru tamnomaslinaste boje. Nakon muka koji se činio beskonačnim, stari Donnie odložio je svoju kriglu i kliznuo sa stolca. Uzeo je štap u ruku i polako zahramao prema Ellisu i Hanku. Tap, tap, tap, tap. Zaustavio se tik ispred Ellisa. Bio je za cijelu glavu niži od njega. Odmjerio ga je od glave do pete pa natrag do glave, a koža na vratu rastegnula mu se kao kornjači dok se naprezao da promotri Ellisovo lice. - Sličan si ocu - najzad je rekao. - Molim? - iznenadio se Ellis, a boja mu nestala iz obraza. - Lovcu na čudovište. Iz trideset i četvrte. Nisam još toliko ishlapio. - Popucale kapilare na njegovu licu potamnile su. S usana mu je poletjelo malo pljuvačke. Meg je naglo izvila obrve i pogledala Ellisa. Nakon toga nastavila je brisati pult. - Donnie, sjedni pa ću ti donijeti pitu - rekla je. Nije se obazirao na nju. - Pretpostavljam da i ti loviš čudovište, je li? Ili ćeš napuhati balon i fotografirati ga kao tvoj stari? Ellisovo lice u sekundi je od blijedog postalo grimizno. Starac se okrenuo i pohitao prema svom kaputu, lupkajući kvrgavim štapom po kamenim pločama na podu. - Ne želim ostati u istoj prostoriji s ovim kopilanom. - Je li rekao što mislim da je rekao? - upitao je Ellis. - Je li on to mene upravo nazvao kopiletom? 7
Na škotskom gaelskome ”živjeli!” (prim. prev.)
- Da nije bogalj, prebio bih ga - rekao je Hank. - Znači, tvoja mamica njegova je žena, je li? - upitao je stari Donnie. - Samo, priča se da ti je stari bio grozan houghmagandy 8 . - Donnie, prestani - umiješala se Meg, ovaj put oštro. - Nemaš povoda za takve riječi. Dođi i pojedi svoju pitu. - Ispričavam se na jeziku, ali za to nema druge riječi - ogorčeno je odvratio starac. - Bijednik kojije od poštenih cura u Velikoj kući pokušavao učiniti strìopaichean 9 , stvorenje bez mrvice pristojnosti. Koliko vidim, nitko mi neće pomoći da navučem kaput. - Tu zadnju rečenicu izrekao je kao izjavu, iako je naslonio štap na šank i uspravio se, čekajući. Gospodin Ross promatrao je Ellisa otkad mu se Donnie obratio, ali sad je obišao šank i pomogao starcu da odjene kaput. Donnie je uzeo svoj štap i dramatično odtutnjao do vrata pa se okrenuo i izjavio: - Anguse, ja ti vise neću prijeći preko praga. Ne dok ovaj ovdje stanuje kod tebe. Nekoliko sekundi nakon što su se vrata zatvorila iza njegovih leđa, netko je rekao: Kladim se da Rhona neće imati ništa protiv što na kraju večeri neće morati dolaziti po njega. - Prostorijom je odjeknuo smijeh i svi muškarci vratili su se svojim razgovorima. Meg je izašla iza šanka i uključila radio; okretala je osvijetljeni brojčanik dok najprije nije pronašla Radio Luxembourg i ”Lorda Haw Hawa10” koji je sa savršenim engleskim naglaskom najavljivao ”Njemačka zove! Njemačka zove!” Smjesta je okrenula brojčanik i radio je zakrčao; nastavila ga je okretati dok nije pronašla Binga Crosbyja koji je pjevuljio o mjesečevim zrakama i zvijezdama. Ellis, čije se lice napokon odlučilo za groznu nijansu sive boje, prišao je i sjeo pokraj mene. - Eto zašto sam upotrijebio tvoje djevojačko prezime, draga protisnuo je kroz zube. Naš ga je kućegazda ponovno pomno proučavao.
Na škotskom gaelskome ”razbludnik, kurviš” (prim. prev.) 9 Na škotskom g aelskome ”bludnice” (prim. prev.) 10 Nadimak ratnog radio komentatora Williama Joycea zapamćenog po propagandnim emisijama koje je započinjao rečenicom ”Njemačka zove, Njemačka zove” izgovorenom naglaskom više britanske klase (prim. prev.) 8
10
Ellis je za večerom sačuvao hladnokrvnu, nijemu fasadu i ispričao se čim je pojeo. Kad sam ustala da pođem s njim, odlučno mi je rekao da ostanem i uživam u seriju. Nisam željela ostati, a još manje sam mogla uživati - razmišljala sam samo o tome što ćemo učiniti ako nas kućevlasnik najuri zbog laganja - ali znala sam da on želi da ostanem i pokušam nam spasiti obraz. Izdržala sam samo četvrt sata. Kad sam odlazila, Hank je škrgutao zubima i stezao čašu s viskijem tako čvrsto da su mu zglobovi prstiju pobijelili. Pokucala sam na Ellisova vrata. - Odlazi! - Ja sam - rekla sam kroz procijep vrata. - Molim te, pusti me unutra. Nešto je bijesno progunđao o tome kako nije za društvo. Otišla sam u svoju sobu nadajući se da će se on predomisliti i doći k meni. Kad je ostatak kuće utihnuo i moja svijeća izgorjela do kraja, odustala sam i legla u krevet. Ležala sam na leđima u tami, ispod planine deka, i osluškivala udaranje kiše po krovu. Odjenula sam dvije najtoplije spavaćice, ali još uvijek mi je bilo tako hladno da sam stalno brisala nos. Nikad prije nisam čula riječi strìopaichean i houhgmandy, ali po kontekstu sam zaključila da ova prva označava ono što moja svekrva misli o mojoj majci, a druga aktivnost koja ju takvom određuje. Pukovnika sam već dugo držala iritantnim hvalisavcem, ali nikad nisam pomislila da bi mogao biti i razbludnik. Sama pomisao kako salijeće mlade nesretne djevojke užasnula me je. Ona njegova tjestasta, blijeda koža, mlohavi trbuh, brk žut od duhana... Prije to nisam zamijetila, ali da je Ellis ćelav, četrdeset godina stariji, trideset kilograma teži, i da ima alkoholičarski nos, bio bi veoma sličan pukovniku. Nikakvo čudo da Ellis nije bio raspoložen za društvo. Spoznaja da će ostarjeti kao pukovnik sigurno ga je strašno pogodila, ali nije je mogao poreći budući da ga je stari Donnie prepoznao kao pukovnikova sina čim ga je ugledao. Ali bilo je načina da se ta preobrazba odgodi, prehranom i vježbanjem - čak i tupeom, bude li potrebno - i bilo je vremena za brigu o tome kasnije. Pred nama je bio neposredniji problem kojim se trebalo pozabaviti.
Razgrnula sam prekrivače i pipala po mraku tražeći šibice i paleći zadnji centimetar svoje svijeće. Trenutak kasnije bila sam u hodniku i stajala ispred njegovih vrata. Kad sam podigla ruku da pokucam, vrata Megine sobe škljocnula su i kroz njih se išuljao neki lik širokih ramena. Preplašeno sam odskočila, prigušivši dahtaj. Muškarac je bio visok i uši su mu stršale, ali na svjetlu svijeće nisam mu vidjela lice. Pogledao me je, podigao ovratnik kaputa i nestao u mrklom mraku stubišta. Brzo sam pokucala na Ellisova vrata. - Ellise! Ellise! - unezvijereno sam ga zazvala pogledavajući niz hodnik. - Pusti me unutra! Trenutak kasnije vrata su se otvorila i Ellisovo lice pojavilo se u procijepu. - Što se dogodilo? Tvoje srce? Treba li ti tableta? - Ne, dobro sam - odgovorila sam, razdražena jer je automatski baš to zaključio. - Nisi zvučala dobro. Još jednom sam pogledala niz hodnik i odlučila da neću spomenuti muškarca koji je izašao iz Megine sobe. - Dobro sam, ali moramo razgovarati. - O čemu? - Znaš o čemu. Smijem li, molim te, ući? Radije ne bih o tome na hodniku. Časak je oklijevao pa otvorio vrata. Na svjetlu svijeće vidjela sam da mu je soba u otprilike istom stanju kao moja; sve njegove stvari bile su razbacane po podu. - Pazi gdje staješ - rekao je zamahnuvši rukom prema neredu. Probila sam se do kreveta i odložila svijeću na stol. Kad sam se zavukla pod pokrivače, Ellis je upitao: - Što to radiš? Imala sam osjećaj kao da me je odalamio nogom u trbuh. Pokrivam se da se ugrijem. Ne brini. Neću ostati. Izdahnuo je kroz napuhane obraze i provukao prste kroz kosu. Na kraju je zatvorio vrata i prišao drugoj strani kreveta. Legao je na pokrivače s rukama na prsima, ukočen kao mramorna ploča. - Mogla si mi barem donijeti tabletu - rekao je. - Mogu sad otići po nju. - Nema veze. Nekoliko minuta kasnije, kad je postalo jasno da neće spomenuti problem zbog kojeg sam došla, ili bilo koji drugi, upitala sam: - Što ćemo učiniti?
- Kako to misliš? - Kamo ćemo otići? Ovdje ne možemo ostati. - Naravno da možemo. Zašto ne bismo mogli? - Zato što smo se prijavili pod lažnim imenom. Ellis je eksplodirao, uspravio se kao motka i zalupao šakama po prekrivaču tako silovito da sam se lecnula. - To nije lažno ime. To je tvoje djevojačko prezime, što sam ti već ranije objasnio, pa me zanima što točno želiš reći? - Želim reći da se bojim da ćemo biti izbačeni na ulicu! odvratila sam grubim šaptom. - I žao mi je što si uzrujan, ali nemaš pravo iskaljivati se na meni. Ja za ništa od ovoga nisam kriva. - Znači, ja sam kriv, to želiš reći? - Ja sigurno ništa nisam učinila. Vjetar je zavijao kroz dimnjak. Prozor je štropotao. - Žao mi je zbog onog starca večeras - rekla sam. - Grozno je to što je rekao. Ellis je najednom ponovno urlao: - Najradije bih ga dao uhapsiti! To je kleveta i ocrnjivanje i Bog te pita što još, kad tako apsurdno, neutemeljeno optužuje nekog tko nije ovdje da se brani. Moj otac ne bi nikad, nikad... - Znam! - šaptom sam ga prekinula, nadajući se da će ga to potaknuti da i sam govori tiše. Položila sam dlan na njegovu ruku. Znam. Ali nisam znala. Je li Ellisa razbjesnila optužba da je njegov otac ženskar ili ona da je varalica? Ili se razbjesnio jer je i sam uhvaćen u laži? Kiša je sve jače padala i promijenila smjer pa sad lupala po staklu kao da ga netko zasipa kantama čavala. Voda je na mahove curila niz dimnjak i pljuskala u kamin. Ellis se ispružio na krevetu. Bilo mi je beskrajno žao što sam došla i tek što se nisam izvukla iz kreveta, kad se on najednom okrenuo prema meni i iznenadio me. - Da odgovorim na tvoje pitanje, nadam se da ćemo moći ostati rekao je. - Nemamo kamo otići. - Možda možemo preseliti na posjed? Priznajem da me malo čudi što odmah nismo otišli onamo. - Rekao bih da im je Hydeovih puna pipa još od trideset i četvrte, ti ne? - Oh, ne znam. Tvoj otac sigurno nije prvi muškarac koji je salijetao sluškinju. Uostalom, rođak si im.
Suho se nasmijao. - Rođak u drugom koljenu. I ne, čak i kad bi nas primili, što je slabo vjerojatno, o tome je izlišno govoriti. Koliko sam čuo, kuća i imanje vrve vojnicima. - Zar su je rekvirirali? Gdje je obitelj? - Nemam pojma. Nismo si slali novogodišnje čestitke. Prebacio je ruku preko mene i shvatila sam da se mirimo. Onda, što si danas radila? - upitao je. - Uglavnom sam se odmarala, ali imam uzbudljivu vijest. Tri Annina rođaka vidjela su čudovište i barem dvoje njih voljno je razgovarati s nama. - Čijih rođaka? - Anninih. One djevojke koja nam je poslužila doručak. - Hmm. Zanimljivo. - Mislila sam da ćeš biti zadovoljan. Možda čak i uzbuđen. - Oh, i jesam. Definitivno ću to provjeriti. Kako je tvoja vrtoglavica? Misliš li da ćeš sutra moći s nama? - Mnogo mi je bolje i voljela bih poći s vama. - Odlično. Dobro će nam doći tvoje oko sokolovo. - Promeškoljio se ispod pokrivača. - Zar nećeš ugasiti svijeću? Shvatila sam da me poziva da ostanem. Puhnula sam u plamen i okrenula se prema njemu. Nekoliko minuta kasnije iz dubine njegova grla začulo se tiho hrkanje i ubrzo se okrenuo na leđa. Hrkao je sve glasnije. Ležala sam budna, naizgled cijelu vječnost, i treptala u tami. Pokušala sam se sjetiti kad smo zadnji put vodili ljubav, ali nisam mogla. Sjetila sam se onog muškarca koji je izašao iz Megine sobe i nadala se da je Meg pazila. Uvali li je Hank u nevolju, ugled će joj možda biti uništen, ali završit će materijalno zbrinuta, barem kad ja završim s Hankom. Ako je u škripac dovede običan radni čovjek - pa, mogla sam se samo nadati da će je oženiti i da su uistinu zaljubljeni. Ellisa ujutro nije bilo. Skinuo je okvir za zamračenje pa sam se probudila u dnevno svjetlo. Bilo je gotovo deset sati, rano po mojim mjerilima. Anna je u prizemlju prala prozore novinama. Na obližnjem stolu stajao je zemljani ćup s oznakom DESTILIRANI OCAT. Oko kose je zavezala običnu platnenu maramu, s čvorom na vrhu glave, u
napadnoj opreci s Hermésovom maramom živih boja koja je na sličan način bila zavezana oko moje glave. Pogledala me i odmah okrenula glavu na drugu stranu. - Dobro jutro, gospođo Hyde - značajno je rekla. - Dobro jutro - odgovorila sam i kliznula na najbliži stolac. Tek sam tad primijetila da Hanka i Ellisa nema. Anna me je promatrala krajičkom oka. - Izašli su - obavijestila me navalivši na prozor s novom snagom. - Rekli su mi da vam kažem da će se vratiti sutra. Uspaničareno sam se uspravila. - Molim? Kamo su otišli? - Navodno u Inverness. - Gdje je to? I zašto? - Dvadeset kilometara uzbrdo. A zašto, to ne bih znala - rekla je odlažući loptu novina na prozorsku dasku i otirući dlanove o pregaču. - Zar nisu ostavili nikakvu poruku? - Ne, koliko je meni poznato. - Znate li jesu li razjasnili... zbrku? - upitala sam lecnuvši se na zadnju riječ. Okrenula se i prostrijelila me pogledom, nasadivši ruke na bokove. - Mislite na vaše predstavljanje lažnim imenom? Morat ćete pitati Angusa. Užasnula sam se. Ako me gostioničar natjera da odem, što ću učiniti? Kamo ću otići? - Jeste li možda donijeli svoju knjižicu s točkicama za hranu? nastavila je Anna. - Moram primijetiti da nitko od vas nije dao svoje točkice, mada sam vam to jučer spomenula, i trebali ste ih dati čim ste uzeli sobe. Iako, ako odlazite negdje drugdje, sad vise nije važno. - Nisam sigurna gdje ih je Ellis stavio - slabašno sam odgovorila. - Potražit ću ih. Anna je i nadalje držala ruke na bokovima i zurila u mene ozbiljno i sumnjičavo. Spustila sam pogled na krilo. - Dobro, donijet ću vam doručak - rekla je prije no što je protutnjala pokraj mene. Nalaktila sam se na stol i spustila glavu među dlanove. Nisam mogla vjerovati da bi mi Ellis to učinio. Sigurno je neka pogreška. Za doručak sam dobila komad kaše iz ladice i namjerno slab čaj, bez mlijeka i šećera. Anna ih je s treskom odložila pred mene i vratila se prozoru.
- Slanina, maslac, šećer, mlijeko - to ne raste na drveću, znate rekla je kao da nastavlja razgovor. Vratila sam ruke u krilo i počela cupkati okrhnuti lak za nokte. - Ili jaja. Ili margarin. Ili čaj - nastavila je Anna. Promotrila je loptu novina u ruci i bacila je na stol. Zgužvala je novu stranicu i nagnula vrč o nju pa s treskom ispravila vrč. - Pretpostavljam da čaj raste na drveću, ali ne ovdje. - Kimnula je prema mojoj šalici. - Za ovaj sam upotrijebila već korištene listiće. Petnaest sekundi mislila sam da je možda završila. - Valjda bih vam mogla napraviti sendvič od cikle, iako mislim da ratni kruh ne bi zadovoljio vaše uobičajene kriterije jer je od crnog brašna. Repa, krumpir, luk. Zobena kaša, naravno - ali bez mlijeka, da se razumijemo. Možda vam uspijem pronaći tableticu ili dvije saharina. Pretpostavljam da nemate gas masku, zar ne? - Brzo me je pogledala, naslutila odgovor i teško uzdahnula. - To sam i mislila. Trebali biste je stalno nositi sa sobom. Mogli bi vas globiti zbog toga. A plikavac vas neće razlikovati od obične osobe. Izvila je usne na zadnje dvije riječi. Napokon sam podigla pogled s krila. - Anna, žao mi je. Ne znam što bih rekla. - Nema veze. Ionako nisam sigurna da bih vam vjerovala. Kao da me je ošamarila. Gospodin Ross ušao je kroz vrata stražnje prostorije, odjeven u isti pulover kao dan ranije, hlače iste tamnomaslinaste boje i teške crne čizme. Njegova odjeća izgledala je kao vojna odora, iako na njoj nije bilo nikakvih znački ili identifikacijskih oznaka. Načas je zastao ugledavši me pa nastavio kao da ne postojim, prišao blagajni i iz nje izvukao gotovinu. Prelistavao je veliku poslovnu knjigu i povremeno nešto u nju zapisao. Lecnula sam se primijetivši da mu prva dva zgloba na desnom kažiprstu nedostaju. Anna se ponovno usredotočila na prozor. - Da ispravim ime u knjizi gostiju? - upitao je ne dižući pogled. Toliko mi je laknulo da sam prekrila dlanom usta. - Da to shvatim kao potvrdan odgovor? - Da - jedva sam uspjela protisnuti. - Hvala vam. Bilo je i više no dovoljno što me neće izbaciti. Nije imao nijedan razlog da sačuva moje dostojanstvo i grlo mi se stisnulo na tu njegovu ljubaznost.
- U redu. - Pljesnuo se po bedru. - Conalle, trobhad 11 ! - Visoki pas dokaskao je iza šanka i njih dvojica su otišla. - Prava ste sretnica, to je sve što ću reći - rekla je Anna. Utroba mi se zgrčila, a ruke i srce toliko drhtali da nisam mogla ni pomisliti da podignem vilicu, a još manje čašu. Odgurnula sam stolac tako silovito da je zastrugao po podu i odjurila na kat, ostavivši doručak nedirnut. - Sad bih vam najradije pozvala nadzornika! - doviknula je za mnom Anna. Zaključala sam se u sobu i naslonila na vrata, hiperventilirajući. Srce mi je lupalo toliko brzo da sam pomislila da bih se mogla doista onesvijestiti. Padnem li u nesvijest, neće biti prvi put. Prvi put onesvijestila sam se na ručku u Acorn klubu sa svekrvom i njezinih pet prijateljica, među kojima je bila i gospođa Pew. U braku tad nisam bila ni četiri puna mjeseca i još uvijek sam se zavaravala da češljić za kosu koji mi je darovala svekrva ukazuje kako bi me s vremenom mogla prihvatiti, možda čak i zavoljeti. Dame su raspravljale o podlom napadu na Pearl Harbor i unatoč prijašnjim ogradama, od sveg srca suglasile se s predsjednikovom odlukom da se i Amerika uključi u rat. Spomenula sam Atheniju, britanski putnički brod koji su potopile njemačke podmornice, i zamijetila kako smo se i tad mogli uključiti, s obzirom na broj Amerikanaca među putnicima. Moju primjedbu dočekala je šutnja. Nakon duge, napete stanke, moja svekrva je rekla: - Imaš pravo na svoje mišljenje, draga, to svakako. Iako meni osobno nikad ne bi bilo ni nakraj pameti posumnjati u odluke našeg predsjednika. Pljesnula se nakićenom rukom po prsima i zatreptala očima cvrkućući riječi nakraj pameti. Dok je izdajnička rumen oblijevala moje obraze, ona je veličala klub jer je u ime ratnih nastojanja svoj ručak od sedam sljedova sveo na pet. Potaknula je i druge dame da se uključe, govoreći kako je ona osobno naredila svom kuhinjskom osoblju da doniraju limenke i sve tave i lonce koje ne upotrebljavaju redovito. Sve dame iskazale su žaljenje što ne mogu učiniti više, pogotovo iz takve udaljenosti, nakon čega je uslijedila rasprava o iznenađujućim rezultatima Ellisovih pokušaja da se prijavi u vojsku. - Posvemašnji šok, vjerujte mi - rekla je moja svekrva. Zamislite, sve te godine, a nismo imali pojma. To valjda objašnjava 11
Na škotskom gaelskome ”dođi!” (prim. prev.)
zašto je slupao toliko mnogo automobila - ne vidi je li sv jetlo na semaforu crveno ili zeleno. Strašno je uzrujan, ali tu se ništa ne može. Whitney je, naravno, izbezumljen. Dame su zažamorile suosjećajući i s Ellisom i s pukovnikom, a onda se gospođa Pew zavjerenički nagnula i izjavila: - Naravno, ima i takvih koji su uredili da ih odbiju. - Želiš li reći...? - prigušenim je glasom upitala njezina sugovornica. Umjesto da dovrši rečenicu, preletjela je pogledom kroz prostoriju, do stola za kojim je Hankova majka ručala sa svojim prijateljicama. Gospođa Pew značajno je trepnula u potvrdu. Ostale dame razrogačile su oči, opipljivo uzbuđene takvom izdajom žene koja im je navodno bila prijateljica. - To je apsolutno sramotno. Ravna stopala, možeš misliti. - Ništa što par dobrih čizama ne bi popravio. - Taj je mali od prvoga dana samo i jedino nevolja - rekla je moja svekrva. - To im je u krvi, iako je njegova majka Wanamakerica. Dodatno je snizila glas. - Voljela bih da ga se Ellis kloni, ali naravno, Elis nikad ne posluša moj savjet. Zurila sam u račiće i avokado na finom porculanu ispred sebe, kad sam najednom shvatila da je to isto zacijelo rekla i za mene ovim istim ženama, možda baš za ovim istim stolom. Češljić za kosu nije bio mirovna gesta. Nisam imala pojma što je značio, ni zašto su me pozvale na ručak, ali dotad sam već bila posve sigurna da postoji razlog. Sjećam se da sam zurila u staklenu zdjelu sa salatnim preljevom, mjehuriće koji su izvirali iz majušnih, nasumičnih gejzira uz rubove šampanjske čaše. Sjećam se da sam shvatila kako šutim već toliko dugo da me one pogledavaju, i da bih trebala uzeti vilicu u ruku, ali nisam mogla, jer znala sam da bih je ispustila. Netko mi se obratio, ali od zujanja u ušima nisam čula što govori. Shvatila sam da ne mogu udahnuti. Nisam bila svjesna kad sam skliznula sa stolca, ali ležeći na sagu i promatrajući zabrinuta lica koja su me okružila, itekako sam bila svjesna da sam u središtu pozornosti. I tko bi mogao zaboraviti sramotnu vožnju kolima hitne pomoći uz zavijanje sirene? Uslijedilo je mnoštvo pregleda, a vrhunac je bio posjet liječnika iz New Yorka, koji mi je izmjerio puls, poslušao srce i postavio opširna pitanja o mojoj obitelji. - Shvaćam, shvaćam - uporno je ponavljao proučavajući me preko ruba svojih naočala sa žičanim okvirom.
Na kraju je sklopio naočale i gurnuo ih u džep na prsima. Tad me je obavijestio - pred Ellisom i njegovom majkom - da bolujem od neke bolesti živčanog sustava. Prepisao mi je tablete za živce i rekao da pod svaku cijenu izbjegavam uzbuđenja. Moja se svekrva zaprepastila. - Znači li to da ona ne smije...? Znači li to da nikad neće... Liječnik ju je promatrao dok su se na njezinu licu izmjenjivale nijanse crvene boje. - Ah, to - rekao je dokučivši. - Ne. Razumnu količinu bračnih odnosa može podnijeti. Važnije je da izbjegava psihička uzbuđenja. Uzme li se u obzir anamneza njezine majke, ovakvo stanje nije neočekivano. Spakirao je svoju torbu i stavio šešir na glavu. - Čekajte! - skočila je na noge moja svekrva. - Kad kažete da nije neočekivano, želite li reći da je nasljedno? Nakon kratke stanke, liječnik je odgovorio: - Ne nužno. Ne zaboravite da je svaki naraštaj razrijeđen i da će svako dijete ovoga braka imati samo jednu baku ili djeda koji su bili... kako da to kažem? Ne baš kao mi. Edith Stone Hyde uskliknula je i potonula natrag na svoj stolac. Moja živčana bolest odmah je postala srčana bolest, i mada sam rijetko bila zahvalna svojoj svekrvi, morala sam se diviti brzini kojom mi je postavila novu dijagnozu - pogotovo zato što je nova dijagnoza sačuvala barem privid razlike između mene i moje majke. Moja je majka bila čuvena ljepotica, očiju zelenih kao more, prćasta nosića i srcolikih usana iznad biserno bijelih zubiju. Kod nekih žena savršene crte lica ne daju savršenu cjelinu, ali kod moje je majke krajnji rezultat bio toliko čaroban da se, kad se udala za mog oca, istaknutog Filadelfljanina, njegovo otmjeno društvo činilo voljnim zanemariti činjenicu da je njezin otac poduzetnik koji se amaterski bavio burleskom (iz povijesnih razloga revidiranom kao vodvilj) i oženio jednom njezinom zvijezdom, a za djeda se šuškalo da je barun razbojnik, industrijalac povezan s Tammany Hallom 12. Njezina obitelj imala je bogatstvo; njegova ime. Takav aranžman nije bio nimalo neobičan. Politička organizacija Demokratske stranke SAD-a, koja je igrala ključnu ulogu u korupciji u gradskoj vlasti New Yorka u 19. stoljeću (prim. prev.) 12
Otkad pamtim za sebe, bila sam svjesna da je moja majka nesretna, iako su mi trebale godine da shvatim veličinu i virtuoznost njezine nesreće. Širila se kroz moju majku kao trulež. Za izvanjski svijet moja je majka bila utjelovljenje krotkosti i svetačke strpljivosti, suptilno dajući do znanja da je moj otac tiranin a ja - ja sam u najboljem slučaju bila prkosna, i lako moguće pokudno pakosna, što je njoj slamalo srce i više od okrutnosti mog oca. Svoju je ulogu dovela do savršenstva - bio je dovoljan samo jedan uzdah, orošeno oko ili gotovo nezamjetna stanka da svi shvate dubinu njezine boli i plemenitost kojom je podnosi. Sjajno je čitala raspoloženje u prostoriji, i kad atmosfera nije bila dobra za izazivanje suosjećanja, bila je duhovita i simpatična, središte pozornosti, ali nikad na napadan način. Polako bi i uporno klizila prstom po drški svoje vinske čaše ili bi prekrižila noge i namjerno kružila stopalom, privlačeći pozornost na savršeni gležanj. Bilo je nemoguće ne gledati je. Jednako je očaravala i muškarce i žene. Kod kuće se neumjereno durila i rano sam naučila da je tišina sve osim spokojna. Uvijek je bila uzrujana zbog neke sitnice, stvarne ili zamišljene, i više no sposobna izazvati pravu krizu ni zbog čega. Nastojala sam prolaziti neopaženo, ali za večerom bi se neizbježno našle za istim stolom. Nikad nisam znala hoće li se ona zbog svog nezadovoljstva okomiti na mog oca ili na mene. Kad sam krivac bila ja, večera je prolazila u ledenoj tišini i strijeljanju pogledima. Rijetko sam znala što sam zgriješila, ali čak i kad sam znala, nisam se usudila braniti. Umjesto toga, povlačila sam se u sebe. U takvim danima, dobivala sam jelo, iako je ona pomno pratila pogledom svaki zalogaj koji sam stavila u usta, i kako sam ga stavila. U danima kad je njezina meta bio moj otac, koristila je posve drukčiju koreografiju. Njezini prezirni pogledi i cinične primjedbe razvili bi se u majstorski zajedljive spustove, na koje se otac nije obazirao dok ne bi dozorili u britki sarkazam, koji bi otac također ignorirao. Tad bi se ona, suznih očiju, glasno zapitala zašto se oboje naslađujemo mučeći je, na što bi otac odvratio nešto precizno i ubojito, obično u smislu kako je nitko ne prisiljava da ostane - zbog njega se ne mora osjećati obaveznom - a ona bi jecajući pobjegla od stola. Otac bi nastavio jesti kao da se ništa nije dogodilo pa bi mene dopalo da popravim situaciju. Ostavila bih hranu i otklipsala na kat do njezine zaključane spavaće sobe, sa svakim korakom strepeći sve više. Uvijek je trebalo malo nagovaranja, ali na kraju bi me pustila u sobu pa bih sjedila na krevetu dok mi je ona naširoko i nadugačko
objašnjavala po čemu je sve njezin život pustoš. Moj otac mušičavo je okrutan i bezosjećajan, rekla bi. Već bi ga davno bila napustila, ali zakleo se da me ona više nikad neće vidjeti ako to učini, štoviše, zaprijetio je da će je dati zatvoriti u ludnicu, a znam li ja što se događa u ludnicama? Zbog mene, iz iskrene majčinske ljubavi, odrekla se svake prilike za sreću, iako sam ja očito nezahvalna. Ali za to je valjda sama kriva. Uvrgnula sam se na oca. Nisam ja kriva za svoje kukavne gene, a sad kad sam već ondje, bih li bila ljubazna i donijela joj tabletu? Dvadeset minuta nakon bijega od Anne i kaše iz ladice, moje srce još nije pokazivalo znakove usporavanja. Stajala sam naslonjena na vrata i još uvijek pokušavala doći do zraka. U rukama i stopalima osjećala sam trnce, a pred očima mi je bljeskalo. Mrzila sam što mi je liječnik prepisao tablete za živce - mrzila što je itko vidio ikakvu sličnost između moje majke i mene - i mada sam se prezirala zbog toga, otpuzala sam do svoje prtljage i rovala po njoj bacajući preko ramena haljine, kombinee, marame i cipele, u potrazi za smeđom bočicom koja nudi olakšanje. Pronašla sam tablete i jednu progutala zalivši je vodom ravno iz vrča. Ispružila sam se na krevet i čekala. Nakon nekoliko minuta, osjetila sam kako me hvata utješna omamljenost i shvatila zašto su Ellis i moja majka toliko voljeli te tablete, a to me je preplašilo. Uspravila sam se i osvrnula oko sebe. Soba je bila u neredu. Otkad smo došli, samo sam vadila stvari iz kovčega, podrazumijevajući kako će prije ili kasnije netko objesiti svu moju odjeću koju treba objesiti, a ostalo uredno složiti u ladice, a moje prazne kovčege i škrinje odnijeti iz sobe i negdje odložiti. Najednom sam shvatila da se to neće dogoditi. Kad sam sve pospremila, pospremila sam i krevet, iako je moj amaterski pokušaj bio bolno očit. Nategnula sam rubove pokrivača i zagladila površinu, ali time sam samo dodatno naherila pokrivač. Odlučila sam odustati prije no što ponovno sve uneredim. Nisam znala što bih sa sobom. Donijela sam nekoliko križaljki, jedan krimić i nekoliko knjiga o čudovištu koje mi je Ellis rekao da pročitam, ali čitanje nije dolazilo u obzir - ovaj put ne zbog vrtoglavice, nego zato što mi je mozak bio umrtvljen. Prišla sam prozoru i pogledala van. Nebo je bilo vedro, iako je u daljini zlokobno prijetio gusti oblak boje grafita. Kuće u nizu na drugoj strani ulice bile su kombinacija
bijele žbuke i ružičastog vapnenca, sa širokim ciglenim dimnjacima. Iza kuća valjala su se brda načičkana ovcama i polja odvojena nizovima stabala. U daljini su se uzdizala još viša brda, jednolično smeđa gdje nisu bila pošumljena, s vrhovima skrivenim među oblacima. Podmukla hladnoća natjerala me je da potegnem prošiveni pokrivač sa svog loše pospremljenog kreveta i zagrnem se njime. Smjestila sam se u naslonjač. Možda je Anna pogrešno shvatila. Možda su Ellis i Hank otišli na jednodnevni izlet. Možda traže novi hotel. Iz hodnika su se začuli koraci, i po otvaranju i zatvaranju vrata i šumu vode shvatila sam da Anna posprema ostale sobe. Nekoliko minuta nakon što se vratila u prizemlje, čula sam - i osjetila - kako se neka vrata u kući zatvaraju. Prišla sam prozoru i gledala kako se Anna udaljava ulicom na tamnom biciklu s velikom pletenom košarom, a skuti njezina kaputa nadimaju za njom.
11
Shvatila sam da se grčevito hvatam za prozorsku dasku, najednom obuzeta vrtoglavicom i slabošću. Taj osjećaj spopao me bez ikakvog upozorenja - čelo mi se nenadano orosilo znojem i shvatila sam da ću se ili onesvijestiti, ili povratiti. Isprva sam pomislila da je to reakcija na tabletu, a onda sam zaključila da je riječ o gladi. Nakon sinoćnjeg obračuna sa starim Donniejem samo sam gurkala hranu po tanjuru i osim onog jajeta i nekoliko kriški krumpira koje mi je Anna pripremila jučer ujutro, od odlaska iz Amerike nisam pojela praktički ništa drugo. Taj osjećaj nije mi bio nepoznat; iskusila sam ga u ranim tinejdžerskim godinama i znala sam da ću se onesvijestiti ako brzo nešto ne pojedem. Kako u blizini nije bilo nikoga tko bi me pronašao, nisam imala drugog izbora osim otići u kuhinju i ukrasti nešto za jelo. Pronaći ću ladicu s kašom i uzeti kriškicu, kriškicu koja mi je bila namijenjena za doručak, da ublažim svoj zločin koliko je moguće. Na pola stubišta zapahnuo me miris pečenke, tako slastan da mi je na usta potekla slina. Umalo sam se rasplakala - Anna mi je veoma jasno dala do znanja od čega će se sastojati moja prehrana dok ne donesem svoje točkice. Prednja prostorija bila je prazna pa sam šmugnula iza šanka. Bila sam prilično sigurna da sam sama u kući, ali svejedno sam zastala na vratima i osluhnula ima li još koga. Ništa nisam čula pa sam ušla. Kuhinja je bila veća no što sam očekivala, i usto svijetla. Zidovi su bili obijeljeni vapnom, a rubovi prozora i vrata u boji plavog kukuruznog brašna. Bakreni lonci, tave i kutlače viših su na kukama iznad robusnog stola nasred prostorije. Iz velikog crnog štednjaka širih su se božanski mirisi i božanstvena toplina. Na jednoj strani prostorije nalazila se ostava, a na suprotnom zidu krevet - doslovce krevet - zaguran u nišu iza kliznih drvenih vrata. Vrata su trenutačno bila otvorena i kroz njih se vidjela posteljina složena mnogo urednije od moje. Pretpostavila sam da tamo spava gospodin Ross. Sadržaj ostave začudio me je i zadivio - nepregledne staklenke ukiseljenog crvenog kupusa, cikle, krastavaca, pekmeza, slatkog od kupina i malina; temeljci u kocki, Polo i Worcestershire umaci, košare luka, repe i krumpira; veliki zemljani ćupovi octa, kanistri s oznakama ČAJ, GROŽĐICE i ŠEĆER - namirnicama nije bilo kraja, a još ih se više naziralo iza staklenih vrata ormara.
Košari s jabukama nisam mogla odoljeti. Košara je bila zapremnine trideset i pet litara, nakrcana do samoga vrha. Većina jabuka bila je pojedinačno zamotana u novinski papir, ali nekoliko njih nezamotanih, blistavih, okruglih i predivnih, ležalo je na vrhu. Osjećala sam se kao Snjeguljica, ili možda čak Eva; ali sve pomisli na vrlinu i kašu iz ladice isparile su kad sam ih ugledala. Upravo sam prinosila jabuku ustima, kad sam iza leđa začula ženski glas. - Jesi li našla što si tražila? Skočila sam i okrenula se kao oparena, istodobno spuštajući ruku i savijajući zapešće kako bih sakrila jabuku iza leđa. Meg je stajala na vratima u debelom kaputu boje masline i kapi iste boje. Na užetu preko ramena nosila je kartonsku kutiju s natpisom ZAŠTITNA PLINSKA MASKA, koju je odložila na stolac uz vrata. Stavila je ruke na bokove i promatrala me. - Mogu li ti pomoći? - Ne, hvala. Samo sam... Teškom sam mukom progutala slinu i čvršće stisnula jabuku. Odmjerila je moju ruku pa me pogledala u lice. Nakon stanke od nekoliko sekundi, okrenula se, skinula kaput i prebacila ga preko naslona stolca. - Kad budeš imala minutu vremena, Angus želi da ti pokažem sklonište. Skinula je i kapu i petljala po ukosnicama, cijelo vrijeme okrenuta mi leđima. Shvatila sam da mi daje vremena da vratim jabuku u košaru ili je stavim u džep. Nagnula sam se u ostavu i nježno položila jabuku povrh drugih. Da odem po kaput? - Ako hoćeš, ali ja svoj neću uzeti. Zadržat ćemo se samo minutu. Angus samo želi da znaš gdje je, tako da ga možeš pronaći u mraku. Zbog zamračenja, razumiješ. Kad prelaziš dvorište, ne smiješ upaliti ni džepnu lampu. Iako, iskreno rečeno, upaliti lampu za vrijeme zračne uzbune vjerojatno ne bi bilo najpametnija zamisao. Iako sam popila tabletu, srce mi se spotaknulo. Sklonište se nalazilo iza kuće, iza velikog povrtnjaka. Osim nekoliko redova kršnog kelja i blitve, povrtnjak je bio prekriven slamom.
Sklonište je izgledalo kao divovska odbačena limenka prekrivena tankim slojem anemične trave i dopola zagurana u zemlju. Uz bočne zidove prianjala je mahovina, a na ulazu visio komad guste vrećevine. - Evo nas - rekla je Meg podižući vrećevinu. - Uđi ako želiš, ali nema se što vidjeti. Samo ne zaboravi da je na ulazu nekoliko stuba i dva ležaja uz zid. Imamo džepne lampe i posteljinu, u slučaju da moramo prenoćiti. Kaput i cipele drži pri ruci. Posteljina ili ne, trebat će ti. Ja osobno imam kombinezon za zračnu uzbunu. Navučeš ga preko svega, zakopčaš i spreman si. Je li ti ostao ijedan kupon za odjeću? Bez riječi sam odmahnula glavom. - Nema veze. Ako želiš sašiti nešto novo, mogu nabaviti kroj, ali tkaninu ćeš morati sama stvoriti. Iako su tek prošla četiri sata poslijepodne, nebo je postalo sumračno modro i ja sam zadrhtala od nenadanog zapuha vjetra. - Eto, to je to - rekla je Meg. - Vratimo se unutra. Brzim korakom krenula je natrag prema kući. Morala sam potrčati da je sustignem. - I danas svakako dođi na večeru - rekla je. - Imamo krasan but. - Neću moći večerati - odgovorila sam, krajnje nesretna. Nemam točkice za hranu. - Ne moraš brinuti. Večeras imamo divljač. - Zar divljač nije racionirana? - Nada je uzletjela kao ptica. - Ne mogu racionirati ono za što ne znaju - objasnila je Meg - a Angus neće dopustiti ljudima da gladuju. - Ne želiš valjda reći da je bio u krivolovu? - Užasnula sam se čim su mi se te riječi skotrljale s jezika. - Nisam to rekla - odrješito je odgovorila Meg. - Ali čak i da jest što ja ni na koji način nisam natuknula - uzeti jelena pravedna je krađa. On je, znaš, bio lovočuvar u Craig Gairbhu. - Zašto više nije? - Prijavio se u vojsku. A kad se vratio, stari je vlasnik već dao i kuću i imanje na raspolaganje vojnicima dok rat ne završi. Sin mu je poginuo pa je stari mislio da je to najmanje što može učiniti, budući da je sam bio previše star za bojište. A u mladosti je bio pravi ratnik. Zato zasad nema potrebe za lovočuvarom. U svakom slučaju, za Angusa je jedina razlika između onda i sad samo u tituli. - Je li bio lovočuvar i trideset i četvrte? - upitala sam. Osvrnula se preko ramena i izvila obrvu. - Bio je.
To je značilo da je bio ondje u vrijeme kad je pukovnik izvodio svoje huncutarije, zbog čega me je njegova odluka da mi dopusti da ostanem tim više iznenadila. Kad smo stigle do kuće, Meg je otvorila vrata i pridržala mi ih da uđem. - Nije bila moja ideja - slabašno sam rekla. - Mislim, ono s prezimenom. - Oh, da - kimnula je Meg. - Koliko vidim, mnogo je toga što tvoj muž radi na svoju ruku. Bi li mi pomogla da stavim zastore za zamračenje? Spušta se mrak, a ja još nisam pristavila repu i krumpir. - Naravno da ću pomoći rekla sam. Iako sam bila iznenađena, nije mi palo na pamet odbiti. - Pazi da budu čvrsto nategnuti. Prođe li kroz njih i najmanja zraka svjetla, dobit ćemo globu. Ili bombu. - Pogledala je moje lice i nasmijala se. - Crni humor. - Da, naravno - rekla sam i okrenula se da odem. - Čekaj čas. Otišla je do smočnice i vratila se, uhvatila me za desnu ruku i stavila u nju jabuku. Zurila sam u voćku, gotovo nijema od zahvalnosti. - Hvala ti. Uhvatila je moju drugu ruku i promotrila moje nokte. - Izgledaš kao da si vadila krumpire. Sutra ću ti to srediti. Znaš kako kažu, ”Dužnost nam je biti lijepe”. Dečkima to podiže moral. I što se događa ispod te tvoje marame? - Ništa dobro - rekla sam, stežući jabuku s tolikom silinom da sam joj noktima probila koru. - Možda bi mi jednom mogla pokazati kako da nakovrčam kosu krpicama. - Naravno. A ako možeš spavati s uvijačima na glavi, slobodno se posluži mojima. - Kritički me je promotrila i kimnula. - Glava ti je rođena za victory rolls frizuru. Idi - moram dovršiti večeru i dovesti se u red. Jabuku sam slistila, ostavivši samo peteljku i koštice koje su visjele na vlaknastoj niti ogriska, ali i nadalje sam bila jednako gladna. Mrzila sam pomisao da na večeru odem sama, ali kako mi Hank i Ellis nisu ostavili izbora, otišla sam. Barske stolce i stolove zauzeli su isti muškarci kao i sinoć (uz napadnu iznimku starog Donnieja), ali ovaj mi put nitko nije obraćao
pozornost kad sam se pridružila Conallu uz kamin. Meg je gotovo istog trenutka odložila pred mene golemi tanjur hrane. Divljač je bila meka i slasna, i poslužena s džemom od jarebike i izdašnom količinom pire krumpira i repe. Zavrtjelo mi se u glavi od želje za hranom. Osvrnula sam se da se uvjerim da me još uvijek nitko ne gleda, pa navalila. Bilo je pravo iskušenje ne jesti nepristojno brzo. Pas, koji je ponovno ležao između ruba kauča i kamina, promatrao me je s velikim zanimanjem dok nisam postrugala sve s tanjura, pa razočarano uzdahnuo. Dok sam jela, željela sam mu doturiti nekoliko zalogaja, ali gospodin Ross stajao je iza šanka i pogledavao me s vremena na vrijeme. Nije mi djelovao kao tip koji bi razmazio psa i nastojala sam biti nenametljiva. Nisam željela učiniti ništa zbog čega bi promijenio svoju odluku i zatražio od mene da odem. Kad je Meg došla po moj tanjur, donijela mi je čašu piva i rekla kako će mi pivo ”popraviti krv”. Nikad dotad nisam pila pivo - u našim se krugovima držalo vulgarnim - i s bojazni sam otpila prvi gutljaj. Nije bilo odbojnog okusa i pridonijelo je toplini koju sam osjetila napokon napunivši želudac. No jedino sam u želucu osjećala toplinu. Svaki put kad bi se vrata otvorila, nisam mogla odoljeti da ne pogledam prema njima, nadajući se da su se Ellis i Hank vratili, ali nakon nekog vremena počela sam prihvaćati da su me doista ostavili bez prebite pare, bez točkica za hranu i bez ikakva objašnjenja. Nisam namjerno prisluškivala, ali budući da sam bila sama, nisam mogla ne čuti djeliće razgovora. Mladići za stolovima pripadali su četi drvosječa, kanadskom korpusu koji je bio poslan kako bi britansku vojsku opskrbljivao beskonačnim zalihama drva, a Meg - koja je u ime dužnosti odjenula zvonastu suknju, našminkala usne crvenim ružem i nacrtala šav na listovima - radila je s njima tijekom dana. Mještani su bili stariji, nekoliko njih s vidnim brazgotinama i ozljedama, vjerojatno iz Prvog svjetskog rata. Sjedili su na stolcima za šankom i razgovarali, ne obraćajući nimalo pozornosti ni kanadskim drvosječama ni meni. U deset do devet, Meg je uključila radio da se cijevi zagriju. Kad su zvona Big Bena najavila noćno emitiranje, svi su utihnuli. Crvena armija napredovala je u južnoj Poljskoj usprkos žestokim borbama, i sad se nalazila na samo devedeset kilometara od njemačkog tla. Samo u jednoj bici, pobili su više od tri tisuće
njemačkih vojnika i uništili četrdeset jedan njemački tenk. U Budimpešti su u tri dana borbe osvojili tristo šezdeset blokova zgrada i zarobili četiri tisuće sedamsto ljudi. Na svim frontovima zajedno, uništeno je sto četrdeset i sedam njemačkih tenkova i srušeno šezdeset aviona. A za četiri dana Franklin D. Roosevelt ponovno će zaprisegnuti za predsjednika. Usprkos neospornom napredovanju na frontu, moje zadovoljstvo izazvano sitošću pretvorilo se u nezamislivu depresiju. U Philadelphiji se rat činio milijun kilometara daleko. O njemu se, naravno, razgovaralo i debatiralo, ali u osnovi je bio tema za akademsku raspravu uz koktel ili ručak u klubu. Činilo se kao da neki teoretski muškarci vode neki teoretski rat, a nakon što je Ellis proglašen nesposobnim za vojnu službu, posve smo izbjegavali tu temu ne želeći povrijediti njegove osjećaje. Iskustvo napada njemačke podmornice i svjedočenje strašnim ozljedama muškaraca spašenih iz zapaljenog mora u meni su posve razmrskali svaki osjećaj odvojenosti od ratnih zbivanja koji sam dotad možda imala, ali još uvijek mi je bilo teško shvatiti da je u jednom jedinom poslijepodnevu poginulo tri tisuće ljudi - a to su bili samo neprijateljski vojnici. Tijekom rata često sam čula za barem toliko poginulih, ali do tog trenutka, kad sam sjedila u prostoriji punoj muškaraca u odorama i vremešnih veterana, mislim da nikad nisam uistinu shvatila broj ljudskih života pokošenih ratom. U krevetu, s kosom uvijenom na Megine uvijače i licem natrackanim hidratantnom kremom, najednom sam osjetila čežnju za Ellisom, što je bilo posve apsurdno jer je upravo on bio izravno odgovoran za moju trenutačnu nedoumicu. Tad sam shvatila da je pravi krivac nostalgija za domom, a nju je izazvao spomen predsjednika Roosevelta. Željela sam biti u svojoj sobi u Philadelphiji, prije Stare godine, prije svega ovog. Željela sam biti na sigurnom, pa makar to značilo trpjeti Edith Stone Hyde još nebrojene godine. Umjesto toga, bila sam sama u kući punoj neznanaca u stranoj zemlji - i to ni više ni manje nego usred rata. Nestanem li, sumnjala sam da bi itko primijetio, a još manje mario. Kod kuće bi barem moja svekrva primijetila da me nema - možda bi se radovala, ali bi primijetila. Pomislila sam na Violet i zapitala se mrzi li me, a onda sam shvatila da me sigurno mrzi. Zna samo da su mene poveli sa sobom, a
nju ostavili. I pitala sam se što bi mislila da zna da bih se istog časa mijenjala s njom. Tad mi je sinulo da je Freddie jedina osoba na svijetu koja zna gdje smo, ako Frank uistinu nije rekao Violet za našu takozvanu pustolovinu. Kad nas Ellisovi roditelji prije ili kasnije počnu tražiti, vidjet će da je Ellis ispraznio svoj bankovni račun i da smo većinu svojih stvari ostavili u skladištu u hotelu, ali nakon toga izgubit će nam trag. Ako se Hank i Ellis nikad ne vrate, apsolutna je istina da nitko neće primijetiti nestanem li.
12
Sutradan ujutro, kad sam se spustila u prizemlje, Anna je prala pod. Bez riječi je naslonila metlu o zid i otišla u kuhinju. Za doručak sam dobila neljubazno posluženu krišku sivog, brašnastog prepečenca i novu šalica čaja od rabljenih listića. Kako nisam imala drugog posla, donijela sam knjigu da malo čitam uz vatru, kriminalistički roman naslovljen Zagrižljivac. Dok sam pakirala knjigu za put, taj naslov činio mi se šaljivim, ali sudeći po izrazu Annina lica, nije dijelila moje mišljenje. Kad sam se smjestila u naslonjač, oprala je pod svuda oko mene, bučno pljuskala sivom vodom u kanti i cijedila krpenu metlu posve očito kao zamjenu za moj vrat. Na kraju je zarolala sag kako bi mogla oprati pod ispred mojih nogu, praktički tražeći od mene da podignem stopala. Gotovo mi je laknulo kad je nasadila ruke na bokove i rekla: Nećete valjda potratiti još jedan dan? Zatvorila sam knjigu i čekala. - Meg i ja obje radimo najmanje šesnaest sati dnevno, ona u pilani, ja na imanju, a onda se izmjenjujemo služeći takve kao vi koji dane provode ljenčareći uz vatru i čekajući da im netko donese jelo i spremi krevet. Otvorila sam usta, ali iz njih ništa nije izašlo. - Zašto ne pletete čarape za vojnike, ili barem kvadrate za pokrivače? - optužujući je upitala. - Ne mogu. Ne znam plesti. - Oh, baš me čudi. Odložila sam knjigu na stol. - Anna, ne znam što želite da učinim. - Rat je, ali vama je očito sve samo igra i zabava. Ne znam što uopće radite ovdje. Ni sama to nisam znala. Kad se Anna vratila pranju poda, otišla sam po kaput. Pronašavši poštu i izdržavši mrke poglede poštara, čije su divlje i neposlušne obrve nalikovale na gusjenice zalijepljene na njegovo lice, poslala sam brzojav sljedećeg sadržaja: Dr Ernest Pennypacker ulica Front 56,
Philadelphia pa Najdraži tata napravila sam strasnu pogrešku stop U Škotskim sam brdima moram se izvuci stop Ne mogu ponovno podnijeti ocean molim te pošalji avion stop Trebam te stop tvoja odana kći Poštar je bio još manje zadivljen kad sam shvatila da mu nemam čime platiti. Čim sam izašla iz pošte, zapitala sam se jesam li postupila ispravno. Nadala sam se da jesam, jer stvar je bila učinjena. Znala sam da će me Ellis, kad se vrati, pokušati odgovoriti od odlaska, ali budući da me on i Hank po svemu sudeći ionako nisu namjeravali voditi sa sobom, nisam shvaćala zašto me nisu ostavili u Americi. Pretpostavila sam da su me poveli samo zato što si Ellis nije mogao priuštiti da me spremi igdje drugdje. * * * Nisam mogla natrag u gostionicu dok ne budem sigurna da je Anna otišla, pa sam lutala po selu i pokušavala pronaći jezero. Selo su sačinjavale većinom kuće u nizu, s nekoliko samostojećih seljačkih kuća okruženih kamenim zidovima. Imalo je samo tri trgovine i posvuda grube podsjetnike na rat: posteri koji su savjetovali ”Snađi se i krpaj” i ”Kopaj za pobjedu!” bili su zalijepljeni za zidove seoske dvorane, a samotna telefonska govornica - jarkocrvena i kao istrgnuta ravno s razglednice - s tri je strane bila poduprta vrećama pijeska. Skupina brzih, malih zrakoplova najednom je proletjela u formaciji iznad moje glave, a ja sam vrisnula i sklonila se u jednu vežu. Da nismo napadnuti znala sam samo po tome što se seljani nisu obazirali ni na mene ni na zrakoplove. Nitko me nije ni pogledao. Pitala sam se znaju li svi da sam pukovnikova snaha. Stigla sam do škole. Dok sam promatrala djecu na igralištu, shvatila sam da svatko od njih, kao i svi odrasli na ulici, na špagi preko ramena nosi kartonsku kutiju, kao Meg. Sjetila sam se Annine primjedbe o plikavcu i najednom se osjetila nagom. Najviše me je rastužilo groblje s obiteljskim grobnicama i svježe uklesanim imenima mladića. Nije bilo mnogo različitih prezimena, a i mnoga imena bila su ista. Izbrojala sam tri Hectora McKenzieja i četiri Donaida Frasera, i zapitala se koliko je tih Donalda bilo povezano s
Gostionicom Fraser. Vjerojatno svi oni, ideš li dovoljno daleko u prošlost. Stara Philadelphia najednom se više nije činila tako starom. Pred jednom sam nadgrobnom pločom, još uvijek prilično novom, dugo stajala. Bila je neobična ne samo zato što su dijete, muž i žena svi umrli u roku od dva mjeseca, nego i zato što je datum muževljeve smrti bio neodređen - u kamen su bili uklesani samo mjesec i godina, a za dan je bio ostavljen prazan prostor. Umrli su prije tri godine pa sam zaključila da je i on bio žrtva rata, i da su se pojedinosti zagubile u kaosu. Za djevojčicu je pisao samo jedan datum. Mora da je bila mrtva rođena ili umrla netom nakon rođenja. Žena je umrla šest tjedana kasnije. Možda je umrla od slomljenog srca. Pitala sam se kako bi bilo toliko nekog voljeti. Nebo je postalo prijeteće pa se nisam iznenadila kad je počela susnježica. Otišla sam s groblja i krenula cestom. Uskoro mi se toliko zavrtjelo da sam se morala nasloniti na drveni stup ograde dok vrtoglavica ne prođe. Da nisam znala da nije tako, možda bih pomislila da sam trudna. Dlakavi bijeli poniji s druge strane ograde došli su me pozdraviti, gurkajući svoje znatiželjne njuške u moje lice i dajući mi brkate poljupce bez nagrade. U džepu sam imala samo čađavu, zgužvanu maramicu. Nakon dugog pješačenja selom stigla sam do vrha ulice u kojoj se nalazila Gostionica Fraser. Skrivajući se iza zavoja i čekajući da se Anna odveze svojim biciklom, shvatila sam da sam obišla cijelo selo, a još nisam ugledala jezero. Na karti se činilo da je Drumnadrochit praktički na njegovoj obali. Gajila sam nadu da ću u neko doba tog poslijepodneva vidjeti čudovište. Nisam imala kameru niti išta čime bih to dokazala, i na određeni način bilo mi je drago što ga nisam vidjela, jer ta moja želja nije bila plemenita. Željela sam vidjeti čudovište prije Hanka i Ellisa samo kako bi požalili što me nisu poveli sa sobom - i to ne samo taj dan, ili prethodni. Oduvijek su bili Ellis i Hank, ili Hank i Ellis, dugo prije no što se našoj skupini pridružio Freddie ili neka djevojka koja je u tom trenutku uzdisala za Hankom. Počelo je godinama ranije, kad su zajedno pohađali najprije Brooks pa Harvard. Čak i nakon što smo se Ellis i ja vjenčali, često sam se osjećala suvišnom. Trebao mi je Ellis da me utješi, da me uvjeri da griješim. Ali Ellisa nije bilo. Jednostavno ga nije bilo.
13
Meg me je smjesta uvukla u kuhinju da mi uredi nokte. - Pitala sam se gdje si nestala. Malo si prošetala, je li? - rekla je privlačeći dva stolca do ruba stola. - Ne baš uspješno - odgovorila sam. - Ni jezero nisam pronašla. Mislila sam da smo tik uz njega. - Jesmo, ali jezero je iza Covera. - Covera? - Šume Urquhart. Samo što je nitko tako ne zove. Time jasno pokazuješ da nisi odavde. - Mislim da je za to dovoljan i moj naglasak. Raširila je ručnik, protresla bočicu crvenog laka za nokte i otčepila je. Dok je radila na mojoj lijevoj ruci, objasnila je da službeno nije moguće kupiti lak za nokte, ali se u ljekarnama svejedno prodaje kao ”zaustavljač očica”. Pomisao da sejarkocrveni lak koristi za zaustavljanje rasparanih očica na najlonkama bila je toliko apsurdna da sam se nasmijala, a nasmijala se i Meg, ističući kako nitko ionako nema najlonke koje bi se rasparale. Tad sam se osjetila krivom jer sam sama u tom trenu nosila najlonke. Pogledala je moje lice pa moje prste s netom nalakiranim noktima položene na njezine. - Ova ti boja savršeno odgovara uz ruž za usne. - Oduvijek upotrebljavam crveni. - Odlično. Znaš, ”Crvena je nova značka za hrabrost”. I ističe tvoje predivne zelene oči. - Nakosila je glavu s jedne strane na drugu da promotri svoje djelo. Tad je uzdahnula. - Ja sam svoj ruž potrošila do zadnje mrvice. Sad ga čeprkam štapićem, a u Drumnadrochitu se ne može nabaviti nikakav, nijedne boje. Morat ću otići u Inverness, iako sam Bog zna kad ću imati vremena, ili para. - Imam ja ruž viska. - Oh, ne bih mogla - rekla je pažljivo spuštajući moj dlan na ručnik. Inzistiram. Uostalom, ja koristim tvoje uvijače. - Kad tako kažeš... Prava si sretnica što možeš spavati s njima u kosi - rekla je i brzo podigla pogled. - Frizura ti je divna. Pravi predivni victory rolls.
Odlučila sam da ću, kad otac pošalje po mene, sve svoje čarape i šminku ostaviti Meg. Za večeru je bila poslužena pečena pastrva s izdašnom količinom kuhanog kelja i krumpira. Meg mi je donijela malu kriglu đumbirova piva s portom. Ponovno sam slistila sve s tanjura i visoki, mršavi Conall, za kojeg je Meg rekla da je škotski jelenji hrt, ponovno je razočarano uzdahnuo. Pridružio mi se uz kamin čim sam sišla i bila sam mu zahvalna na društvu. Tek kad je gospodin Ross uključio radio da se ugrije shvatila sam koliko je kasno, a Ellis se još uvijek nije vratio. Misao koja je sinoć bila tek prolazna, sad mi se usadila u glavu, zajedno sa strahom i zbunjenošću. Što ako se Ellis uopće ne vrati? Prije n jegova tajnog bijega u Inverness, nijednom mi nije palo na pamet da bi me Ellis mogao napustiti, ali što sam više razmišljala o tome, to mi se činilo više mogućim. Ako me ostavi, njegova će majka još žešće lobirati za nastavak Ellisove financijske potpore i njegov povratak u obiteljsko sjedište. Razvod je skandalozan, ali skandali se mogu pomesti pod tepih. Mene bi mogla zamijeniti prikladnija supruga, a pukovnik i Edith Stone Hyde mogli bi dobiti unuke koji ne bi bili samo tri četvrt kako treba, nego sto posto kako treba. Dalje razmišljajući, shvatila sam da je cijela svrha našeg putovanja vraćanje Ellisove časti - postala prijeporna onog časa kad je Ellis uhvaćen u laži, i da se on možda više ne želi pojaviti u Drumnadrochitu. Ali da mene tako ostavi? Nestanak bez riječi kukavičkije način da napustiš ženu. I više nego kukavički, s obzirom da sam, koliko je njemu bilo poznato, tog jutra bila izbačena iz sobe. Riječi radio komentatora ”bombe lete”, prenule su me iz turobnih misli. Mravolovci su sravnili na stotine kuća u istočnom Londonu i ubili sto četrdeset i troje ljudi. Preživjeli su štapovima prekapali po ruševinama i spašavali sve što su mogli od svojih osobnih stvari, a više od četiri tisuće petsto ljudi spavalo je na peronima podzemne željeznice. Drvosječe i mještani, neki u svojim odorama iz Prvog svjetskog rata, zurili su u radio nijemi i odlučni.
Netom nakon svršetka emisije, Ellis i Hank nahrupili su kroz vrata u zapuhu vjetra i kovitlacu snijega, hihoćući se. Razbjesnila sam se. - Draga! - uzviknuo je Ellis smjesta me uočivši i prišavši mi da me poljubi. Okrenula sam lice pa su njegove usne sletjele na moje uho. Zapahnuo me njegov vreli alkoholni dah. - Kakva je to dobrodošlica? - upitao je izvlačeći se iz kaputa i prebacujući ga preko naslona kauča. Skljokao se pokraj mene i pogledao moj tanjur. - Blagi Bože, Maddie. Što si to učinila - polizala ga? Hank je pucnuo prstima iznad glave i rekao: - Tri viskija! Dupla. Gospodin Ross posve ga je ignorirao. Meg je izvila obrve i izvadila tri čaše ispod pulta. - Ja ne bih, hvala - rekla sam podižući svoju čašu s đumbirovim pivom. - Ni ovo još nisam popila. Hank je bacio svoj kaput na Ellisov i srušio se u stolac sučelice. - Gdje si bio? - upitala sam Ellisa. - U Invernessu. Zar ti ona cura nije rekla? - Ime joj je Anna. I da, rekla mi je. - Zašto si onda ljuta? I gdje su ti viskiji? - upitao je podigavši glas i osvrćući se. Meg se pojavila s pićima i grubo ih odložila na stol. Hank je uzeo svoju čašu i otpio gutljaj. - Što je na jelovniku? upitao je. - Mogao bih pojesti konja. Meg je prekrižila ruke na prsima. - Mislim da bih vam mogla donijeti sendvič s ciklom. - Što je ona večerala? - upitao je Ellis nagnuvši glavu prema mom tanjuru. Meg je isturila bradu. - Ona je večerala pastrvu. Igrom slučaja, zadnju. - Imamo točkice za hranu - rekao je Ellis i kimnuo Hanku da ih pokaže. - Da! Imamo ih. - Hank se nagnuo i prekopao platnentu torbu. Izvukao je točkice i raširio ih u lepezu kao igraće karte. - Onda, što je sad na jelovniku? - nacerio se. Meg je istrgnula točkice iz njegove ruke i odgovorila: - Sendviči s ciklom. Ellis se smrtno uozbiljio. - Je li ovo neka šala?
- Ni slučajno - odgovorila je Meg. - U hotelu u Invernessu imali su goveđe polpete. I struju - rekao je Ellis. - Tad vam predlažem da se vratite u hotel u Invernessu odvratila je Meg, okrenula se na peti i otišla. - U redu! Uzet ćemo te sendviče! - doviknuo je za njom Ellis. Zavalio se na naslon kauča, nagnuo čašu prema usnama i više je nije spustio. Kad je iskapio cijelu čašu, odložio ju je na stol. Ponovno je pogledao moj tanjur. - Nije ti nalik prejedati se. Nadam se da ti neće prerasti u naviku. Bila sam previše zaprepaštena da bih odgovorila. Hank je odmahnuo glavom. - Ne obaziri se na njega, djevojčice draga. Pijan je. Evo, uzmi cigaretu... - Ponudio mi je tabakeru preko stola. Namjeravala sam je samo lagano gurnuti u stranu, ali i Hanku i meni ruke su bile u pokretu pa sam nekako udarila rukom o tabakeru i izbila je iz Hankove ruke, a cigarete se razletjele naokolo. Tabakera se odbila o Hankove grudi. Ostali u prostoriji naglo su utihnuli. Sve glave okrenule su se prema nama. - Jao - rekao je Hank proučavajući svoja prsa. Otresao je pulover i skupio cigarete. - Vidi što si napravila. Dvije si slomila. Gostioničar je prešao prostoriju u nekoliko dugih koraka i stao ispred nas, s rukama na bokovima. Dugo je promatrao Ellisa, pa pogledao mene i na kraju Hanka. - Je li sve u redu? - Sve je u redu - tiho sam odgovorila zureći u njegove teške, crne čizme. Nisam ga mogla pogledati u lice. - Jeste li sigurni? - Jesam - odvratila sam. - Hvala vam, gospodine Ross. - Molim? - Hvala vam - ponovila sam umirući od stida. - Sve je u redu. Kratko je šutio pa rekao: - Drago mi je da je tako. Kad je otišao, Ellis se nagnuo prema meni i rekao: - Jesi li poludjela? Koji ti je vrag? Ne možeš gađati ljude u javnosti! - Nikoga nisam gađala - odgovorila sam, očajnički gledajući Hanka. - Dogodilo se slučajno. Hank, oprosti. Kimnuo je i ravnodušno mahnuo rukom. - U redu je.
- Ne vjerujem da je bilo slučajno - rekao je Ellis. - Od sekunde kad smo ušli kroz vrata, ponašaš se kao prava gadura. Zaprepastila sam se. U životu mi se dotad nitko nije tako obratio. Čak je i moja svekrva u svojoj novogodišnjoj tiradi o meni govorila u trećem licu. A kako su nas svi u prostoriji još uvijek gledali, svi su čuli. - Ellise! - prosiktao je Hank, naizgled trijezan. - Saberi se. Dok sam ustajala i koračala prema stubištu, bila sam posve svjesna da su sve oči uperene u mene, osim očiju mog supruga. Ovo ni u kom slučaju nije bio prvi put da je Ellis popio previše i besramno se ponio - na jednoj je zabavi prevrnuo puni pladanj pića kad je pomislio da ih konobar poslužuje pogrešnim redom. Takvi ispadi bivali su sve učestaliji otkad mu je dijagnosticiran daltonizam, ali do te večeri svoj bijes nikad nije usmjerio protiv mene. Oduvijek sam bila ta koja ga je mogla smiriti i uvjeriti da je vrijeme za odlazak kući. Sad sam bila dvostruko sigurna da sam dobro postupila obrativši se ocu, i nadala sam se da me otac neće razočarati. Nadala sam se i da će Ellis, kad odem, pronaći svoje čudovište, i da će to imati onaj ljekoviti učinak u koji je on bio toliko uvjeren, jer ne bude li tako, nisam se mogla otresti osjećaja da je ovo što sam od njega netom doživjela samo nagovještaj budućnosti.
14
U deset sati sutradan ujutro pokucala sam na Ellisova vrata u nadi da ću ga zateći samog. Nije bio u sobi. Spuštajući se niz stube, vidjela sam kako Anna briše prašinu s teškog srebrnog svijećnjaka na kaminu. Lice joj je bilo kiselo kao da je pojela zeleni dragun. Pitala sam se je li čula za sinoćnji ispad. Tad sam se zapitala kako ću ikad više pogledati u lice i jednoj mušteriji za šankom, da ne govorim o gospodinu Rossu. Hank i Ellis sjedili su za stolom, u brojnim slojevima teške vunene odjeće i čizmama s čavlima. Torbe i oprema bile su naslagane na podu pokraj njih, zajedno s njihovim kaputima, šeširima i rukavicama. Nisam mogla vjerovati. Ponovno će otići. Dostojanstveno sam prošla pokraj njih i sjela uz prozor. Ellis mi se odmah pridružio. Dušo, što nije u redu? Nagnula sam glavu prema torbetinama uz Hankove noge. - Bi li mi ovaj put barem ostavio poruku? - Nastojala sam ne govoriti glasno. - Kakvu poruku? - Osvrnuo se i pogledao, iznenađen. - Ah, to. To je naša terenska oprema. Čekali smo da ustaneš. Ali po tvom pitanju zaključujem da si ljuta jer smo otišli u Inverness. - Bez mene - strogo sam šapnula. - Što bi bilo da me je gostioničar izbacio? Annina peruška zaustavila se iznad police kamina, perje drhtalo. Bilo je savršeno jasno da je čula svaku riječ. - Znao sam da te Crnobradi neće izbaciti. - Kako si to znao? - upitala sam, više se ne trudeći šaptati. - Pitao sam ga, naravno. Anna je tresnula peruškom o policu kamina i odtutnjala u kuhinju. - Svejedno si mi mogao ostaviti poruku - rekla sam. Ellis je ispružio ruke preko stola i uhvatio moje. - Draga, ona ti je cura trebala reći. I griješiš ako misliš da sam ti htio išta zatajiti. - Hank i ja smo tek za doručkom shvatih da moramo hitno nabaviti točkice za hranu i gas maske, ili ćemo svi umrijeti od gladi, da ni ne spominjem ovo drugo što bi nam se moglo dogoditi. Nisam ni pomislio da bi nam se željela pridružiti. Morali smo iskamčiti prijevoz u stražnjem dijelu kombija za petrolej. Smrdio je do neba i cijelim smo putem morali čučati. Bilo bi ti grozno. - Nakosio je glavu nastojeći
uhvatiti moj pogled. - Draga? Muči li te nešto drugo? Još uvijek izgledaš uzrujano. - I jesam. Naravno. - Zbog čega? - upitao je. - Što misliš? Zbunio se. - Maddie, nemam ni najblažu predodžbu. - Ničega se ne sjeća - doviknuo je Hank s drugog stola. - Bojim se da je previše popio. - Jučer si me nazvao veoma nepristojnim imenom rekla sam. - Strašno nepristojnim. U javnosti. Ellis se namrštio. - Nikad to ne bih učinio. Sigurno si pogrešno čula. - Ne bih rekao oglasio se Hank. - Prilično sam siguran da su svi u prostoriji čuli. Da vam se pridružim, ili biste radije da nastavim popunjavati rupe deranjem? - Što sam rekao? - upitao je Ellis. - Radije ne bih ponovila. Ellis je stisnuo moje ruke. - Maddie, strašno mi je žao. Ako je to istina, očito sam previše popio - trijezan te nikad ne bih uvrijedio. Obožavam te. Uperila sam pogled u kamin iza njega, ali on me je uhvatio za bradu i okrenuo moje lice prema svome. Upitno je izvio obrve, molećivo. Nakon nekoliko sekundi, uzdahnula sam i zakolutala očima. - Takvu te volim - rekao je i nasmiješio se od uha do uha. - Ako je sve ponovno u redu, što kažete da krenemo? Sunce je izašlo i sat otkucava - rekao je Hank. - Maddie, djevojčice draga, izgledaš apsolutno čarobno, ali ovako odjevena ne možeš gaziti kroz šikaru. Zar nisi ponijela nešto malo više... - Promiješao je zrak uz glavu prstom. - Ne znam, u stilu Rosie the Riveter 13? - Sad je bolje - rekao je Ellis kad sam se ponovno spustila u prizemlje.
Rosie the Riveter kulturna je ikona u SAD -u i predstavlja Ameri kanke koje su za vrijeme Drugog sv jetskog rata radile u tvornicama i brodogradilištima, zamjenjujući muškarce koji su bili u vojnoj službi (prim. prev.) 13
Hank je otišao do lokalnog pristaništa da nam unajmi čamac, a Anna se vratila dovoljno dugo da na naš stol odloži tanjure s kašom iz ladice. Pogledala sam svoje hlače od grube pamučne tkanine, safari jaknu i udobne, praktične cipele, i nadala se da Anna neće ponovno izaći iz kuhinje prije no što odemo. Osjećala sam se smiješno. - Izvoli - rekao je Ellis pružajući mi jarkocrvenu kožnu torbu. Imala je prilagodljivu naramenicu i sjajnu mjedenu kopču. - Što kažeš? Zar nije lijepa? - Veoma je kričava - priznala sam. - Što je to? - Tvoja gas maska. Torbe su impregnirane jer ovdje naizgled stalno pada kiša ili snijeg - objasnio je lupkajući po poklopcu svoje, tamnosmeđe torbe. Izvadila sam masku da je proučim. Bila je načinjena od crne gume jaka mirisa, s prozorčićem od prozirne plastike na vrhu i neobičnim neobičnim metalnim spremnikom pričvršćenim kričavo zelenom pločicom na dnu. Sa strane i na vrhu imala je tri platnene vrpce spojene kopčom. Upravo sam stavila masku i pokušavala namjestiti vrpce, kad je Hank nahrupio kroz vrata. Zastao je kao oparen i zapanjeno zapanjen o se nakreveljio. - Ellise! Nisi smio pronaći Nessie bez mene! Skinula sam masku i zagurala je natrag u torbu. - Jako smiješno, Hank. - I bilo je - odvratio je Hank. - Ovdje me nitko ne cijeni. Počnimo ispočetka. Pravite se da sam tek ušao. Hajde, okrenite se na drugu stranu pa onda prema meni. Kad smo Ellis i ja poslušali, Hank je zakoračio prema nama i podigao ruke u zrak. - Nabavili smo moćno morsko plovilo, nama na raspolaganju dok god treba! - važno je objavio. Nakon nekoliko sekundi, spustio je ruke i nastavio. - U redu, možda nije baš tako moćno i možda bi bilo točnije reći da je riječno plovilo, ali znam da ne propušta. Izveo sam ga na probnu vožnju. Pljesnuo je rukama. - Požurite, najdraži moji mrgudi. Tratimo dragocjeno dnevno svjetlo. Neka pustolovina započne!
15
Otpješačili smo nekoliko stotina metara sjeverno do Temple Piera, malog lokalnog pristaništa, i ukrcali se u otrcani čamac na vesla. Plan je bio pronaći pristupačan komad kopna blizu dvorca Urquhart i pomno promatrati jezero. Kad sam ugledala čamac i ljestve koje su vodile do njega, ustuknula sam. Hank i Ellis očito su osjetili moju zabrinutost - i prije no što sam se snašla, unijeli su me u čamac i odgurnuli nas od obale, a Ellis se smjestio pokraj mene na krmu, umjesto na pramac iza Hanka. Time je težina u čamcu bila neravnomjerno raspoređena, raspoređena, i kad je Hank zaveslao, nastojala sam ostati na sredini klupe, stežući gas masku jednom rukom, a rub klupe drugom. Voda je bila sablasno crna i kao da se kretala protiv same sebe; gornji sloj klizio je klizio je preko donjih slojeva. Donja trećina vesala vesala nestajala je sa svakim zamahom, i uhvatila sam se kako razmišljam što bi moglo vrebati u dubinama. Boreći se protiv tih misli, usredotočila sam se na obalu. Bila je gusto pošumljena, čak močvarna, i gotovo u istoj is toj razini s jezerom. Budući da smo krenuli prema jugu, shvatila sam da je to Cover i da je je selo tik iza njega, - Ono je šuma Urquhart - pokazao pokazao mi je Ellis. - Drumnadrochit je odmah iza nje, iako to čovjek nikad ne bi pomislio. Odmah iza Covera obala je postala strma i takva ostala - oko metar visoka, s gustim, šikarastim raslinjem koje je dosezalo do samog ruba vode, i stablima koja su naizgled rasla ravno iz jezera. Prošli smo pokraj dvije ovce nasukane na rubu; glasno su blejale nastojeći ne poskliznuti se. Runo im je bilo gusto i puno grančica, a mršave crne noge savijale se u neobičnim kutovima dok su pokušavale pronaći uporište. Žalobno su blejale i zvučale kao ljudi koji se rugaju ovcama. - Kako su, zaboga, završile ondje? - upitala sam. Hank ih je pogledao i slegnuo ramenima. - Nisu baš poznate po pameti. - Nećemo ih valjda ostaviti da se muče? - upitala sam jer je Hank i nadalje veslao. - Ellise? - Mi im ne možemo pomoći, draga - rekao je Ellis, silom odmičući moju ruku s klupe i držeći je na svom bedru. - Uostalom, ovce znaju plivati. Plutaju zahvaljujući runu.
Hank je snažno veslao i ovce su uskoro bile samo točkice na obali. Okrenula sam se na klupi i nastavila ih zabrinuto promatrati. Čak i ako se uspiju popeti na obalu, kako će se vratiti kroz trnovitu guštaru? Nisam mogla zamisliti kako su uopće prošle kroz nju. - Pogledaj! - Ellis je dodirnuo moju ruku kako bi mi skrenuo pozornost pa upro prstom. Okrenula sam se i ostala bez daha. S rta tik ispred nas uzdizao se dvorac - spektakularan, golem i ruševan, s jednom jedinom kulom kojoj je nedostajao krov i dobar dio pročelja. Zidine i kruništa bedema bili su nepravilni i okrhnuti, kamen od kojih su izgrađeni prošaran mahovinom i lišajevima. Ellis me je promatrao dok sam upijala taj prizor i razvukao usne u vragolast osmijeh. - Prosvijetli nas. Reci nam sve što znaš. Krv mi je nagrnula u obraze. Nisam pročitala nijednu od knjiga koje me je zamolio da pročitam. - Nijednu nisi ni otvorila, zar ne? - Bojim se da nisam. Ali hoću. Počet ću odmah večeras. Nasmijao se i potapšao me po koljenu. - Ne zamaraj svoju lijepu glavicu. Knjige sam nabavio samo kako bi ti plovidba bila ugodnija, iako se ne mogu pohvaliti uspjehom. Hank je prezirno puhnuo kroz nos. - Srećom, sve informacije prikladne za objavljivanje imam ovdje - nastavio je Ellis lupkajući se po glavi. - Pročitao sam sve u očevoj biblioteci prije Velikog čišćenja. - Zabubnjao je prstima po usnama. Hmm, odakle da počnem... Dakle, ovaj dio dvorca koji sad vidite sagrađen je između trinaestog i šesnaestog stoljeća i promijenio je brojne vlasnike. Zadnji su ga koristili koristili lojalisti 1689., a kad su se morali povući, raznijeli su stražarnicu - proizveo je zvukove eksplozije pa naglo podigao ruke iznad glave, na što se čamac zaljuljao - kako jakobiti više nikad ne bi mogli koristiti dvorac. Uz ulaz leže veliki komadi srušene stražarnice. - Profesore Kilavče, pokušaj ne prevrnuti čamac - upozorio ga je Hank. - Na ovom određenom mjestu jezero je dublje od dvjesto metara. Brzo sam provjerila gdje su pojasevi za spašavanje, a kad nisam opazila nijedan, ponovno sam se grčevito uhvatila za klupu. Ellis je nastavio. - Za naš je pothvat zanimljivo to da je dvorac izgrađen na mjestu drevne piktske utvrde koja je povezana s najranijim zabilježenim viđenjem čudovišta. Sveti Kolumban bio je ovdje godine 565. i nekoliko svjedoka tvrdi da je prekriživši se spasio jednog muškarca iz ralja čudovišta.
Naglo sam se odmaknula od vode. - Zar to čudovište jede ljude? Zašto mi to nitko nije rekao? Ellis se nasmijao. - Nema razloga za strah, draga. Najgore što mu se otad stavlja na teret jest mrcvarenje pokoje ovce. Znajući da je Anninog rođaka susret s čudovištem istraumatizirao istraumatizirao toliko da se više nikad nije vratio na svoj čamac, niti ikome govorio o svom iskustvu, nisam bila posve uvjerena. - Stigli smo - rekao je Hank veslom okrećući čamac prema malom pristaništu uz dvorac i ne dopuštajući mu da se okrene, dok je Ellis skidao čizme i čarape i podvijao hlače. Ellis je kimnuo Hanku, a Hank praiskonski zaurlao iskezivši zube i zario oba vesla u vodu. Veslao je tako snažno da su mu žile na licu iskočile. Brzo i žestoko doveslao je do obale i kad smo udarili o nju, umalo sam pala s klupe. Pramac se podigao, a krma dodatno potonula, i ja sam vrisnula. Ellis je dograbio uže i iskočio iz čamca. Voda mu je dopirala iznad koljena i namakala hlače do polovice bedra. Hladna je! - Sranje! - jauknuo je. - Hladna je! Hank se smijao dok je Ellis šljapkao iz vode. - Otprilike četiri stupnja, ako se ne varam. Sljedeći put sjedni na pramac pa ćeš biti bliže. Ili još bolje, ti veslaj, gospodine, kad si već bio u harvardskoj harvardskoj veslačkoj ekipi. - Da znaš da ću veslati - odvratio je Ellis. Počevši od danas, na povratku. Uhvatio je pramac i povukao čamac prema sebi. Čula sam i osjetila kako je dno zastrugalo po šljunku. - Nemam ništa protiv - rekao je Hank. - Na drugoj je obali pristanište. - Ha, ha. Misliš da si jako pametan, je li? - Jesam pametan. pametan. Koliko ti to puta puta moram ponoviti? ponoviti? Ellis je izvukao čamac na obalu. Obrisao je dlanove o bedra i rekao: - Gotovo. Svi van. Hank je dograbio tronožac i nekoliko vreća i skočio na obalu. obalu . Ellis je posegnuo u čamac po svoje čizme pa mi pomogao da se i ja iskrcam. - Barem su mi čarape suhe - rekao je pogledavajući mokre hlače. Cerio se, štoviše smiješio se od uha do uha, a meni se učinilo da smo se najednom vratili u prošlost.
Preda mnom je bio Ellis kojeg sam upoznala u Bar Harboru - prije rata, prije njegove dijagnoze, prije moje vlastite dijagnoze, prije raskida s njegovim ocem. Šarmantni, optimistični vragolan za kojeg sam se udala još uvijek je bio negdje u njemu i očito jednako blizu površine kao i onaj Ellis koji je sinoć bio onako grozan prema meni. U tom trenutku odlučila sam poslati ocu drugi brzojav kojim ću opozvati prvi. Znala sam da ću time razbjesniti oca, ali morala sam to to učiniti, jer shvatila sam da je Hank cijelo vrijeme bio u pravu. Ellisu ovo uistinu treba, i željela sam biti prisutna kad pronađe čudovište i vlastitim očima gledati kako ozdravlja. Jednako važan razlog bila je i činjenica da nisam željela da Hank bude jedini povezan sa sjećanjima na taj veličanstveni dan. Hank je postavio tronožac i pričvrstio na njega kameru, a Ellis rasprostro deku i izvukao iz torbe raznorazne stvari - čaše, dalekozore, kompase, termometar, karte i dnevnike. Iako nisam pohađala koledž, sve to izgledalo mi je strašno učenjački. Smjestila sam se na deku i promatrala blistavu površinu jezera. Ako je Hank u pravu o njegovoj dubini, teško sam to mogla zamisliti. Je li jezero duboko koliko su brda visoka? Tako je brzo postalo strašno duboko i strašno mračno, i činilo se neprobojnim kao što je neprobojna nekoć bila tvrđava iza nas. Ellis je objasnio plan. - Najprije ćemo zabilježiti temperaturu vode. Nakon toga uzet ćemo uzorak da vidimo koliko treseti pliva na površini. Ona utječe na vidljivost i govori nam koliko je jaka podvodna struja. Potom ćemo zabilježiti uvjete na površini, vremenske uvjete, brzinu i smjer vjetra. vjetra. Sve to ponavljat ponavljat ćemo svakih svakih sat vremena. - A u međuvremenu? međuvremenu? - upitala sam. Hank je preuzeo. - U međuvremenu promatrat ćemo površinu vode i gledati ima li gdje kakvih kretanja. Ako nešto vidiš, vikni ”Čudovište!” Kompasom ćemo utvrditi njegovu lokaciju i ja ću početi snimati. Vas dvoje ne puštajte ga ni načas iz vida, u slučaju da ga izgubim u tražilu. Trebala su biti tri dalekozora i tri kompasa, ali jedan je kompas nedostajao. Ellis mi je pružio jedan od preostala dva, tvrdeći da Hank i on mogu koristiti isti. Kad sam najzad priznala da se ne znam služiti kompasom, očekivala sam neki pametnjakovićki komentar, ili barem kolutanje očima. No njih dvojica samo su mi pokazali što trebam činiti.
- Lako je - rekao je Ellis vodeći moje ruke. - Okreni ga tako da se strelica poklapa s oznakom za sjever. Sad zamisli ravnu liniju od stupnjeva označenih na rubovima do predmeta koji promatraš i pročitaj broj uz nju. Stvarno, to je cijela mudrost. Uspješno sam utvrdila lokaciju komadića obale na suprotnoj strani jezera, za koju smo odlučili da će biti granica područja koje promatram. Trebala sam početi od nje pa polako i pomno kliziti pogledom nalijevo, prije no što se vratim na početak i malo preko oznake, kako bi se područje koje sam nadzirala jednim dijelom preklapalo s područjem koje je nadzirao Ellis. Hank nije imao granice, što se meni činilo smiješnim, ali budući da se njih dvojica nisu rugali mom tehničkom neznanju, suzdržala sam se od zadirkivanja. Nekoliko minuta nakon što smo započeli, učinilo mi se da sam nešto opazila i naglo sam vratila dalekozor na tu točku. Nešto zaobljeno virilo je iz vode i ravnomjerno se kretalo, za sobom ostavljajući brazdu u obliku niza slova V. - Čudovište! - viknula sam. - Čudovište! - Gdje, Maddie? Gdje? - upitao je Ellis. Skočila sam na noge i gorljivo upirala prstom. - Tamo! Tamo je! Vidiš ga? - Upotrijebi kompas! - dreknuo je Ellis. - Ne puštaj ga iz vida! - naredio je Hank ispuštajući dalekozor i smještajući se iza kamere. Nagnuo se nad nju, pogledao kroz tražilo i savio dlan oko njega za sjenu. - Ne mogu i jedno i drugo! očajnički sam uzviknula. - Što da učinim? - U redu je! Imam ga! - dreknuo je Ellis. - Maddie, ne puštaj ga iz vida. Prokletstvo, mislim da ga imamo! Skočio je i prislonio kompas uz kameru kako bi Hank mogao pogledavati na njega dok usmjerava objektiv. - Na sedamdeset stupnjevaje - prenio je Ellis Hanku. - Još uvijek na sedamdeset. Sad malo iza sedamdeset. Još se kreće. Recimo sedamdeset i jedna četvrtina. - Imam ga - rekao je Hank. Brzo je okretao ručicu na kameri, barem dva okreta u sekundi. Pogled mi je bio prikovan za ono što sam opazila u vodi. Kad se to nešto okrenulo na leđa, ugledala sam brke i crnu njušku. - Gospode - obeshrabreno sam prodahtala. - Strašno mi je žao. - Zbog čega? - upitao je Hank, još uvijek okrećući ručicu.
- To je vidra. - Ellise? - zazvao ga je Hank, i nadalje snimajući. Ellis je podigao dalekozor pred oči. Nakon kratke stanke, spustio ga je i rekao: - U pravu je. Vidra je. Hank je pustio ručicu i uspravio se. Zaklonio je oči rukom i pogledao prema jezeru. - Oh, u redu - rekao je sjedajući. - Nema veze. Barem znamo da Maddie ima oko sokolovo. Ellis je zabilježio događaj u dnevnik, a Hank zapalio cigaretu, nakon čega su si dodavali čuturicu koju sam ja odbila. - Žao mi je - rekla sam podigavši lažnu uzbunu zbog patke. - U redu je - odvratio je Ellis glumeći vedrinu. - Bolje sto lažnih uzbuna, nego da propustimo pravu stvar. Propisno je zabilježio i ovu lažnu uzbunu. Ponovno je unio podatke o vodi pa smo nastavili stražariti. - Strašno mi je žao - rekla sam nakon balvana koji je plutao po jezeru. - Nema veze - rekao je Ellis. - Pretpostavljam da je s te udaljenosti nalikovao leđima čudovišta. Kad sam se ispričala zbog ribe koja je iskočila iz vode, Hank je rekao: - Ellise, možda bi bilo dobro da provjeriš što je to što Maddie vidi, prije no što itko podigne službenu uzbunu. - Mislim da to nije pametno - rekao je Ellis, vidno obeshrabren. Jer ako je to što Maddie vidi naše čudovište, ta bi mu odgoda dala vremena da zaroni. Zato je moj otac uspio snimiti samo tri fotografije. Zurila sam u njegova leđa. Doista je vjerovao ocu. Nismo došli ovamo samo kako bi Ellis vratio samopoštovanje, nego i kako bi obranio pukovnikovu čast. Je li moguće da svog supruga tako slabo poznajem? Sjedila sam na deki pokraj njega, toliko blizu da su nam se ramena dodirivala. Hank je sjeo pokraj nas i zapalio cigaretu. - Sve je u redu ako ne ostanemo bez filma - promrmljao je. - Dodaš mi čuturicu? Četiri i pol sata kasnije, rezultat je bio sljedeći: Hank je popušio jedanaest cigareta, Ellis i on iskapili su i treću čuturicu, a ja sam vidjela jednu granu, dvije patke koje su mlatarale krdima i još jednu ribu u letu.
16
Kad je sunce počelo ponirati iza naših leđa, Hank je objavio da je vrijeme za polazak. Pokušao je to sakriti, ali vidjela sam da su obojica izgubili strpljenje za mene i moje lažne uzbune, i osjećala sam se grozno jer sam ih razočarala. Jedva smo razgovarali dok je Ellis veslao natrag. Bila sam zabrinuta i zbog susreta sa svima u gostionici, ali to se nije moglo izbjeći. Nisam se mogla neopaženo ušuljati zbog svojeg Rosie the Riveter izgleda, a još manje jarkocrvenih rukavica i torbe za gas masku. Ispostavilo se da nisam trebala brinuti. Čim smo odškrinuli vrata, osjetila sam miris parfema i čula hihot, a kad smo ušli u gostionicu, nitko nas nije ni pogledao. U gostionici se okupilo mnoštvo, i ovaj put uključivalo je mlade žene. - Što se to ovdje događa? - upitao je Hank pogledavajući po prostoriji. U Seoskoj dvorani tek što nije počeo ples i uzbuđenje je bilo opipljivo. Meg i ostale djevojke privukle su stolce da mogu sjediti zajedno, i sad su pijuckale, hvalile jedne drugima cipele, frizure i haljine, i kradom pozirale za drvosječe koji su se urotili glumeći da ih ne gledaju. Jedna je djevojka govorila kako je rašila staru haljinu koju je njezina majka ”prerasla” i preobrazila je u posljednji krik mode krojem iz najnovije ”snađi se i krpaj” knjižice. Druga je imala prave najlonke, koje su bile predmet velikog divljenja. Ispružila je nogu da ostale djevojke promotre njezinu čarapu, iako su je i drvosječe itekako pomno proučavali. - Krasne su - sa zavišću je rekla Meg. - Vidi kako sjaje. Jesu li svilene ili najlonske? - Najlonske - odgovorila je djevojka okrećući vrh cipele u raznim smjerovima. - Gdje si ih nabavila? - Moj mi je George poslao tri para iz Londona. Kaže da ih cure kradu na sve strane, usred bijela dana. Trgovci ih moraju skrivati ispod pulta. Meg je uzdahnula. - A mi ovdje nemamo nijedan par koji bismo ukrale. - Okrenula se prema krupnom, rumenom drvosječi za
susjednim stolom. Shvatila sam da je to muškarac kojeg sam vidjela kako se iskrada iz njezine sobe. - Rory, sljedeći put kad budeš na dopustu, misliš li da bi mi mogao nabaviti najlonke? - Pa da me rastrga zalutali čopor kradljivih djevojaka?- Nacerio se. - Za tebe, sve. Meg je okrenula nogu kako bi promotrila šav koji je nacrtala. Mislim da sam se dobro snašla s umakom od pečenke i olovkom. Ali ako padne kiša, ponovno će me naganjati psi i lizati mi noge. - Ja ću otjerati pse, i one prave i one druge - namignuo je Rory. Djevojke, popijte još jedno piće. Ja častim. - Baš si grozan! - priprijetila mu je Meg prstom. - Nemoj misliti da si me prevario. Čitamo vas kao otvorene knjige! Posvuda se začuo hihot dok su djevojke rumenjele i stidljivo pogledavale drvosječe. Nekoliko minuta kasnije, svi su zajedno otišli, nasmijani i uzbuđeni. Za šankom su ostala samo trojica mještana. Jedan se okrenuo gledajući kako mladići u koloni izlaze za djevojkama. Kad su se vrata zatvorila, okrenuo se natrag prema šanku. - Ako postoji dobar čas da čovjek bude ovca, tad je to dok je janje - rekao je i uzdahnuo. - Istina - suglasili su se ostali mudro kimajući. - Ti, pretpostavljam, ne bi išla na ples? - upitao je Ellis i šaljivo me trknuo laktom. Pokušala sam se osmjehnuti, ali nisam mogla. Našalio se, ali ja bih dala sve na svijetu da sam mogla biti dio tog čopora djevojaka na putu do Seoske dvorane. Nikad nisam imala prijateljice. Moja jedina najbolja prilika internat - bila je uzaludan trud. Zbog onoga što se dogodilo mojoj majci postala sam parija i prije no što sam kročila nogom u školu. Ni moja sljedeća prilika, onog ljeta kad sam maturirala, nije bila nimalo bolja. Bilo je posve očito da me ostale djevojke trpe samo kako bi imale pristup Hanku, Ellisu i Freddieju, a kad sam dvojicu njih naizgled uklonila s tržišta u isto vrijeme - jednom slomivši srce, a za drugog se udavši - većina djevojaka raspršila se. Hankove dragane trpjele bi me dok ne bi shvatile da ih Hank neće oženiti, ali nakon prekida s Hankom, nijedna od njih nije pokušala ostati u kontaktu sa mnom. Violet je bila prva uz koju sam bila iole optimistična, pogotovo zato što sam mislila da će Hank najzad dopustiti da bude uhvaćen. Ponovno sam se osjetila krivom jer je nismo poveli sa sobom.
Nedugo nakon što sam legla u krevet i ugasila svijeću, netko je pokucao na moja vrata. - Tko je? - upitala sam. - Ja sam - odgovorio je Ellis. Nije se događalo često, ali po tonu njegova glasa znala sam što želi. - Samo malo. Pipajući u mraku otapkala sam do komode, pronašla ručnik za ruke i skinula kremu s lica. Tad sam počela petljati po uvijačima za kosu. - Što radiš? - upitao je. - Ništa. Samo se malo dovodim u red, da budem prezentabilna. - Nije me briga jesi li prezentabilna. Nije bilo šanse da skinem uvijače u mraku pa sam odustala i otvorila vrata. Ellis je ušao u sobu, obujmio moje lice i priljubio usne uz moje. Obrijao se i namirisao kolonjskom vodom izrađenom po narudžbi, koju je upotrebljavao otkad ga poznajem, i mada su mu usne ostale zatvorene, osjetila sam miris paste za zube. Odjenuo je svilenu pidžamu. - Oh! - iznenađeno sam se odmaknula. Obično je počinjao bez ikakvog uvoda. - Što ti je to na kosi? - upitao je tapšajući me po glavi. Kako je Lana oduvijek brinula o mojoj frizuri, Ellis je dotad na mojoj kosi naišao samo na ukosnice i mrežicu sa sitnim perlicama. - Uvijači - objasnila sam. - Sama si radim frizuru. Ako mi daš deset minuta, zapalit ću svijeću i skinuti ih. - Bogu iza nogu, bez struje, a moja neustrašiva žena još uvijek pronalazi način da bude neodoljiva - rekao je. - Znaš, Hank je u pravu - tebe stvarno nisu radili po kalupu. Zatvorio je vrata i obujmio me oko struka. - Nakon našeg malog nesporazuma, mislio sam da je red da se propisno pomirimo - tiho je promumljao. - Također, danas sam se podsjetio koliko si prilagodljiva i strpljiva. Nemaš pojma što mi to znači. Pritisnuo me leđima o komodu i priljubio kukove uz moje. Njegove su namjere bile posve očite.
- Misliš, zato što sam išla s vama u lov na čudovište? - upitala sam. - Da... - I podigla silne lažne uzbune i sve to... - To samo dokazuje koliko ti je dobar vid... - A zato što podnosim Hanka? Jesam li i zbog toga strpljiva i prilagodljiva? Apsolutna svetica promuklo je prošaptao. Stavio je ruke na moje bokove i počeo se trljati o mene. Zabacila sam glavu, hrabro mu nudeći vrat. Nikad prije to nisam učinila, i kad ga nije poljubio, zapitala sam se vidi li ga uopće u mraku. - A moja previše bujna mašta? - nastavila sam. I nedoličan apetit? - U tebi nema apsolutno ničeg nedoličnog - rekao je. - Da zapalimo svijeću, ili jednostavno pokušamo pronaći krevet? Hoćemo li se spotaknuti o tvoju prtljagu? - Ne, put je čist... - Jesi li samo urednija od mene, ili su ti pospremili sobu? - Mislim da sam samo urednija od tebe... - Urednija, ljepša, bistra kao bistra voda... Vodio me je unatraške. Kad smo udarili o rub kreveta, zavukla sam se pod pokrivače i smjestila na jastuke. Uvukao se pokraj mene, podigao moju spavaćicu i legao na mene. Tad je koljenom raširio moje noge, oslonio se na ruku dovoljno dugo da spusti hlače svoje pidžame i ušao u mene. Zario se u mene nekoliko puta pa srušio dahćući u moje uho. Minutu kasnije otkotrljao se sa mene. - Oh, Maddie, moja slatka, preslatka Maddie - rekao je milujući moje rame. Željela sam mu reći da nije moguće da je već gotovo, da nije moje rame to kojem treba pozornost, ali nisam mogla pronaći prave riječi. Nikad nisam, i vjerojatno nikad i neću, jer nisam bila posve sigurna što želim da učini. Ležala sam u tami širom otvorenih očiju još dugo nakon što se on išuljao iz mog kreveta i vratio u svoj. Kad sam bila tinejdžerica i razmišljala o tim stvarima, tjelesnu stranu braka zamišljala sam mnogo drukčijom no što se ispostavila. Možda su moja očekivanja bila toliko visoka zbog zabranjenih romana
koji su kolali spavaonicama u djevojačkoj školi Miss Porter’s. Možda zbog glasina o djevojkama koje su to doista učini le (a svaka koja se nije vratila s praznika bila je sumnjiva). Možda zbog romantičnih junaka koji su jednim jedinim autoritativnim poljupcem svoje dame pretvarali u podatne lutke bez mrvice otpora. Mnogo sam očekivala od naše prve bračne noći, ali naša prv a bračna noć bila je totalna katastrofa; Ellis je psovao i zabijao se u mene svojim mlohavim udom, dok je njegova majka teatralno jecala u sobi malo dalje niz hodnik. Bila sam previše neupućena da bih toga tad bila svjesna, ali mislim da nismo ni uspjeli konzumirati brak. Naša prva bračna noć možda jest imala olakotne okolnosti, ali u mjesecima koji su uslijedili, kad takvih okolnosti nije bilo, i nadalje sam bila zbunjena i razočarana. Ili bi završilo i prije no što bi počelo, ili nije mogao svršiti, zbog čega je bio strašno zlovoljan. Uporno sam se nadala da će se naši seksualni odnosi razviti u nešto više, nešto što uključuje mene, ali to se nije dogodilo. Vjerovala sam da je i on razočaran, jer čim mu se ponudila izlika moje dijagnoze, prestao mi je prilaziti, a ja nikad nisam pokušala ništa započeti. Nikakvo čudo da nismo imali dijete.
17
Drugi dan lova na čudovište bio je gotovo isti kao prvi, samo što je padao snijeg. Očajnički sam željela otići do pošte, ali nisam uspjela smisliti izliku da šmugnem. Koliko je meni bilo poznato, otac je po mene već možda poslao zrakoplov. Nastavila sam opažati kretanja u vodi, ali skanjivala sam se spomenuti ih. Hank nije uspio sakriti nezadovoljstvo zbog potraćenog filma, a ja nisam mogla podnijeti razočarani izraz na Ellisovu licu. Treći dan bio je sumoran i mračan, a u zraku se jasno osjećala prijetnja kiše. Svi su bili razdražljivi i promrzli, a ja još ojađenija jer nisam poslala drugi brzojav. Nekoliko sati nakon što smo postavili svu opremu, Ellis je shvatio da ih ni na što ne upozoravam i optužio me da se ne trudim. Nedugo zatim, opazila sam nešto veliko u blizini supreme obale i podigla uzbunu. Ispostavilo se da je to bio jelen, koji je izašao iz vode i otresao se, točno na lokaciji koju sam utvrdila kompasom. - Divno! Fantastično! - uzviknuo je Hank podižući ruke. - Imam dvadeset sekundi kristalno jasne snimke jebenog jelena! I time je ova vrpca došla do kraja! Strgnuo je kameru s tronošca, izvukao film i bacio ga u vodu. - Kog to vraga radiš? - upitao je Ellis. - Što ako smo slučajno snimili čudovište? Hank je prekopao po platnenoj torbi. Izvukao je novu filmsku vrpcu i novu čuturicu. - Snimili smo dovoljno čudovišta. Da budem precizniji, Maddieinih ”čudovišta” - rekao je, prstima pokazujući navodnike prije no što je rasparao žutu kutiju s filmom u žurbi da je što prije otvori. - Zaboga, daj se kontroliraj - rekao je Ellis. - Trebaju nam izvorne kutije da ih pošaljemo Eastman Kodaku. - Ne bih brinuo zbog toga. Praznih kutija očito ćemo imati na pretek - odvratio je Hank gurajući novu vrpcu u kameru pa nespretno stavljajući bočnu stijenku. Dvaput ju je pljesnuo dlanom prije no što ju je uspio namjestiti. - Nećemo imati ništa ako razbiješ prokletu kameru - zarežao je Ellis. - Prestani se ponašati kao idiot i daj mi tu jebenu napravu. Film nije namješten kako treba.
Hank je naglo okrenuo glavu prema Ellisu. Raskolačio je oči, s krvoločnim izrazom na licu. Mislila sam da će zavitlati kameru na pod, ili čak gađati njome Ellisa. Ovako ili onako, bila sam apsolutno sigurna da će se njih dvojica potući. Dugo su ostali tako i strijeljali se pogledima dahćući. Tad se Hank, bez ikakvog vidljivog razloga, naizgled prenuo. Namjestio je bočni dio kamere, pričvrstio kameru natrag na tronožac i sjeo. Ellis je uzeo čuturicu i potegnuo dug gutljaj. Ponudio ju je Hanku pa privukao k sebi kad je Hank posegnuo za njom, i popio još nekoliko gutljaja. Kad ju je ponovno ispružio prema Hanku, Hank ga je nekoliko sekundi mrko gledao prije no što mu je istrgnuo čuturicu iz ruke. Zabezeknula sam se. U četiri i pol godine, nikad nisam vidjela da su se Hank i Ellis okrenuli jedan protiv drugoga. Često su se podbadali i prepucavali, naročito kad bi jedan od njih smislio dosjetku koja je pogađala previše blizu istine, ali ovo je bilo nešto posve drukčije. Umalo su se potukli i vjerojatno bi, da ja nisam bila ondje. Bila sam previše potresena da bih nastavila tražiti smetnje na površini jezera, posebno zato jer je ovu eksploziju izazvalo moje viđenje onog jelena. No na kraju sam svejedno zalijepila dalekozor za lice jer je Ellis primijetio da sam prestala promatrati. Nakon toga, više je vremena provodio provjeravajući miče li se moj dalekozor, nego gledajući kroz svoj. Nisam mogla vjerovati da njihov plan uključuje samo sjedenje na obali sa spremnom kamerom, ali usprkos znanstvenoj opremi i pedantnom mjerenju, činilo se da je to doista jedino što su nakanili. To i piti, i mene kriviti, jer radim upravo ono što bih trebala raditi. Na kraju sam odložila dalekozor i upitala: - Zašto ne bismo pokušali nešto drugo? - Što to? - promrmljao je Ellis, posve nezainteresiran. - Zašto ne bismo izmamili čudovište? Hank i on spustili su dalekozore i okrenuli se jedan prema drugome. Nakon trenutka šutnje, u nevjerici su uglas upitali: Izmamili? Prasnuli su u grohotan smijeh. Hank je ispružio ruku i uhvatio Ellisa za bedro, pa ga snažno pro tresao prije no što se srušio na leđa i zamahao nogama kao da vrti pedale bicikla. I Ellis je pao na leđa, grleći se i udarajući stopalima o tlo. - Naravno - najzad je rekao Ellis brišući suze iz očiju. Izgledao je kao luđak. - Objesit ćemo nekoliko ovaca iznad vode, može? Ili misliš da su mu djeca draža? Prilično sam siguran da sam u selu vidio školu.
- Još bolje, zašto ga jednostavno ne dozovemo zviždanjem? predložio je Hank hihoćući se kao manijak. - Ako mu ponudimo poslasticu, možda nam izvede i neki trik. - Da ga dozovemo zviždanjem? - uzviknuo je Ellis. - Pa naravno! Zašto se toga nismo prije sjetih? Ponovno su se grohotom nasmijali, grimiznih lica, udarajući šakama po deki. Začepila sam gubicu i okrenula glavu na drugu stranu. Najzad sam shvatila što se događa, lako je jedva bilo podne, obojica su već bili trešteni pijani. Sat vremena kasnije, kad se sitna kišica pretvorila u metke vode, a Ellisova i Hankova histerija ponovno postala pogubna, pijana odlučnost, više to nisam mogla podnijeti. - Idem natrag u selo rekla sam. - Ne možemo već odustati - obrecnuo se Hank. - Još će nekoliko sati biti dnevnog svjetla. - Ići ću pješice - rekla sam ustajući. Noge su me boljele, utrnule od dugog sjedenja na njima. - Gdje je cesta? - Tamo gore - odvratio je Hank pokazujući preko ramena. Skreni desno. Nema više od kilometra i pol. Nagnula sam se da podignem svoju gas masku. Ellis me je promatrao. - Hank, moramo je odvesti čamcem. - Zašto? - Zato što pada kiša. - Padat će i u čamcu - istaknuo je Hank. - Što ako ne nađe gostionicu? - Naravno da će naći gostionicu. Pametna je ona cura. - U redu je - rekla sam. - Naći ću gostionicu. - Onda dobro rekao je Hank. Ako si sigurna. Ellis me je još uvijek promatrao. - U redu je. Stvarno. Nije jako daleko - rekla sam. Lice mu je preplavilo olakšanje. - Takvu te volim, Maddie. Najbolja si. Nema takve kao ti. - Da, to mi svi stalno ponavljaju. - Krenula sam uzbrdo, jedva uspijevajući saviti koljena.
- Znaš, stvarno je sjajna - rekao je Hank. - Najbolje što si bacanjem novčića ikad dobio. A ja ću sad, po svemu sudeći, zapeti s Violet... - Ne bi smio prigovarati. Neusporedivo je bolja od one cendrave, uštogljene cjepidlake koju je meni bila namijenila majka - zamijetio je Ellis. Zastala sam i polako se okrenula. Sjedili su jedan pokraj drugoga na deki i pomno promatrali jezero kroz dalekozore, nesvjesni da sam još uvijek u blizini. Otklipsala sam do sela navukavši šešir na oči, podigavši ovratnik i zaguravši ruke duboko u džepove. Nisam skretala pogled sa ceste i gledala sam kako kišne kapi udaraju o cestu i spajaju se s drugima prije no što u rječicama oteku s pločnika. Na razne sam načine pokušala analizirati to što sam netom čula, i izvrtala sam rečenice u nadi da sam možda pogrešno shvatila, ali na kraju sam došla do zaključka da sam shvatila savršeno točno. Dobivena sam bacanjem novčića. Ma koliko se to činilo besramnim, kad razmislim o našoj prošlosti, u njoj nije postojalo ništa što bi tome proturiječilo. Svi smo se upoznali onog ljeta kad sam otišla iz internata Miss Porter’s i još uvijek gajila nade da ću se upisati na koledž. Mnoge moje bivše kolegice iz razreda upisale su se na Sarah Lawrence ili Bryn Mawr, i mada sam željela biti među njima, nisam imala pojma kako da to izvedem. Znala sam da ne mogu očekivati pomoć od oca, koji me nije ni pokušao ubaciti na bal debitantica i naizgled je zaboravio da dolazim provesti ljeto kod kuće. Nekoliko dana nakon mog dolaska, otišao je na Kubu gdje je proveo ljeto loveći ribu na otvorenom moru. Prepuštena sama sebi, spakirala sam se i otišla u Bar Harbor, pridruživši se bujici Filadelfljana koji su išli u svoje vikendice. Otac nasu nije otvorio od majčina velikog skandala, i odlazak onamo, pogotovo posve sama, ispunio me je uzbuđenjem i nervozom. U osnovi sam od svoje dvanaeste godine bila skrivena od muških pogleda i ovo mi je bila prva prilika da se povežem s vršnjacima iz rodnog grada. Nadala sam se da će me prihvatiti, bez obzira na šuškanja svojih roditelja. Djevojke u internatu Miss Porter’s to sigurno nisu učinile. Nisam trebala brinuti jer su me Hank, Ellis i Freddie smjesta uzeli pod svoje grupno krilo. Burna povijest moje obitelji bila im je nevažna - dapače, i Ellis i Hank i sami su imali pomalo burnu povijest. Iako su
se svi nazivali momcima s Harvarda, Freddie je bio jedini koji je iz Harvarda otišao s diplomom. Ellis je bio ono što se uljepšano zvalo ”božićni diplomac” - zbog slabog se uspjeha morao ispisati usred prve godine studija - a Hanka su nedugo nakon toga izbacili jer je esej Johna Maynarda Keynesa pokušao proturiti kao svoj vlastiti. Tu je, naravno, bila i ona pomoćna kuharica. Hank je očito bio kolovođa, pravi dvojnik Clarkea Gablea, s opasnom crtom koja je djevojkama bila neodoljiva. Ni govorkanja o pomoćnoj kuharici ni plagijat nisu odvratni ni nadobudne debitantice ni njihove roditelje, jer Hank je bio jedini nasljednik svog ujaka neženje, Wanamakera, trenutačnog predsjednika Pot and Kettle kluba, najelitnijeg kluba u Philadelphiji. Ako je Hank bio Clark Gable, tad je Ellis bio plavokosi, glatko obrijani Errol Flynn. Ono malo vremena koliko je proveo na Harvardu bio je član veslačke ekipe i to mu se odražavalo na tijelu. Prsa su mu bila kao isklesani mramor. Ujedno je imao osebujan smisao za humor koji sam ja nalazila urnebesno smiješnim, što je on zauzvrat držao neodoljivim. A Freddie - siroti Freddie. Iako su se muškarci iz njegove obitelji naraštajima ženili isključivo ljepoticama, Freddie je bio dokaz da takvo planiranje ne jamči ishod. Crte njegova lica bile su dovoljno asimetrične da budu odbojne, a kosa na tjemenu već se prorijedila. Strahovito je izgorio na suncu, a zbog astme stalno je sisao inhalator. Nikad nisam bila posve sigurna kako se uspio toliko zbližiti s Hankom i Ellisom, ali bio je veoma drag i lud za mnom. Brzo sam postala njihova pouzdanica, mlađa sestra i partnerica u zločinu, iako sam bila svjesna da je velik dio moje privlačnosti moja neobičnost. Bila sam jedina djevojka ondje kojom im zadnjih deset godina nisu mahali pred nosovima na plesovima na kojima su se mlade djevojke uvodile u društvo, čajankama i u klubovima, i jednoglasno su se suglasili da sam zanimljiva i moderna upravo zato što priprema za predstavljanje javnosti nije uništila moj prirodni duh. Nazdravljali su mom ocu jer je zanemario dati me dovršiti i jer je bio tako ljubazan da je zauzet drugim poslom na Kubi. Dane smo provodili igrajući tenis, jedreći i smišljajući sve besramnije psine. Navečer smo išli na zabave, palili krijesove i napijali se do besvijesti. Bili smo na nekoj zabavi na plaži, ležali na leđima u pijesku i gledali vatromet, kad me je Freddie nenadano zaprosio. Uhvatio me posve nespremnu - nikad ga nisam doživljavala kao mogućeg ljubavnog partnera - i mislila sam da se šali. Kad sam se nasmijala,
lice mu se snuždilo i shvatila sam što sam učinila. Pokušala sam se ispričati, ali bilo je prekasno. Ni tjedan dana kasnije, zaprosio me je Ellis. Rekao je da je zahvaljujući Freddiejevoj prošnji shvatio koliko me voli, i mada ne želi djelovati nepromišljeno, ne može riskirati da mu me netko ugrabi pred nosom. Dotad nisam bila svjesna da smo zaljubljeni jedno u drugo, ali imalo je smisla. Nikad u životu ni sa kim se nisam osjećala ugodnije - mogli smo razgovarati o svemu - a zaljubljenost u mene definitivno je objašnjavala njegovu ravnodušnost prema drugim djevojkama. Čim sam pristala, Hank nas je kradom otpremio u Elliton u Marylandu, prijestolnicu brzinskih vjenčanja na Istočnoj obali, ali zbog novouvedenog razdoblja čekanja, Ellisova majka uspjela nas je pronaći. Pojavila se u kapeli u ljubičastoj haljini za korotu, histerično plačući. Kad je najzad shvatila da ne može spriječiti obred, neobjašnjivo je izvadila češljić s dijamantima iz svoje vlastite kose, utisnula mi ga u ruku pa savila moje prste oko njega. Dok se odvijala ta drama, Hank se smijuljio, a Ellis kolutao očima. Bili su odjeveni kao blizanci, u identične smokinge - čak su i ruže na njihovim reverima bile posve iste - i sjećam se kako sam pomislila da bi i jedan i drugi mogli biti mladoženja. Nisam ni slutila koliko sam bila u pravu. Osvojena sam bacanjem novčića. Nije bilo dvoboja, ni viteškog turnira. Nijedan brod nije porinut u more, ni jedna rukavica bačena. Nije bilo strastvenih izjava, izazova ni razmetanja u osvajanju moje ruke - samo su bacili novčić. Nikakvo čudo da moj brak praktički nema tjelesnu stranu, i nikakvo čudo da je Hank uvijek u blizini. Kad su shvatili da na svijetu postoje Freddieji koji bi mogli gajiti uistinu ozbiljne osjećaje prema meni, odlučili su da me jedan od njih dvojice mora oženiti samo kako bi sve ostalo kao što je bilo. Bacanjem novčića, za Boga miloga. Kad sam stigla do Gostionice Fraser, bila sam mokra kao miš i tresla se kao prut. Anna je sjedila za stolom na koji su bile poredane svjetiljke i čistila krpom staklene kugle. - Brzo ste se vratili - zamijetila je podigavši pogled. - Da - odgovorila sam.
Zatvorila sam vrata i prišla ravno kaminu. Zubi su mi cvokotali, kosti se smrznule. Anna se namrštila. - Zar ste došli sami? - Da. Bila sam svjesna da me Anna promatra pa sam se pripremila. Otkad su se Hank i Ellis vratili iz Invernessa, sad smo prvi put bile nasamo i pomislila sam da me čeka nova jezikova juha. Umjesto toga, prišla je kaminu i ubacila u vatru novu zagonetnu cjepanicu. - Priđite bliže vatri - rekla je. - Tresete se. Donijet ću vam šalicu čaja. Nisam bila svjesna koliko su mi prsti hladni dok ih nisam ispružila prema plamenu i shvatila da mi se vraća osjet. Kao da me je bockalo tisuću igala. Anna mi je donijela šalicu jakog čaja s mlijekom. Prihvatila sam je, ali previše sam se tresla da bih je držala u rukama pa sam je odložila. Promatrala me je još nekoliko trenutaka pa otišla iza šanka i vratila se sa čašicom viskija. - Iskapite ovo - rekla je. - Hvala. - Otpila sam gutljaj i odmah me je preplavio osjećaj topline. Šutjele smo otprilike minutu prije no što se ona ponovno oglasila. - I pustih su vas da se vratite pješice sami, je li? Malo sam oklijevala pa kimnula. Coknula je s neodobravanjem. - Mene se to ne tiče i obično ne blebećem, ali ždere me pa ću reći. Kad su vaš muž i onaj Boyd otišli u Inverness, nisu pitali Angusa smijete li ostati. Nisam namjeravala ništa reći, ali lagao vam je ravno u lice pa sam mislila da trebate znati. Sjedila sam bez riječi i pokušavala shvatiti. Računali su na to da me gospodin Ross neće izbaciti ako budem sama i bili su u pravu, ali ne zahvaljujući njima. Nisam bila samo njihova igračka, njihova zgodna, lažna supruga. Bila sam njihov nesvjesni pijun, njihovo strateško oružje. Drugi brzojav neću poslati.
18
Nakon što sam podigla uzbunu zbog jelena, upali smo u nepromjenjivu, besmislenu kolotečinu. Ellis i Hank svaki su dan odlazili sa svojom opremom i vjerojatno veslali do različitih promatračnica oko jezera, a ja sam besposleno sjedila u gostionici i samo postajala sve potištenija zbog rata i čekala da otac pošalje po mene. Vrijeme je bilo nemilosrdno grozno do te mjere da nisam bila raspoložena ni za šetnju. Hank i Ellis svake su se večeri vraćali besramno pijani i neprekidno se svađali tko je kriv zato što još nisu pronašli čudovište. Promatrajući ih, činilo mi se da gledam zmiju koja se pokušava pojesti od repa. Jedne večeri došli su toliko naroljani da mi je bilo teško vjerovati da još uvijek mogu stajati na nogama. Iznenadila sam se što su uspjeli doveslati natrag, a još više što su se iskrcali iz čamca sa svom opremom. Ellis je bio siguran da je vidio čudovište, a Hank ga nije ni pokušao snimiti jer Hank je bio siguran da je to što je Ellis vidio bila samo još jedna vidra i definitivno nedovoljno velika da bi bila čudovište. Ellis je rekao da možda postoji više od jednog čudovišta i mada je ovo koje je on vidio možda bilo mladunče, svejedno bi poslužilo svrsi. Hank je na to odbrusio da ne namjerava tratiti filmsku vrpcu na još jednu vidru, a Ellis ponovno tvrdio da je riječ o čudovištu. Vidra, čudovište, vidra, čudovište - nastavili su se vrtjeti u krug. Sutradan ujutro spustila sam se u prizemlje i zatekla ih ispružene na kauču jednog pokraj drugoga. Hank se nije ni odjenuo. Samo je prebacio kućni ogrtač preko pidžame i zagurao stopala u papuče. Bio je neobrijan i kosa mu je stršala u šiljastim čupercima. Ellis je bio u još gorem stanju. Činilo se da uopće nije stigao do svoje sobe jer još uvijek je bio u sinoćnjoj odjeći. Košulja mu se izvukla iz hlača, a okovratnik bio raskopčan. Nije imao remen i cipele. Kad sam im prišla, Hank je s mukom uspio malo otvoriti jedno oko. - Dobro jutro, sunašce - zagraktao je. - Dobro jutro - odvratila sam. Ellis je progunđao. - Da te odmah upozorim, danas ne veslam - rekao je Hank. Nisam siguran ni da mogu hodati. - Ni ja - odvratio je Ellis i prekrio rukom lice.
Nekoliko minuta sjedili su bez riječi i nisu se pomaknuli ni kad je Anna odložila pred njih šalice slabog čaja. Stajala je i promatrala ih pa odmahnula glavom. Tad je skrenula pogled na mene. - Odmah se vraćam s vašim čajem - rekla je. - Još ga nisam procijedila. Kad je otišla, Ellis je rekao: - Znaš, baš sam nešto mislio, možda nema smisla vraćati se na tu promatračnicu. - Nije ni podigao glavu ni otvorio oči. - Aha - suglasio se Hank. - Vrlo vjerojatno. - Možda bismo trebali uzeti slobodan dan i regrupirati se, da tako kažem. - Pravo zboriš - suglasio se Hank. - Da se nađemo kasnije, što kažeš? - Apsolutno. - Hank je ustao, nekoliko sekundi se njihao pa zateturao prema stubištu. Ellis je pošao za njim. - Što kažeš da popijemo jedno pićence? Klin se klinom izbija. - Ne može naškoditi - rekao je Hank. Anna mi je donijela šalicu jakog, slatkog čaja i vratila se u kuhinju. Iskapila sam čaj, uzela svoje stvari i krenula prema vratima. - Što je sad ovo? Kamo ste krenuli? - rekla je pojavivši se iza mene. - Baš sam vam mislila pristaviti doručak. - Žao mi je. Moram... ne biti ovdje. - Vratili su se gore, je li? Kimnula sam. Prijekorno je pucnula jezikom. - Budale. Kamo idete? - Mislila sam otići do Craig Gairbha i pogledati Veliku kuću. - Ne smijete onamo! Zapekao me je njezin ton. - Htjela sam samo pogledati izdaleka. - Ako ne želite poginuti, ne smijete ni prismrditi onamo! Sad je tamo vojni poligon i vježbaju s bojevim streljivom! Da samo znate koliko sam puta vidjela kako svjetleći meci prelijeću nebom dok sam ujutro muzla kravu. - Oh - iznenadila sam se. - Nisam znala. Ako je tako, samo ću malo prošetati naokolo. Anna se smjesta odobrovoljila. - Ostanite još čas ovdje. I ozbiljno to mislim - nemojte mi pobjeći.
Nekoliko minuta kasnije, vratila se. Pružila mi je kišobran i utisnula mi u ruku paketić omotan papirom. - Sendvič s malo mesnog nareska. A kruh sam vam namazala mašću od pečenja. Treba vas malo udebljati. I ne zaboravite što sam vam rekla za Veliku kuću. Postoji razlog zašto u gradu nećete vidjeti nijednu zelenu beretku. Ni muškarci ne smiju onamo - osim, naravno, Angusa, ali on taj posjed poznaje kao vlastiti džep. * * * I vani sam bila jednako izbezumljena kao i unutra, ali morala sam se fizički udaljiti od supruga. I kod kuće smo pili alkohol, ali Hank i on sad su lokali besramne količine - opasne količine - i ponovno sam se zapitala što bi se moglo dogoditi ne nadu li čudovište. Hank će, naravno, biti dobro, ali Ellis je sve izgubio. Čak i ako se nekako uspije iskupiti u društvu, nisam bila sigurna da želim biti dio tog života, ne sad kad sam znala da je cio moj brak - koji sam oduvijek držala svojim spasom - samo jedna zgodna varka. A zgodna je bila: živjela sam u predivnim kućama, vozikala se naokolo u otmjenim automobilima i pila samo najbolji šampanjac. Imala sam golemu garderobu dizajnerskih haljina i krznenih kaputa. Moj život sastojao se od buđenja u podne, druženja s Hankom i Ellisom, pijuckanja - od prvog jutarnjeg pića preko koktela za vraćanje energije i raspoloženja do čašice prije spavanja - i cjelonoćnih plesova i zabava prije no što sutradan počnem sve iznova. Bio je pun raskošnih zamki i sjajnih mjehurića, i to me je učinilo sli jepom na činjenicu da ništa u njemu nije bilo stvarno. Odrastajući onako kako sam odrasla, kako je moguće da nisam shvatila da je sve to samo gluma? Ljubavna veza otmjenih krugova s mojom krhkom majkom mučenicom naglo je završila netom nakon što sam napunila trinaest godina, kad je majka ispod staklenog utega za papire na očevu stolu ostavila poruku kojom ga obavještava da odlazi s nekim muškarcem po imenu Arthur. Sedam tjedana kasnije, kad je društvena izopćenost i nekoliko odlučnih okreta financijskog zavrtnja nagnalo Arthura da se vrati ženi, i moja se majka pokunjeno vratila kud. Nije imala izbora. Iako je novac došao s njezine strane, djed joj nije prepustio nadzor nad njim.
Otac se gotovo trajno povukao u svoju radnu sobu, u kojoj je čak i jeo, pa sam se s majkom morala nositi posve sama. Nije ustajala iz kreveta i plakala je toliko da to više nisam mogla podnijeti. Bila je sigurna da je njoj nanesena nepravda i zbog toga je bila strašno ogorčena - nije mogla shvatiti Arthurov manjak viteštva i hrabrosti. Bila bi sretna živjeti s njim u pećini, toliko ga je strastveno voljela, a on ju je tako lako odbacio. Kad je otkrila da se debela pisma koja je svakodnevno slala vraćaju neotvorena, a otac ih zatim spaljuje, poludjela je. Bila je bijesna jer se Arthur nije udostojao pročitati riječi zbog kojih je njezino srce toliko krvarilo. Bila je bijesna na mog oca zbog posvemašnjeg manjka razumijevanja i ujedno, nevjerojatno, zbog toga što se ni on nije udostojao pročitati ta pisma koja bi po njezinu mišljenju potaknula svako živo biće koje ima dušu da joj oprosti. A posebno je bila bijesna na June, Arthurovu suprugu, jer je dopustila da je bivše prijateljice moje majke okruže i tješe. Kad ništa od toga nije upalilo, počela je slati pisma June, upozoravajući je da je Arthur neodgovoran i nevjeran - zaveo je moju majku i bio odgovoran za njezinu propast. Jednako je prevario i nju i June. Zar June ne shvaća sličnost njihovih položaja? I ta su pisma vraćena neotvorena. U tren oka, moja se majka od društvene miljenice pretvorila u pariju. Ta promjena bila je konačna, ali ona to nije mogla prihvatiti. Pojavljivala se na javnim događanjima, vjerojatno u nastojanju da uvjeri ljude kako je još uvijek ona hrabra, stoična, tragična Vivian, ali nijedna žena nije željela razgovarati s njom, niti je to bilo dopušteno ijednom muškarcu. Ta nepravda posve ju je gurnula preko ruba, naročito kad je otkrila da je Arthur prihvaćen natrag u društvo. Željela je da moj otac umre i proklinjala vlastitog jer joj je uskratio ono što joj s pravom pripada. Psovala je poslugu i otpustila domaćicu, za koju je sumnjala da je očeva špijunka i koju je otac smjesta iznova uposlio. Proklinjala je i mene, jer kad sam joj već upropastila stas i zarobila je u braku bez ljubavi, mogla sam barem biti dječak. Moja je majka u osnovi postala prikovana uz kuću, a ja sam postala nevoljka pouzdanica. Stalno je tražila potvrdu. Je li još uvijek lijepa? Je li joj koža na vratu još uvijek zategnuta? Jer postoji operacija, nešto što se zove ”zatezanje” i navodno vraća mladost. Mislim li da je njoj potrebna takva operacija? Nisam to mislila, ali svejedno je otišla u New York i operirala se. Vratila se zategnutog lica i, što je bilo još više zabrinjavajuće, puna zamisli za moje poboljšanje.
Prava je šteta što nisam naslijedila njezin nos, ali postoji operacija koja to može popraviti. Samovoljna sam i previše brinem postoji operacija koja će i to popraviti. Jednostavan zahvat, obično podešenje prednjeg dijela mozga. Gotovo je za sat vremena, a bit ću neizmjerno sretnija. Sve najbolje obitelji idu na tu operaciju. A ako kojim slučajem ne upali, u Francuskoj postoji novi postupak sa strujom koji mnogo obećava. Ona me jednostavno ne može gledati tako nesretnu, a postoji dostupan lijek. Ne brinem dovoljno o kosi, ali trajna ondulacija će to riješiti. Nisam dovoljno vitka, ali tome, nažalost, nema brzog lijeka. Na vilicu nikad ne bih smjela nabosti više od tri zrna graška ili kolutića mrkve. Na tanjuru uvijek moram ostaviti dvije trećine obroka i nikad ne smijem jesti u javnosti. Redovno me je vagala i grlila kad bih izgubila na težini. Ti prolazni trenuci ljubavi bili su dovoljni da pijem jutarnji ”tonik ” s jabučnim octom i jedem što je manje moguće, iako me je povremeno hvatala takva glad da bih se usred noći odšuljala u kuhinju i pojela cio kruh. Jednom sam stojeći uz sudoper pojela pola kilograma čedra. Usprkos povremenom prejedanju, u sljedeće dvije godine narasla sam deset centimetara i izgubila dva i pol kilograma. Kralježnica i karlične kosti stršale su mi i - prema riječima moje majke - u cijeloj Philadelphiji nije bilo otmjenijeg vrata od mojega. Očajnički sam željela pobjeći. Svi ostali moje dobi već su bili u internatu, ali moja je majka tvrdila da ne može podnijeti nijedan jedini dan razdvojenosti od mene, iako je onih sedam tjedana koliko je bila s Arthurom nijednom nisam vidjela. Nisam imala nijednu prijateljicu. Otac me nije želio ni pogledati, a majka me nije željela prestati gledati. Jednog dana izvukla sam oglasnik i potražila adresu doma za nezbrinutu djecu. Sad kad razmislim o tome, izlazak iz unajmljenog automobila u skupoj odjeći i moja izjava nadstojnici doma kako sam siroče vjerojatno nisu bili najbolje smišljen plan. Naravno da su me smjesta vratili kući, a nakon toga u njoj sam bila doslovce zarobljenica - posluzi je strogo naređeno da me spriječe pokušam li izaći, i o tome obavijeste moju majku. Nisu imali razloga za brigu. Nisam imala kamo otići. Nedugo nakon mog neuspjelog pokušaja bijega, otac i ja sreli smo se u hodniku, i umjesto da samo nešto progunđa i prođe pokraj mene, otac se zaustavio. Preletio je pogledom od moje glave do peta i natrag, neugodno ga dugo zadržavši na mojim bokovima i prsima. Namrštio se.
- Koliko ti je godina? - upitao je. - Sljedeći ću mjesec napuniti petnaest. - Izgledaš kao prokleti dječak. Gdje ti je majka? - U salonu, mislim. Progurao se pokraj mene i odjurio urlajući: - Vivian? Gdje si? Vivian! Kad je zalupio vratima salona s tolikom silinom, da su se zidovi zatresli, shvatila sam da će se dogoditi nešto izvanredno. Prišuljala sam se bliže, željna čuti. Naša domaćica, gospođa Huffman, stajala je malo dalje u hodniku, raskolačenih očiju i s dlanom na ustima. Pogledale smo se i prešutno dogovorile da prisluškujemo. Prišla mi je i stala iza mene. U okršaju između mog oca i majke nije bilo nijednog uobičajenog ratnog oružja: nijedne hladne ali zajedljive aluzije, nijednog brižno smišljenog spusa, i definitivno nijedne razorne šutnje. Uvodni rafal mog oca bila je rika, a majčin odgovor na nju histeričan plač. Očekivala sam da će ona svakog časa izjuriti sakrivši lice u rupčić, ali njezin se plač pretvorio u bijesnu vrisku naglašenu lomljavom. Na vrhuncu praiskonskog krika začuo se najglasniji tresak - zvučalo je kao da je bilijarski stol propao kroz strop. Gospođa Huffman i ja užasnuto smo se pogledale, ali budući da je bitka i nadalje bjesnila, činilo se da nitko nije ubijen. Otac: Zar joj nije dovoljno što je uništila njegov ugled pobjegavši s drugim muškarcem? Zar ga doista toliko mrzi da sad želi uništiti i zdravlje njegova jedinog djeteta? Majka: Samo je pazila na moje interese, jer on to sigurno nije. Za mene mari jednako malo kao i za nju - nikad je nije volio, jedino što je ikad želio bio je njezin novac. Je li ona kriva što on nije nikakav muž? Je li toliko pogrešno željeti biti voljen? Otac: Kakav novac? Ako je toliko budalasta da vjeruje kako su prihodi vrijedni trpljenja njezinih ludorija, ima strašno napuhano mišljenje o sebi. Ni glavnica ne bi vrijedila muke braka s njom. U zaglušujućoj kakofoniji koja je uslijedila, bezuspješno su se pokušavali nadglasati. Na kraju je moj otac zagrmio majci da ušuti, glasom toliko neočekivanim i zastrašujućim da je dobio što je želio. Kad je ponovno progovorio, u glasu mu se jasno čula odlučnost i hladan bijes. On možda jest osuđen na propast, rekao je, ali ja još nisam, a kako ću po svemu sudeći biti njegovo jedino dijete, neće mirno stajati
i gledati kako me ona nasmrt izgladnjuje. Odmah idem u internat, već sutra, čim sve dogovori. Vrata su se otvorila tako naglo da smo se i gospođa Huffman i ja morale prilijepiti uz zid kako bismo izbjegle moju majku koja je projurila pokraj nas, crvena i izobličena lica, stežući maramicu u ruci. Sekundu kasnije, iz salona je izašao i moj otac, iskolačenih očiju i orošenog čela. Zastao je kad me je ugledao i jedan strašan trenutak mislila sam da bi me mogao udariti. Obratio se gospođi Huffman. - Spakirajte Madelinine stvari. Sve rekao je prije no što se okrenuo na peti i odmarširao u svoju radnu sobu. Kad je zalupio vratima, negdje na katu još su jače tresnula druga vrata. Gospođa Huffman i ja provirile smo u salon. Izgledao je kao poharan ratom. Sve vaze bile su razmrskane, sve fotografije razbijene. Kolekcionarski stol bio je prevrnut izgubivši jednu nogu i, najneobičnije od svega, visoki stojeći sat ležao je na brojčaniku, razbijena kućišta, okružen krhotinama drveta i stakla, oprugama, navojima i zupcima zupčanika. Dok sam promatrala nastalu štetu, preplavilo me je neizmjerno uzbuđenje, najbliže ekstazi što sam ikad iskusila. Ako nitko ne izgladi ovu svađu, možda ću doista uspjeti pobjeći, možda ću se izvući netaknuta nosa i čeonog režnja. Prvi put u životu, odlučila sam ne otići u majčinu sobu i molila sam se - doista sam se molila - da ni otac ni majka ne popuste. Pobjegla sam. Četiri dana kasnije. Ali ne prije nego što sam pronašla majku utopljenu u kadi, s kosom koja joj je plutala oko lica kao Ofeliji i praznom bočicom tableta za živce uz ispruženu ruku. Popustila sam i otrčala u njezinu sobu ni sat vremena nakon svađe. Ona je očito računala da ću doći prije. * * * Iz razmišljanja su me trgnuli vojni zrakoplovi koji su proletjeli iznad moje glave. Meg mi je rekla da ”naši momci” stalno prelijeću i da nema razloga za zabrinutost dok ne zatuli sirena. Svejedno, razmrskali su ono malo živaca što mi je ostalo. Otišla sam do polja s bijelim ponijima, koji su ponovno prišli ogradi da provjere imam li što za njih. Odmotala sam sendvič i ponudila im koricu kruha, ali zgađeno su okrenuli glave. Shvativši da sam ih upravo pokušala nahraniti mesnim sendvičom, bespomoćno
sam promrmljala ispriku i sama pojela koricu. Nekoliko trenutaka kasnije, progutala sam cio sendvič. Kad sam prolazila pokraj groblja, nad glavom mi se pojavila jedna vrana, kružila i graktala kao da je nešto tišti. Usto me je naizgled i slijedila. Kako god bilo, još uvijek je lepršala iznad mene kad sam stigla do ulaza u Cover pa sam šmugnula među stabla samo kako bih joj pobjegla. Nisam daleko odmaknula, kad sam shvatila da se ponašam smiješno i zastala da se priberem. Bila sam okružena gustim stablima i raslinjem, a zemlja je šljapkala pod mojim stopalima. Svuda oko mene čula se voda koja nadire, i mada je drveće bilo bez lišća, sve oko mene bilo je prštavo zeleno, a mahovina prianjala uz tlo i srušena stabla, i visila kao zamršena čipka s grana. Šumsko tlo bilo je načičkano predivnim gljivama. Majušne i kaležastog oblika, izvana su bile neupečatljivo žućkastosmeđe, ali iznutra najveličanstvenije grimizne boje koju sam ikad vidjela. Ubrala sam ih nekoliko i stavila u džep. Gurnuvši ruku u džep, napipala sam kompas. Jedva sam se suzdržala da ga ne bacim među stabla. Ubrzo sam stigla do brze rijeke i krenula stazom uz nju. Kad je staza naglo zavila udesno, shvatila sam da se kroz niske grane stabala vidi jezero. Da se približim jezeru, morala sam preći preko potoka koji je utjecao u rijeku. U njemu je bilo prikladno razmješteno kamenje, ali već sam vidjela kako se posklizujem, lomim gležanj i danima ležim ondje dok me netko ne pronađe, što je bilo posve moguće ako Ellisov i Hankov mamurluk potraje duže od jednog dana, ili ako se pićence za liječenje mamurluka pretvori u novo pijančevanje. Pomisao da ne bih bila pronađena nabujala je u bezglavu paniku kad sam, nakon četrdeset minuta traženja izlaza, shvatila da se vrtim u krug. Mijenjala sam smjerove. Išla raznim stazama. Vratila sam se do jezera i upotrijebila kompas pokušavajući dokučiti u kojem je smjeru selo, ali staze su bile beznadno vijugave, a rijeke se pokazale mnogobrojnima. Bila sam Marica bez Ivice, i bilo je prekasno da počnem bacati mrvice kruha jer sam ih pojela. Možda će gospodin Ross ili Meg primijetiti ako se ne pojavim na večeri - ili će možda jednostavno pretpostaviti da spavanjem liječim mamurluk, kao Ellis i Hank. Čak i ako primijete da me nema, neće imati pojma gdje da me traže. Kakav idiot tako bezbrižno zaluta u šumi?
Tek što nisam sjela na deblo i rasplakala se, kad sam kroz stabla ugledala ženu koja je klečala na suprotnoj obali. Prala je nešto što je izgledalo kao košulja zamrljana hrđom, trljala je o visoki uspravni kamen. Kosa joj je bila zavezana maramom, a odjeća staromodna duga zelena suknja od grubog sukna, pregača i iznošene smeđe čizme do iznad gležnja. - Oprostite! Halo! - zavikala sam teturajući prema njoj. Prestala je trljati i pogledala me. Oči su joj se caklile, a kad je trepnula, jedna je suza kapnula u rijeku. Kroz lagano otvorene usne virio je jedan zub. Preplašila sam se i načas zastala, ali uskoro sam već teturala vijugavom stazom i hvatala se za debla, ne bih li joj se približila. - Halo! Gospođo? Ispričavam se! Oprostite što vas ometam, ali možete li mi, molim vas, reći... Naglo sam ušutjela kad sam prošla zavoj koji me je trebao dovesti tik nasuprot njoj. Nestala je. Brzo sam promotrila obalu i po kamenu jedinstvenog oblika uvjerila se da je maločas doista bila ondje. Očajnički sam se ogledavala oko sebe i osluškivala hoću li čuti zvuk koraka ili pucketanja grančica. Nigdje se nije vidjela, ali nisam mogla dokučiti gdje je mogla nestati, ni što sam učinila da je natjeram u bijeg. Kao da je jed nostavno isparila. - Molim vas, vratite se! - dreknula sam, ali jedini odgovor bio je šum brze vode i graktanje vrane koja je još uvijek bila negdje iznad mene. - Izgubila sam se! Molim vas! - još jednom sam viknula pa potonula na koljena i briznula u plač. Ostala sam tako desetak minuta i plakala kao dijete. Nakon nekog vremena, pribrala sam se. Ustala sam, obrisala lice nadlanicama i otresla kaput blatnjav od klečanja. Tad sam namjestila šal i nesigurno krenula, oslanjajući se na kišobran kao na štap za hodanje.
19
Kad sam najzad pronašla izlaz iz Covera, ponovno sam briznula u plač ugledavši otvoreno nebo i krševita, visoka brda, ali sad sam plakala od sreće i posve neočekivanog naleta zahvalnosti Bogu. Iako nominalno protestantkinja, davno sam se prestala moliti. Zadnji put kad sam za nešto molila, molba mi je bila uslišana, ali moja sloboda i odlazak u internat očito su zahtijevali smrt moje majke. Usprkos mojoj sumnjivoj prošlosti s Bogom, na izbavljenju iz Covera bila sam mu toliko zahvalna da sam odlučila zaustaviti se u crkvi i pomoliti se u zahvalu - pod uvjetom da mi se, kad stignem do crkve, to još uvijek bude činilo ispravnim, da molitvom ne zatražim ništa određeno i da u crkvi ne bude nikog drugog. Uspela sam se stubama, kad sam ispred groba koji mi se učinio onako strahovito tragičnim prvog dana kad sam izašla u šetnju, groba mlade obitelji čiji su članovi umrli tako brzo jedan za drugim, ugledala gospodina Rossa. Bio mi je okrenut leđima, ali prepoznala sam njegova široka ramena i neposlušnu kosu. Kleknuo je i položio ruku na granitnu ploču. Pognuo je glavu i ostao tako nekoliko minuta. Tad je nešto odložio na tlo, ustao i krenuo prema vratima kod kojih ga je čekao Conall. Teškim se koracima odvukao cestom prema gostionici s psom uz nogu, nesvjestan da sam ondje. Spustila sam se stubama i prišla grobu. Ostavio je šačicu visibaba. - Poštar Willie donio vam je nekoliko pisama. Odložila sam ih uz kasu - rekla je Meg kad sam ušla. Bila je za šankom i prinosila čaše svjetlu pa ih brisala kuhinjskom krpom. Objesila sam kaput i uzela pisma. Nekoliko ih je bilo naslovljeno na Hanka i Ellisa, i njih sam odložila na pult, a jedno, poslano zračnom poštom, bilo je za mene. Toliko mi je laknulo da mi je pismo umalo ispalo iz ruke. Sjela sam uz kamin i rastrgala omotnicu. 18. siječnja 1945.
Najdraža Madeline, Veoma me je iznenadio tvoj brzojav. Ne mogu zamisliti kako misliš da bih mogao - ili kad smo već kod toga, htio - poslati zrakoplov da te izbavi iz tvoje ” strašne pogreške ”. Imaš li uopće p redodžbu što bi to zahtijevalo? Očito nemaš. Za tvoju neupućenost preuzimam djelomičnu odgovornost jer sam te štitio od stvarnosti najviše što sam mogao. Upustila si se u nešto krajnje budalasto i opasno, ne udostojavši me ni prethodnog razgovora o svom naumu i time me lišivši mogućnosti da te spasim od tebe same - jednako kao što si postupila kad si odlučila udati se bez mojega znanja i bez mojeg dopuštenja. Za tvoju najnoviju ludoriju morao sam saznati iz druge, odnosno treće ruke, iz tračeva pajdaša Fredericka Stillmana o sramotnim i, usudio bih se reći, izdajničkim postupcima. Do tvog brzojava, nisam ni znao jesi li preživjela putovanje. Bio sam slobodan obavijestiti Hydeove i Boydove da su i njihovi potomci živi i zdravi, budući da nisi navela suprotno. Volio bih da si došla k meni, draga, ali budući da nisi, za tebe ne mogu ništa učiniti. Neću se otjerati u stečaj kako bih tebe izvukao iz situacije u koju si se sama uvalila i koju bi svaka osoba zdrave pameti držala bezumnom. Namjeravala ti to ili ne, ponovno si mi strašno otezala život. Tvoj otac P. S. Vjerojatno bi trebala znati da su tvoji svekar i svekrva bijesni kao risovi, a tvoj prijatelj Freddie ima svog posla. P.P.S. Slažem se da bi se trebala kloniti oceana. Bojim se da bi trebala ostati gdje jesi dok rat ne završi. Želim ti sreću. Zurila sam u to pismo još dugo nakon što sam ga pročitala. Napisao ga je i poslao istog dana kad je primio moj brzojav. Znala sam da bi poslati zrakoplov po mene bilo teško i skupo, ali ni u kom slučaju nemoguće. Nijemci nisu kontrolirali zračni prostor i vojni su zapovjednici stalno letjeli amo-tamo. Jednostavno je zaključio da nisam vrijedna spašavanja, očito ni ne prespavavši prije donošenja odluke. Vratila sam pismo u omotnicu i bacila ga u vatru. Za nekoliko sekundi, progutao ga je plamen - bijeli, narančast, crven - i sveo na crni četverokut koji se stapao s pougljenjenim cjepanicama. Shvatila sam da me Meg promatra.
- Je li sve u redu? - upitala je. - Ne. Ne baš. Nastavila me je netremice promatrati, ali ja se nisam mogla sjetiti ničega što bih dodala. Ostatak poslijepodneva provela sam uz vatru, a uz nju sam sjedila i navečer kad su došli mještani i drvosječe. Jedva sam ih bila svjesna. Nisam reagirala ni kad se Conall došuljao do mene i skljokao uz moje noge. - Satima se nisi ni pomaknula - rekla je Meg donijevši mi čašicu šerija. - Mogu li ti kako pomoći? - Bojim se da ne - odgovorila sam. - Ali hvala na brizi. Meg se ukočila. - Evo ih. Okrenula sam se i gledala kako se Hank i Ellis pojavljuju sa stubišta. Iako su se obrijali i preodjenuli, izgledali su jednako sablasno kao i tog jutra. Meg im je odmah prišla s njihovom poštom i nožem za pisma. - Dva viskija - rekao je Hank uzimajući poštu od nje. - Dupla. I nastavi ih donositi. Pisma su bili odgovori na oglas koji su objavili u Inverness Courieru, a poslali su ih ljudi koji su vidjeli čudovište i bili voljni razgovarati o tome. Hank i Ellis živnuli su od uzbuđenja - i viskija. Pogledali su na satove i zaključili da nije prekasno za telefonske pozive. Hank je mahnuo gospodinu Rossu da priđe. - Treba nam telefon - rekao je. - Telefon je vani - odgovorio je gospodin Ross gladeći bradu. - Kako to mislite ”vani”? - upitao je Ellis. - Tako kako sam rekao, vani je - ponovio je gospodin Ross prekriživši ruke na debelom zelenom puloveru. - Telefonska govornica je na ulici malo dalje od gostionice - rekla sam, ne baš pojašnjavajući, ali nadajući se da ću time ublažiti napetost. - Nije daleko. Mislim da radi na kovanice. - Radi - kimnuo je gospodin Ross. - Treba li vam sitniš? - Zar nemate telefon? Nemate struje i nemate telefon? prenerazio se Ellis. - Ellise, prestani - prekorio ga je Hank. - Glava me boli od tebe. Gospodin Ross se vratio za šank. Pogledi su nam se sreli nekoliko puta i nakon toga pazila sam da ne pogledavam prema njemu.
Pitala sam se je li oduvijek imao bradu i kako bi izgledao bez nje. Pitala sam se zašto nema ženu, jer nije mu nedostajalo ništa što malo ženske pažnje ne bi moglo popraviti. Pitala sam se kako bi bilo biti u braku s njim. Pitala sam se kako bi bilo biti udata za bilo koga osim Ellisa. Da se novčić okrenuo na drugu stranu, bih li samu sebe uvjerila da sam zaljubljena u Hanka i udala se za njega? Vjerojatno. Ovako ili onako, nasamarena sam u brak koji je stvaran kao i tragovi čudovišta koje je Marmaduke Wetherell utisnuo u obale jezera stopalom nilskog konja. Još uvijek sam bila zadubljena u misli kad je u gostionicu ušao policajac, i primijetila sam ga samo zato što su Hank i Ellis utihnuli. Muškarac umornog izgleda, srednjih do kasnih pedesetih godina, zaustavio se tik iza vrata. - Bobe! - zazvala ga je Meg s druge strane prostorije. - Pozorniče Bob! Sto godina te nismo vidjeli. Ima li vijesti od tvog Aleca? - Javio se. Pisao nam. Ne smije nam reći gdje je, ali kaže da leti Spitfireom. - I to je nešto, zar ne? - upitala je Meg. - Došao si na piće s prijateljima? - Bojim se da nisam - sa žaljenjem je odvratio Bob. - Joanie me je natjerala da potpišem svečano obećanje. Došao sam službenim poslom. - Oh? - iznenadila se Meg. Policajac se nakašljao i nastavio tišim glasom. - Anguse, trebao bih te nakratko. - Naravno - rekao je gospodin Ross obilazeći šank. Pridružio se pozorniku uz vrata. Hank, koji im je bio okrenut leđima, prislonio je prst na usne. Ellis se značajno nacerio i obojica su se namjestila da mogu bolje prisluškivati. - Riječ je o onom... incidentu - rekao je pozornik spustivši glas do šapta na zadnjoj riječi. - Znaš da te inače ne bih gnjavio tim stvarima, ali bojim se da si gurnuo nadzornika voda u rijeku. - Da, gurnuo sam ga. I ponovno bih ga gurnuo. Zaslužio je, kad je govorio kao da je to mjesto njegovo. - U to ni najmanje ne sumnjam - rekao je pozornik suosjećajno odmahujući glavom. - Samo, podnio je službenu prijavu u Invernessu pa sam prisiljen nešto reći. I eto. Nešto sam rekao. - U redu je, Bobe. Shvaćam.
- Samo, bi li se sljedeći put mogao malo suzdržati? - Policajac je približio palac i kažiprst toliko da su se umalo dodirivali. - Možda bi ga ubuduće mogao samo malo zanjihati iznad rijeke? - Naravno. Sljedeći put ću mu samo umočiti nožne prste. Ni čarape mu se neće smočiti. Pozornik se nasmijao i lupnuo ga po ramenu. Sjajno, Anguse. Znaš da se ne bih miješao da nije bilo službene pritužbe. Znaš koliko svi cijenimo sve što činiš. - Ponovno je spustio glas. - Moja ti je majka jako zahvalna na onom lososu neki dan. - A h - odmahnuo je rukom gospodin Ross. - To je mogao biti bilo tko. - Savršeno dobro znamo tko je to bio. Naš je gazda ponovno odmahnuo rukom i rekao: - Ako si obavio posao dovoljno za izvještaj Invernessu, što kažeš na jednu čašicu na račun kuće? - Ali Joanie me je natjerala da potpišem obećanje... - Samo jednu malu čašicu. I znaš kako kažu. Sa sobom uvijek ponesi pletenku viskija u slučaju da te ugrize zmija, i usto, uvijek ponesi i malu zmiju. - Nisam čuo za to - rekao je pozornik. - Tko je to rekao? - Jedan američki glumac. Ima nos kao krumpir. Pravi veseljak. - Sjajno je to rekao. Što ne valja krumpirastom nosu? - Apsolutno ništa. A ako Joanie sazna, nabavit ću ti riđovku. Ili ću te baciti u rijeku. Što god bude zvučalo bolje kao opravdanje potrebe za čašicom za utjehu - rekao je gospodin Ross prebacivši ruku preko muškarčeva ramena i vodeći ga do šanka. - Ako je tako, jedna čašica neće mi naškoditi - odvratio je pozornik s vidnim olakšanjem. Muškarci za šankom, mještani, izvukli su stolac i srdačno ga dočekali. - Krađa divljači - zamijetio je Ellis lupkajući se po bradi i zureći u Hanka. - To se, ako se ne varam, strogo kažnjava.
20
Kad je zatulila sirena, odmah sam znala što se događa. Srce mi je preplašeno lupalo dok sam tapkala kroz mrak do stolca na koji sam odložila kaput i cipele. Navlačila sam ih, kad je netko naglo otvorio moja vrata i osvijetlio mi lice džepnom svjetiljkom. - Jesi li spremna? - viknula je Meg kroz buku. Već je zakopčala svoj kombinezon od crno-crvene karirane tkanine. - Spremna! - odviknula sam hopćući prema njoj i uguravajući petu u neposlušnu cipelu. Sirena je zaglušujuće zavijala. Hank i Ellis isteturali su u hodnik bosonogi i u pidžamama. Hank je bio samo u hlačama pidžame. - Koji se to vrag događa? - upitao je zaklanjajući oči od svjetiljke. - Sirena za zračnu uzbunu. Brzo! Moramo ići! - rekla je Meg. - Kamo? - upitao je Ellis zbunjeno trljajući oči. - U sklonište! Meg i ja progurale smo se pokraj njih i potrčale niz stube. Čula sam kako nespretno tapkaju za nama i psuju pokušavajući pronaći put u mraku. Na dnu stubišta pojavio se gospodin Ross s još jednom svjetiljkom. - Dođite - rekao je mašući nam prema kuhinji. Kad smo svi stigli do stražnjih vrata, Meg i gospodin Ross ugasili su svjetiljke. Meg je izašla prva, a ja sam u tami dvorišta vidjela tek koliko je bilo dovoljno da pođem za njom. Posrnula sam i pala na koljena na zaleđeno tlo. Netko gospodin Ross, odmah sam shvatila - podigao me je i gurnuo naprijed, čvrsto me uhvativši za lakat lijevom rukom, a desnom me obujmivši oko struka. Meg je odmaknula vrećevinu na ulazu i već ušla u sklonište. Gospodin Ross uhvatio me je ispod pazuha i spustio unutra, predajući me u Megine ruke. - Pazi na glavu. Ležaj je na suprotnom zidu - rekla je Meg potežući me dublje u sklonište i vodeći me do ležaja. - Drugi je iznad njega pa i tamo pazi glavu. Kad svi uđu, Angus će upaliti svjetlo.
Sjela je tik uz mene. Šćućurila sam se uz nju i uhvatile smo se za ruke. Sklonište je vonjalo na vlagu i zemlju, i bilo hladno da se smrzneš. Vani su muškarci vikali. Hank i Ellis tvrdih su da nisu vidjeli sklonište na dnevnom svjetlu i da se zato od njih ne može očekivati da znaju gdje je ili kako da uđu u njega, i može li im gospodin Ross barem načas osvijetliti ulaz? Gospodin Ross je odgovorio da ga nije briga kog vraga oni znaju ili ne znaju i da uvuku guzice unutra. - Ellise! Hank! - promuklo sam zagraktala. Ulazite! Na ulazu su dvije stube. Uđite unatraške ako morate, ali požurite! - Ulazite, amadain 14 ! - zagrmio je gospodin Ross. - Ulazite već jednom! - Bih, samo da jebeno... Hej! Muškarci su se natezali ispred skloništa, nakon čega je nešto bubnulo i odjeknula je odvratna bujica Hankovih psovki. Ponovno se začuo mukli pad i struganje nečijih nogu po podu prema nama. - Ovdje smo straga - rekla sam ispruživši ruke. Napipala sam vrh Ellisove glave i zatim ramena. Puzao je. - Ovdje je ležaj - rekla sam. - Conalle, thig a seo! - viknuo je gospodin Ross i nedugo zatim upalio svjetiljku. Vrećevina na vratima bila je spuštena. Svi smo bili unutra. Dah nam se izvijao iz usta kao dim, a izraz na licu gospodina Rossa bio je toliko razgnjevljen da bih se bila zaklela da su mu oči crne, iako sam znala da su plave. Kad je Ellis vidio da je ležaj na kojem smo sjedni opremljen krevetninom, objema rukama je dograbio gornji pokrivač i potegnuo ga ispod naših stražnjica tako da smo Meg i ja umalo pale na pod. - Hej! - rekla sam. - Je li to doista bilo potrebno? - Jebeno se smrzavam - odgovorio je omatajući se pokrivačem. - Dobaci jedan i meni - rekao je Hank koji je čučao bosonog uz zid od rebrastog lima. Vidim vlastiti prokleti dah. - Sam si ga uzmi - odvratio je Ellis. - Gol sam kao i ti. - Oh, zaboga - uzdahnula je Meg, a ja sam se ne razmišljajući okrenula da joj pomognem izvući još jedan pokrivač, ovaj put umalo srušivši Ellisa. Smotala je pokrivač u loptu i dobacila ga Hanku. Hank ga je omotao oko ramena i prišao nam pa se popeo na ležaj iznad nas. 14
Na škotskom gaelskome ”budale, idioti” (prim. prev.)
Sirena je i nadalje zavijala. - Niste ponijeli svoje gas maske? - upitao je gospodin Ross. Brzo sam pogledala i vidjela da je Meg svoju ponijela. - Ne - rekla sam. - Strašno mi je žao. Bacio je svoju u moje krilo. Ruke su mi se tresle dok sam je pokušavala staviti. Miris gume gušio me je, vidno polje bilo mi je strašno ograničeno i nisam mogla navući vezice preko uvijača u kosi. Meg je svoju masku stavila jednim spretnim pokretom i okrenula se da mi pomogne. - Ne miči se - rekla je prigušenim glasom. - Samo moram provući vezice kroz... Evo jedne... I druge... Čekaj... Još malo... Gotovo. Zategnuto koliko treba. Vrištava sirena u kombinaciji s maskom koja mi je stezala glavu u meni je izazvala nalet panike. Imala sam osjećaj da sam ponovno na SS Malloryju tijekom napada podmornice. Činilo mi se da ne mogu disati, iako sam očito mogla jer se unutrašnjost moje maske toliko zamaglila da nisam ništa vidjela. Kad sam je pokušala obrisati izvana, Meg mi je odmaknula dlanove od lica i pritisnula ih na svoje bedro. Treba malo vremena da se navikneš. Samo diši normalno i maska će se razbistriti. Zatvorila sam oči i namjerno disala polako i duboko. - Tako treba - rekla je Meg. - Udah kroz nos, izdah kroz usta. Udah, izdah. Već je bolje, zar ne? Kad sam otvorila oči, prozor moje maske počeo se razbistrivati. A ja? Ja nemam masku - oglasio se Hank s ležaja iznad našeg. - Uzeo bi masku ženi, je li? - obrecnuo se na njega gospodin Ross. Hank je kratko šutio pa dodao tonom koji se mogao protumačiti kao ponizan, rezigniran, ili oboje: - Pretpostavljam da u ovoj limenci nema viskija. Gospodin Ross zgađeno ga je pogledao i ugasio svjetiljku. Načas sam ugledala zvjezdano nebo kad je odmaknuo vrećevinu na ulazu u sklonište i izašao. Trenutak kasnije vratio se i upalio svjetiljku. Donio je pušku i sad čučao s njom uz ulaz. Kad sam se sjetila da mu nedostaje kažiprst, primijetila sam i da pušku drži sa svoje lijeve strane. - Koliko će ovo trajati? - upitao je Ellis. Sklupčao se u kutu ležaja, omotan pokrivačem. - Mislim da bih radije riskirao u gostionici. Gospodin Ross podigao je ruku zahtijevajući tišinu, usredotočeno osluškujući. Iz velike daljine, kroz zavijanje sirena čulo se brujanje snažnih motora.
- Prokletstvo! - skočio je gospodin Ross na noge i repetirao pušku. - Što? Što ne valja? - upitao je Ellis. - Jebeni Heinkel. Svjetlo se ugasilo, a on šmugnuo iz skloništa gunđajući nešto što se nije dalo prevesti. Brujanje se približilo i postalo glasnije, dok se najednom nije našlo tik iznad nas, a gospodin Ross urlao - i pucao na zrakoplov. - Thall is cac, Hhic an Diabhail 15 ! Nakon drugog pucnja, brujanje zrakoplova promijenilo se iz četverotaktnog u trotaktni praćen kratkom stankom. Zrakoplov je nastavio dalje, odšepesao u daljinu. Gospodin Ross uvukao se u sklonište i ponovno upalio svjetiljku. - Jesi li upravo učinio što mislim da si učimo? - upitala je Meg. Slegnuo je ramenima. - Jesi li mu upravo propucao motor? - Nije važno jesam li. Ima ih još tri. - Ali puškom? - Seronja nam je bio tik iznad glava. Mogao sam skočiti i dodirnuti ga... Prekinula ga je golema eksplozija u daljini, nakon koje je odmah uslijedila druga strašan zvuk odjeknuo je preko vode i dolinom. Vrisnula sam u masku i uhvatila se za Meg koja mi je uzvratila jednako čvrstim stiskom. Nakon dvadesetak minuta, koje su se meni činile kao dvadeset godina, sirenaje zatulila najglasnije dotad i zavijala tako još punu minutu prije no što je najzad utihnula. - Što je to? Što to znači? - upitao je Hank koji je ostao na gornjem ležaju. - To znači da je opasnost prestala - rekla je Meg skidajući masku. Bila je blijeda. - Majčice Božja. Što su gađali? Gospodin Ross odložio je pušku i samo odmahnuo glavom. Molim te, Bože, da nisu nikoga pogodili - rekla je Meg pritiskajući sljepoočice jagodicama prstiju. - Da - polako je kimnuo gospodin Ross. Pokušala sam skinuti masku, ali nije željela ni mrdnuti pa sam je još jače trznula. Meg mi je umirila ruke i oslobodila me. Zaboravila sam da je provukla vezice kroz moje uvijače.
15
”Evo ti, seronjo, vražji sine!” (prim. prev.)
Gospodin Ross je bez ijedne riječi ugasio svjetiljku i izašao iz skloništa, ostavivši vrećevinu na ulazu podignutu. - Idemo - rekla je Meg. Naslijepo smo napipale put do vrata i izvukle se iz skloništa. Vidjela sam obris gospodina Rossa dok je klipsao dvorištem prema gostionici, s Conallom uz nogu. Nijednom se nije osvrnuo. Meg i ja smo se uhvatile pod ruku zajedno tapkajući po zaleđenoj zemlji i nastojeći ne nagaziti na krhko zimsko povrće. Hank i Ellis hodali su iza nas. Nekoliko trenutaka nakon što sam ušla u svoju sobu, netko je pokucao na moja vrata. - Maddie? Dušo? - zazvao me je Ellis. - Spremam se za spavanje. - Maddie, molim te. Treba mi tableta. Pustila sam ga u sobu. - U gornjoj su ladici - rekla sam. Ellis je naglo otvorio ladicu i prekapao po njoj dok nije pronašao bočicu. Po šuškanju sam znala da je uzeo više od jedne tablete. Bio mi je okrenut leđima dok ih nije ubacio u usta. - Hoćeš li i ti jednu? - upitao je zalivši tablete vodom iz vrča. Voda je curila niz prednji dio njegove pidžame. - Jebemu! - uzviknuo je brišući usta nadlanicom. - Dobro sam - rekla sam. - Sigurno si potresena. Evo, popij. - Istresao je dvije tablete na dlan i pružio mi ih. - Stavi ih na komodu - rekla sam. Skinula sam kaput, presavinula ga napola i prebacila preko naslona stolca. Tad sam složila cipele ispod stolca, gdje se neću spotaknuti o njih. Ellis me je promatrao škiljeći. - Jesu li ti kaput i cipele bili pripremljeni? Umjesto da odgovorim, zagladila sam kaput i otresla inje. - Bili su, zar ne? - nije odustajao. - Zato si ih mogla onako brzo navući. Pogledao je ladicu komode koju je ostavio otvorenu, odjeću ko ja je bila uredno složena dok je on nije razbacao. Otišao je do mog ormara na drugoj strani sobe i otvorio ga, otkrio haljine i druge odjevne predmete na vješalicama.
- Spremili su tvoje stvari - ogorčeno je rekao. - Trebaš vidjeti u kakvom je stanju moja soba. Kao da mi je odbijaju pospremiti iz nekog općeg načela. - Sama sam spremila svoje stvari. Trebala mu je sekunda da reagira. Što si? - Sama sam ih spremila. Trepnuo je u nevjerici. - Draga, znaš da to nisi smjela učiniti. Što te je spopalo? Započeo je govoranciju o opasnostima traženja izlika posluzi, i koliko je skliska nizbrdica od popustljivosti do prisnosti, a onda sam Bog zna gdje bi to završilo, ali sigurno ne bi završilo dobro. Ako Hankova kuharska pomoćnica nije živi dokaz, ne zna što je. Gospođa Boyd umalo se uvalila u zakonske probleme dok je pokušavala riješiti tu zbrku. Presudno je sačuvati primjerenu distancu, i on se svakako nada da nisam... Zabezeknuto sam zurila u njegov jezik koji je lelujao iza zublju. Jednom mu se malo sline zalijepilo za usne i preživjelo nekoliko riječi prije no što se rasprsnulo. Nosnice su mu se širile ispod uskog hrpta nosa. Između očiju pojavile su mu se duboke bore, a kad je nagnuo glavu i pogledao me svisoka, bila bih se zaklela da gledam glavu njegove majke nasađenu na njegovo tijelo, pravi pravcati živi odojak koji je sišao sa svog pladnja i ispljunuo jabuku iz usta kako bi mi mogao prigovarati da sigurno čak i ja shvaćam kako svojim nejasnim granicama ne samo potičem niže slojeve na lijenost, nego i prijetim upravo onim društvenim strukturama na kojima su izgrađeni naši životi. Shvatila sam da je prestao govoriti. - Maddie? - Pomno me je promatrao. - Jesi li dobro? - Dobro sam - odgovorila sam nastojeći odagnati tu sliku iz glave. - Samo, noć je bila duga i doista bih voljela u krevet. Izraz njegova lica smekšao se. - Oprosti, dušo. Ponekad zaboravim koliko si krhka. Nisam te smio grditi, posebno netom nakon... Nije dovršio rečenicu, očito zaključivši da će me spominjanje zračnog napada gurnuti preko ruba. - Možeš li mi oprostiti? - Zakoračio je prema meni, a ja sam nagonski podigla ruku. Zaustavio se, ali izgledao je povrijeđeno. Uhvatila sam se za naslon stolca i uperila pogled u kamin. Nije imalo smisla reći mu da je njegovo ponašanje u skloništu bilo i gore od negospodskog. Nisam se željela svađati.
- Sad se ja moram ispričati - rekla sam okrećući se prema njemu. - Nisam željela biti zajedljiva. Samo sam pospana. - Da, naravno - rekao je pretvarajući se u utjelovljenje viteštva. Ali ako ti išta zatreba, bilo što, znaš gdje sam. I ne zaboravi popiti tablete. Čak i ako nemaš napadaj, pomoći će ti da bolje spavaš. Čim je otišao, prišla sam vratima i zaključala ih. I zasun sam navukla. Kad sam vratila u bočicu tablete koje mi je pripremio, prepala sam se vidjevši koliko ih nedostaje. Dvadeset minuta kasnije, na vratima se ponovno začulo kucanje. Okrenula sam leđa vratima i navukla jastuk oko lica. Budem li ga ignorirala, Ellis će sigurno pretpostaviti da spavam i ostaviti me na miru. - Gospođo Hyde? - zazvala me je Meg. Nekoliko sekundi kasnije, stajala sam pred otvorenim vratima. - Meg... je li sve u redu? - Savršeno - šapnula je. - Samo što mi se stopala smrzavaju pa sam pomislila da bi se mogla i tvoja i donijela ti prasca. Gurnula mi je u ruke keramički termofor za krevet. Doista je bio u obliku svinje, s njuškom i svime. - Hvala ti. - Čvrsto sam uhvatila termofor. Iako to nije imalo smisla, od njegove topline još sam jače drhtala. - Bit će najbolje da sad zatvoriš vrata. Donijela sam samo dva termofora i neću se vraćati po još, barem ne za takve kao oni. Za manje od četiri sata moram ustati i krenuti na posao. Odmahnula sam glavom u tami. - Stvarno ne znam kako ti to uspijeva. Tiho se nasmijala. - Ni ja. Bit će da nemam izbora.
21
Kad sam se ujutro odvukla u prizemlje, Hanka i Ellisa zatekla sam neobično dobro raspoložene, ali ne usprkos prisilnom buđenju i izvlačenju iz kreveta usred noći, nego upravo zbog toga. Dok su za doručkom razgovarali o zračnom napadu, pojedinosti su dozrele. U zadnjem prepričavanju, Ellis je bio taj koji je provjerio jesu li svi ostali već na sigurnom u skloništu prije no što je i sam ušao, Hank se smjestio na ležaj iznad mene i Meg kako bi nas zaštitio svojim tijelom, a gospodin Ross jedva je bio prisutan. Annino ponašanje bilo je sve hladnije dok je posluživala doručak i raščišćavala stol. Hank je odlučio napisati pismo Violet, misleći kako će pomisao da je on u smrtnoj opasnosti možda malo olabaviti njezina drakonska predbračna pravila. - Ti i ona ste sad pred brakom, je li? - upitao je Ellis. Pa, barem pred -pred brakom - rekao je Hank. - Ali svejedno mislim da bih morao moći kušati robu. Što ako pričekam do prve bračne noći i onda saznam da sam zaglavio s boflom dok smrt nas ne rastavi? - Hank! - prekorila sam ga. - Što je? U slučaju da si zaboravio - nastavila sam tišim glasom - niste sami. - Djevojčice draga, kad si ti postala takva čistunka? - Ne govorim o sebi. - Brzo sam pogledala Annu. - Oh - namrštio se Hank. Promijenio je temu i poveo razgovor o lovu na čudovište, ali prije toga čudno me je pogledao. Bilo je savršeno jasno da uopće nije primijetio Anninu prisutnost. Ulazna vrata su se otvorila i u gostionicu je ušao zgodan crvenokosi muškarac u pohabanoj odjeći. Kimnuo je Hanku i Ellisu, odložio na pod dvije košare i posvetio se vratima, gurajući ih naprijed-natrag dok nije utvrdio gdje najglasnije škripe. Bio je dovoljno mlad da bi se borio u ratu i pitala sam se zašto se ne bori -
ne zato što sam ga na bilo koji način osuđivala, nego zato što sam definitivno bila osjetljiva na to pitanje. - Vidi ti to - rekao je Hank Ellisu. - Pa to je kombijaš George. Možda će nas ponovno povesti. - Hej, George - rekla je Anna koja se pojavila iza šanka. - Kako ide? - Vidiš i sama. Danas je, bogami, hladno i vlažno - odvratio je zatvarajući vrata i noseći svoje košare do šanka. Nisam mogla ne zuriti. Gegao se s jedne strane na drugu, kao pingvin, zamahujući desnom nogom iz kuka. Noga je bila umjetna. - A što si mi danas donio? - upitala je Anna. - Petrolej, naravno. I paket iz praonice i neke stvari od mesara. - Da vidimo. - Šalje ti ovčje goljenice i nekoliko divnih kobasica - rekao je George izvlačeći meso iz kosare i odlažući ga na šank. Meso nije bilo zamotano papirom i cijena je bila napisana ravno na njemu. Anna se nagnula i pomirisala. Kad se ponovno uspravila, spustila je ruke na bokove. - Pretpostavljam da i naše plahte smrde na petrolej? - optužujući je upitala. - Ubacio sam ili da uštedim benzin - rekao je George. - Prozračit će se. Stavi ih na hladno gdje držite meso i bit će kao nove. - Da stavim plahte na hladno, je li? - upitala je Anna i dugo uzdahnula. Pitanje je očito bilo retoričko jer se okrenula i odnijela meso u stražnju prostoriju. - Da ti podmažem vrata? - doviknuo je George za njom. - Škripe kao da vučeš mačka za rep. Izvio je vrat, virkajući kroz vrata i uzalud čekajući odgovor. Na kraju je odustao. - Idem ja sad - obratio nam se. - Recite joj da ću se vratiti popraviti vrata. - Da možda ne idete prema Potkovi? - upitao je Hank. - Nisam namjeravao, ali mogao bih. - Pod istim uvjetima kao prošli put? Uz možda mali dodatak za vaš trud? - Bio bih budala da odbijem - odvratio je George. - Jeste li već spremni ili da se vratim kad obiđem sve koje trebam?
Hank je ispio svoj čaj i podigao platnenu torbu. - Spremni smo kad ste vi spremni. Odbacite nas do telefona pa se vratite po nas kad budete gotovi. Moramo obaviti nekoliko poziva. Ellis me je prije odlaska poljubio u obraz. Anna se vratila iz kuhinje i prerezala špagu kojom su bile povezane oprane i izglačane plahte. Rastvorila je nekoliko nabora i pomirisala ih. - Fuj! - mahnula je rukom ispred nosa. - Da ne pada snijeg, objesila bi ih iza kuće. Ako ne stavim odmah pokrivače i otvorim prozore na nekoliko sati, možda se provjetre. A za večeru ću valjda peći pitu od petroleja. - Pogledala me je iskosa. - Ne mogu ne primijetiti da već tjedan i pol niste otišli s njima. - Možete li me kriviti? - Ni najmanje. Toliko su nepouzdani da biste se mogli okrenuti i shvatiti da su vas ostavili uz cestu. Nakon nekoliko sekundi molećivo prisno upitala sam: - Anna, hoćeš li me naučiti plesti? Upravo je počela ponovno slagati plahte. Sad je prestala. - Molim? - Jednom si me pitala znam li plesti. Ne znam. Ali želim naučiti. Želim plesti čarape za vojnike. - To baš nije tako lako - rekla je neobično me promatrajući. Teško je dobro isplesti petu. Da je lako, ne bi postojala natjecanja u pletenju čarapa. - A četverokuti za pokrivače? Sigurno ću naučiti plesti četverokute. Jesu li i oni za vojnike? - Gospođo Hyde... - Maddie. Molim te, zovi me Maddie. - U redu, Maddie. Strašno mi je žao, ali nemam vremena učiti te pletenju. - Mogu li ti onda pomoći s kućanskim poslovima? Energično je odmahnula glavom. - Oh, neće ići. Ne, mislim da to ne bi bilo pametno. - Ali zašto? - preklinjala sam. - Kad sam tek došla ovamo, optužila si me da samo ljenčarim uz vatru i to je istina. Samo to radim cijeli dan, svaki dan, i izluđuje me, ali ne mogu mrdnuti odavde dok moj suprug ne pronađe čudovište ili odustane od potrage. Molim te -
ti ćeš imati malo manje obaveza, a ja ću biti presretna što imam nekog posla. Namrštila se. - Tvoj muž to nikad neće odobriti, a mislim da neće ni Angus. - Njih dvojica neće znati. Nikome neću reći ni riječ, a čim bilo tko osim nas kroči kroz vrata, ponovno ću se pretvoriti u uobičajenu besposličarku. Ruke su joj se umirile i znala sam da razmišlja. - Jesi li ikad spremila krevet? - najzad je upitala. - Jesam. Doduše, samo jednom. Iznenadila se pa vratila slaganju plahta. - Ako ja promijenim plahte, ti bi morala samo staviti pokrivače. Mhàthair me je zamolila da danas poslijepodne odem po neke stvari u trgovinu pa... - Mogu učiniti i vise nego samo staviti pokrivače. Mogu spremiti njihove stvari. Oštro se nasmijala. - To bi stvarno bio veliki napredak. Već sam izgubila svaku nadu u tom pogledu. - I oni su ozbiljno sam rekla. Razrogačila je oči. - Molim? Zurila je u mene, izazivajući me da poreknem. Umjesto toga, kimnula sam. - Oh, ne, nisu valjda mislili... - ogorčeno je rekla. - Nisu mogli očekivati... - Jesu, definitivno su očekivali. - Izvila sam obrve kako bi učinak mojih riječi bio još jači. - I još uvijek očekuju. Oči su joj zaiskrile. - U tom slučaju, stavit ću plahte na krevet i ostaviti te da pospremiš njihov nered. Jer ako ga ti ne pospremiš, ne znam tko će, a ako nitko ne ukloni njihove stvari s poda, više nikad neću moći pomesti sagove. Uzela je plahte sa šanka i dostojanstveno otišla, isturivši grudi kao pramac vikinškog broda. Ne znam jesam li bila zapanjenija zato što sam je nagovorila da pristane na moj prijedlog, ili zato što mi je ta zamisao uopće pala na pamet. Dok je Anna mijenjala plahte, prelistavala sam novine da vidim ima li kakvih informacija o eksplozijama koje smo čuli. Nije ih bilo, ali novine su sigurno već bile otišle u tisak kad se to dogodilo. Međutim, bilo je mnogo drugih vijesti i dok sam ih čitala, obodrenost koju sam osjetila pronašavši nešto čime ću se zaokupiti zamijenila je duboka potištenost.
Nezaustavljiva Crvena armija sad je bila na samo dvjesto šezdeset kilometara od Berlina, i maršal Staljin objavio je da su u jednom proboju samo u Šleziji iza sebe ostavili šezdeset tisuća mrtvih Nijemaca, a dvadeset i jednu tisuću zarobili. To je bila još jedna pobjeda naše strane, ali ja nisam osjećala ništa drugo osim da saveznička vojska napreduje. Toliko mnogo mrtvih. Prije samo dva tjedna, nisam mogla pojmiti da je tri tisuće ljudi izgubilo život u jednom jedinom poslijepodnevu. Nepojmljivost šezdeset tisuća smrti još me je više ošamutila. Zbog toga mi je bilo gotovo moguće zaboraviti da je svatko od poginulih bio osoba s nadama, snovima i ljubavima koje su sad uništene. Nisam shvaćala kako se ovo može nastaviti. Svijetu će ponestati muškaraca. Kad se Anna vratila u prizemlje, sjedila sam s novinama u krilu i zurila u zid. - Nisi se valjda predomislila? - upitala je. - Ni govora. - Usiljeno sam se osmjehnula. Sklopila sam novine i ustala. - Osim rasprostiranja pokrivača na krevete, što još da učinim? Da napunim bokale vodom? Namrštila se načas zbunjena. - Oh, misliš vrčeve? Ne brini za to. To ću ja kad se vratim iz trgovine. - Anna, u redu je. Čak ću i ja znati napuniti bokale - odnosno vrčeve - vodom, a ti možeš provjeriti moj rad kad se vratiš. Coknula je. - Oh, ne brinem ja. U redu. Možda ću malo poviriti, ali samo prvih nekoliko dana. - Izvadila je ključ iz džepa pregače i pružila mi ga. - Ovaj otvara sva vrata. Prihvatila sam ključ, ali prošlo je nekoliko sekundi prije no što ga je Anna pustila iz ruke. Započela sam s Meginom sobom, koju je bilo lako pospremiti jer je Meg bila uredna. Sljedeća u hodniku bila je Hankova soba, i nije me iznenadila. Većina Hankove odjeće bila je izvađena iz prtljage i razbacana po podu, a ona koja je ostala u kovčezima izgledala kao da pokušava iskliznuli i pobjeći. Sve sam privremeno nabacala na krevet i počela vući njegove kovčege i škrinje u ormar. Jedna je škrinja naizgled bila nakrcana čarapama i cigaretama, ali kako se nije dala pomaknuti s mjesta, gurnula sam ruku dublje i napipala na desetke boca žestokih pića. Bile su zaštićene slamom i
kartonom, ali svejedno sam se iznenadila da su preživjele plovidbu. Hankova zaliha međunarodne valute bila je toliko teška da sam morala kleknuti i uprijeti se stopalom o krevet kako bih je pomaknula, ali na kraju sam je uspjela ugurati u ormar. Uspuhala sam se. Iako je prozor bio širom otvoren, bluza mi se zalijepila za leđa, a još nisam ni pipnula pravi nered. Činilo mi se neobično prisnim dodirivati stvari kao što su njegove čarape i pidžame, da ne spominjem donje rublje, ali uskoro sam uhvatila ritam. Barem je prljavu odjeću bacio na hrpu pa u tom smislu nisam morala ništa previše pomno pregledavati. Baš kad sam pomislila kako sam sve pospremila, opazila sam nešto ispod kreveta. Razglednice, ali kad sam ih uzela u ruku, zaprepastila sam se shvativši da gledam fotografiju nage žene. Ležala je u naslonjaču raširenih nogu, odjevena samo u dugu nisku bisera i tijaru. Pogledala sam i ostale, kao opčinjena. Nikad dotad nisam vidjela ničije nago tijelo osim svojega - Ellis se uvijek bacao ravno na posao uz spuštanje i podizanje odjeće tek koliko je bilo nužno, i uvijek u mraku - i iznenadila sam se koliko su tijela na fotografijama drukčija. Jedna je žena ležala na leđima na bijelom konju, objesivši jednu nogu niz stegno životinje kako bi se kamera mogla fokusirati na tamni trokut između njezinih nogu. Druga je klečala oslonjena na ruke na deki za piknik, i smješkala se preko ramena fotografu. Noge su joj bile raširene koliko je bilo dovoljno da se između njih vide obješene dojke, velike kao da su opterećene utezima. U usporedbi s njezinima, moje su bile minijaturne. Kad sam stigla do zadnje fotografije i shvatila da je na njoj i nagi muškarac, priljubljen uz ženina leđa i s dlanovima savijenim oko ženinih dojki, najednom sam se smela i poželjela baciti te fotografije iz ruke. Otvorila sam ladicu na noćnom ormariću i ugledala paketić s naslovom PREZERVATIV DOUGH-BOY. Uvijek sam mislila da je prezervativ četkica za zube, ali kad sam vidjela riječi ”za prevenciju veneričnih bolesti”, shvatila sam da je nešto posve drugo. Ubacila sam fotografije u ladicu i zatvorila je. Nisam željela saznati ništa više o Hanku i bilo mi je drago što sam završila s pospremanjem njegove sobe. Pripremila sam se za sljedeću, u strahu što bih mogla saznati o Ellisu. Mislila sam da sam spremna na sve, ali prevarila sam se. Kad sam otvorila Ellisova vrata, zastala sam kao ukopana od zaprepaštenja. Soba je izgledala kao da je u njoj eksplodirala bomba. Raznorazna
odjeća, uključujući i donje rublje, bila je razbacana posvuda - visjela je preko visokog okvira kreveta, preko naslona stolca, čak i preko žarača. Hrpe odjeće ležale su u kutovima, ispod kreveta i nasred poda. Njegove cipele, toaletni pribor i ostale sitnice bili su raštrkani posvuda, i jedino što je pronašlo svoj put do komode bila je jedna papuča. Nisam mogla zamisliti kako je uspio napraviti toliki nered. Tad sam shvatila da je to učinio namjerno i osjetila nalet mučnine. Bilo mi je jasno: svaki put kad je vidio da njegove stvari još nisu pospremljene, napravio je još veći nered posegnuvši u škrinje i izbacivši iz njih naramke svega što mu se našlo pod rukom pa šutirajući te stvari u letu. Kako drukčije objasniti četkicu za zube koja je stršala iz cipele ili češalj i kremu za kosu ispod prozora? Njegovo ponašanje bilo je bezosjećajno, djetinjasto i destruktivno, i preplašilo me je. Započela sam u kutu sobe i polako napredovala prema vratima. Nisam uspjela smisliti nijedan drugi način kojim bih pristupila tom neredu, a da se ne obeshrabrim. Kad sam otvorila gornju ladicu njegove komode, pronašla sam Hankovu i njegovu fotografiju snimljenu na plaži u Bar Harboru; cerili su se gledajući u sunce, nehajno prebacivši ruku jedan drugome preko ramena. Na fotografiji ispod te Hank je bio sam na palubi jedrilice, bez majice i s rukama na bokovima. Prsa su mu se sjajila, ruke i ramena bili mišićavi, i vragolasto se smješkao osobi iza kamere. Moje fotografije nije bilo, iako sam i ja sigurno bila negdje u blizini. U sljedećoj ladici pronašla sam nekoliko složenih rupčića s monogramima. Rastvorila sam ih i izbrojala više od stotinu svojih tableta. Tad sam ih ponovno složila i ostavila kako sam ih pronašla. Nisam željela da pomisli da su mu Anna ili Meg uzele tablete. Svoja sam vrata zaključavala samo noću, ali sad sam odlučila početi ih zaključavati i danju. Željela sam vidjeti koliko će mu vremena trebati da proguta sve te tablete. Pitala sam se je li još tko osim Anne vidio u kakvom su stanju Hankova i Ellisova soba. Nadala sam se da nije. Mogla sam samo zamisliti što ona misli o njima, i zbog moje povezanosti s njima, o meni. Njih dvojica će se vratiti, vidjeti da su sobe pospremljene i neće se zamarati time što je osoba koja je pospremila njihove sobe vidjela ili mislila. Štoviše, neće ni pomisliti na tu osobu, osim možda kako bi se naslađivali svojom pobjedom.
Iako sam svoje stvari raspakirala nakon samo nekoliko dana, stidjela sam se zbog svega što sam oduvijek uzimala zdravo za gotovo. Pitala sam se kako je Emily i poželjela da joj mogu dati do znanja koliko sam joj zahvalna na svemu što je kroz godine učinila za mene. Znala sam da nije lako biti sluškinja Edith Stone Hyde u ovom trenutku. Kad su sve sobe bile pospremljene i kad sam rasprostrla pokrivače, zatvorila prozore i postavila okvire za zamračenje, gurnula sam nekoliko pari svilenih čarapa iz svoje zalihe u gornju ladicu Megine komode.
22
Vratila sam se u kuhinju, a Anna me je iznenađeno pogledala. - Nisi valjda već gotova! - rekla je. - Jesam. - I pospremila si sve njihove stvari? - Jesam. - Ako to ne zavređuje šalicu čaja, ne znam što je zavređuje. Smjesti se uz vatru, odmah dolazim. Mislim da si zaslužila pravi strupag, zar ne? - Onda, smrde li plahte na petrolej? - upitala je Anna pijuckajući iz šalice ukrašene jaglacima sa zlatnim listom na rubu. Uz čaj, najjači koji sam dotad dobila, poslužila je zobene kekse i pekmez, sve na finom porculanu. Na pladanj je stavila i kukičani podmetač. - Ništa nisam osjetila odgovorila sam. - Dobro. Jer pranje rublja nije posao koji bih rado obavljala sama. Neki ne žele dati rublje na pranje jer se boje da će se vratiti ušljivo. Prezirno je progunđala. - Osobno, mene je više strah što će George staviti uz njega u onom svom kombiju. - Zašto bi se, zaboga, rublje vratilo ušljivo? - Zato što ista praonica pere za muškarce iz Velike kuće i vojne logore u šumi. Zabrinuti su uglavnom starci i Wee Free-ovci, ali ja mislim da je pravi problem u tome što slanje rublja na pranje miriše na luksuz. Zahvalna sam što Mhàthair ne dijeli to mišljenje - nitko ne može biti stroži od nje, jer je i stara i Wee Free-ovka. Gornja cjepanica u kaminu kliznula je prema nama odaslavši vodopad iskri. Anna je ustala i namjestila je žaračem. - Da se nisi mrdnula! - izgrdila je cjepanicu, gledajući je nekoliko sekundi prije no što je ponovno sjela. - Zato je možda ona starica neki dan prala rublje na rijeci - rekla sam. - Iak o mi se učinilo da ga pere na veoma neobičnom mjestu. Anna je odložila svoju šalicu. - Molim? - Izgubila sam se u Coveru jer me je naganjala vrana. Mislila sam da me prati. Najednom sam shvatila da se raspoloženje promijenilo. Podigla sam pogled i opazila da je Anna problijedjela. Razmislila sam što sam rekla i pitala se što ju je u mojim riječima moglo uvrijediti.
- Oprosti - uspaničarila sam se. - Ne mislim to ozbiljno. Anna me je i nadalje netremice netremice promatrala. promatrala. Odložila sam svoj čaj, u strahu da ću ga proliti. - Molim te, zaboravi da sam išta rekla. Imam previše bujnu maštu. - Tko je prao rublje i gdje? - strogo je upitala. - Jedna je starica prala košulju u rijeci. Nije mi odgovorila kad sam je zamolila za pomoć. A kad sam se pokušala približiti, nisam je je mogla pronaći. Kao da je isparila... Anna, što je? Dlanom je prekrila usta. - Anna? Što Što ne valja? Molim Molim te reci mi što sam učinila. - Caonaig - promuklo je rekla. - Vidjela si Caonaig. Odmahnula sam glavom. - Što je Caonaig? Ne razumijem. - Netko će umrijeti. - Ne, sigurno neće. To je bila samo stara žena... - U zelenoj odjeći? Oklijevala sam. - Da. - Je lij oj jedan zub stršio iz usta? Još sam duže oklijevala. - Je. Je li plakala? Ovaj put nisam odgovorila, ali očito su me oči odale. Anna je vrisnula i odjurila u kuhinju. Zazvala sam je pa potrčala za njom, ali nije je bilo, a vrata su se ljuljala na šarkama. Otrčala sam do ulaznih vrata, ali kad sam zakoračila na cestu, Anna je već nestajala u daljini na svom biciklu. - Što se događa? - upitao je gospodin Ross. Okrenula sam se kao oparena. Conall i on prišli su mi s leđa na ulici. - Misli da sam vidjela Caonaig - bespomoćno sam odgovorila. - A zašto to misli? - Zato što sam vidjela jednu staru ženu koja je prala košulju u rijeci. Naglo je udahnuo i zrak je je zazviždao kroz kroz njegove zube. zube. - Kako to može značiti da će netko umrijeti? - očajno sam upitala. - Pa to je bila obična starica. Ne razumijem. - Anna ima još dva brata na frontu frontu - rekao je. Još? Okrenula sam se i pogledala niz cestu kojom je Anna nestala. Otišla sam na kat i sakrila se u svoju sobu, ali otprilike sat vremena prije no što se Meg obično vraćala iz pilane počela sam paničariti. Anna se nije vratila, a ona je uvijek pristavljala večeru koju
bi Meg zatim dovršila i poslužila gostima. Na kraju sam se ponovno odušljala u prizemlje, misleći kako će biti bolje da barem upozorim gospodina Rossa da danas neće biti hrane koju će poslužiti, ali ni njemu nije bilo traga. Nisam znala što da učinim, ali budući da sam nehotice izazvala problem, uvukla sam se u kuhinju i pretražila ostavu tražeći sastojke za objed. Gotovo istog časa shvatila sam da je moja potraga beznadna, ne samo zato što nisam uspjela pronaći nijedan komad mesa koje je tog jutra bilo dostavljeno, nego i zato što, i da sam pronašla meso, ne bih imala pojma što učiniti s njim. Nisam bila sigurna ni što treba učiniti s krumpirima, a za sat vremena počet će pristizati više od dvadeset ljudi, i svi s vi će očekivati da budu nahranjeni. Kad je Meg ušla kroz stražnja vrata, zatekla me je nagnutu nad mesarsku dasku za rezanje, s glavom među dlanovima. Brzo je procijenila situaciju i pogled joj se zaustavio na praznom štednjaku. - Anna je otišla ranije - rekla sam. - Što se dogodilo? - Rekla sam nešto što ju je uzrujalo. - Što si rekla? - Nisam posve sigurna - bijedno sam odgovorila. - Ali vjeruj mi da je nisam željela uzrujati. Očekivala sam da će me ispitivati, ali ona je samo odložila kaput i gas masku na stolac i rekla: - U redu. Možeš li pristaviti krumpire? Trepnula sam nekoliko puta. - Da. Mislim. - Misliš da možeš ili možeš? - Mislim da mogu. Istinu govoreći, nisam znala ni kruh narezati, U izgladnjelim tinejdžerskim pohodima na kuhinju trgala sam kruh na komade i najprije jela meku sredinu pa glodala koricu iznad sudopera kako bih mogla isprati dokaze. Meg mi je rekla da najveći lonac napunim vodom, dodam sol i četrdeset krumpira, i stavim da se kuha. Sama je naložila vatru govoreći mi da požurim, prije nego što se moj muž vrati i uhvati me gdje mi nije mjesto, jer ima osjećaj da to ne bi dobro prošlo. Tad je otišla po nešto što je nazvala ”hladetinom” i na čemu je zahvalila dragom Bogu jer je određenu količinu imala na zalihi i jer se poslužuje hladna.
Šank je te večeri brujao vijestima o bombardiranju i one su pomogle da gosti ne obraćaju previše pozornosti pire krumpiru koji je imao okus kao da sam ga kuhala u morskoj vodi. Nisam shvatila da bih trebala oguliti krumpire i iščeprkati iz njih tamne dijelove, ni da bi nož morao glatko proći kroz cijeli krumpir prije no što objavim da je krumpir krumpir kuhan, što mi je sve Meg kasnije objasnila. Mnogi od muškaraca za stolovima zagrabili su pire pa ga u nevjerici promatrali i zatim pokušali stresti s vilice natrag na tanjur, ne vjerujući koliko čvrsto prianja uz zupce. Sirota Meg - iako u prostoriji nije bilo nijednog muškarca dovoljno hrabrog da prigovori, svi su pretpostavljali da je ona odgovorna. Conallu, koji mi se pridružio uz vatru čim su Hank i Ellis došli, ljepljivost pirea po svemu sudeći nije smetala. Bila sam uvjerena da je došao jer je znao da mi treba moralna podrška pa sam ga u zahvalu kradom hranila pireom s prsta koji je on ozbiljno lizao. U jednom trenutku kad sam Conallu ponudila prst umočen u pire, učinilo mi se da nas gospodin Ross gleda. Izgleda da se to učinilo i Conallu, jer zurio je ravno ispred sebe i ignorirao krumpir dok pažnju njegova gazde nije privuklo nešto drugo. Tek tad je nagnuo glavu prema meni i pustio da mu se jezik iskrade iz usta. Kako bombardiranje nije dospjelo u novine, ljudi su općenitu priču nadopunjavali pojedinostima koje su sami saznali. Hank i Ellis slušali su s velikim zanimanjem. Dva bombardera proletjela su kroz Veliku dolinu iz Norveške, ciljajući tvornicu aluminija u Foyersu, selu nekoliko kilometara dalje na drugoj strani Loch Nessa. Jedan je noćni čuvar poginuo kad ga je eksplozija odbacila u tvorničku turbinu, a drugi je umro od srčanog napada. Kad je netko prenio vijest da se jedan od Heinkela odmah zatim srušio u Loch Lochy, zadahtala sam i pogledala gospodina Rossa. Natočio je kriglu piva i gurnuo je preko šanka jednom mještaninu kao da nije čuo. - Vidi ti to - rekao je Hank, a glas mu odavao mrvicu poštovanja. - Srušio je bombarder jebenom puškom. Pitam se zašto se ne bori na frontu. - To je veoma dobro pitanje - suglasio se Ellis. Okrenuo se na na svom stolcu i viknuo: - Šankeru, moj prijatelj ima pitanje za vas. - Nemoj! - šapnula sam krajnje zgrožena. - Zašto? - upitao je.
- Zato što se tebe to ne tiče - prosiktala sam. - Osim toga, on je vlasnik ove gostionice, a ne šanker. Zar ne možeš pokazati malo poštovanja? Ali bilo je prekasno. prekasno. - Kakvo pitanje? - upitao je gospodin Ross. - Prilično ste spretni s puškom - rekao je Hank. - Zašto niste na frontu? Svi u prostoriji utihnuli su. Gospodin Ross samo je netremice promatrao Hanka. Najzad je progovorio Rory. - Smiješno - polako je rekao. - Mi se to isto pitamo za vas. - Nas dvojica smo zdravstveno nesposobni - rekao je Hank kao da je sve to šala. - Meni izgledate dovoljno zdravi. - Ja imam poremećaj poremećaj zvan pes planus - objasnio je Hank. - Ma nemoj? - rekao rekao je Rory. - Je li to latinska latinska riječ za kukavicu? kukavicu? Hank je skočio na noge. Ustao je i drvosječa, ali polako. Očito je bio vise no dorastao dorastao Hanku. - Hank, sjedni - preklinjala sam. - I da ga pustim da se izvuče nakon što me je nazvao kukavicom? - Ako ti cipela cipela pristaje, nazuj je je - rekao je Rory. - Ellise, zar ćeš samo sjediti i dopustiti mu da nas naziva kukavicama? - ogorčeno je upitao Hank. - Nije se obraćao meni - promrmljao je Ellis. - Zapravo, jesam - rekao je Rory. - Imaš li i ti neku otmjenu dijagnozu za trtarenje? Možda planus Možda planus trtikus? trtikus? - Ja imam protanoopiju - rekao je Ellis. - Ne raspoznajem boje. I za tvoju informaciju, dvaput sam se pokušao prijaviti u vojsku. - Svi biste vi trebali brinuti svoja posla - rekla je Meg izlazeći iza šanka. Ako me nazove nazove kukavicom, kukavicom, to jest moj posao posao - rekao je Hank. Razdraženo ga je pogledala, odustala i obratila se drvosječi. Rory, ne možeš se tući s njim. Čuo si što je rekao. Ima zdravstvenih problema. Ne možeš naokolo mlatiti m latiti invalide. Hank je zaustio da prosvjeduje, a Ellis ga odalamio u nogu. - Ne izgledaju bolesni - rekao je Rory. - Bolestan čovjek ne izgleda uvijek bolestan, zar ne? Portir George izgledao je zdrav kao dren dok se nije srušio mrtav od slabog
srca. Ne možeš se tući s čovjekom koji ima pes planus. Mogao bi ga ubiti na licu mjesta. Rory je dugo zurio u Hanka. Najzad se spustio natrag na svoje sjedalo. - Valjda si u pravu - uzdahnuo je. - To bi bilo kao da šutnem štene, zar ne? - Naravno da sam u pravu, budaletino budaletino - rekla je Meg i pljesnula pljesnula ga po ruci. Uzvratio je pljesnuvši je po stražnjici. Meg se naglo okrenula i uperila prst u njegovo lice, ali on se samo nasmijao i poslao joj poljubac. Prostrijelila ga je pogledom i dostojanstveno se vratila za šank. Ostali muškarci nastavili su svoje razgovore, a Hank i Ellis sjedili su bez riječi, obojica blijedi kao krpe.
23
Sutradan ujutro Anna se pojavila i poslužila doručak kao da se ništa nije dogodilo. Pitala sam se je li zaključila da su smrti u Foyersu zadovoljile Caonaigine lešinarske prohtjeve. Kradom sam je promatrala, u nadi da se krhka prisnost koja se rodila između nas nije promijenila, i da će mi ona i nadalje dopustiti da joj pomognem s pospremanjem soba, ali morala sam pričekati da to saznam jer su Hank i Ellis još uvijek bili ondje. Ni jedan ni drugi nisu spomenuli da su im sobe pospremljene. Umjesto toga, ogorčeno su prigovarali kako svi misle da imaju pravo suditi im, a Crnobradi je očito sposoban za vojsku kao i svi drugi, osim što mu nedostaje jedan prst, što ga jednako očito ne sprečava da puca iz puške. Sve to izgovorili su pred Annom, kao da ona ne postoji, a ja sam se lecala od nelagode. Bila je na drugoj strani prostorije i mela ognjište metlom od pruća. Ponašala se kao da je njihove riječi ne diraju, ali znala sam da nije tako. Već sam gotovo izgubila nadu da će njih dvojica ikad otići, kad se pojavio kombijaš George. - Podmazao sam ti vrata - rekao je stidljivo pogledavajući Armu i gurajući vrata naprijed-natrag. - Jučer poslijepodne, kad sam se vratio. - To je jako ljubazno od tebe - odgovorila je Anna ne pogledavši ga. Otvoreno je zurio u nju nekoliko sekundi, i po ojađenom izrazu njegova lica shvatila sam da je zaljubljen u nju. - Dobro, čekam vas vani - rekao je Ellisu i Hanku. - Evo nas odmah. Oh, imaš li još uvijek kompas? - upitao me je Ellis. - Jedan nam nedostaje. - U desnom džepu mog kaputa - rekla sam. - Visi uz vrata. Otišao je do kaputa i prekopao džepove. - Otkad tebe zanima botanika? - upitao je gledajući svoj dlan. Vratio se i istresao šačicu gljiva kojima su klobuci izvana bili žućkasti, a iznutra jarkocrveni. - Baci ove gljive. Izgledaju štetno po zdravlje. Užurbano su navukli kapute i šešire i sakupili opremu. Kad su se vrata napokon zatvorila iza njihovih leđa, čulo se samo ritmično struganje Annine metle o kameni pod.
Željela sam zapodjenuti razgovor i dokučiti kako stvari stoje, ali iako su Hank i Ellis otišli, njihova prisutnost zadržala se kao oblak čađe. Anna je najzad podigla pogled i rekla: - Ona dvojica su pravi crveni peharčeki. Nisu otrovni, ali nisu ni ukusni. Dobro se suše, ako ih želiš staviti u zdjelicu u sobu. - Osušit ću ih. Hvala ti. - Što je njima dvojici? - upitala je. Nisam morala pitati na što misli. - Hank ima ravna stopala, a Ellis je slijep na boje. Izvila je obrve. - A tako. - Istina je. Ne razlikuje crvenu od zelene - njemu je sve samo sivo. Nije ni znao, dok se nije pokušao prijaviti za vojsku. Ne postoji ništa čime bi to promijenio, ali ljudi mu ne vjeruju. Misle da izmišlja. Zato smo ovdje - misli da će, ako pronađe čudovište, svi morati priznati da nije kukavica. - Ma nemoj? - rekla je i vratila se metenju. Nisam se mogla sjetiti što bih još rekla. Shvatila sam da sam završila sa smišljanjem isprika i za Ellisa i za Hanka. - Pretpostavljam da si čula što su sinoć rekli gospodinu Rossu. - Kome? - Gospodinu Rossu. Angusu. Nasmijala se. - Angus je Grant. Zašto si, zaboga, mislila da je Ross? - Zbog znaka iznad vrata. Piše A. W. Ross. I zato što si mi, prvi dan kad smo došli, rekla da on vodi ovu gostionicu... - I vodi je, ali vlasnik je Alisdair. Angus samo čuva utvrdu dok se Alisdair ne vrati s fronta. - Naslonila je metlu na zid i stavila ruke na bokove. - Zar si cijelo vrijeme mislila da je Angus vlasnik? Netko je pokucao na vrata, svečano, sporo. Anna se namrštila. Znaš, ne sviđa mi se ovo kucanje. Ni najmanje. Obrisala je ruke o pregaču i otvorila vrata. Na pragu je bio poštar Willie, sa šeširom u rukama. Lice mu je bilo sivo. - Što te je spopalo da kucaš, Willie? - upitala je Anna srditim glasom koji nije nimalo prikrio njezin strah. - Vrata nisu zaključana. Ako si mislio ući, uđi. Nemam cijeli dan. - Strašno mi je žao, Anna - rekao je Willie ne mrdajući. - Ali moraš otići kući. - Što to trabunjaš? U rukama ti ne vidim ništa osim šešira.
- Moraš otići kući - tiho je ponovio. - Upravo sam dostavio brzojav tvojima. Annina koljena su klecnula. Posegnula je za vratima da se pridrži. Odgurnula sam stolac i pojurila prema njoj pa je uhvatila oko struka. - Roditelji te trebaju - nastavio je Willie. - Idi k njima. Uhvatila ga je za zapešće i stegnula tako čvrsto da su joj zglobovi prstiju pobijelili. - Koji je od njih dvojice? - mahnito je upitala. - Reci mi barem to. - Anna... - Je li Hugh ili Robbie? Willie je otvorio usta, ali prošlo je nekoliko sekundi prije no što je progovorio. - Hugh - najzad je rekao i pognuo glavu. Pustila je njegovo zapešće i stresla moju ruku sa svog struka. Zakoračila je korak unatrag, odmahujući glavom, mahnita pogleda. Prevario si se. To nije istina! Sigurnoje kao s Angusom! Vidjet ćeš! Willie je bespomoćno odmahnuo glavom. - Anna... Potrčala je, silovito projurila pokraj njega i izjurila iz gostionice. Kad sam krenula za njom, Willie me je uhvatio za ruku. - Pustite je - rekao je. Imao je pravo. Nisam se smjela nametati. Kad je shvatio da mu se više ne opirem, popustio je stisak. Izvila sam vrat i vidjela kako Anna žestoko okreće pedale svog bicikla, bicikl se trza s jedne strane na drugu, a njezina kosa vijori na vjetru. Sve je ostavila u gostionici - kaput, šešir, šal i gas masku. Da sam znala gdje se nalazi njezino imanje, odnijela bih joj njezine stvari i ostavila ih na pragu, ali znala sam samo da je negdje između gostionice i dvorca. Potražila sam glavni ključ i na kraju ga pronašla na kuki ispod šanka. Tad sam pospremila sobe, izvršavajući zadatke kao robot. Kad sam završila, počela sam iznova i još jednom pospremila sve sobe. Toaletne potrepštine rasporedila sam na komode ravnomjerno razmaknute. Obrisala sam zrcala. Skinula sam vosak sa svijećnjaka i zagladila pokrivače. A kad više nije ostalo ništa što bih ispravila, ulaštila ili oprašila, legla sam u krevet. * * *
Tu večer ostala sam u sobi, iako je Ellis inzistirao da mu se pridružim na objedu. Po tonu njegova glasa znala sam da je loše raspoložen, a kad sam prestala odgovarati, njegove molbe pretvorile su se u optužbe da sam psihički labilna. Zaprijetio je da će poslati po liječnika ako ne izađem. Nisam izašla, a liječnik se nije pojavio. Satima nakon što su svi otišli spavati, još uvijek sam se prevrtala po krevetu, zaplitala u pokrivače i lupala šakom po jastuku ne bih li pronašla položaj u kojem ću najzad usnuti, ali ništa nije pomoglo jer nije moje tijelo bilo to koje se odbijalo smiriti. Grlo mi se toliko stisnulo da sam jedva gutala, a na oči su mi stalno navirale suze. S apsolutnom sam sigurnošću znala da bi moja majka još uvijek bila živa, da sam odmah otišla u njezinu sobu. Ali da nisam otišla u Cover i vidjela Caonaig, bi li i Hugh još uvijek bio živ? Odšuljala sam se u prizemlje i sjela uz vatru zapretenu pepelom. Kad me je gospodin Grant zatekao, ležala sam na podu ispred kamina s koljenima priljubljenim na prsa. Nisam ga čula da dolazi ni primijetila svjetlo svijeće. - Je li sve u redu? - upitao je. Naglo sam se okrenula i potegnula spavaćicu preko gležnjeva u pokušaju da sakrijem bosa stopala. Obrazi su mi bili mokri od suza. - Što ne valja? Što se dogodilo? - Približio je svijeću i promotrio me od glave do pete. Knedla u mom grlu dodatno se povećala i bilo mi je teško govoriti. Kad sam najzad progovorila, glas mi je bio prigušen. - Ja sam to učinila, zar ne? - Što, curo? - Odložio je svijeću na niski stol i kleknuo pokraj mene netremice me gledajući u oči. - Što si učinila? - Ubila sam Annina brata. - Zašto to misliš? - Vidjela sam Caonaig - nisam je željela vidjeti, ali vidjela sam je, a kad sam to rekla Anni, odmah je znala što to znači. Mislila sam da je samo praznovjerna, ali ispada da je imala pravo. Da sam se klonila Covera, da nisam dopustila onoj glupoj vrani da me natjera u njega, njezin bi brat još uvijek bio živ. - Oh - dugo je izdahnuo. Lice mu se raznježilo od suosjećanja i tuge. - Ne. Ne, curo. Ne bi bio. - Ali vidjela sam Caonaig,..
- Ti nisi ništa učinila. Ubio ga je prokleti rat. - Ali Anna je već izgubila barem jednog brata. Koliko bi gubitaka ljudi trebali podnijeti? Odmahnuo je glavom. - Bojim se da ne znam. Čini se da ne postoji ništa tako dobro i čisto da nam ne bi moglo biti oduzeto bez ikakvog upozorenja. A na kraju nam je sve ionako oduzeto. Izbezumljeno sam ga pogledala. - Ako je tako, čemu uopće živjeti? - Volio bih da znam - odgovorio je s kiselim poluosmijehom. Meni je to pitanje već neko vrijeme velika zagonetka. Promatrala sam ga još nekoliko sekundi pa briznula u plač divovske, trzave jecaje koji su mi potresali ramena. Prije no što sam shvatila što se događa, ovio je ruke oko mog tijela i privukao me k sebi, teško dišući u moju kosu. Nespretno sam ustala i zagrlila ga oko vrata, pritišćući otvorena, uplakana usta o kucavicu koja mu je snažno pulsirala na vratu.
24
Bio je to nevin zagrljaj, ponovila sam samoj sebi po tisućiti put, u nadi da ću prije ili kasnije povjerovati u to. Nakon povratka u svoju sobu, satima sam ležala u mraku želeći da je on sa mnom. Željela sam da me grli, željela sam zaspati u njegovu naručju. Bila sam svjesna da želim i više od toga. Iak o sam većinu noći provela budna, rano sam ustala i čekala pred vratima dok Hank i Ellis nisu izašli u hodnik. Tad sam im se pridružila da se sve troje zajedno spustimo u prizemlje. Sama se nisam mogla suočiti s Angusom - o njemu više nisam mogla razmišljati u službenim okvirima. Već i pomisao da ću ga vidjeti u društvu drugih ljudi izazivala mi je vrtoglavicu. Kad smo sišli u prizemlje, stajao je uz ulazna vrata i razgovarao s nekom veoma starom ženom jezikom koji je grleno žuborio. Kad me je pogledao, pomislila sam da će mi koljena popustiti. Nisam ga mogla pogledati od straha da se ne odam. U zraku je vladala strašna napetost. Bila sam sigurna da će je Hank i Ellis primijetiti, pa ni njih nisam mogla gledati. Time mi je ostala samo ona stara baba, koja je zurila u mene kao da ruje po najdubljim zakucima mog uma i iz njih iskopava svakojake strašne stvari. - Ovo je Rhona rekao je Angus. - Bit će ovdje dok se Anna ne vrati. Ne govori engleski. - To rekavši, otišao je. - I zvjezdana se usluga nastavlja - promrmljao je Ellis krećući prema našem uobičajenom stolu. - Što bismo trebali učiniti? Naučiti keltski? Sporazumijevati se pantomimom? - Zašto ne? - upitao je Hank. - Ionako uvijek dobivamo kašu, a nju mogu pokazati pantomimom. - Uhvatio se za grlo i glumio da se guši. - Nemoj mi reći da se navikavaš na ovo - rekao je Ellis. Hank je slegnuo ramenima. - Barem su mi počeli pospremati sobu. Ellis je progunđao. - Javi mi se kad počnu glačati novine. Rhona nam je poslužila doručak u mrkoj tišini i nakon toga nas posve ignorirala. Pitala sam se je li supruga onog muškarca koji nas je raskrinkao već prvi dan. Čak i ako nije bila, očito nas je osuđivala jednako kao on. Bila je veoma stara, grbava i iskrivljenih nogu. Kosa joj je bila bijela, odjeća crna, koža siva. Mirisala je na mokru vunu i ocat i, koliko sam ja uspjela vidjeti, kiseli izraz ni načas nije nestao s njezina
lica. Iznad gornje usnice i na bradi stršale su joj sitne dlačice, a oči izgledale kao uski prorezi ispod ovješenih kapaka na usahlom licu. Bez obzira na to, u nekoliko navrata zamijetila sam prodornu modrinu njezinih staračkih očiju - obično dok sam tjerala od sebe sjećanje na Angusov zagrljaj ili očajavala zbog Annine braće, i pitala se kako dvije tako nespojive stvari mogu živjeti usporedno u mom mozgu. - Maddie? Ellis me je promatrao. Čelo mu je bilo namršteno i shvatila sam da me je zazvao barem dva puta, ali čula sam ga kao iz daljine, kao kroz tunel. - Draga? Jesi li dobro? Djeluješ... Ne znam, potreseno, ili rastreseno, ili nešto. Imaš li napadaj? - Ne. Ni približno. Samo nisam dobro spavala. - Zašto? - Razmišljala sam o Anninoj obitelji. Bila sam ovdje kad je primila vijest o bratu. - Što je s njezinim bratom? - Poginuo je u borbi. To joj je već barem drugi brat kojeg je izgubila. - Ah - tužno se osmjehnuo. - Zato sinoć nisi željela doći na večeru. Ali bojim se da se takve stvari događaju, draga. C ’e st la guerre. Kako si danas? Jesam li ipak trebao poslati po liječnika? Mogla sam samo odmahnuti glavom. Potapšao me po ruci i ponovno se posvetio Hanku. Dugo sam ga promatrala. Ako želi okončati potragu za zvijeri, bit će dovoljno da samo pogleda u zrcalo. Uzela sam svoje stvari i pobjegla čim su Hank i Ellis otišli s Georgeom, kojeg su očito unajmili na puno radno vrijeme, bez obzira na ograničenu opskrbu benzinom. Pitala sam se koliko brzo Ellis troši preostali novac. Možda nas Hank već uzdržava. Kad sam izašla, više me nije pratio Rhonin prodoran, mrk pogled, ali ponovno sam shvatila da nemam nikakvo odredište, nikakav cilj i nikakvu svrhu u dan kad mi je očajnički trebalo nečim se zaposliti. Međutim, čak i da smo govorile isti jezik, ne bih imala hrabrosti pitati Rhonu da pospremim sobe. Očito me je prezirala. Ponovno sam bila bačena u isti koš s Hankom i Ellisom. Mozak mi je uskuhao, previše toga srušilo mi se na leđa. Moja čaša bila je prepunjena, prebrzo. Caonaig, smrt Annina brata, moj
zagrljaj s Angusom, da ne spominjem spoznaju da je moj suprug bešćutnik... Čak i nakon što me je na prevaru ukrcao u rat, čak i nakon što sam shvatila da je cio naš brak prevara, čak i nakon što sam ga vidjela kako se spušta ispod palube da ne bi vidio ranjenike na SS Malloryju, nisam vjerovala da je bezosjećajan kakvim se sad pokazao. Oduvijek sam pretpostavljala da sve povezano s ratom izbjegava zbog osjećaja krivnje jer se sam ne može boriti na frontu, ali sad sam shvatila da ga jednostavno nije briga. Čak i ako Annu nije doživljavao kao ljudsko biće, zar nikad nije pomislio gdje je George izgubio nogu? Očito nije, budući da je moju duševnu bol protumačio kao slabe živce. Sjetila sam se časa kad me je Angus privukao k sebi, čvrsto me stisnuo, ni najmanje kao da bih se mogla slomiti, iako sam jecala u njegov vrat. Držali smo se jedno za drugo kao da nam životi ovise o tome, a možda i jesu ovisili. Zadahtala sam i naglo podignula glavu. Sigurno je kao s Angusom, rekla je Anna, lica izobličena od tuge, ni minutu nakon što mi se narugala jer sam pogrešno shvatila tko je on. Je li to moguće? Odjurila sam niz ulicu pazeći da mi glava ostane pognuta naročito kad bi se čipkana zavjesa na prednjem prozoru pomaknula za širinu prsta, što su učinile gotovo sve zavjese pokraj kojih sam prošla. Ako je crvena nova značka za hrabrost, sigurno sam blistavi svjetionik junaštva, s glupim crvenim rukavicama i glupom crvenom torbom za gas masku. Gurnula sam ruke u džepove i naišla na zadnje crvene peharčeke koje sam bacila uz cestu samo zato što su bili crveni. Crvena, crvena, posvuda. Željela sam biti siva. Zatekla sam se ponovno ispred one nadgrobne ploče, i zurila u slova uklesana u granit kao da ih mogu prisiliti da otkriju svoju tajnu. AGNES MÀ IRI GRANT, KĆI ANGUSA I M ÀIRI GRANT 14. SIJEČNJA 1942. KAPETAN ANGUS DUNCAN GRANT, LJUBLJENI SUPRUG M ÀIRI GRANT,
2. TRAVNJA 1909. - SIJEČNJA 1942. MÀIRI JOAN GRANT LJUBLJENA ANGUSOVA SUPRUGA 20. SRPNJA 1919. - 28. VELJAČE 1942. Znala sam koliko ljudi u selu ima ista imena - sama sam vidjela na drugim nadgrobnim pločama, i znala sam da poštara Willieja zovu poštar Willie kako bi se razlikovao od stolara Willieja i koči jaša Willieja, jer sva trojica zvala su se Willie MacDonald - ali nisam mogla zaboraviti one visibabe koje je Angus stavio na ovaj grob. Čini se da ne postoji ništa tako dobro i čisto da nam ne bi moglo biti oduzeto bez ikakvog upozorenja, rekao je, a ništa nije čišće od novorođenog djeteta. Je li moguće da se vratio iz rata samo kako bi saznao da mu je okrutna sudbina otela sve što voli? Sjetila sam se one noći kad smo stigli u Škotsku. Kad sam shvatila da je tog dana bila treća godišnjica djetetove smrti, pobojala sam se da ću se ipak raspasti. Bojala sam se da bih mogla popiti tabletu ako se vratim u gostionicu, pa sam se zaputila niz A82, znajući da je posjed McKenziejevih negdje između sela i dvorca. Obronak brda bio je načičkan kućicama i načas sam zastala ispred svake, pitajući se jesu li u njoj Anna i njezini roditelji. Na kraju sam stigla do dvorca i znala da sam prošla pokraj njihove kuće. Razrušena kruništa bedema izgledala su mnogo drukčije nego kad sam im prišla s jezerske strane. Dvorac je bio opasan širokim suhim opkopom, obraslim visokom travom i grubim korovom, i ja sam podigla skute kaputa i zagazila kroz opkop na drugu stranu, ne obazirući se na trnje koje mi je zapinjalo o odjeću. Odmah uz ulaz nalazila se golema kamenčuga - zapravo nekoliko njih, jer još su bile spojene žbukom, još kruto stajale u pravim kutovima, kao da je netko otrgnuo veliki ugaoni dio ustajale licitarske kuće i bacio ga na pod. Zastala sam ispod nadsvođenog ulaza, gdje se nekoć nalazio most za dizanje, zamišljajući sve ljude koji su kroz stoljeća ušli i izašli iz dvorca, svatko sa svojom mješavinom želja, nada, ljubomore, očaja, tuge, ljubavi i svih drugih ljudskih osjećaja; mješavinom koja svakoga od nas čini unikatnim kao snježna pahuljica, a ipak sve nerazmrsivo
povezuje sa svim drugim ljudskim bićima od nastanka svijeta do njegova svršetka. I sama sam ušla u dvorac i otišla ravno do kule. U njezinoj mračnoj unutrašnjosti pronašla sam zavojito stubište i oprezno se uspela izlizanim stubama. Bile su tako uske da sam se odupirala rukama o zidove na obje strane. Zastala sam na drugom katu da pogledam van, ali odmah sam uvukla glavu natrag u tamu stubišta. Angus je stajao kod lučno nadsvođenih vrata prema jezeru. Dugo je samo stajao i zurio u mirnu, kao izglačanu površinu vode. Tad se sagnuo, podigao svoju pušku i dva zeca pa se okrenuo. Sakrila sam se dublje u mrak, iako za to nije bilo razloga - teškim je korakom krenuo prema glavnim vratima i prošao kroz njih nijednom ne podigavši pogled. Lagani snijeg pretvorio se u snažni zapuh i već u sljedećem času u mećavu. Nisam imala izbora osim vratiti se u gostionicu - ostati u kuli značilo bi smrznuti se. Rhona nije bila ni na katu ni u blagovaonici, i mada sam prije samo nekoliko sati očajnički željela pobjeći od nje, sad sam zbog potrebe za šalicom nečeg vrelog jednako očajnički željela pronaći je. Nadala sam se da ću joj moći pokazati što želim i da će ona to znati protumačiti. Duboko sam udahnula i ušla u kuhinju. Kad mi se pogled zaustavio na velikom drvenom stolu i netom oderanim zečevima, zastala sam. Angus je bez košulje stajao za sudoperom okrenut mi leđima, i prao ruke. Znala sam da bih trebala otići, ali nisam mogla. Stajala sam kao ukopana i promatrala ritmično, naizmjenično micanje njegovih lopatica dok je grabio vodu najprije jednom pa drugom šakom i zapljuskivao njome ruke do iznad laktova kako bi isprao sapunicu. Ne znam što me je odalo, ali naglo je okrenuo glavu i uhvatio me kako ga promatram. Iako mi je srce zapelo u grlu, nisam mogla skrenuti pogled. Nakon nekoliko sekundi, uspravio se i - ne skrećući pogled s mojih očiju polako, hotimice, okrenuo se prema meni. Njegove grudi i trbuh bili su mreža gustih, ispupčenih brazgotina - crvenih, ružičastih, ljubičastih, čak i bijelih. To nisu bile ubodne rane. Netko je u njega zabio nazupčanu oštricu i rasparao ga na sve strane.
Zurila sam i pokušavala shvatiti. - Oh, Anguse - rekla sam i prekrila dlanom usta. Pohitala sam prema njemu nekoliko koraka pa zastala. Tužno se nasmiješio i podigao ruke. Nakon nekoliko sekundi, ponovno se okrenuo prema sudoperu. Ispružila sam ruku kao da ću ga dodirnuti, iako su nas još uvijek razdvajala dobra četiri metra. Međutim, meni se činilo da stoji tik ispred mene i dopustila sam drhtavim, ispruženim prstima da okrznu njegovo rame. Kad sam shvatila što radim, odjurila sam u svoju sobu. Izvadila sam tablete i vratila ih u bočicu čak tri puta. Nisam znala što bih sa sobom i na kraju sam samo hodala od kreveta do prozora, i okretala se na peti precizno kao vojnik. Je li odgovorio na moju sumnju vezanu uz onu nadgrobnu ploču? Jesu li ga držali mrtvim, ali je nekim čudom preživio? I što mu se, za ime Božje, dogodilo? Nisam mogla zamisliti, ali nisam mogla prestati zamišljati.
25
Ellis je zalupao na moja vrata čim su se Hank i on vratili, i zahtijevao da im se pridružim na piću. Pokušala sam se izvući na želučane tegobe, ali ponovno mi je zaprijetio liječnikom i rekao da ovaj put misli ozbiljno. Dok smo hodali prema stubištu, Ellis se odbijao o zid. Bio je mrtav pijan. Zauzeli smo svoje uobičajeno mjesto uz kamin. Hankovo i njegovo početno uzbuđenje zbog razgovora s očevicima splasnulo je nakon samo tri dana i bilo dodatno pogoršano Ellisovom ljutnjom jer nije uspio vidjeti mjesto na koje su pale bombe, iako je obišao cijelo jezero da dođe onamo. Iznova je preživio cio njihov izlet iz udobnosti kauča, lupetajući o ”pozivanju na društveni položaj” i kako će ”netko za to platiti glavom” i druge slične gluposti. Na kraju je njegov gnjevni govor skrenuo na razgovore s očevicima. Otvorio je bilježnicu i bockao je prstom. - Dvije grbe, tri grbe, četiri grbe, nijedna grba... Konjska glava, zmijska glava, tijelo kao kit, kolutičavo tijelo. Jebena bijela griva! Frustrirano je podigao ruke. - Ovaj tvrdi da je imalo ljuske. Zmijske oči, oči na vrhovima ticala, bez očiju. Prelazilo je cestu žvačući prokletu ovcu. Sivo, zeleno, crno, srebrno. Leđna peraja, plovni udovi, sav u udovima, bez udova, kljove. Kljove, za ljubav Božju! Prostrijelio me je pogledom kao da sam rekla nešto uvredljivo. Kad nisam reagirala, ponovno se obratio Hanku. - Vertikalno lelujanje. Raširene nozdrve. Vidre. Jeleni. Nesretno zaljubljena jesetra. Divovska lignja. Trula debla koja eksplodiraju s dna. Jedino što nismo čuli je da ima krila i riga vatru. Siguran sam da hoćemo. - Hank je sjedio zavaljen u naslonjač prekriženih nogu i ispuhivao kolutove dima. - Kako možeš biti tako miran? Kako ćemo dokučiti što je istina, kad nam toliko njih očito laže? - Trebali bismo im prestati plaćati, eto kako - odvratio je Hank. Uspješno je ispuhao manji kolut dima kroz veći. Nagnuo se prema meni i bocnuo mi koljeno. - Maddie, jesi li vidjela? - Jesam. Vidio je i Angus, koji nas je promatrao iza šanka.
- Da želiš naučiti pušiti, mogao bih ti pokazati razne trikove nastavio je Hank. - Vidi ovo... Ispuhao je stupac dima u zrak pa ga uvukao natrag u usta. - Hank, zaboga! - ražestio se Ellis. - Vrati se na temu. Ako im ne platimo, neće se htjeti naći s nama. - A ako im platimo, lagat će. Ako ljudi pristanu naći se s nama samo kako bi nam ispričali svoju priču, veća je vjerojatnost da govore istinu. - Hank se okrenuo prema meni. - Što ti misliš, djevojčice draga? - Stvarno ne znam. Mislim da mogu shvatiti obje strane. - Što sam to čuo? - Ellis se naglo okrenuo prema meni. - Bi li ponovila što si rekla? - Rekla sam da stvarno ne znam. - Ne, ne znaš - rekao je - ali svejedno stalno nudiš svoja mišljenja. Odlučila sam prijeći preko uvrede i bockala vilicom ostatak pite. Tražila sam komadiće zečetine jer gljive baš nisam voljela. Nažalost, i jedni i druge bili su jednako smeđi. Tad mi je sinula jedna posve jasna misao, kao udar groma. Odložila sam vilicu i pogledala Ellisa, osjećajući kako raskolačujem oči. Na pogled je zaključio da su crveni peharčeki štetni, ali osim njihove crvene unutrašnjosti na njima apsolutno ništa nije izgledalo sumnjivo. - Prestani zijevati - rekao je Ellis. - Muha će ti uletjeti u usta. - Ellise! - obrecnuo se na njega Hank. - Koji ti je vrag? Obraćaš se Maddie. - Ispričajte me rekla sam odlažući ubrus uz tanjur i ustajući. Ellis se namrštio i odmahnuo glavom. - Da te otpratim? - upitao je Hank brzo ustajući. - Ne, hvala. Mogu sama. - Da, naravno - rekao je, iako je obišao stol i dodirnuo mi lakat. Maddie, on to ne misli ozbiljno. Samo je budala. Pod velikim je stresom. - Stresom - ponovila sam. - Da, naravno. Pokušala sam pojmiti grozotu onoga u što sam sumnjala. Ako sam u pravu, to će ne samo dokazati da je Ellis nemoralan na jednoj posve drukčijoj razini, nego i poreći cijelu svrhu ove budalaste,
arogantne pustolovine. Pronalazak čudovišta neće mu vratiti čast, jer on nema časti koja bi se mogla vratiti. Tijekom noći, postala sam uvjerena da sam u pravu. Nije slupao automobile zato što nije vidio je li svjetlo na semaforu zeleno ili crveno. Slupao ih je jer je bio pijan. Jednako tako, nije slučajno da su gotovo sve haljine i nakit koji mi je kupio bili crvene boje. Znao je da crvena ističe moje zelene oči. A jedini razlog koji sam mogla smisliti za kupovinu jarkocrvene torbe za gas masku bile su moje rukavice, također crvene boje. Najodvratnija od svega bila je predstava koju je izveo oko svog drugog pokušaja da se prijavi u vojsku, pa kad su ga ponovno odbili, glumio strašnu potištenost. Cijela ta predstava bila je smišljena da izazove suosjećanje, koje je on - nevjerojatno, ali istinito - naizgled mislio da zaslužuje. Na toj bi mu predstavi pozavidjela i moja majka. Pobrinula sam se da sutradan ujutro budem prva u prizemlju, i sa sobom sam ponijela kaput, gas masku i rukavice. Rukavice sam odložila na stol i čekala. Obično sam silazila zadnja pa nisam znala tko će se prvi pojaviti. Na moje olakšanje, prvi se pojavio Ellis. - Dobro jutro, draga - rekao je ljubeći me u obraz. - Rano si ustala. Imaš velike planove za danas? Načas me je zaprepastilo njegovo dobro raspoloženje. Pitala sam se sjeća li se uopće prethodne večeri. - Samo ću malo prolunjati po selu - rekla sam nastojeći uzvratiti istim raspoloženim tonom. - Da sam barem ponijela svoje vodene boje. - Kiša bi ti isprala slike. - Izvukao je dnevnik iz svoje platnene torbe i otvorio ga. Dodirnula sam svoje grimizne rukavice i brižno zagladila palčeve uz dlanove. - Da, valjda si u pravu - rekla sam. - Sad sam se sjetila, presretna sam što si mi kupio torbu za gas masku koja je otporna na kišu. Sigurna sam da bi se kartonska kutija dosad već razmočila. - Za moju curu samo najbolje - odgovorio je. - Ali zanima me zašto si izabrao baš ovu boju. - Da ti pristaje uz rukavice, naravno. Što misliš da momak treba učiniti kako bi mu donijeli doručak? - Izvio je vrat tražeći Rhonu. - A li moje rukavice su zelene - rekla sam.
- Ne, nisu, crvene su. - Nisu - polako sam rekla. - Zelene su. Pogledao je rukavice pa podigao glavu dok mu se pogled nije ukrstio s mojim. - Čudno - rekao je, jednako polako. - Rekla si mi da su crvene. - Stvarno? - Još uvijek sam se igrala rukavicama. - Mora da se radilo o drugom paru. Ove su zelene, a crvena i zelena neobična su kombinacija. Osjećam se kao božićni vjenčić. Podigla sam pogled. Netremice me je promatrao, hladan kao granit. - U svakom slučaju - nastavila sam nadeš li se ponovno u Invernessu, dobro bi mi došao novi par rukavica. Ove su zamrljane od vode. I ovaj put, voljela bih da budu crvene - jesi li čuo za izreku da je crvena nova značka za hrabrost? Hank se stvorio pokraj mene. - Što ima, djeco? - Koje su boje ove rukavice? - upitao je Ellis. - Molim? - iznenadio se Hank. - Maddieine rukavice. Koje su boje? - Crvene - odgovorio je Hank. Ellis je ustao tako naglo da su noge njegova stolca zastrugale o kameni pod. Ubacio je svoj dnevnik u platnenu vreću, podigao vreću na stolac pa potegnuo patentni zatvarač grubih zubaca tako žestoko da ga je uspio zatvoriti tek iz trećeg pokušaja. Dobacio mi je još jedan ubojit pogled i izjurio van. Nakon nekoliko sekundi, Hank je rekao: - Kriste. Vas dvoje se raspadate, je li? Umjesto odgovora, zurila sam u krilo. Izvukao je stolac i sjeo. - Je li ovo zbog onoga sinoć? Samo je bio glup. Pod strašnim je stresom. Ako mu pukovnik ne oprosti, više neće vidjeti ni centa dok ne pronađemo čudovište. A čak i kad ga pronađemo, nije sigurno da će mu pukovnik oprostiti. - Potcjenjuješ moći Edith Stone Hyde. - Nadam se, jer jučer ujutro poslao joj je pismo. Zato se sinoć onako nalio. Prenerazila sam se. - Pisao joj je? Što je napisao? - Nije mi pokazao, ali pretpostavljam da joj se predao na milost i nemilost, i preklinjao za božansko posredovanje kod pukovnika. - Nisam imala pojma da će joj pisati.
- Nije želio da brineš. - Zato što sam krhkih živaca? - Zato što te je želio zaštititi. - Moram priznati da to pokazuje na veoma neobičan način. Hank je uzdahnuo. - Ako misliš na ono sinoć, to su samo riječi, Maddie. Znaš da ništa od toga nije mislio ozbiljno. - Više ništa ne znam. Mislim da se ni ne sjeća što je rekao. Guta moje tablete i zalijeva ih žesticom. - O čemu govoriš? - Upravo sam ti rekla. Pogledi su nam se sreli, i učinilo mi se da u njegovim očima vidim nešto nalik na shvaćanje. - Kad je to počelo? - Oduvijek se znao poslužiti, ali otkad smo došli ovamo, gadno je navalio. - Nisam imao pojma. - Zagledao se u daljinu. Nakon, kako mi se činilo cijele vječnosti, duboko je udahnuo i pljesnuo se po bedrima. U redu. Ništa ti ne brini, djevojčice draga. Ja ću ga dovesti u red. - Prekasno je - rekla sam. - Dovest ću ga u red - odlučno je ponovio Hank. Kad su se vrata zatvorila iza njega, ponovno sam šapnula: Prekasno je. * * * Ellis se tu večer vratio u gostionicu trijezan i besprijekorno ljubazan. Njegova mirna vanjština i spokojan izraz lica bili su previše mirni, previše spokojni, i nisam znala skriva li strašnu povrijeđenost ili strašnu ljutnju. Prekorila sam se zbog svoje nepromišljenosti. Ako je Ellis uistinu slijep za boje, a ja sam ga optužila da glumi, nisam nimalo bolja od svih drugih koji ga osuđuju. Ali ako glumi i sad zna da sam ga otkrila, za njega sam smrtonosna kao napunjeni pištolj. Sazna li pukovnik da je Ellis lagao kako bi izbjegao vojnu dužnost, smjesta će ga trajno razbaštiniti i neće postojati ništa što će Edith Stone Hyde ili itko drugi moći učiniti da to promijeni. Ovako ili onako, pogriješila sam i morat ću ispraviti tu pogrešku.
Kad me je Ellis sutradan ujutro ugledao, izraz njegova lica potvrdio mi je koliko je presudno da izgladim situaciju. Čim me je opazio, čeljust mu se stisnula i zagledao se u svoj dnevnik. Mrzila sam to što sam morala učiniti, a još sam više mrzila to što sam znala kako ću to učiniti. Poslužit ću se taktikom moje majke. - Dobro jutro, dragi rekla sam sjedajući pokraj njega. - Gdje je Hank? Teatralno je liznuo prst i okrenuo stranicu. - Dušo, molim te, reci mi što sam učinila. Jučer si otišao u strašnoj žurbi, a za večerom si mi se jedva obratio. Znam da sam nešto učinila, ali ne znam što. Nastavio je promatrati dnevnik i glumiti da nisam ondje. - Ne, to nije istina - jadno sam nastavila. - Znam zašto se ljutiš. Zbog mog bijednog pokušaja da se našalim, zar ne? Ellise, molim te, pogledaj me. Podigao je lice. Izraz na njemu bio je hladan kao led, pogled nesmiljen. - Moja šala o rukavicama - nastavila sam. - Nastojala sam biti duhovita, a ne tebe ismijati. Ali trebala sam znati da se ne smijem šaliti na račun tvog poremećaja. Grozno sam se ponijela. Nije reagirao. Samo je zurio mrko stisnutih usana. Morala sam hrabro nastaviti dalje jer nisam imala drugi plan. - Mislila sam da ćeš, kažem li ti da su moje rukavice zelene, zaključiti kako ti je Hank podvalio izabravši pogrešnu boju torbe za moju masku, ali sve je otišlo ukrivo. Čim sam vidjela izraz tvog lica, trebala sam prestati, ali već sam previše zaglibila i pokušala sam okrenuti stvar u drugom smjeru. Sve je to jako glupo - stvarno mi trebaju nove rukavice i samo sam nastojala smisliti pametan način da ih zamolim. Vodvilj u meni pokušao se ispoljiti, ali očito nisam zvijezda. Suđeno mi je biti sporedna točka. Zato budi uvjeren da je jučerašnja predstava bila prva i posljednja u mojoj solo karijeri izvođenja neslanih šala. Najzad se oglasio. - Ne vodvilj. Burleska. Obrazi su mi se zažalili. - Da. Naravno. Samo što je obično ne zovemo tako. - Moja je majka uvijek govorila da iver ne pada daleko od klade. Volio bih da sam je slušao. Otvorila sam i zatvorila usta nekoliko puta prije no što sam uspjela odgovoriti. - Pretpostavljam da sam to zaslužila, nakon onoga što sam ti rekla.
Nasmijao se, kratko, grubo zarevao. Tu večer i sljedeću Hank i Ellis nisu se vratili u gostionicu pa nisam imala pojma je li Ellis nasjeo na moju priču o rukavicama. Nisu mi ostavili poruku ni ikakvu drugu naznaku kamo su otišli.
26
Kad se Anna, pet dana nakon primitka vijesti o Hughovoj smrti, napokon vratila, prihvatila je moje izraze suosjećanja i nastavila kao i inače, iako joj se u koraku pojavila neka težina koja ranije nije bila ondje. Dopustila mi je da nastavim pospremati sobe, na čemu sam joj bila veoma zahvalna, jer već sam ludila nastojeći kloniti se Rhone i nisam imala pojma što bih rekla Angusu, nađem li se nasamo s njim. Baba je očito dijelila Annino mišljenje o pospremanju za drugima, jer su Ellisove prljave čarape i gaće bile točno ondje gdje je iskoračio iz njih tri večeri ranije, a pidžama ležala u zgužvanoj hrpi u kutu. Hank je svoju odjeću barem bacio na stolac. Od stotinu tableta koje sam bila pronašla u Ellisovoj sobi, ostalo ih je samo trideset i šest. Tu večer, Hank i Ellis su se vratili. Kad su zakoračili kroz vrata, duboko sam udahnula, pripremajući se. - Draga! - uzviknuo je Ellis. Brzo mi je prišao i poljubio me u obraz prije no što je sjeo pokra j mene na kauč. Smrdio je na petrolej, ali ne na alkohol. - Jesam li ti nedostajao? - upitao je. - Naravno - odgovorila sam, nastojeći dokučiti izraz njegova lica. Hank se skljokao u naslonjač sučelice nama. - Nikad nećeš pogoditi gdje smo bili. - Nju to ne zanima - rekao je Ellis trljajući ruke. - Brzo - izvadi njezin dar! Hank je prekopao platnenu torbu i pružio Ellisu tanku kutiju omotanu darovnim papirom, koju mi je Ellis svečano uručio na dlanovima obje ruke. Skinula sam satensku mašnu i podigla poklopac. U kutiji se nalazio par crvenih rukavica, na svilenom papiru prošaranom zlatnim nitima. Sva krv nestala mi je iz lica. - Što kažeš? Sviđaju li ti se? - upitao je. - Predivne su. - Što je još važnije, koje su boje? - Crvene - gotovo sam šapnula.
- Odlično. - Ellis se nasmiješio od uha do uha. - I Hank je to rekao, ali s vama šaljivdžijama nikad nisam siguran. - Podigao je ruku iznad glave i pucnuo prstima. - Šankeru! Dva viskija. Zapravo, donesite bocu. Angus ga je prostrijelio pogledom, ali izvukao je dvije čaše. Meg ih je uzela u ruke i gurnula bocu ispod pazuha, a izraz njezina lica prenosio je svaku riječ koja nije izašla iz njezinih usta. Rukavice su očito bile poruka, ali što su značile? Jesam li uspjela uvjeriti Ellisa da još uvijek vjerujem u njegov daltonizam? Ili je on moj očajnički monolog protumačio kao obećanje da ću čuvati njegovu tajnu? Ili uistinu ne raspoznaje boje? Tijekom večeri, Ellis je popio gotovo cijelu bocu viskija, ali barem izvana, ostao je veseo. Posjednički je cijelo vrijeme držao ruku na mom ramenu ili nozi, a ja sam se iz petnih žila trudila da se ne lecam. Povremeno sam kradom pogledavala Angusa, ali izraz njegova lica bio je nedokučiv. Otkad sam vidjela njegove brazgotine, još sam dvaput bila na groblju i gotovo sam bila sigurna da je on onaj Angus na nadgrobnoj ploči, onaj koji je u šest tjedana sve izgubio. Često sam razmišljala o našem zagrljaju uz vatru i pitala se razmišlja li i on. Nikad mi nisu rekli gdje su bili, a ja nisam pitala. Iako je Hank obećao da će dovesti Ellisa u red, smjesta su ponovno upali u staru kolotečinu: u gostionicu su se vraćali naroljani pa se nastavljali opijati dok obojica ne bi obamrli. Sudeći po zalihi koja se brzo stanjivala, Ellis je gutao i tablete. Prema mojoj procjeni, uzimao ih je između osam i deset dnevno. One noći kad sam znala da je ostao bez tableta, pokucao je na moja vrata i zamolio jednu. Ubacivši jednu tabletu u usta, još ih je istresao na dlan i gurnuo u džep. Prema količini koja je ostala u bočici, zaključila sam da je uzeo pedesetak tableta, dovoljno da mu potraju pet ili šest dana. Uspostavili smo krhku normalu. Ellis je naizgled posve zaboravio incident s rukavicama, i mada je bio stalno pijan, nijednom se nije razbjesnio. Svaki je dan čekao majčino pismo, ali ono nije dolazilo. Počeo je govoriti da mu ionako nije potrebna - bio je sigurniji no ikad kako će,
kad pronađe čudovište, skinuti ljagu i sa svog i s očeva imena, i kako će ga pukovnik dočekati raširenih ruku i otvorene čekovne knjižice. Jedino za što je mario bilo je pronaći čudovište u Loch Nessu. O čudovištu s kojim se suočavao ostatak svijeta ostao je jednako neupućen kao i uvijek. Počela sam glačati novine u nadi da će ih on ili Hank - možda početi čitati. Nisu. Iako je staviti blinkere da ne vidiš kaos i užas bilo neupitno sebično i kukavički, ponekad sam ih gotovo shvaćala. Krajem siječnja, Crvena armija oslobodila je niz logora smrti u Auschwitzu u Poljskoj, i pojedinosti koje su kapale danima i tjednima bile su toliko mučne da sam se i sama morala boriti protiv duboke želje da ostanem neupućena. Stotine tisuća ljudi - a možda i mnogo, mnogo više, jer izvještaji su često bili proturječni - prisilno su otpremljene u te logore i ubijene, većina njih samo zato što su bili Židovi. Skupih su ih i prevezli u stočnim vagonima, pa po izlasku iz vagona odredili ili za smrt ili za naporan rad. Ubijali su ih u plinskim komorama, a te komore i krematoriji radili su danonoćno. Mnogi od onih koji su bili pošteđeni neposredne smrti također su umrli, od bolesti, izgladnjelosti, mučenja i iscrpljenosti. Govorilo se o nekom ludom liječniku i nezamislivim eksperimentima. Kad je SS shvatio da se Crvena armija približava, pokušali su uništiti dokaze. Plinske komore i krematorije su raznijeli, a ostale zgrade zapalili prije no što su se počeli povlačiti, primoravajući desetke tisuća izgladnjelih zatvorenika - sve koji su bili sposobni hodati - da pješače dublje u nacističko područe prema drugim logorima smrti. Jedini koje su ostavili bili su oni za koje su bili sigurni da umiru. Dok su se povlačili, nasumce su strijeljali ljude. Čak su i okorjeli borci ruske vojske bili nepripremljeni na ono što su zatekli: šesto četrdeset i osam leševa koji su ležali gdje su se srušili, i više od sedam tisuća preživjelih u tako groznome stanju da su nastavili umirati usprkos hitnim pokušajima da ih se spasi. Otkrili su da je SS spalio bolnicu sa svima unutra, sveukupno dvjesto trideset i devet duša. Jedno od šest skladišta koje SS nije imao vremena uništiti bilo je nakrcano tonama - doslovce tonama - ženske kose i ljudskih zubiju s izvađenim plombama, i desecima tisuća dječjih odijelaca. Izgubila sam nadu u ljudski rod. Iako su saveznici napredovali, pomislila sam da je možda prekasno, da je zlo već pobijedilo.
27
Sad kad je Anna bila shrvana novom tugom, a ja i nadalje bez ičega čime bih ispunila dane, preuzela sam na sebe da proširim svoje kućanske dužnosti, iako sam se držala gornjeg kata kako ne bih bila uhvaćena. Sagove u sobama pomela sam vještičjom metlom, za koju se ispostavilo da je načinjena od suhog vrijeska, a onda, kad sam ionako mela, pomela sam i hodnik do vrha stubišta. Nije prošlo ni tjedan dana od Annina povratka, a ja sam već posve sama spremala cio kat, laštila kvake, punila petrolejke, skupljala rublje za pranje, mijenjala plahte - čak i ribala Vimom umivaonik, kadu i zahod. Meg mi je popravljala lak na noktima kad je bilo potrebno, pa su moji nokti, iako kraći nego inače, bili blistavi kao i uvijek, i Ellis nije ništa posumnjao. Ohrabrila sam se, i jednog dana odlučila pomesti cijelo stubište, jer sag se prostirao do podnožja stuba. Prekasno sam čula lupkanje Conallovih noktiju i trenutak kasnije našla se licem u lice s Angusom. Stajala sam na donjoj stubi, s pregačom oko pasa i metlom u ruci. Zaledila sam se kao jelen nasred ceste. Raskolačio je oči i time odao svoju iznenađenost. - Dobar dan rekla sam nakon nekoliko sekundi tišine, nastojeći se ponašati kao da se stalno ovako srećemo. Namrštio se. - Koliko dugo ovo već traje? - Neko vrijeme - odgovorila sam i osjetila kako mi obrazi rumene. - Molim te, nemoj kriviti Annu - zamisao je bila isključivo i samo moja. Jednostavno sam željela pomoći. Kutovi njegovih usana trznuli su se i oči mu jedva primjetno zatreperile. Nasmijao se i nastavio svojim putem odmahujući glavom, praćen vidno zbunjenim Conallom. Potonula sam na stubu, a u glavi mi se zavrtjelo od olakšanja. Svoj sam rad dotad bila ograničila na gornji kat isključivo iz bojazni da ću biti uhvaćena, ali budući da Angus naizgled nije imao ništa protiv, sad sam počela pomagati i u kuhinji. Uvijek sam sa sobom nosila kaput, rukavice i gas masku, kako bih mogla šmugnuti kroz stražnja vrata ako se Ellis i Hank vrate ranije, pa zatim ušetati kroz prednja glumeći da sam bila u šetnji. To je bila Megina zamisao, a Anna se žestoko usprotivila. Odlučno je tvrdila da izaći iz kuće kroz jedna i ući kroz druga vrata donosi nesreću.
Iako sam na početku bila praktički beskorisna, marljivo sam učila, a njih dvije imale su mnogo strpljenja sa mnom. Uskoro sam naučila strugari, ne guliti, mrkve i krumpire, i rezati repu na kockice. Nakon onog prvog presoljenog kulinarskog fijaska, naučila sam zasoliti vodu za kuhanje povrća, i ne samo kako narezati kruh na kriške, nego kako ga narezati prema ratnim mjerilima - trgovcima nije bilo dopušteno prodavati ikakav kruh, čak ni onaj crni, ratni, ukoliko nije bio dovoljno star da se može narezati na tanke kriške. Anna je priznala da sumnja kako ratni kruh uopće nije od brašna, nego od samljevene stočne hrane, a ja sam pomislila da je vjerojatno u pravu. To bi svakako objasnilo gusti, brašnasti kruh poznat kao ”Hitlerovo tajno oružje”. Šuškalo se da je afrodizijak - mnogi su sumnjali da je tu glasinu potaknula sama vlada kako bi ljudi jeli taj kruh. Naučila sam da se svi čajevi kuhaju od listića i da se listići namaču više no jednom, kao i da je jačina čaja za gosta izravno povezana s Anninim osjećajima prema toj osobi. U tom času, Hank i Ellis pili su vruću vodu s malo mlijeka. Otkrila sam da uz Annina brojna osobna vjerovanja - nije mogla vidjeti vranu kroz prozor da ne istrči van i provjeri koliko ih je, a zatim analizira što njihov broj znači - postoje svakojake vrste općenito prihvaćenih izvora nesreće. Jedan od njih objašnjavao je zašto nisam mogla pronaći ni komadić mesa onog dana kad je Anna pomislila da sam vidjela Caonaig i pobjegla ne pristavivši večeru. Držalo se da meso u kući donosi nesreću, pa se meso čuvalo u ventiliranom spremištu u dvorištu. Otkrila sam i da je Angus zaslužan za sadržaj brojnih spremišta za meso. U brdu tik iza skloništa nalazila se visoka, propuhasta zemunica koju je Angus krcao s divljači, tetrijebima, fazanima i drugom lovinom, i vješao ih ondje dok ne omekane. Anna i Meg uzimale su za gostionicu koliko je bilo neophodno, a ostatak omatale u novine koje bi Angus potom ostavio na pragovima potrebitih obitelji, a pakete dostavljao noću, kako se nitko ne bi osjećao obaveznim. Dotad sam već bila zaključila da Angus ide u krivolov - kako drukčije objasniti onaj posjet pozornika Boba ili izdašne količine divljači? - ali nisam se zgrozila kao što bi se nekoć možda zgrozila. Moje obrazovanje u rukama Anne i Meg uključivalo je dovoljno povijesti da bih razumjela nevoljkost policajca da provede zakon, kao i da takav stav odražava prevladavajuće mišljenje. Počelo je onog dana kad sam upitala Annu zbog čega je imanje imanje, a ne samo farma, i dobila neočekivanu bukvicu:
- To jest farma - uvrijeđeno je rekla - samo nedovoljno velika da uzdržava obitelj. To je definicija imanja. Meg mi je uputila pogled koji je govorio, Eto, sad si se usosila, i bila je u pravu. Iako su se događaji o kojima je Anna govorila zbili prije gotovo dvjesto godina, grmjela je tako ogorčeno kao da su se dogodili prošli tjedan. Rekla je da su 1746., nakon bitke kod Cullodena zadnjeg, krvavog sukoba u jakobitskom ustanku - lojalisti silom ukinuli klanove kako se jakobiti više nikad ne bi mogli uzdignuti. Uzeli su im zemlju koja je tradicionalno pripadala njihovim klanovima i raštrkali pripadnike klana, prognavši pojedinačne obitelji na male komadiće zemlje i očekujući od njih da preko noći postanu poljoprivrednici. Nekadašnja zajednička lovišta pretvorena su u farme ovaca i lovišta za bogataše, a svatko tko je bio uhvaćen loveći na njima bio je strogo kažnjen. Pravo aristokrata da u svojim lovačkim zabavama ne budu zakinuti ni za jednog jelena držalo se važnijim nego nahraniti izgladnjele. Ali nije na tome završilo. Iza fizičkog raseljenja i naglog, prisilnog ukinuća klanovskog sustava nalazio se sustavni pokušaj zatiranja kulture. Govoriti gaelski postao je zločin, a prvorođeni sinovi klanovskih poglavica morali su pohađati britanske privatne škole, iz kojih su se vraćali s onim istim naglaskom viših klasa koji je moj svekar oponašao u opojnim danima svoje slave. Zamislila sam kako se pukovnik šepiri naokolo u svojim kariranim odijelima i razmeće samodopadnim osjećajem superiornosti, i shvatila sam da je razlog prezira koji Rhona i stari Donnie osjećaju prema njemu - i prema svima nama zbog povezanosti s njim - mnogo dublji od svega što je pukovnik osobno učinio. - I zato je uzeti jelena pravedna krađa - rekla je Anna završivši svoju tiradu odlučnim kimanjem. Ne znajući, ponovila je Megine riječi onoga dana kad mi je pokazala sklonište, i ja sam napokon shvatila. Uzeti jelena pravedna je krađa jer taj jelen je uzet s ukradene zemlje. * * * Kako su Meg i Anna radile u smjenama, prvi dio dana provodila sam samo s Annom, a drugi samo s Meg, i naši bi razgovori tad ponekad postali povjerljivi.
Od Meg sam saznala da je Annin brat Hugh nagazio na minu i da je ono što su uspjeli pronaći od njegovih posmrtnih ostataka pokopano u Nizozemskoj. Drugi brat kojeg je izgubila, dvadesetjednogodišnji Hector, pogođen je u prsa iz minobacača tijekom iskrcavanja u Normandiji. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, iako je jedan njegov suborac zastao dovoljno dugo da strgne njegove identifikacijske oznake. Od Anne sam saznala da je Meg izgubila cijelu obitelj - oboje roditelja i dvije sestre - prije četiri godine kad je bombardiran Clydebank. Poginulo je petsto dvadeset i osam osoba, šesto sedamnaest bilo ih je ozlijeđenih, a trideset i pet tisuća ostalo je bez domova u dvije noći nesmiljenih zračnih napada nakon kojih je od dvanaest tisuća kuća samo sedam njih ostalo nedirnutih. Meg je bila pošteđena samo zato što se već bila pridružila kanadskim drvosječama i tad nalazila u Drumnadrochitu. Uporno sam se nadala da će mi jedna od njih ponuditi neku informaciju o Angusovoj prošlosti, dovoljnu da potvrdi ili pobije moju teoriju o onoj nadgrobnoj ploči, ali nisu to učinile, a ja ih se nisam usudila pitati od straha da ću se time odati. Bila sam posve svjesna da moja želja da to saznam nije potaknuta samo znatiželjom.
28
Meg nam je rekla kako su djevojke u pilani toliko uzbuđene zbog predstojećeg plesa za Valentinovo, da su već dvaput dobile strogi ukor zbog rastresenosti pri radu s golemim, motornim pilama. Nisam ih mogla kriviti. Nekoliko djevojaka, a među njima i Meg, na Valentinovo je očekivalo prsten koji će njihove zaruke učiniti službenima. Kako se približavao taj dan, komentari drvosječa postajali su sve bestidniji. Večer prije plesa, jedan od njih rekao je nešto toliko prosto da se Meg pretvorila u crvenokosu furiju. Nagnula se nad Roryja, koji se prilijepio za stolac, i strogo ga izgrdila, iako je on - i to s pravom prosvjedovao kako nije rekao ni riječ. - Ali nisi učinio ništa da ga ušutkaš, zar ne? - upitala je, još uvijek mašući prstom pred njegovim licem. Mrko ju je promatrao, ali ruke su mu mlohavo visjele uz stolac. Kad se okrenula na peti i srdito odjurila, s crvenim kovrčama koje su joj skakutale na glavi, stariji muškarci za šankom ozbiljno su kimnuli s odobravanjem, a ostali drvosječe - koji su shvatili da je Rory izgrđen za sve njih - pretvorili su se u utjelovljenja pristojnosti. Hank se nagnuo prema Ellisu i prislonio dlan uz usta kako ga ne bi čuli drugi u prostoriji. - Tko je sad muškarčina? - nacerio se. Ellis je bio previše rastresen da bi mu to bilo zabavno. Ni dvadeset minuta ranije, ispričao se i otišao na kat, samo kako bi se vratio blijed kao krpa. Znala sam što se dogodilo. Pokušao je ući u moju sobu, ali je naišao na zaključana vrata. Kad sam to jutro pospremala sobe, primijetila sam da mu je ostalo samo pet tableta. Znala sam da sigurno očajnički želi nabaviti još i pitala se zašto me jednostavno nije otvoreno tražio da mu ih dam, kao uvijek. Možda nije želio pitati pred Hankom; nisam znala, ali što god bio razlog, bila sam zahvalna jer mu ionako ne bih mogla pomoći. Sve preostale tablete bacila sam u zahod. Na dan plesa, Meg, Anna i ja posebno smo se potrudile urediti blagovaonicu jer smo znale da će doći djevojke. Na stolove smo stavile platnene stolnjake, a Anna je napravila nešto što je nazvala ”ugljenim cvjetovima”. Za manjak pravih cvjetova krivila je i vrijeme i rat pa je umjesto pravog cvijeća u staklene zdjelice stavila pet grumena
ugljena, dodala vodu, sol i amonijak, i na kraju ih prelila mješavinom ljubičaste i modre tinte. Nisam mogla pojmiti kako će ta alkemija rezultirati ičime nalik na cvijeće, ali već za sat vremena ugljen je ”procvjetao”. ”Cvijeća” nismo imale dovoljno za sve stolove pa smo odlučile da će Meg povesti djevojke za stolove koji ih imaju, a muškarce - koji to cvijeće ionako ne bi cijenili - posjesti drugdje. Ta zadaća dopala je Meg jer Anna će dotad već otići kući, a ja ću, naravno, čekati Ellisa i Hanka uz ognjište. Ugljeni cvjetovi nisu bili jedino oko čega smo se potrudile. Zajedno smo uspjele nabaviti dovoljno jaja i šećera da ispečemo dva kuglofa s glazurom, koje smo odložile na samu sredini drvenog stola kako bi ostali izvan Conallova dosega. Pas je ležao ispružen na krevetu svog gospodara i pratio svaki naš pokret. Bio je dovoljno visok da dosegne sve što želi ako mu okrenemo leđa, ali nije bilo šanse da će se to dogoditi. Te bismo kolače branile vlastitim životima. Meg i ja odrekle smo se svog sljedovanja jaja i šećera za cijeli tjedan, što je bilo dovoljno za jedan kolač, ali tad su Annine kokoši počele nesti kao lude. Kako su živjeli na imanju, McKenziejevi su umjesto sljedovanja jaja dobivali hranu za piliće pa je njihova opskrba ponekad bila neizvjesna, ali ovom su se prilikom kokoši iskazale. Svi koji idu na ples dobit će cijelu krišku, umjesto samo zalogaja da kušaju. Dok se spremala za odlazak kući, satima kasnije no inače, Anni no raspoloženje splasnulo je. - Ne sjećam se kad sam zadnji put jela kolač - rekla je, čeznutljivo gledajući kolače. - Ništa ti ne brini - umirila ju je Meg. - Sačuvat ćemo ti prvu krišku, lijepu i debelu. - Hvala ti - odvratila je Anna, ali još uvijek je zvučala zlovoljno. Trebala bih krenuti. Lijepo se zabavite - i pazi, sutra želim čuti sve pojedinosti. Annini roditelji bili su nepokolebljivi Wee Free-ovci, i nije joj bilo dopušteno ni napudrati lice, a kamoli otići na ples. Ni sama glazba nije bila dopuštena, osim nedjeljom, a i tad je trebala služiti samo za molitvu i pjevala se bez pratećih instrumenata. Stariji McKenzijevi bili su toliko strogi da bi nedjeljom čak i pijetla zarobili ispod košare od jednog bušela, kako ne bi činio ništa nepoželjno s kokošima. Shvaćala sam Anninu melankoliju jer sam i sama željela da mogu otići na ples, iako bi to zahtijevalo jedan drugi svemir u kojem Ellis ne postoji.
Ja ću barem moći svjedočiti uvodu. Posebno sam se radovala vidjeti reakciju na kolače, budući da sam i sama sudjelovala u njihovoj izradi. Iako sam samo razlupala jaja i zamutila tijesto, nikad u životu nisam bila toliko ponosna. Budući da nismo vjerovale Conallu samom s kolačima, ostala sam u kuhinji i pazila na njih dok se Meg spremala u svojoj sobi. Vratila se odjevena kao ideal Valentinova, u pripijenoj haljini s majušnim crvenim srcima, brižno počešljane kose i srcolikih usana boje cinobera. Njezine cipele s visokim potpeticama bile su načinjene od crvenog antilopa, sa zgodnim vezicama na ristu. Morale su biti nove novcate - nisam mogla zamisliti da bi antilop preživio ijedan dan na takvoj klimi. Primijetila sam i da je odjenula čarape i licem mi se razlio nehotičan osmijeh. Pratila je moj pogled, zacrvenjela se i uzvratila mi osmijehom. - Što kažeš? - Kažem da će Rory pasti s nogu - odgovorila sam. - Kažem da ćeš biti naljepša djevojka na plesu. - Barem neću morati brinuti da će mi onaj tamo pokušati polizati umak od pečenja s nogu. Conall je lagano mahnuo repom. Bio je red na mene da se uredim za večeru, ali oklijevala sam. Znala sam da mi se neće ukazati druga prilika za razgovor s Meg nasamo, a željela sam joj nešto reći o prošnji koja joj predstoji. Shvatila sam da ne znam što bih rekla, vjerojatno zato što sam bila nedvojbeno nekvalificirana dijeliti savjete o braku. Na kraju me je spasila sama Meg. - Idi sad - izgrdila me je trzajući prstima prema vratima. - Lijepo se dotjeraj. Večeras više no ikad, jer ljepota je tvoja dužnost! Čak i ako je ona tvoja dvojica dosadnjakovića uz kamin neće primijetiti, drugi hoće. I nemoj se vraćati bez otmjene haljine. I neka bude crvena, posebno večeras! Ne zaboravi, crvena je nova značka... - Znam! Znam! - sa smijehom sam je prekinula. - Odjenut ću crveno! I sretno večeras. Iako tebi sreća ne treba. Otrčala sam prije no što je stigla odgovoriti. Našminkala sam se kao da doista idem na proslavu i izabrala haljinu od crvenog tafta sa zvonastom suknjom, koja nije izgledala
skupo jer takva nije ni bila. Sama sam je kupila, iz konfekcije, prije no što je Ellis preuzeo nadzor nad mojom garderobom. Na kraju sam olovkom za oči nacrtala nesigurne linije na listovima. Željela sam se uklopiti, a ne izdvajati, a osobito tu večer nisam željela nikoga zasjeniti. Kad su Hank i Ellis prošli kroz ulazna vrata s obrazima rumenim od hladnoće i tko zna čega još, druga strana prostorije punila se gostima. - Vidi ti to. - Hank se naglo zaustavio. U zraku se osjećalo uzbuđenje. Djevojke, sve besprijekorno dotjerane, divile su se kolačima iznesenim na stolove, ali još nenarezanim. I drvosječe su komentirali kolače, ali zapravo su se divili djevojkama. Nisam mogla ne zapitati se koje od njih očekuju zaručnički prsten. Meg je stajala uz stol za kojim su sjedile djevojke iz pilane. Nagnula se da im pokaže koliko se ugljeni cvijet promijenio otkad ga je Anna stvorila, ali znala sam što zapravo radi. Trebao im je samo časak. - Čekaj... pa to su pravi natovi! - zacičala je jedna od djevojaka za stolom. - Kako si se uspjela dočepati čarapa? Drvosječe su iznenađeno zažamorili, kao da već nisu gledali Megine noge. Sad kad im je pružena izlika, otvoreno su i pohlepno zurili. - Oh - odvratila je Meg čedno sliježući ramenima. - Same su se pojavile. - Okrenula je gležanj da bolje pokaže list. Hank i Ellis promatrali su sve to tik ispred vrata. Na kraju je Hank trknuo Ellisa pa su krenuli prema vatri. Ellis se spotaknuo o rub otirača i posrnuo, hvatajući se za naslonjač. Nekako je uspio zaobići naslonjač, cijelo se vrijeme čvrsto držeći za naslon, pa se skljokao u njega. Oči su mu bile podlivene krvlju, čelo se sjajilo od znoja i mene je uhvatila strava. Hank se toliko zapiljio u Meg da se nasadio na naslon za ruku drugog naslonjača prije no što se postrance stropoštao u njega; glava mu je visjela preko podstavljenog naslona na jednoj strani, a noge na drugoj. Nakon nekoliko sekundi zaprepaštenosti, s mukom se uspravio. Ellis me je odmjerio od glave do pete. Zaškiljio je i zgađeno izvio usnu. - Što je ovo?
Znala sam da misli na moju jeftinu odjeću i gole noge, ali pravila sam se ludom. - Idu na ples - rekla sam. - Danas je Valentinovo. - Što je danas? - iznenadio se Hank. - Sranje. Trebao sam nešto poslati Violet. - Ne, mislio sam na ovu... odjeću - rekao je Ellis mašući nadlanicom prema meni. - Izgledaš kao križanac sudoperke i uličarke. Šutjela sam kao zalivena. Nije imalo smisla objašnjavati mu zašto sam se tako odjenula. Nije imalo smisla učiniti išta drugo osim šutjeti i nadati se da će ga proći. - Ako mene pitaš, melem je za oči - rekao je Hank, još uvijek zureći u Meg. - Da sam znao da će biti toliko uzbuđena zbog jednog para najlonki, dao bih joj ih deset. Dao bih joj ih koliko god želi. Zapravo, tko zna što bih sve dao toj curi. S takvim licem i stasom mogla bi se izdignuti iznad svog društvenog položaja, kao Maddieina majka. - Načas je okrenuo glavu prema meni. - Bez uvrede, djevojčice draga. - Nemoj se petljati s fukarom - rekao je Ellis, još uvijek zureći u mene. - Porijeklo uvijek ispliva na površinu. Iver ne pada daleko od klade. - Molim? - neodređeno je upitao Hank. Još uvijek je promatrao Megine listove. - Od kudjelje ne možeš napraviti svilu, eto što - odgovorio je Ellis. - Ne, one su čarape definitivno svilene. Pogledaj joj noge. Kladim se da su kilometar duge. Zaslužuju samo najfiniju svilu... - Hank? - očajno sam mu se obratila. Mahnula sam, nastojeći privući njegovu pozornost. - Hank! Brzo me pogledao i rekao: - I ti izgledaš lijepo, Maddie. Definitivno si svila. - Onda, Maddie, ova tvoja haljina - rekao je Ellis ubojito odlučno - je li crvena, ili zelena? Adrenalin je eksplodirao iz moje utrobe u udove. - Molim? - Je li crvena, ili zelena? - Od finog je brokata, pravi potpuri boja - rekao je Hank, još uvijek posve nesvjestan paralelnog razgovora. - Maddie? Nisi mi odgovorila - o bratio mi se Ellis. Kut desnog oka počeo mu se trzati.
- Ne mogu - odgovorila sam zureći u svoje krilo. - A zašto? - Zato što si imao pravo. - Oko čega? - Oko svega. - Reci! - U redu! Nisam svila! Obična sam kudjelja! Ogorčeno se nasmijao. - Pokornost je boja koja ti pristaje, draga. Trebala bi je češće nositi. - Ti ćeš to najbolje znati - rekla sam prije no što sam se okrenula prema šanku. Meg je posluživala kriške kolača zadivljenoj publici. Rory još nije došao, i mada se Meg junački držala, vidjela sam da vene. - I ja bih rado pojeo malo njezinog kolača, oh da! - Hank je tiho zazviždao. Tad se najednom okrenuo na stolcu. - Djeco, upravo mi je pala na pamet jedna luda zamisao! Hajdemo na ples - bit će kao na božićnom plesu služinčadi. Vas dvoje zaljubljenih golupčića radite svoje, a ja... možda i ja nađem zgodnu malu golubicu. Da mi pomogne da prebrodim, da tako kažem. Nasmiješio nam se od uha do uha, pun nade. Kad ni Ellis ni ja nismo odgovorili, osmijeh mu je nestao s lica. Sumnjičavo je pogledavao čas mene, čas Ellisa. - Oh, nije valjda - prostenjao je, prije no što je očajno pogledao u strop. - Opet vas dvoje? Da pogodim. Ellis je rekao neku totalnu glupost i ti sad ne razgovaraš s njim. K vragu, ne želiš ga ni pogledati. Zar tako brak utječe na ljude? Nikakvo čudo da ga ne želim. Ni jedan ni druga više niste ni mrvicu zabavni. - Uzdahnuo je i okrenuo se natrag prema šanku. - Ali ona cura tamo, ona je lunapark...
29
Točno u osam, blizanci iz Halifaxa spustili su se na koljena i svojim djevojkama dali zaručničke prstene. Kad su se djevojke zarumenjele i pristale, ostali drvosječe glasno su zapjevali, počastivši buduće mladenke pjesmom ”Oj, Kanado”. Čim su oni zapjevali, stari Ian Mackintosh skočio je na drugu stranu ulice i vratio se sa svojim gaj dama pa zasvirao uz mladiće koji su nastavili sa zdušnom izvedbom ”Zbogom Novoj Škotskoj”. Ellis je uporno pio viski i nastavio me promatrati kao da želi da sam mrtva. Na pola ”Balade o Novoj Škotskoj”, više to nisam mogla podnijeti. Odjurila sam na kat i zaključala se u svojoj sobi. Zadihano sam se naslonila na vrata. Ni dvije minute kasnije, dok su gajde još uvijek treštale u prizemlju, učinilo mi se da sam nešto čula i priljubila sam uho uz vrata. Ellis je psovao i teturao hodnikom, i naravno, došao ravno do mojih vrata. Kad ih je zatekao zaključana, zalupao je po njima. Maddie! Maddie! Otvori prokleta vrata! - Odlazi! Bacila sam se na krevet i privukla koljena na prsa. - Otvori prokleta vrata! Ozbiljno ti govorim! Po načinu na koji su se vrata tresla u okviru, znala sam da lupa po njima bočnim dijelom šake. Poželjela sam da mogu zapaliti svijeću i provjeriti prijeti li vratima opasnost da popuste, ali ruke su mi se previše tresle da bih kresnula šibicu. - Maddie! Ako smjesta ne otvoriš prokleta vrata, kunem se jebenim Bogom da ću ih razbiti - čuješ li me? - zaurlao je iznova zalupavši. Sklupčala sam se na krevetu i pritisnula dlanove na uši. Nisam mogla zavrisnuti upomoć - nije bilo šanse da bi me od glasnih gajdi itko čuo - ali gdje je, dovraga, Hank? Sigurno je primijetio da smo oboje nestali, i sigurno je bar približno svjestan u kakvom je Ellis stanju. S vremenom, koje se meni činilo dugim kao stoljeća, lupanje je usporilo do neujednačenog staccato, i najzad posve prestalo. Čula sam tihi tresak kad se Ellis skljokao o vrata. Zaplakao je.
- Maddie? Oh, Maddie, što si to učinila? Ti si moja žena. Trebala bi biti na mojoj strani. Što da sad radim? Što bih, dovraga, trebao učiniti? Noktima je zastrugao po drvu dok je klizio prema podu. Nastavio je plakati, ali i to je s vremenom prestalo. Nekoliko minuta kasnije čula sam samo svoje vlastito nepravilno disanje. Baš kad sam pomislila da je otišao, čula sam struganje po sagu pa tišinu. Suspregnula sam dah. Strašan, praiskonski urlik prethodio je silovitom udarcu o vrata, za kojim je uslijedio i drugi i treći, dok se Ellis opetovano zabijao tijelom u njih. Kad je drvo počelo pucati, ispuzala sam iz kreveta i pipala u mraku dok nisam napipala kamin i žarače za vatru. Tad sam čučnula iza stolca stežući žarač u ruci i plačući. Još se jednom snažno zabio u vrata, nakon čega se začuo tresak tijela na pod i obilne psovke. Zatim sam čula Hanka. - Kog to vraga radiš? - Moram razgovarati sa svojom ženom! - Ustaj, budalo - mirno je rekao Hank. - Moram! Razgovarati! S mojom! - Ellis je dahtao i puhao, ali naizgled se nije mogao sjetiti zadnje riječi. - Ne možeš ni ustati. Daj, pomoći ću ti do kreveta. - Moram razgovarati s njom - bio je uporan Ellis, iako je najednom zvučao malaksalo. Zacvilio je i ponovno zaplakao. Odšuljala sam se do vrata, još uvijek stežući žarač u ruci. Blagi Bože - rekao je Hank. - Vidi na što ličiš. Daj mi ruku. Ellis je promumljao nešto nesuvislo. - Ne, nisi iščašio rame. Da jesi, ne bih mogao učiniti ovo. Začuo se bolan krik i nakon njega cmizdrenje. - Vidiš? Ali da jesi iščašio rame, dobio bi što si zaslužio jer si takva budala. Daj mi ruku. U redu, na nogice lagane. A sad mi daj svoj ključ i ne mrdaj. Začuo se tresak o zid tik ispred moje sobe. - Isuse. Možeš li bar pokušati ne srušiti se dok ne otključam vrata? Misliš li da bi to mogao? Ellis je teško i soptavo disao, toliko blizu da sam imala osjećaj da je u sobi sa mnom.
Vrata njegove sobe su se otvorila i Hank se vratio. - Idemo. Nogu pred nogu. Nakon nekoliko sekundi lupanja i struganja po podu, čula sam glasnu škripu krevetnih opruga. Zvučalo je kao da je Hank s vrata bacio Ellisa u sobu. Ne miči se - rekao je Hank. Makneš li se, kunem ti se Bogom da ću te privezati za krevet. Vrata su se zatvorila i časak kasnije začulo se pristojno kucanje na mojima. - Maddie? - zazvao me je Hank. - Da? - odvratila sam, još uvijek čučeći sa žaračem. - Sjediš li uz vrata? - Da. - Jesi li dobro? Nisam odgovorila. Srce mi je toliko lupalo da sam bila sigurna da ga on čuje i nekontrolirano sam se tresla. Nakon stanke, rekao je: - Okej, shvaćam. Ljuta si na mene, ali što sam trebao učiniti? Izbiti mu bocu iz ruke? - Da. Uzdahnuo je i čula sam kako se češe po glavi. - Da, u pravu si. Neće se ponoviti, kunem ti se. Usput, zaključao sam ga u sobu. Želiš li ključ? - Ne. Slobodno ga zadrži. - Naspavaj se - rekao je. - On ti noćas više neće dodijavati. I Maddie? Stvarno mi je žao. Neko je vrijeme pričekao prije no što je otišao. Pretpostavljam da se nadao kako ću mu reći da je u redu. Ali nisam mogla. Nije bilo ni približno u redu, a sad kad Ellis više nema tableta, moglo je samo biti gore. Zašto, zašto sam ih bacila u zahod? Kad su gajde Iana Mackintosha napokon utihnule, društvo u prizemlju glasno je zapljeskalo; klicali su, vikali i udarali nogama o pod dok se cijela kuća nije zatresla. Za nekoliko minuta, mlađi su izašli i otišli u seosku dvoranu, ali čak i nakon njihova odlaska, muškarci koji su ostali za šankom -
stariji muškarci, mještani - glasno su razgovarali i smijali se, uzbuđeni zbog svog sudjelovanja u improviziranoj cèilidh 1 6 . Još uvijek u mraku, prišla sam prozoru, izvukla okvir za zamračenje i podigla prozorsko krilo. Iz seoske dvorane čule su se harmonika i violina, praćene smijehom, pjevanjem i živalinim razgovorima, od kojih su neki zvučali kao svađe. Iako je zrak bio hladan, kleknula sam uz prozor i slušala, naslonivši glavu na prozorsku dasku. Osjećala sam neopisivu čežnju. Ni kilometar dalje, mladi ljudi ljudi mojih godina, zaljubljeni ljudi - planirali su zajedničke budućnosti, budućnosti koje će uključivati sve povlastice istinske međusobne ljubavi: prisnost, strast, djecu, prijateljstvo, iako će putem zacijelo biti kušnji. Neki od parova možda shvate da nisu jedno za drugo i budu nesretni, ali u ovom su trenutku bili sretni i radosni kao i ostali, i ma koliko se nespojivi i jadni možda na kraju pokažu, mogla sam gotovo jamčiti da nitko od njih neće završiti u braku kao što je moj. Ulicom su se začuli koraci i razgovor između nekog muškarca i žene. Zaustavili su se ispred kuće sučelice gostionici i utihnuli, vjerojatno zbog poljupca na rastanku. On je nešto šapnuo, a ona se zahihotala i ušla u kuću. Pričekao je nekoliko sekundi nakon što su se vrata zatvorila, pa zazviždao zaputivši se natrag ulicom. Nakon nekog vremena, vratila sam okvir za zamračenje na prozor i otišla spavati. - Lažljivice! Kurvo!
Prenula sam se iz sna začuvši bijesnu viku muškog glasa i isprva sam pomislila da se Ellis vratio. Tad sam čula kako Meg plače i shvatila da je taj muškarac Rory. Bili su u hodniku. Skočila sam iz kreveta i zapalila svijeću na komodi. Priljubila sam uho uz vrata. - Kunem se svime što je sveto na ovome svijetu da govorim istinu... Začuo se udarac i Megin krik. Dograbila sam žarač, koji je još uvijek bio naslonjen uz vrata. - Bezvrijedna, lažljiva droljo! Reci mi tko je on! Reci mi! - Ne postoji nitko drugi - preklinjala je. Na škotskom gaelskome ”proslava s plesom i pjevanjem” (prim. prev.) 16
- Zašto mi onda ne kažeš odakle ti najlonke? - Rekla sam ti, Rory... - Želiš da povjerujem da su se ”pojavile same od sebe”? Zar me držiš takvom budalom? - novi udarac, novi krik - Što ti je još dao, ili si zaslužila? Je li to u pitanju? Postala si prostitutka? Koliko naplaćuješ? Što muškarac može kupiti za jedne najlonke? - Rory, za ljubav Božju... - Je li to bio onaj seronja s platfusom? Vidio sam kako te gleda. U kojoj je sobi? Reci mi! R eci mi! Kad je Meg vrisnula, naglo sam otvorila vrata i istrčala iz sobe. Jedino svjetlo dopiralo je od svijeće iza mojih leđa, ali bilo je dovoljno da vidim kako je on vuče i udara šakom u obraz. Srušila se na koljena uhvativši se za obraz, plačući. Bila je posve naga. On je bio u raskopčanoj košulji i gaćama. - Prestani! - uzviknula sam. - Govori ti istinu! Osvrnuo se preko ramena. Pogledi su nam se sreli. Hotimice se ponovno okrenuo prema Meg, ščepao je za kosu i odalamio nogom u rebra. Prestravila sam se čuvši mukli odjek udarca. Meg je zadahtala kad joj je izbio zrak iz pluća. - Ja sam joj ih dala! - vrisnula sam. Ponovno ju je udario nogom, još uvijek je držeći za kosu, pa je zavitlao u stranu. Ostala je nepomično ležati, kao naga porculanska lutka bačena u dječjoj sobi. Dok je zamahivao nogom da je još jednom udari, podigla sam žarač u ruci i poletjela hodnikom. Prije no što sam stigla do njega, Angus je nahrupio sa stubišta i jednim pokretom priklještio Roryja uza zid, ščepavši ga oko vrata i odigavši ga od poda. Rory je mlatarao rukama i na kraju uspio ščepati ruku koja ga je držala oko vrata, ali nije ni pisnuo. Angusova druga ruka ostala je uz tijelo, raširenih prstiju. - Koji se to kurac događa? - upitao je Hank provirivši sa svijećom iz svoje sobe. Kad je vidio, brzo se sklonio natrag u sobu. Ispustila sam žarač i potrčala do Meg. Bila je pri svijesti, ali jedva. Odvukla sam je prema njezinoj sobi i kleknula uz nju, ovila ruke oko njezina tijela skrivajući njezinu nagost. Jecala je i prekrila glavu rukama. U hodniku se čulo ritmično bubanje. Podigla sam pogled očekujući da ću vidjeti kako Angus udara Roryja, ali Angus je i nadalje držao Roryja jednom rukom. Rory je bio taj koji je otvorenim šakama udarao o zid iza sebe. Oči su mu bile iskolačene, a jezik virio iz usta, i mada je svjetlo bilo slabo, lice mu je bilo neke neobične boje i brzo je tamnjelo.
Udaranje o zid usporilo je i na kraju prestalo. Mokra mrlja pojavila se na prednjici Roryjevih gaća, a mokraća curila niz nogu, preko stopala i na pod. Činilo mi se da je prošla cijela vječnost, ali vjerojatno je prošlo samo nekoliko sekundi prije no što ga je Angus pustio. Rory se skljokao na pod i ostao nepomičan. Bila sam sigurna da je mrtav, ali nakon nekoliko sekundi naglo se trznuo i uhvatio za vrat, pa zahripao hvatajući zrak. Angus je stajao pokraj Roryja, s rukama na bokovima. Bio je u prugastim plavim hlačama pidžame, bez košulje. Nitko od nas nije bio propisno odjeven, a ponajmanje Meg, i zbog toga je užas tog trenutka postao stvarniji. Angus je trknuo Roryja stopalom. - Mislim da ti ne moram reći što će se dogoditi ako te ikad više vidim na svom pragu. Rory se skvrčio na podu. Disao je iskrzano i hroptavo, i još uvijek se držao za vrat. - Shvatit ću to potvrdno - rekao je Angus pa se nagnuo nad njega, uhvatio ga ispod pazuha i podigao. Okrenuo se i gurnuo ga niz stube. Suspregnula sam dah slušajući kako se Rory kotrlja niz stube. Bila sam sigurna da sam upravo svjedočila ubojstvu, ali nekoliko trenutaka kasnije, čula sam kako se ulazna vrata otvaraju i s tihim škljocajem zatvaraju.
30
A ngus je podigao Meg iz mojih ruku kao da je perce. - Odmakni pokrivače - naredio je, a ja sam potrčala. - A ti - obratio se Hanku, koji se pojavio na vratima sa svijećom u rukama - donesi tu svijeću i zapali ostale. Angus je položio Meg na krevet i navukao pokrivače preko njezina blijedog, nagog tijela. Okrenula se na desni bok, tiho plačući. Lijevi obraz bio joj je krvav, kapak počeo oticati. Iz nosa joj je curila krv, a usnica bila rasječena, - Gdje te je još ozlijedio, m ’e udail 1 7 ? - tiho je upitao Angus sjedajući na rub kreveta. Gladio ju je po glavi kao da je dijete. Ona je samo plakala. - Udario ju je nogom u rebra - rekla sam. - Žestoko. Angus se naglo okrenuo prema meni. - A što si ti radila na hodniku? Mogla si i ti nastradati. - Namjeravala sam ga ubiti. Nekoliko sekundi samo je zurio u mene. - Idem po doktora McLeana - rekao je ustajući. - U kuhinji je pribor za prvu pomoć. Zaguran je iza... - Znam gdje je - prekinula sam ga. - Idem po njega. Angus je kimnuo i okrenuo se prema Hanku, koji je dotad zapalio ostale svijeće. - Ti - donesi nekoliko cjepanica treseta s hrpe u prizemlju i zapali vatru u sobi. I upali svjetiljke u hodniku. Noć će biti duga. Otrčala sam niz stube, pipajući u tami dok nisam napipala baterijsku svjetiljku. Pronašla sam bijelu limenku s crvenim križom i u žurbi da je što prije uzmem prevrnula pahuljice sapuna. Dok sam jurila natrag stubištem, prošla sam pokraj Hanka koji je silazio. Sjela sam na Megin krevet, otvorila poklopac i namočila malo vate jodom. - Oh, Meg, strašno mi je žao. Ovo će te peći - rekla sam prije no što sam obrisala vatom duboku posjekotinu na njezinu obrazu. Nije se ni lecnula. Tijekom moje kratke odsutnosti, lijevo oko posve joj se zatvorilo dio oka iznad jabučice nabubrio je i savio se kao groteskna nova vjeđa.
17
Na škotskom gaelskome ”draga, zlato” (prim. prev.)
Iz kuta usta na jastuk je kapala krv i ja sam se ponovno užasnula pitajući se je li joj Rory izbio koji zub. Hank se vratio s naramkom cjepanica. - Moram donijeti obloge - rekla sam. - Strašno natiče. Uzela sam dvije velike metalne zdjele iz kuhinje i iznijela ih iza kuće, ostavivši vrata širom otvorena. Kleknula sam na zaleđeno tlo i rukama zagrabila snijeg, ubacila ga u jednu zdjelu i bubala šakama u kristale leda koji su mi parali zglobove. Kad ga nisam mogla nabiti nimalo jače, otrčala sam natrag u kuću, zastavši koliko je bilo dovoljno da bosom nogom zatvorim vrata. Zaustavila sam se kod sudopera da drugu zdjelu napunim vodom, odložila je na prvu i u nju ubacila hrpu čistih krpa. Kad sam se pojavila na vratima s krcatim zdjelama, Hank je okrenuo glavu, ali ostao je nepomičan. Uspio je zapaliti vatricu i nezgrapno stajao ispred nje. - Hank, svjetiljke u hodniku - rekla sam. Skočio je u akciju. Odložila sam zdjele na stolić uz krevet, ižmikala jednu krpu i stavila je na Megino čelo. Drugu sam presavinula i položila na njezin obraz, tik ispod oka. Tad sam sjela pokraj nje, milovala njezinu raščupanu kosu i smirivala je, dok nisam shvatila da su mi prsti ljepljivi od krvi. Kad sam provjerila, vidjela sam da joj veliki pramen kose nedostaje i da se vidi komad jarkocrvene lubanje. I nju sam očistila pa prekrila novim vlažnim oblogom. Meg ni na što nije reagirala. Dok sam čekala da se Angus vrati s liječnikom, mogla sam samo sjediti s njom, mijenjati joj obloge kad više nisu bili hladni i gledati kako voda postaje ružičasta. Nikad u životu nisam se osjećala bespomoćnije. Dok je pregledavao Meg, doktor McLean istjerao je sve iz sobe pa smo čekali u prizemlju. Koliko sam vidjela, Ellis je sve prespavao. Ili to, ili je bio mrtav, ali nisam imala razloga provjeriti. Ako je mrtav, i ujutro će biti mrtav. Hank i ja sjedili smo uz zapretenu vatru. Angus je zapalio svjetiljku i ushodao se. Prije no što je izašao u noć, navukao je pulover, ali znala sam da je Hank već vidio njegove brazgotine. Nisu mu mogle promaknuti. Kad se doktor McLean napokon pojavio na stubištu, skočila sam na noge.
- Kako je ona? Doktor je odložio torbu na pod i namjestio naočale. Dao sam joj morfij pa je trenutačno ne boli, ali dobila je gadne batine. Znate li možda koja je životinja odgovorna za to? - Da - odgovorio je Angus. - I on je dobio malo batina. - Hoće li ona biti dobro? - upitala sam. - Ima potres mozga, sva je izubijana, slezena i bubrezi su joj nagnječeni, a barem tri rebra napukla. Izgubila je gornje lijeve kutnjake, a četvorka i petica se klimaju, iako možda neće ispasti. - Moramo pozvati kola hitne pomoći - rekla sam. - Sigurno mora u bolnicu. - Inače bih se suglasio - rekao je doktor McLean. - Ali u ovim okolnostima, ako postoji ik akva mogućnost da se za nju pobrinete ovdje, mislim da bi to bilo bolje. - Kojim okolnostima? - upitao je Angus. - Bolnica je u Invernessu - objasnio je liječnik - u kojem nema goriva i izbila je epidemija respiratorne bolesti. Plućna kongestija zadnje je što sirotici treba s napuklim rebrima pa je nikako ne bih volio izložiti. Ali ako je ostavite ovdje, morat ćete je jako brižno paziti. - Što ćemo? - upitala sam. Nakon stanke, shvatila sam da svi gledaju u mene. Obratila sam se Angusu. - Znam da ti preko dana imaš drugog posla, ali sigurna sam da ćemo se Anna i ja snaći. Možda se Rhona može vratiti na neko vrijeme. - Maddie - polako je rekao Hank. - Jesi li sigurna da znaš što radiš? - Točno znam što radim... Anguse? Bio je to prvi put da sam mu se obratila imenom pred drugim ljudima. Netremice me je gledao u oči. - Maddie... - čula sam Hanka iza svojih leđa. - Molim te - rekla sam Angusu. - Liječnik je rekao da bi joj ovdje bilo bolje, a ja ću obaviti sve što se od mene očekuje. Obećajem. Okrenuo se prema doktoru McLeanu i kimnuo. - Ostat će ovdje. * * *
Hank je nijemo sjedio dok nam je liječnik davao upute za brigu o Meg. Morali smo budno paziti na znakove šoka - bljedilo, pad tjelesne temperature, slab ili ubrzani puls. Ako se to dogodi, moramo smjesta nazvati hitnu pomoć jer to je znak unutarnjeg krvarenja. Također, budući da Meg ima potres mozga, sljedećih dvanaest sati moramo je buditi svakih sat vremena da provjerimo njezinu posebnost. - Inače bih vam rekao i da joj istodobno usporedite zjenice, ali bojim se da to zbog otoka neće biti moguće. Međutim, svaki put kad je probudite, mora duboko udahnuti pet ili šest puta da ne dobije upalu pluća. Uspije li se zakašljati, još bolje. Neće željeti, ali važno je da to učini. Morfij sam ostavio na komodi. S vašim iskustvom na frontu, pretpostavljam da ćete ga znati dati. - Da - turobno je odvratio Angus. - U redu. Ukoliko nemate drugih pitanja, ja sad idem. Podigao je svoju torbu i krenuo prema vratima. Angus ga je ispratio. - Životinja koja je to učinila... rekao si da si se pozabavio njime? - Zasad - odvratio je Angus. - Ali ako te kojim slučajem noćas pozovu u neki kamp drvosječa, smijem li ti preporučiti da ne žuriš, ili čak možda da negdje pogrešno skreneš? - Naravno - rekao je liječnik. - Kad je zamračenje, zna biti jako teško pronaći put u mraku. U noći kao što je ova, moglo bi se reći da bi to čak bilo nemoguće. Pretpostavljam da ćeš ti sutra posjetiti zapovjednika? - To sigurno - rekao je Angus. - A možda posjetim i našeg nasilnika. Liječnik je kimnuo. - U ovim okolnostima, ne pada mi na pamet nijedan razlog da te pokušam razuvjeriti. Laku noć, kapetane Grant. Hank je naglo podigao pogled, a meni je srce zalupalo. Bila sam u pravu. To je on - on je Angus na onoj nadgrobnoj ploči.
31
Iako mi je, saznavši istinu, srce lupalo kao ludo, ostatak mene bio je umoran do kostiju. Svi smo bili premoreni i u koloni se odvukli na kat - ja za Angusom, Conall za mnom, a Hank na začelju. Zastala sam kao ukopana kad sam ugledala Meg. Nisam mislila da može izgledati imalo gore. - Gospode Bože - osupnula sam se prilazeći krevetu. Liječnik je zašio posjekotinu na njezinoj usnici i duboku okomitu ranu na obrazu. Ovu drugu bilo je strašno gledati - izgledala je kao improvizirani, crni patentni zatvarač skoren od krvi, neupitan dokaz da će Meg na obrazu zauvijek ostati brazgotina. Pitala sam se hoće li joj obraz usahnuti zbog izgubljenih zubiju i iz dubine srca sam se nadala da neće izgubiti i druge zube. Usprkos svemu tome, činilo se da spava dubokim snom. Hank se nakašljao. Oklijevao je u hodniku, tik iza Meginih vrata. - Da odem po još cjepanica ili...? Zapravo je pitao smije li otići u krevet i ja sam ga mrzila zbog toga. - Snaći ćemo se - odgovorio je Angus. Hank je postajkivao još nekoliko sekundi pa nestao. Mogla sam samo zamisliti što će ujutro reći Ellisu, ali nisam mogla ništa učiniti u tom pogledu. Kad je Angus otišao po još leda, donijela sam pokrivač iz svoje sobe, okrenula naslonjač prema Meg pa se smjestila u njega, podvivši noge ispod tijela. - Trebala bi otići spavati - rekao je Angus kad se vratio. - Ja ću noćas ostati uz nju, a ujutro će preuzeti Anna. - Voljela bih ostati, ako nemaš ništa protiv. - Nemam, ali ne uspijem li odgoditi neke obaveze, poslijepodne ćeš se vjerojatno morati snalaziti sama. - Nema veze. Ubacio je novu cjepanicu u vatru pa čučnuo uz zid. Brzo sam ga pogledala. Proučavao me je. - Znači, namjeravala si ga ubiti, je li? - upitao je. - Da, namjeravala sam. Tiho se nasmijao. - Iznenađuješ me, gospođo Hyde.
- Maddie. Samo sam Maddie. Anna i Meg me već tjednima tako zovu, osim kad je moj suprug u blizini. Dugo me je promatrao, a ja sam se pitala koliko je shvatio. - Bojim se da je vrijeme - rekao je četrdeset minuta kasnije. Meg je bilo teško probuditi, ali najzad smo uspjeli dozivajući je imenom i lupkajući je po nadlanicama. Angus ju je upitao zna li koji je datum. Odgovorila je da je Valentinovo i rasplakala se. Ona je kriva, promumljala je kroz rasječene usne. Rory je bio pripit i trebala je biti pametnija i ne hvaliti se čarapama, da ne spominje kako ga je izgrdila večer ranije. Dobar je on čovjek, stvarno jest - nakon rata otići će s njim u Novu Škotsku. Prije samo tjedan dana gledala je film ”Dobrodošli u Kanadu” zajedno sa svim ostalim djevojkama koje će se udati za drvosječe kad rat završi. - Ne govori, m ’e udail - rekao je Angus. - Što ako se on ne vrati? Angus i ja smo se pogledali. - Sad moraš nekoliko puta duboko udahnuti - rekao je Angus. - Samo pet udaha, ali moraju biti duboki. - Ne mogu - zajecala je. - Ne razumiješ. Boli me. - Moraš, Meg - rekla sam. - Liječnik je tako naredio. Ne želiš valjda dobiti upalu pluća? Angus i ja pomogli smo joj da se okrene na leđa i držali je za ruke, glasno brojeći dok je ona junački udisala i izdisala. Njezini krikovi kidali su nam srca, ali čim smo nabrojali pet udaha, okrenula se na bok i zaspala. - Hvala Bogu na morfiju - rekao je Angus. - Vjerojatno se neće ni sjećati da smo je probudili. - Kad treba dobiti sljedeću dozu? - Za malo manje od četiri sata. Dat ću joj je malo ranije, da preduhitrimo bol. Bolje je tako, nego pokušati sustićije. Kad je ponovno sjeo, zapitala sam se govori li iz vlastitog iskustva. - Što će se dogoditi Roryju? - upitala sam. - To ne možemo znati. Ali jedno ću ti reći - nikad je više neće ni prstom taknuti. Njegove sjajne modre oči plamtjele su bijesom i znala sam da će Meg zauvijek biti sigurna od Roryja, čak i ako to ne želi. Uza sve što se tu noć dogodilo, bilo je teško vjerovati da je Ellis još uvijek zaključan u svojoj sobi; možda je doista bio vezan za krevet.
Željela sam otpuzati do Angusa i sve mu reći. Željela sam ga upitati za njegovu obitelj. Željela sam osjetiti njegove ruke oko tijela i oviti svoje oko njega. Željela sam osjetiti kako mu krv kola venama dok obećaje da će me štititi, jer vjerovala bih mu. Nakon što smo probudili Meg već treći put, čuli smo Annu u prizemlju. Angus je ustao. - Mislim da će biti najbolje da joj odmah kažem što se dogodilo. Nakon toga ću morati izaći na neko vrijeme - moram obaviti jedan poslić. Nekoliko minuta kasnije, Anna je dotrčala u sobu. Kad je ugledala Meg, briznula je u plač. Odjurila sam do kreveta da je zagrlim. - To je zlo, Maddie, eto što je - rekla je plačući u moje rame. Čisto zlo. Kakvo bi čudovište učinilo ovako nešto? I to baš našoj sirotoj, slatkoj Meg. Meg, koja nema nikog svog. - Ne znam - bespomoćno sam rekla. - Stvarno ne znam. Kad se Anna smirila dovoljno da sam vjerovala da će se sjetiti li ječnikovih uputa, otišla sam malo odspavati. Hodajući prema svojoj sobi, primijetila sam da su vrata odškrinuta. Bila sam u žurbi kad sam odjurila po pokrivač, ali zastala sam ugledavši dnevno svjetlo. Jasno sam se sjećala da sam nakon prisluškivanja plesa okvir za zamračenje stavila natrag na prozor. Prišuljala sam se vratima i lagano ih gurnula. Moja je soba bila posve ispremetana. Ladice komode sve su bile izvučene i prazne, gornja posve izvađena. Sve što sam držala u njima - moje osobne stvarčice, gaćice, spavaćice, čarape i knjige - nasumce je bilo razbacano po sobi. Moje haljine, hlače i puloveri ležali su naokolo iščupani iz ormara, a kovčezi koje sam spremila iza odjeće bili su izvučeni, otvoreni i prevrnuti. Čak je i moja kozmetička torbica bila ispražnjena pa zavitlana tako silovito da je jedna brončana šarka stršala kao slomljeno krilo. Netko mi je dodirnuo rame. Okrenula sam se kao oparena i priljubila uza zid. To je bio Ellis, naravno. Lice mu je bilo upalo, a koža žuta. Pogled njegovih krvlju podlivenih očiju djelovao je neodređeno pomirljivo, štoviše zabrinuto. - Maddie? - obratio mi se koraknuvši prema meni i nakosivši glavu. Prisilio je sasušene usne u osmijeh. - Što si napravila s tabletama, Maddie?
Grozničavo sam razmišljala, ali nisam mogla sakriti što sam učinila. Nisam mogla stvoriti nove tablete. - Bacila sam ih u zahod - rekla sam. Pomirljiva fasada naglo se urušila i zamijenio ju je gnjev. - Što si učinila? Kad? - Ne znam. Prije nekog vremena. - Koji te je vrag spopao da učiniš takvu glupost? Isuse! - Ti si me spopao. Izgledao je zbunjeno. - Gospode Bože. Gospode Bože - promrmljao je. Provukao je drhtavu ruku kroz kosu i zadahtao hvatajući zrak. Pomaknula sam se u stranu, opipavajući zid iza leđa i nastojeći doći do vrata. Napipala sam okvir vrata i savila prste oko njega. Naglo je podigao glavu i ojađeno me pogledao. - Maddie, koji ti se vrag dogodio? Kad si postala tako nepokolebljivo odlučna uništiti me? Moja su se usta otvorila i zatvorila, ali nisam pronašla odgovor. Okrenuo se i izletio u hodnik, teturajući s jedne strane na drugu i zabijajući se u zid kad mu se noge nisu uspjele ispraviti. Šmugnula sam u svoju sobu i navukla zasun na vratima. Tad sam se srušila na krevet i smjesta utonula u san bez snova. Kad sam se probudila i shvatila da sam spavala skoro devet sati, pohitala sam u Meginu sobu. Već je davno prošlo vrijeme kad se Anna vraćala na imanje i bližio se čas kad će početi pristizati gladne mušterije. Anna je sjedila sklupčana u naslonjaču s mojim pokrivačem na nogama, kao ja ranije. Zastala sam uz Megin krevet i promatrala Megino natučeno lice. - Kako je? - šapnula sam. - Angus joj je upravo dao morfij pa spava. Kaže da je više ne moramo buditi. Ali kaže i da, kad je budna, još uvijek mora duboko udisati i pokušati se nakašljati. Sjela sam na pod pokraj naslonjača, ispružila noge ispred tijela i prebacila gležanj preko gležnja. - Žao mi je što sam tako dugo spavala, ali sad mogu preuzeti. Je li itko učinio išta oko večere? - Nema potrebe. Angus je na vrata stavio natpis ”zatvoreno zbog bolesti” - bolesti, zaboga. Mogla sam samo odmahnuti glavom.
Anna je uzdahnula. - Mora da je stvarno loše kad joj doktor nije dao ricinusovo ulje. Ricinusovo ulje ide prije svega ostaloga. Ne vidim ni da je ostavio tonik, a uvijek ostavi tonik. Kako će se Meg oporaviti bez tonika? Pogledala me je kao da bih ja trebala znati odgovor na to pitanje. Kad sam podigla ruke da pokažem da ne znam, ponovno je uzdahnula. Rhona je pristavila juhu i sigurna sam da Mhàthair već miješa svakojake čajeve, ali Angus kaže da joj ništa ne dajemo dok doktor McLean ne kaže da smijemo. Iz kreveta se začulo tiho stenjanje. Skočile smo na noge. Meg se nespokojno meškoljila ispod pokrivača. Anna je ižmikala krpu i obrisala joj čelo pa namazala usne nečime iz male staklenke. - Lanolin - šapnula je. - Ovdje njime ne oskudijevamo. Nažalost, nakon njega čovjek malo smrdi na ovcu. Meg se smirila. Anna i ja vratile smo se na svoja mjesta i zagledale u vatru. Plamen je bio hipnotičan. Najzad je Anna prekinula tišinu. - Je li ti hladno? Želiš li pokrivač? - Dobro sam, hvala. Toplo je ovdje. Mislim da mi, otkad sam došla u Škotsku, nikad nije bilo ovako toplo. - Pretpostavljam da je u tvojoj kući u Americi jako toplo. - Ako misliš na temperaturu, to sigurno. Anna me je kratko pogledala. - Je li sve u redu? Nisam mogla ne čuti onu galamu, dok je tvoj muž onako urlao i teturao naokolo. - Ne, nije u redu - odgovorila sam. - Zapravo, prilično je očajno. Nakon gotovo minute kradomičnih pogleda punih iščekivanja, Anna više nije mogla izdržati. - Ne želim zabadati nos gdje mu nije mjesto, ali čovjeku ponekad pomogne kad rastereti dušu. - Namjerno je okrenula glavu na drugu stranu, vjerojatno da mi olakša ispovijed. Oklijevala sam, ali ne dugo. - Mislim da ću se razvesti - šapnula sam. - Razvesti! - Anna se okrenula prema meni kao ošinuta, raskolačivši oči toliko da su joj se vidjele cijele bjeloočice. - Bit ćeš kao Wallis Simpson! Lecnula sam se. - Nadam se da neću. Planiram se razvesti samo jednom - uspijem li uopće saznati kako. Dok je razmišljala o mojim riječima, Anna se ponovno okrenula prema krevetu. Oči su joj i nadalje bile razrogačene. - Nisam smjela ništa reći - rekla sam. - Zgrozila sam te. - Nisi - žestoko je odmahnula glavom.
Dok je tišina između nas postajala sve duža, utonula sam u očaj. Nisam mogla podnijeti pomisao da se Anni više ne sviđam. - Misliš da sam grozna, zar ne? - upitala sam. - Ne budi smiješna - odvratila je. - I slijepac bi vidio kako se on odnosi prema tebi. Samo što mi nije palo na pamet da ti tu možeš išta učiniti. Sjetila sam se onog pijetla zatočenog nedjeljom ispod košare i shvatila da u Glenurquhartu razvod vjerojatno nije opcija. - Zna li on? - upitala je Anna. - Ne, i zasad ne smije saznati, jer kad mu kažem, morat ću živjeti negdje drugdje. Uspijem li pronaći drugo mjesto za život. - Oh, da - kimnula je. - Mogu zamisliti da bi bilo stvarno strasno ostati pod istim krovom, jednom kad mu kažeš. Pogledala sam. Megino natečeno, krvavo lice i sjetila se kako su vrata praskala dok se moj gnjevni suprug zabijao u njih, pokušavajući doći do mene. - Bojim se da bi moglo biti i gore od toga. Anna je skrenula pogled sa mene na Meg i natrag, pa ih iskolačila kad je shvatila. Bespomoćno smo se pogledale i nastavile zuriti u vatru. Duge sjene plesale su po stropu pa naglo skretale niz zid, kao da prate nabor na listu papira. Iako sam rekla veoma malo, vjerojatno sam rekla više no što sam smjela. Ali pitala sam se je li ono što sam rekla možda stvorilo raspoloženje za još nekoliko povjerljivih ispovijesti. - Anna, znam da se mene to ne tiče, ali bi li mi, molim te, rekla što se dogodilo Angusu? Znam da je njegovo ime na onoj nadgrobnoj ploči, da je on onaj koji nije umro. Ali ne znam ništa drugo. Namrštila se i trepnula, pa me netremice promatrala razmišljajući o mojoj molbi. Lice mi se zažarilo. Pogriješila sam raspitujući se za nešto što nemam pravo znati. Postiđeno sam se okrenula prema suprotnom zidu. Iza mene, Anna je teško uzdahnula. - Znaš - rekla je - od njega to nećeš čuti jer on o tome ne govori, i mada ja nisam tračibaba, ne radi se o državnoj tajni pa mislim da mi neće zamjeriti kažem li ti.
Otkad sam prvi put opazila onu nadgrobnu ploču, zamislila sam milijun scenarija, ali nijedan nije bio tragičan kao istina. Ispod te ploče nalazilo se samo tijelo djetešca. - Mhàthair joj je pomogla da rodi, upravo u ovoj sobi - rekla je Anna. - Rekla bih da je tad zadnji put zapaljena vatra u ovom kaminu. Djetešce je živjelo samo nekoliko minuta, Bog joj dao pokoj duši. Màirije to gotovo ubilo. A onda je, točno mjesec dana kasnije, stigao brzojav da je i Angus mrtav. Bila sam ovdje kad ga je Willie donio. Još uvijek je dolje u sefu. Stigao je na Valentinovo, od svih dana. - Kad ste saznali da to nije istina? - Prekasno za sirotu Màiri. Prvi put kad sam vidjela grob, pitala sam se je li Màiri umrla od slomljena srca, a sad se ispostavilo da sam pogodila. Dva tjedna nakon što je čula da je Angus mrtav, otišla je do dvorca, kroz Vodene dveri, niz kosinu i ravno u jezero. Izbezumljeni ribar koji ju je vidio kako ulazi u jezero nije mogao doveslati do nje dovoljno brzo i njezino tijelo nikad nije pronađeno. Kad mi je Anna to rekla, srce me je zaboljelo. Shvatila sam da sam Angusa vidjela kod oba groba. - Jesu li bili dugo u braku? - upitala sam. - Godinama su bili momak i djevojka, ali vjenčali su se tek kad je izbio rat i Angus se prijavio u vojsku. Rat je tako djelovao na mnoge. - Moj Bože. Nisu bili u braku ni dvije godine. - Da. Rat je prekinuo mnogo toga. Utihnula je i znala sam da razmišlja o svojoj braći. - Jesu li proveli mnogo vremena zajedno prije nego što je Angus isplovio? upitala sam. - Na mahove. Prave borbe počele su tek u travnju četrdesete, a Angus je nedugo nakon toga bio prvi put ranjen. Dok je Anna prepričavala što se dogodilo, iznenadilo me je ne samo ono što mi je govorila, nego i njezina upućenost. Tad sam se sjetila veličine sela i koliko je ovo golema tragedija, čak i u vremenu punom tragedija. U bici za Dunkirk, Angus se vratio na vatrenu liniju ne jednom, ne dvaput, nego tri puta, kako bi spasio svoje suborce, iako je bio pogođen šrapnelom u bedro. Njegova hrabrost privukla je pozornost nadređenih i kad se je oporavio od ozljede, pozvan je u novoosnovanu Specijalnu jedinicu.
Samo su najizdržljiviji uspijevali ući u Churchillovu ”jedinicu prljavih trikova”, elitnu i smrtonosnu četu koju je formirao isključivo kako bi izazvala ”strah niz neprijateljsku obalu”. Obučavali su ih u dvorcu Achnacarry, dotad već poznatom kao dvorac Komandos, a zapovjednik im je bio petnaesti lord Lovat, koji je svoje tehnike temeljio na malim četama komandosa koje su u Burskom ratu zadivile njegova oca. Angusa i ostale potencijalne komandose iskrcali su na željezničkoj postaji u Speanu, deset kilometara od dvorca, dali im šalicu čaja i pustih ih da put do dvorca nađu sami, snalazeći se kako znaju i umiju, u punoj ratnoj opremi i na svakojakim vremenskim uvjetima. Oni koji su ga uspjeli pronaći, proveli su šest napornih tjedana obuke s bojevim streljivom, tjerani do ruba tjelesne iscrpljenosti i preko njega, i učili sve načine na koje je moguće ubiti čovjeka i bez oružja. Angusa su poslali na zadatak nakon dopusta od samo nekoliko dana, koji je svejedno bio dovoljno dug da Màiri ostane trudna. Devet mjeseci kasnije, teško je ranjen - praktički mu je rasparana utroba - u borbi prsa o prsa u Francuskoj, ali srušio se tek nakon što je protivniku prerezao vrat rubom svoje metalne kacige. Dok je Anna govorila, sve sam to vidjela u glavi; neumoljivo se odvijalo. Bila sam zamislila nebrojene verzije onoga što se dogodilo Angusu, ali istina je bila gora od svih njih. Vidjela sam kako se Angus savijen u struku trudi ostati na nogama, i jednom rukom pridržava svoje unutarnje organe, a drugom zamahuje da sasiječe neprijateljskog vojnika. Vidjela sam kako pada, siguran da umire, otvorenih očiju uperenih u modro nebo, i razmišlja o svojoj supruzi i djetetu koje se svakog časa trebalo roditi, ili se već možda rodilo. Pripadnici francuskog Pokreta otpora odvukli su Angusa na sigurno, ali za to dugo nitko nije znao - njegove identifikacijske pločice bile su strgnute i ležale među leševima kojima su bile nakrcane kamenom popločane ulice. Bitka je bila tako žestoka da su leševi trunuli na ulicama duže od tjedan dana, zbog čega su se mrtvaci strašno naduli i postali neprepoznatljivi. Angus je tjednima bio na rubu smrti. Pravo je čudo da je uopće preživio, ali pet mjeseci kasnije, usprkos svim nedaćama, vratio se na britanski teritorij. - Moj Bože - rekla sam kad je Anna zastala. - I tad je saznao da su mu i žena i dijete mrtvi. - Da. Djevojčici nitko nije mogao pomoći, ali za ono što se dogodilo Màiri, Angus do dana današnjeg krivi sebe. - Za to nije on kriv.
- Znam, ali on se svejedno osjeća odgovornim, kao da je trebao pronaći način da joj javi da je živ, iako je ležao rasparane utrobe u nekom francuskom podrumu. Otad nije bio na vodama jezera. Peca samo u rijekama. Zapravo, ne želi kročiti ni kroz Vodene dveri. - Ali inače se oporavio? Mislim, fizički? - Jak je kao bik - vidjela sam ga kako nosi jelena preko ramena. Na frontu nije samo zato što ga trebaju na poligonu. Samo komandos može obučiti komandosa pa većinu vremena to radi, gore u Velikoj kući. Ostatak vremena sve nas hrani. - Misliš li da će ponovno biti lovočuvar? Mislim, nakon rata? Anna je odmahnula glavom. - Ne. Stari je vlasnik umro. Prije samo nekoliko mjeseci, ali nitko se nije iznenadio. Nikad se nije oporavio od gubitka sina, siroti čovjek. Snuždila sam se sjetivši se upozorenja pozornika Boba. Na posjedu iz očitih razloga nije bilo lovačkih izleta pa nijedan bogataš nije ostajao bez trofejnih primjeraka, a Angus je dopunjavao prehranu svih obitelji u selu. Bio je to pravi slučaj pravedne krade i nadala sam se da će se novi vlasnik predomisliti. Nakon svega što je Angus prošao, činilo se više no okrutnim ne dopustiti mu da nakon rata ponovno bude lovočuvar. Bilo je jasno da poznaje i voli zemlju. - Eto - umorno je rekla Anna - sad kad sam ti probila uši svojim blebetanjem, mislim da bih trebala krenuti. Ali najprije ću ti donijeti šalicu čaja. - Anna? - zazvala sam je kad je ustala. - Da? - Hvala ti što si mi rekla. Iako se mene to nimalo ne tiče. - Oh, ne znam. Počinjem te doživljavati kao jednu od nas. Osjetila sam knedlu u grlu. Pomislila sam kako je to možda nešto najljepše što mi je ikad itko rekao - i pritom ozbiljno mislio.
32
A nna mi je donijela čaj i pružila novine. - Budući da će ona vjerojatno samo spavati, mislila sam da bi možda željela nešto da prikratiš vrijeme. Kad je Anna otišla, provjerila sam Meg položivši joj dlan na čelo i gledajući kako joj se prsa dižu i spuštaju. Ne računajući unakaženo lice i krv kojom su bile slijepljene njezine bakrene kovrče, izgledala je spokojno kao usnulo dijete. Smjestila sam se u naslonjač s novinama. JOŠ MALO, KRAJ SE PRIBLIŽAVA i PREDSTOJEĆA PROPAST NJEMAČKE trubili su s naslovnice, iako su sami članci otkrivali jednu mnogo turobniju stvarnost. Jedan ratni dopisnik putovao je sa Škotskom pukovnijom koja se borila na Zapadnom frontu i opisao ”prizore neopisiva razaranja” vojnike koji pokušavaju očistiti minska polja na prolomu oblaka, napuštene gradove u kojima su samo ljušture zgrada, leševe nagomilane na obje strane ceste. U drugom članku, neki je suzdržani maršal istu tu bitku okarakterizirao riječima ”razvija se jako dobro, iako blato ne pomaže”. Jedan je članak govorio o respiratornoj bolesti koja je harala Invernessom i o nestašici goriva. Nedavna epidemija gripe izazvala je toliko povećanje potrošnje goriva da su općinske vlasti, gradski izvor drveta za ogrjev, iscrpile sve svoje zalihe. Usprkos prijedlozima da bi ljude u najvećoj nuždi valjalo opskrbiti rezervnim zalihama goriva, ništa nije učinjeno. Vladina spremišta goriva imala su više od sedamsto tona ugljena i tisuću tona drveta svako, ali bolesni i stari u Invernessu nisu imali ništa što bi ubacili u svoje kamine ili peći. Među izvještajima o tome kako je Crvena armija u malo više od mjesec dana ubila više od milijun i sto pedeset tisuća njemačkih vojnika, kako je Tokio ponovno bombardiran, i kako je saveznička vojska u dva dana napada svela grad Dresden na ruševine, bile su raštrkane reklame za kino Palace u ulici Huntly, koje su najavljivale dva nova filma, Ljubav se ne može racionirati i Hitlerova banda, koji će se prikazivati tri puta dnevno, i za tablete B vitamina iz kvasca, jer ”ljepota ovisi o zdravlju”. Dobavljač šumećih laksativa obećavao je da će njegov proizvod ”nježno očistiti crijeva, pomesti nečistoće i pročistiti krv”. Diskretno upozorenje na venerične bolesti opominjalo je da je njihov porast jedna od ”malobrojnih mrlja” na nacionalnim ratnim uspjesima, iako nije nudilo nikakav savjet o tome što učiniti kako bi se spriječile.
Najapsurdnije postavljeni jedan uz drugi možda su bili članci s izjavom feldmaršala Montgomeryja kako je rat u završnim fazama, i o konju koji se preplašio i odjurio s mljekarskim kolima dok je vozač odlagao mlijeko na trijem. Konj je jurio kao pomahnitao ”ulicom Old Edinburgh i nizbrdo”, a boce s mlijekom ”letjele su na sve strane”. Na križanju s High Streetom zanio se pa zajedno s kolima zabio u izlog Woolworth’sa. Jedan policajac i nekoliko vojnika spasili su konja i mada ”ima duboku posjekotinu na plećima”, očekuje se da će se oporaviti. Raznolikost pojedinosti i informacija i njihov naizgled nasumični smještaj bili su mi dokaz da je svijet istodobno poludio i ostao isti kakav je uvijek bio. Opisi masovnih ubojstava nalazili su se tik uz informacije o lak sativima. Avioni su bombardirali gradove, muškarci se međusobno klali u blatu do koljena, civili stradavali od nagaznih mina, ali konji su se i nadalje davali u preplašeni trk, ljudi još uvijek išli u kino, a žene trudile sačuvati mladenački izgled. Nisam mogla odlučiti shvaćam li zbog toga svijet bolje, ili to znači da ga nikad neću shvatiti. Doktor McLean došao je kasno poslijepodne i rekao da Meg još uvijek nije izvan opasnosti, iako ga potres mozga više ne brine. Još uvijek moramo budno paziti na svaki znak šoka. Potaknuo nas je da je pokušamo privoliti da nešto pojede, i ujedno nas upozorio da moramo početi s malim količinama i postupno ih povećavati. S odobravanjem je kimnuo kad sam mu rekla da Rhona u tom trenutku kuha juhu. Kad je otišao, pošla sam za njim u prizemlje i otišla u kuhinju. Probudio je Meg kako bi je pregledao, ali odmah nakon toga dao joj je injekciju, a ja sam željela ubaciti nešto u nju prije no što ponovno zaspe. Čim me je Rliona vidjela, nagrabila je zdjelicu hranjive, mirisne guste juhe i pružila mi je svojim kvrgavim prstima. - Hvala vam - rekla sam. Vratila se juhi, toliko pogrbljena da joj se lice nalazilo gotovo usporedo s tekućinom iz koje se pušilo. Sijedu je kosu začešljala u čvrstu punđu s razdjeljkom na sredini glave, kroz koji su se vidjela dva centimetra ružičaste lubanje. Nisam mogla ni naslutiti koliko joj je godina. Mogla je imati od sedamdeset do devedeset, a možda je bila i starija. Uspjela sam ubaciti u Meg samo nekoliko žlica juhe prije no što ju je morfij oteo od mene. U tri minute do devet, Angus je donio naramak cjepanica.
Nisam ga čula kad se vratio. Koliko je meni bilo poznato, bila sam sama u kući. Tad sam se zapitala gdje su Hank i Ellis, jer koliko je meni bilo poznato, ni oni se nisu vratili. Možda su vidjeli obavijest na vratima i otišli negdje drugdje. Angus je spustio cjepanice uz kamin, otro ruke i prišao Meginoj postelji. - Kako je ona? - upitao je. - Malo bolje - odgovorila sam pa mu ispričala o posjetu liječnika. - Pojela je malo juhe. Meškolji se zadnjih pola sata pa je pokušavam nagovoriti da popije malo vode. - Kad joj je doktor McLean dao injekciju? - Oko pet. - Tad joj je vrijeme za novu. Zato je nemirna. Sjedila sam u naslonjaču i gledala ga dok je davao Meg injekciju. Bio je to prvi put da ga vidim otkad sam od Anne saznala što mu se dogodilo. Zarezao je grlić staklene ampule, odlomio vrh i napunio štrcaljku. Tad je zavezao Meginu nadlakticu gumenom cijevi, polako gurnuo iglu u žilu i ubrizgao morfij. Zatim je stao uz krevet i promatrao je. - Trebala bi otići u svoju sobu i malo se odmoriti dok možeš rekao je pogledavši me. - Ti si taj koji bi se trebao naspavati. Cijelu si noć bio budan. - Ako se ne varam, nisam bio sam. - Da, ali ja sam satima spavala kad je došla Anna. Lako mogu izdržati do jutra, iako joj ne mogu dati morfij. Ako sad odeš spavati, uhvatit ćeš gotovo četiri sata sna prije no što joj bude vrijeme za novu dozu, a nakon toga se možeš ponovno vratiti u krevet. Stavio je ruke na bokove, razmišljajući. - Molim te - rekla sam. - Inzistiram. Naglo je izvio obrve. Inzistiraš, je li? - Sinoć sam obećala da ću učiniti sve što se od mene očekuje, a očito je tvoj red da se naspavaš - rekla sam gotovo petljajući jezikom u žurbi da objasnim. - To sam mislila. - A meni je bilo draže kad si inzistirala. Pogledala sam ga. Cerio se. Podigla sam bradu i pokušala oponašati ravnateljicu djevojačke škole Miss Porter’s. - U tom slučaju, bojim se da doista moram inzistirati da malo otpočineš. Tiho se nasmijao. - Kad tako kažeš, mislim da nemam izbora.
Na kraju je otišao spavati, ali je prije toga donio zdjelu svježeg leda, ubacio novu cjepanicu u vatru i iz mene izvukao obećanje da ću doći po njega bude li mi još što trebalo - ili čak i ako se samo predomislim o odlasku na spavanje - i dodao da će se ionako vratiti za manje od četiri sata. Sklupčala sam se u naslonjaču, dovoljno dubokom da se okrenem na bok, savijem noge i završim gotovo u ležećem položaju. Tek kad sam zagurala pokrivač ispod nogu, shvatila sam da sam još uvijek bosonoga, još uvijek u spavaćici koju sam odjenula večer ranije, i da sam takva paradirala po kući cio dan - pred liječnikom, pred Rhonom, pred svima. Jednostavno mi nije palo na pamet odjenuti se. Iako mi je zbog toga bilo neugodno, u tom mi je trenutku laknulo. U spavaćici je sigurno udobnije držati noćnu stražu. Po svemu sudeći, bilo je i previše udobno. Vatra je glasno zapucketala i prenula me iz sna. Na sagu ispred mene ležala je crvena žerava. Skočila sam iz naslonjača, dograbila žarač i gurnula je na kamene ploče. Brzo promotrivši sobu i uvjerivši se da ništa drugo ne gori, pogled mi se zaustavio na Meg. Promatrala sam je sa sve većim strahom, jer koliko god zurila, nisam vidjela da se njezina prsa dižu i spuštaju ispod pokrivača. U hipu sam bila uz njezinu postelju, nadvijala se nad njom u slijepom strahu. Lice joj je bilo sivo, usta obješena. Desno oko, ono koje se nije zatvorilo od otoka, bilo je lagano otvoreno i vidjelo se malo bjeloočnice. Položila sam ruku na njezina rebra nastojeći utvrditi dižu li se i spuštaju, ali ruka mi se previše tresla da bih bila sigurna. Pritisnula sam tri prsta uz žilu na njezinu vratu, tražeći puls. - Meg? - zazvala sam je pa ponovila, glasnije. - Meg? Dograbila sam ručno zrcalo s komode i približila ga njezinim usnama. Silovito se trzalo iako sam se iz petnih žila trudila mirno ga držati, ali barem jedan dio vremena bilo je ispred njezina lica, a ja nisam primijetila da se imalo zamaglilo. Nekoliko sekundi kasnije, teturala sam niz mračne stube i naslijepo pipala po zidovima vrišteći ”Anguse, Anguse!” Sudarili smo se na kuhinjskim vratima. Uhvatio me je za nadlakticu da me pridrži. - Što je bilo? Što ne valja? - Ona ne diše... Protrčao je pokraj mene i grabio stubama i prije no što sam se stigla okrenuti.
Kad sam se vratila u sobu, sjedio je na krevetu s dva prsta na njezinu zapešću. Polako sam mu prišla, zadihana, u prevelikom strahu da išta pitam. Nakon nepodnošljivo dugog vremena, spustio je njezinu ruku na krevet i opipao joj čelo. - Puls joj je pravilan - rekao je. - Samo je malo vruća. Vjerojatno od vatre. Šok ima suprotan učinak. Prekrila sam dlanom usta da suspregnem uzvik olakšanja. - Bogu hvala! Bogu hvala! Zaspala sam, a kad sam se probudila, nije se micala pa sam pomislila... - Usisala sam zrak kroz spojene prste prije no što sam šapatom dovršila. - Mislila sam da sam je pustila da umre. - Nisi, curo. Sve je u redu. Vidno polje ispunilo mi se rojevima mušica pa se posve zacrnilo. Već u sljedećem času, čelo mi je bilo na koljenima i zurila sam u nabore spavaćice. Bila sam na podu, a Angus me je pridržavao. Uhvatio me je jednom rukom ispod koljena, a drugom oko ramena. - Ne mrdaj dok ti se krv ne vrati - rekao je kad sam pokušala podignuti glavu. - Oprosti - rekla sam. - Ne znam što se dogodilo. - Onesvijestila si se. Prilično si gadno tresnula. Jesi li se ozlijedila? - Mislim da nisam. Oprosti. - Nemoj se ispričavati. Nemaš se zbog čega ispričavati. Znoj mi je izbio na čelo i iznad gornje usnice, a zujanje u ušima postalo glasnije. Preplavio me je val mučnine. - Gospode, mislim da ću povratiti. Dogra bio je zdjele naslagane na stoliću uz krevet i odložio ih na pod pokraj mene. Užasnula me je pomisao da ću povratiti pred njim, ali neko se vrijeme činilo neizbježnim da će se to dogoditi. Srećom, taj osjećaj je prošao. - Sad sam dobro - rekla sam. - Kad si zadnji put jela? - Nisam sigurna. Jučer, mislim. Ali popila sam šalicu čaja. - To će biti razlog. Gdje si stavila pribor za prvu pomoć? - Ispod kreveta.
Minutu kasnije grickala sam četverokutić čokolade za hitne slučajeve. Čim sam je pojela, presavinula sam foliju kojom je bila omotana i rekla: - Mislim da sad mogu hodati. - A ja mislim da bi trebala pričekati još minutu-dvije. Izvadio je iz zdjele ručnik za lice, ižmikao ga i prislonio na moje čelo. Uzela sam ručnik od njega i obrisala vrat. - Mislim da mi je sad stvarno dobro - rekla sam. - Ako je tako, vodimo te u krevet. Ustao je i ponudio mi svoje ruke. Dok me je potezao na noge, koljena su mi popustila. Uhvatio me objema rukama i uspravio. - Polako. Želiš li sjesti? - Ne - šapnula sam, naslanjajući se cijelom težinom na njega. Dobro sam. - Ne žuri. Reci mi kad si spremna. Kad sam najzad pomislila da mogu kontrobrati vlastite noge, rekla sam: - Sad sam dobro. Ovaj put stvarno. - U redu. - I nadalje me je čvrsto držao. - Korak po korak. Ne mogu otići po svijeću, ali znam put. Neću te pustiti da padneš. - Nešto bi trebao znati rekla sam dok me je vodio u tamu hodnika. - Što? - Na podu moje sobe ima nekih stvari. - Kakvih stvari? - Uglavnom odjeće. Moj suprug je jutros nešto tražio. Angus me je pridržavao dok sam ulazila u mrkli mrak svoje sobe i prolazila kroz stvari razbacane po podu. - Evo te. Skljokala sam se na krevet i jastuk. Dok je Angus navlačio pokrivače preko mog tijela, rukama mi je okrznuo stopalo, vrat i bradu. - Strašno mi je žao, Anguse - rekla sam kad me je omotao pokrivačima kao čahurom. - Zbog čega? Nisi se namjerno onesvijestila. - Ne, zato što sam obećala da ću paziti na Meg i onda zaspala. - Ne brini. - Ali sad se ti nećeš nimalo odmoriti. - Odspavao sam par sati i još ću malo dremnuti. Ali bojim se da na nečemu ja moram inzistirati.
- Na čemu? - Više nema preskakivanja obroka. Ne možete mi svi biti izbačeni iz stroja u isto vrijeme. Gostionica se ne vodi sama, znaš. Njegove riječi izazvale su slatko-gorku knedlu u mom grlu, drugu tog dana. Iako nisam vidjela ni prst pred nosom, točno sam znala gdje je on. Osjećala sam njegovu prisutnost i načas pomislila da bi mogao posegnuti za mnom. Suspregnula sam dah i posve nepomično ležala, čekajući, nadajući se, ali se i pobojavajući. Kad se ništa nije dogodilo, zazvala sam ga promuklim glasom. Anguse? - Da? Jedno kratko vrijeme mislila sam da bih mogla nešto reći, iako nisam imala pojma što, ali tišina me je porazila, kao nešto golemo i okrutno što se bibalo oko mene dok mi nije oduzelo moć govora. - Hvala ti što si mi pomogao do sobe - najzad sam rekla. - Bit će bolje da se vratim k Meg - rekao je. - Lijepo spavaj, Maddie. Nekoliko sekundi kasnije, vrata su škljocnula iza njegovih leđa, a ja sam hvatala zrak u tami.
33
Ujutro kad sam se probudila, pokupila sam nešto odjeće s poda i odjenula se pa odmah odjurila u Meginu sobu. Još uvijek sam pokušavala izravnati nabore na suknji kad sam ušla. - Oprosti što dolazim tako kasno - rekla sam lupkajući po zgužvanoj tkanini. - Izgleda da mi je stvarno trebalo sna, ali... Podigla sam pogled očekujući da ću ugledati Annu. Umjesto nje, u naslonjaču sam zatekla jednu staru ženu prosijede kose. Plela je sve u šesnaest - pletaće igle bjesomučno su zveckale hranjene beskonačnim nitima prede koja se odmatala iz suknene torbe uz njezina stopala. Ispod igala nastajala je čarapa. Pogledala me preko ruba žičana okvira svojih naočala. - Ti ćeš biti ona Amerikanka, ona o kojoj Anna stalno govori. Maddie Hyde, je li? - Da. Ta sam. - Ja sam gospođa McKenzie, Annina majka, ali ovdje me zovu Mhàthair. I ti me možeš tako zvati. Kad se sve zbroji i oduzme, svi smo isti. Prišla sam bliže Meg. - Kako je ona? - Kad je budna, pojede malo juhe i popije malo čaja. - Čaja koji ste vi smiješali? - Da. Kod Rhone sam ostavila još. Pokušaj je natjerati da popije što više. Ublažit će joj modrice i otok, ali djeluje samo prvih par dana. Nakon toga donijet ću drugi. Mhàthairine igle ni načas se nisu zaustavile, čak ni kad je gledala u mene. Opčinjeno sam zurila u djelomičnu čarapu. - Gdje je Anna? - Na imanju. Vratit će se kasnije. Angus je rekao da si imala tešku noć pa sam ostala malo duže da se odmoriš. - Hvala vam. - A sad se odvuci dolje za stol. Prava si vreća kostiju, nigdje ni mrvice mesa. I vrabac ima deblja koljena od tebe. Činilo se da je Angus svima rekao da sam se onesvijestila, jer nekoliko minuta nakon što sam sjela, Rhona se dovukla iz kuhinje s tanjurom kajgane, velikom kriškom šunke i hrpom pečenih krumpira. Odložila je tanjur, uperila prstom u njega, pa u mene.
Upravo se bila vratila u kuhinju, kad su Hank i Ellis ušetali kroz ulazna vrata. Smješkali su se, svježe obrijani i obavljeni oblakom kolonjske vode. Ellis je izgledao neprirodno ružičasto i zdravo - što se nije činilo mogućim s obzirom na to kako je izgledao dan ranije. Kad su krenuli prema meni, srce mi je zalupalo. Osjećala sam se kao kanarinac moje svekrve, zarobljen u krletki koja se iz dana u dan sve više smanjuje. - Dobro jutro, djevojčice draga rekao je Hank spuštajući se u naslonjač. - Jesmo li ti nedostajali? - Jutro, dušo - rekao je Ellis ljubeći me u obraz. Žuč mi je nagrnula u grlo. Nisam mogla vjerovati da on misli kako se možemo praviti da je sve u redu. Čak je i Hank trebao shvatiti da su stvari otišle predaleko, ali on je samo nastavio svoju glupu igricu. - Onda, jesmo li? - upitao je Hank. - Jeste li što? - Nedostajali ti? Znaš - zato što nas voliš, a mi smo proveli noć u Clansmanu? Nemoj mi reći da nisi primijetila. - Trepnuo je s očekivanjem pa ogorčeno zinuo. - Oh, Bože. Nisi primijetila. Ellise, tvoja žena nije ni primijetila da te nema. - Primijetila sam. - Ali ti nismo nedostajali? - Žao mi je. Imala sam posla. - Imala si posla spavajući, tako smo čuli - nacerio se Ellis. Poslijepodne smo svratili po tebe, ali ona cura - ne ona ozlijeđena, nego ona spora iz kuhinje - rekla je da si prilegla. Očito ti je trebao san. Lice ti je još uvijek malo usahnulo. Sigurno sam izgledala usahnulo - dva se dana nisam počešljala ni našminkala. On je, pak, izgledao kao utjelovljenje zdravlja. Nisam shvaćala kako je to moguće. Je li u tom Clansmanu naišao na nekoga s tabletama za živce? Nešto se sigurno dogodilo što je vratilo rumen u obraze mog supruga. - Nisi mnogo propustila - rekao je Hank paleći cigaretu. - Jedina Clansmanova prednost nad ovom rupetinom jest ta da je bio otvoren, a mi izgladnjeli. Ali čekaj - što je ovo? - Začuđeno je razrogačio oči gledajući u moj tanjur. - Ellise, možda smo ipak trebali ostati ovdje. Ovakav doručak nisam vidio otkad smo napustili pravu stranu velike bare. - Izgleda dobro - suglasio se Ellis posežući prema mom tanjuru i poslužujući se bez pitanja. - U svakom slučaju, draga, spakiraj par stvarčica i stavi malo ratnih boja. Idemo na izlet. - Molim? - začudila sam se.
I Hank je dograbio nekoliko kriški krumpira i ubacio ih u usta. - Vau! Stvarno su dobri - rekao je. Polizao je prste i uzeo još. - Idemo u Fort Augustus - nastavio je Ellis. - Jedan od starih prdonja u Clansmanu sinoć nam je rekao da opatija u Fort Augustusu čuva rukopise u kojima su opisana najranija viđenja čudovišta. Navodno ga je jedan od Cromwellovih ljudi vidio oko 1650. - u svom je dnevniku zabilježio da je vidio ”plutajuće otoke”, ali kako na jezeru nema otoka, jedino što je mogao vidjeti naše je čudovište - možda čak nekoliko njih, što je zanimljivo iz raznih razloga. Postoje i piktske rezbarije zvijeri, koje vjerojatno također sadrže tragove. Očito postoji neki obrazac koji mi još nismo dokučili, a mogao bi biti veoma jednostavan, na primjer, da se zvijer seli s jednog mjesta na drugo pred nama je posao dešifranata, veoma kompliciran, ali definitivno se približavamo cilju. Zapravo, toliko smo blizu da ga praktički mogu namirisati. Netremice sam zurila u njega, nesposobna shvatiti da je njihovu zabavu upravo usporedio s razbijanjem šifre, ili bilo čime drugim povezanim s ratom. - Ne mogu s vama - rekla sam. - Zašto ne? - Zato što moram paziti na Meg. Ellis se naslonio i uzdahnuo. - Draga, ti ne možeš paziti na Meg. Ali ako ćeš se zbog toga osjećati bolje, možemo unajmiti bolničarku. - Ali obećala sam Angusu... Licem mu je preletjeo bijes. - Angusu? Kad ti je točno Crnobradi postao Angus? Blagi Bože, Maddie. Ne sjećam se koliko sam te puta upozorio da se ne zbližavaš s poslugom. - U redu. Obećala sam kapetanu Grantu da ću pomoći paziti na Meg. Ellisov izraz lica promijenio se iz ogorčenog u bolno ojađen. Skrenuo je pogled s moga lica. - To je bilo neumjesno. - Kako je bilo neumjesno? - nastavila sam. - On jest kapetan. Što znači da je časnik. Teško bi ga mogao nazvati ”poslugom”. - Bez obzira na čin, on je lovokradica i običan kriminalac, i ja ne razumijem zašto svi ovdje, uključujući, očito, i moju vlastitu suprugu, misle da je veliki junak - rekao je. - Zato što jest junak. Ti ne znaš ništa o njemu. - A ti znaš? - upitao je. Zurila sam ravno ispred sebe, u daleki zid.
Ellis se nagnuo prema meni i sklopio ruke na stolu, namjestivši nesnosnu facu kao i uvijek kad bi zaključio da su moja mišljenja posljedica psihičke krhkosti. - Razumijem da ti je stalo do Meg i da se želiš pobrinuti da se oporavi - strpljivo je rekao - ali ne postoji apsolutno nijedan razlog zašto bi o njoj morala brinuti ti osobno. - Ali moram. Ona je moja prijateljica. - Ona nije tvoja prijateljica. Ona je šankerica. - I slučajno moja prijateljica. Ellis je pognuo glavu i uzdahnuo. Nakon nekoliko sekundi, ponovno me je pogledao. - Znam da si trenutačno u osjetljivom stanju, ali volio bih da shvatiš što se doista događa. - Nisam u osjetljivom stanju. Dobro sam. - Ali nisi dobro, draga. Bacila si svoj lijek, imaš deluzije, zaboravljaš svoj društveni položaj - molim te, nemoj me pogrešno shvatiti, ne krivim te. Znam da nisi ti kriva. Sve su to simptomi tvoje bolesti. Ali ovi će te ljudi iskoristiti, ako već nisu, i kao tvom suprugu, dužnost mi je da te zaštitim. U Fort Augustusu postoji bolnica, zapravo prilično je poznata... Mislio sam da bi se mogla smjestiti ondje na neko vrijeme, samo dok se ne vratiš u ravnotežu. Zgrozila sam se do kostiju shvativši da me on namjerava zatvoriti u umobolnicu. Nije samo smislio rješenje koje će ga opskrbiti beskonačnom zalihom tableta, nego i takvo koje će sve što bih ja mogla reći o njegovu daltonizmu - o njegovu ponašanju općenito otpisati kao plod moje bolesne mašte. A on će pritom ispasti odani suprug mučenik, koji zavređuje suosjećanje i poštovanje. Siro ti, siroti Ellis, opterećen ludom, ludom Maddie. Što je sve on morao propatiti, a nijednom nije dao ni naslutiti. Kakva šteta vjenčao se njome iz ljubavi, protivno želji njegovih roditelja, a onda je ona postala kao njezina majka... Svi će odmahivati glavama pokazujući doličnu mjeru tuge, i istodobno likovati, jer svi su oni znali da je to neizbježno. A onda, jedna po jedna, matrone filadelfijskog visokog društva hodočastit će do palače u Ulici Market kako bi prijetvorno izrazile sućut Edith Stone Hyde, koja će se začudno dobro držati, iako će se potajno naslađivati jer se pokazalo da je bila u pravu.
Pitala sam se zamišlja li me Ellis sigurno zaključanu u nekom potkrovlju dok se sve to bude događalo, kao ludu prvu suprugu gospodina Rochestera 18, samo drogiranu u pokornost. Najbolje od svega, ljepota njegova plana bila je u tome što ću ja i nadalje biti živa pa se on više nikad neće morati ponovno oženiti. Tad će biti red na Hanku da izvede predstavu. Sirota Violet. Pitala sam se hoće li ona kliznuti u namijenjenu joj ulogu naivno kao što sam ja kliznula, i hoće li je prepoznati kao ono što jest. Ali Ellisovo inače majstorski smišljeno rješenje imalo je jednu golemu manu: ukoliko mu pukovnik ne oprosti, neće biti uz majku da lapće suosjećanje. Bez pukovnikova odrješenja, još uvijek neće imati ništa. Ellisu je o pronalasku čudovišta ovisilo više toga no ikad. S ulice se začula automobilska truba. - Stigao je George. Trebali bismo krenuti - rekao je Hank ustajući. - Molim te, pođi s nama - obratio mi se Ellis gledajući me ravno u oči. - Preklinjem te. George je ponovno zatrubio. - Ellise, moramo krenuti - rekao je Hank. - Draga, molim te predomisli se - usrdno me je molio Ellis. Odmahnula sam glavom. Kratkoj e oklijevao pa ustao. - Mrzim ostaviti te ovako, makar samo na nekoliko dana. Ali ako ne želiš s nama, nemam izbora. Na ovaj ili onaj način, ovo moramo završiti kako bismo mogli otići kući i krenuti iznova. - Tvoj plan neće upaliti - tiho sam rekla. - Neće me zatvoriti u umobolnicu jer nisam luda. Nikad nisam bila. Tužno se nasmiješio. - Vidimo se za nekoliko dana, draga. Čuvaj se. Nekoliko dana. Imala sam samo nekoliko dana da smislim kako ću se izvući iz ovog zamršenog klupka, jer usprkos mojoj razmetljivoj hrabrosti, nisam bila nimalo sigurna da mu ne bi pošlo za rukom zauvijek me zatvoriti u umobolnicu. A sigurno mi neće dopustiti da se razvedem od njega - brakorazvodna parnica otkrila bi štošta što bi on pod svaku cijenu želio sačuvati u tajnosti. Kasno poslijepodne, tijekom jednog razdoblja budnosti, Meg je zatražila zrcalo. Anna i ja smo se pogledale. Misli se na Berthu Mason, ludu i nasilnu suprugu Edwarda Rochestera u romanu Jane Eyre Charlotte Brontë (prim. prev.) 18
- Zašto ne pričekaš nekoliko dana? - upitala je Anna. - Daj Mhàthairinim čajevima priliku da djeluju. - Želim se vidjeti - rekla je Meg. - Znam da će biti gadno. Anna me je očajno pogledala, a ja sam slegnula ramenima. Nisam vidjela kako bismo joj mogle odbiti. - Ako je tako, daj da te najprije malo uredimo - rekla je Anna. Razmočila je i obrisala žućkasti skoreni gnoj koji je i nadalje curkao iz posjekotina oko Meginih usta i oka. Otišla sam po svoju četku za kosu, koja je imala mekše dlake od Megine, i pažljivo prošla njome po Meginoj kosi, trudeći se da izbjegnem bolno područje i nježno je nastojeći zakovrčati. Anna je stajala iza mene i grizla nokte. Kad sam pružila zrcalo Meg, pogledala je u njega i okrenula lice s jedne strane na drugu. Prinijela je prste unakaženom obrazu pa prešla jagodicama preko zašivene posjekotine, prije no što je zastala iznad duboke nove udubine. Tad je odložila zrcalo na krevet i zaplakala.
34
Dva dana kasnije, doktor McLean odlučio je zamijeniti Megin morfij nekim jarkocrvenim tonikom. Dok je spremao igle u kutiju s preostalim morfijem, zastao je i namrštio se. Gurkao je ampule prstom, i pune i prazne. - Ovo je veoma čudno - najzad je objavio. - Bio bih se zakleo da sam donio više ampula. Trebale su ostati četiri. Nisi joj valjda slučajno dao duplu dozu, zar ne? - Ne bih rekao - odvratio je Angus, nemalo uvrijeđen. - Ne, naravno da nisi - odmahnuo je liječnik glavom. - Mora da sam se zabunio u brojanju. Želudac mi se stisnuo. Točno sam znala gdje su završile te ampule i zašto je Ellis izgledao onako nevjerojatno zdravo. Kad je Anna ugledala tonik, zadovoljno je kimnula. Njoj je to bio znak da je sa svijetom sve malo više u redu. Za Meg je to značilo da više ne može prespavati bol. Usto je doktor McLean ustvrdio da duboko disanje više nije dovoljno. Sad je Meg morala i pokušati ustati i dvaput dnevno propješačiti cijelu dužinu hodnika kako ne bi nastali krvni ugrušci. Meg je to hrabro podnosila, ali bilo je jasno da joj svaki korak izaziva agoniju. Anna i ja smo je pridržavale za laktove i bodrile. Kad bismo je vratile u sobu, pomogle bismo joj da se smjesti u naslonjač, u kojem bi ukočeno sjedila dok se ne bi osjetila dovoljno snažnom da ponovno legne, jer lijeganje je zahtijevalo uporabu trbušnih i leđnih mišića. Podizanje, smijanje, kašljanje, disanje - sve to izazivalo joj je bol. Od jutra nakon Megine ozljede, Rhona je neprestano bila u kući i zajedno s Mhàthair stalno prilagođavala juhu kojom smo hranile Meg. I mi smo jele tu juhu i njezina vječno promjenjiva priroda bila mi je zagonetka. Jednom se u kutu velikog stola u kuhinji pojavila hrpa majušnih zelenih listića. Rastreseno sam ih dodirnula, misleći da su možda listići mente. Ispostavilo se da su prve proljetne mladice ljute koprive pa sam satima morala sjediti s rukama u zdjeli snijega. Meg i Anni to je bilo urnebesno smiješno, iako je Meg najzad prekinula veselje jer više nije mogla podnijeti bol koju joj je smijanje izazivalo. Nisu primijetile da se moj smijeh pretvorio u plač.
Bila sam bolno svjesna da nekoliko dana znači tri, najviše četiri. Vrijeme mog pomilovanja bližilo se kraju. Četiri dana pretvorila su se u pet, pa šest, a Ellisu i Hanku još nije bilo traga. Gotovo sam željela da se vrate i okončaju moju muku, jer svaki put kad bi se ulazna vrata otvorila, mene bi spopala jeza. Noći su bile još gore. Mozak mi je neprestano radio, lišavajući me sna, ali nisam uspjela smisliti nikakvo rješenje. Nisam imala ni prebite pare, ni u banci ni kod sebe, pa čak i da sam znala mitom osigurati putovanje sljedećim teretnjakom, za to nisam imala sredstava. Usto, na drugoj strani nisam imala kamo otići. Iako za to više nije bilo potrebe, nastavila sam spavati u Megi noj sobi. Bojala sam se da će se Ellis vratiti i potražiti me u mojoj. Sedmog dana, kad je Rhona počela pripremati pite od divljači, shvatila sam da Angus otvara gostionicu. Nije mi bilo jasno kako će to izvesti. Čak i ako Rhona pripremi svu hranu, Meg još tjednima neće biti sposobna za nošenje pladn jeva, a Rhona je za to jednostavno previše slaba. Angus ne može i posluživati i raščišćavati stolove i raditi za šankom. Kad sam se spustila u prizemlje, ulazna vrata zatekla sam podbočena; Angus je skidao obavijest, a čavliće držao među zubima. - Je li sve u redu? - promumljao je pogledavši me. - Je. Sve je u redu. Samo sam te željela nešto pitati. - Pitaj. - Vidim da otvaraš gostionicu i voljela bih pomoći. Posla je previše za jednu osobu, a Meg kaže da će moći biti sama nekoliko sati, ako joj ostavim knjigu za čitanje. Angus je pljunuo čavliće u dlan i zatvorio vrata. - Što će tvoj muž reći na to? - Zgrozit će se. Zapravo, zabranit će mi. Ali nije u gradu. - Primijetio sam - rekao je i brzo se nasmijao. - Koliko ga dugo neće biti? - Nisam sigurna. Mislila sam da će se vratiti prije nekoliko dana. - A ako se vrati i zatekne te iza šanka? - Napravit će scenu, ali bojim se da će to biti najmanja od mojih briga. Angus je istresao čavliće na najbliži stol i pogledao me.
- Maddie, bih li trebao nešto znati? Jer ne mogu ti pomoći ako ne znam. Željela sam mu reći, ali nije postojalo ništa što bi on mogao učiniti. Dugo sam šutjela, dok je Angus i nadalje zurio u mene, s rukama na bokovima i ozbiljnim izrazom na licu. - Komplicirano je - najzad sam rekla a kad malo bolje razmislim, mislim da mi nitko ne može pomoći. - Sigurna si? Kimnula sam. - Prilično sam sigurna, a u međuvremenu nastojim ne razmišljati o tome. Onda, što kažeš? Smijem li rastresti misli pomaganjem u posluživanju večere? - Bio bih ti zahvalan na pomoći - rekao je, još uvijek ozbiljnim glasom. - A ako se predomisliš i poželiš mi reći što se događa, znaš gdje ćeš me naći. Nekoliko minuta prije šest sati, kad su me očekivali u prizemlju, zastala sam pred Meginim vratima. Malo ranije, kad je odlučila čitati, pomogla sam joj da pomakne naslonjač. Navodno joj je sjediti uspravno kao metla bilo udobnije od ležanja u krevetu podbočena jastucima. - Ja sad idem dolje. Želiš li da ti prije toga nešto donesem? Da ti dotočim čaja ili pomognem da se smjestiš u krevet? Pogledala me je preko hrbata knjige Zagrižljivac pa odložila knjigu licem nadolje u krilo. - Zar ćeš to odjenuti? - Namjeravala sam - odgovorila sam pogledavajući se. Bila sam u haljini mornarski modre boje na kojoj se, nadala sam se, mrlje neće vidjeti, i cipelama s dovoljno niskim potpeticama da se ne spotaknem. Coknula je jezikom i namrštila se. - Zaboga, izgledaš kao da dolaziš s pogreba! Trebala bi im popraviti raspoloženje, a ne pogoršati ga - preodjeni se u nešto primjerenije pa se vrati. - Ali tek što nisu počeli pristizati - prosvjedovala sam. - Angus će im natočiti pivo dok se ti ne urediš - odlučno je rekla. - Barem si napravila frizuru i našminkala se - promrmljala je i vratila se knjizi. Stala sam ispred ormara i razmišljala o mogućnostima. Izabrala sam haljinu od umjetne svile boje zimzelena, s plisiranom suknjom i pojasom iste boje, i cipele s potpeticama dovoljno visokim da mi
izduže listove, ali ne toliko visokim da mi utječu na ravnotežu i brzinu. Nekoliko trenutaka kasnije, stajala sam na Meginim vratima s rukama na bokovima. - Hoću li proći? - upitala sam. Mislila sam retorički, ali ona me je kritički odmjerila od glave do pete, od kose do nožnih prstiju i natrag. - Okreni se - zaokružila je prstom kroz zrak. Poslušala sam, iako sam čula da prve mušterije dolaze, - Šav na listovima stoji ti malo ukoso - rekla je. - Ali inače izgledaš dobro. Iako sam zamišljala krhotine porculana na podu i hranu koja klizi u krilo, nisam bila totalna katastrofa. U svakom slučaju, bilo je neugodno: svi koji su ušli vidno su se iznenadili kad su me ugledali iza šanka. Nisam sigurna da su posve shvatili što se događa, dok nisu vidjeli kako me Angus uči točiti pivo i mjeriti žestoka pića, nakon čega sam ih posluživala. U trenucima između narudžbi, nisam znala što bih s rukama, ni kamo bih pogledala. Osjećala sam se kao da sam naga bačena na pozornicu i zaboravila sve svoje replike. Kad su oni znatiželjni i vragolasti među mušterijama počeli naručivati pića izravno od mene, obraćali su mi se s ”gospođo Hyde”, iako su čuli da me Angus otvoreno zove Maddie. Bila je to večer neobičnog oslovljavanja, jer kad su drvosječe napokon počeli kapati obično su dolazili u bučnoj gomili - bili su tihi i Angusu se uporno obraćali s ”kapetane Grant” ili ”gospodine”. Pomislila sam da zacijelo procjenjuju situaciju, da vide jesu li još uvijek dobrodošli. Poštar Willie jedini je izravno komentirao. Kad me je ugledao, zastao je kao ukopan. Tad je domarširao do šanka. - Što je sad ovo? - upitao je odmjeravajući me od glave do pete. Varaju li me oči? - Što ćeš danas, Willie? - rekao je Angus ne obazirući se na njegovo pitanje. - Kao i obično? - Da - odgovorio je Willie, i nadalje me sumnjičavo promatrajući. Izvještila sam se dovoljno da natočim kriglu, a da pola nje ne bude pjena, i pokušavala sam se sjetiti što je Meg činila kad bi nastalo zatišje. Dotočila sam vrčeve s vodom, odnijela prazne čaše u kuhinju i laštila šank dok me zapešća nisu zaboljela, ali Meg je znala čavrljati i koketirati i preduhitriti narudžbe, a ja nisam.
Nije bilo mještana koji nije pitao za nju, iako su to činili pojedinačno i diskretno. Bilo je jasno da znaju što se dogodilo, mada nitko nije spomenuo Roryjevo ime. Angus je samo rekao da se Meg oporavlja, ali je još uvijek slaba, i da će joj prenijeti njihove pozdrave i želje za brzo ozdravljenje. Svi odreda reagirali su ozbiljnim kimanjem i izrazima lica koji su isticali njihov nijemi bijes. Drvosječe nisu pitali, i kako je večer odmicala, njihova je nelagoda rasla. Imala sam osjećaj da pokušavaju zaključiti bi li trebali otići i da bi im laknulo da odu. Conall je bio na svom uobičajenom mjestu uz vatru, i po njegovim pogledima punim nade shvatila sam da očekuje da ću mu se pridružiti. Posvuda me je pratio očima i tijekom večeri - kad je najzad shvatio da neću doći i kradom mu doturiti malo hrane - izgubio je nadu i spustio glavu na kamene ploče. Jedva sam se suzdržala da mu ne odnesem zalogajčić. Imali smo sporazum i osjećala sam se grozno jer ga kršim. Kad su svi stolovi i barski stolci bili zauzeti, a ja trčala amo-tamo između blagovaonice i kuhinje, vrijeme je počelo letjeti. I već u sljedećem trenutku, svi su već povečerali, raščistila sam stolove i ništa nisam razbila. Prolila sam samo dva pića, i samo je jedno od njih prizemljilo na mušteriju - gajdaša Iana Mackintosha, koji je bio više no milostiv. Kad je otkucalo devet sati i Angus namjestio radio na noćne vijesti, zastala sam na kuhinjskim vratima i slušala. Crvena armija još se je više približila Berlinu i presjekla željezničke i cestovne linije do tog grada. Dresden je možda već bio sveden na ruševine, ali prema riječima spikera, savezničke snage nastavile su ”danonoćno” bombardirati Njemačku. Britanske čete zauzele su Ramree, otok u Burmi, a važna bitka započela je na Iwo Jimi, otoku blizu japanskog kopna. Šmugnula sam u kuhinju prije no što sam čula broj poginulih. Rhona je naslagala posude uz sudoper, a ja sam stala uz nju da joj pomognem. Činilo se da se tijekom večeri smanjila i kretala se sporije no inače. Da smo govorile isti jezik, predložila bih joj da odmori noge i pusti mene da operem posude. Conall se došuljao iza naših leđa, i kad je i zadnji tanjur bio opran, uzdahnuo je slomljena srca i srušio se uz Angusov krevet, kao da ga je moja okrutnost lišila snage da skoči na njega. Da sam sama prala posude, dopustila bih mu da poliže nekoliko tanjura.
Kad su svi otišli, odnijela sam zdjelicu najnovijeg utjelovljenja juhe i malu kriglu piva u Meginu sobu. - Kuc, kuc - rekla sam, iako su vrata bila otvorena. - Nešto sam ti donijela. Sama se vratila u krevet i sad ležala okrenuta licem prema zidu. - Ako nije morfij, ne želim. Odložila sam zdjelicu i čašu na stolić i sjela pokraj nje. Izgubila je ono malo boje u obrazima koju je ranije imala. - Što se dogodilo? Mislila sam da se osjećaš malo bolje. - Osjećala sam se. Izgleda da sam pretjerala. - Donijela sam ti malo juhe. Želiš li se vratiti u naslonjač? - Ne. Mislim da me je naslonjač dokusurio. - Pridigla se na lakat, polako, oklijevajući. Bilo je bolno gledati je. - Samo mi gurni jastuk iza leđa. Onda, kako je prošlo dolje? - Mislim da je prošlo dobro. Zalila sam samo jednog gosta. Prinijela sam zdjelicu do Megine brade i nahranila je s pola žlice juhe. Lecnula se i oprezno žvakala. Rhona je u juhu ubacila sitno narezane komadiće krumpira i poriluka, zajedno s nekim drugim povrćem. - Da izvadim povrće? - Ne. Mogu ga promuljati po ustima. Samo moram paziti. - Popij gutljaj piva - rekla sam odlažući juhu i dodajući joj čašu. Jedna mudra žena jednom mi je rekla da pivo popravlja krv. - Možda na kraju krajeva i nije bila tako mudra - kiselo se osmjehnula Meg. Otpila je dug gutljaj i vratila mi čašu. - Kad sam pitala kako je prošlo, zapravo sam mislila na... Utihnula je. Nakon nekoliko sekundi, naslonila se na jastuk i zatvorila oči. Najzad sam shvatila zašto je ranije bila onako živahna i zatim potonula. - Ne, nije došao i mislim da i neće. Mislim da se neće usuditi. Kimnula je i trepnula. Trepavice su joj bile mokre. - Strašno mi je žao, Meg. - Da - šmrcnula je. - Mislim da sam znala da će biti tako, i pretpostavljam da je tako najbolje, ali Bog mi pomogao, usprkos svemu, još uvijek ga volim. Nije to nešto što možeš prekinuti samo tako. Uhvatila sam je za ruku.
- Znači, stvarno misliš da ne možeš popraviti odnos sa svojim mužem? - upitala je. Osjetila sam kako me hvata mučnina. - Molim? - Anna je rekla da ćeš tražiti razvod braka. Molim te, nemoj se ljutiti - samo, nikad ranije nije upoznala nijednu razvedenicu. - Ni sad je ne poznaje! I vjerojatno neće, jer ja se neću razvesti! - Ljutiš se! - najednom je zajecala Meg. - Nisam smjela ništa spominjati. - Ne, ne, ne plači! - preklinjala sam je. - Nisam ljuta, ne stvarno, ali malo sam zabrinuta. Što misliš, kome je još rekla? - Možda Angusu, ali sumnjam. Natjerala me da se zakunem da nikome neću ni pisnuti o tome. Angusu. Srce mi je zastalo na tu pomisao. - Kako god, sutra ću joj reći da si se predomislila i kraj priče. Znači, poteškoće su bile samo privremene? - Ne. Poteškoće koje imamo definitivno su trajne. - Možda se sve ponovno sredi. Nikad ne znaš. Mora da ste se u nekom trenutku voljeli. Odmahnula sam glavom. - Mislila sam da jesmo. Ali ne, bojim se da nismo. On je oduvijek volio nekog drugog.
35
S jedila sam sklupčana u naslonjaču kad je zatulila sirena za zračni napad. Oglasila se bez ikakvog upozorenja i gotovo bez ikakvog uvoda - u nekoliko sekundi, od mrtve tišine nastala je zaglušujuća buka. - Gospode, gospode skočila sam na noge i mahnito se osvrnula. Megin kombinezon bio je zaguran ispod naslonjača. Dograbila sam ga pa bespomoćno stala ispred njezina kreveta. Nisam imala pojma kako je ugurati u njega. Nekoliko sekundi kasnije, prije no što sam dospjela uopće pokušati, pojavili su se Angus i Conall. - Ti ga odjeni - rekao je Angus kad je uperio baterijsku svjetiljku prema meni i vidio što držim u rukama. - I uzmi gas maske. - Vas dvoje idite - uzviknula je Meg. - Ja ću se snaći. - Vraga ćeš se snaći - odvratio je Angus. Uperio je svjetiljku u mene, pa podigao u naručje Meg zajedno sa svim pokrivačima i odnio je. Navukla sam Megin kombinezon, dograbila naše gas maske i teškim se koracima spustila u prizemlje. Magličasta mjesečina otkrivala je zdepasti obris skloništa i ja sam potrčala prema njemu pa odmaknula vrećevinu dok je Angus unosio Meg. Tad se ušuljao i Conall, i ja za njim, spuštajući vrećevinu iza svojih leđa. Upalila sam svjetiljku i naslonila je uza zid. Angus, pogrbljen jer je strop bio veoma nizak, prišao je ležajima uz stražnji zid i odložio Meg na onaj donji. Okrenula se na bok, lecajući se od bola. - Daj mi njezinu gas masku - rekao je čučeći pokraj nje. - I ti stavi svoju. Stavio je masku na Megino natučeno lice. Zacvilila je i još se više sklupčala. Angus je posegnuo ispod ležaja i izvukao smotak smeđeg platna s oznakom PRIBOR ZA PRVU POMOĆ. Odmotao ga je i otkrio razne kirurške instrumente i posudice privezane za unutrašnjost. Trenutak kasnije, nešto je uštrcavao u Meginu ruku. - Što si joj dao? - upitala sam kleknuvši pokraj njega. - Morfij? - Da, unaprijed napunjenu štrcaljku. Malo sam je natukao dok sam je unosio, i ne vidim zašto ne bi sve ovo prespavala. - Pogledao me je. - Rekao sam da staviš masku.
Borila sam se s vezicama, kad se Angus okrenuo na petama i nešto učinio na mom zatiljku. Podigla sam ruke da vidim što. Spojio je vezice sigurnosnom iglom. Nekoliko zrakoplova profijukalo je iznad naših glava, jedan za drugim. Vrisnula sam i zaštitila dlanovima glavu. Angus me je zagrlio, a ja sam ga čvrsto stisnula i priljubila se uz njega zabivši gas masku u njegovo rame. - To su Spitfire avioni - samo oni. Nema razloga za strah - rekao je. - Smjestit ćemo te na gornji ležaj. Moram otići po pušku. Uhvatila sam se za rub gornjeg ležaja, a on me je pogurnuo, kao da mi pomaže da uzjašem konja. Trudila sam se snaći ispod pokrivača, ali zbog gas maske praktički nisam znala što radim. - Brzo se vraćam - rekao je saginjući se. Kriknula sam, čak sam ga i pokušala uhvatiti, ali već u sljedećoj sekundi više ga nije bilo. Dok su novi zrakoplovi fijukali iznad skloništa, briznula sam u plač i ridala u gas masku. Puška je očito morala biti u zemunici, jer se Angus vratio gotovo istog časa. - Sve je u redu - rekao je čučnuvši uz vrata. - Samo novi Spitfirei. Sirena je bila neumoljiva, čas tiša čas glasnija, i nakon nekoliko sati, otupjela sam na nju, uljuljkana u stupor. Ležala sam na boku i cijelo vrijeme promatrala Angusa. Pomno je osluškivao lagano pognute glave. Svaki put kad bi zrakoplov protutnjao iznad skloništa, doviknuo bi mi koji je to zrakoplov. Nisam znala razliku između Lockheed Lightninga i Bristol Blenheima, ali zak ljučila sam da ako Angus nije vani i ne puca na njega, taj zrakoplov na nas vjerojatno neće baciti bombu. Toliko sam se naviknula na zavijanje sirene da sam se preplašila kad se napokon ustalilo na najvišem tonu. Kad je sirena utihnula, Angus je odložio pušku. - Mislim da je gotovo - rekao je ustajući. Prišao je ležajevima i nestao mi iz vida dok je provjeravao kako je Meg. Nekoliko sekundi kasnije, iznova se pojavio sklopivši ruke uz rub mog ležaja i položivši na njih bradu. Lice mu je bilo tik ispred prozirnog plastičnog prozorčića moje maske i shvatila sam da on svoju uopće nije stavio. Nije je ni donio. Imao je previše posla. - Jesi li dobro? - upitao je. Zalamatala sam nogama ne bih li se oslobodila pokrivača. - Ne mrdaj - rekao je. - Meg spava.
- Znači, ovdje ćemo provesti noć? - upitala sam, glasa prigušenog od gume. - Da, ono što je od nje ostalo. Na dnevnom svjetlu bit će se lakše snaći, a ne želim ponovno biti grub prema njoj, makar i nehotice. Lupnuo je po prozorčiću moje maske. - Možeš je skinuti, znaš. Kad sam skinula masku, uzeo ju je iz moje ruke i nagnuo se da je spremi u smiješnu crvenu torbu. - Je li ti tamo gore dovoljno toplo? - upitao je. - Da, ali gdje ćeš ti spavati? - Skoknut ću u kuću po pokrivač. - Zašto se ne smjestiš na gornji ležaj, a ja ću dolje s Meg? - Ne. Sva se sklupčala i neće biti lako staviti je u drugi položaj. Ostat ćemo kako jesmo. - Ovdje je gore dovoljno mjesta za nas oboje. Naglo je podigao glavu. Pogledi su nam se sreli i ovaj put nije bilo nikakve pregrade, nikakvih plastičnih prozorčića, zelenih spremnika, crne gume ili ičeg drugog što bi prikrilo moje riječi. Nisam imala pojma kako su mi izletjele iz usta. Nasmiješio se, i koža uz njegove oči nabrala se. - Oprosti - rekla sam, svjesna da mi obrazi gore. Stavio je dva prsta na moja usta pa kliznuo rukom dok nije obujmio moj obraz. Zadahtala sam i okrenula lice u njegov dlan, priljubila ga uz njegovu kožu i zatvorila oči. Kad sam ih ponovno otvorila, zurio je ravno u moju dušu. Pogled mu je bio prodoran i zapanjujući kao i prvi put kad sam ga vidjela. - Tiho, m ’e udail - rekao je. - Sve je u redu. Odmaknuo je dlan s mojeg lica. - Kamo ideš? - kriknula sam. - Odmah se vraćam - rekao je i šmugnuo iz skloništa. Svjetiljku je ostavio upaljenu. Conall je sjedio uz ulaz, pognuvši glavu kao vodoriga. Angus se vratio s pokrivačem i omotao se njime. Čučnuo je uz zid uz ulaz i ugasio svjetiljku. - Laku noć, m ’e udail. Podigla sam ruku i prešla prstima preko obraza koji je on dodirnuo.
36
Devetog dana počela sam se pitati nije li se Ellisu i Hanku nešto dogodilo, i ako jest, hoće li itko znati gdje će me pronaći. Jedanaestoga dana sinulo mi je da se njih dvojica možda ne namjeravaju vratiti. Počelo je kao magično razmišljanje, ali ubrzo sam se uvjerila da nije nemoguće: Ellis nije imao dom ni novac kojem bi se vratio, a Hank je imao sav novac na ovome svijetu i imat će ga gdje god bio. Mogli bi promijeniti imena, otići na neko egzotično mjesto, pronaći opijumski brlog uz more i ostaviti svu ovu zbrku iza sebe. Znala sam da sam dio te zbrke, ali ako su uistinu pobjegli zajedno da se nikad ne vrate, zašto bi marili što će biti sa mnom? Možda su ipak pronašli malo ljubavi prema meni i odlučili osloboditi me. Naravno, neću biti doista slobodna dok to ne ozakonim, ali ta pomisao blistala je kao zraka svjetla ispod zatvorskih vrata. Bila sam sigurna da će mi Angus dopustiti da ostanem u gostionici do kraja rata - radila sam naporno kao i svi drugi - ali nije bila riječ samo o tome. U gostionici sam se osjećala kao kod kuće, štoviše, osjećala sam se dobrodošlo. Nisam se mogla natjerati da razmišljam što ću nakon rata, kad se vlasnik gostionice vrati. Moja najveća nada, moja najdublja želja bila je ono o čemu nisam smjela uopće razmišljati kako ne bih povjerovala da je moguće, jer znala sam da nije. Dvanaeste večeri odsutnosti mog supruga vratila sam se u svoju sobu. Bila je sredina poslijepodneva, i Anna i ja smo bile u Meginoj sobi. Pokupile smo se iz kuhinje jer je Rhona kuhala novu juhu, ovaj put s ovčjim goljenicama i ječmom. Činilo se da su Rhona i Mhàthair smislile precizan plan Megina oporavka koji se temeljio na juhama i čajevima. Na štednjaku su se sad krčkala četiri velika lonca i cijela je kuća bila ispunjena neodoljivim mirisom. Meg taj miris očito nije bio neodoljiv. Sve tri ležale smo na Meginu krevetu i kartale, kad je Meg nabrala nos i upitala što to smrdi. Rekla sam joj za novu juhu. - Ne škotska čorba! - zacvilila je. - Dva tjedna nisam okusila pravu hranu!
Anna i ja smo se pogledale. Bio je to prvi put otkad je ozlijeđena da je pokazala zanimanje za ikakvu hranu - pravu ili ne. - Odmah se vraćam - skočila je na noge Anna. Uskoro se vratila sa zdjelicom kaše i meko kuhanim jajetom koji su plivali u maslacu. - Nadam se da će ti biti u slast - rekla je pružajući jaje Meg, a zdjelicu kaše odlažući na stol. - Jer kad Rhona kaže Mhàthair, gotova sam. - Zašto? - upitala sam. - Zato što je njihov današnji lijek gusta juha od poriluka i piletine, a ja sam sad sav njihov trud učinila izlišnim. - Ovo je divno - rekla je Meg žvačući jaje. - Ima li još? - Bojim se da nema, ali od danas ću ti donositi jedno jaje dnevno. - A ako kokoši ne budu surađivale? - upitala sam. - Ščepat ću ih i stiskati dok iz njih ne iskoči jaje - odgovorila je Anna pokazujući rukama. - A ako to ne upali, podsjetit ću ih što se dogodilo Jenny. - Tko je Jenny? - upitala sam. - Kokoš u današnjoj juhi. Prestala je nesti jaja. Želiš li znati ime ovce u čorbi? - Ne! Definitivno ne želim! - rekla je. - Elsie - nastavila je Anna. - Krasna ovca. Pojavit će se i u hladetini, ovčjem složencu i haggisu, poznatoj kobasici. Oh, Elsie ćemo prilično dugo viđati. - Prestani! - rekla sam stavivši dlanove na uši. - Više nikad neću moći okusiti hranu! - Gradska čeljad - odmahnula je glavom Anna. - Nisi ni upoznala Elsie... Znaš, kad tako nagneš karte, vidim sve što imaš. - Vas dvije, budite pristojne! - rekla je Meg, bezuspješno pokušavajući ne nasmijati se. - Moja rebra... sjećate se? - Oprosti - pjevnim je glasom odvratila Anna. - Nisam ja kriva što neki ljudi ne mogu... Iz prizemlja se začulo kucanje, svečani, poznati ritam. Sve tri smo se zaledile. Mahnito sam razmišljala. Meg je već sve izgubila, Angus je već sve izgubio... - Robbie - prodahtala je Anna i skočila s kreveta. Pohitala sam za njom i sustigla je u trenutku kad je s trzajem otvorila ulazna vrata.
Poštar Willie stajao je na pragu, s brzojavom i kapom u ruci. Anna je bez riječi kliznula na pod. Kleknula sam pokraj nje i zagrlila je. - Anna! - brzo je rekao Willie. - Nije za tebe. - Molim? - zaprepašteno ga je pogledala. - Nije Robbie - rekao je Willie. - Brzojav nije za tebe. - Oh. - Gospođo Hyde - rekao je Willie - bojim se da je za vas. Uspravila sam se, zbunjena. - Moja najdublja sućut - rekao je Willie pružajući mi brzojav. Anna je ustala i zatvorila vrata, iako je Willie još uvijek stajao pred njima. Prišla sam kauču i sjela. Anna je sjela pokraj mene. Brzojav mi je poslao odvjetnik. Moj otac se četrnaest dana ranije ugušio komadom odreska. Odvjetnik se ispričavao na tako kasnoj obavijesti, ali nije bilo jednostavno otkriti gdje sam. Trebala sam potvrditi je li ovo doista moja trenutačna lokacija i ako jest, gdje želim da mi pošalje pojedinosti. Odložila sam papir na krilo i tupo se zagledala ispred sebe. Moj otac je umro one večeri kad je Ellis pokušao razvaliti moj a vrata, one večeri kad je Rory umalo ubio Meg... Tog dana bila je i godišnjica Màirina primitka brzojava koji ju je dokrajčio. - Maddie? - zazvala me je Anna prigušenim glasom. Pružila sam joj brzojav. - Oh, Maddie - rekla je pročitavši ga. - Ne znam što da kažem. Strašno mi je žao. Strašno, strašno žao. Mogu li ti ikako pomoći? - Mislim da neko vrijeme moram biti sama. - Naravno. Što god želiš. Dok sam ustajala, uhvatila me je za ruku. - Umro je na Valentinovo - rekla je raskolačivši oči. - Znam. Mora da je ukleto. Polako sam koračala niz A82 pa se sklonila uz rub ceste dok se pokraj mene nije prokotrljala nezamislivo duga kolona vojnih vozila boje mahovine. Vozila su bila glomazna i četvrtasta, prvih desetak s ceradama navučenim preko tereta, a ostala nakrcana vojnicima koji su se naginjali iz otvorenih stražnjih dijelova vozila, zviždali i dovikivali. Nemali broj njih prostački je komentirao, ali nije bilo šanse da izbjegnem njihovu pozornost. Bila sam zarobljena uz rub ceste. Okrenula sam se prema vozilima koja su nailazila jer tako nisam vidjela lascivne izraze na licima vojnika. I vozači su me gledali, ali oni
su bili iza stakla pa nisam čula što su govorili. Na kraju sam dočekala i zadnje vozilo u koloni. Sve zajedno, pokraj mene se provezlo dvadeset i osam vojnih vozila. Pitala sam se koliko će se tih mladića vratiti živih s mjesta na koje ih šalju. Nastavila sam hodati. Oblaci intenzivno sive boje nadirali su i mijenjali oblik, i ponegdje se činilo da se kotrljaju iz pukotina u samim brdima. Krajolik je začudnom brzinom mijenjao izgled. Brda, sa svojim poljima i šumama, naizmjence su bila pusta, prijeteća, krševita ili veličanstvena, ovisno o tome što se događalo na nebu iznad njih. U tom trenutku, izgledala su prikladno pogrebno. Anni se zacijelo činilo čudnim što se nisam rasplakala. Možda je zaključila da imam zakašnjelu reakciju. Razmislila sam o toj mogućnosti, ali gotovo odmah sam je odbacila. Pitala sam se je li jeo u svojoj radnoj sobi kad mu se meso zaglavilo u dušniku, ili je ponovno počeo objedovati u blagovaonici. Je li ispustio ikakav zvuk ili je bio nijem kao riba? Možda je poplavio i teturao naokolo, nastojeći dozvati pomoć. Možda se jednostavno srušio licem u nabujak od špinata. Zamišljala sam te scenarije s morbidnom znatiželjom, ali bez imalo tuge i žalosti. Iako je pismo koje mi je poslao otklonilo svaku sumnju, mislim da sam oduvijek znala da me nije volio, a manjak njegove ljubavi prema meni po svemu sudeći i u meni je izazvao istu reakciju. Nestašica ljubavi vladala je posvuda. Majka me definitivno nije voljela, usprkos svojim pretjeranim tvrdnjama u suprotno. Njezina ljubav, takva kakva je bila, posve je isparila u onih sedam tjedana koliko je provela u bijegu s Arthurom, i vratila se, udvostručena, tek kad se majka našla primorana vratiti mom ocu. Ellis me također nikad nije volio. Barem ne onako kako bi muž trebao voljeti svoju ženu, a odnedavna nimalo. Stigla sam do dvorca. Iako ga nisam svjesno izabrala za svoje odredište, bez imalo oklijevanja popela sam se kroz isušeni opko p i prošla kroz dvorište. Zatekla sam se pred Vodenim dverima. Oprezno sam krenula niz brdo, koje je bilo dovoljno strmo da sam završila u nespretnom trku kako ne bih izgubila ravnotežu. U guštari uz pristanište opazila sam na desetke opušaka. Srce me je zaboljelo kad sam pomislila kako su se Hank i Ellis utvrdili baš
ondje gdje je Màiri zakoračila u smrt - pili, pušili i psovali, nesvjesni sviju osim sebe i svoje buduće slave. Zakoračila sam prema jezeru, kao nekoć Màiri, dok se moja stopala nisu našla na rubu vode. Načinila sam još jedan mali korak, zagazivši potplatima cipela u vodu. Gledala sam kako se kovitla oko mojih stopala pa podigla glavu prema crnom, ustalasanom, beskonačno dubokom jezeru. O čemu je Màiri razmišljala dokje ulazila u jezero? Kad je bilo prekasno da se vrati, kad se voda zatvorila iznad nje, je li se poka jala ili je osjetila olakšanje, vjerujući kako će uskoro ponovno biti sa svojim suprugom i djetetom? Otvorila sam um, nastojeći osjetiti njezine misli. Željela sam znati kakav je osjećaj iskusiti ljubav koja je toliko duboka da bez nje ne možeš živjeti. Tad sam je osjetila - osjetila sam Màiri i neizmjernu dubinu njezine tuge, i obuzeo me je neodoljiv poriv da nastavim dalje, da uđem u jezero. Njezina je bol bila beskonačna, njezina tuga beskrajna. Utapala sam se u njoj. Mi smo se utapale u njoj. Zatvorila sam oči, podigla ruke i pustila se. Iz vode se začuo potmuli štropot, kao da nešto izranja, i glasni fijuk kad je to nešto izronilo na površinu. Otvorila sam oči, još uvijek padajući - više nije bilo načina da se zaustavim - i vidjela sam brazdu koju je za sobom ostavljalo nešto što je očito jurilo površinom vode, ali izgledalo je kao da ničega nema. Prije no što sam uspjela shvatiti o čemu je riječ, to nešto pogodilo me je u trbuh, omotalo se oko mene i odbacilo me. Prizemljila sam daleko od ruba vode i udarila glavom tako jako da sam vidjela sve zvijezde. Iako sam bila bez daha, teturavo sam ustala. Površina jezera bila je glatka i mirna, kamen na pristaništu suh. Nije bilo traga čak ni brazdi koja se udaljava. Bezglavo sam pojurila uzbrdo, hvatajući se za busene trave kako bih se što brže uspela. Tek kad sam stigla do vrha, zastala sam da dođem do daha. Naslonila sam se na drevni luk, pogledavala prema jezeru i bezuspješno se pokušavala smiriti.
37
A ko se poštar Willie iznenadio mojim neurednim izgledom kad sam ušla u njegovu poštu i upitala za mogućnost prekooceanskog telefonskog poziva, ničime to nije pokazao. Na kraju krajeva, prije samo nekoliko sati uručio mi je brzojav o očevoj smrti. Objasnio je da su prekooceanski pozivi mogući samo radio vezom i da je oprema u Velikoj kući. - Hvala vam - rekla sam navlačeći rukavice. - Kamo ste krenuli? - strogo je upitao i naglo izvio obrve. - U Veliku kuću. Podigao je ruku. - Bojim se da to ne dolazi u obzir. Oprema je isključivo za vojne potrebe, bez iznimaka. Nije vam to telefonska govornica, znate. Osim toga, ne možete se samo tako smucati po poligonu. - Ne. Naravno da ne. Nisam razmišljala. - Znači, poslat ćete brzojav? Pogledala sam ga u nelagodi. - Bih, ali bojim se da se moja situacija nije promijenila. - Ah - kimnuo je. - Mislim da vam u ovim okolnostima mogu progledati kroz prste. - Hvala vam. Veoma ste ljubazni. Nastojat ću biti kratka, ali brzojav bi na kraju svejedno mogao biti prilično dug. - Razumijem - rekao je, spremajući se da zapiše što ću mu izdiktirati. I mislim da jest razumio, do onoga dijela kad sam zamolila odvjetnika da mi javi što trebam učiniti kako bih dobila razvod braka i mogu li to obaviti iz Škotske, i da mi odgovori brzojavom ili zračnom poštom, budući da obje stvari želim riješiti što je brže moguće. Willie je i to razumio, ali jednom drukčijom vrstom razumijevanja, razumijevanjem koje nije bilo ublaženo suosjećanjem. Njegovo držanje zračilo je neodobravanjem. Usprkos upozorenjima, nisam mogla odoljeti. Morala sam vidjeti Craig Gairbh. Nisam se zavaravala da ću ud u Veliku kuću. Samo sam je željela vidjeti. Ondje je Angus živio prije rata i još uvijek provodio dane.
Ondje je ”uzimao” divljač i ribu kojima su brojne seoske obitelji nadopunjavale škrta sljedovanja hrane. Ondje se pukovnik svima popeo na vrh glave prije mnogo godina, kad je izazvao međunarodni skandal koji je na kraju doveo do toga da Ellis i Hank zaključe kako nemamo drugog izbora osim sami pronaći čudovište. Ta kuća bila je jezgra svega. Nije bilo znakova koji bi me uputili, iako je bilo stupova s rupama za koje su ti znakovi nekoć bili pričvršćeni, pa sam hodala rubom sela dok nisam pronašla zemljanu stazu koja je vodila u šumu. Zbog svog iskustva u Coveru, načas sam zastala da provjerim gdje su sunce i brda, prije no što sam zavijugala u šumu. Uz rub staze pojavili su se stari rododendroni; vrhovi njihovih obješenih listova povili su se ka tlu od težine snijega, ali već su nosili pupoljke koji su najavljivali proljeće. Na jednoj čistini, jato ljubičastih šafrana prkosno je virilo kroz led. Nakon otprilike kilometra, opazila sam kuću. Vidjeli su se samo dijelovi zdanja jer cesta je još uvijek zavijala, a mnoga stabla koja su mi priječila pogled bila crnogorična. Svejedno, odmah sam naslutila koliko bi moglo biti. Pohitala sam kroz zavoj, nestrpljiva da vidim više. Iza zavoja, cesta je postala šira, a guštara uz nju nestala, najednom se pretvorivši u službeni prilaz oivičen stoljetnim hrastovima. Ostala sam u sjeni stabala. Velike kuće nisu mi bile nepoznate, ali ova je bila uistinu golema. Prebrojavši prozore, shvatila sam da središnji dio kuće ima barem četiri kata, a kule na uglovima još i više. Dimnjake nisam mogla ni prebrojati - započela sam na jednom kraju i stigavši do šesnaestog izgubila se i prije no što sam uopće stigla do sredine. Polukružna stubišta s kamenim balustradama vodila su do glavnih vrata, a drugi niz balustrada krasio je parapet krova. Ovo nije bila kuća. Ovo je bio dvorac. Vrt ispred kuće - ili ono što je nekoć bio vrt - bio je ograđen bodljikavom žicom i nakrcan nastambama od valovitog lima. Izgledale su kao skloništa, samo mnogo veća. Na sredini se uzdizala golema kamena fontana, koja je, naravno, bila suha. Fontana je izgledala kao iz vremena baroka, s tri ili četiri ljudska lika koja su klečala ispod golemog plovila. Odšuljala sam se prema velikoj tisi kako bih što bolje vidjela, i spotaknula se o korijen koji je stršao iz zemlje. Izgubila sam ravnotežu i uhvatila se za grubo deblo. Tek tad sam primijetila znak zabijen čavlima u drvo, tik iznad moje
ruke. Bio je jarkocrven i trokutast, s bijelom lubanjom i prekriženim mrtvačkim kostima, i natpisom na dnu: MINSKO POLJE Zaledila sam se. Desno stopalo još uvijek mi je bilo jednim dijelom na korijenu, zbog čega baš nisam imala najbolju ravnotežu. Ne dižući dlan s debla, spustila sam pogled, pomno promatrala svoja stopala i tlo oko sebe, i pitala se postoji li uopće ikakav način da shvatim gdje bi mine mogle biti zakopane. Iz daljine se začula pucnjava, naglašena muškim urlicima, primitivnim i okrutnim. Nisam se pomaknula - i nadalje sam stajala s jednim stopalom nesigurno položenim na korijen i rukom na deblu - kad se začula nova paljba, na koju je odgovorila pucnjava s nekog drugog, mnogo bližeg mjesta. Mislim da sam vrisnula. Nisam sigurna. Ali moj bezbrižan stav prema bojevom streljivu definitivno je zamijenila prestraviljenost. Svijetleća zrna noću su jedno. Minska polja i mitraljezi nešto su posve drugo. Nosila sam svoju crvenu torbu s gas maskom i crvene rukavice, zbog čega sam bila ili dovoljno vidljiva da me nitko ne upuca slučajno, ili laka meta. Vodena pukim nagonom, okrenula sam se od stabla i skočila prema cesti. Prije no što sam stigla do nje, tri puta sam prizemljila na gusti sag lišća, i svaki put bila sam sigurna da ću biti raznesena na komade. Kad sam se našla u sigurnosti ceste, ukočila sam se kao oduzeta. Pitala sam se jesam li cijelo vrijeme hodala kroz minsko polje i kako ću se izvući. Dok su u šumi oko mene i nadalje odjekivali pucnjevi, opazila sam tragove guma. Skočila sam u brazdu koju su kotači ostavili iza sebe i pazila da ostanem u njoj, koračajući s noge na nogu. Kad sam prošla pokraj zadnjeg starog rododendrona, već sam trčala koliko su me noge nosile. Gas maska poskakivala mi je na leđima i udarala me sa svakim korakom. Isteturala sam iz šume na ulicu, a noge mi se okretale kao vjetrulje, kao da me je netko gurnuo s leđa. Prešla sam preko bijelo obojanog rubnika i zabila se u niski kameni zid iza njega.
Naslonila sam se na zid, savila u struku i dahtala, a jedna crvena krava veoma duge dlake i još dužih rogova spokojno me je promatrala, preživajući. Meg je stajala uz rub šanka kad sam nahrupila kroz vrata i zalupila ih. - Maddie! Što se dogodilo? Skinula sam rukavice, ali ruke su mi se toliko tresle da sam ih ispustila. Kad sam se nagnula da ih podignem s poda, gas maska kliznula mi je s ramena i tresnula o pod. - Pusti sad to - rekla je Meg. - Dođi sjesti. Ostavila sam sve na podu i oteturala do kauča. Sjela sam na sam rub i opipala kosu, zalijepljenu za čelo i vrat. Meg je preplašeno pogledala prema vratima. - Zašto si trčala? Ganja li te netko? Žestoko sam odmahnula glavom, još uvijek zadihana. - Ne, ne... ništa slično. Ne brini. Ponovno je pogledala prema vratima pa oprezno sjela pokraj mene. - Što je onda? - Ništa. - Nešto očito jest. Strašno si uzrujana. Čekaj ovdje - donijet ću ti čašu vode. - Molim te, nemoj ustajati - rekla sam. - Uostalom, što uopće radiš ovdje dolje? Ne bi se smjela naprezati. - Teško da se naprežem. Trebala mi je promjena pa sam donijela ovamo one križaljke koje si mi dala. Ne mrdaj. Idem po vodu i da te nisam čula da se protiviš. Glasno sam iskapila čašu čim mi ju je pružila, ne odmičući je od usana ni kad sam morala zastati da udahnem. Odložila sam praznu čašu i obrisala usta nadlanicom. - Hvala ti - rekla sam pogledavši je u nelagodi. Vidjela sam da me Meg promatra s mješavinom suosjećanja i tuge. - Anna mi je rekla za tvog oca - tiho je rekla. - Moja iskrena sućut. Savršeno je prirodno da si uzrujana. Čovjek nikad ne zna kako će reagirati na takvu vijest. - Ne radi se o mom ocu - rekla sam. - Nije me briga za oca. Meg me je promatrala gotovo cijelu minutu. Shvatila sam koliko su grozno zvučale moje riječi i pitala se drži li me Meg bešćutnom.
- O čemu se onda radi? - oprezno je upitala. Nervozno sam se nasmijala. - Nisam sigurna bih li ti trebala reći. - Budi sigurna da te neću osuđivati. Nisam baš u položaju baciti se kamenom na ikoga. - Mislit ćeš da sam luda. - Neću znati dok mi ne kažeš. Nagnula sam se prema njoj. - Danas me je napalo čudovište. Meg je raskolačila oči. Nakon kratke stanke, upitala je: - Danas te je što? Bacila sam se na naslon kauča. - Znala sam da ćeš misliti da sam luda! Prije dolaska ovamo, ni ja nisam vjerovala u natprirodne stvari. Onda je najprije Caonaig došla po Annina brata - Anna nije ni načas sumnjala da je došla po Hugha, i bila je u pravu. Prokleta vranetina, znak za tugu, natjerala me je u Cover. A danas, čudovište - izronilo je ravno iz vode i napalo me! Meg je zurila u mene nekoliko sekundi pa ustala. - Mislim da bi nam objema dobro došlo nešto mrvicu jače. Natočila je dva mala viskija i donijela ih. - Slàinte - rekla je. - Slàinte - odvratila sam i kucnula se s njom. - U redu. Što kažeš da počneš od početka? Nisam znala koliko unatrag želi da se vratim pa sam počela od samog početka i sve joj izbrbljala u jednom dahu. Sve: kako sam ravnodušna prema očevoj smrti jer je on bio posve ravnodušan prema mom postojanju; kako me je majka godinama izgladnjivala, planirala mi popraviti nos i razrovati čeoni režanj, pa isplanirala pokušaj samoubojstva koji sam ja trebala osujetiti; kako sam otkrila da su Hank i Ellis bacali novčić da odrede koji će me od njih dvojice oženiti i sad me posve napustili; kako sam uvjerena da Ellis ipak nije slijep za boje. Dodala sam i da sam shvatila da sam strašno zaljubljena u Angusa, ispričala joj o svom alarmantnom iskustvu u podnožju Vodenih dveri i slanju brzojava odvjetniku s pitanjem kako da se razvedem, i na kraju priznala da sam lutala po minskom polju jer me je Velika kuća iz nekog razloga privlačila toliko da nisam mogla odoljeti. U grobnoj tišini koja je uslijedila, shvatila sam što sam učinila. - Gospode Bože - uhvatila sam se za glavu. - Ako misliš na Angusa, nisi me iznenadila - rekla je Meg. Vidjela sam kako ga gledaš. Okrenula sam glavu na drugu stranu, dahćući kroz spojene prste.
- A vidjela sam i kako on tebe gleda - tiho je dodala. Moje je srce ili preskočilo jedan otkucaj, ili ga udvostručilo. Spustila sam dlanove s lica i ponovno se okrenula prema Meg. Zurila je ravno u moje oči. - Vrati se malo unatrag i reci mi što se točno dogodilo na rubu vode. Ispričala sam joj ponovno. - A onda, tek što nisam udarila o vodu, s površine kao da je eksplodirala kamenčuga zraka i odbacila me na obalu. Znam koliko to ludo zvuči, ali kunem ti se Bogom da je bilo tako, iako ništa od toga ne mogu objasniti. Meg je kimnula znalački, svečano. - Da. Ali ja mogu. To nije bilo čudovište, Maddie. Da jest, ne bi te odgurnulo. Uvuklo bi te u jezero. Odmahnula sam glavom. - Ali što je onda... - To je bila Màiri - rekla je Meg. - Umrla je prije točno tri godine, upravo na tom mjestu. Ušla ti je u glavu i srce da vidi hoćeš li biti odana Angusu, a kad je vidjela da hoćeš, gurnula te je na sigurno. Maddie, dala ti je svoj blagoslov.
38
U roku od jednog dana, od žene koja je mislila da je na svijetu nikad nitko nije volio pretvorila sam se u ženu koja misli da bi joj muškarac u kojeg je beznadežno zaljubljena mogao uzvraćati osjećaje. Iako, nije bilo samo to - posredovanje one aveti ulilo mi je nadu da nam je suđeno biti zajedno. Nakon Caonaig, više nisam bila sklona ignorirati jednu takvu poruku. Meg se tu večer željela vratiti na posao, da malo pomogne, ali Angus nije htio ni čuti. Morala sam se suglasiti s njim - tek su joj bili izvađeni konci i znala sam je uhvatiti kako se leca kad misli da je nitko ne gleda. Svejedno, bilo mi je žao što neće biti ondje, jer osjećala sam da mi treba moralna podrška. Nekoliko minuta prije šest sati, kad sam zauzela svoj položaj iza šanka, Angus mi je prišao i položio dlan na moju ruku. - Čuo sam za tvog oca. Iskreno mi je žao zbog tvog gubitka. - Hvala ti - odgovorila sam pogledavši ga. - I meni, zbog tvog. Polako je kimnuo i to je bilo to. Znao je da sve znam. Kako je večer odmicala, promatrala sam Angusovo lice u nadi da ću na njemu ugledati neki znak da su Megine riječi bile istinite. Ali bio je razumljivo zamišljen, nedokučiv. I mještani su se očito sjetih godišnjice, jer svoja su pića naručivali svečano i s nekim ustručavanjem. Brbljali su samo drvosječe, od kojih su neki doveli zaručnice. U jednom trenutku, dok samjurila u kuhinju s hrpom praznih tanjura, naletjela sam ravno na Angusa. Uhvatio me je za laktove da ne padnem. - Jesi li dobro? - upitao je. - Jesam - odvratila sam, traljavo pokušavajući zvučati nehajno. Ali za prednjicu haljine nisam sigurna. Netremice me je promatrao, prodornim pogledom. Veoma dugo, i on i ja stajali smo kao ukopani. Kad me je najzad zaobišao i vratio se u blagovaonicu, spustila sam tanjure na stol i naslonila se na njega. Ulazna vrata zatvorila su se i za zadnjim gostom, Meg je otišla spavati, a ja sam se odšuljala u prizemlje tiho kao mačka. Pripremila sam se kao mladenka; četkala sam kosu dok nije bila meka kao svila, utrljala mirisni losion u ruke i laktove, i odjenula
dugu bijelu spavaćicu - čednu, ali s čipkom na vratu i rubovima rukava. Vatra je bila zapretena i bacala tek slabašan odsjaj. Kameni pod bio je hladan pod mojim stopalima i umalo sam odustala. Stajala sam s obje ruke na šanku i skupljala hrabrost. Ako se okrenem, bit će kao da se nikad nije ništa dogodilo. Nastavim li dalje, zakoračit ću u veliko nepoznato. Maddie, dala ti je svoj blagoslov. Uvukla sam se u kuhinju i pipala po zidu dok nisam napipala izrezbarena, drvena klizna vrata ispred njegova kreveta. U mraku nisam znala jesu li otvorena ili zatvorena. Klizila sam prstima po drvetu dok nisam stigla do suprotnog kraja. Vrata su bila otvorena. Stajala sam tik ispred njega. Najednom me je obasjala zraka zasljepljujućeg svjetla i odskočila sam kao oparena. Kad je Angus vidio da sam to ja, naslonio je svjetiljku na zid tako da je bila uperena u strop, pa prebacio noge preko ruba kreveta. Bio je u donjem dijelu prugaste modre pidžame i potkošulji, baš kao i one noći kad smo došli. - Što se događa? Je li sve u redu? - upitao je trljajući oči. - Sve je u redu - odvratila sam brzo trepćući. Od bljeska svjetiljke nasred mog vidnog polja ostale su dvije bijele pjege. - Što je onda? Spustila sam pogled i ugrizla se za usnu. Nakon gotovo cijele minute, kad su slijepe pjege uglavnom nestale, primorala sam se da ga pogledam. Promatrao me je s vidnom zabrinutošću. - Što je, m ’e udail? - nježno je upitao. Očeličila sam se. - Anguse, nešto ti želim... ne, nešto ti moram reći. Nešto važno. - Glasno sam progutala slinu i pogledala ga ravno u oči. - Znam da je situacija neobična i da ni u kojim drugim okolnostima ništa od ovoga ne bi imalo smisla, ali ništa u našim okolnostima nije normalno i shvatila sam da... da postoje... da sam... Prekrila sam usta rukama da prigušim jecaj. - Gospode! Oprosti! Nikad u životu nisam se osjećala gluplje! Već u sljedećem času, ustao je i privukao me u zagrljaj. - Tiho, m ’e udail, ne moraš ništa reći. Znam. - Kako možeš znati kad ti ja nisam u stanju reći? - zajecala sam. - Jednostavno znam - rekao je. Srce mu je lupalo na samo nekoliko centimetara od mog uha.
Nakon nekog vremena odmaknuo se, ali nije spustio ruke s mojih ramena. Gledao me je ravno u oči, a ja sam mu uzvraćala pogled dok na svijetu nije ostalo ništa osim njegova lica. Kad je stavio ruke na moje obraze i nagnuo se prema meni, noge su me umalo izdale. Zatvorila sam oči i lagano otvorila usta. Poljubio me u čelo. - M’ eudail, tuguješ - tiho je rekao. - Ranjiva si. Ovo nije dobar čas za to. * * * Ne znam kako sam se uspjela vratiti na kat. U svakom slučaju brzo, i ni u kom slučaju dostojanstveno, a kad sam najzad stigla do svog kreveta, besramno sam zaridala sakrivši lice u jastuk. Netko je tiho pokucao na vrata. Iako se moje ridanje utišalo do prigušenog jecanja, moj sramotni povratak sigurno je bio dovoljno glasan da probudi Meg. - Nije zaključano - rekla sam. Vrata su se otvorila i svjetlo svijeće bacilo je duge sjene na suprotnu stranu prostorije. Sudeći po obrisu, stolac je bio visok gotovo do stropa. Ležala sam okrenuta prema njemu, priljubivši koljena na prsa, a lice i jastuk bili su mi mokri od suza. - Žao mi je što sam te probudila - promrmljala sam. - Meni nije - odvratio je Angus. Trgnula sam glavu s jastuka i pogledala preko ramena. Stajao je na pragu, sa svijećom u ruci. - Smijem li ući? Uspravila sam se u sjedeći položaj i klizila niz krevet dok se nisam našla naslonjena na uzglavlje. Šmrcnula sam i drhtavim rukama obrisala lice. Odložio je svijeću na komodu i prišao krevetu. - Oprosti mi - rekao je. Netremice sam ga promatrala, drhteći. Nove suze skotrljale su mi se niz lice. Sjeo je na krevet i prešao palcem preko mog obraza. Suspregnula sam dah i zatvorila oči. - Oprosti mi - ponovio je. Kad sam otvorila oči, gledala sam ravno u njegove.
- Pogriješio sam, mo run 19 - ovo baš jest pravo vrijeme. Približio mi se i ljubio suze s mojih obraza u sporom, nježnom plesu s jedne strane mog lica na drugu. Na kraju, kad sam pomislila da to više neću moći izdržati, spustio je usne na moje. Bile su tople i pune i lagano razdvojene, i osjetila sam kako ubrzano diše. Ljubio me je sa sve većom hitnjom, bradom mi okrzavao kožu. Kliznuo je rukom niz moj vrat i pod spavaćicu. Zadahtala sam i on se zaustavio. S dlanom oko moje dojke, pomno je promatrao moje lice tražeći na njemu znak. Bio je to trenutak bolnog sladostrašća, neopisiva ushita, nepojmljive potrebe. Bilo je nepodnošljivo. Nagnula sam se prema njemu i povukla ga za potkošulju. Ustao je i skinuo je preko glave. Kleknula sam na krevet potežući svoju spavaćicu. - Čekaj - rekao je, i ovaj put ja sam bila ta koja je zastala. Skinuo mi je spavaćicu, polako, s poštovanjem. Nikad se nisam osjećala toliko izloženo, ali nisam željela pokriti svoju nagost. Svjetlo svijeće treperilo je iza njegovih leđa, a disanje mu se dodatno ubrzalo dok je klizio pogledom preko mog tijela i besramno ga zadržavao na mojim dojkama i bokovima. - Mo run geal og 20 - rekao je. - Predivna si. Razvezao je hlače pidžame i pustio da kliznu na pod. Suspregnula sam dah. Naravno da sam poznavala anatomiju, ali osim kipova, nikad dotad nisam vidjela nagog muškarca, a još manje uzbuđenog. Angus je to očito naslutio i zastao je, dajući mi priliku da ga dobro promotrim. Na kraju je kleknuo na krevet i obujmio me rukom oko vrata, pridržavajući mi glavu dok me je spuštao na leđa. Nekoliko trenutaka kasnije, kad se nagnuo nad mene, pogledao me je duboko u oči i upitao: - Jesi li sigurna, mo chridhe 21 ? Jer ovo se neće moći poništiti. - Jesam - šapnula sam. - Posve sam i apsolutno sigurna. Kad je ušao u mene, toliko sam se izbezumila da sam se sva zatresla. Obujmila sam ga i rukama i nogama i čvrsto ga držala, kao da mi život ovisi o tome. Na škotskom gaelskome ”ljubavi moja” (prim. prev.) 20 Na škotskome gaelskome ”moja lijepa mlada ljubavi” (prim. prev.) 21 Na škotskome gaelskome ”srce moje” (prim. prev.) 19
Sutradan ujutro trebao mi je trenutak da shvatim da nisam sanjala. Svijeća je odavno dogorjela pa smo ležali u mraku kao u spilji, jedno uz drugoga, priljubljenih nagih tijela. Jednu je ruku gurnuo pod moj jastuk, a drugu prebacio preko mene, s dlanom između mojih dojki. Ležala sam posve mirno, s rukama na njegovoj podlaktici. Kad se promeškoljio, pritisnula sam njegov dlan o svoje srce i kliznula prstima po njegovoj ruci, diveći se različitim teksturama naših koža. Iako je još uvijek spavao, pulsirajući pritisak o moja leđa jačao je sve više, dok se nije priljubio uz mene cijelim udom. Okrenula sam se prema njemu i razgrnula plahte, ljubila mu prsa, i usnama i prstima klizila niz njegove brazgotine. Kad sam napokon pronašla put do njegovih usta, uhvatio je moje lice i priljubio usne uz moje, razdvajajući ih tako da smo disali zajedno. Trenutak kasnije, podigao me na sebe kao da sam perce i spustio tako da su mi koljena bila uz njegove bokove. Položila sam obje ruke na njegov trbuh da se učvrstim i prilično se šokirala shvativši da sam ga objahala. Podigao je ruku i kliznuo palcem preko mojih bradavica. Zadahtala sam i gotovo nisam ponovno izdahnula. - Maddie, mo chridhe - rekao je. - Anguse, Gospode Bože - prodahtala sam. - Ne znam što bik trebala činiti. - Znaš. Spusti se prema meni. Polako sam spustila bokove i posve prestala disati kad sam osjetila pritisak njegova glavića. - Anguse... - Sve je u redu - rekao je milujući moje lice. - Na stad 22 . S tobom sam. Ležao je posve mirno dok sam ga primala u sebe; polako sam klizila niz njega dok nam se kukovi nisu dodirivali, pa se odizala dok se nisam pobojala da bih ga mogla izgubiti, i ponovno se spuštala dok nismo bili iznova spojeni. Nagnula sam se prema njemu i podbočila na ruke uz njegovu glavu, teško dišući ujastuk uz njegovo lice. Držao me je oko struka i svaki put kad bih se spustila na njega, podizao bokove malo više, zabijao se dublje i duže ostajao u meni. Osjećala sam kako mu krv kola žilama, kao da su se naši živčani završeci spojili. Noge su mi se silovito tresle i baš kad sam pomislila da ću posve izgubiti kontrolu, uhvatio me je za ruke, isprepleo prste s mojima, i to zajamčio. 22
Na škotskome gaelskome ”nemoj stati” (prim. prev.)
Protresli su me grčevi, toliko neočekivani i snažni da sam kriknula, a on me je uhvatio za lice, prekrio moje usne svojima i zabijao se u mene sve brže i hitnije. Kad sam osjetila da se predaje, preplavila me je takva ekstaza da sam pomislila da bi mi srce uistinu moglo prestati kucati. Kasnije, dok smo ležali zagrljeni, milovao mi je kosu i leđa. Zarila sam lice u njegov vrat i svaki moj udah bio je prožet njegovim mirisom. - Znaš - rekao je ljubeći me. - Iako bih volio zauvijek ostati ovdje, bojim se da dužnost zove. Uhvatila sam ga za zapešće. - Anguse Grant, volim te. Volim te svim svojim srcem. Nagnuo se prema meni i dugo me ljubio. - I ja tebe, mo chridhe.
39
Čim me je ugledala, Meg je točno znala što se dogodilo. Ništa nije rekla, samo se znalački nasmiješila. Nije pomoglo što sam se zacrvenjela i spustila pogled, ni što sam stavila turban jer nisam napravila frizuru. Svoje zadatke na katu završila sam otprilike u isto vrijeme kad je Anna završila svoje u prizemlju, i nas tri smjestile smo se za kuhinjski stol uz strupag. Anna je zadnjih nekoliko poslijepodneva provela vadeći kamenje iz gredica krumpira na imanju i boljela su je leđa. - To je od kanti kamenja - objasnila je. - Teže su od kanti mlijeka i stalno ih moraš podizati i spuštati pa se saginjati po još... Kažem vam, to je smrt za leđa. Kad sve bude gotovo, izgledat ću kao Rhona. - Naravno da nećeš - rekla sam, iako ne onoliko uvjerljivo koliko sam željela. Obrađivanje zemlje činilo mi se uistinu teškim. - Ustani i nagni se preko stola - rekla je Meg. Izmasirat ću te. Meg je stala iza Anne i izmasirala joj leđa, zarivajući palčeve u Annina leđa tik iznad kukova. - Doći ću ti pomoći s kamenjem rekla je Meg. - Kad se male ruke slože... - Neće ići - odvratila je Anna s pravedničkim gnjevom. - Doktor McLean još te nije proglasio sposobnom za ikakav posao, a posebno ne za raskrčivanje kamenja. - Ne mogu samo sjediti i ništa ne raditi - rekla je Meg. - Nasmrt su mi dosadile Maddieine križaljke i njihov neljudski američki način pisanja - zašto bi, zaboga, itko stavio e u viski23? Uostalom, doktor McLean tek što me nije proglasio sposobnom za rad, što vjerojatno znači da sam savršeno sposobna. - Možda ti ja mogu pomoći raskrčiti kamenje - rekla sam. Anna i Meg pogledale su me smrtno ozbiljne. Nakon nekoliko sekundi, obje su prasnule u smijeh. - Pa da uprljaš ruke? - praktički je zagraktala Meg. - Stalno prljam ruke! - Nisi mi jutros ponudila pomoć oko ribanja štednjaka - rekla je Anna. 23
U američkom engleskome whisky se piše whiskey (prim. prev.)
- Nisi me pitala - odvratila sam. - I za tvoju informaciju, bila sam na katu i ribala zahod. Ni ti meni nisi ponudila pomoć oko zahoda. - Čuj ti nju! - rekla je Anna. - Samo se šalimo. - Znam! - nasmijala sam se. - Ne budi smiješna! Anna je zaškiljila i odmjerila me od glave do pete. - Danas si jako dobre volje... Ulazna vrata su se otvorila i nakon nekoliko sekundi ponovno zatvorila. Anna je pogledala na sat. - To je sigurno Willie s poštom - panično je rekla. - A ja sam sva čađava i crna! - Idi po krpu i očisti se - rekla je Meg. - Ja ću ga zadržati. Očekivalo se da će Willie svakog časa zaprositi Annu, budući da je već zatražio odobrenje od Annina oca. Nisam shvaćala u čemu je njegova privlačnost - bilo je lako shvatiti zašto Willieja privlači Anna, ali što je Anna vidjela u Willieju? Oduvijek mi se činio srditim, narančastim patuljkom koji spremno osuđuje druge ljude i dobrih je dvadeset godina stariji od nje, ali očito je bila ludo zaljubljena u njega. Pretpostavila sam da se Amorov nišan ne može objasniti. Međutim, bilo mi je žao sirotog jednonogog Georgea. Anna je otrčala do sudopera i ribala lice. Pošla sam za njom da se uvjerim da joj neće promaknuti nijedna mrlja. Meg se vratila blijeda kao vosak. - Nije došao Willie - rekla je. - Nego tko? - upitala sam. Meg me je očajno pogledala i znala sam. - Blagi Bože na nebesima - prodahtala sam. Meg mi je prišla i stisnula mi ruke. Još nije pitao za tebe. Kad upita, reći ću da si otišla prošetati. - Ne - tiho sam rekla. - Suočit ću se s njim. Nema smisla odlagati neizbježno. - Što ćeš mu reći? - upitala je Meg. - Nemam pojma. - Pričekaj barem dok se Angus ne vrati. Odmahnula sam glavom. Meg me je promatrala jedan trenutak pa kimnula. U redu, ali stajat ću ovdje s najtežom tavom koju imamo, zatreba li ti pomoć. Skinula sam pregaču preko glave i objesila je na vješalicu. Tad sam otišla u blagovaonicu; noge su mi naizgled išle same od sebe.
Ellis i Hank smjestili su se na svoja uobičajena mjesta uz kamin, kao da nikad nisu ni otišli. Ellis je sjedio na kauču, okrenut mi leđima, a Hank u jednom od naslonjača. Odmah je ustao. - Maddie, djevojčice draga! - rekao je podižući ruke u zagrljaj. Kad nisam reagirala, spustio je ruke i namrštio se. - Što je bilo? Izgledaš kao da si vidjela duha. - Tako se i osjećam. Što vi radite ovdje? Ellis se okrenuo prema meni i prebacio ruku preko naslona kauča. - Čudno pitanje. Stanujemo ovdje. - Zapravo ne, već danima ne stanujete. - Znala si da idemo na put - rekao je Ellis. - Rekao si da vas neće biti nekoliko dana. Prošla su dva tjedna. - Trinaest dana - ispravio me Hank. - Ali, tko broji? - Ja sam brojala. Mislila sam da se nećete vratiti. - Oh, zaboga, nisi valjda opet mislila da sam te napustio? - upitao je Ellis. Izvio je obrvu i okrenuo se prema Hanku pa dodao: - Rekao sam ti da ima bujnu maštu. Koljena su mi klecnula. Trenutak kasnije, Hank i Ellis vodili su me prema kauču. - Što ti je? Imaš li napadaj? - upitao je Ellis. - Donesi joj čašu vode - rekao je Hank. - Ne mogu - odvratio je Ellis. - Nema nikoga za šankom. - Onda uzmi čašu i pronađi sudoper! - Misliš u kuhinji? Što ako je ona stara vještica unutra? - Natoči vodu iz kupaonice, zaboga! Ellis je povrijeđeno pogledao Hanka pa otišao iza šanka po čašu. Zastao je na vratima kuhinje pa se predomislio i otišao na kat. Hank je sjeo na niski stol ispred mene. Nagnuo se prema meni i spustio podlaktice na bedra. - Djevojčice draga, što se to događa? Reci mi. - Ništa se ne događa - odgovorila sam, iako me je glas izdao. - Očito se nešto događa. A ako mi ne kažeš što, on će misliti da imaš napadaj. Morala sam se nasmijati. - On uvijek misli da imam napadaj. Više me nije briga. - Ne misliš to ozbiljno. - Oh, itekako mislim.
- Jebemu - zgrozio se Hank i brzo pogledao prema stubištu. Slušaj, mislim da bi trebala znati da se Ellis raspituje. Zapravo, i više od toga. Sve je već dogovorio. - Dakle, stvarno će me pokušati zatvoriti u ludnicu, je li? - Ne, dat će te na liječenje. Zanijemila sam od zaprepaštenja. - Liječenje? - upitala sam muklim glasom, iako sam već znala. - S obzirom na jačinu tvojih simptoma, liječnik s kojim je razgovarao drži da je trajno rješenje najbolje. Nećeš morati ostati u bolnici. Bit ćeš neizmjerno sretnija, rekla je moja majka. Jednostavan zahvat. Gotovo je za sat vremena. - A što je Ellis rekao liječniku da je došao do tog zaključka? - Pa, za početak, da si bacila svoj lijek u zahod... - Bacila sam tablete jer ih je Ellis gutao šakom i kapom. Popila sam samo jednu tu tabletu u životu. Samo jednu. Otkad sam ih dobila, on je jedini koji ih uzima. Hank, znaš da je tako. - Izgubila si svaki pojam za društvenu strukturu, pokazuješ znakove paranoje... - Paranoje? Stvarno, Hank? - ... i počela si patiti od deluzija. Zurila sam u njega i zakimala. - Znači, o tome je zapravo riječ. - O čemu? - Nemoj se praviti da ne znaš. Istog ovog časa šaljem brzojav pukovniku. - I što ćeš mu reći? - Da Ellis nije daltonist! Da je lagao kako bi se izvukao od vojne službe! Hank je zinuo. - Maddie, Gospode! Naravno da ne glumi. Strašno je to što si rekla! - Daj, molim te. Kolikom me glupačom držiš? Očito ste to isplanirali zajedno i pronašli prikladno nevidljive boljke kako ne biste morali u rat. - Što to govoriš? - Ravna stopala? Daj molim te. Hank je ogorčeno skočio. - Ja imam ravna stopala. Cijeli život nosim cipele po narudžbi! - Obojica ste jednako pokvareni. Dosta mi vas je. - Ustala sam. - Maddie, stani...
Rekao je to dovoljno uvjerljivo da ga poslušam. - Nemoj to učiniti - rekao je. - Zašto? Kad svi saznaju istinu, neće imati smisla dati me na liječenje. - Zato što to nije istina, a ovakvo tvoje nepromišljeno ponašanje upravo je ono što zabrinjava Ellisa. Nešto si utuviš u glavu pa postupaš prema toj svojoj fiks ideji ne razmišljajući o posljedicama, bez obzira kome štete. Pošalješ li brzojav pukovniku, Ellis će te samo još brže dati na liječenje - sve je već dogovoreno, mora samo podignuti telefonsku slušalicu - a onda će priđe vjerojatno urediti i da odvedu Crnobradog. - Angusa? Zašto? - Upravo zato. Zbog te neumjesne prisnosti. Ellis je siguran da te Crnobradi iskorištava pa je svratio do suda da provjeri kaznu za krivolov. Usput, kazna je dvije godine zatvora po prekršaju. Polako sam ponovno sjela. - Ako me od liječenja dijeli samo jedan telefonski poziv i ne mogu učiniti ništa da to promijenim, zašto mi govoriš sve ovo? - upitala sam. Hank je uzdahnuo. - Ne znam. Valjda zato što te od toga ipak dijeli telefonski poziv. Da te upozorim, valjda, tako da pokušaš ne dati mu povoda. Isprva sam bio protiv te zamisli, ali da budem iskren Maddie, plašiš me. Shvaćaš li za što si me upravo optužila? Za što si optužila Ellisa? Kao da si svjesno smislila ono što će nas najviše povrijediti. To ti nije nalik. Maddie koju ja poznajem ne bi to učinila. Ellis je dotutnjao stubama u prizemlje. - Izvoli - rekao je utiskujući mi čašu vode u ruke. Odgurnula sam čašu i zalila ga po hlačama. Odložio je čašu na stol i promotrio me s pretjeranom zabrinutošću. - Draga, izgledaš uznemireno. Treba li ti tableta? Podigao sam ih dok smo bili na putu. Pronašao sam krasnog liječnika, vrhunskog stručnjaka. Tad sam znala da je Hank govorio istinu. Vidjela sam kako se odmata iza njegova pogleda, kao papirna vrpca - lažna i sebična zabrinutost za koju će na kraju uvjeriti samog sebe da je iskrena, njegovo golemo i sve veće zadovoljstvo jer se ja uistinu ponašam histerično, i njegovo preinačenje prošlosti kako bi ispalo da je učinio samo i isključivo ono što je bilo potrebno za moju sreću, jer oduvijek mu je samo moja sreća bila važna...
U njemu kao da je živjela moja majka. Shvatila sam koliko sad ovisi o mom ponašanju i potrudila se da je i ja utjelovim. - Ne, samo imam želučanu virozu - rekla sam. - Cijeli mi je dan mučno. Ako me ispričate, mislim da ću malo prileći. - Da pođem s tobom? - upitao je istim licemjernim tonom. - Ne. Sigurna sam da ću moći sama. - Maddie? - zazvao me je. - Jesi li maloprije, kad smo se vratili, bila u kuhinji? - Jesam - odvratila sam i primorala se kratko osmjehnuti. Tražila sam nešto da smirim želudac. - Ah - kimnuo je. - Naravno. - Doći ću u sedam, može? - Satno ako se budeš osjećala dovoljno dobro - rekao je. - Pokušaj se malo odmoriti, draga. Ustala sam najdostojanstvenije što sam mogla i nekako se uspjela uspeti stubama. Već za nekoliko minuta na moja vrata pokucala je Meg. Otvorila sam joj pa se srušila licem na krevet. - Što se događa? - upitala je zatvarajući vrata. - Trebala si govoriti glasnije. Ništa nismo čule. - Zaključaj nas, molim te. Zaključala je vrata i sjela pokraj mene. - Što se dogodilo? Jesi li mu rekla da ćeš tražiti razvod? - Nisam. - Zašto? - Zato što ne mogu - bijedno sam rekla. - Moram se pomiriti s Ellisom, ili barem glumiti. Meg je skočila s kreveta i bijesno se okrenula prema meni. Molim? Kako možeš? Imaš li pojma što će to učiniti Angusu? Zar ti on tako malo znači? - Ne, tako mi puno znači! - napola sam šapnula, napola viknula. - I ako ikad budem imala priliku za budućnost s njim, želim da moj mozak bude nedirnut! Meg je neko vrijeme samo zurila u mene pa ponovno sjela. - Mislim da te ne pratim - rekla je. - Sjećaš se kad sam ti rekla da me je majka željela dati lobotomizirati?
- Da - sumnjičavo je odvratila. - Znaš li što je lobotomija? - Ne, ne baš. - Gurnu ti okruglu metalnu žlicu u prednji dio mozga pa je zavrnu - i to je upravo ono što će moj muž urediti da mi učine sljedeći put kad ga nečime uzrujam. Užasnuto je zinula. - Ne može to učiniti! - Izgleda da može, jer već je sve dogovorio. Prije nekoliko godina dijagnosticirana mi je bolest živaca, a majka mi je bila prava luđakinja. Ellis je uvjerio liječnika da mi je taj zahvat neophodan, a da me liječnik nikad nije ni vidio. Ellis sad mora samo nazvati, i odmah će doći po mene. - Blagi Bože na nebesima - zaprepastila se Meg. Ustala je i ukočeno prišla stolcu. - I nisi mu rekla da si pitala za razvod... - Ne, Bogu hvala. Da jesam, vozilo hitne pomoći već bi bilo na putu. - I on ne zna za tebe i Angusa... - Nešto sumnja, ali definitivno ne zna što se točno događa. Pljesnula je naslone za ruke i preplašila me. - Onda zašto? - Zbog novca, naravno. A najgluplje od svega jest da sam sama sve to izazvala. - Nisi - namrštila se. - Kako si mogla? - Bila sam dovoljno glupa da mu dadem do znanja kako ne vjerujem da uistinu ne raspoznaje boje. Kažem li njegovu ocu, raz baštinit će ga i Ellis neće imati ni prebite pare. Zato je smislio plan kojim će sve što ja kažem obezvrijediti kao riječi jedne luđakinje - i, naravno, budem li ikad dovoljno glupa da zinem, nazvat će i riješiti problem. Sad mogu samo nastojati ne izazvati ga, dok ne smislim što ću. - Ne, evo što ćemo učiniti - odlučno je rekla Meg. - Izvući ćemo te odavde. Annina obitelj će te primiti, u to sam sigurna. Angus će te kasnije kradom odvesti. - Neće upaliti. Ellis će me pronaći. - Pobrinut ćemo se da te ne pronađe. - Pronaći će me, a vas će dati uhapsiti zbog otmice. I, naravno, mene će otpremiti u bolnicu u kolima hitne pomoći i vratiti slinavu. Slinavu, ali poslušnu. - Ali ne možeš samo mirno sjediti i čekati da se to dogodi! bijesno je rekla Meg. - To nema smisla!
- Ne razumiješ. Pronašao bi me. Previše je novca u igri - njegova obitelj veoma je bogata, i prije ili kasnije saznat će da je moj otac umro, a tu je na kocki opscena količina novca. Meg je šutjela dovoljno dugo da sam se najzad ponovno okrenula prema njoj. Prodirala je kroz mene svojim blijedim očima. Uzdahnula je i okrenula glavu na drugu stranu, zagledala se u prazni kamin. Očito je znala da to nije sve, ali što sam joj mogla reći? Da ne postoji ništa što bi itko mogao učiniti da me spasi, a da Angus pritom ne završi u zatvoru do kraja života? Da je Angusova sudbina u rukama mog prevrtljivog, neodgovornog muža, i u mojim pokušajima da ga umirim? Nakon više od minute, počela se lupkati prstom po bradi. - Možda postoji i drugi način - rekla je. Prvi put otkad sam se skljokala na krevet, uspravila sam se. - Što? Koji način? - Varivo od paprati u ovom je kraju prava poslastica, i doista je ukusno, naročito s nekoliko kapi octa od slada. Naravno, moraš jako paziti da ga ne skuhaš prekasno u sezoni ili ti prijeti opasnost od trovanja... Brzo me pogledala da vidi pratim li je. - Ali ako su mladice samo malo riskantne možda tjedan ili dva starije no što bi ih netko obično koristio - neiskusan kuhar mogao bi zaključiti da su još uvijek neškodljive. A onda bi netko drugi mogao vidjeti kako se varivo krčka i, znajući da je prekasno u sezoni za kuhanje paprati, zaključio da netko kuha insekticid za povrtnjak. I da bude od koristi, mogao bi ubaciti u njega i nekoliko listova rabarbare. Trepnula sam nekoliko puta. - Mislim da to ne bih mogla učiniti. - Što ne bi mogla učiniti? - Ne bih ga mogla ubiti - šapnula sam. - Zaboga, ne - prekorila me Meg. - Bio bi to nesretan slučaj zatajenja bubrega, tragičan nesporazum. - Čak i da učinimo tu... pogrešku - rekla sam napetim glasom Angus će svejedno misliti da sam ga izdala. Barem dok ne smislim neko rješenje. - Ne vidim kako bi to mogla izbjeći, budući da ne želiš ni čuti da te odvedemo odavde. Ako ne želiš dopustiti Angusu da išta učini kako bi te zaštitio, ne smijemo mu reći - jer ako samo načas pomisli da ti prijeti opasnost, uzet će stvari u svoje ruke i tad ćemo se morati
riješiti mrtvaca koji nije stradao od nečeg ni približno tako čistog i urednog kao što je zatajenje bubrega. Ne mogu ti jamčiti da ionako neće uzeti stvari u svoje ruke. - Što ako me u međuvremenu prestane voljeti? - Mislim da zbog toga ne moraš brinuti - rekla je Meg. - Ali također mislim da zapravo nemaš izbora, budući da se ne daš nagovoriti da nešto poduzmeš. Angusa će ubiti kad te vidi s mužem to znam.
40
Dok sam se spuštala u prizemlje tu večer, jedva sam uspijevala disati, a prelazeći kratku udaljenost do niše s kaminom, imala sam osjećaj da se penjem na giljotinu. Pitala sam se je li Hank obavijestio Ellisa o našem razgovoru uz vatru i mojim nesmotrenim optužbama. Pokušala sam se uvjeriti da nije ništa rekao - znao je što je na kocki. Ne može me baš toliko mrziti, čak i ako se pokaže da uistinu ima ravna stopala. Dok sam prilazila kauču, pokušala sam dokučiti Hankov izraz lica, ali bio je neodgonetljiv. Ellis je potapšao jastuk pokraj sebe. - Sjedni, draga! Već sam se počeo pitati hoćeš li se pojaviti. - Oprosti za ono ranije. - Uputila sam mu brz, usiljen osmijeh prije no što sam sjela. - Sigurna sam da te nisam dočekala kako si se nadao. - Ne budi smiješna - odvratio je Ellis. - Trebao sam ti javiti da ćemo se zadržati duže. Je li ti bolje u želucu? - Malo. Moj pokušaj potpune promjene ponašanja vjerojatno bi bio uvjerljiviji da sam ga upitala kako je bilo na putovanju i što su otkrili o čudovištu, ali o drugim stvarima kojima su se bavili znala sam dovoljno da bih bila svjesna kako bi taj razgovor zahtijevao razinu licemjerja koju ja ne bih mogla podnijeti. Manjak znatiželje zasad ću pripisati želučanim problemima. Angus nas je svo troje pozorno promatrao, a lice mu je bilo nedokučiva maska. Nisam ga mogla izravno pogledati - nisam željela dati Ellisu nijedan razlog da ga uopće primijeti - ali krajičkom oka opazila sam kako nabija čaše na šank i mrzovoljno obavlja svoj posao. Nisam mogla zamisliti što misli. Sigurno je znao da nije onako kako izgleda, ali se sigurno i zapitao zašto mu jednostavno ne kažem što se događa. Očajnički sam to željela, ali praktički sam bila sapeta. Ili će on u zatvor do kraja života, ili će ubiti Ellisa i biti obješen zbog toga. Svi mještani odreda bili su ukočeni i nijemi kao Angus, a kad je ušao poštar Willie, sjeo je ni ne pogledavši prema nama - kao da Hank i Ellis nikad nisu otišli i zadnjih trinaest dana nije postojalo. Brižno sam izbjegavala kontakt očima s drvosječama, koji su bili vidno zbunjeni vidjevši me u mojoj staroj ulozi gospođe Hyde. Nijemo
sam se pomolila da nitko od njih ne da do znanja kako sam radila za šankom, jer bila sam posve sigurna da, ako bi išta poslalo Ellisa do telefonske govornice, tad bi to bila ta informacija. Srećom, drvosječama je Meg bila zanimljivija od svega što se zbivalo uz vatru. Ranije tog poslijepodneva, doktor McLean proglasio ju je sposobnom za rad u gostionici, iako se u pilanu još nije smjela vratiti. Bila je bolno mršava i oprezno se kretala, ali našminkala se i odjenula živahnu haljinu, odlučna da izgleda kao i inače. Desna strana lica bila joj je božanstvena i savršena kao uvijek. Lijeva - gledajući njezin lijevi obraz suze su mi nagrnule na oči. - Šteta zbog njezina lica - rekao je Hank paleći cigaretu. - Bila je pravi bombon. - Ne mogu reći da sam primijetio - odvratio je Ellis. - Ali sad je definitivno rugoba. Zapitala sam se sjeti li se ikad one noći kad je pokušao razvaliti moja vrata i zna li što je namjeravao učiniti da mu je to pošlo za rukom. Kad je Meg pred nas odložila tanjure, Ellis je upitao: - Je li ovo govedina? - Divljač - odgovorila je. Ellis je zlurado pogledao Hanka. Mrzila sam ga. Oh, kako sam ga mrzila. Mržnja prema njemu ustalasala se u meni kao zmija koja se migolji. Četvrt sata kasnije, u gostionicu je ušao starac u otrcanoj odori i s pijanom teatralnošću objavio da je upravo vidio čudovište. Willie je prezirno frknuo. - Opet ista priča. - Zar sumnjate u moje riječi? - u nevjerici je upitao starac. - Oh, ni govora. Zašto bismo sumnjali u tvoje riječi? odvratio je Ian Mackintosh. Muškarci za šankom svi su se nasmijuljili. - Ako mi se mislite tako podsmjehivati, svoju ću kriglu popiti negdje drugdje. - Hodat ćeš dvije i pol milje do Clansmana? - netko je upitao. - Sigurno neću ostati ovdje gdje me vrijeđaju! Willie je izvio narančaste obrve. - Koliko ja vidim, imat ćeš sreće nađeš li put do kuće. Starac je progunđao i okrenuo se kako bi otišao pa zateturao prema vratima.
Ellis i Hank su se pogledali. Ellis je skočio na noge i potrčao prema starcu. - Ispričavam se, gospodine - rekao je dodirnuvši mu lakat. Nisam mogao ne čuti što ste rekli. Biste li nam se pridružili? Bit će nam drago ispričate li nam o vašem iskustvu. Muškarac je odmjerio Ellisa krmeljavim očima, kratko se usredotočio i malo zanio pa bocnuo Ellisa u prsa. - Znam te. Ti si... Znam tko si - rekao je, s naporom izgovarajući riječi. - Čuo sam da si u gradu. Znaš, poznavao sam tvog starog. Simpatičan momak. I veoma velikodušan, koliko se sjećam. - Da, to nam je u obitelji - veselo je odvratio Ellis. - Sjednite. Mahnuo je prema kaminu kao da poziva starca u naš salon. - Baš bih i mogao - rekao je starac. - Šankeru? - Ellis je pucnuo prstima iznad glave. - Donesite gospodinu što želi. Lecnula sam se. Mogla sam samo zamisliti Angusovu reakciju i samo sam se snagom volje uspjela suzdržati da ga ne pogledam. Ellis je uhvatio starca za ruku i smjestio ga u naslonjač pokraj Hanka. Kad nas je predstavio, sjeo je i nagnuo se prema njemu trljajući ruke. - Dosta o nama. Pričajte nam o sebi. - Zovem se Roddie McDonald - rekao je starac. - I trebao sam biti pametniji i ništa ne govoriti pred ovim sumnjičavcima. - Prezirno je pogledao muškarce za šankom pa se nagnuo prema nama da nam se povjeri. - Znate, ovo nije prvi put da sam vidio čudovište. O onom prethodnom rekao sam tvom ocu. I bio je veoma zahvalan. - Znalački je kimnuo. - Tvoj otac... bio je pukovnik, zar ne? Kako je stari vrag? Borio se u Velikom ratu, kao ja... samo što bismo ga sad trebali zvati Prvi svjetski rat. - Pogledao se. - Ova odora... nosio sam je u bici za Liege. Ovaj put sam u pričuvnim dragovoljcima. Previše sam star, kažu... - Pogledao je ravno u mene, ovio dlan oko usta i izjavio glasnim, vlažnim šaptom: - To ti samo pokazuje koliko znaju. Isti sam tigar kao i nekoć. Namignuo je i kao u prizoru iz neke groteskne komedije, Hank i Ellis zabacili su glave i grohotom se nasmijali. Roddie je izgledao najprije zabrinuto, pa zbunjeno, a onda im se i on pridružio otkrivajući pokvarene zube i rupe između njih. Stisnula sam se na svom sjedalu. - Kladim se da jeste. Nitko ne može zauzdati pravog muškarca! rekao je Hank. Uozbiljio se i nakašljao. - A sad počnite od početka i sve nam recite.
Iako je bilo savršeno jasno da je Roddie došao u gostionicu s financijskim dobitkom na umu, smjesta sam osjetila da se događa još nešto. Roddieje tvrdio da je vidio čudovište kod Vodenih dveri, što je Hanka i Ellisa trebalo uzrujati jer su se njih dvojica bili utaborili baš ondje, ali nisu pokazali ni najmanje nezadovoljstva. Dapače, pozorno su slušali tog muškarca i poticali ga, prštavo druželjubivi. Zamislila sam ih u smokinzima, u središtu pozornosti društva okupljenog u nekom velebnom zdanju na Trgu Rittenhouse. Roddie je očito uživao u publici; kreveljio se, dramatično mijenjao modulaciju glasa i ilustrirao rukama. - Tad se površina bez ikakvog upozorenja zapjenila i zakipjela, i najednom, ni pedeset metara od mene, izronili su glava i vrat! - Roddie je začuđeno odmahnuo glavom. - Oh, kakav je to bio prizor... - Vrat je bio dug i kao u labuda, zar ne? - upitao je Ellis. - Oh, da - kimnuo je Roddie. - Kao u labuda. Samo puno, puno deblji i veći. A oči... - Jesu li bile izbuljene? - upitao je Hank. - Tamne i okrugle? Kao u stvorenja iz dubina? - Oh, da - ponovno je kimnuo Roddie. - Bogami je izgledalo opasno, kao da bi te bez premišljanja odnijelo sa sobom. - Koliko je velika bila peraja na leđima? - upitao je Ellis. Roddie se kreštavo nasmijao i pljesnuo po bedru. - Kako si znao da ima peraju? - Malo smo istraživali - odgovorio je Ellis pogledavajući Hanka, i ja sam najednom shvatila. Dok ih nije bilo, nisu samo razgovarali s liječnicima i raspitivali se za kazne za krivolov. - Imalo je peraju i taje bila dugačka najmanje metar i dva’est... Roddie je ubrzo potvrdio da je tijelo čudovišta bilo ”tamnomaslinaste boje, s nekim šarama na trbuhu, a sa strane smeđe kao mladi labud.” Od izjave da je glavu i vrat zvijeri vidio s udaljenosti od pedeset metara, došao je do toga da je opisao cijelo tijelo nemani. - Ispričaj me, dragi - rekla sam. - Mislim da ću se povući u svoju sobu. Ellis me je iznenađeno pogledao. Nisam se sjećala kad sam ga zadnji put nazvala ”dragi” i bila sam sigurna da se ni on ne može sjetiti. Jedva sam uspjela istisnuti tu riječ iz usta. - Ali nisi ni taknula večeru - rekao je. - Oprosti. Još uvijek mi je malo mučno. Sigurna sam da ću se osjećati bolje kad se naspavam. - Naravno - rekao je ustajući. - Otpratit ću te.
- Ne, molim te, ostani. - Položila sam dlan na njegovu ruku. Ovo je važno. Saznaj što više pojedinosti. Što prije istjeraš čudovište iz njegova brloga, to ćemo prije otići kući i sve će se vratiti u normalu. S neobičnim izrazom lica promatrao me je dok sam se pozdravljala s Hankom i Roddiejem i nastavio me promatrati dok sam obilazila kauč i hodala prema stubištu. Nije bio jedini koji me je promatrao. Umalo sam se razmrvila pod težinom Angusova pomnog pogleda. Čim sam zatvorila vrata, bacila sam se na krevet. Angusov miris zadržao se na mom jastuku. Zarila sam lice u njega i rasplakala se. Hank i Ellis su ili već izradili model, ili to namjeravaju, a zahvaljujući opisu koji su izmamili iz Roddieja, točno sam znala kako će izgledati. Ako su ga već izradili, za nekoliko dana imat će snimku i dogovoriti povratak kući. Ali Ellis će prije toga dati da mi umrtve dio mozga, jer vraćat će se kao pobjednik, s jasnom snimkom koja potvrđuje pukovnikove fotografije. Otac, sin i bankovni račun ponovno će se sjediniti i Ellis neće dopustiti da ga u tome omete ništa na ovome svijetu - a ponajmanje nešto tako beznačajno kao ja.
41
Noć sam provela prevrćući se s jednog boka na drugi i zaplićući se u pokrivače. Svaki put kad bi dimnjak zazviždao ili prozor zaštropotao svaki put kad bih bilo što čula - bila sam sigurna da Angus dolazi k meni, i što ću onda? Sve mu reći i nadati se iz dna duše da će on smisliti neko rješenje koje meni nije palo na pamet? Ili se samo nadati iz dna duše da zbog onoga što ću mu reći neće odmah izjuriti u hodnik i ubiti Ellisa? Na kraju to više nisam mogla podnijeti pa sam se odšuljala u kuhinju, pipajući drvena vrata njegova kreveta dok nisam napipala mjesto na kojima su se spajala. Zatvorio se iza njih. Naslonila sam čelo na procijep, misleći kako on sigurno zna da sam ondje - osjećala sam njegovu prisutnost iza vrata snažno kao i vlastito srce koje mi je bubnjalo u grudima, a čak i da me on ne osjeća na isti način, sigurno je čuo klizanje mojih jagodica po drvenim pločama ili tiho struganje vrata o vodilice pod težinom moje glave. Ako je znao da sam ondje, ničim to nije pokazao. I bolje, pomislila sam. Ništa me ne može spasiti, a ja Angusu mogu samo nauditi. Pril jubila sam usne uz drvena vrata u nijemom poljupcu i odšuljala se natrag u svoju sobu. Čim sam ujutro izašla, čula sam Ellisa i Hanka kako razgovaraju u prizemlju i očeličila se nekoliko puta duboko udahnuvši. Kao kćerki svoje majke, trebalo mi je biti lako umiriti ih, iako je to bilo zadnje što sam željela. Međutim, osjećala sam mučninu, tromost, otupjelost. Kao da mi je mozak već bio umrtvljen, a meni se nitko nije sjetio reći. Pitala sam se kakav je zahvat i hoću li se nakon njega ičega sjećati. Pitala sam se hoću li moći stvarati nova sjećanja. Anna je sjedila uz vatru i laštila srebrni jedaći pribor raspoređen na komadu filca. Podigla je pogled dok sam prolazila i kratko me pogledala u oči, a ja sam se pitala što joj je Meg rekla. - Dobro jutro, draga. - Ellis je ustao i izvukao mi stolac. - Dobro jutro, dragi - odvratila sam. Kad sam izgovorila tu riječ od milja, Ellisovo lice iznenađeno se trznulo, jednako kao i večer ranije. Hank je podigao glavu, ali ništa nije rekao. Prestravila me je bezizražajnost njegova lica.
- Očito se osjećaš bolje - rekao je Ellis ponovno sjedajući. Izgledaš kao Rita Hayworth koja ide na safari. Imaš neke planove? - Da - odvratila sam zaglađujući hlače od čvrstog trapera na bedrima kao da su načinjene od najfinije svile. - Mislila sam da bih danas mogla s vama. - Stvarno? Zašto? - Zato što vas dugo nisam vidjela. Nedostajali ste mi. Hank i Ellis su se pogledali. - Danas vjerojatno nije najbolji dan da pođeš s nama rekao je Ellis. - Znaš, djevojka bi to mogla pogrešno shvatiti - prekorila sam ga. - Obećajem da zbog mene nećete potratiti ni milimetar filma. - Vrijeme je grozno - rekao je Hank. - Hank je u pravu - suglasio se Ellis. - Jesi li vidjela kako je vani? Nebo je sivo dokle pogled seže. Nema šanse da će se razvedriti. Ili su bili spremni izvesti prevaru, ili je Ellis već pritisnuo obarač i kola hitne pomoći bila su na putu. Angus je izašao iz kuhinje, ugledao me za stolom s Hankom i Ellisom i okrenuo se na peti prezirno zabrektavši. Ellis je gledao za njim. - Stvarno mislim da je on najneugodniji čovjek kojeg sam u životu sreo. Meg je provirila glavom iz kuhinje. - Hoćete li nam se vas troje danas pridružiti na večeri? Imamo fino varivo i za promjenu malo pravog kruha. - Zar nismo uvijek s vama na večeri? - upitao je Hank i zabavljeno se nasmijuljio. Ellis je zakolutao očima i odmahnuo glavom. - Jeste - odnosno, kad ste ovdje - rekla je Meg - ali danas poslužujemo lokalni specijalitet, a imamo samo jednu štrucu dobrog kruha za umakanje - bijelog i mekog, i jutros pečenog. Neće ga biti ni približno dovoljno za sve. Rano se spustite, ili ću vam donijeti u sobe, jer ostali će dobiti ciklu na ratnom kruhu. - Zašto taj poseban tretman? - upitao je Hank. - Shvatite to kao znak dobrodošlice - rekla je i nestala. - Mislim da joj je onaj drvosječa izbio koju dasku iz glave - rekao je Hank. Ellis se nasmijao. - A ja mislim da je njoj oduvijek falila daska. Lokalni specijalitet.
Voljela bih da mogu red da sam odbacila tu pomisao, ali ako su moje sumnje bile opravdane, Meg je doslovce kuhala jedino rješenje mog problema. Smijem li joj to dopustiti? Bih li mogla živjeti sa samom sobom? Pitala sam se jesu li Rhona i Mhàthair vani u potrazi za namirnicama ili su već u kuhinji. Hank i Ellis upravo su počeli skupljati svoje stvari, kad su se ulazna vrata otvorila i u gostionicu ušao poštar Willie. Prišao je kaminu. - Dobro jutro - rekao je Anni. - Baš je dreich 24 dan. - Da, baš jest. Voljela bih da mogu cio provesti uz vatru uzdahnula je. - Ali polja se neće sama izorati. - Danas ne možeš orati - bit ćeš drookit 25 ! - Iako je namjestio srdit izraz lica, o njegovim osjećajima prema Anni znala sam dovoljno da bih ga shvatila kao iskazivanje ljubavi. Imam kišnu kabanicu. Ako se previše smočim, ući ću u kuću. - I bolje ti je - strogo je kimnuo. - Imam neka pisma za tvoje goste. Zapravo, jedno pismo i jedan brzojav. Tamo su - rekla je Anna, nakosivši glavu prema nama kao da nas Willie u protivnom ne bi našao. - Koji je od vas dvojice gospodin Boyd? - upitao je Willie prilazeći stolu. Hank je ispružio ruku, a Willie mu tutnuo u nju pismo. Čak i da rukopis nije bio besprijekoran, i čak da se iz pisma još uvijek nije širio lagani dašak parfema Soir de Paris, odala bi je blijedoljubičasta omotnica Basildon Bonda. - Vidi ti to. Izgleda da me je moja mala ptičica pjevica najzad pronašla - rekao je Hank. Gurnuo je nož ispod klapne. - Vjerojatno me preklinje da dođem kući. Eto, brzo ću doći, i tad ću valjda morati staviti prsten na onaj njezin lijepi du Pontovski prst. Dok je Hank izvlačio Violetino pismo iz omotnice, Willie mi je pružio brzojav. Gledao me je u oči dovoljno dugo da shvatim da mi pokušava nešto reći. Veoma nevoljko prihvatila sam brzojav od njega. - Što čekaš, otvori ga - rekao je Ellis. Na škotskom gaelskome ”siv, turoban” (prim. prev.) Na škotskom gaelskome ”mokar do kože, mokar kao miš” (prim. prev.) 24 25
Nepomično sam sjedila stežući brzojav. Nisam mislila da bi situacija mogla postati imalo gora no što je već bila, ali očito sam se prevarila. Ellis će saznati da je moj otac mrtav i da sam pitala za razvod. Hank je otvorio svoje pismo i počeo čitati. - Ako ga ti nećeš otvoriti, ja ću - rekao je Ellis zgra bivši brzojav iz mojih ruku. Prekrila sam oči dlanovima. Nekoliko sekundi vladala je tišina dok su obojica čitali. - Koji je ovo vrag? Umro ti je otac? - iznenadio se Ellis. - Zašto nisi ništa rekla? - Gospode Bože - muklo je prodahtao Hank. - Gospode Bože! - dreknuo je Ellis pljesnuvši po stolu. - Sranje, Maddie. Bogatiji smo od Kreza. Bogatiji smo od Hanka! Ali samo zato što nisi muško, i Bogu hvala da nemamo sina jer bismo ga morali nazvati po tvom djedu, s prezimenom i svime ostalime, samo da dobijemo kamate, a onda bi klinac sve dobio na svoj dvadeset i prvi rođendan. Ali izgleda da tvoj djed nije razmišljao dovoljno unaprijed. Ha! Nadmudrila si starog baruna razbojnika, moja sjajna, jalova princezo. Sad možemo kupiti vlastitu kuću na Trgu Rittenhouse - a pukovnik nek se nosi dovraga! - Ostavila me je - tiho je rekao Hank. - Jebemu, ostavila me je... Provirila sam kroz prste. Hank je bio blijed, upala lica. Ellis je skakao po blagovaonici kao poludjeli vilenjak. Brzojav je ostavio na stolu. Uzela sam ga u ruku i pročitala. Bio je u pravu. Sve sam naslijedila bez ikakvih uvjeta, ali samo zato što sam bila jedina nasljednica. Da je igdje u blizini bio neki muškarac, nikad ne bih vidjela ni centa ukoliko taj dotični muškarac ne bi bio moj sin, a onda bih ponovno ostala bez svega istog časa kad bi on postao punoljetan. Odvjetnik je predložio da se nađemo kad se vratim u Ameriku, ali razvod ni riječju nije spomenuo. Shvatila sam da mi je to Willie pokušavao reći - da slobodno mogu pročitati brzojav pred suprugom. Odložila sam brzojav na stol i podigla glavu. Hank me je netremice promatrao. Izgledao je zbunjen. Oči su mu bile orošene suzama. - Maddie, napucala me je - rekao je odmahujući glavom. - Udat će se za Freddieja. Ne razumijem. Kako mi je to mogla učiniti? - Izraz njegova lica naglo se promijenio. Odalamio je šakom po stolu. Freddie! Prokleti Freddie! Mora da je to cijelo vrijeme planirao! Htio
me je maknuti s puta da bi mi mogao ukrasti Violet! Ubit ću ga, Ellise - kunem se, ubit ću ga! I on je skočio od stola, a Ellis je najednom stajao ispred njega i držao ga za ramena. - Ne, nećeš ga ubiti - rekao je Ellis mirno i polako. - Snimit ćemo naše čudovište i otići kući, a onda ćemo postati svjetski poznati i preotet ćeš je. To ćemo učiniti. Hank je dugo zurio u Ellisove oči, dahćući kao pobješnjeli bik. - Što onda čekamo, dovraga? Krenimo - rekao je. - Kad to tako kažeš, mislim da nemam izbora, iako sam uživao u trenutku sa svojom ljupkom, bogatom suprugom - rekao je Ellis. Navukao je kaput pa me poljubio u obraz. - Zbogom, moja predivna zlatna gusko. Vidimo se na večeri. Kad su se vrata zatvorila iza njih, bila sam previše preneražena da bih se pomaknula. Očito je takva bila i Anna, koja je sjedila na kauču sa žlicom u jednoj i krpom za laštenje u drugoj ruci. Meg je izašla iz stražnje prostorije zgađeno odmahujući glavom. Prišla je prozoru i provirila kroz njega, gledajući ih kako se udaljavaju.
42
Vidimo se na večeri, rekao je. Ostala sam za stolom hvatajući se u koštac s tim pojmom i nastojeći ga protumačiti kao nešto što nije hladnokrvno ubojstvo. Pokušala sam ga sagledati iz isključivo racionalnog gledišta, kao da samo moram izabrati između organa mog mozga ili njegovih bubrega. Ali nije se radilo samo o njegovim bubrezima. Radilo se o njegovu životu. Pokušala sam gledati na to kao na samoobranu, ali nije bila samoobrana. Dopustim li da se to dogodi, to će biti smaknuće, i usto preventivno, jer tek je trebao počiniti zločin. Nisam to mogla učiniti. Usprkos svemu što sam mogla izgubiti, nisam mogla samo mirno sjediti i gledati kako ga truju. Upravo sam došla do tog zaključka, kad su se vrata silovito otvorila i udarila o zid. U gostionicu su umarširala dvojica policajaca. Na ulici iza njih bilo je parkirano crno policijsko vozilo i kroz kišu sam razabrala natpis na njemu: POLICIJA INVERNESS-SHIREA. Nisu bili pozornici - nosili su modre odore sa satenskim prugama na nogavicama i šiljaste kacige sa srebrnim oznakama. S njihovih crnih pojasa visile su lisice i pendreci, a kad su se zaustavili, kiša se skotrljala s njihovih glatkih odora u lokve oko teških čizama. - Dobro jutro, dame - rekao je viši od dvojice kimnuvši nam. Gotovo nisam mogla disati. Ellis je to učinio. Doista je to učinio. Zato što mu se nije svidjelo kako nas je Angus sinoć promatrao? Zar nisam bila dovoljno uvjerljiva u svojoj ulozi zaljubljene supruge? Možda se vratio sa svog izleta već domjevši čvrstu odluku pa ionako nisam mogla ništa učiniti. - Kako vam mogu pomoći, gospodo? - upitala je Meg. Morala sam upozoriti Angusa, nisam mogla vjerovati da to već nisam učinila... - Tražimo Angusa Duncana Granta - rekao je jedan od njih. Vjerujem da stanuje ovdje? - Trenutačno. A zašto vam treba? - upitala je Meg. - Samo zbog kratkog razgovora. Zvučao je tako ugodno, tako pristojno, tako poslovno. Bilo je teško vjerovati da će za par trenutaka uništiti Angusov život. - Javit ću mu da ste ovdje - rekla je Meg.
Zurila sam za njom dok je odlazila u kuhinju, a kad sam naglo okrenula glavu, obojica policajaca gledala su u mene. Bila sam sigurna da su opazili paniku u mojim očima. - Dobro jutro, časnici. - Angus je obišao šank i sjeo na jedan od visokih barskih stolaca. - Čujem da želite razgovarati sa mnom. Conall je došao s njim i skljokao se uz njegove noge. Pas je izgledao opušteno, ali pogled mu je jurcao prostorijom. - Gospodine Grant... - Kapetan Grant - ispravila ga je Anna sjedeći uz kamin. Policajac joj je kimnuo pa vratio pogled na Angusa. - Kapetane Grant, moje ime je inspektor Chisholm, a ovo je narednik MacDougall. Dobili smo prijavu da netko krade divljač na području Craig Gairbha. - Bojim se da ja o tome ništa ne znam - odvratio je Angus. - U prijavi ste vi navedeni kao počinitelj - nastavio je inspektor Chisholm - a brzi pregled dokaza navodi na zaključak da je to istina. Malo smo prošetali oko gostionice i nismo mogli ne primijetiti dobro opskrbljenu zemunicu u brdu iza kuće. Dva crvena jelena, fazan i tetrijeb, ako se ne varam. Pretpostavljam da nam nećete reći kako ste ih nabavili? - Uzeo sam ih s brda - rekao je Angus. - Što ste sigurno jal oused 2 6 . - A to uključuje i područje Craig Gairbha? - Da - kimnuo je Angus. - Tako dakle - rekao je inspektor Chisholm podižući obrve. - Ne mogu reći da sam to očekivao. Vaša iskrenost pravo je osvježenje, ali svejedno se bojim da ćemo vas morati privesti. - Mislim da to neće biti potrebno - odvratio je Angus, i nadalje posve miran. Prekrižio je ruke na prsima pa ispružio noge ispred tijela i prebacio gležanj preko gležnja. - Bojim se da nemam izbora - rekao je inspektor Chisholm. Zakon je po tom pitanju veoma jasan. - Tko je podnio tužbu? - upitao je Angus. - Jer vlasnik posjeda sigurno nije. - Kako znate da nije? - iznenadio se inspektor Chisholm. - Mislim da bih se sjećao da sam to učinio - rekao je Angus. Bila sam posve zbunjena. Sudeći po izrazima njihovih lica, bili su i policajci. 26
Na škotskom gaelskome ”zaključili, naslutili” (prim. prev.)
- Molim? - najzad je upitao inspektor Chisholm. - Mislim da ne mogu podnijeti tužbu protiv samog sebe, a čak i da mogu, prilično sam siguran da to ne bih želio učiniti. - Želite reći da ste vi vlasnik posjeda? - Da - kimnuo je Angus. - Zadnja tri mjeseca. Sin sam pokojnog brata prethodnog vlasnika. Najbliži živući muški rođak. Nisam mogla shvatiti. Okrenula sam se prema Angusu. - Ali one večeri kad je došao pozornik Bob... upozorio te zbog krade divljači promucala sam. - Nije me upozorio zbog krađe divljači, nego zato što sam bacio upravitelja voda u rijeku. Zurila sam u njegove oči shvativši što sve to znači. Tad sam skočila na noge. - Gad! Gad cinkaroški! Jedva čekam da mu kažem! - Maddie? - obratio mi se Angus. - Što se događa? - To je bio Ellis! On te je prijavio! Prijetio je da će te baciti u zatvor ako ne budem savršena supruga za pokazivanje u društvu. - Najednom sam ušutjela. - A onda je proveo prijetnju u djelo. Moj Bože, iz bolnice vjerojatno već dolaze po mene. - Bolnice? Kakve bolnice? - upitao je Angus. - Meg će ti reći. Ja moram ići odvratila sam jureći pokraj policajaca da uzmem kaput. - Maddie, stani! - rekao je Angus. - Nikamo ne idi. Idem s tobom. - Žao mi je što vas prekidam - umiješao se inspektor Chisholm ali biste li nam podastrijeli neki dokaz vaše tvrdnje prije no što svi krenemo svaki svojim poslom? - To može pričekati - odvratio je Angus zaputivši se dugim koracima prema vratima. - Conalle, trobhad! Crios ort! Pas je brzo ustao i zakaskao da ga sustigne. - Bojim se da ne može. - Inspektor Chisholm ispružio je ruku i uhvatio Angusa za nadlakticu. Angus se brzinom munje okrenuo, ščepao inspektorova zapešća i podigao ih uz muškarčeve uši. Lica su im bila udaljena samo nekoliko centimetara. Narednik MacDougall prišao je s rukom na pendreku. Nakon nekoliko sekundi, Angus je pustio inspektora Chisholma, koji je popravio rukave i ratoborno ga gledao. - Donijet ću vam dokaz i otići ćete - rekao je Angus. - Meg, donesi mi sef. Ja idem po ključ. A ti, Maddie, ne mrdaj.
Kad se okrenuo, iskoristila sam priliku i istrčala na kišu. Mnogo sam toga željela reći Ellisu - i Hanku - prije no što itko drugi dođe onamo. Trčala sam onoliko dugo koliko sam mogla, pa nastavila kaskati i usporila do teturanja, prije no što se u vidokrugu pojavio dvorac Urquhart. Pogled na dvorac ulio mi je novu snagu i potrčala sam najprije niz pa uz kosine opkopa, kroz vratarnicu i guštaru korova, dok se nisam našla navrh Vodenih dveri. Hank je bio na obali, naginjao se nad kameru s kišnim ogrtačem navučenim preko glave. Ellis je bio u čamcu napola gurnutom u jezero. Načas sam pomislila da se sprema iskrcati, ali tad sam shvatila da su već iznijeli svoje platnene torbe i da je konop smotan na pramcu. Spremao se isploviti. Sjurila sam se nizbrdo i prije no što je ijedan od njih dvojice shvatio što se zbiva, skočila na pramac. Prizemljila sam na koljena u lokvu vode i udarila rebrima o klupu. Kad sam podigla glavu da odmaknem mokru kosu s lica, ugledala sam Ellisa koji me je promatrao zinuvši od zaprepaštenja. - Maddie! Koji ti je vrag? - upitao je. Hank je izvirio ispod kišnog ogrtača. - Isuse Kriste? Kog vraga radiš ovdje? Rekli smo ti da danas nije dobar dan. Na dnu čamca iza klupe nalazilo se minijaturno čudovište, savijena vrata i izbuljenih očiju, s dugom perajom i maslinastozelenim tijelom. Bacila sam se preko klupe i dograbila ga. - Je li ovo razlog? upitala sam mašući čudovištem iznad glave. - Maddie, spusti to - protisnuo je Ellis kroz stisnute zube. - Rado. - Bacila sam čudovište preko njegova ramena, najdalje od čamca što sam mogla. Ljuljuškalo se na boku i ja sam se nasmijala. Gospode, pa ova vaša neman ni ne funkcionira. Ellis je samo zurio u mene. Hank je dramatično uzdahnuo. - Ellise, što čekaš, zgrabi to čudo. Dnevno svjetlo nestaje. Možda bi se mogao potruditi i obuzdati svoju ženu, kad si već tamo. Ellis je uhvatio vesla i zaveslao prema modelu, ali nije skretao pogled s mojih očiju.
- Hej, Hank! - dreknula sam, promukla od naprezanja. - Želim razgovarati s tobom. Ovo moje obuzdavanje. Uključuje li ono preobrazbu mog čeonog režnja u nabujak? Hank je zakolutao očima. - Zaboga, Maddie. On samo želi da se prestaneš ponašati kao luđakinja. Pođe li ti to za rukom, ništa neće učiniti. - Jučer nisi tako mislio. Što se promijenilo od jučer? - Samo je frustriran - svi smo frustrirani - i svi govorimo stvari koje ne mislimo, uključujući i tebe. Odnosno, pogotovo ti. Ali tek što nismo zbrisali iz ovog pakla, pa te molim da se pokušaš ne raspasti još nekoliko dana. - Je li bio frustriran kad je nazvao policiju? Jer prije otprilike pola sata iz Invernessa su došla dvojica policajaca da uhapse Angusa. Hank je naglo podigao glavu. - Ellise? Je li to istina? - Kog ga vraga uopće pitaš? - Moj glas, prenapregnut, zvučao je poderano. - Misliš li da će najednom početi govoriti istinu? Zaboga, pa lagao je da ne raspoznaje boje samo kako bi se izvukao od rata! Moje su se riječi vraćale prema meni, odbijajući se o brda na suprotnoj obali. Ellis je prekoračio srednju klupu. Vidjela sam kako se njegova stisnuta šaka približava mojoj glavi i već u sljedećem trenutku ležala sam u lokvi na dnu čamca, a pred očima mi zaplesale zvijezde. - Isuse Kriste, Ellise! - dreknuo je Hank. - Koji ti je vrag? Ležala sam sklupčana na pramcu i čekala da mi se vrati vid. - Da si odmah doveslao natrag ovamo! Ellise, ozbiljno ti govorim, vraćaj se! - Najprije ću na brzinu porazgovarati sa ženom - doviknuo mu je Ellis, gotovo veselo. - Ellise, ako ne vratiš taj čamac iste sekunde... - Ti tu ne možeš baš mnogo učiniti, zar ne? Pridigla sam se na laktove, a u glavi mi se vrtjelo. Bili smo desetak metara od obale. Ellis je sjedio na srednjoj klupi i zurio u mene s pakosnim osmijehom. - Dakle, istina je - rekla sam. - Nemam pojma o čemu govoriš. - Razlikuješ boje. Slegnuo je ramenima. - Pa što? Nema veze. - Nema veze?
- Nitko drugi nikad neće saznati. Ali ne brini zbog svog medicinskog zahvata - smještaj je prilično raskošan. - Ellise! - zaurlao je Hank s obale. - Kad izađem iz ovog čamca tiho sam rekla - više me nikad nećeš vidjeti, osim možda na brakorazvodnoj parnici. Više nemaš ništa čime bi me ucjenjivao. - Oh, ali imam. Nesposobna si samostalno rasuđivati, što me čini tvojim zakonskim skrbnikom. Moram samo nazvati bolnicu. - Bolnica me ne može odvesti ako me ne mogu pronaći, a neće me pronaći. - Ellise! Okreni čamac! - zagrmio je Hank. - Oh, samo da znaš, Angusa nisu mogli uhapsiti zbog krađe divljači na Craig Gairbhu jer je on vlasnik Craig Gairbha - nastavila sam. - To vas valjda čini svojevrsnim rođacima, iako ja ne vidim nikakvu sličnost. Netremice smo se promatrali, kao da se vidimo prvi put. Voda je zapljuskivala bokove čamca, a čamac se počeo ljuljuškati. - Ellise! - zaurlao je Hank. - Za Boga miloga, okreni čamac! - Hank, pusti nas na miru! Vratit ću čamac kad ja budem spreman! - Pogledajte! - vrisnuo je Hank, a glas mu je bio toliko grlen, toliko nekontroliran da smo morali pogledati. Mahnito je snimao. Drugu je ruku ispružio ispod ogrtača koliko je bilo dovoljno da nam pokaže. - Tamo! Bilo je dugo i crno i savijeno. Izronilo je samo načas - brazda je sigurno duga najmanje dvadeset metara! Ti bokca! To je to! Snimam ga! Jebeno ga snimam! Ellise, ovo će biti jebeno spektakularno! Izraz Ellisova lica promijenio se kad se pomaknuo na klupi. Uhvatila sam se za rub čamca i nagnula da pogledam. Nešto veliko, tamno i oblo brzo se kretalo ispod površine vode. Kad sam shvatila da izranja, već je udarilo o dno pramca i zavitlalo me u zrak. Usta i nos ispunili su mi se vodom i prije no što sam shvatila da sam ispod površine. Hladna voda šokirala me je. Tisuće mjehurića, i velikih i malih, projurilo je pokraj mene. To je bio zrak iz moje odjeće, a kako sam znala da mjehurići idu uvis, shvatila sam da naglavačke tonem prema dnu. Nagonski sam se propela u pokušaju da se uspravim. Mjehurići su usporili, što je značilo da se moja odjeća natopila vodom. Razmišljala sam samo o tome da se oslobodim kaputa, ali iako
sam uspjela spojiti ruke ispred tijela, prsti su mi bili previše ukočeni od hladnoće da bi poslušali. Uspjela sam pronaći gumbe, dodirnuti ih, čak i napipati konac kojim su bili pričvršćeni za kaput, ali nisam ih mogla nikako otkopčati. Nakon nekog vremena, ruke su mi bespomoćno odlepršale u stranu. Pogledala sam prema površini i kao kroz gusto, valovito staklo, vidjela sam kako Ellis stoji u čamcu s veslom u ruci. Zamahnuo je veslom kroz vodu i veslo se zaustavilo o moja prsa. Golemom snagom volje, uspjela sam vratiti ruke ispred tijela i savila sam prste oko lopate tik iznad struka vesla. Čvrsto sam ga držala i nakon, kako mi se činilo, cijele vječnosti, zapitala sam se zašto se ne približavam čamcu. Zbunjena, podigla sam pogled i kroz milijune tankih niti treseta u vodi ugledala Ellisovo odlučno lice. Nije me spašavao. Želio je biti siguran da neću izroniti. Pokušala sam odgurnuti veslo, ali uzalud. Pomaknuo ga je na sredinu mojih prsa i gurnuo me još dublje, dok iz mojih nosnica nije izbila i zadnja bujica mjehurića. Svijest me je napuštala, površina vode polako se udaljavala i tad je nastupila tišina. U sljedećem trenutku kao da me je usisao vodopad koji teče uvis. Jedna se ruka čvrsto ovila oko mene i snažno me podigla. Probila sam površinu vode uz zaglušujuću buku valova. Nakon toga, netko me je brzo vukao kroz vodu, s leđa. - Izdrži, mo gràdh 27 , držim te - rekao je Angus ravno u moje uho. Slobodnom je rukom postojano zamahivao plivajući, a nogama mahnito pumpao ispod nas. Pokušala sam udahnuti, ali prsa mi se nisu željela pomaknuti. Nisam mogla ni podići ruke da se uhvatim za njegovu. Oči su mi se sklopile i borila sam se da ih zadržim otvorene. U jednom trenutku, vidjela sam oblake koji su se pjenili i kotrljali iznad mene kao živi; a u sljedećem, ništa. Oblaci, ništa. Oblaci, ništa. I na kraju, samo ništa.
27
Na škotskom gaelskome ”ljubavi moja” (prim. prev.)
43
Sljedeće čega sam bila svjesna bila su Angusova usta na mojima, nak on čega sam povratila vodu. Okrenuo me je na bok, a moj se prsni koš zgrčio i izazvao novu bujicu vode iz nosa i usta. Promuklo sam, grgoljavo udahnula - prvi put otkad sam zaronila ispod površine. Angus me je podigao u sjedeći položaj i omotao svojim kaputom. - Što je pak sad? - upitao je Hank izranjajući iz svog kišnog ogrtača-šatora. - Isuse Kriste, što se dogodilo? Maddie, jesi li dobro? - Ne, nije dobro - otresao se na njega Angus. - Umalo se utopila i smrznula se. Daj mi svoj kaput. Hank se izvukao iz ogrtača i dobacio ga Angusu. - Što se dogodilo? Nisam ni vidio kad je pala u vodu. - Ponovno me je pogledao. - Gospode Bože, ruke i lice su joj plavi. Angus me je omotao Hankovim ogrtačem i podigao u naručje. - Odnijet ću je u sušaru kukuruza - rekao je. - To je ona prostorija u suprotnom zidu koja je ostala čitava. Trči koliko te noge nose do imanja McKenziejevih, prve bijele kuće na sjeveru. Reci im što se dogodilo i da pošalju po pozornika. On će dovesti automobil. Dok me je Angus nosio kroz Vodene dveri držeći moju glavu uz svoje rame, pogledala sam prema jezeru. Ellis je još uvijek bio u čamcu i veslao jednim veslom kao luđak. Drugo je plutalo na jezeru, udaljavajući se od njega. * * * Hank se vratio s Mhàthair. Nahrupili su s naramkom deka i pokrivača. I prije no što sam shvatila Što se događa, Mhàthair je skinula sa mene kapute i zamotala me kao dijete pa smjestila na rub stare sušare, sjela tik uz mene i obujmila me skutima svog kaputa najbolje što je mogla. Naslonila sam se na nju; tresla sam se od hladnoće i naizmjence plitko udisala i silovito kašljala. Angus je ovio deku oko svoje mokre odjeće kao kilt, i ushodao se. Svaki put kad bi moje tijelo potresao kašalj, dojurio bi da me pridrži kako bi me Mhàthair mogla lupnuti po leđima. Hank je čučao uza zid, blijed kao krpa. Nakon nekog vremena, uspravio se.
- Idem vidjeti hoću li nagovoriti onu budalu da se vrati na kopno - rekao je. - Da sam na tvom mjestu, uzeo bih kameru i tu amadain 2 8 ostavio gdje jest - rekao je Angus. - Znam da se podmuklo ponio prema tebi, ali sigurno ne želiš da se utopi u jezeru - rekao je Hank. - Ništa mi ne bi bilo draže - odvratio je Angus - iako pretpostavljam da će pronaći put natrag, makar samo kako bi se pobrinuo za dokaz. - Ako misliš na kameru, mislim da je prilično dobro zaštićena mojom kabanicom. - Mislim na kameru. Ali nije kiša ta od koje ju treba zaštititi. Uz sve drugo što si možda snimio, snimio si i svog prijatelja kako pokušava ubiti vlastitu suprugu. - Molim? Ne. To je smiješno. - Nakon kratke stanke, Hank se naglo okrenuo prema meni. - Maddie, je li to istina? Uspjela sam kimnuti. Zurio je u mene nekoliko sekundi, napokon shvaćajući. Tad se okrenuo i žustro izašao kroz vrata. Sa svog mjesta na sušari imala sam savršen pogled na Vodene dveri. Hank je glavinjao kroz korov, zastao ispod lučnih vrata i pogledao pristanište. Tad je zaurlao kao divlja životinja i sjurio se nizbrdo. Nekoliko minuta čula se bijesna dreka, pojačana vodom, ali nerazumljiva. Kad se vratio, Hank je bio drugi čovjek. Doklipsao je do sušare pognute glave i pogrbljenih ramena. Ruke su mu bile posve nepomične. Izgledao je kao uspravljeni leš. Kliznuo je niz zid dok nije čučao uz njega. Zurio je u pod između svojih nogu, s podlakticama na rukama i obješenih ruku. Ruke su mu bile izguljene i prekrivene krvlju. - Stigao je prije mene - najzad je rekao. - Bacio je kameru u jezero. Šutjeli smo. Pogledao me, praznih očiju. - Pokušala si mi reći, ali nisam slušao. Mislio sam da ga poznajem. Hoćeš li mi ikad moći oprostiti? Ostala sam priljubljena uz Mhàthair i nisam ni pokušala odgovoriti. 28
Na škotskom gaelskome ”budaletina, idiot” (prim. prev.)
- Ne, naravno da nećeš - nastavio je Hank. - Ne mogu ti se iskupiti, toga sam svjestan. Ali stvarno nisam znao - ne znam kad je našao vremena šmugnuti do telefonske govornice. Gotovo smo stalno bili zajedno. Ali kunem ti se, ako je nazvao ne samo policiju nego i bolnicu, neću im dopustiti da te ikamo odvedu. - Ti! - otresao se na njega Angus. - Ti nećeš ni dobiti priliku da središ gada koji je dovoljno glup da se pojavi i pokuša odvesti Maddie. Nečiji će mozak biti pretvoren u kajganu, to ti obećavam. A onu kukavicu u podnožju brda cijelog ću pretvoriti u kajganu, ne samo njegov mozak, kad ga se dočepam. Bolje mu je da se nada da će ga pozornik Bobby brzo staviti iza rešetaka, prije no što mi se ukaže prilika. Dok je Angus govorio, Hank ga je promatrao, a kad je Angus zašutio, ponovno je pognuo glavu. Kad je stigao Bob, Angus me je odnio do automobila, a Mhàthair i Hank su pošli za nama. Nitko nije predložio da odemo po Ellisa. U vožnji do gostionice, Bob je rekao: - Ako sam dobro shvatio, postojao je snimljeni dokaz pokušaja ubojstva, ali nestao je? - Da - potvrdio je Angus. Bob se obratio Hanku, koji je sjedio na suvozačkom sjedalu i zurio kroz bočni prozor. - A vi tvrdite da niste ništa vidjeli? - Samo čudovište - malodušno je odgovorio Hank. - Ali bili ste ondje! - Bob je dvaput pljesnuo dlanovima po volanu da naglasi svoje riječi. - Bio sam usredotočen na snimanje. Bob ga je nekoliko puta razdraženo pogledao pa uzdahnuo. Svejedno, postoji jedan očevidac i srećom, nesuđena žrtva još uvijek je živa i može posvjedočiti. Imam dovoljno da ga uhapsim. Stigli smo do gostionice i zaustavili se ispred nje, a šljunak je škripao pod hladnim, tvrdim gumenim kotačima. Bob se okrenuo na sjedalu i gledao kako me Angus i znosi iz automobila. - Idem po doktora McLeana - rekao je - a nakon toga mislim da bih trebao otići po onog bijednika. Ne sjećam se kad sam zadnji put nekog držao u pritvoru. - Ponovno je uzdahnuo. - Pretpostavljam da će se od mene očekivati da ga hranim.
Čim me je Angus odnio na kat, Anna, Meg i Mhàthair silom su me istrgnule iz njegovih ruku i potjerale ga naredivši mu da se propisno osuši. Veoma brzo, u mom kaminu buktjela je vatra, odjenule su me u debelu spavaćicu i položile ispod toliko mnogo pokrivača da se nisam mogla ni mrdnuti. Gurnule su termofore uz moja stopala i Mhàthair je priljubila uho uz moja prsa i odmahnula glavom pa na neko vrijeme nestala da bi se vratila s nekim kipućim, smrdljivim oblogom koji mi je gurnula ispod prednjice spavaćice. Nagurala je zgnječeni češnjak između svih mojih nožnih prstiju i omotala mi stopala. Kad me je ponovno pokrila, preko uznožja kreveta prebacila je još jedan pokrivač, još složen, i dodatno me pritisnula. Sve sam to podnijela bez prosvjeda. Kad nisam kašljala, u plućima mi je štropotalo. Bila sam previše slaba da se pomaknem i ležala sam uperivši pogled negdje prema vatri; tonula sam u trzavi trans i izranjala iz njega, iznova proživljavajući trenutke za koje sam mislila da će mi biti posljednji - ono bestežinsko, gotovo nehajno kotrljanje kroz vodu, zaglušujući šum mjehurića koji su izbijali svuda oko mene, lupanje vesala o rašlje. Prve trenutke, kad sam pokušala dokučiti kako da preživim, i one zadnje, kad sam prihvatila da neću preživjeti. Ellis je prepoznao priliku da me se riješi i zgrabio je bez imalo oklijevanja. Moje nasljedstvo, njegovo nasljedstvo, njegova prljava mala tajna - sve to mogao je osigurati odjednom, uz samo minutu ili dvije truda. Ellis će, naravno, poreći što je učinio, pozivat će se na moje mentalno stanje kao dokaz da moje svjedočanstvo nije pouzdano i reći da je Angus pogrešno protumačio što se događa. Vjerojatno će se i pokušati prikazati osujećenim junakom i tvrditi kako bi me za nekoliko sekundi bio uvukao u čamac i kako sam zbog Anguso ve intervencije morala ostati u vodi duže no što je bilo potrebno. Pitala sam se kako će objasniti nestalu kameru ili Hankovu verziju događaja, jer iako bi mu možda pošlo za rukom baciti sumnju na moje svjedočanstvo, Hankov iskaz neće moći osporiti, a sumnjala sam da će se Hank dati lako ušutkati. Jesmo li doista naišli na čudovište? Nikad nećemo znati. Zbog Ellisa, nitko nikad neće znati.
44
Moje povremeno polusvjesno stanje je, prema riječima doktora McLeana, zapravo bilo pothlađenost, iako je, s uvažavanjem kimnuvši Mhàthair, izjavio da sam dovoljno ugrijana da mi u tom smislu više ne prijeti nikakva opasnost. Međutim, rekao je da imam pseudopneumoniju jer sam se nagutala vode i da je sad važno ne dopustiti joj da se razvije u pravu upalu pluća koja bi već za nekoliko sati mogla postati pogubna. Izvukao je iz torbe bocu svijetlozelenog tonika i odložio je na komodu. - Ovo je sredstvo za iskašljavanje. Želimo da sve iskašlje. - A ricinusovo ulje? - zabrinuto je upitala Anna. Liječnik je odmaknuo glavom. - Bojim se da ono neće pomoći. Anna je sva očajna coknula jezikom. Tijekom noći temperatura mi je rasla i padala, i čas mi je bilo paklenski vruće, a čas sam se smrzavala. Potresali su me strašni napadaji kašlja, a između njih, pluća su mi pucketala svaki put kad bih udahnula. Bila sam posve prepuštena na milost i nemilost svog tijela. Čvrsto bih privinula pokrivače preklinjući da netko ubaci još cjepanica u vatru. Zatim bi ih sve zbacila s tijela, a ponekad ih uspjela i gurnuti na pod. Mhàthair bi ih svaki put vratila na mjesto, mirno, nježno. Odlazila je i vraćala se s mastima i oblozima, izmjenjivala smjesu luka i octa s oblogom od gorušice. Kad bi me preplavila nepodnošljiva vrućina, bacala sam obloge. Ona je stavljala nove jednako smireno kao i deke. Vrzmala se u pozadini i činila zagonetne stvari, naizgled više kao dvije sposobne ruke, niz spretnih prstiju, nego Mhàthair stvarna osoba. Angus me nije ni načas napuštao. Kad mi je bilo nepodnošljivo vruće i kad sam plakala da donesu led, brisao je moje čelo i vlažio mi jezik kapljicama vode. Kad se moje tijelo propinjalo i treslo od hladnoće, svu bi me zamotao u deke i milovao mi lice. Tijekom cijele noći, svaki put kad sam otvorila oči, smjesta sam ugledala njegovo lice. U jednom trenutku, u sitne jutarnje sate, kad me je groznica toliko tresla da mi se čeljust bolno stisnula, Angus je položio dlan na moje čelo i zabrinuto podigao pogled.
I Mhàthair je opipala moje čelo pa odjurila iz sobe. Angus je strgnuo pokrivače sa mene i pridigao moje mlohavo tijelo dok mi je skidao spavaćicu preko glave. Tad je ižmikao hladne ručnike i stavio ih na moju hladnu i ljepljivu kožu. Nekoliko minuta kasnije Mhàthair se vratila i zajedno su me podbočili i natjerali da popijem neki čaj. Čaj je bio zaslađen medom, ali med nije bio dovoljan da prikrije njegovu gorčinu. Dok su me spuštali natrag na krevet, već sam klizila u tamu duboku kao jezero. Trenutak prije no što je sve nestalo, preda mnom se pojavila lijepa mlada žena tužnih očiju. Plutala je, suknja i kosa lelujale su oko nje. To je bila Màiri - nagonski sam to znala. Nešto mi je nijemo rekla i podigla ruke, ali prije no što sam uspjela razabrati što govori, nestala je i ona i sve ostalo. Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje i nesigurnost gdje se nalazim. Trepnula sam nekoliko puta i zatekla se kako gledam u Angusove plave oči. Privukao je stolac uz krevet. Mhàthair je ispružila ruku s druge strane kreveta i položila dlan na moje čelo. - Hvala nebesima, više nema vrućicu - rekla je. - Izvukla se. Angus je načas zatvorio oči, pa podigao moju ruku i poljubio me. - Da me više nikad nisi tako preplašila, mo chridhe. Mislio sam da sam te izgubio, a u jezeru sam već dovoljno izgubio. Iako više nisam imala vrućicu, nisam bila u stanju ustati iz kreveta. Već i samo kašljanje bilo je iscrpljujuće i strašno bolno. Anna je plela uz vatru, a ja sam odmarala oči, kad se začulo kucanje na vratima. - Kuc, kuc - rekao je Hank. - Primaš li posjetitelje? - Ne bih rekla - strogo je odgovorila Anna. - Ne kad je u ovakvom stanju. - Ispričavam se. Nisam želio biti bezobziran. Molim te, Maddie možemo li nakratko porazgovarati? Nasamo. - Oporavlja se, budalo - rekla je. - Što god da jest, može pričekati. - U redu je - šapnula sam. Od silnog kašljanja gotovo sam ostala bez glasa. Anna je nekoliko sekundi zurila u Hanka pa podigla ruku raširivši prste. - Pet minuta - objavila je. - I ni minutu duže. Bit ću u hodniku. Odložila je pletivo na pod i važno izašla, u prolazu oprživši Hanka pogledom.
Nelagodno je postajkivao i meškoljio se, kao da ne zna što da učini s rukama. Bojala sam se da bi mogao zapaliti cigaretu. Na kraju je obišao krevet i prišao naslonjaču. Srušio se u njega, prekrižio noge noge i zagledao se u policu kamina. Je li te stvarno pokušao utopiti? - najzad je upitao. - Mislim, Mislim, jesi li sto posto sigurna? Tek kad je to izgovorio, pogledao me je. Zurila sam ravno u njega. Spustio je pogled i duboko udahnuo. - Slušaj - rekao je. - Znam da to ne mijenja ovo što se dogodilo, ali odlučio sam poslati brzojav pukovniku. Reći ću mu da je da je Ellis lagao da ne raspoznaje boje. Postoje testovi, znaš. Ne može zauvijek glumiti. Kratko sam šutjela pa upitala: - Zašto? Zbog osvete? - Zato što je to zaslužio! Zato što te je, uz medicinski zahvat kojem te je umalo podvrgnuo protiv tvoje volje, pokušao i ubiti. I uništio je snimku! I zbog njega sam ostao bez Violet! Zbog njega sam ostao bez svega, vjerojatno i bez tebe! - Spustio je glavu i pritisnuo kutove očiju prstima, kao da će se rasplakati. Gledala sam ga, nimalo ganuta. - Nisi zbog njega ostao bez Violet. Prema Violet si bio jednako grozan kao i prema meni. Prestao je pokušavati plakati i pogledao me. - Molim? - Sve znam, Hank. - Ja, očito, ne ne znam. O čemu čemu govoriš? - Jesi li bio glava ili pismo? - upitala sam. - I što je još važnije, jesi li dobio ili izgubio? izgubio? Razrogačio je oči i netremice me promatrao. Dugo je zurio u mene. - Isuse, Maddie. Ne znam što bih rekao. - Mislim da bi mi bilo najdraže da ne kažeš ništa. Anna se vratila u sobu. - Pozornik Bob je u prizemlju - obratila mi se. - Kaže da smjesta mora razgovarati s vama, a budući da je stvar hitna i da Maddie ne može dolje, zamolio me da pitam smije li doći u sobu, iako sam mu jasno dala do znanja da to nije nimalo dolično i da me neće ni najmanje iznenaditi ako odbiješ. - U redu je - rekla rekla sam. - Smije doći u sobu. Pokušala sam ostati mirna, ali tijelom mi je nagrnuo adrenalin. Što ako nam je došao reći da je Ellis pobjegao? * * *
Angus i Anna doveli su Boba u moju sobu. Stao je uz uznožje kreveta, s kapom u ruci. - Gospođo Hyde - kimnuo je u pozdrav. - Nadam se da se osjećate malo bolje. Angus mi kaže da ste imali tešku noć. - Da, hvala vam. Mislim da kreće nabolje - rekla sam, iako je taj napor izazvao napadaj kašlja. Okrenula sam se na bok, a Anna dotrčala do mene da me lupne po leđima. Bob je čekao da prestanem kašljati i da me Anna ponovno pridigne na jastuke. - Strašno mi je žao što vas ovako ometam, ali bojim se da imamo problem. problem. - Kakav problem? - upitao je Angus, i po načinu na koji mu se lice smrknulo vidjela sam da je došao do istog zaključka kao i ja. - Nije ono što mislite - rekao je Bob. Kratko je pogledao svoje cipele pa Hanka ravno u lice. - Gospodine Boyd, je li dolje na obali bilo kakve... prepirke? prepirke? - Naravno, dobio je od mene po tintari. - Ali, je li bio... Je li bio svjestan kad ste ga zadnji put vidjeli? - Bio je pijan, ali definitivno definitivno pri svijesti. Dapače, cendrao cendrao je i bučio. - Da, dobro - rekao je Bob okrećući svoju kapu u rukama. - Bojim se da sam, kad sam se vratio da ga uhapsim, sumnjivca pronašao mrtvog. Angus je Angus je učas bio uz mene, njegov dlan na mom ramenu. Podigla sam ruku i obujmila njegove prste. - Što? Kako? - prenerazio se Hank. - Izgleda da se utopio u nekoliko centimetara vode - rekao je Bob. - Nikad nisam vidio ništa slično. Ležao je na rubu jezera s licem u vodi. Ostatak njegova tijela nije se ni smočio. Hank se ogorčeno nasmijao. - Vjerojatno se pravio mrtav kako biste otišli - to mu, znate, ne bi bilo ispod časti. - Mrtav je, u to nema sumnje. Tijelo je već u mrtvačnici u Invernessu. Invernessu. Sad se postavlja pitanje kako se to dogodilo. Hank se uspaničario shvativši implikaciju tih riječi. Skočio je sa stolca. - Za Boga miloga, pa ne mislite valjda da sam ga ja ubio! - rekao je. - Kad sam otišao, teturao je naokolo, kunem se! Mora da je kasnije pao. Samo sam ga malo ispljuskao. Okrenuo se prema meni, očajna pogleda i stisnutih šaka. Maddie! Reci mu! Zaboga - znaš da ja ne bih ubio Ellisa! Reci mu!
- To je istina - rekla sam. - Hank nikad ne bi ubio Ellisa. Oni su dvije polovice iste osobe. Hank je zurio u mene, pogođen. Bob je neko vrijeme trljao bradu razmišljajući. - Pa, s obzirom na situaciju - a meni je uistinu prva takva u životu - mislim da bih to mogao proglasiti nesretnim slučajem... Pod pretpostavkom da obitelj nema primjedbe? Upitno me je pogledao. Nakon nekoliko sekundi, kimnula sam. Angus mi je stisnuo stisnuo rame, a ja još čvršće stegnula njegove njegove prste. prste. Bob je duboko udahnuo. U ovakvim okolnostima, nisam siguran što bi trebalo reći. I mada znam da je sve veoma nenadano, bojim se da ćete morati početi razmišljati o pogrebu. Ako vam ikako mogu pomoći, bilo kako, javite mi, molim vas. - Hvala vam tiho sam rekla. Kad je Bob otišao, Hank se zaputio prema vratima kao mjesečar. Kad su se vrata njegove sobe zatvorila, pogledala sam Angusa. Znala sam da se nešto sprema, ali ništa me nije moglo pripremiti za vrisak od kojeg se krv ledi, koji se prolomio kućom. Zagrlila sam Angusa oko struka i čekala, dok strašno naricanje nije jenjalo i pretvorilo se u neobuzdano ridanje. Angus je milovao moju glavu priljubljenu uz svoje tijelo. - A ti, m ’ e udail? Jesi li ti dobro? dobro? ’eudail? Jesi Kimnula sam. - Mislim da jesam. Nikome to ne bih poželjela, ali moj Bože... - U redu je, mo run geal og. Ne moraš objašnjavati. Meni ne. Uhvatila sam ga za ruku i priljubila obraz uz njegov dlan. Malo dalje u hodniku, Hank je i nadalje bjesnio i tugovao, ali nitko od nas nije mogao ništa učiniti. Na svijetu nije postojala živa duša koja bi ga mogla utješiti, jer bio je i više no ucviljen. Bio je prepolovljen.
45
Na kraju sam Ellisa poslala kući majci. Nisam željela biti na njegovu pogrebu i pretpostavljala sam da ionako ne bih bi h bila dobrodošla. Dva dana nakon što je Hank odletio s Ellisovim lijesom, Angus se ušuljao u moju sobu i moju postelju. Ležao je pokraj mene nalakćen na na jednu ruku i milovanjem odmicao kosu s mog vrata. Spustio je prste na okovratnik moje spavaćice. - Skini to... Kad sam ponovno legla, nagnuo se i šapnuo ravno u moje uho. Želim se oženiti tobom, mo chridhe. Želim ovo učiniti službenim što je prije moguće. Sitnim je poljupcima klizio niz moj vrat. Kad je već bio gotovo na ključnoj kosti, gricnuo me je. Zadahtala sam i svaka dlačica na mome tijelu naježila se. - Naravno, pod pretpostavkom da bi se ti uopće pristala udati za džukelu kao ja - rekao je nastavivši se spuštati poljupcima do moje lijeve dojke, na kojoj je zastao i licnuo bradavicu. Stisnula se u malinu. Podigao je glavu. - Priznajem da to nisam formulirao kao pitanje, ali moj zadnji komentar zahtijeva odgovor... - Naravno da hoću! - rekla sam. - Želim biti gospođa Grant čim... oh! Njegova usta ponovno su bila u akciji. - Zapravo - rekao je između poljubaca - bit ćeš uvažena Madeline Grant, gospodarica Craig Gairbha. Ono što mi je sljedeće učinio učinilo me je nesposobnom za ikakav odgovor - barem ne takav takav koji bi zahtijevao riječi. Iz pristojnosti smo odlučili pričekati nekoliko tjedana, ali od tog trenutka nadalje praktički smo bili muž i žena. Angus je svaku noć provodio u mom krevetu, iako se prije zore kradom vraćao u prizemlje kako ne bi zgrozio Annu. Prema novostima s fronta bilo je jasno da rat u Europi ne može trajati dugo. Grad za gradom se ili predavao ili bio oslobođen, a Nijemci su bili stjerani još dublje na svoj teritorij i okruženi sa svih strana. Usto su ostali bez muškaraca koje bi unovačili. Počeli su novačiti desetogodišnje dječake iz Hitlerove mladeži i iznova regrutirati sve vojnike koji su imali barem pola noge.
Nakon toga, sve se srušilo kao pločice domina, počevši s nečim što me je osobno pogodilo. Dvanaestog travnja umro je predsjednik Roosevelt i Harry S. Truman postao je trideset i treći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Tri dana kasnije, britanske snage oslobodile su koncentracijske logore u BergenBergen-Belsenu u kojima su, prema članku objavljenom u Inverness Courieru, pronašle ”na tisuće izgladnjelih muškaraca, žena i djece, osamdeset metara dugu i trideset metara široku hrpu nagih leševa naslaganih metar u visinu, rašireni kanibalizam, bolest i neizrecivu okrutnost koja se otela nadzoru”. General Eisenhower preklinjao je članove Donjeg doma parlamenta da dođu i svojim se očima uvjere u ”agoniju razapetog ljudskog roda” roda” jer ”nema riječi koje bi opisale taj užas”. Šesnaestog travnja, istog dana kad su Rusi započeli novu masovnu ofanzivu, očajni Adolf Hitler naredio je ”posljednji otpor”, zahtijevajući od vojnika da odmah uhapse sve koji narede povlačenje, bez obzira na njihov čin, i ako je potrebno da ih pogube, jer ikao su u njemačkoj odori, vjerojatno su ruski plaćenici. Svojim je četama rekao, ”U ovome času cio njemački narod uzda se u vas, moje moje vojnike na istoku, i nada da ćete svojom predanošću, svojim oružjem i vodstvom krvoprolićem ugušiti boljševički napad.” Dvanaest dana kasnije, Mussolini i njegova ljubavnica pogubljeni su strijeljanjem nakon pokušaja bijega u Švicarsku. Njihova tijela obješena su naglavačke na mesarske kuke na Trgu Loreto. Jedna žena prišla je Mussolinijevu već izmrcvarenu lešu, dreknula dreknula ”Pet metaka za moje ubijene sinove!” pa ispalila u njega novih pet metaka. Sutradan, dvadeset i devetog travnja, američke snage oslobodile oslobodi le su Dachau, prvi njemački koncentracijski logor koji je osnovan i jedan od zadnjih koji je bio osloboden. Došavši onamo, Amerikanci su zatekli trideset vagona za ugljen nakrcanih leševima u raspadanju. U samom logoru pronašli su oko trideset tisuća izgladnjelih preživjelih, od kojih su na stotine i nadalje svakodnevno umirale jer su im tijela bila preslaba da prime hranu. Tridesetog travnja Rusi su zauzeli Berlin i na Reichstag objesili rusku zastavu. Duboko u svom bunkeru, dok je iznad njih bjesnila bitka, Adolf Hitler i Eva Braun otrovali su sebe i svoje pse, nakon čega sije Hitler pucao u glavu. Te večeri okupili smo se oko radija i svi disali na usta. Gotovo nismo mogli vjerovati. Napokon - nakon više razaranja, okrutnosti i bešćutnog gaženja ljudskih života no što je itko od nas mogao
zamisliti - činilo se da je rat završio. I jest, iako je to bilo službeno objavljeno tek tjedan dana kasnije, kad su se sve preostale njemačke čete bezuvjetno predale. Kad je napokon proglašen Dan pobjede, kolektivno slavlje pretvorilo se u kaos. Ljudi su trgali s prozora zavjese za zamračenje i palili ih na lomačama na ulicama, sirene su zavijale, a crkvena zvona odzvanjala, pobjedničke povorke pretvarale se u improvizirane zabave, okupljeni klicali, plesali i pjevali, neznanci vodili ljubav u grmlju uz cestu, krijesovi divljali i gajde pobjednički odjekivale sa svih brda cijelu noć. U deset sati sutradan ujutro, Angus i ja smo se vjenčali. Dan nakon toga, vjenčali su se i Anna i Willie.
46
Nekoliko tjedana nakon našeg vjenčanja, primijetila sam da je Angus diskretno dao zamijeniti nadgrobnu ploču sa svojim imenom novom, bez svog imena. Ovaj put, ja sam bila ta koja je klečala ispred groba i prelazila prstima po Màirinu imenu i imenu njezina djeteta, za sobom ostavlja jući buketić zvončića koje sam ubrala u Coveru. Znajući da sam iskazala počast samo jednom grobu, nastavila sam do Vodenih dveri i putem nabrala još cvijeća. Odloživši ga uz rub vode, zagledala sam se u blistavu površinu jezera i zapitala što nam se točno ondje dogodilo. Je li to bila Màiri? Ili čudovište? Ili nešto treće? Čudovište - ako je uopće postojalo - nikad mi se više nije pokazalo. Ali tijekom protekle godine naučila sam da čudovišta ima napretek, obično svima pred očima. Kad je Angus upitao jesam li spremna da vidim svoj novi dom, odgovorila sam potvrdno, naravno da jesam, ukoliko je on posve siguran da je vojska uklonila sve mine. Grohotom se nasmijao kad sam mu ispričala o svojoj eskapadi i rekao da ondje nikad nije bilo nijedne mine - znakovi su bili postavljeni samo kako civili ne bi ulazili, a komandosi izlazili. Međutim, bojevo streljivo doista su koristili. - Kako ti se čini? - upitao je kad smo prošli zavoj i stigli do prilaza obrubljenog hrastovima. Barake od valovita lima i bodljikava žica bili su uklonjeni i tad sam prvi put vidjela cijelu Veliku kuću. Angusova ruka bila je oko mog ramena; s očekivanjem je promatrao moje lice. - Oh, Anguse! - uzviknula sam i potrčala prema kući. - Predivna je! Je li zaključana? - Ne bih rekao - odgovorio je i nasmijao se. Dvokrilna vrata bila su golema i načičkana mjedenim ukrasima. Nad ulazom su se, od zabata pa gotovo do tla, nadvijale grane i penjačice. Iznad vrata nalazio se golemi grb, a na samome vrhu, iznad friza konja propetih uz štit, kula sa satom u kupoli, za koju mi je Angus rekao da je dodana 1642. Svi prozori bili su ukrašeni
rezbarijama, a zidom između njih uzdizali su se dvanaestmetarski korintski stupovi. Kad sam prošla kroz ulazna vrata i našla se pred golemom, višekatnom galerijom, ostala sam bez daha od divljenja. Naraštaji glasovitih pripadnika obitelji Grant mrko su me promatrali sa zidova obloženih hrastovinom, iz svojih okvira odvojenih pozlaćenim viticama. Većina njih imala je crvenu kosu; svi oni imali su upadljivo modre oči kao Angus. U prizemlju nije bilo nijedne prostorije bez istančanih štukatura na stropovima, od kojih je većina bila obojana ili obrubljena pozlatom. Svaka pojedinost bila je profinjena - od kićenih lustera do srednjovjekovnih tapiserija i ”kabineta čuda” koji je nekoć pripadao Luju XIV. Tapecirano pokućstvo djelovalo je neobično otrcano dok mi Angus nije rekao da je iz ranog osamnaestog stoljeća i da je sav baršun izvoran. Pokušala sam zamisliti pukovnikovu reakciju kad je prije mnogo godina prvi put kročio u Veliku kuću. Kad je vidio portrete svojih predaka, jesu li njegove maštarije o pronalasku čudovišta počele uključivati i maštarije o tome kako će jednoga dana on postati vlasnik ovog posjeda? Tijekom svog boravka, dok je salijetao sluškinje, hinio otmjeni naglasak i naručivao karirana odijela, je li potajno utvrdio koliko muških Grantova stoji između njega i te titule? Nisam ni najmanje sumnjala da jest. I Ellis je to vjerojatno učinio. Iako je rat završio, Europa je ostala u kaosu: vladale su nestašice hrane i prometne krize, zapanjujući broj izbjeglica nadirao je iz grada u grad, njemačke čete masovno su se predavale, stotine tisuća zarobljenika bile su oslobođene, a nebrojeni ranjeni vojnici našli se suočeni s pokušajem da svoj život izgrade iznova. Nikad nisam zaboravila one ranjenike na SS Malloryju, a pogotovo onog vojnika koji je uhvatio moj pogled i prikovao ga. On mi je otvorio oči i učinio me svjesnom stvarnosti koju sam dotad nekako uspijevala izbjegavati. Dok su Hank i Ellis nastavili bez ijedne brige u životu, muškarci kao taj vojnik sa strašnim opeklinama, Angus i Annina braća, sve su žrtvovali kako bi spasili nas ostale. Željela sam dati nešto zauzvrat. Kad sam otkrila Angusu svoju zamisao, bez riječi me je privukao u zagrljaj. I tako je sve isplanirano. Sljedećih nekoliko godina, Velika kuća u Craig Gairbhu bit će bolnica za oporavak ranjenih vojnika.
EPILOG
Dva mjeseca kasnije, u hodnicima i plesnoj dvorani bili su raspoređeni bolnički kreveti i prijenosni paravani. Istočni salon postao je liječnička ordinacija, a Velika dvorana odjel za žrtve opeklina. Mi smo s Conallom preselili u prostorije za poslugu na najvišem katu, a uskoro nam se pridružila i Meg, odlučivši da će postati bolničarka. Pacijenti su me ispunjavali snuždenošću i divljenjem u isti mah. Gledala sam kako jedan četrdesetsedmogodišnji narednik, koji je nedavno oslijepio i učio se snalaziti sa štapom, prvi put dodiruje latice božura pa se saginje i zariva lice u njih. Držala sam ruku momka koji nije imao ni dvadeset godina, dok je očajno plakao prvi put stavivši protezu. Navijala sam na čestim utrkama u kolicima u Velikoj dvorani. Biblioteka je postala prostorija za društvene igre. Jedan je nesalomljivi vojnik, dvadesetdvogodišnjak smrskane kralježnice i lijeve ruke, svakog jutra tražio nekog od nas da ga odgura u biblioteku i zatim ostatak dana pobjeđivao sve koji bi se odvažili ogledati s njim u šahu. Navijala sam za te muškarce, i stotine kao oni, dok su prolazili kroz naše živote i naš dom. Bilo je utješno vidjeti kako pronalaze utjehu u vrtu ili se hlade u sjeni fontane. Meg je bila velika miljenica vojnika i na Valentinovo sljedeće godine udala se za mladog vodnika, također iz Clydebanka - taj događaj Angus i ja morali smo propustiti iz najsretnijeg razloga. Noć ranije uhvatili su me trudovi i samo tako, Valentinovo se iskupilo. Dvoje naše djece rodilo se tijekom tog vremena, na veliku radost vojnika. Nakon svih užasa, smrti i očaja, bebe su bile najveća moguća potvrda života. Život. Bio je tu. U svoj svojoj predivnoj, tragičnoj krhkosti, još uvijek je postojao život i mi koji smo imali dovoljno sreće da preživimo, raširili smo ruke i prigrlili ga. SVRŠETAK
AUTORIČINA BILJEŠKA A sad uobičajena objašnjenja o fikciji koja se temelji na stvarnim događajima: Prisvojila sam neke dijelove povijesti viđenja čudovišta. Točnije, ”li ječnikovu fotografiju” pretvorila sam u ”pukovnikovu fotografiju” i na posve drukčiji način prikazala viđenje pripadnika ROC-a. Tvornica aluminija u Foyersu uistinu je bombardirana tijekom rata, ali ne noću, nego u podne, i ne u siječnju 1945., nego u veljači 1941. Jednako tako, mada sam nastojala ostati vjerna svim ostalim činjenicama o nastanku Specijalne jedinice, dvorac Achnacarry postaoje dvorac Komandos tek 1942. Iako ništa od toga nisam izmislila, činjenice i brojevi povezani s nekim bitkama i definitivno logorima smrti u ovoj su knjizi netočni jer sam ih morala temeljiti na informacijama koje su bile dostupne mojim likovima u to doba, a one su bile ograničene na noćna BBC jeva emitiranja i članke u Inverness. Courieru. Pravim brojkama i punoj istini trebale su godine da izađu na vidjelo i, kako sad znamo, još ih je teže pojmiti nego one koje su strahovito užasnule Maddie.
ZAHVALE
Ne znam postaju li ljudi luđacima od pisanja, ili su luđaci ti koji moraju pisati, ali ovu knjigu nikako ne bili mogla napisati bez pomoći sljedećih neludih ljudi kojima sam vječno zahvalna: Mog supruga Boba, moje Gibraltarske stijene - bez njegove nepokolebljive podrške i povjerenja ništa od ovoga ne bi bilo moguće i ja nikako ne bih mogla nastaviti. Mojih sinova, Benjamina, Thomasa i Daniela, koji su sjajni, nevjerojatno dobro prilagođeni momci iako sam im ja majka. Hugha Allisona i Tonyja Harmswortha. Kao da me je neka nevidljiva ruka dovela k njima. Obojica stručnjaci za Škotsku tijekom Drugog svjetskog rata i čudovište iz Loch Nessa, junački su spremno odgovarali na moja nepresušna pitanja. Članova Hughove obitelji, koji su me pozivali uz vatru u kaminu i pazili (u dobru i u zlu) da se razina tekućine u mojoj čaši nikad ne spusti: Hughie i Chrissie Campbell, Donnie i Joan Macdonald, Jock Macdonald i Alasdair Macdonald - svima vam hvala na gostoljubivosti i dijeljenju uspomena i sjećanja sa mnom. Ljudi koji su živjeli u Glenurquhartu tijekom rata i bili dovoljno velikodušni da sa mnom podijele svoje doživljaje: hvala Duncanu MacDonaldu, Angusu MacKenzieju, Jessie (Nan) Marshall, Williamu Rossu i Boniti Spence. Lady Munro iz Foulisa zahvaljujem na ljubaznom pozivu u dvorac Fouhs da razgovaramo o njezinim iskustvima u WAAF-u, i dopuštenju da pronjuškam kamerom po izvornoj kuhinji. Siobhan McNab zahvaljujem na pravovremenom i pomnom pretraživanju arhiva; hvala i Foni Marwick, iz muzeja West Highland u Fort Williamu; i Sheili Gunn na gaelskim prijevodima. Od srca sam zahvalna i svojim vjernim kritičarkama Karen Abbott, Joshilyn Jackson i Reneee Rosen, koje su me sve bar jednom spasile s ruba ili, ako sam već pala preko njega, dovukle natrag na elastičnom užetu. Više ne mogu nabrojati knjige koje smo zajedno preživjele. Bila bih nemarna da od srca ne zahvalim i dragom prijatelju Davidu Verzellu, koji je ostavljao svoj posao svaki put kad sam ga zamolila da pročita ovu knjigu, što je bilo često.
