Rousseau Drustveni Ugovor

ROUSSEAU - DRUŠTVENI UGOVOR

Njegova djela se uglavnom bave pitanjima subjektivne i zajedničke odgovornosti i dužnosti. On suprotstavlja čovjeka u „prirodnom stanju“ čovjeku kao „združenoj i kolektivnoj osobi“, prema njemu, svaki zajednički dogovor ili odluka predmet je „opće volje“ i, kao takav, nanovo potvrđuje potrebu, ako ne i želju, za reguliranjem odnosa. On tvrdi da „opća volja“ uvijek čeka da bude otkrivena, premda već i „prijedlozi“ zakona naznačuju mogućnost njezina postojanja. „Kada se na narodnom zasjedanju iznese neki zakon, ljude se ne pita prihvaćaju li ili odbijaju prijedlog, nego je li u suglasju s općom voljom, koja je njihova volja.“ Rousseau je pridonio Kantovim idejama na tom području. (Kant za početnike) U „Diskursu o porijeklu nejednakosti među ljudima“ objašnjava osnove svoje kritike prosvjetiteljstva, tvrdeći kako su se ljudska bića razvila od „prirodnog stanja“ slično životinjskome, u kojemu su mirno živjeli izolirani i glupi pojedinci. Prvobitno su ljudi bili prirodno jednaka i slobodna bića, koja su pokretali nagoni za samoodržavanjem i sažaljenje. Stoga je razlike u statusu, bogatstvu i političkoj moći proizvela povijesna transformacija „prirodnog čovjeka“ (koji je bio „dobar“, a da nije posjedovao ni um ni vrline) u natjecateljski raspoloženog i sebičnog „društvenog čovjeka“, koji je sposoban za to da namjerno povrijedi drugoga).Odbacio je tradicionlanu doktrinu „prirodne društvenosti“, nasljeđenu iz antike, i moderan, hobbesovski nauk, prema kojemu su ljudi prirodno natjecateljski usmjereni i egoistični. Za njega su primitivna društva kao što su ona domorodačkih plemena Amerike i Afrike „najbolja za čovjeka“; civilizacija .uopće nije blagodat, već je prate gubici koji su daleko veći od dobitaka To ga navodi na zaključak zaključak da su postojeće postojeće političke i društvene institucije neprirodne („Čovjek je rođen slobodan, a ipak je posvuda u okovima.“). Međutim, on kombinira te radikalne principe s veličanjem poganskih gradova-država antike. Sparta i rimska republika postale su njegovi uzori, budući da se jedinu u takvim malobronim zajednicama građani mogu odgojiti da pretpostave dobro zajednice .vlastitim interesima Na početku povijesti ljudi su su bili u osnovi jednaki te su lutali šumama kao izolirani i slobodni pojedinci. Moralna pokvarenost i nepravda nastaju iz drštvenen nejednakosti i ovisnosti jednog pojedinca o drugome koja iz te nejednakosti proizlazi. Da bi se ta zla ublažila, potrebno je ustanoviti ljudske zakone koji će sve pojedince tretirati na jednak način i koji će svakom pripadniku zajednice pružiti jamstvo . slobodnog glasanja o svakom zakonu Rousseauovi politički principi zasnivaju se na često debatiranom konceptu OPĆE VOLJE. Osim vlastitih interesa pojedinca (njegove osobne volje), građanin posjeduje i kolektivni interes, a to je blagostanje zajednice. Stoga i same temelje prava i političkog društva objašnjava „općom voljom“- to jest građanstvom koje djeluje kao cjelina i slobodno usvaja pravila koje će jednako obvezivati sve pojedince. Kao preteča teorije racionalnog izbora o „kolektivnim dobrima“, koju su razvili ekonomisti 20.st., ovaj koncept političkog prava naglašava važnost .slobodnog izbora društvenih obveza kao osnove građanske vrline

The world's largest digital library

Try Scribd FREE for 30 days to access over 125 million titles without ads or interruptions! Start Free Trial Cancel Anytime.





Na taj način je postavio radikalno „demokratski“ izazov političkim principima „starog režima“. Iz njegovih principa proizlazi da je građanstvo jedini legitimni „suveren“ političke zajednice. Tako je u vrijeme kada je termin „suveren“ bio striktno rezerviran za francuskog kralja i druge nasljedne vladare Rousseau .razlikovao između naroda kao „suverena“ i „vlade“ kao nosioca volje naroda Iz Rousseauovog principa opće volje također slijedi da političke odluke, da bi društvo bilo legitimno, moraju biti u skladu sa zakonima koje donosi suvereni narod i koji jednako vežu sve građane. Da bi se građanin pokoravao odlukama u ime društvenog interesa, a da ne postane ovisan o drugima, zakonska pravila moraju obvezivati sve bez ikakve iznimke. Jedino tako svaki pojedinac može slobodno glasati za neki zakon i pokoravati mu se kao izrazu općeg dobra, a da to .ne proturiječi njegovim vlastitim interesima i potrebama Budući da bi sve odluke vlade trebale biti podložne zakonima koje donosi narod i budući da bi se svi zakoni trebali jednako primjenjivati na sve građane, on tvrdi kako njegovi „principi političkog prava“ mogu objasniti zbog čega bi se racionalan čovjek, usmjeren prema ostvarivanju vlastita interesa, udružio s drugima u političku zajednicu. Zato smatra da je riješio dilemu o ljudskoj sebičnosti koju je postavio Hobbes, a da pritom nije zanijekao- kao što je to Hobbes navodno učinio- postojanje pozitivnog ili aktivnog oblika građanske slobode, koji se temelji .na požrtvovnosti u korist legitimne političke zajednice Politička filozofija koja iz toga proizlazi može se ćiniti paradoksalnim. S jedne strane opisuje vodeće principe moderniteta- slobodu i jednakost- ,s druge strane, međutim, kritizira karakteristično moderan koncept političkog i ekonomskog napretka, ističući umjesto njega antički grad-državu kao model vrle političke zajednice. Taj paradoks, međutim, nije rezultat kontradikcije ili zbrke u Rousseauovoj misli: upravo obrnuto, on je uočio da je ono što mnogi europljani nazivaju povijesnim napretkom kupljeno na račun društvene nejednakosti, nasilja i moralno ponižavajuće dominacije nad domorođačkim narodima Afrike i novog svijeta. Za njega možemo reći da je ponovo otkrio „prirodu“: njegova djela naglašavaju prvenstvo prirodnih osjećaja i prikazuju moralnu iskvarenost kao posljedicu društvenih konvecija, racionalnosti i složenosti političkog života . ( (Blackwellova Enciklopedija političke misli DRUŠTVENI UZGOVOR. Rousseau je odbacivao stav o ljudskoj naravi koji nalazimo kod Humea i Lockea. Smatrao je kako su oni pokušali opisati ljude

u naravnom stanju, ali su završili opisima modernih, socijaliziranih ljudi preseljenih u zamišljenu prijedruštvenu prošlost. Tvrdio je kako ljudska bića nisu prirodno sebićna, već to postaju kad razum počinje djelovati na njihove živote ( a posebno kad požele živjeti u zajednicama). Oni se zakoče u svojem naravnom međusobnom suosjećanju. On političko društvo vidi kao ljude koji se okupljaju jer su shvatili da je suradnja nužna, te sastavili ugovor u kojem pristaju odreći se svih svojih naravnih prava radi društvene cjeline. Kada je pasivna, ta cjelina se





građanin želi ( onoga što svatko misli dobro je za njega) već prava volja cjeline, .koje je svaki pojedinac dio i čemu se svaki pojedinac (dragovoljno) podvrgava SLOBODA.

Samo izravna demokracija u kojoj svi sudjeluju prihvatljiva je za Rousseaua. Čim si ljudi dopuste da ih se predstavlja, gube slobodu. Sloboda je uistinu u središtu njegove političke filozofije, ali on pomno razlikuje slobodu niskog stupnja (pojedinac koji čini što god mu se prohtije jer je rob strasti) i slobode visokog stupnja u osoba koje su dio društvenog svijeta- sloboda autonomije, života u skladu s vlastitim pravilima, a ne bez pravila. To je djelomično ono što on želi reći kad opisuje osobu koja pokušava djelovati u suprotnosti s općom voljom koja je „prisiljena biti slobodna“. Osim ako suveren (država kao aktivan) ne prisili tu osobu da se pridržava pravila koja je djelomično i sama stvarala, ona će se vratiti u ropstvo svojih strasti. Patit će zbog proturiječja što i želi i odbacuje ono što je najbolje za društvo (opća volja je uvijek .(u pravu, pogreške čine samo pojedinci Često se tvrdilo kako njegova politička politička teorija opravdava totalitarizam, ali to je motrište krivo. Rousseau prihvaća da u hitnoj situaciji u državi, kada je, zbog potrebe za brzim i odlučnim djelovanjem, opušteni proces političke debate i odlučivanja nepraktičan, dopušta jednoga vođu čija je uloga unekoliko slična onoj totalitarnoga diktatora. Međutim, takvo je stanje privremeno i traje onoliko koliko je nužno potrebno, a prihvatljivo je samo u stanju koje predviđa Rousseau (npr. ( Prijetinja rata). (100 Filozofa, King Rousseau pretpostavlja čovjekovo slobodno prirodno stanje. U njemu je čovjek kao jaki individualist potpuno živio u prirodnom poretku. Mogao se potpuno osloniti na svoj osjećaj. Nasuprot tome, refleksija je izvor društvenoga zla i razdvajanja čovjeka u samom sebi. Odatle se čini „da je stanje refleksije protuprirodno i da je čovjek koji misli od rođenja životinja“. On smatra da je ljubav prema sebi temelj iz kojega se izvode svi osjećaji, ponajprije milosrđe. Iz prirodnih odnosa nastala su primitivna društvena uređenja, koja pak nisu narušavala posotojeću jednakost i slobodu. Razvitkom kulture (jezik, znanost, umjetnost) i društvenih oblika nestala je prirodna jednakost. Izvorno dobra ljubav .prema sebi preokrenula se u sebičnost Značajan trenutak u tome je uvođenje podjele rada i privatnog vlasništva, jer su posjednički odnosi tjerali ljude u suparničku borbu. Kultura je ljudima stavila okove, potmogonuta pravom, „ koje slabima daje nove okove, a bogatima novu moć“. Razum i znanost slabe prirodni osjećaj za moral. Raskoš čini ljude razmaženima, manire nepoštenima. Tome on suprotstavlja svoj ideal slobode. .( Jedan je put njegov odgojni ideal (Emil Rousseauov drugi put za uspostavljanje slobode jest njegova filozofija društva i države. Osnovna misao o društvenom ugovoru kojemu se podređuju pripadnici nekog društva: „Svatko od nas podređuje zajedništvu svoju osobu i sve što je





slobode. Slično je kod prijenosa vlasništva. Predaja zajednici ponajprije osigurava .“zakonsko vlasništvo. Posjednici postaju „upravitelji dobara Iz društvenog ugovora nastaje suverenitet naroda. Zakoni su valjani zakoni samo onda kada su nastali u skladu s općom voljom. Inače su samo individualne naredbe. Nadalje, treba odstraniti slučajeve u kojima se provodi volja pojedinca. Ni odstupanje zbroja pojedinačnih volja ne mijenja ništa na valjanosti opće volje kao najvišega mjerila. Volja naroda se očituje u zakonima, a njih opet treba provoditi izvršna vlast. „Čovjek odmah uviđa, da ne treba dalje pitati, tko ima pravo zakonodavnosti- jer ono je u činim aopće volje- niti stoji li predsjednik vlade iznad zakona- jer on je član države- ni može li zakon biti nepravedan- jer nitko nije nepravedan prema samomu sebi- ni kako čovjek istodobno može biti “.slobodan i podložan zakonima- jer oni su samo popis naših voljnih odluka Rousseau za ideal države na umu ima male demokracije, u kojima se lako da urediti narodna skupština. Građani po moralu trebaju biti naprosto jednaki, a prema pravu i sposobnosti koliko god je to moguće. Trebala bi postojati i jedna zajednička državna religija: malo njezinih pozitivnih dogmi sadržavalo bi među ( ostalim svetost državnog ugovora i zakona. (Atlas filozofije Čovjek je po Rousseau od prirode dobar i nije počinio nikakav istočni grijeh, već ga je pokvarila civilizacija i kultura. Sav napredak znanosti, umjetnosti, tehnike i privrede znači gubitak izvorne ljudskosti, zdrave prirodne sreće i životne harmonije. Nevino, prirodno samoljublje pretvara se pod utjecajem razuma u egoizam, a raskoš, slabost karaktera i pokvarenost običaja posljedica su razvijanja umjetnosti. Govoreći zanosno o prirodnom stanju svjestan je da raspravlja o stanju koje možda nikad nije ni postojalo, i vjerojatno, nikada neće niti postojati, ali o njemu treba imati ispravne ideje da bi se dobro prosuđivalo naše sadašnje stanje. Jer prirodni zakon valja izvoditi iz prirodnog stanja, prirodnog čovjeka, koga je građansko društvo učinilo nejednakim. Privatno vlasništvo podijelilo je ljude na bogate i siromašne, a vlast ih je razdvojila na jake i slabe: „Prvi koji je došao na misao da ogradi komad zemljišta i da kaže „ovo je moje“ i koji je uz to našao dovoljno naivne ljude da mu to povjeruju, bio je pravi osnivač građanskog društva. Koliko bi zločina, ratova i ubojstava, koliko nevolja i strahota uštedio ljudskom rodu onaj koji bi bio tada, iščupavši oznake i zatrpavši jarak, doviknuo svojim bližnjima „ne slušajte varalicu, propali ste ako zaboravite da zemaljski plodovi pripadaju svima, a zemlja nikome!“. Upravo stoga povratak prirodi postaje imperativni zahtjev za spas humaniteta, ali on ne znači neki povratak na prvotno stanje, već njegovo prevladavanje u novom, preporođenom građanskom društvu koje zadržava bitne pozitivne atribute prirodnog stanja. „Novo stanje“ sadržava prednost pred historisjkim prvotnim „prirodnim“, starim stanjem: stanjem: ono može čovjeka društveno i tjelesno tjelesno oplemeniti,





Stoga često krivo shvaćen Rousseauov zahtjev za povratkom prirodnog označava, prije svega, osnivanje građanske slobodne države. „Čovjek je rođen slobodan, a svuda je u okovima“. U toj početnoj rečenici Društvenog ugovora sadržan je ujedno i osnovni Rousseauov politički credo: Stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja, koja međutim, nije identična sa voljom sviju, mora postati izvor i temelj svakog prava. (Leksikon filozofa, Grlić)

Potpuno je relativno određenje: biti sretan i biti dobar. Ljudi su u prirodnom stanju živjeli zadovoljno jer nije postojala potreba razlika među njima u tom pogledu da bi mogli potčiniti jedni druge, pa prema tome ni izrabljivati. Ako nije bilo nejednakosti, onda je to stanje po sebi pozitivno. Ali ni u pradoba nisu ljudi bili po prirodi baš potpuno jednaki, ali u prirodnom stanju nije bilo ni institucije ni organizacije pomoću koje bi se jedni mogli nametati drugima. To se dogodilo tek u civilizaciji. U prirodnom stanju svatko je slobodan da ide kamo hoće i tako izbjegne eventualnu opasnost od najbližeg susjeda. Kako je priroda svima omogućila smještaj i hranu, nije bilo velike međuovisnosti. Svatko je mogao slobodno o sebi odlučivati. Ljudi su bili zadovoljni onim što su imali. Time je bio riješen odnos između potreba i njihovog zadovoljenja. Ali prirodno stanje nije moglo dugo potrajati. Zadovoljenje potreba je zahtijevalo da se radi. A zemlja se nije mogla obrađivati dok nije bila podijeljena među ljudima. To je bio početak rastvaranja prirodnog stanja. U tom prirodnom stanju ljudi nisu imali nikakve «moralne» odnose niti priznate norme, pa stoga nisu bili ni dobri ni zli, nisu imali nikakve vrline ni poroke. Time Rousseau pobija Hobbesovo mišljenje o stanju neprestanog međusobnog rata. Eto, tako je moglo poćeti. Jednog dana netko je ogradio komad zemlje i rekao: To je moje. No sam taj početak nužan je prekid prethodnog stanja koje je dotle dovelo. Jer, time što je priroda postala nedovoljna u svome neposrednom stanju da bi se moglo živjeti bez rada, nužno se zauzimanjem povoljnog zemljišta počelo raditi da bi se uopće moglo opstati. Agrarno društvo bilo je oblikovano. Tada počinje konkurencija, koja prije nije bila potrebna. Duh se sve više bistrio,a razne vještine usavršavale. Gradile su se kolibe i nastambe, a nastale su i razlike između rada žena i muškaraca. Muškarci idu u lov i ribolov, a žene ostaju čuvati djecu i kolibe. Razlike sposobnosti otvorile su put u nejednakost koja se već osjećala. Više nije bilo moguće odlaziti kamo je tko htio i ovisnost se nije mogla izbjeći. Time što postoji vlasništvo oblikuju se i kategorije koje određuju norme ponašanja i djelovanja. Rousseau navodi «aksiom mudrog Lockea» koji kaže da se ne bi znalo što je nepravda nepravda da nije bilo vlasništva. Dioba zemljištva stvorila je novu vrstu prava tj. Pravo vlasništva. Ljudski rad našao se u novom poretku stvari. Dolazi do sukoba različitih interesa te nužno nastaju promjene u ponašanju. Rousseau naglašava da su sva ta zla prva posljedica vlasništva i neodvojiva





No borbe nije nitko želio. Da bi se spriječili nesigurnosti i otimačna, uspostavljena je vrhovna vlast koja će vladati samo po razumskim zakonima. Dakle, riječ je o državi. Unutar države građansko je pravo postalo zajedničko pravilo za građane. Odnose prema drugim državama i narodima određivalo je međunarodno pravo. Neprestano su izbijali ratovi, ubijalo se i razaralo. Takvi su bili prvi učinci podjele ljudskog roda na različita društva. Svagdje je vladao zakon jačega. Da bi se slabiji osigurao tražio je zaštitu jačega. Mislilo se da se time brani sloboda, no o svemu je ipak odlučivao jači. Rousseau ističe da su bitni darovi prirode život i sloboda. U društvenom odnosu su ljudi sklapali ugovor koji je imao biti ujedinjenje svih volja u jednu volju. Ugovor je imao smisao pod uvjerom da njime bude ukinuta nejednakost među ljudima. To je bila i njegova prvotna namjena, no u stvarnosti je bilo drukčije. U društvima su postojale različite vrste upravljanja,a najčešće su se smjenjivale monarhija, aristokracija i demokracija. Ustanovljenjem zakona o pravu vlasništva nastavljen je proces nejednakosti. U tom procesu često se događalo da se prvobitna zakonita vlast pretvarala u samovlašće. «Zemlja u kojoj nitko ne krši zakone, niti zloupotrebljava magistraturu, nema potrebe za magistraturom niti zakonima». No takvi odnosi ne postoje. Političko nasilje mnoge je učinilo robovima, a jedina vrlina koja preostaje robovima jest slijepa poslušnost. Već to govori da društvo u sebi nema prirodni odnos. Opće je društveno stanje takvo da šačica ljudi ima izobilje nepotrebnih stvari, dok izgladnjelom mnoštvu nedostaje najpotrebnije. To bi bio logički slijed civiliziranog i klasnog društva. Stoga je ideja o povratku prirodi pokušaj da čovjek ostvari ljepši i bolji život. Sve se može odrediti na osnovi odnosa potreba i njihova zadovoljenja, a to ovisi i o čovjekovu odgoju. Mi se moramo tako odgajati da se što manje udaljimo od prirode; čovjek mora u sebi obnoviti prirodni odnos, što u biti znači humani, tolerantni način međusobnog djelovanja i ponašanja. Rousseau piše da društveni ugovor govori o principima političkog prava. Pravo se zasniva na konvencijama. Kada djeca odrastu i ostaju u porodici, to je stvar sporazuma. Porodica je prvi model političkog društva. Svi koji se udružuju otuđuju slobodu radi vlastite koristi. Svatko mora biti zaštičen u svojoj slobodi. Djeca se rađaju kao ljudi i slobodna. Njihova im sloboda pripada, i tom slobodom ne može raspolagati nitko osim njih samih. U organiziranom društvu mora se odrediti odnos većine i manjine. Zakon o većini glasova znači sam po sebi da postoji sporazum, sporazum, i pretpostavlja barem jedanput jednoglasnost; tako je zakon većine postao sporazum. Odatle slijedi mogućnost da se govori o društvenom sporazumu, o sporazumnoj slobodi, koja se razlikuje od prirodne slobode. U neslobodnom društvu može doći do potpunog otuđenja svakog člana društva sa svim njegovim pravima.







njezinoj vrhovnoj upravi, i svaki član koji je primljen u društvo postaje neodvojivi dio cjeline. Tako se oblikuje zajedničko Ja. Opća volja građana glavna je tema društvenog ugovora. Svaki pojedinac može sebe tek odrediti na osnovi mogućnosti uključivanja uopću volju, koja je maksimalna potreba svih u svemu. Udruženi pojedinci zajedno se zovu narod, pojedinačno, kao sudionici vrhovne vlasti, građani, a podanici kada su podređeni državnim zakonima. Tu se oblikuje građansko pravo. Svaki pojedinac kao čovjek može imati posebnu volju, suprotnu suprotnu ili različitu od opće volje koju ima kao građanin. Društveni sporazum sadrži obvezu koja daje snagu da se pojedinac prisili na poslušnost općoj volji. Stoga je moralna obveza razvijati glas dužnosti. Pojedinac je u zajednici postao razumsko biće i čovjek. Čovjek je društvenim ugovorom izgubio prirodnu slobodu i neograničeno neograničeno pravo na sve što ga mami i što može očekivati, a dobio je građansku slobodu i vlasništvno nad svojim posjedom. posjedom. Poslušnost zakonu, koji smo sebi pripisali, jest sloboda. Država je gospodar svih dobara svojih članova, pa se može reći da je država prvi posjednik. Privreda je mogla učiniti ljude nejednakima, no sporazumnom se uspostavljala moralna i zakonska jednakost, pa tako ljudi premda mogu biti nejednaki po snazi i umu, po sporazumu i pravu postaju jednaki. Time se osigurava opće dobro, što je korisno i svim pojedincima. Iz ideje društvenog ugovora slijedi da je suveren kolektivno biće i da izražava opću volju. Često ima razlike između opće volje i volje svih. Opća volja pazi na zajednički interes, a u volji svih izražava se privatni interes i ona je samo zbroj posebnih volja. Rousseau ističe da opća volja uvijek mora biti jasna, da se narod ne prevari; jer, ako ne poznaje svoje pravo, narod se ne može braniti. Kao što priroda daje svakom čovjeku apsolutnu vlast nad svim njegovim udovima, društveni sporazum daje političkom tijelu apsolutnu vlast nad svim njegovim članovima. Ta vlast, koja upravlja općom voljom, zove se suverenost. Suverenost nije pogodba nadređenog s podređenim, već pogodba cjeline sa svakim nezinim članom. Tko radi protiv društva treba biti kažnjen jer je takav navjestio rat društvu i državi.

Rousseau Drustveni Ugovor

Recommend Documents