Retorika..........................................................................................................................................1 Faze pripreme govora.................................................................................................................................................5
RETORIKA..................................................................................................................................31 DEFINICIJE:..............................................................................................................................................................................................31 FAZE PRIPREME GOVORA:..................................................................................................................................................................32 Povijest retorike u tri poteza.......................................................................................................................................................................33 Iz Aristotelove retorike:..............................................................................................................................................................................34 Vježbe za glas i izgovor.............................................................................................................................................................................37 POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA.................................................................................................................................................38 I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA)............................................................................................................................................................................ 38 II. CILJ....................................................................................................................................................................................................................... 38 III. PROFIL PUBLIKE............................................................................................................................................................................................... 38 IV. STRATEGIJE....................................................................................................................................................................................................... 38 V. OPĆI UVJETI GOVORA...................................................................................................................................................................................... 39
Kompozicija govora...................................................................................................................................................................................43 RETORIČKE FIGURE..............................................................................................................................................................................44 ARGUMENTI (logičke potkrjrepe)...........................................................................................................................................................45 retoričko-poetske figure..............................................................................................................................................................................46 ARGUMENTACIJA..................................................................................................................................................................................47 ŠTO JE NEŠTO? .......................................................................................................................................................................................47 II. ZAŠTO JE NEŠTO?..............................................................................................................................................................................48 III. KAKVO JE NEŠTO?...........................................................................................................................................................................49 Toposi.........................................................................................................................................................................................................52 Prema Aristotelu ........................................................................................................................................................................................................ 53
Neverbalni znakovi.....................................................................................................................................................................................55 Modalni izrazi.............................................................................................................................................................................................56 SMICALICE .............................................................................................................................................................................................58 Svečani prigodni govor (“Speech”)............................................................................................................................................................60 Zdravice......................................................................................................................................................................................................61
GOVORNIŠTVO – 1. SEMESTAR...........................................................................................61 GOVORNIŠTVO – ISPITNA PITANJA.................................................................................. 65
Retorika 1. Definicije retorike Aristotel: Retorika je sposobnost uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava. (Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom datom trenutku) Ciceron: Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje. Kvintilijan: Retorika je lijepo, vješto govorenje. Škarić: Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje. Retoričko je govorenje javno, usmjereno prema drugima. Temeljna nakana retorike jest uvjeriti i pridobiti nekoga za neku ideju ili akciju.
2. Aristotelova obrana retorike: Istina i pravda su po prirodi nadmoćne
Kod mase ćemo lakše postići uspjeh Sposobnost uvjeravanja u suprotno (retorika i dijalektika) Obrana od verbalnog napada Kad se zlorabi, po ničem se ne razlikuje, osim vrline same
3. Obilježja retoričkog govora a) Okolnosti – javnost nastupa, povišena svijest o namjeri i okolnostima, usmjerenost na sada-i-ovdje i odlučivanje o budućnosti. b) Sadržaj – predmet općeg interesa, kriza, problem, kontroverznost – nesigurnost i interesni sukobi u uređenju i tumačenju situacije te nalaženju rješenja. c) Forma – dizajniranost (planiranost, ergonomičnost, praktičnost, kreativnost, estetičnost, usklađenost sredstava sa ciljem i okolnostima)
4. Vrste govora – po sadržaju i obliku (Škarić) A.
Govori u antici: • Po sadržaju: POHVALNI (argument: etika) POLITIČKI (argument: društveni probitak) SUDSKI (argument: istina) Kasnije još: VOJNIČKI, DUHOVNI I ZNANSTVENI • Po stilu:
VISOKI – za pohvalne (kitnjaste figure) SREDNJI – za političke JEDNOSTAVAN – za sudske
B. Suvremene govorne vrste: RAZGOVORI KRATKI MONOLOZI GOVORI POSEBNE VRSTE
5. Vrste i obilježja prigodnih govora • • • • • • •
Prigode: svečanosti, proslave, otvorenja, primanje nove osobe u zajednicu... Kombinira se izrazita emocionalnost s izrazitom konvencionalnošću Glavni predmet govora je neosporan: obično osoba, skup ljudi ili zajednica Homogenost publike – ne treba ih uvjeravati u istinitost pohvale Izazivaju samo pozitivne reakcije Pohvalni govori – zajednički naziv za sve prigodne Postoji harmonija govornika, publike i teme – očekuje se skladna kompozicija, birane riječi, figure koje izazivaju osjećaj ljepote i estetski užitak • Lijepo govorenje o predmetu i lijepa forma govora! • Mogu izazivati
jake emocije – služe za pokretanje inspiriranje, ohabrivanje, poticanje na djelovanje)
• • • •
slabe emocije – stvaraju ugodno ozračje, dobre odnose između govornika, publike i predmeta govora, služe da izazovu humor i estetske emocije) Jakim emocijala odgovara visoki (uzvišeni) govornički stil Važna je izvedba – govornik mora svojim izgledom, tjelesnim kretnjama i načinom govorenja sugerirati emocije koje želi izazvati kod publike Poželjna obilježja (aristotel): jasnoća, prikladnost, figurativnost Kompozicija: vremensko ograničenje (max 3 min) i efektan završetak!
Zabavni govori (after dinner speech) – cilj postići ugodno raspoloženje i divljenje Pozdravni govor – pri dočeku i ispračaju važne osobe Uvodni govor (speech of introduction) – uvodi se nastup nekog drugog, kratko informirati publiku o govorniku, ali ne pretjerati sa hvaljenjem Govor predstavljanja (speech of presentation) – predstavlja se dobitnik neke nagrade, pobjednik natjecanja itd. Publiku informirati o postignućima i zaslugama osobe. Inauguracijski govori Govor zahvale (speech of acceptance) – prigodom primanja nagrade, unapređenja i sl. Zahvaljuje se na povjerenju i počasti, zahvaljuje se najzaslužnijima koji su sudjelovali u tome te onima koji nagradu dodjeljuju. Govor u čast (speech of tribute) – prigodom ispračaja (na drugi posao, mirovinu, na sprovodu – nadgrobni i komemorativni govor ...). Ističe samo vrline, najbolje osobine, pozitivan značaj, uzor drugima. Poticajni govor (speech of inspiration, pep talk) – obično menadžeri, treneri, voditelji, državnici, vođe.. – najsličniji uvjeravačkom govorništvu. Cilj je poticanje i hrabrenje – koriste se sredstva za izazivanje jakih emocija Govori u masovnim medijima – mnogo žanrova za medijske profesionalce, važno je prilagođavanje uvjetima (mikrofon...), računati na vremensko ograničenje i mogućnost prekida – osnovnu misao reći kratko, jasno i duhovito. Zdravice
Svečani prigodni govor (“speech”) Upute: 1. Govor mora trajati točno prema dogovoru (30 sekundi do 5 min. u načelu) 2. Po tonu mora biti svečan, a po sadržaju prigodan. 3. Okosnica mu je anegdota s poantom (kao prigodom dodjele Oscara). 4. Treba spominjati osobna imena prisutnih. 5. Treba govoriti osobno. 6. Treba izbjegavati otrcane izraze, a služiti se poetskim i retoričkim figurama.
7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.
U govoru je osjećajnost dominantna. Govor mora biti maksimalno elegantan. Treba se držati obrednosti. Govor mora imati humora (ako prigoda to ne isključuje). Ne smije se čitati (treba memorirati!) Pogled mora biti usmjeren prema publici pravilno rasporenen. Govoriti treba slobodno s primjerenom mimikom i gestom. Neposredno pred govor treba impostirati glas i izgovor (poznatim vježbama). U pogodnom trenutku (ili predvinenom) treba se sam “spontano” javiti za riječ.
Zdravice Stare retoričke vrste; svatovske, rođendanske, svetkovinske, za krštenja … Dvije su svrhe: 1. Zahvala i pohvala 2. Stvaranje ugodnog ozračja Obvezatni sadržaj: 1. Treba jasno istaknuti komu se govori 2. Treba hvaliti vrline onoga kome se obraćamo i zahvaljivati mu 3. Treba pričati anegdote, davati ilustracije 4. Treba isticati opće mišljenje Treba izbjegavati: 1. Poučavanje 2. Uvjeravanje 3. Obrazlaganje (argumentiranje) 4. Neslaganje (isticanje svog posebnog mišljenja) Stil je: 1. Humorističan 2. Elegantan 3. Slikovit, s mnogo figura Trajanje: od 30 sekundi do 3 minute.
6. Dijaloške vrste (vrste razgovora)
One retorčke vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika
a) Službeni razgovor – obično 2 sugovornika, sporazumijevanje oko praktičnih i često sitnih stvari, oba sugovornika postavljaju pitanja i daju kratke replike. b) Anketa – kratak razgovor, samo anketar postavlja pitanja
c) Intervju – 2 sugovornika – jedan pita a drugi odgovara d) Debata – razgovor na temu o kojoj sugovornici imaju oprečna mišljenja, obično 2 suprotstavljene grupe e) Diskusija f) Panel g) Brainstorming (nabacivanje ideja) –voditelj potiče razgovor i bilježi rečeno, problem je unaprijed samo naznačen i želi se otkriti što više rješenja, važna je maštovitost h) Razgovor na temu – najčešći i najstariji oblik, postoji jasna, određena tema koju sugovornici istražuju, produbljuju dok ne dopru do istine ili međusobne suglasnosti
Faze pripreme govora I.
PRIKUPLJANJE (inventio) • Obzirom na predmet: pronalaženje predmeta (teme), određenje predmeta (odgovori na osnovna pitanja), formiranje središnje misli ili tvrdnje, pronalaženje građe • Obzirom na odnos govornik – publika: profiliranje publke, određenje općeg cilja(uvjeriti, poučiti, informirati, pokrenuti...), formiranje posebnog cilja (kome reći, s kojim cilje, što reći...
II.
RASPOREĐIVANJE (distributio)
III.
SASTAVLJANJE ili ORJEČIVANJE (elocutio)
IV.
verbalni izbor – izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija te uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta
UČENJE GOVORA (memorio)
V.
Organizacijom izlaganja govornik najizravnije ostvaruje svoju namjeru – tako što slušatelje vodi do željenog smisla (psihogogija)
vrsta izvedbe, nacrt (raspored glavnih dijelova govora), bilješke, vrijeme izvedbe, isprobavanje govora, zapamćivanje
GOVORNA IZVEDBA (actio)
1. Mjesta (topoi, loci) Topos = (opće) mjesto (mn. topoi, toposi)
Općenite tvrdnje koje su opće prihvaćene (od ”naroda” ili od jednog auditorija) ili koje izražavaju vrlo vjerojatne istine.
Toposi u argumentaciji služe kao velike premise.
Opća mjesta – primjenjiva na sve predmete – općepoznata, tradicijska, općeprihvaćena, zdravorazumska znanja, obično izrečena kao izreke .
Posebna mjesta – aspekti pojedinih disciplina.
Mjesta su strukturirana u oprekama tako da služe za dokazivanje protivnih teza o jednom predmetu.
Aristotel: opća (apstraktna) znanja koja mogu poslužiti za raščlambu predmeta, kako bi pronašli izrecivo i uvjerljivo o predmetu.
Aristotel: svaka dobra definicija, svaki za konski propis, svaka naredba, svaka donesena odluka, svaka autorativna izjava.
Kvintilijan, Ciceron: toposi su skladišta argumenata.
Perelman: mjesto …
Mala premisa ili argument – činjenice i/ili podaci, pa čak i kvalifikacije (ili diskvalifikacija, etiketa).
a) Kvalitete – prednost ima jedinstveno, originalno, posebno, neponovljivo, teško stvarivo, nezamjenjivo, rijetko… nad zamjenjivim, otrcanim, čestim, itd. b) Kvantitete – veći broj, količina nečega više, ono što zadovoljava veći broj ljudi, što dulje traje, ono što je redovno… vrijedi više nego nešto iznimno itd. c) Reda – vrijedi više ono što je starije, nadređenije, više vrijedi načelo nego pojedinačni slučajevi, više cilj nego sredstvo, više uzrok nego posljedica, norma nego normalno… d) Postojanja – više vrijedi postojeće, realno, aktualno, moguće nego eventualno, nemoguće, planirano… e) Biti – više vrijedi bitno, tipično, karakteristično nego nebitno, sporedno, nekarakteristično… f) Osobnosti – posebno se cijeni autonomija, dostojanstvo, ponos, čast, zasluge, čestitost… Prvotne istine: - Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama. - Zbroj unutarnjih kutova u trokutu iznosi 1800. - Paralelni se pravci sijeku u beskonačnosti. - Živo nastaje od živoga. - Sila teže je proporcionalna masi. - Logaritam od jedan na svakoj je bazi nula. Uvjeravajući (pravni) toposi:
-
Krivica je individualna. Ratni zločini ne zastarjevaju. Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica (in dubio pro reo). Bespravno stečeno treba vratiti. Svi su ljudi ravnopravni. I još nerođeno dijete je čovjek. Granice se ne smiju mijenjati silom. Ništa nije praktičnije nego dobra teorija.
Eristički toposi: - Sve je relativno. - Mi smo bili drukčiji. - Došli smo do dna. - Narod je opljačkan. - Novine lažu. - Politika je kurva. - Velika riba jede malu ribu. - Tko radi, taj i griješi.
2. Govornički ciljevi (i strategije) i sredstva
Govorničke strategije – načini pristupa slušateljima radi postizanja određenog cilja: • • • • • • • • •
Persuazija (uvjeravanja) Argumentacija Zabavljanje Instruiranje Informiranje Interpretiranje Transformiranje Uzbuđivanje Brainstorming (rješavanje problema)
3. Govornička sredstva A. Tehnička sredstva: LOGIČKA (racionalna, logos) Silogizam, Entimen EMOCIONALNA SREDSTVA ETIČKA (Ethos) PATETIČKA (Pathos) B. Atehnička sredstva:
Nisu govorničke vještine, već vještine preuzete iz drugih područja – zakone, ugovore, odluke, svjedoke...
4.
pozivanje na
Logička sredstva (logos)
• • • • •
Odgovarajući ciljevi: poučavanje, infomiranje, uvjeravanje U logičkom govorenju prisutna je i izrečena svijest o logičkim postupcima. Logičko je govorenje ono koje se obrazlaže na način da ga zdrav razum može prihvatiti Logičkim govorom istražujemo, izričemo i objašnjavamo objektivne istine. Dvije su koristi od logike: sami dolazimo do istinitih rješenja i druge uvjeravamo isgurnije i poštenije u svoju misao! • Znakovi nelogičnog govora: slikoviti izrazi, nejasna značenja riječi, opisi umjesto analiza, fraze, anegdote, nabajanja, poetske definicije, laskanje, prijetnje, napadi... Netekstualna govorna sredstva: • Izrazito naglašavanje ključnih riječi • Odvajanje stankama dijelova govora koje smisleno raščlanjujemo • Gestovna pratnja odvajanja i naglašavanja • Jesna dikcija i pojačan izgovor suglasnika (jer oni pretežno nose logičke sadržaje) • Skraćivanje i prigušivanje samoglasnika • Neinzistiranje na ritmičnosti, melodičnosti i na drugim zvukovnim efektima govora Jezik nudi za logičko govorenje: • Normalan redoslijed riječi • Kratke a potpune rečenice • Logički slijed rečenica u diskursu Sadržajne odlike logičkog govora: 1. Jasnoća a) Omeđenost pojmova – govornik i slušatelji pod istim pojmom misle isto b) Omeđenost teme – govornik zna što će govoriti, to najavi u uvodu, kaže u govoru, i ponovi u zaključku c) Preglednost – predočljiovst (čovjek mora moći „vidjeti ono što govori ili sluša) i razdioba (dio po dio izložiti predmet govora) 2. Logički izvodi a) Pogresivni – iz poznatih sudova se tvore zaključći b) Regresivni – izvodi za dokazivanje ili obrazlaganje tvrdnji Argumenti (logičke potkrjepe)
1. Naravni argumenti: podaci činjenice svjedoci 2. Logičke figure: Definicija – što točnija i kraća - Esencijalna ili logički čista - Primjerske – nisu za odbacit - Rječnička - Precizirajuća - Ugovarajuća - Poetske – logički nejasne - Tutološka Dva temeljna tipa formalno-logičkih procesa: Indukcija: opći sud na temelju pojedinačnih. – primjer ili paradigma Jabuke su zdrave. Banane su zdrave. Sve voće je zdravo. Dedukcija: od općeg prema pojedinačnom; A = B, A = C → B = C silogizam, entinem Silogizam: vrsta deduktivnog zaključka Ja sam čovjek. Svi ljudi misle. Dakle i ja mislim. (2 premise i zaključak) Entinem: sadržajno: svaki retorički zaključak; formalno: skraćeni silogizam Mislim dakle jesam. Sorit: niz entimema, a=b, b=c, c=d, d=y; zaključak a=y (…dakle, mir(y) može osigurati samo ravnoteža u naoružanju(a). ) Analogija: svojstva dva predmeta su istovjetna na temelju njihove sličnosti u drugim svojstvima Obratiti pažnju na:
5.
Logičke greške (paralogizmi) Namjerno krivo zaključivanje (eristički postupci, sofizmi, smicalice)
Etička sredstva (ethos)
• Samopredstavljanje, pokazivanje/izgrađivanje ugleda
• • • •
Pobuđivanje slabih emocija, primjerice estetskih (poetskim postupcima) Udivljavanje znanjem i vještinom Stvaranje povoljnog ozračja i odnosa – najbolje humorom Odgovarajući cilj: stvaranje raspoloženja, zabavljanje
6.
Patetička sredstva (pathos)
• Uznemiravanje, pobuđivanje jakih emocija (ljubavi, ponosa, straha, bijesa...), potreba, želja, motiva… • Odgovarajući cilj: pokretanje na djelovanje
7.
Argumentacija Retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje slušačima jednostavnom istinom. Upotreba jezika radi pobijanja ili potvrđivanja neke tvrdnje.
Tvrdnja
Tvrdnja se najčešće izriče u obliku jednostavne rečenice koja se sastoji od subjekta i predikata. Predikat je kopula i predikatski dodatak (npr. Altruizam je egoizam.).
Često je u obliku izrične složene rečenice kojoj je glagol u glavnoj: smatram, mislim, držim, tvrdim, čini mi se i sl.
Za slučaj da tvrdnja ne prone otvaramo odstupnicu kroz riječi: većina, neki, stanoviti, najčešće, uglavnom i sl. (odrenenje jakosti tvrdnje, stupnja uvjerljivosti tvrdnje).
Ono što je slušateljstvu samo po sebi prihvatljivo ne treba dokazivati.
Činjenice (očiglednosti) i okusi se ne dokazuju (ali estetski sudovi da).
Vrste tvrdnji: I. Činjenična tvrdnja II. Uzročno-posljedična tvrdnja III. Vrijednosna tvrdnja IV. Tvrdnja o postupcima ili tzv. politička tvrdnja I. ŠTO JE NEŠTO?
Činjenična tvrdnja, tvrdnja o naravi stvari Primjeri:
Hrvatska je demokratska država. Rat u Bosni je međuetnički sukob. Pomirenje Srba i Hrvata je moguće. Taktike dokazivanja su: primjeri, podaci, induktivni dokazi, autoriteti, analogije, kontrasti, disjunkcije i definicija predikata (koji u obliku silogizma treba povezati sa subjektom). Slaba mjesta su: neuvjerljiv primjer, neprovjeren podatak “iz rukava”, pristran, nekompetentan ili sporan autoritet, nereprezentativna indukcija, netočna definicija, pogrešen silogizam.
II. ZAŠTO JE NEŠTO? Tvrdnja o vezi uzroka i posljedice Kad su poznate posljedice, tvrdnje se postavljaju o uzrocima, a kad su poznati uzroci o posljedicama (prognoziraju se ishodi). Primjeri:
Kineski je zid uzrokovao pad Rimskog carstva. Smanjenje poreza povećava inflaciju. Otvaranje brojnih kafića jača domaću valutu. Pad proizvodnje uzrokovan je slabom motivacijom radnika.
Treba razlikovati uvjete, utjecaje i uzroke. Uzroci su ubrzavajući (povodi), daleki, bliski, potrebni, dovoljni, recipročni. Odgovornost je vrsta izvedenog uzroka. Uzrok se argumentira, istražuje: (1 – 4 su Millove metode) 1. Istraživanjem zajedničkog prethodnog doganaja mnogim istim posljedicama 2. Metodom razlike – barem dva slučaja u svemu jednaka osim u nečemu imaju i u prethodnom stanju neku razliku (koja je uzrok) 3. Korelativna veza dviju dimenzija 4. Metodom eliminacije (od svih mogućih uzroka odstranjuje se jedan po jedan – kao što se čini u znanstvenom pokusu) 5. Analogijom (istraživanje lijekova pokusima na životinjama) 6. Utvrđivanjem prethođenja 7. Uočavanjem kauzalnog lanca
Slaba mjesta: prethođenje ne mora biti uzrokovanje, lanac puca na najslabijoj karici, u metodi eliminacije se ne uzimaju početno svi mogući uzroci, korelacija može biti samo koincidencija (zbog zajedničkog trećeg uzroka). III. KAKVO JE NEŠTO? Vrijednosna tvrdnja
Vrednovanje se čini na skali kategorija: dobar – zao, koristan – štetan,ispravan – pogrešan ... Vrednuju se: prirodne stvari predmeti ljudi postupci događaji pojmovi (država, sloboda, terorizam, informatika, kvaliteta života).
Argumentiranje se služi: a) Definicijama - pri definiranju treba odrediti predikatni dodatak. Ono čime se određuje zove se kriterij ili standard. (XXX je dobra tvrtka. Pod dobrom tvrtkom podrazumijeva se ona koja... – nabrajaju se kriteriji) b) Iznalaženjem posljedica – uzročno-posljedično podupiranje ide preko dobrih/loših posljedica. On je dobar direktor jer je povećao plaće za 40% Kad ima mnogo kriterija ili više posljedica treba ih ponderirati (odrediti im težinu). Superlativno se vrednovanje podupire stvaranjem kategorije s jednim elementom. Takav zločin nije nigdje viđen. Postupke vrednujemo kriterijem a) Korisnosti b) Etičnosti Tvorevine vrednujemo prema a) Praktičnim vrijednostima b) Estetskim kriterijima Estetski su kriteriji: proporcija, mala distorzija proporcije, kontrast, harmonija,umiješnost, asocijacije, moralne posljedice (npr. agresija i crtići). Slaba mjesta: prigovor na izbor kriterija, dvostruki kriteriji, neslaganje oko ljestvice utega, sumnja oko toga da subjekt ispunjava kriterije.
Toulminov model argumenta Jakost tvrdnje
Apsolutna istina Zrnce istine Sigurno ..........................Vjerojatno .........................................................Prihvatljivo .............................................................................................Moguće Elementi argumenta: 1. TVRDNJA – zaključak koji želimo utemeljiti našim argumentom 2. TEMELJ – očitosti, činjenice, podaci... koji tvrdnji daju oslonac (temelj) 3. KOPČA – razlozi, toposi kojima povezujemo tvrdnju i temelj (velika premisa) 4. POTPORA – dodatni razlozi koji potpomažu, pojašnjavaju kopču 5. JAKOST TVRDNJE – stupanj uvjerljivosti koji pridodajemo tvrdnji 6. POBIJANJE – razlozi kojima slabimo protivničku tvrdnju – kidanje veze temelj – kopča Toulminova shema argumentcijskog postupka a) Jednostavniji model: iz ČINJENICE se izvodi TVRDNJA. Postoji i GARANCIJA koja se ne izvodi eksplicitno. Ona je topos – opća tvrdnja prihvaćena kod većine. b) Složeniji model – osim ČINJENICE, izvedene TVRDNJE i GARANCIJE, postoji i POZADINSKI UVJET pod kojim vrijedi GARANCIJA, te POBIJANJE – uvjet pod kojim GARANCIJA ne vrijedi
8.
Eristička sredstva (paralogizmi i smislice)
Namjerne ili slučajne logičke pogreške: (erističke smicalice, sofizmi, paralogizmi)
Eristika = vještina prepiranja, svađanja
Schopenhauer: eristička dijalektika je umijeće vođenja rasprave (prepirke) u kojoj je cilj uvijek biti u pravu bez obzira na istinu
Paralogizam – log. nenamjerno napravljen pogrešan zaključak
Erističke figure (smicalice) 1. Zahtjev da se definira pojam A: On je fašist! B: Definirajte fašizam 2. Instanca (proširenje protivnikove tvrdnje i sužavanje vlastite) A: Vladina politika je dobra. B: Vladina politika nije dobra jer smanjuje standard, povećava broj nezaposlenih...
A: Mislio sam samo na vladinu monetarnu politiku a ti na njezin antiinflacijski aspekt. 3. Izvod do apsurda A: Svijet se urotio protiv Hrvatske. B: Urota podrazumijeva čvrst savez članova. Zar tvrdite da je svijet u čvrstom savezu? 4. Pretericija Neću govoriti o njegovim prevarama, njegovim krađama, o tome kako je lagao … 5. Prolepsa (preduhitrenje) Netko će reći da je ovo govorim iz vlastitih interesa, međutim, ... 6. Retorsio argumenti (preotimanje) A: On je dijete i ne treba ga kazniti. B: Baš zato što je dijete treba ga kazniti, jer ako sada ne nauči … 7. Epifraza A: Naš je klub osvojio treće mjesto. B: Da, od ukupno tri kluba koja su se natjecala. 8. Učvršćenje indukcije A: Jesmo li u trgovinama za vrijeme rata imali kruha, mlijeka, ulja...? Je li na pumpama bilo goriva? Je li gradski promet funkcionirao? B: Jest. A: Dakle, u vrijeme rata živjeli smo normalno. 9. Uništavanje protivnikove indukcije (exemplum in contrario) B: Da, ali vlakovi nisu vozili na svim relacijama, okolna sela su bila izolirana ... 10. Antiparastaza Da, ja sam lagao, ali laganje me je spasilo od sigurne smrti. 11. Ad hominem – tražimo nedosljednosti kod suparnika u govoru ili djelovanju Smetaju vam visoke cijene, a zastupate slobodno tržište. 12. Ad personam – direktni napad na osobu sugovornika To mi kažete Vi, alkoholičar! 13. Ad populum Tko je pošten, složit će se sa mnom. 14. Ad auditores Protivnik kaže da je film dobar, a mi se okrenemo publici: "Pa svi znamo da nije". 15. Ad misericordiam Izgubila je muža i djecu, pa nemojte joj još i kuću uzeti. 16. Ab utile – argument praktičnosti U teoriji je dobro ali u praksi neće funkcionirati 17. Argument privremenosti To je dobro ali privremeno nemožemo jer … 18. Ad baculum - prijetnja, sankcija Ako ne povučete svoje snage, izvršit ćemo zračne udare na vaše gradove! 19. Koncesija Priznajem da varijanta koju predlažete ima ekonomskih prednosti, međutim, ona u potpunosti zanemaruje demografske faktore koji su ovdje mnogo bitniji. 20. Etiketiranje – obojimo nešto upotrebom neke riječi, etikete
21. Kvalifikacija – obojimo nešto pomoću pridjeva 22. Fino razlikovanje 23. Odlaganje 24. Živciranje suparnika
9. Afektivnost i poetičnost u govoru
a)
Afektivno se od poetskog razlikuje po srži Afektivno je doslovan izraz ljudske zbilje – plač Poetika je stvaranje nove zbilje – glumac plače, stvara umjetničko djelo
Oboje uključuju osjećajno. Afektivni izraz: plač, smijeh ili krik • Ekspresivni i impresivni • Izravan i intenzivan (spontan, nenaučen, prirodan, jednostavan, proizlazi iz šoka, neočekivanosti, zabranjenosti) napeti izgovor samoglasnika, vikanje samoglasnika visoke intonacije, ubrzavanje tempa, neočekivane pauze neobični, jaki izrazi, metafore, tabu – riječi (psovke)
b) Poetski izraz • Kad neko plače to je afekt, kad glumac glumi plač to je poetika, sve što stvaramo i činimo, a nije funkcionalno je poetski izraz - stvaranje • Za razliku od afektivnog izraza koji je dan i zadan, poetik je gradnja za koju treba dara i vještine.
10. Vrline govorničkog stila Elegantia (ukus) Pravilnost (puritas) Jasnoća (perspicuitas) Prikladnost (decorum, aptum) Izražajnost/urešenost/estetiziranost/ljepota (dignitas, oratum)
11. Jezični izbori: izražajnost (stil) i pravilnost; dijelovi jezične norme
Priprema govora sastoji se od izbora: verbalnih i neverbalnih.
Verbalni izbori: A. Jezični
Verbalni izbor = izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija te uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta.
• Zahtjev pravilnosti – izabiremo (pod)jezik i funkcionalni stil, razlikovanje standarda od organskog jezika Dijelovi jezične norme: - Leksička norma – točna denotacija i kontroliranje konotacije - Gramatička norma – ispravnost oblika i sintakse, dobra obavijesno-tematsk strukturiranost rečenica i teksta u cjelini - Ortoepska norma – pravilna upotreba prozodije rečenice i riječi (naglasci) te pravilno izgovaranje glasova - Stilistička norma - Ortografska norma B. Retoričko – stilski • Usklađivanje verbalnih sredstava i govornikovih namjera (suadere, docere, movere) • Stilističko – odnosi se na ekspresivno: ono što izraz kazuje o govorniku (glavno mjerilo je prikladnost) • Retoričko – odnosi se na impresivno: ono u izrazu čime govornik nastoji utjecati na publiku (glavno mjerilo je uspješnost) Stilovi:
atički, azijski, rodski visoki / niski neproziran / proziran
12. Neverbalni i koverbalni znakovi u govorništvu
Neverbalni znakovi su znakovi koji sudjeluju u govornom činu, a nisu sam govor.
Postoji i naziv uzgovorni znakovi. A. Paralingvistički - oni koji se čuju u govornoj izvedbi (boja, jačina, ton, tempo, stanke, ritam, modulacije: vibrato i tremolo); npr. izvedba Martina Lutera Kinga B. Ekstralingvistički Kinezički:
oči, mimika, gesta, držanje tijela
Proksemički: značenje prostornih odnosa: udaljenost govornika, prostorni raspored npr. sjedenja za stolom, teritorijalno ponašanje Podjela prema ulogama (uglavnom kinezički znakovi): 1. Izrazi osjećaja 2. Ilustratori - dirigenti – prate tempo i naglašena mjesta u govoru - piktografi – pokazuju oblik
- kinetografi – ilustriraju akciju, brzinu - ideografi – logički razdijeljuju govor: 1, 2, 3... 3. Amblemi – konvencionalni znakovi: victory, figa, ok... 4. Regulatori – reguliraju komunikaciju: kontakt očima, kimanje glavom, pokazivanje rukom 5. Adaptori – pokazuju tjelesnu adaptaciju: gutanje, pijenje vode i sl.) Podjela prema obliku: koji su poželjni, a koji nepoželjni? Pozitivni: gledanje sugovornika u lice, smješkanje, potvrdno klimanje, otvoreni dlanovi, neprekrižene ruke ili noge, mala nagnutost naprijed, približavanje sugovorniku, lagano nagnuta glava na jednu stranu, naslonjenost na ruku, gledanje u govornika oko 1/4 vremena, opuštene ruke niz tijelo dok stojimo ili ležerno u džepovima ili opušteno iz leđa Negativni: ne gledanje sugovornika, izbjegavanje susreta očima, skretanje pogleda, buljenje, podizanje obrva u pretjeranom čuđenju, upiranje kažiprstom u drugu osobu, trljanje stražnjeg dijela vrata, hodanje velikim koracima, stajanje dok drugi sjede, često treptanje, oblizivanje usnica, kašljucanje, navlačenje ušiju, vrpoljenje po stolcu, lupkanje nogama. Ostali neverbalni znakovi: vrijeme, mirisi, odjeća, šminka, frizura, rekviziti, pomoćni mediji, olovka ...
13. Retoričke figure
Izrazi kojima se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način, sprazumijevaju ljude brže i potpunije.
U retorici (i teoriji književnosti) opisano je preko 120 figura...
Mogu se podijeliti u brojne skupine: (logičke, tropi, misli, riječi, sintaktičke, morfološke tvorbene i leksičke figure).
Podjele: 1. tropi („teške figure“, figure smisla) i sheme („lake figure“, figure ritma, konstrukcije) 1. paradigmtske i sintagmatske 2. figure misli i figure riječi 3. Retoričke i logičke
A. Figure zamjene, prijenosa smisla, nedoslovna značenja: - Analoški tropi – usporedba, epska ... , metafora, parabola, anatonomazija, personifikacija - Metonimijski tropi – metonimija i sinegdoha B. Figure konstrukcije:
Figure širenja, ponavljanja – paralelizam, klimaks, nabrajanje, digresija, odlaganje, leitmotiv, polisindeton, asindeton, anafora, epifora, simploka, anadiploza
Figure sažimanja – entinem, elipsa, inverzija
ŠKARIĆ LOGIČKE a) Najava tene b) Smještaj teme c) Definicija – ne tautološka ili poetska d) Razdioba e) Dihotomija – podvrsta razdiobe f) Definicija g) Tvrdnja h) Proširenje tvrdnje i) Primjer j) Podak k) Dokaz ili razlog l) Konglobacija – nizanje dokaza od kojih je svaki, sam za sebe, dovoljno moćan m) Silogizam, Entimen, Sorit n) Analogija, Indukcija, Dedukcija o) Objašnjenje p) Popravljanje q) Razabiranje (distinctio) – razabiru se dva slična pojma, Nije A, nego B r) Sjedinjenje – dva oprečna pojma njihovim istim svojstvom: I glad i pretilost su nezdravi s) Paradoks – Ekstremi se dodiruju, Budimo realni, tražimo nemoguće! t) Pogled sa druge strane u) Dilema (lažna) v) Pobijanje w) Anatiparastaza – na tren se prihvati protivnikova tvrdnja, ali da bi ju se pobilo x) Odbijanje (apodioksa) – odbacuje argument kao apsurdan y) Zaključak
z) Sažetak TROPI (POETSKE?) a) Usporedba – kao lav b) Epska usporedba c) Metafora – on je lav d) Personifikacija – zemlja pati (podvrsta metafore) e) Metonimija – Izgladnjela ih suša; Kupio sam Krležu; Za sve je kriva '41; Pojeo je dva tanjura; Opila ga krčma; Zlodjela svastike (ubacuje se riječ drugog značenja u nekom odnosu sa prvom, odnos uzrok-posljedica, autor za djelo, znak za označenog, vrijeme mjesto događaja u tom vremenu, ono u čemu je sadržaj umjesto sadržaja – Pariz protestira) f) Sinegdoha – Nemam krova (dio-cjelina, cjelina za dio, podvrsta metonimije) g) Katakreza – taman zvuk, hrapav glas h) Alegorija – kompleksna slika, basne su alegorične i) Simbol – crna mačka – nesreća, zid – prepreka, most – spajanje, srce – ljubav j) Perifraza – definicija umjesto naziva: Čovjek sa dugim prstima k) Sinatroizam – djelovi cjeline umjesto cjeline: Tamo su naše kuće, polja, šume… (zavičaj) l) Anatonomazija –ime se zamjenjuje atributom i obratno: Sigetski junak, Ti si Einstein m) Aluzija – kažeš jedno misliš drugo: Pirova pobjeda n) Eufeminizam o) Onomatopeja p) Epitet – ne bilo kakvi, nego; rujno vino; crne slutnje; usnuli brežuljci… FIGURE MISLI (POETSKE? ) a) Retoričko pitanje b) Esklamacija (usklik) c) Komunikacija – glumi komunikac. sa slušateljima d) Apostrof – obraćanje nekom tko nije prisutan: O pravdo gdje si? e) Sermonicija – svoje misli izriče kao da ih govore drugi: Časni ljudi misle da si hulja! f) Prozopopeja – svoje misli izriče preko neživog: Domovina ti, Katalina, nekako mučeći govori… g) Antifraza – misli se jedno a govori…eufeminizam: Otišao je u vječna lovišta h) Ironija – podvrsta antifraze, o nekom se govori „pohvalno“: Mudar si, nema šta! i) Astetizam – pohvalu izriče u obliku kritike: Imate veliku manu, predobri ste za mene j) Sarkazam – umilnim rječima se izriče nešto okrutno: Pomazit ću te palicom… LOL! k) Parodija l) Parafraza – Drugi svjetski mir, Popodne jednog tupana m) Hiperbola n) Emfaza – pretjerivanje u rječima da se izraze veliki osječaji: Bog, Obitelj& Domovina o) Lilota – škrto izražavanje: Nije loše! p) Metalepsa – izbjegava reći ono neugodno: Sad sam lakši, Produžujem studije za jednu godinu J q) Hipalaga – statično postaje pomično: Nabio glavu na šešir, Obala nam se približavala
r) s) t) u) v) w) x)
Sentencija – Mislim dakle jesam, Ipak se kreće, Svatko je kovač svoje sreće Poslovice Epifonem Anegdota Dosjetka Parabola Pretericija – kažemo da nećemo o tome govoriti, a zapravo govorimo, privlači pažnju: Neću govoriti o njegovim prljavim poslovima... y) Prekid z) Epifraza – To vrijedi vidjeti, ako zbog ničeg,a onda zbog para koje su potrošene… aa) Koncesija – na tren se dopušta oprečno stajalište, ali samo da bi ga se pobilo bb) Prolepsa, preduhitrenje – slično koncesiji cc) Odlaganje – stvara napeto iščekivanje dd) Kolebanje – pretvara se da je nesiguran u svoju misao ee) Retorička skromnost ff) Digresija gg) Umetanje hh) Živo opisivanje (hipotipoza) ii) Nabrajanje jj) Kumulacija – slično nabrajanju kk) Amplifikacija ili proširivanje ll) Klimaks – Deseci, stotine, tisuće, zastava viore! mm) Antiklimaks – silazna gradacija nn) Epitrokazam – nabrajanje kratkih ekspresivnih riječi: krv, znoj i suze oo) Oksimoron pp) Antimetabola – dvije rečenice, sa istim pojmovima ali u opreci: Ne živim da radim, već radim da živim qq) Antiteza riječi – Sit gladnom ne vjeruje rr) Antiteza rečenica – Tuđe nećemo svoje nedamo; Ovo je mali korak za čovjeka, ali … ss) Korekcija – oblik antiteze; A, nego B – Ne bojim se ja smrti, već teškog života tt) Slavenska antiteza – A, ne A, nego B – … al su snjezi, al su labudovi? … nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego šator … FIGURE RIJEČI a) Ponavljanje, iteracija b) Anafora – ponavljanje početka rečenice c) Epifora – ponavljaju se krajevi rečenica d) Simploka – ponavlja i početak i kraj rečenice: e) Oni nam blokadom prijete, oni nam oružjem prijete… f) Anadiploza – Kraj prve rečenice jednak početku druge rečenice g) Epanadiploza (regresija) h) Poliptoton i) Leitmotiv – stalno vraćanje nekom izrazu, poput refrena.
j) k) l) m) n) o) p) q) r) s)
Kartagu valja razoriti (Katon); I have a dream! Etimološka figura – Put putovati, boj biti Anatalaksa – ponavljanje riječi u dva različita značenja: Naša je deviza: hoćemo deviza! Sinonimija – nabrajanje više rječi sličnog ili istog značenja Pleonazam – dvije rječi od kojih je jedna suvišna: Ustani na noge, (konceptualni pojam J) Makrologija (retorička opširnost) Brahiologija (Lakonzam) – Veni, vidi, vici; Locirati, uhapsiti, izručiti (by: V.Šeks J) Rima Asonancija – Bolje rat nego pakt Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika, posebno na početku riječi Igra riječima
SINTATIČKE FIGURE a) Izmjena redoslijeda riječi b) Inverzija c) Upravni govor d) Retorički period – vrlo duga, složena rečenica e) Paratraksa – složena misao se izriče nizom kratkih rečenica f) Asindeton – složena rečenica bez veznika g) Paralelizam – niz jednost. rečenica, iste konstrukcije: Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob h) Vezivanje – nabrajanje povezano jednim glagolom na kraju rečenice i) Elipsa – nepotpuna, nedostaje glagol: U selu lavež, Tišina!, Na moru bura MORFOLOŠKE Figure padeža – slavenski genitiv: Ne vidim sunca! Figure glagolskim oblicima Figure odnosa ja-ti – Mi smo to učinili, umjesto, Ja sam to učinio TVORBENE LEKSIČKE
Arhaizmi Purizmi
Neologizmi Žargonizmi
14. Slušanje i procjena govora; analitički pristupi govoru; analitička matrica
HERMENEUTIKA – disciplina komplementarna retorici – umijeće tumačenja. • •
cjelina određuje smisao dijelova, svaki dio može uvjetovati reinterpretaciju cjeline slušatelj nije tek pasivan primalac poruke već je sugovornik u punom značenju te riječi
3 temeljna postupka slušanja:
1. Imaginativno (predočavanje onoga što slušamo) 2. Logičko (ono što se se govori mora biti logički povezano i poredano – prepoznajemo dijelove (kompoziciju) govora 3. Anticipacijsko (uključuje prva dva tipa, to je slušanje unaprijed Kopperschmidtovi uvjeti koje treba ispuniti da ne bi došlo do manipulacije Slušatelj mora biti 1. Spreman na ravnopravan razgovor 2. Spreman promijeniti svoj stav ako govornik iznese razloge koje ne može pobiti 3. Spreman postupati po novom uvjerenju Govonik mora: 1. Pristati na ravnopravan odnos sa slušateljem 2. Govoriti iz vlastitog uvjerenja 3. Jamčiti da neće primijeniti sankcije protiv slušatelja ako mu se ovaj ne prikloni. VJEŠTINA SLUŠANJA GOVORA 1. PAŽNJA USMJERENA NA GOVORNIKA - pažnja aktivirana i usmjerena na izvor zvuka 2. ODSTRANJENJE SUBVOKALIZACIJE - ne ponavljati riječi u sebi 3. PREDOČAVANJE (IMAGINATIVNOST) - slikovito predočavanje 4. LOGIČKA KONTROLA - provjerava se logičnost zaključivanja, je li tema obuhvaćena u cjelini, jesu li pojmovi definirani, je li razdioba simetrična i po kojem je kriteriju provedena otkrivaju se manje logičke poglreške (lapsusi, pleonazmi, oksimoroni i sl.) 5. ANTICIPACIJA - slušanje unaprijed –predvinanje onoga što slijedi - ono što možemo predvidjeti je redundantno, a ono što ne možemo je informativno 6. ATRIBUCIJA - razlučiti rečeno (govornik) od pomišljenog (slušatelj) 7. SELEKCIJA - razlikujemo bitno od nebitnog - otkrivamo središnju misao 8. PRAĆENJE RETORIČKE SHEME - treba znati u svakom trenutku prepoznati na kojem je dijelu govora govornik 9. SAŽETAK
- treba izvući ono što je bitno (zapamtiti, zapisati) - o čemu se govorilo (tema) i što se o tome reklo (rema: središnja misao, argumenti) 10. BILJEŠKE
15. Vježbe za glas i izgovor PRIPREMNE VJEŽBE Vježbe opuštanja i kontrole mišića (ležimo na leđima i opuštamo mišić po mišći, ili stoječki, otresemo ruke i pustimo ih da padnu) Vježba istezanja i razgibavanje (leđa, vrat, ruke...) Vježbe držanja (izmjenjujemo loš i dobar stojeći položaj) Masiranje DIŠNE VJEŽBE Širenje prsnog koša i trbušne šupljine pri udisaju Izmjenjivanje brzih i sporih dubokih udisaja i izdisaja FONACIJSKE VJEŽBE Žžžžžiiiiiiii ARTIKULACIJSKE VJEŽBE Nos Čeljust Nepce Jezik Usne BRZALICE 1.
Zauzimanje položaja, protezanje, zijevanje te opuštanje
2.
Duboko disanje trbušnim mišićima (udah kroz poluzatvoren nos, izdah na sss)
3.
Impulsno vrlo glasno "ha" trzajem iz pleksusa
4.
Produženo (što dulje na jednom dahu) foniranje "a" uz traženje najbolje rezonacije u ustima i ždrijelu
5.
Isto kao pod 4. uz pojačano samoslušanje (rukama na ušima ili traženje rezonacije u prostoriji, najbolje u kutu)
6.
Ponoviti vježbe pod 1.
7.
Izgovarati brojeve na način pod 3.
8.
Masaža grla, spuštanje grkljana, produženo foniranje na niskom tonu; traženje osjeta vibracije na prsnoj kosti - isturiti prsnu kost i kucati po njoj
9.
Energično i "vratolomno" brzo brojanje u šaptu do sto
10. Ponoviti vježbu pod 1. 11. Naizmjenično energično izgovaranje "žžži" i brojeva; osjet vibracija na tvrdom nepcu iz "žžži" treba zadržati i u riječima 12. Izgovaranje brojeva s vrlo jakim i vrlo produženim "sss" 13. Izgovaranje brojeva sa začepljenim nosom, ali bez unjkanja; naizmjenično otvarati i zatvarati nos 14. Kao pod 1. 15. Glasno govorenje sa čvrstim izgovorom improviziranog teksta s usredotočenom pažnjom na donji (trbušni) potisak 16. Isto što i pod 15. s dodatnim osjetom vibracija na prsnoj kosti 17. Isto što i pod 16. s dodatnim osjetom na nepcu uz povremeni "žžži" 18. Isto što i pod 17. s pojačanim slušanjem (rukama na ušima) 19. "Svananje" svakog sa svakim glasno s velikom gestom; držati na "okupu" četiri točke: donji potisak, prsnu kost, vibracije na nepcu i samoslušanje Napomena: Te se vježbe izvode svakodnevno i dugotrajno. Tim se vježbama (pa i reduciranim) neposredno pred javni nastup smanjuje trema. Kako smanjiti strah od govora? • Što manje podcjenjivanja • Pristati na gubitak umišljenih vrlina – smije se primijetiti nepogrešivost • Povećati samopouzdanje • Pojačati želju za govornim komuniciranjem, ekspresijom, dominacijom, tzv. govorničkom ''agresivnošću'' ! • Vježbe s kamerom i monitorom ili samo s magnetofonom gdje možemo sebe slušati i gledati kritički kao da je to netko drugi i tako se oslobađati i popravljati ! Vježbe za glas i izgovor za uklanjanje srama i straha: •
rastezanje
•
zijevanje
•
opuštanje
•
duboko donje disanje
•
pojačano samoslušanje
•
vratolomno snažno izgovaranje
Posebne vježbe u kojima se izazivaju refleksne reakcije s ciljem da potisnu strah •
gutanje
•
ispijanje vode
•
nakašljavanje
•
vježbe bacanja na pod uz refleksivno dočekivanje na ruke
- svaka tjelovježba koja jača tijelo pridonosi i govorničkoj odvažnosti - ma koliko se tijekom govora gubili, nikad ne smijemo izgubiti iz vida ono što smo naumili reći (središnju misao) i komu smo to naumili reći ! ! !
16. Govorničke mnemotehnike (tehnike pamćenja) Zajedničko svim mnemotehnikama: Opterećivanje građe koju treba zapamtiti dodatnom organizacijom ili građom Asociranje s poznatim Vizualizacija Humorno poigravanje: od početnih slova se složi riječ ili rečenica, semantički nepovezanoj građi se nametne neki smisao, u niz brojeva se umeću se riječi po vezi, riječi i procesi se predoče – najbolje na neki smiješan način, nova lica se pamte povezivanjem sa sličnim poznatim osobama, nova imena se pamte povezivanjem s poznatim osobama istog imena ili (humornim) izoličavanjem imena Tehnike pamćenja: Glumačka – ne pamti se tekst već situacija i efekt koji se mora izazvati Retorička – tehnika mjesta – dijelovi govora (idejem argumenti, glavne misli) pridružuju se istaknutim mjestima nekog vrlo poznatog prostora (stan, ulica, krajolik...)
17. Bilješke • • • •
Zapamtiti smisao, a ne oblik kojim se izriće Pravilo entropije: što su dva različita oblika više uobličena, proizvode više šuma pri udruživanju Treba se početi odvikavati od nekorisne pune tekstualizacije Tehnički savjeti: pisati na odvojenim listovima, malim karticama, samo s jedne strane, organizirati prostor na papiru, pisati po marginama teksta, upotrebljavati grafikone, dijagrame, skice... znakove koji povezuju riječi … • Što bilježiti? – imena, brojevi, novi pojmovi, činjenice, podaci • Bilješke su podsjetnik • Suština tehnike: sposobnost bilježenja tako da se ne ometa praćenje izlaganja
Aristotel Metode uvjeravanja 1. Tehničke – one koje možemo sami konstruirati metodom i svojim zalaganjem 2. Atehničke – one koje nismo sami pronašli, već postoje od ranije; svojstvene sudskom gov. Uvjeti koji pridonose uvjerljivosti govora su: 1. Karakterne osobine govornika 2. Raspoloženje slušatelja 3. Osjećanja (uzbunenja duše pod čijim utjecajem ljudi mijenjaju mišljenje) Metode uvjeravanja zajedničke svima vrstama govorništva: 1. Primjer – sličan indukciji, koja je osnovni princip dokazivanja a) Navođenje izvršenih djela b) Govornik ih sam nalazi (parabole i basne) 2. Entimem – najznačajnija metoda uvjeravanja, vrsta silogizma a) Demonstrativni (izvodi zaključke iz priznatih premisa) b) Pobijajući (izvodi zaključke iz premisa suprotnih premisama protivnika) Tri su oslonca u govorništvu: 1. Logos – logika (ono što je najvjerovatnije istina) 2. Etos – etika (sveopće dobro u društvu) 3. Patos – osjećaji (pohvalni, pokudni) Aristotel je jasno odvajao retoriku-topiku (entimem) od logike (silogizma).
KOMPOZICIJA GOVORA 1. UVOD a) Zaglavlje:
Pozdravljanje Predstavljanje Oslovljavanje
b) Predgovor:
Stvaranje naklonosti prema sebi (laskanje publici, otkrivanje sebe) Stvaranje zanimanja za temu (nedavni događaj, retoričko pitanje, problem, priča, citat, impresivni podaci, nešto neverbalno – slika, zvuk...)
2. GLAVNI DIO a) Priča b) Razdioba (najbolje dvojna ili trojna, da nas publika bolje prati) c) Iznošenje argumenata (razlozi) d) Potkrijepe e) Pobijanje protuargumenata 3. ZAKLJUČAK (najaviti da zaključujemo) a) Sažetak b) Poziv c) Efektni završetak d) Zahvala (i/ili isprika)
POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA) Formalno – jedna, izjavna, stilski neobojena rečenica Sadržajno – netrivijalna, obranjiva II. CILJ Jasan i točno određen, mjerljiv III. PROFIL PUBLIKE Ne postoji loša publika, već samo govor neprilagonen toj publici Minimalna opservacija: pretpostavka, sondaža, anketa Potpuna opservacija: Demografski podaci, oštroumnost, vjerovanja, stavovi, interesi... IV. STRATEGIJE -
Načini pristupa slušateljima radi postizanja cilja
-
Informiranje (npr. Vijesti)
-
Instruiranje (npr. Predavanja)
-
Interpretiranje (npr. Kritika umjetničkog djela ili komentar političkog doganaja)
-
Uzbunivanje
-
Persuazija (uvjeravanje)
-
Argumentiranje (obrazlaganje)
-
Zabavljanje (npr. Govor nakon ručka ili večere)
-
Transformiranje
-
Rješavanje problema (brain storm)
V. OPĆI UVJETI GOVORA -
Vrijeme: kada i koliko dugo
-
Prostorija, govornica, broj i raspored slušača
-
Scenarij (koji smo po redu),
-
Scenografija
-
Kostimografija,
-
Pomoćna sredstva i mediji, troškovi i sl.
Središnja misao Sadržajno: To je glavna misao govora, ono zbog čega se odlučuje govoriti. Smještaj središnje misli: Središnja se misao smješta u tematsko područje, npr. o maslinarstvu, o vrsnosti pisca, o monetarnoj politici. Slikovito: To je zrno, jajašce ili gentski kod iz kojega izrasta cijeli govor; dapače, negativno odrenenje je: sve u govoru što ne proizlazi iz središnje misli, digresija je. Formalno: Središnja misao je jedna izrična nefigurativna rečenica (dakle, ne pola rečenice, ne dvije-tri rečenice, ne upitna, ili usklična, ili zapovjedna ili željna, ne slikovita). Ilustracije: -
Država mora poticati maslinarstvo u našem mediteranskom području do mjere da se proizvodnja maslinovog ulja udeseterostruči do 12 godina.
-
Marinković je bolji pisac nego Šegedin.
-
Hrvatska kuna nije precjenjena.
Antiprimjeri: -
O maslinarstvu (to nije cijela rečenica-to je tema, a ne središnja misao).
-
Kako povećati proizvodnju maslinova ulja? (to je upitna rečenica i ne izriče kako, nego pita kako).
-
Maslinarstvo je prava budućnost života na našim otocima (to je slikovito odrenenje i zato višeznačno).
Provjere valjanosti središnje misli:
a) Na dimenziji originalnost/trivijalnost, u vezi s konkretnom publikom, postavlja se pitanje misli li tko od nazočnih suprotno; što ih je manje, središnja je misao trivijalnija, pa se odustaje od govora te središnje misli toj publici. Unutar iste teme središnja se misao može pomicati dok ne postane netrivijalna. Npr: svi misle da treba poticati maslinarstvo, ali ne iduće godine jer nema sredstava; tada se središnja misao može promjeniti u: Maslinarstvo treba poticati odmah od ove godine s 30 mil. kuna godišnje. Takva središnja misao toj publici nije trivijalna. b) Središnja se misao provjerava na dimenziji dokazljivosti; treba za nju pronaći čvrste argumente ili barem jedan vrlo jak, npr. maslinovo ulje je jako zdravo i zato je siguran izvozni proizvod; Sve se druge mediteranske zemlje već uvelike bave maslinarstvom. Predvidjeti prigovore - neutralizirati prigovore Dimenzije profila publike 1. Opće demografske osobine (broj slušača, dob, spol, visina i vrsta naobrazbe, zanimanje, imovinsko stanje, vjera, pripadnost stranci, nacionalnost) 2. Znanje i svijest o znanju (za instruktivnu strategiju) 3. Stupanj spremnosti:
a) zaokupljenost temom
b) osjećaj važnosti teme c) stupanj zapamćivanja 4. Stupanj oštroumnosti – inteligencija i znanje, a mjeri se kroz: a) sposobnost apstrakcije b) sposobnost razlikovanja c) sposobnost impliciranja 5. Vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi (za persuazivnu i uzbunujuću strategiju) 6. Spoznaja problema i stupanj želje da ga se razriješi (za strategiju rješavanja problema) 7. Stupanj ozbiljnosti (za zabavljačku strategiju) 8. Emotivnost (za uzbunujuću strategiju) 9. Desna/lijeva hemisferalnost
MODALNI IZRAZI
Kratki stereotipni komentari koje izriče sam govornik tijekom govora. Ne smiju se previše ponavljati – postaju poštapalice.
Učinci (funkcije): - govornik istančuje svoju misao, izražava misao prema svom iskazu i prema slušačima - govornik dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti (redundanciji) - govornik prikriva mjesta oklijevanja, tj. izbjegava poštapalice i zastoje Uloge (funkcije):
• Fatička (uspostavljanje, učvršćivanje, provjera komunikacije): obratite pažnju, gledajte... • Poziv ili sugestija: kao što znate, složit ćete se sa mnom, ako dopustite, sapienti sat... • Spojnice (konektori): nadalje, kao što rekoh, prije je rečeno, u vezi s tim... • Rastavljanje: s jedne strane.., a s druge, za razliku, naprotiv... • Implikacije: u krajnjoj liniji, razabire se, znači, dakle, mutatis mutandis... • Kvalifikacije: nažalost, na svu sreću, ne daj Bože, horribile dictu... • Subjektivnost: po mom sudu, smatram, ceterum censeo... • Isticanje/pojačanje: zasigurno, jamačno, dakako, urbi et orbi, last but not least... • Ublažavanje: usuđujem se reći, ako se ne varam, s vašim dopuštenjem, grubo govoreći...
Image govornika – što sve utječe na njega: •
samopouzdanje
•
glatkoća govora
•
glas
•
izgovor(dikcija)
•
hrvatski standardni jezik
•
govorni bonton
•
humor
•
geste i mimika
•
etika
•
argumentacija
RETORIKA DEFINICIJE: Aristotel: Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom datom trenutku. Ciceron:
Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje. Kvintilijan: Retorika je lijepo, vješto govorenje. Škarić: Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje. Retoričko je govorenje javno, usmjereno prema drugima.
FAZE PRIPREME GOVORA: I.
PRIKUPLJANJE (inventio)
II.
RASPOREĐIVANJE (distributio)
III.
SASTAVLJANJE (elocutio)
IV.
UČENJE GOVORA (memoria)
V.
GOVORNA IZVEDBA (actio)
Retorički govor ujedinjuje: volju, razum, osjećaje, etiku i poetiku. Temeljna nakana retorike jest uvjeriti i pridobiti nekoga za neku ideju ili akciju. Vrste govora (prema Aristotelu): 1.
Politički ili savjetodavni
2.
Sudski ili sudbeni
3.
Epideiktički ili svečani
Stilovi govora (u antičkoj retorici) 1.
visoki
2.
srednji
3.
jednostavan
Povijest retorike u tri poteza I.
U Sirakuzi na Siciliji u 5. st. pr. Kr. prvi (izgubljeni) Koraksov učbenik iz retorike.
U 4. st. pr. Kr. sofisti (retoričari) naspram platonistima (dijalektičarima). Aristotel jasno odvajao retoriku-topiku (entimem) od logike (silogizma). (Zenon izmislio amblem otvoren dlan za retoriku i pest za dijalektiku.)
II.
R. Descartes u 17. st. udario temelje znanstvenoj metodi. Logični pristup će se razvijati u 18. st. s
prosvjetiteljstvom, a pogotovu kroz 19. st., kada je znanost u punom zamahu. Moderno doba prve polovice 20. st. pretstavlja potpunu prevlast scientizma – povjerenja u znanstvene metode, a potpuni gubitak ugleda govorništva. III.
Druga je polovica 20. st. označena kao postmoderna, koju najavljuje F. Nietzsche: "...činjenice su upravo
ono drugo – interpretacije." M. Heidegger: Retorika je nužna u istraživanju jer su činjenice same nijeme... Mi moramo govoriti kroz njih i za njih." 1984. na University of Iowa održan je simpozij Retorika humanističkih znanosti, gdje su iznesena istraživanja o tome kako znanstvenici komuniciraju međusobno i s društvom izvan znanstvene zajednice. U zborniku radova s toga skupa članak Michaela C. McGee i Johna R. Lyne ima duhovit naslov Što rade ovi dobri ljudi kao što ste vi (tj. znanstvenici) na mjestu kao što je ovo (tj. u retorici) ("What Are Nice Folks Like You Doing in a Place Like This").
Iz Aristotelove retorike: Metode uvjeravanja 1. Tehničke – one koje možemo sami konstruirati metodom i svojim zalaganjem 2. Atehničke – one koje nismo sami pronašli, već postoje od ranije; svojstvene sudskom govorništvu Uvjeti koji pridonose uvjerljivosti govora su: 1. Karakterne osobine govornika 2. Raspoloženje slušatelja 3. Osjećanja (uzbuđenja duše pod čijim utjecajem ljudi mijenjaju mišljenje – ljutnja, blagost, strah, stid, zavist, plemenito nadmetanje) Metode uvjeravanja zajedničke svima vrstama govorništva: 1. Primjer – sličan je indukciji koja je osnovni princip dokazivanja a) navođenje izvršenih djela b) govornik ih sam nalazi ( parabole i basne) 2. Entimem – najznačajnija metoda uvjeravanja, određena vrsta silogizma a) demonstrativni (izvodi zaključke iz priznatih premisa) a) pobijajući (izvodi zaključke iz premisa suprotnih premisama protivnika) Tri su oslonca u govorništvu: 1.
Etos – etika (sveopće dobro u društvu)
2.
Patos – osjećaji (pohvalni, pokudni)
3.
Logos – logika (ono što je najvjerovatnije istina)
Vještina slušanja govora 1. PAŽNJA USMJERENA NA GOVORNIKA -
pažnja aktivirana i usmjerena na izvor zvuka
2. ODSTRANJENJE SUBVOKALIZACIJE (unutarnjeg govora) -
ne ponavljati riječi u sebi
3. PREDOČAVANJE (IMAGINATIVNOST) * -
slikovito predočavanje
4. LOGIČKA KONTROLA * -
provjerava se logičnost zaključivanja, je li tema obuhvaćena u cjelini, jesu li pojmovi definirani, je li razdioba simetrična i po kojem je kriteriju provedena
-
otkrivaju se manje logičke poglreške (lapsusi, pleonazmi, oksimoroni i sl.)
5. ANTICIPACIJA * -
slušanje unaprijed –predviđanje onoga što slijedi
-
ono što možemo predvidjeti je redundantno, a ono što ne možemo je informativno
6. ATRIBUCIJA -
razlučiti rečeno (govornik) od pomišljenog (slušatelj)
7. SELEKCIJA -
razlikujemo bitno od nebitnog
-
otkrivamo središnju misao
8. PRAĆENJE RETORIČKE SHEME -
treba znati u svakom trenutku prepoznati na kojem je dijelu govora govornik
9. SAŽETAK -
treba izvući ono što je bitno (zapamtiti, zapisati)
-
o čemu se govorilo (tema) i što se o tome reklo (rema: središnja misao, argumenti)
10. BILJEŠKE
Vježbe za glas i izgovor 1.
Zauzimanje položaja, protezanje, zijevanje te opuštanje
2.
Duboko disanje trbušnim mišićima (udah kroz poluzatvoren nos, izdah na sss)
3.
Impulsno vrlo glasno "ha" trzajem iz pleksusa
4.
Produženo (što dulje na jednom dahu) foniranje "a" uz traženje najbolje rezonacije u ustima i ždrijelu
5.
Isto kao pod 4. uz pojačano samoslušanje (rukama na ušima ili traženje rezonacije u prostoriji, najbolje u kutu)
6.
Ponoviti vježbe pod 1.
7.
Izgovarati brojeve na način pod 3.
8.
Masaža grla, spuštanje grkljana, produženo foniranje na niskom tonu; traženje osjeta vibracije na prsnoj kosti - isturiti prsnu kost i kucati po njoj
9.
Energično i "vratolomno" brzo brojanje u šaptu do sto
10.
Ponoviti vježbu pod 1.
11.
Naizmjenično energično izgovaranje "žžži" i brojeva; osjet vibracija na tvrdom nepcu iz "žžži" treba zadržati i u riječima
12.
Izgovaranje brojeva s vrlo jakim i vrlo produženim "sss"
13.
Izgovaranje brojeva sa začepljenim nosom, ali bez unjkanja; naizmjenično otvarati i zatvarati nos
14.
Kao pod 1.
15.
Glasno govorenje sa čvrstim izgovorom improviziranog teksta s usredotočenom pažnjom na donji (trbušni) potisak
16.
Isto što i pod 15. s dodatnim osjetom vibracija na prsnoj kosti
17.
Isto što i pod 16. s dodatnim osjetom na nepcu uz povremeni "žžži"
18.
Isto što i pod 17. s pojačanim slušanjem (rukama na ušima)
19.
"Svađanje" svakog sa svakim glasno s velikom gestom; držati na "okupu" četiri točke: donji potisak, prsnu kost, vibracije na nepcu i samoslušanje
Napomena: Te se vježbe izvode svakodnevno i dugotrajno. Tim se vježbama (pa i reduciranim) neposredno pred javni nastup smanjuje trema.
POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA) formalno ⇒ jedna, izjavna, stilski neobojena rečenica sadržajno ⇒ netrivijalna, obranjiva
II. CILJ ⇒ jasan i točno određen, mjerljiv
III. PROFIL PUBLIKE ⇒ ne postoji loša publika, već samo govor neprilagođen toj publici ⇒ minimalna opservacija: pretpostavka, sondaža, anketa ⇒ potpuna opservacija:
- demografski podaci: broj slušača, dob, spol, naobrazba, zanimanje, imovinsko stanje, rasa, nacionalnost, stranačka pripadnost... - znanje (odnos objektivnog znanja i svijesti o znanju), - spremnost (koliko publika već poznaje temu, koliko joj je bitna, koliko pamti o njoj), - oštroumnost (intelektulanla sposobnost apstrakcije, implikacije, finog razlikovanja), - vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi...
IV. STRATEGIJE načini pristupa slušateljima radi postizanja cilja ⇒
informiranje (npr. vijesti)
⇒
instruiranje (npr. predavanja)
⇒
interpretiranje (npr. kritika umjetničkog djela ili komentar političkog događaja)
⇒
uzbuđivanje
⇒
persuazija (uvjeravanje)
⇒
argumentiranje (obrazlaganje)
⇒
zabavljanje (npr. govor nakon ručka ili večere)
⇒
transformiranje
⇒
rješavanje problema (brain storm)
V. OPĆI UVJETI GOVORA ⇒ vrijeme: kada i koliko dugo ⇒ prostorija, govornica, broj i raspored slušača ⇒ scenarij (koji smo po redu) ⇒ scenografija ⇒ kostimografija ⇒ pomoćna sredstva i mediji, troškovi i sl.
Središnja misao Sadržajno: To je glavna misao govora, ono zbog čega se odlučuje govoriti. Smještaj središnje misli: Središnja se misao smješta u tematsko područje, npr. o maslinarstvu, o vrsnosti pisca, o monetarnoj politici. Slikovito: To je zrno, jajašce ili gentski kod iz kojega izrasta cijeli govor; dapače, negativno određenje je: sve u govoru što ne proizlazi iz središnje misli, digresija je. Formalno: Središnja misao je jedna izrična nefigurativna rečenica (dakle, ne pola rečenice, ne dvije-tri rečenice, ne upitna, ili usklična, ili zapovjedna ili željna, ne slikovita).
Ilustracije: Država mora poticati u našem mediteranskom području maslinarstvo do mjere da se proizvodnja maslinovog ulja udeseterostruči do 12 godina. Marinković je bolji pisac nego Šegedin. Hrvatska kuna nije precjenjena. Antiprimjeri: O maslinarstvu (to nije cijela rečenica-to je tema, a ne središnja misao). Kako povećati proizvodnju maslinova ulja? (to je upitna rečenica i ne izriče kako, nego pita kako). Maslinarstvo je prava budućnost života na našim otocima (to je slikovito određenje i zato višeznačno).
Provjere valjanosti središnje misli: a) Na dimenziji originalnost/trivijalnost, a u vezi s konkretnom publikom, postavlja se pitanje misli li tko od nazočnih suprotno; što ih je manje, središnja je misao trivijalnija, pa ako je takvih zanemariv broj, odustaje se od govora te središnje misli toj publici. Unutar iste teme središnja se misao može pomicati dok ne postane
netrivijalna npr: svi misle da treba poticati maslinarstvo, ali ne ove, niti još iduće godine jer, nažalost, nema za to sredstava; tada se središnja misao može promjeniti u: Maslinarstvo treba poticati odmah od ove godine s 30 mil. kuna godišnje. Takva središnja misao toj publici nije trivijalna. b) Središnja se misao provjerava na dimenziji dokazljivosti; treba za nju pronaći čvrste argumente ili barem jedan vrlo jak, npr. maslinovo ulje je jako zdravo i zato je siguran izvozni proizvod; Sve se druge mediteranske zemlje već uvelike bave maslinarstvom. Pobijanje prigovora: treba predvidjeti jake prigovore, npr: Druge zemlje proizvode toliko da su zasitile svjetsko tržište; pravila EZ ograničavaju povećanje proizvodnje; U proračunu nema novaca za poticanje maslinarstva. Neutralizacija prigovora npr: Svjetsko tržište pokazuje trend porasta potrošnje maslinovog ulja koji uskoro neće biti usporen. Naše je ulje kvalitenije. Treba požuriti sa sadnjom maslina baš sada dok još nismo pod strogim ograničenjem EZ. Novca koji proizvodi još više novaca uvijek ima u izobilju, a maslinarstvo je takva profitabilna investicija.
Dimenzije profila publike
1.
Opće demografske osobine
(broj slušača, dob, spol, visina i vrsta naobrazbe, zanimanje, imovinsko stanje, vjera, pripadnost stranci, nacionalnost)
2.
Znanje i svijest o znanju (za instruktivnu strategiju)
3.
Stupanj spremnosti Spremnost:
a) zaokupljenost temom b) osjećaj važnosti teme c) stupanj zapamćivanja
4.
Stupanj oštroumnosti Oštroumnost:
inteligencija i znanje
a mjeri se kroz: a) sposobnost apstrakcije b) sposobnost razlikovanja c) sposobnost impliciranja 5.
Vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi (za persuazivnu i uzbuđujuću strategiju) Vjerovanja: fiksna i promjenjiva; stereotipi - vjerovanja cijele skupine. Stavovi: pozitivni i negativni emotivni odnos. Vrijednosti: temeljni pojmovi koji usmjeruju ponašanja, vjerovanja i stavove.
6.
Spoznaja problema i stupanj želje da ga se razriješi (za strategiju rješavanja problema)
7.
Stupanj ozbiljnosti (za zabavljačku strategiju)
8.
Emotivnost (za uzbuđujuću strategiju)
9.
Desna/lijeva hemisferalnost (desna: emotivnost, slikovitost, cjelovitost, humor; lijeva: analitičnost, simboličnost, logičnost)
Kompozicija govora
I. UVOD Zaglavlje:
pozdravljanje predstavljanje oslovljavanje
Predgovor:
stvaranje naklonosti prema govorniku stvaranje zanimanja za temu
II. GLAVNI DIO Priča Razdioba (u načelu dvojna) Iznošenje (razlozi) Potkrijepe Pobijanje
III. ZAKLJUČAK Sažetak Poziv Efektni završetak Zahvala (i/ili isprika)
RETORIČKE FIGURE - izrazi kojima se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način, sprazumijevaju ljude brže i potpunije. U retorici (i teoriji književnosti) opisano je preko 120 figura... Mogu se podijeliti u brojne skupine: (logičke figure, tropi, figure misli, figure riječi, sintaktičke figure, morfološke tvorbene figure i leksičke figure). LOGIČKE
POETSKE
* definicija
* usporedba,
* dedukcija
¶metafora,
* indukcija
* metonimija, * sinegdoha,
* silogizam, * entimem, * sorit
* antiteza riječi, * antiteza rečenica,
* analogija
¶antimetabola,
* dilema
¶ parafraza, * perifraza, * sinatroizam,
Opširan popis i opis nalazi se u knjizi: I. Škarić "Temeljci suvremenoga govorništva", Zagreb: Školska knjiga, 2003. Još neke od brojnih zanimljivih figura: eufemizam, anafora, epifora, klimaks, pretericija, paradoks, katakreza, simbol, amblem, pleonazam, onomatopeja, antonomazija, asteizam, litota, hipalaga, epifraza, oksimoron, epitokazam...
ARGUMENTI (logičke potkrjrepe) 1. Naravni argumenti: *podaci *činjenice *svjedoci 2. Logičke figure: •
definicija vrste: esencijalna ili logička, rječnička, ugovarajuća, precizirajuća itd. Dijelovi logičke definicije: Pravila definiranja: Pogreške u definiranju:
•
dedukcija
(zaključivanje od općeg prema pojedinačnom)
•
indukcija
(zaključivanje od pojedinačnog prema općem)
•
silogizam
- vrsta deduktivnog zaključka - sastoji se od dvije premise (a, b) i konkluzije (c)
•
entimem
- sadržajno: svaki retorički zaključak, vjerojatnost - formalno: skraćeni silogizam, nedostaje premisa ili konkluzija
•
sorit
(niz entimema, a=b, b=c, c=d, d=y;
•
analogija
(zaključivanje o sličnosti dvaju predmeta)
•
dilema
(daje se na izbor dvoje – prividno jedina rješenja,
zaključak a=y)
jedan je od mogućnosti očito povoljna, a druga nepovoljna) 3. Namjerne ili slučajne logičke pogreške: (ERISTIČKE SMICALICE, SOFIZMI, PARALOGIZMI)
retoričko-poetske figure ¶ usporedba
- pojačava se izraz, ne objašnjava se (usporedba nije: on je visok kao ja), nego se dočarava neka osobina (hoda gipko – usporedba: hoda kao srna)
¶ metafora
(najživlji trop, skraćena usporedba - ostaje samo slika s kojom se uspoređuje)
¶ metonimija
(nešto se izriče riječju drugog značenja koje je u odnosu s prvim (autor za djelo, vrijeme za događaj u tom vremenu itd.)
¶ sinegdoha (podvrsta metonimije, izriče se dio za cjelinu)
¶ antiteza riječi / rečenice
¶ antimetabola
(u opreku se stavljaju suprotni pojmovi / dvije rečenice)
(opreka dviju usporednih rečenica, isti su pojmovi u drugom odnosu)
¶ parafraza
(poznati izričaj se preinači i dobiva novi smisao, ali ostaje prepoznatljiv)
¶ perifraza
(definicija, opis umjesto naziva za nešto)
¶ sinatroizam
(nalik perifrazi, nabrajaju se dijelovi cjeline)
ARGUMENTACIJA Definicija:
Argumentiranje je retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje slušačima vrlo
vjerojatnom istinom. Tvrdnja Tvrdnja se najčešće izriče u obliku jednostavne rečenice koja se sastoji od subjekta i predikata. Predikat je kopula i predikatski dodatak (npr. Altruizam je egoizam.). Često je u obliku izrične složene rečenice kojoj je glagol u glavnoj: smatram, mislim, držim, tvrdim, čini mi se i sl. Za slučaj da tvrdnja ne prođe otvaramo odstupnicu kroz riječi: većina, neki, stanoviti, najčešće, uglavnom i sl. (određenje jakosti tvrdnje, stupnja uvjerljivosti tvrdnje). Vrste tvrdnji: 1. Činjenična tvrdnja 2. Uzročno-posljedična tvrdnja 3. Vrijednosna tvrdnja 4. Tvrdnja o postupcima ili tzv. politička tvrdnja Ono što je slušateljstvu samo po sebi prihvatljivo, ne treba dokazivati. Činjenice se (očiglednosti) i okusi ne dokazuju (ali estetski sudovi da).
ŠTO JE NEŠTO? Činjenična tvrdnja, tvrdnja o naravi stvari Primjeri:
Hrvatska je demokratska država. Rat u Bosni je muđuetnički sukob. Pomirenje Hrvata i Srba je moguće.
Taktike dokazivanja su: primjeri, podaci, induktivni dokazi, autoriteti, analogije, kontrasti, disjunkcije i definicija predikata (koji u obliku silogizma treba povezati sa subjektom). Slaba mjesta su: neuvjerljiv primjer, neprovjeren podatak “iz rukava”, pristran, nekompetentan ili sporan
autoritet, nereprezentativna indukcija, netočna definicija, pogrešen silogizam.
II. ZAŠTO JE NEŠTO? Tvrdnja o vezi uzroka i posljedice Kad su poznate posljedice, tvrdnje se postavljaju o uzrocima, a kad su poznati uzroci o posljedicama (prognoziraju se ishodi). Primjeri:
Kineski je zid uzrokovao pad Rimskog carstva. Smanjenje poreza povećava inflaciju. Otvaranje brojnih kafića jača domaću valutu. Pad proizvodnje uzrokovan je slabom motivacijom radnika.
Treba razlikovati uvjete, utjecaje i uzroke. Uzroci su ubrzavajući (povodi), daleki, bliski, potrebni, dovoljni, recipročni. Odgovornost je vrsta izvedenog uzroka. Uzrok se argumentira (istražuje): (1 – 4 su Millove metode) 1. istraživanjem zajedničkog prethodnog događaja mnogim istim posljedicama, 2. metodom razlike – barem dva slučaja u svemu jednaka osim u nečemu imaju i u prethodnom stanju neku razliku (koja je uzrok), 3. korelativna veza dviju dimenzija, 4. metodom eliminacije (od svih mogućih uzroka odstranjuje se jedan po jedan – kao što se čini u znanstvenom pokusu ili kako čini Sherlock Holmes), 5. analogijom (istraživanje lijekova pokusima na životinjama), 6. utvrđivanjem prethođenja, 7. uočavanjem kauzalnog lanca. Slaba mjesta: prethođenje ne mora biti uzrokovanje, lanac puca na najslabijoj karici, u metodi eliminacije se ne uzimaju početno svi mogući uzroci, korelacija može biti samo koincidencija (zbog zajedničkog trećeg uzroka).
III. KAKVO JE NEŠTO? Vrijednosna tvrdnja Vrednovanje se čini na skali kategorija:
dobar – zao, koristan – štetan, ispravan – pogrešan, lijep – ružan i sl.
Vrednuju se: prirodne stvari
(Naše je more najljepše. Južina je ogavna)
građevine
(Bisdenta je vrhunska zubna pasta. Trabant je šarmantan autić.)
ljudi
(kao djelatnici: Marko je traljav inženjer. Ivan je vrlo savjestan u radu; kao osobe: On je vjeran drug.)
postupci
(To je bilo pravo junačko djelo.)
događaji
(“Oluja” je bila veličanstvena pobjeda.)
pojmovi
(država, sloboda, terorizam, informatika, kvaliteta života).
Argumentiranje se služi
1. definicijama 2. iznalaženjem posljedica
1. Pri definiranju treba odrediti predikatni dodatak. Ono čime se određuje zove se kriterij ili standard. (Primjer:
XXX je dobra tvrtka. Pod dobrom tvrtkom podrazumijeva se ona koja... nabrajaju se kriteriji)
2. Uzročno-posljedično podupiranje ide preko dobrih/loših posljedica. (On je dobar direktor jer je povećao plaće za 40%). Kad ima mnogo kriterija ili više posljedica treba ih ponderirati (odrediti im težinu). Superlativno se vrednovanje podupire stvaranjem kategorije s jednim elementom. (Takav zločin nije nigdje viđen). Postupke najčešće vrednujemo kriterijem
1. korisnosti 2. etičnosti.
Tvorevine najčešće vrednujemo prema 1. praktičnim vrijednostima (kao posljedice) 2. estetskim kriterijima. Estetski su kriteriji: proporcija, mala distorzija proporcije, kontrast, harmonija, umiješnost, asocijacije, moralne posljedice (npr. agresija i crtići).
Slaba mjesta:
prigovor na izbor kriterija (zašto ovi, a ne drugi; tzv. dvostruki kriteriji), neslaganje oko ljestvice utega, sumnja oko toga da subjekt ispunjava kriterije. *
Toulminov model argumenta
Jakost tvrdnje zrnce istine
Apsolutna istina
Sigurno ................Vjerojatno ................Prihvatljivo .............Moguće............. Elementi argumenta: 1. TVRDNJA − zaključak koji želimo utemeljiti našim argumentom 2. TEMELJ
− očitosti: činjenice, podaci... koji tvrdnji daju oslonac (temelj)....
3. KOPČA
− razlozi, toposi... kojima povezujemo tvrdnju i temelj (velika premisa)
4. POTPORA − dodatni razlozi.... koji potpomažu, pojašnjavaju kopču 5. JAKOST TVRDNJE
− stupanj uvjerljivosti koji pridodajemo tvrdnji
6. POBIJANJE
− razlozi... kojima oslabljujemo, uništavamo protivničku tvrdnju – kidanje veze između temelja i kopče
Toposi Topos = (OPĆE) MJESTO (mn. topoi i toposi) Opća mjesta su općenite tvrdnje koje su OPĆE PRIHVAĆENE (od ”naroda” ili od jednog auditorija) ili koje izražavaju VRLO VJEROJATNE ISTINE. Toposi u argumentaciji služe kao VELIKE PREMISE. MALA PREMISA (ili argument) Malu premisu čine činjenice i/li podaci, pa čak i kvalifikacije (ili negativno – diskvalifikacija, etiketa). Činjenice su sporne ili nesporne. Činjenice treba :
1. utvrditi 2. provjeriti da su to, a ne nešto drugo.
Ciceron, Kvintilijan: toposi -skladišta argumenata Perelman grupira topose ovako: 1. mjesto kvalitete (prednost ima jedinstveno, originalno, posebno, neponovljivo, teško ostvarivo, nezamjenjivo, rijetko… nad zamjenjivim, otrcanim, čestim, itd.) 2. mjesto kvantitete (veći broj nečega, veća količina nečega vrijedi više, ono što zadovoljava veći broj ljudi, što dulje traje, ono što je redovno… valja više nego nešto iznimno itd.) 3. mjesto reda (vrijedi više ono što je starije, nadređenije, više vrijedi načelo nego pojedinačni slučajevi, više cilj nego sredstvo, više uzrok nego posljedica, norma nego normalno…) 4. mjesto postojanja (više vrijedi postojeće, realno, aktualno, moguće nego eventualno, nemoguće, planirano…) 5. mjesto biti (više vrijedi bitno, tipično, karakteristično nego nebitno, sporedno, nekarakteristično…)
6. mjesto osobnosti (posebno se cijeni autonomija, dostojanstvo, ponos, čast, zasluge, čestitost…)
Prema Aristotelu Svaka dobra definicija je pravi uvjeravajući topos. Svaki zakonski propis je topos. Svaka naredba je topos. Svaka donesena odluka je topos. Svaka autoritativna izjava je topos.
Primjeri (I. Škarić) - za prvotne istine: Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama. Zbroj unutarnjih kutova u trokutu iznosi 1800. Paralelni se pravci sijeku u beskonačnosti. Živo nastaje od živoga. Sila teže je proporcionalna masi. Logaritam od jedan na svakoj je bazi nula. - za uvjeravajuće (prave) topose: Krivica je individualna. Ratni zločini ne zastarjevaju. Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. (in dubio pro reo). Bespravno stečeno treba vratiti. Svi su ljudi ravnopravni. I još nerođeno dijete je čovjek. Granice se ne smiju mijenjati silom. Ništa nije praktičnije nego dobra teorija. - za neke erističke topose: Sve je relativno. Mi smo bili drukčiji. Došli smo do dna.
Narod je opljačkan. Novine lažu. Politika je kurva. Velika riba jede malu ribu. Tko radi, taj i griješi.
Neverbalni znakovi Umjesto neverbalni, u govorništvu postoji i naziv uzgovorni znakovi.
PARALINGVISTIČKI
- oni koji se čuju u govornoj izvedbi (boja glasa, jačina, ton, intonacija, tempo, stanke, ritam, govorne modulacije: vibrato i tremolo); npr. izvedba Martina Lutera Kinga
EKSTRALINGVISTIČKI - KINEZIČKI (oči, mimika, gesta (najviše ruke), držanje tijela) - PROKSEMIČKI (značenje prostornih odnosa: udaljenost govornika, prostorni raspored npr. sjedenja za stolom, teritorijalno ponašanje)
Podjela prema ulogama (uglavnom kinezički znakovi): 1. izrazi osjećaja 2. ilustratori
– dirigenti (prate tempo i naglašena mjesta u govoru) - piktografi (pokazuju oblik) - kinetografi (ilustriraju akciju, brzinu) - ideografi (logički razdijeljuju govor, 1, 2, 3...)
3. amblemi
(konvencionalni znakovi: način bojanja na prste, pobjeda, figa, OK. i sl.)
4. regulatori
(reguliraju komunikaciju: kontakt očima, kimanje glavom, pokazivanje rukom)
5. adaptori
(pokazuju tjelesnu adaptaciju: gutanje, pijenje vode i sl.)
Podjela prema obliku: koji su poželjni, a koji nepoželjni? npr. dlanovi prema dolje ili prema gore? palčevi, “pranje ruku”, dikobraz, pištolj, zvonik... prinčevska gesta-ruka u džepu, stisnuta pesnica, kažiprst…
Ostali neverbalni znakovi:
npr. vrijeme, mirisi, odjeća, šminka, frizura, rekviziti i pomoćni mediji, olovka itd.
Modalni izrazi Definicija: Modalni su izrazi kratki stereotipni komentari koje izriče sam govornik tijekom govora. Učinci: -
govornik istančuje svoju misao, izražava odnos prema svom iskazu i prema slušačima
-
govor dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti (redundanciji)
-
govornik prikriva mjesta oklijevanja, tj. izbjegava poštapalice i zastoje Uloge (funkcije):
⇒ Fatička (uspostavljanje, učvršćivanje, provjera komunikacije): obratite pažnju, gledajte... ⇒ Poziv ili sugestija: kao što znate, složit ćete se sa mnom, ako dopustite, sapienti sat...
⇒ Spojnice (konektori): nadalje, kao što rekoh, prije je rečeno, u vezi s tim... ⇒ Rastavljanje: s jedne strane.., a s druge, no, za razliku, naprotiv... ⇒ Implikacije: u krajnjoj liniji, razabire se, znači, dakle, mutatis mutandis...
⇒ Kvalifikacije: nažalost, na (svu) sreću, ne daj Bože, jednostavno, horribile dictu... ⇒ Subjektivnost: po mom sudu, smatram, ceterum censeo... ⇒ Isticanje/pojačanje: zasigurno, jamačno, dakako, treba naglasiti, urbi et orbi, last but not least... ⇒ Ublažavanje: usuđujem se reći, ako se ne varam, s vašim dopuštenjem, grubo govoreći...
" Poštapalice: (postale od modalnih izraza, izbjegavati !): no, znači, hoću reći, kako da kažem...
SMICALICE (Erističke figure)
Schoppenhauer:
eristička dijalektika je umijeće vođenja rasprave (prepirke) u kojoj je cilj uvijek biti u pravu bez obzira na apsolutnu istinu.
Klaić:
eristika (gr. eris=svađa, prepirka) – vještina prepiranja
1. Zahtjev da se definira pojam A: Svi koji žele estetsku operaciju nosa su psihopati. B: Što su vama psihopati? 2. Proširenje protivnikove tvrdnje i sužavanje vlastite tvrdnje (insatnca) A: Vladina politika je dobra. B: Vladina politika nije dobra jer smanjuje standard, povećava broj nezaposlenih... A: Mislio sam samo na vladinu monetarnu politiku i ti na njezin antiinflacijski aspekt. 3. Izvod do apsurda A: Svijet se urotio protiv Hrvatske. B: Urota podrazumijeva čvrst savez članova. Vi, dakle, tvrdite da je svijet u čvrstom savezu. 4. Pretericija Neću ja ovdje iznositi činjenicu da je moj sugovornik bio tri puta optuživan za pronevjeru novca, već želim raspravljati o našoj današnjoj temi. 5. Prolepsa (preduhitrenje) Netko će reći da je ovo govorim iz vlastitih interesa, međutim,... 6. Retorsio argumenti (preotimanje) A: On je dijete i ne treba ga kazniti. B: Baš zato što je dijete treba ga kazniti, jer ako sada ne nauči kako se treba ponašati, neće nikada. 7. Epifraza A: Naš je klub osvojio treće mjesto. B: Da, od ukupno tri kluba koja su se natjecala. 8. Učvršćenje indukcije A: Jesmo li u trgovinama za vrijeme rata imali kruha, mlijeka, ulja...? B: Jesmo. A: Je li na pumpama bilo goriva? B: Je. A: Je li gradski promet funkcionirao? B: Jest. A: Dakle, u vrijeme rata živjeli smo normalno. 9. Uništavanje protivnikove indukcije (exemplum in contrario)
B: Da, ali vlakovi nisu vozili na svim relacijama, okolna sela su bila izolirana, škole nisu radile tri mjeseca... 10. Antiparastaza Da, ja sam lagao, ali laganje me je spasilo od sigurne smrti. 11. Ad hominem Smetaju vam visoke cijene, a zastupate slobodno tržište. 12. Ad personam To mi kažete Vi, koji ste dugogodišnji alkoholočar! 13. Ad populum Tko je pošten, složit će se sa mnom. 14. Ad auditores Protivnik kaže da je inflacija korisna, a mi se okrenemo publici i ironiziramo: "pa svi znaju da nije". 15. Ad misericordiam Izgubila je muža i djecu, pa nemojte joj još i kuću uzeti. 16. Ab utile Protivnicima izgradnje ceste kažemo da će se vrijednost njihova zemljišta utrostručiti. 17. Ad baculum Ako ne povučete svoje snage, izvršit ćemo zračne udare na vaše gradove! 18. Koncesija Priznajem da varijanta koju predlažete ima ekonomskih prednosti, međutim, ona u potpunosti zanemaruje demografske faktore koji su ovdje mnogo bitniji.
Ostale smicalice: etiketiranje, kvalifikacija, fino razlikovanje, odlaganje, živciranje suparnika...
PRIGODNI GOVORI
Glavne su vrste prigodnih govora: 1. uvođenje i predstavljanje govornika 2. prigodom unapređenja, promocije, nagrađivanja, umirovljenja 3. zahvala na priznanju, unapređenju 4. komemorativni govori (razne obljetnice) 5. nadgrobni govori 6. inauguracijski govori 7. pozdravni govori 8. zdravice 9. otvaranje izložbe, nekog objekta, završetak nekog rada, potpisivanje sporazuma, prije početka neke akcije, postavljanje kamena temeljca i dr.
Svečani prigodni govor (“Speech”) Upute: 1.
Govor mora trajati točno prema dogovoru (30 sekundi do 5 min. u načelu)
2.
Po tonu mora biti svečan, a po sadržaju prigodan.
3.
Okosnica mu je anegdota s poantom (kao prigodom dodjele Oscara).
4.
Treba spominjati osobna imena prisutnih.
5.
Treba govoriti osobno.
6.
Treba izbjegavati otrcane izraze, a služiti se poetskim i retoričkim figurama.
7.
U govoru je osjećajnost dominantna.
8.
Govor mora biti maksimalno elegantan.
9.
Treba se držati obrednosti.
10. Govor mora imati humora (ako prigoda to ne isključuje). 11. Ne smije se čitati (treba memorirati!) 12. Pogled mora biti usmjeren prema publici pravilno raspoređen. 13. Govoriti treba slobodno s primjerenom mimikom i gestom. 14. Neposredno pred govor treba impostirati glas i izgovor (poznatim vježbama). 15. U pogodnom trenutku (ili predviđenom) treba se sam “spontano” javiti za riječ.
Zdravice Zdravice su stare retoričke vrste. U nas su se njegovale u narodu posebno svatovske, rođendanske, svetkovinske, za krštenja, za momačkih zabava… Dvije su svrhe: 1. zahvala i pohvala 2. stvaranje ugodnog ozračja Obvezatni sadržaj: 1. treba jasno istaknuti komu se govori 2. treba hvaliti vrline onoga kome se obraćamo i zahvaljivati mu 3. treba pričati anegdote, davati ilustracije 4. treba isticati opće mišljenje Treba izbjegavati: 1. poučavanje 2. uvjeravanje 3. obrazlaganje (argumentiranje) 4. neslaganje (isticanje svog posebnog mišljenja) Stil je: 1. humorističan 2. elegantan 3. slikovit, s mnogo figura Trajanje: od 30 sekundi do 3 minute.
GOVORNIŠTVO – 1. SEMESTAR 1. Određenje retorike i govorništva RETORIKA – disciplina o retoričkom govorenju (javnom govorenju usmjerenom prema slušateljima, publici) Ciceron: Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje.
Aristotel: Retorika je sposobnost uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava (ili kraće: sposobnost pronalaženja uvjerljivog)
2. Početno dizajniranje govora 1. SREDIŠNJA MISAO (=TEMA) formalno – jedna nepotpuna, stilski neobojena izjavna rečenica sadržajno – netrivijalna, obranjiva 2. CILJ GOVORA - jasan i točno određen, mjerljiv 3. PROFIL PUBLIKE - minimalna opservacija: pretpostavka, sondaža, anketa - potpuna opservacija: demografski podaci; znanje i svijest o znanju; stupanj oštroumnosti; stupanj spremnosti; vjerovanja; stavovi; vrijednosti; interesi; svijest o problemu i želja za njegovim rješavanjem; stupanj ozbiljnosti; emotivnosti; hemisferalnost; auditorij/masa; univerzalna publika/partikularna publika 4. GOVORNIČKE STRATEGIJE - načini pristupa slušateljima radi postizanja cilja - informiranje instruiranje interpretiranje uzbuđivanje persuazija (uvjeravanje) argumentacija zabavljanje transformiranje brain-storm (rješavanje problema) 5. OPĆI UVJETI GOVORA scenografija, scenarij, pomoćna sredstva, kostimografija, mediji, troškovi, raspored i broj publike u prostoriji, vrijeme
3. Faze pripreme govora 1. 2. 3. 4. 5.
prikupljanje – inventio raspoređivanje sastavljanje učenje – memorio izvedba
4. Kompozicija govora 1. UVOD zaglavlje – pozdravljanje – predstavljanje – oslovljavanje • predgovor – stvaranje naklonosti prema govorniku: 1. laskanje publici 2. otkrivanje sebe – stvaranje zanimanja za temu (neki nedavni događaj, retoričko pitanje, problem, priča, citat. neki impresivni podaci, statistika, nešto neverbalno – slika, zvuk...) 2. GLAVNI DIO • priča • razdioba – da bi nas publika lakše pratila, najbolje dvojna ili trojna razdioba, kasnije je se obavezno pridržavati • iznošenje argumenata • potkrijepe • pobijanje protuargumenata
3. ZAKLJUČAK • (objava da prelazimo na zaključak) • sažetak – u jednoj rečenici reći središnju misao • poziv • efektni završetak • zahvala (i/ili isprika)
5. Modalni izrazi Modalni izrazi su kratki stereotipni komentari koje izriče sam govornik tijekom govora. Učinci (funkcije): - govornik istančuje svoju misao, izražava misao prema svom iskazu i prema slušačima - govornik dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti (redundanciji) - govornik prikriva mjesta oklijevanja, tj. izbjegava poštapalice i zastoje Modalni izrazi se ne smiju previše ponavljati jer postaju poštapalice, moraju biti raznoliki i primjereni.
6. Vježbe za glas i izgovor 7. Retoričke figure • • • • • • • • •
antiteza riječi: sit gladnom ne vjeruje (2 pojma u opreci kako bi se oba bolje istaknuli) antiteza rečenica: Ovo je mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. (opreka dvije rečenice) antimetabola: Ne živim da radim, već radim da živim. (opreka dvije rečenice, u drugoj se javljaju isti pojmovi ako i u prvoj ali u obrnutom redoslijedu i u drugačijoj, zamijenjenoj gramatičkoj funkciji) klimaks: deseci, stotine zastava viore. (gradacija, stupnjevito nabrajanje) parafraza: Drugi svjetski mir. (umjesto Drugi svjetski rat) (neki poznati izričaj se promijeni tako da dobije novi smisao, ali i dalje ostaje prepoznatljiv) etiketa: To je bio građanski rat – ne, to je bila agresija. (obojimo nešto upotrebom neke riječi, etikete) pretericija: Neću govoriti o njegovim prljavim poslovima... (kažemo da nećemo o nečemu govoriti, a zapravo to spomenemo, privlači pažnju slušača) asteizam: Vi ste tako strašni, sve ste nas izludjeli - kompliment (izriče pohvalu u obliku pokude) antonomazija: On je pravi Einstein. (ime se zamjenjuje atributom ili atribut imenom)
8. Logičke figure • • • •
silogizam: Ja sam čovjek. Svi ljudi misle. Dakle i ja mislim. (3 dijela: 2 premise i zaključak na kraju) entinem: Mislim dakle postojim. (skraćeni silogizam, izostavlja se ili jedna premisa jer je općepoznata ili zaključak jer se podrazumijeva) analogija: (zaključujemo da su neka svojstva dvaju predmeta istovjetna na temelju njihove sličnosti u nekim drugim svojstvima) induktivan zaključak: jabuke su zdrave, banane su zdrave, sve je voće zdravo. (tvorenje općeg suda na temelju jednog ili više pojedinačnih)
9. Image govornika – što sve utječe na njega: -
11. -
samopouzdanje glatkoća govora glas izgovor(dikcija) hrvatski standardni jezik govorni bonton humor geste i mimika etika argumentacija
Smislice u debatama: sužavanje vlastite tvrdnje proširivanje suparnikove tvrdnje argument praktičnosti (u teoriji je to dobro, ali u praksi je teško za ostvariti...) argument privremenosti (to je dobro, ali privremeno to ne možemo jer...) etiketiranje (obojimo nešto upotrebom neke riječi, etikete) kvalifikacija (obojimo nešto pomoću pridjeva) argument ad hominem (nalazimo nedosljednost našeg suparnika – u govoru nekad i sada ili u govoru i djelovanju) argument ad persona (direktno napadamo suparnika) argument ad auditores (...pa svima je jasno da...) pretericija (neću govoriti o krađi koju je napravio...)
REFERATI 1. Aristotel – napisao Retoriku, definirao retoriku kao vještinu pronalaženja uvjerljivog, pisao o tehničkim i atehničkim metodama uvjeravanja Demosten – Ciceron – napisao rasprave o retorici O govorniku, Brut i Govornik, rekao da govornik mora biti sličan pjesniku, poznavati metode i stil kojim će djelovati na ljude, mora biti majstor u tri stila: jednostavni, srednji i uzvišeni, za govorništvo je važna gestikulacija, mimika i intonacija. Tajna uspješnog govora: ''Prvo: nastup, drugo: nastup, treće: nastup''. Kvintilijan – 2. Kako smanjiti strah od govora? - što manje podcjenjivanja - pristati na gubitak umišljenih vrlina – smije se primijetiti naša nepogrešivost - povećati samopouzdanje ! - pojačati želju za govornim komuniciranjem, za ekspresijom, za govorničkom dominacijom, za tzv. govorničkom ''agresivnošću'' ! - vježbe s kamerom i monitorom ili samo s magnetofonom gdje možemo sebe slušati i gledati kritički kao da je to netko drugi i tako se oslobađati i popravljati ! - vježbe za glas i izgovor za uklanjanje srama i straha: rastezanje zijevanje opuštanje duboko donje disanje pojačano samoslušanje vratolomno snažno izgovaranje - posebne vježbe u kojima se izazivaju refleksne reakcije s ciljem da potisnu strah od govora: gutanje ispijanje vode
nakašljavanje vježbe bacanja na pod uz refleksivno dočekivanje na ruke - svaka tjelovježba koja jača tijelo pridonosi i govorničkoj odvažnosti - ma koliko se tijekom govora gubili, nikad ne smijemo izgubiti iz vida ono što smo naumili reći (središnju misao) i komu smo to naumili reći ! ! ! 3. Elementi slušanja govora • anticipacija – pretpostavlja već uključeno i imaginativno i logičko slušanje – treba u početku hotimice, a poslije po stečenoj navici predviđati što će biti rećeno, koja će riječ biti iduća, koja rečenica, nisao, tema – predviđanjem kupimo najviše obavijesti uz najmanje šumne entropije • imaginacija – imaginativnost ili predočljivost je postupak slikovitog predočavanja onoga što slušamo - kao da gledamo film – ono što nam ništa ne znači, ne možemo ni predočiti – predočavanjem se neprozirnost govora naglo bistri, slušanje postaje kritičko, otvara pitanja, primjećuje propuste govornika • logička kontrola – ono što se govori mora biti logički povezano i poredano – izlaganje pokušamo razložiti na dijelove ''ovo je bio uvod, ovo glavna tvrdnja, sad slijede argumenti...'' – time se slušanje govora rasterećuje, a svejedno se pokupi sve što je vrijedilo čuti • atribucija – 4. Neverbalni znakovi u gestikulaciji Neverbalni znakovi su znakovi koji sudjeluju u govornom činu, a nisu sam govor - podupiru, dopunjuju ili se suprotstavljaju onom o čemu govorimo. - pozitivni: gledanje sugovornika u lice, smješkanje, potvrdno klimanje glavom, otvoreno dlanovi, neprekrižene ruke ili noge, mala nagnutost naprijed, približavanje sugovorniku, lagano nagnuta glava na jednu stranu, naslonjenost na ruku, gledanje u govornika oko jedne četvrtine vremena, opuštene ruke niz tijelo dok stojimo ili ležerno u džepovima ili opušteno iz leđa - negativni: ne gledanje sugovornika, izbjegavanje susreta očima, skretanje pogleda, buljenje, podrugljivo smješkanje, podizanje obrva u pretjeranom čuđenju, upiranje kažiprstom u drugu osobu, lupanje šakom o stol, trljanje stražnjeg dijela vrata, hodanje velikim koracima, stajanje dok drugi sjede, često treptanje, oblizivanje usnica, kašljucanje, navlačenje ušiju, vrpoljenje po stolcu, lupkanje nogama
GOVORNIŠTVO – ISPITNA PITANJA 1. Definicija retorike: a) RETORIKA – disciplina o retoričkom govorenju (javnom govorenju usmjerenom prema slušatelju) b) Ciceron: Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje.
c) Aristotel: Retorika je sposobnost uoćavanja bitnog ili primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo krije u sebi svaki predmet ili pojava (ili kraće: sposobnost pronalaženja uvjerljivog)
2. Povijest govorništva: nastanak retorike, najvažniji predstavnici 1. 5. i 4. st. Pr. Krista – u demokracijama – Atena, Rim - Sirakuza (Sicilija) – prvi poznati retorički udžbenik - sofisti – prvi učitelji govorničkog umijeća – podučavali tehnike mišljenja i govorenja (nema apsolutne istine, o svaom se predmetu mogu izreči suprotne mišljenja) - dijalektičari – Sokrat (mejeutika – unakrsno ispitivanje kojim se vodi do određene misli), Platon (kritičar Sofista i retorike) - Aristotel – autor Retorike – prvo teorijsko djelo o govorništvu, tehnička i atehnička sredstva, 3 vrste govora (sudsko, političko i prigodno), teorija stila (leksis) - Demosten – politički govornik, učitelj naroda, dotjeran i koncizan izraz 2. Prva renesansa govorništva – helenističko govorništvo 2. st pr. Kr do 1. st po. Kr - Ciceron – opširno razvijanje misli, dugačke rečenice - Kvintilijan – „Obrazovanje govornika“, „Demostenovom govoru se ne može ništa oduzeti, a Ciceronovom ništa dodati“ 3. Srednjovjekovno govorništvo - razvoj hermeneutike i duhovnog govorništva, retorika kao školski predmet 4. Novovjekovno govorništvo - Martin Luther – propovjedničko govorništvo - 19. st – kriza teorijske retorike, mnogi antiteoretičari (Bacon, Descartes, Pascal, Kant) i kritičari (Marx, Nietzsche, Heideger) - druga renesansa govorništva - 20 st
3. Aristotelova obrana retorike 4. Obilježja retoričkog govora • • •
okolnosti – javnost nastupa, povišena svijest o namjeri i okolnostima, usmjerenost na sada-i-ovdje i odlučivanje o budućnosti sadržaj – predmet općeg interesa, kriza, problem koji traži rješenje, kontroverznost – nesigurnost i interesni sukobi u uređenju predmeta i u tumačenju situacije te nalaženju rješenja forma – dizajniranost (planiranost, ergonomičnost, praktičnost, kreativnost, estetičnost, usklađenost sredstava sa ciljem i okolnostima)
5. Vrste govora – po sadržaju i obliku (Škarić) a) govori u antici: • po sadržaju: POHVALNI (argument: etika) POLITIČKI (argument: društveni probitak) SUDSKI (argument: istina) Kasnije još: VOJNIČKI, DUHOVNI I ZNANSTVENI • po stilu: VISOKI – za pohvalne (kitnjaste figure) SREDNJI – za političke JEDNOSTAVAN – za sudske b) suvremene govorne vrste: RAZGOVORI KRATKI MONOLOZI GOVORI POSEBNE GOVORNIČKE VRSTE
6. Vrste i obilježja prigodnih govora -
• • • •
•
• •
•
prigode: svečanosti, proslave, otvorenja, primanje nove osobe u zajednicu... kombinira se izrazita emocionalnost s izrazitom konvencionalnošću glavni predmet govora je neosporan: obično osoba, skup ljudi ili zajednica homogenost publike – ne treba ih uvjeravati u istinitost pohvale izazivaju samo pozitivne reakcije pohvalni govori – zajednički naziv za sve prigodne, iako svi ne hvale postoji harmojia govornika, publike i teme – očekuje se skladna kompozicija, birane riječi, figure koje izazivaju osjećaj ljepote i estetski užitak - lijepo govorenje o predmetu i lijepa forma govora! - mogu izazivati jake emocije (slluže za pokretanje inspiriranje, ohabrivanje, poticanje na djelovanje) ili slabe emocije (stvaraju ugodno ozračje, dobre odnose između govornika, publike i predmeta govora, služe da izazovu humor i estetske emocije) - jakim emocijala odgovara visoki (uzvišeni) govornički stil - važna je izvedba – govornik mora svojim izgledom, tjelesnim kretnjama i načinom govorenja sugerirati emocije koje želi izazvati kod publike - poželjna obilježja (Aristotel): jasnoća, prikladnost, figurativnost - kompozicija: vremensko ograničenje (max 3 min) i efektan završetak! ZABAVNI GOVORI (after dinner speech) – cilj je postići ugodno raspoloženje i divljenje govorniku POZDRAVNI GOVOR – pri dočeku i ispračaju važne osobe UVODNI GOVOR (speech of introduction) – uvodi se nastup nekog drugog, treba kratko informirati publiku o govorniku koji slijedi, ali ne pretjerati sa hvaljenjem GOVOR PREDSTAVLJANJA (speech of presentation) – predstavlja se dobitnik neke nagrade, pobjednik natjecanja ili sl. Publiku treba informirati o razlozima na temelju kojih je ta osoba nagrađena ili unaprijeđena – postignuće i zasluge osobe. GOVOR ZAHVALE (speech of acceptance) – prigodom primanja nagrade, unapređenja i sl. Zahvaljuje se na ukazanom povjerenju i počasti, zahvaljuje se najzaslužnijima koji su sudjelovali u tome te onima koji nagradu dodjeljuju. GOVOR U ČAST (speech of tribute) – prigodom ispračaja (na drugi posao, mirovinu, na sprovodu...). Ističe samo vrline osobe, najbolje osobine, pozitivan značaj, uzor drugima. • Nadgrobni i komorativni govor POTICAJNI GOVOR (speech of inspiration, pep talk) – obično menadžeri, treneri, voditelji, državnici, vođe.. – najsličniji uvjeravačkom govorništvu. Cilj je poticanje i hrabrenje – koriste se sredstva za izazivanje jakih emocija GOVORI U MASOVNIM MEDIJIMA – mnogo govornih žanrova za medijske govorne psofesionalnce, važno je prilagođavanje određenim uvjetima (mikrofon...), mora se računati na vremensko ograničenje i mogućnost da će biti prekinut – osnovnu misao mora biti spreman reći kratko, jasno i duhovito
7. Dijaloške vrste (vrste razgovora) - one retorčke vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika • službeni razgovor – obično 2 sugovornika, sporazumijevanje oko praktičnih i često sitnih stvari, oba sugovornika postavljaju pitanja i daju kratke replike • anketa – kratak razgovor između anketara i anketiranog, samo anketar postavlja pitanja • intervju – 2 sugovornika, imaju jasno podijeljene uloge – jedan pita a drugi odgovara • debata – razgovor na temu o kojoj sugovornici imaju oprečna mišljenja, obično 2 suprotstavljene grupe • nabacivanje ideja – postoji voditelj koji potiče razgovor i bilježi rečeno, problem je unaprijed samo naznačen pa se želi otkriti što više rješenja, važna je maštovitost • razgovor na temu – najčešći i najstariji oblik, postoji jasna i određena tema oju sugovornici istražuju, produbljuju sve dok ne dopru do istine ili međusobne suglasnosti
2. Faze pripreme govora
1. PRIKUPLJANJE (inventio) • S obzirom na predmet: pronalaženje predmeta (teme), određenje predmeta (odgovori na osnovna pitanja), formiranje središnje misli ili tvrdnje, pronalaženje građe • S obzirom na odnos govornik – publika: profiliranje publke, određenje općeg cilja(uvjeriti, poučiti, informirati, pokrenuti...), formiranje posebnog cilja (kome reći, s kojim cilje, što reći... 2. RASPOREĐIVANJE (distributio) – organizacijom izlaganja govornik najizravnije ostvaruje svoju namjeru – tako što slušatelje vodi do željenog smisla (psihogogija) 3. SASTAVLJANJE ili ORJEČIVANJE (elocutio) – verbalni izbor – izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija te uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta 4. UČENJE GOVORA (memorio) – vrsta izvedbe, nacrt (raspored glavnih dijelova govora), bilješke, vrijeme izvedbe, isprobavanje govora, zapamćivanje 5. GOVORNA IZVEDBA (actio)
3. Mjesta (topoi, loci) -
mjesta su po Aristotelu opće (apstraktna) znanja koja mogu poslužiti za raščlambu predmeta, kako bi se pronašlo izrecivo-i-uvjerljivo o predmetu ili: - mjesta su općenite tvrdnje koje su opće prihvaćene (od naroda ili nekog auditorija) ili koje izražavaju vrlo vjerojatne istine - mjesta su strukturirana u oprekama tako da služe za dokazivanje protivnih teza o jednom predmetu - postoje opća mjesta (primjenjiva na sve predmete – općepoznata, tradicijska, općeprihvaćena, zdravorazumska znanja, obično izrečena kao izreke) i posebna mjesta (aspekti pojedinih disciplina) - Kvintilijan, Ciceron: toposi su skladišta argumenata - vrste: mjesto kvalitete, mjesto kvanitete, mjesto reda, mjesto postojanja, mjesto biti, mjesto osobnosti - po Aristotelu toposi su: svaka dobra definicija, svaki zakonski propis, svaka naredba, svaka donesena odluka, svaka autorativna izjava
4. Govornički ciljevi (i strategije) i sredstva - govorničke strategije – načini pristupa slušateljima radi postizanja određenog cilja: Persuazija (uvjeravanja) Argumentacija Zabavljanje Instruiranje Informiranje Interpretiranje Transformiranje Uzbuđivanje Brainstorming (rješavanje problema)
- govornička sredstva – tehnička i atehnička racionalna (logička) i emocionalna (etička i patetička)
5. Tehnička i atehnička sredstva Tehnička sredstva: govorničke vještine 1. LOGIČKA (logos) – razumsko ili racionalno sredstvo 2. ETIČKA (ethos) primjer: entinem vjerojatni zaključak (premise nisu apsolutne istine već toposi-opće prihvaćeno mišljenje, no ne mora biti istinito) sredstva 3. PATETIČKA (pathos) primjer: silogizam (2 premise i konkluzija)
emocionalna
Atehnička sredstva: nisu govorničke vještine, već vještine preuzete iz drugih područja, disciplina - pozivanje na zakone, ugovore, odluke, izjave svjedoka, nalaze vještaka i sl. - poslije iskustva, retorički obrasci - afektacija – (govornika i publike)
6. Logička sredstva (logos) - u logičkom govorenju prisutna je svijest o logičkim postupcima, ne samo prisutna nego i izrečena - logičko je govorenje ono koje se obrazlaže na način da ga zdrav razum može prihvatiti - logičkim govorom istražujemo, izričemo i objašnjavamo objektivne istine. Dvije su koristi od logike: samo dolazimo do istinitih rješenja i druge uvjeravamo isgurnije i poštenije u svoju misao! - logičko govorenje nije nam u navici - znakovi nelogičnog govora: slikoviti izrazi, nejasna značenja riječi, opisi umjesto analiza, fraze, anegdote, nabajanja, poetske definicije, laskanje, pijetnje , napadi... - logička organizacija govora zahtijeva veći mentalni napor - neteksutalna govorna sredstva: • izrazito naglašavanje ključnih riječi • odvajanje stankama dijelova govora koje i smisleno raščlanjujemo • gestovna pratnja odvajanja i naglašavanja • jesna dikcija i pojačan izgovor suglasnika (jer oni pretežno nose logičke sadržaje) • skraćivanje i prigušivanje samoglasnika • neinzistiranje na ritmičnosti, melodičnosti i na drugim zvukovnim efektima govora - jezik nudi za logičko govorenje: • normalan redoslijed riječi • kratke a potpune rečenice • logički slijed rečenica u diskursu - sadržajne odlike logičkog govora: • jasnoća a) omeđenost pojmova (govornik i slušatelji pod istim pojmom moraju podrazumijevati istu stvar) b) omeđenost teme (govornik unaprijed zna što će govoriti, to najvai u ovodu, kaže u govoru, a ponovi u zaključku) c) preglednost – predočljiovst (čovjek mora moći „vidjeti ono što govori ili sluša) i razdioba (dio po dio izložiti predmet govora) • logički izvodi a) pogresivni – iz poznatih sudova se tvore zaključći b) regresivni – izvodi za dokazivanje ili obrazlaganje tvrdnji
- 2 temeljna tipa formalno-logičkih procesa: deduktovno (od općeg prema pojedinačnom) – silogizam, entinem induktivno (od pojedinačnog prema općemo) zaključivanje – šrimjer ili paradigma - odgovarajući ciljevi: poučavanje, infomiranje, uvjeravanje - obratiti pažnju na: logičke greške (paralogizmi) namjerno krivo zaključivanje (eristički postupci, sofizmi, smislice)
7. Argumentacija Argumentiranje je retorički postupak kojim tvrdnja zdrvorazumski postaje slušačima vrlo jednostavnom istinom. ili Argumentacija je upotreba jezika radi pobijanja ili potvrđivanja neke tvrdnje. Toulminova shema argumentcijskog postupka a) jednostavniji model: iz ČINJENICE se izvodi TVRDNJA (a postoji i GARANCIJA koja se ne izvodi eksplicitno, ona je topos – opća tvrdnja prihvaćena kod većine sugovornika) b) složeniji model – osim ČINJENICE, GARANCIJE i izvedene TVRDNJE postoji i POZADINSKI UVJET pod kojim vrijedi GARANCIJA, te postoji POBIJANJE – uvjet pod kojim garancija ne vrijedi
8. Paralogizmi i smislice (eristička sredstva) - eristika = vještina prepiranja, svađanja - Schopenhauer: eristička dijalektika je umijeće vođenja rasprave (prepirke) u kojoj je cilj uvijek biti u pravu bez obzira na apsolutnu istinu Paralogizam - pogrešan zaključak; log. nenamjerno napravljen pogrešan zaključak Smislice: a) proširenje protivnikove tvrdnje i sužavanje vlastite tvrdnje b) pretericija – figura u kojoj se najavljuje da se o nečemu neće govoriti, a zapravo se to kaže c) argument ad homiem – nalazimo nedoslijednost našeg suparnika d) argument ad persona – direktno napadamo drugu osobu e) argument ad auditores – „pa svi znamo da je tako...“ f) argument ad bakulum – prijetnja, sankcija ...
9. Patetička sredstva (pathos) - uznemiravanje, pobuđivanje jakih emocija (ljubavi, ponosa, straha, mržnje, bijesa...) i potreba, želja, motiva (potreba za osvetom) - odgovarajući cilj: pokretanje na djelovanje
10. Etička sredstva (ethos) - samopredstavljanje, pokazivanje/izgrađivanje ugleda - pobuđivanje slabih emocija, primjerice stetskih (poetskim postupcima) - udivljavanje znanjem i vještinom - stvaranje povoljnog ozračja i odnosa – najbolje humorom - odgovarajući cilj: stvaranje raspoloženja, zabavljanje
11. Afektivnost i poetičnost - afektivno se od poetskog razlikuje po srži: afektivno je doslovan izraz o ljudskoj zbilji, dok je poetika stvaranje jedne nove zbilje. Oboje uključuje „osjećajno“. AFEKTIVNI IZRAZ: plač, smijeh ili krik - ekspresivni i impresivni - on je izravan i intenzivan (spontan, nenaučen, prirodan, jednostavan, proizlazi iz šoka, neočekivanosti, zabranjenosti)
- kako se prepoznaje kod govornika: * napeti izgovor samoglasnika * vikanje samoglasnika * visoke intonacije * ubrzavanje tempa * neočekivane pauze * neobićni, jaki izrazi, metafore, tabi-riječi (afektivnost psovki) - oni se ne uče, ali ih treba naučiti kontrolirati u javnom govoru POETSKI IZRAZ - dolazi od harmonije, sklada koji biće osjeća unutar sebe i sa drugima - ne teži komunikaciji, već stvaranju djela - poetsko raspoloženje je radost življenja, a poetski čin iskazuje tu radost - za razliku od afektivnog izraza koji je nad i zadan, poetik je gradnja za koju treba i dara i vještine - poetske govorne sposobnosti valja kultivirati, učiti gotove pogodbe elemente, svaldati zanat, uvještiti se. Po sposobnosti poetiziranja kultura govora najviše se prepoznaje.
12. Vrline govorničkog stila 13. Jezični izbori: izražajnost (stil) i pravilnost; dijelovi jezične norme Priprema govora sastoji se od izbora: verbalnih i neverbalnih. Verbalni izbori su jezični i retoričko-stilski. Verbalni izbor = izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija te uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta. JEZIČNI IZBOR – zahtjev pravilnosti – izabiremo (pod)jezik i funkcionalni stil - dijelovi jezične norme: leksička norma – točna denotacija i kontroliranje konotacije gramatička norma – ispravnost oblika i sintakse, dobra obavijesno-tematsk strukturiranost rečenica i teksta u cjelini ortoepska norma – pravilna upotreba prozodije rečenice i riječi (naglasci) te pravilno izgovaranje glasova stilistička norma ortografska norma RETORIČKO STILSKI IZBOR – usklađivanje verbalnih sredstava i govornikovih namjera - stilističko – odnosi se na ekspresivno: ono što izraz kazje o govorniku (glavno mjerilo je prikladnost) - retoričko – odnosi se na imresivno: ono u izrazu čime govornik nastoji utjecati na sugovornika (glavno mjerilo je uspješnost)
14. Neverbalni i koverbalni znakovi u govorništvu Neverbalni znakovi su znakovi koji sudjeluju u govornom činu, a nisu sam govor. - podupiru, dopunjuju ili se suprotstavljaju onom o čemu govorimo - pozitivni: gledanje sugovornika u lice, smješkanje, potvrdno klimanje glavom, otvoreni dlanovi, neprekrižene ruke ili noge, mala nagnutost naprijed, približavanje sugovorniku, lagano nagnuta glava na jednu stranu, naslonjenost na ruku, gledanje u govornika oko jedne četvrtine vremena, opuštene ruke niz tijelo dok stojimo ili ležerno u džepovima ili opušteno iz leđa - negativni: ne gledanje sugovornika, izbjegavanje susreta očima, skretanje pogleda, buljenje, podrugljivo smješkanje, podizanje obrva u pretjeranom čuđenju, upiranje kažiprstom u drugu osobu, lupanje šakom o stol, trljanje stražnjeg dijela vrata, hodanje velikim koracima, stajanje dok drugi sjede, često treptanje, oblizivanje usnica, kašljucanje, navlačenje ušiju, vrpoljenje po stolcu, lupkanje nogama
15. Retoričke figure; moguće podjele, najvažnije figure Podjele: 1. tropi („teške figure“, figure smisla) i sheme („lake figure“, figure ritma, konstrukcije) 2. paradigmtske i sintagmatske
3. figure misli i figure riječi Iz skripte: Retoričke figure si izrazi kojima se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način, služe za brže sporazumijevanje ljudi. - brojne skupine: logičke figure tropi figure misli figure riječi sintaktičke figure morfološke, tvorbene i leksičke figure
10. Retoričke figure • • • • • • • • •
antiteza riječi: sit gladnom ne vjeruje (2 pojma u opreci kako bi se oba bolje istaknuli) antiteza rečenica: Ovo je mali korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. (opreka dvije rečenice) antimetabola: Ne živim da radim, već radim da živim. (opreka dvije rečenice, u drugoj se javljaju isti pojmovi ako i u prvoj ali u obrnutom redoslijedu i u drugačijoj, zamijenjenoj gramatičkoj funkciji) klimaks: deseci, stotine zastava viore. (gradacija, stupnjevito nabrajanje) parafraza: Drugi svjetski mir. (umjesto Drugi svjetski rat) (neki poznati izričaj se promijeni tako da dobije novi smisao, ali i dalje ostaje prepoznatljiv) etiketa: To je bio građanski rat – ne, to je bila agresija. (obojimo nešto upotrebom neke riječi, etikete) pretericija: Neću govoriti o njegovim prljavim poslovima... (kažemo da nećemo o nečemu govoriti, a zapravo to spomenemo, privlači pažnju slušača) asteizam: Vi ste tako strašni, sve ste nas izludjeli - kompliment (izriče pohvalu u obliku pokude) antonomazija: On je pravi Einstein. (ime se zamjenjuje atributom ili atribut imenom)
11. Logičke figure • • • •
silogizam: Ja sam čovjek. Svi ljudi misle. Dakle i ja mislim. (3 dijela: 2 premise i zaključak na kraju) entinem: Mislim dakle postojim. (skraćeni silogizam, izostavlja se ili jedna premisa jer je općepoznata ili zaključak jer se podrazumijeva) analogija: (zaključujemo da su neka svojstva dvaju predmeta istovjetna na temelju njihove sličnosti u nekim drugim svojstvima) induktivan zaključak: jabuke su zdrave, banane su zdrave, sve je voće zdravo. (tvorenje općeg suda na temelju jednog ili više pojedinačnih)
16. Slušanje i procjena govora; analitički pristupi govoru; analitička matrica - HERMENEUTIKA – disciplina komplementana retorici – primjenjuje se na tekstove, to je umijeće tumačenja. - cjelina određuje smisao dijelova, svaki dio može uvjetovati reinterpretaciju cjeline - slušatelj nije tek pasivan primalac poruke već je sugovornik u punom značenju te riječi - 3 temeljna postupka slušanja:
o o o
imaginativno slušanje (slikovito predočavanje onoga što slušamo), logičko slušanje (ono što se se govori mora biti logički povezano i poredano – prepoznajemo dijelove (kompoziciju) govora- kad počinje uvod, koja je glavna teza, koji su argumenti, retoričke smislice...) i anticipacijsko slušanje (uključuje prva dva tipa, to je slušanje unaprijed – predviđamo što će biti rečeno
Kopperschmidtovi uvjeti koje treba ispuniti da ne bi došlo do manipulianja - slušatelj mora 1. biti spreman na ravnopravan razgovor 2. biti spreman promijeniti svoj stav ako govornik iznese razloge koje slušatelj ne može pobiti 3. posupati po novom uvjerenju - govonik mora: 1. pristati na ravnopravan odnos sa slušateljem 2. govoriti iz vlastitog uvjerenja 3. jamčiti da neće primijeniti sankcije protiv slušatelja ako se ovaj ne prikloni njgeovom mišljenju
17. Vježbe za glas i izgovor PRIPREMNE VJEŽBE - vježbe opuštanja i kontrole mišića (ležimo na leđima i opuštamo mišić po mišći, ili stoječki, otresemo ruke i pustimo ih da padnu) - vježba istezanja i razgibavanje (leđa, vrat, ruke...) - vježbe držanja (izmjenjujemo loš i dobar tojeći položaj) - masiranje DIŠNE VJEŽBE - širenje prsnog koša i trbušne šupljine pri udisaju - izmjenjivanje brzih i sporih dubokih udisaja i izdisaja IZGOVOR BRZALICA (npr: Petar Petru plete petlju)
18. Govorničke mnemotehnike (tehnike pamćenja) Zajedničko svim mnemotehnikama: - opterećivanje građe koju treba zapamtiti dodatnom organizacijom ili građom - asociranje s poznatim - vizualizacija - humorno poigravanje: od početnih slova se složi riječ ili rečenica, semantički nepovezanoj građi se nametne neki smisao, u niz brojeva se umeću se riječi po vezi, riječi i procesi se predoče – najbolje na neki smiješan način, nova lica se pamte povezivanjem sa sličnim poznatim osobama, nova imena se pamte povezivanjem s poznatim osobama istog imena ili (humornim) izoličavanjem imena Tehnike pamćenja: glumačka – ne pamti se tekst već situacija i efekt koji se mora izazvati Retorička – tehnika mjesta – dijelovi govora (idejem argumenti, glavne misli) pridružuju se istaknutim mjestima nekog vrlo poznatog prostora (stan, ulica, krajolik...)
19. Bilješke -
bilježenje je izumljeno da bi služilo memoriji, da bi se fiksiralo ono što govor izriče,a pamćenju izmiće (zapamtiti smisao, a oblik kojim se izriće) treba se početi odvikavati od nekorisne pune i sintaktički ispravne pravopisne i pismene tekstualizacije – tamo gdje se zamišlja govorenje pravilo entropije: što su dva različita oblika više uobličena, proizvode više šuma pri udruživanju govor je iznudio bilješke da bi se iz njih govorilo i da bi se s njima slušlo tehnički savjeti: pisati na odvojenim listovima, bolje malim karticama, al samo s jedna strane, dobro organizirati prostor na papiru, kod slušanja – pisati po marginama teksta koji se sluša, važne
-
ideje ulijevo, većim slovima i podcrtati, razdioba gradiva vodoravnim crtama, upotrebljavati grafikone, dijagrame, skice... razne znakove koji povezuju riječi što bilježiti? – imena, brojevi, novi pojmovi, činjenice, podaci bilješke su podsjetnik – mogu razbuktati naša sjećanja bilježimo samo ono što smo dobro razumjeli suština tehnike: sposobnost bilježenja tako da se ne ometa praćenje izlaganja