NASLOV ORIGINALA RAY BRADBURY DANDELION WINE DOUBLEDAY & COMPANY NEW YORK
S engleskog prevela Ljubica Topić
Lektor Dragica Malić Korektori Branka Golubović i Maja Kotur
RAY BRADBURY MASLAČKOVO VINO
F0T0TIPSK0 IZDANJE
Posvećeno Volteru I. Bredberiju, ni stricu ni rođaku, ali bez ikakve sumnje uredniku i prijatelju.
Bilo je mirno jutro, grad prekriven tamom, a u krevetu udobno. Ljeto se nakupljalo u zraku, puhao je neki poseban vjetar, dah je svijeta bio dug, i topao, i polagan. Trebalo je samo ustati, nagnuti se kroz prozor, i č ovjek je već znao da je to zaista prvi č as prave slobode i ž ivota, da je prvo ljetno jutro. Douglasu Spauldingu je dvanaest godina. Tek se probudio i prepustio ljetu da ga njiš e na svojoj ranoj jutarnjoj struji. Dok je ovako lež ao u spavaonici, koja se nalazila u pokretnom tornju na treć em katu, osjeć ao se moć nim kao da jaš e visoko na lipanjskom vjetru, na najviš oj kuli u gradu. Noć u, kad se drveć e slijevalo, on bi iz ovog svjetionika sijevao pogledom kao bakljom u svim smjerovima, preko šuštavog mora brijestova, i hrastova, i javora. Odjednom... »Dječače«, šapne Douglas. Citavo ljeto lež i pred njim da ga dan po dan otkida od kalendara. Gledao je kako mu ruke poskakuju kao u bož ice Sive u putopisima, kako bere kisele jabuke, kajsije i š ljive. Odijevat ć e se drveć em, grmljem i rijekama. Bit ć e sretan kad se bude smrzavao na vratima ledare, oblož ene injem. Radosno će se s deset tisuća pilića peći u bakinoj kuhinji. No sad ga je čekala — obiteljska dužnost. Jednom su mu tjedno dopuš tali da ostavi oca, majku i svoga mladog brata Toma, koji su spavali u maloj pokrajnjoj kuć i, pa da dotrč i ovamo, uz tamne zavojite stepenice, u pokretni toranj kod djeda i bake, da u tom vješ tič jem tornju spava s gromovima i priviđenjima, da se probudi prije kristalnog zveckanja boca s mlijekom i da vrši svoje magične obrede. Stao je u tami pokraj otvorenog prozora, duboko udahnuo i izdahnuo. Ulična se svjetla ugasiše — kao svijeće na crnoj torti. Opet, i opet, i zvijezde počnu iščezavati. Douglas se nasmiješi. Ispruži prst. Tamo, i tamo. Sad tamo s druge strane, i ovdje... Zuti su se č etverokuti polaganim paljenjem svjetla u kuć ama urezivali u sumrač nu jutarnju zemlju. Ravnica se na milje daleko osula osvijetljenim prozorima. »Neka svatko zijevne. Svi ustanite.« Velika se kuća dolje uskomeša. »Djede, uzmi svoje zube iz čaše za vodu!« Počeka neko vrijeme. »Bako i prabako, pecite uštipke!« Topao se miris prž ena, tuč ena, tijesta diž e u zrač ne prostorije i uznemiri stanare, tetke, stričeve, bratiće u posjetima u njihovima sobama. »Ulico, gdje ž ivi sav stari svijet, probudi se! Gospođo Helen Loomis, pukovnič e Freeleigh, gospođo Bentley! Zakaš ljite, ustanite, uzmite pilule, kreć ite se! Gospodine Jonas, upregnite konja, izvucite svoja stara kola i započnite obilazak!« Osamljene nastambe po gradskom klancu otvoriš e zlobno svoje zmajske oč i. Za koji ć e č as dolje po jutarnjim ulicama dvije stare ž ene voziti svoju električ nu zelenu maš inu, maš uć i svim psima. »Gospodine Tridden, trč ite u spremiš te!« Skoro ć e gradski trolejbus, sipajuć i iznad sebe vruće plave iskre, zaveslati taracanim ulicama, koje sliče rijekama. »John Huff, Charlie Woodman, jeste li spremni?« š apne Douglas dječ joj ulici. »Spremni!« za lopte koje će se zarinuti duboko u vlažne ledine, za njihaljke od užeta što prazne vise o drveću. »Mama, tata, Tom, probudite se!« Potiho su zvonile budilice. Tutnjio je sat na sudnici. Ptice su pjevajuć i poskakale s drveć a — kao mrež a koju je bacila njegova ruka. Ravnajuć i orkestrom, Douglas upre prst u istoč nu stranu neba. Sunce se poče dizati.
Skrsti ruke i nasmiješ i se magič nim smiješ kom. Da, gospodine, razmiš ljao je, svatko skoč i, svatko potrči kad ja viknem. Bit će lijepo godišnje doba. Dadne gradu još jedan znak prstom. Vrata se bučno pootvaraše, ljudi iziđoše. Počelo je ljeto 1928. To je jutro Douglas Spaulding iduć i preko ledine raskinuo licem jednu pauč inu. Jedna se jedina nevidljiva nit u zr.aku dotakla njegova čela i pukla bez ikakva zvuka. . Po ovim je najneznatnijim događajima spoznao da ć e ovaj dan biti drugač iji od ostalih i zato »jer« objaš njavao je njegov otac, dok ga je zajedno s njegovim desetogodiš njim bratom vozio iz grada u prirodu, »ima dana koji su sač injeni od samog mirisa, koji su sam dah svijeta, š to vam na jednu nozdrvu ulazi, na drugu izlazi. I u neke dane«, nastavio je, »č uješ svaki glas, svaki treptaj svemira. Neki su dani za okus, neki za opip. A neki su dani jednako dobri za sva sjetila.« Priznavao je da je taj dan mirisao, kao da je neki bezimeni vrt narastao preko noć i između bregova i svojom toplom svjež inom ispunio cijeli vidljivi svijet. Zrak je mirisao po kiš i, ali nije bilo oblaka. Mož da se ovaj čas neki stranac smije u šumi, no bila je tišina ...? Douglas je promatrao kako zemlja prolazi pokraj njih. Nije osjeć ao miris voć njaka niti okus kiš e, jer je znao da nijedno od tog dvoga ne mož e postojati bez jabukovih debala i oblaka. A š to se tiče onog stranca što se smije tamo duboko u šumama ...? Ipak ostaje činjenica — i Douglasa prođu srsi — da je ovo, bez razloga, nekakav osobit dan. Kola se zaustaviše usred mirne šume. »U redu, dečki, budite pristojni.« Upravo su se gurali laktovima. »Da, gospodine.« Iziđoš e donoseć i plave kositrene vedrice dalje od samotnog, prljavog puta u miris kiš e koja je upravo pala. »Pazite na pčele«, reče otac. »Pčele se vrzu oko jagoda kao dječaci oko kuhinja. Doug?« Douglas digne pogled. »Daleko si milijun milja«, reče otac. »Pazi dobro. Hodaj uz nas.« »Da, gospodine.« I korač ali su kroz š umu: otac, vrlo visok, Douglas u njegovoj sjeni, a Tom, vclo malen, tapkajuć i u bratovoj sjeni. Stigoš e na malu uzvisinu i pogledaš e naprijed. »Gle, gle, vidite li?« pokazivao je otac. »Ovdje su ž ivjeli vjetrovi mirnog, punog ljeta i poput sablasnih kitova odlazili u zelene dubine, nevidljivi.« Douglas ž ivo pogleda, ne vidje niš ta, i uč ini mu se da ga je otac prevario. On je kao i djed ž ivio od zagonetki. Ali... ali... ipak ... Douglas se zaustavi i osluhne. Da, nešto se ima dogoditi, pomisli, znam! »Evo paprati s vilinskom kosom.« Otac je korač ao, kositrena mu je kantica klepetala u ruci. »Osjeć ate li ovo?« Nogom zastrugne zemlju. »Tu lež i bogato, dobro gnojivo od liš ća koje se milijun godina nakupljalo. Pomislite koliko jeseni je prošlo dok ej to nastalo!« »Dječače, ja hodam kao Indijanac«, reče Tom. »Ni glaska!« Douglas je opipavao, ali nije osjetio duboku, plodnu ilovač u koja je napeto sluš ala, iš čekivala. Okruž eni smo, pomisli. Dogodit ć e se! Sto? Zastane. »Iziđi, tko god bio, gdje god bio!« tiho je zaklinjao. Tom i tata su gacali dalje po slegnutoj zemlji. »To je najfinija čipka«, reče tata. I digao je ruku prema kroš njama drveć a da im pokaž e kako su se ispreplele po nebu i kako se nebo preplelo kroz drveć e. Neš to je postojalo, ali on nije znao š to. On se smiješ io, a to se ispreplitalo dalje, zeleno i plavo. Mogli ste promatrati i vidjeti kako š uma pomič e svoj tkalač ki stan, koji je klepetao. Tada je po volji zastajkivao i dobacivao sad ovo, sad ono, a riječ i su mu
glatko tekle iz usta. Cinio ih je još ugodnijima time š to se tako č esto sam smijao svojim izjavama. Govorio je da voli osluš kivnti tiš inu, ako se tiš ina mož e osluš kivati, jer govorio je, u toj tiš ini mož ete č uti kako polen divljeg cvijeć a sipi kroz zrak, koji vrvi od pč ela, bogami vrvi od pč ela! Slušajte slap ptičjeg pjeva sa drveća!« Evo! — pomisli Douglas, dolazi! Trkom! Ne vidim ništa! Trkom! Stalno meni u susret! »Bobice«! reče otac. »Prati nas sreća, pogledajte!« Pazi! Douglasu je stao dah. Ali Tom i otac su se sagnuli i zagrabili rukama duboko u titravi grm. Očaranost se rasplinula. Straš na skitnica š to vreba iz zasjede, velič anstveni trkač , skakač onaj š to potresa duš e, iščeznu. Douglas, izgubljen i prazan, prignu koljena. Vidje kako mu prsti utonuš e u zelenu sjenu i iziđoš e s takvim mrljama, tako da se č inilo da je na neki nač in ranio š umu i kopao po otvorenoj rani. »Vrijeme je užini, dječaci!« S lonč ić em napola punim malina i jagoda, u pratnji pč ela, koje su, kaž e otac, ni manje ni viš e nego zuj koji svijet proizvodi kad diš e, sjedoš e na komad povaljenog debla, obraslog mahovinom, ž vač uć i sendvič e i pokuš avajuć i osluš kivati svijet na isti nač in kao otac. Douglas primijeti kako ga otac sa smirenim zadovoljstvom promatra. Otac htjede reć i neš to š to mu je upravo sijevnulo kroz glavu, ali mjesto toga zagrize sendvič i zamisli se. »Sendvič u prirodi nije uopć e viš e sendvič . Primjeć uješ li da mu je okus sasvim drugač iji nego kod kuće? Tečniji je. Ima okus metvice i ananasa. Čudesno otvara tek.« Douglasov se jezik s oklijevanjem zaustavi na reš etki š unke na kruhu. Ne ... ne ... ipak je to baš sendvič. Tom je žvačući kimnuo. »Znam ja, što ti misliš, tata.« Već se dogodile,, mislio je Douglas. Sto god bilo, veliko je bilo, bogami veliko! Neš to ga je prestraš ilo i natjeralo u bijeg. Gdje je sada? Iza onog grma! Ne, iza mene! Ne, ovdje... Rekao bih da je ovdje.'.. Kradomice je gnjeo svoj želudac. Ako budem č ekao, vratit ć e se. Neć e me povrijediti, nekako znam da nije prisutno zato. da bi me povrijedilo. A što je to onda? Sto? Što? »Znaš li koliko smo puta igrali baseball ove godine, proš le godine, pretproš le godine?« reč e Tom bez ikakve veze. Douglas je promatrao Tomove usnice kako se brzo pomiču. »Pisao sam! Tisuć u pet stotina š ezdeset i osam puta! Koliko sam puta ja oprao zube u deset godina? Sest tisuć a puta! Oprao ruke: petnaest tisuć a puta. Spavao: č etiri tisuć e i još neš to puta, ne rač unajuć i poslijepodnevno odmaranje. Pojeo sam š est stotina bresaka, osam stotina jabuka. Kruš aka dvije stotine! Nisam zagrijan za kruš ke. Spomeni neš to. Kad saberem š to sam sve uč inio u deset godina, to ide na bilijune milijuna!« Evo, pomisli Douglas, opet dolazi. Zaš to? Jer Tom govori? Ali zaš to baš Tom? Tom č avrlja, usta punih sendvič a, a otac je tamo na onom panju, budan kao divlja mač ka. Tomu riječ i izviru ž ivo poput mjehura iz sode: »Koliko sam knjiga proč itao: č etiri stotine. Vidio priredbi: č etiri puta Bucka Jonesesa, trideset puta Jacka Hoxieja, č etrdeset i pet puta Toma Mixesa, trideset i devet Hoota Gibsona, stotinu devedeset i dva puta zasebno i samo karikature »Mač ka Feliksa«, deset puta Douglasa Fairbanksesa, osam puta Lona Chaneya u »Fantomu opere«, č etiri puta Miltona Sillsesa i neš to o ljubavi Adolfa Menjoua, pa sam proveo devedeset sati u kazališ nom zahodu čekajući da ta limunada prođe da bih poslije toga mogao gledati »Mačka i kanarinca« ili »Šišmiša«, gdje su svi zajedno dva sata bez prestanka krič ali. Za to vrijeme ja sebi predoč im č etiri tisuć e slatkih konzervi, tri stotine roščića, sedam stotina tuljaca sa sladoledom...« Tom je dalje čavrljao još pet časaka, a onda otac reče: »Koliko si dosad ubrao jagoda, Tom?«
»Dvjesta pedeset i šest kljunom!« uzvrati Tom isti čas. Otac se nasmije, završ e už inu i opet krenu u hladovinu da traž e maline i sitne divlje jagode, sva trojica pognuti. Ruke su im se pomicale goredolje, vedrice postajale tež e, a Douglas je priguš ujuć i dah razmiš ljao: Da, da, opet je blizu! Već mi daš će u leđa! Nemoj gledati! Radi! Sam beri, napuni kanticu! Ako pogledaš , preplaš it ć eš ga i pobjeć i ć e. Ovaj puta ga nemoj izgubiti! Ali kako, kako ć eš ga zaobići ovdje gdje ga možeš vidjeti, gledati mu u oči? Kako? Kako? »Uhvatio sam snjež nu pahuljicu u kutiju od š ibica«, reč e Tom smiješ eć i se soku jagoda na svojoj ruci. »Šuti!« Douglas bi najradije viknuo. Ali ne, vika bi raspojasala jeku i natjerala Ono u bijeg! I č ekaj... š to je Tom viš e govorio, to se ona velika Stvar viš e približ avala, nije se plaš ila Toma. Tom ju je svojim dahom privlačio, Tom je bio dio nje! »Proš le veljač e«,,reč e Tom smijuljeć i se, »drž ao sam kutiju od š ibica na snjež noj oluji, pustio sam da unutra padne jedna stara snjež na pahuljica, zatvorio je, utrč ao u kuć u, istresao je u hladionik!« Blizu je, sasvim blizu. Douglas je gledao u Tomova usta, koja su se brzo pomicala. Zelio je poskoč iti jer je osjeć ao kako se iza š ume podiž e veliki val plime. Zač as ć e se sruč iti, smrviti ih zauvijek... »Da, gospodine« razmiš ljao je Tom beruć i maline, »ja sam jedini dječ ak u č itavom Illinoisu, koji je ljeti imao snjež nu pahuljicu. To je dragocjenije od dijamanata, tako mi boga. Sutra ć u je otvoriti. Doug, možeš i ti gledati...« Svaki bi se drugi dan Douglas rasrdio, planuo, sve nijekao, lio sada, dok je velika Stvar trč ala pokraj njega, padala iz bistrog zraka iznad njega, mogao je samo žmireći klimati. Tom iznenada prestane brati bobe i okrene se da pogleda brata. Douglas je onako sagnut bio odlič na meta. Tom skoč i k njemu uz povik i navali na njega. Pali su, tukli se, valjali se. Ne! Douglas je snaž no naprezao svoj mozak. Ne! Ali odjednom ... Da, dobro je! Da! Taj č vor, dodir tjelesa, padanje i komeš anje nisu natjerali u bijeg plimu koja je sada nahrupila plaveć i i peruć i ih po travnatoj obali duboko kroz š umu. Zglobovi prstiju ga udariš e po ustima. Okusi poznatu, toplu krv, č vrsto zgrabi Toma, stisne ga, i tako su lež ali u tiš ini, u srcima im je kipjelo, u nosnicama zviždalo, i naposljetku, plašeći se da ništa neće naći, Douglas otvori jedno oko. I sve, apsolutno sve je bilo na svom mjestu. U njega je buljio svijet, slič an velikoj zjenici još već eg divovskog oka, koje se upravo otvorilo i rastezalo da bi sve obuhvatilo. I on je znao što je to skočilo na njega i ostalo i nije htjelo pobjeći. Ja sam živ, pomisli. Prsti su mu podrhtavali, rumeni od krvi, kao komadić i neke strane zastave, sad nađene i dosada nepoznate, i on se pitao koja mu zemlja i koje podaniš tvo po njoj pripada. Drž eć i Toma, ali ne znajuć i da je to on, dotakne slobodnom rukom tu krv kao da se ona mož e oljuš titi, zastane, okrene ruku. Tada pusti Toma i legne na leđa, ispruž i ruku prema nebu, i sav je sada bio glava, iz koje su oč i virile poput straž ara š to kroz otvor na bedemu neke č udnovate kule gleda most — njegovu ruku, prema prstima, gdje su prozračne zastavice od krvi treperile u svjetlu. »Kako ti je, Doug?« pitao je Tom. Glas mu je bio na dnu nekog mahovinom obraslog zdenca, negdje ispod vode, sakriven, udaljen. Trava je š aputala pod njegovim tijelom. Spusti ruku osjeć ajuć i na njoj omot od pahuljica, a daleko dolje š kripali su mu palci u cipelama. Vjetar mu je uzdisao u uš ima. Svijet je obasjan klizio
po staklenom krugu njegovih oč iju, poput slika koje se iskre na kristalnoj kugli. Sunce i vatrene mrlje na nebu bijahu cvijeć e razasuto po š umskom tlu. Ptice su se svetlucale poput kameč aka, razbacanih po prostranom, iskrenutom nebeskom'ribnjaku. Dah mu se skupljao na zubima, najprije leden, a kad je izlazio bio je kao vatra. Insekti su š ibali zrak električ nim svjetlom. Svaka je od deset tisuć a vlasi na njegovoj glavi narasla za milijunti dio palca. Cuo je kako mu dva jednaka srca kucaju u oba uha, treć e mu je srce kucalo u vratu, dva su mu srca tresla zapeš ća, a pravo mu je srce lomilo grudi. Milijun pora mu se otvorilo na tijelu. Zaista sam ž iv, mislio je. Nikad to prije nisam znao ili se bar ne sjeć am da sam znao! Uzviknuo je to glasno, ali tiho, dvanaestak puta. Zamisli! Zamisli! Dvanaest mi je godina, pa istom sad! Sad ja otkrivam to č udno doba, taj sat, sjajan kao zlato, ostavljen pod drvetom, za koji je zajamč eno da ć e ići triput po dvadeset i još deset, i našao sam ga rvući se. »Doug, kako si?« Douglas vrisne, zgrabi Toma i počnu se kotrljati. »Doug, ti si lud!« »Lud!« Kotrljali su se niz brijeg. Sunce im je bilo u ustima, u oč ima neš to poput razbijenog, kao limun ž utog stakla, usta su razjapili kao pastrve koje su izbač ene na obalu, smijali su se dok nisu poč eli plakati. »Doug, zar nisi lud?« »Ne, ne, ne, ne, ne!« Douglas je zatvorenih očiju vidio u tami tačkastu leopardovu kapu. »Tom!« Zatim mirnije. »Tom... da li itko na svijetu... zna da je živ?« »Sigurno! Pa da!« Leopardi su neč ujno otapkali u tamnije predjele, kuda se oč na kugla nije mogla za njima okretati. »Nadam se da je tako«, šaptao je Douglas. »O, svakako, nadam se da znaju.« Douglas otvori oč i. Otac je stajao visoko nad njim, tamo na nebu posutom zelenim liš ćem, nasmijan, s rukama na bokovima. Oč i im se sretoš e. Douglas se probudi. Otac zna da on razmiš lja. Sve je bilo planirano. Namjerno nas je doveo ovamo da bi se meni ovo dogodilo! On je u to umiješ an, sve on zna. I znaj da on zna da ja znam. Jedna se ruka spusti i podigne ga. Digavš i se stao je Douglas uz Toma i oca, još uvijek izubijan i zguž van, smeten i preneraž en, njež no obuhvati svoje izuzetno koščate lakte i sa zadovoljstvom obliže fino izrezane usne. Onda pogleda Toma i oca. »Ja ću nositi sve kantice«, reče. »Ovaj put dajte da sve vučem!« Predadu mu kantice podrugljivo se smiješeći. Stajao je lagano se njiš uć i, a opuš tene su mu ruke upijale š umu sa svom njenom tež inom i sokovima. Hoć u da osjetim sve š to se mož e osjetiti, pomisli. Da mi se sada osjetiti umornim, da mi se osjetiti umornim! Ne smijem zaboraviti da sam ž iv, znam da sam ž iv, ne smijem zaboraviti ni noćas, ni sutra, ni prekosutra. Dok je ovako iš ao natovaren i napola opijen, prstiju č udnovato naž uljanih, ukruć enih miš ica, posrćući, premda ga je otac držao za rame, pratile su ga pčele, pratio ga miris malina i žutog ljeta. »Ne«, mrmljao je Douglas, »dobro mi je, osjećam se odlično ...« Trebalo je pola sata da mu se izbriš e osjeć aj trave, granč ica, kamenja, kore mahovinom obraslog debla, s ruku, nogu i leđa, gdje su mu na kož i ostavili š are. Dok je on promatrao, kako se gube, klize, rasplinjuju, iš li su za njim brat i miran otac, puš tajuć i ga da sam pronalazi put kroz šumu prema onom nepojmljivom putu koji će ih odvesti natrag u grad ... U gradu, jednog drugog dana. Opet berba. Djed je stajao na prostranoj prednjoj verandi poput kapetana, promatrajuć i š iroku, neobič nu
tiš inu godiš njeg doba na samrti. Istraž ivao je vjetar i nedokuč ivo nebo, i tratinu na kojoj su stajali Douglas i Tom koji su proučavali samo njega. »Djede, jesu li sada dobri?« Djed je cupkao bradu. »Petsto, tisuć a, dvije tisuć e, svakako. Da, da, dobar doprinos. Samo ih [1] beri te, sve'ih poberite. Po jedan dime za svaku kesu što donesete u tijesak!« »Hej!« Dječ aci se sa smiješ kom sagnuš e. Brali su zlatne cvjetove, cvjetove koji su preplavili svijet, posuli tratine sve do poploč enih putova, blago prianjali uz kristalne podrumske prozore i njihali se, tako da se na sve strane iskrilo i bliještalo rastaljeno sunce. »Svake godine«, reč e djed, »pobjesne, a ja ih pustim, ponosan š to imam lavova u dvoriš tu. Ako ih budete previš e gledali, pregorjet ć e vam mrež nica. Obič an cvijet, drač koji, istina, nitko ne vidi, ali je za nas plemenita stvar.« Tako briž no u vreć e sabrane maslač ke odnosili su dolje. Tama se podruma zaž arila njihovim dolaskom. Vinski je tijesak bio otvoren, hladan. Prostirač od cvijeć a ga je ugrijao. Tijesak je postavljen, osovina se zavrtjela, a okretao ju je djed i blago cijedio ubrano cvijeće. »Eto . . . tako . ..« Zlatna plima, ž ivotni sok ovoga ugodnog, lijepog mjeseca tekao je najprije polako, pa onda u mlazu navalio dolje iz otvora u vrč eve, gdje se s njega obirala pjena od vrenja, te se onda spremao u posude za sirup, koje su se redale na police, krijeseći se u podrumskoj tami. Maslačkovo vino. Te su riječ i znač ile ljeto na jeziku. To je vino bilo ljeto, zač epljeno u boci. I sada, kad je Douglas znao da je zaista ž iv i hodao po svijetu osvrć uć i se da ga svega dodirne i vidi, bijaš e pravo i samo po sebi razumljivo da neš to od njegova novog saznanja, neš to od tog osobitog dana berbe bude za' peč ać eno da bi se otvorilo nekoga siječ anjskog dana, kad snijeg bude padao i ne bude se tjednima ili mjesecima vidjelo sunce i, kad mož da ustreba obnoviti neko već zaboravljeno č udo. Ovo ć e biti ljeto nesluć enih č udesa, i on je ž elio da ih sve sač uva i opremi naljepnicama, tako da se u svako doba kad zaž eli, mož e odš uljati dolje, u onu vlaž nu polutamu, i dotaknuti ih vrš cima svojih prstiju. I tamo ć e, red do reda, stajati maslač kovo vino, cakleć i se poput cvjetova ujutro kad se rastvore kao da se svjetlo ovog lipanjskog sunca iskri kroz ovoj lagane magle. Pogledaš li kroz njega zimi, snijeg se pretapa u travu, na drveć u se opet pojave ptice, liš će i cvat, š to je nalik nekom otoku leptira koji dišu na vjetru. I gledajući kroz njega bojadišeš olovno nebo u plavo. Drž i ljeto u ruci, lijevaj ljeto u č aš u, istina malenu č aš u, jer za djecu je najmanji plameni gutljaj, i promijeni godišnje doba u svojim žilama podižući čašu k usnama i pijući ljeto. »Spremno je; a sad ovamo s bačvom kišnice!« Niš ta na svijetu ne bi bilo tako prikladno kao č ista voda, koja se nakupila iz dalekih jezera i rosnih travnjaka u rano jutro, digla se prema nebu, i vjetar ju je u opranim grozdovima nosio' devet stotina milja daleko i oč istio, pa se onda nabijena strujom visokog napona zgusnula na hladnom zraku. Ta je voda padala na zemlju kao kiš a, ali je još č eš će stizala s neba u obliku kristala. Kad je primila neš to od istoč nog i zapadnog vjetra, i sjevernjaka, i jugovine, od nje je nastala kiša, a u ovom se obrednom času pretvarala u vino. Douglas potrči s vedricom, zaroni je duboko u bačvu za kišnicu. »Evo nas!« Voda bijaš e svila u peharu, svijetla, plavkasta svila. Smekš ala bi č ovjeku, usne, i grlo, i srce, kad bi je pio. Tu je vodu trebalo nositi u vedricama i kantama do podruma, gdje je bujala i kao gorska bujica plavila.ubrane maslačke. Cak ć e i baka, kad se snijeg bude už urbano kovitlao zahvać ajuć i svijet u svoj vrtlog, zamuć ujuć i prozore, kradući dah iz usta, čak će i baka jednog dana u veljači umaknuti u podrum.
Gore će u prostranoj kući biti kašlja, kihanja, hripanja i stenjanja, dječje groznice, hrapavih grla, nosova sličnih ukuhanim trešnjama, posvuda će vrebati mikrobi. Tada ć e doć i baka izdiž uć i se iz podruma poput lipanjske bož ice s neč im sakrivenim, ali vidljivim pod ogrnutim š alom. To ć e se nositi po svim sobama jada, gore i dolje, s mirisom ć e se i bistrinom toč iti u prozirne č aš e da se ugodno pijucka. Lijekovi iz jednog drugog godiš njeg doba, balzam od sunca i dokonih popodneva u kolovozu, od jedva primjetljivih, tvrdih zvukova kola š to razvoze led, prolazeć i poploč enim cestama, od š uma srebrnih stijena pod oblacima i od zdenca na ledinama, gdje kose klize preko mravinjaka, sve to, sve to u jednoj čaši. Da, č ak ć e i baka, privuč ena u zimski podrum lipanjskim dož ivljajem, stajati sama i smirena, odvojit ć e potajno svoju duš u i srce, kao i djed, i otac, i stric Bert ili neki stanar, i sjediniti se s posljednjim dodirom davno minulog dana, s izletima i toplim kiš ama i s mirisom pš enič nog i kukuruznog polja i povijenog sijena. Gak ć e i baka ponavljati i ponavljati lijepe i zlatne riječ i koje se izgovaraju sada, ovaj č as, kad je cvijeć e ubač eno u tijesak, onako kako ć e se ponavljati svake zime, svih bijelih zima, koliko ih god bude. Izgovarat ć e se i izgovarati sa smiješ kom na usnama, koji će biti kao iznenadan proboj sunčeva svjetla u tamu. Maslačkovo vino. Maslačkovo vino. Maslačkovo vino. Niste č uli kako dolaze. Jedva ste im mogli č uti hod. Trava se povijala i opet uspravljala. Silazili su niz brijeg poput sjena oblaka .. . ljetni dječaci u trku. Douglas je zaostao, izgubio se. Daš ćuć i se zaustavi na rubu gudure, na granici ponora, iz kojeg je blago popuhivalo. Nać uljenih uš iju poput jelena njuš io je ovdje neku opasnost, staru bilijun godina. Ovdje se grad rastavljao u dvije polovice. Ovdje je prestajala civilizacija. Ovdje je samo bujala zemlja s milijun umiranja i ponovnih rađanja svaki sat. I tu su bile staze već utabane ili još neutabane, koje su prič ale o potrebi da dječ aci hodaju, da bi postali muškarci. Douglas se okrene. Ta je staza vijugala kao velika praš na zmija prema ledenjaku, gdje je za ž utih dana ž ivjela zima. Ova je staza jurila za už arenim pijeskom obale u srpnju. Ta k drveć u, gdje dječ aci mogu rasti kao zelene divljake, sakriveni između drveć a. Ona tamo u vrt kajsija, divljih naranč i, lubenica, koje lež e kao mač ke u kornjač inu oklopu, drijemajuć i na suncu. Ona staza š to je napuš tena ali divlje vijuga vodi u š kolu! Ova, ravna kao strijela, prema kaubojskim popodnevnim predstavama u subotu. A ova niz potok prema divljini izvan grada. Douglas je žmirkao. Tko bi mogao reć i gdje poč inje grad a gdje divljina? Tko bi mogao reć i tko je od njih gospodar onog drugoga? Uvijek je postojalo i postojat ć e ono mjesto, koje se ne da odrediti, gdje se to dvoje bori, i jedno od njih pobjeđuje drugo za jodno godiš nje doba, zaposjedajuć i neki prilaz, neku udolinu, guduru, drvo, grm. Tanki pokrivač velikog kopnenog mora trave, i vode, i cvijeć a, koji je poš ao na put iz dalekih, osamljenih sela, pomicao se uporedo s godiš njim dobima, koja su se probijala naprijed. Svake noć i divljina, livade i daleke poljane .tekle niz potok kroz guduru i bujale u gradu s mirisom trave i vode, a grad je bio nenastanjen i mrtav i vrać ao se u zemlju. I svako je jutro rub udoline sve dublje ulazio u grad, prijeteć i da ć e otplaviti garaž e kao č amce na vesla, da ć e progutati stara kola koja su bila prepuštena na milost i nemilost kiši i rđi. »Hej! Hej!« John Huff i Charlie Woodman trčali su kroz tajnu udoline, i grada i vremena. »Hej!« Douglas se polako kretao niza stazu. Zaista je udolina mjesto kamo dolazite gledati dvije ž ivotne pojave, putove č ovjeka i putove prirode. Grad, uostalom, i nije niš ta drugo doli velika lađa, puna prež ivjelih, koji se neprestano kreć u, izbacujuć i travu, skidajuć i rđu. Tu i tamo bi se pokoji č amac za spaš avanje od dasaka, slič an majci lađi, odriješ io u mirnoj oluji godiš njih doba i na tihim se valovima termita i mravi spustio u prož drljivi klanac da bi osjetio skakavč evo treperenje, koje je š uš talo kao suhi papir kad se zapali cigareta, da se pauč inom osigura protiv zvuka i da se na
kraju, u survini oblutaka i katrana, uruš i kao zapaljeni lijes, tvoreć i kriješ koji kao munja sijevne plavim svjetlom i uz blijesak osvijetli pobjedonosno slavlje divljine. Douglasa je, dakle, privlač io misterij uzajamnog preotimanja između zemlje i č ovjeka, iz godine u godinu, a znao je da gradovi nikad potpuno ne pobijede, nego da su uvijek u mirnoj opasnosti, potpuno opremljeni kosilicama, praš kom protiv kukaca i š karama za obrezivanje ž ivica, i održ avaju se dotle dokle zahtijeva civilizacija. No svaka je kuć a spremna da se utopi u zelenoj plimi, da se zakopa zauvijek kad nestane posljednjeg č ovjeka, a njegove zidarske ž lice i kosilice ospu ljuščicama rđe. Grad. Divljina. Kuć e. Klanac. Douglas je gledao i u buduć nost i u proš lost. Ali kako da uspostavi neki odnos između oboga, da nađe smisao te razmjene kad... Pogled mu padne na tlo. Proš ao je prvi ljetni obred: branje maslač ka, pravljenje vina. Sad ga je č ekao drugi obred; da se počne kretati, ali on je mirno stajao. »Doug ... hodi... Doug!...« Dječaci u trku iščezoše. »Ja sam ž iv«, reč e Douglas. »Ali š to imam od toga? Oni su još ž ivlji od mene. Kako da dođem? Kako da dođem?« I tako stojeći sam pronađe odgovor pogledavši na svoja nepomična stopala... Te noć i, kad se kasno vrać ao s predstave s majkom, ocem i bratom Tomom, spazi Douglas u osvijetljenom izlogu cipele za tenis. Brzo odvrati pogled, ali mu se glež nji ukoč iš e, stopala zaustaviš e, a onda pojuriš e. Zemlja se vrtjela, a platneni su zasloni na duć anima uslijed tež ine njegova tijela lepetali svojim krilima od tkanine za jedra. Majka i otac i brat mirno su hodali s obje strane. Douglas je zaostajao promatrajući cipele za tenis, koje su ostale u ponoćnom prozoru. 9,»Bio je lijep film«, reče majka. Douglas promumlja: »Bio je...« Bio je lipanj i davno je već trebalo kupiti posebne cipele, koje su bile tihe kao ljetna kiš a kad pada po putovima. Lipanj, i zemlja puna sirove snage, i svuda sve u pokretu. Polje je još uvijek prosipalo travu, oivič ujuć i staze i zaokruž ujuć i kuć e. Svaki bi se č as grad mogao prevrnuti, pasti, a da se djetelina ili korov niti ne zalelujaju. Ovdje se Douglas zaustavi kao prikovan uz mrtvi cement i ulicu od crvene opeke, i jedva da se mogao pokrenuti. »Tata!« izlane. »Tamo otraga u onom prozoru, one cipele CreamSponge Para Litefoot...« Otac se niti ne okrene. »A zašto su ti potrebne nove gumene cipelice? Možeš li mi to reći?« »Pa...« Zato jer č ovjeku doč aravaju ono š to osjeć a svako ljeto kad prvi put izuje cipele i bos potrč i po travi. Doč aravaju ti ono š to osjetiš zimi kad izvuč eš noge ispod toplih pokrivač a da bi ih propuhao hladan vjetar kroz otvoren prozor, i dugo ih tako ostaviš pa ih onda opet uvuč eš pod pokrivač e i osjeć aš ih. onda kao komade snijega. Teniske ti doč aravaju ono š to svake godine osjetiš kad gaziš niz polagani potok i vidiš dolje, inč u i pol dalje pred sobom svoja vlastila stopala, a zatim stvarni dio sebe iznad vode. »Tata«, reče Douglas, »teško je to objasniti.« Ljudi koji su pravili teniske nekako su znali š to dječ acima treba. U potplate su stavili sljeza s moč vare i elastič na pera, a ostalo su ispleli od trave koja se prž ila i izblijedjela u divljini. Kao da su duboko u mekoj masi od koje su bile napravljene cipele bile sakrivene tanke, č vrste jelenove ž ile. Ljudi koji su pravili te papuč e mora da su promatrali mnoge vjetrove dok su propuhivali drveć e i mnogo rijeka kako teku dolje prema jezerima. U tim je cipelama sve što postoji, a to je ljeto. Douglas je to sve nastojao obuhvatiti riječima. »Da«, reč e otac, »ali š to se dogodilo s tvojim teniskama od proš le godine? Zaš to ih ne mož eš iskopati iz ormara?« Zao mu je bilo dječ aka koji ž ive u Kaliforniji, gdje cijelu godinu nose teniske i nikad ne znaju š to znač i zbaciti zimu s nogu, svuć i cipele pune snijega i kiš e, od kož e koja je tvrda kao ž eljezo, i
trč ati jedan dan bos, a onda obuti nove teniske, prve u toj sezoni, š to je još bolje nego biti bos. Magija je uvijek vezana uz novi par cipela. Nek umre magija prvog rujna, ali sad je, pod kraj lipnja, sve puno magije, i s takvim cipelama kao što su ove možeš skakati preko drveća, rijeka i kuća. Ako hoćeš, možeš u njima preskakivati živice, pločnike i klade. »Zar ne uviđaš?« reče Douglas. »Ja jednostavno ne mogu upotrijebiti prošlogodišnje.« Jer proš logodiš nje su iznutra bile mrtve. Krasne su bile kad ih je proš le godine prvi put obuo. Ali svake godine na kraju ljeta uvidite, znate da u njima zaista ne mož ete preskakivati potoke, i drveć e, i kuć e, i one su mrtve. No ovo je nova godina i on osjeć a da ć e s tim novim parom cipela moći sve, uopće sve. Penjali su se uza stepenice kući. »Štedi novac«, lece otac. »Za pet ili šest tjedana...« »Proći će ljeto!« U mraku, dok je Tom spavao, lež ao je Douglas promatrajuć i svoje noge, daleko dolje na kraju kreveta, u mjesečini, oslobođene teških željeznih cipela — spali su s njih veliki komadi zime. »Uzroci. Moram izmisliti uzroke za cipele.« Pa svatko zna da su bregovi oko grada puni prijatelja koji naganjaju krave, igraju se barometra s atmosferskim promjenama, sunč ajuć i se otkidaju kao s kalendara dan po dan da uhvate š to viš e sunca. Da bi dostigao te prijatelje, moraš trčati brže od lisice ili od vjeverice. A što se tiče grada, taj vrvi od neprijatelja, koje vruć ina razdraž i tako da se sjete svih zimskih prepirki i uvreda. Potraž i prijatelje, zakopaj neprijatelje! To je motto za teniske CreamSponge Para Litefoot. Zar svijet ne trči prebrzo? Hoćeš li održati korak s njim? Hoćeš li biti hitar, ostati hitar? Onda Litefoot! Litefoot! Podigao je svoju zalihu kovanog novca i čuo tiho zveckanje, osjetio eteričnu težinu novca. Sto god hoć eš postić i, razmiš ljao je, moraš sam nać i put do toga. Sada, u ovoj noć i, treba da nađem taj put kroz šumu... Jedno po jedno gasila su se u gradu svjetla po izlozima. Vjetar je udarao o prozor. Bilo je kao da teče neka rijeka, a njegove noge kao da hoće da idu s njom. U snu je slušao gdje neki kunić trči, trči, trči u visokoj, toploj travi. Stari je gospodin Sanderson š etao po svojoj trgovini cipela kao š to mora da š eta kroz svoju radnju vlasnik trgovine pripitomljenih ž ivotinja sa svih strana svijeta, koji usput svaku od njih pomalo dotakne. Gospodin Sanderson je brisao ruke o cipele u prozoru, i neke su mu bile kao mač ke, neke kao psi; svaki je par doticao sabrano, namješ tajuć i svezice i naravnavajuć i jezič ce. Tada stane tačno na sredinu poda i pogleda okolo kimajući glavom. Čulo se nešto kao grmljavina, koja je sve više rasla. Jedan je č as Sandersonova cipelarnica bila prazna. Slijedeć i je č as tamo stajao Douglas Spaulding, nespretno, zureć i u svoje kož ne cipele kao da se te teš ke stvari ne mogu izvuć i iz cementa. Grmljavina je prestala kad su se zaustavile njegove cipele. A onda, muč no, polagano, usuđujuć i se gledati samo u novac u svojoj š aci, izlazio je Douglas iz blistavog sunč anog svjetla subotnjeg popodneva. Briž ljivo nareda hrpice centa, dima, quartera, kao da igra š ah i zabrinut je hoće li ga slijedeći pokret izvesti na sunce ili uvući dublje u sjenu. »Nemoj ništa govoriti!« reče gospodin Sanderson. Douglas se sledi. »Prvo, znam š to ž eliš kupiti«, reč e gospodin Sanderson. »Drugo, vidim te svaki dan pred svojim prozorom; misliš da ne vidim? Varaš se. Treć e, da to jasno izrazimo, ti hoć eš teniske Royal CreamSponge Para Litefoot: »Kao mentol na nogama] Četvrto, želiš ih na veresiju.« »Ne!« povič e Douglas teš ko diš uć i kao da je cijelu noć u snu trč ao. »Imam neš to bolje da vam ponudim nego š to je veresija!« pož uri se reć i. »Prije nego š to reknem, morate mi, gospodine Sandersone, uč initi neš to. Mož ete li se sjetiti, gospodine, kad ste posljednji put vi nosili teniske Litefoot?« Gospodin Sanderson se uozbilji. »O, Ima tomu deset, dvadeset, recimo trideset godina. Zaš to
...?« »Gospodine Sanderson, zar ne treba da zahvalite svojim muš terijama š to bar isprobate teniske koje prodajete, bar jednu minutu, tako da znate kako se oni osjeć aju? Ako se stvari ne kuš aju, zaborave se. Covjek iz United Cigar Storea puš i cigare, zar ne? Covjek iz trgovine poslastica kuša svoju robu, tako ja bar mislim ... Tako...« »Mogao si primijetiti«, reče stari, »da ja nosim cipele.« »Ah ne teniske, gospodine! Kako mož ete prodavati teniske, ako ne ludujete za njima, a kako možete ludovati za njima, ako ih ne poznajete?« Gospodin Sanderson malo ustukne pred dječakovom groznicom i primi se za bradu. »I...?« »Gospodine Sanderson«, reč e Douglas, »prodajte vi meni neš to, pa ć u i ja prodati vama neš to isto tako vrijedno.« »Je li za prodaju neophodno potrebno da obučem teniske, dječače?« reče stari. »Ja bih svakako želio, gospodine, kad biste vi to samo htjeli.« Stari uzdahne. Casak. poslije toga mirno sjede daš ćuć i i navuč e teniske na svoja dugač ka, uska stopala. Izgledala su kao zalutala i strana dolje pokraj tamnih rubova njegova radnog odijela. Gospodin Sanderson ustane. »Kako se osjećate u njima?« »Kako se osjećam?« uzvrati on. »Ugodne su.« Htjede sjesti. »Ne, molim!« Douglas ispruž i ruku. »Gospodine Sanderson, biste li se sad mogli malo ljuljati, naprijed pa natrag, okretati se, malo poskakivati dok vam ja ne reknem ostalo? Radi se o ovom: ja ć u vama dati svoj novac, a vi ć ete meni dati cipele i ja ć u vam ostati duž an jedan dolar. Ali gospodine Sanderson, čim dobijem te cipele, znate li što će se dogoditi?« »Što?« »Znate š to? Raznosit ć u vam pakete, dopremati pakete, donijeti kave, spaliti otpatke, trč ati na poš tu, nosit ć u vam telegrame, ić i ć u u knjiž aru! Cinit ć e vam se da su dvanaestorica, a ne ja sam, kad poč nem ulaziti i izlaziti, ulaziti, izlaziti, svaki č as. Opipajte te cipele, gospodine Sanderson, vidite kako ć e me brzo nositi? Sve ove opruge iznutra? Zamislite kako ć e se u tom trč ati? Osjeć ate kako su vas uhvatile i ne mogu vas viš e pustiti i kako one ne vole da tamo sjedite? Osjeć ate li kako ć u ja brzo vrš iti sve to č ime se vi nerado bavite? Vi ć ete stajati u ugodnoj, svjež oj trgovini dok ja budem trč ao po gradu! Ali to zapravo nisam ja, to su cipele. One idu kao lude niz aleje, preč acima, i dolaze natrag! To one idu!« Gospodin Anderson je stajao zateč en tom bujicom riječ i. Kad su riječ i potekle, zanijela ga je bujica, poč eo je duboko propadati u cipele, sagibati prste, razgibavati zglobove, opipavati glež nje. Lagano se i neprimjetno njihao naprijed i natrag, zajedno s hladnim povjetarcem koji je dopirao kroz vrata. Teniske su se neč ujno ž arile duboko u parket, utonule kao u travu u dž ungli, u zemlju i meku ilovač u. Sveč ano skoč i na meko blato, u zemlju, koja je bila spremna i jedva ga č ekala. Uzbuđenje mu preleti licem kao da se tisuć u obojenih svjetala upalilo i ugasilo. Usta mu ostadoš e malko otvorena. Blago se njiš uć i, nađe opet ravnotež u, a dječ akov se glas izgubi', i stajali su tamo, gledajući jedan drugog u potresnoj prirodnoj tišini. Nekoliko je ljudi po vrelom suncu prošlo pločnikom ispred vrata. Još uvijek su čovjek i dječak stajali, a s čovjekova je lica sijevao zanos. »Dječače,« reče na kraju stari čovjek, »bi li se ti za pet godina uposlio u ovoj trgovini?« »A, hvala, gospodine Sandersone, još ja ne znam što ću biti.« »Sto god budeš htio, sine,« reč e starac, »bit ć eš . Nitko ti neć e stati na put.« Starac polagano prijeđe preko trgovine do zida s tisuć u kutija, vrati se s cipelama za dječ aka i na komadu papira napravi spisak dok je dječak obuvao i vezao cipele i onda stojeći čekao.
Starac pruž i spisak. »Desetak stvari š to ć eš ovo poslijepodne uč initi za me. Posvrš avaj ih, Stjepanje je, pa si onda slobodan.« »Hvala, gospodine Sanderson!« Douglas odskakuta. »Stani!« povič e starac. Douglas se trgne i okrene. Gospodin Sanderson je virio kroz prozor. »Kako se osjećaš u njima?« Dječ ak pogleda dolje na svoje noge duboko u vodi, u pš enič nom polju, u vjetru koji ga je već iznosio iz grada. Pogleda gore starca, a oč i su mu gorjele, usne se pomicale, ali ni glasak nije iz njih izlazio. »Antilope?« reče stari kružeći pogledom od dječakova lica do cipela. »Gazela?« Dječ ak je razmiš ljao, oklijevao, a onda ž ivahno kimnuo. U isti je č as iš čezao. Vrata su stajala otvorena. Zvuk teniski iščezne u vrućini džungle. Gospodin Sanderson je stajao na vratima, u plamenu sunca i osluš kivao. Sjeć ao se toga zvuka iz davnih vremena, kad je kao dječ ak sanjario. Lijepa stvorenja š to skakuć u pod nebom, odlaze kroz granje, ispod drveća, a ostaje samo blaga jeka od njihova trčanja. »Antilope«, reče gospodin Sanderson. »Gazele.« Sagne se da podigne dječ akove zimske cipele, teš ke od zaboravljenih kiš a i davno otopljenih snjegova. Izlazeći iz blještavila sunca, hodajući meko, lagano, polako, vraćao se natrag civilizaciji... Iznio je ž utu biljež nicu s niklovanim obrubom, iznio je ž utu olovku Ticonderogu. Otvorio bilježnicu, liznuo olovku. »Tom«, reč e, »ti i tvoja statistika naveli ste me na jednu misao. Ja ć u uč initi neš to, ić i ć u tragom stvari... Na primjer, vidiš, da mi svako ljeto radimo isto što smo radili i prethodno ljeto?« »A što, Doug?« »Pravljenje maslač kova vina, kupovanje ovih novih tenisa-cipela, prvi vatreni hitac u godini, pravljenje limunade, ili kad nam! se trijeske zabodu u stopala, ili kad beremo div lje maline. Svake godine isto, na isti način, bez promjene. To je jedna polovica ljeta, Tom.« »A što je druga polovica?« »Stvari koje činimo prvi put u životu.« »Kad jedemo masline?« »Veće od toga. Kao kad, recimo, otkrijemo da djed ili baka ne znaju sve na svijetu.« »Znaju oni svaku i najmanju sitnicu što se može znati, nemoj to zaboraviti.« »Tom, nemoj dokazivati, ja sam to već zapisao među otkrić a i saznanja. Ne znaju oni sve. No to nije nikakav zločin. I to sam također otkrio.« »Kakve si još gluposti tamo sakupio?« »Da sam živ.« »Pa to je staro!« »Novo je o tom misliti i to primijetiti. Ti koješ ta č iniš , a ne promatraš . I onda najednom pogledaš i vidiš š to č iniš , i to je zaista prvi put. Podijelit ć u ljeto na dva dijela. Prvi dio ove biljež nice nosi naslov Obredi i ceremonije. Prvi put u godini skidati pjenu s piva. Prvi put u godini trč ati bosonog kroz travu. Prvi se put u godini skoro utopiti u jezeru. Prva lubenica. Prvi komarac. Prva berba maslač ka. To su stvari koje mi č inimo, ponavljamo i opet ponavljamo i nikad o tom ne razmiš ljamo. Ali ovdje su otraga, kako sam rekao, Otkrić a i saznanja ili mož da Rasvjetljenja, to je otmjenija riječ, ili Intuicije, dobro? Drugim riječima, činiš nešto što je staro, obično, kao na primjer stavljanje maslač kova vina u boce, i uvrstiš to u Obrede i ceremonije. A onda o tom razmiš ljaš , bilo glupo ili ne, i uvrstiš u Otkrić a i saznanja. Evo š to ima o vinu: svaki put kad ga stavljaš u boce odlažeš čitavu komadinu godine 1928, neoštećenu. Kako ti se to sviđa, Tom?« »Zastao sam iza toga za čitavu milju.« »Da ti pokaž em neš to drugo. Na poč etku, u Ceremonijama stoji: Prvi sukob i batine od tate u ljetu 1928. ujutro 24. lipnja. Otraga sam u Saznanja stavio: Uzrok tome š to odrasli i djeca vode
borbu jest taj š to ne pripadaju istom rodu. Ako ih pogledaš , vidjet ć eš da se razlikuju od nas. Pogledaš li nas, razlikujemo se i mi od njih. Razni rodovi, i nikad se to dvoje neć e sprijateljiti. Metni to, Tom, u svoju lulu i popuši!« »Doug, ti pogađaš , ti pogađaš ! Tako je! Upravo se zato ne mož emo slož iti s mamom i tatom. Neugodnosti, neugodnosti, od zore do mraka! Dječače, ti si genij!« »Kad god u ova slijedeć a tri mjeseca vidiš neš to š to se uvijek ponovno č ini, reci mi. Razmisli o tome pa mi i to reci. Kad počne rad, sabrat ćemo ljeto i vidjeti što imamo.« »Ja imam odmah sad jednu statistiku za te. Zaš ilji olovku, Doug. Na svijetu ima pet bilijuna stabala. Ja sam to ustanovio. Ispod svakog drveta je sjena, je li tako? Dakle, odakle noć ? Reć i ć u ti: sjene izmile ispod pet bilijuna stabala! Razmisli! Sjene jure okolo po zraku, mute vodu, mož eš tako reć i. Kad bismo mogli pronać i nač in da tih prokletih pet bilijuna sjena zadrž imo pod tim drveć em, mogli bismo ne lijegati do ponoć i, Doug, jer onda ne bi bilo noć i! Eto vidiš , neš to staro, neš to novo.« »To je istina, to je staro i novo!« Douglas oblizne žutu olovku Ticonderogu, koje je ime nježno volio. »Reci opet.« »Sjene borave ispod pet bilijuna stabala ...« Da, ljeto je slož eno od obreda, koji se obavljaju svaki u svoje vrijeme i na svom mjestu. Obred pravljenja limunade ili ledenog č aja, obred vina, cipela koje dobiješ ili ne dobiješ , na kraju obred njihaljke na verandi, koji brzo, sa smirenom dostojanstvenošću, dolazi za ostalima. U kasno poslijepodne treć eg dana ljeta opet se na vratima terase pojavi djed vedro promatrajuć i dvije prazne karike na stropu. Korač ajuć i kao Ahab, prema ogradi, uz koju su bili poredani lonci belargonije, i promatrajuć i izvanredno blagi dan i njež no obojeno nebo, navlaž i prst da osjeti vjetar i odbaci kaput da osjeti kako je u samoj koš ulji u te kasne popodnevne sate. Uzvratio je pozdrav drugim kapetanima, koji su isto tako stajali pod trijemovima, okić enim cvijeć em i koji su isto tako izaš li da vide kako meko tlo bubri na tom vremenu i zaboravljali svoje žene, koje su sakrivene iza crnih zidova verandi čavrljale ili bučile kao pahuljasti kućni psići. »Dobro, Douglas, objesimo je.« U spremiš tu su naš li sjedaljku, opraš ili je i iznijeli za zabavu u tihim ljetnim več erima, i djed je njihaljku objesio 0 karike na stropu verande ... Douglas je bio lakš i pa je prvi sjeo na njihaljku, a onda je, č as kasnije, djed oprezno smjestio svoju č asnu tež inu pokraj dječ aka. Tako su sjedili smiješ eć i se jedan drugom i kimajuć i dok su se tiho ljuljali, naprijed i natrag, naprijed i natrag. Poslije deset minuta pojavila se baka s kantama vode i metlama da opere i pomete verandu. Iz kuće je izneseno još stolica, naslonjača za njihanje, visokih naslonjača. »Uvijek u rano ljeto ja volim sjediti«, reče djed, »dok se ne namnože komarči«. Kad biste oko sedam sati stali pod prozor blagovaonice i osluš kivali, č uli biste grebanje stolicama, koje se izmič u od stola, i kako netko okuš ava na ž utozubom glasoviru. Kresale su se š ibice, prve su posude burkale vodu i zveketale na policama, a negdje bi, jedva č ujno, svirao fonograf. I onda, kako se več er spuš tala, poč eli bi se od kuć e do kuć e u sumrač noj ulici pod divovskim hrastovima i brijestovima pojavljivati na balkonima ljudi kao one igure š to na higroskopima pokazuju dobro ili loše vrijeme. Stric Bert, mož da djed, onda otac i neki bratić i, svi muš karci, iziš li su u sumrač nu več er ostavljajuć i iza sebe glasove ž ena u prohladnoj kuhinji dok srede svoj svemir. S balkona se zač uju glasovi muš karaca, koji tamo sjede s nogama na stolovima, dok se dječ aci vješ aju po istroš enim stepenicama ili drvenoj ogradi, preko koje se prevali sad koji dječak sad lonac belargonije. Na kraju se poput duhova koji su se č as prije skrivali iza zastora vrata pojavljuju baka, prababa
i majka, i muš karci se pokreć u, mič u i nude sjedala. Zene nose sa sobom razne lepeze, preslož ene papire, bambusove metlice ili namirisane maramice da bi im za vrijeme razgovora, strujio zrak oko lica. Sadrž aja razgovora cijele več eri ne sjeć a se drugi dan nitko. Nikome nije važ no ono o č emu odrasli govore. Važ no je samo da zvuč i dolaze i odlaze preko njež nih struč aka paprati, koja s tri strane ovjenč ava prednju verandu. Važ no je samo to da tama polako ispunja grad, kao da je netko prolio po kuć ama neku crnu vodu, i da se cigare ž are, i da se razgovor nastavlja i nastavlja. Pokrenuo se ž enski ž amor i smeo prve komarce, koji su mahnito izvodili svoj ples u zraku. Muš ki su se glasovi uvlač ili u divo stare kuć e. Kad biste zaklopili oč i i prislonili glavu uz pod, č uli biste kako muš ki glasovi tutnje kao daleki politič ki potres, stalan zvuk koji ne prestaje i sad se diž e, sad spušta. Douglas dopuž e natrag na suhe daske verande. Uč inili su ga zadovoljnim i sigurnim ovi glasovi, koji ć e nastaviti govoriti č itavu vječ nost, oblijevati mu tijelo kao potok koji ž ubori, oblijevati zoklopljene vjeđe, ulaziti kroz sva vremena u njegove dremovne uš i. Stolice za njihanje proizvodile su zvuk kao cvrč ci, cvrč ci su cvrč ali kao stolice za njihanje, a bure za kiš nicu pod kuhinjskim prozorom, pokriveno mahovinom, proizvodilo je novo pokoljenje komaraca, pruž ajuć i time temu za razgovor za bezbroj ljeta koja su još imala doći. Bilo je tako dobro, tako ugodno i tako sigurno sjediti za ljetne noć i pod trijemom, da se toga nikad ne bih mogao odreć i. To su bili ispravni i trajni obredi, palile su se lule, blijede su se ruke micale ispreplić uć i igle u mraku, jela se hladna, eskimska paš teta, zamotana u listić e, odlazilo se i dolazilo. Jer svatko bi od vremena do vremena navratio ovamo u posjet: susjedi iz ulice, svijet sa ceste. Tu su bile gospođa Fern i gospođa Roberta, koje bi prozujale u svom električ nom potrkalu, prokrstarile jednom s Tomom i Douglasom po č etvrti i onda doš le sjesti i lepezom tjerale groznicu sa svojih lica, pa staretinar, gospodin Jonas, koji bi ostavio svoga konja i kola sakrivene u drvoredu i popeo se uza stepenice sav pun riječ i, samo š to se ne rasprsne, i svjež kao da ono š to ima reć i nije još nikad reč eno, a u nekom smislu i nije. I poslije svega djeca, koja se provlač e igrajuć i se skrivač a ili lovice, pa se zadahtana i zaž arena mirno vrać aju u luku preko utihle ledine, [2] kao bumeranzi i tonu u beskrajno pričanje glasova na verandi, koje ih uljuljkuje. O, raskoš i lež anja u noć i paprati, u noć i trave, u noć i glasova, koji dremovni zuje i tkuć i povezuju tamu. Odrasli su zaboravili da je Douglas tamo, tako je tiho i mirno lež ao, sluš ajuć i o planovima koje su oni stvarali za svoju i njegovu buduć nost. Glasovi su jednolič no pjevali, runili se u oblacima duhanskog dima, koje je obasjavao mjesec, dok su leptiri kao kasni jabukovi cvjetovi leprš ali oko dalekih ulič nih svjetiljaka, a glasovi se kretali naprijed prema godinama koje imaju doći... Nasuprot »United Cigar Storea« sakupili su se ljudi več eras, da ispaljuju rakete, potapaju bojne brodove, diž u u zrak tvornice dinamita i, ukratko reč eno, už ivaju grizuć i u svojim porcelanskim ustima baš onu bakteriju koja ć e uč initi, da se zaustave i ohlade. Nazirali su se oblaci uniš tenja kako lebdeć i prelaze u dimu iz njihovih cigara preko jednog uzbuđenog lica, koje se jedva vidjelo i koje je već sluš alo zvuk lopata i motika i pjevanje »pepeo u pepeo, prah u prah«. Bijaš e to lice Lea Auffmanna, gradskog draguljara, koji je raskolač io svoje vodenaste oč i i na kraju podigao u zrak ruke, koje su bile kao dječje, te s negodovanjem uzviknuo: »Stanite! Zaboga, iziđite iz tog groblja!« »Imate vi pravo, Leo,« reč e djed Spaulding, koji je prolazio š eć uć i sa svoja dva unuka, Douglasom i Tomom. »Ali jedini vi, Leo, mož ete zač epiti usta tim jezovitim prič alicama. Izumite neš to š to ć e buduć nost uč initi vedrijom, punijom, beskrajno radosnom. Izumili ste dvokolice, stvorili čudnu napravu pennyarkade, u našem ste gradu projicirali filmove, zar nije tako?«
»Svakako«, doda Douglas. »Iznađite nam stroj radosti!« Ljudi se nasmijaše. »Nemojte tako«, reče Leo Auffmann. »Kako su nam strojevi poslužili da ljude natjeramo u plač? Da! Uvijek se č ini kao da ć e se stroj i č ovjek slož iti, i — bum! Netko doda jedan zubac, avioni bace bombe, kola nas svale niza strminu. Zar dječak nema pravo da pita? Ne! Ne...« Glas Lea Auffmanna postepeno umukne, dok je iš ao prema lancu da dotakne svoj bicikl, kao da je ž ivotinja. »Sto mogu izgubiti?« mrmljao je. »Malo kož e s prstiju, koju funtu metala, malo sna? Učinit ću to, tako mi bog pomogao!« »Leo«, reče djed, »nismo mi mislili...« No Leo Auffmann je već otiš ao vozeć i kroz toplu ljetnu več er, a glas mu se još za njim runio ... »Učinit ću to ...« »Znate«, reče Tom zaplašeno, »kladim se da hoće.« Tko je Lea Auffmanna promatrao kako vozi juč er niz poploč enu ulicu, mogao je vidjeti da je to jedan od onih ljudi koji usput zastajkuju i už ivaju sluš ajuć i kako č ič ci pucketaju u vruć oj travi, kad zapuhne vjetar vruć kao peć , ili kako električ ni vodovi piste na stupovima koje je promoč ila kiš a. On je bio jedan od onih ljudi koji za besnenih noć i ne trpe, nego už ivaju razmiš ljajuć i o velikom svemirskom satu, koji se odvija i ponovno sam navija, tko da zna? Ali bi u mnogim noć ima, osluškujući, odlučio sad ovo, sad ono... Vozeć i se tako, razmiš ljao je: Kakvih sve ima ž ivotnih potresa? Rođenje, rast, starenje, umiranje. Prvi nije zanimljiv. A ostala tri? Kotač i njegova stroja radosti razapinjali su blješ tavu mrež u zlatnog svjetla po svodu njegove glave. Stroj, dakle, koji ć e dječ acima pomoć i da se od breskvinih dlač ica pretvore u grm divljih [3] ruž a, djevojč ice od otrovnih gljiva u nektarinke. A u vrijeme kad se č ovjeku sjena jasno protež e po zemlji i dok lež i na postelji i broj otkucaja srca mu se penje na bilijun, mora njegov izum uč initi, da čovjek ugodno drijema u lišću koje opada, kao što su dječaci, kad udobno poliježu u suho sijeno, zadovoljni što su dio smrti svijeta ... »Tata!« Njegove š estoro djece: Saul, Marshall, Joseph, Rebecca, Ruth, Naomi, sva u dobi između pet i petnaest godina, dojuriše preko ledine da mu oduzmu kotač, prihvaćajući ga svi u jedan čas. »Čekali smo. Imamo sladoleda!« Idući prema verandi osjećao je iz tame smiješak svoje žene. Pet je minuta proš lo u ugodnoj š utnji uz jelo, a onda, podignuvš i ž licu sladoleda, ž utog kao mjeseč ina, kao da je u njemu svemir, koji treba paž ljivo kuš ati, reč e: »Leno? Sto ti misliš , bih li pokušao izumiti stroj radosti?« »Je li se nešto dogodilo?« upita ona naglo. Djed se s Douglasom i Tomom vrać ao kuć i sa š etnje. Na pola puta projuriš e pokraj' njih Charlie Woodman, John Huff i neki drugi dječ aci kao meteori, s takvom snagom da otrgoš e Douglasa od Toma i od djeda i odvukoše ga prema klancu. »Nemoj se izgubiti, sine!« »Neću ... neću ...« Dječaci zaroniše u mrak. Tom i djed su "ostatak puta prešli šutke, a kad su ušli u kuću Tom reče: »Dječače, stroj radosti... kopanje zlata!« »Nemoj da ti zastane dah«, reče djed. Sat je na sudnici izbio osam. Sat je na sudnici izbio devet, i več er je odmicala, i zaista je bila noć u toj uskoj ulici u malom gradu u velikoj drž avi na prostranom kontinentu na zemaljskoj planeti, koja huji kroz svemirski prostor u ovom ili onom smjeru, s Tomom, koji osjeć a svaku milju dugog padanja. Sjedio je pred
reš etkastim vratima na verandi i gledao jurnjavu tame, koja je izgledala vrlo nevino, kao da miruje. Samo, kad bi zatvorio oč i osjetio bi kako mu se svijet vrti ispod kreveta i tutnji u uš ima crno more što ulazi i lomi klisure kojih tu nema. Mirisalo je na kiš u. Majka je glač ala. Prskala je iza Tomovih leđa iz pusude za sok od rajč ica vodu po šuštavom, suhom rublju. Trgovina gospođe Singer jednu kuću dalje od njih bila je još, otvorena. Napokon, upravo u č asu kad je gospođa Singer trebala zatvoriti trgovinu, zastane majka i reč e [4] Tomu: »Trči, uzmi jedan pint sladoleda i pripazi da ti dobro zamota.« On zapita mož e li uzeti i ž licu č okolade navrhu, jer ne voli vaniliju, i majka pristane. Zvecne novcem i potrč i bosonog po toplom več ernjem cementnom ploč niku, ispod jabukovih i hrastovih stabala, prema trgovini. Grad bijaš e tako miran, i samo si mogao č uti u daljini cvrč ke, koji su se glasili u prostorima iznad vrućih, crnih stabala što su podupirala zvijezde. Bose su |mu noge pljaskale po ploč niku. Prijeđe na drugu stranu ulice i nađe gospođu Singer kako se dostojanstveno kreće po svom dućanu pjevajući neku židovsku melodiju. »Pint sladoleda?« reče ona. »Na vrhu čokolade? Dobro!« Promatrao ju je kako neprestano podiže metalni poklopac s hladnjaka za sladoled i kako rukuje ž ljebastom lopaticom puneć i do vrha kesicu od ljepenke »s č okoladom na vrhu, dobro!« On preda novac, primi hladni, ledeni zamotak i taruć i njime č elo i lice, smijuć i se otapka bosim nogama kuć i. Iza njega ž mirnuš e i ugasiš e svjetlo bliješ tilo na uglu, i trgovine. Samo je još ulič no svjetlo bliještilo na uglu, i čitav grad kao da je pošao spavati. Kad je otvorio vrata, našao je mamu još uvijek gdje glača. Činila mu se ugrijana i razdražena, ali se ipak nasmiješila. »Kad će se tata vratiti kući sa sastanka lože?« »Oko jedanaest ili jedanaest i trideset«, odgovori majka. Ona odnese sladoled u kuhinju i podijeli ga. Davš i njemu njegov dio s č okoladom, ,izvadi malo za se, a ostatak stavi na stranu, »za Douglasa i oca kad dođu.« Sjedili su naslađujuć i se sladoledom, ogrnuti dubokom, mirnom ljetnom noć i. Njegova majka i on i noć posvuda oko njihove male kuć e u maloj ulici. Svaku je ž licu sladoleda najprije potpuno izlizao pa onda istom zagrabio drugu, a mama je odlož ila na stranu dasku za glač anje i stavila glač alo u stranu da se ohladi, zatim sjela u naslonjač pokraj fonografa i slatko jeduć i rekla: »Baš je danas bio vruć dan. Zemlja svu vrućinu upija i preko noći je ispušta. Bit će sparno za spavanje.« Oboje su sjedili osluš kujuć i noć . Pritiskao ih je svaki prozor, i svaka vrata, i potpuna tiš ina, jer je u radioaparatu trebalo promijeniti bateriju, a odsvirali su sve ploč e kvarteta Knickerbocker i sve ploč e Ala Jolnsona i Two Black Crows, do iznemoglosti. Tom je tiho sjedio na podu od tvrdog drveta i gledao van u mrak, mrak, mrak, pritiskujuć i nos uz reš etku dok mu se nisu na vrš ku oblikovale male, tamne četvorine. »Gdje li je Doug? Već je devet i trideset.« »Doći će on«, reče Tom znajući vrlo dobro da će doći. Iziđe s majkom da peru suđe. Uveč er se svaki zvuk, svako trenje spuž vom pojač alo. Tiho uđu u dnevnu sobu, skinu jastuke s kauč a, podignu i razvuku ga u dvostruki krevet, protresu jastuke i slože uzglavlja. I kad je on počeo otkopčavati košulju, reče mama: »Pričekaj malo, Tom.« »Zašto?« »Jer ja tako kažem.« »Čudno izgledaš, mama.« Mama nač as sjedne, onda ustane, pođe k vratima i poč ne zvati. Sluš ao je kako zove i zove: »Douglas, Douglas, Doug, Douglas .. .«, opet i opet.
Njen je zov odlebdio u topli ljetni mrak i nije se vraćao. Jeka se na njega nije obazirala. Douglas, Douglas, Douglas, Douglas. I kad je Tom sjeo na pod, prođe ga neka hladnoć a, koja nije bila ni sladoled, ni zima, a ni dio ljetne vruć ine. Primijetio je kako su mamine oč i klizile unaokolo, svjetlucale, kako je stajala neodlučno i kako je bila uzrujana. Sve to. Ona otvori reš etkasta vrata. Zakorač ila je van u noć , siš la niza stube i niz puteljak pokraj jorgovanova grma. Osluškivao je pokrete njenih nogu. Ponovno je zvala. Tišina. Zovne još dvaput. Tom je sjedio u sobi. Svaki č as ima Douglas da odgovori sa dna duge, uske ulice: »U redu, mamiti U redu, majko, hej!« Ali nije odgovorio. I dvije je minute Tom gledao u razmješ teni krevet, tihi radio, tihi fonograf, svijeć njak s kristalnim spiralama, koje su se mirno svjetlucale, sag sa skrietnim i purpurnim viticama. Udari nožnim palcem o krevet da vidi hoće li boljeti. Boljelo je. Uz škripu se otvore vrata s rešetkom i majka reče: »Hodi, Tom, malo ćemo prošetati.« »Kuda?« »Niz ulicu. Hodi.« On je uzme za ruku. Zajedno pođoš e niz ulicu St. James. Pod nogama im je beton bio još topao, a cvrč ci su postajali sve glasniji, tama se zguš njavala. Prispješ e do jednog zaokreta, zaobiđoš e ga i uputiše se prema zapadnom klancu. Negdje dalje prohujaš e kola upiruć i svjetla u daljinu. Sve je bilo tako savrš eno liš eno ž ivota, svjetla i djelatnosti. Tu i tamo, u onom kraju odakle su doš li, ž arile su se blago č etvorine svjetla, gdje su ljudi još bili na nogama. No već ina je kuć a bila u mraku, već usnula, a bilo je i nekoliko neosvijetljenih mjesta, gdje su ukuć ani sjedili na verandama tiho razgovarajuć i. Culi ste prolazeć i, kako se verande njišu. , »Htjela bih da vam je otac kod kuć e«, reč e majka. Njena je velika ruka stisnula njegovu malu. »Samo da nađem tog dječ aka. Samotni se opet pojavio. Ubija. Nitko viš e nije siguran. Nikad ne znaš kad ć e samotni izbiti i kuda skrenuti. Samo da Doug dođe kuć i.« Proš li su još jednu kuć u i naš li se pred svetom, crnom sjenom njemač ke baptistič ke crkve na uglu ChapelStreeta i GlenRocka. Stotinu jardi iza crkve poč inje klanac. On ga je njuhom osjeć ao. Mirisao je po kanalu, trulom lišću, gustom raslinju. Bio je to širok klanac, koji je presijecao grad — danju džungla, a noću mjesto koje je trebalo izbjegavati, govorila bi često majka. Blizina njemač ke baptistič ke crkve trebala bi ulijevati hrabrost, ali nije bilo tako jer zgrada nije bila osvijetljena, nego hladna i beskorisna kao hrpa ruševina na rubu klanca. Bilo mu je samo deset godina. Malo je znao o smrti, strahu ili už asu. Smrt bijaš e voš tani kip u lijesu kad mu je bilo š est godina i kad mu je preminuo pradjed i izgledao kao ogroman jastreb koji je pao u lijes, tih, povuč en, ne govoreć i mu viš e da treba biti dobar dječ ak, ne raspravljajuć i viš e podrobno o politici. Smrt bijaš e njegova mala sestra jedno jutro kad se probudio, u dobi od sedam godina, pogledao u njenu posteljicu i vidio kako š iroko gleda u njega slijepim, plavim, ukoč enim i zamrznutim pogledom, dok nisu doš li ljudi s malom pletenom koš arom i odnijeli je. Bijaš e to smrt kad je č etiri tjedna poslije toga stajao pokraj njene visoke stolice i najednom mu postalo jasno da nje viš e nikad neć e biti u toj stolici, gdje se smijala i plakala 'i izazivala u njemu ljubomoru zbog toga š to se rodila. To je bila smrt. Smrt je i Samotnik, koji nevidljiv hoda i stoji iza drveć a koji č eka vani i dolazi tu i tamo u ovaj grad, u ove ulice, na ova mnoga slabo osvjetljena mjesta da ubije jednu, dvije, tri žene u posljednje tri godine. To je smrt... No ovo je viš e nego smrt. Ova je ljetna noć duboko dolje ispod zvijezda sve š to si ikad u ž ivotu vidio, ili osjetio, ili čuo 'i odjednom te sve to zaglušuje..
Skrenuli su s ploč nika i hodali nekom utabanom, pjeskovitom i vrbama obrubljenom stazom dok su cvrč ci grmjeli u zboru. Posluš no je hodao iza svoje hrabre, lijepe, visoke Majke — hraniteljice svemira. Zajedno su se, dakle, približili rubu civilizacije, stigli i zaustavili se. Klanac. Ovdje i sada, tamo dolje u provaliji, u tami guš tare naš lo se odjednom sve š to on nikad neć e znati ni razumjeti. Sve bezimene stvari ž ive u nagomilanoj sjeni pod kroš njom stabla, u zadahu propadanja. Osjeti da su on i njegova majka sami. Ruka joj je drhtala. Osjetio je njen drhtaj ... Zaš to? Ta ona je već a, jač a, pametnija od njega, zar nije tako? Zar i ona osjeć a onu nedokuč ivu prijetnju, ono iskakanje tame, onu zloć u š to tamo dolje vreba? Zar nema snage kod odraslih? Nikakve utjehe u tome š to su odrasli? Nikakva svetiš ta u ž ivotu? Zar nema tjelesne tvrđave koja bi bila dovoljno jaka da se odupre uzbudljivim napadima ponoć i? Dotakle su ga se sumnje. Ož ivio mu je opet sladoled u grlu, • ž elucu, hrpte njač i i udovima; u jednom jedinom času je postao hladan kao prosinački vjetar. Osjetio je da su svi ljudi takvi, da je svaki č ovjek sam. Samotna druš tvena jedinica i uvijek zaplašena kao on ovdje. Kad bi kriknuo, kad bi zapomagao u pomoć, bi li to vrijedilo? Tama bi mogla brzo doć i i progutati ga, sve bi se svrš ilo u jednom divovskom momentu sleđivanja. Mnogo prije zore, mnogo prije nego š to bi č uvari javnog reda mogli mlaznim svjetlom ispitati mrak, stazu na kojoj se dogodio nered, mnogo prije nego š to bi ljudi uzdrhtalih ž ivaca pojurili niz pijesak da mu pomognu. Pa i kad bi bili samo petsto jardi udaljeni od njega i kad bi pomoć bila sigurna u tri bi hipa crna pilima je mogla nadoć i i oduzeti mu svih njegovih deset godina i... Prvi susret sa ž ivotnom osamljenoš ću mrvio mu je uzdrhtalo tijelo. I Majka je sama. Niš ta ne mož e oč ekivati od svetosti braka, zaš titu od ljubavi svoje obitelji, niš ta nije mogla oč ekivati od ustava Ujedinjenih drž ava niti od gradskog redarstva, nikud nije mogla pogledati u tom č asu osim u svoje vlastito srce, a tu je mogla nać i samo nesavladivu odbojnost i strah. U ovom je č asu postojao individualni problem, koji je traž io individualno rješ enje. On mora prestati da bude osamljen i onda poći dalje. Bi mu gorko oko srca i priljubi se uz nju. »O, Gospode, ne daj da umre, molim te«, govorio je u sebi. »Otac će se za jedan sat vratiti kući sa sastanka lože, pa ako kuća bude prazna ...«. Majka se niza stazu spuš tala prema iskonskoj dž ungli. Glas mu je podrhtavao. »Mama, Doug je živ i zdrav. Doug je živ i zdrav. On je živ i zdrav. Doug je živ i zdrav!« Majč in je glas bio usiljen, visok. »Uvijek se on ovdje zavlač i. Ja mu govorim da to ne č ini, ali ta nesretna djeca ipak ulaze ovamo. Jedne će noći ući i više neće nikad izići...« Nikad viš e izić i. To bi moglo neš to znač iti. Skitnice. Zloč inci. Tama. Nesretan sluč aj. Već inom — Smrt! Sam u svemiru. Ima milijun slič nih malih gradova na svijetu. Svaki je od njih isto tako taman, osamljen, svaki tako udaljen, jed nako pun jezovitog i nepoznatog. Prodorno sviranje violina u molu, to je glazba malog grada, bez svjetla, ali s mnogo sjena. O, kakvo bujanje osamljenosti u njima! Te tajnovite vlaž ne gudure. Noć u je ž ivot u njima už as, kad sa svih strana u njima umu, braku, djeci i radosti prijeti ljudožder zvan Smrt. Majč in se glas izvinu u mrak: »Doug! Douglas!« Odjednom oboma prodre do svijesti da neš to nije u redu. Cvrčci su prestali brujati. Nastupila je potpuna tišina. Nikad još u njegovu ž ivotu nije bilo takve tiš ine. Tako savrš eno potpune. Zaš to su cvrč ci umukli? Zašto? S kojeg razloga? Nikada prije se nije dogodilo da umuknu. Nikad. Osim . .. Osim ...
Nešto se imalo dogoditi. Bilo je kao da se č itava gudura napinje, grč i svoje crne ž ile usisavajuć i snagu iz usnule okolice na milje i milje uokrug. Iz rosom prož etih š uma i dolinica i zaobljenih brež uljaka, gdje su psi dizali glave prema mjesecu, odasvud unaokolo crpla se snaga u jedno središ te, a oni su jezgra tog središ ta. Dogodit ć e se neš to, za deset č asaka, dogodit ć e se neš to. Cvrč ci su i nadalje š utjeli, zvijezde su stajale tako nisko da je s njih mogao oprašiti zlatnu prašinu. Vruće, jasne, pokrivale su nebo u rojevima. Tišina je rasla, rasla. Rasla je, rasla napetost. O, tako je bilo tamno, tako udaljeno od svega. O, Bože! A onda, daleko, daleko na drugom kraju gudure: »Evo me, mama! Dolazim, mama!« I opet: »Mama! Dolazim, mama!« Cu se ž ivahno tapkanje teniski, koje su se meko spuš tale kroz guduru dok se troje djece približ avalo u jurnjavi i smijehu. Njegov brat Douglas, Chuck Woodman i John Huff. Trč ali su, smijali se ... Zvijezde su se nakostriješile kao deset milijuna puževih rogova, koje je netko bocnuo. Cvrčci zapjevaše. Tama se trž e natrag, iznenađena, povrijeđena, srdita. Povuč e se jer je izgubila tek kad je tako grubo bila prekinuta upravo kad se spremala da poč ne jesti. Mrak se po vukao kao val s morske obale i troje se djece iskotrljalo iz njega smijući se. »Hi, mama! Hi, Tom! Ha!« Mirisalo je upravo po Douglasu. Znoj, i trava, i miris drveća, i grana i živice. »Mladiću, ti ćeš dobiti batina«, izjavi majka. Odmah se riješila straha. Tom je znao da ona nikad nikome neće o tom, pričati. A ipak će u njenu srcu ostati zauvijek onako kako je sada. Vraćali su se u kasnoj ljetnoj noći u postelju. Bio je sretan što je Douglas živ. Vrlo sretan. Na čas se zamislio. U daljini, koja je bila nejasno obasjana mjeseč inom, jurio je preko nekog vijadukta i niz dolinu vlak, zveč eć i kao neki izgubljeni metalni predmet, bezimen i už urban. Tom je drš ćuć i legao u krevet pokraj brata, osluš kujuć i taj zveket vlaka i misleć i na jednog bratić a koji je ž ivio tamo daleko, kamo je sada jurio vlak; bratić je umro od upale pluć a, kasno u noć i, prije mnogo, mnogo godina... Osjećao je miris Douglasova znoja pokraj sebe. Bio je čaroban. Tom prestane disati. »Samo dvoje sigurno znam, Doug«, prošapće. »Što?« »Noć je užasno mračna — to je jedno.« »A drugo?« »Gudura u noć i ne spada u stroj radosti gospodina Auffmanna, ako ga uopć e ikada sagradi.« Douglas; se nad tim malo zamisli. »Možeš to ponoviti.« Prestadoš e razgovarati. Odjednom zač uš e korake niz ulicu, pod drveć em, sad pred kuć om, na pločniku. Iz kreveta mirno reče majka: »To vam je otac.« I bio je on. Kasno u noć i, pod trijemom prednje verande, pisao je Leo Auffmann neki popis, koji nije mogao vidjeti onako u mraku, i uzvikivao: »Ah!« ili: »To je drugo!« kad bi naiš ao na zgodan sastavni dio. Tada se vrata tiho priklopiše kao krilo noćnog leptira. »Lena?« prošapće on. Ona sjedne do njega na njihaljku. u spavać ici, ne onako vitka kao š to su sedamnaestogodiš nje djevojke, kad nisu voljene, niti debele kao š to su pedesetgodiš nje ž ene kad nisu voljene, nego upravo kako treba, obla, čvrsta, kao što su žene u svakoj dobi, mislio je on, kad nemaju problema. Ona je č udesna. Njeno je tijelo kao i njegovo Uvijek mislilo za nju, ali na drugi nač in, oblikujuć i
djecu, ili iduć i pred njim u svaku sobu, da bi tamo izmijenila atmosferu, prilagođujuć i je njegovu raspolož enju. Ona kao da nikad nije dugo razmiš ljala. Misao i djelo prirodno su joj kruž ili od glave do ruke i natrag, nježno strujanje, koje on sebi nije niti htio niti mogao objasniti. »Mi taj stroj«, reče napokon, »ne trebamo.« »Ne«, reče on, »ali treba čovjek katkad graditi za druge. Razmišljao sam što bih mogao staviti u njega. Pokretne slike? Radio? Stereoskope? To sve zajedno, tako da ga svatko mož e pogledati i nasmiješiti se i reći: »Da, gospodine, to je radost!« Da, mislio je nač initi jedno č udo koje usprkos vlaž nim nogama, neprilikama od sinusa, zguž vanoj postelji na krevetu i onim »otri svata izjutra«, kad ti nakaze jedu duš u, stvara radost, kao š to je ona magič na tvornica soli, bač ena u more, zauvijek proizvela sol, pretvorila more u rasol. »Tko ne bi duš u kroz pore iznojio da bi iznaš ao takav stroj?«, pitao je on svijet, pitao grad, pitao svoju ženu! Na ljuljačci na verandi pokraj njega, neugodno je šutjela Lena i izražavala time svoje mišljenje. Sad i on ušuti, zabaci glavu i osluškivao je titranje brezina lišća na vjetru. »Ne zaboravi«, govorio je sam sebi, »da i taj zvuk mora biti u stroju«. Časak kasnije stajale su prazne u mraku i veranda i ljuljačka na verandi. Djed se u snu smiješio. Osjetio je smijeh pa se od radoznalosti zaš to se smije probudio. Mirno je lež ao i sluš ao, i smijeh je bio objašnjen. Cuo je, naime, zvuk koji je bio mnogo znač ajniji nego ptice ili š uš tanje novog liš ća. Svake se godine jednom tako probudio i lež ao č ekajuć i zvuk koji je znač io da je poč elo ljeto. Poč elo bi jednog jutra kao š to je ovo. Jedan bi od 1 stanara, ili koji neć ak, ili bratić , sin ili unuk iziš ao dolje na travnjak i kosio opisujuć i sve manje č etvorine na sjever i na istok, jug i zapad, uz š um metala u polukruž nim zamasima kroz njež nu ljetnu travu. Cvjetovi djeteline, pokoja neubrana maslač kova lampica, mravi, pruć e, š ljunak, ostaci praskalica i kresiva od proš logodiš njeg č etvrtog srpnja. No prevladavalo je svijetlo zelenilo. Iz brbljavog su kosca riječ i ž uborile poput izvora. Svjež , blag izvor. Djedu se č inilo kao da mu dodiruje noge, prš ti mu po ugrijanom licu i puni nozdrve mirisom nove sezone, koja ne pozna vremena, obeć avajuć i da ć emo, naravno, svi prož ivjeti daljnjih dvanaest mjeseci. Neka Bog blagoslovi kosca livade, pomisli. Tko je bio taj luđak š to je prvi siječ anj uč inio prvim danom u godini? Ne, trebalo bi postaviti č ovjeka koji bi nadzirao travu na milijun livada u Illinoisu, Ohiju i Iowi, i ono jutro kad bi bila dovoljno visoka za koš nju umjesto frule i klicanja trebalo bi da zabruji velika simfonija kosilica š to kose travu na prerijama. Umjesto konfeta i serpentina posipali bi se ljudi struč cima trave na onaj jedini dan u godini koji zaista znač i početak! Ljut zbog dugotrajne diskusije sa samim sobom priđe k prozoru i naslonivš i se promoli glavu u blago sunč ano svjetlo i gotovo je bio siguran, da je to stanar, neki mladi novinar imenom Forrester, što upravo dovršava jedan red. »Jutro, gospodine Spaulding!« »Zdravo, Bille«, povič e djed srdač no te se brzo spusti niza stepenice na bakin doruč ak uz otvoren prozor, koji je bio izboč en tako da su zujanje i zveket kosa s livade lebdjeli nad njegovim jelom. »To ulijeva povjerenje«, reče djed. »Taj kosac livade! Slušaj!« »Neć e nam viš e trebati kosci za livadu.« Baka iznese hrpu uš tipaka. »Imaju novu vrstu trave, koju Bili Forrester jutros sadi. Nikad je ne treba kositi. Ne znam kako je zovu, ali naraste upravo toliko i ništa više.« Djed je ukočeno gledao U ženu. »Slab ti je to način da se sa mnom našališ.« »Idi pogledaj sam. To je korisno za zemlju, ideja Billa Forrestera. Nova trava č eka pokraj kuć e u
malim busenima. Iskopaš tu i tamo male rupe i metneš na ta mjesta novu travu. Krajem godine nova trava ubije staru i kosilicu možeš prodati.« Djed skoči sa stolice i za deset časaka projuri predsobljem i iziđe kroz vrata na pročelju. Bili Forrester ostavi svoj stroj i priđe smiješ eć i se i ž mirkajuć i na suncu: »Dobro je to«, reč e. »Kupio sam travu jučer. Mislio sam, dok sam na odmoru, posadit ću vam je.« »Zašto se niste sa mnom o tom posavjetovali? To je moja ledina!« poviče djed. »Mislio sam da će vas to razveseliti.« »Ne bih rekao da će me razveseliti. Dajte da vidim tu vašu prokletu travu.« Stajali su pokraj malih č etverokutnih komada ledine s novom travom. Djed je sumnjič avo dotakne vrš kom cipele. »Izgleda mi kao prosta stara trava. Jeste li sigurni da vas nije neki trgovac konja uhvatio rano jutrom, kad još niste bili budni?« »Vidio sam je gdje raste u Kaliforniji. Samo toliko visoka i niš ta viš a. Ako prež ivi naš u klimu, uštedjet će nam slijedeće godine da svaki tjedan režemo tu prokletu travu.« »Teš ko je s vaš om generacijom«, reč e djed. »Bili, stid me je za vas, za vas koji ste novinar. Vi izluč ujete iz ž ivota sve š to č ini už itak. Stedimo vrijeme, š tedimo rad, kaž ete.« Bez poš tovanja je gurkao busenje trave. »Bili, kad budete u mojim godinama, vidjet ć ete da mali už ici i male stvari viš e znač e od velikih. Setnja u proljetno jutro bolje je nego osam milja vož nje u koč iji, znate zaš to? Zato š to je puna mirisa, puna svega moguć eg š to raste. Imate vremena traž iti i nać i. Znam — vi sad idete za velikim efektom i ja to smatram prirodnim i u redu. Ali kao mladić koji radi kao novinar morali biste gledati i grož đe i lubenice. Vi se naveliko divite kosturima, a ja volim otiske prstiju. Dobro dakle. Sad vam te stvari idu na ž ivce, a mene zanima da li je to mož da zato š to se nikad niste nauč ili njima služ iti. Kad biste mogli, izdali biste zakon za uniš tenje svih malih poslova, malih stvari. Ali onda ne biste ostavili za se niš ta š to biste radili između velikih poslova i imali biste vraš ki mnogo vremena za izmiš ljanje, ukoliko ne biste poludjeli. Zaš to ne biste mjesto toga dopustili da vam priroda pokaž e neke stvari? Kositi travu i č upati korov, sine, mož e biti jedan od načina života.« Bili Forrester mu se smireno smiješ io. »Znam«, reč e djed, »da previš e govorim.« »Nema č ovjeka kojega bih radije sluš ao.« »Onda se nastavlja predavanje. Bolji je jorgovan na grmu nego uskinute orhideje. I maslač ak je bolji, i korov. Zaš to? Zato š to vas prisiljava da se nad njih nagnete i okrenete nač as leđa svim ljudima i gradu i izmore vas. Oni vas spuste u polož aj u kojem opet osjetite da imate nos. I kad tako poč nete potpuno pripadati sebi, nač as ponovno osvojite svoje ja; poč nete razmiš ljati, sami. Vrtlarenje je najzgodnija izlika da budete liozof. Nitko ne sluti, nitko ne optuž uje, nitko ne zna, a vi ste tu, Platon među bož urima, Sokrat koji sam uzgaja svoje pić e od kukute. Covjek š to preko svoje livade vuč e vreć u gnojiva u rodu je s Atlasom, koji mirno puš ta da mu se svijet okreć e na leđima. Kao š to je jednom plemenitaš Samuel Spaulding rekao: »Kopaj zemlju, produbljuj duš u! Zamahuj ovim kosama i gazi u pjeni izvora mladosti. Svrš etak predavanja. Osim toga ponekad prija tanjur salate od maslačka.« »Koliko godina ima da niste imali maslačak za večeru, gospodine?« »Nećemo se upuštati u to.« Bili lagano udari jedan od busenova trave i kimnu. »A sad o ovoj travi. Ja nisam dorekao. Tako gusto raste da je sigurno da će potpuno ubiti djetelinu i maslačak...« »Veliki nebeski Bož e! To znač i ostati bez maslač kova vina slijedeć u godinu! To znač i da naš e imanje neće prelijetati pčele! Vi ste s uma sišli, sine! Koliko vas je to sve stajalo?« »Dolar po busenu. Kupio sam deset busenova, kao iznenađenje.« Djed posegne u dž ep, izvadi staru, duboku novč arku, otvori srebrnu kopč u i izvadi tri novč anice od po pet dolara. »Bili, eto zaradili ste tim poslom cijelih pet dolara. Hoć u da taj tovar neromatič ne trave otpremite u klanac, na smetiš te, kuda god, ali vas pristojno i ponizno molim da
je ne sadite po mom dvoriš tu. Vaš e su pobude bez prigovora, ali ja mislim da se moje pobude moraju uzeti u obzir jer se ja približavam svojim najosjetljivijim godinama.« »Da, gospodine.« Bili protiv volje spremi novčanice. »Bille, posadit ć ete tu novu travu koje druge godine. Kad ja umrem, Bille, mož ete slobodno istrgati tu jadnu ledinu. Mož ete li prič ekati još pet godina ili približ no toliko dok jedan stari govornik izdahne?« »Sigurno znam da mogu čekati«, reče Bili. »Ima neš to u toj koš nji livade, š to vam, zapravo, ne mogu izreć i, jer je to za me najljepš i zvuk na svijetu, najsvjež iji zvuk sezone, zvuk ljeta, i meni bi už asno manjkao, kad ga ne bi bilo i manjkao bi mi miris pokošene trave.« Bili se sagne da podigne jedan busen. »Idem u klanac.« »Vi ste dobar mladić , pun razumijevanja, bit ć ete sjajan i osjeć ajan reporter«, reč e djed pomažući mu. »Proričem to!« Proš lo je jutro i doš lo podne. Djed se poslije ruč ka povukao, neko vrijeme č itao Whittiera i zaspao. Kad se u tri sata probudio, strujale su sunč ane zrake kroz prozore, svijetlo i svjež e. Lež ao je u postelji i bio iznenađen kad je čuo stari, poznati, pažnje vrijedan zvuk. »Kako«, reče, »netko radi s kosilicom! A ledina je jutros pokošena!« Osluhne ponovno. I zaista, bilo je to ono beskrajno zveketanje, gore, dolje, gore, dolje. Proviri kroz prozor i zine. »Kako, pa to je Bill! Bili Forrester, to ste vi? Je li vas udarilo sunce? Opet kosite ledinu?« Bili pogleda gore, blago se nasmiješ i i domahne. »Znam! Nego mislim da mi je nekoliko mjesta izmaklo!« I dok je djed lež ao slijedeć ih pet č asaka, udobno i smiješ eć i se, kosio je Bili Forrester livadu, sjeverno, pa zapadno, pa juž no i na kraju prema istoku, a trava je prš tila kao zeleni mlaz vode iz zdenca. U nedjelju ujutro kretao se Leo Auffmann polagano po svojoj garaž i oč ekujuć i da ć e neko drvo, neki smotak ž ice, č ekić ili izvijač poskoč iti i povikati: »Poč ni ovdje!« Ali niš ta nije poskoč ilo, niš ta pozvalo da počne. »Treba li stroj radosti biti nešto što se može nositi u džepu?« pitao se. »Ili«, nastavi, »da bude nešto što će čovjeka nositi u džepu?« »Jedno apsolutno znam«, reče glasno. »Treha biti svijetao!« Postavi nasred stola kanticu s naranč astom bojom, podigne jedan rječ nik i radoznalo pogleda u kuću. »Leno?« Pogleda u rječ nik. »Sviđa li ti se, jesi li zadovoljna, radosna, už ivaš li? Osjeć aš li se sretnom? Je li ti sve jasno i odgovara li ti sve, imaš li uspjeha?« Lena prestane rezati povrće i zažmiri. »Čitaj, molim te, opet tu listu«, reče. On zatvori knjigu. »Sto sam to uč inio da si morala zastati i razmiš ljati jedan sat da bi mi mogla odgovoriti? Tražim samo jednostavno da ili ne! Nisi postala zadovoljna, vesela i radosna?« »Krave se zadovolje, djeca i podjetinjeli starci se razvesele, neka im Bog pomogne«, reč e. »A što se tiče radosti, Leo? Gledaj kako se smijem čisteći odvod...« Buljio je u nju, i lice mu se opusti: »Leno, to je istina. Covjek ne prosuđuje dobro. Slijedeć i mjesec ćemo se možda pokrenuti.« »Ne tuž im se«, povič e ona. »Ja ne spadam među one koje dođu s popisom svega, š to imaju reć i. Pokaž i jezik, Leo, pitaš li zaš to ti srce lupa cijelu noć ? Ne! I pitaš li š to je brak? Tko zna, Leo? Ne pitaj. Covjek koji razmiš lja kako š to ide, kako š to radi padne s trapeza u cirkusu, udavi se razmiš ljajuć i kako rade miš ić i u grlu. Jedi, spavaj, diš i, Leo, i prestani da me promatraš kao neš to
novo u kući!« Lena Auffmann zadršće od zime. Teško je disala. »O, moj Bože, gledaj što si učinio!« Naglim trzajem otvori vratašca na peći. Veliki se oblak dima razletje po kuhinji. »Radost!« zajaukne. »A prvi put u ž ivotu smo se svađali u ovih š est mjeseci! Radost, a prvi put poslije dvadesetak godina nemamo kruha, imamo ugljen za večeru!« Dok se dim razišao, bio je Leo Auffmann već iščeznuo. Strahovit zveket, sudar između č ovjeka i inspiracije, ples metala, drveta, č ekić a, č avala, Tmjerila, svrdala nastavljao se danima i danima. Kad bi dož ivio neuspjeh, lutao bi Leo Auffmann ulicama uzrujan, zastraš en, trzajuć i glavom na najslabiji zvuk smijeha odnekud izdaleka, osluš kivao bi djecu kod igre, vrebajuć i na uzrok njihova smijeha. Noć u bi sjedio na susjednim verandama, prepunim ljudi, sluš ajuć i kako stari ljudi važ u i procjenjuju ž ivot i kod svake bi eksplozije radosti ož ivio i Leo Auffmann, kao general koji je vidio propast moć i zla i č ija se strategija opet pokazala dobrom. Iduć i kuć i osjeć ao se kao pobjednik, sve dok ne bi stigao u svoje spremiš te mrtvog oruđa i drveta bez duš e. Tada bi mu vedrina otprhnula s lica kao iskra pa da bi sakrio svoj osjeć aj poraza, gurao je okolo dijelove stroja i buč io kao da zbilja imaju neki smisao. Naposljetku je stroj poč eo poprimati oblik, te je Leo Auffmann poslije deset dana i noć i uš ao u kuć u, kad je već drhtao od umora, kad je već ž rtvovao sama sebe napola izgladnjen, posrć uć i i kao ošinut gromom. Djeca, koja su dotle strahovito vikala, ušutješe kao da je na otkucaj sata ušla Crvena smrt. »Stroj radosti je«, zadihano izbaci Leo Auffmann, »gotov.« »Leo Auffmann je«, reč e mu ž ena, »izgubio petnaest funti. Dva tjedna nije govorio s djecom, ona su uzrujana, svađaju se! Sluš aj! Zena mu je nervozna, dobila je deset funti na tež ini, trebat ć e nove haljine, pogledaj! Dobro, stroj je gotov. Ali radost? Tko zna? Leo, pusti tu stvar š to je gradiš . Nikad neć eš nać i dovoljno veliku kukavicu koja bi u to uš la! Covjek se ne umiruje takvim sredstvima. Ne, nije to usmjereno protiv Boga, ali mi se č ini da je protiv Lea Auffmanna. Još jedan ovakav tjedan i sahranit ćemo ga u njegovu stroju!« No Leo Auffmann bijaše previše obuzet promatranjem kako se soba brzo diže i spušta. Zanimljivo, mislio je već ležeći na podu. Mrak se sklopi nad njim u jednom velikom trenutku kad je netko neš to triput kriknuo o stroju radosti. Prvo š to je slijedeć e jutro primijetio bijahu tuceti ptica koje su leprš ale! u zraku stvarajuć i valić e kao od obojenog kamenja kad se baci u nevjerojatno bistru rijeku te su blagim udarcima o limeni krov spremišta izazivale zveket. Hrpa raznovrsnih pasa gacala je, jedan po jedan, u dvoriš te da pogledaju i njež no zacvile kroz vrata spremiš ta; č etiri dječ aka, dvije djevojč ice i nekoliko odraslih muš karaca oklijevalo je na kolnom putu i onda prišlo pod trešnjeva stabla. Leu Auffmannu je, kad je osluhnuo, bilo jasno š to je prodrlo van i sazvalo ih sve u dvoriš te. Glas stroja radosti. Bijaš e to takav zvuk koji se mogao č uti za ljetnih dana iz kuhinje nekog diva. Bilo je to mnogovrsno zujanje, nisko i visoko, neko vrijeme jednolič no, pa onda promjenljivo. Tamo je vojska zlatnih pč ela, velikih kao š alice za č aj, pekla neobič na jela. I sama je divova ž ena, diš uć i uz ugodno zujanje, mogla skliznuti k vratima, koja su velika kao cijelo ljeto, lica kao ogroman mjesec breskvine boje koje mirno zuri van prema nasmijanim psima, dječ acima kose ž ute kao slama i starim ljudima kose kao brašno. »Čekajte«, reče im glasno Leo Auffmann. »Nisam ja jutros okrenuo stroj! Saul!« Saul, koji je stajao dolje u dvorištu, pogleda gore.
»Saule, jesi li ga ti ukopčao?« »Rekao si mi prije pola sata da ga zagrijem.« »Dobro, Saule. Zaboravio sam. Nisam budan.« Pade natrag na krevet. Njegova se ž ena, kad je gore donijela zajutrak, zaustavi kod prozora i pogleda dolje u spremište. »Reci mi«, govorila je mirno, »ako je taj stroj onakav kakvim ga ti proglaš uješ , zna li on nekako u sebi praviti djecu? Mož e li taj stroj sedamdesetogodiš njake vratiti na dvadeset? I kako izgleda smrt kad se sakriješ u tu stvar sa svom njenom radosti?« »Sakriti se!« »Ako ti umreš od iscrpljenosti, š to da ja onda uč inim? Da siđem dolje i da budem sretna? I reci mi, Leo, kakav je naš ž ivot? Ti znaš kako je s naš om kuć om. U sedam ujutro zajutrak, djeca. Ti potpuno iš čezneš u osam i trideset i onda ja ostajem uz kuhanje uz pranje i popravljanje č arapa. Iskapam korov, ili trč im u trgovinu, ili č istim srebrninu. Tko se tuž i? Samo te podsjeć am na opć enito stanje u naš oj kuć i. Leo! A sad mi odgovori: Kako ć eš ti sve ove stvari staviti u jedan stroj?« »Nije to građeno na taj način!« »Zao mi je. Onda nisam imala vremena pogledati«. I ona ga poljubi u obraz i iziđe iz sobe, a on je dalje lež ao udiš uć i miris vjetra, koji je puhao odozdo iz sakrivenog stroja, mirisom onog prž enog kestenja koje se prodaje po ulicama u jesen u onom Parizu koji on nije nikad vidio... Jedna se mač ka nevidljivo kretala između hipnotiziranih pasa i dječ aka i poč ela presti pred vratima spremiš ta, izvodeć i neš to poput zvuka snjež nobijelih valova š to negdje daleko udaraju o obalu, koja ritmički diše. Sutra ćemo svi zajedno iskušati stroj, mislio je Leo Auffmann. U kasnu noć se probudio i znao je da postoji neš to š to ga je probudilo. Cuo je kako netko plač e, daleko, u nekoj drugoj sobi. »Saul?« prošapće ustavši iz kreveta. Saul je u svojoj sobi plakao zarivši glavu u jastuk: »Ne... ne...«, jecao je. »Prošlo je... prošlo...« »Saule, jesi li nešto ružno sanjao? Pričaj mi, sine.« No dječak je samo plakao. I sjedeć i tako na dječ akovu krevetu, sjeti se Leo Auffmann odjednom da pogleda kroz prozor. Dolje su vrata spremišta bila otvorena. Osjeti da su mu se dlake na vratu i leđima naježile. Kad je Saul opet zaspao nemirno jecajuć i, otac siđe niz stepenice i pođe do spremiš ta, gdje bez daha ispruži ruku. U toj je svježoj noći metal na stroju radosti bio prevruć, tako da ga se nije mogao ni dotaknuti. »Tako«, mislio je, »tu je noć as bio Saul. Kako? Zar je Saui nesretan, i treba mu stroj? Ne, sretan je i hoć e da bude stalno u dodiru sa sreć om. Tko ć e zamjeriti jednom dječ aku, koji je dovoljno bistar, da pozna svoju situaciju i, pokušava je tako održati? Ne! Pa ipak...« Najednom gore iz Saulova prozora ispiri neš to bijelo. Srce Lea Auffmanna zatutnji. Tada ustanovi da je zavjesa otpuhnuta u otvorenu noć . No to je izgledalo tako blisko i svijetlo, kao da je dječ akova duš a izletjela iz sobe. A Leo Auffmann je ispruž io ruke u zrak kao da je hoć e zadrž ati, gurnuti natrag u usnulu kuću. Ozebao, drš ćuć i, krenuo je gore u kuć u, u Saulovu sobu, gdje uhvati i uvuč e zastor, koji je leprš ao, i č vrsto zatvori prozor da ta bijela stvar ne mož e opet izić i. Tada sjedne na krevet i polož i ruku na Saulova leđa. »Prič a o dva grada. Moja stara trgovina iznenađenja? Ha, to znač i da je stari Leo Auffmann na mjestu velika išcekauanja? To je bilo moje. Sad neka bude njegovo!« »Što je to?« upita Leo Auffmann ušavši.
»Ovo?«, reč e njegova, ž ena, »dioba zajednič kog imutka! Kad otac noć u plaš i sina, onda je vrijeme da se sve presiječ e napola. S puta, Mister Bleak House. Stara trgovino iznenađenja. U svim ovim knjigama niti jedan ludi učenjak ne živi kao Leo Auffmann, niti jedan!« »Ti odlaziš ,,a nisi ni iskuš ala stroj!« bunio se. »Iskuš aj ga jednom i raspakovat ć eš se, ostat ćeš.« »Tom Swift i njegov električni uništavatelj — čije je tp?« upita ona. .»Da pogodim?« Pušući od srdžbe pruži, Toma Swifta, Leu Auffmannu. Potkraj toga dana bile su već sve knjige, zdjele, odjeć a, plahte slož ene na hrpe, jedno ovdje, jedno tamo, č etiri ovdje, č etiri tamo, deset ovdje, deset tamo. Lena Auffmann, umorna od brojenja, morade sjesti. »U redu«, reče zadihano. »Prije nego što odem, Leo, dokaži da nisi nedužnim sinovima prouzročio teške sne!« Leo Auffmann š utke povede svoju ž enu u sumrak. Ona stade pred kutiju visoku osam stopa, narančaste boje. »To je radost?« upita ona. »Koje puce da pritisnem da postanem preradosna, zahvalna, zadovoljena i zadužena?« Djeca su se okupila. »Mama«, reče Saul, »nemoj!« »Moram znati zbog č ega galamim, Saul.« Uđe u stroj, sjedne i pogleda van prema svom muž u tresući glavom. »Ja to ne trebam, ti trebaš tu nervoznu olupinu što viče.« »Molim«, reče, »vidjet ćeš.« • On zatvori vrata. »Pritisni puce!« poviče ženi, koja je unutra sjedila zatvorena. Skljocnulo je. Maš ina je smireno zadrhtala poput ogromnog psa, koji spavajuć i neš to sanja. »Tata!« reče Saul umorno. »Slušaj!« reče Leo Auffmann. U početku bijaše samo drhtaj od tajnog pokretanja zupčanika i kotača stroja. »Je li mami dobro?« upita Naomi. »Sasvim dobro, lijepo joj je. Slušaj sad... Slušaj!« Iz stroja se č ulo kako Lena Auffmann kaž e: »O!« <* pa opet: »Ah!« glasom koji je odavao iznenađenje. »Pazi!« reč e njegova nevidljiva ž ena. »Pariz!« i poslije: »London! Eno "faima! Piramide! Sfinga!« »Sfinga! Čujete li, djeco!« Leo Auffmann je šaptao i smijao se. »Miris!« povič e iznenađeno Lena Auffmann. Negdje je tiho svirao fonograf »Plavi Dunav«. »Glazba! Plešem!« »Ona samo misli da pleš e«, povjeri otac narodu. »Kakvo iznenađenje!« reč e nevidljiva ž ena. Leo Auffmann porumeni. »Kako je ta žena puna razumijevanja!« A tada u stroju radosti Lena Auffmann poče plakati. »Plače«, reče Naomi. »Nije moguće!« »Istina je«, reče Saul. »Ona jednostavno ne mož e plakati!« Trepć uć i prisloni Leo Auffmann uho uz stroj. »Ta jest... kao malo dijete...« On je mogao samo otvoriti vrata. »Cekaj.« Zena je sjedila, suze su joj se kotrljale niz obraze. »Pusti me da završ im.« I još malo plaka. Leo Auffmann zapanjen isključi stroj. »O, to je najtuž nija stvar na svijetu!« uzdisala je. »Osjeć am se už asno! Straš no!« Iziđe kroz vrata. »Najprije Pariz ...« »Što je s Parizom?« »Nikad u ž ivotu nisam ni pomislila da bih bila u Parizu Ali sad si ti uč inio da na to mislim. Pariz! Odjednom želim biti u Parizu, a znam da nisam!«
»Dakle je stroj ipak dobar.« »Ne! Sjedeć i tamo doš la sam do sdoznaje, razmiš ljala sam kako to nije stvarno!« »Prestani plakati, mama!« Ona ga pogleda svojim velikim, tamnim, vlaž nim oč ima. »Ti si mi doč arao da pleš em. A nismo plesali ima već dvadeset godina.« »Odvest ću te na ples sutrašnju noć!« »Ne! Ne! Nije važ no, ne bi trebalo biti važ no. Ali tvoj stroj kaž e da je važ no! Ja tako mislim! Bit će sve u redu, Leo, kad još malo otplačem.« »I što još?« »Što još? Stroj kaže: ,Mlada si.' A ja nisam mlada. Laže taj stroj tuge!« »U kojem je smislu tužan?« Zena se malo smirila. »Leo, tvoja je pogreš ka u tome š to si zaboravio onaj sat, onaj dan kad ć e svaki od nas morati izić i iz tog stroja i vratiti se natrag prljavom suđu i namješ tanju kreveta. Dok se nalaziš u tome, svakako, zapad sunca traje gotovo vječ no, zrak je pun mirisa, temperatura je ugodna. Sto god hoć eš da traje, traje. Ali vani djeca č ekaju na ruč ak, na odijelima manjkaju puceta. A onda, budimo iskreni, Leo, kako dugo mož eš promatrati zalazak sunca? Tko ž eli da zapad sunca traje? Tko ž eli savrš enu temperaturu? Tko ž eli da mu zrak uvijek bude namirisan? A kad bi bilo tako, tko bi to, već poslije kratkog vremena primjeć ivao? Bolje je da zapad sunca traje minutudvije. Poslije toga hoć emo neš to drugo. Takvi su ljudi, Leo. Kako si to mogao zaboraviti?« »Zar sam zaboravio?« »Mi smo uvijek voljeli zalaske sunca zato što se jednom dogode i prolaze.« »Ali, Leno, to je tužno!« »Ne! Kad bi zalazak sunca trajao i kad bismo mi kod toga osjetili dosadu, onda bi to bila prava ž alost! Tako si ti uč inio dvije stvari koje nisi smio uč initi: ubrzao si stvari koje polagano idu i zastajkuju, izdaleka si dopremio stvari u naš e dvoriš te, kuda ne spadaju, i one govore: 'Ne, nikad ti neć eš putovati, Leno Auffmann, nikad ti neć eš vidjeti Pariz'. Ali ja sam to uvijek znala, zaš to da mi onda to govori? Bolje je da se to zaboravi i pusti da teče, Leo, i pusti da teče, je li?« Leo Auffmann se nasloni na stroj kao potporanj. Iznenađen brzo povuč e ruku jer se opekao. »A što sad, Leno?« — upita. »Nije na meni da to kaž em. Ja znam samo jedno: dokle god ta stvar bude ovdje, ja ć u ž eljeti da iziđem, i Saul ć e htjeti izić i, kao š to je to uč inio proš le noć i i protiv tvoje volje, sjesti u taj stroj da gleda te daleke stvari, i svaki put ćemo plakati i nećemo biti obitelj prikladna za te.« »Ne razumijem«, reč e on, »kako sam se mogao tako prevariti. Daj da ja ispitam je li istinito š to ti kažeš.« On ^sjedne u stroj. »Vi nećete otići?« Žena mu kimne. »Čekat ćemo, Leo.« On zatvori vrata. U toploj je tami malo oklijevao, zatim pritisne puce i upravo se poč eo prepuštati tonovima glazbe kad izvana začuje vrisak. »Vatra! Tata! Stroj se zapalio!« Netko je obijao vrata. On skoč i, udari glavom o strop i padne. Vrata su popustila i dječ aci su ga izvukli. Iza sebe je č uo muklu tutnjavu eksplozije. Cijela je porodica trč ala. Leo Auffmann se okrene i zadihano reče: »Saule, pozovi vatrogasce!« Lena Auffmann zaustavi Saula kad je potrčao. »Saule«, reče. »Čekaj!« Vinuo; se plamen i č ula se nova mukla tutnjava. Kad se stroj temeljito upalio, Lena Auffmann kimne. »U redu, Saule«, reče. »Potrči, zovi vatrogasce!« , Svatko tko je iš ta znač io doš ao je da vidi vatru. Bio je tu djed Spaulding, i Douglas, i Tom, i već ina stanara, i neki ljudi s druge strane gudure, i sva djeca iz š est stambenih blokova uokolo. A
djeca Lea Auffmanna stajala su pred proč eljem kuć e, ponosna zbog lijepih plamenih jezika š to su izbijali iz krova spremišta. Djed Spaulding je prouč avao kuglu dima na nebu i upitao mirno: »Leo, je li to bio vaš stroj radosti?« , »Za koju godinu«, reč e Leo Auffmann, »stvorit ć u ga i reć i vam.« Lena Auffmann je sada stajala u tami i promatrala kako vatrogasci trče po dvorištu,; spremište se uz grmljavinu urušivalo. ' »Leo«, reč e ona, »neć e trebati stvarati cijelu godinu. Pogledaj oko sebe. Razmisli. Smiri se malo. A onda dodi i reci mi. Ja ć u biti u kuć i da stavim knjige natrag na police i odjeć u natrag u ormare. Pripremit ć u več eru, okasnili smo s več erom. Gledaj kako se smrklo. Hodite, djeco, pomozite mami.« Kad su se vatrogasci i susjedi razišli, ostao je Leo Auffmann s djedom Spauldingom, Douglasom i Tomom, zami šljen nad ruševinama, koje su dogorjevale. Bucao je nogom po vlažnom pepelu i polako govorio što je imao reći. »Prva stvar koju nauč ite u ž ivotu jest da ste luđak. Posljednje š to nauč ite u ž ivotu jest da ste onaj isti luđak. U roku od jednog sata razmislio sam stotinu stvari. Mislio sam: Leo Auffmann je slijep!... Hoć ete li da vidite stvarni stroj radosti? Onaj š to je patentiran ima već oko dvije tisuć e godina i još uvijek je u pogonu. Nije č itavo ^vrijeme dobar, ne! Ali radi. On je bio ovdje cijelo to vrijeme.« »Ali vatra ...«, reče Douglas. »Istina izgorjelo je spremiš te! No, kako je Lena rekla, neć u trebati cijelu godinu da to opet podignem; a što je u spremištu izgorjelo, to nije važno!« išli su za njim uza stepenice na verandu. »Evo«, šapne Leo Auffmann, »prednji prozor. Budite mirni i vidjet ćete.« Oklijevajući pogledaju djed, Douglas i Tom kroz široko okno. I tamo se u malim, toplim krugovima svjetla od svjetiljke moglo vidjeti ono š to je Leo Auffmann ž elio da vide. Saul i Marshall sjedili su za stolić em i igrali se š aha. U blagovaonici je Rebecca vadila srebrninu. Naomi je izrezivao od papira igrač ke. Ruth je maljala vodenim bojama. Josef je gonio svoj električ ni vlak. Kroz kuhinjska vrata se vidjela Lena Auffmann kako izvlač i peč enje iz uparene peć nice. Svaka ruka, svaka glava, svaka usta vrš ila su neki pokret, bilo malen, bilo velik. Mogli ste č uti njihove glasove, koji su iza stakla zvuč ali kao udaljeni. Mogli ste č uti kako netko pjeva visokim, njež nim glasom. Mogli ste osjetiti i miris kruha u peć nici i znali ste da je to stvarni kruh, koji ć e za kratko vrijeme biti namazan stvarnim maslacem. Sve je bilo tu i sve je radilo. Djed, Douglas i Tom se okrenuš e da pogledaju Lea Auffmanna, koji je vedro promatrao kroz prozor, dok su mu se obrazi sjali i rumenjeli. »Zaista«, mumljao je, »tu je.« I promatrao je sad njež no zabrinuto, sad ž ivahno i veselo i na kraju s mirnom predanoš ću kako su se svi komadić i i dijelovi ove zgrade pomiješ ali, smotali, smirili, slegli i opet bili u trajnom pogonu. »Stroj radosti«, reče on. »Stroj radosti.« Čas kasnije ga više nije bilo. Djed, Douglas i Tom vidjeli su ga unutra kako ispravlja, ovdje neš to poravnava, ondje otklanja trenje, zaposlen među svim tim toplim, krasnim, neizmjerno njež nim, oduvijek tajanstvenim dijelovima u vječnom pokretu. A tada se, sa smiješkom na ustima, spuste niza stepenice u svježu ljetnu noć. Dvaput bi godiš nje iznijeli velike sagove u dvoriš te i polož ili ih negdje na ledinu gdje nisu bili na putu. Tada bi iziš le iz kuć e baka i majka s neč im š to je bilo slič no naslonu onih lijepih pletenih stolica u slastič arnici dolje u gradu. Onda su te velike pletene palice podijelili svima: Douglasu, Tomu, baki, prababi i mami, redom kako su stajali okolo kao zbor vješ tica i duhova ognjiš ta nad praš nim uzorcima iz stare Armenije. Baka je dala signal, a majka je dala mig ili znak usnama,
bičevi su se podigli, i niti pletera skakale su i skakale i padale po sagovima. »Evo ti! Evo!« govorila je prababa. »Držite muhe, dječaci, ubijajte uši!« »Eh, vi!« reče baka svojoj majci. Svi su se smijali. Praš na se oluja digla iznad njih. Smijeh bi uguš en. Pljusak konč ić a," plima pijeska, zlatne krpice duhana za lulu, sve je leprš alo, razbijalo se u zraku koji je prš tio i prš tio i prš tio. Zaustavivš i se, vidješ e dječ aci bilijun otisaka svojih cipela i cipela starijih u pređi i potki ovog saga, š to ih je sada trebalo izbrisati plimom njihova udaranja, koje je melo i melo po tim šarama s istočnih obala. »Tu je tvoj muž prolio kavu!« udari baka po sagu. »Ovdje ste vi prolili vrhnje!« i baka istjera veliki mlaz prašine. »Evo tragova struganja. Dječ aci! Dječ aci!« »Prabako, ovdje je tinta s vaš eg pera!« »E jest, moja je tinta crvena. To je obična plava!« »Da, baš tako!« »Pogledaj istroš enu stazu s verande do kuhinjskih vrata. Hrana. To vodi lavove do jame s vodom.« »Bolje je da muškarcima zaključaš kućna vrata.« »Neka ostave cipele pred vratima.« »Ako vam ne treba! Ako vam ne treba!« Objesiš e sagove na konopce za rublje da dovrš e posao. Tom je gledao zamrš ene kovrč ice i zavoje, cvijeće, tajanstvene likove, nejednolike šare. »Tom, nemoj tamo stajati. Udaraj, dječače!« »Zabavno je to gledati«, reče Tom. Douglas mu dobaci sumnjičav pogled. »Sto vidiš?« »Citav bož ji grad, ljude, kuć e, evo naš e kuć e!« Glupost! »Naš a ulica!« Glupost! »Onaj crni dio tamo je gudura!« Glu post! »Tamo je š kola!« Glupost!. »Ova smiješ na karikatura ovdje si ti Doug!« Glupost! »Evo prababe, bake, mame.« Glupost! »Koliko je godina bio ovaj sag prostrt?« »Petnaest.« »Petnaest godina su ljudi tapali po njemu; ja vidim svaki otisak cipele«, izjavi nadušak Tom. »Prestani, dječ ač e, i ti imaš jezik«, reč e baka. »Vidim sve š to se ovdje dogodilo kroz sve ove godine!« Glupost! »Citavu proš lost, sigurno, ali mogu vidjeti i buduć nost. Samo treba da preokrenem oči i zagledam' se u uzorke pa da vidim kuda ćemo sutra šetati, trčati.« Douglas prestane mahati praš ilom. »Sto još vidiš u sagu?« »Uglavnom niti«, reč e prababa. »Nije mnogo ostalo osim podloge. Pogledaj kako ga je tkalac tkao.« »Dobro!« reč e Tom tajanstveno. »Niti u jednom smjeru, niti u drugom. Vidim ih sve. Straš an neprijatelj. Poč initelj smrtnih grijeha. Loš e vrijeme, lijepo vrijeme. Izleti u prirodu. Primanja. Blagdani jagoda.« Dostojanstveno je udarao prašilom sad na jednom, sad na drugom mjestu. »Kao da sam pospremala nekakvo konačište«, reče baka, zajapurena od napora. »Sve ti je tu u obliku pahuljica. Okreni glavu na jednu stranu, Doug, zatvori napola jedno oko. Svakako je bolje noć u, unutra, kad je sag na podu, sa svjetlom svjetiljke i svim ostalim. Tada imaš sjena u svim oblicima, svijetlih i tamnih, i onda promatraj kako niti bjež e, opipaj dlaku, pogladi krzno. Kunem ti se da miriš e po pustinji. Potpuno vruć e i pjeskovito, mož da kao sanduk s mumijom. Pogledaj onu crvenu mrlju, to gori stroj radosti!« »Bez sumnje pekmez s neč ijeg kruha«, reč e mama. »Ne, stroj radosti«, reč e Douglas i bio je tuž an gledajuć i ga kako tamo izgara. Nadao se da ć e Leo Auffmann srediti sve, tako da se svatko smiješ i, da ć e uč initi da se mali ž iroskop koji on u sebi osjeć a okrene prema suncu svaki put kad se zemlja okrene prema vanjskom prostoru i mraku. Ali ne, bilo je to Auffmannovo ludilo, ugarci i pepeo, Ludost! Ludost! Douglas opet udari. »Gle! Eno zelenog električ nog potrkala! Gospođa Fernl Gospođa Roberta!« reč e Tom. »Honk!
Honk! Budalaština!« Svi su se smijali. »Ono su, Doug, niti tvog ž ivota sto se tamo protež u i mrse. Previš e kiselih jabuka. Kiselo povrće prije spavanja!« »Tko? Gdje?« poče Douglas vikati raskolačivši oči na njega. »Ova od danas godinu dana, ova za dvije godine, a ona za tri, četiri, pet godina!« »Budalaština!« Pleteno prašilo suknu poput zmije na slijepom nebu. Tako je oš tro udario sag da je od udarca poskoč ila iz tkiva praš ina od pet tisuć a stoljeć a, zadrž ala se u zraku jedan č as, koji bijaš e straš an, i dok je Douglas stajao ž mirkajuć i da bi vidio pređu i potku, uzdrhtali uzorak, lavina se armenske praš ine neč ujno ruš ila na njega, dolje i oko njega, pokapajući ga zauvijek pred njihovim očima.,. Nikad gospođa Bentley nije znala kako je ono s djecom poč elo. Cesto bi ih vidjela kao leptirić e ili majmune među glavicama zelja i bananama, smiješ ila im se, a oni su joj uzvrać ali smiješ ak. Gospođa Bentley ih je promatrala kako zimi tabaju po snijegu, kako pune pluć a jesenskim dimom, kako u proljeć e stresaju oblake jabukova cvata, ali ih se nije plaš ila, A š to se nje lič e, kuć a joj je bila u najveć em redu, sve je stajalo na svom mjestu, podovi svjež e pometeni, hrana uredno spremljena u posude, pribadač e od š eš ira pozabadane u jastuč ić , a ladice ormara u njenoj spavaonici dupkom pune njene imovine, koju je godinama sakupljala. Gospođa Bentley je bila š tedljiva. Spremala je ulaznice, stare kazališ ne programe, komadić e čipke, šalove, putne karte, sve otpatke i znakove bitisanja. »Imam hrpu uspomena«, govorila je č esto. »Ovo je Caruso. Bilo je to 1916. u New Yorku; meni je bilo š ezdeset i John je bio još ž iv. Evo June Moon, 1924. č ini mi se upravo poslije Johnove smrti!« To je u neku ruku bila najveć a bol njena ž ivota. Ono š to je najradije dodirivala, sluš ala i gledala nije sačuvala! John se nalazio daleko vani na livadama, smješ ten u vremenu, zatvoren u sanduku i sakriven pod travom, i niš ta od njega nije ostalo, samo visoki, svileni š eš ir, š tap i njegovo sveč ano odijelo u ormaru. I taj su ostatak već velikim dijelom pojeli moljci. No š to je mogla zadrž ati, zadrž ala je. Haljine sa crvenim cvjetovima, zguž vane među kuglicama naftalina u velikim crnim pretincima, suđe od bruš ena stakla iz djetinjstva i— sve je ona to donijela sa sobom kad je prije pet godina doselila u ovaj grad. Muž joj je u nizu gradova posjedovao imanja, i ona se kao š ahovska igura od bjelokosti pomicala iz jednog u drugi i prodavala jedno za drugim dok nije tako stigla ovamo, u ovaj strani grad, sa samim sanducima i namješ tajem koji je bio i mrač an, i ruž an, i visio je nad njom kao neka bić a iz prastarog životinjskog svijeta. Ono se s djecom dogodilo sredinom ljeta. Gospođa je' Bentley iziš la da zalije brš ljan u trijemu i vidjela dvije bljedolike djevojč ice i jednog malog dječ aka kako lež e na njenoj ledini i už ivaju u beskrajnom bujanju trave. Isti č as kad im se gospođa Bentley nasmiješ ila svojim ž utim licem, koje je bilo kao maska, pojavila su se iza ugla, kao vilenjač ka koč ija, kolica sa sladoledom. Iz njih su cilikale ledene melodije, krhke i rimovane kao kristalne vinske č aš e l'ad u njih udara poznavalac i sve su pozivale. Djeca posjedaše, okrenuše glave kao što se suncokreti okreću prema suncu. Gospođa Bentley pozove: »Biste li htjeli malo? Evo!« Kolica sa sladoledom stadoš e i ona zamijeni novac za davno, ledeno doba. Djeca joj zahvališ e sa snijegom u ustima, zagledajuć i joj se sad u visoke cipele s vezicama, sad u bijelu kosu. »Hoćete i vi jedan zalogaj?« reče dječak. »Ne, dijete. Ja sam dovoljno stara' i dovoljno hladna. Ni najvruć i me dan ne odmrzne«, smijala se gospođa Bentley.
Ponesoš e minijaturne ledenjake i posjedaš e sve troje u redu jedno do drugog, na ogradu verande. »Ja sam Alice, ona je Jane, a ovo je Tom Spaulding.« »Lijepo. A ja sam gospođa Bentley. Zvali su me Helen.« Oni se ukočeno zagledaše u nju. »Zar vi ne vjerujete da su me zvali Helen?« reče stara gospođa. »Nisam znao da stare gospođe imaju imena«, reče Tom žmirnuvši. »On hoće da kaže da nikad nije čuo da ih upotrebljavaju«, reče Jane. »Moja draga, kad ti budeš tako stara kao ja, neć e ni tebe zvati Jane. Starost je straš no ukoč ena. Uvijek samo .gospođa'. Mladi te svijet neće da zove Helen. Čini im se to previše kratko.« »Sjećam se pterodaktila«, šalila se gospođa Bentley. »Ne, ali kako ste stari!« »Sedamdeset i dvije.« Dugo su lizali hladni slatkiš razmišljajući. »To je staro«, reče Tom. »A ne osjeć am se niš ta drukč ije nego kad sam bila u vaš im godinama«, reč e stara gospođa. »U našim godinama?« »Da, nekad sam ja bila lijepa mala djevojč ica kao i ti Jane, kao i ti Alice.« Niš ta ne rekoš e. »Sto vam je?« »Ništa.« Jane ustade. »O, mislim da ne morate tako brzo otići. Još niste pojeli ... Je li se nešto dogodilo?« »Moja majka kaž e da nije lijepo lagati«, reč e Jane. »Zaista nije. To je jako ruž no«, potvrdi gospođa Bentley. »I ne treba slušati laži.« »A tko ti je lagao, Jane?« Jane je pogleda i onda nervozno odvrati pogled. »Vi.« »Ja?« Gospođa Bentley se nasmije i polož i svoju smež uranu pandž u na svoja skuč ena prsa. »U čemu?« »S vašom dobi. O tom da ste bili djevojčica.« Gospođa Bentley se ukoči. »Pa bila sam prije mnogo godina mala djevojčica, upravo kao i vi.« »Dođite, Alice, Tom.« »Samo čas«, reče gospođa Bentley. »Zar mi ne vjerujete?« »Pa to je smiješno! To je savršeno očito. Svatko je jednom bio mlad.« »Vi ne«, reč e Jane oborenih oč iju kao za se. Goli š tapić na kojem je bio sladoled pao joj je u posudicu na podu verande. »No meni je zbilja bilo osam, devet, deset godina, kao i svima vama.« Djevojčice se kratko i odsječeno nasmijaše. Gospođi Bentley sijevnuš e oč i. »Dakle, ja zbilja ne mogu izgubiti č itavo jutro na prepiranje s malim djevojč icama. Uzalud govorite, ja sam jednom bila stara deset godina i isto tako luda kao i vi.« Obje se djevojčice nasmijaše. Tomu kao da je bilo neprijatno. »Vi se s nama š alite«, podsmjehivala se Jane. »Nije vama nikad bilo deset godina, zar ne, gospođo Bentley?« »Bjež ite kuć i!« vikne ž ena odjednom, jer nije mogla izdrž ati njihov pogled. »Ne trpim da mi se smijete.« »Zar ne da ni vaše ime nije Helen?« »Jest, Helen!« »Zbogom!« rekoš e djevojč ice i pođoš e hihoć uć i preko ledine, zaronjene u ocean sjena, a Tom je polagano išao za njima. »Hvala na sladoledu!« »Nekad sam) se i ja igrala neba i pakla!« vikala je gospođa Bentley za njima, ali oni su već bili otišli. Gospođa je Bentley provela ostatak dana lupajuć i okolo č ajnicima, buč no pripremajuć i svoj
oskudni ruč ak i od vremena do vremena izlazeć i na vrata verande ne bi li ulovila svoje drske neprijatelje u smijehu na njihovoj kasnoj š etnji. No da su se i pojavili š to bi im ona mogla reć i? Zašto da sebi zbog toga zadaje brige? »Kakva ideja!« reč e gospođa Bentley svojoj otmjenoj, grozdovima cvata posutoj š alici. »Nikad nitko nije sumnjao u to da sam prije bila djevojka. Kako je to glupo, straš no! Nije meni krivo š to sam stara — zbilja nije — ali ne podnosim da mi se oduzima moje djetinjstvo.« U maš ti je gledala djecu kako ispod tamnog drveć a bjež e drž eć i u svojim ledenim rukama njenu mladost, nevidljivu kao zrak. Poslije več ere je bez ikakva razloga, prirodno se kreć uć i, promatrala svoje ruke koje bijahu kao par sablasnih rukavica na nekoj spiritistič koj seansi, kako sakupljaju neke predmete u jednu namirisanu maramicu. Tada iziđe na glavnu verandu i tamo je ukočeno stajala pola sata. Iznenada, kao noćne ptice proletješe djeca i na glas gospođe Bentley lepršajući zastanu. »Da, gospođo Bentley?« »Dođite. ovamo gore na verandu!« zapovjedi im ona, i djevojč ice se popnu, a Tom se vukao za njima. »Da, gospođo Bentley?« Udarale su ono »gospođo Bentley* kao basž ica na glasoviru, posebno teško, kao da jo je to ime. »Pokazat ć u vam neke dragocijenosti.« Razvezala je namirisanu maramicu i zagledala se u nju kao da je i ona sama iznenađena. Izvukla je jedan č eš alj za kosu, vrlo malen i njež an, kojemu je rub blistao od kamečaka brušenog stakla. »Nosila sam to kad mi je bilo devet godina«, reče. Jane ga okrene u ruci, i reče: »Kako je lijepi« »Da vidimo«, poviče Alice. »A evo ovdje jednog maleš nog prstena, š to sam ga nosila kad mi je bilo osam godina«, reč e gospođa Bentley. »Sad mom prstu ne pristaje. Kad gledate kroz njega, vidite toranj u Pizzi koji kao da će upravo pasti.« »Da vidimo kako se naginje!« Djevojčice su ga dodavale jedna drugoj dok ga Jane ne natakne na prst. »Upravo moja mjera!« poviče. »A češalj pristaje mojoj glavi!« naglo doda Alice. Gospođa Bentley izvadi nekoliko š pekulica. »Evo«, reč e. »Time sam se nekad igrala.« Baci ih. One se poredaše po podu. »A ovdje«, slavodobitno podigne svoju glavnu igrać u kartu. Bila je to njena slika iz dobi od sedam godina, u haljini koja je slič ila ž utom leptiru, sa zlatnim uvojcima i podbuhlim staklastoplavim očima i anđeoski naprćenim usnama. »Tko je ta mala djevojčica?« upita Jane. »To sam ja!« Obadvije se djevojč ice zadubiš e u promatranje. »Ali ne slič i vama«, reč e Jane jednostavno. »Svatko može negdje dobiti takvu sliku.« Zagledaše se u nju. »Imate li još slika, gospođo Bentley?« — upita Alice, »vaš ih slika na kojima ste stariji? Imate li sliku iz dobi od petnaest, pa jednu od dvadeset, jednu od četrdeset i pedeset?« Djevojčice su se glasno smlijale. »Nemam niš ta da vam pokaž em«, reč e gospođa Bentley. »Onda vam ne moramo, vjerovati«, odgovori Jane. »Ali ova slika dokazuje da sam bila mlada!« »To je neka druga mala djevojč ica, slična vama. Vi ste je posudili.« »Bila sam i udata!« »A gdje je gospodin Bentley?«. »Otiš ao je ima tome već dugo. Kad bi on bio ovdje, rekao bi vam kako sam bila mlada i lijepa
kad su mi bile dvadeset i dvije godine.« »Ali njega ovdje nema i ne može, prema tome, reći. Pa kakav je to onda dokaz?« »Imam vjenčani list.« »I to ste mogli posuditi. Samo na jedan nač in ć u vam povjerovati da ste nekad bili mladi«. Jane zatvori oč i da bi istakla kako je sigurna u se, »a to je da netko kaž e da vas je vidio kad vam je bilo deset godina.« »Tisuć e ljudi su me vidjele, ali su mrtvi, ti budalice, ili bolesni, ili ž ive u drugim gradovima. Ovdje se ja ne poznajem ni s kim, ima svega nekoliko godina da sam ovamo doselila, tako da me nitko odavle nije vidio mladu.« »Dakle, tu smo!« Jane baci pogled na svoje pratioce. »Nitko je nije vidio!« »Sluš aj!« Gospođa Bentley zgrabi djevojč icu za ruku. »Ti moraš prihvatiti te stvari s povjerenjem. Jednom ć eš i ti biti tako stara kao ja. Ljudi ć e isto tako govoriti: ,0, ne', govorit ć e,' ovi jastrebovi nikad nisu bili kolibrić i, ove sove nisu bile nikad zlatne vuge, ove papige nisu bile nikad plave sjenice'. Jednom ćete vi biti kao i ja sada.« »Ne, nećemo«, rekoše djevojčice. »Hoć emo li?« pitale su jedna drugu. »Cekajte, vidjet ć ete!« reč e gospođa Bentley. A u sebi je mislila: »O, Bož e, djeca su djeca, a stare su ž ene stare ž ene, i niš ta ne postoji između ta dva stadija. Oni sebi ne mogu predočiti promjenu koju ne mogu vidjeti. »A tvoja majka«, reče Jani, »jesi li možda primijetila, da se promijenila tokom godina?« »Ne«, reče Jane. »Uvijek je jednaka.« To je zapravo bila istina. Ljudi s kojima ž iviš iz dana u dan uopć e ti se ne mijenjaju. Iznenadiš se samo kad se vrate s daleka putovanja, kad ih nisi vidio godinama. I osjeć ala se kao ž ena koja je sedamdeset i dvije godine proboravila u crnom, buč nom vlaku i na kraju iziš la i svatko joj dovikuje: »Helen Bentley, jeste li to vi?« »Bolje bi bilo da idemo kući«, reče Jane. »Hvala za prsten! Baš mi pristaje.« »Hvala za češalj, lijep je.« »Hvala za sliku male djevojčice.« »Vratite se, to vam ne mogu dati!« Gospođa je Bentley vikala za njima dok su trč ali niza stepenice. »To je moje!« »Ne, ona je to ukrala! To pripada nekoj drugoj djevojčici. Ona je to ukrala. Hvala!« poviče Alice. Ne obazirući se na njeno dozivanje otišle su djevojčice kao leptiriće kroz mrak. »Meni je žao!« reče Tom na ledini pogledavši gospođu Bentley. I on ode. Uzele su mi prsten, i č eš alj, i sliku, razmiš ljala je gospođa Bentley drš ćuć i tamo na stepenicama. O, prazna sam, prazna, to je dio mog života. Te je noć i mnogo sati prolež ala budna među svojim sanducima i nakitima. Gledala je gore na uredne hrpe stvari i trica i opernih pera, te reče glasno: »Da li to istinski pripada meni?« Ili je to ra iniran trik stare gospođe koja sama sebe uvjerava da ima neku proš lost? Zapravo, kad jednom vrijeme prođe, proš lo je. Covjek je uvijek u sadaš njosti. Mož da je nekad bila djevojka, ali nije sada. Djetinjstvo je prošlo, i ništa ga više ne može vratiti. Noć u je vjetar puhao u sobi. Bijeli je zastor leprš ao prema tamno obojenom š tapu, koji je godinama bio prislonjen tamo uza zid, među drugim predmetima zbrda zdola. Stap se zatrese i uz blagi tresak padne na mjeseč inom osvijetljeni dio poda. Zlatni mu je š iljak svjetlucao. Bio je to š tap koji je njen muž nosio kad su iš li u operu. Kao da ga je uperio u nju kao š to je to č inio u rijetkim prilikama kad ^bi se posvadili, upotrebljavajuć i kod toga svoj blagi, tugaljivi, razumni glas. »Ova djeca imaju pravo«, rekao bi joj on. »Niš ta ti nisu ukrala, draga moja. Ove stvari ne pripadaju tebi ovdje, tebi sada. Pripadale su njoj, onoj davnoj, drugoj tebi.«
Oh, razmiš ljala je gospođa Bentley. I kao da neka stara fotografska ploč a, navijena, poskakuje pod čeličnom iglom 1 vraća joj u pamet jedan razgovor s gospodinom Bentleyem — s gospodinom Bentleyem, onako dotjeranim, s crvenim karan ilom u dobro iš četkanom zapuč ku, kad je rekao: »Draga, ti nikad neć eš razumjeti vrijeme, zar nije tako? Uvijek nastojiš biti ono š to si bila, a ne ona osoba koji si noć as. Zaš to č uvaš te ostatke karata i kazališ ne programe? Kasnije ć e te to samo žalostiti. Baci ih, draga.« No gospođa Bentley ih je uporno čuvala. »Neć e to koristiti«, nastavio je gospodin Bentley srč uć i č aj. »Koliko god ti nastojala da budeš š to si nekad bila, ipak mož eš biti samo ono š to si ovdje i sada. Vrijeme vara. Kad ti je devet godina, č ini ti se da si uvijek imala devet i da ć eš uvijek imati devet. Kad ti je trideset, kao da si uvijek stajala na tom rubu srednjih godina. I kad uđeš u sedamdesetu, onda ti se č ini da ti je cijeli ž ivot bilo i da ć e ti uvijek biti sedamdeset. Ziviš u sadaš njosti. Sad si presvuč en u mladić a, sad u starca, ali je u tom času onaj drugi nevidljiv.« To je bila jedna od onih njihovih blagih razmirica u inač e mirnom braku. Nikad joj nije odobravao ono nagomilavanje kojekakvih sitnica. »Budi š to jesi, zakopaj ono š to nisi«, rekao je. »Ostaci su ulaznica varljivi. Čuvanje je stvari magična varka s ogledalima.« Sto bi noćas rekao da je živ? »Cuvaš č ahure«. To bi rekao. »Steznike neke vrste, koji ti nikad viš e neć e pristajati. Zaš to ih, dakle, č uvaš ? Ti ne mož eš stvarno dokazati da si nekad bila mlada? Slike? Ne, one laž u, ti nisi slika.« »Pismene dokumente?« »Ne, draga, ti nisi datum, ni tinta, ni papir. Ovi sanduci od pletera i praš ine nisu ti. Ti si samo ti ovdje, ti u ovaj čas, sadašnja ti.« Gospođa Bentley kimne kad se sjetila svega toga i odahne. »Da, uviđam. Uviđam.« Štap sa zlatnim šiljkom je tiho ležao na sagu, koji bijaše osvijetljen mjesečinom. »Ujutro ć u«, govorila je š tapu, »uč initi neš to da to dokonč am i postanem ja, a ne netko drugi, iz neke druge godine. Da, učinit ću to.« I zaspala je ... Jutro bijaš e svijetlo i zeleno i na vratima su one dvije male djevojč ice blago udarale o reš etku. »Imate li nam još što dati, gospođo Bentley? Još stvari za male djevojčice?« Ona ih povede kroz predsoblje do knjižnice. »Uzmi ovo«. Dala je Jani haljinu u kojoj je s petnaest godina glumila kć er mandarina. »I ovo, i ovo.« Kaleidoskop, povećalo. »Proberite što god hoćete«, reče gospođa Bentley. »Knjige, sklizaljke, lutke, sve je to vaše.« »Naše?« »Samo vaš e. I hoć ete li mi pomoć i kod jednog malog posla poslije toga? Nalož it ć u u dvoriš tu za kuć om veliku vatru. Ispraž njujem sanduke i izbacujem smeć e. To ne pripada meni. Nikad niš ta nikom ne pripada.« »Pomoći ćemo vam«, rekoše. Gospođa Bentley povede povorku u dvorište iza kuće, punih ruku, s kutijom šibica u ruci. I poslije ste cijelo ljeto mogli viđati one dvije djevojč ice i Toma kako bi se poredali na prednjoj verandi gospođe Bentley kao palč ić i na ž ici i č ekali. Kad bi č uli srebrno cilikanje sladoledara, otvorila bi se prednja vrata i gospođa Bentley bi zaplivala duboko u svoju srebrom optoč enu nov č arku. I pola sata ste ih mogli vidjeti tamo na verandi, djecu i staru gospođu, kako hladnoć u pretvaraju u toplinu jedući čokoladni sladoled, smijući se. Na kraju su postali dobri prijatelji. »Koliko je vama godina, gospođo Bentley?« »Sedamdeset i dvije.«
»A koliko vam je bilo prije pedeset godina?« »Sedamdeset i dvije.« »Vi nikad niste bili mladi, zar ne, i nikad niste nosili vrpce i haljine kao mi?« »Ne.« »Imate vi ime?« »Meni je ime gospođa Bentley.« »I uvijek ste živjeli u toj istoj kući?« »Uvijek.« »I nikad niste bili lijepi?« »Nikad.« »Nikad u milijun trilijuna godina?« Obje bi se djevojč ice nagnule prema staroj gospođi i č ekale u napetoj tišini u četiri sata ljetnog popodneva. »Nikad«, reče gospođa Bentley, »u milijun trilijuna godina.« »Imaš li uza se niklenu biljež nicu, Doug?« »Svakako.« Doug dobro obliž e svoju olovku. »Sto imaš tamo do sada?« »Sve ceremonije.« »Cetvrti srpnja i sve zajedno, pravljenje maslač kova vina i sve š to uz to spada, kao ljuljanje na verandi, hju!« »Evo ovdje piše da sam prvu eskimsku paštetu ovog ljeta jeo 1. lipnja 1928.« »To nije bilo ljeto, bilo je još proljeće.« »U svakom je sluč aju bila prva, tako sam i zapisao. Kupio sam one nove teniske dvadeset i petog. Hodao bos po travi dvadeset i š estog lipnja. Zaposlen, zaposlen, zaposlen, uh! A š to ti imaš reć i ovaj put, Tom? Najprije neku novost, kakav lijepi obred koji spada u praznike, kao lov na potočne rakove ili hvatanje pauka koji hodaju po vodi?« »Nikad nitko u svom ž ivotu nije hvatao pauke koji hodaju po vodi. Jesi li ti ikad ikog poznavao tko je hvatao pauke što hodaju po vodi? Naprijed! Razmisli!« »Razmišljam!« »Dakle?« »Imaš pravo. Nije nikad nitko. I neće nikad nitko, mislim. Previše su brzi.« »Ne zato š to su brzi. Njih uopć e i nema«, reč e Tom. On promisli i kimne. »Tako je, nije ih nikad ni bilo.« »Ali ti imam javiti ovo!« Nagne se i šapne bratu u uho. Douglas zapiše. Obojica pogledaše što je napisao. »Neka me đavo nosi!« reč e Douglas. »Nikad na to nisam mislio. To je sjajno! To je istina. Stari ljudi nisu nikad bili djeca!« »Ali to je malko i žalosno«, reče Tom, još uvijek sjedeći. »Ne možemo im nikako pomoći.« »Cini se da je grad pun strojeva«, reč e Douglas trč eć i... »Gospodin Auffmann i njegov stroj radosti, gospođa Fern i gospođa Roberta sa svojom zelenom maš inom. I sad, Charlie, š to mi ti nudiš?« »Stroj vremena!« zadahtano ć e Charlie Woodman mjereć i ga. »Casti mi majč ine, skautske, indijanske!« »Putovanje u prošlost i budućnost?« upita John Huff polagano ih zaobišavši. »Samo u prošlost, ali ne možeš imati sve. Evo nas.« Charlie Woodman se zaustavi kod jedne živice. Douglas je gledao unutra prema kući. »Pa to je kuć a pukovnika Freeleigha. Tamo ne mož e biti nikakav stroj vremena. Nije on nikakav pronalazač , a da i jest, znali bismo mi već godinama za tako važ nu stvar kao š to je stroj vremena.« Charlie i John su se na prstima uspinjali po stepenicama verande, Douglas je puhao i vrtio
glavom stojeći u dnu stepenica. »Dobro, Douglas«, reč e Charlie. »Samo ti kimaj glavom. Svakako, pukovnik Freeleigh nije izumio stroj vremena. Ali on je zainteresiran za stroj i stroj je bio uvijek tu. Mi smo bili prokleto tupi kad to nismo primijetili! Do viđenja, Dour glas Spaulding!« Charlie prihvati Johna za ramena kao da prati neku ž enu, otvori reš etku prednje verande, uđe. Rešetkasta vrata se nisu odmah priklapnula. Douglas uhvati rešetku i pođe šutke za njima. Charlie prijeđe na drugu stranu zatvorene verande, pokuca i otvori unutarnja vrata. Svi pogledaš e niz dugo, tamno predsoblje prema sobi koja je bila osvijetljena kao podzemna š pilja, blagozeleno, mutno i vodenasto. »Pukovniče Freeleigh!« Tišina. »Ne č uje on dobro«, š apne Charlie. »Ali on mi je rekao da se samo popnem gore, da uđem i zovem. Pukovniče!« Jedini je odgovor bio to š to je poč ela sipiti praš ina oko spiralnih stepenica, svakako odozgor. Tada se nešto slabo poče micati u onoj podvodnoj sobi daleko u dnu hodnika. Oprezno su iš li niz hodnik, pogleda uprta u sobu u kojoj su se nalazila samo dva komada namješ taja — jedan starac i jedna stolica. To je dvoje jedno na drugo nalik, oboje je bilo tako sitno da ste upravo mogli vidjeti kako su sastavljeni, kugla i ležište, tetiva i zglob. Osim toga je soba imala samo pod od grubih dasaka, prazne zidove i strop, te velike količ ine tihog zraka. »Kao da je mrtav«, šapne Douglas. »Ne, on razmišlja, kuda bi putovao«, reče Charlie, neobično ponosan i miran. »Pukovniče!« Jedan se od komada smeđeg namješ taja pokrenu, i to bijaš e pukovnik, koji zaokruž i pogledom, usredotoči ga i nasmiješi se divljim, krezubim osmijehom. »Charlie!« »Pukovniče, Doug i John su došli da...« »Dobro došli, dječaci, sjednite, sjednite!« Dječaci neudobno posjedaše po podu. »Ali gdje je...«, reče Douglas. Charlie ga brzo gurne u rebra. »Sto gdje je?« — upita pukovnik. »Gdje je mjesto o kojem ć ete nam prič ati, hoć e da pita.« Charlie se iskesi Douglasu, nasmiješ i starcu. » Mi nemamo ništa vama reći. Recite vi, pukovniče, nešto.« »Zapamti, Charlie, da stari ljudi samo č ekaju da ih mladi zamole da govore. Tada zač egrtaju kao zarđala dizalica kad hriplje dok se diže.« »Ching Ling Soo«, reče Charlie kao usput. »E?« reče pukovnik. »Boston«, požuri se Charlie, »1910.« »Boston 1910...« Pukovnik se namršti. »Pa neka bude Ching Ling Soo.« »Da, gospodine pukovniče.« »Da vidimo, pukovniče...« Pukovnikov je glas mrmorio, gubio se na jezeru. »Da vidimo...« Dječaci su čekali. Pukovnik Freeleigh zaklopi oči. »Prvi listopad 1910. mirna, svjež a, lijepa jesenska noć , u bostonskom Varieteu, da, to je tamo. Puna kuć a, svi u iš čekivanju. Orkestar, truba, zastor! Ching Ling Soo, veliki istoč njač ki č arobnjak! Eno ga na pozornici! Eno i mene u prvom redu u sredini!«
.Vješ tina s tanetom!' vič e onaj. ,Dobrovoljci!' Covjek koji je sjedio pokraj mene pođe gore. Ispitajte puš ku!« — reč e Ching. .Označ ite kuglu!' reč e. ,Sad ispalite tu označ enu kuglu iz te puš ke, a moje lice neka vam bude meta', govorio ge Ching, 'a na krajnjem rubu pozornice ć u ja uhvatiti tane u zube!' Pukovnik Freeleigh duboko udahne i zastane. Douglas je buljio u njega i preneraž eno i sa strahom. John Huff i Charlie nisu viš e znali za sebe. Sada starac nastavi, a glava i tijelo su mu bili sleđeni, dok su mu se samo usta pomicala. .Spreman sam, niš ani, opali!' povič e Ching Ling Soo. Pras! Ching Ling Soo krikne, zatetura, padne, a lice mu č itavo crveno. Pandemonium. Gledaoci su skoč ili na noge. Neš to nije u redu s puš kom. 'Mrtav', reč e netko. I imali su pravo. Mrtav. Straš no, straš no... Uvijek ć e mi ostati u sjeć anju ... njegovo lice kao crvena maska, i zastor se brzo spustio, i ž ene su plakale ... 1910 ... Boston ... Variete ... siromašni čovjek... siromašni čovjek ...« Pukovnik Freeleigh polako otvori oči. »Dječače, pukovniče«, reče Charlie, »to je bilo izvrsno. A kako je ono bilo s Powneejem Billom?« »Pownee Bili...« »Kad ste vi ono bili na preriji davno sedamdeset i pete.« »Pownee Bili...« Pukovnik se preseli u tamu. »Osam stotina sedamdeset i pete ... da, ja i Pownee č ekamo na jednoj maloj uzvisini nasred one prerije. 'Pst', reč e Povnee Bili. 'Sluš aj!' Citava je prerija bila kao jedna velika pozornica, spremna za dolazak oluje. Zagrmi. Blago. Zagrmi ponovno. I ne tako blago. A onda preko cijele prerije, dokle god je oko sezalo, onaj znač ajni, tamnož uti oblak, pun crne nabijenosti, nekako kao da je pao na zemlju, pedeset milja u š irinu, pedeset milja u duljinu, jednu milju visoko i samo inč iznad tla. 'Gospode!' povikao sam, 'Gospode!' Zemlja je tutnjila kao podivljalo srce, dječ aci, kao srce koje je zapalo u paniku, ratatatratatat, bum! Poskakivalo je. To je prava riječ : Poskakivalo je. O, kako je ta snaž na oluja tutnjila dolje niz brijeg, uz brijeg i poprijeko. 'To su oni!' povič e Pownee Bill. Oblak bijaš e od praš ine. Ne od pare ili kiš e, ne, nego prerijska praš ina koja se podigla iz trule, suhe trave kao sitno braš no, kao pelud, prož et ž arom sunč anog svjetla jer je sunce bilo već iziš lo. Ja povič em ponovno. Zaš to? Zato š to se u svoj toj praš ini, koja se paklenski ž arila, sada odgrnuo zastor i ugledao sam ih, kunem se! Veliku vojsku nekadašnje prerije: stado bufalo bizona!« Pukovnik pričeka da nastane tišina, pa opet počne. »Glave poput divovskih crnač kih pesnica, tjelesa poput lokomotiva! Dvadeset, pedeset, dvjesta tisuć a ž eljeznih kugli ispaljenih na zapadu, koje su skrenule s pravca, prosipale vatru, oč iju kao užaren ugljen, jureći prema zaboravu!« »Nač as se raziš la praš ina i vidio sam more grba, gustih griva, crne, kudrave talase koji su se dizali, padali... 'Pucaj!' reč e Pownee Bill. 'Pucaj!' I ja zapnem i naniš anim. 'Pucaj!' kaž e on. A ja tamo stojim osjeć ajuć i se kao bož ja desna ruka pred tom velikom vizijom snage i sile, koja je prolazila, prolazila kao ponoć o podne, kao iskrič ava pogrebna povorka, sva crna, i duga, i tuž na, odlazila zauvijek, a neć ete valjda pucati u pogrebnu povorku. No, biste li vi to uč inili, dječ aci? Biste li vi? Tada sam samo ž elio da se opet slegne praš ina i pokrije jezovite crne spodobe, koje su iš le dalje gurajuć i se i posrć uć i jedna preko druge u valikoj, zamornoj guž vi. I, dječ aci, praš ina se slegla. Oblak je sakrio milijun nogu, koje su tapanjem izazvale grmljavinu i diž uć i praš inu podigle oluju. Cuo sam kako Pownee Bill kune i udara me po ruci. No ja sam bio sretan š to nisam dotakao taj oblak ili snagu u tom oblaku niti olovnom sač mom. Baš sam ž elio stajati i promatrati kako se vrijeme valja pokraj mene, sakriveno poput oluje koju su bizoni proizveli i odnosili sa sobom u vječ nost. Trebalo je sat, tri sata, š est sati vremena da oluja zamakne za horizont, iduć i prema ljudima koji neć e biti tako ljubazni kao ja. Pownee Bill je otiš ao, stajao sam, gluh kao stijena. Hodao sam sav omamljen gradom stotina milja juž no i nisam č uo glasove ljudi i bio sam
zadovoljan š to ih ne č ujem. Jedan č as sam pož elio da se sjetim grmljavine. Cujem je još uvijek, ljetnih popodneva, kao danas kad se nad jezerom rađa kiša; želio bih da ste čuli taj zvuk . ..« Nejasno se svjetlo provlač ilo pukovniku Freeleighu kroz nos, koji je bio š irok i kao od bijelog porculana, i u njemu se zaista nalazio vrlo rijedak i mlak narančin čaj. »Da, gospodine«, reče Charlie s divljenjem. »Hej, Charlie«. Pukovnik se zbunjeno smiješio dječacima. »Ovo je Doug, a ovo je John«, reče Charlie. »Zdravo, dječaci!« Djeca uzvratiš e: »Hej!« »Ali...«, reč e Douglas. »Gdje je ...?« »Ti si, zdravlja mi, gluh!« Charlie gurne Douglasa. Okrene se prema pukovniku. »Vi ste neš to rekli, pukovnič e?« »Jesam li?« promrmlja starac. »Građanski rat«, sugerirao je mirno John Huff. »Sjeća li se on toga?« »Sjeć am li se?« reč e pukovnik. »Sjeć am se, sjeć am.« Glas mu je zadrhtao i on opet zaklopi oč i. »Svega! Osim... na čijoj sam se strani borio...« »Boja vaše uniforme ...«, poče Charlie. »Boje vam se poč nu razlijevati«, š aptao je pukovnik. »Postalo je mutno. Vidim sa sobom vojnike, ali ima već mnogo vremena kako ne vidim boju njihovih kaputa i kapa. Rodio sam se u Illinoisu, odgojen u New Yorku, sagradio sam kuć u u Tenneseeju, a sad sam se, Gospode, tako kasno vratio ovamo u Green Town. Dakle vidite, zašto se boje razlijevaju i miješaju.« »Ali se sjeć ate na kojoj strani brda ste se borili.« Charlie nije podizao glas. »Je li vam sunce izlazilo na lijevoj ili desnoj strani? Jeste li marširali prema Kanadi ili prema Meksiku?« »Cini mi se da je nekih jutara sunce izlazilo na strani moje dobre desnice, a nekih iza moga lijevog ramena. Marš irali smo u svim smjerovima. Proš lo je odonda oko sedamdeset godina. Čovjek zaboravi sunca i jutra koja su davno prošla.« »A sjećate se pobjede, zar ne? Neke bitke u kojoj ste pobijedili?« »Ne«, reč e starac potiš teno. »Ne sjeć am se niti jedne dobivene bitke, nikad i nigdje. Rat nikad nije dobitak, Charlie. Uvijek se gubi, a onaj tko posljednji gubi, traž i uslove. Sjeć am se samo nebrojenih gubitaka i ž alosti i nič ega dobrog, osim svrš etka svega. Kraj svega, Charlie, to je bio dobitak sam po sebi, koji s puš kama nije imao niš ta zajednič ko. Ali mislim da vi, dječ aci, ne ž elite da vam pripovijedam o pobjedama na taj način.« »Antietam«, reče John Huff. »Pitaj za Antietam.« »Bio sam tamo.« Dječacima oči sijevnuše. »Buli Rua, pitaj ga za Bulla Rua ...« »Bio sam tamo.« Tiho. »A Shilloh?« »Nije bilo niti jedne godine u mom ž ivotu kad nisam pomislio kakvo krasno ime i kakva sramota da se spominje samo u ratnim zapisima.« »Onda Shilloh. Tvrđava Sumter?« »Vidio sam prve oblake dima baruta.« Glas mu bijaše snen. »Toliko se stvari vrać a, 6, toliko stvari. Sjeć am se pjesama. 'Sve je noć as mirno u Potomacu, gdje borci lež e u miru usnuli... Zare se njihovi š atori u zracima sjajnog jesenskog mjeseca ili u svijetlu logorske vatre'. Sjeć am se, sjeć am... Sve je noć as tiho u Potomacu; ni glaska, osim š uma rijeke dok rosa blago pada na lica mrtvih... koplje je zauvijek odlož eno! Poslije opkoljenja zatraž io je gospodin Lincoln s balkona da svirač i sviraju 'Skreni pogled, skreni pogled, skreni pogled, Dixie land...' I onda je gospođa iz Bostona jedne noć i spjevala pjesmu koja ć e trajati tisuć u godina; ,Moje su oč i vidjele sjaj dolaska Gospodnjeg; dolazi iz berbe, gdje su se gomilali grozdovi gnjeva.' Kasno noć u osjeć am kako mi se mič u usnice pjevajuć i u proš losti: ,Vi vitezovi iz Dixija, koji č uvate juž ne obale, kad mladić i budu doš li u slavlju kuć i, brate, s lovorima neka dobiju...' Toliko pjesama š to su se pjevale s obje strane, a noć ni su ih vjetrovi nosili na sjever, nosili na jug. .Dolazimo, oč e
Abrahame, nas još tri stotine tisuć a...' Poč ivamo noć as, poč ivamo noć as, poč ivamo na starom bojnom tlu. Hura, hura, mi nosimo radost, hura, zastavu koja ć e nas osloboditi...' Starč ev se glas izgubio. Dječ aci su dugo sjedili ne mič uć i se. Tada se Charlie okrene, pogleda Douglasa i reč e: »Dobro, je li ili nije?« Douglas dvaput udahne i reče: »Jest.« Pukovnik otvori oči. »Sto sam ja?« upita. »Stroj vremena«, promrmlja Douglas. »Stroj vremena.« Pukovnik je č itavih pet č asaka gledao u dječ ake. I sad mu je glas bio pun strahopoš tovanja. »Tako me vi, dječ aci, nazivate?« »Da, gospodine pukovniče.« »Da, gospodine.« Pukovnik se polagano zavali na naslon stolice i pogleda u dječ ake, pogleda svoje ruke, a onda se zagleda u prazni zid iza njih. Charlie ustane. »Ja mislim da je najbolje da idemo. Do viđenja i hvala, pukovnič e.« »Sto? A! Do viđenja dječaci!« Douglas i John i Charlie na prstima iziđoše kroz vrata. Pukovnik Freeleigh nije primijetio kad su izišli premda su prošli kroz njegovo vidno polje. Na ulici se dječ aci skameniš e kad zač uš e kako im netko odozgor s prozora prvog kata dovikuje: »Hej!« Pogledaše gore. »Da, gospodine pukovniče?« Pukovnik je virio kroz prozor i mahao jednom rukom. »Razmišljao sam o onome što ste rekli, dječaci!« »Da, gospodine?« »I — vi imate pravo! Kako to da nisam prije do tog doš ao! Stroj vremena, bogami, stroj vremena!« »Da, gospodine.« »Do viđenja, dječaci! Dođite kad htjednete!« Na kraju ulice su se opet okrenuli i pukovnik je još uvijek mahao. I oni su njemu domahnuli, osjećajući se toplo i ugodno, i onda pošli dalje. »Čagačag«, reče John. »Ja mogu putovati dvanaest godina u prošlost. Hemčagding!« »Da«, reče Charlie okrenuvši se prema onoj mirnoj kući, »ali ne možeš putovati sto godina.« »Ne,« razmiš ljao je John, »ja ne mogu ić i sto godina. To je pravo putovanje. To je stvarno neka vrsta stroja.« Cijelu su minutu išli šutke gledajući u svoje noge. Stigli su do jedne živice. »Onaj tko poslijednji prijeđe preko živice«, reče Douglas, »taj je djevojčica.« Cijelim su putem kući zvali Douglasa »Dora«. Davno je već bila proš la ponoć kad je Tom naš ao Douglasa kako brzo š ara na niklenoj tablici uz ručnu svjetiljku. »Sto je, Doug?« »Sto je? Sve je! Meni stalno pritječ u blagodati, Tom! Pogledaj, stroj radosti nije proradio, zar ne? Ali š to koga za to briga! Ipak mi je godina prepuna. Ako je obletjeti sve glavne ulice, eno zelenog gradskog trolejbusa, iz kojeg se mož e gledati okolo i promatrati svijet. Hoć e li mi se skrenuti s glavnih ulica, pokucam na vrata gospođi Fern i gospođi Roberti i one nabiju baterije svoga električ nog potrkala i odveslamo niz pokrajnje ulice. Hoć e li mi se trč ati niz drvorede i preko ž ivica da vidim onaj dio GreenTowna koji se vidi samo okolo i odostrag i popeti se gore, imam svoje potpuno nove teniske. Teniske, potrkalo, trolejbus! Potpun sam! Još i bolje, Tom, još i bolje, sluš aj! Kad hoć u da idem kuda nitko drugi ne mož e, jer nisu dovoljno dosjetljivi da bi na to i pomislili, ako se hoć u zaletjeti natrag u 1890, pa se prenijeti u 1875, pa se opet prenijeti natrag u 1860, jednostavno skoč im na ekspres pukovnika Freeleigha. Evo ovdje to ovako piš em. ,Mož e biti da stari ljudi nisu nikad bili djeca, kao š to bismo mi htjeli da je s gospođom Bentley, ali su neki od njih, veliki ili maleni, ipak bili negdje oko Appomattoxa u ljetu 1865. Oni su vidjeli Indijance i mogu gledati unatrag dalje nego što ćemo ti i ja ikada moći gledati unaprijed.«
»To dobro zvuči, Doug, što to znači, Doug?« Douglas je dalje pisao: »Znač i da ti i ja nemamo niti pola vjerojatnosti da ć emo tako daleko putovati kao oni. Ako nam posluž i sreć a, dostić i ć emo č etrdeset i pet, pedeset. Za njih je to kao da polako obiđeš jednu kuć u. Samo ako dostigneš devedeset i pet, stotinu, onda daleko putuješ kao oni.« Ručna je baterija dogorjela. Ležali su na mjesečini. »Tom«, š apne Douglas. »Ja moram izvrš iti sva ta putovanja. Da vidim š to god mogu vidjeti. Ali prije svega moram posjetiti pukovnika Freeleigha, jednom, dvaput, triput tjedno. On je bolji nego ijedan drugi stroj. On govori, ti sluš aš . I š to viš e govori, to te viš e navodi da gledaš okolo i primjeć uješ stvari oko sebe. On ti kaž e, da se voziš nekim izvanrednim vlakom i bogami je zaista tako. On je već bio na kraju puta i zna. I sad idemo ti i ja istim putem, ali dalje, i toliko je stvari za gledanje i mirisanje i opipavanje da ti je potrebno da te pukovnik Freeleigh gurne, a ti pazi, gledaj dok si ž iv kako bi se sjetio svake sekunde. Svaku tricu treba zapamtiti! Pa kad budeš zbilja starac i dođu ti djeca, mož eš za njih uč initi ono š to je pukovnik nekad uč inio za te. Zato sam ja, Tom, upotrijebio mnogo, mnogo vremena da ga poš tujem i sluš am, tako da mogu s njim daleko putovati, kad god on može.« Tom je jedan čas šutio. Tada pogleda na drugu stranu, gdje je bio Douglas u tami. »Daleko putovati. Hoćeš li ti to postići?« »Možda hoću, možda neću!« »Daleko putovati«, šaptao je Tom. »Samo jedno znam sigurno«, reče Douglas zaklopivši oči, »da to sliči osamljenosti.« BUM! Klapnuš e vrata. U jednoj tavanskoj sobi prhnu praš ina sj pisać ih stolova i polica s knjigama. Dvije se stare žene baciše na vrata tavanske sobe, nastojeći ih što čvršće zatvoriti. Kao da je tisuću golubova otprhnulo s krova upravo iznad njihovih glava. One se savinuš e kao pritisnute teretom, č uč nuš e pod krov od leprš avih krila. Tada zastadoš e zinuvš i. To š to su č ule bijaš e samo zvuk straha, čule su svoja vlastita srca u prsima... Nastojale su nadglasati metež i čule same sebe. »Što smo učinile! Jadni gospodin Quartermain!« »Sigurno smo ga ubile. A jamačno nas je netko vidio i slijedio. Pazi...« Gospođa Fern i gospođa Roberta piljile su kroz pauč inom zastrti prozor tavanske sobe. A dolje su, kao da se nije dogodila nikakva nesreć a, rasli i nadalje hrastovi i brijestovi u svjež em sunč evu svjetlu. Ploč nikom je bezbriž no prolazio jedan dječ ak, okrenuo se i proš ao gledajuć i gore. .. U tavanskoj su sobici starice piljile jedna u drugu kao da žele vidjeti svoja lica u bujici. »Policija!« No nitko se nije bučno uspinjao stubama i vikao: »U ime zakona!« »Tko je onaj dječak dolje?« »Douglas! Douglas Spaulding! Gospode, doš ao je da zamoli da ga pozovemo u naš oj zelenoj mašini. On ne zna. Naša nas je oholost uništila. Oholost i ta električna nakaza!« »Onaj strašni trgovac iz Gumport Fallsa. On je tomu kriv sa svojim pričanjem.« Pričao je, pričao, kao blaga kiša kad pada po ljetnim krovovima. Odjednom je svanuo drugi dan, drugo podne. Sjedile su š bijelim lepezama i zdjelicama svjež eg drhtavog želea na svojoj zasjenjenoj verandi. Iz blještavila koje je zasljepljivalo, iz žutog sunca ljeskala se, sjajna kao kraljevska kočija... ZELENA MAŠINA! Klizila je. Saputala je kao povjetarac na oceanu. Njež na kao javorovo liš će, svjež ija od izvoravode, prela je s dostojanstvom mač ke koja oko podne vreba na plijen. A u maš ini trgovac iz Gumport Fallsa, s panamaš eš irom, koji mu je iznad uš iju sav plivao u vazduhu! Maš ina je
gumenim hodom, meko, lukavo, vješ to zaobiš la njihov už areni, bijeli ploč nik, dozujala do najdonje stepenice pred verandom, zadrhtala, zaustavila se. Trgovac je iskoč io, zaslonio sunce svojim panamašeširom. U toj je maloj sjeni sijevao njegov osmijeh. »Zovem se William Tara! A ovo« on povuč e jednu ž aruljicu, i č ulo se neš to kao lajanje tuljana, »je rog!« Podigne crne, satinaste jastuke. »Rezervne baterije!« Miris munje prodahne vruć i zrak. »Poluga za upravljanje! Podnožje. Ozgor suncobran! Eto, u svemu zelena mašina!« Zadrhtale su stare gospođe u potkrovnoj sobi, gdje su se zaklopljenih očiju sjećale svega toga. »Zašto ga nismo izbole svojim iglama za krpanje?« »Pst! Slušaj!« Netko je kucao na prednja vrata na dnu stepenica. Vidješ e jednu ž enu gdje prelazi dvoriš te i ulazi u susjednu kuću. »Pa to je Lavinija Nebbs, došla je s praznom šalicom da posudi šećera, mislim.« »Drži me. Preplašena sam.« Zaklopiš e oč i. Igra maš te ponovo započ e. Jedan stari slamnati š eš ir na ž eljeznom sanduku odjednom kao da je procvao čovjekom iz Gumport Fallsa. »Hvala, ja ć u hladni č aj.« Culo se u tiš ini kako mu hladna tekuć ina izaziva odbojnost u ž elucu. Tada svrati pogled na stare gospođe kao liječ nik s onom malom svjetiljkom i zagleda im se u oč i, nozdrve i usta. »Gospođe, ja znam da ste vi obje snaž ne. To odaje vaš a vanjš tina. Osamdeset godina«, on kvrcne prstima, »ne znač i niš ta za vas! Ali ima č asova, sjetite se, kad ste jako, jako zaposlene, i potreban vam je prijatelj, prijatelj u nevolji, a to će biti dvosjedalna Zelena mašina.« Upro je pogled u onaj divni proizvod za prodaju a oč i su mu bile svijetle kao u ispunjene lisice i zaslonjene zelenim staklom. Maš ina je tamo stajala miriš uć i po svjež ini, na vruć em sunč anom svjetlu, čekajući ih kao da je neka stolica iz primaće sobe, udobno smještena na kotačima. »Lagana kao labudovo pero.« Osjeć ale su njegov blagi dah na svojim obrazima. »Sluš ajte.« One osluhnu. »Baterije su potpuno nabijene i spremne! Sluš ajte! Ni drhtaja, ni glaska. Elektrika, gospođe. Svaku noć je u svojoj garaži nanovo nabijate.« »A zar nas ne bi moglo, to jest...« Mlađa sestra popije gutljaj ledenog č aja. »Zar nas ne bi struja mogla ubiti?« »Ne treba na to ni misliti!« Opet priđe maš ini pokazujuć i prema njima samo zube, koji su bili nalik onima u zubarskim vitrinama, što su im se kesili kad su prolazile kasno u noći. »Sastanci uz č aj!« Jednom se proveze u trkalu uokrug. »Klubovi za bridž . Več ernji sastanci. [5] Zabave. Objedi, sastanci na rođendan, Doruč ci DAR «, i odzvrnda kao da odlazi zauvijek. »Gold [6] Star Mother suppers.« Sjedio je odlič no oponaš ajuć i u svemu ž ene. »Lako se upravlja. Tihi, otmjeni dolasci i odlasci. Ne treba nikakve dozvole. Kad je vruć e, iziđite na svjež i zrak. Ah...« Klizio je pokraj verande zabač ene glave, oč iju s už itkom zaklopljenih, a kosu, koja je inač e bila uredno razdijeljena rasipao je vjetar. S poš tovanjem se vukao uza stepenice verande, sa š eš irom u ruci, okreć uć i se da gleda na pokusni uzorak kao na oltar obiteljske crkve. »Gospođe«, govorio je blago, »spuš tam cijenu za dvadeset i pet dolara. Po deset dolara mjesečno za vrijeme od dvije godine.« Fern je prva š trcala niza stepenice i sjela na dvostruko sjedalo. Sjela je nepovjerljivo. Ruka ju je zasvrbjela. Usudi se pritisnuti gumenu kuglicu koja je služila kao sirena. Tuljan zalaje. Roberta na verandi veselo uzvikne i nagne se preko ograde. Trgovac se pridruž i njihovoj radosti. Povede stariju sestru niza stpenice istodobno vadeć i pero i tražeći u svom slamnatom šeširu komadić papira. »I tako smo je kupile!« sjeć ala se u tavanskoj sobici Roberta, kojoj je strah uš ao u kosti. »Morale smo biti oprezne. Uvijek sam mislila, da sliči kolicima iz pokladne povorke!«
»Da, ali«, reč e Fern braneć i se, »mene su godinama boljeli bokovi, a ti se uvijek umoriš od hodanja. Bilo je tako otmjeno, tako kraljevski, kao u staro doba dok su ž ene nosile krinoline. One su plovile! Zelena je mašina plovila tako smireno.« Kao izletnički čamac kojim se čudesno lako upravlja ručkom koju pritišćete rukom, ovako. O, onaj divni i č arobni prvi tjedan — magič na popodneva zlatnog svjetla dok su onako zujale kroz sjeno viti grad, na obali snova i beskrajnosti, sjedeć i ukoč eno, smiješ eć i se znancima u prolazu, odluč no pruž ajuć i svoje navorane ruke na svakom zaokretu i istiskujuć i na raskrš ćima grubi zvuk iz crnog, gumenog roga, katkad vozeć i sa sobom Douglasa ili Toma Spauldinga ili koga drugog dječ aka koji bi prolazili putem u razgovoru da ih malo provozaju. Petnaest polaganih i ugodnih milja na sat bila je vrhunska brzina. Dolazile su i odlazile kroz sunč ano svjetlo i sjenu ljeta, lica punih pjega i sjena, provlač ile se ispod drveć a, odlazile i dolazile kao stara vizija na kotačima. »A onda«, šaptala je Fern, »ovo poslijepodne! O, ovo poslijepodne!« »To je bila prometna nesreća.« »No mi smo pobjegle, a to je zločin.« Ovo podne. Miris kož nih jastuka pod njima, neodređeni miris njihovih torbica vukao se za njima dok su se kretale u svojoj tihoj Zelenoj mašini kroz mali, čeznutljivi grad. Dogodilo se brzo. Kad su o podne polako skrenule na ploč nik jer su se ulice napuhivale od už arenosti, pa je jedino pod drveć em na ledini bilo hlada, skliznule su u jedan slijepi ugao [7] pritiš ćuć i svoj grlati rog. Odjednom, kao »Jack iz kutije«, odnekud je iskoč io gospodin Quartermain! »Pazi!« vrisnula je gospođa Fern. »Pazi!« vrisnu gospođa Roberta. »Pazite!« poviknuo je gospodin Quartermain. Umjesto da prihvate upravljač, žene zgrabiše jedna drugu. Straš no je zatutnjilo. Zelena je maš ina odjedrila kroz vruć e dnevno svjetlo pod sjenovito kestenje, prema jabukama koje su poč ele zreti. Samo su se jednom dvije stare gospođe okrenule da pogledaju iza sebe izbezumljenim pogledom. Starac je ležao na pločniku bez glasa. »I eto dokle smo doš le«, jadikovala je gospođa Fern u potkrovlju, gdje se već spuš tao mrak. O, zašto se nismo zaustavile! Zašto smo odjurile!« »Pst!« obje osluhnu. Opet su se čuli koraci niza stepenice. Kad je to prestalo, vidješ e kako jedan dječ ak u sumraku prelazi preko ledine. »To je Douglas Spaulding došao samo da se opet malo proveze.« Obje odahnuše. Sati su prolazili; sunce je zašlo. »Citavo smo poslijepodne bile ovdje gore«, reč e Roberta umorno. »Ne mož emo tri tjedna provesti u potkrovlju skrivajući se dok svi ne zaborave.« »Umrle bismo od gladi.« »A š to ć emo onda uč initi? Sto misliš , je li nas itko vidio i slijedio?« Zgledaš e se. »Ne, nitko nije vidio.« Grad je bio tih, u malim su se kuć icama poč ela paliti svjetla. Osjeć ao se miris mokre trave i večere što se kuhala u donjem spratvi. »Vrijeme je da se metne na vatru«, reče gospođa Fern. »Za deset će minuta Frank stići kući.« »Da siđemo?« »Frank bi pozvao policiju kad bi našao praznu kuću. To bi pogoršalo stvar.«
Sunca je. brzo nestalo. Sad su se samo njih dvije kao dva predmeta, kretale u mutnoj tami. »Sto misliš«, pitala je gospođa Fern, »da li je mrtav?« »Gospodin Quartermain?« Stanka. »Da!« Roberta je oklijevala. »Pogledat ćemo večernje novine.« Otvoriš e vrata potkrovlja i briž no pogledaš e na stepenice koje su vodile dolje. »O, ako Frank to č uje, oduzet ć e nam naš u Zelenu maš inu, a tako se lijepo i ugodno voziti i hladiti na svjež em povjetarcu i gledati grad.« »Nećemo mu reći.« »Nećemo!« Pomaž uć i jedna drugoj siđoš e niza š kripave stepenice do drugog sprata. Zaustave se i osluhnu... Iz kuhinje pogledaš e u smoč nicu, plaš ljivo proviriš e kroz prozor i na kraju se dadoš e na prž enje slanine na peć i. Pet su minuta radile š uteć i, a onda Fern tuž no pogleda Robertu i reč e: »Razmiš ljala sam. Mi smo stare i slabe, ali to ne volimo priznati. Opasne smo. Time š to smo pobjegle, skrivile smo društvu...« »I...?« I prženje se u kuhinji stišalo kad dvije sestre praznih ruku pogledaše jedna drugu. »Ja mislim da ...«, Fern se zagleda u zid, »nikad više ne bi trebalo da vozimo Zelenu mašinu.« " Roberta je izvadila jedan tanjur i držala ga u svojoj maloj ruci. »Ne — nikad?« reče. »Ne.« »Ali«, reče Roberta, »mi ne moramo — no moramo je uništiti, zar ne? Možemo je sačuvati?« Fern razmisli: »Da, možemo je sačuvati.« »I to je već nešto. Sad ću izići i rastaviti baterije.« Upravo kad je Roberta htjela izići, ušao je njihov mlađi brat Frank, kojemu je bilo samo pedeset i šest godina. »Zdravo, sestre!« poviče. Roberta bez riječ i sune iza njegovih leđa i iziđe u ljetni sumrak. Frank je donio novine, koje mu Fern odmah istrgne iz ruku. Dršćući ih pregleda od početka do kraja i s uzdahom vrati. »Sad sam vani vidio Douga Spauldinga. Kaž e da vam ž eli neš to javiti. Kaž e da se ne brinete — da je sve vidio i da je sve u redu. Što je s tim mislio?« »Nemam pojma.« Fern okrene leđa da potraži maramicu. »O, ta djeca.« Frank je dugo gledao sestri u leđa, a onda stegne ramenima. »Večera već gotova?« zapita ljubezno. »Da.« Fern prostre kuhinjski stol. Izvana se čuo prigušen krik. Jednom, dvaput, triput — daleko« »Što je to?« Frank proviri kroz kuhinjski prozor u tamu. »Što to radi Roberta? Pogledaj, sjedi tamo u Zelenoj mašini, pritišće gumeni rog!« Jednom, još dvaput, u mraku, tiho, kao da se oglašavala neka sumorna životinja. »Što joj je to palo na um?« upita Frank. »Pusti je na miru!« vrisne Fern. Frank je iznenađeno pogleda. Čas kasnije uđe Roberta mirno, ne gledajući ni u koga, i svi sjedoše za stol da večeraju. Rano je jutro. Tek se prvo svjetlo prosulo po krovovima. Na svim stablima lišće dršće budeći se na svaki povjetarac. Tada izdaleka, vijugajuć i se po srebrnim trač nicama, dolazi trolejbus njiš uć i se na č etiri mala, kao nebo plava kotač a, obojen naranč asto kao mandarina. Pokrivaju ga blješ tave
mjedene epolete i zlatne cijevi; i zvonce od kroma zazvoni kada ga stari vozač pritisne svojom nabranom cipelom. Brojevi su na proč elju i bokovima trolejbusa svijetli kao limuni. Unutra sjedala kao hladna, zelena mahovina. Neš to slič no bič u na koč iji strš i mu iz krova i mete pauč ine gore na kroš njama drveć a, između kojih prolazi i iz kojih crpe sok. Iz svakog prozora izlazi neki miris, prodoran, plav i skrovit miris ljetnih oluja i munja. Niz duge ulice, zasjenjene brijestovima, prolazi trolejbus. Vozareva ruka u sivoj rukavici blago, neodređeno dodiruje kontrolne poluge. U podne vozar zaustavi kola usred kuća i izviri. »Hej!« I Douglas, i Charlie, i Tom, i svi dječ aci i djevojč ice toga bloka kuć a vidješ e gdje im maš e siva rukavica i poskakaš e s drveć a, ostaviš e na ledini už eta za preskakivanje, koja ostaš e kao bijele zmije, te potrč aš e i posjedaš e na barš unasta sjedala, i nisu morali niš ta platiti. Vozar, gospodin Tridden, svojom je rukavicom pritvorio otvor kutije za novac, vozeći niz sjenovite ulice i zovući. »Hej!« reče Charlie. »Kuda se vozimo?« »Posljednja vož nja«, reč e gospodin Tridden gledajuć i električ nu ž icu gore, visoko iznad glave. »Neć e viš e biti trolejbusa. Sutra ć e preuzeti promet i autobus. Mene ć e umiroviti. Prema tome — slobodna vožnja za sve. Gledajte!« On povuče mjedenu kočnicu, trolejbus zagrmi i pojuri uokrug u beskrajnom, zelenom zaokretu, vrijeme se na cijelom svijetu zaustavi kao da se samo djeca s gospodinom Triddenom voze u njegovoj čudesnoj mašini niz neku beskonačnu rijeku. »Posljednji dan?« zapita Douglas preneraž eno. »Oni to ne mogu uč initi! Dosta je zla već i u tome što je nestalo Zelene mašine, što je zaključana u garaži, i to bez razloga. I dosta je zlo što moje teniske već postaju stare i propadaju. Kako ću se kretati? Ali... ali... Oni ne mogu oduzeti trolejbus«, reč e Douglas, »nije važ no kako se to gleda, autobus nije trolejbus. Ne buč i na isti nač in. Nema ni trač nica ni ž ica, ne sipa iskre, ne posipa trač nice pijeskom, nije iste boje, nema zvonca, ne spušta papuču za penjanje kao trolejbus!« »E, to je istina«, reč e Charlie. »Ja sam uvijek uzbuđen gledajuć i kako trolejbus spuš ta stepenice kao harmoniku.« »Istina je«, reče Douglas. I stigli su na kraj pruge. Srebrnaste trač nice, napuš tene već osam godina, vodile su dalje u polja. Godine 1910. iš li su ljudi s velikim izletnič kim koš arama trolejbusom van u Chessmanov perivoj. Tračnice nisu nikad povadili, pa. su još uvijek ležale i rđale među bregovima. »Tu ćemo zaokrenuti«, reče Charlie. »To se ti varaš!« Gospodin Tridden ukopča pomoćni generator. »Evo!« Trolejbus kvrcne i poljulja se pa jurne van iz grada, zakrene ulicom i poč ne kliziti niz brijeg kroz mirisne proplanke, pune sunč anog svjetla, i prostrane sjenovite površ ine, koje su mirisale po gljivama. Tu i tamo su potoč ić i prali trač nice, a sunce je kroz kroš nje drveć a prosijavalo kao kroz zeleno staklo. Sapć uć i su klizili po livadama, koje su bile osute divljim suncokretima, prema napuš tenim stanicama na putu, na kojima nije bilo nič ega osim otpadaka papira, pa uz jedan šumski potok u ljetnu prirodu, a Douglas je govorio: »Pa i sam je miris trolejbusa drukč iji. Ja sam se u Chicagu vozio autobusom, oni č udno vonjaju.« »Trolejbusi su previš e spori«, reč e gospodin Tridden. »Vozit ć e autobusi. Autobusi za ljude i autobusi za školu.« Trolejbus jekne i zaustavi se. Gospodin Tridden se maš i iznad glave i skine nekoliko ogromnih izletnič kih koš ara. Djeca mu uz veselu galamu pomognu iznijeti koš are k izvorpotoč ić u, š to se izlijevao u jedno tiho jezero, pokraj kojega je bio starinski podij za orkestar, uruš en, razrovan od termita. Sjedili su jeduć i sendvič e, svjež e jagode i naranč e, kojima je kora bila kao od voska, i gospodin
Tridden im je pripovijedao kako je bilo prije dvadeset godina, u doba dok je orkestar noć u svirao na tom kić enom podiju, dok su muš karci usisavali zrak u svoje mjedene rogove, a debeli je dirigent otresao znoj sa svoje dirigentske palice, djeca jurila zajedno s krijesnicama po visokoj travi, gospođe u dugim haljinama, s visokim pompadur frizurama uz zvuke ksilofona korač ale s muš karcima uš tirkanih ovratnika. Još je postojao pod, ali ga je vrijeme pretvorilo u meku masu od drvenih vlakana. Jezero bijaš e tiho, plavo i bistro, i ribe su se u miru provlač ile kroz ž uć kastogzelenu š aš , a vozar je mrmljao, i djeca su se osjeć ala kao da ž ive u jedno drugo doba, kad je gospodin Tridden divno mladenač ki izgledao, kad su mu se oč i sjale poput plavih električ nih ž aruljica. Bijaš e ugodan dan, svijetao, nikome se nije ž urilo, i svuda je unaokolo bila š uma, a sunce se nije micalo dok se glas gospodina Triddena dizao i spuš tao, a š ivać a je igla ubadala po zraku vezuć i i vezuć i nevidljive, zlatne slike. Jedna pč ela sjede na cvijet zujeć i i zujeć i. Trolejbus je stajao [8] kao začarani kaliop, koji bi zapiš tao na mjestu gdje bi na njega udarila sunč eva zraka. Trolejbus je bio na njihovim rukama u mirisu mjedi š to su ga osjeć ali jeduć i zrele jagode. Lagani miris trolejbusa zračio im je iz odjeće na ljetnom vjetru. Nebom preleti kričeči jedan gnjurac. Netko zadrhta. Gospodin Tridden je bio nešto zabavljen oko svojih rukavica. »Vrijeme je da se ide. Vaši će roditelji misliti da sam vas jednostavno ukrao.« Trolejbus je bio tih, taman i svjež kao š to mora da je iznutra spremiš te za sladoled. Blago je zaš uš tao pliš kad su djeca mirno sjedala tako da su sjela leđima okrenuta prema mirnom jezeru, napuš tenom podiju i drvenim daskama, koje su izvodile neku vrstu glazbe dok se po njima iš lo niz obalu u druge zemlje. Cin! blago udari zvonce pod stopalom gospodina Triddena i oni poletješ e natrag opustoš enim cvijetnim livadama, koje je napustilo sunce, kroz š ume, prema gradu koji kao da je htio zdrobiti bokove trolejbusa ciglama, i asfaltom, i drvom. Gospodin Tridden se zaustavi i iskrca djecu u hladovinu ulica. Charlie i Douglas se posljednji nađoš e pokraj otvorenih vrata trolejbusa, kraj savitljivih stuba, udišući struju, promatrajući rukavice gospodina Triddena na mjedenim polugama. Douglas prijeđe rukom preko zelenila potoč ne mahovine, gledao je srebro, mjed, vinsku boju stropa. »Dakle... do viđenja opet, gospodine Tridden.« »Zdravo, dječ aci.« »Nadam se da ć emo se vidjeli, gospodine Tridden.« »Vidjet ćemo se.« Osjetio se blag dah zraka; vrata se meko pritvoriš e uvukavš i svoj jezič ac od valovitog lima. Trolejbus se polako odvezao u kasno poslijepodne, svjetliji od sunca, sav mandarina, sav blještavilo, zlato i limun, okrećući se zaobišao jednu daleku okuku i iščeznuo, otišao. »Skolski autobusi!« Charlie pođe prema ploč niku. »Neć emo moć i č ak ni zakasniti u š kolu. Doć i ć e nam na kuć na vrata da nas odveze. Nikad viš e u č itavom ž ivotu ne zakasniti. Zamisli tu moru, promisli o svemu tome.« No Douglas je stajao na ledini i već gledao kako ć e to biti sutra kad ljudi vruć im katranom zaliju srebrne trač nice, tako da neć ete viš e znati da je ikad ovuda prolazio trolejbus. Znao je da ć e trebati toliko godina koliko on uopć e mož e zamisliti, da bi se zaboravile trač nice, bez obzira na to kako ć e duboko biti zatrpane. Znao je da ć e se pokoje ljetno, proljetno ili zimsko jutro probuditi i, bez obzira na to š to neć e prić i k prozoru, lež eć i duboko i udobno i toplo u svom krevetu, č ut ć e ga, slabo i daleko. I na okuci ulice, u jutro, niz aleju između ravnih redova sikamora, brijestova i javora, u tiš ini prije poč etka ž ivota, č ut ć e iza svoje kuć e njegov poznati glas. Kao kucanje sata, bubnjanje, kao da se kotrlja dvanaestak bač ava, zujanje jedne ogromne libele u rano jutro. Kao
vedra č ež nja, kao mala električ na oluja, boje plave kao munja, dođe, stane, ode. Zvono trolejbusa! Kad podigne stepenicu, zazviž di kao da netko otvara boce sode, a onda ponovno poč inje san kao da te on vozi svojim putem, iduć i sakrivenim, zakopanim trač nicama prema sakrivenom i zatrpanom cilju. »Lovice poslije večere?« upita Charlie. »Svakako«, reče Douglas. »Lovice.« Lako je nabrojiti podatke o dvanaestogodiš njem Johnu Huff u i jednostavni su. Mogao je [9] pronać i viš e tragova nego š to je mogao ikad i jedan Choctaw ili Cherrokee , znao je skoč iti s visine kao kakva č impanza s lijane, mogao je izdrž ati pod vodom dvije minute i skliznuti za to vrijeme pedeset jardi niz rijeku od mjesta, gdje ste ga prije vidjeli. Mogao se prebaciti preko vrtnog zida od š est stopa, uzverati se po grani i sić i pun bresaka brž e i vješ tije nego itko iz klape. Trč ao je smijuć i se. Sjedio je udobno. Nije bio izazivač . Bio je ljubezan. Kosa mu je bila crna i kovrč ava, a zubi bijeli kao snijeg. Znao je riječ i svih kaubojskih pjesama i rado bi nauč io i druge kad bi ga zamolili. Svakom je divljem cvijetu znao ime, i vrijeme izlaska i zalaska mjeseca ili kad ć e biti plima ili oseka. U stvari je, koliko je znao Douglas Spaulding, on bio jedini bog š to je u dvadesetom stoljeću živio u Illinoisu. I upravo su on i Douglas poš li na oveć i izlet izvan grada, jednog drugog savrš enog dana, kad je nebesko plavetnilo bilo visoko ispupč eno kao napuhano staklo, a voda potoč ić i se prelijevala po bijelom kamenju i ljeskala kao ogledalo. Dan bijaše savršen kao plamen svijeće. Douglasu se č inilo dok je ovako hodao da ć e to trajati č itavu vječ nost. Zaokruž eno savrš enstvo i miris trave letjeli su pred njim daleko i strelovitom brzinom svjetla. Sluš a dobrog prijatelja kako zviž di kao zlatna vuga i gura loptu dok on pleš e kao konjić , klopoć e po praš nim stazama. Sve je to savršeno, sve se može dotaknuti. Sve je blizu, sve je pri ruci i tako će ostati. Bio je tako lijep dan, a onda je odjednom oblak presjekao nebo, pokrio sunce i viš e se nije uklonio. John Huff je nekoliko minuta mirno govorio. Sad Douglas zastane i pogleda ga. »Johne, ponovi to.« »Čuo si što sam rekao, Douglas.« »Jesi li rekao da ... da odlaziš?« ' »U džepu mi je željeznička karta. Huu, huu, klangl Sjušjušjušju. Huuuuuuuuuuuuuuu ...!« Glas mu se izgubi. John svečano izvadi iz džepa žutozelenu željezničku kartu i obojica je pogledaše. »Noć as!« reč e Douglas. »I baš noć as! Kad smo se htjeli igrati crvenog svjetla, zelenog svjetla i kipova! Kako je to doš lo tako odjedanput? Ti si za č itava mog ž ivota bio tu u Green Townu. Neć eš valjda samo tako ustati i otići!« »Radi se o mom ocu«, reč e John. »Dobio je mjesto u Milwaukeeju. Nismo bili sigurni do danas ...« »Pa slijedeć i ti je tjedan krš tenič ki izlet i veseli Dan rada i predveč erje Svih svetih — zar tvoj tata ne bi mogao do onda pričekati?« John strese glavom. »Žalosno!« reče Douglas. »Sjest ću!« Sjednu pod jedan stari hrast na strani brda prema gradu i sunce je oko njih stvaralo velike, drhtave sjene. Pod drvetom je bilo svjež e kao u podrumu. Vani je na suncu grad dahtao od vruć ine, prozori su svi zjapili. Douglas bi najradije potrč ao natrag tamo, gdje je grad sa samom svojom težinom, kućama, veličinom mogao ograditi Johna i spriječiti da se ikada digne i otiđe. »Ali mi smo prijatelji«, reče Douglas bespomoćno.
»I bit ćemo uvijek«, reče John. »Posjetit ćeš nas svaki tjedan, zar ne?« »Tata kaže samo jednom ili dvaput godišnje. Daleko je osam milja.« »Osam milja nije daljina!« poviče Douglas. »Ne, to uopće nije daleko«, reče John. »Moja baka ima telefon. Nazvat ć u te. Ili ć emo te mož da i mi svi posjetiti. To ć e biti veličanstveno!« . . John dugo ništa ne odgovori. »Dobro«, reče Douglas, »daj da o nečem drugom razgovaramo!« »O čem?« »Pa ako odlaziš , moramo govoriti o tisuć u stvari. O svemu o č emu bismo govorili slijedeć i mjesec ili mjesec iza toga! O bogomoljkama, cepelinima, akrobatima, gutač ima mač eva. Nastaviti kao do sada, o skakavcima koji bljuju duhan!« »Čudnovato! Nemam volje da govorim o skakavcima!« »A uvijek si to volio!« »Da.« John je uporno gledao grad. »Mislim da ovo baš nije vrijeme za to.« »John, š to ti je? Cudno izgledaš ...« John je zaklopio oč i, a lič ni su mu miš ić i bili nategnuti. »Doug, znaš onu Terlovu kuću na vrhu stepenica?« »Da.« »Znaš sigurno?« »Oni su gadni stari prozori bili tamo prije nego. što smo se mi rodili. Zašto?« »Nikad ih do danas nisam vidio«, reč e John. »Prolazeć i gradom pogledao sam gore i primijetio ih. Doug, što sam radio sve ove godine da ih nisam vidio?« »Imao si drugog posla.« »Tako?« John se okrene i, obuzet nekom vrstom panike, pogleda Douglasa. »Ne znam, Doug, zaš to me ti prokleti prozori smetaju? Ja, naime, mislim da tu nema niš ta š to bi trebalo smetati, zar ne? To je upravo. ..« I on zamuca. »Naime, ako te prozore nisam vidio do danas, š to sam sve onda još propustio? A što je sa svim onim što sam vidio ovdje u gradu? Hoću li se moći sjetiti svega toga kad odem odavle?« »Sto god hoć eš da zapamtiš , zapamtit ć eš . Prije dvije godine sam ljetovao pod š atorom i tamo sam se sjećao.« »Ne, nisi! Rekao si mi. Čitave si noći bdio i nisi se mogao sjetiti lica svoje majke.« »Ne!« »Ima noć i kad se to dogodi i meni kod moje kuć e; muč i me to. Uđem u sobu gdje moji spavaju da im pogledam lica da zapamtim. Onda se vratim u svoju sobu i opet ih izgubim. Zalosno je to, Doug, o, ž alosno je to!« Sjedio je savijen, obuhvać ajuć i koljena. »Obeć aj mi neš to, Doug. Obeć aj da ćeš me se sjećati, obećaj da ćeš se sjebati mog lica i svega. Hoćeš li mi obećati?« < »To je vrlo jednostavno. Ja imam u glavi stroj za ilmsko snimanje. Dok noć u lež im u krevetu, mogu samo zapaliti svjetlo u glavi i eto ga odmah nazidu, kao sunce, i to ć eš biti ti, dovikivat ć eš i domahivati mi.« »Zaklopi oči, Doug. Sad mi reci kakve su boje moje oči? Kakve su mi boje oči?« Douglas se poče znojiti. Vjeđe su mu nervozno podrhtavale. »Do vraga, John, to nije lijepo.« »Reci!« »Smeđe!« John se okrene. »Ne, gospodine!« »Što znači, ne?« »Ti ne žmiriš!« John zaklopi oči. »Okreni se«, reč e Douglas. »Otvori vjeđe, daj da vidim.« »Nema smisla«, reč e John. »Već si zaboravio. Još dok sam govorio.« »Okreni se!« Douglas ga zgrabi za kosu i polako ga okrene.
»Dobro, Doug.« John otvori oči. »Zelene«, reč e Douglas neraspolož eno i opusti ruke. »Oč i su ti zelene ... Pa, vuku malo na smeđe. Skoro kestenjaste!« »Nemoj mi lagati, Doug.« »Dobro«, reče Doug, »neću.« Sjedili su i slušali kako drugi dječaci trče niz brdo vičući i dozivajući ih. Utrkivali su se uz ž eljeznič ku prugu, otvarali už inu u vreć icama od smeđeg papira, duboko udisali miris sendvič a u voš tanom papiru, s peč enom š unkom i ukiseljenim povrć em, te š arenih bombona od metvice. Trč ali su i trč ali, a Douglas se sagnuo i prž io uho na vruć im č elič nim trač nicama, sluš ajuć i vlakove koji su u svojim zemljama vozili, tako daleko da ih nije mogao vidjeti, i Morseovim mu znakovima slali poruke ovamo gdje je sunce ubitač no palilo. Douglas ustane i prenerazi se. »John!« John je trč ao, a to je bilo straš no. Jer kad ti trč iš , trč i i vrijeme. Vič eš , i vriš tiš , i naginješ se, i valjaš , i prekobacuješ , i odjednom sunce iš čezne, i zviž daljka zapiš ti, i ti se već nalaziš na svom dugom putu kuć i na več eru. Dok nisi gledao, sunce te je zaobiš lo i stalo ti za leđa. Jedini nač in da stvari usporiš jest da sve promatraš i niš ta ne č iniš ! Mož eš od jednog dana napraviti tri, sigurno, samo promatrajući!« »John!« Nisi mu sada mogao nikako pomoći osim varkom. »John, riješi se, riješi se drugih!« Douglas i John se u trku odvojiš e, vič uć i, stvarajuć i vjetar niz brdo, prepuš tajuć i se sili tež i, preko livada, oko staja, dok na kraju ne iščezoše glasovi progonitelja. John i Douglas se uzveraše na jedan plast sijena, koji je ispod njih pucketao kao kriješ. »Nemojmo ništa činiti«, reče John. »To sam baš i ja htio reći«, reče Douglas. Sjedili su mirno, suzdržavajući dah. Čuo je slabi zvuk kao da je u sijenu neki kukac. Obojica su ga č ula, ali nisu pogledali otkud dolazi. Kad bi Douglas pomaknuo zglob, glas bi poč eo cvrč ati na drugoj strani plaš ta. Kad bi ruke ovio oko krila, cvrč alo je u njegovu krilu. Letimice pogleda na sat. Pokazivao je tri sata. Douglas neprimjetno povuče desnu ruku k satu i izvuče osovinu. Vrati ruke u prijašnji položaj. Sad su imali vremena koliko god su trebali da dugo i izbliza gledaju svijet, da osjeć aju kako se sunce kreće nebom poput vatrenog vjetra. Ali na kraju je John vjerojatno osjetio kako se bestjelesna tež ina njihovih sjena mijenja i stanjuje, te progovori: »Doug, koliko je sati?« »Dva i trideset.« John pogleda u nebo. Nemoj! pomisli Douglas. »Čini se prije da je tri i trideset, četiri«, reče John. »Dječače, prijatelju. I ti se učiš svačemu.« Douglas uzdahne i polako pomakne kazaljku na pravo mjesto. John ga je šutke promatrao. Douglas pogleda. John ga lagano uštine za ruku. U istom se trenutku zaleti i projuri jedan vlak, tako brzo da su svi dječ aci poskakali u stranu, vič uć i, diž uć i za njim pesnice, a s njima i Douglas i John. Vlak otutnji niz prugu i u njemu dvjesta ljudi. Praš ina ga je pratila jedan mali dio puta prema jugu, a onda sjela u zlatnoj š utnji među plave tračnice. Dječaci su išli kući. »Kad mi bude sedamnaest godina, ić i ć u u Cincinnati i bit ć u lož ač lokomotive«, reč e Charlie Woodman. »Ja imam ujaka u New Yorku«, reče Jim. »Ja ću ići tamo i postati knjigotiskar.«
Doug nije č ekao izjave drugih. Već su se jednolič no oglaš avali vlakovi i on je gledao kako im se lica rasplinjuju na straž njem podiju ili pritisnuta o prozorska stakla. Jedno po jedno je otklizilo. A onda prazna pruga, i ljetno nebo, i on u drugom vlaku, jureći drugim smjerom. Douglas je osjeć ao kako mu zemlja prolazi ispod nogu, kako se njihove sjene izdiž u i bojadiš u nebo. Osjeti bolnu tež inu a onda vrisne, zabaci natrag š aku, opali zviž deć i u zrak. »Tko posljednji stigne kući, taj je nosorogova stražnjica!« Jurnuš e niz trač nice smijuć i se i bič ujuć i zrak. John Huff je trč ao ne dotič uć i se zemlje. Douglas ju je dodirivao neprestano. Bilo je sedam sati. Več era je proš la i dječ aci su se jedan po jedan sakupljali, zatvarajuć i vrata uz š tropot, dok su za svakim, od njih roditelji vikali da ne lupa vratima. Douglas, i Tom, i Charlie, i John stajali su pomiješani među pola tuceta drugih. Bilo je vrijeme da se igraju skrivača i kipova. »Samo jednu igru«, reče John. »Onda moram ići kući. Vlak polazi u devet. Tko će biti 'ono'?« »Ja«, reče Douglas. »Prvi put u životu čujem da netko dobrovoljno hoće biti 'ono'«, reče Tom. Douglas opet pogleda Johna. »Potrčite«, reče. Dječ aci se rasuš e uz vrisak. John pođe natraš ke, a onda se vrati i poč ne skakati. Douglas je polako brojio. Pustio ih je da daleko otrč e, da se rasprš e, da se svaki povuč e u svoj vlastiti mali svijet. Kad su se prepustili svojoj vlastitoj pokretnoj sili i iščezli, on duboko udahne. »Kipovi!« Svi se zalediše. Douglas mirno pođe preko livade tamo gdje je John Huff stajao kao gvozdeni jelen u sumraku. Drugi su dječ aci stajali razdaleko, ruku ispruž enih u vis, iskrivljenih lica, oč iju svijetlih poput ispunjenje mrtve vjeverice. Ali to bijaše John, sam, nepokretan, i nitko nije trčao niti drečao i time kvario ovaj čas. Douglas jednom obiđe kip, obiđe ga drugi put. Kip se nije micao. Nije govorio. Gledao je prema obzorju napola se smiješeći. Bilo mu je kao ono prije nekoliko godina u Chicagu kad su posjetili neku veliku kuć u gdje su bile igure isklesane od mramora, i kad je š uteć i hodao između njih. Tako je ovdje stajao John Huff, s mrljama od trave na koljenima i otraga na hlač ama, izgrebenih prstiju i s krastama na laktovima. To je bio John Huff, s nepomič nim teniskama jer su u njima noge tiho poč ivale. Usta koja su to ljeto prož vakala mnogo paš tete od kajsija, mnogo puta rekla riječ ili dvije o ž ivotu ili prilikama u gradu. I oč i, ne slijepe kao u kipa, nego oč i u kojima se razlijevalo rastaljeno zlato. I tamna kosa š to je leprš ala sad prema sjeveru, sad prema jugu, već prema smjeru laganog povjetarca koji je upravo puhao. I ruke na kojima se odraž ava č itav grad, prljave od ceste i isprutane kore drveć a, s prstima koji su mirisali po konoplji, i hmelju, i zelenim jabukama, starim metalnim novcima i svjež e zelenim ž abama. I uš i koje je sunč ano svjetlo prosijavalo kao svijetlu, toplu smolu na kajsiji, i njegov nevidljivi dah u zraku koji je mirisao po metvici. »John«, reč e Douglas, »da se nisi pomakao niti koliko iznosi treptaj oka. Ja ti apsolutno zapovijedam da ovdje stojiš i ne makneš se puna tri sata!« »Doug...« Johnove su se usne pomakle. »Zaledi se!« reče Douglas. John se opet zagleda u nebo, ali se više nije smiješio. »Moram ići«, šaptao je. »Ni trepnuti, to je igra!« »Ja sad moram kući«, reče John. Kip se pokrenuo, spustio ruke okrenuo glavu i pogledao Douglasa. Stajali su i gledali se. I druga
djeca spustiše ruke. »Odigrat ć emo još jednu igru«, reč e John, »samo ć u ovaj put ja biti 'ono'. Trč ite!« Dječ aci potrčaše. »Zaledite se!« Dječ aci se zalediš e i Douglas s njima. »Neka vam se ne pomakne niti jedan miš ić , niti jedna vlas!« poviče John. Dođe do Douglasa i slane pokraj njega. »Dječače, to je jedini način«, reče. Douglas je gledao u daljinu, u poluosvijetljeno nebo. »Svaki od vas treba slijedeće tri minute biti zaleđeni kip!« reče John. Douglas je osjeć ao da John obilazi oko njega onako kako je maloč as on obilazio oko Johna. Osjeti kako ga je John lagano udario po ruci. »Do viđenja«, reče. Tada je čuo trčanje i znao je i ne gledajući, da iza njega nije više bilo nikoga. Daleko je negdje zviždao vlak. Douglas je tako stajao č itavu minutu č ekajuć i dok nestane zvuka trč anja, ali ovaj nije iš čezavao. Još uvijek bjež i no taj se zvuk viš e ne mož e č uti, pomisli Douglas. Zaš to ne prestane trčati? I onda se dosjeti da to samo čuje svoje vlastito srce u svom tijelu. Stani! Maši se rukom prema prsima. Prestani otrčati! Ne volim taj zvuk! I tada osjeti da i on sam korač a preko ledine između svih ostalih kipova i nije znao da li se i oni vrać aju u ž ivot. Cinilo mu se da se uopć e ne mič u. Zato se i on micao samo ispod koljena. Ostatak tijela mu je bio kao od hladnog kamena i težak. Penjuć i se na verandu svoje kuć e najednom se. okrene i pogleda ledine iza sebe. Ledine bijahu prazne. Cuo se niz udaraca kao iz puš ke. Jedna su za drugima treskala vrata, poč asna pucnjava zapadu sunca duž cijele ulice. Najbolji su kipovi, razmiš ljao je. Samo njih mož eš zadrž ati na svojoj ledini. Ne daj im nikad da se pomaknu. Čim to učiniš, više ne možeš ništa učiniti s njima. Odjednom mu š aka poletje u zrak kao hitac i tresnu o ledinu, i ulicu, i tamu š to se nakupljala. U lice mu je navrla krv i oči su mu plamtjele. »John!« povič e. »Ti, John! John, ti si mi neprijatelj, č uješ li? Nisi mi prijatelj! Nemoj se vratiti nikad viš e! Otiđi! Neprijatelju, č uješ li? To si ti! Među nama je sve svrš eno, ti si prljav, to je sve, prljav! John, čuješ li me? John!« Kao da je netko nekoj velikoj svjetiljci izvan grada uvukao stijenj, potamnjelo je nebo još viš e. Stajao je na verandi otvarajuć i usta i mič uć i usnicama. Pesnicu je još uvijek pruž ao prema kuć i s druge strane ulice i niz put. Pogleda pesnicu i ona se rasplinu, a pod njom se rasplinu svijet. Penjuć i se uza stepenice u mraku samo je osjeć ao svoje lice, niš ta nije vidio, č ak ni svoje pesnice, i neprestano je ponavljao; ja sam lud, ja sam lud, ja sam srdit, mrzim ga, lud sam, srdim se, mrzim, ga! Polagano se penjao i za deset minuta stigao na vrh stepenica, u tami... »Tom«, reče Douglas, »samo mi nešto obećaj, hoćeš?« »Obećano je. Sto?« »Premda si mi brat i premda te katkad mrzim, budi ipak uza me, hoćeš li?« »Hoć eš li time reć i da ć eš mi dopustiti da te pratim na dulje izlete s ostalim starijim dječacima?« »Da... naravno ... Cak i to. Ali hoć u reć i da ne odeš , da? Ne daj da te pregaze kakva kola ili da padneš s kakve stijene.« »Čini mi se da neću! Za koga ti mene držiš?« »Ako bi doš lo do najgoreg i obojica zbilja ostarimo, recimo do č etrdeset ili č etrdeset i pet godina — mož emo posjedovati negdje na zapadu neki zlatni rudnik i sjediti, puš iti kukuruzovu
svilu i pustiti brade!« »Pustiti brade! Dječače!« »Kako kaž em, budi uza me i nemoj da ti se š to dogodi.« »Mož eš se osloniti na me«, reč e Tom. »Ne brinem se ja zbog tebe«, reč e Douglas. »Nego zbog nač ina kako Bog upravlja svijetom.« Tom se načas zamisli. »On je u redu, Doug«, reče Tom. »On nastoji!« Upravo je izlazila iz kupaonice stavljajuć i jod na prst, jer se porezala kad je htjela odrezati komadić kokosova kolač a, a uza stepenice verande uspinjao se listonoš a, otvorio vrata i uš ao. Vrata tresnuše. Elmira Brown udari nogom o pod. »Sam!« povič e. Svojim je jodom namazanim prstom mahala po zraku hladeć i ga. »Još se nisam privikla da mi muž bude listonoša. Kad god uniđeš, istjeraš život iz mene!« Sam Brown je stajao s napola praznim torbakom za pisma č eš uć i se po glavi. Pogleda kroz vrata kao da je odjednom u to mirno, blago, ljetno jutro počela kroz vrata sukljati magla. »Sam, rano si se vratio kuć i«, reč e ona. »Ne mogu izdrž ati«, reč e neraspolož eno. »Ispljuni š to je?« Priđe mu bliž e i pogleda u lice. »Mož da niš ta, mož da svaš ta. Upravo sam izruč io poš tu Klari Goodwater dolje u ulici...« »Klari Goodwater!« »Nemoj sada zapasti u svoje borbeno raspolož enje. Bile su knjige od izdavač kog poduzeć a JohnsonSmith Company, Rač ine, Wisconsin. Jedna se knjiga zove... č ekaj malo.« Pogleda strop pa opet sagne glavu. »Albertus Magnus — tako je. Buduć i da su egipatske tajne priznate, provjerene, prihvatljive i prirodne ili...« Zabulji se u strop da bi dozvao u pamet slova. »Bijelo i crno umijeć e za čovjeka i životinju otkriva zabranjeno znanje i tajne starinskih mudraca!« »Kažeš, Klara Goodwater?« »Usput sam uspio zirnuti na prve stranice, nema u tom nikakva zla. 'Skrivene ž ivotne tajne, koje je razotkrio taj slavni uč enjak, ilozof, kemič ar, prirodoslovac, psiholog, zvjezdoznanac, alkemič ar, metalurg, vješ tac, tumač č arobnjač kih i vješ tič jih tajni, kao i skrivenih brojnih umijeć a i znanosti — mračnih, običnih, praktičnih, itd.' Eto, bogami, glava mi je kao u dobrog duha domaćeg ognjišta. Zapamtio sam riječi premda ih nisam razumio.« Elmira se zagledala u svoj jodom namazani prst kao da ga je netko drugi upro u nju. »Klara Goodwater!« mrmljala je. »Gledala mi je ravno u oč i kad sam joj to izruč io i rekla: .Postat ć u ja prvoklasna vješ tica, nema sumnje. Za kratko ć u vrijeme dobiti diplomu. Započ et ć u posao. Zač arat ć u gomile i pojedince, staro i mlado, veliko i malo.' Tada se nekako čudno nasmijala, zarila nos u tu knjigu i ušla'.« Elmira je buljila u modricu na svojoj ruci i brižno jezikom dodirivala zub u čeljusti. Neka vrata zalupiš e. Tom Spaulding je kleč ao na ledini pred kuć nim vratima Elmire Brown i gledao gore. Lutao je po susjedstvu da izvidi č ime se bave mravi, pa je naš ao jedan osobito zgodan brež uljak s velikom rupom, gdje su se svi moguć i svjetlucavo-ž uti mravci koprcali maš uć i svojim kliješ tima po zraku i uvlač eć i pomamno u zemlju male smotuljke mrtvih skakavaca i sić uš ne komadić e ptica. Ali evo sad neš to novo: gospođa Brown mu s ruba svoje verande maš e kao da je upravo otkrila da se svijet ruš i kroz svemir brzinom od Sezdeset trilijuna milja u sekundi. Iza nje je stajao gospodin Brown, koji nije znao koliko milja u sekundi, a vjerojatno se ne bi uzbuđivao da je i znao. »Cuješ , Tom«, reč e gospođa Brown. »Trebam moralni oslonac i protuvrijednost krvi janjeta. Dođi sa mnom!« I jurila je gnječ eć i mrave i lomeć i glavice maslač ka i izdubljivala velike mlake u cvjetnim gredicama prelazeći vrtove prečacima. Tom je još jedan č as kleč ao prouč avajuć i pleć a i hrptenjač u gospođe Brown dok je tako srljala niz ulicu. Promatrao ju je pomno i osjetio da bi tu moglo biti melodrame i pustolovine, neš to š to
on obič no nije povezivao s gospođama, premda je gospođa Brown imala neke zaostatke piratskih brkova. Cas kasnije je već išao usporedo s njom. »Gospođo Brown, vi zbilja kao da ste ludi!« »Što ti znaš što je ludost, dječače!« »Pazite!« poviče Tom. Gospođa Elmira padne ravno preko jednog ž eljeznog psa š to je bio postavljen u zelenu travu. »Gospođo Brown!« »Vidiš?« Gospođa Brown je sjela. »To mi je učinila Klara Goodwater! Čarolija!« »Čarolija?« »Niš ta zato, dječ ač e. Evo stuba. Ti idi naprijed i isprekidaj sve nevidljive uzice napete na putu. Zazvoni na ovim vratima, ali brzo povuci prste, sok će te spaliti i pretvoriti u pepeo!« Tom se nije dotakao zvonca. »Klara Goodwater!« Gospođa Brown munjevito dotakne zvonce svojim jodom namazanim prstom. Daleko, u svjež im, polutamnim, praznim sobama velike, stare kuć e zveknulo je srebrno zvonce i utihnulo. Tom je osluš kivao. Iz još već e daljine č ulo se tapkanje kao da trč e miš evi. Jedna sjena, mož da zastor koji se njiše, pokrenula se u dalekoj primaćoj sobi. »Molim«, reče jedan miran glas. I začas se stvorila pred njima iza rešetke gospođa Goodwater, svježa kao stručak metvice. »Što vas dvoje tražite ovdje Tom, Elmira. Što...« »Nemojte me zbunjivati napadajuć i prva. Mi smo doš li zbog toga š to ste se vi bavite čarobnjaštvom da biste postali stoprocentna vještica!« Gospođa Goodwater se nasmije. »Vaš muž nije samo listonoš a nego i č uvar reda. Tu je on zatakao nos!« »Nije on gledao poštu!« »On treba po deset minuta da stigne od jedne kuć e do druge smijuć i se dopisnicima i iskušavajući cipele koje je netko nekome poslao poštom.« »Ne radi se o tome š to je on vidio. Radi se o onome š to ste mu vi rekli o knjigama š to ste ih dobili!« »Naš alila sam se. Postat ć u vješ tica! Rekla sam i, gle! Moj ti je Sam odgalopirao kao da sam ga udarila munjom. Ja kažem da na mozgu tog čovjeka nema vjerojatno nijedne brazde.« »Vi ste i na drugom mjestu govorili o svojoj magiji, jučer...« »Valjda mislite sendvič klub...« »Na koji mene namjerno niste pozvali...« »Pa mi smo mislile, gospođo, da je to dan koji redovno provodite sa svojom bakom.« »Ja mogu uvijek odrediti neki drugi dan za baku da ste mi samo rekli.« »Jedina š to je bilo u vezi s time tamo u sendvič klubu jest da sam ja sjedeć i i drž eć i u ruci kruh, oblož en š unkom i povrć em rekla izravno i glasno: 'Konač no ć u doć i do vješ tič je diplome. Već godinama studiram!'« »To sam ja saznala preko telefona!« »Zar suvremeni pronalasci nisu divni!« reče gospođa Goodwater. [10] »I vi ste od građanskog rata naovamo stalno predsjednica ž enske lož e kozje krvi, reć i ć u vam sve u lice, zar nije istina da ste se svih tih godina služ ili č arolijama da biste zač arali gospođe i dobili glasove?« »Zar ste i načas posumnjali u to, gospođo?« reče gospođa Goodwater.
»Sutra su opet izbori i ja hoću samo da znam da li ćete opet kandidirati i zar vas nije stid?« »Na prvo pitanje 'da', a na drugo 'ne'. Sluš ajte, gospođo, kupila sam ove knjige za svog malog neć aka Raoula. Deset mu je godina i sada obilazi okolo i traž i kunić e u š eš irima. Rekla sam mu da postoji upravo toliko vjerojatnosti da nađe kunić a u š eš iru koliko i mozga u glavi pojedinih ljudi, koje bih mogla navesti po imenu. Ali on ipak traži, i zato sam mu pripremila ove darove. »Zar vi ne vjerujete u bibliju?« »Bog je istina, svakako. Ja se volim š aliti s vrač arskim stvarima. Zene su sve vriskale od veselja kad sam im pokazivala svoju vještičju moć. Htjela bih da ste bili tamo.« »Bit ć u tamo sutra da se protiv vas borim zlatnim križ em i svim silama dobra koje mognem organizirati«, reče Elmira. »Recite mi sad koliko još drugog čarobnjačkog smeća imate u kući?« Gospođa Goodwater pokaže postrance na jedan stol u sobi. »Kupila sam sve moguć e č arobnjač ke trave. Dobro miriš u i vesele Raoula. Ovo se u ovoj vreć ici zove Thisisova rutvica, a ovo je Sabissin korijen, a ono su tamo Ebonove trave; to je crni sumpor, a ovo zovu koštanom prašinom.« »Koštana prašina!« Elmira ustukne i udari Toma po gležnju. Tom jaukne. »Ovo je pelin i lišće od paprati, kojima možete zalediti puščana taneta i letjeti u snu kao šišmiš, kako se kaž e u X poglavlju ove knjiž ice. Po mom je miš ljenju zgodno za dječ aka u razvoju da razmiš lja o takvim stvarima. No po vaš em bih licu rekla da ne vjerujete, da Raoul postoji. Dobro, dat ću vam njegovu adresu u Springfieldu.« »Da«, reč e Elmira, »a onaj dan kad mu ja budem pisala, vi ć ete otić i u glavnu poš tu, uzeti moje pismo, otići springfieldskim autobusom i odgovoriti mi dječačkim rukopisom. Znam ja vas!« »Gospođo Brown, budite jasni — vi ž elite biti predsjednica Zenske lož e kozje krvi, zar ne? Ima već deset godina da se stalno natječ ete. Vi sami sebe imenujete. I na kraju dobijete uvijek samo jedan glas — vaš vlastiti. Elmiro, kad bi vas gospođe htjele, one bi vas dovukle silom. Ali otkako ja ovdje stojim i gledam u brdo, kotrlja se samo jedan kameč ak, a to je vaš . Znate š to, ja ć u vas sutra predložiti i glasati za vas.« »Onda je sigurno prokleto«, reč e Elmira. »Lanjske sam se godine smrtno prehladila u doba izbora; nisam mogla izić i da se borim licem u lice. A godinu dana prije toga sam slomila nogu. Cudnovato.« Mrač no je ž mirkala na ž enu iza reš etke. »To nije sve. Proš li sam mjesec š est puta porezala prst, udarila se u koljeno deset puta, dvaput pala sa straž nje verande, č ujete — dvaput! Razbila sam jedan prozor, pale su mi na pod dvije zdjele i jedna vaza koja kod Bixbyja stoji jedan dolar i č etrdeset i devet centi, i ja ubuduć e stavljam na vaš rač un svaku zdjelu, koja padne u mojoj kući i u okolici!« »Osiromaš it ć u do Bož ić a«, reč e gospođa Goodwater. Otvori reš etkasta vrata i najednom iziđe i zalupi vratima. »Elmiro Brown, koliko je vama godina?« »To sigurno stoji pisano u jednoj od vaših crnih knjiga. Trideset i pet!« »Kad pomislim da vam je trideset i pet godina ...« Gospođa Goodwater naprć i usne i zatrepć e očima računajući. »To je oko dvanaest tisuć a sedam stotina sedamdeset i pet dana ili, rač unajuć i po tri puta na dan, dvanaest tisuć a č udnovatih uzbuđenja, dvanaest tisuć a puta mnogo buke ni za š to, dvanaest tisuća nesreća. Pun je to i bogat život, Elmiro Brown. Čestitam vam!« »Odlazite!« gonila ju je Elmira. »Vi ste, gospođo, po svojoj nespretnosti druga ž ena u Green Townu u Illinoisu. Ne mož ete sjesti a da vam stolica ne poč ne svirati kao harmonika. Ne mož ete ustati a da ne gurnete mač ku. Ne mož ete prijeć i preko ledine a da ne padnete u bunar. Vaš je ž ivot samo jedno polagano propadanje, Elmiro Brown, zašto to ne biste priznali?«
»Nije nespretnost uzrok mojih nevolja, nego to š to od mene do vas nije bilo ni milja udaljenosti u ono doba kad mi je iz ruku ispao lonac graha ili kad sam naelektrizirala prst u električnom priključku.« »Gospođo, u gradu ovih dimenzija svatko je jednom ili dvaput dnevno udaljen od drugog samo jednu milju.« »Priznajete da ste onda bili u blizini?« »Da, priznajem da sam ovdje rođena, ali bih sada dala ne znam što, da sam rođena u Kenoshi ili Zionu. Elmiro, otiđite svom zubaru da on vidi može li što učiniti protiv vašeg zmijskog jezika.« »O, o«, reče Elmira, »o, o, o!« »Natjerali ste me, da predaleko odem. Nisam se zanimala za vrač arije; ali mi se č ini da ć u malo zaviriti u to. Sluš ajte! Vi ste sad nevidljivi. Dok ste tu stajali, ja sam vas zač arala. Jednostavno ste postali nevidljivi.« »Niste!« »Jesam«, prizna vještica. »Nikad vas nisam mogla gledati, gospođo.« Elmira izvuč e svoje dž epno ogledalo. »Evo me!« Pogleda iz bliž ega i zine. Uzvine ruku kao da svira harfu i iš čupa jednu vlas. Digne je i pokaž e. »Nikad u svom ž ivotu, do ovog č asa, nisam imala nijednu sijedu vlas!« Vješ tica se draž esno smiješ ila. »Metnite je u vrč mlake vode, do sutra ć e se pretvoriti u glistu. O, Elmiro, pogledajte se malo, hoć ete li? Sve ste ove godine grdili druge zbog svojih nogu, koje su kao batovi, i svojih nesigurnih pokreta. Jeste li ikad č itali Shakespearea? Tamo u malim pozoriš nim uputama stoji: uzbuna i nered. To ste vi, Elmiro. Uzbuna i nered! A sad bjež ite kuć i dok vam po glavi ne narastu kvrge, dok vam ne proreknem plin za cijelu noć! Šuuu!« Mahala je rukama po zraku kao da je Elmira samo oblak. »O, muhe su debele ovo ljeto!« reče. Uđe u kuću i zakračuna vrata. »Crta je povuč ena, gospođo Goodwater«, reč e Elmira skrstivš i ruke. »Dajem vam posljednju priliku. Odrecite se kandidature u Lož i kozje krvi ili sutra stanite preda me da razgovaramo licem u lice, kad se budem borila za polož aj i kad vam ga budem otela u č asnoj borbi. Doć i ć u ovamo s Tomom. On je nevin, dobar dječak. Dan će pripasti nevinosti i dobroti.« »Ja na vaš em mjestu, gospođo Brown, ne bih rač unao na moju nevinost«, reč e dječ ak. »Moja majka kaže ...« »Šuti, Tom, dobro je dobro! Ti ćeš tamo stajati meni zdesna, dječače.« »Da, gospođo«, reče Tom. »To jest«, reč e Elmira, »ako prež ivim noć kraj te ž ene, koji ć e od mene praviti voš tanu lutku provlač eć i mi zarđale igle kroz srce i duš u. I znaš , Tom, ako sutra ujutro nađeš u mom krevetu jednu Veliku, debelu, smež uranu smokvu, svu smež uranu, znat ć eš tko je ubrao taj plod u vinogradu. I vidjet ć eš kako ć e gospođa Goodwater biti predsjednica sve dok ne dož ivi stotinu devedeset i pet godina.« »Pa da, gospođo«, reč e gospoda Goodwater. »Meni je sada trista godina. U davna vremena sam se zvala ŽENA.« Ispruži prste prema ulici. »Abrakadabra — zimiti — ZAM! Kako vam se to sviđa?« Elmira strci s verande. »Sutra!« vikne. »Do viđenja, gospođo!« reče gospođa Goodwater. Tom pođe za Elmirom gurajući usput mrave s pločnika u stranu. Dok je trčala preko ceste Elmira odjednom vrisne. »Gospođo Brown!« poviče Tom. Neka su kola natraš ke izlazila iz spremiš ta i preš la ravno preko Elmirinog desnog nož nog
palca. Gospođu Elmiru Brown je oko ponoć i zaboljela noga, pa je zato siš la u kuhinju, pojela malo hladne piletine i sastavila jasan, neugodno tač an opis svega. Prvo, bolest proš le godine. Tri prehlade, č etiri puta mali nered u probavi, jednom naduvenost, artritis, lumbago, koji je ona drž ala za kostobolju, tež ak bronhijalni kaš alj, poč etak astme, pa mrlje na rukama, k tomu gnojenje semicirkularnog kanala, uslijed č ega je nekoliko dana teturala kao pijana leptirić a, bol u leđima, glavobolje i hunjavica. Lijekovi su je stajali: devedeset i osam dolara i sedamdeset i osam centi. Drugo, š to je sve razbila u proteklih dvanaest mjeseci: dvije svjetiljke, š est vaza, deset zdjela, jednu juš nu zdjelu s poklopcem, dva prozora, jednu stolicu, jedan oslonac za ruke na so i, š est č aš a i jedan kristalni zaslon za svijećnjak. Ukupna cijena: dvanaest dolara i deset centi. Treć e, njene muke noć as. Boli je onaj pregaž eni nož ni prst. Nije joj dobro u ž elucu. Leđa su joj ukoč ena, a u nogama je ž iga. Osjeć a se kao da su joj oč i oblož ene už arenom vatom. Na jeziku osjeć a okus kao od krpe za praš inu. U uš ima joj zvoni kao da ć e se razletjeti. Cijena? Raspravljala je sama sa sobom vraćajući se u krevet. Deset tisuć a dolara za osobne muke. »Gledaj to istjerati na sudu!« reč e poluglasno. »A?« reč e njen muž , koji se na to probudio. Legla je u krevet. »Jednostavno neć u da umrem.« »Molim?« reč e on. »Neću da Umrem!« reče ona buljeći u strop. »To sam ja uvijek ž elio«, reč e joj muž i okrene se i opet zahrč e. Ujutro je gospođa Elmira Brown rano ustala, siš la u knjiž aru, pa u trgovinu drogama i vratila se kuć i, gdje je revno poč ela mijesiti svakakve kemikalije, kad joj, u podne, stiže muž Sam s praznom poštanskom torbom. »Ručak je u frižideru.« Elmira je miješala neku zelenkastu smjesu u velikoj čaši. »Gospode Bož e, š to ti je to?« upita je muž . »Izgleda kao neka mliječ na drhtalica koja je četrdeset godina stajala na suncu. Ima u njoj nekakvih gljiva.« »Pomoću magije se borim protiv magije.« »Hoćeš li to popiti?« »Hoću, ali istom kad pođem gore u Žensku ložu kozje krvi, gdje ću imati važnog posla.« Samuel Brown pomiriš e smjesu. »Sluš aj moj savjet. Najprije se popni uza stepenice pa onda popij. Čega sve ima u tome?« »Snijeg s anđeoskih krila, dakle zapravo mentol, koji hladi paklenu vatru š to č ovjeka pali, kaž e se u knjizi koju sam dobila u knjiž ari. Sok jednog istom otkinutog grozda, koji unosi jasne, slatke misli usprkos tamnim priviđenjima. I crvene rabarbare, tartarkreme, bijelog š eć era, bjelanjka od jaja, izvorske vode i pupoljaka djeteline, koji sadrž e snagu dobre zemlje. O, mogla bih nastaviti cijeli dan. Sve je to na ovoj listi, dobro protiv zla, bijelo protiv crna. Ja ne mogu izgubiti!« »O, sigurno ćeš dobiti«, reče joj muž. »Ali hoćeš li znati da si dobila?« »Budi bez brige. Povest ću Toma da mi čarolija bude uspješna.« »Jadni dječ ak«, reč e joj muž . »Nevin je«, kako kaž eš , a istrgat ć ete mu udove kad budete pregovarali u Loži kozje krvi.« »Tom ć e ostati ž iv«, reč e Elmira, uze sa sobom mjehurastu smjesu, sakrije je u kutiju od zobenih pahuljica i poklopi, iziđe kroz vrata, a da joj se nije zakvač ila haljina niti poderale č arape, koje su stajale devedeset i osam centi. Primijetila je to i bila ponosna č itavim putem do Tomove kuće, gdje ju je on čekao u svom bijelom, ljetnom odijelu, kako ga je poučila. »Fuj!« reče Tom. »Što to imate u kutiji?« »Sudbinu«, reče Elmira. »Nadam se«, reče Tom, stalno dva koraka ispred nje. Zenska lož a kozje krvi bila je puna ž ena, koje su se gledale u ogledala, natezale suknje i pitale jedna drugu da li im zaista ne visi košulja.
U jedan sat se Elmir Brown uspela uza stepenice s dječ akom u bijelom odijelu. Drž ao se za nos i stisnuo jedno oko tako da je samo napola mogao vidjeti kuda ide. Gospođa Brown pogleda sakupljeno mnoš tvo pa onda u zobenu kutiju, otvori je i zaviri unutra, zagrcne se i opet je zatvori, a da nije popila niti gutljaj onoga š to je bilo unutra. Iš la je kroz dvoranu, a za njom je iš ao š um kao od tafta, jer su sve ž ene za njom š aptale. Sjela je otraga s Tomom, a Tom je izgledao nespretniji nego ikad u ž ivotu. Jednim okom, koje je još bilo otvoreno, pogledao je hrpu ž ena i odmah ga zaklopio i nije ga više otvorio. Elmira je sjedeći izvadila napitak i polako ga popila. U jedan sat i trideset minuta predsjednica gospođa Goodwater udari drvenim batom, i sve žene, osim njih dva tuceta, prestadoše razgovarati. »Gospođe«, povič e ona iznad ljetnog mora svile i vrpci, na kojem je tu i tamo plovila po koja bijela ili siva kapa, »vrijeme je, treba birati. No prije nego š to poč nemo, mislim da ć e gospođa Elmira Brown, žena našega istaknutog grafologa...« Prigušeni hihot prođe dvoranom. »Sto je to grafolog?« gurne Elmira dvaput laktom Toma. »Ne znam«, š apne Tom bijesno žmireći kad je osjetio lakat iz tame. »Zena, kako sam rekla, naš eg eksperta za rukopise, Samuela Browna {ponovno smijeh)... iz poš tanske služ be«, govorila je dalje gospođa Goodwater. »Gospođa Brown nam ž eli saopć iti nekoliko misli. Gospođo Brown?« Elmira ustane. Stolica se iza nje prevrne i sklopi se sama kao klopka za medvjede. Ona poskoč i inč iznad poda i zaljulja se na petama, koje proizvedu zvukove kao da pucaju i kao da ć e se taj č as raspasti u praš inu. »Imam mnogo da kaž em«, reč e drž eć i u ruci kutiju od zobi zajedno s biblijom. Drugom je rukom č vrsto drž ala Toma i probijala se teš kom mukom naprijed prema podiju, udarajuć i neke po laktima i upozoravajuć i ih kod toga: »Pazite! Sto radite! Hej vi, pazite!« Okrenula se i udarila o jednu č aš u i sruš ila je sa stola. Kad se to dogodilo, nakostriješ i se i opet dobaci gospođi Goodwater mrk pogled i pusti je. da obriš e stol malim rupč ić em. A tada s pogledom u kojemu se nazirala prikrivena slavodobit izvadi praznu boč icu u kojoj je bio č arobni napitak, podigne je pokazujuć i gospođi Goodwater i š apne: »Znate š to je bilo u ovome? Sad je to u meni, plemenita gospođo. Carobni krug me uokviruje. Nikakav ga nož ne mož e raskoliti, nikakva sjekira rasjeći.« Za to su vrijeme ostale žene razgovarale i nisu to čule. Elmira je stiskala Tomovu ruku. Tom je i dalje žmirio stenjući. »Plemenite gospođe«, reč e Elmira, »ja suosjeć am s vama. Ja znam š to ste podnijele posljednjih deset godina. Znam zaš to ste glasale za ovu gospođu Goodwater. Vi imate dječ ake, djevojč ice, muž eve. Morale ste paziti da vam rač un za kuć ne potrebe ne prijeđe određenu visinu. Niste sebi mogle priuš titi da vam se mlijeko ukiseli, kruh pokvari ili da vam se kolač i ne dignu, pa da budu kao potplate. Niste htjele da vam se kuć i svaka tri tjedna pojavi mumps, kozice ili kaš alj. Niste htjele da vam muž razbije kola ili da se ubije strujom na ž icama visokog napona izvan grada. No sad to sve pripada proš losti. Sad se mož ete osloboditi. Neć e viš e biti ž garavice i bolova u leđima, jer sam ja donijela dobru vijest, i istjerat ćemo zloduha iz ove vještice među nama!« Svi zaokružiše pogledom po dvorani, ali nisu vidjeli nikakvu vješticu. »Mislim vašu predsjednicu!« poviče Elmira. »Mene!« pokaže gospođa Goodwater svima. »Danas sam«, dahtala je Elmira upiruć i se o stol, »poš la u knjiž nicu. Potraž ila sam protuvrač arije. Kako da se č ovjek riješ i ljudi koji vladaju drugima, kako da prisili vješ tice da ga napuste. I naš la sam nač in kako ć u se boriti za sva naš a prava. Osjeć am kako mi raste snaga. U meni je magija svih vrsta dobrog korijenja i kemikalija. U meni je...« Zastane i zaljulja se. »U meni je tartarska krema i... u meni je. . . bijela sokolova trava i mlijeko koje se kiselilo na mjeseč ini, i...«
Zastane i zamisli se nač as. Zatvori usta, a duboko iz nje se probijao sić uš an glas i prodirao kroz okrajke usana. Malo zaklopi oči da vidi gdje je snaga. »Nije li vama zlo, gospođo Brown?« upita je gospođa Goodwater. »Dobro mi je!« reč e gspođa Brown polako. »Usula sam malo smrvljenog korijenja od mrkve i peršina, smrekove bobice ...« I opet se zaustavi kao da joj je neki glas rekao STANI, i zaokruži pogledom po svim licima. Opazi da se soba počela okretati, polako, najprije slijeva nadesno, pa zdesna nalijevo. »Ruž marinovo korijenje i cvijet ljutić a«, reč e pomalo nerazgovijetno. Ispusti Tomovu ruku. Tom otvori jedno oko i pogleda je. »Lovorova liš ća, latica potoč arke ...« reč e. »Mož da bi bilo bolje da sjednete«, reč e gospođa Goodwater. Jedna od gospođa što su sjedile sa strane ustane i otvori prozor. [11] »Suhih betelovih oraha i sjemena divlje jabuke«, reč e gospođa Brown i zastane. »A sad brzo da biramo. Hoću da imam glasove. Ja ću brojiti.« »Nema žurbe, Elmiro«, reče gospođa Goodwater. »O, da, hitno je«, Elmira udahne duboko i drhtavo. »Ne zaboravite, gospođe, da viš e nema straha. Uč inite ono š to ste uvijek ž eljele uč initi. Glasajte za, me i...« Soba se opet poč ela micati gore dolje. »Poš tenje kod upravljanja. Svi koji su za to da gospođa Goodwater bude predsjednica neka kažu 'Aj'.« »Aj«, reče čitava dvorana. »Svi koji su za gospođu Elmiru Brown«, reče Elmira tiho. Bilo joj je neugodno. Gas kasnije progovori sama: »Aj!« Stajala je usupnuta na podiju. Tiš ina je ispunjala dvoranu od jednog kraja do drugog. U toj tiš ini gospođa Elmira ispusti nekakav glas nalik graktanju. Rukom se uhvati za grlo. Okrene se i mutno pogleda gospođu Goodwater, koja je pukim sluč ajem baš u taj č as izvadila iz torbice malu lutku u koju je bilo ubodeno nekoliko zarđalih gumbašnica. »Tom«, reče Elmira, »pokaži mi put do ženskog zahoda.« »Da, gospođo.« Najprije su mirno hodali, pa onda potrč aš e, pa jurnuš e. Elmira je trč ala prva, kroz gomilu, prolazom između sjedala ... Došla je do vrata i krenula nalijevo. »Ne, Elmiro, desno!« vikala je gospođa Goodwater. Elmira je pošla lijevo i iščezla. Čuo se neki šum kao da se ugljen kotrlja niza spust. »Elmiro!« Gospođe su potrčale zaplićući se poput djevojačkog tima za baseball. Samo je gospođa Goodwater pošla ravno. Našla je Toma kako gleda niza stubište čvrsto se držeći ograde. »Četrdeset stepenica!« zastenje on. »Četrdeset stepenica do dna!« Poslije se mjesecima i godinama preprič avalo kako je Elmira Brown prebrojila te stepenice kao pijanac dotič uć i se svake pojedinač no sve do dna. Tvrdilo se da je prije pada bila bolesna do besvijesti i da je uslijed toga njen kostur bio kao od gume, tako da se zapravo kotrljala a ne odbijala. Kad je stigla na dno, progledala je i osjeć ala se bolje, jer je usput malo — pomalo izbacila sve š to ju je č inilo bolesnom. Istina, izudarala se tako da je izgledala kao tetovirana. No nije joj bilo niti jedno rebro slomljeno, niti jedan zglob iš čaš en. Tri je dana č udno drž ala glavu kao da viri iz uglova bjelooč nice mjesto da se okrene da pogleda. No važ no je bilo to da je na dnu stepenica gospođa Goodwater polož ila Elmirinu glavu sebi na krilo i ronila suze nad njom dok su se druge žene histerično gurale oko njih.
»Elmiro, obeć ajem, Elmiro, kunem se, ako budete ž ivi, ako ne umrete, č ujete li me, Elmiro, sluš ajte!« Odsad ć u svoje č arolije upotrebljavati samo za dobro. Neć u viš e tjerati crnu magiju, nego samo bijelu. Kad ja tako hoć u, neć e odsada u vaš em ž ivotu biti padanja preko ž eljeznih pasa, posrtanja preko pragova, porezivanja prstiju ili padanja niza stepenice! Raj, Elmiro, raj, obeć ajem vam! Ako budete ž ivi! Elmiro, recite mi neš to! Progovorite i sjednite! I popnite se uza stepenice da ponovno glasamo. Predsjednica, obeć ajem, predsjednica Ženske lože kozje krvi, uz ovacije, zar ne, gospođe?« Na to sve žene kriknuše tako strašno da se moradoše nasloniti jedna na drugu. Tom, koji je stajao na vrhu stepenica, pomisli da mora da dolje na dnu netko umire. Već je bio na pola puta prema dnu kad sretne gospođe, koje su se vrać ale kao da ih je upravo izbacila neka dinamitna eksplozija. »Ukloni se s puta, dječače«! Najprije je iš la gospođa Goodwater smijuć i se i plač uć i. Za njom je iš la gospođa Elmira Brown čineći to isto. Za njima su dvjema iš le sve stotinu devedeset i tri č lanice lož e ne znajuć i da li se vrać aju sa sprovoda ili idu na ples. Promatrao ih je kako prolaze i vrtio glavom. »Ne trebate me viš e«, reč e on. »Nikako viš e.« I na prstima se spusti niza stepenice prije nego š to bi ga mogle ustrebati, drž eć i se cijelo vrijeme čvrsto za ogradu. »Najvaž nije se mož e saž eti u dvije do tri riječ i«, reč e Tom. »Gospođe su se ponaš ale kao luđakinje. Sve su stajale okolo i ispuhivale nosove. Elmira Baun je sjedila na dnu stepenica, niš ta joj se nije slomilo, jer su joj kosti, po mom miš eljenju, od ž elatine, a vješ tica je, naslonjena na njeno rame, jecala i onda su sve zajedno smijuć i se poš le uza stepenice. Joj ... hihi, mož eš to sebi predočiti. Ja sam brzo odanle izmaknuo.« Tom otkopč a koš ulju i odlož i kravatu. »Magija, kaž eš ?« upita Douglas. »Carolija u najgorem obliku«. »Misliš?« »Da i ne.« »Dječ ač e! Ovaj je grad pun materijala!« Douglas se zagleda u horizont, gdje je nebo bilo puno oblaka, koji su na njemu stvarali ogromne likove starih bogova i ratnika. »Čarolije, i voštane lutke, i igle, i eliksiri, kažeš?« »Nije baš jako slič no eliksiru, ali izvrsno za povrać anje. Plap! Eto ga!« Tom se udari po ž elucu i isplazi jezik. »Vještice ...«, reče Douglas i uglom oka tajanstveno namigne. I, na kraju, eto dana kad odsvuda, svuda naokolo, č ujete kako s drveć a padaju jabuke, jedna po jedna. Najprije jedna tu jedna tamo, pa onda tri, pa č etiri, i devet, i dvadeset, dok ne poč nu udarati kao kapi kiš e, kao konjska kopita o meku, potamnjelu travu, a ti si posljednja jabuka na drvetu i č ekaš da dođe vjetar i oslobodi te spone kojom si privezan za nebo, tako da poč neš padati sve niž e i niž e. Mnogo prije nego š to se dotakneš trave, zaboravit ć eš da je ikad postojalo neko drvo, ili druge jabuke, ili neko ljeto, ili neka zelena trava na tlu. Past ćeš u tamu ... »Ne!« Pukovnik Freeleigh brzo otvori oč i, uspravno sjedne na svojoj stolici na kotač ima. Ispruž i svoju hladnu ruku da nađe telefon. Još je bio na svom mjestu. Pritisne ga nač as na svoja prsa žmirkajući. »Ne volim taj san«, reče svojoj praznoj sobi. Napokon drhtavim prstima podigne sluš alicu i nazove telefonsku centralu, dadne broj i prič eka pazeć i na vrata spavaonice kao da svaki č as mož e nahrupiti u sobu nevolja od sinova, kć eri, unuka, njegovateljica, doktora da mu oduzmu taj posljednji ž ivotni už itak š to ga je dopuš tao svojim osjetilima koja su se gubila. Proš lo je mnogo dana, ili mož da godina, kad mu je srce kao
bodež probilo rebra i meso kad je odozdo č uo dječ ake... zvali su se, kako ono? Charlie, Chuck, da! I Douglas! I Tom! Sjeć a se on! Zvali su ga imenom daleko odozdo sa dna stubiš ta, ali su vrata bila zatvorena. i dječ aci su otiš li. Ne smijete se uzbuđivati, rekao je liječ nik. Nikakvi posjeti, nikakvi posjeti, nikakvi posjeti. I on je č uo dječ ake kako se kreć u preko ulice, vidio ih je, domahivao im. I oni su njemu domahnuli. »Pukovnič e... pukovnič e ...« I sad je sjedio sami sa svojom sivom kornjačom od srca, koja mu je slabašno, tu i tamo, od vremena do vremena kucnula. »Pukovniče Freeleigh«, reče telefonist. »Evo vašeg broja. Mexico City. Erickson 3899.« I onda daleko, ali beskrajno jasan glas: »Bueno.« »Jorge« poviče starac. »Senor Freeleigh! Opet? To stoji novaca.« »Neka stoji. Vi znate što imate činiti.« »Da. Prozor?« »Prozor, Jorge, molim vas.« »Jedan čas«, reče glas. I tisuć e milja daleko, u jednoj juž noj zemlji, iz nekog ureda u nekoj zgradi u toj zemlji č uo se š um koraka koji su se udaljivali od telefona. Starac se sagne pritiš ćuć i sluš alicu na svoje smežurano uho, koje ga je boljelo, u očekivanju zvuka što je imao doći. Otvorio se prozor. Ah, uzdisao je starac. Zvukovi iz Mexico City ja u vruć e, ž uto podne uzdizali su se kroz otvoreni prozor i ulazili u telefon. Imao je jasnu predodžbu Jorgea kako stoji i drži slušalicu, daleko, što dalje u svijetli dan. »Senor...« »Ne, ne, molim. Pustite me da slušam.« Sluš ao je trubljenje brojnih metalnih sirena, š kripu koč ija dozivanje trgovaca koji su na svojim klupama prodavali purpurno crvene banane i tropske naranč e. Noge se pukovnika Freeleigha poč eš e micati viseć i s ruba njegove pokretne stolice, kreć uć i se kao kad č ovjek hoda. Stisnuo je vjeđe. Svaki je č as duboko disao kao da hoć e upiti mirise mesa Sto je visilo na ž eljeznim kukama na suncu pokriveno muhama tako kao da je ogrnuto plastom od grož đa; miris kamenitih ulica vlaž nih od jutarnje kiš e. Cinilo mu se kao da mu sunce pali obraze š neurednom bradom, i opet mu je bilo dvadeset i pet godina, i hodao je, gledao, smijao se, veselio se, vedar, upijajući boje i mirise. Netko zakuca na vratima. Hitro sakrije telefon pod okrajak odjeće. Uđe njegovateljica. »Kako ste«, upita. »Jeste li dobri? »Da.« Starč ev je glas bio mehanič ki. Jedva je vidio. To obič no kucanje na vrata bilo je za njega takav udarac da je jedan dio njega ostao u dalekom gradu. Cekao je dok mu se pamet vrati kuć i — bila je ovdje potrebna, da odgovara na pitanja, da se ponaša kao zdrava, da bude uljudna . »Došla sami da vam ispitam bilo.« »Ne sada!« reče starac. »Pa vi nikuda ne idete, zar ne?« Nasmiješ ila se. On je uporno gledao u njegovateljicu. Nigdje nije bio već deset godina. »Pružite mi ruku.« Njeni prsti, tvrdi i precizni, tražili su kao šestar bolest u njegovu bilu. »Što ste radili da ste se tako uzbudili?« upita ga. »Ništa.« Ona zaokruž i pogledom i zaustavi ga na stolu gdje je nedostajao telefon. U taj č as tiho, dvije tisuće milja daleko, zatrubi sirena. Ona mu ispod odijela izvadi prijemnik i pridrž i mu ga pred licem. »Zaš to to č inite? Obeć ali ste da neć ete. Tako u prvom redu sama sebe oš teć ujete, nije li tako? Uzbuđujete se. previš e govorite. Oni dječaci dođu i skaču oko vas...« »Mirno su sjedili i slušali«, reče pukovnik. »A ja sam pripovijedao stvari koje nikada nisu čuli. O bufalima sam im prič ao, o bizonima. To je bilo vrijedno. Nije mi stalo. Bio sam u č istoj groznici i ž ivio sam. Nije važ no ako takav ž ivot č ovjeka ubije, bolje je uvijek imati ž ivotnu groznicu. A sad mi
dajte tu sluš alicu. Ako neć ete da pustite dječ ake ovamo gore da pristojno sjede, onda bar mogu razgovarati s nekim izvan sobe.« »Zao mi je, pukovnič e. Vaš se unuk za to brine. Ja sam ga proš li tjedan odvratila od toga da odnese telefon. Čini mi se da ću ga ovaj put pustiti da to učini.« »To je moja kuća, moj telefon. Ja vas plaćam!« reče on. »Da bih vam č inila dobro, a ne da se uzbuđujete.« Odveze mu stolicu na drugu stranu sobe. »A sad u krevet, mladiću!« Okretao se iz kreveta i uporno gledao u telefon. »Idem na nekoliko č asaka u trgovinu«, reč e njegovateljica »Da budem sigurna da se neć ete opet služiti telefonom, sklonit ću vam stolicu u predsoblje.« Ona izveze praznu stolicu kroz vrata. Cuo je kako se u dnu stubiš ta zaustavila na pomoć nom telefonu. Da ne naziva Mexico City? pitao se. Valjda, se neće usuditi! Kućna se vrata zatvoriše. Mislio je na proš li tjedan, kako ga je proveo sam u svojoj sobi, i na tajnu, na zamamne pozive preko kontinenta, Panamske prevlake, č itavih pokrajina obraslih dž unglom, visoravni s bijelim orhidejama, jezera i bregova... govoreći, govoreći... Buenos Airesu ... i... Limi... Rio de Janeiru ... Uspravi se u hladnom krevetu. Sutra viš e neć e biti telefona! Kakav sam bio pohlepni glupan! Izvuč e svoje krhke noge iz kreveta, č udeć i se kako su se osuš ile. Cinilo mu se kao da su mu ih nakalemili na tijelo jedne noć i dok je spavao, a mlađe mu noge uzeli i spalili u podrumskoj peć i. Iz godine u godinu uniš tavali su sve u njemu, odnijeli mu ruke, nadlaktice, noge, a ostavili mu u zamjenu neš to š to je tako krhko i bezvrijedno kao š ahovske igure. Sad hoć e da se maš e za neč im nedokuč ivim, za pamć enjem. Nastoje prerezati ž ice koje ga vrać aju u druga vremena. Posrć uć i je trč ao preko sobe. Zgrabi telefon i sklizne niza zid i sjedne na pod. Zvao je centralu, a srce mu se htjelo rasprsnuti udarajući sve brže i brže, pred očima mu se mračilo. »Brzo, brzo!« Pričeka. »Jorge, prekinuli su nas.« »Nemojte viš e nazivati, senor«, reč e daleki glas. »Nazvala me vaš a njegovateljica. Kaž e da ste jako bolesni. Moram prekinuti.« »Ne, Jorge, molim vas«, branio se starac. »Samo me još jednom spojite, sluš ajte. Sutra ć e odnijeti telefon. Nikad vas više neću moći nazvati.« Jorge ništa ne reče. Starac nastavi: »Za ljubav bož ju, Jorge! Za naš e prijateljstvo. Za stare dane! Ne znate vi š to to znači. I vi ste u mojim godinama, ali vi se možete kretati! Ja se deset godina nisam kretao.« Sluš alica mu ispade iz ruke i teš kom je mukom opet podigne, tako ga je bolio prsni koš . »Jorge! Vi ste još uvijek tamo, zar ne?« »Hoće li ovo biti posljednji put?« reče Jorge. »Obećajem!« U udaljenosti od tisuć a milja polož ena je sluš alica na stol. Još jednom su se onako blizu, jasno čuli koraci i, poslije stanke, posljednje otvaranje prozora. »Slušaj«, šapne starac sam sebi. I č uo je tisuć u ljudi na jednom drugom sunč anom svijetlu, i tiho cilikanje glazbe na orguljama »La Marimba« — o, lijepe li melodije za ples! Zmireć i podigne starac ruku kao da snima slike neke stare kaledrale, i tijelo kao da mu je postalo mesnatije, mlađe, i osjećao je ugrijani pločnik pod nogama. Zelio je reć i: »Vi ste još uvijek tamo, zar ne? Svi vi stanovnici tog grada, u doba ranog
[12] popodnevnog odmora, zatvarate trgovine, dječ aci izvikuju Loteria nacional para hoy da bi prodali sreć ke. Svi ste vi tamo, stanovnici grada! Ne mogu vjerovati da sam ikada bio među vama. Kad č ovjek ode iz jednog grada, onda mu se poč ne č initi kao da je samo slika iz maš te. Svaki grad, New York, Chicago, sa svojim stanovniš tvom, postane nevjerojatan kad je daleko. Isto kao š to sam ja nevjerojatan ovdje u Illinoisu, u malom gradić u pokraj mirnog jezera. Svi smo mi jedni drugima nevjerojatni kad nismo jedni uz druge. Zato je ugodno č uti zvukove kako bih znao da je Mexico City još uvijek tamo i da se narod kreće i živi...« Sjedio je pritiš ćuć i sluš alicu uz uho. I na kraju najjasniji i najvjerojatniji zvuk glas zelenog trolejbusa dok zaobilazi neki ugao, trolejbusa punog smeđeg, stranog, lijepog svijeta, i glasovi drugih ljudi koji trč e i slavodobitno dozivaju kad uskoč e, vinu se na kola i izgube se iza ugla po trač nicama koje ih uza š kripu i odnose u daljinu obasjanu plamenom sunč eva svjetla. Ostaju samo zvuci od peč enja »tortillas« na peć ima na trž nici, ili je to bio samo mrmor koji stalno raste i pada i svjetlucanje dvije tisuće milja bakrene žice koja stalno podrhtava... Starac je sjedio na podu. Vrijeme je prolazilo. Vrata se na dnu stubiš ta! polagano otvoriš e. Lagani koraci uđoš e oklijevajuć i, a onda odluč no krenuše uza stepenice. Glasovi su mrmorili. »Ne bismo smjeli biti ovdje.« »On je mene nazvao, kaž em vam. Jako su mu potrebni posjetioci. Ne mož emo ga napustiti.« »Bolestan je!« »Svakako! Ali je rekao da dođemo kad njegovateljica iziđe. Ostat ć emo samo č asak ovdje, pozdraviti ga i...« Vrata spavaonice se š irom otvoriš e. Trojica su dječ aka stajala i gledala unutra, u starca koji je sjedio na podu. »Pukovniče Freeleigh?« reče Douglas tiho. U njegovoj je šutnji bilo nešto zbog čega su se svi zabezeknuli. Približi se, još uvijek na prstima. Douglas se sagne i oslobodi telefon iz gotovo ohlađenih starč evih prsti. Douglas podigne slušalicu na svoje uho i osluhne. Čuo je čudan, dalek, konačan zvuk. Zatvaranje prozora dvije milje daleko. »Bum!« reče Tom. »Bum! Bum! Bum!« Sjedio je na topu iz građanskog rata na trgu pred gradskom sudnicom. Douglas se pred topom udari u srce i padne na travu. Ali nije ustao,; ležao je zamišljen. »Izgleda kao da ćeš sad na izvaditi staru olovku.« reče Tom. »Pusti me da razmiš ljam!« reč e Douglas gledajuć i u top! Prevrne se i zagleda u nebo i drveć e nad sobom. »Tom pogodilo me.« »Što?« »Juč er je umro Chin Ling Soo. Juč er je svrš io građanski rat upravo ovdje u ovom gradu, zauvijek. Juč er je upravo ovdje umro i gospodin Lincoln, general Lee, general Grant i stotine tisuć a drugih sa sjevera i juga. Juč er je poslije podne u kuć i pukovnika Freeleigha krdo bizona bufala, veliko kao Green Town u Ilinoisu, iziš lo iz gudure i otiš lo u niš tavilo. Juč er se č itava masa praš ine slegla kao da se niš ta nije dogodilo. A ja onaj č as nisam shvatio pravo znač enje toga. To je straš no, Tom, to je straš no! Sto ć emo uč initi sa svim tim bufalima? . .. Sto ć emo sa svim tim vojnicima i generalima: Leejem, Granlom i Honestom Abeom? Sto ć emo s Ching Ling Soom! Nikad nisam ni sanjao da toliko svijeta može tako odjednom umrijeti, Tom. No oni su umrli. Sigurno su umrli!« Tom je sjedio na topu raskreč enih nogu kao da jaš i i gledao dolje na brata pa mu reč e zatež uć i:
»Imaš li uza se bilježnicu?« Douglas strese glavom. »Onda bi bilo dobro da odeš kuć i i sve pribiljež iš prije nego š to zaboraviš . Ne događa ti se svaki dan da se pola naroda prevrne pokraj tebe.« Douglas sjedne pa onda ustane. Polako je iš ao preko ledine pred sudnicom grickajuć i donju usnu. »Bum!« reče Tom nehajno. »Bum! Bum!« A onda življe: »Doug, triput sam te ubio dok si hodao po travi! Cuješ , Doug? Hej! Doug! Dobro. To bolje - po te.« Polegne na top i naniš ani u smjeru cijevi. Zaž miri jednim okom. »Bum!« š apne prema liku koji je iščezavao. »Bum!« »Evo!« »Dvadeset i devet!« »Evo!« »Evo!« »Evo!« »Trideset i jedan!« Poluga se spuš tala. Male kapljice, pritisnute na glavice punih boca, svjetlucale su se svijetložuto. Djed pruži posljednju bocu Douglasu. »Druga ljetina. Lipanj je na polici. Ovo je srpanj. A sad prema kolovozu.« Douglas digne bocu toplog maslač kova vina, ali je ne polož i na policu. Vidio je druge boce, označ ene brojevima, kako tamo č ekaju, jedna kao i druga ne razlikujuć i se ni u č em, sve svijetle, sve pravilne, svaka na svom mjestu. Evo dana kad sam otkrio da sam živ, pomisli, pa zašto ta boca nije svjetlija od drugih? Eno dana kad je John Huff pao s ruba njegova svijeta, otiš ao. Zaš to boca nije tamnija od drugih? Gdje su svi oni ljetni psi š to su skakali kao del ini u valovima pš enice koje je vjetar č as pleo, č as rasplitao? Gdje je miris strujanja od zelne maš ine ili od trolejbusa? Sjeć a li se vino toga? Ne sjeć a se! Ili se bar čini da se ne sjeća. Negdje je u jednoj knjizi pisalo da svaka izgovorena riječ, svaka otpjevana pjesma i nadalje živi; otitrala je u prostor. I kad bismo mogli otić i u daleki Centauri, č uli bismo Georgea Washingtona gdje u snu govori, ili Cezara koji je iznenađen ubodom nož a u leđa. Toliko o zvucima. A š to je sa svjetlom? Ne mož e biti da je pomrlo sve š to smo vidjeli. Dakle, kad bismo pretraž ili svijet, morali bismo nać i sve vidike svijeta iz svih godina, mož da u sać u, iz brojnih ć elija curi med, gdje su pč ele, ož arene peludom, naslagale svjetlo u ambri, ili u trideset tisuć a leć a kojima je oblož ena glava podnevne libele. Ili bismo, mož da kad bismo kaplju ovog maslač kova vina stavili pod sitnozor, vidjeli cijeli svijet Cetvrtog srpnja kao rukoveti plamena vezuvskog vatrometa. To bi on volio vjerovati. Pa ipak... gledajuć i u ovu bocu ovdje, koja svojim brojem označ uje dan kad je pukovnik Freeleigh posrnuo i kao š est stopa duboko u zemlju, nije Douglas mogao pronać i niti jedan gram tamnog taloga, niti jedne mrlje od velikih naslaga praš ine š to su je podigli bizoni, ni traga sumporu iz pušaka u Shillohu ... »Kolovoz je pred nama«, reč e Douglas. »Istina. Ali kako stvari stoje, neć e biti ni maš ina ni prijatelja a i maslačka za posljednju berbu će biti vrlo malo.« »Kob. Kob. Tvoje riječ i zvuč e kao zvonjava pogrebnog zvona«, reč e djed. »Govoriš gore nego da kuneš . Ipak ti neć u oprati usta sapunom. Tu ć e ljekovito djelovati gutljaj maslač kova vina. Evo, progutaj. Kakav mu je okus?«
»Ja sam gutač vatre! Vuuuuuš!« »A sad uza stepenice, optrč i triput kuć u, pet puta se prekobaci naglavce, š est puta poskoč i i popni se na dva drveta, pa ćeš postati dirigent koncerta umjesto da budeš glavni narikač. Hajde!« Trč eć i je Douglas mislio: č etiri puta poskoč iti, popeti se na jedno drvo i dvaput se prekobaciti, to će biti dosta! Oko podne prvog dana mjeseca kolovoza sjeo je Bili Forrester u svoja kola i viknuo da ide u grad traž iti neki izvanredni sladoled ili neš to drugo, pa neka pođe s njim tko hoć e. I tako nije proš lo ni pet minuta, a Douglas Spaulding se već gibanjem i zagrijavanjem udobrovoljio, pa se popeo s už arenog nogostupa u kola, proš ao kroz š pilju koja je mirisala po svjež ini vanilije iz trgovine mirodijama, i sjeo je s Billom Forresterom kod izvora snjež nog mramora. Zatraž ili su da im nabroje najegzotič nije sladolede i kad je č ovjek iz »Zdenca« rekao: »Led od limuna i vanilije na starinski način« ... »To je!« reče Bili Forrester. »Da, gospodine!« reče Douglas. I dok su č ekali, polako su izvijali svoje stolice na vijak. Srebrne slavine, blistava ogledala, ventilator koji se vrtio na stropu, zeleni zastori na malim prozorima, stolice pletene u obliku harfe, sve je to prolazilo ispred njihovih oč iju. Prestadoš e se vrtjeti. Oč i im se zaustaviš e na licu i liku gospođe Helene Loomis, starice od devedeset i pet godina, sa ž licom za sladoled u ruci, sa sladoledom u ustima. »Mladić u«, reč e ona Billu Forresteru, »vi ste osoba ukusa i maš te. A imate i snagu volje za desetoricu muš karaca, inač e se ne biste usudili odvojiti od opć enito poznatih mirisa, nabrojenih na listi, pa se izravno, bez izvinjavanja ili suzdrž avanja, odluč iti za tako neš to neč uveno kao š to je sladoled od limuna i vanilije.« On joj se svečano nakloni. »Dođite, sjednite sa mnom obojica«, reč e. »Razgovarat ć emo o neobič nim sladoledima i sličnim stvarima, kojima smo, kako se čini, skloni. Ne bojte se, ja ću platiti svoj račun.« Smijući se prenesoše njih dvojica svoje sladolede na njen stol i sjedoše. »Ti kao da si Spaulding«, reč e dječ aku. »Imaš djedovu glavu. A vi ste William Forrester. Piš ete za »Chronicle«, dosta dobar stupac. O vama sam čula više nego što bih htjela reći.« »Ja vas poznajem«, reč e Bill Forrester. »Vi ste Helena Loomis.« Najprije je oklijevao, ali onda nastavi: »Nekad sam bio zaljubljen u vas«, reče on. »E, to je pravi nač in, tako ja volim započ eti razgovor.« Mirno je grabila sladoled. »To je povod za novi sastanak. Ne... nemojte mi reci gdje ili kada ili kako ste bili u me zaljubljeni. Sač uvat ć emo to za slijedeć i put. Tim ste mi riječ ima odmah oduzeli tek. Gledajte samo! Dobro, svejedno moram kuć i. Buduć i da ste reporter, dođite sutra na č aj između tri i č etiri; mogu vam prikazati povijest ovog grada otkad je trgoviš te. Tako ć emo oboje moć i grickati neš to š to ć e nas zanimati. Gospodine Forrester vi me podsjeć ate na jednog gospodina, s kojim sam se poznavala prije sedamdeset godina.« Sjedila im je suč elice i č inilo im se kao da govore s nekom sivom, izgubljenom, drhtavom leptiricom. Glas je dolazio iz daljine, iz sivila i starosti na koju se slegao prah od tiješ tenog, osušenog cvijeća i starih leptira. »Dobro.« Ustala je. »Hoćete li sutra doći?« »Vrlo vjerojatno hoću«, reče Bili Forrester. I otiš la je u grad za poslom ostavivš i dječ aka i mladić a, koji su za njom gledali polako dovršavajući svoj sladoled. Slijedeć i je dan William Forrester sve do podne sređivao neke mjesne novosti za novine. Poslije ruč ka je otiš ao u ribolov na rijeku izvan grada, ulovio samo neš to sitne ribe koju je s
veseljem bacio natrag u vodu, pa se i ne misleć i, ili bar ne primjeć ujuć i da misli naš ao u tri sata u svojim kolima vozeć i se niz stanovitu ulicu. S interesom je promatrao svoje ruke kako upravljaju volanom i kako ga dovode preko prostranog zaokreta pred brš ljanom obrastao ulaz. Izlazeć i iz kola postade svjestan č injenice da su njegova kola, isto kao i njegova lula, stara, nagrizena, nepoč eš ljana u tom ogromnom, zelenom vrtu, kod te svjež e omaljane viktorijanske trokatnice. Vidio je kako se na dalekom kraju vrta pomaklo neš to lagano kao duh, č uo je da je netko š aptom kriknuo i vidje da je to gospođa Loomis, udaljena od njega i vremenski i prostorno, koja je sama sjedila i čekala ga, dok su se pred njom caklile blage, srebrne plohe čajnog pribora. »To je prvi put š to jedna ž ena č eka spremna«, reč e on iduć i prema njoj. »Ali isto tako«, priznade, »ja prvi put u svom životu dolazim na sastanak na vrijeme.« »A zašto je tako?« upita ona, naslonjena leđima na svoj pleteni stolac. »Ne znam«, prizna on. »To je poč etak mudrosti, kako ljudi kaž u. Kad je č ovjeku sedamnaest godina, zna sve. Ako sa dvadeset i sedam još uvijek sve zna, onda mu je još uvijek sedamnaest.«' »Čini se da ste vrlo mnogo naučili tokom godina.« »To je privilegij starih ljudi da se č ini kao da sve znaju. Ali to je gluma i maska, kao i svaka druga gluma i maska. Mi se stari međusobno jedno drugom smješ kamo i pitamo na taj nač in: kako vam se sviđa moja maska, moja gluma, moja sigurnost? Zar ž ivot nije predstava? Zar ja ne glumim dobro?« Oboje su se mirno smijali. On se naslonio na stolicu i prvi put poslije mnogo mjeseci dopustio da mu smijeh prirodno izvire iz usta. Kad su se umirili, uzela je ona svoju š alicu č aja u obje ruke i zagledala se u nju. »Znate da je sreć a š to smo se tako kasno sreli. Ne bi mi bilo drago da sam vas srela kad mi je bilo dvadeset i jedna godina i kad sam bila puna obijesti.« »Za lijepe djevojke od dvadeset i jedne godine postoje posebni zakoni.« »Dakle, vi mislite da sam bila lijepa?« On kimnu raspoloženo. »Ali kako to mož ete reć i«, upita ona. »Kad susretnete zmaja koji je pojeo labuda, zar to mož ete pogoditi po ono neš to perja š to mu je ostalo oko usta? To vam je to — ovakvo tijelo je zmaj, sav ljuska i bora. Zmaj je pojeo bijelog labuda. Nisam ga već godinama vidjela. I ne sjeć am se kako je izgledao. A ipak ga osjeć am. Unutra je on još uvijek, ž iv i zdrav; labud se u svojoj biti nije promijenio niti za jedno pero. Znate da ima jutara i u proljeć e i u jesen kad se probudim i mislim da ć u preko ledine otrč ati u š umu i nabrati divljih jagoda! Ili da ć u plivati u jezeru, ili plesati cijelu noć do zore! A onda s bijesom otkrijem da se nalazim u tom starom i poruš enom zmaju. Ja sam kraljevna u razrovanom zamku, nema mi izlaza, nego čekam na svog čarobnog kraljevića.« »Trebalo je da vi pišete knjige«. »Pisala sam, dragi moj dječ ač e. Sto je drugo i bilo za usidjelicu? Bila sam ludo stvorenje, glava mi je sve do tridesete bila puna karnevalskih treptica, i onda se jedini č ovjek kojega sam istinski voljela odluč io da me viš e ne č eka i ož enio se s drugom. Razoč arana i bijesna na samu sebe rekla sam da sam zasluž ila svoju sudbinu, jer se nisam udala kad sam imala najbolju priliku. Poč ela sam putovati. Prtljaga mi je bila sva bijela od snjež ne oluje naljepnica. Sama sam bila u Parizu, sama u Beč u, sama u Londonu, i sve u svemu, to je gotovo isto kao i kad je č ovjek sam u Green Townu u Illinoiisu. To ustvari znač i samo biti sam. Imate mnogo vremena da razmiš ljate, poboljš ate svoje ponaš anje, izoš trite sposobnost za konverzaciju. No katkad mi se č ini da bih rado prodala koje glagolsko vrijeme ili koji naklon za društvo u dobi od trideset godina.« Pili su čaj. »Ah, kakav napadaj samosažaljenja«, reče blago. »A sad o vama. Vama je trideset i jedna godina i još ste uvijek neoženjeni?« »Pustite me ovako«, reče on. »Rijetko se nađu žene koje se ponašaju, misle i govore kao vi.«
»No ne treba«, reč e mu ona ozbiljno »oč ekivati od mladih ž ena da govore kao ja. To dođe kasnije. One su premlade, u prvom redu. A onda, obič no muš karac pobjegne glavom bez obzira onaj isti č as kad kod ž ene primijeti iš ta slič no mozgu. Vi ste vjerojatno sreli već po koju pametnu, koja se pred vama uspješno sakrivala. Vjerojatno ćete morati malo njuškati oko sebe da pronađete tog neobičnog kukca. Podignite po koju dasku.« Opet su se smijali. »Ja ću vjerojatno biti stari samac i cjepidlaka«, reče on. »Ne, ne, nemojte tako. Ne bi bilo pravo. Niti ovo popodne ne biste smjeli biti ovdje. Ovo je ulica koja završ ava samo u egipatskoj piramidi. Piramide su sve jako lijepe, ali mumije nikako ne mogu biti zgodno društvo. Kuda želite ići, što zapravo mislite učiniti od svog života?« »Vidjeti Carigrad, Port Said, Nairobi, Peš tu. Napisati jednu knjigu. Popuš iti mnogo, mnogo cigareta. Pasti sa stjene, ali se zaustaviti u kroš nji drveta na pola puta. Biti nekoliko puta nastrijeljen u tamnom drvoredu o ponoći u Maroku. Ljubiti lijepu ženu.« »Dobro, ne mogu vam pomoć i da sve ostvarite«, reč e ona. »Ali ja sam putovala i mogu vam pripovijedati o mnogim tim mjestim. A ako hoć ete potrč ati po ledini pred mojom kuć om noć as oko jedanaest, i ukoliko ja budem budna, opalit ć u iz puš ke iz doba građanskog rata. Hoć e li to zadovoljiti vašu mušku želju za pustolovinama?« »To bi baš bilo zgodno.« »Kamo ž elite ić i najprije? Znate, da vas ja mogu odvesti. Ja znam zač arati. Samo recite.' London? Kairo? Na riječ Kairo vam je sinulo lice. Sad se smirite. Metnite malo toga inog duhana u tu svoju lulu i sjednite udobno.« On se nasloni, zapali lulu smješ tajuć i se, opusti miš ić e i posluš a, a ona poč e pripovijedati... »Kairo ...«, reče ona. Jedan je sat proš ao među draguljima, pod drvoredima i na vjetru egipatske pustinje. Sunce je bilo zlatno, a Nil blatan tamo gdje se razlijevao u deltu, a na vrš ku piramide se netko vrlo mlad i vrlo ž ivahan smijao i zvao ga k sebi da se sjenovitom stranom popne do sunca. On se penjao, a ona je ispruž ila ruku da mu pomogne kod posljednjeg koraka do vrha. A onda su se smijali na leđima deve, kasom se približ avajuć i opruž enoj masi S inge, a kasno u noć i su u urođenič koj č etvrti kuckali mali č ekić i o bakar i srebro, dok su se polako, polako gubili zvuč i nekog glazbala na strune... William Forrester otvori oč i. Gospođa Helen Loomis je završ ila pustolovinu, opet su bili kod kuć e, bliski jedno drugom, u najboljim odnosima, u vrtu, č aj se ohladio u srebrnom č ajniku, a biskvit osušio na kasnom suncu. On uzdahnu i protegne se. »Nikad se u životu nisam tako osjećao.« »Ni ja.« »Predugo sam vas zadržao. Ima već jedan sat otkad je trebalo da pođem.« »Vi znate da ja volim svaku tu minutu. Ali što možete vi naći u jednoj staroj, ludoj ženi... « On se zavali u naslonjač i pogleda je napola ž mireć i. Stisne oč i tako da je kroz njih ulazila samo kao nit tanka zraka svjetla. Za isto je toliko i pridigao glavu. »Sto to činite?« zapita ga ona zbunjeno. On ne reče ništa nego nastavi gledati. »Ako to popravite«, mrmljao je on, »ako prilagodite, prikrijete.. .« Mislio je u sebi. Mož ete izbrisati crte, ispraviti vremenski faktor, vratiti godine. Odjednom se prene. »Sto vam je?« upita ga ona. No onda je otiš lo. Otvori oč i da bi opet ulovio. Bila je to pogreš ka. Trebalo je ostati u pozadini čekajući, brišući i ljubezno zatvarajući napola oči. »Jedan čas sam vidio«, reče.
»Što ste vidjeli?« »Pa labuda«, pomisli on. Sigurno su mu usta mimikom izrekla te riječi. Slijedeć i je č as sjedila vrlo uspravno u svojoj stolici. Ruke su joj se na krilu ukoč ile. Oč i je uprla u njega i kad ju je on pogledao osjećajući se nemoćno, oba su njena oka bila zamagljena i suzna. »Zao mi je«, reče on, »strašno žao.« »Ne, nemojte se ž alostiti.« Bila je ukoč ena i nije ni dotakla svoje lice ili oč i; ruke su joj ostale nepomič ne jedna na drugoj. »Sad bi bilo dobro da odete. Mož ete sutra doć i, ali sad idite, molim vas, i nemojte više ništa reći.« Otišao je kroz vrt i ostavio je uz njen stol u hladovini. Nije se mogao svladati da se ne okrene. Proš la su č etiri dana, osam dana, dvanaest dana, i on je bio pozivan na č aj, več ere, ruč kove. Sjedili su i razgovarali za dugih, zelenih popodneva — govorili su o umjetnosti, literaturi, ž ivotu, društvu i politici. Jeli su sladolede i mlade golubove, pili dobra vina. »Nije mi stalo što će tko reći«, rekla je. Međutim, ljudi naklapaju koješta, zar ne?« On potvrdi, ali mu je bilo neugodno. Znala sam to. Nikad ž ena nije zaš tić ena od ogovaranja, č ak ni u dobi od devedeset i pet godina.« »Ja bih vas mogao prestati posjećivati.« »O, ne«, povič e ali se trgne. Mirnijim glasom reč e: »Vi znate da vam nije stalo š to ljudi govore, zar ne? Dokle god mi znamo da je sve u redu?« »Nije mi stalo«, reče on. I ona se vrati na predmet. »Nastavimo svoju igru. Gdje se ima odigravati ovaj put? U Parizu? Ja mislim u Parizu.« »U Parizu«, reče on mirno kimnuvši. »Dobro«, poč e ona, »mi smo u godini 1885. i ukrcavamo se na parobrod u luci New York. Eto naše prtljage, eto putnih karata. Eno horizonta. Na moru smo. Sad stižemo u Marseilles... « Ona je stajala na mostu gledajuć i u bistru vodu Seine, a malo kasnije eto odjednom njega pokraj nje gleda dolje u ljetne valove koji odnose proš lost. Ona je drž ala aperitiv u svojim poput alabastera bijelim prstima, a on se s nevjerojatnom brzinom nagnuo prema njoj da se s njom kucne. On se pojavio u dvoranama ogledala u Veneciji, iznad pare »smorgasbordsa« u Stockholmu, brojili su stupove pred brijač nicama po kanalima Venecije. Sve š to je ona č inila sama, č inili su sada zajedno. Jedno kasno poslijepodne sredinom kolovoza sjedili su gledajuć i jedno drugo. »Jeste li vi svjesni toga«, reče on, da sam vas dva i pol tjedna posjećivao svaki dan?« »Nemoguće!« »Neizmjerno sam u tom uživao.« »Da, ali ima toliko mladih djevojaka...« »Vi ste sve što one nisu — ljubazni, pametni, dosjetljivi.« »Besmislice. Ljubaznost i pamet su stvar starosti. Kad vam je dvadeset godina, onda vas mnogo viš e oč arava okrutnost, nepromiš ljenost.« Ona zastane i udahne. »Sad ć u vas dovesti u nepriliku. Sjeć ate li se prvog popodneva, kad smo se sreli u slastič arnici, kad ste rekli da ste nekad — na neki nač in, da kaž emo, osjeć ali neš to za me? Vi ste namjerno tu stvar zadrž ali za se, niste više ništa spominjali. Sad vas moram zamoliti da objasnite tu cijelu neugodnu stvar.« Činilo se kao da ne zna što bi rekao. »To me dovodi u nepriliku«, protestirao je. »Ispljunite to!« »Vidio sam prije mnogo godina vašu sliku.« »Nikad se nisam htjela slikati.« »To je bila neka stara slika iz vremena kad vam je bilo dvadeset godina.« »O, onu. To je neka vrsta š ale. Svaki put kad neš to dadnem za siromahe ili kad prisustvujem nekom plesu, oni opraše tu sliku i preslikavaju je. Svi se tome u gradu smiju, čak i ja.« »To je okrutno od novina.«
»Ne, ja sam im rekla, ako hoć e moju sliku, neka upotrijebe onu iz godine 1853. Neka me se sjete onakve. U ime božje, zatvorite oči dok radite.« »Reć i ć u vam sve.« On sklopi ruke i pogleda ih pa zastane jedan č as. Sjetio se sada one slike i bila mu je vrlo ž iva u sjeć anju. Sad je, ovdje u vrtu, bio č as da se slika Helene Loomis razmotri sa svih strana, slika iz vremena kada je bila mlada i slikala se prvi put, sama i lijepa. Sjeć ao se njena mirnog, plašljivo nasmiješenog lica. Bilo je to lice proljeć a bilo je lice ljeta, toplina karan ilova mirisa. Sipak se ž ario na njenim usnama, a podnevno se nebo odraž avalo s njenih oč iju. Dotaknuti se njena lica bilo je uvijek ponovno dož ivjeti osjeć aj kao kad nekog dana u prosincu otvoriš prozor i ispruž iš ruku do prvog bijelog, svjež eg snjež nog praha, koji je stigao tiho noć u, bez najavljivanja. I sve ovo, toplinu daha i njež nost pahuljice kemijski je kao č udom zadrž ala jedna slika, koju nikakav vjetar vremena ne mož e poremetiti, promijeniti za jedan sat ili jednu sekundu. Ovaj se ini, prvi, hladni, bijeli snijeg neće nikad otopiti, nego će doživjeti tisuću ljeta. »Kad sam prvi put vidio sliku, a bila je to jednostavna slika, snimljena s lica, s jednostavno zač eš ljanom kosom — nisam znao da je snimljena tako davno. Clanak je u novinama govorio o nekoj Heleni Loomis, koja je pokroviteljica gradskog plesa te noć i. Istrgnuo sam sliku iz novina. Cijeli taj dan sam je nosio sa sobom. Namjeravao sam poć i na ples. A tada, kasno poslije podne, vidio me je netko kako gledam sliku i ispripovjedio mi kako je slika mlade djevojke snimljena davno i da je od onda novine upotrebljavaju svake godine. I rekli su mi da te noć i ne idem na gradski ples s tom slikom da vas tražim.« Dugo su sjedili u vrtu. Pogledavao je u njeno lice. Ona je gledala u najdalji vrtni zid i crvene ruž e š to su se po njemu penjale. Nemoguć e je bilo reć i š to misli. Lice joj nije niš ta pokazivalo. Ljuljala se neko vrijeme u svojoj stolici, a onda reče tiho: »Hoćemo li još čaja? Tako je.« Sjedili su srčući čaj. A onda se ona nagne do njega i pomiluje mu ruku. »Hvala vam.« »Na čemu?« »Zato š to ste htjeli doć i da me vidite na plesu, š to ste izrezali moju fotogra iju, za sve. Hvala vam mnogo, mnogo.« Koračali su vrtom po stazama. »A sad je«, reč e, »na meni red. Sjeć ate li se da sam spomenula nekog mladić a koji mi je nekad, prije sedamdeset godina, udvarao? O, umro je, ima tome već najmanje pedeset godina, ali kad je bio jako mlad i jako lijep, odjahao bi na brzom konju na viš e dana ili bi za ljetnih noć i jahao po ledinama oko grada. Imao je zdravo, divlje lice, uvijek opaljeno od sunca, ruke su mu uvijek bile ozlijeđene, a puš io je kao dimnjak kuhinjske peć i i hodao kao da ć e se razletjeti. Nije se htio uposliti i svakog bi se namješ tenja oslobodio č im bi ga osjetio, pa je jednog dana na neki nač in odjahao i od mene, jer sam ja bila još divljija od njega i nisam htjela da se smirim. Nikad nisam mislila da će doći dan kad ću ga opet vidjeti živa. No vi ste i te kako živi, prosipate okolo pepeo kao i on, ujedno ste i nesretni i graciozni, uvijek znam sve unaprijed š to ć ete uč initi, ali se uvijek poslije iznenadim kad to i učinite. Postojanje reinkarnacije nikako ne smatram dokazanim, ali sam neki dan pomislila; š to ako bih vas na ulici pozvala »Robert, Robert«, da li bi mi se William Forrester okrenuo?« »Ne znam«, reče on. »Ni ja. To čini život zanimljivim.« Već je proš ao kolovoz. Prvi, hladni dodir jeseni kretao se polako gradom i svako se drvo smekš alo i poč elo dobivati boju kao da izgara od groznice. Polako su se bojadisali bregovi kao maslač ci na strniš tima. Sad su dani bili predmet razgovora i ponavljali su se kao š to onaj tko vjež ba pisanje uvijek ponovno lijepo ispisuje č itavu seriju 1' s, w' s i m' sova, dan za danom, gdje se linije ponavljaju kao mali potočići. Jedno rano rujansko poslijepodne korač ao je William Forrester vrtom i naš ao Helenu Loomis
za čajnim stolom gdje marljivo piše. Ona odloži pero i crnilo. »Pisala sam vam pismo«, reče. »Ja vam svojim dolaskom, prema tome, ušteđujem trud.« »Ne, ovo je pismo posebne vrste. Pogledajte. Pokaž e mu plavi omot, koji sada zapeč ati, pritisne i izravna. Zapamtite kako izgleda. Kad to primite! poštom, znajte da sam ja mrtva.« »Nema smisla da tako govorite.« »Sjednite i poslušajte me.« On sjedne. »Dragi moj Williame«, reč e u sjeni suncobrana. »Ja ć u za nekoliko dana biti mrtva. No!« Ona podigne ruku. »Ne ž elim da kaž ete niti jednu riječ . Nije me strah. Ako budete ž ivjeli tako dugo kao ja, izgubit ć e se strah i kod vas. Nikad u ž ivotu nisam voljela jastoga, i to uglavnom zato š to ga nisam nikad kuš ala. Na svoj sam ga osamdeseti rođendan kuš ala. Ne mogu još uvijek reć i da me jastog osobito uzbuđuje, ali ne sumnjam viš e u njegov okus i ne plaš im ga se. Ja smatram da je i smrt isto tako neki jastog i da se mogu s njom pomiriti. Ali dosta toga. Važ no je to da vas viš e neć u vidjeti. Neć e biti obreda. Ja smatram da ž ena koja prođe kroz ta vrata ima isto toliko prava na skrovitost kao i kad se povuče na spavanje.« »Ne možete vi proreci smrt«, reče on na kraju. »Pedeset sam godina promatrala djedov sat na hodniku, Williame. Kad je navijen, mogu proreci kad ć e stati. Starci nisu ravnoduš ni. Oni mogu osjetiti kako se maš inerija polako usporuje i kako se spuštaju posljednji utezi. O, molim vas, nemojte tako gledati, molim vas, nemojte.« »Ne mogu ništa protiv toga«, reče on. »Proveli smo lijepo vrijeme, zar ne? Bilo je ovdje neš to osobito, u tom naš em razgovaranju svaki dan. To je bio .sastanak duša', kako kaže ona napuhana i otrcana fraza.« U rukama je okretala plavi omot. »Uvijek sam znala da je vrijednost ljubavi u duhu, premda tijelo katkad odbija to saznanje. Tijelo je samož ivo. Ono ž ivi samo da se hrani i č eka noć . Ono je u svojoj biti noć no. A š to je s duhom, koji se rodio od sunca, Williame, i mora provesti na tisuć e sati svog ž ivota budan i pri svijesti? Mož e li tijelo, ta bijedna, sebič na, noć na stvar, prevagnuti nad cijelim ž ivotom sunca i razuma? Ja ne znam. Znam samo da je ovdje bio tvoj duh i moj duh i popodneva su bila kao š to mi nikad nisu bila, koliko se sjeć am. Još uvijek bi se moglo toliko govoriti, ali ć emo to spremiti za drugi put.« »Čini se da sad nemamo mnogo vremena.« »Ne, ali ć e mož da postojati neko drugo vrijeme. Vrijeme je tako č udno i ž ivot je tako č udan. Zupci kotač a promaš e, kotač i se okrenu, ž ivoti se prepletu ili prerano ili prekasno. Ja sam predugo ž ivjela, to je sigurno. A vi ste se rodili ili prerano ili prekasno. Posrijedi je straš an razmak vremena. No ja sam mož da kaž njena jer sam kao djevojka bila obijesna. U svakom bi sluč aju kod slijedeć eg okretanja kotač i mogli opet ispravno raditi. U međuvremenu vi morate nać i zgodnu djevojku i oženiti se i biti sretni. Ali mi morate jedno obećati.« »Sve.« »Morate mi obeć ati da neć ete ž ivjeti tako da jako ostarite, Williame. Ako vam bude ikako zgodno, umrite prije pedeset. Vaš a bi djelatnost time bila malo prikrać ena. Ali ja to savjetujem samo zato š to se ne zna kad bi se mogla opet roditi Helena Loomis. Zar ne bi bilo straš no kad biste ž ivjeli do duboke, duboke starosti i jednog popodneva 1999. pođete niz Main Street i vidite me tamo gdje stojim u dobi od dvadeset i jedne godine, i opet ne bi niš ta odgovaralo? Ja ne vjerujem da bismo mogli ponovno opet dož ivjeti ovakva popodneva i da bi nam bila ovako [13] izvanredno ugodna. Što vi mislite? Tisuću galona č aja i pet tisuć a biskvita dovoljno je za jedno prijateljstvo. Dakle ž a nekih dvadeset godina vi morate dobiti upalu pluć a. Jer ja neznam kako ć e vas dugo s onu stranu pustiti da lutate. Mož da ć e vas odmah poslati natrag. A ja ć u zaista uč niti
sve š to mognem, Williame. I kad sve bude postavljeno na svoje mjesto i uravnotež eno, znate š to bi se moglo dogoditi?« »Recite mi.« »Jedno poslijepodne 1985. ili 1990. neki mladić , imenom Tom Smith ili John Green ili slič no, poć i ć e dolje u grad i zaustaviti se u slastič arnici i naruč iti, po svom obič aju, neki neobič ni sladoled. Tamo ć e sjediti i jedna djevojka iste dobi i kad ona č uje ime tog sladoleda, dogodit ć e se neš to. Ne mogu reć i š to i kako. Ona sigurno neć e znati zaš to i kako. Isto tako ni mladić . Jednostavno ć e ime sladoleda vrlo prijati i jednom i drugom. Razgovarat ć e. A kasnije, kad budu jedno drugom znali ime, izići će zajedno iz slastičarnice.« Nasmiješi mu se. »To je sve vrlo priprosto, ali oprostite staroj ž eni š to sve umotava u jednostavne omote. Sasvim je nevaž no š to vas napuš tam. A sad da razgovaramo o neč em drugom. O č emu ć emo razgovarati? Ima li još koje mjesto na svijetu, u koje još nismo putovali? Jesmo li bili u Stockholmu? »Bili smo. Lijep grad.« »U Glasgowu? Da? Kamo onda?« »Zaš to ne u Green Town u Illinoisu?« — reč e on. »Pa mi u stvari uopć e još nismo zajedno posjetili naš grad.« I ona i on se zavališ e u stolice i ona reč e: »Prič at ć u vam onda kako je bilo u ovom gradu kad je meni bilo devetnaest, u davno doba...« Bila je to neka zimska noć , kad je ona lagano klizila po ribnjaku, kojega je bijeli led bio obasjan mjeseč inom, a ispod nje š apć uć i klizila mjeseč eva slika. Bilo je i ljetnih noć i U tom gradu, s vatrom u zraku, na obrazima, u srcu, dok vam se oč i ž are i ž mirkaju od krijesnica. Pa š uš tava listopadska noć i ona noć u kuhinji kad je ona potezala ž uti š eć er s neke kuke, ili kad je trč ala po mahovini uz rijeku i plivala jedne proljetne noć i u granitnom bazenu izvan grada, u blagoj, dubokoj, toploj vodi, pa »4. srpanj«! Nebo presijecaju rakete, a lica su na verandama obasjana sad crveno, sad plavo, sad bijelo i njeno uzbuđeno i svijetlo, među njima, dok nije umrla i posljednja raketa. »Mož ete li vi sve to vidjeti?« upita Helen Loomis. »Mož ete li vidjeti mene gdje sve to č inim i u svemu sudjelujem?« »Da«, reče William Forrester zaklopljenih očiju. Mogu vas vidjeti.« »A onda«, reče ona, »a onda ... « Glas joj je iš ao dalje i dalje, popodne je odmicalo i sumrak se naglo zguš njavao, njen se glas kretao po vrtu i svatko tko je prolazio cestom, mogao je čuti njegov slabi zvuk, tiho, tiho... Dva dana poslije toga sjedio je William Forrester za stolom u svojoj sobi kad je stiglo pismo. Douglas se s njim popeo uza stepenice i predao ga Billu gledajući ga kao da zna što je u njemu. William Forrester je prepoznao plavi omot, ali ga ne otvori. Jednostavno ga metne u dž ep kaputa, zagleda se jedan čas u dječaka i reče: »Dođi sa mnom, Doug, častim te.« Korač ali su prema centru grada govoreć i vrlo malo. Douglas je š utio jer je osjeć ao da je to potrebno. Jesen, koja je bila zaprijetila, bijaš e iš čezla. Vratilo se ljeto u svoj punini, mijesilo je oblake i č istilo metalno nebo. Svratiš e u slastič arnicu i sjedoš e pokraj mramornog zdenca. William Forrester izvadi pismio i položi ga preda se, ali ga još uvijek nije otvorio. ' Promatrao je ž uto sunč ano svjetlo vani na betonu i na zelenim ceradama, kako obasjava zlatna slova na natpiisnim ploč ama i nad izlozima s druge strane ulice. Gledao je i na kalendar na zidu: 27. kolovoz 1928. Pogleda na ruč ni sat i osjeti da mu srce kuca polako, vidje da se druga kazaljka sata mič e, mič e, bez ikakve ž urbe, vidje da je kalendar zamrznut kod jednog dana, č ini se zauvijek, a sunce prikovano za nebo ne mič uć i se uopć e prema zapadu. Topli se zrak rasprš ivao pod ventilatorima, koji su mu zujali nad glavom. Grupa ž ena se smijala pred otvorenim vratima i proš la kroz njegovo vidno polje, kojemu je bilo ž ariš te na samom gradu i na satu visoko na
gradskoj sudnici. Otvori pismo i počne čitati. Polako se okretao na stolici na vijak. Okuš avao je i okuš avao na jeziku riječ i, tiho, i na kraju ih izgovorio glasno i ponovilo. »Jednu zdjelicu sladoleda od limuna i vanilije«, reče. »Zdjelicu sladoleda od limuna i vanilije.« Douglas, Tom i Charlie išli su zadihano ulicom u kojoj ' nije bilo hlada. »Tom, odgovori mi sada iskreno.« »Sta da ti iskreno odgovorim?« »Zar se ikad išta dogodilo sa sretnim svršetkom?« »Ima toga na matineji u subotu.« »Da, ali kako je sa životom?« »Ja znam samo da sam veseo kad naveč er idem u krevet, Doug. To je sretan svrš etak jedanput u danu. Sutra ću ustati i možda će mi ići loše. Ali sve što onda mogu učiniti jest da se sjetim da ću u noći ići u krevet i kad malo tamo odležim, opet je sve u redu.« »Ja govorim o gospodinu Forresteru i staroj gospođici Loomis.« »Ne možemo ništa učiniti, mrtva je.« »Znam! Ali zar ti ne primjećuješ da je tamo gore netko pogriješio?« »Misliš zato š to je mislio da je ona iste dobi kao na slici, a ona je uvijek stara trilijun godina! Ne, gospodine, ja mislim da je to odlično!« »Odlično? A za koga?« »Posljednjih dana, kad mi je gospodin Forrester tu i tamo poneš to rekao i kad sam to sve povezao, dječ ač e, koliko sam razbijao glavu! Cak i ne znam zaš to. Niš ta ne bih ž elio izmijeniti na tom. Kad bi se promijenilo, o č emu bismo mi onda razgovarali? Ni o č em! A osim toga ja volim plakati. Kad se dobro isplačem, kao da mi opet svane i počinje novi dan.« »Sve sam sada čuo.« »Ti baš ne voliš priznati da voliš plakati. I ti isto plač eš i onda je sve dobro. I to je tvoj sretni svrš etak. I onda si spreman opet izić i van i hodati okolo s ostalima. A to je poč etak, tko zna č ega sve! Jednom ć e i gospodin Forrester razmisliti i uvidjeti da je to jedini nač in, isplakati se i onda pogledati oko sebe i vidjeti da je opet jutro, makar bilo pet sati poslijepodne.« »Meni to baš ne zvuči kao sretan svršetak.« [14] »Dobro prospavana noć , ili desetak minuta kuglanja, ili pint č okoladnog sladoleda, ili sve troje zajedno, to ti je odličan lijek, Doug. Slušaj ti Toma Spauldinga, D. M.« »Prestanite, vi, klipani!« reče Charlie. »Skoro smo tamo.« Zaobiđoše ugao. Usred zime su traž ili komadić ke ljeta i nalazili ih u zagrijanim podrumima ili u krijesovima noću na obali smrznutih sklizališta. Sada, kad je ljeto, traže malko, koji djelić zaboravljene zime. Zaobiš avš i ugao, osjete kako s visoke zgrade od opeka pada neprestano lagana kiš a rasprš enih kapljica, koja ih je osvjež avala dok su č itali natpis koji su znali napamet, natpis koji im je pokazivao što ovdje traže: Ljetna ledara »Ljetna ledara ljetnog dana!« Izgovoriš e te riječ i smijuć i se i primakoš e se da vide tu velič anstvenu spilju, gdje su u udubinama od pedeset, stotinu, dvjesta funti spavali u isparinama amonijaka i kristalnim kapima ledenjaci, ledena brda, siječ anjski snijeg, koji je splasnuo ali nije zaboravljen. »Osjeti to«, reče Charlie Woodman. »Što možeš tražiti više?« Jer dok su tako stajali na blistavom danjem svjetlu, zapuhivao ih je dah zime, koji je mirisao po vlaž nom drvenom podu s vječ nom maglom š to se blistala u duginim bojama, a dah je dolazio
odozgor iz strojarnice za pravljenje leda. Lizali su ledenice, od kojih su im se smrzavali prsti, tako da su ih morali oviti maramicom i sisati kroz platno. »Kolika para, kolika magla«, š aptao je Tom. »Snjež na kraljica! Sjeć aš li se te prič e? Nitko viš e ne vjeruje u takvo neš to kao š to su snjež ne kraljice. Zato se nemojte č uditi š to se ovdje sakrila, jer nitko više u nju ne vjeruje.« Pogledaše i vidješe kako se dižu pare i kaplju u dugim plahtama hladnog dima. »Ne«, reč e Charlie. »Znate tko ovdje ž ivi? Samo jedna bitanga. Bitanga od koje nam se kož a naježi čim na nj pomislimo.« Charlie sasvim spusti glas. »Samotni.« »Samotni?« »Ovdje se rodio, odrastao i ovdje ž ivi. Koliko zime, Tom, koliko hladnoć e, Doug! Odakle bi inač e mogao doć i, jer on č ini da zadrš ćemo i za najvruć ih noć i u godini? Zar ne miriš e po njemu? Znate vi i previše dobro da je tako. Samotni... Samotni...« Kovitlale su se pare i magla u tami. Tom krikne. »Sve je u redu, Doug«, smijao se Charlie. »Samo sam spustio komadić ak leda Tomu niz leđa, to je sve.« Sat na sudnici otkuca sedam puta. Jeka otkucaja zamuknu. Topli ljetni sumrak ovdje, u gornjem dijelu Illinoisa, u ovom malom gradu daleko od svega, ograđenom jednom rije kom, i jednom š umom, i jednom livadom, i jednim jezerom. Ploč nici su još uvijek bili usijani. Zasloni na prozorima bili su pritvoreni, na ulicama je bilo hladovine. I bila su dva.' mjeseca: mjesec sat sa č etiri lica prema č etiri strane svijeta iznad sveč ane, crne sudnice, i pravi mjesec, koji je izlazio bjeličast poput vanilije na tamnom istoku. U slastič arnici su š aptali ventilatori na visokom stropu. Nekoliko je osoba sjedilo pod zaslonom na verandi u rokokostilu, ali se nisu vidjele. Povremeno su se crveno zaž arile cigare. Pera vrata su š kripala i vrata su se zatvarala uz tresak. Po crvenim opekama ulica u ljetnoj noć i trčao je Douglas Spaulding; psi su i dječaci trčali za njima. »Zdravo, gospođice Lavinijo!« Dječaci otrčaše dalje. Mirno mašući za njima sjedila je gospođica Lavinija Nebbs, posve sama, s visokom čašom hladne limunade u svojim bijelim prstima, dodirujući njome usne, srčući, čekajući. »Evo me, Lavinijo!« Ona se okrene. To je bila Francina, sva u snjež noj bjelini, na dnu stepenica verande, u mirisu cinija i sljeza. Lavinija Nebbs zaključ a kuć na vrata i, ostavivš i napola praznu č aš u s limunadom na verandi, reče: »Lijepa noć za kino.« Pođoše niz ulicu. »Kuda vi idete, djevojke?« povikaš e gospođice Fern i Roberta sa svoje verande na drugoj strani ulice. Lavinija se odazove kroz mlaki ocean mraka: »U kino Elite da vidimo Charlieja Chapltna!« »Nas ne bi nitko izvukao van u ovakvoj noć i«, jaukala je gospođica Fern, »dok Samotni davi žene, mi se u svom potkrovlju zaključavamo i držimo pušku uza se.« »To je pretjerano!« Lavinija je č ula kako su starice zalupile vratima i zaključ ale ih, a Lavinija se prepustila struji, osjeć ajuć i topli dah ljetne noć i, š to se svjetlucao s ploč nika, vruć ih kao peć . Kao da se hoda po tvrdoj kori istom peč enog kruha. Vruć ina je bujala ispod odjeć e, uz noge, izazivajuć i prikriveni osjećaj invazije, koji nije bio neugodan. »Ti, Lavinijo, ne vjeruješ sve o Samotnom, zar ne?« »Te se žene dobro osjećaju kad im jezik pleše.«
»Pa ipak, Hattie McDollis je ubijena ima dva mjeseca, Roberta Ferry mjesec dana prije, a sad je iščezla Elisabeth Ramsell's...« »Hattie McDollis je bila obijesna djevojka, kladim se da je otiš la s nekim trgovač kim putnikom.« »Ali su druge sve nađene zadavljene, kažu, s isplaženim jezikom.« Stajale su na rubu klanca koji je presijecao grad u dvije polovice. Iza njih su bile osvijetljene kuće, čula se glazba, a pred njima dubina, vlaga, krijesnice i tama. »Mož da noć as ne bi trebalo ić i na predstavu«, reč e Francina. »Samotni bi nas mogao slijediti i ubiti. Ja ne volim tu guduru. Pogledaj je samo!« Lavinijaije gledala i klanac je bio dinamo koji se ni dan ni noć ne prestaje kretati. Culo se komeš anje, mumljanje ž ivotinja, zuj kukaca i š um bilja. Mirisao je kao staklenik po tajanstvenim isparinama, i staroj ispranoj ilovač i, i ž ivom pijesku. I stalno mumljanje crnog dinamostroja, s iskrama kao od jake struje, od krijesnica koje lete zrakom. »Neć u se noć as vrać ati kroz ovaj straš ni klanac, nego ć eš se vrać ati ti, Lavinijo, niza stepenice i preko mosta, a tamo bi mogao biti Samotni.« »Glupost!« reče Lavinija Nebbs. »Ti ć eš ić i stazom sama, osluš kujuć i tapkanje svojih vlastitih cipala, ne ja. Ti, posve sama, na povratku kući. Lavinijo, nisi li ti osamljena u toj kući?« »Stare djevojke vole ž ivjeti same.« Lavinija pokaž e na jaku, sjenovitu stazu koja je vodila dolje u tamu. »Pođimo prečacem!« »Mene je strah!« »Rano je. Samotni izlazi kasno.« Lavinija uzme Francinu za ruku i povede je dolje, sve niž e i niž e, niza zavoje staze u toplinu cvrč aka, glas ž aba i š utnju, njež nu poput komaraca. Projurile su kroz spaljenu ljetnu travu, a vršci su ih boli po golim gležnjima. »Potrčimo!« reče bez daha Francina. »Ne!« Staza je zaokrenula i — eto ga! U dubokoj, raspjevanoj noć i, u sjeni toplog drveć a kao da je legla da už iva u blagim zvijezdama i ugodnom vjetru, rukil polož enih s obje strane tijela poput vesala lakog č amca, lež ala je Elisabeth Ramsell! Francina vrisne. »Nemoj vriskati!« Lavinija pruž i ruke da pridrž i Francinu, koja je stenjala i guš ila se. »Nemoj! Nemoj!« Zena je lež ala kao da pliva, lica obasjana mjeseč inom, š iroko otvorenih oč iju, kao od kremena, isplažena jezika. »Mrtva je!« reče Francina. »Da( ona je mrtva, mrtva! Mrtva je!« Lavinija je stajala usred tisuću toplih sjena dok su cvrčci vrištali a žabe bučno kreketale. »Treba pozvati policiju«, reče na kraju. »Drži me, Lavinijo, drži me, zima mi je, 6, nikad mi u životu nije bilo tako zima!« Lavinija je drž ala Francinu, a policija je jurila kroz travu, koja se lomila, mlazovi svjetla su prodirali svuda uokolo, glasovi su se miješali i noć je odmakla do pola devet. »Kao da je prosinac. Treba mi ogrtač«, reče Francina zatvorenih očiju Laviniji. Policajac reč e: »Ja mislim da vi sad mož ete ić i, gospođe. Svratite sutra k nama da vam postavimo nekoliko pitanja.« Lavinija i Francina napustiš e policiju i plahtu koja je pokrivala delikatni predmet na travi u guduri. Lavinija je č ula kako joj glasno udara srce i bilo joj je također hladno, hladno kao u veljač i. Odjednom su joj svuda po tijelu bili komadić i snijega, mjesec je oprao njene krhke prste, uč inivš i
ih još bjeljima, i Lavinija se sjeć ala da je sama ona govorila dok je Francina, naslonjena na nju, samo jecala. Izdaleka zovnu neki glas: »Treba li vam pratnja, gospođe?« »Ne, same ć emo«, reč e Lavinija, ne obrać ajuć i se nikome, i one nastaviš e put. Iš le su kroz klanac, koji je rovao i š aptao, klanac š apata i cvokotanja, dok je mali istraž itelj ski svijet iza njih postajao sve manji sa svojim svjetlima i glasovima. »Nikad još u svom životu nisam vidjela mrtva čovjeka«, reče Francina. Lavinija pogleda na sat kao da je tisuć u milja daleko na ruci koja se straš no udaljila. »Tek je osam i trideset. Svratit ćemo po Helenu i otići na predstavu.« »Predstavu!« lecne se Francina. »Potrebno nam je. Mi ovo moramo zaboraviti. Nije dobro da na to mislimo. Ić i ć emo na predstavu kao da se nije ništa dogodilo.« »Lavinijo, ti to ne namjeravaš!« »Nikad u ž ivotu niš ta nisam viš e namjeravala nego to. Potrebno nam je sada da se smijemo i zaboravimo.« »Ali tamo za nama je Elisabeth — tvoja prijateljica, moja prijateljica ...« »Mi joj ne možemo pomoći; možemo pomoći samo sebi. Dođi.« Pođoš e uz obronak klanca, po kamenitoj stazi, u tami. I odjednom im je na putu stajao Douglas Spaulding, vrlo mirno, na mjestu, ne videć i njih, nego gledajuć i dolje prema svjetlima koja su se pokretala i tijelu, slušajući službene glasove. Stajao je tamo blijed kao gljiva, ruku uz tijelo, buljeći dolje u klanac. »Idi kući!« poviče Francina. Nije čuo. »Ti!« drekne Francina. »Idi kući, bježi s ovog mjesta, čuješ li? Idi kući, idi kući, idi kući!« Douglas trgne glavom gledajući u njih kao da nisu tamo. Usne su mu se micale. Ispusti neki glas kao blejanje. A onda se šutke okrene i potrči. Trčao je tiho prema visokim bregovima u topli mrak. Francina je opet zajecala i zaplakala i pošla dalje s Lavini j om Nebbs. »Tu ste! Mislila sam da gospođe neć e nikad doć i.« Helen Green je stajala tapkajuć i na stepenicama verande. »Zakasnile ste samo jedan sat, ništa više. Što se dogodilo?« »Mi...«, poče Francina. Lavinija joj č vrsto stisne ruku. »Bilo je uzbune. Netko je naš ao Elisabeth Ramsell u klancu.« »Mrtva? Je li.... mrtva?« Lavinija kimne. Heleni nestane daha i ona se rukom maši za vrat. »Tko ju je našao?« Lavinija je Francinu čvrsto držala za ruku »Ne znamo.« Tri su mlade ž ene stajale u ljetnoj noć i i gledale jedna u drugu. »Doš la sam na pomisao da idem kući zaključati vrata«, reče Helen na kraju. Pođe po haljetak, jer, premda je bilo još toplo, i ona se tuž ila da je odjednom kao u zimskoj noći. Kad je otišla, šapne Francina uzrujano: »Zašto joj nisi rekla?« »Zašto da je uzbuđujem?« reče Lavinija. »Sutra. Sutra imamo vremena više nego dosta.« , Tri su ž ene iš le niz ulicu, pod crnim drveć em, pokraj kuć a, koje su odjednom bile sve zaključ ane. Kako su se brzo prosule novosti iz klanca od kuć e do kuć e, od verande do verande, od telefona do telefona. Tri su ž ene sada prolazeć i osjeć ale kako se iza zastrtih prozora u njih upiru pogledi, a brave su škljocale. Cudna je ova noć kokica i vanilije, noć sladoleda u zamocima, noć ruku namazanih melemom protiv komaraca, noć djece, koja,trč e, a sada su otrgnuta od svojih igara i zatvorena iza stakala, iza drveta, a kokice su u kremi od limuna i vanilije, kuda su upale kad su djecu naglo sakupili u kuć e. Cudnovate su vruć e sobe, u kojima se znoje ljudi, stisnuti iza bronč anih kvaka i alki. Palice i lopte
za baseball lež ale su na neutabanim ledinama. Na už arenom, uparenom ploč niku bila je bijelom kredom napola nacrtana igra neba i pakla. Činilo se kao da je netko maločas prorekao da će nastati smrzavica. »Lude smo što izlazimo u noći kao što je ova«, reče Helen. »Samotni neć e ubiti odjednom tri ž ene«, reč e Lavinija. »Spaš ava nas broj. Osim toga je prerano. Ubojstva se stalno događaju u razmacima od mjesec dana.« Neka sjena pade na njihova uplaš ena lica. Iza drveta se pojavi neka spodoba. Kao da je netko strašno udario ša kom po orguljama, vrisnuše tri žene u tri razna kričava tona. »Imam vas!« zagrmi neki glas. Čovjek skoči prema njima. Iziđe, na svjetlo smijući se. Nasloni se na jedno drvo, nanišani na žene i opet se nasmije. »Hej, ja sam Samotni!« reče Frank Dillon. »Frank Dillon!« » Frank!« »Frank!« reč e Lavinija, »ako ikad još uč inite takvu djetinjariju, mogao bi vas tkogod prorešetati kuglama.« »Kakva ludost!« Francina počne histerično plakati. Frank Dillon se prestane smijati. »Zao mi je.« »Odlazite!« reč e Lavinija. »Zar niste č uli š to se dogodilo s Elisabethom Ramsell, koja je nađena mrtva u klancu? A vi trčite okolo i plašite žene! Ni riječi više!« »Ali...« One pođoše. On pođe za njima. »Ostanite na mjestu, gospodine Samotni, i plaš ite sama sebe. Idite pa malo pogledajte lice Elizabethe Ramsell i vidite, da li je š aljivo. Laku noć !« Lavinija povede ostale dvije niz ulicu, koju su natkrivale krošnje drveća i zvijezde, dok je Francina držala na licu maramicu. »Francina, to je bila samo šala.« Helena se okrene prema Laviniji: »Zašto tako strašno plače?« »Reć i ć emo to kad stignemo u grad. Idemo na predstavu, pa kud puklo da puklo. Kad je neč ega dosta, onda je dosta. Dođite sada, priredite novac, skoro smo tamo.« Slastič arnica je bila malo jezero nepokretnog zraka, š to su ga veliki drveni ventilatori miješ ali i u valovima mirisa arnike, lijekova za jačanje i sode gonili na ulice popločene opekama. [15] »Trebam gume za ž vakanje s mirisom metvice za jedan nickel «, reč e Lavinija slastič aru. Lice mu bijaš e smireno i blijedo, kao i sva ostala koja su vidjele na polupraznim ulicama. »Da jedemo za vrijeme predstave«, reč e Lavinija kad je trgovac srebrnom lopaticom odmjerio zelenih bombona za jedan nickel. »Vi ste zaista lijepe noć as, gospođe. Danas ste poslijepodne izgledali hladni, gospođice Lavinijo, kad ste ušli ovamo po čokoladni sladoled. Tako hladni i lijepi da je netko upitao za vas.« »Oho?« »Muš karac koji je sjedio za stolom gledao je dok ste izlazili. Rekao mi je: .Recite tko je to?' ,Pa to je Lavinija Nebbs, najljepš a djevojka u gradu,' rekao sam. ,Lijepa je,' rekao je on. ,Gdje stanuje?'« Ovdje trgovac zastane osjećajući se nelagodno. »Valjda niste!« reče Francina. »Nadam se da mu niste dali njenu adresu? Jeste li?« »Bio sam nepromiš ljen. Rekao sam: ,O' gore u Park Streetu, znate, blizu klanca'. Sluč ajna primjedba. Ali sada, noć as, kad su naš li tijelo, samo č as prije pomislio sam: Bož e, š to sam uč inio!« Pruži im zamot više nego prepun. »Luđače!« vikne Francina, a suze su joj bile u očima. »Zao mi je. Ali možda to nije bilo ništa.« Troje je ljudi gledalo u Laviniju, buljilo u nju. Ona nije niš ta osjeć ala. Samo ju je mož da od
uzbuđenja nešto zapeklo u grlu. Automatski pruži novac. »Ništa za ove bombone«, reče trgovac i okrene se da porazmjesti neke papire. »Znam š to ć u sada odmah uč initi!« Helena iziđe iz trgovine. »Pozvat ć u taksi da nas sve razveze kuć ama. Ne bih htjela sudjelovati kod lova na te, Lavinijo. Taj č ovjek nije imao niš ta dobro na umu. Pitao je za te. Zar želiš biti slijedeći mrtvac u klancu?« »To je bio samo neki obični čovjek«, reče Lavinija i polako se okrene prema gradu. »Tako je i Frank Dillon jedan čovjek, ali je možda on Samotni.« Primijetiš e da Francina nije iziš la s njima i kad su se okrenule, vidjele su je gdje dolazi. »Traž ila sam da mi trgovac opiš e, da mi kaž e kako je taj č ovjek izgledao. Stranac«, reč e ona »u tamnom odijelu. Blijed i mršav.« »Svi smo mi ž ivč ano prenapeti«, reč e Lavinija. »Ja jednostavno neć u uzeti taksi, ako ga naruč ite. Ako treba da ja budem slijedeć a ž rtva, pustite me da budem. Premalo je uzbuđenja u ž ivotu, osobito za djevojku od trideset i tri godine,.zato neka vam ne smeta š to ja u tom už ivam. U svakom je slučaju to ludost. Ja nisam lijepa.« »Jesi, Lavinijo, ti si najljepš a ž ena u gradu, sada kad je Elisabeth Ramsell« — Francina zastane. »Ti muškarce držiš u udaljenosti. Kad bi samio malo popustila, već bi se danas udala!« »Prestani cmizdriti, Francina! Evo prodavaonice ulaznica. Platit ć u č etrdeset i jedan cent da vidim Charlieja Chaplina. Ako vas dvije hoćete taksi, idite. Ja ću sama sjediti i sama ići kući.« »Lavinijo, ti si luda, mi te ne možemo tako pustiti...« Uđoše u dvoranu. Prva je predstava bila prošla, počela je pauza, dvorana je bila slabo popunjena. Tri žene sjedoše u sredinu, u ustajalom mirisu sredstva za čišćenje mjedi, i promatrale su upravitelja kako izlazi iza trošnog, crvenog zastora da nešto objavi. »Policija nam je dala naređenje da noć as rano zatvorimo da svatko mož e otić i još za vremena. Eto zato. Zato skrać ujemo i odmah nastavljamo. Predstava ć e biti gotova u jedanaest. Svakome se preporuča da ide ravno kući. Nemojte se zadržavati na ulicama.« »To se tiče nas, Lavinijo«, reče Francina. Svjetla se utrnuše. Zastor oživje. »Lavinijo«, šapne Helen. »Što je?« »Kad smo ulazile, prelazio je preko ulice jedan muš karac u tamnom odijelu. Proš ao je hodnikom između sjedala i sjedi sad u redu iza nas.« »O, Helen!« »Baš iza nas?« Tri se žene jedna za drugom okrenuše da pogledaju. Vidješ e jedno blijedo lice, po kojem se poigravalo nezdravo svjetlo sa srebrnog zastora. Cinilo se u toj tami kao da sva muška lica lebde. »Idem potražiti upravitelja!« Helena je pošla uz hodnik. »Zaustavite film! Svjetla!« »Helen, vrati se!« poviče Lavinija i digne se. Buč no su spustile prazne č aš e, a sve su na gornjoj usni imale brkove od vanilije, koje dokuč iš e jezicima smijući se. »Vidite kako je to bilo glupo?« reče Lavinija. »Tolika uzbuna nizašto. Kako neugodno!« »Zao mi je«, reče Helen tiho. Sat je odbio jedanaest i trideset. Iziš le su iz tamne kinodvorane, udaljile se od leprš avog žamora žena i muškaraca, koji su se na ulici žurili na sve strane, i sad su se na ulici smjjale Heleni. I Helen je nastojala da se smije samoj sebi. »Helen, kad si potrčala hodnikom vičući .Svjetla!, mislila sam da ću umrijeti. Jadan čovjek!«
»Upravitelj je Racineov brat.« »Isprič ala sam se«, reč e Helen gledajuć i kako se veliki ventilator još uvijek vrti, miješ a i miješ a mirise vanilije, malina, metvice i lizola. »Nije trebalo da se zaustavimo zbog ove sode. Policija je opomenula ...« »Ah, glupost, policija«, smijala se Lavinija. »Ja se nič ega ne plaš im. Samotni je sada milijun milja daleko. Neć e se on vratiti tjednima i onda ć e ga uhvatiti policija, samo č ekaj. Zar nije ilm bio prekrasan?« »Zatvaramo, gospođe.« Trgovac utrne svjetla u hladnoj tišini pod bijelim stropom. Ulice su bile prazne kao pometene, nije bilo ni kola, ni kamiona, ni ljudi. Jaka su svjetla još uvijek gorjela u malim vitrinama, gdje su voš tane igure dizale ruž ič aste, voš tane ruke, na kojima je plamtjelo prstenje s plavio-bijelim dijamantima, ili pruž ale naranč aste, voš tane noge da pokaž u č arape. Vruć e, plave, staklene oč i manekena promatrale su kako ž ene ž ure niz praznu ulicu uz rijeku a slike su im se odražavale u izlozima kao cvjetovi kad se gledaju kroz tamnu vodu koja teče. »Mislite li da bi one nešto poduzele kad bismo mi vrisnule?« »Tko?« »Manekene, stanovnice izloga.« »O, Francina!« »Pa...« Na tisuć e ih je bilo u izlozima, ukoč enih i š utljivih, i tri na ulici. One su petama tapkale po užarenom pločniku, a jeka ih je pratila s pročelja trgovina poput puščanih hitaca. Dok su prolazile, slabo je svjetlucao crveni, neonski signal, zujeći kao kukac na umoru. Duge su ulice lež ale pred njima, ispeč ene i bijele. S obje strane triju mladih ž ena izdizalo se drveće, visoko i ustalasano na vjetru, koji je dodirivao samo lisnate vrške, krošanja. Gledane s vrha sudnice izgledale su kao tri daleka struka češljike. »Najprije ćemo otpratiti tebe kući, Francina.« »Ne, ja ću tebe otpratiti kući.« »Ne budi luda. Ti stanuješ daleko, u Electric Parku. Ako bi mene pratila kuć i, morala bi se onda vratiti sama kroz guduru. A kad bi i samo jedan listak pao na te, ti bi odmah pala mrtva.« Francina reče: »Mogu ja preko noći ostati kod tebe. Ti si ona lijepa!« I tako su iš le, bile noš ene kao tri igure s uš krobljenim haljinama na mjeseč inom obasjanom moru ledine i betona. Lavinija je promatrala crna stabla s obje strane i sluš ala glasove svojih prijateljica, koji su mrmorili, i nastojala se smijati. A noć kao da je ož ivjela, č inilo se da trč e, a iš le su polako, sve se činilo lagano i bijelo kao svježi zapali snijeg. »Hajdemo zapjevati«, reče Lavinija. Pjevale su: »Sjaj se, sjaj se, žetveni mjesece ...« Pjevale su njež no i mirno drž eć i se ispod ruke, ne okreć uć i se. Osjeć ale su kako im se ispod stopala rashlađuje vreli pločnik i kreće se, kreće. »Slušajte«, reče Lavinija. Osluš kivale su ljetnu noć . Culi su se ljetni cvrč ci i daleki udarci sata sa sudnice, koji je odbijao jedanaest i četrdeset i' pet: »Slušajte!« Lavinija je sluš ala. U tami se č ula š kripa njihaljke na jednoj verandi. Na ljuljač ci je sjedio, puš eć i još zadnju cigaru, gospodin Terle. Nikom nije niš ta govorio. Vidjele su crveni pepeo gdje se njiš e desnolijevo. Svjetla poč eš e iš čezavati, iš čezavati, i iš čezoš a. Mala kuć na svjetla i velika kuć na svjetla, i aelena plinska svjetla, i ž uta svjetla, i svijeć e, i uljanice, i svjetla na verandama, i sve kao da je bilo zaključ ano u mjedi, i ž eljezu, i č eliku, sve je, razmiš ljala je, spremljeno, i zaključ ano, i umotano, i zaslonjeno. Predoč avala je sebi ljude u njihovim krevetima obasjanim mjeseč inom. I njihovo
disanje u sobama u ljetnoj noć i, u sigurnosti i zajedno. A tu smo mi, mislila je Lavinija, korač amo po vruć im ploč nicima u ljetnoj noć i, a iznad nas se sjaju samotna ulič na svjetla, bacajuć i pijane sjene. »Evo tvoje kuće, Francina. Laku noć.« »Lavinijo, Helen, ostanite več eras ovdje. Kasno je, skoro je ponoć . Mož ete spavati u primać oj sobi. Ja ću skuhati vruću čokoladu — bit će tako zabavno!« Francina ih je obje stisnula uza se. »Ne, hvala«, reče Lavinija. I Francina poče plakati. »O, nemoj opet, Francina«, reče Lavinija. »Neć u da umreš «, jecala je Francina, a suze su joj curile niz obraze. »Ti si tako dobra i zlatna, hoću da živiš. Molim te, o, molim te!« »Francina, nisam znala da te je to toliko potreslo. Obeć ajem ti da ć u te nazvati kad budem stigla kući.« »O, hoćeš li?« »Obećala sam, nisam li?« »Laku noć , laku noć !« Francina pojuri uza stepenice i š mugne iza jednih vrata, koja zalupiš e i odmah se zakračunaše. »A sad ć u«, reč e Lavinija Heleni, »tebe otpratiti kuć i.« Otkucavao je sat na sudnici. Zvuč i su lebdjeli nad gradom, koji bijaš e prazan, prazniji nego š to je ikad bio. Iznad praznih ulica, i praznih gradilišta, i praznih ledina zvuk se rasplinuo. »Devet, deset, jedanaest, dvanaest«, brojila je Lavinija, s Helenom ispod ruke. »Zar se ne osjećaš čudno?« »Kako to misliš?« »Kad pomisliš da se sad nalazimo ovdje vani na ploč nicima, pod drveć em, a sav taj svijet u sigurnosti iza zaključ anih vrata lež i na svojim posteljama. Mi smo stvarno jedine, kladim se, koje hodaju vani, okružene samoćom na tisuće milja unaokolo.« Zvuk se dubokog, toplog, tamnog klanca približavao. Cas poslije stajale su pred Heleninom kuć om, dugo gledale jedna u drugu. Vjetar je među njih unio miris pokoš ene trave. Mjesec je zapadao na nebu, koje se poč elo naoblač ivati. »Ne vjerujem da će mi išta vrijediti ako te budem nagovorila, da ostaneš kod mene, Lavinijo.« »Ja ću ići dalje.« »Katkad...« »Sto katkad?« »Mislim da čovjek katkad želi umrijeti. Ti si se cijelu večer čudno ponašala.« »Ja se samo ne plaš im«, reč e Lavinija. »I radoznala sam, kako mi se č ini. Služ im se svojom glavom. Po logici ne može Samotni biti blizu. Policija i sve ostalo.« »Policajci su kod svojih kuća, pokriveni preko ušiju.« »Da ti pravo kaž em, zabavlja me: pogibeljno, ali ipak sigurno. Kad bi bilo ikakve vjerojatnosti da će mi se išta dogoditi, ostala bih ovdje s tobom, budi uvjerena.« »Možda jedan dio tebe neće više da živi.« »Ti i Francina. Na časnu riječ...« »Osjeć am se tako krivom. Upravo ć u piti vruć i kakao kad ti budeš stigla na podnož je klanca i prelazila most.« »Popij jednu šalicu za me. Laku noć.« Lavinija Nebbs je iš la sama niz ulicu u noć i, niz tiš inu kasne ljetne noć i. Vidjela je kuć e s tamnim prozorima i izdaleka č ula pasji lavež . Za pet minuta, pomisli, bit ć u kod kuć e, u sigurnosti. Za pet minuta ću telefonirati ludoj maloj Francini. Ja ću ...« Čula je muški glas.
Neki je muškarac pjevao daleko među drvećem. »O, daj mi jednu lipanjsku noć, mjesečinu i sebe...« Ona malo požuri. Glas je pjevao: »Na mojim rukama... sa svim svojim čarima...« Niz ulicu je na nejasnoj mjesečini polako i bez cilja koračao neki muškarac. Mogu potrčati do jednih vrata i pokucati, pomisli Lavinija, ako budem morala. »O, daj mi jednu lipanjsku noć «, pjevao je č ovjek i nosio u ruci dugu kijač u, mjeseč inu i sebe. »Gle, tko je to? Kako to da ste vi u to doba noći vani, gospođice Nebbs?« »Časnik Kennedy!« I zbilja je to bio on. »Bilo bi dobro da vas otpratim do kuće.« »Hvala, sama ću.« »Ali vi živite na drugoj strani klanca...« Da, mislila je ona, ali neć u da i s jednim muš karcem idem kroz klanac, č ak ni s policajcem. Otkud ja mogu znati tko je Samotni? »Ne«, reče, »žurit ću se.« »Ja ć u č ekati tač no na ovom mjestu«, reč e on. »Ako vam ustreba pomoć , samo kriknite. Ovdje se glasovi dobro Čuju. Dotrčat ću.« »Hvala.« Ona nastavi put a njega ostavi pod svjetlom. Mrmljao je, sam sa sobom. Evo me tu, pomisli ona. Klanac. Stajala je na rubu stuba sa stotinu i trideset stepenica, koje su vodile niz strmi brijeg, pa mostom dugim sedamdeset jardi i uz brijeg do Park Streeta. I samo jedna jedina svjetiljka. Za tri minute, razmiš ljala je, stavljat ć u ključ u bravu svojih kuć nih vrata. Niš ta se ne mož e dogoditi u samih sto i osamdeset sekundi. Pođe niz duge, tamnozelene stube u duboku guduru. »Jedna, dvije, tri, četri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset stpenica«, brojila je šaptom. Osjećala se kao da trči, ali nije trčala. »Petnaest, šesnaest, sedamnaest, dvadeset stepenica«, dahne. »Petina puta!« najavi samoj sebi. I svijet je ostao iza nje, svijet onih, koji su sigurni u krevetu, zaključana vrata, grad, slastičarnica, kazalište, svjetla, sve je iščezlo. Niš ta se nije dogodilo, zar ne? Nikoga u blizini, zar ne? Dvadeset i č etiri, dvadeset i pet stepenica. Sjeć aš se one stare prič e o dusima, koju smo jedni drugima pripovijedali kad smo bili djeca? Osluškivala je topot svojih cipela na stepenicama. Prič a o tamnom č ovjeku koji ti dolazi u kuć u, a ti si na vrhu stepenica, u krevetu. I sad je on na prvoj stepenici na putu gore u tvoju sobu. Sad je na drugoj stepenici. Sad je na treć oj stepenici, i č etvrtoj stepenici, i petoj! O, kako si se uvijek smijala i vriš tala kod te prič e! I sad je straš ni tamni čovjek na dvanaestoj stepenici, sad otvara vrata tvoje sobe i sad ti je kod kreveta. ,Imrtm te!' Vrisne. To nije slič ilo nič emu š to je ikad č ula, taj krik! Tako glasno nije nikad u ž ivotu vrisnula. Zastane, sledi se, prihvati se drvene ograde. Srce je u njoj eksplodiralo. Zvuk straš nog kucanja ispunjao je svemir. »Eno, eno«, vriš tala je. »Na dnu stepenica. Covjek pod svjetiljkom! Ne, sad je otiš ao. Cekao je tamo!« Osluhnula je. Tišina. Most bijaše prazan. Niš ta, mislila je drž eć i se za srce. Niš ta. Ludo! Ta prič a š to sam je sama sebi pripovijedala. Kako je glupo. Sto da činim?
Udaranje srca umuknu. Da zovem časnika —da li me je čuo kad sam vrisnula? Osluškivala je. Ništa. Ništa. Prijeći ću ostatak puta. Ta luda priča. Opet počne brojiti stepenice. »Trideset i pet, trideset i š est, paž ljivo, nemoj pasti. O, ja sam luda. Trideset i sedam stepenica, trideset i osam, devet, četrdeset i dvije, to su Četrdeset i dvije — već pola puta.« Opet se sledi. »Pričekaj«, reče samoj sebi. Zakorači na jednu stepenicu. Jeka. Zakorači na drugu stepenicu. Opet jeka. Nova stepenica, dijelak minute kasnije. »Netko me slijedi«,, š apne klancu, crnim cvrč cima i tamnozelenim, sakrivenim ž abama i crnom potoku. »Netkr je na stubama za mnom. Ne smijem se okrenuti.« Druga stepenica, druga jeka. »Kad god ja zakoraknem, zakorakne i on.« Na svaki korak jeka. Tiho upita klanac! »Časnice Kennedy, jeste li to vi?« Cvrč ci su utihnuli. Noć ju je sluš ala. Sve daleke ledine ljetne noć i i blisko drveć e ljetne noć i zaustavile su svoje gibanje; list, grm, zvijezda i trava zaustavili su svoje osebujne drhtaje i poč eli osluš kivati srce Lavinije Nebbs. I mož da je tisuć u milja daleko, tamo gdje su samotne trač nice, na praznoj ž eljeznič koj stanici neki osamljeni putnik koji č ita novine pod samotnom, golom ž aruljom, podigao glavu, osluhnuo i pomislio: ,Sto je to?' — pa zaključ io: ,Samo svizac, sigurno, buš i duplje.' No to je bila Lavinija Nebbs, vrlo vjerojatno je to bilo srce Lavinije Nebbs. Tiš ina. Tiš ina. Tiš ina ljetne noć i, koja se rasprostirala na tisuć e milja uokolo i pokrivala zemlju poput bijelog i hladnog mora. Brže! Brže! Išla je niza stepenice. Trči! Cula je glazbu. Ludo, nevjerojatno, č ula je veliki talas glazbe, koji je iš ao prema njoj, i ustanovila je trč eć i, trč eć i s už asom i izbezumljeno, da jedan dio njezina duha dramatizira, posuđuje od nemirne muzič ke partiture neke osobne drame, i glazba je sada nosi, goni, sve viš e i viš e, sve brž e i brž e vukuć i je tjerajuć i sve niž e i niž e u rupu klanca. Kratko je vrijeme molila. Sto osam, sto devet, sto deset stepenica! Dno! Sada trči! Preko mosta! Rekla je svojim nogama š to da č ine, svojim rukama, svome tijelu, svom už asu; dala je upute svim svojim dijelovima u onom vrućem i strašnom času dok je trčala nad bučnim valovima potoka na slabim daskama klimavog mosta, koje su muklo odzvanjale, njihale se, skoro ž ivjele, a za njom divlji koraci i glazba, glazba koja je kričala i čavrljala. Prati te, nemoj se okrenuti, nemoj gledati; ako ga ugledaš , neć eš se viš e moć i pokrenuti, tako ćeš se preplašiti. Samo trči. Trči. Trčala je preko mosta. O Bož e, Bož e, molim te, molim, daj da stignem na vrh brijega! Sad gore, stazom, sada između bregova, o Bož e, tamno je, a sve je tako udaljeno. Kad bih sada vrisnula, ne bi mi pomoglo, a i ne mogu vrisnuti. Evo kraja staze, evo ulice, o Bož e, daj da budem sigurna, ako stignem kuć i sretno, neć u viš e nikad izlaziti sama. Bila sam luda, dopusti da priznam, bila sam luda, nisam znala š to je už as, ali ako pomogneš da dođem kuć i, neć u viš e od sada ić i bez Helene ili Francine! Evo ulice. Preko ulice! Prešla je preko ulice i požurila pločnikom. O Bož e veranda! Moja kuć a! O Bož e, molim te, daj mi vremena da udem i zaključ am iznutra, i bit ću spašena!
I — ludo je na to obrać ala paž nju — zaš to to primjeć uje, i to odmah, ta nema vremena — a ipak je tamo, svjetluca tamo na ogradi verande polupana č aš a limunade, koju je stavila prije mnogo vremena, prije godinu dana, prije pola več eri! Caš a limunade mirno i uporno stoji tamo na ogradi... a... Cula je svoje otež ale noge na verandi i osluš kivala i č ula ruke kako grebu i č ač kaju ključ em po bravi. Čula je svoje srce. Čula je kako u njenoj nutrini vrišti neki glas. Ključ je pogodio. Otključaj vrata, brzo, brzo! Vrata se otvoriše. Sada unutra. Zalupi ih! Ona zalupi vratima. »Sad ih zaključaj, zakračunaj, zaključaj ih!« — šaptala je zadihano. Zaključaj ih čvrsto, čvrsto! Vrata su zaključana i zakračunata. Glazba je prestala. Opet je osluškivala svoje srce i njegov se zvuk rasplinuo u tišini. Kod kuć e! O Bož e, spaš ena, kod kuć e! Sigurna, sigurna i sigurna kod kuć e! Nasloni se na vrata. Sigurna, sigurna, o hvala Bogu, sigurna kod kuć e. Nikad viš e neć u izlaziti noć u. Bit ć u kod kuć e. Nikad viš e neć u prelaziti taj klanac. Sigurna, o sigurna, sigurna kod kuć e, divno, divno, sigurna! Sigurna unutra, iza zaključanih vrata, Čekaj. Pogledaj kroz prozor. Ona pogleda. Pa nema tamo nikoga! Nikoga. Nije ime uopće nitko ni slijedio. Nije za mnom nitko trčao. Odahnula je i gotovo se poč ela sama sebi smijati. Jasno da me je neki muš karac slijedio, uhvatio bi me! Ja nisam brz trkač ... Nema nikoga ni na verandi ni u dvoriš tu. Sto sam bila luda! Nisam imala pred č im bjež ati. Taj je klanac isto toliko sigurna koliko i svako drugo mjesto. Usprkos svemu je ugodno biti kod kuć e. Dom je uistinu udobno, toplo mjesto, jedino mjesto gdje je ugodno boraviti. Pruži ruku prema prekidaču i zaustavi se. »Sto?« upita ona. Sto? Sto?« Iza nje je, u primaćoj sobi, netko kašljucnuo. »Do jarca, oni sve pokvare!« »Ne uzimaj to tako k srcu, Charlie.« »Pa o č emu ć emo sada govoriti? Nema smisla govoriti o Samotnom kad nije ž iv. Nije uopć e više stravično!« »Ne znam kako je tebi, Charlie«, reč e Tom. »Ja ć u opet otić i tamo u ljetnu ledaru i sjesti na prag i predočiti sebi, da je na životu, i proći će me hladni trnci kroz čitavu hrptenjaču.« »To je zavaravanje.« »Treba pustiti da te podiđu srsi tamo gdje ti to može biti, Charlie.« Douglas nije sluš ao razgovor između Toma i Charlieja. Gleda je kuć u Lavinije Nebbs i govorio kao za samog sebe. »Bio sam prošle noći u klancu. Vidio sam. Sve sam vidio. Na povratku kuć i sam poš ao prijekim putem onuda. Vidio sam č aš u limunade na ogradi verande, napola ispraž njenu. Da mi je popiti, pomislio sam. Da mi ju je popiti, pomislio sam. Bio sam u klancu i bio sam ovdje, upravo u središtu svega!« Isto tako ni Tom ni Charlie nisu obraćali pažnje na Douglasa. »Zato«, reče Tom, »što ne vjerujem da je Samotni mrtav.« »Ti si jutros bio ovdje, zar ne, kad su doš la bolnič ka kola i kad su onog č ovjeka iznijeli na
nosilima?« »Svakako«, reče Tom. »Pa zar je to bio Samotni, glupost! Citaj novine! Devet godina ga nije bilo moguć e uloviti i onda ga Lavinija Nebbs ubije š karama koje su joj se naš le pri ruci. Meni bi bilo draž e da je iš la za svojim poslom.« »Ti bi htio da je legla i pustila da joj stegne dušnik.« »Ne, ali je bar mogla istrč ati iz kuć e i niz ulicu vikati:, .Samotni! Samotni!' tako dugo dok ne podigne hajku. Ovaj je grad obič no imao u sebi po koji dobar predmet sve do otprilike dvanaest sati prošle noći. Od tog smo mi časa luk i voda.« »Dopusti da ti posljednji put kaž em, Charlie, ja mislim da Samotni nije mrtav. Vidio sam mu lice, i ti si mu vidio lice, a i Doug mu je vidio lice, zar ne, Doug?« »Što? Da. Ja mislim. Da.«. »Svi su mu vidjeli lice. Odgovori mi jedno: Je li to tebi bilo nalik na Samotnog?« »Ja ...«, reč e Douglas i zastane. Sunce se pokazalo na nebu za nekih pet sekundi. »Bora mi...«, prošapće Charlie na kraju. Tom je čekao s osmijehom. »Nije uopće bio nalik na Samotnog«, reče Charlie. »Sličio je čovjeku.« »Tako je, gospodine, obič nom svagdaš njem č ovjeku koji č ak ni muhi ne bi krilo otkinuo, Charlie, ni muhi. Najmanje š to bi se od Samotnog moglo oč ekivati, kad bi bio Samotni, jest tla slič i Samotnom, nije li tako? Dobro, a bio je nalik onom mesaru od šećera u kazalištu Elite.« »Zar misliš da je bio jamač no neka skitnica koji je prolazeć i kroz grad doš ao u kuć u smatrajuć i je praznom, i gospođica Nebbs ga je ubila.« »Tako je!« »Stani, ipak. Nitko od nas ne zna kako Je izgledao Samotni. Nema slika. Ljudi su ga vidjeli samo kad je bio ranjen i mrtav.« »Ti znaš, i Doug zna, i ja znam kako izgleda. Treba biti visok, zar ne?« »Svakako...« »I treba biti blijed, zar ne?« »Blijed, tako je.« »I mršav kao kostur, i treba imati dugu, tamnu kosu, zar ne?« »To sam ja uvijek govorio.« »I goleme, izbuljene oči, kao u mačka?« »To je on od a do ž.« »Dobro, dakle«, dahtao je Tom od uzrujanosti, »vi ste vidjeli onog jadnika kojega su, ima nekoliko sati, izvukli iz kuće Nebbsovih. Kakav je bio?« »Malen i crven u licu, i podebeo, i nije imao mnogo kose, a ono malo kose š to je imao bilo je sivo. Tom, imaš pravo! Dođi! Pozovi dječ ake! Reci im sve kako si rekao meni. Samotni nije mrtav. Noćas će on opet vrebati u zasjedi.« »Je«, reče Tom, zastane i zamisli se odjednom. »Tom, ti si drug, ti zbilja imaš mozga. Nitko od nas ne bi tako spasio ovaj dan. Ljeto je zaista bilo loš e sve do ovog č asa. U pravi si se č as prihvatio te stvari. Tako kolovoz neć e predstavljati potpun gubitak. Hej, djeco!« I Charlie je otrčao mašući rukama i vičući. Tom je stajao na pločniku. Bio je blijed. »Moj Bože!« prošapće. »Kakvu sam sada ludost učinio!« Okrene se prema Douglasu. »Kažem, Doug, kakvu sam ludost sad učinio!« Douglas je buljio u kuću. Usne su mu se pomicale. »Bio sam proš le noć i tamo u klancu. Vidio sam Elizabethu Ramsell. Prolazio sam ovuda proš le noć i kad sam se vrać ao kuć i. Vidio sam č aš u s limunadom na ogradi. Baš proš le noć i je to bilo.
Mogao bih to popiti, pomislio sam... mogao bih to popiti...« To je bila ž ena s metlom u ruci, ili sa smetiljkom, ili s perač om, ili kuhač om. Jutrom bi je viđali gdje pjevuš eć i rež e koru pite, ili ste je vidjeli kako o podrte vadi peč ene pite, ili ih u sumrak stavlja u peć nicu. Dok je redala š alice, kuckala je njima kao kakav š vicarski zvonar. Klizila je kroz prostorije kao usisavač praš ine koji je u neprestanom pogonu, traž eć i, nalazeć i i popravljajuć i. Svaki bi prozor pretvorila u ogledalo, koje bi hvatalo sunce. Samo bi dvaput trebalo da lopaticom u ruci prođe kroz ma koji vrt i na njenom bi tragu cvijeć e podizalo svoje drhtave, ž arkfe glavice u u toplom zraku. Spavala je mirno i samo bi se triput noć u okrenula, bila je za to vrijeme tako opuš tena kao bijela rukavica u koju ć e se u zoru opet vratiti ž ustra ruka. Kad bi se probudila, takla bi svakoga kao sliku kojoj misli napraviti okvir. Ali sada...? »Baka«, govorili su svi. »Prabaka!« Kao u aritmetici kad se zaključ i neka ogromna svota. Uzgajala je purane, kokoš i, golubove, muš karce i dječ ake. Prala je stropove, zidove, nemoć ne i djecu. Polagala je na pod linoleum, popravljala bicikle, lož ila peć i, namazala jodom deset tisuć a bolnih rana. Njene su ruke posvuda letjele, ovdje stiš avala, ondje pridrž avale, bacale lopte za baseball, upravljale svijetlom palicom za [16] croquet , zasijavale crnu zemlju ili pokrivale valjuš ke, juhe ili djecu koja su tvrdo spavala i bacila sa sebe pokrivač . Spuš tala je zaslone na prozorima, gasila svijeć e, okretala prekidač e, i — ostarjela. Svih trideset bilijuna stvari koje je započ ela, vodila, završ ila, sad je sabrano, posljednja je decimala napisana, posljednja se ništica polako popela u redak. I sada je s kredom u ruci stajala iza života, tihi časak, prije nego što posegne za spužvom. Bez ikakve ž urbe, ikakve buke, kretala se po kuć i među stvarima koje su je oduvijek okruž ivale, na kraju stigne do stuba i, ne upozoravajuć i nikoga, uspe se uz tri niza stepenica do svoje sobe, gdje š utke legne poput fosilnog otiska pod snjež nobijele, hladne plahte na svom krevetu i poč ne umirati. Opet glasovi. »Bako! Prababo!« Glas o onom š to je uč inila pade kroz stubiš te, tresne i rasprš i valić e kroz sobe, kroz vrata i prozore i niz ulicu ispod brijestova, sve do ruba zelenog klanca. »Evo ovdje, ovdje!« Porodica okruži njezin krevet. »Pustile me da ležim sama«, prošaptala je. Njena se bolest nije mogla ustanoviti nikakvim sitnozorom; bio je to blag, ali sve tež i umor; njeno je vrapčje tijelo postajalo sve teže; pospana, pospanija, jako pospana. A njenoj djeci i djeci njene djece č inilo se nemoguć e da bi tako neš to straš no moglo prijetiti zbog tog njena čina. koji je najlakši na svijetu. »Bako, sluš aj sada — ovo š to ti č iniš nije niš ta bolje nego kad netko prekida ugovor o najmu. Ova će se kuća srušiti bez tebe. Moraš nam dati otkaz s rokom od najmanje jedne godine.« Baka otvori jedno oko. Iz njega je devedeset godina mirno gledalo na njene liječ nike, kao duh prašine na pro, zoru visokog okruglo tornja u kući koja se prazni. »Tom .. .?« Poslali su dječaka sama k njenu krevetu. »Tom«, reč e tihano, kao iz daljine, »na juž nim morima svakom č ovjeku dođe u ž ivotu jedan dan kad mu svijest dođe do spoznaje da se traba rukovati sa svim svojim prijateljima i reć i ,Zbogom!' i otploviti, i on to uč ini, i to je prirodno — to je njegov č as. Tako je to danas. Tako je to danas. Sa mnom ti je danas kao kad ti subotom poslije podne do devet sati sjediš na predstavi, sve dok ti ne poš aljemo oca da te dovede kuć i. Tom, kada dođe vrijeme da isti kauboji, na vrhu istog brda pucaju u iste Indijance, onda treba svoje sjedalo sklopiti i poć i hodnikom između sjedala
ravno prema vratima, bez ž aljenja i povratka. Tako ja odlazim prije nego š to sam se prestala radovati i uživati.« Zatim su pozvali Douglasa. »Bako, tko će popravljati krov, 'zaticati nove daščice u proljeće?« Oduvijek otkad je postojao kalendar mogli ste u travnju č uti s krova kuć e neš to kao kuckanje ž une. Ali ne, to je bila prababa, koja je ushić eno pjevala, izbijala č avle, mijenjala daske, visoko pod nebom! »Douglas«, reče šapćući »ne daj da itko ikad polaže daske, osim ako ga to veseli.« »Da, gospođo.« »Kad dođe travanj, osvrni se oko sebe i reci: ,Tko bi htio popraviti krov?' I č ije lice zasja, to je osoba koju Seliš , Douglas. Jer tamo gore na krovu mož eš vidjeti č itav grad kako se prelijeva u okolicu, a okolicu vidiš sve do ruba zemlje, i svjetlucavu rijeku i jezero ujutro, i ptice i drveć e ispod sebe, a i vjetra je tamo najviš e sa svih strana. Svaka bi od ovih pojedinosti morala biti dovoljna da se čovjek koje proljetno jutro uzvere uz vjetrokaz. To je veličanstven sat, ako i malo ...« Glas joj je postajao sve slabiji i počeo podrhtavati. Douglas je plakao. Ona opet oživi. »Zašto to činiš?« »Jer«, reče on, »ti sutra više nećeš biti ovdje.« Ona okrene prema dječ aku jedno malo ruč no ogledalo, a onda opet okrene prema svom licu i reč e: »Sutra ujutro ć u ustati u sedam sati i oprati se iza uš iju; trč at ć u u crkvu s Charliejem Woodmanom; otić i ć u na izlet u Eletric Park; plivat ć u, trč ati bosa, istrč avati ispod drveć a, ž vakati gumu s metvicom... Douglas, Douglas, sram te bilo! Zar ti ne režeš svoje nokte?« »Da, gospođo.« »I ne urlaš zato š to ti se otprilike svakih sedam godina tijelo izmijeni, stare ć elije obamru i nove pridođu, na rukama i u srcu. To ti ne smeta, zar ne?« »Ne, gospođo.« »Onda razmisli, dječ ač e. Luđak je svatko tko č uva otpatke od obrezivanja noktiju. Jesi li ikad vidio da se zmija opet hoć e obuć i u kož u koju je skinula? Sve š to dana vidiš u tom krevetu samo su nokti i zmijina koš uljica. Je dan bi me dobar daš ak otpuhnuo i rasprš io u pahuljice. Nije važ an moj ,ja' koji ovdje lež i, nego moj ,ja' koji sjedi na rubu kreveta, koji me gleda, i ,ja' koji dolje u dnu stepenica kuha več eru, ili je vani u spremiš tu pod kolima, ili č ita u knjiž nici. Važ ni su svi ti novi dijelovi. U stvari ja danas ne umirem. Nikad nije umro onaj tko je imao porodicu. Ja ć u se dugo ovdje zadrž avati. Za tisuć u godina ć e moje potomstvo sač injavati po svom broju već č itav grad, gristi zelene jabuke u sjeni eukaliptusove š ume. To je moj odgovor svakome tko mi postavlja velika pitanja! A sad brzo, pošalji mi unutra ostale!« Cijela je porodica došla u sobu i stajala kao što se stoji na kolodvoru i gleda kako netko odlazi. »Dakle«, reč e prababa, »tu smo. Nisam č edna pa mi vas je ugodno vidjeti, kako stojite oko mog kreveta. Sada dolazi jesenska obrada vrta, i č iš ćenje zahoda, i nabavljanje dječ je odjeć e. Buduć i da onaj dio mene koji se prema obič aju zvao prababa neć e biti ovdje da to vrš i, neka to preuzmu, svaki prema svojim moguć nostima, oni moji dijelovi koji se zovu ujak Bert, i Leo, i Tom, i Douglas, i svim ostalim imenima.« »Da, bako.« »Ne ž elim sutra ovdje nikakvih sastanaka kao da je duš ni dan. Nemojte ž eljeti da itko iš ta pohvalno kaž e o meni; sve sam ja to sama već rekla u svoje vrijeme i u svojoj oholosti. Ja sam kuš ala sve vrste jela i plesala sve plesove, a ovo je posljednji kolač , koji još nisam zagrizla, melodija koju još nisam svirala. No ja se ne plaš im. Zapravo sam radoznala. Smrt neć e biti u mojim ustima zalogaj koji ne bih željela primiti i okusiti. Dakle, ne brinite se za me. A sad idite svi i
pustite me da zaspem...« Negdje se mirno zatvoriše vrata. »Tako je bolje.« Sad je bila sama pa se raskoš no protegne kroz toplu, snjež nu hrpu platna i vune, plahti i pokrivač a, koji je boi izrađen od krpica, bile su krič ave, kao š to su u nekadaš nja vremena bile cirkusne zastave. Lež eć i tako, osjeć ala se isto onako malena i neznatna kao u ona jutra prije osamdeset i još nekoliko č udnovatih godina, kad je budeć i se osvjež avala u krevetu svoje nježne kosti. Davno nekad, razmiš ljala je, sanjala sam san i už ivala sam u njemu jako, kad me netko odjednom probudio, i to je bio dan mog rođenja. A sad? Sad da vidim... Sjeć anjem se prebaci u proš lost. Gdje sam bila? — razmiš ljala je. Devedeset godina... kako da opet uhvatim nit i predmet onoga izgubljenog sna? Izvuč e svoju malu ruku. Eto... Da, to je bilo. Nasmije se. Još dublje u toplom, snjež nom brijegu okrene glavu na jastuku. Tako je bolje. Sada, da, sada je vidjela u duhu mirno i vedro poput mora koje se ljulja uz beskrajnu obalu. Sad je pustila da je stari san dotakne i podigne iz snijega i nosi iznad kreveta, kojega se jedva sjećala. Dolje, mislila je, č iste srebrninu, i pospremaju podrum, i briš u praš inu u sobama. Cula je kao žive po čitavoj kući. »Dobro je tako«, š aptala je prababa dok se uljuljavala u san. »U redu, kao i sve drugo u ovom životu.« I more ju je ponijelo natrag niz obalu. »Duh!« vrisne Tom. »Ne«, reče jedan glas. »To sam samo ja.« Sablasno je svjetlo strujalo u tamnu spavaonicu, koja je mirisala po jabukama. Mala zidarska zdjelica, koja kao da je visila u prostoru, svjetlucala se s mnogo pahuljica slabog svjetla. U tom su blijedom osvjetljenju Douglasove oč i blijedo i sveč ano sjale. Tako je bio posmeđio da su mu se ruke i lice gubili u tami, a spavaćica mu je izgledala kao duh bez tijela. »Moj Bože«, propišti Tom. »Dva tuceta, tri tuceta krijesnica!« »Šššš, hoćeš šutjeti?« i »Što će ti?« »Zar nas nisu ulovili kad smo noć u č itali s ruč nim baterijama pod plahtom? Ovako nitko neć e posumnjati u tu staru posudu krijesnica; mislit će ljudi da je to samo neka noćna zbirka.« »Doug, ti si genij!« No Douglas nije odgovorio. S velikom ozbiljnoš ću smjesti vrelo svjetla, koje je u razmacima signaliziralo, zaš ilji olovku i poč ne na dugo i š iroko pisati u svoju biljež nicu. Krijesnice su se palile, gasile, palile, gasile, a njegove se oč i ž arile od tri tuceta nestalnih mrvica blijede, zelene svjetlosti dok je tiskao u svoju biljež nicu deset. i dvadeset minuta, s retka na redak, pisao i ponavljao č injenice koje je i previš e brzo sabrao u svojoj sezoni. Tom je promatrao, hipnotizirao ga mali kriješ insekata, koji su u posudi poskakivali i komeš ali se, dok se nije ukoč io, zaspao podboč en na laktu, a Douglas je dalje pisao. Na posljednjoj je stranici sve sažeo: NE MOZE ČOVJEK OVISITI O STVARIMA JER... ... kao na primjer strojevi, koji se ili razlete, ili zarđaju, ili se pokvare, ili nikad ne budu uopć e ni dovrš eni... ili svrš e u spremiš tima...... kao teniske, u kojima mož eš trč ati samo određeno vrijeme, određenom brzinom, i onda opet pobjeđuje zemlja ... ... kao i trolejbusi, koji, premda su onako veliki, uvijek stižu na kraj tračnica ... NE MOŽEŠ OVISITI O LJUDIMA JER ... odlaze, ... strani umiru, ... oni koje poznaješ, umiru isto, ... prijatelji umiru, ... ljudi obijaju ljude kao u knjigama,
... i tvoji najbliži mogu umrijeti. Tako...! Udahne dvije pregrš ti zraka polako ga ispusti psič uć i, zahvati još zraka i pusti ga da mu prošumi kroz čvrsto stisnute zube! Tako. Završ io je ogromnim š tampanim slovima. Aho dakle, Trolejbusi i kola i bliski prijatelji mogu otić i na neko vrijeme ili otić i zauvijek, ili zarđati, ili se raspasti, ili umrijeti, i ako ljudi mogu biti ubijem, i ako netko kao prababa, koja je trebala ž ivjeti uvijek, mož e umrijeti... Ako je sve ovo istina ... onda ... ja, Douglas Spaulding moram ... jednog dana... Ali krijesnice, kao da su se ugasile od njegovih sumornih misli, polako su zamrle. I tako ne mogu više pisati, pomisli Douglas. Neću više pisati. Neću, neću svršiti noćas. Pogleda Toma, koji se podboč io o lakat, naslonio na ruku i zaspao. Takne Toma u rebra, i ovaj se s uzdahom sruši u krevet. Douglas digne zidarsku zdjelicu s hladnim, tamnim svjetiljkama, i hladna svjetla ponovno zatitraš e kao da ih je njegova ruka ož ivila. Podigao je posudu tako da je osvijetlila njegovu posljednju reč enicu. Posljednje su rijeci č ekale da budu napisane. No umjesto toga pođe do prozora i gurne reš etku. Odvine dno, posude i istrese krijesnice kao blijedi mlaz iskara u mirnu noć. One osjetiše svoja krila i odletješe. Douglas ih je promatrao kako odlaze. Otiš le su kao blijede krhotine posljednjeg sumraka u povijesti nekog svijeta na samrti. Otiš le su iz njegove ruke kao nekoliko posljednjih mrvica tople nade. Napustile su njegovo lice i tijelo i prostor unutar njegova tijela. Ostavile ga prazna kao i posudu, koju je sada, ne znajući da to čini, ponio natrag sa sobom u krevet i pokušao zaspati... Sjedila je i č ekala u svom staklenom sanduku noć na noć ; tijelo joj se otapalo na prevelikoj ljetnoj ž ezi i smrzavalo na jezovitim zimskim vjetrovima. Usta, u obliku srpa, bijahu uvijek nasmiješ ena, a njen izbrazdani, savinuti nos, rupič av kao sać e, lebdio joj je nad rumenim i naboranim voš tanim rukama, koje su vječ no poč ivale na starim kartama, š to su bile raš irene u obliku lepeze. Vješ tica iz Tarota. Prekrasno ime. Tarotska vješ tica. Covjek ubaci jedan penny u srebrni ž ljebić i, daleko dolje, otraga, iznutra zatutnji, pokrene se maš inerija. Poluge udaraju, kotač i zuje. Vješ tica u sanduku podigne svoje svjetlucavo lice i zaslijepi vas jednim jedinim pogledom, koji vas ubode kao igla. Pokrene se njena neumoljiva lijeva ruka prema dolje i udara i kida zagonetne lubanje, đavle, obješ enjake, pustinjake, kardinale i veseljake tarot karata, a glava joj visi duboko nagnuta nad karte da bi prodrla u vaš u bijedu ili ubistvo, nadu ili zdravlje, vaš e preporađanje svako jutro ili mrtvač ko obnavljanje svaku noć . Onda perom za krasopis prijeđe preko jedne jedine karte, koju pusti da niz ž lijeb doleprš a do vaš e ruke. Zatim joj u oč ima još jednom zatitra već pomuć eni ž ar i vješ tica opet zamre u svojoj samrtnoj odjeć i. Tako opet miruje tjednima, mjesecima, godinama, oč ekujuć i slijedeć i novč ić da je trgne iz zaboravi. Ovako voš tano mrtva dočekala je obojicu dječaka. Douglas pritisne prst na staklo. »Eno je.« »To je voštana lutka«, reče Tom. »Zašto hoćeš da je vidim?« »Uvijek samo pitaš .zašto'!« drekne Douglas. »Jer, zato, jer!« Jer su ... svjetla u trijemu poblijedjela . .. jer. Jednog dana č ovjek otkrije da je ž iv. Eksplozija! Udarac! Prosvjetljenje! Užitak! Smiješ se, plešeš, vičeš. Ali malo poslije toga sunca nestane. Pada snijeg, mož e biti podne u kolovozu, ali ga nitko ne vidi. Na kaubojskoj predstavi u subotu na matineji pao je jedan č ovjek mrtav na už arenom ekranu. Douglas je vrisnuo. Godinama je gledao i vidio milijune ustrijeljenih, obješ enih, spaljenih, uništenih kauboja. Ali sada, upravo ovaj čovjek ...
Nikad viš e neć e hodati, trč ati, sjediti, smijati se, prič ati, niš ta viš e. Sad se ohlađuje. Douglas je cvokotao zubima, srce mu je usisavalo blato u prsa. Zaž miri i prepusti sa grč evima, koji su ga stresali. Mora se udaljiti od drugih dječ aka, jer oni ne razmiš ljaju o smrti, oni se smiju i dovikuju mrtvacu kao da je još uvijek ž iv. Douglas i mrtvac bili su najednom u č amcu koji je plovio i udaljivao se ostavljajuć i sve druge na svijetloj obali, gdje su trč ali i skakali, sretni š to se kreć u, ne znajuć i da č amac, mrtvac i Douglas odlaze, odlaze, odlaze i iš čezavaju u tami. Douglas plač uć i otrč i u muš ki zahod, koji je mirisao po limunu, jer mu je bilo muč no, iz grla kao da mu je tri puta istekla sadržina hidranta. Cekajuć i da mu prođe muč nina, razmiš ljao je: Koliko sam ljudi poznavao koji su ovo ljeto umrli! Pukovnik Freeleigh, mrtav! Nisam to prije znao; zaš to? Baka, također mrtva. Stvarno, istinski. Ne samo to nego... Zaustane. Ja! Ne, ne mogu me ubiti! Da, reč e neki glas, kad god budu htjeli, moć i ć e, bez obzira na to hoć eš li ti udarati i vriš tati, samo polož e na te ogromnu ruku, i ti utihneš ... Neć u da umrem! Douglas vrisne, a da nije ispustio ni glaska. »Ipak ć eš morati«, reč e jedan glas, »ipak ćeš morati...« Sunč evo je svjetlo vani izvan kazališ ta prž ilo nestvarnu ulicu, nestvarne zgrade, a svijet se kretao polako kao pod svijetlim i teš kim oceanom č istog plina koji gori. Pomisli da sad ipak mora otić i kuć i i dovrš iti posljednji redak u svojoj niklenoj biljež nici. Jednog dana ć u ja, Douglas Spaulding morati umrijeti... Trebalo je deset minuta dok se ohrabrio da prijeđe ulicu, a srce mu je poč elo sporije kucati. I stigao je do trijema, ugledao č udnovatu voš tanu vješ ticu tamo otraga, gdje se uvijek sakrivala u hladnoj, praš noj sjeni, sa sojenicama i furijama, koje su joj bile zataknute pod nokte. Pređoš e neka kola i baciš e mlaz svjetla u trijem, sjene poč nu skakati, i uč ini mu se kao da mu je voš tana ž ena letimice kimnula da uđe. I uš ao je na vješ tič in poziv i iziš ao pet minuta poslije toga, siguran da ć e prež ivjeti. A sad to mora pokazati Tomu... »Kao da je živa«, reče Tom. »Živa je. Pokazat ću ti.« On ubaci novčić u rez. Ništa se ne dogodi. Douglas zovne kroz trijem vlasnika, gospodina Blacka, koji je sjedio na uspravljenoj š krinji od boca sode, otvarajući jednu bocu i srčući. Bilo je smeđežute tekućine do četvrtine visine boce. »Hej, nešto nije u redu s vješticom!« Gospodin Black teš kim koracima priđe, napola ž mireć i, oš tro i jako diš uć i. »Neš to nije u redu s č unjem na kuglani, nije u redu s leć om za gledanje slika, nije u redu sa strojem za elektriziranje za jedan novč ić .« Udari po sanduku. »Hej, ti unutra, ož ivi!« Vješ tica je i dalje nepomič no sjedila. »Viš e me stoji popravljanje svaki mjesec nego š to zaradi.« Gospodin Black posegne rukom iza sanduka i objesi joj nad glavu U KVARU. »Nije samo ona u kvaru. Ja, vi, ovaj grad, ova zemlja, č itavi svijet! Neka ide do đavola!« Stisnutom pesnicom zaprijeti ž eni. »U smeć e s tobom, č uješ me, u smeć e s tobom!« Ode i spusti se opet na š krinju, osjeti novč ić e u kesi, koju je nosio o pasu, kao da ga boli želudac. »Nije moguće... o, nije moguće da je u kvaru«, reče Douglas pogođen. »Stara je«, reč e Tom. »Djed kaž e da je bila ovdje još dok je on bio dječ ak, a i prije. Jednog se dana mora poremetiti i ...« »Hajde, sada«, reče Douglas, »o, molim te, piši da vidi i Tom.« Krišom ubaci drugi novčić u stroj. »Molim ...« Dječaci su se naslonili na staklo, a njihov je dah stvarao na staklu gomile oblaka. I onda se duboko u sanduku čuo šapat, komešanje. Polako se vješ tič ina glava podiž e i pogleda dječ ake, a u oč ima joj je bilo neš to od č ega su se oni sledili. Ruka joj poč e frenetič no č eprkati tamo amo po kartama, zastajkujuć i, opet srljajuć i,
vrać ajuć i se. Glava joj se nagnu naprijed, jedna se ruka zaustavi i drš ćuć i je tresla strojem dok je druga ruka pala, zaustavljala se, pisala i na kraju prestala tako nenadano i naglo da je zazvonilo staklo kovč ega. Vješ tič ino se lice ponovno spusti i vrati u svoju ukoč enu, mehanič ku bijedu, još uvijek smotano u klupko. Maš inerija zapne i jedan se jedini zubac oklizne, a jedna mala tarot karta padne dolje u Douglasovu šaku. »Živa je! Radi opet!« »Sto kaže karta, Doug?« »To je ona ista što mi ju je napisala prošle subote! Slušaj ...« I Douglas pročita: »Hej, ne, nipošto! Samo luđaci žele smrt! Nije li lijepo plesati i pjevati, Dok mrtvačka zvona zvone? Nije li lijepo plivati u vinu, I vrtjeti se na prstima, I pjevati, hej, nipošto! Dok vjetrovi pušu i valovi udaraju? Hej, ne, nipošto!« »Ništa drugo ne kaže?« — reče Tom. »Na dnu je poruka: Proročanstvo: dug i ugodan život.« »To već ide! A kako bi bilo da sad dobijemo jednu za me?« Tom ubaci svoj novčić. Vještica se strese. Jedna mu karta padne u ruke. »Tko zadnji istrči odavle, taj je vještičina stražnjica«, reče Tom mirno. Istrč aš e tako brzo da je vlasnik zabezeknuto š čepao č etrideset i pet bakrenih pennyja jednom šakom, a trideset i šest drugom. Vani na blješ tavom ulič nom svjetlu otkriš e Douglas i Tom neš to straš no. Tarotkarta je bila prazna, nije bilo poruke. »To ne može biti!« »Nemoj se uzrujavati, Doug, to ti je i tako samo jedna obič na, stara karta; samo smo izgubili jedan penny.« »Nije to obična stara karta, to je više nego jedan penny, to je život i smrt.« Na drhtavom je ulič nom svjetlu Douglasovo lice bilo mliječ no blijedo dok je buljio u kartu, okretao je, šuštao njome i nastojao da nekako stvori slova na njoj. »Nestalo joj je crnila.« »Njoj nikad ne nestane crnila.« Pogleda gospodina Blacka, koji je tamo sjedio i ispijao do dna bocu, kunuć i, ne znajuć i kako je sretan, š to mož e ž ivjeti u trijemu. Molim vas, mislio je Douglas ne dopustite da se i trijem raspadne. Dosta je zla u tome š to su iš čezli prijatelji, neki su ljudi iz stvarnog ž ivota ubijeni, ali dajte da trijem ostane i nadalje kakav je bio, molim vas, molim... Sad je Douglas znao zaš to ga je trijem tako privlač io ovaj tjedan i privukao ga i noć as. Tu je jedan svijet bio potpuno na svom mjestu, svijet koji se mož e proreci, siguran, određen, sa svojim svijetlim, srebrnim prorezima, svojim straš nim gorilom iza stakla, kojega je zauvijek ubio voš tani [17] junak da bi spasio još voš taniju junakinju. Pa onda kuckanje i ž uborcnje automata Kopsa na vječ nim fotografskim č ekrcima, koji se vijugaju u mraku pomoć u novč ić a s indijanskom glavom, pod zapaljenom ž aruljom bez zaslona. Kops stalno dož ivljuje ili je na rubu da dož ivi sraz sad s vlakom, sad s kamionom, tramvajem, iskinutim lukobranom na oceanu, gdje se on ne utapa, jer
ide dalje da se opet sudari s vlakom, kamionom, tramvajem, da otklizne od starog tako poznatog lukobrana. Svjetovi u svjetovima, predstave za novč ić , koje upravljaš tako da ti ponavljaju stare [18] obrede i formule. Ako ž eliš , tamo ti brać a Wright plove u pješ čanoj oluji u Kittyhawku, Teddy Roosevelt izlaž e svoje č arobne zube, San Francisco se gradi i izgara u pož aru, izgara i gradi se dokle god znojni novčići hrane automat. Douglas pogleda oko sebe taj noć ni grad, gdje bi se moglo za jedan č as svaš ta dogoditi. Tu je i danju i noć u tako malo rezova za ubacivanje novč ić a, tako malo karata dobiješ za č itanje i kad ih č itaš , tako je malo smisla u tome! Tu u ljudskom svijetu mož eš dati i vrijeme, i novac, i molbu, a uzvrate ti nešto malo ili ništa. Ali tamo u trijemu mož eš drž ati munju s električ nim strojem »DRZI AKO MOZES«, ako paziš da mu kromirane poluge budu rastavljene, dok te struja ubada kao osa, prš ti ti kroz drhtave prste i proš iva ih. Probuš iš jednu vreć u i vidiš koliko stotina funti tetiva ima u tvojoj ruci da udaraš svijet, kad ga treba udarati. Tamo uhvatiš robota za ruku i indijanski se hrvaš dok ne izrveš svoj bijes i zapališ žarulje do sredine jedne karte, a na vrhu bukne vatromet, izraz tvoje sile. Dakle, u arkadi uč iniš ovo ili ono, pa se onda i dogodi ovo ili ono. Iziđeš smiren kao iz neke crkve koju još nisi poznavao. A sad? Sad? Vješ tica se pomicala, ali bez riječ i, i mož da ć e skoro biti mrtva u svom staklenom sanduku. Pogleda gospodina Blacka kako brunda prkoseć i svim svjetovima, pa i svome vlastitom. Jednog ć e dana ina naprava zarđati zbog nemara, automat Kops ć e se ukoč iti zauvijek, napola u jezeru, napola izvan njega, napola zakvač en, napola udaren od lokomotive; brać a Wright nikad neć e svoju zmajsku mašinu dići s tla ...« »Tom«, reče Douglas, »treba da sjednemo u knjižnicu i razmislimo o toj stvari.« Išli su niz ulicu, a između njih je išla neispisana karta. Sjedili su u knjiž nici, u zelenom svjetlu iza. kapaka, a onda su sjedili vani na kamenom lavu, mašući nogama oko njegovih leđa, mrgodeći se. »Taj stari Black čitav dan viče na nju i prijeti joj da će je ubiti.« »Ne može čovjek ubiti ono što nije nikad ni živjelo, Doug.« »On prijeti vješ tici kao da je ž iva ili tako neš to. Vikao je na nju, pa je mož da zato napustila posao. Ili mož da uopć e nije odustala, samo se posluž ila nekim tajnim nač inom da nas opomene da joj je ž ivot u opasnosti. Nevidljivo crnilo. Mož da limunov sok! Tu je neka poruka koju nije ž eljela da vidi gospodin Black za sluč aj da on pogleda dok smo bili u njegovu trijemu. Pridrž i! Ja imam nekoliko žigica!« »Zašto bi ona nama pisala, Doug?« »Drži kartu. Evo!« Douglas zapali jednu šibicu i počne je provlačiti ispod karte. »Uu! Nisu riječi na mojim prstima, Doug, dalje sa šibicom!« »Evo!« poviče Douglas. I stvarno je bilo. Slabo pauč inasto š krabanje poč elo je oblikovati u zavojitom, nevjerojatnom nizu krasnopisnih slova, koja su bila tamna na svjetlu... jednu riječ, dvije riječi, tri ... »Karta! U plamenu je!« Tom vrisne i ispusti je. »Stani na nju!« Dok su oni skoč ili, udarivš i se kod toga o kameni hrbat lava, karta se već bila pretvorila u crnu prašinu. »Doug! Sad nikad nećemo saznati, što je rekla!« Douglas je držao pahuljasti, topli pepeo na dlanu ruke.
»Ne, ja sam vidio. Zapamtio sam riječi.« Pepeo mu se rasprši po prstima, šušteći. »Sjeć aš li se komedije Charlieja Chasea proš log proljeć a, gdje se Francuz utapao i neprestano neš to vikao na francuskom, š to Charlie Chase nije nikako mogao razumjeti. ,Secours! [19] Secours!' I netko je Charlieju rekao š to znač i, i on je skoč io i spasio č ovjeka. Dakle, na toj sam karti svojim vlastitim očima vidio ,Secours!'« »Zašto bi pisala francuski?« »Da ne razumije gospodin Black, budalo!« »Doug, to je bio samo stari znak utisnut u papiru, koji je iziš ao kad si oprž io kartu.. .« Tom pogleda Douglasu u lice i zastane. »Dobro, nemoj tako izgledati, kao da si lud. Bila je ,sisaljka polipa', ili što god ti drago. Ali to su bile svakako druge riječi...« »Gospođa Tarot, to je bilo. Sad znam, Tom. Gospođa Tarot je stvarno ž ivjela davno, proricala sudbinu. Vidio sam jednom njenu sliku u enciklopediji. Iz cijele je Evrope svijet k njoj dolazio da je vidi. No, sjećaš li se sada? Misli, Tom, misli!« Tom sjedne na lavova leđa gledajuć i niz ulicu, tamo gdje su svjetlucala svjetla trijema. »Nije to prava gospođa Tarot?« »Svakako, u toj staklenoj kutiji, u crvenoj i plavoj svili i u tom starom, napola otopljenom vosku! Mož da joj je nekad davno netko bio zavidan i mrzio je pa ju je oblio voskom i zauvijek je zarobio. Tako je prelazila iz ruke u ruku, od jednog zlikovca do drugog, i svrš ila poslije mnogo stoljeć a ovdje u Green Townu u Illinoisu, gdje radi za novč ić e s indijanskom glavom umjesto okrunjenih glava Evrope!« »Zlikovac? Gospodin Black?« »Ime mu je ,Crni', košulja mu je crna, pojas crn. Filmski zlikovci se oblače u crno, zar ne?« »Ali zašto nije zvala u pomoć prošle ili pretprošle godine?« »Tko zna, mož da je sto godina svaku noć pisala poruke limunovim sokom na kartama, ali su svi č itali samo njene redovne poruke, nitko se nije sjetio, kao mi, da prijeđe š ibicom po papiru, s druge strane, da izvuče pravu poruku. Sreća što ja znam što znači ,secours'.« »Dobro, rekla je ,Pomoć!' Pa što sada?« »Mi ćemo je spasiti.« »Ukrasti je gospodinu Blacku ispred nosa, ha? Pa da onda mi sami završ imo kao vješ ci u staklenim kutijama, lica prelivenih voskom za daljih deset tisuća godina?« »Tom, evo knjiž nice. Naoruž at ć emo se č arobnim izrekama i magič nim napicima, pomoć u kojih ćemo se boriti protiv gospodina Blacka.« »Postoji samo jedan magič ni napitak, koji ć e gospodina Blacka zatraviti«, reč e Tom. »Cim dobij a dosta penny ja svake večeri, on ... Dobro, vidjet ćemo.« Tom izvadi iz dž epa nekoliko metalnih novč ić a. »To bi upravo bilo dosta. Doug, ti č itaj knjige. Ja ć u poć i natrag i petnaest puta pogledati automat; ja sam neumoran. U međuvremenu ti dođi i srest ćemo se u trijemu. Možda će stari čarobni napitak biti za nas dovoljan.« »Tom, nadam se da znaš što radiš.« »Doug, želiš li ti spasiti tu kraljevnu ili ne?« ' Douglas se naglo okrene i potrči. Tom je vidio kako su se vrata knjiž nice otvorila i zatvorila. Onda skoč i preko lavovih leđa dolje u noć. Na stepenicama knjižnice je lepršao i raspršivao se pepeo od spaljene tarotkarte. Trijem je bio mrač an; unutra su se nejasno vidjeli i zagonetno izgledali automati za kuglanje kao tragovi i otisci na praš ini u podrumu nekog diva. Tu je bila panorama s Teddyjem Rooseveltom i brać om Wright, koji su se blijedo smiješ ili ili samo upravljali drvenim propelerom.
Vješ tica je sjedila u svom sanduku, a voš tane vjeđe bile su joj spuš tene. Tada odjednom jedno oko zasja. Obasjao ga je mlaz svjetla izvana kroz prasne prozore trijema. Jedna se krupna spodoba prisloni uza zaključ ana vrata, ključ zagrebe u bravi. Vrata se buč no otvore i ostanu otvorena. Culo se teško disanje. »To sam samo ja, djevojko«, reče gospodin Black gegajući se. Ulicom je dolazio Douglas, nosa zabodena u neku knjigu. Nađe Toma sakrivena iza jednih vrata. »Pst!« reč e Tom. »Djelovalo je. Kops navijen petnaest puta; i kad je gospodin Black č uo da sam ubacio sav taj novac, raskolač io je oč i, otvorio stroj, izvadio novac, izbacio me van, otiš ao prijeko u onu tajnu točionicu alkohola po čarobni napitak.« Douglas se doš ulja i poviri u mrač ni trijem i vidje oba gorile, od kojih je jedan drž ao u rukama voš tanu junakinju i nije se uopć e micao, a drugi je usupnut stajao usred prostorije, lagano se njišući. »O, Tom«, prošapće Douglas, »ti si genij. On je upravo pun magičnog napitka, zar ne?« »Ono prvo možeš reći još jednom. Što si ti pronašao?« Douglas je kuckao po knjizi i govorio tihim glasom. »Gospođa Tarot je, kako sam rekao, proricala smrt, sudbinu i slič ne stvari u salonima bogataš a, ali je uč inila jednu nesmotrenost: Napoleonu je u lice prorekla poraz! Tako...« Douglasov se glas rasplinuo jer je opet gledao kroz praš ni prozor prema toj dalekoj iguri, koja je mirno sjedila u svom staklenom ormaru. »Secours«, mrmljao je Douglas. »Stari se Napoleon obratio muzeju voš tanih igura gospođe Tussaud i dao gospođu Tarot živu ubaciti u kipući vosak, i sada ... sada ...« »Pazi, Doug, gospodin Black, tamo unutra! Drži nož ili nešto slično!« Bila je istina. Unutra je teturao gospodin Black i už asno kleo. U ruci je drž ao nož i njime mahao po zraku šest inča daleko od vještičina lica. »Ima pik na nju, jer ona jedina ima ljudski lik u toj starudiji«, reč e Tom. »Neć e joj on niš ta učiniti. Samo još koji čas i on će pasti i zaspati.« »Ne, gospodine«, reč e Douglas. »On zna da nas je ona upozorila i da ć emo doć i da je oslobodimo. On neć e da mi otkrijemo tajnu o njegovoj krivnji, tako da ć e je mož da noć as uniš titi zauvijek.« »Kako je mogao saznati da nas je ona upozorila? Nismo znali ni mi sami dok nismo otiš li odavle.« »Stavio je novč ić u stroj, i ona mu je sve rekla; tu ona ne mož e lagati, na tim kartama, na svim tim tarotskim lubanjama i kostima. Ona jednostavno mora reć i istinu; tako je i njemu dala kartu na kojoj su bila dva mala viteza, koji nisu već i od djece, zar ne? To mi, s buzdovanima u ruci, dolazimo ulicom.« »Posljednji put«, vikao je gospodin Black unutra u spilji, »Stavljam novč ić . Sad mi, k vragu, konač no reci! Hoć e li ovaj prokleti trijem ikad nositi novac ili ć u ja objaviti da sam propao? Sjediš tamo, kao sve ž ene hladna ribo, dok muš karac skapava! Promiješ aj karte! Tako! Daj da vidim!« Digne kartu prema svjetlu. »O, moj Bože!« prošapće Douglas. »Budi spreman.« »Ne!« poviče gospodin Black. »Lažljivice! Lažljivice! Evo ti!« Tresne šakom o sanduk. Staklo prsnu kao veliki mlaz zvjezdanog svjetla i razleti se u tami. Vješ tica je sjedila na otvorenom, rezervirana i mirna, čekajući na slijedeći udarac. »Ne!« Douglas pojuri kroz vrata. »Gospodine Black!« »Doug!« vikao je Tom. Gospodin Black se okrene na Tomov uzvik. Podigne nož kao da ć e udariti. Douglas se skameni.
A onda se gospodin Black š irom otvorenih oč iju, ž mirnuvš i jednom, okrene tako da se leđima opruž io po podu, baterija mu je odletjela iz desne ruke, a nož mu je iz lijeve iskliznuo kao srebrna riba. Tom polako uniđe da pogleda tu spodobu što se opružila u mraku. »Doug, je li mrtav?« »Ne, to je samo reakcija na proroč anstva gospođe Tarot. Dječ ač e, on je kao oprž en. Straš no, to moraju biti karte.« Čovjek je na podu bučno spavao. Douglas pokupi razasute tarot karte i drš ćuć i ih spremi u dž ep. »Hodi, Tom, da je izvuč emo odavle dok ne bude kasno.« »Oteti je? Ti si lud!« »Zar bi ti htio biti kriv za još gori zločin? I još mu pomoći, na primjer, u ubojstvu!« »Zaboga, pa ne možeš ubiti jednu glupu staru lutku!« Ali Doug nije sluš ao. Uš ao je u ormar, koji je sad bio otvoren, i kao da je to godinama oč ekivala, voš tana se tarotska vješ tica uz š kriputav uzdah nagnu naprijed i polako, polako pade u njegov naručaj. Gradski je sat odbio devet i č etrdeset i pet. Mjesec je bio visoko i ispunjao cijelo nebo toplim, ali zimskim svjetlom. Ploč nik bijaš e č isto srebro, po kojem su se kretale crne sjene. Douglas je iš ao s nekim predmetom od barš una i vilinskog voska na rukama, zaustavljajuć i se da se sakrije u dubokim sjenama, pod drveć em, koje je treperilo, sam. Sluš ao je i ogledavao se. Neki zvuk. kao da miševi trče. Iza ugla bane Tom i zaustavi se pokraj njega. »Doug, ja sam zaostao. Preplaš io sam se da je gospodin Black, dobro... poč eo je onda oživljavati... kleo je... O, Doug, ako te ulovi sa svojom lutkom! A što će naši misliti? Krađa!« »Tiho!« Osluš kivali su tu rijeku na mjeseč ini, kako je izgledala ulica iza njih. »Sad bi ti, Tom, meni mogao pomoć i da je odnesem na sigurno mjesto, ali ne mož eš ako je budeš nazivao lutkom i govorio glasno ili je vukao kao mrtvi teret.« »Pomoći ću!« Tom preuzme pola težine. »Bože moj, kako je lagana!« »Bila je zbilja mlada kad je Napoleon...« Douglas zastane. »Stari su ljudi teški. Tako ti kažeš.« »Ali zašto? Reci mi čemu to trčanje oko nje, Doug. Zašto?« »Zaš to? Douglas ga pogleda i zastane. Sve se događalo tako brzo, on je iš ao tako daleko i tako je bio zagrijan da je već davno zaboravio zaš to. Istom sada, kad su opet poš li ploč nikom, dok su im na oč nim kapcima lež ale sjene kao leptiri a ruke im mirisale teš kim zadahom praš nog voska, imao je vremena da razmišlja i polako odgovori, glasom koji je bio isto tako stran kao i mjesečina. »Tom, ima nekoliko tjedana, kako sam otkrio da sam ž iv. Dječ ač e, kako sam skakao! A onda, proš li tjedan, u kinu, otkrio sam da ć u umrijeti. Nisam stvarno nikad na to pomiš lljao. I odjednom mi je bilo kao da sam saznao da ć e moja biljež nica biti zaključ ana zauvijek — ili š kola, š to nije tako loš e kako se nama č ini, jer ć e i ona svrš iti kao da nije niš ta ni bilo — da ć e sve breskve oko grada usahnuti, i da ć e klanac biti ispunjen, i da neć e viš e biti nikakva mjesta za igru, a ja ć u biti bolestan u krevetu dokle god mognem misliti, i sve ć e biti tamno i ja ć u se plaš iti. I tako, ne znam; hoć u da pomognem gospođi Tarot. Sakrit ć u je za koji tjedan ili mjesec, a za to ć u vrijeme u knjiž ari traž iti u knjigama crne magije kako da rastjeram č arolije i izvadim je iz voska da opet mož e hodati po svijetu. Ona ć e mi biti tako zahvalna da ć e otkriti karte sa svim onim vrazima, i peharima, i mač evima, i kostima i reć i ć e mi koje kaljuž e treba da zaobiđem i kad treba da ostanem u krevetu u četvrtak poslijepodne.« »Ne vjeruješ ti u to.« »Vjerujem, ili barem najveć i dio. Pogledaj sada, tu je klanac. Sić i ć emo poprijeko pokraj smetišta i onda...« Tom se zaustavi. Douglas ga je zaustavio. Dječ aci se nisu okrenuli, ali su č uli topot teš kih
koraka iza sebe. Kao taneta obojica poskoč iš e prema koritu jednog jezera, koje nije bilo daleko. Netko je vikao i kleo. »Tom, neka tebe slijedi!« Dok su još bili u trku, jedna ih divovska ruka tresnu u stranu. Gospodin Black, je obarao desno i lijevo, a dječ aci su na travi vriš tali videć i razbješ njenog č ovjeka, koji je prskao u zrak pljuvač ku iz svojih stisnutih zubi i razvaljenih usana. Vješ ticu je drž ao za vrat i jednu miš icu, a plamenim je očima zurio dolje na dječake. »To je moje! Mogu s tim č initi š to hoć u. Zar mislite da mi je oduzmete? Ona je prouzroč ila sve moje neprilike — novac, posao, sve je propalo. Evo što mislim o njoj!« »Ne!« poviče Douglas. No poput velike dizalice podigle su ogromne ruke spodobu prema mjesecu, ispruž ile i okrenule krhko tijelo prema zvijezdama pa ga onda uz psovku ispustile, tako da je poletjelo u klanac i valjajući se povuklo za sobom lavine smeća i bijelu prašinu i pepeo. »Ne!« govorio je Douglas sjedeći i gledajući dolje. »Ne!« Veliki se č ovjek kolebao na rubu brijega daš ćuć i. »Samo Bogu zahvalite š to to nisam uč inio s vama!« Poč e se nesigurno udaljivati. Jednom je pao, ustao govoreć i sa samim sobom pa se udaljio i smijući se i kunući. Douglas je sedio na ivici gudure i plakao. Poslije dugog vremena ispuše nos. Pogleda Toma. »Tom, kasno je. Tata sigurno već š eta i traž i nas. Trebalo je biti kod kuć e ima već jedan sat. Trči natrag Washingtonovom ulicom, nađi tatu i dovedi ga.« »Valjda nećeš ići dolje u klanac?« »Ona je sad gradsko vlasniš tvo, na hrpi otpadaka, i nitko se ne brine š to ć e se dogoditi, č ak ni gospodin Black. Reci tati zašto treba doći ovamo i da ne treba da ga vide kad bude išao kući s njom i sa mnom. Natrag ću je nositi okolo i nitko nikad neće saznati.« »Neće ti ona ništa više vrijediti, sad kad joj je mašinerija sva razlupana.« »Ne možemo je ostaviti vani na kiši, zar ne uviđaš, Tom?« »Naravno.« Tom se polako udaljio. Douglas se spusti niz brijeg preko hrpa pepela, starog papira i limenki. Nasred puta zastane i osluhne. Zurio je u š aroliku nejasnoć u na strmini ispod sebe. »Gospođo Tarot?« skoro je š aptao. »Gospodo Tarot?« Uč ini mu se da na pdnož ju brijega na mjeseč ini vidi gdje se mič e njena bijela ruka. To je lepršao komad bijelog papira. Ipak je pošao tamo. Gradski je sat odbijao ponoć . Svjetla su u okolnim kuć ama skoro sva bila ugaš ena. U spremiš tu radionice stajala su kraj vješ tice oba dječ aka i jedan muš karac, a ona je sad bila opet uređena i mirna i sjedila je na jednoj staroj pletenoj stolici za stolom za karte, koji je bio pokriven voš tanim platnom, a na njemu su bile razastrte tarot karte u fantastič nim lepezama od popova, i klauna, i kardinala, i smrti, i sunaca, i kometa, a dodirivala ih je voštana ruka. Otac je govorio. » ... Ja znam, kako je to. Kad sam ja bio dječ ak, kad bi cirkus napustio grad, trč ao sam naokolo i sakupljao na tisuć e oglasa. Kasnije sam hranio kunić e pa sam se onda bavio magijom. Stvarao sam sebi iluzije i nisam ih mogao ostvariti.« On kimne vješ tici. »O, sjeć am se, jednom mi je prorekla sreć u, ima tomu trideset godina. Dobro, oč istite je temeljito pa onda dođite u krevet. U subotu ćemo joj napraviti posebnu izbu.« Htio je izići iz spremišta kad Douglas tiho progovori: »Tata. Hvala. Hvala što si s nama išao kući. Hvala.« »Budalaština!« reče otac i iziđe. Kad su ostali sami s vješticom, oba se dječaka pogledaše.
»Borati, ravno glavnom ulicom nas č etvoro, ti, ja, tata i vješ tica! Ovakvih tata nema niti jedan na tisuću.« »Sutra ć u«, reč e Douglas, »ić i da kupim od gospodina Blacka za deset dolara ostale dijelove mašine, inače će ih on baciti.« »Dobro.« Tom pogleda staru ž enu tamo na pletenoj stolici. »Dječ ač e. Zaista izgleda kao ž iva. Zanima me što ima iznutra.« »Male, sitne, ptičje kosti. Sve što je ostalo od gospođe Tarot kad je Napoleon ...« »Nikakva mašinerija? Zašto to ne bismo jednostavno prorezali da vidimo?« »Imamo još mnogo vremena za to, Tom.« »Kada« »Pa za godinudvije, kad meni bude č etrnaest ili petnaest godina, onda ć e biti vrijeme da se to uč ini. Sad neć u da znam niš ta drugo nego da je ona tu. A sutra ć u se dati na posao oko č arolija da joj pomognem da se zauvijek oslobodi. Jedne ć eš noć i č uti kako su vidjeli u gradu neku stranu, lijepu, mladu Talijanku u ljetnoj odjeć i, koja je kupila kartu za Istok, i svatko ć e reć i da je to najljepš a djevojka koju su ikad vidjeli, i kad to budeš č uo, Tom, — a vjeruj mi, novosti se brzo raznose! — a nitko neć e znati ni otkud je doš la ni kuda ide — tada znaj da sam ja razbio č aroliju i oslobodio je. A onda, kako sam rekao, za godinu dana, dvije godine, one noć i kad onaj vlak ode, bit ć e vrijeme da prorež emo vosak. Kad ona ode, ne mož eš viš e u njoj nać i drugo do malih zubaca i kotača i sličnog. Tako ti je to.« Douglas podigne vješ tič inu ruku i poč ne je pokretati kao da je ž iva, ples bijelog kostura, datumi i osude, udesi i ludo sti, kvrcanje, dodirivanje, š uš tanje njenih troš nih noktiju. Glava joj se na neki tajni nač in pravilno uspravljala te je gledala u dječ ake, kod č ega su joj oč i sijevale oš trim električnim svjetlom, bez treperenja. »Da ti kaže sudbinu, Tom?« upita Douglas mirno. »Da.« Jedna karta pade iz vještičina širokog rukava. »Jesi li vidio, Tom? Sakrila je kartu i sad nam je izbacuje!« Douglas digne kartu na svjetlo. »Prazna je. Metnut ć u je preko noć i u jednu kutiju od š ibica, punu kemikalija. Sutra ć emo otvoriti kutiju i tamo će biti poruka.« »A što kaže?« Douglas zažmiri da bi bolje vidio riječi. »Hoć e da kaž e: .Zahvaljuje vam vaš a ponizna služ benica i njež na prijateljica, gospođa Floristan Mariani Tarot, hiromantkinja, liječnik duša i mudra proročica sudbina i furija.« Tom se nasmije i prodrma bratovu ruku. »Na stavi, Doug, što još, što još?« »Cekaj ... I hoć e da kaž e: ,Hej, nikako, ne! .. . zar nije lijepo plesati i pjevati... kad zvone mrtvač ka zvona... i vrtjeti se na nož nom palcu... i pjevati... Hej, nikako, ne!' I hoć e da kaž e: ,Tom i Douglas Spaulding, š to god budete ž eljeli kroz cijeli ž ivot, dobit ć ete..." I hoć e da kaž e da ć emo ti i ja, Tom, živjeti vječno, živjet ćemo vječno ...« »I to sve na toj jednoj jedinoj karti?« »To sve, sve od riječi do riječi, Tom.« Obojica se dječ aka sagnuš e u svjetlu električ ne ž arulje i pognuš e glave, a pognu glavu i vješ tica, i gledali su i gledali u lijepu bijelu kartu, koja je toliko obeć avala, a svijetle su im oč i traž ile sve te nevjerojatne riječi, koje naskoro imaju uskrsnuti iz zaboravi. »Hej«, reče Tom što je tiše mogao, a Douglas slavodobitnim šapatom ponovi: »Hej...« Tiho je i otegnuto zvučio glas pod žarkim zelenim drvećem o podne. » ... devet, deset, jedanaest, dvanaest...« Douglas je polako išao preko ledine. »Tom, što ti to brojiš?«
» ... trinaest, četrnaest, šuti, šesnaest, sedamnaest, cvrčci, osamnaest, devetnaest...« »Cvrčci?« »Grom i pakao!« razrogači Tom oči. »Pakao, pakao, pakao!« »Bolje bi bilo da te nitko ne čuje kako kuneš.« »Pakao, pakao, pakao je jedno mjesto!« povič e Tom. »Sada moram poč eti ponovno. Brojio sam koliko puta cvrč ci skoknu u svakih petnaest sekundi«. Drž ao je u ruci svoj sat od dva dolara. »Odrediš to, onda dodaš trideset i devet, i dobiješ temperaturu toga č asa.« Pogleda na sat ž mireć i na jedno oko, uspravi glavu i počne opet šaptati: »Jedan, dva, tri...!« Douglas polako okrene glavu i osluhne. Negdje na nebu, koje je bilo boje kosti, zadrhtala je i zabrenč ala neka velika bakrena ž ica. Sa zamrlog su drveć a od vremena do vremena, u udarcima koji su paralizirali, dolazili prodorni metalni titraji kao da je prirodno nabijena strujom. »Sedam!« brojio je Tom. »Osam.« Douglas se polako uspinjao uza stepenice verande. S mukom pogleda u predsoblje. Stane tamo jedan č asak, a onda polako iziđe opet na verandu i jedva č ujno pozove Toma. »Tač no je osamdeset i sedam stupnjeva Fahrenheita.« «... dvadeset i sedam, dvadeset i osam ...« »Hej, Tom, čuješ li me?« »Čujem te — trideset, trideset i jedan! Pusti me! Dva, tri, trideset i četiri!« »Mož eš sada prestati rač unati, sad je unutra na onom starom termometru osamdeset i sedam i još se penje, bez pomoći ikakvih katidida.« »Cikada! Trideset i devet, četrdeset! Ne katidida! Četrdeset i dva!« »Osamdeset i sedam stupnjeva, mislio sam da bi htio znati.« »Cetrdeset i pet, to je unutra, ne vani! Cetrdeset i devet, pedeset, pedeset i jedan! Pedeset i dva, pedeset i tri! Pedeset i tri plus trideset i devet je... devedeset i dva stupnja!« »Tko kaže?« »Ja kaž em! Ne osamdeset i sedam stupnjeva Fahrenheita nego devedeset i dva stupnja Spauldinga!« »Tvojih i čijih još?« Tom se sav crven u licu naglo uspravi i pogleda u sunce. »Mojih i cvrč kovih, eto č ijih! Mojih i cvrč kovih! Ti si izvan rač una! Devedeset i devet, devedeset i devet, devedeset i devet stupnjeva Spauldinga, borami!« Obojica su stajala promatrajuć i nemilosrdno nebo bez oblaka, poput raspukle kamere, koja zjapi odgrnuta zastora na nepokretni i usupnuti grad što umire u žarkom znoju. Douglas zatvori oč ne kapke i vidje dva idiotska sunca gdje pleš u s unutarnje strane ruž ič asto prozirnih kapaka. »Jedan ... dva ... tri...« Douglas je osjećao kako mu se miču usne. »Četiri... pet... šest...« Cvrčci su još jače zapjevali. Od podne pa sve do zalaza sunca, od ponoć i pa do izlaska sunca poznavalo je jednog č ovjeka, jednog konja i jedna kola svih dvadeset i š est tisuć a trista č etrdeset i devet stanovnika Green Towna u Illionoisu. Usred dana bi djeca bez ikakva vidnog razloga ušutjela i rekla: »Dolazi gospodin Jonas!« »Dolazi Ned!« »Dolaze kola!« Stariji su ljudi mogli, koliko im volja, gledati i na sjever i na jug, i na istok i na zapad, ni traga [20] nije bilo č ovjeku zvanom Jonas, konju zvanom Ned ili kolima tipa Conestoga od onih š to su
plovila prerijama, pristajala u divljini. No kad bi posudili uho od psa i visoko ga uspravili i nać ulili mogli bi u daljini č uti neko pjevanje poput pjevanja nekog rabina u izgubljenim zemljama ili muslimana na minaretu. Uvijek je gospodinu Jonasu prethodio njegov glas, tako da su se ljudi sat i pol unaprijed mogli pripremiti za njegov dolazak. I č im bi se njegova kola pojavila, stajala su uz rubove ulica djeca kao za sveč ani doček. [21] Tako su stigla kola, a na visokom sjedalu pod suncobranom boje persimone sjedio je gospodin Jonas pjevajući, a uzde su u njegovim nježnim rukama izgledale kao struja vode: »Otpaci! Otpaci!« Ne, gospodine, nikakvi otpaci! Otpaci! Otpaci! Ne, gospođo, nikakvi otpaci! Tričarije, trice! Pletače igle, igračke! Sitni ukrasi! Zanimljivo! Košuljice! Košulje! Ali... stare stvari Stare stvari, Ne, gospodine, nikakvi otpaci!« Tko god je na prolazu sluš ao pjesmu gospodina Jonasa, mož e reć i da on nije obič ni sakupljač starih stvari. Po vanjskim znacima da, po nač inu kako se oblač io u prnje od prugastog barš una boje mahovine, s pustenom kapom na glavi, sa starim pucetima iz doba predsjednič ke kampanje [22] prije Manila Baya. Ali je u ovome bio neobič an; ne samo da je po suncu hodao, nego ste ga č esto mogli vidjeti s njegovim konjem gdje pliva ulicama na mjeseč ini, obilazeć i i obilazeć i noć u otoke, blokove zgrada gdje su ž ivjeli svi oni ljudi koje je on ikad u svom ž ivotu upoznao. A u onim je kolima vukao stvari š to bi ih svuda pomalo sakupio, i vukao ih dan, mjesec dana, godinu dana, dok ih netko nije zaž elio ili ustrebao. I samo je trebalo reć i: »Ja bih taj sat«, ili: Mogu li uzeti ovu strunjaču?« I Jonas bi im to dao, nije tražio novaca i otišao bi izmišljajući riječi za novi. napjev. Tako je on katkad u tri sata izjutra bio jedini ž ivi č ovjek u č itavom Green Townu, i č esto se događalo da bi ljudi koje bi zaboljela glava, kad su ga vidjeli kako polako prolazi sa svojim konjem, srebrnastim kao mjeseč ina, istrč ali i upijali ga da li kojom sreć om ima aspirina, a on je to imao. Ne jedanput je u č etiri ujutro pomogao kod porođaja i tek su onda ljudi primjeć ivali kako ima nevjerojatno č iste ruke i nokte — ruke bogata č ovjeka koji je ž ivio nekim drugim ž ivotom, a gdje, to nisu ni naslućivali. Nekad je vozio ljude na posao u grad, a ponekad, kad ljudi nisu mogli spavati, izlazili su na verande s cigarama i pušili s njim i razgovarali do zore. Tko god i š to god bio i koliko god se naoko razlikovao od drugih ljudi, i koliko se god č inio lud, ipak nije bio lud. Sam je č esto lijepo objaš njavao kako mu je prije mnogo godina dosadio posao u Chicagu, pa je potraž io jedan drugi nač in kako ć e provesti ostatak ž ivota. Nije trpio crkve, premda je njihove ideje cijenio, i kako je naginjao propovijedanju i š irenju znanja, kupio je konja i kola i poš ao da ostatak svog ž ivota provede u nastojanju da jedan dio grada ima prilike preuzeti ono š to drugi dio grada odbaci. U sebi je gledao kao neki proces poput osmoze, pomoć u kojega su svi unutar grada mogli doć i do svega. Nije trpio rasipnost jer je znao da ono š to je za jednoga otpadak za drugog znači raskoš. Zato bi se penjali i odrasli, a osobito djeca, da zavire u unutraš njost kola, gdje je bila hrpa toga blaga. »Razumijete«, govorio je gospodin Jonas, »mož ete uzeti š to hoć ete, ako vam zbilja treba.
Upitajte sami sebe da li to zaista želite od sveg srca. Možete li živjeti bez toga? Ako mislite da biste do zalaska sunca umrli, zgrabite taj nesretni predmet i bjež ite. Mene veseli kad vam mogu dati ono što hoćete.« I djeca su pretraž ivala velike hrpe pergamenta, i brokata, tapeta, i mramornih pepeljara, i prsluka, i koturaljki, i velikih, prljavih, presvuč enih stolica, i stolić a, i staklenih svijeć njaka. Jedan č asak ste samo č uli š apat, kvrcanje, zveckanje. Gospodin Jonas je promatrao, s už itkom otpuhujuć i iz svoje lule, a djeca su znala da ih on gleda. Katkad bi im ruke posegle za kakvim š ahom, za nizom boba ili kakvom starom stolicom i baš kad bi to dotakla, pogledala bi gore i vidjela kako ih oč i gospodina Jonasa neš to blago pitaju, i povukla bi ruke i oborila oč i. Na kraju bi svako od njih polož ilo ruke samo na jednu stvar i ostalo je kod toga. Podigli bi glavu i lica su im tako sjala da se gospodin Jonas morao smijati. Digao bi ruke kao da hoć e da zaš titi oč i od tog sjaja. Nač as bi pokrio oč i. U taj č as bi se djeca glasno zahvalila, zgrabila svoje koturaljke, ili glinene lonce, ili lopte za tenis i poskakala s kola i odjurila. Za kratko bi se vrijeme djeca vratila s neč im svojim u ruci, s lutkom ili nekom igrom, kojih su se zasitila, neš to iz č ega je č arobnost iscrpljena kao miris iz gume za ž vakanje, pa je bilo vrijeme da prijeđe na drugi kraj grada, gdje ć e se pojaviti prvi put, pa ć e opet i samo ož ivjeti i ož ivljavati druge. Ove su predmete za zamjenu plaš ljivo bacali preko ograde kola dolje među neviđeno bogatstvo i tada bi kola otandrkala dalje, njihovi bi se veliki kotač i u obliku suncokreta svjetlucali, a gospodin Jonas je opet pjevao ... »Otpaci! Otpaci! Ne, gospodine, ne otpaci! Ne, gospođo, ne otpaci!« dok ne bi umaknuo s vidika i samo bi još psi u dubokom hladu pod drveć em č uli rabina u pustinji i mahali repom ... »Stare stvari...« Glas se' polagano gubio. «... stare stvari...« Šapat. » ... stare stvari...« I otišao je. I psi bi pozaspali. Ploč nike bi č itavu noć posjeć ivali dusi praš ine, vatreni vjetar ih je sazivao, vitlao njima i blago ih spuš tao u topli miris na ledinama. Drveć e, koje su potresali koraci kasnih lutalica, zbacivalo je sa sebe lavine praš ine. Od ponoć i se č inilo da izvan grada neki vulkan razasipa posvuda už asni pepeo, ovijajuć i besnene noć ne č uvare i razjarene pse. U tri ujutro je svaka kuć a imala ž uti krov, koji se žario kao da se sam od sebe zapalio. U zoru se sve mijenjalo, stvar po stvar. Zrak je tekao kao voda iz vruć eg izvora, neč ujno. Jezero je bilo masa pare, mirne i duboke, iznad dolina, a ribe su se na pijesku pekle pod bistrim parama. Katran je bio kao slatki sirup proliven po ulici, crvene su cigle bile mjed i zlato, vrh krovova poploč en broncom. Zice visoke napetosti bile su kao vječ na munja, ž arile se kao prijetnja nad besnenim kućama. Cvrčci su sve glasnije pjevali. Sunce se nije na nebo penjalo nego se po njemu razlijevalo. Douglas se u svojoj sobi u krevetu otapao, uznojeno mu je lice bilo nalik masi mjehurića. »Sjajno«, reče Tom ulazeći. »Hodi, Doug. Cijeli ćemo dan gnjuriti u rijeci.«
Douglas ispusti dah. Douglas udahne. Znoj mu se runio niz vrat. »Doug, jesi li budan?« Jedva je vidljivo kimnuo glavom. »Ne osjeć aš se dobro, a? Dječ ač e, danas ć e ova kuć a izgorjeti.« Polož i ruku na Douglasovo č elo. Kao da se dotakao užarene peći. Preneraženo trgne prste natrag Okrene se i siđe niza stepenice. »Mama«, reče, »Doug je zaista bolestan.« Majka, koja je upravo vadila iz hladionika jaja, zastane, licem joj preleti zabrinutost, vrati jaja i pođe za Tomom uza stepenice. Douglas se u međuvremenu nije ni pomakao. Cvrčci su sad kričali. U podne je liječ nik dotrč ao do verande kao da ga sunce progoni da bi ga smrvilo, bio je zadihan, umornih očiju. Preda Tomu svoju torbu. U jedan sat je liječ nik iziš ao tresuć i glavom. Tom i majka stajali su iza reš etkastih vrata i doktor im je tiho govorio ponavljajuć i i ponavljajuć i da ne zna, da ne zna. nataknuo je na glavu svoj panama-š eš ir, pogledao sunč evo svjetlo, koje se blistalo i od kojeg je drveć e sahnulo, oklijevao je kao da treba prekorač iti vanjski rub pakla, pa onda opet potrč ao do svojih kola. U zraku je još poslije njegova odlaska lebdio oblak plavog dima. Tom uzme jednu funtu leda iz aparata za pravljenje leda, rasiječ e ga na prizme i donese gore. Majka je sjedila na krevetu i u sobi se č ulo samo kako Douglas udiš e paru a izdiš e vatru. Led su pozamatali u maramice i metnuli mu ga na glavu i po tijelu. Zatvorili su kapke, i soba je bila kao podrum. Sjedili su tu do dva sata i donosili još leda. Uvijek su ponovno opipavali Douglasovo č elo, i bilo je kao svjetiljka koja je cijelu noć gorjela. Kad bi ga dotakli, pogledali bi svoje prste da mož da nisu spaljeni do kosti. Majka je otvorila usta da neš to kaž e, ali su cvrč ci sada bili tako buč ni da su stresali praš inu sa stropa. U vatri i mraku lež ao je Douglas osluš kujuć i muklu piš taljku svog srca i mutnu plimu i oseku krvi u svojim rukama i nogama. Usne su mu bile teške i nisu se htjele pomicati. Misli mu bijahu trome i samo su se otkidale kao zrna sjemena što padaju ispod stakla na satu, polagano, jedna po jedna. Tik! Oko jednog ugla sa svijetlim č elič nim trač nicama klizio je trolejbus, bacajuć i val iskrič avih mrvica, koje su cvrč ale, a njegovo je buč no zvono zazveč alo deset tisuć a puta, dok se nije stopilo sa cvrč cima. Gospodin Tridden je mahao. Trolejbus je prohujao oko ugla poput topa i rasplinuo se. Gospodin Tridden! Tik. Jedno je zrnce palo. Tik. »Čagečagding! Vuuuuuuuuu!« Na vrhu krova se kretao neki dječ ak i vukao neku nevidljivu stranu, a onda se sledio u kip. »John! John Huff, ti! Mrzim te, John! John mi smo drugovi! Ne mrzim te, ne!« John je padao niz prolaz između brijestova kao da pada u bezdan ljetnog zdenca i lebdeć i je iščeznuo. Tik. John Huff. Palo je zrno pijeska. Tik. John... Douglas pomakne glavu, koja se stropošta na bijeli, bijeli, strahovito bijeli jastuk. Provezle su se gospođe u Zelenoj maš inj, uz zvuk, koji je slič io lavež u crnog tuljana, a podigle su ruke, bijele poput golubica. Utonule su u duboku vodu ledine, a rukavicama su mu još uvijek mahale kad se trava sklopila nad njima ... Gospođa Fern! Gospođa Roberta! Tik... Tik... I odmah se poslije toga nagnuo na jedan prozor na suprotnoj strani pukovnik Freeleigh, lica kao sat, i na ulici se diž e praš ina od krda bufala. Pukovnik Freeleigh je lupao, zveckao, desni mu se rastvoriš e, a iz usta mu mjesto jezika iskoč i opruga, koja se poč e njihati u zraku. On poput lutke
klonu na dasku prozora, dok je jednom rukom još uvijek mahao... Gospodin Auffmann je proš ao u neč em š to se blistalo i slič ilo trolejbusu i zelenoj električ noj maš ini za š etnje i to je za sobom ostavljalo svijetle oblake i zasljepljivalo oč i kao sunce. »Gospodine Auffmann, jeste li vi to izumili!« — povič e on. »Jeste li naposljetku napravili stroj radosti?« Ali onda vidje da stroj nema poda. Gospodin Auffmann je trč ao po tlu noseć i č itav taj č udnovati okvir na svojim leđima. »Radost, Doug, evo dolazi radost!« I njega je nestalo kao u trolejbusa, Johna Huffa i gospođe s golubljim prstima. Gore se na krovu č ulo tuckanje. Taprapbang! Zastoj. Taprapbang! Cavao i č ekić . Cekić i č avao. Ptičji zbor. I neka starica koja je pjevala slabim glasom, ali od srca.. . »Da, skupit ćemo se kraj rijeke... rijeke ... rijeke Da, skupit ćemo se kraj rijeke... koja teče pokraj prijestolja božjeg...« »Bako, prababo!« Kuc, tiho, kuc, tiho, kuc, tiho, kuc. » .. . rijeka ... rijeka . . .« I sad su samo još ptice dizale i spuš tale na krov svoje sitne nož ice. Tuctuc. Grebanje. Pi. Pi. Tiho. Tiho. » ... rijeka ...« Douglas udahne i odjednom sve izdahne jauknuvši. Nije č uo kako je majka utrč ala u sobu. Na ruku mu pade neka muha kao goruć i pepeo cigarete, zacvrči i odletje. Cetiri sata poslije podne. Mrtve muhe lež e po ploč niku. Psi vlaž e prostirač e u kuć icama. Sjene su se sjatile pod drveć e. U gradu su trgovine zatvorene i zaključ ane. Obala jezera prazna. U jezeru tisuće ljudi, do vrata uronjeni u vodu, koja je topla ali ipak razblažuje. četiri i petnaest. Gradskim ulicama, poploč enim opekom, kretala su se kola sa starim stvarima, a na njima je pjevao gospodin Jonas. Blijedi je Douglasov pogled istjerao Toma na ulicu i sad je polako iš ao rubom ploč nika kad su se kola zaustavila. »Hej, gospodine Jonas!« »Zdravo, Tom.« Tom i gospodin Jonas bili su sami na ulici sa svim tim lijepim stvarima u kolima, ali ih ni jedan ni drugi nije gledao. Gospodin Jonas nije odmah progovorio. Zapalio je lulu i otpuhnuo kimnuvš i glavom kao da i prije nego što će upitali zna da nešto nije u redu. »Tom?« reče. »Moj brat«, reče Tom. »Doug.« Gospodin Jonas pogleda gore prema kući. »Bolestan je«, reče Tom. »Umire!« »Oo, pa to ne mož e biti tako«, reč e gospodin Jonas mrko gledajuć i oko sebe na stvarni svijet, gdje tog mirnog dana nije bilo ničega što bi i najmanje bilo nalik smrti. »Umire«, reč e Tom. »I liječ nik ne zna š to mu je. Vruć ina, kaž e, samo vruć ina. Mož e li to biti, gospodine Jonas? Može li vrućina ubiti čovjeka čak i u zasjenjenoj sobi?« »Dobro«, reče gospodin Jonas i zastane. Tom je plakao. »Uvijek sam mislio da ga mrzim . .. tako sam mislio... skoro se uvijek svađamo... ja mislim da sam ga mrzio... katkad... ali sada... sada. O, gospodine Jonas, kad biste samo...« »Što kad biste samo, dječače!« »Kad biste samo imali neš to u tim kolima š to bi pomoglo. Neš to š to bih ja mogao izabrati i odnijeti gore i da mu bude dobro.«
Tom je opet plakao. Gospodin Jonas izvadi svoj š areni dž epni rupč ić i dade ga Tomu. Tom obriš e rupč ić em nos i oči. »Ljeto je bilo teško«, reče Tom. »Strašno se mnogo stvari dogodilo Dougu.« »Pričaj mi o tom«, reče staretinar. »Dobro«, reč e Tom teš ko diš uć i i još uvijek plač uć i. »Prvo je izgubio svoga najboljeg vrš njaka, bio je zaista divan. A kruna svega je da mu je netko ukrao lovač ke rukavice, koje stoje dolar i pedeset i pet. A onda loš posao kad je Charlieju Woodmanu prodao svoju zbirku fosilnih kamenja i š koljki za glineni kip Tarzana, koji se mogao dobiti za sakupljene poklopce kutija od makarona. Drugi je dan razbio Tarzanov kip na pločniku.« »To je sramota«, reče staretinar, i zbilja primijeti komadiće na cementu. »Onda nije dobio knjigu o č arolijama, koju je ž elio za svoj rođendan, nego je mjesto toga dobio hlače i košulju. Već je samo to dovoljno da mu uništi ljeto.« »Ponekad roditelji zaborave kako je to«, reče gospodin Jonas. [23] »Sigurno«, nastavi Tom tiho, »pa su onda Dougovi genijalni okovi iz londonskog Towera ostali cijelu noć vani i zarđali. A najgore je od svega š to sam ja narastao za č itav inč i već se izravnavam s njim.« »Je li to sve?« upita staretinar mirno. »Bilo bi još desetak drugih stvari, isto tako loš ih ili još gorih. Ima ljeta koja donose isto tako dugi niz sretnih događaja. To je kao da jedne godine nađeš srebrnu ribicu u svojoj humoristič koj zbirci, a druge plijesan u novim teniskama. Tako je bilo Dougu otkad je prestala škola.« »Sjećam se takvih godina«, reče staretinar. On pogleda na nebo, gdje su bile sve te godine. »Eto to vam je, gospodine Jonas. To je. Zato on umire ...« Tom zastane i zagleda se u daljinu. »Pusti me da razmislim«, reče gospodin Jonas. »Možete li pomoći, gospodine Jonas? Možete li?« Gospodin Jonas duboko pogleda u golema stara kola i strese glavom. Sada mu je, na suncu, lice izgledalo umorno i poč eo se znojiti. Onda je pogledao kroz otvore vaza, i u stare zaslone za svjetiljke, i mramorne nimfe, i satire od bakra, koji je već pozelenio. Uzdahne. Okrene se, prihvati za uzde i lagano ih strese. »Tom«, reč e gledajuć i u leđa konja, »doć i ć u kasnije. Moram razmisliti. Moram pogledati okolo i doć i ć u opet poslije več ere. Pa i onda, tko zna? Do tada«, maš i se i izvadi mali niz japanskih stakala. »Objesi mu to na prozor nad stubištem. To je ugodna, hladna glazba.« Dok su se kola udaljivala, stajao je Tom s japanskim staklima u ruci. Digne ih u zrak, ali nije bilo vjetra, nisu se ni pomakla. Nisu mogla proizvesti zvuk. Sedam je sati. Grad je bio nalik na veliko ognjiš te iznad kojega je sa zapada pristizala u drhtavim valovima vruć ina. Sjene u boji pougljenog drveta titrale su pred svakom kuć om, pod svakim stablom. Ulicom je prolazio neki crvenokosi č ovjek. Videć i ga onako osvijetljena okrutnim suncem na zapadu, Tomu se č inilo da gleda baklju koja ponosno sama sebe nosi, da gleda neku plamenu lisicu, da gleda vraga koji šeta po svom carstvu. U pola osam je iziš la kroz straž nja vrata kuć e gospođa Spaulding da u posudu za smeć e istrese kore od lubenice i vidje gospodina Jonasa, gdje tamo stoji. »Kako je dječ aku?« upita gospodin Jonas. Gospođa Spaulding je jedan č as stajala a odgovor joj je titrao na usnama. »Mogu li ga pogledati?« reče gospodin Jonas. Još uvijek nije mogla ništa reći. »Ja dobro poznam dječ aka«, reč e on. »Vidio sam ga skoro svaki dan otkad je prohodao i poč eo
lunjati naokolo. Imam nešto za njega u kolima.« »Nije...«, htjela je reći »pri svijesti«, ali je rekla, »budan. Nije budan, gospodine Jonas. Liječnik je rekao neka ga ne diramo. Oo, ne znamo što mu je!« »Iako nije budan«, reč e gospodin Jonas, »htio bih s njim govoriti. Nekad su stvari koje č ujete u snu važnije, bolje ih slušate, to prodire.« »Zalim gospodine Jonas, ne mogu pristati na to.« Gospoda Spaulding prihvati za kvaku vanjskih vrata. »Hvala. Hvala vam ipak što ste došli.« »Dobro, gospođo«, reče gospodin Jonas. Nije se micao. Stajao je i gledao gore u prozor. Gospođa Spaulding uđe u kuć u i zatvori vanjska vrata. Gore je Douglas na svom krevetu disao. Bio je to zvuk kao kad se oštar nož uvlači u korice, izvlači, uvlači, izvlači. U osam sati je opet doš ao liječ nik i opet otiš ao tresuć i glavom, otkopč ana kaputa, razvezane kravate, a izgledao je kao da je taj dan izgubio trideset funti. U devet sati dođoš e Tom, majka i otac i iznesoš e jednu viseć u postelju i donesoš e dolje Douglasa da spava u dvoriš tu, pod jabukom, da do njega lakš e dopre vjetar, ako ga bude, nego u onim straš nim sobama na katu. Onda se vrate i ostali su kod njega do jedanaest sati, a onda su navili sat da ih probudi u tri da bi opet isitnili led i ponovno napunili kesice. U kući se konačno zamračilo i stišalo, spavali su. U dvanaest i trideset i pet Douglas trepne očima. Mjesec se počeo penjati na nebo. Daleko je negdje počeo neki glas pjevati. Bio je to visok, tuž an glas, koji se sad dizao sad padao. Glas je bio jasan i pjevao je neku melodiju. Riječi se nisu razabirale. Mjesec je preš ao rub jezera i gledao Green Town u Illinoisu, i vidio ga cijela, i gledao ga cijela, svaku kuć u, svako drvo, svakog psa, u kojem su se budila prethistorijska sjeć anja i koji se trzao u svojim priprostim snima. I činilo se da je glas koji je pjevao postajao sve jasniji i sve bliži što se mjesec više penjao. Douglas se u svojoj groznici okrene i uzdahne. Bilo je to mož da sat prije nego š to je mjesec č itavo svoje svjetlo prosuo na svijet, mož da i neš to manje. Ali glas se približ io, a i neki zvukovi slič ni kucanju srca. To su zapravo bili udarci kopita po ulici, popločenoj opekom, prigušeni vrućim, gustim lišćem drveća. I još jedan zvuk, kao da su se polako otvorila neka vrata, ili zatvorila, š kripnula, od vremena do vremena blago zacviljela. Ćula su se kola. Sa dna ulice, na mjeseč ini, dolazio je konj, koji je vukao kola, a na njima vitko tijelo gospodina Jonasa, koii je sjedio udobno i neusiljeno. Nosio je š eš ir kao da je još uvijek na ljetnom suncu i" povremeno je micao rukama, a na leđima konja zalelujale bi se uzde kao struja vode. Kola su se vrlo polagano kretala ulicom, gospodin Jonas je pjevao, a Douglas u svom snu kao da je nač as prestao disati i slušao je. »Zrak, zrak ... tko ć e kupiti ovaj zrak ... Zrak kao voda i zrak kao led... ako ga kupite jednom, [24] kupit ć ete ga dvaput ... evo travanjskog zraka ... evo papajskog vjetra s Antila . . . Zrak, zrak, slatki, kiseli zrak... lijep... rijedak... odasvud .. . spremljen u bocu, zatvoren i zamirisan metvicom, kakav god zrak želite za novčić!« Do kraju pjesme bila su već i kola stigla. I netko je stajao u dvoriš tu, u svojoj sjeni, s dvije boce li rukama, zelene kao skarabeje, blistave kao mač je oč i. Gospodin Jonas pogleda viseć i krevet i tiho zovne dječ aka imenom, jednom, dvaput, triput. Gospodin Jonas je kolebao, gledao boce š to ih
je nosio, odluč io, krenuo naprijed na prstima, sjeo na travu i upro pogled u tog dječ aka, kojega je težina ljeta smrvila. »Doug«, reč e mu, »samo mirno lež i. Ne treba niš ta da mi kaž eš ni da otvoriš oč i. Ne moraš nastojati ni sluš ati. A ja znam da me ipak u svojoj nutrini č uješ . To je stari Jonas, tvoj prijatelj«^ ponovi i kimne. Posegne do drveta i uskine jednu jabuku, okrene je, zagrize, sažvače, pa nastavi: »Ima ljudi koji vrlo mladi postanu sumorni«, reč e. »Cini se da nema nikakva posebnog razloga, nego kao da su se jednostavno takvi rodili. Lakš e se udare, brž e umore, lakš e zaplač u, sjeć aju se duž e i, kako sam rekao, ranije postanu sumorni nego itko drugi na svijetu. Ja to znam jer i ja spadam među takve.« Ponovno zagrize jabuku i sažvače. »Dobro, pa gdje smo?« upita. »Vruć a noć , niti daš ka, kolovoz je«, odgovori on sam. »Takva vruć ina ubija. A ljeto je dugo trajalo i svaš ta se dogodilo, zar ne? Previš e toga. Približ ava se jedan sat, a ni traga ni vjetru ni kiš i. Za jedan č as ć u ja ustati i otić i. Ali kad pođem, zapamti to jasno, ostavit ć u ove dvije boce ovdje na tvom krevetu. I kad ja odem, ž elim da onda malo prič ekaš a zatim polako otvoriš oč i i sjedneš i dohvatiš boce i ispiješ . Ne ustima, ne. Pij nosom. Nagni boce, otč epi ih i pusti da ono š to je u njima ide ravno u tvoju glavu. Svakako najprije pročitaj naljepnice. Ali dopusti da ti ih sad ja pročitam.« Podigne jednu bocu na svjetlo. »Zeleni sumrak za sanjanje, svjež i i č isti sjeverni zrak«, č itao je. »Potječ e iz atmosfere bijelog Arktika u proljeć e 1900, pomiješ an je s vjetrom iz gornjeg Hudsonova zaljeva u mjesecu travnju 1910, sadrž i č estice praš ine koja se vidjela jednog dana kod zapada sunca na livadama oko Grinnela u Iowi, kad se podigao svjež i zrak koji je iziš ao iz jednog jezera iz jednog potoč ić a i jednog prirodnog vrela.« »A sad š to je sitno pisano«, reč e. Zmirne. »Sadrž i također molekule pare od metvice, limuna, papaje, lubenice i svih drugih plodova i drveć a koji miriš u po vodi, imaju okus svjež ine, kao š to je kamfor i trave kao zimzelen, i dah po vjetarca sa samih Des Plaines River. Garantirano jako sredstvo za osvjež enje i hlađenje. Neka se uzima za ljetnih noć i kad vruć ina prijeđe 90.« Uzme drugu bocu. »Ovo je isto. Samo š to sam sabrao vjetar s otoka Arana i iz Dublin Baya te sadrž i soli i jednu traku meke magle s obala Islanda.« Položi obje boce na krevet. »Još samo jedna uputa.« Stajao je pokraj postelje, nagnuo se i govorio mirno. »Kad budeš pio, misli na ovo: Spremio je to jedan tvoj prijatelj, S. J. Jonas Bottling Company, Green Town, Illinois, u kolovozu 1928. Ljetina te godine, dječače... kakva ljetina!« Čas poslije toga se čulo kako su uzde udarile o leđa konja na mjesečini i drndanje kola niz ulicu. Trenutak kasnije trepne Douglas očima i polako ih otvori. »Majko«, š apne Tom. »Djede! Doug, Doug! Bolje mu je. Upravo sam bio dolje da pogledam i... dođite!« Tom istrči iz kuće. Roditelji pođu za njim. Douglas je spavao kad su se približ ili. Tom je roditeljima davao znakove oduš evljeno se smijući. Oni se nagnuše nad postelju. Jedan dah, zastoj, jedan dah, zastoj, dok su sve troje bili nagnuti. Douglas je malko rastvorio usta, a s laganim strujanjem zraka između usana i iz nozdrva uzdizao se miris hladne noć i i hladne vode, i svjež eg, bijelog snijega, i svjež e, zelene mahovine, i svjež e mjeseč ine na srebrnom pijesku na dnu mirne rijeke, i svjež e bistre vode na dnu malog, bijelog, kamenog zdenca. Cinilo im se da su se nač as nagnuli nad zdenac zamirisan jabukama, koji onako svjež teč e gore
u zrak i pere im lica. Dugo se nisu mogli pomaknuti. Slijedeće jutro nije bilo gusjenica. Svijet koji je bio prepun sitnih svitaka od crnog i smeđeg krzna, koji su bili na putu prema zelenom liš ću i drhtavim travkama, bijaš e najednom prazan. Zamro je zvuk, koji nije bio zvuk, nego bilijun doticaja nogu gusjenica, š to su tapale kroz svoj svemir. Tom, koji je rekao da mož e č uti taj glas kako god bio neprimjetljiv, gledao je zač uđeno grad, gdje se niti jedan takav ptič ji zalogaj nije kretao. Drugo, nije bilo cvrčaka. I u toj tiš ini poč e veliki š um, kao uzdisanje; i onda su znali zaš to nije bilo gusjenica i zaš to su odjednom ušutjeli cvrčci. Ljetna kiša. Kiš a je poč ela polagano, po koja sitna kap. Tada je postajala sve guš ća i poč ela jako padati. Svirala je po pločnicima i krovovima kao po velikim glasovirima. A na katu Douglas, opet u krevetu, bijelom kao svjež i snijeg, okrene glavu i otvori oč i da vidi kako pada i prsti mu se polako, polako ispruž iš e prema ž utoj niklenoj biljež nici i ž utoj Ticonderogaolovci... Velika uzbuđenost zbog dolaska. Negdje su buč ile trube. Negdje su sobe bile pune stanara i susjeda uz popodnevni čaj. Došla je tetka, imenom Roza, i možete joj čuti glas iznad svih ostalih jer je jasan i prodoran i mož ete zamisliti njenu toplinu i velič inu kao ruž a iz staklenika; tač no kao i cvijet istog imena ispunjala je svaku sobu u kojoj je sjedila. Ali sada upravo Douglasu taj zvuk i komeš anje nisu niš ta znač ili. On je doš ao iz svoje kuć e i stajao sada pred vratima bakine kuhinje, baš kada se baka isprič ala i oslobodila kokodakanja u primać oj sobi, umakla u svoje carstvo i dala se na pripremanje več ere. Vidjela ga je da tamo stoji, otvorila mu vanjska vrata, poljubila ga u č elo, odgurnula mu plavu kosu s oč iju, dobro mu pogledala u lice da vidi je li groznica iš čezla i videć i da jest, vratila se pjevajući k svom poslu. »Bako«, ž elio je č esto da joj kaž e, »zar ovdje poč inje svijet?« Mjesto gdje je poč eo sigurno je moralo izgledati upravo tako. Kuhinja je bez sumnje bila centar stvaranja, sve su se stvari oko nje kretale; to je temelj na kojem počiva hram. Zaž mirio je i nosom istraž ivao, udisao duboko. Uš ao je u paru paklene vatre i snjež nu meć avu praha za peč enje u toj č udotvornoj klimi, gdje je baka s pogledom iz Indija u oč ima, s tijelom dviju č vrstih, toplih kvoč aka u stezniku, baka s tisuć u ruku, tresla, vezala, udarala, tukla, sjeckala, rezala na kocke, gulila, čupala, solila, miješala. Zmireć i je dotapao do vrata smoč nice. Cika od smijeha je dopirala iz primać e sobe, š alice s č ajem su zveckale. Ali on je poš ao u svjež e podvodno zelenilo i u zemlju divlje persimone, gdje je tiho sazrijevao i punio mu glavu miris soč nih banana, koji se vijao i lebdio u zraku. Muš ice su bijesno šištale oko staklenki s octom i njegovih ušiju. Otvori oč i. Vidio je kruh, koji je č ekao da bude izrezan u kriš ke toplog ljetnog oblaka, uš tipke posute kao klaunski š eš iri od neke jestive divljač i. Na njegovu su se licu slavine sad otvarale, sad zatvarale. Na onoj strani kuć e, u sjeni kroš anja š ljiva i tamo gdje javorovo liš će s toplim vjetrom šalje u prozor struju potočića, čitao je imena u spremištu za mirodije. Kako da zahvalim gospodinu Jonasu, pitao se, za ono š to je uč inio za me? Kako da mu zahvalim, kako da mu platim? Ne znam, uopć e ne znam. Dakle, š to da č inim? Sto? Da to nekako predam dalje, mislio je, prenesern na nekoga drugog? Lanč anim sistemom. Pogledati uokolo, pronaći nekoga i to prenijeti. To je jedini način ... »Crvena paprika, mažuran, cimet.« Imena propalih basnoslovnih gradova, koji su u oluji mirodija procvali i srušili se u prah ... On potrese klinč ace, koji su doputovali s nekog crnog kontinenta, gdje su se prosipali po
mliječnobijelom mramoru i služili kao plamečci za igranje djeci, ruku smeđih kao prženi slatkiši. Tada pogleda naljepnicu na jednoj staklenci i osjeti kako kalendarske listove premeć e natrag na onaj dan ljeta kad je pogledao svijet koji ga okruž uje i osjetio se njegovim središ tem. Riječ napisana na staklenki bijaše: UŽITAK. I sretan je bio sada što je odlučio živjeti. UZITAK! Kakvo neobič no ime za usitnjeno i ukiseljeno povrć e, njež no stisnuto i zatvoreno u staklenku. Kakav č ovjek, koji je dao to ime! Taj je divljao, taptao po svijetu, i prevario radosti, i spremio ih u tu staklenku, i napisao poklik: UZITAK! Već i sam taj zvuk izaziva predodž bu lutanja po divnim poljima s buč nim, kestenjastim kobilama, kojima iz usta visi trava, i kao da si zaronio svoje misli u vodu, tako da ti more struji kroz glavu kao kroz spilju. UŽITAK! On ispruži ruku. A ovo je — ČUBAR. »Sto baka kuha za več eru danas?« upita glas tetke Roze iz stvarnog svijeta popodneva u primaćoj sobi. »Nitko ne zna š to baka kuha«, reč e djed, koji je rano doš ao iz ureda da se vrti oko toga ogromnog cvijeta, »dok ne sjednemo za stol. Uvijek tajna, uvijek napetost.« »Ali ja uvijek volim znati š to ć u jesti«, povič e sestrič na Roza smijuć i se. Stakalca na lusteru primaće sobe mučno zveknuše. Douglas zaroni još dublje u mrak smočnice. [25] »Cubar. .. otmjena riječ . I Basil, i Betel. Paprika. Curry . Sve je veliko. Ali už itak, da, už itak s velikim slovima. To je najbolje, bez prigovora.« Vukuć i vela pare dolazila je baka i odlazila, donosila iz kuhinje zaklopljene zdjele i polagala ih na stol dok je sakupljeno druš tvo š uteć i č ekalo. Nitko nije ni vjeđe podigao da pogleda prema skrivenim jelima. Na kraju baka sjedne, djed izgovori molitvu, a odmah poslije toga uzletje srebrnina kao skakavci koji su prešli u napad. Kad su sva usta bila potpuno natrpana tim č udesima, zavali se baka na naslonjač stolice i reč e: »Dakle, kako vam se sviđa?« . A rođaci su, uključ ujuć i tetku Rozu i podstanare, u taj č as imali zaž bukane zube i naš li su se u straš noj neprilici. Progovoriti i razbiti č aroliju ili pustiti da se ova bož anska hrana, koja je bila kao sirup od meda, rastopi u ustima i pretvori u slavlje? Cinilo se kao da ne znaju bi li se smijali ili plakali zbog ovog škripca u kojem su se našli... Činilo se kao da bi htjeli ostati vječno onako sjedeći, da ih ne bi pomakao ni pož ar, ni potres, niti bi ih smela pucnjava na ulici ili pokolj nevinih u dvoriš tu, pod takvim su utjecajem zrač enja i obeć anja vječ nosti bili u taj č as. Svi su zloč inci bili nevini u ovom č asu njež nih trava, slatkog celera, soč nog korijenja. Oko je letjelo snjež nim poljem [26] [27] preko mesa u umaku, salate od mesa, pileć e juhe s korijenom od okre sunccotashesima , koje je nedavno izmislila, ribljeg i drugih umaka. Culo se samo iskonsko vrenje iz kuhinje i kuckanje viljušaka o tanjur, kao otkucavanje koje naviješta minute a ne sate. A tada tetka Roza dubokim uzdahom sabere svoje neukrotivo rumenilo i zdravlje i snagu te držeći viljušku u zraku i gledajući tu naslagu tajne reče malo preglasno: »To je lijepo jelo, svakako. Ali što mi to jedemo?« Prestade cilikanje č aš a s ledenom limunadom,viljuš ke se viš e nisu bjelasale u zraku, nego se smiriše na stolu. Douglas pogleda tetku Rozu kao š to ranjeni jelen pogleda lovca prije no š to izdahne. Na svim licima uzduž stola pojavi se iznenađenje i povrijeđenost. Hrana sama sebe objaš njava, zar nije tako? Ona je svoja vlastita filozofija, ona ima svoja vlastita pitanja i odgovore. Zar nije dovoljno što ti krv i tijelo traže samo taj obredni čas s takvim neobičnim uzbuđenjem? »Ja stvarno mislim«, reče tetka Roza, »da moje pitanje nije nitko čuo.«
Na kraju baka malko rastvori usne da bi propustila odgovor. »Ja to zovem našim specijalitetom četvrtka. To je redovno.« Bila je to laž. Iz godine u godinu nikad niti jedno jelo nije slič ilo drugom. Je li ovo potjecalo iz dubokog, zelenog jezera? Da li je to bilo jelo š to pliva ili jelo š to leti, da li je sisalo krv ili kloro il, je li poslije zalaza sunca hodalo ili ležalo? Nitko to nije znao. Nitko nije ni pitao. Nikoga to nije zanimalo. Jedino š to bi tu i tamo uč inili bilo je da bi stali na kuhinjska vrata i promatrali kako se rasprš uje praš ak za peč enje, už ivali bi u odzvanjanju, i drndanju, i udaranju, Sto je bilo nalik na tvornicu u divljem pogonu, gdje je baka napola naslijepo traž ila uokolo, tako da su njeni prsti sami pronalazili svoj put između limenki i zdjela. Da li je ona znala za svoju nadarenost? Teš ko da jest. Kad bi je netko neš to upitao o kuhinji, spustila bi pogled na svoje ruke, koje je neki izvanredni instinkt slao na putovanja: ili da uvaljaju u braš no ili da mjere oč iš ćene purane, uvlač eć i duboko š aku traž eć i njihovu ž ivotinjsku duš u. Iz naoč ari su ž mirkale njene sive oč i, koje su se č etrdeset godina oš teć ivale uz už arenu peć i oslijepjele od papra i ž al ije, tako da bi ponekad š krobom posula odreske, one č udesno meke, soč ne odreske! Drugi put bi kajsije ubacila u kosane odreske, miješ ala mesa, trave, voć e, povrć e, bez predrasuda, ne trpeć i propise ili formule, ali su se ipak u č asu isporuke usta punila slinom, a krv je odgovarala tutnjavom. Bakine su ruke, dakle, kao i prababine ruke prije nje bile njena tajna, radost i ž ivot! Gledala ih je s iznenađenjem, ali im je dopuš tala da ž ive svojim ž ivotom, na nač in na koji su apsolutno morale živjeti. No sad je prvi put poslije beskrajnih godina nekakav skorojević , ispitivač , skoro laboratorijski naučenjak progovorio tamo gdje bi šutnja bila vrlina. »Da, da, ali što ste stavili u taj specijalitet četvrtka?« »Pa«, reče baka izbjegavajući odgovor, »kakav ukus vama ima?« Tetka Roza pomiriše komadić na viljuški. »Govedina ili mož da teletina? Dumbir ili cimet? Umak od š unke? Borovnice? Ili ste ubacili neki biskvit? Vlasac? Mandule?« »Upravo to«, reče baka. »Tko želi još?« Nastala je velika uzbuna. Zveč ili su tanjuri, ispreplitale se ruke, brujali glasovi, u nadi da ć e zauvijek uguš iti bezbož no ispitivanje. Douglas je govorio glasnije i s viš e pokreta nego ostali. Ali na njihovim ste licima mogli vidjeti da se njihov svijet uzdrmao, da je njihova radost u opasnosti. Jer oni su bili privilegirani č lanovi jednog kuć anstva, koji su se ž urili s posla ili s igre č im bi zvono za ruč ak zazvonilo u predsoblju. Nebrojene je godine njihov ulazak u blagovaonicu bio neka vrsta ž ivahne glazbene priredbe sa stolicama dok su rastresali ubruse, razmotavali ih i prihvać ali pribor kao da su do tog č asa gladovali u zatvoru i č ekali poziv, da jurnu niza stepenice u masi koja se gurala laktima, i bace se za stol. Sada su nervozno galamili, zbijali prozirne š ale strijeljajuć i pogledom tetku Rozu kao da ona u svojim prostranim njedrima sakriva bombu koja je stalno kucala i nosila im propast. Tetka Roza se sjetila da je š utnja zaista zlato, napunila tanjur ponovno s tri jela koja su bila na stolu i uspela se uza stepenice da odveže steznik. »Bako«, reč e tetka Roza kad je opet siš la dolje, »kakva je to kuhinja? Morate priznati da je sada zbilja veliki nered. Boce i zdjele i kutije, sve jedno preko drugog, s već ine otpale naljepnice, pa kako onda i mož ete reć i š to upotrijebite? Ja bih se osjeć ala krivom kad mi ne biste dopustili da vam pomognem srediti dok sam ovdje u posjetu. Dopustite da zasučem rukave.« »Ne, hvala vam«, reče baka. Douglas je čuo njihov razgovor kroz zid knjižnice i srce mu je udaralo. »Izgleda ovdje kao u turskom kupališ tu«, reč e tetka Roza. »Dajte da otvorimo koji prozor i
dignemo zaslone da vidimo što radimo.« »Smeta mi svjetlo očima, reče baka. »Uzela sam metlu. Oprat ć u stolove i ukloniti ih uredno u stranu. Moram vam pomoć i, nemojte mi reći ni riječi.« »Dajte sjednite!« reče baka. »Zaš to, bako, pomislite kako ć e vam to biti od pomoć i kod kuhanja. Istina je da ste vi izvrsna kuharica, ali ako ste dobri u ovom kaosu — pravom kaosu — zamislite kakvi ć ete biti kad jednom stvari budu na svom mjestu, gdje ćete ih moći rukom dosegnuti.« »Nikad na to nisam mislila«, reče baka. »Onda mislite na to. Vama bi, na primjer, moderne kuhinjske metode pomogle da kuhanje popravite za deset do petnaest od sto. Muš karci su vam za stolom već prave ž ivotinje. Ali ć e ovako slijedeć i tjedan umirati za stolom kao muhe od sitosti. Hrana ć e biti tako ukusna i dobra da neć e više moći zaustaviti viljušku i nož.« »Zaista tako mislite?« reče baka, koju je to počelo zanimati. »Bako, nemojte popustiti!« šaptao je Douglas uza zid knjižnice. No na svoje je zaprepaš tenje č uo kako metu, praš e i istresaju poluprazne vreć e, lijepe nove naljepnice na limenke, spremaju zdjele i lonce i koš are u ladice, koje su godinama stajale prazne. U kutije su poslagali čak i noževe, koji su ležali po kuhinjskim stolovima kao ulov srebrne ribe. Djed je za Douglasovim leđima sluš ao č itavih pet minuta. Ceš ao se po bradi, malo u neprilici. »Kad pomislim, kuhinja je uvijek bila neuredna. Bez sumnje se stvari moraju malo srediti. I ako je istina ono š to tvrdi tetka Roza, Doug, dječ ač e, dož ivjet ć emo neš to izvanredno kod sutraš nje večere.« »Da, gospodine«, reče Douglas. »Nešto izvanredno.« »Što je to?« upita baka. Tetka Roza je iza leda držala neki zamotani dar i sad ga pružila baki. Baka ga otvori. »Kuharica!« povič e. Ispusti je i knjiga pade na stol. »Tako neš to ja ne trebam! Saku ovoga, na vrhu noža onoga, naprstak trećega, to jedino upotrebljavam ...« »Ja ć u vam pomoć i kupovati«, reč e tetka Roza. »I kad smo već kod toga, primijetila sam vaš e noč ari, bako. Hoć ete li da kaž ete da ste sve ove godine hodali okolo gledajuć i kroz te naoč ari sa staklima s okrnjenim rubom, sve nekako iskrivljene? Kako vidite hodati kako da se ne opruž ite po podu? Odmah ćemo u grad po nove naočari.« I otišle su van u ljetno popodne, baka sva izvan sebe, vješajući se o Rozinu ruku. Vratile su se s namirnicama, novim naoč arima i kapom za baku. Baka je izgledala kao da ju je netko ganjao po gradu. Dahtala je kad je uz Rozinu pomoć ušla u kuću. »Eto, bako. Sad vam je svaka stvar tamo gdje je možete naći. Gdje je možete vidjeti!« »Hodi, Doug«, reč e djed. »Proš etat ć emo malo oko kuć e da dobijemo apetit. Ovo ć e biti povijesna noć . Ili ć e to biti jedan od najboljih objeda š to su ikada bili izneseni na stol ili ć u ja pojesti svoju bluzu.« Vrijeme je večere. Nasmiješ eni se ljudi prestadoš e smijati. Douglas je jedan zalogaj ž vakao tri minute, a onda ga, glumeć i da ć e obrisati usta, izbacio iz usta u ubrus. Vidio je kako su Tom i tata uč inili isto. Ljudi su hranu miješ ali, crtali pruge i š are, pravili slike u umaku od mesa, slagali dvorce od krumpira, komadiće mesa kradomice bacali psu. Djed je brzo ustao. »Pun sam«, reče. No drugi su razmiš ljali o tome kako ponedjeljak dolazi iza nedjelje, iza ponedjeljka utorak i tako dalje, č itav tjedan ž alosnih zajutraka, tuž nih doruč aka i sumornih ruč aka. U nekoliko se minuta blagovaonica ispraznila. Stanari su se gore u svojim sobama odali teš kim mislima.
Zabezeknuta se baka polako odšuljala u svoju kuhinju. »To je«, reč e djed, »otiš lo predaleko!« Stane podno stepenica i zovne kroz praš no sunč ano svjetlo: »Dođite dolje svi!« Nastao je žamor kad su se svi stanari sakupili i zatvorili u polusvijetlu, udobnu knjižnicu. Djed mirno poš alje naokolo svoj derbi-š eš ir. »Sabiranje priloga«, reč e. Tada teš ko polož i ruku Douglasu na rame. »Douglase, sine, imamo za te veliku zadać u. Sada sluš aj...«. I svojim je toplim, Ijubeznim dahom šaptao dječaku u uho. Douglas je poslijepodne našao tetku Rozu samu u bašči, gdje je rezala cvijeće. »Tetka Roza«, reč e ozbiljno, »zaš to mi ne bismo sada malo proš etali? Pokazat ć u vam klanac leptira, upravo ovdje niz ovaj put.« Obiš li su zajedno č itav grad. Douglas je govorio brzo, nervozno, ne gledajuć i je, sluš ajuć i samo otkucavanje popodnevnih sati na sudnici. Kad su se vratili kuć i, pod toplim ljetnim brijestovima tetki Rozi odjednom zastane dah, uhvati se za vrat. Na dnu stepenica verande bila je njena prtljaga, uredno spakovana. Na jednom je kovč egu ležala crvena putna karta za željeznicu, lepršala je na ljetnom povjetarcu. Sva desetorica stanara sjedili su ukoč eno na verandi. Djed kao vozač vlaka, major, dobar prijatelj siđe svečano niz stepenice. »Roza«, reče joj uzevši je za ruku, koju strese, »imao bih vam nešto reći.« »A što?« upita tetka Roza. »Tetka Roza«, reče, »zbogom.« Culi su kad je vlak zazviž dao na polazak u kasnim popodnevnim satima. Veranda je bila prazna, prtljage viš e nije bilo, soba tetke Roze bila je prazna. Djed je u knjiž nici č uč nuo da iza E. A. Poea izvuče jednu malu bočicu lijeka i smiješio se. Baka se vratila kući iz grada, gdje je sama nešto kupovala. »Gdje je tetka Roza?« »Oprostili smo se s njom na stanici«, reč e djed. »Svi smo plakali. Nije joj bilo drago otić i, ali te je srdač no pozdravila i rekla da ć e se vratiti za dvanaest godina.« Djed izvadi svoj vrijedni zlatni sat. »A sad bih predlož io da svi zajedno pođemo u knjiž nicu na č aš icu sherryja dok č ekamo da nas baka pozove na jedan od svojih čudesnih banketa.« Baka ode u stražnji dio kuće. Svi su razgovarali i smijali se i osluš kivali — stanari, djed i Douglas — i č uli su mirne zvukove u kuhinji. Kad je baka zazvonila, sjatili su se u blagovaonici gurajući se. Svi su obilno nagrabili. Baka je promatrala lica svojih stanara. Tiho su se zagledali u svoje tanjure, s rukama u krilu, dok im se neprožvakana hrana hladila u ustima. »Izgubila sam!« reče baka. »Izgubila sam osjećaj ...« I zaplače. Ustane i iziđe u svoju kuhinju, koja je sada bila č ista i uredna, sa svim potrebnim naljepnicama, a ruke su joj se besciljno micale. Stanari su gladni otišli u krevet. Douglas je čuo kad je sat na sudnici odbio pola jedanaest, jedanaest, onda ponoć, čuo je kako se stanari vrte u krevetima kao plima pod krovom velike kuć e, obasjane mjeseč inom. Znao je da su svi budni, zamiš ljeni i tuž ni. Poslije dugog vremena sjedne u krevetu. Nasmiješ i se zidu i ogledalu. Vidio je sama sebe nasmijanog kad je otvorio vrata i odš uljao se niza stepenice. Primać a je soba bila mračna i mirisala po starosti i samoći. Njemu zastane dah. Tapajući uđe u kuhinju i na čas se zaustavi. Onda se počne kretati.
Izvadi praš ak za pecivo iz ine nove limenke i metne ga u staru vreć u od braš na, gdje je oduvijek stajao. Bijelo braš no istrese u stari ć up za kolač e. Izvadi š eć er iz metalne posude, na kojoj je stajalo ,š eć er' i istrese ga u nekoliko manjih posuda s oznakama: mirodije, nož arska roba, konopac. Klinč ac metne tamo gdje je bio godinama, razbacan po pola tuceta ladica. Donese zdjele, noževe, viljuške i žlice i stavi ih natrag na stolove. Nađe bakine nove naoč ari na kaminu u primać oj sobi i sakrije ih u podrum. Zapali veliku vatru u staroj peć i na drva lož eć i papirom od nove kuharice. U tiš ini oko jedan sat, poslije ponoć i zatutnjilo je kroz crni dimnjak kuhinjske peć i i tutnjilo je tako divlje da se cijela kuć a probudila, ukoliko je uopć e spavala. Cuo je suš anj bakinih papuč a niza stepenice. Stajala je u kuhinji žmirkajući u taj kaos. Douglas se sakrio iza vrata smočnice. U pola dva, u dubokoj, tamnoj ljetnoj noć i uzdigli su se plavi kuhinjski mirisi kroz prostrane kuć ne hodnike. Jedno po jedno silazili su niza stepenice: ž ene s navijač ima u kosi, muš karci u kupać im ogrtač ima — iduć i na prstima nadvirivali su se u kuhinju, koju su obasjavali samo crveni jezič ci vatre iz už arene peć i. I u toj crnoj kuhinji, u dva sata tople ljetne noć i lebdjela je baka kao prikaza, klapala i zveckala, opet napola slijepa, a prsti su joj instinktivno posizali u nepoznato i istresali oblake mirodija u lonce, u kojima je vrelo, i kotlove, u kojima je strujalo. Lice joj je na svjetlu vatre bilo crveno, magično i začarano dok je dohvatala i miješala i posipala uzvišena jela. Mirno, mirno su stanari prostrli najbolje stolnjake i blješ tavo srebro i zapalili svijeć e radije nego da zapale električno svjetlo i tako pokvare čar. Kad je stigao kuć i djed, koji je tu noć radio u tiskari, bio je iznenađen kad je č uo molitvu u blogovaonici, koja je bila osvijetljena svijećama. A hrana? Mesa su bila zapaprena, umaci zač injeni mirodijama, zelenje pomiješ ano sa slatkim maslacem, kolač i namazani zlatnož utim medom; sve slasno, teč no i tako č udesno osvjež ujuć e da se č ulo odjednom neko tiho mukanje kao od stoke na paš i, koja s divljim tekom pase djetelinu. Svi su do jednoga bili sretni što na sebi imaju široku noćnu odjeću. U pola č etiri u nedjelju ujutro, dok je još kuć a bila topla od pojedene hrane i prijateljski raspolož enih duhova, gurnuo je djed svoju stolicu natrag i velič anstveno gestikulirao. Iz knjiž nice donese jedan primjerak Shakespearea. Metne ga na jedan tanjur i pruži svojoj ženi. »Bako«, reč e, »samo te molim da nam sutra za več eru skuhaš ovaj osobito ini svezak. Uvjeren sam da se svi u tom slaž emo da ć e kad sutra u sumrak stigne na stol biti izvrstan, sveč an, smeđ i mek kao prsa jesenskog fazana.« Baka je u ruci držala knjigu i plakala od sreće. Nastavili su do zore sa slatkiš ima, vinom od divljeg cvijeć a š to je raslo u dvoriš tu pred kuć om, a onda, kad su prve ptice namignule ž ivotu i sunce se zaprijetilo istoč nom nebu, svi se odš uljaš e uza stepenice. Douglas je osluš kivao kako se peć hladi u dalekoj kuhinji. Cuo je kad je baka otiš la u krevet. Staretinaru, pomisli, gospodine Jonas, gdje god se nalazili, ja sam vam zahvalio, plać eno vam je. Predao sam dalje, sigurno jesam, ja mislim da sam prenio... Zaspao je i sanjao. U snu je zazvonilo zvono, i svi su kliknuli i potrčali dolje na doručak. I onda je odjednom ljeto prošlo. Vidio je to tek kad je poš ao u grad. Tom ga zgrabi za ruku i zadihan pokaž e na izlog jeftinoć e. Zastali su, nemoć ni da se pomaknu, zbog stvari s jednog drugog svijeta, koje su tu bile izlož ene tako uredno, tako nevino, tako zastrašujuće. »Olovke, Doug, deset tisuća olovaka!« »O, gle!« »Niklene ploč ice, ploč ice od deset centi, biljež nico, gumice, vodene boje, ravnala, š estila, na
tisuće!« »Ne gledaj. Možda je to samo fatamorgana.« »Ne«, jaukao je Tom sav oč ajan. »Skola. Skola je pred nama. Zaš to izlozi jeftinoć e izlaž u takve stvari još prije nego što prođe ljeto. Unište nam pola praznika!« Polako se vrate kuć i i nađu djeda sama na suhoj, mjestimice već ogoljeloj livadi, gdje bere posljednje maslač ke. Sutke su neko vrijeme s njim radili, a onda reč e Douglas, sagnut nad svojom sjenom: »Tom, kad je ova godina prošla ovako, kakva će biti slijedeća, gora ili bolja?« »Ne pitaj me.« Tom je svirao na stapci jednog maslač ka. »Nisam ja stvorio svijet.« Zamisli se. »Premda ima dana kad se osjećam kao da sam ga stvorio.« Veselo pljucne. »Imam grbu«, reče Douglas. »Sto imaš?« »Slijedeć a ć e godina biti još velič anstveni ja, dani ć e biti vedriji, noć i duž e i tamnije, viš e ć e svijeta umrijeti, više će se djece roditi, a centar svega ću biti ja.« »I dva trilijuna drugih ljudi, Doug, misli na to.« »Na dan kao š to je ovaj danas osjeć am da ć u to biti baš .. . ja!« »Ako ti ustreba pomoć «, reč e Tom, »samo zovi.« »Sto bi mogao uč initi brat kojemu nema viš e od deset godina?« »Desetgodiš nji ć e brat slijedeć e ljeto imati jedanaest. Ja ć u svako jutro odmotati svijet kao gumenu vrpcu lopte za golf i zamotati ga svaku noć. Pokazat ću ti kako, ako htjedneš.« »Ti si lud.« »To sam uvijek bio.« Tom zaškilji i isplazi jezik. »I uvijek ću biti.« Douglas se smijao. Siš li su s djedom u podrum i dok je ovaj otkidao cvijeć u glavice, gledali su oni na police, gdje je bilo poredano č itavo ljeto, bliješ teć i u nepokretnim potocima — boce maslač kova vina. Boce za ukuhavanje, označ ene brojkama od jedan do dvadeset, bile su skoro sve pune i zrcalile su se u podrumskom svjetlu, za svaki proživljeni dan ljeta po jedna. »Dječ ač e«, reč e Tom, »kakav fantastič an nač in da se spremi lipanj, srpanj, kolovoz. Zaista praktičan.« Djed digne glavu i sa smijehom reče: »Bolje nego kad se stvari spreme na tavan pa se viš e nikad ne upotrijebe. Na ovaj nač in zimi ponovno tu i tamo prož ivljavate na č as dva ljeto, a kad se boce isprazne, ne smeta š to je ljeto proš lo i nema nikakva ž aljenja i nikakvih sentimenalnih trica, porazbacanih okolo, po kojima biste tapali još četrdeset godina. Cisto, bez dima, djelotvorno, takvo vam je maslačkovo vino.« Dječaci su jedan drugog upozoravali na boce po redu. »Eno prvog dana ljeta.« »Ono je dan novih teniski.« »Tako je! A ono tamo je Zelena mašina!« »Prašina od stada bufala i Chin Ling Soo!« »Tarotska vještica! Samotni!« »Nije to stvarno proš lo«, reč e Tom. »Nikad neć e proć i. Ja ć u se sjeć ati zauvijek š to se događalo svaki dan ove godine.« »Proš lo je prije nego š to je poč elo«, reč e djed otvarajuć i vinski tijesak. »Ja se ne sjeć am nič ega što se dogodilo, osim one nove vrste trave koja se ne može kositi.« »Vi se šalite!« »Ne, gospodine Douglas, Tom, kad budete stariji, vidjet ć ete da su dani nekako mutni. .. jedan o drugom ne zna ništa . . . « »Ma ne«, reč e Tom. »Ovaj sam se tjedan u ponedjeljak klizao na koturaljkama u Electric Parku, u utorak jeo č okoladne kekse, u srijedu sam imao grč eve, u č etvrtak sam pao s jedne loze š to je
visila, tjedan je bio pun! A današ njeg ć u se dana sjeć ati, jer sve liš će poč inje crvenjeti i ž utjeti: neć e viš e dugo potrajati i sve ć e biti posuto po livadi i skakat ć emo po hrpama i paliti ga. Nikad neć u zaboraviti današnji dan! Uvijek ću se sjećati, znam to!« Djed pogleda kroz podrumski prozor kasno ljetno drveć e, koje je titralo na svjež em vjetru. »Ti ćeš se sjećati, Tom«, reče, »sigurno hoćeš.« Napustili su blago svjetlo maslač kova vina i popeli se opet uza stepenice da obave posljednje ljetne obrede jer su osjeć ali da je sad doš ao posljednji dan i posljednja noć . Pod več er su se sjetili da su posljednje dvije ili tri več eri ljudi rano napuš tali verande. Zrak je imao neki drugi, suh miris, a baka je govorila o vruć oj kavi mjesto o ledenom č aju. Zatvoreni su bili prozori na velikim izboč inama s leprš avim, bijelim zastorima, a hladne je odreske zamjenila parena govedina. Komarč i su napustili verandu, a kad su oni napustili borbu, onda je rat s vremenom sigurno gotov, i nije bilo druge nego da i ljudi napuste bojno polje. Sad su Tom, Dougias i djed stajali kao š to su stajali prije tri mjeseca, ili mož da prije tri stoljeć a, na verandi na proč elju, koja je š kripala kao lađa š to noć u drijema na talasima koji rastu, udisali su miris zraka. Dječ aci su svoje kosti osjeć ali kao da su od krede ili bjelokosti, a ne kao struč ke metvice ili bič eve od slatkog korijena kao š to je to bilo ranijih mjeseci. Nova se hladnoć a najprije dotakla djedova kostura, kao da neka gruba ruka udara po ž utim tipkama basa na glasoviru u blagovaonici. Kako se okreće kompas, tako se i djed okrenuo prema sjeveru. »Meni se čini«, reče, »da više nećemo izlaziti ovamo.« I uza zveket skinuš e njih trojica lance koji su se njihali obješ eni o strop verande i odnesoš e ljuljač ku kao troš na nosila iza kuć e u spremiš te, a pratio ih je vjetar noseć i suho liš će. Iznutra su čuli kako baka potpaljuje vatru u knjižnici. Prozori se potresoše od iznenadnog udarca vjetra. Douglas je posljednju noć proveo na vrhu tornja iznad bake i djeda i napisao je u svoju bilježnicu: »Sve sada ide natrag. Kao katkad u popodnevnim ilmovima, gdje ljudi iskač u iz vode na strmu obalu. Kad dođe rujan, onda č ovjek pritvara prozore koje je prije bio otvorio, skine teniske koje je prije bio obuo, izvuč e č vrste cipele š to ih je odbacio proš log lipnja. Ljudi sad trč e u kuć u kao š to natrag uskač u ptice na satovima. Jedan č as su verande pretrpane, svatko na dvanaestu riječ odgovori trinaestom. Slijedeć i č as se vrata zalupe, razgovor zamukne, a liš će s drveć a pada kao ludo.« Gledao je s visokog prozora na polja, po kojima su bili posuti cvrč ci kao osuš ene smokve u koritu potoka, u nebo, kuda ć e ptice zaveslati prema jugu uz dreku jesenskih gnjuraca, gdje ć e se drveć e uzdizati u boji plamena na olovnim oblacima. Vani u prirodi mirisalo je noć as po bundevama, koje su već zrele za rezanje u trokute, i po svijeći. Ovdje se u gradu izvilo iz dimnjaka nekoliko oblaka dima, a jedva č ujni, daleki drhtaj ž eljeza dolazio je od toka crnih, tvrdih rijeka ugljena niza ž lijeb, koje su u podrumu stvarale visoke, crne bregove. No bilo je kasno i bivalo sve kasnije. Douglas, u visokoj kupoli iznad grada, dadne znak rukom. »Sad svi odložite odjeću!« Pričeka. Vjetar je puhao i zaleđivao stakla na prozorima. »Peri zube!« Opet pričeka. »A sada«, reče na kraju, »potrnite svjetla!« Zmirne. I grad je trnuo svjetla, pospano, ovdje, tamo, dok je sat na sudnici odbijao deset, pola jedanaest, jedanaest i dremovnu ponoć. »A sada posljednji... tamo ... tamo ... «
Legne u krevet. Grad je spavao oko njega, i klanac biješ e mrač an, i jezero se mirno gibalo uz svoju obalu, i svi, njegova obitelj, prijatelji, stari i mladi, spavali su u jednoj ili drugoj ulici, u jednoj ili drugoj kući, ili su spavali na groblju daleko izvan grada. On zažmiri. Lipanjske zore, srpanjska podneva, več eri u kolovozu, sve je gotovo, iš čezlo i proš lo zauvijek, samo su se zadržali u njegovoj glavi. Sada dolazi cijela jesen, bijela zima i zeleno, svjež e proljeć e, i za to ć e vrijeme moć i brojiti i zbrojiti proš lo ljeto. Ako bi on neš to i zaboravio, u podrumu je bilo maslač kovo vino, označ eno velikim brojevima, za svaki dan. Cesto ć e ić i tamo, gledati ravno u sunce, dokle god mogne, a onda zaž miriti i promatrati svijetle mrlje, nestalne tragove, koji ć e nastaviti da pleš u na njegovim toplim vjeđama; sređivat će i opet sređivati svaku vatru i odsjev dok predmet ne bude jasan ... Tako razmišljajući zaspe. I spavajući je dočekao kraj ljeta 1923.
[1] [2] [3] [4] [5] [6] [7] [8] [9]
Dajm — desetina dolara — op. prev. Boomerang — indijansko oružje za bacanje, koje se poslije udarca u metu vraća ponovno u ruku ratnika — op. prev. Vrsta breskve glatke kožice — op. prev. 1 0,567 litre — op. prev. Daughters of the Amenican Revolution — kćeri američke revolucije — op. prev. Večere majke zlatne zvijezde. Igračka, figura u kutiji, koja iskoči ako poklopac nije pričvršćen — op. prev. Glazbeni instrument, koji se sastoji od parnih pištaljki — op. prev. Imena dvaju indijanskih plemena — op. prev.
[10] [11] [12] [13] [14] [15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22] [23] [24] [25] [26]
Cvijet op. prev. Plod jedne malajske vrste palme. Narodna lutrija za danas — op. prev. Mjera za tekućinu — op. prev. Mjera za tekućine, 0.567 litre — op. prev. Sitni novac — op. prev. Igra — op. prev Stražar — op. prev. Izumitelji zrakoplovci — op. prev. Pomoć — op. prev. Po selu Conestoga kod Lancastera, teška pokrivena kola za vožnju bez tračnica — op. prev. Datuljna šljiva koja raste u Sjev. Americi — op. prev. 1898. pomorska bitka između SAD i Španjolske — op. prev. Zatvor — op. prev. Vrsta tropskog drveta — op. prev. Kari — vrsta umaka od mirodija — op. prev. Biljka — op. prev.
[27]
Sakoteš — jelo od kukuruza i graha — op. prev.
