poziv na zaruke

TARA MOORE

POZIV NA ZARUKE

Prolog Travanj 2008. New York

C

oppelia Morrison ležala je ispružena na plahtama od satena. Njezina savršena koža bila je gotovo brončana naspram njihove

bjeline, a dugačka kosa, boje mokrog jesenskog lišća, lepezasto se ra­ sula po jastuku. Oči u obliku badema sjajile su se na sunčevoj zraci dok se protezala i zadovoljno mrmljala. Nehajno je svrnula pogled na usnulog mladića, diveći se čistom savršenstvu obrisa njegove donje čeljusti, znaka snage na licu koje je sada u snu tako nevino i opušteno. Još deset godina i Fintan Gran­

ville bit će muškarac s kojim treba računati, upravo kao Carrick, njegov stariji brat, i ostali iz klana Granvilleovih. Sad je imao de­ vetnaest godina i bio je plastelin u njezinim rukama, divna igračka koju je uzimala i s njom se igrala kad bi poželjela. Ironija u svemu tome bila je to što je Fin mislio da on vodi igru, da je ona tek njego­ va verzija Mrs. Robinson, savršena za proširenje njegova seksualnog repertoara. Nije ni slutio, kad joj ga je jedne večeri netko pokazao u noćnom klubu, da je nju zanimalo ime >Granville< mnogo više nego sjajno mladenačko tijelo (iako je ono svakako bilo bonus). Kao sve drugo što bi joj zapelo za oko, bilo je samo pitanje vremena kad će i on doći na red da ga uzme. Priljubivši se uza nj, jezikom mu je liznula usnu školjku. » M m , bilo je zabavno, mali moj.« Riječi je izgovorila šaptom, gotovo uzdi­ šući. »Ali reci mi, kako to izgleda spavati s neprijateljem?«

Mladi Fintan Granville nastavio je slatko spavati i nije čuo ni riječi. Kad su se i njezini kapci počeli sklapati, Coppelia je prebacila ruku preko njegova čvrstog mladog tijela i predala se ugodnim sno­ vima o osveti.

Kuća Carrickross, grofovija Kerry, Irska Honoria Granville sjedila je u prostranoj dnevnoj sobi i kroz veliki ostakljeni balkon promatrala divan prizor jezera i planine ispred sebe. »Rajesh!« viknula je stežući bjelokosnu veprovu glavu koja je bila na vršku njezina najdražeg štapa i dvaput lupnula po blistavim podnim daskama da dozove slugu. Više osjećajući nego čujući njegov tihi dolazak, nasmiješila se ukočeno sama sebi. Pamtila je doba kad je njezin sluh bio tako oštar da je mogla čuti kako se sluškinje smiju u kuhinji, doba kad je mogla čuti Henryja kako okreće stranice knjige u knjižnici dvije prostorije dalje i slabašni kriomični zveket kristalne čaše dok je nalijevao još jedan viski te blago šištanje dok je dodavao sodu. Pamtila je zatim doba kad je, u mrklini noći, mogla čuti mekan šum njegovih nogu što se oprezno vuku preko poda njegove spavaće sobe i vrlo pomno okretanje kvake na vratima dok ga je požuda vodila u noć i toplu dobrodošlicu zagrljaja druge žene. Posebno jedne žene. Ruka joj je stisnula štap, koža na člancima rastegnula se tanko kao paus-papir. Tijekom svih tih godina što su slijedile, sjećanje na to stvaralo je gorak grč na njezinim ustima, koji je gotovo istodobno zamjenjivao izraz zadovoljstva. Henry je platio najvišu cijenu zbog te ludosti. D o k je Rajesh zauzimao uobičajeno mjesto, s lijeve strane nje­ zine stolice ali malko iza nje, ona nije davala nikakav znak potvrde, znajući da će se on, kad bude potrebno, pomaknuti naprijed u nje­ zin vidokrug. Umjesto toga opustila se lagano uz naslon stolice od mahagonija gdje su tigrovi vrebali iz zamršeno izrezbarene džungle.

Henry i prošlost izblijedješe i njezin pogled, prodorniji nego ikada, ponovno se usredotoči na prizor koji se pružao pred prozorom dnevne sobe. Sunovrati su se dobro pokazali ove godine, razigravši se u ve­ ličanstvenoj kraljevskoj raskoši, tamnozeleni travnjak, pružajući se između škotskih borova i živopisnih rododendrona sve dolje do vode, predstavljao je sjajnu pozadinu za žuto zlato. S druge strane jezera, šumovita planina Nead na Iolair — Orlovo Gnijezdo — uzdizala je zamišljenu glavu iznad krajolika. Naposljetku je Honoria progovorila, a glas joj je treperio od karakterističnog opora prizvuka. »Trebali bismo upravo primiti po­ zivnice.« Mogla je osjetiti njegov smiješak, koji se bez sumnje podudarao s njezinim po ukočenosti. Nakon stanke ponovno je progovorila, sa suhim smijuckanjem. »Što misliš da će s njima učiniti, Rajesh?« Pitanje nije zahtijevalo odgovor. Spustio je umirujuću ruku na rame njezine bogato izvezene indijske košulje od svile. »Ah, da, ubacili smo mačku medu golubove«, reče ona zlura­ do i s iznenadnim dotokom snage ustade i zakorači naprijed između zastora s teškim resama na veliki ostakljeni balkon. Dok je govorila činilo se da se obraća planini što se uzdizala iznad jezera. »Dođi, Coppelia! Dođi i učini najgore što možeš!« D o k se okretala da mu pogleda u lice, sa srebrnastom kosom što je bogato skupljena na glavi i licem koje je oživjelo od razdra­ gane zlobe, godine su iščeznule i Rajesh je u njoj opet vidio mladu gospodaricu u koju se davno nekada zaljubio i za koju bi i sada rado položio život. Honoria. Njegova kraljica. Njegova rani. Preko njezina lica preletje sjena. »Rajesh«, upita naglo »misliš li da će ovo biti posljednja igra koju igramo zajedno, ti i ja?« »U to jako sumnjam, rani«, odgovori on, a lukav smiješak iskrivi mu usne. Da doličnost nije drukčije propisivala, možda bi je bio zagrlio.

A

shling Morrison baci brz pogled po studiju, objesi svoju omilje. nu kameru Nikon oko vrata, zgrabi ručicu kovčega s kotači­

ćima marke Vuitton i zaklopara prema vratima. »Je li došlo vrijeme? Odlaziš?« reče Moira, njezina pomoćnica, izvirivši glavom iz tamne komore gdje je razvijala snop fotografija za

Irish Creme, novi magazin za visoko društvo. »Odlazim, Bog mi pomogao.« Pokazujući lagano uzbuđenje u očima, Ashling ispali svoj uobičajeni plotun uputa u posljednji čas. » N e zaboravi, pošalji mi e-mailom one probne snimke njezina gospodstva, smjesta.« Njezino gospodstvo je bio točan nadimak za Tempest O'Leary, ocvalu manekenku čiji su nerazumni zahtjevi bili legendarni. »I ne zaboravi zaključati kako treba. Imaš moje brojeve u slučaju nužde, ostavila sam Rossov broj i broj Carrickrossa, pribodeni su na ploči. Oh, i reci svakomu tko bude pitao da sam natrag na poslu kao i obično u ponedjeljak. Još nisam u takvu položaju da bih mogla odbiti neki posao.« Moira nestrpljivo mahnu rukom. »Ah, hoćeš li već jednom izići, za ime Božje! Nisam potpuni idiot, znaš. I, Ashling«, doviknu prije nego što će se zatvoriti vrata »zapamti, ti si sretna kučka! Ni ja ne bih odbila vožnju u krntiji Ross Granvillea!« Ashling se kiselo nasmiješi, puštajući da vrata tresnu iza nje. Drznica! Ali Moira je imala pravo. O n a je sretna, sretnija nego što

se ikada usuđivala pomisliti. To je dokazivao krupni dijamant što je blistao na njezinoj lijevoj ruci, baština obitelji Granville. Pogleda na sat i osjeti uzbuđenje pri pomisli na zaručnika koji se upravo u taj čas probija kroz gusti promet od zračne luke prema Dublinu gdje će se s njom sastati. Od te misli raslo joj je raspoloženje dok je s kovčegom kloparala niz stubište iz studija »U fokusu« smještena na vrhu stare četverokatnice u Ulici Exchequer. Iako je cijenila njezin klasični stil iz doba Đure V., ovaj put bi bila dala krvi iz obraza za modernu udobnost dizala. Nekoliko krakova nejednakih škripavih stepenica sigurno nije bilo idealno, ali položaj u središtu grada nije se mogao ni s čim drugim usporediti, pa se osjećala blaženom što ga je dobila usprkos previsokim najamninama kakve su bile u tom dijelu Dublina. Prošla je pokraj firme ovlaštenih računovođa na trećem katu, čudačkoga hipnoterapeuta na drugom i napokon sišla u prizemlje koje je bilo iznajmljeno nekom poznatom trgovcu čokoladom. Ali danas nije bilo vremena da se zaustavi i slini nad pralinama s kavom ili likerima od jagoda, pa je produžila polutrkom, vukući kovčeg za sobom, skrenuvši desno na sjecištu Ulice Exchequer i Ulice Grafton i nastavivši raskošnom pješačkom zonom prema Parku St. Stephen. Dogovorila se s Rossom da će se s njim sastati na daljem kraju gdje se mogao nadati da će naći mjesta za parkiranje. Odlučno se pro­ bijala kroz gomilu kupaca i turista što su vrvjeli glasovitom starom ulicom s bogatstvom butika, knjižara i trgovina, pokraj Bewleyja, kafića svjetske slave iz kojega su dopirale najzavodljivije arome. Kad joj je vrijeme dopuštalo, ništa joj nije bilo draže od dangubljenja, dok joj je fotografsko oko neprekidno procjenjivalo plimu naroda što je protjecala mimo nje, čudeći se demografskim promjenama koje su se zbile posljednjih nekoliko godina. Danas su se strana lica i glasovi jednako isticali kao irski. Poljaci, Rumunji, Somalci, Kinezi, svi u potrazi za Obećanom zemljom — ironičan obrat onih dana kada su Irci spremali torbe i otplovljavali u tuđa podneblja. Ne pristajući na maštanje, Ashling se i dalje gurala, vješto iz­ bjegavajući sudare, zaustavivši se tek kad ju je na to prisilio pješački prijelaz sučelice Parku St. Stephen. Nije zapravo kasnila, ali Ross nije

bio poznat po strpljivosti i ona ga je zamišljala kako nestrpljivo lupka prstima po upravljaču svoga srebrnastog Aston Martina. Kad su se promijenila svjetla na semaforu, pohitala je prijeko, prošla ispod Luka Fusiliers na ulazu u park, nastavila pokraj baze­ na s patkama gdje se odigravao prilično šarmantan prizor: majka i dijete hranili su patke. U normalnim okolnostima ona bi posegnula za kamerom, ali sada je pojačala korak da bi napokon, otpuhujući i likujući, izbila na dalji kraj parka. Zastavši da dođe do daha, pogledala je s uzbuđenjem oko sebe i gle, protupravno parkiran na prometnoj traci i spreman šarmirati snažnu prometnu službenicu, stajao je Ross. Divan, seksi Ross Gra­ nville. Ostavivši kovčeg, pojurila je k njemu i smijući se stegnula ga rukama oko vrata. »Hej, pazi malo!« Zateturao je za šalu pod njezinom težinom i namignuo prometnoj službenici. »To je divota koja prati odlazak na put: jamči ti oduševljen doček kad se vratiš. Moram češće puto­ vati!« »Nemoj to ni spominjati!« Hineći ljutnju, Ashling se poku­ šala otrgnuti, ali on ju je čvrsto stegnuo oko pasa, časteći je svom snagom svoga najširega osmijeha. O n a se nasmiješi i nasloni na nj. »Tako sam odahnula kad si jutros telefonirao iz zračne luke. Bri­ nula sam se da bi nešto moglo iskrsnuti i zadržati te u Tajlandu pa bih se na kraju sama drndala oko Carrickrossa. Oh, dragi, toliko si mi nedostajao!« »Više si ti m e n i « , spusti se Rossov prigušen glas na njezino tjeme. O n a se opet nagnu natrag. »Doista?« »Hej, pa što ti misliš?« On se napući kao nestašan dječak. » N e mogu ti reći koliko je dosadno kad sam sam u velikom svijetu!« » O h da, Hua H i n je takvo usrano mjesto.« Glas joj je bio šaljiv ali malko zajedljiv. »Sve ono divno sunce, more i senzualne tamne djevojke! Kokteli na plaži, slikoviti zalasci sunca i ponoćno kupanje! Prava pokora, mogu zamisliti!« Uporno je pokušavala ne

biti ljubomorna na Rossovu blistavu karijeru pilota kompanije ThaiOrient, ali, zaboga, ne bi bila ljudsko stvorenje kad ne bi katkada bila kivna na putovanja koja su ga znala tjednima držati daleko od nje. S vragolastim smiješkom Ross podiže njezin kovčeg i spremi ga u prtljažnik kola. »Dođi, ljubavi mog života! Idemo na predsta­ vu koja se zove putovanje. Nadam se da ću stići na autocestu prije nego što počne najgušći promet. Tako bismo trebali biti u Kerryju mnogo prije nego što baka pusti pse.« Ne osvrćući se nimalo na vozače koji su ga strijeljali pogledima dok su mijenjali traku da bi zaobišli Aston Martin, optrčao je oko kola i otvorio joj suvozačeva vrata. »Večera će biti točno u osam!« Savršeno je oponašao bakin izgovor koji je zvonio poput razbijena stakla, malko nazalan, plemić­ ki. »Formalna odjeća! Nema prdenja, podrigivanja ili hopa-cupa u sjeniku!« »Ross, nemoj!« Ashling se smijuckala zbog takva nepoštivanja. Zadržavši nešto od britanske vladavine nad Indijom, Honoria Gran­ ville ju je doista uspjela uplašiti, usprkos činjenici da je zarukama dala puni svoj pristanak. D o k se Ross smještao kraj nje, spustila je posjedničku ruku na njegovo bedro, osjećajući kako se grče mišići dok je prebacivao auto u brzinu i škripio preko dviju prometnih crta, pokazujući kroz pro­ zor srednji prst kao pozdrav bijesnim vozačima. Ashling se čvrsto pridržala i spremila za drmusanu vožnju. Ali takav je bio Ross: sam svoj zakon. Poput svih Granvilleovih, pomisli Ashling, i dalje čudeći se kako se njezin život promijenio u nekoliko kratkih mjeseci, i sve to zahvaljujući potpuno neočekivanoj narudžbi Honorije Granville da napravi nekoliko formalnih obiteljskih portreta na njihovu ve­ ličanstvenom imanju u Kerryju. Uistinu, događaji su je prenerazili. Iako su je u posljednje vrijeme smatrali irskim odgovorom na njezi­ nu svevremenu junakinju, američku fotografkinju Annie Leibovitz, jer je postajala » i m e « u nemilosrdnom svijetu fotografa visokoga društva, ona je mislila da je njezina metoda malko avangardna za takvu staru plemićku obitelj. Ali, ju-hu! Kakvim se to iskustvom pokazalo, kakva obitelj!

Ne odbijajući nikada izazov, Ashling je nadmašila samu sebe i rezultat je bio zbirka dojmljivih i stilskih portreta. Portreti blizana­ ca, Indiga i Sapphire, bili su posebno izvanredni. Ali i osobe su bile prilično izvanredne na svoj način: dva krasna bića, gotovo jezivo savršeni, oboje plavi, plavih očiju, anđeoski, ali s tragom nečega što je širilo nemir iza njihovih osmijeha. Dva važna člana obitelji bila su odsutna na dan snimanja. Carrick Granville, Rossov stariji brat, bio je u Japanu poslovno, a nje­ gov stric Jaspar, prema svim izvješćima osebujan karakter, živio je u Keniji. Ashling je pomislila kako je čudno što je Honoria ugovorila fotografiranje u njihovoj odsutnosti. To ju je i razočaralo. Posebno se željela upoznati s Carrkkom, kojega su jako hvalili u tisku zbog njegove inovativne arhitekture i »debelih« preporuka. Ali čovjek nije morao biti genij da bi shvatio kako Honoria Granville ide svo­ jim putem i možda se Ashling nije trebala previše iznenaditi kad je vidjela da je Rajesh, indijski sluga, u odsutnosti dvaju ključnih članova obitelji uključen u obiteljsku fotografiju. Što se tiče Rossa, naravno, njega je smjesta zapazila. Jedan pogled u one duboko usađene tirkizne oči i već se praktički našla u donjem rublju. I bio je tako ljubazan i pažljiv, brinući se da ima dovoljno kave i sendviča, da bi održavala snagu, kako je rekao. Kad ju je druge ve­ čeri pozvao na večeru u sjajan riblji restoran - prve je večeri večerala en famille - nije čak ni glumila nećkanje. Tako je bila očarana da je mogla jesti pilovinu koliko je malo obraćala pozornost na hranu. I kad je on, za vrijeme kave, sramežljivo priznao da ga zanima fotografija i upitao je bi li htjela baciti pogled na njegovu zbirku, pristala je bez okli­ jevanja, iako ju je obično očekivanje da gleda tuđe prazničke snimke tjeralo da pobjegne u planine. Snimke su bile dobre, nisu bile briljan­ tne ali sigurno bolje od prosjeka, prizori s kopna i mora s uhvaćenom egzotičnom ljepotom Hua Hina gdje mu je bila baza. Bilo je također slika iz lokala, i ona je nehotice zapazila da se neka čarobna mlada žena s kosom do pasa i smionih nasmijanih očiju pojavljuje nekoliko puta. Možda njegova cura? Iznenadila se osjetivši napadaj ljubomore. Ali nije se morala brinuti. Kad je došlo vrijeme njezina povra­ tka u Dublin, Ross je jasno pokazao da se njegovo zanimanje ne

tiče samo fotografije nego jednog posebnog fotografa, nje, i ona se našla u vrtlogu romanse koja će joj promijeniti život. Dva mjeseca poslije bili su zaručeni, i na njezino veliko iznenađenje stroga im je Honoria bez oklijevanja dala blagoslov. Sada su se nalazili na putu prema mjestu gdje je sve počelo da bi raspravljali o pripremama za Ivanjski ples na kojem je Honoria kanila formalno objaviti zaruke. »Za svaku misao jedan cent!« Ross podiže načas ruku s mje­ njača i lagano joj stisnu prste. »Upravo sam razmišljala o skorom Ivanjskom plesu i planovima tvoje bake.« Ashling dopusti sebi malu, dobroćudnu grimasu. »Raz­ govarale smo nekoliko puta telefonom i može se reći da je dogovor s tobom i sa mnom samo nekakva formalnost.« Sunce se već počinjalo spuštati, zrake su mu padale koso na vjetrobran, pa Ross izvuče Ray-Banice iz džepa i stavi ih na oči. » O h draga, ona sama preuzima cijelu predstavu, je li tako? Bojim se da stare navike teško odumiru.« »To slobodno možeš reći! Čini se da je pokrila svaku stvar, od fontane sa šampanjcem do fontane sa čokoladom; ova posljednja je došla na Sapphirein poticaj, čini mi se. Ali ne bih željela zvučati kao da jadikujem jer, istini za volju, mislim da je odlučila da se događaj svidi mladeži.« Oko toga izraza Ashling načini udicu od prstiju. Ross se nasmija od nevjerice. » N o , neka me vrag nosi, ali čo­ koladna fontana! Sada sam sve čuo. Možeš vjerovati da je rođaka Sapphire došla s takvom idejom zečjega mozga. Ipak, što Sapph želi to Sapph dobije. Baka joj oduvijek pokušava nadoknaditi zbog ovoga ili onoga. Nikada nisam točno znao zbog čega.« Ross pokaza na pretinac. »Mislim da mi treba cigareta. Hoćeš li se udostojati?« Iako nije odobravala pušenje, Ashling je morala priznati da je uživala promatrati Ross kako puši. Bilo je to nadasve seksi, prizivalo je slike Bogieja i Bacallove. Otvorila je pretinac i izvukla kožom pre­ svučenu tabakeru na kojoj su bili ugravirani njegovi inicijali skupa sa znakom zračne kompanije. Kraj nje je ležao pozlaćeni Dunhill upa­ ljač. Ross je imao skup ukus, ali napokon pripada obitelj Granville.

Ashling upali cigaretu, povuče pokusni dim, i kad je bila sigurna da gori pružila ju je njemu, prikovavši oči za njegovo snažno zapešće s tragovima blijedožutih dlačica. I novi sat? Porsche, reklo bi se na prvi pogled. Nedavno ih je fotografirala za neki glamurozni časopis i znala je da ga je taj izvorni artikl stajao barem četiri tisuće. On gladno uvuče dim, ispuštajući ga trenutak poslije u plavičastom oblačiću. » M a n a ! « Pritisnuvši dugme na konzoli između njih, spusti vozačevo staklo omogućujući da se raziđe dim. Slatki trnci budućeg uživanja prostrujaše niz Ashlinginu kra­ lježnicu. Jedva je mogla dočekati da padne noć i da se njegovo tijelo čvrsto kao kamen pripije uz njezino. Sva sretna pomislila je na oskud­ no rublje marke Agent Provocateur koje se ugnijezdilo u njezinu kovčegu. »Jesi li onda rekla novost svojoj majci?« »Što?« Pitanje ju je trgnulo iz sanjarenja i trnci što su joj klizili niz kralježnicu ovaj put su bili više drhtanje nego fantazija. »Ovaj... još ne. Još je u Sjedinjenim Državama. Bilo bi mi draže da joj to osobno kažem. To je pošteno.« » N e stidiš se zbog mene, nadam se?« U njegovu glasu čuo se prizvuk peckanja. »Kao da se stidim! To je samo, to je samo, no... majka nije kao druge žene. S njom treba pažljivo postupati.« Ross je čuo za Coppeliju Morrison. Morao si proživjeti pod kamenom popriličan broj posljednjih godina da ne bi čuo. Njezine su fotografije neprekidno punile novine uz detalje pothvata i po­ sljednjih osvajanja u nizu, a sve se kupalo u bogatstvu i često izgle­ dalo kao da je na rubu zakonitosti. Iznenadio se kad se njegova baka nije usprotivila njegovoj vezi s Ashling. Za Honoriju je Coppelia Morrison bila najgora vrsta žene, vulgarna, skorojevićka, hodajuća hrana za tabloide. Na pamet mu pade jedna od njezinih izreka: Tko liježe sa psom ustaje s buhama. Da, vrlo je čudno što je Honoria ostala neuobičajeno nijema u tom pogledu. Morala je znati što je Ashling Coppeliji još prije nego što ju je unajmila za fotografiranje. »Svejedno«, reče Ashling poprimivši izraz kao Scarlett O'Hara: Ne želim o tome sada razmišljati. 0 tome ću razmišljati sutra.

»U redu. Umjesto toga malo glazbe. Snow Patrol?« »Savršeno!« Ashling se ugnijezdi u raskošnoj koži i trenutak poslije toga oboje je pjevušilo Chasing Cars.

Ashling se probudila kad su kola oštro skrenula desno i počela se uspinjati pokrajnjom cestom što je vijugala ispod goleme nadsvođene katedrale arišovih stabala. »Gotovo smo stigli.« Ross joj lagano dodirnu bedro dok je ona treptala očima vraćajući svijest i zurila u grimizni suton. Ashling se nehotice stresla. Bili su u blizini Carrickrossa i ona će ovaj put onamo ući gotovo kao član obitelji. Ross primijeti taj pokret. »Hladno?« upita i poče namještati regulator temperature na komandnoj ploči. »Malko«, slaga Ashling, ne želeći mu reći koliko je uplašena; kao jedino dijete u roditelja bila je nervozna zbog toga što će postati dijelom tako velike obitelji, brinula se kako će je svi ostali prihvatiti, kako će se uklopiti i naći svoj vlastiti kutak. Nešto od njezinih misli samo se od sebe prenijelo njemu, jer je pružio ruku i stisnuo joj prste da je ohrabri. O n a se smjesta opustila, krišom proučavajući snažne crte njegova lica. Tu je s Rossom, Rossom Granvilleom, čovjekom iz njezinih snova, koji će joj uskoro postati mužem. Sve će biti u redu. »Telefonirao sam im prije da znaju da smo blizu«, reče Ross. »Govorio sam s Noreen, to je kuharica, sjećaš li se nje?« »Svakako.« Noreen joj se svidjela, i ona i njezina kuhinja, tijekom posljednjeg posjeta, koliko god je bio kratak. D o k su kola klizila spuštajući se niz posljednji brijeg, našli su se kraj starih kamenih zidova koji su okruživali prostrano imanje Carrickross. U tami koja se zgušnjavala željezna je kapija iskrsnula u monolitnom sjaju i razina Ashlingine tjeskobe još jednom se po­ visila. Nije ju smirila iznenadna grmljavina sve bližih kopita. Časak potom farovi su osvijetlili lik Seana McCarthyja koji je jahao veli­ čanstvena arapskog ždrijepca. Sean je bio konjušar u Carrickrossu, isto tako priučeni lugar, povremeni šofer, čovjek za sve najneobičnije poslove na imanju.

Skočivši na tlo, brzo je privezao konja za obližnji stup, zatim širom otvorio kapiju bučno škripeći po šljunku. Pozdravivši ih oboje naklonom, pristupio je i nagnuo se na prozor koji je Ross otvorio. »Vraški dobra jurilica, Ross! Koga si oderao?« Ross se nasmijao, nimalo ga nije zbunila familijarnost. Njih se dvojica poznaju od djetinjstva. »Volio bi znati, ha, staro momče!« Pokaza rukom na konja koji je blago ispuhivao dah kroz nozdrve i nestrpljivo lupkao kopitima po zemlji. »Kako je Šeik? Moram reći, izgleda da je u dobroj kondiciji!« »Bogami, strašan je«, dodade Sean. »S njim nema problema. Carrick zna procijeniti konja.« »Bolje nego ja, u svakom slučaju«, složi se Ross, pokajnički podsjećajući na svoju dobro poznatu strast za kockanjem. Sean se kiselo nasmiješi, preletjevši drskim pogledom preko Ashling. » O h , nisam baš siguran, gospođica Ashling je sjajna ždrebica. Iako ne mogu shvatiti zašto ti ne da nogu.« Praveći se da je ljut, Ross dodade gas. »Hoćeš li se maknuti, Sean, bezobrazniče jedan. Odlazi i nešto radi, za razliku!« Ubacivši u brzinu, pojuri vijugavim putem između niza stabala, ostavivši Seana da smijući se zaključa kapiju tijekom noći. Izašavši na čistinu nakon posljednjeg biljnog pokrova, ispod gu­ stih krošanja škotskih borova, Ashling zadrža dah ugledavši Carrickross u punom sjaju. U mraku, s vješto namještenim reflektorima koji su razlijevali svjetlo preko pročelja s mnogo tornjeva i visokih dim­ njaka, kuća se doista doimala kao da je iz bajke. Ross se zaustavi da joj omogući upijanje vidika. » N o , Ash, je li onako dobra kako si je upamtila?« upita je s prizvukom ponosa u glasu. »Čudesno!« Ashling je bila zapanjena. Nije upamtila da je kuća tako... veličanstvena. Uostalom, kad je prvi i jedini put bila tu došla je poslovno i premda joj se divila kao što se čovjek divi lijepu hotelu ili državnoj zgradi, uglavnom se usredotočivala na poze, kuto­ ve i svjetlomjere, te najviše na ljude. Sada ju je promatrala na posve različit način. Sada je sve bilo osobno. Polako su njezine oči kružile

pročeljem od blijedog vapnenca iz lokalnog kamenoloma koje su povećavali i mijenjali naraštaji Granvilleovih tijekom stotina godina. Pri dnevnoj svjetlosti, znala je, iskusno bi oko moglo vidjeti spojeve, rječitu promjenu boje gdje je najprije dodano zapadno krilo i poslije, u posve drugom stoljeću, istočno, taj par se pružao naprijed od glavne zgrade kao ruke, spremne zagrliti. Ross ponovno upali motor i kliznu prilaznim putem, zaustavivši se u podnožju stubišnog krila koje je vodilo do glavnog ulaza. Ashling pogleda oko sebe, sjećajući se svega. Put je kružio oko ovalnog travnjaka koji je pametnim razmještajem živice u kutija­ ma oblikovan tako da je tvorio minijaturni labirint. Sunčani sat, bakar pozelenio od starosti, ležao je točno u sredini na granitnom postolju s grbom Granvilleovih. Svjetlo limunove boje dopiralo je u romboidalnim plohama iza mnogih prozora sa stupićima. Mra­ morno stubište koje je vodilo do ulaza obrubljivale su s obiju strana rezbarene balustrade, koje su na vrhovima glavnih stupova nosile velike ukrasne vaze iz kojih se slijevalo obilje bršljana i lobelije u ružičastoj i modroj boji. Odjednom se velika vrata širom otvoriše i neki lik dokaska niz stubište: Noreen McCarthy, kuharica i domaćica, Seanova majka. »Bože Svemogući, jadno stvorenje, sigurno si iscrpljena! Pusti prdjagu, naredit ću da ti to netko uzme i donese gore.« Uhvativši Ashling ispod ruke, Noreen joj je pomogla da izađe iz kola i pogurala je uz stubište, ostavljajući Rossa da se brine sam o sebi. Zatim je preko ramena bacila pogled pun zgražanja na Aston Martin. »Ta športska kola su jako dobra, u redu, ako mene pitaš, ali ako želiš komfor, na krivo stablo laješ. Dođi sad unutra da se malo osvježiš u ženskoj kupaonici na kraju hodnika prije nego što vidiš gospodaricu. O n a vas čeka u Maloj Indiji.« »U Maloj Indiji?« Ashling nije bila sigurna da je dobro čula. Noreen se nasmija. »Da, da, u Maloj Indiji. Tako mi zovemo glavnu dnevnu sobu zbog toga što je pretrpana svim poganskim stva­ rima koje je gospodarica pokupila na putovanjima. Mala dnevna soba

u istočnom krilu je Mala Kina; zar je nisi vidjela kad si zadnji put bila ovdje?« Nastavila je brbljati ne čekajući odgovor dok je uvodila Ashling u predvorje. »Sve samo kinesko lakirano pokućstvo, svileni tepisi i veliki ružni zmajski ukrasi za koje vam ja, osobno, ne bih rekla ni hvala. Ali opet, što znaš? Onda, tu je Mala Afrika, tj. gdje Jaspar stanuje na prigodnim izletima iz Kenije doma. Zbog stvari divljeg izgleda koje su ondje imala bi noćne more. Velike ružne maske i koplja i slično. Čak i dvije-tri smanjene glave.« Noreen je prostrijeli vragolastim pogledom. »A pogodi kako nazivamo blizanački stan? Mala Ludnica!« Okrenula se i od srca nasmijala. »Tvoj je Ross to izmislio. Je li tako, milo moje?« Ross se nasmiješio kad ih je sustigao i spustio poljubac na njezin obraz. »Nadam se da mojoj lijepoj zaručnici ne puniš uši pričama strave i užasa, Noreen?« Noreen se nasmija. »Samo joj dajem raspored zemalja, to je sve.« »Spremna izazvati zmaja, draga?« Ross povede Ashling prema dnevnoj sobi. »Bolje je da to obavimo.« Noreen oštro pljesnu rukama. » Z a ime Božje, hoćeš li jadnoj djevojci dati priliku da se osvježi, Ross?« i pokaza očima na Ash­ ling. »Muškarci! Nemaju pojma!« Ashling se nasmija. »Možete to i ponoviti! Naročito Ross.« Domahnu mu rukom po zraku. » T i samo pođi. Ne ću dugo.« »Dobro, na tvoju vlastitu odgovornost. Baka bi me do tada mogla pretvoriti u šaku pepela!« Ross napravi podrugljivu grimasu i krenu, koračajući kao da ide na vješala. Ne sažalijevajući ga, Ashling mu otpuhne poljubac. »U to sumnjam. U svakom slučaju, zar zmajevi nisu izumrli?« »Ovaj nije. Ovaj je jako živ i pun vatre.«

Honoria je diskretno stajala kraj prozora kad se Rossov auto zausta­ vio pred kućom. Usne su joj lagano zadrhtale, zatim se zadovoljno

stisnule. Kakva sreća što se pokazalo da je Ashling tako ugodna vidjeti a Ross tako podatan! Njezin unuk, koliko god ga voljela, bio je nekako plitak, čavka koju privlače svijede blistave stvari i neumoran u nastojanju da ih prisvoji. »Rajesh ja sam lutkarica«, objavi Honoria svečano, okrećući se od prozora i spuštajući se pomalo ukočeno u svoj najdraži naslo­ njač. »Konci možda nisu uvijek vidljivi, ali oni su svejedno tu i sada je postavljen zastor da se podigne za najveću predstavu od svih.« »Doista, rani.« Rajesh se nakloni iz pasa i pruži joj čašu rubinskoga porta, a plohe kristala uloviše svjetlo i raširiše se duž zidova kao razbijeni dijamanti. »Lijepa je Ashling, zar ne? Inteligentna i principijelna, ona vrsta djevojke kakvu bi svaka baka poželjela za svoga unuka.« Drhtaj joj prostruji kroz ruku. Čaša se opasno zanjiha. »Sve to i k tomu kći moga najvećeg neprijatelja. Ne dopusti mi da budem slaba, Rajesh. Uvijek me podsjećaj na to. Bez milosti.« »Bez milosti«, ponovi Rajesh tiho. »Držite neprijatelja blizu, a neprijateljevu kći još bliže.« Honoria se nasmiješi. »Točno tako. Uvijek si me tako dobro razumio.« Nasloni se, otpi gudjaj i pričeka kucanje na vratima koje će najaviti nazočnost njezina unuka i njegove zaručnice. Nije morala dugo čekati. Ross je provalio kroz vrata i, spustivši se na koljena kraj njezina naslonjača, uzeo objema rukama njezinu ruku i poljubio je. Bio je to tipičan Rossov ulazak naglavce, ali H o ­ noria ga je prihvatila. »Bako, kako je lijepo što te vidim!« » L u d i dječače!« Pokaza mu kretnjom da ustane i pogleda preko ramena. »A gdje je ljupka Ashling ?« »Samo je pošla da se malo osvježi. Ne će dugo.« »Tako zamoran p u t « , reče Honoria sućutno. »Čovjek može shvatiti zašto Carrick ima helikopter.« Svako spominjanje Carrickova bogatstva, toliko većega nego što je njegovo, uvijek je izazivalo Rossovu svadljivu stranu. »Došli smo samo iz Dublina. Tek četiri sata vožnje. Ionako Ashling nije

nikakvo mekušno zanovijetalo. Možda izgleda krhko, ali čvrsta je kao stara cipela, zbilja. Jednako čvrsta kao ti kad si plovila uz Gan­ ges ili penjala se na Himalaju ili predvodila Juriš posljednje brigade u mladosti!« »Predvodila Juriš posljednje brigade! Kakva besmislica! Zar misliš da imam dvjesta godina? Osim toga, to je bilo na Krimu, ne­ znalice!« Honoria glasno otpuhnu i usta joj se napućiše, ali Ross je mogao vidjeti da joj je ugodna njegova lukava laska. »Ah, evo nam krasne Ashling, upravo na vrijeme da me spasi od daljnjih besmi­ slica!« Honoria se nasmiješi i milostivo pruži ruku dok se Ashling približavala. »Dobro došla opet u Carrickross, draga. Molim te, oprosti mi što ne ustajem. Stare kosti, što ćemo.« » O h , nije previše bolno, nadam se?« Ashling prihvati pruženu ruku i upita se bi li trebala poljubiti Honoriju. Dok je oklijevala, H o ­ noria riješi problem povukavši je dolje da sjedne kraj nje u naslonjač. »Vina za djecu, molim, Rajesh! Usprkos tvojem prosvjedova­ nju, Ross, ja sam sigurna da barem Ashling mora biti umorna od duge vožnje.« Pa prodornim pogledom preleti preko nje od glave do pete. » N o , dijete, kako ljupko izgledaš večeras! Ross, vjerujem da znaš koliko si sretan!« Ashling se nasmiješila od zadovoljstva što je izabrala svoj omi­ ljeni kašmirski sweater dress do koljena firme Orla Kiely. U njemu se uvijek osjećala samopouzdano i glamurozno, a nježna boja lavande doista je pristajala uz njezin ten. Dodala je privjesak s dragim ka­ menjem od Christiana Lacroixa uz odgovarajuće naušnice. Bio je to bez sumnje statusni komad nakita, ali koja je večer mogla biti bolja za potvrdu statusa? Cipele su joj bile od Louboutina, s petama koje nisu sredstvo za ubijanje, ali su ipak dovoljno visoke da pokažu njezine vitke noge u najboljem izdanju. Kosu je skupila u meka­ nu pundu, a šminka joj je bila lagana. Kao što je njezina pomajka Coppelia znala reći, mladost je jedini pravi ukras koji je potreban djevojci. Zadovoljna svojim izgledom, Ashling je ipak uzela u obzir Noreenino mišljenje kad je izišla iz kupaonice. »Izgledaš li dobro?« Noreen ju je s nevjericom odmjerila od glave do pete. »Sto time hoćeš reći? Izgledaš fantastično, kao jedna

od onih velikih filmskih zvijezda iz Hollywooda. Ne znam samo trebam li se pokloniti ili zatražiti autogram.« Sad se Ashling smiješila dok joj je Rajesh pružao čašu s vinom, uprijevši neobično pozorne oči u njezino lice. Zbog iznenadna tre­ perenja živaca čaša joj se lagano potresla u ruci. Otpila je gutljaj, osjećajući se malko bolje dok joj je tekućina zagrijavala tijelo. Ross, naravno, nije imao takvih neprilika. Oslonivši se na H o norijin naslonjač, nastavio je šarmirati baku i dosađivati joj na način koji mu je bio prirodan kao disanje. » O n d a , bako, čujem da se pod starost zabavljaš dovodeći u red sav taj posao oko zaruka?« Ashling podiže glavu, ne znajući je li joj po volji da se o nji­ hovim zarukama govori takvim nehajnim riječima, ali Honoria se nije nimalo uznemirila. »Zaruke zahtijevaju mnogo priprema, mladiću«, ukorila ga je blago. »Stvari se moraju obaviti dolično i netko mora nadzirati da se tako obave. Ljudi očekuju da Granvilleovi budu uzor u tim stvarima i ne smijemo tu stranu iznevjeriti.« Ashling se trznu, sjetivši se pomajke koja je uzimala u obzir samo svoju stranu. Zamišljala je prizor kad se te dvije snažne žene prvi put nadu licem u lice. Boj Titana? Trzaj se pretvarao u pravu drhtavicu, ali starica je na sreću dala znak Rajeshu da joj donese nešto s njezina pisaćeg stola s drugoga kraja prostorije pa ništa nije primijetila. »Hvala ti, Rajesh.« Uzela je od njega tanku pergamentnu omotnicu i izvukla bogato ukrašenu formalnu pozivnicu kojom je zamahnula njima ispred nosa. »Pozivnice, dragi moji! Znam da ne ćete zamjeriti što sam bila slobodna da ih dadem tiskati, znajući koliko si ti zaposlen, Ross, leteći oko svijeta, i ti, Ashling, slijedeći svoju nesumnjivo uspješnu karijeru. Međutim, to može zasmetati nekim važnim stvarima.« Posljednju je rečenicu izgovorila bacivši strog pogled na Ashling. Honoria lupnu po pozivnicama na dlanu. »U svakom slučaju, bit će vam drago čuti da su se one, kako mi kažemo, razletjele po cijelom svijetu. Toliko je važno poslati obavi­ jest na vrijeme, posebno onima koji su se sklonili u inozemstvo.« iS

Ross uze jednu pozivnicu, pročita je na brzinu, zatim je pruži zaručnici. » O h , bako, kako je to ljupko i ljubazno od tebe«, reče oporo. »Ali mislim da bismo Ashling i ja radije...« Honorina ruka rasiječe zrak. »Koješta! Te je stvari bolje pre­ pustiti iskusnim rukama. U svakom slučaju, doista sam i tebi, Ross, poslala primjerak u Tajland, a dobila ga je i Ashling, ali nijedno od vas nije odgovorilo pa sam vašu šutnju shvatila kao odobravanje. Ispričavam se ako mislite da sam uzela previše slobode.« Oči su joj iznenada bljesnule i ruka lagano zadrhtala od očevidne nelagode. Ashling hitro pohita da je razuvjeri. » O h , ne, u redu je. Ui­ stinu! To nam je uštedjelo trud, a nimalo me ne iznenađuje pošta. Moja se pisma cijelo vrijeme gube. Molim vas, nemojte se uzrujavati. Oboje smo vrlo zahvalni, zar ne Ross? Ross?« O n a ga pogleda kad nije odgovorio, samo je sjedio nenadano blijed s laganim tragom mučnine. Zatim se lagano trznuo i odjednom pribrao. »Sto? O h , da. Da, naravno, zahvalni smo, bako. Samo želim...« Honoria ga je kameno gledala. »Što, Ross? Što želiš?« Njegov se pogled nije sreo s njezinim i Ashling je bila svjesna neke čudne ponornice koja je tekla između njih dvoje. » O h , ništa. Baš ništa.« Ross se neuvjerljivo nasmiješi. »Drago mi je što to čujem!« Honoria se okrenu prema Ashling. »Naravno, nisam zaboravila tvoju pomajku, Ashling, i sigurna sam da će ti biti drago što je i njoj poslana pozivnica na njezin apartman u hotelu Hilton u New Yorku.« Sada je Ashling problijedjela i pokazala trag lagane mučnine, dok su joj oči Morseovim znakovima slale Rossu poruku nelagode. A Honoria, pošto je zadala taj coup de grace, ustade ukočeno iz na­ slonjača. »Sada, ako mi dopuštate vas dvoje mladih, ja ću vas ostaviti da večerate sami. Već je kasno i vidim da sam umornija nego što sam očekivala da ću biti. Starost je, na žalost, uvijek čovjekova gospoda­ rica. Međutim, Noreen će se za vas sjajno pobrinuti. Mislim da vas čeka pastrva, ulovljena u našoj rijeci.«

Krajnje zapanjena, Ashling je promatrala kako starica izlazi iz sobe, naslanjajući se teško na veprovu glavu svoga štapa, dok ju je Rajesh pratio. Brzo je spustila čašu na stol, ali čaša je pala na pod i razbila se na komadiće. »Isuse Bože! K vragu sve, Ross! Moja pomajka! Rekli su joj za moju pomajku. Isuse, ona će eksplodirati! To sam joj sama htjela reći.« Spustila se na koljena i počela skupljati staklo, ne obazirući se kad joj je oštra krhotina porezala palac. » O h , znam da si se naljutio što nam je ukrala glavno oružje, ali barem nitko ne će tražiti tvoju krv. Ali moja pomajka nikad ne će razumjeti. Ni za čitavu vječnost.« Njezin glas zadobi prizvuk histerije. »Dobro me pogledaj i zapamti kakva sam sada, Ross, jer od trenutka kad Coppelia Morrison dobije tu pozivnicu, ja sam službeno mrtva žena koja još hoda.«

Honoria je sjedila za toaletnim stolom mozgajući o uspjehu te ve­ čeri. Smijuckala se dok je prizivala izraz na unukovu licu kad se borio da svlada paniku. Njezino lice otvrdnu. Ništa i nitko ne smije poremetiti njezin plan, pa ako njegov uspjeh ovisi o malo manipula­ cija ovdje ili malo zaobilaženja istine ondje, neka tako bude. Što se tiče Ashling, Honoria joj uopće nije poslala pozivnicu. Nije mogla riskirati da djevojka telefonira Rossu što misli, pa ga tako nesvjesno uzbuni i dovede u položaj da ostane u Tajlandu i ondje dočeka po­ zivnicu. To nije bilo Honoriji na umu. Nipošto.

Ashling je zurila u svoju sliku na zrcalu u kupaonici Rossova apar­ tmana, iako su joj dali raskošne sobe sučelice njegovim, jer je H o ­ noria bez sumnje pripadala generaciji koja se voljela pretvarati da pristojne djevojke to ne čine. Ili je možda doista bila toliko naivna. Podignula je nervozne prste da izravna boru na čelu i opusti napetost oko usana. Ross ju je čekao u spavaćoj sobi, u raskošnom krevetu s četiri stupa, ali sva prijašnja ugoda iščekivanja sad se raspršila i mogla je razmišljati samo o onoj smrtonosnoj pozivnici koja leti prema New Yorku kao mala tempirana bomba. Očevidno još nije stigla. Ona bi čula eksploziju da je dosegnula cilj.

Pretrpjela je dubok šok i sad je strašna mješavina nervozne napetosti, srdžbe i čiste panike strujala kroz njezine žile. Zašto joj je za ime Božje promaknulo da joj prije spomene svoju pomajku? Bilo je razloga, naravno, dobri racionalni tipovi vole reći licem u lice, radije nego preko telefona, ali svi razlozi na svijetu bili su poput perja kad se odvagnu naprama katastrofi koja prijeti. Osim toga, pravi je razlog bio instinktivan, osjećala je da će njezina pomajka sigurno zasuti prijekorima taj divni romantični vrtlog, te zaruke iz bajke. Ali zašto bi je to toliko plašilo? Je li osjećala da je njezina otkrivena sreća tako krhka te bi je jedan prijeki Coppelijin pogled mogao uništiti? Ashling odlučno odmahnu glavom da rastjera te misli. Uze čet­ ku i poče snažno češljati crnu kosu. Zašto se uvijek mora osjećati tako nesigurnom? Počela je razmišljati o svom životu kao o slagalici gdje mnogi komadi nedostaju ili se sasvim ne uklapaju. Okrugle figurice i četvrtaste rupice. Bila je svjesna toga još u ranom djetinjstvu kad ju je majčina nepristupačnost neodređeno zbunjivala. Na koncu je shvatila da je riječ »pomajka« onaj komad koji upotpunjava slagaljku. Ujutro na njezin trinaesti rođendan čekao ju je još jedan ko­ mad slagaljke, skupa sa zlatnom narukvicom od Tiffanyja i origi­ nalnom crno-bijelom studijom od Annie Leibovitz. Bio je priložen i previše velikodušan ček koji joj je, kako je upamtila, lebdio bez oslonca iznad srebrenih tanjura, dok su je očeve zabrinute oči gle­ dale iz pozadine. Cesto se pitala što je mogao biti taj ček? Utješna nagrada, otpremnina, mito? Kakva god mu je bila svrha, spoznaja koja je uz to došla bila je težak teret za onako mlada pleća. Ashlingin otac, Edward, zadao joj je udarac, i to s nespretnom i neugodnom nježnošću. Očito je bio uvježbao riječi, obložio ih me­ dom, ali one su ipak rezale kao nož. Ona je posebna. Ona je odabrana. Ona je... posvojena. Posvojena! Riječ je zazvonila, trepereći u zraku između njih. Zapamtila je snažan šum u ušima i očev glas, poput jeke, kao da je dolazio iz daljine. Ashling su bili posvojili on i njegova prva žena, Margery, prije njezine nagle bolesti i prerane smrti. Poslije dvije godine, uvjeren da je maloj Ashling potrebna majka, oženio se Coppelijom. Činilo se da je time bio pomalo zbunjen i nesretan, kao da nije mogao posve dokučiti kako se to zapravo dogodilo. Bili su se

dogovorili da činjenice o njezinu posvojenju ostanu tajnom dok ne bude dovoljno stara da shvati. Je li Coppelia uprizorila cijelo rođendansko otkrivenje? Ashling se sada i nehotice začudila zahvaljujući pogledu unatrag. Coppelia je uvijek bila muško u tom odnosu. Sigurno su bili nevjerojatan par. Njezin poočim je bio miran knjiški čovjek, povučen, srdačan i osta­ rio prije vremena, Coppelia, njegova suprotnost, društveni i egzotični leptir. Ashling odjenu smaragdnosvileni kombine Agent Provocateur, uživajući dok joj je raskošni materijal milovao kožu. Navuče odgo­ varajuće gaćice i odmaknu se da vidi svoj odraz u zrcalima koja su prekrivala cijeli zid. Seksi, nedvojbeno seksi! Poprska se parfemom Eau d'Hadrien i nemilosrdno odgurnu u stranu sve stare uspomene i buduće strahove. Prošlost je prošlost. Njezin otac, drag čovjek, mrtav je i sad je više nego vjerojatno da će se, naročito poslije Honorijine male granate, ona i pomajka rastati, živeći svaka svojim životom. Mora naučiti živjeti sada i ovdje, a sada je bio krajnji čas da se nađe u zagrljaju Rossa Granvillea. Ali kad se pojavila iz kupaonice, Ross je već spavao; prsni mu se koš pravilno dizao i spuštao, zrak je lagano šištao između njegovih usana. Osjećajući se pomalo smiješno, ona vidje svoju sliku u zrcalu na toaletnom stolu, bila je blijeda kao mramor u oskudnom smaragdnozelenom rublju. Sva se svukla, a nema kamo poći! Razočarana ugasi svjetlo, zavuče se u krevet i položi ruku preko Rossova struka. D o k su joj se oči sklapale, nije bila svjesna da su njegove otvo­ rene i slijepo uperene u suprotni zid.

Ujutro je Ross ustao i obukao se prije nego što se ona probudila. Trepćući snenim očima promatrala ga je kako brzo provlači češalj kroz kosu, uspravlja ovratnik košulje i rukama nanosi na lice malko kolonjske vode Bulgari. »Ross?« reče pridignuvši se na lakat. » K a m o ideš?« On se brzo okrenu, zatim zakorači k njoj i utisnu joj poljubac na usne.

» O h , ti si budna. Žao mi je što sam te probudio, draga. I još mi je više žao što ti moram reći da ću te napustiti. Moram se vratiti U Tajland ranije nego što sam mislio. Malo prije su me zvali. Izgle­ da da je netko preuredio raspored i od mene se zapravo očekuje da upravljam letom u Australiju za četrdeset osam sati, ako možeš to povjerovati. Nesposobni kreteni!« » O h ne, Ross! Ne misliš ozbiljno. Sranje, tek smo stigli ovamo. A što je sa mnom, Ross? I s tvojom bakom? Sa svim pripremama o kojima je željela raspravljati. Bit će izvan sebe. Ja sam izvan sebe.« Ross sjedne na rub kreveta, uzme je za ruku i poljubi joj dlan, oklijevajući. Njoj se od toga ledila kralježnica. » N e više nego ja. Ali što mogu učiniti? Nalazim se između čekića i nakovnja. Nema načina da iznevjerim kompaniju. To mi je kruh, uostalom. Ti to znaš, draga. Bojim se da to ide uz posao.« »Ali je u redu iznevjeriti m e n e ? « Bojeći se da ne zaplače, Ashling se ugrize za usnu. »To nije pošteno! Nemam izbora, Ashling. Znaš da ne postoji mjesto gdje bih radije bio nego s tobom. Molim te, nemoj otežavati stvari više nego što je potrebno. Vratit ću se čim budem mogao, obe­ ćavam. Samo ću obaviti taj let i natjerati ih da promijene raspored. Samo hrabro! Ne ćeš imati vremena ni da me se zaželiš.« Ashling se hrabro pokuša nasmiješiti. » N o dobro, recimo da nemam izbora. Volim te, volim tvoj posao.« Rossovo se lice razvedri. »To je moja djevojka. U svakom slu­ čaju, moram se pakirati. Onda, želiš li ostati ovdje u Carrickrossu ili bi ti draže bili da se prebaciš natrag u Dublin?« »Vozit ću se s tobom natrag.« Ashling je osjetila lupanje srca na pomisao da bi bila u Carrickrossu bez njega. »Ionako ima posla koji moram nadoknaditi u studiju.« »Točno! Ti se obuci dok ja odem javiti lošu vijest baki, iako bi mi draže bilo zabosti iglu u o k o ! « Ross izađe trenutak poslije, izgledajući smiješno prestrašen. I tako, malo više od dvanaest sati nakon dolaska, vrlo razoča­ rana Ashling našla se na putu natrag prema Dublinu i normalnom

životu. Doista stvari uopće nisu ispale kako je očekivala. Nadala se da to nije loš predznak. Ross je kraj nje bio potpuno miran, pjevušeći neku pjesmicu ispod glasa. Nije bila sigurna treba li se diviti tomu iskazivanju zre­ losti ili žaliti zbog činjenice da on jednostavno nije bio zabrinut kao ona. D o k ju je ostavljao u gradu, uzrokujući uobičajenu gužvu na ulici, obuhvatio joj je lice rukama i čvrsto je poljubio. »Upamti, vratit ću se prije nego što misliš.« » N a d a m se da je tako, Ross!« Nasmiješila mu se pomalo tužno, zatim mu se ovjesila o vratu. »Doista se nadam da je tako.« Stajala je gledajući ga kako se uključuje u promet. Ross je u autu žurno aktivirao mobitel. »Hej, draga«, gugutao je grabeći aparat iza sebe. »Posjetio sam baku, kako sam ti rekao. Sad polazim, letim danas popodne. Bit ću s tobom prije nego što misliš.«

P

ridignuši se na lakat, Coppelia Morrison se sanjivo nasmiješi prema otvorenim vratima kupaonice. »Hej, dušo!« zovnu, dok su pomiješani mirisi vruće sapunaste

vode i parfema Missoni dopirali u oblaku pare. »Vrati se u krevet!« glas joj je bio poput toplog sirupa što se izlijeva preko šlaga. » N e m o g u ! « Odgovor promumljan kroz ručnik sadržavao je more žaljenja. »Znaš da moram biti u tom zrakoplovu. Kasnim već čitav tjedan. Baka će me razapeti na križ! Od mene se očekuje da učim za ispite!« »Tako? Zar ne možeš uhvatiti kasniji let?« Podignuši polaga­ no nogu, savila je stopalo enpoint, kao baletna plesačica. Njegovana, preplanula, dugačka i mišićava noga mogla je pripadati ženi koja je mnogo mlađa od pedeset godina koliko se moglo izračunati iz njezine putovnice. Gologuz, s čupavim bijelim ručnikom u ruci, Fin Granville dotrča u sobu. Tamnoplave oči gledale su je dok je sušio modrocrnu kosu. »Prestani se duriti, Pelia! Ti znaš da mi ništa nije draže od loga, ali moram ići.« Čvrsto se opasa ručnikom oko vitka mladog stasa, kao da se sprema na prepirku. Odmjeravala ga je smaragdnim očima gore-dolje, dok je doko­ no rotirala gležanj prvo na jednu zatim na drugu stranu. » O h , daj, ugodi sebi... ili ugodi meni...« Ovaj put pogled koji mu je dobacila

bio je posvema lascivan i sa zadovoljstvom je vidjela da mi počinje udarati bilo na obrazu. Kad bi Coppelia Morrison nešto naumila, nije bilo muškarca na svijetu koji bi joj odolio, a sada je to naumila, prelazeći rukama preko grudi tako da su joj nabrekle bradavice, zatim polagano dolje preko ravna trbuha do trokuta koji je bujnim dlačicama pokazivao gdje se nalazi skriveno blago. I kako se dječak mogao oduprijeti igri gusara? »Coppelia«, rekao je hrapavo »molim te, nemoj mi to čini­ ti!« Uzbuđen usprkos svojim najboljima namjerama, prikovanim očima je pratio kliženje dugačkih senzualnih prstiju. Oh, kako se pomamio! Čekaj samo dok sve ispriča rulji u školi! To jest, nekoli­ cini njih koji znaju čuvati tajnu. Poludjet će od zavisti. »Činiti, što?« upita ona promuklo, namjerno klizeći rukom sve niže, dok su joj oči, napola skrivene iza koprene teških trepavica, bliještile od izazova. » T o ! « Finov je glas bivao sve hrapaviji dok je gutao pljuvačku. » N e moraš gledati ako ne ćeš.« D o k joj se glas prelijevao od želje, Coppelia podigne savršeno svijene obrve. »Uostalom, zar nije bilo riječi o zrakoplovu?« »K vragu i zrakoplov!« Trenutak poslije, izgubivši potpuno kontrolu, Fin baci ručnik u stranu i praktički skoči na nju. Zadovoljna što je ispalo kako je htjela, sad mu je senzualnim prstom slijedila kralježnicu. »Nebesa, koliko ćeš mi nedostajati kad se vratiš u školu!« »Ali ti ćeš doći da me posjetiš, zar ne? I praviti se da si mi >teta<, kao prije?« Njegove riječi zapahnuše joj vrelinom uho. »Doći ćeš i izvesti me na čaj i pecivo i žestoki seks, zar ne?« »Pa, naravno da hoću! Ali samo ako me zamoliš na najljubazniji mogući način.« »Molim te, teta Pelia! Lijepo te molim!« Dok se mazio, njegov jezik je počinjao kliziti niz njezinu kožu, zaustavljajući se na najosje­ tljivijim točkama, istražujući svaku sjenu, svaki zavijutak, svaki savr­ šeni nabor njezina tijela.

On se pridigne iznad nje, na čelu mu izbiše graške znoja, a mi­ šići njegove mlade adetske građe napeše se ispod kože dok su mišice preuzimale težinu. Smiješeći se, Coppelia mu nogama obavi struk.

Kasnije, mnogo kasnije, pošto je Fin napokon otišao, zadovoljena Coppelia se odvalja iz kreveta, pođe ravno do ormarića u kupaonici i uze plastičnu vrećicu u kojoj je bilo nekoliko grama bijeloga praha. Bože, to joj je doista potrebno. Doista, doista potrebno! Istresavši hr­ picu na staklo, pomno je razdijeli nadvoje i s pomoću žileta, koji je naročito imala u tu svrhu, od svake polovine napravi dugačku usku prugu. Kad je bila potpuno zadovoljna što ih je napravila najurednije i najsimetričnije što je mogla, ponovno je posegnula u ormarić i izvadila posebno oblikovanu slamku od cizelirana srebra, koju je sebi darovala za rođendan. Nitko ne bi mogao optužiti Coppeliju Morrison da nema stila. Zatvorivši jednu nosnicu, zabode slamku u prvu prugu praha i duboko udahnu, da bi smjesta to ponovila s drugom prugom. Zatim vršcima prstiju pokupi ostatak praha i njime natrlja zube. D o k su joj se oči počinjale širiti do točke kad su gotovo cijele postajale crnom zjenicom s vrlo tankim rubom zeleni­ la, smiješila se njihovu dubokom odrazu u zrcalu. Sad je bila spremna suprotstaviti se svijetu. Cijelom svijetu, uključujući i onaj bogati kutak koji je zauzimala dostojanstvena H o noria Granville i njezina obitelj koja misli da je popila svu pamet na svijetu i bezobzirce gazi sve na svom putu. »Polako, polako«, prošapta, obilno prskajući otopljeni ylang ylang firme Jo Malone i jasminovu sol ispod otvorene slavine u kadi »ne treba nagliti!« Ipak, razmišljala je klizeći požudno u vodu, krajnje je vrijeme da se vrati u onu vukojebinu. Dosadno je, ali odsutna je već goto­ vo četiri mjeseca. To je opasno! Mediji su tako prevrtljivi i svako odbijanje sudjelovanja u nekom reality-showu može dovesti do toga da izgubi mjesto kraljice irskoga visokog društva. Ne će se ona tako lako odreći nijedne krune. Kad je izašla iz kade s ručnikom na glavi poput turbana, poslu­ ga je već bila donijela u sobu pladanj s doručkom. Pregledala ga je sa

zadovoljstvom. Lončić svježe mljevene kave, kifla sa žutim maslacem, i savršen, zreo mango, oguljen, izrezan na kriške i poprskan limuno­ vim sokom da ne izgubi boju. Sve servirano na najfinijem porculanu boje kosti. Tu je bilo i pismo, izazovno naslonjeno na lončić. Na trenutak je Coppelijina ruka oklijevala, iako njezina narav nije bila sklona maštanju. Zatim se otrese tog osjećaja, uze omotnicu i znalački je procijeni. Papir je bio dobre kvalitete, žutosmedi Basil­ don Bond s lanenim nitima, slova tečan krasopis tintom neobične ljubičaste boje. Irska poštanska marka prikazivala je dvije fantastično izdužene ptice savijene u krug s isprepletenim repovima i kljunovi­ ma, sjedile su ukočeno, gotovo groteskno u desnom gornjem kutu poput glasnika nesreće. Kažnjavajući samu sebe zbog ludosti, tako naglo otvori omot­ nicu da je iz nje ispala pozivnica pisana zlatotiskom i spustila se na stol pokazujući p o m n o ispisanu stranu. M r s . Honoria Granville... D o k su riječi iskakivale i kanda plesale u zraku oko nje, Coppelia se oslonila o stol. » N e ! « Vrisak je poput uboda nožem stigao iz njezine nutrine, tjelesno potvrđujući nezaboravljenu muku i tako veliku srdžbu da se morala čvrsto uhvatiti za naslon stolice kako ne bi pala na koljena. » N e ! N e ! N e ! « I cijelo su to vrijeme riječi s neočekivane pozivni­ ce kružile i plivale, miješale se i opet slagale pred njezinim očima, utiskujući joj se neizbrisivo u mozak. Mrs.

Honoria

Granville

Mrs.

Coppellju

srdačno poziva

Morrison

da prisustvuje Ivanjskom plesu, prigodom i

zaruka

gospođice

njezina

unuka

21.

lipnja

Bossa

2008.,

Granvillea

Ashling Morrison...

Osjećajući se kao da su joj se rastalile kosti u nogama, Coppelia s mukom zaobiđe stolicu i svali se na sjedalo. Zaruke? Bože dragi, kad se to dogodilo? Kad se Ashling uopće

srela s Rossom Granvilleom? I zašto je to tajila svojoj majci? Srce joj je zaglušujući kucalo u ušima dok joj se u mislima smjenjivao jedan užasan scenarij za drugim. Škripnu zubima tako jako da ju je zaboljela čeljust. Koji god razlog bio šutnji njezine kćeri, to se vjenčanje nikada ne će održati! Nikada, dok ona, Coppelia Morrison, diše. U bijesu zgrabi pozivnicu, iskida je na komadiće i baci ih u pepeljaru, zatim ih zapali. Pepeo pepelu. Ostavši gnjevna bez daha, promatrala je kako se posljednji ko­ madić savija i gori. R.S.V.P. Slova su polako pocrnjela i raspala se, ostavljajući za sobom modar plamičak. Treperio je jedan trenutak, pucnuo i zamro u iskri. Zatim je i ona iščeznula. Repondez s'il vousplait..* Kriste Bože, odgovorit će joj kako treba. Ali ne baš onako kako Honoria Granville očekuje! Drhturavim prstima dignu telefonsku slušalicu, razmisli bolje i opet je spusti. Razmjena glasova bez tijela ne bi bila dostatna. Mora vidjeti kći li­ cem u lice, zagledati joj se duboko u oči i toj maloj glupači objasniti di njezina priča nije bajka u kojoj mladić susretne djevojku i oni poslije zauvijek žive sretni. Daleko od toga! Ne, to je izazov, Coppe­ lia nije nimalo dvojila, to je rukavica što ju je nepogrješivo dobacila Honoria Granville koja je nekako namjestila cijelu situaciju. Bilo je previše podudarnosti u tome da bi se od svih mladih, raspoloživih muškaraca u Irskoj, njezina kći Ashling na koncu zaručila s unukom njezine najveće neprijateljice. Odsutno je zabubnjala po naslonu stolice. Poput šahovskog maj­ stora morala je razmotriti sve figure, razraditi različite permutacije u igri. Koristeći Ashling kao pješaka, Honoria Granville je povukla prvi potez. Coppelia još jače zabubnja. Čekat će svoju prigodu. Po­ znata su joj pravila igre čekanja. Ona je igra najveći dio svog života. Potrebno je samo malo više strpljivosti.

*Molimo Vas da odgovorite.

S

apphire Granville je ljupko uranjala ruku u struju, uživajući u pljuskanju vode po nadlanici i između prstiju te lakim poljup­

cima ribica koje su dolazile istražiti strano stvorenje koje prodire u njihov svijet. Pokraj nje je ležao Indigo, potpuno ispružen, sa pin­

tom u ruci, zaklanjajući oči od sunčeva blještavila. »Voljela bih da imam staklenku za pekmez.« » H a ? « On otvori jedno oko. »Staklenku za pekmez?« O n a otrese mokre prste prema nje­ mu, raspršivši prizme kristala po zraku. »Kao kad smo bili djeca, da lovim ribice.« On se namrgodi, naljutivši se malko što mu je poremetila red misli koje su se tih dana uvelike ticale bake i njegove sve veće odboj­ nosti prema njezinim spletkama. Uzmite samo tu stvar s Ivanjskim plesom. Od načina kako ga je iskorištavala kao javnu tribinu za pokazivanje svoje posljednje pobjede hvatala ga je mučnina, iako se ta mučnina ne može usporediti s onom koja će vjerojatno spopasti Carricka. Jadni čovjek, kakav to mora biti šok kad vidiš da ti ruko­ pis koji si učio cijelog života iznenada istrgnu iz ruku i glavnu ulogu podijele slabijem glumcu koji je slučajno tvoj mlađi brat. Indigo duboko udahnu, zadrža načas dim u ustima i zatim ga ispusti u dugačkom pramičku. Pazite dobro, Ashling je dobar komad. I on bi joj se nabacivao, da je imao prigode. Ali jesu li njezini bokovi spremni rađati djecu? To je bilo pitanje.

Misli mu se vratiše na strica Jaspara. Zapravo je on imao najviše nasljednih prava od sviju njih, jer je bio jedini Honorijin preosta­ li sin. Ali Jasparove seksualne sklonosti odlučno su ga isključile iz baštine Carrickross, od samog početka. To ne znači da je Honoria ikada istupila i to kazala jasnim riječima, ali svatko je znao da ona ne podnosi takvo »neprirodno ponašanje«, naročito među Granvilleovima. Osim toga, Jaspar je naizgled bio savršeno sretan u divljinama Kenije i govorkalo se da mu je posljednji ljubavnik zapravo iz pleme­ na Masai. Kako bi to bilo veselo kad bi ga doveo na Ivanjski ples! Indigo se samo nadao da pozivnica nije zalutala. Znao je sigurno da je najprije njemu poslana, s obzirom na nepouzdanost pošte u Keniji. Oslonite se na Honoriju. Svaka normalna osoba jednostavno bi se poslužila telefonom ili čak e-mailom. Klasična je pošta tako zastarjela u ovo doba. Ali s drage strane, zastarjela i njegova baka. Moderna ju je tehnlogija zatekla na prepad i nagnala je da mudruje o tome koliko je jednostavniji život bio u njezinoj mladosti. Otuda njezino odbijanje da se primakne mobitelu bliže od pedeset koraka ili da, ne daj Bože, instalira satelitsku televiziju. Nešto mu je zazujalo Dreko lica i Indigo to otjera rukom. Hvala Bogu, njezini dani gospo­ darenja, željeznog upravljanja svima njima bili su gotovo odbrojeni. Kukac je ponovno zazujao i Indigove se oči otvoriše da bi vidjele Sapphire kako mu duž obraza vuče vlat trave. »Zemlja zove Indyja! Zemlja zove Indyja! Javi se Indy!« »Nemoj me zajebavati, dosta toga Sapph!« Uhvativši je za za­ pešće privuče je k sebi dok joj lice nije došlo točno iznad njegova, približivši toliko njezina usta da joj je mogao osjetiti oštru slatkoću daha. »Te ribice o kojima si malo prije laprdala, uvijek si ih ulovila više nego ja.« »I dalje je tako«, naceri se ona. »Samo što su sada ribe veće!« On se zasmijucka. »Ali, znaš, nismo mi hvatali samo ribe... čak ni onda. Sjećaš li se?« »Oh, zbilja!« Sklopivši oči ona dopusti da joj usne lagano do­ dirinu njegovu donju usnu i zatim je nježno poljubi. »Katkada smo hvatali leptire!« Smijući se, skoči na noge i poče plesati, dok joj je svaka fina oblina bila vidljiva na suncu koje je prodiralo kroz njezinu

lepršavu haljinu boje bjelokosti. »To ti se sviđalo, zar ne Ind? Sjećaš li se crvenih admirala? Sjećaš li se, kad smo ih držali, kako je sva boja ostajala na našim prstima?« Dok je zaranjala i njihala se, kosa joj se pretvarala u srebrnu aureolu. »A kupusni bijelci? O n i su ti bili naj­ draži. Sjećaš li se kako smo ih progonili s mrežama i kako si im volio čupati krila i kladiti se koliko će trebati da jadna stvorenja crknu.« Indigove plave oči smjesta potamnješe. On se pridiže na lakat, okrenu glavu i pogleda prema kući koja se nazirala kroz gustiš rododendrona i šumarak škotskih borova što su joj štitili jugozapadni ugao. Govoreći o stvorenjima i crkavanju, koji su posljednji omjeri klađenja o tome kad će Crna udovica otegnuti papke? Sa završnim plesnim pokretom Sapphire se vrati da klekne kraj njega, dok su joj se oči svijetle poput dragulja susretale s njegovim pogledom. »Granoria? Oh, ona nikada ne će umrijeti. O n a je be­ smrtna, kao divovski pauk u središtu svoje mreže zvane Carrickross odakle izbacuje ljepljive niti...« Sapphirine se ruke pretvoriše u zanjihana ticala, dok je sva dramatično podrhtavala da bi završila tronutim glasom: »I vuče nas jedno po jedno u središte tako da može sisati krv života iz naših žila!« Indigo zastenja. » N e budi toliko blesava, Sapph! Koliko ti često moram to reći? Nije besmrtna. Prastara je i po prirodnom zakonu starci moraju umrijeti i prepustiti mjesto mladima.« » O h , doista želim da i ona tako postupi, Ind. Plaši me njezin način kako nas stalno promatra. Tako se bojim da će nas opet ne­ kamo poslati.« »Pst!« Pruži ruku i utiša je stavljajući joj prst preko usta. »Tebi se pričinjaju neke stvari. Jesi li jutros zaboravila uzeti lijek?« O n a se napući, s gnušanjem odmahujući glavom. »U svakom slučaju, nikamo ne idemo, čuješ li me?« reče on. »Ja ne idem. Ni ti ne ideš. Naš dom je Carrickross, i Honoria ili bilo tko drugi može nas samo preko moga mrtvog tijela natjerati da odemo, kad je o tome riječ.« Sapphire ga oštro pogleda. »Ti me katkada plašiš, Indy. Doista me plašiš. Ne bi smio podcjenjivati Granoriju. A što se tiče Rajesha...« Glas joj zadrhta.

» O h , ne gluparaj, Sapph. Ne zabrinjavam se zbog to dvoje sta­ rih čudaka.« O d m a h n u rukom kao da rastjeruje dosadu. »Stao bih pred oboje njih s rukom zavezanom na leđima. Znaš što, zašto se ne usmjerimo na nešto mnogo zanimljivije?« Munjevitim pokretom on preokrenu njihov položaj tako da se ona našla ispod njega, zatim prijeđe polako prstom od njezinih usta, niz vitko grlo sve do sjenovite udubine gdje su joj počinjale grudi. Male šiljaste bradavice smjesta zauzeše stav pozora, nadižući haljinu. Zaokruži jednu za drugom a ona zadahta od užitka. On poče teže disati. »Ti znaš da ću se uvijek za tebe brinuti, Saph, zar ne?« O n a šutke potvrdi, a on ustade, podiže je na noge i odvuče u grm ružičastog rododendrona. Počinjući već sada!

Gore u kući Honoria Granville je bacila pogled cijelom dužinom stola u blagovaonici, da bi joj prodorne plave oči zaobišle divan sta­ kleni ukras Waterford i srdito se zaustavile na dvije prazne stolice Sto su stajale jedna kraj druge. »Ti!« zalaja na sluškinju koja je nervozno stajala u blizini. »Pođi vidjeti što je zadržalo blizance. Njih dvoje će me pokopati!«

C

rvenozlatna tekućina grgoljila je oko leda dok je Carrick Gran­ ville nalijevao Black Bush u tešku kristalnu čašu za viski. Okus

doma. D o m . Carrickross, između šuma i jezera Kerryja. Svijet daleko od hipnotizirajućeg prizora kakav je noćni Tokio. Prijeđe preko sobe, bos, napet mišićav lik, samo u finim hlača­ ma od samta. Stojeći na prozoru, ili radije na istaci krrmenog oblika

što se vrtoglavo naginjala iznad ulice koja se nazirala duboko dolje, osjećao se kao ptica grabljivica koja se sprema sjuriti na mala bespo­ moćna stvorenja što promiču ulicom. Podiže čašu pozdravljajući se s uzavrelim gradom, koji se činio kaotičnim, ali je zapravo obavljao svoje dužnosti s japanskom preciznošću. Njegovo je vrijeme u Tokiju prošlo. Posao je obavljen, građevi­ na je završena. Neizmjerno je uživao u cijelom projektu, ali takav je uvijek bio. Izazov je bio stvoriti poticajnu okolinu za malu eksklu­ zivnu draguljarnicu na uskoj traci zemlje između dva visoka uredska bloka. Nadahnut starinskom japanskom arhitekturom shinden-zukuri, gdje su odijeljene zgrade povezane hodnicima i mostovima, projektirao je građevinu koja je gledala na vlastitu nutrinu. Tako, dok je duguljasta zgrada imala jednoličnu vanjštinu poput klinike, unutrašnjost je bila složena i prisna. Odijelila se od grada, stvorivši prostor preplavljen mirom.

Ali sad je sve bilo gotovo, i on će noćas sanjati o savitljivu tresetnom tlu irske šumske staze pod nogama, o zemljanom mirisu lišća i gljiva, o teškoj aromi borova. Njegova dva velika vučjaka, Zerakiel i Barakiel, skakat će ispred njega i onda će izbiti na obalu jezera i pohitati prema čamcu koji će ih prevesti na otok, njegov otok. Nešto je ipak rastezalo rubove njegove svijesti, nešto što je tvr­ doglavo zatomljivao. Predavši se, odloži čašu na stakleni stol i potraži omotnicu koju je prije neotvorenu ubacio u torbu. Omotnica je na poleđini nosila ime njegove bake, a skupocjeni papir je bio oskvrnut bezobraznim pupoljkom rumenila za usne. To će biti dodatni znak rođakinje Sapphire, pomisli svijajući usne više od tuge nego od ljubavi. S osjećajem duboke slutnje, prereza prijeklop i izvuče iznutra pozivnicu pisanu zlatotiskom. Njegove oči hitro preletješe preko ti­ skane poruke, zatim je šokiran pročita drugi put, sporije. Njegova baka, očito, poziva ga na zaruke svoga unuka, njegova mlađeg brata, Rossa. Zaručio se? Ross »ljubi ih i gubi ih«? Ostarjeli plejboj Ross? Kad sunce izađe na zapadu! Sav skamenjen, Carrick je zurio u po­ zivnicu, dok mu je tamo lice bilo zamišljeno a plave oči blistale od zagonetna pogleda. Kad? Kad se Ross zaručio? I zašto je to doznao tek od te pozivnice, te hladne službene pozivnice? Nije morao du­ go tragati za odgovorom. To je bio neprispodobiv način njegove bake da ga obavijesti kako više ne polaže nade u njega, da mu javi kako je razbaštinjen. Njezina odlučnost da dobije praunuka koji će produžiti ime Granville bila je tolika da je starica spremna ići do svake krajnosti. Ali postupajući tako, ironijom sudbine, vjerojatno će prouzročiti uništenje onoga što je najviše voljela, Carrickross. Bacivši pozivnicu na stol, uze čašu i iskapi je. Nastavi razmišljati, nastojeći sagledati širu sliku. Honoria nije osoba koja bi prepilila gra­ nu na kojoj sjedi. Poznavala je Rossov karakter bolje nego itko drugi, upamtila je kako mu je još kao djetetu džeparac jednostavno curio iz džepa. Imanje bi začas otišlo pod stečaj. Što joj je onda na umu? Bez sumnje nešto tako lukavo, tako zamršeno, da detektivi Holmes i Poirot moraju udružiti snage da bi to raspleli. I kolika je vjerojatnost da je on osobno glavni glumac? I što je točno njegova uloga?

Pozivnica je na stolu pokazivala prednju stranu. Njegov pogled još jedanput prijeđe preko riječi na dnu, dodanih rukom: Svakako dođi. Honoria. Isuse Kriste, doći će, sigurno, makar morao plivati cijelim pu­ tem od Tokija. Ali najprije... Uzevši mobitel pritisnu u memoriji tip­ ku za Hua Hin, i čuvši odgovor svoga brata, reče bez uvoda. »Ovdje Carrick. Najprije, dopusti mi da ti čestitam. I drugo, Ross, što to do vraga radiš?«

Hua Hin, Tajland Ross Granville spusti mobitel i potonu natrag u jastuke. Čelo mu se oznojilo, ali sav taj znoj nije curio zbog stupnja vlažnosti u H u a H i n u . Očekivao je telefonski poziv, naravno, i Carrick uopće nije bio neugodan koliko je imao pravo biti, ali ipak se osjećao apsolutno usrano. No, k vragu, ipak nije totalno bez savjesti. Kako god okre­ nuo stvar, činjenica je da je preduhitrio starijeg brata i urotio se s bakom protiv njega. To je postigao gotovo s pomoću trika. U jednom trenutku ona bi ga grozno korila zbog »drskosti« što traži predujam na račun godišnjega prihoda i psovala mu sve po redu zbog toga što je neod­ govoran i rastrošan. O n d a bi iznenada promijenila registar i počela mu šaptati slatke riječi na uho. Doista, slatke riječi. Vrlo slatke. Začuo se slabašan šum i Ross vidje kukca u paukovoj mreži koju je njegova čistačica zaboravila u jednom kutu stropa. Taj ga je prizor potištio. Je li on uvučen u paukovu mrežu? Ali njegova je baka bila smrtno ozbiljna, očajna zbog Carrickove očevidne nakane da ostane neženja. Opet mu se vratio dio samopouzdanja. Carrick je imao svoju prigodu, pa tko je drugi očit nasljednik nego on? Jaspar je isključen prije mnogo godina. Ne postoji nijedan baštinik na vidiku. Fin tek završava školu i još je premlad da bi razmišljao o smirenju. A što se tiče blizanaca » t o m u razvratnom paru ne bi se smjelo dopustiti da imaju djecu. Iako ga ne bi iznenadilo da je Indigo već napravio nekoliko kopiladi, on je sa svojim ljepuškastim licem ljubimac žena svih dobi. Ali staromodni Honorijin moral

nikada ne bi prihvatio dijete rođeno izvan bračne postelje. Ili samo u krajnjoj nuždi, što još nije slučaj, posebno otkad se tako sretno pojavila Ashling. Prodorna, inteligentna Ashling. Oženiti se njome uopće nije bilo teško. Doista, svaki muškarac od krvi i mesa složio bi se da je Ashling lijepa. Ali ona nije Priti! Kao da su je prizvale njegove misli, paravan zaškripi na daljem kraju sobe i njegova mlada tajlandska ljubavnica, ponosno gola, dokliza do njega, vraćajući se iz bazena pokrivena kapima koje su joj svjeducale na koži boje karamela. Dojke su joj bile visoke, okrugle, savršeno oblikovane i stajale su ga cijelo bogatstvo. Njezino lice, s onim čudesnim jagodicama, bilo je fantastično, ali upravo sada njezi­ ne dugačke bademaste oči vatreno su gorjele, a usta napućena poput uboda pčele gnjevno su se svijala dolje na krajevima. On pruži ruku pomirnicu. »Dođi, draga. Legni kraj mene.« Ona odmahnu rukom, zabacivši kosu koja joj je padala do pasa, sličeći na vrlo ljupku, ali izrazito srditu Evu. » N e ću. Jebi se!« Stajala je zureći u njega. »Jebi se, Ross!« On uzdahnu, svjestan da je još jedna svađa na pomolu. Redale su se jedna scena za drugom otkad je prilikom njegova dolaska Priti izletjela iz kuće i gurnula mu pod nos pozivnicu u kojoj se najavljuju njegove zaruke s drugom ženom. » O h , srce, koliko ćeš još o tome? Znam da si ljuta. I ja sam ljut. Nisam očekivao da će moja baka poslati tu prokletu pozivnicu. Htio sam ti najprije reći sam, da sve objasnim.« » Z n a m , znam, rekao si. Sve radiš za mene. Za mene uzmeš neku kučku.« Priti se namrgodi. »Hvala, dragi, ja sam za to vrlo sretna. Jako krasan poklon.« Zapanjilo ga je kako je uzela izraz od milja i preokrenula ga u oružje. Isuse Bože! Ross osjeti kako ga prelijeva val zabrinutosti. »Rekao sam ti, anđele, da nije tako. To ne će biti pravo vjenčanje. To je sredstvo da se stvar završi. Jebi ga, Priti, pogledaj oko sebe!« On joj pokaza što je okružuje: raskošna vila kao njezin dom iz sno­ va, splet zidova i podova u hollywoodskom stilu, bijelo talijansko pokućstvo po narudžbi, maštoviti ižlijebljeni stupovi i urešeni stro­ povi od gipsa, pozlaćeni u rimskom stilu.

Kroz otvorena vrata mogao je vidjeti palme kako nježno njišu granama na lakom tropskom povjetarcu, iskričav bijeli pijesak i mo­ re poput žive koje je, ovisno o raspoloženju, mijenjalo boju od žada i azura do markasita, da bi se uvečer pri sunčevu zalasku pretvorilo u plamenu ružičastu masu. »Ove sitnice nisu jeftine. Sve to stoji novca. Mnogo novca! Više nego što se mogu nadati da ću ikada zaraditi od svoje pilotske plaće. A krajnji je ishod takav, ako se ne oženim i ne dobijem praunuka da se osigura dogledna budućnost Carrickrossa, da će me uškopiti financijski, ukinuti moj godišnji prihod od imanja. Zar ne shvaćaš, ljubavi, da me drži za jaja! Jedna njezina riječi, i sve ovo bit će povi­ jest: zemlja, kuća, čamci, kola. Igra je gotova! A ne bih rekao da bi ti se sve to svidjelo, ha?« On sjede, prebaci noge preko ruba kreveta, zgrabi je oko pasa i privuče da stane između njegovih nogu. »Odgovori mi, Priti!« Nježno joj prigne glavu. »Hej? Bi li ti se to svidjelo?« Njezine oči kliznuše u stranu, dajući mu željeni odgovor. » D o b r o , nemojmo više o tome. Samo se utješi time da će Carrickross uskoro biti moj, da s njim radim što hoću, bez obzira na staru vješticu. A ti i ja imat ćemo toliko novca da ne ćemo znati što bismo s njim. Možeš poći i na plastičnu operaciju zbog koje si toliko očajna, iako ti ni najma­ nje nije potrebna, jer si savršena ovakva kakva jesi. Ipak, ako te to usrećuje...« Položi joj prste na bokove, diveći se lijepom dijamantu u njezinu pupku. »A sada, kako bi bilo da ti mene usrećiš?« Donekle smekšana, Priti se pope na krevet i za nekoliko sekun­ da njezina su ga stručna usta uvodila u ekstazu. Poslije toga, sav u znoju, dok mu je kosa bila za nijansu tamni­ ja od normalne boje jagode, ležao je i promatrao tu ženu-dijete koja mu je najprije ušla u krevet, a potom ušla i u srce. Oblak parfema dizao se poput leptira iz njezine kose, egzotična mješavina orhideja i začina prožeta nečim iz mora. Činilo se da je sama srž otoka u koji se zaljubio zatočena u njezinu krhkom mladom tijelu. Nježno, da je ne probudi, utisnu joj poljubac na čelo, na vršak nosa i napokon na usne. Njezine se oči širom otvoriše. »Voliš me, Ross? Stvarno voliš me?«

»Sto posto.« Rukom je pratio srcoliku šaru na njezinu trbuhu. »Dobro. Jer, ako ne...« Nešto ga je u njezinu glasu uznemirilo, potaknulo ga da joj pomnije istraži lice. »Jer, ako ne«, ponovi ona tiho, prodirući očima crnim poput ugljena u tirkiznu dubinu njegovih očiju, »Ross, ja dođem tebe ubiti. Na svakom mjestu, Priti tebe nađe.« I premda se smiješila dok je izricala prijetnju, pozivajući ga ku­ tovima blago zaobljenih usana, Ross Granville osjeti kako mu trnci struje kroz tijelo kao da je, samo na trenutak, sunce zamrlo na nebu.

Chiarissima www.crowarez.org www.bosnaunited.net

A

shling je nervozno sjedila u otmjenom baru Mandarin hotela . Westbury, čekajući pomajku koja je, vjerna svojem običaju,

kasnila. To ne znači da je Coppelia htjela biti nepristojna. Bilo je to jednostavno zbog toga što je smatrala da sitne doličnosti, finoće koje podmazuju životne kotače, pripadaju drugim ljudima. Ashling

je priželjkivala piće, jako piće, nešto za smirivanje nervoze koja joj se stvarala u želudcu. Dolazila je u iskušenje, ali s druge strane to ne će biti lagodno sučeljavanje. Trebat će joj kristalno čista glava za susret kojim je očekuje. Zabrinuto se ugrize za usnu. Zašto, oh, zašto nije rekla pomajci da je našla ljubav svog života? Zašto je odgađala i odgađala, samo zato da bi je Honoria preduhitrila. Kriste! Sad će je Coppelia natje­ rati da ispašta. Daleko od toga da bi bila vedra raspoloženja, Ashling je sve jače pristiskivala stisnute šake na želudac. Oh, Bože dragi, ona će me ubiti, pomisli kad je Coppelijina figura potamnila ulaz, zaustavivši se na trenutak radi punog efekta filmske zvijezde, prije nego što je kraljevski uplovila u bar. Ashling je zabavljajući se promatrala kako se okreću glave. Coppelia je bez sumnje bila san svakoga tko prati modu, sinonim za glamur i sofisticiranost, živa jeka uistinu velikih filmskih ikona 1950-ih godina. Grace Kelly susreće Sophiju Loren. Vatra i led, čudan

ali uspješan spoj koji je istodobno navodio muškarce da je požele i žene da budu poput nje. Danas je nosila divno krojen komplet Yves Saint Laurent, sa suknjom malko iznad koljena, pokazujući dugačke noge. Tijesne cr­ ne tajice i strašno visoke grimizne pete Louboutin upotpunjavale su opremu. Svijetlosmeđa čipkasta camisole virila je ispod jakne, lukavo naglašavajući njezin preplanuli dekolte, a vitki joj je vrat bio okružen zavojitom srebrenom ogrlicom. Dar posljednjeg njezina obožavatelja? Šminka joj je bila besprijekorna, diskretna i klasična: njezine vrlo hva­ ljene bademaste oči bile su istaknute tamnosivim preljevima, usne u osnovnoj boji ruža koja je nekako uspijevala naglasiti senzualna usta mnogo bolje nego da se odlučila za upadljiv preljev. Gusta žutosmeđa kosa, njezin najveći ponos, bila je sapeta u francusku punđu, sa sunčanim naočalama Versace zabodenim na vrhu, poput dodanog skupog ukrasa. Sve je to u trenutku obuhvatilo Ashlingino fotografsko oko, dok je tugaljivo pomislila kako je njezina najbolja »formalna« odje­ ća, lijepo krojene tamnosive hlače Stella McCartney sa srebrnastim gornjim dijelom, razmjerno blijeda usporedba. Čak ni elegnatni šal Pucci oko njezina vrata nije uspijevao pružiti živost. Do Coppelijina ulaska osjećala se sasvim u stilu i moderno, ali sada, više nego ika­ da, bila je zasjenjena. I nije joj to bilo prvi put kako je poželjela da barem dijelak Coppelijina prirodnog glamura prijeđe na nju. Dok se približavala stolu, Ashling je bila svjesna one čudne mje­ šavine osjećaja što ih je Coppelia u njoj budila: zavist, divljenje, kiv­ nost, ponos, bol... i ljubav? Ali danas je iznad svega bila jaka nervoza. »Draga.« Zračeći svojim zaštitnim mirisom, Estee Lauder's Private Collection, Coppelia skliznu na mekanu kožu nasuprot njoj. »Zdravo, majko.« Ashling se nagnu preko stola i poljubi je u obraz. Pristupi im konobar, da bi se trenutak poslije povukao da do­ nese naručenu bocu Chateau Lafite Rothschild 1982 — za Coppeliju samo najbolje! Smjestivši se udobno, ona postavi prelijepu torbicu Mulberry na susjedno sjedalo, zahvalno kimnuvši konobaru koji se ponovno pojavio munjevitom brzinom, držeći u rukama bocu

omotanu ubrusom. Nalio je prst vina u njezinu čašu i zastao, ali ona se odrekla cijele pantomime kušanja i dala mu znak da nastavi. »Nadam se da me nisi predugo čekala, Ashling.« Podiže čašu. »Živjela, draga moja.« » N e duže nego obično.« Ashling živahno podigne čašu, zado­ voljna što je uspjela zvučati tako pribrano. »Ipak, lijepo je što te opet vidim. Prilično dugo si bila odsutna.« »Doista, gotovo četiri mjeseca. Četiri mjeseca ispunjena doga­ đajima za tebe, reklo bi se.« Ne gubeći vremena, Coppelia upitno podigne obrvu. » O n d a , reci mi, dijete, koja se stvarna priča ovdje odigrava? Što je s tim iznenadnim zarukama? Jesi li trudna? Je li zapravo riječ o tome?« »Majko!« » O h , polako!« otpuhnu ona. »Nemojmo sada dobiti napadaj vestalskih djevica. Da ili ne? Ne mogu vidjeti drugoga razloga za takvo podmuklo ponašanje. Čak ako si bila toliko luda da se dadeš uhvatiti, odavno su prošli dani kad se žena morala prodati u ropstvo. Danas postoje alternative, Ashling! Pobačaj, posvojenje, samohranost...« »Dosta toga! »Rumena od nelagode i sve veće srdžbe, Ashling je prekide. »Nisam trudna. A riječ >podmuklo< teško bi mogla opi­ sati formalnu najavu Ivanjskog plesa u Carrickrossu! K vragu, većina bi ljudi dala odrezati desnu ruku za takvu prigodu!« »Većina ljudi je glupa«, prosikta Coppelia. »Ali tebe, do sada, nisam medu njih ubrajala.« Izvadi iz torbice tabakeru stila Faberge i ponudi Ashling, ne obzirući se na zabranu pušenja na javnim mjestima. Neka joj se samo usprotive ako imaju muda. Nitko se nije usuđivao. »Cigaretu?« I dalje uzbuđena zbog optužbe, Ashling o d m a h n u glavom. »Ne, hvala. Pušenje škodi zdravlju.« I njoj se samoj učinilo da joj je glas ukočen i jadan. » T i se šališ!« Nehajno slegnuvši ramenima, Coppelia gurnu cigaretu u bjelokosni držač. » N o , ako te ne ulovi jedno, ulovit će te nešto drugo. Ili netko drugi!« »Molim te, majko. Znam da si bijesna, ali poštedi me zagonetaka.« Ashling zakoluta očima.

»Sasvim pošteno. Mislim na zaručnika iz pakla, tvoga zaruč­ nika.« »Zaručnik iz pakla? Ross? To je malo prejako, zar ne, uzimajući u obzir da ga nisi ni upoznala?« » N i Hitlera nisam nikada upoznala, ali ipak znam da je bio zlo.« Coppelia otpi gudjaj vina, promatrajući netremice kći preko ruba čaše. Ashling se nije mogla obuzdati. Nasmijala se. »Hitler! Isuse Bože, sada zbilja govoriš u zagonetkama!« O n a lupi čašom o stol. »Reci mi, je li ti zbilja dobro, majko? Ne čuješ li u posljednje vrijeme neke čudne tihe glasove? Liječnik ti nije dao nikakve sitne tablete?« Coppelia prijeđe preko uvrede, a oči joj se prikovaše za zaruč­ nički prsten koji je Ashling uzbuđeno vrtjela oko prsta. »Ashling, zašto mi ništa nisi rekla o tim svojim zarukama? H o ­ ću reći, osobno? Znam da možda nisam bila najbolja majka na svi­ jetu, ali vjerujem da sam zaslužila bolji odnos.« Oči joj se napuniše suzama dok je izgledala iskreno ganuta. »Ti nemaš pojma kako sam se osjećala kad je došla ona pozivnica kao grom iz vedra neba. Kakav je to šok bio! Kako sam se osjetila poniženom! Kako malom!« »O Bože, uistinu mi je žao.« Osjećajući krivnju, Ashling pruži ruku preko stola i nakratko stisnu Coppelijine prste. Bilo je to rijetko javno iskazivanje nježnosti, jer se njezina majka obično mrštila na takve geste. »Iskreno sam ti željela sama to reći, ali onda je Honoria, Rossova baka, na svoju ruku poslala pozivnice, blesava stara krava. Jako sam se naljutila. Ali ništa joj nisam mogla kazati. Bilo je ionako prekasno, mlijeko je proliveno, pa nije bilo vrijedno uznemirivati staricu.« »Velika je pogrješka, Ashling, opisivati postupke Honorije Granville kao mušice >blesave stare krave< i jednostavno se poko­ ravati njezinim željama.« Coppelia prinese očima čipkasti rupčić. »Granvilleovi nisu kao drugi ljudi s ovoga svijeta. O n i zahtijevaju posvemašnje podaništvo i poslušnost. Daj im pedalj zemlje i oni će na njemu parkirati auto. Načinila si opasan presedan, djevojko, i odsada će oni gaziti preko tebe. Ni vlastitu dušu ne ćeš moći nazvati svojom.«

»Podaništvo? Kakva starinska besmislica! Ti ih ne znaš, majko. Ti...« Odjednom joj se oči raširiše. Usta joj se osušiše. »Majko...?« Coppelia nije odmah odgovorila. Udahnula je duboko dim ciga­ rete i zatim, nemajući pepeljare, otresla centimetar pepela na tepih. » D a , Ashling, znam ja njih.« Čak i pri mutnom barskom osvjetljenju Ashling je mogla vidjeti kako se oči njezine pomajke pre­ tvaraju u dva tvrda komada zelenog kremena. »I zato što ih znam, također znam da se to vjenčanje ne smije obaviti.« I klimanjem glave potvrdi izjavu. » O d ovog trenutka, to vjenčanje otpada!« »Što? Jesi li poludjela? Jesi li potpuno skrenula?« Preneražena Ashling napola se nasmijala, napola zastenjala. »Je li ovo neka bole­ sna šala?« »Nisam poludjela niti se šalim, uvjeravam te.« Coppelia je govorila vrlo sporo, naglašavajući svaku riječ. »Čitaj mi s usana, Ash­ ling. To vjenčanje nije stvarno. O n o se ne će dogoditi. Ne! Ne! Ne! I što ranije to prihvatiš, to bolje za nas obadvije.« Djevojci se zavrtjela u glavi. Krv joj je jurnula u lice i odjed­ nom ju je zahvatio val takva gnjeva, takve grozne uvrede, da joj se ruka doista trznula od jedva savladane želje da pljusne majku. Slika Coppelijina savršeno našminkana obraza s rumenim otiscima prstiju zavodljivo je bljesnula kroz oko njezina duha. Zatim je srdžba spla­ snula, ostavljajući suze iza sebe. »Bože dragi s nebesa, reci mi da ovo ne čujem. Reci mi da je ovo samo noćna mora i da ću se svake sekunde probuditi i nasmijati svojoj ludosti!« Glas joj se popeo u visoke oktave, izazvavši nekoliko glava da se okrenu u njihovu pravcu. »Tako ti svega, majko, zašto? Zašto mi to činiš? Zašto mi želiš uništiti život i pokvariti sreću? To ne može biti jednostavno zbog toga što nisi prva doznala. U to ne želim povjerovati. Previše je sitničavo, čak i za tebe!« Ruka joj naglo presiječe zrak. » N e prekidaj me! Ja sam te pristojno slušala, sad je red na tebi da zavežeš. Samo zapamti, imam više od dvadeset jedne godine, majko. Zapravo mi ne treba tvoje dopuštenje ni za što, ni da se udam za Rossa, ni da živim svoj život. Sama donosim svoje odluke. K vragu, brinem se sama za sebe od djetinjstva jer, suočimo se s tim, ti si bila previše zauzeta punjenjem novinskih stupaca i

letovima oko svijeta.« O n a duboko udahnu i pojača glas, bolno svjesna da joj je prenapet svaki živac, svaka tetiva u tijelu. »Uvijek si morala biti numero uno, središte pozornosti. Ni jadni tata ni ja nikada nismo bili pripušteni u tvoj svijet, osim u prigodama kad je tebi odgovaralo da nas izvedeš, kad bi uprljala sliku u tisku, možda, i željela opet steći poštovanje glumeći sretnu obitelj. N o , nipošto, Jose! Ovaj put nije riječ o tebi. Riječ je o meni! O meni i Rossu, o našem vjenčanju i budućnosti. Oh, još si na popisu gostiju, majko, i nadam se da ćeš biti na Ivanjskom plesu. Zbilja se nadam. Ali ako ne budeš, preživjet ću.« Odjednom je izdade snaga i ona, zaslijepljena suzama, teturavo ustade. Coppelia munjevito pruži ruku i stisnu je oko zapešća. »Sjedi, Ashling!« prosikta. »Još nismo završile.« Zelene Coppelijine oči rigale su vatru dok je prisiljavala pokćerku da ponovno sjedne. Njezin stisak ostavi rumen trag na Ashlinginoj koži. Drhtavim prstima podiže čašu s vinom i popi dobar gutljaj. »U redu, nadala sam se da ne ću morati ovako nastupiti, ali nisi mi ostavila drugog izbora. Koliko god ti teško bilo povjerovati, istina je da te zapravo pokušavam zaštititi.« »To pokazuješ na smiješan način.« Ashling napadno protrlja zapešće. »Slažem se.« Coppelia uzdahnu. »Znaš, doista sam ružno po­ stupila i žao mi je zbog toga. Moje jedino opravdanje je strah. Strah za tebe! Jezik mi se zaletio, izgubila sam takt.« Ponovnu uzdahnu. »Ipak, ne ću ti lagati. Ja sam strašno protiv tog vjenčanja. Ne zbog prkosa. Ne zbog temperamenta. Ne zbog što sam opsjednuta vlada­ njem ili zbog bilo kojeg od stotinu trivijalnih razloga kojih se možeš sjetiti, Ashling. Na žalost, imam vrlo čvrste razloge.« »Čvrste razloge?« Ashling osjeti kako joj izbija znoj ispod pa­ zuha. O Bože, na što li njezina pomajka cilja? Srce joj poče nelagodno tući o stijenke prsnoga koša. »Čvrste poput hridi. Dajem ti svoju riječ. Na nesreću, u ovom ti trenutku ne mogu pružiti pojedinosti, mogu samo reći da su Granvilleovi, ta hvalevrijedna obitelj kojoj toliko žarko želiš prodati

dušu, jednom zamalo uništili moj život. O h , to je bilo davno pri­ je, ali posljedice me i sada progone svakog dana.« Coppelia pruži ruku preko stola, pomilova rumene tragove na kćerinu zapešću koji su polagano blijedjeli. U glasu joj se osjećala žurba. Da bi spasila kćerino srce morala ga je najprije slomiti. »Poslušaj me, Ashling. Granvilleovi su opaka čeljad. Zmijsko gnijezdo. Imati posla s ne­ kim od njih znači igrati se s vatrom.« D a h joj je s mukom izlazio iz pluća. »Tako mi Bog pomogao, mučno mi je i kad se sjetim, a kamoli kad govorim o tom vremenu. A što je najgore, ne smijem ti otkriti pojedinosti i molim te da sve ovo prihvatiš s povjerenjem. O Ashling, barem ponovno razmisli! Razmisli na miru. Ako te Ross Granville voli, ako te iskreno voli, on će te čekati.« D o k je Coppelia oklijevajući završavala, Ashling poče lagano pljeskati. »Bravo, majko! Promašila si poziv. Nikada nisam shvatila koliko si dobra glumica. Takva melodrama. Takva umjetnost. Takva hrpa tričarija! Istina je to da si mi ispričala sranje. Ti me uistinu uop­ će ne poznaješ, ako vjeruješ da ću se zbog takva naklapanja odreći čovjeka kojeg volim!« Dohvati čašu i ispi je naiskap. »I, znaj, čak da je išta od toga istina, makar mrvica, to nema nikakve veze sa mnom i Rossom. Tvoja prošlost nije naša budućnost. Mi nismo mafijaši, ne produžujemo krvnu osvetu.« » O v o je istina, Ashling. Kunem ti se. Svaka riječ.« »Sranje!« Ashling viknu, zaboravivši potpuno na druge go­ ste u Mandarinu. »Ja volim Rossa Granvillea i Ross Granville voli mene.« Pokaza svoj zaručnički prsten, ovaj put namjerno, izazovno. »Zaručeni smo i vjenčat ćemo se. Volimo se i to nitko ne će promi­ jeniti. Nikada!« Coppelijine se usne trznuše, oči postadoše neosjetljive. »Bu­ dalasta djevojko! Moli Boga da ti se te riječi ne vrate i ugrizu te za dupe. Ti ne želiš vidjeti svoga plavookog zaručnika kao hulju kako ga ja poznajem, zar ne? Ah, nemoj se praviti da si toliko šokirana. Na­ ravno, malo sam se raspitala i, tko bi rekao, nije mi trebalo dugo...« »To ne želim slušati!« Ashling još jedanput skoči na noge. »Znaš, gadiš mi se, majko. Doista si duboko zabrazdila ako misliš da ću mirno slušati kako bališ moga budućeg supruga. Ako je tako,

ti me uopće ne poznaješ. Ali neka ti ovo bude utjeha. S mojih očiju su pale ljuske i mogu te jasno vidjeti kakva jesi: tašta, zajedljiva, plitka i uvrnuta.« S tim riječima zgrabi torbicu i otide krupnim koracima. Coppelia je ostala sjediti sama za stolom, izgledajući starija nego prije dolaska, ovješena lica, zamišljena, dok je palila cigaretu za ciga­ retom i nastavljala prazniti bocu vina.

H

amburger je bio kao potplat, kriška sira kao plastika, a koka-kola bljutava i mlaka. Ali Maggie O'Keefe je bila gladna kao

vuk i zato je sve to pohlepno gutala dok se vozila. S obzirom na to da je svibanj, vrijeme je bilo grozno, vlažno, mokro i jadno. I promet je bio grozan. Teoretski, putovanje od nje­ zina stana u Fairviewu do središta grada moralo je proći u trenu. U stvarnosti, zahvaljujući zakrčenom dublinskom prometu, nju je čekalo dobrih četrdeset pet minuta. I što je s tom kišom koja pot­ puno zaustavlja promet? Ovo je Irska, zaboga. Ovdje pada kiša. Kao iz kabla! Zar ne mislite da bi Svevišnje sile morale to već jednom srediti? Međutim, ona se veseli zasluženom odmoru, i ništa ne može danas pokvariti njezino raspoloženje, ni kišno vrijeme, ni promet, ni smrad rijeke Liffey. Dok se zaustavljala prije prijelaza preko mosta Matt Talbot, bacila je pogled na suvozačevo sjedalo gdje su vrištali naslovi s prve stranice Independenta. Kakvo iznenađenje! Loše vijesti sa svih strana. Irak. Afganistan. Stanje u irskim bolnicama. Proka­ zan još jedan pokvareni političar. Odlučno vrati pozornost natrag na vjetrobran, trgnuvši se kad se iza nje začula kakofonija trubljenja. Promet se opet pokrenuo a njezina je nepažnja stajala dublinske put­ nike na posao pune tri sekunde. Užasno! Bogu hvala, uskoro će biti daleko od svega toga, sklonjena u kra­ snu kolibu njezine rođakinje Deirdre Butler na obali Kerryja. Prepusti

se sanjarenju o dugim šetnjama duž plaža o koje udaraju atlantski valovi, o večerima u lokalnom pubu gdje će slušati živu ceili glazbu i neobavezno brbljati s mještanima. Zatim, na kraju svake večeri, sretno iscrpljena, skutrit će se u Deirdrinu krevetu od perja s dobrim krimi­ ćem. No, možda ne bude krevet od perja, ali koga je briga! Kad je rođakinja spomenula da odlazi za praznike u Kaliforniju i da joj treba netko tko će se brinuti za mačku, Maggie je gotovo odgrizla vlastitu ruku od uzbuđenja. Kao rođakinje po majkama, ona i Deirdre rođene su i odrasle u »Kraljevstvu«, kako domaći ljudi nazivaju grofoviju Kerry. Ali, dok se Maggie željno preselila u prijestolnicu čim je mogla, Dublin nikada nije privlačio Deirdre i ona je razborito ostala gdje je bila, sretno radeći u mjesnoj osnovnoj školi. Ali poslije su i za Maggie počele blijedjeti radosti »Velikog D i m a « te je sve više i više osjećala kako je opsjeda čežnja da se vrati u Kerry. Premda je voljela svoj posao u istraživačkom novinarstvu i bila jako dobra u tome, katkada je to moglo biti vrlo naporno. Posao ju je vodio u utrobu Dublina koja je bila izvan turističkih karata. Upravo jutros otpratila je maloljetnu skitnicu u siromašnu gradsku četvrt, do kuće dilera droge na malo. To nije bilo ugodno. Više je sličilo na Danteov sedmi krug pakla. U mislima joj se vrtio grozan scenarij koji je zatekla — kuće u krajnjoj bijedi, kolica s pr­ ljavom pothranjenom djecom, rabljeni prezervativi i igle po blatnim ulicama. Potresla je glavom s uvojcima boje čepa iz boce crnog vina. »Lijepi grad Dublin.« Lijep u smislu da je doista krasan, s parko­ vima i crkvama i zapanjujućom arhitekturom s kraja devetnaestog stoljeća. Doista lijep, ako se ubrajate medu povlaštene i bogate sko­ rojeviće. Ali pakao, čisti pakao, ako vam je jedini izvor prihoda ček iz ureda za nezaposlene. Međutim, ipak je postojala i svijetla strana njezina zvanja. Do kraja dana diler će se naći iza rešetaka, a djevojčica će dobiti nekakvu nadu da živi pristojnim, normalnim životom. To je bila nagrada. To ju je držalo da ne baci ručnik u ring i ne ode da postane tajnica ili bolničarka ili tko zna što. To, i odlučnost da opravda vjeru koju je u nju polagao njezin pokojni, voljeni otac. Cijelog joj je života An­ drew O'Keefe bio junak i uzor, snažan, principijelan čovjek koji je

prihvaćao život sa svim njegovim neugodnostima. Upravo kao što je postupio kad je postao tehnološkim viškom na mjestu učitelja gdje jc proveo više od trideset godina života. Mogao se umiroviti, prove­ sti preostale godine okružen knjigama i vrtom koji je voilo. Ali to ne bi išlo uz njegov živahan duh, pa se umjesto toga pribrao, otresao prašinu i pretvorio se u istraživačkog novinara. Maggie je upravo bila završila koledž i, potaknuta njegovim zanosom, pridružila mu se pa su sa zadovoljstvom radili skupa tijekom napornih pet godina, sve dok joj težak srčani udar nije oteo oca. Strašno joj je nedostajao. On joj je bio sve — otac, prijatelj, kolega. Rad s njim bio je težak ali zabavan. Sada, često je samo težak. Nema vremena za jelo, za piće, za san. Ili za seks. Naprijed, Kerry! Naprijed s nekim svojim ljupkim, slatkim mla­ dićem koji će, nadajmo se, biti pustolovniji i snažniji od metroseksualne verzije irske muževnosti koja napučuje Dublin. O n a zgužva vrećicu od sendviča pomičući auto još jedan metar dalje, zamišlja­ jući crnokosa mladića kako se smiješi i leži na kamenu u Blarneyu: »Istraživačko novinarstvo? Krasno stvorenje kao ti u potjeri za veli­ kim kriminalcima i dilerima? Sad mi je sve jasno!« I zatim će joj platiti kriglu-dvije piva i s malko sreće, prije nego se snađeš, on će joj otkrivati o sebi više nego što mogu tiskati ijedne novine. Brisači su se micali tamo-amo. O p e t semafor, novo čekanje. Maggie od dosade okrenu sljedeću stranicu novina i pogled joj se prikova uz nenasmiješeno lice koje je u nju zurilo. Kakve izvanredne oči, bila joj je prva pomisao. Kakav komad, bila je druga. Treća je misao precrtana. Uokvireno crnom kosom, lice je bilo p u n o zato­ mljene žestine. Tamne obrve, senzitivna usta. Carrick Granville — Čovjek od kamena i željeza, pisalo je na potpisu ispod slike. Oh, da, arhitekt, njegova obitelj posjeduje veliko imanje u Kerryju. Učini joj se da je upamtila kako je on vlasnik privatnog otoka u obližnjem jezeru kamo se sklanja kad god ne leti po svijetu podižući fantastične građevine. Blago njemu! Zurila je u umetnutu fotografiju njegova posljednjeg pothvata u arhitekturi, u duguljastu kutiju od betona i čelika stisnutu između dva uredska blo­ ka u nekoj tokijskoj ulici. Koliko god se trudila, Maggie nije mogla

vidjeti jasne veze između kliničkih postmodernih linija građevine i primitivne žestine čovjeka-lovca na licu njezina graditelja. U mislima joj se opet odvrti scenarij s muškarcem iz Kerryja, ovaj put s Carrickom Granvilleom u glavnoj ulozi. Oh da, to ide, to fantastično ide! Iznenada prestade kiša i varljivo sunce proviri kroz pukotinu u oblacima. Maggie odluči to prihvatiti kao dobar predznak.

H

onoria sklopi oči i dopusti da joj knjiga i naočale za čitanje spuznu na besprijekorni krevetni prekrivač. Kratko će zakla­

njati, to je sve, a zatim će ustati i obući se za večeru — mamutski

zadatak ovih dana, a nekoć je to bio užitak. To je kazna koju plaća onaj tko se usuđuje prekoračiti udijeljenih sedamdeset godina, ali barem joj je mozak oštriji nego ikada, podgrijan novom energijom dok gleda kako napreduje njezina velika spletka. Mogla je jesti u svojim sobama, ali indolencija se ne smije ohra­ brivati. Sada, više nego ikada, mora zadržati kontrolu. I tako, sve dok se bude mogla odijevati, sve dok bude mogla hodati, zauzimat će svoje mjesto na čelu stola, a odstupit će tek kad bude uvjerena da Carrickross ostaje u rukama mladog, vrijednog i energičnog na­ sljednika. Uzdahnu i dopusti duhu da odluta natrag... natrag... u doba kad je i ona bila mlada i energična, stojeći na palubi Bombay Stara, promatrajući kako se približava obala Indije. Raznobojni traci zore još su se pružali nebom, a zrak je već bio neugodno vruć i ljepljiv, prožet čudnom mješavinom nepoznatih začina, otvorene kanalizacije i parafinskog ulja. Lak povjetarac lijepio je bijeli muselin njezine ljetne haljine uz tijelo, ističući grudi, uzak struk i dugačke noge, dok se dugački pramen riđe kose odvojio od punde i zaigrano lupkao po njezinim usnama. Nasmijala se i zadjenula ga za uho, ipak svjesna za­ divljenih pogleda koje su joj dobacivali drugi pretežno muški putnici.

Osjetila je grč od uzbuđenja u dnu želudca kad je brod pram­ cem ušao u dok. Ondje je vrvjela gomila ljudi poput muha muškarci golih prsiju, s jasno ocrtanim mišićima na tamnom tijelu koje se prelijevalo od znoja; žene s dugačkim kosama, poredane u dugama sarija, golih trbuha, sa zlatnim nakitom u ušima, oko zapešća i gle­ žnjeva. Buka je bila prilično zaglušna, pravi zid od lupanja, zveketa i zvukova sitara, popunjen šumom tisuće stranih jezika. Na keju je jedan visok, jako pocrnio Europljanin u kaki odjeći podignuo ruku i mahnuo nekom na brodskoj palubi. »Tim! Tim!« Kraj nje je rođakinja Laura počela uzbuđeno od­ mahivati. »To je Timothy. Timothy Villiers, najbolji prijatelj moga muža. Rekao je da će njega poslati pred nas ako ga zadrži posao i ne bude mogao sam doći.« O n a letimice pogleda Honoriju sa strane. »Takav savršen džentlmen, Honoria, i prilično nevezan, što ne znači da na njega ne bacaju oko mnoge mlade dame i njihove ambiciozne majke!« Honoria se nasmijala. » O h , ne, nemoj, Laura. Štedi svoju provodadžijsku vještinu. Ovdje sam radi tebe, sjećaš li se? Da ti pomo­ gnem oko djece. A ne da nađem muža za sebe.« Njezina se rođakinja napućila dok su se spremale sići niz mostić. »Možeš i gore proći, draga rođakinjo. On je prilično potkožen, znaš, i«, u oku joj bijesnu zločest sjaj, »nije najboljeg zdravlja.« Ali udaja je u tom času bila najdalja misao u Honorijinoj glavi, s obiljem Indije što se prostirala pred njom kao najraskošnija gozba koja čeka da se u njoj uživa. Ipak, nitko nije bio jako iznenađen kad je Timothy Villiers počeo uporno udvarati, najmanje od svih Honoria. Ali nju je izne­ nadila želja da uzvrati na izraze njegove privrženosti, iako njezino srce, istinu govoreći, nije bilo stvarno dirnuto. Ali Timothy je bio ugodne vanjštine i zadovoljavajuće zgodan, a život u kućanstvu nje­ zine rođakinje ubrzo se pokazao dosadnim i predvidljivim. Zapravo, imala je vrlo malo posla, budući da se za obiteljske potrebe brinula cijela povorka dadilja i slugu, a Laura, zbog obiteljskih obveza i slaba zdravlja, jedva je napuštala kuću, još manje izlazila u društva. Sve više i više mlada Honoria je čeznula za promjenom okoliša, želeći

postati dijelom iseljene zajednice s beskrajnim plesovima i čajan­ kama i izletima o kojima je često slušala. Još više ju je iznenadilo kako se brzo zaljubila u Indiju, u njezin narod, u prelijepe krajolike, i kako je malo osjećala sklonost prema povratku u Irsku, gdje su je čekali voljeni otac i Carrickross. Manje od četiri mjeseca poslije dolaska u Indiju, udala se za Timothyja Villiersa, odrekavši se s velikom tugom djevojačkog prezi­ mena Granville. Kad joj umre otac, ne će više biti nikoga da produži prezime, osim rođaka Henryja, pomalo neodgovorna iako šarmantna čovjeka. A uvijek je bilo Granvilleovih u Carrickrossu. Uvijek. Honoria se i sada jasno sjećala svoje prve bračne noći, pokazala se kao golemo razočaranje. A sutradan, gotovo odmah poslije doruč­ ka, Timothy je pao u postelju zbog jednoga od sve češćih napadaja hepatitisa kojemu je naginjao. Honoria je bespomoćno stajala i gle­ dala kako u sobu ulaze sluge, naročito jedan, Rajesh, napadno lijep Indijac kneževskoga držanja, koji se brinuo i vjerno ga njegovao do ozdravljenja. Ali ni kad mu je opet bilo dobro, Timothy nije ni po­ kušavao konzumirati brak, samo se ponizno smješkao kad god mu se ona nastojala približiti, gurajući je nježno u stranu uz poljubac u čelo, kao što bi se poljubilo dijete, ili mrmljajući o tome kako još nije sasvim u snazi, moleći je da bude strpljiva i tražeći još vremena. Naposljetku je sve to postalo nepodnošljivo i njezin duh je potonuo pod strašnom težinom razočaranja. A onda jednoga dana, dok je plakala u podnožju banyan smo­ kve u dnu vrta, došao je Rajesh da je tješi. Poslije toga nikada više nije zaplakala. »Rani!« Neka ruka je prodrma. O n a širom otvori oči. O k o nje su bili čvrsti zidovi Carrickrossa. Ali Indija je još bila tu, goreći pred njom u Rajeshovim sjajnim očima. »Idemo, rani, napustite zasada svoje snove«, rekao je blago. »Vrijeme je da se spremite za večeru.« O n a se nasmiješi i pomiluje ga po licu, zatim nastavi s užitkom gledati ga kako se kreće po sobi, otmjeno i točno, vadeći odjeću koju će ona nositi.

Rajesh. Ah, Rajesh! Njegovo ime je značilo kralj, gospodar, vla­ dar, i mladoj ženi slomljena srca, koja je u podnožju velike banyan smokve oplakivala gubitak svoga indijskog sna, on je bio kraljević medu ljudima. Svih minulih godina on se tiho nalazio u njezinoj blizini, nje­ gova je sjena padala preko njezina lica pod sjenovitom koprenom. Obrisavši suze nadlanicom ruke, podignula je pogled prema paru najsjajnijih očiju što ih je ikada vidjela. Ne čekajući poziva, čučnuo je ispred nje sa lijepim tamnim licem, promatrajući je ozbiljno. »Draga memsahib... draga gospodo, zašto plačete?« I nekako se Honoria, koja je uvijek bila povučena, sasvim otvo­ rila i cijela tužna priča je izašla na javu: njezina nesreća i razočaranje s brakom i činjenica da osjeća kako je sada više zatočena u konvenci­ jama iseljeničke zajednice nego što se ikada tako osjećala kao neudana žena u Irskoj pod očevim krovom. Dopustio joj je da govori i govori, ne dodajući komentara ni suda, jednostavno slušajući, dok su mu svečane oči duboko prodi­ rale u njezinu dušu. Kad je napokon, iscrpljena, teturavo stigla do kraja, činilo se kako je najprirodnija stvar na svijetu da za njom posegne. Rajesh, kralj, gospodar, vladar. Te noći postala je njegova rani, njegova kraljica. U času kad je vijugavom stazom koračala natrag kući, njezine su suze bile daleka uspomena, mjesec je bio srebrni srp i svaki pa­ lac njezine kože podrhtavao je i gorio od zapamćenih poljubaca i milovanja. Nije se tuširala te noći, nije htjela sprati njegov miris sa svoga tijela. Ležala je gola na krevetu, hlađena bijelom šuštavom postelji­ nom odozdo i okružena mrežom protiv komaraca poput mladenke, prateći vlastitim prstima trag kuda su prije prošli njegovi prsti, tvrdi, hladni, požudni, uporni, klizeći kao leptiri preko njezinih punih grudi, dolje duž ravna trbuha i bedara. Od strasti su bili poludjeli. Zakleli su se da će idući put biti oprezniji. Kad je osvanulo jutro, dopraćeno suncem koje je blistalo kao netom iskovani novčić, Honoria je bila potpuno i neopozivo zalju-

bijena. Rajesh! Iskušala je kako njegovo ime pristaje njezinim usnama. Savršeno je pristajalo. I još pristaje. »Rani? Rani,

ljubavi moja?«

Rajesh joj nježno pomilova kosu. » O p e t ste sanjali, čini mi se«, rekao je blago. »Snove najavi, Rajesh«, nasmiješi se ona. » O Indiji?« »O Indiji.« O n a uzdahnu. »Možda šalicu čaja, da se razbu­ dim?« On se nasmiješi i pokaza na srebreni čajnik koji se podgrijavao na grijalici. Po običaju, unaprijed je znao što ona želi. » H o ć e li me ikada ostaviti na miru? Indija?« upita ona suho, dok se trudila sjesti a on namještao jastuke iza nje. »Nikada, dok budete imali daha! Indija je vama sada u duši i srcu, upravo kao i m e n i Upravo kao što ste vi, rani, u mojoj duši i srcu.« Nali joj čaja u šalicu od kineskog porculana, dodade komadić limuna i pruži joj šalicu. O n a umuknu, zureći u lelujavu krišku ploda što je plutala na žutosmeđoj tekućini. I to ju je podsjećalo na prostrani kontinent koji je oblikovao njezin život. »Rajesh, da nisam bila udana za Timothyja... bismo li mi, ti i ja...?« On je ušutka prijekornim pogledom. »Rani, nije nam bilo suđeno. Vi to znate.« O n a puhnu u vrelu tekućinu. »Možda, ali katkada se svejedno pitam što se moglo dogoditi da smo bili dovoljno hrabri i razbili okove konvencija, bacili prašinu u oči cijelom svijetu i slijedili svoja srca. O h , Rajesh, kako su različiti mogli ispasti naši životi! Koliko se boli moglo izbjeći!« On odmahnu glavom. »Ne, rani. Vaša obitelj bi bila posra­ mljena, i naša bi se ljubav jednog dana ukiselila i pokvarila zbog vaše tuge. Srce bi vam otvrdnulo prema meni.« On ukloni njezinu

ispražnjenu šalicu. »Sada, rani, dosta o prošlosti. Moramo se baviti sadašnjošću. Osim toga, imam vijesti od Carricka. Dolazi d o m a « , zastade radi efekta »sutra.« »Sutra!« Zadobivši iznenada snagu, Honoria zbaci pokrivače i oči joj zasjaše. »Dolazi doma i dolazi k pameti, nadam se!« Rajesh kleknu i nataknu papuče na njezine tanke noge. »Radi vas, rani, želio bih da bude tako«, reče. Glava mu je bila pognuta pa tako ona nije vidjela skeptičan izraz što je preletio preko njegova lica.

Z

ora je svitala iznad tornjića i dimnjaka na starinskom domu Granvilleovih kad mu se Carrick približio. Nosio je samo laptop

i putnu torbu, ostavivši prtljagu na kolodvoru. Taksi ga je dovezao do

kapije istočnoga krila. Bilo mu je draže tako, približiti se kući polagano, ulazeći po­ stupno u njezino ozračje. Daleko s desne strane bljeskalo je jezero kroz maglu što je klizila. Zločinački bezobziran prema mokasinama od mekane kože i nogavicama hlača čeličnosive boje, preskočio je preko ograde i udario prečacem preko pašnjaka pod rosom. Prvorazredna goveda pasmine Black Kerry lijeno su podigla glavu i ne obazirući se na njega nastavila pasti. Ubrzo je stigao do travnate staze koja se s njegovim pravcem sjekla p o d pravim kutom. S neznatnim tek oklijevanjem on krenu tom stazom i nastavi prema rubu pašnjaka gdje je šuma pod bršljan o m skrivala ruševine male franjevačke opatije. Zaobiđe ruševine, primijetivši drevne grobove pod urušenim zidovima i uspori hod kad se na vidiku pojavila obiteljska kapela Granvilleovih, malena građevina, puna maštovitih ukrasa. Bila je malo veća od sobice za molitvu i upotrebljavala se samo u najrjeđim prigodama: za obitelj­ ska krštenja, mise zadušnice, pogrebe. Krštenja nije bilo poslije Finova rođenja. Ali pogreba... ah, da, pogreba je bilo.

S*

Dva crna mramorna kamena bila su jednostavno dovoljna, krutost tragedije odzvanjala je u toj jednostavnosti. Honorijina tuga bila je tolika da je taj put iznimno zanemarila svoju sklonost prema kićenom stilu. Nema nadvitih anđela, nema sentimentalnih stihova na nadglavnom kamenju. Ne, svi su ondje mogli vidjeti pustoš koja je zavladala među Granvilleovima, izbliza, bez prikrivanja. Carrick je zurio, ćuteći isti ledeni osjećaj izgubljenosti koji je oćutio na dan kad su pokapali njegove roditelje, Williama i Ellu, skupa sa stricem Davidom i strinom Agnetom, u to spužvasto tlo. Isti užas kao pred slikom četiriju likova, svezanih skupa, dok se s ruba litice strmoglavljuju kroz maglu dolje u mračno jezero. Uvijek se osjećao kao dječak od jedanaest godina kad bi se suočio s tom tragedijom. » N e m a cmizdrenja, djeco«, zapovjedila je Honoria pepeljasta lica dok su pred njom stajala djeca u njezinoj knjižnici onoga uža­ snog jutra. »Sjetite se da ste Granvilleovi. Nemojte sramotiti rodi­ telje slinjenjem kraj njihovih grobova. Plačite svakako, ali to činite u samoći a ne pred vulgarnim znatiželjnicima.« Carrick je zapamtio kako je u tom času, unatoč njezinu upo­ zorenju, Ross ispustio glasan krik i kako ga je baka oštro ukorila. »Ross! Saberi se!« Oh, kako mu je bilo žao mlađeg brata, kojemu je lice bilo umr­ ljano i ocijeđeno suzama ispod pomno počešljane kose, kojemu su usta podrhtavala, oči bile crvene, nos pun sline. Instinktivno mu se bio primaknuo bliže, neoprezno privukavši bakin pogled. »Ah, Carrick, dragi Carrick, kakva je sad odgovornost na tvo­ jim nejakim plećima. Nisam to željela, ali...« Privukla ga je k sebi. »Sad moraš preuzeti teret teška blagoslova što postaješ nasljednikom Carrickrossa. Od sada unaprijed svi ostali se moraju ravnati prema tebi. Ti ćeš postavljati primjer i uvijek imati na umu da dužnost mora biti ispred osobnog zadovoljstva. Možda će se od tebe zahtijevati da podneseš velike žrtve.« Bilo je nečega u njezinu glasu, dalekosežan pogled je bio u njezinu oku. »Ali u velikom sustavu stvari, samo je Carrickross važan. Mi preuzimamo brigu o njemu, ti i ja.«

Tada nije stvarno razumio doseg njezinih riječi. Ali tada je izrečeno to obećanje, prije toliko godina, obećanje da će on, Carrick Granville, baštiniti Carrickross. Ali sada će on pripasti Rossu. Carrick je još malo zamišljen stajao kraj grobova, toliko miran da je sitan crvendać sletio i spustio se na jedan nadgrobni kamen, gledajući ga znatiželjnim sjajnim očima, prije nego što će opaziti nešto zanimljivije u travi i odlepršati da to istraži. Čudnovato je kako zvuk putuje čak iz prošlosti, kako i nakon svega toga vremena još može čuti one kristalno jasne glasove u glavi, uključujući i vlastiti, mlad i zbunjen glas. »Ali, bako, što je sa stricem Jasparom? On je sad tvoj jedini sin... zar ne bi on trebao biti nasljednik?« O n a ga je tada ukorila. »Carrick, molim te da mi ne pokuša­ vaš reći što trebam činiti. Jaspar, zbog razloga koji su daleko izvan tvoga poimanja, nikada ne će baštiniti Carrickross. On je sebičan i neodgovoran, pouzdan samo u tome što dosljedno dokazuje da sam se u njemu razočarala. Gdje je danas kad se njegova braća i njihove žene predaju zemlji? U Africi, eto gdje.« Bogu hvala da se umiješao Indigo, pokazujući malo borbeno lice i odlučnost koja je izbijala iz zapanjujuće plavih očiju. Sapphire se po običaju pripijala uz njega. »Bako, mogu li ja na pogrebu držati Sapphire za ruku? O n a je tako malena i uplašena djevojčica.« Honoria se lagano ispravila, smiješeći se blijedo dvama malim plavim stvorenjima, replikama svoje švedske majke Agnete. »Doista možeš, Indigo. Kako je ljupko vidjeti da pokazuješ osjećaj odgovor­ nosti. Od sada bit će tvoja dužnost da se brineš za sestru. Pazi na nju dobro.« Sam dan je bio prohladan, suh i jesenski. Zapamtio je odsjaj sunčeva svjetla na prozorima četiriju kočija koje su vukle ostatke njegovih roditelja, te strica i strine, sjećao se crnih perjanica što su se nježno vijorile nad konjskim glavama i oblaka njihova daha u lede­ nom zraku dok su frktali i lupkali kopitima po šljunku izvan glavne kapije Carrickrossa.

I na kraju kratkog klackavog putovanja, još je s užasom pam­ tio dva svježe iskopana groba koja su ih čekala, po dva lijesa kraj svakoga od njih, pokrivena obiteljskim grbom. Budući da je kapela bila premalena da bi primila brojne žalobnike, obred se obavio va­ ni nad grobovima, i kratko je trajao zbog djece. Prijatelji obitelji, dostojanstvenici, osoblje i seljaci povukli su se u stranu da bi mala tužna povorka mogla zauzeti počasno mjesto, dok su mnoge žene meka srca brisale suze. Svećenikov glas je bio tanak i suh, neusklađen s pozadinom od prirodnih zvukova što su je stvarali voda, zrak, ptice, kukci. Ondje se našao i jedan jelen. Pojavio se iz šume, zurio jedan čas čudeći se, zatim nestao u tren oka. Pokušavao je ne gledati ljesove, bojeći se da bi mogao zamišljati unakažena trupla u njima. Zato je pozornost usredotočio na rub šu­ me gdje je nestao jelen, zamišljajući da ondje vidi roditelje kako stoje držeći se za ruku: svoga snažnog i nasmiješenog crnokosog oca, svoju neustrašivu majku, njezinu kosu poput žitnoga polja... mahnuli su mu i nestali između drveća. Kad se, usprkos najvećim naporima da se svlada, Ross ipak slomio, Carrick mu je prebacio ruku preko slabašnih pleća, nadaju­ ći se da će ga barem malo prožeti vlastitom snagom, želeći da čita njegove misli. Daj, Ross. Daj! I dalje ćemo plivati u jezeru i bacati štapove psima. I dalje ćemo jahati i pecati i loviti zečeve i fazane i ska­ kati preko brzaca između jezera... Radit ćemo sve ono što smo radili s tatom. Imamo jedan drugoga i nejakog Fina. Možemo ga naučiti sve što je nas naučio tata. Imaš mene, Ross, i dalje imaš mene! Sučelice, kraj otvorenog ždrijela roditeljskih grobova, stajali su blizanci držeći se za ruke, kao dva mala plava anđela smrti u identič­ nim crnim kaputićima. Nepokretni, bešćutni, smrznuti, s identičnim plavim očima iz kojih je izbijao užas. Bilo je nečeg uznemirujućeg u njihovoj mirnoći, potpuna odsutnost suza. Zar mala djeca koja su upravo izgubila majku i oca ne bi trebala plakati, iako se plaše bakina pogleda. I Honoria je ostala pribrana, barem izvana, njezino uspravno držanje nije odavalo nikakve slabosti.

Poslije, kad je pala noć i dugo nakon odlaska svih žalobnika, Carrick je čuo jezovit zvuk nečijeg plača, zbog kojega je skočio iz kreveta dok mu je srce žestoko lupalo. Isprva je pomislio da je sa­ njao, pa je pogledao Rossa koji je tvrdo spavao u drugom krevetu, is­ crpljen od dnevnih nevolja, dok mu je koža oko očiju još bila crvena i natekla. Zatim je zvuk ponovno stigao, ovaj put prigušeniji, pa je bosih nogu da ne uznemiri Rossa otišao do dječje sobe da provjeri Fina. I on je vedro spavao, njegove dječje snove nije uznemirila tra­ gedija događaja toga dana. Iz susjedne sobe dopiralo je blagotvorno tiho hrkanje njegove dadilje. Carrick je pomno povukao jorgan sa slikom medvjedića do dječjeg podbratka i produžio do blizanačke sobe. Kao dva graška u mahuni, čvrsto su spavali, spleteni u zagrlja­ ju, Sapphirina duga plava kosa rasula se po Indyjevu licu, a njegov ju je dah vrlo lagano širio kao lepezu. Pružio je ruku da makne u stranu blistave vlasi, zatim zastao, Indyju ne bi bilo drago što se miješa. Mogao bi se čak i naljutiti, kao što se naljutio kad se Noreen, kuharičina kći, ponudila da dođe i spava s blizancima u slučaju da Sapphiri bude potrebna utjeha po noći. »Ja se mogu brinuti o svo­ joj sestri«, odbrusio je. » O n a je moja. Baka ju je dala meni. Ja se moram za nju brinuti, zauvijek!« I premda još nije bio navršio pet godina, a Noreeni je bilo dvadeset pet, ona je ustuknula bez riječi. Ali tada, upravo kad se uvjerio da je sve u redu, krici su po­ novno počeli, strašno glasni i jezivi. D o k mu je srce snažno tuklo, slijedio je zvuk duž hodnika do hrastova stubišta koje je vodilo do bakinih vrata koja su bila malo odškrinuta. Zureći kroz otvor, vi­ dio je Honoriju kako korača gore-dolje po sobi, čupajući kosu kao luđakinja, dok su joj iz očiju tekle suze. »To je bila ona, Rajesh! Agneta! Kakvo bi drugo moguće objašnjenje bilo? O n a je skočila, ja ti kažem. Vještica je skočila i po­ vukla ih sve sa sobom, onako povezane, u smrt! Je li me Bog kaznio za sve moje grijehe kad mi je dosudio takvu snahu?« Jedva dišući, Carrick se sklanjao s pogleda, ne razumijevajući njezine teške riječi, ali ustravljen od prizora bakine tuge i gnjeva. Njegova baka nikada nije plakala. Nije plakala dok su ljudi pretra­ živali planinu i vukli mreže po ledenjačkom jezeru. Nije plakala

ni kad su donijeli trupla kući, čak ni kad ih je vidjela u ljesovima. Ne, cijelo vrijeme je ostala snažna, dajući im primjer, dopuštajući svima da se napajaju njezinom snagom. Ali sada se činilo da nije više njihov oslonac. Rajesh se pojavio u vidnom polju, stišćući je za lakat. » N e , ne, rani, smirite se! Vi to ne znate, a oni koji to znaju ne mogu više govoriti. Zašto se mučite s takvim neobuzdanim umišljajima?« Honoria ga je odgurnula, plačući. »Kažem ti da je skočila, Rajesh! Željela je umrijeti i povukla ih je za sobom! Bože moj, to je više nego što može podnijeti tijelo od krvi i mesa! Moji sinovi! Moji mili sinovi! William i David su poznavali planinu, Rajesh! Znali su svaki kamen, svaku liticu, svaku vlat trave što je ondje rasla. Mogli su naći put dolje zavezanih očiju, bila magla ili ne bila magla! Oh, Rajesh!« Zajecala je i pala u njegov spreman zagrljaj. »Rani, rani, to je bio nesretan slučaj.« Rajeshov glas ju je tje­ šio dok ju je milovao po kosi. Govorio je polako, promišljeno, kao djetetu. »Spustile su se magle... to je bila njihova karma!« »Nije to bio nesretan slučaj! Agneta je naginjala samouboj­ stvu!« Honoria kriknu, udarajući lagano šakama po njegovim prsima dok ju je on nježno pokušavao obuzdati. »Neuravnotežena! Svake godine, svake zime kad bi se magle spustile na Carrickross, njezin se duh raspadao. Svezali su se skupa radi sigurnosti, a ona je namjerno skočila! Oh, zašto? Bože dragi, zašto ih je morala povesti sa sobom? Zar već nisam bila podnijela dovoljno gubitaka i tuge u životu?« »Pst, rani, molim vas! Smirite se! Razboljet ćete se!« Otrgnula se od njega i opet počela uzbuđeno koračati. »David, luckasti romantični dječak!« zacviljela je. »Kako je lako njime manipulirala sa svojom plavom kosom i plavim očima i lukavim ponašanjem! Vidiš kamo ga je to sada odvelo! Da s planine zaroni u vrletne dubine ledenjačkog jezera.« Carrick nije do tada čuo te pojedinosti, pa je tiho zaplakao. Možda je Rajesh nešto čuo, jer mu se glas naglo promijenio, postao oštar poput biča. »Rani, rani, djeca! Pazite, inače ćete ih probuditi!«

Carrick se čudio što se Rajesh usuđuje govoriti baki na taj na­ čin. Zar se ona ne će na njega naljutiti? Ali njegova se baka samo prepustila napadaju promukla jecanja od kojega se kida utroba, potonuvši u Rajeshov zagrljaj. Tada se Carrick odšuljao, dok mu se duh tresao od užasa. A te noći i mnogih idućih noći mučna priviđenja četiriju svezanih likova, ispruženih ruku, kročeći naslijepo kroz maglu, opsjedala su njegove snove. Ali mnogo strašniji od toga, svaki put kad bi se prenuo te prve noći, bili su daleki zvuči bakine boli i gnjeva.

Uz dubok uzdah od kojeg je zadrhtao, Carrick odagna uspomene koje su ga opsjedale i okrenu se prema obrađenijem nadgrobnom kamenu svoga djeda, bio je potpun, imao je i lebdeće anđele. Na izuzetno urešenu natpisu pisalo je: Blagoj uspomeni ljubljenoga supruga, Henryja

Oranvillea

rođenog S.

iz

Carrickrossa,

ožujka 1923., *

oca i djeda,

usnulog 1S. kolovoza 1981. *

*

Dok ne svane dan i ne pobjegnu sjene I s jutrom

se ne nasmiješe anđeoska lica

Koja smo dugo voljeli i nakratko izgubili Je li doista tako, bako? pomisli Carrick sa sumornim smiješ­ kom, zamišljajući, i to nije bilo prvi put, taj sastanak. I što će ti Henry tada reći, Honoria? Što ćeš, zapravo, ti tada reći Henryju? I hoće li ondje biti i Rajesh? Ne, Rajesh će se reinkarnirati, naravno, i dalje čvrsto na kotaču postojanja dok Honoria bude išla da se sama susretne sa svojim Tvorcem. Nastrano razmišljajući u kojoj će se vrsti životinje Rajesh rein­ karnirati, Carrick oštro zakorača prema starom putu za kočije koji je povezivao kapelu s kućom.

Napokon, stojeći čvrsto na zemlji, suočio se s njom. Volio je kuću svoga djetinjstva, a ipak ga je uvijek obuzimao osjećaj izazova kad bi se s njom susreo. Bitka koju je vodio za vlastiti identitet kao da nikada nije prošla, kao da ga je kuća uvijek nastojala ponovno dovabiti. Oči mu preletješe preko travnjaka uz jezero; pregledaše vi­ soke škotske borove i divovske sekvoje koje je donio i posadio neki pustolovni predak; zadržaše se na blistavim konjima koji su znatiželj­ no okretali glave na polju što je graničilo s glavnim prilazom kući s južne strane, ugledaše i preplašene rogate glave jelenova u šumi sa sjeverne strane. Vrane su graktale, rododendroni i bugenvilije ispuštali mirise, borovi sve obavijali svojim vonjem. Ljudski stanovnici Carrickrossa još se nisu micali. To bolje. Stupi naprijed dok mu je šljunak škripio pod nogama, pa uz mramorne stube do ulaza. N a d njim se nagnuo obiteljski znak, ve­ prova glava iznad štita. Zatim je otvorio velika drvena vrata, rijetko kad zaključana, u skladu s tipiziranim držanjem žitelja kuće, između aristokratske arogancije i drevne tradicije otvorenog gostoljublja. Prošavši kroz kamenom popločeno predvorje sa stalcima za kišobrane i strugalima za cipele, nježno je otvorio unutarnja vrata s kristalnim staklenim plohama i stupio u drukčije doba. Sjale su se polirane podne daske, a stalci za štapove, bičeve i cipele nizali su se duž zidova, dok su ga nesretne žrtve davnih lovova stakleno gledale iz svih pravaca: jeleni, lisice, orlovi, pastrve. U glavnoj dvorani poslije toga, veličanstveni stakleni svijećnja­ ci Waterford bacali su nježno svjetlo na još jedan niz odavno mrtvih jelenjih glava, pomiješanih s još drevnijim trofejima: prekriženim mačevima, bodežima, mušketama. Tiho je zakoračao debelim gri­ miznim sagom prema stubištu. Prije nego što je mogao spustiti nogu na prvu stepenicu, otvoriše se vrata koja su vodila u kuhinje i ostave u podrumu, u kutu hodnika s lijeve strane. »Carrick!«

Izgledajući sasvim poput jednoga od njegovih baršunastih med­ vjedića iz djetinjstva, stajala je Noreen McCarthy u kućnoj haljini s rudlastom smeđom kosom koja je stršila na sve strane, držeći velik lonac koji se pušio. Jedan trenutak nedoumice njezin je lonac lebdio iznad poliranog mahagonija ormara za posude uza zid hodnika, za­ tim ga je spustila na starinsku peć koja je grijala piće za goste tijekom davno minulih dana kad su dočekivani s kuhanim vinom i biranim jelima. Blistajući od iznenađenja i užitka, požurila se da pozdravi Carricka, raširivši ruke. »Noreen! Kako si?« Carrick je zagrli s iskrenom toplinom, odignuvši je od poda. »Ah, sigurno, nemamo se što žaliti! D o b r o došao doma, Carrick! Dobro došao doma! Sad me spusti, vraže jedan.« Udarala ga je šakama po ramenima. »Ostala sam bez daha!« Nasmijavši se tiho, pazeći na usnulo kućanstvo, a posebno na usnulu ili možda budnu Honoriju, Carrick je spusti na do i ljupko je pogladi po kosi. Hineći ljutitost, ona zamahnu prema njemu. »Ah, pusti me na miru, čuješ li? Svu si me raskuštrao!« Carrick nije mogao zamisliti Carrickross bez Noreen. Njezina majka je bila doživotna kuharica kad je bio dijete, a Noreen su od malih nogu pripremali da je naslijedi. Mnoga je zimska popodneva proveo u toploj, gostoljubivoj kuhinji, sjedeći na kraju velikog dr­ venog stola sa školskim knjigama, slušajući ženski smijeh, dok je glumio dragovoljnog kušača kolača i peciva koji su izlazili iz velikih pećnica. Najdraže mu je bilo tvrdo pecivo na maslacu za začinima i suhim grožđem, ali tu je bio i spužvasti zlatni kolač koji se uvijao pod prstima, mljackava voćna torta, palačinke što su se rastapale u ustima. Kuhinja mu je uvijek bila utočište utjehe, a žene u njoj na­ domjestak za majku čak i prije nego što mu je prava majka poginula. »Sigurno si umoran, Bog te pogledao, od tolikog putovanja«, govorila je Noreen bacajući na nj istražiteljski pogled »i gladan isto tako, nema sumnje. A pogledaj svoje cipele i nogavice krasnih hlača! Sve je mokro! Jesi li opet hodao po vlažnoj travi? Zar nikada ne ćeš

naučiti?« O n a ga pogura ispred sebe. »Dođi, smjestit ću te u knjiž­ nicu, vatra sigurno još gori. Naravno, baka ti je ondje sinoć sjedila do kasnih sati. N o , kad dođeš u njezine godine, ne treba ti toliko sna, ali«, ona spusti glas do šaptanja i nastavi urotnički » t o me dira, s ovim zarukama i svim ostalim, jadna žena ima briga preko glave. Ulazi unutra, a ja ću ti spraviti doručak dok trepneš okom. Sean će ti poslije donijeti gore torbu, kad se smiluje ustati, lijeni tvor!« Carricku bi doista bilo draže doručkovati u svojoj sobi, nasamu, vraćajući se na svoj miran način u svoj prostor, tako da mu noge čvrsto stanu na domaće tlo prije neizbježnog sučeljavanja s bakom. Svaki njegov sastanak s Honorijom mogao se opisati kao sučeljava­ nje, ali sada, s Rossovim zarukama na vidiku, uistinu će se zacrtati borbene linije. »Evo nas ovdje!« Doprativši ga u knjižnicu, Noreen pogleda vatru, zgaslu do pepela, kao da joj se osobno zamjerila. »Ah, pogle­ daj ti nju! Hladna kao dvomjesečno truplo. Radijatori su uključeni, ali trebat će ti topline; bolje da upalim električnu grijalicu.« »Sve je u redu, dobro mi je, Noreen...« Carrick poče prosvje­ dovati, ali prestade, znajući otprije koliko je Noreen tvrdoglava. I doista, nimalo se nije osvrtala na njega, samo je uključila gri­ jalicu i privukla je bliže. »Tako je, sada sjedi na sofu i olakšaj noge.« Carrick sjede kako mu je zapovjeđeno. »Daj mi te mokre cipele... n o ! Mogu se sušiti dok ja spremam doručak. Pravi irski doručak, slanina s jajima. Znaš što, donijet ću ti šalicu čaja i malo dvopeka dok čekaš, sigurno, izgledaš kao smrt na dopustu. Dobri jaki irski čaj. Nikakve zelene splačine!« Načini grimasu i strese se, okrenu se k njemu i pozorno se zagleda. »Ili pogačicu? Vruću pogačicu, s malo maslaca i pekmeza od malina. Uvijek si ludovao za pekmezom od malina.« »Izvrsno. Ali nemoj se...« O n a je već otišla. Carrick uzdahnu i potonu u meku kožu gledajući oko sebe. Knjižnica je bila malena prema standardima Carrickrossa i zbog toga njemu najdraža. U zimskoj noći, s vatrom koja bukti i sve se oko

njr sjaji, ružičasti perzijski sag koji je donio isti onaj smioni predak koji jc posadio sekvoje, blistavi hrastov pod, ormari s knjigama, čovjek sc mogao opustiti kraj kamina i postići nekakvu udobnost. Čak i sada je prostorija blistala, dok se jutarnje sunce probijalo kroz visoke prozore. Uza sve to što je odbijao živjeti p o d Honorijinom šakom, Carrick je uistinu volio kuću. Arhitekt u njemu volio je sjaj i dražest njezina nacrta. Romantik u njemu volio ju je zbog njezine prožetosti historijom. Duša u njemu voljela ju je zbog toga što ga je ona obli­ kovala i postala dijelom njega. Uvijek je vjerovao da će jednog dana biti njegova. Ali sada će biti Rossova. To je bila Honorijina osveta zbog toga što je Carrick htio biti svoj čovjek. »Evo nas!« Vrativši se s pladnjem, Noreen je prodrla u njegove misli. Dvije šalice, primijeti on. Proći će dosta vremena do slanine s jajima. O n a se svali kraj njega na sofu. »Hvala ti za razglednicu iz Japana, usput rečeno, iako nisam sigurna što bih učinila s onim gej­ šama!« Lukavo ga pogleda. »I onaj mali majmun što sjedi u topli­ cama... Bože, Carrick, zar ne sliči na moga Toma?« Carrick se naceri. »Pljunuti o n ! « Tom, lugar, bio je Noreenin muž. O n a se nasmija i poče nalijevati čaj, zatim zastade i spusti vrč. »Gotovo sam zaboravila!« Zavukavši ruku u duboki džep kućne haljine izvuče par debelih vunenih čarapa. »Evo! Seanove su. Obuj ih ili ćeš nastradati.« Nastavila je nalijevati čaj dok je on zahvalno izuvao mokre čarape i obuvao udobni par koji je još bio topao od sušenja na ku­ hinjskom štednjaku. »Uvijek mislim kako bi nam tvoj stric Jaspar trebao donijeti nekoliko majmuna iz Afrike«, nastavi ona čavrljati. »Bili bi sretni kao djeca ljuljajući se po stablima i mogli bismo puštati posjetioce i nešto zaraditi! Sigurno, zar na onim velikim imanjima u Engleskoj ne drže lavove?«

»Longleat safari? Da. Ali to se ne će dogoditi dok je Honoria živa. To je za nju previše vulgarno.« » N e , ali mogla bi pristati na majmune. Imali su ih u Indiji. Stavi malo više toga pekmeza od malina na pogačicu. Svatko bi po­ mislio da si na dijeti.« Ne vjerujući mu da će dobro obaviti posao, ona to učini za njega, namazavši debeo sloj pekmeza i pripremajući drugu pogačicu. Upravo kao da je još dijete a ne odrastao tridesetogodišnjak. »Tako! Pretpostavljam da odmah želiš vidjeti konje? Reći ću Seanu čim ustane, ljenčuga! Sad pojedi tu pogačicu.« Carrick zagrize toplu pogačicu, pucala je od krupnih grožđica i cijedila se od maslaca. A oštar domaći pekmez od malina bio je čudesan. Brzo su blijedjele uspomene na sushi. »Carrick...« Trgnuvši se na nov prizvuk u njezinu glasu, prestade žvakati i pogleda je upitno. Da, njezino držanje i izraz obećavali su nekakvu lekciju. Opet se osjećao kao dječačić. » N o vidi, ljubavi, moram nešto skinuti sa srca. Ne želim govo­ riti prije vremena, ali ova stvar s Rossom nije u redu.« Podiže ruku da spriječi svaki prijepor. »To ne znači da imam nešto protiv Rossa. Zar ga ne volim kao svoga sina ili mlađeg brata? Ali nitko od nas nije toliko slijep da ne možemo vidjeti kako taj mladić ugađa sebi, uvijek je to radio. Nema odgovorne kosti u njegovu tijelu. Sigurno, ako je vaša baka htjela da je naslijedi >niškoristi< , zar nije imala Jaspara? Iako«, ona gurnu Carricka laktom u rebra i namignu »baka nije luda i zna da bi se prije pakao smrznuo nego što bi Jaspar doveo mladenku! Popij malo čaja!« Carrick poslušno popi i zatim srdito spusti čašu, nasloni se u svom kutu sofe i prostrijeli Noreen mrkim pogledom. »Ali na stranu Jaspar, zar ti nisi najstariji sin njezina najstarijeg sina, Bog dao pokoj duši tvoga oca? Carrickross bi trebao prijeći na tebe.« O n a zatrese i glavom i rudlasta joj se kosa raširi više nego ikada. »Što uopće misli ta žena? I ti si njezin miljenik, isto tako, iako se s njom ne slažeš svaki put! Ali opet jedno i drugo ste tvr­ doglavi i svadljivi.«

Carrick ovlada svojim glasom. » N o , više se ništa ne može uči­ niti, Noreen, nego nasmiješiti se i otrpjeti. I dalje ću imati osobni prihod, uostalom, kao i svi drugi.« Ali Noreen se nije lako prepuštala sudbini. Oči su joj se zakrijesile dok je spuštala materinsku ruku na njegovo koljeno. » N o ! N o ! N o ! Kakvo je to pokorničko držanje? Moraš se boriti, Carrick! Tvoj pokojni otac mora se prevrtati u grobu. Rekla sam to svom Tomu, baš neki dan. >Tom<, rekla sam, > Carrick se mora boriti. Zubima i noktima. A ako to sam ne vidi, mora ići na pregled očiju
Carrick se nasmiješi i njegov se izraz smjesta razvedri. »Možeš se kladiti.« »Tako, možda si nas sve zavarao? Možda je istina ono što kaže Indigo, možda ondje imaš skrivenu neku ženu?« Pogleda ga vrago­ lasto sa strane. »Indigo je lažljivac«, reče Carrick lakonski. » N o , dobro, veća je šteta ako nemaš! U svakom slučaju, mi­ slim da mi je bolje poći i vidjeti što je s tim irskim doručkom.« Ustade i pokupi pribor za čaj. »Usput, mislim da ne znaš, stigao ti je stric Jaspar.« »Stvarno?« Carrick zapanjeno podiže obrve. »Jaspar? Ovdje? Već?« »Da, doista, pun iznenađenja i svega toga, kad se vidi kako ne taji koliko mrzi ovo mjesto. Ako mene pitaš, došao je ranije da pronjuška kako stvari stoje.« Noreen zastade kraj vrata, držeći pladanj u ruci. »Ako je on zadovoljan da ti zauzmeš Honorijino mjesto, bi li se moglo dogoditi da se sasvim promijene Rossovi izgledi? Sigurno, i on bi mogao poželjeti svoj sitniš u svemu tome. I kako je jedini pre­ živjeli bakin sin, mogao bi dobro poslužiti, iako ona želi zaboraviti da uopće postoji! Jaspar i Ross, ha? To znači naći se između vraga i morskih dubina! Sigurno, njih dvojica bi ovo mjesto doveli pod stečaj za tren oka i svi bismo se našli na ulici. Ne, hvala lijepa, gonite se!« S tim hitcem na rastanku ona ponosno izađe, ostavljajući za sobom zamišljena Carricka.

S

taromodna stojeća kada bila je puna do ruba, džin i tonik po­ miješani isto tako, dok je Jaspar Granville, potonuvši žilavim

tijelom boje kestena u vruću vodu do pola prsiju, ispirao iz kose svoju majku. Podignuo je čašu. » G o n i se, majko!« rekao je osjećajno, i nije to bilo prvi put. »I evo nas opet, dragi moj dečko, ponovno pod njezinim skutom.

Da, kad stara luda kučka odluči održati sudište, svi moramo pristu­ piti. Svi u strahu, zar ne znaš, da ne budemo otpušteni. Kad ona kaže skoči, tada, dragi Ehu, čovjek nema izbora nego mora levitirati. I ja sam proveo gotovo pedeset godina plešući na njezinu muziku, s onom indijskom otrovnicom, Rajeshom, koji vječno lebdi u po­ zadini. Ne bih se iznenadio ako planira da nas sve otruje. Lucrezia Borgia u turbanu!« To što njegov pratilac nikada nije čuo za Lucreziju Borgiu ni­ malo ga nije brinulo, kao i uvijek, Jaspar je govorio za vlastitu zabavu. Ispio je pola pića i cmoknuo usnama. »Ali što je zapravo na dnevnom redu, to se pitam? Ta stvar sa zarukama jednostavno nije uvjerljiva. Ozbiljno, što znači sazivati lju­ de s kraja svijeta radi proslave zaruka! To nije vjenčanje, što bi se još moglo razumjeti. Ne, Ehu, stara vještica nešto sprema. Ništa me ne će uvjeriti da je spremna prepustiti ključeve Carrickrossa Rossu, što će se dogoditi ako on ustraje u toj farsi i proizvede nasljednika. A što

se tiče njegove zaručnice... Ashling, je li tako? Čovjek se doista mora upitati što ona vidi u njemu, osim izgleda i šarma Granvilleovih što je očito naslijedio od mene. Zar doista pojma nema o njegovoj pravoj naravi? Ili ju je potpuno zaslijepila mogućnost baštinjenja Carrickrossa? Je li ona uistinu tek kopačka zlata, kučka koja drži na oku glavnu priliku?« Njegovo inače dobro raspoloženo lice rastegnu se u bučnu grdnju. » O h , ne mogu se nositi sa svim tim smicalicama! Kamo sreće da sam financijski neovisan! Kad bih mogao cijeloj toj urotničkoj bandi pokazati šipak i mirno proživjeti svoje dane u Ke­ niji. Ali moja je sudbina da budem ovisan o glavi obitelji za svaki novčić, jer posao nije za mene, kao što dobro znaš.« Jaspar se zamisli vrteći piće u čaši. »Ali znaš, možda je došlo vrijeme da je malko prodrmamo. Ako zbilja misli Rossu prepustiti imanje, možda bih ja osobno trebao izaći na poprište. Uostalom, imanje bi moralo pripasti meni, znaš, Ehu, kao jedinom živom sinu. Ne kanim ostati ovdje umirući još za života, ali što će me spriječiti da sve prepustim onomu tko najviše ponudi i vratim se uzdignute glave u Afriku? Živjeli bismo kao kraljevi od dohotka, ili kao kraljice, ako nam tako bude draže!« On se zahihota i pruži praznu čašu. »Odstupiti u korist Carricka bilo je jedno, on bi uvijek bio prave­ dan prema bližnjemu, ali Ross misli samo na sebe. Njih dvojica su različiti kao sir i kreda. Carrick je čvrst i postojan kao stijena, što i znači njegovo ime na keltskom, znaš, i premda bi mi bilo draže da je katkada malko lakše s njim, on je velikodušan i odan. Ali Ross? Oh, Bože, Bože! Taj mladić će te uvjeriti da je čist kao Djevica Marija. Ako on preuzme stvar, nisam siguran da bih to mogao progutati.« Ehu mu napuni čašu, zatim se začudi videći da Jaspar odbija ponuđeno piće i zapada u neobičnu šutnju. »Ali, vraćajući se na onog Indijca, na Rajesha...« reče napokon, a u glasu mu se pojavio strah umjesto prijetnje. »Šalio sam se kazavši da bi nas mogao otrovati, jer ako to nije učinio do sada nikada i ne će. Ipak, dio mene uvijek se pitao nije li on odigrao neku ulo­ gu u maloj nezgodi moga oca. Rekli su da je Henry pao u jezero, u pripitom stanju, u isto ono jezero gdje je plivao, pecao i veslao, pijan i trijezan, otkad je bio patki do koljena? Čudno, vrlo čudno!«

Nastala je dugačka stanka. Svrativši na svog pratioca čeznutljiv po­ gled izgubljena dječaka, ispruži ruku i uhvati ga za vitko zapešće boje mahagonija. »Tako mi je drago što si došao sa mnom, dragi dječače. To mi toliko mnogo znači. Mogao bi me spriječiti da potpuno ne poludim.« Klimnuvši glavom s p o m n o složenim pletenicama, Ehu se nasmiješi zasljepljujuće lijepim smiješkom, dok su mu se besposleni prsti igrali s biserima na urešenoj tikvici što mu je na kožnatoj traci visjela o vratu. Došao je, naravno, i donio svoju malu zalihu otrova. Jaspar Granville ne bi stupio u paukovu mrežu bez Ehua kraj sebe. Bude li ikakva trovanja, on će ga obaviti.

Chiarissima

A

shling spusti telefon nakon maratonskog razgovora s Rossovom . bakom i svali se u čudesnu jajoliku stolicu Henrika Thor-Lar-

sena koja ju je stajala gotovo dvije mjesečne plaće. Čudno joj je bilo što je osjećala da mora stajati mirno dok razgovara s Honorijom,

gotovo kao da je ponizni ročnik što stupa ispred časnika. N o , H o noria je imala svojstva zapovjednika, ali Ashling je morala priznati da je stara gospoda došla s bajoslovnom idejom za vjenčanje, da se održi zimi. Neodoljiva je bila slika koju joj je dočarala: velike logor­ ske vatre, vrući punč, treperava božična drvca, božikovina i imela, upaljene svijeće... tradicionalne kočije do crkve i ponosni konji s praporcima i grbom Granvilleovih. I sve ostalo što ide uz to! Na­ dajući se da će biti jedan od onih vedrih zimskih dana. Unajmit će stilisticu da napravi nekakav bajoslovni plašt ili ogrtač, onu čudesnu Helen Cody, možda, čija je specijalnost krojenje po narudžbi. Ash­ ling je nedavno fotografirala njezinu kolekciju za Dublin Fashion Show i do ušiju se zaljubila u neke komade odjeće. T k o bi joj bolje skrojio plašt podstavljen krznom u stilu Doktora Živaga? Ne bi to bilo pravo krzno, naravno. Ashling bi radije išla gola, kao što kaže slavni reklamni slogan. Oči joj dokono preletješe po prostranom apartmanu bez pregra­ da. Zauzimajući cijelo potkrovlje stare tvornice biskvita s pogledom na Grand Canal, apartman je zadržao gole ciglene zidove i tvorničke prozore od stropa do poda s lepezastim ukrasima na vrhu. Gotovo

čitav dan bio je preplavljen svjetlošću, a noću se gradska rasvjeta raz­ lijevala po podu s mekoćom bojena stakla. Ashling je strasno voljela svoj apartman. Kad ga je kupila, bila je to prava prekretnica u njezi­ nu životu, prvi veliki pothvat samostalne odrasle osobe. I koliko je uživala davati mu svoj žig! Sve, od starinskih čajnih žličica s drškom od kosti u ladici za pribor i treperavih sagova i čilima kupljenih u Marrakeshu do fantastičnih orguljica što vise u jednom kutu, birala je ne zbog funkcionalnosti nego zbog čiste ljubavi prema tim pred­ metima. I, naravno, posvuda su bile kopije njezinih fotografija, među kojima neproporcionalan broj s Rossovim likom. U h , kakav divan model, osobito kad je gol! A uskoro će s njim živjeti cijelo vrijeme i sve će to morati otići. U srcu ju je malko bocnulo, kao i svaki put kad bi se toga sjetila. Ali moraju biti praktični. Iako je njezin apartman prostran, on jednostavno nije dovoljno velik za njih dvoje. Međutim, Ross je bio prilično neuhvatljiv kad god bi se poveo razgovor o tome gdje će točno živjeti. Kad je potegnula pitanje preseljenja u Tajland da bude s njim, ništa nije govorilo u prilog tomu, ali mnogo je bilo razloga protiv. Pr­ vo, H u a H i n je samo baza dok bude radio za Thai-Orient, a njegov ugovor se trebao uskoro revidirati. Drugo, njegov smještaj je prilično oskudan, i dijeli ga s druga tri pilota, što nije baš idealno. Treće, već mu je pomalo dosta toga mjesta i želi drugdje iznova započeti bračni život. Ashling je bila razočarana. Nikada nije bila u Tajlandu i to joj je zvučalo tako lijepo. Četvrto, njezin posao se doista zahuktavao i popis klijenata rastao je iz dana u dan. Zar bi se doista mogla toga odreći, nakon toliko naporna rada? Morala je priznati da to ne bi mogla. Ne, doista. Osim Rossa, fotografija je bila njezina velika lju­ bav koje se ne bi mogla lako odreći. I tu je bila posljednja kvaka, djeca! Njoj se osobno nije jako žurilo, ali Rossu se kanda jako sviđala ideja da postane tata, kao ju­ čer, što je zbilja bilo tako slatko i sasvim neočekivano. Ross je toliko slobodan duh, a djeca, bez obzira na to koliko su divna, zauzmu čovjeku čitav život. Ali poput svih Granvilleovih, bio je odlučan da sva njihova djeca moraju odrasti u Irskoj, možda čak u Carrickrossu. Kroz Ashlingin mozak sijevnu pitanje što će na to reći Carrick, s

obzirom na to da će on kao najstariji sin sigurno naslijediti imanje. Ona se uistinu nadala da će tako biti. Mogućnost da bi morala ži­ vjeti u Carrickrossu prilično ju je plašila, naročito ako Honoria još bude ondje prebivala. Ustade i pride prozoru. Neki zrakoplov presijecao je sve tamni­ je nebo, žmirkajući crvenim svjetlima na kraju krila i ostavljajući svrdlast trag ispušnih plinova u daljini. Dolje je kanalom polako prošao labud, s glavom pod krilom, tvrdo usnuo, čudesno! Ali jed­ nako je čudesno bila činjenica da se Ashling udaje za muškarca iz svojih snova, i da će biti strašno tužna kad napusti svoj apartman, k vragu, ali s njim bi živjela i na mjesecu da to od nje zaište. A što će na to reći Coppelia? Pomisao na pomajku pokvari joj raspoloženje i munjevito vrati misli na onaj licemjerni sastanak u Westburyju skupa sa zbunjujućim noćnim morama koje su slijedile. Otada ni­ kakvo dodijavanje, laska ili prijetnja nisu mogle navesti Coppeliju da razjasni svoju pripovijest s Granvilleovima. Pri samom spomenu dramatično se zaklinjala da bi radije vidjela mrtvu kći nego da pad­ ne u kandže takvoj opakoj rulji. Neka se nosi! Zašto se Coppelia jednostavno ne ukloni i pusti je na miru? Ali njihovi su odnosi uvijek bili komplicirani. I puni antagonizma. Bila je prirodno bliža ocu po temperamentu i njego­ vom se blagošću, strpljivošću i ljubaznošću ogrtala kao plaštem. Kao asket i akademski čovjek, nije bio toliko sklon materijalnoj strani života za kojom je čeznula njegova žena, a Ashling je išla za njim, zaranjajući u knjige, u umjetnost i naposljetku u fotografiju. Dok je svoju posvojenu kćerčicu velikodušno obasipao vremenom i ljubavlju, ona je evala u njegovoj nazočnosti pa ju je teško pogodila njegova iznenadna smrt. Ashling pristupi svojoj najdražoj fotografiji Rossa i vrškom prsta prijeđe po crtama njegova lica. »Ja te doista, doista volim!« prošapta glasno. S blagim smiješkom pođe naliti čašu vina i pogledati posljed­ nju epizodu serije Francove mladenke, s malo sreće Franc bi mogao organizirati i neko zimsko vjenčanje da joj razbukta maštu.

Autocesta N7 Napokon se Maggie O'Keefe našla na svom putu, ostavivši za so­ b o m Dublin i prometnu zbrku, dok su je čekali njezin Kerry, divlji Atlantik i vikendica rođakinje Deirdre na obali. S nogom na gasu i žutosmeđim očima uprtim u cestu ispred sebe, Maggie je potonula u san na javi, videći u duhu malu vikendicu, zidove okićene mor­ skim školjkama, Atlantski ocean pred kućom, meketanje koza koje brste iza kuće i, kao u svakom dobrom slijedu sanjarenja, tamnu i zamišljenu mušku figuru koja čeka da joj ispuni svaku želju. Maggie se nasmija i odmahnu glavom, dok su joj kovrčavi uvojci poskakivali ispred očiju. Ubava vikendica iz snova bila je neizmjerno daleko od Deirdrine kuće za odmor sa svim udobnostima, gotovo sasvim ob­ novljene po najvišim kriterijima. A što se tiče tamnih i zamišljenih muškaraca, trebala bi imati toliko sreće. Misli su joj se neizbježno vratile na Carricka Granvillea. Samo kad bi mu se mogla dovoljno približiti da iskamči intervju, to bi bila puka sreća. D o k joj je podignuta obrva davala izraz zanesenosti, Maggie je hrlo jurila na jugozapad prema Kraljevstvu.

Dublin O k o Coppelijinih očiju i usta pojavile su se nove bore. Nije to bilo ništa što njezin plastični kirurg ne bi mogao ukloniti, ali one su ipak naglašavale činjenicu da više nije u cvijetu mladosti, a ta je pomisao nekomu poput Coppelije bila pravo prokletstvo. Izgled je bio alat njezina zanata, nešto s čim je uvijek računala, putovnica koja je popločila njezin put kroz život, otvarajući joj pristup novcu, povlasticama i moći. Ali Coppelia nije bila toliko plitka ni toliko glupa da bi ovisila samo o izgledu. Ipak isprva je njezina zapanjujuća vanjština a zatim živahna i duhovita osobnost bila ono što je zapelo za oko njezinu prvom ljubavniku, Jamesu, prije mnogo godina. Ta prva pobjeda omogućila je sve drugo što je slijedilo. James. Bože, još joj je nedostajao i često je na njega mislila, naročito noću u maglovi­ tom stanju između sna i jave kad je njezin duh, oslobođen dnevnih zahtjeva, bio sposoban kliznuti natrag prema sirovosti onih ranih

dana njezina djetinjstva koje su obilježile patnje, poniženja, krajnje siromaštvo. On ju je od svega toga spasio; istrgnuo ju je iz ralja očaja i da­ rovao joj posvema nov život, naobrazbu, kulturu, mjesto u društvu. Svijet kojemu je mogla pogledati ravno u oči i pljunuti u lice. Ali njezin život s Jamesom bio je davna prošlost i ona je otada postala posvema različita ličnost. I, ako želi biti iskrena, ne uvijek onakva kakvom bi se on ponosio. Ne, bolje je što je sada ne može vidjeti. Krenula je stanovitom stazom poslije njegove smrti i već predaleko otišla da bi se mogla vratiti svojim tragom. Usprkos uspješnom licu svoga sadašnjeg životnog stila, postojao je i dalje dio Coppelije koji je, i uvijek će biti, ono siroče pogođeno krajnjom bijedom. Prezreno. Odbačeno kao smeće. Izravnavajući vršcima prstiju bore u kutovima očiju, Coppelia se naginjala naprijed i zurila u zrcalo. U jednom trenutku njezin odraz kao da se zanjihao i pred njom je zaplutalo lice Honorije Granville. Ukazala joj se Honoria Granville aristokratskih, patri­ cijskih crta lica, s onim prodornim ledeno plavim očima poput dijamanata. Coppelia se malo stresla i utvara je iščeznula. Polagano su joj oči putovale niz cijelu dužinu ogledala. S pra­ vom se ponosila svojim stasom, čvrstim napetim grudima, pedalj uskim pašom i skladnim bokovima, dugim preplanulim nogama koje su se smanjivale do stopala broj 35. »Noge jedne lady«, primijetio je nekoć jedan od mnogih njezinih ljubavnika, veliki romantik, opisu­ jući također njezina delikatna zapešća i gležnjeve, koje je proglasio znakom čistokrvnosti. A on bi to morao znati, posjedovao je čitavu ergelu čistokrvnih konja. Zatim je došla na red Coppelijina brada. Da, ona je lady. Da, ona je čistokrvna. Ali ta je lady znala kako se treba prljavo boriti. Pa ako draga Honoria nije to do sada naučila, onda je doista očekuje grubo buđenje. Okrenula se prema krevetu gdje je njezino rublje Rigby & Peller, naručeno po mjeri, ležalo u snježnoj hrpi čiste bijele svile. Uisti­ nu ne postoji ništa ugodnije od osjećanja svile na koži, pomislila je graciozno navlačeći dugačke gaćice, i ništa golicavije od djevičanski bijele svile kad je ona što je nosi sve drugo samo ne djevica. Ta joj

misao izmami s usana polutužan smiješak. Zatim sjena pomrači nje­ zine blistave oči. U davno doba živjela neka djevica Coppelia, ali to bijaše u nekom drugom životu, životu koji je prekratko trajao. Dohvativši grudnjak s kreveta, navuče trake preko ramena, pruži ruke straga i usprkos impresivnoj dužini nokata spretno spoji kukice i očice. Zatim uze par elastičnih čarapa s čipkom na vrhu i glatko ih navuče. Izvadi iz garderobe ljetni komplet Cavalli, dragi Roberto, jedan od rijetkih muškaraca koji ju nikada nije iznevjerio! U počast 1960-im godinama i Jackie O., komplet se sastojao od kratke boxy jakne opšivene žutosmeđom vrpcom i krasno krojene haljine s naglašenim strukom koja se pripijala uz njezine obline. Materijal je bio neobičan, vuneno-svilena mješavina koja se ne gužva u svijetlo-limunovoj boji, savršena kombinacija za putovanje. Šminka i frizura bile su već gotove, ostajalo je samo da obuje par žutosmedih cipela Choos niske pete, da uzme prtljagu i ključeve od kola te krene na Ne-događaj godine. Nos joj se namreška. Sva ta halabuka za nešto što se uopće ne će dogoditi. Uskoro je ostavila iza sebe Trg Merrion u plavilu ispušnih pli­ nova i crvenilu svjetala s vatrogasnih kola. Četiri i pol sata vožnje i naći će se u Kerryju, toj kišovitoj i potpuno precijenjenoj grofoviji, jazbini Granvilleovih. I nakon još dvadeset četiri sata otprilike bit će nepredvidljiva uzvanica na zarukama svoje kćeri. Ta je misao ispuni provalom optimizma. Sve će biti u redu. Sve će biti upravo kako tre­ ba. O n a će to učiniti, makar nastao pakao i poplava. Upalivši radio, glasno se nasmijala dok je Elton John plovio na valovima s pjesmom koja je upravo odražavala njezine misli: »Kučka se vratila«. Bolje ti je da u to povjeruješ, draga! Pritisnuvši gas, Coppelia se pridruži zboru.

S

udbina, zaključi Maggie. Upravo to. Sudbina, znak da se ona i Carrick Granville moraju sresti. Tu je ona, nevino čekajući juhu

s plodovima mora u pubu Todays News na obali Kerryja, a tu je i on, čovjek glavom i bradom. Dobro, u redu, nije tu osobno, ali se ističe medu desetak uokvirenih fotografija i izrezaka iz lokalnih novina kojima su ukrašeni zidovi. I neka je vrag nosi ako joj se ne smiješi! Zažmirila je čitajući sitna slova u potpisu: Carrick Granville,

slavni uzvanik, na otvaranju Todays Newsa. Smiješno, ona mu ne bi dala oznaku čovjeka koji reže vrpcu, ali možda je vlasnik njegov osobni prijatelj. U mislima je usporedila fotografiju s onom koju je vidjela u novinama onoga kišnog dana u Dublinu kad se vukla u koloni vozila kroz grad. Bože, učini joj se da je to bilo prije cijele vječnosti, a radilo se valjda tek o mjesec dana. Ah sada je blistalo sunce i bila je daleko od kolone vozila. Ra­ skošno se rastegnula, od puke radosti, s golim rukama iznad glave, s isprepletenim prstima, ispruživši noge u trapericama ispod sjajna drvenog stola. Prostor, vrijeme i dan bez kiše. Sto bi tijelo moglo još poželjeti? Zadovoljno je okrenula glavu i promatrala kako se ljeska more s onu stranu zida na keju. Stigao je konobar s naručenim Guinnessom, samo obična ča­ ša, na račun vožnje. Potegnula je dobar gudjaj, obrisala brkove od pjene, zatim u ruksaku potražila pozivnicu koju je spasila iz hrpe poštanskog smeća u Deirdrinu predvorju. O n o što je počelo kao

proplamsaj ideje brzo je stasalo. Kriste, bi li se usudila? Ima li za­ pravo toliko drskosti da se pojavi na Ivanjskom plesu Granvilleovih na temelju pozivnice koja je upućena njezinoj rođakinji? To bi bilo čisto kockanje, ali koliko dobro oni poznaju Deirdre? Jamačno nije prijateljica obitelji, to je sigurno. Vjerojatno su pozvali nekoliko lo­ kalnih stručnih i poslovnih ljudi, iz čiste pristojnosti. Bilo kako bilo, medu stotinama uzvanika što vrve na plesu, mala je vjerojatnost da će itko zapaziti prijevaru. Osim toga, njihova zajednička genetika znači da ona i Deirdre nose na licu više od letimične sličnosti, iako su njezini tamnoriđi uvojci prirodni, dok Deirdrin preljev burgundske boje potječe iz bočice. Koji centimetar više ili manje, bile su otprilike iste visine i grade. Sto je više o tome razmišljala, to više je shvaćala da je stvar vrijedna pokušaja. U svakom slučaju, što se najgore moglo desiti ? Pograbit će je i izbaciti na nos. Ne će biti prvi put da joj se nanosi takvo poniženje. U njezinu poslu to je prilično rutinska stvar. Stigla je njezina juha s plodovima mora, s pratnjom zrnasta smeđeg kruha i zdjelicom maslaca Kerrygold, savršeno. Vrativši po­ zivnicu u ruksak, blaženo udahnu aromu, zatim otpi malo Guinnessa. Budući da nije planirala večer u visokom društvu, nije imala oprave prikladne za ples, ali Deirdre je oduvijek opsjednuta odjećom i sigurno će se naći nešto to može posuditi. Sada kad je donijela odluku, ništa joj se ne smije ispriječiti na putu. Ovakve se prigode javljaju jedanput u životu. Zamislite, carte blanche da kriomice pri­ stupi Ivanjskom plesu Granvilleovih i da s lica mjesta iščeprka pri­ ču o bogatim i slavnim osobama! Možda proda članak kojemu od prestižnih sjajnih magazina i ubere pristojnu svotu? Samo bi svetica mogla odoljeti iskušenju, a ona nije bila nikakva svetica. Pogled joj još jednom pade na sliku Carricka Granvillea na zidu. Podiže žlicu u znak pozdrava. Drži se, mali! Maggie dolazi!

Mrak je već pao i umor je uistinu nastupio kad je Coppelia stigla na odredište. Zaustavila se ispred hotela Kerry Eden, pretenciozne na­ kaze od građevine koja je izdaleka podsjećala na slavni hotel Burj Al Arab u Dubaiju, slavan ne samo zbog svojih sedam zvjezdica, nego i

zbog strukture u obliku jedra koja dominira kobaltnim horizontom. Njegov ponizniji irski rođak bio je mnogo manje impresivan, Coppeliji je sličio na brod koji prevrnut tone u okolne šume. Usprkos tome, Kerry Eden je bio besramno raskošno i dobro poznato stjecište slav­ nih osoba kao što su Tempest O'Leary, irski supermodel, i gomila mladih britanskih glumica kao što su Sienna Miller i Kate Winslet, kad bi željele pobjeći od svega i prepustiti se mnogim ponuđenim terapijama. Jednu je Coppelia rezervirala za sebe, vruće kamenje, i doista joj je bila potrebna nakon tolike vožnje. Unutrašnjost hotela bila je u skladu s raskošnim računima. Kri­ stalni lusteri ugrađeni u strop lijevali su dolje svjetlo koje se odbijalo od ulaštenih mramornih podova gdje je također bilo čestica kristala. Kombinacija poda i stropa davala je dojam galaktike zvijezda koje žmirkaju i namiguju iz svemirske daljine. Goleme moderne slikarije pokrivale su zidove, a skulptura u stilu Damiena Hirsta praktički je zauzimala cijelu jednu stranu predvorja. Jedan pogled na njezino zapovjedno lice bio je dovoljan da uvjeri recepcionara da prepolovi vrijeme uobičajene procedure. Tako je već nekoliko minuta poslije Coppelia stajala zureći kroz prozor raskošna apartmana na vrhu hotela. Oči su joj neodređeno lutale po slici u crnim nijansama na još crnjem platnu, dok nisu našle ono što su tražile, svjetla Carrickrossa. Kako je sigurno i udobno izgledao: kruna dragulja u crnoj kutiji od satena. Točno u najavljeno vrijeme terapeutkinja je pokucala na vrata. Coppelia joj je rekla da uđe, zatim se okrenula od prozora, svukla se i legla na prijenosni stol za masažu. Ispružila se opuštena i za­ dovoljna kao mačka, dok je mlada žena polagala bazalno kamenje duž njezine kralježnice i ramena, ublažavajući joj dnevne napetosti i ukočenost mišića. Prodorni mirisi ulja od breze, dumbira i peperminta, u kombinaciji s tihom glazbom i zamračenom sobom, gotovo su je uspavali. Ali ne potpuno. Coppelijina sumnjičava narav uvijek ju je sprječavala da se posvema prepusti, te premda je dopuštala da joj se vjeđe sklope i tijelo na mekoj koži kauča rastali kao da nema kostiju, mozak joj je ostajao budan. I zirkajući na rubove svijesti, mogla je naslutiti Honoriju Gran­ ville u blizini, osjećajući gotovo kao da iz noći izranjaju njezina

vlastita aura i aura stare vještice. Njezina, vrela, strasna, osvetnička. Honorijina, ledena, manipulativna, izdajnička. A sutra, po prvi pu nakon toliko mnogo godina, naći će se licem u lice. Duboko će za­ roniti u one arogantne oči i nada se da će Honoria u njezinim očima vidjeti odraz snažne mržnje koju nosi u srcu. »Je li vam u redu ovako, gospodo Morrison?« Terapeutkinja nadomjesti neko vrelo kamenje hladnim da pojača detoksikaciju tijela potičući kolanje krvi duž meridijana. Coppelia uzdahnu. »Divno, upravo divno.« Kroz mrak prozora moglo se vidjeti kako se gase svjetla u Carrickrossu, jedno po jedno.

U

najdužem danu godine, sunce je još bilo visoko na nebu kad

je povorka ulaštenih raskošnih automobila počela stizati prila­

znom cestom u Carrickross i iskrcavati glamurozne putnike p o d n o stubišta. Na vrhu su Ross, pomalo nervozna Ashling, Sapphire, Indigo i Fintan stajali spremni da ih dočekaju. Honoria, s obzirom na svo­

ju dob, čekala je goste unutra, a Carrick, Honorijina tuga, trebao je tek stići sa svog otoka. Uzbuđena kao uvijek, Sapphire se jedva mogla suzdržavati, iako je bila na svakom Ivanjskom plesu od svoje četrnaeste godine. »Vidi!« kliknu ona, dok su joj oči poletjele na mjesto gdje je jedna noga u čizmi izvirila iz ulaštenog crvenog Ferrarija, da bi za njom slijedilo tijelo zaodjeveno kožom koje je gore završavalo kosom crnom poput ugljena i blijedim oholim licem. »To je Rocky Cashel. Zar nije upravo bajan? Zbilja nisam mislila da će doći. A ono mu je sigurno cura, Rosetta Stone, ali kladit ću se da joj to nije pravo ime.« »Usudio bih se reći da nije«, primijeti Ross suho. »Znaš, prilično sam siguran da je na pozivnici jasno spomenuto večernje odijelo?« Sapphire nehajno slegnu ramenima. » O h , pravila se ne primje­ njuju na Rockyja. Sretni smo što je uspio stići. Ovo će biti najbolji Ivanjski ples do sada! Sto ti misliš, Indigo?«

Njezin je blizanac promatrao njegovu oskudno odjevenu pri­ jateljicu velikih grudi. Rastreseno je klimnuo glavom. »Misliš li da su prave?« Sapphire se nacerila. » N o , silikoni su pravi.« » T i h o ! « upozori Ross dok se rock zvijezda penjala uza stube prema njima, ostavljajući prijateljicu da posrće za njim kako zna i umije na petama od petnaest centimetara marke Jimmy Choos. » H e j ! « Rocky ih pozdravi sve zajedno. »Krasne cigle i žbuka. Javite mi ako ikada pomislite prodati, u redu?« Nestrpljivo pogleda iza sebe. »Idemo, Zetta, ubaci u brzinu to debelo d u p e ! « »Bajno!« reče Sapphire ponovno dok je Rocky nestajao kroz velika vrata. »Super bajno!« » M o r a m spustiti ruke na one sise«, reče Indigo s uzdahom, zureći čeznudjivo za Zettom. »Umuknite vas dvoje!« Ross ih prostrijeli pogledom, ali trenu­ tak poslije ljubazno je pozdravljao američkog ambasadora i njegovu ženu, za kojima su u brzom slijedu došli dobro poznat pisac te brazil­ ski automobilski as s raskošnom Španjolkom. Ashling je osjećala kako joj se vrti u glavi dok su slavne ličnosti slijedile za dostojanstvenicima, a svima njima Ross ju je predstavljao kao svoju, lijepu buduću, Ash­ ling Morrison«. Sapphire je poskakivala od uzbuđenja, dok su Fin i Indigo bili rastrgani između provjeravanja ženske nadarenosti i fantastične po­ vorke automobila, među kojima je bez sumnje glavna zvijezda bila savršena replika Porschea 550 Spyder u kojem je poginuo legendarni James Dean. »Sretni klipan. Volio bih jedan od onih t a m o « , promrmlja Fin, gledajući zavidno Seana koji je preuzimao automobile i odvozio ih na parkiralište iza kuće. »A ja bih volio jednu od onih t a m o « , naceri se Indigo dok je neki Japanac, jedan od Carrickovih klijenata, pratio uza stubište dvije kćeri blizanke u egzotičnim kimonima. »Znaš što, ja ću uzeti Saki a ti možeš imati Sushi!« »Odrastite vas dvojica!« odsiječe Ross, ali Ashling primijeti ka­ ko su i njegove oči s pohvalom preletjele preko dva para bademastih

očiju. O n a potisnu iznenadan žalac ljubomore. Uostalom, Ross je punokrvan muškarac, a dvije mlade žene su vrlo privlačne. Ali ostade prisebna, bacivši pogled na zaručnički prsten, ona je njegova voljena žena. Ona nosi njegov prsten. I ona je svima predstavljena kao »nje­ gova lijepa buduća«. »Tako nam je drago što ste došli«, reče ona sa smiješkom, dok su se Japanac i njegove dvije kćeri lagano klanjali, zapravo malko spuštali glavu. »Nadam se da ćete se ugodno zabaviti.« » D a « , reče Indigo, dok su mu oči obilno iskrile. »Morate mi reći ako mogu učiniti bilo što, uopće bilo što, da bi vam večer bila zabavnija.« »Razvratniče!« Sapphire ga šaljivo pljusnu dok su se djevojke, potpuno svjesne njegove aluzije, nasmijale iza ruku i pošle za ocem u kuću. »Bolje ti je da me ne napuštaš večeras, dragi brate.« »Možeš misliti!« progunda Indigo. » N o , mislim da smo gotovi«, izjavi Ross malo poslije kad se strujanje gostiju smanjilo na kapanje. »Morali bismo poći unutra da nam se baka ne osjeća preopterećeno. Fin, ti bi mogao ostati ovdje još neko vrijeme i pobrinuti se za one koji kasne, ha?« Fin potvrdi kimanjem. » N e m a problema.« Oči mu zasjaše. »Hej, pitam se ne bih li se mogao provozati u onom Spyderu? Sean!« viknu opazivši konjušara na imanju Carrickross kako dolazi iza kuće i gnjevno maše. »Hej, Sean, čekaj malo.« I Fin smjesta ode. Ross zakoluta očima. »Idemo.« I rukom obuhvati Ashling oko struka. »Idemo popiti malo šampanjca. Osjećam da smo ga zaslužili.« »Sjajna ideja!« Sapphire se okrenu na peti. »Utrkujem se s to­ bom, Indigo. T k o bude zadnji mora poljubiti Rajesha u stražnjicu!« I s nedostojanstvenim kričanjem, usprkos večernjoj haljini i visokim petama, pojurila je i potrčala kao gazela prema plesnoj dvorani, a Indigo za njom. Sapphire stiže do vrha mramornoga stubišta koje je vodilo dolje do dvorane prije nego što ju je stigao Indigo i sablaznio promatrače poljubivši je sočno u usta. U trku ju je zaustavila gomila gostiju koji

su stajali na gornjim stepenicama zureći u raskošan prizor koji se uka­ zao iznad i ispod njih. Gosti koji su dolazili prvi put bez iznimke su dugo stajali na raskošnom stubištu, očarani blistavilom bjeline i pozlate u plesnoj dvorani uređenoj u rokoko stilu, zbirka pozlaćena pokućstva iz doba Kraljice Anne, stropovi s kerubinima što se igraju u bijelim oblacima na plavom nebu, mudro postavljena zrcala da se svjetlost svijećnjaka i svijeća reflektira po cijeloj prostoriji. Sjedeći na povišenom podiju na kraju dvorane, Honoria je u carskom grimizu, s kosom u koju su bili upleteni ametisti, bacala zadovoljan kraljevski pogled preko poprišta. Njezina je haljina bi­ la od satena, dugačka se suknja nadimala oko nje dok je sjedila, a marama od ljubičaste čipke održavala je čednost usprkos dubokom izrezu. Starinska ogrlica od ametista okruživala joj je vrat, odgo­ varajuću narukvicu nosila je preko večernjih rukavica do lakta od bijelog satena. U ruci joj je bio još jedan predmet za prenemaganje, ljubičasta svilena lepeza ukrašena srebrnim paunovima. Kao i uvijek, Rajesh je stajao kraj nje, u odjeći koja se slagala s njezinom. I to će se komentirati u tisku s mnogo aluzija. Nosio je crnu tuniku Ne­ hru, oživljenu purpurnim i zlatnim resama oko rubova i ovratnika, te crne svilene hlače Jodhpur. Bodež s drškom od ametista bio je zadjenut za pojas od purpurnog satena. Honoria je neprekidno pozdravljala struju gostiju s dostojan­ stvenim smiješkom i laganim priginjanjem glave, pružajući ruku samo kad je na to bivala prisiljena. Iz nje je izbijalo uživanje, čak i likovanje. Imala je dobar razlog da se tako osjeća. Ove je godine uistinu nadmašila samu sebe. Pozivnicu za Ivanjski ples Granvilleovih uvijek je silno priželjkivao svatko tko je nešto značio, ali ove godine, kad se ples spojio s Rossovim zarukama, ljudi bi doslovno gazili preko trupala da budu ovdje. Članovi jet-seta, političari, poslovni ljudi, drmatori u svijetu medija i umjetnosti, bili su presretni da se nađu na okupu.

A Carrickross je bio spreman za najspektakularniju predstavu u cijeloj svojoj slavnoj povijesti. Nije se gledalo na troškove. Honorijine su oči kružile naokolo s užitkom, primjećujući s posebnim odobravanjem spretno gibanje tima crno-bijelo odjevenih konobara dok su između gostiju pronosili pladnjeve sa šampanjcem, aperiti­ vima i koktelima. Honoria je uvijek zahtijevala profesionalce: » N e možete staviti nespretne seljančice na pod plesne dvorane da raznose pladnjeve s krhkim čašama za šampanjac!« Sa zadovoljstvom je raz­ mišljala o neprekidnom izviranju pića i ukusnih zalogaja što teku do terasa, alpskih vrtova, sjenica i spremišta za čamce na obali jezera. U spremištu za čamce svirao je jazz band za one kojima se sviđaju takve stvari, kako se izrazio Indigo, i gudački kvartet u jednoj od sjenica na travnjaku. Fontana sa šampanjcem grgoljila je zavodljivo u jednom kutu dvorane, stvarajući vlastitu melodiju. Manje sofisticirana je bila fon­ tana s čokoladom koju je izmolila Sapphire kao popularan ustupak mlađem društvu koje je zamakalo šipčice s jagodama i eklerima u ljepljive dubine, vrišteći od smijeha dok su pokušavali izbjeći da im čokolada ne umrlja lice i skupu odjeću. Da, sve je točno kako je trebalo biti, čestitala je Honoria sama sebi. Nedostajala je samo jedna stvar. Meka je stavljena u stupicu. Ali plijen je tek trebao nanjušiti miris.

Iako su se formalni doček i pozdrav odvijali kraj glavnog ulaza, oko cijele su kuće francuski prozori bili otvoreni na terase. Bilo tko mo­ gao se približiti kući i jednostavno ući. I Maggie O'Keefe, u odjeći koju je složila iz rođakinjine gar­ derobe i stišćući rođakinjinu pozivnicu u ruci, upravo je to učinila. Nije stigla dalje od raskošnog salona kad je vidjela svoj odraz u lije­ pom venecijanskom ogledalu. Zurila je sa zaprepaštenjem. Bože sve­ ti! O n o što je u prigušenom svjetlu vikendice izgledalo sofisticirano i nehajno, pod svijećnjacima Carrickrossa bilo je jeftino i traljavo. Priljubljena oprava šljivine boje padala je strmo straga gotovo do razine stražnjice. Zapanjilo ju je sada, dok je bacala diskretan po­ gled preko ramena na svoja leđa, da su samo uske trake prekrižene

preko lopatica držale cijelu stvar na mjestu. K tomu, Deirorin veliki leptir sa šljokicama kao ukras za kosu postao je labav i njezin? kosa, »umjetnički« smotana u rahlu punđtu, prijetila je da će joj prekriti oči, dajući joj izgled neošišane pudlice. To je bilo tako neugodno. Nadala se da će sve to dobro napla­ titi, u najmanju ruku člankom na društvenoj stranici. Inače će biti jedna od vrlo ljutitih prikrivenih novinarki. »Kakva gomila idiota!« Maggie se prenu i ugleda predivnu djevojku koja je stajala kraj nje i kroz prozor netremice pratila nešto što se zbivalo vani. Maggie baci pogled u istom pravcu. Veslački čamac sa skupinom pripitih mladića opasno se ljuljao na jezeru, prijeteći svaki čas da će poto­ nuti. Ali, sudeći prema provalama smijeha, to nije nimalo brinulo one u njemu. Djevojka lagano dodirnu Maggie rukom. »Svejedno, zaboravi­ te te lakrdijaše, vjerojatno znaju plivati. Onda, kako ide s glumom?« D o k je Maggie zijevala, očajno tragajući za odgovorom, djevojka je izgledala pomalo zbunjeno. »Razgovaram s pravom osobom, je li tako? Vi ste ovdje nedavno bili u onoj dobrotvornoj drami, zar ne? Iskreno govoreći, s toliko sam se ljudi susrela u posljednje vrijeme da mi se u glavi stvorila zbrka od imena i lica.« » O h , znam što mislite! To zna biti teško, naročito u ovakvim situacijama!« promuca Maggie. Gluma? O čemu to govori ova djevojka? Očajno se pokuša­ vala sjetiti je li se ikada srela s tom osobom. Pomisli da nije, jer tu klasičnu irsku kombinaciju crne kose i tamnoplavih očiju ne možeš lako zaboraviti. Nosila je mekanu haljinu od šifona boje bjelokosti s jedva vid­ ljivim ružičastim preljevom i koža joj se sjajila, osvijetljena iznutra, poput grčke božice. Zapravo je ta usporedba bila prikladna, jer je prilično sličila na neki lik iz grčke mitologije: jedno žutosmede rame golo, dražesni nabori haljine svezani labavim pojasom od tamnoružičasta damasta, tanke srebrnaste sandale na nogama i podignuta kosa puna kovčica. Nakit joj je bio jednostavan: dijamantne naušnice i spektakularan dragulj kao zaručnički prsten. Zaručnički prsten!

Odjednom je zazvonilo! Maggie se jedva suzdržala da se ne udari po čelu. Naravno, tko bi drugi to mogao biti nego Ashling Morrison, sretna djevojka koja je ulovila Granvillea? Na sreću, zauzeta njihanjem veslačkoga čamca, djevojka nije primijetila ništa neobično u tome što je Maggie ostala bez riječi. Naprotiv, ponovno joj didrnu nadlakticu. » N o , rado bih ostala i malko brbljala, ali dužnost zove i moram kružiti. Samo sam vam htjela reći da ste doista bili sjajni. Sljedeća stanica Hollywood, ha? Uživajte u plesu.« Zatim je s valovitim pozdravom ruke otišla. Gluma? Hollywood? O čemu je riječ? Maggie zgrabi čašu s pladnja koji je nosio konobar u prolazu. »Ta djevojka koja je upravo otišla«, reče mu, pokazavši glavom prema vratima. »To je Ashling Morrison, zar ne?« Konobar široko slegnu ramenima, s francuskom tugom u tam­ nim očima. »Madame, ja sam unajmljen za večeras, ne poznajem obitelj.« I šmrknuvši ode dalje, bez sumnje da drugdje širi veselost i dijeli korisne savjete. Maggie popi šampanjac naiskap. Stvari su loše krenule. Prije svega, ispala je prava glupača s budućom ženom Rossa Granvillea, zatim ta neugodnost sa stranim konobarom »osjećala se kao da se smanjila na pola metra. Ali na pozitivnoj strani, Ashling Morrison je pomislila da je neka vrsta glumice. Maggie se odjednom zaguši od šampanjca. Naravno, kako je to mogla zaboraviti? Deirdre je bila u amaterskoj družini. Je li moglo biti...? K vragu, doista je bilo tako. Njezina je rođakinja glumila u nekom komadu u Carrickrossu. Oči joj kliznuše niz nehajnu i, sada kad je bolje promislila, hotimično skrojenu haljinu u stilu 1920-ih. I instinktivno je znala, bez tračka sumnje, da nije samo po izgledu kao Deirdre, njezina rođakinja, nego da nosi i kostim koji je ona napravila za amatersku predstavu. Uistinu nije znala bi li se smijala ili plakala. Barem nema straha da će se ijedna druga žena pojaviti u istoj opremi! A nitko je ovdje ionako ne poznaje. Slegnuvši ramenima i zanjihavši haljinom šljivine boje, Maggie O'Keefe krenu u potragu za pričom.

Sunce je brzo tonulo nad jezerom. Sada su se kao komadići kalei­ doskopa svi gosti slijevali u plesnu dvoranu gdje je mali orkestar izvodio izbor klasičnih valcera kojima se tradicionalno otvarao ples. U tom času Honoria se po običaju povukla na starinsku ga­ leriju za glazbenike iznad plesnog podija. Ondje se mogla, s oper­ nim dalekozorom u ruci i samim Rajeshom u društvu, opustiti i zabavljati proučavajući goste i njihovo raspušteno, neusklađeno dr­ musanje. Čovjek ne treba gledati predaleko da bi povukao paralelu između opadanja umjetnosti i opadanja društva. Valcer je do jučer bio dražestan, udvoran i romantičan, fokstrot brz, vješt i suzdržan, a svaki pokret savršeno koreografiran. Čak ni tango nikada nije bio vulgaran, iako je senzualan. Danas se čini da stara pjesma »Sve prolazi« dobiva sve više doslovnog značenja, čak i ovdje na Ivanj­ skom plesu, jer većini sudionika ne smeta da se na javnom mjestu što je moguće više ponašaju na hedonistički način. Kao da je htio potvrditi njezinu primjedbu, jedan ministar u vladi svukao je kaput, napola raskopčao košulju i počeo niz neodređenih opscenih trzaja iz zdjeličnog predjela prema ženi koja pouzdano nije njegova supruga. Honorijin se nos nabrao od gađenja. I kad samo pomisli da je isti taj pojedinac zadužen za državnu blagajnu! Kad su glazbenici odložili glazbala i pošli na piće, izvana se čulo razgovijetno brujanje propelera. Honoria je odjednom ojačala i uspravila kralježnicu. I na plesnom podiju primijetio se drhtaj, go­ tovo električni naboj. Praktički se svaka glava, uključujući i njezinu, okrenula prema vratima u iščekivanju. Nekoliko trenutaka poslije ušao je Carrick. Bolje i kasno nego nikada. Honoria zatomi frktanje. Doista, ovih je dana bilo gotovo nemoguće odmamiti ga s njegova otoka. Uperila je u njega oči pri­ mjećujući s užitkom kako se priličan broj mladih dama sjatio oko njega poput leptira, veselo su se smijale, učvršćivale kosu i provjera­ vale odjeću, izbacujući grudi naprijed kao mamac, sve u očajnom nastojanju da svrate njegovu pozornost. To nije iznenađivalo: njezin najstariji unuk privlači žensku pažnju od dana kad je napustio uči­ onicu, zapravo i prije. Sve uzalud! Možda bi sada, kad je Honoria

bacila rukavicu, mogao biti skloniji tomu da posluša i napokon iza­ bere ženu. Njezine oči pođoše tada u potragu za njegovim bratom i nađoše ga kako prividno s velikom pozornosti sluša što mu govori zaručni­ ca. Kako krasno izgleda večeras u smokingu, sa znalački odabranom svilenom leptir-kravatom u skladu s blijedoružičastim preljevom Ashlingine haljine u boji bjelokosti! Ona zatomi suh hihot. Ross može zavarati druge, ali nikad svoju baku. Ali momku treba odati čast, dobro glumi ulogu zaljubljenog zaručnika. Čovjek bi gotovo požalio Ashling zbog njezina pomanjkanja zapažanja, kad ne bi postojala či­ njenica da je upravo to pomanjkanje zapažanja omogućilo Honoriji da je privuče. Ali Ashling je bila samo mamac. Coppelia je bila prava lovina i Honoria je jedva čekala trenutak kad će ona uplivati u njezi­ nu mrežu. Promatrala je konobaricu koja se približila para s pladnjem šampanjca, istočnjakinja, upravo Rossov tip. Pitala se je li Ashling primijetila namjerno naslanjanje njegovih prstiju na djevojčinu ruku dok je uzimao čašu. Vjerojatno nije. Glazbenici su se ponovno skupili, odjeknuo je Strauss i H o n o ­ ria se nagnula natrag, razmišljajući kako bi u drukčijim okolnostima bila sretna da primi Ashling u obitelj Granville. Djevojka je inte­ ligentna, šarmantna i jednostavna, iz nje izbija poštenje i smirena jezgra dostojanstva. Jasno se vidi dobar odgoj. Govoreći o odgoju, pitala se tko je ona žena što stoji sama, s čašom u ruci, promatrajući tako pozorno Rossa i Ashling. Neki stari proplamsaj pamćenja! Zaboga! Ta haljina! Kakva očajna boja i užasno jeftin materijal, poput nečega iz... Sjetila se nečega sa zakaš­ njenjem. Ne, sigurno nije! Ali nemoguće je da postoje dvije takve grozne haljine na svijetu u isto vrijeme. Ništa ne poriče taj dokaz. To je isti onaj kostim iz predstave koja se nedavno izvodila u Carrickrossu u dobrotvorne svrhe, Peludna groznica od Noela Cowarda. T k o bi mogao zaboraviti onaj isti nabrani šav na leđima? O n a žena neznatno okrenu glavun i Honoria ugleda velikog leptira od šljokica koji joj je blistao na glavi sa strane. Ista ružna haljina! Isti prostač­ ki ukras! Ali sigurno nije ista djevojka koja ga je nosila one noći u predstavi. Honoria je dobra kad je riječ o imenima i licima. Deirdre...

Deirdre Butler? Članica lokalne amaterske kazališne družine. Bila je u redu s ostalima poslije predstave i Honoria joj je čestitala na izvedbi. Treba priznati da postoji općenita sličnost, posebno što se tiče crvenkaste kose, ali sigurna je da nikada prije nije vidjela tu djevojku. Potaknuta znatiželjom, ona se okrenu prema Rajeshu da mu kaže da se raspita, ali on se već okretao prema njoj, a lice mu je sjalo od iščekivanja. »Pogledajte, memsahibl Lisica je izašla iz jazbine.« Njezin pogled pođe za njegovim do mjesta gdje je Coppelia stajala na stubištu koje se spuštalo do plesnog podija, promatrajući dvoranu. »Doista je izašla.« Honorijina se ramena zategnuše od svo­ jevrsne divlje radosti. »A kako ću uživati kad je na kraju ulovim!« Kao da je telepatski osjetila, Coppelia podiže bradu i zagleda se izravno u Honoriju, a oči im se susretoše s gotovo čujnim praskom. Nosila je s dramatičnim efektom crnu baršunastu haljinu Schiaparelli, krojenu tijesno preko steznika i bokova, šireći se nježno od koljena da bi završila s malom povlakom. Izrez je bio zavodljivo du­ bok otkrivajući vršak grudi, dok su rukavi, pripijeni sve do zapešća, završavali s umetnutim draguljima na njezinim nadlanicama. Isti su dragulji ukrašavali poluotvorene cipele i profinjeno izrađenu kapicu ispod koje je bio sakriven svaki čuperak sjajne kose, naglašavajući divnu građu kostiju njezina lica. Crna osjenčanost i crte oko očiju naglašavale su njezine zelene oči u obliku badema, uokvirene gustim crnim trepavicama. Dobacivši posljednji izazovni pogled, Coppelia okrenu glavu i polagano krenu niz stepenice. » O n a zamišlja da je ravna meni, Rajesh«, prosikta Honoria, a šake joj postadoše bijele na člancima. On se hladno nasmija. »Kao vrabac prema jastrebu, memsahib.« Coppelia se zaustavila nekoliko stepenica prije dna stubišta, dok joj se približio Fin pružajući joj objema rukama čašu šampanjca. Bljesnula je neka kamera i trenutak je zabilježen za vječnost. Hono­ ria je s negodovanjem siktala. Sigurno će slika biti u svim sutraš­ njim novinama. Promatrala je kako Coppelia iskorištava pozu dok

se glupi mladić smijuljio pokraj nje. Prihvaćajući ponuđeno piće, Coppelia mu otpuhnu poljubac preko ruba prije nego što će čašu dodirnuti usnama i okusiti njezin sadržaj. Odmahnuvši rukom u znak otpuštanja, rekla je nešto što je mladog glupana potaknulo na drzak smiješak. Zatim je on milosrdno pustio madame Morrison da side niz posljednjih nekoliko stepenica i sama stupi na ispunjen plesni podij. Honoria se borila da očuva pribranost. »Rajesh, podsjeti me da razgovaram s Fintanom. Tomu mladom štenetu treba potkusiti rep. Krajnje je vrijeme da nauči što znači biti lojalan član ove obitelji.« Iznenadno cviljenje irskih gajda označilo je da je završio »kul­ turni« dio i da će uskoro početi ceili. Bio je to znak da zbilja počne neotesanost dok su se pripiti gosti redali da se okušaju u keltskim poskočicama i upropaste sve one lijepe drevne plesove stare stotine godina: Opsada Ennisa, Valovi Toryja, Zidovi Limericka. Iza želje­ zne fasade Honoria je ipak zlobno uživala gledajući kako neki od najuglednijih građana Irske prave od sebe totalne budale. Zaplju­ snuo ju je val nestrpljenja. Postaje prestara za sve to, preumorna, da, katkada i obeshrabrena. Ponovno potraži Carricka, Rossu, Ashling i naposljetku Coppeliju Morrison, zatim se opet umorno opusti u na stolici. »Još samo malo dulje, memsahib«, šapnu Rajesh s nedoku­ čivom sposobnosti čitanja njezinih misli. »Mnogo pasa ulovi zeca, bez obzira koliko on vrludao.« Honoria se neprimjetno nasmiješi. »Jedna indijska poslovica za svaku prigodu, Rajesh? Imaš pravo, naravno. Mnogo pasa, ili ova stara kučka sama, lovit će Coppeliju Morrison do smrti.«

Indigo Granville je promatrao svoju sestru blizanku kako besramno flertuje s nekim mladićem koji je imao jednake izglede da s njom završi u krevetu kao on da postane nadbiskupom od Galwaya. Raspustivši kovrčice svoje divne plave kose preko vitkih ramena, Sap­ phire je iskrila očima poput dragog kamena po kojemu je dobila ime. Povremeno je dobacivala Indigu urotnički polumig, kretnju koja je

značila ohrabrenje i potvrdu da nitko, muškarac, žena ili dijete, nika­ da ne može stati između njih. I nikada ne će stati. Prije će ju vidjeti mrtvu. On uze martini od konobara u prolazu i nastavi proučavanje, napola sklopivši plave oči, tamnije od njezinih. Ona je poput vodene vile, zaključi, nestvarno, polumitsko stvorenje, lepršajući u toj večer­ njoj haljini blijede zelenožute boje u kojoj izgleda kao da pluta pod vodom. Millaisova Ofelija, samo u de Lisijevoj kreaciji. Uhvativši Sapphirin pogled, on lagano zaklima glavom i trenutak poslije ona se otrese društva i vrati se da stane kraj njega. »Zar nije dobar?« Njezine oči načas bljesnuše prema napušte­ n o m mladiću kojemu je bilo neugodno pod njihovim zajedničkim pogledom te je odjednom izgledao nespretno, nesiguran u sebe, kao da je slutio da je predmet njihova izrugivanja. »Seljačina.« Okrutni Indigo stisnu lijepo oblikovane usne. »Ni­ je dostojan ni poljubiti tvoje skute. Ako se želimo spustiti nisko, ima­ mo Seana. Osim toga, noćas je noć za nešto nježnije.« Usne mu se opet razvukoše u vučji izraz. »Nešto... djevičansko. Razumiješ me?« »Jasno i glasno«, reče Sapphire. I s brzim poljupcem u obraz ona se ponovno baci u gužvu na plesnom podiju, otresavši se grubo mladića kojeg je Indigo odbacio. O n a je već uočila mogući cilj, crnokosu djevojku na daljem kraju prostorije koja je stajala prilično sama, i Sapphire pojuri poput navođenog projektila. » M e t a « je nosila lijepu haljinu sa širokim izrezom oko vrata, koja je padala u starorimskom stilu, potpasana satenskom trakom koraljne boje ispod grudi. Galliano. Sapphire je prepoznala stil. Stil prošle sezone. Kosa joj je bila labavo skupljena gore, propletena nizovima bisera, imitacija — Sapphire zna što su prave stvari — dok su joj se blistavi uvojci spuštali niz vrat. Biser je bio i na svakom uhu, a jedan suzolik biser visio je o zlatnom lančiću oko vrata. Zapešća i prsti bili su goli, osim kristalnog prstena na srednjaku lijeve ruke. Pristupivši sa samopouzdanjem koje je zaštićeno područje vr­ lo bogatih, izuzetno slavnih ili nadasve razmaženih ljudi, Sapphire pruži vitku ruku. »Zdravo, mislim da se nismo upoznale. Ja sam Sapphire Granville.«

Izbliza je djevojka bila još krasnija, žutosmeđ kože sa sjajnim tamnosivim očima pod gustim crnim trepavicama. Imala je pune ružičaste nabubrjele usne od one vrste koje biste rado zagrizli. Ili biste barem to učinili da ste Sapphire Granville. Od te pomisli ona se u sebi smješkala. »Kathleen.« Formalno i s laganim drhtanjem prstiju djevojka prihvati i potrese Sapphirinu ruku. »Ali prijatelji me zovu Kate. Kate O'Learv.« Izgovorila je to tiho dok joj je neznatno rumenilo preplavilo vrat i obraze. Sapphire joj zadrža ruku. » N o , svakako se nadam da ču biti jedna od tvojih prijateljica. Drago mi je što smo se upoznale, Kate.« Spretno je povede u stranu do pozlaćene ležaljke i povuče je da sje­ dne do nje. » O n d a , dobro se zabavljaš?« » O h , da. Ovo je bajoslovno, hvala.« Gotovo bez daha djevoj­ ka je kružila pogledom po plesnoj dvorani i »krasnim ljudima« koji su se bučno veselili, po šarolikim freskama na stropu i duž raskošna stubišta kao iz filma Prohujalo s vihorom. »Nikada u životu nisam bila u ljepšem prostoru.« Pa spusti glavu i prođe prstima po ma­ terijalu svoje haljine. » D a budem iskrena, osjećam se pomalo kao varalica, stvarno. Hoću reći, ovdje sam samo zato što sam pobijedila na natjecanju za Ružu kraljevstva, a noć na Ivanjskom plesu bila je dio nagrade. Haljina Galliano bila je drugi dio.« Zatim baci iskosa nesiguran pogled na Sapphire. Galliano. Sapphire je sama sebi čestitala u duhu. » N e budi laž­ no skromna, Kate, zaslužila si pobjedu!« Sa smiješkom pruži ruku i naličjem nokta nježno prijeđe niz cijeli djevojčin obraz. »Vidjela sam fotografije u novinama Kerry Eagle. U h ! Kakva skupina ružne pačadi!« Pomaknu se s kretnjom koja odražava djevojačku solidarnost i potapša je po koljenu, ostavljajući na njemu ruku jedan trenutak previše. »Sve si ih zasjenila!« D o k joj je lice gorjelo, Kate odbi rukom lasku, ali Sapphire je vidjela da joj je drago što čuje pa odmah iskoristi prednost dodajući još jedan kompliment. »I Indigo tako misli.« Pa pokaza rukom prema njemu. »Moj brat, ono božanstvo seksa oslonjeno na stup što bulji u tvom pravcu.«

Kate pogleda kamo je pokazivala Sapphirina ruka, a lice joj još jače planu kad je ugledala Indiga Granvillea kako stoji na sredini mramornog stubišta i diže čašu prema njoj. »Možda ga prepoznaješ. Trenutno se igra s idejom da je glu­ mac i postao je donekle miljenik medija nakon uspjeha u onoj novoj irskoj crnoj komediji Ugasite svjetlo. Jesi li gledala? Igrao je ulogu ubojice. Sve je to odavno viđeno i izvedeno milijun puta, ali publika ga je voljela.« Radost zabljesne iz njezinih očiju. »Mene je oborilo s nogu.« » O h da, gledala sam t o « , prizna Kate. »Gledala?« Sapphire zadovoljno podiže obrve dok im je Indigo napadno namigivao. »Čaroban je. Apsolutno čaroban. Moram vas upoznati.« Pa svrnu pogled na Kate. »Osim ako... tvoj momak?« » O h , nemam m o m k a ! « Katin je odgovor bio malko prebrz. »Nemaš momka?« Sve bolje i bolje. Sapphire raširi oči. »Blaže­ na nebesa, to ne vjerujem. Osim ako... osim ako...« Ona vragolasto zažmiri. » O h , shvaćam! Izabrala si drugu stranu.« Kate je najprije izgledala zbunjeno, zatim se užasnula. » O h ne, ni govora. Zapravo, izlazila sam s nekim do prošlog Božića. Ozbiljno smo hodali. Ipak, čini se da on nije bio toliko ozbiljan. On je... on je upoznao nekog drugog.« Pokušala se bezbrižno nasmiješiti, ali bilo je jasno da je još boli rastanak, pa je u Sapphirinim očima postala još više pristupačna. »Molila sam prijateljicu da sa m n o m dođe večeras ali nešto ju je u posljednji čas spriječilo. I tako evo me, sama kao prst.« Izgledala je malko zabrinuta. » N a d a m se da je u redu što sam došla potpuno sama? Jednostavno sam znala da mi se ovakva prilika ne će više pružiti.« Sapphire u sebi kriknu od ushićenja. »Zaboga, to je više nego u redu! Ne mogu ti reći koliko je lijepo vidjeti novo lice, već nas hvata muka od starih dosadnih čudaka, iz godine u godinu. Pogledaj samo Indiga, izgleda kao da je dobio na lutriji. No, dođi, idemo ga izvući iz bijede! Idemo doista početi zabavu i vidjeti možemo li koga pohvaliti pred Kupidom, dok smo još sposobne za to. Ili možda koga povaliti, što je još bolje.«

Smiješeći se ona podigne na noge Kate koja bi, da se nije osjećala tako zbunjeno, možda primijetila kako su iza toga smiješka plave oči njezine domaćice izgubile dio dotadašnjeg prijateljskog raspoloženja. D o k ju je Sapphire vodila preko plesnog podija, gotovo nepri­ mjetno stišćući djevojčino zapešće, slavljenički je pogledom strijeljala brata. Na njemu se vidjela nekakva napetost, osjećaj iščekivanja ko­ jega prije nije bilo. Njihove su se oči susrele s nijemim i savršenim razumijevanjem. Nikomu se ne smije dopustiti da im pokvari zaba­ vu. O n a zabrinuto potraži pogledom Carricka i nađe ga, kao uvijek, okružena ženama. Dobro je! Sve je čisto. »Dodi, Kate.« Ubrzavajući korak gotovo do točke nestrpljenja, vukla je djevojku naprijed. »Indigo i ja priredit ćemo ti noć koju nikada ne ćeš zaboraviti. Bi li to voljela? Pomisli na tolike djevojke koje bi dale bilo što da budu na tvojem mjestu!« » O h da, to bih jako voljela.« Jedva vjerujući u sreću da je iza­ brana za takvu čast, djevojka je podignula skute večernje haljine i poslušno uskladila korak sa svojom domaćicom. Ali njihov odlazak nije prošao posvema neprimijećeno. S razli­ čitih mjesta u dvorani nekoliko se glava diskretno okrenulo dok je Ruža kraljevstva dopuštala da je odvedu. Kao janje na klanje.

Ashling se pristojno oprostila od još jednoga čestitara. Čeljusti su je boljele od smiješka, ruka od snažnog stiskanja uz dobre želje. Više nego išta željela je umaknuti barem na pet minuta, da dovede mi­ sli u red. Uzalud se obzirala za Rossom. Na jednoj strani mogla je vidjeti njegova brata Carricka koji se branio, ne posvema uspješno, od opsade cijelog jata žena. Nikakvo iznenađenje. U prirodi je bio još ljepši nego na fotografijama. A kakav je spektakularan dolazak imao, stigavši helikopterom! Da ga već nije poznavala kao općenito dobra čovjeka, moglo bi ga se čak optužiti da je htio ukrasti njezino i Rossovo slavlje. I to je bio dio problema. I dalje ga je poznavala tek po čuvenju, jer ih još nisu, ni Ross niti itko drugi, međusobno upo­ znali, a sama je bila jednostavno previše stidljiva da bi sama istupila. Istežući vrat, opazila je na daljoj strani dvorane onu glumicu koja

se odlučno probijala prema ostakljenim vratima. Jao, ona joj haljina nipošto ne ide u prilog. Ipak, čini se da je dostatno ugodna, otvore­ na i dobrohotna. I prirodna, što se ne može reći za većinu nazočnih gostiju. Ashling se pitala bi li joj trebala pristupiti i razmijeniti još koju riječ, ali to bi je dovelo u blizinu Carricka a ona doista ne bi mogla samo tako proći pokraj njega. Odsutna d u h o m dodirnula je slatku mimozu na podnožju obližnjega stupa. Jedan se list otrgnuo i ona ga zgnječi u ruci oslo­ bađajući miris koji prati mladenku na vjenčanju. Primjereno, jer uskoro će biti mladenka, a sudeći prema onome o čemu je Ross raspredao prethodne noći, bit će i gospodarica svega što vidi oko sebe. Ipak se i dalje borila s novošću, pokušavajući razumjeti situ­ aciju i prosuditi kako se osjeća u toj ulozi. Svaka bi djevojka bila ushićena, ali njoj još ništa nije bila jasno. Bez obzira na to koliko je Ross tvrdio da mu je Carrick nametnuo cijelu stvar, ona se nije mogla osloboditi osjećaja da je pogrješno lišiti ga nasljedstva i da iz toga ne će poteći nikakvo dobro, ni za koga od njih. A gdje je zaboga Ross? Njegova ju je nenazočnost počinjala jediti. Naravno, oboje su morali kružiti, miješajući se s gostima, a njegov je teret bio mnogo veći jer je sama poznavala relativno ma­ len broj ljudi. Ali od službenog fotografiranja na početku večeri i stalnog slikavanja za tisak poslije toga, jedva su tu i tamo ulovili poneki trenutak za sebe. Nikada nije tako zamišljala objavljivanje zaruka. Suze su joj navrle u oči. Gnjevno ih je otresla treptanjem i kad joj se razbistrio vid našla se pred nasmiješenim licem svoga budućeg djevera. »Ozlijedit ćeš tu jadnu biljku.« Otvarajući joj nježno ruku, on ukloni zgnječeni list i stavi ga u pepeljaru. »Ja sam Carrick, us­ put rečeno, Rossov stariji brat. A ti si lijepa Ashling Morrison koja je ukrala njegovo srce.« I tvoju baštinu, pomisli Ashling s tugom, dok se on naginjao da je poljubi u obraz. On je uhvati ispod ruke. »Dođi, idemo se upoznati prije nego što se Ross vrati i bučno upita što ja to radim s njegovom lijepom gospom.«

Ashling se nasmija, već bliska s njim, dok ju je vodio da joj ponudi piće. » O h , Ross nije ljubomoran tip. Prava šteta.«

Coppelia zataknu neposlušni bakreni uvojak p o d rub kape i pogle­ da svoju savršenu sliku u zrcalu. Kakva je pogrješka bila podcijeniti Honoriju, pomisliti tjednog časa da će starost narušiti ono arogan­ tno, kraljevsko držanje. Koliko god novih bora bilo na Honorijinu licu, njezine su oči bile oštrije nego ikada, tvrde poput opsidijana, i Coppelia je osjećala da njihovi pogledi probadaju poput bodeža. Već ju je jedanput Honoria tako gledala. Jednom davno, nad svježe iskopanim grobom. Netko je nestrpljivo okretao kvaku na vratima garderobe, ali Coppelia se nije ni osvrnula na buku. Bilo je važno da malo predahne i dovede misli u red prije nego što će nastaviti borbu s neprijateljem. U prošlosti mogla se samo povlačiti i lizati rane. Ne više! Borbene linije jasno su povučene i napokon je bila spremna krenuti sa svojom vojskom. Kad se raziđe dim, vidjet će se samo jedan pobjednik. Ne mareći za niz žena pred vratima i rafal srditih pogleda, vraćala se u plesnu dvoranu kad ju je oštar piskut prisilio da okrene glavu. Rajesh. Coppelijine savršeno njegovane obrve podignuše se da uobliče dva polumjeseca. Kako se usuđuje piskutati iza nje! Usne joj se saviše. »Ah, Honorijin intimni prijatelj! Quelle surprise! Poslala ga stara vještica da me napastuje, zar ne? Pitala sam se koliko joj treba vremena da to učini.« On se nakloni, načinivši kretnju koja je bila u posvemašnjoj suprotnosti s mržnjom koja je iskrila iz njegovih očiju. »Memsahib Morrison, pozvani ste da se pridružite mojoj gos­ podarici na piću u njezinu privatnom salonu.« Coppeliji se nakostriješiše dlake na vratu. Dođi u moj salon, reče pauk muhi! »Želi razmijeniti recepte, pretpostavljam. Svoju marmeladu Seville za moj džin Sling. Zar ne? Kakvo razočaranje.« Napustivši brzoplet ton, ona efektno pogleda na sat. »Već je odustala od napreza-

nja tijela i kraljevskoga držanja, zar ne? Pa, tek je minulo vještičje doba. Ah, ah, stara cura očevidno ispada iz forme.« Ali nije mudro razdraživati Rajesha. Instinktivno je osjećala da će on, jednog dana, pokušati da je ubije. Smrt će biti brza, nemilosrd­ na, prerezat će joj grkljan od uha do uha onim paklenskim bodežom što ga nosi za pojasom. Ili će, kao Honorijin pokojni muž Henry, možda također doživjeti vodeni kraj, kad joj ubojičine ruke budu dr­ žale potopljenu glavu dok joj je istjeraju posljednji dah iz tijela. Ona isturi bradu. Još nije mrtva! Otjera ga s otpusnom kretnjom. »Reci Honoriji da ću joj se možda pridužiti, ili da možda ne ću. Dobro će joj doći uzbuđenje kad odgonetne kakav će biti kraj.« »Vrlo dobro. U tom slučaju možete pitati nekog slugu da vas uputi.« Ona pljesnu rukama. » O h , nestani već jednom, ušljivi stvore!« Rajesh se nakloni s neproničnim izrazom lica i pođe bez riječi. Uznemirena protiv svoje volje, Coppelia je zurila za njim. »Ah, tu si, teta Pelia!« Finov glas je trgnu iz misli. »Bojao sam se da te je razularena svjetina možda već otjerala odavde.« » N i govora, dječače moj. Ja sam prava životinja za ovakve za­ bave. Mislila sam da to znaš.« Fin se nasmija. »Mala mačkica?« Ona zareza. »Ne, tigrica...« Zelene joj oči bljesnuše iznenad­ nim obećanjem. Fin proguta pljuvačku, otvori vrata nekog predsoblja, provjeri je li prazno, zatim je povuče unutra i zagrli. » O n d a dobro, teta Pelia« promrmlja, tražeći gladno njezine usne, dok mu se ruka dizala da je uhvati za grudi. »Vrlo sam sretan što ti se mogu ponuditi kao plijen.« Rezanje se pretvorilo u predenje. Kao predjelo, Fin će joj jako dobro doći. Glavna lovina doći će poslije.

Maggie je dovršavala piće na terasi, uzevši predah od gungule u plesnoj dvorani i dijeleći raspoloživi zrak s nekolicinom pušača koji

su izašli za vrijeme plesne stanke. Bilo joj je drago kad je glazba ponovno krenula i oni svi jurnuli natrag. Usprkos katastrofi s haljinom, bila je dobro raspoložena, toliko dobro da joj je bilo teško učiniti potreban napor da povede razgovore s članovima Granvilleova klana. Morala je dodati težinu i oštrinu svojem naumljenom članku za društveni magazin. Ali njezino se tijelo prebacilo u prazničko stanje i počelo otkrivati nadarenost za nehaj. Nagnula je čašu i uživala u posljednjim kapima, rastrgana iz­ među mogućnosti da se vrati unutra i krene za poslom ili da istražuje ružičnjak koji je vidjela malo dalje od kuće. Ustala je, spustila čašu na stolić i oteturala stubištem u previsokim Deirdrinim petama. Kad se primaknula bliže, oštar miris raznih ruža zapljusnuo joj je osjetila, zajedno s melodičnim pljuskanjem čudesno urešene fontane u sredi­ štu vrta koja je bila okružena visokim drvenim rešetkama po kojima se penjala ljubičastoplava glicinija s teškim grozdolikim cvjetovima. Niz bijelih svjetala provlačio se kroz rešetke, dajući srcu glicinije nje­ žan sjaj. Za odmor njezinih utrudenih nogu tu se nalazilo i nekoliko mramornih klupa i stolova sa svijećama unutar glicinijina kruga, a po nekoj čudnoj čaroliji nijedna klupa nije bila zauzeta. Sa zahvalno­ šću je sjela na najzaklonjeniju i istodobno skinula cipele. Blaženstvo! Uskoro su joj se sklopile oči uz očaravajući šum vode što pada na vodu, ali su se gotovo o d m a h širom rastvorile kad je iza sebe začula iznenadan prasak. Zatim su do nje stigla dva uzbuđena glasa, stišana ali gnjevna. Maggie se nape da bolje čuje. Do uha joj je jasno dopirao glas nekog jadnika. Ustade, došulja se do ulaza u sklonište od rešetaka i proviri. Ross Granville je stajao u podnožju stubišta terase, očito psujući nekog konobara koji stajao s pladnjem u ruci dok mu je njegov sadržaj ležao smrskan kraj nogu. Ali, je li doista bilo ikakve potrebe da Ross, skraćujući put, naleti na njega? Ta se misao jedva rodila, a Ross je već koračao prema njoj, ostavivši jadnog konobara da za njim maše i prosvjeduje. Maggie je sa zadovoljstvom vidjela kako konobar naposljetku pokazuje srednji prst pozdravljajući Rossa. Brzo se sklonila na svoje mjesto i naslo­ nila na rešetku nadajući se da će je u mraku sakriti guste glicinijine vitice. Uostalom, nitko ne voli da ga uhvate dok prisluškuje.

Ross Granville se zaustavio na ulazu u glicinijin krug, gotovo na dohvat ruke, a držanje mu je pokazivalo krajnju napetost. Na njegovu licu, mutno osvijetljenu vilinskim svjetlom, vidjelo se nešto što se moglo opisati samo kao čisto očajanje. Sretni budući mladoženja, pomisli Maggie. Posljednji put ga je vidjela kako se mazi s lijepom zaručnicom, a sada se dere na kono­ bare i izgleda kao Godzila na dopustu. Njušila je neku tajnu. Zatim se ukočila čuvši kako ga netko zove po imenu.

Ross se trgnu na glas svoga brata, još jedanput duboko udahnu dim cigarete koju je netom zapalio i zatim okrenu leđa fontani. Taj se trenutak nije mogao više odgađati. Izbjegavao je sastanak sve od Carrickova telefonskog poziva stisnutih zubi iz Tokija. Savjest ga je pretvarala u kukavicu, pa se nije dobro opravdao onaj put nego je mrmljao i mucao tijekom cijelog razgovora. Bez obzira na to koliko je puta sam sebi ponavljao rečenicu »Zar sam ja čuvar brata svoga?«, duboko u srži njegova bića pristojni je dio znao da govori kao hulja. Međutim, nije bilo povratka. Preko glave je u dugovima, duboko u crvenom, a Carrickross je, bogamu, jedini njegov izlaz. Obziri su bili još jedna raskoš koju nije mogao sebi priuštiti. Osim toga, obziri mu ne će donijeti kruh na stol i obziri nipošto ne će platiti skupu odjeću po narudžbi na Pritinu divnom tijelu ili nakit oko njezina vitka vra­ ta. Moglo bi se dokazivati da je tvrdoglavost njegova brata bila uzro­ kom njegove propasti, pa zašto bi mu onda gubitak Carrickrossa ne bi bio zapravo dobitak? Carrick mu je onoga dana poklopio slušalicu, zloslutno završavajući poziv odrješitim » D o Carrickrossa«. Ross je odahnuo kad je prije tjedan dana stigao doma i otkrio da Carrick prolazi kroz jednu od faza osamljivanja na svom dragocjenom otoku. Ali sad se približilo polaganje računa. Bacivši cigaretu na šljunak, zgnječi je nogom i prisili se da mu glas bude veseo. »Ah, Robinson Crusoe se vratio! Mislio sam da ćemo te vidjeti prije ovoga, da nam možda dadeš ruke u pripremama za ples.« »Nisam siguran da bih bio dobro dočekan.« Carrick se tmurno

nasmiješi. »Osim toga, rekao bih da je bolje bilo biti daleko od cijele ove gužve.« Ross gotovo ustuknu. » N o , da, bilo je prilično manijakalno, ludnica sa ženama koje su stalno vikale jedna na drugu u potrazi za savršenstvom. Milijun milja daleko od Tokija, nadam se?« »Istina je. Tokio je bio fascinantan, ali misija je završena, sa­ da dolazi novi projekt: neogotička katedrala u Wicklowu. Suvišno je i reći da ću se svim silama uvjeravanja potruditi da se izmijeni idejni nacrt.« Stao je iza Rossa, naoko da gleda fontanu, a zapravo je izbjegavao raspravu licem u lice, ne bi li po mogućnosti spriječio katastrofu radi sviju njih, ali najviše radi samog Carrickrossa. Neka oni samo igraju svoje sitne igre. On će barem biti izravan. Opet se okrenuo, a lice mu ni dalje nije odavalo misli. »A Tajland? Još ondje uživaš, je li tako? I dalje u ropstvu svih egzotičnih užitaka koji se nude?« Ross se na trenutak sledio. Je li to neka prikrivena aluzija na Priti? Zna li Carrick za nju i, ako je tako, tko još zna? Uvijek je pa­ ranoidno nastojao očuvati privatni život upravo takvim, privatnim. Ali Carrickovo lice je bilo tako otvoreno, tako lišeno svake prijevare, da se panika gotovo isti čas povukla. »Da, Hua H i n je dobar. Plavo nebo, pješčane plaže, sunce. Sto se tu ne bi svidjelo? Meni u svakom slučaju odgovara.« »Bolje nego kod kuće?« Lagano dodirnuvši Rossov lakat, Carrick ga povede pošljunčanom stazom do vrtne klupe, sučelice fontani. Ross je slutio da će upravo početi pravi razgovor. Sjedajući pokušao se opustiti, olabaviti udove, ostaviti dojam da je miran i pribran. Ali srce mu je snažno tuklo, bilo se ubrzavalo. Carrick je sa svoje strane sjeo malko naprijed, zureći ravno ispred sebe. »U redu, karte na stol, Ross. Zašto pristaješ na sve ovo?« Pokaza rukom straga prema kući koja je sva sjala kao dječji vlak, sa svjetlima u svakom prozoru, s glazbom koja je dopirala u slabašnom falsetu. » N a ovu... šaradu?« Ross zapali novu cigaretu. Bio je to napor da smiri glas. »Šara­ du, Carrick? Ne bih rekao! Znam da se sve dogodilo prilično brzo, ali

nema zakona za Kupidove strjelice. Ukratko rečeno, ja volim Ashling, Ashling voli mene i mi se vjenčavamo.« Povuče dim duboko u pluća, pitajući se zvuče li njegove riječi jednako lažno Carricku kao što su zazvučale u njegovim ušima. »I žao mi je ako je nusproizvod to što ti je Honoria zadala udarac nogom u jaja. Ali doista, nerazborito je od tebe što očekuješ da svi mi zaustavimo tijek života dok ti ne izađeš na kraj s vlastitim idejama o braku.« Carrick se okrenu prema njemu, probadajući ga oštroumnim očima. »Upravo tako, Ross. I doista, na površini sve to izgleda kao savršena vrtoglava romansa i Ashling je iznimno ljupka mlada žena. Razgovarao sam s njom u plesnoj dvorani. Ali čudno je kako se podudaraju brzina i pohlepa, zar ne? Č u d n o je i to kako ju je baka izabrala za tebe.« »U tome ništa nije čudno«, odbrusi Ross, dok ga je mješavina krivnje i panike prisiljavala da se osovi na stražnje noge. » N e pori­ čem da nas nije baka upoznala, ali zar se ljudi općenito ne susreću na taj način, preko trećih osoba?« Tada promijeni taktiku i prijeđe u napad. »U svakom slučaju, čemu ovo ispitivanje? Da li tebe uisti­ nu zanima moja budućnost, Carrick, ili ova hrpa starog kamenja?« Bilo zakuca u Carrickovoj sljepoočnici. » O v a hrpa starog ka­ menja je naše pravo po rođenju, Ross, i doista to me pravo i te kako zanima. Ti ovo ne želiš. Nikada nisi ovo želio. Ni odgovornost ni posao koji zahtijeva stalno održavanje. Povijest ovoga tebi apsolutno ništa ne znači. Nikada ti ništa nije značila.« Carrick skoči na no­ ge od uzbuđenja. »Ali sa m n o m je drukčije, Ross. Kad pogledam Carrickross, ja vidim svaki kamen, svaku ploču, svaki komad cigle pokriven bršljanom, krv, znoj, suze i ponos svih Granvilleovih koji su otišli prije nas i koji su od nas načinili to što jesmo. Ova stara kuća, ova zemlja, to je naše pravo po rođenju, zar to ne vidiš? Nje­ gova se vrijednost ne može izračunati. To jednostavno nije nešto što se može izraziti u funtama, šilinzima i penijima, uz natpis >Prodaje se<.« Okrenuvši se, on se zagleda u daljinu, kao da više nije mogao podnijeti izravan pogled u brata. »A s tobom se sve svodi na to, zar

ne? Novac! Ako se prepusti tebi da sam o njemu odlučuješ, začas ćeš sve iz njega izmusti.« Ponovno sjede, protrlja oči, iznenada umoran i nevjerojatno potišten. »Ali postoji jedna kvaka, Ross. Bez obzira na to kakva su njezina obećanja ili kakvom ti mrkvom maše ispred pohlepna nosa, Honoria ti nikada ne će dopustiti da sam odlučuješ. Carrickross se nalazi u njezinu smrtnom zagrljaju. Žrtvovat će bilo što i bilo koga da održi ime Granville na životu i imanje netaknuto.« Glas mu je pao na jedva čujan šapat. »Pazi, Ross, da ne ispadne tako da žrtva budeš ti.«

Kad su napokon braća Granville ušutjela i Maggie začula teške ko­ rake kako srdito drobe šljunak povlačeći se prema kući, pričekala je nekoliko minuta da provjeri je li zrak čist prije nego što će napustiti sklonište iza glicinije, s vezicama od cipela oko zapešća. Oprezno je izvirila iza rešetke i onda vrisnula od šoka kad je neka osoba došla s daljega kraja i gotovo je oborila s nogu. »Oprostite, molim vas!« Jedna ju je ruka pridržala. »Mislio sam da nema nikoga.« Carrick Granville. Sranje! Mislila je da su njih dva otišla. »Ja sam... ovaj...« promuca, osjećajući da joj gore obrazi, zahvalna što je svjetlo prigušeno. »Tu ste bili cijelo vrijeme?« Njegove oči zasjaše. » N a žalost. Ali, čujte, nije bilo namjerno. Htjela sam malo predahnuti, a kad je postalo jasno da se vas dvojica svađate, bilo je nekako prekasno da odjednom otkrijem svoju nazočnost.« »Prekasno ili preizazovno?« Carrick joj pristupi bliže. Mogla je osjetiti njegov topao dah na licu. Nehotice uzmakne jedan korak. »Jedno i drugo, ako želim biti iskrena«, reče drsko. »U sva­ kom slučaju, zar se ne smatra da je diskrecija bolji dio valjanosti? A što biste vi učinili u takvim okolnostima?«

Na njezino olakšanje, on se nasmiješi. » O h , vjerojatno to isto. Ali poslije bih to izbrisao iz sjećanja. I vi ćete upravo to učiniti, zar ne?« Maggie ne odgovori, samo se zauzvrat pobjedonosno nasmiješi. Neka on to protumači kako hoće. Zatim pogleda na sat i htjede se začuditi koliko je već kasno. » N o , morala bih se vratiti u kuću«, reče i krenu da ga spretno zaobiđe. »Drago mi je što smo se upoznali.« Carrickov pogled pade na cipele koje su joj visjele o zapešću. »I meni, Pepeljugo. Iako bi se moglo poželjeti da se to dogodilo pod različitim okolnostima.« Maggie se naceri, uperi prste prema njemu i žustro krenu ne osvrćući se na šljunak koji joj se zabadao u gole tabane.

Raskošan niz soba koje su zauzimali Sapphire i Indigo još je bio poznat kao Novo krilo, iako je izvorna dogradnja bila izgorjela do temelja prije barem stotinu godina. Sjedeći polusvjesno na rubu prugaste ležaljke, stežući drugi džin s tonikom na koji ju je prisilo Indigo, Kate se osjećala kao Alica u Zemlji čudesa. Sve je u dvorcu Granvilleovih bilo tako veliko i tako bogato. Ona se naprotiv osjećala doista vrlo malenom, te iako je bila neprofinjena seoska djevojka iz obitelji skromnih farmera, znala je dovoljno da prepozna stvarno bogatstvo kad bi ga vidjela. Bogatstvo Granvilleovih nije bilo poput bogatstava skorojevića o kojima je či­ tala u magazinima kao što su Okay i Hello! Daleko od toga. Ovo je vonjalo po starom novcu. »Hej, opusti se! Idemo se zabavljati!« Sapphire joj zaigrano prodrma ruku. Kate je okretala glavu na sve strane kao dijete pušteno na igra­ lište, dok se trudila da upije okolinu i spremi je u svoju memoriju. »Oprosti!« »Kakva je, ha?«, reče Sapphire, upravljajući na šaljiv način pitanje svojem bratu.

»Kakva je?« Podignuši malko obrve, Indigo se nasmiješi, a oči mu bljesnuše umjetnim sjajem koji je nemalo dugovao kemikalijama koje mijenjaju razum. » D o b r o pitanje, sestro. To sam upravo kanio istražiti.« Oživjevši od iznenadna naboja u atmosferi, Kate poče gledati blizance naizmjence, ali svaki se tračak nelagode smjesta izgubio kad joj se oboje veselo nasmiješilo i Sapphire nježno stisnula njezine prste. »Popij to, ljepotice!« reče Indigo. » T i se doista ne zalijećeš na taj džin. Bi li voljela nešto drugo?« Ne čekajući njezina odgovora on poče prebirati po bocama u dobro opskrbljenu ormaru s pićima, podižući ih i proučavajući etikete. Zatim pucnu prstima i značajno se nasmiješi prema Kate. »Naravno, šampanjac! No, to će biti sigu­ rno, zar ne? U čast naše ljupke Ruže kraljevstva.« »Apsolutno«, složi se Sapphire, sjedajući pokraj Kate. »Samo najbolje stvari za kraljicu ljepote, za Ružu kraljevstva!« Pomalo svladana tolikom pažnjom, Kate pograbi kristalnu ča­ šu koja joj je gurnuta u ruku kao da joj o njoj ovisi život. O n a nije voljela šampanjac, nije zapravo voljela nikakav alkohol. Od njega joj se smjesta vrtjelo u glavi, i već ga je popila više nego što je naviknu­ ta, ali Sapphire i Indigo su toliko ljubazni, obzirni domaćini, a ona se plašila da im ne pokvari zabavu. » Z a R u ž u ! « Sapphire podiže čašu i njome zvučno kucne o Katinu. » Z a Ružu!« Indigo svojom čašom dodirne njihove. »I za sve koji srču rosu s njezinih lijepih latica!« I tada se on i njegova sestra počeše grčiti od smijeha. Ostavši bez daha, Kate stidljivo otpi malo pića. »Da, znam da smo potpuno poludjeli!« uskline Indigo. »Jad­ na Kate, što ti moraš misliti o nama?« Potegnuvši je da ustane, kli­ znu rukom oko njezina vitkog stasa držeći je tako tijesno da je mogla osjetiti limunski miris njegova losiona poslije brijanja i još jednom zahvaliti svojim sretnim zvijezdama što je dobila priliku da bude u njihovu društvu. Indigo je brzo poljubi u čelo i zatim je pusti. Krene li prejako i prebrzo samo će je uplašiti. Još je bila prekruta da

bi počela prava zabava. Pošavši prema skupocjenom stereu Bang &c Olufsen na daljem kraju sobe, svojoj posljednjoj igrački, poče kopati po gomili CD-a koji su ležali nemarno nabacani sa strane. »Hej, idemo organizirati malu privatnu zabavu, samo nas troje, daleko od starih čudaka i bakina svevidećeg oka. Scissor Sisters, tko je za?« »Da, samo naprijed!« Trzajući samo ramenima, Sapphire od­ baci visoke pete i stupi na sredinu sobe čim su iz zvučnika odjeknule prve note pjesme Izvedi svoju mamu. Zatim kimanjem pozva Kate. »Idemo, Kate! Vrijeme je da prodrmaš tu lijepu stražnjicu!« Pomalo pripita, Kate također odbaci visoke pete. »Čujte, mo­ ram vas upozoriti da nisam bogzna kakva plesačica. Jedanput su me u školi izbacili iz grupe za irski ples jer sam imala dvije lijeve noge.« »Zbilja? To je jako zabavno!« Sapphire prasnu u svoj uobi­ čajeni neobuzdan smijeh, a Indigo joj se pridruži s prekomjernim grohotom. Njihova veselost morala je biti zarazna, jer se i Kate trenutak poslije počela cerekati usprkos činjenici da to nije bila osobito smi­ ješna priča. Ipak, blizanci su se silno zabavljali i ona se osjećala do­ voljno opušteno da se pridruži njihovu manijakalnom plesu, gotovo patetično zahvalna što se s njima sprijateljila. Toliko zahvalna da malo poslije, kad je Indigo naoko niodakle izvukao dugačak spliff, smotak duhana i marihuane, zapalio ga i ponudio njoj, nije ga mo­ gla odbiti da ne bi pokvarila raspoloženje ili njih navela da pomisle kako je nezahvalna. Sapphire je nastavila energično plesati, da bi se na kraju svalila na ležaljku, ispruživši dugačke vitke noge prema njoj. Uzevši smotak od Indiga, duboko je udahnula i malko zakašljala kad joj je dim udario u stražnju stranu grkljana. » U h a ! To je jaka stvar! Pusti me da pogađam. Iz Maroka?« »Pogodak u prvom hitcu! Crna kazba, da budemo točni, jedna od najnovijih mješavina. Moćno!« »S dodatcima?« Sapphire povuče još jedan dim i sumnjičavo zažmiri. Indigo nehajno slegnu ramenima. » M a kakvi. Ali hej, što je mala pljuga među prijateljima?«

»Pljuga?« upita Kate, dok je njezina veza sa stvarnosti već počinjala labaviti pod kombiniranim djelovanjem previše alkohola i miješane trave. Sapphirine se usne unaprijed zaokružiše od naslade. Gospode, ali ta je djevojka uistinu nevina. »Jedna stara prijateljica«, odgovori Indigo, a misli mu potekoše istom brazdom kao misli njegove sestre. Tada mu sijevne u glavi. Zar je doista moguće da je slatka Kate još djevica? Bedra mu se ugodno stisnuše od te misli. Jedva je čekao da to provjeri. »Još jedno piće?« Ne čekajući odgovora, Sapphire napuni do ruba Katinu kristalnu čašu Waterford. »Idemo, do dna! Čeka te još dug put prije nego stigneš Indiga i mene.« D o k je šampanjac obilno tekao i smotak marihuane s kokai­ nom neprekidno išao naokolo, Kate je počela osjećati mučninu. Tada joj se počela vrtjeti soba kao da je na vrtuljku. Izbio joj je znoj po čelu, želudac se zgrčio i odjednom je pala... Kad je napokon opet otvorila oči, zatekla je pred sobom prizor kao iz noćnih mora. Sapphire i Indigo još su se nalazili u sobi, samo što su sada oboje bili potpuno goli i stajali tako priljubljeni da su Sapphirine savršene dojke dodirivale Indigove grudi a njegova ruka stiskala jedan njezin guz. Drugom je rukom podupirao sestrin vrat, dok su mu usta proždrljivo tražila njezina usta. Užasnuta i klonula, Kate pomisli da je vrijeme stalo dok je promatrala plaženje njegova i njezina jezika te zmijoliko pripijanje njihovih tjelesa u stravičnom rodoskvrnom plesu. Incest! Ta riječ odjeknu u Katinu zamagljenom mozgu kao pogrebno zvono, a želudac joj se podiže i zastade negdje u grlu. » N e ! « Ruke joj se nehotice podignuše ispred lica kao da se htjela zaštititi od toga užasnog prizora. Uzvik privuče pozornost blizanaca i oni se razdvojiše, krenuvši složno prema njoj. »Ah, tako je Ruža procvjetala natrag u život!« Indigov je glas zvučao šuplje u njezinim ušima, usne su mu se micale neusklađeno kao glumcu u loše sinkroniziranu filmu.

»Meni se čini da se ona želi pridružiti zabavi.« I Sapphirin je govor izgledao posvema iskrivljeno, zatomljeno, kao da je govorila pod vodom, a lice joj se primicalo i odmicalo poput zrcalnog odraza u luna-parku. Uzalud se Kate borila protiv guste magle koja je njome vladala, kriknuvši divlje dok joj se Indigo približavao. »Pusti me na miru! O h , molim te, pusti me na miru!« »Što ti misliš, Sapph?« naruga se Indigo i sputa joj ruke tako da Kate ostade bespomoćna. » H o ć e m o li je pustiti na miru?« » O h ne, ne bih rekla.« Sapphire poprimi pjevušeći glas dje­ vojčice. »Bilo bi nepristojno pustiti je na miru!« »Nepristojno? To nikada.« Indigov se stisak pojača na Katinim zapešćima, tjerajući je da krikne od boli. Užasnuta se djevojka uzalud borila s njim, ali kad mu je Sap­ phire došla u pomoć da je zajednički pridignu, njezine noge posvema omlohaviše i trenutak poslije ona ponovno zapade u blaženu nesvjesnost.

Honoria je sjedila kraj kamina u privatnom salonu, uspravna kao stražar, stišćući bjelokosnu veprovu glavu na štapu, kad je Coppelia upala unutra čak i bez prijetvorna kucanja. Bile su četiri minute poslije dva. Coppelia se doimala visoko i vitko u crnoj haljini Schiaparelli, a lice joj je bilo nečitljiva maska. »Došla si.« Honorijine se oči gotovo gladno zalijepiše za nju. »Pretpostavljala si da ću te čekati?« »Znala sam da ćeš čekati«, uzvrati Coppelia. »Zbilja.« Starija se žena nasmija zvukom poput šuštanja suha lišća. Osvrćući se po salonu, Coppelia spazi Rajesha, poluskrivena u sjeni na kraju prostorije. »Sto on radi ovdje? Mislila sam da bi ovo trebalo biti tete-a-tete, samo ti i ja, Honoria.« I zapovjedno pokaza prstom. » T i ! Gubi se!«

»Rajesh ostaje«, reče Honoria hladno. »Pred njim nemam tajni.« Oslonivši se teško na štap, ustade koliko je visoka i dvije se žene nađoše praktički licem u lice. Nijedna se nije micala a ipak su ostavljale dojam dviju grabežljivih zvijeri što polagano kruže jedna oko druge, tražeći pukotinu u protivničkoj obrani. Coppelia kucnu po satu. »Deset minuta, Honoria. Deset mi­ nuta da kažeš što imaš i onda i d e m « . »To će biti više nego dovoljno. A opet izgleda tako kratko vrijeme da se uništi nečiji život.« Coppelia zakoluta očima. »Kreni već jednom. Neki se od nas moraju baviti boljim ljudima, pardon, hoću reći boljim stvarima.« Honorijin se izgled smrači. »Kako želiš. Vjerojatno i sama slutiš zašto sam te noćas pozvala ovamo?« »Da, naravno. Očekuješ od mene da ti čestitam što si priredila čitavu propast vjenčanja. Šo drugo?« Coppelijine se nosnice malko raširiše. Honoria nije to porekla. Naprotiv, nasmiješila se bez izraza šaljivosti. »To sam tako pametno izvela, zar ne? I kako su tek ljubak par!« »Sranje!« Na Coppelijinoj sljepoočnici poče bubnjati bilo. »Ima više ljubavi između tebe i mene nego između Rossa i Ashling, u svakom slučaju više nego s njegove strane. On je gotovo cijelu večer proveo očijukajući s poslužiteljicama i to ne zbog birane hrane na pladnjevima.« U Honorijinim očima bijesnu zloba. »Ljubav? Ha, ha, narav­ no, on je ne voli. Sumnjam da voli ikoga osim sama sebe. Taj dječak je uvijek bio bezobziran i usredotočen na svoju osobu. Ali njegova sebičnost i trajna zaduženost radile su u moju korist. Uostalom, tko na kraju bude gospodar Carrickrossa bit će po svoj prilici gospodar vlastite sudbine.« Njezine poluskrivene oči brzo trepnuše. »Ashling nije bez šarma. Sviđa mi se, zapravo. To nisam očekivala. Osim to­ ga, uopće nije skrojena od tvoga platna. Ashling je toliko očito kći svoga oca.«

Coppelia se nadmoćno nasmije. »Ah, ah, doista si bila radišna stara vještica!« »Vrijedilo je biti« odbrusi Honoria. »I bilo je tako lako. Posta­ vila sam stupicu, a Ashling ju je sama napela. Jadna djevojka, zbog pomanjkanja vlastite majke tako je očajno čeznula za ljubavlju, znaš, i tada se odjednom pojavio galantni i čarobni Ross. Istinu govoreći, nije se morao osobito truditi, samo je nekoliko puta trepnuo onim tirkiznim očima, ponudio joj zdjelu zašećerenih riječi, ispružio ruke i ona je pala.« Pa zaprijeti prstom svojoj gošći. »Nisi bila naročito dobra roditeljica, Coppelia. Nisi je zaštitila.« Coppelijine se ruke stisnuše u šake i dugački joj se nokti zabodoše u mekano meso na dlanovima. Ima istine u otrovnim riječima koje je izgovorila ta stara krava. Sama je izabrala da drži Ashling daleko od sebe. Predobro je igrala ulogu ravnodušne pomajke. Ako je Ashling odrasla čeznući za ljubavlju, to je njezina krivica. Primijetila je da je neprijateljica pozorno promatra, nastojeći proniknuti u njezine misli. Ne smije pokazati nikakav znak slabosti. »Ali zašto Ross?« reče hladno i na lice joj se vrati neproboj­ na maska. »Ostavljajući po strani bolno pitanje Jaspara i njegovih sklonosti, zar nije Carrick očigledniji izbor? Rekla bih prikladniji, s manje izgleda da će imanje odvesti u stečaj.« Zatim dobaci H o n o riji upitan pogled. »Što se ovdje zapravo događa? Uopće ne vjeru­ jem da si spremna jednostavno odstupiti i Rossu prepustiti uzde.« Coppelia zastade na trenutak. » T i koja si nekoć počinila ubojstvo da zadržiš vlast!« »Pretpostavljam da misliš na Henryjevu nesretnu s m r t ? « Honoria se nasmiješi. » N a smrt moga ljubljenog pokojnoga muža. Naravno, tada smo se posljednji p u t vidjele, zar ne? Ožalošćena udovica i drolja, a između njih svježe iskopan grob.« »Kamo ste ga spremili ti i ona spodoba što sjedi u kutu.« Cop­ pelia osjeti bol od suza u očima, tuga zbog gubitka jedinog muškarca kojeg je uistinu voljela bila je britka i poslije svih tih godina. »Nisi mogla podnijeti da te napušta zbog mene!« »Ti si bila nitko i ništa!« Iz Honorijinih usta izleti pljuvačka. »Samo još jedna Izebela u njegovu dugačkom životu. Henryjeve

male affaires de coeurs ništa nisu značile. Znala sam sve o njima. Nisu bile važne, važan je bio samo Carrickross. Ni ti nisi bila važna. Ali to je bila moja pogrješka, Coppelia; nisam vidjela kakva si guja. Za razliku od drugih kurvi, tebi nisu bile dovoljne mrvice s moga stola. Htjela si sve. Sve! Moga muža! Moj dom! Moj svijet!« » O n d a je za tebe bilo prikladno da se Henry slučajno utopi prije nego što mu pođe za rukom da te napusti. Iako obje dobro znamo da tu nije bilo nikakve slučajnosti. Jesi li bila ondje, jesi li gledala s obale kako Rajesh s njim vesla do sredine jezera i gura ga u vodu? Točno ispred ljetnikovca, zar ne? Čula sam da si tu kuću nazivala Henryjevom ludošću. Je li to tvoje poimanje šale, bolesna stara vještice?« Honoria podiže štap s poda i uperi ga s optužbom. »Henry je bio lud. Sve bi uništio zbog sebične riđokose kurve koja se urotila s paklom da me uništi.« »Šteta je što nisam uspjela, prljava zločinačka kujo!« »Nikada i ne ćeš uspjeti.« Honoria joj dobaci pobjedonosni pogled. »Osim toga, kad si sve to tako dobro razumjela, zašto nisi otišla na policiju sa svojim sumnjama?« Zatim sama odgovori na svoje pitanje. »Zato što nisi imala nikakva dokaza. Zato što bi oni bacili jedan pogled na te i vidjeli običnu, jeftinu bludnicu u potrazi za zlatom!« Ponovno udari vrškom štapa po podu. »I tako si izabra­ la da šmugneš kao lopov usred noći i da kao lopov nešto ukradeš iz Carrickrossa. Nešto dragocjeno...« Mučeći sugovornicu ona dopusti da se izgubi trag optužbe, dok se oko nje širilo ozračje jedva zato­ mljena uzbuđenja. Kriste, to ne može biti! Niz Coppelijino čelo skotrlja se graška znoja. Disanje joj prijeđe u kratko hvatanje daha. Honoria nikako nije mogla to doznati. Bila je tako pažljiva, gotovo paranoična. Tajna očuvana tijekom svih tih godina. S tako zamršenim izlikama. »Imala sam oči koje su te promatrale.« Staričine su riječi padale kao ledeni pljusak. »Stalno. Kamo god si išla. Morala sam znati sve o tebi, bez obzira na to koliko trivijalne sitnice bile.« Stala se smijuljiti kad se sve veći užas počeo javljati na Coppelijinu licu. » Č a k i ona babica što te je porodila bila je na mojoj plaći.

Oh da, Coppelia, znala sam sve o Ashlinginu rođenju petnaest minuta nakon njezina dolaska na svijet.« Izraz njezina lica pokri se ledom. »Kći mojega muža, blago koje si ukrala iz Carrickrossa, tajna o kojoj si mislila da je sigurna.« Njezina ruka presiječe zrak. » N e ! Ne pokušavaj to zanijekati. Ashling je Henryjeva kći. I morala je biti moja!« Posljednja je riječ prešla u tjeskobu i njezine se usne opet zgrčiše u rezanje. »Ti je nisi zaslužila! Ti si se nje odrekla, kao da nije ništa! Kćeri koju sam očajno željela! Zašto? Da bi mogla nastaviti svoj bezvrijedni život, nesputana djetetom! Tako sretna što su ti bezdjctni Morrisoni ponudili rješenje. Bogati, ugledni, očajno željni djeteta, mogli su biti jamstvo da će Ashlingi dati dobar život i istodobno otkupiti tvoju savjest.« Tresući se od posljedica šoka, Coppelia načini nadljudski na­ por da se pribere. »Nisam to učinila laka srca, bez obzira na to što ti misliš. Moji su razlozi bili opravdani. Tako je bilo bolje za Ashling. Sigurnije.« »Sigurnije? Zašto? I sama si mogla zaštititi svoju kći.« Honoria poprimi lukav izraz. » O s i m ako se nisi zbog nečega zabrinula, ili zbog nekoga. Zbog mene, na primjer?« Starica zaklima glavom. »Jadno razočarano stvorenje. Mogla sam uzeti Ashling kad god bi mi to odgovaralo. Umjesto toga, sjedila sam i uživala u cijeloj pan­ tomimi. Kakva je dilema nastala kad je njezina pomajka, Margery Morrison, onako neprilično umrla! Kako te je to stanje moralo muči­ ti, kad je sudbina otela pomajku tvojoj kćerčici. I kako si se genijalno na svoj način zavukla u Margerynu bračnu postelju, udala se za muža slomljena od tuge i proglasila se pomajkom svoje vlastite kćeri! Ski­ dam ti šešir, Coppelia. Samo je prava duševna bolesnica mogla izvesti takvu akrobaciju.« »Očajnička vremena, očajničke mjere«, reče Coppelia svlada­ vajući se koliko je mogla. » D a je Ashling znala tko joj je prirodna majka, u jednom času mogla je zatražiti da dozna tko joj je prirodni otac. Nipošto joj nisam mogla spomenuti Henryja i njezine veze s Granvilleovima. A iznad svega, nisam mogla dopustiti da ti saznaš o njezinoj vezi sa m n o m . « Lice joj se smrači. »Kao što sam rekla, držala sam je u sigurnosti.«

»Ta sigurnost nije bila dovoljna.« Razdražujući je, Honoria poče pjevušiti ulomak Svadbene koračnice. Coppelia slegnu ramenima. »Time se zatvorio naš krug. Vjenča­ nje se ne može održati. Ako je Ashling Henryjeva kći, onda je ujedno Rossova polutetka, a koliko sam upućena rodoskvrna su vjenčanja još protuzakonita. Kad si sve to znala, Honoria, zašto si uopće organizi­ rala cijelu ovu zamršenu šaradu?« » D a gledam tebe kako se trzaš kao crv na udici! Da vidim kako ćeš pokušavati da se iz svega toga izvučeš. Od trenutka kad si doznala za zaruke, trebala si samo otvoriti usta i reći Ashlingi istinu.« O n a se naceri. »Nisi to učinila, je li, a hoću li joj ja reći? Toliko mrziš mene i moju obitelj da bi za tebe bilo prokletstvo reći joj kako je i ona jedna od Granvilleovih. Ali ima i drugih razloga. Ako joj kažeš, ne samo što će vidjeti kakva si smrdljiva licemjerka nego će se i njezini izgledi da se uda za voljenog muškarca rasplinuti u dim. Zapravo, otkrit će da mu je tetka! I što je najgore, morat ćeš priznati da si njezina prava majka a ne pomajka kako si je navodila da vjeruje sve ove godine. Godine gomilanja laži na laži. O n a će te zamrziti. Zauvijek.« Osjećajući slabost, Coppelia se uhvati za naslon stolice i osloni se na nj. Istina je sve što je stara kučka rekla! Ashling joj nikada ne bi oprostila. » O s i m ako...«, reče Honoria. S osjećajem mješavine užasa i nade, Coppelia shvati da joj se Honoria sprema ponuditi alternativu. »Osim ako smjesta napustiš Irsku, odeš najdalje što je moguće ne ponudivši Ashlingi ni riječi objašnjenja, ni truna isprike ili po­ zdrava.« S mirisom slatke pobjede u nosnicama, Honoria joj zadade smrtonosni udarac. » O d ovoga trenutka nikada više ne smiješ stu­ piti u vezu s njom. Jer ako stupiš, sigurno ću se pobrinuti da joj se kaže cijela bolna istina. Vjeruj mi, nimalo je ne ću štedjeti.« Njezini se zubi zariše u plijen. »Coppelia Morrison, ti ćeš biti mrtva za svoju kći. Pokori se i ja ću preuzeti dužnost da opozovem vjenčanje. I vjeruj mi, moj unuk će surađivati. Ako odbiješ, uništit ćeš svoju kći kao da si joj uperila revolver u glavu.«

Coppelia je zurila, boreći se sa suzama, ne mogavši povjerovati to što čuje. »Ne, Honoria. Čak ni ti ne možeš biti toliko zla i oče­ kivati da ću jednostavno nestati iz života svoje kćeri!« »Učinila si to prije kad si je dala usvojiti. Osim toga, razmisli o tome racionalno. Ashling će patiti kakav god ishod bio. Patit će zbog toga što se ne će ostvariti njezino vjenčanje s Rossom. Ali od toga će se oporaviti. Mlada je, lijepa i inteligentna, jednog će dana sresti muškarca koji će je zbilja voljeti kako zaslužuje da bude vo­ ljena. Koliko je mnogo bolnije i dugotrajnije otkriće tvoje izdaje, Coppelia, i načina kako si je varala tijekom cijelog njezina života! Barem jedanput učini nešto časno. Otiđi.« Naslanjajući se i dalje na stolicu, Coppelia je slijepo zurila u sag pod nogama, utonula u misli dok je razmatrala moguća rješenja. Zatim, uspravivši se s naporom, suoči se s neprijateljem. »Tako dakle, to je tvoja osveta, Honoria. Oko za oko, kći za muža?« Honoria je uživala u trijumfu. »Kazna mora odgovarati zloči­ nu, a tvoja je kazna da trpiš do kraja života, upravo kako si nekada ti meni bila namijenila. A kad ja umrem, postoje drugi koji će se brinuti da se moje zapovijedi i dalje izvršavaju. Tvoje prognanstvo je potpuno. Zauvijek. Neopozivo. Ali... reci joj ako hoćeš. Uništi je. Uništi samu sebe. Ja ću i u tome uživati. Izbor je na tebi.« Sat na zidu otkuca četvrt poslije dva. Honoriji je bilo potrebno malo dulje od odobrenih deset minuta da uništi život svoje protiv­ nice. »Daj, daj, Coppelia«, reče naglo. » M o r a m poći na spavanje. Imala sam dugačak dan. Sto si odlučila?« »Vrlo dobro«, reče Coppelia kroz treperav uzdah. »Otputovat ću rano ujutro.« »A u međuvremenu imam tvoju riječ da ne ćeš potražiti Ashling?« Iscrpljena Coppelia potvrdi glavom. »Imaš moju riječ.« »Vrlo dobro. To je ugovoreno. Sad me ostavi.« Bez ijedna pogleda ili riječi Coppelia se okrenula i otišla.

Rajesh je za njom zatvorio vrata. »Krug se zatvorio, rani. Noćas ćete uistinu slatko snivati.« Honoria odjednom osjeti hladnoću i primaknu se kaminu. »Željela bih da tako bude, Rajesh. A ipak, instinkt mi kaže da još ni­ smo vidjeli kako Coppelia Morrison nestaje.« Zagleda se u plamen. » O n a je borac, kao ja. Muči me to što se tako lako predala.« U kaminu iskoči ugarak i pišteći pretvori se u ništa. Honoria se strese. Kad je Kate isplivala na površinu, našla se s jakom glavoboljom na okruglu krevetu. Kraj nje je spavala Sapphire, savijena na boku, s palcem u ustima, izgledajući čudno ranjiva poput djeteta, ne poka­ zujući gotovo nimalo sličnosti s prijašnjim drogiranim, seksualno nastranim stvorenjem. D o k joj se u glavi vrtjelo, prešla je pogledom niz svoje tijelo i odmah shvatila da je potpuno gola i da je sve boli. Bedra su joj bila umrljana krvlju i nizovi modrica pokrivali su joj tr­ buh i zapešća. Kate nije nimalo dvojila. Silovana je. Rastrgana sjeća­ nja jurila su kroz njezin mozak kao čudnovate halucinacije. Sapphire dok pleše, vrišti, potiče, nadražuje. Indigo dok gura, udara, prodire. Bol. Crveni blijesci bola! Njezina bola. O n a dok prosvjeduje, moli, preklinje, ali riječi ne izlaze iz njezinih nespretnih paraliziranih usta. I zuri, kao da iznad svega lebdi, u prizor gole bespomoćne djevojke koju siluju. Neki iznenadan pokret s lijeve strane privuče njezine uplašene oči: potpuno gol Indigo sjedio je zgrbljen nad stolom i požudno usrkivao prugu kokaina ispred sebe. Krš zaostao iza noćašnjeg razvrata ležao je razbacan po podu: razbijene čaše, prazne boce šampanjca, cipele hitnute ovamo-onamo, hrpe odbačene odjeće, negdje medu njima i njezina odjeća... Soba se zanjihala. Došlo joj je da povrati. Budući da je Indigo bio između nje i vrata, a ona posvema gola, Kate je znala da se ne može nadati bijegu. Tiha kao miš, pokušavala je ne svraćati pozornost na sebe, ali upravo u tom času Indigo je okrenuo glavu i nešto promrmljao. »Hoćeš malo?« upitao je. »Ne, hvala.« Glas je bio napuknut. Usne su je boljele, u ustima je osjećala metalni okus krvi.

»Kako želiš!« Indigo nehajno slegnu ramenima. »A kako bi bilo da se još malko zabavljamo, Kate? Malko laganog vezivanja, možda? Onda, hoćeš li da ja tebe svežem ili ćeš ti svezati mene?« Pretvarao se da razmatra mogućnosti. »Ne, bolje će biti da se ja pobrinem za sputavanje. Inače bi mogla čak pobjeći. A to uopće ne bi bilo zabavno.« Kateina posljednja svjesna misao, dok je on ustajao i prilazio s čvrsto zategnutim komadom konopa u rukama, bilo je čuđenje kako netko tako lijep, takva anđeoskog izgleda, može biti toliko izopačen.

Chiarissima

P

robudivši se na zvuk pneumatske bušilice, Maggie O'Keefe otvori oči i bolno pogleda oko sebe. Ležala je potrbuške na ka­

uču s jastukom pod glavom i djelomice pokrivena pletenim sagom. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati kako se bušilica nalazi u njezinoj glavi. Želudac joj se bunio dok se borila da sjedne. Pošto ju je prethodne večeri Ashling Morrison upoznala s Jas-

parom Granvilleom i Ehuom, njegovim pratiocem iz plemena Masai, činilo se kao da njezina čaša po nekoj čaroliji nikada nije bila prazna. Predstavljena je kao Deirdre Butler, naravno. Ali njoj se Jaspar doista svidio i upravo mu je priznala sve o svojoj maskeradi. On je mislio da je to fantastično. Maggie ponovno leže dok su se neugodni ulomci minule noći vraćali da je opsjedaju. Ehu, s pletenicama i zamršenim niskama bi­ sera, s krvavocrvenom togom oko tijela preko kožnih kratkih hlača, učio ju je plemenski ples kojemu se ona pridružila s nesputanim uživanjem. A sjeća li se doista Carricka Granvillea koji stoji sa stra­ ne s drugim gledateljima promatrajući je kao... no, promatrajući je kao nešto. Mozak joj nije sposoban točno odgonetnuti kao što, ali sumnja da je to bilo laskavo. Poslije je Ehu, nenaviknut na alkohol, potpuno poludio i ratnički jurio po dvorani s kopljem i štitom koje je skinuo negdje sa zida. Carrick ga je uspješno razoružao, što je navelo Jaspara da promrmlja kako su neki ljudi pretjerano preuzet­ ni, a Ehu se mračno zaklinjao kako bi ga možda naučio pameti da

Carrick nije Jasparov sinovac. U tom je trenutku pofc.pš; o kesicu što mu je o kožnoj traci visjela oko vrata. » O t r o v ! « rekao joj je Jaspar i značajno namignuo. »Taj dragi dečko nikada ne napušta dom bez njega. Inače ni muhi ne bi naš­ kodio, zbilja.« Maggie ponovno sjedne, stenjući, dok su joj oči proučavale so­ bu i zadržavale se na nekoliko usnulih tjelesa na lijepim komadima namještaja jer se nisu, kao ni ona, uspjeli vratiti kući. Maggie je morala priznati da njezino sinoćnje ponašanje nije bilo sasvim nenapadno, odnosno profesionalno. Što se dogodilo s njezinim planovima za članak koji će joj unaprijediti karijeru? Gdje je iscrpan izvještaj o visokom društvu koje se zabavlja? Stresla se pokušavajući da se rastrijezni, ali od toga joj je bilo gore nego prije pa se opet svalila na kauč. Uskoro, obeća svojoj savjesti. U međuvre­ menu još pet minuta kunjanja može joj silno koristiti. Obuhvativši dlanovima glavu opet se prepustila drijemežu i kad se malo poslije ponovno probudila, sigurno se malko bolje osjećala. No, dovoljno dobro da sjedne bez povraćanja. Za pokus je prebacila noge preko ruba kauča i oslonila se na noge. Teturala je, ali barem je uspjela stajati. Malo svježeg zraka i šalica jake kave i opet će biti spremna da se pridruži ljudskom rodu. Poput djeteta koje se uči ho­ dati, zaputila se nesigurno prema stražnjem dvorištu. Bilo je krasno jutro. Zaklonivši oči rukom, osvrnula se oko sebe. Ptice su se bavile svojim poslom, ali osim njihova cvrkuta bilo je izvanredno tiho. Zatim se sjetila kako je Jaspar spomenuo da je jutro nakon Ivanjskog plesa tradicionalno poludnevni blagdan za poslugu, danas bi ih drugi ljudi nazvali osobljem, ali Granvilleovi su očito bili oslobođeni političke korektnosti, uime naknade za njihov rad tijekom gotovo cijele noći. To je usput služilo kao uvidavnost prema još pijanim gostima kojima ne bi bilo drago da ih probude iz kome. Naravno, dodao je Jaspar šmrcajući, to pruža mogućnost svim političarima, slavnim osobama, zalutalim muževima i pri­ krivenim homoseksualcima koji se plaše medija da zabašure svoje »ivanjsko ludilo« i kidnu prije nego što neslužbeni fotografi stignu na scenu.

Duboko je udahnula svježi zrak i oprezno sišla niz stubište, trgnuvši se kad joj se šljunak zabio u gole tabane. Oko joj zamijeti nešto crno s lijeve strane, upozoravajući je da je uostalom još netko budan. Zažmirivši razabra Coppeliju Morrison, pomajku buduće mladenke i trenutnu muzu paparazzo. — onaj brončani plašt od kose izdajnički ju je odavao. Ali nije bila sama, nego se pripijala uz nekog muškarca kojega Maggie nije dovoljno dobro vidjela da bi ga prepoznala. Tamnokos, visok. T k o li je to? Njezine reporterske ante­ ne zatreperiše. Sljedeća skandalozna veza u raznovrsnom repertoaru skandaloznih veza Coppelije Morrison? Odjednom zadrhta od boli u zglobu nožnog palca gdje se zabio oštar komadić šljunka. Pokuša ga odstraniti trljanjem uz potkoljenicu druge noge, ali kad to nije uspjelo, čučnula je i izbacila ga. Kad je ponovno ustala, onoga para više nije bilo. No dobro, to se nje ionako ne tiče, te premda nije bila protivnica satiričnih članaka u mondenim revijama, klonila se ru­ brika sa zlobnim tračevima. Iako bi joj novac sigurno dobro došao. Maggie zaokruži ramenima nastojeći razlabaviti ukočenost koja se pojavila zbog spavanja na kauču. Iznenadno lepršanje na ukrasnoj fontani privuče njezinu pozornost i ona se nasmiješi videći kako je crvendać sletio na rub i pokušavao zamočiti kljun u vodu a da ne padne unutra. Ugodan šum fontane bio je utišan, voda mirna. Maggie zađe u krug glicinije i sjede na rub fontane. Po vodi su plu­ tale plastične vrećice i drugi otpadci, još jedan posao za nesumnjivo previše opterećene i premalo plaćene sluge u Carrickrossu. Kad je riječ o čišćenju, ruka joj se diže do čekinjaste kose, ni njezin izgled nije baš privlačan, pomisli. Nagnu se nad vodu da provjeri tu tvrdnju, zatim ustuknu od ruba fontane u silnom šoku. Srce joj je zabubnjalo u prsima, pa ponovno pogleda da bude sigurna da ne halucinira. Ne, u vodi je bilo žensko tijelo, dugačka crna kosa plutala je poput Meduzinih uvojaka oko njezine glave, kao parodija onoga glupog šampona što ga reklamiraju na televiziji. Kad je bolje pogledala palstične vrećice pokazalo se da su to dijelovi materijala plesne haljine koji se probijaju na površinu. Mag­ gie se primaknu i zagleda izbliza, pokušavajući vidjeti kroz donekle tamnu vodu i nemirne uvojke koji su djelomično pokrivali lice jad­ ne žene, ali teško je bilo jasno vidjeti pojedinosti.

»Dobro jutro!« Dubok muški glas natjera je da se okrene. Carrick Granville, ljepši nego ikada u jahaćoj jakni i čizmama Wellington, stajao je iza nje. »Hej, je li vam dobro? Grozno izgle­ date.« O n a potrese glavom i žurno pokaza prema fontani. »Tamo! U vodi!« On ju je gledao kao da misli kako je još pijana. Ali onda priđe k rubu fontane i zaviri, da bi odskočio jednako kao ona. »Isuse Bože! Koji se vrag dogodio?« » N e znam.« Maggie je drhtala. »Upravo sam je našla. Previše pića, možda?« »Bože moj, možda je tek pala unutra! Možda je još živa!« Carrick strgnu debelu jaknu od Donegal tvida koju je, čudnovato, nosio preko hlača od smokinga i svečane košulje, i baci je na zemlju. » N e m a svrhe.« Maggie ga uhvati za ruku. »Mrtva je. Vidjela sam dovoljno trupala u životu da bih znala kad nekomu nema više spasa.« »Ne, moramo pokušati.« Ne osvrćući se na nju, Carrick zaro­ ni rukama u fontanu a Maggie mu preko volje priđe da pomogne. Trenutak se mučio da podigne tijelo, zatim iznenada stade i uspravi se, puštajući da žena klizne natrag pod površinu. Maggie ga upitno pogleda, ali njegovo je lice naglo ostalo bez ikakva izraza. Odmaknuo se malo i pročistio grlo. Primijetila je kako mu se ruke tresu. »Čujte, dobro bi bilo da otrčite u kuću po pomoć.« On po­ diže jaknu sa zemlje, potraži po džepovima i izvadi mobitel. »Ja ću ostati ovdje i telefonirati čuvarima. I hitnu pomoć ću pozvati, iako ste u pravu. Toj jadnoj djevojci nema više spasa.« Otvori poklopac mobitela, zatim pogleda Maggie. »Niste mi rekli svoje ime?« »Maggie. Maggie O'Keefe.« »Točno, Maggie. Hoćete li otrčati u kuću i reći Noreeni, ku­ harici, da pošalje Toma i Seana? O n i su vjerojatno u krevetu, ali koliko poznajem Noreen, ona će biti na nogama u kuhinji. To je ondje.« On joj pokaza ulaz u podrum. »U redu?«

Maggie potvrdi klimanjem glave. »Dojavite ovo i nemojte ulaziti u detalje. Samo kažite da se dogodila nesreća«, nastavi on suho. »Recite joj da ne budi goste, publika je posljednje što nam treba. U međuvremenu ja ću telefo­ nirati Rossu i obavijestiti ostatak obitelji.« Maggie je i nehotice bila zapanjena kako je on djelotvorno preuzeo dužnost. »U redu. Tom i Sean, rekli ste?« »Da, Noreenin muž i sin.« D o k se ona okretala da pode, uhvatio ju je za lakat. »Još bolje, recite Tomu da probudi i ostalu poslugu, samo muškarce. Kažite mu da ih okupi ondje u dvorištu što je moguće prije. Naredit ću im da naprave kordon i osiguraju da ne bi tko onamo zalutao, slučajno ili zbog znatiželje. Jeste li sve upamtili?« »Upamtila s a m ! « Maggie potvrdi i pohita, ovaj p u t jedva osjećajući ubode šljunka ispod golih tabana. Kuharica je, kako je Carrick pretpostavio, već bila na nogama i spremala čaj u kuhinji. Maggie je začas prenijela poruku i Noreen se na svoj prodoran način požurila probuditi muža i sina. Ni Maggie se nije zadržala bez posla, nego je po predaji poruke pohitala natrag do fontane, a na putu ju je prestigao mladić u kojem je prepoznala Fintana Granvillea, Carrickova najmlađeg brata. Bez oklijevanja je dotrčao do fontane, nagnuo se nad rub i pogledao u vodu. »Sve je izvršeno«, reče Maggie Carricku, pomalo bez daha. »Hvala.« Dotaknuo joj je nadlakticu, s laganim smiješkom na usnama. » P u n o ste pomogli.« Iz njegovih se prstiju prenijela toplina na njezinu hladnu kožu, izazvavši nehotičan drhtaj koji se po njoj proširio poput vala. On se odmah zabrinuo. »Kako sam neobziran! Vama je hlad­ no. Vjerojatno od šoka.« Pa uze jaknu i njome joj ogrnu ramena. Stajala je bez riječi kraj njega dok se nije u dvorištu pojavio Tom kojemu je Carrick pojurio u susret. »Fin«, doviknuo je preko ramena »pobrini se da nitko ne pristupi fontani!« Fin kimnu i njegovo se mlado lice uozbiljilo vjerojatno prvi put u životu. Malo poslije hrpa blijedih i unezvijerenih slugu pojavila se na vrhu stubišta. Maggie primijeti Carrickov prirodni autoritet dok je

neke od njih razmještao kraj dvorišnih vrata a druge na pristupu fontani. Zatim su, p o p u t životinja što se ukrcavaju u N o i n u arku, počeli stizati članovi obitelji Granville, dvoje po dvoje, većina njih još u svečanoj odjeći s izrazom posvemašnje nevjerice pomiješane s mamurlukom. Ross Granville i njegova zaručnica Ashling prvi su se pojavili na poprištu, za njima Ehu vukući mamurna Jaspara. Masai je nosio dugu bijelu halju zbog koje je izgledao viši nego ikada, dok je Jaspar bio kraljevski ogrnut modrom kućnom haljinom u kojoj je izgledao kao Bertie Wooster. Iza njih je stigla Honoria Granville, oslanjajući se teško na štap s bjelokosnom veprovom glavom, a kraj nje je po običaju bio njezin indijski sluga. Na kraju su bili zapanjujući blizanci, vukli su se mlitavo, držeći se za ruke. Zaustavili su se i stali malko po strani, kao zasebna jedinica. Odjeveni u bijele toaletne ogrtače, izgledali su gotovo eterično na jutarnjem svjedu, kao dječica u šumi, kad ne bi bilo njihovih previše upućenih, kristalno jasnih očiju i izraza na licima koji su pokazivali gotovo pohlepno uzbuđenje. Maggie je u njihovu izgledu osjetila nešto izuzetno lažno. Bez sumnje, Sapphire i Indigo nose u sebi više nego što se vidim golim okom. Upravo kad se spremala okrenuti leđa fontani, nastao je nov prizor u liku Coppelije Morrison koja je izronila iz kuće. Trenutak je zastala na vrhu stubišta, gotovo proračunato, kao glumica na po­ zornici koja čeka prvi znak priznanja publike, prvi val gromoglasna pljeska. Njezina kosa, onaj bakreni plašt što izaziva zavist, padala je raspuštena po ramenima. Još je nosila crnu plesnu haljinu, preko koje je prebacila odgovarajući pled od crna baršuna. D o k se Coppelia približavala, mala zbijena skupina šutke se zbila na pristojnoj udaljenosti od fontane, a Maggie se pitala gdje je ostavila ljubavnika. Tada ju je prostrijelila misao: Nije li Carrick bio onaj muškarac kojega je prije vidjela s Coppelijom? Očito nije bio u krevetu, kad su na njemu jednako bile hlače od smokinga i svečana košulja ispod jahaće jakne. Takva je mogućnost sigurno postojala. Kad je Coppelia prišla skupini, Carrick uze riječ. » Ž a o mi je što moram biti donositelj takve tužne vijesti...«

počeo je govoriti, ali smjesta ga je ušutkala baka, očevidno bijesna zbog drskosti nekoga tko se odlučio utopiti u njezinoj ukrasnoj fontani, provalivši u bučnu dernjavu. »Carrick, izvadi tu ženu odatle. Smjesta! Ukloni je odmah!« Udarala je štapom po zemlji. » O v o je nepodnošljivo. Nepodnošljivo, ja vam kažem!« Carrick smireno odmahnu rukom. »Ne, bako. Moramo čekati dok ne dođe policija. Postoje procedure koje se moraju poštivati u ovakvim slučajevima.« »Procedure!« Honoria zapovjedno zareza. »Baš me briga za procedure. Tom!« Pogleda oko sebe i vidje ga kako se skriva u po­ zadini. »Budući da mi moj unuk uporno otkazuje poslušnost, tvoja je dužnost da je ukloniš. Ako se čuvari nećkaju, ja ću preuzeti odgo­ vornost!« » N e može, bako.« Fin dade znak Tomu da odstupi, na veliko njegovo olakšanje. »Carrick ima pravo. Trupla se jednostavno ne smiju micati. Morat ćemo pozvati mrtvozornika i sve ostalo.« On je to znao. Buđenje mrtvaca bilo mu je omiljeni televizijski program, a odmah zatim Zaboravljeni slučaj. »Pretpostavljam da oživljavanje ne dolazi u obzir?« Coppelia se probi naprijed, gurajući grubo Fina s puta, i sama se zagleda u fontanu. »Molim vas, gospodo Morrison!« Carrick pokuša da je odvede. »Doista ne biste smjeli...« O n a mu se otme i nagne da zaviri u fontanu, zatim se okrene prema skupini. »Ne. Vidim da nema smisla. Mrtva je. I to prilično dugo, sudeći po izgledu.« »Tko je ta djevojka?« zagrmi Honoria. »Netko je poznaje?« » O n d a ? « Coppelia podiže obrve prema ostalima. »Priđite i pogledajte.« Preko volje, gotovo vukući noge, ostali iz skupine, izuzev Mag­ gie i Fina, priđoše i zaviriše preko ruba fontane, izgledajući kao da ih svakog časa može udariti grom. Uzdigao se zborni uzdah kad su im se oči prilagodile tmurnoj dubini i zaustavile se na tijelu mlade

žene u njezinu vodenom grobu, dok su joj se mokri uvojci guste kose lelujali oko lica i jedno zakrvavljeno oko u njih zurilo odozdo. Žene su odmah ustuknule, osim Sapphire koja kao da se smrznula od očaravajućeg užasa. » O n d a ? « Honoria ponovno zalaja. »Tko je ona? Netko to mora znati.« » O h , Bože!« Sapphirin glas prijeđe u vrisak. »To je... to je Kate! Kathleen O'Learv!« »Djevojka iz mjesta, dakle, je li tako?« U Honorijinu glasu bilo je opipljivo olakšanje. »Jedna od posluge?« Jasno se vidjelo ka­ ko joj radi mozak. Daleko je lakše umanjiti važnost smrti nepoznate mlade žene negoli nekog uglednog gosta. » N e ! Ona je bila Ruža kraljevstva. Oh, Indigo! Indigo!« Kriknuvši iznenada, Sapphire se baci na brata blizanca i zagnjuri glavu u njegove grudi. Njegove se ruke obaviše oko nje, stišćući je zaštitnički uza se. »Mrtva je! Kate je mrtva!« Maggie se pitala je li ona jedina kojoj su te riječi zazvučale gotovo kao optužba, ali ju je siktanje i stenjanje koje je dopiralo iz Honorije Granville navelo da odustane od te misli. U jednom je času Honorijino lice postalo poput maske gnjeva i užasa dok je zurila u blizance. Je li moguće da je Honoria naslutila da njezina unučad zapravo ima nekakve veze s tom smrću? » O h , Bože«, reče drhtavim glasom Ashling, prekinuvši joj slijed misli »jadna djevojka! Razgovarala sam s njom sinoć, znate.« Izgledajući kao da se može svaki čas svaliti na zemlju, objesi se o Rossovu ruku kao oslonac. »Bila je tako mila, nimalo umišljena ili prazna kakve su obično kraljice ljepote.« Očito je brbljala u šoku. »Rekla mi je da je osvojila...« Honoria je grubo presiječe. »Mila ili ne, ne može ostati ov­ dje!« Pa štapom zaprijeti Carricku. »Dosta tih besmislica, Carrick. Inzistiram da je smjesta ukloniš. Ali ne u kuću! U ljetnikovac ili u spremište kočija, možda. Sada joj ne može mnogo značiti gdje će ležati. Samo se pobrini da slugama i gostima bude izvan pogle­ da.« Njezine se oči prebaciše s njega na Coppeliju, pogađajući je

otrovnim strijelama. » N e želim da se ikakav skandal povezuje s Carrickrossom. Je li to svima jasno?« Coppelia se uspravi. »Gluposti, Honoria! Ne smiješ ukloniti to truplo. Čak i ti moraš znati da se mjesto gdje se zbilo umorstvo mora zaštititi koliko je moguće. Zapravo, možda smo svi mi svojim dolaskom nanijeli nepopravljivu štetu.« Umorstvo. Riječ je zazvonila i odjeknula kroz skupinu kao nes­ kladno kloparanje zatvorskoga zvona. »Umorstvo?« Honoria se izdera na nju kipteći od srdžbe. » O v o nije umorstvo. I slijepcu mora biti jasno da je djevojku zadesio nesretan slučaj.« Coppelia pokaza rukom prema vodi. »Tako da joj je slučajno svezan i previše stegnut konop oko vrata, hoćeš reći?« »Gospođo Morrison«, Carrick provuče umornu ruku kroz kosu »zar ste morali? Nadao sam se da ćete nas poštedjeti toga posebnog detalja.« Nastao je trenutak ledene tišine, zatim opet svi pohrliše napri­ jed, zureći pozornije u vodu. Coppelijino je oštro oko primijetilo što drugi nisu vidjeli: ko­ nop je bio toliko čvrsto svezan oko vrata utopljene djevojke da je bio gotovo nevidljiv u naborima njezine kože, još pokriven dugim uvojcima kose koji su se zalijepili za lice i vrat. Honoria zatetura i Rajesh joj priskoči u pomoć. »Indigo...« Sapphirina su usta jedva izgovorila njegovo ime. Zavrtjevši se naglo na peti, ona se okrenu i pobježe u kuću, dok joj se inače graciozno tijelo nepretno ljuljalo. U istom času okrenuo se njezin brat i pojurio za njom. »Policija bi svaki čas trebala biti ovdje«, reče Carrick. »Pred­ lažem da se povučemo u kuću i pričekamo dok ne dođu. Cijelo po­ dručje je poprište zločina i, kao što je istaknula gospoda Morrison, možda smo mu već nanijeli štetu.« Pogleda naokolo sa žaljenjem. »Bako?« Honoria kimnu, naslanjajući se na štap teže nego što joj je bilo potrebno. »Možda bi tako najbolje bilo.«

»Vrlo dobro«, reče Carrick. »Tom, tebi prepuštam da paziš ovdje dok ne stigne policija.« Tom ozbiljno potvrdi pristanak, a obitelj poče tromo koračati prema kući. Slomljenu su Honoriju podupirali Carrick i Rajesh. Ne znajući treba li poći za njima, Maggie je oklijevala, ali Carrick se okrenu i dade joj znak da im se pridruži. Vukući se iza skupine, ona je i nehotice razmišljala o ironiji — trebalo se dogoditi umorstvo da bi ona postala službena gošća kod Granvilleovih.

S

apphire je ležala nauznak preko kreveta s četiri stupa. Njezina porculanska koža bila je crvena i mokra od suza koje su samo

navirale usprkos svim Indigovim nastojanjima da je utješi. »J-jednostavno ne mogu vjerovati«, jecala je. »S-što joj se do­ godilo, Ind? Što se dogodilo kad nas je napustila?« Crvene je oči

pokrila rukama dok su joj se ramena tresla od snažna plača. »O Bože, tko bi to mogao učiniti? To je grozno. J-jadna Kate!« » N e znam, Sapph. Zbilja ne znam.« Indigo je mogao vidjeti svoje lice, masku smrti, kako u njega zuri iz ogledala na njezinu toaletnom stoliću. » N e sjećam se gotovo ničega što se dogodilo prošle noći«, prizna Sapphire, očajnički pokušavajući prizvati u sjećanje sinoćnje događaje. »Onoliko pića što smo popili, onoliko pljuge.« Postupno, u nizu odijeljenih kadrova, sve joj se počelo slagati. Indigo nalijeva šampanjac, tanak mlaz zlatne kiše sipi u kristalne čaše, njegova za­ bačena glava na kojoj se otkrivaju pravilni bijeli zubi, smije se groho­ tom nečemu što je netko rekao; Kate potpuno gola, njezine lagano preplanule noge ispružene naprijed, nevješto uvlači dim i nastoji da se ne osramoti kašljanjem; Indigo se diže i spušta nad Katinim go­ lim tijelom, mišići njegovih leda i guzova zgrčeni, Katine drogirane oči zure kao da su odvojene od onoga što se događa; ona, Sapphire, potiče brata u mahnitanju seksualnog uzbuđenja. Na hladnom svje­ tlu dana zamalo da nije povratila od toga sjećanja.

S mukom je sjela i zagledala se u njega očima koje su se raz­ rogačile od užasa. »Koliko je ljudi vidjelo da je s nama napustila plesnu dvoranu? Što će biti ako netko zbroji dva i dva i sve kaže policiji? Optužit će nas, Indigo, sigurno će nas optužiti!« Zahvaće­ na panikom zgrabila je čvrsto prednji dio haljine i slomila jedan od dugačkih crvenih nokata. Ležao je kao krvav polumjesec na bijeloj tkanini. »Kad je zapravo otišla, Ind? J-ja se ne sjećam. S-sigurno sam bila zaspala.« Kroz mozak joj sijevnu misao, tako strašna da je ustuknula. » O h , ne! Oh, molim te, ne! To nije istina... Jesi li ti...? O Bože, jesi li je ti, Indigo? Jesi li ti ubio Kate?« Indigo je gurnu tako žestoko da se s kreveta svalila na pod. » N e budi toliko jebeno glupa, Sapphire! Naravno da je nisam ubio! Da, bio sam malo grub s njom! Da, malo sam se više zabavio kad si se ti onesvijestila, ali bila je živa kad sam prestao. Još je bila živa.« Sapphire ga poče preklinjati. »Indy... Indy... ti i ja ne govorimo laži... nikada jedno drugom... Nikada! Molim te, reci mi istinu!« »Govorim ti istinu!« on viknu, a žile mu na vratu nabreknuše kao konopci. »Kate je bila živa kad sam je posljednji put vidio. Mi­ cala se, disala, živa!« Ali Sapphire je bila užasnuta. Nikada u životu nije trebala pi­ tati Indiga što misli, njegove su joj misli bile prozirne kao i njezine njemu. Ali sada, u tom strašnom času, njegove su misli bile mračne. Nešto je od nje skrivao, u to je bila sigurna! Prvi put u njihovim životima osjetila je pregradu među njima. Sva se stresla. Nije mogla podnijeti da bude odijeljena od nje­ ga. Njezin se duh zapleo u gužvi očajničkih misli. »Nanijeli smo joj bol«, zajeca ona. »Uživali smo dok smo joj nanosili bol, je li tako? Ali ona nije kao naši leptiri kojima smo mogli otkidati krila. Ona ima obitelj. Ljude kojima je stalo do nje. O n i će to doznati, to znaš, Indy, zar ne? Doznat će sve što smo joj učinili. Reći će da smo zli i bolesni. Nastojat će da nas strpaju u zatvor. Jer nitko drugi ne razumije što znači biti kao mi.« »Da, da, da, nanijeli smo joj bol. Ali nismo je ubili! Ja je ni­ sam ubio!« Indigo je uporno ponavljao. Ali, usprkos hrabrom licu i bučnom razmetanju, Indigo Granville je u nutrini bio ustrašen.

Neki slabašan glas mu je govorio da je ovaj put otišao predaleko. Ali on nije... ne, sigurno nije. Sjetio bi se toga... zar ne? »Ja ne idem u zatvor!« Sapphire u očaju poče čupati kosu. »Ja to ne bih preživjela, Indy. Sav onaj prljavi svijet, sva ona gamad. O n i obični kriminalci! Prije ću se ubiti, kunem ti se da hoću.« S trenutnim naporom njezin blizanac osnaži glas koliko je mogao, da razuvjeri i sebe i nju. » D r ž i se, Sapph! Nijedno od nas ne ide u zatvor. Cijela ta prljava zbrka nema veze s nama. Moramo samo dobro složiti priču, to je sve. Razumiješ li, Sapph?« Sapphire proguta pljuvačku. »Dobro, ali u koje je vrijeme otišla?« Indigo očajno podignu ruke. » N e z n a m « , priznade. »S-sigurno sam se izgubio u nekom trenutku. Kad sam se probudio, nje više nije bilo. Oh, ukloni taj izraz s lica. Sranje! To je istina. Kunem ti se!« On srdito uđ u kupaonicu zalupivši vratima iza sebe, dok je Sapphire u novoj navali suza ponovno zarila lice u pokrivače. Kad se malo poslije pridigla, Indigo se sabrano vrzmao po sobi. »Što radiš?« upitala ga je promuklo. »Uništavam dokaze.« Prizor u Carrickrossu nije mogao biti različitiji od prizora koji se vi­ dio prethodnog dana. Umjesto talijanskih sportskih kola i partijanera u stilskoj odjeći vidjela su se razna policijska vozila poredana duž prilazne ceste, dok su uniformirani policajci i forenzičari u bijelom stajali raspoređeni posvuda, čak i na travnjaku, usprkos znaku koji zabranjuje gaženje po travi. Državna je patologinja stigla prije, sad je više nije bilo, a tijelo jadne Kate O'Leary bilo je uklonjena iz njezina vodenog počivališta i nalazilo se na putu prema nekoj mrtvačnici. Svi Granvilleovi, pošto su ispitani, razišli su se po raznim soba­ ma, a Maggie, još u Deirdrinu kazališnom kostimu, sjedila je u kuhi­ nji dijeleći šalicu čaja s Noreen. Kuharica joj je dobrohotno posudila dugački zeleni ogrtač od vune i par svojih papuča. Pravo blaženstvo. Njezin razgovor s policijom bio je poput šetnje kroz park. Po njihovu mišljenju čudnovata zbivanja i novinari idu ruku pod ruku.

Sve manje od toga bilo bi razočaranje. Jednostavan poziv Deirdri u Kaliforniji potvrdio je njezinu priču i bila slobodna otići, uz stan­ dardnu opomenu da se zasada zadrži u blizini. Izvlačeći odnekud snagu, Maggie je uspjela preko telefona javi­ ti priču o umorstvu u Carrickrossu, jednim nacionalnim novinama i nekolicini pokrajinskih novina, ali sada se osjećala klonulo kao da je iscijeđena, pateći od posljedica mamurluka. »Još jednu šalicu čaja? Dobro zašećenu. Šećer je dobar protiv šoka, a sigurno vam je bilo užasno kad ste našli onu jadnu curicu u fontani, s konopom oko vrata.« Govoreći neprekidno, Noreen nadoli čaja u njezinu i svoju čašu. »Takav strašan gubitak, i tako tužno. A tek se vraćala u kolotečinu života nakon što joj je momak o Božiću dao nogu!« Maggie nape uši. Bivši momak? Može li tu biti kakav motiv? »Odbacio ju je zbog jedne iz Dinglea s kojom se viđao sa strane, prljavac jedan!« Noreen progunđa. »A sada čujem da su zaručeni, da bi se uskoro trebali vjenčati.« Ona otpi malo čaja. »Ali takve su vam djevojke iz Dinglea. Kratke suknje, nizak moral i velika brzina!« Tako se momak ne uklapa u sliku, zaključi Maggie. Zadovoljna što može slušati Noreenino brbljanje i nadajući se da će pokupiti još koje zrnce informacije, ona zari zube u ukusnu svježu pogačicu. »Svi smo rekli kako mu je to bila šaka u oko kad je ona pobi­ jedila na natjecanju za Ružu kraljevstva. Uz to ide mnogo toga, zna­ te, kao i trideset tisuća u gotovini, a sada to ništa ne vrijedi jadnom stvorenju.« Dodade još jednu žlicu šećera u svoj čaj. »Gledajte, da su još bili skupa, vjerojatno se ne bi uopće natjecala i danas bi bila živa.« Noreen odmahnu glavom s morbidnim zadovoljstvom i zapade u šutnju dok su obje razmišljale o prevrtljivosti sudbine. »Mislite li da je to bilo slučajno umorstvo, Noreen?« osmjeli se Maggie. »Neki pijan gost?« Noreen poprimi zamišljen izraz. »Isuse, ali tko bi učinio takvu groznu stvar? Ja mislim, iako su svi ti gosti malko grubi, a takvi su svake godine... ne, ne mogu nikoga zamisliti da ima toliko opačine. Možete li vi?«

Maggie razmisli o tome. Kao istražiteljska novinarka vidjela je u svoje vrijeme mnogo opačina u životu, stvari od kojih bi se Noreeni digla kosa na glavi, ali nikada nešto toliko grozno i pokvareno što se dogodilo jadnoj Kati O'Leary. Ali prije nego što je stigla odgovoriti, kuharica je odapela strijelu. »Znala sam od početka da to ne će ispasti na dobro. I zar sada nemam pravo?« Napućila je usne i pogledala Maggie tražeći potvrdu. » D a ne će ispasti na dobro, što?« upita Maggie nakon kratke stanke. » O v e zaruke.« »Stvarno? A zašto?« »Zato što možeš odvesti konja na pojilo ali ne možeš ga natje­ rati da pije«, reče Noreen s naglašenim migom. Maggie pokuša pogoditi. »Mislite na Rossa? Zar se on ne želi njome oženiti?« Sto mu je ono sinoć rekao Carrick, nešto o baki koja je izabrala Ashling za njega? Noreen suzdržljivo pročisti grlo. »Njega su na to natjerali, je li tako?« nastavila je Maggie. »Njegova baka?« Noreen joj dobaci lukav pogled. » O h , vi ste to nanjušili, ha?«

i

»Možda sam nešto načula«, priznade Maggie. » N o , dobro ste načuli.« Noreen se povjerljivo nagnu prema njoj. »Gospodarica sigurno drži na uzdi toga mladića! Ali Ross nije konj kojega gospodarica vodi na pojilo. To je Carrick.« Na Magginu se čelu stvori stotinu bora. »Carrick? Kako to mislite?« Noreen spusti nabuhle ruke na stol, nagnu se naprijed tako da je smeđom kovrčavom glavom gotovo dodirnula sugovornicu i otvori usta. Ali upravo tada začuše zvuk s vrata i glave im se isto­ dobno okrenuše. Na vratima je stajao Sean, gledajući ih naizmjence, s čudnim izrazom na licu. »Sean! Što ti je?« reče Noreen. »Zašto tako zuriš?«

»Uhitili su blizance.« Seanov glas je zvučao promuklo, kao da mu je jezik natekao u ustima. »Odvode ih.« »Tko ih je uhitio?« upita Noreen zbunjeno. » K a m o ih odvo­ de?«

»Molim te, Carrick«, jecala je Sapphire dok joj je policajac saginjao glavu pri ulazu u policijski automobil a njegov kolega pratio svezana Indiga u drugo vozilo, » n e daj im da nas odvedu. Mi smo nedužni, doista smo nedužni. Kate je bila našu prijateljica!« Carrick joj se nasmiješio s najvećim ohrabrenjem. » N e brini se, Sapph, odmah ću poslati našeg odvjetnika. Za tili ćeš se čas vratiti u Carrickross.« Dok je policija odvozila izgubljeni par na daljnje ispitivanje, a šljunak se razlijetao po tragu kola poput metaka, Carrick je uzdah­ nuo. Riječi ohrabrenja, ali prema onome što je ispaljetkovao slažući komadiće policijske istrage, počeli se su gomilati dokazi protiv bliza­ naca, barem uzgredni. Nekoliko je gostiju potvrdilo da je Kathleen O'Leary napustila plesnu dvoranu u njihovu društvu. Jedan takozva­ ni svjedok, s osobito bujnom maštom, tvrdio je kako je vidio Kate O'Leary koja je vrištala dok su je vukli hodnicima Carrickrossa. Drugi je tvrdio da je u sitne sate vidio kako osoba, vrlo slična Indigu Granvilleu, nosi nešto »što je sličilo na truplo«, ali to mu se nije či­ nilo neobičnim u to vrijeme. Forenzičari su imali radni dan u stanu blizanaca, usprkos naznakama da je netko temeljito obavio čišćenje. Ipak ne sasvim dovoljno za modernu znanost i njezine kemikalije što sve otkrivaju. Uzevši u obzir glasine o seksualnom životu Granvilleovih blizanaca, bilo je znakovito što nije nađen nikakav trag pornografskog materijala, nijedna seksualna igračka ili komad slične opreme. Nekoliko brojeva Playboya bilo je dosjetljivo i bez sumnje namjerno izloženo. Indigo je zbilja bio marljiv. Možda previše marljiv i previše pametan za vlastito dobro. Ispitivanje kreveta pokazalo je neobične ogrebotine na stupo­ vima koje su mogle ukazivati na uporabu sredstava za sputavanje, što samo po sebi ne znači mnogo. Mnogi se ljudi vole podvrgavati

sputavanju, ali kad se uzmu u obzir nedavni događaji, to se ne smije u potpunosti odbaciti kao dokaz, naročito zbog modrica na zapešći­ ma žrtve koje se podudaraju s primjenom takvih sredstava. Posteljina je bila zgužvana, ali pri ispitivanju se pokazalo da je gotovo sasvim čista, što je nemoguće s obzirom na to da su blizanci priznali da je bilo svega i svačega u ložnici. Istraga je otkrila neke plahte s trago­ vima krvi pod gomilama drugog prljavog rublja u podrumu gdje se držalo prije pranja. To je mogao biti prilično mudar potez od strane Indiga, pretpostavivši da je on sakrio plahte, jer ako bi se i dokazalo da krv potječe od Ruže kraljevstva, svaki bi se prosječan odvjetnik bez sumnje uhvatio za mogućnost naknadnog onečišćenja. Prostorije su napadno bile čiste kao suza, sve dok nisu dovede­ ni psi tragači koji su posvuda otkrili tragove kokaina — na sagovima, u krevetima i praktički na svakoj površini. Ali uporaba droge nije dokaz umorstva. A nije se moglo ni dokazati tko ju je uporabio. U svakom slučaju blizanci su, pomisli Carrick srdito, učinili sve što su mogli da svežu omču oko vlastita vrata kad su priznali — ne umorstvo, nego orgijanje u kojem je Kate igrala glavnu ulogu. I nisu to izrazili na taj način, naravno. »Samo smo se igrali«, rekla je Sapphire. »Bila je sasvim dorasla t o m u ! « rekao je Indigo. Vratiti blizance na njihovo uobičajeno igralište bit će sve drugo samo ne laka stvar, mislio je Carrick. Dio njega pitao se je li to uopće poželjno.

K

ad su Sapphire i Indigo odvedeni, duboka se potištenost spustila . na obitelj koja se, pod Honorijinim zapovjedništvom, okupila

u jednom manjem salonu u Carrickrossu. Taj salon, privatniji od svih drugih prostorija, nalazio se na kraju jednog krila kuće i k nje­

mu se dolazilo dugačkim hodnikom. Izuzevši Rajesha, koji je kao i uvijek stajao uza nju, Honoria nije vjerovala nikomu, čak ni dugo­ godišnjim vjernim slugama. Osim blizanaca, jedini drugi nenazočan član obitelji bio je Jaspar koji se zbog migrene povukao u svoju sobu, skupa s Ehuom. Honoria je uspravno sjedila na čelu stola. Namrštila se shva­ tivši kako je sudbina dopustila Coppeliji da umakne iz njezine stu­ pice, iako samo privremeno. I njoj je policija, kao i svima drugima, naredila da se ne udaljava iz toga područja. Njezino se prognanstvo moralo odgoditi. Ali nakon jutrošnjih nesretnih događaja, Honoriji je na umu bilo nešto teže od njezine suparnice, strah da bi Carrickross i njegovi stanovnici mogli postati hranom za tabloide. »Jadna Sapphire.« Ashling je bezvoljno zurila u šalicu čaja koju joj je netko gurnuo u ruku. Pladnjevi sendviča sa šunkom i krastavci­ ma ležali su netaknuti na sredini stola. Nitko se nije mogao prisiliti na jelo, ali boca brendija išla je naokolo. »Jadno dijete, izgledala je nasmrt preplašena.« Čak i kad je to rekla pitala se zašto je o Sapphiri uvijek mislila kao o djetetu, unatoč činjenici da je bila tek dvije-tri

godine mlada od nje. Ali takav je dojam ostavljala. Nezrela, katkada zločesta djevojčica. Stojeći iza nje, Ross joj je milovao meku, svilenu kosu. To ga je podsjetilo na Priti. Bože, pod tim strašnim stresom čeznuo je za njom više nego ikada. Žudio je za dodirom njezinih udova boje karamela dok se ovijaju oko njega, za pupoljastim rumenim usnama što se ča­ robno miču po njegovu gladnom tijelu sve dok ne zamre od čistog uživanja u svemu. Kriste, pa on je zapao u pravi sos! Panika mu se di­ zala u grlu dok se pitao hoće li ikada više biti slobodan. Slobodan od ticala kojima ga sputavaju Honoria, Ashling i Carrickross. Cigareta bi mu pomogla, ali Honoria je zabranila pušenje u svim posvećenim prostorijama Carrickrossa. U prošlosti je previše neprocjenjivih slika i tapiserija na prastarim zidovima oštetio dim s nikotinom. On po­ novno zaustavi bocu brendija i napuni čašu. »Kako je itko mogao i načas pomisliti da bi Indigo i Sapphire mogli biti krivi za bilo što tako užasno?« nastavljala je Ashling. »U redu, možda su malko neobični«, vrlo pažljivo je birala riječi »ali u njima nema nikakva stvarnog zla.« » O n i nisu toliko nevini koliko bi ti mogla pomisliti.« Rossov je glas pao poput kamena nasred sobe. »Imaju oni svoju tamnu stranu, napose Indigo. Nemoj me tako gledati, bako. Ti znaš da je to istina.« »Ali zbog toga nije ubojica«, odsiječe Carrick s mjesta gdje se naslonio na mramorni okvir kamina, dok mu se čelo nabiralo u duboke brazde zabrinutosti tako da je izgledao stariji od svojih trideset godina. »Doista nije!« Honoria se zagleda u Rossa i oštro lupnu šta­ pom po podu. »Ross, tvoje držanje nije nimalo korisno. Više nego ikada ova obitelj mora stati rame uz rame, osobito stoga što će nas bez sumnje uskoro zapljusnuti žuti tisak kao iz kabla.« »Tada ćemo navući svoja ujedinjena lica za javnost«, složi se Ross. »Ali ovdje, u privatnosti našeg doma, gdje smo između sebe, zar nije vrijeme za malo poštenja? Zar nije vrijeme da se prestanemo pretvarati misleći da je Indigo neka vrsta žrtvenog janjeta? Sjećate li se kako je jednom mučio onu mačku, kad mu je bilo samo pet godina?«

Ashling se okrenu prema njemu s užasom na licu. »Ross!« Ne obzirući se na nju, on žestoko pogleda baku. »A Sapphire je samo stajala i gledala. Ili je možda pomagala, kako je Indigo uvi­ jek tvrdio. To je čudno, zar ne? Većina djevojčica voli psiće i mačiće, počnu vrištati kad ugledaju krv. Jadnu je životinju morao skinuti ve­ terinar, a čak ni tada njih dvoje nisu pokazali nimalo grižnje savjesti. Koliko se sjećam, imala si vraškog posla dok si sve to utišala, bako.« »Ross, molim te!« prosvjedovala je Ashling, uznemirena i smu­ ćena zbog ogavne slike koju je dočaravao. »To ne može biti istina.« Ali vidjelo se da je nitko ne čuje. »Djeca su upravo bila izgubila roditelje«, dobaci Honoria, bi­ jesna zbog toga što je Ross uskrsnuo uspomenu koja je, poput one nesretne mačke, morala i dalje ležati mrtva i pokopana. »Ljudi se nose sa stresom na različite načine, ponekad na način o kojem inače ne bi ni sanjali. Čovjek mora biti uviđavan.« Ashling je s užasom shvatila da su Honorijine riječi priznanje. Zato je suzbila bujicu pitanja. Pitat će o tome Rossa poslije, kad budu nasamo. Ross nije odustajao, što je bilo neobično za njega. » D a , ali možda su bili upravo ono što jesu, u svojem pravom izdanju. Jesi li ikada na to pomislila?« Fin zamišljeno potvrdi. »I suoči se s tim, bako, da ne će izgle­ dati dobro za Indiga i Sapphire što ih je mnogo ljudi vidjelo kako odvlače tu djevojku iz plesne dvorane. Ne sjećam se da sam ijedno od njih vidio poslije toga, a kladio bih se da su drugi rekli policiji to isto.« Carrick se u trenu okrenu prema njemu, gotovo gurnuvši sta­ rinski sat Ormolu s okvira na kaminu. »A što je s tobom, Fintan? I ti si iščeznuo. Kamo si zapravo otišao? Jer znaš da će policija također željeti iscrpan popis svih tvojih kretanja. Jesi li svjestan da su oni jutrošnji kratki razgovori bili samo preliminaran istražni postupak? O n i će se vratiti, i tko zna, možda će pustiti blizance nakon ispiti­ vanja, prihvativši njihovu tvrdnju da nisu krivi, a onda će se stuštiti na nas kao grabežljiva što se obaraju na strvinu. Tako, prije nego

što izvedeš Indiga pred zid, možda bi volio razmisliti o proglašenju vlastitog alibija!« Zatečen na krivoj nozi, Fintan je srdito pocrvenio. Imao je alibi, ali ne takav da bi ga otkrio obitelji. Videći da se raspaljuju ćudi, Ashling zaboravi na šok i pokuša shvatiti što je na dnevnom redu. »Gledajte, ne će nam nimalo po­ moći ako počnemo gubiti živce, zar ne?« Podigne ruku i poklopi Rossovu, milujući prstima njegov prsten pečatnjak koji mu je kupila kao zaručnički dar. Nastojala je pokrenuti stvari s mrtve točke. »Je­ si li već stupio u vezu s odvjetnikom, Carrick?« Carrick kratko kimnu i pogleda na sat. »Da, naravno. Sasta­ jem se s njim u policijskoj postaji za trideset minuta. U međuvre­ menu sam upozorio blizance da uopće ništa ne kažu i ne priznaju dok im on ne da savjet. Nesreća je što su dali preliminarnu izjavu, ali tada smo svi to učinili, a bude li u tome išta protiv njih, uvijek možemo tvrditi da je izjavljeno pod prisilom.« Čelo mu se nabra. »Zapravo, želio bih biti prisutan prilikom ispitivanja, ali sumnjam da ću dobiti privolu.« » H t i o si Granville!« zalaja Honoria glasom čovjeka kojemu nikada ništa nije bilo uskraćeno. »To ti daje pravo.« Ashling je sa zadovoljstvom zapazila kako se stara cura pomalo oporavlja. Činilo se kao da je ušla u se posljednjih nekoliko sati, lice joj se od tjeskobe bilo pretvorilo u orahovu ljusku. »Vi se doista ne biste trebali previše brinuti, Honoria«, reče ona nježno. »Svi znamo da su blizanci nevini. Uskoro će se otkriti pravi ubojica i to će svatko doznati. Sve će prohujati, vidjet ćete.« Ali u srcu joj je neki tihi glas ponovno pričao priču o mrtvoj mački, i sada je bila mnogo manje sigurna. Zar bi smrt njihovih roditelja zaista tako na njih privremeno djelovala? Ili su oni, kako se čini da su Ross i Fin natuknuli, i dalje vrlo poremećeni? S osjećajem bliskim očaju, Honoria uperi u nju pogled. »Ti si pametna djevojka! I glas razuma. Na pravom si putu, draga. Blizanci su nevini.« Zašto onda ne zvuči uvjerljivije, pomisli Ashling.

»Ali ako su nevini«, Fin dade glas njezinoj sljedećoj misli koja ju je mučila » t o znači da je netko drugi krv. Ali tko?« D o k su svi šutjeli i razmišljali, Ross je ovijao uvojak Ashlingine kose oko prsta. »To je pitanje za šezdeset četiri tisuće dolara«, reče neočekivano. Honorijine oči potražiše Rajeshov pogled. Možda Coppelia? Jesu li je njihovi potezi prošle noći mogli potaknuti da počini takvo užasno djelo? Dokle ona može ići da osramoti Honoriju osobno i baci u blato ime obitelji Granville? Ne, koliko god bila sposobna za nisko ponašanje, čak bi i Coppelia Morrison vjerojatno zastala pred umorstvom neznane osobe radi postizanja prednosti. »Sto znamo o obitelji te djevojke?« upita Ashling. »Je li imalo vjerojatno da postoji motiv s te strane? Zar policija najprije rutinski ne ispituje one koji su najbliži žrtvi?« »To su učinili, ali oni su bili skladna obitelj, i čini se da je ona jedino dijete. Zapravo, tko god ju je poznavao očito je posvjedočio da je bila poput nekakva anđela kojega nitko ne bi poželio ubiti, što je još tužnije«, reče Honoria, potpuno nesvjesna da govori bezosje­ ćajno. Zatim joj slučajna slika Maggie O'Keefe bijesnu kroz mozak. »Je li itko provjerio onu novinarku? Nije li se ona poslužila lažnim identitetom? Možda je ona imala nešto protiv kraljice ljepote?« »Prikrivala se, sigurno.« Carrick pokuša biti miran. Činjenica je da ga se nerazmjerno kosnulo to što se pokazalo da je Maggie novinarka. Novinari mu nikada nisu bili naročito dragi, ali s dru­ ge strane ona ga je nečim privlačila. »Ali ona ne dolazi u obzir i policija ju je smjesta pustila da ode. Osim toga, davljenje zahtijeva mnogo snage. Ne, ako mene pitate, naš osumnjičenik je jamačno muškarac.« »Ali policajci su je upozorili da nikamo ne putuje«, istaknu Fin. »Sve su nas upozorili«, odbrusi Carrick. » Č a k i baku, koja je najmanje sumnjiva od svih.« Fin zakoluta očima. »U redu, u redu, nemoj se uzbuđivati, Carrick. Bože, otkad je tvoja dužnost da braniš čast novinara i ko­ lumnista koji pišu tračeve?«

»A istodobno je tvoj posao da okrivljuješ ljude koje i ne po­ znaješ!« » U h , sigurno ti je uspjela potpaliti maštu, ha, brate?« Fin se naceri spreman još nešto dodati kad se Honoria ljutito umiješala. » Z a ime Božje, smirite se vas dvojica! Ta žena nema niti smije imati ikakva utjecaja na ovu obitelj, a riječ je o obitelji! Upamtite to, svi vi.« »Kao da bismo mogli zaboraviti«, reče Carrick suho, poka­ zavši šakom prema Finu koji, riskirajući bakin gnjev, ispupči usnu šaljući poljubac bratu.

Vrativši se u hotel Kerry Eden, Coppelia svuče crnu baršunastu halji­ nu i nemarno je odbaci u stranu. Njezina je uloga završena i više joj ne će trebati. Neka seoska sobarica pomislit će kako su joj svi Božići stigli odjednom i donijeli dar. Umorna nakon svega, stupi u raskošan tuš koji bi mogao pri­ miti čitavu nogometnu momčad, okrenu pozlaćene slavine i zadahta od užitka dok se na nju slijevao prvi mlaz blagotvorne vode. Odrekavši se besplatnih hotelskih toaletnih potrepština u korist svoga ylang ylanga Jo Malone i jasminova gela za tuširanje, naslađivala se mislima o tome kako Honoria Granville mora patiti. Kako je stara vještica likovala prošle noći, kako je trijumfirala! Znala je da oholost dolazi prije pada i nadala se da će ovaj pad biti u izravnoj proporciji s Honorijinom oholosti i bahatosti. Coppelia je osjećala gotovo seksualni naboj. Jedva je mogla dočekati da vidi kako će cijeli događaj biti prikazan u večernjim vijestima. Prava senzacija, velika gledanost uzduž i poprijeko cijele zemlje, dok svi uživaju videći kako padaju bolji od njih. Divno. Već je samo umorstvo dovoljna sramota, ali dvoje blizanaca odvedenih s lisicama na rukama predstavlja pravi šlag na torti. Upravo kad je Honoria mislila da je ima na nišanu. Zbilja, ni sama ne bi mogla smisliti bolji plan, i nada se da će se Ashling sada osvijestiti, da će vidjeti što su zapravo Granvilleovi i sama odustati od ideje toga vjenčanja.

Snažno je utrljavala pjenu u kožu. Oh, kako su vjetrovi sud­ bine pomaknuli pješčane dine od sinoć! Sto ne znači da je uopće pomišljala pokoriti se Honorijinim bolesnim zahtjevima. Razmazujući pregršt šampona po kosi, trljala ju je do korijena. Ali tada su joj misli odlutale do Ashling i njezine pozitivne misli počeše splašnjavati. Njezina draga kći Ashling, za koju je sve žrtvo­ vala! Odjednom joj suze navriješe na oči. Podnijela je najveću žrtvu da zaštiti Ashling, da joj omogući sretan i siguran život — život kakav ona, Coppelia, nije imala u djetinjstvu a toliko je za njim žudjela. A sad se čini kao da je sve bilo uzalud. Honoria Granville je cijelo vrijeme znala. I sada Coppelia ne može ništa učiniti da svoju kći poštedi grozne emocionalne patnje. Coppelia glasno zastenja i žestoko odmahnu glavom da rastje­ ra crne misli. Odlučno otjera Ashling iz uma, koristeći se vještinom koju je naučila iz nužde tijekom dugih godina kad ju je bila dala na usvojenje i kojom se opet služila u ulozi pomajke hladna srca. Onaj jutrošnji izraz na Honorijinu licu! Bože, to je bilo nepro­ cjenjivo. Gotovo je bila sposobna čitati tijek njezinih misli kad joj je tek bila priopćena vijest. Tijelo! Tijelo u fontani! Kakva neugodnost! Riješi ga se, Carrick, smjesta! Carrick. To je čovjek s kojim treba računati. Muškarac u pra­ vom smislu riječi. Osjeti lako strujanje užitka. Ispod one njegove skupe, ali nenaglašene odjeće izbijala je sirova životinjska snaga od koje ženama, bez obzira na dob, klecaju koljena. Jednostavno se zna da one umjetničke ruke mogu ploviti po ženskom tijelu kao po zemljovidu britanske kartografske agencije. S malo mašte mogla je gotovo osjetiti njegove usne na svojima, senzitivne ali zahtjevne, izazivajući odgovor cijelog njezina tijela. Kako bi se osjećala kad bi je obujmile one snažne ruke, dok njegova topla čvrsta masa prodire u njezino požudno tijelo...? Uzevši ručicu tuša u ruku, upravi mlaz da klizi niz toplo, glatko i mokro tijelo kao što ljubavnik klizi s poljupcima. Da, Carrick Granville je doista vrijedan malo maštanja, pomi­ sli, ispirući ostatke pjene. Kad bi joj se pružila prigoda, možda bi čak bilo vrijedno poigrati se s njim. To jamačno ne bi bilo teško, a

činjenica da on je jedan od Granvilleovih i to jedini od njih koji je naizgled iskreno nepokvaren, te da je ujedno Honorijin ljubimac, do­ dalo bi stanovitu pikantnost tom iskustvu. Baš kao s mladim Finom, svaki ljubavni čin podvostručio bi se kao čin osvete, kao silovanje Granvilleovih. Coppelia nije osjećala krivnje što se služi Finom da bi udovoljila svojoj pohoti. Naprotiv, uživala je u tome, naslađivala se svojom moći nad njim i posredno svojom moći nad uznositom Honorijom. Ali Carrick, on bi zaista bio perjanica na kapi. U međuvremenu, mora se pripremiti za njegova mlađeg brata, opet, nikakvih teškoća. Njegova mladenačka glad uzbuđuje sama po sebi, čak i kad se posvema isključi veza s Honorijom. Njegovo zai­ grano dječaštvo pružalo joj je istinski užitak koji je cijenila. Onako nesputan i spreman naučiti sve što mu je mogla pružiti, sigurno je predstavljao veliko poboljšanje naspram muškaraca njezine dobi koji su svi težili k tomu da budu seksualni znalci s poslanjem, pervertiti ili obični korisnici Viagre. Fin je bio svjež, uzbudljiv, željan, p u n beskrajne energije. Njihova igrica tete Pelije svaki put ju je nadražila. Bi li se snažni Carrick mogao navesti da igra takve male uloge? To nije mogla zamisliti. O n a i Fin preuzimaju rizik, više izazivaju pustolovinu i skandal nego što ih izbjegavaju. On je zna i nasmijati, što je malo muškaraca uspjelo naučiti. Kao da ga je ta misao prizvala, u taj čas kliznuše staklena vrata i na njima se pojavi Fin, gol i već spreman za akciju. »Novac sve otvara«, reče joj i pokaza ključ njezine sobe, zatim ga baci preko ramena iza sebe. »Pedeset funta, ulog vrijedan do po­ sljednjeg penija.« Trenutak poslije već je bio na koljenima ispred nje radeći ono što je najbolje znao. Savijajući se unatrag, tako da joj iskoče bedra, Coppelia je za­ hvaljivala nebesima što je bila tako dobra učiteljica. Zatim, još mokri od tuša, vodili su bez prestanka ljubav, sve dok ih iscrpljenost i krčenje u trbuhu nisu podsjetili kako satima ni­ su ništa jeli. Coppelia naruči da ih posluže u sobi, salatu od jastoga, šampanjac, jagode sa šlagom. Fin ju je hranio rukom, povremeno razmazujući šlag po njezinim bradavicama da bi ga zatim lizao. Malo poslije, kad su se zasitili u svakom pogledu, on se pridiže

na lakat iznad nje. »Pelia?« Glas mu je oklijevao, odjednom je bio nesiguran u sebe. O n a mu se lijeno nasmijala, dok su ga njezini uvojci i mekane gole crte podsjećali na Botticellijevo Rođenje Venere u školskom udžbeniku povijesti umjetnosti. Volio je činjenicu da je ona sigurna u svojoj apsolutnoj poželjnosti kao što samo starija žena može biti lišena sputanosti u seksualnim odnosima. »Teta Pelia«, ispravi ga ona. Po prvi put je ispao iz igre. »Potrebna si mi kao alibi za prošlu noć. Razmišljao sam o tome, vjeruj mi, i kad bi postojao ikakav drugi način...« Njegove su riječi izbile poput bujice. Bespomoćno je slegnuo ramenima dok mu je uvojak kose pao na čelo. Nestrpljivo je pojurio dalje. »Baki se to ne će svidjeti, naravno, ali dok policajci njuškaju naokolo... što mogu učiniti?« Coppelijin odgovor je bio brz i siguran. »Apsolutno ne!« Nje­ zino raspoloženje opuštenog uživanja srušilo se u trenu, ustala je i otišla do toaletnog stolića, zureći u svoj odraz u zrcalu. » N e želim biti uvučena u tu gužvu, Fin, čuješ li me? O n o što je između tebe i mene mora ostati u istom stanju. Uvijek sam bila kristalno jasna u tom pogledu, zato nemoj premještati stative na igralištu, budi dobar dečko.« »Ali mi smo skupa«, reče Fin, sjećajući se kako su se prošle noći ranije iskrali u njezin hotel na nekoliko sati urnebesnog seksa i kako su se u rano jutro dovezli natrag u Carrickross, oboje još u sve­ čanoj odjeći, za slučaj da netko počne postavljati nezgodna pitanja. Skinuvši poklopac s kutije ovlaživača Creme de la Mer, Coppelia zagrabi prstom veliku grudicu i rastrlja je obilato po licu i vratu. »Da, to znam ja i to znaš ti, ali nitko drugi ne zna, Fin, i tako će ostati.« Sve dok ona ne bude voljna i spremna. Fin poče prosvjedovati, zatim prestade, trgnuvši se zbog kucanja na vratima. »Posluga, vrlo vjerojatno, da pokupi prljavo suđe«, reče Coppelia odgovarajući na njegove uzdignute obrve. Fin pokri svoju čednost plahtom omotanom u stilu toge i krenu prema vratima.

»Samo se nadam da nije baka«, našali se »pobjegla iz svoje jazbine da mi održi lekciju iz razvrata! Ili čak gore, Carrick!« Ali, možda najgore od svega, to je bila Ashling. O n a ude u sobu. Oči su joj od užasa strijeljale čas jedno čas drugo. Čovjek nije trebao biti Einstein da zaključi što se točno događa u toj sobi. Osim činjenice da je njezina majka bila gola kao na dan rođenja, kakav je bio i Fin ispod plahte, nepogrješiv miris seksa lebdio je u zraku. Potresen do zadnje žilice, Fin uzmaknu u kupaonicu grabeći usput odjeću, dok je Coppelia jedva pomaknula ijedan mišić a kamoli da bi i pokušala posegnuti za ogrtačem. » O h , zdravo, draga! A čemu dugujemo ovo zadovoljstvo?« Brišući skupu kremu s lica, baci uporabljenu grudicu vate u košaricu i okrenu se sučelice kćeri. »Majko! Ne mogu vjerovati vlastitim očima!« Bijesna zbog takva pokazivanja okorjelosti, Ashling stade na sredini sobe stisnutih šaka, kao da dolazi u iskušenje da udari nešto ili nekoga. »Fin je Rossov mlađi brat! I dovoljno mlad da ti bude sin! Pa što si mislila!« Coppelia ustade, posegnu za bijelim svilenim ogrtačem koji je ležao preko naslona stolice i ogrnu se. »Mislila sam da će to biti oči­ to. Zar te ništa nisu naučili u školi, Ashling? Jesi li preskočila lekcije o pticama i pčelama? Bježala si s nastave?« Slušajući vlastiti uvrjedljiv glas, čudila se kako je bez napora uskočila u samododijeljenu ulogu zločeste maćehe nakon svoje ranije emocionalne epizode. Uostalom, toliko dugo igra tu ulogu da joj je već postala drugom naravi. » M o ž d a « , Ashling škripnu zubima »ali sigurno sam bila prisutna na predavanju pod naslovom >Prljava starica kvari dijete<. Majko, ti si prava sramota!« »Teško da je Fin dijete.« Coppelia značajno podiže obrve dok je vezivala pas oko uskoga struka. »I oboje smo prešli dob drago­ voljnog pristanka.« »To je grozno!« Ashling lupnu nogom. »Iskreno, kakva si ti to žena? Što je s muškarcima tvoje dobi? Zar moraš vrebati na mladiće? Osjećaš li se zbog toga mladom, majko? Je li u tome stvar?

Pomaže li ti to da zaboraviš protjecanje vremena i činjenicu da ti je ovih dana povremeno potrebna injekcija Botoxa za podizanje samo­ pouzdanja?« » U m u k n i ! « Čim bi joj došla pod udar taština, Coppelia bi smjesta izgubila smirenost, ne toliko sigurna u vlastitu poželjnost koliko je nevini Fin mogao pomisliti. Između dviju žena vrcnuše iskre gnjeva. »Ti pojma nemaš što ja osjećam. Ti, koja si uvijek imala povlašten život, zaštićena i njegovana od dana kad si se rodila, jašući visoko na valu kojemu ništa nije remetilo ravnotežu. Da, ti, Ashling, sa svojim životom koji su drugi planirali za tebe. Nikada nisi trebala učiniti ništa više nego podignuti mali prst i svi bi odmah dotrčali.« Daleko od smirenosti, Coppelia uze jastuk i hitnu ga u dalji kraj sobe. »Tako, reci mi s kojim pravom ti zauzimaš stajalište visokog morala?« » O n je Rossov b r a t ! « odvrati Ashling vičući. » O n će biti moj djever. Bože dragi, to je zapravo incest!« Potpuno odjeven Fin nesigurno izađe iz kupaonice. Vukući nogu za nogom i sličeći više nego ikada na srednjoškolca, pogleda Coppeliju čekajući na njezin mig. » O h , samo idi!« prosikta Ashling prema njemu. »Iznenadio si me, Fin, zbilja si me iznenadio. To je bio pristupni obred, zar ne, poševiti stariju ženu? Stariju, očajnu ženu!« Posljednje je riječi izgo­ vorila uz polagano zlobno naglašavanje, smišljeno da bi njezinoj po­ majci nanijelo maksimalan udarac. U tom ju je času strašno mrzila. » D a , idi, Fin.« Coppelia spusti glavu, povivši se p o d napa­ dom. »Ashling i ja očito imamo obaviti neki razgovor. Bolje da ne budeš ovdje kao svjedok.« D o k je Fin žurno izletio iz sobe ne ostavivši traga za sobom, Coppelia se spustila u naslonjač i pokazala kćeri da sjedne sučelice. » O n d a , mlada gospo, da vidimo možemo li nastaviti na malo ulju­ đeniji način.« Ashling sjede ali nije bila raspoložena za uljuđenost. » O d tebe mi je zlo. Misliš samo na vlastito zadovoljavanje, i to baš danas, kad je ona jadna djevojka umorena i cijela obitelj u šoku!« O n a srdito pogleda pomajku. » H o ć u reći, ja ne mogu okrenuti glavu od toga. Ti mrziš Granvilleove! I sada te zatječem kako se ševiš s mojim

budućim djeverom!« Njezin se glas opet podiže od frustracije. »To nema smisla, majko! To nema nikakva smisla!« »Vjeruj mi, to ima savršena smisla, Ashling«, reče Coppelia tiho, a da Ashling nije bila toliko zarobljena vlastitom patnjom, mo­ gla je primijetiti kako ruke njezine pomajke drhte. »Sranje, majko!« Ashling se nagnu naprijed u naslonjaču i po­ luotvorenih usta usmjeri istraživački pogled u Coppelijine oči. »Po­ činjem se pitati zašto te uopće nazivam majkom«, prišapta. »Nikada se nijednom nisi ponašala kao majka prema meni.« Suze joj navriješe na oči, prepuniše ih i počeše se kotrljati niz obraze. »Ashling«, protisnu Coppelia između naglo problijedjelih usana »u tome nema nimalo istine. Kunem ti se da mislim na tvoje dobro. Ali nikada ne ćeš biti sretno udana za nekoga od Granvilleovih. Zar to ne možeš ni sada vidjeti, kad su oni pokvareni blizanci uhićeni zbog gnusna zločina?« » O n i to nisu učinili, majko! Znam da nisu! A sve da i jesu, kakve to veze ima s Rossom?« »Ali zar ne vidiš, Ashling? To umorstvo je vidljiv gnojni čir tajne truleži Granvilleovih!« »Tajne truleži Granvilleovih!« kriknu Ashling i ponovno se zajapuri. »Sto to zapravo treba značiti? Jesi li ti poludjela? Zar si skrenula?« Zatim stisnu šake i s vidljivim se naporom obuzda. »Pa daj onda, objasni to.« Duboko uzdahnu i uzdrhta. »Spremna sam i voljna čuti sve što imaš reći.« Coppelia se nagnu naprijed i poče govoriti sa sućutnom iskrenošću. »Ashling, cijela ta obitelj je poput zarazne bolesti. Oni su krajnje nemoralni. Pogledaj samo mladog Fina: jesu li njegovi postupci dolič­ ni pristojna, uravnotežena mladića? Jesu li, Ashling? Misli samo na vlastito zadovoljavanje, i to baš danas, kad je očajno potreban svojoj obitelji? A on je tek nevinašce u toj gomili! Kažem ti, Ashling, za tvoje vlastito dobro, Granvilleovi su pokvareni i uništavaju sve što im se nade na putu!« Izgubivši odjednom dah, iz njezina glasa iščeznu strast ostavljajući iza sebe mrtvilo, klonulost, kao da je predugo vodila pretešku borbu. »A ja bih to morala znati... jer oni su uništili mene.«

Ashling ustade i kleknu ispred pomajke, stavljajući joj ruke na koljena i gledajući je ispitivački u lice, tražeći od nje da joj kaže isti­ nu. »Kako, majko? Kako su tebe uništili? Molim te, kaži mi. Želim razumjeti. Želim razumjeti tebe. Osjećam da si toliko toga skrivala od mene... o sebi, o svojoj prošlosti. Osjećam... osjećam da je ta tajanstvenost što obavija Granvilleove samo posljednja u dugačkom nizu tajni. Molim te, povjeri mi se, kaži mi.« Coppelia je zurila u Ashlingine preklinjuće oči. Može li joj reći istinu? Može li napokon podijeliti patnju koju je osjetila kad ju je izgubila i patnju kad ju je opet zadobila uz cijenu lažnoga života? Sto bi divno bilo zagrliti kći i objasniti joj koliko je voli, i kako je svaki čin izvela radi njezine zaštite. Kako i sada misli samo na njezinu sigurnost. Ali da bi uistinu zaštitila Ashling, mora joj po svaku cijenu uskratiti istinu. Coppelia naglo ustade, oslobađajući se kćerina dodira. » O h , Ashling, ne mogu ti reći. Jednostavno ne mogu. Zašto ne možeš samo vjerovati da je istina što govorim? I da te samo želim zaštititi?« Nada je otjecala iz Ashlinginih očiju, dok su joj ruke klizile niz Coppelijine skute i glava padala na grudi. Kad je podignula pogled, njezin je izraz već bio otvrdnuo. »Sasvim korektno. Ne ću više pitati.« Zatim ustade i izađe iz sobe ne bacivši pogleda iza sebe. Coppelia ponovno sjede za toaletni stolić, zaronivši lice u ruke, sprječavajući suze. Zatim drhtavim rukama nastavi nanositi šminku.

P

ošto je provela besanu noć, Ashling je ustala s ranim pticama i sišla u knjižnicu, ostavivši Rossa da se okreće i trza u postelji.

Vani je nebo još nosilo vodenast žig blijedog mjeseca. Ružičasti obla­ ci plavih rubova prikradali su se s istoka obećavajući još jedan divan ljetni dan. Pravi raj, doista, kad ne bi bilo mračnih podzemnih to­ kova koje je sada osjećala ispod površine Carrickrossa. Da, morala je priznati da je njezino povjerenje u Granvilleove potkopano. Ogorčenost i mržnja njezine pomajke morala je izbijati iz nečega. Kad bi samo mogla doznati iz čega. Okrećući se od prozora, sklupča se na smeđoj koži starinske sofe i podvi noge ispod sebe. Na suprotnom zidu visio je izbor malih pejzaža Jacka Butlera Yeatsa, dok je tu i tamo zjapio prazan prostor gdje su slike bile posuđene Nacionalnoj galeriji. Ross joj je gotovo nehajno priopćio taj podatak, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Kao da u svakoj imućnoj obitelji na zidovima vise remek-djela. Ali Granvilleovi nisu normalni. O n i su kao Kennedyjevi u Sjedinje­ nim Državama ili kao dinastija Guinness, koje su podjednako pratile tragedije i skandali. Može li biti da su Granvilleovi jednako prokleti? Sa žaljenjem pomisli kako je umorstvo Kate O'Leary temeljito i trajno obrisala površinski sjaj s njezine romanse iz bajke. Ispruživši ruku, promatrala je kako zrake ranoga sunčeva svjetla padaju na dijamant njezina zaručničkog prstena i odražavaju se u cijelom

nizu duginih boja. A Ross je zlatni ćup na kraju svega toga. Ili možda nije? Što ona zapravo zna o svojem zaručniku, osim očevid­ nih stvari? Samo svakidašnje banalnosti, doista. Njegova najdraža boja? Ljubičasta. Njegov najdraži sastav? U 2 . Hrana? Tajlandska, prilično predvidljivo. Voli stare komedije, mrzi pop-folklor, naziva ih cmizdravcima. Prema religiji je hladan. Nikada nije izrekao nika­ kvo političko mišljenje. Što još? Što još? Ashling je gotovo panično prebirala po pamćenju. Brza kola! I fotografija. Sranje, je li to najviše što je mogla naći? A kad se bolje razmisli, što on zna o njoj? Uzimajući pritom u obzir da je ona žena kojoj je predložio da zajedno provedu ostatak života, pomanjkanje znatiželje o njoj bilo je upravo frapantno. Ashling duboko udahnu da se smiri. Pogleda još jedanput prs­ ten, opipljiv dokaz Rossove ljubavi. A to se jedino računa, činjenica da je voli i da se želi njome oženiti. Nije važno to što se nije upustio u značajan razgovor s njom. Većina se muškaraca ne upušta ,stari Marsov argument protiv Venere. O n a se mora osokoliti, misliti pozitivno. Kad bi samo mogla otići iz Carrickrossa i udaljiti se od mr­ tvačkog plašta što visi iznad njega. Možda bi se trebala vratiti gore u sobu i nagovoriti ga da pođu na jahanje duž jezera ili uz planinske staze poslije doručka? To bi im oboma godilo. Ta joj ideja povrati osjećaj smirenosti. Da, moraju provesti malo kvalitetna vremena skupa. Jahanje bi bilo divno i Noreen bi bila više nego sretna da im spremi hranu za piknik. Ohrabrena tom idejom, Ashling skoči sa sofe i krenu u kuhi­ nju. Zagrist će malo doručka i vidjeti je li se Ross probudio.

Ross je bio u stanju napetosti dok je sjedio na krevetu, naćulivši uho kad je čuo da se Ashling vraća u sobu. O n a se obukla i izašla prije jedan sat, izvukavši se tako da ga ne probudi. Prava sreća za njega, jer ga je malo poslije toga šokirala Priti probudivši ga zvonjavom mobitela, što joj je izričito zabranio da čini.

»Zlato, ja nesretna!« To je bio posljednji telefonski poziv između njega i Priti, poziv od kojega puca glava. Čim je vidjela Carrickross i umorstvo na posta­ ji Sky News odmah mu se javila: » O h , ja tako zabrinuta, moj dragi, za tebe!« A zapravo ju je zanimalo umorstvo i željela je čuti svaku krvavu pojedinost. Ali ubrzo se umorila od te teme i vratila se svojoj opsesiji: »Šteta da nije ubijena druga, ona žena s kojom se ženiš!« »Čuj, Priti«, pokušao je ponovno, »tek sam se probudio. Mo­ zak mi još ne radi. Daj da te nazovem za jedan sat, onda možemo imati dugačak razgovor o svemu, može?« Mora je skinuti s telefona prije nego što se Ashling vrati. »Ali ja želim razgovor sada! Ti pokušavaš samo biti slobodan od m e n e ! « Bilo je beznadno. S njom se nije moglo raspravljati. A ipak je morao pokušati. D o k je duboko udisao, Ross začu kako se okreće kvaka. Zatim je odjeknulo trostruko kucanje na vratima. »Ross!« zovnula je Ashling. »Tko tamo?« Priti se smjesta uzbunila. » O n a kučka žena, ha?« » N e « , promrmlja Ross, napravivši grimasu prema telefonu. »Čuj, to je samo sluškinja. Želi počistiti sobu... sada moram poći...« »Ti lažeš, Ross!« » N e lažem«, uspaničio se Ross, dok je Ashling podizala ulog. »Ross! Otvori vrata! Ja sam!« Kvaka je nestrpljivo štektala. » O p r o s t i ! Čekaj jedan čas!« Zatim rukom zakloni mobitel. »Priti!« reče žurno. »Sad moram ići, ali vrlo brzo ćemo nastaviti razgovor. Može?« Tada je, na njegovo beskrajno olakšanje, Priti kapitulirala. »Može, jebi se, ali pamti što Priti kaže. Tvoja irska kučka žena, ona će žaliti.« Ross zatvori mobitel i obrisa znoj s ruku. Trenutak-dva ostade sabirući misli, a zatim krenu prema vratima. »Oprosti, srce!« reče dok je vidno razljućena Ashling ulazila. On je u prolazu poljubi u tjeme. »Zvao me jedan prijatelj, morao

sam mu objašnjavati umorstvo i sve drugo. Mislio sam da se ne ćeš tako brzo vratiti pa nisam želio da me itko drugi uznemiruje.« Bila je to slaba izlika i on je to znao. Ashling ga prilično kiselo pogleda. »Neki pilot, pretpostavljam? Samo bi netko od tvojih kolega telefonirao u ovo jutarnje doba. Doi­ sta je ironično, ali reklo bi se da ste vi manje svjesni međunarodnih vremenskih zona nego itko drugi na licu zemlje!« »Kriv prema optužbi!« reče Ross s posramljenim smiješkom, polazeći u kupaonicu. Ashling viknu za njim, smekšana: »Ross! Znaš li što bih jutros zbilja voljela učiniti?« »Sto?« »Poći s tobom na dugačko jahanje po imanju.« Čekala je nje­ gov odgovor suzdržana daha, pitajući se zašto je toliko nervozna zbog takva svakidašnjeg prijedloga. »Izvrsna ideja!« doviknu Ross dok je okretao slavine na tušu. »Idemo.« Sat poslije bili su u konjušnicama, spremajući Noreenim do­ ručak u bisage. Sean McCarthy im je pomagao i očito još bio u šoku zbog umorstva ali još više zbog neizvjesne sudbine blizanaca. »To je strašno«, rekao je izvodeći krasnu riđu kobilu za Ash­ ling, dok je Ross osedlavao Carrickova veličanstvenog arapskog ždrijepca Šeika. » Z n a m da su malko divlji i gospon Indigo je mrvicu tvrdoglav, ali umorstvo?« On zaklima glavom. » N i govora! Policija je tu na krivom tragu.« »Sigurna sam da imate pravo«, reče Ashling, odahnuvši što je našla barem jedan glas u Carrickrossu koji od srca podupire blizance. »Nemojte se brinuti, Sean. Istina će izaći na vidjelo, kako kažu.« Ali Ashling nije znala, i nitko drugi nije znao osim možda njegove majke, da Sean obožava blizance do idolatrije. O n i su dio njegova života otkada zna za sebe. A ljudi ne razumiju, po njegovu mišljenju, da su blizanci različiti. Posebni. O n i igraju po vlastitim pravilima. On bi za njih sve učinio, uistinu sve. Trebali su to samo zatražiti od njega.

» U h ! « Ashling ustuknu natrag kad se kobila iznenada propela. »Bože, ne znam mogu li vladati ovom damom! Malo je reći da je plahovita!« »Ah, danas je malko nemirna, u redu, je li tako, Morrigan?« reče Sean, provjeravajući je li sedlo čvrsto pritegnuto. »Uznemirila se zbog cijele te zbrke oko nje. Životinje su osjetljive na takve stvari.« On potapša kobilu po sapima da je smiri. »Držite je na kratkoj uzdi, gospođice Ashling, pa kad se malko umori možete joj se slobodno prepustiti.« »Morrigan?« upita Ashling dok joj je on pomagao da uzjaše. »Zar to nije drevna irska božica seksa i bitke?« Sean se nasmiješi. »Ideja gospođice Sapphire.« Ashling se nasmiješi, mahnu mu i krenu za Rossom koji je hi­ trim kasom napuštao konjušnicu. Seks i bitka, ha? Nije loš plan za današnju akciju, pomisli ona. Malo strasti dobro bi im došlo, i njoj i njemu. Istini za volju, nije bilo previše seksa u njihovoj vezi, uglavnom zbog zahtjeva Rossova posla koji ih je od samog početka, kad se od ljubavnika očekuje da budu najgorljiviji, prisiljavao na oskudne obroke. Zbog toga je ona izni­ mne prigode, kao danas, nastojala iskoristiti do kraja. Uzdahnula je sva frustrirana. Gospode, prošla su stoljeća otkad nisu vodili ljubav, pripreme za Ivanjski ples bile su toliko naporne da su na svršetku svakog dana bili iscijeđeni, jedva sposobni za išta više osim poljupca za laku noć i najkraćeg milovanja. Sustigla je Rossa koji je gledao na drugu stranu, preko jezera. » O n d a , je li ovo bila dobra ideja ili što?« primijeti ona. » D a n je tako divan. Krasno je pobjeći od svega na neko vrijeme.« »Da, lijepo je«, složi se Ross. Lijepo! Samo lijepo! Ashling se nadala malko većem oduševlje­ nju. Ali, usprkos zdravu tenu, Ross je izgledao umorno i iscrpljeno, potresi posljednjih nekoliko dana nagrizli su njegovo lice baš kao što su, pretpostavljala je, nagrizli i njezino. Nije važno, dan je tek počeo. O n a prijeđe u kas. »Daj, mrtvo puhalo! Pobjegnimo malo od Carrickrossa!«

»Koga ti nazivaš mrtvim puhalom?« Ross se odjednom zagri­ ja i prestiže je. »Šo čekaš? Prebaci u četvrtu brzinu, ženo!« Ashling nije bila sigurna treba li prebaciti Morrigan u četvrtu brzinu, ako ne želi da na koncu slomi vrat. Uz nervozan hihot jurnu za njim, pokraj spremišta za čamce, kroz šumu, da bi izbili na pješčanu obalu koju su s druge strane obrubljivali škotski borovi. Zagaziše na konjima u bistru vodu, zureći preko vodenog prostran­ stva u gusto obraslu planinu Mullach koja se uzdizala na dalekoj obali jezera. Široko neokaljano nebo. Carrickross, umorstvo i njezina grozna majka s ružnim optužbama, sve se to povuklo u paralelni svemir. Ushićena Ashling pogleda Rossa, nadajući se da ta jasna i iskri­ čava pozornica djeluje i na njega. »Kako bi bilo da objašemo jezero i popnemo se na Mullach?« predloži on. »Radije bih stazom kroz šumu dok ne prođemo vodopad kod Ceanngairiffa, znaš, do onog savršenog mjesta za piknik gdje smo već jednom bili. Sjećaš li se, Ross?« Ashling mu dobaci blažen smi­ ješak, priželjkujući vrijeme kad je bila tako sretna, kad je sve bilo tako jednostavno. On joj uzvrati smiješak, nagnu se preko konja i poljubi je u obraz. »Naravno, sjećam se. Idemo onda.« Nakon divna galopa preko osunčana pašnjaka s rijetkim drvećem krenuli su laganim korakom uz tresetnu stazu, u sjeni mahovinasta drveća. Kad su stigli do bučna vodopada i bujice koja ga je napajala, olabaviše uzde da konji spuste glavu po miloj volji i gaze uskom stazom koja je bila ispresijecana korijenjem što je izbijalo iz zemlje. I tada naglo izbiše na malu travnatu čistinu obasjanu suncem koja je izgledala kao da visi na planinskoj padini, tako je bio strmenit ponor ispred nje. Bila je okružena polukrugom stabala smreke i rododendrona, opletenih božikovinom i bršljanom, ali na mjestu gdje se krug prekidao pucao je pogled preko jezera Carrickross do najdaljeg kraja gdje se udizalo Orlovo gnijezdo, Nead na Iolair.

Svezavši konje za deblo, pošli su držeći se za ruke da razgle­ daju vidik. Ispod njih je Carrickross ležao u suncu kao kućica za lutke. Crna goveda pasmine Kerry pasla su na pašnjaku. Jezero je bilo prošarano vapnenastim otocima, sve ih je pokrivala šuma, a između njih su plovili čamci. Doista, pomisli Ashling, cijelo imanje je pravo dječje igralište, a ona i Ross su sretna djeca koja su pobjegla u blaženu slobodu. Kupusovi bijelci i crveni admirali lepršali su oko njih, nošeni kao konfeti laganim povjetarcem, a zrak je bio oštar od sanjivih ljetnih mirisa borovine i divlje kozje krvi. Skriveni u visokoj travi, zrikavci su trljali krila proizvodeći razgovijetne zvukove koji pozivaju svakog dječaka da ih pode loviti u kutiju od šibica. Ross okrenu glavu da se zagleda u strašnu gromadu planine što se izdizala iz šumovitih padina iza njih. Na razigranom sunče­ vu svjetlu izgledala je moćno ali nevino. On se strese, pokušavajući odagnati iz misli užasnu prošlost, gubitak voljenih roditelja. Ashling je užurbano rasprostirala stolnjak po travi. »Srce, mo­ žeš li prestati sanjariti i izvaditi hranu, molim te? Ross?« Ross se trgnu i okrenu se da je pogleda. »Oprosti, jesi li nešto rekla?« Ashling se ispruži i poravna rub stolnjaka. »Da, pitala sam te možeš li izvaditi hranu. Hej, jesi li dobro? Izgledaš malko...« » N e , ne! Dobro sam, samo malko omamljen!« Nasmiješi se i pođe isprazniti bisage koje je dupkom napunila Noreen koja je uvi­ jek mislila da sprema namirnice za vojsku. »To ti je dobro«, rekla je uzbuđeno. »Sjajna ideja da izvedeš svoju ljupku zaručnicu i da se malo zabavite. Zar nije strašno da se to moralo dogoditi na vašim zarukama? Nadam se da to nije neki loš predznak.« Promašaj godine, pomisli Ross. Ashling je s ushićenjem pregledavala hranu za piknik. »Noreen je bez sumnje nadmašila samu sebe. O n a je zbilja razmazila Granvilleove dječake, zar ne?« »Uvijek je takva bila«, složi se Ross, zureći u plastičnu kutiju s izborom svježih sendviča bez kore. Uvijek su u djetinjstvu zahtijevali da se kora odreže, a Noreen se još nije odviknula od tog običaja.

U namirnice je bio uključen velik komad kruha, zatim neko slatko zeleno grožđe, pa lozovo lišće punjeno rižom i začinima, pile­ ća prsa i šunka, te koktel svježeg voća. Najvažniji prilog bila je boca bijelog rizlinga, ukliještena između dvije vrećice leda da vino bude hladno. Bijeli porculan, srebreni pribor i svileni ubrusi bili su spre­ mljeni posebno. Plastični noževi i vilice ili papirnati tanjuri nisu za Granvilleove! Jedini Noreenin ustupak u bisagama bile su plastične čaše. Ashling i Ross stalno su brbljali tijekom jela, dodirujući se niza nevažnih pitanja: njezine fotografije, njegovi rasporedi letenja, uglavnom trivijalne stvari, ništa što bi pomutilo dan ili skrenulo nji­ hove misli na stazu kojom se nisu htjeli zaputiti. Prema neizrečenom dogovoru, nijedno od njih nije spomenulo umorstvo. A Ross je sa sVoje strane pazio da više ne gleda u pravcu Ceanngairiffa. Kad su završili jelo, Ashling je počela spremati ostatke i posu­ de, dok je Ross legao da se opusti na suncu, podvio ruke ispod glave i svoje čudesne tirkizne oči zaštitio crnim avijatičarskim naočalama. Iako se nastojao oduprijeti, misli su mu vratile na Priti. Na propast njegova života, ljubav njegova života. Je li prekasno vratiti sat una­ trag, zaboraviti Ashling, baku i Carrickross, odmagliti u Tajland prije nego što nastane veća šteta? Prije nego što još netko nastrada? »Čudesna planina.« Ashlingin glas zađe među njegove misli. »Izazovna, zar ne?« »Da.« »Sto to znači? Ceanngairiff? Ceann znači glava na irskom, je li tako?« »Da. A Ceanngairiff znači surova glava.« »Moramo se jednom na nju popeti.« »Možda.« Nikada joj nije rekao da mu je ta planina noćna mora, da mu je ta planina zauvijek otrgnula voljenog oca i nježnu majku. I strica, i strinu. Da je sve njihove živote rascijepila. Ta planina kojoj se ona toliko divi danas je prerušena. U dane kad je šibaju ljuti vjetrovi i ovija opaka magla, ona pokazuje svoju pravu ćud svakomu tko je dovoljno oštrouman da je pročita.

Trgnuo se čuvši šum dok je Ashling lijegala kraj njega. Jedva je suspregnuo stenjanje. Ne sada. Ne može. Jednostavno ne može. Ali ne može je ni odbiti, ne može naći isprike. Ashling je normalna žena od krvi i mesa s normalnim potrebama žene od krvi i mesa. Znao je to kad je pristao na sve ovo. »Dragi...« Pridignuvši se na lakat, Ashling poče utiskivati sit­ ne poljupce duž njegova lica. Koža mu je bila topla od sunca, malko gruba gdje se nije izbrijao toga jutra. »Dragi, ova voćna salata bila je izvrsna, ali ti znaš što bih doista željela za desert?« Glas joj je po­ stajao hrapav. Prsti su joj se spustili do otvora na njegovim hlačama. Odbacivši grubo Priti u pozadinu misli, Ross se prisili da joj uzvrati. Otvori usta prema njezinim i duboko je poljubi. Otkopča remen na njezinim trapericama, gurnu ruku unutra i zgrabi je za guzove, znao je iz iskustva da to katkada pomaže makar istodobno maštao o Priti. Ništa! Apsolutno ništa! Mozak mu je pristajao, ali tijelo je mo­ ralo odlučiti. Tada ga ona neizbježno pogleda s onim bolnim, zaprepaštenim licem zbog kojega se osjećao tolikim krivcem, dok joj je ruka držala uvrjedljivo mlohav ud koji ne odgovara na poziv. Bijesan na sebe što joj ne može dati što ona želi, i iracionalno bijesan na nju što to želi, grubo je odgurne od sebe. Zatim, skočivši na noge, pode oštrim ko­ rakom do velika stabla i nasloni glavu na deblo popravljajući odjeću. Potpuno izgubljena, Ashling je izbezumljeno gledala za njim, zatim teturavo ustala. »Ross, što ne valja? Nemoj samo tako otići. Razgovaraj sa mnom.« Ross udari šakom po deblu. »Jebi ga! Ne znam, Ashling. Ne znam. Možda je to... sav ovaj pritisak. Jednostavno ne znam mogu li više izdržati. Puca mi glava od svega.« » N e razumijem.« Ashling i sama poče popravljati odjeću, živ­ čana zbog nespretnih prstiju. »Kakav pritisak? Misliš na mene? Na naše vjenčanje? Na umorstvo? Sto?« »Ne. Da. Ne znam, rekao sam ti.« Razmahnu rukama. »To je... sve zajedno! Oh, k vragu, ja nisam majmun u cirkusu, Ashling! Jednostavno ne mogu skakati na zahtjev.«

»Na zahtjev?« Razbjesnivši se odjednom, Ashling pritrča k njemu i pograbi ga snagom za koju nije znala da je posjeduje. »O čemu ti to govoriš, Ross? Ti to nazivaš na zahtjevi Jesi li poludio?« Uspravi se koliko je visoka. »Slušaj, ne znam koji te je zloduh op­ sjeo, ali zašto jednostavno ne budeš čovjek i ne kažeš o čemu se radi? Reći ću ti nešto. Zašto ne olakšaš svoj položaj? Ti više nisi zaljubljen u mene. Eto, ja sam rekla. D u h je izašao iz boce. Osjećaš li se bolje?« » N e . Ne, ne radi se o t o m e « , pobuni se Ross, ali kad joj je pokušao zaviriti u oči, skrenuo je pogledom u stranu. »Sve si krivo razumjela.« » O h , doista sam krivo razumjela, ali ne kako ti misliš, Ross.« Tresući se od boli i srdžbe, Ashling je stiskala šake dok je govorila. »Krivo sam razumjela kad sam pala na tvoje slatke riječi i laži. Kri­ vo sam razumjela kad sam ti povjerovala dok si govorio da me voliš. Krivo sam razumjela kad sam pristala na tvoju ženidbenu ponudu. Krivo sam razumjela misleći, usprkos sve očitijim dokazima, da će se stvari srediti i da ćemo napokon zauvijek sretno živjeti! H a ! Znaš li to? Ne mogu se sjetiti kad smo vodili ljubav kako treba! I nagla­ šavam kako treba... ne samo petljanje i prevrtanje. Uvijek si nalazio nekakve isprike. Previše si rastrgan, ili pod stresom, previše ti se žuri ili tko zna što.« Nastavi potresenim glasom. » Č a k si nestao u noći naših zaruka. Kad si se napokon pojavio, bio si previše potrošen da bi učinio išta drugo nego smjesta zaspao!« Negdje, kao iz velike daljine, čula je šum motornog čamca koji je plovio jezerom, pticu koja je pjevala iz dubine srca, ugodnu grmlja­ vinu vodopada ispod njih. Sve su to bili normalni, umirujući zvukovi. Skladna glazbena pratnja skladna seoskog života. Ali nije čula zvuk Rossa koji ju je razuvjeravao. Nije čula zvuk Rossa koji joj se ispričavao zbog činjenice što ona osjeća da je tako bijedna i nevoljena. Suze su joj navrle na oči. Otresla ih je trepavi­ cama i zagledala se u planinu. Kad je ponovno progovorila, u glasu joj se čulo mirenje sa sudbinom. »Znaš, Ross, ovaj čas sam zbilja ljuta, više na sebe nego na tebe. Od samog početka bila sam posve otvorena i iskrena s tobom.

Ja sam inteligentna, školovana, profesionalna, samostalna žena. Na­ stojim biti pristojna i zapravo jesam takva. Zaslužujem bolje.« Sjena pade na oboje dok je iznad njih prolazio oblak. Čak se i sada nadala da će on popustiti. Da će joj protusloviti. Da će se boriti za nju. Za njihovu vezu. Za njihovu budućnost. Ništa. Između njih je zavladala tišina, vrijeme kao da se počelo raste­ zati i širiti. Poslije Ashling nije pojma imala koliko je tako stajala ondje, zureći u Rossovo bijedno lice, dok joj je duh bio čudnovato obamro, tijelo se treslo, suze curkom klizile niz lice. Naposljetku se okrenula i trkom uzjahala na Morrigan. Trenu­ tak potom jurila je niz varljivu planinsku stazu vratolomnom brzi­ nom.

Chiarissima

C

arrick Granville zadovoljno spusti telefonsku slušalicu. Policija je pokazala iznenađujuće razumijevanje za njegovo odavno

planirano putovanje na konferenciju u Maroku i za teškoće koje bi imao ako bi tako kasno otkazao dolazak upravo na dan kad treba nastupiti kao jedan od gostiju govornika. Dao im je adresu i telefo­ ne gdje ga mogu dobiti i obećao da će se vratiti čim bude mogao, a oni su mu jednostavno dopustili da otputuje. Naravno, čitajući između redaka, činjenica da nisu stvarali nikakvih problema značila

je kako su prilično sigurni da već imaju u rukama svoga čovjeka, i ženu. Carrick uzdahnu pomislivši na blizance. Bože, kakva zbrka. Na neki način bit će pravo olakšanje otići odatle, makar na kratko vrijeme i u vezi s poslom. Bit će to i kakav-takav odmor od cijele katastrofe na relaciji Ross-Ashling-baka. Kad se nađe daleko od njih, možda će mu se ukazati nova perspektiva, čak i volja da se ponovno uhvati u koštac s tim stvarima kad se vrati. Od pomisli na pozitivnu akciju bilo mu je malo bolje, kao i od osjećaja ugode što će boraviti u lijepom hotelu Hivernage u Marrakechu. Ali najprije se mora vratiti u mir svoga otoka i pregledati predavanje koje će održati. Provest će noć ondje i najveći dio sljedećeg dana, zatim se odvesti helikopterom s otoka u zračnu luku Cork ne vraćajući se u Carrickross. Bit će u Marrakechu puna dva dana prije konferencije ali, iskreno govoreći, bit će mu potrebno to vrijeme da ublaži posljedice stresa i usredotoči um na posao koji ga čeka.

Vrijeme je da izvijesti baku o svojim planovima. S uzdahom i tugaljivom grimasom pode u Honorijin privatni salon u prizemlju. Kad je stigao u hodnik, zastao je na trenutak kad mu je kroz pro­ zor pao pogled na riđu kosu. Ozbiljna lica htjede zatvoriti jedna od francuskih vrata da presiječe put uljezu, ne mogavši povjerovati vla­ stitim osjetilima i začudivši se koliko je bezobrazna ona novinarka, Maggie O'Keefe. Kao da obitelj nije dovoljno pretrpjela posljednjih nekoliko dana. »Hej!« On stupi pred Maggie na terasu i ona se naglo zausta­ vi. »Što vi mislite njuškajući tako naokolo? Pokušavate iskopati još više prljavštine, je li tako?« Osjećajući se kao školarka koju je ravnatelj zatekao dok bježi s nastave, Maggie je porumenjela. »Bože, ne... ja sam... ja sam...« Carrick je presiječe pogledom, smrknuta lica. »Zar u ljudima poput vas nema nimalo morala? Nije čudno što vas nazivaju tiskom iz kanalizacije. Jedna je djevojka izgubila život, jedna obitelj je izvan sebe, a vi i dalje njuškate naokolo? Zbog čega? Zbog nekoliko novči­ ća više na svom računu? Zbog fotografije veličine poštanske marke uz vaše ime iznad članka?« »Ne. Ne, vi ne razumijete...« U plavim trapericama, oskudnoj majici kratkih rukava i ba­ letnim papučama bila je daleko od one Maggie koja je začinila ples noseći nezgrapnu haljinu, mnogo mlađeg izgleda bez šminke, čak pomalo ranjiva. Ali ako se to i dojmilo Carricka, on to nije pokazao. » O h , ja savršeno dobro razumijem!« To je izrekao s najviše sarkazma što ga je mogao skupiti. »Vaša profesija daje vam pravo da zanemarite najobičniju pristojnost koju ćete naći kod većina stanov­ ništva. Zbog toga ste se osjećali da imate savršeno ovlaštenje upasti na privatnu zabavu i prisluškivati privatne razgovore. Sto me podsjeća... Jeste li već napisali svoj članak o mojem bratu i meni, skupa sa svim ukrasima koje rado dodajete?« »Jesam, naravno!« odbrusi Maggie, izgubivši naglo strpljenje. »Zapravo, nadala sam se da ćete ga možda vi pravopisno popraviti i darovati mi fotografiju na kojoj se vas dvojica hvatate za grlo.« Zatim

podiže ruke u znak predaje. » O h , evo, žao mi je. Imate pravo da se ljutite. Imate pravo, upala sam na Ivanjski ples, ali u tome nije bilo ni­ malo zle namjere. Samo mi se činilo da su mi nebesa pružila posebnu prigodu. No, zbilja, nadala sam se da ću to možda iskoristiti, uistinu samo kratak prikaz društvenih zbivanja. I nikoga nisam namjeravala prisluškivati.« Podiže bradu, a oči joj zaiskriše. »Vjerovali ili ne, ne namjeravam objaviti onaj razgovor, ni sada niti ikada.« Na Carrickovu je čelu vidno kucalo bilo. »Pretpostavljam da očekujete moju zahvalnost zbog toga, baš kao što sam vam zahvalio za pomoć kad je Kate O'Leary nađena utopljena u fontani, ne pomislivši nijednog trenutka da ste išta drugo nego nedužan gost.« Od pogleda gnušanja koji joj je dobacio ona se gotovo urušila. » O h ne, bili ste dovoljno lukavi da to zadržite za sebe sve dok vas policija nije ispitala!« On divlje raspali nogom osamljen kamenčić na šljunkovitoj stazi. Kamenčić je poletio i odbio se od zemljane vaze za cvijeće uz mukao zvuk. »To se moralo sjajno uklopiti u vašu priču! Truplo u fontani Granvilleovih i vi slučajno na licu mjesta da ga otkrijete!« »Teško da sam to planirala!« Zbog verbalnog napada Maggie osjeti kako joj naviru suze, ali ih zaustavi ne želeći pokazati slabost. » N e želim reći da ste planirali. Ali zar sada ne možete jedno­ stavno sve to ostaviti na miru? Sigurno i sami morate shvatiti da se obitelj nalazi pod znatnim pritiskom. N a m a je potrebno vrijeme: vrijeme bez očiju koje vrebaju, vrijeme da se pokušamo uhvatiti u koštac s tom užasnom tragedijom. A sigurno n a m nije potrebno nikakvo miješanje ljudi poput vas. Sada ćete ljubazno otići kako ste došli, ili se moram pobrinuti da vas otprate s imanja?« Sad je srdžba zamijenila uvredu i Maggie je borbeno ostala na mjestu. I tada se iza ugla kuće pojavio Jaspar, a za njim Ehu. »Ah, Maggie, Maggie, tu ste!« Dok mu se lice boralo od smi­ ješka, Jaspar ju je obuhvatio svojim širokim zagrljajem koji je postao njegovim zaštitnim znakom. »Ehu i ja počeli smo misliti da ste nas napustili. Ali sad vidim da vas je ovaj moj zločesti sinovac htio zadr­ žati samo za sebe. Što ne znači da ga zbog toga mogu pokuditi...«

»Jaspar!« presiječe ga Carrick dok mu se lice prekrivalo oluj­ nim oblacima. »Gospođica O'Keefe je upravo odlazila.« Jaspar ih u nedoumici pogleda oboje. »Odlazite, Maggie? I što znači sva ta priča s gospođicom O'Keefe?« Njegove se obrve mrgod­ no skupiše. »Carrick, jesi li ti uznemirio Maggie?« »Naprotiv. Maggie je uznemirila mene. Uznemirila je zapravo sve nas, vrzmajući se naokolo kao krvoločni pas dok njuška za još kojom velikom kosti sočnog skandala.« »To je besmislica! Maggie je ovdje na moj poziv. Ne samo što je iznimno dobro društvo, nego kad bi malo bolje razmislio, dragi sinovče, mogao bi shvatiti kako je Maggie u položaju da uvelike ogra­ niči štetu u tvoju korist.« Carrick sardonično podigne obrvu. » O h da, a kako bi to mo­ glo biti?« Jaspar uzdahnu. »Mislio sam da je to očevidno. Otkad se do­ godilo umorstvo, Granvilleovi su se našli u žarištu zanimanja više nego inače, i to uglavnom na ružan način. Činjenica da Maggie, kao novinarka, ima carte blanche da dolazi i odlazi kako joj se svidi, i da ima potpun pristup obitelji Granville, može nam donijeti samo dobro.« Činilo se da je Jaspar zadovoljan vlastitom domišljatošću. »Uostalom, mi nemamo što skrivati. Neka Granvilleovi budu pro­ zirni kao prozorsko staklo, to želim reći!« »Ah, tako.« Carrick je izgledao ciničniji nego ikada. »Ti je želiš zadržati kao novinarku ljubimicu.« On se iskosa naceri prema Maggie. »Upitao bih se je li to protivno vašim načelima, gospođice O'Keefe, ali kako sam se već uvjerio, u vašoj branši nema načela. Osim toga, baka se nikada ne će s tim složiti.« » O n a se već složila«, reče Jaspar slavodobitnički. » Z a razliku od tebe, ona je kadra uočiti korist od pozitivnih članaka u tisku. Ne zaboravi, ljudi su već izveli blizance pred sud, osudili ih i javno objesili. Moramo iskoristiti sva raspoloživa sredstva da njima osigu­ ramo pošteno suđenje i da onoga tko je doista umorio onu jednu djevojku izručimo pravdi!« »Ali, gospođice O'Keefe, vjerujete li vi da su blizanci nevini?« upita Carrick.

» N e znam«, odgovori Maggie iskreno. »Ali, kako reče Jaspar, oni imaju pravo na pošteno suđenje i ja sam spremna biti nepristra­ na.« »Unatoč tomu što su oni Granvilleovi! To je veliko ohrabrenje za sve nas. A za mene je posebno utješno to što znam da je naša obitelj u tako sigurnim rukama dok budem boravio u Maroku.« »A mi ćemo svi odahnuti što te nema ovdje«, odbrusi Jaspar. »Iskreno, Carrick, moraš poći tamo. Maggie je novinar, nije gubavac. I nama se sviđa, je li tako, Ehu?« On uhvati Maggie ispod ruke, dok Ehu, pokazujući solidarnost, učini isto s druge strane. »Pođite s nama, draga. Jakuzi veselo grgolji, pića su poredana na rubu i samo čekaju. Nadam se da ste se sjetili ponijeti svoj mali žuti bikini ?« Maggie je osjećala snažan poriv da Carricku pokaže prst dok su je Jaspar i Ehu odvlačili, ali se suzdržala i samo ga iskosa pogle­ dala. Carrick ih je promatrao kako odlaze. Zbilja mora ozbiljno po­ pričati s bakom oko toga je li uputna nazočnost Maggie O'Keefe na imanju. »Gospon Carrick.« Rajesh se primaknuo na svoj nečujni na­ čin. »Vaša vas baka želi vidjeti. Hoćete li doći?« »Zapravo, Rajesh, upravo sam bio krenuo tamo«, reče Carrick. »Izvrsno, ja ću poći i to ću joj javiti.« S polunaklonom iz pasa, Rajesh se okrenu i pohita u papučama, ne stvarajući šuma. Neproničan, kao i uvijek. Stigavši pred vrata Honorijina salona, Carrick podiže ruku da pokuca, ali Rajesh je već čekao i kao čarolijom otvorio širom vrata. Honoria uđe s malog balkona koji se dizao nad popločenim cvjetnjakom na zapadnoj strani kuće. »Ah, Carrick. Hoćeš li mi se pridružiti i sa mnom nešto po­ piti?« »Samo mali porto, hvala.« Carrick sjede na stolicu. »Zapravo, ne mogu dugo ostati. Idem u Maroko sutra uvečer, imam predava­ nje na nekoj konferenciji za koji dan. Noćas ću spavati na otoku i odlazim izravno otamo.«

»Stvarno?« Pružajući mu piće, Honoria ga pogleda s izrazitim neodobravanjem. »Ali policija...« »Već je obaviještena. Njima to ne smeta.« Honoria šmrknu. » N o , osobno mislim da je nemarno s tvoje strane poći u skitnju po inozemstvu, upravo sada kad si najviše po­ treban obitelji.« »To je moj posao, bako«, uzvrati Carrick naglašeno. »I na to sam se putovanje obvezao mnogo prije. Ako se dogodi da blizanci budu službeno optuženi, usuđujem se reći da mogu Ross i Fin, pa čak i ti, poći na sud. A moj odvjetnik je dobio upute da mi odmah javi u slučaju ikakva nepovoljna razvoja događaja.« Honoria ga strogo pogleda i sjede sučelice njemu. »Ti znaš, Carrick, da si me jako razočarao.« Podiže ruku kao da želi spriječiti svaku raspravu, iako se on nije ni pomaknuo. »Ne, saslušaj me do kraja. Reći ću ono što imam reći.« Iza nje su se vrata tiho zatvorila iza Rajesha koji se diskretno povukao. »Ti si bio moja nada. Kad su ti umrli otac i stric, postao si utočištem svih mojih maštanja o Carrickrossu. Vidim na tvom licu kako misliš da nije pošteno da starica prebacuje teret na tvoja pleća, da, i možda si čak u pravu.« Njezine se oči zagledaše nekamo u daljinu. »Ali tko drugi? Jaspar? Nikada! Katkada se pitam nije li moj treći i jedini preživjeli sin bio posljedica loše karme koja je pala na mene.« Carrick se na to nasmiješi. »Predugo si bila u Indiji, bako.« Honoria se zagleda u njega. »Nemoj mi držati propovijed, Carrick. Ima stvari o kojima ti nemaš pojma, ali ne pitaj koje su to stvari, jer ti nikada ne ću reći.« »Svi mi pravimo pogrješke«, reče Carrick blago. »I ja znam, bako, da ti pripadaš drukčijoj generaciji, ali Jaspar nije nikakvo ču­ dovište. Ne mogu zamisliti da bi mu se naročito svidjelo da čuje kako se o njemu govori kao o lošoj karmi.« »Pih!« Honoria gotovo pijunu. »Ja se ne brinem zbog Jaspara. Zbog tebe se brinem.« »Mogu zamisliti zašto se brineš.« Carrick spusti čašu, opusti se na stolici i ispruži noge koliko god je mogao, namjerno nehajan.

»Kako ja na to gledam, bako, ja nisam više utočište tvojih nada, sada kad si ih položila u Rossa.« »To je varka!« Honoria bučno spusti ruku s mnogo prstenja na stol. »Smišljena da ukrotim tebe. Carrickross je bio namijenjen tebi. Oduvijek!« Glas joj je zadrhtao, ali Carrick nije mogao zaklju­ čiti je li to bio samo pokušaj da izazove samilost. »Moje su godine odbrojene. A ti nisi glup, ti to znaš. Ali kakvi god bili moji izgledi za miran počinak, ne ču ležati spokojno ako Carrickross ostane u pogrješnim rukama.« »U koje si ga ti sama predala«, podsjeti je Carrick, ne želeći popustiti pred emocionalnom ucjenom. »Ross i Ashling, to si ti smislila.« »U nadi da bi to moglo nagnati tebe da se smiriš.« »I da tebi osiguram službenog baštinika?« »Da. Neču lagati. Zar su moje želje tako strašno nastrane?« Carrick odmahnu glavom. »Nisu. Ali nastrano je manipulirati drugima da se one ostvare, bako. A što će biti s Rossom? Namamila si ga u brak sa ženom koju on zapravo ne voli, mašući Carrickrossom kao mrkvom ispred njegova nosa. I što bi bilo kad bih ja odjednom prihvatio ulogu koju mi nudiš? Bi li tako lako prekršila riječ koju si mu zadala? I što će biti s Ashling? Hoćeš li je jednostavno zanema­ riti kao kolateralnu žrtvu, jer oboje znamo da se Ross ne će njome oženiti bez Carrickrossa?« Honoria slegnu ramenima. »Rossu će dobro doći da nauči lek­ ciju. Taj dečko je pohlepan i plitak. Njegov apetit treba obuzdati.« »A Ashling ?« nastavi uporno Carrick. Neproničan izraz preleti preko lica njegove bake. »Nemoj se brinuti za te jade. U svakom slučaju, djevojci će biti bolje bez njega.« Carricku se stisnuše usne. »Množi jade, množi čari! Zar ti ne­ maš savjesti, bako?« Ona odmahnu glavom, kao da se zabavlja. »Očajnička vremena, očajničke mjere.« Carrick od gađenja lupnu čašom po stolu. »Saslušaj me po­ zorno, bako, jer ovaj razgovor ne ćemo ponovno voditi. Ja se ne ću

oženiti samo zato da tebi pribavim baštinika. Ako i kada se oženim, uzet ću ženu koju poštujem i volim. Klimaj glavom koliko te volja, ali ja ću se oženiti od ljubavi i to ženom koju sam izaberem, u vrije­ me koje se meni svidi.« Opet uze čašu, ispi njezin sadržaj u jednom gutljaju. »Volim ovo staro imanje i svaki njegov dio, jednako kao ti, ali ako je moja duša cijena koja se mora za nj platiti, onda mo­ ram odustati od transakcije.« Odgurnuvši stolicu tako da se opasno zanjihala, Carrick ustade. »Jadni, glupi Ross. Tebi je prodao sebe, dušu i tijelo, za što? Za lažno zlato! Neka mu bude!« Dobacivši baki posljednji pogled koji je bio mješavina uvrede i sažaljenja, on izađe iz salona. » C a r r i c k ! « Njezina koščata ruka ispruži se na trenutak kao da ga je htjela potegnuti natrag, zatim se strese i pade joj na krilo. D o k je Carrick hitao prema helikopteru, provale smijeha iz jakuzija podsjetile su ga kako s bakom nije imao vremena potegnuti škakljivo pitanje u vezi s Maggie O'Keefe. Slegnuo je ramenima. To može pričekati.

Maggie se nije mogla oteti sanjarenju dok se opuštala ili pokušavala opustiti u jakuziju. Carrick Granville je u njoj pobudio toliko pomi­ ješane osjećaje. S jedne strane, bio je tipični predstavnik svoga stale­ ža, malko arogantan, siguran u svoje mjesto u društvu i pravo da ga zauzima. Držeći srebrenu žlicu čvrsto u ruci, bio je točno onakav tip osobe kakva se Maggie najviše gnušala. A ipak, umjesto da spava na lovorikama kao mnogi od njegove vrste, on je napravio nešto vrijed­ no u životu i sada se smatra jednim od najistaknutijih arhitekata na svijetu. U jednom trenutku shvati da bi Carrick Granville, bez obzi­ ra na okolnosti njegova rođenja, bio čovjek s kojim treba računati. S druge strane, uza nj je vezan osjećaj izgubljenosti, osamljenosti, što vjerojatno ima korijen u preranom gubitku roditelja. Je li ikada itko stvarno lako prešao preko takve tragedije? Pokušava li na taj način spriječiti druge da mu ne dođu preblizu zbog mogućnosti da bi i njih mogao izgubiti? Možda se zbog toga još nije oženio ni pokazao nikakav znak da to želi učiniti. Uostalom, ako mu je imalo stalo do ženskoga društva, uvijek je bilo žena poput Coppelije Morrison,

sofisticiranih starijih gospoda koje za razliku od njihovih mladih partnera najčešće zanima malo jednostavne zabave. Razmišljajući o tome, bila je prilično sigurna da je Carrick bio onaj muškarac kojega je vidjela s Coppelijom ujutro poslije Ivanjskog plesa. On se zbilja uklapa u sliku. Odsutna duhom, Maggie popi gutljaj ohlađena šampanjca, usprkos zavjetu koji je položila u mukama nedavnog mamurluka obećavši samoj sebi da nikada više ne će dodirnuti kap alkohola. Osjetila je slabost kad se sjetila kako ju je Carrick gledao prije ,kao da nije ništa, kao da je najniže od najnižih bića, puž balavac p o d njegovim nogama. Ali ljudi su i prije na nju tako gledali, izlagali je mnogo gorim uvredama, a ona je to jednostavno otresala sa sebe kao što patka otresa vodu s leđa. O n a je novinarka, to ide uz njezin posao. Ali ovo je osjećala nekako drugačije. Nekako joj je mišljenje Carricka Granvillea bilo važno, samo nije bila sigurna zbog čega. Na drugom kraju jakuzija Jaspar je zadovoljno uzdisao i pre­ puštao se mjehurima zraka. » Z n a t e « , primijetio je nehajno » a k o čvrsto stisnem oči, mogu zamisliti da sam doma. Mogu vidjeti rav­ nice, vrelu omaglicu, magličast horizont, leoparde, slobodne slonove, čuti pucketanje leda u čaši džina s tonikom, brbljanje majmuna koji se njišu na stablima. Ako otvorim oči, očekujem da ću ih vidjeti kako bezobrazno dube na rubu jakuzija, ispruženih ruku, i čekaju da ih hranim oraščićima i suhim grožđem... I tebe očekujem, Ehu, dok se tvoja koža sjaji od vode, tvoj smiješak blista na suncu, tvoje bademaste oči se iskre...« »Jaspar, molim vas, Jaspar, prestanite!« Maggie se trgnu iz sa­ njarenja i glasno se nasmija. »Natjerat ćete jednog Ehua da se rasplače. I sama sam gotovo zaplakala. Odložite ganutljive violine, hoćete li?« Jaspar se također nasmijao, neposramljen. »Malo sam pretjerao, zar ne? Ali ozbiljno, Maggie, kad biste samo mogli vidjeti Nyambeni.« On se poljubi u vrške prstiju. »Tako lijep kraj, tako miran, tako različit od Carrickrossa! Ehu i ja jedva čekamo da se maknemo iz ovoga jadnog kutka svijeta i vratimo u blaženu crvenicu civilizacije.« »Iz ovoga jadnog kutka svijeta? Ja se ne bih požalila na takvu sreću!« reče Maggie promatrajući sa strahopoštovanjem veličanstvenu

okolicu i želeći da se zauvijek nastani u jakuziju. Jezero je plesalo s malim valovima bijelih vrhova. Nead na Iolair uzdizao je vrletnu glavu iz vijenca crnozelenih šuma dok su sunce i oblaci šarali glatke padine planine s desne strane. »Ja mislim da je ovo čudesno. Slažeš li se, Ehu?« On odmahnu glavom. » N e . D o m a uvijek plivam u jezeru.« Očito je mislio da ona govori o jakuziju. »Neki put u jezeru ovdje. Ali previše je hladno.« »Jezero! Brrr!« Jaspar se dramatično strese. »Ja ne volim jezera. Mladić je sasvim lud!« Ehu se u smijehu baci prema njemu i Maggie primijeti da se na njemu ima što pogledati, onako obnaženu u kratkim boksericama koje su ostavljale malo (ili bi možda trebalo reći » m n o g o « ? ) prostora mašti. »Onda, gdje je danas tvoj otrov, Ehu?« upita ona sjetivši se njihova razgovora na plesu. »Nemoj mi reći da si ga već upotrijebio?« S velikim blijeskom bijelih zubi Ehu pokaza gdje njegova uobi­ čajena niska zrnja i čarolija visi o obližnjem grmu, a medu njima malena ukrasna kesica otrova. » N e , još ga ne upotrebljavam«, reče. »Vidiš, tamo. Sve sigurno.« »A je li doista smrtonosan?« upita Maggie. »Ili služi samo za pokazivanje?« » O h , smrtonosan je!« Jaspar mahnu rukom po zraku. »Masai misle ozbiljno sa svojim otrovima. Oni se s tim ne šale.« »Ali, zar to nije pomalo riskantno, nositi otrov naokolo?« Ehu napući usne. »Masai uvijek mora biti spreman.« » Z a što?« Maggie nije odustajala. »Pa ne ćeš ga valjda stvarno upotrijebiti?« » N e . Rekao sam vam prije da on ne bi ni muhi naškodio.« Jaspar se poče smijuckati. »Ali čovjeka zbog njega prolaze srsi.« I poče se grohotom smijati kao u obnovljenoj verziji pjesme Lud za mladićem. Noel Coward, naravno, pomisli Maggie, i porumeni sjetivši se svoga bijednog kazališnog kostima iz 1920-ih godina.

Tada joj sinu ideja. »Hej, što biste vas dvojica rekla na to da sa mnom obavite sveobuhvatni intervju? Razgovor o iskustvima kroz ko­ ja prolazite kao par homoseksualaca u Irskoj, za razliku od Afrike?« I tako tri zanesene glave, vireći iz grgoljava jakuzija, počeše raspravljati o medurasnom homoseksualnom iskustvu na dva konti­ nenta...

Vrativši se u svoje prostorije, blijeda kao duh i očajnički uznemirena, Ashling je bacala odjeću u kovčege s istom mahnitošću kao što joj su se misli naganjale ukrug po glavi. Stalno ju je mučila ista misao: Ross ju više ne voli. I u tome zapravo nije bilo nikakva iznenađenja. Iznenađenje je ležalo u činjenici da je on nikada nije volio. O čemu se tu zapravo radilo? Pa mogao je imati svaku ženu koju bi poželio. Ne radi se o tome da je ona po nečemu bila posebna, da je mogla obogatiti njegov život ili karijeru, mogla mu je pružiti samo ljubav koju on očito nije želio. Bez lažne skromnosti, ona je privlačna, ali takvi su milijuni žena, a mnoge su i privlačnije od nje. Nije naročito ni bogata, pristojno zarađuje, da, ali nema ni dijelak bogatstva na kakvo su naviknuti Granvilleovi. Je li se u nju samo zaljubio pa se sad probudio i shvaća da je mogao mnogo bolje proći? O n a zgužva smaragdni grudnjak od svile koji je kupila s velikim nadanjima i strpa ga u kut kovčega. Kako je njezino srce moglo sve to krivo razumjeti? D o k je sjedila na rubu kreveta, zagnjurila je lice u ruke. N o ­ va joj se misao pojavila u glavi. Ima li ta promjena u njegovu srcu kakve veze s pričom između njezine pomajke i Granvilleovih? Je li njegova iznenadna hladnoća proizašla iz toga? S ogorčenjem pomisli kako Coppelia ne bi pustila ni suze ako bi tako bilo. Naprotiv, bila bi ushićena. I odjednom se on našao ondje, stojeći cijelom svojom pojavom u okviru vrata, kao da očekuje da će svaki čas poletjeti cipela u nje­ govu pravcu, ili nešto još gore. »Ashling? Mogu li ući?« Imao je izgled zločesta dječaka što mu je kod nje obično osiguravalo da bude po njegovoj volji. Ne če­ kajući odgovora, ušao je i sjeo na krevet pokraj nje. Pod njegovom

težinom utonuo je madrac pa se ona lagano nagnula prema njemu, ali se odmah odmaknula. » Ž a o mi je«, rekao je kršeći ruke ispred sebe. »Bio sam totalni klipan. Možeš li mi oprostiti?« Na to je Ashling podigla glavu. Gledala ga je s otvorenim ne­ prijateljstvom. »A zbog čega bi točno htio da ti oprostim? Zbog toga što sa mnom postupaš kao s govnom? Zbog toga što me pri­ siljavaš da se osjećam ružnom i nevrijednom i nepoželjnom? Zbog toga što primaš moju ljubav i s njom se izruguješ?« »Ashling, iskreno mi je žao. Ja sam...« Ali ona ga presiječe. » Z a o ti je? Ti misliš da je to lijek za sve, zar ne? Stavi se u moj položaj, Ross. Pokušaj zamisliti kakav je osje­ ćaj otkriti da osoba koju ljubim svim svojim srcem, osoba kojoj sam se zavjetovala da ću s njom provesti ostatak života, ne smatra da sam dovoljno privlačna da sa m n o m vodi ljubav.« Krupna suza kanu na svijedu tkaninu njezinih jahaćih hlača. »Neprekidno se pitam što sam krivo učinila gore u planini, i neprekidno mi se vraća uvijek isti odgovor. Ništa! Nisam učinila apsolutno ništa krivo, osim ako na brojiš nježan poziv da vodimo ljubav. U h , oprosti, ti si rekao da je to bio zahtjev. Što si ono rekao? >Ja nisam majmun u cirkusu<.« Ross je sjedio, tiho i posramljeno. Nalazio se u vlastitoj stupici: Ashling s jedne strane, Priti s druge. A da se i ne spominje Honoria ako pomisli da njezin plan o njegovoj ženidbi puca po šavovima. Sto da zaboga učini? U teoriji je taj plan izgledao vrlo jednostavno. Ali nije računao na to da je Priti tempirana bomba. I nije računao s tim da će otkriti kako mu je doista stalo do Ashling. Ti novi osjećaji donosili su neugodne komplikacije. Ross sklopi oči i uzdahnu. Želio se vratiti u H u a H i n . Poči­ njao je razmišljati kako bi život u kolibi na plaži do kraja života bio beskrajno prihvadjiviji nego nastavljanje ove bijedne šarade. Kako je uopće mogao uvjeriti sama sebe da će sve to biti glatka plovidba? Morao je biti posvema obuzet dapnjama. Sada mu je svaka žilica tijela dovikivala da baci ručnik u ring, prije nego što nanese veću štetu jadnoj, nedužnoj Ashlingi. Prije nego što sam izgubi i posljed­ nju mrvicu samopoštovanja. Bolje je progutati sve i prekinuti s Ashling upravo tu, točno

sada, kad ona ne može poreći da su pukotine u njihovu odnosu pravi krateri... »Ashling«, reče kad je ona zašutjela ne pokušavajući nastaviti razgovor, »znači li to da želiš raskinuti naše zaruke? Je li to ono što želiš?« Poželio je da ona to potvrdi, da se spasi. I da spasi njega. »Ne, ne, ne želim t o « , rekla je ona jedva čujnim glasom na­ kon nekoliko sekunda mučne tišine. »Neka mi Bog oprosti što sam bila budala, ali ja te još volim« »I ja volim tebe«, odgovori on. I dok je to govorio, shvatio je da je uistinu tako. Doista je volio Ashling. Negdje usput ona se promijenila od pukoga sredstva za financijsku slobodu do osobe u koju se on stvarno zaljubio. Kad samo ne bi volio Priti mogao bi se zauvijek skrasiti s tom ljupkom djevojkom. »Ashling... danas sam se ponašao kao klipan. Moja jedina isprika je prastara. Smrznuo sam se. Ja nisam... nisam priseban... umorstvo me je užasno razdrmalo i odjednom... odjednom mi je postala preteška misao da ću biti prvi Granville koji se ženi i da ću najvjerojatnije Carrickrossu osigurati baštinika... Vidiš, to nema nikakve veze s tobom, Ashling... to je odgovornost, život u skladu s očekivanjima moje bake... sve to...« Bilo je lijepo od njega što govori istinu... iako ne cijelu istinu. Osjetivši navalu nježnosti, on pogleda Ashling, doista je po­ gleda kao da je prvi put vidi: njezino lijepo blijedo lice uokvireno crnim oblakom kose kao na najsavršenijoj slici, one zapanjujuće oči koje plivaju u suzama, ona savršeno oblikovana usta s mekim usna­ ma koje preklinju da budu poljubljene. Oćutio je navalu želje kakvu nije osjetio od... no, od Priti. » O n d a što kažeš, Ash? Hoćeš li mi dopustiti da još jednom pokušam? Molim te. Započnimo sve iznova.« Još dok je govorio sam je sebe prezirao, svjestan da pokušava ugrabiti kolač i pojesti ga. Ne, ne, ne, mislila je Ashling. To je prevelika vožnja željezni­ com u luna-parku. Ne može tako živjeti: jedan trenutak plovidba medu zvijezdama, sljedeći trenutak jeza na rubu provalije. Ali, rugao joj se unutarnji glasak, zar nije sama poželjela da se on bori za spas

njihove veze? I zar se u tom slučaju i sama ne bi trebala boriti? Zar to nije vrijedno posljednjeg pokušaja? I točno je ono što je rekao. Mladoženje se često smrznu, čak i pred oltarom. I, kako je rekao, odgovornost koju Ross preuzima mora zaista prestrašiti čovjeka koji je dotle bio slobodan, bez ikakvih spona. »Dodi«, prišapta Ross, dok mu se glas produbljivao od požude. »Želim ti pokazati točno koliko mi značiš.« » N e . Ne. Ne sada«, reče ona s naporom, iako je čeznula za tim da se izgubi u užitku što se nalazi u njegovu zagrljaju. »Treba mi malo vremena. Ali... da.... možda moramo ponovno pokušati.« »Hvala ti, Ashling«, reče Ross nježno, milujući je blago po kosi. » N e ćeš požaliti.« Ali poboja se da na žalost hoće.

Na jasnom svjetlu kasnog poslijepodnevnog sunca Honorijin je izgled pokazivao svih njezinih osamdeset pet godina. Lice joj je bilo ovješeno, mreža dubokih bora širila se lepezasto oko očiju, dok su joj ruke, jednom se držala za Rajeshovu podlakticu, a drugom stiskala vršak štapa, bile pokrivene staračkim pjegama. Teško je bilo povje­ rovati da te ruke drže još toliko vlasti. Polako mu je dopustila da je vodi niz dugački kosi travnjak, kroz povrtnjak gdje su kukci zujali između lavande i ružmarina, pokraj ribnjaka gdje je Indigo jednom pomorio sve Henryjeve na­ građivane šarane izlivši bjelilo u vodu, preko bijelog drvenog mosta što nadsvođuje malen potok, sve do ljetnikovca sagrađena u obliku indijskog hrama. Obitelj ga je nazivala Henryjevom ludošću. Još jedan dar utemeljen na osjećaju krivnje. Nije to bio Taj Mahal, ali Honoria ga je voljela zbog njegove spokojnosti i tako joj je prešlo u naviku, kad su joj poginuli sinovi, da satima ondje sjedi, sama sa svojim mislima. Smješten u laganoj udolini, ljetnikovac je gledao na sredinu jezera, danas zrcalno mirnu osim mjestimičnih koncen­ tričnih nabora gdje bi se neka radoznala riba probila na površinu. Veliki ljubičasti grozdovi kasne glicinije resili su nadsvođeni ulaz, ali ovaj put taj prizor nije uzbudio njezino srce. Gotovo umorna do­ pustila je Rajeshu da je posjedne u dobro pojastučen pleteni naslonjač.

»Što bih ja bez tebe?« upita, smiješeći se u znak zahvalnosti. Smjestivši se u naslonjač pokraj nje, Rajesh baci pogled naokolo da se uvjeri kako ih nitko ne promatra, uze je za ruku i palcem opisa nekoliko krugova po njezinoj nadlanici. »Rani, kraljice moja, nikada ne ćete biti bez mene. Mi smo jedno srce.« »I jedna duša«, reče ona sa smiješkom, završavajući rečenicu koja je tijekom godina postala njihovom mantrom. Zatim su zapali u šutnju, a kad je Honoria ponovno progovo­ rila, u glasu joj se čuo tugaljiv prizvuk. »Carrickom se ne može upravljati, Rajesh. Tvrdoglav je kao mazga.« Rajesh klimnu glavom ali ništa ne reče. Znao je da se ona njime služi kao zvučnom pločom, pokušavajući dati smisla situaciji koja je jača od nje. Honoria uzdahnu, dok su joj oči nesvjesno slijedile trag zra­ koplova na inače vedrom plavom nebu. »Zašto život nikada nije jednostavan? I zašto se nečije nade i snovi rijetko ostvaruju onako kako su zamišljeni?« Suho se nasmija, gotovo kao da kašlje. »Koje me je ludilo nagnalo da se prihvatim takva apsurdnog plana? Sto me je uvjerilo da bi se mogao ostvariti? Ja znam Carricka. On je idealist, čovjek jakih principa, ima točno one kvalitete po kojima bi mogao biti mojim nasljednikom. Kako sam mogla očekivati da će se pokoriti mojoj volji? »Carrick je zapovjednik na vlastitom oceanu«, primijeti Ra­ jesh. »Pošaljite brod nakrcan blagom i on će utišati vjetrove.« »Carrickross je moj brod nakrcan blagom«, reče Honoria gorko. »A tko će njime sigurno upravljati ako ne Carrick?« Sjedili su neko vrijeme šuteći, a kad je Honoria opet progovorila u glasu joj je bila prisutna stanovita rezignacija. »Moram otkazati vjenčanje i pripremiti se za cigle koje će poletjeti prema meni, zasluženo, kao što će to Carrick smjesta istaknuti. A ipak, mislim da moj plan nije bio posvema neuspješan, Rajesh, jer je barem jedna ptičica uletjela u moj kavez.«

I Rajesh se nasmiješi. »Coppelia Morrison.« »Doista. Coppelia Morrison koja će uskoro iskusiti gorku i tegobnu muku što je otrgnuta od onoga što joj je najdraže na svi­ jetu, od vlastite krvi i mesa. Moja savjest je čista u tom pogledu, u najmanju ruku, jer srdžba i dalje gori u meni jače nego ikada, Rajesh, i sa svakim danom što prođe plamenovi su sve viši i viši. Osudila sam Coppeliju Morrison da završi u paklu.« O k o ljetnikovca zrak je bio težak i miran, ozvučen zujanjem tisuća marljivih pčela. Proziran klobučić maslačka proletje pokraj njih, podsjetivši Rajesha na prvo ljeto u Engleskoj kad mu je H o noria pokazala glavičaste cvjetove maslačka s bijelim svilenastim sje­ menjem. Upamtio je crvenilo njezinih usana, bjelinu njezine kože, obožavani način kako joj se nos lagano mrštio dok ga je učila kako se određuje vrijeme po broju puhanja koja su potrebna da odlete svi klobučići. Najviše od svega upamtio je ljubav u njezinim očima. »Zaželi nešto, Rajesh«, rekla mu je kad je stigao do posljednjega. On je šutke poželio da zauvijek bude s njom. I želja mu se ispunila. »Coppelia Morrison mora ispaštati za svoje grijehe«, reče joj sada. » O n a vam je zadala težak udarac. Pravo je da joj se osvetite. Premda je još mlada i puna snage, a vi ste ostarjeli kao deblo našega voljenog banyana, nikada ne zaboravite, rani, da je ona sama, a mi smo, iako jedna duša, dvije glave.« Honoria se blago nasmija. »A dvije glave vrijede više nego jedna, ha, Rajesh?« »Točno tako, rani.«

H

onoria je stisnutih usana s neodobravanjem nadgledala prostiranje stola za doručak. Prisutni su bili samo Ross, Ashling

i Fin. Carrick je otišao na svoj otok nakon njihove male prepirke i uskoro će biti na putu za Marrakech. Sto se tiče Jaspara, no, nije

joj bilo stalo gdje se nalaze on i njegov družbenik. Noreen je poslu­ žila obilan irski doručak, ali samo su muškarci pokazivali znakove apetita. Ashling je nesuvislo grickala komad dvopeka, dok su se jaja, slanina, rajčice i gljive hladili na njezinu tanjuru. Honoria nikada nije odustajala od istog doručka: pola grejpfruta, komad svježeg cr­ nog kruha s tankim slojem maslaca i debelim namazom pekmeza od naranača, te nekoliko šalica jakog čaja. Noreen je kružila oko njih s velikim srebrenim čajnikom, pazeći da svačija šalica bude puna do vrha. »To će biti sve, Noreen«, Honoria otpusti kuharicu. »Molim te, reci Tomu da bude spreman s autom za pola sata, idem u grad.« Noreen klimnu glavom, stavi čajnik na odgovarajući pladanj i žurno ode. Honoria prođe pogledom oko stola. »Ako vas slučajno zanima, idem posjetiti svoje unuke i zahtijevati da ih smjesta puste.« Nego­ dovanje je njezine već tanke usne pretvorilo u gotovo nepostojeću crtu. » N a žalost, ja sam prisiljena poduzeti korake u toj stvari, jer izgleda da je vaš brat zauzet poslom koji se njemu čini da je važniji.

Njega posao vodi u Maroko, dok njegovi nevini najbliži rođaci trunu u zatvoru.« Ross spusti šalicu na stol uz glasan zveket. »Gluposti, bako, s oproštenjem! Carrick je za blizance učinio sve što je mogao od njihova uhićenja, i posjetio ih je nekoliko puta, što je više nego što se može reći za nas ostale.« »Ross ima pravo«, reče Fin. »Ali znaš, bako, nije p o t p u n o loše što su blizanci zatvoreni, na neko vrijeme. Na taj način barem ne mogu upasti u nove nestašluke.« »Fin!« Honoria ga umiri prijekornim glasom. »Ako ne možeš reći ništa korisno, bolje ti je držati jezik za zubima.« Okanivši se svakog pretvaranja da jede, Ashling odgurnu ta­ njur. »Stvarno, Honoria, koliki su izgledi da će ih pustiti, po vašem mišljenju?« » N e znam.« Starica obrisa usne bijelim pamučnim ubrusom, p o m n o ga složi i vrati na stol. »U svakom slučaju, povući ću sve konce. To je strašno! Sto misle ti ljudi o sebi kad zatvaraju jednog Granvillea? Dvoje Granvilleovih! To se u prošlosti ne bi dogodilo. Tada su ljudi imali poštovanja prema obitelji. Da nema Carrickrossa, pola ove grofovije ostalo bi bez posla.« Ross položi pribor preko prazna tanjura. »To je bilo onda, a ovo je sada. Bako, čak i ti moraš priznati da postoji stanovita ko­ ličina sumnje protiv blizanaca. A koliko znamo, forenzičari mogu raspolagati svom silom drugih stvari koje još nisu spremni objaviti.« »Kao na primjer?« Honorijin izraz nije ostavljao sumnje da očito nije nimalo pod dojmom takva razmišljanja. Ross malo ustuknu. »Pa, prema priznanju samih blizanaca, stvari su...« On pročisti grlo u nedoumici, ne znajući kako bi na­ šao prave riječi za svoju puritansku baku. »Ovaj... stvari su prilično zapletene... i...« Fin krenu stazom koje se plaše anđeli. »Da, a što je s onim

ogrebotinama na krevetnim stupovima i krvavim plahtama u podrumu? Ne možeš okrivljavati ljud Honoria ga prekide, sva bijesna. »To su samo indicije! Sada

znamo da policija nema svjedoka. Svatko ju je mogao ubiti. Kuća je te večeri bila prepuna gostiju.« »Ali samo jedan je od njih ubojica!« začu se Jasparov glas. »Ili dva, ako je lijepa Sapphire imala umiješane prste.« Stigao je upravo na vrijeme da se nadoveže na razgovor. Za njim je došao Ehu u punom opremi plemena Masai, kao tjelesni čuvar, i zauzeo položaj iza Jasparove stolice. Honoria ga probode pogledom. »Jaspar, ovdje imamo sastanak, obiteljski sastanak.« Jaspar strese ubrus i zadjenu ga za ovratnik. » O h , zaboga, maj­ ko, Ehu je član obitelji, u svakom slučaju jednako dobar član kao taj tvoj indijski lakaj!« Pa potapša stolicu pokraj sebe. »Sjedni, Ehu. Ovaj prostor izgleda neuredno dok stojiš.« »To je uvreda!« Stjerana u kut, Honoria prasnu, a glas joj zadrhta od srdžbe. »Rajesh služi ovu obitelj mnogo više godina nego što si ih ti proživio! Nema usporedbe s tom tvojom lakrdijom, s tim cirkusom koji si nam nametnuo. Rajesh se posvetio obitelji, pazeći na sve vas od časa vašeg rođenja. Kako se usuđuješ da ga tako vrijeđaš!« Pa mahnu rukom prema Ehuu. »Ti! Izvoli napustiti ovu prostoriju. Možeš čekati Jaspara u kuhinji. Noreen će ti dati doručak.« Ehu ne pomaknu nijedan mišić, gledajući ravno kroz nju kao da je od stakla. Jaspar se nakostriješi i zakoluta očima. »Majko, doista ne razu­ mijem zašto uporno glumiš neki ostatak iz doba Indijskog carstva. Čak ni ti nisi toliko stara.« »Jaspar!« Njezin glas je upozoravao da se nalazi na granici strpljenja. On pljesnu rukama, sav izvan sebe. » O h , za Boga miloga! Pođi onda, bježi, Ehu! Sve za očuvanje mira. I ljubazno reci Noreeni da jednostavno čeznem za doručkom.« »Molim te, sjeti se da ovdje nemamo afričko vrijeme, Jaspar.« Honoria je sjala nakon Ehuova odlaska. »Carrickross se drži točno određena rasporeda i od Noreen se ne može očekivati da te poslu­ žuje kad ti se prohtije.«

Ross opet diplomatski skrenu razgovor na prijašnju kolotečinu. »Hoćeš li da te otpratim u policijsku postaju bako?« Nadao se da će ona to odbiti. Nije se želio petljati u to, već je bio pod dovoljnim stresom. S izrazom nevinosti na licu dohvati srebrenu hvataljku i uze dvije kocke šećera. Ashling mu dobaci pogled. Nadala se da će njih dvoje možda provesti neko vrijeme skupa i razgovarati o stvarima, sada kad su se smirili i imali vremena razmisliti. Honoria uhvati njezin pogled ali ga krivo protumači. Jadnica, pomisli. Neka uživa u ostatku svoje bajke. Stvarnost će joj uskoro zadati težak udarac. »To ne će biti potrebno, Ross, hvala ti. Ali možda bi mogao razmisliti o tome da povedeš Ashling na još je­ dan izlet. Prilično je malo imanja vidjela. Mogli biste odjahati do lugarske kolibe na gornjem jezeru i čamcem se vratiti u Carrickross. Ondje ćete naći usko korito brzaca, Ashling, kuda gornje jezero teče u donje, i jako je uzbudljivo spustiti se njime. Prijat će ti svjež zrak. Jako si se ušiljila.« Ross prihvati prijedlog. Takav će mu izlet pružiti priliku da se opravda u očima zaručnice. Aktivan izlet, koji će mu omogućiti da izbjegne svako kopanje po duši. Trebalo mu je vremena da razmisli o stvarima, da istraži svoje nove osjećaje nježnosti i sklonosti prema njoj. »Izvrsna ideja, bako.« Pa pogleda Ashling. »Ako se slažeš?« »Da, zvuči dobro.« Zapazivši hladnoću u njezinu odgovoru, Honoria shvati da nešto nije u redu u njihovu odnosu. Nikakvo čudo. Bila je potpu­ no svjesna da Ross nije spreman nositi se s djevojkom Ashlingine osjećajnosti. Pogledavši oko stola, Honoria postade svjesna da njome vla­ da velik osjećaj razočaranosti. Sudbina joj je ukrala krasne sinove, Williama i Davida, a ostavila Jaspara, kržljavo mladunče. Bilo je to prije dvadeset godina, a izgleda kao da se desilo jučer, kad ih je posljednji put vidjela na okupu u predvorju dok su planirali onaj sudbonosni pohod na planinu. Bože dragi, ima dana kad joj se čini da još čuje jeku njihovih voljenih glasova dok je William, vrlo nalik na današnjeg Carricka, preuzimao dužnost i raspoloženo ih poticao.

»Idemo«, sjetila se kako im je govorio. » M o r a m o rano kre­ nuti prije nego što se pogorša vrijeme.« A David ga je podbadao: » O h , ne budi takva starica, Will! Na nebu nema ni oblačka. Na prognozi su rekli da će biti lijepo vrijeme.« »Morao bi već jednom znati da se nikada ne smiješ oslanjati na prognozu, David. Na planini se vrijeme može promijeniti u trenu. Bolje je osigurati se nego poslije plakati.« Oh, kakve su to sudbonosne riječi bile. Honoria se sjeti kako se David okrenuo prema Šveđanki, kao što je uvijek u mislima nazivao svoju ženu Agnetu. »Netty? Jesi li stvarno sigurna da si tomu dorasla? Zar se ne bi trebala još malo odmarati?« Luda žena. Upravo je bila izašla iz bolnice nakon još jednog od njezinih glasovitih nervnih slomova. Honoria zareza u sebi. To su problemi kad se oženiš izvan svoga sela: nečista krv i slab duh. Usprkos njezinoj plavoj ljepoti, jadni se David bio oženio mačkom u vreći. » O h , sad mi je dobro, dragi. Bila sam samo malo umorna, to je sve.« Agneta ga je zaigrano pljusnula po nadlanici, pućeći se na onaj smiješan način koji je više priličio njezinoj mladoj kćeri Sapphi­ re, a Honoria je gledala kako joj se sin rastapa od miline, kao uvijek, nesposoban da joj išta uskrati. Williamova žena, plemenita, dobro odgojena Ella, zamolila je da i ona pođe, iako je Fin još bio djetešce. Zrak će joj dobro učiniti, navaljivala je, gledajući ga ozbiljno svojim tirkiznim očima koje je jedino Ross sretno naslijedio. »Noreen će se brinuti za Fina i paziti na Carricka i Rossa. I jednostavno rečeno, prošla su čitava stoljeća otkad nisam bila u planinama.« Honoria se tada okrenula u stranu, njezinu je pozornost bilo zaokupilo nešto drugo, nešto toliko trivijalno da se čak nije mogla sjetiti što je to bilo, ne pomišljajući ni na trenutak da je to bio po­ sljednji put što vidi svoja dva premila sina na životu. Od tri njezina

sina, preostao je samo Jaspar. Jaspar sa svojom sklonošću prema lije­ pim momcima i neprirodnim radnjama. Jaspar, njezina loša karma. Sunčeva je zraka padala kroz prozor sa stupićima, ukoso preko Ashlingine crne glave. Istina je da joj se sviđa ta djevojka, pomisli Honoria. Prava je ironija u tome što je kći Coppelije Morrison. Kći. Kći je mogla biti tolika radost, mogla je biti utješiteljica i saveznica. Katkada se Honoriji činilo da je oduvijek u ratu s Granvilleovim muškarcima, s ocem, sinovima i unucima... Zašto su svi oni toliko nepokorni? Od toga je otvrdnula, od toga neprekidnog rata do iscrpljenja. Da, pomisli željno, kći. Ustavši od stola, pošla je pripremiti se za put da vidi unuke. Ashling također ustade i priđe komodi da uzme još kave. Ross je promatrao obline njezina savitljiva tijela, slap crne kose dok je nalijevala kavu. Priđe joj i stade iza nje, pokušavajući obujmiti je rukom. Bila je to nekakva luda, romantična kretnja za kojom je ona normalno čeznula pa mu je laknulo kad je odgovorila, naslonivši se leđima na njega. »Hej, ljepotice«, šapnu joj u kosu, a ona okrenu glavu i blago mu se nasmiješi. Bože, pomisli on, doista je volim. Ali, zar je moguće voljeti dvije žene u isto vrijeme? Petnaest minuta poslije toga Honoria, noseći starinski putni ogrtač i slamnati šešir svezan šalom od šifona ispod brade, izašla je iz kuće oslanjajući se na Rajeshovu ruku. U slobodnoj je ruci kao uvijek imala štap s veprovom glavom. »Kola su spremna za vas, madam«, Tom dodirnu rub kape, »i motor radi kao urica.« Njegov je pogled s divljenjem klizio po bijelom kabrioletu Beauford iz 1930-ih. Njegova žena Noreen znala je često reći da bi bila najsretnija žena na svijetu kad bi nju barem djelomice gledao na takav zaljubljen način. »Hoćete li trebati Seana da vas vozi?« »Sama ću voziti«, reče Honoria. I njezine oči pohlepno preletješe preko kola. Voljela ih je sa stra-

šću koja nikada nije jenjala tijekom svih godina što ih posjeduje. Čak i sada, u zreloj dobi od osamdeset pet godina, ni za što na svijetu nije se htjela odreći užitka da ih vozi dok još može. Henry ih je za nju kupio uskoro nakon vjenčanja. Poslije je zaključila da se to podu­ darilo s njegovim prvim kratkim izletom u svijet nevjere, bila je to djevojka iz kuhinje čije bi grudi bolje priličile kravi muzari, kad ga je osjećaj krivnje potaknuo na velikodušnost. Jadni stari Henry. Druge su djevojke iz kuhinje slijedile iz godine u godinu, pa su se gomilali darovi na račun krivnje: nakit, psi s pedigreom, konji i slike, čak i ljetnikovac, ali ništa ju nije uzbudilo kao taj Beauford. Dugačak, bijel i ulašten, s prijeklopnim krovom od tamnocrvene kože i elegantnim kotačima s paocima, stajao je ponosan na šljunku, veličanstven, relikt minule dražesnije ere, upravo kao i njegova vlasnica. »Hvala ti, Rajesh.« Dopustila je da joj pomogne sjesti u kola. Njezina se ruka is­ pružila i lagano dodirnula njegovu. Pogledi su im se sreli i zadržali, zaiskrivši od starih uspomena koje su trenutno planule i izbile na površinu. Ta kola su bila njihovo utočište ranih godina u Carrickrossu pošto je u brzom slijedu izrodila nasljednika i dvojicu njegove braće, Williama, Jaspara i Davida, osiguravši time budućnost imanja. Vrijeme nije bilo na njezinoj strani. Tada je, uostalom, bila duboko u svojim tridesetim godinama. Mogla je izabrati da ostane udovicom nakon povratka iz Indije poslije smrti njezina oca, da nije bi bilo činjenice da je Carrickrossu bio potreban nasljednik. Henry, jedini muški Granville u svojoj generaciji, bio je samodovoljan i teško je prihvaćao odgovornost prema obitelji i imenu Granville. Stoga ga je morala voditi za ruku. Predložila mu je brak i on je prihvatio. Nije se usudio odbiti. Rajesh ju je dvorio, m i r n o i dostojanstveno, zadržavajući se kao sjena u Carrickrossu. H e n r y mu nije vjerovao i jedva ga je podnosio, ali zbog razloga koje nije mogao dokučiti. Nikada mu nije palo na pamet da bi se Honoria mogla družiti s priprostim Indijcem, još manje da je zaljubljena u njega. Ironija je bila u tome što njemu, koji se družio sa sluškinjama, nikada nije pala na pamet takva misao.

Osamljen i prognan iz vlastite drage zemlje, postavši dobro­ voljnim zatočenikom svoje ljubavi prema Honoriji, izložen mučenju od strane slugu koji ga nisu umjeli nikamo smjestiti, Rajesh je čekao dok njegova draga nije opet bila slobodna da dođe i opet s njim le­ gne. Pošto je obavila dužnost, ona nije oklijevala ponovno zahtijevati svoj život i svoju ljubav. Beauford je olakšao njihovo sastajanje. Po izlikom da Rajesha vodi radi zaštite, Honoria bi spremila potrepštine za piknik u veliki kožnati kovčeg na stražnjem dijelu kola, pa bi krenuli na dugačke vožnje po okolici, ona odjevena u lijepu ljetnu odjeću s dugačkom suknjom, s raspuštenom kosom, a Rajesh se zabrinuto držao za turban dok je ona svladavala okuke na dva kotača. Na sreću tada je bilo malo drugih vozila u ruralnoj Irskoj. Postali su uobičajen prizor domaćem pučanstvu, naočita gospoda Granville i njezin indijski slu­ ga. Muškarci su dodirivali uvojke na čelu, okrećući glavu da za njom zadivljeno gledaju, a žene su zurile sa zavišću i strahopoštovanjem, nadajući se uzalud da će se zelene Indijčeve oči zadržati na njima više od letimična trenutka. Uistinu je bio zgodan vrag, a neke su mislile da je zbilja sam vrag. Zaustavljajući kola, Honoria bi često zagledala u zemljovid, zatim opet vozila miljama dok ne bi stigli do lijepe šume ili potoka, ili do polja s makovima i žitom što je dozrijevalo na suncu. Nakon jela ona bi se ispružila na travi, dok bi je Rajesh razodijevao, komad po komad, slijedeći usnama ognjenu stazu poljubaca niz svaki novi dio kože što se otkrivao pod njegovim vještim rukama, prije nego što bi se upustio u dugo, polagano i divno ljubovanje. Kad se radilo o umijeću vođenja ljubavi zaista mu nije bilo premca. Dobro upu­ ćen u drevne istočnjačke tajne Kama Sutre, dovodio ju je uzastopce u grozničavo stanje, smjenjujući uporabu prstiju, usta, jezika i uda, savršeno usklađujući vlastit užitak da se podudari s njezinim posljed­ njim orgazmom. Drhteći od blaženstva, Honoria bi ležala u njegovu zagrljaju, zadovoljnija nego što je bila i s jednim drugim muškarcem i

iskrenija prema samoj sebi. »Rani? Draga moja?« Honoria se trgnula, vraćajući se u sadašnjost. »Da, Rajesh?«

» H o ć e li biti sve u redu?« upita je Rajesh. »Poći ć i s vama ako želite.« »Nema potrebe«, razuvjeri ga Honoria, dok su joj oči još blistale od uspomena. »Osim toga, potreban si mi ovdje. Dok u Carrickrossu vlada pometnja, jedno od nas mora biti ovdje cijelo vrijeme. Budi moje oči i uši, Rajesh, kao što si uvijek bio.« »Vrlo dobro.« Rajesh se nakloni dok je ona polagano odlazila, za razliku od davnih dana kad je slijepo presijecala okuke i tjerala ljude i životinje da se spašavaju naglavce skačući u jarke. Sat vremena poslije toga jedna je policajka uvela Honoriju u malenu, čvrsto zabravljenu ćeliju bez ikakva pokućstva osim stola i dvije-tri stolice. »Granoria! Oh, Granoria!« Sapphire pojuri naprijed i objesi se Honoriji oko vrata. »Jesi li došla da me odvedeš kući? Oh, molim te, Granoria, odvedi me kući! Ne mogu više ostati ovdje!« »Nema dodirivanja«, odsiječe kratko policajka, da bi je smirio pogled Honorije koju je šokiralo stanje njezine unuke. Posljednjih nekoliko dana izgubila je na težini, tako da je nje­ zina inače vitka grada izgledala kao kostur. Ključna kost i zapešća vidjeli su se kao velike izbočine, a njezino lijepo lice izgledalo je tako mršavo i uplašeno da su crte na njemu odjednom bile prevelike i neskladne. Njezine oči, oni lijepi dragulji po kojima je dobila ime, utonule su duboko u glavu te su se činile poput dviju crnih rupa, bez imalo sjaja da pokažu ima li ikakva života iza njih. »Ostavite nas«, zapovjedi Honoria policajki koja drsko slegnu ramenima i pode da stane s druge strane vrata. Strogo govoreći, ona nije smjela ostaviti zatvorenike i posjetitelje nasamo, ali kakvu je štetu mogla napraviti jedna starica? » O h , Sapphire, što su ti to učinili?« Honoria nježno odmota gotovo ljepljive ruke sa svoga vrata i nježno je odmaknu od sebe. »Je li ti tko nanio zlo? Jesu li bili neljubazni prema tebi?« » N e « , reče Sapphire iskreno. »Samo mi je grozno ovdje. Želim poći kući.« Tračak histerije pojavio se u njezinu glasu. »Tako je buč­ no, ljudi viču dan i noć, ne mogu spavati. Hrana je grozna i krevet mi

je prljav. Plahte su pune mrlja a madrac je tvrd kao kamen. I bojim se drugih zatvorenica. Trebala bi vidjeti kako me gledaju, gotovo bi se reklo da me žele ubiti. Molim te, odvedi me kući. O d m a h me vodi kući!« »Voljela bih da mogu, ali ne mogu.« Honoria je pažljivo posje­ de na stolicu kraj stola a sama sjede s druge strane, segnuvši prijeko da pjegavim staračkim rukama pomiluje Sapphirine mlade ručice. »Ali to ne će dugo potrajati, uvjeravam te. Carrick mi kaže da će po svoj prilici uskoro formalno optužiti tebe i Indiga, nakon čega će vas vjerojatno uz jamčevinu predati nama na skrb. Izvest ću te odavde i vratiti u Carrickross čim budem mogla.« Razočarana Sapphire obori glavu i zaplaka. Suze su se kotrljale niz njezino lice i kapale s brade na haljinu. »Sapph...« Honoria je obično prezirala skraćeni oblik njezina imena ali nekako joj se učinilo da je prikladan u toj prigodi. Tješila ju je, pokušavajući normalizirati nenormalnu situaciju. »Moraš mi reći. Jeste li ti i Indigo ubili tu djevojku? Istinu, molim.« Sapphire zaokruži usta od zaprepaštenja, a koža joj se na licu rastegnu do prozirnosti. »Nismo, naravno da nismo! Indigo i ja ni­ smo ubojice. Mi smo se... igrali s njom, to je sve. Da, igrali smo se nekih igara.« Honoria nije zatražila potankosti. Nije luda. Znala je točno što njezina unuka misli i zapeče je savjest. Godinama je vodila blizance nizu psihijatara, kako u Irskoj tako u inozemstvu, čak u najbolje klinike u Švicarskoj i Sjedinjenim Državama. Svi su se slagali u istoj stvari: blizanci imaju strašno narušenu psihu. Psihotični su! Jedan je psihijatar otvoreno izgovorio tu riječ. Najbolje čemu su se mogli nadati bilo je sprječavanje pogoršanja s pomoću lijekova. Iako ju je taj pravorijek ubo poput noža, ona zapravo nije bila šokirana. Odu­ vijek je to znala. Normalna djeca ne muče bespomoćne životinje. Zajedno s naglašenim sjajnim očima, plavom kosom i zapanjujuće dobrim izgledom, Sapphire i Indigo dobili su još nešto u nasljedstvo od svoje švedske majke Agnete, umobolnost. Videći da su misli njezine bake odlutale, Sapphire je zgrabi za zapešće. »Ali, Granoria... ja sam onda zaspala... i... i...«

»Reci mi, Sapphire«, potaknu je Honoria blago, znajući što slijedi. »K-kad sam se probudila, Indigo je spavao na stolu, ali Kate je bila otišla. Ne znam što je Indigo s njom radio.« To je Sapphire rekla Carricku i obiteljskom odvjetniku, znala je Honoria, iako je u prvoj policijskoj izjavi tvrdila da je Indigo zaspao prije nje... dok je Indigo tvrdio suprotno. Sad se činilo da je Sapphire lagala policiji da bi zaštitila Indiga. »Volim te, Granoria«, reče Sapphire i oči joj se napuniše su­ zama. »Milo moje!« Honoria je bila potresena i ganuta njezinom izjavom. Nespretno je potapšala ruku svoje unuke. »Uvijek sam se s tobom osjećala sigurno. Želim se s tobom vratiti kući, sada.« »Uskoro ćeš se vratiti, obećavam ti, milo moje!« »Cesto sam bila tako zločesta prema tebi, Granoria. Bila sam grozna. Žao mi je!« Sapphirino se lice zgrčilo od tuge. »Tako dugo nismo bile blage jedna prema drugoj.« Honoria pomilova unuku po plavoj kosi koja je sada bila beži­ votna i ravna. To je istina, pomisli. Nejasno se sjećala kako je nekada, usprkos svojoj mržnji prema Agneti, možda mogla zavoljeti tu čudnu djevojčicu. Uostalom, oduvijek je željela kći. Ali Indigo je vrlo rano zahtijevao svoja prava na nju, stao je između Sapphire i njezine bake, između Sapphire i cijeloga svijeta. »Da, Sapphire, nekada smo se voljele.« U njezinu pamćenju plesala je slika malene plave figure u bijeloj haljini, s cvijećem u kosi. Kao da je čitala Honorijine misli, Sapphire iznenada prasnu u smijeh, skoči na noge i poče plesati, podižući skute haljine i njišući se prema baki. Suze su joj presahnule brzo kao što su navrle, zabaci­ la je kosu i počela pjevati, čistim i iskrenim glasom koji je odjekivao po ružnoj prostoriji, odbijajući se od zidova prekrivenih grafitima. »Kad je prošao ples...« Jadno dijete! Svi njezini zaštitnički osjećaji prema Sapphire

počeše izvirati iz nutrine gdje su godinama ležali potisnuti. I ona se zakle da će pokrenuti nebesa i zemlju da svoju unuku vrati kući. Ostavivši teška srca Sapphire u zatvoru, Honoria se smjesta bacila na posao. Obavila je nekoliko važnih telefonskih razgovora, potegnula najviše veze, nudeći mito. Ulagujući se. Prijeteći. Zahti­ jevajući. Kad su blizanci izašli pred sudca i bili formalno optuženi, određena je jamčevina na puna dva milijuna eura. Po njihovu povratku u Carrickross, baka je smjesta otpratila Sapphire u krevet i poslala po svoga privatnog liječnika. Što se prije njezina unuka vrati uzimanju lijekova to bolje. Bilo je očito da je Indigo također patio. I on je izgubio na težini i nije bilo boje na njegovu licu, osim očiju koje su se sjajile kao komadići razbijena stakla. Ali Indigo se jako razmetao, naravno, šepireći se po Carrickrossu kao da se netom vratio od OK Corrala. »Cisto sranje«, oholo je priopćio rođacima. »Ništa naročito. Osjećao sam se kao na praznicima, zbilja.« Ross i Fin razmijenili su poglede, ali ništa nisu rekli. »Dobro došao natrag u svakom slučaju!« rekao je Ross i pri­ stupio mu krupnim koracima. Htio ga je muški potapšati po leđima, ali je promijenio mišljenje i instinktivno ga srdačno obujmio rukama. Indigo se tresao u njegovu zagrljaju. »Nedostajao si n a m « , rekao je Fin. » N o , meni nitko od vas nije nedostajao.« Istrgnuvši se iz za­ grljaja, Indigo, se slabašno nacerio. »Ali mi je nedostajalo piće. Bio sam spreman ubiti za čašicu brendija.« To nije bio najbolji izbor riječi u zadanim okolnostima. » N e prije nego pojedeš pristojan o b r o k ! « Noreen se pro­ gurala do njega trljajući oči. » T i ne možeš birati, to je sigurno!« Uhvatila je Indiga ispod ruke i povela ga prema vratima. » O n d a , što kažeš za lijepu pastirsku pitu? Ima i pečene piletine u frižideru. Možda losos? I torta od rabarbare poslije toga...« »Jadna budala!« Ross zaklima glavom dok se Noreenin glas

postupno gubio. Pa dobaci značajan pogled bratu. »Što onda misliš, sada? Je li on to učinio?« »Mene ne bi iznenadilo«, reče Fin. »Svi znamo da mu fali daska u glavi, bez obzira na to koliko se baka trudila da to zabašuri. I Sapphire je isto tako ćaknuta.« »Nisam siguran.« Ross ozbiljno pogleda brata. »Velika je razlika između onoga tko malo odstupa i potpunoga psihopata.« »Ali ne može se reći da on samo malo odstupa, zar ne?« pri­ druži se Jaspar, napuštajući sofu na kojoj je uzalud pokušavao riješiti zagonetnu križaljku i bio potpuno isključen iz zbivanja. »Indigo stalno laje. Ako mene pitate, on je kadar učiniti bilo što. Iznenađen sam što nas već nije sve poubijao na spavanju.« Iza njegovih riječi zavladala je neugodna tišina.

C

oppelia utonu dublje u baršunasto sjedalo i prekriži elegantno obuvene noge na odgovarajućem podnošku. Na srebrenom

pladnju kraj njezina lakta stajala je boca šampanjca Krug, Clos du Mesnil 1995., venecijanska kristalna čaša pozlaćena ruba i urešena kutija belgijskih čokolada, ručno pakiranih posebno za nju. Pojest će samo jednu, ne više, a možda će pola nje ostaviti. Ne može biti

soignee ako proždire ugljikohidrate s mnogo masnoće. Raskoš mlažnjaka Gulf Stream IV, vrijedna četiri milijuna fun­ ta, stavljen joj je na raspolaganje nakon telefonskog poziva. Sve to zahvaljujući velikodušnosti jednoga od njezinih starih obožavatelja, nekog naftnog magnata iz Texasa. Po cijeni prigodna spavanja uime prošlih vremena kad bi im se ukrstili putovi, još je imala pristup na njegovu jahtu Tavanu od dvadeset pet metara u luci Puerto Banus, na ranč od petsto hektara u Kentuckyju, zatim u palaču u gotskom stilu s dvadeset soba u Hamptonsu, zimsku kuću za skijanje u Val d'Isere, u dvorac u Provansi te u bezbroj apartmana i vila po cijelom svijetu. I, naravno, na raspolaganju joj je bio i mlažnjak! »Je li to sve, gospođo Morrison ?« Coppelia preleti potvrdnim pogledom preko mladog stjuarda: sredina dvadesetih godina, dobro tijelo, preplanulo ali bez istaknutih mišića, prljavoplava kosa, malko duga, velike sive oči laneta, definitiv­ no vrijedan ševe ako putovanje bude previše dosadno. Nasmiješi se sa­ ma sebi. To je bila jedna od stvari koje su toliko očaravale muškarce,

njezina totalna elegancija i ženstvenost, povezane s ustima koja su izravno pokazivala put kad joj se prohtjelo. »Gospodo Morrison?« ponovi stjuard. »Je li to sve?« »Zasada.« Coppelia obliza usne, usput pokaza kako je sretno svjesna tijesno napete tkanine njegovih hlača u medunožju i ponude koja nije samo šampanjac i čokolada. »Hvala vam...?« »Steve.« Mladić je brzo progutao mamac. »Steve«, ponovi Coppelia, trudeći se da njegovo ime zazvuči kao milovanje. »Vi sada nastavite svoj posao, a ja ću pozvoniti budem li što trebala.« Kao iskusnoj članici kluba s mnoštvom prevaljenih milja, to joj ne bi bilo prvi put da iskusi užitke okruglog kreveta s vodenim madracima i jakuzija s nekim vitkim mladim poslužiteljem. Steve bi lako mogao biti na jelovniku prije nego što stignu u Maroko. Ali sada se njezin mozak već prebacio na druge stvari, uglav­ nom na Carricka Granvillea, čovjeka velikih postignuća. Tek mu je trideset godina a već je priznati arhitekt. Pa što onda! Do svoje tri­ desete Coppelia je iskusila i proživjela mnogo više nego što će ikada doživjeti Carrick u svojem razmaženom, zaštićenom svijetu. Coppelia se lagano nasloni na meku jareću kožu uzglavlja, naslađujući se una­ prijed uspjehom u budućoj borbi. Borbi? To će biti užitak. Hotel Hivernage je živio na visini svoje kategorije od pet zvjezdica. Resili su ga visoki gipsani svodovi, mramorni stupovi i raskošne tkanine, nadahnute izvornim marokanskim bojama: zlatni kumin i kurkuma, boja pomičnoga saharskog pijeska; blijedi i tamni zeleni preljevi korijandera i planinski svježe metvice; azurne, plavetne i kobaltne nijanse izvučene iz mora; te ljubičasti, ružičasti i grimizni odsjaji veličanstvenih zalazaka sunca na beskrajnom prostranstvu pu­ stinjskoga neba. Coppelia je tu bila mnogo puta prije i sad je direktor pojurio da je pozdravi kao kakva člana kraljevske obitelji. Uzevši je za ruku, dodirnuo ju je usnama i duboko se poklonio. »Ah, gospođo Morrison, dobro došli u Marrakech! Kako je krasno od vas što nas obdarujete svojom nazočnošću. Naš je skro­ mni hotel, po običaju, izuzetno počašćen.«

Coppelia ga jedva pozdravi trzajem usana. »Hvala vam, Abdul­ lah. Moj apartman?« »Spreman kao uvijek, madame.« Pucnu prstima, izdade brz niz zapovijedi na francuskom, i trenutak poslije nosač, kojemu je moralo biti barem sedamdeset godina, naizgled se stvorio iz zraka, natovario Coppelijine kovčege na kolica i krenuo prema teretnom dizalu krećući se na iznenađujuće živahan način. Coppelia ga je slijedila prilično sporim korakom, privlačeći zadivljene oči bogato odjevenih muških gostiju što su vrvjeli pred­ vorjem i poglede s isukanim mačevima žena u njihovu društvu. Zaustavila se načas pred velikim plakatom koji je objavljivao što se te večeri događa u konferencijskoj dvorani hotela: Građenje budućnosti »Arhitektura za 21. stoljeće. Niz pribodenih fotografi­ ja govornika ispunjavao je cijelu jednu stranu plakata. Fotografija Carricka Granvillea bila je druga odozgor. Imao je predavanje upra­ vo te večeri. Stigla je savršeno na vrijeme i vile suđenice blagoslovile su njezin pothvat. Coppelijine usne saviše se u zadovoljan smiješak. Blaženi Fin i njegova velika doušnička usta. Pojma nije imao koliko su se njezine uši napele kad je natuknuo kako Carrick drži predava­ nje na toj konferenciji, bio je prezauzet usredotočivši se na svoj ud, naravno, da bi zapazio kako njegove riječi djeluju na nju ili shvatio kako iznenadan proplamsaj u njezinim očima nema nikakve veze s njegovim seksualnim junaštvom. Čak i kad je plivala na valovima veličanstvena orgazma, njezina je glava već bila u Maroku, ispunje­ na spletkarenjem i sanjarenjem. A sada je i njezino tijelo išlo istom stazom sve do apartmana na najvišem katu. Coppelia baci letimičan pogled po apartmanu da provjeri je li Abdullah u pravu. Sve je bilo kako je željela: veliki krevet, ova­ lan, prekriven najfinijom, najbjeljom egipatskom posteljinom. Svjež cvjetni ukras kraj uzglavlja sadržavao je samo njezino najdraže cvi­ jeće, biranih istančano bijelih i blago ljubičastih boja, bez vulgarno narančastih i jetko žutih preljeva. Mini-bar je bio dobro opskrbljen njezinim omiljenim šampanjcem i mineralnom vodom. Ostavivši sobaricu da nastavi raspremanje, Coppelia izađe na svoju privatnu terasu. Nasloni se na balustradu od kovana željeza i

uperi pogled prema mjestu gdje su hrbat Adasa i devetsto godina stare razvaline Bad Jdid bili ugljenastocrno urezani na tamnom plat­ nu neba u pozadini. Srpolik mjesec visio je nisko na nebu okružen milijunima žmirkavih bedehemskih zvijezda. Još je bilo vruće, naj­ manje 26 stupnjeva, i Coppelia je bila zahvalna laganom povjetarcu koji je pirio iz planina i rashlađivao njezinu ljepljivu kožu. Kad bi malko istegnula vrat mogla bi vidjeti Trg Djemaa el Fnaa, gdje su se skupljali krotitelji zmija, žderači vatre i žongleri da turistima izmame novac i gdje su se na dugačkim nizovima štandova s hranom kuhale sve vrste salmonele i botulizma. Vratila se unutra. Sobarica je bila otišla i sve je bilo uredno ras­ pakirano, bilo da je visjelo u velikoj garderobi ili ležalo u ladicama starinskih cedrovih komoda koje mirišu na ružine latice. U prostranoj mramornoj kupaonici već se punio bazen s jakuzijem mirišući na njezina omiljena ulja. Čaša ohlađena rose šampanjca stajala je spremna sa strane dok je niz bijelih noćnih svjetiljaka u srebrenim nosačima maurskoga stila bio poredan posvuda oko ru­ ba. Zbacivši sa sebe odjeću, Coppelia se opusti u bazenu osjećajući kako joj se voda podiže ususret. Blaženstvo! Sklopi oči i prepusti se čistom hedonističkom užitku, naslađujući se osjetom mjehura što se rasprskavaju na njezinoj umornoj koži. Tako je senzualan bio taj osjećaj da su joj se stvrdnule bradavice brončanih vršaka, jedva vireći ispod površine vode. Raširi noge i osjeti kako joj mjehuri zapljuskuju i miluju najintimnija mjesta. Dohvati šampanjac i otpi gutljaj. Oči joj bljesnuše kao dva zelenkastožuta krizolita na blagom svjetlu što se slijevalo iz ostakljenih udubina u zidu. Pitala se kako će reagirati Carrick kad se ona pojavi u njegovu apartmanu. Kanila je biti ondje da ga pozdravi kad se vrati nakon održana predavanja. Malo promi­ šljena pregovaranja s momkom u dizalu osiguralo joj je ne samo broj njegove sobe nego i duplikat ključ-kartice. Podiže čašu da nazdravi. Njezin odraz u zidnom zrcalu uzvrati joj zdravicu. »Za Honoriju«, reče. » N e pravi ražanj dok je zec još u šumi!«

Telefon je zazvonio u Honorijinoj sobi. Rajesh je podignuo sluša­ licu, a lice mu se smrknulo dok je slušao glas s drugoga kraja žice.

»Tko je to bio?« upita Honoria izašavši iz kupaonice, s ruč­ nikom u ruci. »Hotel Hivernage u Maroku.« »Carrick?« »Ne, Coppelia Morrison. Želi da joj telefonirate.« Ručnik ispade iz Honorijine ruke. » N e razumijem. Coppelia Morrison u Maroku. To sigurno ne može biti slučajna podudarnost?« »Doista ne može«, reče Rajesh suho. »Nazvala je iz sobe vašeg unuka.« Honoria kriknu od tjeskobe. »Ponovno mi zagorčava život, Rajesh. Zašto? Zašto, kad zna kakvu štetu mogu nanijeti i njoj i Ashling? Zašto, kad držim u ruci sve najjače karte?« O n a lagano posrnu i nasloni se na krevet. »Ili, je li moguće da mi nedostaje neki as?«

C

arrick je hitao hodnikom prema apartmanu, iznenada poželjevši skloniti se u samoću. Veselio se čašici prije spavanja, da dovrši

niz brendija na koje su ga tjerali kolege arhitekti slaveći vrlo uspješno

predavanje. Doista je cijenio tih nekoliko ukradenih dana daleko od neugodne zbrke koja trenutno vlada u Carrickrossu. Pitao se kako bi ona novinarka opisala to stanje. Sa simpatija­ ma prema žiteljima Carrickrossa koji su pretrpjeli užasan šok nakon umorstva mlade Ruže kraljevstva? Ili bi pristupila sa suprotne stra­ ne, pribijajući ih na stup srama zbog njihova bogatstva i povlastica? Njezina slika pojavi mu se u duhu, mučeći ga, rugajući mu se svojim veselim smeđim očima, dok joj se pune usne zaokružuju u smiješak koji govori da ne bi dala ni prebijene pare za ono što on ili njemu slični misle o njoj. Nije nimalo sumnjao u to da je svoj dječački izgled bestidno prodavala nastojeći zavući se ljudima pod kožu ne bi li od njih izvukla informacije. N o , njezini trikovi mogu uspije­ vati kod Jaspara, ali kod njega ne bi upalili. On nije ničija igračka. Sigurno to nije za Maggie O'Keefe. Niti za bilo koju ženu. Ključ-kartica škljocnu u bravi, gornje svjetlo prijeđe od crvenog u zeleno, Carrick otvori vrata i stupi u apartman. Sobarica je bila unutra dok njega nije bilo. Nekoliko je svjetala gorjelo u prostranom salonu, osjećao se neugodan miris prutića za kađenje ili nekakva tamjana. Nehajno spusti prijenosno računalo i aktovku na gladak

mramorni stol. Sezame, otvori se, pomisli gledajući po toj Aladinovoj špilji, tako tajanstvenoj, tako bogatoj, iznenađen što iz pozadine čuje melodiju Šeherezade. Čudno. Zar je ostavio upaljen radio? Razvezujući kravatu krenu naprijed, zatim naglo stade dok su mu oči zasjale od nevjerice ugledavši obline neke žene u svili ispru­ žene na zlatnom kauču. D a h mu se vratio kad se ona pridignula na lakat, dok je bakar njezine kose signalizirao opasnost kad je na nju pao niz svjetala i pretvorio je u plamen. »Gospođo Morrison!« protisnuo je. »Co... Coppelia? Koga vraga vi radite ovdje?« O n a podiže prst na usne i prostrijeli ga onim nevjerojatno zelenim očima što su blistale u prigušenom svjetlu. Njezina tamnoružičasta svilena haljina skliznu s nje otkrivajući gole grudi, pune, zrele, raskošne, izazvavši trenutan bol u njegovim preponama. »Pst. Ne postavljajte pitanja, samo priđite!« Glas joj je bio promukao, obrubljen čipkastim pozivom. Poslušan kao čovjek u transu, pošao je prema njoj. Uzela ga je za ruku i položila je na svoje grudi, pomičući je nježno po nabrekloj bradavici. »Carrick...« prišaptala je, pozivajući ga poluotvorenim ustima. Njega zapljusnu val divlje požude. Nagnu se prema njoj. Zatim ustuknu kad mu je odjednom počeo raditi mozak. Isuse, što to on radi? Što to ona radi? » O h , dođite«, umiljavala se, videći da on oklijeva. »Vi znate da to želite.« Carrick je to želio. Naravno, želio je. On je samo čovjek, do vraga! Ali to je Coppelia Morrison, žena s najopasnijom reputaci­ jom. Još konkretnije, ona je Ashlingina pomajka. Zabranjeno po­ dručje. I s tom mišlju iščeznuše u eter ostatci čarolije. On joj na tre­ nutak okrenu leđa i duboko udahnu. Kad se opet okrenuo k njoj, lice mu je bilo potpuno ravnodušno. »Dakle, Coppelia, o čemu se ovdje zapravo radi?«

» Z a r se mora o nečem raditi?« O n a sugestivno obliznu usne. »Zar ne možemo jednostavno iskoristiti čudesnu slučajnost koja vas je dovela točno na isto čarobno mjesto u točno isto vrijeme kao i mene?« » N e vjerujem u slučajne podudarnosti.« Carrickov je glas bio suh. »I ne znam kakve igre igrate, a iskreno govoreći one me ne zanimaju. Osim toga, znajući nešto o vašoj reputaciji, sumnjam da bih htio igrati za vašu momčad.« Na njegov očaj, Coppelijine se oči naglo ispuniše suzama. Bio je to najmanje očekivan prizor u kojem se činila mnogo mladom i ranjivijom. » Z a Boga miloga, Carrick! Imate li vi pojma što znači kad vas stalno osuđuju ljudi od kojih većinu nikada niste sreli?« Coppelia nespretno ustade. Njezina haljina pade i posvema otkri dugačke udo­ ve preplanule na brazilski način. Drhtavim prstima ona se omota haljinom. »Cesto ni sama ne raspoznajem o kojoj ženi govore, jer tko god ona bila, sirena, čudovište poput Machiavellija, kakva god etiketa bila na dnevnom redu, to nisam ja.« » Z a o mi je.« Carrick proguta pljuvačku, a oči mu i nehotice počeše putovati niz njezinu haljinu kamo ih je vukla magnetska sila mnogo jača od njegove snage volje. »Imate pravo, naravno. Znam dovoljno o tisku da bih znao koliko opaki mogu biti. Ali vidite... što vi zapravo radite ovdje?« Coppelia duboko uzdahnu i jedna savršena suza skotrlja se njezino lice kao da ju je netko koreografirao. »Reći ću vam, ja za­ pravo ne poznajem sebe. Jednostavno nisam mogla prestati misliti na ono što se dogodilo onoj jadnoj djevojci u Carrickrossu, pa kad sam saznala da putujete u Maroko, i to u moj najdraži hotel, odjed­ nom mi se učinilo kako bi najdivnije bilo da i sama doputujem.« O n a hrabro slegnu ramenima. »I što vam drugo mogu reći nego da me je nadjačalo nekakvo ludilo.« Pogleda po sobi oko sebe. » O v o mjesto... tako je romantično, tako zavodljivo.« Usrdno mu se obrati očima. »A vođenje ljubavi je tolika potvrda života, zar ne?« Zatim pogleda u pod. »Žao mi je. Nisam do kraja razmislila o ovome. Bila je to doista glupa ideja.«

»Coppelia«, reče Carrick smekšanim glasom, » m i se čak i ne poznajemo. Jedva smo dosad razmijenili desetak riječi.« Ruka mu prođe kroz kosu. » N e poričem da niste privlačni, naprotiv, ali...« O n a ispruži ruku i dotaknu njegovu. Koža mu planu od do­ dira njezinih prstiju. »Samoća navodi čovjeka da čini ludosti, Carrick. O h , za izvanjski svijet ja sam društvena leptirića, koja leprša od jedne zaba­ ve do druge, okružena gomilama mondena svijeta. Ali, istina je ono što se kaže: čovjek može biti osamljen usred gomile.« O n a lagano iskrivi usta. »Nemojte se brinuti, nisam očekivala da ćete mahnuti čarobnim štapićem i sve promijeniti. Samo sam željela da me obujmi netko pristojan i snažan, netko tko nije došao tek da me iskoristi.« I tada, nekako, njegovo se tijelo iznenada oslobodilo i on ju je zagrlio. O Bože, tako je dobro osjetiti tu ženu, tako dobro! Zaranjao je u nju, zaranjao u topao miris njezina tijela, u miris njezine zamršene kose. Koža joj je bila mekana pod njegovim radoznalim rukama, podatna, gostoljubiva. Žurno ju je gurnuo dolje na pod, na debeli sag od ovčjeg runa, izdignuo se nad nju dok su mu plave oči postajale tamne od strasti. Tada je zazvonio telefon. Coppelia se izmigoljila ispod njega. » N e bi li bolje bilo da se javite?« »To može čekati.« Pokušao ju je vratiti na runo, ali ona se odupirala. »A što će biti ako je nešto važno? Nešto u vezi s blizancima?« »Nebesa!« On se osmijehnu sa žaljenjem. »Imate pravo. U strašnom trenutku, uistinu.« U savršenom trenutku, pomisli Coppelia. »Halo? Da, ja sam Carrick. Oh, zdravo, bako.« Coppelia sjede i rukama obavi koljena, dok joj je sitan smi­ ješak poigravao oko usta. Mogla je čuti kako Honorijin šupalj glas kriješti s drugoga kraja žice. Okrenuvši se napola da je pogleda, Carrick nabra čelo u ne­ doumici. »Coppelia Morrison? Da, ovdje je, ali kako si...« Rezak

zvuk iz aparata dade znak da je druga strana prekinula vezu. Carrick zamišljeno spusti slušalicu. Tada zastenja od nevjerice i bukteći od gnjeva vrati se da stane iznad nje. »Dakle, nemojmo se više pretva­ rati. Vi mi morate nešto objasniti, stoga izvolite.« »Poslije.« Coppelia potapša sag pokraj sebe, izazovno izbacivši grudi. »Ne, ne poslije. Sada!« Coppelia slegnu ramenima i ustade. » O h , vrlo dobro. Što želite znati?« »Počnimo s tim što se događa između vas i Honorije, što god to bilo. Nagađam da stvarni razlog zbog kojega ste ovdje ima neke veze s njom.« »Potpuno točno«, hladno najavi Coppelia. »Mrzim tu odvra­ tnu kučku!« Carrick se namršti. »To je malko nezgodno, zar ne, uzimajući u obzir da je vaša kći zaručena s njezinim unukom.« »Promašaj godine. O n a je sve to isplanirala, znate, da se meni osveti.« Coppelia dohvati mjedeni ukras s obližnjega stola, pogleda ga ne videći ništa, spusti ga, pa ga opet uze. »Ta je žena uvrnuta.« » D a vam se osveti, zbog čega?« upita Carrick. »Nisam ni slutio da ste se vas dvije poznavale prije zaruka.« » O h , dugačko je poznanstvo između Honorije i mene. To je, kako se kaže, čitava priča.« Carrick ispusti lagan zvižduk, gotovo iskazujući poštovanje. »Stara lukava ptica. Igrala se i s vama i sa mnom. Vi ste mislili da se pokušava vama osvetiti, a ja sam vjerovao da se osvećuje meni... ili u svakom slučaju da sa m n o m manipulira radi vlastitih ciljeva. Koliko je morala uživati dok se rotila protiv nas.« Dobaci joj ispi­ tujući pogled. »Kakva je to dakle priča između vas?« »Ništa što bi se moglo vas ticati.« Coppelijino lice poprimi zatvoren izraz. »Ali pouzdano znam da se ne će posljednja smijati. Ja ću se posljednja smijati!« »A što se tiče mene i vas...« Carrick neodređeno mahnu ru-

kom. »Cijela ova stvar... Telefonski poziv kojim ste joj javili gdje se nalazite... Pretpostavljam da to nije nepovezano.« Coppelia čvršće sveza čvor na kućnoj haljini, zabaci grivu pla­ mene kose s čela i nasmiješi se blistajući. »Recimo tek da je to bio hitac upozorenja protiv Honorijinih strijela. Mislila je da je u boljem položaju, ali naš okršaj je još daleko od završetka.« Prođe čeznutljivom rukom niz svoje tijelo. »Onda, jeste li apsolutno sigurni...? Mislim da niste. Šteta. Imam osjećaj da je nama zajedno moglo biti zaista dobro. Ili zaista loše. Ovako ili onako, svakako je moglo biti zabavno to istražiti.« Kad je otišla, Carrick nali čašu šampanjca i potonu u naslo­ njač. Žene! Tako komplicirane. Honoria. Coppelia. Maggie O'Keefe. Sklopi umorne oči, pokušavajući odagnati njihove slike, ali jedno se lice uporno vraćalo da ga izaziva.

U sjeniku visoko iznad konjušnica u Carrickrossu nešto se micalo, iako je Jaspar prilično nepokretno ležao na konjskom pokrivaču s praznom bocom brendija pokraj sebe. D o k se težak topao miris si­ jena miješao s jetkim vonjem konja, Jasparov se ljubavnik predavao svojem poslu. Ali Sean, tek što je dosegnuo vrhunac i svalio se na ležaj, sta­ de se pitati koji ga je vrag natjerao da to čini. Nije uopće smio piti brendi. Trebalo je to biti samo jedno piće da se proslavi oslobađanje blizanaca. Bio je bijesan na sebe što je bio tako slab i na Jaspara što ga je doveo u kušnju, homić jedan prokleti! I Jaspar je bio zabrinut. Otkad je s Ehuom, nikoga drugoga nije bilo. Kako je bio beskrajno glup kad je počeo piti sa Seanom! Jedno je neumoljivo dovelo do drugoga. Ako Ehu ikada dozna, sam Bog zna kako će reagirati. Sean je u međuvremenu stalno razmišljao o Indigu. Čak je gotovo poželio da je još ostao u zatvoru. Užasavao se od pomisli da će saznati za Jaspara. Bit će gnjevan, i ne će pogriješiti. *

*

*

Nakon još jednog dana namakanja u jakuziju i napornog blebetanja sa žiteljima Carrickrossa, Maggie se vratila u Deirdrinu vikendicu. Otvorila je bocu burgundca svoje rođakinje, dohvatila čašu, našla veliku vrećicu pržena kikirikija na dnu ormarića u kuhinji i sjela ispred televizora. Deirdre ne zna što je satelitska ili višekanalna televizija. Izbor se sveo na ograničen program: irske ratarske tehnike, politička debata, serija Južni park na irskom ili po stoti put Spavanje s neprijateljem kojega je već prošla polovina. Nikakav izbor, doista. Otrgnuvši zubima kut vrećice, Maggie iskrenu pregršt kikirikija na dlan i sjede da gleda Juliju Roberts kako počinje potpuno nov život pošto je pobjegla od muža, opasnog Patricka Bergina, manijaka koji strašno voli nadzor i red. U tom sunarodnjaku Ircu bilo je daleke sličnosti s Carrickom Granvilleom kad je loše raspoložen. Maggie je duhom neizbježno odlutala prema Granvilleovima. Žarko je željela govoriti s Carrickom, ne samo zato da upot­ puni pozadinsko istraživanje o obitelji Granville nego i zato da preokrene njegovo loše mišljenje o njoj, iako nije znala zašto mu je zapravo dala povoda. Ali sad je bilo očito da se nalazi na prljavoj terevenki u Maroku ni s kim drugim nego s gospođom Morrison! Jaspar je nehotice čuo kako Honoria gunđa zbog cijele situacije. Razgovor o spavanju s neprijateljem! Coppelia je sigurno neprija­ telj broj jedan žiteljima Carrickrossa, usprkos tomu što je nevjestina majka. Zbog nekog razloga Maggie se osjećala čudnovato uznemire­ nom što je Carrick pao na Coppelijine trikove. To ne znači da je njezina briga ono što ga je zadesilo. To nije bilo ni iznenađenje, s obzirom na to da je svjedočila kako se Coppelia privijala uz nekog visokog crnog muškarca onoga jutra poslije plesa. Njezin instinkt je bio točan cijelo vrijeme. To je morao biti Carrick. Maggie isprazni čašu s vinom, nali je iznova i pokuša se usre­ dotočiti na film. Na ekranu je bila Julia Roberts, smišljala je varke u novoj ljubavnoj igri, izgledajući zgodno u mnoštvu kostima i ne­ podnošljivo zgodno u mnoštvu šešira. Cerekala se tako široko da je izgledalo kao da bi joj moglo puknuti lice. Dosad je već stvorila nov identitet, zahvaljujući promjeni adrese, novoj frizuri i, što je čak

važnije, novoj garedrobi. Odijelo čini čovjeka ili ženu. Gle kako je Ashling Morrison vidjela nju u Deirdrinoj haljini šljivine boje s ukrasnim leptirom i pomislila da je ona zapravo Deirdre. Ali tada je Ashling očekivala da se pojavi Deirdre, bila je na popisu uzvani­ ka, pa je onda to pomoglo. Pravo mjesto, pravi kostim, prava boja kose, prava veličina i oblik. Zbilja je lako pobrkati dvije žene. Slika Ashlinge u bjelokosnoj grčkoj haljini, s visoko podignutim uvojcima kose, s licem koje je bilo malko zbunjeno dok je pozdravljala ženu za koju je mislila da je Deirdre, plutala je u Magginoj pameti... a onda ju je prekrila druga slika. Odjednom se Maggie uspravi na sjedalu. Sve je razumjela u plamenom blijesku intuicije. D o k joj je srce žestoko lupalo, mozak se kovidao u glavi, disa­ nje jedva postojalo, sjedila je nepomično razmrsujući misli u pameti. »O Bože«, dahnula je, »znam zašto je ubijena Ruža kraljev­ stva.« Za tim zaključkom stiže još jedan, zloslutniji. I srce joj potonu poput olova.

Ashling!« zovnu Maggie. Ashling je sjedila na izbojku koji je predstavljao prirodno sje­ dalo u bjelkastom vapnencu, nekoliko koraka niz stjenovitu liticu što se nadvijala nad malenom dražicom. S vodopadom kose, blijedozlatnom bluzom na zlaćanoj koži i zelenim trapericama, izgledala je kao sirena. Samo joj je nedostajala kruna od školjaka. Ashling podiže pogled, iznenađena. » O h , zdravo, Maggie! Dođi, pridruži mi se.« Potapša rukom bijeložut kamen pokriven lišajevima. »Pomislila sam da si ubojica što dolazi da me sredi.« Maggie je po njezinu licu mogla vidjeti da se tek napola šali. Siđe niz stijenu da joj se pridruži. »Ti doista misliš da to nisu blizan­ ci?« upita. Ispod njih je zamamno zapljuskivala zelena, blistava voda. »Sigurno nisu.« Ashling odmahnu glavom. »Možeš to nazvati instinktom iz utrobe, ali mislim da to nisu oni učinili.« »To bi onda značilo da je ubojica još na slobodi. Zar te nije bilo strah, kad si prolazila šumom sasvim sama? Još ovako rano izjutra dok je tako malo ljudi na nogama?« Ashling je upitno pogleda. »Zar nije i tebe bilo strah?« »Pogodak.« Maggie zaobiđe pitanje i nastavi uporno. » O v o je vrlo osamljeno mjesto.« » D a budem iskrena, drago mi je što si došla«, reče Ashling. »Iako odbijam povjerovati da imamo serijskog ubojicu u svojoj sre-

dini, počinjala sam osjećati laganu jezu. Naravno, pomišljam kako je ona jadna djevojka ubijena slučajno, netko je otišao predaleko. Na žalost, takve se stvari događaju.« »Svakako.« Maggie otkide vlat trave što je rasla među kame­ njem i nervozno je zagrize s kraja. » N i ja ne vjerujem da su to učinili blizanci. To nema smisla. Zašto bi Indigo, u kući koja vrvi uzvani­ cima, riskirao noseći tijelo iz sobe da ga baci u fontanu? Sasvim iskreno, mogli su ga jednostavno spremiti u ormar.« Ashling se trgnu zbog Maggine bešćutnosti. »Oprosti, ali to je istina«, reče Maggie. »Mogli su ga skriti bilo gdje, jer sigurno poznaju svaki kutak i skrovište u kući. Njezina bi obitelj mislila da se ona još negdje zabavlja, a policija možda ne bi ni za nekoliko dana došla u Carrickross s nalogom za premetačinu, ako bi uopće došla. Bilo bi vremena na pretek da blizanci uklone truplo iz Carrickrossa.« »Ali... to bi bilo ako bi postupali racionalno... Zaboravljaš ulo­ gu droge u svemu tome«, reče Ashling glumeći davlova odvjetnika. »Ne, ni dalje u to ne vjerujem.« Maggie oštroumno potvrdi glavom. »Trebao bi cijeli lonac droge da Indigo Granville do tolikog stupnja zanemari prirodnu lukavost.« »Istina je. Vjerojatno su se u njima donekle razvili obziri.« »Tako se dotle nas dvije slažemo.« Maggie pročisti grlo a Ashling joj dobaci ispitivački pogled, osjećajući da k nečemu teži. Maggie odbaci vlat trave. »Točno, Ashling, moram ti nešto priznati. Zapravo sam danas došla u Carrickross da potražim te­ be.« O n a duboko udahnu. » N e će ti ovo biti drago, ali svejedno ti moram reći. Nešto me je sinoć presjeklo.« »Nastavi.« Ashling ju je pozorno slušala. »U tome će biti malo šoka«, upozori je Maggie. Ashling podiže bradu kao da se priprema za udarac. » O h , daj, ispljuni to, Maggie. Sto god bilo, sigurno ne može biti toliko loše?« » O h , ali loše je. Vrlo je loše... jer... ja mislim da ubojičin pravi cilj nije bila Ruža kraljevstva, nego... ti.«

»Glupost!« Na Ashlinginu se licu pojavilo vidno zaprepaštenje. »Zašto govoriš nešto toliko ludo?« »Molim t e ! « reče Maggie. »Saslušaj me. Ti i Kate O'Leary izgledale ste prilično slično one večeri. Vitka figura, ista visina, ista frizura, crna kosa, plave oči, blijeda koža, grčka haljina slične boje, jednostavan nakit. Kate je čak nosila kristalni prsten koji se mogao pogrešno smatrati zaručničkim prstenom.« »Slučajna podudarnost!« U Ashlinginu je glasu bilo tragova odbojnosti. »Bilo je i drugih žena koje nisu bile previše različite od nas. T k o god je mene poznavao nije mogao toliko pogriješiti.« »U mraku su sve mačke crne«, nastavi Maggie. »I to se moralo obaviti munjevitom brzinom, da se onemogući glasna vika, jer ljudi su posvuda spavali. I napad se morao izvesti s leda, sav je napor bio usredotočen na sam čin, nije bilo vremena za prepoznavanje žrtve.« Ashling je izgledala uznemireno. »Ali zašto mene? T k o bi htio mene umoriti? Ne, sve je to besmisleno. To nema uopće nikakva smisla!« »Ali ipak ima«, reče Maggie blago. »Razmisli o tome, Ashling. Ako se udaš za Rossa, netko će izgubiti veliku svotu novca. Novca! A novac je jedan od glavnih poticaja na umorstvo.« »Koješta! Ti dakle podrazumijevaš da me je netko od moje buduće svojte pokušao ukloniti? Carrick, možda, ih Jaspar, ili mož­ da svi zajedno? Jesu li svi oni u to upleteni, Maggie?« » O h , vidiš, Ashling, ne korim te što si cinična.« Maggino je srce u trenutku potonulo. »Ali, da se poslužim tvojim riječima, ni­ šta drugo nema smisla. Ovo ima! T k o god od Granvilleovih dolazi u obzir da naslijedi imanje taj ima motiv, a mogao bi biti čak i netko drugi djelujući po liniji pogrješno shvaćene lojalnosti.« »Pogrješno shvaćene lojalnosti?« »Da, primjerice, Ehu je mogao pomisliti da bi imanje trebalo pripasti Jasparu. Ili Sean bi, prema Jasparovim riječima, dao život za blizance. Shvaćaš li što želim reći?« »Kakva hrpa glupih besmislica!« Sad se Ashling otvoreno naljutila. »Što god ti možda mislila o Granvilleovima i njihovim

slugama, oni nisu ubojice!« Ashlingine oči bljesnuše i ona se od­ maknu od Maggie. »Znaš, gadiš mi se, Maggie. Granvilleovi su ti dali carte blanche da ih upoznaš, a ti zauzvrat želiš oblatiti njihov ugled na najružniji mogući način. Osim toga, tvoj ulazak u obitelj bio je malko, kako da kažem, protupropisan. Počela si s prijevarom. Zašto to ne bi završilo na isti način?« Maggie slegnu ramenima. »Gledaj, ne zamjeram ti što sve niječeš, svatko bi tako postupio u tvojem položaju. I žao mi je što mi ne vjeruješ, ali i to razumijem. U idealnom slučaju mnogo bi mi draže bilo sačuvati svoje tajne za sebe dok ne nađem nekakav dokaz, ali morala sam te upozoriti. Ja te pokušavam zakititi.« »Mogu misliti kako pokušavaš! Ti si novinarka, zar ne? Kakvu si strašnu kašu zakuhala!« »Voljela bih kad bi to bilo tako jednostavno.« Maggie zaklima glavom. »Ne, Ashling, došla sam ti kazati da budeš oprezna. Vje­ rujem da te je netko pokušao ubiti. Mogli bi ponovno pokušati.« Ashlingine se usne prezirno saviše i ona odmahnu glavom, za­ bacujući crnu kosu. »Jesi li već razmislila o dobrom naslovu, Maggie? Preko cijele prve stranice, za tim ideš?« Maggie se prisili da ostane hladna i da zvuči razborito. Osim toga, mogla je vidjeti strah u Ashlinginim očima. Koliko god bila pravednički ljuta, Ashling se uplašila. Maggie se probijala prema njoj i to je bilo najvažnije. »Budi razumna, Ashling. Ako blizanci nisu krivi, onda je kriv netko drugi, što znači da moramo tražiti motiv. Ja sam ti dala onaj motiv.« »A sad ću ja tebi dati neke motive. Seks. Pijanstvo. Droge. Ljubomora. Trebam li nastaviti?« Ali ne, ona griješi, pomisli Maggie. Ruža je ugušena konopcem, nisu je udavile gole ruke nekog pijanca. Gušenje konopcem zahtijeva pripremu, to je djelotvorna, nemilosrdna metoda ubojstva. T k o je to učinio taj je imao čvrst i točno određen cilj. »Ashling«, reče ona smireno »nije važno što misliš o meni li mojim razlozima... Vjeruj mi, meni je ovdje stalo samo do toga da

te upozorim da paziš što ti se radi iza leda. Čuvaj se. Ne izlazi sama. Ne vjeruj nikomu. Čak ni meni, ako se tako bolje osjećaš. I nemoj, tako ti nebesa, nikomu ništa reći o ovom razgovoru. Ne smijemo ih uzbuniti. To bi moglo spasiti tvoj život... ili moj.« Maggie ustade. »Idemo. Vratimo se skupa kući.« Nakon kratka oklijevanja ustade i Ashling. Uspeše se do staze i krenuše kroz šumu prema kući u nelagodnoj, ako ne i odbojnoj, tišini. Kad su stigle do travnjaka, Ashling zastade i reče pomalo jetko: »Mislim da odavde mogu stići do kuće bez tjelohranitelja, ha?« I krenu oštro sama preko travnjaka. Maggie je za njom zurila, žacnuta. No, pokušala je. To je sve što je mogla učiniti. I, usprkos Ashlinginoj odbojnosti, pomisli kako je ipak prodrla do nje. Kad je stigla gotovo do kuće, odluči zaokružiti kraj konjušnica i ući kroz kuhinjska vrata u podrumu. »Gospođice O'Keefe!« Maggie trgnu glavom na zvuk svog imena i zveket kopita po kaldrmi. Prema njoj je jahao Carrick Granville na Šeiku, s traperica­ ma uguranim u jahaće čizme i s tamnocrvenom pletenom košuljom zavrnutih rukava do lakta. Bez jahaćeg šešira. Nije baš Lawrence od Arabije, ali može stajati. Zabrinuto se zagledala u njega dok se nadvijao visoko iznad nje. »Je li vam dobro proteklo putovanje?« I nehotice je uštrcala malo ironije u svoj glas. »Da, bilo je dobro. Vrlo uspješno. Sinoć sam se vratio.« Carrick vješto sjaha iz sedla. »Moram s vama razmijeniti nekoliko riječi.« »Zapravo, i ja sam se nadala da ću s vama razmijeniti nekoliko riječi«, reče Maggie, smatrajući da je napad najbolja obrana. »Na­ vodno sam se ovdje trebala upoznati s Granvilleovima en famille, sa svim Granvilleovima, ali sve je odgođeno kad ste vi otputovali u Maroko s onom gospođom Morrison!« K vragu! Zašto je to rekla? Prokletstvo! Taj čovjek kao da ju svaki put uhvati na krivoj nozi. Izazovno je zurila u njega.

I on je zurio u nju, s ironičnom podignutom obrvom. »Žao mi je ako vam je moja odsutnost prouzročila neugodnosti, gospođice O'Keefe. Pogrješno sam smatrao da moj život pripada me­ ni i da to, naravno, uključuje i moj privatni život.« On se oštro osinu bičem po čizmi. Ona je imala osjećaj da bi radije bio ošinuo nju. »Nisam... nisam mislila...« Maggino se lice prekri crvenom mrljom. » O h , nimalo mi nije stalo do toga s kim se skitate nao­ kolo«, reče prkosno. »Želim samo obaviti svoj posao, to je sve.« »Sto nas ponovno dovodi na početak. Vidite, vama je poznato kako ja ne mislim da je vaša nazočnost ovdje dobra ideja. Obitelj je doživjela strašan šok. Posljednja stvar koju trebamo je netko izvana tko se raspituje i vreba kad su ljudi najranjiviji.« Ha, to je dakle njegova mala igra! Pokušava je skrenuti s traga, bojeći se da ona nešto ne iskopa. Osjetila je kako nestaje crvenila s njezina lica i kako na njegovo mjesto dolazi stvarna odlučnost. Raširila je oči. »Tko god nema ništa skrivati ne treba se nima­ lo zabrinjavati. I svatko je u tom pogledu bio više nego koristan. No, gotovo svatko.« Eto, zaključak je potpuno jasan, pomislila je. Zagrizi u to, Carrick Granville, i žvači. » N o , upravo sam o tome htio s vama razgovarati«, reče on blagim glasom. »Što hoćete time reći?« Maggie je bila zapanjena zbog njego­ vih riječi i promjene u govoru. »Razmišljao sam o svemu dok sam bio odsutan. Odlučio sam pristati na razgovor s vama. Koliko god dugo želite, s potpunim do­ puštenjem da iskoristite sav materijal, ako pristanete tada napustiti Carrickross i ostaviti njegove žitelje na miru.« »Daaa?« Maggine se oči zaokružiše. Intervju s Carrickom Granvilleom bez ograničenja bio je san svakog novinara. » N e šalite se sa mnom?« » N e šalim se, uvjeravam vas. Tako, ako se slažete, volio bih da se razgovor obavi na otoku.« Ako se slaže? Hej, Maggie bi bila dušu prodala za takvu pri­ godu. Nitko, ali nitko, osobito nijedan tip iz medija koje on toliko prezire, nikada nije imao priliku posjetiti otok Carricka Granvillea.

» O h , dobro, krasno, divno!« Riječi su same ispadale jedna za drugom. Nije mogla povjerovati da se njezina sreća tako brzo promijenila. » N e , ozbiljno, hvala vam. To će biti... sjajno... daaa, zaista sjajno.« » D o b r o . « Zatim dodade smiješak koji ju je zabljesnuo svojom neočekivanošću. »Bit će to promjena za vas kad me vidite u mojem prirodnom okruženju.« » O n d a , to okruženje nije ovo ovdje?« upita ona pokazujući prostor oko njih. » N e « , reče on uzjahujući vješto na Šeika. » M o ž d a jednog dana, ali sada...« »U redu, svejedno.« Maggie klimnu glavom i suzdržano se osmijehnu. » O n d a , bit ćemo u vezi.« On se nasmiješi na rastanku. Dok je Carrick odlazio jašući, mislio je kako je povukao pravi potez. Izlet u Maroko i uspješno održano predavanje razbistrilo mu je glavu i ublažilo stres koji je doživio nakon umorstva. Bolje reče­ no, nakon što je doznao za Rossove zaruke. A susret s Coppelijom Morrison prisilio ga je da još jednom razmisli o nekim pitanjima. Jedno pitanje ticalo se Maggie O'Keefe. Nekako je sada shvatio da je njegova odbojnost prema njoj preuveličana. Gledano stvarno, što je zapravo učinila tako strašno? Upala kriomice na Ivanjski ples, kao da to nitko prije nije učinio? Ako ništa drugo bila je hrabra, a toj se crti treba diviti. Te je noći Carrick ponovno imao teškoća sa snom, misli mu je još jednom ispunila Maggie. Koji mu je bio vrag, pitao se po tko zna koji put, da je pozove na svoj otok, u svoje mirno utočište? Osjećao je da s Maggie ne će biti mira. Ona je vrsta žene zbog koje muškarac mora biti na oprezu. Vrsta žene s kojom muškarcu nikada ne može biti dosadno. U takvim mislima Carrick je napokon zaspao, a pred očima mu je ponovno bila slika Maggie O'Keefe koja je pućila usta s neodobravanjem. O n a gospoda Morrison, tako je nazvala Coppeliju. Svatko bi pomislio da je ljubomorna. •

*

*

» N o , dajte, kažite teti Maggie. Što je?« Maggie je bila u Jasparovoj sobi, pokušavajući da ga razveseli. Nastala je produljena tišina, Jaspar je zurio u tepih, a zatim su iz njega naglo navalile riječi. Ugrizao se za usnu. »Maggie... učinio sam nešto strašno.« »Što?« Njezino srce preskoči jedan otkucaj. Nije valjda umor­ stvo! »Sto ste učinili?« » N e smijete nikomu reći. Kunete se? Inače ne mogu reći.« »Kunem se«, reče ona i osjeti kao da je iza leda prekrižila prste poput kakva djeteta. Jasparu navriješe suze na oči. »Tako se sramim«, reče napu­ klim glasom. »Ja sam... spavao sa Seanom!« »Sto?« Očekivala je sve drugo samo ne to. Maggie ustuknu i otvori usta. »Sa Seanom? Sa slugom Seanom?« »Vidite, šokirani ste.« »Pa da, doista sam šokirana. H o ć u reći, mislila sam da uistinu volite Ehua.« »Volim ga! Volim ga! To je najstrašnije! Sto će biti ako on dozna?« »Je li to vjerojatno? Je li Sean hvalisavac?« »Nije. Apsolutno nije. On strahuje da će izgubiti posao i mo­ rati napustiti Carrickross. Ali još više strahuje da bi to mogao sazna­ ti Indigo. Čak mi je zaprijetio što će učiniti ako se ja izlanem. Ne okrivljujem ga. I mene je strah da bi Indigo mogao saznati. Indigo zna biti vrlo okrutan. Nemilosrdan. Zbilja, Maggie, on je spreman na sve.« Maggie se namršti. »Indigo dakle ima... nekih vlasničkih in­ teresa prema Seanu?« »I te kakvih interesa! On ga posjeduje, njegovu dušu i tijelo. Kao i Sapphire. O n i ne vole ni s kim drugim dijeliti svoje igračke, osim između sebe, naravno. Sean je apsolutno opsjednut njima i ubio bi se ako bi odlučili da ga otpuste. Rekao sam vam prije, on bi za njih sve učinio.«

Čak počinio umorstvo, pitala se Maggie. » N o , vidite«, reče ona lijevajući ulje na uzburkanu vodu, »Ehu ne će patiti zbog onoga što ne zna. Moj je savjet da držite jezik za zubima. Zašto biste mu to rekli i slomili mu srce? Možete mu se odužiti ne neki drugi način. Ako i Sean ne bude brbljao, kao što vjerujete da ne će, bit ćete živi i zdravi.« »Živ i zdrav? Sa Seanom koji mi pri svakom susretu rukama pokazuje kretnje kao da me guši? S onim ubilačkim izrazom na licu! Kao... kao da sam samo ja kriv, a on nedužna žrtva. Znate što, Maggie, počinjem misliti da je on udavio Ružu kraljevstva!« Isuse, zar je to moguće? Sean govori prilično uvrnuto i moral mu je nesumnjivo upitan! Pretpostavimo samo da je imao seks s Kate O'Leary i zatim, bojeći se da bi Indigo mogao saznati, jedno­ stavno je udavio? Ne, to je ipak previše nategnuto! Osim toga, ta je ideja u suprotnosti s njezinom teorijom da je Ashling trebala biti žrtvom. Ipak... Usredotočivši se na vlastite probleme, Jaspar ponovno zatraži njezinu pozornost. »Ali zanemarite sve to. Mislim da imate pravo. Kakve bi svrhe imalo kad bih to rekao Ehuu? I razmislit ću kako da mu se velikodušno odužim. Hvala vam, draga Maggie.« I on je s tim riječima zagrli, poljubivši je srdačno u oba obraza. Tada se otvoriše vrata i ude Ehu. »Upravo sam odlazila«, reče Maggie diplomatski dok je Jaspar, bliješteći kao svjetionik, poskočio da pozdravi svoga ljubavnika.

»Priti, ovo mora prestati«, bjesnio je Ross. Bio je to završetak još jednog telefonskog poziva njegove tajlandske ljubavi. »Moraš pre­ stati s telefoniranjem svakih pet minuta! Sve ćeš sjebati!« » T i ćeš sve sjebati«, prosikta Priti kiselo. »Želim te vidjeti, Ross. Meni je dosta toga da sam tvoja prljava tajna!« Ross zastenja. » O h , budi razumna. Ne mogu biti na dva mje­ sta u isto vrijeme. Tvoja ljubomora će sve upropastiti. Zar ne možeš jednostavno sjediti na miru i planirati što ćeš činiti sa svim tim krasnim novcem?«

» N e m o g u ! « Priti zaurla, a on ju je mogao zamisliti kako lupa nožicom po podu. »Ja ne želim novac. Ja želim tebe!« »I ja želim tebe« protisnu Ross. »Ali da bih dobio tebe po­ treban mi je novac. Shvaćaš?« »Ja ću zaraditi novac«, reče Priti, igrajući se s njim vješto kako je samo ona znala. »Idem natrag, radim u barovima, kao kad smo se upoznali, Ross. Mnogo muškaraca s mnogo novaca.« » N i k a d a ! « Ross planu na tu pomisao, kao što je ona dobro znala da će planuti. » N e želim da itko drugi stavlja svoje smrdljive ruke na tebe!« » P i h ! Ali to je u redu da ti stavljaš tvoje smrdljive ruke na žensku kučku u Irskoj, je li?« »To je zbog nas, bogamu! Za tebe i mene.« Očajno se nadao da ona ništa ne zna o nedavnoj promjeni njegovih osjećaja preama Ashling. »Ali ja tebi samo kažem da ne želim taj novac«, reče Priti, i to je imalo nekog smisla. »Tako, nema potrebe da se oženiš, ha?« O n a zastade da bi joj riječi pale na pravo mjesto. »Ali ako i dalje želiš da se s njom oženiš, onda to mora biti zato što ti nju voliš.« Ona opet zastade. Tišina je bila poput ledene vode što mu kapa niz zatiljak. Zatim Priti nastavi istu pjesmu. »Onda, srce, koga ćeš izabrati?« Ashling. Mogao je izabrati samo Ashling. To bi označilo kraj svemu tomu. Imao bi djevojku, imanje, bogatstvo Carrickrossa. Ali nekako se nije mogao navesti da donese tu odluku, da izrekne riječi koje će ga zauvijek odsjeći od Priti. To ne bi bilo pošteno. Barem bi joj to trebao reći osobno. Još dok se ta misao oblikovala u njegovoj pameti, Ross je znao da mora vidjeti Priti zbog posve različita ra­ zloga. Od same pomisli na nju nabrekle su mu hlače. » Č u j « , reče zatim. » N e znam kad ću doći u H u a H i n , ali imam ideju. Zašto ti ne bi sjela u zrakoplov i doletjela da se sretne­ mo negdje bliže, negdje u Europi, gdje god želiš!« »Stvarno?« Kao dijete kojemu je ponuđena posebna posla­ stica, Priti se smjesta osjetila sretnijom. » O h , srce, Priti bi to jako

Poslije je ležao i promatrao je kako spava, smirena i vedra lica, pomalo rumena od vođenja ljubavi, toliko različita od Priti koja je, čak i tvrdo usnula, ostavljala dojam uzavrela kotla neobuzdane stra­ sti. U nekom idealnom svijetu imao bi obje, da jedna bude protuteža drugoj, jedna da smiruje, druga da uzbuđuje. Ali usprkos zavaravanju koje je potrajalo svojih pet minuta, shvatio je da ovo nije idealan svijet i da ne postoji takav izbor. Duhovni mir ili stalni izazov? Po­ znato protiv nepoznatoga? Ashling, sigurna luka gdje će baciti sidro; Priti, duboke neistražene vode. Ali Ross je pustolov. Izbor je već bio izvršen. »Volim te, znaš«, prošapta Ross, nagnuvši se da pomakne uvojak kose s obraza usnule Ashling. Ali Priti je moj kisik, pomisli. Ashling zaslužuje muškarca koji će voljeti nju i samo nju. Ja joj to ne mogu pružiti.

Chiarissima

H

onoria je čekala u svojem salonu, gledajući s balkona prema šumarku škotskih borova gdje se Indigo šetao, zagrlivši la­

gano Sapphire oko ramena. Poslije laganoga sloma živaca njegove sestre u policijskoj postaji, kako su to oprezno nazivali, odnosio se prema njoj zaštitnički više nego ikada. »Rani.« Honoria se okrenu. »Stigla je Coppelia Morrison. U knjižnici je.« Honoria se namršti. »Nadala sam se da ju nikada više ne će vi­ djeti moje oči.« Zapilji mu se u lice, tražeći odgovore za koje je znala da ih nema. »U čemu sam pogriješila, Rajesh? Nešto smo previdjeli. Kad mi je prije telefonirala, zvučala je samopouzdano, bila je kao i obično brončani kip.« Načini kretnju kojom iskazuje nestrpljenje. » N o , nema smisla nagađati. Uskoro ćemo znati. Dovedi tu lisicu ovamo. To će joj biti konačni nastup.« Kad se nakon kratka vremena Rajesh vratio dovodeći Coppeliju, Honoria je bila naizgled sva zanijeta slaganjem pasijansa. Rajesh se naklonio i povukao na drugi kraj sobe. Obje su žene bile posebno odjevene za tu prigodu. Coppelia je nosila sivi kostim s hlačama, marke Versace; Honoria je bila u stro­ goj crnini, marke Dior. Na Coppelijinu vratu i ušima žmirkali su dijamanti; biserna ogrlica resila je Honorijin uveli vrat. Coppelijina

raskošna griva bila je ukroćena straga u punđu, s finom mrežicom u jahaćem stilu; Honorijina je bila glatko začešljana, ističući mudre, oštre kutove njezina lica. »Tako«, reče Honoria prelazeći o d m a h na stvar »ti se usu­ đuješ prekršiti naš dogovor? Trebala bi biti negdje daleko u nekom zabačenom kutku svijeta i lizati svoje rane. Ali ipak nisi otputovala. Kakvo te to ludilo dovodi u napast da riskiraš sreću i duševni mir svoje kćeri? Kakva te je mahnitost spopala da bludničiš s mojim unukom, kad znaš da te mogu uništiti?« Presuda je završila s div­ ljim prizvukom. »Toliko pitanja, Honoria«, odbrusi Coppelia, uživajući u jedva prikrivenoj srdžbi i frustraciji u staričinim očima, »a tako malo vre­ mena. Ali najprije ću odgovoriti na tvoje posljednje pitanje. Carrick je vrlo... moram se nježno izraziti... vrlo jebežljiv. Ali hoću da znaš da to ništa nije značilo, uopće ništa. Samo sam se s njim poigrala, a preko njega poigrala sam se i s tobom.« Odjednom se iz njezinih očiju osu vatra. »Ali prošlo je vrijeme igranja. Danas, Honoria, ja određujem pravila. Nemoj o tome nimalo sumnjati.« Zatim zapo­ vjednički pucnu prstima. »Ti!«, reče Rajeshu. »Bolje bi bilo da i ti priđeš ovamo. Mislim da će tebe najviše zanimati ono što ću reći.« D o k se Rajesh približavao, njezine su oči prelazile s jednog na drugo. Zatim se teatralno pribrala. »Ali najprije, želim da me dobro pogledate i želim da zapamti­ te kad ste me posljednji put vidjeli. Mislila si da sam poražena, da si me oborila na zemlju. Da si mi tobože izbila vjetar iz jedara, Hono­ ria. Pojma nisam imala da znaš istinu o Ashling. Pogodak u sredinu! Bila si izuzetno pametna, ali ne toliko koliko sam ja bila pametna!« Sva ushićena promatrala je kako njezini protivnici razmjenjuju jedva prikrivenu uzbunu. »Dakle, zašto oboje ne sjednete dok vam ne ispričam cijelu priču? Tebi će se ovo svidjeti, Rajesh. To je vječna ljubavna priča, u tvojoj domovini, u Indiji, i kao u svakoj dobroj ljubavnoj priči, naši ljubavnici su rođeni pod nesretnom zvijezdom. Ona je lijepa žena, Irkinja, osamljena, nesretno udana, bezbroj milja daleko od doma. Muž je, rekla bih, nemoćan pripadnik istog naro­ da, a njegova dama prevelik snob da bi imala posla s nekim urođeni-

kom osim, naravno, kad mu izdaje zapovijedi.« O n a dobaci Rajeshu podrugljiv pogled. »Tebi je poznat taj tip, Rajesh. U svakom slučaju, Kupidova strijela pogodi cilj i oni se zaljube preko do ušiju. O n i se potajno sastaju. Kupaju se u plavetnim potocima i vode ljubav pod plavetnim nebom. Ali odjednom, katastrofa!« Coppelia se naceri, silno uživajući u drami vlastite pripovijesti i njezina očevidna djelo­ vanja na slušatelje. »Možete li pogoditi što slijedi? Točno, žena ostaje u drugom stanju. Ne može zadržati dijete. Njezin će muž znati da nije njegovo. On je, uostalom, ozbiljno bolestan, nema ni snage ni želje da su upušta u hopa-cupa.« Smijeh iščeznu s Coppelijina lica. »Ali, naravno, ja možda uljepšavam priču, pretvaram u romantiku ono što je možda bilo jednostavan pijani susret jedne jedine noći. T k o zna? Ja ne znam. Ali znam da je bilo po srijedi dijete.« O n a zastade radi dramatskog efekta, gledajući ih kao sudac i porota. »O Honoria, čak i ti moraš cijeniti ironiju svega toga. Ti si otkrila tajnu moga djeteta, a ja sam otkrila tajnu tvoga. Šah-mat!« Stajala je nekoliko trenutaka naslađujući se strašnim zaprepa­ štenjem koje se pokazalo na njihovim licima. Ali kao iskusna glu­ mica, Coppelia Morrison je znala što znači dobar posljednji redak prije odlaska s pozornice, a upravo ga je izgovorila. Stoga se okrenula na peti i izašla kroz vrata. Da je čekala i časak dulje, bila bi nagrađena pogledom na H o noriju koje je propala u naslonjač, kao da su joj se sve kosti u tijelu potpuno rastopile. Kriknula je u samrtnim mukama. »Kako, Rajesh? Kako je sa­ znala? Nitko to nije znao. U to sam bila sigurna. A sad će ona isko­ ristiti moju najdublju, najmračniju, najbolniju tajnu da me uništi!« D o k su mu se oči žarile od gnjeva, Rajesh se ukipio kraj pro­ zora naslonivši dlanove na hladno staklo i slijepo zurio u daljinu. »Ja joj ne ću dopustiti da vam naškodi«, rekao je. »Coppelia Morrison je mrtva. Nemojte se uznemiravati.«

C

oppelia je sjedila kraj prozor, zureći u noć. Susret s Honorijom uznemirio joj je živce i nije mogla zaspati. Posljednja četvrt

mjeseca stajala je visoko na nebu, tamnosiva i gruba, sjaj joj je bio

otupljen kao u srebrena novčića što predugo ostane u dječjoj kasiciprasici. Nazubljeni oblaci utrkivali su se preko mjesečeve površine i katkada ga potpuno pokrivali. Samo jedna je zvijezda blistavo sjala, Sjevernjača. Njezine oči probiše se kroz zaklon šuma prema Carrickrossu, iako je bio previše mračan da bi se išta vidjelo osim čudne trake na­ rančasta svjetla što se probijalo između granja. Pjesmica iz djetinjstva čula se u kutku njezina mozga. Tigre! Tigre! Goriš jasno usred šume noću, kasno; koje vječne ruke smiju složit strašnu simetriju? Honoria je bila tigar. Strpljivo je vrebala na Coppeliju godinama, čekajući pravo vrijeme da udari i istrgne joj srce. Kako je mogla znati da je Coppelia također počela vrebati na nju i jednako čekala svoje vrijeme? Gorkoslatke uspomene vratiše se da je pohode, dok je razmi­ šljala o samom početku, o svojoj vezi s Henryjem, Honorijinu mužu. Ona je zavela njega, naravno, ako se to tako može nazvati. Zavođenje zahtijeva neki napor, uostalom, ali on je upravo sam pao u njezino krilo. Prvi put su se sreli na velikim utrkama u Curraghu kad je Hen­ ry s tradicionalnim šampanjcem i jagodama došao proslaviti prilično znatan gubitak. Od samog početka to je bila jedna od stvari koje

je kod njega voljela, njegov nestašni smisao za humor. Za tili čas se pobrinula da je s njim upoznaju i da bude pozvana da ostane s njim slaviti. Sa svoje dvadeset tri godine, uspoređene s njegovih blizu šezdeset, Coppelia je doista bila mlada. Raspolažući vitkim prepla­ nulim udovima, ognjenom grivom i zelenim očima, u kombinaciji s rijetkom inteligencijom, bila je dobro opremljena da povede rat za Henryjevo srce. Ali nije računala s mogućnosti da će se zaljubiti u njega. Hen­ ry je bio dovoljno star da bi joj mogao biti otac kojega nikada nije upoznala, a Coppelia je bila dovoljno pametna da spozna kako su te očinske kvalitete dio njegove privlačnosti. Ali Henry je također bio zabavan, ljubazan, nježan i bezazlen, i takva potpuna oprečnost u usporedbi s njezinom naravi da joj je to bilo čudesno osvježenje. D o k još nije ni shvatila što se događa, Coppelia je izgubila srce prvi put u životu. Bila je zaljubljena. Stvarno zaljubljena! To se nije moglo usporediti s uobičajenim pohotnim hrvanjem i seksualnom gimna­ stikom koja je do tada predstavljala romantiku u njezinu životu. Kad je Henry najavio da je zbog nje spreman razvesti se od Honorije, bio je to najsretniji dan u njezinu životu. A onda, kad joj se ispunjenje našlo na dohvat ruke, stara ju je vještica pretekla na posljednjoj okuci i oduzela joj svaku mogućnost normalnog života. Henry se utopio u jezeru kod Carrickrossa i ljubav u njezinu srcu također je umrla, dok se na njezino mjesto uvukla mržnja i zauvijek ostala. Henry je bio Honorijina žrtva, ne samo zbog načina kako je skončao, nego već od samog početka. Honoria ga nikada nije vo­ ljela i on je to na svoju sramotu znao. Gajila je samo prijezir prema njegovim slabostima, sklonosti prema kocki i životu na visokoj nozi, koje su dovele do osipanja njegova imetka. Ali Henry je posjedovao nešto što je Honoria željela: ime Granville skupa s Carrickrossom koji je ona naslijedila. I tako je on prodao dušu vragu, dužno začeo s njom troje djece i nosio se s pomanjkanjem ljubavi tako što je nizao jednu praznu aferu za drugom. D o k se nije pojavila Coppelia. Ali cijena njihove ljubavi bila je Henryjeva smrt. Ali što Honoria nije znala, što Henry nije znao, što čak ni sa­ ma Coppelia nije znala sve do dana pogreba, bila je činjenica da je Henry iza sebe ostavio malu komplikaciju.

Ashling. Coppelia ustade i udalji se od hotelskog prozora da potraži krevet. Uspomene su joj i dalje navirale dok se svlačila i lijegala, i znala je da je one još dugo ne će ostaviti na miru. Henry je imao osobito svečan ispraćaj, ljudi su doputovali sa svih strana da prisustvuju njegovu pogrebu. Obiteljsko groblje u Carrickrossu ostalo je otvoreno cijeli dan da se onima koji su propustili crk­ veni obred omogući pristup grobu i iskazivanje posljednje počasti. Coppelia je čekala sve do sumraka da pohodi groblje, p o m n o birajući put između niskih humaka pod travom i nadgrobnog ka­ menja pod lišajevima do mjesta gdje je bio ostavljen upaljen fenjer da osvijedi prilaz. Šišmiši su nisko lijetali nad glavom, ocrtavajući se na nebu koje su ružičasto bojile zadnje zrake umirućeg sunca. Tisova su se stabla naginjala sa svake strane groblja kao skupina žalobnika u crnini. Pomalo uznemirena, stigla je do groba i klonula na koljena. Od snažna mirisa ljiljana koji je izbijao iz jednog vijenca gotovo je povratila. Bojažljivo je pružila ruku i dodirnula hladnu zemlju. Bilo je ne­ pravedno, tako nepravedno, i tako nepošteno da netko toliko topao, toliko životan kao Henry bude položen da počiva na tako turobnu i vlažnu mjestu. Henry, koji je bio čista definicija života, s dušom koja je upravo grlila smijeh, šampanjac i dobro društvo! Sveden sada na nepomično okamenjeno tijelo, s trulim kostima svojih predaka kao jedinim društvom. Svladana zbog osobnog gubitka, Coppelia je prekrila lice rukama i njihala se naprijed-natrag, gotovo fizički osje­ ćajući tugu. Jedan se kamenčić zabo u meso njezina koljena. Ona je pozdravila tu bol. Zašto joj je sreća stalno uvijek izmicala? Za kratko vrijeme, su­ više kratko, usudila se biti sretna, ali tim je činom iskušala kob, a kob nije, niti je ikada bila, njezina prijateljica. Takav prkos imao je cijenu i tu cijenu je platio Henry, njezin ljubljeni, nježni zabavni Henry. Gore je sunce potonulo i umrlo. Polako je padala noćna magla. Njezini osjećaji gubitka miješali su se s osjećajima krivice. Zašto bi

ona bila topla, s vrelom krvi što kuca u njezinim žilama, dok njezi­ na ljubav leži ondje hladna i ukočena? Oh, to nije pošteno! To nije pošteno! Uskoro se magla pretvorila u kišu, a Coppelia je još klečala kraj groba. Podignula je pogled tek kad je zrno šljunka, uznemireno koračajem, lupnulo o drugo zrno i otkotrljalo se. Honoria Granville stajala je s druge strane groba. Bilo je to prvi put što se Coppelia susrela licem u lice sa ženom koja ju je proždirala očima želeći da joj se slika zauvijek utisne u mozak. Tada je Coppelia ustala i ukočena stala sučelice njoj preko zemljane piramide prekrivene cvijećem. Čak i pri prigušenom svjetlu fenjera starija je žena predstavljala moćan prizor: teška, gotovo viktorijanska crnina i koštanobijelo, četvrtasto lice koje joj je davalo drakonski izgled, te posebno prodorne oči koje su ostavljale dojam da se mogu probiti kroz Coppelijino meso i zaviti u njezinu dušu. » O n je otišao«, rekla je Honoria. »Tvoje ga puste suze nika­ da ne će vratiti. Znala sam da ćeš doći i htjela sam vidjeti tu Izebelu koja je nastojala odmamiti moga muža od mene i mojih sinova i ukrasti njihovu baštinu. Naličenu kurvu koja je pokušala ukrasti sve što sam mukotrpno izgradila.« Kimnula je kao da sama sebi nešto potvrđuje. »I sada sam te vidjela i pobrinut ću se da te nikada ne zaboravim. I pobrinut ću se da ni ti nikada ne zaboraviš mene. A jednoga dana, jednoga dana kad najmanje budeš to očekivala, vjeruj mi, odsjeći ću svoju libru mesa.« Njezine su se oči spustile na grob. »Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.« Okrenula se i otišla, a Coppelia ju je gledala dok se približavala velikoj gromadi Carrickrossa, uspravna, dostojanstvena, sigurna u svoje mjesto na svijetu. Pritisnuvši prste na usne, Coppelia se prignula i njima još je­ danput dodirnula hladnu zemlju groba. »Počivaj u miru, ljubavi moja«, šapnula je. Ali znala je da nikada ne će počinuti, kao što ni ona ne će, sve dok oboje ne bude osvećeno. Otkriće da je noseća s Henryjevim djetetom strašno je potreslo Coppeliju. Isprva je bila šokirana, uglavnom zbog toga što je gotovo paranoično bila oprezna, jer ju nikada nisu opterećivali majčinski instinkti. Ali šok je uskoro prešao u zanos jer je sada imala opipljiv

dokaz Henryjeve ljubavi i odjednom su oni potiskivani majčinski instinkti bučno izbili u prvi plan. To dijete će biti polu-Granville. Teoretski bi ono moglo čak imati zakonsko pravo na imanje i bogat­ stvo Carrickrossa. Honoria bi pukla od bijesa! Ali Coppelia je već osjetila na vlastitoj koži koliko je Honoria Granville nemilosrdna. Čim primijeti ikakvu prijetnju, smjesta će učiniti sve što treba da je ukloni s puta. Makar ta prijetnja bila nevino dijete. Zbog toga je već sutradan poslije pogreba napustila Kerry i ljubavno gnjezdašce koje je tajno dijelila s Henryjem. Ako je željala da dijete bude sigurno, nitko ga nikada nije smio dovesti u vezu s Henryjem. Naročito ne Honoria. Bez oklijevanja je ubacila najnužnije stvari u kovčeg i sjela u prvi vlak za Dublin. Ondje se povukla u samonametnuto zatočeniš­ tvo, izlazeći u javnost samo kad bi ju nužda primorala. Opskrbljena novcem koji je naslijedila od Jamesa, svoga prethodnog ljubavnika, osigurala je najbolju medicinsku skrb kod najdiskretnijeg ginekologa u cijeloj Irskoj i strpljivo čekala. Sama trudnoća bila je jednolična i poslije prva tri mjeseca, kad je Coppelia otkrila da jutarnja mučnina zapravo znači jutarnju, pod­ nevnu i večernju mučninu, počela se tjelesno osjećati mnogo bolje. Ali postupno joj je postajalo jasno da ne smije zadržati dijete. Poslije mnogih noći okretanja i prevrtanja u krevetu, s prizorom na groblju koji joj se neprekidno vrtio u glavi, na koncu je priznala poraz. Honoria se zaklela da će joj se osvetiti, i ona je slomljena srca shvatila da će dijete biti najsigurnije ako ga dade na usvojenje. Ali to usvojenje mora odobriti i nadgledati Coppelia. Ako ona ne može biti majkom svojem vlastitom djetetu, ako mu Henry ne može biti ocem, onda žena i muškarac koji dobiju tu povlasticu moraju doista biti nešto posebno. U najstrožoj tajnosti napokon je to priopćila primalji koja ju je nadzirala na posljednjem stupnju trudnoće. Za nekoliko dana ta se žena vratila s imenima mogućeg para. Kad je vidjela tko su i proči­ tala što su, njoj se naglo učinilo da usvojenje postaje stvarnost i da se bliži još jedan gubitak. Ali morala je priznati da na papiru ti ljudi savršeno zvuče, točno onako kako je priželjkivala. Edward i Margery

Morrison. Dobra, solidna, nepretenciozna imena, on, lokalni poli­ tičar, dobro situiran, nedovoljno istaknut da bi privlačio pozornost medija, ali dovoljno spretan da osigura usvajanje u potpunoj privat­ nosti; ona, bivša manekenka, s dugom povijesti spontanih pobačaja i mrtvorodenja, s prevelikom željom da ima dijete. Coppelia je dala pristanak i primalja je sve sredila da je oni posjete. U dogovoreni dan gledala je kriomice kako se dovoze pred nje­ zina vrata u otmjenom crnom Mercedesu. Klasa, ali bez blještavila. To je bilo dobro. Blještavilo uvijek privlači pozornost. Žena je prva izašla. Coppelia ju je gledala kako nervozno promatra prozore na kući a zatim se brzo obraća mužu radi ohrabrenja. Srednjih tridese­ tih godina, zaključila je, plavokosa, vitka, privlačno zgodna, suprot­ nost zapanjujućoj ljepoti. Odjeća joj je bila elegantna, po mjeri, pete klasično dvorske, srednje visine. Opći je izgled neodoljivo nametao poštovanje. Svako dijete zaslužuje roditelje koji ulijevaju poštovanje da bi pristojno krenulo u život. Muškarac, Edward, bio je stariji od žene, vjerojatno desetak godina, i njegova se crna kosa sa strana pretvarala u srebro. Formal­ no odjeven za tu prigodu, nosio je odijelo, kravatu i besprijekornu bijelu košulju, što je Coppelia smatrala da mu služi kao oklop. D o k se i on okretao i bacao pogled na kuću, oči su mu bile nevjerojatno plave poput gorčice, gusto uokvirene crnim trepavicama. Svidjelo joj se kako je uhvatio ženu za ruku, zaštitnički, vodeći je uza stu­ bište. Prvi je dojam bio dobar, što je gotovo razočaralo Coppeliju, jer je tražila neki razlog, bilo kakav razlog, da ne odustane od svoga drago­ cjenog djeteta. Ali dobar dojam protegnuo se tijekom cijelog sastanka, i kad su se spremali otići, Margery je izgledala znatno više živahna i mnogo manje plaha poput košute kao na dolasku, a Edwarad kao da je porastao dobrih petnaest centimetara iznad svojih postojećih sto osamdeset pet. Bili su dobri ljudi, blagi ljudi. Dijete će biti vrhunac njihova svijeta. Sa suzama na licu Coppelia je gledala kako se odvoze novi rodi­ telji njezina nerođena djeteta. Molila se da njezina odluka bude prava. *

*

*

Gotovo dvije godine Coppelia je izdaleka promatrala napredovanje svoje kćeri. Edward i Margery slali su joj fotografije, oduševljeno go­ voreći o sitnim pothvatima Ashlinge. Svaki nabor na debeloj ručici njezina čeda ili smiješak na bucmastom licu p o m n o je zabilježen i opisan radi Coppelije. O n i su joj udovoljavali, znala je to, živeći u strahu da ne promijeni mišljenje i provali poput oluje u njihov sređen, sretan obiteljski dom, zahtijevajući natrag dijete. I imali su pravo što su bili nervozni. Katkada je Coppelia upravo to poželjela učiniti. Samo ju je sprječavala sveprisutna slika Honorije Granville. I tada se raspao taj san. Oslabivši tjelesno nakon tolikih spon­ tanih pobačaja i mrtvorođenja, Margery je dobila rak na jajnicima i umrla kad se Ashling bližila svojem drugom rođendanu. Isprva je Coppelia bila uništena zbog propasti njezina pomno skrojena plana. Ashling je trebala i majku i oca. To je stalno planirala. Željela je ne­ što drugo za svoju kći. Sigurnost za kojom je sama čeznula a nikada je nije imala. Ali kako to sada postići, uzimajući u obzir posljednju zapreku? Jedne noći, ne mogavši zaspati od brige, uzela je Ponos i predrasude, roman Jane Austen, i počela čitati. Općenito je priznata istina da muškarcu koji posjeduje bogatstvo nedostaje žena. Coppelia je skočila iz kreveta. Pa naravno! Rješenje joj se na­ lazi pred nosom. Zar nije jednaka istina da muškarcu koji posjeduje malo dijete nedostaje žena? A tko bolje može ispuniti tu ulogu? Što je više razmišljala o tom pitanju, to je više uviđala da bi to mogla biti pobjednička kombinacija za sve. Edward bi dobio novu novcatu ženu, on joj se već divio, vidjela je to u njegovim očima kad su se sreli, a Ashling bi dobila novu novcatu majku. Najljepše je bilo to što, osim činjenice da se Edward ne će više brinuti zbog objavljivanja donekle škakljiva usvojenja kćeri, nitko ne će znati da je ona Ashlingina prava majka. Ako Honoria ikada na nju naleti, mislit će kao i svatko drugi da je Coppelia maćeha i Ashling će biti sigurna. Usne joj se saviše u zadovoljan smiješak. Pustit će da proteče pristojna količina vremena i zatim će, uz isprike pokojnoj Margery Morrison, krenuti u lov. Usne joj se još više razvukoše. Coppelia Morrison! To prilično dobro zvuči.

K

rhkijega izgleda nego obično, Honoria je sjedila u prijeklopnom . naslonjaču na travnjaku u Carrickrossu, promatrajući mlade

članove obitelji koji su igrali kriket sa starim pomagalima koja su tko zna odakle iskopali. Sunce je već tonulo i ostavljalo dugačke sjene na travi. Izvana su bili kao svaka druga obitelj, samo malko boljeg izgle­ da, malko bogatiji i, pomisli Honoria i protiv svoje volje, malko kom­

pliciraniji. Dok je razmišljala, njezine se oči u zaustaviše na Rossu koji je u šali prijetio Ashlingi drvenim batom. Spremao se odletjeti u Tajland sljedećeg jutra da zamijeni bolesne kolege. Ili je barem tako rekao. Ashling može pasti na to, ali Honoria nije budala. Niti je to više bilo važno. Uskoro će morati objaviti da se vjenčanje otkazuje, ne otkrivajući činjenicu da su Ross i Ashling u krvnom srodstvu ili da je ona cijelo vrijeme to znala. T i m se znanjem služila kao toljagom, da tuče Coppeliju, ne sluteći nijednog trenutka da Ashlingina majka ima daleko smrtonosnije oružje. Naravno, idealno bi rješenje bilo da Ashling nekako sama otkrije pravu Rossovu ćud i sve otkaže. Pali anđeli, mislila je ona, prateći ih pogledom sve dok nisu iščeznuli u sjeni rododendrona. »Bako? Jesi li dobro?« Po njoj pade neka sjena, zaklonivši joj sunce. Nekoć, u nekoj dalekoj zemlji, u neko sretnije vrijeme, neka druga sjena pala je po

njoj podno starog stabla banyana. I njezin se svijet izglavio s osovine i otkotrljao u mahnitost. »Je li ti dovoljno toplo? Želiš li neko piće?« Fin je stajao nad njom i zabrinuto ju gledao. O n a se nasmiješila i pokazala na praznu ležaljku pokraj sebe. Malo prije toga zauzimao ju je Rajesh, ali otišao je da se posavjetuje s Noreen o nekoj stvari. »Ne, hvala ti, Fintan. Ali možda mi možeš praviti društvo neko vrijeme.« Nasmiješila se tomu najmlađem i najmanje kompliciranom unuku. On i jedini on nikada joj nije ni na trenutak dao razloga za zabrinutost. Usprkos svojem nehajnom odnosu prema školovanju, bila je uvjerena da će dobiti izvrsne ocjene na prijamnim ispitima. Fin se spusti na ležaljku. Osjećao se tromo i opušteno. Kratko je vrijeme bio zabrinut što je Carrick stekao Coppelijinu naklonost, ali ona mu je jamčila da je veza s njegovim bratom bila strogo ogra­ ničena na posao. Njezina veza s njim, naprotiv, strogo je ograničena na užitak. I činjenica da se Carrick više zanimao za Maggie O'Keefe, iako je to nastojao sakriti, sigurno je davala vjerodostojnost Coppelijinim riječima. Fin se nadao da će te noći dobiti daljnja razuvjeravanja: dugačka, zanosna, tjelesna razuvjeravanja. Ispruživši ruke iznad glave, upijao je posljednje sunčeve zrake. Sve je bilo dobro u Finovu svijetu i mogao je sebi dopustiti da starici posveti malo pažnje. » O n d a , bako«, rekao je, » d a zaigramo malo kriketa prije večere?« Honoria mu nježno potapša ruku. »Mislim da su moji dani za igranje prošli.« Tužno se nasmiješi. » O v i h dana, čini mi se da stalno gubim.« Sa svoga mjesta na čelu stola Honoria je s gađenjem gledala Jaspara. Stigao je na večeru kad se već odnosilo glavno jelo. »Sjedni, Jaspar«, zapovjedila je čeličnim glasom. »Odgodili smo večeru na račun tvoje sklonosti kašnjenju a onda smo ipak mo­ rali jesti bez tebe. Ne, Noreen«, dodade suho kad je kuharica zastala prije nego što će odnijeti ostatke pečenja, »Jaspar ne će jesti. Možeš servirati desert.«

»Ali, majko«, rekao je Jaspar spuštajući se na stolicu pokraj Fintana na drugom kraju stola, očito prilično nakresan, »blizanci još nisu ovdje i ja...« »Blizanci se loše osjećaju i ispričali su se«, presiječe ga Honoria, »ali ti nemaš isprike. Točnost kao riječ ne postoji u tvom rječniku. Ili trijeznost.« » Z a razliku od homoseksualnosti«, promrmlja Fin smijuljeći se. »Kad već o tome govorimo, gdje je Ehu?« »Prognan je!« reče Jaspar glasno. »Majka inzistira na tome da ga ostavljam dolje, takoreći daleko ispod začelja stola. On nije član fa­ milije, kužiš? Ovdje nije prihvaćen kao Ashling... bez uvrede, draga!« »Daleko od toga, Jaspar«, reče Ashling sa smiješkom. Jaspar odjednom opazi Maggie za stolom. »Ah, Maggie! Kako je to krasno! Uvijek mi je drago vidjeti tvoje veselo lice! Ti fućkaš na licemjerje i prenemaganje, zar ne, Maggie ?« Maggie se nacerila umjesto odgovora, opuštena zbog činjenice da je uspjela stići do deserta bez ikakve nezgode, kao što je uporaba noža za maslac umjesto noža za odrezak ili čaše za crno vino umje­ sto čaše za bijelo vino. »Šteta što nisi unutar mog područja zanimanja«, Jaspar na­ stavi lupetati, »jer moj radar trajno pokriva drugu polovinu čovje­ čanstva. Što se tu može?« »Poštedi nas tvoga trabunjanja, Jaspar!« zagrmi Honoria. » T i si nam na sramotni Noreen se opet pojavila i počela servirati desert dok je Rajesh kružio oko stola nalijevajući zlatno desertno vino. »Ali tko je pozvao Maggie?« htio je doznati Jaspar, s pretje­ ranim izrazom zapanjenosti na licu. »Jesam li to bio ja? Ne mogu se sjetiti!« »Ne, Jaspar, pozvala me je gospođa Granville«, reče Maggie. Noreen se nagnula preko Jasparova ramena da s prikrivenim migom stavi dvostruku količinu deserta ispred njega. »Ah, hvala, Noreen! Kakva si ti prava žena!« On razmota ubrus i zadjenu ga za ovratnik.

»Majka je mislila da gospođica O'Keefe treba večerati u kri­ lu obitelji da bi dolično cijenila povijest Granvilleovih«, primijeti Carrick, začinivši svoj prilog obilnom količinom ironije. »U krilu? Prije bi se reklo u koprivnjaku!« »Ili među ubojicama«, promrmlja Fin kroz usta puna sladoleda. Jedna misao prostrijeli Maggie. »Je li ikada prije bilo neko umorstvo u Carrickrossu?« » O h da, ili barem neki pokolj«, reče Ross. »Jedan otpušteni sluga pokušao je spaliti kuću. Poginula je kuharica, jedna kuhinjska pomoćnica i jedan majmun. Ne šalim se, bio ga je donio iz Afrike neki naš predak koji je putovao po cijelom svijetu.« » O h ne, jadno stvorenje!« reče Maggie. Nekako ju je smrt nesretnog majmuna koji je dovučen iz prirodnog staništa u Kerry više ganula nego smrt jadne kuharice i kuhinjske pomoćnice. Začula se iznenadna zvonjava dok je Jaspar lupkao žlicom po rubu kristalne čaše i sve ih zaprepastio. S mukom je ustao, ljuljajući se lagano. »Gospođe, gospodo... i majko! Nešto bih želio objaviti.« »Jaspar«, upozori ga Honoria uz hladan pogled. »Sjedni, smjesta!« Rajesh, koji se povukao od stola da bi stao iza Honorije, bio je vidljivo napet. » N e ću!« Jaspar je odmahnuo glavom kao prkosno dijete. » N e ću dok ne kažem što imam kazati. Onda, svi me čujete? Dobro! Ovo će ti se svidjeti, majko.« Potapšao se rukom po grudima. »Ja, to jest Jaspar Granville, odlazim... natrag... u Keniju.« Rastavljao je riječi da ih bolje naglasi. »Ali... prije nego što to učinim... ja... ja ću se oženiti.« Pričekao je da oni reagiraju, ali dočekala ga je grobna tišina. »I svi ste pozvani! Posebno Maggie, jer je to bila ponajprije njezina ideja!« Porumenjevši do korijena kose, Maggie je osjetila snažan poriv da klizne ispod stola dok su se lica puna nevjerice okretala prema njoj. Njezina ideja? Što je time htio reći? O n d a se iznenada sjeti­ la njihova razgovora kad joj je s osjećajem krivice pričao o svojem

ljubakanju sa Seanom, a ona ga ohrabrivala da se Ehuu oduži na neki poseban način. Ali ženidba? Toga se ne bi sjetila ni za milijun godina! »Besmislica!« eksplodirala je Honoria. »A tko je ta sretna bu­ duća mladenka, smijem li upitati?« Iz njezina se glasa cijedio prijezir. »Ja.« Jaspar se blaženo smiješio. »Izgledat ću kao slatkiš p o d koprenom.« Ne mogavši se više obuzdavati, Fin prasnu u smijeh. »Što zna­ či da je Ehu mladoženja, rekao bih! N o , Ehu se posljednji smije, i najslađe se smije, pretpostavljam!« »Dosta! Fintan, to nije predmet smijeha.« Gnjevna Honoria smota laneni ubrus u kuglu. »Bože dragi, Jaspar, kakva je to nova idiotarija? Koliko još misliš odvlačiti ovu obitelj u blato?« Otrijeznivši se neznatno, Jaspar napući usne. »Majko, ja ću se vjenčati s Ehuom i s tim je gotovo. Zaustavit ćemo se u Amster­ damu i obaviti obred sklapanja istospolne zajednice. Carrick, ti mi možeš biti kum...« »Prestani!« zagrmi Honoria ustajući. »Ostat ćeš u Carrickrossu i naučiti živjeti pristojnim životom, Jaspar, ili ću te otpisati ne ostavivši ni penija na tvoje ime. Ne želim, ponavljam, ne želim više nikakva skandala vezana uz ime Granville.« Jaspar ratoborno izboči bradu. »Frigaj se ti i tvoj novac, majko. Vjenčat ću se s Ehuom i tu ne možeš ništa učiniti, ni ti ni bilo tko drugi!« »Hej, polako, striče Jaspar!« Carrick pokuša unijeti malo mira za stolom. »Možemo li barem raspravljati o tome? Premalo je reći da je to došlo kao iznenađenje. Bako, smiri se prije nego što naško­ diš sama sebi. Jaspar se još nije vjenčao.« »I neće se vjenčati ako mu uskratiš novac, bako«, reče zločesto Fin. »Uostalom, zašto bi se Ehu htio vjenčati sa starim pijancem?« »Ehu nije lovac na zlato!« viknu Jaspar. » O n je moja srodna duša.« » O h , ohladi se striče Jaspar, ja se samo šalim. Siguran sam da ga je oborila s nogu cijela ta romansa.«

Jaspar se pokušavao usredotočiti na jednoga od dva Fina koli­ ko ih je vidio. »Zapravo, dragi dječače, još ga nisam zaprosio. Samo mi je jutros pala na pamet ta ideja. Ti misliš da je to sitnica, čas posla?« Fin se naceri. » O h , sasvim sigurno!« »Fintan!« Honoria tresnu šakom po stolu, a na njezinim lič­ nim kostima planuše dvije crvene mrlje. »Nemoj ga ohrabrivati! Taj neotesani Afrikanac provodi posljednji svoj sat u Carrickrossu. Idi i reci tom stvoru da se smjesta spakira, a Toma obavijesti da će ga vo­ ziti u zračnu luku. Ja ću mu platiti kartu. Upozori Toma da provjeri je li spremio neku vrijednu stvar u kovčeg.« Jaspar je od bijesa šutio trenutak-dva, a onda je protisnuo: »Ka­ ko se usuđuješ! Kako se usuđuješ vrijeđati Ehua! Pa, više ima časti u njegovu malom prstu nego u cijelom tvojem pokvarenom starom tijelu.« »Sad je dosta, Jaspar!« umiješa se Carrick. »Ušuti, prije nego što kažeš nešto zbog čega bi mogao požaliti.« Ali uzde su bile spuštene i ništa nije moglo zaustaviti zato­ mljenu kivnost koja je tako dugo ključala u Jasparu. »Pogledaj sebe, majko, to oličenje pravednosti što preko nosa gleda s prijezirom na cijeli svijet, a sve te godine živjela si dvostrukim životom, ha?« »Jaspar!« zastenja Honoria, vidljivo blijedeći. » O h da, ti stara pokvarena licemjerko! Meni je poznata tvoja tajna!« Poput čarobnog štapića, Jasparov se prst usmjeri na Rajesha. »Da, dragi stari tatice, koji si mi nadomještao oca! Zaštitnice klana Granvilleovih. Dopusti mi da upitam: Koja je kobila u tvojoj štali? S kojom se ždrjebicom upućuješ niz opake staze?« Jaspar raširi oči. » D a vidim, bi li to moglo biti... ne, nemoguće... ili je to možda... moja voljena mama?« Svi oko stola uzdahnuše u zboru. Rajesh nije rekao ni riječi, samo je stajao kao kamen dok mu je iz očiju sijevala mržnja. I dalje drhteći od srdžbe, Jaspar zaključi govor dramatičnim završnim udarcem. »Ovime se zaklinjem da ću otresti prah Carrick-

rossa sa svojih potplata, da se nikada više ne vratim! Carrick, Ross, dobro došli u ovaj truli brlog. Neka pobijedi tko je bolji!« Usta mu se skupiše u pokvarenu Honorijinu grimasu. »Onaj stvor Ehu! Provjerite mu prtljagu zbog ukradenih vrijednosti!« Zatim mu se povrati prirod­ ni glas, dubok i pun prijetnje. »S tobom sam završio, kučko jedna!« Prevrnuvši stolicu, pode oštrim korakom prema vratima, otvori ih širom, zatim se dramatično okrenu da ispali hitac na odlasku. »Baci još jedan dugački, posljednji pogled na me, majko. Ja, Jaspar Granville, ovime svečano izjavljujem da ću se, pošto sam sreo ljubav svog života, smjesta vjenčati., i nitko, ni ti, ni papa, ni sam Bog glavom ne će me rastaviti od moga ljubljenoga!« Potom se okrenu na peti i pogled mu pade na Ehua koji ga je ondje čekao ali, zahvaljujući teškim vratima od mahagonija, nije čuo nijednu riječ iz predigre koja se odvijala u blagovaonici. Sada se domišljao da dade nekakav smisao govoru koji je Jaspar održao na vratima. Jaspar upravi drhtav prst prema zbunjenom Masaiju dok je prolazio kraj njega i upućivao se prema glavnom ulazu. »Ehu! Pa­ kiramo se! Pakiramo se za Afriku!« riknuo je. »Sada! Oprosti se s Carrickrossom!« Jaspar projuri pokraj začuđenog Toma McCarthyja koji je sta­ jao na kolniku, i tjeran gnjevom udari preko travnjaka ne zaustavivši se u bezglavoj jurnjavi sve dok nije stigao do jezera gdje skrenu lije­ vo prema spremištu za čamce. Stigavši do njega, prepun bijesa počeo se šetati gore-dolje po popločenoj stazi ponad jezera. Naposljetku se njegova ljutnja sama stišala, dok se spuštao dolje, sve sporijeg koraka i smirenijeg disanja. Nema povratka, pomislio je. Mladenka se ne će vratiti. Amsterdame, evo me! Goni se, majko! Goni se, Carrickrosse! Zaustavio se napokon i zagledao u jezero, udišući duboko svjež zrak, još nesklon povratku u kuću. S malo sreće, Ehu će početi spre­ mati stvari. Jaspar ude u spremište za čamce, privikavajući polako oči na tamu. Iznenadio se videći da nije sve na svojem mjestu kao obično.

Bilo je nekoliko čaša za šampanjac i praznili pivskih boca na polici medu konopima i pritegama, a jedan je čamac bio ukrašen zelenim i žutim vrpcama. Zatim se sjetio da je tu svirao jazz band za vrijeme Ivanjskog plesa. Činilo se kao da sluge nisu sasvim završile operaciju čišćenja i pospremanja. Zatim primijeti na polici cigaru i kraj nje sjekač i šibice, kao da čekaju upravo njega. Prava stvar za smirenje živaca. Iako je prestao pušiti prije mnogo godina, to je sigurno bio bo­ žanski dar, pa nije oklijevao nego se jednostavno poslužio sjekačem i šibicama, te je nekoliko trenutaka nakon toga uvlačio mirisav, zapapren dim u pluća. Zabacio je glavu i sklopio oči da što jače uživa i tako, nesvje­ sno, olakšao posao napadaču koji mu je preko glave nabacio omču i stegnuo je prije nego što je Jaspar i shvatio da više nije sam. Dok mu je dim cigare u žestokom izdisaju sukljao iz pluća a prsti se hvatali za konopac, napadač ga je bacio na koljena. Oči su mu se zakrvavile dok se borio za dah. Prošlo je manje od trinaest sekunda prije nego što se onesvijestio.

Tom je stajao na pošljunčanom prilazu pred kućom, dvoumeći se treba li poći za gospon Jasparom da vidi je li dobro, kad je začuo brujanje automobilskog motora. Okrenuo se i nije mogao povjero­ vati svojim očima: iza kuće je dolazio kabriolet Beauford gospođe Granville sa Sapphire koja je klečala na suvozačevu mjestu i Indi­ gom koji je bio za upravljačem. Sapphire mu se iscerila i mahnula. » G o s p o n Indigo!« Tomov glas se prebacio u visoku oktavu. » G o s p o n Indigo! O d m a h vratite ta kola! O d m a h , čujete li me? Isuse Kriste, vi nemate osiguranja da ih vozite! Vaša će vam baka zbog toga utrobu iščupati... i m e n i ! « Od očaja je strgnuo šešir, lupio njime o do i počeo ga gaziti uz veliku galamu, dok su kola odjurila niz prilaz kao šišmiš iz pakla. » D o viđenja, T o m ! « Sapphire mu je pokazala dugi nos. Tom je šutnuo spljošteni šešir. Proklete usijane glave! Luđaci jed­ ni! Mjesni je zatvor bio pravo mjesto za njih! Šteta što su ikada izašli!

Sapphire se okrenula i udobno smjestila na sjedalu. » Z a r to nije sjajno?« zacerekala se. »Dvoje strašnih opet jašu, ha?« »Baš kao prije, Sapphire, baš kao zauvijek.« Nasmiješio se i pogladio je po golom bedru, sve više i više pod mini-suknju. O n a mu odgurnu ruku. »Pazi na p u t ! « Topao večernji povjetarac milovao im je lica, igrao se s uvojcima Sapphirine duge kose i prisiljavao ih da stoje poput zmija na njezinu tjemenu kao u Meduze. Pljunula je i obrisala usta dok su prolazili kroz oblak mušica, što je velik nedostatak otvorena auto­ mobila u to doba godine. » K a m o bi dakle vaša milost htjela poći?« Indigo je oponašao Tomov razvučeni govor. Sapphire je slegnula ramenima. » N e znam. Drop Inn, možda? Ondje se uvijek nešto događa.« Bila je to prilična novost, ali išli su onamo sa Seanom nekoliko puta. Taj pub je imao dozvolu da bude otvoren do kasnih sati, bio je na lošu glasu i predstavljao mjesto gdje dangubi sva lokalna mladež. » O n d a idemo u Drop Inn.« Indigo načini kretnju kao da vrti laso iznad glave, stisnu papučicu do daske i nakon nekoliko minuta blizanci su se uz ciku i viku uvezli u grad i škripeći gumama zau­ stavili ispred puba.

U pubu su blizanci, prošavši kroz vrata u stilu saloona na Divljem zapadu, stajali nekoliko trenutaka da se snađu u prigušenom svjedu, dok su se sve glave u prostoriji okrenule da vide zloglasne Granvilleove blizance koji su, sudeći po raširenim crnim zjenicama, već plovili visoko kao par dječjih zmajeva. »Kakva usrana prčvarnica!« Indigo je glasno i otegnuto izre­ kao primjedbu, namjerno smišljenu da izazove smutnju s mještanima. »Smrdi kao da je nešto dopuzalo ovamo i tu krepalo. O h , oprostite, je li to vaša krema poslije brijanja?« Dobacio je drsko jednom mladiću.

» O d j e b i ! « Nakostriješeni je mladić skočio s barske stolice i zauzeo prijeteće držanje, dajući do znanja da je spreman tresnuti Indiga u bradu. »Oprosti.« Sapphire je brzo stala između njihov dvojice i mla­ diću dobacila smiješak ubojice. »Nemoj se osvrtati na mog brata, danas je tek pušten iz zoološkog vrta.« O n a mu rukom prijeđe niz prednju stranu košulje. » O s i m toga, čuvaj energiju jer mi trebaš.« Sugestivno je oblizala usne. »Uostalom, mogla bih imati nešto da­ leko bolje da je na to potrošiš. Idemo, Ind.« Odvukla je brata dalje. Mladić se pokorio i vratio na stolicu, uživajući u zavisti i div­ ljenju svojih pajdaša. Sretni klipan! Svima je bila poznata Sapphirina reputacija, a činjenica da je nedavno bila u zatvoru zbog sumnje da je sudjelovala u umorstvu samo je pojačala njezinu auru opasne tajanstvenosti i poželjnosti. Tu nije bilo muškarca te večeri, oženjena ili samca, koji ne bi prodao dušu da joj pokaže što zna. »Hej, zašto si to učinila?« Indigo joj je sa žaljenjem dopustio da ga odvuče do bara gdje je pucketanjem prstiju naručila dupli džin i tonik s uputom pipničarki da »otvori pipu i samo ih šalje«. »Jer noć je još mlada, glupane!« Zavrtjela se i sočno ga po­ ljubila u usta. Noćas kao da je sjena Kate O'Leary bila vrlo daleko i Sapphire je, nafiksana do ušiju, osjećala da je nepobjediva, neodolji­ va, dok su joj sve tetive i svi mišići u tijelu bili živi i nadraženi. Na improviziranoj pozornici na daljem kraju prostorije vrzmala se mala skupina svirača koji su tonovima s neugođene gitare davali znak da se spremaju za noćni nastup u čast sastava Take that što je bilo na­ javljeno na amaterskim plakatima pribodenim po zidovima izvana. Indigo pogleda vodećeg pjevača koji je kuckao po mikrofonu kao da zna što čini. Je li to Gary Barlow ? Ni za milijun godina. Ali bio je zgodan na svoj način i imao vrlo privlačno dupe. »Hej, Sapph, što misliš?« Sapphire je slijedila njegov pogled. Bila je to njihova omiljena igra koje se nisu igrali od... od noći Ivanjskog plesa. » M m m , dobar izbor.« O n a potvrdno klimnu glavom. »Taj ima dobrih izgleda. Ti si na potezu ili ja?«

»Ti. Plati mu piće za vrijeme stanke, možda. Spusti malo niže izrez. Dobacuj mu poglede. Na posao, Sapph, ti znaš što treba raditi.« Sapphire povuče duboki izrez pletene bluze Karen Millen malo niže, nije nosila grudnjak, zavrti se na stolici i okrenu prema svira­ čima, hvatajući bez previše muke pogled vodećeg pjevača. Polagano, namjerno, zadigne kožnu mini-suknju uz vitka gola bedra. »Drolja!« zacereka se Indigo s odobravanjem. » O n d a , što ćemo imati? Utroje ili učetvero?« Sapphire se odjednom trgnu i uspravi na stolici: » A h tako, a tko je broj četiri? »Sirovina s lijeve strane.« Indigo joj svrati pozornost na mladog farmera koji se naslanjao na bar dok su mu nabrekli mišići podizali majicu ukrašenu riječima Pravi muškarci to rade na traktorima. » H m m . « Sapphire pažljivo podiže obrve. »Raspoložen si za malo grubosti, ha? Sean ti nije više dobar?« Indigo potvrdi njezine riječi mrštenjem čela i potegnu velik gutljaj džina i tonika. »Nekako se previše lijepi ovih dana, a to uma­ ra. Osim toga, onaj grmalj izgleda kao da su mu sve ovce na broju.« Iznenadan sklad nota najavi da su glazbenici spremni za nastup i koji trenutak poslije toga oni krenuše s prvom pjesmom te noći Could it be magic. Slijedila je zatim Re-light my fire, i na taj znak Sapphire prinese šibicu vatri vodećeg pjevača podižući polagano mini-suknju, u stilu Sharon Stone, sve do dlačica. Znala je da ga ima kad je gotovo ispustio mikrofon. Za vrijeme stanke izašla je van do Beauforda i pričekala, bro­ jeći od deset naniže kao što je uvijek činila. Kad je stigla do šest, vrata su se otvorila s provalom buke i smijeha i momak se pojavio na traku svjeda, osvrćući se naokolo. » O v a m o « , zovnula ga je, već vlažna od iščekivanja. Voljela je takav scenarij. Taj nagovještaj opasnosti. Uzbuđenje nepoznatoga. » Č e k a m spremna i željna.« D o k joj je pristupao, očito sputavan uskim trapericama, koje su bile još uže od veličanstvene erekcije, ona se zakratko upitala kako Indigo napreduje sa svojim farmerom. Nekoliko trenutaka poslije,

dok je njezina gola stražnjica dolazila u dodir s mekom kožom automobilskog sjedala i Gary Barlow prodirao u nju, to je pitanje zamijenilo nagađanje što bi Honoria rekla kad bi mogla vidjeti što njezina unuka radi u dostojanstvenom Beaufordu. Ta je misao pove­ ćavala uzbudljivost cijelog pothvata i ona se s oduševljenjem grčila i trzala pod pjevačem koji je dokazivao da je prilično dobar zabavljač općega tipa. Pet minuta poslije toga, upravo kad se upućivala prema dru­ gom orgazmu te večeri, vrata puba širom se otvoriše i Indigo istrča punom brzinom. Nekoliko sekunda potom ista se vrata ponovno otvoriše širom i kroz njih izjuriše grmalj i njegova rulja u bezglavoj potjeri za bjeguncem. Indigo bez pardona izbaci pjevača iz kola, ostavljajući ga izva­ ljena na zemlji s hlačama oko gležnjeva i erekcijom koja je naglo splašnjavala. »Brzo! Brzo! Pomakni se, Sapph! Ovi će me ubiti!« Sapphire naglo pokuša sjesti, što nije bilo lako kad joj je jedna visoka peta bila ukliještena u upravljaču. Bez obzira na to, Indigo je već bio na vozačevu sjedalu i petljao oko ključa. Opsovao je kad motor nije htio upaliti, ponovno je po­ kušao i ponovno opsovao, ovaj put s olakšanjem jer je motor kašljući oživio. Beauford je pojurio, ali prije toga nekoliko je hokejaških i biljarskih štapova zapljuštalo po njemu poput kiše. »Vidim da mu se nisi svidio?« reče Sapphire dok se uspravljala i pomicala na sjedalu. »Nije mu se svidjelo štipanje za guzicu.« Dragi Bože, molio se u sebi, ne daj da crkne ova stara krntija poslije šezdeset godina pouz­ dane vožnje. Ako mu je ikada trebala brzina, bilo je to sada kad su članovi potjere već uskakivali u niz različitih vozila da nastave lov. Ni pola milje dalje, Indigo je snažno zakočio nakon oštre oku­ ke, na svu sreću, kako se pokazalo, jer se ravno zabio u nadolazeći džip uz strašan prasak. »Isuse Kriste, gospon Indigo!« Viknuo je drugi vozač, iskočivši iz džipa. Bio je to Tom u stanju okamenjenosti. »Upozorio sam vas

da ne uzimate ta kola! Sveta Majko Božja, vaša će baka narediti da me bičuju!« Osim Indigove okrvavljene usne i nekoliko modrica, sve troje je dobro prošlo. Ali prednja rešetka starog Beauforda bila je potpu­ no ulubljena. Zanemarujući razbijena svjetla i oštećene odbojnike na džipu, Tom je s užasom pregledavao Honorijin automobil. »Presvetog mi srca Isusova, ona će vas ubiti, Indigo!« »No, morat će stati u red kao svi drugi!« zacereka se Sapphire, i dalje nafiksana, kad su se svjetla nekoliko drugih vozila iznenada upalila na pozornici. » O h , Kriste, učini nešto, Tom, ili sam mrtav!« Indigo u panici potrča iza džipa i pokuša se sakriti. Videći odmah odakle puše vjetar, Tom otvori stražnja vrata na džipu. »Srećom za vas, upravo sam danas lovio zečeve. Začas ću rastjerati ovu bandu.« Pruži ruku i dograbi pušku. »Stoj!« viknu on, dok se prvo vozilo zaustavljalo i njegovi put­ nici počinjali iskakivati. »Tko želi probati okus olova? »S puškom u ruci on prijeteći stupi naprijed.

M

orate doći«, reče Rajesh mirno, dok se naginjao nad Honorijin krevet, spuštajući blago ruku na njezinu spletenu kosu.

»Dogodio se nesretan slučaj. Ali nemojte se uzrujavati. Nije učinjena

velika šteta.« Upravo je bila potonula u san, držeći još roman Kći carstva dok su joj naočale ležale na pokrivaču. Smjesta se razbudila. On je pružio mršavu smeđu ruku prema njoj i ona je zahvalno prihvatila njegov uobičajeni oslonac. Ukočeno se digla iz kreveta i uz njegovu pomoć navukla toplu crnosivu kućnu haljinu i papuče. Zatim je on dohvatio njezin štap s veprovom glavom iz blještava mjedenog stalka i pružio joj ga. Nije ga ni pokušala ispitivati, umorna od šokova koji su je da­ nomice pohodili i nespremna podnijeti još jedan. Dovoljno brzo će sve doznati. Previše brzo kad bi se nje pitalo. S dubokim uzdahom uhvati ga ispod ruke i oni još jednom pođoše skupa da se suoče s novom nezgodom. Kad su stigli na glavno stubište, zastali su dok je Honoria gleda­ la dolje u predvorje gdje se okupilo malo društvo: Carrick, Ashling, Noreen, Sean i Ehu, svi brižno nagnuti nad nekim tko je nauznak ležao na sofi. »Tko je to?« promrmlja ona, gotovo za sebe. Dolje se likovi uspraviše i okrenuše kao jedan prema vrhu

stubišta, podižući zabrinuta lica, blijeda na svjetlu svijećnjaka, i ona vidje da ondje leži Jaspar. »Jaspar!« Njegova se glava lagano pomaknu i zamućene mu se oči usredotočiše na Honoriju dok su ona i Rajesh počinjali silaziti. Tako, pomisli ona, živ je i pri svijesti. Je li pijan? Po svoj prilici. Rajesh je to nazvao nesretnim slučajem. Je li možda ozbiljno pao? Carrick istupi da ih dočeka dok su se spuštali na posljednju stepenicu. »Sto je, Carrick? Sto se dogodilo? Je bio pijan?« »Nije, bako. Napadnut je.« » H m ! T k o je imao toliko zdrava razuma da njega napadne? Pozdravljam takav napor. Uzimajući u obzir blebetanje i uvrede ko­ jima se razbacivao za večerom, bilo bi mi drago da sam i sama imala dovoljno snage!« Prijeteće zamahivanje štapom značilo je da bi još mogla na njega nasrnuti. » N e znamo tko je to bio«, reče Carrick. »A ni on ne zna.« »Zašto ne zna?« Ona krenu naprijed da bolje pogleda izvaljenog Jaspara. »Napadnut s leđa, doista! Bio je to jedan od onih seo­ skih lupeža za čijim je društvom oduvijek čeznuo.« »Bako, za ljubav Božju!« reče Carrick oštro. »Malo sažaljenja ne bi škodilo.« »Sažaljenja! Ne bih rekla! Jaspar, dosta prenemaganja! Podigni ga na noge, Carrick! Sean, pomozi mu.« »Ne, bako, neka leži«, reče Carrick. »Pozvali smo liječnika... i policiju.« »Policiju! A zbog čega?« »Memsahib«, upade blago ali odlučno Rajesh, »vašega su sina pokušali udaviti. Zar ne vidite tragove?« Honoria se zaljulja dok ju je Rajesh pridržavao čvrstom ru­ kom. Zatim se ukočila da bi se nagnula nad Jaspara, i tek tada je vidjela ozljede na njegovu vratu. »Našli smo ga dolje u spremištu za čamce, bako«, reče Carrick, »jedva pri svijesti. Nije ga bilo od vremena večere.«

» N e k i provalnik?« upita Honoria glasno, ali glas joj je bio potresen. »Mogao je biti, madam, mogao je biti«, reče Sean, klimajući snažno glavom. »Prerezu vam grkljan dok niste ni trepnuli, ta bagra!« Honoria o d m a h n u glavom. »Još jedan skandal!« požali se. »Još jedna mrlja na ugledu obitelji.« »Sina su ti zamalo ubili«, reče Carrick s gađenjem, »a ti mi­ sliš samo na skandal.« »Moja je dužnost zaštititi obiteljsko i m e ! « odvrati ona. »K vragu i tvoja dužnost. K vragu i obitelj!« suprotstavi se Carrick. »Ja to podupirem!« zagrakta Jaspar. Nastupila je tišina. Honoria nije odgovorila. Stajala je nepomična, naslanjajući se na štap, oborenih očiju, gledajući u pod. O n i su unezvjereni očekivali prasak groma i blijesak munje. Na njihovo iznenađenje prevladao je mir. Naposljetku se pomaknula. »Carrick.« »Da, bako?« »Ustanovi u koje se doba dogodio taj napad najbolje što možeš. Zatim provjeri gdje je tada bio svaki član obitelji i posluge. Izvijesti me o tome.« »Svakako.« Pogledala je oko sebe kao da tek sada sa zakašnjenjem primje­ ćuje da su odsutni neki članovi obitelji. Ross je, naravno, bio odletio u Tajland. »Kad je točno Ross otišao?« upita ona. » O d m a h poslije večere, odgovori Carrick.« Ti znaš kakav je on. Uvijek mora biti u zračnoj luci satima prije polaska. To je za tebe ipak odanost poslu, rekao bih. »A Fintan?« »U svojoj sobi, pretpostavljam.« »Provjeri je li tamo. Ali, Carrick... pođi smjesta u sobe bliza­ naca... smjesta... i provjeri jesu li živi i zdravi.«

»Ovaj, madam Granville...« promrmlja Sean. »Da?« »Ovaj...« » G o v o r i ! « odreza britko Honoria. »Ovaj... moj otac se upravo javio preko mobitela. Blizanci su izašli... imali su nezgodu... ovaj, prometnu nezgodu... ništa ozbilj­ no... bez ozljeda. Samo što... ovaj, tata se u svakom slučaju brine o tome... Tata se o tome pobrinuo na pravi i djelotvorni način, pucajući iz puške.« » O n i su izašli? Kad?.« upita žurno Honoria. »Kad su otišli?« » N e znam točno... nisam bio tamo... Tata ih je pokušao zau­ staviti, a onda je pošao za njima... i susreo ih...« U taj čas zazvoni Seanov mobitel, trgnuvši cijelo društvo, i on se poče pipati tražeći ga. »Oprostite...« Okrenuo se u stranu da odgovori. »Daaa?« Za­ tim je prekinuo poziv bez ijedne riječi. »Sada su vani, madam. To je bio moj tata.« Kad je Sean širom otvorio teška hrastova vrata, ukazao im se tužan prizor. Prezreni par blizanaca dolazio je u vanjski osvijetljeni krug, spuštenih glava, Sapphire šepajući, sa slomljenom cipelom u ruci, Indigo držeći se za okrvavljen nos, a uplašeni Tom za njima, gužvajući rukama šešir u klasičnoj pozi krivca. Iza njih, na rubu osvijetljena kruga, stajala su dva oštećena vozila. »Oprostite, madam, oprostite«, rekao je Tom stupajući po­ strance naprijed. »Gdje su bili?« upita Carrick. »Bili su gore u pubu, D r o p Inn... Ja sam pošao za njima, ali krenuo sam krivim putem... prvo sam ih pošao potražiti u selu i...« »Nemoj okolišati, čovječe?« naglo ga prekide Honoria. »Jesi li vidio kad su pošli?« »Da, madam, i rekao sam im da ga ne uzimaju...« »U koje su doba pošli, čovječe?« zareza Honoria. »Kad ste upravo završili s večerom, madam... sjećam se, jer je gospon Jaspar izašao iz kuće i udario preko travnjaka kao da ga

gone pakleni hrtovi. Baš sam se pitao trebam li poći za njim, da vidim je li s njim sve u redu, kad sam čuo zvuk Beauforda i ugledao njih kako se pokušavaju iskrasti iza mojih leda, mali zajebanti. O h , oprostite,

madam.«

Na njegovu sreću, Honoria nije dobro čula kraj. Zavladala je tišina dok su svi u nju zabrinuto zurili. Ona je pak zurila u svoj lijepi Beauford, skrovište tolikih drago­ cjenih uspomena, sada oštećeno i razbijeno. Zatim prenese izmučen pogled na blizance. Potom je, po drugi put te večeri, zaprepastila slušatelje. »Hvala Bogu«, rekla je »hvala Bogu.« Carrick je točno znao što je mislila. Ovaj put su blizanci imali alibi.

Chiarissima

S

at na zvoniku katedrale Svetog Spasitelja u Southwarku pokazi­ vao je da je upravo prošlo sedam sati. S prozora svoga hotela kraj

Londonskog mosta Ross je razgledavao panoramu Londona, pravu

papazjaniju arhitekture od koje bi njegov stariji brat ovlažio svoje bokserice. Preko Temze impresivna kamena kupola Svetog Pavla blistala je na ranom jutarnjem suncu, a malo dalje mogao je vidjeti crkvu Svete Zaručnice, čiji je slojeviti zvonik, kažu, poslužio kao in­ spiracija za današnje svadbene torte, potpuno prikladna asocijacija, jer mu je svadba zauzimala velik dio misli u posljednje vrijeme. Kao sušta suprotnost cijeloj toj povijesti, ili čak kao prosvjed, nevjerojatna zgrada Gherkin, ispravno poznata kao St. Mary Axe 30, ponosno je dizala čudesnu staklenu glavu prema nebu, izgledajući kao raketa spremna za lansiranje. Rijeka na njegovoj lijevoj strani, poput prašnozelenog smarag­ da, vijugala je prema Westminsteru, zgradama Parlamenta, Big Benu i impresivnom divovskom Ferrisovu kotaču, Londonskom oku. Nje­ mu zdesna pružala se prema velikoj vodenoj ustavi, prolazeći ispod Towerskog mosta i trajno usidrena broda Belfast kojemu je s jedne strane bila londonska tvrđava Tower. Sa svojom krvavom povijesti i pričama o umorenim kraljevićima, Tower je potaknuo njegove misli da se vrate na Carrickross i najnoviji napad na Jaspara. Bilo je tako lijepo pobjeći od svega toga, tako lijepo provesti dva-tri dragocjena dana s Priti. Okrenuo se i pogledao je kako leži

gola preko kreveta na najmanje doličan način za neku damu, otvore­ nih usta, uz lagano hrkanje. Usprkos donekle tmurnu raspoloženju, Ross se nasmiješi. Užasnula bi se da može vidjeti samu sebe. Iako je bila sklona anglosaskim psovkama i vatrenoj ćudi, obično je jako pazila da se ponaša kao dama. To je dio njezine privlačnosti, pomisli on okrećući leda prozoru. O n o što vidiš nije nužno ono što dobivaš od Priti. Kao da je naslutila nešto od njegovih misli, lagano se poma­ knula i trenutak poslije zatapkala je po podu i prišla da mu ovije ruke oko pasa. Osjetio je kako mu naslanja lice na leda, grijući mu golu kožu toplim dahom. »Srce.« Glas joj je bio malko nejasan, ali iz njega je izbijao neprikriven prizvuk umiljavanja što je značilo da nešto želi. »Vrati se u krevet. Još je rano.« Ross joj pomilova tanke snažne ruke, naišavši na tvrdoću di­ jamantnog prstena koji joj je dao kao naknadu za svoje zaruke s Ashling. »Nema koristi, Priti. Ne mogu zaspati.« »Zaspati? Tko je što rekao o zaspati?« Svaku je riječ naglasila laganim poljupcem u leda. Čarolija je kao i uvijek bila uspješna i on je osjetio proplamsaj zanimanja odozdo, potpomognut za tili čas njezinom rukom koja ga je hvatala za jaja i već nabrekao ud. Gotovo srdit što je nemoćan da joj se odupre, okrenuo se i grubo je svalio na krevet. »Kučko jedna«, prostenjao je padajući po njoj i zaranjajući glavom u namirisane dubine njezine kose. »Zašto me tako mučiš? I zašto me nikada ne želiš poslušati? Imaš li ti pojma kako mi je teško bilo otići iz Carrickrossa?« »Ja to vrijedim«, napućila se Priti, trljajući dojke o njegove grudi. »Naravno da vrijediš«, reče Ross. »Ali tako mi Boga, ti mi nimalo ne olakšavaš život.« Pritine se oči napuniše suzama. O n e ništa nisu značile. Bile su jednostavna varka koju je usavršila da sigurno bude uvijek kako

ona želi. To je općenito bilo uspješno, barem s muškarcima. »Ti si ljut na mene?« »Strašno bijesan«, potvrdi Ross. »Zašto?« Pritina donja usna varljivo zadrhta. » O h , nemoj mi glumiti nevinašce. Tvoja mahnita ljubomora. Način kako mi ne vjeruješ. Ti si zločesta curica, Priti, a znaš li što se događa zločestim curicama?« Njezin glas postade vrlo tanak. » D a , gospodaru, njih malo kažnjavaju.« »Točno!« Spretnim pokretom Ross je prevrnu na trbuh i malo potom stajala je pred njim četveronoške. Njegov se ud ponosno već počinjao gurati između obraza njezine stražnjice. Odnekud izvana dopiralo je brecanje crkvenog zvona. Kate­ drala u Southwarku? Sveti Pavao? Sveta Zaručnica? U tom se času, što se njega ticalo, mogao srušiti i sam Londonski most.

Maggie je sjedila kraj Jasparova kreveta, hraneći ga sladoledom, crnim grožđem i gutljajima šampanjca, radosna što mu se napokon donekle vratio tek i smisao za humor. Ehu je na čudan način izabrao da sjedi na prostiraču ispred vrata. Prostirač nije bio nikakvo iznenađenje, često je znao reći da mu je prostirač draži nego stolica. Ali zašto ispred vrata? Možda je sebe zamišljao kao vjerna psa čuvara. Ili možda nije mogao podnijeti pogled na Jaspara u toliko patnji. O n a je održavala ugodan izraz na licu dok je hranila bolesnika ali iznutra je bila slomljena. Toliko o njezinoj teoriji da je Ashling bila meta napada. To nagađanje je bilo potpuno promašeno i neo­ snovano, osim ako ubojica nije bio sasvim lud pa se vježbao na Ruži i zatim na Jasparu prije nego što će zadati glavni udarac Ashlingi. »I tako je loša vijest«, zagrakta Jaspar kroz usta puna slado­ leda, » d a su se moja mala zločesta sinovica i njezin brat izvukli iz problema. Prava šteta!« »Tako izgleda. Blizanci su počinili još jedan prijestup dok je

vas netko davio. Ali razvedrite se, nitko drugi nema alibi. Tako još može biti da vas je neki član obitelji pokušao dokusuriti.« »To mi se sviđa! To mi se sviđa!« zacereka se Jaspar, zatim se trgnu i uhvati za bolno grlo. » Č a k je i Tom mogao to učiniti prije nego što je odjurio za blizancima. Ako se potrudio. Ili Sean.« O n a primijeti sjenu koja je preletjela njegovim licem na spomen mlađeg McCarthyja. Gledajući prema vratima, ona šapnu: »Vi mislite da je to bio Sean, zar ne?« On se namršti i kimnu, zatim prošapta: »Ali ne bih mogao reći policiji kako mi je prijetio, oponašajući gušenje i sve drugo, jer se još užasavam da bi mogao reći Ehuu vi znate što. Osim toga, to je mogao biti dobri stari tatica Rajesh da bi se osvetio što sam Honoriju izvrgnuo ruglu pred cijelom obitelji. Sve to spada u opis njegovih duž­ nosti.« Iznenadna sumornost potamni Maggine misli dok se pitala je li moralno dužna izvijestiti policiju o svemu tome. Ako je Sean ubo­ jica činilo se kao da je spreman nastaviti svoje smrtonosno divljanje. Jedna je misao štrecnu. Je li moguće da je Sean bio s blizancima one večeri kad su poslije plesa bludničili s Kate O'Leary? »Maggie...« Jaspar se slabašno pobuni. D o k je nespretno držala žlicu, sladoled je kapao po gornjem dijelu njegove pidžame. » O h , oprostite!« O n a vješto unese ostatak u njegova usta. »Maggie, kad pomislim da je to moglo biti definitivno spušta­ nje zastora za mene! Otrgnut od života u cvijetu mladosti!« zagrakta Jaspar. »A to me podsjeća da postoji nešto što moram učiniti bez odgađanja.« Proguta sladoled i zgrči lice od muke. »A vas želim kao svjedoka.« Maggie zakoluta očima. » N e mislite na oporuku? Oh, za ljubav Božju, Jaspar, pa ne umirete!« »Ne, ne, ne mislim na oporuku, to je već sređeno.« On se graktavo zacereka. »Ostavio sam majci golemu zbirku homoseksu­ alne pornografije.« Zatim se je zovnu hrapavo. »Ehu, gdje si?«

pridignu na lakat. »Ehu! E h u ! «

Vrata se otvoriše i pojavi se Ehu. Gotovo sa strahom primaknu se krevetu. Ponovno su se Maggine oči podignule prema nebu. Kakav par tragikomičnih ljubavnika! Uhvativši Ehua za ruku, Jaspar mu se smiješio zakrvavljenim očima dok je Ehu, očito očekujući da Jaspar izgovori svoje posljednje riječi, zurio u njega drhtavih usana i suznih očiju. »Ehu, dragi moj dječače... Hoćeš li me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu tako da mi iskažeš čast i vjenčaš se sa mnom?« Ehu je zinuo od zaprepaštenja, dok se Maggie smijala. On je to uistinu učinio. Zaprosio je Ehua. »I, E h u « , dodade Jaspar jedva čujno, »hoćeš li to učiniti prije nego što me netko zauvijek dokrajči?« Padajući na koljena, Ehu položi glavu na Jasparove grudi i za­ plače kao dijete. Maggie je na to diskretno izašla.

H

onoria nije mogla zaspati. Kad se bližila obljetnica smrti nje­ zinih sinova, uvijek je bilo isto, postajala je nemirna i razdra­

žljiva. Voljela bi, uz pomoć Božju, da bude dovoljno jaka i pođe s Rajeshom na godišnje hodočašće u planinu na konjskoj dvokolici. U srcu se bojala da će joj to biti posljednji put. Sljedeće bi godine dužnost rasipanja bijelih ruža i ljiljana po površini dubokog crnog

jezera koje ih je progutalo mogla zapasti nekoga drugoga. Vlastita je smrt nije plašila. Na neki način bila bi sretna odlo­ žiti plašt što je u mnogom pogledu predstavljao težak život koji je odnedavna postao još teži nakon ubojstva Kate O'Leary i napada na Jaspara. Što to leži na Carrickrossu i njegovim žiteljima te privlači, možda čak nadahnjuje, toliko nasilje? A ona je njegova gospodarica i robinja. Kad god je Carrickross došao u opasnost, nije oklijevala udariti, bez obzira na cijenu. Ali sada, na kraju života, željela je samo predati uzde u pouzda­ ne ruke. I da se sudbina nije umiješala, sve bi bilo tako jednostavno. William i David bili bi još živi, i poslije njezine smrti William bi zauzeo njezino mjesto i imanje bi bilo sigurno za doglednu buduć­ nost. Ali Honoria je znala da se bori s vjetrenjačama, tragajući za utopijom koja postoji samo u bajkama i mozgovima luđaka. Carrick bi joj mogao pružiti sretan završetak koji je toliko želje­ la, kad njegov idealizam ne bi predstavljao smetnju. Upravo zbog toga ona je obožavala i prezirala toga tvrdoglavog blesavca. Ako se Bog

smiluje, još bi Carrickrossu mogao darovati baštinika, siax kad se Maggie O'Keefe tako nenadno pojavila na sceni. Na žalost, idealizam je strana riječ Jasparu i Rossu. A Fintan, iako je na putu da postane krasan muškarac, još je veliki dječak, žrtva svojih bujnih hormona, i na njega se čovjek ne može osloniti. Kao ni na blizance! Honoria prijeđe umornom rukom preko očiju razmišljajući o tome paru, o tim estetski lijepim, ali kobno manjkavim umjetninama. Bili su p o t p u n o oslobođeni sumnje da su počinili umorstvo, Bogu hvala. Taj slučaj ne će uopće doći na sud sada kad je počinjen drugi gotovo smrtonosan napad, jer su za njega imali alibi. Ali ako oni nisu krivci, tko je onda? O d n e k u d iz kuće čulo se izbijanje sata. Dva poslije ponoći. Lak povjetarac pomicao je ljetne zastore od muselina, stvarajući na njima sitne valove, sablasno bijele u tami. Usporedba je bila mašto­ vita, morbidna. Od nje se stresla. Iako je dan bio topao, s tempera­ turom iznad dvadeset pet stupnjeva, noćni je zrak bio svjež, hladan kao maćehin poljubac. Ta stara izreka prizva joj u misli Coppeliju i Damoklov mač koji drži nad Honorijinom glavom. Ponovno se stresla. O n a je stara, pod pritiskom, svjesna kako istječe pijesak iz njezine klepsidre, ostalo je tek malo zrnaca. Zastori se opet uzbibaše. Duhovi priđoše malo bliže, njišući se kao nespokojne duše, pružaju­ ći ruke prema njoj. O n a stisnu usne, nešto od stare vatre poče joj se vraćati u oči. Da, vrlo brzo će im se pridružiti. Ali još ne! Polako je sjela, trznuvši se dok joj je artritis zabijao zube u bo­ kove, prebaci noge preko strane kreveta, zatim ukočeno priđe prozoru da ga zatvori. Vani je zemljište oko Carrickrossa bilo pod plaštem noći, blijedo, gotovo vilinski osvijetljeno oskudnom mjesečinom. Crna stabla na crnoj pozadini, nerazlučiva međusobno, sličila su na vojnike koji čuče na obodu imanja, napeti, budni, spremni provaliti na zapovijed. Honoria nestrpljivo otjera od sebe tu sliku. Istina je o n o što se govori o noći. Misli se uvećavaju, postaju nerazmjerne, mračne. Njezine oči otputovaše do sredine jezera, gdje je lebdjela blago fosforoscentna sumaglica, dajući panorami nestvaran, iluzoran osjećaj. Malen čamac na vesla ljuljuškao se na rubu jezera, crna obrisa, iako

je znala da je plav. Slobodna ptica, Carrickov prvi čamac. Pogled joj se ukoči. Ostavili su ga blizanci koji se nisu pobrinuli da ga vrate u spremište za čamce, o tome nema sumnje. Henry! Njegovo nepozvano lice izroni pred nju, kao što se poja­ vio one posljednje noći, dok su mu se usta nijemo micala, oblikujući riječi koje nije mogla čuti, ili joj se barem tako činilo u ono vrijeme. A zapravo ih ona nije mogla primiti, nije ih nipošto željela primiti. Njihova je važnost jednostavno bila prevelika. A onda su napokon prodrle. Zao mi je, ali ja te ostavljam, Honoria. Zaljubio sam se u drugu ženu. Njezino je ime Coppelia. Riječi su kanda treperile u zraku ispred nje, hirovite kao rasplesani noćni leptiri, prožete životnom snagom od koje je zastenjala i uhvatila se čvrsto za prozorski podboj. Zamolila ga je da ne ode, da ostane i večera s njom posljednji put. Da skupa nazdrave starim uspomenama, starim vremenima, Williamu i Davidu, svojim unu­ cima i Carrickrossu. Brižno je punila i opet punila njegovu čašu. Osuđenik je pojeo obilnu večeru. Zatim, za dobra stara vremena, posljednja vožnja po jezeru, s Rajeshom u bliskoj pratnji. I Henry se utopio, progutalo ga je široko mračno jezero. Ljetnikovac! Sada je nešto svrnulo njezin pogled na njega. Plamen na prozoru. Svijeća? Baklja? Honoria se smjesta uzbunila i napela da jasnije vidi. Da, ugledala je slabašan treperav sjaj. Netko je u ljetnikovcu. Ubojica? Od nagle navale adrenalina zaboravila je na bol, navukla kućnu haljinu i pošla da oštro pokuca na vrata koja povezuju dvije spavaće sobe. »Rajesh?« Vrata su se gotovo istodobno otvorila, dokazujući da je i on imao problema sa snom. Č u d n o je kako je njezino srce i sada pre­ skočilo jedan otkucaj, čim ga je pogledala, iako joj je um bio zauzet drugim stvarima. I on je sada star, naravno, premda daleko pokretniji nego ona, crna mu je kosa sva prošarana srebrom, duboke brazde presijecaju njegovo čelo, a mnoge je ona prouzročila. Ali njegove su oči jednako sjajne, jednako žive kao uvijek, zelenosive poput prigu­ šena svjetla u spavaćoj sobi. »Što je, rani? Jeste li bolesni?«

» N e . Ne.« Honoria pokaza drhtavim prstom kroz prozori »Netko je u ljetnikovcu. Vidi se svjetlo! Mene je strah.« Tek kada je izgovorila riječi shvatila je da je to istina. A samo bi Rajeshu, svojem prijatelju, ljubavniku, osobi povjerenja, mogla priznati takvu slabost. »Pst!« On joj položi prst na usne da je ohrabri. »Nemojte se brinuti. To je samo Sapphire«, reče i podignu vojni dalekozori »Vidio sam je u okviru vrata, u protusvjetlu. Plesala je.« »Plesala?« Honorijine se oči suziše. »Potpuno sama? I možda s nekim luđakom puštenim s lanca. Rajesh, moramo smjesta poći do nje.« »Ne, rani, ja ću poći. Već sam odjeven.« »Idem i j a « , reče Honoria čvrsto. »Zahtijevam da pođem doznam što namjerava to dijete.« Rajesh je znao da se ne smije prepirati. Kad se Honoria obukla, on zadjenu pogubno zakrivljen bodež s koštanom drškom u širok pojas koji mu je omatao struk. Za svaki slučaj... Noć im je pohitala u susret kad su zakoračili izvan kuće, baca­ jući im u lice hladnu i vlažnu sumaglicu. Rajesh je spustio prste na j Honorijinu ruku, osjećajući njezinu nelagodu. Taj dodir je bio dovo­ ljan. Samopouzdanje se vratilo. Pažljivo su krenuli preko zemljišta, gazeći po rosom natopljenoj travi da ne bi stvarali buku, krivudajući kroz povrtnjak koji je još mirisao na ulja ružmarina i lavande koja su se ranije razlila na dnevnoj vrućini, zatim prošli uz rub ribnjaka sa šaranima. Kad su stigli do drvena mostića koji je vodio premi ljetnikovcu, usporili su korak i gotovo stali. Odjednom se Rajesh naglo okrenuo i stavio prst na Honorijine usne, iako ta kretnja nije bila nužna, jer se ona već bila ukipila zbog prizora koji se ukazao kroz otvorena vrata ljetnikovca. Svijeće su bile postavljene svuda po unutrašnjosti, bacajući žućkastu svjetlost po golom tijelu jedne mlade sluškinje. Bila je svezana za stolicu, spu­ tanih udova i začepljenih usta. Sva užasnuta, zurila je razrogačenoj prema Sapphire koja je stajala iza nje i škarama za kljaštrenje drveća nemarno rezala dugačke smeđe uvojke njezine kose. »Voli me.« Škljoc! » N e voli me.« Škljoc! »Voli me.« Škljoc

»Ne voli me...« Glas joj se jasno razlijegao kroz noćni zrak, poput pjevušenja djeteta koje recitira uspavanku. Indigo je luđački plesao oko njih, gol golcat, osim smiješnog indijanskog perja na glavi i crvenih mrlja od ruža na obrazima koje su trebale značiti ratničke boje. U ruci je držao dugačak konjski bič kojim je povremeno prijeteći praskao. Na grudima i trbuhu mlade sluškinje bile su crvene pruge, od krvi? Prazne boce alkohola bile se razbacane po podu, neke od njih razbijene, jedak vonj je visio u teškom zraku. Iz pozadine se čula tiha muzika. Crkvena muzika: Bliže, o Bože moj. Honoria odjednom osjeti da joj propada tlo pod nogama. Kolje­ na su joj omlohavila i bila bi pala da je Rajesh nije uhvatio u naručje. » O n i su to bili!« Riječi su nadirale iz njezina grla kao posljed­ nje hroptanje umiruće životinje. Na taj se zvuk blizanci smrznuše od iznenađenja, okrenuši savršeno istodobno lica prema mjestu gdje su stajali Honoria i Rajesh gledajući ih. Suze su tekle niz Honorijino lice. » O h , Rajesh, oni su to bili! O n i su umorili onu jadnu djevoj­ ku.« Počela se lupati šakom u prsa. »Bog mi se smilovao, znala sam to cijelo vrijeme.« Umuknula je dok joj se skokovito primicala Sapphire ozarena lica, blistajući sva kao dijete. »Granoria!« viknula je pružajući joj uvojak sluškinjine smeđe kose. »Vidiš, voli m e ! « U pozadini je Indigo, prepušten divljanju, zabacivao glavu, đipao naokolo i zavijao kao vuk. Poremećeni! Ta riječ pogrebno zabreca u njezinu mozgu. Njezini unuci zlatnih vlasi, s očima poput dragulja, bili su očito poremećeni. Potpuno, potpuno, neizlječivo ludi! Nije to zapravo ni bio šok. Znala je ona to godinama. Razlika je bila u to­ me što je tek sada bila spremna priznati poraz, dignuti ruke u zrak i dopustiti groznu mogućnost da je blizancima definitivno zavladalo ludilo, bez obzira na njezin silni novac i najbolje liječnike na svijetu. »Odvedite Sapphire u kuću.« Rajesh ju je žurno vratio u tre­ nutno stanje. »Poslije će biti dostatno vremena za tužaljke. Ja ću se pozabaviti Indigom i djevojkom.«

Sapphire je posvema krotko bacila škare na pod. Zatim je uhvatila baku za ruku i veselo počela skakutati pokraj nje, dok joj je čuperak ostrižene kose i dalje visio u drugoj ruci. Hvala Bogu za Rajesha, pomisli Honoria. Ne će biti nezgoda od strane sluškinje, znala je, nikakav skandal ne će puknuti, nikakve priče o ludilu Granvilleovih ne će procuriti kroz kapiju Carrickrossa. Jadnu uplašenu djevojku još više će uplašiti, pritisnuti, prisiliti, umiriti i potkupiti da šuti, i nitko osim nazočnih nikada ne će sa­ znati kakvu su opaku rabotu izvodili blizanci te noći. Ali više ne smiju ostati u Carrickrossu. Č i m ljudski bude moguće, poslat će ih u Švedsku, u privatnu kliniku gdje se nekada liječila Agneta, njihova jednako luda mati. »Idemo, dijete!« poticala ju je Honoria dok se Sapphire zau­ stavljala da otkine glavu maslačka. »Idemo, pođimo doma.« Vrativši se u kuću, Honoria je svoju pokornu unuku polegla u krevet kao da je mala djevojčica, pošto ju je nagovorila da uzme dvije pilule za spavanje s čašom topla mlijeka. Zatim je sjela kraj uzglavlja i milovala Sapphirino čelo dok djevojka nije potonula u dubok miran san. Napokon, smrznuta, iscrpljena i utrudena, pošla je u svoj stan, zahvalno položila bolne kosti na udobnu postelju i sklopila oči. Ali san, kad je došao, bio je sve drugo samo ne spokojan. Bio je nemiran, pun strašnih slika. Trzajući se i okrećući na ležaju, H o ­ noria je zapadala u groznicu. Kad se nakratko probudila, zatekla je Rajesha kako zabrinuta lica sjedi kraj njezina kreveta. »Rajesh.« Njezin glas je i vlastitim ušima zazvučao daleko, umorno, kao da je prevalio dugačak put. »Nemoj me napustiti.« Osjećala je njegovu hladnu ruku na čelu. »Nikada, rani, nikada vas ne ću napustiti. Nas dvoje smo me­ đusobno vezani, kao što je mjesec vezan za nebo.« »Dragi Rajesh«, promrmlja ona. »Sanjala sam o prošlosti.« » Z n a m « , šapnu on. »I tajne su vam, vaše i moje, navirale na usta.«

Podignuo joj je nježno glavu i pomogao da uzme lijek. Ona je ponovno sklopila oči i opet počela padati, padati, a proš­ lost se istodobno dizala njoj u susret. Rajesh je sjedio kraj nje, hladio joj čelo i slušao nerazumljivo brbljanje koje se otimalo s njezinih uvelih usana. I njega su progoni­ le slike onoga tragičnog, središnjeg događaja koji ju je trajno mučio.

Monsuni su kasno stigli te godine, godine kad je Honoria rodila. Razdoblje poznato pod imenom čežnja, koje dolazi uoči kiša, otegnulo se bez kraja i konca. Sunce je nepopustljivo grijalo, pržeći zemlju do gole suhoće. Izlazilo je ranije i zapadalo kasnije. Sjene su se skratile do nepostojanja. Nikakav živodajni povjetarac nije micao lišće na stablima. Presahnule rijeke najprije su se pretvorile u blatne potoke, zatim u prasne putove. Biljke su se sušile i venule. Ptice su padale iz gnijezda, mrtve i prije pada na zemlju. Na posljednjem stupnju trudnoće Honoria je katkada osjećala da će umrijeti ako uskoro ne dođu kiše. U vrućem i neudobnom bungalovu što ga je Rajesh našao u zabačenom kraju čeznula je da sve to jednom završi. Napokon, poput blagoslova, nebo je potamnjelo, vjetar je napunio jedra olujnim oblacima i poslao ih uskovi­ tlane preko sunca. Krupne kapi kiše zabubnjale su po prozorima na verandi. Zatim je kiša počela ozbiljno pljuštati iz neba, poput bujice. Gotovo preko noći smeđe i suhe trave postale su smaragdno zelene. Došao je monsun, a s njim i rasterećenje. Rasterećenje je stiglo i za Honoriju, ali najprije je prošla kroz ralje porođajnih muka koje su je kidale i potresale kao krpenu lut­ ku. Bespomoćan naspram njezinine patnje, Rajesh je činio što je mogao da joj ublaži bolove. Stavljao je hladne obloge na njezino čelo i nježno joj milovao ruke i noge. Masirao je grčeve u njezinim listovima i vlažio joj usne ledeno hladnom vodom. Pjevao joj je in­ dijske uspavanke, izgovarao besmislene riječi utjehe, molio se božici rađanja, Šašti. Grom je zagrmio i potresao kuću. Gola žarulja nasred stropa zaljuljala se amo-tamo, bacajući sablasne sjene po sobi. Munja je pretvorila nebo u srebro.

Dok joj je kosu i lice oblijevao znoj, Honoria je vrištala i bacala se po ležaju. Krhotine tame skupljene pred njezinim očima preklapa­ le su se i potom opet razdvajale, dok joj je okrutno izmicala blažena nesvjestica. Naposljetku, kad se svijet duhova primaknuo bliže i svijet ljudi uzmaknuo, pojavilo se dijete, probijajući ručicama zrak, srdito zbog nedostojanstvena rođenja, prekrasna anglo-indijska princeza. Čedo je slatko mirisalo, kao med i jasmin. Bila je topla i meka­ na na dodir. Honoria je ugodno osjećala njezinu težinu na grudima. Novorođenče je imalo iznenađujuću količinu kose koja je bila riđa i mekana kao paperje. Koža joj je imala patinu starog zlata. Honoria ju je voljela, ali to nije bilo dovoljno da zadrži svoju djevojčicu. Rajesh ju je odnio, kako su se prije dogovorili.

Sada, toliko godina poslije, Honoria je u svojoj spavaćoj sobi tugova­ la i pružala ruke u prazninu. Zatim je mučno isplivala na površinu, rastjeravši tamu koju ju je gušila. Lice joj je bilo mokro od suza. U sobu je počelo prodirati svjetlo i obasjavati Rajesha koji je još bio kraj nje, nasmiješen, iako mu je lice bilo blijedo od iscrpljenosti. »Jutro je, rani. Vaša groznica je popustila i ružni snovi su od­ letjeli s mrakom.« Ali Rajesh nije imao pravo. Ružni snovi je nikada ne će napu­ stiti. S njom su od onoga dana kad ga je gledala kako odlazi noseći u naručju njihovu kći zamotanu u plahtu. To je razdoblje njezina života postalo sinonim za povlačenje, treću i posljednju fazu monsu­ na. I ona se povukla, vratila se mužu, Timothyju Villiersu, čeznući stalno za vremenom kad će biti slobodna da pođe i zatraži natrag svoju indijsku kći.

B

ilo je malo poslije sedam i pol ujutro, na dan ugovorenog posjeta Carrickovu otočnom utočištu, kad je Maggie skrenula s ceste,

uputila se prema glavnom ulazu Carrickrossa i naglo se zaustavila. Kapija je bila zatvorena. Zapravo, koliko je mogla vidjeti, na

vratima su bili lanci i lokoti. Iskočila je iz auta i pošla skinuti lanac. Nije išlo. Stigla je prerano. Pokušala je na pokrajnja vrata, zaključa­ no. Zašto je Carrick nije upozorio? Treba li čekati? Ali pojma nije imala kad bi netko mogao doči da otvori vrata, a nije mogla riskirati da Carrick ode bez nje, što je vjerovala da je kadar učiniti samo da bi pokazao kako to može učiniti. Izvadila je mobitel i otvorila popis pod slovom C, shvativši tek tada da nema njegov broj. Da nazove broj kuće? Ne u taj sat. Ništa drugo nije mogla učiniti. Parkirala je kola kraj ulaza, do­ hvatila ruksak i zabacila ga na leda. Zatim se s velikim teškoćama nespretno popela preko pokrajnjih vrata, gotovo se nabola na šiljke i malko poderala suknju kad je skočila dolje. Zatim je krenula prema kući uz ritmično udaranje ruksaka po donjem dijelu leda. Učinilo joj se da je prilazni put vrlo dug i osa­ mljen. Nije bio baš idealno mjesto za susret sa serijskim daviteljem i njegovim konopcem. Nervozno je zurila u mračnu šumu s obiju strana puta.

Misli joj se opet prebaciše na Carricka Granvillea i skori izlet. Cijeli se sat jutros odlučivala što bi obukla. Koja je zaboga prava odje­ ća za novinarku koja je pozvana na helikoptersku vožnju do privat­ nog otoka krasnog arhitekta milijunaša koji je još na njezinu popisu osumnjičenika? Ženstvena? Seksi? Trijezna? Naposljetku se odlučila za kompromis, izabrala je tijesnu smeđu majicu na pruge i sivosmeđu suknju srednje dužine sa središnjim naboram koja ju je podsjećala na nekakvu safari suknju što se nosila prije nekoliko desetljeća. Napokon se kuća pojavila na vidiku. Iz dimnjaka se nije dizao dim. Ništa se nije micalo. Hodala je i naglo stala, zureći u nekog mladića koji je iznenada na biciklu izletio iza ugla kuće i pojurio prema njoj. Prošao je u velikoj brzini kraj nje i nastavio vožnju pri­ laznim putem. Pomislila je kako se sjeća da ga je vidjela one noći na plesu, bio je to jedan od stranih konobara. I sada, nema sumnje, on je pošao otvoriti onu prokletu kapiju! Prokletstvo! Da je barem pričekala nekoliko minuta! Nastavila je hodati i, kad se primaknula kući, spazila je kako joj mahnito domahuje Ehu s obale jezera. Počeo je trčati prema njoj. »Hej, Ehu, što se događa?« upitala ga je kad se zaustavio pred njom, sav mokar, kao afrička verzija gospodina Darcyja koji je upravo izronio iz jezera, dok se dugačka bijela halja lijepila za njegovu kožu. Ruka mu se naglo podignula da dohvati čari koje su mu visjele oko vrata. »Moj otrov, nema ga«, rekao je žurno. »Nema ga?« »Nestao.« »Nestao! Kako?« upita Maggie sva uzbunjena. Ehu slegnu ramenima. »Imao sam prije kupanja u jezeru. On­ da, kad sam izašao, roba bila tamo, ogrlica bila tamo, otrov nestao.« »I siguran si da si ga imao? Možda ti je prije toga ispao u travu ili negdje drugdje?« Ehu tvrdoglavo o d m a h n u glavom. »Ne, imam ga, onda ne­ mam ga. Nešto dođe i uzme ga.« » N o , sigurna sam da bi ti primijetio da se netko vrzmao nao­ kolo. Možda je to bio neki pas, čak i ptica. Čavke vole sjajne stvari.«

» N e ! « uporno je tvrdio Ehu. » N e pas, ne ptica!« Oči su mu žestoko strijeljale pokraj nje. »Danas, Ehu osjeća, neki zao duh gle­ da. Jučer osjećam njega u šumi.« On uzdrhta, podiže ruku i pokaza kožu koja mu se odjednom naježila. »Vidiš! Moja koža bila ovako!« »Misliš da je netko ovo planirao, da su zapravo čekali prigodu da ti ukradu otrov?« » N e netko... duh... zao duh... ili možda vještica!« Ili možda ubojica, pomisli Maggie sva uznemirena. O n a ga uhvati za podlakticu. »Budi oprezan, Ehu, molim te. Moraš zovnuti Toma ili Seana da ga s tobom potraže, u slučaju da ti je negdje ispao. Ali taj otrov... je li zaista tako opasan kako kažeš?« »Jako loše!« potvrdi Ehu. »Nitko živ.« »Sranje! No, u tom slučaju moramo sve upozoriti da budu na oprezu.« Ona mu se ozbiljno zagleda u oči. »Pazi, pođi i kaži Jasparu i zatraži od njega da upozori obitelj. Može?« Ehu kimnu i otrča krupnim koracima, dok su kapi vode još blistale na njegovoj ebanovoj koži. Maggie pođe duž terase, sva zabrinuta, upućujući se prema alpskom vrtu i helidromu iza njega tražeći Carricka. Krivudala je kroz labirint stazica i zatekla ga navrh male uzvisine. Sjedio je na kamenom stolu, čekajući valjda nju. Ustao je i na njezino iznenađenje poljubio je pristojno u obraz. Možda bi bila zbunjena zbog neočekivana dodira da nije bila toliko zabrinuta zbog Ehuova izgubljenog otrova. Rekla mu je to a on je, shvativši stvar ozbiljno, izvadio mobitel i najprije razgovarao s Tomom koji je očito bio budan, a zatim s Jasparom koji je histerično zapomagao jer ga je Ehu već bio izvijestio. Carrick ugasi mobitel. »U redu. Tom će organizirati pretra­ živanje zemljišta i šume i javljat će mi se, stoga nema potrebe da otkazujemo ono što smo planirali. Idemo.« Lagano spustivši ruku na njezina leda, on je povede preko alpskog vrta do helidroma.

A

shling se toga jutra probudila sa snažnim porivom da pobjegne od Carrickrossa i svih njegovih žitelja, čak i od Rossa, na ne­

ko vrijeme. Naročito od Rossa. Otkad se vratio s posljednjeg puto­

vanja, njezini su osjećaji bili posvema zbrkani, a misli su joj divlje skakale iz jedne krajnosti u drugu. On je voli. Zaista je voli. Tako joj je rekao. I to ju je usrećilo. Ali onda... onda ponekad izgleda kao da je u svojem svijetu, u svijetu gdje za nju nema mjesta. I to je za­ brinjava. U posljednje je vrijeme zapazila da je obuzima neizvjesnost, pitajući se koliko ima istine u staroj izreci »Tko se brzo vjenča, taj se polako kaje«. Sumnje koje je uspjela zatomiti probudile su se da je ponovno muče. Zašto joj nije od samog početka rekao da će na­ slijediti Carrickross nakon njihova vjenčanja? Ne može se reći da je to sitnica, nešto preko čega se može prijeći, i to ju je dovelo u vrlo nezgodan položaj prema Carricku. Gotovo bi se reklo da je Carrick­ ross njezin miraz. A bi li te on htio uzeti bez njega? pitalo ju je nje­ zino unutarnje zanovijetalo. Naravno, htio bi me uzeti. On bi me volio kad ne bih imala ništa osim odjeće na sebi, htjela mu je od­ brusiti. A ipak je oklijevala. Riječi jednostavno nisu htjele izaći. Povrh te zabrinutosti, očajno se željela vratiti u Dublin gdje je čeka posao. Njezina pomoćnica Moira dobro se nosi s problemima dok je ona odsutna, ali pitanja i traženje savjeta rastu iz dana u dan. Ashlingin rokovnik vjerojatno je sav išaran od odgođenih i novih sastanaka, pa ako se uskoro ne vrati, počet će trpjeti posao i

njezina karijera. Ali kako može otići usred te neizvjesnosti, kad se Ross ponaša tako nepredvidljivo, a Coppelia je još prisutna i kruži oko Carrickrossa kao strvinar? Počinjala se osjećati kao da je upala u stupicu, kao da je na nju pao teret cijele obitelji Granville i ludila koje je zahvatilo ima­ nje. Kao da je i ona u sve to upletena. Da bi opet došla k sebi, da bi ponovno shvatila tko je, morala se osloboditi te kuće i njezinih žitelja na neko vrijeme. Tiho je ustala da ne probudi Rossa, obukla se i krenula u ku­ hinju gdje je složila debeo sendvič sa slaninom i uzela iz frižidera bocu Noreenine domaće limunade. Bila je zatim konjušnici i nervo­ zna sedlala Morrigan prije nego što je kuća oživjela. Nervozna zbog toga što nitko nije mogao zaboraviti da je ubijena mlada djevojka, da je Jaspar napola udavljen i da je napadač još na slobodi, jednostavno je morala umaknuti odatle. Bilo je još hladno kad je izašla iz konjušnice s kobilom koja je pocupkivala kraj nje, željna poći. »Sšš«, smirivala ju je, namještajući uzdu i provjeravajući jesu li žvale na pravom mjestu. »Čekaj još malo, curo, pa se onda možeš razigrati i galopirati do mile volje.« Kad se spremala uzjahati, sjetila se da je ostavila sendvič i piće na klupi kraj ulaza u konjušnicu. Brzo ih je pokupila i gurnula u bisage, smirujući pritom Morrigan. I sama je bila uznemirena, na rubu živaca. Na leđima joj se ježila koža. Imala je snažan osjećaj da je netko promatra. Bacivši pogled na kuću, preletjela je preko mno­ gih prozora ali na njima se nije moglo vidjeti nikakvo lice, nikakav pokret. Otresavši se umišljenih osjećaja, uzjahala je i krenula, čekajući šumsku stazu prije nego što će olabaviti uzdu, pazeći da Morriganina kopita nikoga ne probude. D o k su se uspinjali sve više i kuća se gubila u daljini, njezina se nervoza raspršivala i težina padala s njezinih pleća kao kakav plašt. Otpuhnuvši prve paučine, Morrigan se usporila do hoda i Ashling joj je dopustila da luta kuda hoće. D o k još nije bila gotovo ni svjesna toga, stigli su do male čistine, pozornice njezina zlokobna piknika s

Rossom. Svezak je labavo kobilu za drvo, prešla čistinu i pogledom preletjela po okolici. Samo se vremenski okvir promijenio. Ondje je ležao Carrickross, sveden na minijaturu u daljini, s perjanicom bijela dima što se dizao iz jednog od njegovih dimnjaka. Nad njim je mogla vidjeti Carrickov helikopter na putu prema njegovu oto­ ku. Čula je da onamo vodi Maggie O'Keefe. O n u Maggie O'Keefe koja ima živahnu maštu i sulude teorije o uroti. Jedini drugi znaci života bila su crna goveda pasmine Kerry koja su pasla na bogatim pašnjacima. Zrake svjedosti padale su na jezero, glatko poput zrcala. Našavši se miljama daleko od kuće, odlučila se nakratko zau­ staviti. Opet su joj se misli vratile na Rossa. Pred njom se pojavilo njegovo lice, više nego lijepo, lavljeg izgleda, s kožom tikove boje zbog tolikih sati provedenih pod vrelim istočnjačkim nebom, s divnim tir­ kiznim očima koje su je gledale s toliko... toliko čega? Humora, da. Pažnje, da. Zanimanja, da. A ljubavi? Želudac joj se stisnuo. Obično ju je gledao s nekakvom strpljivom naklonošću. Njezin zaručnik, nje­ zina velika ljubav, muškarac kojemu je obećala da će s njim provesti ostatak života, gledao ju je s naklonošću. Kako to nije prije primijeti­ la? Ah, ali primijetila si to i prije, Ashling ukori samu sebe. Samo što nisi željela vidjeti. Svi su znaci bili tu. Bila je uvučena u dramu oko svega toga, dok su je ohrabrivali zadivljeni prijatelji. Ross Granville, kakva lovina! Sretna, sretna djevojka koju je sama sudbina izabrala. A ipak, prije Rossova doba, njezin život je sasvim fino tekao. Dobro je zarađivala, imala krasan stan u potkrovlju, brza športska kola i izgled za koji bi druge žene dale život. Imala je više ponuda od zanimljive gospode nego što se mogla braniti. I bila je blizu vrhunca karijere. Ironijom slučaja, upravo prije nego što je iskrsnuo Ross, imala je prigodu poći u Sjedinjene Države da godinu dana radi s Annie Leibovitz, snimajući portrete hollywoodske elite. Sve same velike zvijezde: Nicole Kidman, Harrison Ford, Jack Nicholson. Odbila je to bez imalo žaljenja. Iznenadno šuštanje u grmlju iza nje i oštar prasak nečega što je zvučilo kao pucanje grane nagnali su je da se brzo okrene. Ništa, vje­ rojatno kakva vjeverica. Međutim, to joj je ubrzalo puls i ponovno je podsjetilo da je ubojica na slobodi. Vratila se do Morrigan i stala

pokraj nje, izvlačeći ohrabrenje iz blizine i topline krupne životinje. Oćutjela je snažan poticaj da se vine na Morrigan i odjuri galopom. Ali također je oćutjela tvrdoglav poriv da ostane na mjestu, da po­ jede sendvič kako je namjeravala i da ode tek kad bude zadovoljna i spremna. Izvadila je hranu iz bisaga i sjela. Pojela je sendvič do posljednje mrvice i zalila ga s malo limunade, iako joj je bila kisela na jeziku. Okrenula je bocu i izlila ostatak tekućine u travu. Kad je bila gotova, sunce je već visoko plovilo nebom. Bacila je novčić u zrak. Hoće li nastaviti jahanje, više u borovu šumu, do sljedećeg planinskog vrha odakle se pruža spektakularan vidik, ili će se vratiti u Carrickross gdje je čeka Ross? I odjednom je poželjela samo da se zagleda u one njegove duboke zelenoplave oceanske oči i da odagna sumnje koje nemaju nikakva temelja i sve se mogu svesti na uzbuđene živce prije vjenčanja. Nemajući drugog posla, ubrala je tratinčicu i počela trgati po nekoliko latica odjednom. Voli me. Ne voli me. Voli me. Sa smiješkom je bacila stapku, pokupila praznu bocu i staniolski omot te pošla odvezati kobilu. »Vidiš, Morrigan«, rekla je vinuvši se u sedlo, »voli me. Ross me voli. Idemo doma, curo.« Bila je na pola puta niz planinu kad je počela osjećati slabost. Pitala se nisu li možda slanina i maslac u sendviču bili malko užeženi. Isprva je to bila samo blaga mučnina, ali zatim joj je počelo udarati u glavi i čelo joj se oblilo znojem koji se slijevao se u oči i pomućivao joj vid. Goruća bol proparala joj je želudac tako da se zgrčila. Nesvjesno su joj se pete žarile u konjske slabine. Morrigan se uvrijedila, propela se i svalila jahačicu. Ashling je ležala koji tren gdje je pala, smetena i izgubljena, dok se zemlja vrtjela oko nje, a zatim se jedva pridignula na koljena i počela žestoko povraćati. Upravo prije nego što će se onesvijestiti, pomislila je kako čuje nečiji smijeh.

»Ash-ling! Ash-ling!« vikao je uporno Ross, a glas mu se vraćao od planinskih stijena. Kad ga je izmučeni Jaspar probudio s viješću da je Ehuov otrov iščeznuo, Rossa je uhvatila panika i žurno je pošao potražiti Ashling.

Kad nije našao Morrigan u konjušnici, lako je zaključio da je pošla na jahanje i to vjerojatno prema njihovu omiljenom mjestu gdje provode piknike. Šeik je pod njim jurio i mahnito se propinjao na svaki zvuk, na svaku sjenu. U jednom trenutku je zec ili koja druga zvjerčica šušnula medu drvećem i konj se tako snažno trznuo da je gotovo zbacio Rossa s leda. »Polako, momče, polako...« Ross ga je tapšao po vratu, pre­ tražujući pogledom šumu ne bi li otkrio kakav znak o zaručnici. Našao ju je na pola planinske staze, ležala je potrbuške, dubo­ ko obeznanjena, s pjenom u kutovima usta, dok je Morrigan mirno čupkala travu. Ross nije morao biti liječnik da shvati kako je Ashling otrovana.

»Ja sam kriv za sve!« govorio je Ross zaranjajući glavu u dlanove, dok su Ashling odvozili uz glasno zavijanje sirene. »Nikada se to ne bi dogodilo da nije bilo mene i moje sebičnosti.« »Prestani, jebote!« reče Fin uznemireno, paleći auto da pode za ambulantnim kolima. »To je vjerojatno trovanje hranom ili neki kukac ili tomu slično. Možda je čak pala s Morrigan i ozlijedila gla­ vu. Nesreće se događaju, to znaš.« » N e , nisi u pravu.« Ross je lupao šakom po zidu, uživajući u boli. »Ja sam kriv za sve. Ja sam je uvalio u tu nevolju. Nisam smio...« »Isuse Kriste!« Fin je kolutao očima. »Dosta toga emocional­ nog izbacivanja utrobe, čuješ li? To ne pomaže.« »Imaš pravo.« Ross je na to ušutio, ali u njegovoj se unutraš­ njosti počinjala nagomilavati užasna sumnja.

V

ožnja helikopterom bila je prilično kratka, jer su Carrickovo

jezero i otok bili blizu. Iako je prvo zaranjanje, koje je Carrick

izveo sasvim nonšalantno pokazujući jelena na šumskoj čistini, bilo

dovoljno da je nasmrt preplaši, Maggie je uskoro ostala bez daha od ushićenja dok je promatrala jezero i šumu kroz čisti stakleni pod helikoptera. Preletjeli su planinski hrbat i želudac joj se načas dignuo. »Moje jezero!« pokazao je Carrick ispod sebe. Pojavio se otok, sasvim malen, gusto obrastao šumom, gotovo savršeno okrugao osim manjih nazubljenih dražica. Uskoro su po­ tom sletjeli na malen helidrom koji odozgo nije izgledao većim od novčića. Kad se motor ugasio, tišina je došla kao melem za Maggine uši. Iznenadila se kad je shvatila da su joj noge kao od gume dok joj je Carrick pomagao da siđe, pa je sjela na ravan kamen upijajući okolinu a Carrick se bavio provjeravanjem helikoptera. Helidrom se nalazio na otvorenoj travnatoj nizini uz rub vode, a pet-šest metara dalje staza je vodila u gustu šumu. Maggie je s divljenjem promatrala jezero, obrubljeno planina­ ma s druge strane. Čula je zatim kako se približava Carrick pa se okrenula, da bi se našla licem u lice sa zadihanom nemani od zvijeri koja je slinila. S dvije zvijeri.

»Vučjaci!« rekla je sa zaprepaštenjem. »Upoznajte se s Barakielom«, rekao je Carrick smiješeći se, »jednim od sedam arhanđela, koji ima vlast nad munjom. Barakiel! Pokloni se!« Divovski sivi pas se poklonio, položivši glavu na prednje šape. »A ovo je Zerakiel. Njegovo ime znači Božja zapovijed. Zerakielov je posao vođenje duša na sud. Zerakiel! Pokloni se!« Drugi se pas poklonio a Maggie se nasmijala. » Z n a m da sam luda, ali vi ste sasvim ludi!« » O n i ne će ustati dok im to ne dopustim. Dodirnite im glavu.« »Ustanite, lorde Barakiel!« reče Maggie polažući ruku na nje­ govu čupavu glavu. Pas skoči na noge. »Ustanite, lorde Zerakiel!« I Zerakiel skoči na njezin dodir. »Zera je zapravo ženka«, nasmiješi se Carrick. » O n d a lady Zera.« »Skraćeno Zera i Bara. Irska izreka za vučjaka: Krasan kad ga maziš, strašan kad ga dražiš.« On je značajno pogleda, dok su mu oči blistale od nečega što je izgledalo kao sumnjičav smijeh. Maggie je pocrvenjela zbog dubljega smisla. Prvo rumenilo toga dana. Pokušala je odvratiti njegovu pozornost od svojih užarenih obraza. »Onda, tko se za njih brine?« »Ja, kad sam ljeti doma, ali ako cijelo vrijeme dolazim i od­ lazim, ima jedan stariji Tomov klon koji dovesla i ostane ovdje kao čuvar. A zimi sve zatvorimo i oni dođu sa m n o m u Carrickross. Nailazi li to na vaše odobravanje?« Dobro, obrazi su joj se ohladili. »Zasada ne ću zvati Irsko društvo za zaštitu životinja.« I dok su dugonogi Bara i Zara skakutali ispred njih, zašli su među drveće. Nekoliko minuta poslije ona je zinula od čuda kad se pred njom pojavila kuća. Ništa je nije pripremilo za ljepotu i izvornost te građe­ vine, sa sjajnim drvenim zidovima boje meda, s velikim ostakljenim prozorima prema jezeru i visokim strmim krovom ovješenih streha koji je kanda lebdio nad kućom.

»Izgleda nekako kao brod!« uskliknula je. » O n a tu pluta, čini se da će svaki čas zaploviti, kao brod u času porinuća u jezero!« »Pogodili ste od prve!«, reče Carrick s izrazom iskrenog zado­ voljstva. »Dođite unutra pa ćete vidjeti koliko imate pravo.« D o k su se penjali kamenim stubama i ulazili u kuću vidjela je da je njezin dojam bio ispravan. Krov je doista lebdio iznad građevine, oslanjajući se na drvene rogove. Carrick joj je dopuštao da sve upija očima, da se nagleda do mile volje. S ushićenjem je zurila u prostranu unutrašnjost. Svjedo je obilno prodiralo kroz velike prozore, cijeli je prostor blistao. Drveni okvir kuće oslanjao se na široku zrakastu platformu sagrađenu oko debla starog hrasta. Polirana klupa okruživala je deblo i Maggie je lako mogla zamisliti Carricka s knjigom i pićem dok mu psi leže kraj nogu. Po prirodi ili nacrtu grane velikog hrasta razdvajale su se na takav način da je svaki put kad bi podignuo oči s knjige mogao zuriti u daljinu preko jezera. »Švicarska obitelj Robinson!« uskliknu ona. » M o ž d a « , priznade Carrick. »Mašta iz djetinjstva. Ali to ne­ mojte objaviti!« Maggie uzdahnu. »Zamislite da se vaša mašta bavila kraljem Arthurom i vitezovima Okruglog stola. Mogli ste završiti s cijelim dvorcem.« O n a mu se vragolasto naceri. »Usput rečeno, moj se članak ne će podvrgavati nikakvoj cenzuri. Sloboda tiska i tako dalje!«To ne znači da je do tada napisala ijedno slovo. Nekako, kao da se jednostavno nije mogla usredotočiti.

C

oppelia je bila mrtvački blijeda. Netko je pokušao ubiti njezinu kći. Slatku nedužnu Ashling čiji je jedini zločin bio to što je

naglavce upala u zamku koju je postavila Honoria Granville. Ali Honoria nije kriva za taj nasrtaj na život njezine kćeri. To je Cop­

pelia pouzdano znala. Uostalom, imala je Honoriju na nišanu, sta­ rica se užasavala od pomisli da bi svijet mogao doznati za njezinu izvanbračnu vezu i dijete koje se iz te veze rodilo. Sada se ne bi usudila dignuti ruku na Ashling. Večernje su se sjene izduživale, puzeći preko poda i kreveta na kojem je ležala Ashling, mramorno blijeda ispod zdravog tena na površini. Modre su mrlje krasile njezine tanke ruke na mjestima gdje joj je uzimana krv i gdje je bilo prikopčano intravenozno hranjenje. Vladala je posvemašnja tišina osim zvuka njezina plitka daha i tihog šuma raznih medicinskih aparata koji su nadgledali njezine vitalne funkcije. Uzevši kćerinu mlohavu ruku, Coppelia nježnu pritisnu usne na nadlanicu. Te su ruke još bile čudesno dječje, glatke, nenaborane, mekane, osim otvrdnuća na desnom kažiprstu zbog beskrajnog sti­ skanja kamere. Njezini ovalni nokti bili su bez laka, uglačani do sjaja, odrezani na praktičnu dužinu. Na jednom prstu se vidio neznatan znak od zaručničkog prstena. Sestre su ga skinule i dale Coppeliji da ga čuva. Baština Granvilleovih, dvokaratni besprijekorni dragulj,

brušen u obliku markiza, optočen teškim zlatom, vrijedan kraljevske otkupnine. No, Honoria ga sad može uzeti, i sretno joj bilo. Suza je zasjala u kutku njezina oka, treperila jedan trenutak, zatim se prelila, ostavljajući crn trag maškare na n a p u d r a n o m obrazu. Postoji li doista neki luđak na slobodi, serijski ubojica koji je iskoristio prigodu da njezinu kći napadne u planini, mahnitac ko­ jega prati sreća, ako se tako smije reći ? Ili je to netko tko je osobno kivan na Ashling? Te ako je tako, zašto? Vrata se otvoriše i ude bolničarka, pogleda Ashling i medicin­ ske aparate, dobaci Coppeliji kratak sućutan smiješak i opet izađe. Carrickross, zaključi Coppelia. Koji bi drugi razlog uopće mo­ gao postojati? Naravno, to ne objašnjava umorstvo Kate O'Leary ili napad na Jaspara, ali što ako su oni bili samo mamci da se odvrati pozornost dok je prava meta bila Ashling? Sto ako je netko želio spriječiti vjenčanje jer bi tada cijelo imanje pripalo Rossu koji bi ga, za razliku od Carricka, vidio kao vlastitu kašicu prasku i začas ga upropastio? Sjajno! U tom slučaju svi Granvilleovi, osim Rossa i Honorije, točno pristaju u zadani okvir. Misli su joj se vrtjele u krugu, ali ništa nije bilo jasno osim činjenice da je Ashling otrovana. Neidentificirana toksična tvar nađena je u boci limunade koju je toga jutra ponijela na jahanje. Uzorak je hitno poslan u Dublin na analizu, ali sve je upućivalo na Ehuovu kesicu koja mu je nestala. On je policiji bio otkrio tajni plemenski naziv otrova, navodno kršeći tabu, iako irska policija nije zagrizla u takvu vrstu besmislice. Nisu ga uhitili i čak je Coppelia morala dopustiti kako nije nimalo vjerojatno da bi on uporabio svoj otrov. A ako je njegov motiv bio zaštita Jasparovih interesa, onda se treba sjetiti da je i Jaspar bio napadnut. Tako to nije imalo smisla. Osim ako i to nije bio nevjerojatno mudar dvostruki blef. Ipak, kakva god istina bila u vezi s Jasparom i Kate O'Leary, Coppelia je bila sigurna da Carrickross leži u korijenu napada na Ashling. I to je još vjerojatnije kad se uzme u obzir da nitko osim Honorije, njezina privrženika Rajesha i same Coppelije, nije znao da vjenčanja zapravo ne će biti.

Ponovno je poljubila kćerinu ruku dok joj je srcem prostrujao strah. Sto bi bilo da je Ashling umrla ne doznavši nikada istinu i ne doznavši nikada koliko je ona stvarno voli? O Bože, na to se nije usudila ni pomisliti. Na sreću, nađena je na vrijeme, zahvaljujući Rossu, i liječnici su bili optimistični da će se potpuno oporaviti. Bude li sve u redu, u bolnici su pristali da se ona za nekoliko dana premjesti u Carrickross, prepuštena skrbi Honorijina privatnog liječnika i privatne bolničar­ ke koja će nad njom neprekidno bdjeti. Coppeliji bi bilo draže da su s njom smjesta odjurili u Dublin, ali morala je priznati da bi dugačko putovanje u takvu stanju moglo biti nerazumno. Coppelia je odlučila produžiti boravak u hotelu Kerry Eden, da bi stalno bila pri ruci ako je Ashling ustreba. Uzdahnula je i uhvatila se za čelo, nevjerojatno zabrinuta. Na taj zvuk Ashling se malo pomaknula. Oči su joj se nakratko otvorile, zatim opet sklopile. »Evo, evo«, zapjevušila je Coppelia kao da je Ashling još di­ jete. » M a m a je ovdje. Nemoj se bojati. I, vjeruj mi, ovaj put ne ću nikamo otići.«

Chiarissima www.bosnaunited.net

M

aggie je proživljavala san. Nalazila se kraj rasplamsale vatre u kaminu, u mekanom naslonjaču i s čašom biranog Shiraza

u ruci, dok su joj irski vučjaci ležali kraj nogu a Carrick Granville,

velik kao sam život i dvostruko čaroban, sjedio sučelice. Nije možda bilo najzgodnije vrijeme da zapodjene formalan razgovor, s obzirom na nehajno raspoloženje koje je u njoj izazvalo vino, ali nije mogla ispustiti iz vida činjenicu da mora napisati čla­ nak. Stavila je digitalni magnetofon na stol između njih i nagnula se naprijed s izrazom za koji se nadala da pokazuje profesionalnu pozornost. Ali, k vragu, ako joj se nije smijao, ipak su njegove oči žmirkale i treperile na pomalo podrugljiv način, kao da ona pred njim samo glumi novinarku. O n a ga zauzvrat strogo pogleda. Mag­ gie O'Keefe ozbiljno shvaća svoj poziv. Nitko se ne će s njom rugati, ponajmanje on. »Dobro«, rekla je i provjerila je li uključen magnetofon. »Car­ rick Granville, vama laskaju da ste jedan od najzelenijih arhitekata današnjice. Prema vašem mišljenju, koje korake moramo poduzeti kao nacija da smanjimo onečišćenje okoliša koje ostavljamo za sobom? I koje korake vi osobno poduzimate?« Maggie se naslonila, dok se Carrick, govoreći o omiljenoj te­ mi, upuštao u dugačka objašnjavanja o tome kako možemo učiti od Kine ugledajući se u njezinu dalekosežnu politiku održive gradnje. Odsjaj vatre plesao je po lijepo rezbarenim crtama njegova lica dok

su mu oči sjale i plamtjele od usredotočenosti na predmet. Njegove graciozne, snažne i umjetničke ruke dočaravale su izlaganje u zraku. O p e t se našla pred karizmatičnim muškarcem kojega je srela kraj fontane u noći Ivanjskog plesa. »Tako, vidite«, nasmiješio se stigavši na kraj zanesenog mono­ loga, »građevine moraju biti zdrave izvana i iznutra.« » H m , da, to nas dovodi do pitanja koje vam namjeravam po­ staviti otkad sam vidjela članak o vama prije nekog vremena. Bila je ondje slika vaše građevine Indo koju ste projektirali u Tokiju. Du­ guljasta kutija od betona i čelika utisnuta između dva uredska bloka nasred ulice, a nigdje na vidiku biljke ili stabla. Gdje se onda ta kutija od opeka uklapa u vašu zelenu viziju?« »Pa, bio je vrt unutra, Maggie. Bila je to narudžba ekskluzivne kompanije koja se bavi nakitom, tako da su uredi i radionice smje­ šteni na dva kata oko vrta. Na taj način, umjesto da gleda na nepri­ jateljski grad, građevina gleda unutra na vlastito središte. Zamisllio sam je tako da odalečuje grad, štiteći svoj mirni prostor.« »Kakav divan projekt«, dahnu Maggie. »Zvučite kao da ste iznenađeni.« » N o , krivo sam razumjela nacrt«, reče ona osjećajući trunak krivnje. »Mislim da ste također krivo razumjeli mene, Maggie.« Carrick joj očima zadrža pogled. Bože, istina je. Krivo ga je razumjela. Potpuno krivo. » N o , to nije nikakvo čudo, zar ne?« branila se. »Vidite kako ste vi krivo razumjeli mene. Vidjeli ste me samo kao nemilosrdnu no­ vinarku, spremnu da upotrijebi i zloupotrijebi svakoga tko joj dođe na dohvat ruke.« Zatim ga je izravno pogledala. »Mogu li smatrati da ste promijenili mišljenje o meni?« »Valjda jesam«, reče on suho. Šutio je nekoliko trenutaka zureći u vatru, vrteći vino u čaši. » N o , stric Jaspar vas silno voli. Znam da mnogo puta s njim postupamo kao s dvorskom ludom, ali Jaspar ima dobro srce i zna biti vrlo osjedjiv usprkos svoj svojoj halabuci.« Maggie je bila iznenađena i dirnuta njegovim odgovorom.

Zatim je dodao šaljivo: »Hoćete li sve ovo upotrijebiti u član­ ku?« »Razumije se da ne ć u ! « On pokaza na magnetofon i podiže obrvu. Maggie se nagnu naprijed da ugasi magnetofon, ali ga ipak osta­ vi upaljena. »Nije važno. Mogu to poslije izbrisati.« Bila je zbunjena osjećajući da se mora vratiti na formalni ton intervjua i nastaviti na­ pad. Nalazila se u opasnosti da izgubi dobar glas. »Dobro. Vratimo se vašoj slici čovjeka koji se brine za okoliš. Kako se mirite s činjenicom da vozite onaj visokolitražni helikopter vani na helidromu? Je li to slučaj >radi kako ja kažem<, prije nego >radi kako ja radim
»Moj Bože! Vi me doista prezirete?« reče Carrick jetko. »Vi dakle sebe smatrate moralno nadmoćnom osobom. Znate, vi ste snob, jer ste prema meni i mojoj obitelji pokazivali prijezir od samog početka samo zbog naših povijesnih korijena!« Smrtno pecnuta, Maggie je skočila na noge. »Gotovo je! D o ­ sta je bilo!« Zgrabila je magnetofon sa stola. »Vidite, ne mogu se s tim nositi. To jednostavno nije moj svijet. Zašto bih uopće vodila razgovor s nekim poput vas?« Carrick je također ustao i suočio se s njom, s lica su mu sije­ vale munje. »Je li to način kako obično pravite intervjue, gospođice O'Keefe?« Uporaba njezina naslova i prezimena kao da ju je pljusnula po licu. Maggie je odjednom osjetila potrebu da zaplače. Okrenula se i žurno izašla iz kuće. D o k je hodala prema jezeru suze su počele kliziti niz njezino lice. Noge su joj lupale po daskama malog drvenog mola a zatim je, zbog nekakva hira, ušla u čamac koji je ondje bio vezan. Čamac se opasno zanjihao i ona je naglo sjela. Obrisala je suze iz očiju i zurila u spokojno jezero. Srce ju je boljelo. Bila je također svjesna da je od sebe napravila najveću bu­ dalu. Prekoračila je nevidljivu crtu i više nije bilo povratka. Nakon prilično duga vremena neki ju je nagon natjerao da pre­ ko ramena pogleda na kuću iza sebe. Carrick je polagano išao prema molu. Zatim se našao pokraj nje, cipele su mu bile u razini njezinih očiju. »Maggie?« Glas mu je bio tih. »Što?« Nije ga ni pogledala. »Razmišljao sam...« rekao je blago. » O n o je trebao biti inter­ vju. Ali meni nije sličio na intervju.« O n a je sjedila i šutke gledala u glatku površinu jezera. »Znate li na što je to sličilo?« nastavio je gotovo nehajno i čučnuo do njezine razine. »Sličilo je... sličilo je na svađu dvoje lju­ bavnika. I što bi to moglo biti po vašem mišljenju?«

To je bio trenutak istine. Maggie je slegnula ramenima. »Možda... možda je to zbog toga što je meni stalo do vas«, rekla je i srce joj je palo u pete zbog rizika kojemu se izložila. »I meni je stalo do vas.« Nagnuo se prema njoj. »Maggie, dajte mi ruku.« Uhvatila ga je za ruku. Bila je topla i snažna, iz nje su potekli tanahni drhtaji i prostrujali njezinim tijelom. Privukao ju je na mol i stisnuo u blaženu utjehu svoga zagrljaja. Dugo su se držali tijesno jedno uz drugo, a onda ju je Carrick nježno odveo u kuću. Unutra je njezine ruke položio na svoja ramena, gledajući je ozbiljno u oči. Na njezinu je licu još bilo tragova suza. Blago je pružio prst i njime klizio po njihovu tragu preko obraza sve do usta. »Meni je doista žao«, rekla je pomalo zagušenim glasom, go­ tovo šapćući. »Meni je... meni je...« Njegov je prst dotaknuo njezine usne i ona je umuknula. A zatim se odjednom opet našla u njegovu zagrljaju dok su im se usta tražila sa strašću koju nijedno od njih nije do tada upoznalo.

M

aggie se još jednom probudila da bi osjetila kako Carrickovo tijelo klizi iznad nje i prodire u nju. T m u r n o se svjetlo

cijedilo kroz zastore i mogla je čuti kako vjetar bičuje stabla oko

kuće. Omotala je noge oko njega i na svoje čuđenje smjesta krenula prema orgazmu. Njegovo se prodiranje produbilo kad je osjetio da mu ona odgovara, jer se savijala u luk i podavala pa su zajedno stigli do savršena, drhtava i slatkobolna vrhunca. O n a se zatim sklopljenih očiju naslađivala naknadnim potresi­ ma i ponovno potonula u san. Opet se probudila zatječući toplinu i čuđenje i tijelo uz tijelo i Carrickov glas koji je blago mrmljao ljubavne riječi i draškao je po zatiljku. Bio je divan, od seksa je gubila svijest. Očekivala je to, uostalom, imao je mnogo prakse, ali nije bila pripremljena za dubine nježnosti, za osjećaj da je nekomu važna i dragocjena, da je ljubljena. Carrick se naglo pridignuo u sjedeći položaj, svaka mu je žilica u tijelu bila napeta. »Što je?« upitala je ona. »Isuse, kako sam mogao zaboraviti!« Oh ne, pomisli Maggie cinično, dok ju je srce naglo zaboljelo u grudima. Sada će se sjetiti nekog hitnog sastanka u Moskvi...

»Oprosti, Maggie, tek sam se sada sjetio. Danas je godišnjica smrti mojih roditelja.« I Maggie sjedne. » O h , jadno moje! To je strašno!« Uhvatio ju je za ruke i pogledao potamnjelim i smućenim očima. »Maggie, smrt naših roditelja svima nam je nanijela nena­ doknadivu štetu. Ako se katkada čini da živim na mračnoj strani, to je zbog toga. O svemu ću ti pričati drugi put. Ali sad se moramo vratiti. Baka se na ovaj dan uvijek penje na planinu, ona i Rajesh, a poslije njihova povratka imamo misu zadušnicu.« Maggie ga poljubi. »Nema problema, bit ću gotova za tili čas.« Carrick uze mobitel, upali ga i pričeka da se pojavi signal. Na­ smiješio se, pomalo postiđen. »Isključio sam ga cijelo vrijeme dok smo bili ovdje, nisam htio da n a m smetaju. Bi li se kladila da ću naći pet-šest poruka?« I Maggie je bila isključila svoj mobitel zbog istog razloga. Divila mu se ponovno dok je pozorno preslušavao poruke. » O Bože!« Maggie poskoči. »Što je?« Carrick je pogleda s nevjericom. »Ashling! U bolnici je! Netko ju je otrovao!« Ashling! Sva alarmna zvonca počeše opet zvrndati u Magginoj glavi. »Kriste! Je li dobro?« » N e znam.« Carrick poče užurbano preslušavati ostale poru­ ke, dok mu se lice nije napokon malo razvedrilo. »Da, da, dobro je. Na svu sreću čini se da nije progutala sav otrov.« Opet mu se natmurilo lice. »Misle da bi to mogao biti Ehuov otrov... onaj što ga je izgubio...«

Honoria je s grozom gledala visoku stijenu koja se nadnijela nad ledenjačko jezero i sablasnu sumaglicu koja se na sve jačem vjetru penjala preko vrha najviših litica. Bolestan se miris dizao iz velika bokora cvijeća koje je nosila u naručju, bili su to ljiljani i ruže, po­ grebno cvijeće.

Slijedili su put koji je Honoria dala usjeci u planini kad više nije bila sposobna odjahati do jezera na to godišnje hodočašće. Za­ prežna se dvokolica približila rubu provalije i tada su ugledali pod­ muklo jezero. Okrutni ga je ledenjak iskopao u njedrima planine i činilo se kao da drijema, ledeno, bezdano, mrtvo. Kakve su izglede imali njezini nedužni sinovi da prežive njegove stjenovite dubine, onako svezani uz žene? Jezero je ležalo zaklonjeno u dubokoj planinskoj uleknini, vjetar ga je jedva mogao namreškati. Rajesh je zaustavio dvokolicu, zapeo kočnice i zatim pomogao Honoriji da siđe. Poljubio ju je u nadlanicu, zavirio duboko u njezine oči i ohrabrio je bez riječi potvrđujući da je i danas s njom, baš kao što je bio prigodom svake obljetnice smrti Williama i Davida. O n a je njegovu ponudu prihvatila s polusmiješkom. Uhvatio ju je ispod ruke pa su skupa pošli do ruba stijena i pogledali u hipnotičke dubine. Zapuhnuo je vjetar i Honoria se malo zaljuljala, dok se Rajeshov stisak pojačavao. Vrijeme, svi su je tješili, vrijeme će to zaliječiti. Ali nitko nju nije razumio. Nitko osim Rajesha nije razumio veličinu gubitka koji je pretrpjelo njezino srce. Zauvijek je izgubila troje djece. Podignula je ruku i prosula cvijeće dolje u jezero koje se njihalo na vjetru dok je padalo na glatku mrtvu površinu. Milo cvijeće cvijetu. Zbogom! Sljedeći stihovi navoda došli su joj nepozvani: Mislila sam da ću kititi tvoju bračnu postelju, mila djevo, a ne posipati tvoj grob. I s tim riječima kao da se pojavila Ashling, Henryjeva kći Ashling, čije se blijedo lice uplelo u njezine misli kao prijekor. Zadrhtala je dok se hladnoća, tu je uvijek bilo hladno, probija­ la kroz nabore njezina debelog crnog kaputa. Možda nikada više ne će doći ovamo. Pješčana se ura brzo prazni. Ali nije sasvim prazna! Još je ostala jedna stvar da se obavi prije nego što će laka srca poći u grob, posljednje djelo koje će osigurati da njezina tajna, ona grozna tajna koja je progoni pola stoljeća, bude pokopana s njom. »Nastavimo prema vrhuncu, Rajesh.«

Rajesh pogleda prema mnogo grubljem, strmijem i opasnijem putu koji je vodio prema rubu klisure što se nadvila nad jezero. Uvi­ jek je bilo dijelom njihova obreda da se na taj dan popnu do vrha gdje bi stali na rub, držeći se za ruke, i zurili u vrtoglavu provaliju ispod sebe. Sad je primijetio kako se gruba trava i vrijesak povijaju pod vjetrom i kako se olujni oblaci još skupljaju na zapadu. »Rani«, rekao je nesigurno, »bojim se da se sprema oluja. Možda bismo se, ovaj put, ove godine, trebali vratiti.« Pogledala ga je kako je znao da će ga pogledati, isturene brade, izazovno. »Ne, Rajesh. Ne ću iznevjeriti svoje sinove. Popet ću se do mje­ sta odakle su pali, kao što sam uvijek činila i kako ću uvijek činiti dok ima daha u mojem tijelu.« »Dobro, onda se barem malo odmorimo da prikupimo sna­ ge«, predložio je blago, diplomatski, i poveo je da sjedne na obližnji kamen nadajući se da će možda promijeniti mišljenje. »Noge mi više nisu mlade kao nekada.« Uvijek ju je pokušavao nježno razu­ vjeriti prije nego što bi joj se izravno suprotstavio, bojeći se da bi time mogao još više učvrstiti njezinu odluku. »Samo pet m i n u t a « , pristala je ona i bezuspješno pokušala zatomiti lagano stenjanje. On ju je sa zabrinutošću uhvatio za ruku.

Ashling je otvorila oči pri svjedu ranoga jutra i nasmiješila se majci koja je spavala na stolici kraj njezina uzglavlja, naslonjena na krevet, uspijevajući na neki način da i dalje izgleda elegantno. Kao da je osjetila promjenu, Coppelia otvori oči. »Ashling! Ti si b u d n a ! « »Zdravo, majko«, reče Ashling slabašno, gledajući s čuđenjem razne cijevi na sebi i slušajući kapanje lijeka iznad glave. »Što ja ovo radim? Oh, sjećam se... Bilo mi je zlo... Jesam li bila... na planini?« »Pst, draga!« Coppelia je nježno pomilova po licu. »Liječ­ nici misle da je limunada koju si popila bila otrovana. Ali nemoj se

brinuti, imamo puno vremena za pitanja i odgovore. Sada je važno da čuvaš snagu i nastojiš da ti bude bolje.« »Učinilo mi se da je čudna okusa. Bila je gorka«, prošapta Ashling, »pola sam je prolila.« Hvala Bogu što je to učinila! Coppelia zatomi uzdah shvaćajući da je ta jednostavna činjenica spasila život njezine kćeri. »Jesam li zbilja bila bolesna?« Suze navriješe u Coppelijine oči. »Da, ne ću ti lagati. U jed­ nom trenutku bilo je jako kritično.« Usiljeno se nasmiješi. »Ali ti si borac, Ashling. Baš kao ja. I bit će ti dobro. Uvjeravam te, sve će biti u redu.« Ashling ju je tada pogledala u čudu, ležeći mirno, naslađujući se rijetkim osjetom majčine ruke na svojoj koži i kosi i jednako rijet­ kim izrazom blagosti na njezinu licu. Zatim je sklopila oči i potonula u spokojan san. Kad se poslije probudila, sunce je koso padalo preko kreveta, pod njegovim je zrakama Coppelijina kosa plamtjela kao vatra na bijelom pokrivaču gdje je opet bila položila glavu. Ashling ispruži ruku i nježno pomilova jedan sjajni uvojak, zatim ga omota oko prsta. I odjednom osjeti da joj je dobro na tom mjestu, tu sa svo­ jom majkom. Bolje mjesto od onoga na kojem je dugo prebivala. I onda joj dođe nepozvana misao: Netko me je pokušao ubiti! I zatim: Maggie je imala pravo. Poslije dugo vremena Coppelia se pomaknula i podignula glavu, smiješeći se što vidi kako u nju zure Ashlingine oči. Ashling progovori vrlo tihim glasom: »Majko.« »Molim?« »Mislim da bih željela otići doma.« Coppelia pruži ruku i pomilova je po kosi. »I hoćemo, vr­ lo brzo, čim nam to dopuste liječnici. Ross bi volio da se vratiš u Carrickross gdje te može liječiti obiteljski liječnik, a ja...« »Ne, sigurno n e « , prekinu je Ashling. »Ja želim poći doma, majko, natrag u Dublin. Zauvijek.«

Coppelijino srce malko poskoči. Možda će se naposljetku stva­ ri riješiti same od sebe. »Ali... što je s Rossom?« upita nesigurnim glasom. Kutovi Ashlinginih očiju se ovlažiše. »Ja ga još volim, samo... samo nisam više u njega zaljubljena. Razumiješ li što želim reći?« Pr­ sti joj se tjeskobno uhvatiše za rub plahte. »A ne znam pouzdano ni kad se ta promjena zbila.« Pokuša se lukavo nasmiješiti. » N i za sebe nisam bila sigurna... ali sve je to bila nekakva bajka, rekla bih. Pustila sam da me nosi glamur, uzbuđenje oko svega toga. Ali sada znam, za bajke je vjerojatno najbolje da ostanu između korica knjige.« Coppelia obrisa prstima Ashlingine suze. » Ž a o mi je, draga. Iskreno mi je žao. Znam da sam griješila u prošlosti, ali uvijek sam samo željela da budeš sretna. A Ross Granville nije, niti je ikada bio, muškarac koji bi te usrećio.« Ashling spusti glavu. » Z n a m to sada, ali morala sam sama naučiti. Ipak, bio je to divan san dok je trajao.« Na licu joj se na­ čas pojavi tugaljiv smiješak ali brzo iščeznu. »Ali sada su napokon otpale ljuske s mojih očiju. Imala si pravo, nešto je trulo na imanju Carrickross. Leži li to u mjestu ili u samim ljudima, nisam posve sigurna. Znam da zvuči dramatično, ali mislim da bi me to proždrlo kad bih ostala. Već me je počelo proždirati.« I nagla spoznaja pogodi Coppeliju, kao da joj se nož zabo u srce: ona je odigrala ulogu u toj mračnoj sudbini, u zlu koje je sada pružilo krakove da ščepa njezinu kći. O n a je odigrala ulogu u odr­ žavanju mržnje na životu, mržnje koja je njezinu kći gotovo stajala glave. Potresena tim otkrićem, ona teturavo stade na noge. »Majko!« Ashling baci zabrinut pogled na njezino lice. »Što je? Izgledaš kao da si vidjela duha.« Coppelia odagna rukom njezinu zabrinutost. »Ne, ne! Dobro mi je. Ne brini se. Samo... samo igle i pribadače i baloni koji pra­ skaju...« Pokušala se nasmijati, ali iz nje je izbilo stenjanje. »Samo moram u zahod.« Zgrabivši torbicu, Coppelia odjuri iz sobe.

to je nešto hladno, gnjilo, rastočeno, to je prokletstvo što razara sve one koji ga nastoje iskoristiti za vlastit probitak i dovodi u opasnost živote nedužnih koji se bezazleno nadu na njegovu putu. Oh, Bože! Coppelia udari šakom po upravljaču, pozdravljajući kao kaznu ubod bola koji joj je pritom prostrijelio ruku. Kad samo pomisli koliko je bila u zabludi. Koliko glupa! Tako strašno, strašno obuzeta vlastitim osjećajem nepravde da je zbog toga njezina nedužna kći zamalo platila glavom. Ali ne više! Netko mora napraviti prvi korak, pa ne bude li to Honoria, bit će sigurno ona. I tako će se posljednji put suočiti sa svojom neprijateljicom. Neka vulkan provali i izriga svoje dugo skri­ vane tajne. Istina će ih sve osloboditi, uključujući Ashling. A bude li trebalo platiti cijenu, ona će je sama platiti koliko god bila visoka. Ubacila je kola u brzinu, kotači su škripili po šljunku dok je jurila hotelskim prilazom i nastavila prema glavnoj cesti. »Danas je kraj svemu, Honoria!« zaklinjala se. »Danas je Sud­ nji dan za tebe i mene! Zbog pritiska koji ju je sada prisiljavao da žurno stigne u Carrickross nije se obazirala na ograničenja brzine kroz selo, i ruka joj je frustrirano lebdjela iznad sirene Lotusa dok se jedva suzdržavala da ne pomete s ceste pužući traktor. Kad ga je pretekla, pristisnula je papučicu do kraja, skrećući na pokrajnji put koji je vijugao kroz šumu između kamenih zido­ va imanja Carrickross. Za tren oka našla se pred glavnim ulazom, projurila kroz kapiju i spustila se prilaznim putem koji su natkrivale krošnje drevnih stabala. Tek kad je izbila iz šume i bila nadomak kući zapazila je kako je nestalo ranijeg sunca a plavo se nebo već namrštilo. Prikladna pozornica za prizor koji će se odigrati, pomislila je i tmurno se osmjehnula. Zakočila je ispred ulaza, iznenađena što vidi kuharicu sa širo­ kom pregačom i njezina namrgođena sina koji su stajali na stubištu kao nekakav dvočlani odbor za doček. Ali koga god su čekali, to nije bila ona, jer su jedva bacili pogled u njezinu pravcu. Umjesto toga napinjali su oči prema zapadu gdje su se nagomilavali oblaci kao veliki crni souffle na nebu. Coppelia potrča uza stubište.

»Želim vidjeti gospodu Granville«, rekla je bez uvoda. »Molim, kažite joj da sam ovdje.« Noreen pritisnu grudi rukom. » O h , gospodo Morrison, niste došli zbog... Je li Ashling dobro?« Toliko se zaboravila da je uhva­ tila Coppelijine elegantne ruke, stežući ih s izrazima sućuti. » O n a je u redu.« Coppelia se nespretno istrgnu iz stiska, osjećajući da joj je ta nenadana toplina poljuljala uobičajeno drža­ nje. »Mnogo joj je bolje, hoću reći. No, sada doista moram vidjeti Honoriju Granville. Smjesta.« » O h , ne možete, rekla bih. Gospodarica nije ovdje.« Noreen klimnu glavom prema sinu. »Sigurno, zbog toga smo Sean i ja straš­ no zabrinuti, je li tako? Otišla je u planinu. O n a i Rajesh.« Videći izraz potpunog nerazumijevanja na Coppelijinu licu, pokazala je rukom prema planini koja se uzdizala nekoliko milja zapadno od kuće. »Ceanngairiff. Onaj veliki vrh tamo. Danas je godišnjica smrti dvojice njezinih sinova i njihovih žena. Hodočašće na koje ide svake godine. Malko bolesno, ako mene pitate...« »Nisam vas pitala«, reče Coppelia poprimajući zapovjedni izraz. »Hodočašće ili ne, ja je moram odmah vidjeti. Moram dobiti natrag svoju kći. Pretpostavljam da imate broj njezina telefona?« »Mislite broj mobitela?« Noreen odmahnu glavom. »Zbilja nemam. Gospodarica ne drži do mobitela i sličnih stvari. Besmisle­ ne novotarije, takom ih ona naziva. Jednostavno ćete morati čekati dok se ne vrati odozgor, gospodo Morrison.« »A čak kad bi i imala mobitel, gore ionako nemate signala«, dodade Sean. Val gnjeva i frustracije preli Coppeliju. Ovo se ne bi smjelo događati! Trsila se da svlada prizvuk srdžbe u glasu. »Kad će se otprilike vratiti? To morate donekle znati!« » N o , u tome je stvar, vidite.« Noreen se namršti, uhvati se za kut pregače i poče ga nervozno gužvati. »Obično su do sada već bili natrag.« Pogleda na sat. »Jedva imaju vremena da se vrate na obiteljski skup u tri sata... Uvijek se održava poseban obred u ovoj prigodi.« Nakašlja se da pročisti grlo. »Lagala bih ako kažem da

1

nisam zabrinuta. Jesam. Jako. Naročito zbog toga što se kvai vrijeme. Uopće mi se ne sviđa izgled onih oblaka.« Ona uzdrht i. »I vjetar se stalno pojačava. A ako je ružno ovdje dolje, u planini će biti deset puta ružnije.« » N o , ako ste toliko zabrinuti, zašto niste nekoga poslali da ih potraži?« Coppelia škripnu zubima. »To bi sigurno bilo logično učiniti.« Noreen prijeđe u obranu. » Z a r se nisam upravo spremala po­ slati Seana? Tom je odveo psa veterinaru a nitko od Granvilleovih momaka nije ovdje. Osim toga, nisam željela telefonirati i stvarati paniku bez dobra razloga. Zar nismo imali dosta toga u posljednje vrijeme, misleći da na nas vreba serijski ubojica?« Gužvanje prega­ če postade još snažnije i žešće. »Isuse Kriste! Gospodo Morrison, mislite li da je serijski ubojica mogao napasti gospodaricu i Rajesha? U planini bi bilo stotinu načina da ih ubije. Sigurno, oni su samo par ostarjelih umirovljenika. Pali bi bez ikakve borbe, ja bih rekla.« Meni je žao serijskog ubojice koji stane na put Rajeshu, pomisli Coppelia. Zatim nestrpljivo zakoluta očima. » O h , ne govorite glupo­ sti, ženo! Trebali ste nekog poslati da ih potraži. Tu nema isprike.« Noreen se nakostriješi. »Nije to tako jednostavno. Gospodarica ne voli da je uhode, kako ona kaže. Jedanput se prije razbjesnila kad su kasnili, a moj Tom pošao gore da ih potraži, zabrinut da konj možda nije izgubio potkovu ili...« Coppelia nije mogla povjerovati. »Konj? Hoćete reći da je gospođa Granville odjahala gore?« »Nije odjahala«, reče Sean. »Honoria je ostarjela, to je sigur­ n o ! Uzeli su zaprežnog konja i dvokolicu.« »Gospoda Granville, hoćeš reći«, reče Coppelia naglašeno, podsjećajući ga na njegov položaj. »Vidim da netko mora ovdje pre­ uzeti odgovornost.« O n a se okrenu na peti i siđe niz stubište, dajući Seanu znak da je slijedi dok je Noreen za njom gledala razjapljenih usta. »Ti! Ulazi u kola. Odvest ćeš me uz planinu do toga jezera.« » N e u tim kolima!« Sean je pogleda preko krova Lotusa. » N e bismo prešli ni pet metara onom stazom. Uništili bi ovjes i amorti­ zere. Sigurno, tamo su same rupe i kamenje.«

Coppelia od bijesa udari šakom po krovu. » O n d a moraš imati nešto bolje od ovoga. Land-Rover? Kažem ti, nemam vremena za gubljenje!« Sean je samo slegnuo ramenima, a zadihana se Noreen već spu­ štala dok joj je vjetar podizao pregaču i lijepio šumu kose preko lica. »Gospodo Morrison, Sean bi mogao osedlati i poći da potraži gospodaricu. To bi bilo najbolje u svemu. Idi, Sean! Idi, osedlaj jedno­ ga od konja, dok ja idem skuhati šalicu čaja za gospodu Morrison!« Sean slegnu ramenima i nevoljko pode. Noreen povjerljivo spu­ sti glas i tiho reče. »Gospode Bože, potpuno je izgubljen otkad su blizanci otišli u Švedsku, u ludnicu! Ne znam što bih s njim počela! Niti jede niti spava niti...« Ali na njezino zaprepaštenje Coppelia je ostavi u pola rečenice i pojuri poput paklenih hrtova za Seanom. »O Kriste, ona će poći s njim!« promrmlja Noreen križajući se. »A sam Bog može znati koga vraga ona sprema. Gospodarica će poludjeti ako se ta Morrisonova pojavi baš danas kad ona tuguje za sinovima.« Boreći se s vjetrom koji je žestoko puhao oko ugla kuće, pošla je za njima i gotovo pala na koljena od zahvalnosti kad je čula šum propelera koji je nadjačavao vjetar. Hvala Kristu, Carrick je doma! On će znati što treba činiti. Okrenula se i pohitala mu u susret. Ali njezino olakšanje bilo je kratka vijeka jer je još jedan zvuk dopro do njezinih ušiju, natječući se sa klepetanjem elise na helikop­ teru. Bio je to tutanj konjskih kopita praćen poznatim tandrkanjem. Zaprežni konj i dvokolica stigli su kući, živi i zdravi iako malo neuredni. Ali od gospodarice i Rajesha nije bilo ni traga ni glasa. Dok je Sean odvodio zapregu prema konjušnici, Coppelia je po­ hitala prema Carricku koji je izlazio iz helikoptera, skupa s Maggie O'Keefe. Tada su se otvorila nebesa i zapljusnula je kiša kao iz kabla. »Carrick! Carrick!« viknula je Coppelia. On ju je uhvatio za raku i nagnuo uho prema njoj da čuje vijest dok se ona nadglasavala s vjetrom. Zatim joj je prebacio ruku preko

ramena, a drugom zagrlio Maggie i s njima pohitao do kućnoga trijema. »Maggie, reci Noreeni da dade Seanu pokrivače i termosice s toplim napitcima ako ih može brzo spremiti, a njega pošalji da se sa m n o m sastane ispred kuće.« » O n je otišao prema konjušnici s dvokolicom«, reče joj Coppelia. » D o b r o « , reče Maggie i pohita u kuću. »Vi pričekajte ovdje, Coppelia«, reče Carrick. »Uzet ću Land-Rover pa ćemo pretražiti planinu.« Coppelia kimnu, smrznuta do kosti, ali zahvalna i utješena što je netko sposoban preuzeti odgovornost. Malo poslije dojurio je Land-Rover iza kuće i zaustavio se škri­ peći po šljunku. Coppelia se požurila niz stubište ali ju je pretekao Sean s punim naručjem pokrivača i termos-boca. Skočio je na suvo­ začevo mjesto i zalupio vratima. Ali tek kad je Land-Rover zagrmio i počeo se gibati Coppelia je shvatila da Carrick nakon svega nema namjere povesti nju sa sobom. O n a se s vriskom baci na kola i zgrabi kvaku na vratima. Car­ rick je bio prisiljen naglo zakočiti, što je njega i Seana bacilo naprijed, a Coppeliju zanjihalo kao krpenu lutku. Ali ona se čvrsto držala i pokušavala otvoriti vrata. Bila su zaključana. Iznutra joj je Sean blijeda lica žurno davao znakove da odustane. Tresući se sva od gnjeva, dok su joj crveni uvojci lepršali oko glave poput Meduzinih zmija, Coppelia se odlučno držala za kvaku. »Carrick, otvorite vrata! Zar ne razumijete? Moram vidjeti Honoriju i moram je vidjeti sada!« Oh, zašto je toliko čekala? Sto ako se Honoriji dogodila nesreća? U tom je trenutku shvatila da će i njezina vlastita budućnost biti besmislena ako je sudbina liši konačnog suočenja s Honorijom Granville. »Uklonite se, Coppelia!« Carrick prijeteći poveća broj okre­ taja. » O v o je obiteljska stvar, a vi niste član obitelji.« »Nije ni o n ! « kriknu Coppelia pokazujući na Seana.

Carrick je srdito zurio kroz prozor. » Z a ime Božje, ženo, pu­ stite ta vrata! Baka je možda ozbiljno ozlijeđena u planini i ja se doista ne mogu baviti vašom histerijom.« Ponovno je ubrzao motor. »Čujte, ako vas moram vući, ja ću vas vući. Zato, učinite nam svima uslugu i sklonite se s p u t a ! « »Jebi se, Carrick!« Podivljalih očiju Coppelia je udarala no­ gom po vratima Land-Rovera. »Kunem se Bogom, ako me ne uzmeš sa sobom, poći ću za vama na vašem najboljem konju. Upravo tako«, zaprijetila je videći njegovo blijedo lice. »Uzet ću Seika, pa ako on ili ja slomimo vrat, ljaga će sigurno pasti na tebe.« Carrickovo se lice oblilo srdžbom. Iskočila je modra žila, viju­ gajući po njegovoj desnoj sljepoočnici. »Samo pokušajte, Coppelia, upozoravam vas... Ja ću... ja ću...« Coppelia ponovno udari nogom u vrata. » T i ćeš što? Ne šalim se, Carrick. Učinit ću sve mogu da vidim Honoriju. I ja te uvjeravam, ako je doživjela nesreću, sigurno će htjeti čuti što joj imam reći.« Oči su joj se napunile suzama dok su se u njoj miješale srdžba i frustracija. Koliko joj je bilo mučno što mora moliti. Ruka joj je i dalje čvrsto držala kvaku dok se on polako kretao, da bi ponovno zakočio videći kako je uistinu kadra dopustiti mu da je odvuče pod kotače Land-Rovera. »Skloni se od kiše, Coppelia!« zaurlao je, gubeći strpljenje. »Ia­ ko ti je košulja mokra, raskvašena šminka kvari željeni efekt. Osim toga, moram birati između tebe i Seana, a tu nemaš nikakvih izgleda. Snaga njegovih mišića bit će daleko korisnija od tvoga sranja!« Br­ zim manevrom naprijed-natrag uspio je olabaviti njezin stisak i zatim odjurio. »Kopile jedno!« Bespomoćna Coppelia gnjevno je lupala no­ gom o zemlju. O n a mora vidjeti Honoriju. Potrčala je ka konjušnici. Nakon jedne milje vožnje, kad je Sean izašao da ukloni s puta granu koju je slomilo nevrijeme, Carrick je s užasom vidio u retro­ vizoru Coppeliju kako ih prati na Seiku! Izvršila je svoje prijetnju. Blijed od srdžbe, iskočio je iz kola, pričekao da se primakne konj i uhvatio ga za uzdu. Objesivši se svom težinom prisilo je ždrijepca da stane.

»Kučko jedna glupa!« Grubo ju je dohvatio i svalio sa sedla. »Riskirajte vlastiti blesavi vrat, ako morate, ali ovo je vrijedan konj.« Usne mu se razvukoše u režanje. » D a mi se toliko ne žuri, kunem vam se da bih vas savio preko koljena i čestito izlupao!« »I u tome uživao, nema sumnje«, prosiktala je Coppelia, istrgnuvši se iz njegova stiska. Isturila je bradu, prkosno, dok joj je u očima još gorio žar borbe. »Upozorila sam vas, Carrick. Upozorila sam vas, ali niste htjeli čuti.« Usprkos srdžbi osjećao je i preko volje divljenje prema njezinu duhu, njezinoj odlučnosti da bude kako ona hoće po svaku cijenu. Potapšao je Šeika po vratu, smirujući ga. Coppelia ga je žestoko tje­ rala, sav se kupao u znoju. Zatim je predao uzde Seanu. »Odvedi ga kući i dobro ga istrljaj. I daj mu napoj s mekinjama. Vodi ga, nemoj jahati«, zapovjedi mu na kraju. Tračak nečega što je sličilo na kajanje preletje preko Coppelijina lica dok je Sean odvodio konja. »Niste mi ostavili izbora. Bila sam očajna.« Carrick se okrenu prema džipu. »A ja nemam pojma o čemu se radi, tako mi života. I priznajem da mi nije nimalo stalo do toga.« Coppelia ga zgrabi za rukav. »Ako mi samo dopustite da po­ đem s vama, Carrick, sve ću vam objasniti.« Kiša se slijevala niz njezino lice i vjetar je po njoj udarao ali ona se snagom volje usmje­ ravala prema jasnom cilju. » O v o je uistinu važno, kunem vam se.« Carrick nikada poslije nije bio siguran je li se tu radilo o hit­ nosti situacije, o nesmiljenosti nevremena ili o iznenadnoj nesum­ njivoj iskrenosti koja je zazvonila u njezinu glasu, zbog čega je naglo kapitulirao. »Ulazite«, zapovjedio je penjući se u džip. »Ali ako budete stvarali ikakvih problema, Coppelia, smjesta ću vas izbaciti, bez ob­ zira na oluju.« Okrenuo je ključ i motor je bučno oživio. » O n d a , što ste mi to htjeli objasniti?« Coppelia obrisa rukom mokro lice, duboko udahnu i poče Carricku puniti uši dugačkom i burnom poviješću svojih odnosa s obitelji Granville.

P

od šibama guste kiše i udarcima hučna vjetra Land-Rover je napokon stigao do ruba ledenjačkog jezera. Coppelia je iskočila

gotovo prije nego što su se kola zaustavila i mahnito počela pretraži­

vati okolicu ne bi li našla kakav znak Honorije ili Rajesha. Ali kraj jezera nije bilo nikakva njihova traga i ništa nije pokazivalo da su ikada bili ondje. Svijala je ruke oko usta i izvikivala njihova imena, ali vjetar je krao njezine riječi i bacao ih u razjapljene jezerske dubine zlokobno mračnog izgleda. Carrick ju je odvukao u zaklon ispod nadvitih litica, okrenuvši se prema njoj da mu može s usana čitati što govori. »Coppelia! O n i nisu ovdje!« Trznuo je glavom prema Land-Roveru, pokazujući da bi se trebali vratiti, pa kad su se opet našli u utočištu kola, oboje drhturavo, upalio je motor i udahnuo život brisačima. »Uključite grijanje, molim vas«, zamolila je Coppelia kroz cvokotale zube. »Već je na maksimumu«, rekao je on i pokazao prema stra­ žnjem sjedištu. »Uzmite jedan od pokrivača koje je Sean ubacio straga. Nisu baš Calvin Klein, ah ipak...« Coppelia pruži ruku i dohvati debeli vuneni pokrivač od cr­ venog tartana. O m o t a se njime kao šalom, zahvalna zbog ugodne topline. »Carrick? Zar ne bismo morali nastaviti?«

Okrenula je upitno lice prema njemu dok je on gotovo hipnotično zurio u brisače koji su u luku brisali kišu što je lijevala po staklu. »Što? Oh, oprostite. I dalje se nastojim snaći u tim vašim ot­ krićima, ali ne uspijevam. Carrickross, Kuća tajni, ha? Ili kuća od karata. Osjećam se kao da je netko naišao i iščupao temelje ispod mene.« On se oglasi kratkim režanjem nevesela smijeha. »Obitelj­ sko stablo kao da se pretvorilo u tanjur špageta gdje korijeni i grane izbijaju na sve strane. Ništa nije onako kako izgleda.« O d m a k n u se postrance da je pogleda. Proći će dosta vremena prije nego što mogne povezati sve konce i svemu dati neki smisao. Vani se pojača­ vao zamah vjetra i Land-Rover se lagano njihao, podsjećajući ga što uopće radi na tom mjestu po nevremenu. »To je šokantno, znam.« Coppelia nakratko spusti ruku na njegovo rame da ga utješi, osjećajući blago iznenađenje što ju je sud­ bina dovela dotle da ona, Coppelia Morrison, nudi utjehu Carricku Granvilleu... bilo kojem Granvilleu... a ipak, ona je duboko voljela jednog Granvillea. Henryja. On ubaci Land-Rover u brzinu. »Samo se nadam da se ni­ su dovezli do vrha prije nego što je zaprežni konj pobjegao«, reče. »Ako se to dogodilo plašim se najgorega. Gore nema nikakva zaklo­ na.« Pokaza rukom i ona razabra grub strmenit put što vodi uzbrdo između stijena. »Vidite li put... ondje?« Coppelia je napinjala oči da vidi kroz kišne mlazove i poleglu maglu. »Valjda je Rajesh ne bi odveo gore u ovakvim okolnostima? To bi bilo samoubojstvo!« » N e bi«, složi se Carrick. »Možda nisam njegov najvjerniji navijač, ali znam da je toliko razuman. Možda su se popeli prije nego što je počela kiša.« Na obrazu mu se trgnuo živac. »Moji... moji roditelji su pali s ruba one litice ondje, i to je postalo mjestom bakina hodočašća. Svake godine bez iznimke, kakvo god vrijeme bilo, ona dolazi i stoji upravo na onom mjestu, okružena tužnim odavno mrtvim duhovima svojih uspomena.« Koplje sažaljenja probi rupu na Coppelijinu oklopu. I ona je znala kako se ponaša majčino srce.

»Carrick«, upita ona oklijevajući, »što će biti ako se konj pro­ peo dok su još bili na putu prema vrhu?« On joj dobaci brz pogled. »Bolje da na to i ne pomišljamo.« »Izuzetno je strmo. Može li Land-Rover svladati taj uspon?« Carrick kimnu. »Može, ali bude li imalo sreće to ne će biti potrebno. Slutim gdje bismo ih mogli naći. U svakom slučaju, uzdam se u pomoć Božju.« Džip se glasno pobunio kad je Carrick okrenuo kotače udesno, a zatim poskočio i jurnuo uz rub jezera, ponirući tako oštro da je Coppelia zastenjala i instinktivno se ruka­ ma oduprla o komandnu ploču. »Opustite se, poznajem ovaj teren«, reče Carrick, dok je škripa njegovih zubi govorila da laže. Ali Coppelia se čvrsto držala u strahu za život. »O Bože, koliko još ima?« »Nije daleko, uvjeravam vas. Pogledajte naprijed i lijevo.« O n a se zagleda kroz vjetrobran, jedva je uspjela vidjeti ispred njih nešto mračno u obliku četverokuta. Nekakva građevina? »Sto je t o ? « »Kamena koliba. Sklonište za planinare, predviđeno upravo za ovakve prigode kad vrijeme postavlja zamke neopreznim ljudima.« »I vi mislite da će oni tu biti?« Carrick kimnu. »Sigurno se nadam da je tako.« Koliba je ležala na blagoj padini, zaklonjena od najgorih ele­ mentarnih nepogoda zahvaljujući jednoj izbočini vrletnih stijena. Carrick se zaustavi najbliže što je mogao, zatim oboje izadoše i pješice nastaviše ostatkom puta, duboko pognute glave, boreći se da zadrže tlo pod nogama. Carrick pruži ruku i uhvati Coppeliju za zapešće, vukući je za sobom dok nisu stigli do kolibe. Oklijevali su trenutak, zatim Carrick podiže ruku i gurnu. Drvena se vrata otvoriše širom i oni uđoše, dok se Coppelia jedva usuđivala disati. Potom, s velikim olakšanjem, ona ugleda dobrodošlicu rasplamsale vatre. Rajesh je klečao i ubacivao treset u malenu peć na kojoj je ključao kotlić, dok je u polutami kolibe iza njega, osvijetljena žuć-

kastocrvenim žarom iz otvorenih vratašca peći, ležala Honoria na nižoj razini priprostih kreveta na kat, omotana pokrivačima. Imala je sklopljene oči. Coppelia nije mogla suspregnuti sitan proplamsaj likovanja videći gdje leži njezina najljuća neprijateljica. Carrick priskoči krevetu, razdiran između olakšanja i hitnosti. »Rajesh, hvala Bogu da sam vas našao.« Oči mu preletješe na H o noriju. »Isuse, je li baka dobro? Izgleda kao da je...« Rajesh prinese prst k usnama s upozorenjem, ali na zvuk Carrickova glasa Honoria je širom otvorila oči. Okrenula je glavu tražeći ga. »Carrick!« zovnula ga je slabašno. »Jesi li to ti?« »Da, ja sam, bako«, reče on i hitro kleknu kraj njezina ležaja. »Kako si? Toliko smo se brinuli.« D o k je Carrick zaklanjao Honorijin vidik, Coppelia se neopažena i smirena spustila na nizak drveni stolac tik do vrata, i dalje omotana pokrivačem od tartana. Rajesh je u nju upiljio oči u ko­ jima se mržnja miješala sa sumnjom. O n a mu je hrabro uzvratila netremičnim zurenjem. Rajesh je prvi sklonio pogled u stranu, dok su mu osjećaji ostali skriveni iza duboko upalih očiju. Ali istini za volju, Coppelia nikada nije pomislila da će tako biti. Sada kad je taj trenutak napokon došao, pojma nije imala kako bi trebala nastupiti. Honoria nije više bila ponosna i jednaka su­ parnica, tako svedena na krhku, vjerojatno ozlijeđenu staricu čije je kraljevstvo spalo na prljavu kolibu za promrzle planinare na padini neprijazne planine. I postajući žrtvom, priznade Coppelia, protivni­ ca joj je oduzela ono što je trebalo biti čas njezina najvećeg trijumfa. »Carrick, molila sam se da ne odem pred Stvoritelja prije nego što mi se pruži prilika da ispravim neke nepravde.« Honoria oslobo­ di unuka iz slabašna zagrljaja, zatim stisnu njegove snažne preplanule ruke svojim pepeljastim staračkim prstima. Glas joj je bio tanak, kao puka nit nekadašnje snage. Carrick se uznemiri i upitno pogleda Rajesha. »Dogodila se nesreća.« Rajesh se mirno susreo s njegovim

pogledom. »Ispala je iz dvokolice. Ništa nije slomljeno, mislim, ali također je...« »Ispala iz dvokolice?« Carrick ponovi srdito. »Kako si mogao dopustiti da se takva stvar dogodi? Dužnost ti je bila da paziš na nju!« »Dosta, Carrick!« naredi Honoria, s tračkom svoje stare trpkosti. »Rajesh nije imao nikakve veze s tim. Ja sam navaljivala da se odvezemo dvokolicom do vrha iako se vrijeme pogoršavalo. Moralo je biti kako sam ja htjela. Uvijek mora biti kako ja hoću.« »Rani, molim vas«, prekinu je Rajesh, »nije važno. Nemojte se uzrujavati. Odmarajte se. Morate se odmarati.« »Odmarat ću se«, obeća ona blago. »Ali ne smije na tebe pa­ dati prijekor zbog mojih pogrješaka. Bila sam srdita, Carrick. Htjela sam nastaviti put i tako sam, opirući se, gurnula Rajesha iz dvoko­ lice, zgrabila uzde i sama potjerala konja uzbrdo. Kotač je udario u gromadu. Ispala sam. Tako treba pokuditi moju tvrdoglavost. Rajesh nije ni za što kriv.« Carrick zaklima glavom. »To je bilo čisto ludilo, bako!« O n a se nemoćno zahihota. »Možda. Ali očaj i budalasta oho­ lost prave luđake od svih nas. I kao što svi znamo, oholost dolazi prije pada, u mojem slučaju doslovce.« Carrick se nasmiješi i stisnu joj ruke, a pred očima mu trenu­ tačno bijesnu slika mlade žene pune duha kakva je nekoć bila nje­ gova baka. »I tada se konj propeo?« » D a « , reče Rajesh koji je sada palio svijeće i razmještao ih po kolibi. »Ali znali smo da će se vratiti kući pa smo tako čekali pomoć.« Honoria se mrzovoljno naceri. »Rajesh je htio sam poći po pomoć, ali mu nisam dala da me ostavi ovdje. Kakva sam ja stara jogunasta nasilnica! Zar nisam, Rajesh?« »To je istina, memsahib«, reče Rajesh smiješeći se. »I reci Carricku kako smo zatim otkrili da njegova bezdušna baka ipak ima srce... ali slomljeno srce...« O n a sklopi oči od umora.

Natmureni Rajesh kimnu. »Vaša je baka imala lagan srčani udar. Potres prigodom pada...« »Ne, ne, nije p a d « , prošapta Honoria sklopljenih očiju, »nije to samo od pada... nego užasni događaji u Carrickrossu... od toga sam oronula...« Oklijevajući, Coppelia stupi naprijed. Honorijine se oči opet otvoriše, šireći se od zaprepaštenja. »Zdravo, H o n o r i a « , reče Coppelia blago, prilazeći da stane iznad nje. Ali ta Coppelia, obraza crvenih od hladnoće, sjajnih očiju i na oskudnu svjetlu, divlje kose koja je na kiši potamnjela do lju­ bičaste boje, nije bila žena čiji je glas Honoria prepoznala. Nestala je moćno odjevena, savršena diva iz visokog društva, a njezino je mjesto zauzelo to stvorenje divljeg izgleda, s grubim crvenim šalom od tartana oko ramena. Honoria mignu i Rajesh se brzo ispriječi, posežući instinktivno rukom za bodežom na boku. Carrick mu zaustavi ruku. »Nemoj, Rajesh! Coppelia, izabra­ la ste potpuno pogrješno vrijeme. Toliko ste dugo čekali, još malo vremena ne bi vas ubilo, ali šok bi mogao ubiti...« Nedovršena re­ čenica zazvonila je u zraku. »Osim toga, ne možemo gubiti vrijeme. Moram bez oklijevanja odvesti baku u Carrickross.« Samo nije bilo odmah jasno kako će to izvesti ne pogoršavajući njezino stanje. » N e ! « prosikta Coppelia, gurajući se pokraj Rajesha. » N e mogu riskirati... ona bi mogla... Njoj se mora sada reći.« Honoria obliza ispucale stare usne. »Što? Što se mora meni reći?« Carrick je malo oklijevao, zatim uzdahnu. »Bako, ima nešto što moraš znati. Vjeruj mi, važno je, i Coppelia nije došla sa srdž­ bom, zato pokušaj ostati mirna, molim te.« »Nije došla sa srdžbom? O n d a ona nije nekadašnja Coppe­ lia Morrison koju sam poznavala!« Honoria se nemoćno pokuša pridignuti na lakat, ali Carrick je nježno vrati na ležaj i namjesti pokrivače. Njezino se čelo nabora od jada. »Pusti me da sjednem, Carrick! Još nisam mrtva, pa ako se moram sučeliti s ovom jeziča­ vom babom, ne ću to učiniti u ležećem položaju!«

D o k ju je Carrick poslušno pridizao da sjedne napola naslonje­ na na njegovu ruku, Coppelia je osjetila olakšanje. Bilo je utješno vidjeti da u staroj vještici još ima poneka iskra i da još nije spremna otići pod ledinu. »Dobro, što je to tako hitno da moraš sa mnom govoriti na mojoj samrtnoj postelji?« Iako je bilo očito da je još vrlo slaba, našla je dovoljno snage da se prkosno zagleda u Coppeliju. » N a tvojoj samrtnoj postelji?« naruga se Coppelia. » N e bih rekla. Ali Carrick ima pravo, nisam ovamo došla sa srdžbom.« Ali još dok su te riječi napuštale njezina usta ona ih je poricala u glavi. Osjećala se srdito. A kako i ne bi? Kako bi mogla osjećati išta dru­ go osim žestoka gnjeva prema toj ženi? Zatim pomisli na Ashling, koja leži blijeda i bolesna u bolničkoj postelji, i srdžba se ponovno rasplinu. »Tražim samo da me saslušaš. Hoćeš li, Honoria? Hoćeš li saslušati što imam reći?« Kapljice pljuvačke izletješe iz Honorijinih usta dok je skupljala ostatke snage i nastojala uspravnije sjesti. » D a ja slušam? Prokleta bila! Ti slušaj i dobro slušaj.« O n a ušutka Carricka koji ju je na­ stojao smiriti. »Već si me jedanput pokušala uništiti kad si zavela moga muža i htjela mi ga preoteti. Ali to ti nije bilo dovoljno pa si kopala i tražila po blatu i kanalizaciji da vidiš možeš li naći još neko oružje protiv mene.« Glas joj je imao leden prizvuk. » O h , koliko si se morala naslađivati kad si napokon otkrila moju bijednu tajnu!« O n a uperi drhtav koščati prst u drugu ženu. »I sada želiš likovati u svojoj pobjedi, izložiti me ruglu pred obitelji i cijelim svi­ jetom, objelodaniti moju sramotu i okaljati sve što mi je najdraže, Granvilleove i Carrickross. Planiraš da mi preostale dane na zemlji pretvoriš u pakao!« Prst joj se sam premjestio na ovratnik, podižući ga s grla kao da se guši. »Rani!« Rajesh sav izvan sebe pade na koljena pokraj nje. »Molim vas, to nije dobro za vas. Dopustite da lisica kaže svoje i zatim ode!« Ali Honoria ga gotovo nije čula. Za nju je u toj prostoriji po­ stojala još samo jedna osoba, Coppelia. Usta joj se zgrčiše. »Ali što ti znaš o onome što sam ja podnijela, Coppelia Morrison? T k o si

ti da sebe određuješ za sudca mojoj duši ? Ja sam plaćala i plaćala i plaćala za svoje prijestupe, toliko da sam katkada mislila kako ću poludjeti od patnje. Da nije bilo Rajesha, sigurno bih šenula pa­ meću. Ali nisam mogla sebi priuštiti tu raskoš i jedan dio mene, dio koji je s godinama postajao sve manji i manji, sve beznadniji, nikada nije prestao vjerovati da će jednog dana... da će jednog dana sve doći na svoje mjesto.« Bez daha, iscrpljena, s rukom na prsima, sklopila je oči na trenutak. »Molila sam se da jednog dana nađem... ali nije bilo suđeno...« »Bako«, reće Carrick zabrinuto. »Bako, osjećaš li bolove?« »Bolove?« ona klimnu glavom. »Ja uvijek osjećam bolove. Godinama već osjećam te bolove, bježeći od njih, Carrick. Ali oče­ vidno nisam bježala dovoljno brzo.« Njezino se raspoloženje naglo promijeni, u njemu se gotovo slutilo divljenje dok je Coppelia i dalje u nju zurila. »Planirali smo da te ubijemo, znaš«, reče joj gotovo u razgovornom tonu. »Nakon svih onih prikrivenih prijetnja. Nakon svih besanih noći koje si nam zadala! Mrtvi ne mogu više škoditi živima.« Carrickove se oči raširiše od zaprepaštenja dok je razmišljao o djedu Henryju i glasinama koje su pratile njegovu smrt. Na trenutak je nastala tišina, prekidala ju je samo kiša koja je lupkala po krovu kolibe i vjetar koji je zavijao u klisurama kao na­ vjestitelj smrti. Tada Honoria opet progovori, ovaj put odmjerenim tonom. »Ali tvoj trijumf je isprazan, Coppelia, jednako kao što će biti kratkotrajan, usuđujem se reći. Sad ništa više nije važno što mi mo­ žeš učiniti. Moje je srce sve slabije. Bude li Bog dovoljno dobar pa me još malo poštedi, otputovat ću natrag u Indiju. Ondje sam bila sretna. Iako je kratko trajalo. Carrick?« O n a mu pruži ruku. Bila je lagana i krhka, osušena poput grančice u toplini njegove ruke. »Predajem ti Carrickross da se o njemu brineš. Oduvijek je bio dosuđen tebi. Oprosti glupoj starici što je pokušavala zavarati sudbinu u svoju korist.« O n a leže iscrpljena ali čudnovato vedra. »Sada možeš prijeći na najgore, Coppelia Morrison. Izloži moju

sramotu komu god hoćeš.« O n a zastade, pričeka, spremna da se otvoreno suoči s najgorom noćnom morom. »Samo naprijed, C o ­ ppelia«, izazivala ju je, dok Coppelia nije ništa poduzimala, samo je šutke stajala i gledala u pod. »Čekala si tako dugo. Nemoj me sada razočarati.« Vani je vjetar urlao jače nego ikada. Unutra je vatra pištala i pucketala. Činilo se da cijeli svijet zadržava dah. Naposljetku Coppelia ispusti snažan drhtav uzdah. »Ti si iz­ gubila kći, Honoria. Na neki način, i ja sam izgubila svoju kći. Zbog straha od tebe i od onoga što si mogla njoj učiniti otkrivši da je živa, upustila sam se u okrutnu igru, postala sam njezinom >maćehom< kojoj je bilo zabranjeno da je javno drži svojim djetetom, opipljivim dokazom moje ljubavi prema Henryju i njegove ljubavi prema meni. Da bih uvjerljivo igrala tu ulogu, morala sam zatomiti sve materinske osjećaje. Morala sam skrivati svoju ljubav prema njoj, čak i pred so­ bom. Jučer sam je umalo opet izgubila, ovaj put zauvijek.« Na svoju sramotu osjećala je kako joj se oči pune suzama. Bijesno je zatreptala da se opet usredotoči na Honoriju. »Nisam to do tada shvaćala, ali sada znam da bi patnja bila nepodnošljiva. Ti kažeš da si patila, da si godinama patila zbog svoga gubitka, ali ti nisi izgubila svoje dijete, Honoria, dala si ga drugima, kao što sam i ja dala Ashling.« Iz nje načas bijesnu srdžba, zatim se ponovno pribra, stežući čvršće tartan oko sebe, kao da je sputavanjem ruku i tijela mogla obuzdavati tu srdžbu. »Ali tu postoji vrlo važna razlika: ja sam dala Ashling da zaštitim nju, a ti si dala svoju kći da zaštitiš sebe! Točnije, bacila si svoju nevinu, ali neželjenu kći u neku sirotinjsku indijsku četvrt kao smeće! Oh, ne želim reći da nisi očajavala zbog toga, makar malo. Čak ni ti, Honoria, ne možeš biti lišena svih ljudskih osjećaja i usuđujem se reći da si ih čak uspjela uskladiti sa zdravim razumom. Možda si mislila da je to bilo za dobro djeteta.« Ona uzmahnu ru­ kom kad je Honoria pokušala govoriti. »Vidiš, Honoria, već smo kroz sve ovo prolazile. Sjećaš li se? Nema svrhe da to poričeš. Ja znam za dijete i znam da ono nije bilo dijete tvoga muža. On je bio bolestan čovjek. Previše bolestan da bi začeo dijete. I tako, da bi izbjegla rastavu i sramotu, da bi očuvala dobar glas, dala si drugima svoje jadno malo kopile. Prognala si svoju kći od doma i ognjišta.«

Njezin glas naglo otvrdnu. »Ali je Timothy, tvoj muž, umro kad je tvoja kći još bila djetešce. Pa zašto je onda, iz čiste pristojnosti, nisi potražila dok si još mogla na neki način ispraviti nepravdu koju si joj nanijela? Ponos, je li to bilo po srijedi? Onaj neoprostivi granvilleovski ponos koji obiteljsko ime i gomilu kamenja u šupku Irske stavlja iznad samoga ljudskog života?« »Coppelia, molim vas!« Carrick je prosvjedovao, dok su se posljednji ostatci boje cijedili iz Honorijina lica ostavljajući je blije­ du kao truplo. »Njezino srce! Nemojte to potezati, to je okrutno i nepotrebno. Prijeđite na stvar i završite s tim.« » O k r u t n o i nepotrebno, zaista mislite tako?« Coppelia ga pogleda s gađenjem. »Razmotrite činjenice, Carrick. Napuštanje ne­ dužna djeteta je okrutno i nepotrebno!« Njezine se oči opet svrnuše na Honoriju, probadajući joj lubanju kao da mogu iznijeti na vidjelo misli koje vrebaju ispod nje, a glas joj postade jedak. »Zašto? Zašto si to učinila?« »Sto se to tebe tiče?« Honoria odjednom vrisnu, a suze joj se skotrljaše niz lice. »Zašto me toliko mučiš, prekopavajući stari pepeo? Zašto je tebe briga što sam to učinila?« »Zato...« Coppelijina koljena kao da iznenada zadrhtaše. O n a duboko udahnu i uspravi se. »Zato... što sam ja ta kći. Tvoja kći.« Eto. Rekla je. Napokon je rekla. Njezine su riječi pale kao kamen u lokvu, stvorivši valove koji će se trajno širiti, još dugo nakon što je umuknula. Sleđena od zaprepaštenja, Honoria je zurila blijeda kao krpa, zatim su joj se usta otvorila s užasnim krikom gnjeva i nijekanja. » N e ! N e ! N e ! « Ruke su joj se stisnule kao kandže. »Rani!«

Rajeshov je krik bio tjeskoban.

»Rani!«

»Dosta! Zar je želite ubiti, Coppelia? Pričekajte vani, molim vas!« Carrick je uhvati za lakat i pokuša je izvesti iz kolibe, ali Cop­ pelia ga žestoko odgurnu od sebe. »Ne, Carrick, ne želim je ubiti, ne sada, iako mi sve donedav­ no ništa ne bi pružilo veći užitak.« Honoria je sada jecala u Carrickovu zagrljaju. Snažni jecaji po­ tresali su njezino tijelo, kao da je krivnja koju je nosila sve te godine

napokon provalila branu. »Zašto to govoriš?« protužila je. »Moja kći je mrtva! »Imaš li dokaza za to? Jesi li vidjela njezino mrtvo tijelo? Jesi li tugovala kraj njezina groba kao što si tugovala za svojim sinovi­ ma?« Coppelia odmahnu glavom. »Nisi, naravno da nisi!« Lice joj poprimi žalostan izraz. »Sada, kad bi ovo bila bajka, ja bih zavrnula rukav i pokazala zgodan madež u obliku polumjeseca koji bi potvrdio da sam Granvilleova, ili bih izvadila zlatan medaljon koji mi je na rođenju ostavila moja majka, pa bismo jedna drugoj pale u zagrljaj, napokon opet sjedinjene. Ali ovo nije bajka, ovo je priča strave i užasa, priča o napuštanju, okrutnosti, čak...« O n a zastade, a glas joj se naglo pojača. » Č a k o seksualnom zlostavljanju.« Riječi su pale kao krvnikova sjekira. Honoria podiže ocijeđeno lice, masku užasa. Rajesh skoči na noge, držeći se rukama za bokove. » N e govo­ rite takve stvari!« prosikta on. »Ubit ćete je svojim lažima!« Carrick podiže ruku uvis. »Stani, Rajesh! Bako, znam da je ovo izuzetno teško za tebe, ali Coppelia mi je sve ispričala prije, i premda sam bio šokiran ipak sam joj povjerovao. U svemu tome ima istine. Molim te, počuj.« » N e ! To je prijevara!« Honoria odbrusi kroz osušene usne. »Coppelia Morrison je surova i okrutna žena. O n a iskorištava moju tajnu, moje grozno breme i krivicu, da me m u č i ! « »Gluposti!« planu Coppelia. »Zašto bih zaboga željela biti u srodstvu s tobom kad to ne bi bila istina? Kakvu korist imam od toga?« » D o s t a ! « kriknu Honoria, pokrivajući uši kao dijete. »Za­ ustavi je, Rajesh! Zaustavi njezine laži, jer uistinu to ne mogu više podnositi!« Pa ispruži ruke prema njemu preklinjući ga. I tada se smrznula. Zapanjeno je zurila u dva para zelenih očiju, tako poznatih očiju upravljenih prema njoj. Jedan par ju je gledao s prijezirom, drugi s ljubavlju i tugom i boli, ali oba para s istinom koja je bila jasno zapisana u njihovim smaragdnim dubinama. Bože dragi na nebesima, kako cijelo to vrijeme nije zapazila sličnost? S osjećajem poraza mlohavo se oslonila na Carrickovu ruku.

» A h ! « Coppelia je promatrala rasplet događaja, iako pojma nije imala što je prouzročilo iznenadan pomak. »Sada mi vjeruješ. To mogu reći.« Honoria je pohlepno zurila u Coppelijino lice tražeći na njemu crte obiteljske sličnosti, da bi napokon zasiktala. »Gdje ti je dokaz?« rekla je žurno, oštro. » D a , gdje vam je dokaz?« upitao je i Rajesh dok su mu se grudi nadimale od osjećaja. »Nije dovoljno iznijeti sumnjive zahtje­ ve. Vi ste pametni, ali ni mi nismo glupi.« » D o k a z ! « kliknu Coppelia. »Imat ćete svoj dokaz. Ja ću vam sve reći a vi onda odlučite je li to dovoljan dokaz. Ali ne ću početi dok stojite i tako mi se protivite.« »Kako želite.« Rajesh joj dade rukom znak da nastavi, zatim kleknu kraj Honorijina ležaja, piljeći cijelo vrijeme u Coppelijino lice, gotovo pohlepno. »Je li svatko udobno sjeo?« naruga se Coppelia. »Dobro, onda ću početi. Jednom davno u Indiji, u malenom selu zvanom Puttaparthi, jedan je Englez, nazovimo ga James, spasio jednu curicu iz pakla na koji ju je bila osudila njezina majka.« Prst joj se naglo ispruži, optužujući. »Ta curica postala je njegova fille auxyeux d'email, pre­ ma baletu Coppelia. Njegova djevojčica pocakljenih očiju! Volio me je na svoj uvrnut način kako neki odrasli vole djecu, ali to je bilo prvi put da je netko prema meni bio ljubazan i, premda je to bilo krivo u očima društva, on me je istinski volio.« O n a podiže bradu. »I ne dopuštam nikomu da ga zbog toga osuđuje. Da nije bilo nje­ ga, tko zna kako bih završila?« Glas joj malo napuknu. » O n me je kupio, znate, kao da sam bila predmet, roba na prodaju, a ne osoba od krvi i mesa. Oh, ne prolijevaj te krokodilske suze, Honoria! A ti me poštedi tih podrugljivih pogleda, Rajesh! To je bila najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi u ono vrijeme, kad moje stvarne majke nije bilo na vidiku, naravno, niti se namjeravala pojaviti.« Coppelia nastavi, ne popuštajući. »Pa zbog toga što me je volio, i zbog moga neobična izgleda, s crvenom kosom i zelenim očima, znao je da iza svega toga leži neka priča. Priča koju ću čuti jednoga dana. Ta je priča počinjala i završavala s tobom, Honoria.«

»Kad ti je rekao?« šapnu Honoria kroz ispucale usne. » O h , ne baš odmah. Kako bi se dijete nosilo s takvim teškim teretom? James je bio mudar čovjek. I osjećajan. Zapisao je cijelu mo­ ju priču u dnevnik, koji mi je ostavio nakon svoje smrti. S dvadeset godina nisam više bila dijete, bila sam jaka žena. Znao je da ću izaći na kraj što god se našlo na mojem putu. I naposljetku, istraživala sam dugo... i našla Carrickross.« »Ali si tajila svoj identitet. Zašto?« zastenja Honoria. » Z a r nisi znala da bih te smjesta prigrlila! Kakva bi to bila radost, opet imati svoju davno izgubljenu kći!« Coppelia hladno slegnu ramenima. »Zašto bih to pomislila? Ti si me bila napustila, za ime Božje! I onda sam te našla u Carrickrossu, u lijepom, veličanstvenom, historijskom Carrickrossu, sjedištu tolikih naraštaja Granvilleovih, gdje glumiš da imaš sretnu obitelj. Sretnu obitelj koja nije uključivala mene! Tada sam te zamrzila, Honoria, iz svake žilice svoga tijela. Zaklela sam se da ćeš požaliti.« Honoriji se presiječe dah dok se prvi komad slagalice uklapao na mjesto. » H e n r y ! « Coppelia kimnu. »U to budi sigurna. Da, Henry. Namjerno sam smislila da ti ga preotmem, ali taj posebni dio plana okrenuo se protiv mene i zadao mi udarac. Zaljubila sam se u njega, Honoria, duboko kako nikada prije ni poslije nisam bila zaljubljena. S tim nisam računala. Ali ne žalim zbog toga, ni na trenutak. Ti njega nisi zasluživala! Ali nisam namjeravala ostati trudna s Ashling.« O n a se uspravi, ponosna kao kraljica u starom crvenom pokrivaču. »Ali, za razliku od tebe, nisam ni požalila što sam dobila kći. Nikada mi nije palo na pamet da je se otarasim.« Honorijine se oči pomaknuše s Coppelije da bi se žudno za­ ustavile na Rajeshu. Ali njegovo je lice ponovno bilo poput maske, s upalim očima. »Rajesh, Rajesh, zar ne vidiš?« njezin se glas pre­ tvorio u tužaljku. »To je moje čedo, to je ona, došla je da me nade! Zar u to sumnjaš?« Na to se Rajesh odlijepi od ležaja i opet se suoči s Coppelijom. Držao se ukočeno, napeta lica, dok se trsio obuzdati silovite osjeća­ je. Njegove upale oči preletjele su po njoj. » Č u o sam vašu priču i

doista, na prvi pogled, ona se uklapa u okolnosti. Ali to nije dokaz. To je na koncu konca samo priča, priča kakvu bi svatko mogao na­ učiti. Svatko pametan!« On zastade, izazovno je prostrijeli blistavim smaragdnim pogledom. »Pokažite mi. Pokažite mi da ste kći Indije. Ak kis des ke hain?« Posljednje je riječi gotovo ispljunuo, bila je to verbalna rukavica bačena kao izazov. Coppelia zabaci glavu i nasmija se. » O h , molim te! Iz koje sam zemlje, doista! Dobro, ako te to veseli: Mein Bharata se hoon. Ja sam iz Indije.« Rajesh je vidljivo reagirao na indijske riječi, zatim ju je opet izazvao. »Kad vas je taj čovjek, taj James, kupio u Puttaparthiju? Koja je to godina bila? Koliko ste vi imali godina?« »Rajesh, molim t e ! « prosvjedovala je Honoria, ali on je podignuo ruku i ona je zašutjela. »Sto je ovo, televizijski kviz?« Coppelia se počela rugati. »Do­ ista si promašio zvanje, Rajesh. Glavni inkvizitor bio bi kao stvoren za tebe. Ali svejedno, kad si ti počeo, zašto ja ne bih završila? Čovjek po imenu James kupio me od nekog prljavog trgovca djecom čiji je pravi posao, naravno, bio prihvatljivo pokriće. Za one koji nisu bili upućeni on je bio >skrbnik< siročadi, a lakovjerni su čak darivali novac njegovu >dobrotvornom društvu
sam ga našao. Dvaput sam je tražio među jadnom djecom koju je kupovao i prodavao, ali nije bila ondje. Ipak sam morao ponovno otići onamo! Jer sada izgleda da ju je kupio u kasnijim godinama, nakon moga boravka ondje. Oh, kako je sudbina bila okrutna s na­ ma! Nikada vam ga nisam spomenuo, rani, nisam vam htio zadati još veće boli.« »Razumijem«, reče Honoria, a oči joj se napuniše suzama. »Dragi Rajesh, uvijek si se trsio da me zaštitiš, ali možda nisi trebao. Djela imaju posljedice i ja sam zaslužila ispaštati svoju krivicu.« Jedna misao pogodi Coppeliju kao grom. Zaprepaštena potegnu Rajesha za još mokar rukav. Čuo se zvuk paranja dok se materijal kidao. »Ti, otrovni gmazu! Ti si i tada bio u Honorijinoj službi! A komu je drugom ona mogla povjeriti da obavi taj prljavi posao? T k o joj je drugi bio tako ropski odan?« Obrve joj se spojiše u žestokom mrštenju. »Ali možda ne toliko odan da nisi mislio i na svoju ko­ rist, nitkove!« Uzmahnula je rukom da ga pljusne, ali Carrick ju je uhvatio za zapešće. »Ti si me prodao, je li tako? Ti si me prodao onom opakom čovjeku. Usne tumhen kitna paisa diya? Koliko ti je platio? Kolika je bila cijena nedužna djeteta?« Pljunula ga je, izgubivši ono što je još bilo ostalo od pribranosti, i gotovo zapala u posvemaš­ nju histeriju. Zatim je rukom pokazala na Honoriju. »Onda, kad je Timothy Villiers umro, uspaničio si se i rekao Honoriji da sam izgubljena! Možda čak da sam mrtva! Tvoja me je pohlepa udaljila od majke!« Carrick ju je pokušavao smiriti, ali ona ga je odgurnula. »Skidajte ruke s mene, Carrick. Ne bojte se, ne ću ga udariti. Ne bih željela prljati ruke!« »To nije istina!« zastenjao je Rajesh dok mu se tijelo grčilo kao da ga je u srce pogodila strijela. » O h , nemoj, Coppelia!« zacviljela je Honoria tiho. »Rajesh nikada ne bi...« Odjednom pritisnu šaku na grudi i proštenja. »Po­ gledaj ga, Coppelia! Pogledaj bolje njegove oči. Već si ih vidjela prije... svaki put kad si se pogledala u zrcalu!« Rajesh podiže oči ispunjene suzama, upravi ih prema Coppeliji. Vrijeme je zastalo dok su zelene oči gledale u zelene oči i Coppelia napokon doznala istinu.

»Oprosti nam, kćeri«, rekao je promuklo. »Oprosti nam ako možeš.« Ali Coppelia je stajala nijemo i nije mogla odgovoriti, cijeli joj se svijet rušio. Dok se Rajesh ponovno spuštao na tlo kraj Honorije, stišćući njezine ruke pjegave od starosti i obasipajući ih poljupcima, pjevušeći blage riječi na hindiju, Coppelia je zablenuto zurila u ostarjeli par koji ju je nekoć davno začeo u ljubavi, zatim je prepustio njezinoj sudbini u tuđoj zemlji. Rajesh! Honorijin ljubavnik? Bože moj, gledano una­ trag sve se složilo... Ali ponosna, bogata Honoria i ubogi domorodac? Nikada! A ipak dokaz je ležao u njoj, u njezinoj bakrenastozlatnoj koži i smaragdnim očima, baštini njezina oca. U njezinoj vatrenoj naravi i ćudi koja ne oprašta, baštini njih oboje. D o k se Coppeliji vrtjelo u glavi, Carrick je promatrao baku i njezina vjernog indijskog slugu. Bože, pa on je doista voli, pomislio je u čudu. Obuzela ga je tuga. Oh, bako, bako, što si učinila od svog života? Koliko si života uništila zbog svoga ponosa i lude tvrdoglavosti? Pogledao je zatim Coppeliju i srce ga je zbog nje zaboljelo. Položio joj je prijateljsku ruku oko struka i osjetio kako drhće. »Budite jaki«, šapnuo je. »Sada barem znate istinu.« Honoria je čula te riječi. » N e cijelu istinu«, rekla je. Ispružila je zatim ruku prema kćeri. » D o d i bliže, Coppelia!« Glas joj je šu­ štao kao suho jesensko lišće. »Sjedni kraj mene i... i kraj svog oca. Ima toliko toga što još ne znaš.« Na Carrickov lagani poticaj Coppelia se pomaknula naprijed kao automat. Honorijine su oči sjale poput očiju mlade žene. »Prvo, moraš vjerovati da te nismo napustili.« Uhvatila je Coppeliju za ruku. Coppelia se nije odmaknula. »Doista, pobrinuli smo se da te smje­ stimo u dobru obitelj, uvjereni da će ti oni omogućiti dobar život. Na žalost, naše povjerenje je izigrano. Zbog razloga koje nikada ne ćemo saznati, oni su te predali nekoj drugoj obitelji kojoj nismo mo­ gli unići u trag, i tako si za nas bila izgubljena.« »Kad smo napustili Indiju«, priključio se Rajesh, »ja sam se iz godine u godinu vraćao da te tražim. Ali sve je bilo uzalud. Nikad

nikakva traga, nikad nijedne glasine ili govorkanja. Bilo je kao da nikad nisi postojala.« »Ali si postojala za mene, za nas oboje«, reče Honoria, »svake sekunde, svakog sata, svakog dana, iz godine u godinu, sve do ovog časa. Uvijek mi se činilo da je dio moga srca ostao u Indiji. Draga moja kćeri, toliko mi je žao.« To su bile riječi za kojima je Coppelia cijelog života čeznula, sad ih je čula. Uz lagan krik spustila se na koljena kraj kreveta i po prvi put od vremena kad je bila čedo osjetila je na glavi milovanje majčine ruke. Kao blagoslov. Carrick je tiho napustio kolibu. Ali dok je za sobom zatvarao vrata, zastao je i zurio unutra na trenutak, uživajući u prizoru. Vatra iz malene peći i plamenovi svijeća osvjetljavali su blještavu sliku na kojoj su Honoria i Rajesh srdačno primali u krilo svoju kći. Popevši se u Land-Rover, počeo je prostirati pokrivače na stra­ žnjem sjedištu pripremajući toplo gnijezdo gdje će Honoria ležati u Rajeshovu zagrljaju na putu do Carrickrossa. Zatim je sjeo na vo­ začevo mjesto i dokono promatrao kako se kišne kapi međusobno natjeruju niz vjetrobran. Trima osobama u kolibi dat će pet minuta, ne više. Kakva god pitanja još imali, to ipak može još čekati. U koli­ bi su ponovno sagrađeni spaljeni mostovi. Šteta ipak što to ne može potrajati. Carrick je zamišljeno grickao zanokticu. U žaru trenutka svi su zaboravili jednu stvar: Henryja i njegovu nesretnu smrt.

Chiarissima

www.bosnaunited.net

P

lamen je lizao i svjetiljka blještala, padajući na jantarne preljeve brendija u velikoj čaši u Honorijinoj ruci i bakrenaste preljeve

Rajeshove kože dok je ležao na sagu kraj njezinih nogu, naslonjen na hrpu svilenih jastuka s kićankama. Vani je tiho rominjala kiša,

podsjećajući Honoriju na njihovo užasno iskustvo u onoj groznoj planinskoj kolibi prije samo dva tjedna. O n a se nehotice strese. »Je li vam hladno, rani?« Rajesh je smjesta bio uslužan. »Nije, nije. Samo sam se naježila od ove grobne tišine.« Sada se on stresao. »Nemojte govoriti o grobu, rani.« »Već je preblizu?« O n a se zloslutno zacereka. Ali noćas još nije bila blizu. Honoria je zadovoljno uzdahnula uživajući u toplini i udobnosti raskošne prostorije i u pogledu na Rajesha koji je na mutnom svjetlu vatre ponovno izgledao gotovo kao mladić. Tomu je pripomogla i činjenica da je njezin vid oslabio, naravno. Zbog te se misli napola nasmiješila, tugaljivo. Počinjala se opet osjećati dobro, sretna sama sa sobom, kakva nije bila godinama. Ako ništa drugo, planina, koja joj je toliko mno­ go odnijela, sada je donijela sudbinska rješenja. Napokon je došlo vrijeme da ostavi prošlost iza sebe i pogleda u budućnost, u ono malo budućnosti što joj je ostalo. Srčani se udari nisu ponovili, iako je još patila od stezanja u prsima kad bi se previše napregnula. Ali nije se zavaravala. Smrt joj

je gotovo bila za vratom. Ali zasada su te posljednje kapi života bile izvanredno slatke. Nema djelotvornijega lijeka nego kad ti se ispune sve želje. »Razmišljala sam«, promrmlja ona. »Stvari su prilično dobro ispale, kad se sve uzme u obzir. Svatko je pobjednik.« Rajesh je pogleda zamišljeno. »Našli smo davno izgubljenu kći.« »A ona je našla davno izgubljene roditelje.« » O n a je također našla davno izgubljenu ljubav između sebe i svoje kćeri.« Honoria kimnu, zatim se nasmija. »Ashling se izvukla iz Rossovih i mojih kandža. Koliko sam pogriješila kad sam se njome onako poslužila! Koliko sam zastranila!« »Jaspar se sretno vratio u afričke ravnice«, nasmiješi se Rajesh, »sa svojim Ehuom.« »Carrick je dobio što mu je bilo suđeno... Carrickross.« »A možda i ženu?« Rajeshove su oči vragolasto bljesnule na svjetlu vatre. » M o ž d a « , složila se Honoria. »Ali pitam se hoću li doživjeti da čujem tapkanje nožica nekog majušnog Granvillea?« On podiže ruku ohrabrenja. »Hoćete, rani. Ali dok čekate, sada smo slobodni još jedanput poći u Indiju.« O n a se nasmiješi, lice joj se smekša. »U Indiju, da. Da, uskoro ćemo poći, ljubavi moja.« Nakratko je zastala. »A Ross će se vratiti svojim sramotnim rabotama... što god one bile.« »A Fintan?« Honoria se namršti. »Fintan je još mlado ždrijebe, još nije sta­ bilan na nogama, ali vjerujem da će jednog dana skočiti više nego ostali.« »A blizanci? Teško da su oni pobjednici... zatvoreni u onoj švedskoj klinici.« »To nije zauvijek, samo dok im se zaliječe ranjene duše.« O n a se slabašno nasmiješi. »Ali znaš, i oni su pobjednici. Ako ništa dru­ go, izbjegli su optužbu za umorstvo.«

»Ali vi još ne vjerujete da su je oni ubili, je li, rani? Uostalom, imali su alibije za napade na Jaspara i Ashling.« » N e , ne vjerujem da su oni to učinili, ali ako me pitaš jesu li kadri ubiti reći ću da jesu. Da, kadri su. Čini se da to nikada ne ćemo pouzdano znati. I sama policija priznaje da više ne nastavljaju istragu.« » O n a jadna kraljica ljepote«, reče Rajesh sjećajući se nje. » O n a je sve izgubila.« » O n a nije bila Granvilleova«, reče Honoria. »I zbog toga nije važna«, promrmlja Rajesh. Honoria mu dobaci oštar pogled, ali ništa ne reče. Sjedili su neko vrijeme šutke, promatrajuću ples plamenova. »A Henry je sigurno bio gubitnik«, reče tada Honoria. »Ah da, H e n r y ! « »Bio je stara budala! O p e t bismo isto učinili.« Stanka. Zatim Rajesh progovori sa žaljenjem u glasu. »Coppelia nam nikada ne će oprostiti Henryjevu smrt.« » N e će, sigurno ne će. Ali trebala bi. To je uostalom bila nje­ zina pogrješka«, izjavi Honoria nerazumno. Rajesh odmahnu glavom. » N e , rani, grijeh je počeo s nama. Njezina je mržnja počela kad smo je napustili. To ju je dovelo do Carrickrossa, i do Henryja. Možemo se samo nadati da joj je srce toliko veliko da se u njemu nađe milosrđa.« On sjede, nježno uze njezinu žilavu ruku i poljubi je. Zatim leže ma jastuke i ponovno se zagleda u žar vatre. »Tako se može reći«, reče Honoria nakon stanke, » d a se moj veliki plan naposljetku lijepo ostvario.« Rajesh ironično podiže obrvu. »Više zbog dobre sreće nego zbog dobre uprave, kako kaže ona izreka.« »Besmislica!« O n a odmahnu rukom i nastavi s velikim za­ dovoljstvom. »Carrickrossu je osigurana budućnost. A Coppelia Morrison je... razoružana. Postigla sam svoja dva cilja.«

Opet su zašutjeli, razmišljajući o krasnoj kćeri koja je donedav­ na bila njihova najveća neprijateljica. »Mislim da je naslijedila moju narav«, reče na kraju Honoria. Rajesh se nasmiješi, ali zadrža mišljenje za sebe. »Rajesh?« »Molim?« »Donesi mi dnevnik. Ne mogu se više igrati skrivača.« »Sada, rani?« » D a . Sada.« Rajesh ustade i pode da iz radnog stola izvadi dnevnik Jamesa Mayhewa. Potom napuni do vrha Honorijinu čašu i ponovno se ispruži ispred vatre. Zatim, dok je Honoria pozorno slušala, poče čitati.

Selo Puttaparthi, Indija — 4. srpnja 1969. Zaustavio sam auto kraj stabla jacarande, izašao i stao u hlad, kao što sam činio svaki put posljednja četiri dana. Plavi zvonoliki cvjetovi pokrivali su prasnu, ispečenu ze­ mlju. Negdje iz blizine kanarinac se oglašavao promuklim pjevom koji se tako loše slagao s njegovim šarenim modroIjubičastim perjem. Pogledao sam na sat, zaklanjajuči lice od sunca. Danas je bilo vruče, gore nego u paklu. Projurio je kukac na višebojnim paučinastim krilima i vratio se da pikira na moje lice. Otjerao sam ga rukom i naslonio leda na deblo, osječajuči grubu i toplu koru kroz tanku tkaninu pamučne košulje. Još samo koji čas. Bacio sam pogled niz ulicu obrubljenu s obiju strana stračarama poput kutija, skrpanim od naročite vrste blata, slomljenih dasaka, pla­ stičnih folija i svakojakih zahrdalih komada valovita lima. Psi su se več skupljali. Gledao sam ih s gađenjem, te prljave životinje šugava izgleda, s rebrima koja su se vidjela ispod kože poput žbica na biciklu, izgladnjele strvine. Vjerojatno zaražene bjesnočom.

Začuo se povik. Otvorila su se jedna vrata, bljujući na ulicu šačicu prljave crne djece u dronjcima. Predstava je trebala početi. Ukočio sam se, srce mije počelo lupati, krv mije vrtoglavo jurnula u glavu. Iznenadio sam se što nitko drugi to nije čuo, ali oni su bili zauzeti svojom igrom i nisu obračali pozornost na mene. I psi su se ukočili, nategnuvši vratne tetive do točke puknuča, podignuli gubice i već po­ činjali sliniti. Tko će danas pobijediti! Ispružio sam vrat i tada ugledao nju — gurao ju je i grubo povlačio mnogo veći dječak. Druga su djeca plesala oko njih, rugajući se njoj, hvatajući je i potežući za kosu. Bila je mršava, svjetlije kože nego drugi, i bila je ponosna. Mogao sam to reći i s udaljenosti. Mala joj je brada bila isturena, izazovna, čak i kad su je kinjili i tlačili nasred puta. Bilo je ozljeda po njezinim mršavim rukama i nogama, a dronjci su joj jedva pokrivali tijelo. Kosa joj je bila nevjerojatna, do struka, kao na Tizianovim slikama, njezinu raskoš nije umanjivala prljavština i blato, iako je vjerojatno vrvjela ušima. Oči su joj bile zelene. Krupne. Bezizražajne. Ispunjene bezna­ đem. Dao sam joj ime Coppelia, la fille aux yeux d'email, djevojka pocakljenih očiju, prema istoimenom baletu. Na trenutak je pogledala ravno u mene i srce mi je poskočilo. Je li primijetila da je promatram već četiri dana? Traži li posebice mene? Dječak ju je grubo gurnuo na sredinu ulice i ona je skrenula pogled. Ostali su načinili krug oko nje. Znajući što se od njih očekuje, psi su ušli u krug, polagano, odižući pažljivo šape od tla, na oprezu, znajući iz prijaš­ njeg iskustva da opasnost, udarac nogom u rebra, može stići odasvud i u svako vrijeme. Činilo se kao da se svijet odjednom zaustavio. Vrijeme se zamrznulo, usredotočeno na samo jedan trenutak. Tada je jedno dijete bacilo kokošju kost u krug i čarolija je prestala, dok su s gotovo iskonskim krikom na kost jurnuli i djevojčica i životinje. Tko pobijedi toga će dana jesti. Djeca su vikala i navijala. Djevojčica je udarala oko sebe, vrištala i reža­ la, žestoka kao divlja mačka. Psi su lajali i urlali, boreći

se s njom i međusobno. Netko joj je dodao štap. Zavitlala je njime kao buzdovanom, tresnula po jednoj psećoj glavi. Pas je zaskičao. Krv mu je izbila na uho i gubicu. Pao je, grčio se, ostao ležati. Drugi su se psi razbježali. Njezini su dronjci bili sasvim poderani, ali ona je likujući stajala šutke jedan trenutak i potražila me opet pogledom, kao minija­ turna keltska ratnica Boadicea. Zatim je podignula plijen, okrenula se prezirno na peti i ponosno otišla. Kupio sam je. Nije bilo cjenkanja. Činilo se da »skrbnik« jedva čeka da je se riješi. Zvao ju je »tatti« i ja sam unatoč oskudnu znanju hindija znao da to znači »govno«. Ta me je riječ ugrizla za srce. Moja lijepa Coppelia, moje boštvo od djeteta s kosom kao na Tizianovim platnima, pa da je tako vrijeđajul Bio bih je kupio bez obzira na cijenu. A dogodilo se tako da su šaka rupija i zlatan sat bili dovoljni da ona postane moja, tijelom, ako ne dušom i duhom. Shvatio sam to već na početku. Duša i duh će zauvijek pripadati samo njoj. Bila je kao zvijer ta djevojčica, kao divlja mačka. Zbog zlostavljanja postala je oprezna, opaka, uvijek spremna na borbu ili bijeg. Ali kad sam je doveo kući, nije pokušala po­ bjeći, premda sam ostavljao nezaključana vrata. Ali kakav je izlaz imala? Kamo bi pošla? Natrag k onima koji su s njom onako strašno postupali, k ljudima koji su mi je pro­ !

dali ne pitajući se ni jednog časa kakav sam čovjek. Indija

Vrela, puna prašine, pogođena siromaštvom, pogibeljna. To nije bilo mjesto gdje se djevojčica, tek izašla iz djetinjstva, mogla sama obraniti.

Toliko joj je morao govoriti zdrav

razum. I tako je ostala, i malo-pomalo smo se naviknuli jedno na blizinu drugoga. Rajesh podiže pogled stigavši do ove prirodne stanke i vidje da Honoria tiho plače. Pomaknuo se da joj pride i utješi je, ali ona odmahnu drhtavom rukom dajući mu znak da nastavi. Malo je oklijevao, zatim poslušao.

Nastavio je čitati, pročitao je cijelu uznemirujuću i zapanjujuću priču, dok je Honoria nepokretno i šutke slušala. Čitao je kako je Jamesu trebalo vremena da zadobije Coppelijino povjerenje, kako je uzmicala svaki put kad joj se približio. Kako je samo jednom pogriješio idući prebrzo, kad je poput moljca kojega privlači plamen pružio ruku da joj pomiluje čupave uvojke, a ona mu zarila zube u ruku tako jako da je potekla krv. Pobjegla je od njega, šćućurila se u kutu i prekriženih ruku uplašeno ga gledala satima dok su joj oči, prodorne i sjajne kao u lisice, vrebale na svaku njegovu kretnju. Na kraju je pobijedila strpljivost. Strpljivost, dobra hrana, spore kretnje i blag glas. Ali usprkos teškoćama tih ranih dana, James je uvijek smatrao da je ona nagrada vrijedna čekanja i tako je čekao svoj čas, kroteći je korak po korak. To je potrajalo nekoliko godina. Ali on je čekao. Naposljetku je Coppelia došla u njegov krevet, uvukavši se tiho pokraj njega, ne govoreći ništa ali pokazujući mu kretnjama da zna što radi i kakav učinak ima njezino mladenačko tijelo na njega. To je bilo ono što je želio. Dobrovoljno mu se podala. I on ju je uzeo. James se samo jedanput vratio trgovcu djecom, da dozna nje­ zinu priču. Zaključio je da joj toliko duguje. S malo financijskog ohrabrenja čovjek je bio sretan da ispljune što je znao. Po njegovu mišljenju, djevojka je bila čedo ljubavi neke europske dame. Znao je to jer je indijski sluga te dame jedanput došao iz Bangalorea tražeći crvenokosu djevojčicu zelenih očiju, ali to je bilo dvije godine prije nego je došla k njemu. I sad je proklinjao svoju sreću! Da mu je barem ranije dopala u ruke! Europska majka bi vjerojatno platila malo bogatstvo da je dobije natrag! Kad je djevojčica poslije prodana njemu, sjetio se Indijčeva posjeta i razmatrao mogućnost da nade roditelje i opet sjedini obitelj. Ali to je bilo previše opasno. Mogao je biti optužen za kradu djevojčice ili strpan u zatvor zbog trgovanja djecom. Zato se okanio te ideje. On je Jamesu Mayhewu priopćio ime obitelji koja je njemu prodala djevojčicu. S tom je informacijom James nastavio slijediti Coppelijinu povijest. Bilo je to krajnje teško, ali naposljetku je sti­ gao do imena koje je tražio: Honoria Granville. Ali tada je već bilo

prekasno. Nije ju mogao, nije ju htio nikomu prepustiti. I tako je između korica tajnog dnevnika čuvao zaključano sve što je doznao. Vrijeme koje nije provodio na radu u diplomatskoj službi James je trošio učeći je engleski i francuski, pričajući joj o »zelenoj i ugod­ noj zemlji« Engleskoj, o književnosti Shakespearea i Dickensa, o poeziji Keatsa i Wbrdswortha, o umjetnosti Constablea i Hogartha. Uživao je darivajući joj svoje znanje kao što je i ona uživala učeći. Kad joj je bilo petnaest godina, odveo ju je u Englesku, govoreći da mu je ona kći, Coppelia Mayhew. Ali tada je Jamesa u punoj snazi pokosio rak koji je harao u njegovoj obitelji. Privremeno je bio dobio bitku ali je odlučio poći u prijevremenu mirovinu i povući se u zabačenu seosku kuću u Hertfordshireu gdje je p o m n o pazio da živi neprimjetno i da obe­ shrabruje posjetitelje. Ali kao Coppelijin spasitelj i ljubavnik, James je dobro znao da bi ga drugi vrlo rado prikazali u potpuno različitoj ulozi razvratnika i pedofila. On je priznavao svoju krivicu, bio je što je bio, ali to nije značilo da bi rado pošao u zatvor, jer što bi onda bilo s njegovom fille auxyeux d'email? S njegovom djevojkom pocakljenih očiju. U posljednjoj godini života, kad je Coppeliji tekla dvadeseta, postao je popustljiviji — što je još moglo biti važno? — i počeo ju pripremati za život u izvanjskom svijetu poslije njegove smrti. Učeći je kako da se nosi sa svakidašnjim stvarima u životu, odveo ju je da se upozna s njegovim odvjetnikom i sa sadržajem njegove oporu­ ke po kojoj će postati vrlo imućna mlada žena. Kupio joj je auto i naučio ju voziti. Na jedini mogući način James je pokušao okajati grijehe — nastojao joj je vratiti njezin život. O n a ga je njegovala tijekom njegovih posljednjih tjedana ži­ vota, klečala je kraj njegova kreveta zadnjih dana preklinjući ga da ostane s njom, moleći ga da ju ne ostavlja samu na svijetu. O n a je bila njegov anđeo, njegova tvrđava snage, njegov razlog postojanja. Na kraju ga je ona nadmašila, dala mu je više nego što joj je mogao vratiti, čak i da nije isteklo njegovo vrijeme. Dnevnik je naglo završavao, nakon niza nepovezanih i teško čitljivih zapisa koje je očevidno s mukom unosio posljednjih dana.

Ali u knjizi je bilo umetnuto pismo, jasno i pomnjivo napisano. U njemu je pisalo: Coppelia, moje zelenooko blago, Dugo sam i pomno razmišljao o tome kako te ostavljam u ovoj Pandorinoj kutiji. Toliko mnogo bola, toliko mnogo patnje i vje­ rolomstva već si podnijela u svojem kratkom životu. A ja sam, vuk u ovčjoj koži, jednako kriv kao drugi. Ali, Coppelia, ovo je tvoja priča i tvoje pravo da doznaš istinu. Dao Bog da te ona oslobodi. Zauvijek

tvoj, James

Honoria je dugo sjedila u tišini, sklopljenih očiju, pošto je Rajeshov glas umuknuo i njegova ruka položila dnevnik na njezino krilo. Oboje je bilo izgubljeno u gorkim žaljenjima i razmišljanjima što se moglo dogoditi. Toliko mnogo mržnje, toliko mnogo gladi za osvetom. Kad se sve razmotri, pomisli Honoria, bogovi su bili blagi prema njima, izabravši pred sam kraj da im ne dosude konačnu kaznu: tako je blizu bilo da Coppelia postane žrtvenim janjetom na oltaru njihove zajedničke mržnje. Zapravo, više zbog sreče nego zbog uprave, jedina je žrtva bio Henry. A Henry je bio stara budala. Da, bilo je mnogo toga zbog čega su trebali biti zahvalni. Ishod je bio bolji nego što su zaslužili. »Usprkos svemu, ona je izvanredna«, reče tada Rajesh. »Da. O n a je sve ono čemu smo se mogli nadati.« Nasmiješili su se jedno drugom i ponovno zašutjeli. »Rajesh, umorna sam, pošla bih u postelju«, rekla je Honoria naposljetku. »Vatra se ugasila.«

A

shling je stresala kapljice vode iz kose izranjajući iz svoga bazena.

. Iako je još bilo rano jutro, temperatura se već penjala prema

dvadeset petom stupnju obećavajući još jedan vreo dan u Los Ange-

lesu. Bio je solsticij, prvi dan ljeta, godišnjica neslavnog plesa u Carrickrossu. Dok se brisala ručnikom, bilo je teško ne pomisliti kolika se golema razlika zbila za godinu dana. Prihvatila je ponudu da radi s Annie Leibovitz, i pogledajte je sada! Ovih se dana osjećala kao posvema drukčija osoba, kao feniks koji je ustao iz pepela, izbrušena i iskovana od kaljena čelika. Žena koja je bila zaručena s Rossom Granvilleom nije imala nikakve veze s njom. O n o je bilo različito razdoblje života, razdoblje u koje se nije željela vratiti. Bila je glupa, povodljiva, zanesena snom koji se prebrzo pretvorio u noćnu moru. Ali nešto je dobro izašlo iz te zbrke. Doznala je tko je bila zapravo njezina majka »oh, ne samo činjenicu da joj je bila stvarna majka, nego tko je bila kao osoba, zbog čega je bila okorjela, doznala je činjenicu da je uspjela preživjeti pakao, a tu je crtu i ona očito na­ slijedila. Nesvjesno je isturila bradu. Da, i ona je preživjela pakao, i kada baci pogled oko sebe, na svoju raskošnu vilu u stilu hacijende u Hollywood Hillsu, mora priznati da je djevojka zaista uspjela. Da, Ivanjski ples je promijenio njezin život, promijenio je sve njihove živote. Coppelia, pošto je prodala kuću u središtu Dublina i preselila se u raskošan apartman na Manhattanu, nastavila je dalje

svoj život. I to vrlo uspješno, ako se može vjerovati u posljednju priču iz tabloida o njoj i mladom američkom glumcu! Honoria je otišla u Indiju s Rajeshom u posjet njihovoj prošlosti. Honoria, još jedna jaka žena, njezina baka. Sada, nakon godinu dana, upravo joj je uspjela oprostiti što se njome poslužila kao mekom u stupici, u rodoskvrnoj stupici, iako je morala vjerovati da Honoria nikada nije doista htjela da ona spava s Rossom i da one odijeljene sobe u Carrickrossu nisu bile tek radi puke formalnosti. Jednog da­ na, u doglednoj budućnosti, možda će je čak zavoljeti. Koliko su one propatile, njezina majka i baka. Ali sve je to sada bila prošlost i u prošlosti mora ostati. Naravno, nikada se nije doznalo tko je ubio Ružu kraljevstva i pokušao ubiti Jaspara i nju. Carrickrossom su i dalje kolale glasine. Jedni su tvrdili da su opaki ludi blizanci na koncu ipak bili ubojice i da je Sean McCarthy davio Jaspara. Drugi su glasovali za Rajesha. Ipak je »onaj divlji Afrikanac« imao najviše izgleda na kladionicama. Hoće li to itko ikada doznati? Je li jadnoj Kate O'Leary, Ruži kraljevstva, bilo suđeno da uđe u anale neriješenih irskih umorstava? Ashling se graciozno primače zidu svoga posjeda i pogleda na Grad Anđela, Los Angeles, koji se poput skupocjena dragulja ugni­ jezdio u dolini ispod nje. Iza nje je bio suhi pustinjski lanac planina Santa Monica, a ispred nje nova novcata budućnost.

Nyambeni Lodge, Kenija » O h , kakvo blaženstvo!« Jaspar se opuštao u jakuziju pod vedrim nebom, dok je sunce žeglo njegovu već preplanulu golu kožu, a čaša džina i tonika s ledom ležala na dohvat ruke. Iz blizine je dopiralo isprekidano brbljanje majmuna koji se penjao na bagremovo stablo, a iz ravnica se čula daleka rika slona. »Nikada više ne ću napustiti ovo mjesto, dragi dječače, nikada više.« Govorio je to barem jedanput svakog dana, a danas je držao veliku propovijed na tu temu, jer je bila obljetnica prošlogodišnjeg Ivanjskog plesa. » N i za što na svijetu! Ja sam našao svoj raj, svoju nirvanu, i ovdje ću ostati.« Nasmiješio se s ljubavlju prema Ehuu, posegnuo za njegovom rukom i poljubio

tamno zlato vjenčanog prstena koji mu je nadjenuo na prst za vrijeme najčudesnijeg romantičnog obreda građanskog vjenčanja u Nizozem­ skoj. »Ti i ovo mjesto predstavljate sve što mi je potrebno. Podsjećaj me na to, hoćeš li, naročito ako ikada čuješ da mi preko usana prijeđe riječ Carrickross.« On tobože pijunu u stranu. »Iako moram priznati da je sve nas poglavarica ostavila više nego dovoljno opskrbljene prije nego što je otputovala u Indiju. Quelle surprise! Kakvo iznenađenje. Nisam očekivao toliku darežljivost s njezine strane.« Ehu se smiješio i dopuštao Jasparu da po običaju blebeće, dok se i on u duhu vraćao na to mračno razdoblje u svom životu. Na svu sreću, Jaspar nikada ne će otkriti da ga je on pokušao umoriti u Carrickrossu. I sve to zbog glupog nesporazuma. Sjećao se kao da je to bilo jučer kako mu je krv šumjela u glavi dok se krišom prikradao kroz grmlje rododendrona, držeći na oku Jaspara koji je na vratima blagovaonice objavio da će se vjenčati, a zatim viknuo na njega da se spakira i pozdravi s Carrickrossom. Učinilo mu se da će ga izbaciti kao psa jer se Jaspar želio ože­ niti bjelkinjom Maggie, koja se pretvarala da je Ehuova prijateljica dok mu je pokušavala oteti Jaspara. Ali on je to znao, vidio ih je kako se grle u Jasparovoj sobi. Kako je bio naviknut na praćenje životinja u domovini, lako mu je bilo slijediti pijanog Jaspara, zaskočiti ga u spremištu za čamce i udaviti ga kožnom trakom jedne od mnogih ogrlica. On je član plemena Masai. On je ratnik. On ne dopušta da ga ponižavaju. Jaspar je morao umrijeti. Tek kad je Jaspar pomodrio, kad su mu počele iskakati oči, Ehu se osvijestio. Što to čini? Zadrhtao je od užasne pomisli da bi čitav život mogao provesti u irskom zatvoru. Ostavivši obeznanjena ljubavnika na podu, odjurio je brzo kao gazela u kuću. Jaspar ga nije vidio. Nitko ga nije vidio. Svatko bi pomislio da je to bilo djelo osobe koja je umorila kraljicu ljepote. Poslije je dignuo uzbunu i pridružio se potrazi za nestalim Jasparom. Ali vrlo brzo je shvatio kakvu je užasnu pogrješku učinio. Jas­ par se želio vjenčati s njim, Ehuom, a ne s Maggie. Ali, naravno, on nikada prije nije čuo da se muškarci vjenčavaju između sebe.

» E h u ? « Jasparov glas mu je zadahtao na ramenu. » T i mene voliš, zar ne?« Ehu kimnu. Nakon užasnog vremena provedena u Carrickrossu napokon je shvatio da ga voli. I krenuo je dokazivati svoju privrženost točno na onaj način koji se Jasparu najviše sviđao.

Hotel Radisson na Trgu Leicester, London »Spremna, Sapph?« Indigo proviri u hotelsku sobu gdje je Daniel Galvin dovršavao frizuru njegove sestre blizanke. Sapphire se za­ hvalno smiješila frizeru slavnih žena dok je on stavljao na mjesto posljednji pramen i zatim odjurio da bude na usluzi drugoj zvijezdi. » O n d a što misliš, Ind? Požderi se od muke, Sienna Miller, ili što?« Sapphire veselo nakrivi glavu i naceri se. »Poludjet će od jada«, nasmija se Indigo, ulazeći u sobu. »No­ vinari će navaliti na tebe kao muhe.« »Da, ali ovaj put će to biti zbog dobra razloga. Nema više o nama naslova kao Nakazni blizanci u švedskoj ludnici, ha?« » N e m a ! « Indigo se zacereka. Stajao je iza njezine stolice i njež­ no joj masirao ramena. » N e m a više nakaznih blizanaca, doista!« On načini gadljivu grimasu. »Bio je to zao vjetar, Sapph, a mi smo loš glas preokrenuli u svoju prednost. Pogledaj nas samo večeras, sebe i mene: slavno neslavni Sapphire i Indigo Granville spremni uhva­ titi svijet za jaja. Spremni defilirati crvenim tepihom s najboljima od sviju.« On pođe do tanke bijele pruge koju je Sapphire već bila pripremila na stolu i posluži se. Sapphire se potapša rukom po vratu na kojem je već ležala ogrlica od ametista i dijamanata. »Primijetio si kamenje?« »Bajoslovno. Starinsko, rekao bih. Čekaj malo, zar to nisu...« »Granorijini? Jesu, oni koje mi je dala prije odlaska u Indiju, kao nekakvu naknadu što nas je zatočila! Nisam bila sigurna trebam li ih nositi večeras...« »Ne, savršeni su«, ohrabri je Indigo, sjećajući se kako ih je po­ sljednji put vidio oko Honorijina vrata prije godinu dana na onom

zlosretnom Ivanjskom plesu. »I nekako je zgodno da s nama noćas bude nešto od stare cure.« Sapphire ustade i malko se zavrti. »A što misliš o haljini, ha, Ind? Kako ću izgledati? Cisti Gianni Versace, za samo pišljivih tri tisuće funta. Sitniš!« Indigo obrisa ostatke praha s nosa, napući usne i lagano zazvižda u znak odobravanja, dok mu je pogled polagano klizio niz ponoćnomodru baršunastu haljinu sestre blizanke, krojenu tako da se priljubi na svim pravim mjestima, sa srcolikim izrezom koji je do savršenstva isticao njezine uzdignute okrugle grudi. »Seko, izgledaš nevjerojatno! Dovoljno dobro za ševu! Ti si, drago srce, najčude­ snije djelo ljudske arhitekture.« Indigo je obujmi oko vitka struka i privuče k sebi. »Misliš li da imamo vremena?« Glas mu je bio promukao, hipnotičan. »Svu ćeš me izgužvati.« »Tu nema pomoći, a s dobrim je razlogom.« Podignuvši je u naručaj, Indigo je odnese na krevet i za nekoliko trenutaka njegov lijepi smoking Armani, krojen po mjeri, pridružio se njezinoj haljini Versace na podu. Pred Odeonom na Trgu Leicester obožavatelji su se gurali i tiskali s obiju strana crvenog tepiha ograđena konopcima, očajno želeći vidjeti zvijezde popularnog filma Ubrana ruža, donekle ute­ meljena na groznom umorstvu irske kraljice ljepote koji je bio na putu da potuče sve rekorde gledanosti. Gomila se naglo stišala, lica puna iščekivanja okrenula su se prema bijeloj dugačkoj limuzini koja se zaustavila uz rub pločnika. Zatim je provalila vika kad je Indigo Granville, glavna zvijezda fil­ ma, izašao iz kola, a za njim zapanjujuća sestra blizanka Sapphire, te zgodni grubijan Sean McCarthy kao njegov tjelohranitelj. Dok su zamicali kroz ulaz, osvijetljeni tisućama blijesaka iz fo­ toaparata i nošeni na valovima divljenja brojnih članova kluba Indiga Granvillea, slavni kip Erosa na obližnjem Piccadilly Circusu kao da je bio pomalo izgubljen. Kad je riječ o Sapphire i Indigu Granville, njegova je strijela daleko skrenula s puta.

HuaHin, Tajland »Tako, sada se ženimo?« upita Priti. »Nema više opravdanja.« Ross se nasmija, milujući je po dugačkom bedru koje je ležalo preko njega. Zrak je ljepljivo mirisao po seksu. »Da, Priti, sada ćemo se vjenčati. Imam li izbora?« Priti se pridiže i objaha ga, zabacujući ramena unatrag tako da su joj male okrugle grudi stajale u stavu pozora. » N e ! Ne, gospodine Ross, nemaš izbora.« Oponašajući hrvanje, ona ga zgrabi za ruke i pribi ih visoko iznad njegove glave. »Jer znaš što Priti može učiniti... razmisli malo što se dogodilo prošle godine na ovaj dan...« »Nemoj me podsjećati!« Rossov glas odjednom postade pisku­ tav od napetosti. » O n a prva, ona je greška«, nastavi Priti, gotovo razgovornim tonom. »Mračno. Ista haljina. Ista kosa. Isto glupo lice! Hej, žao mi je zbog ovoga, ali to je zbog tebe, Ross. Ja sam ljubomorna.« Otjera rukom muhu. »A druga nikako mi nije uspjela, ipak. Onaj otrov od crnca je govno. Ne ubije ni mačku!« O n a ga lagano udari šakom u prsi. »Ali onaj Jaspar, to nisam ja, Ross. Vjeruješ mi?« »Vjerujem ti«, reče Ross, i doista joj je vjerovao. Priti nije imala razloga da pokuša umoriti Jaspara. On duboko uzdahnu i opusti se na krevetu. Bilo je to strašno iskustvo, toliko strašno da je otkriće bliske krvne srodnosti s Ashling blijedjelo u usporedbi sa svim drugim užasima. Ali sada, godinu dana poslije, život je tekao prilično dobro, naročito otkad je Honoria odriješila kesu i isplatila mu znatnu svotu »grješnog« novca. » D o đ i a m o ! « Podignuvši ruke on je privuče dolje u zagrljaj. »Ne, čekaj.« Priti se istrgnu i vrati u sjedeći položaj. »Hoćeš da se opet obučem kao konobar, kako sam bila u Carrickrossu? To te nadražuje, je li?« » N e ! « zaurla Ross, a čelo mu se orosi znojem dok se sjećao kako ga je namagarčila pošavši za njim u Irsku i zaposlivši se kao konobar. Kriste Bože! Gotovo se usrao kad je na nju naletio na

Ivanjskom plesu, na proslavi svojih zaruka. Smjesta ju je bio otpre­ mio u Tajland kad je nađena Ruža, ali ona se opet krišom vratila. A kad se s njom sastao u Londonu, moćna ždrjebica je bila samo odletjela iz Irske, da bi se još jednom spremno vratila. » O h , Priti«, uzdahnu on, »priredila si mi pravi pakao, ali ja te volim. Umro bih za tebe, to znaš?« Priti se nasmiješi. »Da, Ross, dragi moj. A ja bih ubila za tebe.« Promijenivši raspoloženje munjevito u skladu sa svojom naravi, ona odbaci u stranu njegove ruke i stade gola kraj kreveta. »A Što će mo učiniti s ovim, hej?« Ona srdito pokaza svoje međunožje, lupivši se po njemu s gađenjem. »Tvoja velika obećanja. Priti, kad dobijem novac, vodim te na operaciju.« Prizvuk čiste čežnje probi se kroz njezin glas. »U redu, sada imam sise. Ali, srce, Priti ne želi više biti dama-dečko. Ja želim biti dama, prava dama.« Ross pruži ruku i pomilova je po malenom muškom udu, dijelu tijela zbog kojega je bila tako jadna, dijelu koju je stajao (doslovce) iz­ među nje i njezinih snova da bude stvarna žena. Ali zbog toga dijela, ironično, ona je bila iznimna za njega. » O h Priti«, reče on mekanim glasom, »što se mene tiče, ti si jedanput, dvaput, triput dama... I ja te volim.«

Carrickross »A tko je krasni dječačić? Pogledaj te divne oči! Carrick, dodaj mi pelenu.« »Ja ću to obaviti dok mu ti pripremaš bocu.« Carrick odloži na stol svežanj fotografija iz tiska koje je pregledavao, zgrabi pelenu i prihvati se posla. Maggie se vratila trkom. O n a i Eddy toliko su se povezali da je tih dana jedva imala vremena otići u zahod. Takva su bila pravila igre, zar ne? Uzela je netom povijena Eddyja iz Carrickovih ruku i smje­ stila ga sebi na bok. »Carrick, bi li mogao zgnječiti malo banane?« »Već dolazi!« Dobro se živjelo u Carrickrossu. Imanjem je zapuhao nov vjetar, odnoseći su staru paučinu. Naravno, Honoria će se vratiti, ali namje-

ravala je provesti posljednje dane u udovičkoj zgradi na imanju, ona i vjerni Rajesh, prepuštajući posjed Carrickross da njime upravljaju Carrick i Maggie. Kad ju je Carrick tek zaprosio, Maggie se nećkala iako je bila ludo zaljubljena. Uistinu nije mogla zamisliti da bi živjela povlašte­ nim životom, osjećala je da Carrickrossova zemlja i bogatstvo pri­ padaju irskom narodu od kojega su ukradeni u kolonijalno doba i darovani ljudima poput Granvilleovih. Smatrala je da ne bi mogla biti dijelom svega toga. Zbog toga bi bila samo nesretna. Tada je Noreen došla na veliku ideju. Poslije toga postignuti su kompromisi. »Carrick.« Bio je to Tom, došao je sav bijesan. » G o s p o d o Granville.« Maggie se već umorila nagovarajući ga da je zove Maggie. »Da, Tom?« rekao je Carrick. » O n i prokleti majmuni opet su pobjegli. Dva majmuna. Sko­ čili su s vrha ograde na hrast i sad su gore. Sreća je što sam to vidio, inače bi začas stigli u Tralee.« » D o b r o je, Tom! Uzet ću Land-Rover u slučaju da pobjegnu daleko, ali nadajmo se da ćemo ih opet dovabiti voćem kao i prošli put.« Prišao je Edyyju, poškakljao ga i poljubio mu svilenu kosu. »Tata će se brzo vratiti, m o m č e ! « »Sretno, ljubavi!« rekla je Maggie. » O h , gdje si stavio one fotografije što ih je Fin donio? Htjela bih pogledati.« » N a glasoviru su.« Fin je donio hrpu fotografija iz tiska s prošlogodišnjeg Ivanjskog plesa. Mislio je da će oni napokon smoći hrabrosti i pogledati ih. » I m a jedna fantastična na račun Rossa, na vrhu!« Doviknuo je Carrick na odlasku. »Uhvaćen je kako požudno gleda jednog konobara! Stric Jaspar uvijek je tvrdio da Ross šara na obje strane. Onoj ljubavnici iz Tajlanda bolje bi bilo da bude svestrana!« I s tim je otišao. Tom je zastao na pragu da izrekne svoje stihove na izlasku s pozornice. »I kad se još pomisli«, rekao je zaklimavši glavom, » d a

je moja vlastita Noreen prouzročila svu tu nevolju svojom idejom o nabavljanju majmuna!« » T i si kao pokvarena gramofonska ploča, Tom, sa svojim pri­ tužbama na Noreenin sjajan plan«, ukori ga Maggie. »Sam znaš da su velika atrakcija za publiku svake nedjelje.« » N e znam što je gore, prokleti majmuni ili prokleta publika!« »Ah, Tom, prava je povlastica što možemo udomiti te sirote životinje, kao malog Eddvja.« »I on će odrasti da bude vražji majmun!« Pošto je nahranila svoga malog čimpanzu mlijekom i zgnječe­ nom bananom, Maggie je počela pregledavati fotografije. Ukočila se i stresla kad je uzela prvu s vrha, onu o kojoj je Carrick govorio. Bila je to velika crno-bijela fotografija, krupni plan dvaju lica Desno je bio točno u fokusu istočnjački konobar, onaj na kojega se Ross izderao vani kod fontane. Da, to je sigurno bio on, kosa mu je bila čvrsto stegnuta straga na isti način. Okrenuvši glavu nadesno gledao je ravno u Rossa koji je u njega zurio, iz sve snage, s lijeve strane slike Ali kakav čudan pogled! Požudan pogled, rekao je Carrick. Ali u tom gledanju nije bilo ničeg požudna. Bio je prijek, silno značajan. Sto god mu je Ross priopćavao, to sigurno nije zahtjev za još­ pea ili prijedlog za hopa-cupa. A što se tiče konobara... Maggie zaustavi dah. Konobar je bio lijep. Nježan. I ona ga je vidjela prije, ne samo na plesu. Na biciklu. U Carrick­ rossu. Onog jutra kad je otrovana Ashling. Što je ono Carrick malo prije rekao? Onoj ljubavnici iz Tajlanda bolje bi bilo da bude svestrana! Svestrana? Sasvim pouzdano je bila takva. » O h , Bože«, reče Maggie vraćajući dah. » Z n a m tko je ubio Ružu kraljevstva!«

Obiteljsko groblje, Carrickross Coppelia je kleknula kraj groba, metući dlanom naneseno lišće i grančice i zamjenjujući ih svježim cvijećem koje je ubrala u vrtovima

Carrickrossa. Pokraj groba stajala su dva nadgrobna spomenika od crnog mramora gdje su ležala njezina dva neupoznata brata, William i David, i njihove žene, Ella i poremećena Agneta. Kamen na ovom grobu bio je od istog jednoličnog crnog mra­ mora, sa zlatnim natpisom koji je bio neokrnjen kao da je jučer urezan. Upravo kao što su njezine uspomene bile neokrnjene. Dragi Henry! Koliko je vode proteklo ispod mosta od one kobne noći kad su ga Honoria i Rajesh namamili u smrt. Rajesh — njezin otac! I dalje je vrlo teško prihvaćala tu informaciju, iako je on u nju zurio svojim zelenim očima svaki put kad bi se pogledala u zrcalu. Sad je žalila što nije imala prigode upoznati ga kako treba, jer su on i Honoria otpu­ tovali u Indiju uskoro nakon velikog otkrića. Možda su osjećali da im treba vremena da se snađu u svemu, i to ondje gdje je sve počelo. Ali vidjet će ih opet, kad se vrate u Carrickross. Pitala se kako će se osjećati kad ponovno sretne oca. Uostalom, on je ubio Henryja a planirao je i nju ubiti. Ali kad se to promatra iz određena kuta, tko bi mu mogao zamjeriti? On je odavno zaključio da je njegova kći zauvijek izgubljena, i poslije toga preuzeo je životu ulogu da njezinu majku štiti od svake daljnje prijetnje. A Henry i potom Coppelia Morrison bili su prijetnje Honorijinoj časti i duševnom miru. Neka sjena pade ukoso preko groba dok je nježan lahor šaptao iznad njezina lica, blago kao Ijubavnikovo obećanje. »Zbogom, Henry!« Coppelia potapša grob u znak pozdrava na rastanku. » D o k se opet ne sretnemo.« Kad se vratila u Kerry Eden, brzo je dovršila pakiranje kovčega, sredila račun na recepciji i ne čekajući nosača ponijela prtljagu do automobila. »Hej, dopusti da ti pomognem s tim, teta Pelia!« »Fin!« Odmaknuo se od zida kraj kojega je naslonjen čekao, s rukama u džepovima, i krenuo prema njoj cereći se. Uzeo je od nje prtljagu i ubacio je u prtljažnik Lotusa. O n a se ironično nasmiješila. Teta Pelia, uistinu! Njezina su se usta nakrivila zbog naglaska kojim je istaknuo tu riječ.

»Hvala ti, Fin. Lijepo te je vidjeti.« Izgledao je dobro, zrelije. Na sreću, ne previše zrelo. »Zašto mi nisi rekla da dolaziš?« upita on prijekorno. »Sva sreća da sam te ugledao. Bio sam u baru kad si ušla.« »Nisam znala da ćeš biti u Carrickrossu. Rekli su mi da si u koledžu.« »Ljetni su praznici, teta Pelia, i ti to dobro znaš. Ali ne provo­ dim mnogo vremena ovdje. Samo sam se svratio da vidim Carricka i Maggie... jer je godišnjica znaš već čega.« Ona spusti načas ruku na rukav njegove jakne. »A ja sam došla posjetiti Henryja, Fin. Bojim se da ni na što drugo nisam mislila. Žao mi je.« Ušla je u kola i namjestila se na vozačevu sjedalu, spu­ štajući prozorsko staklo. On čučne i stavi ruku na rub. »Onda, ovo je ponovno rastanak. Natrag u Veliku Jabuku, ha? Na pozornicu nekih od naših najvećih pothvata.« Zacerekao se s tračkom tuge u glasu. » O h , ali kakav si čudesan dvostruki blef odigrala. Kako sam se zaprepastio kada sam doznao da si doista moja teta!« U očima mu bijesnu neka daleka misao. »Svršetak jedne lijepe veze, ha?« »Hmm.« »Prava šteta. Bilo nam je tako dobro skupa.« Coppelia provuče glavu kroz prozor i lagano ga poljubi LI usta. »Plus ca change, baby, plus c'est la meme chose.« Uz micanje prstima i vragolasto namigivanje, ubacila je športska kola u brzinu i odvezla se škripeći gumama. Plus ca change...? Fin je pretraživao svoj mozak, cijedeći oskud­ ne zalihe francuskog jezika iz srednje škole. Da, već je čuo tu izreku: Sto se više mijenja, to je više ista stvar. Širok se osmijeh rasprostro njegovim licem kad je shvatio što je mislila. Jednog će dana on i njegova teta Pelia ponovno udovoljavati svojoj požudi. » D a ! « viknuo je glasno i radosno probio šakom zrak, preplašivši tek prispjeli par gostiju. »Igra se nastavlja, teta Pelia!« vikao je dok su njezina kola išče­ zavala iza okuke. »Igra se nastavlja!«

Chiarissima www.bosnaunited net