ZNAMENITI HR\lATI IS1AMWE \l)ERE 1. Kolo Knjiga 7: Osman Nuri Hadžić Urednici: Mirsad Bakšić, brigadir HV, dipl. iur., publicist Andrej Rom, publicist
OSMAN NURI HADŽiĆ (1869 -
193n
Nakladnik: Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo: "Narodna uzdanica", Zagreb sman Nuri Hadžić (28. lipnja 1869. Tisak: "Targa", Zagreb
~
- 23. prosinca 1937.) neprijeporno
~
jest, uz Safvet-bega Edhema
Zagreb, 1995.
Mulabdića,
autorsko ime muslimanskohrvatskoga
Bašagića i najveće
nacionalnog
i
kulturnog preporoda u Bosni i Hercegovini potkraj 19. i spočetka 20. stoljeća
(1).
Ne samo da je svojim proznim
djelima '(romanima i pripovijetkama) umjetnički natkrilio CIP - Katalogizacija u publikaciji . Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 297-05(497.5) Nuri Hadžić, O. 929 Nuri Hadžić, O.
ostale hrvatske književnike islamskoga uljudbenog kruga
Nuri Hadžić Osman / [ 1869- 1937]. - Zagreb: Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo "Narodna uzdanica", 1995. - 17 str. ; 18 cm. - (Znameniti Hrvati islamske vjere; Kolo 1, knj. 7)
vjera nije nespojiva
ISBN 953-96288-8-1 1. Nuri Hadžić, Osman
(1.) Dr.Mate Ujević u svojoj je reprezentativnoj čitanci za više razrede srednjih škola "Plodovi srca i uma" (lg, 1941., Nakladni odjel Hrvatke državne tiskare) uvrstio jedino Mulabdića i Hadžića (prikazi kritičara Alije Nametka) od svih muslimanskohrvatskih književnika tog razdoblja.
951206059
TISKANO NA EKO I 100% RECIKLIRANOM PAPIRU
tog razdoblja - većinom dobronamjerne diletante, nego je i učenim teološkim raspravama dokazivao da islamska s modernim
civilizacijskim
ste-
čevinama, kako su tada zborili uskogrudni imami i seoske
ZNAME:NITI
HQQATI
I~LAM~KE:
ZNAME:NITI
\jJE:QE:
HQ\jATI
l~lAM~KE:
\jJE:RE:
hodže. Štoviše,uvijek je isticao da bosansko-hercegovački
Hadžić zapalio onaj znameniti mađarski stijeg na Je-
islam nije razlučnica dvaju suprotstavljenih svjetova, nego
lačićevom trgu 16. listopada
spojnica, kako reče veliki Bašagić, Istoka i Zapada.
prosvjeda protiv mađarske tiranije nad Hrvatima u Austro-
1895. godine u znak
Rođen u Mostaru, u uglednoj obitelji podrijetlom iz
Ugarskoj, a u povodu dolaska cara Franje Josipa I. na
Bileće, Osman Hadžić u biser-šeheru na Neretvi, poput
otvorenje zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. Zbog
ostale imućnije muslimanske mladeži, završava vjerske
toga hrabroga
škole ruždiju i med resu, a zatim u Sarajevu Šerijatsku
Hadžić osuđen je na kaznu od pola godine robije, koju
sudačku školu (Mektebi-Nuwab). Naposljetku u Zagrebu,
je odležao u Bjelovaru. Nakon pripovijetki "Pogibija
nacionalnom i kulturnom središtu kojemu je naginjao i
domoljubnog
pothvata sveučilištarac
i osveta Smail-age
ondašnji mladi naraštaj osviještenih i visokoizobroženih
Čengića" i "Marijanova
Hrvata islamske vjere, studira i diplomira p}avo (1899.).
Milićević zajednički su, pod pseudonimom Osman-Aziz,
Premda je još u mladalačkim
danima
književno
rana" (Zg, 1985.), Hadžić i
napisali i kratki roman "Bez nade" te ga iste godine
surađivao u časopisima "Glas Hercegovca" i "Crvena
objavili u nakladi Matice hrvatske. Kako ističe Milićević
Hrvatska" vlasnika i urednika Frane Supila, u kojima je
u svojim memoarskim zapiscima "Nekolike uspomene
pretežito objavljivao prozne crtice i prijevode ili preradbe
iz prošlih vremena" (Novi behar, 1933/34),
istočnjočkih
narodnih priča, Hadžić upravo na zagre-
man počeli pisati na Hadžićev prijedlog, a završili su
bačkom studiju literarno i politički sazrijeva na temeljima
ga za ciglih 40 dana. Hadžić bi prvo zadao idejni okvir
prvi su ro-
državotvornog, slobodarskog nauka Oca Domovine dr.
i fabularni
Ante Starčevića.
dopisao dijaloge, da bi naposljetku skupa dotjerali cijeli tekst.
Zagrebačke
dane Osman nerozdvojno
svojim "cimerom"
provodi sa
i studijskim kolegom Ivanom Mili-
kostur, zatim bi ga Milićević
Autori su, kako priznaje sam Milićević,
razradio
i
uvijek pred
ćevićem, s kojim je drugovao još u rodnom Mostaru. Njih
očima imali domoljubne motive, s glavnom željom da
dvojica zajedno počinju surađivati u pravaškim tisko-
potaknu
vinama i u tome starčevićanskom krugu upoznaju mnoge
hercegovačkih muslimana: da bez zazora prihvate novo
hrvatske velikane poput dr. Mile Starčevića, Eugena
doba, da im djeca počnu pohađati suvremene civilne
nacionalni
i kulturni
preporod
bosansko-
Na
("švapske") šk;le bez straha od gubitka vjerskog identiteta,
sveučilištu pak prijateljuju i politički djeluju skupa s, među
da se s obiteljima ne iseljavaju u Tursku, da krenu ruku
inima, mladim Stjepanom Radićem i Ivanom Lorkovićem.
pod ruku sa sunarodnjacima katoličke vjere ...
Kumičića i pjesnika dr. Augusta
Harambašića.
Gotovo je nepoznanica da je, uz budućeg predsjednika
Tako u djelu "Bez nade", realističkom romanu pod
.HSS-a te pjesnika Vladimira Vidrića, upravo Osman Nuri
vidnim utjecajem - osobito u opisima - kasne Šenoine
2
3
ZNAMENITI
HR\JATI
I\LAM\~E
ZNAMENITI
\JJERE
HR\JATI
I\LAM\~E
\JJERE
proze, Kumičićevih romana i Turgenjevljevih didaktičnih
vatskoj" i "Hrvatskoj", Kranjčevićevoj "Nadi" te ''Vijencu''.
novela,
reći su-
Neki manji prozni oblici, kaže Milićević u već spomenutim
protstavljaju) sudbine dvaju mladića od kojih se prvi,
zapiscima, bili su samostalni ostvaraji jednog ili drugog
Avdaga, prilagođava novonastalim 'okolnostima nakon
autora, premda su potpisivani zajedničkim pseudonimom
dolaska austrougarske uprave u Bosnu, dok drugi, Alaga,
Osman-Aziz!
. donqubeći
Osman-Aziz
suprotstavlja
(bolje
rasipa obiteljski imetak, maštajući o "dobrim
primjer muslimansko-katoličkog srastanja - trebao bi biti
osmanlijskim vremenima". I u ostalim su sezajedničkim prozama Hadžić i Milićević zadržali
Razrješavanje dvojbi glede autorstva tih
tekstova - ako je uopće potrebito razdjeljivati taj najljepši
u rečenim sadržajnimsmjernicama:
zbirka
zanimljiv poticaj našim književnim povjesnicima. Također u Zagrebu,
u vlastitoj nakladi, Osman N.
pripovijedaka "Na pragu novog doba" (1896.), roman
Hadžić objavljuje
"Bez svrhe" (1897.), "Pripovijesti iz bosanskog života" i
knjigu "Islam i kultura" (1894.). A imao je tek 25 godina!
"Pripovijesti" (1898.). U "Bezsvrhe", romanu o ana-
Knjiga uistinu predstavlja pionirski pothvat tumačenja, na
kronosti ondašnjih medresa i zatupljenosti,
popularan način, povijesti i nauka Islama na hrvatskom
upitnosti neukih
moralnoj
hodžc. Hadžićeva se osobnost najviše
zrcali od svih djela dvojca Osman-Aziz.
U toj gotovo
[eziku,
svoju prvu islamističku, znanstvenu
budući da su dotad
sve teološke rasprave
muslimana iz BiH bile pisane na arapskom ili turskom.
autobiografskoj prozi svom žestinom sukljaju gorčina i
"Islam i kultura" ujedno je i neposredna polemika s
pesimizam jednog polaznika novoutemeljene ("švapske")
feljtonom - raspravom Milana Nedeljkovićo (Hadžić ga,
šerijatske škole, kakav je bio sam Hadžić, čija pre-
ne bez prezire, naziva "Srbo Nedeljković", "učeni Srbo"
poroditeljska
i domoljubna
pregnuća nailaze na po-
svemašnje nerazumijevanje, pače osudu, učmale konzervativne sredine (2). Novele koje su, pak, skupljene u navedene zbirke, kao
ili - naprosto - "Srbin"), koja je objavljivana u "Ietopisu Matice srpske" (1892.-1893.). jest približiti
Temeljna nakana piščeva
Islam Zapadu, razagnati europske pred-
rasude o islamskoj vjeri koja, kako ustvrdi Nedeljković,
i druge prozne crtice, pojedinačno su izlazile u listovima
"ubija duh i mišljenje i svaki kulturni napredak". Taj srpski
(časopisima) "Domu i svijetu", pravaškoj "Mladoj
"znanstvenik",
Hr-
nekritički
se pozivajući
falsifikate i n~točne prijevode Kur'ana (2.) I u bivšoj SR BiH nastavljeni su pokušaji potpunog obezvrjec1ivanja Hadžićevog opusa. Uobičajeno ga se napadalo zbog "superiornog avangardnog intelektualizma", zbog "nametljivog hrvatsko-nacionalnog agitovanja"-i "sirove tendencioznosti", kao da su to estetski kriteriji, a ne u biti politički. 4
(3),
na historijske usuđuje se čak
(3.) Nakon otomanskog uzeća Carigrada, od druge polovice 15. stoljeća Europom se razlijeva val krivotvorina i laži o islamskoj civilizaciji. "U to doba bilo je više bizantijskih kaluc1era koji su pisali protiv Islama, negoli janjičara" - rekao je Voltaire. 5
ZNAM€NITI
HR~A-TI
l)lAM)~€
~J€R€
reći da je Muhamed A. S. bio "čovjek bolesnih moždana"! No, mladi, s pravom rosrdeni Hadžić, ne ostaje dužan "učenom Srbu". U knjizi doslovce uzvraća: "Srbo hoće da pomogne svome srpstvu, da preko ruševina nekih islamskih naroda raširi Dušanovo carstvo, a mi ga uvjeravamo da bi bio više pomogao "vascelom srpstvu" da je napisao studiju o svome srpskom narodu, koji je tako duševno bolan i koji treba liječiti". Na svaku Nedeljkovićevu-uvredu Hadžić odgovara obilnim navodima iz članaka i rasprava, kako sa zadivljenjem kaže, velikog umnika dr. Ante Starčevića o vrednotama Islama, zaključujući: "Ali vremenom (... ) počela je medu nekim narodima ta mržnja na Islam jenjavati utoliko što se je počela lučiti vjera od narodnosti, od države .... Ali Srbi, nasljednici Bizantinaca (... ), ostadoše i nadalje na krivom putu, navaljujući svom silom na Islam. 'Dok je bilo i zadnjeg muslimana u njihovu doseg u, progoniše ga i mučiše, dok ga ne umlatiše, ako se nije pokorio barbarskoj sili i prešao na srpstvo - pravoslavlje". Ove Hadžićeve riječi, kojima je učinio hizmet Islamu, kao da su još 1894. godine navijestile što će srpski zločinci činiti u Drugome svjetskom ratu i u sadašnjoj agresiji na Hrvatsku i BiH. Književna i politička djelatnost u Zagrebu nije Hadžiću samo nam ria veoma oštre reakcije ortodoksne uleme, tj. konzervativnih muslimanskih vjerskih krugova, nego i silovite napade velikosrpske promidžbe, koja je nastojala muslimane privoljeti srpstvu, a zatim ih vratiti tobožnjoj "veri pradedova". U invektivama osobito se isticao 6
ZNAM€NITI
HR~ATI
l'ilAM'iK€
~J€R€
Svetozar Ćorović, autor mnogih pripovjednih crtica iz islamskog svijeta i ondašnji glavni operativac u pokušajima posrbljavanja bosansko-hercegovačkih muslimana (4). Tako se Ćorović, medu ostalim, na stranicama mostarske "Zore" (1897.)·i dubrovačkoga srbo-katoličkog "Srde" (1903.), obračunavao s Hodžićem, predbacujući mu, ironije li, da ne poznaje islamsku vjeru i islamske običaje!? A tvorac "Islama i kulture", opetujemo, bio je visokoizbraženi islamski teolog, i nekoliko je godina zajedno s Milićevićem uredivoo "Mearif", pučki kalendar za muslimane. Ni s druge, pozitivne strane, Hadžićev rad nije ostao nezapažen. Čuveni Ademaga Mešić, najveći hrvatski mecena i kulturni promotor u BiH, posebno je iz rodnog Tešnja doputovao u Zagreb da upozna toga nadarenog mladića. Tada sklopljeno prijateljstvo ubrzo će se kreativno oploditi u Sarajevu, gdje Hadžić nakon studija prava dobiva službu u Okružnom sudu. God. 1900., naime, Mešić pokreće dvotjedni muslimanskohrvatski časopis "Behar", u kojem si je uredničke zadaće podijelio upravo (4.) Ćorović, primjerice, u Beogradu objavljuje zbirku pjesama Avde Karabegovića, a u mostarski književnopolitički časopis "Zoru" - koju je pokrenuo 1895. godine s Aleksom Šantićem i budućim četničkim ideologom Jovanom Dučićem - uvodi Osmana Đikića i Hamza Humu. Istodobno je sustavno nastojao diskreditiratisve hrvatske književnike, bilo katoličke ili muslimanske vjere, kojima je Matica hrvatska objavljivala proze s tematikom iz bosanskog života ili povijesti (Osman-Aziz, Ivan Lepušić, Edhem Mulabdić, Josip Eugen Tomić... ). 7
ZNA
M E: N I TIH
R \I A -T I
I \" L AM\"
K E:
ZNAME:NITI
\I J E: R E:
znameniti trolist Hadžić, Bašagić i Mulabdić.
HR\lATI
l\"lAM\"KE:
\lJE:RE:
U islamskim je pitanjima Hadžić uistinu misionar novog,
Uglavnom pod pseudonimom Vamik, Osman Nuri
modernog doba - kako je to priznalo i Vrhovno islamsko
Hadžić u prva se tri godišta "Behara" - osim prijevoda
starješinstvo bivše Islamske vjerske zajednice u Sarajevu
Daudetovih "Pisama iz mog mlina" i kraćih proza - pre-
- koji se pod utjecajem velikih obnovitelja Islama poput
težito bavi vjerskim pitanjima. Prevodi s ruskog raspravu
Afganije ili Kevakibije prvi usudio, čak i pod prijetnjom
"Ženo u Islamu i po Islamu" Ahmet-bega Agajeva, a s arapskog
"Muhamed
ole] - husselam"
1
~
Ebul-Fide.
optužbi da oskvrnjuje islamske svetinje, sukobiti s tada dominantnim konzervativnim vjerskim krugovima.
Sljedbeno stajalištima iz "Islama i kulture", objavljuje ciklus
Upivši nauk Oca Domovine dr. Ante Starčevića, Hadžić
. vlastitih članaka pod naslovom "Papirnati križari" u kojima
je otvorenom kritikom uskogrudnosti suvremenoga mu-
oponira velikosrpskim "znanstvenicima" i njihovim uvre-
slimanskog društva istodobno bio stekao puno pravo da
dama na račun Islama, a zatim i autorsku raspravu "Četiri
prigovori
velika imama".
suradnju sa svojom braćom druge, islamske vjere.
U svojoj je najpoznatijoj
raspravi "Muslimani, a ne
i onim Hrvatima katolicima koji su odbijali
Hadžić - prije definitivnog
povlačenja iz literarnog
muhamedanci!" dokazao da je izraz "muhamedanac",
života zbog zauzetosti službom u Zemaljskoj vladi u
kako su sebezvali čak i bosansko-hercegovački muslimani
Sarajevu, a kasnije u Šerijatskoj sudačkoj školi - i dalje je
(!), u biti nornetcn kroz povijest od protuislamskih fal-
1908/1909.
sifikatora sa ciljem "da se Islamu zanijeka značaj Božje
bijanja prvog leda, otvorio svoje stranice i katoličkim
objave, Alejhiselamu
Božje poslanstvo i da se Islam
autorima. Za kraj ove rasprave citirat ćemo tadašnji pro-
prikaže kao jedna idolatrijska sekta". Da ništa drugo i
surađivao u "Beharu" koji je, poslije pro-
nije napisao, već bi i ovim postignućem Hadžić zasluživao
.!
gram "Behara" koji je čak petnaestak godina ranije na
počasno mjesto u povijesti hrvatske islamistike, pa i cijele hrvatske uljudbe (5.).
"\
Hadžića i Ivana Milićevića, u djelima Osmana-Aziza:
najljepši način oživotvoren u zajedničkim djelima Osmana "Sljubljujući u sebi dvije kulture, istok i zapad, "Behar" će morati da sljubljuje jedan narod raznih vjeroispovijesti,
(5.) Poiedine članke iz "Behara" Hadžić ;e ob;avio i u brošuri "Muslimansko pitonie u Bosni i Hercegovini" (lg, 1902.). I nakon povlačen;a iz kn;iževnosti 1909. godine, Hadžić nastavl;a proučavati povi;est i nauk Islama, čega su plod kn;ige "Islam i prosvieta" (1930.) te "Muhamed A. S. i Kur'an" (1931., 1968.). Navodno ;e pri;e smrti dovršavao veliki životopis Muhameda A. S., ali tu pretpostavku ne poivrduie, barem zasad, niti ;edan n;egov pronaaeni rukopis. 8
koji može i mora biti tim razvijeniji što se grije na dva kulturna sunca( tim ljepši što je u svom razvoju različit, ali u suštini ipak jedinstven".
9
ZNAME:NITI
H~\lATI
l,lAM,KE:
ZNAME:NITI
\lJE:~E:
H~\lATI
II"lAM,KE:
Osman - Aziz: "Bez svrhe (Slika iz života)/I (lg, Naklada Matice hrvatske, 1897) O ISLAMU HRVATA Islam nam ne zabranjuje da budemo Hrvati, kao što uistinu jesmo po krvi i jeziku, po prošlosti i budućnosti. I upravo stoga što moramo biti i ostati vjerni, osvjedočeni muslimi - tim više moramo se osjećati i raditi
kao
Hrvati ... Do nas stoji da jednomu čitavomu narodu, njegovom obilježju dademo znak, trajan, neprolazan. Zar to neće biti slava Islama, kad mi učinimo, da se čast našoj svetoj vjeri iskazuje i u jednom narodu više? Doduše, većina hrvatskog naroda je nemuslimanska, muslimane
upravo
to obvezuje,
ali nas
da radimo
tim
osvjedočenije, oduševljenije, požrtvovnije za sreću cijelog naroda hrvatskoga
- to će biti pred cijelim svijetom
nepobitan dokaz, neprolazno svjedočanstvo, da je Islam vjera kulture, prosvjete, vjera napretka. Zar da secijepamo od ostale braće, a to radi vjere, koja je svakomu svoja sveta i stvar duševnosti? (... ) Ako ne težimo ni za čim drugim,
već da se
ogradimo, odijelimo od svih ostalih - onda tim stavljamo u pogibelj nas same kao muslime. Nu ako želimo, da se pokažemo kao muslimi na poslu, u radu, u borbi - moramo se odlučiti za rad. Ako hoćemo da pribavimo ugled još viši nama i našoj svetoj. vjeri - onda moramo pristupiti zajednici naroda i raditi za opću narodnu stvar. U toj narodnoj sreći sadržan je i naš opstanak - a inače je on u pogibelji. I medu Hrvatima nemuslimima raznih-je vjera, ali to ne prijeći te raznovjerne Hrvate, da ostanu svaki
10
11
\lJE:RE:
ZN
AME:
što
SU
N I TIH
R Il A- T I
I)
l AM)
~ E:
Il J E: R E:
ZNAME:NITI
stvar cijelog hrvatskog naroda najodlučnije
primimo kao
l)lAM)KE:
o HRVATIMA
i da se bore za narodnu sreću. Ugled, napredak,
sve viši razvoj naš, kao' muslima, dizat će se sve više, kad
HRIJATI
IJJE:RE:
U TURSKOJ CAREVINI
Ja, što se mene tiče, proti Turskoj nemam ništa, a ona mi je nakon moje hrvatske otačbine najdraža
- ali Turska
svoju stvar, stvar našu, te da za nju radimo i žrtvujemo
sebi, mi sebi. I Zmaj od Bosne, i Ali - paša Rizvanbegović
još više, nego ostala inovjerna nam braća. Tim ćemo osim
volili su više svoju rođenu grudu nego Tursku ... pak? Zar
ostaloga
također najljepše služiti Islamu. (str. 126-127.)
nisu bili najuzorniji muslimi? A proti Turskoj su se i dizali. Jest, jest - osjećati za svoj narod, za svoju otačbinu, za svoj materinji jezik - to je pri rođeno čovjeku od iskona. Zar toliki veziri i paše osmanlijskog odavle, iz ovoga hrvatskoga
carstva,
upravo
kraja, nisu do smrti ostajali
vjerni svomu narodu i jeziku? A uza sve to bili su dobri muslim i - nu nije im na pamet padalo, do seiznevjere
ne kao Turci, već kao Hrvati. (str. 128)
12
da prime turstvo,
svomu jeziku. Oni su za slovu Islama radili
13
ZNAME:NITI
HR\lATI
l\lAM\~E:
o ONDAŠNJIM
\lJE:RE:
MEDRESAMA
ZN.',\ME:NITi
HR\lATI
l\lAM\~E:
o ISKRIVUAVANJU
\lJE:RE:
ISLAMSKOG NAUKA
prvi i
Mi ne poznajemo Islama sa izvora, nego po onom, što
najsigurniji prosvjetnici naroda - kako to svagdje biva -
dobismo preko Turaka - i to kao kroz maglu, pomiješano
to su samo zavodi, gdje se duh i misao ubija kobnom
sa kojekakvim sredovječnim i starijim - još iz poganskih
vlagom, gdje jakrepi nerada, nemišljenja, podgrizaju i
vremena zaostalim - običajima, a što je često puta u živom
ono malo života, što ga mladići unesu tamo iz očinske
protuslovlju sa Islamom, sa njegovim propisima. Tonam se
Naše medrese,
iz kojih
bi morali
izlaziti
kuće. Medrese nas opskrbljuju četama mračnjaka, koje u
upilo u krv, tim smo sputcini i okovani, da se ni maknut ne
našem životu stoje kao tvrdi bedemi i vojska proti svakom
možemo. Sve što smo čuli i od najzadnjega anadolskog
našem napretku, da nas konačno tako ubiju i posvema
ciganina, držimo pod najvišu svetinju, pak bi ti - tako pri-
unište. I ne samo to - već oni su sada, gdje nam nema '
pravljeni inakalamijeni - naš čovjek razbio glavu, ako mu
opstanka bez prosvjetnog napretka, uz koji ruku o ruku
umjesto"pendžer" rekneš"prozor" ili mjesto "sabahi olsun"
ide i materijalni, oni su proti svakomu onomu, koji hoće i
iskreno "dobro jutro". Mi smo sačuvali svenjihove, odnekud
nastoji, da nešto nauči, a zato su takovi jer je njihov duh
iz Turkestanadonešene, plemenske - ne vjerske - običaje, i
obavijen pogubnom, uništavajućom maglom neznanja,
sada bismo za njih i u vatru i u vodu, kad bi ih tko "povri-
koje rađa svako zlo: i zavist, i natražnjaštvo i napokon
jedio", dok svojim ponašanjem, radom ili bolje neradom
našu propast. Eto sami vidite - vama zabraniše čitati naše,
rušimo najbitnije točke Islama, na hiljade suneta, na stotine
hrvatske knjige, pisane hrvatskim jezikom. A zašto? Zar
farzova gazeći i zapuštajući. Takav odgoj, tu pogrešnu
ste tim sada prestali biti muslimi? (str. 141)
nauku primili smo od svojih otaca, a nikad se ne nađe nijedan od tolikih naših slavljenih alima i hodžc, koji bi se . potrudio i barem na komadiću knjige napisao nam temeljitu pouku o našoj svetoj vjeri, crpeći podatke sa vrela, a ne po kojekakvim la - juflihunima, kojima je mozak zamrznuo, Ijenčareći po petnaest, po dvadeset godina po medresomo, koji su izgubili stid, proseći po svijetu (...). Od toga nepoznavanja vjere dolazi, da naši ljudi ni u samoj vjeri svojoj ne vide čiste ideje, uzvišene ideale, koji bi morali pratiti svaki njihov kret: oni su samo imenom ono što se kažu da jesu, a jer ne poznavaju uzvišenih načela i ideja vjere, ne mogu sezanašati za drugim idealima, niti ih razumjeti, za njih raditi - a još se manje za njih žrtvovati ... (str.199-200)
14
15
ZNA
M E: N I TIH
R-~ PI T I
I \ L A M \ K E:
~ J E: R E:
O HODŽAMA Islam ne poznaje svećenika, ali ipak je hodžo u nas, što u drugih vjera svećenik. A čitao sam ja - i nije mi žao - što kod drugih vjera misle, kakav ima biti hodža. Oni kažu da hodža ima biti pravi prijatelj naroda, učiteli naroda, da ga ima na dobro svjetovati, vjerom ga krijepiti, . vjeru mu tumačiti, u njoj ga razložno utvrdivati, u svakom narodu biti dobar savjetnik i nosilac mira, a prije svega prednjočif mu svojim uzornim životom. A ja držim, da bi tcikvi imali biti i naše hodže ... Nu jesu li oni takovi? I sam znoš, da nisu; ... umjesto da mu kaže: čovječe, digni se i radi duhom, umom svojim, snagom svojom, gledaj se usavršavati i druge prestizavati - jer ako to ne budeš činio, poginut ćeš u današnjem svijetu. Kad bi se kod nas uredilo, da takvihodže mogu izlaziti, puni znanja i naobrazbe da bi svckomu naobraženom čovjeku mogli stati na mejdan, kad bi se nastojalo, da oni budu prožeti dužnošću ·svoga visokog znanja, kao hodže drugih vjera - ja prvi bih stupio u takvu medresu odmah, odmah. Ali mi toga nemamo ... (str. 134-135)
•
I.
16
Osman Nuri Hadiit
2. Ivan Aziz MiIIlevič
