~ ONTOLOGIJA ~ METAFIZIKA - grč. meta ta fizika - "iza fizike" Metafizika istražuje ono što je prvo i ono što je posljednje. Što je bitak, bit, zbivanje, kretanje, forma, materija, supstancija, uzrok, svrha itd. - Aristotel: Metafizika - prva filozofija -> učenje o prvim izvorima i uzrocima bića. Ime Metafizika dobila kasnije po tome što su Aristotelovi učenici njegovu "prvu filozofiju" svrstali "iza fizike" (*fizika - učenje o prirodi - fysis) Znanost o onome što bićima pripada po njihovoj biti. Metafizika je temeljna filozofska disciplina: učenje o prvim izvorima i uzrocima bića, o principima bitka i zbivanja; učenje o pravoj zbilji; znanje o onom što je s one strane fizičkog. Metafizika se dijeli na: ontologiju, kozmologiju, antropologiju i teologiju. ONTOLOGIJA - grč. ON - bivstvujuće, grč. logos - riječ, zakon Opća metafizika, filozofska disciplina o biću kao biću; istražuje ono po čemu su bića bića, dakle istražuje bitak, njegova opća, temeljna i bitna određenja. Ona pita o prapoćelima i prvim uzrocima. Ontologija ili opća metafizika je učenje o bitku kao takvom, te o najvišim pojmovima i odredbama bitka. Ontologija predstavlja srž metafizike; ona je dio metafizike koji istražuje bitak. Ontologija - subjektivno, spoznajna teorija objektivno razmatranje bitka. Antička filozofija ne poznaje pojam ontologija. Taj pojam nastaje u novovjekovnoj filozofiji. BIĆE - ono što jest, što postoji (nebitno je li realno ili idealno, živo ili neživo). Ono o čemu se može reći da jest, bez obzira na način na koji jest. Ono postojeće što jest po tome što sudjeluje u bitku. BIT - ili suština - ono po čemu nešto jest baš to što jest. Bit je ono opće što nadilazi pojedinačno; ono zbiljsko i istinsko što se ne mijenja i ostaje nepromijenjeno. Aristotel: "Bit je ono prvo unutrašnje počelo koje omogućuje da nešto postoji." BITAK - ono po čemu sve jest ono što jest; ono po čemu jest sve što jest. Ono po čemu bića uopće jesu, po čemu bića jesu bića. Bitak je neograničen, neodređen i bezsadržajan (za razliku od bića koje je nešto određeno). Bitak je jedan, svako drugo jest dio njega. Za njega ne vrijede kategorije, nije ničim određen ni ograničen. Bitak je ono što se nalazi iza realnog svijeta. Biće može biti ili ne biti, ali bitak nužno jest. Bit se odnosi na ono nešto, a bitak se odnosi na ono sve. Bitak biću daje postojanje, a bit određuje postojanje. Bitak je bit bića kao bića. Biće sudjeluje, participira u bitku. BIVANJE - ili postajanje - promjena kao takva, obraćanje nečega u drugo. Događanje, zbivanje u najopćenitijem smislu. Jedinstvo bitka i ništa. *Hegel - werden - bivanje je jedinstvo suprotnosti
SUPSTANCIJA - lat. substantia Ono što leži u temelju stvari; trajna nepromjenjiva osnova, nosilac svih svojstava (atributa), kod Aristotela, Descartesa, Spinoze.
ARISTOTEL (382. pr. Kr. - 322. pr. Kr)
ARISTOTEL - METAFIZIKA 1) Koja su četiri uzroka ili principa kod Aristotela? I. CAUSA MATERIALIS (materijalni uzrok) - tvar ili materija II. CAUSA FORMALIS (formalni uzrok) - oblik ili forma III. CAUSA EFICIENS (djelatni uzrok) - kretanje IV. CAUSA FINALIS (svršni uzrok) - svrha Prva dva uzroka - vječiti dualizam, treći i četvrti uzrok se nadovezuju na prva dva s tim da je četvrti uzrok krajnji uzrok. Uzroke istražuje prva filozofija metafizika 2) Što je tvar (građa, materija)? - TVAR - potencijalni bitak - pasivni princip stvari jer predstavlja pasivnu mogućnost za kakvo savršenstvo - moguće BIVSTVO, postaje bivstvom (koje se sastoji od tvari i oblika) tek kada se oblikuje. - aktualizira se kao stvar tek kada poprimi neki oblik 3) Što je oblik? OBLIK/FORMA - predstavlja aktivni princip stvari - aktualni bitak, tj. ono nešto po čemu nešto što jest je upravo to što jest, tj. bit po kojoj nešto jest to što jest TVAR i OBLIK - u svakoj pojedinačnoj stvari Aristotel pojmovnom analizom raziluke tvar i oblik S - TVAR je oblikovana tvar. Čovjek je duša i tjelo. Duša je oblik tijela, unutrašnje načelo života i organizacije, njegova svrha. - Oblik je način na koji predmet, biće, stvar postoji, on je bit svakog predmeta i on je u stvari svojstvo svih predmetima ako govorimo o općim pojmovima 4) Što je kretanje? Kretanje predstavlja prijaz iz tvari u oblik, iz mogućnosti u zbilju (čin). To je ostvarivanje biti u pojavi. Tvar i oblik su u vječitoj promjeni, vječitom kretanju - prelasku iz mogućnosti u zbilju. 5) Što je entelehija? ENTELEHIJA - ono što je oblikovano prema svrsi; svrhovito ostvarenje. Ono što je postiglo cilj; neprekdina duševna djelatnost. Entelehija je potpuno
svhrovito ostvarenje nečega što je tek bilo potencijalno. Razvoj bića kroz 4 osnovna uzroka. 6) Što je bitak? BITAK - ono sve kakva je neka stvar u svim svojim mogućim kretanjima ikad bila i kakva može biti 7) Hijerarhija oblika? U svijetu postoji hijerarhija oblika. Na dnu hijerarhije je MATERIJA (TVAR) mogućnost za neku stvar, a na vrhu je BOG, nepokretni pokretač, čisti oblik. cijeli svijet je neprestano kretanje, usavršavanje oblika od tvari ka najvišem obliku - Bogu. Sve ima svoju svrhi i vsako kretanje teži postizanju te svrhe. Svaki niži oblik je građa ili materija za viši oblik do njegova konačnog ostvarenja. BOG - prethodi svakom biću i svakom djelovanje. Bitak u sebi (zato je nepokretan), a pokretač je zato što materija teži da dođe u njegovo stanje (pokreće je žudnja). 8) Što je prva, a što druga supstancija? SUPSTANCIJA - primarni uzrok neke stvari Prva supstancija je pojedinačno biće - ono što je tu kao konkretno biće (kakav čovjek, konj, životinja) - "ovo tu biće" Druge supstancije su VRSTE i RODOVI - ono opće ovih pojedinačnih predmeta, npr: prva supstancija - Ivana; druga supstancija - čovjek 9) Što je teleologija? Teleologija je nauka koja smatra da sve ima svoju svrhu. Sva zbivanja, kretanja su usmjerena ka toj svrsi. Svrha predstavlja jedan od uzroka stvari bez kojeg nema bića. Svrha predstavlja potpuno ostvarenje materije unutar forme kroz kretanje. Ona je vječiti put iz mogućnosti u zbiljnost. Svako zbivanje i svaka stvar ima svoju svrhu kao jedan od svojih uzroka. Svha prethodi svakom činu. *TELOS - svrha -> teleologija - učenje da svrhovitost vlada svijetom 10) Što je subjekt? Subjekt je ona prva supstancija, ono pojedinačno. 11) Kritika Platonovog idealizma? Za Aristotela postoji samo zbiljsko (realni) svijet. Za njega nema ništa izvan pojave. Ne postoji opće bez pojedinačnog i obratno. Kritizira Platonovu podvojenost zbilje, tj. odvajanje IDEJA od REALNIH STVARI. Aristotel zastupa jedinstvo materije i forme - kretanje je vječno. Kod Platona bi ideje bile odvojene od materije, kod Aristotela su su ideje forme u materiji (*ali forma može postojati neovisno od stvari - bića u glavi arhitekta). Odvajanje ideja od realnih stvari, općeg od pojedinačnog je neodrživo - kako objasniti vezu ideja i pojava, utjecaj ideja na pojave, kretanje iz vječnih i nepromjenjivih ideja?
12) Što je istina? Istina je podudaranje pojma i stvari, tj. slaganje misli i stvari (adaequatio intellectus et rei). Od Aristotela potječe klasična teorija istine, tj. teorija adekvacije ili korespondencije.
Rene Descartes (1596. - 1650.)
DESCARTES - MEDITACIJE O PRVOJ FILOZOFIJI 1) Koja su 4 pravila metode? - METODA - predstavlja unaprijed određen red i redoslijed pristupanja nekoj spoznaji (s tim da su u duhu prethodno jasno predočene granice spozanje). Descartes sve spoznaje podvrgama pravilima metode - loše odstranjuje, dobre zadržava. Razlikuje se od skeptika - želi čvrste temelje (ipak želi doći do istine) METODA se sastoji od 4 pravila: I. KRITIČKO-SKEPTIČKO pravillo - nikada ništa ne prihvaćati kao istinito; ne smije se neki sud prenaglo prihvatiti kao istinit, već trebamo onaj sud kojio je za naš duh jasan i razgovijetan, dakle da ne sumnjamo u istinitost suda → sve mora biti jasno i razgovjetno da bi bilo istinito; JASNOST I RAZGOVJETNOST su jedini KRITERIJI ISTINITOSTI II. ANALITIČKO pravilo - raščlamba problema na onoliko djelova koliko je moguće i potrebno da bi se problem riješio. III. SINTETIČKO pravilo - raščlanjene djelove treba skupiti u cjelinu po redu i postupno od jednostavnoga k složenom → od pojedinačnog ka općem (indukcija) → suprotnost analizi IV. PRAVILO PROVJERE POSTUPNOSTI I POSTUPKA - da se nabroje i provjere opći pregledi radi sigurnosti da se ništa nije izostavilo
2) Objasni cogito, ergo sum. Svojom metodom kroz 4 pravila Descartes dolazi do zaključka "mislim, dakle jesam". Sumnjamo u podatke svojih osjetila, u postojanje vanjskog svijeta, pa i nas samih kao tjelesnih bića, ali dok tako sumjnamo, dok odbacujemo sve što je vjerojatno, mi istovremeno MISLIMO, pa je mišljenje evidentna činjenica koja dovodi do toga da nužno JESMO, da postojimo. Descartes je siguran u samo jedno, a to je "mislim, dakle jesam". To je prva i najsigurnija od svih spoznaja, a njena je izvjesnost INTUITIVNA (izvjesnost subjekta, a neizvjesnost objekta) Descartes vidi svijet kao nešto neizvjesno, stoga konstano traga za nečim što će se pokazati ISTINITIM i SIGURNIM. Kreće od skepse, ako sumnjam - mislim; dakle jesam. ta sumnja dovodi do spoznaje, koja je savršenija od sumnje. COGITO znači SAMOSVIJEST. MIŠLJENJE je evidentna linjenica da nužno JESMO. 3) Što znači da je čovjek misaono biće? Čovjek je supstancija, koje je čitava bit ili priroda u tome da samo misli i kojoj za bivanje nije potrebno nikakvo mjesto niti zavisi od bilo koje materijalne stvari.
4) Koji su kriteriji istinitosti? Razum je sposobansam razlučiti istinito od neistinitog slijedeći dva kriterija: JASNOST i RAZGOVJETNOST. Da bi nešto bilo istinito mora se pokazati kao sasvim JASNO i RAZGOVIJETNO. JASNO → spoznaja je otvorena i živa duhu, jasno vidimo ono što je pred našim okom i što snažno i otvoreno djeluje na nas, naše oko - ona spoznaja koja je otvorena i živa i našem se oku otvoreno prikazuje i utječe na duh. RAZGOVIJETNO → spoznaja koja je odijeljena od ostalih sadržaja tako da u sebi sadrži samo ono što je jasno (sadržaj koji se jasno razabire) 5) Tko je jamac istinitosti? Budući da sumnjam kako bih došao do istine, nisam savršen. Zato iznad mene mora postojati neko savršeno biće (jer je spoznaja savršenija od sumnje). To biće mi jamči istinitost spoznaja. Tu sumnju je u čovjeka usadio Bog - biće koje sadrži sva savršenstva. On je jamac istinitosti. Sumnjati u istinu značilo bi smatrati Boga lašcem. Egzistencija Boga izvodi se mojim mišljenjem o Bogu. 6) Koje su dvije supstancije? DUH (misleća stvar) i TIJELO (protežna stvar) → dualni bitak - DUH I TIJELO → dvije nesavršene i konačne suptancije (zato što su stvorene od Boga - savršene i beskonačne supstancije) Cijela se priroda može svesti na duh i tijelo.
- karakteristike duha - ne zauzima prostor, nedjeljiv, samomisleći - karakteristike tijela - protežno (zauzima prostors, djeljivo) Descartes smatra da je čovjek jedino biće u kojem zajedno djeluju duh i tijelo. Bog je samo duh, a sve ostalo (životinje, biljke) je samo tijelo. Tijela životinja su strojevi, samo čovjek ima dušu. Češerova žlijezda (glandula pinealis - epifiza) - jedina joj je funkcija da svede na jedno ono što je nesvodivo. Ona "miješa duh i tijelo kod čovjeka". 7) Gdje se nalazi teškoća u shvaćanju dvije supstancije? Dvije supstancije su shvaćene i objašnjene neovisno jedna od druge pa stoga postoji problem u spajanju duše i tijela. Kako onda objasniti djelovanje duše i tijela u čovjeku? Descartes prividno rješava taj problem uvodeći "češerovu žlijezdu". U epifizi "životni duhovi" djeluju na tijelo. 8) Objasni mehanicizam Učenje koje sve pojave u prirodi (pa tako i život) objašnjava iz fizikalnokemijskih procesa. Tijelo, tj. materija predstavlja inertnu masu koju pokreću kao i cijelu prirodu pravila mehanike 9) Objasni urođene ideje ili apriorne spozaje One daju osnovu Descartesovu racionalizmu. Predstavljaju urođene spoznaje u nama, u našem duhu koje su neovisne od svakog iskustva. To su sadržajni principi u našem duhu koji žive bez potreba iskustva (npr. Bog je čovjeku urođena ideja). → nisu produkt ni vanjskog ni unutrašnjeg iskustva, već su urođene kao akt Božje ruke. → pojmovi i principi koji su potencijalno sadržani u čovjekovu duhu, a to znači da ih čovjek može sam razviti, bez pomoći iskustva. Baruch de Spinoza (1632. - 1677.)
SPINOZA - ETIKA 1) Što je supstancija? SUPSTANCIJA → stvar koja tako postoji da joj za postojanje nije potrebna niti jedna druga stvar. Ona je uzrok sebe same (causa sui), ono što jest u sebi, shvaća se pomoću sebe i za njezinu opstojnost nije potreban drugi pojam. → apsolutni i beskrajni bitak → supstancija = Bog = priroda (ontološki monizam) → supstancija je nužno jedina suprotnost Descartesovom dualizmu, beskonačna stvaralačka priroda svega što jest - natura naturans 2) Što su atributi? ATRIBUTI - izražavaju realnost ili bitnost supstancije; oni su vječni i nedjeljivi, ima ih beskrajno mnogo, a u sebi nose jasnoću supstancije - oni su stalno svojstvo supstancije. Bog posjeduje beskrajno mnogo atributa, ništa ih ne posjeduje ni jedan, a nešto
ima neke atribute. Od mnoštva atributa čovjek spoznaje samo dva: duh (mišljenje) i tijelo (protežnost). Atributi su svojstva supstancije - BIT; prikazuju se kroz moduse (načine supstancije) - BIĆA 3) Što su modusi? MODUSI → stanja supstancije, pojedinačne stvari koje su konačne, ograničene i jedna drugom uzrokovane. Uzrok modusa je u supstanciji i atributima, odnosno modusi su STVORENA PRIRODA tj. natura naturata. Ljudska bića su također modusi supstancije koja imaju razum. Čovjek je modus prirode, konačno biće, sačinjeno od tijela i duše. Kroz moduse se supstancija manifestira. Oni su promjenjiva i prolazna stanja supstancije ili pojavni oblici njezine vječne i po sebi nepromjenjive biti → sva pojedinačna konkretna bića 4) Što je Bog? Bog je apsolutna beskrajna supstancija koja sadrži beskrajno mnogo atributa. Supstancija koja ima sve atribute, apsolutna neogrančine cjelina, nedeterminirana, vječni bitak samim sobom stvoren, slobodan (slobodan je zbog toga što je uzrok samog sebe i izvan njega nema ničeg što bi ga odredilo). Bog je priroda - stvaralačka priroda koja odlikuje stvarnost. Sve je Bog; on nije ništa izvan svijeta, već je on sav postojeći svijet. 5) Što je sloboda? Sloboda je spoznata nužnost. Sastoji se u spoznaji prirode i života u skladu s njom. Priroda je, u kauzalitetu prirodnih stvari/pojava - apsolutno determinirana. Stanja prirode su u uzajamnom djelovanju, no u djelomično uzročnom odnosu (među modusima, no modusi ne postoje nužnošću svoje vlastite prirode jer su determinirani i ograničeni međusobno, no supstancija postoji snagom nužnosti vlastite prirode, sama je po sebi nužna i kao takva slobodna). PSIHOFIZIČKI PARALELIZAM → ono što se događa u tijelu događa se i u duši jer su duša i tijelo ista stvar samo su promatrani s različitih aspekata - pod atributom mišljenja ili protežnosti. 6) Što je čovjek? - modus, konačno biće koje je sačinjeno od duše i tijela koji predstavljaju istu supstanciju samo su promatrani pod različitim aspektima - atributom mišljenja i protežnosti. Čovjekova egzistencija je određena vanjskim uzrocima. Individuum je oblikovan prema drugom individuumu; zadatak mu je spoznati prirodu. Čojvek je nama najbliži modus - jedinstvo mislećeg i protežnog atributa; modus prirode s najvišom intuitivnom spoznajom. 7) Što je tijelo? Tijelo je vanjski predmet kontemplacije, vanjski vid mišljenja. Modus koji na izvjestan i određen način izražava Božju bit ako se ona promatra kao protežna stvar.
8) Što je mišljenje, a što protežnost? Protežnost i mišljenje su beskrajna svojstva iste vječne prirode ili Boga. Supstancijalni identitet atributa objašnjava paralelizam stvari i ideja. Spoznaju Spinoza tumači pralelizmom stvari (modusa) i ideja (atributa). Modusi kao konačna bića koja posjeduju 2 atributa egzistiraju paralelno tim atributima i samim tim su u mogućnosti spoznati ih. Spoznavajući protežnost i mišljenje čovjek spoznaje i dio supstancije kroz ta 2 svojstva supstancije. Supstancija = priroda = Bog Atributi → protežnost i mišljenje modusi → čovjek (protežnost + mišljenje =(paralelno)= tijelo + duša) 9) Red i veza ideja? "Red i veza ideja jesu isti kao red i veza stvari" jer "duh i tijelo su jedna i ista stvar, koja se shvaća čas pod atributom mišljenja, čas pod atributom protežnosti." Monizam - jedinstvo duha i tijela Priroda je apsolutno determinirana u kauzalitetu konačnih stvari i pojava. Stanja prirode su u uzajamnom djelovanju, ali se nalaze u djelomično uzročnom odnosu: u redu veza i stvari, u redu i vezi ideja → prema tom redu tijelo ne može biti ograničeno mišlju niti obratno. 10) Panteizam (pan = sve, teos = bog) Bog prožima svaki dio prirode - Bog je priroda: Sve je prožeto Bogom. Učenje da je Bog u svijetu, imanentan svijetu, da su Bog i svijet isto, tj. da je sve Bog, Bog je u svemu, u svakoj stvari i u svakoj pojavi. 11) Kakva je Spinozina etika? Racionalistička - čovjek mu je ono bitno, a filozofija učenje o slobodi. Najviše čovjekovo blaženstvo je usavršavanje razuma u razumijevanju Boga i božjih atributa. 12) Što je istina? Istina je kriterij sebe i lažnosti → govoriti istinu znači govoriti što jest i kako jest. Istina i neistina se u ontološkom pogledu odnose kao biće (ens) i nebiće (non-ens) Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. - 1716.)
LEIBNIZ - NOVI OGLEDI O LJUDSKOM RAZUMU 1) Što su monade? MONADA → jedinstvena, indivudalna, neprotežna i cjelovita duhovna supstancija koja je samodjelatna, sama sebi dostatna i po samoj sebi
aktivna. Monade su mnoštvo jednostavnih bića. U središtu supstancije jest zbivanje, sila. To su aktivni samodjelatni atomi koji nisu materijalni. Imaju moć precepcije i požude (ova uvjetuje prijelaz jedne percepcije prema drugoj). Osnovna svojstva monada proizlaze iz principa samodjelatnosti; to su: težnja i jasnoća predočavanja. Monade se razlikuju po stupnju jasnoće predočavanja tvoreći tako sistem u obliku piramide na čijem je dnu materija, a na vrhu Bog. (materija - nesvjesno predočavnja, Bog - apsoltuno svjesno predočavanje) 2) Što su "gole" monade? Gole monade predstavljaju najniže monade s potpuno nesvjesnim predočenjima. Monade se međusobno razlikuju po stupnju jasnoće predočavanja. Tako su gole monade na dnu ljestvice jer imaju nesvjesnu predodžba svijeta. One su materija koja je shvaćena kao aktivnost, a ne mrtva masa, te stoga produhovljene. Kako monade čine svijet svaka je jedinstvo u mnoštvu i međusobno se razlikuju po stupnju savršenstva i po stupnju jasnoće predočavanja. Gole su monade na dnu hijerarhije, dok je najviša monada Bog. 3) Što su duše? Duše su više monade, imaju jasniju predodžbu o svijetu. Odlikuje ih apercepcija (svjesno opažanje) ili samosvijest. Takva je ljudska duša, a ostale s nižim stupnjem percepcije i stanja "duševnosti" Leibniz naziva entelehijama. Duše su najviše monade koje imaju apercepciju svijeta, jasno predočuju svijet, a Bog je apsolutno svjesna supstancija. 4) Objasni pojam prestabilirane harmonije Čitava je priroda od Boga stvorena tako da pored sve raznolikosti među monadama postoji i njihova sličnost, unutrašnji sklad i podudaranje. Tako svaka stvar zauzima svoje mjestoodređenom samom njenom prirodm. Monada ne može djelovati na druge monade niti može trpjeti od drugih bilo kakav izvanjski utjecaj, jer su duševni atomi. Duša je tako savršen psihički automat isto kao što je tijelo fizički i ne mogu utjecati jedan na drugi, već do podudaranja njihovih djelovanja dolazi unaprijed od Boga određenim zakonima. Leibniz uspoređuje odnos duše i tijela sa odnosom dvaju satova koji jedan uz drugi rade i pokazuju svoje odnose i stanja. Bog, kada je jednom stvorio svijet, više ne sudjeluje u njemu jer je sve već unaprijed jednom zauvijek određeno. Monade se dakle nalaze u odnosu PRESTABILIRANE HARMONIJE kojim je predodređeno kretanje i promjena monada što daje privid njihovoj interakciji. Monade dakle ne utječu jedna na drugu, već se usklađuju. Uzajamni utjecaj jedne monade na drugu može samo Bog izazvati. Prestabilirana harmonija je na neki način odnos duše i tijela kao nečeg neodvojenog, ali međusobno neutjecajnog jedinstva koje je od Boga udešeno, stvoreno. 5) Što su istine uma, a što istine iskustva? ISTINE UMA - istine koje su donešene po principu proturječnosti. Sve ono
što je njima suprotno ujedno je i njima proturječno. To su istine koje su (isto kao i aksiomi) izvedene apriori, a svoj izvor imaju u Božjem razumu; one su NUŽNE istine. Njihovu suprotnost nije moguće promišljati jer se dolazi do kontradikcije. ISTINE ISKUSTVA - slučajne istine koje nisu logički i metafizički zasnovane, što znači da se promišljanjem njihove suprotnosti ne dolazi do kontradikcije. Utemeljene su na principu dovljnog razloga, što znači da su moguće, a ne nepostojeće iako nisu utvđene razumom. Ta dva principa: princip proturječnosti i princip dovoljnog razloga su ujedno i principi umnih spoznaja mišljenja. Sve rasuđivanje temelji se na ta dva principa. 6) Što je Bog? Bog je apsolutno samosvjesna supstancija - monada. Bog je zadnja osnova svih konačnih stvari. Začetnik prirode u kojoj sve ima svoje mjesto koje proizlazi iz Božjeg djelovanja. Princip dovoljnog razloga ima konačni razlog u beskonačnom, prvom uzroku - BOGU koji ima u samom sebi svoju egzistenciju. 7) Princip kontinuiteta Osnovna svojstva monada su težnja i jasnoća predočavanja. Iz težnje kao osnovnog svojstva monada Leibniz izvodi princip kontinuiteta koji uz princip identiteta tvori dva zakona prirode: Princip kontinuiteta je u potpunosti suprotstavljen Descartesovom mehanicizmu i kaže da je svaki prijelaz neprekidan i postepen, a ne iznenadan. Lebniz je uz dimenziju PROSTORA uveo i dimenziju VREMENA, jer za njega sve što djeluje, djeluje u vremenu, mijenja se, postaje i teži od nižega ka višem pa je stoga vrijeme uz prostor neodvojivo svojstvo pojavnog svijeta. Ništa ne može postati odjednom, već u beskonačnom vremenskom nizu uzastopnih najsitnijih promjena. 8) Odnos prema Descratesu i Spinozi Cilj Leibnizovog filozofskog sistema je prevladati Descartesov dulizam, odnosno pokazati, otklanjajući jaz između razumu i religije, da su teologija i filozofija tj. znanost međusobno ovisne. Descartes, Spinoza i Leibniz u sonovi svog filozofskog istraživanja istražuju pojam supstancije. Descartes je, kao i Spinoza, definira kao stvar koja postoji na taj način da joj za njeno postojanje nije potrebna niti jedna druga stvar. Descartes postavlja dvije osnovne supstancije: MISLEĆU STVAR (res cogitans) i PROTEŽNU STVAR (res extensa), od kojih je misaono stvar ona aktivna, a protežna samo materijalna. Spinoza pak smatra da postoji samo jedna supstancija - Bog - koja je uzrok samoj sebi i kroz svoja svojstva izražava bit u mnoštvu svojih stanja. Leibniz kaže da postoji BESKRAJAN NIZ SUPSTANCIJA. On je supstanciju odredio kao jedinstvenu, neprotežnu, produhovljenu, individualnu i samodjelatnu stvar. Otklonio je protežnost kao bit stvari i u prvi plan određivanja supstancije uveo ZBIVANJE, SILU, AKTIVNOST, NEPREKIDNU PROMJENU, VRIJEME (kao bitnu dimenziju). Na taj se način suprotstavlja mehanicizmu prema kojem svaka stvar ima uzrok svoje djelatnosti izvan sebe i pokazao da svaka stvar djeluje po svrsi svoje vlastite prirode težeći da dosegne što veći stupanj jasnoće predočenja.
9) Teodiceja kod Leibniza grč. theos - Bog; dike - pravo, opravdanje Pojam koji je uveo Leibniz, a kojim je označio Božje opravdanje naočigled nevolje u svijetu koji je stvorio, tj. pojam koji ukazuje na Božju pravednost i mudrost. Bogu su u njegovu spoznavanju (razumu) prezentni svi mogući svjetovi monada. Njegova volja izabire onaj svijet kao zbiljsko koji sjedinjuje najveću moguću raznolikost. Stvarni svijet je najbolji od svih mogućih svjetova. Tako se i zlo (nevolja) može utemeljiti na svekolikome sklopu dobra kao i radi njegova razgranatog i stupnjevitoga bogatsva.
Immanuel Kant (1724. - 1804.)
KANT - KRITIKA ČISTOG UMA 1) Što je kriticizam? KRITICIZAM - Kantova oznaka za njegovo spoznajno-teorijsko učenje koje spram slijepoga dogmatizma i dogmatskog povjerenja (racionalistička metafizika) u spoznajnu sposobnost uma ponajprije zahtijeva da se istraže uvjeti i doseg ljudske konačne spoznaje uma. To je zahtjev umu da pred sudom sebe sama odredi svoje mogućnosti i granice. 2) 4 pitanja koja obuhvaćaju svu širinu Kantova fil. problematike? 3 su Kantova ključna djela koja u sebi sadrže tri temeljna pitanja iz kojih se izvodi četvrto: I. Kritika čistog uma - odgovara na pitanje "Što mogu znati?" II. Kritika praktičnog uma - odgovara na pitanje "Što trebam činiti?" III. Kritika rasudne snage (Kritika moći suđenja) - "Čemu se smijem nadati?" Ta tri pitanja se slijevaju u jedno "Što je čovjek?" 3) Kakav je Kantov odnost prema tradiciji? Kant ima kritički stav prema tradiciji. Za njega su racionalizam i empriizam u suprotnosti koju pokušava prevladati. Racionalizam koji u središte spoznaje postavlja razum kao subjekt koji sam iz sebe pokušava spoznati predmeta i istine o njima, zanemarije iskustvo. Razum prema Kantu nije jedina kategorija spoznaje. Empirizam, s druge strane, svodeći svu spoznaju na iskustvo svodi subjekt na pasivnu funkciju primanja i kombiniranja onoga što mu objekt nudi. On smatra da je teorijsko mišljenje nemoćno samo doći do nekih spoznaja koje leže izvan granica prirode, stoga smatra da se sva spoznaja zasniva na iskustvu.
Za Kanta je spoznaja sinteza objekta i subjekta. U odnosu na tradicionalnu filozofiju, koja je dogmatski mislila da može riješiti sva pitanja metafizike (u što su ulazile i teme o Bogu, svijetu kao cjelini, duši i besmrtnosti), Kant je svojim kriticizmom dao potpun obrat u pristupu filozofiji uopće. Bez kritičkog ispitivanja granica i mogućnost mišljenja (razuma i uma) ne može se u filozofiji govoriti ni o jednom predmetu. Prva je obaveza filozofije da odredi svoju bit kako bi zatim na misaon način govorila o svijetu.
4) Što je subjekt, a što objekt? SUBJEKT - daje oblik spoznaje (formu, ono "kako" spoznajemo") → ono što spoznaje → nije tabula rasa; od objekta prima utiske koje prema oblicima svoje spoznajne svijesti doživljava te tako omogućuje iskustvo i oblikuje um OBJEKT - daje sadržaj spoznaje (materiju, građu; ono "što" spoznajemo) - ono što se spoznaje; predmet spoznaje Spoznaja je sinteza subjekta i objekta 5) Objasni kopernikanski obrat? *Kopernik okrenuo tradicionalnu sliku svijeta: nepokretnu Zemlju iz središta svijeta postavio u kružnu putanju oko Sunca. Kant okreće odnos subjekta i objekta → objekt do tada imao ulogu nepomična središta oko kojeg subjekt kruži da ga spozna; subjekt više nije onaj koji pasivno kruži oko predmeta objekta u svrhu spoznavanja istog, već se stvari okreću oko svijesti, a onda ih ona procesuira prema svojim mogućnostima. 6) Što znači transcendentno, a što transcendentalno? TRANSCENDETNO - ono nespoznatljivo, koje prelazi granice iskustva, svijesti; natprirodno, s onu stranu iskustva. Spoznati se može samo ono što je imanentno svijesti. TRANSCENDENTALNO - ili apriorno, o iskustvu neovisno (za Kanta apriorno ne znači vremenski prethodno iskustvu, već neovisno o iskustvu; općost i nužnost važenja koja je neovisna o iskustvu, koja premašuje iskustvo jer se ne može na njemu zasnovati) Ono što omogućuje svaku spoznaju, Apriorni (o iskustvu neovisni) uvjet spoznaje - uvjet koji tek upravo omogućuje iskustvo. 7) Što znači apriori? - Transcendetalno, neovisno o iskustvu, ali ne u vremenskom smislu. Apriorna spoznaja je neovisna o iskustvu → ona spoznaja do koje dolazimo izvođenjem iz čistih pojmova razuma i uma, nezavisno od svakog iskustva; nužna i općevažeća spoznaja koja omogućava svako iskustvo. 8) Koji su transcendentalni oblici svijesti? I. Opažanje (prostor i vrijeme) II. Mišljenje (kategorije razuma) Oni su ograničeni na iskustvo i ne vrijede preko granica iskustva, apriorni su, omogućuju iskustvo i vrijede samo za iskustvo.
9) Koji su oblici opažanja? Čine iskustvo mogućim (osjetnim): I. prostor (vanjski oblik opažanja) II. vrijeme (oblik unutarnjeg opažaja) Nisu svojstva stvari, već mi pomoću njih doživaljavamo predmet. Oni predstavljaju kategorije koje sam subjekt stavlja u svoju spoznaju. Prostor i vrijeme su apriorni zato što su izvan čovjeka i njegovog iskustva. Oni su kao oblici opažanja jedini mogući , osnovni uvjet iskustva zato što je apriorno iskustvo moguće jedino unutar apriornih oblika opažanja - prostora i vremena. SPOZNAJA = ZOR (prostor + vrijeme) + MIŠLJENJE (kategorije razuma) 10) Što su kategorije? Kategorije su apriorni oblici mišljenja ljudskog razuma, odnosno kategorije su urođene ljudskom razumu i pomoću njih razum funkcionira i tako mu se omogućuje iskustvo. Razum sintetizira sve ono što mi primamo zorovima i to pomoću 12 kategorija - pojmova razuma izvedenih iz 12 vrsta sudova, svrstanih u 12 principa: a) princip kvantiteta → jedinstvo, mnoštvo, općenitost b) princip kvaliteta → realitet, negacija, limitacija c) princip relacija → supstancija, kauzalitet, naizmjenično djelovanje d) princip modaliteta → zbiljnost, mogućnost, nužnost Kategorije su čisti razumski pojmovi, oblici sinteze mišljenja (prostor i vrijeme oblici su sinteze opažanja). Kant ujedinjuje kategorije (mišljenje) i opažanje ovom rečenicom: "Zorovi (osjetilni oblici, doživljaji) su bez pojmova (kategorije razuma) slijepi, a pojmovi bez zorova prazni." - Tako ujedinjuje RACIONALISTIČKO I EMPIRIJSKO gledište - kategorije su bez iskustvenog sadržaja prazne 11) Što je "stvar po sebi"? - ono zbiljsko što postoji neovisno o subjektu koji spoznaje. Čovjek spoznaje samo ono što mu se kao pojava, fenomen, preko iskustvenih opažajnih oblika prostora i vremena otkriva. To je za čovjeka jedina stvarnost. Postoji, međutim, tzv. "stvar po sebi" koja je neovisna o našim oblicima spoznaje i koju čovjek ne može spoznati jer je nemoguće prekoračiti granice iskustva - gnoseološki agnosticizam Nemoguće je spoznati "stvar po sebi" (noumen - predstavlja cjelokupnu prirodu, cjelovitost onog objekta koji subjekt pokušava spoznati). Spoznaja nije moguća. Subjekt je u mogućnosti spoznati samo "stvar za mene"/"stvar za nas". Fenomen - čovjek spoznaje samo onoliko koliko može spoznati. - apriorna spoznaja → mi možemo neovisno o iskustvu znati o stvarima samo ono što sami u njih stavljamo; uvjete kojima mi određujemo svako moguće iskustvo. 12) Gdje se nalazi granica spoznaje? Iskustvo je granica spoznaje. Naši transcendentalni oblici svijesti (prostor,
vrijeme i kategorije razuma) ograničeni su na iskustva jher mi ne možemo spoznati nešto preko iskustva - izvan granica prirode, a tu spadaju tradicionalni metafizički problemi o Bogu, duši, besmrtnosti i cjelini svijeta. Oblici spoznaje su apriorni, ali oni isto tako omogućavaju iskustvo, no ne mogu prijeći preko granice iskustva → ne vrijede za "stvar po sebi" 13) Što je razum, a što um? Kant u svojoj filozofiji razlikuje razum (Verstand) i um (Vernunft) RAZUM - mogućnost spoznaje što se sastoji u određenom odnosu danih predodžbi prema objektu → spaja čulno i pojmovno; sposobnost pravila → razum je mogućnost da sam proizvodi predodžbe što ih spontanost spoznaje → može se odrediti i kao sposobnost donošenja sudova; razum je sposobnost mišljenja UM - cjelokupna viša spoznajna sposobnost; sposobnost principa → sva naša spoznaja polazi od čula, zatim ide razumu i završava u umu, iznad čega u nama ništa više ne postoji → sposobnost koja daje principe spoznaje a priori (bez iskustva) → um je sposobnost jedinstva pravila razuma (razum je sposobnost jedinstva pojava pomoću pravila) → um ne ide na iskustvo ili na predmet, već na razum, da bi raznovrsnosti spoznaje razuma dao jedinstvo a priori pomoću pojmova → umno jedinstvo → um je sposobnost zaključivanja tj. logičkog oblika spoznavanja 14) Što je mišljenje? Transcendentalni oblik spoznaje uključuje kategorije razuma koji spoznaje. Dakle mišljenje je sposobnost razuma da primjećuje, sudi i tako stvara iskustvo. Mišljenje je spoznaja pomoću pojmova. 15) Što je apercepcija? Apercepcija znači svijest o samom sebi. Raznovrsnost predodžbi sjedinjuje se u jednoj svijesti, a to govori o identitetu svijesti u odnosu na te predodžbe. Aktivna, osviještena predodžba. 16) Antinomije uma kod Kanta? Um zapada u antinomije kad pokušava riješiti tradicionalne metafizičke probleme spekulativno, ignorirajući zor, a to su: BOG, CJELINA SVIJETA, BESMRTNOST, DUŠA. Kant je nabrojao 4 vrste antinomija, gdje su teza i antiteza međusobno suprotstavljene. Izvedene su prema kategorijama kvantiteta, kvaliteta, relacije i modaliteta. Dijeli ih na: 1. Antinomija konačnosti/beskonačnosti prostora i vremena 2. Antinomija atomizma 3. Antinomija slobode 4. Antinomija Boga
*antinomija = proturječnost zakona sa samim sobom
Johann Gottlieb Fichte (1762. - 1814.)
FICHTE - OSNOVA CJELOKUPNE NAUKE O ZNANOSTI Fichte traži jedan apsolutni princip iz kojeg sve izlazi, to je SVIJEST → apsolut U svijesti je apsolutna osnova sveg bitka. Svijesti suprotstavljeni objekt je drugobitak, a to nije ništa drugo doli negacija prvog. JA (bitak )
-
NE-JA (drugobitak)
→ NE
NE-JA
→ JA
1) Objasni apsolutni idealizam To znači da je Fichte kao apsolut postavio SVIJEST (JA) i nemoguće je duh, inteligenciju protumačiti iz stvari. Objekt idealizma je JA po sebi i to je iznad svakog iskustva →opća umnost Ja je izvor svakog iskustva - vanjski svijet deduciran je iz svijesti. Ne treba stvari kao uporište - uporište je u svijesti (JA) i zbog toga nema potrebe za iskustvom. Subjekt postavlja objekt. 2) Što je filozofija? Drugi naziv za filozofiju je "nauka o znanosti" Filozofija je nauka o životu i njegovom oblikovanju pomoću umne volje sa svjesno postavljenim ciljem života. Filozofija još nije postigla svoj cilj jer nije dovoljno određena u svom cilju. On polazi od gledišta da je filozofija nauka, a nauka ima sistematsku formu i svi stavovi su u vezi s jednim osnovnim stavom. Nauka treba biti Jedno, cjelina. 3) Objasni pojam znanosti
Znanost ne polazi od bitka već od JA, što znači od inteligencije i njene djelatnosti. JA je princip iz kojeg se sve izvodi, ono je općenito, opća umnost. 4) Koji su dijelovi učenja o znanosti? Učenje o nauci ima 2 dijela: teorijski i praktički. Sve naše istraživanje mora polaziti od najvišeg cilja čovječanstva, za oplemenjivanje roda čiji smo mi članovi. 5) Objasni ulogu čovjeka u Fichetovoj filozofiji Čovjek je čin (progres). Konačna je svrha čovjeka da sebi podvrgne sve neumno i da time slobodno prema svojim zakonima vlada. Ta svrha ostaje nedostižna (inače bi čovjek bio bogom). Čovjek mora taj cilj usavršavati i što više mu se približiti. Treba nastojati u takvom djelovanju koje unaprijeđuje kulturu i humanitet. 6) Objasni ulogu znanstvenika Uloga znanstvenika (naučenjaka) leži u tome da unaprijeđuje kulturu i podiže humanitet svih slušatelja te da time djeluje na čovječanstvo uopće i na još nerođene milijune ljudi. O razvoju nauka ovisi i razvoj ljudskog roda. Naučenjaci moraju biti na čelu istraživanja i razvoja. Naučenjak sebi postavlja uvijek novi cilj - nikad ne smije stati na postignutom. On je učitelj ljudskog roda. 7) Kakav je Fichteov odnos prema Kantu? Kant kaže kako su elementi svijesti u spoznaji, odnosno dolaze izvana; Fichte kaže obrnuto - sve je to svijest u apsolutu koji nikako ne može biti stvar o sebi. On je duhovan, ličan, a JA je izvor svega mišljenja, svega znanja, a po tema i svega što jest. Osnovna supstancija svijeta je "JA". Kriterij istine ne leži u teorijskom, već u praktičnom, gdje se zasnivaju izvori i kriteriji vrijednosti sveukupne ljudske teorije. "Mi ne radimo zato što spoznajemo, nego spoznajemo zato što smo određeni za rad i praktični um je korijen svakog uma." 8) Kako Fichte shvaća "stvar o(po?) sebi"? Postoji samo JA, a vanjski su predmeti ograničenje toga JA. Time Fichte odbacuje postojanje stvari po sebi kao postojanje koje je nespoznatljivo. Ako se apstrahira od Ja i polazi od predmeta, to je dogmatizam - svijest bi bila proizvod predmeta; ako se pak apstrahira od predmeta, dobiva se čisto Ja. Fichte ne polazi od bitka, već od Ja, što znači od inteligencije i njezine djelatnosti. Time se prevladava Kantov pojam stvari o sebi i potreba iskustva. Stvar po sebi je imanentni sadržaj svijesti (unutar svijesti), a govoriti unutar svijesti o nečem izvana je besmisleno. Stvar po sebi je izmišljotina i nema nikakav realitet. Zbog toga što svijest ne stvara objekt spoznajom jer mi mišljenjem ne možemo ništa izmisliti ili stvoriti; već mi shvaćamo opaženi objekt kao NE-JA
9) Solipsizam - ontološko i spoznajno-teorijsko stajalište krajnjeg individualnosubjektivističkog idealizma pri čemu se jedino vlastito Ja i njegova svjesna stanja mogu spoznati pa su tako jedino oni stvarni. - postojim samo Ja; postoji samo svijest sa svojim doživljajima i ništa izvan nje 10) Razlika između bitka/bića/biti?
11) teza - antiteza - sinteza Fichte prvi uvodi pojmove T-A-S Postoji Ja, njemu se suprotstavlja Ne-Ja (predmet) i zatim je ono što jedno i drugo spaja kao novo Ja (teza - antiteza - sinteza). Tu je riječ o neprestanoj analizi i sintezi.
Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling (1775. - 1854.)
SCHELLING - SISTEM TRANSCENDENTALNOG IDEALIZMA 1) Kakva je uloga transcendentalna filozofije kod Schellinga? Transcendentalna filozofija treba prikazati stupnjevit razvoj subjekta, u kojem se ponavljaju isti stupnjevi prirodnog razvoja. Schelling transcendentalnoj filozofiji suprotstavlja filozofiju prirode, prevladavajući sistem subjektivnog idealizma prelazi na poziciju sistema identitea u kome se priroda i duh očituju kao očitavanja "apsolutnoga", a to je zapravo stajalište objektivnog idealizma. Prirodna filozofija i transcendentalna filozofija (TF) su dvije nužne osnovne znanosti filozofije; nužne osnove filozofiranja. TF → iz subjektivnog stajališta izvodi se objektivno. Te dvije filozofije nisu suprotstavljene jedna drugoj, već se nadopunjuju. TF je tek drugo izlazište s kojega se dolazi k istoj onotološkoj koncepciji. Najviši zadatak TF je rješenje proturječja između teorije i prakse.
2) Koji su dijelovi transcendentalne filozofije? TF dijeli se prema predmetu najprije na dva područja, teorijsko i praktično. Teorijski dio treba objasniti vanjski svijet, svijet koji je izvan nas. Naš odnos i djelovanje prema tome svijetu zadatak je praktične filozofije. Treći dio TF je nauka o prirodnim svrhama i o umjetnosti (teleologija). Ona se bavi pitanjima o odnosu predmeta i predodžbe. Schelling to nastoji riješiti tezom o identitetu nesvjesnog i svjesnog djelovanja. 3) Što je umjetnost? Umjetnost, odnosno umjetničko djelo, savršena je identifikacija realnog i idealnog, konačnog i beskonačnog. U umjetnosti se na jedinstven način ostvaruje, odnosno odražava ono "apsolutno identično" što je inače za zor nepristupačno, ali je tu dano. U umjetničkom se produktu svjesna djelatnost reflektira kao nesvjesna. Umjetnost je sama sebi svrha, nezavisna od svih vanjskih svrha. Smisao, zadatak umjetnosti, kao i filozofije, leži u tome da prevladava pojavne suprotnosti i da ih u najvećem mogućem jedinstvu ujedini. Umjetnost je objava apsoluta, odnosno božanstva. Samo genij može stvarati umjetnička djela. Umjetnost je u Schellingovu sistemu iznad filozofije jer se u joj razrješavaju sve proturječnosti. 4) Objasni zakon identiteta OBJEKTIVNI IDEALIZAM = ZAKON IDENTITETA → predstavlja jedinstvo prirode i duha. Apsolutni identitet duha u nama i prirode izvan nas. "Priroda je vidljiv duh, a duh je nevidljiva priroda" U zbilji nađene suprotnosti (subjekt-objekt, pojedinačno-opće, priroda-duh) pomiruju se i time kao problem rješavaju u apsolutnom, a to apsolutno je dohvaćeno samo u posebnoj moći ljudske svijesti - intelektualnom zoru.
5) Što je apsolut? Što je znanje? Apsolut znači identitet objektivnog i subjektivnog, organskog i anorganskog, svjesnog i nesvjesnog. Identitet spoznaje i bitka, svijesti i svijeta, prirode i duha. Znanje se temelji na podudaranju objekta sa subjektom (prirode s inteligencijom, prediočivog s predočivalačkim, besvjesnog sa svjesnim, realnog s idealnim). Prilagođavanja predodžbi objektivnom svijetu može se shvatiti samo ako pretpostavimo da su subjekt i objekt iskonski jedno, a to jedinstvo neposredno je izraženo samo u samosvijesti. 6) Koja su tri stupnja povijesti? I. Sudbinski ili tragični stupanj - očituje se potpuno slijepa i nesvjesna moć koja potiskuje slobodu, a s njome razara i sve najveće i najljepše što je bilo ostvareno → stari vijek
II. Prirodni stupanj - očituje se kao oblik ljudskog zajedničkog života u kome dominira mehanika prirodnog zakona, započinje s Rimskom Republikom → samovolja vlada svijetom III. Promišljeni stupanj - kad će se javiti i do koje će se mjere razviti, nemoguće je ustvrditi → razdoblje ostvarivanja inteligencije bez sile i samovolje 7) U čemu je kritika Schellinga prema Hegelu specifična? (Hegelova kritika Schellinga) Nemam sad Fenomenologiju, al odgovor na ovo pitanje je pri kraju djela, kad govori o Apsolutu i uspoređuje Schellingov apsolut sa "tamnom noći u kojoj su sve krave crne". Hegel smatra da je Schellingovo shvaćanje apsoluta nedostatno, da taj apsolut nije naprosto apstraktum kojem je jedina funkcija uklanjanje razlika koje daju formu mislima, tj. indiferenciju identiteta.. (op. mada to nije baš bilo Schellingovo shvaćanje, no dobro)
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770. - 1831.)
Hegel - FENOMENOLOGIJA DUHA 1) Što je ideja? Ideja je jedinstvo pojma i objekta, aktualizacija koja nosi istinu u sebi i za sebe. Racionalan nositelj svrhovitosti određen samim sobom. Ono umno, misao kao osnova. Bit što se u svemu ostvaruje. Umnost i zbilja su istovjetni. Ideja je ono zbiljsko, ono umno, ono misaono, bit što se u svemu ostvaruje. Um vlada svijetom. Ideja je pojam kao takav (u smisli logosa) iz kojeg
se mogu izvesti objektivne, vječne temeljne strukture stvarnosti. Ideja je ono istinito (das Wahre) → bit i bitak svega; dijalektički se razvija i tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. tek na svršetku ono je što doista jest. 2) Objasni panlogizam Mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma je i zakonitost zbilje. "Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um"; "Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko, to je umno" Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Ideja je ono zbiljsko, ono umno, misao kao osnova, bit što se u svemu ostvaruje. Um vlada svijetom. Um je bit (ideja) svega što jest. Svako biće je samo moment u samo-razvijanju i samo-ozbiljenju uma. Logos (um, razlog, ideja) je u osnovi svijeta i sveg događanja u njemu. ti svi togađaji su stupnjevi samorazvitka logosa, odnosno uma ili ideje. Ideja je apsolut, a sve zbiljsko samo je realiziranje ideje, koja se ispoljava u svojim različitim stupnjevima na dijalektički način. To je imanentna forma kretanja ideje.ž 3) Što je dijalektika? Dijalektika kod Hegela nije vanjska vještina, nego imanentno izvođenje bitka samog, samorazvitak zbilje, subjekta, onog umnog. DIJALEKTIKA → put samorazvoja apsolutne ideje; duša i pojam sadržaja; zakonitost po kojoj se sve zbiva → zakonitost koja više nije metoda spoznavanja, niti je metoda filozofiranja. Temelj se na 3 stupnja koja čine jedinstvo spoznaje: teza, antiteza i sinteza → tek sa sva tri stupnja možemo spoznati cjelovit pojam 4) Teza, antiteza i sinteza? Dijalektika je tročlana, sastoji se od teze, antiteze i sinteze, odnosno teze (afirmacije), negacije teze i negacije negacije. Svaki pojam ima svoju negacije, te je tako on jednostran i traži svoj suprotan pol. Te suprotnosti očituju se u sintezi koja involuira ta 2 suprotna pojma i opet postaje jednostrani pojam koji ima svoj suprotni pojam.. i tako u krug. Sinteza, dakle nije završetak, krajnji stupanj, nego je tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi. 5) Što je fenomenologija duha? Fenomenologija duha je nauka o svijesti. Duh, kao pojavni, ukoliko se subjekt odnosi na drugo kao objekt, jest svijest i predmet Fenomenologije duha. Hegel je prikazao svijest o njezinu napredovanju i kretanju od provga neposrednog stanja i predmeta do apsolutnog znanja. Taj put prolazi kroz sve forme odnosa svijesti preka objektu i kao svoj rezultat ima pojam nauke. U Fenomenologiji duha, kao učenju o svijesti, došlo se preko stupnjeva čulne svijesti, i zatim percepcije, do razuma. Fenomenologija duha je znanost o
spoznajnom procesu duha - razvoj svijesti i samosvijesti u epistemološkom, antropološkom i kulturološkom kontekstu. Njome se analiziraju oblici i načini pojave duha koji su ujedno nužni razvojni stupnjevi indivudalne i povijesne svijesti u kojima se očituje apsolutni duh. 6) Što je duh? Um je duh kada se njegova svijest o sebi kao zbilji podigne do istine, i kada je um aktivno svjestan sebe kao svijeta, i svijeta kao sebe. Duh je dakle samoopstojeća apsolutno zbiljska bit. DUH → stadij u dijalektičkom razvoju ideje, a očituje se u tri oblika: subjektivni, objektivni i apsolutni duh. → kod Kanta je duh izražen kao kriticizam. Za Fichtea duh je univerzalno Ja. u Schellingovoj filozofiji duh je identitet, a za Hegela apsolut. → po sebi i za sebe postojeća bit, koja je u sebi ujedno zbiljska i koja sebe predstavlja sebi. Apsolutna realna bit što samu sebe nosi. Duh u sebi ima središte, on nema jedinstva izvan sebe, nego ga je on našao; on je u sebi samome i kod sebe samoga (samosvijest). 7) Objasni Hegelovo dijalektičko tumačenje svijeta u određenjima "an sich" i "für sich" Bitak po sebi (an sich) je ishodišno stanje u kojem se nalazi sve što jest - iz njega se kroz bitak za sebe (für sich) dijalektički napreduje prema jedinstvu znanja bitka po sebi i za sebe. Ako je embrio po sebi (an sich) čovjek, on to nije za sebe (fur sich), jer za sebe je on tek kao oblikovani um koji je sebe takvim učinio iz onogo što je bio po sebi. Tek tu je njegova stvarnost. Za čovjeka možemo reći da je umno biće, i dijete je umno biće (po određenju vrste). Umnost je data po sebi (an sich) i svako ljudsko biće ima je po sebi. To što je najprije za sebe razvija se da sebe ostvari, opredmeti i postane svoje fur sich (za sebe) kao aktualnost prethodne potencijalnosti. An sich je pokretačka snaga, nemir koji se nalazi u svakom postojanju. Svaka potencijalnost ide za svojom aktualnošću. 8) Što znači da je dijalektika moć negativnog mišljenja? Negacija je središnja kategorija dijalektike. Proturječje je pokretač dijalektičkog napretka. Svaki pojam ima suprotni pojam - negaciju, a sinteza ukida te suprotnosti i postaje i pojam kojeg se opet negira. Život duha se ne boji smrti i ne čuva uništenja, nego podnosi smrt i u njoj se održava; on ne odvraća pogled od negativnog, nego je on moć koja negativnome gleda ravno u lice; bavi se njima i obraća ga u bitak. ta moć duha jest subjekt. 9) Što je apsolut? Objasni apsolutno. Apsolut je izražen kao duh; ili: ono je po sebi i za sebe. Duh koji se razvio iz stanja po sebi u svoje za sebe jest nauka. To je samosvijest da se postane jedno sa samim sobom. Apsolut je razultat razvoja T-A-S, tek je na kraju ono što uistinu jest. Apsolutno je shvaćeno kao subjekt. To je ideja, svjetski um, Bog. Ono apsolutno se poima kao sveobuhvatni proces i totalitet koji u sebi sadrži ne samo identitet sa samim sobom, nego i razliku, refleksiju u sebi kao
drugotnosti. U Hegelovu sistemu filozofija je nauka o apsolutu, dakle o apsolutnom umu koji se sam razvija. Taj je apsolut prapočelo. apsolut se očituje kao priroda i duh. U prirodi apsolut se od sebe otuđuje, a k sebi se vraća u duhu. 10) Što je mišljenje? Mišljenje je kod Hegela identično bitku → um vlada svijetom. Mišljenje treba razlikovati i razdvojiti od predodžbe. Mišljenje razdvaja nebitno od bitnog i oblikuje se tim razlikovanjem. Ono se odnosi na predmet i uspoređuje ih, spoznaje nužni i opći odnos, a zatim kauzalitet. Mišljenje je uopće shvaćanje i spoznaja mnoštvenog u jedinstvu. Mišljenje je razmišljanje o nečemu da bi se došlo do općeg, bitnog, unutrašnjeg, istinskog. U svim oblicima duha, u osjetu, u percepciji i u predodžbi, mišljenje ostaje temelj. 11) Što je jezik? Jezik je djelatnost fantazije koja stvara znakove. (Die Zeichen machende Phantasie) Jezik je neophodan za mišljenje i ovisi o mišljenju. Misaone forme se izlažu i talože ponajprije u jeziku. 12) Što je logika? Logika je znanost o čistoj ideji, tj. o ideji u najapstraktnijem elementu mišljenja. Ona prati razvoj apstraktne ideje, tj. razvoj apsolutne ideje, tj. razvoj čistih pojmova, neovisno o prirodi i duhu. Za Hegela je logika isto što i ontologija. → znanstveno prikazivanje i razvijanje čistih umnih pojmova (bitak, bit, pojam), koji služe kao temelj subjektivnom mišljenju o objektivnoj zbilji. Dijeli se na objektivnu logiku (učenje o bitku i biti) i subjektivnu logiku (učenje o pojmu) BITAK = ništa → jer je ništa stvaralački čin; povijesno mišljeni realni početak čovjeka i svijeta - tako i svega što jest. Bitak je tako DASEIN - opstanak, povijesni proizvod, proces. BIT → bit neke stvari ili pojave jest jedinstvo kvantiteta i kvaliteta, gdje kada se ujedine te dvije kategorije bitka nastaje tubitak i određuje bit neke pojave ili stvari. Pojam biti se dobiva negacijom bitka i očituje se kao samoreflektirani bitak. Suština je bitak kao pojavljivanje u samom sebi. POJAM → pojam je subjektivan, objektivitet i ideja; sinteza/jedinstvo bitka i biti, totalitet, jedinstvo mnogoga 13) Objasni ukratko filozofiju prirode PRIRODA → drugobitak, antiteza ideji jer je u prirodi ideja izvan sebe, otuđena je samoj sebi, svojoj biti da bi se u duhu vratila sebi i stekla svijest o sebi kao biti svega. Ideja je u konkretnom obliku, ali otuđena i nesvjesna; u duhu je konkretna i zna za sebe. Priroda je tzv. realni bitak. Filozofija priroda se sastoji od mehanike,
fizike i organike. MEHANIKA → obuhvaća prostorno-materijalne prirodne pojavnosti; osnovni zakon te sfere pojavnosti je u težini FIZIKA → istražuje osebujan svijet pojava koje su nastale kada je materija prestala biti materija, organiziravši se i poprimivši određeni oblik ORGANIKA → obuhvaća mineralni, životinjski i biljni svijet, a čovjek je završetak kao individuum koji ima svijest i samosvijest i oslobođen je od prirode 14) Objasni ukratko filozofiju duha Čovjek je najviše djelo prirode, ali on je i duh. Stupnjevi duha su subjektivni, objektivni i apsolutni duh. SUBJEKTIVNI DUH → antropologija (nauka o duši - prirodni duh) → psihički doživljaji koji su usko povezani s tjelesnim funkcijama i dispozicijama → fenomenologija (obrađuje svjesni psihički život), sva područja refleksivne svijesti (od osjetne zamjedbe do razuma, samosvijesti i uma) → psihologija - obrađuje tematiku spoznajnog duha u teorijskom (interpretacija) i praktičnom (volja i sloboda, kojom se određuje sadržaj i oblik etičke djelatnosti) vidu. OBJEKTIVNI DUH → sve ljudske tvorevine koje su nastale iz slobodnog i umnog čovjekovog djelovanja. → Pravo - treba regulirati odnose među ljudima i pravni principi su postavljeni kako vi spriječili aktivnosti ljudske samovolje, a ne da ograničavaju ljudsku slobodu → Moralitet - samoodređenje slobodne volje (negacija, antiteza prava). U moralnom ljudskom djelovanju realizira se ideja dobra u svijetu. → Ćudorednost - sinteza prava i moraliteta, konstituira se u odnosima među pojedincima. Dijeli se na porodicu (obitelj), društvo i državu. APSOLUTNI DUH → Umjetnost, religija, filozofija → svjetski duh - predstavlja stvaralačku praosnovu svega kozmičkog zbivanja → on se javlja u svijesti čovjeka kao objektivni duh, a u njegovim tvorevinama kao objektivni dih. Očituje se u jedinstvu tih dvaju polova kao apsolutni duh. Ako se ozbiljuje u objektivnom obliku zora, u osjetilnoj pojavnosti javlja se kao UMJETNOST. Ako se ostvaruje u subjektivnom području čuvstava i predodžbe predstavlja RELIGIJU. Ako se ozbiljuje u čistom mišljenju (kao duhu najprimjerenijem i najsavršenijem obliku) onda se javlja kao FILOZOFIJA. 15) Što je filozofija? U filozofiji se apsolutni duh konačno očituje u svom najsavršenijem obliku, u čistom pojmu, koji je filozofija. Filozofija se najprije doživaljava u osjetilnosti ili predodžbi. U filozofiji um shvaća sam sebe, a time i ideju i svijet uopće, tu je sabrano sve znanje prirodnog i duhovnog univerzuma. → Ideja koja misli samu sebe, istina koja zna samu sebe i um koji shvaća samog sebe. Filozofija je apsolutna spoznaja apsoluta; zaključak umnog razvoja ideje; najviši mogući način spoznaje ideje. Povijest fil. Hegel tumači kao filozofiju filozofije jer su pojedina fil. učenja odraz samorazvoja ideje u duhu svog vremena. Cjelokupna povijest fil. je jedna filozofija u svom pojedinačnom
razvoju. SISTEM - Apsolute se očituje kao priroda i duh. U prirodi se apsolut od sebe otuđuje, a k sebi se opet vraća u duhu. Samorazvoj duha zbiva se po shemi: teza-antiteza-sinteza. Taj se razvoj pokazuje u mišljenju, prirodi i duhu. stoga i filozofija uma ima 3 dijela: LOGIKA, FILOZIFIJA PRIRODE I FILOZOFIJA DUHA Za Hegela je logika identična s metafizikom. Logika izučava oblike mišljenja kao oblike bitka. Dijelovi su Logike: 1. učenje o bitku 2. učenje o biti 3. učenje o pojmu Filozofija prirode ima 3 dijela: mehanika, fizika i organika, a filozofija duha ova 3: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. to sve zajedno pokazuje slijed razvoja od najapstraktnijeg početka do najsadržajnijeg završetka. Friedrich Wilhelm Nietzsche (1844. - 1900.)
NIETZSCHE - Volja za moć 1) Što je "volja za moć"? - Označava izvornu spontanu snagu života i stvaralaštva uopće, težnja za prevladavanjem je osnovni poriv života - Sve što nastaje i nestaje u životu tjerano je voljom za moći - Motiv sveg ljudskog djelovanje uopće - kod čovjeka se ono javlja kao želja za dominacijom - Nisu najjači političari i vojnici, već umjetnici, filozofi i estete - Volja za moć - znači kontrola samog sebe; ona nije dozvola, već obuzdavanje, nije moć da se uništi, već moć da se izgradi "Živi svoj život kao da je djelo" - Svijetom ne vlada logos, već kaos. Život je borba 2) Objasni vječno vraćanje istog Svijet nije savršen, ni racionalan, on nema završetka "Sve se slama, sve se opet slaže; vječno se gradi ista kuća bitka. Sve se rastaje i sve se opet sastaje; Vječno je sebi vjeran krug bitka" Svijet je u stalnom kretanju i ponovnom otpočinjavanju; nema ni početka ni svršetka i kao takav svijet pokazuje zaigranost. Svaki događaj i slijed događaja ponavlja se beskonačno mnogo puta. - ova teza ima telje u znanosti (iako je središnja važnost u etici): a) Količina energije u svijetu je konačna i fiksirana (zakon očuvanja energije) b) Broj mogućih stanja energije u Svemiru je konačan. c) Vrijeme je beskonačno "Što bi bilo kad bi morali to raditi zauvijek?" -> uvjerljiv razlog za odbacivanje bilo kojeg djelovanja, osim onog idealnog. Nietzsche odbacuje život poslije života, zbog toga što je jedini život ovaj tu kojeg živimo i jedini život poslije života će biti postpuno isti ovom tu životu kojeg smo proživjeli. - Odbacuje Hegelovu i Darwinovu tezu o progresu i evoluciji, sve se vraća
ponovno k sebi 3) Objasni pojam nadčovjeka Ideal nadčovjeka je ideal savršenog života. Asketski ideal u smislu samokontrole (ne kontrolom nad drugima) Pojedinac koji je izdržao smrt Boga i gleda nihilizam u lice. -> Ideal savršenog života, život koji kao umjetničko djelo nema ni jedan detalj premalo ni previše - savršen spoj dionizijskog i apolonijskog. (D -> odnosi se na strast, snagu, afekte i potpuno uživanje u životu; A -> odnosi se na mirno, racionalno promišljanje, na trijezan stav prema životu) -> Onaj koji prevazilazi sebe, koji svladava sam sebe, onaj koji nadilazi ono životinjsko u sebi, uništavajuće i samouništavajuće -> Onaj koji uspijeva racionalizirati svoje instinkte i prihvaća život kao vječitu borbu Bitak je volja i to volja za moć! Addendum Kako Hegel nadilazi Kantovu stvar-o-sebi? Koncept stvari o sebi je rezultat apstrahiranja koje održava ideju da su sve misli u relacijima sa objektima, i to nas ni jedan način ne odvaja od stvari-po-sebi, jer bi stvar-po-sebi trebala biti objekt izvan našeg iskustva, a time i izvan naše misli. Čim je možemo logički postaviti, ona je umna, a time i u našem dosegu. Hegelova supstancija? Hegel developed these ideas and held that substance as subject is the movement of positing itself and of developing into its contrary, and is further unified by the movement to a higher unity. By repeating such a movement, substance generates and dissolves its attributes , that is, its appearance . Substance and attributes are mutually inclusive, for substance can be substance only through revealing itself in its attributes. The development of substance is the reflection into self of the subject, and the subject makes itself what it becomes. “Substance is accordingly the totality of the accidents, revealing itself in them as their absolute negativity" Wittgenstein i realizam Anti-realizam -> ne možemo izaći izvan naših misli i jezika, a jedino tako možemo usporediti "objektivnu realnost" sa našim mislima - dakle teorija korespondencije je nemoguća. Lingvistički idealizam - jezik je taj koji diktira realnost. Svijet je cjelokupnost činjenica, a ne stvari. Realizam -> Predmeti čine supstanciju svijeta, samo ako ima predmeta može postojati čvrsta slika svijeta; čvrsto, postojeće i predmet jesu jedno. Filozofija nije doktrina, i ne bi joj se smjelo pristupati dogmatično
