www.sajt.com.hr
Ideje i razumijevanje -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
ideja (idea, eidos) je bit i osnova Platonove filzofije Andreas Graeser je jedan od najboljih poznavatelja Platona «...svaki od pokušaja definicije dotične ideje – primjerice ideje hrabrosti u Lahetu, pobožnosti u Eutifronu, razboritosti u Harmidu, ili pak pravednosti u prvoj knjizi Politeie – ostaje bezuspješan.) Parmenid proučava ideje «...postati svjestan neminovnosti njihova postojanja.» «... tek u Platonovoj filozofiji imamo onaj korjeniti misaoni zaokret od promatranja i izučavanja izvanjskog svijeta – koji su tzv. Predsokratovci označavali pojmom physis – i iznalaženja njegovih uzroka, prema p rema nutarnjem svijetu misli i ideja.» Gadamer ovo uspoređuje sa 'eidetskom 'eidetskom redukcijom' kod Husserla «Sokrat spretno pojašnjava kako izvanjski prikaz stvari i navođenje njihovih razloga ne objašnjava srž problema odnosno ne nalazi urok određenih zbivanja.» Sokrat je razočaran Anaksagorom «Umjesto izravnog istraživanja uzroka osjetilne stvarnosti Sokrat usmjeruje svoja razmatranja prema hudovno-inteligibilnoj sferi(logoi)» drugotna plovidba = deuteros plous / D.Galop-nije ironija Logoi je «duhovno-noetska danost pomoću koje bi se trebalo omogućiti iskustv, tj. rezumijevanje pojavnosti u svijetu, te objašnjenje strukture svijeta u cjelini. Takova danost može biti jedino sadržana u pojmovnoj strukturi odnosno u jeziku kao govorno-misaonoj cjelini.» Gadamer kaže da je to Sprache. «Pri tom Gadamer upozorava da se jezik ne smije sm ije jednostrano shvatiti kao obična slika postojećega, tj. u značenju kako k ako je prikazan u dijalogu Kratil, nego kao preduvijet našeg mišljenja, o čemu se iscrpnije govori u kasnim dijalozima, Sofistu i Teetetu.» «... Sokrat je, naime, prvi uočio da se općenito pojavljuje u jeziku budući da uvijek iznova brojne stvari imenujemo jednom riječju...» «Postoji lijepo samo po sebi, također dobro, i veliko, i sve drugo.» Fedon «Pomoću lijepoga po sebi sve lijepe stvari su lijepe.» W. Wieland «Sam odnos ideja i osjetilnoga koji se u Fedonu izriče imenicama 'prisutnost'(parousia) i 'zajedništvo'(koinonia), odnosno glagolom 'imati udjela' (metechein), nije pobliže tematiziran.» «Obično se pri razmatranju platonovih ideja uzima za polazište Aristotelov navod (Met. XIII, 4; I 6) kako je Sokrat prvi u filozofiju uveo metodu indukcije i općenite pojmove koje, za razliku od Platona, nije smatrao zasebnim entitetima, odvojenim od osjetilnog svijeta.» -generali Lahet i Nikija ↔ hrabrost (andreia) svećenik Eutifron ↔ pobožnost i svetost Protagora, Gorgija i Hipija ↔ vrlina(arete) i znanje(episteme) ideje su «ono bivstvo po sebi, kojega postojanje potvrđujemo u našim pitanjima i odgovorima.» «Platon je bio sklon shvaćanju da za sve što na bilo koji način jest , postoje također i ideje.»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Sve, naime, što na bilo koji način nač in postoji biva razumljeno i shvaćeno jedino pomoću ideja.» «Ne posjedujemo nijedan Platonov dijalog u kojem bi ovaj spoznajni proces identificiranja i deferenciranja sjetilnih stvari(aristheta) pomoću ideja bio cjelovito i pobliže ocrtan.» noetski? «Pod izrazom 'noema' podrazumijeva se ideja kao obična misao, bez povezanosti s osjetilnom danošću.» «S pravom se nameće pitanje kako je uopče moguća lažan iskaz» «Po Wittgensteinu svaka riječ zadobiva svoje značenje tek njezinom uporabom u kontekstu cjeline jednog jezika, a sama za sebe ostaje bez ikakvog značenja i smisla.» trias ideja: dobro, lijepo i pravedno vrline: hrabrost, razboritost, pravednost, pobožnost «Zajednička osobina svake od ideja jest da nema sastavnih djelova (asyntheton) iz čega nužno slijedi da je ideja po sebi seb i nedjeljiva i nerastavljena (adiareton)» ideje imaju postojanu i nepromjenjivu istost «naše mišljenje u osnovi predstavlja neprestanu težnju za spoznajom savršenog bivstva što ujedno predstavlja proces njegova upotpunjenja» Sokratovska ironija je «briljantna metoda iznalaženja istinskog znanja» «Sokratovo priznanje da je on sam ljubitelj diferencirajućih podjela i komprehendirajućih sažimanja predstavlja stanovit pokušaj objedinjavanja dvaju komplementarnih pristupa idejama.» «Tezu o nužnoj povezanosti anamneze i diereze, u svim Platonovim dijalozima, odnosno shvaćanje da se razumijevanje osjetilnih danosti pomoću ideja kao i njihovo diferencirajuće određenje odvija u sklopu cjeline jezika, najodlučnije je od svih platonika zastupa Gadamer.» anamnesis i dihairesis « 'Nutarnje jedinstvo koje čine anamnesis i diharesis dakle pronalaženje i izvođenje ideje iz još neobjašnjenog principa i na drugoj strani diferencirana provedba ovog mislećeg shvaćanja, ne prezentira se samo u obliku pitanja i odgovoa, argumenata i aporija, nego istodobno kao zajedništvo ljudi, čije su riječi izrečene njima samima sa svrhom da u njima nađu zadnju potvrdu'. U ovoj su Gadamerovoj rečenici in nuce sadržane osnovne odrednice Platonove filozofije.» splet=symploke, zajedništvo=koinonia «...evidentno je kako je svra Platonova nauka o idejama zapravo razumijevanje cjeloupne stvarnost.» pet najznačajnijih pojmova (megista gene): bitak(on), mirovanje (stasis), kretanje(kinesis), isto(auto) i različito(heteron). «Dijalektika, kao što je rečeno u Sofistu, i nije ništa drugo nego pokušaj da se provedbom sadržajne raščlambe pojmova točno pojasni 'koji se od pojmova međusobno slažu, a koji isključuju'. Riječ je, naime, o refleksivnoj analizi jezika kao medija u kojemu se odvija sve naše rezumijevanje promjenjive stvarnosti svijeta fenomena.» «Platon će u poznatoj definiciji dijalektičke metode reći kako je osnovna svrha dieretičke raščlambe pojmova 'ne smatrati isto različitim, niti pak različito istim.» odnos jednog i množnog je «stožerno pitanje Platonove ontologije» ontologije»
www.sajt.com.hr
«rečenicu(logos) Platon shvaća kao jezično-misaono 'očitovanje o bitku' (deloma tes ousias), bitka koji je u Sofistu koncipiran kao zajedništvo (kanonia) ideja.» - «U Sofistu je rečeno kako spomenuti, istiniti iskaz (logos) održava stanje stvar(nost)i kako zaista jest, dok lažan logos iskazuje'ono što nije kao da jest'» - U Kratilu: «Istinit logos jest onaj koji kazuje stvari kao što jesu, a lažan ka ono što nisu.» - «Stoga je i najveće otkriće Platonove filozofije u fascinantnom uvidu da je mišljenje nemoguće bez ideja, a sva tajna njegove uspješnosti jest u metodi služenja idejama koju je Platon nazvao dijalektikom.» -
www.sajt.com.hr
Eutiforon
-
-
-
-
-
-
-
-
«Platonovi rani, aporetsko-elenhistički dijalozi danas se uzimaju kao osnova za rekonstrukciju Sokratova filozofijskoga nauka» u prvoj knjizi Aristotelove Metafizike stoji da se Sokrat «nije bavio proučavanjem prirode u cjelini», nego se posvetio etičkim pitanjima i «prvi uveo u filozofiju postupak misaonog određenja, tj. definicije općenitih pojmova.» Gregory Vlastos Sokrat je na smrt osuđen zbog asebie, narušavanje morala atenske mladeži. Suprotnost tome je eusebes – sveto i uzvišeno. Sokrat očekuje od svećenika Eutifrona da mu definira to. Pričaju na Kraljevom trijemu. Najuža rodbina = oikeois «Iz izloženog je nedvojbeno jasno dabogovi Homerovih i Hesiodovih epova imaju za svećenika Eutifrona značenje paradigme prema kojoj on određuje svoje ponašanje i usmjeruje svoj život.» Sokrat traži pobožno i sveto po sebi. U Hipiji većem traži lijepo po sebi. «Slično veli i za kreposti, da unatoč vim različitostima, imaju jedan te isti eidos po kojemu je svaka od njih krepost.» «Sam termin eidos označavao je, naime, u običnom govoru ono što zamjećujemo, odnosno vidimo na određenim pojavnostima, naime njihov lik, oblik i izvanjsku konstituciju. U ranim Platonovim dijalozima ideje imaju uglavnom dvostruko obilježje i značenje: normativno i semantičko.» sokratovski etički intelektualizam «Dakle, identitet svake pojedine stvari prepoznajemo, odnosno utvrđujemo pomoću njezine ideje.» Eutifron kaže: 'Pobožno je ono što je drago bogovima, dok je bezbožno ono što im je omraženo' «Sokratovo čuveno pitanje: 'Je li pobožno bogovima drago zato što je pobožno ili je pobožno zato što im je drago?'. Ovo mjesto se obično navodi kao locus classicus u kojemu je prvi put u povijesti europske filzofije povučena osnovna distinkcija između biti( ousia) određene stvari i njezinih akcidentalnih svojstava( pathos). Sokrat svojim pitanjem želi naglasiti kako se bit predikata hosion ne poklapa sa sadržajem pojma theophiles, jer ono što je sveto i pobožno ne zadobiva svoje esencijalno obilježje na osnovi onoga što proizlazi iz njega: da je naime bogovima drago. Činjenica da je sveto i pobožno(hosion) istodobno bogovima drago ni na koji način ne uvjetuje, niti objašnjava njegovu nutarnju strukturu, odnosno samu bit(ousia). Pobožno je specis pravednosti. «Prva prihvatljiva odredba svetoga i pobožnoga ( eusebes et kai hosion) je da je to dio pravedosti koji se odnosi na služenje (therapeia) bogovima. Therapeia , hyperetike «Eutifron smatra da je pobožnost sposobnost znati bogovima prinositi molitve i žrtve koje su im mile, dok bi suprotnost od toga bila asebia.» «Platon zapravo želi pokazati kako je za dijalektičko promišljanje potrebno znati zauzeti čvrst stav, orjentirati se i ne izgubiti glavni cilj iz vida.» «činjenica da u dijalogu nismo došli do prave odredbe pobožnoga» «Odbacivanjem svakoga neprihvatljivog poimanja pobožnosti čitatelj nazire ispravno poimanje, za koje nije bezuvjetno potrebno poznavati definiciju pobožnosti.»
www.sajt.com.hr
-
-
«Pitanja o različitim krepostima, vlinama i dobrima (aretai ) što se reflektiraju u Platonovim ranim, etičkim, dijalozima imaju jednu osnovnu značajku, da su, naime, prožeta univerzalnošću dobra koje mi smrtnici u svojoj konačnosti ne možemo adekvatno spoznati, nego mu se možemo samo aproksimativno približiti u dijalogu.» sveto, božansko i pobožno je «tematika što podrazumijeva najviši stupanj vrijednosnog nauka, koji je zapravo na granici tzv. docta ignorantia.»
www.sajt.com.hr
Fedon – dostojanstvo ljudske duše -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
ovdje se izlažu četiri dokaza o besmrtnosti duše «Kao što dosta uvjerljivo tvrdi G. Vlastos, povijesni je Sokrat bio prvenstveno ironičar i filozof morala» «Platon kao sjajan stilist» «Fedon u stanovitom smislu predstavlja Platonov kritički razgovor s postojećom misaonom tradicijom.» «Sokratov istinski prijatelj Kriton» Sokrat tvrdi da je smrt «odvajanje duše od tijela, tj. njezino oslobađanje od vlastitih okova. Shodno tome, filozofija bi zapravo trebala biti briga za vlastitu smrt» «Prvi dokaz Platon započinje podrobnom analizom trajne procesualnosti u prirodi.» - sličnost s Heraklitom «Umiranje je za dušu zapravo njezino odvajanje od tijela, a rađanje njezino ponovno utjelovljenje.» «izvorna intencija Platonova dijaloga je da se u 'živom' razgovoru što više približimo istinskom promišljanju određene zahtjevne problematike.» «Ideju jednakoga po sebi ( auto to ison) možemo spoznati jedino pomoću vlastitog intelekta.» lijepo, dobro, pravedno i pobožno «duša teži za spoznajom istinski savršenih danosti, naime samih ideja koje su u svojoj biti čiste i jasne, postojane i nepromjenjive.» «duša je zbog svoje povezanosti s vječnim idejama postojala prije našeg rođenja.» Simija i Kebet prigovaraju da je time dokazana samo preegzistencija ljudske duše «Sokrat odgovara da se raspasti u svoje sastavne djelove može zapravo samo ono što je iz njih sastavljeno.» postoje dvije vrste bivstava: vidljive i nevidljive. Tijelo je sličnije vidljivom, promjenjivom i propadljivom, a duša nepromjenjivim i vječnim idejama. U trećem argumentu platon koristi «Empedoklovo načelo da se slično sloznaje pomoću sličnoga» «Simijin učitelj Filolaj izrijekom tvrdi da je duša harmonija koja zbog grijeha boravi u tijelu kao u grobu.» mizologija je nepovjerenje u uspjeh dijalektičkog promišljanja Sokrat kaže da se: «ne treba ravnati prema vještini njegova argumentiranja, nego prema samoj istini.» «duša je samostalno i zasebno bivstvo, dok je harmonija jedno od njegovih svojstava.» «Ovom promjenom paradigme od mehaničkog uzroka stvari prema njihovu teleološkom ustroju Sokrat je prema mišljenju D.Gallopa dao temeljno obilježje razvoju europske filozofije u naredna dva tisućljeća.» «Sokratovo uvjerenje da jednome filozofu više dolikuje pokoravati se zakonima polisa i pridržavati se u djelovanju ideala vlastitog razuma ( noi pratton ) nego li eventualnim bježanjem dovesti u pitanje vjerodostojnost vlastitog nauka i ethosa.» «Svoj 'bijeg' u sferu inteligibilnoga Sokrat ironično nazivlje 'drugotnom plovidbom' (deuteros plous) » «temeljna promjena filozofskog svjetonazora» «Bijegom u mišljenje počinje se stvarati naša europska kultura» Gadamer
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
'sve što je lijepo, lijepo je pomoću lijepoga po sebi.' «Rezultat sokratove 'drugotne plovidbe' očituje se zapravo u jednostavnom prihvaćanju ideja kao neizostavnog fundamenta našeg razumijevanja stvarnosti.» «ali je neosporno da je bez ideja nemoguće razumijevanje osjetilne danosti.» «Ista stvar može kao supstrat participirati na različitim, čak i suprotnim idejama. Međutim same ideje ne mogu se povezivati sa svojim suprotnostima.» «Duša je dakle besmrtna(athanatos)» «Osnovna intencija Platonovih promišljanja u Fedonu jest pokušati uvjeriti čitatelja da je ljudska duša, odnosno ljudski razum zapravo 'vječnost u vremenu'.» Filozofija je briga za vlastitu smrt, a smrt pak razdvajanje duše od tijela. Na kraju Fedona stoji mitski prikaz o putu duše u Had. «daleko fascinantniji ostaje ipak sokratovki logos u svom nastojanju da promisli i izrekne neizrecivo.» Teetet: naše filozofiranje počinje s čuđenjem ( thaumasein ) «A u Fedonu je na poetski način rečeno da duša nije ništa drugo nego ovremenjena vječnost u nama.»
www.sajt.com.hr
Država – kako ostvariti istinsku pravednost
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
Država «ponajbolje oslikava cjelovitost njegova filozofiranja» «Platon odlučno zagovara ostvarenje punine misli u životnoj praksi.» «Razočaran katastrofalnim stanjem zakonodavstva i rapidnom erozijom tradicionalnih moralnih vrijednosti u tadašnjim grčkim polisima...» pravednost = dikaiosyne sudjeluju: Platonova braća Gaukon i Adimant, Polemarh i njegov otac Kefal, sofist Trazimah, Klitofon i Hermantid. «Prvu knjigu Politeie odlikuje žustar i polemičan razgovor o naravi i funkciji pravednosti.» «dolazimo do prvog okušaja definicije pravednosti: pravedno je reći, naime, istinu i dolično vratiti ono što se kome duguje. Međutim, u Platonovim dijalozima određena definicija obično gubi važnost čim se pronađe iznimka koja osporava njezino općevažeće obilježje.» Polemarh kaže: «pravednost je udjeljivanje onoga što kome dolikuje, dobra prijateljima, a zla neprijateljima.» «Svojim djelovanjem na druge, pravednost ih čini boljima i pravednijima, slično kao što liječničko umijeće pomaže ljudima da postanu i ostanu zdravi, a glazbeno ih umijeće čini muzikalnim i razvija u njima osjećaj za sklad i ljepotu.» Trazimah: «Pravednost nije ništa drugo nego pravo ikorist jačega.» Za podanike pravednost u biti i nije ništa drugo nego poslušnost vladaru.» «Primarna svrha medicine nije u lječnikovu bogaćenju ili u ostvarenju neke od drugih koristi nego prvenstveno u liječenju bolesti. Sokrat ovdje ponavlja svoju argumentaciju kako se svrha svakog umijeća sastoji u tome da bude od koristi onome kome je namjenjena.» Sokrat tvrdi da nijedno umijeće( tehne) «po svojoj strukturi i namjeni ne može biti od koristi jačemu nego upravo slabijemu» «pravednost je korist slabijeg» «Znakovito je da se u opovrgavnju Trazimahovih stavova Sokrat također služi sofističkim smicalicama, što je čest slučaj i u drugim aporetskoelenhističkim dijalozima.» «Nepravednost stoga ne može biti profitabilnija od pravednosti jer se nalazi u sferi neznanja ( amathia, amathes) i nepoznavanja ( kakos),dok je pravednost upravo suprotnost od toga, dakle na strani znanja i razumijevanja.» «Preduvijet za sretan život esu naša dobra djela. Tu ponovno dolazi do izražaja dvoznačnost grčkog izraza eu pratein: dobro činiti i biti sretan.» «U Lahetu nismo dokučili definiciju hrabrosti, niti u Eutifronu saznali što su svetost i pobožnost, a u Harmidu smo ostali baz konačnog odgovora na pitanje što je sophrosyne.» «Sokrat je očito svjestan teškoća definiranja moralnih predikata pa se zato i koristi ironijom 'neznanja' da bi opovrgnuo nepotpune i neprihvatljive definicije etičkih pojmova i spriječio da se njima manipulira.» Glakon prigovara: «Po svojojiskonskoj naravi nitko sam od sebe neće doći na pomisao živjeti i postupati pravedno. To činimo isključivo zbog konvencionalnih razloga jer nas na to prisiljavaju i obvezuju zakoni i sporazumi koje su ljudi donijeli kako bi prikrili svoje slabosti te se ne bi međusobno ugrozili u svom opstanku.»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Istina, pravednost je lijepa, reći će Adimant, ali jeteško ostvariva. Nepravda je ružna, no međutim lakše se do nje dolazi i u životu je isplativija i korisnija.» nepravda = adikia «počevši od druge knjige Politeie, Sokrat nastupa kao naučavatelj i odgajatelj koji poistovjećuje filozofiju i obrazovanje ( paideia ) i preuzima ulogu glasnogovornika Platonove filozofije. Stoga će i pokušati koliko je u njegovoj moći, stati u obranu pravednosti za koju će najprije reći da se tiče svakoga pojedinca cijeloga polisa, a potom će važnost i bit pravednosti nastojati pojasniti razmatranjem genealogije različitih modela polisa. Zdravi polis nastaje kao rezultat potree zajedničkog suživota. U njemu je izvršena prirodna podjela rada, svatko dobiva najosnovnije i a limine je isključena mogućnost nasilja, pohlepe za imovinom, te častohleplja. Nema ni potrebe za vladavinom jer svatko uredno obavlja svoj posao bez obzira bio on ratar, pastir, zanatlija ili pomorac. Među stanovnicima polisa vlada zapravo pravednost, a da oni u svojoj priprostosti toga ni nisu svjesni.» čuvare polisa je «potrebno sustavno odgajati i obrazovati» odgoj i obrazovanje = paideia «Cjelokupna grčka mitologija biva podvrgnuta oštroj kritici pri čemu ni njezini tvorci, pjesnici Hesoid i Homer ne ostaju ni najmanje pošteđeni.» «urođena razboritost, odnosno suzdržanost (sophrosyne) koja nam pomaže u nadvladavanju vlastitih nagona, te usmjeravanju našeg života prema uzvišenim ciljevima.» «ljepota izričaja i stila ( lexis) blisko je povezana s ljepotom ljudskog držanja (euschemosyne) i ljepotom ljudskog bića ( euetheia).» «jer su novac i privatno vlasništvo glavni izvor zavisti, nesloge i sukoba među članovima polisa.» «Tri staleža u polisu(radnici, čuvari i upravitelji) u biti su samo slika strukture ljudske duše, njezinih triju konstitutivnih dijelova.» bolesni polis postaje zdrav paideiaom , obrazovanjem «Platon će reći da je samo onaj polis savršeno dobar koji je istodobno mudar(sophe), hrabar(andreia), promišljen(sophron) i pravedan (dikaia).» četiri kardinalne vrline «Sophia kao prva stožerna krepost, primarno označava dobru upućenost (euboulia) ali ne onu koja je svojstvena tehničko-stručnom znanju, nego koja se u pravom redu odnosi na polis kao cjelinu i na upravljanje njime. Riječ je naime o znanju kojim raspolažu regenti i administracija.» «Hrabrost je definirana kao postojana ustrajnost u ispravnom mnijenju, osnosno stavu, o onome pred čime strahujemo i čega se bojimo. Znakovito je da nam hrabrost nije usađena urođenim instinktom niti se postiže bezumnom smionošću, nego je rezultat planskog i sustavnog odgajanja čuvara polisa. Suzdržanost ( sophrosyne) predstavlja istinski sklad (symphonia) i harmoniju duše, do kojih se dolazi vlastitim samonadvladavanjem, odnosno obuzdavanjem i kontrolim osobnih naslada i požuda.» «kao krunska krepost prikazana je pravednost» «Osnovno načelo Platonove pravednosti jest podjela rada među staležima polisa tako da svatko obavlja njemu povjereni posao.» «pravednost određenoga pojedincaa ni u čemu se ne razlikuje od pravednosti polisa jer im je zajednička jedna te ista ideja pravednosti.» «pravednost pojedinca preduvjet je za ozbiljenje pravednosti u polisu.»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Razumski dio duše (to logistikon) jest onaj kojim mislimo, spoznajemo, promišljamo, i kontroliramo svoje afekte, dok je požudni dio duše u nama onaj kojim se zaljubljujemo i izražavamo sve svoje osjećajnosti i želje za nasladama.» između njih je volja. «Među trima navedenim sposobnostima, odnosno funkcijama duše, treba vladati sklad i harmonija koji se postižu tako što razumski dio upravlja i vlada nad druga dva dijela, jer jedino on raspolaže sa znanjem što je dobro i korisno za dušu kao cjelinu i za svaki njezin dio. A da je za to nužno potrebno kvalitetno obrazovanje ( paideia ), osnovna je teza Platonova izlaganja. «Svrha obrazovanja i odgoja po Platonu, sastoji se u nastojanju da se duši vrati prirodni red u kojemu je propisan i po naravi stvari predodređen odnos među različitim aktivnostima duše kako bi se očuvala pravednost kod pojedinca, te se uspostavila također u polisu jer je red u duši preduvjet za ostvarenje reda u polisu.» duša je «nedjeljiva, jednostavna i nesastavna ( asyntheton)» tripartitna duša «T.A. Szlezak tvrdi kako je besmrtan samo razumski dio duše (logistikon) jer je usmjeren na vječne i nepromjenjive ideje, dok druga dva dijela duše teže za prolaznim stvarima.» «Za razumijevanje Platonova nauka o spoznaji bitno je imati u vidu kako je naše znanje i spoznaja uvjetovano prije svega strukturom izvanjske stvarnosti na koju je usmjerena naša duša. Savršeno spoznati možemo jedino savršeni bitak jer nam je kristano jasan, dok nebitak ne možemo nikako spoznati. Između spoznatljivoga i nespoznatljivoga smješteno je mnijenje, doxa» «One koji teže za spoznajom i stjecanjem istinskoga znanja, Platon nazivlja philosophoi , dok svi oni koji ostaju samo u sferi mnijenja, ne zaslužuju veće priznanje od naziva philodoxoi .» «Naime, dobro za Platona predstavlja središnji teleološki pristup na koji je usmjereno ljudsko htijenje i djelovanje.» «Ideja dobra ispostavlja se kao najviši princip koji uspostavlja jedinstvo među etičkim normama, ali istodobno omogućuje da njihovom provedbom nama budu koristne. Mi po svojoj naravi težimo za dobrim jer predstavlja ispunjenje i konačni cilj (telos, skopos) svega našeg htijenja, jer je jedini istinski jamac naše eudaimonie. Prema dobru 'teži svaka duša i poradi njega sve čini'.» «mi u svojoj konačnosti i ograničenosti ne možemo ni iz bliza spoznati pravu puninu ideje dobra, nego je samo donekle naslutiti apomanteumene)» «Platon se koristi trima usporedbama: o suncu, crti i poćini.» P.Stemmer smatra: «sreća, dobro i ideja dobra jesu, kao što se pokazuje, tri izraza za jednu te istu stvar.» Wieland: «Ako uopće u ijednom dijelu teksta onda se ovdje spajaju sve niti koje povezuju različite djelove i polazišta ovoga filozofiranja. Da ovaj niz usporedbi zauzima ključno mjesto u Platonovom pisanom djelu nije još nijedan stručnjak mogao s uspjehom osporiti.» «Prispodobom o suncu Platon zapravo objašnjava kako ne može izravno govoriti o samome dobru, nego samo o njegovu izdanku (enkonos).» «Platonovim rječnikom rečeno, ideja dobra daje svemu što jest istinu, tj. 'neskrivenost' da bi uopće moglo biti spoznato, a spoznajnom subjektu, odnosno ljudskom razumu (nous), sposobnost spoznaje(gnosis).»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
'Pitanje što je dobro po sebi, ostavit ćemo za sada sa strane.' Ideja dobra kao uzrok svega bivstva, odnosno svih drugih ideja, ne pripada samome bivstvu, nego ga transcendira. H.-G. Gadamer i W. Wieland su «zagovornici hermeneutičke interpretacije» i «zastupaju tezu o neizrecivosti ( arrheton) ideje dobra.» Friedrich Schlegel «smatra da cjelokupna Platonova filozofija počiva na 'principu neizrecivosti najuzvišenijega'.» «Tezu o neizrecivosti ideje dobra prvi je zapravo zastupao novoplatonik Plotin.» «Zanimljiv je prijedlog Günthera Patziga da se ideju dobra shvati kao 'formu perfekcije' savršenosti, što svakako odgovara duhu Platonove filozofije» «Wieland pak shvaća ideju dobra u duhu Kantove filozofije kao princip prosudbene moći koji zbog svoje 'bespredmetnosti' ne može biti predmetom naše spoznaje, slično kao što ideja dobra kao epekeina ostaje nespoznatljiva, međutim uvid u ideju dobra udjeljuje onome tko ga posjeduje 'sposobnost da bude pravedan on i svijet u kojemu živi'.» usporedba o crti: «Cjelokupna stvarnost nalik je crti razdjeljenoj u četiri ontičke sfere kojima korespondiraju četiri spoznajne aktivnosti naše duše.» slike = eikones, empirijska izvjesnost, vjerovanje = pistis, matematičke danosti i svi objekti diskurzivnoga promišljanja = hypotheseis, nepromjenjive ideje, izvjesno znanje = «u Državi pojam dialegesthai označava proces spoznaje ideja» «dijalektička metoda diereze, tj. precizne razdiobe pojmova u njihove podvrste.» «Prispodobom o crti želi se pokazati jedinstvo, ali i gradualni karakter naše spoznaje do koje dolazimo dijalektičkim tematiziranjem odnosa jednoga i množnog.» opasnost prihvaćanja ustaljene sheme Platonove filozofije o dva svijeta: mundus sensibilis i mundus intelligibis. Usporedbom o pećini se «prikazuje odgojno-obrazovna uloga flozofije, paideia .» suprotnost je apaideusia. «Život u pećini simbolizira osjetilni, iskustveni svijet u kojemu živimo. Vatra je sunce koje nam omogućuje osjetilnu zamjedbu u svijetu fenomena. Izlazak iz pećine predstavlje kognitivni uspon od osjetilnih zapažaja do spoznaje istinskog bivstva, kristalno jasnih ideja, koje spoznajemo potpuno i savršeno.» «Ideja dobra je naime 'uzrok svega istinitoga i lijepoga, jer u području vidljivoga stvara svjetlo i sunce, a u području misaonoga sama je gospodarica koja nam udjeljuje istinu i misaoni uvid. Na nju mora usmjeriti svoj pogled svatko tko želi razborito djelovati, bilo u privatnom ili javnom životu. Spoznajom ideje dobra ostvaruje se krajnji cilj dijalektičke metode.» dijalektika je «umijeće diskurzivnoga obrazlaganja, navođenja argumentiranja i protuargumenata» dijalektičar je onaj tko 'baz ikakvih zamjedaba pomoću logosa teži za samim bivstvom kao što jest i ne posustaje dok ne spozna što je dobro u svojoj biti' neoborivi logos = aptos logos
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
«Riječ je, naime, o dijalektici, praktičnom znanju koje se stječe upornim i učestalim vježbanjem u kojem je potrebno znati braniti svoje stavove uvjerljivim argumentima, a protivničke umjeti opovrgavati imajući prije svega u vidu istinitost samo stvari o kojoj je riječ.» dijalektičar mora biti sinoptičar ( synoptikos) «Pošto je na slikovit način pokazao kako ideja dobra kao najviši princip utemeljuje cjelokupnu zbilju, omogućuje našu spoznaju i regulira naš cjelokupan praktični život i našu djelatnost. Platon pri kraju sedme knjige ne propušta naglasiti kako je ideja dobra izvor strenog i blaženog života za sve koji 'usmjeravaju svoj pogled na nju' i ravnaju se prema njoj kao najvišoj etičkoj normi.» «Prikazani polis, u kojemu je ideja dobra predstavljena kao najviša regulativna instanca, ima ulogu paradigme koja će nam poslužiti kao orjentacioni pokazatelj za ostvarenje pravednoga života.» u timokraciji kod vladara prevladava voljni dio. Tymoeidos u oligarhiji kod vladara vlada požudni dio duše, epithymetikon «Odnosi li se Popperova tvrdnja i na temeljne etičke tvrdnje tipa: 'Gore je činiti nepravdu, nego činiti nepravdu', 'Nije pravedno nikome nanositi štetu', 'Za dobrim teži svaka duša i poradi njega sve čini' kao i na cjelovit sustav etičkih normi?!» «Čitatelja Platonove Države najviše će smetati njegovo shvaćanje pjesništva i umjetnosti kao oponašanja nečega što je već slika stvarnosti u kojoj živimo, predmeta i objekata.» pjesništvo i umjetnost za Platona imaju «trećerazredno ontološko značenje».
Fedar – umijeće dijalektike -
-
u kritičkim dijalozima(Parmenid, Sofist, Političar) je razrađen «novi oblik dijalektičke metode, diereze». «Fedar sadržava briljantne pasaže koji po filozofskoj težini i pjesničkoj snazi» tema dijaloga je «ljubav, retofika, dobrota ili najviše Lijepo.» Fedar je «bogati i obrazovani Atenjanin» Sokrat kaže da «u njegovu nastojanju oko ispunjenja zahtjeva božanstva iz Delfa, da spozna samoga sebe, ne mogu puno pomoći stabla nego jedino razgovori s ljudima.» «Osnovna tema razgovora je eros» «Za polazište uzima tvrdnju da je eros jedna vrst žudnje (epythymia)» urođena požuda za nasladom je hybris, a stečenatežnja za dobrim sophrosyne
-
-
«Ukratko rečeno, u ljubavi korist je isključivo na strani zaljubljenoga.» mania je «posebna vrst inspirativnog oduševljenja, zanesenosti.» «Osnovno obilježje duše jest da ona pokreće samu sebe (autokineton) i da se neprestano nalazi u stanju kretanja ( aeikineton)» besmrtnost=athanatos «Duša je dakle shvaćena kao inteligibilno bivstvo koje pokreće sve drugo, a princip svega pokretanja nema ni u čemu drugome osim u sebi samoj».
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Ljudska je duša prikazana metaforički kao dvopreg s dva konja i upravljačem. Kod božanskih duša oba su konja plemenita, dok je kod ljudskih jedan konj dobroćudan, a drugi zloćudan.» «Svaka se ljudska duša neprestano suočava s teškoćom da joj zloćudni konj teži osjetilnoga, dok je plemeniti nastoji uzdići prema svijetu istinsih bivstava.» ljudi su svrstani u devet skupina «u prvu skupinu su smešteni filozofi, a u posljednju tirani.» «U ovozemaljskom životu ljudska se duša prisjeća svega što je prije rođenja gledala tijekom vožnje po nebeskom svodu.» prisjećanje=anamnesis Sokrat se moli bogu Erosu «Platon pokušava pokazati kako se govorništvo češće prikazuje kao umijeće uvjeravanja koje je u bliskoj vezi s prijevarom.» «Na primjeru odredbe erosa Platon pojašnjava kako je naše razumijevanje zapravo jedan proces dijalektičkoga hoda tragom povezivih ideja.» «tako je i na primjeru erosa precizirano što on zapravo jest (ho estin), određena je njegova narav.» «Sokrat će reći za sebe da je strastveni ljubitelj dijalektičkih 'razdioba' (dihaireseis) i sažimanja (synagogai ) pojmova, jer to je zapravo osnovni preduvijet da bi uopće moga govoriti( legein) i misliti ( phronein). A uzor mu je onaj tko je sposoban 'sagledati jedno i množno u njihovu prirodnom odnosu' » Sokrat kaže da «svaki govor treba imati uvod, zatim izlaganje, dokaz, opovrgavanje i sažetak na kraju govora.» «Da bi se ovladalo određenim umijećem, pa tako i retoričkim, potrebno je posjedovati prirodnu nadarenost, solidno znanje ( episteme) i trajno uvježbavanje (melete), što najbolje pokazuje primjer državnika Perikla.» «Svako ozbiljno istraživanje( dianoeisthai ) o biti određene stvari počinje tematiziranjem njegove nutarnje strukture: je li ona jednostavna (haploun) ili je sastavljena od višedjelova i vrsta ( polyeides ) «Platon tvrdi da je logos koji su odnosi na vjerojatnost, suvisao i prihvatljiv, samo ako je utemeljen u istini, tj. ako govornik raspolaže jasnim znanjem o odnosu među pojmovima» Platon tvrdi «da će sposobnost zapisivanja ljude učiniti mudrijima i da će ojačati njihovu sposobnost pamćenja jer je 'izumljena kao lijek za sjećanje i mudrost'» «Međutim, koliko god određeni autor bio kompetentan i stručan, on uvijek mora ostati svjestan temeljne slabosti pisanog slova (logos gegrammenos), da pisanje naime nije ništa ozbilno, nego najobičnija igrarija.» «Platon će reći da naziv 'ljubitelja mudrosti' (philosophos) zavrjeđuje samo onaj znalac koji istinski poznaje ono o čemu piše i koji se odlikuje sposobnošću da pomogne svome pisanom slovu tako što će preispitati svoje stavove u postavljenim pitanjima i danim odgovorima i pri tome asm dati obješnjenje da pisano slovo nema posebnu vrijednost.» Friedrich Schlegel i Schleiermacher su utjecali na heremneutičku interpretaciju Platona koja kaže da Platon piše u obilku dijaloga jer je ta forma najsličnija živom govoru. Friedlander tvrdi da je 'dijalog ejdini oblik knjige koji ostavlja dojam da dokida knjigu kao takovu'. Krämer iz tübingenške škole tvrdi da «ono što je posebice važno u filozofiji ne može biti pismeno formulirano, pa čak ni u dijalogu.»
www.sajt.com.hr
-
Nepisani nauk = agrapha dogmata «Sokrat, koji je bio poznat po tome da nije bio baš obdaren izvanjskom ljepotom, uspio je na poseban način ostvariti ideal nutarnje ljepote koji su Grci nazivali kalokagathia.
Parmenid – zagonetka za interprete -
-
-
-
-
-
-
Parmenid spada «u kategoriju najviše proučavanih i najčešće komentiranih filozofijskih spisa.» R.E.Allen je «vrsni poznavatelj Platonove filozofije» «Opravdano se naime nameće pitanje je li u drugom dijelu dijaloga, posvećenom isključivo dijalektičkome odnosu jednoga i množnoga ( hen kai polla) sadržan odgovor na promišljanja iz prvog dijela dijaloga, a koja se odnose isključivo na probleme u svezi s prihvaćanjem ideja.» H.-J. Krämer : Osnove Platonove metafizike, Zagreb, 1997. «U prvom dijelu dijaloga Platon se kritički osvrće na svoje poimanje ideja, koje susrećemo iscrpno prikazano u njegovim dijalozima srednjeg razdoblja (Fedon, Država, Gozba)» «problem tzv. postvarenja ideja» «Kao drugi važan problem obično se ističe odvojenost ( chorismos) ideja i njima korespondirajuće osjetilne stvarnosti» «problem tzv. samopriricanja». «Riječ je zapravo o tematici koja je u antičkoj filozofijskoj tradiciji poznata pod nazivom 'treći čovjek' (tritos anthropos )» prvi dio Parmenida je kritički, drugi je dijalektički «Pritom Zenon argumentira: kad bi bivstvo bilo množno, moralo bi istodobno biti slično i neslično. A to je očito nemoguće, jer bi sve ono što je istovjetno sa samim sobom – ovdje slično – prestalo biti ono što jest i postalo bi suprotnost samome sebi. Ova istovjetnost mišljenja i bitka za predstavnike eleatske škole, dovoljan je razlog za engiranje opstojnosti množnosti bića.» «Mnoštvo može sadržavati različita, pa i suprotna svojstva zbog udjela u različitim idejama, dok ideje u kojima pojedini predmeti imaju udjela, ostaju jedinstveni entiteti, uvijek istovjetni sa samim sobom, bez ikakve primjese drugosti; jer ono što je slično samo po sebi, tvrdi Sokrat, nikada ne može postati sebi suprotnost, naime, neslično»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Platon razbija eleatsku dogmu o unitarnoj strukturi bitka» «Razmatranjem mogućnosti lažnoga logosa, Platon pobija sofističko shvaćanje o nužnosti istinitosti svakog logosa» «Platon učvršćuje istinu kao preduvijet ljudskog umovanja, ograđuje se od sofističkog relativiranja istine i usmjeruje pozornost misaonog razmatranja na dijalektičko povezivanje i razdvajanje ideja.» «Tako na Parmenidov upit, zastupa li on svojim opovrgavanjem Zenona tezu o odvojenosti (choris) zasebnih ideja i stvari koje imaju u njima udjela, kao što su primjerice sličnost po sebi i brojni slučajevi sličnoga, Sokrat odgovara potvrdno i time utire put za neprihvatljiv dualizam svjetova, osjetilnog i inteligibilnoga» ideje: dobro, lijepo, pravedno postoje; dlaka, izmet, prljavština – ne. «Tek u kasnijim dijalozima Platon prihvaća ideje za sve atribute» «Pitanjem, za koje danosti postoje ideje, Parmenid vodi razgovor u srž problematike» «Da bi što više zaoštrio problem, Parmenid želi precizno definirati odnos participacije, odnosno udioništva stvari u idejama» «Složeni odnos jedne ideje i brojnih slučajeva koji imaju u njoj udjela, Sokrat pokušava objasniti metaforički: ideja je poput dana, jedna i zasebna, a istodobno svugdje i na svakom mjestu». Ova usporedba je slična usporedbi dobra sa svjetlom Parmenidova metafora šatorskog krila «Paradoks partikularizacije ideje posebice dolazi do izrađaja pri pojašnjenju udioništva stvari u veličini» «Stvari trebaju biti velike pomoću nečega što je maleno u odnosu na ideju velikoga» «...ideja malenoga je velika u odnosu na ono što ima udjela u njoj» «primjedba W. Wielanda: 'kod Platona ideje ne bivaju postvarene nego su stvari idealizirane, jer bez odnosa naspram ideja stvari ne mogu biti ni identificirane ni diferencirane'» «Naime, da bi pokazao kako ideje i stvari koje imaju u njima udjela zaslužuju isti naziv, potrebno je objediniti ih pomoću nove zajedničke ideje. Takav postupak neminovno vodi neprestanom postuliranju viših instanci, odnosno ideja, pa će nezaustavno nizanje na koncu predstaviti čisti regressus ad infinitum» «Pretpostavka o neidentičnosti idealnoga i empirijskoga, odnosno o ontološkoj razlici između ideja i njihovih stvari, nedvojbeno je stožerna misao Platonova nauka o idejama» «Vlastos tvrdi kako se problemi Platonove ontologije gradualne savršenosti zbilje rješavaju Aristotelovom kategorijalnom ontologijom, pri čemu ne nauk o idejama zamjenjen ontološkom dihotomijom supstancije ( ousia) i akcidenata, a istodobno je upotpunjen shvaćanjem o višestrukom značenju riječi ( pollachos legomenon ) Wieland: «samopriricanje indicira odsutnost drugih predikata» «Intenzivna znanstvena rasprava o problemu tzv. platoničkoga samopriricanja urodila je nedvojbeno nekim prihvatljivim rješenjima. Jedno od takovih jest i shvaćanje samopriricanja kao iskaza kojima se konstituira identitet stvari.» «Sokrat dlazi u drugu krajnost predlažući da se ideje shvati kao zbiljske paradigme ( paradeigmata ) koje postoje u prirodi»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Parmenid s pravom zaključuje da sličnost koja postoji između ideje kao paradigme i njezinih empirijskih stvari otvara put za beskonačni regres paradigmatičnih ideja.» «Potpuno isključenje bilo kakve relacije ideja naspram njihove empirijske danosti imalo bi za posljedicu posvemašnju nemogućnost njihove spoznaje.» «Nijekanje bilo kakve gnoseološke korelacije dvaju svjetova predstavlja neprihvatljivu apsurdnost koju je Platon okarakterizirao kao chorismos. «Ni u jednom drugom Platonovom tekstu nisu tako koncizno fokusirani svi prigovori i aporije vezane uz ideje.» «upravo su pomoću ideja sve stvari ono što zapravo jesu, i svaka se od ideja manifestira u svojoj prisutnosti (parousia) u množnom kao hen epi pollon, kao načelo» « Zastupnici ontološkog tumačenja dijaloga, koji se uglavnom smatraju nastavljačima novo platonskog interpretiranja, vide u ostavkama stupnjevit prikaz cjelokupne zbilje, počev od nadbivstvenog počela iz kojeg proizlazi inteligibilni svijet ideja, pa do vidljivo oblikovanog svijeta i neoblikovane materije. Nasuprot tome, za zastupnike formalno-logičke interpretacije postavke u drugom dijelu dijaloga, predstavljaju niz spretno isprepletenih proturječnosti kojima se Platon iscrpno razračunava s eleatskim monizmom, ili pak podvrgava metakritici Parmenidovu kritiku Sokratovih shvaćanja ideja.» Wyller daje ontološku interpretaciju Parmenida «u Fedru je pisana riječ okarakterizirana kao neozbiljna igra jer zaostaje za ozbiljnošću govornog logosa» «Osnovno obilježje novoplatonskog izlaganja Parmenida sastoji se u tome da odnos jednoga i množnoga na razmatra u dijalektičkom odnosu povezivanja i zajedništva s inim idejama, nego njihov odnos objašnjavaju genetički, uzročno-posljedičnom ovisnošću.» «Budući da je gradualni prikaz svekolike stvarnosti, što ga je iznio Plutarh Atneski i najcjelovitiji i koji je služio kao podloga svim kasnijim komentarima Parmenida, a susrećemo ga sa neznatnim preinakama i kod modernih komentatora, navest ćemo ga ovdje kao paradigmu novoplatonskog tumačenja postavki u drugom dijelu Parmenida» «Prva postavka Platonova Parmenida postala je, kako je uvjerljivo prikazao E.R.Doods, izvorište za novoplatonsko mišljenje apsolutnoga jednoga, koje po svojoj naravi nadilazi granice naše spoznaje i zbilje, a istodobno kao prvotni princip svega omogućuje nastanak i spoznaje i zbilje.» «Platonov iskaz da jedno ni na koji način nema udjela u bitku Plotin promatra kao najprikladniji način da se prikaže apsolutnost jednoga, odnosno njegovo transcendentno obilježje.» «Budući da ni na koji način nema udjela u bitku, Proklo dosljedno tvrdi za jedno da je ništa, ali ne u privativnom značenju aristoteličkog principa lišenosti, nego kao preobilje i punina. M.Wundt: 'Platon, a ne tek Plotin, jest utemeljitelj negativne teologije, onoga mističnoga nauka koje teži iskonu tako što mu odriče sve odredbe konačnoga i shodno tome usuđuje se o Bogu govoriti samo u nijekanjima.» «Druga postavka Parmenida razmatra jedno u odnosu spram množnoga» «Novoplatonici su odreda suglasni da u ovoj postavci Platon tematizira drugu hipostazu stvarnosti, umstveni svijet...»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
«Najcjelovitiji prikaz nastanka umstvenog svijeta ideja nalazimo u Plotinovoj filozofiji. Plotin, naime, objašnjava da je sav inteligibilni svijet, po njemu istovjetan s umom, odnosno s djelatnošću duha, nastao tako da je nadbivstveno jedno prekinulo svoje stanje mirovanja, i 'u obraćaju samome sebi, sebe vidjelo'» Proklo kaže da je «množno proisteklo iz jednoga, čime zapravo upućuje na ontološku utemeljenost množnoga u jednome. Ovakvim nedvojbeno simplificiranim pojašnjenjem stvarna srž problema – razmatranje mogućnosti povezivanja ideja – biva potisnuta u drugi plan te nedvojbeno daleko zaostaje za suptilnim dieretičkim pojašnjenjima u Platonovim kasnim dijalozima.» Ono što novoplatoničari smatraju trećom postavkom Parmenida, Zovko smatra dijelom druge postavke. Treća hipostaza stvarnosti u novoplatonskom mišljenju «koja kao što duša u Platonovoj filozofiji ima ulogu posrednika između umstvenog i osjetilnog svijeta, ovdje posreduje između idealnog i realnog.» Friedänder smatra da se u trećoj postavci nalazi «stvarno rješenje problema iznesenih u Parmenidu». Njome se «rješava problem odvojenosti idealnog i realnog svijeta, te pitanje participacije osjetilnih bića u idejama.» «stavljanjem naglaska na djelovanje drugoga i isticanjem njegove važnosti kao principa pri konstituiranju stvarnosti, načeta je problematika Platonova nepisanog nauka» Kramër i Gaiser su iz tübingenške škole «svakako je najzanimljivije mišljenje da učenje o idejama nije središnja misao Platonove filozofije» «Prema brojnim navodima iz Aristotelove metafizike prilično je sigurno da je Platon poistovjećivao jedno( hen) i dobro(agathon) kao najviši princip svoje filozofije. «Krämer tvrdi da se u Parmenidu paradigmatično očituje prvotni dualizam Platonove ontologije, svojstven svim njegovim kasnim dijalozima.» «Međutim, za modernog istražavatelja Platonove filozofije ostat će prijeporno kako je upravo ovaj dijalog s pojednostavljenom dijalektikom, za koji mnogi tvrde da i nije Platonova nego Zenonova, te krajnje suhoparnim, algebarskim, jezikom do te mjere impresionirao antičke komentatore i filozofe da u njemu vide isključivo prikaz najuzvišenijeg našeg mišljenja.»
www.sajt.com.hr
Aktualnost Platonove pravednosti -
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Jedno od glavnih obilježja Platonovih etičkih dijaloga ranoga i srednjeg razdoblja jest pitanje o mogućnosti ostvarenja dobrog i sretnog života. Dobro je za Platona najuzvišeniji cilj za kojim teži svako biće i sve poduzima kako bi ga ostvarilo u svome životu.» sposobnost koja neminovno vodi do uspjeha = arete «Pravednost bi za Platona trebala biti ona krepost (arete) koja bi na poseban način trebala jamčiti ostvarenje sretnoga života kako pojedinca tako i zajednice građana.» «prvu knjigu Politeie danas skoro beziznimno uvrštavaju u rane, sokratovske dijaloge. «Poznato je da se Sokratovo shvaćanje pravednosti zasniva na tri temeljna etička načela: Krepost je znanje, Nitko ne čini namjerno nepravdu i Gore je činiti nepravdu nego trpjeti nepravdu Sokratov etički intelektualizam Umijeće = techne, Krepost = arete «Osnovno obilježje stručnoga i kreposnoga znanja sasoji se u tome da nije prožeto egoizmom nego ima prvenstvo u vidu opću korist.» «S generalima Nikijom i Lahetom Sokrat razgovara o hrabrosti, sa svećenikom Eutifronom o pobožnosti i svetosti,s retorom i sofistom Gorgijom o retorici.» Sokratov paradoks: nitko svjesno ne čini nepravdu «Ako netko čini nepravdu ili bilo koja zlodjela, onda to čini, kako tvrdi Sokrat u Gorgiji, isključivo iz neznanja ( agnoia) i neupućenosti. «Eudaimonia, izraz kojim su Grci izražavali sreću, zadovoljstvo, blagostanje i duševni mir, bio je komplementaran s izrazom eupragia, koji označava dobročinstvo.» eu prattein = činiti dobro & biti sretan «Najznačajniji» je treći princip Sokratove pravednosti Tim trećim principom se «dokida postojeće zlatno pravilo grčke tradicionalne etike po kojemu je pravedno pomagati prijateljima i pristojnim osobama, a odmagati svojim neprijateljima» «Patnja po Sokratu nije nešto što se po svaku cijenu treba odstraniti» sokrata se ne može interpretirati utilitaristički ili hedonistički «Jedino mjesto u corpusu platonicumu koje ostavlja mogućnost hedonističko-utilitarističkoga tumačenja Sokratova morala nalazi se u dijalogu Protagora, gdje je dobro poistovjećeno s užitkom ( hedone)» «Briga za vlastitu dušu ostaje trajna istinska zadaća svakoga pojedinca jer e njome prije svega izgrađuje vlastita osobnost.» definicija pravednosti od bogataša Kefala «Nanošenjem štete drugome nećemo ništa pridonijeti do no postane boljim.» Trazimah tvrdi da je «pravednost isključivo korist i interes jačega. Svaka vlast donosi zakone koji joj najbolje odgovaraju kako bi ostvarila svoje interese, pravednost je samo sredstvo kojim vladajući sloj ostvaruje svoj cilj.» «Sokratovo argumentiranje zasniva se prvenstveno na analogiji koja postoji između kreposti( arete) i umijeća(techne) u pogledu njihove namjenjenosti i koristi drugima.
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
«Pravednost po svojoj naravi ne dopušta da ju se tumači kao sredstvo za ostvarenje svojih osobnih interesa.» «Za Trazimaha je tiranin prototip sretne osobe» «Po Kaliklu postoji samo jedan etički imperativ: pomoći izvornoj prirodi u nama ( physis) da se oslobodi od jarma nomosa» «Osobe koje nepravdu uzimaju kao životnu maksimu ne mogu ostvariti ništa osmišljenoga» primjer razbojničkih bandi «Svoje postojanje nepravda zahvaljuje određenom minimumu pravednosti» «u pitanju o pravednosti nije riječ o nečemu baznačajnom i proizvoljnom, nego o temeljnom pitanju naše egzistencije: 'na koji način treba živjeti'» Sokrat želi reći da je pravednost krepost i «kao takova fungira kao jamac i preduvjet naše sreće.» « Znakovito je također da Platonov polubrat Glaukon izgovara u lice Sokratu tvrdnju koja je u dijametralnoj suprotnosti s poznatim sokratovskim etičkim načelom.» 'Nitko nije dragovoljno pravedan, neg1o jedino pod prisilom' «s pravom se nameće pitanje nije li u svakodnevnom životu bolje 'prividno izgledati pravednim nego to stvarno biti'? Platon ovdje kao predmet rasprave uvodi čuvenu razliku između zbiljskog bitka (ontos onta) i varljivog pričina (doxa), što će biti osnova njegove etike i spoznajne teorije. Istinska spoznaja odnosi se na istinski bitak, dok se mnijenje, doxa, odnosi na svijet osjetilnoga i promjenjivoga.» «izraz doxa u grčkome jeziku označava istodobno privid, pričin, ugled, a i stečeno javno mnijenje.» «Platon smatra da je za razumijevanje i objašnjenje same naravi pravednosti najprije potrebno provesti makroanalizu života u polisu, a potom se posvetiti mikroanalizi duše pojedinca.» «Da bi polis odnosno društvo mogao opstati i biti funkcionalan, u njemu mora vladati stanovit red i odgovornost, odnosno uspostava raspodjele poslova, zadaća i dužnosti među njegovim građanima. Polis bi se trebao sastojati po Platonu od tri staleža: proizvođača, čuvara i dužnosnika.» tripartitna konstitucija ljudske duše: racionalna( logistikon), voljna(thymoeidos), požudna(epithymetikon). «Da bi duša djelovala kao cjelina, među njezinim aktivnostima mora postojati red i sklad.» «Stanovnik polisa koji je odgojen u duhu pravednosti neće činiti nedolična djela kao što su potkradanje državne blagajne, prijevara svojih sugrađana, izdaja države, zapostavljanje svojih roditelja, ignoriranje bogova, i tome slično» «Vlastos je u svome članku s pravom ukazao na Platonovo dvoznačno shvaćanje pravednosti: s jedne strane kao kreposti kojom se prikazuju i reguliraju međuljudski odnosi, s druge strane kao stanja kojim se označuje sklad među dijelovima duše i staležima polisa.» «Pitanje o pravednosti postupno se kristalizira kao razmatranje mogućnosti ostvarenja individualnoga i društvenoga blagostanja odnosno sreće (eudaimonia). «Jaz (chorismos) između činjeničnoga stanja stvari i postavljenih ideala jednak je onome između osjetilnoga ( aistheta) i noetskoga svijeta iz Platonovih dijaloga o idejama. Jedino u svijetu etičkoga i moralnoga moguće je pridonijeti smanjenju njihove razlike, njihova chorismosa .»
www.sajt.com.hr
-
-
-
-
«Platonova paradigma idealnoga polisa, pravedne i uravnotežene osobe, istinske pravednosti, nije statičan model, ni završen rezultat svojstven utopijskoj svijesti, nego poziv na kritičku refleksiju i vrednovanje postojećega stanja kako bi se stvari najprije imenovale pravim nazivom i svijet u kojemu živimo uz sva edukativna pomagala učinio boljim.» «Platon izričito naglašava kako bi najidealnije bilo društvo u kojemu bi svaki pojedinac disciplinirao i odgajao sam sebe» «Neosporna je činjenica da će utjecajnije osobe pokušati uvijek iznova stvoreni pričin, uspostavljeno javno mnijenje, proglasiti, sukladno svojim interesima, istinskom zbiljom.» «Jedna od najvećih opasnosti na koju Planton upozorava jest tzv. lažna dijalektika, koja opovrgavanja i promišljanja zasniva na onome što je pričin dobroga, lijepog i pravednoga, tj. njihova doxa.» «Pitanje pravednosti podjednako je individualni i društveni problem koji nikako ne možemo isključiti iz svoga života» «Platonovo shvaćanje pravednosti krije u sebi niz slabosti.» «Karl Popper, koga je W.Wieland nazvao 'najmilitantnijim suvremenim protivnikom Platona'…» «dijalektičko-hermenautičkom načelo» izneseno u Fedru «Briga za vlastitu dušu za Platona u biti ništa drugo ne nači nego postupno izgrađivanje vlastite osobnosti i karakternosti, a to je jamačno glavna zadaća filozofije.»
