ontologija

ZOVKO – Ontologija I, 2006/2007.

predavanje 20.10.2007. Što je metafizika? Možemo ju podijeliti na: - metafiziku specialis = rasprava o Bogu, nužnosti, duši, slobodi, besmrtnosti - metafiziku generalis = ontologija = Kantova transcendentalna dedukcija pojmova (nauka o biću: ontologiju ne zanima kako bića jesu, već sama činjenica da jesu) "Ono što nam izgleda spoznato, još nije spoznato." – Hegel. Zadatak filozofa bio bi da to spozna. Kant je za svoju filozofiju rekao da je to metafizika metafizike. Sh. Wolff (koji je kasnije utjecao na Kanta) filozof prosvjetiteljstva, teoretičar metafizike nazvao je ontologiju: philosophia prima sire ontologia. Metafizika generalis se pripisuje Aristotelu: "Prva filozofija je ona koja proučava on he on", što bi mogli prevesti: bitak u njegovoj biti. Ako se pitamo: To ti en eina? (u prijevodu: što je ovo?), odgovor je: ono po čemu je nešto to što je. Aristotel ima naziv za to: ono što konstituira bit supstancije, ujedno je i njegova ousia. Ousia se prevodi kao supstancija, što nije točan prijevod. Ousia je ono što je istinito u nečem, ono što izričemo o nečem. Aristotel svoj nauk završava sa prvim nepokretnim pokretačem (onto-theo-logos) – to je ontoteološki uzrok postojanja svega. Predsokratovci su pokušavali objasniti physis (prirodu, svijet). Mnogi filozofi su predsokratovcima implicirali svoja gledišta, zbog čega ima mnogo loših tumačenja predsokratovaca. Od svih predsokratovaca, prvi značajniji doprinos dao je Heraklit.

Heraklit: (ne pita na ispitu) Svi bi trebali živjeti kao da imamo jedan zajednički logos (kako i je), a ne kao da svatko ima svoj. Svatko ima svoje privatno mišljenje, svoje znanje. Ako svi imamo 1 logos, zajednički, zašto neki to ignoriraju i žive kao da nije tako? Treba slušati logos, biti u skladu s njim. Logos ima istovremeno kozmičku i intersubjektivnu dimenziju. Pojam logosa Heraklit poistovjećuje s pojmom vatre. Prijelaznost je jedna od temeljnih odrednica njegova razmišljanja. Prijelaz iz noći u dan, prijelaz iz života u smrt… sve te promjene su poput vatre. Heraklit uočava postojanje suprotnosti, pa kaže da ne bi bilo promjene, niti postojanja bilo čega da nema suprotnosti (muško/žensko, dan/noć, visoki/niski tonovi…). Te suprotnosti, promjene, to je zakon logosa – to je prirodno, od Boga dano. Te suprotnosti povezuje nevidljiva harmonija koju je Heraklit pokušavao shvatiti. Ta nevidljiva harmonija koju je uočio Heraklit, to je bit stvari – tvrdio je Aristotel. Nju je teško zahvatiti, jer mi uvijek ostajemo na površini. Intencija filozofa je zahvatiti to prikriveno.

1

Platon je kritizirao Heraklita: Heraklit je tvrdio da znanje nije moguće jer je sve u tijeku, čemu se Platon suprotstavlja (Kratil). Platon kaže: Naše znanje o valovima je stalno, usprkos tome što rijeka stalno teče. Dakle, postoje Ideje. Heraklit u svojim promišljanjima nije bio usmjeren na valove, na rijeku, već na onu ravnotežu u prirodi koja obuhvaća i tu rijeku i te valove. Za Heraklita je logos vječna živa vatra koja se prema mjeri pali i gasi. Za njega je kozmos isto što i red. Svijet je vječan, vječna vatra, vječni red. Nisu ga napravili ni bogovi ni ljudi. Funkcija Zeusa je, smatra on, da održava tu vatru, taj logos, vječni red. Dok je vatra topla, ima života. Cilj je postići suhu, toplu dušu. Oni koji griješe, na primjer, pijanci, imaju vlažnu dušu. "Spoznaj samog sebe" – pisalo je u Delfima. Heraklit je promišljao o sebi, istraživao sebe. Razmišljao o čovjeku i njegovom karakteru. Spavanje je stanje između života i smrti, smatrao je on. Moral (ethos) određuje ljudski karakter. Svatko izabire svog demona (u starim vjerovanjima demon je božansko biće koje može imati pozitivan ili negativan karakter) i prema tome je određen njegov karakter. Smatra da se ljudski zakoni trebaju hraniti i nadopunjavati božanskim zakonom, koji je vječan, univerzalan i nepromjenjiv. Ljudski zakoni su ono što održava grad (polis), društvenu zajednicu, zajednički život. Razum treba crpiti snagu iz onoga što je svima zajedničko – a to su zakoni (ljudski i božanski). Heraklitova filozofija sadrži etičku dimenziju, zdravo-razumsku.

Parmenid: (ne pita na ispitu) Parmenid ima najbolje zaokruženo, cjelovito filozofsko mišljenje, od svih predsokratovaca. Njegova pjesma govori o poistovjećivanju mišljenja i bitka. Ona je upozorenje da moramo krenuti putem Istine kako bi spoznali bitak: ono što jest. Parmenid kaže: Ništa ne može biti spoznato. Možemo poznavati samo ono što možemo spoznati. Isto je misliti i biti. Samim tim što biće jest, istinito je. Biće = Istina. Ontologija predstavlja mišljenje o onom što jest. Sofisti su na temelju Parmenidove rečenice "Isto je misliti i biti", tvrdili da nema laži: mislim o onome što jest, dakle, moje mišljenje je istina. Zato je Platon morao dokazati postojanje lažne rečenice u "Sofistu" (postojanje istinog i lažnog logosa) Platon je kritizirao singularnost bitka kod Parmenida: mora biti više bitaka – smatra Platon. Jer ako nema bitka, nema ni spoznaje, a onda nema ni predmeta mišljenja. Možemo povući paralelu između Parmenidovog bitka i Platonove ideje. Bitak je (a isto tako i Ideje) cjelina, nedjeljiv, jednostavan, nepropadljiv, postojan. U stvari je razlika između Parmenidovog bitka i Platonove Ideje u singularnosti bitka i množnosti Ideja. Put kritičkog mišljenja vodi do istine. Iz noći neznanja, trebamo izaći na svjetlo dana, spoznati Istinu – to uči Parmenid. On je upravu kada kaže da je sve jedno, u smislu da je sve povezano, da postoji koherencija, zatvoreni krug.

2

Djelo: Država, I. knjiga: Pravednost(ne pita na ispitu) - na predavanju je govorio isto što piše u Ogledima o Platonu: Ni u jednom drugom dijelu Platon nije tako sustavno razradio etiku, spoznaju, nauk o Idejama, strukturi ljudske duše, idealnom polisu i oblicima vladavine. Platon smatra da je potrebno temeljito razraditi vrijednosni sustav etičkih normi, koji će služiti kao orijentacija svakoj ljudskoj duši, a istovremeno omogućiti i suživot u polisu. Neki povjesničari filozofije smatraju da je I. knjiga napisana kao zaseban dijalog, a da je naknadno iskorištena kao uvod za Državu. To zaključuju na temelju stila pisanja i zato što poput ranih Platonovih dijaloga završava bez konačne definicije onoga o čemu se raspravlja (pravednosti u ovom slučaju). Dijalog se odvija u Pireju u kući bogataša Kefala. Prvu knjigu odlikuje razgovor o naravi i funkciji pravednosti. Kao polazište je uzeta tvrdnja bogataša Kefala da je najveće zadovoljstvo svakom čovjeku koji posjeduje bogatstvo, ukoliko prilikom njegova stjecanja nije nikoga prevario i nije nikome ostao dužan. Iz toga Sokrat izvodi prvu definiciju pravednosti: Pravedno je reći istinu i dolično vratiti što se kome duguje. Ali, u daljem razgovoru pronalazi se primjer koji ovo opovrgava. To je ujedno i primjer kako opće važeće norme primjenjujemo u odnosu na konkretnu situaciju. Nadalje se dolazi do definicije da je pravedno svakome udijeliti što mu pripada, odnosno što zaslužuje (pravedno je činiti dobro prijateljima, a zlo neprijateljima). Sokrat primjećuje da se u tom slučaju pravednost naziva nečim od čega će zlikovac postati još gori, što je u protuslovlju sa samom naravi pravednosti. Trazimah tvrdi: Pravednost je pravo i korist jačega. Obrazlaže to raznim vladarima koji propisuju zakone koji su njemu od koristi, a za podanike je u tom slučaju pravednost pridržavanje zakonima. Na taj način, odgovara Sokrat, vladar može sebi i podanicima u neznanju nanijeti štetu, što nije pravedno. Iz ovoga Sokrat izvlači paradoksalni zaključak: niti jedno umijeće (pa tako ni vladalačko) ne može biti od koristi jačemu, već slabijemu, iz čega proizlazi da je pravednost korist slabijega. Raspravlja se na razne načine o pravednosti. Nadalje, Trazimah, sofist, uspoređuje državnički posao sa poslom pastira koji čuva ovce, a Sokrat uspoređuje državnički posao sa poslom liječnika koji brine o pacijentima. Slijedeća Sokratova argumentacija jest da je nepravednost u sferi neznanja, a pravednost na strani znanja i razumijevanja. Da nepravednost nije u prednosti pred pravednošću pokazuju pljačkaši banke: da bi uspješno opljačkali banku, između sebe moraju zadržati minimum povjerenja i pravednosti. Za bilo što u životu, neophodno je da postoji pravednost. Po Trazimahu pravednost je pleonexia, pohlepa. Nasuprot tome, Sokrat tvrdi da je pravednost jednakost sviju. Zato zakon treba štitit slabije, kako bi dostigli poziciju na kojoj su jači. Treba omogućiti ugroženima da dosegnu status ostalih. Nadarenost, npr. nije nešto na čemu treba temeljiti odnose, u smislu da nadarenima treba nešto omogućiti, a ostalima ne. Sve što ima neku funkciju, ima i vrlinu: tako npr. očima vidimo ako su zdrave. Primjenjujući ovu analogiju na ljudsku dušu, Sokrat će reći da ljudska duša ima vrlinu pravednosti, koja jamči uspješan, funkcionalan život.

3

Djelo Parmenid (ne pita na ispitu) (sa predavanja) U dijalogu Parmenid razgovaraju o tome postoje li opći čovjek, pojedinačni čovjek, odakle proizlazi dostojanstvo pojedinca. Sposobnost supsumcije: pomaže da se orijentiramo između općih ideja i konkretnih pojedinaca. Homonimnost: sudac je pravedan ili nepravedan. Drugi put pojam pravednost koristimo za Ideju koja je opća vječna: isti pojam koristimo za konkretne situacije i za opće. Dioništvo: ako je sudac pravedan, Sokrat pravedan… postoji li stupnjevanje, razlika među tim pravednostima. Kako stvari sudjeluju u ljepoti, pravednosti, je li u cijeloj Ideji ili njezinom dijelu? Problem na koji nije dao odgovor. Iz Ogleda o Platonu: U dijalogu "Parmenid" Antifon prepričava razgovor između Sokrata, Parmenida, Zenona, i Aristotela. Parmenid je opisan u svojoj starijoj dobi, oko 65., Zenon u četrdesetima, a Sokrat i Aristotel kao mladi filozofi. Na početku Zenon čita svoje spise čija je glavna teza da ne postoji mnoštvo. Po završetku, Sokrat ga napada, govoreći kako on nije izložio ništa svojega, već iznio isto što i Parmenid, a to je teza "Sve je 1". Zenon mu odgovara da očito nije u potpunosti shvatio njegov spis, ali da je djelomično u pravu, jer je cilj njegova spisa bio odgovoriti onima koji su Parmenidovu tezu o Jednome opovrgavali sa tezom da mnoštvo postoji. Kroz daljnju diskusiju Sokrat iznosi Platonovu teoriju o Idejama, kojoj se suprotstavlja Parmenid i dokazuje da je njegova teorija nedovršena, odnosno da ima dosta šupljina, što Sokrat priznaje. Ovo su problemi koje Parmenid uočava, a Sokrat priznaje da na njih nema odgovora: 1. postavlja se pitanje postoje li odgovarajuće ideje za svaku pojedinu stvar, pa čak i za takve kao što su dlaka, blato, nečistoća 2. učestvovanje stvari u Idejama – kako je moguće ako su Ideje nedjeljive, odnosno ako je nemoguće u njima učestvovati u cjelini. 3. nemogućnost dokaza Ideje kao jedinstva 4. dokazuje da ne može biti Ideja kao misao 5. nemoguće je da su Ideje kopije Ideje sličnosti, jer bi moralo biti toliko Ideja koliko ima sličnih predmeta 6. Nemoguće je da su ideje transcendentne, jer ako jesu, nemoguće ih je spoznati. 7. Iz istog razloga ni Bogu nije dostupna ljudska realnost. Sokrat priznaje da nema odgovora na ta pitanja, a Parmenid ga pohvaljuje na dobrom razmišljanju i potiče ga da nastavi tako i dalje, govori mu da je još mlad i da se još mnogo treba vježbati u dijalektici. Razgovor nastavljaju Parmenid i Aristotel. Razgovaraju o Parmenidovom poimanju Jednog. Kreću više puta u više raznih smjerova od teze "Jedno postoji", a potom isto tako od teze "Jedno ne postoji". Razvijaju diskusiju i na kraju dolaze do zaključka da Jedno postoji ili ne postoji. Već zaključuju: 4

"bilo da Jedno postoji, ili da ne postoji, ono i druge stvari, - kako izgleda, - u njihovom odnosu prema sebi, i u njihovom uzajamnom odnosu, na sve načine, jesu sve, i nisu ništa, i izgledaju sve, i ne izgledaju ništa." Očito je da je ovaj dijalog poslužio Platonu da "testira" svoju teoriju Ideja, da prizna njenu nesavršenost, ali kako prikazuje Sokrata kao mladog u dijalogu, tako u prenesenom značenju, svoju teoriju Ideja prikazuje kao "mladu", kao da želi reći da je svjestan da mu je teorija neizgrađena, ali kao i da poručuje da će on svoju teoriju razviti s godinama, odnosno, da treba vremena da ona sazrije i da se razvije.

E odavde nadalje je ono što pita na ispitu, a ovo prethodno nije loše znati zbog referenci i usporedbi:

IDEJE I RAZUMIJEVANJE - iz Ogledi o Platonu Prema mišljenju heremenutičara, cilj Platona nije bio izgradnja filozofijskog sustava, već je prva zadaća filozofije pobuditi u čitatelju nagon za razmišljanje. Platonova djela primjer su pročišćavanja misli i nalaženja novih pitanja i odgovora. Primjer kvalitetne filozofske rasprave. Točan odgovor na pitanje što su Ideje ne nalazimo u Platonovim sačuvanim djelima, ali su gotovo u svakom djelu na neki način implicirane. Na mjestima gdje govori o samim Idejama, Platon upotrebljava metafore, usporedbe, mitove (Sunce, špilja) s ciljem da upozori na neizrecivost Ideja. U ranim dijalozima Platon analizira sa sugovornicima razne probleme i tako dolazi do Ideje koju pokušava definirati. Npr. pobožnost u Eutifronu. Dijalozi završavaju bez definicije, ali nitko zbog toga ne dovodi u pitanje Ideje. Tek u djelu Parmenid, predmet rasprave će biti same Ideje, a pokazat će se: a) da Ideje prati puno problema b) da Ideje neminovno postoje. U Fedonu, dijalogu srednjeg razdoblja imamo ostarjelog Sokrata koji je uvjeren u postojanje Ideja. U Parmenidu, kasnom dijalogu, imamo mladog Sokrata koji kritizira Ideje, kao da želi pokazati koliko je svjestan problema koje donose Ideje sa sobom. Platon nas ovim paradoksom upućuje da napravimo zaokret od vanjskog, empirijskog svijeta i traženja njegovih uzroka, na unutra, prema svijetu misli i Ideja. Ovo Husserl u svojoj fenomenologiji naziva "eidetska redukcija". Američki filozof Hare objašnjava ovo kao prijelaz s pitanja "Što je uzrok nastanka stvari" na pitanje "Što su stvari, što je njihova bit?" Ovaj paradoks nam otvara i pitanje: Jesu li (i u kolikoj mjeri) Ideje preduvjet naše misaone refleksije (spoznaje)? U Fedonu (96-102) Platon opisuje Sokratov razvoj od prirodoznanstvenog ka misaonom pristupu svijetu. Sokrat najprije uviđa kako pomoću osjetila ne nalazi odgovore o uzrocima. Potom analizira Anaksagorino učenje, očekujući da će se Anaksagorin Um pokazati kao teleološki princip. Razočaran je Anaksagorinom nedosljednošću koji uz formalni uzrok (Um),

5

traži još i materijalne, a koje postavlja za uvjete uzroka. Zato Sokrat usmjerava svoje razmatranje prema duhovno-noetskoj sferi, što naziva drugotna plovidba. • • •

Duhovnu sferu naziva "logoi" = to je teorijska sfera, spoznajna teorija. U kasnijim dijalozima označava jezik. Duhovno-noetska danost = je ona danost koja dovodi do razumijevanja pojavnosti u svijetu, odnosno, dovodi do "logoi", spoznajne teorije. Drugotna plovidba = plan A (empirijski) je propao, pa idemo na plan B (logoi, teorijski).

U kasnijim dijalozima Platon objašnjava kako je logos (jezik) preduvjet za dijalektičku metodu. Hoće reći, uz pomoć jezika, našeg svakodnevnog govora, možemo doći do razumijevanja stvarnosti. Npr: "Pomoću lijepoga po sebi, sve stvari su lijepe". U ovoj rečenici imamo korespondenciju, zapisat ćemo jasnije: Lijepo je ono što je lijepo po sebi. subjekt predikat Istina je ako se subjekt podudara s predikatom. Pitanje koje se nameće: nisu li ovdje subjekt i predikat istovjetni – je li to "samopriricanje"? A = A (onda nema uzročnosti). O ovome se vodi rasprava među platoničarima. Platon stavlja Ideje u kauzalni odnos naspram osjetilnim stvarima – imanentnošću Ideja u stvarima ili udioništvom stvari u Idejama. Sudjelovanje stvari u različitim Idejama osnovni je razlog njihovih različitih svojstava. Platon Ideje pripisuje svemu što jest: sve što na bilo koji način postoji, moguće je razumjeti i shvatiti jedino uz pomoć Ideja. Kada ne bi bilo Ideja, ne bi mogli voditi bilo kakav suvisli razgovor, ne bi bilo misaone refleksije, ništa ne bi mogli shvatiti ni razumjeti. Ovo Platon jasno ističe u Sedmom pismu i Parmenidu. Wieland se slaže:

Ideje su preduvjet raspoznavanja stvari u svijetu. Uz pomoć Ideja identificiramo i razlikujemo stvari.

U Fedonu kaže, da bi duša spoznala osjetilno, prethodno mora imati znanje o Idejama. U svakom procesu osjetilnog opažanja, neprestano se dešava prenošenje na Ideje. Za Platona je dijalektika = metoda služenja Idejama (iznalaženje općih pojmova), koja omogućava razmišljanje i razgovor. U Državi, dijalektika je proces spoznaje Ideja. Dijalektika u sebi objedinjuje uzlazni i silazni put mišljenja. Isto tako rasprava se vodi o tome jesu li Ideje prisutne u ovom svijetu ili su odvojene. Heremenutičkim pristupom iščitava se da je prisutnost Ideja u ovom svijetu više naglašena od odvojenosti (chorismos) Ideja od svijeta. Kada opisuje odnos osjetilne stvarnosti i Ideje, Platon upotrebljava izraze: - imati udjela - prisutnost - zajedništvo Odnos osjetilne stvarnosti i Ideja, pretežno nalazimo u dijalozima ranog i srednjeg razdoblja. U Parmenidu Platon ističe da ako razdvojimo Ideje od njihove osjetilne danosti, nećemo moći 6

spoznavati. Sve je moguće zamisliti osim činjenice da ne postoje Ideje. Popravljam pokvareni stroj u odnosu na Ideju stroja (nepokvarenog). Kako se prenose osjetilna iskustva na Ideje? Je li taj proces uvijek točan? Ako je, onda ne bi bio moguć lažni iskaz. U kasnijim dijalozima možemo naći razmatranje pitanja poveznosti Ideja. Npr. mogućnost subsumcije više Ideja pod jedan pojam (Fedar, Protagora, Država). U Parmenidu ukazuje da je izoliranost Ideja apsurdna. Gadamer tumači da se spoznaja odvija u povezanosti Ideja. Slično kao što Wittgenstain tvrdi da svaka riječ dobiva značenje tek u cjelini, a sama za sebe nema smisla. Metodom opovrgavanja Sokrat u prvim dijalozima najprije izaziva sugovornike da objasne ono što tvrde da znaju, dovodi ih potpitanjima do priznanja da ne znaju što govore ili da se pravdaju kako su pojmovi višeznačni pa zato ne mogu biti točno definirani. Istovremeno, šalje im signale kako oni u stvari znaju o čemu pričaju, a da toga nisu svjesni. U razgovoru ih Sokrat usmjerava od pojedinačnog ka općem. Sugovornici opće pojmove, bez razmišljanja, ispravno pridružuju pojedinačnim slučajevima, a Sokrat ih dovodi do spoznaje da Ideja po sebi istovremeno predstavlja i kriterij ispravne upotrebe Ideje pri pridruživanju pojedinačnostima! To pokazuje višestruku funkciju Ideja pri stvaranju našeg mišljenja (misaonoj refleksiji). Sokrat želi reći da nam se Ideje očituju zahvaljujući našoj sposobnosti vođenja razgovora kao dijalektičkom umijeću. Razgovarajući, uočavamo Ideje. Svojom metodom ironije (ova metoda je svojstvena kasnijim dijalozima), Sokrat nam pomaže da spoznamo svoju nesavršenost. Ljudska duša je po naravi srodna sa zbiljskim bitkom. Možemo spoznati samo ono što je savršeno, što ima status bitka (Država, V. knjiga). Kada čovjek jednom spozna postojanje savršenog zbiljskog bitka, postaje svjestan i vlastite nesavršenosti i u njemu se javlja čežnja za savršenstvom zbiljskog bitka. Možemo reći, da naše mišljenje teži spoznaji savršenog bivstva. Ono je proces, usmjeren ka spoznaji savršenog bivstva.

Djelo: Eutifron (Ogledi o Platonu) Dijalog se vodi između Sokrata i svećenika Eutifrona. Eutifron tuži oca za ubojstvo, jer je ubojicu, dok je čekao suđenje, ostavio u tako lošim uvjetima da je ovaj umro. Sokrata zanima na temelju čega je Eutifron siguran da je njegov otac pogriješio, a on odgovara da pozna razliku između pobožnog i bezbožnog. Na to ga Sokrat traži da objasni tu razliku. U ranim dijalozima možemo zamijetiti kod Sokratovih sugovornika nesposobnost prepoznavanja jednog te istog pojma (to auto), odnosno Ideje koja se pojavljuje u različitim slučajevima. Npr. sve kreposti, unatoč svim različitostima imaju jedan te isti eidos po kojem je svaka od njih krepost. Prema tome, onaj tko odgovara na pitanje treba usmjeriti svoj pogled na eidos kako bi znao odgovoriti. Dakle, postoji jedna Ideja po kojoj više različitih stvari dobivaju svoje značenje unatoč tome što se manifestiraju na različite načine. Identitet svake stvari zato prepoznajemo pomoću njezine Ideje (semantičko značenje Ideja).

7

Osim semantičkog, Platonove Ideje imaju i normativno značenje: Ideje su etičke norme prema kojima se ravnamo. Da bi mogli etički djelovati, moramo poznavati etičke norme. Sokrat vjeruje da "nitko namjerno ne čini nepravdu" što znači da ne možemo optužiti za nemoralno djelovanje onoga tko ne pozna etičke norme, već ga trebamo obrazovati. Nemoralno djeluje onaj koji usprkos poznavanju etičkih normi, čini loše. Prvo Eutifron navodi primjer svog čina kao pobožnog, a čin svog oca kao bezbožnog. Sokrat kaže da ne želi takvu vrstu dokaza, već da mu objasni Ideju po kojoj je sve pobožno pobožno, a sve bezbožno bezbožno. Na to Eutifron odgovara da je pobožno ono što je bozima drago, a bezbožno ono što je njima omraženo. Iz dijaloga se vidi da svećenik Eutifron drži sebe za dobrog poznavaoca religije, te da priče o bogovima određuju njegova uvjerenja. Svojim pitanjima Sokrat dovodi Eutifrona (metoda opovrgavanja) do uvida da – ako je tako kako on tvrdi – neko djelo će nekim bogovima biti drago, a drugima omraženo. 8b Dakle, definicija po kojoj je pobožno ono što je bozima drago, a bezbožno omraženo – ne stoji. Eutifron potom govori da svi znaju da nepravda mora biti kažnjena, a Sokrat ga upozorava da se svi slažu oko toga, ali razilaze se u mišljenju kada je djelo pravedno, a kada nepravedno. Zato Eutifron pokušava dotjerati svoju definiciju pa kaže: pobožno je ono što je svim bogovima drago, a bezbožno ono što je svim bogovima omraženo. Tada Sokrat postavlja pitanje: "Je li pobožno bogovima milo zato jer je pobožno, ili je pobožno zato što im je milo?"10a (vidi niže u okviru: LOCUS CLASSICUS) Odnosno: vole li bogovi pobožno zato što je pobožno ili nazivamo pobožnim ono što bogovi vole, što im se sviđa? Dalje Sokrat pojašnjava: "ako neka stvar nešto postaje ili nešto trpi, onda ne postaje jer je nešto postalo, nego zato jer postaje i postalo je; niti trpi zato jer je nešto trpljeno, nego zato jer trpi nešto je i trpljeno." 10c Primjer: nešto ne biva ljubljeno od strane onih koji ljube zato jer je ljubljeno, nego je ljubljeno zato jer biva ljubljeno. Zaključak: Pobožno vole svi bogovi zato jer je pobožno, a nije pobožno jer biva od boga ljubljeno. A iz toga proizlazi da ono što je bozima milo, ne mora biti pobožno! 10e Ovo mjesto se obično navodi kao locus classicus u kojemu je prvi put u povijesti europske filozofije povučena distinkcija između biti (ousia) određene stvari i njezinih akcidentalnih svojstava (pathos). Ono što je sveto i pobožno, ne zadobiva svoje esencijalno obilježje na osnovi onoga što proizlazi iz njega: da je bogovima drago! Sad Sokrat kaže kako uviđa da Eutifron nije pokazao samu bit pobožnosti, već je naveo samo svojstvo koje mu pripada: da je pobožnome svojstveno to što ga bogovi vole! I tada predlaže da razmotre sljedeće: sve pobožno je pravedno – pa se pita što je točno: Sve pobožno je pravedno i sve pravedno je pobožno. ili Sve pobožno je pravedno, ali pravedno je samo djelomično pobožno. Gdje je strah, tamo je i poštovanje. ili Gdje je poštovanje, tamo je i strah. Strah je opsežniji pojam od poštovanja. Nije svagdje poštovanje gdje vlada strah. Poštovanje je uži pojam od straha, zato je druga definicija točna, a ne prva.

strah

pravedno

poštovanje

pobožno

8

Pobožno je uži pojam od pravednog. Ono je dio pravednog. A koji je dio pravednog pobožnost, pita se Sokrat. Eutifron odgovara: "Meni se dakle čini, Sokrate, da je sveto i pobožno onaj dio pravednoga koji se odnosi na služenje bogovima, dok je onaj koji se odnosi na služenje ljudima preostali dio pravednoga."12e Sada Sokrata zanima što podrazumijeva pod služenjem, te dovodi do zaključka kako usavršavamo ono što služimo (npr. služimo se vještinom dresure konja zbog čega usavršavamo konja), iz čega proizlazi da svojim služenjem bogova usavršavamo bogove. Eutifron kaže da nije mislio na takvo služenje, već više na služenje kojim je rob u službi gospodara. Sokrat nastavlja po svome pa kaže: ali i liječnik je u službi pacijenta, kao i graditelj u službi kuće! Iz Ogledi o Platonu: Sokrat ga nastavlja dalje ispitivati, vuče ga za nos, pa kada Eutifron dođe blizu zadovoljavajućeg odgovora, naglo zaokreće razgovor i odvlači Eutifrona u drugom smjeru, a da to ovaj uopće ne primjećuje. Time nas uči kako je u dijalektičkoj raspravi važno ne gubiti iz vida pravi, krajnji cilj rasprave. Izbjegavajući daljnju raspravu Eutifron govori kako je znanje o žrtvovanju, prinošenju darova i molitvama pobožnost. A u čemu je smisao darova i molitvi, pita Sokrat, molimo ono što trebamo, a darujemo im ono što oni trebaju od nas. Nije li to trgovina? Zar bogovima ništa ne nedostaje, zar trebaju naše darove? Jedino što im zaista možemo darovati je zahvalnost i štovanje. A to je ono što je bozima omiljeno. Ponovo zaključuju na ono što su prethodno odbacili i dokazali da ne stoji: Pobožnost je ono što je bogovima drago. I tako vidimo kako se u raspravi vrte u krug. Platon je ovime želio pokazati kako je u raspravi važno ne izgubiti iz vida glavni cilj. Eutifron nije ni primijetio kako su se u razgovoru počeli udaljavati od biti stvari. Sokrat ga je pričom o prinošenju molitava i darova bogovima naveo da misli o pobožnosti kao o trgovini. Eutifron prekida razgovor unatoč Sokratovim molbama (ironičnim) da ponovo ispočetka sve razmotre. Djelo nas ostavlja bez odgovora na pitanje što je to pobožnost, kao da nam Platon želi poručiti da na to pitanje ne znamo odgovor. U stvari je Sokratova namjera pokazati kako je Ideja u svim našim pokušajima definiranja imala funkciju orijentacione paradigme. U VI. knjizi Države gdje također razmatra ideju Dobra kaže: "riječ je dakle o tematici što podrazumijeva najviši stupanj vrijednosnoga nauka, koji je zapravo na granici tzv. učenoga neznanja." Ono što je prava Sokratova namjera ustvari je da nam pokaže kako nije bezuvjetno potrebno poznavati definiciju pobožnosti, a da bi znali što je ona. Zahtjev za postavljanjem definicije, u stvari je zahtjev za određivanjem što pobožnost nije. Odbacivanjem onoga što nije pobožnost, naziremo ispravno poimanje pobožnosti, unatoč tome što ju ne znamo točno definirati. Zato je Vlastos rekao da se iza prividno negativnog krije afirmativan etički stav. Unatoč različitim mišljenjima, skloni smo zaključiti da je Eutifron nastao prije prvog putovanja na Siciliju, odnosno da pripada prvoj skupini tzv. sokratovskih dijaloga. Djelo Eutifron izražava Sokratove stavove o etici i moralu, a izražen je i postupak definicijskog opovrgavanja. S obzirom da je Sokrat optužen za bezbožnost (asebiju), logično je da se Platon u ovom djelu kroz njegov lik pita: a što je to pobožnost, odnosno što je to bezbožnost?

9

Platon poručuje kako ni oni koji su ga optužili nisu znali razliku između pobožnosti i bezbožnosti, a presudu su prihvatili i izvršili, dakle postupili nepravedno. S predavanja o Eutifronu (25. 10. 2006.), samo dio: Sokrat u ranim Platonovim dijalozima je povijesni Sokrat. Srednji i kasni dijalozi je Platonov Sokrat. Povijesnom Sokratu, optuženom za bezbožnost, važno je ostatak života proživjeti što bolje i ostvariti sreću. Nema govora o besmrtnosti ili o životu poslije smrti. Zato je temeljno etičko pitanje: kako što bolje živjeti? Koliko god sve bilo promjenjivo, jednu crtu stabilnosti našim životima daju upravo etičke norme koje prihvaćamo iako (najviše etičke norme) ne možemo definirati precizno (plemenitost, pobožnost…). Ovaj dijalog je u stvari Platonovo razmišljanje o etičkim pitanjima.

Djelo: Država, nauk o Idejama (malo s predavanja, malo iz Ogleda o Platonu) Pri kraju pete knjige započinje rasprava o spoznaji, o Idejama. 477a Središnji teleološki princip, ono prema čemu težimo, onaj zadnji telos – to traži Platon, to je Ideja Dobra. Zašto su pravednost, mudrost i ostale vrline važne teme Platonovih rasprava. Potrebno je sagledati vrline, npr. pravednost u Ideji Dobra. Ideja Dobra uspostavlja jedinstvo među etičkim normama. Dobro je cilj sveg našeg djelovanja. Ako čovjek djeluje Dobro, bit će sretan. Savršen bitak može biti samo savršeno spoznat. Međutim, mi zbog ograničenosti i svoje konačnosti ne možemo spoznati pravu puninu Ideje dobra, nego je samo donekle naslutiti. Našu spoznaju i svoje Ideje, zato Platon objašnjava kroz 3 metafore: prispodoba o Suncu, špilji i crti. Prispodoba o Suncu (kraj VI. knjige) Ovom pričom pokazuje kako se ne može izravno govoriti o Dobru, već samo o njegovom izdanku. Sunce je princip života, omogućuje ga svojom toplinom i svjetlom, tako je i Ideja Dobra princip bitka i spoznaje u misaonom svijetu. Ona je UVJET spoznaje. Ideja Dobra podaruje istinu (bivstvo). Ona omogućuje našem razumu da spozna ousiu (bit). Ideja Dobra nije ousia, nego uzrok koji omogućava spoznaju ousie. Ideja Dobra nije od našega svijeta, ona je transcendentna. Što je razborito, pravedno, mogu spoznati samo u svjetlu Ideje Dobra. Usporedba o crti (na samom kraju VI. knjige, odmah iza usporedbe sa suncem) vrste znanja objekti znanja prava spoznaja Ideje (noesis) inteligibilni episteme (Eide) (pravo znanje) svijet (umom srednje znanje, sposobnost matematički oblici spoznatljiv) razumskog promišljanja (hypotheses) kritička (dijanoja) provjera Vjerovanje, uvjerenje osjetilni predmeti, mišljenje (doxa (pistis), empirijska spozn. životinje, biljke osjetilni – ono što nam svijet Nagađanje, sjene: svijet u slike, imaginacije se čini) špilji (eikasija) 10

Cjelokupna stvarnost nalik je crti razdijeljenoj u četiri ontičke razine kojima korespondiraju četiri spoznajne aktivnosti duše. Prispodobom se želi pokazati jedinstvo, ali i stupnjevitost naše spoznaje. Crta je podijeljena u dva nejednaka dijela. Kraći dio je mišljenje, a duži dio je pravo znanje. Bitna je nesrazmjernost u podijeljenosti tih crta: ona pokazuje odnos osjetilnog i inteligibilnog. Krećemo se po crti od nižeg ka višem, tako ide spoznaja, od manje sigurnog do sigurnijeg. U Državi pojam dijalektika označava proces spoznaje Ideja. Crta prikazuje uzlaznu i silaznu putanju dijalektike. Spoznatljivo – bitak (oni koji teže za spoznajom istinskog znanja: philosophoi) Nespoznatljivo – nebitak Između spoznatljivog i nespoznatljivog – mnijenje, doxa, koja se odnosi na promjenjivi svijet (empirijski), / oni koji ostaju u sferi mnijenja – philodoxoi. Nešto ne može istovremeno biti predmet istinite spoznaje (pravog znanja) i istinitog mnijenja (mišljenja) Ideja Dobra (epekeina) kod Platona preduvjet je našeg mišljenja i spoznaje, ona je princip vrline, istine, spoznaje i bitka (četverostruki princip). Novoplatoničari poistovjećuju Ideju Dobra, Jedno i Boga (Zovko smatra da u Platonovim tekstovima nema osnove za tumačenja koja nudi Tubingenška škola, Dobro = Jedno, već se priklanja hermeneutičarima koji zastupaju tezu o neizrecivosti Ideje Dobra). Patzig: Ideja dobra zajednička je svim Idejama i istodobno omogućava pristup cjelovitoj spoznaji. Wieland: Ideju dobra treba shvatiti u duhu Kantove filozofije, ona je princip prosudbene moći koji nam omogućava apstraktna pravila i univerzalne norme primijeniti na konkretne situacije. Kod Kanta, princip prosudbene moći je nemoguće spoznati zbog njegove bespredmetnosti. Tako je nemoguće spoznati i Ideju dobra. 23.11.2006. (malo s predavanja, malo iz Ogleda o Platonu) Usporedba o špilji (sam početak VII. knjige) Život u špilji simbolizira svijet u kojem živimo. Vatra je sunce koje nam omogućuje osjetilnu spoznaju u svijetu fenomena. Izlazak iz špilje predstavlja kognitivni uspon od osjetilnih zapažanja do spoznaje istinskog bitka, potpune i jasne spoznaje. Pri tome je IDEJA DOBRA umsko svjetlo koje omogućuje umu uspon od zamjedbi do istinske spoznaje. Ideja dobra: - u osjetilnom svijetu stvara svjetlo i sunce, - u misaonom svijetu nam omogućava misaoni uvid u istinu. Spoznaja Ideje dobra je krajnji cilj dijalektičke metode. Filozof koji je spoznao vrhunsku Ideju dobra ima zadaću prenošenja znanja na ostale. Zadaća učitelja je povesti učenike iz stanja neznanja (neobrazovanosti) u stanje znanja (obrazovanosti). Filozofija oslobađa i prosvjetljuje (Julia Annas). Odgoj: umijeće obrtanja pojedinca iz usmjerenosti sjenama ka svjetlu (navesti ga da gleda kamo treba). Sposobnost spoznavanja je ono božansko u nama.

11

Za dijalektiku kaže da je umijeće diskurzivnog obrazlaganja, navođenja argumenata i protuargumenata, te da je potrebna želja za znanjem i upornost da bi se spoznalo što je dobro u svojoj biti. Dijalektičar je onaj tko uz pomoć logosa (jezika) teži za samim bitkom i ne posustaje dok ne spozna što je dobro u svojoj biti (prije je rekao da je nemoguće spoznati što je dobro u svojoj biti: to ne moramo shvatiti proturječno, već da se Ideja Dobra može promatrati na više načina: metaforički, slikovito, ali i dijalektički, što ukazuje na njezine različite funkcije: etička, gnoseološka, ontička i veritativna). Cilj dijalektičara: neoborivi logos – podrazumijeva definiciju određenog pojma koja ostaje neopovrgnuta. Na kraju VII. knjige Platon naglašava da je Ideja dobra izvor sretnog i blaženog života za sve koji se ravnaju prema njoj, jer ona je za Platona punina i najveće blaženstvo. Rezultat istinite spoznaje su odgovarajući postupci u praktičnom životu, a što dovodi do ostvarenja istinske sreće. Poznavanje dijalektike (kao metode određivanja pojmova) osobito je važno za upravitelje polisa: omogućava vladarima kritičko vrednovanje postojeće konkretne situacije s obzirom na etičke norme (Ideja dobra – najviša etička norma).

FEDON Iz Ogleda o Platonu: Djelo poznato po 4 dokaza o besmrtnosti duše. Dijalog Sokrata u posljednjim trenucima prije smrti sa pitagorejcima Simijom i Kebetom. Fedon prepričava te trenutke prijateljima. Simija i Kebet su izabrani za sugovornike zbog pitagorejske nauke o besmrtnosti duše. Djelo predstavlja osvrt na pitagorejski nauk. Ostali sudionici dijaloga tu su više zbog umjetničke (književne) forme dijaloga. Filozofski razgovor počinje Sokratovim objašnjenjem zašto se istinski filozof ne treba bojati smrti: oslobađanje duše od okova vlastitog tijela, mogućnost je istinske spoznaje. Simija i Kebet žele čuti dokaz da će duša nastaviti živjeti nakon smrti tijela. bilješke o Fedonu s predavanja: Razlika između povijesnog Sokrata i Platonovog Sokrata: Povijesni Sokrat je primjenjivao metodu opovrgavanja (elenchus): Ja ne znam, objasni mi… Platonov Sokrat koristi majeutiku (majeutika je Platonova metoda, a ne Sokratova) i u dijalozima predstavlja Platonove Ideje. U Fedonu, Platonov Sokrat pored majeutike koristi i metodu prisjećanja. Povijesni Sokrat je skeptik po pitanju sudbine duše poslije smrti. On je govorio kako ne zna što ga čeka poslije smrti. U Fedonu, Sokrat je prikazan drugačije, a za sugovornike su mu postavljeni Pitagorejci (o kojima ništa pouzdano ne znamo jer nisu ništa pisali). Jedino je sigurno da je Fedon nastao nakon što se Platon upoznao s pitagorejskim naukom. U ranim Platonovim dijalozima nema mitova ni povijesnih priča. A Fedon vrvi od mitova. Je li se u tome vidi utjecaj pitagorejaca? Luc Brisson gleda na Fedona kao na izlaganje mitova, a Zovko 12

smatra da je Fedon više od toga: kombinacija mita i filozofije. Fedon je dijalog koji tematizira Ideje, stoga nikako ne može biti samo mit. O Idejama kaže: duša opaža osjetilne stvari, a shvati ih tek kad ih prenese na Ideje. Ideje nam omogućavaju razaznavanje stvarnosti, spoznaju. itd. vidi tekst: Ideje i razumijevanje. Tema Fedona je smrt i kako se filozof treba odnositi prema smrti. Postavljaju se pitanja, treba li se čovjek bojati smrti? A filozof? Puno platoničara će reći da je Fedon rasprava o duši. Ali što je uistinu tema ovog dijaloga? Je li zato da dokaže besmrtnost duše? Većina platoničara misli da mu je glavni cilj bio iznijeti pitagorejski nauk o besmrtnosti. Možda je Platon htio dati auru besmrtnosti svom učitelju? DOKAZI bilješke iz Ogleda

bilješke s predavanja

1.

dokaz (prirodoznanstveni): na primjeru 1. dokaz: U prvom dokazu suprotnosti buđenja i spavanja Platon pojašnjava Platon iznosi stav da se duša umiranje kao prijelaz između života i smrti. Svaka odvaja od tijela kad umire. promjena se dešava na nekom supstratu koji je Pretpostavlja se da je to nepromjenjiv: na primjer, čovjek zaspi i probudi pitagorejski nauk. To otvara se. Dok je budan i dok spava – on je čovjek. Tako pitanja: kako, zašto, postoji li je duša nepromjenjiva supstancija na kojoj se duša izvan, bez tijela? Kada odvijaju promjene života i smrti. Reinkarnacija govori o "trajnoj procesualnosti duše. Rađanje – utjelovljenje duše. Ovdje se vidi u prirodi" oslanja se na utjecaj pitagorejskog nauka o reinkarnaciji. Heraklitov nauk. Ovdje duša nije istovjetna s individualnom (Prigovor: zaspalog čovjeka se može probuditi, a osobnošću. umrlog ne možemo oživjeti.)

2.

dokaz (umni): Najprije Platon pojašnjava kako 2. dokaz: U drugom dokazu naša spoznaja započinje osjetilima, a potom ono Platon koristi metodu prisješto zamijetimo osjetilima moramo prenijeti na ćanja: duša je preegzistirala i ona Ideje da bi razumjeli – to prenošenje na Ideje se prisjeća Ideja koje je tada Platon naziva prisjećanje duše na ono što je gledala promatrala. O tome da se svi prije života u carstvu Ideja. 75b,c Iz povezanosti možemo prisjetiti, govorio je još duše s Idejama, Platon izvodi dokaz o postojanju u Menonu (poznati primjer: rob i duše prije života. pitagorin poučak)

3.

dokaz: Platon tvrdi da je duša nevidljiva, 3. dokaz: Kada duša nije u jednostavna, bestjelesna i božanska, bliska vječnim tijelu, onda je slobodna, nije Idejama, pa se ne može raspršiti i nestati poput ograničena, savršena je. Ovako, onoga što je tjelesno. (Jer i propadljivo tijelo je pošto je u tijelu, teži tjelesnim moguće sačuvati, pa kako ne bi mogla duša – užicima. Nakon što spoznamo primjer egipatskih mumija). Po Platonu postoje 2 etičke Ideje, ne možemo više biti vrste bivstava: vidljiva i nevidljiva. Naš život ravnodušni. trajan je proces postajanja sličnim s božanskim One nas usavršavaju. (nevidljivim), besmrtnim i razboritim. Pri tome duša dostiže svoju puninu tek oslobađanjem od okova tijela.

13

Iz Ogleda o Platonu: Prigovori i odgovori na prigovore na 3. dokaz: Prigovore na 3. dokaz iznose Simija i Kebet: Simija: kada se glazbalo potrga, ne možemo više svirati na njemu i dobiti harmoniju (glazbalo – tijelo, harmonija – duša) Kebet: Ako čovjek živi više života (reinkarnacija), kao što tkalac tka više odijela, neće li tkalac u jednom trenutku umrijeti, a odijela ga čak i nadživiti – ali samo neko vrijeme, dok se ne raspadnu. (Tkalac – čovjek, odijela – životi). Odgovor na prigovor Simiji: Usporedba duše s harmonijom nije prihvatljiva, jer duša je samostalno i zasebno bivstvo, dok je harmonija samo svojstvo (akcident). O kvaliteti glazbala ovisi harmonija. Duša ne ovisi o kvaliteti tijela. Ovo Patzig komentira ovako: sklonost duše prema svijetu Ideja, ne određuje njezinu sudbinu poslije smrti. Najveći nedostatak ovom 3. dokazu jest to što se pomoću jednog kvalitativnog svojstva duše (njezine sličnosti s Idejama), izvodi zaključak o njezinoj biti (smrtna/besmrtna). Zato Sokrat ukazuje na razliku biti i svojstva. Odgovor na prigovor Kebetu: Da bi opovrgao prigovor Sokrat podrobnije objašnjava pitanje uzroka nastanka i nestanka stvari i u tom kontekstu objašnjava problem odnosa duše i tijela. *** Sokrat se prisjeća svojih mladih dana, kada je odgovore o uzrocima tražio kod filozofa prirode, a potom i kod Anaksagore, te kako nije dobio odgovore. Prva 3 dokaza su bili pokušaji spoznaje besmrtnosti na izravan način, pa kada se, nakon prigovora, pokazalo da je to nemoguće, Sokrat poduzima "drugotnu plovidbu", prilazi problemu na drugi način. To je ujedno i uvod u 4. dokaz. iz Ogleda o Platonu (isto kao na predavanjima) 4. dokaz: Same Ideje ne mogu se povezivati sa svojim suprotnostima. Vatra je nespojiva s vodom, parni brojevi s neparnima, malo i veliko itd. Tako je duša nespojiva sa smrti jer je već prethodno spojena sa životom koji je suprotnost. Dakle, Život i Smrt su po njemu isto Ideje. Platon stavlja Ideje u kauzalni odnos naspram osjetilnim stvarima – imanentnošću Ideja u stvarima ili sudjelovanjem stvari u Idejama. Sudjelovanje stvari u različitim Idejama osnovni je razlog njihovih različitih svojstava. Jedna stvar može participirati na različitim Idejama, čak i ako su suprotne (siva boja participira na bijeloj i crnoj). Međutim, same Ideje ne mogu se međusobno povezivati ako su suprotne. Ili je broj paran ili neparan. Ili je vatra ili je voda. Preneseno na ljudsku dušu, koju Platon izjednačava sa životom, vidimo da je potpuno nespojiva sa suprotnošću, smrću. I stoga je duša besmrtna, a samim tim i neuništiva (propadanje donosi samo smrt, a duša je nespojiva sa smrću). Kao što vidimo, Sokrat se na kraju hvata se logosa, Ideja i razuma. Jedino što filozofu preostaje je zdrav razum, a za to nam treba oslonac. Sokratov oslonac je logos, Ideje. Rezultat "drugotne plovidbe" je zaključak da neizostavno moramo prihvatiti postojanje Ideja, jer je bez njih nemoguće razumjeti osjetilne danosti.

14

Pravi razlog Sokratovog ostajanja u zatvoru: Pravom filozofu više dolikuje pokoravati se zakonima polisa i pridržavati se u djelovanju vlastitog razuma nego li bježanjem dovesti u pitanje vjerodostojnost vlastitog nauka. Nakon dokaza o besmrtnosti duše Sokrat predočava mitski prikaz putovanja duše u Had, nakon čega slijedi upozorenje da u ovom životu budemo kreposni i razboriti kako bismo se mogli spokojno uputiti u Had gdje duša može ponijeti jedino svoje obrazovanje, te svoje kreposti. Dok četvrti argument neki platoničari smatraju logičkom pogreškom, neki mu ne nalaze zamjerke i smatraju ga najsigurnijim. Međutim, možemo li uopće mi iz svoje pozicije sa sigurnošću govoriti o besmrtnosti duše? Naše rasprave, u stvari su mjesto doticanja vječnosti i vremenitosti, koje nam ne mogu dati eksplicitni odgovor. Dok su se Platonovi prethodnici divili ljepoti izvanjskog svijeta, Platon je ukazao na to da je duša ono što najviše zavrjeđuje naše divljenje.

ZBIRKA RASPRAVA: ARISTOTELOVA METAFIZIKA (Gregorić i Grgić, 2003) iz uvoda: Supstancija i forma, potencijalnost i aktualnost Slično Platonu, Aristotel smatra da postoji ontološka hijerarhija bića. Bića prvog reda su ona koja postoje po sebi, a bića drugog reda su ona koja postoje po bićima prvog reda. Bića prvog reda naziva supstancije (ousie). Koja su to bića (supstancije)? Aristotel daje različite odgovore u Kategorijama i Metafizici. U Kategorijama, supstancije su pojedinačna, konkretna bića (ontološki primarna vrsta bića). U Metafizici Aristotel primjećuje da supstancije osim što su ontološki primarna vrsta bića, moraju biti i epistemološki primarna vrsta bića. To znači da su supstancije temeljni predmeti znanja. Nadalje, u Metafizici Aristotel pojedinačna bića određuje kao složevine materije i forme, i postavlja pitanje što je ono što određuje supstanciju: materija ili forma? Kako materija bez forme nije ništa određeno, Aristotel formu poistovjećuje sa supstancijom. Iz toga izlazi da supstancija nije tek ono što leži u osnovi postojanja svega ostaloga, već je supstancija uzrok, ono što određuje ono što biće jest. S obzirom da forma pripada konkretnom pojedinačnom biću, izlazi da je supstancija pojedinačna i individualna. Međutim, na pojedinim mjestima u Metafizici nalazimo i drugačije određenje. Naime, Aristotel zastupa gledište da je znanje o pojedinačnom nemoguće, već je jedino moguće znanje o općem. Primjer: Tvrdi da Sokrat i Kalija imaju istu formu (čovjek), a različitu materiju. Iz toga proizlazi da forma mora biti opća. Frede i Patzig zastupaju stanovište o pojedinačnosti forme, što u konačnici udaljava Aristotela od Platona. (Platonove ideje su opće) Woods i Furth protive se, odnosno smatraju da su Aristotelove forme opće i tako zastupaju približavanje Aristotela Platonu. Barnes kaže da upravo u definiranju supstancije i kao ontološki i kao epistemološki primarne vrste bića, izlazi ova napetost i razilaženja u mišljenjima je li supstancija pojedinačna ili opća. Primjer: Ontološki, sa stanovišta da su supstancije individue proizlazi: Mozart je supstancija,

15

a čovjek nije. Ali epistemološki, Mozart nije spoznatljiv, a čovjek je – iz čega proizlazi da je čovjek supstancija, a ne Mozart. Kada govori o čovjeku, izjednačava supstanciju sa dušom. Duša je forma živog bića i to aktivna. Raspravom o aktualnosti i potenciji želi i odgovoriti na pitanje postoje li osim osjetilnih i neosjetilne supstancije, koje bi trebale biti čista aktualnost. Svojim naukom o aktu i potenciji, Aristotel potvrđuje jedinstvenost supstancije. Frede smatra da potencijalnost osim mogućnosti, u sebi sadrži i sposobnost izazivanja promjene u nečem drugom. Jedan od Aristotelovih izraza za bit je ousia, a isti taj izraz na drugim mjestima koristi za supstanciju. Ta dvoznačnost nije slučajna, jer postoji uska veza između supstancije i biti. Ousia neke stvari je njezin eidos ili njezino to ti en einai (ono što bitak uvijek bijaše, i uvijek jest). Eidos je kod Aristotela shvaćen kao temelj bitka, koji onoj stvari čiji je to eidos, daje da bude onim što ona jest. "Što" neke stvari za Aristotela je isto što i njezino "zašto". (Patzig) Nepokrenuti pokretač: XII. knjiga1 Metafizike čini zasebnu raspravu o supstanciji. Značajna je jer u svojim odjeljcima 6-9 sadrži raspravu o nematerijalnoj supstanciji. Tu dokazuje da mora biti neprestanog kretanja u svijetu, te da prvi uzrok tog kretanja mora biti vječno i u cijelosti aktualno biće. Taj prvi uzrok kretanja sam mora biti nepokrenut, jer bi inače postojao beskonačni niz pokrenutih pokretača. Ali zato što je nepokretan, ne znači da je Bog. Da je prvi pokretač Bog, može izaći iz više tumačenja: 1. Pošto je nepokretni pokretač prvi, najviše je biće i u tom smislu mora biti Bog. A ako je Bog, on mora biti živo biće. A koju djelatnost ima kao živo biće? Jedino mu je primjereno mišljenje i stoga zaključujemo da prvi pokretač mora biti Um. 2. DeFilippo kritizira ovo pod 1 i daje drugačije tumačenje: Aristotel najprije tvrdi da je nepokretni pokretač prvi i najviši predmet mišljenja i želje prve sfere. Međutim, on ne može biti ovisan o mišljenju prve sfere, jer bi u tom slučaju ovisio o umu prve sfere. Iz toga slijedi da je on ujedno i um koji misli taj predmet mišljenja (odnosno, samoga sebe). Upravo to samomišljenje predmet je želje prve sfere. S obzirom da misli, zaključujemo da je živ, a ranije je utvrđeno da je aktualan i cjelovit, na temelju čega možemo zaključiti da je Bog. 3. Klaus Oehler polazi od pojma refleksivnosti. Aristotel je definirao da se spoznajni akt sastoji od zahvaćanja predmeta i naše svijesti o zahvaćenosti predmeta (refleksije). Refleksivnost obilježava sav život, smatra Oehler i to što je viši stupanj života, imamo viši stupanj refleksivnosti. Iz čega proizlazi da je samomišljenje prvog nepokretnog pokretača obilježeno u najvećoj mjeri samosviješću. Upravo zbog tog stupnja samosvijesti on je najviši predmet želje, te na taj način ga identificiramo kao Boga. Iz tog razloga, Oehler tvrdi, jasno je da Aristotelov Bog misli samo sebe i suprotstavlja se onima koji tvrde da Bog mora na neki način da misli i na nas, jer je u protivnom njegovo mišljenje isprazno i suvišno. On priznaje da je njegovo mišljenje sadržajno prazno, ali Aristotel zbog vremena u kojem je živio nije uspio do kraja objasniti ono što je s tim želio

1

Pročitati prijevod XII. knjige Metafizike koji nam je Zovko poslao mailom.

16

reći: da stupanj samosvijesti koji karakterizira aktivnost prvog nepokretnog pokretača nadilazi naš ljudski, konačni um. Aristotel je želio istaknuti božju transcendentnost. Prema Barnesu: Aristotel poistovjećuje bogove s prvim uzrocima. Prvi su uzroci prvi ne u kronološkom smislu: Aristotela ne zanima vremensko praćenje lanca. Uzroci su prvi u tom smislu da su krajnji. Iz astronomije Aristotel izvlači zaključak da vječnih nepokrenutih pokretača ima 55 ili 49. Ti su pokretači supstancije: netjelesne, jednostavne, nedjeljive. Kretanje uzrokuju jer su predmeti žudnje. Kao krajnji predmeti žudnje, oni moraju biti dobri: zato je većina naravnog svijeta uređena prema dobru. Proučavanje ovih supstancija pripada "nekoj drugoj znanosti" (teologija prema Barnesu ili metafizika po Patzigu), što je pokazao na početku XII. knjige, dok proučavanje osjetilnih supstancija pripada filozofiji prirode. Budući su neosjetilne supstancije primarne, ta je znanost primarna i univerzalna.

bilješke sa predavanja: (Ove su bilješke malo nabacane, neke stvari nisu do kraja objašnjene, jer je takvo bilo i predavanje. Zato uključite aktivno mozak i pročitano si protumačite u svjetlu navedenog na prethodne dvije stranice.)

Ni jedna od kategorija ne može postojati samostalno, samo supstancija može. Zato je ona temeljna odrednica. Aristotel ne želi (na početku svoje „karijere“) prihvatiti općenitosti, njega zanima konkretno. U spoznajnom pogledu (epistemološki), ousia je ono prvo što uočavamo, što prepoznajemo. Ousia je vremenski, ontološki prva kategorija. Supstancija je (se može shvatiti) samostalna, sama je po sebi i zato je prva. Imamo znanje o nekoj stvari kada znamo njezinu bit. Supstancija se (u materijalnom svijetu, kojeg Arist prvog promatra) sastoji od forme i tvari (materije). Materija može biti supstrat, ali ne može biti supstancija. Apstrahiranjem shvaćamo formu. Forma može biti pridružena samo pojedinačnoj, konkretnoj tvari. Aristotel prigovara Platonu da nije primijetio razliku između supstancije i ostalih kategorija. Što je ousia, imamo 4 mogućnosti: 1. ono što bitak uvijek bijaše i uvijek jest 2. ono što je općenito, sveopća cjelina 3. rodovi 4. ono što je osnova, supstrat, podloga 2 i 3 ne mogu biti supstancije, jer su općenite. Supstancija je konkretna. Supstancija može biti supstrat samo kao esencijalni supstrat: čovjek može biti: bijel, crn… Supstancija u temeljnom smislu može biti samo forma, nikako materija. Ono što Aristotel govori o Platonu je sporno jer to ne potvrđuju Platonovi tekstovi. Aristotel kaže da bi trebalo biti toliko Ideja koliko ima rodova. Aristotel prihvaća i dalje razrađuje Platonove tvrdnje iz Teeteta: Postoji li nešto pouzdano kada se sve mijenja u prirodi? Zajedničko Platonu i Aristotelu: 17

1. Moja ideja, moje znanje o promjenjivom je nepromjenjivo. Duša je ona koja može zamijetiti ono što ostaje isto u svim promjenama. Znanje ne nestaje. (Teetet, Kratil) 2. Teorija identiteta: ono što je tipično za svaku stvarnost. Ono što pojedinačnu stvar čini baš takvom: bit. 3. Pojedinačne stvari mogu objasniti samo u kontekstu općeg. Aristotel kaže: moje znanje je znanje o pojedinačnom, ali koristim opće pojmove. Supstancija je prva kategorija, s obzirom na vrijeme. Konkretna, egzistira po sebi. Konstituirana je pomoću logosa. (vidi značenje termina logos kod Platona, ako ti nije poznato) Što je supstancija (na primjeru čovjeka): je li tijelo – ne, je li bubreg – ne – jer ne mogu samostalno egzistirati. Organizam nije supstancija. Čovjek je supstancija. Forme su po Aristotelu vječne, pojavljuju se i nestaju. Sve što u sebi sadrži materiju, podložno je promjeni. Supstancijalna (esencijalna) promjena. Kod osjetilnih supstancija uvijek postoji mogućnost promjena zbog povezanosti s materijom. Aristotel objašnjava zašto ne mogu biti Ideje: Kad bi Ideje bile vječne, ne bi bilo promjene, a mi stalno imamo promjene. U stvarnosti ne može biti ideja prije postanka bića jer ne može biti uzrok postanka bića izvana. Čovjeka ne stvara ideja čovjeka, već čovjek (1070a, 28). Ako čovjek rađa čovjeka, forma je identična s izvorom djelovanja, kretanja. Pojedinačno je uzrok pojedinačnog. U ranim spisima je Aristotel inzistirao na pojedinačnostima, kasnije ne više. Aristotel Platonove ideje nalazi u stvarima (forme). Smatra da su ideje imanentne samim stvarima, a ne transcendentni uzroci stvari. Opće ne postoji izvan stvari, nego u njima. Opći pojmovi koji izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari su supstancije drugog reda. Pojedinačno postoji ukoliko se u njemu realiziralo ono opće, jer ako postoji samo pojedinačno, onda nema ničega što bi se moglo postići spoznajom, sve naše shvaćanje bilo bi svedeno na osjetilnu percepciju. Supstancija je jedinstvo pojedinačnog i općeg. Glavni uzrok ne nalazi se u materijalnom, nego u općem, pa se zato ono "zašto" svodi na pojam, jer ono što jest, jest samo zbog toga što se u njemu realizira opće. Za tu pojmovnu suštinu Aristotel upotrebljava termin essentia. Od 6. poglavlja XII. knjige, Aristotel govori o prvom nepokrenutom pokretaču (pnp) Pnp nema potrebe ništa drugo raditi, već misliti. Mišljenje je način njegova postojanja. Punina. Bez promjene. Transcendentan. Nije u vremenu.

KANT: Kritika čistog uma (bilješke s predavanja): Kant smatra da filozofija treba biti kritika. Ljudski um uvijek je opterećen pitanjima koja dolaze iz naravi uma, a ne možemo odgovoriti na njih jer nadilaze granice naše spoznaje. Zato je to poprište naših nesuglasica, razmimoilaženja. Zato je predmet Kantove prve kritike: Kako odrediti granice naših mogućnosti, naše spoznaje? Kako je moguća metafizika (vidi na prvoj stranici ove skripte Kantovo određenje metafizike) Pojam transcendentalno kod Kanta: ona vrsta spoznaje koja nije usredotočena na stvari, nego tematizira pod kojim uvjetima je moguća apriorna spoznaja. Transcendentalije: istina, lijepo i

18

dobro. Iz tih pojmova Kant izvodi pojam transcendentalnosti. To je za njega ona vrsta spoznaje koja prethodi iskustvu. Zašto naš um završi u aporiji (slijepoj ulici, kontradikciji)? Zato što pristupamo problemu neznanstveno: miješamo osjetilne i intelektualne spoznaje. Kant razlikuje razum i um. Ideje koje tematizira metafizika specialis: Bog, duša, sloboda, besmrtnost Ono što spoznajemo su fenomeni. Ono što ne možemo spoznati Kant naziva noumeni. Između fenomena i noumena je jaz. Tu je smješteno pitanje: Kako je moguća metafizika specialis? Kant tvrdi da ljudski um ne može spoznati ili li ili nema Boga, jer je naša spoznaja ograničena na iskustvo prirode. Transcendentalna analitika je teorija iskustva gdje Kant objašnjava kako je moguće spoznati iz iskustva. Spoznaja se treba ravnati prema predmetima: Ne, kaže Kant, već obrnuto! Predmeti se ravnaju prema spoznaji. Razum propisuje pravila pod kojima spoznaje predmete. Naš razum mišljenjem stvara kategorije. Kategorije ne nastaju i iskustva. Za spoznaju, pored opažaja, trebaju prostor, vrijeme i kategorije. Kategorije omogućuju iskustvo. Naš razum koristi logiku, apriorne kategorije, vrijeme i prostor. Danost predmeta u prostoru i vremenu moguće je shvatiti zahvaljujući postojanju kategorija. Perceptivne podatke koje primamo osjetilima naš razum kategorizira, ukalupljuje u već gotove prethodno stvorene obrasce. To određuje, a ujedno i ograničava našu spoznaju. Razum spoznaje prirodu po Kantu, a ne Um. Um spoznaje Ideje, zahvaljujući transcendentalijama koje uzima za postulate. U Metafizici generalis ne smijemo nadilaziti osjetilni svijet. Tu se raspravlja o spoznaji i granici spoznaje osjetilnog svijeta. Spoznaja se sastoji od: - receptivnosti osjeta - i sposobnosti razuma da to sintetizira pomoću kategorija. Moja percepcija bi bila slijepa da ne posjedujem kategorije kao apriorne spoznaje. Analitički sudovi – oni koji ne šire naše znanje (A=A, npr. Kocka je tijelo.) Oni su apriorni. Sintetički sudovi – oni koji šire naše znanje (A=B, npr. Stol je drven.) Jedno od temeljnih pitanja Kantove kritike. Sintetički sudovi se izvode iz iskustva (dakle, aposterironi su). Mogu li sintetički sudovi biti apriorni? Mogu – tvrdi Kant, a oko toga se lome koplja već godinama. Kategorija ima 12: 1. kvantiteta a. jedinstvo b. mnoštvo c. totalitet 2. kvaliteta a. realitet b. negacija c. ograničenje

19

3. relacija a. inherencija i subzistencija (supstancija i akcidenti) b. kauzalnost i dependencija (uzrok i učinak) c. zajedništvo 4. modalnost a. (ne)mogućnost b. (ne)postojanje c. (ne)nužnost Mi razumom otkrivamo i deduciramo kategorije. Kategorije su čisti razumski pojmovi (kao i prostor i vrijeme koji su također preduvjeti naše spoznaje). Naš razum stvara načela, shematizira kategorije. Naš razum je discipliniran. Koristi logiku. Propisuje pravila spoznaje. Naša razumska spoznaja ograničena je na iskustvo prirode. Samo u tom području moguća je znanost. Iskustvom ne možemo spoznati Ideje. Metafizika specialis treba metafiziku generalis: religija treba razum. Naš um je nediscipliniran i zalijeće se preko svojih granica. Pročitati: predgovor II. izdanju Kritike čistog uma i obavezno dodatak 1 (str. 377-379). I još par natuknica (nije s predavanja): - Kant dijeli svijet na fenomenalni i noumenalni, fenomenalni je znanje zasnovano na «iskustvu» (empirijska realnost), a noumenalni su vaniskustvene stvari, tj. stvari po sebi - ograničavajući domet spoznaje na iskustvo, niječe mogućnost spoznaje noumenalnog svijeta - otuda kritika čistog (teoretskog) uma (vezanog uz osjetilno iskustvo) - ako bi se čisti um usudio izići izvan svojih spoznajnih granica suzio bi upotrebu našeg uma jer bi sva područja uma sveo na osjetilnost - kritika čistog uma osigurava upotrebu praktičnog koji je nadređen teoretskom - praktični um ulazi u nadosjetilni, noumenalni svijet, on je pretpostavka i posljedica kritičkog, čistog uma - zato sloboda volje, besmrtnost duše i bitak ne mogu biti predmet teoretskog znanja (ne mogu se osjetilno iskusiti) - čovjek je kao subjekt slobode noumenon, ali je istodobno vezan uz fenomenalnost u svojoj empirijskog svijesti- noumenon, koji se bavi pitanjima morala, odnosno suštinom stvari, je izvan znanstvenog - moralni su zakoni a priori locirani u umu, moralne vrijednosti dolaze iz ljudske svijesti - kada bi se naše shvaćanje predmeta ravnalo prema osobinama predmeta o njemu ne bismo mogli nešto a priori znati, ali ako se predmet ravna prema osobinama naše spoznajne moći, tada a prirori spoznajemo o stvarima samo ono što sami u njih stavljamo - dakle predmete znanstvenog istraživanja ne otkrivamo u svijetu, nego su oni konstruirani i sintetizirani a priori u ljudskom umu. - i zamisao o uzročnosti (neophodna za znanost) je proizvod uma i nužan uvjet za shvaćanje uređenog svemira.

20