Noam Chomsky: HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
POSEBNA IZDANJA
Izdaje Naklada LJEVAK, d.o.o.
Direktor Z d e n k o Ljevak
Urednici Nada Brnardić Kristijan Vujičić
NOAM CHOMSKY
HEGEMONIJA
ILI OPSTANAK
AMERIČKE TEŽNJE ZA GLOBALNOM DOMINACIJOM
Preveo s engleskog DAMIR BILIČIĆ
Zagreb, 2004.
Naslov izvornika: NOAM
CHOMSKY
H E G E M O N Y O R SURVIVAL
H E G E M O N Y OR SURVIVAL: America's Quest for Global Dominance by Noam Chomsky Copyright© 2 0 0 3 by Aviva Chomsky, Diane Chomsky and Harry Chomsky Published by arrangement with Henry Holt and Company, LLC. All rights reserved.
Oblikovanje naslovnice °Andrew Smith
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 327.2(73) C H O M S K Y , Noam Hegemonija ili opstanak : američke težnje za globalnom dominacijom / Noam Chomsky ; preveo s engleskoga Damir Biličić. - Zagreb : Naklada Ljevak, 2 0 0 4 . Prijevod djela: Hegemony or Survival. Kazalo. ISBN 9 5 3 - 1 7 8 - 6 1 8 - 6 (tvrdi uvez) I. Imperijalizam — SAD II. Imperijalizam - Studija III. SAD -- Imperijalna politika 440514137
Sadržaj
1.
Prioriteti i perspektive
2.
Velika imperijalna strategija
19
3.
Doba novih prosvjetitelja
61
4.
Opasna vremena
85
5.
Iračka veza
125
6.
Dvojbe oko dominacije
163
7.
Veliki kotao animoziteta
177
8.
Terorizam i pravda:
9.
7
Nekoliko korisnih očitih istina
209
Tek prolazna noćna mora?
241
Bilješke
265
Kazalo
295
1.
Prioriteti i perspektive
Jedan od najvećih biologa današnjice, Ernst Mayr, objavio je prije nekoliko godina razmišljanja o izgledima za uspjeh potrage za izvanzemaljskom inteligencijom 1 . Ustvrdio je da su izgledi vrlo mali, a njegova se argumentacija temeljila na prilagodljivosti onoga što nazivamo "višom inteligencijom", tj. konkretnim oblikom čovjekove intelektualne organiziranosti. Mayr procjenjuje da je od pojave života nastalo oko pedeset milijardi vrsta živih bića, od kojih je samo jedna "dosegnula razinu inteligencije potrebnu za stvaranje civilizacije". I tu je civilizaciju stvorila tek u novije vrijeme, prije stotinjak tisuća godina. Općenito se drži da se na životu održala tek jedna mala skupina koja se razmnožavala i od koje smo svi potekli. Mayr iznosi teoriju da prirodni odabir nije sklon prema obliku intelektualnog organiziranja kojim se služi čovjek. Povijest života na Zemlji, piše on, opovrgava tvrdnje da je "bolje biti pametan nego glup", barem ako sudimo prema biološkim uspjesima: kukci i bakterije, primjerice, u preživljavanju su neusporedivo uspješniji od ljudi. Mayr usto u poprilično sumornome tonu primjećuje i da je "prosječan životni vijek biološke vrste oko 1 0 0 . 0 0 0 godina". Povijest čovječanstva na pragu je razdoblja koje bi moglo ponuditi odgovor na pitanje je li bolje biti pametan nego glup. Prema najoptimističnijem scenariju, to pitanje još neće dobiti odgovor. Jer, pojavi li 7
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
se nedvosmislen odgovor, moći će glasiti samo ovako: ljudi su svojevrsna "biološka pogreška", budući da su svojih 100.000 godina upotrijebili za uništenje vlastite vrste i, usput, još mnogo toga oko sebe. Naša je vrsta nedvojbeno razvila sposobnost za takvo što, a nekakav hipotetični promatrač iz svemira vrlo bi lako mogao zaključiti da je čovjek iskazuje tijekom cjelokupne povijesti, na najdrastičniji način u posljednjih nekoliko stotina godina, nesmiljeno uništavajući okolinu koja mu omogućuje život, zatirući raznolikost složenijih organizama, te, hladno i proračunato, divljački napadajući druge ljude.
DVIJE SUPERSILE Godina 2 0 0 3 . počela je u znaku nebrojenih potvrda da zabrinutost za preživljavanje ljudskog roda itekako počiva na stvarnim temeljima. Spomenut ću tek nekoliko primjera: početkom jeseni 2 0 0 2 . godine doznali smo da smo četrdeset godina ranije za dlaku izbjegli nuklearni rat, najvjerojatnije kobnih razmjera. Neposredno nakon tog zapanjujućeg otkrića vlada predsjednika Busha spriječila je nastojanja Ujedinjenih naroda da se zabrani militarizacija svemira, što je nedvojbeno ozbiljna prijetnja preživljavanju vrste. Američka je vlada usto prekinula i međunarodne pregovore koji su za cilj imali spriječiti biološko ratovanje, te učinila sve da bi napad na Irak postao neizbježan, unatoč dotada neviđenom protivljenju javnosti. Međunarodne humanitarne organizacije s dugogodišnjim iskustvom u Iraku, kao i istraživanja uglednih medicinskih ustanova, upozoravali su da bi planirani napad mogao izazvati humanitarnu katastrofu. Washington se nije obazirao na upozorenja koja nisu pobudila ni osobito zanimanje medija. Skupina uglednih američkih stručnjaka zaključila je da su napadi oružjem za masovno uništenje (WMD) u Sjedinjenim Državama "vjerojatni", te da će se izgledi povećati u slučaju napada na Irak. Brojni stručnjaci i obavještajne agencije objavili su slična upozorenja, napominjući da ratobornost Washingtona, ne samo prema Iraku, povećava dugoročne opasnosti 8
PRIORITETI I PERSPEKTIVE
od međunarodnog terorizma i porasta količine oružja za masovno uništenje. Ni na ta upozorenja nitko se nije obazirao. U rujnu 2 0 0 2 . godine Bushova je vlada objavila Strategiju nacionalne sigurnosti, kojom je proglasila pravo da se ako treba i primjenom sile uklone sve eventualne prepreke američkoj trajnoj globalnoj prevlasti. Nova velika strategija izazvala je duboku zabrinutost širom svijeta, čak i medu američkom vanjskopolitičkom elitom. Istog mjeseca pokrenuta je i propagandna kampanja koja je Saddama Husseina trebala prikazati kao neizbježnu prijetnju Sjedinjenim Državama i povezati ga s napadom 11. rujna 2 0 0 1 . te s planovima za slične akcije. Pokrenuta upravo uoči izbora za Kongres, kampanja je vrlo uspješno utjecala na stavove javnosti. Javna pozornost ubrzo je skrenuta s globalnoga spektra i vlada je tako lakše ostvarila izborne ciljeve, a Irak promovirala u prvi pravi ispit za tek objavljenu doktrinu samovoljnog pribjegavanja sili. Predsjednik Bush i njegovi suradnici i dalje su ustrajno potkopavali nastojanja međunarodne zajednice da smanji opasnosti za okoliš, koje se smatraju krajnje ozbiljnima, i to izlikama koje gotovo i nisu skrivale slijepu privrženost uskim sektorima privatne moći. Znanstveni program "Klimatske promjene" (CCSP), koji je pokrenula američka vlada, ustvrdio je urednik časopisa Science Donald Kennedy, prava je travestija u kojoj nema "preporuka za ograničavanje emisije plinova i drugih oblika zagađenja", i koja kao cilj postavlja tek "dobrovoljno smanjivanje koje bi, čak i da se ostvari, prouzročilo porast zagađenja u Sjedinjenim Državama od oko 1 4 % svakih deset godina". Iako je na to ukazivao "sve veći broj dokaza", program nije čak ni razmatrao upozorenje da će kratkoročne promjene u zatopljavanju, na koje se i ne osvrće, "naglo pokrenuti nelinearan proces", drastične promjene temperatura koje bi mogle izazvati pogubne posljedice u Sjedinjenim Državama, Europi i drugim klimatskim zonama. "Prijezirno izbjegavanje multilateralnog rješavanja problema globalnog zagrijavanja", nastavlja Kennedy, "stav je kojim je Bushova vlada otpočela dugotrajan proces narušavanja prijateljskih odnosa s Europom", čija je posljedica "antagonizam koji trajno tinja" 2 . 9
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Već je u listopadu 2 0 0 2 . bilo teško previdjeti činjenicu da svijet "više zabrinjava neobuzdano korištenje američke moći nego... opasnost koju utjelovljuje Saddam Hussein", te da "želi ograničiti snagu američkog diva koliko i... iračkom tiraninu oduzeti oružje" 3 . Zabrinutost svjetske javnosti tijekom sljedećih se mjeseci povećavala, kad je div jasno i glasno objavio kako namjerava napasti Irak čak i ako inspekcije Ujedinjenih naroda, koje je trpio preko volje, ne uspiju pronaći oružje koje bi poslužilo kao povod. Prema rezultatima istraživanja javnog mišljenja, potpora ratnim planovima Washingtona izvan Sjedinjenih Država u prosincu uglavnom nije prelazila deset posto. Dva mjeseca poslije, nakon masovnih prosvjeda širom svijeta, mediji su izvijestili kako se "čini da na svijetu ipak još postoje dvije supersile: Sjedinjene Države i svjetska javnost" ("Sjedinjene Države" u ovom slučaju u smislu državne vlasti, a ne stava javnosti, čak ni društvene elite)4. Početkom 2 0 0 3 . godine istraživanja su pokazala da je strah od Sjedinjenih Država širom svijeta poprimio neslućene razmjere, usporedno s porastom nepovjerenja u njihovo političko vodstvo, koje je gaženju temeljnih ljudskih prava i potreba pridodalo izraze krajnjeg prijezira prema demokraciji kojima je teško pronaći dostojnu usporedbu, uz istodobno zaklinjanje u iskrenu odanost ljudskim pravima i demokraciji. Događaji koji su uslijedili trebali bi duboko zabrinuti sve koji razmišljaju o tome kakav svijet ostavljaju unucima. Iako Bushovi planeri pripadaju ekstremnom dijelu tradicionalnoga spektra američke politike, njihovi programi i doktrine imaju brojne preteče, i u američkoj povijesti i medu drugima koji su već nastojali steći globalnu moć. Što je još zloslutnije, njihove odluke možda čak i nisu iracionalne unutar okvira dominantne ideologije i institucija što je utjelovljuju. Nebrojeni su povijesni presedani koji pokazuju da su vode sklone prijetiti ili pribjegavati uporabi sile ne obazirući se na ogromnu opasnost od izazivanja katastrofe. No ulozi su danas neusporedivo veći. Izbor između hegemonije i opstanka vjerojatno još nikada nije bio tako oštro postavljen. Pokušajmo razmrsiti barem dio mnogobrojnih niti koje čine tu krajnje složenu tapiseriju, usredotočujući se na svjetsku silu koja 10
PRIORITETI I PERSPEKTIVE
proglašava globalnu prevlast. Njezini postupci i temeljne doktrine moraju biti predmet najvećeg zanimanja svih stanovnika planeta, a poglavito, dakako, Amerikanaca. Mnogi od njih uživaju iznimne povlastice i slobodu, iz kojih proistječe i mogućnost oblikovanja budućnosti te se stoga trebaju promišljeno i s pažnjom odnositi prema odgovornosti i dužnostima koje neposredno proizlaze iz tih povlastica.
NEPRIJATELJSKI T E R I T O R I J Oni koji se sa svojom odgovornošću žele suočiti s iskrenom odanošću demokraciji i slobodi - pa i dostojanstvenom životu - morali bi biti u stanju prepoznati prepreke koje su im se ispriječile na tom putu. U zemljama u kojima vlada nasilje takve prepreke nisu skrivene. U demokratičnijim društvima barijere su sofisticiranije. I premda se metode u brutalnijim društvima drastično razlikuju od onih u slobodnijim, ciljevi su umnogome slični: zajamčiti da "velika neman", kako je Alexander Hamilton nazvao narod, ne zastrani i ne prijeđe dopuštene granice. Nadzor nad populacijom, nad širokim narodnim masama, oduvijek je glavna briga vlasti i povlaštenih slojeva, osobito od vremena prve moderne demokratske revolucije, do koje je u 17. stoljeću došlo u Engleskoj. Samoproglašeni "najkvalitetniji sloj ljudi" užasnuo se kada je "raspomamljeno mnoštvo zvijeri u ljudskome liku" odbacilo temeljni oblik građanskog sukoba koji je u Engleskoj bjesnio između kralja i Parlamenta te zatražio formiranje vlade koju će činiti "seljaci poput nas, ljudi koji poznaju naše potrebe", a ne "gospoda i vlastelini koji nam nameću zakone, koje se bira iz straha i koji nas samo ugnjetavaju, a ne znaju što tišti narod". Društvena elita zaključila je da ljudi, ako su već tako "moralno izopačeni i iskvareni" da "moć i povjerenje dodjeljuju pokvarenim i nedostojnim ljudima, oni su time zapravo proigrali vlastito ovlaštenje u tom smislu u korist onih koji su dobri, iako ih je tako malo". Gotovo tri stoljeća poslije, wilsonovski idealizam, kako se uobičajeno naziva, prigrlio je 11
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
podosta sličan stav. Washington je u inozemstvu dužan jamčiti da je vlast u rukama "dobrih, iako malobrojnih". Kod kuće je nužno čuvati sustav u kojem elita donosi odluke koje potom javnost ratificira. Ukratko, "poliarhiju", prema politološkoj terminologiji - ne demokraciju 5 . Kad je postao predsjednik, ni Woodrow Wilson nije se libio pribjeći vrlo represivnim mjerama, čak i u samim Sjedinjenim Državama, no takve mjere obično se ne mogu primjenjivati tamo gdje se javnost izborila za pristojnu razinu slobode i prava. Već u Wilsonovo vrijeme u američkim i britanskim elitnim slojevima naveliko se držalo da su prisila i zastrašivanje u njihovim društvima sve manje djelotvorni te da će biti nužno osmisliti nove metode za pripitomljavanje nemani, prvenstveno posredstvom nadzora nad mišljenjima i stavovima. Od tog doba razvila se industrija divovskih razmjera posvećena upravo tome cilju. Sam je Wilson smatrao da elitni sloj gospode "uzvišenih ideala" mora biti ovlašten da čuva "stabilnost i pravičnost" 6 . Vodeći su se intelektualci složili.
"Javnosti se treba dodijeliti odgovarajuće
mjesto", ustvrdio je Walter Lippman u svojim progresivnim esejima o demokraciji. Cilj je moguće dijelom ostvariti "stvaranjem pristank a " , "svjesnim umijećem i regularnim sredstvom vladanja narodom". Ta "revolucija" u "demokratskoj praksi" trebala bi "specijaliziranoj klasi" omogućiti da upravlja "zajedničkim interesima" koji "u najvećoj mjeri potpuno izmiču javnom mnijenju". Riječ je, u biti, o lenjinističkome idealu. Lippmann je revoluciju u demokratskoj praksi iz prve ruke iskusio kao član Wilsonova Odbora za javno informiranje, utemeljenog radi koordiniranja ratne propagande, a koji je ostvario velik uspjeh izazvavši sveopću ratnu groznicu. "Odgovorne osobe" koje donose stvarno važne odluke, nastavlja Lippmann, "moraju biti oslobođene topota i rike smušenog krda". Ti "neuki i nametljivi uljezi" trebaju biti tek "promatrači", ne i "sudionici". Krdo ipak ima određenu "funkciju": povremeno dizati prašinu u znak podrške ovom ili onom elementu vodeće klase na izborima. Pritom između redaka ostaje da te odgovorne osobe položaj ne stječu 12
PRIORITETI I PERSPEKTIVE
zahvaljujući nekakvim osobitim sposobnostima ili znanju, nego svojevoljnim podvrgavanjem sustavima aktualne vlasti i odanošću njezinim načelima funkcioniranja - i što je najvažnije, temeljne odluke o društvenome i gospodarskome životu moraju se zadržati unutar institucija s autoritarnim hijerarhijskim sustavom nadzora, dok se sudjelovanje »nemani« mora ograničiti na reduciranu javnu arenu. Koliko bi se javna arena trebala reducirati predmet je rasprava. Neoliberalne inicijative u posljednjih trideset godina imale su za cilj smanjivati i ograničavati njezinu ulogu i veličinu, a donošenje temeljnih odluka prepustiti u najvećoj mjeri neodgovornim privatnim tiranskim sustavima, tijesno povezanima međusobno te s nekoliko moćnih država. Demokracija u tom slučaju preživljava, ali u drastično reduciranom obliku. Reaganova i Bushova administracija u tom su smislu zauzele vrlo ekstremistički stav, no američki je politički spektar ionako razmjerno uzak. Neki tvrde da ga gotovo i nema, izrugujući se nebrojenim "stručnjacima" i "analitičarima" koji tijekom predizbornih kampanja "zarađuju za život doslovce uspoređujući detalje iz komičnih serijala koji se prikazuju na NBCju s komedijama na CBS-u": "Prešutnim dogovorom, dvije glavne stranke predsjedničkim izborima pristupaju kao da je riječ o političkome kabukiju u kojem glumci dobro znaju uloge i u kojima se svi pridržavaju zadanog scenarija", "zauzimaju poze" koje nitko ne može shvaćati ozbiljno 7 . Kada javnost nekako uspije izbjeći marginalizaciju i pasivnost, suočavamo se s "krizom demokracije" koju je nužno prevladati, objašnjavaju liberalni intelektualci, dijelom mjerama discipliniranja institucija odgovornih za "indoktrinaciju mladih" - škola, sveučilišta, crkava i slično - a možda čak i državnim nadzorom nad medijima, u slučaju da autocenzura nije dovoljna 8 . Kada se priklanjaju takvim stavovima, današnji intelektualci stoje na čvrstim ustavnim temeljima. James Madison držao je da je moć nužno prepustiti "bogatstvu nacije", "sposobnijem soju ljudi", čije je shvaćanje da je uloga vlade "štititi manjinu imućnih od većine". Svojim predkapitalističkim svjetonazorom Madison je izražavao vjeru da 13
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
će "prosvijećeni državnik" i "dobrohotni intelektualac", koji trebaju imati vlast, "razlučiti što je istinski interes njihove zemlje" i javne interese štititi od "nepodopština" demokratske većine. A te bi se nepodopštine, nadao se Madison, mogle izbjeći zahvaljujući njegovu sustavu fragmentacije. Potkraj života počeo se pribojavati da bi moglo doći do velikih problema uslijed vjerojatnog povećanja broja onih koji "će stenjati pritisnuti životnim nedaćama i potajno čeznuti za ravnomjernijom raspodjelom povlastica i bogatstva". Velik dio suvremene povijesti odraz je upravo takvih sukoba oko pitanja tko će i kako donositi odluke. Spoznaja o tome da je nadzor nad javnim mnijenjem temelj vladavine, od njena najdespotskijeg do najslobodnijeg oblika, seže u prošlost, barem do Davida Humea, no potrebno joj je dodati i pojašnjenje. To saznanje neusporedivo je važnije u slobodnim društvima, u kojima se poslušnost ne može održavati silom. Stoga je upravo prirodno da su današnje institucije zadužene za kontrolu mišljenja - što se lijepo nazivalo propagandom prije no što je ta riječ postala nepopularna zbog totalitarističkih konotacija - potekle iz najslobodnijih društava. Velika Britanija na tom je području načinila pionirske korake svojim Ministarstvom informiranja, kojem je cilj bio "usmjeravati mišljenje većeg dijela svijeta". Wilson je slijedio taj primjer te je ubrzo osnovao svoj Odbor za javno informiranje. Njegovi propagandni uspjesi nadahnuli su progresivne demokratske teoretičare i današnji sektor odnosa s javnošću. Vodeći članovi Odbora, poput Lippmanna i Edwarda Bernaysa, u daljnjem su se radu otvoreno služili tim uspjesima u nadzoru nad javnim mnijenjem, koji je Bernays nazivao "stvaranjem pristanka... samom biti demokratskog
procesa".
Izraz propaganda
u
Britannicu
je
ušao
1922., a u Enciklopediju društvenih znanosti desetljeće poslije, u vrijeme kada je Harold Lasswell na akademskoj razini potvrdio nove metode nadziranja stavova javnosti. Metode tih pionira bile su osobito važne, piše Randal Marlin u svojoj povijesti propagande, jer su ih "naširoko oponašali... u nacističkoj Njemačkoj, Južnoj Africi, Sovjetskom Savezu i Pentagonu", iako sve to nije ništa u usporedbi 14
PRIORITETI I PERSPEKTIVE
s uspjesima koje postižu današnje službe i agencije za odnose s javnošću 9 . Problemi nadzora na domaćem terenu postaju osobito teški kada vladajuća tijela provode politiku kojoj se većina stanovništva protivi. U takvim se slučajevima politički vode često nalaze u iskušenju da krenu putem Reaganove vlade, koja je utemeljila Ured za javnu diplomaciju radi stvaranja i oblikovanja javne potpore njegovoj kriminalno nasilnoj politici u Srednjoj Americi. Jedan visoki vladin dužnosnik opisao je njegovu Operaciju istina kao "psihološku operaciju neviđenih razmjera kojom vojska pokušava utjecati na stanovništvo na osporavanom ili neprijateljskome teritoriju" - a to je vrlo iskren opis nametanja stavova domaćem stanovništvu 10 .
NEPRIJATELJSKI T E R I T O R I J U I N O Z E M S T V U I dok domaćeg neprijatelja nerijetko treba nadzirati intenzivnom propagandom, izvan granica su na raspolaganju i izravnija sredstva. Čelni ljudi aktualne Bushove vlade - uglavnom reciklirani iz reakcionarnijih sektora vlada Reagana i Busha I. - to su dovoljno jasno ilustrirali tijekom ranijih dužnosničkih mandata. Kada su se lokalna Crkva i ostali krivovjerci u srednjoameričkim zonama američkog utjecaja suprotstavili tradicionalnom režimu nasilja i represije, Reaganova je vlada reagirala pokretanjem "rata protiv terorizma", proglašenog čim je 1 9 8 1 . ušao u Bijelu kuću. Nimalo neočekivano, američka se inicijativa istog trenutka pretvorila u terorističko ratovanje - pohod obilježen krvoprolićem, mučenjem i divljaštvom - koje se ubrzo proširilo i na druge svjetske regije. U jednoj je zemlji, Nikaragvi, Washington izgubio nadzor nad lokalnim
oružanim
snagama
koje
su
desetljećima
održavale
poslušnost stanovništva u regiji, u sklopu još jednog gorkog naslijeđa wilsonovskog idealizma. Diktatorsku vlast američkog miljenika 15
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Somoze svrgnuli su sandinistički pobunjenici a zločinačka Nacionalna garda je raspuštena. Nikaragvu je stoga trebalo pokoriti međunarodnom terorističkom kampanjom, nakon koje je zemlja ostala u ruševinama. I psihološki učinci terorističkog rata koji je pokrenuo Washington bili su pogubni. Duh optimizma i nade u život te opće oduševljenje nakon svrgavanja diktatorske vlasti nisu dugo potrajali, jer je intervencija supersile raspršila nadu u mogućnost da mračna povijest napokon krene drukčijim smjerom. U drugim srednjoameričkim državama koje su postale metom Reaganova "protuterorističkoga rata", nadzor su održale snage koje su opremile i obučile Sjedinjene Države. Kako nije bilo vlastite vojske koja bi stanovništvo štitila od terorista - zapravo od samih snaga sigurnosti - počinjeni su zločini i krvoprolića bili još strašniji. Organizacije koje se zalažu za poštivanje ljudskih prava, crkvene skupine, latinskoamerički intelektualci i mnogi drugi, opširno su navodili primjere ubojstava, mučenja i razaranja, no sve to bilo je gotovo nepoznato građanima zemlje koja je snosila najveću odgovornost i čija je uloga ubrzo pala u zaborav". Sredinom osamdesetih godina 2 0 . stoljeća državni terorizam uz američku potporu stvorio je društva "zahvaćena užasima i panikom... kolektivnim zastrašivanjem i općim strahom", prema iskazu jedne od vodećih crkvenih organizacija za poštivanje ljudskih prava sa sjedištem u Salvadoru: stanovništvo se "pomirilo sa svakodnevnim i neprestanim trpljenjem nasilnih metoda" te s "učestalim slučajevima masakriranja". Nakon kratkotrajnog posjeta rodnoj Gvatemali, novinar Julio Godoy napisao je da "čovjek dolazi u iskušenje da povjeruje kako pojedinci iz Bijele kuće štuju astečka božanstva - i kao žrtvu im prinose krv naroda Srednje Amerike". On je iz zemlje pobjegao godinu dana ranije, kada su sjedište njegova lista, La Epoce, raznijeli državni teroristi. Cijela operacija u Sjedinjenim Državama nije izazvala baš nikakvo zanimanje: pozornost je pomno skrenuta na zločine službenog neprijatelja, nesumnjivo stvarne, ali praktički 16
PRIORITETI I PERSPEKTIVE
zanemarive u odnosu na razmjere državnog nasilja koje su Sjedinjene Države podupirale u cijeloj regiji. Bijela kuća, zapisao je Godoy, u Srednjoj je Americi postavila i podupire snage koje bi se "vrlo lako mogle nadmetati za svjetsku nagradu za okrutnost s tajnom službom Securitate Nicolaea Ceauşescua" 12 . Nakon što su teroristički vode ostvarili zadane ciljeve, posljedice su se analizirale na konferenciji isusovaca i isusovačkih laika u San Salvadoru - ljudi koji su u tome imali i više nego dovoljno osobnog iskustva, i bez svih onih užasa kojima su svjedočili tijekom jezovitih osamdesetih godina.
Zaključak konferencije glasio je da nije
dovoljno koncentrirati se isključivo na nasilje. Jednako je važno "istražiti... koliko je kultura nasilja utjecala na gušenje nade u budućnost
najvećeg dijela
stanovništva",
razmišljaju o "alternativama zahtjevima
sprečavajući
moćnika" 1 3 .
ih
da
I to ne samo u
Srednjoj Americi. Zatiranje nade presudno je važan cilj. A kada se ostvari, dopušta se formalno uspostavljanje demokracije - to je čak i poželjno, makar samo radi stvaranja povoljnije slike u javnosti. U poštenijim i iskrenijim krugovima to se prešutno i priznaje. Dakako, na neusporedivo dubljoj razini toga su svjesne "životinje u ljudskom obličju", koje trpe posljedice suprotstavljanja imperativima stabilnosti i reda. Sve su to problemi koje bi druga svjetska supersila, svjetsko javno mnijenje, pod svaku cijenu trebala pokušati shvatiti ako se želi osloboditi nadzora kojem je podvrgnuta i ozbiljno se posvetiti idealima pravde i slobode koji tako lako silaze s usana, ali ih je užasno teško braniti, širiti i razvijati.
17
2
Velika imperijalna strategija
Ujesen 2 0 0 2 . godine kao jedan od prioriteta globalne strategije javno je iznijeta namjera najmoćnije države na svijetu da prevlast održi pomoću prijetnji ili korištenja vojne sile, oblika moći u kojoj nema konkurencije. Prema službenoj retorici Strategije nacionalne sigurnosti, "Naše će snage biti tako jake da će potencijalne neprijatelje odvraćati od razvijanja vojne moći kojoj je cilj nadmašiti ili dostići moć Sjedinjenih Država" 1 . Poznati stručnjak za međunarodne odnose John Ikenberry tu deklaraciju opisuje kao
"grandioznu strategiju koja polazi od
temeljne zadaće održavanja unipolarnog svijeta u kojem Sjedinjene Države nemaju ravnopravnog takmaca", stanje koje treba ostati "trajno, kako nijedna država ili koalicija nikada ne bi zaprijetila statusu Sjedinjenih Država kao globalnog predvodnika, zaštitnika i uvoditelja reda". Takvim
"pristupom međunarodne odredbe o
samoobrani - zajamčene 51. člankom Povelje Ujedinjenih naroda postaju gotovo posve besmislene". U općenitijem smislu, cijela ta doktrina međunarodno pravo i institucije odbacuje kao nešto što ima "gotovo beznačajnu vrijednost". Ikenberry nastavlja: "Nova velika imperijalna strategija Sjedinjene Države predstavlja kao revizionističku državu koja svoje trenutačne prednosti želi iskoristiti za stvaranje svjetskog poretka u kojem će odlučivati o svemu", navodeći ostale da pronalaze načine na koje će "zaobilaziti, potko19
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
pavati, ograničavati i uzvraćati udarce američkoj moći". Postoji opasnost da zbog te strategije "svijet postane još opasniji i da se još dublje podijeli - a da u Sjedinjenim Državama bude manje sigurnosti" 2 , s čime se slaže najveći broj pripadnika vanjskopolitičke elite.
N A M E T A N J E PREVLASTI Velika imperijalna strategija naglašava pravo Sjedinjenih Država da po vlastitom nahođenju pokreću "preventivni rat": cilj je spriječiti, a ne preduhitriti protivnika 3 . Potezi kojima jedna strana želi preduhitriti protivnika mogu se svesti u okvire međunarodnoga prava. Da je, primjerice, uočeno kako se ruski bombarderi približavaju američkoj vojnoj bazi na Grenadi koju je 1983. uspostavila Reaganova vlada, i to s jasnom namjerom da je bombardiraju, tada bi se u skladu s odgovarajućim tumačenjem Povelje UN-a taj napad kojim bi se preduhitrio neprijatelj i uništili njegovi zrakoplovi, a možda čak i sama baza u Grenadi, mogao opravdati. Kuba, Nikaragva i mnoge druge države imale su to isto pravo dok su godinama bile izložene američkim napadima, iako bi, dakako, slabe države morale biti posve lišene pameti da to pravo pokušaju iskoristiti. No opravdanja za takve poteze presretanja, kakva god ona bila, ne vrijede za preventivni rat, osobito ako ga se definira na način na koji to čine njegovi aktualni zagovornici: korištenje vojne sile za eliminaciju zamišljene ili izmišljene prijetnje, tako da je čak i izraz preventivan preblag. Preventivni rat pripada u kategoriju ratnih zločina. Ako je tu doista riječ o logici "na koga je došao red" 4 , tada je svijet uistinu u velikoj nevolji. Kad je počela invazija na Irak, istaknuti povjesničar i Kennedyjev savjetnik Arthur Schlesinger napisao je da je predsjednik usvojio politiku " p r e v e n t i v n e s a m o o b r a n e " k o j a z a s t r a š u j u ć e n a l i k u j e na politiku k o j u je carski J a p a n p r i m i j e n i o u slučaju Pearl H a r b o r a - d o g a đ a j koji će, p r e m a r i j e č i m a jednog bivšeg a m e r i č k o g preds j e d n i k a , ostati u s r a m o t n o j uspomeni. F r a n k l i n D. R o o s e v e l t b i o je u pravu, s a m o što d a n a s mi A m e r i k a n c i o s t a j e m o u s r a m o t n o j uspomeni 5 .
20
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Schlesinger je još dodao kako je "globalni val naklonosti i suosjećanja prema Sjedinjenim Državama, nakon 11. rujna, zamijenio globalni val mržnje prema američkoj aroganciji i militantosti" te kako čak i u prijateljskim zemljama javnost Busha smatra "većom prijetnjom miru od Saddama Husseina". Stručnjak za međunarodno pravo Richard Falk drži "nepobitnim" da je rat u Iraku bio "zločin protiv mira usporediv sa zločinima za koje su optuženi, osuđeni i kažnjeni nacistički vode u Nürnbergu" 6 . Neki zagovornici strategije priznaju da se njome grubo gazi međunarodno pravo, no to ne smatraju problematičnim. Cijeli je sustav međunarodnoga prava "prazna slama", piše pravni stručnjak Michael Glennon: "Uzvišena nastojanja da se vladavina sile podvrgne vladavini zakona" trebalo bi prepustiti zaboravu povijesti - a to je vrlo praktičan stav jedine države koja je u stanju za svoje ciljeve primijeniti nova anti-pravila, budući da na sredstva nasilja troši gotovo jednako koliko i cijeli preostali svijet zajedno te krči nove i opasne puteve u razvoju sredstava za razaranje unatoč gotovo jednoglasnom protivljenju svijeta. Dokaz za to da je međunarodno pravo obična "prazna slama" posve je očit: Washington "je jasno naznačio da namjerava učiniti sve što može da bi održavao nadmoć", a zatim "objavio da se neće obazirati" na mišljenje Vijeća sigurnosti u vezi s Irakom, a potom, još općenitije, "da se više neće smatrati vezanim odredbama Povelje UN-a o uporabi sile". Što je i dokazao. Sukladno tome došlo je do "raspada" pravila i tako se cijelo "zdanje urušilo uz tresak". A to je dobro, zaključuje Glennon, jer su Sjedinjene Države predvodnik "prosvijećenih zemalja" i stoga se moraju "opirati [svim pokušajima] ograničavanja korištenja sile" 7 . Prosvijećeni predvodnik jednako tako slobodno i po volji može mijenjati pravila. Kada okupacijske snage u Iraku nisu uspjele pronaći oružje za masovno uništenje, koje je poslužilo kao izlika za invaziju, vlada više nije govorila da je "apsolutno uvjerena" da Irak raspolaže oružjem za masovno uništenje u razmjerima koji nužno iziskuju neposredno vojno djelovanje, nego je počela tvrditi da je američke optužbe "opravdalo otkrivanje opreme koja bi se mogla 21
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
koristiti za proizvodnju takvog oružja". Visoki dužnosnici savjetovali su "finu preinaku značenja kontroverznog pojma 'preventivnog rata'" koji Washingtonu omogućuje vojno djelovanje "protiv zemlje koja raspolaže velikim količinama smrtonosnog oružja". Ta preinaka "sada sugerira da će vlada poduzeti korake protiv neprijateljskih režima koji imaju tek nakanu i mogućnosti za razvijanje [oružja za masovno uništenje]" 8 . Praktički i nema zemlje koja nema potencijal i sposobnost za proizvodnju oružja za masovno uništenje, a o namjerama subjektivno sudi promatrač. Pročišćena verzija velike strategije tako u biti Washingtonu daje pravo na proizvoljnu agresiju. Spuštanje kriterija za pribjegavanje sili najvažnija je posljedica ukidanja pravila o navođenju razloga za napad. Cilj velike imperijalne strategije jest spriječiti sve oblike izazova i prijetnji "moći, položaju, ugledu i utjecaju Sjedinjenih Država". Te riječi nije izgovorio ni Dick Cheney, ni Donald Rumsfeld, niti netko drugi od etatističkih reakcionara koji su u rujnu 2 0 0 2 . oblikovali Strategiju nacionalne sigurnosti. Izgovorio ih je 1963. godine ugledni i iskusni bivši liberalni dužnosnik Dean Acheson, opravdavajući američko djelovanje usmjereno protiv Kube, iako je itekako dobro znao da je međunarodna teroristička kampanja koju je Washington pokrenuo s ciljem "promjene režima" bila glavni razlog što se svijet samo nekoliko mjeseci ranije opasno približio pragu nuklearnoga rata, te da se jednako djelovanje nastavilo neposredno nakon razrješenja kubanske raketne krize. I unatoč tome članovima američkog Društva za međunarodno pravo poručio je da reagiranje Sjedinjenih Država na izazov njihovoj "moći, položaju, ugledu i utjecaju" ne proizvodi "pravne posljedice". Na Achesonovu doktrinu poslije se pozvala Reaganova vlada, na suprotnome kraju političkog spektra, kada je odbacila jurisdikciju Svjetskog suda po pitanju napada na Nikaragvu, kada se oglušila o odluku suda da prekine zločine, a zatim i uložila dva veta na rezolucije Vijeća sigurnosti koje su potvrdile odluke tog suda i pozvale sve države da se pridržavaju međunarodnog prava. Pravni savjetnik State 22
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Departmenta Abraham Sofaer objasnio je kako se "ne može računati na to da će veći dio svijeta dijeliti naše stavove" i "kako se ta ista većina često suprotstavlja Sjedinjenim Državama kada je riječ o važnim međunarodnim pitanjima". Sukladno tome, mi moramo "zadržati moć odlučivanja" o tome koja pitanja "bitno potpadaju pod unutarnju jurisdikciju Sjedinjenih Država" - u ovom slučaju bila je riječ o djelovanju koje je sud osudio kao "protuzakonitu uporabu sile" usmjerenu protiv Nikaragve; laičkim rječnikom: međunarodnome terorizmu 9 . Prijezir prema međunarodnome pravu i institucijama bio je osobito izražen u vrijeme Reagana i Busha - u prvom razdoblju vladavine onih koji su sada ponovno na vlasti - a njihovi su nasljednici nastavili jasno pokazivati da SAD pridržavaju pravo "jednostranog djelovanja kada je to nužno", pa tako i "unilateralnog korištenja vojne sile" radi obrane ključnih interesa, poput "osiguravanja nesmetanog pristupa ključnim tržištima, izvorima energije i strateškim prirodnim bogatstvima" 1 0 . No takav stav zapravo i nije bio posve nov. Temeljna načela velike imperijalne strategije, objavljene u rujnu 2 0 0 2 . godine, postavljena su još početkom Drugog svjetskog rata. Još i prije ulaska u rat, američki planeri i analitičari na najvišim razinama zaključili su da će SAD u poslijeratnome svijetu nastojati "steći neupitnu m o ć " te djelovati na "ograničavanju svih oblika suverenosti" država koje bi mogle smetati njihovim globalnim planovima. Nadalje se navodilo kako je "najvažniji uvjet" za osiguravanje tih ciljeva "brzo provođenje programa potpunog naoružavanja" - tada, kao i danas, središnje komponente "integrirane politike ostvarivanja vojne i gospodarske nadmoći Sjedinjenih Država". U ono su vrijeme ambicije bile ograničene na "nenjemački dio svijeta", koji se pod američkim pokroviteljstvom trebao organizirati kao "Velika regija" koja bi obuhvatila Zapadnu hemisferu, nekadašnje Britansko carstvo i Daleki istok. Nakon što je postalo razmjerno jasno da će Njemačka doživjeti poraz, planovi su prošireni tako da obuhvate i što je moguće veći dio Euroazije 1 1 . Početni planovi, koje ovdje navodimo tek ilustrativno, pokazuju vrlo uzak i ograničen spektar planiranja. Utvrđena politika proistječe 23
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
iz institucionalnog okvira moći na domaćem planu, koja je razmjerno stabilna. M o ć donošenja gospodarskih odluka u velikoj je mjeri centralizirana, a John Dewey baš i nije osobito pretjerao kada je politiku općenito opisao kao "sjenu koju na društvo bacaju velike tvrtke". Upravo je prirodno da državna politika nastoji oblikovati svjetski sustav podložan američkim gospodarskim prodorima i političkome nadzoru, sustav koji ne trpi ni konkurenciju ni prijetnje 1 2 . Ključna je posljedica budnost kojom se nastoje spriječiti svi pokušaji neovisnog razvoja koji bi mogli prerasti u, prema terminologiji planera, "virus koji se širi na druge". Riječ je o glavnoj temi poslijeratne povijesti, koja se nerijetko skriva pod prozirnim hladnoratovskim izlikama koje je u užim okvirima iskorištavala i suparnička velesila. Temeljne zadaće globalnog upravljanja preživjele su rano poslijeratno razdoblje i održale se do danas, a medu njima su: zadržavanje drugih središta globalne moći unutar "zadanog poretka" kojim upravljaju Sjedinjene Države; održavanje nadzora nad svjetskim izvorima energije; sprečavanje neprihvatljivih oblika neovisnog nacionalizma; i nadvladavanje "kriza demokracije" na domaćim neprijateljskim područjima. Konkretne zadaće poprimaju različite oblike, osobito u razdobljima razmjerno velikih promjena: u vrijeme promjene međunarodnog gospodarskog poretka, otprilike od 1 9 7 0 . godine; u vrijeme obnavljanja statusa velesile, dvadesetak godina poslije, kada se približila nekadašnjem kvazikolonijalnome statusu; u vrijeme prijetnje međunarodnog terorizma samim Sjedinjenim Državama, početkom devedesetih godina, koje su šokantno ostvarenje doživjele 11. rujna. Taktika se tijekom godina mijenjala i fino prilagođavala kako bi se uskladila s novim okolnostima, a pritom je progresivno povisivala razinu nasilja i našu ugroženu vrstu tjerala sve bliže rubu katastrofe. Ipak, objavljivanje velike imperijalne strategije u rujnu 2 0 0 2 . mnoge je opravdano podignulo na noge. Acheson i Sofaer samo su opisivali smjernice eventualne buduće politike, i to unutar elitnih krugova. Njihove stavove znaju samo usko specijalizirani stručnjaci i čitatelji disidentskih radova. Ostali se slučajevi mogu smatrati na 24
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
životnom iskustvu zasnovanim ponavljanjima Tukididove maksime koja kaže da "veliki narodi rade što hoće a mali narodi prihvaćaju što moraju". Za razliku od njih, Cheney-Rumsfeld-Powell i njihovi suradnici službeno objavljuju još ekstremniju politiku, kojoj je cilj ostvarenje trajne globalne prevlasti, ako treba i oslanjanjem na silu. Oni žele da ih se čuje i razumije i odmah su s riječi prešli na djela, kako bi cijelome svijetu pokazali da misle ozbiljno. Riječ je o bitnoj razlici.
N O V I STANDARDI M E Đ U N A R O D N O G PRAVA Objavljivanje velike nove strategije ispravno je shvaćeno kao zloslutan korak u međunarodnim odnosima. Međutim, nije dovoljno da velika sila samo objavi službenu politiku. Ona je mora i promovirati kao novi standard u međunarodnome pravu i to primjerom, dakle konkretnim djelovanjem. Istaknuti stručnjaci i intelektualci potom mogu trezveno objašnjavati kako je zakon fleksibilno sredstvo, te da ova novouspostavljena pravila sada mogu poslužiti kao smjernice za djelovanje. Sukladno tome, kada je objavljena nova imperijalna strategija, začuli su se ratni bubnjevi kojima je cilj bio pridobiti javnost za napad na Irak. Istodobno je počela i kampanja uoči izbora za Kongres između dvaju predsjedničkih izbora. Tu podudarnost, koju smo već spomenuli, nikako ne treba smetnuti s uma. Meta preventivnoga rata mora imati nekoliko karakteristika: 1. M o r a biti p r a k t i č k i bez izgleda da se o b r a n i . 2 . M o r a biti d o v o l j n o važna d a o p r a v d a uloženi trud. 3 . M o r a p o s t o j a t i način n a koji j u j e m o g u ć e prikazati k a o izvor k r a j n j e ga zla i neposrednu prijetnju našem o p s t a n k u .
Irak je zadovoljavao sva tri uvjeta. U prva dva slučaja, stvar je očita. A ni s trećim nije bilo problema. Potrebno se samo prisjetiti gorljivih govora Busha, Blaira i njihovih kolega: diktator "skuplja najopasnije oružje na svijetu [s ciljem] dominiranja, zastrašivanja ili napadanja"; oružje je "već upotrijebio na cijelim selima - usmrtio, 25
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
oslijepio ili unakazio na tisuće svojih sunarodnjaka... Ako to nije čisto zlo onda riječ zlo više i nema značenje" 1 3 . Predsjednikova elokventna osuda, izrečena u sklopu govora o stanju države i nacije u siječnju 2 0 0 3 . godine, nedvojbeno zvuči istinito. A oni koji potpomažu širenju zla nikako ne bi trebali proći nekažnjeno - medu njima je i čovjek koji je izgovorio te uzvišene riječi, zajedno sa svojim aktualnim saveznicima, koji su godinama podupirali to oličenje zla, u cijelosti svjesni zločina koje je počinio. Doista je zadivljujuće s kolikom su lakoćom pri nabrajanju najgorih zločina tog čudovišnog diktatora izostavljene ključne riječi, "uz našu pomoć, koja se nastavljala jer nam je bilo svejedno". Pohvale i potporu zamijenile su osude, čim je čudovište počinilo prvi istinski zločin: otkazalo poslušnost (ili je možda pogrešno shvatilo naloge) i 1990. napalo Kuvajt. Kazna je bila teška - za njegove podanike. Sam se tiranin, pak, izvukao bez ogrebotina, a sankcije koje su uveli donedavni prijatelji samo su ojačale njegov položaj. U rujnu 2 0 0 2 . , kada se primicalo vrijeme za praktično iskušavanje novog standarda u preventivnom ratovanju, predsjednikova savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice upozorila je da bi sljedeći pokazatelj namjera Saddama Husseina mogao biti oblak u obliku divovske gljive - najvjerojatnije u New Yorku; Husseinovi susjedi, a medu njima i izraelski obavještajci, odbacili su njezine tvrdnje, koje su poslije pobili i inspektori Ujedinjenih naroda, iako je Washington i dalje tvrdio suprotno. Od samog početka propagandne ofenzive bilo je očito da tvrdnjama nedostaje vjerodostojnost. '"Ova vlada u stanju je pribjeći svim mogućim oblicima laži... samo ako to služi njezinim ratnim interesima u Iraku', kaže jedan vladin izvor u Washingtonu, koji za sobom ima dvadeset godina iskustva na području obavještajnog djelovanja." Washington se protivio upućivanju inspektora, navodi on dalje, jer se pribojavao da oni neće pronaći ništa osobito. Predsjednikove tvrdnje o iračkoj opasnosti "valja promatrati kao prozirne pokušaje zastrašivanja Amerikanaca kako bi poduprli rat", dodaju dvojica vodećih stručnjaka za međunarodne odnose. A to je uobičajen način funkcioniranja. Washington i dalje 26
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
odbija podastrijeti dokaze koji bi poduprijeli tvrdnje iz 1990. godine da Irak gomila velike vojne snage na granici sa Saudijskom Arabijom, što je bilo glavno opravdanje za rat 1 9 9 1 . godine. Te tvrdnje odmah je opovrgnuo jedini časopis koji ih je istražio, no učinak je jednostavno izostao. Bez obzira na dokaze, predsjednik i njegovi suradnici oglasili su se mračnim upozorenjima o katastrofalnoj opasnosti koju Saddam predstavlja za Sjedinjene Države i susjedne zemlje, o njegovim vezama s međunarodnim terorizmom, uz neodređene aluzije na njegovu povezanosti s napadima izvedenima 11. rujna. Ofenziva vlade i medija nije ostala bez rezultata. Već nekoliko tjedana poslije oko šezdeset posto Amerikanaca smatralo je Saddama Husseina "izravnom prijetnjom SAD-u", prijetnjom koju je nužno ukloniti u sklopu samoobrane. U ožujku je već približno polovica stanovništva bila uvjerena da je Saddam Hussein osobno povezan s napadima 11. rujna i da je medu otmičarima aviona bilo i Iračana. Potpora ratu bila je u gotovo izravnoj vezi s tim uvjerenjem javnosti 15 . "Javna diplomacija" doživjela je u inozemstvu "težak neuspjeh", izvijestili su svjetski mediji, no "na domaćem je terenu polučila blistav uspjeh, povezujući rat u Iraku s traumama doživljenima 11. rujna... Gotovo devedeset posto građana uvjereno je da [Saddamov] režim pomaže i potiče teroriste koji planiraju nove napade protiv Sjedinjenih Država". Politički analitičar Anatol Lieven primijetio ie kako je većinu Amerikanaca "zaveo... propagandni program koji u sustavnom služenju lažima gotovo nema premca u mirnodopskim demokratskim društvima" 1 6 . Propagandna kampanja pokrenuta u rujnu 2 0 0 2 . pokazala se ujedno dovoljnom i da vladajućoj stranci na izborima za Kongres omogući tijesnu većinu, budući da su glasači okrenuli leđa svakodnevnim brigama i problemima i u strahu od demonskog neprijatelja zajednički se natisnuli pod kišobran moći. Javna diplomacija na Kongres je djelovala čudesno i trenutačno. Predsjednik je tako u listopadu dobio ovlasti da pokrene rat "za obranu nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država od stalne iračke prijetnje". Taj je konkretni scenarij i više nego dobro poznat. Godine 27
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
1 9 8 5 . predsjednik Reagan proglasio je stanje nacionalne pripravnosti, koje se obnavljalo iz godine u godinu, jer "politika i djelovanje nikaragvanske vlade predstavljaju neuobičajenu i iznimnu prijetnju nacionalnoj
sigurnosti i vanjskoj politici Sjedinjenih Država".
Godine 2 0 0 2 . Amerikanci su ponovno morali drhtati od straha, ovaj put pred Irakom. Neviđen uspjeh javne diplomacije na domaćem terenu još se jednom pokazao u svoj raskoši kada se predsjednik pobrinuo za "dojmljivu reaganovsku završnicu šestotjednog ratovanja" na palubi nosača zrakoplova Abraham Lincoln. Bilo je to 1. svibnja 2 0 0 3 . godine. Tom je prilikom slobodno - bez straha od skeptičnih komentara u domovini - mogao objaviti kako je "izvojevao pobjedu u ratu protiv terorizma... eliminiravši saveznika Al-Qa'ide" 1 7 . Potpuno je nebitno što se navodna veza između Saddama Husseina i Osame bin Ladena, u stvarnosti njegova ogorčenog neprijatelja, nije temeljila na vjerodostojnim dokazima i što su je upućeni promatrači uglavnom odbacivali. Nije važna ni jedina poznata veza između napada na Irak i terorističke opasnosti: činjenica da je napad samo povećao opasnost, kao što je većina analitičara i predviđala; čini se da je to bio "velik korak unatrag u 'ratu protiv terorizma'", budući da je došlo do naglog porasta broja novih pripadnika Al-Qa'ide 1 8 . Propagandno djelovanje nastavljeno je i nakon rata. Unatoč neuspjehu intenzivnih napora na otkrivanju oružja za masovno uništenje, trećina stanovništva bila je uvjerena da su američke snage pronašle to oružje, dok je više od dvadeset posto ispitanika smatralo da ga je Irak upotrijebio tijekom ratovanja 1 9 . To su možda tek reakcije ljudi izloženih strahu od svega i svačega, nakon godina i godina intenzivne propagande kojoj je cilj bio izazivanjem panike ukrotiti "veliku neman". Izraz "dojmljiva reaganovska završnica" vjerojatno se odnosi na trenutak kada je Reagan ponosno objavio da SAD "stoje uspravno, čvršće no ikada", nakon što je nadvladao strašnu prijetnju koju je predstavljala Grenada. Pronicljivi promatrači dodali su kako je Bushova pomno pripremljena raskošna predstava na ratnome brodu 28
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Abraham Lincoln označila "početak kampanje za reizbor 2 0 0 4 . " , za koju se Bijela kuća nada da će "maksimalno počivati na temema nacionalne sigurnosti, pri čemu će lajtmotiv biti svrgavanje iračkog vode Saddama Husseina". Kako bi naglasili poruku Bushovi savjetnici odgodili su službeni početak kampanje za sredinu rujna 2 0 0 4 . , da bi se na konvenciji Republikanske stranke koja će se održati u New Yorku mogao slaviti ratni voda koji jedini može spasiti Ameriku od ponavljanja 11. rujna, kao što je to pokazao u Iraku. Predizborna kampanja koncentrirat će se na "bitku za Irak, a ne rat", objašnjava glavni republikanski politički strateg, Karl Rove. A to je dio "neusporedivo opsežnijeg i dugotrajnijeg ratovanja protiv terorizma, kojem [Rove] nedvosmisleno, iako možda nenamjerno, predviđa produljenje, svakako barem do izbora 2 0 0 4 . " 2 0 A nedvojbeno i dulje. Tako su se u rujnu 2 0 0 2 . godine ispunila sva tri nužna preduvjeta za uspostavljanje novih standarda u međunarodnome pravu: Irak se nije mogao braniti, bio je iznimno važan i predstavljao je neposrednu prijetnju samom našem opstanku. Uvijek je postojala mogućnost da nešto krene po zlu. No vjerojatnost za to bila je mala, barem s gledišta napadača. Nesrazmjer snaga bio je toliko fantastičan da je velika pobjeda bila praktički osigurana, dok je za sve humanitarne posljedice bilo moguće okriviti Saddama Husseina. Budu li neugodne neće se poduzeti istraga, a tragovi će jednostavno nestati, barem ako je suditi po primjerima iz prošlosti. Pobjednici ne istražuju vlastite zločine, pa se o njima ne zna gotovo ništa, a riječ je o načelu koje gotovo i ne poznaje iznimke: broj poginulih u američkim ratovima u Indokini, primjerice, nije poznat, a razlike u procjenama mjere se milijunima žrtava. Ista načela vrijedila su i na suđenjima za ratne zločine po završetku Drugoog svjetskog rata. Praktična definicija ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva
bila
je jednostavna: zločini se smatraju zločinima ako ih je počinio neprijatelj, a ne saveznici. Razaranje urbanih civilnih područja, primjerice, nije ulazilo u tu kategoriju. To načelo primjenjuje se i na svim kasnijim suđenjima, ali samo prema poraženome neprijatelju i onima prema kojima se bez posljedica može odnositi s prijezirom. 29
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Nakon što je napad na Irak proglašen uspjehom, javno se priznalo da je jedan od motiva za rat bilo i promoviranje velike imperijalne strategije kao novog standarda: "Objava [Strategije nacionalne sigurnosti] bila je znak da će Irak biti prvi a ne posljednji ispit", prenio je New York Times. "Irak je tako postao epruvetom u kojoj se odvija pokus s politikom udara koji trebaju preduhitriti neprijatel j a " . Jedan visoki dužnosnik dodao je kako sada kada je utvrđen novi standard "nećemo oklijevati djelovati i sami, bude li potrebno i preventivnim zadavanjem udaraca, kako bismo iskoristili svoje pravo na samoobranu". "Egzemplarna narav cijele operacije [u Iraku] ispravno je shvaćena u cijelome svijetu", primijetio je povjesničar Bliskog istoka sa sveučilišta Harvard, Roger Owen. Narodi i režimi morat će promijeniti svjetonazor: "Temelji njihovih gledišta više neće počivati na Ujedinjenim narodima i međunarodnome pravu, nego na identifikaciji" s ciljevima Washingtona. Otvoreno demonstriranje sile pokazuje im da trebaju odustati od "ozbiljnih razmišljanja o nacionalnim interesima" u korist služenja "američkim ciljevima" 2 1 . Potreba za dokazivanjem snage s ciljem "održavanja vjerodostojnosti" u očima svijeta možda je bila i presudna za rat s Irakom. Osvrćući se na planiranje rata, Financial Times je otkrio da je odluka o ratu donijeta negdje sredinom prosinca 2 0 0 2 . , nakon što je Irak Ujedinjenim
narodima
podnio
službeno
očitovanje
o svojem
naoružanju. "'Prevladavao je osjećaj da se izruguju Bijeloj kući', kaže dužnosnik koji je u to vrijeme, nakon predaje dokumenta 8. prosinca, tijesno surađivao s Vijećem za nacionalnu sigurnost. 'Nekakav diktatorčić izruguje se američkom predsjedniku. U Bijeloj kući to je izazvalo bijes. Nakon toga više nije bilo izgleda za diplomatsko rješenje'" 2 2 . Sve nakon toga bilo je tek politički teatar namijenjen mazanju očiju za vrijeme razmještanja vojnih snaga. Kako je velika strategija sada ne samo službeno objavljena, nego i iskušana u praksi, novi standardi preventivnog ratovanja zauzeli su mjesto u službenome kanonu. Sjedinjene Države mogle bi sada zaključiti kako je moguće pozabaviti se i težim slučajevima. Primamljivih je mogućnosti više: Iran, Sirija, područje Anda, kao i 30
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
još cijeli niz lokacija. Izgledi u velikoj mjeri ovise o tome hoće li biti moguće zastrašiti i obuzdati "drugu supersilu". Modaliteti uspostavljanja novih standarda zaslužuju dodatni osvrt. Najvažniji je da samo oni koji raspolažu oružjem i vjerom imaju dovoljno autoriteta da svijetu nametnu svoje zahtjeve. Vrlo ilustrativan primjer prerogativa moći jest i općeprihvaćena i slavljena "normativna revolucija" kojom je okončano tisućljeće. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, devedesete su godine postale "desetljećem humanitarnih intervencija". Novo pravo interveniranja na "humanitarnim" osnovama uvedeno je zahvaljujući hrabrosti i altruizmu SAD-a i njegovih saveznika, a najbolji su primjeri Kosovo i Istočni Timor, dva dragulja u toj kruni. Istaknuti i ugledni stručnjaci kosovska bombardiranja smatraju osobito dobrim primjerom intervencije koja je uspostavila mjerila za uporabu sile bez odobrenja Vijeća sigurnosti. Pritom se nameće vrlo jednostavno pitanje: zašto se "desetljećem humanitarnih intervencija" smatraju devedesete, ali ne i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća? Nakon završetka Drugog svjetskog rata poznata su samo dva važna primjera pribjegavanja sili kojim su doista okončani užasni zločini, a u oba slučaja može se govoriti o samoobrani: indijski napad na Istočni Pakistan 1971., kojim su okončani masovni pokolji i drugi užasi, te vijetnamski napad na Kambodžu 1978., kojim su okončani zločini Pola Pota, koji su upravo tijekom te godine uzimali najveći zamah. Devedesetih godina, pod pokroviteljstvom Zapada, nije se dogodilo ništa niti približno usporedivo s navedenim primjerima. Sukladno tome, čovjeku neupućenom u nove kriterije moglo bi se oprostiti što pita zašto "nova mjerila" nisu kao takva prepoznata sedamdesetih. Sama je pomisao nezamisliva, a razlozi se čine jasnima. U primjerima intervencija koje su doista okončale velike zločine sudjelovali su pogrešni narodi. Što je još gore, u oba su se slučaja Sjedinjene Države žestoko protivile intervenciji i odmah poduzele korake za kažnjavanje napadača, osobito Vijetnama, izloživši ga kineskoj invaziji uz američku potporu, a potom još rigoroznijim sankcijama 31
HEGEMONIJA I L I O P S T A N A K
nego dotada, dok su i SAD i Velika Britanija izravno ponudile pomoć svrgnutome vrhu Crvenih Kmera. Iz toga jasno slijedi da sedamdesete nikako nisu mogle biti desetljeće humanitarnih intervencija i tada se nisu mogla uspostaviti nova mjerila. Temeljni stav o tom problemu formulirao je Međunarodni sud pravde, jednoglasnim donošenjem jedne od svojih prvih odluka, još 1 9 4 9 . godine: Sud n e d o k a z a n o p r a v o na intervenciju m o ž e smatrati isključivo m a n i f e s t a c i j o m politike sile, k a k v a je u prošlosti već dovodila do najtežih oblika z l o p o r a b a , te j o j s t o g a , bez obzira na m a n j k a v o s t i m e đ u n a r o d n o g poretka, nema mjesta u
m e đ u n a r o d n o m e p r a v u . . . ; po s a m o j
prirodi
stvari, [intervenciji] bi pribjegavale s a m o n a j m o ć n i j e države te bi to vrlo l a k o m o g l o dovesti d o i s k r i v l j a v a n j a s a m o g procesa o s t v a r i v a n j a pravde 2 3 .
I dok su se Zapadne sile i intelektualci koncem devedesetih divili samima sebi jer su utemeljili nove standarde humanitarnog interveniranja, preostali dio svijeta na svoj je način razmišljao o tom pitanju. Vrlo su znakovite reakcije, primjerice, na riječi Tonyja Blaira, kojima je on ponovio službene razloge za bombardiranje Srbije 1999. godine: da nije došlo do bombardiranja, "bio bi to stravičan udarac vjerodostojnosti N A T O - a " i "svijet zbog toga više ne bi bio siguran kao dotada". Objekti velike NATO-ve brižnosti nisu, čini se, bili osobito impresionirani brigom da se očuva vjerodostojnost onih koji ih ugnjetavaju već stoljećima. Nelson Mandela je, primjerice, optužio Blaira za "poticanje međunarodnog kaosa zajedno s Amerikom, ignoriranjem drugih država i igranjem uloge 'svjetskog policajca'" u napadima na Irak 1 9 9 8 . i na Srbiju godinu nakon toga. U najvećoj demokratskoj zemlji na svijetu - koja se, nakon stjecanja neovisnosti, počela oporavljati od teških posljedica višestoljetne britanske vladavine - nastojanja dvojca Clinton-Blair da ojačaju vjerodostojnost NATO-saveza i poboljšaju svjetsku sigurnost također nisu naišla na odobravanje, no službene i medijske osude izrečene u Indiji nisu imale odjeka. Čak su se i u Izraelu, klijentističkoj državi par excellence, vodeći vojni i politički analitičari izrugivali tvrdnjama Clintona 1 32
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Blaira, govoreći o povratku dobroj staroj "diplomaciji topovnjača" pod uobičajenom "krinkom moralističke pravičnosti", te o "opasnosti za cijeli svijet" 2 4 . Drugi izvor informacija mogao bi biti Pokret nesvrstanih - zemlie koje su obuhvaćale približno osamdeset posto svjetskog stanovništva u vrijeme održavanja Južnog summita, u travnju 2 0 0 0 . godine. Bio je to najvažniji sastanak u njihovoj povijesti, prvi susret na razini šefova država. Osim što su objavili podrobnu i studioznu kritičku analizu neoliberalnih socioekonomskih programa koje Zapadni ideolozi nazivaju "globalizacijom", šefovi država odlučno su odbacili i "takozvano 'pravo' na humanitarne intervencije". Taj su stav ponovili i na summitu nesvrstanih zemalja u Maleziji, u veljači 200.3. godine, istim tim riječima 2 5 . Vjerojatno stoga što su naučili i previše lekcija iz povijesti, i to na najteži mogući način, a da bi se zadovoljili uzvišenom retorikom i stoga što su dovoljno čuli o "humanitarnim intervencijama" tijekom proteklih stoljeća. Pretjerano je tvrditi da samo najmoćniji imaju pravo određivati norme prikladnog ponašanja - samima sebi. To pravo ponekad se dodjeljuje i pouzdanim klijentističkim državama. Tako se Izraelu dopušta da svojim zločinima uspostavlja norme: na primjer, da redovito pribjegava "ciljanim ubojstvima" sumnjivih osoba a da isto to naziva "terorističkim napadima" kada dolazi s protivničke strane. U svibnju 2 0 0 3 . dvojica vodećih izraelskih odvjetnika specijaliziranih za građanska prava objavili su "detaljan popis svih likvidaciia i svih pokušaja atentata koje su izvele izraelske snage sigurnosti "tijekom intifade al-Aqsa, od studenoga 2 0 0 0 . do travnja 2 0 0 3 . godine". Služeći se službenim i poluslužbenim podacima utvrdili su da je "Izrael izveo čak 175 pokušaja likvidacije" - po jedan pokušaj svakih pet dana - i tako usmrtio 2 3 5 osoba, od kojih je 156 bilo osumnjičeno za zločine. "S velikim žaljenjem moramo reći i t o " , napisali su odvjetnici, "da dosljedna i raširena politika ciljanih likvidacija graniči sa zločinom protiv čovječanstva" 2 6 . Njihova prosudba nije posve točna. Likvidacija je zločin ako ju je izvela pogrešna strana, ali riječ je o opravdanome premda žaljenja 33
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
vrijednome činu samoobrane kada ga provodi klijentistička država; to je, štoviše, uspostavljanje standarda za "velikog šefa kojeg se naziva 'partnerom'" 2 7 , a koji daje ovlaštenje. I sam se " š e f " poslužio izraelskim presedanom kada je navođenim projektilom dao likvidirati jednu sumnjivu osobu u Jemenu, pri čemu je poginulo još petero slučajnih prolaznika, uz velike pohvale toj akciji. Vrijeme napada prikladno je odabrano " k a o listopadsko iznenađenje... da čelnika prikaže u najboljem svjetlu uoči kongresnih izbora na polovici predsjedničkog mandata", te da "najavi primjerom što će uslijediti" 2 8 . Neusporedivo dalekosežniji primjer uspostavljanja normi bilo je izraelsko bombardiranje iračkog reaktora Osirak u lipnju 1981. godine. U prvi mah napad je doživio osudu kao čin kršenja međunarodnog prava. Poslije, kada se Saddam Hussein u kolovozu 1 9 9 0 . od bliskog prijatelja prometnuo u neopisivog zlikovca, promijenile su se i reakcije na napad na Osirak. Nekadašnji zločin (manjih razmjera) počeo se smatrati časnim standardom, doživljavajući velike pohvale zbog bitnog ometanja Saddamova programa proizvodnje nuklearnog oružja. To je novo mjerilo, međutim, iziskivalo i zaobilaženje nekoliko nezgodnih činjenica. Ubrzo nakon bombardiranja 1 9 8 1 . godine Osirak je pregledao ugledni nuklearni fizičar Richard Wilson, u to vrijeme predstojnik Odsjeka za fiziku sveučilišta Harvard. On je zaključio da napadnuto postrojenje nije prikladno za proizvodnju plutonija, kako je tvrdio Izrael, za razliku od samog izraelskog reaktora Dimona, u kojem je navodno proizvedeno nekoliko stotina komada nuklearnog oružja. Njegove zaključke potvrdio je i irački nuklearni fizičar Imad Khadduri, koji je prije napada nadgledao eksperimentalni rad reaktora, a koji je poslije pobjegao iz zemlje. I on je izvijestio da je reaktor Osirak neprikladan za proizvodnju plutonija, iako je nakon izraelskog napada 1981. Irak donio "čvrstu odluku da punom parom krene u naoružavanje". Khadduri je procijenio kako bi Iraku trebalo nekoliko desetljeća da dođe do potrebne količine materijala pogodnog za proizvodnju oružja da se program nije višestruko ubrzao upravo zbog napada. "Izraelsko bombardiranje 34
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
pojačalo je odlučnost Arapa da proizvedu nuklearno oružje", zaključuje Kenneth Waltz. "Izraelski napad, umjesto da potpuno prekine sva iračka razmišljanja o nuklearnome oružju, toj je zemlji samo osigurao potporu nekih drugih arapskih zemalja da nastavi u tom smjeru" 2 9 . U svakom slučaju, zahvaljujući iračkome napadu na Kuvajt, deset godina poslije, mjerilo koje je Izrael uspostavio 1 9 8 1 . danas je čvrsti dio sustava. Pa iako je napad 1981. uistinu ubrzao gomilanje oružja za masovno uništenje, to ni na koji način ne dovodi u pitanje taj čin, niti predstavlja pouku o posljedicama pribjegavanja sili i kršenja staromodnih pojmova međunarodnoga prava - pojmova koje treba odbaciti sada kada je "veliki gazda" svojim prijezirom dokazao da su "prazna slama". U budućnosti i SAD i njegovi izraelski štićenici, a možda čak i neke druge zemlje koje se nadu u velikoj milosti, slobodno mogu pribjegavati tom standardu kako im se prohtije.
VLADAVINA Z A K O N A Velika strategija zahvaća i područje američkog zakonodavstva. Poput mnogih drugih zemalja, američka je vlada teroristički napad izveden 11. rujna iskoristila za discipliniranje vlastitog stanovništva. Nakon 11. rujna, nerijetko i uz dvojbeno povezivanje s terorizmom, Bushova je vlada prisvajala i koristila pravo da ljude - a medu njima i građane Sjedinjenih Država - proglašava "neprijateljskim borcima" ili "osumnjičenicima za terorističke aktivnosti" te da ih zatvara bez optužnice i bez pristupa odvjetniku i obitelji, sve dok Bijela kuća ne zaključi da je "rat protiv terorizma" uspješno okončan: drugim riječima, na neodređeno vrijeme. Ashcroftovo Ministarstvo pravosuđa" smatra "posve razumljivim i nužnim osobe osumnjičene za sudjelovanje u konkretnim neprijateljskim aktivnostima držati u zatvoru bez mogućnosti kontaktiranja s obitelji i odvjetnikom". * Američki Department of Justice dijelom je i "Ministarstvo unutarnjih poslova", budući da osim nadzora nad saveznim zatvorima, zastupanja savezne vlade pred sudovima te pravnog savjetovanja vlade, ima i funkciju osiguravanja provođenja saveznih zakona i istraživanja njihova kršenja (nap. prev.).
35
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Takve stavove izvršne vlasti djelomično su podržali i sudovi, navodeći u odlukama kako "predsjednik u vrijeme rata može bez vremenskog ograničenja zatvarati građane Sjedinjenih Država koji su zarobljeni kao neprijateljski borci na bojnome polju i takvim osobama uskratiti pravo na odvjetnika" 3 0 . Postupanje prema "neprijateljskim borcima" u zatvoreničkome logoru koji je Washington otvorio u Guantanamu, u i dalje okupiranome dijelu Kube, izazvalo je glasne prosvjede organizacija koje se bave ljudskim pravima i drugih tijela, čak i samog glavnog inspektora američkog Ministarstva pravosuđa, na čiji se oštar izvještaj Ministarstvo jednostavno oglušilo. Nakon zauzimanja Iraka, ubrzo su na vidjelo izašli dokazi da su irački zatočenici izloženi sličnim postupcima: začepljenih usta, vezani, pokrivene glave, uz premlaćivanja "po uzoru na postupke prema Afganistancima i ostalim zatočenicima u zaljevu Guantanamo na Kubi - što j e " , najblaže rečeno, "samo po sebi dvojbeno prema međunarodnome pravu". Crveni križ žestoko
je
prosvjedovao
zbog
činjenice
da
je
američko
zapovjedništvo toj organizaciji odbilo pristup ratnim zarobljenicima kao i uhićenim civilima, čime je prekršena Ženevska konvencija 3 1 . Osim toga, kategoriziranje zatočenika nedosljedno je i hirovito. Neprijateljski borac može biti svatko koga SAD odluči za to optužiti, bez uvjerljivih dokaza, što priznaje i Washington 32 . Način razmišljanja Ministarstva pravosuđa odlično rasvjetljava povjerljivi plan, tajnim kanalima dostavljen Centru za zaštitu javnosti, pod naslovom " Z a k o n o poboljšanju unutrašnje sigurnosti iz 2 0 0 3 . godine". Taj "novi napad na naše građanske slobode" neizmjerno širi moć države, piše profesor prava s Yalea Jack Balkin. Taj zakon potkopava ustavna prava, dajući državi mogućnost da poništi državljanstvo na temelju optužbe za davanje "materijalne potpore" nekoj od organizacija s popisa ministra pravosuđa, čak i ako optuženi nema pojma da se ta organizacija nalazi na crnoj listi. "Darujete li nekoliko dolara nekoj muslimanskoj dobrotvornoj organizaciji koju Ashcroft smatra terorističkom", piše Balkin, "mogli biste već prvim zrakoplovom trajno odletjeti iz ove zemlje". Prema planu, "nakana 36
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
odricanja od državljanstva ne mora se manifestirati riječima, nego može biti vidljiva i na temelju ponašanja", a takvo ponašanje zna prepoznati sam ministar, čijim prosudbama moramo vjerovati bez dokaza. Plan je izazvao usporedbe s najmračnijim danima McCarthyjeva doba, no novi su prijedlozi još ekstremniji. Oni dopuštaju praćenje i nadzor bez sudskog odobrenja, omogućuju tajna uhićenja, a državu dodatno štite od nadzora građana, što je itekako važno reakcionarnim etatistima Bushova režima. "Nema niti jednog građanskog prava - uključujući čak i dragocjeno pravo na državljanstvo - koje ova vlada neće povrijediti radi osiguravanja još većeg nadzora nad životom u Americi", zaključuje Balkin 33 . Predsjednik Bush na radnome stolu navodno ima Churchillovu bistu, dar prijatelja Tonyja Blaira. A Churchill je o tim temama imao što reći: M o ć izvršne vlasti da č o v j e k a smjesti u zatvor bez z a k o n s k o g formulir a n j a o p t u ž b e , a o s o b i t o u s k r a ć i v a n j e suđenja pred p o r o t o m , nešto je n a j o d v r a t n i j e na svijetu i temelj svih totalitarnih vlasti, bez obzira je li predznak nacistički ili komunistički 3 4 .
Ovlasti koje zahtijeva Bushova vlada daleko nadilaze čak i okvire spomenutih "odvratnih metoda". Churchill je svoje upozorenje, usmjereno protiv takvih zloporaba izvršne vlasti radi prikupljanja obavještajnih podataka i provođenja preventivnih mjera, objavio 1 9 4 3 . godine, kada se Velika Britanija suočavala s velikom prijetnjom najizopačenijeg stroja za masovno ubijanje u povijesti ljudskoga roda. Možda ne bi bilo loše da netko u Ministarstvu pravosuđa bolje promisli o riječima čovjeka s čijim je likom svakodnevno suočen njihov voda.
M E Đ U N A R O D N O PRAVO I INSTITUCIJE Velika imperijalna strategija vrlo djelotvorno ignorira "međunarodnu vladavinu prava kao najviši i najsveobuhvatniji cilj politike", ističe se u kritičkome osvrtu Američke akademije znanosti i umjet37
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
nosti, uz primjedbu da se u Strategiji nacionalne sigurnosti uopće ne spominju ni međunarodno pravo ni Povelja UN-a. "Primat zakona nad silom, koji je glavna komponenta američke vanjske politike od završetka Drugog svjetskog rata" iz nove strategije jednostavno nestaje. Iz nje su se praktički posve izgubile i međunarodne institucije "koje šire dosege zakona i nastoje obuzdavati moćne, a slabima dati pravo glasa". Odsada vlada gola sila, a SAD će tu silu koristiti kako mu bude odgovaralo. Analitičari zaključuju da će takva strategija samo još više "potaknuti američke neprijatelje na akciju [kao odgovor na sve veće] nezadovoljstvo očitim zastrašivanjem". Oni će tražiti "jeftine i jednostavne načine iskorištavanja američkih slabosti", kojih ima u izobilju. O činjenici da Bushovi stratezi o tome ne razmišljaju govori i podatak da se u Strategiji nacionalne sigurnosti nalazi tek jedna jedina rečenica o jačanju nastojanja da se obuzda naoružavanje, a u toj se rečenici kaže da vlada na takva nastojanja gleda s prijezirom 3 5 . U jednom članku u Akademijinu časopisu dvojica stručnjaka za međunarodne odnose planove za "širenje sukoba, a ne za političko dogovaranje" ocjenjuju "izrazito provokativnima", upozoravajući da "jasno opredjeljenje Sjedinjenih Država za aktivno vojno sukobljavanje radi stjecanja uvjerljive prevlasti", sa sobom nosi nesagledive opasnosti 3 6 . Prema mišljenju mnogih, čak i s uskogrudnog stajališta američkih interesa. Akademijin stav o primatu zakona nad silom od američke vlade traži ozbiljno očitovanje. Od Drugog svjetskog rata američka se vlada priklanja uobičajenoj praksi moćnih država i redovito bira silu umjesto zakona, kad god smatra da to pogoduje "nacionalnim interesima", a pritom se taj termin odnosi na posebne interese onih domaćih sektora koji su u mogućnosti određivati politiku. U angloameričkome svijetu takve su očite istine poznate još iz doba Adama Smitha*. Smith je ogorčeno osudio engleske "trgovce i proizvođače" koji su "nesumnjivo glavni graditelji" politike i koji dobro paze da se "krajnje pomno zadovolje" njihovi vlastiti interesi, bez obzira koliko to negativno djelovalo na druge, pa tako i na žrtve "divljačke "Adam Smith (1723-90), škotski ekonomist i filozof čija je utiecaina knjiga Bogatstvo naroda zagovarala slobodnu trgovinu i privatno poduzetništvo i protivila se uplitanju države (nap.ur.).
38
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
nepravde" koju su provodili u inozemstvu, ali i na engleski narod 3 7 . A očite istine uvijek nadu načina da se održe na snazi. Vladajuće stavove elite u vezi s Ujedinjenim narodima lijepo je 1 9 9 2 . izrazio Francis Fukuyama, dužnosnik State Departmenta u reaganovsko-bushovskoj eri: Ujedinjeni narodi "krajnje su korisni kao instrument američkog unilateralizma, te su možda čak i glavni mehanizam preko kojeg će se taj unilateralizam u budućnosti provoditi". Njegovo se predviđanje pokazalo točnim, vjerojatno zato što se temeljilo na dosljednoj praksi, započetoj još u prvim danima postojanja UN-a. U to je vrijeme stanje u kojem se nalazio svijet jamčilo da će Ujedinjeni narodi praktički biti instrumentom američke moći. Ta je institucija izazivala veliko poštovanje, iako se nesklonost elite prema njoj s godinama bitno pojačavala. Ta je promjena stava manje-više slijedila tijek dekolonizacije, koja je otvarala prostor za "tiraniju većine": odnosno za probleme i pitanja koja dolaze izvan centara koncentrirane moći koje su poslovni mediji proglasili "de facto svjetskom vladom" "gospodara svemira" 3 8 . Kada Ujedinjeni narodi u pitanjima iz interesne sfere elite odbijaju služiti kao "instrument američkog unilateralizma", jednostavno ih se zaobilazi i odbacuje. Jedna od brojnih ilustracija jest evidencija uloženih veta. Od šezdesetih godina SAD nadmoćno drži rekord po broju uloženih veta na rezolucije Vijeća sigurnosti, u vezi sa širokim spektrom tema, čak i kad je riječ o rezolucijama koje od država traže da se pridržavaju međunarodnoga prava. Velika Britanija je druga, Francuska i Rusija daleko iza njih. Pa čak i taj rekord blijedi pred činjenicom da neizmjerna moć Washingtona često utječe na slabljenje rezolucija kojima se protivi, ili da ključna pitanja posve izostavlja iz dnevnog reda - poput američkih ratova u Indokini, da navedemo samo jedan primjer koji se itekako ticao cijeloga svijeta. Saddam Hussein s pravom je doživio osude jer se nije u cijelosti pridržavao brojnih rezolucija Ujedinjenih naroda, no rijetko se spominjalo da su i Sjedinjene Države odbacile te iste rezolucije. Najvažnija od njih, Rezolucija 687, tražila je ukidanje sankcija u trenutku kada Vijeće sigurnosti utvrdi da se Irak pridržava ranijih rezolucija te da 39
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
je počeo uništavati oružje za masovno razaranje i obustavio dopremu oružja s Bliskog istoka (članak 14, šifrirano spominje Izrael). Nije postojala nikakva mogućnost da Sjedinjene Države prihvate članak 14, tako da je rezolucija jednostavno povučena iz rasprave. Predsjednik Bush I. i njegov državni tajnik James Baker odmah su objavili da će SAD odbaciti i glavni uvjet Rezolucije 6 8 7 , zabranjujući čak i "ublažavanje sankcija sve dok je na vlasti Saddam Hussein". Clinton se složio s tim stavom. Njegov državni tajnik, Warren Christopher, napisao je 1994. da iračko pridržavanje rezolucija "nije dovoljno za ukidanje embarga" te je tako "unilateralno promijenio pravila", ističe Dilip Hiro 3 9 . Činjenica da je Washington UN-ove inspektore ( U N S C O M )
koristio za špijuniranje Iraka
također je potkopavala preglede, koje je Irak otkazao nakon što su Clinton i Blair u prosincu 1998., unatoč protivljenju UN-a, bombardirali tu zemlju. Vjerojatan ishod tih inspekcijskih pregleda pouzdano znaju samo ideolozi uključenih strana. Međutim, cijelo je vrijeme bilo posve jasno da razoružavanje Iraka posredstvom međunarodnih inspektora nije cilj SAD-a i Velike Britanije te da se dvije ratnički nastrojene zemlje neće pridržavati odgovarajućih rezolucija Ujedinjenih naroda. Neki su promatrači istaknuli kako je Izrael predvodnik u nepoštivanju rezolucija. Turska (uz američku potporu) i Maroko također su prekršili više rezolucija Vijeća sigurnosti nego Irak. A te se rezolucije odnose na vrlo važna pitanja: agresiju, nesmiljene i okrutne postupke tijekom višedesetljetnih okupacija, teška kršenja Ženevske konvencije (ratni zločini, prema odredbama američkog zakona), te druge probleme koji su daleko važniji i ozbiljniji od nepotpunog razoružanja. Rezolucije koje se odnose na Irak također govore o unutarnjoj represiji, a Saddam Hussein u tom je smislu počinio istinska zlodjela, no to je (nažalost) bilo tek sporedno pitanje, što pokazuje potpora koju su mu u Washingtonu pružali i nakon najgorih zločina i rata s Iranom. Rezolucije u vezi s Izraelom ne podliježu pod VII. poglavlje Povelje UN-a koje uključuje i prijetnju silom, jer bi na sve slične prijedloge SAD odmah uložile veto. 40
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Pitanje veta potiče još jednu važnu temu koja je izostala u raspravama o tome kako se Irak nepotpuno pridržava rezolucija Vijeća sigurnosti. Očito je da Irak, kada bi imao pravo veta, ne bi kršio nijednu rezoluciju Ujedinjenih naroda. Jednako očito, svaka ozbiljna rasprava o nepoštivanju odluka Vijeća sigurnosti mora uzeti u obzir korištenje veta, najekstremniji oblik nepridržavanja odluka. Ta se činjenica, međutim, zaobilazi, upravo zbog zaključaka koji bi otuda slijedili. Pitanje veta nije se u cijelosti zanemarivalo u vrijeme priprema za napad na Irak. Prijetnja Francuske da će uložiti veto n.a odluku Ujedinjenih naroda o ratu oštro je osuđena. "Rekli su da će uložiti veto na bilo kakvo pozivanje Saddama na odgovornost", izjavio je Bush, pokazujući svoju već dobro poznatu odanost istini, kada je 16. ožujka 2 0 0 3 . Vijeću sigurnosti iznio svoj ultimatum. Nemoral Francuske izazvao je neviđen bijes i velike rasprave o tome kako kazniti zemlju koja ne sluša naloge iz teksaškog gradića Crawforda * . Općenito uzevši, kada netko drugi zaprijeti vetom, to je skandalozno, pokazuje "diplomatski neuspjeh" i kukavno ponašanje Ujedinjenih naroda. U prilog tome evo samo jedne nasumce odabrane izjave: "Ako manje sile namjeravaju od Vijeća stvoriti forum na kojem će se glasovima, riječima i javnim apelima suprotstavljati američkoj moći, to će samo doprinijeti daljnjem slabljenju njegova legitimiteta i vjerodostojnosti", riječi su Edwarda Lucka, ravnatelja Centra za međunarodne organizacije pri sveučilištu Columbia 4 0 . Rutinsko pribjegavanje ulaganju veta od strane svjetskog predvodnika uglavnom se prešućuje i prikazuje kao nešto nevažno, a povremeno čak i pozdravlja kao simbol principijelnosti nepopustljivog Washingtona. No tada nema bojazni da se narušavaju legitimitet i vjerodostojnost Ujedinjenih naroda. Stoga i nije bilo mjesta iznenađenju kada je jedan visoki dužnosnik Bushove vlade u listopadu 2 0 0 2 . objasnio kako "nama ne treba Vijeće sigurnosti", pa "ako ono želi ostati relevantnim čimbenikom, mora nam dati ovlasti poput" onih koje nam je upravo odobrio Kongres "Crawford je gradić u američkoj saveznoj državi Teksas, udaljen samo nekoliko kilometara od ranča (i privatne rezidencije) predsjednika Busha II. Ranč je i mjesto čestih Bushovih razgovora s vodećim svjetskim državnicima (nap. ur.).
41
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ovlasti za korištenje sile prema slobodnoj procjeni. Taj su stav potvrdili i predsjednik i državni tajnik Colin Powell, koji je dodao da "Vijeće naravno može o tome raspravljati kako god želi", ali "mi imamo ovlasti da činimo ono što smatramo nužnim". Washington je pristao podnijeti rezoluciju Vijeću sigurnosti (UN 1441), pritom, međutim, uopće ne ostavljajući mjesta sumnji da mu je nebitno hoće li ona biti prihvaćena. "Ne opterećujući se diplomatskim finesama, gospodin Bush jasno je dao do znanja kako podnošenje rezolucije smatra dovoljnim ovlaštenjem za djelovanje protiv Iraka u slučaju da gospodin Hussein odbije poslušnost", primijetili su diplomatski izvjestitelji. "Iako će se savjetovati s ostalim članovima Vijeća sigurnosti, Washington neće smatrati nužnim pridobiti njihov pristanak." Ponavljajući Powellove stavove, šef kabineta Bijele kuće Andrew Card objasnio je kako se "Ujedinjeni narodi mogu sastati i raspravljati, ali nama nije potrebna njihova dozvola" 4 1 . "Dolično poštovanje" američke vlade "prema stavovima čovječanstva [prigodom objave] uzroka koji je primoravaju" na poduzimanje akcije još je jednom jasno naglašeno kada se, nekoliko mjeseci poslije, Vijeću sigurnosti obratio Colin Powell, objavljujući nakanu Washingtona da pokrene rat. "Američki dužnosnici bili su odlučni u tvrdnji da se taj istup ne smije tumačiti kao daljnje nastojanje u pridobivanju potpore za rezoluciju koja odobrava uporabu sile", izvijestili su svjetski mediji. Jedan američki dužnosnik rekao je: "Nećemo pregovarati o drugoj rezoluciji jer za to nema potrebe... Ako nas ostali članovi Vijeća žele sustići, možda ćemo se nakratko zaustaviti i potpisati se na označeno mjesto", ali ništa više od toga 4 2 . Svijetu je objavljeno da će Washington silu koristiti prema vlastitom nahođenju; debatni klub može ih "sustići" i pridružiti se akciji ili trpjeti posljedice koje obično snađu one koji "nisu s nama" pa su stoga "na strani terorista" - dvije opcije kako ih je izložio predsjednik. Bush i Blair dodatno su naglasili prijezir prema međunarodnome pravu i institucijama na sastanku na vrhu koji je održan u američkoj vojnoj bazi na Azorskome otočju, gdje im se pridružio i španjolski premijer José Maria Aznar. Vođe SAD-a i Velike Britanije tom su prilikom "postavile ultimatum" Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda: 42
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Podčinite se našim zahtjevima u sljedeća dvadeset četiri sata ili ćemo napasti Irak i ondje postaviti režim po svojoj volji, bez vašeg nepotrebnog dopuštenja, a to ćemo učiniti - ovo je presudan moment - bez obzira na to hoće li Saddam Hussein i njegova obitelj napustiti zemlju. Naš je napad legitiman, objavio je Bush, jer "Sjedinjene Američke Države imaju suvereno pravo koristiti silu kada trebaju zajamčiti vlastitu nacionalnu sigurnost", kojoj Irak prijeti sa i bez Saddama. UN je irelevantan jer "nije ispunio svoje dužnosti" - odnosno, nije slušao naloge iz Washingtona. SAD će "provesti pravedne zahtjeve svijeta" čak i ako se velika većina svijeta tome protivi 43 . Washington se usto potrudio cijelome svijetu jasno pokazati koliko su službene deklaracije u biti šuplje. Na jednoj konferenciji za novinstvo, održanoj 6. ožujka, predsjednik je ustvrdio da postoji "tek jedno jedino pitanje: Je li se irački režim razoružao potpuno i bezuvjetno, prema odredbama rezolucije broj
1 4 4 1 , ili nije?"
Odmah nakon toga nedvosmisleno je pokazao da niti odgovor na to jedno jedino pitanje uopće nije važan, objavljujući da, "kada je riječ o našoj sigurnosti, doista ne trebamo ničije dopuštenje". Inspekcije Ujedinjenih naroda i rasprave u Vijeću sigurnosti tako su bile tek farsa, a čak i u cijelosti potvrđeno pridržavanje rezolucije od strane Iračana bilo je posve irelevantno. Nekoliko dana ranije Bush je odgovor na to "jedno jedino pitanje" proglasio bespredmetnim: SAD će postaviti svoj režim čak i ako se Saddam u potpunosti razoruža, čak i ako se maknu i on i njegovi pristaše, što je jasno naglašeno na Azorskome otočju 4 4 . Činjenica da predsjednik samo tako prelazi preko tog jednog jedinog pitanja zapravo je već prije bila službeno objavljena. Nekoliko mjeseci ranije glasnogovornik Bijele kuće Ari Fleischer izvijestio je novinare da "politika Sjedinjenih Država ima za cilj promjenu režima, s inspektorima ili bez inspektora"; "promjena režima" ne znači vlast kojoj bi bili najskloniji Iračani, nego režim koji će nametnuti osvajačka sila, pritom ga proglašavajući "demokratskim", što je uobičajen postupak; čak je i Rusija postavljala 43
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
"narodne demokracije". Poslije, kada se rat već primicao završetku, Fleischer je "jednom jedinom pitanju" vratio prvobitni značaj: "cijeli ovaj rat počivao je i počiva" na pitanju iračkog oružja za masovno uništenje. Dok je Bush na konferenciji za novinare samome sebi skakao u usta, britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw objavio je da, ako se Saddam Hussein razoruža, "nećemo tražiti promjenu vlasti u Iraku", tako da "jedno jedino pitanje" ostaje razoružavanje: sve priče o "oslobađanju" i "demokraciji" puka su tlapnja, a Velika Britanija neće podržati Bushovo pribjegavanje sili prema njegovim uvjetima - osim što je Velika Britanija jasno dala do znanja da će činiti što joj se naredi 45 . U međuvremenu, Colin Powell dao je izjavu suprotnu predsjednikovoj objavi da će SAD zauzeti Irak bez obzira na sve: "Pitanje je jednostavno: je li Saddam Hussein donio stratešku političku odluku da ispuni zahtjeve rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda [i] riješi se oružja za masovno uništenje? I to je, ukratko, sve... To je temeljno pitanje. Drugih pitanja nema". Vraćamo se na "jedno jedino pitanje" koje je predsjednik odbacio pet dana ranije i zatim ponovo već sljedeći dan. S početkom napada na Irak, Powell se vratio "jednom jedinom pitanju". Irak je napadnut
"jer je prekršio
'međunarodne obveze' određene sporazumom o predaji iz 1 9 9 1 . godine, kojim se zahtijevalo otkrivanje i uklanjanje opasnog oružj a " 4 6 . Sve su ostale tvrdnje, prema tome, potpuno irelevantne: SAD će jednostrano odlučiti da inspektorima treba zabraniti rad, a sporazum iz 1 9 9 1 . Sjedinjenim Državama omogućuje da pribjegnu sili, suprotno vlastitim eksplicitnim tvrdnjama. Odaberete li izjave nekog drugog dana, pred drugom publikom, cilj će biti "oslobađanje" i "demokracija", ne samo u Iraku, nego i u cijeloj regiji. Riječ je o pravom "plemenitome snu". Poruka je vrlo jasna: Radit ćemo što god hoćemo, uz prvu izliku koja nam se nađe pri ruci. Vi ćete nas "sustići", jer inače... Ostaje nejasno zašto je opasnost od oružja za masovno uništenje postala tako velika nakon rujna 2 0 0 2 . godine, iako je savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice ranije dijelila općeprihvaćen stav 44
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
da "oružje za masovno uništenje, čak i ako ga nabave, neće biti upotrebljivo, jer bi svaki pokušaj korištenja doveo do samouništenja" 4 7 . Kazna za one koji su "protiv nas" može biti teška, a prednosti "sustizanja" i uključivanja u "relevantnoj" ulozi "konkretne". Visoki američki dužnosnici razaslani su u zemlje članice Vijeća sigurnosti kako bi "vode pridobili da o Iraku glasaju na strani Sjedinjenih Država, jer će 'u protivnome platiti visoku cijenu'", što nije malo brinulo slabije zemlje "čiji problemi gotovo da i nisu privlačili pozornost prije no što su postale članicama Vijeća". Meksički diplomati pokušali su washingtonskim izaslanicima objasniti da se narod "velikom većinom protivi ratu", no te su isprike odbačene kao apsurdne 48 . Poseban problem izniknuo je pred "zemljama koje su podlegle pritisku naroda i prihvatile demokraciju [pa] sada moraju odgovarati javnosti". U njihovu bi slučaju kazna zbog poštivanja demokratskih formi mogla uključivati ekonomske pritiske. Nasuprot tome, "g. Powell jasno naglašava da će američki politički i vojni saveznici imati velike koristi od ekonomskih ustupaka". Ari Fleischer u međuvremenu je "odlučno opovrgnuo" da Bush nudi protuusluge u pridobivanju glasova, "što je medu novinarima izazvalo urnebesan smijeh",
izvijestio je Wall Street Journal49. Nagrade za poslušnost obuhvaćaju ne samo financijsku pomoć, nego i dopuštanje eskalacije terorističkih zločina. Ruski predsjednik Putin, čiji su odnosi s Bushom navodno osobito srdačni, nagrađen je "diplomatskim dopuštenjem ruskim snagama da slome otpor čečenskih separatista - a taj
potez, tvrde neki analitičari
u
Sjedinjenim Državama i na Bliskom istoku, mogao bi dugoročno štetiti američkim interesima". Nije teško zamisliti i druge razloge za zabrinutost u vezi s washingtonskom potporom državnome terorizmu. Kako bi se jasno dalo na znanje da su takve reakcije "irelevantne", prvi čovjek jedne muslimanske dobrotvorne organizacije na saveznome je sudu osuđen na temelju optužbe da je slao novčana sredstva Čečenima koji se opiru brutalnoj ruskoj vojnoj okupaciji, upravo u vrijeme kada je Putin dobivao zeleno svjetlo. Prvi čovjek 45
HEGEMONIJA I L I O P S T A N A K
iste dobrotvorne organizacije optužen je i za financiranje vozila hitne pomoći za Bosnu; ovaj navodni zločin počinjen je otprilike istodobno kada je Clinton borce Al-Qa'ide i Hezbollaha upućivao u Bosnu radi potpore američkoj strani u tamošnjim ratovima 5 0 . I Turskoj su ponuđeni slični poticaji: ogromna financijska pomoć i pravo da zauzme kurdski sjever Iraka. Začudo, Turska se nije posve priklonila zahtjevima, održavši Zapadu lekciju iz demokracije, koja je izazvala velik bijes i, kako je odmah strogo objavio državni tajnik Powell, trenutačnu kaznu za prijestup 51 . "Diplomatske finese" namijenjene su onima koji radije žive u obmani, kao u slučaju prividne potpore članica Vijeća sigurnosti Rezoluciji 1441 koju su inicirale Sjedinjene Države. A ta je potpora zapravo pokoravanje; potpisnici su dobro shvatili kakva bi bila alternativa. U pravosudnim sustavima kojima je namjera da budu shvaćeni ozbiljno iznuđeni se pristanci ne priznaju. U međunarodnim odnosima, međutim, iznuđivanje se naziva diplomacijom. Nakon rata s Irakom UN se ponovno pokazao "irelevantnim", jer je svojim "složenim sustavom trgovinskih odnosa s Irakom" izazivao poteškoće američkim tvrtkama koje su dobile poslovne ugovore pod američkom vojnom upravom. No taj su složeni trgovinski sustav nametnule upravo Sjedinjene Države, u sklopu režima sankcija koje nije podržao praktički nitko osim Velike Britanije. A taj je sustav sada smetao. Stoga su Sjedinjene Države, prema riječima "jednog koalicijskog diplomata", odlučile "uputiti poruku: 'Ovamo [u Vijeće sigurnosti] dolazimo jer to želimo, ne zato što moramo'". U pozadini cijele priče, slažu se diplomati svih strana, zapravo je stajalo pitanje, "koliko slobode treba dati Sjedinjenim Državama u upravljanju iračkom naftom i uspostavljanju nove vlasti". Washington zahtijeva slobodne ruke. Ostale zemlje, velika većina američkog stanovništva, te (barem koliko znamo) irački narod, skloniji su "produljenju nadzora Ujedinjenih naroda" te "normaliziranju iračkih diplomatskih i gospodarskih odnosa", kao i unutarnjeg uređenja u tim okvirima 52 . Kroz sve te promjene opravdanja i izlika provlači se jedno nepromjenljivo načelo: SAD na koncu moraju steći stvaran nadzor nad 46
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Irakom, pod
kakvom-takvom demokratskom
krinkom ako se
pokaže da ju je moguće navući. To što su se "američke imperijalne ambicije" nakon propasti jedinog pravog protivnika proširile na cijeli svijet ne bi trebalo iznenaditi nikoga - pritom nije potrebno naglašavati da u povijesti postoje nebrojeni slični primjeri, čijih se posljedica nerado sjećamo. Današnja je situacija, međutim, drukčija. Nikada u povijesti nije bilo nečeg makar i približno sličnog gotovo potpunome monopolu nad sredstvima za provođenje masovnog nasilja u rukama samo jedne države - to je samo razlog više da se njezine metode i operativne doktrine podvrgnu još podrobnijoj analizi.
Z A B R I N U T O S T ELITNIH KRUGOVA Vodeće društvene krugove počela je izuzetno zabrinjavati mogućnost da "američke imperijalne ambicije" prerastu u ozbiljnu opasnost po vlastito stanovništvo. Zabrinutost tih elitnih slojeva dodatno je porasla kada se Bushova vlada deklarirala kao vlada "revizionističke države" kojoj je nakana trajno vladati svijetom, i koja postaje kako se nekima čini, "prijetnjom i sebi i čovječanstvu", pod vodstvom "radikalnih nacionalista" kojima je cilj "unilateralna dominacija nad svijetom, posredstvom apsolutne vojne premoći" 5 3 . Mnoge iz središnjeg dijela spektra užasnuli su avanturizam i arogancija radikalnih nacionalista, koji su ponovno stekli moć kakvu su imali osamdesetih, s time da sada djeluju uz manje vanjskih ograničenja. Te brige nisu posve nove. U vrijeme Clintonove vladavine, istaknuti politički analitičar Samuel Huntington primijetio je da u očima velikog dijela svijeta Sjedinjene Države "postaju zločinačkom supersilom, koju mnogi smatraju apsolutno najvećom vanjskom prijetnjom vlastitoj zajednici". Robert Jervis, tadašnji predsjednik Američke politološke udruge, upozorio je da su, "iz perspektive velikog dijela svijeta, najveći zlikovac danas zapravo Sjedinjene Države". Poput mnogih drugih, i oni su predviđali stvaranje koalicija koje će se 47
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
pojaviti kao protuteža toj pokvarenoj velesili, a posljedica će biti nove opasnosti 5 4 . Nekoliko istaknutih ličnosti iz krugova vanjskopolitičke elite istaknulo je da potencijalne mete američkih imperijalnih ambicija vjerojatno neće tek tako čekati razaranje. "Oni znaju da je Sjedinjene Države moguće obuzdavati isključivo zastrašivanjem i preventivnim odvraćanjem", napisao je Kenneth Waltz, a da je "Sjedinjene Države moguće zastrašiti jedino oružjem za masovno uništenje". Washingtonska politika tako dovodi do proliferacije oružja za masovno uništenje, zaključuje Waltz, a tome dodatno pogoduje američki angažman na uklanjanju međunarodnih mehanizama za sprečavanje pribjegavanja sili. Jednaka su se upozorenja ponavljala kada se Bush pripremao za napad na Irak: prema Stevenu Milleru, jedna je od posljedica i to što će i ostali "vrlo vjerojatno zaključiti da je oružje za masovno uništenje nužno za odvraćanje američke intervencije". Jedan je drugi poznati stručnjak upozorio da će "opća strategija preventivnog rata" drugima vjerojatno pružiti "snažan poticaj da sredstva za zastrašivanje i oružje za masovno uništavanje koriste" za odvraćanje Amerike od "nesputanog korištenja sile". Mnogi su ukazali i na vjerojatno ubrzanje iranskog programa za proizvodnju nuklearnog oružja. A "uopće nema sumnje da je i Sjeverna Koreja na primjeru Iraka shvatila da su joj potrebna nuklearna sredstva za odvraćanje od intervencije", primijetio je Selig Harrison 5 5 . Potkraj 2 0 0 2 . godine Washington je svijetu održao ružnu lekciju: želite li se obraniti od nas, bit će vam najbolje da se povedete za primjerom Sjeverne Koreje i stvorite vjerodostojnu vojnu prijetnju, u ovom slučaju u konvencionalnome obliku: topništvo usmjereno na Seoul i američke snage u blizini demilitarizirane zone. S velikim ćemo žarom napasti Irak, jer znamo da je opustošen i da se ne može braniti; no Sjeverna Koreja, iako je riječ o još gorem primjeru tiranske vladavine i premda je neusporedivo opasnija, nije prikladna meta sve dok je u stanju počiniti nam veliku štetu. Lekcija teško može biti zornija. 48
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Ipak, preostaje još jedna briga: "druga supersila", javno mnijenje. Ne samo da "revizionizam" političkog vodstva nije imao presedana; jednako je bilo i s protivljenjem takvoj politici. Često se povlače usporedbe s Vijetnamom. Već i uobičajeno pitanje, "Što je s tradicijom prosvjeda i neslaganja?", jasno pokazuje koliko su povijesne činjenice temeljito pročišćene i koliko je, u mnogim krugovima, nedovoljna svijest o promjenama do kojih je u javnom mnijenju došlo u posljednja četiri desetljeća. Jedna konkretna usporedba otkriva nam mnogo: godine 1962. javnih prosvjeda nije bilo, unatoč najavi da će Kennedyjeva vlada Ratnome zrakoplovstvu narediti bombardiranje Južnog Vijetnama, pokrenuti planove da se milijuni ljudi praktički otjeraju u koncentracijske logore, te otpočeti kemijsko ratovanje radi uništavanja usjeva i niskog raslinja. Prosvjedi su značajniju razinu dosegli tek nekoliko godina kasnije, nakon što su u borbu upućene stotine tisuća američkih vojnika, nakon što su koncentriranim bombardiranjem razorena gusto naseljena područja i nakon što se agresija proširila i na preostali dio Indokine. U vrijeme kada su prosvjedi dosegnuli značajniju razinu, žestoko antikomunistički nastrojeni vojni povjesničar i specijalist za Indokinu Bernard Fall upozorio je da "Vijetnamu kao kulturnome i povijesnome entitetu... prijeti izumiranje", budući da "seoska područja doslovce nestaju pod teškim udarcima najvećeg vojnog stroja koji je ikada napao područje te veličine" 56 . Godine 2 0 0 2 . , četrdeset godina poslije, nevjerojatnu promjenu u tom pogledu ilustriraju masovni, ozbiljni i principijelni javni prosvjedi uoči samog početka rata. Da nije bilo zastrašivanja i obmanjivanja u vezi s Irakom, specifičnih za Sjedinjene Države, antiratni prosvjedi i ovdje bi vjerojatno dosegnuli jednaku razinu kao i drugdje. A to je odraz višegodišnjeg postojanog porasta nespremnosti na mirenje s agresijom i zločinima, što je samo jedna od mnogobrojnih sličnih promjena. Vodstvo je itekako svjesno tih novih okolnosti. Već je 1968. strah od javnosti bio toliki da je Združeno zapovjedništvo svih rodova američke vojske moralo razmatrati pitanje "hoće li na raspolaganju imati dovoljno snaga za obuzdavanje građanskih nemira" ako u 49
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Vijetnam pošalju još vojnika. Ministarstvo obrane pribojavalo se da bi slanje novih postrojbi lako moglo "na unutarnjem planu izazvati krizu neviđenih razmjera" 5 7 . Reaganova se vlada isprva u Srednjoj Americi pokušavala držati Kennedyjeva južnovijetnamskog primjera, ali se morala povući pred neočekivanim reakcijama javnosti, koje su prijetile potkopavanjem važnijih komponenata strateških ciljeva, pa se tako okrenula tajnom terorističkom djelovanju - tajnome u smislu da se ono manje-više moglo skrivati od šire javnosti. Kada je 1 9 8 9 . na vlast došao Bush, reakcije javnosti također su bile važan problem. Svaka nova vlast obično naručuje izvještaj o situaciji u svijetu od obavještajnih agencija. Te su analize tajne, no 1989. do javnosti je došao dio koji se odnosio na "slučajeve u kojima je SAD suočen s daleko slabijim neprijateljem". Analitičari su savjetovali da ih SAD "porazi brzo i odlučno". Svi bi ostali ishodi mogli biti "problematični" i mogli bi "oslabiti političku potporu", koja je, znalo se, ionako tanka 5 8 . Ne živimo u šezdesetima, kada je narod godinama tolerirao zločinački rat bez većeg protivljenja. Aktivistički pokreti u posljednjih četrdeset godina bitno su utjecali na buđenje građanske svijesti u mnogim javnim područjima. Sada je znatno slabijeg neprijatelja moguće napasti jedino uz pokretanje propagandne ofenzive koja će ga prikazati kao neposrednu prijetnju, ili možda optužiti za genocid, uzdajući se da vojna akcija gotovo i neće nalikovati na pravi rat. Zabrinutost elitnih krugova izaziva negativan stav prema radikalima iz Bushove vlade i u svjetskom javnom mnijenju, koje se uvjerljivo suprotstavilo ratnim i planovima i militantnome razmetanju. To je nedvojbeno barem donekle utjecalo na pad povjerenja u političke vode. Tu je činjenicu otkrilo istraživanje Svjetskog gospodarskog foruma, čiji su rezultati objavljeni u siječnju 2 0 0 3 . Podaci govore da povjerenje izrazite većine uživaju samo vođe nevladinih organizacija, nakon njih čelni ljudi Ujedinjenih naroda i duhovni/vjerski vode, a tek potom zapadnoeuropski vođe i ljudi koji upravljaju gospodarstvom, te odmah zatim čelni ljudi u tvrtkama. Daleko ispod njih, pri samome dnu, našlo se vodstvo Sjedinjenih Država 59 . 50
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Tjedan dana nakon objavljivanja rezultata istraživanja počeo je godišnji Svjetski gospodarski forum u švicarskome gradu Davosu. Ovaj put, međutim, izostalo je slavlje iz prethodnih godina. "Raspoloženje se promijenilo, poprimilo sumornije tonove", primijetili su izvjestitelji: moćnici više nisu imali razloga za "globalno tulumarenje". Utemeljitelj Foruma, Klaus Schwab, ovako je odredio temeljni razlog: "Irak će biti glavna tema svih rasprava". Savjetnici su Powella prije nastupa upozorili da je raspoloženje u Davosu "gadno", izvijestio je Wall Street Journal. "Međunarodna zajednica naglas je prosvjedovala protiv najavljenog američkog pohoda na Irak, a taj je protest dostigao krešendo upravo u vrijeme okupljanja oko dvije tisuće direktora korporacija, političara i pripadnika akademske zajednice". Powellova "odlučna nova poruka" nije ih se dojmila. A on je rekao: "Kada smo u nešto čvrsto uvjereni, tada ćemo predvoditi", čak i ako nas nitko ne slijedi. "Djelovat ćemo čak i kada ostali nisu spremni pridružiti nam se." 6 0 Tema skupa glasila je "Izgradnja povjerenja". Ne bez razloga. Powell je u svojem govoru naglasio kako SAD zadržavaju "suvereno pravo na poduzimanje vojne akcije" kada i kako smatraju najprikladnijim. Još je rekao kako nitko "ne vjeruje Saddamu i njegovu režimu", što je nedvojbeno točno, iako nije spomenuo neke druge vode kojima se također ne vjeruje. Powell je svoju publiku uvjeravao i da oružje Saddama Husseina za cilj ima "zastrašivanje iračkih susjeda", pritom ne objašnjavajući zašto ti susjedi nekako baš i ne uviđaju tu veliku opasnost 61 . Koliko god mrzili i prezirali ozloglašenog tiranina, irački su se susjedi priključili "mnogima izvan Sjedinjenih Država koji nikako nisu shvaćali zašto je Washington toliko opsjednut i toliko u strahu od zemlje koja je, na koncu konca, skromna sila, zemlja kojoj su međunarodne sankcije umanjile i bogatstvo i snagu". Svjesni teških posljedica sankcija za stanovništvo, znali su i da je Irak jedna od najslabijih država u tom području: gospodarski pokazatelji i izdvajanja za vojsku višestruko su niži nego u Kuvajtu, u kojem živi deset posto iračkog stanovništva i bitno niži nego u ostalim susjednim državama 62 . Zbog tih i drugih razloga 51
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
susjedne su države već nekoliko godina, unatoč snažnom američkome protivljenju, popravljale narušene odnose s Irakom. Baš kao i američko "Ministarstvo obrane i CIA, "savršeno su dobro znali da današnji Irak ne može biti prijetnja nikome u regiji, a kamoli Sjedinjenim Državama" te da bi "tvrditi drukčije bilo nepošteno" 6 3 . Uoči skupa, svjetski moćnici u Davosu saznali su još neugodnije stvari o "izgradnji povjerenja". Jedno istraživanje javnog mnijenja u Kanadi utvrdilo je da više od " 3 6 posto Kanađana Sjedinjene Države smatra najvećom prijetnjom svjetskome miru, dok ih je samo 21 posto navelo Al-Qa'idu, 17 posto Irak, a 14 posto Sjevernu Koreju". I sve to unatoč činjenici da se opća slika o SAD-u u Kanadi poboljšala za 72 posto, dok se u Zapadnoj Europi drastično pogoršala. Neformalna anketa koju je proveo časopis Time utvrdila je da više od 80 posto ispitanika u Europi SAD smatra najvećom prijetnjom svjetskome miru. Čak i ako ove brojke nisu u potpunosti vjerodostojne, ipak je riječ o dramatičnim podacima. A njihov značaj dodatno uvećavaju aktualne međunarodne ankete o američko-britanskom forsiranju rata s Irakom 6 4 . "Poruke iz američkih veleposlanstava širom svijeta sve su hitnije i sve više uznemiruju", pisao je
Washington Post u uvodniku.
"Mnogi u svijetu sve su uvjereniji da je predsjednik Bush za svjetski mir
opasniji
od
iračkoga
predsjednika
Saddama
Husseina".
"Rasprava se nije vodila o Iraku", citira se jedan dužnosnik State Departmenta. "Svijet osjeća istinsku nelagodu zbog naše moći, u njoj vidi sirovu snagu, aroganciju i unipolarnost" vladinih poteza. Naslov uvodnika je glasio: "Opasnost pred vratima? Svijet u predsjedniku Bushu vidi prijetnju". Tri tjedna poslije, Newsweek je u udarnome članku, iz pera iskusnog vanjskopolitičkog komentatora, također upozorio da se glavna debata ne vodi o Saddamu: "Rasprave se vode o Americi i njezinoj ulozi u novom svjetskom poretku... Rat s Irakom, čak i ako završi uspješno, mogao bi riješiti samo irački problem. Ali neće riješiti američki problem. Ljude širom svijeta više od svega brine život u svijetu koji je oblikovala i kojim dominira jedna zemlja - Sjedinjene Države. A u posljednje vrijeme svijet nas promatra s velikim nepovjerenjem i strahom" 6 5 . 52
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Nakon 11. rujna, u vrijeme neviđene svjetske naklonosti i solidarnosti sa Sjedinjenim Državama, George Bush je pitao: "Zašto nas mrze?" Pitanje je bilo krivo postavljeno, a pravo pitanje jedva da je načeto. No već za manje od godinu dana vlada je uspjela osigurati odgovor: " Z b o g vas i vaših suradnika, gospodine Bush, kao i zbog svega što ste učinili. Nastavite li tako, strah i mržnja koje ste potaknuli mogli bi zahvatiti i zemlju koju ste osramotili." Pred dokazima za to teško je zatvarati oči. Osama bin Laden ostvario je pobjedu o kakvoj vjerojatno nije mogao ni sanjati.
N A M J E R N A NEUPUĆENOST Temeljna pretpostavka sadržana u osnovama velike imperijalne strategije, koju je, kako se često smatra, nepotrebno formulirati jer se njezina opravdanost drži posve očitom, zapravo je vodeće načelo wilsonovskoga idealizma: Mi - odnosno krugovi koji vode postavljaju i savjetuju - mi smo dobri, štoviše, plemeniti. Stoga su naši potezi nužno pravični u nakanama, iako je njihova izvedba ponekad nespretna. Prema Wilsonovim riječima, mi imamo "uzvišene ideale" i odani smo "stabilnosti i pravičnosti", pa je stoga upravo prirodno, kao što je Wilson zapisao opravdavajući zauzimanje Filipina, da se "naši interesi moraju probijati naprijed, koliki god da smo altruisti; druge nacije moraju nam se maknuti s puta, a ne pokušavati zaustaviti naše napredovanje" 6 6 . U suvremenoj verziji postoji temeljno načelo koje "određuje parametre unutar kojih se odvijaju političke rasprave", konsenzus koji je toliko širok da ne obuhvaća tek "ostatke ostataka" na desnici i ljevici i "toliko autoritativan da je praktički imun na sve napade". To načelo glasi:
"Amerika je povijesni predvodnik".
"Povijest ima jasno
određen smjer i odredište. Medu svim državama svijeta Sjedinjene Države imaju jedinstvenu ulogu tumačenja i odražavanja povijesnih ciljeva." Sukladno tome, američka je prevlast ostvarenje povijesnoga cilja, a sve što Amerika postiže u općem je interesu. To je naprosto 53
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
aksiom, istina jasna sama po sebi, pa je svako empirijsko dokazivanje nepotrebno pa čak i pomalo smiješno. To glavno načelo vanjske politike, ukorijenjeno u wilsonovskome idealizmu i prenijeto od Clintona
na
Busha
II.,
jest
"imperativ američke misije povijesnog
predvodnika, koji mijenja globalni poredak i time osigurava vlastitu dominaciju", rukovodeći se "imperativom vojne nadmoći, koju je potrebno trajno održavati i globalno širiti"67. Na temelju svog ekskluzivnog prava na tumačenje i odražavanje povijesnih ciljeva, Amerika ima pravo, čak je i dužna, postupati u skladu s onim što njezini vode smatraju najboljim za opću dobrobit, shvaćali to drugi ili ne. I poput svog plemenitog prethodnika, a današnjeg vjernog pomagača, Velike Britanije, Amerika se ne smije dati odvratiti od ostvarivanja uzvišenih povijesnih ciljeva, čak ni kad je "izložena klevetama" nerazumnih i zlobnih, kao što je bio slučaj s njezinim prethodnikom u globalnoj prevlasti, prema riječima njegovih najuglednijih zagovornika 68 . Kako bismo umirili savjest i riješili se eventualnih sumnji, dovoljno je prisjetiti se da "Providnost Amerikance poziva" da promijene globalni poredak: riječ je o "wilsonovskoj tradiciji... koje se pridržavaju svi koji zasjednu u Ovalni ured, bez obzira na stranačku pripadnost" - kao što su je se, najčešće, pridržavali i njihovi prethodnici, njihovi kolege u drugim zemljama, te njihovi najzakletiji neprijatelji - pritom je dovoljno tek zamijeniti naziv doktrine 69 . No kako bismo sami sebe uvjerili da moćne u potrazi za "stabilnošću i pravičnošću" motiviraju "uzvišeni ideali" i "altruizam", moramo prigrliti stav koji jedan kritičar užasnih zločina počinjenih u Srednjoj Americi osamdesetih godina, uz potporu političkog vodstva koje je danas ponovno za kormilom u Washingtonu, naziva "namjernom neupućenošću" 7 0 . Prihvaćajući takav stav možemo ne samo uvesti red u cijelu prošlost, priznajući neizbježne pogreške koje prate čak i najplemenitije namjere, nego i u skoriju prošlost, od pojave novog standarda humanitarnog intervencionizma, a možemo poći i korak dalje i američku vanjsku politiku prikazati kao proces koji je ušao u "plemenitu fazu" obasjanu "svetačkim sjajem". Američke "post54
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
hladnoratovske intervencije bile su ukupno uzevši plemenite, ali neodlučne; a neodlučne su bile upravo zato što su bile plemenite", uvjerava nas povjesničar Michael Mandelbaum. Možda smo čak i preveliki sveci: moramo se čuvati toga da "idealizmu omogućujemo gotovo isključiv utjecaj na našu vanjsku politiku", upozoravaju trezveniji glasovi, pa tako zanemarujemo vlastite legitimne interese jer predano služimo drugima 71 . Europljani nikako da shvate jedinstveni idealizam američkih voda. Kako je to moguće, kad je riječ o tako očitoj istini? M a x Boot nudi jedan od mogućih odgovora: Europu često "motivira pohlepa", pa "cinični Europljani"
ne mogu shvatiti "idealističku crtu"
koja
pokreće američku vanjsku politiku: "Ni nakon 2 0 0 godina Europa još nije shvatila što pokreće Ameriku". Neiskorjenjivi cinizam navodi Europljane da Washingtonu pripisuju niske motive, te se zbog toga s premalo gorljivosti pridružuju plemenitim američkim akcijama. Jedan drugi ugledni povjesničar i politički komentator, Robert Kagan, ima drukčije objašnjenje. Problem je u tome što Europu izjeda "paranoični, zavjerenički antiamerikanizam" koji je "dosegnuo grozničavu razinu", iako, na
sreću, postoji nekoliko pojedinaca, poput
Berlusconija i Aznara, koji mu hrabro prkose 72 . Posve nesvjesno, u to nema sumnje, Boot i Kagan plagiraju klasični esej Johna Stuarta Milla o humanitarnome intervencionizmu u kojem od Britanije traži da energično nastavi s djelovanjem u tom smjeru - konkretno, da zauzme još veći dio Indije. Britanija mora ispuniti tu uzvišenu misiju, objasnio je Mill, iako će je kontinentalna Europa zbog toga "izložiti kleveti i ocrnjivanju". Pritom se ne spominje da je Britanija daljnjim djelovanjem nanosila nove, još razornije udarce Indiji i jačala gotovo monopolističku proizvodnju opijuma koja joj je trebala kako bi nasilu prodrla na kinesko tržište i kako bi osigurala dalekosežnu potporu imperijalnom sustavu pomoću masovne proizvodnje i prodaje narkotika, što se u Engleskoj u to vrijeme vrlo dobro znalo. No takvo nešto ne može biti povod "ocrnjivanju". Naprotiv, Europljani "potiču mržnju protiv nas", ustvrdio je Mill, jer nisu u stanju shvatiti da Engleska doista "nema 55
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
premca u svijetu", da je to iznimna nacija koja djeluje samo "u službi drugih". Odana je miru, iako će se, ako je "agresija barbarskih sila prisili na rat", nesebično žrtvovati, dok će "plodove bratski dijeliti s cijelim čovječanstvom", pa tako i s barbarima koje pokorava i uništava upravo radi njihove dobrobiti. Engleskoj ne samo što nema premca, nego je gotovo savršena, prema Millovu gledanju, jer nema "agresivnih planova", ne želi "izvući korist za sebe na tuđu štetu". Politika kojom se rukovodi "nema mane i za svaku je pohvalu". Engleska devetnaestog stoljeća bila je pandan "novom idealističkome svijetu koji je pod svaku cijenu odlučio stati na kraj nehumanosti",
motiviran čistim altruizmom i
odan
isključivo
najvišim
"načelima i vrijednostima", mada, nažalost, neshvaćen od strane ciničnih, ili možda paranoičnih Europljana 7 3 . Mill je esej napisao u vrijeme kada je Britanija sudjelovala u nekima od najgorih zločina počinjenih za vrijeme njezine imperijalne vladavine. Teško je i zamisliti istaknutijeg i časnijeg intelektualca - a sramotniji primjer opravdavanja
užasnih zločina. Takve činjenice mogu potaknuti na
razmišljanje sada kada Boot i Kagan pokazuju istinitost Marxove maksime o tragediji koja se ponavlja u obliku farse. Vrijedi prisjetiti se i da je povijest kontinentalnog imperijalizma još gora, a retorika koja ga je pratila podjednako uzvišena, kao na primjer kada je Francuska stekla Millovu naklonost provođenjem misije civiliziranja u Alžiru - pritom "zatirući autohtono stanovništvo", prema riječima francuskog ministra rata 7 4 . Kaganov pojam "antiamerikanizma", iako je uobičajen, ipak zaslužuje komentar. U izjavama poput njegove, termin antiamerički te njegove inačice ("mržnja prema Americi" i sl.) redovito se koriste za napadanje kritičara državne politike iako se oni samoj zemlji dive i poštuju je, zajedno s njezinom kulturom i dostignućima, štoviše misle da joj na svijetu nema ravne. Ipak, oni "mrze Ameriku" i "antiamerički" su raspoloženi na temelju prešutne pretpostavke da se društvo i njegov narod poistovjećuju s državnom vlašću. A ta uporaba termina izravno je preuzeta iz totalitarističkog rječnika. U nekadašnjem Sovjetskom Savezu disidente se optuživalo da su "anti56
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
sovjeti". Moguće je i da se kritičare brazilske vojne diktature nazivalo "antibrazilcima". Medu ljudima koji koliko-toliko drže do ideala slobode i demokracije takvi su stavovi nezamislivi. U Rimu ili Milanu ismijali bi svakoga tko bi kritičara Berlusconijeve politike nazvao "antitalijanom", iako bi takvo što možda moglo proći u Mussolinijevo doba. Korisno je imati na umu da, kamo god se okrenuli, rijetko nedostaje uzvišenih ideala koji prate pribjegavanje nasilju. Riječi koje opisuju "wilsonovsku tradiciju" možda i zrače plemenitošću, ali je pritom potrebno razmotriti njihovu praktičku a ne samo retoričku vrijednost: na primjer, već spomenuti Wilsonov poziv na osvajanje Filipina; ili, kad je postao predsjednik, njegove intervencije na Haitiju i u Dominikanskoj Republici, nakon kojih su i jedna i druga zemlja ostale u ruševinama; ili ono što Walter LaFeber naziva "Wilsonovom prirodnom posljedicom" Monroeove doktrine, u skladu s kojom "isključivo američki naftni interesi dobivaju koncesije" dosega američke
unutar
moći 7 5 .
Isto vrijedi i za najgore tirane. Godine 1990. Saddam Hussein zaprijetio je Kuvajtu odmazdom za poteze koji ugrožavaju iscrpljeno iračko gospodarstvo, nakon što je Irak tijekom rata s Iranom štitio Kuvajt. Ali je pritom uvjeravao svijet da nikako ne želi "trajno ratovanje, nego trajni mir... i život dostojan čovjeka" 7 6 . Godine 1938. bliski suradnik predsjednika Roosevelta, Sumner Welles, pohvalio je münchenski sporazum s nacistima, smatrajući da bi on mogao dovesti do "novog svjetskog poretka koji će se temeljiti na pravdi i vladavini zakona". Ubrzo nakon toga, nacisti su otišli korak dalje u ostvarivanju tog projekta i zauzeli dijelove Čehoslovačke, dok je Hitler objašnjavao kako ih pritom "ispunjava iskrena želja da služe istinskim interesima ljudi koji žive u tom području, da štite nacionalnu posebnost njemačkog i češkog naroda, te promiču mir i socijalno blagostanje za sve". I Mussolini se s podjednakim žarom brinuo za "oslobođeno stanovništvo" Etiopije. Isto je vrijedilo i za japanske ciljeve u Mandžuriji i sjevernoj Kini te japansko žrtvovanje da bi stvorili 57
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
"zemaljski r a j " za potlačeni narod i obranili legitimnu vlast od komunističkih "bandita". Ima li što dirljivije od japanske "uzvišene odgovornosti" za stvaranje "novog poretka" koji je 1938. godine trebao "zajamčiti trajnu stabilnost Istočne Azije" na temelju "uzajamnoga potpomaganja" Japana, Mandžurije i Kine "na području politike, gospodarstva i kulture", "zajedničke obrane od komunizma" i njihovog kulturnog, gospodarskog i društvenog napretka 77 ? Nakon Drugog svjetskog rata intervencije su se rutinski proglašavale "humanitarnima", ili se tvrdilo da su pokrenute u samoobrani te su stoga u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda: tako, primjerice, zločinački ruski upad u Mađarsku 1956., koji su sovjetski pravnici branili tvrdnjama da je poduzet na poziv mađarske vlade kao "obrambeni odgovor na inozemno financiranje subverzivnih djelatnosti i oružanih skupina u Mađarskoj, kojima je cilj svrgnuti demokratski izabranu vlast"; ili, podjednako uvjerljivo, američki napad na Južni Vijetnam, nekoliko godina poslije, pod izlikom "kolektivne
samoobrane"
od
"unutarnje
agresije"
Južnih
Vijetnamaca i njihovih "napada iznutra" (Adlai Stevenson, odnosno John F. Kennedy) 7 8 . Koliko god ovakve izjave zvučale groteskno, nikako ne bi trebalo zaključiti da su neiskrene. Na jednaku retoriku često se nailazi i u internim dokumentima, gdje nema vidljivih razloga za pretvaranje: na primjer, u tvrdnjama Staljinovih diplomata kako će "za stvaranje istinski demokratskih društava biti nužno upotrijebiti i malo vanjskog pritiska... I ne bismo se trebali sustezati kada se treba na taj način 'umiješati u unutarnja pitanja' drugih zemalja... budući da je demokratska vlast jedan od glavnih jamaca trajnoga mira" 7 9 . I drugi se slažu s tom metodom, nesumnjivo jednako iskreno, kada govore da se ne b i s m o trebali s k a n j i v a t i k a d a je u p i t a n j u k o r i š t e n j e p o l i c i j s k e represije od s t r a n e d o m a ć i h vlasti. To nije s r a m o t n o , budući da su k o m u n i s t i u biti i z d a j i c e . . . B o l j e je na vlasti imati j a k režim n e g o liberalnu vladu, a k o je o n a popustljiva i slaba a k o su se u nju uvukli i k o m u n i s t i .
58
VELIKA IMPERIJALNA STRATEGIJA
Riječi su to, u ovom slučaju, Georgea Kennana, koji je američkim veleposlanicima u Latinskoj Americi objašnjavao potrebu da se rukovode pragmatičnom brigom za "zaštitu naših sirovina" - naših, gdje god se one nalazile - do kojih moramo osigurati svoje prirodno "pravo pristupa", ako treba i osvajanjem, u skladu s drevnim zakonom
o
nacijama 8 0 .
Potrebna
je
visoka
doza
namjerne
neupućenosti i privrženosti moći da bi se iz sjećanja izbrisale ljudske žrtve postavljanja i održavanja "jakih režima". Iste su sposobnosti potrebne i da bi se povjerovalo pozivanju na nacionalnu sigurnost kojim se opravdava uporaba sile. Riječ je o izlici koja se gotovo nikada ne može prihvatiti, bez obzira na državu o kojoj je riječ, samo ako se prouče povijesne činjenice i dokumenti. Kao što pokazuju ovi primjeri, čak i najnesmiljenije i najsramotnije mjere redovito prate izjave o plemenitim nakanama. Jedan pošten pogled na stvari bit će dovoljan da se uvidi opće važenje onoga što je Thomas Jefferson primijetio u vezi sa situacijom u svijetu koja je vladala u njegovo doba: Ne v j e r u j e m o da se B o n a p a r t e bori tek za s l o b o d n u plovidbu m o r e m , jedn a k o k a o što ne v j e r u j e m o ni da se Velika B r i t a n i j a bori za s l o b o d u č o v j e č a n s t v a . Cilj je isti, steći što veću m o ć , b o g a t s t v o i resurse drugih zemalja".
Stotinu godina poslije, državni tajnik u vladi Woodrowa Wilsona Robert Lansing (koji usto, kako se čini, baš i nije imao previše iluzija o wilsonovskom idealizmu), prijezirno se osvrnuo na to kako "Britanci, Francuzi i Talijani s lakoćom prihvaćaju mandat" Lige naroda, pod uvjetom da "postoje rudnici, nalazišta nafte, žitorodna područja ili željeznice" zahvaljujući kojima će "akcija biti unosna". Te "nesebične vlade" tvrde kako je mandat nužno prihvatiti "za dobrobit čovječanstva": "oni će dati svoj doprinos upravljajući Mezopotamijom, Sirijom itd.". Prava je istina "toliko očita da je gotovo uvredljivo iznositi j e " 8 2 . I doista je očita kada izjave o plemenitim nakanama izriču drugi. Kad je riječ o nama, kriteriji su ipak drukčiji. 59
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Čovjek
se
može selektivno
odlučiti za
vjerovanje svojim
političkim vodama, prihvaćajući stav koji je Hans Morgenthau, jedan od utemeljitelja suvremene teorije međunarodnih odnosa, pokudno nazvao "našom konformističkom servilnošću prema onima koji su na vlasti"- uobičajen stav većine intelektualaca kroz cjelokupnu povijest 83 . No važno je spoznati da je izražavanje plemenite nakane očekivano pa stoga ne prenosi informaciju, čak niti u tehničkom značenju tog termina. Oni koji istinski žele shvatiti svijet primijenit će ista mjerila kada ocjenjuju vlastitu političku i intelektualnu elitu i kada ocjenjuju političke i intelektualne vode službenih neprijatelja. Čovjek bi se mogao s pravom zapitati kakav bi bio rezultat tako elementarnog testa racionalnosti i poštenja. Valja dodati da se medu pripadnicima obrazovanih slojeva povremeno pojavljuju odstupanja od uobičajenog pristajanja na podvrgavanje moći. Neke od najvažnijih suvremenih primjera za to naći ćemo u dvjema zemljama čije okrutne i represivne režime SAD podržava svojom vojnom pomoći: u Turskoj i u Kolumbiji. U Turskoj istaknuti pisci, novinari, akademici, izdavači i drugi ne samo što prosvjeduju protiv zločina i nasilja te drakonskih zakona, nego i redovito iskazuju građanski neposluh, izlažući se opasnostima a ponekad i izdržavajući teške i dugotrajne zatvorske kazne. U Kolumbiji, jednoj od zemalja s najviše nasilja na svijetu, odvažni se svećenici, akademici, sindikalni aktivisti i članovi udruga za ljudska prava izlažu stalnim prijetnjama smrću. 84 Njihovo bi djelovanje među kolegama na Zapadu trebalo izazivati poniznost i stid, a tako bi i bilo da istinu ne zastire namjerna neupućenost koja bitno pridonosi nastavljanju zločina.
60
3
Doba novih prosvjetitelja
Kraj tisućljeća obilježen je razmetljivim iskazivanjem samohvale, kojim smo možda čak i nadmašili svoje ne tako sjajne prethodnike u zadivljenom povlađivanju vođama "idealističkog novog svijeta koji je čvrsto naumio okončati nehumanost", vodama koji su prvi put u povijesti posvećeni moralnim "načelima i vrijednostima". Našli smo se u dobu novih prosvjetitelja, dobu nove dobrohotnosti, u kojem civilizirane zemlje - pod vodstvom Sjedinjenih Država na samom "vrhuncu slave i moći" - djeluju vodene "altruizmom" i "moralnom revnošću", na ostvarivanju uzvišenih ideala 1 . Takva bi promjena uistinu izazvala olakšanje i zadovoljstvo. Ali da bismo se pridružili zbornom čestitanju samima sebi morali bismo zanemariti neke tvrdoglave činjenice. Među njima su najvažniji i najdojmljiviji podaci o terorističkim i zločinačkim aktivnostima koje se posljednjih godina provode uz odlučnu potporu vladajuće supersile i njezinih saveznika, nesmanjenim intenzitetom, prikrivane unutar dominantne intelektualne kulture jednako uspješno kao i ranije - a to su iznimno važna pitanja koja iz stvarne povijesti ne nestaju samo zato što bi to željeli oni koji joj određuju tijek. Sagledamo li situaciju iz povijesne perspektive, morali bismo zanemariti činjenicu da je u posljednjih tisuću godina "rat bio dominantna aktivnost europskih država". Jednako tako, morali bismo 61
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ostaviti po strani glavni uzrok takve neugodne stvarnosti: "temeljna i tragična činjenica vrlo je jednostavna: prisila daje željene rezultate; oni koji se služe argumentom sile postižu poslušnost, a iz toga izvlače višestruke koristi u obliku novca, robe, pokornosti i pristupa povlasticama koje su uskraćene manje utjecajnima" 2 - riječ je o životnom iskustvu koje je i predobro poznato većini ljudi na svijetu, ali i o načelu vođenja države i politike koje je ukinuto, govore nam sada, i to ne prvi put. Neposredniji način ocjenjivanja perspektiva koje su tako oduševljeno pozdravljane mogao bi biti razmatranje raspodjele američke vojne pomoći. Dobra je ishodišna točka za to 1997. godina, kada su svi hvalili američku vanjsku politiku koja je ušla u "plemenitu fazu" obasjanu
"svetačkim sjajem", što je pripremilo atmosferu za
retoričke akrobacije koje su uslijedile. Na prozaičnoj razini činjenica, 1 9 9 7 . je bila razmjerno važna na planu ljudskih prava. Te je godine doprema američkog naoružanja u Tursku premašila ukupne količine vojne pomoći koju su SAD Turskoj dostavile tijekom cijelog hladnoratovskog razdoblja, prije no što je ona započela protupobunjenički ratni pohod protiv svojih teško ugnjetavanih državljana Kurda. Do 1 9 9 7 . iz ratom opustošenih kurdskih krajeva izbjegli su milijuni ljudi, deseci tisuća su ubijeni a korišteni su i svi mogući oblici divljačkoga mučenja, koji su se našli visoko na ljestvici zločina počinjenih tijekom jezovitih devedesetih godina. Dok su nasilje i sukobi eskalirali Turska je postala vodeći primatelj američkog oružja u svijetu, ako se izuzmu Izrael i Egipat, pri čemu je 80 posto ukupne opreme i oružja stizalo iz Washingtona. Iste te godine američka vojna pomoć Kolumbiji dosegnula je astronomske razmjere, popevši se u roku od dvije godine s 50 milijuna na 2 9 0 milijuna dolara, a otada i dalje ubrzano raste. Godine 1 9 9 9 . Kolumbija je po količini primljene američke vojne pomoći prestigla i Tursku. Daljnja militarizacija kolumbijskih unutarnjih sukoba, duboko ukorijenjenih u strahotama ispunjenoj povijesti - s jedne strane bogatih društvenih krugova, a s druge strane krajnje bijede i nasilja - rezultirala je očekivanim posljedicama za obe62
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
spravljeno i izmučeno stanovništvo, omogućujući gerilskim snagama da postanu novom vojskom koja terorizira seljaštvo a u posljednje vrijeme i urbanu populaciju. Najistaknutija kolumbijska organizacija za ljudska prava procjenjuje da je nasilno protjerano oko 2,7 milijuna ljudi, a ta se brojka svakodnevno povećava za tisuću osoba. Prema njihovoj procjeni, u prvih devet mjeseci 2 0 0 2 . godine nasilje je iz domova otjeralo više od 3 5 0 . 0 0 0 ljudi, više nego tijekom cijele 2 0 0 1 . Politička ubojstva navodno su dosegnula prosjek od dvadeset na dan, što je dvostruko više nego 1998. godine. Na takvo se stanje u zemljama koje su na vrhu po količini američke vojne pomoći reagira šutnjom i pojačanom potporom nasilju. Uzmimo za usporedbu primjer najdemonskijeg i najopasnijeg člana "osovine zla". New York Times navodi kako je u "Iraku raseljeno čak milijun ljudi", ispravno zaključujući kako je "jedan od glavnih izvora
nesreće koju izaziva vladavina predsjednika
Husseina" upravo raseljavanje
stanovništva 3 .
Saddama
Članak je nosio naslov
"Raseljeni Iračani u ratu vide put do izgubljenih domova". Nitko se nije upitao bi li i Kurdi i Kolumbijci, koje je iz domova otjeralo ekstremno nasilje, i to očito u još većem broju, na rat također mogli gledati kao na mogućnost povratka izgubljenim domovima. Takva pomisao bila bi, dakako, krajnje apsurdna. Washington bi mogao ublažiti patnje a možda i utrti put trajnijem rješenju duboko ukorijenjenih problema jednostavnim uskraćivanjem potpore nasilju i zločinima. No to bi od obrazovanih slojeva u najmanju ruku iziskivalo da se pogledaju u zrcalo umjesto što se zadovoljavaju lamentiranjem nad zločinima službenog neprijatelja, na koje se najčešće ne može nimalo utjecati.
ISTOČNI T I M O R I KOSOVO U vrijeme kada je Kolumbija zamijenila Tursku na mjestu glavnog primatelja američke vojne pomoći, na svjetskoj se pozornici odvijala još jedna užasna drama koju je Washington mogao prekinuti brzo i 63
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
djelotovorno: Istočni Timor. Godine 1999. Indonezija je pojačala nasilje u provođenju vlasti na području koje je osvojila 1 9 7 5 . godine, pobivši možda i 2 0 0 . 0 0 0 ljudi, uz vojnu i diplomatsku potporu Sjedinjenih Država i Velike Britanije i uz pomoć "svjesne neupućenosti". Početkom 1999. indonezijske snage i njihovi paravojni saveznici pobili su još nekoliko tisuća ljudi 4 , a generali na vlasti najavili su da će se dogoditi još i gore stvari bude li stanovništvo na referendumu o samostalnosti, koji se trebao održati 30. kolovoza, glasalo protiv njihovih želja - što je stanovništvo, pokazavši neviđenu hrabrost, upravo i učinilo. Indonezijska vojska održala je obećanje i iz domova protjerala stotine tisuća ljudi te razorila najveći dio zemlje. Tada su po prvi puta indonezijski zločini dobili primjeren tretman u američkim medijima. Osmog rujna Clintonova je vlada reagirala ponavljanjem stava da je Istočni Timor "stvar indonezijske vlade i mi im tu odgovornost ne želimo oduzeti". Nekoliko dana poslije, pod snažnim vanjskim i unutarnjim pritiskom, Clinton je promijenio dvadesetpetogodišnju politiku podupiranja indonezijskih zločina u Istočnom Timoru te indonezijski vojni vrh obavijestio da Washington više neće izravno
podupirati
njihovu zločinačku
aktivnost. Vojska se odmah povukla s cijelog područja, dopustivši bez otpora ulazak UN-ovih mirovnjaka koje su predvodili Australci. Pouka nije mogla biti jasnija: baš kao što je dvadeset pet godina uzalud ponavljala šačica aktivista i kritičara, uopće nije bilo potrebe za prijetnjama i prisilom. Bilo je dovoljno prestati sudjelovati i tako prekinuti neke od najtežih zločina počinjenih koncem dvadesetog stoljeća. No nije izvučena takva pouka. Umjesto toga, doktrinarni je sustav, pokazujući da je dorastao izazovu, izvukao zaključak kakav mu je odgovarao: događaji u Istočnom Timoru pokazuju da je vanjska politika ušla u "plemenitu fazu", jer su vode civiliziranog Zapada slijedile svoje opredjeljenje za "moralna načela i vrijednosti". Ovakva akrobacija pothvat je vrijedan divljenja. Čovjek se pita bi li uopće bilo moguće smisliti hipotetski slijed događaja koji se ne bi mogao prilagoditi dokazivanju te unaprijed zadane teze. 64
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
Istočni Timor istican je kao ključni primjer prosvjetiteljskog razdoblja i njegovih novih "standarda humanitarnog intervencionizm a " . A ondje nije bilo nikakve a kamoli humanitarne intervencije 6 . Oni koji su slavljeni kao humanitarci dotle su nastavljali svoie višedesetljetno sudjelovanje u indonezijskim zločinima pa čak i u vrijeme dok su ti hvalospjevi trajali. Ipak, najbolja ilustracija tog novog pristupa bilo je Kosovo, gdje su SAD i njihovi saveznici djelovali isključivo iz "altruističkih" i "moralnih pobuda", oblikujući "nov pristup uporabi sile u svjetskoj politici", tako što su "na protjerivanje više od milijun Kosovara iz domovine reagirali", bombardirajući ih, da ih poštede "užasnih patnji ili smrti" 7 . Taj opis iz akademskog pera uklapa se u standarde. Izvještaji u medijima, članci u stručnim publikacijama i znanstvene ocjene rijetko odstupaju od tog pristupa. Odabrat ćemo samo nekoliko tipičnih primjera. Tako smo čitali da su "na porast nasilja" na Kosovu 1 9 9 8 . srpske snage "reagirale etničkim čišćenjem tijekom kojeg su protjerale više od polovice albanskog stanovništva... Krvoproliće koje je poprimalo sve veće razmjere navelo je SAD i saveznike... da pokrenu masovno bombardiranje... omogućujući albanskim izbjeglicama povratak" 8 . "U proljeće 1999. godine [Srbi] su po svemu sudeći provodili etničko čišćenje"; kosovski Albanci "koji su bježali pred napadima..." u susjedne zemlje "svjedočili su o masovnim smaknućima i protjerivanjima". Ta protjerivanja i zločini "potaknuli su NATO na pokretanje akcije bombardiranja" 24 ožujka 9 . Tako je intervencija na Kosovu pokrenuta "isključivo radi dobrobiti stanovništva tog područja... čisti altruistički čin", poput svih američkih intervencija u tom dijelu svijeta 10 . Bila je to "apsolutno ispravna odluka", zaključuje Timothy Garton Ash, jer je prijeđen "vrlo visok... prag za takve humanitarne intervencije... budući da je situacija već graničila s genocidom - ubijanjem ili 'etničkim čišćenjem' velikog broja stanovnika" koje je provodila srpska vlast 11 . Nema sumnje da je ovime uspostavljen uzor djelovanja i opravdane sve pohvale altruističkim vođama koji nas uvode u novo prosvjetiteljsko doba. Tako bi bilo da tvrdnje imaju kakve-takve veze s činjenicama. 65
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Već i ovaj mali uzorak prethodno iznijetih navoda tipičan je u nekoliko važnih i zanimljivih elemenata. Kao prvo, tvrdnje se iznose bez dokaza, iako su ih besprijekorni zapadni mediji nudili u izobilju. Kao drugo, standardni prikaz izvrće redoslijed događaja. Neosporno je naime da je bombardiranje prethodilo etničkome čišćenju i nasilju, koji su, zapravo, uslijedili kao njegova predvidiva posljedica. Na Kosovu je situacija i prije NATO-ve akcije bila gadna i opasna. Tijekom prethodne godine na obje strane poginulo je oko dvije tisuće ljudi. Međutim, u obilju dokumenata iz zapadnjačkih arhiva ne bilježe se značajnije promjene sve do početka bombardiranja, 2 4 . ožujka, osim nešto pojačanog srpskog nasilja dva dana ranije, kada su u očekivanju NATO-vih napada povučeni promatrači. Ujedinjeni narodi počeli su popisivati izbjeglice tjedan dana kasnije. Te su temeljne činjenice već bile poznate u svibnju 1999. godine, kada je iznesena optužnica protiv Miloševića; u njoj su se podrobno navodili nizovi užasnih zločina, koji su se, međutim, praktički bez iznimke, dogodili nakon bombardiranja. Dana 2 4 . ožujka, kada je NATO započeo akciju, britanski ministar obrane George Robertson
(poslije glavni
tajnik Sjeverno-
atlantskog saveza) izjavio je u Donjem domu britanskog parlamenta da je do sredine siječnja 1 9 9 9 . "Kosovska oslobodilačka vojska (KOV) odgovorna za više žrtava na Kosovu nego srpske vlasti". Pritom je mislio na albanske gerilce, koje je dotada podupirala CIA - a koji su otvoreno izjavljivali da ubojstva Srba imaju za cilj izazivanje odmazde koja će potaknuti Zapad na javnu potporu NATO-voj intervenciji. Kasnija parlamentarna istraga otkrila je da je ministar vanjskih poslova Robin Cook 18. siječnja izjavio u Donjem domu da je K O V "više puta prekršio odredbe o prekidu vatre te je do ovog vikenda ubio više ljudi od [jugoslavenskih] snaga sigurnosti"12. Robertson i Cook konkretno navode masakr koji su jugoslavenske snage sigurnosti 15. siječnja izvele u Račaku, pri čemu je navodno ubijeno četrdeset pet osoba, no budući da zapadne službe nisu uočile bitne promjene u distribuciji nasilja nakon Račaka, ako su nji66
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
hovi zaključci bili valjani sredinom siječnja, jednako su vrijedili i koncem ožujka. U to je vrijeme bilo jasno da masakri ne brinu političko vodstvo SAD-a i Velike Britanije. Poput, primjerice, masakra u istočnotimorskoj Liquici, ubrzo nakon toga, koji je po svemu sudeći bio neusporedivo gori, i tek jedan u nizu sličnih zločina, a nije kao izliku imao ni samoobranu. Ipak, ni taj ni drugi masakri nisu izazvali promjenu u američko-britanskoj potpori indonezijskim osvajačima. No ostavimo li po strani takvo selektivno pokazivanje brige, opsežni zapadnjački dokazi ne pokazuju značajnijih promjena na Kosovu prije bombardiranja. Ozbiljna stručna
istraživanja dolaze do sličnih zaključaka.
Nicholas Wheeler, koji ne izokreće redoslijed zbivanja, procjenjuje da su Srbi prije NATO-ve intervencije ubili 5 0 0 Albanaca, navodeći kako je K O V ubio 1500 osoba. Ipak, zaključuje da je bombardiranje Srbije istinski primjer humanitarne intervencije jer su, iako je prije bombardiranja "ubijeno samo nekoliko stotina Albanaca", "obavještajni podaci govorili da je riječ o uvodu u veliku kampanju ubijanja i etničkog čišćenja". Ni u ovom slučaju ne navode se vjerodostojni izvori 13 . Ako se izuzme pokušaj izokretanja kronologije, ovo je jedan od rijetkih ozbiljnih pokušaja pronalaženja kakvog-takvog opravdanja za NATO-vu akciju. Dvadeset sedmog ožujka, tri dana nakon početka bombardirania Srbije, NATO-ov zapovjednik Wesley Clark obavijestio je novinare da je žestoka reakcija Srbije bila "u cijelosti predvidiva". Još je dodao da je bila "potpuno očekivana" i da "ni najmanje ne zabrinjava" političke vode. Clark u svojim memoarima navodi da je 6. ožujka državnu tajnicu Madeleine Albright izvijestio kako će Srbi, ako ih NATO doista počne bombardirati, "gotovo posve sigurno napasti civilno stanovništvo", a NATO ničim neće moći spriječiti tu vrstu odgovora na terenu. U osvrtu na Clarkovu knjigu Michael Ignatieff uočava da, barem prema riječima NATO-va zapovjednika, "odlučujući poticaj" koji je pokrenuo NATO-vu intervenciju, "nisu bila kršenja ljudskih prava koja je Milošević na Kosovu provodio prije 1999. godine, kao ni masovna protjerivanja nakon početka 67
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
akcije. Najvažnije od svega bilo je NATO-vu volju nametnuti vodi čiji je neposluh, prvo u Bosni a potom i na Kosovu, narušavao vjerodostojnost američke i europske diplomacije i NATO-ve odlučnosti" 1 4 . Činjenicu da je gospodarima najvažnija briga "vjerodostojnost" već su nedvosmisleno bili izrazili Clinton i Blair. To je jasno ponovljeno - ostavimo li postrani uobičajeno falsificiranje kronologije - i u izvještaju koji je Kongresu podnio ministar obrane William Cohen, a isto to potvrdio je i Clark u svojim memoarima. Andrew Bacevich nudi još ciničnije tumačenje, odbacujući sve humanitarne motive. Clinton u Bosni 1995. i Srbiji 1 9 9 9 . "nije, kako je tvrdio, pribjegao sili kako bi spriječio daljnje etničko čišćenje, niti je reagirao na pozive da djeluje na temelju savjesti, nego zato da bi preduhitrio prijetnje koheziji NATO-a i vjerodostojnosti američke moći". Strahote koje su proživljavali stanovnici Kosova, tvrdi on, nisu bile baš nikakav faktor. Cilj NATO-ve akcije bio je "održati lekciju svakoj europskoj državi koja umišlja da se pravila posthladnoratovskog razdoblja na nju ne odnose". Riječ je, dakako, o pravilima koja je postavio Washington. Trebalo je "potvrditi dominantnu ulogu Sjedinjenih Država u ujedinjenoj, integriranoj i otvorenoj Europi". Od samog početka "idejni začetnici rata imali su na umu da
mu je svrha održavanje američke prevlasti"
u Europi
i
"sprečavanje nedopustive mogućnosti da Europa skrene s puta", misli se, izvan domašaja američkog nadzora 1 5 . Četiri godine kasnije Europa i SAD zasitili su se cijele priče. Polovica stanovništva Kosova živi u neimaštini. Islamistički radikali maksimalno su iskoristili "nezadovoljstvo koje je izazvalo nesavjesno ponašanje međunarodne zajednice", monopolizirajući raspodjelu "hrane, odjeće i krova nad glavom", gušeći tradicijsku kulturu stanovnika ruralnih područja te omogućujući pojavu tzv. "talibanskog fenomen a " . Na koncu bi se moglo pokazati da je poslijeratna zapadnjačka politika "izravno skrivila pojavu vlastitih, europskih talibana" 1 6 . Kosovo i Istočni Timor redovito se navode ne samo kao najbolji primjer nove ere humanitarnog intervencionizma, nego i kao dokaz činjenice da se novi kriteriji razvijaju "u smjeru redefiniranja uloge 68
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
Ujedinjenih naroda". Standardi koje su Zapadne sile postavile u ova dva slučaja čine Povelju Ujedinjenih naroda suvišnom. Prema tim mjerilima posve je legitimno napasti neku zemlju bez suglasnosti Vijeća sigurnosti. Kao što je s velikim odobravanjem primijetio dekan Visoke škole za javne i međunarodne odnose W o o d r o w Wilson pri sveučilištu Princeton, "To je pouka koju bi Ujedinjeni narodi, kao i svi mi, trebali izvući" iz napada na Irak, čvrsto utemeljenog na novim standardima. 17 No povijesne činjenice pokazuju da bismo zapravo trebali izvući bitno drukčiju pouku: o tome kako moćni nameću norme kako bi opravdali svoje navodno "suvereno pravo na poduzimanje vojne akcije" po vlastitu nahođenju (Colin Powell); te kako djelotvorni doktrinarni sustavi mogu prekrajati čak i najnoviju povijest. Te su lekcije od presudnog značaja i svi oni koje su zabrinuti za budućnost čovječanstva trebali bi ih shvatiti krajnje ozbiljno.
POTREBA ZA K O L O N I Z A C I J O M Dok su se 1999. u Istočnom Timoru i na Kosovu događale tragedije, Turska je Kolumbiji prepustila mjesto vodećeg primatelja američke pomoći u naoružanju. Razloge nije teško dokučiti: državni terorizam u Turskoj u to je vrijeme već polučio uspjeh, a u Kolumbiji još nije. Tijekom devedesetih i novog prosvjetiteljskog razdoblja, Kolumbija je bila daleko najveći kršitelj ljudskih prava na zapadnoj hemisferi i istodobno daleko najveći korisnik američkog oružja i vojne obuke u tom dijelu svijeta. Riječ je o čvrsto uspostavljenoj korelaciji koja bi izazvala veliku zabrinutost kada bi se za nju znalo izvan stručnih i disidentskih krugova. Nasilje u Kolumbiji manifestira se i u protjerivanju stanovništva metodama kemijskog ratovanja (takozvano "raskuživanje"), pod krinkom borbe protiv droge, što )e teško shvatiti ozbiljno. Jedan od vodećih znanstvenih autoriteta u svojoj analizi primjećuje kako je "moguće dokazati unemirujuću činjenicu da američka politika borbe 69
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
protiv droge djelotvorno pridonosi nadzoru nad etnički jasno određenim i ekonomski obespravljenim najnižim slojevima društva na domaćem planu te služi američkim gospodarskim i sigurnosnim interesima u svijetu" 1 8 . Mnogi kriminolozi i međunarodni stručnjaci za drogu tu ocjenu smatraju čak i previše blagom. Spomenuta analiza omogućuje uvid u razloge zbog kojih se akcije pod američkim patronatom provode sa sve više entuzijazma, mada se pokazuju sve neuspješnijima u postizanju navodnog cilja iskorjenjivanja zloporabe droge na domaćem tlu, te u razloge zbog kojih se mjere za koje se zna da su daleko djelotvornije, konkretno prevencija i liječenje, tako škrto financiraju. Guverneri južnih kolumbijskih pokrajina, o kojima je ovdje uglavnom riječ, zajedno sa seljacima i aktivistima za ljudska prava predlažu mjere koje se temelje na ručnom iskorjenjivanju koke i maka te na financijskoj potpori za uzgoj drugih kultura. Njihovi prijedlozi, međutim, ostaju bez odziva. U međuvremenu tlo se zagađuje "raskuživanjem", djeca umiru, a raseljene žrtve pate zbog bolesti i ozljeda. Seosko poljodjelstvo temelji se na bogatoj tradiciji znanja i iskustva stjecanih tijekom mnogih stoljeća, koja se prenose s generacije na generaciju. Iako je riječ o velikome ljudskom postignuću, to je istodobno vrlo krhki sustav koji je moguće trajno uništiti unutar samo jedne generacije. Sada se taj sustav razara, a zajedno s njim i jedno od biološki najraznolikijih područja na svijetu. Campesinos, autohtoni narod te regije, te Kolumbijci afričkog podrijetla, sada se pridružuju milijunima ljudi koji trunu u bijednim sirotinjskim četvrtima i logorima. Sada kada su ljudi protjerani, multinacionalne kompanije mogu početi raskrčivati šume i ogoljavati planine, u potrazi za ugljenom, naftom i ostalim prirodnim bogatstvima, a ono što je preostalo od zemlje vjerojatno pretvoriti u područja na kojima će stoku uzgajati bogati vlasnici rančeva ili farmeri orijentirani na izvoz. I sve to u okolišu lišenom prirodnih bogatstva i raznolikosti. Dobro upućeni analitičari i promatrači američki program zaprašivanja i raskuživanja opisuju kao novu fazu u povijesnome procesu tjeranja siromašnih seljaka sa zemlje u korist stranih ulagača i pripadnika kolumbijske elite. 70
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
Poput mnogih drugih središta velikih previranja i državnog terorizma, Kolumbija je dio važne naftne regije, i sama značajan proizvođač: isto vrijedi za Čečeniju, zapadnu Kinu, diktatorske režime u središnjoj Aziji te slična područja na kojima je nakon 11. rujna državni teror pojačan, pod izlikom "rata protiv terorizma", dakako uz očekivano prešutno odobrenje iz Washingtona. I organizacije za ljudska prava i State Department slažu se da je neusporedivo najveći dio nasilja u Kolumbiji moguće pripisati vojsci i paravojnim jedinicama, tzv. "šestoj diviziji" kolumbijske vojske od pet divizija, nazvanoj tako upravo zbog njihove tijesne povezanosti, navodi Human Rights Watch. Udio nasilja koji se pripisuje paravojnim jedinicama povećava se jer se zločini privatiziraju, u skladu s neoliberalnom praksom, što je dobro poznata pojava i drugdje: Srbija je u bivšoj Jugoslaviji koristila privatne milicijske jedinice, kao i Indonezija u Istočnome Timoru te Turska na jugoistoku. Primjera ima još. Na sličan način privatiziraju se i zločini na međunarodnome planu. Zaprašivanje i raskuživanje preuzele su "privatne" tvrtke u kojima djeluju i američki vojni časnici ugovorima vezani za Pentagon. I taj obrazac već nalazimo širom svijeta. Riječ je o vrlo korisnome sredstvu za izbjegavanje odgovornosti. Čak i kada bismo povjerovali američkim argumentima koji kao opravdanje navode borbu protiv droge, tom se izlikom pokrivaju upravo skandalozni postupci. Zamislite reakcije na prijedlog da Kolumbija ili Kina provedu program zaprašivanja u Sjevernoj Karolini, radi uništavanja usjeva koje subvencionira vlada, a koji se koriste za proizvodnju opasnih tvari - koje, osim toga, moraju ne samo još uvoziti, izlažući se opasnosti od trgovinskih sankcija, nego moraju dopustiti i marketinške kampanje koje ciljaju najosjetljivije dijelove populacije. U posljednje vrijeme pojavio se novi, vrlo cijenjeni literarni žanr, koji ispituje kulturalne manjkavosti koje nas sprečavaju da na primjeren način reagiramo na tuđe zločine. Riječ je o nesumnjivo zanimljivome pitanju, iako po svim razumnim mjerilima daleko manje značajnom od jednog drugog pitanja: Zašto ustrajavamo u vlastitim 71
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
zločinima, bilo izravno, bilo preko presudne potpore zločinačkim štićenicima? Uputno je zapitati se koliko su često i koliko točno navođeni primjeri iz Turske, Kolumbije, Istočnog Timora i nebrojeni drugi, u novijoj literaturi o manjkavostima našeg karaktera. Mnogo je samozadovoljstva koje u moralnome univerzumu prosvijećenih država pobuđuje "vladajuća ideologija" utemeljena na načelu da "sve zemlje imaju dužnost štititi svoje građane; ako njihovi vođe to ne mogu ili ne žele, oni zemlju dovode u položaj podložan vojnoj intervenciji koju odobrava Vijeće sigurnosti, ili ako ono to ne učini (kao u slučaju Kosova), pojedinačne zemlje 'šokirane toliko da im savjest više ne dopušta da ostanu pasivne"' 1 9 . Zločini koji su usporedivi ili čak nadmašuju sve za što se Miloševića optužuje na Kosovu prije NATO-ve intervencije nisu toliko "šokirali savjest" kada je trag odgovornosti za njih vodio do vlastitog praga, što je bio čest slučaj - i kada su se zločini odigravali unutar, a ne tek blizu granica NATO-saveza. U slučaju Turske, "šokantne situacije" prolazile su praktički bez odjeka u Sjedinjenim Državama, sve do jednog dana početkom 2 0 0 3 . , kada se turska vlada oglušila o zahtjeve Washingtona i priklonila se željama devedeset pet posto svojega stanovništva, odbijajući omogućiti napad na Irak sa svojih granica. U medijima su se odmah počeli pojavljivati izvještaji o "jezovitoj i dugogodišnjoj povijesti mučenja, ubijanja i 'nestanaka' turskih Kurda te o razaranju više od 3 . 0 0 0 njihovih sela"; izvještaji su se pozivali na navode organizacija za zaštitu ljudskih prava, ponavljajući ono što su one uz neusporedivo više pojedinosti iznosile već godinama, dok su se zločini odvijali uz američku potporu, i kada ih se lako moglo zaustaviti. I dan-danas presudna američka uloga drži se u tajnosti. Kao i obično, u najgorem slučaju može se reći da smo "tolerirali" zlostavljanja Kurda (Aryeh Neier). 20 Bitan doprinos brojnim zločinima ne može se nazvati tek "toleriranjem". Na patnje Kurda treba ukazati na vrijeme, dok Washington osigurava sredstva za provođenje nasilja nad njima - nasilja koje će iz kasnije perspektive postati šokantno, nakon što odgovornost već bude prebačena na sigurnu udaljenost. Takva praksa, a riječ je o rutinskim postupcima, nailazila bi na teške osude da se njome služi 72
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
službeni neprijatelj. A njezino olako prihvaćanje u najmoćnijoj državi u povijesti svijeta doista nije dobar znak za budućnost. Još jedna formulacija misije prosvijećenih država, koja je u posljednje vrijeme u modi, glasi da je "potreba za... kolonizacijom jednako velika kao i u devetnaestom stoljeću", a cilj joj je i ostatku svijeta prenijeti načela reda, slobode i pravde, kojima su tako odana "postmoderna" društva; tu je varijantu izlike ponudio glavni vanjskopolitički savjetnik Tonyja Blaira, Robert Cooper 2 1 . Pritom se nije upuštao u objašnjavanje "potrebe za kolonizacijom" u devetnaestom stoljeću, niti njezinih posljedica do kojih je došlo kada su Velika Britanija, Francuska, Belgija i ostali stjegonoše Zapadne civilizacije odvažno preuzeli tu veliku obavezu. Međutim, objektivan pogled na stvarno stanje u svijetu vrlo bi lako mogao poduprijeti njegovu ocjenu da je potreba za kolonizacijom danas jednako snažna kao i u vrijeme kojeg se Cooper prisjeća s nostalgijom. Drugim riječima, o današnjim prosvijećenim državama možemo mnogo naučiti posvetimo li malo pozornosti posljedicama koje ostavljaju za sobom i načinu na koji ih prikazuju, i u vrijeme dok se događaju i s povijesnim odmakom. Pritom, međutim, nikako ne bismo smjeli previdjeti promjene u svjetskom poretku do kojih je došlo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Jednu od njih Robert Jervis naziva "promjenom senzacionalnih razmjera, možda i najdojmljivijim zaokretom u povijesti međunarodnih političkih odnosa": riječ je o činjenici da europske zemlje danas žive u miru te tvrdnji koja je podložnija osporavanju, da demokratska društva više ne ratuju medu sobom 2 2 . Cooper misli upravo na tu veliku promjenu kada se priklanja onima koji pozdravljaju rođenje "postmodernog svjetskog sustava" prava, pravde i uljuđenosti, iako Zapad mora "pribjegavati
manje profinjenim
metodama ranijih razdoblja - sili, napadima kojima će preduhitriti neprijatelja, varkama, svemu što je potrebno, kada ima posla s onima koji još žive u svijetu devetnaestog stoljeća, u kojem svaka država postoji za sebe". Zapad mora pribjeći "zakonima džungle... jer funkcioniramo u džungli" - baš kao što je činio i u sramotnoj prošlosti. 73
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ZAŠTITA NEPOSLUŠNE D J E C E OD Z A R A Z E Prosvijećene države s konca devetnaestog stoljeća nisu se prve dosjetile da same sebe hvale što su barbare oslobodile njihove tužne sudbine - primjenom nasilja, razaranja i pljačkanja. One su samo nastavljale bogatu tradiciju istaknutih voda koje je zabrinjavala prava "poplava zločinačkih doktrina i pogubnih uzora" te su se pitali "što bi bilo s našim vjerskim i političkim institucijama, s moralnom snagom naše vlasti i konzervativnim sustavom koji nas je spasio od potpunog rasula" da ne sprečavamo i ne svladavamo "zarazu i nadiranje izopačenih načela". Govoreći o tim problemima, austrijski car i Metternich navodili su primjer "pogubnih doktrina republikanizma i samoodređenja naroda [koje šire] apostoli pobune" u Novome svijetu - u rječniku današnjih planera, to bi bila trula jabuka od koje bi se mogla pokvariti cijela bačva, pločica domina koja bi mogla srušiti sve ostale. Zaraza tim doktrinama, upozorili su, "prelazi mora i nerijetko se pojavljuje sa svim simptomima destrukcije koja joj je svojstvena, i to na mjestima s kojima nema čak ni izravnog dodira, nikakve bliske veze koja bi mogla opravdati strah". Što je još gore, poticatelji pobune upravo su objavili namjeru da svoje područje utjecaja prošire proglašavanjem Monroeove doktrine - "svojevrsne arogancije, karakteristično američke i neoprostive", kako ju je poslije ocijenio Bismarck 2 3 . Bismarcku nije trebao wilsonovski idealizam da shvati pravi smisao Monroeove doktrine, onako kako ga je državni tajnik Robert Lansing objasnio predsjedniku Wilsonu. Ovaj je njegovu karakterizaciju smatrao "nepobitnom", iako je dodao kako bi bilo "nerazumno" dopustiti da ona dođe do javnosti: U z a g o v a r a n j u M o n r o e o v e d o k t r i n e S j e d i n j e n e D r ž a v e misle na vlastite interese. Integritet ostalih a m e r i č k i h z e m a l j a jest p o p r a t n a o k o l n o s t , a ne cilj. I p r e m d a se može steći d o j a m da se t a k a v stav temelji isključivo na s e b i č n o s t i , a u t o r d o k t r i n e pri njezinu f o r m u l i r a n j u nije m o g a o imati viših ni velikodušnijih motiva 2 4 .
74
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
Doktrinu još nije bilo moguće primijeniti u cijelosti, zbog odnosa snaga u svijetu, no Wilson je ipak uspio silom osigurati američku dominaciju na području Kariba, ostavljajući stravično nasljeđe čije se posljedice osjećaju još i danas, a uspio je otići i koji korak dalje, protjeravši neprijateljske Britance iz naftom bogate Venezuele
i
podupirući izopačenog i korumpiranog diktatora Juana Vicentea Gómeza, koji je zemlju otvorio velikim američkim korporacijama. Politika otvorenih vrata/slobodne trgovine uvedena je na uobičajen način: pritiskom na Venezuelu da Britancima uskraćuje koncesije, uz istodobno traženje - i osiguravanje - američkih naftnih prava na Bliskom istoku, gdje su vodeću ulogu imali Britanci i Francuzi. Godine 1928. Venezuela je već postala vodećim svjetskim izvoznikom nafte, a posao su uglavnom vodile američke tvrtke. Ista se priča nastavlja sve do samog početka 2 0 0 3 . godine, uz neopisivo siromaštvo u zemlji bogatih resursa i potencijala, koji stranim ulagačima i uskome sektoru domaćeg stanovništva donose veliko bogatstvo. Dosezi američke moći u Wilsonovo su vrijeme još bili ograničeni, no kao što je predsjednik William Howard Taft vidovito primijetio: "Nije daleko dan [kada] će cijela hemisfera biti naša i u stvarnome smislu, kao što je već, zahvaljujući našoj rasnoj superiornosti, naša u moralnome smislu." Latinoamerikanci to možda ne shvaćaju, dodala je Wilsonova vlada, no to je zato što su oni "neposlušna djeca koja koriste sve povlastice i prava odraslih" te iziskuju "čvrstu ruku, strogi odgoj". Međutim, ne treba zanemariti i blaža sredstva. Neki je put korisno i "malo ih pogladiti po glavi, stvoriti dojam da ste im skloni", savjetovao je državni tajnik John Foster Dulles predsjedniku Eisenhoweru 25 . Na neposlušnu djecu nailazimo posvuda. Wilson je Filipince smatrao "djecom [koja] moraju slušati skrbnike" - to se u najmanju ruku odnosilo na one koji su preživjeli oslobađanje koje je on zagovarao, hvaleći do neba vlastiti altruizam. Njegov je State Department i na Talijane gledao kao na "djecu [koju] treba [voditi] i pomagati im, gotovo više nego ijednom drugom narodu". Stoga je bilo ispravno i pri75
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
mjereno što su njegovi nasljednici ponudili gorljivu potporu "plemenitoj novoj revoluciji" Mussolinijevih fašista, koja je ugušila prijetnju pojave demokracije medu Talijanima, koji "žude za snažnim vodama i uživaju... u dramatičnome načinu vladanja". Taj je stav ostao na snazi i tijekom tridesetih godina, a oživljen je neposredno po završetku rata. Kada su Sjedinjene Države 1948. pokušale potkopati talijansku demokraciju uskraćivanjem hrane izgladnjelom stanovništvu, ponovnim osnivanjem fašističke policije i prijetnjama još gorim stvarima, jedan dužnosnik State Departmenta iz Odjela za Italiju objasnio je kako se politika mora oblikovati tako da "čak i najgluplji Digić prokuži u čemu je stvar". Haićani su bili tek "nešto iznad primitivnih divljaka", prema Franklinu Delanu Rooseveltu, koji je izjavio da je tijekom Wilsonove vojne okupacije iznova napisao haićanski ustav - da bi američkim korporacijama omogućio da preuzmu zemlju i prirodna bogatstva, nakon što su marinci raspustili neposlušni parlament. Kada je Eisenhowerova vlada 1959. na Kubi pokušala svrgnuti tek formiranu Castrovu vladu, šef CIA-e Allen Dulles požalio se kako "na Kubi nema opozicije sposobne oduprijeti se Castru", dijelom i zato što su "u tim primitivnim sunčanim zemljama zahtjevi stanovništva neusporedivo manji nego u naprednim društvima", pa ljudi i ne znaju koliko zapravo trpe 26 . Potreba za nasilnim uvođenjem discipline ponavlja se godinama. Da spomenemo još jedan slučaj relevantan za današnje vrijeme: kada je iranska konzervativna parlamentarna vlast pokušala steći nadzor nad vlastitim prirodnim bogatstvima, SAD i Velika Britanija režirale su vojni prevrat radi postavljanja poslušnog režima koji je idućih dvadeset pet godina provodio strahovladu. Vojni je udar odaslao i dalekosežniju poruku, koju su lijepo izrazili urednici New York Timesa: "Nerazvijene zemlje s velikim prirodnim bogatstvima na ovom su primjeru mogle jasno spoznati koliku cijenu moraju platiti oni medu njima koji polude od fanatičnog nacionalizma... Iransko iskustvo [moglo bi] ojačati položaj razumnijih i dalekovidnijih voda [u drugim zemljama], jer će ovako najbolje naučiti pravila pristojnog ponašanja" 2 7 . 76
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
Ista je lekcija održana i bliže domaćim granicama, na konferenciji u Chapultepecu (Meksiko) u veljači 1945.: ondje su postavljeni temelji poslijeratnog poretka, sada kada se Monroeova doktrina mogla provoditi u wilsonovskome smislu. Latinoamerikanci su u to vrijeme bili pod utjecajem nečega što je State Department nazivao "filozofijom Novog nacionalizma, [koji] se zalaže za politiku šire distribucije bogatstva i podizanja životnog standarda masama". Washington se bojao da je "gospodarski nacionalizam zapravo zajednički nazivnik novih težnji za industrijalizacijom" - kao što je bio slučaj u Engleskoj, Sjedinjenim Državama i zapravo u svim zemljama koje su provele uspješnu industrijalizaciju. "Latinoamerikanci su uvjereni da bi koristi od otkrivanja prirodnih bogatstava neke zemlje prvi trebali osjetiti njezini stanovnici." A takvo što bilo je jednostavno neprihvatljivo:
korist prvi moraju osjetiti
američki
ulagači, a Latinskoj Americi namijenjena je uloga servisa. Sjedinjene Države stoga su nametnule "Gospodarsku povelju dviju Amerika" kojoj je cilj bio iskorijeniti gospodarski nacionalizam "u svim njegovim oblicima" 2 8 . Ipak, uz jednu iznimku: gospodarski nacionalizam i dalje će biti ključni čimbenik američkog gospodarstva, koje se više nego ranije oslanja na dinamičan državni sektor, nerijetko djelujući i pod firmom obrambenih potreba. Korisno je prisjetiti se da su čak i na vrhuncu hladnoga rata pronicljiviji promatrači uviđali da je najveća opasnost od komunizma upravo mogućnost da dođe do gospodarske transformacije komunističkih zemalja "na način koji će umanjiti njihovu spremnost i sposobnost da nadopunjuju industrijsko gospodarstvo Zapada" - još jedna inačica "filozofije novog nacionalizma", koja u ovom slučaju vuče korijene iz 1917. godine 29 . Isti razlozi objašnjavaju i ustrajavanje, čak i u poslijeratnome razdoblju, na "analitičkom okviru koji su američki stratezi tijekom međuratnih godina stvorili i primijenili u uspostavljanju odnosa s desničarskim diktaturama" europskog fašizma, primjećuje povjesničar David Schmitz 30 . Cilj je bio staviti pod nadzor "komunističku prijetnju", ne zbog vojne opasnosti, nego upravo iz netom iznijetih 77
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
razloga. "Analitički okvir" odnosa s fašističkim državama svakako valja imati na umu, već i stoga što se tako dosljedno uvijek iznova pojavljuje sve do današnjih dana, pa nas može dosta naučiti o svijetu koji su u velikoj mjeri oblikovale najmoćnije države i privatne institucije, njihova "oruđa i tirani", da se poslužimo riječima koje je James Madison upotrijebio kada je s velikom nelagodom razmatrao sudbinu
demokratskog eksperimenta koji
je najvećim dijelom
oblikovao upravo on sam. Uspon fašizma u međuratnom razdoblju izazivao je zabrinutost, ali su američka i britanska vlada na njega uglavnom gledale podosta blagonaklono, jednako kao i poslovni svijet i velik dio elitnih krugova. Razlog se sastojao u činjenici da je fašistička inačica ekstremnoga nacionalizma omogućavala Zapadu velik ekonomski prodor, a uništavala ono čega se Zapad toliko bojao: radnički pokret i ljevicu, te preveliku količinu demokracije u ko)em bi oni mogli funkcionirati. Potpora Mussoliniju bila je više nego izdašna. Medu zagovornicima širokog spektra stavova, "taj divljenja vrijedni talijanski gospodin" (kako ga je 1 9 3 3 . okarakterizirao predsjednik Roosevelt) uživao je veliko poštovanje sve do izbijanja Drugog svjetskog rata. Potporu je imala i Hitlerova Njemačka. Usput, ne bismo trebali zaboraviti ni da je najčudovišnji režim u povijesti svijeta na vlast došao u zemlji koja je prema objektivnim mjerilima predstavljala vrhunac Zapadne civilizacije na području znanosti i umjetnosti, te je smatrana uzorom demokratskog društva sve dok međunarodni sukobi nisu poprimili oblike koji se više nikako nisu uklapali u takvu predodžbu 31 . Taj je režim - slično kao i režim Saddama Husseina pola stoljeća poslije - uživao značajnu anglo-američku potporu, sve dok Hitler nije krenuo u izravnu agresiju i suviše ozbiljno zaprijetio američkim i britanskim interesima. Fašizam je odmah naišao na potporu. Hvaleći dolazak fašista na vlast u Italiji, gdje su vrlo brzo razorili parlamentarni sustav i nasilno ugušili radničku i političku opoziciju, veleposlanik Henry Fletcher artikulirao je pretpostavke koje će u narednom razdoblju usmjeravati američku politiku u toj i drugim zemljama. Pred Italijom 78
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
je težak izbor, napisao je u pismu državnome tajniku: ili "Mussolini i fašizam" ili "Giolitti i socijalizam"; Giolitti je bio vodeći zagovornik talijanskog liberalizma. Deset godina poslije, 1937. godine, Stare Department je i dalje europski fašizam smatrao umjereno jakom silom koja "mora uspjeti, jer će inače mase, ovaj put potpomognute razočaranim pripadnicima srednje klase, ponovno skrenuti ulijevo". Iste te godine američki veleposlanik u Italiji, William Philips, ustvrdio je kako su ga se "silno dojmili Mussolinijevi napori na poboljšanju životnih uvjeta širokih masa", pri čemu je naišao na "nebrojene dokaze" u prilog fašističkim stavovima prema kojima oni predstavljaju "istinsku demokraciju, s obzirom na to da im je glavni cilj dobrobit ljudi". Mussolinijeva postignuća smatrao je "fantastičnima [i] izvorom trajnog divljenja", gorljivo hvaleći i "velike ljudske kvalitete" talijanskog vode. State Department se spremno složio, također hvaleći Mussolinijeve "veličanstvene" uspjehe u Etiopiji, pozdravljajući fašizam koji je "u kaos uveo red, u bezakonje disciplinu, a u bankrot likvidnost". Godine 1939. Franklin Delano Roosevelt je talijanski fašizam i dalje smatrao pokretom koji je "iznimno važan za cijeli svijet [iako] je još u eksperimentalnoj fazi". Godine 1938. F D R i njegov bliski suradnik Sumner Welles s odobravanjem su primili vijest o Hitlerovu Münchenskom sporazumu kojim je raskomadao Čehoslovačku. Kao što smo već navodili, Welles je smatrao da se zahvaljujući tome "ukazuje prilika da zemlje svijeta izgrade novi svjetski poredak, koji će se temeljiti na pravdi i vladavini zakona", a u kojem će glavnu ulogu igrati umjereni nacisti. U travnju 1941. George Kenrian sa svojeg je konzularnog mjesta u Berlinu pisao da njemački vođe nikako ne žele da "drugi pate pod njemačkom vlašću", kako "svim silama žele da njihovi novi podanici budu sretni", te pristaju na "važne kompromise" kako bi osigurali takav povoljan ishod. I poslovni je svijet s popriličnim oduševljenjem gledao na europski fašizam. U fašističkoj Italiji došlo je do pravog procvata ulaganja. "Digići se dižu", objavio je 1934. časopis Fortune. Nakon Hitlerova 79
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
uspona broj ulaganja u Njemačkoj povećao se iz sličnih razloga: uspostavljena je stabilna klima za poslovne pothvate, dok je opasnost od " m a s a " bila obuzdana. Do izbijanja rata 1 9 3 9 . , piše Scott Newton, Britanija je još više i podupirala Hitlera, a razlozi su bili duboko ukorijenjeni u anglo-njemačkim industrijskim, poslovnim i financijskim vezama, te u "politici samozaštite najviših britanskih krugova", suočenih s opasnošću od demokratskih pritisaka iz naroda 3 2 . Čak i nakon što su Sjedinjene Države ušle u rat, stavovi su ostali ambivalentni. Već 1943. i SAD i Britanija počele su ulagati napore, intenzivirane nakon rata, na uklanjanju antifašističkih pokreta otpora širom svijeta i na ponovnom uspostavljanju nečega sličnog prijašnjem poretku, pritom nerijetko nagrađujući neke od najgorih ratnih zločinaca istaknutim ulogama 33 . U osvrtu na te aktivnosti, Schmitz ističe kako su "ideološki temelji i osnovne pretpostavke američke politike ostali nevjerojatno dosljedni" sve do konca stoljeća; hladni je rat "zahtijevao drukčiji pristup i taktiku", no prioriteti su ostali isti kao u razdoblju između dva rata 3 4 . Taj "analitički okvir" koji Schmitz potanko prikazuje održao se i do danas, ostavljajući trag neviđenih patnji i razaranja. Cijelo to vrijeme politički stratezi suočavali su se s "teškim problemom" pomirivanja formalne predanosti demokraciji i slobodi s temeljnom činjenicom da su "Sjedinjene Države često prisiljene činiti užasne stvari kako bi ostvarile ono što oduvijek žele", primjećuje Alan Tonelson. A Sjedinjene Države željele su "ekonomsku politiku koja će američkim tvrtkama omogućiti da djeluju posve slobodno a često i gotovo posve monopolistički", radi stvaranja "integriranog kapitalističkog svjetskog gospodarstva u kojem će prevlast imati Sjedinjene Države" 3 5 . Od same "filozofije novog nacionalizma" još je zlokobnija bila opasnost da ona preraste u "virus" koji bi mogao zaraziti i druge, ne posredstvom osvajanja, nego primjerom. To je bilo jasno još od samog početka. Državni tajnik Lansing upozorio je predsjednika Wilsona da bi se boljševička bolest mogla proširiti, te da je riječ o "vrlo opasnome procesu, s obzirom na društvene nemire koji se sve 80
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
više šire svijetom". Wilsona je osobito brinula mogućnost da bi se "američki crni [vojnici] koji se vraćaju iz inozemstva" mogli zaraziti primjerom vojničkih i radničkih vijeća koja su se koncem rata počela pojavljivati u Njemačkoj, uspostavljajući oblik demokracije koji je Zapadu nepodnošljiv jednako kao Lenjin i Trocki. Sličan strah izražavala je i vlada Lloyda Georgea u Britaniji, otkrivši da je "neprijateljstvo prema
kapitalizmu"
rašireno medu
engleskim
radništvom koje pomno prati rad narodnih vijeća što su se razvila u Rusiji prije nego što su ih dolaskom na vlast uništili boljševici - bila je riječ o kontrarevolucionarnome nasilju no to nije umanjilo zabrinutost elitnih krugova na Zapadu. U samim Sjedinjenim Državama društvene je nemire u velikoj mjeri potiskivalo Wilsonovo strašenje "crvenom opasnošću", no i to je bilo samo privremeno. Čelni ljudi poslovnog svijeta bili su svjesni "opasnosti pred kojom se nalaze industrijalci [s obzirom na] novoostvarenu političku moć masa" i stalne potrebe oblikovanja javnoga mnijenja "ako želimo izbjeći katastrofu" 3 6 . Zabrinutost zbog sovjetskog gospodarskog razvoja i primjera koji daje drugima potrajala je sve do šezdesetih godina, kada je sovjetsko gospodarstvo počelo stagnirati, u velikoj mjeri i zbog eskalacije utrke u naoružavanju, koju je sovjetski premijer Hruščov svim silama nastojao spriječiti. Sam hladni rat, od svojih početaka 1917. godine, u bitnim je elementima zapravo bio sukob "sjevera i juga" u širim razmjerima. Rusija je bila prvobitni "treći svijet" europskog kontinenta, svijet koji je u odnosu na Zapad slabio sve do Prvog svjetskog rata, ispunjavajući uobičajenu funkciju osiguravanja sirovina, tržišta i prilika za ulaganje. Rusija je bila poseban slučaj, zbog veličine i vojne moći, što je postajalo sve važnijim čimbenikom nakon što je odigrala vodeću ulogu u poražavanju nacističke Njemačke i u vojnim okvirima stekla status supersile. No glavnu je opasnost za Zapad predstavljala, kao i druge zemlje širom svijeta izvan granica Zapada, zbog nacionalne neovisnosti i efekta virusa. Upravo je na tim temeljima moguće objasniti "logičnu nelogičnost" u memorandumu Ministarstva rata 1945. godine, kada su se 81
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
pripremali planovi za američko preuzimanje nadzora nad većim dijelom svijeta i okruživanje Rusije vojnom moći, uskraćujući protivniku makar i približno slična prava. Prividne nelogičnosti nestaje čim uvidimo da je Sovjetski Savez "koketirao s mogućnošću" priključivanja "globalno rastućem valu težnji običnog čovjeka prema višim i širim obzorima" 3 7 . Planovi su stoga bili logični i nužni, koliko god na prvi pogled djelovali nelogično. Vodeći stručnjaci s time se uglavnom slažu. John Lewis Gaddis ispravno smješta početak rusko-američkog sukoba još u 1 9 1 7 . godinu, objašnjavajući da je zapadnjačka invazija na Rusiju, koja je ubrzo zatim uslijedila, bila opravdan čin samoobrane. Bila je to "reakcija na duboko i potencijalno dalekosežno miješanje nove sovjetske vlade u unutarnja pitanja, ne samo Zapada, nego praktički i svih zemalja svijeta", tj. na "prijetnju koju je Oktobarska revolucija...
predstavljala
za
sam opstanak kapitalističkog poretka" 3 8 .
Promjene društvenog poretka u Rusiji, kao i mogućnost da tamošnja zbivanja zaraze druge, stoga opravdavaju napad na Rusiju. Napad tako postaje obranom - još jedna "logična nelogičnost", koja postaje suvislom čim se ispravno shvati funkcioniranje doktrinarnog državnog aparata. U tom kontekstu možemo razumjeti i postojanost temeljne politike Sjedinjenih Država i ostalih vodećih Zapadnih zemalja prije, za vrijeme i nakon hladnog rata - koja je uvijek obrambena. Obratite pozornost na činjenicu da je defanzivni napad na Rusiju 1918. još jedna preteča doktrine preventivnog ratovanja koju su u rujnu 2 0 0 2 . godine, u nastojanju da ostvare imperijalne vizije, objavili radikalni nacionalisti. Vratimo se "najdojmljivijem zaokretu u povijesti međunarodnih političkih odnosa" koncem Drugog svjetskog rata (Robert Jervis). Temeljni je faktor ovdje činjenica da su Sjedinjene Države prvi put zadobile važnu ulogu na globalnome planu, istisnuvši europske konkurente, služeći se neusporedivim bogatstvom i moći kako bi pomno i umješno organizirale svjetski sustav. Međutim, Jervis je ovdje mislio na "demokratski mir". Europljani su se godinama međusobno ubijali i masakrirali, osvojivši u međuvremenu i veći dio 82
D O B A NOVIH P R O S V J E T I T E L J A
svijeta. Godine 1945. postalo im je jasno da je igra završila: prvi sljedeći pokušaj upuštanja u takvu igru ujedno će biti i posljednji. Zapadne sile i dalje mogu pribjegavati nasilju protiv slabih i nezaštićenih, ali ne i jedne protiv drugih. I hladnoratovski sukob medu supersilama držao se tih uvjeta, iako uz nekoliko krajnje opasnih situacija. Standardno tumačenje glasi drukčije: "demokratski mir" odražava "sretan spoj liberalnih načela i institucija, poput zastupničke demokracije i tržišnog gospodarstva" 3 9 . Iako su ti faktori itekako stvarni, njihov doprinos najdojmljivijem zaokretu nije moguće valjano procijeniti ako se nema na umu činjenica da se Zapadna civilizacija, zahvaljujući racionalnome provođenju svojih tradicionalnih metoda, našla na rubu samouništenja. U Europi danas na unutarnjem planu vlada mir, jednako kao i u Sjevernoj Americi, otkako su ondje praktički izbrisani autohtoni narodi, otkako je zauzeto pola Meksika, otkako je definirana granica između SAD-a i Kanade i otkako je, prije 150 godina, sadržaj pojma "Sjedinjene Države" iz množine prešao u jedninu. No, u globalnim se razmjerima metode djelovanja, institucije i dominantna kultura uglavnom nisu promijenili. A preko te zloslutne činjenice ipak ne možemo olako prijeći.
83
4.
Opasna vremena
Zabrinutost u vezi s aktualnim opasnostima vrlo je raširena i stvarna. U veljači 2002. godine glasoviti "sat sudnjega dana"' * na naslovnici časopisa Bulletin of the Atomic Scientists pomaknut je za dvije minute prema ponoći, čak i prije nego što je Bushova vlada objavila Strategiju nacionalne sigurnosti i Osvrt na stanje na nuklearnome planu, koji su izazvali zgražanje i strah širom planeta. Misleći na opasnosti drukčije vrste, analitičar Michael Krepon označio je posljednji dan 2002. godine kao "najopasnije razdoblje nakon kubanske raketne krize 1962.". Jedna radna skupina na vrlo visokoj razini zaključila je da "ulazimo u razdoblje osobito velikih opasnosti [dok se] pripremamo za napad na bezobzirnog protivnika [Irak] koji bi vrlo lako mogao imati pristup [oružju za masovno uništenje]". Takve bi opasnosti dugoročno mogle postati još veće, zahvaljujući vrlo lakom pribjegavanju nasilju, kao što su već mnogi upozoravali 1 . Uzroci takve zabrinutosti zaslužuju dužnu pozornost, no preuska perspektiva mogla bi navesti na pogrešan trag. Daleko realistični) u "Američki časopis »Bulletin of the Atomic Scientists« od 1 9 4 7 . godine redovito putem svoje naslovnice i takozvanog "sata sudnjeg dana" upozorava svijet na postojeću nuklearnu opasnost. Te godine kazaljke na satu bile su postavljene na sedam minuta do ponoći i iz godine u godinu pomiču se naprijed i nazad, ovisno o
trenutačnim međuodnosima svjetskih nuklearnih sila te razvoju i
količini nuklearnog naoružanja. Prije spomenute veljače 2 0 0 2 . godine i pomicanja sata s devet na sedam minuta do ponoći, najkritičniji trenuci zbili su se 1 9 4 9 . godine (SSSR uspješno testira svoju prvu atomsku bombu) i 1 9 8 4 . (ubrzava se utrka u naoružanju na relaciji SAD-SSSR) kada su kazaljke pomaknute na tri minute do ponoći te 1 9 5 3 . (odgovor SSSR-a na američko uspješno testiranje hidrogenske bombe krajem 1952.) kada je »sat sudnjeg dana« pokazivao dvije minute do ponoći (nap. ur.).
85
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
perspektivu steći ćemo upitamo li se zašto je razdoblje kubanske raketne krize bilo tako "opasno vrijeme". Odgovori su izravno povezani s velikim opasnostima koje su pred nama.
R I J E Č K O J A JE SPRIJEČILA NUKLEARNI RAT Raketna kriza bila je "najopasniji trenutak ljudske povijesti", primijetio je u listopadu 2 0 0 2 . Arthur Schlesinger, na konferenciji koja je održana u Havani na četrdesetu obljetnicu krize, a na kojoj je sudjelovao veći broj neposrednih svjedoka i sudionika. Ljudi koji su u to vrijeme donosili najvažnije odluke nedvojbeno su uviđali da je sudbina svijeta u njihovim rukama. Ipak, sudionike konferencije vjerojatno su šokirale neke naknadno otkrivene činjenice. Tako su doznali da je u listopadu 1962. svijet od nuklearnoga rata dijelila "jedna jedina riječ". "Svijet je spasio čovjek po imenu Arhipov", izjavio je Thomas Blanton iz washingtonskog Nacionalnog arhiva sigurnosti, ustanove koja je pomogla u organizaciji konferencije. Pritom je mislio na Vasilija Arhipova, sovjetskog podmorničkog časnika koji je spriječio zapovijed za ispaljivanje nuklearnih torpeda. Bilo je to 27. listopada, u najnapetijoj fazi krize, kada su podmornice napali američki razarači. Gotovo je sigurno da bi reakcija imala katastrofalne posljedice i da bi dovela do kobnog rata 2 . Ljude koji su u ono vrijeme donosili odluke ni nakon odmaka od četrdeset godina nije trebalo podsjećati na upozorenje predsjednika Eisenhowera da bi "katastrofalni rat mogao uništiti cijelu sjevernu hemisferu" 3 . "Usporedbe između načina na koji je Kennedy rješavao krizu i Bushovih stavova u vezi s Irakom bile su stalna tema razgovora na skupu", navodili su mediji, "pri čemu su mnogi sudionici Busha optuživali da se ne osvrće na povijesne pouke". "Većina sudionika izjavila je da su onamo došli kako se nešto slično ni pod koju cijenu ne bi ponovilo, da bi taj događaj poslužio kao pouka u suvremenim kriznim situacijama, a osobito da bi predsjedniku Georgeu W. Bushu ponudili savjet u vezi s odlukom o napadu na Irak." 4 Schlesinger nije 86
OPASNA V R E M E N A
bio jedini koji je spomenuo činjenicu da je "Kennedy odabrao karantenu kao alternativu vojnoj akciji, [dok je] Bush odlučno za vojnu akciju"; jednako tako, Schlesinger vjerojatno nije jedini ostao zatečen doznavši koliko se svijet i uz manje agresivan pristup približio samome rubu krajnje katastrofe. U vrlo mjerodavnome prikazu raketne krize, Raymond Garthoff primjećuje da je "u Sjedinjenim Državama postojalo gotovo opće odobravanje u vezi s načinom na koji se predsjednik Kennedy postavio prema krizi". To je poprilično točna ocjena, iako je drugo pitanje je li odobravanje imalo temelja. Rješenje sukoba se u konačnici svelo na dva temeljna pitanja: 1) Hoće li Kennedy javno zajamčiti da SAD neće napasti Kubu i 2) hoće li objaviti da će SAD iz Turske, s njezine granice s Rusijom prema čijoj su unutrašnjosti usmjereni, povući nuklearne projektile tipa Jupiter? Kennedy je na koncu odbio i jedno i drugo. Pristao je samo u tajnosti se obvezati na povlačenje raketa, koje su ionako po planu trebale zamijeniti nuklearne podmornice tipa Polaris. Odbio je formalno se obvezati da neće napasti Kubu. Umjesto toga nastavio je s "aktivnom politikom potkopavanja i pokušaja svrgavanja Castrova režima, koja je obuhvaćala i tajne operacije usmjerene protiv Kube", navodi Garthoff. Kako je kriza odmicala, a napetost se pojačavala, Sjedinjene Države povukle su krajnje provokativan potez: 22. listopada, uz "veliku pompu i u svečanom ozračju", prenijele su izravno zapovjedništvo nad raketama turskoj vojsci. Garthoff komentira kako je taj potez "izazvao veliku pozornost u Moskvi, ali ne i u Washingtonu" 5 . Ondje je vjerojatno prihvaćen kao još jedan primjer "logične nelogičnosti". Budući da povijest kroje oni koji imaju moć, za najdramatičniji trenutak raketne krize zaslužan je veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Adlai Stevenson, koji je 25. listopada u Vijeću sigurnosti razotkrio sovjetsku obmanu, pokazujući fotografiju raketne baze na Kubi sa sovjetskim projektilima koju su snimile američke špijunske letjelice. Izraz "Stevensonov trenutak" ušao je u povijesno pamćenje, u čast velike pobjede nad opakim neprijateljem koji nas je želio uništiti. 87
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Pokušajmo zamisliti, kao intelektualnu vježbu, hipotetskog promatrača s nekog drugog planeta, i njegovo viđenje "Stevensonova trenutka". Recimo da je riječ o Marsovcu i pretpostavimo da ga ne sputavaju zemaljski sustavi doktrine i ideologije. Taj bi Marsovac nedvojbeno primijetio da u povijesti nema "Hruščovljevog trenutk a " : trenutka u kojem bi sovjetski premijer Nikita Hruščov, ili njegov veleposlanik pri UN-u, dramatično objavio fotografije projektila tipa Jupiter koji su 1961/62. bili smješteni u Turskoj, ili snimke provokativnog prepuštanja raketa turskoj vojsci uz "veliku pompu i u svečanom ozračju" i to u najopasnijem trenutku u povijesti čovječanstva. Dok razmišlja o toj razlici, Marsovac bi se mogao prisjetiti da su rakete tipa Jupiter bile tek mali dio neusporedivo veće prijetnje Rusiji, te da su Rusiju u proteklih pedeset godina više puta napadali i gotovo potpuno razarali - dvaput upravo iznova naoružana Njemačka, čiji je bogatiji zapadni dio sada u neprijateljskome vojnom savezu pod vodstvom najmoćnije svjetske supersile; a jednom, 1918. godine, Velika Britanija, SAD i njihovi saveznici. Jednako tako, on bi mogao zapaziti da ne postoji nikakva opasnost da Rusija napadne Tursku, da Rusija ne vodi terorističku kampanju ili ekonomski rat protiv Turske, niti bilo što nalik zločinima koje je Kennedyjeva vlada u to vrijeme provodila protiv Kube. Unatoč svemu tome, u povijesnom pamćenju postoji samo "Stevensonov trenutak". Onaj bi Marsovac nesumnjivo shvatio kako se ta razlika odražava na ravnotežu globalne moći. Vjerojatno bi se prisjetio i povijesno gotovo univerzalnog načela intelektualne kulture: Mi smo "dobri" (tko god konkretno bili mi), a oni su "zli" ako nam stoje na putu. Stoga je radikalna asimetrija savršeno logična u kontekstu vladajuće doktrine. Obrisi te asimetrije postaju još oštrijima u svjetlu povremenih pokušaja njezina ublažavanja i opravdavanja: ruski zločin na Kubi sastojao se u prikrivanju, dok su Amerikanci Ruse smrtonosnom prijetnjom okružili posve otvoreno. To je istina. Gospodar svijeta ne samo što nema potrebu skrivati namjere nego ih, naprotiv, voli oglašavati na sva zvona, radi "održavanja vjerodostojnosti". Podvrga88
OPASNA V R E M E N A
vanje ideološkog sustava zakonu moći jamci da ce praktički svaki takav oblik djelovanja - međunarodni terorizam (kao npr. na Kubi), otvorena agresija (u Južnom Vijetnamu, u isto vrijeme), potpora masovnim pogubljenjima radi uništavanja jedine političke stranke s masovnom potporom (npr. u Južnom Vijetnamu i Indoneziji), te još mnogi drugi - ili utonuti u zaborav ili biti prikazan kao čin legitimne samoobrane, ili možda kao namjera koja se izvrgnula u nešto neželjeno 6 . Važnost prava na prekrajanje "povijesti" po vlastitoj mjeri pokazala se ponovno u veljači 2 0 0 2 . godine, kada se Colin Powell obratio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, izvješćujući zemlje članice da će SAD krenuti u rat ne obazirući se na stav Ujedinjenih naroda. Novinski izvjestitelji najviše su prostora posvetili nagađanju hoće li Powell dosegnuti razinu Stevensonova trenutka. Nekima se činilo da je u tome uspio. Kolumnist New York Timesa William Safire slavodobitno je pisao o Powellovom "trenutku u stilu Adlaija Stevensona": satelitskoj snimci kamiona pokraj bunkera u kojem je navodno spremljeno kemijsko oružje, a potom i drugoj snimci na kojoj više nema kamiona 7 - nedvosmislen dokaz da je Irak prevario inspektore uklanjanjem nedopuštenog oružja prije njihova dolaska te da su se lukavi Iračani uvukli među članove inspekcijskih ekipa, potvrđujući američku tezu da su inspektori nepouzdani pa im se stoga i ne mogu dati obavještajni podaci kojima Washington navodno raspolaže. Poslije je, uz Powellovo prešutno odobrenje, objavljeno kako zbog niza raznoraznih razloga - vremena koje ie proteklo između snimanja dviju fotografija, nepouzdanih podataka o namjeni objekta o kojem je bila riječ - fotografije zapravo ne dokazuju ništa. Bio je to jedan u nizu sličnih slučajeva, koji su kasnije prerasli u pravu bujicu, no ipak je proglašen "stevensonovskim trenutkom", iako je Adam Clymer istaknuo kako između dvaju događaja postoji velika i bitna razlika: u Stevensonovu slučaju radilo se o "istinskome strahu od sovjetskih projektila i od mogućeg nuklearnog sukoba". Dakako, nije moglo biti nikakvog straha od američkih projektila na ruskoj granici. 89
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Stevensonov sin imao je dojam da su razlike još drastičnije. Njegov je otac Vijeću sigurnosti predočio dokaze da "jedna nuklearna supersila postavlja projektile na Kubi i prijeti remećenjem 'ravnoteže straha' u svijetu" - ili, iz Marsovčeva kuta gledanja, prijeti mogućnošću da svjetska ravnoteža straha bude malo manje ekstremno u korist Washingtona. Osim toga, nastavlja Stevenson, "taj je 'trenutak' imao jasan cilj: obuzdati Sovjetski Savez i održati mir" 8 . Prevedeno na marsovski jezik, Stevensonov trenutak uistinu je pridonio djelomičnom obuzdavanju, ali Washingtona a ne SSSR-a. Spriječen je mogući napad na Kubu, iako je Washington odmah nastavio s međunarodnom terorističkom kampanjom i gospodarskim ratom, a prijetnja Rusiji se pojačala - što poprima još dublji značaj u kontekstu tadašnjeg razmjenjivanja prijetnji medu supersilama, čemu se sada vraćamo. Kennedy nije ni najmanje sumnjao u opasnost od ruskih projektila na Kubi. Na sastanku sa svojim najvišim savjetnicima (ExComm - Izvršni odbor) rekao je: "To je kao kad bismo mi odjednom u Turskoj počeli postavljati velik broj [balističkih projektila srednjeg dometa]... To bi već bilo vraški opasno". Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, McGeorge Bundy, odgovorio mu je: "Ali, mi smo to i učinili, gospodine predsjedniče". J F K iznenađeno je rekao: "Ali to je bilo prije pet godina" - zapravo je to bilo tek godinu ranije, za vrijeme njegova mandata. Poslije je izrazio zabrinutost zbog mogućnosti da, u slučaju da javnost dozna činjenice, njegova odluka da se izloži opasnosti od rata umjesto da javno pristane na istodobno povlačenje projektila s Kube i iz Turske ne bi naišla na dobar prijem kod prosječnog Amerikanca: pribojavao se da bi većina ljudi takvu odluku smatrala "vrlo pravednom razmjenom" 9 . Kako god tko sudio o postupcima Hruščova i Kennedyja, svi bismo se trebali složiti s činjenicom da je, s obzirom na moguće posljedice, Hruščovljeva odluka da uputi rakete na Kubu bila sulud kriminalni čin. Bilo bi i više nego suludo osuđivati one koji su upozoravali na opasnost i žestoko kritizirali Hruščova što je nastavio ostvarivati plan unatoč ogromnom riziku. Podrazumijeva se da se opcije procjenjuju u kontekstu mogućih posljedica. To nam je pra90
OPASNA V R E M E N A
vilo više nego jasno kada procjenjujemo postupke službenog neprijatelja, ali ga sami teško primjenjujemo. Primjeri su nebrojeni, a medu njima su i nedavni američki vojni pothvati. Humanitarne udruge, stručnjake i sve ostale koji su na vrijeme upozorili na rizike angažmana u Afganistanu i Iraku ismijali su kada, nasreću, nije došlo do najgorega. To je jednako tako moralno imbecilno kao i izlaženje svakog oktobra na ulice i klicanje vlastima u Kremlju, uz istodobno ismijavanje onih koji su upozoravali na opasnost od postavljanja raketa na Kubu, ustrajavajući na osudi tog kriminalnog i luđačkog čina. Kennedyjevi dužnosnici tvrde da predsjednik nije odobrio napad na Kubu. Ministar obrane Robert McNamara, međutim, svoje je kolege iz kabineta 22. listopada 1962. obavijestio da je "predsjednik još prije više mjeseci naredio da pripremimo invaziju... I tako smo pripremili vrlo detaljne planove", toliko detaljne da je napad bilo moguće provesti u roku od tjedan dana 1 0 . Na konferenciji povodom četrdesete godišnjice kubanske krize McNamara je ponovio stav da se "Kuba opravdano bojala napada. 'Da sam bio na mjestu Kubanaca ili Sovjeta i ja bih tako razmišljao', rekao je". Ono što se tada događalo, uzimajući u obzir ukupni kontekst, nedvojbeno "može poslužiti kao pouka u današnjim krizama", kao što su ustvrdili sudionici skupa koji se u listopadu 2 0 0 2 . osvrnuo na te događaje. I premda je to vrlo vjerojatno bio "najopasniji trenutak u povijesti čovječanstva", nije riječ o jedinom slučaju očijukanja s katastrofom. Šire uzevši, to ni približno nije jedini primjer neočekivanih i nepredvidivih posljedica pribjegavanja sili ili prijetnji silom. A to je samo još jedan od mnogobrojnih razloga zbog kojih mnogi razumni ljudi smatraju da se sili smije pribjeći tek u krajnjoj nuždi, tek nakon što se podastru nepobitni dokazi da se to ne može izbjeći. Ostala upozorenja izravno su se ticala nategnutih američkih odnosa s Europom, još jedna tema skupa kojim je obilježena godišnjica. Raketna kriza ukazuje na neke od mogućih razloga zbog kojih su Europljani oprezni prema američkom političkome vodstvu - u ovom slučaju ne radikalni desničarski nacionalisti, nego pripad91
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
nici liberalnog, multilateralnog dijela političkoga spektra. Sudbina Europe postala je neizvjesna kada su američki predsjednik i njegovi savjetnici odlučili odbaciti ono za što su se pribojavali da će se, ako dođe do javnosti, smatrati "pravednom razmjenom". No Europu se tada držalo u neznanju, a Amerika se prema njoj odnosila s prijezirom. Kennedyjev ExComm "odlučno je odbio svaku pomisao na sudjelovanje saveznika u odlukama koje su mogle dovesti do nuklearne katastrofe u Zapadnoj Europi i u Sjevernoj Americi", piše Frank Costigliola u jednoj od rijetkih rasprava o toj temi. Kennedy je svojem državnom tajniku u privatnome razgovoru rekao da nam se saveznici "moraju pridružiti ili zaostati za nama... Ne možemo prihvatiti veto niti od jedne sile". Iste riječi četrdeset godina poslije ponavljat će Bush i Powell. Američki zapovjednik NATO-vih snaga
proglasio
je pripravnost zračnih snaga
bez
konzultacija s Europom. Kennedyjev najbliskiji suradnik, britanski premijer Harold Macmillan, svojim je suradnicima rekao da Kennedyjevi potezi "prerastaju u rat", ali on "ne može učiniti ništa kako bi ih spriječio"; znao je samo ono što je mogao doznati od Britanske obavještajne službe. Washingtonski pogled na "posebne odnose" SAD-a i Velike Britanije formulirao je jedan Kennedyjev viši savjetnik tijekom jedne interne rasprave na vrhuncu krize: Britanija će se "ponijeti kao naš sluga (pomodan je izraz partner)". McGeorge Bundy predložio je da se kod Europljana nekako pokuša "ostaviti dojam da sudjeluju u svemu... da imaju osjećaj da su upućeni", no samo kako bi ih se ušutkalo. Europljani nisu u stanju problemu pristupati "racionalno i logično" poput onih koji u Americi donose političke odluke, ustvrdio je njegov pomoćnik Robert Komer. Kada bi europski vode otkrili što se događa, dodao je Bundy, mogli bi podignuti " g a l a m u . . . i reći kako oni mogu trpjeti sovjetske [balističke projektile srednjeg dometa], pa zašto onda ne bismo i m i " . A riječ galama označava "neskladnu i neinteligentnu graju", dodaje Costigliola 11 . Mnogi Europljani vjerojatno nisu baš osobito zadovoljni stupnjem važnosti koja se pridaje njihovu opstanku, ma koliko ugledni ame92
OPASNA V R E M E N A
rički komentatori bili uvjereni da je njihova nespremnost da "nam se pridruže" znak "paranoičnog antiamerikanizma", "neupućenosti i pohlepe", te ostalih "kulturalnih nedostataka". U vrijeme održavanja retrospektivne konferencije u Havani u svjetskim medijima dominirala je tema međunarodnog terorizma; jednako tako i tobože nova washingtonska doktrina s m j e n j i v a l a režima. No u njoj je malo toga novo: kubanska raketna kriza bila je izravan rezultat kampanje međunarodnog terorizma kojoj je cilj bila nasilna smjena režima. Povjesničar Thomas Paterson vrlo uvjerljivo zaključuje da su "korijeni krize u listopadu 1962. u velikoj mjeri bili u orkestriranoj američkoj kampanji s ciljem gušenja kubanske revolucije" nasiljem i gospodarskim ratom 1 2 . Bolji uvid u posljedice za današnje stanje steći ćemo kad razmotrimo kako se kriza razvijala i temeljna načela koja su pokretala tu politiku.
M E Đ U N A R O D N I T E R O R I Z A M I SMJENA R E Ž I M A : KUBA Castrove gerilske snage svrgnule su u siječnju 1959. godine vlast diktatora Batiste. U ožujku je Vijeće za nacionalnu sigurnost (NSC) razmatralo načine institucionaliziranja te promjene. U svibnju je CIA počela naoružavati gerilce u unutrašnjosti Kube. "Tijekom zime 1959-1960. došlo je do eskalacije napada zrakoplovima kojima su pod nadzorom CIA-e upravljali kubanski egzilanti bazirani u SAD-u" 1 3 . Ne trebamo ni razmišljati kako bi na takve provokacije reagirale Sjedinjene Države i njihovi saveznici. Kuba, međutim, nije reagirala nasilnim akcijama u Sjedinjenim Državama, u znak odmazde ili odvraćanja od napada. Umjesto toga, pridržavala se procedure propisane međunarodnim pravom. U srpnju 1960. Kuba je zatražila pomoć od Ujedinjenih naroda, podastirući Vijeću sigurnosti iscrpne izvještaje o dvadesetak bombardiranja, pa tako i imena pilota, registarske oznake letjelica, neeksplodirane bombe i ostale konkretne pojedinosti, navodeći i veliku štetu i žrtve te tražeći rješenje sukoba diplomatskim kanalima. Američki veleposlanik u UN-u, Henry Cabot Lodge, reagirao je davanjem "jamstava da Sjedinjene Države nemaju agresivne namjere 93
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
protiv Kube". Četiri mjeseca ranije, u ožujku 1960. godine, njegova je vlada u tajnosti donijela formalnu odluku da svrgne Castrovu vladu, dok su pripreme za invaziju u Zaljevu svinja već bile u poodmakloj fazi 14 . "Washington je zabrinjavala mogućnost da će se Kubanci pokušati braniti. Prvi čovjek CIA-e Allen Dulles stoga je od Britanije zatražio da Kubu ne opskrbljuje oružjem. Njegov je "glavni razlog", izvijestio je britanski veleposlanik vladu u Londonu, "taj što bi Kubanci tada bili prisiljeni zatražiti oružje od Sovjeta ili sovjetskog bloka", a takav bi korak "imao nesagledive posljedice", kako je istaknuo Dulles - dajući Washingtonu priliku da Kubu prikaže kao sigurnosnu prijetnju cijeloj hemisferi, prema scenariju koji je tako lijepo uspio u Gvatemali 15 . Dulles je pritom mislio na činjenicu da je Washington uspješno uništio prvi demokratski eksperiment u Gvatemali - desetogodišnje razdoblje obilježeno nadom i napretkom kojeg su se u Washingtonu užasno pribojavali zbog neviđene narodne potpore o kojoj su svjedočile američke obavještajne službe, te "zornog učinka" socijalnih i gospodarskih mjera na dobrobit velike većine. Kao i obično, Washington se pozvao na opasnost od strane Sovjeta, podupirući to činjenicom da je Gvatemala zatražila oružje od Sovjeta nakon što je SAD zaprijetio napadom i prekinuo ostale kanale opskrbe. Kao rezultat uslijedilo je pedeset godina užasa, još jezovitijeg nasilja nego u vrijeme tiranske vlasti koja je imala američku potporu. Planovi koje su u vezi s Kubom osmislili pripadnici vladajuće umjerene struje nisu se puno razlikovali od zamisli direktora CIA-e Dullesa. Upozorivši predsjednika Kennedyja na "neizbježne političke i diplomatske posljedice" planirane invazije na Kubu koju bi uz američku potporu izvele paravojne jedinice, Arthur Schlesinger predložio je poteze kojima bi se Castra moglo navesti na čin koji može poslužiti kao izlika za napad: "Moguće je osmisliti tajnu operaciju, recimo na Haitiju, koja će Castra možda navesti da na Haiti pošalje nekoliko brodova s ljudstvom, što bi se moglo prikazati kao pokušaj svrgavanja režima na Haitiju... moralna bi pitanja tako ostala zamagljena, a antiameričkoj kampanji od samog bi početka bila 94
OPASNA V R E M E N A
podrezana krila" 1 6 . Pritom se misli na režim zločinačkog diktatora "Papa D o c a " Duvaliera, koji su podupirale Sjedinjene Države (uz određene ograde) te bi stoga pokušaj da se Haićanima pomogne u njegovu svrgavanju bio zločinački čin. Eisenhowerov plan iz 1960. predviđao je svrgavanje Castra i postavljanje režima
"odanijeg istinskim interesima kubanskoga
naroda te prihvatljivijeg SAD-u", kao i potporu "vojnoj operaciji na otoku" i "osposobljavanje odgovarajućih paravojnih snaga izvan Kube". Obavještajne agencije navodile su kako je potpora Castru u narodu velika, no SAD će odrediti "istinske interese kubanskog naroda". Promjenu režima treba provesti "tako da se izbjegne dojam američke intervencije", zbog očekivanih reakcija širom Latinske Amerike i poteškoća oko opravdavanja doktrine na domaćem planu. Do napada u Zaljevu svinja došlo je godinu dana poslije, u travnju 1961., nakon što je na vlast došao J. E Kennedy. Odobrena je u atmosferi "histerije" koja je u Bijeloj kući vladala u vezi s Kubom, potvrdio je poslije, pred Churchovim odborom američkog Senata, Robert McNamara. Na prvom sastanku kabineta, nakon neuspjele invazije, atmosfera je bila "gotovo divljačka", primijetio je Chester Bowles u privatnom
razgovoru:
"Gotovo
mahnito
tražio
se
program
konkretnog djelovanja". Na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost, dva dana poslije, Bowlesu se atmosfera činila "gotovo jednako tako povišenom" te je ostao zatečen "neviđenim pomanjkanjem moralnog integriteta" sudionika. Takvo se raspoloženje odražavalo i u Kennedyjevim javnim istupima: "Uljuljkana, samozadovoljna i sebi okrenuta popustljiva društva nestat će u ruševinama povijesti. Samo snažni... mogu preživjeti", rekao je u obraćanju naciji, određujući ton koji će itekako iskoristiti Reaganova vlast i one nakon njega za svoje terorističke ratove 17 . Kennedy je bio svjestan činjenice da saveznici "drže da nismo posve normalni" kad je riječ o Kubi; taj dojam održao se i do današnjih dana 1 8 . Kennedy je uveo katastrofalan embargo koji je ta malena zemlja, koja je nakon "oslobođenja" od španjolske vlasti šezdeset godina praktički bila američka kolonija, jedva preživljavala 19 . Naredio je i pojača95
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
vanje terorističkog djelovanja: " O d svojeg brata, ministra pravosuđa Roberta Kennedyja, zatražio je da vodi međuagencijsku skupinu, sastavljenu od predstavnika s najviše razine, koja je nadgledala Operaciju Mungos - program paravojnih operacija, gospodarskog rata i sabotaža koji je pokrenut koncem 1961., da bi se Fidela Castra kaznilo "svim užasima ovoga svijeta", ili, prozaičnije rečeno, da bi ga se svrgnulo" 2 0 . Američka teroristička kampanja
"nije bila šala", piše Jorge
Domínguez u osvrtu na nedavno objavljene tajne dokumente o operacijama vođenima za vrijeme Kennedyjeva mandata; materijal koji je "temeljito pročišćen" i "samo vrh ledenjaka", dodaje Piero Gleijeses 21 . Operacija Mungos bila je "središnja točka američke politike prema Kubi od konca 1961. do početka raketne krize 1962. godine", piše Mark White - plan u koji su braća Kennedy s vremenom počela "polagati sve nade". Robert Kennedy izvijestio je CIA-u da je kubanski problem "glavni prioritet vlade Sjedinjenih Država - sve je ostalo sekundarno - i stoga se ne smije štedjeti ni vrijeme, ni trud, ni ljudstvo", da bi se svrgnuo Castrov režim. Šef Operacije Mungos, Edward Lansdale, ponudio je razrađeni plan koji će dovesti do "otvorene pobune i svrgavanja komunističkog režima" u listopadu 1 9 6 2 . godine. U "završnoj verziji" plana navodilo se da će "konačni uspjeh iziskivati odlučnu američku vojnu intervenciju", nakon što joj temelje osiguraju terorističke i subverzivne akcije. Iz toga se može izvući zaključak da je do američke vojne intervencije trebalo doći u listopadu 1962. - u vrijeme izbijanja raketne krize 22 . U veljači 1962. Združeno zapovjedništvo američke vojske odobrilo je plan koji je po ekstremnim ciljevima nadmašio Schlesingerove namjere: upotrijebiti "tajna sredstva... kojima ćemo namamiti ili isprovocirati Castra, ili nekog od njemu potčinjenih, da otvoreno neprijateljski istupi protiv Sjedinjenih Država; riječ je o reakciji koja će poslužiti kao opravdanje SAD-u ne samo da uzvrati nego i da brzo, silovito i odlučno uništi Castra" 2 3 . U ožujku je u vezi s Projektom Kuba Ministarstvo obrane zatražilo od Združenog zapovjedništva da za ministra obrane Roberta McNamaru sastavi memorandum u kojem će navesti "izlike koje bi se mogle smatrati dovoljnim oprav96
OPASNA V R E M E N A
danjem za američku vojnu intervenciju na Kubi". Plan će se provesti ako "se tijekom sljedećih 9-10 mjeseci ne uspije izazvati uvjerljiva unutarnja pobuna", ali prije nego što Kuba uspije s Rusijom uspostaviti odnose, koji bi mogli dovesti do
"izravne umiješanosti
Sovjetskog Saveza." Promišljenim izvođenjem terorističkih akcija trebali bi se izbjeći rizici za počinitelja. Prema planu iz ožujka trebalo je izrežirati "naoko nepovezane događaje tako da prikriju krajnji cilj te stvore potreban dojam o kubanskoj nepromišljenosti i optuže je za ozbiljno ugrožavanje drugih zemalja, kao i Sjedinjenih Država", osiguravajući SAD-u "tobožnji položaj zemlje koja zbog svoje obrambene politike trpi nepravde i [gradeći] u svijetu sliku o Kubi kao prijetnji miru na zapadnoj hemisferi". Medu predloženim mjerama bili su i dizanje u zrak američkog broda u zaljevu Guantanamo radi izazivanja "incidenta koji će u sjećanje prizvati potapanje američkog ratnog broda Maine u havanskoj luci tijekom američko-španjolskog rata", te objavljivanje popisa žrtava u američkim novinama radi "izazivanja korisnog vala nacionalne ogorčenosti", uz prikazivanje rezultata istrage kao "razmjerno čvrstih dokaza da je brod napadnut"; insceniranje "terorističkih akcija kubanskih komunista [na Floridi] pa čak i u Washingtonu"; uporaba sovjetskih zapaljivih bombi pri izazivanju požara u susjednim zemljama; obaranje bespilotne letjelice, uz objavljivanje informacije da je riječ o charteru sa studentima koji su putovali na odmor, te slični genijalni planovi - koji nisu provedeni u djelo ali jasno ukazuju na "mahnitu" i "divljačku" atmosferu koja je prevladavala 24 . Dvadeset trećeg kolovoza predsjednik Kennedy je potpisao Memorandum o nacionaloj sigurnosti broj 181, "naredbu za izazivanje unutarnje pobune nakon koje će uslijediti američka vojna intervencija"; ona će obuhvatiti "značajne američke vojne planove, manevre te razmještanje ljudstva i opreme", koji nikako ne mogu promaknuti Kubi i Rusiji 2 5 . U kolovozu su se pojačali i teroristički napadi, a medu njima je bio i napad iz glisera na jedan kubanski pri97
"HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
obalni hotel "u kojem su se, prema dostupnim informacijama, okupljali sovjetski vojni inženjeri i tehničari, pri čemu je poginulo dvadeset Rusa i Kubanaca"; napadi na britanske i kubanske teretne brodove; kontaminacija pošiljaka šećera; te drugi zločini i sabotaže, koje su najvećim dijelom izvodile organizacije kubanskih egzilanata kojima je omogućeno nesmetano djelovanje na Floridi 26 . Nekoliko tjedana poslije dogodio se "najopasniji trenutak u povijesti svijeta". Terorističke operacije nastavljale su se i tijekom najnapetijih trenutaka raketne krize. Formalno su prekinute 30. listopada, nekoliko dana nakon sporazuma Kennedy-Hruščov, ali su se zatim opet nastavile. Osmog studenoga "ekipa kubanskih sabotera poslana iz Sjedinjenih Država uspješno je dignula u zrak jedan kubanski proizvodni pogon", pri čemu je, prema izvješću kubanske vlade, poginulo 4 0 0 ljudi. Raymond Garthoff piše da "Sovjeti u tom napadu nisu mogli vidjeti ništa drugo nego pokušaj američkog odstupanja od za njih ključnog preostalog pitanja: američkih uvjeravanja da neće napasti Kubu". I ti i ostali potezi još jednom otkrivaju, zaključuje on, "da su opasnosti i rizik za obje strane vjerojatno bili ogromni, a da nije bila isključena ni mogućnost izbijanja katastrofe" 2 7 . Po završetku krize Kennedy je obnovio terorističko djelovanje. Deset dana prije pogibije u atentatu odobrio je CIA-in plan za "operacije razaranja i uništavanja"
koje će provesti snage s
američkom punomoći, napadajući "veliku rafineriju nafte i susjedna skladišta, veliku elektranu, rafinerije šećera, željezničke mostove, lučka postrojenja i dokove te brodove". Castra su trebali ubiti prema planu koji je pokrenut na dan kada je ubijen Kennedy. Plan je opozvan 1965., no "jedan od prvih poteza predsjednika Nixona, kad je došao na vlast 1 9 6 9 . godine, bio je nalog CIA-i da pojača tajno djelovanje protiv Kube" 2 8 . Osobito su važni i zanimljivi stavovi tadašnjih američkih dužnosnika. U osvrtu na nedavno objavljene dokumente o Kennedyjevu razdoblju, Domínguez primjećuje kako se "samo jednom na gotovo tisuću stranica dokumenata pojavljuje nešto što se može smatrati 98
OPASNA V R E M E N A
blagim
moralnim
prigovorom
terorizmu
pod
američkim
patronatom, a iznosi ga jedan američki dužnosnik". Naime, jedan član Vijeća za nacionalnu sigurnost iznio je bojazan da bi to moglo dovesti do ruske reakcije te da su napadi "nasumični i u njima ginu nedužni ljudi... što bi moglo dovesti do negativnog publiciteta u nekim prijateljskim zemljama". Slični stavovi prevladavaju i u internim raspravama, primjerice kada Robert Kennedy upozorava da bi u totalnoj invaziji na Kubu "poginulo užasno mnogo ljudi, a mi ćemo zbog toga pretrpjeti užasne kritike" 2 9 . Teroristička aktivnost nastavila se i pod Nixonom, dosežući vrhunac sredinom sedamdesetih godina, napadima na ribarice, veleposlanstva i kubanska predstavništva u inozemstvu te rušenjem kubanskog zrakoplova, pri čemu je poginulo svih sedamdeset troje putnika. Te i kasnije terorističke operacije pokretane su s američkog teritorija, iako ih je FBI u to vrijeme već smatrao zločinačkim djelovanjem. Takvo se stanje nastavljalo, a američki mediji Castra su osuđivali zbog
održavanja
"oružane
pripravnosti,
unatoč tome što
je
Washington još 1962. obećao da neće napadati Kubu" 3 0 . Obećanie je trebalo biti dovoljno, unatoč svemu što je uslijedilo, a da se pritom i ne spominju ranija obećanja, do tada već obilato potkrijepljena iskustvom o tome koliko im se može vjerovati: dobar je primjer "Lodgeov trenutak", iz srpnja 1960. Na trinaestu godišnjicu raketne krize Kuba je prosvjedovala zbog napada strojnicama na španjolsko-kubanski turistički hotel; odgovornost je preuzela jedna skupina iz Miamija. Bombaški napad koji je izveden 1 9 9 7 . i u kojem je poginuo jedan talijanski turist također je povezan s Miamijem. Počinitelji su bili kriminalci iz Salvadora, pod vodstvom Luisa Posade Carrilesa, a novac su dobivali iz Miamija. Jedan od najzloglasnijih međunarodnih terorista, Posada je pobjegao iz zatvora u Venezueli, gdje se našao zbog podmetanja bombe u kubanski putnički zrakoplov uz pomoć Jorgea Masa Canose, poslovnog čovjeka iz Miamija na čelu Kubansko-američke nacionalne zaklade (CANF), organizacije oslobođene plaćanja poreza. Posada je iz 99
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Venezuele otišao u Salvador, gdje je u vojnoj zračnoj bazi Ilopango pomagao
u
organiziranju
američkih
terorističkih
napada
na
Nikaragvu pod vodstvom Olivera Northa. Posada je podrobno opisao terorističke aktivnosti u kojima je sudjelovao te način njihova financiranja od strane kubanskih egzilanata i CANF-a u Miamiju, siguran da ga FBI neće podvrgnuti istrazi; bio je veteran iz akcije u Zaljevu svinja, a operacije u kojima je sudjelovao šezdesetih godina vodila je CIA. Kada je poslije uz pomoć CIA-e pristupio venezuelanskoj obavještajnoj službi, uspio je Orlandu Boschu, kolegi s kojim je radio za CIA-u a kojeg su u SAD-u osudili za podmetanje bombe na teretni brod koji je plovio prema Kubi, srediti da mu se u Venezueli pridruži i pomogne u organiziranju novih napada na Kubu. Jedan bivši CIA-in dužnosnik, upućen u slučaj podmetanja eksplozivne naprave u kubanski zrakoplov, navodi Posadu i Boscha kao jedine osumnjičenike za taj događaj koji je Bosch branio kao "legitiman ratni čin". Bosch, kojega je većina
smatrala glavnim idejnim začetnikom i organizatorom
obaranja zrakoplova, odgovoran je, prema navodima FBI-a, za još trideset terorističkih zlodjela. Amnestiran je 1989., kad je na vlast došao Bush I., nakon intenzivnog lobiranja Jeba Busha i čelnih ljudi Kubansko-američke zajednice južne Floride, čime je ukinuta odluka Ministarstva pravosuđa, koje je smatralo kako se "ne može izbjeći zaključak da bi javnome interesu nesumnjivo štetilo kada bi Sjedinjene Države pružile utočište Boschu [jer] na sigurnost ove zemlje utječe i njezina sposobnost da na vjerodostojan način potiče druge države da odbijaju pomagati i skrivati teroriste" 3 1 . Kubanske prijedloge za suradnju u razmjeni
obavještajnih
podataka radi onemogućavanja terorističkih napada Washington je odbijao, a ako je neki i prihvaćen Amerikanci su ga iskoristili na sebi svojstven način. "Visoki dužnosnici FBI-a posjetili su 1998. Kubu i sastali se s kubanskim kolegama, od kojih su dobili informacije o terorističkoj organizaciji sa sjedištem u Miamiju: informacije su dijelom prikupili Kubanci infiltrirani u iseljeničke skupine." Tri mjeseca poslije FBI je uhitio Kubance koji su se infiltrirali u tero100
OPASNA V R E M E N A
rističke skupine s bazom u Sjedinjenim Državama. Petorica su osuđena na dugotrajne zatvorske kazne 32 . Izgovor koji se temeljio na pitanjima nacionalne sigurnosti izgubio
je
i
posljednje
tragove
vjerodostojnosti
nakon
raspada
Sovjetskog Saveza 1991., no američke obavještajne službe tek su 1998. službeno izvijestile javnost u zemlji da Kuba više nije prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti. Clintonova vlada, međutim, i dalje je tvrdila da vojnu prijetnju s Kube treba umanjiti tako da postane "zanemariva", ali ne i posve ukloniti. Upravo s takvim obrazloženjem američka obavještajna služba igonorirala je izjavu koju je 1961. dao meksički veleposlanik, odbacujući pokušaj JFK-a da Meksiko uključi u zajedničku akciju protiv Kube, jer će, "ako javno priznamo da Kuba prijeti našoj Meksikanaca umrijeti od
sigurnosti, četrdeset milijuna
smijeha" 3 3 .
Ipak, ako želimo biti pravedni moramo priznati da su projektili stacionirani na Kubi uistinu predstavljali opasnost. U privatnim su razgovorima braća Kennedy izražavala strah da bi prisutnost ruskih raketa na Kubi mogla spriječiti američku invaziju na Venezuelu. Stoga je "Zaljev svinja zapravo bio posljedica ispravne odluke", zaključio je J F K 3 4 . Vlada Busha I. je na nestanak izlike temeljene na pitanju sigurnosti reagirala još jačim pooštravanjem embarga, pod pritiskom Clintona, koji je tijekom predizborne kampanje 1992. godine u desničarenju nadmašio Busha. Gospodarski se rat dodatno zaoštrio 1996. godine, izazivajući konsternaciju čak i medu najbliskijim američkim saveznicima. Sankcije su naišle i na oštre kritike na domaćem planu, budući da su štetile američkim izvoznicima i ulagačima - jedinim žrtvama embarga, kako se na to već uobičajeno gleda u SAD-u; Kubance on nije pogađao. Istraživanja američkih stručnjaka govore drukčije. Analize koje je provela Američka udruga za svjetsko zdravlje zaključuje da je embargo ostavio teške zdravstvene posljedice te da je isključivo zahvaljujući iznimno dobrom sustavu zdravstvene zaštite na Kubi spriječena "humanitarna katastrofa"; ti podaci u SAD-u se praktički nisu ni spominjali 35 . 101
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Embargo je uspješno spriječio čak i nabavu hrane i lijekova. Godine 1999. Clintonova je vlada ublažila sankcije za sve zemlje sa službenog popisa "terorističkih zemalja" osim Kube, koja je izuzeta da bi je se posebno kaznilo. Ipak, Kuba u tom pogledu nije posve usamljen primjer. Nakon što je orkan u kolovozu 1980. poharao karipsko otočje, predsjednik Carter odbio je odobriti pomoć ako se iz programa ne izostavi Grenada. Bila je to kazna za neke poteze reformističke vlade Mauricea Bishopa, no nije navedeno koje. Kada su pogođene zemlje odbile pristati na izostavljanje Grenade, ne shvaćajući kakvu bi to svjetsku prijetnju mogla predstavljati svjetska prijestolnica muškatnog oraščića, Carter je uskratio pomoć svima. Slično tome, kada je Nikaragvu u listopadu 1988. pogodio orkan, izazvavši veliku nestašicu hrane i veliku ekološku štetu, tadašnji washingtonski moćnici uvidjeli su da bi iz te katastrofe mogli izvući korist za svoje terorističko ratovanje, pa su odbili uputiti pomoć, čak i području uz obalu Atlantika koje je održavalo tijesne veze s SAD-om i žestoko se protivilo sandinistima. Jednako su postupili i kada je plimni val s lica zemlje zbrisao nikaragvanska ribarska naselja, zbog čega su u rujnu 1992. poginule ili nestale stotine ljudi. U ovom slučaju nominalno je odobrena pomoć, no uz prikrivenu činjenicu da je, osim "impresivne" svote od 2 5 . 0 0 0 dolara, preostali iznos uzet iz pomoći koja je već prije bila odobrena toj zemlji. Kongres je osim toga dobio jamstva da ti bijedni iznosi neće utjecati na vladinu odluku da se Nikaragvi obustavi preko 100 milijuna dolara pomoći za kaznu što nikaragvanska vlast s američkom potporom nije pokazivala dovoljan stupanj pokornosti 3 6 . Američki gospodarski rat protiv Kube snažno su osudili praktički svi relevantni međunarodni forumi, a protuzakonitim ga je proglasio čak i Pravosudni odbor inače poslušne Organizacije američkih država. Europska unija pozvala je Svjetsku trgovinsku organizaciju da osudi embargo. Clintonova vlada na to je odgovorila tvrdnjom da "Europa pod znak pitanja dovodi 'tridesetogodišnju američku politiku prema Kubi, koja potječe još od Kennedyjeve vlade' a isključivi joj je cilj prisilna promjena vlasti u Havani" 3 7 . Vlada je objavila i 102
OPASNA V R E M E N A
kako W T O nema pravo utjecati na američku sigurnosnu politiku i prisiljavati SAD da mijenja svoje zakone. Washington se nakon toga povukao iz daljnjih rasprava tako da je cijelo pitanje prešlo u sferu akademsko-teoretskih naklapanja.
USPJEŠAN NEPOSLUH Razlozi za međunarodne terorističke napade na Kubu i protuzakonite gospodarske sankcije jasno se navode u internim zapisima. I nikoga ne bi trebalo iznenaditi otkriće da se oni uklapaju u dobro poznati obrazac - poput scenarija kakav se nekoliko godina ranije provodio u Gvatemali. Na temelju samog odabira trenutka jasno je da zabrinutost zbog ruske opasnosti nije mogla biti presudan čimbenik. Planovi za nasilnu promjenu režima bili su pripremljeni i u primjeni još prije prve značajnije povezanosti Kube s Rusijom, a kažnjavanje se još i pojačalo nakon što su se Rusi povukli sa scene. Istina, s vremenom se doista pojavila ruska prijetnja, no i to je prije bila posljedica nego uzrok američkoga terorizma i gospodarskog rata. U srpnju 1961. CIA je upozorila da "velik utjecaj 'kastroizma' nije odraz kubanske moći... Castrov je utjecaj toliko dalekosežan zato što društvene i gospodarske prilike u cijeloj Latinskoj Americi potiču
suprotstavljanje
vladajućim
krugovima
i
zahtjeve
za
radikalnim promjenama", a Castrova je Kuba pritom uzor. Nešto ranije Arthur
Schlesinger je
upravo
izabranom
predsjedniku
Kennedyju predao svoje izvješće o Latinskoj Americi, u kojemu je upozorio na sklonost Latinoamerikanaca prema "Castrovim idejama preuzimanja stvari u vlastite ruke". U tom se izvješću navodila i povezanost s Kremljom: Sovjetski Savez "nikada ne miruje, razmeće se velikim razvojnim zajmovima i predstavlja kao uzor ostvarivanja modernizacije unutar samo jedne generacije". Opasnost širenja "Castrove ideje" osobito je velika, navodi zatim Schlesinger, tamo gdje "raspodjela zemlje i drugih nacionalnih dobara uvelike ide na 103
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ruku vlasničkim slojevima", jer "siromašni i obespravljeni slojevi, potaknuti primjerom kubanske revolucije, sada zahtijevaju pravo na pristojan život". Kennedy se pribojavao da bi Rusi od Kube mogli stvoriti "reprezentativni primjer" razvoja i tako ostvariti dominantan položaj u cijeloj Latinskoj Americi. Početkom 1964. Vijeće za političku strategiju Ministarstva vanjskih poslova dodatno je pojasnilo zabrinutost: "Glavna opasnost koju nam predstavlja Castro... sastoji se u utjecaju koji samo postojanje njegova režima ima na ljevičarske pokrete u mnogim latinskoameričkim zemljama... Kratko i jasno: Castro je izraz uspješnog neposluha i prkošenja SAD-u, negiranja naše cjelokupne politike u ovoj hemisferi tijekom gotovo stotinu pedeset godina" 3 8 . Jednostavno rečeno, piše Thomas Paterson, "Kuba, kao simbol i realnost, prkosi američkoj prevlasti u Latinskoj Americi" 3 9 . Međunarodni terorizam i gospodarski rat, kao sredstva za izazivanje promjene režima, nemaju opravdanje u kubanskim postupcima, nego u "samome postojanju Kube", u "djelotvornom neposluhu", uspješnome prkošenju pravome gospodaru hemisfere. A neposluhom se može opravdavati i nasilnije djelovanje, kao na primjer u Srbiji, što se mirno priznalo poslije; ili u Iraku, što se također priznalo kada su se opravdanja pokazala lažnima. Bijes zbog neposluha ima u američkoj politici dugu povijest. Prije dvije stotine godina Thomas Jefferson ogorčeno je osudio Francusku zbog njena "prkosnog ustrajavanja" da zadrži New Orleans koji je on silno priželjkivao. Jefferson je upozorio kako je "karakter Francuske u stalnom sukobu s našim karakterom koji se, odan miru i stjecanju blagostanja, pridržava uzvišenih načela". Francuski "neposluh [nas primorava] da se vežemo za britansku flotu i naciju", objavio je Jefferson, mijenjajući ranije stavove, koji su priznavali presudnu ulogu Francuske u oslobađanju kolonija od britanske vlasti 40 . Zahvaljujući borbi za oslobođenje, koju je Haiti vodio bez ičije pomoći i uz protivljenje praktički sa svih strana, francuskome je prkosu ubrzo došao kraj, no temeljna američka načela koja su određivala tko je prijatelj a tko neprijatelj ostala su na snazi. 104
OPASNA V R E M E N A
T E M E L J N A NAČELA Načela koja je zorno pokazala raketna kriza objašnjavaju ignoriranje međunarodnog prava. I domaće je zakonodavstvo proglašeno irelevantnim. Odbacivši pravni dokument u kojem se 1961. tvrdilo da se napadom u Zaljevu svinja krše američki zakoni o neutralnosti, ministar pravosuđa Robert Kennedy ustvrdio je da su pripadnici snaga koje imaju američku potporu "domoljubi". Stoga njihove aktivnosti "ne mogu biti primjer kršenja naših zakona o neutralnosti", zakona koji "očito... nisu namijenjeni situacijama kakve se javljaju u današnjem svijetu" 4 1 . Svijet nije 11. rujna iznenada postao toliko neizrecivo opasan da bi to zahtijevalo "nove paradigme" koje poništavaju međunarodno pravo i institucije, a Bijeloj kući daju ovlasti da zanemari vladavinu prava u zemlji. Uspjesi međunarodnog terorizma izostavljeni su iz pročišćene verzije povijesti, ali ih počinitelji s ponosom priznaju. Glasovita Škola dviju Amerika, koja časnike iz Latinske Amerike obučava za izvođenje terorističkih napada, ponosno ističe da je američka vojska pripomogla "porazu teologije oslobođenja" 4 2 , hereze kojoj je crkva u Latinskoj Americi podlegla kada je prigrlila "opciju naklonosti prema siromašnima", pa je zbog skretanja s pravog puta morala pretrpjeti najveće grozote. Na simboličkoj razini, jezovito desetljeće užasa u režiji dvojca Reagan-Bush I. počelo je malo prije nego što su njih dvojica došli na vlast, atentatom na konzervativnog salvadorskog nadbiskupa koji je postao "glasom ušutkanih" - uz slabo prikriveno sudjelovanje sigurnosnih snaga koje su uživale američku potporu; desetljeće je završilo
ubojstvom šestorice isusovačkih
intelektualaca iz Salvadora, kojima su napadači raznijeli glave te ubili njihovu domaćicu i njezinu kći. Napad je izvela elitna bojna naoružana i obučena u Washingtonu, skupina koja je iza sebe već imala bogato iskustvo u krvavim zločinima. 105
HEGEMONIJA ILI O P S T A N A K
Tretman tih događaja u Zapadnoj kulturi pokazuje činjenica da se radovi tih buntovnih svećenika ne čitaju a njihova su imena ostala nepoznata, za razliku od njihovih pandana pod vlašću Kremlja. Na svakog od njih tako je izveden dvostruki atentat: ubijeni su i zaboravljeni. Zapravo su i kao leševi dobili još jedan udarac u lice. Neposredno
nakon tih ubojstava, Vaclav Havel
došao je
u
Washington i održao govor pred oba doma Kongresa, praćen ovacijama zbog pohvala koje je izrekao "braniteljima slobode" - koji su, a to su i on i njegova publika nedvojbeno znali, naoružali i obučili ubojice šestorice vodećih latinskoameričkih intelektualaca, ostavljajući za sobom krvav trag uobičajenih žrtava. Njegove pohvale nama koji smo tako plemeniti i veličanstveni, o čemu govore spomenuta postignuća, zaneseno su prihvatili vodeći liberalni analitičari i komentatori, koji su u tome vidjeli nove znakove da ulazimo u "romantično razdoblje" (Anthony Lewis); divljenjem ih je ispunio Havelov "glas savjesti" koji "tako snažno progovara o uzajamnoj odgovornosti velikih i malih sila" (uredništvo Washington Posta). Ali ne i o odgovornosti SAD-a prema narodu Srednje Amerike, barem ne prema onima koji su preživjeli zločinačko divljanje osamdesetih godina 4 3 . U slučaju Kube "djelotvorni neposluh" izazvao je reakcije koje su svijet dovele na rub uništenja. No to je izuzetak od pravila, jer neposluh je redovito uspješno pobjeđivan, ovim ili onim oblikom nasilja, bez ikakve opasnosti za počinitelje. Jedna od strategija s početka šezdesetih godina bilo je uspostavljanje neonacističkih Država nacionalne sigurnosti, s ciljem "trajnog suzbijanja uočenih prijetnji postojećoj strukturi socioekonomskih povlastica eliminiranjem političkog sudjelovanja brojčane većine", odnosno "pripadnika širokih narodnih slojeva" 4 4 . Taj je potez pokrenuo pravu smrtonosnu lavinu represije i terora širom kontinenta, pošast koja je do Srednje Amerike došla tijekom reaganovske faze tadašnjeg političkog vodstva. A krenula je od vojnog puča u Brazilu, pokrenutog prije atentata na Kennedyja i provedenog ubrzo nakon toga. Washington je surađivao s vojnim snagama koje su svrgnule demokratsku parla106
OPASNA V R E M E N A
mentarnu vlast, u znak priznanja za njihovu "u osnovi demokratsku i proameričku orijentaciju", objasnio je Kennedyjev veleposlanik Lincoln Gordon. I dok su mučitelji i ubojice obavljali svoj posao, Gordon je pohvalio "najodlučniju pobjedu slobode sredinom dvadesetog stoljeća". Ta "demokratska pobuna", kako je Gordon izvijestio Washington, trebala bi pomoći "u obuzdavanju neumjerenih ljevičarskih težnji" bivše umjerene populističke vlade, a "demokratske snage" koje su preuzele vlast trebale bi "stvoriti znatno bolju klimu za privatna ulaganja" 4 5 . Gordonove ocjene prihvatili su i drugi vodeći ljudi vlade predsjednika Kennedyja a potom i Johnsona, iako su već osamdesetih godina, jednako kao i u Čileu u isto to vrijeme, brazilski generali jedva dočekali da uništenu zemlju prepuste u civilne ruke. Unatoč ogromnim komparativnim prednostima "kolosa s juga", generali su Brazil doveli "na razinu slabije razvijenih afričkih i azijskih zemalja, kada je riječ o socijalnim pokazateljima" (pothranjenost, smrtnost dojenčadi itd.), uz nejednakost i patnje kakve se viđaju rijetko gdje u svijetu, ali i velike uspjehe stranih ulagača i povlaštenih slojeva domaćeg stanovništva 46 . Ovakvi obrasci nisu bili ograničeni samo na područja koja je obuhvaćala Monroeova doktrina. Promotrit ćemo samo jedan od mnogobrojnih primjera iz drugih dijelova svijeta: dok je Washington potpomagao "demokratsku pobunu" u Brazilu i nastojao spriječiti pokušaje Kube da "stvar preuzme u vlastite ruke", iskusni dužnosnik Ellsworth Bunker upućen je u Indoneziju radi upoznavanja s tamošnjom
situacijom
koja
je
izazivala
zabrinutost.
On
je
Washington izvijestio da se "Indonezija zarekla da će 'stati na vlastite noge' u razvijanju gospodarstva, bez stranog, a osobito zapadnog
utjecaja".
U
procjeni
objavljenoj
u
rujnu
1965.
Nacionalno vijeće za obavještajnu djelatnost upozorava da će, uspiju li nastojanja indonezijske Komunističke partije, koja je uživala široku podršku, da "osnaži i ujedini indonezijski narod... Indonezija postati utjecajnim primjerom nerazvijenome svijetu, podižući ugled komunističkoj ideji i zadajući udarac utjecaju Zapada". Ta je prijet107
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
nja osujećena nekoliko tjedana poslije, masovnim pokoljem u Indoneziji a potom uspostavljanjem Suhartove diktature. Od pedesetih godina 20. stoljeća strah od neovisnosti i prevelike demokracije načela koja masovnim strankama siromašnih slojeva omogućuju da sudjeluju na izborima - glavni su motiv američkog pribjegavanja subverzijama i nasilju, po uzoru na ono što su činili u Latinskoj Americi 47 . Kubanski su zločini 1975. poprimili još veće razmjere jer se utjecaj te zemlje proširio i na Afriku, služeći kao instrument ruskog pohoda za stjecanje svjetske prevlasti, ustvrdio je Washington. "Uspije li sovjetski neokolonijalizam" u Angoli, grmio je veleposlanik pri UN-u Daniel Patrick Moynihan, "svijet nakon toga više neće biti isti. Europski naftni pravci bit će pod sovjetskim nadzorom, kao i strateški važan južni dio Atlantika, a sljedeći cilj na popisu Kremlja bit će Brazil". I ta je tema vrlo dobro poznata, razlika je samo u podjeli uloga. Bijes Washingtona izazvao je još jedan uspješan primjer kubanskog neposluha. Kada su južnoafričke snage uz američku potporu već zamalo osvojile Angolu, koja je tek bila stekla neovisnost, Kuba je samoinicijativno poslala svoje jedinice, jedva i obavijestivši Rusiju, te odbila napadače. Južnoafrički mediji upozoravali su na "teške udarce koje je pretrpio južnoafrički ponos" i na "poticaj koji je afrički nacionalizam dobio time što se Južna Afrika morala povući" pred crnim kubanskim vojnicima. Vodeće crnačke novine u Južnoj Africi pisale su kako "Crna Afrika odvažno jaše na krijesti vala koji je podignuo uspjeh Kube u Angoli" i "kuša opojno vino nade u ostvarenje sna o 'potpunom oslobođenju'" 4 8 . Obrana Angole bila je jedan od najvećih kubanskih doprinosa oslobađanju Afrike. Koliko je značajan bio taj doprinos nije se znalo prije objavljivanja pionirskog Gleijesesova djela koje iznosi "priču o viziji jedne malene zemlje što prkosi ugnjetavanju od strane velike sile i zahvaljujući iznimnim pojedinačnim primjerima junaštva i žrtvovanja mijenja sliku kontinenta" 4 9 . Gleijeses primjećuje kako je "Kissinger dao sve od sebe ne bi li ugušio jedini pokret koji je pružao kakvu-takvu nadu u budućnost 108
OPASNA V R E M E N A
Angole", MPLA. I premda MPLA snosi "veliku odgovornost za patnje i nedaće u svojoj zemlji" do kojih će doći tijekom kasnijih godina, na "nezdravu ovisnost o sovjetskome bloku natjeralo ih je upravo nesmiljeno neprijateljsko držanje Sjedinjenih Država, koje su osamdesetih godina poticale Južnu Afriku na poduzimanje razornih ' vojnih napada na Angolu" 5 0 . Nebrojene terorističke kampanje i gospodarski ratovi radi savladavanja "djelotvornog neposluha" i "ljevičarskih ekstremista" koji su prihvatili "filozofiju novog nacionalizma", a možda čak i utjecaj teologije oslobođenja - od kojih je ovdje radi ilustracije naveden tek malen dio - smatraju se nebitnima, ili čak neprijeporno legitimnima, jednako kao i njihove teške posljedice. U skladu s time, jedva da se spominju u opsežnoj suvremenoj literaturi i javnim raspravama o međunarodnome terorizmu i tobože novoj washingtonskoj doktrini "promjene režima". Ako se baš nikako ne mogu zaobići, preko njih se prelazi uz pomoć utješnih eufemizama. Povremena usputna spominjanja govore nam da se na Kubi nije dogodilo ništa više od obične "akcije destabilizacije poznate pod nazivom Operacija Mungos". Na sreću, "raspadom Sovjetskog Saveza ljevičarski je terorizam praktički iščeznuo. Sjeverna Koreja i Kuba više ne promiču kaos marljivo kao nekada" 5 1 . Kuba ima istaknuto mjesto u akademskim radovima o terorizmu, ali najčešće kao osumnjičenik, a ne kao žrtva 52 . Međunarodni terorizam koji je dvojac Reagan-Bush provodio u Nikaragvi i u drugim dijelovima svijeta ne postoji, ili se u najgorem slučaju može pripisati nepažnji ili nekom drugom opravdanom otklonu od misije koju je Providnost dodijelila vodama "idealističkog novog svijeta koji se svim silama trudi okončati nehumanost". A ustrajavanje na standardnim metodama funkcioniranja i nakon završetka hladnog rata jednostavno se ne priznaje ili mu se ne pridaje važnost. U svakom slučaju ostaje temeljno načelo: zlodjela čine drugi; mi smo krivi samo za nenamjerne pogreške i previde. Za budućnost je od najveće moguće važnosti činjenica da se u zemlji koja ima prevlast u svijetu čak i najveći zločini lako zaboravljaju. Najbolji primjer za to jesu ratovi u Indokini. Nakon godina i 109
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
godina
nesmiljenog razaranja
i
nasilja,
velik
dio američkog
stanovništva načelno se počeo protiviti ratu. Međutim, u obrazovanim elitnim krugovima prigovori su se, što je krajnje tipično, svodili na usko područje troškova i neuspjeha. Možemo priznati da je bilo određenih propusta u našim općenito hvalevrijednim nastojanjima, a to se osobito odnosi na My Lai. "Kada se Amerikanci s tugom, čak i stidom, osvrću na Vijetnam, zapravo misle na užase poput masakra u My Laiju", piše Jean Bethke Elshtain, a to je jedini primjer iz Vijetnama u njezinu žestokom napadu na tuđe zločine. My Lai je vrlo prikladan, jer je za masakr moguće okriviti polupismene pripadnike pješaštva koji su samo pokušavali preživjeti užasne uvjete na terenu, za razliku od, primjerice, operacije Wheeler Wallawa, u odnosu na koju je My Lai bio tek usputna akcija, jedna od mnogobrojnih operacija masovnih pokolja nakon ofenzive Tet koju su planirali časni i ugledni ljudi poput nas, pa stoga nema mjesta "stidu", čak ni "tuzi" zbog tih stravičnih zločina 5 3 . Kuba je na službeni popis terorističkih zemalja uvrštena 1982., zamijenivši Irak, koji je s popisa izbrisan kako bi se Saddamu Husseinu omogućilo primanje američke pomoći.
MEĐUNARODNI TERORIZAM I P R O M J E N E R E Ž I M A : NIKARAGVA Vrlo je poučan uvid u još jednu međunarodnu terorističku kampanju koja je za cilj imala svladavanje "djelotvornog neposluha": teroristički rat protiv Nikaragve. Taj slučaj služi kao izvrstan primjer upravo zbog razmjera terorističkih djelovanja poduzetih radi promjene režima, zbog uloge sadašnje washingtonske garniture u njihovu provođenju i načina na koji su se unutar intelektualne kulture prikazivala dok su trajala i preoblikovala iz povijesne perspektive. Taj slučaj ima dodatnu važnost jer je krajnje nekontroverzan, s obzirom na sud najviših međunarodnih tijela; tj. neprijeporan je za one koji makar i u najmanjoj mjeri drže do ljudskih prava i načela međunarodnoga prava. A obuhvatnost te kategorije može se odredi110
OPASNA V R E M E N A
ti vrlo jednostavno: dovoljno je ispitati koliko se često razgovara o tim elementarnim pitanjima, koliko se često uopće spominju u uglednim krugovima na Zapadu, osobito nakon što je 11. rujna iznova proglašen "rat protiv terorizma". Već iz rezultata samog tog ispitivanja moguće je izvući određene zaključke u vezi s budućnošću, a oni nisu nimalo vedri. Napad na Nikaragvu bio je jedan od najvažnijih prioriteta rata protiv terorizma koji je dolaskom na vlast 1981. pokrenula Reaganova vlada, prvenstveno ciljajući na "terorizam pod državnim okriljem". Nikaragva je bila iznimno opasan prijenosnik te bolesti jer je bila tako blizu domaćem terenu: "rak-rana i to ovdje, na našem kontinentu", izjavio je pred Kongresom državni tajnik George Shultz, otvoreno ponavljajući ciljeve Hitlerova Mein Kampfa54. Nikaragvu je naoružavao Sovjetski Savez, koji je ondje stvorio "sigurno utočište za teroriste i subverzivce na samo dva dana vožnje od Harlingena u Teksasu", upozorio je predsjednik - " t o je bodež uperen u samo srce Teksasa", da parafraziramo jednog njegovog slavnog prethodnika. Ta bi "druga Kuba" mogla postati "lansirna rampa za revolucije posvuda u svijetu, prvenstveno u Latinskoj Americi", a potom i još tko zna gdje. "Nikaragvanski komunisti zaprijetili su da će revoluciju prenijeti u same Sjedinjene Države." Ubrzo bismo "na pragu Amerike mogli vidjeti i sovjetske vojne baze", što bi "sa strateškog stajališta bila prava katastrofa". Unatoč tome što se našao oči u oči s prijetnjom tako velike sile, predsjednik je u obraćanju novinarima hrabro izjavio: "Neću odustati. Sjećam se čovjeka po imenu Winston Churchill koji je rekao: 'Nikada ne popuštaj. Nikada, nikada, nikada'. I stoga nećemo popustiti" 5 5 . Reagan je stanje nacionalne pripravnosti proglasio jer su "politika i postupci nikaragvanske vlade neuobičajena i iznimna opasnost za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku Sjedinjenih Država". Objašnjavajući bombardiranje Libije 1 9 8 6 . godine Reagan je objavio da je "onaj luđak Gadafi" slao oružje i stručnjake u Nikaragvu " k a k o bi svoj rat prenio u Sjedinjene Države", u sklopu programa kojim je htio "Ameriku protjerati iz svijeta". Osobito opasna bila 111
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
je nikaragvanska "revolucija bez granica", čime se u Americi stalno mahalo, iako je odmah razotkriveno da je riječ o iskrivljavanju činjenica. Izvor je bio govor sandinističkog vode Tomása Borgea, koji je objasnio kako se Nikaragva nada da će se uspješno razvijati i poslužiti kao uzor drugima, koji će morati odabrati vlastiti put. Reaganovska "javna diplomacija" taj je govor izobličila prikazujući ga kao plan za osvajanje svijeta, što su mediji vjerno prenosili 56 . Stvarni
sadržaj
dokumenta
podvrgnutog manipulaciji
State
Departmenta zapravo je zanimljiviji od bedastoća političkog vodstva koje se potrudilo postaviti nove rekorde u apsurdnim i lažnim optužbama. Borgeove su riječi vjerojatno doista užasnule Reaganove stratege. Oni su jasno uviđali da se stvarna opasnost sastoji u uspješnome razvoju koji bi mogao "zaraziti druge", obnavljajući opasnost od ugušenog gvatemalskog eksperimenta s demokracijom i društvenim reformama, kubanskog
"djelotvornog neposluha"
i
mnogih drugih primjera, sve do u prošlost, kada je američka revolucija užasnula austrijskog cara i Metternicha. Tu je opasnost za potrebe Javne diplomacije trebalo prikazati drukčije, u svjetlu agresije i terorističke prijetnje. U skladu s tom misijom državni tajnik Shultz upozorio da je "terorizam rat protiv običnih građana". Dok je izgovarao te riječi, američki zrakoplovi bombardirali su Libiju i ubijali na desetke običnih građana. Bio je to prvi teroristički napad u povijesti planiran tako da se vremenski uklopi u raspored programa američke televizije, pokrenut točno u vrijeme najgledanijih večernjih vijesti, što nikako nije zanemariv pothvat, ako se u obzir uzmu sve logističke poteškoće. Shultz je osobito upozorio na nikaragvanski " t u m o r " , najavljujući da ga moramo "izrezati". I to ne blagim i obzirnim sredstvima: "Pregovori su eufemizam za kapitulaciju ako se nad pregovarački stol ne nadvije sjena moći", docirao je Shultz, osuđujući sve koji zagovaraju "utopijska, legalistička sredstva poput vanjskog posredništva, Ujedinjenih naroda i Svjetskog suda, zanemarujući pritom element jednadžbe koji se zove sila" 5 7 . 112
OPASNA V R E M E N A
Washington je nasilno onemogućavao takva utopijska sredstva, počevši s nastojanjima predsjednika srednjoameričkih država da početkom osamdesetih pregovorima ostvare mir u cijeloj regiji. Washington je nastavio "izrezivati tumor" nasilnim metodama i u tome je, nimalo iznenađujuće s obzirom na širok izbor sredstava, bilježio velik
uspjeh. Vodeći stručnjak za povijest Nikaragve,
Thomas Walker, ističe da je nakon nekoliko godina terorističkog rata koji je vodio Washington poništen značajan gospodarski rast i društveni napredak koji su uslijedili nakon svrgavanja američkog štićenika, diktatora Somoze, dovodeći krajnje ranjivo gospodarstvo na rub katastrofe, tako da se zemlja na koncu, u vrijeme kada je američka vlada ostvarila postavljene ciljeve, našla u "nezavidnome položaju najsiromašnije države zapadne hemisfere". Jedan od elemenata američkog trijumfa, navodi dalje Walker, bio je broj smrtno stradalih žrtava, koji bi prikazan u američkim razmjerima, u odnosu na
broj
stanovnika,
iznosio
2.250.000
mrtvih.
Dužnosnik
Reaganova State Departmenta, povjesničar Thomas Carothers, primjećuje da je broj poginulih u Nikaragvi "u odnosu na ukupan broj stanovnika bio znatno veći od broja poginulih Amerikanaca u američkom Građanskome ratu i svim ratovima u dvadesetom stolje-
ću
zajedno"58. Uništavanje Nikaragve bilo je itekako važna zadaća. Napredak
koji je ta zemlja ostvarila početkom osamdesetih godina Svjetska banka i druga međunarodna tijela hvalili su kao "izniman" uspjeh koji "postavlja čvrste temelje za dugoročan društveno-gospodarski razvoj" (Interamerička razvojna banka). Na zdravstvenome planu zemlja je zabilježila "jedan od najvećih uspjeha u smanjenju smrtnosti djece medu zemljama u razvoju" (UNICEF, 1986.). Tumor kojeg su se pribojavali reaganovci bio je ozbiljan i opasan: "izvanredna" transformacija koja se odvijala u Nikaragvi može metastazirati i prerasti u "revoluciju bez granica", upravo u onom smislu u kojem je Borge to i izrekao, a što je onda izokrenuto u propagandne svrhe. S washingtonskog stajališta stoga je u najmanju ruku bilo logično uništiti "virus" prije nego što "zarazi druge", a te druge je, pak, potrebno "cijepiti" nasiljem i represijom 59 . 113
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Kao ni Kuba, niti Nikaragva na teroristički napad nije reagirala bombaškim napadima u Sjedinjenim Državama, pokušajima atentata na političke vode i sličnim metodama, koje, izvješćuju nas svečano, zadovoljavaju najviše standarde kada ih provode naši vode. Umjesto toga za pomoć se obratila Svjetskome sudu. Odvjetničku ekipu predvodio je istaknuti profesor prava sa sveučilišta Harvard, Abram Chayes. U očekivanju da će se SAD pridržavati odluke suda, ekipa je sudu optužbu izložila u vrlo uskim granicama, ograničivši se na terorističke djelatnosti kojima argumentacija i nije bila potrebna, jer je u vezi s njima postojalo priznanje: to se osobito odnosilo na miniranje nikaragvanskih luka 6 0 . Godine 1 9 8 6 . sud je presudio u korist Nikaragve, odbacivši tvrdnje američke vlade i osuđujući Washington za
"protuzakonitu
uporabu sile" - laičkim jezikom: međunarodni terorizam. Odluka suda nadišla je usko postavljene nikaragvanske optužbe. Ponavljajući snažnijim riječima ranije odluke, sud je zaključio da je svaki oblik intervencije "zabranjen" ako se kosi sa suverenim pravom na "izbor političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog sustava te formuliranje politike". Intervencija je "neopravdana i protuzakonita kada se tom izboru suprotstavlja metodama prisile". Odluka se odnosi i na mnoge druge slučajeve. Sud je pritom eksplicitno definirao i
"humanitarnu p o m o ć " , presuđujući kako je cjelokupna
američka pomoć contrasima vojnog karaktera, pa je tako protuzakonita. Prema zaključcima suda, i američki gospodarski rat čin je kršenja postojećih sporazuma, dakle također protuzakonit 61 . Odluka suda gotovo i nije imala zamjetan učinak. Urednici New York Timesa osudili su Svjetski sud kao "neprijateljski forum, koji je stoga, baš kao i UN, irelevantan. Pravni autoriteti poznati po obrani svjetskog poretka odbacili su odluku na temelju tvrdnje da je Americi "potrebna sloboda da može braniti slobodu" (Thomas Franck), kao što je to činila razarajući Nikaragvu i još velik dio Srednje Amerike. Drugi su optužili sud za "bliske veze sa Sovjetskim Savezom" (Robert Leiken, Washington Post), na što zapravo i ne treba trošiti riječi. Daljnja pomoć contrasima bez iznimke se karak114
OPASNA V R E M E N A
terizirala
kao
"humanitarna", protivno
eksplicitnom sudskom
rješenju. Kongres je odmah odobrio još 100 milijuna dolara za pojačavanje onoga što je sud osudio kao "protuzakonitu uporabu sile". Washington je nastavio potkopavati "utopijska i legalistička sredstva", sve dok na koncu silom nije ostvario cilj. Svjetski sud nadalje je odredio da SAD treba platiti odštetu, a Nikaragva je zatražila procjenu štete međunarodnom arbitražom. Sve procjene kretale su se u rasponu od sedamnaest do osamnaest milijardi dolara. Zahtjev za plaćanje odštete je dakako odbačen kao krajnje besmislen, iako se, za svaki slučaj, nakon što su Sjedinjene Države ponovno uspostavile nadzor, nikaragvanska vlada našla pod velikim pritiskom da odustane od potraživanja koja je odredio sud. Što je najzanimljivije, Irak je pojedincima i tvrtkama na ime nadoknade za napad na Kuvajt isplatio upravo sedamnaest milijardi dolara. Broj poginulih u tom osvajanju približno odgovara broju poginulih u američkome zauzimanju Paname, do kojeg je došlo nekoliko mjeseci ranije (stotine ili tisuće, ovisno o procjenama) gotovo zanemariv broj u odnosu na broj poginulih u Nikaragvi i možda oko pet posto u odnosu na broj poginulih tijekom izraelske invazije na Libanon 1982. godine koja se odvijala uz američku potporu. U takvim slučajevima, dakako, na odštetu se i ne pomišlja. Kada je riječ o odšteti, vrijedi povući paralelu i s Vijetnamom. I u ovom pitanju se, kao i uvijek, stavovi razlikuju u rasponu od miroljubivih do ratobornih. U krajnje miroljubivome dijelu spektra predsjednik Carter uvjeravao je Amerikance da Vijetnamu ne dugujemo ništa i da nemamo obavezu dodjeljivanja pomoći jer je "razaranje bilo obostrano". Drugi su smatrali da ne bismo trebali biti toliko popustljivi. Zauzimajući umjereni stav, na pola puta između zagovornika pomirljive i ratoborne pozicije, predsjednik Bush I. izjavio je da je bila riječ o "ogorčenome sukobu, no Hanoi danas zna da samo tražimo odgovore, bez prijetnje odmazdom zbog prošlosti". Zločini koje su Vijetnamci počinili protiv nas nikada se ne mogu zaboraviti, ali "možemo početi pisati posljednje poglavlje Vijetnamskoga rata" ako se Vijetnam dovoljno ozbiljno posveti pitanju nestalih - jedinom 115
HEGEMONIJA I L I O P S T A N A K
moralnom pitanju preostalom nakon invazije u kojoj su poginuli milijuni ljudi i u kojem su stravično razorene tri zemlje, uz nepoznat broj onih koji i dalje ginu od neeksplodiranih naprava i umiru od posljedica masovnog napada kemijskim oružjem na Južni Vijetnam; Sjeverni je nekako izbjegao taj užas. Pritom se u članku na naslovnici New York Timesa govori o tome kako Japan ponovno izbjegava "nedvosmisleno" prihvatiti krivnju za "ratne zločine" 6 2 . S obzirom na činjenicu da su napadači bili žrtve, Vijetnamci trebaju isplatiti odštetu. Vijetnam je stoga SAD-u morao platiti ogroman dug što ga je nagomilala vlada u Saigonu koju je SAD postavio kao svoju produženu ruku u ratovima u Indokini, kojima je glavna meta bio Južni Vijetnam. Clinton je, međutim, plemenito i velikodušno zagovarao plan po kojem bi se Vijetnamu dopustilo da dio sredstava koja duguje SAD-u upotrijebi u obrazovne svrhe 63 . Clintonov je plan načinjen po uzoru na plan iz 1908. godine kojim je Kini vraćen dio odštete koju je morala platiti zbog pobune protiv stranih gospodara (Boksački ustanak). Postoje i raniji primjeri. Kada se Haiti 1804. oslobodio francuske vlasti civilizirana je javnost ostala šokirana i u strahu da bi se virus slobode mogao proširiti iz "prve slobodne zemlje slobodnih ljudi" 6 4 . Iz posve očitih razloga, opasnost je bila osobito velika u Sjedinjenim Državama, koje su predvodile pokušaj izolacije odmetnute države, popuštajući tek 1862., kada su se tražila odredišta za oslobođene robove (iste godine priznata je i Liberija). Na ime kazne za zločin oslobađanja, Haiti je 1 8 2 5 . Francuskoj morao platiti veliku odštetu koja je jamčila francusku prevlast i koja je katastrofalno djelovala na to društvo što ga je Francuska uništila tijekom oslobodilačkog rata njezine najbogatije kolonije 6 5 . Godine 1779., pola stoljeća prije nego što je Francuska kaznila Haiti zbog uspješnog otpora, George Washington naumio je pokoriti naprednu civilizaciju Irokeza. Cilj mu je bio "iskorijeniti ih s njihovog teritorija", naveo je u pismu Lafayetteu, poslanome četvrtog srpnja, te proširiti američke granice na zapad, prema Mississippiju; zauzimanje Kanade onemogućile su britanske snage. "Razaratelj 116
OPASNA VREMENA
gradova", kako su Washingtona zvali pripadnici autohtonih naroda, zadaću je uspješno ispunio. Irokeze su vlasti potom izvijestile da će morati osigurati naknadu zbog izdajničkog otpora osloboditeljima. Jedan drugi Clinton, u to vrijeme guverner New Yorka, poraženim je plemenima rekao da je, "s obzirom na naše gubitke, nastale dugove, te naše nekadašnje prijateljstvo, razborito da nam odstupite dio svoje zemlje i tako nam pomognete u obnovi i namirenju". Budući da baš i nisu imali izbora, Irokezi su prepustili zemlju i ubrzo ustanovili da je savezna država New York odmah počela kršiti svečano potpisana obećanja i odredbe Ugovora o konfederaciji i zauzela veći dio preostalog teritorija, služeći se prijetnjama, prijevarama i lukavstvima. Jedan mladi američki vojnik poslije je kući pisao: "Osjećam strašnu krivnju jer sam palio kolibe, domove spokojnih ljudi,
dok nismo poharali sve, dok posvuda nismo
donijeli pustoš", no cilj je možda bio plemenit: " N a prvi pogled cilj nam je uništavati, no možda je manje jasno da mi ratni pljačkaši zapravo nesvjesno sijemo sjeme Carstva" 6 6 . Nakon što se SAD odbio prikloniti odlukama Međunarodnog suda, Nikaragva je - i dalje se kloneći odmazde ili prijetnje nasiljem - svoj slučaj iznijela pred Vijećem sigurnosti, koje je podržalo odluke suda i pozvalo sve zemlje da se pridržavaju odredaba međunarodnoga prava. Sjedinjene Države uložile su veto na rezoluciju. Nikaragva se zatim obratila Općoj skupštini, koja je donijela sličnu rezoluciju. Usprotivili su joj se jedino SAD, Izrael i Salvador; sljedeće godine donijeta je još jedna slična rezolucija, a protiv nje su glasah SAD i Izrael. O svemu tome mediji su uglavnom šutjeli tako da je to pitanje jednostavno izbrisano iz povijesti. Washington je na odluke Međunarodnog suda i Vijeća sigurnosti reagirao eskalacijom terorističkih napada, izdajući pritom službene naredbe svojim snagama da se "usmjere na meke ciljeve" i da izbjegavaju nikaragvansku vojsku 6 7 . Glasnogovornik State Departmenta, Charles Redman, odobrio je i opravdao nove i još ekstremnije terorističke planove izjavom koja bi "služila na čast i Ministarstvu istine Georgea Orwella", ustvrdio je Americas Watch (koji djeluje u sklopu 117
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Human Rigths Watcha), dodajući kako bi Redmanovo poimanje "legitimnog cilja" moglo poslužiti i kao opravdanje za terorističke napade na izraelske kibuce - uostalom čak i na američke civilne ciljeve. Urednik časopisa New Republic, Michael Kinsley, kritizirao je međunarodne organizacije za ljudska prava da se previše uzbuđuju što State Department opravdava terorističke napade na "meke ciljeve". Umjesto toga trebali bismo se prikloniti "trezvenoj politici [koja će proći] test analize cijene i koristi", predlaže on, analize "količine krvi i patnji koje se ulažu i izgleda da se kao rezultat pojavi demokracija" - "demokracija" kako je shvaća američka elita, ilustrirajući to vrlo jasno na primjeru Nikaragve. Podrazumijeva se samo po sebi da je njihovo pravo provoditi takve analize i upuštati se u takve projekte ako zadovolje kriterije koje su sami postavili 68 . A ovaj je slučaj zadovoljio sve njihove kriterije. Godine 1990., "pod 'neposrednom prijetnjom oružjem', [kao što] su jasno vidjeli mnogi nepristrani promatrači" (Walker), Nikaragvanci su popustili i na izborima zemlju prepustili kandidatu koji je imao američku potporu. Američka elita slavila je pobjedu, ushićena novom "romantičnom erom". Ugledni komentatori gorljivo su hvalili uspjeh metoda upotrijebljenih u "upropaštavanju gospodarstva i vođenju dugotrajnog
i
smrtonosnog
rata
uz
američku
potporu,
sve
dok
stanovništvo, dovedeno na rub izdržljivosti, samo ne svrgne neželjenu vlast", pri čemu su naši troškovi "minimalni", a žrtvama preostaju "uništeni mostovi, razorene elektrane i upropaštene farme", pa američki kandidat stječe presudnu prednost jer želi okončati "daljnje osiromašenje nikaragvanskog naroda" (Time). Stoga smo "ujedinjeni u radosti" zbog ovakvog ishoda, ponosni na "pobjedu američkog fair-playa", govorili su naslovi u New York Timesu. Službena politika napadanja mekih ciljeva oslanjala se na američki nadzor nad nikaragvanskim nebom i sofisticiranu komunikacijsku opremu za terorističke snage koje su napadale iz američkih baza u Hondurasu. Reaganova vlada iskušala je tehniku koju je CIA-in ravnatelj Allen Dulles pohvalio u Gvatemali i pre118
OPASNA V R E M E N A
poručio za Kubu: učiniti pritisak na saveznike da odbiju zahtjeve za vojnu pomoć kako bi se Nikaragva obratila Rusima, pa će je se moći prikazati kao produljenu ruku zavjere
pod
pokroviteljstvom
Kremlja, kojoj je cilj da nas uništi. Nikaragvanska vlada, međutim, nije zagrizla. Reaganov propagandni stroj stoga je počeo izmišljati senzacionalne priče o sovjetskim MIG-ovima koji SAD-u prijete iz nikaragvanskih baza. A to nije neobično; od velikih sustava moći čovjek i očekuje da se bave lažima i prijevarama. No još više nam otkrivaju reakcije na njih. Pripadnici ratoborne struje tražili su bombardiranje Nikaragve kao kaznu za taj novi prijestup. Umjerenija struja bila je opreznija, dovodeći u pitanje pouzdanost tvrdnji, ali je i govorila da ćemo, ako su istinite, ipak morati bombardirati Nikaragvu, jer bi zrakoplovi "mogli djelovati protiv SAD-a" (senator Paul Tsongas). Američka sigurnost bit će ugrožena ako nikaragvansko zrakoplovstvo za obranu svog zračnog prostora nabavi nekoliko zastarjelih MIG-ova iz pedesetih godina. Za razliku od toga, sigurnost Nikaragve nije bila ugrožena kada su snage s američkom potporom napadale nebranjene civilne ciljeve, pri čemu su ih navodili američki zrakoplovi s potpunim nadzorom nad zračnim prostorom te zemlje. Još jedan primjer "logične nelogičnosti". Gotovo je nezamislivo da bi Nikaragva mogla imati pravo braniti vlastiti zračni prostor od američkih terorističkih napada. Ta pomisao praktički nigdje nije izražena - što je i razumljivo, s obzirom na načelo da su američke akcije defanzivne po definiciji, tako da se svaka reakcija na njih smatra agresijom, slično kao "unutarnja agresija" Južnih Vijetnamaca u Južnome Vijetnamu, kada su "iznutra" napadali američke branitelje, prema retorici Kennedyjevih liberala. Nakon
ponovnog uspostavljanja
demokracije
u washington-
skome stilu i uvođenja s time usklađenih ekonomskih metoda, zemlja je još dublje utonula u političku i društveno-ekonomsku propast, a zanimanje američke javnosti je posve popustilo. Deset godina nakon što je SAD ponovno uspostavio nadzor nad zemljom, pola radno aktivnog stanovništva već je bilo napustilo Nikaragvu; "neri119
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
jetko su to bili najodvažniji, najsposobniji i najodlučniji ljudi", koji su se iselili ili kao legalni ili kao ilegalni radnici. Sredstva koja oni šalju kući, a procjenjuje se da je riječ o osam stotina milijuna dolara na godinu, "još jedina sprečavaju društvene pobune nesagledivih posljedica", navodi se u glasniku Isusovačkog sveučilišta. Prema procjenama iz istog izvora, "bruto-nacionalni proizvod Nikaragve morao bi sljedećih pedeset godina rasti po stopi od pet posto godišnje da bi se ponovno dosegnula razina proizvodnje iz 1978., prije nego što je našu povijesnu nerazvijenost do krajnosti doveo američkim sredstvima financiran rat radi gušenja revolucije", pustoš koju je za sobom ostavila "globalizacija" te "korupcija neviđenih razmjera" svih vlada s američkom potporom nakon 1990. godine. Taj broj časopisa pojavio se upravo u vrijeme kada su Sjedinjene Države pretrpjele prvi međunarodni teroristički napad na domaćem tlu 6 9 . Još
jednu dojmljivu ilustraciju dominantnih stavova
prema
terorizmu predstavlja upozorenje koje su dužnosnici Bushove vlade objavili dva mjeseca poslije: Nikaragvu će sustići kazna ako na izborima u studenome 2 0 0 2 . pobijede političke snage, (FSLN), koje su se usudile oduprijeti američkome napadu i tako pokazale da "ne dijele vrijednosti svjetske zajednice". Washington "ne može zaboraviti da je Nikaragva" osamdesetih godina "postala utočištem za nasilne političke ekstremiste". Ta je tvrdnja barem dijelom točna; Managua
je
uistinu služila
kao
utočište, no
utočište socijal-
demokratskim političkim vodama, pjesnicima i piscima, istaknutim vjerskim ličnostima, aktivistima organizacija za ljudska prava i ostalima koji su bježali od streljačkih vodova i službenih sigurnosnih snaga terorističkih državnih sustava koje je postavio i financirao Washington, kao što je Pariz tridesetih godina 2 0 . stoljeća postao utočištem onima koji su bježali od fašizma i staljinizma. Na [to utočište] "svakodnevno nas podsjeća trajna nazočnost nekih pripadnika vodstva FSLN-a... koji su počinili te opačine", upozorio je State Department nikaragvanske glasače. "S obzirom na njihovu prošlost, zašto bismo im trebali vjerovati kada tvrde da su se promijenili? 120
OPASNA V R E M E N A
...Uvjereni smo da će narod Nikaragve promisliti o značajkama i prošlosti kandidata i donijeti mudru odluku" 7 0 . Narod Nikaragve zapravo i nije trebalo upozoravati. Izvukli su dovoljno pouka iz prošlosti: ne budu li poslušni i izaberu li pogrešnu vladu kao 1984., na izborima koje SAD nije htio priznati jer nije mogao utjecati na ishod (pa su izbrisani iz povijesti) 71 , Nikaragva će ponovno ući u krug zemalja koje se optužuje da pomažu terorizam, a iz toga će proisteći nimalo zanemarive kazne. Navodeći cinična upozorenja Washingtona, urednici Envía primijetili su da se "s velikom sigurnošću može predvidjeti da će se oni koji su se latili oružja u vrijeme kada je [američki] državni terorizam ubijao, mučio, vršio progone i sprečavao svako političko djelovanje sada ponovno naći u kategoriji terorista". "Nezamisliva i neviđena tragedija koja se dogodila 11. rujna nedvojbeno je nalikovala na smak svijeta... u zemlji koju je pogodila", navodi se dalje u istom uvodniku. Ali "Nikaragva smak svijeta proživljava gotovo svakodnevno [nakon] razaranja kojima se američka vlada višekratno osvećivala ovoj zemlji i njezinom narodu". Strašni događaji 11. rujna mogu se opisivati kao "Armagedon", no stanovnici Nikaragve pamte kako je njihova zemlja "proživljavala vlastiti Armagedon, bolno i dugo [pod američkim napadima], a sada je i preko grla u stravičnim posljedicama tih događaja", postavši drugom najsiromašnijom
zemljom
na
zapadnoj
hemisferi
(nakon
Haitija),
nadmećući se za tu titulu s Gvatemalom, a istodobno držeći vjerojatno svjetski rekord u koncentraciji bogatstva 72 . Pobjednici su sve te činjenice izbrisali na već dobro poznat način. Nikaragva i Salvador pamte se kao "razmjerno uspješni projekti upravo onakvi kakvi nam nedostaju na Bliskom istoku", a tamo će stanje popraviti novi rat za "demokratizaciju" 7 3 . Među izjavama i napisima vodećih komentatora bilo bi vrlo teško pronaći makar i jednu riječ koja bi dala naslutiti da bi dosadašnje sudjelovanje sadašnje Bushove vlade u međunarodnim terorističkim aktivnostima moglo imati ikakve veze s "ratom protiv terorizma" proglašenim iznova 11. rujna. Među vodećim ličnostima ponovno proglašenog 121
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
rata jest i John Negroponte, veleposlanik u Hondurasu - glavnoj bazi za terorističke napade na Nikaragvu. U skladu s iskustvom i sposobnostima, odabran je za nadgledanje diplomatske komponente aktualne faze rata protiv terorizma u Ujedinjenim narodima. Vojnu komponentu vodi Donald Rumsfeld, nekadašnji Reaganov posebni izaslanik na Bliskom istoku, u vrijeme najgoreg terorističkog nasilja u tom dijelu svijeta, čovjek koji je usto imao i zadaću uspostaviti čvršće odnose sa Saddamom Husseinom. Srednjoamerički "rat protiv terorizma" nadgledao je Elliott Abrams. Nakon što je priznao krivnju za manje prekršaje u sklopu afere Iran-Contra, Abramsa je za Božić 1 9 9 2 . pomilovao predsjednik Bush I., a Bush II. imenovao ga je na mjesto "šefa ureda za Bliski istok i Sjevernu Afriku pri Vijeću za nacionalnu sigurnost... [tako je došao na] visoku dužnost s koje nadgleda arapsko-izraelske odnose i američka nastojanja na promicanju mira u cijeloj regiji" 7 4 , što bi se, s obzirom na njegovu prošlost i rezultate, moglo shvatiti i kao čista orwellovska fraza. Abramsu se pridružio Otto Reich, koji je bio optužen za vođenje ilegalne i podmukle propagandne kampanje protiv Nikaragve, a kojeg je Bush II. imenovao privremenim pomoćnikom tajnika za latinskoamerička pitanja, da bi ga poslije postavio za posebnog izaslanika za pitanja Zapadne hemisfere. Vlada je za Reichova nasljednika na mjestu pomoćnika tajnika odabrala Rogera Noriegu, koji je "bio dužnosnik u State Departmentu u vrijeme Reaganove vlade, pomažući u oblikovanju nesmiljene antikomunističke politike prema Latinskoj Americi", u prijevodu: pomažući u organiziranju terorističkih zločina 7 5 . Državni tajnik Powell, koji se sada prikazuje kao umjereni član vlade, bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u vrijeme završne faze terorističkih zločina i potkopavanja diplomatskih napora koji su obilježili
osamdesete
godine
rasističkom režimu u Južnoj
u
Srednjoj
Americi
te
potpore
Africi. Njegov prethodnik, John
Pointdexter, vodio je zločinačke akcije tijekom afere Iran-Contra, a 1 9 9 0 . osuđen je za pet kaznenih djela (presude su poništene uglavnom zbog proceduralnih pogrešaka). Bush II. ga je zadužio da 122
OPASNA V R E M E N A
vodi Pentagonov program Totalne obavještajne budnosti, prema kojem će se, primjećuje Američka udruga za građanske slobode (ACLU), "svaki Amerikanac - od farmera u Nebraski do bankara u Wall Streetu - naći pod optužujućim kibernetičkim okom svemoćnog aparata zaduženog za nacionalnu sigurnost" 76 . Ostatak popisa uglavnom se ne razlikuje od navedenih primjera. Nikaragvanci su u prvoj fazi "rata protiv terorizma" bili pravi sretnici. Barem su imali vojsku koja ih je branila od terorizma s državnom potporom. U susjednim su državama teroristi bili upravo pripadnici snaga sigurnosti.
Salvador je već sredinom osamdesetih
godina postao glavnim primateljem američke vojne pomoći i obuke (ako se izuzmu Izrael i Egipat), a nasilje je upravo u to vrijeme dosezalo vrhunac. Kongres je pomoć Gvatemali uvjetovao odredbama o ljudskim pravima, prisiljavajući reaganovce da za obavljanje zadaće pribjegnu svojoj međunarodnoj terorističkoj mreži, u kojoj su bili i argentinski neonacisti (do svrgavanja u domovini), Izrael, Tajvan i druge zemlje s iskustvom na području "protuterorističkog djelovanja". Razaranja i mučenja civilnog stanovništva nakon toga su se naglo pogoršala. Uredništvo Envía dodaje da je u prosincu 1989. "vlada Georgea Busha I. naredila invaziju na Panamu, vojnu operaciju u kojoj su bombardirane civilne četvrti i ubijane tisuće Panamaca, samo radi hvatanja jednog jedinog čovjeka, Manuela Noriege. Nije li to bio državni terorizam?" 7 7 Pitanje je na mjestu, no terminologija je uvijek neusporedivo oštrija kada takve akcije izvode oni koji nemaju moć nadziranja povijesti. Iako ih pobjednici rutinski brišu iz povijesti, zločini se među žrtvama nikako ne zaboravljaju. Tako su se i stanovnici Paname, iako su osudili napade izvedene 11. rujna, prisjetili i smrti tisuća nesretnika tijekom operacije Pravedan razlog, poduzete radi otmice razbojnika koji je otkazao poslušnost a kojeg je sud u Floridi na doživotni zatvor osudio zbog zločina najvećim dijelom počinjenih dok je bio na platnome popisu CIA-e. Jedan je novinar primijetio "koliko su [žrtve 11. rujna] slične djevojčicama i dječacima... majkama i djedovima i 123
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
krhkim bakicama, odreda nedužnima... [kada] se terorističko nasilje nazivalo Pravednim razlogom, a teroristi osloboditeljima" 7 8 . Moguće je da je upravo zahvaljujući takvim sjećanjima međunarodna potpora američkome bombardiranju Afganistana bila tako iznimno mala. U Latinskoj Americi, koja ima najveće iskustvo s američkim nasiljem, potpora je bila najmanja, praktički i nepostojeća. Stanovnicima tog dijela svijeta nije bilo nužno da ih Carlos Salinas, nekadašnji ravnatelj odjela za odnose s vladama Amnesty Internationala podsjeti kako "oni vjerojatno bolje od većine ljudi znaju da je američka vlada jedan od najvećih pokrovitelja terorizma"79. Najlakše je svijet jednostavno proglasiti "nebitnim" ili obuzetim "paranoičnim antiameričkim raspoloženjem" - no je li to i mudro?
124
5
Iračka veza
Nakon osam godina, reakcionarniji sektori vlada Reagan-Bush I. ponovno su se domogli političke moći zahvaljujući kontroverznim izborima održanima 2 0 0 0 . godine. Odmah su uvidjeli da im zločinački napad počinjen 11. rujna nudi priliku za još intenzivnije ostvarivanje dugoročnih ciljeva, uz pomno pridržavanje scenarija iz ranijih mandata.
SCENARIJ: M E Đ U N A R O D N I PLAN Za Georgea Busha II. stručnjaci za odnose s javnošću i pisci njegovih govora osmislili su imidž jednostavnog čovjeka, spojenog izravnom telefonskom vezom s bogom, čovjeka koji osluškuje "unutarnji glas" dok jaše prema svom cilju, "oslobađanju svijeta od zlikovaca", zanesen u svoje "vizije" i "snove" - karikaturalni spoj drevnih epova i priča za malu djecu, s nekim elementima kaubojskih romana. Niti u prijašnjim slučajevima svjetlo u kojem se predstavljao voda nije se bitno razlikovalo, retorika nije bila manje patetična: sve države moraju se udružiti u borbi protiv "velikoga zla, terorističke pokore" (Reagan), osobito međunarodnog terorizma s državnom potporom, "kuge koju šire izopačeni neprijatelji civilizacije kao takve", "vraćajući se barbarstvu u moderno doba" (George Shultz) 1 . 125
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Odmah je trebalo postaviti presudna pitanja: Što je točno terorizam? Po čemu se razlikuje od agresije ili otpora? Praktični odgovori na ta pitanja vrlo su indikativni, no pitanja se uopće nisu našla na dnevnome redu javnih rasprava. Umjesto toga prihvaćena je jedna zgodna i prikladna definicija: terorizam je ono što naši vode proglase terorizmom. I gotovo. Ista praksa ostaje na snazi i nakon ponovnog proglašenja rata protiv terorizma 2 . Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća "rat protiv terorizma" imao je dvije glavne žarišne točke: Srednju Ameriku i područje Bliskog istoka/Sredozemlja. U Srednjoj Americi, kao što smo već navodili, rat protiv terorizma odmah se prometnuo u barbarske terorističke pohode koji su prvo proglašeni velikim uspjehom a potom izbrisani iz povijesti. Na Bliskom istoku, kao što ćemo vidjeti, washingtonski zapovjednici i njihovi lokalni suradnici ponovno su činili zločine koji su daleko nadmašivali sve za što su optuživani njihovi službeni neprijatelji. Te su činjenice osobito važne jer su njihovi propagandni sustavi terorizam skromnih razmjera s kojim su se suočili tako napuhali da je sredinom osamdesetih godina postao glavna vijest u medijima, a to je više nego dojmljivo postignuće. U drugom je dijelu svijeta Južna Afrika, saveznik Washingtona u vrijeme Reaganove vlasti, snosila glavnu odgovornost za više od milijun i pol mrtvih te 60 milijardi dolara štete u tek oslobođenim portugalskim kolonijama Angoli i Mozambiku. Jedno UNICEF-ovo istraživanje navodi da je u te dvije zemlje umrlo 8 5 0 . 0 0 0 dojenčadi i male djece - samo 1 9 8 8 . njih 1 5 0 . 0 0 0 - uglavnom od posljedica korištenja oružja "masovnog terorizma", čime je poništen napredak zabilježen tijekom prvih godina neovisnosti. A da se i ne spominje ono što je Južna Afrika činila unutar vlastitih granica, gdje je "civilizaciju branila od nasrtaja" Afričkog nacionalnog kongresa Nelsona Mandele, jedne od
"zloglasnijih terorističkih skupina", prema
navodima u izvještaju Pentagona iz 1988. U međuvremenu je Reaganova vlast izbjegavala
nametnuti Južnoj
Africi sankcije,
povećavala s njom trgovinsku razmjenu i pružala joj važnu diplomatsku podršku 3 . 126
IRAČKA VEZA
Jedan od projekata političara koji su sada ponovno na vlasti postao je poznat i široj javnosti: CIA i njezini suradnici polučili su osamdesetih godina velik uspjeh u novačenju radikalnih islamista od kojih su stvarali organizirane vojne i terorističke snage. Prema riječima Carterova savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog, cilj je bio "uvući Ruse u afganistansku zamku", za početak tajnim operacijama koje će ih natjerati da napadnu Afganistan. Reakcija dvojca Carter-Brzezinski na invaziju koja je uslijedila temeljila se na posve krivom tumačenju ruske odluke o intervenciji, tvrdi vrlo upućeni analitičar Raymond Garthoff. Rusi su odluku donijeli nevoljko, ograničivši je na vrlo uske defanzivne ciljeve, što se "danas jasno vidi iz sovjetskih arhiva", piše on. Reaganovcima, koji su vlast preuzeli godinu poslije, "jedini je cilj", nastavlja on, "bio izazvati što krvavije ruske žrtve i razapeti Sovjete pred svjetskom javnošću". Neposredna posljedica bio je rat koji je razorio Afganistan, s još gorim posljedicama nakon povlačenja Rusa, kada su vlast preuzeli Reaganovi borci za džihad. Dugoročna posljedica ogleda se u dva desetljeća nasilja i građanskog rata. Osamdesetih godina postojala je opasnost i od težih posljedica, budući da su "upadi na sovjetski teritorij afganistanskih gerilaca i sabotera koje ie potpomagala CIA zamalo izazvali ozbiljan sovjetsko-pakistanski, a možda i sovjetsko-američki sukob" s nesagledivim posljedicama 4 . Nakon što su se Rusi povukli, terorističke organizacije koje su organizirali, naoružali i uvježbali SAD i saveznici (među njima su bili i Al-Qa'ida i drugi sljedbenici džihada) pozornost su usmjerile na druge ciljeve, potpirujući indijsko-pakistanski sukob "dotada neviđenom terorističkom ofenzivom u Indiji u ožujku 1993. godine" te dovodeći u sljedećih nekoliko godina više puta cijelu regiju do ruba nuklearnog rata. Mjesec dana ranije srodne su skupine zamalo dignule u zrak zgradu Svjetskog trgovinskog centra, koristeći se "uputama iz CIA-inih priručnika". Istragom je utvrđeno da su u planiranju sudjelovali sljedbenici šeika Omara Abdela Rahmana, kojem je CIA pomogla pri ulasku u SAD i pružala mu zaštitu dok je ondje boravio 5 . Na ostale posljedice širom svijeta i ne trebamo trošiti riječi. 127
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Jednako tako, javnost je barem djelomično upoznata i s dugotrajnom potporom koju je sadašnja politička vrhuška pružala Saddamu Husseinu, a koja se uglavnom objašnjava opsjednutošću Iranom. Takav se pristup nastavljao u neizmijenjenome obliku i nakon kapitulacije Irana u iransko-iračkome ratu, jer smo "dužni podupirati američke izvoznike", objasnio je State Department početkom 1990. - pridodajući gomilu uobičajenih fraza o tome kako će potpora Saddamu dovesti do poboljšanja na području ljudskih prava, regionalne stabilnosti i mira. U listopadu 1989., davno nakon završetka rata s Iranom i više od godinu dana nakon Saddamova napada kemijskim oružjem na Kurde, predsjednik Bush I. izdao je priopćenje koje se odnosilo na nacionalnu sigurnost a u kojem je ustvrdio kako će "normalni odnosi između Sjedinjenih Država i Iraka služiti našim dugoročnim interesima i promicati stabilnost, kako u Zaljevu tako i na Bliskom istoku". Ubrzo nakon toga invaziju na Panamu iskoristio je za ukidanje zabrane kreditiranja Iraka. Sjedinjene Države ponudile su Iraku subvencionirane zalihe hrane - koje su Saddamovu režimu bile prijeko potrebne nakon što je razorio kurdsku poljoprivrednu proizvodnju - a uz to i naprednu tehnologiju i biološka sredstva koja su se prilagodbom mogla koristiti kao oružje za masovno uništenje. O srdačnim odnosima svjedoči i senatska delegacija koja je, na čelu s Bobom Doleom, vodom senatske većine i budućim republikanskim predsjedničkim kandidatom, u travnju 1 9 9 0 . posjetila Saddama. Senatori su mu prenijeli pozdrave predsjednika Busha, uvjeravajući ga da ne postoje problemi u odnosima između Iraka i američke vlade, nego da su problem "bahati i razmaženi novinari". Senator Alan Simpson savjetovao je Saddamu "da ih pozove i osobno im pokaže" sve što je potrebno da bi se riješili svojih predrasuda i pogrešnih dojmova. Dole je Saddama izvijestio i da je jedan komentator Glasa Amerike, koji je kritički govorio o iračkome vodi, u međuvremenu smijenjen 6 . Saddam nije bio jedino čudovište o kojem su se aktualni vlastodršci u ono vrijeme pohvalno izražavali. Medu ostalima, tu su bili i Ferdinand Marcos, "Baby D o c " Duvalier i Nicolae Ceauşescu; sve 128
IRAČKA VEZA
njih svrgnule su unutarnje snage, unatoč snažnoj američkoj potpori koju su uživali sve do trenutka kada im je zapečaćena sudbina. Medu miljenicima je bio i indonezijski predsjednik Suharto, koji se po divljaštvu nadmetao sa Saddamom. Prvi šef države koji je imao čast posjetiti Bijelu kuću za mandata Busha I. bio je Mobutu Sese Seko iz Zaira, još jedan notorni ubojica, mučitelj i pljačkaš. Južnokorejski diktatori također su imali snažnu potporu Washingtona, sve dok narod nije 1987. napokon svrgnuo vojnu vlast koju su potpomagale Sjedinjene Države. Čak su i minorni nasilnici mogli biti sigurni da će ih dočekivati srdačno, tako dugo dok služe zadanoj svrsi. Državni tajnik Shultz bio je toliko opčinjen Manuelom Noriegom da je otputovao u Panamu kako bi mu čestitao nakon što je prijevarom i nasiljem pobijedio na izborima, hvaleći toga gangstera da
je
"pokrenuo proces demokratizacije". Noriega je poslije, zbog rata s contrasima i nekih drugih pothvata, prestao biti koristan, pa je prebačen u kategoriju "zlikovaca" - iako su, kao i u Saddamovu slučaju, u to vrijeme najgori zločini bili daleko iza njega. Tada je postao metom invazije i otmice iz vatikanskog veleposlanstva u sklopu operacije Pravedan razlog, o čijim je posljedicama već bilo riječi 7 . Neki su se od tih voda po nasilju koje su provodili u svojim zemljama lako mogli mjeriti sa Saddamom. Ceauşescu predstavlja vrlo poučan primjer. Pod njegovom vlašću stanovništvo je živjelo u paničnom strahu od njegovih tajnih službi, poznatih po okrutnosti i mučenjima. Tjedan dana nakon što ga je narod svrgnuo u iznenadnoj pobuni u prosincu 1989. godine, Washington Post pisao je o tome kako je "razorio gospodarsku, intelektualnu i umjetničku strukturu Rumunjske", ostavivši za sobom "stravičnu povijest kršenja ljudskih prava". Predsjednik Bush II. bio je u pravu kada je, pojavivši se u "kennedyjevskoj maniri" na Trgu oslobođenja u Bukureštu, hvalio "narod koji je upravo prije dvanaest godina svrgnuo vlastodršca čelične ruke, Nicolaea Ceauşescua". Bio je to dramatičan prizor: " D o k mu je ledena kiša šibala crni baloner i nepokrivenu glavu, 129
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Bush je govorio: 'Vi znate razliku između dobra i zla jer ste se sa zlom susreli oči u oči. Rumunjski narod razumije da se nasilnim diktatorima ne smije popuštati i okretati glavu na drugu stranu. Uvijek im se treba suprotstaviti'" 8 . Predsjednik je, baš kao i njegovi poklonici, propustio objasniti kako se to njegov otac sa svojim suradnicima pridržavao preporuke po kojoj se tiranima poput Ceauşescua uvijek "moramo suprotstaviti". No odgovor nam je već otprije dobro poznat: podupirali su ih. S "licem zla" suočavamo se tako što mu drage volje pomažemo, barem u situacijama kada time možemo nešto dobiti. Članak iz Washington Posta koji smo prethodno citirali, a koji je objavljen odmah nakon uspješnog revolucionarnog prevrata, ispravno uočava kako je "lijepo što je predsjednik Bush [I.] ponudio uspostavu diplomatskih odnosa na brzinu sastavljenom [rumunjskom] Vijeću nacionalnog spasa, no to Zapad ne oslobađa krivnje za ulogu koju je posljednjih godina imao u održavanju tog tiranina na vlasti". I ta je poruka, kako se čini, imala jednaku sudbinu kao i ostale nepoželjne činjenice o stvarnome svijetu. Godine
1 9 8 3 . potpredsjednik Bush izjavio je kako se divi
Ceauşescuovu političkom i gospodarskome napretku te "poštivanju ljudskih prava". Dvije godine poslije Reaganov je veleposlanik u Rumunjskoj podnio ostavku jer mu je Washington prigovorio zbog izražavanja zabrinutosti za stanje ljudskih prava. Ubrzo potom državni tajnik Shultz pohvalio je Rumunjsku kao jednu od "dobrih komunističkih zemalja", a Ceauşescua je nagradio posjetom i gospodarskim uslugama. Tako je to išlo sve do svrgavanja tiranina - a svrgnuo ga je njegov narod, baš kao što je to bio slučaj s ostalim ubojicama i mučiteljima iz svite dvojca Reagan-Bush. Čim je njihov omiljeni "dobar komunist" maknut, Washington je objavio da se Rumunjska riješila "strašnoga tereta", a istodobno je ukinuo zabranu davanja kredita Saddamu Husseinu, u interesu "povećanja američkog izvoza i stjecanja povoljnije pozicije za raspravu s Irakom o poštivanju ljudskih prava", objasnio je State Department i ne trepnuvši 9 . 130
IRAČKA VEZA
Kao i uvijek, američko političko vodstvo može samouvjereno preuzeti zasluge za svrgavanje tirana koje je podupiralo do samog kraja. Saddam Hussein pridružio se "panteonu propalih okrutnih diktatora" koje je SAD zbacio s vlasti, objavio je ponosno Donald Rumsfeld, ubrajajući u taj krug i Ceauşescua. Istog dana Paul Wolfowitz objasnio je kako je ljubav prema demokraciji razvio i izoštrio "tijekom formativnih godina provedenih u Reaganovoj vladi, kada je u State Departmentu bio zadužen za poslove u Aziji", i kad je na sva usta hvalio čudovišnog Suharta te podupirao okrutnog i korumpiranog Marcosa, čiji pad, tvrdi on sada, pokazuje da demokraciji "trebaju američki poticaji 1 0 " - poticaji zemlje koja je Marcosa podupirala sve do trenutka kada ga više nije bilo moguće održavati na vlasti, zbog masovnog otpora kojem su se pridružili čak i poslovni krugovi i vojska. I drugi su primjeri jednako uvjerljivi. Kako galerija zlikovaca koji su nekoć smatrani prijateljima malo-pomalo tone u zaborav, njihovo mjesto zauzimaju novi miljenici. Medu
njima
su
srednjoazijski
diktatori - Islam
Karimov
u
Uzbekistanu, Saparmurat Nijazov u Turkmenistanu i drugi - čiji su režimi postali još okrutniji i represivniji nakon što su ih SAD objeručke prihvatile kao saveznike u proglašenom "ratu protiv terorizma", a time ujedno ojačale američki položaj u sirovinama bogatoj i strateški važnoj regiji. Ili u drugom dijelu svijeta bogatom tako priželjkivanom naftom, u Ekvatorijalnoj Gvineji, gdje je na vlasti Teodoro Obiang, koji zauzima vrlo visoko mjesto na listi krvoločnih tirana i kojeg je predsjednik Bush u rujnu 2 0 0 2 . godine, malo prije nego što je ovaj s 97 posto glasova osvojio drugi sedmogodišnji mandat, primio sa svim počastima. Srdačnu dobrodošlicu SAD je poželio i Alžiru, kojeg je Clintonov State Department već izdvojio i pohvalio zbog uspjeha u borbi protiv terorizma - što se odnosilo na višegodišnje užasne primjere krvavog i zločinačkog državnog terorizma u toj zemlji. Bush je potporu terorizmu i mučenjima doveo do novih krajnosti, nudeći vojnu pomoć i druge oblike potpore alžirskoj vladi. Washington "mnogo toga može naučiti od Alžira kada je riječ o načinima borbe protiv terorizma", 131
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
doznajemo od Williama Burnsa, pomoćnika američkog državnog t a j n i k a za Bliski istok. "Gospodin Burns ima pravo", komentira Robert Fisk. "Amerika od Alžiraca uistinu može učiti", između ostalog može naučiti i brutalne metode mučenja koje Fisk i još nekoliko novinara razotkrivaju već godinama, a koje sada u Londonu i Parizu potvrđuju i dezerteri iz alžirske vojske. "Tijekom jedanaest godina, nakon što je vojska zbog pobjede Islamističke stranke poništila prve demokratske izbore u zemlji, ubijeno je možda i 2 0 0 . 0 0 0 Alžiraca", piše Lisa Marlowe. "Ako je Alžir američki uzor za suzbijanje islamskog fundamentalizma, neka nam Bog svima bude na pomoći." 1 1 I ovaj primjer pokazuje dosljednost vanjske politike elite koja je ponovno na vlasti. Dosljednost na domaćem planu vrlo je slične prirode.
SCENARIJ: D O M A Ć I PLAN Razdoblje Reaganove vladavine obilježeno je nastavkom razmjerno loše gospodarske situacije iz sedamdesetih godina. Rast je najvećim dijelom išao na ruku vrlo bogatome sloju stanovništva, za razliku od "zlatnog doba" pedesetih i šezdesetih godina, kada je napredak bio ravnomjerno raspoređen na sve društvene slojeve. Tijekom razdoblja dvojca Reagan-Bush realne su plaće stagnirale ili se smanjivale, jednako kao i socijalne olakšice; radno se vrijeme produljilo; a poslodavci su dobili slobodu da ignoriraju zaštitne mehanizme prava na sindikalno udruživanje. Te su mjere, posve prirodno, bile vrlo nepopularne. Potkraj mandata Busha I., Reagan se našao gotovo rame uz rame s Nixonom na ljestvici najomraženijih živućih bivših predsjednika 12 . U takvim okolnostima nije lako održati političku moć. Tu postoji samo jedna djelotvorna metoda: izazivanje straha. Ta se taktika koristila tijekom cijelog razdoblja vladavine dvojca Reagan-Bush, kada je političko vodstvo izmišljalo bauk za baukom kako bi strahom prisililo stanovništvo na poslušnost. Opasnosti za Amerikance bile su tijekom prvog rata protiv terorizma brojne i velike. U studenome 1981. libijski su atentatori vrebali na washingtonskim ulicama u namjeri da ubiju predsjednika, koji se odvažno suočio s "tim pokvarenjakom Gadafijem". Od prvog tre132
IRAČKA VEZA
nutka vlada je shvatila da je Libija bespomoćna boksačka vreća, te je stoga inscenirala sukobe u kojima su mogli poginuti brojni libijski civili, u nadi da će Libija reagirati na način koji će na domaćem terenu poslužiti za daljnje širenje straha. Prije nego što su Amerikanci stigli odahnuti što je predsjednik tako sretno izbjegao libijske atentatore, Gadafi je već bio u novoj akciji: ovaj put izvršio je invaziju na Sudan, preko gotovo tisuću kilometara pustinje, dok su zračne snage SAD-a i njegovih saveznika samo bespomoćno promatrale. Gadafi je, navodno, također smislio i toliko lukav plan za svrgavanje sudanske vlade da sudanski i egipatski obavještajci o tome nisu imali pojma, što su otkrili američki novinari koji su se potrudili i malko istražili cijelu priču. Nakon što su Sjedinjene Države napokon upotrijebile silu, državni je tajnik Shultz mogao objaviti kako je Gadafi "vraćen kamo i pripada", jer je Reagan djelovao "brzo i odlučno", pokazujući "kaubojsku snagu" koja je toliko opčinila zadivljene intelektualce (u ovom slučaju Paula Johnsona). Cijela je epizoda ubrzo, čim je ispunila svrhu, gurnuta u zaborav 13 . Kada su minule prve opasnosti s libijske strane pojavilo se nešto neusporedivo opasnije: zračna baza u Grenadi iz koje nas Rusi mogu bombardirati. Nasreću, naš je voda ponovno spasio zemlju u posljednji trenutak. Nakon što je odbio ponude za mirno rješenje spora prema američkim uvjetima Washington je na otok iskrcao 6 0 0 0 pripadnika elitnih snaga, koji su uspjeli svladati otpor nekoliko desetaka lako naoružanih, sredovječnih kubanskih građevinaca, pa smo napokon mogli "stati uspravno" i ponosno, objavio je odvažni i plemeniti kauboj iz Bijele kuće 1 4 . No ni tu nije bio kraj prijetnjama. Ubrzo su se na obzoru pojavili Nikaragvanci, na samo dva sata vožnje od Harlingena u Teksasu, koji su mahali primjercima Mein Kampfa. Nasreću, vrhovni se zapovjednik, nadahnut Churchillovim otporom nacistima, odbio predati te je uspješno odbacio napadačke horde koje je naoružavao Gadafi u sklopu svoje kampanje da "Ameriku protjera iz svijeta" 1 5 . U vrijeme kad je Bijela kuća 1986. nastojala pridobiti kongresnu potporu za pojačane napade na Nikaragvu, libijska je prijetnja vra133
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ćena u život smrtonosnim američkim provokacijama u zaljevu Sidra, a zatim i bombardiranjem Libije u udarnom televizijskome terminu, pri čemu su bez vjerodostojne izlike ubijeni deseci stanovnika. Službeno je objašnjenje glasilo ovako: 51. članak Povelje Ujedinjenih naroda daje nam pravo da "korištenjem sile u samoobrani spriječimo buduće napade". To je možda i prva eksplicitna formulacija doktrine "preventivnog rata" i kraj svih nada u ostvarivanje svijeta reda i zakona ako se ta doktrina shvati imalo ozbiljno. A ozbiljnost je bila neupitna. Pravni analitičar New York Timesa Anthony Lewis pohvalio je Reaganovu vladu što se oslanja na "pravnu argumentaciju po kojoj je nasilje protiv počinitelja brojnih oblika nasilja i zločina opravdano kao vrsta samoobrane". Zamislite samo što bi se dogodilo kada bi i drugi bili dovoljno moćni da prihvate reaganovsko-lewisovsku doktrinu 1 6 . Takvo je stanje trajalo cijelo desetljeće. Europski turizam doživljavao je povremene padove jer su se Amerikanci bojali odlaziti u europske metropole, pribojavajući se napada poludjelih Arapa i drugih zloduha. I na domaćem su se planu izmišljale strašne opasnosti. Kriminal u SAD-u ne razlikuje se bitno od kriminala u drugim razvijenim zemljama. Strah od zločina, međutim, neusporedivo je veći. Isto vrijedi i za drogu: u drugim je društvima ona problem, dok je kod nas neposredna opasnost za sam opstanak nacije. Politički vode bez poteškoća koriste medije za potpirivanje straha od tih i drugih opasnosti. Povremeno pokreću propagandne kampanje, ovisno o unutarnjopolitičkim potrebama. Jedan od najpoznatijih primjera jest rasistička eskapada Busha I. u vezi s Williejem Hortonom, tijekom predizborne kampanje 1988. godine. Drugi dojmljiv primjer vezan je uz ponovnu objavu "rata protiv droge" u rujnu 1989. Unatoč brojnim i konkretnim dokazima koji su govorili suprotno, vlada je dramatično objavila kako su krijumčari i preprodavači droge hispaničkog podrijetla velika pošast našega društva. Dužnosnici su mogli biti sigurni da će taktika polučiti uspjeh, komentira novinar i urednik Hodding Carter, bivši pomoćnik državnog tajnika u Carterovoj vladi. "Uopće nema sumnje", napisao je, 134
IRAČKA VEZA
"da su američki masovni mediji u nevjerojatnome broju slučajeva spremni skakati i zborno lajati kad god Bijela kuća - tko god trenutno bio u njoj - pucne prstima". Kampanja je postigla veličanstven uspjeh - osim što nije utjecala na suzbijanje zloporabe droge. Strah od droge odmah je zauzeo čelno mjesto medu problemima koji tište javnost. Tako je pripremljen teren za pojačavanje kampanje uklanjanja viška ljudi s gradskih ulica i njihovog smještanja u nove zatvore koji su se ubrzano gradili; te za pokretanje operacije Pravedan razlog, slavno zauzimanje Paname, opravdavano između ostaloga i Norieginim sudjelovanjem u krijumčarenju droge. Bushova vlada istodobno je Tajlandu prijetila oštrim sankcijama ako ograniči uvoz neusporedivo smrtonosnijeg američkog proizvoda, duhana. No sve je to prošlo u potpunoj tišini. I u slučaju Paname postojao je genijalan pravni razlog za napad. Američki veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Thomas Pickering objasnio je Vijeću sigurnosti da 51. članak Povelje UN-a "odobrava uporabu vojne sile za obranu zemlje, za obranu naših interesa i našeg naroda", te za sprečavanje "korištenja nekog teritorija za krijumčarenje droge u SAD" - u ovom slučaju ponovnim postavljanjem bjelačke elite bankara i poslovnih ljudi od koji su mnogi i sami bili pod sumnjom za trgovanje narkoticima i pranje novca, a ubrzo su i opravdali glas koji ih je pratio, prema izvještajima američkih službi za suzbijanje droge 17 . U svemu tome pravna se argumentacija pridržavala načela koje je izrazio istaknuti izraelski državnik Abba Eban: pri "određivanju pravnih temelja" planirane akcije "može se poći obrnutim putem, od onoga što se želi postići, a potom za to pronaći legalno opravdanje" 1 8 . Taj se scenarij provodio prilično dosljedno budući da su se na izborima 2 0 0 0 . vlasti ponovo domogli manje-više isti politički krugovi. Godine 1981. vlada je veliko povećanje vojnih izdataka kombinirala sa smanjenjem poreza, računajući da će "sve veća histerija u vezi s novonastalim deficitom stvoriti snažan pritisak da se smanje federalni troškovi [socijalni], te tako možda vladi omogućiti da ostvari svoj cilj povratka na 'New Deal'". Bush II. nastavio je djelovati prema istom obrascu, smanjujući poreze, od čega su daleko najviše koristi 135
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
imali najbogatiji slojevi, te "povećavajući federalne troškove više nego ikad u posljednjih dvadeset godina" 1 9 , u najvećoj mjeri vojne, pa tako neizravno i za visokotehnološku industriju. Državni deficit iziskuje "fiskalnu disciplinu" a to znači štednju na području usluga kojima se koristi širok sloj stanovništva. I sami vladini ekonomisti procjenjuju da računi koje vlada neće moći podmiriti dosežu iznos od 44 bilijuna. Zaključci njihova istraživanja trebali su se naći u godišnjem izvještaju o proračunu objavljenom u veljači 2003., ali su iz njega izbačeni, možda i stoga što su predviđali da bi pokrivanje proračunske rupe zahtijevalo ogromno povećanje poreza, dok je Bush nastojao progurati još jedno smanjenje, koje bi ponovno najviše koristilo bogatima. "Predsjednik Bush daje sve od sebe ne bi li produbio našu fiskalnu stupicu", primjećuju ekonomisti Laurence Kotlikoff i Jeffrey Sachs, navodeći predviđanja o ogromnom fiskalnome deficitu. Između ostalog, tvrde oni, posljedice će biti i "buduća velika smanjenja socijalnih i zdravstvenih olakšica". Glasnogovornik Bijele kuće Ari Fleischer složio se s procjenom od 44 bilijuna dolara i implicitno priznao točnost te analize: "Uopće nema sumnje da će socijalno i zdravstveno osiguranje [budućim] generacijama ostaviti stravičan dug ako oni koji donose odluke ozbiljno ne porade na reformi tih programa" što ne znači da će ih financirati progresivnim oporezivanjem. Cijeli problem samo produbljuju teške financijske krize saveznih država i gradova 20 . Urednici
trezvenog
Financial
Timesa
tek
"konstatiraju
očitu
činjenicu", piše ekonomist Paul Krugman, kada navode kako se "ekstremniji republikanci" ponašaju kao da priželjkuju fiskalnu katastrofu, koja bi "ponudila primamljivu mogućnost nužnog uvođenja [štednje na socijalnim programima] na mala vrata". Za ukidanje su već predviđeni socijalno osiguranje, te zdravstveno osiguranje za siromašne i starije slojeve stanovništva, no isto bi moglo vrijediti i za cijeli niz programa iz prošloga stoljeća, koji su osmišljeni kao način na koji se stanovništvo štiti od privatne moći 2 1 . Ukidanje socijalnih programa ima i ciljeve koji znatno nadilaze koncentriranje bogatstva i moći. Socijalno osiguranje, javne obra136
IRAČKA VEZA
zovne ustanove te slična skretanja s "ispravnoga puta" - koji će američka vojna moć nametnuti svijetu, što se otvoreno priznaje temelje se na doktrinama zla, između ostalog i na pogubnome stavu da bismo se kao zajednica trebali brinuti za to hoće li invalidna udovica negdje na suprotnoj strani grada uspjeti preživjeti dan i hoće li susjedovo dijete imati izgleda za pristojnu budućnost. Te izopačene doktrine potječu od načela suosjećanja koje su Adam Smith i David Hume smatrali samom biti čovjekove prirode, načela koje je potrebno izbaciti iz svijesti. Privatizacija ima druge prednosti. Ako radni ljudi i njihove mirovine, zdravstveno osiguranje i drugi elementi preživljavanja ovise o stanju na burzi, onda bi oni trebali biti materijalno zainteresirani za potkopavanje vlastitih interesa: trebali bi se protiviti povećanjima plaća, poboljšanju zdravstvenih i socijalnih uvjeta i ostalim mjerama koje bi mogle umanjiti profit dobročinitelja o kojima ovise na način koji podsjeća na feudalne odnose. Nakon naglog porasta predsjednikove popularnosti nakon 11. rujna, ankete počinju pokazivati sve veće nezadovoljstvo vladinom socijalnom i gospodarskom politikom. Ako su željele zadržati kakvu-takvu nadu u održavanje političke moći, Bushove su snage bile praktički prisiljene prihvatiti ono što Anatol Lieven naziva "klasičnom suvremenom strategijom ugrožene desničarske oligarhije, a to je kanaliziranje masovnog nezadovoljstva u nacionalizam" 2 2 . Takav pristup njima je ionako prirođen, osobito s obzirom na činjenicu da je tijekom prvih dvanaest godina vlasti posve dobro funkcionirao. Strategiju je iznio Karl Rove, Bushov glavni politički savjetnik: Republikanci se u studenome 2 0 0 2 . moraju "obratiti naciji s temom nacionalne sigurnosti", jer glasači "vjeruju da će Republikanska stranka zaštititi Ameriku". Jednako tako, objasnio je nadalje, Busha će za predsjedničku kampanju 2 0 0 4 . trebati prikazati kao ratnoga vođu. "Sve dok su tijekom ljeta u vijestima i političkim sučeljavanjima dominirale unutarnjopolitičke teme, Bush i njegovi Republikanci gubili su popularnost", istaknuo je glavni vanjskopolitički analitičar 137
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
agencije UPI. Stoga je "neposredna opasnost" koja prijeti iz Iraka inscenirana baš u pravom trenutku, u rujnu 2 0 0 2 . Spoznavši vlastite slabosti na domaćem planu, "vlada je krenula u kampanju za zadržavanje i povećavanje moći koristeći se politikom međunarodnoga avanturizma i novim radikalnim vojnim strategijama sprečavanja eventualnih napada, žudeći za politički korisnim i vremenski savršeno pogođenim sukobom s Irakom" 2 3 . Kada je riječ o kampanji za kongresne izbore između dvaju predsjedničkih izbora, taktika je upalila - za dlaku. Iako su "uvjereni da Republikance više zanimaju velike korporacije nego obični Amerikanci", glasači Republikancima vjeruju u pitanjima nacionalne sigurnosti 24 . U rujnu je objavljena Strategija nacionalne sigurnosti. Iskonstruirani strah osigurao je dovoljno široku bazu za napad na Irak, uspostavljajući nove standarde za samovoljne agresije, a vladi je osigurao dovoljno političke moći da nastavi provoditi nesmiljenu i nepopularnu politiku na unutarnjem planu. I ovdje se vlada pomno pridržava scenarija iz prvog trostrukog mandata, iako je sada fanatičnost izraženija, vanjskih je ograničenja manje, dok su prijetnje miru znatno veće.
B E Z N A Č A J N E OPASNOSTI Rat protiv Iraka pokrenut je uz punu svijest o tome da bi taj korak vrlo lako mogao dovesti do povećanja količine oružja za masovno uništenje i jačanja terorističkih aktivnosti, no te su se opasnosti smatrale beznačajnima u odnosu na mogućnost stjecanja nadzora nad Irakom, čvrstog uspostavljanja standarda preventivnog ratovanja i učvršćivanja moći na domaćem planu. Dokazi o tome koliko su visoko stvarne opasnosti po sigurnost kotirale na popisu prioriteta pojavili su se neposredno nakon objavljivanja velike imperijalne strategije, 17. rujna 2 0 0 2 . Vlada je odmah javno "istupila iz međunarodnih pregovora o jačanju Konvencije o biološkome oružju, usmjerene protiv bakteriološkog rata", obavješta138
IRAČKA VEZA
vajući saveznike kako će se daljnje rasprave morati odgoditi za četiri godine 25 . Kao što smo već navodili, sredinom listopada javnost je doznala da se tijekom jedne ranije epizode poigravanja vatrom svijet našao na samom rubu nuklearnoga rata. Deset dana poslije, 23. listopada. Odbor za razoružanje UN-a prihvatio je dvije ključne rezolucije. Prvom se tražilo jačanje mjera za sprečavanje militarizacije svemira, a time i "otklanjanje velike opasnosti za međunarodni mir i sigurnost". Drugom su potvrđene odredbe Ženevskog protokola iz 1925. godine, kojim je "zabranjeno korištenje otrovnih plinova i bakterioloških metoda ratovanja". Obje rezolucije prihvaćene su jednoglasno, a od glasovanja su se suzdržale dvije zemlje: SAD i Izrael, što je u američkom slučaju praktički ravno vetu, kao i obično dvostrukome, jer događaj neće dospjeti u medije niti u povijest. Ti neuspješni pokušaji ostatka svijeta da spriječi ozbiljne prijetnje opstanku u vodećim se medijima nisu ni spominjali. Skromno medijsko praćenje zapanjujućih otkrića na havanskom memorijalnome skupu u listopadu 2 0 0 2 . gotovo se i nije doticalo iznimno aktualnih tema međunarodnog terorizma i nasilnih promjena režima, kao ni iračke veze - kojima su sudionici skupa posvetili itekako veliku pozornost. Na putu za Havanu nedvojbeno su pročitali dopis koji je ravnatelj CIA-e George Tenet uputio predsjedniku senatskog Odbora za obavještajnu djelatnost, senatoru Bobu Grahamu, a u kojem se izvješćuje kako će se vjerojatnost za to da Saddam pokrene terorističke operacije konvencionalnim ili eventualno kemijskim i biološkim oružjem, koja je sada malena, u slučaju američkoga napada na Irak vjerojatno bitno povećati. FBI je također izrazio zabrinutosti da bi "rat s Irakom mogao izazvati nove opasnosti od terorizma na domaćem planu", o čemu je govorio i prvi čovjek Domovinske sigurnosti. Vodeći međunarodni časopis za vojnoobavještajnu djelatnost i savezničke obavještajne službe izvukle su iste zaključke, dodajući još i kako bi američki napad mogao "globalizirati antiameričko i antizapadnjačko raspoloženje... Napad na Irak ojačao bi islamski terorizam, a ne bi ga umanjio": " R a t u Iraku donosi opasnost od poticanja nemira i izazivanja novih tero139
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
rističkih prijetnji", pridobivajući sve veći broj mladih ljudi za "rastuće antiameričko raspoloženje" 2 6 , upozoravaju svoje vlade europski sigurnosni i policijski dužnosnici. Slažući se s gore navedenim, Richard Betts, stručnjak za iznenadne napade i nuklearne ucjene, napisao je da se Saddam u slučaju američke invazije "neće imati razloga suzdržavati od najefektnijeg završnog udarca - a to bi mogla biti uporaba [oružja za masovno uništenje] unutar Sjedinjenih Država" - aktiviranjem već postojećih terorističkih mreža. "Izgledi za to možda i jesu mali", primijetio je, "možda jednako mali" kao i za ono što se dogodilo 11. rujna 2 7 . Svi koji se imalo brinu za sigurnost i dobrobit stanovništva Sjedinjenih Država i drugih vjerojatnih meta te izglede nikako ne bi smjeli proglasiti zanemarivima. Vodeći stručnjaci slagali su se da bi napad najmoćnije vojne sile u povijesti na neprijatelja koji se nije u stanju braniti vrlo lako mogao potaknuti želju za odmazdom ili zastrašivanjem. Istaknuti stručnjaci za međunarodne odnose isticali su da potencijalne mete američkog avanturizma "znaju da je Sjedinjene Države moguće obuzdati jedino konkretnim metodama obeshrabrivanja i odvraćanja", prvenstveno oružjem za masovno uništenje (Kenneth Waltz). Na taj način "američka politika potiče vertikalnu proliferaciju nuklearnog oružja i promiče njegovo širenje od zemlje do zemlje". Ista politika potiče i terorizam: "Ne treba nas nimalo čuditi da se... slabe države i nezadovoljni narodi... okomljuju na Sjedinjene Države kao uzrok ili simbol svojih patnji", a ako se nitko ne potrudi pozabaviti se razlozima njihova nezadovoljstva, vjerojatno će reagirati onim što im je na raspolaganju, uključujući i terorizam. Američke obavještajne službe upozorile su da će "sve dublja gospodarska stagnacija" koju uzrokuje washingtonska inačica globalizacije vjerojatno imati sličan učinak 28 . Ta upozorenja nikako nisu nova. Već je neko vrijeme jasno da će industrijske sile vrlo vjerojatno izgubiti svoj praktički monopol na nasilje, a zadržati tek ogromnu nadmoć. Još davno prije 11. rujna stručna su istraživanja dovela do zaključka da bi "dobro isplanirana operacija krijumčarenja oružja za masovno uništenje u Sjedinjene 140
IRAČKA VEZA
Države imala
barem 9 0 %
izgleda za uspjeh". To je postalo
"američkom Ahilovom petom", zaključak je istraživanja objavljenog upravo pod tim naslovom, u kojem su razmotrene mnogobrojne mogućnosti dostupne teroristima. Radna skupina Vijeća za odnose s inozemstvom u svojem je istraživanju dodala još neke. Koliko je opasnost velika i neposredna postalo je jasno nakon što su teroristi 1993. pokušali u zrak dignuti zgradu Svjetskog trgovinskog centra (WTC), pri čemu su, uz malo bolje planiranje, mogli poginuti deseci tisuća ljudi, ustvrdili su projektanti W T C - a 2 9 . Očekivanja su govorila i da bi napad na Irak mogao potaknuti proliferaciju na još izravniji način. Stručnjak za pitanja terorizma Daniel Benjamin (koji prije spada u "jastrebove" nego u "golubove") primijetio je kako bi invazija mogla prouzročiti "najveću proliferacijsku katastrofu u povijesti". Saddam Hussein dokazao je da je okrutan ali i racionalan tiranin. Ako je i imao kemijsko i biološko oružje, držao ga je pod strogim nadzorom i u vezi s njegovim korištenjem "imao uspostavljen siguran zapovjedni lanac". Nikako ga ne bi dao u ruke bin Ladenima ovoga svijeta, jer bi to bila užasna prijetnja i njemu samome. Ali u slučaju napada iračko bi se društvo moglo raspasti, a zajedno s njim raspao bi se i nadzor nad oružjem za masovno uništenje, koje bi se moglo pojaviti u ponudi na ogromnom "tržištu nekonvencionalnog oružja" - što bi u svakom slučaju bila "prava noćna mora". Poslijeratne istrage pokazuju da su se Benjaminova predviđanja mogla ostvariti pljačkanjem nuklearnih postrojenja 30 . Ta kritika upućena uoči rata iz krugova establišmenta sadržavala je nekoliko bitnih elemenata. Kao prvo, odražavala je zabrinutost tih istih krugova u vezi s držanjem "odmetnute supersile", koju velik dio svijeta smatra najvećom opasnošću za mir u svijetu te "daleko najvećom pojedinačnom vanjskom prijetnjom". Kao drugo, kritke su obuhvatile neuobičajeno širok spektar glasova: prethodno navedene izjave potječu od američkih i drugih obavještajnih službi u svijetu; iz vodećeg svjetskog časopisa za vojna pitanja; iz siječanjskih brojeva dvaju vodećih američkih vanjskopolitičkih časopisa; iz jednog netipičnog izdanja Američke akademije znanosti i umjetnosti; iz pera 141
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
nekolicine najcjenjenijih stručnjaka za međunarodne odnose, terorizam i strateške analize; pa čak i od "čarobnjaka iz Davosa" koji imaju dominantnu ulogu u svjetskome gospodarstvu. Što god čovjek mislio o njihovim procjenama, teško će u povijesti pronaći presedan za takve kritike planiranog rata, jednako kao što povijest još nije zabilježila ni takvo javno protivljenje ratu prije njegova službenog početka. Kao treće, iako su te kritike potekle iz elitnih društvenih krugova, na njih se nitko nije obazirao. Vlada se nije ni trudila opovrgnuti kritičke navode, čak se držala kao da ih i ne primjećuje, što je i logično. S propagandnog stajališta, najmoćnijoj zemlji u povijesti za djelovanje ne trebaju ni opravdanja ni ozbiljni argumenti: trebalo bi biti dovoljno objaviti plemenite namjere. Kao što UN-u poručujemo da kao organizacija mogu biti "relevantni" i odobriti ono što se spremamo učiniti ili se, u protivnom, trebaju suočiti s posljedicama, tako i svijet treba znati da najjača velesila ne mora dokazivati razloge pribjegavanja nasilju, kao ni razloge za bilo kakve druge postupke. Već samo priznavanje postojanja "kritičarske graje" (da se poslužimo uvredljivim izrazom McGeorgea Bundyja), a kamoli bilo kakvo opovrgavanje značilo bi umanjivanje vlastitog autoriteta. Kritičari su u pravu kada kažu da bi takav stav svjetsku supersilu mogao dovesti do samouništenja, no takve brige obično nisu među prioritetima kojima se bave vode. U ovom slučaju vlada je nedvojbeno bila svjesna, čak i bez upozorenja od strane uglednih stručnjaka, da će planirani rat protiv Iraka, zajedno s drugim srodnim akcijama, vjerojatno povećati opasnost od širenja oružja za masovno uništenje i terorističkog djelovanja protiv SAD-a i saveznika. No očito je da se takvim prijetnjama pridaje vrlo mala važnost, za razliku od nekih drugih tema i ciljeva. Nadalje, iako dakako ne priželjkuju proliferaciju oružja za masovno uništenje i terorizma, planeri znaju da takav razvoj situacije mogu upotrijebiti u svoju korist, i na globalnom i na unutarnjem planu. Čak je i strah koji izazivaju širom svijeta više nego dobrodošao: ne žele da ih vole nego da ih slušaju, a ako se to postiže strahom, nema problema - riječ je o još jednom doprinosu "održavanju vjerodostojnosti". 142
IRAČKA VEZA
Kada je, pak, riječ o ciljevima rata u Iraku, ugledni dopisnik s Bliskog istoka i iskusni analitičar Youssef Ibrahim nesumnjivo je pojednostavnio stvari kada je kao američki cilj označio "jačanje predsjednikove popularnosti" radi kratkoročnih političkih interesa i "pretvaranje 'prijateljskog' Iraka u privatno američko crpilište nafte" 3 1 . No s razlogom možemo vjerovati da nas njegova opažanja barem upućuju u pravom smjeru. Zadržavanje političke moći i povećanje američkog nadzora nad glavnim izvorima energije u svijetu veliki su koraci na putu ostvarivanja dvaju ciljeva postavljenih razmjerno jasno i razgovijetno: institucionalizirati radikalno restrukturiranje društva na domaćem planu, kojim će se poništiti napredne reforme cijelog proteklog stoljeća, te učvrstiti veliku imperijalnu strategiju trajne prevlasti na svjetskome planu. U usporedbi s takvim ciljevima, opasnosti uistinu mogu izgledati beznačajno.
E K S C E N T R I Č N I TIPOVI IZ D R U G O G PLANA Analitičari bliski vladajućim krugovima i Bijela kuća uglavnom su se bavili istim pitanjima kao i sudionici rasprava u Vijeću sigurnosti i inspektori, a to su opasnost koju predstavlja Irak, oružje za masovno uništenje, te subkategorija terorističkog djelovanja koja ulazi u uspostavljeni kanon. U svim raspravama tek su se usputno spominjali "demokratizacija" i "oslobođenje", kao i druga pitanja koja nadilaze pitanje potencijalne opasnosti za SAD i saveznike. Primjerice, gotovo se i nije govorilo o mogućem djelovanju rata na iračko stanovništvo, osim među "ekscentričnim tipovima iz drugog plana", da se poslužimo izrazom koji je McGeorge Bundy prišio svima koji su mislili da rat u Vijetnamu uključuje puno više od pukog vojnog uspjeha i cijene koju su platili napadači. Dok je Washington odlučno kretao u sukob s Irakom, ti ekscentrični muškarci i žene opet su gledali izvan uskih granica interesa vlastite zemlje. Budući da se irački narod nakon deset godina razornih sankcija našao na rubu preživljavanja, međunarodna tijela za humanitarnu i medicinsku pomoć upozorila su da bi rat mogao dovesti do huma143
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
nitarne katastrofe. Švicarska je bila domaćin predstavnicima trideset zemalja koje su odlučile pripremiti se za ono što bi moglo uslijediti. Od svih pozvanih zemalja jedino su Sjedinjene Države odbile sudjelovati. A sudionici skupa, medu kojima su bili i predstavnici preostale četiri stalne članice Vijeća sigurnosti, "upozorili su na razorne humanitarne posljedice rata". Nekadašnji pomoćnik ministra obrane Kenneth Bacon, prvi čovjek međunarodne organizacije za pitanja izbjeglica Refugees International sa sjedištem u Washingtonu, predviđao je da će "rat prouzročiti rijeke izbjeglica i zdravstvenu krizu". U međuvremenu, međunarodne humanitarne organizacije kritizirale su američke planove za pružanje humanitarne pomoći, navodeći da "su nedovoljno razrađeni, da raspolažu sa žalosno malo novca te da vojska ima prevelik nadzor nad svime". Dužnosnici UN-a žalili su se kako se uočava "svjestan izostanak zanimanja [Washingtona] za upozorenja s kojima pokušavamo doprijeti do ratnih planera, a tiču se mogućih posljedica" 3 2 . Koliko god njegov režim bio strašan i brutalan, Saddam Hussein ipak je zaradu od nafte usmjeravao na unutarnji razvoj. " K a o tiranin na čelu režima koji je nasilje promovirao u instrument državne vlasti" obilježene "groznim kršenjima ljudskih prava", on je ipak "pola stanovništva svoje zemlje uzdignuo u srednju klasu, a Arapi iz cijeloga svijeta... dolazili su studirati na iračka sveučilišta" 33 . Rat pokrenut 1991., u kojem su smišljeno razarani vodovodni, elektrodistribucijski i odvodni sustavi, ostavio je užasne posljedice, a sankcije koje su nametnule SAD i Velika Britanija zemlju su dovele do samog ruba preživljavanja 34 . U tom smislu dovoljna je tek jedna ilustracija: u UNICEF-ovu Izvještaju o stanju djece u svijetu u 2003. navodi se da je "iračko nazadovanje tijekom posljednjih deset godina daleko najteže od 193 zemlje obuhvaćene istraživanjem", pri čemu se mortalitet djece, "najbolji pojedinačni pokazatelj skrbi za djecu", povećao s 50 na 133 ‰, tako da se Irak našao na dnu ljestvice (izuzevši Afriku), tek iznad Kambodže i Afganistana. Dvojica vojnih analitičara iz redova "jastrebova" primjećuju kako su "gospodarske sankcije vjerojatno bile neizbježan [sic!] uzrok smrti više stanovnika Iraka nego što ih je ubijeno tzv. oružjem za masovno 144
IRAČKA VEZA
uništenje tijekom cjelokupne povijesti". Prema umjerenim procjenama, broj je dosegnuo nekoliko stotina tisuća žrtava 35 . Najbolji su poznavatelji Iraka u Zapadnim krugovima nedvojbeno Denis Halliday i Hans von Sponeck, ugledni diplomati u Ujedinjenim narodima, glavni koordinatori UN-ovih humanitarnih programa u sklopu kojih su stotine istražitelja iz raznih zemalja svakodnevno obilazili zemlju. I jedan i drugi podnijeli su ostavku prosvjedujući protiv, kako se Halliday izrazio, "genocidne" naravi anglo-američkih sankcija. I jedan i drugi odbacuju tvrdnje da su mjesne vlasti uskraćivale stanovništvu dodijeljenu hranu i lijekove. Njihov nasljednik, Tun Myat, potkrijepio je njihove stavove, opisujući irački sustav kao "najbolji sustav raspodjele koji je ikada vidio u ulozi dužnosnika organizacije World Food Program (Svjetski program za hranu)". Jedan visoki dužnosnik UN-ova World Food Programa izvijestio je kako je WFP proveo više od milijun inspekcijskih provjera sustava i pritom "nije otkrio veće dokaze prijevare ili favoriziranja". Pritom je dodao kako "ni u kojem slučaju ne bismo mogli stvoriti sustav koji bi funkcionirao i upola tako dobro" kao irački sustav distribucije, "najučinkovitiji na svijetu", te da će se "opasnost od velike humanitarne krize" povećati ako se njegovo funkcioniranje na bilo koji način poremeti 36 . Kao što su Halliday, von Sponeck i drugi isticali godinama, sankcije su razorno djelovale na stanovništvo, a istodobno jačale položaj Saddama Husseina i njegove klike, pritom još pojačavajući ovisnost iračkog naroda o tiraninu. O njemu je sve više ovisilo preživljavanje naroda. Von Sponeck, koji je ostavku podnio 2 0 0 0 . godine, izvijestio je kako su SAD i Velika Britanija njega i Hallidaya "sustavno onemogućavali u dostavljanju relevantnih informacija Vijeću sigurnosti... jer nisu željeli čuti naše stavove" o nehumanim posljedicama sankcija 3 7 . Američki se mediji, kako se čini, s time slažu. Iako su po stručnosti u svom poslu ti UN-ovi koordinatori bez premca, Amerikanci su se, da bi čuli što oni imaju za reći, morali obratiti drugim izvorima, čak i u trenucima laserske fiksacije na Irak. Rasprave o posljedicama sankcija bile su minimalne i u opravdavajućem tonu, uobičajen pristup kad je riječ o zločinima vlastite države. 145
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Sveučilišna istraživačica Joy Gordon utvrdila je da se čak i informacije koje dopru do Vijeća sigurnosti "drže podalje od povećala javnosti", no ona je ipak uspjela doznati dovoljno da razotkrije sramotnu povijest namjerne okrutnosti i "agresivnih nastojanja u posljednjih deset godina, kojima je cilj bio hotimično smanjiti količinu humanitarne pomoći koja ulazi u zemlju... ne obazirući se na neizmjerne ljudske patnje, uključujući ogromno povećanje stope smrtnosti u djece te velike epidemije". Sjedinjene Države nisu dopustile da do Iraka dođu tankeri s vodom, opravdavajući to toliko neuvjerljivim argumentima da su ih odbacili i UN-ovi stručnjaci za naoružanje, "i to u vrijeme kada je glavni uzrok smrtnosti u djece bilo pomanjkanje čiste vode za piće i kada se zemlja našla usred velike suše". Washington je ustrajavao i na tome da se Iraku uskraćuje cjepivo protiv dječjih bolesti no naposljetku je bio prisiljen popustiti, suočen s energičnim prosvjedima UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije, poduprtim izvještajima europskih stručnjaka za biološko oružje koji su izjavili da američke tvrdnje o dvostrukoj namjeni "jednostavno ne stoje" 3 8 . Međunarodni Crveni križ iznio je na temelju vlastitog neposrednog uvida u stanje u Iraku 1999. godine zaključke da je, nakon deset godina sankcija, "iračko gospodarstvo u rasulu" i da "program 'Nafta za hranu', koji su Ujedinjeni narodi uveli 1995. godine Rezolucijom 986, nije spriječio raspad zdravstvenog sustava i pogoršanje stanja zaliha vode, što prerasta u jednu od najvećih prijetnji zdravlju i dobrobiti civilnog stanovništva". Humanitarne organizacije "mogu se tek nadati da će barem dijelom ublažiti dio najgorih posljedica sankcija [i] zapravo ne mogu niti približno zadovoljiti ogromne potrebe dvadeset dva milijuna ljudi", objavio je Međunarodni odbor Crvenog križa 39 . Zagovornici režima sankcija ustvrdili su da je za užasno stanje kriv Saddam, jer odbija pridržavati se u cijelosti rezolucija Ujedinjenih naroda i podiže palače i spomenike u slavu samome sebi (financirane sredstvima preusmjerenim od krijumčarenja i drugih protuzakonitih aktivnosti, ustvrdili su u svojim iskazima koordinatori humanitarnih programa Ujedinjenih naroda i organizacije World Food Program). Argumentacija je dakle glasila da Saddama moramo kazniti za zlodjela ubijajući njegove žrtve i jačajući poziciju njihova mučitelja. Prema 146
IRAČKA VEZA
takvoj logici, ako kriminalac otme školski autobus, vozilo bismo trebali dignuti u zrak i tako ubiti putnike, dok bismo otmičara trebali spasiti i nagraditi, opravdavajući to činjenicom da je za sve zapravo kriv on 4 0 . "Svjestan izostanak zanimanja" za predvidive posljedice koje će rat donijeti stanovništvu napadnute zemlje uobičajena je pojava. Isto se dogodilo i kada je Washington, pet dana nakon 11. rujna, zahtijevao da Pakistan zaustavi "konvoje s hranom i drugim potrepštinama za afganistansko civilno stanovništvo", izazvavši povlačenje humanitarnih djelatnika a ujedno i oštro reduciranje opskrbe hranom, zbog čega su "milijuni Afganistanaca... izloženi ozbiljnoj opasnosti umiranja od gladi" 4 1 - što bi se po svim pravilima trebalo nazvati "tihim genocidom". Procjene o broju osoba "ozbiljno izloženih skapavanju od gladi" porasle su s 5 milijuna uoči 11. rujna na 7,5 milijuna mjesec dana poslije. Prijetnja a potom i stvarno bombardiranje izazvali su oštre prosvjede humanitarnih organizacija, koje su upozoravale na posljedice, no to je izazvalo tek skromnu pozornost te praktički zanemarive reakcije. Možda neće biti zgorega ponoviti ono što je očito. Čovjek se uvijek nada da se najgori scenariji neće ostvariti, i sve napore trebalo bi usmjeriti ka tom cilju. Međutim, baš kao u slučaju kada je Hruščov na Kubu uputio rakete, što je moglo dovesti do nuklearnog rata ali nije, upravo mogući ishodi određuju prosudbu političkih odluka, barem kod onih koji su u stanju pridržavati se elementarnih moralnih normi. Krajnje je otrcano ponavljati da ta prosudba zadržava valjanost bez obzira na ishod - aksiom koji nam je posve jasan kada se odnosi na službene neprijatelje, no neusporedivo teže primjenjujemo ga na sebe.
D E M O K R A C I J A I LJUDSKA PRAVA Kao što smo već naveli, analitičari bliski vladajućim krugovima svoje su komentare u vezi s napadom na Irak ograničili na vladinu argumentaciju u kojoj su vidjeli ozbiljne namjere: razoružanje, odvraćanje opasnosti, te povezanost Iraka s teroristima. Gotovo nitko nije spominjao 147
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
oslobođenje, demokratizaciju Bliskog istoka i slična pitanja u odnosu na koja bi inspekcije, pa i sve ostalo o čemu se raspravljalo u Vijeću sigurnosti i unutar vladina djelokruga, postalo nebitno. Vjerojatno su uvidjeli kako je uzvišena retorika obvezatan ukras praktički svakog oblika pribjegavanja sili pa stoga nema nikakvu vrijednost u prenošenju informacija. Tu retoriku zapravo je nemoguće shvatiti ozbiljno, s obzirom na istodobne iskaze prijezira prema demokraciji, a pogotovo s obzirom na dobro poznate metode djelovanja, kako u prošlosti tako i danas. Komentatori su svjesni činjenice da dužnosnici koji su se ponovno našli u Bijeloj kući ničim ne pokazuju - iako ih navodno toliko zanima upravo demokracija u Iraku - da žale što su ranije podupirali Saddama Husseina (kao i njemu slične diktatore, koje još uvijek podupiru), a jednako tako ne pokazuju ni grižnju savjesti što su mu pomogli pri stvaranju oružja za masovno uništenje u vrijeme kada je predstavljao istinsku opasnost. Aktualno političko vodstvo jednako tako ne objašnjava ni kada je i zašto odbacilo stav iz 1991., da bi za Irak od svega bila najbolja. "čvrstorukaška hunta bez Saddama Husseina", vlast koja bi vladala poput Saddama ali ne bi pogriješila u procjeni situacije, kao Saddam u kolovozu 1990., kada je upropastio sve što je dotada učinio za Ameriku 42 . U ono su vrijeme današnji britanski saveznici američkih dužnosnika koji su sada ponovno na vlasti bili u opoziciji, pa su stoga mogli slobodnije kritizirati britansku potporu Saddamovim zločinima nego pripadnici stranke Margaret Thatcher. Njihova imena vrijedi spomenuti jer ih u parlamentarnim zapisnicima nema medu onima koji su se bunili protiv tih zločina. Medu njima su i Tony Blair, Jack Straw, Geoff Hoon i ostale čelne figure neolaburističke stranke. U prosincu 2 0 0 2 . tadašnji je ministar vanjskih poslova Jack Straw objavio dossier o Saddamovim zločinima. Izvještaj se gotovo u cijelosti temeljio na razdoblju u kojem je Saddam uživao čvrstu anglo-američku potporu, no ta se činjenica zanemaruje, uz već poznatu demonstraciju moralnog integriteta. Vrijeme objavljivanja i kvaliteta izvještaja potaknuli su mnogobrojna pitanja, no ostavimo li i to postrani, Straw nije ponudio objašnjenje za tek nedavno prelaženje u tabor 148
IRAČKA VEZA
onih koji sa skepsom gledaju na lik i djelo Saddama Husseina. U vrijeme kad je Straw bio ministar unutarnjih poslova, 2 0 0 1 . godine, jedan je Iračanin, prebjegavši nakon zatočeništva i mučenja u Englesku, zatražio azil.
Straw je odbio zahtjev. Ministarstvo
unutarnjih poslova objasnilo je kako je Straw "raspolaže informacijom da Irak, a osobito iračke snage sigurnosti, izvode pred sud i izriču kaznu uz striktno poštivanje pravosudnih ovlasti i procedure", tako da "čovjek može očekivati pravedno suđenje pred neovisnim i primjereno konstituiranim sudstvom". Bit će dakle da je Straw doživio obraćenje na sličan način kao predsjednik Clinton, koji je negdje između 8. i 11. rujna 1999. godine iznenada otkrio da je Indonezija tijekom proteklih dvadeset pet godina, dok je uživala odlučnu potporu SAD-a i Velike Britanije, u Istočnom Timoru izvodila i raznorazne gadosti 43 . Odnos prema demokraciji osobito je jasno izašao na vidjelo tijekom mobilizacije za rat u jesen 2 0 0 2 . godine, kada je postalo nužno suočiti se s velikim protivljenjem javnosti. Unutar "koalicije voljnih", američko javno mnijenje u SAD-u bilo je pod djelomičnim utjecajem propagandne kampanje pokrenute u rujnu. U Velikoj Britaniji javnost se u vezi s ratom podijelila približno u omjeru 50:50, no vlada je zadržala status "mlađeg partnera" koji je nevoljko prihvatila nakon Drugog svjetskog rata i držala ga se čak i kada su američki vode, u trenucima kada je u opasnosti bilo i samo preživljavanje te zemlje, s prijezirom odbacivali britanske dvojbe. Izvan dviju punopravnih članica koalicije problemi su bili puno ozbiljnji. U dvije najvažnije europske zemlje, Njemačkoj i Francuskoj, službeni stav vlade odgovarao je stavovima velike većine stanovništva, koje se nedvosmisleno protivilo ratu. A to je dovelo do ogorčenih osuda iz Washingtona i iz pera mnogih američkih komentatora. Donald Rumsfeld neposlušne je zemlje prijezirno označio kao "Staru Europu", koja je zapravo nebitna jer nije spremna prikloniti se stavu Washingtona. "Novu Europu", pak, simbolizira Italija, čiji je premijer Silvio Berlusconi u to vrijeme posjetio Bijelu kuću. Nikome, očito, nije ni najmanje smetalo što se talijanska javnost masovno protivila ratu. 149
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Vlade Stare i Nove Europe razvrstane su po jednom jedinom, vrlo jednostavnome kriteriju: vlada je pripadala nečasnoj Staroj Europi samo zato što je zauzela stav velike većine svojeg naroda i odbila provoditi naloge Washingtona. Prisjetite se samo činjenice da su samoproglašeni vladari svijeta - Bush, Powell i ostali - nedvosmisleno objavili kako kane krenuti u rat bez obzira na to hoće li im se Ujedinjeni narodi ili netko drugi "pridružiti" i time "postati relevantnim čimbenikom". Stara Europa proglašena je irelevantnom jer se nije pridružila. Kao ni Nova Europa, ako se računa da narod pripada svojoj državi. Rezultati ispitivanja koja javnosti na uvid nudi Gallup International, kao i podaci većeg dijela europskih zemalja, kako na Zapadu, tako i na Istoku, pokazuju da se potpora ratu koji "jednostrano vode Amerika i njezini saveznici" nigdje nije penjala iznad 11 posto. Potpora ratu koji bi odobrili i Ujedinjeni narodi kretala se u rasponu od 13 posto (u Španjolskoj) do 51 posto (u Nizozemskoj). Osobito je zanimljiva skupina od osam zemalja čiji su se vode svrstali u Novu Europu, dobivši velike pohvale za hrabrost i čestitost. Njihova je deklaracija sročena u obliku izjave kojom se Vijeće sigurnosti poziva da zajamči "puno poštivanje svojih rezolucija" - bez navođenja konkretnih načina. Ta je objava zaprijetila "izolacijom Nijemcima i Francuzima", objavili su slavodobitno američki mediji, iako se stavovi Nove i Stare Europe praktički i nisu razlikovali. Kako bi se zajamčila "izolacija" Njemačke i Francuske, te dvije zemlje nisu pozvane na potpisivanje smjelog proglašenja Nove Europe - očito iz bojazni da se neće odazvati, kako se poslije diskretno priznavalo 44 . Očekivani komentar glasio je da je inspirativna i perspektivna Nova Europa stala iza Washingtona i tako pokazala da "mnogi Europljani podupiru stavove Sjedinjenih Država, unatoč Francuskoj i Njemačkoj" 4 5 . T k o su bili ti "mnogi Europljani"? Bacimo li pogled na rezultate anketa, uvidjet ćemo da je u Novoj Europi protivljenje "stavovima Sjedinjenih Država"
uglavnom bilo i veće nego u
Francuskoj i Njemačkoj, osobito u Italiji i Španjolskoj, koje su dobile posebne pohvale za predvodničku ulogu u Novoj Europi. Na zadovoljstvo Washingtona, nekadašnje komunističke zemlje također su se priključile Novoj Europi. U njima se potpora "stavovi150
IRAČKA VEZA
ma Sjedinjenih Država" kako ih je definirao Powell - a riječ je o ratu koji vodi "koalicija voljnih" bez odobrenja Ujedinjenih naroda - kretala u rasponu od 4 posto (u Makedoniji) do 11 posto (u Rumunjskoj). Potpora ratu uz odobrenje Ujedinjenih naroda također je bila vrlo slaba. Bivši letonski ministar vanjskih poslova objasnio je kako "moramo salutirati i uzviknuti 'Yes sir'... moramo Amerikancima ugoditi, pod svaku cijenu" 4 6 . Ukratko, u novinama koje doista drže do demokracije naslovi su trebali govoriti kako Stara Europa zapravo obuhvaća veliku većinu Europljana, i s Istoka i sa Zapada, dok se Nova Europa sastoji od šačice voda koji su odlučili (makar i nerado) svrstati se na stranu Washingtona, ne mareći za jasno izraženo mišljenje većine stanovnika vlastitih država. No u stvarnosti su medijski izvještaji bili uglavnom rijetki i zaobilazili su bit, objašnjavajući protivljenje ratu kao marketinški problem Washingtona. Bliži liberalnome dijelu spektra, Richard Holbrooke naglasio je "vrlo važan argument: ako se zbroji stanovništvo [osam zemalja uzorne Nove Europe], riječ je o većem broju nego u zemljama koje nisu potpisale deklaraciju". To je istina, no nešto je izostavljeno: i to se stanovništvo u velikoj većini protivilo ratu, čak i u većem broiu nego u zemljama prijezirno otpisanima kao Stara Europa 4 7 . Na suprotnome kraju spektra, urednici Wall Street Journala pozdravili su izjavu osmorice časnih potpisnika jer su "razotkrili netočnost uvriježenog mišljenja da Francuska i Njemačka govore u ime cijele Europe, te da je stoga cijela Europa orijentirana protuamerički". Osmorica časnih voda Nove Europe zapravo su pokazala da nitko "ozbiljno ne sluša stavove europske proameričke većine", osim urednika Journala, koji su tako došli na svoje. Stoga su sasuli drvlje i kamenje na medije sebi s lijeva - a riječ je o razmjerno velikome medijskom segmentu - koji su "kao istinitu prodavali" apsurdnu tvrdnju da Francuska i Njemačka govore u ime Europe, kada je očito riječ o bijednoj manjini, a takve su laži širili "jer one služe političkim ciljevima onih u Europi i u Americi koji se po pitanju Iraka protive predsjedniku Bushu". Taj bi zaključak stajao ako bismo iz Europe isključili Europljane, odbacujući radikalno lijevu doktrinu da ljudi u demokratskim društvima imaju kakvu-takvu ulogu 48 . 151
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Vraćamo se medu liberale... Thomas Friedman ustvrdio je da Francusku treba izbaciti iz Vijeća sigurnosti i na njezino mjesto dovesti Indiju, koja je "u današnje vrijeme neusporedivo ozbiljnija od Francuske... Francuska se, kao što se to kaže u vrtiću, ne umije igrati s drugima", pa se tako nije "svrstala protiv Saddama", nego je "zbog potrebe da se diferencira u odnosu na Ameriku zaglavila" u nastojanju da bude "posebna". U prijevodu: francuska je vlada djelovala u skladu s javnim mnijenjem, koje se protivilo ratnim planovima Washingtona. Stoga je Francuska "u dječjem vrtiću", iako je, barem ako sudimo prema anketnim ispitivanjima, stanovništvo Nove Europe u tom slučaju vjerojatno još u jaslicama. Indija je, pak, "ozbiljna", budući da njome sada vlada protofašistička stranka, koja nacionalno bogatstvo predaje u ruke stranim multinacionalnim tvrtkama, propovijedajući istodobno, radi unutrašnjopolitičkih potreba, ultranacionalistički stav i koju su upravo u to vrijeme optužili za užasan masakr muslimana u Gujaratu. Uz to, kao što je Friedman oduševljeno pisao u drugim prigodama, Indija ima čudesnu industriju računalnih programa i silno imućne slojeve te - što je krajnje nebitno - stotine milijuna ljudi koji žive u bijednim uvjetima, pri čemu žene trpe gotovo kao pod talibanskim režimom. Sve to nije važno pod uvjetom da je Indija "ozbiljna", jednako kao što ni život pod talibanskom vlašću nije zanimao nikoga dok se smatralo da režim surađuje 49 . Drugi su bili skloniji stavu dvojca Kagan-Boot: Berlusconi, Aznar i ostale churchillovske figure koje su stale na stranu Washingtona pokazale su "neviđenu političku hrabrost" ustrajući na vlastitome viđenju Dobra i Zla, umjesto da se poslušno priklone "paranoičnom, zavjereničkom
antiameričkome
raspoloženju"
velike
većine
Europljana, koje "motivira pohlepa" i stoga nisu u stanju shvatiti "duh idealizma koji pokreće Ameriku". Istina, ti vode, koliko se moglo vidjeti, nisu pokušali prosvijetliti zavedene mase čije su stavove odbacili dok su se hrabro svrstavali uz najmoćniju vojnu silu u povijesti svijeta. No moguće je da nisu bili pravi dvojnici Churchilla i Roosevelta, koji su se suprotstavili Hitleru, nego prije predsjednika Busha, čija "moralna pravičnost" izrasta iz njegove 152
I R A Č K A VEZA
"evangeličke gorljivosti", što se dokazuje činjenicom da nam to govore njegovi ljudi zaduženi za odnose s javnošću 50 . Postoje i mnogi drugi primjeri. Kada se Gerhard Schröder na izborima 2 0 0 2 . usudio zauzeti stav goleme većine njemačkih glasača, dočekale su ga teške osude zbog šokantne nesposobnosti na mjestu vode, još jedne ilustracije ozbiljnog problema - "vlada je u strahu od vlastitih glasača" - koji Njemačka mora nadvladati želi li da je prihvate u civiliziranome svijetu 51 . Slučaj Turske osobito je indikativan. Kao i drugi širom regije, Turci su prezirali Saddama Husseina, ali ga se nisu bojali. I oni su se odlučno protivili ratu: njih oko 90 posto u siječnju 2003., kada su vrhunac dosegnuli napori da se osigura pridruživanje političkih voda - ako već ne i njihovog naroda - washingtonskome planu. Vlada se povela za voljom naroda. A to pokazuje da izabrana vlada nema "demokratsku vjerodostojnost", doznali smo na dan objave rezultata ankete, i to u komentaru iz pera bivšeg veleposlanika u Turskoj, Mortona Abramowitza, danas visokog vladinog dužnosnika i komentatora. Prije deset godina, objasnio je on, "veći se dio Turske, baš kao i danas, protivio svakom obliku sudjelovanja u ratu protiv Iraka". Uz jednu "važnu iznimku": predsjednika Turguta Ozala, istinskog demokrata koji je "nadjačao jasno izraženu želju sunarodnjaka da zemlja ne sudjeluje u Zaljevskome ratu". No nažalost, sadašnje vodstvo "slijedi želje naroda kada je riječ o sudjelovanju u još jednom ratu protiv Iraka", umjesto da podlegne intenzivnome pritisku Washingtona. "Žalosno je", uzdiše Abramowitz, "da danas nema takvog istinskog demokrata na kojeg bi se SAD mogle osloniti", kao prije deset godina 52 . Još jasnije pokazujući nedostatak demokratske vjerodostojnosti u vladajućoj stranci, njezin neslužbeni voda, Recep Tayyip Erdogan, ne samo da je kritizirao srljanje Washingtona u rat, nego je zakoračio i na istinski zabranjeno područje i kritizirao "zemlje - a medu njima i SAD - koje proizvode vlastito oružje za masovno uništenje, istodobno nastojeći prisiliti druge da ga se riješe" 5 3 . Kako je američki pritisak jačao, stanje demokracije u Turskoj počelo se poboljšavati. I dok se javnost očito još izrazitije protivila ratu, vlada je na koncu popustila pred snažnim američkim gospo153
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
darskim i inim pritiskom te je pristala na zahtjeve Washingtona unatoč " g o l e m o m " protivljenju javnosti. Jedan "Zapadni diplomat" vjerojatno iz američkog veleposlanstva - izjavio je novinarima da ta odluka "ohrabruje", i da je riječ o "vrlo pozitivnoj stvari". Dopisnik iz Turske Amberin Zaman dodao je: R a t protiv I r a k a i dalje je vrlo n e p o p u l a r a n u t u r s k o m e n a r o d u . U p r a v o je z b o g toga z a s j e d a n j e p a r l a m e n t a u četvrtak bilo z a t v o r e n o za j a v n o s t , a g l a s a n j e t a j n o . N o v i n s k i naslovi u petak su ž e s t o k o kritizirali vladajuću Stranku
pravde i r a z v o j a .
Na
naslovnici uglednog dnevnika
Radikal
o b j a v l j e n o je: " P a r l a m e n t s e o d m e t n u o o d n a r o d a " .
Turci su se gotovo jednoglasno usprotivili nalozima iz Washingtona, no podrazumijevalo se da vodstvo mora iskazati poslušnost i tako se Turska priključila Novoj Europi 5 4 . Tako je barem izgledalo. Na koncu su Turci Zapadu održali lekciju iz demokracije. Parlament je naposljetku odbio nesmetano razmještanje američkih jedinica u Turskoj. Komentar takvog ishoda bio je u skladu s očekivanjima: K o p n e n o j e r a t o v a n j e o t e ž a n o jer T u r s k a nije prihvatila ulogu d o m a ć i n a s n a g a m a n a m i j e n j e n i m a sjevernoj fronti, p o n o v n o zbog političkih razloga.
Vlada
nije
imala
dovoljno
snage
za
suočavanje
s
antiratnim
raspoloženjem".
Pretpostavke su jasne. Snažne vlade ne slušaju svoj narod i "prihvaćaju ulogu" koju im dodjeljuje globalni vladar; slabe vlade podliježu volji 95 posto vlastitog stanovništva. Poantu je jasno izrazio planer iz Pentagona Paul Wolfowitz. I on je ukorio tursku vladu što je pokazala neposluh, ali je osudio i vojsku, koja "nije odigrala snažnu predvodničku ulogu kakvu smo očekivali" nego je pokazala slabost, dopuštajući vladi da se prikloni gotovo jednoglasnome stavu javnosti. Turska je stoga, ustvrdio je on, trebala otvoreno priznati: "Pogriješili smo... Pa da sada razmislimo kako najviše možemo pomoći Amerikancima". Wolfowitzevo je stajalište osobito indikativno, s obzirom na to da ga predstavljaju kao vodećeg vizionara u križarskome pohodu demokratiziranja Bliskog istoka 5 6 . 154
IRAČKA VEZA
Službene izjave o Staroj i Novoj Europi, kao i histerija koja ih je nerijetko pratila, mogu nam poslužiti kao vrlo korisne lekcije o dominantnim stavovima pripadnika političke i intelektualne elite prema demokraciji. Nesklonost demokraciji nije ništa novo, iz posve očitih razloga: riječ je o tradicionalnome stavu onih koji imaju moć i povlastice. Ali ona se malokada pokazala u tako jasnome svjetlu. To bi moglo objasniti zašto analitičari bliski vladaj učim krugovima izbjegavaju citirati fraze o demokratizaciji koje politički vode izgovaraju dok istodobno napadno pokazuju prijezir prema demokraciji koji očito dijele mnogi, ako je suditi prema novinskim komentarima. Ugledni analitičari ukazuju na "nelagodni dualizam" u Bushovoj vanjskoj politici: "neoreaganski Bush" glasno "zaziva novu i energičnu kampanju uvođenja demokracije na Bliskome istoku", dok politički imperativi dovode Washington u iskušenje da "odbaci demokratske skrupule i pokuša uspostaviti bliskije veze s autokratim a " - kao i u prošlosti, s nevjerojatnom dosljednošću. U osvrtu na taj "dualizam" i nastavak potpore okrutnim i represivnim režimima, Thomas Carothers izrazio je nadu da će se Bush prikloniti "istinskom duhu vanjske politike predsjednika Ronalda Reagana" s njegovim "nastojanjima na širenju demokracije" 5 7 . Te su nade osobito zanimljive zbog izvora iz kojeg su potekle. Carothers se vrlo brižljivo posvetio zadaći rasvjetljavanja "istinskog duha" reaganovske predanosti demokraciji. Pritom je spojio stajalište znanstvenika i "insajdera", budući da je sudjelovao u programima jačanja demokracije koje je Reaganov State Department provodio u Latinskoj Americi. On te programe ocjenjuje kao "iskrene [ali] neuspješne pokušaje". Ondje gdje je utjecaj Washingtona bio najmanji, u najjužnijem dijelu Latinske Amerike, zabilježen je napredak prema demokraciji kojeg je Reaganova vlada pokušala usporiti i otežati ali ga je na koncu prihvatila. Ondje gdje je utjecaj Washingtona bio najveći, uspjeh je bio najmanji. Razlog je taj, objašnjava Carothers, što su težnje reaganovaca za demokracijom bile usko vezane za "ograničene, hijerarhijske oblike demokratskih promjena koje neće izazvati remećenje tradicionalnih struktura moći s kojima Sjedinjene 155
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Države imaju dugogodišnje savezničke odnose". Washington je nastojao održati "temeljni poredak... izrazito nedemokratskih društava" i izbjeći "populističke promjene". Carothers priznaje da su liberali kritizirali reaganovski pristup, ali on te kritike odbacuje zbog njihove "vječite slabe točke": one ne nude alternativu. Mogućnost da stanovništvo na konkretan i djelotvoran način utječe na pitanja koja se odnose na njihovu vlastitu zemlju nije alternativa, čak niti predmet rasprave. Carothers također ne spominje predane napore reaganovske vlasti da suzbije opasnost od konkretnijih oblika demokracije u sredinama u kojima su se pojavljivali 58 . Stanovništvo tih država itekako je svjesno prirode demokracije koju im nameću. U pravilu se zapaža da formalnu demokratizaciju u Latinskoj Americi prate sve izraženije razočaranje i gubitak iluzija u vezi s demokracijom. Jedan od razloga, na koji je prije više godina ukazao argentinski politolog Atilio Boron, jest i činjenica da se novi val demokratizacije u Latinskoj Americi vremenski poklopio s neoliberalnim gospodarskim reformama koje potkopavaju djelotvornost demokracije 5 9 . Poslijeratni sustav iz Bretton Woodsa* temeljio se na nadzoru nad kapitalom i razmjerno fiksnim tečajevima, ne samo radi očekivanih ekonomskih prednosti, do kojih je kako se pokazalo i došlo, nego i radi davanja vladama prostora za provođenje izrazito popularne socijaldemokratske politike. Pritom se podrazumijevalo da financijska liberalizacija kakvom je započelo neoliberalno razdoblje sedamdesetih godina smanjuje mogućnost demokratskog izbora, prebacujući odluke na "neformalni senat" ulagača i zajmodavca 60 . Vlade se sada suočavaju s "'problemom dvojnog biračkog tijela' u kojem su interesi glasača suprotstavljeni interesima bankara i investicijskih menadžera 'koji provode trajni referendum' o gospodarskoj i financijskoj politici i razvijenih zemalja i zemalja u razvoju", pri čemu su uvjeti nadmetanja krajnje neravnopravni. John Maynard Keynes upozorio je još prije sedamdeset godina da "snage globalnog financijskog tržišta ugrožavaju sam demokratski * Na međunarodnoj konferenciji održanoj 1944. u Bretton Woodsu, SAD, sklopljeni su financijski sporazumi o uređenju međunarodnih plaćanja i osnivanju Međunarodnog monetarnog fonda i Međunarodne banke za obnovu i razvoj (op. ur.).
156
IRAČKA VEZA
eksperiment upravljanja naroda vlastitom zemljom".
Generalni
tajnik Organizacije američkih država, veliki zagovornik neoliberalne globalizacije, otvorio je godišnji skup organizacije upozorenjem prema kojem slobodni protok kapitala, "najnepoželjnija karakteristika globalizacije" - a to je upravo njezina glavna karakteristika - predstavlja"najveću prepreku" vladavini demokracije, upravo kao što je upozorio Keynes 61 . Podrijetlo tih strahova vodi nas sve do Adama Smitha. On izraz "nevidljiva ruka" u Bogatstvu naroda koristi samo u jednom kontekstu: kada govori o štetnim posljedicama stranih ulaganja, kojih se Engleska ne treba bojati, smatrao je, jer će "nevidljiva ruka" navesti ulagače da kapital zadrže kod kuće. Isto vrijedi i za druge dijelove neoliberalnog paketa: privatizacija, primjerice, sužava arenu potencijalnih demokratkih opcija - u dramatičnoj mjeri kad je riječ o liberalizaciji "usluga" - što pobuđuje ogromno nezadovoljstvo naroda. Čak i u uskim ekonomskim okvirima privatizacijski su programi nametani gotovo bez ikakvih čvrstih empirijskih dokaza ili teoretskih temelja 62 . Razočaranje formalnom demokracijom jasno je vidljivo i u SAD-u, a povećavalo se tijekom cijelog neoliberalnog razdoblja. Oko "izborne krađe" u studenome 2 0 0 0 . podignula se velika prašina, a promatrači se nisu mogli načuditi što je stanovništvo ostalo gotovo indiferentno. O vjerojatnim razlozima govore istraživanja javnog mijenja koja pokazuju da je uoči samih izbora tri četvrtine stanovništva smatralo da je riječ o igri u kojoj sudjeluju veliki financijski donatori, stranački vode, te cijela propagandna industrija, koji kandidate oblikuju tako da su u stanju izgovoriti "praktički sve što je potrebno, samo da dobiju izbore". Gotovo ni kod jednog bitnog pitanja građani nisu uspijevali odrediti stavove kandidata - a upravo to se i htjelo postići. Pitanja u kojima se stavovi javnosti razlikuju od stavova elitnih krugova u pravilu i ne dolaze na dnevni red. Glasače se usmjerava na "osobne karakteristike kandidata", a ne na "prijeporna pitanja". Među glasačima, od kojih većina naginje bogatijim slojevima društva, oni koji misle da su ugroženi njihovi klasni interesi najčešće glasaju za zaštitu tih interesa: za reakcionarniju od dviju stranaka kapitala. No glasovi se javnosti ponekad raspodjeljuju prema drugačijoj logici, kao 157
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
2 0 0 0 . godine, kada je to dovelo do statistički neriješenog rezultata. Radni ljudi opredjeljivali su se uglavnom na temelju neekonomskih pitanja, poput prava na posjedovanje oružja i "vjerskih pitanja", tako da su ljudi nerijetko glasovali protiv vlastitih primarnih interesa pretpostavljajući, kako se čini, da i nemaju pravog izbora. Godine 2 0 0 0 . osjećaj "nemoći" dosegnuo je dotad najvišu zabilježenu vrijednost - više od 50 posto apstinenata 63 . Ono što preostaje od demokracije uglavnom je pravo biranja između ponuđenih proizvoda. Čelni ljudi poslovnoga svijeta već odavno objašnjavaju potrebu da se narodu nametne "filozofija beskorisnosti" i "nepostojanja životnog cilja", kako bi se "čovjekova pozornost usmjerila na plitke i beznačajne stvari koje čine velik dio pomodne potrošnje" 6 4 . Ako ih od najranijeg djetinjstva bombardiraju takvom propagandom, ljudi će možda prihvatiti svoj beznačajan i potčinjen život i zaboraviti apsurdne ideje o upravljanju vlastitom sudbinom.
Svoju sudbinu tada će možda prepustiti
menadžerima velikih korporacija i propagandnoj industriji, te, u političkoj sferi, samoproglašenim "duhovnim elitama" koje služe moći i o njoj odlučuju. Iz te perspektive, uobičajene za način razmišljanja elite, izbori 2 0 0 0 . godine nisu razotkrili slabost američke demokracije, nego upravo njezinu veličinu. I uopće, sasvim je uredu slaviti trijumf demokracije širom hemisfere, pa i drugdje, ne obazirući se na to što o tome misli narod.
O S L O B O Đ E N J E O D TIRANIJE: K O N S T R U K T I V N A RJEŠENJA Neuvjerljivost tvrdnji da je Washington odjednom postao zabrinut za demokraciju i stanja ljudskih prava u Iraku, ili negdje drugdje, ne bi trebala zaustaviti "ekscentrične tipove iz drugog plana" u njihovu angažiranju upravo oko tih ciljeva i maksimalnom nastojanju da utječu na njihovo ostvarenje. U slučaju Iraka, valjalo bi uvažiti zaključke najupućenijih promatrača, koji su govorili da bi se "konstruktivno rješenje" za promjenu režima u Iraku "sastojalo od ukidanja gospodarskih sankcija koje su 158
IRAČKA VEZA
osiromašile društvo, desetkovale iračku srednju klasu i uništile svaku mogućnost za pojavu alternativnih voda", pri čemu je "dvanaest godina sankcija samo ojačalo sadašnji režim" (Hans von Sponeck). Nadalje, sankcije su stanovništvo prisilile da se u preživljavani u oslanja na tiransku vlast, što je dodatno umanjilo izglede za konstruktivno rješenje. "Podupiremo [režim i] onemogućujemo prilike za promjene", dodao je Denis Halliday. "Uvjeren sam da bi sami Iračani, samo da im netko vrati mogućnost upravljanja gospodarstvom te da se ponovno uspostavi nekadašnji način života, ostvarili oblik vladavine kakav oni žele i kakav smatraju primjerenim za svoju zemlju" 6 5 . Jesu li to tek iluzije? Povijesna nam iskustva kazuju da nisu. Prisjetite se sudbine bijednih tirana koje su sadašnji američki politički vode tijekom ranijih mandata podupirali sve do samog završetka njihove krvave vladavine, a koji su s vlasti svrgnuti unutarnjim pobunama. Slučaj Ceau§escua, jedan od mnogih, osobito dobro ilustrira prirodu unutarnje tiranije. Kada su se 2 0 0 2 . promijenili američki prioriteti, oni koji su bili suodgovorni za dvadesetogodišnje patnje iračkoga naroda tvrdili su da imaju pravo pribjeći nasilju kako bi u zemlju uveli demokraciju. Čak ni njihovo dosljedno podupiranje divljaštava i tiranije, kao ni neprijateljski stav prema demokraciji koji su upravo u tom trenutku pokazivali s osobitom gorljivošću, nisu bili dovoljni da dovedu u pitanje njihove sadašnje javno iznijete namjere. No ako i potisnemo sumnju u njihovu iskrenost, o nasilju možemo razmišljati samo ako je očito da su konstruktivna rješenja doživjela neuspjeh. A budući tla takva rješenja u iračkome slučaju nisu čak ni razmatrana, teško je tvrditi da se stiglo do faze pribjegavanja posljednjoj mogućnosti. Taj zaključak isključuje sve eventualne subjektivne procjene o izgledima za uspjeh jer je to ovdje zapravo irelevantno. Da parafraziramo Lisu Marlowe, ako je to uzor funkcioniranja hegemonijske supersile, neka nam svima Bog pomogne. Još od razdoblja vladavine Reagana i Busha I. (zapravo čak i prije toga), Washington je Saddama Husseina podupirao na razne načine. Nakon što je Saddam u kolovozu 1990. pokazao neposluh prema 159
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Amerikancima, politika prema Iraku i izlike za nju doživljavali su varijacije, no jedan je element bio stalan: irački narod ne smije steći nadzor nad vlastitom zemljom. Da podsjetimo, tiraninu je 1 9 9 1 . dopušteno da uguši ustanak jer je, objasnili su nam, Washington htio vojnu huntu koja će zemljom vladati "čeličnom šakom", a ako na raspolaganju nema nekog boljeg bit će dobar i Saddam. Pobunjenici su doživjeli neuspjeh "jer je vrlo malo ljudi izvan Iraka priželjkivalo njihovu pobjedu" - drugim riječima Washington i njegovi lokalni saveznici, koji su bili "nevjerojatno jednoglasni" u stavu da "irački voda, bez obzira na sve grijehove, i Zapadu i cijeloj regiji osigurava veću nadu u stabilnost Iraka nego oni koji su bili žrtve njegove represije". Bilo je upravo nevjerojatno promatrati kako je sada odjednom sve to složno potisnuto u zaborav u užasnutim komentarima i izvještajima o otkrivanju masovnih grobnica žrtava Saddamove eksplozije nasilja koju su odobrile upravo Sjedinjene Države, a što je ponuđeno kao opravdanje za nedavni rat "na moralnim temeljima" - sada kada smo vidjeli "masovne grobnice i istinske razmjere Saddamovih genocidnih zlodjela", iako se sve to znalo i 1991. ali se ignoriralo zbog imperativa "stabilnosti" 6 6 . Nakon ustanka Irak bi ostao u rukama Iračana koji bi možda funkcionirah neovisno o Washingtonu. Sankcije uvedene sljedeće godine onemogućile su pobunu širih razmjera kakva je dovela do svrgavanja drugih čudovišnih tirana, također snažno podupiranih od strane upravo onih američkih voda koji su sada ponovno na vlasti. Sjedinjene su Države poticale prevrate s pomoću skupina nad kojima su imale nadzor, a narodni ustanci ne bi omogućili SAD-u da vodi glavnu riječ. Na sastanku na vrhu koji je u ožujku 2 0 0 3 . održan na Azorskome otočju Bush je ponovio taj stav, objavljujući da će SAD krenuti u napad čak i ako Saddam i njegovi pristaše napuste zemlju. Pitanje tko bi trebao vladati Irakom i dalje je glavna prijeporna točka. Vodeći ljudi opozicije koja uživa američku potporu odjednom su počeli zahtijevati da Ujedinjeni narodi imaju ključnu ulogu u poslijeratnom Iraku, odbijajući američki nadzor nad obnovom i postsadamovskom vladom. Oni su se snažno suprotstavili "američkoj hegemoniji nad Irakom". Čak se i dužnosnici koje je odabrao sam 160
IRAČKA VEZA
Washington energično protive planovima da ih se zbog američke okupacije gurne u drugi plan. Ima naznaka da bi šijitska većina, ako bi joj se dalo pravo odlučivanja, mogla poduprijeti islamsku republiku, što nikako nije po volji Washingtonu i njegovim planovima za tu regiju. Čini se da nema razloga sumnjati da će američki politički stratezi ustrajati na ovakvoj praksi i drugdje: formalna je demokracija u redu, ali samo ako se podvrgava američkim nalozima, poput Nove Europe, ili poput "ograničenih hijerarhijskih" demokracija u Latinskoj Americi na čelu kojih su "tradicionalne strukture vlasti s kolima su Sjedinjene Države već godinama u savezničkim odnosima" (Carothers). Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost u vladi Busha I., iznio je stavove umjerenih krugova kada je primijetio da u slučaju izbora u Iraku i "pobjede radikala... nikako ne bismo dopustili da oni preuzmu vlast" 6 7 . Ako šijitska većina bude imala zapaženu ulogu u postsadamovskome Iraku, i ako se pridruži drugima u regiji koji nastoje poboljšati odnose s Iranom, bit će proglašena "radikalnom", pa će i odnos prema njoj biti u skladu s time. Ne možemo očekivati ništa drugo ni ako pobijede sekularni demokrati, jer su i oni zapravo "radikali", osim ako zaključimo da je povijest obična hrpa gluposti. Temeljne smjernice američkog razmišljanja zorno prikazuje organizacijska struktura "civilne vlasti u poslijeratnome Iraku". Grafički prikaz ima šesnaest kućica a u svakoj od njih masnim su slovima otisnuti ime i funkcija: od predsjednikova izaslanika Paula Bremera na vrhu (koji odgovara Pentagonu), pa do najnižeg dužnosnika na organizacijskoj ljestvici. Sedmorica su generali, ostali većinom vladini dužnosnici, no nema nijednog Iračanina. Na samome dnu nalazi se sedamnaesta kućica, približno za dvije trećine manja od ostalih. U njoj nema ni imena, ni masnih slova, ni funkcije: u njoj piše samo: "irački ministarski savjetnici" 6 8 . Promjena američke politike u slučaju poslijeratnog nadzora nad Irakom donekle je izazvala zbunjenost. Drugdje je Washington vise nego rado odgovornost i troškove prepuštao drugima, a sada ustraj161
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
no traži da u Iraku sam vodi cijelu predstavu. No u tome nema nimalo nedosljednosti. "Irak nije ni Istočni Timor, ni Kosovo, ni Afganistan", naglasila je ispravno Condoleezza Rice 6 9 . Nije međutim navela i u čemu je zapravo razlika, možda zato jer je to ionako očito: Irak je prvorazredni plijen; ostali koje je spomenula smatraju se otpacima. Stoga o svemu mora odlučivati Washington a ne Ujedinjeni narodi ili irački narod. Ostavimo li postrani ključno pitanje, tko će voditi glavnu riječ, oni koje je iskreno brinula iračka tragedija imali su tri temeljna cilja: 1) svrgavanje tiranske vlasti, 2) ukidanje sankcija koje najviše pogađaju narod, a ne vlastodršce i 3) očuvanje kakvog-takvog oblika svjetskoga poretka. Medu poštenim ljudima i ne može biti nesuglasica oko prva dva cilja: njihovo ostvarenje svakako je razlog za slavlje, osobito među onima koji su se bunili protiv američke potpore Saddamu i prije nego što je napao Kuvajt i zatim neposredno nakon toga te se protivili uvođenju sankcija; oni se stoga ishodu mogu radovati bez tračka licemjerja. Drugi je cilj, a možda čak i prvi, svakako bilo moguće postići bez potkopavanja trećeg. Bushova je vlada otvoreno objavila nakanu da demontira ono što je još preostalo od svjetskog poretka i da svijet nadzire silom, pri čemu je Irak poslužio kao "pokusni kunić" u iskušavanju novih "standarda", kako se izrazio New York Times. Upravo je objavljivanje te nakane izazivalo strah a nerijetko i mržnju širom svijeta, kao i beznađe medu onima koji ne pristaju na "život u sramoti" 7 0 i zabrinuti su zbog vjerojatnih posljedica takvog izbora. A svakako je riječ o izboru odluci koja je u velikoj mjeri u rukama američkoga naroda.
162
6
Dvojbe oko dominacije
Američko oduševljenje zbog priključivanja nekadašnjeg sovjetskog carstva Novoj Europi ne temelji se isključivo na činjenici da je njegovo vodstvo voljno "salutirati i uzvikivati 'Yes sir!'". Dublji razlozi isplivali su na površinu kada je Europska unija počela razmatrati proširenje članstva na te zemlje. Sjedinjene su Države taj korak odlučno podržale. Zemlje Istoka "istinski su modernizatori Europe", objasnio je politički komentator David Ignatius. " O n e su u stanju srušiti birokratizam i kulturu socijalne države koji i dalje sputavaju velik dio Europe" i "slobodnome tržištu omogućiti da neometano funkcionira" 1 - kao u SAD-u, gdje se gospodarstvo velikim dijelom oslanja na državni sektor i gdje su sadašnji pripadnici krugova na vlasti tijekom prvog mandata oborili poslijeratne rekorde u protekcionističkome ponašanju. Budući da su "stanovnici Istoka, koji su zaljubljeni u slobodu i koji se lako prilagođavaju novim tehnologijama, za iste poslove plaćeni neusporedivo manje od kolega na Zapadu", nastavka Ignatius, u mogućnosti su cijelu Europu povući prema "realnostima suvremenog kapitalizma": prema američkome modelu koji je očito već po definiciji idealan. A taj model obilježavaju stope rasta (po glavi stanovnika) približno jednake europskima i nezaposlenost približno na istoj razini, uz neusporedivo veću nejednakost, siromaštvo i proizvodnu normu te praktički najmanje povlastice i najnerazvi163
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
jenije sustave socijalne skrbi u razvijenom industrijskome svijetu. Prosječna plaća za muškarce bila je 2 0 0 0 . još uvijek ispod razine koju je dosegnula 1 9 7 9 . godine, i to nakon blagog procvata koncem devedesetih godina, iako je produktivnost porasla za 45 posto - što je još jedan znak drastičnih promjena u korist kapitala, koje se pod Bushom II. ubrzavaju još radikalnije. Potencijalni doprinos Istočne Europe potkopavanju prosječne kvalitete života na Zapadu uočen je odmah nakon pada Berlinskoga zida. Poslovni su mediji s velikim oduševljenjem govorili o "zelenim izdancima medu ruševinama komunizma", pri čemu "sve veća nezaposlenost i pauperizacija velikog dijela industrijske radničke klase" znači da će ljudi biti voljni "raditi duže od razmaženih kolega" na Zapadu, za samo 40 posto njihove plaće i uz malobrojne povlastice. Medu ostalim kvalitetama "zelenih izdanaka" je i dovoljna razina represije za održavanje "radne discipline" te primamljivi državni poticaji ulagačima sa Zapada. Takve tržišne reforme omogućit će Europi da "skreše visoke plaće i rastrošne socijalne programe". Europa će se moći povesti za američkim primjerom u sklopu kojeg je pad realnih plaća u Reaganovu razdoblju na najnižu razinu u naprednim industrijskim društvima (uz iznimku Velike Britanije) dočekan kao "dobrodošla promjena od iznimne važnosti". Sada kad komunističke ruševine igraju otprilike ulogu Meksika, iste te prednosti mogu se uvesti i u Zapadnu Europu, približavajući je tako američko-britanskome modelu 2 . Komunističke ruševine imaju brojne prednosti u odnosu na područja koja su već stoljećima pod neprekidnom dominacijom Zapada. Europljani koji su živjeli istočno od pet stotina godina stare trusne crte koja dijeli Istok od Zapada (ne poklapa se posve s hladnoratovskom, ali nije ni daleko od nje) uživali su neusporedivo višu razinu zdravstvene zaštite i kvalitetu obrazovnog sustava nakon što se Istok oslobodio statusa izvornog "trećeg svijeta" europskog Zapada, a ljudi ondje imaju čak i ispravnu boju kože. S povratkom nečega što nalikuje na tradicionalne odnose Istok sada nudi i druge pogodnosti, između ostalog i pravu poplavu radne snage koju je lako eksploatirati. Ukrajina je sada navodno zauzela nekadašnje mjesto južne 164
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
Europe kao izvor jeftine radne snage za Zapad, zbog čega propalo ukrajinsko gospodarstvo ostaje
bez najproduktivnijih radnika.
Poput kolega iz Srednje Amerike, ukrajinski iseljenici kući šalju značajne novčane iznose i tako pomažu preživljavanju ostataka tamošnjeg društva. Uvjeti života i rada ondje su užasni, smrtnost je vrlo visoka, a gotovo 1 0 0 . 0 0 0 Ukrajinki pretvoreno je u seksualno roblje. Priča nipošto nije nova 3 . Posve je jasno zašto "faktička svjetska vlast", kako je nazivaju američki poslovni mediji, objeručke prihvaća "tržišne reforme" u Istočnoj Europi, no za američku elitu ti procesi imaju i dodatno značenje. Poput neovisnog društvenog i gospodarskog razvoja u zemljama Trećeg svijeta, zapadnoeuropski socijalno-tržišni sustav mogao bi postati "virus koji bi mogao zaraziti i druge", dakle jedan oblik "uspješnog neposluha" koji treba što prije zaboraviti. Europski sustavi socijalne države mogli bi opasno utjecati na američko javno mnijenje, kao što pokazuje kontinuirana popularnost koju u SAD-u uživa sustav zdravstvene zaštite utemeljen na progresivnom oporezivanju, unatoč stalnom ocrnjivanju u medijima i izostavljanju te opcije iz popisa izbornih tema s obrazloženjem da je "politički neizvediva", što god o tome mislila javnost. "Realnosti suvremenog kapitalizma" s kojima su se suočila područja pod dugogodišnjim nadzorom Zapada prenijete su i u velik dio Istočne Europe, čije je gospodarstvo doživjelo "latinoamerikanizaciju". O razlozima se i dalje raspravlja, ali ne i o temeljnim činjenicama društvenog i gospodarskog propadanja. Iako njihovi razmjeri nisu točno utvrđeni demografske posljedice svakako su jedan od dobrih pokazatelja. Razvojni program Ujedinjenih naroda raspolaže podacima o broju umrlih muškaraca tijekom devedesetih godina, koji je za deset milijuna veći od prosjeka i iznosi približno onoliko koliko je svojim čistkama šezdeset godina ranije prouzročio Staljin, ako su brojke i približno točne. "Izgleda da je Rusija prva zemlja koja je doživjela tako naglo smanjenje broja rođenih u odnosu na broj umrlih zbog razloga koji nemaju veze s ratom, glađu i bolestima", piše David Powell. Ta se demografska kriza dijelom pripisuje urušavanju 165
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ruskog zdravstvenog sustava pod pritiskom tržišnih reformi. Opća je kriza toliko izražena da se neki čak i čudovišnog Staljina prisjećaju s izvjesnim uvažavanjem: više od polovice Rusa "uvjereno je da je Staljinova uloga u ruskoj povijesti bila pozitivna, dok se s time ne slaže samo trećina ispitanika", pokazale su ankete početkom 2 0 0 3 . godine 4 . Planovi Amerikanaca koji se odnose na nadzor nad Irakom dosta su slični programima koji su primijenjeni u Rusiji i koji su i drugdje razmjerno dosljedno doveli do katastrofalnih posljedica. Stavovi Washingtona o ujedinjenju Europe uvijek su bili složeni. Kennedyjeva je vlada, kao i one prije nje, energično poticala ujedinjavanje, ali uz izvjesnu zabrinutost da bi Europa mogla krenuti vlastitim putem. Ugledni i iskusni diplomat David Bruce bio je u Kennedyjevo vrijeme vodeći zagovornik europskog ujedinjenja, ali je - posve tipično - vidio "opasnost" u mogućnosti da Europa "dalje krene samostalno, nastojeći zaigrati ulogu neovisnu o Sjedinjenim Državama" 5 . Temeljna načela lijepo je izrazio i Henry Kissinger u svojem govoru iz 1 9 7 3 . naslovljenom "Godina Europe". Svjetski se poredak, ustvrdio je tada, treba temeljiti na spoznaji da "Sjedinjene Države imaju globalne interese i zadaće" dok njihovi saveznici imaju tek "regionalne interese". Sjedinjene Države moraju se "više zanimati za opće okvire poretka nego za nadzor nad baš svim regionalnim projektima" 6 . Europa ne smije slijediti vlastiti, neovisni put, koji bi se temeljio na francusko-njemačkoj industrijskoj i financijskoj jezgri još jedan od razloga za zabrinutost koju izaziva "Stara Europa", uz već spomenutu nespremnost tih vlada da se u vezi s ratom u Iraku povode za washingtonskim nalozima. Ta su načela na snazi kako god se mijenjale okolnosti. Osim mogućeg doprinosa potkopavanju socijalno-tržišnih sustava Zapadne Europe, od istočnoeuropskih se zemalja očekuje da odigraju ulogu "trojanskog k o n j a " u korist američkih interesa, sprečavajući svaki otklon prema bilo čijoj neovisnoj ulozi na svjetskoj sceni. Do 1 9 7 3 . američka globalna prevlast bila se već smanjila u odnosu na vrhunac koji je doživljavala nakon Drugog svjetskog rata. Jedan od pokazatelja jest i američki nadzor nad svjetskim bogatstvom, koji 166
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
se prema većini procjena smanjio s približno pedeset posto na polovicu te vrijednosti, budući da se svjetsko gospodarstvo prestrojilo u "tropolni" poredak, s trima glavnim središtima moći: Sjeverna Amerika, Europa i Azija, s glavnim središtem u Japanu. Ta se struktura u međuvremenu mijenjala, osobito s pojavom i jačanjem istočnoazijskih "tigrova" i ulaskom Kine u globalni sustav u ulozi važnog čimbenika. Tako se temeljnom strahu od neovisne Europe pridružio strah od neovisne Azije, no sasvim nove vrste. j o š puno prije Drugog svjetskog rata Sjedinjene su Države bile daleko najveća gospodarska sila na svijetu, ali nisu imale predvodničku ulogu u globalnom upravljanju. To se promijenilo zahvaljujući ratu. Suparničke su sile bile ili razorene ili ozbiljno oslabljene, dok su Sjedinjene Države neizmjerno napredovale. Industrijska se proizvodnja pod poludirigiranom ekonomijom gotovo učetverostručila. Već 1945. Sjedinjene Države su ostvarile ne samo neviđenu gospodarsku prevlast, nego i jedinstveno siguran položaj: imale su nadzor nad cijelom hemisferom, okolnim oceanima te većim dijelom susjednih teritorija. Američki planeri žurno su krenuli u organizaciju globalnog sustava, držeći se već stvorenih planova kojima je cilj bio zadovoljavanje "zahtjeva Sjedinjenih Država u svijetu u kojem planiraju steći neupitnu moć", istodobno ograničavajući suverenitet onih koji bi se tome mogli suprotstaviti 7 . Novi globalni poredak trebao je biti maksimalno potčinjen potrebama američkog gospodarstva i podložan američkom političkome utjecaju. Imperijalne sustave nadzora, osobito britanski, trebalo je ukloniti, dok je Washington istodobno širio svoje regionalne sustave u Latinskoj Americi i na području Pacifika, i to na temelju načela koje je objasnio Abe Fortas, a koje je govorilo da je "ono što je dobro za nas dobro i za svijet". Britanskom Ministarstvu vanjskih poslova nije se baš svidio taj "altruizam". Njegovi su dužnosnici uvidjeli "da nas Washington, rukovodeći se načelima gospodarskog imperijalizma američkih poslovnih interesa, pokušava istisnuti", no bili su praktički nemoćni da išta učine. Državni tajnik pri Ministarstvu vanjskih poslova svojim je kolegama u kabinetu rekao kako su Amerikanci 167
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
uvjereni "da Sjedinjene Države u svijetu nešto simboliziraju - nešto što svijetu treba, nešto što će se svijetu dopasti, nešto što će svijet u konačnici, sviđalo mu se to ili ne, prihvatiti" 8 . Time je zapravo definirao oživotvorenu verziju wilsonovskoga idealizma, onu koja se poklapa s povijesnim činjenicama. Ondašnji strateški planovi Sjedinjenih Država bili su promišljeni i temeljiti. Najvažniji je prioritet bio preustroj industrijskoga svijeta na način koji će zadovoljiti poslovne interese, dominantne u formuliranju političkih
metoda:
konkretno,
apsorbirati
američke proizvodne
viškove, nadvladati "dolarski procjep" i ponuditi prilike ulagačima. Svi oni koji su profitirali na domaćem planu to su znali cijeniti. Reaganovo Ministarstvo trgovine primijetilo je da je Marshallov plan "omogućio velika i izravna privatna američka ulaganja u Europi", postavljajući temelje za multinacionalne kompanije. Časopis Business Week takve je tvrtke 1975. opisao kao "ekonomski izraz" "političkog okvira" koji su postavili politički stratezi a u kojem "američke tvrtke doživljavaju procvat i šire se zahvaljujući stranim narudžbama, početni poticaj daje im novac iz Marshallova plana", a od "negativnog ih razvoja situacije" štiti "kišobran Američke moći" 9 . Stratezi iz State Departmenta i drugim su dijelovima svijeta namijenili točno određene "funkcije". Jugoistočna Azija trebala je osiguravati resurse i sirovine nekadašnjim imperijalnim gospodarima, osobito Britaniji, ali i Japanu, kojem je trebalo biti dodijeljeno "svojevrsno carstvo na jugu", da se poslužimo riječima Georgea Kennana, čelnog čovjeka Odsjeka za planiranje State Departmenta 10 . Neka područja planere baš i nisu pretjerano zanimala, osobito Afrika, koju je prema Kennanovu prijedlogu trebalo prepustiti Europljanima, da je "eksploatiraju" za obnovu svojih zemalja. U povijesnom svjetlu na pamet nam pada jedan drukčiji poslijeratni odnos Europe i Afrike, no čini se da njega nitko nije razmatrao. Bliski istok međutim trebale su preuzeti Sjedinjene Države. Godine 1 9 4 5 . dužnosnici State Departmenta opisali su energetske zalihe Saudijske Arabije kao "zapanjujuće goleme izvore strateške moći, vjerojatno najveći materijalni plijen u povijesti svijeta"; područje 168
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
Zaljeva općenito se smatralo "vjerojatno najbogatijim ekonomskim plijenom na području stranih ulaganja". Eisenhower je poslije ustvrdio kako je riječ o "strateški najvažnijem području na svijetu". Velika Britanija se složila. Njezini su planeri 1947. prirodna bogatstva te regije opisali kao "ključni plijen za svaku silu koja želi ostvariti svjetski utjecaj i prevlast" 1 1 . Francuska je s Bliskog istoka istisnuta pravnim makinacijama, dok je Britanija s vremenom svedena tek na manje važnog američkog partnera. Dalekovidni Kennan uvidio je da će Sjedinjene Države nadzorom nad dotokom energije Japanu, a u to vrijeme glavni je izvor bio Bliski istok, steći svojevrsnu "moć veta" na potencijalno neprihvatljive japanske vojne i ekonomske poteze, iako su se japanske perspektive u to vrijeme općenito podcjenjivale. To je pitanje sve otada izvor neprestanog sporenja, kao i u slučaju Europe, budući da i Europa i Japan nastoje steći određeni stupanj energetske neovisnosti. Azija je u međuvremenu doživljavala promjene. Jedna ugledna radna skupina opisala je u rezultatima svojih istraživanja objavljenih 2 0 0 3 . godine sjeveroistočnu Aziju kao "epicentar međunarodne trgovine i tehnoloških inovacija... gospodarsku regiju s najvećim rastom na svijetu tijekom posljednja dva desetljeća", područjem na koje sada otpada "gotovo 30 posto svjetskog BNP-a, što daleko nadmašuje BNP Sjedinjenih Država", a koje pritom drži približno polovicu svjetskih deviznih rezervi. Na ta gospodarstva "otpada i gotovo polovica svjetskih izravnih stranih ulaganja", a ona ujedno postaju sve značajniji izravni strani ulagači u Istočnoj Aziji, Europi i Sjevernoj Americi, područjima koja sada imaju veću trgovinsku razmjenu sa sjeveroistočnom Azijom nego međusobno 12 . Nadalje, cijelo je to područje vrlo integrirano. Istočna Rusija raspolaže značajnim prirodnim bogatstvima kojima velika industrijska središta sjeveroistočne Azije služe kao prirodno tržište. Integriranost bi se još povećala gospodarskim ujedinjenjem dviju Koreja, plinovodima kroz Sjevernu Koreju i produljenjem transsibirske željeznice istim smjerom. Sjeverna Koreja bila je najopasniji i najneugodniji pripadnik "osovine zla" ali se nalazila i najniže na popisu meta napada. Poput 169
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
Irana, a za razliku od Iraka, nije ispunila prvi uvjet da bi postala legitimnim ciljem: nije bila bespomoćna. Pentagon po svoj prilici smišlja načine onesposobljavanja sjevernokorejskih sredstava za odvraćanje od napada - nagomilanog topništva usmjerenog prema Seoulu i američkim snagama koje se povlače izvan njegova dometa, što u Koreji izaziva zabrinutost u vezi s američkim namjerama. Tako izolirana, Sjeverna Koreja ne ispunjava ni drugi kriterij: riječ je o jednoj od najsiromašnijih i najbjednijih zemalja na svijetu. Ali ona kao dio kompleksa sjeveroistočne Azije postaje sve važnijom, iz razloga na koje je ukazala radna skupina. Stoga nije nemoguće da će postati metom napada ako Amerika nekako uspije riješiti tehnički problem neutraliziranja njezinih sredstava za odvraćanje. Spomenuta radna skupina preporučila je Washingtonu da pokuša pronaći diplomatsko rješenje trenutačne krize. Vlada treba nastaviti proces koji je neodlučno i s oscilacijama započeo za Clintonove vladavine, a kojem je cilj "normalizacija američkih gospodarskih i političkih odnosa sa Sjevernom Korejom, što bi zajamčilo nenuklearnu Sjevernu Koreju, promicalo proces pomirenja Sjeverne i Južne Koreje i dovelo do intenzivne gospodarske suradnje Sjeverne Koreje sa susjednim zemljama". Takve bi interakcije mogle ubrzati gospodarske reforme koje se već odvijaju u Sjevernoj Koreji, a s vremenom bi dovele do "ravnomjernijeg raspoređivanja ekonomske moći, što bi oslabilo totalitarni politički nadzor i ublažilo kršenje ljudskih prava". Takva politika bila bi u skladu s regionalnim konsenzusom, uz koji bi, kako se čini, pristala i sjevernokorejska diktatorska vlast. Alternativa takvome planu - sukob u stilu velike strategije trojca Bush-Rumsfeld-Cheney - siguran je "put u propast", tvrdi radna skupina. Preporučeni smjer, međutim, donosi i određene probleme. Kao što navodi radna skupina, sjeveroistočnu Aziju obilježavaju ubrzani razvoj i integriranost, pa bi se vrlo lako moglo dogoditi da cijela regija krene samostalnim putem, baš kao i kontinentalni dio Europe. I tako dolazimo do problema na koji je ukazao Kissinger. Godine 1 9 9 8 . Nacionalni ured za azijska istraživanja upozorio je da bi "naftovodi koji potiču regionalnu integraciju u sjeveroistočnoj Aziji 170
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
mogli svesti američko sudjelovanje na tek marginalnu ulogu" i ubrzati postupak stvaranja "regionalnog bloka" 1 3 . Ti bi naftovodi "mogli pojačati regionalnu stabilnost i postati jeftinom alternativom nafti uvezenoj
s Bliskog istoka",
dodaje Selig Harrison,
no
"Sjedinjene Države, kako se čini, pokazuju nelagodu i oprez u vezi s mrežom naftovoda u sjeveroistočnoj Aziji". Sjedinjene su Države svjesne činjenice da zemlje iz tog područja "žele smanjiti sve neugodniju i sve nepovoljniju ovisnost o SAD-u", ili, iz druge perspektive, "moć veta" koju su Sjedinjene Države stekle zahvaljujući nadzoru nad bliskoistočnom naftom i tankerskim pravcima. Američki strah od potencijalnog osamostaljivanja tih zemalja mogao bi prerasti u prepreku diplomatskome rješenju. Iz donekle sličnih razloga, washingtonski jastrebovi
Kinu
smatraju
glavnim
potencijalnim
neprijateljem, tako da je velik dio vojnih planova prilagođen upravo toj
okolnosti.
Nedavni
pokušaji
jačanja
indijsko-američkih
strateških odnosa dijelom su plod upravo tih interesa, zajedno sa interesom Washingtona za nadzor nad najvećim svjetskim zalihama izvora energije na Bliskome istoku. Način na koji Washington pristupa Sjevernoj Koreji usporediv je s njegovim stavom prema Iranu i predinvazijskome Iraku. U sva su tri slučaja susjedne zemlje nastojale nadvladati neprijateljstva i postići kakav-takav stupanj povezanosti, podupirući reformističke težnje ili pomažući njihovo pokretanje, a ta se nastojanja u slučaju Irana i Sjeverne Koreje i nastavljaju. Sjedinjene su Države u vrijeme Clintonove vlasti pomalo nevoljko slijedile takav pristup prema Sjevernoj Koreji, i djelomično polučile uspjeh, no ako se izuzme to razdoblje, Washington je uvijek bio skloniji konfrontaciji. Iako razlozi za takav pristup nisu u spomenuta tri slučaja isti, postoje zajednički elementi, a oni postaju jasniji u kontekstu velike strategije. Početkom poslijeratnog razdoblja američki su planeri nastojali istočnu i jugoistočnu Aziju oblikovati u japanocentrični sustav unutar "općeg poretka" kojim upravljaju Sjedinjene Države. A temeljni okviri tog
poretka postavljeni su Mirovnim sporazumom u San
Franciscu, potpisanim 1951., kojim je okončan rat u Aziji 14 . Osim 171
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
triju francuskih kolonija u Indokini, od azijskih zemalja sporazum su prihvatili jedino Pakistan i Ceylon, koji su se tek nedavno bili oslobodili britanske vladavine i koji su i geografski bili daleko od ratnog područja u Aziji. Indija je odbila sudjelovanje na konferenciji u San Franciscu zbog uvjeta sporazuma, medu kojima je bio i ustrajan zahtjev Sjedinjenih Država da Okinawa ostane vojnom bazom, što je ona i danas, unatoč energičnim prosvjedima stanovnika Okinawe čiji glas do Sjedinjenih Država praktički i ne dopire. Truman
je
indijsku
neposlušnost
smatrao
skandaloznom.
Reagirao je jednako suptilno kao i današnja vlast na neposluh Stare Europe i Turske: Indija se, rekao je, vjerojatno "posavjetovala s Ujakom Joeom* i kineskim Mišjim izmetom**". Bijelac je imao i ime, a ne samo pogrdan naziv. To se dijelom može pripisati najobičnijem rasizmu, no moguće je da je Truman iskreno volio"starog dobrog J o e a " i divio mu se jer ga je podsjećao na šefa u Missouriju zahvaljujući kojem je i ostvario političku karijeru. Koncem četrdesetih godina Truman je uvidio da je Stari Joe "pristojan momak", iako je "zatočenik Politbiroa" koji "ne može činiti što želi". S druge strane, Mišji izmet bio je kosooki vrag. Te su razlike produljile vijek ratne propagande. Nacisti su zli ali zaslužuju i određeno poštovanje: barem prema stereotipnom shvaćanju, svi su plavokosi, plavooki, vole red, daleko su privlačniji od "žabara", koji su Trumanu bili osobito antipatični, a da se i ne govori o "digićima". I posve su različit soj od Japanaca, te gamadi koju treba zgaziti, barem otkako su postali neprijateljima; prije toga Sjedinjene su Države imale neutralan stav u vezi s japanskim pustošenjima u Aziji, ali samo dok su bili zaštićeni američki poslovni interesi. Glavne žrtve japanskog fašizma i njegovih preteča - Kina i japanske kolonije u Koreji i na Formozi (Tajvanu) - nisu sudjelovale na mirovnoj konferenciji u San Franciscu pa im i nije posvećivana ozbiljnija briga. Koreanci i Kinezi od Japana nisu dobili ratnu odštetu; kao ni Filipini, čiji se predstavnici također nisu pojavili na konferenciji. Državni tajnik Dulles optužio je Filipince za "emocionalne " Američki propagandni stroj Staljina je nazivao "Uncle J o e " (nap. prev.). ** ' "Mousie D u n g " - pogrdan naziv za M a o Ce-tunga (nap. prev.).
172
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
predrasude" zbog kojih nisu uspjeli shvatiti zašto neće dobiti pomoć za muke koje su proživjeli. Japan je u početku trebao platiti odštetu, no samo SAD-u i drugim kolonijalnim silama, unatoč činjenici da je Japan tijekom tridesetih godina vodio osvajački rat u Aziji koji je tek nakon Pearl Harbora prerastao u veliki rat sa Zapadom predvođenim Sjedinjenim Državama. Japan je osim toga Sjedinjenim Državama trebao nadoknaditi i troškove okupacije. A svoje azijske žrtve Japan je trebao "obeštetiti" izvozom japanskih industrijskih proizvoda izrađenih iz sirovina i prirodnih bogatstava jugoistočne Azije. Bio je to središnji dio sporazuma koji su, u biti, uspostavljali svojevrsni "novi poredak u Aziji", poredak koji je Japan pokušao uspostaviti osvajanjima, ali je do cilja sada dolazio pod američkim patronatom, pa cijela stvar više nije bila ni najmanje problematična. Neke azijske žrtve japanskog fašizma - osobe na prisilnome radu i ratni zarobljenici - tužili su japanske tvrtke s podružnicama u SAD-u, pravne sljednike počinitelja zločina. Uoči pedesete godišnjice potpisivanja Mirovnog sporazuma u San Franciscu njihovu tužbu odbacio je jedan kalifornijski sudac, ustvrdivši da ostvarivanje njihovih zahtjeva onemogućuju odredbe upravo tog sporazuma. Oslanjajući se na dokument koji je State Department podnio u svojstvu "prijatelja suda", a u prilog optuženim japanskim korporacijama, sud je u presudi naveo da je Mirovni sporazum "služio održavanju američkih sigurnosnih interesa u Aziji i podupiranju mira i stabilnosti u cijeloj regiji". John Price, povjesničar koji se specijalizirao za pitanja Azije, tu je presudu okarakterizirao kao "jedan od najsramotnijih primjera poricanja", ističući kako je najmanje deset milijuna ljudi poginulo u ratovima u tom dijelu svijeta, dok je Azija uživala "mir i stabilnost". U svibnju 2 0 0 3 . Ministarstvo pravosuđa Johna Ashcrofta povelo se za tim primjerom Clintonova State Departmenta, podnoseći u svojstvu "prijatelja suda" dokument koji je išao u prilog energetskome divu UNOCAL-u, a kojem je cilj bio "poništiti dvadeset godina presuda u korist žrtava kršenja ljudskih prava", upozorio je Human Rights Watch. Taj dokument Ministarstva pravosuđa daleko nadilazi 173
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
okvire obrane energetske korporacije pred optužbama za okrutnost prema radnicima u Burmi koji su tretirani kao robovi. Njime se traže "radikalne
izmjene"
Zakona
o stranim
odštetnim zahtjevima
(ATCA), koji "inozemnim žrtvama teških kršenja međunarodnoga prava omogućuje da na američkim sudovima traže građanske odštete od osumnjičenih za zlostavljanje i kršenje ljudskih prava ako se oni nalaze u Sjedinjenim Državama". Bushova vlada prva je zatražila poništenje sudskih odluka koje su se temeljile na tom zakonu. Riječ je o "kukavičkome i prijezira dostojnome pokušaju zaštite kršitelja ljudskih prava na račun žrtava", primjećuje izvršni direktor Human Rights Watcha Kenneth Roth 1 5 - osobito kada su prekršitelji velike tvrtke koje se bave proizvodnjom i distribucijom energije, dodali bi cinici. Tropolni sustav koji se oblikuje od početka sedamdesetih godina u međuvremenu se učvrstio, a s njim je ojačala i zabrinutost američkih planera zbog mogućnosti da i Azija, a ne samo Europa, krene neovisnijim smjerom. Iz povijesne perspektive to i ne bi bilo osobito neobično. U osamnaestome su stoljeću Kina i Indija bile velika trgovačka i industrijska središta. Istočna Azija bila je daleko naprednija od Europe na području javnoga zdravlja, a vjerojatno i razvijenosti tržišnih sustava. Životni vijek u Japanu vjerojatno je bio duži nego u Europi. Engleska je nastojala uhvatiti priključak na području tekstilne industrije i ostalih oblika proizvodnje, preuzimajući od Indije zamisli i rješenja metodama koje se danas nazivaju piratstvom, te su zabranjene međunarodnim trgovinskim sporazumima koje bogate zemlje nameću pod ciničnim izgovorima o "slobodnoj trgovini". Sjedinjene Države u velikoj su se mjeri oslanjale na identične mehanizme, kao i druge razvijene zemlje. Još sredinom devetnaestog stoljeća britanski su stručnjaci tvrdili da je indijsko željezo jednako kvalitetno ili čak kvalitetnije od britanskoga, te usto i bitno jeftinije. Zahvaljujući kolonizaciji i prisilnoj ekonomskoj liberalizaciji, Indija je počela ovisiti o Velikoj Britaniji. Tek nakon stjecanja neovisnosti ta se zemlja ponovo počela razvijati i ostvarivati gospodarski rast kojim su okončane i katastrofalne epidemije gladi. 174
D V O J B E OKO D O M I N A C I J E
Kina je pokorena tek nakon drugog Opijumskog rata, prije 150 godina, i također se nastavila razvijati tek nakon stjecanja samostalnosti. Japan se jedini u Aziji uspješno opirao kolonizaciji i jedini se razvijao, zajedno sa svojim kolonijama. Stoga i nije neobično što Azija nakon stjecanja suvereniteta ponovno zadobiva bogatstvo i moć. Međutim, ti dugoročni povijesni procesi povećavaju američke probleme u održavanju "općeg okvira poretka" prema kojem se drugi moraju držati mjesta koje im u tom poretku pripada. Problemi se više ne ograničavaju samo na "uspješan neposluh" Trećeg svijeta, što je bila jedna od glavnih tema hladnoratovskoga razdoblja, nego se protežu i na sama industrijska središta. Nasilje je moćno sredstvo nadzora, što povijest nedvosmisleno pokazuje. No dileme koje nameće dominacija nikako nisu beznačajne.
175
7
Veliki kotao animoziteta
Vratimo se mišljenju Michaela Krepona, koji je ustvrdio da su posljednji dani 2 0 0 2 . bili možda "najopasnije razdoblje još od kubanske raketne krize 1962. godine". Njega najviše brine "nestabilni pojas nuklearne proliferacije od Pyongyanga do Bagdada", koji obuhvaća "Iran, Irak, Sjevernu Koreju i indijski potkontinent" 1 . Sličnu zabrinutost, koja je vrlo raširena, pojačale su inicijative Bushove vlade iz 2 0 0 2 - 0 3 . koje su u velikoj mjeri povećale napetosti i prijetnje u svijetu. No tu je još jedna, daleko opasnija nuklearna sila, koja se u Americi rijetko spominje u javnim raspravama, jer je riječ o svojevrsnoj produženoj ruci američke moći. Na tu se spregu ne gleda s odobravanjem unutar samog nestabilnog pojasa, pa čak ni unutar američkog Strateškog zapovjedništva (STRATCOM), koje je zaduženo za nuklearni arsenal. General Lee Butler, zapovjednik STRATCOM-a od 1992. do 1994., primijetio je da je "krajnje opasno što se u velikome kotlu animoziteta koji nazivamo Bliskim istokom jedna zemlja očito naoružala velikim zalihama nuklearnog naoružanja, možda i stotinama komada, te na sličan potez potiče i druge države". Izraelsko oružje za masovno uništenje zabrinjava i drugu nuklearnu silu na svijetu 2 . Sličnu zabrinutost, na neizravniji način, izrazila je i Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 687, koju su selektivno predložile Bushova i Blairova vlada, a sve u pokušaju da osiguraju kvazi-pravnu osnovu za napad na Irak. Ni ta ni druge rezolucije ne daju dopuštenje za takav korak, no Rezolucijom 687 ipak je zatražena eliminacija iračkog oruž177
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
ja za masovno uništenje i projektila - što je bio korak prema "cilju stvaranja bliskoistočne zone oslobođene oružja za masovno uništenje, te projektila za njihovu uporabu" (Članak 14). Američke obavještajne službe i drugi izvori pretpostavljaju da Izrael ima nekoliko stotina komada nuklearnog oružja te da razvija i kemijsko i biološko oružje. Članak 14 uobičajeno se prešućuje u američkim komentarima, ali ne i drugdje. Irak je, primjerice, od Vijeća sigurnosti zatražio da primijeni Članak 14. Njegovi motivi ne umanjuju važnost problema. Razlozi za zabrinutost koje navodi general Butler nikako nisu trivijalni. Izraelska vojna sila nesumnjivo će i dalje "poticati druge države" na stvaranje oružja za masovno uništenje, pa tako vjerojatno čak i Irak, ako stekne kakvu-takvu samostalnost. Pitanje kojim se bavi Članak 14 ne javlja se prvi put. S njim smo se već susreli uoči Zaljevskog rata. Nakon što je u kolovozu 1990. napao Kuvajt, Irak je iznio više prijedloga za povlačenje, unutar konteksta šireg regionalnog sporazuma. Prijedloge su novinarima potajno dostavili neki američki dužnosnici koji su ih ocijenili "ozbiljnima" i "dobrim polazištem za pregovore". Mi ne možemo suditi koliko su bili ozbiljni: Sjedinjene Države "odmah su ih odbacile", prema riječima jedinog američkog novinara koji je o cijeloj temi izvještavao vrlo savjesno, Knuta Roycea iz
Newsdaya.
Zanimljivo je da se u
završnim ispitivanjima javnog mnijenja uoči početka bombardiranja dvije trećine američke javnosti izjasnilo u prilog konferenciji o izraelsko-arapskome sukobu, ako bi ona dovela do iračkog povlačenja 3 . Brojka bi nesumnjivo bila i veća da je javnost znala da je Irak upravo iznio sličan prijedlog, koji je Washington jednostavno odbacio. Tako su se mogli spriječiti razoran rat i njegove još katastrofalnije posljedice, spasiti stotine tisuća života te možda postaviti temelji za svrgavanje Saddamove tiranske vlasti. Možda su mogli biti poduzeti i koraci u smjeru eliminacije oružja za masovno uništenje u toj regiji, pa i šire, obuhvaćajući čak i velike sile, koje već trideset godina krše obveze preuzete potpisivanjem Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja da će u dobroj vjeri pristupiti uklanjanju nuklearnog oružja - a to su itekako važna pitanja. 178
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
Izraelski vojni potencijali u toj se regiji smatraju "krajnje opasnim a " , daleko nadmašujući sam problem oružja za masovno uništenje. Iako je riječ o vrlo maloj zemlji, Izrael je zahvaljujući odluci da postane izdvojena američka vojna i tehnološka baza uspio izgraditi vrlo naprednu vojsku. Središnji dio gospodarstva te zemlje čini visokotehnološki industrijski sustav povezan s vojnim sektorom i, tijesnim vezama, s američkim gospodarstvom. Nimalo neobično, Izrael svojem zaštitniku sve više nalikuje i na drugim područjima. Jedno istraživanje koje je proveo izraelski parlament (Knesset) utvrdilo je da je "Izrael sada na drugome mjestu u Zapadnome svijetu, iza Sjedinjenih Država, po socijalnoj nejednakosti u prihodima, imovini, kapitalu, obrazovanju i trošenju, kao i po razmjerima siromaštva". Nekada vrlo uspješan sustav socijalne skrbi na rubu je raspada, a došlo je i do značajnih promjena u društveno-kulturnim vrijednostima 4 . Poput svojeg pokrovitelja, Izrael ima vojne snage kojima daleko nadmašuje društva koja se s njim mogu mjeriti na drugim područjima. Prvi čovjek odjela za istraživanje i razvoj Izraelskih obrambenih snaga navodi kako su izraelske zračne i oklopne snage brojnije i tehnološki naprednije nego u bilo koje članice NATO-saveza osim SAD-a 5 . Konvencionalne vojne snage koriste se za napade na susjede i za nadzor i podjarmljivanje stanovništva na teritorijima pod izraelskom okupacijom, služeći se metodama preko kojih se teško može prijeći, ne samo u toj regiji nego i drugdje u svijetu gdje se drži do ljudskih prava. Izrael je izgradio blisko vojno savezništvo i s drugom velikom regionalnom vojnom silom, Turskom. Savezništvo SAD-a, Turske i Izraela na Bliskom se istoku katkada naziva i "osovinom zla" 6 . A to je razumljivo. Mada uvijek i posvuda u svijetu ima puno zla, ova osovina barem doista i postoji, za razliku od one koju su izmislili autori Bushovih govora a činile bi je dvije države koje su dvadeset godina međusobno ratovale i treća koja je vjerojatno ubačena u kombinaciju jer nije muslimanska i jer je izložena općoj kritici. Američki stručnjak Robert Olson navodi kako će se 12 posto izraelskih napadačkih zrakoplova "trajno stacionirati u Turskoj" te 179
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
kako već duže "obavljaju izviđačke misije uz iransku granicu", jasno pokazujući toj zemlji da će je "na drugim frontama ubrzo ugrožavati Turska i njezini izraelski i američki saveznici". Prema njegovim riječima, te su operacije dio dugoročnih pokušaja potkopavanja a možda čak i podjele Irana, čime bi se odvojila sjeverna azerbejdžanska područja (nešto je slično Rusija pokušala učiniti 1946. godine; bila je to jedna od prvih hladnoratovskih kriza), a zemlja bi se tako pretvorila u "anemičnu geopolitičku jedinicu" koja ne bi imala pristup Kaspijskome jezeru i općenito središnjoj Aziji. Olson spominje i jedan od već poznatih sekundarnih razloga: ubrzavanje izgradnje naftovoda od kaspijskog područja do Turske i Sredozemlja, čime bi se iz mreže isključio Iran 7 . Američko-turski savez mogao bi doživjeti određene promjene ako SAD uspije vojne baze iz istočne Turske preseliti u Irak, u samo srce područja s najvećim rezervama nafte na svijetu. Američki bijes zbog turskog zaokreta ka demokraciji 2002-03. mogao bi oslabiti američko-turske vojne i međuvladine odnose, no to se čini malo vjerojatnim. Postojeće tripartitno savezništvo proteže se i na dijelove središnje Azije, a odnedavno i na Indiju. Budući da je na vlast u toj zemlji 1 9 9 8 . došla hinduistička desnica, Indija je bitno promijenila vanjskopolitičku orjentaciju, ostvarujući bliskije vojne odnose i sa Sjedinjenim Državama i s Izraelom. Indijski politički analitičar Praful Bidwai piše kako je "opčinjenost [vladajuće nacionalističke hinduističke garniture] cionizmom ukorijenjena u islamofobiji (i antiarapskim stavovima) te u hipernacionalizmu. Ta se ideologija sastoji od sharonovskog mačizma i žestokog šovinizma. Prema njoj bi Hindusi i Židovi (uz kršćane) trebali oformiti 'strateški savez' usmjeren protiv islama i konfucijanizma". Obraćajući se članovima Američko-židovskog društva u Washingtonu, indijski savjetnik za nacionalnu sigurnost Brajesh Mishra pozvao je na stvaranje američko-izraelsko-indijske "trijade" koja će imati "dovoljno političke volje i moralnog autoriteta za donošenje smionih odluka" u borbi protiv terorizma. Prema Bidwaiju, "sve tješnje indijsko-izraelske političko-vojne odnose" pospješuje suradnja između utjecajnih hinduističkih nacionalista i izraelskih lobističkih skupina u SAD-u 8 . 180
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
Indija i Izrael značajne su vojne sile koje raspolažu nuklearnim oružjem i potrebnim projektilima, a njihov sve izgledniji savez još je jedan čimbenik koji će pridonijeti proliferaciji oružja za masovno uništenje, širenju terorizma i daljnjem kaosu unutar pojasa nestabilnosti, pa i izvan njega.
A M E R I Č K O - I Z R A E L S K I ODNOSI: NASTANAK I DOZRIJEVANJE Čovjek ne mora biti osobit poznavatelj međunarodnih odnosa da predvidi kako će u velikome bliskoistočnome kotlu animozitet i dalje kipjeti. Unutarnji su se sukobi pogoršali s prijelaskom industrijskog svijeta na gospodarstvo utemeljeno na nafti, do čega je došlo nakon Prvog svjetskog rata, te s pronalaskom ogromnih naftnih rezervi na Bliskom istoku. Nakon Drugog svjetskog rata jedan od najvećih prioriteta američke politike bilo je osiguravanje nadzora nad tim područjem s ogromnim materijalnim bogatstvom i strateškom važnošću. Britanija je u vrijeme svoje imperijalne slave regiju nadzirala prenošenjem ovlasti ovisnim zemljama, pri čemu su britanske vojne snage nadzirale situaciju, uvijek u pripravnosti. Prema terminologiji britanskog Ministarstva vanjskih poslova, upravljanje na terenu treba imati "arapsku fasadu", dakle treba biti povjereno slabim i poslušnim vladarima, a pritom će britanska "asimilacija" tih, praktički kolonija, imati "pokriće u ustavnim izmišljotinama" - metoda koja se smatrala isplativijom od izravne vladavine. Uz male preinake, ta je metoda dobro poznata i drugdje. Stanovništvo se nije pasivno prepuštalo takvom razvoju događaja. No uskoro su imperijalnim planerima za nadzor nad civilnim stanovništvom postale dostupne i zračne snage, a neki su, poput Winston a Churchilla, bili više nego skloni i mogućnostima uporabe otrovnih plinova za pokoravanje "neposlušnih Arapa" (uglavnom Kurda i Afganaca). U međuratnome razdoblju bilo je pokušaja zabranjivanja ili ograničavanja ratovanja, no Britanija se pobrinula da to nikako ne zasmeta imperijalnoj vladavini, postavljajući tako temelje presedanu kojim će se poslužiti njezin nasljednik na mjestu svjetskoga vladara. 181
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
U
konkretnim
okvirima,
Britanija
je sabotirala
sve
pokušaje
ograničavanja uporabe zračnih snaga protiv civilnog stanovništva. Razloge za to jasno je i sažeto izrazio ugledni državnik Lloyd George, koji je britansku vladu pohvalio jer je "očuvala pravo na bombardiranje crnčuga" 9 . Temeljna moralna načela obično imaju dug vijek. Ni s ovim nije bilo drukčije. Sjedinjene Države preuzele su britanski okvir, ali su dodale još jedan sloj nadzora: periferne zemlje, po mogućnosti nearapske, koje mogu poslužiti kao "mjesni policajci u ophodnji", da se poslužimo terminologijom Nixonove vlade. Sjedište policijske uprave, dakako, ostaje u Washingtonu, uz podružnicu u Londonu. Turska je od samog početka bila jedan od najistaknutijih članova tog kluba kojem se Iran pridružio 1953. godine, kada je, zahvaljujući vojnome puču izvedenom uz američko-britansku potporu, na vlast ponovno došao šah i kada je svrgnuta konzervativna parlamentarna vlada koja je željela steći nadzor nad vlastitim prirodnim bogatstvima. Amerikance je više zanimao nadzor nego pristup. Nakon Drugog svjetskog rata Sjeverna je Amerika bila najveći proizvođač nafte na svijetu, iako se nije očekivalo da će još dugo zadržati taj status. Poslije je glavnim izvoznikom u Sjedinjene Države postala Venezuela. Trenutačna predviđanja američkih obavještajaca govore da će se SAD
i
dalje
oslanjati
prvenstveno na
izvore
koji pripadaju
Atlantskome bazenu - izvore na zapadnoj hemisferi i u zapadnoj Africi - jer su stabilniji i pouzdaniji od bliskoistočnih 10 . No kao i tijekom poslijeratnog razdoblja to ne uklanja potrebu za zadržavanjem nadzora nad ovim drugima. Nadzor nad velikim materijalnim bogatstvom područja oko Zaljeva jamči da će američko-britanskim energetskim tvrtkama pripasti najveći dio astronomskih profita. To bogatstvo recikliranjem se prelijeva u američko i britansko gospodarstvo i na mnoge druge načine, između ostalog kroz vojnu opremu (pa tako i općenito visokotehnološku industriju), građevinske projekte i dionice. Uočena "bezgranična strateška m o ć " tog područja tako postaje polugom s pomoću koje se ostvaruje prevlast u svjetskim razmjerima. Sve to jasno su uviđali 182
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
planeri poslijeratnoga svijeta, a to jednako snažno vrijedi i danas. Američke obavještajne službe očekuju da će zaljevski izvori energije u nadolazećim godinama postati još važniji 11 , kao i, sukladno tome, potreba za održavanjem nadzora, bez obzira na to hoće li se same Sjedinjene Države jače oslanjati na njih ili neće. Globalni sustav vojnih baza, od Tihog oceana do Azorskih otoka, u znatnoj je mjeri uspostavljen radi operacija u području Perzijskog zaljeva. Američke vojne akcije protiv ustaničkih snaga i subverzivno djelovanje u Grčkoj i Italiji tijekom četrdesetih godina 2 0 . stoljeća dijelom je motiviralo osiguranje slobodnog dotoka bliskoistočne nafte na Zapad. Sustav se danas proteže i na nekadašnje sovjetske satelite, Bugarsku i Rumunjsku. Od vremena Carterove vladavine, glavnina američkih intervencijskih snaga usmjerena je na Zaljev. Sve donedavno jedina u cijelosti pouzdana vojna baza u blizini bio je otok Diego Garcia, pod britanskom vlašću, s kojeg je protjerano stanovništvo. SAD im i dalje odbija pravo na povratak, odbacujući odluke britanskih sudova 12 ; taj problem nije ni došao do javnosti u SAD-u, baš kao ni u slučaju Okinawe. Nakon rata u Afganistanu, Sjedinjenim Državama ostale su vojne baze u Afganistanu i središnjoj Aziji, što je američkim tvrtkama pomoglo da zauzmu povoljniji položaj u sadašnjoj fazi "velike igre" za nadzor nad srednjoazijskim bogatstvima te za širenje pojasa koji okružuje daleko važniji Perzijski zaljev. Već se odavno nagađa da je jedan od američkih ciljeva u Iraku postavljanje vojnih baza u samome srcu regije koja proizvodi naftu, a to je pred završetak rata i potvrđeno 13 . Nakon završetka rata do javnosti su doprli i drugi vjerojatni ciljevi. "Dva pitanja o kojima nikada nismo otvoreno razgovarali, koja nikada nisu postala dijelom rasprava na nacionalnoj razini, jesu nafta i novac", primjećuje Bob Herbert: "Ta ključna pitanja prepuštena su glavnim zakulisnim mešetarima, od kojih neki sada izvlače lijepu financijsku korist" 1 4 . Američki odnosi s Izraelom razvili su se unutar takvog općeg konteksta 15 . Godine 1948. članovi Združenog zapovjedništva svih rodova američke vojske zadivljeno su ocjenjivali sposobnost izraelske vojske, govoreći o toj zemlji kao o drugoj vojnoj sili u toj regiji, odmah 183
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
nakon Turske. Navodili su i kako bi Izrael SAD-u mogao omogućiti "stjecanje strateške prednosti na Bliskom istoku", čime bi se nadomjestila sve beznačajnija uloga Britanaca. Deset godina poslije takva su razmišljanja dobila i konkretnije oblike. Godina 1 9 5 8 . pokazala se iznimno važnom za međunarodne odnose. Eisenhowerova je vlada označila tri glavna krizna žarišta: Indoneziju, sjevernu Afriku i Bliski istok. U sva tri područja nalazili su se proizvođači nafte i islamske političke snage, u ono vrijeme još sekularne. Eisenhower i državni tajnik Dulles naglašavali su kako ni u jednoj od kriza ni na koji način ne sudjeluju Rusi. Cijeli problem bio je već u dobro poznatome zlu: "radikalnome nacionalizmu". U sjevernoj Africi zabrinutost je izazivala alžirska borba za stjecanje neovisnosti, problem koji su Sjedinjene Države željele riješiti što brže. U Indoneziji je krivac bio Sukarno, jedan od voda omraženog Pokreta nesvrstanih, a koji je ujedno dopuštao preširoke demokratske slobode: sve veći utjecaj u njegovoj zemlji stjecala je narodna stranka siromašnih seljaka. Na Bliskome istoku zlikovac je bio Naser, kojeg su uspaničeni američki i britanski vode nazivali "novim Hitlerom". I on je bio jedan od stupova Pokreta nesvrstanih, a njegov bi utjecaj, pribojavah su se na Zapadu, mogao i druge dovesti u iskušenje da traže neovisnost. Činilo se da su se ti strahovi ostvarili 1958., kada je državnim udarom u Iraku, a pretpostavljalo se da su puč inicirali Naserovi ljudi, svrgnuta vlada koja je uživala britansku potporu. Posljedice tih zbivanja na cijelom se tom prostoru osjećaju još i danas. Irački prevrat doveo je do intenzivnih rasprava između SAD-a i Velike Britanije. Političke stratege brinula je mogućnost da Kuvajt zatraži samostalnost te da bi toj epidemiji mogla podleći i Saudijska Arabija. Britansko gospodarstvo u velikoj se mjeri oslanjalo na zaradu od proizvodnje nafte u Kuvajtu i od investicija. Britanija je odlučila Kuvajtu dopustiti nominalnu neovisnost, iako "moramo prihvatiti i mogućnost da, podu li stvari pogrešnim smjerom, nemilosrdno interveniramo, bez obzira na to tko je izazvao neprilike", objasnio je ministar vanjskih poslova Selwyn Lloyd. SAD je zauzeo jednak stav o pribjegavanju sili u vezi s krupnijim ribama, Saudijskom Arabijom 184
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
i ostalim zaljevskim emiratima. Eisenhower je u Libanon uputio snage koje su trebale spriječiti navodnu nacionalističku opasnost i zajamčiti nadzor nad naftovodima. Pritom je ponovio zabrinutost u vezi sa "strateški najvažnijim područjem na svijetu" i naglasio da bi gubitak nadzora ondje "bio neusporedivo gori od gubitka Kine" - što se smatralo najgorom mogućom poslijeratnom katastrofom - "zbog strateškog položaja i prirodnih bogatstava Bliskog istoka" 1 6 . Postojao je strah da bi još jedna zemlja od presudnog značaja mogla potpasti pod Naserov utjecaj. Riječ je o Jordanu, u to vrijeme glavnoj regionalnoj bazi britanske vojske. Izrael je pomagao u osiguravanju britanskog nadzora. Washingtonski planeri uvidjeli su da je Izrael jedina regionalna sila koja se izložila opasnosti "radi ublažavanja situacije na tom području". U jednom dokumentu upućenom Vijeću za nacionalnu sigurnost navodilo se kako bi, "u slučaju da se odlučimo
suprotstaviti
radikalnom arapskom
nacionalizmu
te
odlučimo li naftu Perzijskog zaljeva zadržati ako je potrebno i silom, bilo posve logično poduprijeti Izrael kao jedinu snažnu zapadnjački orijentiranu silu preostalu na Bliskome istoku" 1 7 , uz periferne sile, Tursku i Iran. Istodobno su godine 1958., posjetom premijera Davida Ben-Guriona Turskoj, uspostavljeni izraelsko-turski odnosi. Već 2 0 0 0 . godine, piše Efraim Inbar, Izrael je s Turskom bio u tako dobrim odnosima da je "bliskije odnose imao jedino s SAD-om" 1 8 . Godine 1 9 6 7 . već je bilo čvrsto uspostavljeno američko-izraelsko savezništvo. Izrael je uništio Nasera i tako zaštitio "fasadu" na Arapskome poluotoku i istodobno zadao strahovit udarac Pokretu nesvrstanih. A to se smatralo velikim doprinosom američkoj moći. To je ujedno dovelo i do važnih posljedica unutar američke ideološke domene, no tu ću važnu temu morati ostaviti postrani 1 9 . Prisjetimo se triju najvećih kriza 1958. Opasnost od neovisnog arapskog nacionalizma na Bliskome istoku suzbio je rat koji je izbio a
1967. godine. Sjevernoafrička kriza okončana je alžirskom neovisnošću 20 . Krizu u Indoneziji razriješio je stravičan masakr, uglavnom seljaka bezemljaša, koji je CIA opisala kao jedno od najvećih masovnih ubojstava u dvadesetom stoljeću, usporedivo sa zločinima koje su počinili Hitler, Staljin i Mao. Taj "neviđeni masovni pokolj", 185
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
kako se izrazio New York Times, na Zapadu je dočekan s neskrivenom euforijom. Njime je eliminirana politička stranka siromašnih, s masovnom bazom, uz istodobno široko otvaranje vrata zapadnim ulagačima. Nakon onog na Bliskom istoku, srušen je još jedan od nosivih stupova Pokreta nesvrstanih. Dijelom slični procesi odvijali su se i u Latinskoj Americi te, u skromnijim okvirima, u Indiji, posljednjem snažnom uporištu nesvrstanosti. U svemu tome Sjedinjene Države imale su važnu, ponegdje i presudnu ulogu. Sjedinjene Države globalna su sila, kao prije njih Engleska. U raspravama o pojedinim regijama često se zaboravlja da se globalno planiranje odvija u Washingtonu. No vratimo se Bliskom istoku, gdje je Izrael 1970. Americi učinio još jednu uslugu, spriječivši sirijsku intervenciju kojoj je cilj bio zaštita Palestinaca nad kojima se provodio masakr u Jordanu. Američka se pomoć Izraelu učetverostručila. Američki obavještajci, zajedno s drugim utjecajnim osobama povezanima s Bliskim istokom, poput senatora Henryja Jacksona, opisali su implicitno savezništvo Izraela, Irana i Saudijske Arabije kao čvrsti temelj za ostvarivanje američke moći u toj regiji, uz Tursku, čija se pomoć podrazumijevala. Godine 1979. svrgnut je šah, pa je izraelsko-tursko savezništvo postalo još važnije kao regionalni temelj. Taj je savez objeručke prihvatio i novog člana, koji je zauzeo šahovo mjesto: Irak Saddama Husseina, koji je Reaganova vlada 1982. izbrisala sa službenog popisa terorističkih zemalja kako bi SAD mogao nesmetano pomagati tiraninu. Izbor mogućnosti koje je Izrael imao u posljednjih trideset godina bitno se suzio: s obzirom na smjer kojim trenutačno ide, njegova uloga američke baze u tom dijelu svijeta i ispunjavanje američkih zahtjeva praktički nema alternative. S presudnim izborom ta se zemlja jasno suočila 1971., kada je egipatski predsjednik Anwar Sadat Izraelu ponudio mirovni sporazum u zamjenu za povlačenje Izraela s egipatskog teritorija. Tim sporazumom Sadat Palestincima nije nudio ništa te nije ni spomenuo druga okupirana područja. Yitzak Rabin, tada veleposlanik u SAD-u, u svojim memoarima tu "glasovitu" 186
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
ponudu označuje kao "prekretnicu" na putu do mira, iako je u njoj bilo i "negativnih prijedloga", poput uvjeta da se Izrael povuče s egipatskog teritorija - u skladu sa službenom američkom politikom i temeljnim diplomatskim dokumentom, Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 2 4 2 iz studenoga 1967. Pred Izraelom je bila sudbonosna odluka: može prihvatiti mir i integraciju u regiju ili ustrajati na daljnjem sukobljavanju, pa tako neizbježno ovisiti o SAD-u. Izrael je odabrao potonju mogućnost, ne zbog sigurnosti nego zbog trajne želje za širenjem teritorija. To nedvosmisleno otkrivaju izraelski izvori. General Haim Bar-Lev, vodeća figura vladajuće Laburističke stranke, izrazio je opće mišljenje kada je u stranačkome časopisu napisao da "možemo ostvariti mir, ali mi se čini da uz ustrajnost i izdržljivost možemo dobiti i više". A to "više", koje je u to vrijeme bilo glavni predmet zanimanja, bio je sjeveroistočni Sinaj, odakle je stanovništvo okrutno protjerano u pustinju, kako bi se stvorio prostor za utemeljenje čistog židovskog grada Yamita. Godine 1972. general Ezer Weizman, koji je poslije postao i predsjednikom, dodao je da bi politički sporazum bez daljnjeg širenja značio da Izrael ne može "postojati u razmjerima, duhu i svojstvu koje sada utjelovljuje". Presudno je pitanje bilo kako će reagirati Washington. Nakon zatvorene rasprave vlada je odustala od dotadašnje službene politike u korist Kissingerova načela "pat-pozicije": bez diplomacije, samo gola sila. Valja se prisjetiti da je to bilo razdoblje neumjerenog trijumfalizma zbog kojeg je Izrael poslije gorko zažalio. SAD i Izrael uzimali su nakon 1967. zdravo za gotovo da Arapi ne mogu postati vojnom prijetnjom. Egipatska mirovna ponuda u SAD-u nije "razglašena": prije bi se moglo reći da se za nju uopće nije znalo, što je uobičajena sudbina događaja koji nisu u skladu s doktrinarnim zahtjevima. Sadat se i dalje nadao da će protjerivanjem ruskih savjetnika i sličnim potezima dobiti makar i nevoljku podršku Amerikanaca. Upozorio je i da "Yamit znači rat". Nitko ga nije shvatio ozbiljno. Godine 1 9 7 3 . doista je krenuo u rat koji je imao gotovo katastrofalne posljedice za Izrael i izazvao nuklearnu uzbunu u SAD-u. Kissinger je tada napokon shvatio da ne može tek tako prelaziti 187
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
preko egipatskih interesa te je pokrenuo čuvenu "shuttle-diplomacij u " , zahvaljujući kojoj je 1 9 7 8 - 7 9 . na koncu došlo do sporazuma u Camp Davidu. SAD i Izrael prihvatili su u Camp Davidu Sadatovu ponudu iz 1 9 7 1 . godine, ali pod daleko nepovoljnijim uvjetima, barem s njihova stajališta: u to vrijeme sudbina Palestinaca već je bila prerasla u ozbiljno pitanje, a Sadat se priključio većem dijelu svjetske javnosti kada je zahtijevao da se poštuju i njihova prava. Svi ti događaji slave se kao velika pobjeda američke diplomacije. Jimmy Carter dobio je Nobelovu nagradu za mir uglavnom zbog krajnjeg ishoda mirovnog procesa koji je zapravo bio prava diplomatska katastrofa. To što su SAD i Izrael odbacili diplomatska sredstva dovelo je do užasnog rata, velikih patnji i konfrontacije supersila koja je mogla izmaknuti nadzoru. No jedna od prednosti moći upravo je i povlastica pisanja povijesti bez bojazni od osporavanja. Cijela ta katastrofa tako u povijest ulazi kao veliki uspjeh "mirovnog procesa" koji su predvodile Sjedinjene Države. Izrael je odmah spoznao da sada kada se Egipat kao arapski zaštitnik maknuo s puta može intenzivirati širenje na okupirana područja i napasti Libanon, svog sjevernog susjeda, što je i učinio 1 9 7 8 . i 1982. godine, zauzimajući ga dio po dio tijekom sljedećih gotovo dvadeset godina. U invaziji 1 9 8 2 . i neposredno nakon nje poginulo je dvadesetak tisuća ljudi; prema libanonskim izvorima, tijekom sljedećih godina broj žrtava dosegnuo je 2 5 . 0 0 0 . Cijela ta tema ne zanima gotovo nikoga na Zapadu, u skladu s načelom da zločini koje smo mi skrivili ne zahtijevaju istrage, a kamoli kazne ili odštete. Nakon što nebrojena bombardiranja i slične provokacije nisu uspjeli izazvati željenu reakciju - izliku za invaziju planiranu 1 9 8 2 . - Izrael je napokon iskoristio pokušaj atentata na svojeg veleposlanika u Londonu, napad koji je izvela teroristička skupina na čelu s Abu Nidalom, čovjekom kojeg je PLO osudio na smrt i s kojim je organizacija ratovala već godinama. Tu su izliku Amerikanci prihvatili kad su artikulirali svoj stav, a nije ih zasmetalo ni trenutačno reagiranje Izraela napadom na palestinske izbjegličke logore Sabra i Shatila u Beirutu, pri čemu je, prema procjeni pouzdanog američkog 188
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
izvora, poginulo 2 0 0 osoba 2 1 . Pokušaji Ujedinjenih naroda da zaustave agresiju odmah su spriječeni američkim ulaganjem veta. Priča se tako protegnula na osamnaest krvavih godina izraelskih zločina u Libanonu, napada u kojima su se Izraelci tek vrlo rijetko služili izgovorom samoobrane 22 . Šef kabineta Rafael ("Raful") Eitan izrazio je opći izraelski stav kada je invaziju 1982. odmah proglasio velikim uspjehom, jer je oslabila "politički status" PLO-a i unazadila borbu te organizacije za stvaranje palestinske države. Vodeći američki intelektualci također su pozdravili "politički poraz" Palestinske oslobodilačke organizacije, očito ga priznavajući kao cilj rata, a istodobno mu dajući blagoslov kao "pravednom ratu" (Michael Walzer) 23 . Većina javnih osvrta i medija, međutim, bila je sklonija pričama o ničim izazvanim raketnim napadima na nedužne Izraelce i sličnim izmišljotinama, iako se istina sada već tu i tamo priznaje. Dopisnik New York Timesa James Bennet piše da je cilj invazije 1982. godine bio "postaviti naklonjeni režim i uništiti Palestinsku oslobodilačku organizaciju gospodina Arafata. Na taj bi se način, pretpostavljalo se, Palestince lakše prisililo da prihvate izraelsku vlast na Zapadnoj obali i na području Gaze" 2 4 . Koliko ja znam, riječ je o prvome izvještaju u središnjim američkim medijima o onome što je u Izraelu bilo dobro poznato i što se dvadeset godina objavljivalo u marginaliziranim disidentskim krugovima u SAD-u. Riječ je i o upravo klasičnome primjeru međunarodnog terorizma širokih razmjera, ako već ne i o težem zločinu agresije, čiji trag vodi izravno do Washingtona, koji je osigurao nužnu gospodarsku, vojnu i diplomatsku pomoć. Bez američkog odobrenja i pomoći Izrael je praktički nemoćan. U arapskim zemljama a i drugdje s tim u vezi još postoje mnoge iluzije. No nije mudro živjeti u iluzijama, a to osobito vrijedi za žrtve. Na diplomatskoj se razini već sredinom sedamdesetih, kada se na dnevnom redu međunarodne zajednice našlo palestinsko pitanje, američko-izraelska izoliranost pojačala. Godine 1976. SAD je uložio veto na rezoluciju kojom se pozivalo na stvaranje palestinske države uz izraelsku granicu, a koja je u biti preuzela temeljne odredbe Rezo189
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
lucije 2 4 2 iz 1967. godine. Od tada pa do danas SAD onemogućuje diplomatsko rješenje u okvirima koje je prihvatio praktički cijeli svijet: sporazum dviju zemalja o međunarodnoj granici uz "manje i obostrane ustupke"; bilo je to načelo službene mada ne i stvarne američke politike, sve do trenutka kada je Clintonova vlada i formalno napustila okvir međunarodne diplomacije, proglašavajući rezolucije Ujedinjenih naroda "zastarjelima i anakronima". Pritom valja naglasiti da se takvom američkome stavu protivi veći dio stanovnika Sjedinjenih Država: velika većina podupire "Saudijski plan", koji je početkom 2 0 0 2 . predložila i prihvatila Arapska liga, nudeći puno priznanje i integraciju Izraela u regiju, u zamjenu za povlačenje na granice iz 1967., a to je tek još jedna verzija višegodišnjeg međunarodnog konsenzusa kojem na putu stoje isključivo Sjedinjene Države. Velika većina američkog naroda isto tako misli i da Sjedinjene Države trebaju izjednačiti pomoć Izraelu i Palestincima prema odredbama dogovorenog sporazuma, odnosno da trebaju uskratiti pomoć onoj strani koja odbija pregovore: u vrijeme provođenja ispitivanja, to je konkretno značilo da treba uskratiti pomoć Izraelu. No rijetki razumiju implikacije koje bi to imalo, a u medijima se o tome gotovo ne govori 25 . Nakon prvog Zaljevskog rata Washington je osjetio da mu situacija omogućava nametanje rješenja koje mu najviše odgovara. Iako nikada nije bila dokraja razrađena, verzija prijedloga iz 1991. trebala je biti kooperativnija od stavova koje je vlada objavila u prosincu 1989., kada je bez pravog obrazloženja podržala plan izraelske koalicijske vlade (Shamir-Peres) po kojem ne može biti "nove palestinske države" (budući da je, prema njihovu viđenju, Jordan već ionako "palestinska država") te po kojem će se sudbina spornih područja odrediti "u skladu s temeljnim smjernicama [izraelske] vlade". Washington je sazvao Madridsku konferenciju uz sudjelovanje Rusije da bi tim smokvinim listom osigurao međunarodno pokriće. No na konferenciji je došlo do neočekivanih problema. Palestinsko izaslanstvo vodio je Haydar 'Abd al-Shafi, konzervativni nacionalist poznat po dosljednosti i čvrstini karaktera i jedan od najcjenjenijih palestinskih vođa. To je izaslanstvo tražilo da se obustave izraelski 190
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
programi naseljavanja na okupiranim područjima, dovodeći tako pregovore u pat-poziciju, jer SAD i Izrael nisu željeli pristati na taj uvjet, pa čak ni ozbiljnije razmisliti o njemu. Uvidjevši da gubi narodnu potporu na tim područjima i medu palestinskom dijasporom, Jaser Arafat zaobišao je palestinsko izaslanstvo tajnim pregovorima s Izraelom, što je dovelo do "Mirovnog sporazuma iz Osla", koji je službeno i uz veliku pompu u rujnu 1993. potpisan u Bijeloj kuci. Formulacije sporazuma iz Osla jasno su pokazale da je riječ o mandatu za nastavak izraelskih programa naseljavanja, što izraelski vode (Yitzak Rabin i Shimon Peres) nisu ni pokušavali sakriti. Upravo je zbog toga 'Abd al-Shafti odbio svaki oblik povezanosti s tim mirovnim procesom 26 . Ta se priča nastavljala tijekom devedesetih godina, a izraelsko naseljavanje i integracija područja tekli su nesmanjenom brzinom, uz punu američku potporu. Tijekom 2000., posljednje godine Clintonova mandata (ujedno i posljednje godine mandata izraelskog premijera Ehuda Baraka), naseljavanje je dosegnulo vrhunac, zadajući nove udarce izgledima za rješenje sukoba miroljubivim diplomatskim sredstvima.
CAMP DAVID II. I DALJE: PREMA "TRAJNOJ NEOKOLONIJALNOJ OVISNOSTI" Američko-izraelsko odbijanje da priznaju palestinsku državu protegnulo se i tijekom pregovora u Camp Davidu 2 0 0 0 . Uvriježeno je mišljenje da su Clinton i Barak iznijeli "vrlo velikodušnu" ponudu, ali su je podmukli Palestinci odbili, budući da im je draže nasilje. Postoji jednostavan način da se provjere te tvrdnje: dovoljan je pogled na zemljovid predloženog teritorijalnog sporazuma. U američkim medijima i publikacijama nije se pojavila nikakva karta; takvih prikaza bilo je tek u akademskim izvorima i disidentskoj literaturi. A pogled na zemljovide pokazuje da je ponuda dvojca Clinton-Barak praktički podijelila Zapadnu obalu na tri kantona te ih zapravo međusobno razdvojila dvama izbočenim područjima na kojima su sagrađena luksuzna židovska naselja s infrastrukturnim objektima. Tri kantona imaju 191
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
tek ograničen pristup Istočnom Jeruzalemu - središtu palestinskog gospodarskog, kulturnog i političkog života. I svi su odvojeni od Gaze. Doduše, i to bi bio napredak u odnosu na status quo, jer su Palestinci na Zapadnoj obali nagurani u više od 2 0 0 kantona od kojih su neki imali tek po nekoliko kvadratnih kilometara, dok je situacija u Gazi umnogome bila još teža. Nedugo prije ulaska u Barakovu vladu, prije nego što je postao glavnim pregovaračem u Camp Davidu, Shlomo Ben-Ami, kojeg su unutar izraelskog političkog spektra smatrali zagovornikom umjerene opcije, objavio je studiju u kojoj je zacrtao cilj "mirovnog procesa" iz Osla: uspostaviti "neokolonijalnu ovisnost" Palestinaca koja će po karakteru biti "trajna" 2 7 . Tako je u osnovi glasila ponuda iz Camp Davida. U Izraelu su se zemljovidi pojavili i u glavnim medijima, a općenito se drži da su uzor za prijedloge bili južnoafrički bantustani otprije četrdeset godina. Ugledni komentatori izvještavaju kako se južnoafrički model sedamdesetih i osamdesetih godina vrlo ozbiljno razmatrao u visokim vojnim i političkim krugovima, a kao uzor služi i danas 2 8 . Izrael je usto Južnu Afriku smatrao i vrlo vrijednim saveznikom, jednako kao i SAD tijekom Reaganove vladavine. Nakon neuspjeha u Camp Davidu 2 0 0 0 . godine, pregovori su se nastavili. Doveli su do susreta na visokoj razini (ali neformalnih) u Tabi, u Egiptu, u siječnju 2 0 0 1 . Činilo se da se na tim sastancima ostvaruje značajan napredak iako su glavni teritorijalni problemi ostali neriješeni, no u manje ekstremnome obliku. Izvještaj promatrača Europske unije Miguela Moratinosa, koji su odobrile obje strane, nudi vrlo podroban i savjestan uvid u pregovore u Tabi 2 9 . Temeljne su razlike smanjene, ali ne i posve premošćene. Po pitanju Zapadne obale u načelu je dogovoreno da će se poštivati dugogodišnji međunarodni konsenzus oko međunarodno priznate granice uz "male i obostrano prihvaćene ustupke"; no oni sada više i nisu bili toliko mali, zbog izraelskog naseljavanja uz potporu SAD-a i programa izgradnje infrastrukture koji su se, kao što smo već navodili, ubrzano odvijali kada je "mirovni proces" iz Osla krenuo smjerom koji se 192
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
uglavnom mogao i predvidjeti. Palestinski pregovarači u Tabi pristali su da u sastav Izraela udu naselja podignuta nakon potpisivanja mirovnog sporazuma iz Osla, u okolici preko svake mjere proširenog Jeruzalema, ali su zatražili teritorijalne ustupke prema načelu "jedan za jedan" - uz potporu nekih izraelskih jastrebova, koji samo čekaju priliku da izraelske Arape izbace iz zemlje i tako riješe "demografski problem" koji ih toliko muči: prevelik broj nežidova u židovskoj državi. No izraelski pregovarači ustrajavali su na omjeru "dva za jedan", ili omjeru koji bi još i više išao u njihovu korist, dok su Palestincima ponudili posve bezvrijedno područje uz Sinajsku pustinju. Kao glavno sporno pitanje ostao je status izraelskog grada Ma'aleh Adumima, istočno od Jeruzalema, te infrastruktura koja ga je povezala s okolnim područjima koja je Izrael namjeravao anektirati. Sve to izgrađeno je ponajviše devedesetih godina, s jasnom namjerom doslovnog presijecanja Zapadne obale. To i još neka pitanja ostala su neriješena, no s razlogom se može prihvatiti zaključak Akive Eldara: napredak je bio stvaran i obećavao je mnogo, iako su okviri bili neformalni. Pregovore je prije izraelskih izbora opozvao Barak, a s obzirom na eskalaciju nasilja više se nisu nastavili te ne možemo znati do čega su mogli dovesti. Temeljna pitanja ovog problema u časopisu Foreign Affairs analizirala su dvojica dobro informiranih političkih komentatora, Hussein Agha i Robert Malley 30 . Oni posve ispravno primjećuju da se "osnovni obrisi rješenja sada već neko vrijeme u biti podrazumijevaju": podjela teritorija duž međunarodne granice, po načelu razmjene područja "jedan za jedan". Njih dvojica komentiraju kako "način postizanja [rješenja] objema stranama izmiče od samog početka", no ta opaska, iako točna, navodi na pogrešan trag. Put ka rješenju već dvadeset pet godina blokiraju Sjedinjene Države, a Izrael ga odbija čak i u najumjerenijem dijelu glavnog političkog spektra, što ponovno dokumentira Moratinosov izvještaj. Tijekom razdoblja dvojca Bush II.-Sharon izgledi za diplomatsko rješenje dodatno su se smanjili. Izrael je proširio programe naselja193
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
vanja, a američka se potpora takvome širenju nastavljala. Izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava, B'Tselem, napokon je uspjela pribaviti službene zemljovide koji su ukazali na izraelske teritorijalne pretenzije 31 . Izraelska naselja sada obuhvaćaju 42 posto Zapadne obale. Granice Ma'aleh Adumima, primjerice, sežu od šireg gradskog područja Jeruzalema pa gotovo do izoliranog palestinskog grada Jerihona - teritorijalni klin koji u velikoj mjeri izolira južni dio Zapadne obale. Održao se i sjeverni "klin", koji djelomično odvaja sjeverni od središnjeg sektora. Posljedica je nehumana varijanta plana o tri kantona na Zapadnoj obali, od kojih su svi praktički odvojeni od malenog dijela Istočnog Jeruzalema i dakako od Gaze, kako god se odredila njezina sudbina. Stanje u vezi s izraelskim naseljima 2 0 0 3 . godine opisuje u glavnom američkom akademskome izvoru urednik te publikacije, Geoffrey Aronson, nakon posjeta južnome području 3 2 . "Praktički u svakom izraelskom naselju programi kolonizacije ubrzano se nastavljaju", dovodeći do "revolucionarnih promjena u organizaciji transporta i pristupa", kojima je cilj
"konsolidirati sposobnost
Izraela da osigura stalnu vlast nad tim područjima", integriranima u znatno prošireni Izrael. "Palestinska je dinamika, pak, dijametralno suprotna - sve veća mreža barikada, prepreka, cesta za ophodnje i zabrana kojima se izoliraju od izraelskih naselja, jedni od drugih, te od mjesta rada, što ugrožava njihovo normalno funkcioniranje i osiromašuje cijelu nacionalnu zajednicu". Kada je riječ o planovima Bushove vlade sredinom 2 0 0 3 . godine, postoje dva izvora, retorika i praksa. Na retoričkoj razini čitamo o Bushovoj "viziji" palestinske države, te o "planu za budućnost" koji su nadahnule Sjedinjene Države. U stvarnosti, Bushova je vlada više puta onemogućila objavljivanje plana koji je dogovorio "kvartet" (EU, UN, Rusija i SAD), na veliko nezadovoljstvo preostala tri člana. Vizija je tako u javnosti i dalje mutna i neodređena, a takvom je ostala i nakon objave plana popraćene skromnom Bushovom izjavom da je taj "plan početna točka na putu ostvarivanja vizije o dvjema državama... koju sam iznio 2 4 . lipnja 2 0 0 2 . godine"; a zapravo je to 194
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
blijeda i nejasna inačica "vizije" koja je u optjecaju već više od četvrt stoljeća, ali je cijelo vrijeme blokiraju Sjedinjene Države 33 . Prvi koraci u ostvarivanju Bushova plana vrlo su eksplicitni: Palestinci se odmah moraju prestati protiviti okupaciji, pa tako i prestati napadati izraelske vojnike na okupiranim teritorijima, dok Izrael mora pokazati predanost "viziji o dvjema državama... kako ju je iznio predsjednik Bush", iako je njezin smisao ostao nejasan. "U sklopu sveobuhvatnog sigurnosnog programa, Izraelske obrambene snage (IDF) progresivno će se povlačiti s područja zauzetih nakon 28. rujna 2 0 0 0 . , a dvije će strane obnoviti status quo." Zadovoljava li provođenje programa kriterije, o tome će odlučiti Izrael i Washington. A "status quo" koji treba ponovno uspostaviti ostavlja Palestince zatočenima unutar stotina kantona okruženih izraelskim naseljima i infrastrukturom - podignutima zahvaljujući izraelskoj vojnoj okupaciji uz američku potporu. Budućnost tih naselja i dalje je nejasna. Izrael će "odmah srušiti naselja podignuta nakon ožujka 2 0 0 1 . " , s čime se slažu svi osim izraelskih ultradesničara, a u određenome roku, (ne navodi se kojem), Izrael će "zamrznuti sve aktivnosti naseljavanja (pa tako i prirodno širenje naselja)". Dotada se ona mogu i dalje širiti. Ako rok za "zamrzavanje" uopće i nastupi, bantustanski model uspostavljen tijekom devedesetih godina u kontekstu američko-izraelskog "mirovnog procesa" i nastavljen i prema najnovijem planu vjerojatno će se već čvrsto ukorijeniti. Tek kasnije doći će do "provedbe prethodnih sporazuma, koji se odnose na uspostavljanje bolje povezanosti teritorija [palestinske države], što uključuje i daljnje korake u vezi s naseljima". Ni ti "daljnji koraci" nisu konkretnije određeni. Ne postoje takvi prethodni sporazumi koji bi mogli iznjedriti smisleni "teritorijalni kontinuitet". Jedini ozbiljni prijedlozi uopće nisu na dnevnome redu. Kakva god doista bila Bushova "vizija o dvjema državama", čini se da se ona nikako ne uklapa u viziju o dvjema državama kakvu podupire praktički cijeli svijet a kakvu SAD onemogućuju od sredine sedamdesetih godina, niti u Saudijski plan koji je odobrila Arapska liga, a koji podržava većina stanovnika Sjedinjenih Država, pa niti u rješenje čiji se 195
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
osnovni obrisi "sada već neko vrijeme u biti podrazumijevaju", a koje opisuju Agha i Malley. Nigdje nema čak ni naznaka o takvim razmišljanjima 3 4 . Nadalje, iako je odmah
(i uz primjenu nasilja)
započelo
provođenje odredbi plana koje obvezuju Palestince, nikakvi uvjeti ne nameću se izraelskim programima naseljavanja i razvoja koji se nesmetano nastavljaju uz američku potporu. Stvari se na taj način odvijaju već godinama, pa nema razloga očekivati bitnije promjene. Iako je politička strana plana i dalje vrlo nejasna s obzirom na obveze Izraela, ostali su zahtjevi vrlo konkretni. Ogromna američka financijska pomoć Izraelu prvi je put uvjetovana konkretnim izraelskim držanjem: ne u provođenju uvjeta plana, nego u sklopu gospodarskog plana kojim će se "srezati broj radnih mjesta u javnome sektoru i plaće te smanjiti porezi". Vodeći izraelski dnevnik taj plan označuje kao "nova pravila... prema kojima SAD otvorenim uplitanjem Izraelu nameće neoliberalni poredak" - pravila koja izraelski poslovni sektor prihvaća objeručke, no koja su, s druge strane, odmah dovela do štrajka 7 0 0 . 0 0 0 radnika 3 5 . Vrlo su karakteristične i tradicionalne metode uspostavljanja "činjenica na terenu" dok još traju pregovori. Medu njima je najvažnija izgradnja "separacijskog zida", koji obuhvaća i dijelove Zapadne obale unutar Izraela. Kao opravdanje za tu prepreku navodi se sigurnost: za Izraelce, a ne za Palestince, čiji su sigurnosni problemi daleko ozbiljniji. Zamjena teritorija pružala bi veću sigurnost. Najveći stupanj sigurnosti pružao bi zid nekoliko kilometara unutar Izraela, koji
bi izraelskim obrambenim snagama
omogućio neometano
patroliranje s obiju strana. No takvi prijedlozi ne bi obuhvatili palestinske teritorije unutar Izraela i poremetili bi život Izraelcima, a ne Palestincima, pa su stoga i nezamislivi. Izvještaji sastavljeni pod pokroviteljstvom Svjetske banke zaključuju kako će zbog separacijskog zida gotovo 1 0 0 . 0 0 0 Palestinaca ostati s izraelske strane, zajedno s "dijelom najplodnijeg poljoprivrednog zemljišta na Zapadnoj obali". Zbog tog zida i velik dio životno važnog sustava podzemnih voda na Zapadnoj obali ostaje pod izraelskim nadzorom. Qalqilya, 196
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
palestinski grad na Zapadnoj obali, već je praktički okružen zidom, odsječen od svojih poljoprivrednih površina i od 30 posto svojih zaliha vode te od područja koja će jednog dana biti dodijeljena "održiv o j " palestinskoj državi s "teritorijalnim kontinuitetom". Više od polovice poljoprivrednog zemljišta koje pripada gradu Qalqilyi navodno je konfiscirano i bit će pripojeno Izraelu, uz "velikodušnu" ponudu za isplaćivanje jednokratne naknade u visini tržišne vrijednosti jednogodišnjeg uroda 36 . Odmah nakon što je Colin Powell došao u Izrael i sastao se s premijerom Sharonom te s njim razgovarao o novome planu, Sharon je predstavnike medija izvijestio da će se zid, koji se proteže južno od Qalqilye, produžiti dobrano na istok, kako bi obuhvatio izraelska naselja Ariel i Emmanuel, te će se tako izbočenim izraelskim naseljima i infrastrukturom djelomično razdvojiti sjeverna palestinska enklava od središnje, u sklopu plana koji su u Camp Davidu formulirali Clinton i Barak. Gotovo uopće ne treba sumnjati da će i drugo i važnije širenje izraelskog teritorija prema planu Clintona i Baraka, odjeljivanje središnje od južne enklave, također na ovaj ili onaj način de facto biti uključeno u izraelski teritorij. Jednako tako nema razloga sumnjati da će izraelska naselja koja ostaju izvan zida praktički zadržati sadašnji status dijelova izraelskog teritorija s kojim ih povezuju veliki infrastrukturni objekti pod zaštitom izraelskih obrambenih snaga, zadržavajući i mogućnost slobodnog širenja na dodijeljenome području, sve dok im odozgo ne stigne nalog da prestanu. Oslanjajući se na interne izvore, dobro upućena znanstvenica s Harvarda, Sara Roy, navodi procjene Svjetske banke da će prva faza, izgradnja sjevernog dijela zida, "staviti u nepovoljan položaj oko 2 3 2 . 0 0 0 ljudi koji žive u 72 naselja", pri čemu će njih " 1 4 0 . 0 0 0 živjeti s istočne strane zida, ali će zbog vijuganja njime zapravo biti okruženi"; a dovršenje zida moglo bi "izolirati čak 2 5 0 . 0 0 0 - 3 0 0 . 0 0 0 Palestinaca, uz istodobno pripajanje čak 1 0 % Zapadne obale Izraelu". Ona nadalje navodi kako je moguće da je "cilj podizanja upravo takvog zida odsijecanje i okruživanje 4 2 % (ili nešto manje) Zapadne 197
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
obale, područja za koje je Sharon rekao da ga je pripravan prepustiti palestinskoj državi." Ako je tako, moguće je da je Sharon imao u vidu plan koji je iznio 1992., tek naknadno uviđajući da se izraelski politički spektar premjestio toliko daleko prema ekstremističko-nacionalističkome polu da se ono što je tada možda izgledalo tek smiono danas može prikazati kao dramatičan ustupak 37 . "Činjenice na terenu", primjećuje izraelska novinarka Amira Hass, "određuju - a i ubuduće će određivati - područje na kojem će se primjenjivati novi plan, područje na kojem će se uspostaviti entitet poznat pod nazivom 'Palestinska država'": O b i l a z a k |mjesta] na k o j i m a m a r l j i v o r a d e Uprava za j a v n e r a d o v e , M i n i s t a r s t v o o b r a n e , M i n i s t a r s t v o za s t a n o v a n j e i buldožeri Izraelskih o b r a m b e n i h s n a g a o t k r i v a zašto p r e m i j e r Ariel
S h a r o n bez nelagode
g o v o r i o " p a l e s t i n s k o j d r ž a v i " . . . Veliki građevinski radovi u J e r u z a l e m u i o k o l i c i , od B e t l e h e m a do R a m a l e i od M r t v o g m o r a do M o d i ' i n a , već su posve isključili m o g u ć n o s t za bilo k a k a v palestinski r a z v o j na u r b a n o m , industrijskom
i
kulturnome
planu
na
području
Istočnog Jeruzalema.
J u ž n a e n k l a v a Z a p a d n e o b a l e , o d H e b r o n a d o B e t l e h e m a , bit ć e o d v o j e n a o d središnje e n k l a v e R a m a l e pravim m o r e m b e s p r i j e k o r n o uređenih izraelskih n a s e l j a , tunela s c e s t a m a i a u t o c e s t a . Sjeverna e n k l a v a , od J e n i n a d o N a b l u s a , o d središnje ć e biti o d v o j e n a divovskim s t a m b e n i m b l o k o m Ariel-Eli-Shiloh 3 8 .
Što se tiče odredbe o "zamrzavanju naseljavanja", Sharon je svoj ekstremistički kabinet uvjeravao da prihvati novi plan objašnjavajući kako tu "ne postoje ograničenja te možete graditi i za djecu i za unuke, a ja se nadam i za praunuke" 3 9 . Na retoričkoj se razini čini da taj plan Palestincima nudi više nego Sporazum iz Osla: koriste se termini poput "Palestinske države", "okončanja okupacije", "zamrzavanja svih aktivnosti naseljavanja" itd., kakvih u protokolima iz Osla nije bilo. No vanjski dojam vara. Ako se izuzmu ekstremistički elementi, Izrael i njegov pokrovitelj nemaju namjeru zauzimanja teritorija izvan korisnih ili poželjnih granica, niti žele da se Izrael brine o većem dijelu palestinskog stanovništva. Uspostavljanje "činjenica na terenu" odmaknulo je dovoljno da 198
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
Izraelu omogući bezbrižno korištenje termina koji su u ranijim razdobljima možda i mogli smetati planovima provođenima tijekom posljednjih deset godina a koji se sada dodatno učvršćuju. Osim retorike koja spominje "vizije", postoji i jedan važniji izvor informacija: sama djela. Zadržat ćemo se samo na nekoliko primjera: u prosincu 2 0 0 0 . godine Bushova je vlada izazvala konsternaciju u svijetu kada je uložila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti koju je predložila Europska unija, a kojom se predviđalo provođenje američkog Mitchellova plana i pokušaj smanjivanja nasilja upućivanjem međunarodnih promatrača, čemu se Izrael energično protivi: njihova bi nazočnost vrlo vjerojatno umanjila nasilje s palestinske strane, ali bi jednako tako bila prepreka izraelskoj represiji i teroru. Deset dana prije ulaganja veta, Washington je bojkotirao ženevsku Konferenciju visokih predstavnika potpisnika Ženevskih konvencija, sazvanu radi razmatranja situacije na teritorijima pod izraelskom okupacijom. Američki bojkot rezultirao je uobičajenim "dvostrukim vetom": odluke se blokiraju a izvještaji o tim događajima se praktički ne objavljuju te se oni brišu iz povijesti. Konferencija u Ženevi iznova je potvrdila primjenljivost Četvrte ženevske konvencije na teritorije pod izraelskom okupacijom, prema kojoj se mnoge američko-izraelske akcije na tom području i po američkim zakonima svrstavaju u ratne zločine. Konferencija je ponovno osudila podizanje izraelskih naselja uz američku financijsku pomoć te praksu "smišljenog ubijanja, mučenja, protuzakonitih deportacija, namjernog uskraćivanja prava na pravedno i zakonito suđenje, masovnih razaranja i prisvajanja imovine... koja je provođena protuzakonito, neopravdano i okrutno" 4 0 . Četvrta ženevska konvencija, uvedena radi formalne kriminalizacije nacističkih zločina u okupiranoj Europi, služi kao temeljno načelo međunarodnog humanitarnog prava. Više puta potvrđeno je kako se ona odnosi i na teritorije koje Izrael drži pod okupacijom: između ostalih to su potvrdili i veleposlanik pri UN-u George Bush (u rujnu 1971.) i brojne rezolucije Vijeća sigurnosti. Medu njima su i Rezolucija 4 6 5 (1980.), usvojena jednoglasno, a kojom su izraelski 199
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
postupci uz američku potporu osuđeni kao "flagrantno kršenje" Četvrte ženevske konvencije, i Rezolucija 1322 (listopad 2000.), usvojena omjerom glasova 14:0 (SAD suzdržan), koja je od Izraela zatražila da se "skrupulozno pridržava odredbi Četvrte ženevske konvencije". Kao potpisnici Konvencije, SAD i europske sile svečano su se obvezale da će privoditi i optuživati osobe odgovorne za zločine definirane njezinim odredbama pa tako i osobe iz vlastitog političkog vodstva. Time što i dalje odbijaju tu dužnost samo "potpomažu teror" - da se poslužimo riječima kojima je Bush II. osudio Palestince. Američki se stav s godinama mijenjao, tako da je prihvaćanje primjene te konvencije na teritorije pod izraelskom okupacijom zamijenilo suzdržavanje od glasovanja tijekom Clintonove ere, da bi je vlada Busha II. počela otvoreno sabotirati. Bushova vlada i na druge je načine pokazala da prešutno odobrava nasilne metode koje je Izrael primjenjivao na okupiranim teritorijima. Na primjer, kada je Ariel Sharon u travnju 2 0 0 2 . poveo žestoku ofenzivu na Zapadnoj obali, Colin Powell upućen je onamo kako bi "donio mir". On je na tom putu krivudao od jedne do druge sredozemne zemlje, a u Izrael je stigao upravo u vrijeme kada je braniteljima Jenina ponestalo hrane i streljiva; može se pretpostaviti da obavještajcima State Departmenta nije bilo teško izvesti tako precizan proračun. Jedan dužnosnik Pentagona ovim je riječima izrazio očitu istinu: "Powellov plan putovanja, rekao je, trebao je 'Sharonu dati još malo vremena'". Jedan dužnosnik State Departmenta dodao je kako "Izraelci ne slušaju toliko što govorimo, koliko promatraju što činimo... A ono što upravo činimo jest da im dajemo još vremena za povlačenje" 41 - nakon što dovrše posao: sa zemljom sravne izbjeglički logor u Jeninu, razore velik dio starog grada Nablusa te unište institucionalnu i kulturnu infrastrukturu palestinskog života u Ramali, i to žestinom i okrutnošću kakvima se Izraelske obrambene snage služe godinama. U prosincu 2 0 0 2 . Opća skupština UN-a gotovo je jednoglasno potvrdila protivljenje praktičkoj aneksiji Jeruzalema koju je Izrael izveo kršeći rezolucije Vijeća sigurnosti (donijete uz američki pristanak), počevši s onom iz 1968. godine. SAD je tada prvi put glasovao pro200
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
tiv rezolucije o statusu Jeruzalema, formalno se odričući dugogodišnjeg službenog američkog stava o tom pitanju. SAD-u su se pridružili Izrael, nekoliko otočnih zavisnih teritorija u Tihom oceanu te Kostarika. Ustraju li Sjedinjene Države ozbiljno na toj promjeni smjera, one time praktički ukidaju mogućnost za političko rješenje. Bushova vlada također je nastavila podupirati nasilje, glasovanjem protiv rezolucije koja je tražila nove međunarodne napore na "zaustavljanju daljnjeg pogoršanja odnosa između Izraela i Palestinaca, poništavanju svih mjera koje su na terenu poduzete od izbijanja najnovijeg vala nasilja u rujnu 2 0 0 0 . te postizanju mirovnog sporazuma" (izglasano omjerom glasova 160:4, a SAD-u su se pridružili Izrael, Mikronezija i Marshallovi otoci). U skladu s očito već standardnim obrascem, ništa od toga nije se pojavilo u američkim medijima 42 . Bush je usto jednog od najvećih terorista, Sharona, proglasio "čovjekom mira" i zahtijevao da Arafata zamijeni premijer koji će ispuniti američko-izraelske zahtjeve, iako "za razliku od gospodina Arafata nema narodnu potporu" 4 3 . Sve je to još jedan primjer predsjednikove "demokratske vizije". U veljači 2 0 0 3 . Bush je izrekao nešto što je New York Times nazvao "prvim značajnim opaskama u vezi s izraelsko-palestinskim sukobom u posljednjih osam mjeseci", i to u govoru pred članovima krajnje desničarskog Američkog instituta za poduzetništvo (American Enterprise Institute). Govor je najvećim dijelom bio prazan, ali se u njemu ipak pojavila jedna uistinu važna rečenica. Bush je neizravno objavio da Izrael može nastaviti naseljavati i graditi na okupiranim teritorijima. Njegova potpora sadržana je u izjavi da će "napredak u postizanju mira nužno obustaviti aktivnosti naseljavanja na okupiranim teritorijima", što je značilo da se aktivnosti mogu nastaviti sve dok SAD ne odluči (jednostrano, kao i uvijek) da je ostvaren napredak 44 . I u ovom primjeru jedna jedina Bushova "značajna opaska" naglavce izokreće službenu vladinu politiku. Ranije su se programi naseljavanja smatrali protuzakonitima, ili barem kakvom-takvom "smetnjom". Sada se implicitno odobravaju. U obranu vlade moglo bi se ustvrditi da je službena doktrina time dovedena u sklad s gotovo nepromjenljivom praksom. 201
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Temeljni stavovi često se izražavaju neizravno, pa tako i povodom prve godišnjice 11. rujna, kada je predsjednik iskoristio prigodu da bogatom Izraelu osigura dodatnih 2 0 0 milijuna dolara pomoći, odbijajući istodobno Afganistanu pomoći u kritičnoj situaciji s dodatnih 130 milijuna 45 . Tako nije isključivo u SAD-u. Nekadašnji je ministar vanjskih poslova Velike Britanije Douglas Hurd napisao da "Bliski istok razdiru dva neriješena problema: opasnost od Saddama
Husseina
i
pitanje
izraelske
sigurnosti" 4 6 .
Pitanje
palestinske sigurnosti tijekom trideset šest godina vojne okupacije nije "neriješen problem"; ona se, štoviše, i ne spominje. Potezi koji potkopavaju izglede za mirno diplomatsko rješenje neprestano se opravdavaju kao reakcija na palestinsko nasilje, koje je uistinu eskaliralo (riječ je, između ostalog, i o užasnim zločinima nad izraelskim civilima tijekom intifade al-Aqsa, započete koncem rujna 2 0 0 0 . godine). Intifada je na vidjelo iznijela i značajne promjene do kojih je došlo u Izraelu. Autoritet izraelske vojske tada je već dosegnuo takvu razinu da je dopisnik za vojna pitanja, Ben Kaspit, napisao kako Izrael "nije država koja ima vojsku, nego vojska koja ima državu" 4 7 . Kaspitovu analizu u biti potvrđuje i s povijesnog stajališta produbljuje još jedan istaknuti dopisnik za vojna pitanja, Reuven Pedatzur, koji se osvrće na izraelsku "kulturu moći" i "dosljedno priklanjanje vojnoj opciji" a ne miroljubivim sredstvima - značajka koja tu zemlju obilježava od njezinog utemeljenja. Govoreći o knjizi vojnog povjesničara Mottija Golanija, Pedatzur piše kako Golani "dakako, ima pravo" kada "otvoreno poriče postojanje nepovredivog izraelskog etosa u skladu s kojim Izrael oduvijek teži miru, dok njegovi susjedi ustrajno odbijaju krenuti putem mira, odlučujući se za ratne staze". Činjenice su dakako drukčije, slažu se obojica. Jedan od glavnih razloga jest "institucionalizacija moći i njezino potpuno prebacivanje u područje odgovornosti elitnih političkih i vojnih krugova". Vojno zapovjedništvo miješa se u "političko-diplomatske rasprave", neki put čak i prijeteći silom, praktički oblikujući politiku u mjeri kakva još nije viđena ni u jednom demokratskome društvu. 202
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
Pridržavajući se okvira te "vojne kulture", "izraelsko političko-vojno vodstvo u sigurnosnim se pitanjima služi taktikom izazivanja straha... potičući nesigurnost kako bi mobilizirala izraelsko društvo i odvratila pažnju javnosti od problema na domaćem planu, poput sve lošije gospodarske situacije i sve veće stope nezaposlenosti". Tu "formulu" - dobro poznatu i drugdje, pa tako i u SAD-u - uveo je utemeljitelj izraelske države David Ben-Gunon, još na samome početku njezina postojanja, a "izazivanje straha... koristit će se i tijekom narednih desetljeća", sve do današnjih dana. Autor i recenzent knjige pridružuju se još nekim izraelskim analitičarima kad upozoravaju na "ozbiljnu opasnost" od "stvaranja konsenzusa... s obilježjima fašizma, prema kojem su, u situaciji u kojoj se nalazi Izrael, demokratski obziri pravi luksuz" 4 8 . Kaspitova opažanja motivirao je krajnji prijezir koji je vojni vrh pokazivao prema nalozima civilne vlasti tijekom prvih mjeseci intifade, stav na koji treba osobito obratiti pozornost budući da je premijer bio nekadašnji zapovjednik glavnog stožera, dok su drugi civilni dužnosnici također potekli iz najviših vojnih krugova. Kao i druge moćne vojne sile u sukobu s protivnikom koji se uglavnom ne može braniti, Izraelske obrambene snage (IDF) odmah su pribjegle ekstremnome nasilju. Kada je prvi čovjek vojne obavještajne službe naredio da se istraži "koliko je metaka IDF ispalio od početka neprijateljstava" i on i ostali generali zaprepastili su se doznavši da je tijekom prvih dana intifade IDF ispalio milijun metaka i drugih projektila - "po jedan metak za svako dijete", primijetio je s gađenjem jedan visoko pozicionirani časnik. Vojni su izvori potvrdili izvještaj da je u jednom incidentu tek jedan jedini hitac, ispaljen u zrak kako bi se europskome promatraču ilustriralo stanje stvari, izazvao dva sata neprekidne i intenzivne paljbe od strane izraelskog pješaštva i tenkova. Prema evidenciji IDF-a, tijekom prvih mjeseci intifade omjer poginulih Palestinaca i Izraelaca bio je gotovo dvadeset prema jedan (sedamdeset pet Palestinaca, četvorica Izraelaca), i to u područjima pod vojnom okupacijom, u kojima je otpor rijetko nadilazio puko 203
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
bacanje kamenja. U akciji uništavanja naselja, polja, maslinika i šuma, bezobzirnoj i bezrazložnoj, korišteni su i divovski američki vojni buldožeri, u skladu s politikom zbog koje je Izrael postao "sinonim za buldožere" - napisao je u očaju jedan dopisnik - gazeći tako preko prvobitnih ideala o "pustinji koja će procvjetati" 4 9 . Izrael se od samog početka intifade služio američkim vojnim helikopterima za napade na civilne ciljeve, ubijajući i ranjavajući na desetke ljudi. Clinton je odmah reagirao dogovaranjem najveće isporuke vojnih helikoptera u posljednjih deset godina; ograničenja u uporabi nema, izvijestio je Pentagon novinare. A te činjenice, poznate od samog početka, nisu dospjele u vodeće američke medije. Izraelske metode pritom nisu bile bez presedana. Američke snage u Zaljevskome ratu imale su 1991. takvu vojnu nadmoć da su kopnene snage u Irak mogle ući iza plugova montiranih na tenkove i bagere koji su žive iračke vojnike odgurali u pustinjske rovove. Bila je riječ o "dosada neviđenoj taktici", izvijestio je Patrick Sloyan. "U napadu nakon kojeg nije bilo moguće prebrojati iračke žrtve nije poginuo ni jedan jedini Amerikanac." Žrtve su uglavnom bili unovačeni šijitski i kurdski seljaci - nesretne žrtve Saddama Husseina koji su se skrivali u rupama u pijesku ili bježali želeći očuvati goli život. Taj je izvještaj pobudio vrlo malo zanimanja i osvrta 50 . Takvi pokolji nisu samo rutinske akcije, s obzirom na velik nesrazmjer medu sukobljenim stranama, nego ih počinitelji nerijetko i slave. Možemo to ilustrirati primjerom koji se odnosi na nemuslimanskog člana "osovine zla": teško je vjerovati da su stanovnici Sjeverne Koreje zaboravili "zorno pokazivanje moći američke avijacije svim komunistima ovoga svijeta, a osobito sjevernokorejskim", lekciju održanu u svibnju 1953., mjesec dana prije zaključivanja primirja, a koja se s oduševljenjem navodi u jednoj studiji američkog Ratnog zrakoplovstva. Na području sravnjenom sa zemljom više nije bilo meta pa su američki bombarderi dobili zadaću da unište irigacijske brane koje "su korištene u proizvodnji 75 posto od ukupnih zaliha riže u Sjevernoj Koreji". "Zapadnjaci ne mogu ni zamisliti koliko je 204
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
za Azijce stravičan takav gubitak temeljne namirnice - gubitak koji vodi u izgladnjivanje i polaganu smrt", stoji dalje u službenom izvještaju, u kojem se navode i zločini kakvi su na procesu u Nürnbergu počiniteljima donijeli smrtnu presudu 51 . Čovjek se pita je li i to povijesno pamćenje razlog što se danas na sve spremno vodstvo Sjeverne Koreje igra "nuklearnog revolveraša". Važno je shvatiti kako je ovdje riječ o rutinskoj praksi i kako je izvjesno da će se ona ponavljati ukoliko joj se u moćnim državama ne pruži otpor iznutra. Možemo se užasavati nad prizorima ruševina Groznog; a ako je dopušteno povijesno pamćenje, možemo se prisjetiti i razaranja koja su izazvala koncentrirana američka bombardiranja u Indokini. Osveta praktički i ne poznaje granice kada su povlašteni i moćni podvrgnuti nasilju kakvom oni redovito podvrgavaju svoje žrtve. Jedan primjer iz ranije prošlosti: kada su prije 150 godina, tijekom ustanka u okupiranoj Indiji (u tzv. "Indijskoj pobuni", prema službenoj britanskoj terminologiji) poginuli britanski građani, kolonijalna sila reagirala je krajnje žestoko. Bio je to "užasan i sablastan prizor u kojem se čovjek pokazao u najružnijem svjetlu", napisao je Nehru u svojoj zatvorskoj ćeliji u vrijeme Drugog svjetskog rata, navodeći potom i britanske i indijske izvore (potonji su bili nedostupni sve do 1947.). Suvremena povijesna literatura navodi "uobičajene metode" koje su se sastojale od "bezrazložnih napada na miroljubive seljake i nenaoružane Indijce, čak i na lojalnu kućnu poslugu", okrutna ubojstva uhvaćenih "pobunjenika", "paljenja čitavih sela zbog 'zlodjela' fizičke blizine"
mjestima
stvarnih ili navodnih indijskih zločina, kada je "užasna rasna mržnja... nadahnula britansku osvetu". Jedan drugi izvor opisuje kako su "deseci tisuća vojnika i seoskih gerilaca vješani, strijeljani ili ubijani topovima", što je dovelo do značajnog smanjenja broja stanovnika u pojedinim područjima. Opće raspoloženje dobro odražava prijedlog koji je u svibnju 1857. iznio John Nicholson - "delhijski junak", "častan čovjek" i "pravi kršćanin", prema riječima suvremenika koji su mu se divili: "Predložimo zakon koji će dopustiti deranje kože živima, nabijanje na kolac ili spaljivanje ubojica žena i djece u Delhiju. 205
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Obično vješanje za počinitelje takvih zločina je zamisao koja čovjeka upravo izluđuje". Zvjerstva koja spominje opisuju se u "podrobnim iskazima" drugih pravičnih kršćana, koji su u znak osvete počinili neopisive grozote 5 2 . Učinak otrežnjujućih pouka Drugog svjetskog rata ilustrirat ćemo sljedećim primjerom: pedesetih godina 2 0 . stoljeća u Keniji je približno 1 5 0 . 0 0 0 ljudi umrlo od posljedica represivnih mjera koje je britanska vlast provodila protiv pobunjenika u kolonijama a koje su uključivale užasno nasilje i zvjerstva, ali, kao i uvijek, u ime najuzvišenijih ideala. Britanski je guverner kenijskome narodu 1 9 4 6 . objasnio da Britanija njihovom zemljom i njezinim bogatstvima vlada "na temelju prava koje proizlazi iz povijesnih događaja što odražavaju uzvišenu slavu naših očeva i djedova". Ako je "veći dio bogatstva ove zemlje trenutačno u našim rukama", to je zato što nam "ova zemlja koju smo stvorili pripada po pravu - pravu dostignuća", a Afrikanci će jednostavno morati naučiti živjeti u "svijetu koji smo mi stvorili, potaknuti humanitarnim idejama devetnaestog i dvadesetog stoljeća" 5 3 . Povijest obiluje presedanima za ono što danas promatramo vlastitim očima, iz dana u dan, no opasnost poprima zastrašujuće razmjere jer oružje postaje sve razornije. Izraelski zapovjednici ne oslanjaju se isključivo na uobičajenu vojnu doktrinu strane koja raspolaže neusporedivo većom snagom, nego i na vlastito iskustvo. Kada su u listopadu 2 0 0 0 . naredili pokretanje velike kampanje radi okrutnog "kolektivnog kažnjavanja" Palestinaca, vjerojatno nisu očekivah da će takva taktika žrtve potaknuti na "krvavu osvetu" 5 4 . Osveta nije uslijedila kada je premijer Rabin poslao jedinice da otpor stanovništva na okupiranim područjima skrše lomljenjem kostiju, premlaćivanjem, mučenjem i ponižavanjima. Bilo je to tijekom prve intifade, deset godina ranije. Tada je ta taktika u najvećoj mjeri polučila uspjeh, kao i prije toga 5 5 . U prosincu 1982., nakon provale nasilja i zločina koje su počinili izraelski naseljenici i IDF u okupiranim područjima a koje je šokiralo čak i izraelske jastrebove, jedan istaknuti izraelski stručnjak za vojna 206
VELIKI KOTAO ANIMOZITETA
pitanja upozorio je na opasnosti koje se nadvijaju nad izraelsko društvo s obzirom na to da je tri četvrtine milijuna mladih ljudi koji su služili u IDF-u "uvjereno da je zadaća vojske ne samo braniti zemlju na bojnome polju od napada strane vojske, nego i gaziti prava nedužnih ljudi samo zato što su Arapi koji žive na područjima što ih je Bog obećao nama". Temeljno načelo formulirao je još početkom okupacije Moshe Dayan: Izrael Palestincima u tim područjima mora reći kako "mi nemamo izbora - vi ćete i dalje živjeti kao pseta, a tko god želi može slobodno otići, pa ćemo vidjeti kamo će nas to dovesti" 5 6 . No Palestinci su ostali i trpjeli, tek se rijetko odlučujući na odmazdu. Druga intifada bila je drukčija. Ovaj su put naredbe za nesmiljeno slamanje palestinskog otpora, kako bi ih to naučilo "da ne dižu glavu", podignule razinu nasilja toliko da se ono počelo prelijevati i u sam Izrael; sada on više nije uživao imunitet od odmazdi iz okupiranih područja, koji je trajao više od tri desetljeća vojne okupacije. Ponavljajući zabrinutost koja se pojavila još dvadeset godina, uvodnik u vodećem izraelskom dnevniku zaključio je: D v i j e i pol godine intenzivne b o r b e protiv palestinskog terorizma pretvorile su Izraelske o b r a m b e n e snage u t v r d o k o r n u i bešćutnu vojsku k o j a se n a z a d a t a k k o n c e n t r i r a n e o p t e r e ć e n a p o s l j e d i c a m a vlastitog d j e l o v a n j a . IDF, k o j i je cijele generacije v o j n i k a o d g o j i o na mitu o čistoći o r u ž j a a č a s n i k e š k o l o v a o u o k v i r i m a predodžbe o m o r a l n o m e i p r o m i š l j e n o m e v o j n i k u , koji donosi teške odluke uzimajući u o b z i r i h u m a n i t a r n e aspekte, sada se pretvara u stroj za u b i j a n j e č i j a d j e l o t v o r n o s t izaziva strah o p o š t o v a n j e no i s t o d o b n o i u ž a s a v a " .
Kada se službeni omjer ubijenih Palestinaca i Izraelaca smanjio s dvadeset prema jedan na otprilike tri prema jedan, promijenili su se i američki stavovi: ravnodušnost prema nasilju i zločinima koje su počinili Izraelci ili čak potporu takvome djelovanju zamijenilo je zgražanje i užasnutost - zbog nasilja koje je pogodilo nedužne američke štićenike. Ta su teroristička zlodjela doista i bila užasna. Selektivan pristup, međutim, govori sam za sebe, između ostalog i stoga što je duboko ukorijenjen u kulturi i povijesti osvajača. 207
8
Terorizam i pravda: Neke korisne općevažeće istine
Kada je riječ o vrlo kontroverznim temama kao što je ova kojom ćemo se sada pozabaviti možda je najbolje početi od nekoliko jednostavnih istina. Prva govori da se djela ocjenjuju u kontekstu mogućih posljedica. Druga je načelo univerzalnosti: prema sebi primjenjujemo jednaka mjerila kao prema drugima, ako ne i stroža. Osim što su to naprosto očite istine, ta su načela ujedno i temelj teorije o pravednome ratu, ili barem onih njezinih inačica koje zaslužuju da ih se shvati ozbiljno. Te istine potiču i jedno empirijsko pitanje: jesu li prihvaćene? Razmatranje tog pitanja otkrit će, uvjeren sam, da se odbacuju gotovo bez iznimke. Prva očita istina vjerojatno zaslužuje malo podrobnije objašnjenje. Stvarne posljedice nekog postupka mogu biti izuzetno značajne, ali ne utječu na ocjenu njegove moralnosti. Nitko ne slavi Hruščovljevo uspješno postavljanje nuklearnih projektila na Kubu samo zato što ono nije dovelo do nuklearnog rata, niti osuđuje širitelje straha koji su upozoravali na prijetnju. Jednako tako ne plješćemo dragome vođi Sjeverne Koreje što je razvio nuklearno oružje i Pakistan uputio u tehnologiju izrade navođenih projektila niti one koji su povodom toga upozoravali na moguće posljedice osuđujemo samo zato što do njih nije došlo. Zagovornika državnog nasilja koji bi zauzeo takve 209
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
stavove smatralo bi se moralnom nakazom ili luđakom. I sve je to očito dok ne dođe vrijeme da iste kriterije primijenimo i na sebi. Tada se stavovi luđaka i moralnih nakaza smatraju uzvišenima i časnima, čak i obvezujučima, dok se prihvaćanje općevažećih istina sa zgražanjem osuđuje. Prihvatimo ipak da su očite istine ono što jesu: očite istine. A onda se prisjetimo nekoliko ključnih aktualnih slučajeva na koje se one mogu primijeniti.
O Č I T E ISTINE I T E R O R Uzmimo kao prvi primjer napad 11. rujna. Opće je mišljenje da su teroristički napadi unijeli dramatične promjene i da je svijet ušao u novu i zastrašujuću "eru terora" - kako glasi i naslov zbirke eseja od kojih su većinu napisali znanstvenici sa sveučilišta Yale 1 . Općenito se drži i da je pojam teror veoma teško definirati. Mogli bismo se upitati zašto bi se pojam terora trebao smatrati osobito zamršenim. Postoje službene definicije američke vlade koje se uglavnom poklapaju s ostalim načinima uporabe tog pojma koji se ne smatraju problematičnima. Prema jednom priručniku američke vojske terorizam je "smišljena uporaba nasilja ili prijetnji nasiljem radi ostvarivanja političkih, vjerskih ili ideoloških ciljeva... posredstvom zastrašivanja, prisile ili izazivanja straha". Američko zakonodavstvo daje složeniju definiciju, ali u biti govori isto. Slična je i definicija kojom se koristi britanska vlada: "Terorizam je uporaba, ili prijetnja uporabom, nasilnog djelovanja, razaranja ili sabotaža, a svrha je utjecati na vlast ili zastrašiti javnost, radi promicanja neke političke, vjerske ili ideološke ideje i cilja" 2 .Takve se definicije doimaju razmjerno nedvosmislenima. One su bliske svakodnevnoj uporabi te se smatraju prikladnima kada je riječ o neprijateljskome terorizmu. Američkim definicijama služim se pri pisanju o toj temi još otkako je 1981. na vlast došla Reaganova vlada, koja je najavila da će rat protiv terorizma biti središnja točka njezine vanjske politike. 210
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
Oslanjanje na te definicije osobito je prikladno za našu svrhu jer su one formulirane u vrijeme proglašenja prvog rata protiv terorizma. No ne koristi ih gotovo nitko, čak su i opozvane a da nisu nadomještene ničim smislenim. Razloge nije teško dokučiti: službene definicije
terorizma praktički su
identične definicijama protuterorizma
(koji se katkada naziva "sukobom niskog intenziteta" ili "protuustaničkim djelovanjem"). No protuterorizam je službena američka politika, pa očito neće biti prihvatljivo reći da američka službena politika zagovara terorizam. 3 Sjedinjene Države u takvoj praksi nipošto nisu usamljene. Države svoju inačicu terorizma već tradicionalno nazivaju "protuterorizmom", a to su činili čak i najgori masovni ubojice, primjerice nacisti. U okupiranoj Europi oni su tvrdili da stanovništvo i legitimne vlade štite od partizana, terorista s potporom iz inozemstva. To nije bila potpuna laž; čak je i najgora propaganda rijetko potpuna laž. Partizani su izvan svake sumnje primali naloge iz Londona i doista su se služili terorističkim metodama. Američka vojska donekle je imala razumijevanja za nacističko gledanje na stvari: njezina se protuteroristička doktrina temelji na nacističkim priručnicima, koji su se analizirali s izvjesnim simpatijama i uz pomoć Wermachtovih časnika 4 . Upravo takva uobičajena praksa opravdava konvencionalnu tezu po kojoj je terorizam oružje slabih. To je po definiciji točno, ako je teror ograničen na njihov terorizam. Ako se, međutim, ukloni taj doktrinarni uvjet, uvidjet ćemo da je i teror, poput većine oružja, prvenstveno oružje moćnih. Drugi problem službenih definicija terorizma sastoji se u činjenici da se iz njih može zaključiti kako je SAD vodeća teroristička zemlja. To doduše i nije prijeporno, barem za one koji drže da bismo trebali poštivati institucije kao što su Međunarodni sud pravde, ili Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, ili stavove većinskog dijela akademske zajednice, što nedvosmisleno pokazuju primjeri Nikaragve i Kube. Ali ni taj zaključak neće biti dovoljan. I tako nam ne ostaje niti jedna smislena definicija terorizma - osim ako odlučimo ne 211
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
povinovati se prevladavajućem stavu te ostanemo pri službenoj definiciji, napuštenoj zbog neprihvatljivih implikacija. Službene definicije ne odgovaraju precizno na svako pitanje. Primjerice, ne povlače jasnu granicu između međunarodnog terorizma i agresije, kao ni između terorizma i otpora. A ta su se pitanja nametnula na vrlo zanimljive načine koji se izravno odnose na ponovno proglašeni rat protiv terorizma kao i na aktualne novinske naslove. Uzmimo primjerice razliku između terorizma i otpora. Osnovno pitanje koje se ovdje nameće jest legitimnost akcija kojima je cilj ostvarivanje "prava na samoodređenje, slobodu i neovisnost, na temelju odredaba Povelje UN-a, naroda kojima je to pravo nasilno uskraćeno... osobito naroda pod kolonijalnim i rasističkim režimima i stranom okupacijom". Jesu li takve akcije terorizam ili otpor? Ovaj citat predstavlja najsnažniju moguću osudu terorizma od strane Opće skupštine UN-a, koja dalje navodi da "ništa u toj rezoluciji ni na koji način ne može prejudicirati tako definirano pravo". Rezolucija je prihvaćena u prosincu 1987. godine, upravo u vrijeme kada je službeno priznati međunarodni terorizam dosegnuo vrhunac. A očito je riječ o važnoj rezoluciji, utoliko više što je izglasana omjerom glasova 153 prema 2 (uz samo jedan suzdržani glas, Honduras) 5 . Protiv rezolucije su glasale uobičajene dvije zemlje. Razlog je, objasnili su na sjednici Ujedinjenih naroda, bio upravo navedni dio. Shvatili su da se izraz "kolonijalni i rasistički režimi" odnosi na njihovog saveznika Južnu Afriku, u kojoj vlada apartheid. SAD i Izrael očito nisu mogli poduprijeti otpor apartheidu, osobito kada mu je na čelu bio Mandelin Afrički nacionalni kongres, jedna od "zloglasnijih terorističkih skupina na svijetu", kako je u to vrijeme tvrdio Washington. Drugi izraz, "strana okupacija", odnosio se, kako su shvatili, na izraelsku vojnu okupaciju, koja je tada obilježavala dvadesetu godišnjicu. Ni u tom slučaju, očito, nije bilo moguće pružiti potporu. SAD i Izrael jedini su na svijetu osporili akcije legitimnog otpora, te su ih proglasili terorizmom. Američko-izraelsko stajalište nadilazi 212
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
granice okupiranih teritorija. Tako primjerice SAD i Izrael pokret Hezbollah smatraju jednom od vodećih svjetskih terorističkih organizacija, ali ne zbog terorističkih zlodjela (koja su stvarna), nego zato što je nastao kao oblik otpora izraelskoj okupaciji južnog Libanona te je uspio istisnuti osvajače koji su se dva desetljeća opirali zahtjevima Vijeća sigurnosti da se povuku. SAD ide čak i toliko daleko da narod naziva "teroristima" ako se opiru izravnoj američkoj agresiji: primjerice stanovnike Južnog Vijetnama; ili, u novije vrijeme, Iračane 6 . Američka javnost nema pojma da je UN gotovo jednoglasno osudio ono što je Reagan nazvao "terorističkom pokorom" niti kako je to glasanje završilo, a za to je zaslužan uobičajeni dvostruki veto. Želi li nešto doznati o tim stvarima, čovjeku preostaje zabranjeno područje: povijesni i dokumentacijski arhivi, ili marginalizirana kritička literatura. Unatoč nejasnoćama i oštrom razilaženju između SAD-a i Izraela s jedne te ostatka svijeta s druge strane, službene američke definicije terorizma izgledaju razmjerno primjerene trenutačnoj svrsi. Pozabavimo se sada tvrdnjom da je 11. rujna označio veliku prekretnicu u razvoju povijesti. Ta je tvrdnja dvojbena. Ipak, tog se užasnog dana dogodilo nešto drastično novo i drukčije. Cilj napada nisu bili ni Kuba, ni Nikaragva, ni Libanon, ni Čečenija, niti neka druga tradicionalna žrtva međunarodnog terorizma, nego zemlja koja raspolaže ogromnom moći da određuje budućnost svijeta. Prvi se put dogodilo da je napad na jednu bogatu i moćnu zemlju uspio u razmjerima koji nažalost nisu nepoznati u područjima u kojima se takvi napadi inače događaju. Uza svu užasnutost zločinom protiv čovječanstva i suosjećanje sa žrtvama, komentatori koji ne pripadaju povlaštenim zapadnjačkim krugovima na dogadaje od 11. rujna često su reagirali sa "dobrodošli u naš svijet", osobito u Latinskoj Americi gdje nije lako zaboraviti pošast nasilja i represije što je pustošila tim područjem još od početka šezdesetih godina, a niti njezine korijene. Korijene te pošasti dijelom je moguće otkriti u odluci Kennedyjeve vlade, koja je 1962. zaključila da zadaća latinskoameričke 213
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
vojske u praksi više neće biti "obrana hemisfere" nego "unutarnja sigurnost".
Zbog
toga
je
došlo
do
pomaka
od
toleriranja
"grabežljivosti i okrutnosti latinskoameričke vojske" do "izravnog suučesništva" u njihovim zločinima i potpore "metodama istrebljivačkih jedinica Heinricha Himmlera", prema riječima Charlesa Maechlinga, koji je od 1961. do 1966. vodio američko planiranje na području protuustaničkih djelatnosti i unutarnje obrane. Percepcija žrtava vrlo je slična. Za primjer možemo uzeti jedan slučaj koji i u današnjem kontekstu ima neuobičajeno veliku važnost: vrlo cijenjeni predsjednik kolumbijskog Stalnog vijeća za ljudska prava, Alfredo Vásquez Carrizosa, piše da je Kennedyjeva vlada "uložila velik trud kako bi od regularne vojske na našim područjima stvorila protuustaničke brigade, prihvaćajući novu strategiju vodova smrti", uvodeći " o n o što je u Latinskoj Americi poznato pod nazivom Doktrina nacionalne sigurnosti... ne obrana od vanjskog neprijatelja, nego metoda koja visokim vojnim krugovima omogućuje da vode igru, dajući im pravo da se bore protiv unutarnjeg neprijatelja...: takva borba podrazumijeva pravo na istrebljivanje socijalnih radnika, sindikalista, pojedinaca koji ne podupiru vladajuće krugove i za koje se smatra da bi mogli biti komunistički ekstremisti. A to bi se moglo odnositi baš na svakoga, pa tako i na aktiviste koji se, poput mene, bave ljudskim pravima" 8 . "Veliki trud" koji Carrizosa spominje vremenski se poklopio sa sudbonosnom odlukom iz 1962. Te je godine Kennedy u Kolumbiju poslao
Specijalne
snage
pod
vodstvom
generala
Williama
Yarborougha, glavnog savjetnika "za paravojne, saboterske i/ili terorističke aktivnosti protiv poznatih zagovornika komunizma", koje treba "poduzeti sada... kad imamo takav mehanizam" na raspolaganju " m i " jer nema potrebe istinu skrivati tajnim šiframa 9 . U sklopu protuustaničke doktrine, izraz "poznati zagovornici komunizma" širi se i obuhvaća kategorije "osoba za koje se pretpostavlja da su komunistički ekstremisti", a o kojima govori i Vasquez Carrizosa. Ta je činjenica dobro poznata stanovnicima Latinske Amerike, jednako kao i to da su glavne žrtve siromašni i ugnjeteni koji se usuđuju podignuti glavu. 214
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OP'ĆEVAŽEĆE ISTINE
Doktrina nacionalne sigurnosti osamdesetih je godina 2 0 . stoljeća doprla i do Srednje Amerike. Salvador je postao najvećim primateljem američke vojne pomoći, a državni terorizam u toj zemlji dosegnuo je stravičan vrhunac. Kada je Kongres uskratio izravnu vojnu pomoć i obuku, uvodeći uvjete koji su se odnosili na ljudska prava, kao u Gvatemali nakon velikih zločina koje su počinile vojne snage, zadaću su nastavili provoditi surogati. Žrtve teško zaboravljaju, no medu moćnicima takvi su zločini podložni
uobičajenom
"ritualnom izbjegavanju"
neprihvatljivih
činjenica. Gotovo da i nema dana bez novih primjera. Tako članci na naslovnicama američkih dnevnika upozoravaju da se opasnost od Al-Qa'ide povećava, budući da se teroristi s "dobro zaštićenih ciljev a " prebacuju "na tzv. meke ciljeve" 1 0 . To bi nas odmah trebalo podsjetiti na službene upute koje je Washington dao snagama koje je potpomagao u Nikaragvi, da napadaju "meke ciljeve", neposredno nakon što su međunarodna tijela zatražila prekid terorističkog ratovanja, kao i na reakciju na te zahtjeve. Pitanje jesu li napadi na "meke ciljeve" ispravni ili pogrešni, terorizam ili plod plemenitih nastojanja, ovisi o tome tko izvodi napade. Takav je pristup uobičajen i nimalo problematičan - dovoljno je moralna načela proglasiti nebitnima a neželjene činjenice prikladno izbrisati.
UMIJEĆE BRISANJA NEŽELJENIH ČINJENICA Jedan od autora u zbirci eseja koju je izdalo sveučilište Yale (Charles Hill) primjećuje da je napad 11. rujna pokrenuo "drugi rat protiv terorizma", budući da je prvi dvadeset godina ranije objavila Reaganova vlada. Riječ je o rijetkome priznavanju činjenica. A u prvome smo ratu "odnijeli pobjedu", piše slavodobitno Hill, iako smo terorističko čudovište samo ranili, a ne i ubili 11 . No način na koji smo to "mi pobijedili" tiče se nekog drugog: isusovačkih intelektualaca Srednje Amerike, Škole dviju Amerika, komisija za utvrđivanje istine, ozbiljnih znanstvenika, aktivističke literature i sjećanja preživjelih. 215
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
O sadašnjem ratu protiv terorizma možemo doznati mnogo toga proučimo li prvu njegovu fazu odnosno načine na koje se danas prikazuje. Jedan ugledni znanstvenik opisuje osamdesete godine 20. stoljeća kao desetljeće "državnog terorizma", "ustrajnog sudjelovanja ili 'pokroviteljstva' nad terorizmom od strane država, osobito Libije i Irana". SAD je reagirao tek "'proaktivnim' stavom prema terorizmu". Drugi preporučuju metode zahvaljujući kojima smo "pobijedili": operacije zbog kojih su Sjedinjene Države osudili Svjetski sud i Vijeće sigurnosti (bez veta) trebaju služiti kao obrazac za "potporu protivnicima Talibana po uzoru na nikaragvanski slučaj". Jedan istaknuti povjesničar koji se specijalizirao za tu temu, David Rapoport, pronalazi duboke korijene terorizma Osame bin Ladena u Južnome Vijetnamu, gdje je "učinkovitost vijetkongovskih terorista u borbi protiv američkog Golijata oboružanog najmodernijom tehnologijom podgrijala nade u ranjivost i samog srca Zapada" 1 2 . Podlost terorista koji nas posvuda napadaju uistinu je grozna. U skladu s uobičajenom praksom, te analize prikazuju Sjedinjene Države kao nevinu žrtvu koja se brani od tuđeg terorizma: brani se od Vijetnamaca (u Južnome Vijetnamu), od Nikaragvanaca (u Nikaragvi), Libijaca i Iranaca (ako su Amerikanci njima nanijeli nepravdu to prolazi neopaženo), te ostalih antiameričkih sila širom svijeta. Oni koji ne dijele takav pogled na povijest nastrojeni su "antiamerički" i može ih se jednostavno ignorirati. Kao što smo već navodili, pošast državnog terora uz američku potporu, koja se šezdesetih godina proširila Latinskom Amerikom, vrhunac je dosegnula osamdesetih godina u Srednjoj Americi, kao rezultat
smrtonosnog djelovanja Reaganova "rata protiv teroriz-
m a " . Srednja je Amerika bila glavni cilj tih nasrtaja. Drugi je cilj bilo područje Bliskog istoka/Sredozemlja. I ovdje primjećujemo dramatičnu razliku između onoga što se doista dogodilo i načina na koji se to prikazuje, što je također vrlo karakteristično. U tom je dijelu svijeta daleko najgori primjer nasilja tijekom osamdesetih godina bila izraelska invazija na Libanon do koje je došlo 1 9 8 2 . godine. Pritom se, kao i tijekom zločinačkih i razornih napada dvojca Rabin216
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
-Peres, do kojih je došlo 1993. i 1996. godine, gotovo nitko i nije pretvarao da je riječ o samoobrani. S obzirom na presudnu potporu Reagana, odnosno Clintona, i te operacije idu na dušu Washingtonu, kao primjeri međunarodnog terorizma pod državnim pokroviteljstvom. Sjedinjene Države izravno su sudjelovale i u mnogim drugim terorističkim akcijama u tom dijelu svijeta, pa tako i u tri zlodjela koja možemo kandidirati za naslov najstrašnijeg terorističkog zločina u 1985. godini, kada su terorizam u toj regiji urednici odabrali kao udarnu temu godine: 1) automobil-bomba ispred džamije u Beirutu koji je usmrtio 80 osoba (uglavnom žena i djevojaka) te ranio njih još 2 5 0 ; za detonaciju je odabran trenutak kada su ljudi izlazili iz džamije, a utvrđeno je da trag vodi do CIA-e i britanskih obavještajnih službi; 2) bombardiranje Tunisa koje je poduzeo Shimon Peres a u kojem je ubijeno 75 osoba - Palestinaca i Tunižana; taj napad, koji su potaknule Sjedinjene Države i koji je pohvalio američki državni tajnik Shultz, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda jednoglasno je osudilo kao "čin oružane agresije" (SAD se suzdržao); 3) Peresove akcije u sklopu operacije "Čelična šaka" usmjerene, kako se izrazio izraelski vojni vrh, protiv "seljaka terorista" u okupiranome Libanonu; te su akcije bile primjer dotad neviđene "proračunate okrutnosti i nasumičnog ubijanja", prema riječima jednog zapadnog diplomata koji dobro poznaje regiju, a što itekako potvrđuju izravni izvještaji pri čemu je ukupan broj žrtava, u skladu s uobičajenom praksom, nepoznat. Svi ti zločini spadaju u kategoriju međunarodnog terorizma s državnom potporom, ako već ne i u kategoriju težeg ratnog zločina, agresije. Iz ovog nabrajanja izostavljeni su brojni drugi zločini i primjeri nasilja, poput uobičajenih otmica i ubijanja na otvorenome moru akcija koje provode izraelske pomorske snage napadajući brodove koji plove između Cipra i sjevernog Libanona, pri čemu se oteti putnici dovode u Izrael i drže u zatvoru bez optužnice, kao taoci - te nebrojeni drugi zločini, koji nisu zločini jer ih podupire Washington 13 . Novinari i stručnjaci koji se bave terorizmom 1985. smatraju godinom u kojoj je bliskoistočni terorizam dosegnuo vrhunac, ali ne 217
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
zbog prethodno navedenih primjera, nego zbog dvaju zločina u kojima je ubijena po jedna osoba: oba puta bila je riječ o Amerikancima 14 . U težem od dvaju slučajeva koji su prošli doktrinarne filtere, invalid, američki Židov, Leon Klinghoffer, okrutno je ubijen tijekom otmice luksuznog broda za krstarenja Achille Lauro. Bilo je to u listopadu 1985., a akciju je izvela palestinska teroristička organizacija pod vodstvom Abu Abbasa. To je ubojstvo, "kako se čini, postavilo nova mjerila nemilosrdnosti i okrutnosti medu teroristim a " , napisao je dopisnik New York Timesa John Burns. Burns je Abu Abbasa opisao kao "nekadašnje čudovište" koje će, čini se, "napokon morati izaći pred lice američke pravde" zbog svoje uloge u tom zločinu. Nekoliko mjeseci poslije, jedno od velikih i slavnih postignuća napada na Irak bilo je uhićenje Abu Abbasa 1 5 . Ubojstvo Leona Klinghoffera i dalje je najdrastičniji i najtrajniji simbol nevjerojatne podmuklosti arapskoga terorizma, kao i neoboriv dokaz da s tom gamadi ne može biti pregovora. To je doista bio ozbiljan zločin, i nimalo ga ne ublažuju tvrdnje terorista da je do otmice došlo u znak odmazde za daleko pogubniji izraelski teroristički napad na Tunis uz američku potporu, tjedan dana ranije. No bombardiranje Tunisa nikako ne ulazi u kanon terorizma, jer pripada u kategoriju smicalica o pogrešnome počinitelju. U vrijeme hvatanja Abu Abbasa bombardiranje Tunisa nije se spominjalo. Dakako da ne bi bilo nimalo teško uhititi "čudovišta" poput Shimona
Peresa
i
Georgea
Shultza,
koji
ni
po
čemu
nisu
"nekadašnji", te ih dovesti pred "lice američke pravde". Ali to je i više nego nezamislivo. Jednako tako djelotvorno izbrisan je i nedavni događaj koji i više nego naoko podsjeća na Klinghofferovo ubojstvo. Kada su britanski novinari nakon Sharonove proljetne ofenzive 2 0 0 2 . godine medu ruševinama izbjegličkog logora Jenin pronašli "spljoštene ostatke invalidskih kolica", reakcije su jednostavno izostale. "Kolica su bila pregažena, spljoštena
kao u kakvom crticu", navode novinari:
"Usred ruševina ležala je i slomljena bijela zastava." Palestinac Kemal Zughayer, invalid, "ustrijeljen je dok je kolicima pokušavao doći do ceste. Izraelski tenkovi vjerojatno su prešli preko tijela, jer kada ga je 218
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
pronašao [neki prijatelj] nije bilo jedne noge i obje ruke, dok je lice, kako je rekao, bilo rastrgano na dva dijela" 1 6 . Čak i da se izvještaj pojavio u SAD-u, nadležni bi taj slučaj odbacili kao nenamjernu pogrešku u sklopu opravdane akcije odmazde. Kemal Zughayer nije zaslužio ući u anale terorizma zajedno s Leonom Klinghofferom. Do njegova ubojstva nije došlo pod zapovjedništvom "čudovišta", nego pod zapovjedništvom "čovjeka odanog miru", srodne duše "čovjeka vizije" koji živi u Bijeloj kući. Tu temeljnu dinamiku ocrtao je još prije dvadeset godina jedan od najuglednijih izraelskih autora i analitičara, Boaz Evron, nakon što je došlo do eskalacije naseljeničko-IDF-ovskog nasilja, koje je zgrozilo Izrael. Evron je napisao sarkastičan prikaz o tome kako se treba obračunati s nižim vrstama - ljudima koji se u izraelskome žargonu nazivaju "Araboushim". "Izrael ih treba držati na kratkoj uzici", napisao je, "da budu svjesni da im je nad glavom bič." Sve dok se na preočit način ne ubija prevelik broj ljudi, zapadnjački humanisti "sve će mirno prihvaćati", čak će pitati: "Što je u tome tako strašno?" 1 7 . Čuvari novinarske etike u SAD-u tu lekciju shvaćaju i bez Evronovih savjeta. Prestižna publikacija koja prati rad medija, Columbia Journalism
Review,
ovjenčala
je američke medije svojim
prestižnim "lovorovim vijencem" za izvještavanje o Sharonovoj proljetnoj ofenzivi 2 0 0 2 . u Jeninu, Nablusu, Ramali i drugdje, tijekom trideset pete godine izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze. Dobitnici su, prema pisanju Reviewa, pohvalu zaslužili jer su se u analizi ofenzive usredotočili na ključno pitanje: Je li došlo do namjernog masakra stotina civila u izbjegličkome logoru Jenin? 18 Ako nije, civilizirani ljudi tada to mogu "mirno prihvatiti". Mogli bismo se upustiti u jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da Sirija trideset pet godina pod okupacijom drži Izrael, služeći se sredstvima i mjerama kojima se održava izraelska okupacija, a zatim se odlučuje i na ofenzivu poput Sharonove iz 2 0 0 2 . godine: divljanje kroz židovske gradove, sravnjivanje velikih područja buldožerima i tenkovima, višetjedne opsade za vrijeme kojih je stanovništvo bez hrane i vode, bez pristupa medicinskoj njezi, uništavanje kulturnih središta, vladinih ustanova i arheološkog blaga - čime se Čifutima 219
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
kristalno jasno daje do znanja da im "nad glavom stoji bič" - ali ih se ne ubija na stotine odjednom. Prema mjerilima za zasluge koje se nagrađuju "lovorovim vijencem", tome bi se protivio samo antiarapski nastrojeni rasist - a otkriće porazbacanih dijelova tijela mučki ubijenog židovskog invalida u kolicima, kojeg je pregazio sirijski tenk, ne bi zaslužilo baš nikakvu pozornost, a kamoli strogu "američku pravdu". U osvrtu na "priču iz Jenina", Review je ukorio britanske novinare jer su "izraelsku krivnju prihvatili kao gotovu činjenicu" te ismijao UN zbog "pripremanja istrage koju će voditi ljudi takvih političkih sklonosti da nema sumnje da će njihovi zaključci izazvati osporavanje", u svakom slučaju od strane neovisnih mislilaca u Reviewu. "Usred sve te zaglušujuće zbrke", pitali su se urednici Reviewa "u što je svijet trebao povjerovati?" Nasreću, sve još nije bilo izgubljeno: " N a scenu su stupili neovisni američki mediji, koji su krenuli u vlastitu misiju otkrivanja stvarnih činjenica", pobijajući antiizraelske klevete i otkrivajući kako u Jeninu nije bilo "hotimičnog, hladnokrvnog ubijanja stotina ljudi" - zapravo, došli su do identičnih zaključaka kao i "nečasni britanski mediji" (i drugi), koji, međutim, okvir američko-izraelske propagande nisu prihvatili onako kruto kako zahtijevaju urednici Reviewa, te su izraelsku invaziju raščlanili podrobnije, nadilazeći granice tog jednog pitanja, je li masakr bio namjeran. "Neovisni američki mediji" nisu posve zaslužili tu uvredljivu pohvalu svojih poklonika. Pažljivi čitatelji mogli su steći informaciju o počinjenim zločinima, iako ne uz onoliko šokantnih detalja koji su se pojavljivali u izraelskim i europskim novinama. Osim toga, kao i obično, bili su brižno pošteđeni informacija o umiješanosti vlastite vlade. Kada su u međunarodni terorizam s državnom potporom umiješani "pogrešni počinitelji", neki se put događa da teroristički zločini nisu posve izbrisani, nego, naprotiv, hvaljeni. Kao poučan primjer može poslužiti zemlja koja je zamijenila Salvador na mjestu glavnog primatelja američke vojne pomoći i obuke: Turska, u kojoj se "državni terorizam" tijekom obaju Clintonovih mandata provodio u masovnim razmjerima i uz američku potporu 1 9 . Izraz "državni tero220
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
rizam" posudio sam od turskog ministra za ljudska prava, koji je govorio o masovnim zločinima protiv Kurda koji su se dogodili 1 9 9 4 . te od sociologa Ismaila Besikcija, koji je ponovno dospio u zatvor nakon što je objavio knjigu Državni teror na Bliskome istoku, i to pošto je već odslužio petnaest godina zbog pisanja o turskoj represiji nad Kurdima. Kao i drugdje, nezgodne su činjenice izbrisane, no sami događaji ipak nisu prošli posve neopaženo. Izvještaj za 2000. godinu State Departmenta izdvaja Tursku zbog "pozitivnih iskustava" u borbi protiv terorizma, zajedno s Alžirom i Španjolskom, tim uglednim kolegama. Te je pohvale bez ikakva komentara ponovio stručnjak za pitanja terorizma, u članku objavljenom na naslovnici New York Timesa. U vodećem časopisu za međunarodne odnose veleposlanik Robert Pearson navodi kako SAD "ne može imati boljeg prijatelja i saveznika od Turske" u nastojanju da "eliminira terorizam" širom svijeta, a sve zahvaljujući "sposobnosti [turske] vojne sile", koja je iskazana u "antiterorističkoj akciji" na kurdskome jugoistoku 20 . Kao što smo već navodili, hotimična američka cenzura u vezi s turskim državnim terorom lagano je popustila početkom 2003., kada je Turska zastranila u demokratske vode, iako je i tada ključna uloga Sjedinjenih Država u podupiranju tog terorizma ostala dobro prikrivena 21 . Pitanja na koja smo se upravo osvrnuli, a riječ je tek o malenome uzorku, ukazuju na vrlo jednostavan način smanjenja opasnosti od terorizma: potrebno je prestati u njemu sudjelovati. Bio bi to važan doprinos općem "ratu protiv terorizma". Ipak, to ne bi riješilo problem one kategorije terorizma koja prolazi kroz doktrinarne filtere: njihov terorizam protiv nas i naših saveznika i štićenika, što je, izvan svake sumnje, iznimno ozbiljno pitanje. No ostavimo načas to pitanje postrani, kako bismo razmotrili jedno srodno područje, u kojem bi se također vrijedilo pozabaviti očitim istinama.
O Č I T E ISTINE I T E O R I J A PRAVEDNOG RATA Teorija pravednog rata doživjela je preporod u kontekstu "nove ere humanitarnih intervencija" i međunarodnog terorizma. Promotrimo dosad najuvjerljiviji slučaj: bombardiranje Afganistana, pravu paradi221
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
gmu pravednog rata, barem prema konsenzusu Zapada. Ugledna filozofkinja Jean Bethke Elshtain, koja se bavi pitanjima političkog morala, taj stav sažima poprilično precizno kada piše da se "gotovo svi slažu, uz iznimku krajnjih pacifista i onih koji očito drže da bismo trebali dopustiti da nas nekažnjeno ubijaju oni koji nas tako 'mrze'", da je bombardiranje Afganistana neprijeporno pravedan rat 22 . Spomenut ćemo samo još jedan primjer: kolumnist New York Timesa Bill Keller, sada izvršni urednik tog dnevnika, primjećuje da se, kada je "Amerika u Afganistan uputila vojnike radi 'promjene režima', opozicija svodila na pojedince koji se automatski protive američkom korištenju sile", a to su ili plahi simpatizeri takvog stava ili "izolacionisti, doktrinarna ljevica i tipovi bez doticaja s realnošću, o kojima je Christopher Hitchens rekao da bi 'naišavši na otrovnicu u krevetu vlastitog djeteta prvo nazvali Društvo za etički odnos prema životinjama'" 2 3 . Riječ je o izjavama koje se odnose na konkretan primjer, a to nam daje pravo, unatoč njihovoj jednodušnosti, da ispitamo njihovu istinitost. Zanemarimo činjenicu da "promjena režima" nije bila " u z r o k " rata u Afganistanu, nego se ta zamisao pojavila znatno kasnije, kada je cijela igra već bila odmaknula. Je li bilo protivnika bombardiranja koji nisu bili ni krajnji pacifisti ni potpuni luđaci? Pokazalo se da jest, a ti su protivnici bili jedna vrlo zanimljiva skupina. Kao prvo, kada je bombardiranje najavljeno u tu je skupinu, kako se čini, spadala velika većina stanovništva svijeta. To nam pokazuju podaci iz međunarodnog ispitivanja javnog mnijenja koje je koncem rujna 2 0 0 1 . proveo Gallup. Glavno je pitanje glasilo: " N a k o n što se dozna identitet terorista, treba li američka vlada vojno napasti zemlju ili zemlje u kojima teroristi imaju svoje baze ili treba tražiti njihovo izručenje i dovesti ih pred sud?" Bi li diplomatska sredstva polučila uspjeh znaju jedino ideološki ekstremisti s obiju strana; pokušaje da se ispita mogućnost da Talibani izruče teroriste Washington je odmah odbacio, a ujedno je odbio podastrijeti dokaze za iznijete optužbe. 222
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
Svjetska je javnost bila izrazito sklonija diplomatsko-pravosudnim sredstvima nego vojnoj akciji. U Europi se potpora vojnome djelovanju kretala u rasponu od 8 posto u Grčkoj do 29 posto u Francuskoj. Najmanje potpore bilo je u Latinskoj Americi, dijelu svijeta koji ima najviše iskustva s američkim intervencijama: raspon je ovdje bio od 2 posto u Meksiku do 11 posto u Kolumbiji i Venezueli. Jedina je iznimka bila Panama, gdje je samo 80 posto stanovništva bilo sklonije miroljubivim sredstvima, a 16 posto vojnoj akciji. Potpora za napade i na civilne ciljeve bila je bitno manja. Čak i u dvije zemlje koje su podupirale primjenu vojne sile, Indiji i Izraelu (gdje su razlozi bili vrlo uskogrudni), značajna se većina protivila takvim napadima. U obzir treba uzeti još i masovno protivljenje metodama koje je Washington tom prigodom koristio, koje ne samo da su obuhvaćale napade na civilne ciljeve, nego i razaranje velikih urbanih cjelina koje su pretvorene u "sablasne gradove", i to još na samome početku rata, izvijestili su mediji. Gallupovo istraživanje u SAD-u nije objavljeno no drugdje jest, pa tako i u Latinskoj Americi 24 . Valja napomenuti da se čak i ta minimalna potpora bombardiranju temeljila na jednoj ključnoj pretpostavci: da je utvrđen identitet odgovornih za napad 11. rujna. Ali počinitelji nisu poznati, kako nam je vlada diskretno priopćila osam mjeseci nakon bombardiranja. U lipnju 2 0 0 2 . direktor FBI-a Robert Mueller je svjedočeći pred jednim senatskim odborom iznio, kako navode mediji, nekoliko "dosad najkonkretnijih javnih komentara o izvorima iz kojih je potekao napad" 11. rujna 2 5 . Mueller je Senat izvijestio kako "istražitelji drže da je zamisao za napade izvedene 11. rujna, na Svjetski trgovački centar i Pentagon, potekla od voda Al-Qa'ide u Afganistanu", no kada je riječ o planiranju i financiranju, tragovi vode do Njemačke i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
"Smatramo da su se organizatori
napada nalazili u Afganistanu te da je riječ o vodstvu Al-Qa'ide", izjavio je Mueller. Ako se o neizravnoj povezanosti Afganistana u lipnju 2 0 0 2 . moglo tek nagađati tada se ta navodna činjenica očito nije mogla znati osam mjeseci ranije, kada je predsjednik Bush naredio bombardiranje te zemlje. 223
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Prema FBI-u, dakle, proizlazi da je bombardiranje bilo ratni zločin, čin agresije koji se temeljio na običnoj pretpostavci. Iz toga također izravno slijedi da praktički nije bilo bitnije potpore u svijetu za metode kojima se poslužilo američko vodstvo, budući da se čak i ona minimalna potpora koju su bilježila ispitivanja temeljila na pretpostavci za koju su Washington i London znali da je pogrešna. Moglo bi se reći da je nekadašnji ravnatelj Human Rights Watcha za Afriku, a danas profesor prava na sveučilištu Emory, izrazio mišljenje mnogih ljudi širom svijeta kada se u siječnju 2 0 0 2 . u Ženevi obratio Međunarodnome vijeću za ljudska prava, govoreći: "Jednostavno nisam u stanju shvatiti moralnu, političku ili pravnu razliku između ovog džihada Sjedinjenih Država protiv onih koje ta zemlja smatra neprijateljima i džihada islamskih skupina protiv onih koje oni smatraju neprijateljima" 2 6 . A što je s mišljenjem Afganistanaca? Podaci su oskudni, ali ipak postoje. Koncem listopada 2 0 0 1 . , nakon tri tjedna intenzivnog bombardiranja, 1 0 0 0 afganistanskih vođa okupilo se u Peshawaru - neki su stigli iz egzila, neki iz samog Afganistana, no svi su bili odlučni da treba svrgnuti talibanski režim. Bio je to "rijedak primjer jedinstva među plemenskim vođama, islamskim uglednicima, zavađenim političarima i nekadašnjim zapovjednicima gerilskih skupina", objavili su mediji. Među njima je bilo mnogo neslaganja, no ipak su jednoglasno "zatražili od SAD-a da prekine zračne napade" te se svjetskim medijima
obratili s apelom za zaustavljanje
"bombardiranja
nedužnog stanovništva". Zatražili su primjenu drugačijih sredstava u svrgavanju omraženog talibanskog režima, cilja koji se, smatrali su, može ostvariti bez ubijanja i razaranja. Sličnu poruku prenio je i voda afganistanske oporbe Abdul Haq, koji je uživao velik ugled u Washingtonu i u očima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija. Neposredno prije nego što je ušao u Afganistan bez američke potpore, nakon čega je uhvaćen i ubijen, Haq je osudio bombardiranje koje je tada bilo u tijeku te kritizirao SAD jer odbija poduprijeti njegova nastojanja i pokušaje drugih da "izazovu pobunu unutar talibanskih redova". Bombardiranje je "velika smetnja tim nastojanjima", rekao je: Sjedinjene Države "nas224
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
toje demonstrirati snagu, izboriti pobjedu i prestrašiti cijeli svijet. Ne zanima ih ni koliko pati narod Afganistana ni koliko ćemo izgubiti ljudi". Istaknuta organizacija afganistanskih žena, RAWA, koja je zaslužila zakašnjelo priznanje kada je postala korisna u ideološkome smislu, radi izražavanja zabrinutosti za sudbinu žena u Afganistanu, također je ogorčeno osudila bombardiranje 2 7 . Među protivnicima bombardiranja bile su i vodeće humanitarne organizacije, zabrinute zbog posljedica za stanovništvo. I te su se organizacije složile sa stručnjacima: bombardiranje je prouzročilo "veliku opasnost" da od gladi umru milijuni ljudi 28 . Ukratko, tih luđaka i čudaka nije bilo malo. Pozabavimo se sada najelementarnijim načelom teorije o pravednome ratu, univerzalnošću. Oni koji nisu u stanju prihvatiti to načelo trebali bi biti toliko pristojni da ne govore o pravdi i pravednom ratovanju. Uspijemo li se uzdignuti do razine tog načela, nametnut će nam se nekoliko logičnih pitanja: na primjer, jesu li Kuba i Nikaragva imale pravo postaviti bombe u Washingtonu, New Yorku i Miamiju kao obrambeni odgovor na terorističke napade koji su u tim zemljama već bili u tijeku? Osobito s obzirom na to da su počinitelji bili itekako poznati te da su djelovali potpuno nekažnjeno, katkada i uz bestidno kršenje odluka najviših međunarodnih foruma, tako da su ti slučajevi daleko jasniji nego slučaj Afganistana. Ako nisu, zašto? Dakako da se takav stav ne može opravdavati razmjerima zločina; takvo što ne dopušta već i sam pogled na činjenice. Bez odgovora na ta pitanja pozivanje na pravedan rat ne može se shvatiti ozbiljno. A ja još nisam naišao ni na jedan jedini slučaj u kojem bi netko ta pitanja makar i potaknuo. To dovodi do određenih zaključaka - koji možda i nisu osobito privlačni, ali zaslužuju pažnju i samopropitivanje - te do ozbiljne zabrinutosti za dugoročne implikacije očite nesposobnosti da se prihvati načelo univerzalnosti, zbog čega se ta pitanja i izbjegavaju. Iako se na ta ključna pitanja ne odgovara, pa čak ih se ni ne postavlja, problemi koji su s njima povezani povremeno ipak ispliva225
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ju na površinu, nudeći korisne uvide u dominantnu moralnu i intelektualnu kulturu. Dopisnik New York Timesa iz Latinske Amerike izvješćuje nas da su latinskoamerički intelektualci "antiameričke vode... automatski izuzeli iz moralnih mjerila koja su primjenjivali na ostale vode". Kao dokaz mu je poslužila izjava latinskoameričkih intelektualaca koji su upozorili na moguću post-iračku invaziju Kube. On je uvjeren kako činjenicu da nisu primijenili "univerzalna moralna mjerila" mogu objasniti samo "psihološki razlozi" 2 9 . Međutim, izgleda da nema potrebe ni za kakvim psihološkim objašnjenjima kada on i njegovi kolege svoje vođe "automatski izuzimaju" "od moralnih mjerila" koje primjenjuju na druge: to se konkretno odnosi na moralne standarde na temelju kojih se traži teško kažnjavanje svakoga tko se usudi povesti teroristički rat usporediv s ratovima koje su njihovi vode vodili protiv Kube i Nikaragve. Promotrimo kako se argumentacija Jean Bethke Elshtain u vezi s Afganistanom drži unutar okvira koje je ona sama postavila. Ona je formulirala četiri kriterija za pravedan rat. Kao prvo, sila je opravdana ako "nedužne štiti od određene opasnosti"; kao jedini primjer navodi situaciju u kojoj neka zemlja raspolaže "određenim spoznajama o tome da će točno određenog datuma biti počinjen genocid" a pritom žrtve nemaju mogućnost da se brane. Kao drugo, "rat mora biti otvoreno objavljen ili na drugi način odobren od strane legitimnog tijela". Kao treće, "mora biti pokrenut s pravednim namjeram a " . Kao četvrto, "mora biti posljednja mogućnost, nakon što su iscrpljene sve ostale mogućnosti ispravljanja nepravde ili obrane vrijednosti o kojima je riječ." Prvi uvjet u Afganistanu se ne može primijeniti. Drugi i treći posve su besmisleni: otvorena objava rata od strane agresora nimalo ne podupire tvrdnje o pravednome ratu; i najgori kriminalci tvrde da su imali "pravedne namjere", a uvijek se nade onih koji će ih u tome poduprijeti. Četvrti se uvjet posve očito ne može primijeniti na Afganistan. Stoga se njezina paradigma raspada, i to upravo prema njezinim kriterijima. Ostavimo li postrani što tko misli o stavu Jean Bethke Elshtain da bombardiranje Afganistana zadovoljava njezine kriterije, ti se kriteriji 226
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
mogu neusporedivo jasnije primijeniti na brojne žrtve američkog međunarodnog terorizma s državnom potporom. Tako bi i prema njezinim vlastitim pravilima te žrtve trebale imati pravo na pravedan rat protiv SAD-a, na bombardiranje i terorističke akcije, pod uvjetom da rat otvoreno objave i da ga poprate izjavama o "pravednim nakanama". Takvo svođenje na apsurd, međutim, pretpostavlja prihvaćanje načela univerzalnosti, koje se ne spominje u njezinoj povijesno-filozofskoj studiji, nego se implicitno odbacuje u uobičajenom stilu. Razmotrimo još nekoliko relevantnih činjenica. Službeni motiv za bombardiranje Afganistana glasio je: prisiliti Talibane da izruče osobe za koje SAD sumnja da su sudjelovale u zločinima počinjenima 11. rujna; SAD je, međutim, odbio podastrijeti dokaze. U vrijeme kada je talibanska nesuradnja bila vijest dana, izazivajući velik bijes i ogorčenost, Haiti je obnovio zahtjev za izručenje Emmanuela Constanta, vode paravojnih jedinica koje su skrivile okrutna ubojstva tisuća Haićana početkom devedesetih godina, kada su vojnu huntu, i to ne odviše tajno, podržavale Bushova i Clintonova vlada. Taj zahtjev, kako se pokazalo, nije zavrijedio čak ni odgovor, pa niti najobičniju informaciju. Constant je na Haitiju osuđen u odsutnosti; općenito se drži da se Sjedinjene Države pribojavaju da bi u slučaju svjedočenja
mogao
Washingtona 3 0 .
otkriti
veze
između
državnih terorista
i
Ima li Haiti zato pravo postavljati bombe u
Washingtonu? Ili pokušati oteti i ubiti Constanta u New Yorku, gdje živi, ubijajući pritom i one koji su se u tom trenutku zatekli u blizini, u već poznatom izraelskome stilu? A ako nema, zašto nema? Zašto se u ovom slučaju čak i ne postavlja to pitanje, kao ni u slučaju drugih državnih terorista i ubojica koji su u SAD-u pronašli sigurno utočište? A ako se smatra da je pitanje odviše apsurdno da bi ga netko razmatrao (što ono doista i jest, prema elementarnim moralnim standardima), što je u tom slučaju s konsenzusom o pravu na pribjegavanje sili koje se daje vlastitim vođama? Navodeći primjer 11. rujna, neki tvrde da je zlo terorizma "apsolutno" i da zaslužuje reakciju koja se temelji na "recipročno apsolutnoj doktrini" - nesmiljen vojni napad u skladu s Bushovim načelom 227
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
koje glasi:
"Ako skrivaš i štitiš teroriste onda si i ti terorist; ako
pomažeš i potičeš teroriste, i ti si terorist - pa ćemo se prema tebi tako i odnositi"31. Bilo bi teško pronaći nekoga tko prihvaća načelo da je masovno bombardiranje legitimna reakcija na terorističke zločine. Nema normalnog čovjeka koji bi tvrdio da bi bombardiranje Washingtona bilo legitimno u skladu s "recipročno apsolutnom doktrinom" koja se primjenjuje kao reakcija na terorističke zločine, ili da je riječ o opravdanoj i ispravno "odmjerenoj" reakciji na njih. Ako postoji neki razlog zbog kojeg je ovakvo razmišljanje neumjesno, njega će tek trebati izložiti, štoviše tek će ga trebati smisliti, barem koliko je meni poznato. Promotrimo neke od pravnih argumenata iznijetih u obranu američko-britanskog bombardiranja Afganistana. Christopher Greenwood u žalbi na presudu Svjetskog suda u slučaju Nikaragve tvrdi da Sjedinjene Države imaju pravo na "samoobranu" od "onih koji su prouzročili ili prijete... smrću i razaranjem". Riječi koje navodi izravnije se odnose na američki rat protiv Nikaragve nego na Talibane ili Al-Qa'idu, pa bi stoga, ako se uzimaju kao opravdanje intenzivnog bombardiranja i kopnenog napada u Afganistanu, Nikaragva trebala imati pravo izvesti daleko teže napade na SAD. Jedan drugi istaknuti profesor međunarodnoga prava, Thomas Franck, američko-britansku vojnu akciju podupire na temelju tvrdnje da je "država odgovorna za posljedice odluke da dopusti da se s njezina teritorija nanosi šteta nekoj drugoj državi"; to se načelo svakako odnosi na SAD u slučaju Nikaragve, Kube i brojnih drugih primjera 32 . Suvišno je reći da se ni u jednom od tih slučajeva ni slučajno ne tolerira pozivanje na pravo na "samoobranu" od kontinuiranog djelovanja koje izaziva "smrti i razaranja": a riječ je o konkretnome djelovanju, ne tek o prijetnjama. Isto vrijedi i za suptilnije prijedloge prikladnih reakcija na terorističke zločine. Vojni povjesničar Michael Howard predlaže "policijsku akciju pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda... usmjerenu protiv zločinačke zavjere čije sudionike treba pronaći, uhvatiti i 228
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
izvesti pred međunarodni sud, gdje bi im se sudilo pravedno i gdje bi u slučaju utvrđene krivnje bili primjereno kažnjeni". To je razumno rješenje, iako je već i sama pomisao na to da bi se taj model primijenio na SAD ili Veliku Britaniju nezamisliva 33 . Dvojica znanstvenika s Oxforda predlažu načelo "proporcionalnosti": "Razmjere reakcije odredit će razmjeri u kojima je agresija poremetila temeljne vrijednosti napadnutog društva"; u slučaju napada 11. rujna, "slobodu unapređivanja vlastitog položaja unutar pluralističkoga društva posredstvom tržišnog gospodarstva". Tu je vrijednost 11. rujna podmuklo ugrozio "agresor... čija je moralna ortodoksija
suprotstavljena
zapadnjačkoj".
A
budući
da
je
"Afganistan država koja se svrstala na stranu agresora" te da odbija američke zahtjeve za izručivanje osumnjičenika "Sjedinjene Države i saveznici, prema načelu razmjera remećenja, mogu opravdano i u skladu s moralnim načelima pribjeći sili u borbi protiv talibanske vlasti" 3 4 . Ako moralna ortodoksija Zapada prihvaća načelo univerzalnosti, otuda bi slijedilo da Kuba i Nikaragva (zapravo i mnogi drugi) mogu "opravdano i u skladu s moralnim načelima pribjeći" uporabi daleko veće sile prema američkoj vlasti. Neprijeporno je da su američki teroristički napadi i druga nezakonita djelovanja protiv Kube i Nikaragve
"remetili temeljne vrijednosti
neusporedivo dramatičnije nego
napadnutog društva"
napad 11. rujna, a to im je i bila
namjera. Nadalje, budući da je Velika Britanija "stala na stranu agresora", i Oxford bi, primjerice, trebao postati metom napada, barem od strane Nikaragve. S punim pravom možemo pitati zašto se takav zaključak ne može smatrati valjanim i ispravnim i što to govori o elitnoj intelektualnoj kulturi. Zaključci koji se odnose na načelo univerzalnosti obuhvaćaju daleko više od navedenih slučajeva, uključujući čak i tako minorne eskapade (prema anglo-američkim mjerilima) poput Clintonova raketnog napada na farmaceutski pogon al-Shaifa u Sudanu, izveden 1998., a koji je izazvao "nekoliko desetaka tisuća" smrti, barem 229
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
prema vjerodostojnim procjenama kojima raspolažemo, a koje se poklapaju s neposrednom procjenom na terenu Human Rights Watcha i
kasnijim izvještajima stručnih promatrača 3 5 .
Čak i
neusporedivo manji zločin izazvao bi gnjev kada bi cilj bio SAD, Izrael ili neka druga ugledna žrtva, a odmazda bi imala razmjere kakve je čovjeku teško i zamisliti, a potom bi, dakako, bila slavljena kao paradigmatski primjer pravednog rata. Načelo proporcionalnosti značilo bi da je Sudan imao puno pravo provesti veliku terorističku akciju osvete, pogotovo prihvatimo li još ekstremniji stav, po kojem je Clintonov raketni napad "imao katastrofalne posljedice za gospodarstvo i društvo" Sudana 3 6 , pa je stoga bio daleko gore zlodjelo od zločina počinjenih 11. rujna koji, koliko god bih užasni, nisu imali takve posljedice. Gotovo svaki od malobrojnih osvrta na bombardiranje u Sudanu ograničava se na pitanje je li postojala sumnja kako taj pogon proizvodi kemijsko oružje. Kako god glasio odgovor, samo pitanje nema nikakve veze s počinjenim zločinom; ili, konkretnije, s "razmjerima u kojima je agresija poremetila temeljne vrijednosti napadnutog društva". Mnogi ističu da su pogibije u ovom slučaju izazvane nenamjerno pa stoga počinitelji i oni koji nisu vodili računa o posljedicama napada ni po čemu nisu krivi. I taj argument na dramatičan način pokazuje uobičajeno odbacivanje načela univerzalnosti. Takvo odbacivanje krivnje nikada ne bismo dopustili drugima: mnogi zločini koje (s pravom) osuđujemo nisu bili namjerni no to se smatra nebitnim - kada je počinitelj netko drugi, a ne mi. Iz toga međutim slijedi znatno stroži zaključak, neposredno i neopozivo. Tvrdnja da takve akcije nisu zločin održiva je jedino uz pretpostavku da počinitelji uopće nisu uzeli u obzir sudbinu žrtava. A ipak ne možemo ozbiljno povjerovati da američki planeri nisu uviđali kolika je potencijalna opasnost za ljude; i CIA i Human Rights Watch i mnogi drugi znali su da je riječ o glavnom sudanskom izvoru lijekova i ostalih farmaceutskih proizvoda, kako za ljude tako i za potrebe veterine, te kakve će biti posljedice. A to je bilo jasno već tada, a naročito sada, svakome tko misli da bi valjalo povesti računa o 230
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
posljedicama našeg nasilja na jadnim Afrikancima. Takve postupke stoga može opravdati jedino hegelovska doktrina po kojoj su Afrikanci "tek stvari" i njihovi životi "nemaju nikakvu vrijednost". Na temelju takvih prevladavajućih stavova i postupaka oni koji nemaju povlasticu pripadati zapadnjačkom krugu mogu izvući vlastite zaključke o "moralnoj pravovjernosti Zapada". SUOČAVANJE S T E R O R I Z M O M Ograničimo sada termin terorizam - neprimjereno, ali u skladu s gotovo univerzalnim načinom njegove uporabe - na subkategoriju koja prolazi kroz doktrinarne filtere. Ratovi koji se smatraju dijelom ponovno objavljenog "rata protiv terorizma" trajat će još dugo. "Nemoguće je predvidjeti koliko će ratova biti potrebno da bi se osigurala sloboda u domovini", objavio je predsjednik 37 . I to je u redu. Potencijalne prijetnje posvuda su praktički neograničene, čak i na domaćem terenu, što slučaj napada antraksom i propale istrage u vezi s tim zorno pokazuju. Ne samo da će "rat protiv terorizma", kao što se i pretpostavlja, trajati još dugo, nego je istina i to da on nije iznenada postao sudbonosnim pitanjem nakon 11. rujna. Teroristički napadi izvedeni tog dana nisu bili posve neočekivani, što je još jedan razlog da u pitanje dovedemo prevladavajuće mišljenje da je 11. rujna označio prekretnicu u povijesti. Čak su i oni koji samo čitaju novinske naslove, a pogotovo vladini planeri, već godinama dobro znali da bi moglo doći do napada kakav se dogodio 11. rujna. Naposljetku, 1993. se nešto slično zamalo i dogodilo. Organizacije za koje se može pretpostaviti da su povezane s organizacijama odgovornima za napad 11. rujna zamalo su u zrak dignule zgradu Svjetskog trgovačkog centra i usmrtile možda i desetke tisuća ljudi. Odmah se znalo i da imaju znatno ambicioznije ciljeve, čije je ostvarenje spriječeno u posljednji trenutak. No čak ni stravičan rezultat ostvarenja tih planova 11. rujna nije bitnije utjecao na procjene opasnosti. O izgledima za velike terorističke napade javno se raspravljalo još davno prije 11. rujna. A još barem od 1981., kada su elementi koji su 231
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
poslije činili dio jezgre Al-Qa'ide ubili egipatskog predsjednika Sadata, gotovo se i ne može sumnjati u prirodu radikalnih islamskih terorističkih organizacija. Jednak zaključak mogao se izvesti i već nekoliko godina kasnije, kada su skupine koje su vjerojatno bile djelomično povezane, istisnule američke snage iz Beiruta, poubijavši u odvojenim napadima stotine vojnika i mnoge civile. Nadalje, razmišljanja onih koji su sudjelovali u tim i drugim sličnim akcijama bila su razmjerno poznata, osobito američkim obavještajnim agencijama, koje su još od 1980. pomagale u novačenju, obuci i naoružavanju istih tih snaga i s njima nastavljale surađivati čak i kada su one već napadale Sjedinjene Države. Istraga nizozemske vlade u vezi s masakrom u Srebrenici otkrila je da su radikalni islamisti, pripadnici mreža koje je oformila CIA, u vrijeme kad su njihovi kolege planirali dići u zrak zgrade Svjetskog trgovačkog centra američkim zračnim prijevozom prebacivani iz Afganistana u Bosnu, zajedno s borcima Hezbollaha koji su imali potporu Irana te s povećom količinom naoružanja. Svrha im je bila pomoći američkoj strani u balkanskim ratovima; istodobno je Izrael (zajedno s Ukrajinom i Grčkom) naoružavao Srbe (vjerojatno oružjem iz SAD-a) 3 8 . Zločini počinjeni 11. rujna služe kao dramatičan podsjetnik na ono što se zna već dugo: bogati i moćni više ne mogu biti sigurni da će i dalje imati praktički monopol nad nasiljem, kao što su ga uglavnom imali tijekom cjelokupne povijesti; a s obzirom na suvremenu tehnologiju, perspektive su uistinu stravične. Iako se terorizma s pravom boje svi i premda je uistinu riječ o nepodnošljivome "povratku barbarstvu", nije nimalo neobično da je percepcija njegove prirode potpuno oprečna na suprotnim stranama nišana, što na vlastiti rizik zanemaruju oni koje je povijest naviknula da uživaju imunitet u provođenju užasnih zločina; a da se i ne spominje koliko ih to jasno prikazuje u svjetlu moralnih kukavica. U međunarodnim odnosima javljaju se neke opće tendencije koje bi mogle povećati opasnost od kategorije terorizma. O nekima govori i američko Nacionalno vijeće za obavještajnu djelatnost (NIC) u svojim predviđanjima za nadolazeće godine 39 . NIC očekuje da će se važeća varijanta globalizacije razvijati u dosadašnjem smjeru: "Njezin razvoj 232
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
bit će neravnomjeran i neizvjestan, obilježen kroničnom financijskom labilnošću i sve većim gospodarskim jazom". Financijska nestabilnost gotovo sigurno znači sporiji rast i proširivanje sustava neoliberalne globalizacije (na one koji se pridržavaju pravila) a ta će situacija još i više pogađati uglavnom siromašne. NIC nadalje predviđa da će s nastavkom takvog oblika globalizacije "sve dublja gospodarska stagnacija, politička nestabilnost i kulturno otuđenje iznjedriti etnički, ideološki i religijski ekstremizam, zajedno s nasiljem koje ga često prati", a koje će najvećim dijelom biti usmjereno protiv Sjedinjenih Država. "Pritom nije nimalo neobično", primjećuje Kenneth Waltz, da se slabi i nezadovoljni "okomljuju na Sjedinjene Države kao uzrok ili simbol svojih patnji" 4 0 . Iste pretpostavke iznose i američki vojni planeri, na što ćemo se još vratiti. Oni koji žele smanjiti opasnost od terorizma morat će ozbiljno razmisliti upravo o tim faktorima te o konkretnim postupcima i dugoročnoj politici koji pogoršavaju prilike. Jednako tako trebat će dobro razlikovati same terorističke mreže od šire zajednice koja radikalnim terorističkim ćelijama katkada služi kao rezervoar. A ta zajednica obuhvaća i siromašne i ugnjetene, slojeve koje ni najmanje ne zanimaju terorističke skupine, ljude koji trpe zbog njihovih zločina, kao i imućnije i sekularne elemente koji su ogorčeni zbog američke politike i potajno izražavaju potporu bin Ladenu - čovjeku kojeg mrze i kojeg se boje - kao "islamskoj savjesti", jer on barem reagira na tu politiku, iako na grozan i poguban način 4 1 . A riječ je o elementarnoj razlici. Onima koji žele smanjiti opasnost od terorizma jasno je da će sve "dok se ne pozabavimo društvenim, političkim i gospodarskim uvjetima koji su iznjedrili Al-Qa'idu i srodne skupine, Sjedinjene Države i njihovi saveznici u Zapadnoj Europi i drugdje i dalje biti meta islamističkih terorista". Sukladno tome, "SAD radi vlastite zaštite treba pojačati napore na ublažavanju patologije mržnje prije nego što ona preraste u još veću opasnost", istodobno nastojeći "ublažiti... uvjete koji izazivaju nasilje i terorizam". "Ključ strateškog slabljenja Al-Qa'ide sastoji se u potkopavanju još nedovoljno ojačale baze - odvajanju pristaša od potencijalnih pristaša." Washingtonski planer Paul Wolfowitz dodaje kako je presudno pre233
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
kinuti s politikom koja služi kao "snažan poticaj za regrutiranje novih pripadnika Al-Qa'ide" 4 2 . Ništa ne može zaustaviti one koji su uvjereni da će "'sukob civilizacija', sukob sa Zapadom, Islamu vratiti status svjetske sile", pišu urednici Financial Timesa. Ali da bismo ih "uspješno... uništili... moramo ih odvojiti od sve masovnije baze". Isti urednici nastavljaju: "Drugim riječima, dok Al-Qa'idu može uništiti samo sila, sve veće širenje baze pristaša može zaustaviti samo politika koju Arapi i muslimani smatraju pravednom". Čak ni uništenje Al-Qa'ide ne bi bitno promijenilo situaciju ako "temeljni uvjeti koji su doveli do pojave te skupine i njezine popularnosti - političko ugnjetavanje i gospodarska marginalizacija - ostanu nepromijenjeni". Sukladno tome, nastavak potpore Washingtona "surovim i korumpiranim vladama" može samo "dodatno osnažiti tvrdnje Al-Qa'ide da Sjedinjene Države podupiru ugnjetavanje muslimana i potpomažu okrutne vlade" 4 3 . A da se i ne spominju specifične političke metode u vezi s Palestinom, Irakom i drugim zemljama, koje su "cijelu jednu generaciju Arapa, koje su Sjedinjene Države nastojale privući i uspjele pridobiti svojim moralnim načelima, sada pretvorili u praktički najžešće kritičare američkog svjetonazora, uključujući i imućne poslovne ljude povezane sa Zapadom, intelektualce koji su se školovali u Sjedinjenim Državama te liberalne aktiviste" 4 4 . Terorističke je mreže moguće ozbiljno oslabiti. To se dogodilo i s Al-Qa'idom nakon 11. rujna, zahvaljujući angažmanu policije koji je predložio Michael Howard: osobito u Njemačkoj, Pakistanu i Indoneziji. No pristup prema njihovoj "bazi pristaša" treba se iz korijena promijeniti: uvažavanjem njihovih problema i pritužbi te, u slučaju kada su utemeljeni njihovim ozbiljnim rješavanjem, što bi trebalo činiti i inače a ne samo u ovakvim situacijama. "Osjetljive socijalne ili društvene probleme nije moguće izbrisati bombama i projektilima", ističe dvoje uglednih politologa: "Bombardiranjem i ispaljivanjem raketa Sjedinjene Države samo šire goruće probleme. Nasilje je moguće usporediti s virusom; što ga više bombardirate, to se više širi" 4 5 . Uredništvo Financial Timesa u pravu je kada navodi da teroristički napad u Jiddi, koji je i potaknuo njihov osvrt, "nije bio neočekivan". 234
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
U širem smislu, "već je dugo očito" da će se "mreža koju je nadahnuo Osama bin Laden poslužiti metežom iračkoga rata za obnavljanje napada na ciljeve na Zapadu i pridobivanje potpore za džihad". Obavještajne službe i brojni analitičari predviđali su da će napad na Irak potaknuti širenje terorizma. Stoga "nije neočekivano, navode [američki] dužnosnici, da [Al-Qa'idina] mreža, nakon napada SAD-a na Irak u ožujku, uspijeva unovačiti sve veći broj članova", te da je "radikalni fundamentalizam u porastu širom svijeta". U jednom izvještaju Ujedinjenih naroda navodi se kako se popunjavanje redova Al-Qa'ide ubrzalo u trideset do četrdeset zemalja otkako su se Sjedinjene Države "počele pripremati za napad na Irak" 4 6 . Izvještaj obavještajne službe jednog saveznika iz Europe upozorava da bi napad mogao u kataklizmičkim razmjerima potaknuti regrutiranje novih članova u Al-Qa'idu" 4 7 . "Činjenica da je nakon napada na Irak porastao broj pripadnika radikalnih skupina sada je toliko jasna da to priznaju čak i američki dužnosnici", piše jedan dobar poznavatelj Al-Qa'ide i terorizma: "A to je velik korak unatrag u 'ratu protiv terorizma'". Taj je rat, zapravo, stvorio novo "terorističko utočište": sam Irak 4 8 . Kada je riječ o terorističkim mrežama, stručnjaci se praktički jednoglasno slažu da im treba vjerovati na riječ jer je redovito provode u djelo, još od vremena kada su ih organizirali CIA i njezini suradnici. Njihov je cilj, kako sami kažu, protjerati nevjernike iz muslimanskih područja, zbaciti korumpirane i okrutne vlade koje postavljaju i održavaju nevjernici te uvesti ekstremističku inačicu islama. Iz dna duše preziru Ruse, ali su prestali izvoditi terorističke napade na Rusiju iz Afganistana kada se Rusija odanle povukla, iako se napadi sada nastavljaju iz Čečenije. A kao što je bin Laden objavio 1998. godine, "poziv u napad na Ameriku oglašen je [kada je ta zemlja] desetke tisuća svojih vojnika uputila u zemlju dviju Svetih džamija, pružajući potporu tiranskome, korumpiranome i izopačenome vladajućem režimu. To su razlozi zbog kojih je Amerika izabrana kao meta" 4 9 . No njihovi bi ciljevi vrlo lako mogli postati i ambiciozniji, a baza iz koje se regrutiraju novi članovi još šira, ako gorljivi zagovornici "sukoba civilizacija" budu skloniji "brisanju osjetljivih socijalnih i 235
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
političkih problema projektilima" nego suočavanju s njima na način koji bi im ugrozio moć i povlastice. Bombaški napad u Jiddi nakon iračkog rata uklapa se u obrazac ranijih akcija. Cilj je bio civilni kompleks tvrtke Vinnell, dijela korporacije Nothrop Grumman, koja dovodi umirovljene američke časnike "radi uvježbavanja elitnih jedinica koje štite kraljevsku obitelj" - ali ne od napada izvana. Vinnellov kompleks za obuku napadnut je 1 9 9 5 . A taj napad "jasno pokazuje da su cilj vojni elementi u Saudijskoj
Arabiji,"
primjećuje jedan britanski analitičar: vojni
"poduzetnici koji igraju značajnu ulogu pružanja potpore" 5 0 . Michael Ignatieff, koji zagovara imperijalnu ulogu SAD-a na Bliskome istoku, odražava gotovo opću suglasnost političkih komentatora da je "veći izazov" za SAD i "najveći rizik u cijeloj riskantnoj igri oko Iraka" zapravo "nametanje mira Palestincima i Izraelcima". Mir koji nametne SAD "mora, kao minimum, dati Palestincima održivu, teritorijalno cjelovitu državu" i iznova "izgraditi njihovu razorenu infrastrukturu". Prepuštanje "Palestinaca izraelskim tenkovima i naoružanim helikopterima praktički jamči da će islamski gnjev usmjeren protiv Sjedinjenih Država trajati vječno" 5 1 . Ignatieff piše da "Amerikanci igraju ulogu imperijalnoga jamca" još od četrdesetih godina, ali ne objašnjava što je to SAD " j a m č i o " otkako je preuzeo ulogu. Pritom previda i činjenicu da su izraelski naoružani helikopteri zapravo američki helikopteri s izraelskim pilotima, te da tenkovi ne bi bili u stanju obavljati svoju zadaću da nema velikodušne američke pomoći. Ostaje također nejasno zašto bi se od Sjedinjenih Država trebalo očekivati da tako naglo i drastično promijeni politiku jednostranog odlučivanja, kojom se rukovodi već više od trideset godina. Ostavimo li postrani ta i druga nimalo nevažna pitanja, njegova su zapažanja prilično uvjerljiva. Svi koji žele oslabiti a ne ojačati terorizam, trebali bi se pridržavati savjeta onih koji u suočavanju s njime imaju najviše iskustva. A u tome nitko nema više iskustva od izraelske Službe za opću sigurnost (Shabak), zadužene za "protuterorizam" na okupiranim područjima. Prvi čovjek Shabaka od 1996. do 2 0 0 0 . godine, Ami Ayalon, primjećuje da "oni koji žele poraziti" terorizam a pritom se odbijaju suočiti 236
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
s temeljnim problemima koji ga izazivaju zapravo "odabiru trajan rat" - u skladu s najavama predsjednika Busha. Nekadašnji šef izraelskih vojnih obavještajaca (1991-1995.), Uri Sagie, izvukao je slične zaključke. Kao što pokazuje invazija na Libanon i druge vojne akcije, piše on, Izrael neće ništa postići bude li se pridržavao gesla " M i ćemo vam [nadmoćnom vojnom silom] pokazati što je za vas najbolje. Stvari moramo sagledati i iz perspektive suprotne strane... Oni koji žele suživot s Arapima moraju pristati na minimum poštovanja prema arapskome društvu". Alternativa je beskonačan rat 52 . Ayalon i Sagie govore o području Izraela i Palestine, gdje se "problem terorizma može riješiti jedino predlaganjem časnog rješenja za Palestince, uz poštivanje njihova prava na samoodređenje". To je uočio i Yehoshaphat Harkabi - nekadašnji šef izraelske vojne obavještajne službe i ugledni arabist - već prije dvadeset godina, u vrijeme kada je Izrael uglavnom još bio pošteđen odmazdi iz okupiranih područja 53 . Takav je pristup već dobio opću potvrdu na poznatim primjerima: U Sjevernoj Irskoj, da spomenemo tek jedan slučaj, stanje je daleko od idealnog ali se bitno poboljšalo u odnosu na vrijeme kada je Velika Britanija pribjegavala sili umjesto da rješava opravdane pritužbe i probleme. Konkretni potezi koji su razjarili potencijalnu " b a z u " islamskog terorizma odnose se na područje izraelsko-palestinskih odnosa, te na pogubne američko-britanske sankcije prema iračkome režimu. No i davno prije toga postojali su veoma ozbiljni problemi. Treba stoga ponoviti da ih nikako ne smijemo ignorirati ako želimo smanjiti izglede za buduće terorističke zločine, odnosno odgovoriti na tugaljivo pitanje Georgea W. Busha: "Zašto nas tako mrze?" Pitanje je pogrešno formulirano: ne mrze nas, nego politiku i konkretne poteze naše vlade, što je velika razlika. Postavimo li pitanje na ispravan način, brzo ćemo doći do odgovora. Presudne 1958. godine predsjednik Eisenhower je sa suradnicima raspravljao o nečemu što je on nazvao "kampanjom mržnje protiv nas" u arapskome svijetu, "ne od strane vlada, nego među narodom". Temeljni razlog za to, ustvrdilo je Vijeće za nacionalnu sigurnost, jest percepcija da Sjedinjene Države podupiru korumpirane i okrutne vlade i "protive se politič237
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
kom i gospodarskom napretku država na tom području" radi "zaštite vlastitih interesa u vezi s bliskoistočnom n a f t o m " 5 4 . " Wall Street Journal i drugi mediji došli su uglavnom do jednakog zaključka kada su nakon 11. rujna ispitivali stavove "pozapadnjačenih imućnih muslimana": bankara, pripadnika slobodnih profesija, menadžera u multinacionalnim korporacijama itd. Oni općenito odlučno podupiru američku politiku, ali su ogorčeni što Sjedinjene Države pomažu korumpirane i represivne režime koji potkopavaju demokraciju i razvoj te zbog konkretnijih i neposrednijih problema: izraelsko-palestinskog pitanja i sankcija nametnutih Iraku 5 5 . To su stavovi osoba koje vole Amerikance i dive se mnogim aspektima života u Sjedinjenim Državama, pa tako i američkim slobodama. Oni zapravo mrze službenu politiku koja im uskraćuje slobode kojima i sami teže. Stavovi u siromašnim predgrađima i selima vjerojatno su slični, ali i oštriji. Za razliku od "imućnih muslimana", široke narodne mase nikada se nisu složile s time da bi se prirodna bogatstva zemlje trebala odlijevati na Zapad i domaćim kolaboracionistima, umjesto da služe potrebama cijele zemlje. Mnogi analitičari skloniji su utješnijim odgovorima: bijes u muslimanskome svijetu ima korijene u kivnosti zbog naše slobode i demokracije; u njihovim već stoljećima poznatim kulturalnim manjkavostima; u njihovoj navodnoj nemogućnosti da se prilagode onom obliku "globalizacije" u kojem zapravo vrlo spremno sudjeluju; i sličnim nedostacima. Možda je to i utješnije, ali svakako nije osobito mudro. Nakon 11. rujna malo toga se promijenilo. Sve veća potpora Washingtona srednjoazijskim diktatorima samo je još jedan primjer koji medu demokratskim snagama izaziva dubok otpor i otvoreno neprijateljstvo. Ahmed Rashid navodi kako se i u Pakistanu "osjeća sve izraženiji bijes zbog činjenice da američka potpora vojnome režimu [na čelu s Musharrafom] odgađa ispunjenje obećanja o uvođenju demokracije". Jedan poznati egipatski znanstvenik korijene neprijateljskih osjećaja prema SAD-u pronalazi u činjenici da ta zemlja podupire "sve moguće antidemokratske vlade u arapsko-islamskome svijetu... Kada čujemo da američki dužnosnici spominju slo238
TERORIZAM I PRAVDA: NEKE KORISNE OPĆEVAŽEĆE ISTINE
bodu, demokraciju i slične vrijednosti, te riječi iz njihovih usta zvuče opsceno". Jedan egipatski pisac dodaje da "život u zemlji koja je odgovorna za užasna kršenja ljudskih prava, no koja je slučajno važna za strateške interese SAD-a, pruža poučnu lekciju o moralnoj hipokriziji i političkim dvostrukim mjerilima". Terorizam je, kaže on, "reakcija na unutarnjopolitičke nepravde u regiji koje su velikim dijelom skrivile Sjedinjene Države". Direktor programa za borbu protiv terorizma pri Vijeću za odnose s inozemstvom slaže se da je "podupiranje represivnih režima, poput vlasti u Egiptu i Saudijskoj Arabiji, nedvojbeno vodeći uzrok antiameričkog raspoloženja u arapskome svijetu", ali upozorava i na to da je "u oba spomenuta slučaja moguća alternativa još pogubnija" 5 6 . Problemi da se podupiranje demokratskih formi uskladi s osiguravanjem vlastitih interesa imaju dugotrajnu i poučnu povijest, i to ne samo na Bliskom istoku. A tako se ne stječu prijatelji. Ispitivanja javnog mnijenja početkom 2 0 0 3 . otkrivaju da se od Maroka do emirata u Perzijskom zaljevu "velika većina stanovništva... izjasnila da bi, kada bi mogla birati, više voljela da domaće islamsko svećenstvo ima važniju ulogu od poslušnika koje trenutačno postavlja većina arapskih vlada". Gotovo 95 posto ispitanika odbacilo je tvrdnje da Sjedinjene Države žele "demokratičniji arapski ili muslimanski svijet", smatrajući, naprotiv, da je rat protiv Iraka pokrenut radi osiguravanja "nadzora nad arapskom naftom i podvrgavanja Palestinaca izraelskoj samovolji"; "velika većina" istodobno vjeruje da će zbog invazije na Irak terorizam ojačati. Širom arapskog i muslimanskog svijeta, sve do Indonezije, islamski je fundamentalizam u usponu, a obraća se ne samo siromašnim slojevima nego sve češće i povlaštenim i obrazovanim segmentima društva, s obzirom da "ti prirodni saveznici Amerike, koji bi mogli ponuditi liberalne alternative", sve više dijele njihovo "duboko nepovjerenje prema američkim namjerama i postupcima" 5 7 . Stavovi ostaju ukorijenjeni u percepcijama od prije pola stoljeća, a razlozi za to vrlo su konkretni. "Georgea Busha preziru čak i oni koji su se nekoć divili Sjedinjenim Državama", izvješćuje Jonathan Steele iz Jordana: "Bijes prema Velikoj Britaniji i Americi je u porastu" a "Blairova obećanja 239
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
o potezima kojima će se riješiti palestinsko-izraelski sukob ne shvaćaju se ozbiljno". Čak i najizrazitije prozapadno orijentirani Jordanci uvjereni su da je ovaj rat "unazadio [demokraciju] na čitavom Bliskom istoku" i "zagovornike modernizacije i sekularnih vrijednosti... doveo u položaj da se moraju braniti", te da je "malo onih koji ne misle da možemo očekivati samo još više nasilja" 5 8 . Jedan istaknuti egipatski intelektualac, kojem su Sjedinjene Države "bile 'san', uzor liberalnih vrijednosti koje Arapi i muslimani trebaju oponašati", i koji je "desetljeća svojega života posvetio modernizaciji islamskoga života i promicanju razumijevanja između muslimana i nemuslimana", Bushovu vladu smatra "uskogrudnom, patološkom, tvrdoglavom i sklonom simplificiranju". Upravo je ona kriva što "većina ljudi u ovom dijelu svijeta Sjedinjene Države smatra najvećim izvorom zla na planetu", kaže on. "Slični se stavovi ovih dana čuju i od imućnih arapskih poslovnih ljudi, sveučilišnih profesora, visokih vladinih dužnosnika i zapadnjački orijentiranih političkih komentat o r a " 5 9 - kao i ranije, no sada su oni daleko žešći i očajniji. Kad bi se nekim slučajem na "Novom Bliskome istoku" uspio čuti i glas naroda, moglo bi se pokazati da je to glas radikalnih islamista koji pozivaju na džihad, ili pak sekularnih nacionalista koji baš i ne dijele povijesnu i političku perspektivu anglo-američke elite. Ovdje smo razmotrili tek najosnovnije primjere onoga što nam se otkriva samo po sebi ako obratimo pozornost na elementarne činjenice i ako pristanemo prema sebi primijeniti ista mjerila koja namećemo drugima. Više od toga uslijedit će kada pokažemo ozbiljnu namjeru da stupimo u moralnu arenu, kada od konstatiranja temeljnih činjenica i očitih istina dođemo do spoznaje da smo onima koji pate dužni pomoći na najbolji mogući način. Riječ je o dužnosti koja prirodno slijedi iz povlaštenog položaja. Nije nimalo ugodna pomisao na moguće posljedice ako se koncentrirana moć nastavi ponašati na dosadašnji način, zaštićena od temeljnog propitivanja, koje bi bilo samo po sebi razumljivo kada bismo ozbiljno shvatili dužnost koju nam nameće sloboda koju uživamo.
240
9
Tek prolazna noćna mora?
Nakon 11. rujna Sjedinjene Države "u budućnost su gledale s ruba ponora" 1 . Zastrašujuća opasnost od terorizma, iako već dovoljno očita još od napada na Svjetski trgovački centar 1993., postala je sada odviše opipljiva da bi je se ignoriralo. Da budemo precizniji, na rubu bezdana našlo se američko društvo. Oni u središtu moći beskrupulozno nastavljaju slijediti vlastite ciljeve svjesni činjenice da mogu iskorištavati nastali strah i tjeskobu. Mogli bi čak uvesti mjere koje produbljuju ponor krize i odlučno krenuti u tom smjeru, ako to služi ciljevima moći i privilegija. Tvrde kako je nepatriotski i destruktivno dovoditi u pitanje funkcioniranje vlasti - ali je patriotski uvoditi restriktivne i regresivne mjere koje koriste bogatima, reducirati socijalne programe koji služe potrebama većine te prestrašeno stanovništvo podvrgavati sve jačem državnom nadzoru. "Doslovce i prije nego što se slegnula prašina" nad ruševinama Svjetskog trgovačkog centra, izvijestio je Paul Krugman, utjecajni Republikanci dali su do znanja da su "odlučni iskoristiti terorizam kao izgovor za ostvarivanje radikalnih desničarskih ciljeva" 2 .
Krugman a i drugi
dokumentirali
su
beskrupulozno ustrajavanje na tim ciljevima. Iako je riječ o prirodnoj reakciji koncentrirane moći na krizu, ona se u ovom slučaju pokazala u osobito ružnom svjetlu. I druge su države uočile istu priliku. Rusija je spremno pristupila "protuterorističkoj koaliciji", očekujući da će tako dobiti privolu da 241
HEGEMONIJA I L I OP'STANAK
nastavi sa zločinima u Čečeniji. I nije se razočarala. Kina se zadovoljno priključila pokretu, uglavnom iz istih razloga. Izrael je uvidio da će tako moći još okrutnije gaziti Palestince, čak i bez američke potpore. I tako dalje i tako dalje, u velikome dijelu svijeta. Opasnost od međunarodnog terorizma nedvojbeno je zastrašujuća. Stravični događaji od 11. rujna možda su, izuzmemo li ratove, najrazorniji primjer trenutačno prouzročenih ljudskih žrtava u povijesti. Pritom nikako ne bismo trebali previdjeti riječ trenutačno; ta vrsta zločina inače nije neuobičajena u analima nasilja koje se ne može okarakterizirati kao pravi rat, što je vrlo dobro poznato njegovim tradicionalnim žrtvama. Prijetnja koju donosi terorizam, međutim, nije jedini ponor pred kojim smo se našli. Neusporedivo veću opasnost za čovjeka, jedino prirodno biće s višom inteligencijom, predstavlja oružje za masovno uništenje. U jednom važnom dokumentu iz 1995. američko Strateško zapovjedništvo (STRATCOM) opisuje nuklearno naoružanje kao najdragocjeniji dio arsenala, budući da, "za razliku od kemijskog i biološkog oružja, nuklearna eksplozija izaziva trenutačno razaranje, uz vrlo malo ili čak posve bez mogućnosti ublažavanja posljedica". Nadalje, "nuklearno oružje uvijek baca prijeteću sjenu nad svaku kriznu situaciju ili sukob", pa stoga mora biti vidljivo, u pripravnosti. Dokument planerima savjetuje da same sebe ne prikazuju "pretjerano razumnima i trezvenima... Činjenica da bi se Sjedinjene Države mogle ponijeti iracionalno i osvetoljubivo ako netko napadne njihove ključne interese mora biti sastavni dio slike kojom se predstavljamo svijetu". Za naš je strateški položaj "povoljno" ako "se čini da bi se određeni elementi mogli 'oteti nadzoru'". Clintonov STRATC O M predlagao je svojevrsnu inačicu glasovite Nixonove "teorije luđaka", koju su on i Kissinger primijenili u listopadu 1969. proglasivši nuklearnu uzbunu, uvjereni da ona ne donosi baš nikakav rizik, iako se situacija mogla oteti nadzoru zbog ključnih čimbenika koje su zanemarili - a to je još jedan primjer nepredvidivih posljedica prijetnje uporabom sile, što u današnje vrijeme može biti itekako opasno. 242
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
Sjedinjene Države moraju zadržati pravo da prve upotrijebe nuklearno oružje, navodi nadalje S T R A T C O M medu svojim preporukama, čak i protiv sila koje ne raspolažu nuklearnim oružjem i koje su 1 9 7 0 . potpisale Sporazum o neširenju nuklearnog oružja. Usto, kad je riječ o strateškim nuklearnim projektilima moraju zadržati mogućnost lansiranja već nakon prvog upozorenja, i to vrlo osjetljivim mehanizmom za aktiviranje. Kako se čini, Clintonova je vlada prihvatila ove prijedloge 3 . Sjedinjene Države su netipičan a možda i jedinstven primjer u dopuštanju pristupa vrlo osjetljivim dokumentima s visoke razine, a to je iznimno važno postignuće američke demokracije. I STRATCOM-ov je dokument, kao i mnogi drugi, dostupan već godinama, ali se za njega gotovo i ne zna; a to se pak ne može nazvati trijumfom demokracije. Velike opasnosti ne iscrpljuju se s oružjem za masovno uništenje u rukama moćnika. Manje nuklearno oružje moguće je razmjerno lako prokrijumčariti u bilo koju zemlju, zajedno s drugim potencijalno
vrlo
razornim vrstama
Najneposredniju
prijetnju,
oružja
za
upozorila je
masovno
uništenje 4 .
jedna radna
skupina
Ministarstva energetike, predstavlja mogućnost da se u "bivšem Sovjetskom Savezu nalazi možda i 4 0 . 0 0 0 komada nuklearnog oružja... pod nedovoljnim nadzorom i u neprikladnim spremištima". Jedan od prvih poteza Bushove vlade bilo je ukidanje skromnog programa pomoći Rusiji u čuvanju, demontiranju i likvidiranju tog oružja te osiguravanju alternativnih načina zapošljavanja nuklearnih fizičara. Ta je odluka povećala opasnost od nehotičnih lansiranja, od krade nedovoljno čuvanih nuklearnih glava, a uz to i od mogućeg vrbovanja nuklearnih stručnjaka kojima nije omogućeno da na neki drugi način iskoriste svoje znanje 5 . Očekuje se da će programi obrane od napada projektilima povećati opasnosti takve vrste. Američki obavještajci predviđaju da će svako američko razmještanje proturaketne obrane tjerati Kinu da proizvodi nove projektile s nuklearnim glavama, što će možda i udesetostručiti njezin arsenal koji vjerojatno uključuje i višestruke bojne 243
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
glave (MIRV), "navodeći Indiju i Pakistan da reagira gomilanjem vlastitog arsenala", s vjerojatnim efektom valovitog širenja sve do Bliskog istoka. Obavještajne službe predviđaju i da će "i Rusija i Kina doprinositi daljnjoj proliferaciji, između ostalog i 'posve izvjesnom prodajom sredstava za odvraćanje' zemljama poput Sjeverne Koreje, Irana, Iraka i Sirije". Te i druge analize nadalje zaključuju da bi "jedini racionalni odgovor [Rusije na sustav Nacionalne proturaketne obrane (NMD)] bilo održavanje a vjerojatno i jačanje sadašnjeg ruskog nuklearnog potencijala" 6 . Bushova je vlada objavila da se "ne protivi [kineskim] planovima stvaranja male flote nuklearnih projektila", mijenjajući dotadašnji stav u nadi da će pridobiti Kinu za svoje planove o ukidanju sporazuma o kontroli nuklearnog naoružanja. Iz sličnih su razloga Clintonovi pregovarači poticali Rusiju da prihvati strategiju lansiranja nakon prvog upozorenja. Taj prijedlog nuklearni stručnjaci ocjenjuju "poprilično bizarnim" jer znamo da su ruski sustavi uzbunjivanja na rubu raspada i "prepuni rupa", podložni lažnim uzbunama, što povećava "opasnost od neodobrenih, nehotičnih i pogrešnih aktivacija na ruskoj strani". Prema izvještajima, nastavak kineskih nuklearnih pokusa također je dobio prešutni pristanak. Strateški analitičari ističu da bi ta promjena u politici mogla potaknuti Kinu da još veći broj nuklearnih projektila usmjeri prema Sjedinjenim Državama i Japanu, što bi na predvidiv način moglo djelovati na japanski i tajvanski nuklearni program. Mediji istodobno izvješćuju da će SAD Kini nametnuti sankcije jer je Pakistanu ustupila "dijelove projektila i tehnologiju u osnovi namijenjenu naoružanju koje može ponijeti nuklearne bojne glave" 7 . Sve je to "poprilično bizarno" ako sigurnost smatramo iznimno važnim pitanjem. Proturaketna obrana i drugi vojni programi Bushove vlade već su "sami po sebi provokacija" za Rusiju i Kinu, ističu John Steinbruner i Jeffrey Lewis. Poput ostalih analitičara i oni navode kako je Sporazum o smanjenju strateškog naoružanja, koji su Bush i Putin potpisali u svibnju 2 0 0 2 . , imao uglavnom medijsku vrijednost: njime se neće "bitno smanjiti smrtonosni potencijal ni jedne ni druge 244
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
nuklearne sile". Jednako tako on neće uspostaviti ni stabilnu stratešku ravnotežu: "Ruski arsenal, koji je u sve lošijem stanju, postajat će sve podložniji preventivnim napadima, osobito s obzirom na činjenicu da Sjedinjene Države namjeravaju modernizirati nuklearne snage i razmjestiti sustave za proturaketnu obranu" - što će vjerojatno izazvati Rusiju na reakciju, kao što se navodi u kasnijim izvještajima. Kina na američke programe također gleda kao na izravnu prijetnju vlastitoj minimalnoj sili odvraćanja i vrlo će vjerojatno promijeniti prioritete te će umjesto gospodarskog razvoja prednost dati obrani. Kinu je osobito uzbunio, pišu Steinbruner i Lewis, dugoročni plan američkog Svemirskog zapovjedništva iz 1998. u kojem je iznijet novi koncept "globalnog sukobljavanja" kojem pripadaju i "ofenzivni potencijali s bazom u svemiru" koji bi SAD-u omogućili da napadne bilo koju zemlju a "drugim državama spriječili razvijanje takvih mogućnosti", a to je još jedna clintonovska preteča Strategije nacionalne sigurnosti iz rujna 2 0 0 2 . UN-ova konferencija o razoružanju nalazi se u pat-poziciji još otkako je Kina 1998. inzistirala na korištenju svemira isključivo u miroljubive svrhe a Washington odbacio takve prijedloge, odbijajući od sebe mnoge saveznike i stvarajući preduvjete za sukobe 8 . U zaključku istraživanja koje je u svibnju 2 0 0 3 . provela stručna organizacija Rand Corporation stoji da su se "izgledi za nehotično ili
neodobreno
lansiranje
nuklearnih
projektila
u
Rusiji
ili
Sjedinjenim Državama u posljednjih deset godina povećali unatoč zatopljenju američko-ruskih odnosa". Zanemarivanje tih opasnosti "moglo bi dovesti i do najveće katastrofe u suvremenoj povijesti, a možda i u povijesti svijeta", izjavio je bivši senator Sam Nunn, supredsjedatelj Inicijative za zaštitu od nuklearne opasnosti, koja je financirala istraživanje. Najveća opasnost dolazi od tisuća nuklearnih bojnih glava koje su zadržale i jedna i druga strana, pri čemu Sjedinjene Države povećavaju svoju nuklearnu moć, što će Rusiju dovesti do statusa povišene uzbunjenosti i vjerojatnog uvođenja politike "'lansiranja nakon prvog upozorenja', pristupa ratovanju koji iziskuje munjevitu reakciju" za lansiranje približno tri tisuće bojnih glava - čime će se naglo povećati opasnost od nenamjernog nu245
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
klearnog razaranja. Sporazum Bush-Putin iz 2 0 0 2 . Nunn također odbacuje kao besmislen. Kao i SAD, Rusija je na sporazum reagirala brzim povećavanjem opsega i usavršavanjem nuklearnog i drugih vojnih sustava, motivirana barem djelomično zabrinutošću zbog američkih planova 9 . Razmjeri problema "ozbiljnog rizika od proliferacije" uslijed gomilanja nuklearnog, biološkog i kemijskog oružja, također su rasvijetljeni u rezultatima istraživanja koje je provelo udruženje utjecajnih istraživačkih centara. U izvještaju se zaključuje kako "praktički ništa" od ruskog plutonija nije onesposobljeno za korištenje u proizvodnji nuklearnog oružja, a onesposobljeno je tek "manje od jedne sedmine" visokoobogaćenog urana. "Isto vrijedi i za Sjedinjene Države". Nadalje, "'Tisuće stručnjaka za naoružanje i ostalog osoblja zaposlenog na tim poslovima [u Rusiji] i dalje je nezaposleno ili tek djelomično zaposleno', stoji u izvještaju te može lako postati metom unosnih ponuda za posao iz zemalja koje bi mogle imati tajne programe za proizvodnju bakteriološkog oružja". Do određenih pozitivnih pomaka došlo je zahvaljujući Programu suradnje na smanjivanju prijetnje koji su pokrenuli senatori Nunn i Lugar, no zadaće koje stoje pred tim programom zastrašujućih su razmjera 1 0 . Kao što smo već navodili, Strategija nacionalne sigurnosti iz 2 0 0 2 . gotovo je posve zanemarila mjere za smanjenje opasnosti od vojnog sukoba. Ništa manje uznemirujuća je činjenica da je ta strategija
potencijalne
neprijatelje
pozvala
da
"kao
sredstva
odvraćanja nastave razvijati vlastito oružje za masovno uništenje i nove načine njegove uporabe", čime se potiče proliferacija i sve što ona donosi. Bushovi proračunski prijedlozi odražavaju takve prioritete. Samo je program razvoja proturaketne obrane dobio više novca nego cijeli State Department te četiri puta više od "programa za sigurno čuvanje opasnog oružja i tvari na području bivšeg Sovjetskog Saveza". Održavanje američkog nuklearnog arsenala i pripreme za ponovno pokretanje nuklearnih istraživanja dobili su gotovo pet puta više novca od programa za nadziranje nuklearnih glava i fizijskih materijala 1 1 . 246
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
Još i prije objave Strategije nacionalne sigurnosti, Bush je pozivao na stvaranje programa za ofenzivno korištenje nuklearnog naoružanja. Njegovi pentagonski planeri i nuklearno i nenuklearno oružje opisuju kao "sustave za ofenzivno napadanje" koji mogu prerasti u "nosivi stup 'nove trijade': ofenzive, defenzive i vojnoindustrijskih resursa", osiguravajući nova sredstva za "odlučno poražavanje protivnika". Tradicionalna je politika "izokrenuta naglavačke", primjećuje Ivo Daalder iz Brookingsa, budući da nuklearno oružje postaje "sredstvo za vođenje rata, a nije više sredstvo odvraćanja od napada", što ujedno poništava razliku između kovencionalnog oružja i oružja za masovno uništenje. Bush je nastavio "snižavati nuklearni prag i rušiti zid koji je nuklearno oružje odvajao od svega ostaloga" dok su se Sjedinjene Države pripremale za napad na Irak - učinivši tako svijet "neusporedivo opasnijim nego dvije godine ranije, kada je Bush prisegnuo kao novi predsjednik", piše vojni analitičar William Arkin 1 2 . U svibnju 2 0 0 3 . Kongres je prihvatio programe Bushove vlade i time otvorio vrata "novoj generaciji nuklearnog oružja, potaknuvši tako utrku u naoružanju, budući da će i druge zemlje pokušati dosegnuti razinu američke moći" 1 3 . Senatski Odbor za oružane snage ukinuo je zabranu, uvedenu 1993. godine, na istraživanje i razvoj "malog" nuklearnog oružja (do 5 kilotona). Iako je riječ o toliko naprednoj tehnologiji da je teško vjerovati da će se i ostali moći odmah povesti za SAD-om, ta je promjena politike ipak "dobrodošla vijest" azijskim zemljama koje raspolažu nuklearnim oružjem, navodi s velikim nezadovoljstvom jedan indijski stručnjak za razoružanje, jer tako mogu lakše "zahtijevati pravo na usavršavanje svojih sustava i provođenje daljnjih istraživanja". Jedan drugi stručnjak dodaje da "politika SAD-a prema Iraku i Sjevernoj Koreji samo daje nove poticaje drugim državama da nabave nuklearno oružje... Ako Sjedinjene Države testiraju oružje, tada će se i Kina upustiti u testiranja, a onda će se pojaviti unutarnji pritisci da i Indija učini isto". Nakon nje slijedi Pakistan. " K a o kada otvorite limenku s crvima" 1 4 . Vojni analitičar Harlan Ullman upozorava da bi zemlja koja je osobito ugrožena, poput Irana, "mogla ubrzati program razvoja nu247
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
klearnog naoružanja, potaknuta iskustvom napadnutog Iraka". Iran bi time Sjedinjenim Državama pružio dobru izliku da i njega napadnu. Drugi očekuju da bi se Pakistan, "s obzirom na osjećaj da ga Indija i njezina velika nadmoć na području konvencionalnih snaga dovode u beznadnu situaciju, mogao s manje sustezanja odlučiti na korištenje nuklearnog oružja pri prvom napadu" 1 5 . Širenje utrke u naoružanju na svemir već je nekoliko godina jedan od temeljnih programa: no utrka je pojam koji navodi na pogrešan trag, budući da su Sjedinjene Države u tome jedini natjecatelj, barem zasad. Militarizacija svemira, koja obuhvaća i programe poput protubalističke obrane (BMD), povećava opasnost od razaranja, kako za SAD tako i za druge. No to nije nikakva novost: povijest nudi nebrojene primjere političkih odluka koje povećavaju opasnost i prijetnje, i to svjesno. Još je zlokobnija činjenica da te odluke imaju određenog smisla unutar vladajućih vrijednosnih sustava. A obje teme zaslužuju dodatno promišljanje. Razmotrimo nekoliko ključnih faza hladnoratovske utrke u naoružanju. Sredinom dvadesetog stoljeća glavna prijetnja američkoj sigurnosti - tada tek potencijalna opasnost - bili su interkontinentalni balistički projektili (ICBM). Rusija bi vjerojatno bila sklona prihvatiti sporazum kojim se zabranjuju takvi sustavi jer je znala da daleko zaostaje. U svojoj vrlo mjerodavnoj povijesti utrke u naoružanju, McGeorge Bundy navodi kako nije uspio pronaći nijedan trag koji bi svjedočio da joj je takav sporazum ponuđen 16 . Nedavno objavljeni dokumenti iz ruskih arhiva na ta pitanja bacaju dodatno svjetlo, iako i oni ostavljaju nekoliko "neriješenih misterija", primjećuje žestoko antikomunistički nastrojeni sovjetski stručnjak Adam Ulam. Jedno takvo nerazjašnjeno pitanje glasi: je li Staljin u ožujku 1952. mislio ozbiljno kada je iznio prijedlog po kojem bi, tako se barem činilo, dopustio ujedinjenje Njemačke pod uvjetom da se Njemačka ne pridruži vojnom savezu koji je protivnik Sovjetskog Saveza - a to se baš i ne može nazvati ekstremističkim uvjetom samo nekoliko godina nakon što je Njemačka, još jednom, praktički uništila Rusiju. Washington je "gotovo bez razmišljanja odbacio moskovsku inicijativu", piše Ulam, i to uz "upravo sramot248
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
no neuvjerljive razloge", ostavljajući tako otvorenim "temeljno pitanje": "Je li Staljin doista bio spreman žrtvovati tek stvorenu Njemačku Demokratsku Republiku na oltaru istinske demokracije", što je moglo imati ogroman utjecaj na svjetski mir? Nedavna istraživanja arhivske grade iznenadila su mnoge stručnjake, piše Melvyn Leffler, otkrivajući da je nakon Staljinove smrti [Lavrentij] Berija - zloglasni i okrutni šef tajne policije - predložio da Kremlj Zapadu ponudi sporazum o ujedinjenju i neutralnom statusu Njemačke", pri čemu je navodno pristao "žrtvovati istočnonjemački komunistički režim radi smanjivanja napetosti između Istoka i Zapada" i poboljšanja unutarnjih političkih i gospodarskih prilika u Rusiji. Činjenicu da su takve prilike postojale, a da su propuštene zbog osiguranja njemačkog pristupanja NATO-savezu, odlučno je, još u ono vrijeme, naglašavao ugledni politički analitičar James Warburg, no preko njegovih se riječi u najboljem slučaju samo prelazilo ili su, u najgorem, izvrgavane ruglu 17 . Arhivska građa otkriva i druge sovjetske prijedloge koji su brzo odbačeni u korist opasnog gomilanja snaga i naoružanja. Dokumenti otkrivaju da je nakon Staljinove smrti Hruščov pozvao na obostrano smanjenje ofenzivnih vojnih snaga i potom ih, kako se Eisenhowerova vlada oglušivala na te prijedloge, provodio unilateralno, unatoč protivljenju najviših vojnih dužnosnika, kako bi se mogao usredotočiti na gospodarski razvoj. Bio je uvjeren da se SAD utrkom u naoružanju koriste kako bi uništile daleko slabije sovjetsko gospodarstvo, u nadi da će "tako ciljeve ostvariti i bez rata". Kennedyjevi planeri znali su za dodatne Hruščovljeve jednostrane poteze drastičnog smanjenja sovjetskih ofenzivnih snaga i bili su itekako svjesni činjenice da su Sjedinjene Države daleko ispred Sovjeta na svim važnim područjima. Ipak, odlučili su odbaciti Hruščovljev zahtjev za reciprocitetom i nastavili gomilati velike količine konvencionalnog i nuklearnog oružja, zabivši tako i posljednji čavao u lijes "hruščovljeva programa obuzdavanja sovjetske vojne sile", zaključuje Matthew Evangelista nakon pregleda arhivskih dokumenata 18 . Kenneth Waltz primjećuje da su Sjedinjene Države "početkom šezdesetih godina ostvarile najveće mirnodopsko gomilanje strateškog 249
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
i konvencionalnog oružja u povijesti svijeta... i to u vrijeme dok je Hruščov nastojao bez odlaganja provesti značajno smanjenje konvencionalnih snaga i prikloniti se strategiji minimalnog odvraćanja zastrašivanjem, a mi smo s gomilanjem nastavili i unatoč činjenici da je odnos na području strateškog naoružanja u velikoj mjeri išao u korist Sjedinjenih Država", čime smo, a to se moglo i očekivati, izazvali sovjetsku reakciju. Slične zaključke izvukli su i istaknuti strateški analitičari Raymond Garthoff i William Kaufmann, koji su te procese pratili iz redova američke obavještajne zajednice i Pentagona 19 . Reakcija sovjetske vojske na američko gomilanje naoružanja, na koju je utjecala i očita sovjetska slabost tijekom kubanske raketne krize, praktički je okončala Hruščovljev reformistički projekt. A da ga je nastavio možda bi izbjegao društvenu i gospodarsku stagnaciju koja je u Rusiji počela šezdesetih godina, te ubrzao prijeko potrebne unutarnje promjene koje je, iako prekasno, pokušao uvesti Gorbačov. Na taj način možda bi se izbjegla i ljudska katastrofa do koje je došlo devedesetih godina, kao i razaranje Afganistana i mnogi drugi zločini i strahote, a da se i ne govori o velikoj opasnosti od nuklearne katastrofe kada je utrka u naoružanju dosegnula još opasnije razmjere. Tijekom cijele povijesti, agresivne i provokativne mjere opravdavaju se obranom od nemilosrdnog neprijatelja; u Kennedyjevu slučaju, obranom od nečega što je on nazvao "monolitnom i beskrupuloznom zavjerom" kojoj je cilj ovladavanje svijetom. Riječ je o još jednoj tvrdnji koja zapravo prenosi vrlo malo informacija, odnosno nema gotovo nikakvu obavijesnu vrijednost, budući da je tako predvidiva, bez obzira tko ju i u kojim okolnostima izricao. Kako bismo lakše shvatili logiku takvog pristupa, nije loše prisjetiti se jednog doktrinarnog aksioma: kontroverzne inicijative, osobito kada su opasne, uobičajeno nose pridjev "obrambene". Niti suvremeni programi naoružavanja nisu iznimka. Proturaketna obrana tek je neznatna komponenta bitno ambicioznijih programa za militarizaciju svemira, kojima je cilj ostvarivanje monopola na korištenje svemira za ofenzivna vojna djelovanja. Ti planovi su već nekoliko godina dostupni u javnim dokumentima američkog Svemirskog zapovjedništva i drugih vladinih službi 20 . 250
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
Navedeni projekti razvijaju se, različitim intenzitetom, još otkako je Reaganova
vlada
predložila
programe
"Zvjezdanih
ratova"
(Stratešku obrambenu inicijativu - SDI). Čini se da je SDI velikim dijelom bio pokušaj "sabotiranja protivnika protubalističke obrane" - u to vrijeme već velikog međunarodnog antinuklearnog pokreta "kradom njihovih formulacija i ciljeva", pozivanjem na mir i razoružanje, uz istodobno stvaranje daleko naprednijeg ofenzivnog vojnog sustava 21 . Prema tvrdnjama Raymonda Garthoffa i drugih, program SDI flagrantno je kršio Sporazum o zabrani razvoja protubalističkih sustava (ABM) iz 1972. Reaganova vlada nastojala je suzbiti te prigovore. Pravni savjetnik State Departmenta, sudac Abraham Sofaer, čak je Garthoffu zaprijetio i tužbom kako bi ga spriječio da objavi knjigu o toj temi - knjigu koja, prema Garthoffovim riječima, razotkriva skandalozna nastojanja Paula Nitzea i ostalih reaganovskih zagovornika SDI-ja da "iskrive povijesne činjenice i prekrše američke pravne obveze". Oni će poslije ustvrditi da je SDI pridonio okončavanju hladnog rata jer je SSSR natjerao na velika ulaganja u obranu - što kao tvrdnja zapravo i nema temelja, barem prema pisanju iznimno upućenog Garthoffa 2 2 . Moguće je, međutim, ustvrditi da je SSSR na ta ulaganja bio prisiljen upravo zato što je Kennedyjeva naoružanja,
vlada
odbacila
ponašajući
se
prilike
za
agresivno
i
obostrano
smanjenje
gomilajući
oružje
-
pojačavajući rizik i izglede da stvari postanu još gore. Proturaketna obrana i srodne inicijative proširene su tijekom prvih mjeseci Bushove vlasti. Do 11. rujna američki vojni izdaci već su nadmašili ukupan zbroj izdataka sljedećih petnaest zemalja na ljestvici,
ali
prilika
za
iskorištavanje
straha
i
zgroženosti
terorističkim zločinima bila je odviše primamljiva, pa su vojni programi drastično i neselektivno povećani, uglavnom bez ikakve veze s terorizmom. Općenito se smatra da je protubalistička obrana iskorištena kao "'trojanski konj' da bi se pozornost skrenula s pravog problema: predstojećeg naoružavanja svemira", u sklopu kojeg će se u svemir postaviti vrlo razorno ofenzivno oružje ili će se njegovo djelovanje odanle navoditi 23 . Sustavi protubalističke obrane spadaju u kate251
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
goriju ofenzivnog oružja. To uviđaju i bliski saveznici i potencijalni protivnici. Kanadski vojni planeri u izvještaju svojoj vladi navode da cilj protubalističke obrane "vjerojatno ima više veze sa zadržavanjem slobode djelovanja SAD-a i NATO-a nego s istinskim strahom SAD-a od Sjeverne Koreje ili Irana" 2 4 . Visoki kineski dužnosnik zadužen za nadzor nad naoružanjem nije otkrio ništa novo kada je primijetio da bi "Sjedinjene Države, kada utvrde da imaju i snažno koplje i snažan štit, vrlo lako mogle zaključiti da im nitko ne može nauditi te da one mogu nauditi kome god žele i gdje god žele". Kina je itekako svjesna činjenice da je meta radikalnih nacionalista koji određuju politiku u Washingtonu te vjerojatno glavna adresa na koju je upućena poruka Strategije nacionalne sigurnosti, koja govori da se neće tolerirati nijedan potencijalni izazov američkoj prevlasti. Kineske vlasti jednako su tako nedvojbeno svjesne činjenice da Sjedinjene Države zadržavaju pravo da prve upotrijebe nuklearno oružje. A jednako kao i američki vojni analitičari one znaju da cilj "letova američkih zrakoplova EP-3 u blizini Kine", poput onog koji je srušen početkom 2 0 0 1 . , što je izazvalo mini-krizu, "nije tek pasivno promatranje; ti zrakoplovi prikupljaju informacije koje se koriste u razvijanju planova za nuklearni r a t " 2 5 . Kineski stav prema protubalističkoj obrani dijele i američki strateški analitičari, a izražavaju ga praktički istim riječima: B M D "nije tek štit, nego i sredstvo koje omogućuje američko djelovanje", stoji u studiji Rand Corporationa. I drugi se slažu. B M D će "omogućiti djelotvorniju primjenu američke vojne moći izvan zemlje", piše Andrew Bacevich u konzervativnoj publikaciji National Interest: "Štiteći domaći teren od odmazde - makar i u ograničenoj mjeri - proturaketna će obrana zajamčiti sposobnost i spremnost Sjedinjenih Država da drugdje 'oblikuju' okolinu i uvjete". On s odobravanjem navodi i zaključak Lawrencea Kaplana, u liberalnome časopisu New Republic, prema kojem "proturaketnoj obrani zapravo nije cilj štititi Ameriku. Riječ je o sredstvu kojim se ostvaruje globalna dominacija". Prema Kaplanovim riječima, proturaketna obrana "nema veze s obranom. Svrha je ofenzivno djelovanje. I upravo nam je stoga potrebna" 2 6 . Protubalistička obrana SAD-u će 252
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
pružiti "apsolutnu slobodu u korištenju i prijetnjama korištenjem sile u međunarodnim odnosima" (riječ je o kineskoj pritužbi koju Kaplan citira s odobravanjem). Ona će "trajno učvrstiti američku prevlast i Amerikanci će postati 'gospodarima svijeta'". Temeljna pretpostavka pritom je suvremena inačica wilsonovskog idealizma, doktrine koja se smatra toliko "autoritativnom da je praktički imuna na izazove i osporavanja": Amerika je "povijesni predvodnik" i stoga mora održati globalnu dominaciju i vojnu nadmoć, zauvijek i bez konkurencije, na dobrobit cijelog svijeta 27 . Iz toga slijedi i da je "apsolutna sloboda u korištenju i prijetnjama korištenjem sile" koju će SAD-u omogućiti protubalistička obrana naš dragocjeni dar čovječanstvu. Tko još ne uviđa besprijekornu logiku takve argumentacije? Poznato je da se sustav protubalističke zaštite, ako je tehnički uopće izvediv, mora oslanjati na satelitsku komunikaciju, a uništavanje satelita neusporedivo je lakše od obaranja projektila. Protusatelitsko
oružje,
zabranjeno
prema
sporazumima
koje
Bushova vlada redom poništava ili odbacuje, dostupno je čak i manjim silama. O tom paradoksu sustava protubalističke zaštite vodile su se brojne rasprave. Ali postoji moguće rješenje, barem u nekakvom imaginarnom svijetu. Zagovornici sustava protubalističke zaštite polažu sve nade u "potpunu dominaciju u cijelome spektru", toliko nadmoćan nadzor nad svemirom (i svijetom općenito) da protivniku neće pomoći baš nikakvo oružje. A za to su potrebni ofenzivni sustavi s bazom u svemiru, koji uključuju i strahovito razorno oružje, "zvijezde smrti", kako se neki put nazivaju, vjerojatno s nuklearnim pogonom, pripravne za lansiranje aktiviranjem koje nadzire računalo. Takvi sustavi izrazito povećavaju opasnost od masovnog ubijanja i razaranja, već i zbog mogućnosti koje se u stručnome žargonu nazivaju "uobičajenim nezgodama" - nepredvidivim slučajevima kojima su podložni svi veliki i složeni sustavi 28 . Prema planovima objavljenim nekoliko tjedana nakon predstavljanja Strategije nacionalne sigurnosti, svemirski sustavi smatraju se "ključem vojne djelotvornosti naše zemlje". Sjedinjene Države mora253
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
ju s "nadzora" nad svemirom prijeći u fazu "vlasništva", koje mora biti trajno, u skladu sa Strategijom nacionalne sigurnosti. Vlasništvo nad svemirom omogućiti će "trenutačno djelovanje bilo gdje u svijet u " , tako da se "napadi iz svemira" mogu ugraditi u borbene planove. "Održiva i trenutačna sposobnost izvođenja napada u globalnim okvirima, imala ona nuklearni predznak ili ne, omogućit će Sjedinjenim Državama da munjevito napadnu visokoisplative, teško branjive ciljeve i to s velike udaljenosti", a "ratnim zapovjednicima osigurat će mogućnost brzog odvraćanja, odgađanja, zavaravanja, remećenja, uništavanja, iskorištavanja i neutraliziranja ciljeva za samo nekoliko sati/minuta, a ne tjedana/dana, čak i tamo gdje SAD i savezničke snage raspolažu ograničenom nazočnošću" 2 9 . Ti su planovi predloženi već i u tajnom dokumentu koji je Pentagon dovršio u svibnju 2 0 0 2 . , a čiji su dijelovi doprli do javnosti. Njime se predlagala strategija "preventivnog odvraćanja" u sklopu koje nadzvučni projektili lansirani sa svemirskih platformi izvode gotovo trenutačne "napade bez upozorenja": Vojni analitičar William Arkin navodi kako "na Zemlji i u svemiru nema tog cilja koji bi bio imun na američki napad. Sjedinjene Države mogle bi napasti bez upozorenja kad god bi im se učinilo da se negdje pojavila prijetnja, a njih bi štitila proturaketna obrana", kao i unutarnje sigurnosne mjere. Nadzvučne bespilotne letjelice pratile
bi i
uništavale ciljeve. Novi sustavi dopuštali bi Sjedinjenim Državama da iz američkih baza trenutačno napadnu odabrane neprijateljske ciljeve,
uz
pomoć
niza
sofisticiranih
obavještajnih
sustava,
uključujući i sustav nadzora s mogućnošću "pronalaženja, bilježenja i analiziranja kretanja svakog vozila u bilo kojem stranome gradu", pri čemu bi svijet bio prepušten na milost i nemilost Sjedinjenim Državama i njihovim samovoljnim napadima, bez upozorenja i uvjerljive izlike - što i jest osnovni smisao pojma moguća prijetnja30. Ti su planovi bez presedana u povijesti. Služba za istraživanje i razvoj, DARPA, koja djeluje u sklopu Pentagona, istražuje još fantastičnije zamisli, među kojima i tehnologije za spajanje mozga sa strojem, što bi u konačnici, nadaju 254
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
se planeri, trebalo dovesti do mogućnosti komuniciranja između mozgova. To bi mogla biti "budućnost ratovanja", drže istraživači, no ono u međuvremenu ipak slijedi DARPA-in tradicionalniji angažman, na unapređenju istraživanja i razvoja do granica pojmljivosti, kako bi se time omogućilo stvaranje temelja za gospodarstvo budućnosti, pod krinkom obrane 3 1 . Ciljevi militarizacije svemira su dalekosežni. Brošura Vizije za 2020. koju je za Clintonove vlasti objavilo Svemirsko zapovjedništvo glavni cilj najavljuje vrlo jasno, već na naslovnici: "Ovladavanje svemirskom dimenzijom vojnih operacija radi zaštite američkih interesa i ulaganja". To bi trebala biti sljedeća faza povijesne zadaće vojnih snaga. Kopnena vojska bila je potrebna "tijekom širenja kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država na zapad" - u samoobrani. Države su stvarale i ratne mornarice, nastavljaju autori brošure, "radi zaštite i unapređivanja poslovnih interesa". Sljedeći su logični korak svemirske snage kao zaštita "američkih nacionalnih interesa [vojnih i poslovnih] te ulaganja", koje uključuju proturaketnu obranu, kao i "oružje za napade iz svemira", čime se omogućuje "primjena preciznih sustava iz, prema i u svemiru". Američke svemirske snage, međutim, neće biti poput ratnih mornarica iz ranijih vremena. Imat će isključivu prevlast. Britanskoj ratnoj
mornarici suprotstavljala se njemačka ratna mornarica.
Posljedice su poznate. Sjedinjene Države bit će, međutim, imune od napada - osim kada je riječ o oružju za masovno uništenje koje uspiju stvoriti odmetnuti elementi te o usko definiranoj kategoriji "terorizma" kojoj je dopušten ulazak u kanon: njihovu terorizmu protiv nas i naših štićenika. Potreba za potpunom dominacijom povećavat će se uslijed "globalizacije svjetskog gospodarstva", objašnjava Svemirsko zapovjedništvo. Razlog je predviđanje da će "globalizacija" izazivati "sve veći jaz između bogatih i siromašnih". Baš kao i Nacionalno vijeće za obavještajnu djelatnost 32 , i vojni planeri uviđaju da će "sve veće ekonomske razlike", koje i oni očekuju, "uz sve dublju gospodarsku stagnaciju, političku nestabilnost i kulturno otuđenje" u siromašnim 255
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
područjima dovoditi do nemira i nasilja koje će velikim dijelom biti usmjereno protiv Sjedinjenih Država. Riječ je o još jednom opravdanju za širenje ofenzivnih vojnih potencijala na svemir. Stjecanjem monopola na tom području ratovanja Sjedinjene Države moraju biti pripravne nadzirati kaos "korištenjem svemirskih sustava i planiranjem preciznih udara iz svemira [radi] suzbijanja proliferacije oružja za masovno uništenje širom svijeta" od strane neposlušnih elemenata, što će biti vrlo vjerojatna posljedica predloženih programa, jednako kao što se "sve veći jaz" očekuje kao posljedica oblika "globalizacije" koji odgovara Americi. Svemirsko zapovjedništvo moglo je analogiju prikladno proširiti i na vojne sile iz ranijeg vremena. One su igrale istaknutu ulogu u suvremenom tehnološkom i industrijskome razvoju. A taj razvoj obuhvaća velike pomake u metalurgiji, elektronici, proizvodnji alatnih strojeva i proizvodnim procesima, uključujući i američki sustav masovne proizvodnje, koji je u devetnaestom stoljeću posve zatekao konkurenciju i udario temelje automobilskoj industriji i drugim proizvodnim
uspjesima, zahvaljujući
dugogodišnjim
ulaganjima,
istraživanjima i razvoju, te iskustvima u proizvodnji oružja za američku vojsku. Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do kvalitativnog pomaka, ovaj put prvenstveno u SAD-u, budući da je vojna industrija
pospješila
stvaranje
jezgre suvremenog gospodarstva
temeljenog na visokoj tehnologiji: računalima, elektronici općenito, telekomunikacijama i Internetu, automatizaciji, laserima, komercijalnim zrakoplovima i još mnogočemu, a sada još i nanotehnologiji, biotehnologiji, neuroinženjeringu i ostalim pionirskim područjima. Ekonomski povjesničari odavno ističu da se tehnički problemi naoružavanja ratne mornarice prije stotinu godina približno mogu usporediti s današnjim problemima proizvodnje svemirskih vozila, te da bi se mogao ponoviti i nemjerljiv utjecaj na civilnu ekonomiju, dodatno pojačan projektima militarizacije svemira. Jedna od posljedica ugrađivanja iznimaka koje se odnose na područje nacionalne sigurnosti u pogrešno nazvane "sporazume o slobodnoj trgovini" jest i to što vodeća industrijska društva, a prije 256
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
svega SAD, uspijevaju zadržati državni sektor na koji se gospodarstvo značajnim dijelom oslanja kada distribuira troškove i rizike na cijelo društvo, a profit privatizira. To uviđaju i drugi. Odustajući od ranijeg stava u vezi s programima protubalističke obrane, njemački kancelar Gerhard Schroder primijetio je kako Njemačka ima "vitalne gospodarske interese" za razvijanje tehnologije proturaketne obrane te se mora pobrinuti da "ne bude izostavljena" iz tehnološkog i znanstvenog napretka na tom području. Sudjelovanje u programima protubalističke obrane trebalo bi općenito ojačati domaću industrijsku bazu u Europi. U skladu s tim američka Organizacija za protubahstičku obranu upozorila je 1995. japanske dužnosnike da je sustav za obranu područja operacija T M D (Theater Missile Defense) "posljednja poslovna prilika na vojnome planu u ovom stoljeću". Japan je pozvan da se priključi ne samo radi korištenja njegovih proizvodnih sposobnosti i stručnosti, nego i da bi se pojačao angažman industrijaliziranoga svijeta u militarizaciji svemira i, "zatvorila programska konstrukcija", da se poslužimo standardnom frazom planera i analitičara 33 . Povijest nas uči da su takvi koraci opasni. A opasnost je sada već dosegnula razinu prijetnje čovjekovu opstanku. No, kao što smo već ranije primijetili, ipak je racionalno nastaviti tim smjerom, u skladu s pretpostavkama dominantnog vrijednosnog sustava, duboko ukorijenjenima u postojećim institucijama. Temeljno načelo glasi da je hegemonija važnija od opstanka. To načelo, ni u kom slučaju novo, u posljednjih pedeset godina ilustrirano je nebrojenim primjerima. Upravo iz tih razloga Sjedinjene Države odbijaju pridružiti se ostatku svijeta u potvrđivanju i jačanju Sporazuma o istraživanju i korištenju svemira, iz 1967. godine, prema kojem bi se svemir koristio isključivo u mirnodopske svrhe.
Zabrinutost zbog takvog
američkog držanja, izražena i u rezolucijama UN-a koje pozivaju na "sprečavanje svemirske utrke u naoružavanju", motivira vrlo raširena spoznaja da Washington namjerava probiti tu barijeru koja se dosada nekako uspijevala održati. SAD-u se u suzdržavanju od glasovanja
o tom pitanju
1999. 257
pridružio i Izrael, a 2 0 0 0 .
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Mikronezija. Kao što smo već spomenuli, neposredno nakon što se doznalo da je svijet za dlaku izbjegao rat koji je mogao "uništiti sjevernu hemisferu", Bushova je vlada uspjela uložiti veto na još jedan međunarodni pokušaj sprečavanja militarizacije svemira. Iz istih
razloga
Washington
je
blokirao
pregovore
u
sklopu
Konferencije o razoružanju Ujedinjenih naroda koja je počela u siječnju 2 0 0 1 . godine, odbacujući pozive generalnog tajnika Kofija Annana da članice prevladaju nedostatak "političke volje" i ulože zajedničke napore na postizanju sveobuhvatnog sporazuma kojim će se zabraniti militarizacija svemira. "Sjedinjene su Države i dalje jedina od 66 zemalja članica koja se protivi otvaranju formalnih pregovora o svemiru", izvijestio je u veljači Reuters. Kina je u lipnju ponovno pozvala na zabranu oružja u svemiru, no SAD je ponovno spriječio pregovore 34 . I to je dakako posve logično kad je hegemonija, koja interesima elitnih krugova donosi kratkoročne prednosti, važnija od preživljavanja u okvirima održivih vrijednosti - i posve u skladu s povijesnim standardima dominantnih država i ostalih sustava koncentrirane moći. Gotovo isti slučaj je i s nastojanjima da se zabrani kemijsko i biološko oružje, koja su također rezultirala neuspjehom. Nitko ozbiljan ne sumnja da je riječ o velikoj opasnosti, no zabranu onemogućuju važniji prioriteti. U travnju 2 0 0 1 . stručnjaci za nadzor nad naoružanjem izvijestili su da će međunarodnu kontrolu zabrane kemijskog oružja trebati drastično reducirati "jer SAD i ostali ključni potpisnici sporazuma [spominje se i Rusija] nisu platili svoj udio". Jedan stručnjak iz washingtonskog Henry Stimson Centera primijetio je da se Clintonova vlada "narugala" sporazumu stvaranjem "posebnih pravila za Sjedinjene Države", uključujući i pravo na jednostrano izuzeće. Sjedinjene Države bile su jedina zemlja koja je inzistirala na izuzeću od određenih inspekcija i ispitivanja kada je Senat 1 9 9 7 . ratificirao Konvenciju o kemijskome oružju. Bushova se vlada odlučila povući iz pregovora o ugrađivanju kontrolnih mjera u Konvenciju o biološkom i toksičkom oružju iz 1972., nakon čega su pregovori obustavljeni. Sjedinjene Države su se i prije toga "angaži258
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
rale na ograničavanju stranih inspekcija, kako bi se zaštitile američke farmaceutske i biotehnološke tvrtke, koje u svjetskim razmjerima dominiraju farmaceutskom industrijom i koje svakako žele zaštititi poslovne tajne". Bushova vlada nakon toga je odbacila sve oblike kontrole, uz obrazloženje da ti mehanizmi ne bi bili djelotvorni i da bi "jednostavno ugrozili legitimne američke aktivnosti". Jedan visoko pozicionirani europski diplomat takav je stav osudio kao "potpuno neprihvatljiv". Ubrzo potom na površinu su isplivali i drugi vjerojatni motivi, koji su nadilazili granice zaštite američkih poslovnih interesa, kad je otkriveno da Sjedinjene Države razvijaju "tri tajna obrambena projekta koji mogu poslužiti kao kompletan program za proizvodnju biološkog oružja", kršeći time duh a možda i samo slovo verifikacijskih protokola koje su Sjedinjene Države poslije i službeno odbacile. Još i prije toga Washington je tvrdio da bi "pristup američkim biološkim obrambenim instalacijama" mogao dovesti do otkrivanja vojnih tajni - što je i svrha mehanizama provođenja sporazuma 35 , Stručnjaci za biološko oružje izražavaju zabrinutost da su Sjedinjene Države "protokol o biološkome oružju odbacile zato jer pod svaku cijenu žele nastaviti razvijati tajne programe", kršeći sporazume, te ističu da "Washington, kako se čini, nije želio protokol koji bi bio primjeren farmaceutskoj industriji". Između ostaloga, sumnja se na planiranje genetskog inženjeringa antraksa otpornog na cjepivo, koji su Rusi možda već razvili. Izgleda da su Sjedinjene Države "krenule, angažirajući nekoliko agencija i službi, u najvećim dijelom tajno proučavanje biotehnološke primjene novih oblika biološkog oružja", pritom se po svemu sudeći uopće ne obazirući na sporazume. Stoga će i "preostali dio svijeta biti prisiljen povesti se za njihovim primjerom" a to bi moglo dovesti i do izbijanja "globalne utrke u naoružavanju biološkim oružjem". Proliferacija te vrste tehnologije osim toga bi "drastično povećala izglede da teroristi steknu mogućnost masovnog ubijanja uz pomoć kemijskog ili biološkog oružja", o čemu se također govorilo
u
izvještaju
Hart-Rudman
terorističkim prijetnjama Sjedinjenim 259
iz
2002.,
Državama 3 6 .
koji
se
bavio
HEGEMONIJA I L I OPSTANAK
Bushova vlada objavila je i da "više ne podržava neke od zaključaka iz članka V I " Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1970., temeljnog međunarodnog sporazuma o nadzoru nad nuklearnim naoružanjem, koji je polučio određene uspjehe iako ni približno cjelovite: to se osobito odnosi na pet vodećih nuklearnih sila, koje se nisu pridržavale preuzetih obveza. Članak VI glavni je element sporazuma koji se odnosi na nuklearne sile: on ih obvezuje da se "u dobroj vjeri uključe u pregovore o djelotvornim mjerama kojima bi se u što kraćem roku trebala prekinuti utrka u nuklearnom naoružavanju i koji bi trebali dovesti do nuklearnog razoružavanja". Bushova je vlada izrazila i protivljenje Sporazumu o zabrani razvoja protubalističkih sustava (koji je nakon toga povučen) i Općem sporazumu o zabrani nuklearnih pokusa. Usto je bojkotirala prvu UN-ovu konferenciju za uspostavljanje nadzora nad međunarodnom crnom burzom vatrenog oružja, pri čemu je Bushov izaslanik John Bolton sudionike konferencije izvijestio da se SAD protivi "promicanju propagandnih aktivnosti međunarodnih i nevladinih organizacija" 3 7 . Ovdje nije teško utvrditi motive, kao ni dokučiti moguće posljedice. Nakon objavljivanja velike imperijalne strategije u rujnu 2 0 0 2 . godine Bushova je vlada počela sabotirati dugogodišnje napore na uspostavljanju
mehanizama
kontrole
provođenja
odredbi
Konvencije o biološkome oružju za sprečavanje bakteriološkog ratovanja, onemogućujući u sljedeće četiri godine bilo kakvu raspravu o toj temi, da bi ubrzo nakon toga praktički spriječila reafirmaciju Ženevskog protokola iz 1925. kojim se zabranjuje uporaba otrovnih plinova i bakterioloških metoda ratovanja 3 8 . Prijeđemo li na druga područja, ustanovit ćemo da je Bushova vlada pretrpjela kritike s raznih strana zbog sabotiranja Protokola iz Kyota s izlikom da
bi pristanak na njegove odredbe štetio
američkome gospodarstvu. Te kritike na neki način čude, budući da takva odluka
u okviru postojeće ideologije nije iracionalna.
Svakodnevno nam govore kako moramo čvrsto vjerovati u neoklasično tržište, na kojem izolirani pojedinci djeluju kao racionalni maksimizatori bogatstva. Eliminiramo li iskrivljavanja, tržište bi 260
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
moralo besprijekorno reagirati na njihove "glasove", izražene u dolarima ili nekom sličnom mjerilu. Vrijednost pojedinačnih interesa mjeri se na jednak način. To konkretno znači da je vrijednost onih koji nemaju pravo glasa ravna nuli: primjerice, budućih generacija. Stoga je racionalno upropastiti mogućnost za pristojne uvjete života naših unuka ako na taj način možemo maksimalno povećati i iskoristiti svoje "bogatstvo" - a riječ je o karakterističnim shvaćanjima vlastitih interesa, koje oblikuju industriju propagande posvećene usađivanju i učvršćivanju takvih stavova. Prijetnje opstanku trenutačno povećavaju predana nastojanja kojima je cilj ne samo oslabiti institucionalne strukture stvorene radi ublažavanja teških posljedica tržišnog fundamentalizma, nego i potkopati kulturu suosjećanja i solidarnosti na kojoj počivaju te institucije. Sve je to još jedan recept za katastrofu, i to možda ne u osobito dalekoj budućnosti. S druge strane, taj je pristup u određenoj mjeri logičan i racionalan unutar vladajućih doktrinarnih i institucionalnih struktura. Bilo bi ipak jako pogrešno zaključiti da su izgledi potpuno mračni. Naprotiv. Jedan od vrlo pozitivnih novih momenata jest postupan
razvoj
kulture
ljudskih
prava
medu
širokim
masama
stanovništva, trend koji je ojačao šezdesetih godina 2 0 . stoljeća, kada je aktivizam masa djelovao iznimno pozitivno u civilizacijskome smislu, na brojnim područjima, značajno se šireći i u narednim godinama. Još jedna ohrabrujuća pojava jest i bitno pojačana svijest i briga za građanska i ljudska prava, pa tako i za prava manjina, žena i budućih generacija; ovo posljednje vodeći je motiv raznih ekoloških pokreta, koji su prerasli u važnu i utjecajnu društvenu snagu. Prvi put u američkoj povijesti pojavljuje se želja za otvorenim i pravednim sagledavanjem osvajanja nacionalnog teritorija i sudbine njegovih stanovnika. Pokreti solidarnosti koji su se osamdesetih godina pojavili u središnjim tokovima američkog društva, osobito orijentirani na Srednju Ameriku, otvorili su novo poglavlje u povijesti imperijalizma; još se nikada nije dogodilo da toliki broj ljudi iz imperijalnog društva odlazi živjeti medu žrtve teških zločinačkih 261
HEGEMONIJA ILI OPSTANAK
napada, da bi im pomogli i osigurali određenu razinu zaštite. Međunarodne
organizacije koje su otuda niknule danas vrlo
uspješno funkcioniraju u mnogim dijelovima svijeta, izazivajući u represivnim državama strah i bijes, izlažući aktiviste katkada i velikoj opasnosti, čak i smrti 39 . Globalni pokreti posvećeni pravdi koji su nastali u međuvremenu i koji se jednom godišnje okupljaju na Svjetskom socijalnom forumu, potpuno su nova pojava, bez presedana i po karakteru i po razmjerima. "Druga supersila" našega planeta, koju početkom 2 0 0 3 . više nije bilo moguće samo tako ignorirati, ima duboke korijene u tim pomacima te obećavajuću perspektivu. U suvremenoj je povijesti bilo značajnih primjera napretka na području ljudskih prava i demokratskih mehanizama nadzora nad pojedinim sektorima života. No tek je u rijetkim slučajevima to bio doprinos prosvijećenih voda. U najvećem broju slučajeva napredak su državama i drugim centrima moći nametnule narodne mase, raznim metodama, od kojih je najčešća bila aktivno zalaganje. Optimisti će, možda i realno, reći da se kroz povijest primjećuje jačanje ljudskih prava i širenje njihovih okvira - dakako da povremeno dolazi do naglog nazatka, no opći trend doima se posve stvarnim. Ta su pitanja
danas
itekako
aktualna.
Štetne
posljedice
projekta
ekonomske globalizacije dovele su do masovnih prosvjeda i aktivizma na Jugu, kojima su se poslije pridružili i veliki sektori bogatih industrijskih društava, pa je tako postalo neusporedivo teže samo tako prelaziti preko njih. Prvi se put dogodilo da se konkretna savezništva oblikuju na razini najširih slojeva stanovništva. Riječ je o vrlo dojmljivim pomacima koji donose i mnoštvo novih prilika. Usto su već donijeli i konkretne rezultate: pomake u retorici, a katkada i konkretnoj politici. Zbog takvih djelovanja barem je malo obuzdano državno nasilje, iako ni približno u razmjerima prave "revolucije na području ljudskih prava" u okviru funkcioniranja vlasti, kao što su to proglasili intelektualni krugovi na Zapadu. Takvi bi se različiti pomaci mogli pokazati iznimno važnima, uspije li se održati tempo i kritična masa koji će omogućiti produblji262
TEK PROLAZNA NOĆNA MORA?
vanje sve izraženije svijesti o važnosti suosjećanja i solidarnosti na globalnoj razini. Čini mi se da s velikom sigurnošću možemo ustvrditi kako će budućnost naše ugrožene vrste velikim dijelom odrediti upravo razvoj tih masovnih snaga. U sadašnjoj fazi povijesti moguće je uočiti dva jasno izražena smjera: jedan vodi prema hegemoniji i djeluje racionalno u okvirima luđačke doktrine koja prijeti samome opstanku; drugi angažirano zastupa vjerovanje da je "moguć i drukčiji svijet", da se poslužimo sloganom Svjetskog socijalnog foruma, koji se suprotstavlja vladajućem ideološkom sustavu i nastoji oblikovati konstruktivne alternative na području razmišljanja, djelovanja i institucionalnog organiziranja. Nitko ne može predvidjeti koji će smjer na koncu prevladati. A takav obrazac na djelu je tijekom cjelokupne povijesti; bitna je razlika samo u tome što su danas ulozi neusporedivo veći. Bertrand Russell jednom je iznio ovo mračno viđenje izgleda za ostvarenje svjetskoga mira: N a k o n b e s k r a j n i h r a z d o b l j a t i j e k o m k o j i h su se na svijetu pojavljivali bezopasni trilobiti i leptiri, evolucija je n a p r e d o v a l a t o l i k o da su se počeli rađati N e r o n i , Džingis-kanovi i Hitleri. J a , m e đ u t i m , držim da je to tek p r o l a z n a n o ć n a m o r a ; n a k o n n e k o g v r e m e n a Z e m l j a p o n o v n o više neće biti u s t a n j u podržavati život, i t a k o će na našem planetu o p e t zavladati mir 4 0 .
Nema sumnje da je ovo predviđanje točno u nekoj dimenziji koja nadilazi naša realistična razmišljanja. Međutim, važno je samo možemo li se nekako probuditi iz noćne more prije nego što nas posve proguta, zajedno sa svime što nas okružuje, te svijetu podariti barem onoliko mira, pravde i nade koliko nam je trenutačno dostupno s obzirom na naše mogućnosti i snagu volje.
263
Bilješke
Proširene bilješke, te e-knjigu s dodatnim materijalima, raspravama i izvorima pronaći ćete na adresama: www.hegemonyorsurvival.net ili www.americanempireproject.com.
1. POGLAVLJE: Prioriteti i perspektive 1. 2. 3. 4. 5.
Mayr, Bioastronomy News 7, br. 3 (1995). Donald Kennedy, Science 299, 21. ožujka 2003. Howard LaFranchi, Christian Science Monitor, 30. listopada 2002. Patrick Tyler, New York Times, 17. veljače 2003. Više o wilsonovskome idealizmu i 17. stoljeću u mojoj knjizi Deterring Democracy (Verso, 1991.; prošireno izdanje, Hill i Wang, 1992.), 12. poglavlje, i u mojoj knjizi Profit over People (Seven Stories, 1999.), 2. poglavlje. Opširnije rasprave i suvremeni akademski izvori: u mojem članku "Consent without Consent", Cleveland State Law Review 44, br. 4 (1996.). Neznatne promjene (interpunkcija i sl.) uvedene su radi lakšeg snalaženja.
6. Citat u: David Foglesong, America's Secret War Against Bolshevism (North Carolina, 1995.), str. 28. 7. Andrew Bacevich, American Empire (Harvard, 2003.), str. 200 i dalje. 8. M. J. Crozier, S. P. Huntington i J. Watanuki, The Crisis of Democracy (New York University, 1975.), izvještaj Trilateralnoj komisiji. 9. Randal Marlin, Propaganda and the Ethics of Persuasion (Broadview, 2002.). 265
BILJEŠKE
10. Više o toj velikoj kampanji dezinformiranja u mojojim knjigama Culture of Terrorism (South End, 1988.) i Necessary Illusions (South End, 1989.), koje velikim dijelom počivaju na važnim ali uglavnom zanemarenim otkrićima Alfonsa Chardyja iz Miami Heralda kao i kasnijim službenim izvorima. 11. Više o uskim okvirima dopuštenih rasprava u mojoj knjizi Necessary' Illusions. Istraživanja širih razmjera, Edward Herman i Noam Chomsky, Manufacturing Consent (Pantheon, 1988; osuvremenjeno izdanje 2002.). 12. Latin American Documentation (LADOC), Torture in Latin America (Lima, Peru), 1987. Julio Godoy, Nation, 5. ožujka 1991). 13. Juan Hernández Pico, Envío (Managva, Nikaragva), ožujak 1994.
2. POGLAVLJE: Velika imperijalna strategija 1. Bijela kuća, The National Security Strategy of the United States of America, 17. rujna 2002. 2. John Ikenberry, Foreign Affairs, rujan-listopad 2002. 3. Više o toj ključnoj razlici: Carl Kaysen, Steven Miller, Martin Malin, William Nordhaus i John Steinbruner: War with Iraq (American Academy of Arts and Sciences, 2002.). 4. StevenWeisman, New York Times, 23. ožujka 2003. 5. Arthur Schlesinger, Los Angeles Times, 23. ožujka 2003. 6. Richard Falk, Frontline (Indija) 20, br. 8 (12-25. travnja 2003.). 7. Michael Glennon, Foreign Affairs, svibanj-lipanj 2003. i svibanj-lipanj 1999. 8. Dana Milbank, Washington Post, 1. lipnja 2003. Guy Dinmore, James Harding i Cathy Newman, Financial Times, 3-4. svibnja 2003. 9. Dean Acheson, Proceedings of the American Society of International Law, br. 13 i 14 (1963.). Abraham Sofaer, State Department, Current Policy, br. 769 (prosinac 1985.). Acheson je konkretno mislio na američko gospodarsko ratovanje, no svakako je znao i za međunarodni terorizam. 10. Bill Clinton, govor u Ujedinjenim narodima, 27. rujna 1993.; William Cohen, Annual Report, 1999. 11. Memorandum odsjeka War and Peace Studies Project; Laurence Shoup i William Minter, Imperial Brain Trust (Monthly Review, 1977.), str. 130 i dalje. 266
BILJEŠKE
12. Usp.: Bacevich, American Empire. Riječ je o neobično odlučnim tvrdnjama u tom smislu. 13. George W. Bush, godišnje obraćanje Kongresu, objavljeno u New York Timesu, 29. siječnja 2003. 14. Condoleezza Rice, u razgovoru s Wolfom Blitzerom, CNN, 8. rujna 2002. Scott Peterson, Christian Science Monitor, 6. rujna 2002. John Mearsheimer i Stephen Walt, i Foreign Policy, siječanj-veljača 2003. Tvrdnje iz 1990., koje se temelje na navodnim satelitskim snimkama, istražio je St. Petersburg Times. Stručnjaci koji su analizirali fotografije s komercijalnih satelita nisu otkrili ništa. Istrage se odbacuju, kako tada, tako i danas. Usp.: Peterson, Christian Science Monitor: osvrt na to kako "neke činjenice manje odgovaraju činjeničnome stanju". Neovisne potvrde: Peter Zimmerman, Washington Post, 14. kolovoza 2003. 15. Anketa Christian Science Monitor - TIPP, Christian Science Monitor, 14. siječnja 2003. Linda Feldmann, Christian Science Monitor, 14. ožujka 2003. Jim Rutenberg i Robin Toner, New York Times, 22. ožujka 2003. 16. Edward Alden, Financial Times, 21. ožujka 2003. Anatol Lieven, London Review of Books, 8. ožujka 2003. 17. Elisabeth Bumiller, New York Times, 2. svibnja 2003.; transkript izjava predsjednika Georgea W. Busha, New York Times, 2. svibnja 2003. 18. Jason Burke, Sunday Observer, 18. svibnja 2003. v. str. 211. 19. Priopćenje za javnost organizacije Program on International Policy Attitudes (PIPA), 4. lipnja 2003. 20. Jeanne Cummings i Greg Hite, Wall Street Journal, 2. svibnja 2003. Francis Clines, New York Times, 10. svibnja 2003.; Roveovi naglasci. 21. David Sanger i Steven Weisman, New York Times, 10. travnja 2003. Roger Owen, Al-Ahram Weekly, 3. travnja 2003. 22. Komentari i analize, Financial Times, 27. svibnja 2003. 23. Krfski kanal, 1949. 24. Više u mojoj knjizi A New Military Humanism (Common Courage, 1999.). 25. Više u mojoj knjizi A New Generation Draws the Line (Verso, 2000.), str. 4 i dalje. Službena izjava Pokreta nesvrstanih zemalja, Kuala Lumpur, 25. veljače 2003. 26. Aryeh Dayan, Ha'aretz, 21, svibnja 2003. 27. Amir Oren, Ha'aretz, 29. studenoga 2002. 267
BILJEŠKE
28. Suzanne Nossel, Fletcher Forum, zima-proljeće 2003. 29. Richard Wilson, Nature 302, br. 31 (ožujak 1983.): Michael Jansen, Middle East International, 10. siječnja 2003. Imad Khadduri, Uncritical Mass, memoari (u rukopisu), 2003. Scott Sagan i Kenneth Waltz, The Spread of Nuclear Weapons (Norton, 1995.), str. 18-19. 30. Neely Tucker, Washington Post, 3. prosinca 2002; Neil Lewis, New York Times, 9. siječnja 2003. 31. Ed Vulliamy, Sunday Observer, 25. svibnja 2003. 32. V. str. 200. 33. Jack Balkin, Los Angeles Times, 13. veljače 2003, i Newsday, 17. veljače 2003. Nat Hentoff, Progressive, travanj 2003. 34. Winston Churchill u knjizi A. W. Briana Simpsona, Human Rights and the End of Empire (Oxford, 2001.), str. 55. 35. Kaysen i dr., War with Iraq. Michael Krepon, Bulletin of the Atomic Scientists, siječanj-veljača 2003. 36. John Steinbruner i Jeffrey Lewis, Daedalus, jesen 2002. 37. V. moju knjigu Year 501 (South End, 1993.), 1. poglavlje. 38. James Morgan, Financial Times, 25-26. travnja 1992, navode se G-7, IMF, GATT, i ostale institucije "novog imperijalnog doba". Guy de Jonquières, Financial Times, 24. siječnja 2001. Fukuyama u knjizi Marka Curtisa: The Ambiguities of Power (Zed, 1995.), str. 183. 39. Bush i Baker u tekstu Sama Husseinija, Counterpunch, 8. ožujka 2003. Dilip Hiro, Iraq: In the Eye of the Storm (Thunders Mouth/Nation, 2002.), str. 102 i dalje. 40. Edward Luck, New York Times, 22. ožujka 2003. 41. Elisabeth Bumiller i Carl Hulse, New York Times, 12. listopada 2002. Colin Powell u tekstu Julije Preston, New York Times, 18. listopada 2002. David Sanger i Julia Preston, New York Times, 8. studenoga 2002. Andrew Card u tekstu Douga Sandersa, Toronto Globe and Mail, 11. studenoga 2002. 42. Mark Turner i Roula Khalaf, Financial Times, 5. veljače 2003. 43. David Sanger i Warren Hoge, New York Times, 17. ožujka 2003. Michael Gordon, New York Times, 18. ožujka 2003. 44. Dijelovi konferencije za tisak Georgea W. Busha. New York Times, 7. ožujka 2003. Felicity Barringer i David Sanger, New York Times, 1. ožujka 2003. 45. Alison Mitchell i David Sanger, New York Times, 4. rujna 2002. Ari Fleischer u tekstu Christophera Adamsa i Marka Hubanda, Financial 268
BILJEŠKE
46. 47.
48. 49. 50. 51. 52.
Times, 12-13. travnja 2003. Jack Straw u tekstu Davida Sangera i Felicity Barringer, New York Times, 7. ožujka 2003. "In Powel's Words: Saddam Hussein Remains Guilty," New York Times, 6. ožujka 2003. Weisman, New York Times, 23. ožujka 2003. Condoleezza Rice, Foreign Affairs, siječanj-veljača 2000. U tekstu Johna Mearsheimera i Stephena Walta, Foreign Policy, siječanj-veljača 2003. Primijetit ćete da 11. rujan nije ni na koji način utjecao na te procjene opasnosti. Dafna Linzer, AP, Boston Globe, 24. veljače 2003. Guy Dinmore i Mark Turner, Financial Times, 12. veljače 2003. Jeanne Cummings i Robert Block, Wall Street Journal, 26. veljače 2003. Geneive Abdo, Boston Globe, 13. veljače 2003. Eric Lichtblau, New York Times, 11. veljače 2003. V. str. 208. Richard Boudreaux i John Hendren, Los Angeles Times, 15. ožujka 2003. Neil King i Jess Bravin, Wall Street Journal, 5. svibnja 2003. Više o tim američkim stavovima v. anketu od 18-22. travnja 2003. koju je provela organizacija Program on International Policy Attitudes (PIPA). Više o iračkim stavovima u: Susannah Sirkin, zamjenica ravnatelja udruge Physicians for Human Rights, o rezultatima ankete PHR-a prema kojoj 85% ispitanika želi da UN "odigra vodeću ulogu" (Pisma čitalaca, New York Times, 21. kolovoza 2003.).
53. John Ikenberry, Foreign Affairs, rujan-listopad 2002. Anatol Lieven, London Review of Books, 3. listopada 2002. 54. Samuel Huntington, Foreign Affairs, ožujak-travanj 1999. Robert Jervis, Foreign Affairs, srpanj-kolovoz 2001. 55. Kenneth Waltz u knjizi urednika Kena Bootha i Tima Dunnea, Worlds in Collision (Palgrave, 2002.). Steven Miller u knjizi: Kaysen i dr., War with Iraq. Jack Snyder, National Interest, proljeće 2003. Selig Harrison, New York Times, 7. lipnja 2003. 56. Bernard Fall, Last Reflections on a War (Doubleday, 1967.). 57. V. moju knjigu, For Reasons of State (Pantheon, 1973; New Press, 2003.), str. 25. 58. Maureen Dowd, New York Times, 23. veljače 1991. 59. Priopćenje za javnost World Economic Foruma, 14. siječnja 2003. Guy de Jonquières, Financial Times, 15. siječnja 2003. 60. Alan Cowell, New York Times, 23. siječnja 2003; Mark Landler, New York Times, 24. siječnja 2003. Marc Champion, David Cloud i Carla Anne Robbins, Wall Street Journal, 27. siječnja 2003. 269
BILJEŠKE
61. Foreign Desk, "Powell on Iraq: 'We Reserve Our Sovereign Right to Take Military Action,"' New York Times, 27. siječnja 2003. 62. Kaysen i dr., War with Iraq. 63. Hans von Sponeck, Guardian, 22. srpnja 2002. 64. Ken Warn, Financial Times, 21. siječnja 2003. Više o ispitivanjima javnog mnijenja u svijetu u 5. poglavlju. 65. Glenn Kessler i Mike Allen, Washington Post Weekly, 3. ožujka 2003. Fareed Zakaria, Newsweek. 24. ožujka 2003. 66. V. 1. poglavlje, bilješka br. 6. Atlantic Monthly, 1901, u tekstu Ida Orena, Our Enemies and Us (Cornell, 2002.), str. 42. 67. Andrew Bacevich, American Empire, str. 215 i dalje. Njegovi kurzivi. 68. John Stuart Mill. V. str. 44-45. Britanski su stavovi bili malko drukčiji; v. str. 149. 69. Andrew Bacevich, World Policy Journal, jesen 2002. 70. Michael Glennon, Christian Science Monitor, 20. ožujka 1986. 71. Sebastian Mallaby, New York Times Book Review, 21. rujna 1997. Michael Mandelbaum, The Ideas That Conquered the World (Public Affairs, 2002.), str. 195. Riječi visokog vladinog dužnosnika u tekstu Thomasa Friedmana, New York Times, 12. siječnja 1992. 72. Boot, New York Times, 13. veljače 2003. Robert Kagan, Washington Post Weekly, 10. veljače 2003. 73. Više o Millovu eseju i okolnostima u kojima je nastao u mojoj knjizi: Peering into the Abyss of the Future (New Delhi, 2002.). Britanski zločini u Indiji i Kini šokirali su mnoge Engleze, medu njima i klasične liberale poput Richarda Cobdena. V. 7. poglavlje, bilješka br. 52. 74. Henri Alleg, La Guerre d'Algérie, u knjizi urednika Y. Bedjauoia, A. Aroua i M. Ait-Larbi: An Inquiry into the Algerian Massacres (Hoggar, 1999.). 75. Walter LaFeber, Inevitable Revolutions (Norton, 1983.), str. 50 i dalje, 75 i dalje. 76. Mohammad-Mahmoud Mohamedou, Iraq and the Second Gulf War (Austin & Winfield, 1998.), str. 123. 77. David Schmitz, Thank God They're on Our Side (North Carolina, 1999.). "Japan Envisions a 'New Order' in Asia, 1938," prenijeto u knjizi urednika Dennisa Merrilla i Thomasa Patersona, Major Problems in American Foreign Relations, Volume II: Since 1914 (Houghton Mifflin, 2000.). 270
BILJEŠKE
78. Sovjetski odvjetnici, v. Sean Murphy, Humanitarian Intervention (Pennsylvania, 1996.). Kennedyjeva vlada, v. moju knjigu Rethinking Camelot (South End, 1993). 79. Ivan Maisky, siječanj 1944., u tekstu Vladimira Pechatnova, The Big Three After World War II (Woodrow Wilson International Center, rad br. 13, srpanj 1995.). 80. U tekstu: LaFeber, Inevitable Revolutions. Robert Tucker, Commentary, siječanj 1975. 81. Navodi meksički povjesničar José Fuentes Mares u knjizi urednika Cecila Robinsona, The View from Chapultepec (Arizona, 1989.), str. 160. 82. U knjizi Williama Stiversa, Supremacy and Oil (Cornell, 1982.). 83. Morgenthau, New York Review of Books, 24. rujna 1970. 84. V. redovite izvještaje Human Rights Watcha i Amnesty Internationala, te, medu brojnim drugim izdanjima : Javier Giraldo, Colombia: The Genocidal Democracy (Common Courage, 1996.), i Garry Leech, Killing Peace (Information Network of the Americas, 2002.).
3. POGLAVLJE: Doba novih prosvjetitelja 1. Michael Wines, New York Times, 13. lipnja 1999; Vaclav Havel, New York Review of Books, 10. lipnja 1999; David Fromkin, Kosovo Crossing (Free Press, 1999.). Primjeri u mojoj knjizi New Military Humanism. 2. Charles Tilly, Coercion, Capital and European States (Blackwell, 1993.), str. 70. 3. C. H. Chivers, New York Times, 5. prosinca 2002. 4. Početkom kolovoza biskupski ured u Istočnom Timoru procijenio je da je od početka 1999. ubijeno između 3000 i 5000 ljudi. Povjesničar John Taylor iznosi procjenu o 5000 do 6000 mrtvih prije referenduma održanog 30. kolovoza, kada je došlo do prave eksplozije nasilja. V. Taylorovu knjigu East Timor: The Price of Freedom (Zed, 1999.). 5. Više o neočekivanom Clintonovom obraćenju između. 8. i 11. rujna 1999.: v. Joseph Nevins, Counterpunch, 16. svibnja 2002. 6. Mirovne snage UN-a pod australskim vodstvom došle su u vrijeme kada se indonezijska vojska povlačila. Još ranije upućivanje snaga bilo bi "intervencija" tek u smislu u kojem su američko-britanske snage u Francuskoj intervenirale na Dan D. 271
BILJEŠKE
7. Fromkin, Kosovo Crossing. 8. Yaroslav Trofimov, Wall Street Journal, 3. siječnja 2003. 9. Ronald Paris, Political Science Quarterly 117, no. 3 (jesen 2002.). 10. Michael Mandelbaum, The Ideas That Conquered the World, str. 193. 11. Timothy Garton Ash, Guardian, 19. rujna 2002. 12. Više u vezi s Robertsonom u mojoj knjizi New Generation Draws the Line, str. 106-7. Cook, na sjednici Donjeg doma 1999-2000. 13. Nicholas Wheeler, Saving Strangers (Oxford, 2000.), str. 34, 265 i dalje. 14. Wesley Clark, Waging Modern War (Public Affairs, 2001.), str. 171. Michael Ignatieff, New York Review of Books, 19. srpnja 2001. 15. Bacevich, American Empire, str. 104 i dalje, str. 196. 16. Isa Blumi, Current History, ožujak 2003. 17. Anne-Marie Slaughter, New York Times, 18. ožujka 2003. 18. Charles Bergquist u knjizi urednika Bergquista i dr.: Violence in Colombia 1990-2000 (Scholarly Resources, 2001.). 19. Anthony Lewis, Daedalus, zima 2003. SAD je stanovnike Istočnog Timora smatrao "građanima Indonezije". 20. Uvodnik, Boston Globe, 6. ožujka 2003. Aryeh Neicr, Dissent, proljeće 2000. Neier reagira na osvrt na nasilje s američkom potporom u mojoj knjizi New Military Humanism, gdje nema ni najmanje sumnje tko snosi stvarnu odgovornost. 21. Robert Cooper, Observer, 7. travnja 2002. 22. Robert Jervis, American Political Science Review 96 (2002.). 23. Dexter Perkins, The Monroe Doctrine, 1823-1826 (Harvard, 1927.), str. 131, 167, 176 i dalje. Bismarck u tekstu Nancy Mitchell, Prologue 24, br. 2 (ljeto 1992.). 24. Robert Lansing i Woodrow Wilson u knjizi Gabriela Kolka, Main Currents in Modern American History (Pantheon, 1984.), str. 47. 25. Predsjednik Taft u knjizi Jenny Pearce, Under the Eagle (South End, 1982.), str. 17. Wilsonov ministar unutarnjih poslova u knjizi Gordona Connella-Smitha, The Inter-American System (Oxford, 1966.), str. 16. John Foster Dulles u knjizi Stephena G. Rabea, Eisenhower and Latin America (North Carolina, 1988.), str. 33. 26. David Schmitz, Thank God They're on Our Side; Schmitz, The United States and Fascist Italy, 1922-1940 (North Carolina, 1988.). Brzojav iz britanskog veleposlanstva u Washingtonu upućen Foreign Officeu u Londonu, 24. studenoga 1959., u vezi s razgovorom s Dullesom. 27. Uvodnik, New York Times, 6. kolovoza 1954. 28. David Green, The Containment of Latin America (Quadrangle, 1971.). 272
BILJEŠKE
29. William Yandell Elliot, ur., The Political Economy of American Foreign Policy (Holt, Rinehart & Winston, 1955.), str. 42. 30. Schmitz, The United States and Fascist Italy, str. 214. 31. V. Ido Oren, Our Enemies and Us (Cornell, 2002.). 32. Schmitz, The United States and Fascist Italy. Kennan u knjizi Christophera Simpsona, The Splendid Blond Beast (Common Courage, 1995.). Newton, Diplomacy and Statecraft 2, br. 3 (studeni 1991.). 33. V. moju knjigu Deterring Democracy, 11. poglavlje, i izvore koje ondje navodim. Više o kasnijim materijalima u mojim knjigama Year 501, 1. poglavlje i World Orders Old and New (Columbia, 1994., prošireno izdanje, 1996.), 1. poglavlje. 34. Schmitz, Thank God They're on Our Side, str. 305. 35. Alan Tonelson, New York Times Book Review, 25. prosinca 1988. 36. Lansing i Wilson u knjizi Lloyda Gardnera, Safe for Democracy (Oxford, 1987.). Alex Carey, Taking the Risk Out of Democracy (University of Illinois, 1997.). 37. U knjizi Melvina Lefflera, A Preponderance of Power (Stanford, 1992.), p. 78. 38. John Lewis Gaddis, The Long Peace (Oxford, 1987.), str. 10. 39. Mark Laffey, Review of International Studies 29 (2003.), kritički prikaz Konvencije.
4. POGLAVLJE: Opasna vremena 1. Michael Krepon, analitičar u Henry L. Stimson Centeru, u članku Faye Bowers i Howarda LaFranchia, Christian Science Monitor, 31. prosinca 2002. Gary Hart i Warren Rudman, America—Still Unprepared, Still in Danger (Council on Foreign Relations, 2002.). 2. Marion Lloyd, Boston Globe, 13. listopada 2002; Kevin Sullivan, Washington Post, 13. listopada 2002. 3. Eisenhower u radu Michaela Evangeliste, Working Paper 19, Cold War International History Project (Woodrow Wilson International Center for Scholars), prosinac 1997. 4. Lloyd, Boston Globe, 13. listopada 2002. 5. Raymond Garthoff, Reflections on the Cuban Missile Crisis (Brookings Institution, 1987.), str. 83, 89, 86, 37. Njegovi kurzivi. Bojeve glave ostale su, dakako, pod američkim nadzorom. 273
BILJEŠKE
6. Vodeći stručnjak u američkoj vladi uvidio je da je jedina "politička stranka s masovnom bazom" u Južnome Vijetnamu Nacionalna oslobodilačka fronta (NLF) i da SAD mora pribjeći nasilju radi njezina uništenja. Douglas Pike, Viet Cong (MIT, 1966.). U Indoneziji je glavna meta velikog pokolja 1965. (izvedenog uz američku potporu) bila stranka PKI, koja je stvorila "masovnu bazu medu seljaštvom" zahvaljujući "energičnoj obrani interesa... siromašnih slojeva". Harold Crouch, The Army and Politics in Indonesia (Cornell, 1978.), str. 351, 155. 7. William Safire, New York Times, 6. veljače 2003. Adam Clymer, New York Times, 6. veljače 2003. 8. Adlai Stevenson III., New York Times, 7. veljače 2003. 9. V. Thomas Paterson, "Cuba and the Missile Crisis," u knjizi, Merrill i Paterson, ur., Major Problems in American Foreign Relations. 10. Ernest May i Philip Zelikow, The Kennedy Tapes (Harvard, 1998.), str. 263. 11. Frank Costigliola, Political Science Quarterly, proljeće 1995. Costigliola u knjizi ur. Thomasa Patersona, Kennedy's Quest for Victory (Oxford, 1989.). Visoko pozicionirani savjetnik, čije se ime ne navodi, mogao bi biti Dean Acheson ili Mike Mansfield. 12. Paterson, "Cuba and the Missile Crisis." 13. Morris Morley, Imperial State and Revolution (Cambridge, 1987.). V. Daniele Ganser, Reckless Gamble (University Press of the South, 2000.) i Stephen Streeter, Managing the Counterrevolution (Ohio, 2000.), str. 216. Više o molbi Kube upućenoj UN-u: Ganser. 14. "A Program of Covert Action against the Castro Regime," 16. ožujka 1960. 15. Britanski brzojav br. 2455, 24. studenoga 1959. V. 3. poglavlje, bilješka 26. 16. Arthur Schlesinger, memorandum predsjedniku, 11. veljače 1961. 17. Thomas Paterson u knjizi, Paterson, ur., Kennedy's Quest. Cjeloviti tekst, Mark White, The Kennedys and Cuba (Ivan Dee, 2001.), str. 37 i dalje. 18. May i Zelikow, The Kennedy Tapes, str. 134; 18. listopada 1962, tijekom interne rasprave o uporabi sile tijekom raketne krize. 19. May i Zelikow, The Kennedy Tapes, str. ix. O zauzimanju pod krinkom oslobađanja v. Louis Perez, The War of 1898 (North Carolina, 1998.). 20. Piero Gleijeses, Conflicting Missions (North Carolina, 2002.), str. 16. Autor navedenih riječi jest Arthur Schlesinger; govori o ciljevima Roberta Kennedyja, u knjizi Schlesinger, Robert Kennedy and His Times (Ballantine, 1978.), str. 477-80. 274
BILJEŠKE
21. Jorge Domínguez, Diplomatic History 24, br. 2 (proljeće 2000.). Gleijeses, Conflicting Missions, str. 402-3. 22. White, The Kennedys and Cuba, str. 71, 95 i dalje, 106, 115 i dalje. 23. Tim Weiner, New York Times, 13. listopada 2002., navodi iz memoranduma iz veljače 1962.; također u izvještaju AP-a, Boston Globe, 30. siječnja 1998. 24. Memorandum za ministra obrane, "Justification for the US Military Intervention in Cuba (TS)," Operacija Northwoods, 13. ožujka 1962. 25. 26. 27. 28.
Paterson u knjizi Kennedy's Quest for Victory. Garthoff, Reflections, str. 16 i dalje. Garthoff, Reflections, str. 78-79, 108-9. Memorandum od 12. studenoga 1962. u tekstu Gleijeses, Conflicting Missions, str. 25. Garthoff, Reflections, str. 91, 98. 29. Domínguez, Diplomatic History. May i Zelikow, The Kennedy Tapes, str. 66. 30. Uvodnik, New York Times, 2. siječnja 1989. 31. Reuters, Boston Globe, 15. listopada 1992. Juan Tamayo, Miami Herald, 16. studenoga 1997; Tamayo, Miami Herald, 28. rujna 1997. Andrew Cawthorne, Boston Globe, 12. ožujka 1999. Ann Louise Bardach i Larry Rohter, New York Times, 12. srpnja i 13. srpnja 1998. Anya Landau i Wayne Smith, International Policy Report (Center for International Policy), studeni 2002. 32. Duncan Campbell, Guardian, 7. travnja 2003. Analiza optužaba i njihove povijesti: v. William Blum, Counterpunch, 1. rujna 2002. 33. Ruth Leacock, Requiem for Revolution (Kent State, 1990.), str. 33. 34. May i Zelikow, The Kennedy Tapes, str. 91. 35. Morris Morley i Chris McGillion, Unfinished Business (Cambridge, 2002.), str. 223. 36. Morley i McGillion, Unfinished Business, str. 153. V. moju knjigu Necessary Illusions, str. 177, 101. Shirley Christian, New York Times, 4. rujna 1992. 37. David Sanger, New York Times, 21. veljače 1997. 38. Gleijeses, Conflicting Missions, str. 26. 39. Paterson, "Cuba and the Missile Crisis." 40. Pismo Robertu Livingstonu, 18. travnja 1802., navod u National Interestu, proljeće 2003. 41. Robert R Kennedy u knjizi Michaela McClintocka, Instruments of Statecraft (Pantheon, 1992.), str. 23. 275
BILJEŠKE
42. Navod u knjizi: Adam Isacson i Joy Olson, Just the Facts (Latin America Working Group and Center for International Policy, 1999.), str. ix. 43. V. moju knjigu Deterring Democracy, 10. poglavlje. 44. Lars Schoultz, Human Rights and United States Policy toward Latin America (Princeton, 1981.), str. 7. 45. Više u mojoj knjizi Year 501, 7. poglavlje. 46. Thomas Skidmore, The Politics of Military Rule in Brazil, 1964-85 (Oxford, 1988.). V. i moju knjigu Year 501, 7. poglavlje. 47. "Indonesian-American Relations," 1965. SNIE, 1. rujna 1965. U knjizi Marka Curtisa: Web of Deceit (Vintage, 2003), str. 399 i dalje. 48. Gleijeses, Conflicting Missions, str. 332, 346. 49. Victoria Brittain, Race and Class, April-June 2003. 50. Gleijeses, Conflicting Missions, str. 359. 51. David Gonzalez, New York Times, 14. listopada 2002. Barry Gewen, New York Times Book Review, 15. rujna 2002. 52. Alexander George, ur., Western State Terrorism (Routledge, 1991.). V. i Chomsky i Herman, The Political Economy of Human Rights, (South End, 1979.), I. svezak, 3. poglavlje, 1. dio, te Edward Herman, The Real Terror Network (South End, 1982.). 53. Jean Bethke Elshtain, Just War against Terror (Basic Books, 2003.), str. 18, njezin kurziv. Osvrt na te operacije, koji se dijelom temelji na bilješkama koje nam je dao šef dopisništva Newsweeka u Saigonu Kevin Buckley, u knjizi: Chomsky i Herman, Political Economy of Human Rights, I. svezak, str. 313 i dalje, te Manufacturing Consent, str. 196 i dalje. Isti materijal djelomično se pojavljuje i u knjizi Christophera Hitchensa, The Trial of Henry Kissinger (Verso, 2001.), str. 30 i dalje. 54. Izjave pred kongresnim odborima, 1986., 1983. V. i eseje autora Jacka Spencea i Eldona Kenworthyja u knjizi urednika Thomasa Walkera, Reagan Versus the Sandinistas (Westview, 1987.). 55. Primjedbe sa sastanka u Bijeloj kući udruge Pristaše američke pomoći demokratskome otporu u Nikaragvi, 3. ožujka 1986. Walter Robinson, Boston Globe, 22. ožujka 1986. 56. Kenworthy u knjizi: Walker, ur., Reagan Versus the Sandinistas, v. i moje knjige Culture of Terrorism, str. 219 i dalje, Necessary Illusions, str. 71 i dalje, te Deterring Democracy, str. 259, u vezi s različitim fazama nastavka te korisne farse. V. i New York Times, 2. svibnja 1985., te moju knjigu Turning the Tide (South End, 1986.), str. 144. Više o Libiji u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New (South End, 2002., 276
BILJEŠKE
dopuna izdanja iz 1985.), str. 72, Reaganovo obraćanje Američkoj odvjetničkoj udruzi, srpanj 1985. 57. George Shultz, Department of State, Current Policy, br. 820. Libija: više u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New, 3. poglavlje. 58. Thomas Walker, Nicaragua (Westview, 2003). Thomas Carothers u knjizi urednika Abrahama Lowenthala, Exporting Democracy (John Hopkins, 1991.), njegov kurziv. V. i njegovu knjigu In the Name of Democracy (California, 1991.). 59. Više o Svjetskoj banci, IADB-u, i drugim izvorima, u mojoj knjizi Deterring Democracy, 10. poglavlje. Više o djelovanju na zdravlje, v. Nicaraguan Society of Doctors and International Physicians for the Prevention of Nuclear War (IPPNW), The War in Nicaragua (MEDIPAZ, Managua and Cambridge, 2003). 60. V. Paul Reichler, Harvard International Law Journal 42, br. 1. (2001.). 61. Military and Paramilitary Activities in and against Nicaragua, Međunarodni sud pravde, 27. lipnja 1986. Vijeće sigurnosti S/18221, 11. srpnja 1986. 62. Ovi i mnogi drugi primjeri iz medija: Herman i Chomsky, Manufacturing Consent, str. 240 i dalje, i u mojoj knjizi Necessary Illusions, str. 33 i dalje, te Year 501, str. 251 i dalje. 63. Charles Radin, Boston Globe, 17. studenoga 2000. 64. Antropolog Ira Lowenthal, njegov kurziv. U knjizi Paula Farmera, AIDS and Accusation (California, 1992.). 65. V. Paul Farmer, The Uses of Haiti, 2. izdanje (Common Courage, 2003.). 66. Max Mintz, Seeds of Empire (New York University, 1999.), str. 75-76, 180 i dalje. 67. General John Galvin, zapovjednik američkog Južnog zapovjedništva (SOUTHCOM), prilikom objašnjavanja strategije Kongresu; v. Fred Kaplan, Boston Globe, 20. svibnja 1987. 68. 69. 70. 71.
Michael Kinsley, Wall Street Journal, 26. ožujka 1987. Envío (Managva, Nikaragva), ožujak 2003., rujan 2001. Envío, listopad 2001. O izborima 1984. v. Walker, Nicaragua, str. 156 i dalje. O izvještajima cijelog niza stručnih promatrača, na koje se, u pravilu, nije obazirao nitko, te priklanjanju medija i komentatora Reaganovim opravdanjima i ciljevima u vezi s izborima u neprijateljskoj Nikaragvi i ostalim terorističkim zemljama-štićenicama: Herman i Chomsky, Manufacturing Consent, 3. poglavlje. 277
BILJEŠKE
72. 73. 74. 75. 76. 77. 78.
79.
Envío, listopad 2001. Kenneth Pollack, New York Times Book Review, 6. travnja 2003. Agencijski izvještaji, Washington Post, 3. prosinca 2002. Više o Abramsu, Steven Weisman, New York Times, 7. prosinca 2002. O Reichu i Noriegi v. James Dao, New York Times, 10. siječnja 2003. Priopćenje za javnost ACLU-a, 14. studenoga 2002. Envío, listopad 2001. Ricardo Stevens, 19. listopada 2001.; navod u tekstu, North American Congress on Latin America (NACLA), Report on the Americas, studeni-prosinac 2001. Intervju, Institute for Public Accuracy, 22. ožujka 2002. Više o ispitivanjima javnog mnijenja, v. str. 199 i dalje.
5. POGLAVLJE: Iračka veza 1. Reagan u New York Timesu, 18. listopada 1985. George Shultz, State Department, Current Policy, br. 589 (24. lipnja 1984.) i br. 629 (25. listopada 1984.). 2. Više o nekima od tih pitanja u: Chomsky i Herman, Political Economy of Human Rights; Herman, Real Terror Network; u mojoj knjizi Pirates and Emperors; te George, ur., Western State Terrorism, 3. UN-ova interagencijska radna skupina, navod u: Merle Bowen, Fletcher Forum, zima 1991. Dereje Asrat i dr.: Children on the Front Line, 3. izdanje (UNICEF, 1989.). O ANC-u, v. Joseba Zulaika i William Douglass, Terror and Taboo (Routledge, 1996.), str. 12. 4. Raymond Garthoff, A Journey through the Cold War (Brookings Institution, 2001.), str. 338,387. John Cooley, Unholy Wars (Pluto, 1999.), str. 11, 54. 5. Cooley, Unholy Wars, str. 230 i dalje. 6. Miron Rezun, Saddam Hussein's Gulf Wars (Praeger, 1992.), str. 58 i dalje. 7. V. moju knjigu Deterring Democracy, str. 50-51, 236 i dalje, te 278 i dalje. O Duvalieru v. moju knjigu Year 501, 8. poglavlje. 8. Hannah Pakula, Washington Post, 27. prosinca 1989. Howard LaFranchi, Christian Science Monitor, 25. studenoga 2002. 9. AP, 22. prosinca 1989. State Department senatoru Danielu Inouyeu, 26. veljače 1990. Više pojedinosti u mojoj knjizi Deterring Democracy, str. 152. 278
BILJEŠKE
10. Peter Spiegel i Richard McGregor, Financial Times, 10. travnja 2003. Spiegel, Financial Times, 10. travnja 2003. O Marcosu, koji je bio osobit miljenik predsjednika Reagana i potpredsjednika Busha, više u mojoj knjizi Deterring Democracy, 7. i 8. poglavlje. 11. Opširna dokumentacija u Bedjauoi i dr., ur., An Inquiry into the Algerian Massacres. William Burns u članku Stevena Weismana, New York Times, 10. prosinca 2002. Robert Fisk, Independent, 4. siječnja 2003. Lisa Marlowe, Irish Times, 31. prosinca 2002. 12. V. Thomas Ferguson i Joel Rogers, Right Turn (Hill & Wang, 1986.), Michael Meeropol, Surrender (Michigan, 2003). V. i moju knjigu Turning the Tide, 5. poglavlje, i moju knjigu Year 501, 11. poglavlje. O ekonomskim posljedicama, v. studije pod naslovom State of Working America Economic Policy Institutea, te Edward Wolff, Top Heavy (New Press, 1996.). 13. Više o ulozi Libije u reaganovskoj demonologiji u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New, 3. poglavlje; Stephen Shalom, Imperial Alibis (South End, 1992.), 7. poglavlje. 14. Više u mojoj knjizi Necessary Illusions, str. 176-80. 15. V. str. 96-97. 16. Anthony Lewis, New York Times, 17. travnja 1986. 17. Hodding Carter, Wall Street Journal, 14. rujna 1989.; Thomas Pickering u izvještaju agencije AP, 20. prosinca 1989. Detaljan osvrt u mojoj knjizi Deterring Democracy, 5. i 6. poglavlje, te Shalom: Imperial Alibis, 8. poglavlje. 18. Navod u knjizi Irene Gendzier, Notes from the Minefield (Columbia, 1977.), str. 256. 19. Ferguson i Rogers, Right Turn, str. 122. Jackie Calmes i John 1). McKinnon, Wall Street Journal, 11. studenoga 2002. 20. Peronet Despeignes, Financial Times, 29. svibnja 2003. Kotlikoff i Sachs, Boston Globe, 19. svibnja 2003. Fleischer, Financial Times, 30. svibnja 2003. 21. Krugman, New York Times, 27. svibnja 2003. 22. Anatol Lieven, London Review of Books, 3. listopada 2002. 23. Martin Sieff, American Conservative, 4. studenoga 2002. 24. Donald Green i Eric Schickler, New York Times, 12. studenoga 2002. 25. Peter Slevin, Washington Post, 19. rujna 2002. 26. Greg Gordon, Minneapolis Star-Tribune, 18. listopada 2002.; Jane's Terrorism and Security Monitor, 12. studenoga 2002.; Sebastian 279
BILJEŠKE
Rotella, Los Angeles Times, 4. studenoga 2002.; Jimmy Burns i Mark Huband, Financial Times, 24. siječnja 2003.; Eric Lichtblau, New York Times, 25. siječnja 2003.; Marlise Simons, New York Times, 29. siječnja 2003.; i Philip Shenon, New York Times, 4. ožujka 2003. 27. Richard Betts, Foreign Affairs, siječanj-veljača 2003. 28. Kenneth Waltz u knjizi urednika Bootha i Dunnea: Worlds in Collision. US intelligence, v. i bilješku br. 10 u 7. poglavlju. 29. Citat iz studije u tekstu Charlesa Glasera i Stevea Fettera, International Security 26, br. 1 (ljeto 2001.). Richard Falkenrath, Robert Newman i Bradley Thayer: America's Achilles' Heel (MIT, 1998.). Barton Gellman, Washington Post, 20. prosinca 2001. Hart i Rudman, America—Still Unprepared, Still in Danger. 30. Kaysen i dr., War with Iraq, riječi Daniela Benjamina, Washington Post, 31. listopada 2002. Barton Gellman, Washington Post, 10. svibnja 2003. 31. Youssef Ibrahim, International Herald Tribune, 1. studenoga 2002. 32. Više o tome, na primjer: International Physicians for the Prevention of Nuclear War and Medact: Collateral Damage: The Health and Environmental Costs of War on Iraq, 12. studenoga 2002; Physicians for Human Rights, Health and Human Rights Consequences of War in Iraq, izvještaj, 14. veljače 2003; Nicholas Pelham, Financial Times, 28. veljače 2003.; Kenneth Bacon, Bulletin of the Atomic Scientists, siječanj-veljača 2003.; James Politi, Guy Dinmore i Mark Turner, Financial Times, 27. veljače 2003.; te Ed Vulliamy, Burhan Wazir i Gaby Hinsliff, Sunday Observer, 22. prosinca 2002. 33. Turi Munthe u knjizi urednika Munthea, The Saddam Hussein Reader (Thunder's Mouth, 2002.), str. xxvii. 34. Sankcije je službeno uveo UN, no od samog je početka bilo jasno da ih provode SAD i V. Britanija, pod pokroviteljstvom UN-a, i uz vrlo malo potpore, osobito onom okrutnom obliku koji najviše pogađa civile. 35. Frances Williams, Financial Times, 12. prosinca 2002. John Mueller i Karl Mueller, Foreign Affairs, svibanj-lipanj 1999. 36. Rajiv Chadrasekaran, Washington Post Weekly, 10. veljače 2003., kao bitna iznimka usred općeg izostanka izvještavanja o toj temi. 37. Denis Halliday i Hans von Sponeck, Al-Ahram Weekly, 26. prosinca 2002. 38. Joy Gordon, Harper's, studeni 2002. Više pojedinosti i opovrgavanja službenih opravdanja u: Eric Herring, Review of International Studies 28 (2002.), str. 39-56. 280
BILJEŠKE
39. ICRC, Iraq 1989-1999: A Decade of Sanctions, 14. prosinca 1999. 40. Ostali navedeni argumenti bili su odviše bizarni da bismo ih spominjali: npr. da bismo Irak trebali bombardirati i zauzeti jer bismo tako stanovništvo mogli prestati mučiti sankcijama. 41. John Burns, New York Times, 16. rujna 2001.; Samina Ahmed, International Security 26, br. 3 (zima 2001-02.). 42. Thomas Friedman u prikazu razmišljanja u vladi Busha I. nakon što je Saddamu praktički dala zeleno svjetlo da uguši ustanke koji su mogli dovesti do njegova svrgavanja. New York Times, 7. lipnja 1991. 43. Mark Thomas, New Statesman, 9. prosinca 2002. V. 3. poglavlje, bilješka br. 5. 44. Gallup Poll International, prosinac 2002.; Marc Champion, Wall Street Journal, 30. siječnja 2003.; Steven Weisman, New York Times, 10. veljače 2003. 45. Powell u Weismanovu tekstu, New York Times, 10. veljače 2003. Misli se na izvorni osmerac i nekadašnje ruske satelite. 46. Andrew Higgins, Wall Street Journal, 18. ožujka 2003. 47. Holbrooke u tekstu Leeja Michaela Katza, National Journal, 8. veljače 2003. 48. Uvodnik, Wall Street Journal, 3. veljače 2003. 49. Thomas Friedman, New York Times, 9. veljače 2003. 50. Todd Purdum, New York Times, 30. siječnja 2003. Max Boot, New York Times, 13. veljače 2003. Robert Kagan, Washington Post Weekly, 10. veljače 2003. V. str. 44. 51. Mark Landler, New York Times, 20. siječnja 2003., navod riječi glasnogovornika desničarske Christian Social Union Party. 52. Ankete iz Economista, 16. siječnja 2003. Morton Abramowitz, Wall Street Journal, 16. siječnja 2003. 53. Recep Tayyip Erdogan u članku Briana Grooma, Financial Times, 25. siječnja 2003. 54. Dexter Filkins, New York Times, 6. i 26. veljače 2003. Amberin Zaman, Los Angeles Times, 8. veljače 2003. 55. Steven Weisman, New York Times, 30. ožujka 2003. 56. Paul Wolfowitz u članku Marca Laceyja, New York Times, 8. svibnja 2003. 57. Thomas Carothers, Foreign Affairs, siječanj-veljača 2003. 58. Carothers u Exporting Democracy i Carothers: In the Name of Democracy. O "žudnji za demokracijom" u Reaganovu razdoblju, v. Neil Lewis, New York Times, 6. prosinca 1987. Više pojedinosti u mojoj knjizi Necessary Illusions, str. 49. 281
BILJEŠKE
59. Atilio Borón, State, Capitalism and Democracy in Latin America (Lynne Rienner, 1995.), 7. poglavlje. 60. James Mahon, Mobile Capital and Latin American Development (Penn State, 1996.). 61. Timothy Canova, American University International Law Review 14, br. 6 (1999.), i Brooklyn Law Review 60, br. 4 (1995.). César Gaviria, glavni tajnik OAD-a, u članku Guya Dinmorea, Financial Times, 11. lipnja 2003. 62. Ha-Joon Chang i Ajit Singh, UNCTAD Review 4 (1993.), str. 45-81. 63. Thomas Patterson, Boston Globe, 15. prosinca 2000. i New York Times, 8. studenoga 2000. V. i njegovu knjigu The Vanishing Voter (Knopf, 2002.). Gary Jacobson, Political Science Quarterly 116, br. 1 (proljeće 2001.). V. i moje članke u izdanjima Z Magazinea od siječnja i veljače 2001. 64. Stuart Ewen, Captains of Consciousness (McGraw-Hill, 1976.), str. 85. V. i Michael Dawson, The Conswner Trap (Illinois, 2003.), gdje se nalazi opširan osvrt na tehniku nadzora "off-job", koja se od dvadesetih godina 20. stoljeća razvija kao pandan tehnici nadzora "on-job" karakterističnoj za taylorizam; cilj je bio ljude pretvoriti u nadzirane robote, kako u životu, tako i na poslu. 65. Von Sponeck, Toronto Globe and Mail, 2. srpnja 2002. Halliday, AlAhram Weekly, 26. prosinca 2002. 66. Thomas Friedman, New York Times, 7. lipnja 1991. Alan Cowell, New York Times, 11. travnja 1991. Friedman, New York Times, 4. lipnja 2003. 67. Brent Scowcroft u članku Boba Herberta, New York Times, 10. travnja 2003. 68. Prikaz u New York Timesu, 7. svibnja 2003.; izvor: Ministarstvo obrane, Ured za obnovu i humanitarnu pomoć. 69. David Sanger i John Tagliabue, New York Times, 5. travnja 2003. 70. Arthur Schlesinger, v. str. 12.
6. POGLAVLJE: Dvojbe oko dominacije 1. David Ignatius, International Herald Tribune, 14-15. prosinca 2002, iz Washington Posta. 2. Financial Times, Business Week, Wall Street Journal i ostali izvori: v. moju knjigu World Orders Old and New, 2. poglavlje. 3. Arie Farnam, Christian Science Monitor, 10. lipnja 2003. 4. UN-ov Razvojni program u tekstu Duncana Greena i Matthewa Griffitha, International Affairs 78, br. 1 (2002.). David Powell, Current 282
BILJEŠKE
History, listopad 2002. Više o ispitivanjima: Michael Wines, New York Times, 5. ožujka 2003. 5. Bruce u tekstu: Costigliola, Political Science Quarterly, proljeće 1995. 6. Henry Kissinger, American Foreign Policy (prošireno izdanje, Norton, 1974.). 7. V. str. 15. 8. Christopher Thorne, The Issue of War (Oxford, 1985.), str. 225, 21 I. Izvori i opći kontekst: više u mojoj knjizi Deterring Democracy. 9. Howard Wachtel, The Money Mandarins (M. E. Sharpe, 1990.), str. 44 i dalje. Business Week, 7. travnja 1975. 10. Melvyn Leffler, Preponderance of Power, str. 339. 11. V. Britanija, v. Mark Curtis, Web of Deceit, str. 15-16. Ostalo, v. Aaron David Miller, Search for Security (North Carolina, 1980.); Irvine Anderson, Aramco, the United States and Saudi Arabia (Princeton, 1981.); i Michael Stoff, Oil, War and American Security (Yale, 1980.). Eisenhower u knjizi Stevena Spiegela, The Other Arab-Israeli Conflict (Chicago, 1985.), str. 51. 12. Radna skupina za američko-korejske odnose (Center for International Policy, Washington, and Center for East Asian Studies, Chicago), "The Nuclear Crisis on the Korean Peninsula: Avoiding the Road to Perdition"; skraćena verzija, Current History, travanj 2003. 13. U tekstu Seliga Harrisona, World Policy Journal, zima 2002-03. 14. Zaključci u vezi s Mirovnim sporazumom u San Franciscu izvedeni su na temelju Radnog dokumenta br 78. Johna Pricea, Japan Policy Research Institute, lipanj 2001. 15. Priopćenje za javnost Human Rights Watcha, 15. svibnja 2003.
7. POGLAVLJE: Veliki kotao animoziteta 1. Bowers i LaFranchi, Christian Science Monitor, 31. prosinca 2002, navedene riječi Michaela Krepona. 2. Butler u tekstu Hansa Kristensena, BASIC Research Report (British-American Security Information Council) 98, br. 2 (ožujak 1998.), I. dodatak. Aluf Benn, Ha'aretz, 2. lipnja 2003, u izvještaju o ruskome zahtjevu da se izraelski nuklearni program "uvrsti na dnevni red međunarodnih organizacija koje se bave sprečavanjem proliferacije nuklearnog naoružanja". 283
BILJEŠKE
3. Knut Royce, Newsday, 29. kolovoza 1990; 3. siječnja 1991. V. 2. poglavlje, bilješka br. 14. 4. Ruth Sinai, Ha'aretz, 3. prosinca 2002. 5. Yitzhak ben-Yisrael, Ha'aretz, 16. travnja 2002. 6. Galal Nassar, Al-Abram Weekly, 7. ožujka 2002. 7. Robert Olson, Middle East Policy 9, br. 2 (lipanj 2002.). 8. Praful Bidwai, News International, 22 . svibnja 2003., navodi riječi Brajesha Mishre. 9. Lloyd George u knjizi V. G. Kiernana, European Empires from Conquest to Collapse (Fontana, 1982.). 10. National Intelligence Council (NIC), Global Trends 2015. (prosinac 2000.). 11. NIC, Global Trends 2015. 12. Mark Curtis, Web of Deceit, 22. poglavlje. 13. Thorn Shanker i Eric Schmitt, New York Times, 20. travnja 2003. 14. Herbert, New York Times, 21. travnja 2003. 15. Više o kontekstu planiranja: v. 6. poglavlje. Konkretnim temama o kojima je ovdje riječ podrobnije se bavim u knjigama World Orders Old and New, u osuvremenjenom izdanju knjige Fateful Triangle (South End, 1983.; novo izdanje iz 1999.), Pirates and Emperors, Old and New, i Middle East Illusions (Rowman & Littlefield, 2003.). U njima potražite i dodatne izvore i potpunije navode. O širim pitanjima dostupna je mnogobrojna literatura. Pritom je osobito važna knjiga Normana Finkelsteina, Image and Reality of the Israel-Palestine Conflict (Verso, 2003, osuvremenjeno izdanje iz 1995.). 16. Abraham Ben-Zvi, Decade of Transition (Columbia, 1998.), str. 76. V. i Irene Gendzier, Notes from the Minefield, tc William Roger Louis i Roger Owen, ur., A Revolutionary Year, The Middle East in 1958 (I.B. Tauris, 2002.). Više u vezi s Indonezijom: Audrey Kahin i George Kahin, Subversion as Foreign Policy (New Press, 1995.). 17. Ben-Zvi, Decade of Transition, str. 80 i dalje. Na drugome mjestu izjavu pripisuje Eisenhoweru. V. i Gendzier, Notes from the Minefield, te Ilan Pappé, u Lewis i Owen, ur., A Revolutionary Year. 18. Efraim Inbar, The Israeli-Turkish Entente (King's College London Mediterranean Studies, br. 75, jesen 2002.), str. 25, iz perspektive bliske službenim izraelskim stavovima. 19. O tim temama više u, Finkelstein: Image and Reality. Također u mojoj knjizi Middle East Illusions, 5. poglavlje. 284
BILJEŠKE
20. Više o tome, v. Irwin Wall, France, the United States and the Algerian War (California, 2001.). 21. Više u mojoj knjizi Fateful Triangle. 22. O izraelskome djelovanju u Libanonu tijekom osamdesetih i devedesetih godina više u mojim knjigama Pirates and Emperors, Old and New i Fateful Triangle (izdanje iz 1999.). 23. Michael Walzer, New Republic, 6. rujna 1982. (njegovi navodnici). 24. James Bennet, New York Times, 24. siječnja 2002. 25. Mark Sappenfield, Christian Science Monitor, 15. travnja 2002. Program on International Policy Attitudes (PIPA), Americans on the Israel-Palestinian Conflict, University of Maryland, 8. svibnja 2002. 26. V. intervju 'Abd al-Shafija s Rashidom Khalidijem, Journal of Palestine Studies 32, br. 1 (jesen 2002.). 27. Shlomo Ben-Ami, A Place for All (Hakibbutz Hameuchad, 1998.). V. i moj uvod u knjizi Roane Carey, ur., The New Intifada (Verso, 2001), prenijet i u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New. 28. Avi Primor, Ha'aretz, 19. rujna 2002. Više o trenutačnoj izraelskoj strategiji osobito u knjizi Tanye Reinhart, Israel/Palestine: How to End the War of 1948 (Seven Stories, 2002.); te Baruch Kimmerling, Politicide (Verso, 2003.). 29. Akiva Eldar, Ha'aretz, 14. veljače 2002. 30. Hussein Agha i Robert Malley, Foreign Affairs, svibanj-lipanj 2002. 31. B'Tselem, Land Grab: Israel's Settlement Policy in the West Bank, svibanj 2002. 32. Geoffrey Aronson, Report on Israeli Settlement in the Occupied Territories, ožujak-travanj 2003. 33. U članku Harveyja Morrisa, Guya Dinmorea, Christophera Adamsa, Financial Times, 1. svibnja 2003. 34. "Proposal for 'Final and Comprehensive Settlement' to Middle East Conflict," New York Times, 1. svibnja 2003. 35. Sharmila Devi, Financial Times, 1. svibnja 2003, navod iz Ha'aretza. 36. Harvey Morris, Financial Times, 5. svibnja 2002. Eva Baslev i Katrin Sommer, News from Within (Jerusalem), listopad 2002. 37. Sara Roy, Daily Star (Beirut), 2. lipnja 2003. O Sharonovu planu iz 1992. i ostalima širom spektra u to vrijeme: analiza Peace Now, osvrt u: World Orders, Old and New, str. 224. 38. Amira Hass, Ha'aretz, 28. svibnja 2003. 39. Greg Myre, New York Times, 27. svibnja 2003. 285
BILJEŠKE
40. "Conference of High Contracting Parties", Report on Israeli Settlement in the Occupied Territories, siječanj-veljača 2002. 41. U članku Johna Donnellyja i Charlesa Radina, Boston Globe, 9. travnja 2002. 42. Ha'aretz i Jerusalem Post, 4. prosinca 2003. Izvještaje o glasanju prenijeli su AP i AFP 3. prosinca 2003. 43. James Bennet, New York Times, 17. ožujka 2003. 44. Elisabeth Bumiller, New York Times, 27. veljače 2003. 45. John Donnelly, Boston Globe, 11. rujna 2002. 46. Douglas Hurd, Financial Times, 3. prosinca 2002. 47. Ben Kaspit, "Two Years of the Intifada" (na hebrejskome), I. dio, Ma'ariv, 6. rujna 2002. 48. Reuven Pedatzur, Ha'aretz, 12. svibnja 2003., u osvrtu na: Motti Golani: Wars Don't Just Happen (hebrejski, Modan, 2003.). 49. Kaspit, Ma'ariv, 6. rujna 2002. Doron Rosenblum, Ha'aretz, 26. rujna 2002. 50. Patrick Sloyan, Newsday, 12. rujna 1991. 51. Air Universities Quarterly Review 6, br. 4 (zima 1953-54.). Više navoda i opširnija rasprava u mojoj knjizi Towards a New Cold War (Pantheon, 1982.; New Press, 2003.), str. 112-13. 52. Jawaharlal Nehru, The Discovery of India (Asia Publishing House, 1961.). Stanley Wolpert, A New History of India (Oxford, 1993.). C. A. Bayly, The New Cambridge History of India (Cambridge, 1988.). Jack Beeching, The Chinese Opium Wars (Harcourt Brace Jovanovich, 1975.). Bila je to neposredna pozadina Millova klasičnog eseja o humanitarnim intervencijama. V. 2. poglavlje, bilješka br. 73. 53. Mark Curtis: Web of Deceit, 15. poglavlje. 54. Kaspit, Ma'ariv, 6. rujna 2002. 55. Više o metodama prve intifade u knjizi Normana Finkelsteina, The Rise and Fall of Palestine (Minnesota, 1996.). V. i moju knjigu Fateful Triangle (8. poglavlje), osobno iskustvo i izraelski izvori. Potonje znatno prošireno u: Necessary Illusions, dodatak 4.2. Općenitije v. Zachary Lockman i Joel Beinin, ur., Intifada (South End, 1989.). 56. Yoram Peri, Davar, 10. prosinca 1982. Araboushim u izraelskome slengu približno odgovara izrazima crnčuge ili kmice. Moshe Dayan, interna rasprava u vladi, navod u knjizi Yossija Beilina, Mehiro shel Ihud (hebrejski, Revivim, 1985.). 286
BILJEŠKE
57. Uvodnik, Ha'aretz, 16. ožujka 2003. Zaključak neće ni najmanje iznenaditi one koji su čitali redovite izvještaje stalnih dopisnika tog lista, osobito Gideona Levyja i Amire Hass.
8. POGLAVLJE: Terorizam i pravda: Nekoliko korisnih očitih istina 1. Strobe Talbott i Nayan Chanda, ur., The Age of Terror (Basic Books, 2001.). 2. Američke definicije u mojem tekstu "International Terrorism: Image and Reality" u knjizi urednika Alexandera Georgea, Western State Terrorism. Britansku definiciju navodi Curtis: Web of Deceit, str. 93. 3. O preformuliranju službenih definicija: Scott Atran, Science 299 (7. ožujka 2003.). On primjećuje kako i revidirane definicije i dalje "načelno ne razlikuju 'terorističko djelovanje' u okvirima koje je odredio američki Kongres te 'protuustaničku djelatnost' koja se dopušta u priručnicima američkih oružanih snaga", a riječ je o jednom od vječitih problema pri definiranju terorizma na način koji bi u smislu doktrine bio prikladan.
4. McClintock, Instruments of Statecraft, 3. poglavlje. 5. Rezolucija UN-a 42/159, 7. prosinca 1987. State Department odredio je 1987. kao godinu kada je terorizam dosegnuo najvišu točku. 6. Izniman primjer u vezi s Vijetnamom: v. str. 193. O Iraku: v. Charles Glass, dopisnik ABC-ja s Bliskog istoka, London Review of Books, 17. travnja 2003. 7. Charles Maechling, Los Angeles Times, 18. ožujka 1982. 8. Colombia Update 1, br.. 4 (prosinac 1989.). V. moju knjigu Deterring Democracy, 130 i dalje. V. str. 92-93, gore. 9. McClintock, Instruments of Statecraft, str. 222. 10. Raymond Bonner, New York Times, 28. listopada 2002. 11. Talbott i Chanda, Age of Terror. 12. Martha Crenshaw, Ivo Daalder i James Lindsay, odnosno David Rapoport, Current History, prosinac 2001. 13. Više pojedinosti u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New. O izraelskim osvajanjima u Libanonu, uz Clintonovu potporu, tijekom devedesetih godina, izvan granica protuzakonito zauzetog južnog područja, u mojoj knjizi Fateful Triangle (izdanje iz 1999.). 287
BILJEŠKE
14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22.
23. 24.
25. 26. 27.
28. 29. 30. 31.
Crenshaw, Current History, prosinac 2001. John Burns, New York Times, 8. studenoga 2002. Justin Huggler i Phil Reeves, Independent, 25. travnja 2002. V. moju knjigu Fateful Triangle, str. 136. "Laurels," Columbia Journalism Review, srpanj 2002. V. str. 52. Judith Miller, New York Times, 30. travnja 2000. Robert Pearson, Fletcher Forum 26, br. 1 (zima-proljeće 2002.). V. str. 61-62. Jean Bethke Elshtain, Boston Globe, 6. listopada 2002. također i njezin esej u knjizi: Booth i Dunne, ur.: Worlds in Collision. Velik dio svijeta sa zanimanjem će pročitati da SAD nikada nije "korisi to teroriste" ili na neki drugi način prijetio ili ugrožavao civile. Bill Keller, New York Times, 24. kolovoza 2002. Jeff Nygaard pronašao je u osvrtu na medije jedno spominjanje tog Gallupovog istraživanja, crticu u Omaha World-Heraldu koja je "posve pogrešno predstavila rezultate." Nygaard Notes, 16. studenoga 2001, prenijeto u Counterpoise 5, br. 3/4 (2002.). Envio (Managva, Nikaragva), listopad 2001. Walter Pincus, Washington Post, 6. lipnja 2002. Moj kurziv. Abdullah Ahmed An-Na'im u knjizi: Booth i Dunne, ur.: Worlds in Collision. Abdul Haq, razgovor s Anatolom Lievenom, Guardian, 2. studenoga 2001. skup u Peshawaru, Barry Bearak, New York Times, 25. listopada 2001.; John Thornhill i Farhan Bokhari, Financial Times, 25. i 26. listopada 2001.; John Burns, New York Times, 26. listopada 2001.; Indira Lakshmanan, Boston Globe, 25. i 26. listopada 2001. RAWA, stranice na Internetu. Relevantne informacije cijelo su vrijeme bile dostupne zahvaljujući neovisnim ("alternativnim") publikacijama, i tiskanim i elektronskim, pa tako i na ZNet-u (www.zmag.org). Više navoda u mojem tekstu "The World After September 11", prenijetom u mojoj knjizi Pirates and Emperors, Old and New, 6. poglavlje. V. str. 128-29. Larry Rohter, New York Times, 18. svibnja 2003. Daniel Grann, Atlantic Monthly, lipanj 2001. Talbott i Chanda, ur., Age of Terror, str. xv i dalje. Njihov kurziv. Još dodaju da su problem i rješenje "složeniji", ali, kako se čini, prihvaćaju zaključak i američko-britansko bombardiranje smatraju umjesnim i ispravno "prilagođenim". 288
BILJEŠKE
32. Christopher Greenwood, International Affairs 78, br. 2 (travanj 2002.). Thomas Franck, American Journal of International Law 95, br. 4 (listopad 2001.). 33. Michael Howard, Foreign Affairs, siječanj-veljača 2002. 34. Frank Schuller i Thomas Grant, Current History, travanj 2002. 35. Werner Daum, njemački veleposlanik u Sudanu, Harvard International Review, ljeto 2001. Istu procjenu iznosi i Jonathan Belke, regionalni direktor Near East Foundationa, koji ima i osobna iskustva iz Sudana, Boston Globe, 22. kolovoza 1999. Kenneth Roth, izvršni direktor HRW-a, odmah je upozorio da je bombardiranje poremetilo dostavu pomoći 2,4 milijuna ljudi u opasnosti od umiranja od gladi i dovelo do prisilnog odgađanja na neodređeni rok "presudnih" oblika pružanja pomoći na lokacijama na kojima su ljudi svakodnevno umirali; pismo predsjedniku Clintonu, 15. rujna 1998., objavljeno na stranicama HRW-a na Internetu. Više o tim i ostalim procjenama, kao i srodnome materijalu u mojoj knjizi 9-11 (Seven Stories, 2001.), str. 45 i dalje. 36. Christopher Hitchens, Nation, 10. lipnja 2002. 37. George W. Bush u tekstu Anthonyja Shadida, Boston Globe, 6. kolovoza 2002. 38. Richard Aldrich, Guardian, 22. travnja, 2002. 39. National Intelligence Council, Global Trends 2015. 40. Kenneth Waltz u knjizi urednika Bootha i Dunnea, Worlds in Collision. V. gore, str. 123. 41. Riječi odvjetnika specijaliziranog za multinacionalne tvrtke u članku Neila MacFarquhara, New York Times, 5. listopada 2001. 42. Sumit Ganguly, Current History, prosinac 2001. Philip Wilcox, američki veleposlanik zadužen za protuterorističko djelovanje, 1994-97., New York Review of Books, 18. listopada 2001. Rohan Gunaratna, u tekstu Thomasa Powersa, New York Review of Books, 10. listopada 2001. Wolfowitz u tekstu u Vanity Fairu, svibanj 2003.; konkretno misli na američku nazočnost u Saudijskoj Arabiji. 43. Uvodnik, Financial Times, 14. svibnja 2003. P. W. Singer, Current History, studeni 2002.; Daniel Byrnan, Financial Times, 27. svibnja 2003. 44. Anthony Shadid, Washington Post, 26. veljače 2003. 45. James Bill i Rebecca Bill Chavez, Middle East Journal, jesen 2002. 46. David Johnston i Don Van Natta, New York Times, 17. svibnja 2003. Byrnan, Financial Times, 26. svibnja 2003. Don Van Natta i Desmond Butler, New York Times, 16. ožujka 2003. Scott Atran, New York Times, 5. svibnja 2003. 289
BILJEŠKE
47. Faye Bowers, Christian Science Monitor, 5. svibnja 2003. 48. Jason Burke, Sunday Observer, 18. svibnja 2003. Jessica Stern, New York Times, 20. kolovoza 2003. 49. Više u knjizi: Gilbert Achcar, The Clash of Barbarisms (Monthly Review, 2002.), str. 58 i dalje. Da su to njihovi ciljevi drže i washingtonski planeri; v. bilješku br. 42. 50. Michael Kranish, Boston Globe, 15. svibnja 2003. Joseph Treaster, New York Times, 14. svibnja 2003. 51. Michael Ignatieff, New York Times Magazine, 5. siječnja 2003. 52. Ami Ayalon, intervju u Le Mondeu, 22. prosinca 2001., prenijet u knjizi: Roane Carey i Jonathan Shanin, The Other Israel (New Press, 2002.). Uri Sagie, Lights within the Fog (na hebrejskome, Yedioth Ahronoth-Chemed, 1998.), str. 300 i dalje. 53. Yehoshaphat Diplomatique, 54. Više u mojoj Sada i: Salim
Harkabi u tekstu: Amnon Kapeliouk, Le Monde veljača 1986. knjizi World Orders, Old and New, str. 79, 201 i dalje. Yaqub, Diplomatic History 16, br. 4 (jesen 2002.).
55. Peter Waildman i dr., Wall Street Journal, 14. rujna 2001; vidi i: Waildman i Hugh Pope, Wall Street Journal, 21. rujna 2001. V. i moju knjigu 9-11 te, uz još više pojedinosti, Middle East Illusions, 10. poglavlje. 56. Ahmed Rashid, Far Eastern Economic Review, 1. kolovoza 2002. Profesor El-Lozy, publicist Azizuddin EI-Kaissouni i Warren Bass iz CFR-a u tekstu Joyce Koh, Straits Times (Singapore), 14. kolovoza 2002. 57. Youssef Ibrahim, Washington Post Weekly, 31. ožujka 2003. 58. Jonathan Steele, Guardian, 9. travnja 2003. 59. Susan Sachs, New York Times, 8. travnja 2003.
9. POGLAVLJE: Tek prolazna noćna mora? 1. Naslov, New York Times, 23. rujna 2001. 2. Paul Krugman, New York Times, 21. prosinca 2001. 3. STRATCOM, Essentials of Post-Cold War Deterrence, 1995. Opširniji navodi u mojoj knjizi New Military Humanism, 6. poglavlje. Više o kasnijim predsjedničkim direktivama: v. Center for Defense Information, Defense Monitor 29, br. 3 (2000.). V. i Morton Mintz, American 290
BILJEŠKE
Prospect, 26. veljače 2001. O događajima iz 1969., koji su Moskvi trebali "signalizirati" kakve su američke namjere u Vijetnamu, v.: Scott Sagan i Jeremi Suri, international Security 27, br. 4 (proljeće 2003.). Najvažniji zanemareni događaji bili su veliki granični sukobi Rusije i Kine, koji su mogli dovesti do pogrešnog tumačenja "signala" u Rusiji, a to je moglo imati nesagledivo teške posljedice. 4. V. 5. poglavlje, bilješka br. 29. 5. Scott Peterson, Christian Science Monitor, 9. svibnja 2001.; Walter Pincus, Washington Post, 18. ožujka 2001. Kratka izjava ukazivala je na moguću promjenu politike, kao reakciju na događaje 11. rujna; Elisabeth Bumiller, New York Times, 28. prosinca 2001. Više o uspjesima inicijative senatora Sama Nunna i Richarda Lugara u tekstu Michaela Krepona, Bulletin of the Atomic Scientists, siječanj-veljača 2003. 6. Steven Lee Myers, New York Times, 10. kolovoza 2000.; Bob Drogin i Tyter Marshall, Los Angeles Times, 19. svibnja 2000.; Michael Byers, London Review of Books, 22. lipnja 2000. V. i Michael Gordon i Steven Lee Myers, New York Times, 28. svibnja 2000., te Glaser i Fetter, International Security 26, br. 1 (ljeto 2001.). 7. David Sanger, New York Times, 2. rujna 2001. Sanger, New York Times, 5. rujna 2001. Jane Perlez, New York Times, 2. rujna 2001. Više o Clintonu: William Broad, New York Times, 1. svibnja 2000. 8. John Steinbruner i Jeffrey Lewis, Daedalus, jesen 2002. 9. David Ruppe, Global Security Newswire, 22. svibnja 2003. Rand Corporation, Beyond the Nuclear Shadow, svibanj 2003. Paul Webster, Bulletin of the Atomic Scientists, srpanj-kolovoz 2003. 10. Judith Miller, New York Times, 30. siječnja 2003. Inicijativa Nunn-Lugar, v. bilješku br. 5. 11. Krepon, Bulletin of the Atomic Scientists, siječanj-veljača 2003. 12. Michael Gordon, Eric Schmitt, New York Times, 11. ožujka 2002. William Arkin, Los Angeles Times, 26. siječnja 2003. 13. Carl Hulse i James Dao, New York Times, 29. svibnja 2003. 14. Scott Baldauf, Christian Science Monitor, 15. svibnja 2003. 15. Peter Slevin, Washington Post, 22. rujna 2002. 16. McGeorge Bundy, Danger and Survival (Random House, 1988.), str. 326. Bundy izražava skepsu u vezi s izgledima, no njegove subjektivne procjene u ovom slučaju nisu relevantne. 291
BILJEŠKE
17. Adam Ulam, Journal of Cold War Studies 1, br. 1 (zima 1999). Melvyn Leffler, Foreign Affairs, srpanj-kolovoz 1996. James Warburg, Germany: Key to Peace (Harvard, 1953.), str. 189 i dalje. 18. V. 4. poglavlje, bilješka br. 3. 19. Kenneth Waltz, PS: Political Science & Politics, prosinac 1991. Garthoff i Kaufmann u mojoj knjizi Deterring Democracy, str. 26. 20. V. US Space Command, Vision for 2020, veljača 1997. 21. High Frontier (Heritage Foundation) u tekstu Gordona Mitchella "National Missile Defense," izlaganje pred Royal Defence Collegeom (Bruxelles, Belgija), 30. siječnja 2001. V. i Mitchelovu knjigu Strategic Deception (Michigan State, 2000.). 22. Garthoff, A Journey through the Cold War, str. 357-58. 23. Jack Hitt, New York Times Magazine, 5. kolovoza 2001., navod riječi savjetnika za obavještajnu djelatnost Georgea Friedmana. 24. David Pugliese, National Post (Toronto), 24. svibnja 2000. 25. Sha Zukang u tekstu Michaela Gordona, New York Times, 29. travnja 2001. Navod iz teksta Williama Arkina, Bulletin of the Atomic Scientists, svibanj-lipanj 2001. 26. Andrew Bacevich, National Interest, ljeto 2001.; Lawrence Kaplan, New Republic, 12. ožujka 2001. Randova studija u Kaplanovu tekstu. 27. V. str. 42-43. 28. Michael Krepon, Foreign Affairs, svibanj-lipanj 2001.; v. i njegove riječi u tekstu: Hitt, New York Times Magazine, 5. kolovoza 2001. Gordon Mitchell, Fletcher Forum 25, br. I (zima 2001.), navodi riječi Charlesa Perrowa. V. i Karl Grossman, Weapons in Space (Seven Stories, 2001.). 29. Air Force Space Command, Strategic Master Plan (SMP) FY04 and Beyond, 5. studenoga 2002. 30. William Arkin, Los Angeles Times, 14. srpnja 2002. Michael Sniffen, AP, 1. srpnja 2003. 31. Hannah Hoag, Nature 423 (19. lipnja 2003.). 32. V. 7. poglavlje, bilješka br. 10. 33. Tomas Valasek, CDI Defense Monitor 30, br. 3 (ožujak 2001.). Mitchell, Fletcher Forum, zima 2001. 34. V. str. 121. Agence France-Presse, 23. siječnja 2001. Reuters, 15. veljače 2001.; prenijeto u listu Deseret (Utah) News, praktički jedini izvještaj u američkim medijima o konferenciji iz 2001. Frances Williams, Financial Times, 8. lipnja 2001. 292
BILJEŠKE
35. Judith Miller, New York Times, 27. travnja 2001.; Marlise Simons, New York Times, 5. listopada 2001.; Michael Gordon i Judith Miller, New York Times, 20. svibnja 2001.; Richard Waddington, Reuters, Boston Globe, 8. prosinca 2001. Oliver Meier, Bulletin of the Atomic Scientists, studeni-prosinac 2001. Michael Gordon, New York Times, 24. srpnja 2001. V. i William Broad i Judith Miller, New York Times, 13. prosinca 2001. 36. Mark Wheelis, Malcolm Dando i Catherine Auer, Bulletin of the Atomic Scientists, siječanj-veljača 2003. O sovjetskim programima koji su flagrantno kršili obveze iz sporazuma v. William Broad, Judith Miller and Stephen Engelberg, Germs: Biological Weapons and America s Secret War (Simon & Schuster, 2001.). 37. Bulletin of the Atomic Scientists, srpanj-kolovoz 2002., osvrt na tu i slične vladine inicijative; George Perkovich, Foreign Affairs, ožujak-travanj 2003. 38. v. str. 121. 39. Rachel Corrie izraelske su snage usmrtile u Gazi u ožujku 2003. buldožerom pribavljenim iz SAD-a; riječ je o jednom od najrazornijih izraelskih oružja; v. i str. 181. Ako možemo suditi po iskazima očevidaca, prikladniji izraz bio bi ubile. Smrt američke državljanke koju su američki štićenici prouzročili američkom opremom nije se smatrala dostojnom istrage; napisan je tek najobičniji izvještaj. 40. U tekstu Judy Toth, Bertrand Russell Quarterly, veljača 2003.
293
Kazalo
Abbas, Abu (Mohammed) 2 1 8
Azija 1 6 7 - 1 7 5 , 2 4 6
'Abd al-Shafi, Haydar 190, 191
Ayalon, Ami 2 3 6
Abramowitz, Morton, 153
Aznar, Jose Maria 4 5 , 5 5 , 152
Abrams, Elliott 122
Azorsko otočje 4 3 , 1 5 0
Acheson, Dean 2 2 , 24 Afganistan 3 1 , 162, 181, 183, 2 0 2 , 2 2 9
Bacevich, Andrew 68, 2 5 2
Rusija i 127, 2 1 1 , 2 2 5
Bacon, Kenneth 144
SAD, rat 36, 5 0 , 123, 129, 145, 2 2 1 - 2 2 9
Baker, James 40
Afrika 108, 168, 2 3 0
Balkin, Jack 37
Afrički nacionalni kongres (ANC), 126, 2 1 2
Barak, Ehud 1 9 1 - 1 9 2 , 193, 197
Agha, Hussein, 193, 196
Bar-Lev, Haim 187
Albanci s Kosova 6 5 - 6 7
Beirut 2 1 7 , 2 3 1
Albright, Madeleine 67
Belgija 73
Alžir 5 6 , 1 3 1 - 1 3 2 , 184, 185
Ben-Ami, Shlomo 192
Al-Qa'ida 2 8 , 4 5 , 127, 2 1 5 , 2 2 3 , 2 3 3 - 2 3 5
Ben-Gurion, David 185, 2 0 3
Americas Watch, 1 1 7
Benjamin, Daniel 141
Amnesty International 123
Bennet, James 1 8 9
Angola, 108, 125
Berija, Lavrentij 2 4 9
Annan, Kofi, 2 5 8
Berlinski zid, pad 164
antraks 2 5 9
Berlusconi, Silvio 55, 5 7 , 149, 152
antinuklearni pokret 251
Bernays, Edward 14
antiratni prosvjedi, rat u Vijetnamu 48
Besikci, Ismail 2 2 1
Arapska liga 190, 1 9 5
Betts, Richard 140
Arafat, Jaser 189, 191, 2 0 1
Bidwai, Praful 1 8 0
Argentina 123, 1 5 6
bin Laden, Osama 2 8 , 53, 2 1 6 , 2 3 3 , 2 3 4
Arkin, William 2 4 7 , 2 5 4
biološko i kemijsko oružje 8, 89, 138, 139,
Aronson, Geoffrey 194
2 4 2 - 2 4 3 , 2 5 8 - 2 5 9 . v. i oružje za masovno
Ash, Timothy Garton 65
uništenje
Ashcroft, John 35, 173
Bishop, Maurice 1 0 2
295
KAZALO Bismarck, Otto Eduard Leopold von 74
Izrael i 177-178, 193-195, 198-202
Blair, Tony 25, 33, 37, 40, 43, 68, 73, 148,
izbori i 136
177
Nikaragva 120, 122
Blanton, Thomas, 86
nuklearno oružje 177-178, 2 4 3 - 2 4 7 , 2 6 0
Bliski istok, 74, 168, 184
odnosi s javnošću 125
američko-izraelsko savezništvo 179, 181 -
oružje za masovno uništenje 8, 138-142,
191, 2 0 0 - 2 0 1
259-260
bijes prema SAD-u 2 3 4 - 2 4 0
"osovina zla", u govoru 179
demokratizacija 153
politika na domaćem planu 132-135
izraelsko nuklearno oružje 177-178
potpora diktatorima 130
terorizam 126, 2 1 6 - 2 1 8 , 2 3 6 - 2 3 7
prijetnje Iraku 21, 52, 177
Boljševici 80-81
prijezir prema demokraciji 155
Bolton, John 2 6 0
Protokol iz Kyota 2 6 0
Boot, M a x 55
proturaketna obrana 2 5 1 - 2 5 3 , 2 5 7
Borge, Tomas 111-112
rat protiv terorizma 15, 2 3 6
Boron, Atilio 155
Rumunjska 129
Bosch, Orlando 100
Strategija nacionalne sigurnosti 8-10, 85
Bosna 46, 68, 2 2 3
Vijeće sigurnosti UN-a 39-45
Bowles, Chester 95
wilsonovski idealizam 53
Boksački ustanak 115
Bush, Jeb 100
Brazil 55, 108
Business Week
Bremer, Paul 160 Bretton Woods, sustav 156 Bruce, David 166
Camp David, pregovori
Brzezinski, Zbigniew 127
1978-79. 188
B'Tselem 194
2000. 191-192,197
Bugarska 183 Bulletin of the Atomic Scientists
168
Butler, Lee 177,178
Card, Andrew 42
85
Carothers, Thomas 113, 155
Bundy, McGeorge 90-92, 142, 149, 248
Carter, Hodding 134
Bunker, Ellsworth 107
Carter, Jimmy 102, 115, 127, 183, 188
burmanski radnici 174
Castro, Fidel 76, 87, 93-96, 98, 99, 103-104
Burns, John 2 1 8
Ceausescu, Nicolae 128-130, 159
Burns, William 131
CIA 41
Bush, George H. W. (Bush I), 40, 50, 109,
Bliski istok i 125, 2 1 7 , 2 3 0
115, 122, 1 2 8 - 1 3 2 , 159, 199, 2 2 7
Indonezija i 185
Irak i 128
Irak i 139
Kuba i 100, 101
Kosovo i 66
Panama i 123
Kuba i 76, 93, 94, 96, 98, 99
Bush, George W. (Bush II)
Latinska Amerika i 103-104, 116, 123
ATCA i 174 Bliski istok, stavovi 2 3 9
Ceylon (Šri Lanka) 172
Churchill i 37
Chayes, Abram 113
imperijalizam i 47, 50, 161
Cheney, Dick 22, 25
Irak, rat 8, 25, 27, 28, 40-45, 84, 90, 136,
Christopher, Warren 40
150, 151
Churchov odbor 95
296
KAZALO Churchill, Winston 37, 111, 139, 152, 181
mir i 72, 82
Clark, Wesley 67
nadzor nad javnim mnijenjem 13-15
Clinton, Bill 33, 47, 131, 255
neoliberalizam 13, 157
Bosna i 46, 68
Nikaragva i 118
Haiti i 2 2 7
rat u Iraku i 42, 44, 147-153
Irak i 40
SAD i 16, 80, 2 1 4
Istočni Timor i 64, 149
Dewey, John 24
izraelsko-palestinski sukob 190
diktatori, i američka potpora 128-132
Kuba i 101, 102
Diego Garcia, 183
nuklearno oružje i 2 4 2 - 2 4 4 , 2 5 5
Dimona, reaktor 34
Sjeverna Koreja i 169, 171
Dole, Bob 128
Sudan i 2 2 9
Dominguez, Jorge 95
Turska i 2 2 0
Dominikanska Republika 56
Vijetnam i 116
droga 69-71, 134-135
wilsonovski idealizam i 53
Dulles, Allen 76, 93, 118
Clinton, George 116
Dulles, John Foster 75, 184
Clymer, Adam 89
Duvalier "Baby D o c " 128
Cohen, William 67 Columbia Journalism
Duvalier, "Papa D o c " 94 Review
219,
220
Constant, Emmanuel 227
Eban, Abba 135
contrasi 114
Egipat 62, 123, 186-188, 2 3 9
Cook, Robin 66
Eisenhower, Dwight D. 75, 76, 86, 94, 169,
Cooper, Robert 73
184, 237, 2 4 9
Costigliola, Frank 92, 93
Eitan, Rafael 189
Crveni Kmeri 32
Eldar, Akiva 193
Crveni križ 36, 146
elita 11-12, 20, 39, 47-52, 108, 147 Elshtain, Jean Bethke 110, 222, 226
Čečenija 45, 71, 2 3 5 , 242
energija, izvori i zalihe 24, 168, 170-171, 174,
kemijsko oružje 69, 115. v. i biološko i
183
kemijsko oružje
Envio,
Čehoslovačka 57, 79 Čile 107
121, 123
Epoca, La
15
Ekvatorijalna Gvineja 131 Erdogan, Recep Tayyip 153
Daalder, Ivo 2 4 7
Etiopija 57
DARPA 2 2 9
Europa
Dayan, Moshe 207
Afganistan i 2 2 2
demokracija 11-14, 24
Afrika i 168
Alžir i 131
Angola, 108
Bliski istok i 122, 147, 154, 2 0 0
Bush II. i 9, 52
dekolonizacija 39
kubanska raketna kriza i 91-92
fašizam i 77-78, 79
Nova protiv Stare 149-151, 154, 163-166
Indonezija i 184
rat i 61
Irak i 159-161
Srbija i 68
izbori 2 0 0 0 . 158
svjetsko gospodarstvo i 166-168
ljudska prava 147-158
unutarnji mir 82-83
297
KAZALO Europska Unija 102, 153, 192, 199
fašizam i 77
Evangelista, Matthew 2 4 9
neoliberalne tržišne reforme 13, 156-157,
Evron, Boaz 2 1 9
163-165, 196, 232, 261 Reagan-Bush i 132, 132
Falk, Richard 21
terorizam i 140, 2 3 2 , 2 5 5
Fall, Bernard 49
gospodarsko ratovanje 96, 101, 102
fašizam 7 5 - 8 0 , 173
Graham, Bob 139
FBI 99, 100, 87, 139
Grčka 183, 2 2 2
napadi 11. rujna i 2 2 3
Greenwood, Christopher 228
Filipini 53, 57, 75, 133, 172
Grenada 28, 102, 133
Financial Times 30, 136, 2 3 3 , 2 3 4
Grozni 2 0 5
Fisk, Robert 132
Guantanamo, logor 36
Fleischer, Ari 43, 44, 45, 135
Gvatemala, 16, 94, 103, 111, 118, 121, 123,
Fletcher, Henry 78 Foreign Affairs
215
193
Gujarat, masakr 152
Fortas, Abe 167 Fortune
68
Francuska 56, 73, 109, 116, 166, 169, 223
Haiti 57, 76, 94, 104, 1 1 6 , 2 2 7
Irak i 4 0 - 4 2 , 149
Halliday, Denis 145, 159
Franck, Thomas 114, 205
Hamilton, Alexander 11
Friedman, Thomas 1 5 1 - 1 5 2
Haq, Abdul 224
Fukuyama, Francis 39
Harkabi, Yehoshaphat 237 Harrison, Selig 48, 171
Gadafi, Moamar 111, 132-133
Hart-Rudman, izvještaj iz 2 0 0 2 . 2 5 9
Gaddis, John Lewis 82
Hass, Amira 198
Gallupova istraživanja 150, 2 2 2 - 2 2 3
Havel, Vaclav 105-106
Garthoff, Raymond 87, 98, 127, 2 5 0 , 251
hegemonija nasuprot opstanku 7-8, 10, 2 5 8 ,
Gaza 189, 192, 194, 2 1 9 Giolitti, Giovanni 79
2 6 3 . v. i imperijalizam
Glas Amerike 128
Herbert, Bob 183
Gleijeses, Piero 96, 108
Hezbollah 46, 2 1 3 , 2 3 2
Glennon, Michael, 21
Hill, Charles 215
globalizacija 33, 157, 166-168, 2 5 5 , 262 v. i
Hiro, Dilip 40
neoliberalizam
Hitchens, Christopher 2 2 2
terorizam i 140, 2 3 3 , 2 3 7 - 2 3 8
Hitler 57, 78, 79, 1 1 1 , 1 5 2
globalna pravda, pokreti 2 6 2
hladni rat 24, 76-77, 80-82, 248-251
globalno zagrijavanje 9
Holbrooke, Richard 151
Godoy, Julio 16-17
Honduras 118, 121
Golani, Motti 180
Hoon, Geoff 130
Gómez, Juan Vicente 75
Howard, Michael 2 2 8 , 2 3 4
Gordon, Joy 146
Hruščov, Nikita 81, 88, 90, 98, 147, 2 0 9 , 2 4 9
Gordon, Lincoln 1 0 6 - 1 0 7
humanitarna pomoć 113, 114
gospodarski nacionalizam 77 gospodarska politika i prilike v. i neoliberalizam
humanitarne intervencije 31-35
američka vanjska politika i 23-24, 79, 163-175
idealizam i 51, 55
Azija i 1 6 7 - 1 7 5
Irak i 144-147
298
KAZALO Istočni Timor 31, 64
rat protiv terorizma i 216
Kosovo i 65, 67-68
šahov pad 75, 186
teorija pravednog ratovanja i 221
Iran-contra, afera 122
Velika Britanija i 54
iransko-irački rat 40, 128
Human Rights Watch 71, 173, 229, 2 3 0
Irak, 91 v. i Zaljevski rat (1991.)
Human Rights Watch Africa 234
američka invazija (2003.) 8-10, 20-21, 25,
Hume, David 14, 137
28-30, 51-52, 86, 148-152
Huntington, Samuel 47
američka okupacija 159
Hurd, Douglas 2 0 2
američka potpora Sadamu 128, 130, 148,
Hussein, Saddam 41, 57, 63, 78, 144
186
Al-Qa'ida i 27
američke vojne baze 180, 183
američka invazija (2003) 43, 140
bombardiranje 1998. 32, 40
američka potpora 110, 121, 128-131, 148,
brisanje s popisa terorističkih zemalja 110
150,152
Bush II., predizborna kampanja 29
američka propaganda 9, 25
Bush II., propaganda o 8-9, 25-28
Bush II. i 10, 21, 52
demokracija 148, 151-161
CIA 139
državni udar 1958. 184
rezolucije UN-a 40
Kuvajt, napad 115, 178
sankcije 145, 146
nafta i 183
Zaljevski rat (1991.) 160, 178
nuklearno oružje i 34, 177, 2 1 9 opasnost od terorizma zbog rata 8, 138-
Ibrahim, Youssef 143
143, 234, 2 3 5 , 2 4 7
idealizam, vanjska politika i 55, 57-59
oružje za masovno uništenje 44
Ignatieff, Michael 67, 2 3 6
pljačkanje 140
Ignatius, David 163
proturatni prosvjedi 8, 10
Ikenberry, John 19
represija 40, 63
imperijalizam 22-37. v. i Strategija nacionalne
režim, promjena 159-160
sigurnosti iz 2 0 0 2 . ; kolonijalizam
sankcije i 39, 51, 144-146, 158, 159, 2 3 6
biološko oružje i 234
Sjeverna Koreja i 48
Inbar, Efraim 185
stanovništvo, utjecaj rata na 143-147
Indija, 31, 172, 180-181, 186, 223
Vijeće sigurnosti UN-a 30, 39-44, 69, 89
Irak, rat 151-52 nuklearno oružje 177, 244, 2 4 8 Pakistan i 31, 127 Velika Britanija i 55, 174, 2 0 5
zarobljenici 36 Irokezi 116-117 islamski fundamentalizam 132
Indokina 29, 40, 109, 172, 205
islamistički radikali 68, 127, 132, 140, 161,
Indonezija 89, 107, 184, 185, 2 3 4
231, 240
Istočni Timor i 64, 65, 71, 148 Suharto i 107, 129, 131 industrijski razvoj 77, 167, 2 5 6
Istočna Azija 167, 171, 173 Istočna Europa 156, 145-48 Istočni Timor 31, 63-64, 65, 68, 71, 72, 149.
interkontinentalni balisitčki projektili 248
162
Intifada 33, 2 0 2 , 2 0 3 , 2 0 6 - 2 0 7
izbori 14
Iran 30, 170, 171, 180, 185
2000. 125, 135, 157
državni udar 1953. 182
2002. 9, 137
nuklearno oružje i 48, 177, 244, 248
2004. 29, 137
299
KAZALO Izrael 26
javno mnijenje, svijet 124
Afganistan i 222
Afganistan i 2 2 2
aneksija palestinskih područja 195-196
arapske i muslimanske zemlje 2 3 9
egipatski mirovni plan 185-188
Bush II. 50-52
gospodarstvo 196
"druga supersila," 16, 49, 2 6 2
granice 1967. 190
Irak i 10, 21, 25, 148-153
Gvatemala i 123
Meksiko 45
India-SAD, savezništvo 180
Rusija 165
invazija na Libanon 115, 194-95
jedanaesti rujna (11. 9.)
Južna Afrika i 2 1 2
drugi »rat protiv terorizma« 215, 2 2 3
militarizacija svemira i 258
globalno suosjećanje s SAD-om 21, 52
Nikaragva i 117
invazija na Panamu i 123
nuklearno oružje i 177-178
Irak i 9, 27
okupirani teritoriji i 188, 191, 193-200,
izbori 2004. 29
237
napadi 9
oružje za masovno uništenje i 139, 177
Nikaragva i 121
Osirak, bombardiranje reaktora 34
povijesna prekretnica 2 1 3 , 231
proljetna ofenziva 2 0 0 2 . 2 1 8 - 2 1 9
prijetnje terorističkim napadima 2 4 1 - 2 4 2
rat 1967. i 185, 187
stavovi muslimanskog svijeta 2 3 7 - 2 3 8
rat protiv terorizma i 2 4 2
teorija pravednog ratovanja 2 2 8 - 2 3 0
SAD i 62, 180, 183-191, 201 Srbija i 32 širenje 187 Turska i 179-180, 185, 186 UN i 40, 199-201 vojna kultura 2 0 2 - 2 0 3 vojne mogućnosti i 1 7 9 - 1 8 0 Izraelske obrambene snage (IDF), 179, 2 0 3 ,
vojni izdaci 251 Jefferson, Thomas 59, 104 Jemen 34 Jenin, izbjeglički logor 200, 2 1 9 - 2 2 0 Jerihon 194 Jeruzalem 192-194, 2 0 0 - 2 0 1 Jervis, Robert 47, 73, 82
206-207
Johnson, Lyndon B. 107
izraelska Laburistička stranka 187
Johnson, Paul 133
izraelsko-palestinski sukob 178
Jordan 164, 169, 2 1 6
Bush II. i 194-199, 2 0 0 - 2 0 2
jugoistočna Azija, 168, 192
Irak, rat 2 1 2 - 1 3
Južna Afrika 14, 122, 171 Angola i 108, 125
nasilje protiv Palestinaca 2 0 6 - 2 0 7
otpor 190
pregovori 188-202 Italija 75, 78-79, 149, 150, 183
Južna Koreja 129,170 Južni Vijetnam 88, 115-116, 119, 2 1 3 , 216. v.
Jackson, Henry 186
i Sjeverni Vijetnam; Vijetnam
Japan 20, 58, 101, 115, 168, 172-175, 244, 257
Kagan, Robert 55, 56, 152
javno mnijenje, SAD
Kambodža, 31
Irak i 9, 2 6 - 2 7
kampanje izazivanja straha 1 3 2 - 1 3 4 , 1 3 8
izbori 2 0 0 0 . 157
Kanada 5 2 , 1 1 6
palestinska država 190, 195-196
kapitalizam 80-81, 156, 1 6 3 - 1 6 5
Zaljevski rat (1991.) i 178
Kaplan, Lawrence 2 2 7
300
KAZALO Karirnov, Islam 131
raketna kriza 22, 85-91, 94, 95, 98, 104,
Karzai, Hamid 201
147, 177, 209, 2 5 0
Kaspit, Ben 2 0 2 - 2 0 3
SAD i 22, 76, 90, 93-102, 106, 109, 2 0 2
Kaufmann, William 2 5 0
teorija pravednog ratovanja 224, 225, 228
Keller, Bill 199
229
Kennan, George 59, 79, 168
Kurdi 128, 181
Kennedy, Donald 9
Turska i 46, 62, 63, 72, 221
Kennedy, John F. 148, 224-26
Kuvajt 51, 184
Kuba i 86-91, 94-95, 97, 98, 101, 103
Iračka invazija 26, 35, 57, 115, 162, 178
Latinska Amerika i 103, 105, 106, 214 Vijetnam i 49, 119
LaFeber, Walter 57
Kennedy, Robert 96, 99, 101, 105
Lansdale, Edward 96
Kenija 206
Lansing, Robert 59, 74, 80
Keynes, John Maynard 156
Lasswell, Harold 14
Khadduri, Imad 34
Latinska Amerika, 15
Kina, 30, 7 1 , 1 7 1 , 1 7 2 , 2 1 8 , 2 3 2
Afganistan i 223
Britanci i 54, 116
američka dominacija 167
gospodarstvo 167, 174
Bush II. i 122
Japan, invazija 57-58
hijerarhijska demokracija 160
nuklearno oružje i 219-21, 2 2 3 , 2 2 6 - 2 7
Kuba i 103-104, 226
Kinsley, Michael 117
nesvrstani pokret i 186
Kissinger, Henry 108, 166, 170, 187, 242
Reagan i 155
Klinghoffer, Leon 2 1 8 , 2 1 9
reakcije na 11. rujna 2 1 3
Kolumbija 60, 62-63, 69-70, 214, 223
teorizam s američkom potporom 105-106,
kolonijalizam 72-73
123-124, 216
Komer, Robert 94
utjecaj Nikaragve 111
komunizam 77-78, 109
vojna i »interna sigurnost« 214 Wilson i 74
pad, 164-166 Kongres SAD-a 27, 41-42, 68, 102, 105-106,
Letonija 151
111, 114, 2 4 7
Liga naroda 59
Konvencija o biološkome oružju 138, 2 5 8 - 2 5 9
Libanon 115, 185, 188, 2 1 3 , 2 1 7 , 2 3 6
Konvencija o kemijskome oružju 2 5 8 - 2 5 9
Leffler, Melvyn 224
Koreja 172. v. i Sjeverna Koreja; Južna Koreja
Leiken, Robert 114
ujedinjenje, 169
Lewis, Anthony 106, 134
korporacije 45, 70, 74, 75, 164, 168, 182-183
Lewis, Jeffrey 2 2 0
v. i multinacionalne korporacije
Liberija 116
Kostarika 201
Libija 112, 132, 133-134, 193, 194
Kosovo 31, 64-69, 162
Lieven, Anatol 27, 137
kosovski Albanci 66-67
Lippmann, Walter 12,14
Kotlikoff, Laurence 136
Lloyd, Selwyn, 184
Krepon. Michael 85, 177
Lloyd George, David 81, 182
Krugman, Paul 136, 241
Lodge, Henry Cabot 93, 99
Kuba 20, 111, 118, 139, 211
Luck, Edward 41
Angola i 108
301
KAZALO ljudska prava 10
Mitchellov plan 199
američka pomoć i 2 1 4
Mobutu Sese Seko 129
Bush I. i 129
Monroeova doktrina 57, 74, 77, 107
demokracija i 1 4 7 - 1 4 9
Moratinos, Miguel 192
Gvatemala i 123
Morgenthau, Hans 60
Kolumbija i 69
Maroko 40
Reagan i 132
Moynihan, Daniel Patrick 108
UNOCAL i 173-174
Mozambik 126
ljudska prava, organizacije 16
Mueller, Robert 2 2 3 multinacionalne korporacije 70, 168
Macmillan, Harold 92
Musharraf, Pervez 2 3 8
Madison, James 13, 78
Mussolini, Benito 57, 75, 78
Madrid conference 190
Myat, Tun 145
Mađarska 58
My Lai, masakr 95
Maechling, Charles 191 Makedonia 150
Nablus 2 0 0 , 2 1 9
Malley, Robert, 193, 196
nafta 57, 71, 75, 131, 144, 169, 171, 181-184
Mandela, Nelson 32, 126, 2 1 2
Naser, Gamal Abdel 184, 185
Mandelbaum, Michael 55
National
Marcos, Ferdinand 128, 131
nacionalizam 24, 137
Marlin, Randal 14
nacionalisti, radikalni 47, 50, 184-186
Interest
252
Marlowe, Usa, 132, 159
nacionalna sigurnost 137-138
Marshallovi otoci 201
NATO 32, 65-68, 2 4 9
Marshallov plan, 168
Negroponte, John 121
Marx, Karl 56
Nehru, Jawaharlal 2 0 5
Mayr, Ernst 7
Neier, Aryeh 72
McCarthy, Joseph Raymond 37
neoliberalizam 12-13, 157, 196, 2 3 2 . v. i glob-
McNamara, Robert 91, 95, 96
alizacija
Međunarodni sud pravde 32, 189
Nizozemska 150, 2 3 2
međunarodno pravo 19-23, 25-39, 199
New Deal 135
Meksiko, 45, 85, 101, 164, 223
New Republic
Metternich, Klemens Wenzel Nepomuk Lothar,
Newsday
74, 112
Newsweek
Mikronezija, 2 0 1 , 2 5 8
Newton, Scott 78
Mill, John Stuart 55
New York Times 89, 114, 115, 118, 134, 152,
117, 2 5 2
178 52
Miller, Steven 48
186, 189, 2 0 1 , 2 1 8 , 2 2 1 , 2 2 2 , 2 2 5
Milosevic, Slobodan 66, 67
Nikaragva 16, 20, 102
Ministarstvo energetike 243
teorija pravednog ratovanja 2 2 6 , 2 2 9
Ministarstvo informiranja Velike Britanije 15
terorizam s američkom potporom 2 2 - 2 3 ,
Ministarstvo obrane 50, 52, 96
99, 110-124, 1 3 5 , 2 1 5 - 2 1 6 , 2 2 8
Ministarstvo pravosuđa SAD-a, 35-37, 100,
Nicholson, John 2 0 5
173
Nidal, Abu 188
Ministarstvo trgovine 168
Nitze, Paul 226
Mishra, Brajesh 180
Nixon, Richard 99, 132, 182, 2 4 2
302
KAZALO Niyazov, Saparmurat 131
palestinska država 189, 190, 194-198
nesvrstane zemlje 33, 184-186
Panama 2 0 0
Noriega, Manuel 123, 129, 135
invazija 115, 123, 129, 135
Noriega, Roger 122
paravojne organizacije 71, 95
North, Oliver
Paterson, Thomas 93, 104
Northrop Grumman 235
Pearl Harbor 20
nuklearno oružje
Pearson, Robert 221
Bliski istok i 177
Pedatzur, Reuven 2 0 2
Indija i 181
Peres, Shimon 190, 2 1 7 , 2 1 8
Izrael i 34, 181
Perzijski zaljev 183
Kuba i 2, 22, 85-86
Philips, William 79
odvraćanje 142
Pickering, Thomas 135
Pakistan i 2 0 9 , 244, 247
plutonij 34, 221
proliferacija 2 4 2 - 2 5 2
Poindexter, John 122
Sjeverna Koreja i 2 0 9 Nunn, Sam, 2 4 6 Nunn-Lugar, program 2 4 6
Pol Pot 31 Posada Carriles, Luis 99 posthladnoratovsko razdoblje 68, 73, 109 Powell, Colin 25, 42, 42-44, 51, 69, 122, 150,
Njemačka 23, 88, 166, 2 2 2 , 2 3 4
197, 2 0 0
Irak i 149-152
govor u UN-u 89, 92
nacisti 19, 21, 57, 78-81, 172, 211
Powell, David 165
ujedinjenje 248
pravedno ratovanje, teorija 2 0 9 , 2 2 1 - 2 3 0 prevetnivno ratovanje 20-22, 26, 32, 48, 82,
Obiang, Teodoro 131
134
Okinawa 172
Priče, John 173
Olson, Robert 1 7 9 , 1 8 0
privatizacija 71, 137, 157
Organizacija američkih država 102, 157
propaganda 9, 11-15, 122, 132-138, 158
oružje za masovno uništenje 2 v. i biološko i
Bliski istok 128
kemijsko oružje; nuklearno oružje
potrebe 51
Osirak, bombardiranje reaktora 34
Sadam Husein, 9, 2 5 - 2 9 , 148
Oslo, sporazum 192-193, 198
Protokol iz Kyota 2 6 0
Owen,'Roger 30
protubalistička obrana (BMD) 2 4 8 , 250-253,
Ozal, Turgut 153
257 proturaketna obrana 2 4 2 - 2 5 3
Pakistan 147, 172, 2 3 4 , 238 nuklearno oružje 2 0 9 , 244, 2 4 7
protuustaničko djelovanje 2 1 3 Putin, Vladimir, 45, 2 4 4 , 245
Palestinci v. i izraelsko-palestinski sukob egipatsko-izraelski mirovni sporazum 186-
Rabin, Jitzak, 186, 191, 2 0 6 , 2 1 7
187
Rahman, šeik Omar Abdel 127
SAD i 2 1 2 - 1 3
Ramala 2 0 0 , 2 1 7
smrt 2 0 3 , 2 0 6 - 2 0 7
Rand Corporation 245, 2 5 2
terorizam i 202, 2 4 2
Rapoport, David 216
Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO)
Rashid, Ahmed 238
188, 189
rasizam 172
303
KAZALO rat protiv terorizma v. i terorizam
hladni rat 81
izbori i 29
Iran i 1 8 0
objava, 11. rujna 1 1 0 , 121
Kuba i 8 7 - 9 0 , 9 4 , 9 6 - 9 8 , 1 0 3
raniji primjeri iz 80-ih 16, 2 1 0 - 2 1 1 , 2 1 6
Mađarska 5 8
teorija pravednog ratovanja 2 2 1 - 2 3 0
Nikaragva i 1 1 1 , 1 1 4 , 1 1 8 - 1 1 9
trajanje 2 3 0 , 2 3 6
oružje za masovno uništenje 2 4 3 - 2 4 6
zakoni 35
pad komunizma 1 0 0
ratni zločini 2 0 , 2 9 - 3 0
rat protiv terorizma 2 4 1 - 2 4 2
Reagan, R o n a l d 9 5
smrtnost 1 6 5
Afganistan i 1 2 7
teroristički napadi 2 3 5
Bush II. 1 5 , 1 2 5
ujedinjenje N j e m a č k e 2 4 8 - 2 4 9
demokracija 1 2 , 1 5 5
UN i 4 1
gospodarstvo 1 3 2 , 1 6 4
utrka u naoružanju 2 4 8 - 2 5 0 , 2 5 1
Grenada i 28 Irak i 1 6 0 - 1 6 1 , 1 8 6
Sabra-Shatila, masakr 1 8 8 - 1 8 9
Izrael i 1 9 4
Sachs, Jeffrey 1 3 6
Južna Afrika i 1 2 6 , 192
Sadat, Anwar 1 8 6 - 1 8 8 , 2 3 1
Latinska Amerika i 1 2 2
Safire, William 89
Libija i 1 1 1 , 1 3 4 ,
Sagie Uri, 2 1 3
ljudska prava i 1 3 0 , 1 3 1
Salinas, Carlos 1 2 3
Srednja Amerika 15, 1 5 - 1 6 , 2 2 , 2 8 , 5 0 ,
Salvador 16, 1 7 , 9 9 , 1 0 4 , 1 1 7 , 1 2 3 , 2 1 5
110-112, 118, 122
sandinisti 1 0 2 , 1 1 1
terorizam 1 2 5 , 2 1 3
San Francisco, mirovni sporazum (SFPT), 1 7 1 -
R e d m a n , Charles 1 1 7
172
režim, p r o m j e n e 4 4 , 9 3 - 1 0 4 , 1 1 0 , 2 2 4
Saudijska Arabija 2 7 , 158, 1 8 4 , 1 8 6
Reich, O t t o 1 2 2
Jiddah, bombaški napad 2 1 2
republikanci 1 3 5 , 2 4 1
Schlesinger, Arthur 2 0 - 2 1 , 8 6 , 9 4 , 9 6 , 1 0 3
Rice, Condoleezza 2 6 , 4 4
Schmitz, David 7 7 , 8 0
R o b e r t s o n , George 6 6
Schroder, Gerhard 1 5 3 , 2 5 7
Rumunjska 1 2 9 - 1 3 0 , 1 5 0 - 1 5 4 , 183
Schwab, Klaus 51
Roosevelt, Franklin D . 2 0 , 5 7 , 7 6 , 7 8 , 7 9 , 1 5 2
Science,
R o t h , Kenneth 1 7 4
Scowcroft, Brent 1 6 1
R o v e , Karl 1 3 7
siromaštvo 163, 1 7 9 , 2 3 3
Roy, Sara 1 9 7
Srbija, 3 2 , 6 5 - 6 8 , 7 1
R o y c e , Knut 1 7 8
Shamir, Jitzak 1 6 9
9
Rumsfeld, Donald 2 2 , 2 5 , 1 2 1 , 1 3 1 , 1 4 9
Sharon, Ariel 1 8 0 , 1 9 3 , 1 9 7 , 1 9 8 , 2 0 0 , 2 0 1
Russell, Bertrand 2 3 6 - 3 7
Shultz, George 1 1 1 - 1 1 2 , 1 2 5 , 1 2 9 - 1 3 0 , 1 3 3 ,
Rusija (Sovjetski Savez), 14 Afganistan i 1 2 7
194,195 Simpson, Alan 1 2 8
Angola i 1 0 8
Sinaj 1 8 7 , 1 9 3
Čečenija i 45
Sirija 3 0 , 1 8 6 , 2 1 9 , 2 4 4
disidenti 56
Sjedinjene Američke Države v. i imperijalizam
gospodarstvo 1 7 0
bijes na Bliskom istoku 2 3 4 - 2 4 0
Gvatemala i 94
diktatori i 1 2 8 - 1 3 2
304
KAZALO državni terorizam 16-17, 2 1 6
zapovjedništvo), 177, 2 1 8 - 1 9
gospodarska politika 23-24, 77, 169
Strategija nacionalne sigurnosti iz 2002. 3, 19-
globalna dominacija 80, 166-170, 182, 186,
25, 30, 37-38, 85, 138, 183, 2 4 5 - 2 4 7 , 253-
255
254. v. i imperijalizam
idealizam 53, 54, 57
Straw, Jack 44, 148
imperijalizam 9, 19, 25, 47, 54, 2 5 2
Sudan, 133, 2 3 0
međunarodni stavovi 50-53
Suharto 107, 129, 131
mediji 196, 197
Sukarno 184
neutralnosti 105
Summit nesvrstanih zemalja (2003.) 33
prijetnja svjetskome miru 10, 142
Sveobuhvatni sporazum o zabrani nuklearnih
proračunski manjak 136
pokusa 2 6 0
službene definicije terorizma 210-212
Svjetska banka 113, 196
veto u UN-u 40-41
Svjetski sud 22-23, 113-115, 117, 216, 228
vojna pomoć 62-63, 59, 114, 214
Svjetski gospodarski forum 50, 51, 142
vojne baze 183
Svjetska zdravstvena organizacija 146
Sjeverna Irska 213
Svjetski socijalni forum 2 6 2 , 263
Sjeverna Koreja 109, 2 0 9
Svjetski trgovinski centar (WTC) v. i ll. rujna
bombardiranje 1953. 2 0 4
planovi za napad 1993. 208
nuklearno oružje 48, 177, 244, 247
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) 102
ujedinjenje 159-171
svjetski rat, Prvi 80
Sjeverni Vijetnam 115, v. i Južni Vijetnam
svjetski rat, Drugi 23, 29, 82, 167, 256
slobodna trgovina 74, 174
novi svjetski poredak 72-73, 76-77, 172,
Smith, Adam 38, 137, 157
175, 181-186
Sofaer, Abraham 23, 24, 251 Somoza 15-16, 113
šijiti 161
Sovjetski Savez, v. Rusija
Šri Lanka v. Ceylon
svemir, militarizacija 8, 248, 250-258
Švicarska 126
Španjolska 150 Sponeck, Hans von 145, 159
Taft, William Howard 75
Sporazum o zabrani razvoja protubalisitčkih
Tajvan 123, 172, 244
sustava (ABM) 2 2 6 , 2 3 4
Talibani 68, 152, 2 2 2 , 224, 2 2 7
Srebrenica, masakr 2 3 2
Tenet, George 139
Srednja Amerika, zločini 15-17, 53, 106, 113,
terorizam v. i rat protiv terorizma
122, 126, 2 1 4 - 2 1 6
aksiomi 2 1 0 - 2 1 5
pokreti solidarnosti 235
američka politika kao uzrok 2 3 5 - 2 3 9
Srednja Azija 71, 131, 180, 183, 2 3 7
američko pokroviteljstvo 16, 23, 45-46, 61-
Staljin, Josif 58, 165, 171, 248, 249
64, 71-72, 99-101, 104-120, 189, 212, 106-
State Department, 104, 155, 168, 200, 251
113
Irak i 52, 128
baza 2 3 1 - 2 3 5
Nikaragva i 22-23, 112, 117-118, 120, 122
biološko i kemijsko oružje 258
Steele, Jonathan 239
definicije 125-126, 2 1 0 - 2 1 3
Steinbruner, John 244
dimenzije opasnosti 2 1 7 - 1 9
Stevenson, Adlai 87-88
Irak i 8, 2 7 , 1 3 8 , 1 3 9 - 1 4 0
STRATCOM (američko Strateško
potpomaganje terorizma 2 2 7
305
KAZALO Tajland 135
gospodarstvo 164
treći svijet 81, 164
imperijalizam 53-55, 167, 171
Tukidid 25
Indija i 55, 174, 205
Time 5 2 , 1 1 8
Irak i 44, 145, 148-149, 183
Tonelson Alan, 80
Iran i 182
tripolarnost 167, 174
Jefferson, o 59
Truman, Harry 172
Kambodža i 31
Tsongas, Paul 119
Kenija i 206
Tunis, bombardiranje 2 1 7 , 218
kolonizacija i 72
Turska 40, 50
Kosovo i 66
američka dominacija Bliskim istokom 179-
Kuba i 92, 93-94
180, 184-185
Kuvajt i 184
američka vojna pomoć 62, 69, 72, 2 2 0
Laburisti 148
irački rat 46
nadzor nad javnim mnijenjem 11-12
kubanska raketna kriza 87, 90
Rusija i 88
paravojne snage 71
Saddam Hussein 148
Turkmenistan 131
Smith 38 terorizam i 2 1 0
Ukrajina 164-165
UN i 40
Ulam, Adam 2 4 8 - 2 4 9
Venezuela i 75
Ullman, Harlan 2 4 7
Vijeće sigurnosti UN-a 211, 2 1 6 , 257
Ujedinjeni Arapski Emirati 2 2 3
Irak i 21, 39-43, 46, 69, 89
Ujedinjeni narodi (UN), 8, 67, 2 3 5
Kosovo i 31, 69
inspekcije 10, 26, 40, 89
Kuba i 87, 89-90, 93
Konferencija o razoružanju 245, 258
Nikaragva i 22, 117
mirovne snage 64
Panama i 135
odbor za razoružanje 159
Rezolucija 2 4 2
187,190
Opća skupština 117, 2 0 0 , 2 1 2
Rezolucija 465
199
Povelja 19, 20, 69, 190
Rezolucija 6 8 7 40, 177-178
razvojni program 165
Rezolucija 9 8 6
UNICEF 126, 144
146
Rezolucija 1322 2 0 0
unipolarnost 19, 52
Rezolucija 1441
univerzalnost, načelo 2 0 9 , 2 2 9
veto 39-42, 92, 139, 189-190, 199
42, 46
UNOCAL 1 7 3 - 1 7 4
Vijeće za nacionalnu sigurnost (NSC), 93, 95,
UPI 138
9 8 , 1 2 2 , 1 8 5 , 2 1 5 , 237
Uzbekistan 139
Vijetnam 31, 115-116. v. i Sjeverni Vijetnam; Južni Vijetnam
Vásquez Carrizosa, Alfredo 2 1 4
rat 49, 109-110
Venezuela 75, 99, 100, 223 Velika Britanija
Walker, Thomas 112-113
Afganistan i 2 2 8
Wall Street Journal 45, 51, 151, 2 3 7
Beirut i 217
Waltz, Kenneth 48, 140, 233, 2 4 9
Bliski istok i 159, 181, 182, 221
Walzer, Michael 189
fašizam i 78-81
Warburg, James 2 4 9
306
KAZALO Washington, George 116
Zaljevski rat (1991.), 26, 44, 144, 178, 190,
Washington Post 52, 106, 129
204
Irak i 21, 22, 27-28, 34-35, 44, 51, 139,
Zaman, Amberin 154
148
Zapadna obala 189, 191-193, 196-198, 2 0 0
Izrael i 3 5 , 1 7 7 - 1 7 8
zdravstvena zaštita 101, 147
prijetnja 141, 248-246
Združeno zapovjedništvo 49, 95, 183
sredstvo odvraćanja SAD-a 48, 139-143
Zughayer, Kemal 219
u svemiru 2 5 6
Zvjezdani ratovi 250-251
Weizman, Ezer 187 Welles, Sumner 57, 79
Ženevske konvencije 36, 40, 199-200
Wheeler, Nicholas 67
Ženevski protokol iz 1925. 139, 2 6 0
White, Mark 96 Wilson, Richard 34 Wilson, Woodrow 12, 74-75, 79, 81 wilsonovski idealizam 11, 15, 53, 54, 57, 59, 158, 2 5 3 Wolfowitz, Paul 131, 154, 233 Yarborough, William 214 Zair 129 Zaljev svinja, invazija 93, 95, 100, 101, 105
307
Rekli su o CHOMSKOM: "S obzirom na snagu, opseg, inovativnost i odjek njegovih razmišljanja, moglo bi se ustvrditi da je Noam Chomsky najutjecajniji živući intelektualac." — THE NEW YORK TIMES "Za sve koji žele doznati više o svijetu u kojem živimo... rješenje je jednostavno: čitajte Noama Chomskog." — THE NEW STATESMAN, "Dvanaest velikih mislilaca našega doba" "Knjiga 11.09. Noama Chomskog bila je praktički jedini oporbeni glas u vrijeme kada je većinu pitanja zaglušivalo zborno pjevanje domoljubnih pjesama predvođeno cjelokupnim Kongresom Sjedinjenih Država... Moguće je da će za stotinu godina, krenu li Sjedinjene Države putem kojim je Velika Britanija pošla u 19. stoljeću, tumačenja koja je ponudio Chomsky povjesničari smatrati standardnima." — THE NEW YORKER "Dok čitate Chomskog, imate osjećaj da ste u aerodinamičnome tunelu. Neumoljivom logikom on od nas traži da pomno osluškujemo što nam govore vođe — i da otkrivamo što izostavljaju... Slagali se s njim ili ne, ako ne slušamo, nedvojbeno smo na gubitku." — BUSINESS WEEK "Već gotovo trideset godina Noam Chomsky secira temeljnu postavku američke moći — to što oni rade zove se agresija, dok mi branimo i podupiremo slobodu — i to enciklopedijskim odnosom prema pojedinostima i neumornom i ogorčenom kritikom." — UTNE READER "Chomsky je... jedan od najutjecajnijih intelektualaca. Ne čitati ga znači izvrgavati se opasnosti od utonuća u istinsko neznanje." — THE NATION
Noam Chomsky H E G E M O N I J A ILI O P S T A N A K
Za izdavača Zdenko Ljevak
Redaktura i lektura Nada Brnardić
Indeks Kristijan Vujičić
Grafička priprema Studio L J E V A K
Tisak GRAFPEX Z a g r e b , K o p a č e v s k i put b b
Objavljeno u Nakladi LJEVAK, d.o.o., Zagreb, Palmotićeva 30 www.naklada-ljevak.hr
e-mail:
[email protected]