metodologija

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI STUDIJ FILOZOFIJE

Mr. sc. Ivica Musić

ZNANSTVENA METODOLOGIJA Skripta

Mostar, svibnja 2006.

SADRŽAJ

UVOD……………………………………………………………………………. 4 1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI……………………………………………. 6 1.1. Jezična diferencijacija……………………………………………… 6 1.2. Definicija znanosti…………………………………………………...7 1.3. Povijesni razvoj znanosti……………………………………….…...8 1.4. Znanstvene metode…………………………………………………. 12 1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja…………………………. 12 1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja……………………...18 1.5. Klasifikacija znanosti………………………………………………. 22 2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA……………… 30 2.1. Referat………………………………………………………………..30 2.2. Seminar……………………………………………………………… 31 2.3. Diplomski rad……………………………………………………….. 33 2.4. Magistarski rad……………………………………………………... 38 2.5.

Doktorska

disertacija………………………………………………..

47 2.6. Habilitacijsko djelo…………………………………………………. 51 3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA………52 3.1. Znanstvena djela……………………………………………………. 52 3.1.1. Monografija…………………………………………………52 3.1.2. Znanstveni članci…………………………………………... 53 3.1.3. Znanstvena studija (projekt)……………………………….. 55

2

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela…………………... 56 3.2. Znanstvenostručna djela…………………………………………… 58 3.2.1. Udžbenik…………………………………………………… 58 3.2.2. Enciklopedija………………………………………………. 58 3.2.3. Leksikon…………………………………………………….59 3.2.4. Praktikum…………………………………………………... 59 3.2.5. Rječnik……………………………………………………... 60 3.2.6. Zbornik radova……………………………………………... 60 3.2.7. Bibliografija………………………………………………. 61 3.2.8. Priručnik…………………………………………………….62 3.2.9. Časopisi…………………………………………………….. 62 3.3. Stručna djela………………………………………………………... 62 4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA………………... 65 4.1. Izbor teme…………………………………………………………… 65 4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe……………………..66 4.3. Citati ili navodi………………………………………………………69 4.4. Bilješke………………………………………………………………. 73 4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja………………74 4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta………………………………………... 74 4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu…………………………………….……….81 4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka…………. 82 4.5. Kratice u bilješkama………………………………………………...84 4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada……………………….85 4.6.1. Neki jezični savjeti………………………………………….87 4.6.2. Stil pisanja…………………………………………………..88 LITERATURA…………………………………………………………………...93 PRILOG 1. ……………………………………………………………………….95 PRILOG 2. ……………………………………………………………………….110

3

UVOD Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadržaji oblikuju tako što se njihova istinitost ne dovodi u pitanje pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim sadržajima. Način na koji se stječe znanje u tim školama jest učenje koje se zasniva na pamćenju. Međutim, metoda na visokim učilištima osjetno je drukčija. Ovdje nije dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se traži aktivan i kritički odnos prema onome što se proučava. Stoga se proces stjecanja znanja na visokim učilištima ne zove učenje nego studiranje. (Lat. studere znači brižljivo izučavati nešto, razmišljati, pažljivo promatrati, udubljivati se u problem, proučavati.) Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angažman čitava čovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveučilišnih redova novače znanstvenici koji su kreatori budućega napretka čovječanstva. Angažirati se u znanosti zahtjeva veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja učiti od drugih koji su se bavili znanošću i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali doprinos. Jer, s nama ne započinje ni svijet ni znanstveni rad. Da bismo mogli ispravno prosuđivati, čitati, pisati te objavljivati, trebamo dobro poznavati opću metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim uputama za pravilno i ekonomično znanstveno istraživanje te objavljivanje rezultata toga istraživanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni rad i uvelike olakšava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti, pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja omogućava uspješno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraživanja znači biti kudikamo brži, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspješniji u odnosu na one koji to ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraživačkoga djelovanja.

4

S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane za znanstvenoistraživački rad koji su od presudne važnosti za svakoga tko se tim radom želi baviti. U tu se svrhu govori o znanosti općenito, o znanstvenim metodama, znanstvenom istraživanju, o znanstvenim i stručnim djelima (uključujući sve vrste djela na visokim učilištima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraživanja (gdje se istražuju sve bitne faze nastanka kvalitetnoga djela: uočavanje i formuliranje znanstvenoga problema, prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela…), o pisanju teksta i tehničkoj obradbi pisanoga djela. Treba, ipak, reći da ne postoje neki brzi i mehanički postupci koji kad se nauče i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraživanje. Zanat znanstvenika, kao i drugi zanati, najbolje se uči aktivnim osobnim angažmanom i u suradnji s učiteljem zanata. Znanstvenik se najbolje postaje čitanjem raznih znanstvenih djela, ali nadasve praksom (kovač se postaje kovanjem – kaže poslovica). Zato učenje napamet pojmova i pravila ne će biti od velike koristi ako student ne bude vlastitim razmišljanjem i vježbanjem nastojao prenijeti ove postupno naučene materijale, pojmove i pravila u pisane tekstove.

5

1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI

1.1. Jezična diferencijacija Prije no što se išta kaže o znanosti, nužno je na samom početku upozoriti na vrlo često konfudiranje pojmova znanost, nauka i nauk. U hrvatskome, naime, jeziku to nisu sinonimi pa ih valja razlučiti i rabiti u njihovu izvornom značenju. Već u 17. stoljeću latinska se riječ scientia (grč. episteme) u hrvatskom jeziku prevodila sa znanost, ali pod utjecajem susjednih slavenskih naroda u 19. stoljeću u naš jezik snažno prodire riječ nauka u značenju ”znanost”. No, taj pojam po svom etimološkom, značenjskom i svakom drugom određenju ni na koji način ne može adekvatno zamijeniti pojam znanost. Mnogi smatraju da se «znanost» i «nauka» odnose na opće (znanost) i pojedinačno (nauka). «Znanost bi u tom smislu obuhvaćala cjelinu znanja i metoda u vezi s nekim predmetom, a nauka bi označavala spoznaje nekoga užega, posebnog plana ili problema koji se istražuje. Fizika bi tako bila opća znanost koja uključuje posebne nauke kao što su mehanika (tj. nauka o gibanju), kalorika (nauka o toplini) i druge.»1 Drugi opet riječi znanost i nauka diferenciraju tako što pojam znanosti rabe u značenju kritičkoga i istraživačkoga odnosa prema predmetu, a pojam nauka u značenju naučavanja općeprihvaćenoga (didaktika, obrazovanje). Drugim riječima, nauka bi bila praktična primjena znanja, odnosno znanosti. Npr. pravne znanosti su znanosti u teorijskom i povijesnom smjeru, a pravne nauke u praktičnom smislu su skup znanja koja se tiče pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni. Ukratko: nauka nije znanost već je sastavljena od pojedinih znanstvenih rezultata. Služiti se jednim od ovih dvaju značenja za pojam nauka stvar je osobnoga izbora. Važno je ne rabiti taj pojam kao istoznačnicu za znanost. To se odnosi i na njihove izvedenice. Tako je znanstvenik u hrvatskom jeziku djelatnik u

1

KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII. prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 13.

6

istraživačkom i znanstvenom poslu koji svojim pregalaštvom i stručnošću doprinosi napretku znanosti, a naučnik je tek onaj koji uči obrt, tj. šegrt. Riječ nauk treba shvatiti kao «naučavanje» ili «doktrinu», a to je zapravo skup mišljenja neke škole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o kršćanskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu znanost već su to misli, teorije, nazori i shvaćanja; to još nije nauka ili primjena znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike između riječi «znanost» i «nauk». Njemački jezik poznaje «die Wissenschaft» u značenju «znanost» i «die Lehre» u značenju «nauk». U latinskom jeziku «znanost» je «scientia», a nauk «doctrina». Dakle, termini «znanost» i «nauk» nisu sporni. Problem je samo s terminom «nauka». Ono što su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati znanošću, nego naukom (od nauka) dotičnoga uma što je nezaobilazni dio znanosti.

1.2. Definicija znanosti Teoretičari znanosti uglavnom se slažu u konstataciji da je ovu kompleksnu stvarnost veoma teško definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili više pogađaju samu bit znanosti. Tako ćemo u literaturi često pročitati: «Znanost je način života», «Znanost je vječno traženje znanja i istine», «Znanost je snaga» i sl. Te definicije nisu cjelovite niti pogađaju samu srž problema pa stoga nisu valjanje. U samome korijenu riječi znanost nalazi se riječ «znanje». Međutim, nije bilo kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od odrednica znanosti. Jer, kada bi isključivo znanje bilo dovoljno za konačno definiranje znanosti, onda bi sve naše spoznaje o pojavama u prirodi i društvu činile znanost. To, međutim, nije slučaj. Općenito govoreći, znanost (lat. scientia; grč. epistéme2) jest «skup svih metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu» 3, a ujedno je i djelatnost kojom stječemo takva znanja.4 Prema Enciklopediji znanost je 2

Grč. επιστήμη. MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000., p. 280. 4 Cf. KALIN, B.: op. cit., p. 16. 3

7

«sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih metoda istraživanja»5. Iz ovih definicija dade se zaključiti da se znanstvena spoznaja razlikuje od obične trima bitnim oznakama: općenitošću, metodom i preciznošću. Naime, običan se čovjek zadovoljava zapažanjima koja se ograničuju na ono što njega zanima, a znanstvenik ima općenitija zapažanja i dolazi ne samo do uzroka nego i do zakona. Pritom se služi određenom metodom podvrgavajući svoje hipoteze kontroli razuma. Svaka znanost ima svoj predmet koji proučava (obiectum materiale). Taj predmet može biti zajednički raznim znanostima. Npr. čovjek je predmet proučavanja psihologije, fiziologije, antropologije, pa i biologije ili kemije. Stoga je za svaku znanost veoma bitan formalni objekt (obiectum formale), tj. stajalište, aspekt s kojega se neki predmet proučava. Zato kažemo da ima onoliko znanosti koliko ima formalnih, a ne materijalnih objekata.

1.3. Povijesni razvoj znanosti Korijene znanosti moramo tražiti u praktičnom čovjekovu iskustvu. Naime, da bi mogao opstati, prvi je čovjek morao rješavati za život važne probleme. Morao je promatrati, spoznavati i sebi prilagođavati određene prirodne pojave. Iako je to radio na posve primitivan način, ipak se zapažaju određene hipoteze, analize i zaključivanje, što je posljedica ljudskoga razmišljanja. Najstarija znanstvena disciplina svakako je astronomija. Čovjek je iz prijeke potrebe i borbe za golu egzistenciju usmjeravao svoj pogled u nebeske visine, a istom je poslije počeo filozofirati, politizirati i pribavljati prve spoznaje iz matematike, fizike, biologije, medicine itd. Kineska, egipatska i grčka promatranja i proračuni stvorili su prve temelje za rađanje najstarije prirodne znanstvene discipline – astronomije. Ona se razvijala iz praktičnih čovjekovih potreba: određivanja točnoga vremena, točnoga položaja, orijentacije pri putovanju… 5

«Znanost», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb, 1968., sv. 4., p. 487.

8

Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i početna istraživanja astronomije – znanosti koja proučava nebeska tijela i zvijezde. Babilonski toranj (kula), koji je najprije bio hram boga Marduka, u 11. st. pr. Krista postao je vijećnica u kojoj su najveći umovi otkrivali istine o životu i svijetu, tako da je ta građevina služila kao opservatorij. Ocem astronomije smatra se Hiparh (3. st. pr. Krista). On je prvi uočio pojavu ekvinocija (tj. dan kada su dan i noć jednake dužine). Također je matematičkim metodama odredio važnost pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih planeta, a i prvi je izradio veliki katalog neba sa 850 zvijezda. Stari su Grci također proučavali svemir, a svoje su proučavanje nazvali filozofija (ljubav spram mudrosti). Tales, astronom i filozof, prvi je izračunao i predvidio pomrčinu Sunca (585. pr. Krista). Smatra se da je Pitagora (582.-500.) prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je za to Aristotel pružio i uvjerljiv dokaz. Heraklit (544.-480. pr. Krista) je naslućivao da se zemlja okreće oko svoje osi. Aristrah (280. pr. Krista) bio je uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Na temelju toga je razvio teoriju o Suncu kao središtu oko kojega se kreću nebeska tijela. Također je pronašao metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od Zemlje. Ptolomej je (2. st.) skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj poznatoj knjizi Almagest.6 Prvi začetci matematike počinju stvaranjem naziva i znakova za brojenje i računanjem takvim brojevima. Prve brojke bile su u obliku crta i urezivane su u glinu i drvo. Brojke koje se danas nazivaju arapskim rabile su se u Indiji već prije 2500. prije Krista. One su omogućavale računanje prema decimalnom sustavu. Rabili su se posebice u astronomiji. Geometrija (gr. ge – zemlja i metrain – mjeriti) pak svoje korijene ima u premjeravanju zemljišta koje su stari Egipćani obavljali poslije godišnjih poplava Nila. Grci su egipatska znanja o mjerenju preuzeli i usavršavanjem stvorili geometriju. Oni su u pravom smislu razvili matematiku kao znanost. Pitagora primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po tzv. Pitagorinom poučku ili teoremu. Za razliku od dotadanjih filozofa koji su materijalni prauzrok postanka 6

Cf. ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., pp. 45.-46.

9

svijeta i života na Zemlji tražili u vodi i zraku, Pitagora je smatrao da je broj bit svega što postoji. Smatra se da su Grci prvi počeli razmišljati i o sastavu materije. Oni su, dakle, utemeljili fiziku. Empedoklo (450. pr. Krista) tvrdio je da postoje četiri prva elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Demokrit i Leukip (oko 450. pr. Krista) razvili su teoriju atoma koja je temelj suvremene fizikalne teorije. Arhimed je (287.-212. pr. Krista) dao velik doprinos razvoju fizike postavivši prve egzaktne zakone utemeljene na iskustvu i provjeravanju eksperimentom. Poznat je njegov zakon prema kojemu tijelo uronjeno u tekućinu gubi toliko od svoje težine koliko iznosi istisnuta tekućina. Arhimed je također poznat po zakonu poluge i riječima: «Dajte mi uporište, pa ću i Zemlju pokrenuti».7 Iako je biologija novija znanost, jer se u današnjem obliku počela razvijati u 19. i 20. stoljeću, pojedine njezine discipline vuku korijene iz davne prošlosti. Naime, Aristotel je ostavio raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu znanstvenu sistematizaciju brojnih živih organizama. Njemu se pripisuje utemeljenje zoologije (znanost koja proučava životinjski svijet). Aristotelov učenik Teofrast smatra se utemeljiteljem znanstvene botanike, tj. znanosti o biljkama. Početci razvoja medicine vezani su uz prve biološke spoznaje koje je čovjek stjecao kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Kao znanost o ljudskom organizmu, o njegovim bolestima, te sprječavanju i liječenju bolesti, medicina je u početcima svoga razvoja imala izvor u iskustvu i magiji budući da su primitivni ljudi vjerovali da je bolest posljedica moći zlih duhova. Najznačajniji grčki liječnik bio je Hipokrat (460.-377. pr. Krista). Njega nazivaju ocem znanstvene medicine i smatraju ga najvećim medicinskim piscem svih vremena. Temelje povijesti udarili su istočni narodi. Među njima posebno se ističe židovski narod. Biblija je zbirka knjiga koje su svete Židovima i kršćanima. Te su knjige napisali razni autori tijekom više od tisuću godina (od 13. st. pr. Krista do 2. st.). Uz religiozne i umjetničke elemente u knjizi se nalaze i povijesni elementi, narodna tradicija, legende i mitovi. Biblija, koja se drži najvećim literarnim

7

Cf. ibid., pp. 47.-48.

10

dostignućem svih vremena, sadrži religiozne i moralne pouke, ali ona pokušava i želi objasniti stanje ljudskog roda i u predhistorijskom razdoblju. Stari Grci povijest počinju pisati na kritičniji način nego što se ona pisala do tada. Najznačajniji povjesničari antičke Grčke svakako su Herodot (484.-425. pr. Krista) – Povijesti (Historiai), Tukidid (460.-396. pr. Krista) – Povijest Peloponeskog rata i Ksenofont (oko 430.-354. pr. Krista) – Helenska povijest (Hellenika).8 Kao najstarija disciplina društvenih znanosti smatra se politika (znanost o pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi). Temeljito su je proučavali Grci koji su se posebno bavili pitanjima širokoga spektra ljudi u gradovima i državama. Sofisti su profesionalno proučavali politiku i poučavali o političkim znanjima. Najugledniji sofisti bili su Protagora (481.-411. pr. Krista) i Gorgija (483.-375. pr. Krista). Ipak, najznačajnija djela o politici napisali su Platon (Država i Zakoni) i Aristotel (Politika). Grčki su filozofi također proučavali i ekonomske pojave i fenomene, ali su ekonomiji pridavali manje važnosti od politike. Upravljanje domaćinstvom Grci su smatrali važnim, ali takve su poslove prihvaćali kao poslove na nižem stupnju politike. Heziod (8.-7. st. pr. Krista) napisao je znamenito djelo Poslovi i dani.9 U svojim početcima pravo je bilo teokratsko. Teokracija (grč. theos – bog, krateo – vladam, zapovijedam) oblik je vladavine u kojemu svećenici imaju političku vlast. Smatra se, naime, da to pravo dolazi od bogova. Tako, primjerice, svoje pisane zakone babilonski kralj Hamurabi prima od boga Sunca, Mojsije ih prima od Jahve, Monos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona. Aristotel umjesto božanstva uvodi «prirodu» kao stvaralački činitelj prava. Njegova Politika sadrži 158 ustava za isto toliko državica, a među njima je i Atenski ustav. Pravo je za Rimljane najvažnija disciplina društvenih znanosti. Ono je vrjednije od filozofije i politike. Rimsko je pravo bilo razvijeno do te mjere da se i danas proučava kao reprezentativan primjer sveobuhvatnog pravnog sustava.10 8

Cf. ibid., pp. 48.-49. Cf. ibid., pp. 49.-50. 10 Cf. ibid., p. 51. 9

11

1.4. Znanstvene metode Metoda (grč. méthodos11 = put kojim se dolazi cilju) općenito znači planski postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje nekoga cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području. Pojam metoda rabi se u dva značenja. Ona označava proceduru, redoslijed, shemu po kojoj se odvija neka praktična djelatnost, ali i misaoni postupak primijenjen da se lakše i što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice, podatci i informacije.12 Prema tome, razlikujemo dvije vrste metoda: 1) metode znanstvenoga istraživanja (heurističke metode) i 2) metode znanstvenoga sistematiziranja. U prvu skupinu, kao najvažnije, ubrajamo: analizu i sintezu, indukciju i dedukciju, apstrakciju i generalizaciju, analogiju, hipotezu i teoriju, te eksperiment. U drugu ubrajamo: definiciju, klasifikaciju (divizija), dokazivanje i opovrgavanje.

1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja a) Analiza i sinteza Metoda analize (grč. ana-lío13 = raz-riješiti) jest «postupak znanstvenog istraživanja i objašnjenja stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina (pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente i izučavanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno cjeline».14 Metoda sinteze (grč. sín = zajedno + thésis15 = položaj) jest «postupak znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući

11

Grč. μέθοδος. Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 313. 13 Grč. ανα-λύω. 14 ZELENIKA, R.: op. cit., p., p. 327. 15 Grč. σύν + θέσις. 12

12

izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini dijelovi uzajamno povezani».16 Valja reći da se sve znanosti služe ovim dvjema metodama. Svaka, naime, znanost nastoji shvatiti i istumačiti pojave koje proučava. U tu je svrhu nužno analizirati, tj. detaljno razložiti dotične pojave kako bi se upoznalo sve njezine konstruktivne dijelove. Nakon toga potrebno je te dijelove sintetizirati, odnosno ponovno povezati u cjelinu. Inače je svaka spoznaja površna i zbrkana (bez analize) te nepotpuna (bez sinteze). Analizom se postiže jasnoća, a sintezom preglednost. b) Indukcija i dedukcija Indukcija (lat. inducere = uvesti, dovesti) jest način zaključivanja od partikularnoga k univerzalnome u kojemu se na temelju pojedinačnih ili posebnih činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih slučajeva i činjenica dolazi se do općih zaključaka, iz posljedica zaključuje se na principe.17 Razlikujemo više vrsta indukcije, a najvažnije su potpuna i nepotpuna.18 Zaključak potpune indukcije temelji se na potpunome nabrajanju svih pojedinačnih slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Nepotpuna indukcija stvara zaključke na temelju ograničenoga broja pojedinačnih pojava koje su primjenjivi na

16

ZELENIKA, R.: op. cit., p. 329. sq. Cf. ibid., p. 323. 18 Poznate su također i induktivne metode J. S. Milla: 1) metoda slaganja, 2) metoda razlike, 3) kombinirana metoda slaganja i razlike, 4) metoda ostataka i 5) metoda popratnih promjena. 17

13

ostale činjenice iste vrste.19 Ona se u znanstvenom istraživanju rabi znatno češće negoli potpuna indukcija.20 Indukcija je uvijek aposteriorna. To znači da se uvijek polazi od iskustvenih činjenica na temelju kojih se zaključuje na opći zakon.21 Ona se temelji na zakonu kauzaliteta koji kaže da u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste učinke . Ova je metoda od neizrecivoga značaja za empirijske znanosti. «Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize, sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom zaključivanju upotrebljavaju se metode promatranja, eksperimentalna i statistička metoda. Induktivna metoda pretežno se upotrebljava u početnim stadijima znanosti. Međutim, kada je znanost oblikovala početne teorijske pojmove i zakonitosti i sredila ih u sustav pojmova i zakonitost, počela se primjenjivati i deduktivna metoda.»22 Dedukcija (lat. de-ducere = izvoditi, odvoditi), za razliku od indukcije, zaključuje obratno, iz općenitoga na pojedinačno. To je postupak pomoću kojega se iz općih postavaka dolazi do konkretnih pojedinačnih zaključaka. Klasičan i najbolji oblik dedukcije jest silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju.23 Dedukcija

19

«Oblik induktivnog zaključka jest: M1 i M2 i M3… je P, M1 i M2 i M3… je S, zaključak: Svi S jesu P. Ideal indukcije jest doći ne samo do općih nego ujedno do nesumnjivo sigurnih spoznaja. Međutim, jednostavnim nabrajanje (lat.: per enumerationem simplicem), makar i vrlo velikog ali ipak ograničenog broja pojedinačnih slučajeva (nepotpuna indukcija), indukcija može pružiti samo manjeviše vjerojatan, a ne siguran zaključak za sve slučajeve, jer nije isključeno protuslovno iskustvo (lat.: instantia negativa). Siguran zaključak mogao bi se postići bilo iscrpnim navođenjem doista svih pojedinačnih slučajeva (potpuna indukcija), što je često u iskustvu nemoguće, bilo uspješnim ustanovljavanjem nužne veze između S i P, makar na osnovu razmjerno malobrojnih iskustava, a ponekad možda samo jednog jedinog iskustva, dakle na osnovu nepotpune indukcije. I dok bi zaključak potpune indukcije imao značaj registriranja zbroja svih činjenica i uvjerljivost konstatacije faktičnog stanja stvari, zaključak nepotpune indukcije imao bi značaj nužne i općenite spoznaje. Stoga upravo takva nepotpuna indukcija ima pravu logičku i spoznaju vrijednost, jer proširuje znanje o stvarnosti od partikularnih do generalnih sudova. Po tome je indukcija jedan od osnovnih postupaka u znanstvenom istraživanju, a napose u prirodnim znanostima.» Filozofijski rječnik, (Grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), II. izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984., p. 143. 20 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit.., p. 324. 21 «Različite predmete bacamo u vodu. Neki plutaju, neki tonu. Kanimo opisati predmete i proces te ih klasificirati. Pritom upada u oči da, bacimo li u vodu drvene predmete, oni plutaju. Bacimo li, naprotiv, željezne, oni tonu. (…) Odjednom pomišljamo: moglo bi biti da svi željezni predmeti tonu. Stvorili smo hipotezu koja treba da objasni ono što smo opazili.» ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 146. 22 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 325. 23 Cf. MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 58.sq.

14

uvijek pretpostavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanje općih znanja na temelju kojih se shvaća ono posebno ili pojedinačno.24 Treba reći da indukcija i dedukcija čine dijalektičko jedinstvo i da jedna nije moguće bez druge. Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnoga, a deduktivnih kao pretpostavka induktivnoga. Rabe li se ove dvije metode odvojeno, one nisu efikasne, a rezultati su im nepouzdani. Stoga se one moraju kombinirati u znanstvenoistraživačkomu radu. c) Apstrakcija i generalizacija Apstrahirati (od lat. abs-trahere = vući van, odvajati) u najopćenitijem smislu znači odvojiti nešto od nečega, ostaviti nešto po strani, ne obratiti pažnju na nešto, zadržavajući ono bitno, važno, nužno.25 Apstrakcija je, prema tome, misaona operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i osobine određenoga predmeta ili pojave istraživanja.26 Budući da se apstrakcijom oblikuju općeniti pojmovi, 27 ova se metoda primjenjuje u svim znanostima. Ona je nezaobilazna u istraživanju, otkrivanju i formuliranju bilo kojega pojma, znanstvene spoznaje, zakona ili teorije. Generalizacija ili uopćavanje jest logički postupak zaključivanja indukcijom od pojedinačnih slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon.28 Polazeći od određenoga broja pojedinačnih predmeta, misao izdvaja njihove zajedničke oznake, a izostavlja one koji se pojavljuju samo u nekima. Primjena ove metode zahtjeva

24

Neki autori razlikuju progresivnu i regresivnu dedukciju. Progresivna dedukcija polazi od aksioma (istina koje su evidentne i ne trebaju se dokazivati, a temelj su svakog dokazivanja) i u izvodu napreduje do teorema (tvrdnja koja je izvedena i dokazana na osnovu principa neke znanosti). Regresivna pak polazi od teorema i svodi ih na aksiome. «To je, recimo, slučaj kada konkluziju u silogizmu svodim na premise. Primjerice: Zašto je Sokrat smrtan? Argumentiram regresivno deduktivno: Zato što su svi ljudi smrtni i Sokrat je čovjek. Regresivna dedukcija ima, dakle, karakter dokaza.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 146. 25 Cf. Filozofijski rječnik, p. 36. 26 Suprotan je pojam konkretizacija pri kojoj se zajedničkom predikatu dodaje vlastita osobina pojedinih subjekata. 27 Primjerice, da bismo stvorili opći pojam «čovjek», moramo odmisliti, apstrahirati sve sporedne, nebitne, akcidentalne karakteristike pojedinih ljudi i zadržati se samo na onim najvažnijim koje su zajedničke svim ljudima. Tako ćemo apstrakcijom doći do zaključka da je čovjek animal rationale, tj. živo biće razumske naravi. Time smo ujedno i definirali, odnosno odredili bit pojma «čovjek». 28 Cf. Filozofijski rječnik, p. 117.

15

opreznost u uopćavanju jer se često stvaraju preopćeniti zaključci i neodgovorno se primjenjuju pojedinačni slučajevi na sve slučajeve.29 d) Analogija Analogija (od grč. ana-logía30 = odnos, razmjer; sličnoznačje) jest zaključivanje od jednoga posebnog slučaja na drugi posebni slučaj (za razliku od indukcije kojom se zaključuje od posebnoga na opće, i za razliku od dedukcije kojom se zaključuje od općega na posebno). «Analogijski je zaključak onaj u kojem se od sličnosti predmeta u nekim svojstvima (ili karakteristikama) zaključuje na njihovu sličnost u nekim drugim svojstvima.»31 Analogijom se vrlo često služimo u svakodnevnom životu i govoru, ali su često ti zaključci nepouzdani i logički nedovoljno precizni i opravdani.32 No, njezina je važnost u znanostima gdje se ne može eksperimentalno zaključiti. Tako je analogija za metafiziku nezamjenjiva metoda: nadosjetne stvari prosuđujemo po sličnostima s osjetnim, Boga prema čovjeku itd. e) Hipoteza i teorija Hipoteza (grč. hipóthesis33 = pretpostavka) jest vjerojatna zamisao, pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne zajedničke osnove, uzroke i zakone određenih skupina pojava34 te tako zadovoljiti opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje.35 U svom početku hipoteza je nedokazan stav koji se privremeno uzima kao istinit (vjerojatan) jer na 29

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 334. Grč. ανα-λογία. 31 Filozofijski rječnik, p. 25. 32 Primjerice: neki su znanstvenici iz nekoliko sličnosti Marsa sa Zemljom u nekim svojstvima (okreće se oko svoje osi jednako kao i Zemlja oko svoje, ima atmosferu kao i Zemlja, ima također izmjenu godišnjih doba kao i Zemlja) zaključili na njihovu sličnost u nekim drugim svojstvima, pa su konstatirali da Mars ima stanovnika kao i Zemlja. 33 Grč. υπόθεσις. 34 «Duže smo promatrali zvjezdano nebo i u opažajnim stavovima bilježili svoja opažanja. Raspolažemo znatnom opažajnom građom. Bilježili smo gdje se planeti nalaze u određenim vremenskim trenucima i sada uspoređujemo dobivene podatke. Pritom se postavlja pitanje kako objasniti te podatke zabilježene u opažajnim stavovima. Tada pomišljamo sljedeće: Pretpostavimo da se planeti kreću po nekoj određenoj krivulji. Pretpostavimo za svaki planet neku krivulju koju možemo izračunati iz raspoloživih podataka i prikazati je nekom matematičkom funkcijom. Stvorili smo, dakle, jednu hipotezu odnosno više njih.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 148. 35 Cf. Filozofijski rječnik, p. 129. 30

16

prikladan način objašnjava neke činjenice. Daljnja istraživanja taj stav trebaju verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovrći. Hipoteze su od presudne važnosti za napredak znanosti. Bez stvaranja hipoteza nezamislivo je i nemoguće proširenje znanja na bilo kojemu području. One su poticaj i vodič za plodonosno znanstveno istraživanje i po tome je njihova uloga izrazito heuristička. Ponekad se o istom problemu može pojaviti više različitih hipoteza. Od dviju hipoteza vjerojatnija je ona koja je jednostavnija i ne iziskuje neke pomoćne hipoteze te ona koja je plodonosnija, tj. koja može dati objašnjenja za što šire područje činjenica. «Takva hipoteza, koja se u daljnjem istraživanju na osnovu novih opažanja i eksperimentiranja dovoljno utvrdila (verificirala), postaje teorija.»36 Teorija (grč. theoría37 = gledanje, promatranje) jest hipoteza višega tipa, tj. pretpostavka primijenjena na čitavo jedno područje fenomena. To je koherentna skupina općenitih postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje pojava (činjenica, podataka).38 Teorija se sastoji od niza hipoteza koje su u skladu s iskustvom, odnosno koje su verificirane. Od hipoteza se induktivno napreduje k teoriji39, kao što se od opažajnih stavova napreduje ka hipotezi. f) Eksperiment Eksperiment (lat. experimentum = pokus, dokaz) jest «umjetno izvođenje neke pojave radi njezina sustavnoga promatranja i proučavanja da bi se potvrdila ili odbacila postavljena hipoteza.»40 Odlika je eksperimenta da se, u usporedbi s običnim opažanjem, pomoću njega mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je potrebno, pa i takve pojave koje se u prirodi uopće ne bi same od sebe pojavile. 36

Loc. cit. Grč. θεωρία. 38 Cf. Filozofijski rječnik, p. 331. 39 «… postavili smo hipoteze krivulja svih planeta koje možemo opažati, a daljnja su opažanja i prognoze te hipoteze potvrdili. No postavlja se pitanje imaju li hipoteze tih krivulja nešto zajedničko, to jest mogu li se objasniti nekom hipotezom višeg tipa, dakle nekom teorijom. Takvu je teoriju postavio KOPERNIK. Pretpostavio je da se po njima planeti kreću oko Sunca. Pritom je riječ o krajnje složenom sklopu iskaza koji dijelom potječu iz geometrije, a dijelom iz fizike. Deduktivno se iz KOPERNIKOVE teorije mogu s jedne strane izvesti zakoni krivulja pojedinih planeta, a s druge prognoze, kao, primjerice, gdje će se planet Venera nalaziti u trenutku t.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 150. 40 MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 79. 37

17

Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u povijesti, astronomiji) i da svaka pojedina znanost u kojoj se eksperiment primjenjuje ima u tome svoje specifične mogućnosti i granice. Ipak, znanosti u kojima se eksperiment može uspješno primijeniti pokazale su zamašan napredak kakav se bez eksperimenata ne bi mogao zamisliti.41 1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja a) Definicija Definicija (lat. definitio = ograničenje, određenje) jest «logički postupak pojmovnog određivanja sadržaja nekog predmeta, točno mu određujući narav ili bit».42 Aristotel za definiciju kaže da je određivanje biti stvari. Za skolastike ona je sud kojim se izlaže narav stvari ili značenje termina. Logičari na različite načine dijele definicije na vrste. Najčešće se susreću ova razlikovanja: -

realna definicija – ona kojom se rasvjetljava bit stvari43

-

nominalna definicija – ona kojom se objašnjava značenje riječi44

-

konceptualna definicija – ona kojom se određuje sadržaj pojma

-

verbalna definicija – ona kojom se jedna riječ zamjenjuje drugom, poznatijom

-

deskriptivna (opisna) definicija – ona kojom se navode vanjske oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od drugih

-

ostenzivna (pokazna) definicija – ona koja uključuje i pokazivanje predmeta

-

genetička definicija – ona kojom se izlaže način na koji odgovarajući predmet nastaje (npr. kružnica je okretanje točke oko druge točke).

41

«Za razliku od stvarnih eksperimenata, posebnu vrstu predstavljaju tzv. misaoni eksperimenti, tj. zamisli, pretpostavke, fikcije, na osnovu kojih se mogu jasnije razabrati neki odnosi, veze ili značenje nečega za nešto (npr. fikcija Zemlje bez željeza, zamisao navodnjene pustinje, pretpostavka o ljekovitosti neke nove kemikalije). Misaoni eksperiment često je osnova za izvođenje stvarnog, verifikacionog eksperimenta, odnosno poticaj za praktički vrijedne akcije.» Filozofijski rječnik, p. 88. 42 MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 59. 43 Npr. čovjek je živo biće razumske naravi (animal rationale). 44 Npr. filozofija je ljubav prema mudrosti.

18

U strogom značenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome izriče što je stvar u sebi i ispunjava se osnovni zahtjev da se definicija mora izvesti pomoću najbližega višeg rodnog pojma i vrsne razlike (Definitio fiat per genus proximum et differentiam specificam ).45 Da bi bila valjana, definicija mora, uz upravo naznačeni, zadovoljiti još neke zahtjeve koji se formuliraju u obliku pravila: 1)

Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preširoka ni preuska. To znači da ona mora obuhvatiti sve individue neke vrste, a ne smije obuhvatiti nijedan individuum neke druge vrste.46

2)

Definicija treba sadržavati samo bitne oznake pojma, tj. ne smije biti preobilna.

3)

Pojam koji želimo definirati ne smijemo definirati pomoću pojma koji se definira. Drugim riječima, definicija se ne smije kretati u krugu.47

4)

Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.48

5)

Definicija ne smije biti slikovita.49

6)

Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga što se definira.50 Mnoge pojmove ne možemo definirati u skladu s navedenim pravilima. 51 U

nekim slučajevima ne možemo odrediti prvi viši rod (npr. kategorijama koje su najviši rodovi), a u nekima vrsnu razliku. Ako želimo bar djelomično razjasniti takav pojam, moramo pribjeći različitim pomoćnim postupcima koji zamjenjuju definiciju. U

takvim

se

slučajevima

služimo

ostenzivnim,

genetičkim,

nominalnim,

deskriptivnim i drugim definicijama. 45

Cf. Filozofijski rječnik, p. 64. Definiramo li, primjerice, čovjeka kao biće koje se bavi umjetnošću, tada je ta definicija preuska budući da ima ljudi koji nisu umjetnici. A ako čovjeka definiramo kao dvonožno živo biće, tada je definicija preširoka jer ima dvonožnih bića koja ne pripadaju ljudskome rodu. U prvom slučaju nismo obuhvatili sve jedinke iste vrste, a u drugom smo obuhvatili i jedinke nekih drugih vrsta. 47 Npr. trokut je ono što ima tri kuta. 48 Npr. trokut nije krug. 49 Npr. prijateljstvo je veza. 50 Cf. Filozofijski rječnik, p. 65. 51 Ne mogu se definirati, na primjer, neposredne iskustvene činjenice (svjetlo, boja…). Individui se također ne mogu definirati jer nemaju specifičnih razlika među sobom (razlikuju se samo akcidentalnim oznakama, a njih ima mnogo te ih se nijednom definicijom ne može iscrpsti). Najviši rodovi ili kategorije također se ne mogu definirati. 46

19

b) Klasifikacija (divizija) Klasifikacija je «logički postupak kojim se mnoštvenost u stvarnosti skuplja u određene zajedničke cjeline (klase) prema kriteriju njihove sličnosti i različnosti».52 Ili: «klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj pojam obuhvaća. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinačne i univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje dijel u prirodne i kulturne…»53 Postoje utvrđena pravila klasifikacije: 1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen. 2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenoga načela.54 3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna. 4) Klasifikacija mora biti točna.55 Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena metoda. Znanost zapravo počinje klasifikacijom: na temelju određenih spoznaja najprije se grupiraju određene skupine srodnih pojava, što je temelj za svako daljnje istraživanje. Ona je važna jer se njome dobiva pregled materijala. Osobita je značajna u nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija) koje proučavaju veliki broj vrsta pa bi bez klasifikacije to proučavanje bilo nemoguće. c) Dokazivanje i opovrgavanje Dokaz(ivanje) (lat. demonstratio, argumentatio, probatio) jest logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekoga suda, stava ili teorije. Postupak dokazivanja nesumnjivo je jedan od najsloženijih postupaka, a ujedno je jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su uključene gotovo sve druge metode: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija…, kao i svi oblici mišljenja: poimanje, zaključivanje itd.56 52

MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 138. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 337.sq. 54 Npr. knjige u knjižnici se klasificiraju po obliku ili po sadržaju, ali ne istovremeno i po obliku i po sadržaju jer bi došlo do zbrke. 55 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 338. 56 Cf. ibid., p. 334. 53

20

Dokazivanje se nekada vrši ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na temelju drugih priznatih, odnosno prethodno dokazanih sudova. O dokaznoj snazi i uvjerljivosti57 ovisi solidnost dokaza i očitost tvrdnje koja se želi dokazati. Dokazno postupanje u znanosti i životu zasniva se na nekim unaprijed prihvaćenim sudovima (principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati jer su već sami po sebi očiti (to su tzv. aksiomi58), odnosno predstavljaju nužni zahtjev zdravoga razuma (postulati59). Bitni elementi dokaza su: 1) Teza. To je stav koji treba dokazati. 2) Načela. To su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni postupak dokazivanja. 3) Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi. 4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela, uspostavlja logička veza između argumenata i teze.60 Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktični) dokazi pokazuju da neka istina nužno i neposredno slijedi iz već poznatih istina. Indirektnim (apagogičkim) dokazom ne dokazuje se sama teza, nego se zapravo pobija suprotna teza. Pobijajući, naime, oprečne tvrdnje ukazujući na njihovu neodrživost, nemogućnost, apsurdnost61, može se - barem posredno - utvrditi valjanost vlastite teze.62 Pri dokazivanju valja paziti na neka osnovna pravila:

57

Lat. nervus probandi. Aksiom (grč. αξίωμα = dostojanstvo, čast) – «ono što je ispravno, stav koji ne treba dokazivati, a koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam označuje prve principe logike, metafizike, etike, kao i matematičke postulate. Aksiomi ili najviši principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni stavovi kojima se tumači njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, služe za zaključivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati.» MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 19. 59 Postulat (lat. postulatum = zahtjev) – «načelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom, premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo dokaza i objašnjenja. P[ostulat] se često izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom». HALDER, Alois: Filozofijski rječnik, Zagreb, Naklada Jurčić, 2002., p. 278. 60 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 335. 61 Lat. deductio ad absurdum. Jedan takav dokaz je i tzv. àlibi (lat. «negdje na drugom mjestu»). Dokazati da je netko npr. u vrijeme nekog zločina bio na drugom mjestu, a ne na mjestu događaja znači dokazati nemogućnost teze da je dotični počinio taj zločin (ad impossibile). 62 Pri dokazivanju se mogu javljati različite nehotične (paralogizmi) i hotimične (sofizmi) pogreške. 58

21

1) Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.63 2) Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane.64 3) Argumenti za tezu moraju biti: po svom značenju jasni, precizno formulirani i znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni. 4) Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.65 5) Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike. 6) U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena.66 Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan. Kao i kod dokaza, opovrgavanje može biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno.67

1.5. Klasifikacija znanosti Prateći povijesni razvoj znanosti, možemo uočiti i razne pokušaje da se sve znanstvene discipline klasificiraju, tj. da se grupiraju prema njihovoj bitnoj sličnosti ili razlici. Klasifikacija je od iznimnoga značaja kako na teorijskom tako i na praktičnom planu. Ona omogućava optimalno organiziranje i umrežavanje znanstvenonastavnih i znanstvenoistraživačkih organizacija, planiranje i ostvarivanje znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i istraživača različitih specijalnosti, izdavanje specijalističkih edicija (enciklopedija, udžbenika,

monografija…),

specijalističko

obrazovanje,

osposobljavanje

i

znanstveno usavršavanje kadrova itd.68 Tri su glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:

63

Teze imaju smisla i značenje ako imaju određenu osnovu u ranije utvrđenom znanju i ako predstavljaju hipoteze objašnjenja novih činjenica koje proturječe starim teorijama. Nema smisla dokazivati egzaktno već dokazane istine, potpuno proizvoljne iskaze i apsurdne stavove (npr. da je čovjek četveronožno biće). 64 Ako je sama teza nejasna i neprecizna, jasno je da ni dokazivanje ne može biti uspješno. 65 Jer ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaza za njih. 66 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 336. 67 Cf. ibid., p. 337. 68 Cf. ibid., p. 83.

22

a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaća antičko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite diferencijacije, a filozofija je obuhvaćala sva ljudska znanja o prirodi, društvu i mišljenju. Ona je bila «znanost nad znanostima». b) U drugoj fazi započeo je i intenzivirao se proces diferencijacije znanosti. Ova faza obuhvaća razdoblje od 15. do 18. stoljeća. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija, fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija. c) Od 19. stoljeća počinje treća faza, a karakterizira je još detaljnija diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u znanstvena područja. Takvim se procesima stvaraju sustavi znanosti.69 Razne klasifikacije znanosti imaju različita načela po kojima se provode.70 Aristotel je tako kao princip klasifikacije uzeo cilj što ga razne znanosti imaju pa je razlikovao: teoretske, praktične i poetske znanosti. Teoretske znanosti imaju za cilj upoznati nas sa stvarima i protumačiti ih. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Praktične znanosti imaju za cilj dati čovjeku orijentaciju u privatnom, političkom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomija i politika. Poetske znanosti kao cilj imaju stvaranje literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika.71

ZNANOST

TEORETSKE:

PRAKTIČNE:

POETSKE:

69

Cf. loc. cit. Treba reći da nijedna klasifikacija nije potpuna niti je savršena. 71 Cf. BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-Sarajevo, 1997., p. 65.; BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., p. 241. 70

23

matematika

etika

retorika

fizika

ekonomija

poetika

metafizika

politika

dijalektika

Herbert

Spencer

(1820.-1903.)

klasificira

znanosti

prema

njihovu

formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne znanosti proučavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalna logika). Konkretne znanosti proučavaju realna bića (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija). Apstraktno-konkretne proučavaju realne pojmove apstrahirajući od bića u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika).72

ZNANOST

APSTRAKTNE:

APSTRAKTNO-KONKRETNE:

KONKRETNE:

matematika

fizika

astronomija

formalna logika

kemija

geologija

mehanika

biologija psihologija sociologija

Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika, strukturalne znanosti) i realne znanosti. Realne se znanosti mogu podijeliti na prirodne (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) i kulturne znanosti. Kulturne se znanosti mogu podijeliti na duhovne (npr. povijesne, religijske, jezične znanosti i znanosti o umjetnosti) i društvene i gospodarske znanosti (pravo, politologija itd.).

72

BADROV, B.: op. cit., p. 66.

24

Općenito se mogu navesti tri karakteristična obilježja realnih znanosti. Realne su znanosti uvijek: a) empirijske, tj. njihov je predmet isječak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne nadilazi b) tematski reducirane, tj. njihova se tema (njihov predmet) ograničuje (reducira) na određeno gledište (aspekt), dok se drugim gledištima ne pridaje važnost c) metodički apstraktne, tj. njihovu temu istraživanje zahvaća samo na onaj način na koji dopušta metoda; ono što izmiče zahvatu neke metode nije tema – to se isključuje (apstrahira). Formalne znanosti istražuju samo čisti oblik, puku strukturu sklopova, one se uvijek služe nekom metodičkom apstrakcijom. Za nas posebnu ulogu ima formalna logika koju mnogi smatraju filozofskom disciplinom. Njoj se i danas pripisuje mjesto što joj ga je u filozofiji odredio Aristotel: ona je organon (grč. oruđe) filozofije, dakle ima instrumentalno značenje, jer uči dosljednoj argumentaciji i pomaže pri točnoj analizi filozofskih problema.73

73

Cf. ANZENBACHER, A.: op. cit.., p. 11.

25

ZNANOST

REALNE ZNANOSTI:

FORMALNE ZNANOSTI: formalna logika matematika strukturalne znanosti

Prirodne znanosti: fizika

Kulturne znanosti:

kemija astronomija biologija

Duhovne znanosti: povijesne religijske jezične znanosti o umjetnosti

Društvene i gospodarske znanosti: pravo ekonomija politologija sociologija odgojne znanosti

26

Grafikon prikazuje najnoviju klasifikaciju znanosti koju je utvrdilo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1997. godine. Preuzeto iz: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet, 2000., str. 89. 27

TEOLOGIJA

ZNANOST O UMJETNOSTI

FILOZOFIJA

ZNANOST O JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI

DRUŠTVENE ZNANOSTI ARHEOLOGIJA

POVIJEST

ODGOJNE ZNANOSTI

PSIHOLOGIJA

SOCIOLOGIJA

INFORMACIJSKE ZNANOSTI

POLITOLOGIJA

PRAVO

BIOTEHN. ZNANOSTI EKONOMIJA

BIOTEHNOLOGIJA

ŠUMARSTVO

MEDICINSKE ZNANOSTI AGRONOMIJA

DRUGE GRANE KLINIČKE MEDICINE

FARMACIJA

STOMATOLOGIJA

VETERINARSKA MEDICINA

JAVNO ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

TEHNIČKE ZNANOSTI

KLINIČKE MEDICINSKE ZNANOSTI

TEMELJNE MEDICINSKE ZNANOSTI

DRUGE TEMELJNE TEHNIČKE ZNANOSTI

STROJARSTVO

RUDARSTVO, NAFTA, GEOLOŠKO INŽENJERSTVO

RAČUNARSTVO

METALURGIJA

KEMIJSKO INŽENJERSTVO

GRAFIČKA TEHNOLOGIJA

PRIRODNE ZNANOSTI

GRAĐEVINARSTVO

GEODEZIJA

ELEKTROTEHNIKA

ARHITEKTURA I URBANIZAM

MATEMATIKA

KEMIJA

GEOZNANOSTI

FIZIKA

BIOLOGIJA

ZNANOST

ZNANSTVENA PODRUČJA ZNANSTVENA POLJA

HUMANISTIČKE ZNANOSTI

ZNANOST O JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI FILOLOFIJA

ETNOLOGIJA I AN TR OP OL.

28

CRKVENA POVIJEST

EGZEGEZA

PASTORALNA TEOLOGIJA

MORALNA TEOLOGIJA

DOGMATIKA

FOLKLORISTIKA

ETNOLOGIJA

ZNANOST O UMJE TNOS TI ANTROPOLOGIJA

TEORIJA UMJETNOSTI

MUZIKOLOGIJA

TEATROLOGIJA

FILOZOFIJA

LIKOVNE UMJETNOSTI

POVIJEST UMJETNOSTI

POVIJEST FILOZOFIJE

ETIKA

ESTETIKA

TEORIJA SPOZNAJE

ONTOLOGIJA

LOGIKA

LEKSIKOGRAIJA

ORIJENTALNE I OSTALE FILOLOGIJE

KLASIČNA FILOLOGIJA

ROMANISTIKA

GERMANISTIKA

ANGLISTIKA

SLAVISTIKA

KROATISTIKA

TEORIJA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI

ARHEOLOGIJA

JEZIKOSLOVLJE

POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI

NACIONALNA POVIJEST

OPĆA POVIJEST

POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI

ST NACIONALNA POVIJEST

OPĆA POVIJEST

ZNANOST

PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

ZNANSTVENA POLJA

ZNANSTVENE GRANE

TEOLOGIJA

DEMOGEOGRAFIJA

DEMOGRAFIJA

ODGOJNE ZNANOSTI

POSEBNE SOCIOLOGIJE

SOCIOLOGIJA ZNANJA

METODOLOGIJA

TEORIJSKA I POVIJESNA SOCIOLOGIJA

SUSTAVNA SOCIOLOGIJA

ARHIVISTIKA I MUZEOLOGIJA

KNJIŽNIČARSTVO

INFORMACIJSKE ZNA N.

KINEZIOLOGIJA

LOGOPEDIJA

DEFEKTOLOGIJA

ANDRAGOGIJA

PRAVO KOMUNIKOLOGIJA

ZNANOSTI

DIDAKTIKA

INFORMACIJSKI SUSTAVI I INFORMATOLOGIJA

POLITIČKA FILOZOFIJA

TEORIJA I POVIJEST POLITIKE

POLITOLOGIJA

MEĐUNARODNA EKONOMIJA

POLITOL-OGIJA

SUSTAVNA PEDAGOGIJA

OPĆA PEDAGOGIJA

RADNO I SOCIJALNO PRAVO

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

POMORSKO I OPĆEPROMETNO PRAVO

TRGOVAČKO PRAVO I PRAVO DRUŠTVA

UPRAVNO PRAVO I UPRAVA

FINANCIJSKO PRAVO

MEĐUNARODNO PRAVO

PSIHOLOGIJA

OBITELJSKO PRAVO

GRAĐANSKO PRAVO I GRAĐANSKO PROCESNO PR.

KAZNENO PRAVO I KAZNENO PROCESNO PRAVO

USTAVNO PRAVO

TEORIJA PRAVA I DRŽAVE

RIMSKO PRAVO

POVIJEST PRAVA I DRŽAVE

POSEBNE PSIHOLOGIJE

KLINIČKA PSIHOLOGIJA

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA

MENEDŽMENT I UPRAVLJANJE

KVANTITATIVNA EKONOMIJA

FINANCIJE I FINANCIJSKA POLITIKA

EKONOMIJA

FRAZVOJNA PSIHOLOGIJA

BIOLOŠKA I FIZIOLOŠKA PSIHOLOGIJA

SUSTAVNA PSIHOLOGIJA

EKONOMIKA PODUZETNIŠTVA

OPĆA EKONOMIJA

PODRUČJE DRUŠTVENIH SOCIOLOGIJA

DEMO-GRAFIJA

29

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA Kao znanstvenoistraživačke ustanove, visoka su učilišta mjesta na kojima se osposobljavaju budući stručnjaci, istraživači i znanstvenici. U tu je svrhu nužno na dodiplomskom studiju uvesti studente u znanstveni način mišljenja i rada kako bi se osposobili za samostalno čitanje i tumačenje izvora, za izlaganje i prosuđivanje specijalnih pitanja, a osobito da bi stekli vještinu pismenoga formuliranja onoga što su vlastitim naporom istražili. Zato je praksa na svakom visokom učilištu da studenti obvezno izrađuju određene pisane radove s odgovarajućim stupnjem znanstvenosti. To su, uglavnom, sljedeći oblici pisanih djela: referat ili izvješće, seminarski rad i diplomski rad. Na poslijediplomskom pak studiju izrađuju se magistarski rad, doktorska disertacija i habilitacijsko djelo.

2.1. Referat Referat ili izvješće najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se o najnižoj kategoriji znanstvenoga istraživanja čija je svrha šire i dublje upoznavanje s određenom problematikom. U referatu se, naime, jezgrovito prikazuje jedan ili više tuđih radova, uz uporabu znanstvenoga aparata. Valja reći da je ovo odlična priprava za zahtjevnije sastave kao što su seminarski ili diplomski rad. Na ovaj način student stječe vještinu studioznoga pristupa određenom problemu, razvija sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga, vježba se u zahtjevnom poslu misaone sinteze, prakticira citiranje i pisanje pozivnih bilježaka itd. Što se konačnoga izgleda tiče, referat bi trebao imati sve bitne elemente stručnoga rada, i to: 1) naslovnu stranicu, 2) uvod, 3) izlaganje tematike, 4) zaključak, 5) pozivne bilješke, 6) popis literature i 7) priloge (ako postoje). Referat ne bi trebao imati više od pet tipkanih stranica sa srednjim proredom.

30

2.2. Seminar Sukladno propisima visokih učilišta, svaki je student tijekom studija dužan izraditi određen broj seminarskih radova iz predmeta koji su utvrđeni nastavnim planom. «Seminarski je rad samostalna stručna obrada određene teme koju izabere sam student, ili koju sugerira predmetni nastavnik.»74 Izradom seminara student pravi prve prave korake u znanstvenom istraživanju, uči služiti se prikladnim sredstvima za to istraživanje, usvaja osnovne metode i operacije znanstvenoga rada. Osim toga, praveći seminarski rad student se pobliže upoznaje s određenom tematikom na nekom području studiranja. Na taj se način osposobljava za stjecanje informacija o kompletnoj problematici koju istražuje. Seminarskim radom student treba dokazati sposobnost teorijskoga i praktičnoga znanja te sposobnost samostalnoga služenja aktualnom literaturom. Tri su faze nastanka seminarskoga rada: izbor teme, skupljanje literature i materijala za njezinu izradu i sama izrada. U prvoj fazi student izabire određenu temu koju želi obraditi ili mu je određuje profesor. Potom slijedi skupljanje literature vezane za tu temu. Treba izabrati najbolje i najrelevantnije bibliografske jedinice. Slijedi pažljivo i sustavno iščitavanje i pravljenje odgovarajućih bilježaka koje će poslužiti kao okosnica budućega rada. Ovu etapu treba dovršiti stavljajući u red skupljeni materijal, tj. slažući bilješke prema zamišljenom konceptu rada. Nakon toga prelazi se na sastavljanje, odnosno pisanje rada. Ono što se napiše svakako valja čitati više puta, ispravljajući, mijenjajući i dodajući što je potrebno. Konačni uradak treba sadržavati sljedeće elemente: 1) naslovnu stranicu, 2) sadržaj, 3) uvod, 4) izlaganje tematike, 5) zaključak, 6) popis korištene literature, 7) priloge (ako ih ima). 1) Naslov rada mora biti kratak, jasan, privlačan i informativan, tako da što jasnije odrazi njegov sadržaj i karakter. Trebao bi u sebi imati ključne riječi o problemu koji se obrađuje. Valja izbjegavati dugačke, pretenciozne, nespretne i otrcane naslove. Što se naslovne stranice tiče, na vrhu u sredini treba napisati ime 74

ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, 4. izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., p. 260.

31

sveučilišta, ispod toga ime fakulteta, a ispod grupu studija. Na sredini stranice treba napisati naslov rada velikim masnim slovima. Nešto niže od toga piše se manjim slovima seminarski rad. Još niže dolazi ime i prezime studenta, a ispod toga ime i prezime profesora. Na dnu stranice piše se ime grada i datum nastanka rada.

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FILOZOFSKI FAKULTET

IDEJA DOBRA KOD PLATONA Seminarski rad Student: Marko MARKOVIĆ Mentor: prof. dr. Janko JANKOVIĆ

Mostar, studenoga 2005.

2) U sadržaju ili kazalu treba donijeti sve naslove i podnaslove, onako kako su napisani i u samom radu, s brojem stranica na kojima se nalaze. U njemu mora biti vidljiva razlika između naslova većih i manjih cjelina. Tako će naslovi poglavlja biti pisani većim i masnijim slovima od naslova neke manje cjeline i tako redom. Sadržaj se može donijeti odmah nakon naslovne stranice ili na kraju rada. 3) U uvodu seminarskoga rada treba najprije definirati problem koji se obrađuje. Zatim treba odrediti ciljeve koji se žele ostvariti u tom radu. Dobro bi bilo izložiti sadašnje stanje istraživanja i vlastiti doprinos tom istraživanju. Treba potom donijeti strukturu rada, tj. kratko opisati dijelove rada. Valja također nešto reći i o metodi kojom se služi pri izradi rada. Uvod ne smije biti opsežan i ne bi trebao biti veći od dvije stranice.

32

4) Izlaganje teme najvažniji je i najopsežniji dio seminarskoga rada. Stoga mu treba posvetiti posebnu pozornost. Tematika se raspoređuje u dijelove (poglavlja) i niže podcjeline, što omogućuje da se problem izloži sustavno i po određenom redoslijedu. Dijelovi rada trebaju činiti jedinstvenu, uzročno-posljedičnu cjelinu. U ovom se dijelu seminarskoga rada iznose najvažniji rezultati istraživanja: opisuju se, objašnjavaju i izlažu važne činjenice. Ovdje dolazi do izražaja studentovo znanje, sposobnost, kritičnost, inventivnost. On treba logično i znanstveno povezati relevantne činjenice, spoznaje i misli u smislenu cjelinu. Pri tome treba biti što samostalniji i objektivniji u prosuđivanju i donošenju relevantnih ocjena i prijedloga, ne smije biti rob tuđih ili ustaljenih mišljenja, a svoje stajalište brani valjanim argumentima. U ovom dijelu seminarskoga rada student obvezno i na uobičajen način citira tuđe stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi korištenu literaturu u pozivnim bilješkama. 5) Zaključak treba sadržavati najvažnija rješenja postavljenoga problema istraživanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zaključak je zapravo na koncizan način izložena sinteza čitavoga rada i ne treba biti preopširan. On treba reći u čemu se sastoji doprinos dotičnoga rada u obradi naznačene teme. 6) Nakon zaključka seminarskoga rada navodi se popis korištene literature. Na vrhu se piše velikim slovima LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Nju se donosi abecednim redom prema prezimenu autora. Potrebno je navesti sve podatke kao u pozivnim bilješkama.

2.3. Diplomski rad Na visokim učilištima čiji studij traje najmanje četiri godine studenti su dužni pri završetku studija prijaviti, izraditi i braniti diplomski rad. Diplomski rad je «samostalno, kvalitetno, stručno, pismeno djelo studenta u kojem pod voditeljstvom mentora obrađuje određenu aktualnu stručnu temu».75 Osnovni je cilj diplomskoga rada u tome da student pokaže sposobnost i samostalnost rješavanja kompleksnoga problema i snalaženje u rješavanju istraživačkih problema koji ne moraju imati 75

Ibid., p. 265.

33

karakter originalnosti. Student mora dokazati sposobnost primjene znanja stečenoga tijekom studija, sposobnost samostalnoga služenja literaturom, sposobnost primjene znanstvenih metoda i znanstvenoga instrumentarija u obradi određene teme, sposobnost korištenja tuđih spoznaja, stavova i činjenica, vještinu pisanja stručnih radova… Kvalitetan diplomski rad ima ove bitne elemente: 1) Naslov; 2) Sadržaj; 3) Predgovor (nije obvezan); 4) Uvod; 5) Izlaganje tematike (najčešće sadrži od pet do sedam strukturiranih dijelova); 6) Zaključak; 7) Popis literature; 8) Popis ilustracija (ako ih ima); 9) Popis priloga (ako postoje). Da bi uspješno napisao diplomski rad, student mora temeljito ovladati tehnologijom znanstvenoga istraživanja koja obuhvaća ove faze: 1) uočavanje i formulacija znanstvenoga problema ili predmeta istraživanja 2) postavljanje hipoteze 3) izrada orijentacijskoga plana 4) sastavljanje radne bibliografije 5) prikupljanje, proučavanje i sređivanje literaturne građe 6) strukturiranje djela 7) rješavanje postavljenog problema 8) pismeno formuliranje rezultata istraživanja. Dokumentacijsku osnovu diplomskoga rada čine pozivne bilješke, ilustracije te stilsko-jezična i terminološka obrada rukopisa. Tehnička pak obrada obuhvaća pisanje i prepisivanje teksta, lekturu i korekturu, korice ili vanjsku stranicu, poktorice ili unutarnju stranicu, uvezivanje diplomskoga rada. Optimalni opseg diplomskoga rada jest od 60 do 80 kartica. Takav je opseg primjeren društvenim i humanističkim znanostima, dok kod prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti može biti manji. Diplomski se rad uvezuje u tvrde ili polutvrde korice, obično u četiri primjerka. Što se korica ili vanjske stranice tiče, potrebno je donijeti sljedeće elemente: na vrhu, centrirano, naziv sveučilišta, ispod toga dolazi naziv fakulteta, ispod mjesto. Nešto malo iznad sredine stranice ime studenta, a na sredini naslov diplomskoga rada. Ispod toga, malo odvojeno, piše se diplomski rad. Na dnu stranice dolazi ime

34

grada, zarez i godina. Na potkoricama (prvom unutarnjem listu) donose se podrobnije informacije. Primjer 1: Naslovna stranica diplomskoga rada

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI MOSTAR

MARKO MARKOVIĆ

SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA DIPLOMSKI RAD

MOSTAR, 2006.

35

Primjer 2: Potkorice (prvi unutarnji list) diplomskoga rada

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI MOSTAR

SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA DIPLOMSKI RAD

Predmet:

Teorija spoznaje

Mentor:

prof. dr. sc. Serafin Hrkać

Student:

Marko Marković Indeks br. 1999/R Smjer: Hrvatski jezik i književnost - filozofija

Mostar, svibnja 2006.

36

Prilikom izrade diplomskoga rada student se svakako treba konzultirati s profesorom kad god se suoči s problemom. No, od studenta se traži da bude sposoban samostalno definirati bitne točke, postaviti ispravne premise za početak svoga rada, utvrditi dubinu i širinu istraživanja. Od diplomskoga se rada ne očekuje da bude novi doprinos znanosti, ali se od njega uvijek traži preciznost, potpunost, logičnost i točnost. Zato bi diplomski morao imati sljedeće karakteristike: 1) tema treba biti ograničena, jasna i logična; 2) točke koje se obrađuju trebaju biti brižno i stručno produbljene; 3) ono što se obrađuje treba biti razvijeno znanstvenom oštrinom. Ukratko, tema treba biti monografska, tj. treba raspravljati o jednom određenom predmetu, na sustavan i iscrpan način. Valja dokazati valjanost vlastitih teza i zaključaka čvrstim argumentima. Tijekom čitanja literature student pravi odgovarajuće bilješke. To su bilješke direktno iz izvora, zatim bilješke koje sadrže razmišljanja i sudove drugih autora o toj temi te osobne kritičke bilješke i refleksije. Prije samoga pisanja rada valja napraviti valjanu sintezu čitavoga tog materijala, tj. razdijeliti ga prema konceptu pisanoga rada. Preuređivanje skupljenoga materijala pretpostavlja da pred sobom imamo shemu kako bi rad trebao izgledati. Nakon što se skupljena građa tako raspodijeli, prelazi se na fazu izlaganja, odnosno pisanja rada. Konačnu redakciju trebala bi karakterizirati ravnoteža i jasnoća. To će reći da materija treba biti logički raspoređena na dijelove: poglavlja – podpoglavlja – paragrafe… Treba izbjegavati komplicirane razdiobe koje bi samo otežale čitanje. Svakako treba donijeti bitne elemente, a izbjegavati ponavljanja, digresije, sažetke itd. Rad mora biti rezultat jasnoga i logičnoga procesa koji polazi od određenih premisa i preko čvrstim argumenata dolazi do dobro utemeljenih zaključaka. Dijelovi moraju biti usklađeni, međusobno povezani, homogeni. Doneseni dokazi trebaju biti valjani, trebaju se temeljiti na dokumentima, svjedočanstvima i na logičkoj dosljednosti. Papir na kojemu se piše diplomski rad treba biti bijele boje i dobre kvalitete, formata A4 = 210 x 297 mm. Margine (praznine sa strane lista) trebaju biti takve da u jednom retku bude 60-70 tipkovnih udaraca (uključujući interpunkcijske znakove, prazne prostore između riječi, crtice). Pritom valja voditi računa da gornja i lijeva moraju biti veće od donje i desne. Zato se obično stavlja gornja – 4 cm, lijeva – 4 cm, donja – 3,5 cm, a desna – 3,0 cm. Što se proreda tiče, savjetuje se onaj koji

37

dopušta da na jednoj stranici bude 25 do 30 redaka teksta, ne računajući gornju i donju marginu, ali računajući podnožne napomene. To znači da će između redaka biti razmak 1,5 ili 2. Naravno, razmak između redaka u fusnotama uvijek je 1. Veličina slova redovito je 12. Računanje stranica počinje od prve stranice koja slijedi nakon naslovne. Sve stranice treba računati iako na sve ne treba pisati broj stranice (npr. stranice na kojima nema teksta). Broj stranice stavlja se na gornju ili donju marginu desno, može i na sredini donje margine. Ne savjetuje se pisanje broja stranice u sredini gornje margine, a nikako se ne smije pisati u lijevom kutu! Neki autori za uvod upotrebljavaju rimske brojeve, dok se za ostali tekst služe arapskim brojevima. Naslov poglavlja treba pisati na novoj stranici, a može doći nekoliko centimetara niže od običnoga teksta, da bude uočljiviji.

2.4. Magistarski rad Valja ponajprije razlikovati magistarski stručni rad i magistarski znanstveni rad. Naime, na koncu poslijediplomskoga stručnog studija koji traje najmanje godinu dana izrađuje se stručni rad ili specijalistička studija koja nije originalno znanstveno djelo, ali koja treba sadržavati rezultate istraživanja koji pridonose unaprjeđenju i razvoju znanosti te rješavanju aktualnih problema iz određenoga znanstvenog područja. Iako opseg magistarskoga stručnog rada nije strogo određen, ipak se može reći da je u društvenim i humanističkim znanostima optimalan opseg od 80 do 120 kartica. Na području prirodnih, tehnički, biomedicinskih i biotehničkih znanosti on može biti mnogo manji, čak do 50%. Osoba koja završi poslijediplomski stručni studij stječe naziv: magistar specijalist, a ne akademski stupanj magistra znanosti kao osoba koja završi poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Ta razlika mora biti vidljiva i u samome pisanju titula. Naime, onaj koji obrani magistarski stručni rad stavlja kraticu stručnoga naziva iza imena i prezimena (npr. Mate Matić, mr. oec.), dok će onaj koji obrani magistarski znanstveni rad staviti kraticu akademskoga stupnja ispred imena i prezimena (npr. mr. sc. Mate Matić). Magistar specijalist

38

može u posebnoj proceduri sukladno važećim propisima steći i magisterij znanosti iz istoga ili srodnoga znanstvenog polja.76 Za razliku od magistarskoga stručnog studija, magistarski znanstveni studij traje najmanje dvije godine, a magistrand u sklopu toga studija: 1) stječe produbljena znanja o tematici određenoga znanstvenog područja, znanstvenoga polja, grane, ogranka i predmeta znanosti; 2) znanstveno se osposobljava i usavršava za znanstvena istraživanja i znanstvenoistraživački rad; 3) stječe temeljna teorijska znanja o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, ali i vještinu u znanstvenom istraživanju i pisanju stručnih djela; 4) aktivno sudjeluje u znanstvenoistraživačkom radu ekspertnih timova i izrađuje samostalno (ili uz pomoć mentora) stručne i znanstvene projekte; 5) stječe i produbljuje određene spoznaje iz drugih srodnih znanstvenih polja koje su mu potrebne za proširenje i produbljenje vlastite riznice znanja.77 Cilj je poslijediplomskoga znanstvenog studija osposobiti magistranda za samostalni znanstvenoistraživački rad i samostalnu izradu znanstvenih i stručnih djela. Izrada magistarskoga znanstvenog rada najbolji je pokazatelj koliko se u tome uspjelo. Izbor teme magistarskoga znanstvenog rada obavlja magistrand u dogovoru s potencijalnim mentorom u skladu sa svojim znanstvenim i stručnim interesom. Tema mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog područja i polja znanosti u kojemu se magistrand osposobljava i usavršava. Ona treba biti nova, aktualna, pogodna i korisna. Nakon što ju odobri potencijalni mentor, ona se u pisanom obliku prijavljuje fakultetskom vijeću ili drugom ovlaštenom tijelu koje organizira i izvodi poslijediplomski studij u vidu sinopsisa. Sinopsis magistarskoga rada sa svim elementima (prilozima) može imati između 5 i 10 kartica teksta. On mora sadržavati naziv teme, (načelno) znanstveno polje, kratku razradbu sadržaja teme (između 2 i 4 kartice), literaturu koja se odnosi na temu, metodu kojom će se obradi teme pristupiti i rezultate koji se od obradbe teme očekuju. Naslov rada, osim što treba biti nov, aktualan, inventivan, plodan, koristan i što mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno odražavati bit sadržaja takvoga rada, ne 76 77

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 304. Cf. ibid., p. 588.

39

smije biti ni prekratak a ni predug. On mora sadržavati ključne riječi tematike koja se obrađuje. Naslov nije složena rečenica s veznicima i ne smije sadržavati uobičajene fraze. Da bi magistrandi dobili cjelovitu predodžbu o izboru teme i strukturi svoga rada, moraju najprije proučiti glavninu građe koja je vezana uz tu problematiku (u prosjeku je to oko 50 aktualnih bibliografskih jedinica!). Pri prijavi teme obvezno se prilaže i životopis ili curriculum vitae i zamolba za pokretanje postupka odobravanja teme magistarskoga rada. U životopisu se navode svi bitni podatci i informacije: a) obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje; b) rad i napredovanje u struci; c) članstvo i aktivnosti u važnim udruženjima, institucijama i ustanovama; d) popis objavljenih znanstvenih i stručnih djela; e) sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima; f) specijalizacije u inozemstvu. Sinopsis magistarskoga rada treba imati ovakav izgled:

40

Ime i prezime magistranda Ulica stanovanja Grad Fakultetskom vijeću Fakulteta filozofsko-human. znanosti Sveučilišta u Mostaru

Sinopsis magistarskoga rada PUNI NASLOV RADA VELIKIM SLOVIMA CENTRIRANO Eventualni podnaslov – malim slovima s prvim velikim Znanstveno područje: humanističke / društvene znanosti Polje: Sadržaj teme:

(Na kraju) Datum Mentor:

Voditelj studija:

Magistrand:

________

______________

_________

41

Ocjenu pogodnosti teme magistarskoga znanstvenog rada i podobnosti magistra vrši povjerenstvo (komisija) koje formira vijeće poslijediplomskoga studija. Za prvoga člana toga povjerenstva obično se predlaže potencijalni mentor koji je u njemu predsjednik. Povjerenstvo izrađuje izvješće o pogodnosti teme i magistranda i dostavlja ga fakultetskom vijeću. Takvo izvješće u prosjeku ima 12 kartica. Nakon što usvoji, odnosno prihvati izvješće, fakultetsko vijeće imenuje mentora, odnosno magistrandova voditelja i tim činom magistrand dobiva «zeleno svjetlo» da može nastaviti s istraživanjem i drugim aktivnostima stjecanja magisterija znanosti. Što se strukture ili kompozicije magistarskoga znanstvenog rada tiče, on mora imati sljedeće dijelove: •

Predgovor. Iako nije obvezan, dobro ga je napisati. Ako se piše, onda je kratak, a sadrži: motive i razloge pisanja, kome je djelo namijenjeno, poteškoće

tijekom

istraživanja

i formuliranja

rezultata

istraživanja,

zahvalnost svima onima koji su na bilo koji način pomogli magistrandu. •

Sažetak. Piše se na nacionalnom i barem jednom svjetskom jeziku (njemački, engleski, francuski…). U sažetku se iznosi pregled, odnosno vrlo koncizan sadržaj cjelokupnoga djela. On ima dvostruku namjenu: da posluži javnosti kao informacija o nekom djelu i da omogući čitateljima brzu spoznaju bitnih obilježja nekoga djela i da time utvrde je li za njih djelo zanimljivo i hoće li ga pročitati.

•

Sadržaj. On je obvezatan jer predstavlja temeljni putokaz pomoću kojega čitatelj može vrlo brzo pronaći sve informacije o dijelovima rada.78

•

Uvod. Njime magistrand uvodi čitatelje u područje tretirane tematike, upoznaje ih s problemom i predmetom istraživanja, postavljenom hipotezom, svrhom i ciljevima istraživanja, ocjenom dosadašnjega istraživanja, znanstvenim metodama i strukturom dotičnoga rada. Piše se nakon završenoga teksta rukopisa i to u perfektu. Uvod ne smije biti ni prekratak ni predug. Obično do 10% ukupnoga opsega rada (do 10 kartica). Pet je, dakle, elemenata koje mora sadržavati svaki magistarski znanstveni rad:

78

problem i predmet istraživanja s hipotezom

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 611.

42

-

svrha i ciljevi istraživanja

-

ocjena dosadašnjega istraživanja

-

znanstvene metode

-

struktura ili kompozicija rada.

•

Izlaganje tematike. Završan tekst magistarskoga rada sustavno se, prema prethodno pripremljenom sadržaju, raščlanjuje u dijelove i poddijelove po decimalnom sustavu. Primjereno je da se cjelokupna tematika sustavno rasporedi, obradi i prezentira u najmanje pet a najviše devet međusobno povezanih dijelova, osim uvoda i zaključka. U obilježavanju dijelova i poddijelova treba dosljedno rabiti decimalni sustav, ali najviše do četiri decimalne jedinice arapskih brojeva. Raščlanjivanje na više od četiri jedinice smatra se nesustavno. Sve se decimalne jedinice s pripadajućim naslovima upisuju u sadržaj (kazalo) svakoga pisanog djela.

•

Zaključak. To je zapravo na koncizan, sustavan i jezgrovit način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su opširnije elaborirani u analitičkom dijelu rada. U zaključku se ne navode tuđi citati i ne pišu se fusnote (kao uostalom ni u predgovoru i uvodu). Zaključak ne bi smio biti ni prekratak a ni preopširan, trebao bi iznositi do najviše 10% od ukupnoga opsega magistarskoga rada (tj. oko 10-12 kartica).79

•

Literatura. Popis korištene literature, odnosno bibliografskih jedinica klasificira se sukladno važećim standardima. To će reći da se može svrstati u nekoliko skupina, i to: 1) knjige, 2) članci, studije i rasprave, 3) ostali izvori (priručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.), 4) nepotpisani napisi.

•

Ilustracije. Sve se ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, crteži, zemljovidi popisuju kronološki posebno za svaku vrstu na poseban popis (npr. popis tablica).

•

Prilozi. Prilozi kao npr.: anketni upitnici, analitičke tablice, određene isprave i sl. popisuju se kronološki i prilažu se na kraju rada.80

79 80

Cf. ibid., p. 612. sq. Cf. ibid., p. 613. sq.

43

Rukopis magistarskoga rada piše se računalom, sa standardnim razmakom između redaka, na bijelom 80 gramskom papiru formata A4 (210 x 297 mm). Piše se, u pravilu, samo na desnoj stranici. Svi naslovi, podnaslovi, pasusi i nabrajanja, koja se pišu po vertikali, uvlače se udesno za jedan tabularni razmak. Pri pisanju naslova glavnih dijelova i poddijelova treba poštivati pravila hijerarhije većih, srednjih i manjih slova različitih tipova i vrsta. Na jednoj stranici teksta preporučuje se od tri do pet pasusa koji moraju biti koherentni. Ilustracije sa svim bitnim elementima inkorporiraju se na odgovarajuća mjesta u tekst: prvo se mora najaviti neka ilustracija pa tek nakon toga komentirati. Što se opsega rada tiče, za humanističke i društvene znanosti on iznosi od 100 do 150 kartica teksta ne računajući popis literature i priloge. Korica ili vanjska stranica treba izgledati ovako:

44

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ JEZICI I KULTURE U KONTAKTU

MARKO MARKOVIĆ

ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA

MAGISTARSKI RAD

MOSTAR, 2006.

45

Potkorice ili prvi unutarnji list sadrži potpuno iste elemente (tj. identični tekst) kao i korice samo što se umjesto godine predaje rada piše mjesec i godina. Iza prvoga unutarnjega lista potrebno je umetnuti i poseban list s informacijama o mentoru, povjerenstvu i datumu obrane magistarskoga rada.

Primjer:

Mentor: dr. sc. Ivan Ivanović

Magistarski rad obranjen je (datum) u Mostaru pred povjerenstvom: _______________________ 1. dr. sc. Ivan Ivanović _______________________ 2. dr. sc. Antun Antunović _______________________ 3. dr. sc. Josip Josipović

46

2.5. Doktorska disertacija Doktorska disertacija je znanstvena monografija koju piše student na završetku poslijediplomskoga studija, iako se može steći i izvan takvoga studija. Njome doktorand dokazuje svoju sposobnost za znanstveni rad i prikladnost da unaprjeđuje znanost. Po svom obujmu, potpunosti i strogoj primjeni znanstvene metode kao i po jasnoći izlaganja disertacija treba doista biti doprinos znanosti.81 Što se izbora i prijave teme doktorske disertacije tiče, vrijedi gotovo sve kao i za izbor i prijavu teme magistarskoga znanstvenog rada. Uz prijavu pristupnik obvezno prilaže: 1) životopis, 2) temu (naslov) i radne teze doktorske disertacije, 3) obrazloženje teme i radnih teza, 3) diplomu o završenom sveučilišnom dodiplomskom studiju, 4) izjavu da pristupnik nije nigdje prijavio doktorsku disertaciju. Struktura

ili

kompozicija

doktorske

disertacije

identična

je

onoj

magistarskoga znanstvenog rada, s tim da još obično ima i kazalo pojmova, kazalo imena i kazalo kratica. Opseg doktorskih disertacija različit je u pojedinim znanstvenim područjima i poljima znanosti. Tako je on, u pravilu, veći u znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti nego u znanstvenim područjima

prirodnih,

tehničkih,

biomedicinskih

i

biotehničkih

znanosti.

Orijentacijski bi to izgledalo ovako: •

u humanističkim znanostima od 120 do 320 kartica

•

u društvenim znanostima od 120 do 240 kartica

•

u biotehničkih znanostima od 120 do 230 kartica

•

u tehničkim znanostima od 80 do 220 kartica

•

u biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica

•

u prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica.82

81

Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1978., p. 36. 82 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 656.

47

Na koricama doktorske disertacije moraju se napisati ovi podatci: sveučilište, fakultet, ime i prezime doktoranda, naslov doktorske disertacije, doktorska disertacija, mjesto fakulteta i godina predaje disertacije. Potkorica ima potpuno identične podatke kao i korice samo što se umjesto godine piše mjesec i godina predaje disertacije.

48

SVEUČILIŠTE U MOSTARU FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI MOSTAR

MR. SC. MARKO MARKOVIĆ

ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA

DOKTORSKA DISERTACIJA

MOSTAR, 2006.

49

Nakon što primi konačnu verziju doktorske disertacije, fakultetsko vijeće imenuje tročlano povjerenstvo za njezinu ocjenu u kojemu mentor ne može biti predsjednik. Prihvativši izvješće što ga je načinilo povjerenstvo o ocjeni doktorske disertacije, fakultetsko vijeće imenuje povjerenstvo za obranu dotične disertacije. Sam postupak obrane ima ustaljene elemente i redoslijed. Prvo predsjednik povjerenstva otvara postupak obrane doktorske disertacije. Zatim ista osoba koncizno iznosi najbitnije podatke i informacije o doktorandu iz njegova životopisa. Slijedi koncizno predstavljanje doktorske disertacije koje čini mentor ili predsjednik povjerenstva. Nakon toga doktorand iznosi ekspoze svoga rada. To treba činiti jasno, jezgrovito, uvjerljivo, točno i prema unaprijed pripremljenu scenariju. Pritom treba voditi računa o bitnim elementima i o ograničenom vremenu koje mu stoji na raspolaganju (to je maksimalno 45 minuta). U svome izlaganju doktorand bi trebao dokazati postavljenu hipotezu svoje disertacije. Najveću pozornost i najviše vremena treba posvetiti rezultatima vlastitoga istraživanja koje doprinosi razvoju znanosti. Izlaganje u završnom obliku doktorand treba dobro uvježbati tako da za vrijeme obrane ono bude jednostavno, precizno, a istodobno spontano. Njegova dikcija treba biti jasna i odmjerena, a rečenice kratke i razumljive za sve koji slušaju obranu. On treba na članove povjerenstva i sve nazočne ostaviti iznimno pozitivan dojam. Suprotan se dojam postiže kada doktorand prigodom izlaganja zamuckuje, zastajkuje, ponavlja iste misli, ispravlja vlastite govorne pogrješke itd. Ne smije stalno gledati u koncept izlaganja. U izlaganju treba izbjegavati uporabu nesuvislih, nepreciznih i ekstremnih riječi kao što su: poznato je, razumije se, dakle, čujte, ovaj, onaj, znate li, najveći, najmanji, vrlo mnogo, vrlo malo, kolosalno, tisuće primjera i sl. Nakon izlaganja slijedi postavljanje pitanja doktorandu. Svaki je član povjerenstva dužan pismeno postaviti tri do pet pitanja. Nakon toga doktorandu se dade vremenska stanka od tridesetak minuta kako bi se mogao pripremiti za odgovore na postavljena pitanja i raspravu o njima. Nakon što odgovori na sva postavljena pitanja, povjerenstvo se povlači na dogovor o završnoj ocjeni obrane dotične disertacije. Predsjednik povjerenstva zatim priopćuje doktorandu da je uspješno obranio svoj rad te ga u ime fakulteta, sveučilišta, povjerenstva i u svoje

50

osobno ime proglašava doktorom određene znanosti. Danom stjecanja doktorata znanosti smatra se dan kada je doktorand obranio svoju doktorsku disertaciju. «Doktorat znanosti je najviši mogući akademski stupanj, pa bi se svaki doktor znanosti u svakoj prigodi morao primjereno ponašati: moralno, kulturno, humano, dostojanstveno, jednostavno i pristupačno svakome bez obzira na njegovo zvanje, znanje, boju, rasu, naciju (...); morao bi svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim izgledom, svojim znanjem, svojim manirima, svojom lucidnošću i pronicljivošću, svojim 'sjajem' (…) zračiti i osijavati kao vrhunski intelektualac, poput sunca u zvjezdanom sustavu. Ako se doktor znanosti ponaša suprotno navedenim načelima, ili bar većini od tih načela, trebalo bi se preispitati njegovo pravo na doktorat znanosti i/ili možda i sam sustav stjecanja takvih dokotra znanosti.»83

2.6. Habilitacijsko djelo Habilitacijsko djelo je znanstveno ili vrlo kvalitetno znanstvenostručno djelo, s pretežitim elementima znanstvenoga djela, koje izrađuje kandidat nakon stjecanja doktorata znanosti, a svrha mu je da posluži kao dokaz o njegovoj sposobnosti da može držati predavanja kao sveučilišni nastavnik. Kandidat obrađuje jedan važniji problem iz znanstvene discipline za koju se želi kvalificirati i o toj temi drži javno predavanje pred stručnim povjerenstvom, fakultetskim vijećem i auditorijem. Nakon uspješno obrađene teme i održanoga predavanja priznaje mu se status sveučilišnoga nastavnika te dobiva odobrenje za održavanje predavanja na visokom učilištu. Gotovo istu svrhu ima i nastupno predavanje koje u postupku izbora osobe u znanstvenonastavno zvanje docenta mora održati predložnik pred nastavnicima, studentima i članovima stručnoga povjerenstva za izbor u spomenuto zvanje. To je jedan od bitnih uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta.84

83 84

ZELENIKA, R.: op. cit., p. 660. sq. Cf. ibid., p. 305.

51

3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA Iako između znanstvenoga, znanstvenostručnog i stručnog djela nema oštrih granica, potrebno je ipak napraviti određena razgraničenja jer se često u skupinu znanstvenih djela svrstavaju i ona koja po svojim kvalitetama tamo ne pripadaju.

3.1. Znanstvena djela «Svako znanstveno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora iznijeti originalne rezultate istraživanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja. Jer, originalnost je bit i svrha znanstvenog istraživanja i znanstvenog djela. Originalno podrazumijeva novo, do tada nepoznato, novo ne u lokalnim okvirima nego novo u svjetskoj znanstvenoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitetu znanstvenih djela mogu ocjenjivati samo dobro informirani znanstvenici svjetskog ugleda.»85 U skupinu znanstvenih djela mogu se ubrojiti ova djela: 1) monografija, 2) doktorska disertacija, 3) magistarski znanstveni rad86, 4) znanstveni članci i 5) znanstvene studije.

3.1.1. Monografija Monografija je znanstvena rasprava, odnosno znanstveno djelo u kojemu se autor pozabavio jednim užim područjem, predmetom, problemom neke znanosti ili bibliografijom neke osobe.87 U monografiji se, dakle, na iscrpan, cjelovit i sveobuhvatan način razmatra određeni znanstveni problem. Pišu je jedan ili više 85

Ibid., p. 189. O doktorskoj disertaciji i magistarskom znanstvenom radu iscrpno se govori u prethodnom poglavlju pa ih ovdje ne ćemo posebno obrađivati. 87 U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za monografiju stoji: «znanstveni, stručni ili esejistički tekst u kojem se iscrpno obrađuje jedna tema (pojava, osoba)»., Zagreb, Novi libar, 2002., p. 760. 86

52

autora. U prošlim je stoljećima monografija bila dominanta vrsta znanstvenoga djela, ali danas ju uvelike zamjenjuju zbornici radova u kojima se po tematskim cjelinama obrađuju pojedina znanstvena pitanja i koji nastaju u kudikamo kraćem vremenskom razdoblju.88

3.1.2. Znanstveni članci Prema V. Silobrčiću, znanstveni je članak «prvo objavljivanje originalnih rezultata znanstvenih istraživanja (opažanja) u publikaciji koja je lako dostupna međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisano je tako da se istraživanja mogu ponoviti i zaključci provjeriti»89. Da bi doista poslužio namjeni, znanstveni članak mora biti logičan, jasan i točan; mora biti nov, istinit, važan i razumljiv. Mora imati sljedeće elemente: 1) naslov, 2) sažetak, 3) uvod, 4) razradu teme s rezultatima istraživanja, 5) zaključak, 6) pozivne bilješke, 7) popis korištene literature, 8) priloge (ako postoje). Prema preporukama UNESCO-a, u znanstvenim se i stručnim publikacijama mogu pojavljivati ove vrste članaka: •

izvorni znanstveni članak (Original scientific paper)

•

prethodno priopćenje (Preliminary communication)

•

pregledni članak (Rewiew)

•

izlaganje sa znanstvenih skupova (Conference paper)

•

stručni članak (Professional paper) Izvorni znanstveni članak (Original scientific paper) originalan je

znanstveni rad koji sadrži nove, još neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih istraživanja iskazane na objektivno provjerljiv način. On je prototip i ponajčešće znanstveno djelo u prirodnim znanostima.

88 89

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 189. SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 14.

53

Prethodno priopćenje (Preliminary communication) sažeto donosi nove, još neobjavljene rezultate znanstvenih istraživanja čiji karakter zahtjeva objavljivanje, uz pretpostavku da će se kasnije objaviti cjelovit rad. Drugim riječima, radi se o kraćoj obavijesti o rezultatima istraživanja koja obično ne sadrži sve potankosti potrebne da se dobije cjelovit uvid u njih. Pregledni članak (Rewiew) sadrži izvoran, sažet i kritičan prikaz određenoga područja istraživanja ili jednoga njegova dijela u kojemu autor i sam aktivno sudjeluje. Iako ne mora sadržavati originalne (nove) znanstvene rezultate, u članku mora biti vidljiv i autorov originalan doprinos istraživanju dotične problematike. Izlaganje sa znanstvenoga skupa (Conference paper), prethodno referirano na takvu skupu, objavljuje se u obliku cjelovita članka samo ako prije toga nije objelodanjeno u zborniku toga skupa. Ako takvi članci imaju sva obilježja znanstvenoga članka i ako ih recenzenti takvima ocjene, ubrajaju se u znanstvene članke (izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje ili pregledni članak). Stručni članak (Professional paper) sadrži korisne priloge iz određene struke i ne mora predstavljati izvorna istraživanja. U njemu se obrađuje već poznato, opisano. Težište je na primjeni poznatoga, na širenju znanja, a ne na otkrivanju novih spoznaja. Pri pisanju znanstvenih i stručnih članaka treba voditi računa o mnogim detaljima. Ponajprije treba odabrati adekvatan naslov. Budući da se radi o najočevidnijem i najčitanijem dijelu, ni u jednom dijelu znanstvenoga članka nije toliko važno dobro odabrati prave riječi i pojmove kao pri kreiranju naslova. «Naslov mora sa što manje riječi točno opisati sadržaj članka.»90 U naslovu se ne smiju rabiti skraćenice, kemijske formule niti žargon. Sažetak (eng. Summary) bi trebao biti jezgrovit prikaz cijeloga članka a ne samo zaključka. Dobro napisan sažetak omogućuje čitateljima da brzo otkriju bitne točke sadržaja članka, da odrede je li im zanimljiv te hoće li ga pročitati. Dobar sažetak u oko 250 riječi treba naznačiti: a) osnovnu svrhu i cilj istraživanja, b) primijenjenu metodologiju, c) postignute rezultate, d) bitne zaključke. Sažetak treba 90

DAY, R. A.: How to Write and Publish a Sceintific Paper, Philadelpiha, ISI Press TM, 1976., p. 8.; citirano prema SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 29.

54

napisati i na nekom od svjetskih jezika. Najčešća je pogrješka pri pisanju sažetaka opisivanje nepotrebnih potankosti. «Uvod članka mora sadržavati dostatno obavijesti da bi čitatelj mogao razumjeti i procijeniti autorove zamisli, postupke i postignute rezultate, a da ne mora prije toga pročitati opsežnu literaturu o predmetu istraživanja. Iz Uvoda, nadalje, mora biti jasno zašto je autor istražio baš taj predmet.»91 U njemu se treba prikazati narav i značenje odabranoga područja istraživanja te pobliže odrediti svrhu i predmet istraživanja. Uvod je i pravo mjesto za opisivanje posebnih skraćenica ili naziva te ukazivanje na probleme s kojima se autor tijekom istraživanja susretao. U razradi teme treba voditi računa o važnosti pojedinih informacija koje se prezentiraju čitatelju. Treba, naime, prikazati samo glavne i reprezentativne rezultate, a ne sve. «Poriv da se sve opiše, da se ništa ne izostavi, ne dokazuje da netko ima neograničeno mnogi informacija. Prije pokazuje da taj ne zna odabrati bitno.»92 Pisati valja po logičnom slijedu, što često nije slijed kojim se radilo. Izlaganje treba biti jedna cjelina, razumljiva sama za sebe, s međusobno povezanim dijelovima. Zaključak sadrži najvažnija rješenja postavljenoga problema istraživanja, odnosno sve odgovore na pitanja postavljena u uvodu. «Zaključak je zapravo, na sustavan, koncizan i jezgrovit način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su izneseni u analitičkom dijelu znanstvenog djela.»93 U zaključku se, dakle, ne iznose nove spoznaje, novi dokazi, novi podatci, nego se on formulira na temelju već prethodno iznesenih spoznaja, dokaza itd. U njemu se također ne navode citati drugih istraživača i znanstvenika niti se pišu fusnote (kao niti u uvodu).

3.1.3. Znanstvena studija (projekt) To je najčešće kolektivno znanstveno djelo koje naručitelj (investitor) povjerava na izradu specijaliziranim znanstvenoistraživačkim organizacijama ili visokim učilištima. Takve se studije temelje na fundamentalnim i primijenjenim 91

SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 37. AARONSON, S.: Style in scientific writing. Current Contents 20 (2), 1977., 6-12.; citirano prema SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 41. 93 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 466. 92

55

istraživanjima kojima se postižu originalni istraživački rezultati. Uglavnom nastaju u dužem vremenskom razdoblju (pet do deset godina).

3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela Da bi bilo kvalitetno, znanstveno djelo mora imati sljedeće karakteristike: iscrpnost prikaza, sažetost prikaza, jedinstvo, sklad (koherentnost), adekvatno isticanje, izvornost, ispravno rasuđivanje, primjere. •

Vrijednost nekoga rada nipošto ne ovisi o njegovu obujmu, nego poglavito o iscrpnosti kojom se neki problem obrađuje. To će reći da rad mora predstavljati, koliko je to moguće, bar za neko vrijeme konačnu studiju o tom problemu tako da se o njemu ne može kroz nekoliko godina ponovno pisati pod istim vidikom i u istom smislu. Budući da rad ne mora obuhvatiti i riješiti sva pitanja, to treba naznačiti u uvodu i eventualno u zaključku upozoriti na najvažnija pitanja koja bi još trebalo obraditi.

•

Pri pisanju znanstvenih djela valja imati na umu opće pravilo da treba težiti za kratkoćom sa sažetim i snažnim načinom izlaganja činjenica i ideja. To, dakako, ne smije ići na štetu jasnoći i iscrpnosti prikaza. Kratkoća je dobar pokazatelj da je autor ovladao predmetom u toj mjeri te je u stanju iznijeti ga u sažetom obliku a da se pritom ne izostavi ništa bitno. Osim toga, kratak rad kudikamo je privlačniji od opsežnoga i primjeren je današnjem tempu života.

•

Da bi se postigla kratkoća, potrebno je držati se nekih općih načela:

1) ne počinjati izlaganje odveć izdaleka, nego ondje gdje je to nužno 2) ne unositi u rad ništa što nije neposredno povezano s temom, što rad čini razvodnjenim 3) ne pretrpavati rad neznačajnim pojedinostima 4) ne ponavljati ono što je već na neki način rečeno 5) ne razlagati i opsežno objašnjavati stvari koje su po sebi dovoljno razumljive. •

Nužno je da svi dijelovi rada (poglavlja, odsjeci, paragrafi itd.) budu posvećeni jednom predmetu, jednoj ideji, da čine organsku cjelinu i da

56

doprinose, svaki za sebe i svi skupa, postupnom tijeku i razvoju temeljne ideje. •

Svi dijelovi rada trebaju biti u međusobnom skladu i u skladu s cjelinom (logička povezanost).

•

Svaka misao i niz misli trebaju biti istaknute prema svojoj važnosti. To se postiže većim ili manjim prostorom koji se daje nekoj misli i mjestom na kojemu se ona razrađuje. Ono što želimo najviše istaknuti stavljamo na posljednje mjesto koje je najvažnije, zatim po važnosti dolazi prvo mjesto itd.

•

Iako je teško postići popunu originalnost, za njom svakako treba težiti pa i u najskromnijim radovima. Izvornost se sastoji u tome što se donosi nova građa, dotad nepoznata ili što se već poznata, suhoparna i nezanimljiva građa učini vrijednom i zanimljivom. Originalnost se očituje i u drukčijoj organizaciji i rasporedu (kompoziciji) građe, u novim zaključcima izvedenim na temelju građe koja je autoru na raspolaganju, zaključcima koji s novoga vidika osvjetljuju predmet, bacaju na nj nov pogled itd.

•

Svaku tvrdnju koju iznosi autor treba obrazložiti i potkrijepiti valjanim i uvjerljivim dokazima, inače se radi o proizvoljnim i samim time nevrijednim konstatacijama. Pritom se stvari ne smiju pojednostavljivati i uzimati u obzir samo one činjenice koje autoru idu u prilog.

•

Najbolje sredstvo za jasno izlaganje jest primjer. To će reći da se rad ne smije svesti samo na apstraktnu refleksiju, nego ga treba potkrijepiti raznovrsnim primjerima koji se mogu crpsti iz osobnoga iskustva i iskustva drugih.94

94

Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1978., pp. 37.-40.

57

3.2. Znanstvenostručna djela Djela koja sadrže podjednako elemente znanstvenih i stručnih djela nazivaju se znanstvenostručnim djelima. U ovu skupinu ubrajaju se: 1) udžbenici, 2) enciklopedije, 3) leksikoni, 4) praktikumi, 5) rječnici, 6) zbornici radova, 7) bibliografije, 8) priručnici i 9) časopisi.

3.2.1. Udžbenik Udžbenikom je osnovno nastavno sredstvo u organizacijama odgoja i obrazovanja u kojemu se izlaže gradivo utvrđeno nastavnim planom i programom odgojno-obrazovnoga rada. To znači da se pod udžbenikom podrazumijeva: a) tiskana knjiga, b) skripta, c) hrestomatija, d) autorizirana predavanja, e) zbirka zadataka, f) priručnik, g) radna bilježnica ili druga literatura koja zamjenjuje udžbenik ili je njegov sastavni dio, ali uz uvjet da su izrađeni u izravnoj vezi s odgovarajućim nastavnim planom i programom. Svaki se udžbenik mora temeljiti na utvrđenim znanstvenim i idejno-odgojnim načelima i mora ispunjavati primjerene pedagoške, psihološke, didaktičko-metodološke, tehničke i estetske standarde.95

3.2.2. Enciklopedija Enciklopedija je knjiga, najčešće višesveščana, koja na leksikografski dotjeran način, obično abecednim redom, prema ključnim riječima (natuknicama, odrednicama) donosi i objašnjava pojave, pojmove, događaje, osobe, znanja općenito. Od leksikona se razlikuje sintetičkijim pristupom građi, člancima u kojima se osim podataka iznose i ina objašnjenja ili analize. Može biti opća ili stručna (specijalna, npr. društvenih znanosti, filozofije, ali i nekoga područja ili naroda).96

95

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 195. Cf. «Enciklopedija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis – Večernji list, 2005., p. 55. 96

58

Od općih enciklopedija najpoznatija je Encyclopedia Britannica koja je izlazila u protekla dva stoljeća. Njezino drugo izdanje ima 29 svezaka u kojima je vrlo precizno, pregledno i sustavno obrađeno oko 500.000 odrednica. Poznata je i njemačka enciklopedija Der Grosse Brockhaus. Njezino 16. izdanje obuhvaća 12 glavnih i dva dodatna sveska koji ukupno sadržavaju 150.000 natuknica. Smatra se da ova enciklopedija ima najnovije informacije, da je najdetaljnija i najpripremljenija u odnosu na sve postojeće enciklopedije. Enciklopedije mogu služiti kao važan izvor znanstvenih informacija, pri čemu treba preferirati najnovija izdanja u kojima su na znanstven i suvremen način obrađene nove informacije.97

3.2.3. Leksikon Leksikon (grč. rječnik) je priručnik u kojemu se uglavnom abecednim redom nižu te sažeto, s osnovnim podatcima, prikazuju i tumače pojmovi, znamenite osobe, vlastita i zemljopisna imena, povijesna zbivanja, znanstveno i stručno nazivlje, tuđice i dr. iz kruga usmenoga i pismenoga općenja obrazovnih ljudi (konverzacijski leksikon), odnosno iz područja neke znanosti ili struke (stručni leksikon), primjerice: leksikon biblijske teologije, biografski leksikon, glazbeni, jezikoslovni, medicinski, pomorski, športski leksikon itd.98

3.2.4. Praktikum To je posebna vrsta udžbenika ili priručnika koja može imati univerzalni ili specijalistički karakter. Praktikumi mogu biti namijenjeni studentima, istraživačima i praktičarima. U njima se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s procesima za izvođenje eksperimenata i određivanje parametara koji su u njima predviđeni. Praktikumi su, zapravo, instruktivni priručnici, vrlo korisni praktični sveobuhvatni vodiči u kojima su na jasan, jednostavan, postupan i precizan način 97

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 198. Cf. «Leksikon», u: Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005., sv. 6., p. 83. 98

59

izneseni svi relevantni postupci, radnje i operacije koje racionalno i djelotvorno rješavaju konkretne probleme, zadatke, poslove.99

3.2.5. Rječnik Rječnik je priručna knjiga koja sadrži popis riječi i izraza nekoga jezika (ili više njih) izabranih, raspoređenih i objašnjenih po nekom načelu (poredanih obično po abecedi).100 Postoji mnogo vrsta rječnika, različitih po načinu kako su izrađeni, po jezičnom području koje obuhvaćaju i svrsi kojoj su namijenjeni. Najvažniji se mogu svrstati u pet skupina: 1) jednojezični rječnici (sadrže riječi samo jednoga jezika), 2) dvojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga jezika objašnjene riječima i izrazima drugoga jezika), 3) mnogojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga jezika paralelno objašnjene na više jezika), 4) frekvencijski rječnici (na temelju opsežnih tekstova vrlo različita sadržaja pokazuju u brojevima i postotcima kako se pojedina riječ ili oblik pojavljuje u nekom jeziku), 5) biografski rječnici (donose podatke o životu, radu i djelima istaknutih znanstvenih i stručnih radnika, osoba iz političkoga, umjetničkog, gospodarskog i javnog života; npr. Tko je tko u Hrvatskoj).101

3.2.6. Zbornik radova Zbornik je knjiga s više različitih tekstova, studija ili rasprava, obvezno povezanih općom temom ili svrhom.102 Danas su zbornici vrlo česti i donose radove više autora vezanih uz neku aktualnu tematiku, izabranih i sakupljenih osobito u povodu obljetnica, proslava, simpozija, znanstvenih skupova i sl. Ovaj oblik prezentiranja znanstvenih i stručnih radova veoma je produktivan i znatno pridonosi riznici svjetske i nacionalne znanosti.

99

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 199. Cf. «Rječnik», u: Hrvatski obiteljski leksikon, sv. 6., op. cit., p. 89. 101 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 201. 102 Cf. «Zbornik», u: «Hrvatski enciklopedijski rječnik, op. cit., p. 1486. 100

60

3.2.7. Bibliografija Bibliografija (katalog, popis, lista, indeks, registar) je stručno-znanstvena djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi način umnožene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao uređene popise publicira s namjerom da pruži informaciju kao pomoć pri stručnom i znanstvenom radu.103 Postoje vrlo različite vrste bibliografija. Najvažnije su sljedeće: 1) prema sadržaju i vrstama indeksirane građe: a) opće bibliografije (obuhvaćaju popise građe bez obzira na njezine sadržaje i vrstu) i b) specijalne bibliografije (obuhvaćaju samo publikacije posebnoga područja, teme ili određene discipline 2) prema namjeni: a) popisne bibliografije (u njima se bilježe najiscrpniji materijali s raznih područja znanja ili posebnoga karaktera), b) znanstvene bibliografije (žele informirati znanstvenike o publikacijama koje se odnose na istraživačke probleme predmeta istraživanja ili teme koje istražuju), c) bibliografije kao preporuke (upućuju na određenu literaturu) 3) prema vremenu objavljivanja bibliografije: a) tekuće bibliografije (popisuju materijale onako kako su nastali, b) retrospektivne bibliografije (obuhvaćaju publikacije u određenom razdoblju do vremena kompilacije bibliografije), c) perspektivne bibliografije (daju publikacije koje su u tisku) 4) prema mjestu izdanja indeksirane literature: a) međunarodne bibliografije (popisuju materijale na stranim jezicima objavljene u raznim zemljama), b) nacionalne bibliografije (obuhvaćaju materijale koji izlaze u nekoj državi ili na posebnom jeziku), c) regionalne bibliografije (registriraju lokalna tiskana djela). 5) prema metodi sređivanja: a) sustavne i b) predmetne ili autorske. «Bibliografija zbog velikog bogatstva izvora informacija o objavljenim djelima predstavlja zlatni ključ za svakog znanstvenika i svako znanstveno područje i znanstveno polje, jer s izvanrednom lakoćom otvara svaku bravu riznice znanja.»104 103 104

Cf. «Bibliografija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, III. knjiga, op. cit., p. 10. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 204.

61

3.2.8. Priručnik Priručnici su djela koja pružaju znanstvene i druge informacije o određenom znanstvenom području, a oni obuhvaćaju enciklopedije, leksikone, udžbenike, rječnike, bibliografije, statističke priručnike, tehničke i druge stručne priručnike. To je, zapravo, zajednički naziv za brojne vrste samostalnih, važnih i afirmiranih edicija.105

3.2.9. Časopisi Časopis je periodička publikacija, vrsta serijske publikacije koja izlazi u redovitim razmacima kraćim od godine, duljim od tjedan dana, a namijenjena priopćavanju ostvarenja iz znanosti, umjetnosti, športa, zabave i dr. Povezanost pojedinih svezaka (brojeva) obično se ne očituje samo naslovom i tekućom numeracijom nego i sadržajem i vanjskim oblikom. Prema sadržaju razlikuju se općekulturni, popularno-znanstveni, znanstveni časopisi te revije i magazini.106

3.3. Stručna djela Za stručna se djela može reći da ne sadrže nove, originalne znanstvene spoznaje, znanstvene rezultate ili teorije; u njima se obrađuje već poznato i opisano. Izrada stručnoga djela ima osnovni zadatak prikupiti i interpretirati već poznate znanstven spoznaje, činjenice, informacije i teorije. Težište je, dakle, na primjeni poznatoga, na širenju i popularizaciji znanstvenih spoznaja, a ne na otkrivanju novih, izvornih znanja.107 U stručna djela redovito se ubrajaju sljedeće vrste: 1) magistarski stručni rad, 2) stručni članak, 3) stručni prikaz, 4) stručni elaborat, 5) stručna ekspertiza, 6) stručno izvješće, 7) meditacija, 8) recenzija i 9) vodiči.

105

Cf. ibid., p. 204. Cf. «Časopis», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, IV. knjiga, op. cit., p. 237. 107 Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 210. 106

62

O magistarskome stručnom radu i o stručnome članku govori se na prethodnim stranicama ovoga rada, pa ovdje ne ćemo o njima posebno govoriti. Stručni prikaz je stručno i kritičko predstavljanje određenoga djela znanstvenoj i stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Gotovo svaki prikaz sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i kritičku ocjenu djela. Pozitivne i negativne elemente treba korektno i objektivno argumentirati, a prikaz moraju karakterizirati konciznost, objektivnost, jasnoća i uvjerljivost.108 «Stručni elaborat je kratko stručno djelo, gotovo uvijek istovjetnog oblika i strukture koje se izrađuje na već ustaljen način. U njemu se temeljito izlaže i obrađuje neko pitanje ili predmet. Investicijski elaborat je tipično djelo ove vrste. To jednako važi i za programe razvoja i elaborate o reorganizaciji nekog poduzeća ili službe.»109 Ekspertiza je stručno djelo u kojemu priznati i ovlašteni ekspert, odnosno sudski vještak ili tim eksperata iznose stručno mišljenje o nekom predmetu ili o rješavanju određenoga praktičnog problema.110 Stručna izvješća mogu biti raznovrsna. Najčešća su: a) izvješća o znanstvenostručnom radu na određenom projektu, b) izvješće povjerenstva o ocjeni znanstvenoga magistarskog rada, c) izvješće povjerenstva o ocjeni pogodnosti teme doktorske disertacije i podobnosti doktoranda u postupku stjecanja doktorata znanosti i d) izvješće povjerenstva za izbor istraživača u znanstvena zvanja.111 «Meditacija je stručno djelo (članak) vrlo skromne znanstvene, odnosno stručne vrijednosti. U takvim djelima autor ostaje na razini razmišljanja, često emotivnog udubljivanja u razjašnjavanje jasnih pojmova o nekim stvarima ili

108

Cf. ibid., p. 210. sq. Ibid., p. 220. 110 Cf. loc. cit. 111 Cf. loc. cit. 109

63

pojavama, bez znanstvenog tretiranja tih stvari i pojava. Pisanje ovakvih djela svojstveno je mladim i neiskusnim istraživačima.»112 Recenzija je pismeni kritički prikaz, ocjena umjetničkoga ili znanstvenog djela kojom recenzent vrednuje rezultate tuđega djela: udžbenika, priručnika, praktikuma, studije, članka, književnoga ili drugog pisanog djela. Drugim riječima, recenzija je stručno mišljenje nekoga priznatog eksperta o (ne)kvaliteti tuđega djela. O ocjenama iznesenima u recenziji izravno ovisi hoće li se neko djelo objaviti ili ne, treba li se dopuniti, izmijeniti ili ne. Recenziranje rukopisa ima veoma važnu funkciju. Njime se, naime, isključuje mogućnost objavljivanja nekvalitetnih znanstvenih, stručnih i drugih djela, poboljšava se kvaliteta već napisanih rukopisa, osigurava se suvremenost iznošenja spoznaja, stavova, zaključaka, teorija itd. Recenzenti mogu biti priznati i afirmirani znanstvenici, istraživači i sveučilišni profesori koji su po zanimanju, zvanju i akademskom stupnju obrazovanja iznad autora djela koje mu je povjereno na recenziju. Samo u iznimnim slučajevima recenzent može biti u istom znanstvenoistraživačkom i istom znanstveno-nastavnom zvanju u kojemu je i autor. Nedopustivo je pak da neko djelo recenzira netko u nižem zvanju. Za svaki udžbenik potrebne su tri recenzije, i to: recenzija eksperta (istaknutoga znanstvenog i pedagoškog djelatnika), recenzija metodičara (eksperta za metodologiju izrade znanstvenoga i stručnog djela te recenzija nastavnika praktičara. Na visokim učilištima uvriježeno je pribavljanje dviju recenzija.113 Vodiči (Directories) su u pravilu kvalitetna stručna djela, grafički, tehnički i umjetnički primjereno opremljena, koji sadrže brojne vrlo zanimljive i korisne informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, sveučilištima, visokim učilištima, istaknutim osobama itd. (npr. Directory of European Associtations, Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu…).114 112

Ibid., p. 221. Cf. ibid., p. 221.-223. 114 Cf. ibid., p. 255. 113

64

4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA

4.1. Izbor teme Znanstvenoistraživački

rad

iznimno

je

zahtjevna

djelatnost

koja

podrazumijeva savjesno, sustavno i svestrano istraživanje, ispitivanje i proučavanje aktualnih znanstvenih problema e da bi se na njih mogli dati zadovoljavajući odgovori. Svako pak znanstveno istraživanje počinje s izborom teme ili naslova djela. Izbor teme nikako nije lagan posao, osobito ako se radi o djelu većega opsega (magistarskom radu, doktorskoj disertaciji, udžbeniku, monografiji i sl.). Neuspješan izbor teme pretpostavlja neuspjeh cjelokupnoga istraživanja. Tema mora biti razmjerna osobnim sposobnostima istraživača. To će reći da je netko skloniji pozitivnom istraživanju, induktivnom i analitičkom radu, drugi opet spekulaciji, deduktivnom ili sintetičkom pristupu. Osim toga, netko bolje vlada stranim jezicima, drugome je jača strana opća naobrazba i interdisciplinarnost itd. Tema također mora odgovarati vlastitim mogućnostima s obzirom na bibliografiju, izvore, vrijeme, okolnosti, financijsku situaciju itd. S obzirom na samu temu, ona mora biti određena, ograničena, ne općenita, preopširna, apstraktna. Treba biti originalna, da ne ponavlja ono što su već drugi o tom problemu rekli. Znanstvenik i istraživač u svojim djelima mora iznijeti nešto novo i na taj način dati barem skroman prilog znanosti ili životu. Tema mora biti korisna za život i zanimljiva za čitatelja. To se može postići samo ako istraživač osim originalnosti i stvaralačke mašte ima sposobnost poopćavanja (generalizacije) i izvođenja općih zaključaka, sudova i zakona, ako ima razvijen i oštar promatralački dar, smisao za red, za sustavnost i točnost, ako ima razvijen kritički i samokritički duh (protiv bilo kakve predrasude, apriorističnoga pristupa i odlučivanje prema simpatijama ili antipatijama), ako ima intelektualno poštenje, strast za istinom, sposobnost da odlaže sud sve dok ne prikupi dovoljan broj činjenica koje mu govore u prilog, sposobnost i naviku za duge i strpljive napore itd.

65

Različiti su putovi koji vode do pronalaska neke pogodne i još neobrađene teme. Ponajprije to može uputa profesora koji je potencijalni mentor. Tu su također razgovori sa starijim i iskusnim stručnjacima. No, pouzdani se «signali» mogu pronaći u knjigama i člancima po raznim publikacijama, u materijalima s kongresa i simpozija, u doktorskim disertacijama itd. Nakon izbora teme nužno je obaviti neke pripremne radove koji će omogućiti nesmetan i organiziran rad na realizaciji vlastitoga projekta. To u prvom redu podrazumijeva sastavljanje podsjetnika u koji se unose neki neposredni zadatci, kao što su: koje knjižnice treba pregledati, koje opće i stručne priručnike konzultirati, s kojim stručnjakom razgovarati, koju opću ili stručnu knjigu o tom pitanju pročitati itd. Osim toga valja pribilježiti svaku misao koja se javi tijekom istraživanja, a koja je vezana uz dotičnu problematiku. To je, naime, garancija da se ne će zaboraviti nešto važno i da će se vrijeme racionalno iskoristiti.115

4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe Da bi se prikupila kvalitetna literatura, nužno je poznavati važne veće zbirke izvora i sveopćih bibliografijskih pomoćnih sredstava koja se odnose na područje vlastitoga studija. Na taj se način najlakše dolazi do svih dostižnih izvora na vlastitom području. Svako pak djelo koje bi moglo pružiti i najmanju informaciju o problemu koji se istražuje ne smije se zaobići. Da bi se ostvarilo svestrano korištenje izvora, u mnogim slučajevima ne će biti dosta ograničiti se samo na svoju struku, nego će biti potrebno zahvatiti i u srodna područja. Značaj znanstvenoga rad zahtjeva da ispravno razlikujemo izvore i da prema mogućnostima uvijek idemo na prvotne izvore. Vrijednost i značaj nekoga izvora ovisi o smjeru naše teme. Ono što je, primjerice, za neki povijesni rad koji nastoji ustanoviti neku povijesnu činjenicu posve beznačajno, može za filologa ili istraživača narodne književnosti toga doga biti od neprocjenjiva značaja. Znanstveni rad općenito je nemoguće zamisliti bez uporabe knjižnica. Katalozi pak tvore bitni dio svake knjižnice i o njima ovisi njezino praktično 115

Cf. KOS, S.: op. cit., pp. 41.-44.

66

značenje i korist jer oni imaju posredničku zadaću između knjižnoga fonda i korisnika knjiga. Postoje različite vrste kataloga, a najvažniji su ovi: •

abecedni katalog (publikacije koje se nalaze u knjižnici razvrstane su abecednim redom prema prezimenu autora ili prema naslovima bibligrafskih jedinica)

•

stručni ili sustavni katalog (sadrži popise publikacija koje su raspoređene u razrede, skupine, podskupine na osnovi određene stručne klasifikacije; na jednom se mjestu nalaze kataložne jedinice koje obrađuju određeno znanstveno područje, npr. humanističke znanosti)

•

predmetni katalog (takvi se katalozi sastavljaju od kataložnih listića po abecednom redu, a prema predmetnim odrednicama, odnosno prema onoj ključnoj riječi koja najjednostavnije i najodređenije izražava sadržaj određene publikacije)

•

katalog periodičnih publikacija (takav se katalog sastavlja abecednim redom prema naslovima ili prema prvoj imenici u naslovu periodične publikacije)

•

javni katalog (stavlja se na raspolaganje korisnicima bibliotečnoga fonda, a mogu biti: abecedni, predmetni, stručni, opći, posebni ili specijalni, katalog periodike)

•

interni katalog (njega rabi osoblje u knjižnici, služi njihovim internim potrebama)

•

specijalni (posebni) katalog (sadrži popise posebnih edicija, kao npr. katalog magistarskih radova, katalog doktorskih disertacija, katalog rukopisa, katalog zemljopisnih karata itd.)

•

skupni ili središnji katalog (to je, zapravo, abecedni katalog koji sadrži popis i opis publikacija iz više knjižnica na određenom užem ili širem području).

Da bi se moglo uspješno pretraživati publikacije i u njima znanstvene informacije, potrebno je suvremeno ovladati tehnologijom korištenja kataloga, odnosno kataložnih jedinica ili općenito katalogizacijom. Uspješno korištenje

67

kataloga postiže se vještinom, odnosno praktičnim pretraživanjem bibliotečnoga fonda. Pri tome svakako važnu ulogu ima pretraživanje kataloga, publikacija i znanstvenih informacija izravnim pristupom bazama podataka putem računalnih mreža. Suvremena tehnologija omogućava izravno povezivanje korisnika putem on line sustava s bazom podataka instaliranom na određenom komunikacijskom računalu. Tako on može u vrlo kratkom vremenu pretražiti velik broj publikacija i objavljenih

djela te pronaći znanstvene informacije relevantne za svoje

istraživanje.116 Nakon prikupljanja literature slijedi njezino iščitavanje i pravljenje odgovarajućih bilježaka koje će poslužiti kao građa pri pisanju samoga rada. S obzirom na sadržaj i oblik, bilješke mogu biti: bibliografske, dokumentarne i metodološke. U znanstvenoistraživačkom radu posebno su važne bilješke dokumentarnoga karaktera, tj. one koje se tiču predmeta istraživanja, odnosno teme koja se obrađuje, a pišu se iz primarnih i sekundarnih izvora. Bilješke iz primarnih izvora najdragocjenije su. U bilješke se zapisuju samo najvažniji podatci, informacije, misli, stavovi i zaključci koji su istraživaču potrebni u obradi teme. Bilješke se mogu pisati u posebnoj bilježnici ili na posebnim listovima papira ili kartončićima, što je znatno bolje budući da se poslije mogu redati po potrebi. Često se rabe i tzv. marginalne bilješke, a to su kratki zapisi na margini tiskanih tekstova. Prikupljeni materijal valja rasporediti prema unaprijed zamišljenoj strukturi rada. Struktura ili kompozicija, odnosno raspored u nekome djelu mora biti u skladu s: načelom jedinstva (osnovna misao teme mora se provlačiti od početka do završetka djela), načelom skladnosti ili harmonije (raspored gradiva mora biti takav da između pojedinosti vlada uzročno-posljedična povezanost, vremenski i prostorni odnos itd.), načelom ravnomjernosti ili proporcije (svakoj misli, odnosno svakom elementu rukopisa treba odrediti prostornu veličinu prema njihovoj važnosti), načelom izrazitosti (najvažnije misli valja staviti u prvi plan) i načelom raznovrsnosti (lucidno korištenje jezičnih i stilističkih mogućnosti, znalačka uporaba citata i fraza, skladno smjenjivanje kratkih i dugih rečenica).117 116 117

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 431.-442. Cf. ibid., pp. 454. sq.

68

4.3. Citati ili navodi Svako se znanstveno i stručno djelo temelji na prikupljenoj, proučenoj i sređenoj građi. Dobar znanstveni rad karakterizira adekvatna uporaba citata, pozivnih bilježaka i ilustracija ukoliko su nužne za postojeće djelo.118 Citatima se treba služiti na odgovarajući način. Primjerice, pretjerana uporaba citata opterećuje vlastiti rad i ne dopušta autorovoj misli da dođe do izražaja. No, i preškrta je uporaba također neprimjerena budući da od čitatelja zahtjeva pretjerano povjerene u vlastite tvrdnje bez potkrjepe kod autoritetâ. Od drugih se autora mogu preuzeti definicije pojmova, znanstvene činjenice, ideje, stavovi, informacije, ilustracije i slično, ali se uvijek treba na jasan nedvosmislen i uobičajen način navesti čiji su to podatci i iz kojega su bibliografskoga izvora preuzeti. To se postiže citiranjem. Pod citiranjem se podrazumijeva od riječi do riječi navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se mogu izvorno provjeriti.119 U znanstvenom i stručnom pisanom djelu tuđi se tekst mora jasno i nedvosmisleno odvojiti od autorova teksta. Stoga tuđi tekst stavljamo u znakove navoda! Svrha citiranja mnogostruka je. Citiranjem se najčešće ilustrira neki problem riječima kojima ga je već izložio neki autor od neosporna autoriteta na tome području. Citatom tako možemo potvrditi vlastitu tezu o tom problemu. No, citati također vrlo često služe za suprotstavljanje mislima drugih autora kako bi naši protuargumenti što bolje došli do izražaja. «Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke. Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema

118 119

Cf. ibid., p. 481. Cf. loc. cit.

69

originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je baš u Popisu citirane literature!»120 Citira se ne zato da se pokaže naobrazba ili trud uložen u pisanje znanstvenoga djela, niti radi estetskih motiva, nego da se autoritetom drugoga učvrsti ono što mi tvrdimo. Ipak, ono što je savršeno očito ili što je općepoznato nema potrebe za bilo kakvom potvrdom. Autor na kojega se pozivamo svakako mora imati objektivnu vrijednost na području našega proučavanja. Ukoliko se taj autor u nekoj tvrdnji poziva na nekoga trećeg autora, nije ispravno citirati njega nego autora na koga se on poziva. Kako citirati? Pri uporabi citata autor mora paziti na omjer tuđega u odnosu na vlastiti tekst. Vlastito razmišljanje ne smije biti podređeno citatima. Rad ne smije biti gomila prikupljena i nabacana materijala! Citati se moraju skladno inkorporirati u cjelinu izložene tematike; oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom mišlju i temom određenoga djela. Citirati treba kada je dotični tekst nužan za sadržan našega pisanog rada. Doslovno treba citirati kada tekst o kojemu je riječ traži tumačenje ili komentar ili kada ga treba ispraviti ili odbaciti. Citirati doslovno također treba kada određeni tekst razjašnjava ili potvrđuje našu argumentaciju. U ostalim slučajevima bolje je napraviti sažetak ili opisati dotični tekst vlastitim riječima, a u bilješci uputiti čitatelja na originalni tekst. Ukoliko je citat kratak (do četiri retka), stavlja se u vlastiti tekst, pod navodnim znakovima. Ako je citat veći od četiri retka, onda ga treba izdvojiti na sljedeći način: Citat se odvoji od prethodnoga teksta s dva razmaka između redova; isto se tako odvojiti i od teksta koji slijedi iza njega. Tekst citata bit će uvučen u odnosu na lijevu i desnu marginu za pet tipkovnih udaraca (jedan tab). Razmak između redova u tome citatu jest jedan, a ne veći. Radi li se kompjutorski, ovakvi se citati redovito pišu manjim slovima (primjer: veličina slova teksta 12, citata 10). U tome se slučaju tekst ne mora nužno stavljati u navodne znakove.

Citate treba pisati vjerno i brižljivo. Jedan od najvažnijih pokazatelja studentove sposobnosti za znanstveni rad jesu točnost, vjernost, jasnoća i ispravnost kojom citira u svojim pisanim radovima. 120

SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998., p. 50.

70

U strogo znanstvenom djelu, posebice ako je ono namijenjeno inozemstvu ili ako je citat od odlučujuće važnosti, autor može citate navesti na jeziku kojim su pisani. U tom se slučaju obično u fusnoti stavlja prijevod. Ako se u citatu ispušta koja riječ ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti i to trima točkicama u uglatim zagradama […]. Pritom treba imati na umu da istrgnuti citati mogu biti opasni jer se njima može bitno izmijeniti smisao autorovih misli. Ukoliko je autor kojega citiramo napravio očitu pogrješku u odnosu na stil ili na informaciju, u citatu treba prenijeti tu pogrješku (citat je vjerna reprodukcija tuđeg teksta!!!), ali na nju treba upozoriti i to stavljajući odmah iza riječi u kojoj se nalazi pogrješka u uglatu zagradu izraz sic! napisan masnim slovima i u kurzivu [sic!]. Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva riječ ili rečenica, na njih se može upozoriti masnim upitnikom u uglatim zagradama [?]. Želimo li pak čitateljevu pozornost svratiti na određenu riječ ili rečenicu u citatu, iza njih ćemo staviti uskličnik, masnim slovima, u uglatim zagradama [!]. Ako je citat u originalu napisan kurzivom ili masnim slovima, takvim ga moramo i mi donijeti. Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima ili kurzivom, a mi želimo istaknuti neki dio teksta ili riječ koju citiramo, u tom slučaju u uglatim zagradama odmah nakon naše intervencije stavimo [istakao autor], ili [podvukao autor], ili [kurziv je naš]. To se isto može napisati u pozivnoj bilješci. Ponavljamo, točnost i preciznost zahtijevaju doslovno prenošenje teksta koji citiramo. Tekst treba prenijeti vjerno i točno u odnosu na jezik, stil, pravopis i rečenične znakove koji su vlastiti originalnom tekstu, makar bili zastarjeli, neuobičajeni i izvan uporabe. Ipak, i tu ima iznimaka. Sve interpunkcijske znakove kojima završava citirani tekst možemo prilagođavati našemu tekstu, samo upitnik i uskličnik ostaju nepromijenjeni. Tekst: «Pati bez suze, živi bez psovke, / i budi mirno nesretan.» koji završava točkom, u našemu će tekstu ostati bez te završne točke: «Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan» - uskliknuo je Ujević u trenutku posvemašnjega razočarenja vlastitom sudbinom. No, sljedeći citat završava uskličnikom pa ga i u samom citatu moramo sačuvati: «Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda!» - poručuje nam veliki Šimić. Početna riječ jedne citirane rečenice koju unosimo u naš tekst tako da se više ne nalazi na početku rečenice može se napisati malim slovom. Primjerice:

71

Dostojevski piše da onaj «tko voli ljude, taj voli i radost njihovu». Originalni tekst: «Tko voli ljude, taj voli i radost njihovu.» Također jedan citat može početi velikim slovom, iako se njegova prva riječ u originalom tekstu nalazi u sredini rečenice i napisana je malim slovom. No, obično se u tom slučaju stave navodni znakovi, zatim tri točkice i u nastavku citat kako je u originalu, malim slovom. Uvrštavanje nekoga citata (riječi ili rečenice) u kontekst naše rečenice zahtijeva ponekad promjenu u padežu ili u licu. Npr. originalni tekst: «Tehnički je napredak zapravo Damoklov mač koji svima prijeti». Naš tekst: Suvremenu tehnologiju autor naziva «Damoklovim mačem». Treba se striktno držati načela: svaki citat u navodne znakove! Navodni znakovi stavljaju se na početku, tj. ispred prve riječi i na svršetku, odnosno nakon posljednje riječi ili interpunkcijskoga znaka ako je on sastavni dio citata. Ako postoji citat unutar citata, tada ćemo upotrijebiti polunavodnike ('…'). U nekim slučajevima, ako je tekst kratak, mogu se izostaviti navodni znakovi. Tada se citat stavlja u kurziv: U Matejevu Evanđelju Isus govori: Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje. Navodni znak kojim završava citat treba staviti prije interpunkcijskih znakova ako ti znakovi nisu sastavni dio citata i prije broja koji upućuje na podnožnu napomenu. «Smrt je preseljenje iz kuće u kuću»1, napisao je Meša Selimović. A ako su interpunkcijski znakovi dio citata, navodni znak treba staviti iza njih. Nekada je nužno u citiranom tekstu učiniti neko objašnjenje radi boljega shvaćanja teksta. Takav, kao i svaki drugi dodatak u originalni tekst, treba staviti u uglate zagrade. («Išao je i sam pješice [Rašica], ali još u alkarskom odijelu, da se umije i opraši.»)

4.4. Bilješke121 Jasnoća nalaže da se, redovito u pozivnoj bilješci naznači odakle smo uzeli citirani tekst kako bi čitatelj to lako mogao provjeriti. Stoga treba jasno i nedvosmisleno navesti autora i izvor svakoga citata. Osim bibliografskih podataka, u 121

Susrest ćemo mnoštvo različitih naziva za bilješku: pozivna bilješka, fusnota, napomena, referencija, podnožak, podnožna napomena…

72

napomenu dolazi sve ono što nije nužno za postojeći tekst ali je od koristi za njegovo razjašnjenje. U bilješku se, dakle, stavlja sve ono što je korisno da se tekst upotpuni i razjasni. U bilješke, međutim, ne smije ići ništa što je bitno za sam tekst jer one ni na koji način ne mogu nadomjestiti sami tekst. Postoje tri vrste pozivnih bilježaka. 1. Dokumentarne ili bibliografske napomene. One moraju precizno uputiti čitatelja na korišteni bibliografski izvor. 2. Eksplikativne napomene. One služe kao dopunska objašnjenja pojedinih dijelova izlaganja, određenih podataka, informacija, stavova, činjenica ili spoznaja koji se nalaze u tekstu. Mogu sadržavati dopunske informacije, razne ideje, usporedbe, primjedbe i slično. 3. Komparativne napomene. Služe za upućivanje čitatelja na neki drugi izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.122 Dakle, svrha je pozivnih bilježaka da se naznače izvori i pruže bibliografske informacije, da se dadu razjašnjenja koja su za sam tekst preteška, da se autoritetom drugoga potvrde vlastite teze ili razlike, da se uputi čitatelja na druge autore i djela koja se bave istom ili sličnom problematikom. Postoji više načina citiranja tuđega teksta, odnosno pisanja pozivnih bilježaka. Za nas su najvažnija dva: europski način i američki ili harvardski način pozivnih bilježaka i citiranja.

122

Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., pp. 483. sq.

73

4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja Ovaj sustav pisanja bilježaka ima dva osnovna podsustava: 1) europski (pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta (u podnožju stranice) i 2) europski (pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu (u uglatoj zagradi).123 4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta Upućivanje na bilješke u ovome se sustavu čini arapskim brojem koji se stavlja na koncu citata kao eksponent (malo iznad teksta). Isti takav broj ponovi se u pozivnoj napomeni. Bilješke se od teksta odvajaju jednom crtom dužine 4 do pet centimetara. Neki autori stavljaju fusnote na koncu svakoga poglavlja ili čak na kraju čitavoga izlaganja. Iako nije pogrješan, takav način prilično otežava čitanje jer je čitatelj prisiljen stalno listati po knjizi. Stoga su kudikamo prikladnije bilješke na dnu stranice. Valja paziti da se na dno stranice stavljaju one bilješke koje se odnose na tu stranicu. To ne znači da neka opsežnija napomena ne može započeti na jednoj a završiti na prvoj sljedećoj stranici. Ako je bilješka veća od jedne stranice, treba ju staviti na koncu poglavlja ili čitavoga djela. Pozivne se bilješke pišu sitnim slovima, započinju arapskim brojevima, a numeriranje se odvija progresivno – počevši od broja jedan pa do posljednje fusnote u djelu. Može se pisati i tako da prva fusnota u svakom poglavlju počne s brojem jedan. No, ako djelo nije veliko, numeriranje će biti progresivno u čitavom pisanom radu. Posve je neispravno započinjati s brojem jedan bilješke na svakoj tipkanoj stranici. Valja svakako imati na umu bitno pravilo: «fusnota mora biti bar toliko koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica»124. Bilješke, iako kratke, uvijek se stavljaju jedna ispod druge. Razmak unutar bilježaka uvijek je jedan, odnosno najmanji mogući. Bilješke uvijek nakon broja počinju velikim slovom i uvijek završavaju točkom.

123 124

Cf. ibid., p. 484. Ibid., p. 485.

74

Budući da postoje neke razlike u rasporedu elemenata fusnota za svaku vrstu znanstvenoga i stručnoga djela, potrebno je za svaku važniju skupinu takvih djela navesti elemente fusnota i odgovarajuće primjere. 1) Knjige. Kada prvi put citiramo neku knjigu, potrebno je donijeti sve nužne podatke o njoj, a to su: 1. prezime i ime autora (ime ili prezime), (ako ih je više, do tri se pišu svi autori, a iznad tri piše se samo prvi autor i kratica: i dr. ili et. al.), 2. naslov djela (u kurzivu!); ako ima podnaslov, odvaja se točkom (tada se obično naslov stavlja u kurziv i bold, a podnaslov samo u kurziv), 3. broj knjige ili sveska, ukoliko je djelo podijeljeno u dva ili više toma ili volumena, 4. izdanje djela (ako se ne radi o prvom izdanju), 5. mjesto izdanja, 6. izdavač, 7. godina izdanja i 8. stranica s koje se citira tuđi tekst (ako se ukratko parafrazira tuđa spoznaja koja je u izvorniku napisana na više stranica, naznačuju se sve te stranice, npr. str. 115-119.). Primjeri: ARALICA, Ivan: Konjanik, Zagreb, Mladost, 1990., str. 111. ZELENIKA, Ratko: Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., str. 487. BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., str. 323. Ako nije upisano ime autora, bilješka počinje naslovom djela. Ukoliko na knjizi nije otisnuta godina izdanja, a autor je odnekud za nju doznao, onda se godina stavlja u uglatu zagradu. Ne znamo li za godinu, u uglatu ćemo zagradu staviti [b.g.] (b.god.) – bez godine, ili lat. s.a. (sine anno = bez godine izdanja). Isto ćemo tako u zagrade staviti kraticu ukoliko ne znamo za mjesto izdanja [b.mj.] (s.l. = sine loco – bez mjesta). Ako je na djelu upisan pseudonim, a znanstvenik je doznao pravo ime, stavit će to pravo ime u uglatu zagradu iza pseudonima. Radi li se o prijevodu, u tom se slučaju obično navodi i ime prevoditelja (iza broja izdanja!).

75

Svaki sljedeći put informacije o istom djelu donose se u skraćenom obliku! Ako je korišteno samo jedno djelo od nekoga autora, tada možemo napisati ovako: ARALICA, I.: op. cit., p. 65.125 ili ARALICA, I.: nav. dj., str. 65.126 Ukoliko smo se služili s dvama ili više djela istoga autora, u skraćenome obliku citiranja moramo paziti da ne dođe do zabune. U tome slučaju ne možemo pisati: op. cit. ili nav. dj. jer ne bismo znali na koje se djelo ta kratica odnosi. Tada moramo napisati prezime i ime autora (za ime je dovoljan inicijal) te barem prvu riječ djela (ako je naslov duži) iz kojega citiramo, zatim kraticu nav. dj. (op. cit.) i, naravno, broj stranice: ZELENIKA, R.: Metodologija…, nav. dj., str. 488. Ako je sljedeća bilješka iz djela koje je navedeno u prethodnoj bilješci, onda se redovito piše ovako: Isto, str. 90. ili Ibidem, p. 90.127 ili Ibid., p. 90. ili Ib., p. 90.

125

Op. cit. = opus citatum (navedeno djelo); može se pisati u još kraćem obliku: o. c. Nav. dj. = navedeno djelo; može se pisati i: n. dj. 127 Kratica p. označava stranicu (lat. pagina = stranica). 126

76

Ukoliko je sljedeća bilješka iz istoga djela i na istoj stranici kao prethodna, dovoljno je napisati: Nav. mj. ili Loc. cit. (loco citato = navedeno mjesto)128. Cilj je, dakle, izbjeći nepotrebno ponavljanje istih podataka, ali isto tako ni u kojem slučaju ne dovesti u dvojbu čitatelja. Kratice op. cit. ili loc. cit. dobro je rabiti samo kada čitatelj unutar jednoga poglavlja može provjeriti o kojem se djelu radi. Stoga je potrebno, ukoliko je rad opsežniji, ponovno navoditi kompletne podatke o određenom djelu. Ako se od jednoga autora citiraju dva ili više djela jedno za drugim, drugi i svaki sljedeći put umjesto da se ponovno pišu prezime i ime, dovoljno je napisati kraticu: Isti, Idem (Id.).

 Ne brkati: Kratica Isti (Idem) označava istoga autora, ali ne i isto djelo kao u prethodnoj fusnoti. Kratica Ibidem označava istoga autora i isto djelo, ali različitu stranicu. Kratica Loc. cit. označava istoga autora, isto djelo i istu stranicu kao u prethodnoj bilješci.

 Klasične autore redovito treba navesti u skraćenom obliku, pa i prvi put. Treba navesti ime autora (redovito skraćen), naslov djela (kurziv i obično skraćen), broj knjige, poglavlja, paragrafa, eventualno redaka, tako da bude jasno gdje tekst započinje i gdje završava. Slijede prezime uređivača izvora (kritičkoga izdanja) ili zbirke u kojoj je izvor izdan, broj sveska ako je potreban, zatim stranica početka i završetka teksta. Arist., Metaph. IV 12, 1019a,15 – 1020a,6; Jaeger, str. 103-106. Plato, Resp. VI 18,506b; Chambry, str. 134. Thomas Aq., Sum. theol. II, q. 64, a. 7, ad 3.

128

Neki autori pišu umjesto loc. cit. (l. cit.): ondje ili nav. mj. (navedeno mjesto).

77

Knjige Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta citiraju se tako da se naslov knjige piše općevažećim skraćenicama, u kurzivu, s početnim velikim slovom, a zatim slijedi broj poglavlja i retka, navedeni arapskim brojevima i međusobno odvojeni zarezom (Mk 3,5-7; Job 2,12). Ako u tekstu donosimo citat koji nismo uzeli direktno iz djela autora kojemu pripada, nego iz nekoga drugog autora koji donosi taj citat, to trebamo naznačiti u bilješci: DESCARTES, Rene: Rasprava o metodi, Zagreb, NZMH, 1951., str. 33.; citirano prema BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, NZMH, 1993., str. 150. Ako smo dio teksta nekoga autora parafrazirali a ne doslovno citirali, onda ćemo bilješku započeti s Usp. ili Cf. (Cfr. = confer) – usporedi. Svakako treba izbjegavati upućivanje na neodređeni broj stranica. Nije dobro pisati npr.: str. 23. ss. (i sljedeće stranice), nego: str. 23.-31. Ali je ispravno napisati 29. s. (i sljedeća), što je isto ako napišemo 29.-30. Ukoliko čitatelja želimo uputiti na neko djelo koje nismo citirali niti parafrazirali, napisat ćemo: Vidi.

2) Članci. Za razliku od naslova knjige koji dolazi u kurzivu, naslov članka, bilo da se nalazi u nekoj knjizi, časopisu ili novinama, piše se u navodnim znakovima, a naziv knjige, časopisa ili novina piše se u kurzivu. Pri citiranju članka iz neke knjige redoslijed elemenata koje donosimo jest ovaj: 1. prezime i ime autora (do tri se pišu svi, iznad tri samo prvi i oznaka i dr. ili et. al.), 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. prezime i ime autora ili uređivača knjige, 5. naslov knjige u kurzivu, 6. mjesto izdanja, 7. izdavač, 8. godina, 9. stranica. Ukoliko je članak u nekom časopisu, onda je redoslijed elemenata pri citiranju redovito ovaj: 1. prezime i ime autora, 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. naziv časopisa u kurzivu, 5. mjesto izdanja, 6. izdavač (ako je časopis manje poznat; nije nužno), 7. volumen ili godište (rimskim brojevima), 8. godina izdanja, 9. broj časopisa ili sveska (arapskim brojevima), 10. stranica. Isti je redoslijed i kod citiranja članka iz zbornika.

78

Citiramo li članak iz novina, treba donijeti sljedeće elemente: 1. prezime i ime autora, 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. mjesto izdanja, 5. dan, mjesec i godina izdanja, 6. stranica. Primjeri: Iz knjige: SUPIČIĆ, Ivan: «Humanizam i politika», u: BALABAN, Stjepan (ur.): Kršćanstvo, Crkva i politika, Zagreb, CPSNC, 1999., str. 17. Iz časopisa: KEŠINA, Ivan: «Evolucionizam u prosudbi Antuna Bauera», u: Obnovljeni život, Zagreb, god. LIV (1999.), br. 2, str. 193. BADROV, Bonifacije: «Teistički egzistencijalizam Karla Jaspersa», u: Dobri pastir, Sarajevo, god. XI-XII (1962.), sv. 1-4, str. 25. Iz novina: VUKADIN, Milan: «Pao prvi snijeg», u: Slobodna Dalmacija, Split, 11. prosinca 2002., str. 12. 3) Enciklopedije i leksikoni. Citiramo li iz enciklopedije ili leksikona, onda donosimo sljedeće elemente: 1. prezime i ime autora (ako postoji), 2. naziv natuknice ili odrednice koju citiramo (u navodne znakove), 3. ime enciklopedije ili leksikona u kurzivu, 4. mjesto izdanja, 5. izdavač, 6. broj sveska, 7. stranica.  HAMM, Josip: «Archiv für slavische Philologie», u: Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, Leksikografski zavod, 1958., sv. 3., str. 351. «Tehnika», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1959., sv. 6., str. 378. KLAIĆ, Bratoljub: «Tehnika», Rječnik stranih riječi, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 2002., str. 1332.

79

4) Propisi. Elementi fusnota za propise, bilo za nacionalne bilo za međunarodne, specifični su i razlikuju se od prethodno spomenutih skupina: 1. naziv propisa (bold), 2. ime ili naziv službenoga glasila (u navodne znakove), 3. godina izdanja, 4. broj službenoga glasila (uključujući i izmjene i dopune), 5. članak (umjesto uobičajenih stranica).129 Primjeri: Konvencija Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem, 1978. (Hamburška pravila), «Međunarodni ugovori – Narodne novine», 1992., 1, čl. 4. Zakon o visokim učilištima, «Narodne novine», 1993., 96, čl. 35. 5) Citiranje s Interneta. Citiranje s Interneta ili drugoga on line sustava prilično je komplicirano pitanje koje do danas nije na primjeren način riješeno. No, ustaljeno je navesti sljedeće elemente: 1. ime autora (ako je poznato), 2. potpuni naslov dokumenta u navodnicima, 3. naslov rada u kurzivu (ako postoji), 4. datum publiciranja i posljednjih prepravaka, 5. potpunu adresu unutar kutnih zagrada, 6. datum «posjeta» web stranici u zagradama.130 Primjer: «Povijest Hrvata: Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir», Kralj Dmitar Zvonimir, 15. 10. 2003. (17. 1. 2004.). Kao i kod citiranja knjiga, tako i kod citiranja drugih vrsta znanstvenih i stručnih djela informacije o istom djelu donosimo u skraćenom obliku.

129 130

Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., p. 493. Cf. ibid., p. 493. sq.

80

Važno je znati: Treba napomenuti da način pisanja pozivnih bilježaka u znatnoj mjeri varira od autora do autora i od tiskare do tiskare. Pisac znanstvenoga rada može se opredijeliti po svome ukusu i nahođenju za neki od tih načina, ali kada se već za njega odluči, onda je dužan dosljedno ga i provoditi. Dosljednost je bitan zahtjev metodologije! Pri pisanju bilježaka autor stalno treba voditi računa da se čitatelja mora precizno i nedvosmisleno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je preuzeta tuđa spoznaja, ideja i dr. Dobra metodologija odlika je dobroga i savjesnoga istraživača i pisca znanstvenih i stručnih radova.  Ovdje valja reći i to da su elementi i redoslijed pisanja tih elemenata identični u pozivnim bilješkama i u popisu korištene literature (literaturi, bibliografiji). Jedina je razlika što se u fusnotama piše broj stranice s koje se citira, a toga nema u popisu literature. Zato se u popisu literature za članke navodi od koje do koje stranice se nalaze u dotičnoj ediciji.131

4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu U ovom se načinu citat direktno povezuje s bibliografskom jedinicom u popisu literature. Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe podatke, spoznaje ili ključne riječi stavlja se u uglate zagrade broj koji označava redni broj bibliografske jedinice, a bibliografske se jedinice u popisu literature slažu abecednim redom i tako dobivaju broj prema mjestu koje zauzimaju u tome redu. Za bitne citate u tekstu se može napisati osim broja još i prezime autora i godina izdanja. Uz broj koji upućuje 131

Cf. ibid., p. 496.

81

na bibliografsku jedinicu dobro je staviti i broj stranice. Ovaj način postaje sve uvrježeniji. Primjer: «Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke. Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je baš u Popisu citirane literature!» [5:50] Literatura: [5] SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.

4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka Unatoč znatnim manjkavostima, ovaj se sustav danas sve više rabi i u Europi, osobito u tranzicijskim zemljama. Bit je američkoga sustava citiranja i pisanja pozivnih bilježaka u tome što on pretpostavlja popis korištene literature koji se pak može oblikovati na dva načina. U prvom se slučaju prije pisanja znanstvenoga djela mora u konačnom obliku pripremiti popis literature koja je razvrstana po vrstama bibliografskih izvora (knjige, članci, studije…). U drugom se slučaju popis literature formira kronološkim redom istodobno s pisanjem pozivnih bilježaka, bez obzira na vrstu bibliografske jedinice (knjiga, članak, propis). U ovom se načinu citiranja citat direktno povezuje s popisom literature! Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe spoznaje ili ključne riječi napiše se u maloj zagradi samo: prezime autora (bez imena ili inicijala), godina objavljivanja citiranog djela, te broj stranice (ili stranica) s koje se preuzima tuđi tekst. Npr.: (Jaspers, 1951, 77). Ovdje posebno treba voditi računa o slučajevima kad se koriste dvije ili više bibliografske jedinice od istoga autora koje su objavljene iste godine. Tada se svaka

82

bibliografska jedinica označi s početnim malim slovom abecede: (Zelenika, 1995-a, 36). U popisu literature redoslijed elemenata nešto je drugačiji negoli u europskome načinu. Naime, godina izdanja dolazi odmah nakon prezimena i imena autora u malim zagradama. Primjer: ZELENIKA, Ratko (2000): Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci. U odnosu na europski, američki sustav citiranja i pisanja pozivnih bilježaka ima zapravo samo jednu prednost, a ta je u uštedi prostora. Ali zato nedostataka ima napretek: od nepraktičnosti za brzu provjeru izvora citata, do opterećivanja samoga teksta nepotrebnim ili manje važnim elementima (onoga što inače ide u fusnotu).132

132

Cf. ibid., pp. 497. sq.

83

4.5. Kratice u bilješkama Najčešće kratice u bilješkama su sljedeće: a) hrvatske: usp. – usporedi

pogl. – poglavlje

n.d. (nav. dj.) – navedeno djelo

nav. – navedeno (citirano)

bilj. – bilješka

st. – stupac

str. – strana

izd. – izdanje

sv. – svezak

isti – isti autor

knj. – knjiga

isto – isto djelo

tom – tom

par. – paragraf

god. – godina

r. – redak

v. – vidi

b. br. – bez broja

br. – broj

b. g. (b. god.) – bez godine

mj. – mjesto

prev. – preveo, prevedeno

b) latinske: cf. (cfr.) – confer = usporedi

art. – articulus = član

op. cit. (o.c.) – opus citatum = nav. dj.

all. – allegatio = dodatak

p. – pagina = strana

alt. – drugo

vol. – volumen = svezak

ap. – apud = kod

vid. – videtur = treba vidjeti

ca (cca) – circa = oko

num. – numerus = broj

corr. – correxit = ispravio

loc. – locus = mjesto

etc. – et cetera = i tako dalje

cap. – caput = poglavlje

i.e. – id est = to jest

loc. cit. (l.c.) – loco citato = nav. djelo

N.B. – nota bene = pripazi

idem – isti (autor)

N.N. – nomen nescio = ne znam imena

ib. (ibid.) – isto (na istom mjestu)

P.S. – post scriptum = naknadno

s.a. – sine anno = bez godine

napisano.

s.l. – sine loco = bez mjesta

84

4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada Svaka znanost i struka ima svoj jezik koji se svojom specifičnom terminologijom razlikuje od drugih. Stoga u znanstvenim radovima treba rabiti već standardizirano nazivlje koje je općenito prihvaćeno na svjetskoj i nacionalnoj razini. U znanosti termini imaju veću točnost i postojanost značenja u odnosu na riječi koje se upotrebljavaju u narodnom jeziku, a njihovo se značenje utvrđuje definicijama. Važno je na ovom mjestu podsjetiti da znanstvenici i književnici rabe jezični fond od oko 10.000 riječi i termina, dok se svakodnevno rabi samo oko 2.000 riječi. U znanstvenim, stručnim i drugim pisanim djelima, a posebice u seminarskim, magistarskim pa i doktorskim radovima uočavaju se određene jezične pogrješke koje se gotovo redovito ponavljaju, pa je stoga potrebno na njih i posebno ukazati. •

Trebalo bi izbjegavati riječi s krajnje neodređenim značenjem, kao što su: «slabo», «jako», «često», «rijetko», «mnogo», «malo», «stotinu slučajeva», «bezbroj puta», «golemo», «kolosalno» i sl. Sve te riječi označavaju vrlo relativne pojmove pa ih stoga u znanstvenim radovima ne bi trebalo rabiti. Značenje tih riječi trebalo bi kvantificirati.

•

Treba izbjegavati uporabu prvoga lica jednine i množine. Autori često pišu, primjerice: «ja sam to istražio…», «prema mojim istraživanjima…», «ja smatram…», «ja mislim…» i sl. Nije u duhu hrvatskoga jezika, a niti znanstvenoga izražavanja upotrebljavati zamjenicu «ja». To često iritira čitatelja ili slušatelja i izaziva odbojnost prema piscu ili govorniku. Mnogi autori da bi izbjegli uporabu zamjenice «ja», pišu «mi», kao npr. «prema našim rezultatima…», «mi smatramo…». Ni to nije najsretnije rješenje jer se postavlja pitanje zašto bi netko za sebe rekao «mi». Ako je moguće, u znanstvenom bi radu trebalo pisati bezlično, odnosno u trećem licu, kao npr. «istraživanja su pokazala…», «smatra se…» i sl.

•

Treba izbjegavati uporabu izraza kao što su: «opće je poznato», «svatko to zna», «svi su suglasni», «kao što je poznato» i sl. U znanstvenoistraživačkom

85

radu aksiomi su činjenice koje se prihvaćaju i upotrebljavaju, ali ne znači da su i aksiomi činjenice koje su apsolutno poznate. •

Strane riječi valja, gdje god je to moguće, zamjenjivati riječima iz vlastitoga jezika. Svaki znanstvenik treba težiti stvaranju znanstvenoga i stručnog nazivlja u nacionalnom jeziku. Na taj se način potvrđuje identitet jednoga naroda.

•

U recenzijama, stručnim i kritičkim prikazima nedopušteno je rabiti formulacije kao što su: «ne sviđa mi se», «ovdje nije nešto u redu», «ovo mi zvuči dobro», posebno kada se o nekom djelu iznose verbalne ocjene pred javnim skupom.

•

Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje još nisu prihvaćene u znanosti i u svakodnevnom govoru. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio međunarodnoga znanstvenog rječnika, treba svakako navesti njihovo podrijetlo. Kada istraživač sam stvori neku novu riječ, odnosno termin, dužan je objasniti kako je to učinio, dati etimologiju i definiciju novoga termina.

•

Pri pisanju brojeva u numeričkom i tekstualnom obliku, treba primjenjivati iskustveno načelo: brojevi do 10 pišu se slovima, a više od 10 brojevima (npr.: devet, ali zato 19). Kada se u jednoj rečenici piše kombinacija brojeva do 10 i više od 10, onda sve treba pisati samo numeričkim brojkama (npr.: 7 i 17). Od tih načela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godina te sati, što se sve piše brojevima.

•

Intelektualna skromnost nalaže da treba izbjegavati davati preveliko značenje vlastitim rezultatima istraživanja. Vlastite spoznaje, rezultate znanstvenoga istraživanja i zaključke, pa čak i one najvažnije, treba prikazati objektivno i realno, bez preuveličavanja.

•

Treba izbjegavati uporabu formulacija kao što su npr.: «već smo unaprijed rekli», «još ćemo se vratiti na ovo pitanje», «dalje će se pokazati», «ponavljam» i sl. Jer riječi, rečenice, odlomci, dijelovi moraju biti interakcijski povezani: manje podcjeline čine već cjeline (i obrnuto), a misaono su povezane i čine neko djelo homogenom cjelinom.133

133

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 528. sq.

86

•

Gdje god je to moguće, treba umjesto glagolskih imenica rabiti glagole. Time se štivo skraćuje i postaje jednoznačnije i «snažnije». Tako umjesto fraze «obavili smo istraživanje» treba pisati «istražili smo», umjesto «postigli smo poboljšanje postupka» - «poboljšali smo postupak» itd.134 Uvjet za kvalitetno pisanje znanstvenih i stručnih djela svakako je dobro

poznavanje vlastitoga jezika i njegova pravopisa. Pravopisna su rješenja stvar dogovora, konvencije. Parola: «Nije važno kako govoriš i pišeš, važno je da se razumijemo», niknula je kod ljudi koji ne poznaju jezik i koji žele taj nedostatak opravdati. Osnovno je, međutim, pravilo da znanstveno djelo treba pisati književnim jezikom, a posebnim znanstvenim stilom. Književni je pak jezik normiran i ne može se govoriti (npr. na radiju ili televiziji) ili pisati (npr. u novinama i časopisima) kako tko hoće. Književno je ono što odgovara normama, gramatičkim, leksičkim i govornim. I znanstvenik mora dobro poznavati te norme i nije suvišno da pri pisanju pri ruci stalno ima pravopis.

4.6.1. Neki jezični savjeti Srbizmi, turcizmi, rusizmi i ostali –izmi još uvijek su vrlo česti kako u svakodnevnom tako i u medijskom, književnom i znanstvenom rječniku. Tako se u tiskovinama može naći obilje riječi kao što su primjerice: sahrana (umjesto ukop, sprovod, pogreb), ishrana (umjesto prehrana), bjekstvo (umjesto bijeg), odstojanje (razmak, udaljenost), učestvovati (sudjelovati), učešće (udio, sudjelovanje), sačekati (pričekati, počekati), prisustvo (prisutnost, nazočnost), izvinjenje (isprika), prvenstveno (poglavito, u prvom redu, ponajprije), izuzetno (iznimno), da li (umjesto je li), takmičenje (natjecanje), saučešće (sućut), račvast (rašljast) itd. Često ćemo čuti da je netko nekoga pozdravio ispred općine, škole, županije, fakulteta itd., a trebao je pozdraviti u ime općine, škole itd. Neki govore o našoj ili bilo kojoj drugoj vojsci da je dobro obučena. To je istina ako se misli na odjeću koju nose njezini pripadnici, ali ako se radi o njihovoj osposobljenosti, onda je vojska 134

Cf. SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 23.

87

dobro obrazovana, izučena, uvježbana, istrenirana ili poučena. TV i radijski voditelji često se zahvaljuju svojim gostima, umjesto da im zahvale na njihovu odzivu. Jer zahvaliti se u hrvatskom jeziku znači ne prihvatiti, odbiti nešto (npr. zahvaliti se na ponudi = ne prihvatiti ponudu), a zahvaliti znači iskazati zahvalu, reći komu hvala. Pisanje je vještina koja iziskuje jednostavnu a istodobno vrlo rijetku sposobnost, a ta je sposobnost razaznavanja značenja riječi. Pisanje zahtjeva veliku vježbu. R. S. Wilson iznosi ova četiri pravila dobroga pisanja: 1) Nikad ne upotrebljavaj veliku riječ ako ti je mala dovoljna. 2) Nikad ne upotrebljavaj dvije riječi ako je jedna dovoljna. 3) Izbjegavaj pasiv kao kugu (npr. pasiv: U odsudnoj utakmici naši su pobijeđeni. Aktiv: Naši su izgubili odsudnu utakmicu.).135

4.6.2. Stil pisanja Svaki znanstvenik mora imati izgrađen stil pisanja. Stil kao vještina uporabe i rasporeda riječi treba biti: neusiljen, jasan, precizan, jednostavan, originalan, pun kolora, pokreta, mašte, živosti, harmonije, ali i uravnoteženosti i logičnosti. Postoje različiti stilovi književnoga jezika: 1) Razgovorni stil. To je usmena riječ u svakodnevnom razgovoru, u poslu i u odmoru. Tipičan je oblik toga stila dijalog. On je više škrt negoli složen jer se sugovornici mogu razumjeti i aluzijama i gestama i mimikom. 2) Znanstveni stil. On se upotrebljava u znanstvenoistraživačkom radu i razlikuje se od drugih vrsta stilova. U njemu se najjače očituju logična obilježja onoga što se izlaže, kao i uporaba znanstvenih naziva kojima se precizno izražavaju određeni pojmovi. U prvom su planu elementi intelektualnoga jezika. U znanstvenom stilu nema intimnosti, individualnosti, osjećajnosti, nema cinizma i ironije. Stil je u pravilu bez obrata, strog, suh i namijenjen specijalistima. Znanstvenik piše dobro i lijepo ako piše logično, jasno i točno. Najvažnija obilježja 135

Cf. ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji znanstvenoistraživačkog rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet organizacije i informatike, 1999., p. 242.-245.

88

znanstvenoga stila jesu: jasnoća, jednostavnost, prirodnost, odmjerenost, konciznost, koherentnost, raznolikost i formuliranje pasusa. Jasnoća je najvažnije obilježje znanstvenoga jezika. Zbog toga autor pri pisanju uvijek mora imati na umu da ne piše za sebe nego za druge. Svoja znanje mora priopćiti tako da ga razumiju i oni koji o tom predmetu znaju vrlo malo ili gotovo ništa. Pri pisanju znanstvenih i stručnih djela jezik ne smije biti: patetičan (zanesen, strastven), emfatičan (napuhan), bombastičan (kićen), panegiričan (onaj koji sve hvali), dijaboličan (koji sve negira), ironičan (koji sve ismijava), skeptičan (koji u sve sumnja), polemičan (koji povodom svega i svačega počinje polemiku), hiperkritičan (koji pretjerano kritizira), pretenciozan (koji je umišljen). Naprotiv, jezik i stil u znanstvenoistraživačkom radu treba biti jednostavan, prirodan i odmjeren.136 Znanstvenik mora voditi računa o ekonomičnosti i konciznosti izraza. To znači da treba izbjegavati šuplji verbalizam, jer je svaka suvišna rečenica neracionalna i oduzima dragocjeno vrijeme i autoru i čitatelju. «Koherentnost u pisanim djelima pretpostavlja nužnu povezanost u rečenicama. Rečenica je koherentna samo onda ako je odnos između pojedinih dijelova i riječi u njoj logičan. Bit takve rečenice čitatelj u pravilu shvaća vrlo brzo i bez većih napora, tako da je ne mora čitati više puta.»137 Pri pisanju znanstvenih i stručnih radova svakako treba izbjegavati monotoniju jezika kombinirajući u odgovarajućoj mjeri i druge stilove pisanja, kao što je književno-umjetnički stil. Raznolikost znanstvenoga izraza postiže se izmjenom strukture rečenice (primjerice, kombiniranjem jednostavnih i složenih rečenica), dužinom rečenica (kombiniranjem kraćih i dužih rečenica) i poretkom riječi u rečenici. Na taj se način izbjegava tromost jezika i postiže živost izlaganja koje ne zamara čitatelja. Tromost jezika je najčešće posljedica nagomilavanja istih početaka i svršetaka, istih padeža, istih glagola i većega broja istih imenica. Ništa manje nije važna ni zvučna karakteristika jezika.

136 137

Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 531. sq. Ibid., p. 532.

89

Formiranje pasusa (odlomaka138) također je važan element pri pisanju znanstvenoga i stručnog rada. Pasus je misaona jedinca koja se sastoji od više rečenica povezanih tako da čine koherentnu cjelinu, a istodobno predstavlja dio veće cjeline (poddijela, dijela). Odlomak povezuje rečenice oko jedne određene misli pa se on odvaja od drugoga odlomka koji obuhvaća srodnu misao.139 Pasusi ne smiju biti ni suviše dugi ni suviše kratki. Na jednoj stranici teksta ne bi trebalo biti više od tri do pet pasusa. Oni trebaju sadržavati samo ono što objašnjava osnovnu misao i što je s njom u vezi. Stoga treba izbjegavati digresije (odstupanje od teme). Kao što se rečenice povezuju u pasuse, tako se i oni međusobno povezuju. Najčešća veza među njima jest posljednja rečenica prethodnoga ili početna rečenica novoga odlomka, a povezuju se veznim rečenicama. Tehnički, pasusi se mogu oblikovati na dva načina: na europski i američki način. Europski se način sastoji u tome da se prvi njegov redak uvuče udesno za jedan tabularni razmak, a ostali se redci pišu normalno u bloku: ______________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ______________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ U modernim znanstvenim i stručnim djelima vrijedi pravilo da se svi naslovi i podnaslovi s decimalnim sustavom, te sva nabrajanja po vertikali, također uvlače udesno za pet do deset slovnih mjesta, odnosno isto onoliko koliko se uvlači i prvi redak svakog pasusa. Time se postiže preglednost i sustavnost pisanih tekstova, koji se mogu primjereno grafički i tehnički urediti. Taj bi sustav trebalo preferirati pri pisanju seminarskih i diplomskih radova, magistarskih znanstvenih i stručnih radova, doktorskih disertacija, članaka, studija, udžbenika, enciklopedija, leksikona…140

Američki način pismenoga oblikovanja pasusa sastoji se u tome da se pasusi pišu u tzv. blok-pismu, odnosno bez uvlačenja prvoga njihova retka: 138

Paragraf, stavak, alineja. Cf. ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku naučnoistraživačkog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980., p. 112. 140 ZELENIKA, R.: op. cit., p. 535. 139

90

____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ ____________________________________________________________________ 3) Administrativni stil. On je blizak znanstvenom stilu jer se pojave i predmeti opisuju konkretno, a njima se piše i tumači zakonodavstvo. Oblikuje se kratkim i jasnim rečenicama da bi se što određenije i točnije objasnile odgovarajuće odredbe i rješenja. Ovaj stil podrazumijeva i poslovni stil koji se rabi u uredskom poslovanju. Poslovni stil poznat je po svojim ustaljenim frazama. Karakterističan je (jednako kao i znanstveni) po pretežnoj uporabi imenica i glagola, a relativno oskudijeva pridjevima. Administrativni stil susrećemo u: raznim službenim dopisima, zapisnicima, izvješćima, ugovorima, odlukama, tužbama, zamolbama, elaboratima, zakonskim tekstovima. 4) Književno-umjetnički stil. Ovaj se stil bitno razlikuje od znanstvenog i administrativnog jer u njemu više dolazi do izražaja mašta nego intelekt, više osjećaji nego razum. On njeguje sve norme književnoga jezika iako se često rabe i izrazi dijalektizma, provincijalizma i sl., koji su najčešće izvan gramatičkih pravila. Ovaj se stil služi svim sredstvima, svim oblicima i svim mogućnostima jezičnoga izraza. 5) Publicistički stil. On spaja mnoge elemente znanstvenoga i književnoumjetničkoga stila. Njegovo je obilježje kratkoća, jasnoća, često polemička oštrina, a što ovisi o vrsti novinarskoga članka. To je svojevrsna uporaba jezika u sredstvima javnoga informiranja (npr. novine, radio, televizija), radi formiranja javnoga mnijenja. Ponekad se publicističkim stilom pišu predavanja, udžbenici, priručnici, članci. Njegove su odlike jednostavnost, logičnost, jasnoća, pri čemu se mogu rabiti i stilska sredstva kojima se izaziva pozornost i bude emocije. 6) Znanstveno-popularni stil. On u odgovarajućoj kombinaciji spaja elemente znanstvenoga, književno-umjetničkog i publicističkoga stila. Rabe ga pisci znanstveno-popularnih djela u kojima se ne obraćaju samo znanstvenicima nego i široj čitalačkoj publici kako bi ih na pristupačan način upoznali s važnijim rezultatima svojih istraživanja. U takvim djelima pisac nastoji svoje izlaganje učiniti

91

živahnim, pa stručnu terminologiju zamjenjuje opisima, tumačenjima ili narodnim, književnim izrazima. Djela pisana ovim stilom imaju brojne čitatelje jer u sebi sadrže intelektualne i estetske elemente izražavanja.141

141

Cf. ibid., pp. 528.-531.

92

LITERATURA

-

ALLEY, M.: The Craft of Scientific Writing, Springer, New York, Berlin, Heidelberg, 1996.

-

ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska knjiga, 1994.

-

BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., LivnoSarajevo, 1997.

-

BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993.

-

Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb, 1968., sv. 4.

-

Filozofijski rječnik, (grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), II. izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984.

-

Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, Novi libar, 2002.

-

Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005.

-

KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII. prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1994.

-

KNIEWALD, Jasna: Metodika znanstvenog rada, Zagreb, Multigraf, 1993.

-

KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 1978.

-

MARUŠIĆ, Matko: Uvod u znanstveni rad, 3. obnovljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska naklada, 2004.

-

MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000.

-

Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis – Večernji list, 2005.

-

SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.

93

-

ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku naučnoistraživačkog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980.

-

VUJIĆ, Miroslav: Uvođenje u znanstveni rad: u području društvenih znanosti, Zagreb, Informator, 1990.

-

ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000.

-

ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji znanstvenoistraživačkog rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet organizacije i informatike, 1999.

94

PRILOG 1. NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST Na temelju članka 115. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno vijeće za znanost donosi

PRAVILNIK O ZNANSTVENIM I UMJETNIČKIM PODRUČJIMA, POLJIMA I GRANAMA I. OPĆE ODREDBE Članak 1. Ovim pravilnikom utvrđuju se: 1. znanstvena područja, te znanstvena polja i znanstvene grane unutar znanstvenih područja s pripadajućim klasifikacijskim oznakama 2. interdisciplinarno znanstveno područje 3. umjetničko područje, te polja i grane unutar umjetničkog područja za sve vrste umjetnosti s pripadajućim klasifikacijskim oznakama II. ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE Znanstvena područja Članak 2. Znanstvena područja su: 1. PRIRODNE ZNANOSTI 2. TEHNIČKE ZNANOSTI 3. BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO 4. BIOTEHNIČKE ZNANOSTI 5. DRUŠTVENE ZNANOSTI 6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI.

95

Znanstvena polja Članak 3. Znanstvena polja unutar znanstvenih područja s pripadajućim klasifikacijskim oznakama su: 5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI Polja: 5.01. Ekonomija 5.02. Pravo 5.03. Politologija 5.04. Informacijske znanosti 5.05. Sociologija 5.06. Psihologija 5.07. Odgojne znanosti 5.08. Socijalna geografija i demografija 5.09. Socijalna djelatnost 5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti 6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI Polja: 6.01. Filozofija 6.02. Teologija 6.03. Filologija 6.04. Povijest 6.05. Povijest umjetnosti 6.06. Znanost o umjetnosti 6.07. Arheologija 6.08. Etnologija i antropologija Znanstvene grane Članak 4. Unutar pojedinih znanstvenih područja i polja utvrđuju se znanstvene grane. Prije brojčane oznake znanstvene grane piše se brojčana oznaka znanstvenog polja. 5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

96

Polje 5.04. Informacijske znanosti Grane: 5.04.01 arhivistika i dokumentalistika 5.04.02 informacijski sustavi i informatologija 5.04.03 knjižničarstvo 5.04.04 komunikologija 5.04.05 leksikografija i enciklopedistika 5.04.06 muzeologija 5.04.07 novinarstvo 5.04.08 javni mediji Polje 5.05. Sociologija Grane: 5.05.01 posebne sociologije 5.05.02 sociologija znanja 5.05.03 teorijska i sustavna sociologija 5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije Polje 5.06. Psihologija Grane: 5.06.01 biološka i fiziološka psihologija 5.06.02 klinička psihologija 5.06.03 posebne psihologije 5.06.04 razvojna psihologija 5.06.05 socijalna psihologija 5.06.06 sustavna psihologija Polje 5.07. Odgojne znanosti Grane: 5.07.01 andragogija 5.07.02 defektologija

97

5.07.03 didaktika 5.07.04 kineziologija 5.07.05 logopedija 5.07.06 opća pedagogija 5.07.07 sustavna pedagogija Polje: 5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti 6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI Polje: 6.01. Filozofija Grane: 6.01.01 logika 6.01.02 ontologija 6.01.03 spoznajna teorija 6.01.04 estetika 6.01.05 etika 6.01.06 povijest filozofije Polje 6.03. Filologija Grane: 6.03.01 klasična filologija 6.03.02 kroatistika 6.03.03 slavistika 6.03.04 romanistika 6.03.05 germanistika 6.03.06 anglistika 6.03.07 indologija 6.03.08 turkologija 6.03.09 ugrofinistika 6.03.10 orijentalne i ostale filologije 6.03.11 fonetika 6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika)

98

6.03.13 poredbeno jezikoslovlje 6.03.14 teorija i povijest književnosti 6.03.15 poredbena književnost Polje 6.04. Povijest Grane: 6.04.01 opća povijest 6.04.02 nacionalna povijest 6.04.03 pomoćne povijesne znanosti Polje 6.05. Povijest umjetnosti Grane: 6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija 6.05.02 zaštita umjetničke baštine Polje 6.06. Znanost o umjetnosti Grane: 6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija 6.06.02 teorija likovnih umjetnosti 6.06.03 teatrologija 6.06.04 filmologija Polje 6.07. Arheologija Grane: 6.07.01 prapovijesna arheologija 6.07.02 antička arheologija 6.07.03 srednjovjekovna arheologija Polje 6.08. Etnologija i antropologija Grane: 6.08.01 antropologija

99

6.08.02 etnologija 6.08.03 folkloristika III. INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUČJE Članak 5. Vodeći računa o stalnom razvoju i policentričnom sustavu znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja, uspostavljanjem interdisciplinarnoga znanstvenog područja omogućava se suradnja znanstvenika i znanstvenih organizacija iz više različitih znanstvenih područja, polja i grana u ostvarivanju većeg broja problemski povezanih znanstvenih projekata. Sukladno stavku 1. ovoga članka, ovo područje moguće je utvrditi samo načelno, kao znanstveno područje različitih znanstvenih područja i polja. Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja utvrđuju se u svakomu pojedinom predmetu (kao npr.: znanost o sustavima i kibernetika, kognitivne znanosti, Life Sciences, Behavioural Sciences i sl.). Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja uspostavljaju se temeljem obrazloženog zahtjeva. Odluku o utvrđivanju polja donosi Nacionalno vijeće za znanost. V. ZAVRŠNE ODREDBE Članak 8. Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o utvrđivanju znanstvenih područja (»Narodne novine« br. 29/97, 135/97, 8/00 i 30/00). Članak 9. Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

100

(Objavljeno: «Narodne novine», br. 76 od 23. lipnja 2005.)

NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST Na temelju članka 19. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno vijeće za znanost na 5. sjednici održanoj 1. ožujka 2005. godine donijelo je PRAVILNIK O USTROJU I NAČINU RADA PODRUČNIH VIJEĆA I MATIČNIH ODBORA Članak 1. Ovim Pravilnikom propisuju se: – ustroj, način rada i broj područnih vijeća, broj članova područnih vijeća, te vrijeme na koje se biraju članovi i predsjednik, – ustroj, način rada i broj matičnih odbora, broj članova matičnih odbora, te vrijeme na koje se biraju članovi i predsjednik. Područna vijeća Članak 2. Područna vijeća razmatraju pitanja iz nadležnosti Nacionalnog vijeća za znanost (u daljnjem tekstu: Nacionalno vijeće) za pojedina znanstvena područja i umjetničko područje, i to: – pitanja od važnosti za određeno područje, o čemu Nacionalnom vijeću za znanost predlažu mjere za njegovo unaprjeđenje, – pobliže utvrđuju prijedloge uvjeta za stjecanje znanstvenih zvanja za određeno područje i upućuju ih Nacionalnom vijeću, – provode postupak izbora u znanstveno zvanje za određeno područje prema članku 33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju,

101

– sudjeluju u provođenju postupka ocjene prijedloga znanstvenih projekata i kolaborativnih znanstvenih programa, te daju ministru znanosti, obrazovanja i športa (u daljnjem tekstu: ministar) prijedlog, – ocjenjuju periodična i završna izvješća o radu na znanstvenim projektima, te daju ministru prijedlog, – na zahtjev Nacionalnog vijeća predlažu recenzente u postupku vrednovanja znanstvenih organizacija, – na zahtjev Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje predlažu recenzente u postupku vrednovanja sveučilišta i njihovih sastavnica, sveučilišnih studijskih programa, i imaju uvid u programe sveučilišnih studija i daju o njima mišljenje, – surađuju s Povjerenstvom za izdavačku djelatnost pri ocjenjivanju znanstvenih časopisa. Članak 3. Ukoliko niti jedno područno vijeće ne može donijeti konačnu odluku, u postupak izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) (u daljnjem tekstu: Zakon) uključuje Nacionalno vijeće. Članak 4. Za obavljanje poslova propisanih člankom 2. ovoga Pravilnika Nacionalno vijeće imenuje na četiri godine predsjednike i članove sljedećih znanstvenih vijeća i umjetničkog vijeća: Područje prirodnih znanosti Područje tehničkih znanosti Područje biomedicine i zdravstva Područje biotehničkih znanosti Područje društvenih znanosti Područje humanističkih znanosti Umjetničko područje. Pojedino područno vijeće broji 9 do 11 članova.

102

Za interdisciplinarno znanstveno područje ne imenuje se područno vijeće, već za prijedloge interdisciplinarnih projekata i programa Nacionalno vijeće osniva stručna povjerenstva. Članak 5. Područno vijeće radi na sjednicama. Predsjednik područnog vijeća rukovodi pripremama sjednica te radom na sjednicama. U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika. Članak 6. Sjednice područnog vijeća sazivaju se pisanim pozivom. Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom dostavlja se svim članovima područnog vijeća najmanje osam dana prije održavanja sjednice. Sjednica područnog vijeća može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3 članova. Članak 7. Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan« ili »protiv« prijedloga. Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi područnog vijeća na način propisan stavkom 1. ovoga članka. Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o pojedinom prijedlogu. Matični odbori Članak 8. Matični odbor sudjeluje u postupku izbora te donosi konačnu odluku o izboru u znanstveno zvanje.

103

Odluka o izboru u znanstveno zvanje temelj je za izbor u znanstveno-nastavno zvanje. Ukoliko niti jedan matični odbor ne može donijeti konačnu odluku, u postupak izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona uključuje odgovarajuće znanstveno ili umjetničko područno vijeće. Članak 9. Za obavljanje poslova propisanih člankom 8. ovoga Pravilnika ustrojavaju se sljedeći matični odbori: Područje prirodnih znanosti – polje biologije, – polje fizike, – polje geoznanosti, – polje kemije, – polje matematike, Područje tehničkih znanosti – polje arhitekture i urbanizma, geodezije i građevinarstva, – polje elektrotehnike i računarstva, – polje kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, metalurgije, tekstilne tehnologije i grafičke tehnologije, – polje strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva, raketne i svemirske tehnike, Područje biomedicine i zdravstva – polje temeljnih medicinskih znanosti, kliničkih medicinskih znanosti, javnog zdravstva i zdravstvene zaštite, stomatologije i farmacije – polje veterinarske medicine Područje biotehničkih znanosti –polje poljoprivrede, šumarstva, drvne tehnologije, biotehnologije i prehrambene tehnologije Područje društvenih znanosti – polje ekonomije, – polje informacijskih znanosti,

104

– polje odgojnih znanosti, – polje politologije, sociologije, socijalne geografije i demografije, socijalne djelatnosti i sigurnosne i obrambene znanosti – polje prava, – polje psihologije, Područje humanističkih znanosti – polje filozofije i teologije – polje filologije, – polje povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije, etnologije i antropologije Umjetničko područje – polje likovnih umjetnosti, glazbene umjetnosti, kazališne umjetnosti, filmske i elektroničkih umjetnosti Matični odbori u pravilu imaju 9 do 11 članova. Članom matičnog odbora može biti znanstveni savjetnik ili redoviti profesor, a iznimno viši znanstveni suradnik ili izvanredni profesor. Članak 10. Predsjednike, zamjenike predsjednika i članove matičnih odbora imenuje Nacionalno vijeće, na vrijeme od četiri godine. Predsjednik, zamjenik predsjednika i član matičnog odbora razriješit će se dužnosti prije isteka vremena na koje je imenovan ako: – sam zatraži razrješenje, – ne ispunjava dužnosti predsjednika, odnosno člana, – svojim ponašanjem povrijedi ugled dužnosti koju obnaša, – izgubi sposobnost obavljanja dužnosti. Postojanje razloga za razrješenje predsjednika, zamjenika predsjednika i člana prije isteka mandata utvrđuju matični odbori i o tome izvješćuju Nacionalno vijeće. Predsjednika, zamjenika predsjednika i članove matičnog odbora razrješuje Nacionalno vijeće.

105

Članak 11. Matični odbor radi na sjednicama. Sjednice matičnog odbora održavaju se najmanje jednom u dva mjeseca. Predsjednik matičnog odbora rukovodi pripremama sjednica te radom na sjednicama. U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika. Članak 12. Matični odbor u roku 60 dana donosi odluku o zahtjevu predlagatelja. Propisani rok iz stavka 1. ovoga članka ne teče u razdoblju od 15. srpnja do 31. kolovoza i od 20. prosinca do 7. siječnja. Rok od 60 dana poštuje se samo u slučaju ako predmeti sadrže cjelokupnu dokumentaciju, te se računa od dana dostave kompletirane dokumentacije. Članak 13. Sjednice matičnog odbora sazivaju se pisanim pozivom. Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom dostavlja se svim članovima matičnog odbora najmanje osam dana prije održavanja sjednice. Sjednica matičnog odbora može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3 članova matičnog odbora. Predsjednik može pozvati na sjednicu predstavnika stručnog povjerenstva ako ocijeni da je njegova nazočnost potrebna radi razmatranja izvješća. Članak 14. Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan« ili »protiv« prijedloga. Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi matičnog odbora na način propisan stavkom 1. ovoga članka. Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o pojedinom prijedlogu.

106

Član matičnog odbora koji je glasovao protiv donesene odluke može u roku od tri dana od dana održavanja sjednice pismeno obrazložiti razloge zbog kojih je tako glasovao. Obrazloženje se stavlja kao privitak zapisniku sa sjednice. Članak 15. Ovlaštena znanstvena organizacija dužna je dostaviti matičnom odboru: – zahtjev za izbor u znanstveno zvanje, – odluku o imenovanju stručnog povjerenstva, – izvješće stručnog povjerenstva koje treba sadržavati: a) biografske podatke (podaci o datumu i mjestu rođenja, o narodnosti i državljanstvu pristupnika, o stečenoj stručnoj spremi odnosno akademskim stupnjevima, poznavanju stranih jezika, dosadašnjem kretanju u službi, rad u znanstvenim društvima i nagrade za znanstveni rad), b) znanstvenu djelatnost (dosadašnji izbori u znanstvena odnosno istraživačka ili suradnička zvanja, podaci o magistarskom odnosno doktorskom radu, objavljeni znanstveni radovi relevantni za izbor u zvanje, sudjelovanje na znanstvenim projektima domaćim i inozemnim); podatke o mentorstvu pristupnika na poslijediplomskim studijima, te vođenju magistarskih i doktorskih radova; u izvješću treba posebno navesti i pobliže ocijeniti radove temeljem kojih pristupnik ispunjava uvjete koje utvrđuje Nacionalno vijeće za izbor u zvanje, c) popis objavljenih znanstvenih radova i/ili izlistaj objavljenih znanstvenih radova upisanih u Hrvatsku znanstvenu bibliografiju kao standardni ispis, d) po potrebi može matični odbor od predloženika zatražiti radove same, e) zaključak, mišljenje i prijedlog povjerenstva, f) povjerenstvo je dužno utvrditi da li pristupnik ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje. Propisanu dokumentaciju za predloženika znanstvena organizacija matičnom odboru dostavlja u po dva primjerka više od broja članova matičnog odbora, ili prema dogovoru članova matičnog odbora u elektroničkom obliku.

107

Članak 16. Donesena je odluka matičnog odbora konačna i dostavlja se predlagatelju na daljnji postupak. Iznimno, matični odbor može vratiti izvješće stručnom povjerenstvu na dopunu uz obvezni naputak kojim se određuje na koji način i u čemu je stručno povjerenstvo dužno dopuniti izvješće. Članak 17. Matični odbor donosi odluke natpolovičnom većinom glasova svih članova u istom ili višem zvanju. Kada je na dnevnom redu matičnog odbora izbor u odgovarajuće znanstveno zvanje pristupnika koji je član matičnog odbora, tada taj član ne može sudjelovati u raspravi niti može glasovati. Članak 18. O tijeku sjednice matični odbor vodi zapisnik. Predsjednik može odlučiti da se o tijeku sjednice vodi tonski zapis. Članak 19. Odluka donesena na sjednici dostavlja se predlagatelju u roku 15 dana od dana održane sjednice. Članak 20. Za možebitnu koordinaciju rada matičnih odbora predsjednik Nacionalnog vijeća može po potrebi sazvati predsjednike matičnih odbora radi ujednačavanja i usklađivanja načina rada matičnih odbora. Članak 21. Odbor jedanput godišnje izvješćuje Nacionalno vijeće o svom radu. Članak 22.

108

Stručne poslove za područna vijeća i matične odbore obavlja Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa i Agencija za znanost i obrazovanje. Sredstva za rad područnih vijeća i matičnih odbora osiguravaju se u proračunu Republike Hrvatske. Članak 23. Dokumentacija u svezi s radom područnih vijeća i matičnih odbora od trajne je vrijednosti i čuva se u pismohrani Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili Agencije za znanost i obrazovanje. Članak 24. Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u »Narodnim novinama«.

109

PRILOG 2. (Objavljeno: «Narodne novine» br. 84, od 11. srpnja 2005 ) Napomena: Objavljujemo izvod iz Pravilnika, koji se odnosi na znanstveno područje društvenih i humanističkih znanosti

NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST Na temelju članka 32. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 105/04 i 174/04), Nacionalno vijeće za znanost donosi

PRAVILNIK O UVJETIMA ZA IZBOR U ZNANSTVENA ZVANJA Članak 1. Uvjeti se utvrđuju posebno za svako znanstveno područje kako slijedi. 5. DRUŠTVENE ZNANOSTI (1) Za izbor u znanstvena zvanja pristupnici moraju imati objavljene znanstvene radove (a2), te posebno radove objavljene u međunarodno priznatim časopisima i publikacijama (a1) i to u ukupnom broju prema sljedećoj strukturi:

Broj objavljenih radova Znanstvena zvanja

(a1)

(a1)+(a2)

Znanstveni suradnik

3

6

Viši

6

14

10

25

znanstveni

suradnik Znanstveni savjetnik

110

(2) Međunarodno priznatim časopisom i publikacijom (a1) smatra se časopis i publikacija s barem jednom od ovih značajki: a) ima međunarodno uredništvo i inozemne recenzente; b) časopis ili publikacija zastupljena je u jednoj od baza podataka koju svake godine na prijedlog Područnog vijeća za društvene znanosti potvrđuje Nacionalno vijeće za znanost. (3) Znanstvenim radom smatra se: a) članak objavljen u časopisu i kategoriziran kao originalni znanstveni rad, pregledni rad ili prethodno priopćenje; b) poglavlje u knjizi; c) rad u zborniku sa znanstvenog skupa, ako je objavljen u cjelini. (4) Knjiga se vrednuje kao tri rada u odgovarajućoj kategoriji ako: a) većim dijelom sadržaja monografski obuhvaća znanstveno područje u kojem se vrši izbor pristupnika; b) ima recenzije od najmanje dva recenzenta upisana u registar znanstvenika ili od recenzenata iz inozemstva koji svojstvo znanstvenika imaju na temelju propisa svoje države. (5) Udio doprinosa pojedinih autora u objavljenim znanstvenim radovima računa se na sljedeći način: – do tri autora: 100%; – četiri ili pet autora: 50%; – šest i više autora: 100/N% (N = broj autora). (6) Najviše jedan rad prihvaćen za objavljivanje može se priznati kao da je objavljen, ali samo uz potvrdu uredništva časopisa ili publikacije da je recenziran i da je prihvaćen za objavljivanje. Popis bibliografskih baza podataka koje se uzimaju u obzir pri vrednovanju radova iz kategorije (a1) za izbor u znanstvena zvanja iz područja društvenih znanosti su: Current Contents, Web of Science (SCI, SSCI, AHCI), ABI/INFORM, ASSIA – Applied Social Sciences Index and Abstracts, BIOSIS Previews, CAB Abstracts, Caredata Abstracts, Computer and Information Systems Abstracts, Criminal Justice Abstractas, Criminal Justice Periodical Index, CSA – Cambridge Scientific

111

Abstracts, Current Law Index, Current Legal Theory, DOIS – Documents in Information Science, EconLit – American Economic Association’s electronic database, ERIC – Educational Resources Information, European Legal Journal Index, Francis, Geobase, Human Resources Abstracts, IBSS – International Bibliography of the Social Sciences, Index to Foreign Legal Periodics, Index to Legal Periodicals, Information Science Abstracts, International Labour Documentation, INSPEC, ISI Proceedings, Journal of Economic Literature, LISA – Library and Information Science Abstract, MEDLINE, NCJRS – National Criminal Justice Reference Service Abstracts Database, Neue Kriminologische Literatur, PAIS International – Public Affairs Information Services, Population Demographics, PsychINFO, PsycLit (Psychological Abstracts), CSA – Social Services Abstracts, Sociological Abstracts, Worldwide Political Science Abstract. 6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI Za izbor u znanstveno zvanje pristupnik mora imati objavljene radove u međunarodnim, stranim ili s njima izjednačenim domaćim časopisima (a1), a može imati dio i u drugim vrijednim domaćim znanstveno-stručnim časopisima (a2), (ti radovi mogu zamijeniti samo dio radova u ukupnome zbroju). Za zvanja višega znanstvenog suradnika i znanstvenog savjetnika očekuje se i jedna odnosno dvije knjige (a3). ZNANSTVENI SURADNIK Očekivanje: Doktorat i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na međunarodnoj razini (a1), tri rada ukupno (a1 + a2). Uvjet: 16 bodova. VIŠI ZNANSTVENI SURADNIK Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na međunarodnoj razini (a1), četiri rada ukupno (a1 + a2).

112

Uvjet: (16) + 18 bodova. ZNANSTVENI SAVJETNIK Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje tri znanstvena rada u časopisima na međunarodnoj razini (a1), pet radova ukupno (a1 + a2). Uvjet: (16 + 18) + 20 bodova. Ako pristupnik očito zadovoljava očekivane uvjete, stručno povjerenstvo ne mora bodovati radove. No ako pristupnik zadovoljava po broju radova, ali ne i po opsegu ili vrsnoći, na to stručno povjerenstvo mora upozoriti. S druge strane, ako pristupnik ne zadovoljava po očekivanu broju radova (npr. ako pristupnik za zvanje znanstvenoga savjetnika nema dvije knjige), predlaže se formula po kojoj se može izračunati jesu li mu radovi istovrijedni (ekvivalentni) očekivanima. Očekivani se radovi mogu zamijeniti ekvivalentnim radovima, tj. radovima koji prema općim načelima nose isti broj bodova. Knjige se također trebaju vrednovati po vrsnoći (očekuje se npr. da udžbenik bude pregledni rad, a ne izvorni znanstveni rad; rječnik, gramatika ili kritičko izdanje mogu biti izvorni znanstveni radovi, ali češće su pregledni ili stručni radovi; radovi u katalogu izložbe ili zborniku mogu biti stručni, ali mogu biti i znanstveni). U slučaju da veći broj autora potpisuje rad, opseg će se pri bodovanju računati ovako: do dva autora 100%, do tri autora 75%, do četiri autora 50%, od pet autora opseg se dijeli brojem autora. Radovi se navode i ocjenjuju kumulativno (no stečena se prava ne ukidaju) i od posljednjega izbora. OPĆA NAČELA – ELEMENTI ZA FORMULU VRIJEDNOSTI (ILI ISTOVRIJEDNOSTI) U BODOVIMA Opseg rada (O):

113

Jedan autorski arak teksta (računa se da obuhvaća 16×1.800 slovnih mjesta) vrednovat će se kao jedinica opsega ovako: – Matični odbor za filologiju: 1 bod (znanost o književnosti), 2 boda (jezikoslovlje, filologija u užem smislu); – Matični odbor za filozofiju i teologiju: 1,5 bodova; – Matični odbor za povijest, povijest umjetnosti, znanost o umjetnosti, arheologiju, etnologiju i antropologiju: 1 bod. Mjesto objavljivanja (M): – Domaći znanstveni časopis ili nakladnik, s recenzijama uglednih stručnjaka (a2): koeficijent 1; – Strani ili međunarodni časopis ili nakladnik, časopis na međunarodnoj razini, zastupljen u uglednim bibliografijama ili s recenzijom uglednih stručnjaka (a1): koeficijent 1,5. Vrsnoća rada (V): – Stručni rad: koeficijent 0,5; – Pregledni rad: koeficijent 0,75; – Prethodno priopćenje: koeficijent 0,9; – Izvorni znanstveni rad: koeficijent 1. Zbrajaju se autorski arci izvornih znanstvenih, preglednih te stručnih radova, boduju i množe s koeficijentom po mjestu izdavanja (prema skupinama s istim koeficijentom). Za svaki rad (ili podudarnu skupinu radova) vrijedi formula istovrijednosti očekivanima po broju bodova: Nb = O×V×M. Ukupan zbroj bodova radova pristupnika: – za znanstvenoga suradnika mora iznositi najmanje 16 bodova; – za višega znanstvenog suradnika 34 boda; – za znanstvenoga savjetnika 54 boda.

114

Moguće je još u iznimnim slučajevima razlikovati u kategoriji vrsnoće (V) i ove stupnjeve: – Nova utemeljena teorija: koeficijent 1,5; – Znanstveno otkriće: koeficijent 2. Napomena: Područno vijeće smatra da se, radi poticanja interdisciplinarnosti, pri izboru u znanstvena zvanja pristupnicima mogu računati i radovi u publikacijama s drugih znanstvenih područja prema kriterijima nadležnih područnih vijeća i Nacionalnoga vijeća za znanost. Popis kategoriziranih domaćih časopisa koji se uzimaju u obzir pri vrednovanju radova za izbor u znanstvena zvanja iz područja humanističkih znanosti: a1: Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Arhivski vjesnik, Arti musices, Bašćinski glasi, Bogoslovska smotra, Collegium Antropologicum, Crkva u svijetu, Croatica Christiana Periodica, Časopis za suvremenu povijest, Dubrovnik Annals, Filologija, Filozofska istraživanja, Folia Onomastica Croatica, Historijski zbornik, Hortus artium medievalium, International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, Jezik, Književna smotra, Narodna umjetnost, Opuscula Archaeologica, Povijesni prilozi, Prilozi Instituta za arheologiju, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Rad HAZU, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Slovo, Starine, Studia ethnologica Croatica, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, Suvremena lingvistika, Synthesis Philosophica, Umjetnost riječi, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreber germanistische Beiträge, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU. a2: Acta Iadertina, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Arheološki radovi i rasprave, Asseria, CRIS časopis povijesnoga društva Križevci, Croatian Journal of Philosophy, Čakavska rič, Diacovensia, Diadora, Disputatio philosophica,

115

Ethnologica Dalmatica, Etnološka tribina, Fluminiensia, Gazophylacium, Govor, Histria Antiqua, Histria archaeologica, Hrvatski filmski ljetopis, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Jezikoslovlje, Kačić, Kaj, Latina et Graeca, Metodički ogledi, Nova prisutnost, Numizmatičke vijesti, Obnovljeni život, Osječki zbornik, Peristil, Podravina, Problemi sjevernog Jadrana, Prolegomena, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Riječ, Riječki teološki časopis, Rijeka, Scrinia Slavonica, Senjski zbornik, Služba Božja, Starohrvatska prosvjeta, Strani jezici, Sveta Cecilija, Tonovi, Vjesnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu. Članak 2. Publikacije koje nemaju ISBN oznaku (za monografske publikacije ili zbornike radova) ili ISSN broj (za periodiku) ne uzimaju se u obzir za vrednovanje znanstvenog rada. Članak 3. Ovaj pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a uvjeti za izbor u znanstvena zvanja propisani ovim pravilnikom započet će se primjenjivati od 1. siječnja 2006. godine. Do početka primjene uvjeta propisanih ovim pravilnikom primjenjivat će se uvjeti koji su vrijedili do stupanja na snagu ovog pravilnika.

116

REKTORSKI ZBOR Na temelju odredbe članka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.), te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9. sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine, donosi

ODLUKU O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORAU ZNANSTVENONASTAVNA ZVANJA OPĆI UVJETI I. • Pristupnici koji se prvi puta biraju u znanstveno-nastavna zvanja moraju imati potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i način provedbe nastupnog predavanja za znanstveno-nastavno zvanje docenta propisat će Rektorski zbor uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. • Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište. DOCENT II. U znanstveno-nastavno zvanje docenta može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) te opće uvjete i sljedeće uvjete: Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:

117

1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, uključujući i status znanstvenog novaka, računajući razdoblje od pet godina prije datuma pokretanja izbora sudjelovao u izvođenju nastave na nekom visokom učilištu od barem devedeset (90) norma sati; 2. da je pomogao studentima preddiplomskih/diplomskih studija pri izradi završnih/diplomskih radova i pri tome da je objavio barem jedan rad u koautorstvu sa studentom; 3. da se u svom znanstvenom području, struci ili nastavi usavršavao u međunarodno prepoznatim institucijama u zemlji ili inozemstvu u kontinuiranom trajanju od najmanje tri mjeseca; 4. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje tri rada na znanstvenim skupovima, od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom skupu. IZVANREDNI PROFESOR III. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete: • da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu ukupno izvodio nastavu od barem tristo (300) norma sati. Uz to, pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta: 1. da je autor ili koautor jednog objavljenog sveučilišnog udžbenika ili priručnika, odnosno da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao nastavni tekst, koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva; 2. da je predložio ili uveo novi, ili inovirani sadržaj predmeta, ili uveo nove eksperimentalne ili praktične nastavne metode na preddiplomskom, diplomskom ili poslijediplomskom studiju uz odobrenje nadležnog stručnog tijela visokog učilišta; 3. da je pod njegovim mentorstvom izrađeno najmanje sedam (7) završnih ili diplomskih radova, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa studentom;

118

4. da se nakon stjecanja doktorata usavršavao u svom znanstvenom području, struci ili nastavi u uglednim institucijama u inozemstvu u ukupnom trajanju od najmanje jedne godine, od toga barem šest mjeseci kontinuirano: 5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje pet (5) radova na znanstvenim skupovima, od kojih dva na međunarodnim znanstvenim skupovima; 6. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom) studiju, što dokazuje objavljivanjem barem jednog znanstvenog rada u znanstvenom časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski) studij. REDOVITI PROFESOR IV. U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« – 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete: • da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu ukupno izvodio nastavu od barem šesto (600) norma sati. Uz to, pristupnik treba ispuniti četiri (4) od sljedećih osam (8) uvjeta: 1. da je autor ili koautor dva (2) sveučilišna udžbenika ili priručnika, odnosno da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja iz dva (2) kolegija, kao nastavne tekstove koji su pozitivno ocijenjeni od stručnog povjerenstva; 2. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje deset (10) završnih ili diplomskih radova i da je pri tome objavio barem četiri (4) rada u koautorstvu sa studentom; 3. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom) studiju, što dokazuje objavljivanjem barem dva (2) znanstvena rada u znanstvenom časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski) studij; 4. da je održao najmanje sedam (7) priopćenja na znanstvenim skupovima od toga najmanje četiri (4) priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima, ili barem jedno pozvano predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu;

119

5. da je bio najmanje četiri godine član uređivačkog odbora znanstvenog časopisa ili da je bio urednik najmanje dvaju zbornika radova sa znanstvenih skupova ili zbirnih znanstvenih knjiga; 6. da je recenzirao barem deset članaka u znanstvenim časopisima ili zbornicima radova sa znanstvenih skupova; 7. da je vodio najmanje jedan znanstveno-istraživački projekt ili sudjelovao u barem jednom međunarodnom znanstveno-istraživačkom projektu; 8. da je kao gostujući profesor ili znanstvenik boravio ukupno dvije godine, od čega barem godinu kontinuirano, na uglednim inozemnim sveučilištima ili institutima, te održao pozvana predavanja. REDOVITI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU REDOVITOG PROFESORA V. U reizboru u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (trajno zvanje) pristupnik treba ispuniti šest (6) od dvanaest (12) uvjeta, od kojih su osam navedeni za redovitog profesora, te prošireni još sljedećim uvjetima: 1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvena skupa; 2. da je bio recenzent (izvjestitelj) za barem dva studijska programa, ili barem dva sveučilišna udžbenika ili znanstvene knjige; 3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svojeg znanstvenog područja, ili čelnu dužnost na visokom učilištu ili u široj akademskoj zajednici; 4. da je dobio istaknutu domaću ili međunarodnu nagradu za svoj znanstveni ili nastavni rad. VI. Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki I. ove Odluke: »Pristupnici koji su u postupku reizbora, moraju priložiti pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete koju provodi visoko učilište.«

120

Pristupnici koji se biraju u isto znanstveno-nastavno zvanje: docenta ili izvanrednog profesora u skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete: • za ponovni izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, pristupnici trebaju ispuniti tri (3) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, a i također među uvjetima za izbor u izvanrednog profesora; • za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora, pristupnici trebaju ispuniti pet (5) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstvenonastavno zvanje izvanrednog profesora, a i također među uvjetima za izbor u redovitog profesora. VII. U

prijelaznom

razdoblju

do

završetka

preddiplomskih,

diplomskih

i

poslijediplomskih (doktorskih studija) prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, uvjeti navedeni u točkama II., III. i IV. ove Odluke odnose se na dodiplomske i poslijediplomske studije (magistarske i doktorske) studije koji se završavaju prema prijašnjim propisima. VIII. Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se od 1. siječnja 2006. godine. Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u znanstveno-nastavna zvanja primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996. (»Narodne novine« br. 94/96.)

121

REKTORSKI ZBOR Na temelju odredbe članka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.) te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9. sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine donosi

ODLUKU O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORA U NASTAVNA ZVANJA OPĆI UVJETI I. • Pristupnici koji se prvi puta biraju u nastavna zvanja moraju imati potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i način provedbe nastupnog predavanja propisat će Rektorski zbor uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. • Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište. PREDAVAČ II. U nastavno zvanje predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/2003., 105/04. i 174/04.), uz opće uvjete i sljedeće: Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:

122

1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, računajući razdoblje od tri godine prije datuma pokretanja izbora izvodio nastavu na nekom visokom učilištu to barem trideset (30) norma sati 2. da ima magisterij znanosti ili doktorat znanosti 3. da je održao jedno javno izlaganje na znanstvenim ili stručnim skupovima iz područja struke iz koje se provodi postupak izbora u zvanje predavača 4. da je objavio barem dva (2) stručna ili znanstvena rada, ili da je koautor u barem jednom (1) složenijem projektu koji je izveden ili nagrađen, odnosno značajnijoj studiji iz odgovarajuće struke. VIŠI PREDAVAČ III. U zvanje višeg predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće: Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta: 1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili znanstvenom zvanju, te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano izvodio nastavu na nekom visokom učilištu od barem šezdeset (60) norma sati 2. da ima magisterij ili doktorat znanosti 3. da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao nastavni tekst, koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva 4. da su pod njegovim mentorstvom izrađena najmanje tri (3) završna ili diplomska rada, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa studentom 5. da je autor ili koautor najmanje pet (5) objavljenih stručnih ili znanstvenih radova, ili izvedenih ili nagrađenih projekata odnosno studija iz odgovarajuće struke 6. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje dva rada na znanstvenim ili stručnim skupovima od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom ili stručnom skupu.

123

PROFESOR VISOKE ŠKOLE IV. U zvanje profesora visoke škole može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće: Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta: 1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili znanstveno-nastavnom zvanju te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano izvodio nastavu na nekom visokom učilištu od barem 120 norma sati 2. da je autor ili koautor jednog udžbenika ili da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao nastavni tekst koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva 3. da je objavio najmanje deset (10) stručnih ili znanstvenih radova, odnosno izvedena ili nagrađena projekta ili studije iz odgovarajuće struke 4. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje sedam (7) završnih ili diplomskih radova i da je pri tome objavio barem tri rada u koautorstvu sa studentom 5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje četiri rada na znanstvenim ili stručnim skupovima od kojih barem dva na međunarodnom znanstvenom ili stručnom skupu 6. da je dobio nagradu za svoj stručni rad. PROFESOR VISOKE ŠKOLE U TRAJNOM ZVANJU PROFESORA VISOKE ŠKOLE V. U reizboru u nastavno zvanje profesora visoke škole (trajno zvanje) pristupnik treba ispuniti pet (5) od sljedećih devet (9) uvjeta, od kojih su šest navedeni za izbor u profesora visoke škole, te prošireni još sljedećim uvjetima: 1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvene ili stručna skupa 2. da je bio recenzent (izvjestitelj) jednog studijskog programa 3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svog stručnog područja.

124

LEKTOR VI. U zvanje lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavak 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete • da je objavio tri (3) stručna rada. Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje jedan (1) novi objavljeni rad. VIŠI LEKTOR VII. U zvanje višeg lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavak 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete: • da je objavio pet (5) stručnih radova. Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje dva (2) nova objavljena rada. VIII. Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki I. ove Odluke. »Pristupnici koji su u postupku reizbora moraju priložiti pozitvno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.« Pristupnici koji se biraju u isto nastavno zvanje: predavača ili višeg predavača u skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete: • za ponovni izbor u nastavno zvanje predavča pristupnci trebaju ispuniti tri (3) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje predavača, a i također među uvjetima za izbor u višeg predavača; • za ponovni izbor u nastavno zvanje višeg predavača trebaju ispuniti pet (5) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje višeg predavača, a i također među uvjetima za izbor u profesora visoke škole.

125

IX. Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se od 1. siječnja 2006. godine. Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u nastavna zvanja primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996. godine (»Narodne novine« br. 94/96.).

126

REKTORSKI ZBOR Na temelju odredbe članka 105. stavka 2. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03, 105/04. i 174/04.) te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora i Odluke Rektorskog zbora o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja od 19. srpnja 2005. godine Rektorski zbor na 9. sjednici u akademskoj 2004./2005. godini uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 5. listopada 2005. godine, donosi

ODLUKU O OBLIKU I NAČINU PROVEDBE NASTUPNOG PREDAVANJA ZA IZBOR U ZNANSTVENO-NASTAVNA ZVANJA, UMJETNIČKO-NASTAVNA I NASTAVNA ZVANJA Članak 1. Pristupnik koji se prvi put bira u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko-nastavno i nastavno zvanje uz uvjete koje propisuje Rektorski zbor, moraju imati od Povjerenstva Stručnog vijeća visokog učilišta potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Nastupno predavanje ocjenjuje stručno povjerenstvo od najmanje tri člana iz pristupnikova znanstvenog odnosno umjetničkog polja, koje imenuje ovlašteno stručno vijeće. Članovi stručnog povjerenstva moraju biti u istom ili višem zvanju od zvanja u koje se pristupnik bira. Članak 2. Stručno povjerenstvo iz članka 1. stavka 3. ove Odluke predložiti će pristupnicima temu i termin za održavanje nastupnog predavanja. Predložena tema nastupnog predavanja mora biti u okviru redovite nastave iz predmeta koji je u polju za koji se pristupnik bira.

127

Stručno povjerenstvo iz prethodnog stavka predložit će dekanu visokog učilišta koje provodi postupak izbora u odgovarajuće znanstveno-nastavno, umjetničko-nastavno odnosno nastavno zvanje dogovoreni naslov teme i termine za održavanje nastupnog predavanja. Dekan visokog učilišta iz stavka 2. ovog članka utvrdit će termin za održavanje nastupnog predavanja i o tome obavijestiti Stručno povjerenstvo i pristupnika. Članak 3. Nastupno predavanje mora biti oglašeno na oglasnim pločama i web-stranicama: a) visokog učilišta koje provodi natječajni postupak b) Rektorata Sveučilišta Članak 4. Nastupno se predavanje održava u okviru redovite nastave pred nastavnicima i studentima visokog učilišta koje je raspisalo natječaj. Na predavanje se mogu pozvati i druge osobe. Nastupno predavanje obvezno slušaju članovi stručnog povjerenstva, studenti i još najmanje pet sveučilišnih nastavnika stručnog vijeća visokog učilišta na kojem se pristupnik bira. Članak 5. Nastupno predavanje mora trajati jedan nastavni sat, a održavaju ga svi pristupnici koji su se javili na natječaj, ako zadovoljavaju ostale uvjete predviđene za izbor u zvanje za koje je natječaj raspisan. Članak 6. Nakon održanog nastupnog predavanja održava se rasprava u kojoj slušatelji mogu pristupniku postavljati pitanja u vezi s temom predavanja. Članak 7. Nakon održanog nastupnog predavanja i rasprave iz članka 6. ove Odluke, stručno povjerenstvo daje pisanu ocjenu o nastupnom predavanju koje se obavezno prilaže

128

izvješću i prijedlogu povjerenstva za izbor pristupnika u odgovarajuće znanstvenonastavno zvanje, umjetničko-nastavno odnosno nastavno zvanje. Ocjena

nastupnog

predavanja

mora

sadržavati

prosudbu

predloženikovih

sposobnosti, a odnosi se naročito na: a)stručnu kompetentnost predavača, b)pobuđivanje interesa za predmet, c)primjerenost iznijetog gradiva i pristupa određenoj godini studija, d)govorničke vještine, e)korištenje nastavnih pomagala, f)druga zapažanja. Ocjenu kao i prijedlog potpisuju svi članovi povjerenstva. Članak 8. Pristupnik koji ne dobije pozitivnu ocjenu nastupnog predavanja ne može biti izabran u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko--nastavno odnosno nastavno zvanje. Članak 9. Troškove postupka izbora i nastupnog predavanja snosi visoko učilište koje je raspisalo natječaj. Članak 10. Ova Odluka je sastavni dio Nužnih uvjeta Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i objavljuje se u »Narodnim novinama«. Lektura teksta stilska je i jezična obrada teksta koja uključuje uklanjanje pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, kao i oblikovanje rečeničnih konstrukcija radi poboljšanja čitljivosti i jasnoće teksta. Korektura teksta podrazumijeva uklanjanje slučajnih pogrešaka koje uključuju tipografske, interpunkcijske i druge manje pogreške.

129