MARX
Marx kaţe da su ljudi dosad neprestano stvarali krive predodţbe o samima sebi te su svoje odnose ureĊivali prema svojim predodţbama o bogu, o normalnom ĉovjeku itd. te je potrebno osloboditi ih utvara, ideja, dogma, imaginarnih bića i sl. pod ĉijim jarmom oni krţljave .
Ono o ĉemu Marx govori je proces truljenja apsolutnog duha . Filozofski industrijalci, kao ih Marx naziva, ţivjeli su od eksploatacije apsolutnog duha, a svaki od njih se bavio prodajom onog dijela koji mu je pripao, no kada je njemačko trţište postalo zasićeno, a roba i pored svog truda nije našla odaziv na svjetskom trţištu, cijeli je „posao― pokvaren tvorničkom škart proizvodnjom.
Ne anticipirajući novi svijet dogmatski, nego pomoću kritike staroga, Marx još na poĉetku svojeg istraţivanja dolazi do zakljuĉka da predmeti koji ĉine glavni interes jesu; pravo, religija, a zatim politika.
RELIGIJA - sadrţaj ĉovjekovih teorijskih borbi POLITIKA - sadrţaj njegovih praktiĉnih borbi
Kritika Hegelove filozofije drţavnog prava ima pokazati da drţava nije i ne moţe biti
sfera zbiljske slobode, nego je ona, upravo obratno, njezina apstrakcija.
Spoznajući bit, poziciju i znaĉenje graĊanskog društva, Marx ujedno sagledava dualizam graĊanskog totaliteta u smislu politiĉka zajednica - graĊansko društvo. Rascjep samog graĎanskog društva (ličnost - klasa) proizvodi razliku izmeĎu privatnog i socijalnog, zbiljskog i iluzornog, individualnog individualnog i općeg itd.
Drţava je zbog toga iluzorna iluzorna zajednica gdje je otuĊenje oĉuvano jer je to društvo društveno otuĊenog rada, otuĊenog ĉovjeka i otuĊene zajednice. o Politiĉka revolucija jest revolucilja graĊanskog društva jer je ona oslobaĎanje graĎanskog društva od svih političkih zapreka, a drţava je politiĉka organizacija
društva koja osigurava univerzalnu vladavinu privatnog vlasništva, s jedne strane, i slučajnu egzistenciju otuĎenog čovjeka, s druge strane. POLITIĈKA DEMOKRACIJA jest, DEMOKRACIJA jest, konstitucija i osiguranje apsolutizma privatnog vlasništva , a politiĉka emancipacija si postavlja ĉovjeka kao privatnog vlasnika svoga rada, i biće koje je jedino j edino utemeljeno u svom radu.
Unatoč tom trţište se konstituira kao moć kojom čovjek ne moţe vladati. Iz toga, za Marxa, proizlazi povezanost općenitosti apstraktnog rada i općenitosti drţave, i utemeljenost drţave na principima strukturiranja odnosa u sferi materijalne proizvodnje.
Prevladavanje rascjepa u totalitetu ĉovjekova opstanka, podvojenosti gra Ċanskog društva i politiĉke drţave, za Marxa je prva pretpostavka ljudske emancipacije. Ali, ljudska emancipacija moguća je tek kad ĉovjek u svom zbiljskom ţivotu bude postavljen kao generiĉko biće.
Uspostavljanje ĉovjeka kao generiĉkog bića u njegovu zbiljskom ţivotu, u individualnom radu, u sferi graĎanskog društva, znači prije svega ukidanje podvojenosti podvojenosti tih sfera, ali i ukidanje
političke drţave i graĎanskog graĎanskog društva kao posebnih posebnih sfera. o Uvjet toga jest ukidanje prava, privatnog vlasništva kao i svih naĉela strukturiranja odnosa u gra Ċanskom društvu. Kako političku drţavu tako i filozofiju, kao izraze apstraktne svijesti o čovjeku kao biću zajednice, treba negirati zalaţući se za njihovo ozbiljenje.
1
Budući da je, za Marxa, politiĉka emancipacija posljednji oblik emancipacije ĉovjeka unutar dosadašnjeg svjetskog poretka, praktiĉna je promjena moguća jedino novom revolucijom.
graĊanskog društva koja nije klasa graĎanskog društva, staleţa koji je raspad svih staleţa, sfere koja posjeduje univerzalni karakter svojim univerzalnim patnjama i koja ne traţi nikakvo posebno pravo, jer joj nije učinjena nikakva posebna nepravda, jedna sfera koja se ne moţe emancipirati, a da se ne emancipira od svih ostalih sfera društva i da time ne emancipira sve ostale sfere društva. Ovo raspadanje društva u obliku posebnog staleţa jest proletarijat. Subjekt te totalne revolucije Marx vidi u formiranju klase
PRILOG JEVREJSKOM PITANJU
Njemački Jevreji ţele emancipaciju. Gradjansku, politiĉku emancipaciju. Kršćanska drţava moţe se prema Jevreju odnositi samo na naĉin kršćanske drţave, tj. na privilegirajući naĉin, dozvoljavajući izdvajanje Jevreja od ostalih podanika, podanika, ali i omogućavajući mu da osjeti pritisak drugih, izdvojenih sfera, da ga osj eti utoliko snaţnije ukoliko se nalazi u religijskoj suprotnosti prema vladajućoj religiji.
Po Baueru, medjutim, jevrejsko pitanje ima opće značenje, nezavisno od specifičnih njemačkih Ono je pitanje o odnosu religije prema drţavi , o protivrjeĉnosti religijske ograniĉenosti i politiĉke emancipacije. Bauerovu grešku nalazimo u tome što on kritizira samo "kršćansku drţavu" a ne "drţavu uopće", što ne istraţuje odnos političke emancipacije prema ljudskoj emancipaciji i što stoga postavlja uvjete koj i su objašnjivi samo iz nekritičkog zamjenjivanja politike emancipacije s općom odnosa.
ljudskom emancipacijom.
Drţava je posrednik izmedju ĉovjeka i ĉovjekove slobode. Kao što je Krist posrednik kome je čovjek natovario svu svoju boţanstvenost, svoju cjelokupnu religioznu ograničenost, tako je drţava posrednik na kojega on prenosi svoju cjelokupnu neboţanstvenost, neboţanstvenost, svoju cjelokupnu ljudsku neograničenost. Politiĉko uzdizanje ĉovjeka iznad religije ima sve nedostatke i prednosti politiĉkog uzdizanja uopće. Cenzus je posljednji politiĉki oblik priznavanja privatnog vlasništva. Gdje je politiĉka drţava dostigla svoju pravu izgradjenost, tamo ĉovjek vodi dvostruki ţivot – ţivot u politiĉkoj zajednici, u kojoj se on javlja kao društveno biće, i - nebeski i zemaljski – ţivot ţivot u graĊanskom društvu u kojemu djeluje kao privatan ĉovjek.
U svojoj neposrednoj zbiljnosti, u gradjanskom društvu, ĉovjek je profano biće. Ovdje, gdje on ugima i sebi vaţi kao zbiljski individuum, on je neistinita pojava. Naprotiv, u drţavi, u kojoj čovjek dr ugima vaţi kao rodno biće, on je imaginaran član jednog zamišljenog suvereniteta, lišen svog zbiljskog individualnog ţivota i ispunjen nezbiljskom općenitošću. Konflikt u kojemu se čovjek kao sljedbenik posebne religije nalazi sa sobom kao gradjaninom drţave i s drugim ljudima kao članovima zajednice, svodi se na svjetovni rascjep izmedju političke drţave i gradjanskog gradjanskog društva.
Politiĉka je emancipacija svakako veliki napredak, ona nije doduše posljednji oblik čovjekove emancipacije uopće, ali je posljednji oblik čovjekove emancipacije u dosadašnjem svjetskom poretku. Ĉovjek se politiĉki emancipira od religije tako što je iz javnog prava protjeruje u privatno pravo. Ona nije više duh drţave, drţave, postala je duh gradjanskog gradjanskog društva, sfere egoizma. egoizma. Razdvajanje ĉovjeka na javna i privatna ĉovjeka, premještanje religije iz drţave u gradjansko društvo, to nije stupanj, nego dovršenje političke emancipacije, koja zbiljsku religioznost čovjeka isto tako ne ukida kao što i ne teţi da je ukine.
2
Takozvana kršćanska drţava je kršćansko poricanje drţave , a nikako drţavno ostvarenje kršćanstva. Drţava koja još priznaje kršćanstvo u obliku religije, ne priznaje ga još u obliku drţave, jer se prema religiji još odnosi religiozno . Takozvana kršćanska drţava je nesavršena drţava, a kršćanska religija je njena dopuna i posvećenje njene nesavršenosti. Stoga joj religija nuţno postaje sredstvom, a ona je drţava
licemjerja.
Drţava koja dopušta da evandjelje govori slovima politike, drugim slovima nego što su slova svetoga duha, čini svetogrdje, ako ne u čovjekovim očima, a ono u svojim vlastitim religioznim očima. Religiozni duh moţe biti ostvaren samo utoliko ukoliko se stupanj razvitka ĉovjekova duha, čiji je on religiozni izraz, javlja i konstituira u svome svjetovnom obliku. To se dogadja u demokratskoj drţavi. Odvajanje "duha evandjelja" od "slova evandjelja" je ireligiozan akt.
Ĉlanovi politiĉke drţave religiozni su u slijed dualizma izmedju individualnog i rodnog ţivota, izmedju ţivota gradjanskog društva i političkog ţivota, oni su religiozni zato što se čovjek odnosi prema ţivotu drţave, koji je onostran njegovoj zbiljskoj individualnosti, kao prema svome istinskom ţ ivotu, religiozni su ukoliko je religija ovdje duh gradjanskog društva, izraz odvajanja i udaljavanja čovjeka od čovjeka. Politiĉka demokracija je kršćanska utoliko ukoliko u njoj čovjek, ali ne samo jedan čovjek, nego svaki čovjek, vaţi kao suveren, kao najviše biće. Dovršenje kršćanske drţave jeste drţava koja se priznaje drţavom i koja apstrahira od religije svojih članova. Emancipacija drţave od religije nije emancipacija zbiljskog čovjeka od religije.
Misao o ĉovjekovim pravima otkrivena je kršćanskom svijetu tek u prošlom stoljeću. Ona ĉovjeku nije urodjena, naprotiv, ona je samo osvojena u borbi protiv historijskih tradicija u kojima je
ĉovjek do sada odgajan.
nisu miraz dosadašnje historije, nego cijena borb e protiv slučaja rodjenja i protiv privilegija koje je historija dosad od generacije u generaciju ostavljala u nasljedstvo. Ta prava su rezultat obrazovanja i samo ih onaj moţe posjedovati ko ih je zaradio i zasluţio. Ljudska prava su djelomiĉno politiĉka prava, prava koja se ostvaruju samo u zajednici sa drugima. U nizu tih prava nalazi se sloboda svijesti, prava vršenja bilo kojeg kulta. o Nespojivost religije s pravima ĉovjeka tako je malo sadrţana u pojmu ĉovjekovih prava, da se pravo: biti religiozan, na bilo koji način biti religiozan, vršiti kult svoje posebne religije, mora izričito ubrajati medju čovjekova prava. Privilegij vjerovanja je opće čovjekovo pravo. Tako ljudska prava nisu poklon prirode,
pravo da se ĉini sve ono što drugome ne škodi. Granica u koj oj se svatko moţe kretati bez štete po drugoga odredjena je zakonom, kao što je granica dvaju polja odredjena medjašem. Radi se o slobodi čovjeka kao izolirane, u sebe povučene monade. Ali ĉovjekovo pravo na slobodu ne bazira se na vezi ĉovjeka s ĉovjekom, nego naprotiv na odvajanju ĉovjeka od ĉovjeka. To je pravo toga odvajanja, pravo ograniĉena, na sebe ograniĉena individuuma. Praktiĉna primjena prava ĉovjeka na slobodu jeste ĉovjekovo pravo na privatno vlasništvo, koje je pravo da se po svojoj volji (a son gre), bez obzira na druge ljude, nezavisno od društva, uţiva sopstvena imovina i da se njome raspolaţe, to je pravo sebičnosti..
Sloboda je
3
Ostala prava ĉovjeka su : Egalité u svom nepolitičkom značenju nije ništa drugo već jednakost gore opisane libe rte, naime. Surete kao sigurnost je najviši socijalni pojam gradjanskog društva, pojam policije, da čitavo društvo postoji samo zato da svakom svom članu garantira odrţanje njegove ličnosti, njegovih prava i njegova vlasništva. vlasništva.
Ĉovjekovo pravo na slobodu prestaje biti pravo ĉim dodje u sukob s politiĉkim ţivotom, dok je, prema teoriji, politiĉki ţivot samo garancija ĉovjekovih prava, prava individualna ĉovjeka, te stoga mora biti napušten ĉim protivrjeĉi svome cilju, ovim ĉovjekovim pravima. Politiĉka emancipacija je istovremeno raspad staroga društva na kojemu se zasniva narodu otudjena drţava i vladarska moć. Politička revolucija je revolucija gradjanskog društva. Politička revolucija rastvara gradjanski ţivot na njegove sastavne dijelove, ne revolucionirajući same te sastavne dijelove i ne podvrg avajući ih kritici. Čovjek kao član gradjanskog društva vaţi kao pravi čovjek, kao homme za razliku od citoyen -a, jer je on čovjek u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji, dok je politički čovjek samo apstrahiran, umjetan čovjek, čovjek kao alegorijska, moralna osoba. Politiĉka emancipacija je, s jedne strane, redukcija ĉovjeka na ĉlana gradjanskog društva, na egoistiĉnog nezavisnog individuuma, a s druge na gradjani na, na moralnu osobu.
F ri edrich Engels Engels
POLOŢAJ ENGLESKE Aristoracija koja danas ukljuĉuje
i srednju srednju klasu se iscrpila jer je sve ono što je mogla mogla utrošiti od svog misaonog sadrţaja preradila do posljednjih konzekvencija i praktiĉki je bilo ostvareno .
Njeno dijelo je konstitucija, a njena neposrednja posljedica je okruţenje svih tvoraca mreţom
institucija u kojima je onemogućeno svako slobodno duhovno kretanje. Vladavina slobodne predrasude je posljedica slobodnih političkih institucija tee j ta vladavi na najjača u Engleskoj o
Javna predrasuda je ipak u obrazovnim krugovima ili torijevka ili vigovska , a u
krajnjem slučaju radikalna
Što se tiĉe torijevaca i vigovaca, ukoliko gledamo na socijalni poloţaj
Vigovac je
suviše sam partija da bi mogao imati nekakav sud, a industrija kao centar engleskog društva društva je u rukama vigovaca vigovaca jer je on smatra besprijekornom, besprijekornom, a njeno proširenje proširenje jedinom svrhom cjelokupnog cjelokupnog zakonodavstv zakonodavstvaa strana ĉija je moć Torijevci s druge strane su strana
i vlast slomljena indrustrijom indrustrijom te oni u njoj
vide nuţno zlo. Filantropski torijevci poput poput Ashleya, Ferranda, Waltera, Oastlera Oastlera su sebi u duţnost o stavili zastupanje tvorničkih radnika protiv tvorničara. Thomas Carlyle je
bio bliţe torijevcima nego vigovcima te je posta poznat u Njemaĉkoj svojim nastojanjima da Englezima uĉini pristupaĉnom njemaĉku literaturu, te je bio jedini meĊu obrzaovanima u Engleskoj koji se bavio socijalnim poloţajem .
nastavak starog radikalizma te je za Njegovo dijelo ―Chartism‖ – čartizam je bio prirodni nastavak nekoliko godina bio ugušen zakonskim prijedlogom o reformi, ali se kasnije pojavio u zbijenijim masama no ikada prije
4
Thomas je u tom nesupjelom pokušaju gušenja čartizma od strane vigovaca pronašao priliku da pokaţe kako se čartizam ne moţe uništi uništi prije nego se unište unište njegovi stvarni uzroci uzroci
―Past and Present‖ je njegovo djelo koje je bivalo paralelom izmeĊu Engleske 12.i 19.st a sastoji se od ĉetiri odjeljka:―Uvod‖ govori o bogataškoj i siromaš noj strani Engleske, o prirodi kao sfingi, boginji koja je još uvijek neosloboĊena u potpunosti, još uvijek je jednim dijelom u ţivotinjstvu i neduhovnosti
Tom prirodom-sfingom
Englezi nazivaju njemaĉki misticizam, u kojemu ima pitanja za svakoga i u svako vrijeme, a onaj tko ne odgovori na pitanje ili pak odgovori pogrešno pripada svijetu ţivotinjsko -divljeg dijela sfinge Tako je i s nacijama gdje su svi nesretni narodi odgovorili pogrešno na pitanje te su pri o tome dobili privid istine i napustili vječne unutrašnje činjenice univerzuma za vanjske prolazne pojave o
To je učinila i Engleska koja se prepustila ateizmu , a njen sadašnji poloţaj je upravo
posljedica toga Nadalje govori o socijalnim nevoljama koje se ne mog u liječiti narodnim poveljama nego njih
treba upoznati i proučiti
Govori o radnicima novoga vremena kao ljudima koji su odbacili religioznost srednjega suštinom stvari, a prihvatili sve sve ono što vijeka, zaboravili boga te tako zatvorili oči pred pravom suštinom je prividno
Boţiji zakoni su postal princip najviše moguće sreće, a putem toga je ĉovjek poĉeo gubiti svoju dušu te zamjećivati njene nedostatke Govori se i o evanĊelju dilentizma koje je stvorilo vladu koja ništa ne radi, teţnju za srećom kao jelom i pićem, koje je uzdiglo na prijestolje grubu materiju i uništilo svaki duhovni sadrţaj , Govori se o mamonskom mamonskom evanjĊelju kojim je Engleska zasljepljena, a taj mamonizam označava ţudnju za novcem i vlašću Nadalje govori o aristrokaciji kao onoj koja u besmjernim vremena ukoliko se pokaţe nesposobnom treba biti zamjenjena demokracijom za koju kaţe kako je ona ništa drugo doli nedostatak gospodara koji bi narodom mogao upravljati , a predodţba slobode u sklopu demokracije je sloboda koja znači izolaciju meĎu ljudima koji nemaju ništa zajedničkoga osim o
novca
Carlyle takoĊer smatra smatra kako svaka socijalna socijalna filozofija će biti nesavršena nesavršena dok god postavlja nekoliko stavova kao svoj konaĉan rezultat, dok daje takozvane Morissonove pilule
oblik, oblikovati oblikovati se u jasne misli i izbjeći Rezultati trebaju i vremenski poprimi ti neki odreĎeni oblik, oblik Morissonovih pilula Sve je nekorisno i besplodno dokle god se ĉovjeĉanstvo zadrţava u ateizmu i dok sebi ne pribavi svoju novu dušu, pri tome se na radi o tome da se treba uspostaviti sta ri katolicizam ili odrţati sadašnja religija, nego o tome da se ponovno treba uspostaviti religija uopće o Ono što on naziva ateizmom nije nevjerovanje u liĉnog boga koliko je nevjerovanje u razum i unutrašnju suštinu, suštinu, sumnja u duh i istinu o
On nije usmjeren na borbu protiv nevjerovanja u biblijsko objavljenje, nego na borbu protiv nevjerovanja nevjerovanja u bibliju svjestke svjestke historije historije
Govori i o pjesniku Goetheu kao proroku budućnosti i njenom kultu, to jest radu kao neĉemu u ĉemu leţi vjeĉno plemstvo plemstvo i svetost, te kad god je rad mamoniziran i uniţen uniţen on ostaje vezan s prirodom, a pokretaĉka ţelja za plodovima rada će sve više dovoditi do istine, odreĊenja i zakona prirode.
5
Čovjek se kroz rad usavršava, rad je za njega ţivot i izvor znanja koje se stječe kroz taj rad
Poziva se i na izreku monaha
laborare est orare-
rad je molitva
No rad koji biva uvučen u nered i kaos stvara pitanje o budućnosti samoga rada, svi ljudski interesi i društevni pothvati su se morali ogranizirati na stanovitom stupnju razvitka, dok sadašnju organizaciju zahtjeva rad kao najveći od svih ljudskih interesa
Carlyle smatra da kako bi se umjesto laţnog postavilo stvarno rukovodstvo potrebno je postojanje istinske aristrokracije te to predstavlja drugi veliki problem, problem povezivanja neizbjeţne demokracije sa nuţnim suverenitetom. Njegovo je shvaćanje panteistiĉko.
S jedne strane se oslanjao na Goethea, na čovječna shvaćanja i i ostatke torijevske romantike, a s druge strane su njegova shvaćanja shvaćanja engleska, odnosno skeptično skeptično -empirijska On kao i svi panteisti nije prevlada o proturjeĉnost i dualizam . Osnovu nereligioznosti i bezdušnosti o kojoj je govorio pronalazimo u samoj religiji kao onoj koja je po svojoj suštini ispraţnjenje čovjeka i prirode od svakog sadrţaja te prenošenje sadrţaja na fantom o nostranog boga
Snaţna vjera srednjeg vijeka dala je značajnu energiju toj epohi , a ta energija je već leţala u ljudskoj prirodi, iako nesvjesna i još uvijek nerazvijena. Vjera je postepeno slabila , a čovjek još nije shvatio da je oboţavao i obogotvorio svoje vlastito biće kao tuĎe biće. U takvom stanju čovjek nema nikakva sadrţaja te sumnja u istinu, razum i prirodu, a ta o sumnja u vječne činjenice univerzuma traje dok čovječanstvo ne uvidi da je biće koje su oni poštivali kao boga bilo njihovo vlastito govori sadrţava svoju osnovu osnovu u religiji, gdje je prva prva riječ laţ, Tako i licemjerstvo o kojemu on govori jer religija počinje time time da nam nešto što je ljudsko ljudsko prikazuje kao nešto nadljudsko nadljudsko i natprirodno natprirodno Panteizam je samo još od svojih premisa neodvojiva konzekvencija kršćanstva o
Engels govori da oni takoĊer kao i Carlyle ţele prevladati ateizam, vraćajući ĉovjeku sadrţaj koji je izgubio preko religije i to ne kao boţanski nego ljudski sadrţaj. Ţele odstraniti s puta sve ono natprirodno natprirod no i nadljudsko te time udaljiti neistinitost. Pri tome njihova uloga nije sumnjati u objavljene
historije, jer je historija njima sve te ju oni cijene više no bilo koji prethodni filozofski pravac.
ji Prezir prema histori ji
je sadrţan s one strane kršćana koji su postavljajući historiju carstva boţijeg zanemarili i odrekli se svake unutrašnej suštine stvarne historije, te su ju pripisali samo svojoj onostranoj apstraktnoj i izmišljenoj historiji dajući time ljudskom rodu završetak u Kristu, te postavljajući u historiju neki imaginarni cilj Treba pak traţiti sadrţaj historije, ne objavljenje boga nego ĉovjeka, a za to nije potrebno da nešto istinski ljudsko utisnemo u nešto boţansko Samo ljudsko porijeklo sadrţaja religi ja ja i svijest o tome da čak i najluĎe praznovjerje u osnovi sadrţava sadrţava ljudska ljudska odreĎenja spašava historiju historiju religije, religije, srednjeg vijeka, od totalnog odbacivanja i vječnog zaborava
O pitanju „Što je bog?― njemaĉka filozofija je dala odgovor da je ĉovjek bog. On treba upoznati sam sebe, da sve odnose mjeri prema sebi samome, samome, sudi prema svojoj suštini suštini te svijet uredi prema zahtjevima svoje prirode.
Kada Carlyle govori kako je čovjek izgubio svoju dušu, to bi zapravo značilo da je izgubio dušu u religiji, otuĎio se od svoje čovječnosti, te počeo primjećivati njen manjak. Čovjek moţe to prevladati samo temeljitim prevladavanjem svih religioznih predodţbi te istinskim povratkom ka samome sebi, a ne bogu.
6
Historija koju on prikazuje kao pravo objavljenje, sadrţi zapravo samo ono ljudsko, a njen sadrţaj se moţe oduzeti i prenijeti samo na boţiji račun samo pomoću sile, te se tako i rad o kojemu on govori moţe dovesti u vezu s bogom samo nasilnim putem jer je to čisto ljudska djelatnost. TakoĊer i demokracija o kojoj Carlyle govori, je pak samo polazna toĉka za stvarnu ljudsku slobodu, a ne za neku novu i poboljšanu aristrokraciju. Isto tako će i nereligioznost svijeta dovesti do emancipacije od svega religioznog i nadprirodnog, a ne do njihova ponovnog uspostavljanja.
Engleska filozofija je skeptiĉka , oni sumnjaju i u teoriju i u praksi se drţe materijalizma, na kojemu je baziran cjelokupni njihov socijalni sustav. Tako su i oni i Carlyle prevladali proturjeĉnost samo unutar proturjeĉnosti, on unutar teorije, a oni unutar prakse, ali oni su se (socijalisti) izbavili iz toga pomoću mišljenja. KARL MARX
KRITIĈKE PRIMJEDBE UZ ĈLANAK „ PRUSKI KRALJ I SOCIJALNA REFORMA OD JEDNOG PRUSA― Prus se poziva na mišljenje tadašnjeg lista „La reforme― o naredbi vlade , u kojemu se isti če kako je strah i religozni osjećaj kralja izvor vladine naredbe. Taj religiozni osjećaj stvarni cilj njihove naredbe, jer zanesen tim osjećajem vidi sebe ĉovjek kao kao jedino dobro, a zlo pripisuje svojoj odustnosti, jer ako je on jedino dobro tada on moţe jedini i proizvoditi to dobro. Ali Prus dokazuje kako taj cilj nije stvarni cilj te naredbe.
osjećaja. No on zanemaruje odreĎene kategorije društva poput vlade, burţoazije, radnika i štampe te ih sve spaja u jedno i osuĎuje. On takoĎer smatra kako njemačkom društvu nedostaje predosjećaj o vlas tioj reformi, a taj instinkt im nedostaje jer je u tak voj drţavi nemoguće prikazati djelomičnu nevolju kao opću stvar i zlo Prus tu istu vladinu naredbu prikazuje kao posljedicu religioznog
cijelog civiliziranog svijeta.
(osiromašenje proletarijata) kao kao egzistencijalni egzistencijalni uvjet kapitalistiĉke kapitalistiĉke prozvodnje prozvodnje i razvoja bogatstva engleska burţoazija priznaje kao krivicu politike, te u tome smislu torijevac
Pauperizam
vigovca i obrnuto smatraju jedan drugoga uzrokom pauperizma .
Najjasniji izraz pa uperizma prema englezima jest engleska nacionalna ekonomija kao naučno odraţavanje engleskih nacionalno -ekonomskih prilika
Bacon govori da čovjek koji s istinskom i neumornom mudrošću odlaţe svoj sud stupnjevito ide naprijed, te će s vremenom doseći vrhunac nauke. Zbog nedostatka obrazovanja radnik ne shvaća prirodne zakone trgovine, zakone koji ga nuţno dovode do pauperizma te se on buni protiv njega, a to sve moţe uzdrmati i umanjiti stabilnost političkih i socijalnih socijalnih institucija. institucija.
Prus prigovara nepolitiĉkoj Njemaĉkoj to što pruski kralj nalazi razl oge pauperizma u nedostacima upravljanja i pomankanju dobroĉinstava, te u tome i u upravnim mjerama traţi sredstvo protiv pauperizma.
Što se tiče pauperizma oćenito, Malthouse daje teoriju vjeĉnog zakona prirode prema kojemu drţava ne moţe učiniti ništa osim prepustiti bijedu svojoj sudbini, a najviše što moţe učiniti je olakšan je smrti bjednika. bjednika.
Eng.parlamet pak to povezuje sa shvaćanjem da je pauperizam bijeda radnika za koju su sami krivi te ga stoga ne treba smatrati nesrećom nego ga treba suzbijati i kaţnjavati kao zloĉin. 7
Na početku su ga pokušavali pokušavali suzbijati dobročinstvom, dobročinstvom, a na kraju kaţnjavanjem kaţnjavanjem Pauperizam Engleske se pored upravnih mjera formirao nacionalnu ustanovu te postao
predmetom razgranate i razvijene admisnistracije koja više nam zadatak ugušiti ga nego ga ovjekovječiti i disciplinirati. disciplinirati.
suzbijanju prosjaĉenja te o pitanju odgoja zapuštene djece. To ishranjivanje i odgoj zapuštene djece bi bilo uništenje proletarijata i pauperizma. Prus govori i o
Konvent kao nešto što je označavalo maksimum političke energije, političke moći i razuma je nareĎivao ukidanje pauperizma ali ne odmah, kao što je trebalo prema mišljenju Prusa. Uvijek se ostajalo kod upravnih i karitativnih mjera od kojih se s vremenom odustajalo.
Prus tako smatra i kako drţava nikada neće pronaći uzrok socijalnih nevolja u drţavi i ureĊenju stanovišta nisu dvije razliĉite stvari. društva. Drţava i ureĊenje sa politiĉkog stanovišta
Drţava je je ureĊenje društva te ukoliko ona priznaje socijalne bolesti i traţi ih ili u prirodnim zakonima kojima ne moţe zapovijedati nikakva ljudsk a sila ili u privatnom ţivotu ili u nesvrsishodnosti nesvrsishodnosti admisnistracije koja od nje zavisi.
Nadalje Engleska smatra kako je bjeda zasnovana u prirodnim zakonima prema kojima društvo stalno mora prevazilaziti sredstva za izdrţavanje. S druge strane pauperizam objašnjava nekršćanskim osjećanjem bogatih, a Konvent sumnjivom kontrarevolucionarnom nastrojenošću vlasnika. o
Tako Engleska kaţnjava siromašne, pruski kralj opominje bogate, a Konvent odrubljuje glavu vlasnicima
Sve drţave traţe uzroke u sluĉajnim ili namjernim nedostacima admin istracije pa zato u mjerama administracije traţe pomoć protiv svojih nedostataka zato jer je administracija organizirana djelatnost drţave.
Proturjeĉnost odreĊenja dobre volje administracije i njenih sredstava i mogućnosti drţava ne moţe ukinuti , a da ne ukine i samu sebe, jer se ona zasniva na toj proturječnosti izmeĎu javnog i privatnog ţivota , izmeĎu općih interesa interesa i posebnih interesa Administracija se stoga mora ograničiti na formalnu i negativnu djelatnost jer gdje počinje graĎanski ţivot i njihov rad tu je preostala i njena moć. Nasuprot tome stoji nemoć kao prirodni zakon administracije , jer to ropstvo graĎanskog društva predstavlja prirodni fundament na kojemu se zasniva moderna drţava, kao što je graĎansko društvo ropstva bilo prirodni fundament antičke drţave. Egzistencija ropstva i drţave su nerazdvojni. o Kada bi pak moderna drţava htjela ukinuti nemoć svoje administracije morala bi ukinuti sadašnji privatni ţivot, a tada bi morala i samu sebe jer ona ţivi samo u suprotnosti prema njemu. o
Drţava ne moţe vjerovati u nemoć svoje administracije već moţe samo uočiti nedostatke i pokušati ih otkloniti.
Ukoliko je moćnija drţava, politiĉka zemlja, utoliko je manje prikladno traţiti razlog socijalnim nedostacima i shvatiti njihov opći princip u principu drţave, dakle u sadašnjem ureĊenju društva. Politički razum baš je politički razum, jer misli unutar okvira politike. Ukoliko je oštroumniji, ukoliko je ţivlji, utoliko je nesposobniji za shvaćanje socijalnih nedostataka. Klasični period politič kog razuma je francuska revolucija.
8
Princip politike je volja. Ukoliko je jednostraniji i savršeniji politiĉki razum, utoliko više vjeruje u svemoć volje, ukoliko je više slijep za prirodna i duhovna ograniĉenja volje, utoliko je dakle nesposobniji nesposobniji da otkrije izvor socijalnih nedostataka.
Da bi mogao uporediti prilike njemaĉkih radnika s prilikama francuskih i engleskih radnika, Prus je morao uporediti prvi oblik, poĉetak engleskog i francuskog pokreta, s njemaĉkim pokretom koji upravo poĉinje. Njemaĉki proletarijat je teoretiĉar europskog proletarijata, kao što je engleski proletarijat njegov nacionalni ekonom, a francuski proletarijat njegov politiĉar. Njemaĉka posjeduje isto tako klasiĉnu sklonost za socijalnu revoluciju, kao što je nesposobna nesposobna za politiĉku. ao što je nemoć njemačke burţoazije politička burţoazije politička nemoć Njemačke, tako je sposobnost njemačkog K ao proletarijata proletarijata socijalna socijalna sposobnost Njemačke. Tek u socijalizmu moţe jedan filozofski narod naći svoju odgovarajuću praksu, dakle, tek u proletarijatu proletarijatu moţe naći djelatni element svog osloboĎenja .
Pokušaj Prusa
da svoja razmišljanja o šleskim radniĉkim nemirima izvede u obliku antiteze, zaveo njega na najveću antitezu protiv istine. Jedini zadatak misaona i istinoljubiva čovjeka prilikom prvog izbijanj a šleskog radničkog
ustanka, se sastojao u tome da studira njegov svojevrsni karakter. Za to je svakako potrebno izvjesno naučno shvaćanje i izvjesna ljubav prema ljudima, dok je za drugu operaciju sasvim dovoljna gotova frazeologija, natopljena šupljim samoljubljem
Misao da društvena nevolja proizvodi politički razum je pogrešna. Tu se postavlja pitanje, ako Prus očekuje da će nevolja stvoriti razum, zašto stavlja jedno uz drugo ugušenje u krvi i ugušenje u nerazumnosti? Ako je nevolja uopće sredstvo, onda je krvava nevolja čak vrlo akutno sredstvo za stvaranje razuma. Prus proriče ugušenje ustanaka koji izbijaju u beznadnoj izoliranosti ljudi od zajednice i u odvajanju njihovih misli od socijalnih principa , no to povlači pitanje , ne izbijaju li svi ustanci bez izuzetka u beznadnoj izoliranosti ljudi od zajednice? o MeĊutim, zajednica od koje je radnik izoliran, to je zajednica sasvim drugaĉije realnosti i drugaĉijeg opsega nego što je politiĉka zajednica. Ljudsko biće je prava zajednica ljudi .
završava svoj sastav dostojanstveno slijedećom frazom: »,Socijalna revolucija bez politiĉke duše je duše je nemoguća. Politiĉka duša revolucije sastoji se naprotiv u tendenciji politiĉki neutjecajne klase da ukine svoju izolaciju od drţave i vladavine. Njeno stanovište je stanovište drţave, apstraktne cjeline, koja postoji samo odvajanjem od stvarnog ţivota, koji je nezamisliv bez organizirane suprotnosti izmeĎu opće ideje i individualne egzistencije čovjeka. Svaka revolucija rastvara staro društvo; utoliko je ona socijalna. Svaka revolucija ruši staru vlast; utoliko je ona poli tiĉka. Prus
9
NADNICA
Najniţi i jedino neophodan iznos za nadnicu je izdrţavanje radnika za vrijeme rada, toliko da moţe prehraniti svoju porodicu i da ne izumre radniĉka rasa . Tako je prema Smithu nadnica ona koja odgovara ţivotinjskoj egzistenciji .
R adnik adnik je roba koja čeka kupca (o čemu ovisi i njegov ţivot), a to ovisi od raspoloţenja bogataša adnik ne mora nuţno zaraditi sa zarodom kapitalista,ali nuţno s njim gub i, radnik i kapitalista. R adnik
ne zaraĎuje kad kapitalist tvorničkom ili trgovačkom tajnom, monopolom i povoljnim poloţajem svoje zemlje drţi trţipnu cijenu iznad prirodne cijene . 3 GLAVNA STANJA U KOJIMA SE DRUŠTVO MOŢE NALAZITI 1. 2.
Ako je bogatstvo društva u propadanju onda najviše najviše trpi radnik Društvo u kojemu bogatstvo raste. To je stanje radniku jedino povoljno. Tu nastaje konkurencija meĎu kapitalistima, pa potraţnja za radnicima nadmašuje njihovu ponudu, ali povećanje nadnice dovodi radnike do iscrpljenosti. Društvo se nalazi u stalnom bogatstvu porastom kapitala i prihoda jedne zemlje, a to je moguće: a) Da se nagomila mnogo rada jer je kapital nagomilani rad. Da se radniku njegov vlastiti ad sve više suprotstavlja kao tuĎe vlasništvo i da se sredstva njegove egzistencije i r ad
djelatnosti sve više koncentriraju u rukama kapitalista b) Gomilanje kapitala povećava podjelu rada, podjela rada povećava broj radnika i obrnuto. S podjelom rada i gomilanj em kapitala, radnik postaje sve više zavisan samo od rada i to mašinskog rada. Radnik se duševno i tjelesno snizuje do stroja i postaje sve zavisniji od svih kolebanja trţišne cijene i ulaganja kapitala. c) U društvu koje se nalazi u rastućem blagostanju, samo najbogatiji mogu ţivjeti od kamate od novca. Svi ostali moraju svojim kapitalom voditi posao ili ga baciti u trgovinu.
Dolazi do većekonkurencije meĎu kapitalima. Broj kapitalista se smanjuje, pa konkurencija izmeĎu kapitalista i radnika ne postoji. Jedan dio radničkog staleţa dospijeva u u nuţno prosjaštvo kao što jedan jedan dio srednjih kapitalista kapitalista prelazi u radnički staleţ. staleţ. 3. U zemlji koja bi dostigla krajnje mogući stupanj svog bogatstva, i nadnica i kamata od kapitala bili bi vrlo niski. Da bi zadrţali zaposlenje, konkurencija bi meĎu radnicima bila tako velika da bi plaće bile reducirane na ono što dostaje za odrţavanje istog broja radnika i budući da jeti. bi zemlja bila dovoljno dovoljno naseljena taj se broj ne bi bi mogao povećati. Višak bi morao morao umri jeti. NACIONALNI EKONOMIST I ZAHTJEVI RADNIKA:
Nacionalni Nacionalni ekonomist kaţe da prvobitno i teoretski sav proizvod pripada radniku. Ali isto tako kaţe da radniku pripada najmanji i najneophodniji dio proizvoda, koliko mu je potrebno da egzistira, ne kao čovjek nego kao radnik i time razmnoţava robovsku klasu radnika .
Nacionalni Nacionalni ekonomist kaţe da se s radom sve kupuje i da je kapital samo nagomilani rad, ali istovremeno kaţe da radnik da bi mogao kupiti mora predati sebe i svoju čovječnost . Da bi se narod duhovno slobodnije obrazovao, a ne samo bio rob svojeg tijela , trebamu ostati vremena da bi mogao duhvno raditi i uzivati. Bez obzira na uštedu vremena uslijed usavršavanja strojevam radno vrijeme robovskog rada u
tvornicama samo se povećalo za mnogobrojno stanovništvo
10
PROFIT OD KAPITALA
apital K apital
je upravljaĉka vlast nad radom i njegovim proizvodima, a kapitalist posjeduje tu vlast ne zbog svojih ljudskih svojstava već ukoliko je vlasnik kapitala te je utkoliko njegova moć kupovna moć. DOBITAK OD KAPITALA:
Profit ili dobitak od kapitala razlikuje se od nadnice. Najniţa stopa običnog dobitka od kapitala mora
uvijek biti nešto viša nego što je nuţno da bi kompenzirala slučajne gubitke gubitke kojima je izloţeno svako svako ulaganje kapitala.
Najviša stopa je ona koja u većini roba u cjelini oduzima zemljišnu rentu i svodi nadnicu na najniţu cijenu, samo na uzdrţavanje radnika za vrijeme rada
Kapitalist moţe na ĉastan naĉin drţati trţišnu t rţišnu cijenu iznad prirodne: pomoću
trgovačke tajne
pomoću
tvorničke tajne tajne
AKUMULACIJA KAPITALA I KONKURANCIJA MEĐU KAPITALISTIMA
Umnoţavanje kapitala koje povisuje nadnicu teţi tome da smanji dobitakkapitalista konkurencijom meĎu kapitalistima. KoN kurencija je jedina pomoć protiv kapitalista koja djeluje na povišenje nadnice i potrošačke publike. napojeftinjenje proba u korist potrošačke Sitni kapitalist ima na izboru:
1. da svoj kapital pojede jer više ne moţe ţivjeti od kamate, da prestane biti kapitalist 2. da se sam prihvati posla Opticajni kapital je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju sredstava za ţivot, u manufakturi ili trgovini. On ne daje svom valsniku prihod ili profit sve dotle dok ostaje u njegovu posjedu ilidok ostaje u istom obliku. O pticajni kapital pokreće proizvodnju, daje nadnice i materijale, a svaka ušteda u fixe koja ne umanjuje proizvodnu radnu snagu rada, uvećava kapital .
Tri ekonomska momenta koja ĉine jedan moment:
pravo uotrebe uotrebe i zloupotrebe, zloupotrebe, sloboda razmjene,
neograničena konkurencija
Hiperprodukcija-kapitalist svojim kapitalom ţeli proizvesti što više proizvoda i teţi da meĎu svojim radnicima uvede najprikladniju podjelu rada, da im osigura najbolje strojeve. A da bi u tome uspio njegova sredstva moraju biti razmjerna proširenju njegova kapitala i bro ju ljudi koje taj kapital moţe zaposliti.
KAKO VLASNIK EKSPLOATIRA SVE KORISTI DRUŠTVA : 1.zemljišna renta uvećava se sa stanovništvom stanovništvom 2.zemljišna renta se penje s uvoĊenjem ţeljeznica, poboljšanjem prometnih sredstava 11
r entu, 3.svako poboljšanje društvenog stanja teţi direktno ili indirektno povećati zemljišnu rentu, povećati realno bogatstvo bogatstvo vlasnika, negovu negovu moć da kupi tuĎi rad ili njegov njegov proizvod
4.vrste poboljšanja uproizvodnoj uproizvodnoj snazi rada koje su direktno usmjerene na to da snize realnu cijenu manufakturnih proizvoda teţe idnirektno na tome da povise realnu zemljišnu rentu STAVOVI NACIONALNE EKONOMIJE:
1.zemljovlasnik je zainteresiran za blagostanje blagostanje društva (baš i nije tako jer je porast bogatstva izjednačen s porastom siromaštva, ropstva i bijede, npr rastući odnos najmanine s bijedom jer s najamninom ratse zemlj renta , kamata zemlkista na kojem stoji neka kuća) 2.interes zemljovlasnika je neprijateljska suprotnost interesu zakupaca
3.zemljovlasnik moţe od zakupca traţiti utolio više rente ukoliko zakupac plaća manju nadnicu 4.realno sniţenje cijene manufakturnih proizvoda povisuje zemljišnu rentu, to je zemljoposjednik zainteresiran za direktno sniţavanje nadnice manufakturnih radnika 5.ako interes zemljovlasnika nije identiĉan s interesom društva i zakupca, nije identiĉan ni odnos jednog zemljovlasnika prema drugom zeljovlasniku i to zbog konkurencije POTREBA, PROIZVODNJA I PODJELA RADA (288-336)
Svaki ĉovjek spekulira s tim da drugome stvori novu potrebu, da bi ga prisilio na novu ţrtvu, da bi ga stavio u no vu zavisnost, te da bi ga azveo na novi naĉin uţivanja a time na ekonomsku propast . Ĉovjek postaje utoliko siromašniji kao ĉovjek, on treba utoliko više novca da bi se domogao neprijateljskog bića a moć njegova novca pada upravo u obrnutom razmjeru od sa me proizvodnje tj . povećava se potreba kako raste moć novca.
Pojednostavljenje stroja i rada iskorištava se za to da čovjeka koji tek nastaje sasvim dijete- učini radnikom kao što je radnik postao najzanemarenije dijete . neoformljena čovjeka – dijeteStroj se prilagoĎava čovjekovoj slabosti da bi od slaba čovjeka načinio stroj: 1. Time što radnikovu potrebu svodi na najnuţnije i najjadnije izdrţavanje fizičkog ţivota a njegovu djelatnost na najapstraktnije mehaničko kretanje 2. Time što najoskudniji najoskudniji ţivot računa kao mjerilo i to kao opće mjerilo
OtuĊenje ĉovjekova ţivota ostaje otuĊenje i to utoliko veće ukoliko smo više svjesni njega kao takvog a onda se ukidanje tog otuĊenja moţe izvršiti samo pomoću ostvarenog komunizma .
Društvo-kako se ono ĉini nacionalnom ekonomistu - jest graĊansko društvo, u kojemu je svaki individuum cjelina potreba i postoji samo za drugoga kao što i drugi postoji samo za njega, utoliko meĎusobno meĎusobno sebi postaju sredstvom Podjela rada je nacionalno-ekon nacionalno-ekonomski izraz društvenosti rada unutar otuĎenja, ili budući da je rad samo izraz čovjekove djelatnosti unutaar ospoljenja, ispoljavanja ţivota kao ospoljenja ţivota, to je i podjela rada samo otuĎeno, ospoljeno postavljanje čovjekove djelatnosti kao realne r odne djelatnosti o
o
Podjela rada daje radu beskonaĉnu beskonaĉnu proizvoodnu proizvoodnu sposobnost. sposobnost. Ona je osnovana na sklonosti prema razmjeni i trgovini, specifiĉno ljudskoj sklonosti koja vjerojatno nije uvjetovana sluĉajno, nego upotrebom razuma i jezika. Da se podjela rada i razmjena zasnivaju na privatnom vlasništvu, nije ništa drugo do tvrdnja da je rad suština privatnog vlasništva vlasništva
12
Novac time što posjeduje svojstvo da sve kupuje, time što posjeduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminentnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića, stoga on vaţi kao svemoćno biće . Shakespeare istiĉe dva svojstva novca:
1. On je vidljivo boţanstvo, pretvaranje svih ljudskih i prirodnih svojstava u njihovu suprotnost,
opća zamjena i obrtanje stvari, on bratimi nemogućnosti 2. On je opća prostitutka, opći svodnik ljudi i naroda
KRITIKA HEGELOVE DIJALEKTIKE I FILOZOFIJE UOPĆE Feuerbach je jedini koji se ozbiljno, kritiĉki odnosi prema Hegelovoj dijalektici i koji je uĉinio istinska otkrića na to podruĉju. Veliko Feuerbachoov djelo jest : 1. Dokaz da filozofija nije ništa drugo do religija stavljena u misli i misaono izvedena 2. Zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj način što Feuerbach društveni odnos čovjeka prema čovjeku čini isto tako osnov nim principom teorije 3. U tome što negaciji negacije koja tvrdi da je apsolutno pozitivno, suprostavlja pozitivno koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi
Feuerbach objašnjava Hegelovu dijalektiku na sljedeći naĉin: Hegel polazi od otuĎenja supstancije, on polazi od religije i teologije, zatim on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osjetilno, realno, konačno posebno, te na samom samom kraju on ponovo ukida pozitivno, pozitivno, uspostavlja uspostavlja opet apstrakciju, apstrakciju, beskrajno. beskrajno. Ponovno uspostavljanje religije i teologije. FENOMENOLOGIJA: A) SAMOSVIJEST
Svijest o o
a) osjetilna izvjesnost ili Ovo i mnijenje.
b) opaţanje ili stvar sa svojim svojim svojstvima svojstvima i obmanama.
c) sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet. Samosvijest o a) samostalnost i nesamostalnost samosvjesti, vladanje i ropstvo. o b) sloboda samosvjesti. samosvjesti. Um. o a) Um koji promatra; promatranje prirode i samosvjesti. o
o o
b) ozbiljenje umne samosvjesti samosvjesti pomoću sebe same c) individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe
B) DUH.
Istinski duh: ćudorednost . Sebi otuĎeni duh, obrazovnost. Duh koji je siguran u sebi, moral.
C) RELIGIJA
Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija. 13
D) APSOLUTNO ZNANJE C jelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraćanje ospoljenja nije ništa drugo do historija proizvodnje apstraktnog tj. a psolutnog mišljenja, logiĉkog spekulativnog mišljenja . OtuĎenje koJ e je
stoga pravi interes tog ospoljenja ospoljenja i ukidanja tog ospoljenja jest suprotnost suprotnost izmeĎu izmeĎu po sebi i za sebe, izmeĎu svijesti i smaosvjesti, izmeĎu objekta i subjekta, tj suprotnost apstraktnog mišljenja i osjetilne zbiljnosti.
ao što je biće, predmet kao misaono biće, tako je subjekt uvijek svijest ili samosvjest ili štoviše predmet K ao se pojavljuje samo kao apstraktna svijest, a čovjek s amo kao samosvijest. Samoosvijest je kvalitet ĉovjekove prirode , ĉovjekova priroda nije kvalitet samosvjesti.
Negacija negacije nije kod Hegela
potvrĊivanje istinskog istinskog bića baš pomoću negacije prividnog bića nego potvrĎivanje potvrĎivanje prividnog bića ili bića bića otuĎenog u svom svom poricanju Biće koje svoju prirodu nema izvan sebe, nije prirodno biće , ne sudjeluje u biću prirode. Biće koje nema bikakav predmet izvan sebe nije predmetno biće. Biće koje samo nije predmet za neko treće biće nema biće za svoj predmet tj. n e odnosi se na predmete, njegov bitak nije predmetan. Naĉin na koji svijest postoji i
kako nešto za nju postoji jest znanje . Znanje je njezin jedini akt. Stoga nešto za nju postaje postaje ukoliko ona ona za to nešto znade. Znanje je jedino njeno njeno predmetno odnošenje. KARL MARX – TEZE TEZE O FEUERBACHU
nedostatak svega dosadašnjeg materijalizma (ukljuĉujući i Feuerbachov), što predmet, zbiljnost, osjetilnost, shvaća samo u obliku objekta ili opaţanja, a ne kao osjetilnu ljudsku
Glavni je
djelatnost, praksu, nesubjektivno. Stoga je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu, apstraktno razvio
idealizam; ljudsku djelatnost on ne shvaća kao predmetnu djelatnost. Materijalistiĉko uĉenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgajatelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela — od kojih je jedan iznad društva.
Njegov rad sastoji se u tome da religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osnovu. Samo
podvojenosti te svjetovne svjetovne osnove koja sama sebi proturječi. Dakle, Dakle, treba je razumjeti u njoj samoj i njenoj proturječnosti, te praktički praktički revolucionirati. revolucionirati. Feuerbach svodi religijsku suštinu na ljudsku suštinu. Ali ljudska suština nije apstrakt um koji je svojstven pojedinačnoj pojedinačnoj individui. individui. U svojoj zbiljnosti zbiljnosti ona je sveukupnost sveukupnost društvenih odnosa. odnosa.
Feuerbach, koji se ne upušta u kritiku te zbiljske suštine, primoran je stoga: r eligiozne osjećaje za sebe i pretpostaviti apstraktnu I 1. apstrahirati od historijskog toka i fiksirati religiozne izoliranu ljudsku individuu. 2. suština se stoga moţe shvatiti samo kao »rod«, kao unutrašnja, nijema općenitost koja mnoge individue prirodno povezuje. povezuje.
14
MARX O SVOM ODNOSU PREMA HEGELU I FEUERBACHU: Hegelova konstrukcija fenomenologije: 1. Samosvijest umjesto čovjeka koja podrazumijeva odnos s ubjekt-objekt. 2. Razlike meĎu stvarima nevaţne, jer se supstanciju shvaća kao samorazlikovanje ili jer se samorazlikovanje, razlikovanje, djelatnost razuma shvaća kao bitno . 3. Ukidanje otuĎenja identificira s ukidanjem predmetnosti 4. Tvoje ukidanje predočenog predmeta, predmeta kao predmeta svijesti, identificira sa zbiljskim
predmetnim ukidanjem, osjetilnom akcijom, praksom i realnom djelatnošću, što se razlikuje od mišljenja. FRIEDRICH ENGELS : FEUERBACH a) Cijela Feuerbachova filozofija svodi se na: na filozofiju prirode, to jest na pasivno oboţavanje, ushićeno klečanje prirode. na antropologiju, i to a) na fiziologiju, u kojoj se ne kaţe ništa novo osim to, što
pred divotom i svemoći
su materijalisti rekli o jedinstvu tijela tijela i duše, samo ne tako mehanički, ali ali zato nešto pretjerano. ß) na psihologiju, svodi se na ushićene ditirambe, na ljubav, analogno kultu prirode, inače ništa novo. na moral, zahtjev da se bude u skladu s pojmom »čovjeka«,
b) Da na sadašnjem stupnju razvitka ljudi mogu zadovoljiti svoje potrebe samo unutar društva, da su uopće već od samog poĉetka, od kako egzistiraju, ljudi trebali jedan drugoga i samo na taj način mogli razvijati svoje potrebe i sposobnosti, »pojedini čovjek za sebe nema u sebi suštinu čovjeka«, da je
»suština čovjeka samo u zajednici, u jedinstvu čovjeka s čovjekom
c) Poĉetak »Filozofije budućnosti pokazuje odmah razliku izmeĊu nas i njega: »Zadatak novijeg vremena sastojao se u ostvarenju i očovječenju boga, pretvaranju i rastvaranju
teologije u antropologiju.« d) Razlika koju Feuerbach ĉini
izmeĊu katolicizma i protestantizma, katolicizam:
»teologija« brine se o tome što je bog sam po sebi«, ima »spekulativnu i kontemplativnu tendenciju«, protestantizam je samo kristologija, prepušta boga samome sebi, spekulacija i kontemplacija filozofije
e) Bitak nije opći pojam odvojiv od stvari. On je jedno j edno s onim što jest Bitak je pozicija suštine. Što je moja suština to je moj bitak. Bitak od suštine „odvaja se samo u čovjekovu ţivotu, ali samo u abnormalnim, nesretnim slučajevima
f) »Sredstvo da se suprotstavljena i proturjeĉna odreĊenja ujedine bez proturjeĉnosti u jednom te istom biću, jest samo vrijeme. Tako je barem u ţivom biću. Tako sada npr. dolazi u čovjeku na vidjelo proturječnost, da sada to odreĎenje, ta namjera da me sada ovlada i ispunjava sasvim drugo, upravo suprotno odreĎenje
15
KARL MARX , FRIEDRICH ENGELS : NJEMAĈKA IDEOLOGIJA Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodţbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose ureĊivali su prema svojim predodţbama o bogu, o normalnom ĉovjeku itd. Kod Feuerbacha se radi u svakom slučaju o jednom interesantnom dogaĎaju: o procesu
truljenja apsolutnog duha.
IDEOLOGIJA UOPĆE, OSOBITO NJEMAĈKA: Njemaĉka kritika nije sve do svojih najnovijih napora napustila tlo filozofije. Njihova polemika protiv Hegela i meĊusobno ograniĉa va se na to, da svaki izdvaja jednu stranu Hegelova sistema i ovu onda upravlja kako protiv cijelog sistema, tako i protiv onih strana koje su drugi izdvojili.
Napredak se sastojao u tome, što su to toboţnje vladajuće metafizičke, političke, pravne, mora lne i druge predodţbe takoĎer subsumirane pod sferu religioznih ili teoloških predodţbi. Starohegelovci su sve shvatili čim je to bilo svedeno na jednu je dnu Hegelovu logičku kategoriju. Mladohegelovci su se slagali slagali sa starohegelovcima starohegelovcima u vjeri, da u postojećem svijetu vladaju religija, pojmovi, opće. Samo se jedni j edni bore protiv te vladavine kao protiv uzurpacije, dok je drugi slave kao zakonitu. Mladohegelovci smatraju predodţbe, misli, pojmove i uopće proizvode svijesti, oni treba da se bore jedino protiv ovih iluzija svijesti.
Ljude moţemo razlikovati od ţivotinja po svijesti, religiji ili po ĉemu god hoćemo . Oni sami se poĉinju razlikovati od ţivotinja onda, kad poĉnu proizvoditi proizvoditi sredstva za ţivot — to to je korak koji je uvjetovan njihovom tjelesnom organizacijom. Time što proizvode svoja sredstva za ţivot, ljudi proizvode indirektno i sam materijalni ţivot. Način na koji ljudi proizvode sredstva za ţivot, zavisi prije svega od stanja samih sredstava za ţivot, onih koja su zatečena i onih koja koja treba da budu reproducirana. Ovaj naĉin proizvodnje ni je je reprodukcija fiziĉke egzistencije individua individua, nego je jedan odreĊeni naĉin djelovanja ovih individua, odreĊeni naĉin ţivota. Sto su individue, to zavisi
dakle od materijalnih uvjeta njihove proizvodnje.
MeĊusobni odnosi razliĉitih nacija zavise od toga, koliko je svaka od njih razvila svoje proizvodne snage, podjelu rada i unutrašnji saobraćaj. Ne samo odnos jedne nacije prema drugoj, nego i cjelokupna unutrašnja raščlanjenost te nacije zavisi od stupnja razvitka n jene proizvodnje i njenog unutrašnjeg i vanjskog saobraćaja. Podjela rada unutar jedne nacije dovodi najprije do odvajanja industrijskog i trgovačkog rada od zemljoradničkog, a samim tim i do razdvajanja grada i sela i do suprotnosti njihovih interes. Daljnji njegov razvitak dovodi do razdvajanja trgovačkog i industrijskog rada. MeĎusobni odnos ovih pojedinih grupa uvjetovan je načinom organizacije zemljoradničkog, industrijskog i trgovačkog rada. o Prvi je oblik vlasništva plemensko vlasništvo. Ono odgovara nerazvijenom stupnju proizvodnje, na kojem narod ţivi od lova, ribolova, stočarstva ili u najboljem slučaju od zemljoradnje - pretpostavlja veliku masu neobraĎenog zemljišta. Društveno ureĎenje ograničava se stoga na proširenje porodice. o Drugi oblik vla sništva je antiĉko općinsko i drţavno vlasništvo, koje nastaje osobito ujedinjenjem više plemena u jedan grad putem ugovora ili osvajanja, pri čemu ropstvo ostaje i dalje. Usporedno s općinskim vlasništvom razvija se već pokretno, a kasnije i ivatno vlasništvo, ali kao odstupanje od norme, kao oblik koji je podreĎen nepokretno pr ivatno općinskom vlasništvu. GraĎani drţave posjeduju moć samo u svojoj zajednici nad svojim robovima koji rade i već su zbog toga vezani na oblik općinskog vlasništva. o Treći oblik je feudalno ili staleško vlasništvo. Srednji je vijek proizašao iz sela. Nasuprot Grčkoj i Rimu, feudalni razvitak počinje na mnogo prostranijem terenu koji je bio pripremljen rimskim rimskim osvajanjima i proširenjem proširenjem agrikulture .
16
Vlasništvo se ovdje sastojalo uglavnom u radu svakog pojedinca. Glavni oblik vlasništva za vrijeme feudalne epohe sastojao se, dakle, s jedne strane iz zemljišnog posjeda i uza nj prikovana kmetovskog rada, i s druge strane, iz vlastitog rada s malim kapitalom, koji je vladao radom pomoćnika majstora. U vrijeme cvjetanja feudalizma podjela rada bila je beznačajna.
Društveno ureĊenje i drţava stalno proizlaze iz ţivotnog procesa odreĊenih individua ; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuĊim predodţbama, nego k akvi su u stvarnosti. Proizvodnja ideja, predodţbi, svijesti prije svega se neposredno prepliće s materijalnom djelatnošću i materijalnim odnosom ljudi — jezikom — jezikom stvarnog ţivota. duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. Ne polazimo od onoga što ljudi kaţu, uobraţavaju, predočuju, niti od rečenih, mišljenih, uobraţenih i predočenih ljudi, da bismo odatle stigli do tjelesnih ljudi; mi polazimo od stvarno djelatnih ljudi, a iz stvarnog procesa njih ova ţivota.
Ne odreĊuje svijest ţivot, nego ţivot odreĊuje svijest. U prvom načinu promatranja polazi se od svijesti kao od ţive individue, a u drugom, koji odgovara stvarnom ţivotu, polazi se od stvarnih, ţivih individua, a svijest se promatra samo kao nj ihova svijest. HISTORIJA
Imajući posla s Nijemcima, koji nemaju nikakvih nikakvih pretpostavki pretpostavki svake ljudske egzistencije, moramo poĉeti s konstatacijom konstatacijom prve i cijele historije, naime s pretpostavkom, pretpostavkom, da da ljudi moraju moraju imati mogućnost da ţive, da bi mogli »stvarat i historiju«. 1. Prvo historijsko djelo jest, dakle , proizvodnja sredstava za zadovoljenje ovih potreba, proizvodnja samog materijal. materijal. 2. Sama prva zadovoljena potreba, aktivnost zadovoljavanja i već stečeno oruĎe zadovoljavanja vodi novim potrebama — i i ovo proizvoĊenje novih potreba prvo je historijsko djelo. razvitak, sastoji se 3. Treći odnos, koji se ovdje odmah od samog početka uključuje u historijski razvitak, u tome, da ljudi koji svakodnevno ponovo stvaraju svoj vlastiti ţivot , počinju stvarati druge ljude, razmnoţavat i se — odnos — odnos izmeĎu muškarca i ţene, roditelja i djece, porodica.
Uostalom ove tri strane društvene djelatnosti ne treba shvatiti kao tri razliĉita stupnja, nego baš kao tri strane koji su istovremeno postojali od samog poĉetka historije i prvih ljudi i koji se u historiji još uvijek pokazuju. pokazuju. Ĉovjek ima i »svijest«. Ali i nju nema od samog poĉetka kao »ĉistu« svijest. »Duh« ima od poĉetka na sebi to prokletstvo da je »proţet« materijom koja se ovdje pojavljuje u obliku
jezika. o
o
— jezik i jest praktička, stvarna Jezik je star koliko i svijest — jezik druge ljude, i ostaje to dokle go d ljudi uopće budu postojali.
svijest koja postoji i za
Svijest je, naravno, najprije samo svijest o najbliţoj osjetilnoj okolini i svijest o ograniĉenoj povezanosti s drugim osoba ma i stvarima izvan individue koja postaje svjesna sebe.
o
Sasvim je svejedno što svijest sama počinje, iz čitavog ovog smeća mi dobivamo samo jedan rezultat, da ova tri momenta, proizvodna snaga, društveno stanje i svijest mogu i moraju stupiti meĎusobno u proturječnosti. u proturječnosti.
Podjelom
rada istovremeno je data i proturjeĉnost izmeĊu interesa pojedinaĉne individue ili pojedinaĉne porodice i zajedniĉkog interesa svih individua koje meĊusobno saobraćaju. Čim se rad počinje dijeliti, svatko ima jedan odreĎeni, isključivi krug djelatnosti koji mu se nameće, iz kojeg ne moţe da izaĎe; dok u komunističkom društvu, u kojemu nije svatko ograničen na jedan isključivi krug djelovanja, nego se moţe obrazovati u svakoj, bilo kojoj grani. 17
Sve borbe unutar drţave, borba izmeĎu demokracije, aristokracije i monarhije, borba za izborno pravo itd., nisu ništa drugo do do iluzorni oblici u kojima se vode vode stvarne meĎusobne borbe različitih različitih klasa.
Da bi postalo »nepodnošljiva« sila, tj. sila protiv koje se diţe revolucija, potrebno je d a stvori masu ĉovjeĉanstva koje je potpuno »bez vlasništva« i u isti mah u proturjeĉnosti prema postojećem svijetu bogatstva i obrazovanosti. Komunizam za nas nije stanje koje treba da bude uspostavljeno, ideal, prema kome stvarnost treba da se upravlja . Mi nazivamo komunizam stvarni pokret koji ukida sadašnje
stanje masa običnih radnika i već samim tim ne samo vremenski gubitak toga samog rada kao osiguranog izvora ţivota, pretpostavlja svjetsko trţište.
Oblik saobraćanja uvjetovan postojećim proizvodnim snagama na svim dosadašnjim historijskim stupnjevima, a koji opet njih uvjetuje, jest graĎansko društvo, koje, kako to slijedi iz prethodnoga, ima svoju pretpostavku i osnovu u jednostavnoj i sloţenoj porodici, u tzv. plemenskoj zajednici, čija su bliţa odreĎenja sadrţana u prethodnome. GraĊansko društvo obuhvaća cjelokupno materijalno saobraćanje individua unutar odreĊenog stupnja razvitka proizvodnih snaga. Ono obuhvaća sav trgovački i industrijski ţivot. OTUĐENI RAD
Povećanjem vrijednosti svijetastvari raste obezvreĊivanje ĉovjekova svijeta. Rad proizvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru r azmjeru u kojem proizvodi robu. Proizvod rada jest rad koji se stvar, to je opredmećenje opredmećenje rada(istovremeno rada(istovremeno i njegovo njegovo fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, ostvarenje).
Ozbiljenje rada toliko se pojavljuje kao obestvarenje ,da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Sam rad postaje predmet kojeg se radnik moţe domoći samonajvećim naporom i sasvim neredovitim prekidima. o
Radnik stavlja svoj ţivotu predmet; ali sad ţivot ne pripada više njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, dakle, veća ta djelatnost, utolikoje utolikoje bespredmetniji .
Radnik ne moţe ništa stvarati bez prirode, bezosjetilnog vanjskog svijeta . Priroda, s jedne strane, pruţa radu ţivotna sredstvau smislu da rad ne moţe ţivjeti bez predmeta na kojima se vrši, ali ona, s druge strane, pruţa i ţivotna sredstva za fiziĉko izdrţavanje samog radnika. Ukoliko radnik pomoću svoga rada više prisvaja vanjski svijet, osjetilnu prirodu, utoliko više oduzima sebi ţivotna sredstva sa dvije strane: o Tako što osjetilni svijet sve više prestaje biti predmetkoji pripada njegovu radu, ţivotno
o
Na taj o o
sredstvo njegova rada Vanjski svijet sve više prestaje biti ţivotno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fizičko izdrţavanje radnik a
dvostruki naĉin radnik postaje rob svoga predmeta što dobiva predmet rada, tj. što dobiva rad(da bi mogao egzistirati kao radnik) što dobiva sredstva za izdrţavanje (da bi mogao egzistirati kao fizički subjekt)
OtuĊenje rada se ne pokazujesamo u rezultatu, nego nego i u aktu proizvodnje, unutarsame unutarsame proizvodne ad je radniku izvanjski rad, ne pripada njegovoj suštini, on se u svom radu ne potvrĎuje, djelatnosti. R ad nego poriče, da se ne osjeća sretnim, mrcvari svoju prirodu i upropaštava svoj duh. Stoga se radnik osjeća kod sebe tek izvan rada,a u radu se osjeća izvan sebe . OtuĎeni rad čovjeku : OtuĊuje prirodu,
18
Samog sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju , njegovu ţivotnu djelatnost, on čovjeku otuĎuje
rod; on mu rodni ţivot čini sredstvom sre dstvom individualnog ţivota On otuĊuje ĉovjeku njegovo vlastito tijelo kao i prirodu izvan njega,kao i njegovu duhovnu suštinu, njegovu ljudsku suštinu. OtuĊenje ĉovjeka od ĉovjeka.
pojavljujekao otuĊenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga, ţivotnost kao ţrtvovanje ţivota, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta kojiprelazi u tuĊu vlast, tuĊem ĉovjeku . 1. treba primijetiti da sve što se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospo ljenja, otuĎenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otuĎenja 2. zbiljsko, praktičko odnošenje radnikau proizvodnji i prema proizvodu pojavljuje se kod neradnika koji mu je suprotstavljen, kao teoretsko odnošenje 3. neradnik čini sve protiv radnika, što radnik čini sam protiv sebe, ali neradnik ne čini protiv sebe ono, što čini protiv radnika U odnosu prema radniku koji radom sebi prisvaja prirodu, prisvajanje se
ODNOS PRIVATNOG VLASNIŠTVA Vrijednost
radnika kao kapitala penje se premapotraţnji i ponudi, a njegovo postojanje, njegov ţivot bili su i jesu i fiziĉki sv jesni da su ponuda robe. Radnik proizvodi kapital, kapitalproizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest čovjek kao radnik,kao
roba.
Ĉovjek nije ništa drugo do radnik, a u njemukao radniku njegove ljudske osobine postoje samoutoliko, ukoliko postoje za kapital, koji mu je tuĊ . Nuţan razvitak rada jest osloboĊena, kao takva za sebe konstituirana industrija i osloboĊeni kapital .
Pretvaranjem roba u slobodna radnika (najamnika) vlastelin se pretvorio u industrijalca,
kapitalista, i to je pretvaranje koje se prije svegadogaĊa pomoću srednjeg ĉlana, zakupca zakupca K apitalist apitalist vidi zemljovlasnika kao dojučerašnjeg neradnika i okrutnog egoističnog gospodara, on zna da ga kao kapitalist oštećuje, ali svoje cjelokupno društvenoznač enje, svoj imetak i svoj uţitak zahvaljuje industriji,on u njemu vidi suprotnost slobodne industrije islobodnog kapitala, nezavisnog od svakog prirodnog odreĎenja Pokretno vlasništvo pokazuje na čuda industrije i kretanja, ono je dijetemodernog doba, njego v jedinoroĎeni sin; ono ţalisvog protivnika kao glupana koji ne shvaća svoju suštinu(a to je potpuno ispravno), koji na mjesto moralnogkapitala i slobodnog rada ţeli uspostaviti grubu
nemoralnu silu i kmetstvo
Odnos privatnog vlasništva jest rad, kapital i njihov odnos. Kretanje koje moraju prijeći ti ĉlanovi, jest:
Neposredno i posredovano jedinstvo obih o
U početku kapital i rad još ujedinjeni, zatim odvojeni i otuĎeni, ali uzajamno se podiţući i unapreĎujući kao pozitivni uvjeti
Suprotnost Suprotnost svakog protiv sama sebe
19
PRIVATNO VLASNIŠTVO I RAD Subjektivna suština privatnog vlasništva jest rad . Nacionalnu ekonomiju treba razmatrati kakokao proizvod zbiljske energije i kretanja privatnog vlasništva, tako i kao proizvod moderne industrije,
kao što je ona s druge strane ubrzala i proslavila energiju i razvitak te industrije i uĉinila je snagom svijesti FIZIOKRATIZAM je učenje francuske političko -ekonomske škole (18. st.) da zemlja i poljodjelstvo predstavljaju predstavljaju jedini izvor izvor blagostanja blagostanja i napretka, napretka, opreka opreka merkantilizm merkantilizmu u Fiziokratija je neposredno neposredno nacionalno-ekonomski raspad feudalnog vlasništva, ali isto tako i neposredno nacionalno-ekonomsko pretvaranje, uspostavljanje toga istog feudalnog
vlasništva, samo što njegov jezik nije sad više feudalni, nego ekonomski. o Rad, dakle, još nije shvaćen u svojoj općenitostii apstrakciji, on je još vezan na poseban prirodni element kao na svoju materiju, on je, stoga, priznatsamo još u posebnom, prirodno-odreĎenom načinu postojanja Fiziokratija poriĉe posebno izvanjsko, samo predmetno bogatstvo na taj naĉin, što rad proglašava njegovom suštinom. Ali rad je za nju, prije svega, samosubjektivna suština zemljoposjeda te ona ukida njegov feudalni karakter na taj način, što industriju (agrikulturu) proglašava njegovomsuštinom njegovomsuštinom PRIVATNO VLASNIŠTVO I KOMUNIZAM
Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega opće privatno vlasništvo, a oblici komunizma su: Time što odnos privatnogvlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva o Vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika, da on ţeli uništiti sve što ne mogu svi
posjedovati kao privatno privatno vlasništvo
Komunizam
a) još političke prirode, demokratski ili despotski b) s ukidanjem drţave, ali istovremeno jošnedovršen koji se još uvijek nalazi pod utjecajem privatnogvlasništva, privatnogvlasništva, tj. čovjekova čovjekova otuĎenja o omunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak ĉovjeka u sebe, kao K omunizam ukidanje ĉovjekova samootuĊenja,ali kako još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnogvlasništva, i kako je isto tako malo shvatioljudsku prirodu potrebe, on je njime još proţet i podnjegovim utjecajem Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao ĉovjekova samootuĊenja o Istinsko rješenje sukoba izmeĎu čovjeka i prirode, izmeĎu čovjeka i čovjeka, istinsko rješenje borbe izmeĎu egzistencije i suštine, izmeĎu opredmećivanja i samopotvrĎivanja, izmeĎu slobode i nuţnosti, izmeĎu individuuma i roda. o Pozitivno ukidanje privatnog vlasniš tva se oĉituje kao prisvajanje ĉovjekovaţivota pozitivno ukidanje svakog otuĊenja,povratak ĉovjeka iz religije, porodice, drţave itd.u svoje ljudsko, tj. društveno postojanje
otuĊenje dogaĊa se samo u podruĉju svijesti ĉovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko otuĊenje je otuĊenje zbiljskog ţivota, pa njegovo ukidanje obuhvaća obuhvaća obje strane
Religiozno
20
Društveni
karakter je opći karakter cjelokupnog kretanja, kako samo društvo proizvodi ĉovjeka kao ĉovjeka, tako on proizvodi društvo . Djelatnost i uţitak su društveni kako po svom sadrţaju, tako i po naĉinu postojanja; oni su društvena djelatnost i društveni uţitak . Društvena djelatnost i društveni uţitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajedniĉke djelatnosti i neposredno zajedniĉkog uţitka , iako se dogaĎaju svagdje,gdje je onaj neposredni izraz društvenosti osnovanu suštini sadrţaja djelatnosti i primjeren njegovoj
prirodi Ma koliko da je čovjek poseban individuum on je isto toliko totalitet, idealan totalitet ,
subjektivno postojanjemišljenog postojanjemišljenog i doţivljenog društva za sebe, kao što u zbiljnosti postoji isto tako kao percepcija i zbiljskiuţitak društvenog postojanja, kao i totalitet čovjekova ispoljavanja ţivota Mišljenje
i bitak su razliĉiti, ali su istovremeno meĊusobno u jedinstvu . Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odreĎenim individuumom individuumom i kao da proturječi njihovu jedinstvu, jedinstvu, ali odreĎeni individuum individuum samo je odreĎeno rodno biće i kao takvo smrtno . Ukidanje privatnog vlasništva potpuna je emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ona je ta emancipacija upravo zato, što su ta osjetila i svojstva postala ljudska kako subjektivno, tako i
objektivno. Oko je postalo ljudskim okom ,
kao što jenjegov predmet postao društvenim, ljudskim predmetomkoji potjeĉe od ĉovjeka za ĉovjeka Čovjek se u predmetnom svijetu potvrĎujene samo u mišljenju, nego sa svim osjetilima , osjetila društvenog čovjeka drugačija su nego osjetila nedruštvenog čovjeka . Čovjek je neposredan predmet prirodne nauke, jer neposredna osjetilna priroda za čovjeka je neposredno čovjekova osjetilnost (identičan izraz), neposredno kao drugi čovjek koji za njega
osjetilno postoji; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudsk aosjetilnost tek
pomoću drugog čovjeka čovjeka
Jedno biće je za sebe samostalno tek onda kada stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda, kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Za
ĉovjeka socijalista cjelokupna takozvana svjetska historija nije ništa drugo do proizvodnja ĉovjeka pomoću ĉovjekova rada, ništa drugo do nastajanje prirode za ĉovjeka te on zato ima oĉigledan neoboriv dokaz o svom roĊenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja Socijalizam je pozitivna ĉovjekovasamosvijest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je zbiljski ţivot pozitivna čovjekova zbiljnost, koja nije više posredovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom Komunizam je pozicija kao negacija negacije , stoga zbiljski, za slijedeći historijski razvitak nuţan moment čovjekove emancipacije i povratka samom sebi
21
