3
4
Za sve one koji će zavijek ostati sami... Za moju porodicu i prijatelje, A posebno za moju vjernu čitateljicu, Dalilu.
5
6
Uvod
''Oh, ti Kraljice Samoće. Ti nemaš nigdje nikoga na svijetu i niko te ne voli.Ti hodaš tako sigurno i ponosno i nikog se ne bojiš. Moţda i jesi moćna, ali ta tvoja moć neće ti donijeti mnogo sreće. Neće! I ta tvoja kruna što je nosiš visoko na glavi nekako mi čudno izgleda. Kao da ne sjaji svojim punim časnim sjajem. Pa odakle si je onda nabavila? I te tvoje oči, kao da svijetle nekom plamenom svjetlošću kada si bijesna. I kako to hodaš? Način kojim zamahuješ kukovima i nije tako katolički. Ti se pojavljuješ sa jednog mjesta na drugo. Oh, kraljice. Molim vas, recite mi,što se to vi? Ti se pretvaraš u plamen u tren oka i ta tvoja vatra poslije tebe gori još dugo, dugo, dugo. I kakva je to jabuka koju tako silno ţeliš i koju tako silno traţiš? Zar stvarno misliš da ćeš je naći? Na pogrešnim mjestima je traţiš! I ti ţeliš krila. Zar ćeš da poletiš? Gdje? U raj? Ti misliš da si anĎeo, ali ti tako savršeno anĎeo nisi. Ti misliš da si pobjednica, ali ti si gubitnica. Ti si prastari korijen čistog zla.''
7
8
I DIO
''Nakazno tijelo ne unakazuje duh, ali ljepota duše krasi tijelo.'' Seneka 9
1 RUŽNA KRALJICA Na samom sjeveru Nessvilla prostirao se zamak sačinjen od sivog i hladnog kamena. Stršio je svojim kulama visoko nad okolno područje, bacajući ostatak grada u sjenu. U dvorcu je ţivjela samo jedna usamljena djevojka. Hodala je prostranim hodnikom prepunim mramornih pločica i ogledala. Skuti njezine bijele pamučne haljine su lijeno pratili svaki njezin korak. Odjekivanje njezinog hoda moglo se čuti u skoro svakom dijelu dvorca. Toliko je bio prazan njezin dom. Sjela je za dugački sto od stakla. Imao je samo dvije stolice jer nije imala puno posjetilaca. Parnim danima je sjedila na sjevernom čelu stola, a neparnim na istočnom. I uvijek, ama baš uvijek je jela sama. Lagano je rukom podigla vilicu načinjenu od srebra. Bila je ukrašena urednim i kompliciranim linijama cvjetova i lišća. Posmatrala je četri oštre i dugačke bodlje vilice. Divila se njezinoj ljepoti. I sasvim slučajno je ugledala svoj vlastiti odraz u sjajnom priboru za jelo. Namrgodila se vidjevši sebe u tako prekrasnom predmetu. Zamahnula je rukom i ljutito bacila vilicu na drugi kraj prostorije. Naglo je ustala i hitro koračala ka svojoj sobi. Ušla je jednako bijesno i pogledala se na ogledalu za uljepšavanje. Gledala je sve, svaki detalj na svome licu i tijelu. Gledala je svoju tamnu kosu, svoje šiške i polukruţnu frizuru. Izgledala je kao da nosi ogromnu kapu na glavi. Obrve su joj bile predebele i skoro spojene. Nos istaknut i neravan. Gledala je svoje izduţeno lice, svoje tanke i ispucale usne. Posmatrala je svaku tačkicu, svaku nesavršenost i svaku neravninu. Gledala si je oči. Oči su joj lijepe, zelene sa dugačkim trepavicama. Ali su tuţne, mnogo tuţne, samo što ne plaču. ''Ruţna sam'', rekla je sama sebe gledajući u ogledalu. Pustila je suzu koja je tekla polako niz njezino nelijepo lice. 10
''Čak je i srebrna vilica ljepša od mene'', dodala je i pustila drugu suzu. Zvala se Stefani Silver i bila je kraljica Nessvillea. Još davno prije, njezini preci su se doselili na Istočnu obalu i osnovali ovo malo i neobično mjesto. Zbog svoje slave, moći i bogatstva, Silverovi su sami sebe proglasili kraljevskom porodicom. Birani su kraljevi i kraljice stotinama godina. Imali su pravo i vlast nad Nessvilleom. Neki su vladali pošteno, milosrdno i mudro. Dok su neki krali, varali i ubijali neduţno stanovništvo. Nessville se nalazio izoliran od ostatka svijeta. Predaleko je ostalim okolnim gradovima, a ocean je previše uzburkan da bi se moglo ploviti. Uvijek je proljeće i vrijeme je uvijek isto. Niti previše sparno niti previše hladno. Kiša pada uvijek tačno u podne, a prestane za oko sat vremena. Oko grada su livade i šume. Rijetko ko iz Nessvilla je putovao van njegovih granica. Pa ni sama kraljica nije nikuda išla, jer je nije niko ni ţelio. Otac joj je umro od tuberkuloze kada joj je bilo trinaest godina. Majka je umrla godinu dana kasnije. Niko nije znao od čega je umrla, iako je Stefani znala da je umrla od tuge za njim. Kako dramatično. Tragično! Nije imala braću niti sestara. Ostala je sama. Ţivjela je u ogromnom dvorcu i nosila je krunu. Imala je sve što je ikada mogla poţeljeti. Nakit načinjen od safira i rubina iz Afrike, dijamante iz Kine, ogrlicu načinjenu od karipskih bisera, najskuplju odjeću dizajniranu samo za nju, jela za koja je samo ona čula. Ali sav taj luksuz nije ju usrećivao. Njoj je potrebno nešto dublje, nešto značajnije. Baš kao što je njezina palača bila prazna, tako je njezino srce prazno. Nije imala nikoga ko bi je volio, onakvu kakva jeste, onako kako zasluţuje. Mnogi iz kraljevstva su joj se rugali, a stanovništvo ju je tajno nazivalo Ruţnom Kraljicom. Ali ona je znala, sve je znala. Po cijele dane je provodila čitajući pored prozora. To poslijepodne čitala je neku knjigu o otrovima kada se slučajno zagledala kroz prozor. Znala se tako zagledati tokom čitanja, ali to se 11
dešavalo rijetko. I kada god bi joj pogled odlutao u daljinu, prisjećala bi se iste priče. Bilo je to prije tri godine. Svi su u Nessvillu znali da je kraljica neudata te da je očajna za barem malo ljubavi. Nije imala udvarača, niti jednog jedinog. Ma koliko god ona imala zlata niko se nije interesirao za nju. Onda se pojavio on, Liam. Prilično lijep i atraktivan mladić došao je u dvor kako bi popričao sa njom. Njoj se dopadalo njegovo društvo i jedva je čekala kada će ga ponovo vidjeti. A on je dolazio svaki drugi dan u isto vrijeme. ''Dobar dan Vaša Visosti!'' pozdravio ju je te se naklonio. Ona se budalasto nasmijala stavljajući ruke na usta kako se ne bi vidjeli njezini zečji zubi. ''Liam, molim te! Poznajemo se dovoljno dugo da bismo prešli na 'ti', a kamo li da mi se obraćaš sa 'Vaša Visosti', zar ne?'' ''Kako ti kaţeš'', reče i namignu joj. ''I što bi ţelio danas da radimo?'' pitala ga je uzbuĎeno. ''Pa... moţda da mi konačno pokaţeš svoju riznicu? Molim te, obećala si mi. Ţelio bih samo da malo provirim, da se mogu diviti kraljevskom bogatstvu. Hoćeš li? Molim te!'' laskavo joj se ulizivao. Kraljica na tren zastade da razmisli. On joj zavodljivo namigne. ''Ma što da ne? Naravno da ću ti pokazati. Slijedi me!'' pristala je. Otišli su na kraj dvorca. Odvela ga je ispred velikih metalnih vrata. Iz grudi je izvadila zlatni ključ i uz Liamovu pomoć otključala ih. ''Izgleda da se nisu dugo otključavala pa su zahrĎala'', rekla je i vratila ključ nazad na mjesto. Otvorila je vrata, a blještavo svjetlo ih je zaslijepilo. Ušli su unutra. Liam je otvorio oči i zbunjeno razgledao. Jedno je sigurno znao; nisu u riznici, nego su vani. Ispred njih se prostirala ogromna i ravna livada koja je predstavljala straţnje dvorište dvorca. Na sredini livade, pasao je 12
travu crn pastuh. U daljini nazirala se nepregledna šuma. Liam pogleda Stefani koja se smješkala škiljeći od blještave svjetlosti sunca. ''Stefani što je ovo? Ovo nije riznica?'' ''Znaš, zlato ne svijetli kao sunce. Zlato samo reflektira svjetlost. Čudesno zar ne?'' Tada ga je sasvim ozbiljno pogledala. ''Zar si stvarno imalo pomislio da ću te odvesti u svoju riznicu? Gluplji si nego što sam mislila. Znam te kao knjigu. Znam da nemaš nikakva osjećanja prema meni. Nisi ti kriv, do mene je. Ali to sada nije vaţno. Htio si da me prevariš, a ja sam od početka znala koje su tvoje namjere. Znala sam tvoj interes i tvoje ciljeve. Zar si stvarno mislio da sam toliko naivna i glupa? Haha! Oh, dušo! Tebe čeka jako teţak ţivot. Jer vidiš; neko je lijep, a neko je pametan. I ko će duţe opstati? Ha?'' Liam ju je prestrašeno gledao. ''Ali dosta brbljanja. Pokušao si me preveslati, i sada ćeš platiti. Pretpostavljam da vidiš onog crnog pastuha. Da, dobro ga pogledaj jer on ti moţe spasiti ţivot. A sada pogledaj iznad nas u one dvije kule. Da, to su moji streljači naoruţani najpreciznijim lukovima i najoštrijim strijelama. Znači ovako; igrat ćemo jednu malu igru. Ja ću brojati do dvadeset, a ti ćeš dotle trčati do pastuha. Kada brojanje završi oni će te gaĎati, a ti ćeš se spašavati. Ona tamo šuma u daljini djeluje mnogo mirnije mjesto od Nessvilla, jer ovdje više nikada nećeš zakoračiti.'' ''Stefani nemoj! Molim te!'' preklinjao je. ''Jedan, dva, tri...'' započela je brojanje. ''Molim te! Oprosti mi! Kajem se!'' I dotle bi obično stala. Ostatka se prisjećala u smijehu. Kako je Liam uplašeno trčao i nespretno se popeo na konja, kako su ga strijelci gaĎali. Kad dobro razmisli, zaključila je da je dobro i prošao. Samo ga je jedan pogodio u rame. Izvukao se. Ali najvaţnije je da on više nikada neće zakoračiti nazad u Nessville. Nikada! I samo to sjećanje, samo ta 13
pomisao ju je mnogo veselila. Toliko bi se zabavila da bi skoro izašla iz svoje beskonačne depresije. Zaklopila je knjigu i vratila je nazad na svoje mjesto. Imala je mnogo knjiga. Njezina privatna biblioteka je bila veća od gradske. Mnogo je voljela da čita. Čitala je knjige o znanosti, o prirodi i naprednoj tehnologiji. TakoĎer je čitala ljubavne novele i avanturističke priče. Tu bi pronašla sebe i utonula u svoj svijet. Bjeţala je od stvarnosti koja je bila previše tmurna i nepodnošljiva. Knjiga joj je bila najbolji prijatelj. Izašla je na balkon kako bi udahnula svjeţi vazduh prije nego što sunce zaĎe. Sa svoga balkona vidjela je čitav Nessville; centar, periferiju, obalu, sve. Ali ovaj put za oko joj je zapeo park koji je bio odmah preko puta njezinog dvorca. Na klupi pored fontane, sjedio je zaljubljeni par. Mladić i djevojka su se grlili i ljubili. Stefani poznaje mladića i to jako dobro. Djevojka nije bitna, ona je ne zanima. Bitan je on. Gledala ih je tako iz daljine, sa zlobom i zavidnošću. Ljubomora joj se širila tijelom poput otrova zmije o kojima je čitala u svojoj knjizi. ''Jednog dana, ti ćeš biti moj,'' poluglasno je rekla gledajući mladićevo lijepo lice.
14
2 DALEKI POGLEDI Sutradan ju je posjetila bogata prijateljica. Stefani Silver je imala samo jednu prijateljicu. Zvala se Allegra Lapaché. Bila je to stara dama talijanskog porijekla. Bogata je ali ne kao i sama kraljica. Na glavi je imala dugu i ravnu plavu kosu za koju bi Stefani ruku dala da je perika. Oči su joj bile zelene i duboko usaĎene u glavu. Obrve su joj se jedva nadzirale, a usne joj pretanke da bi joj se karmin uopšte i vidio. Inače je na lice nanosila mnogo šminke, pogotovo pudera. U više slojeva! Ţivjela je u drugom gradu, a svoju vjernu prijateljicu je obilazila svake sedmice. Da nema Allegre, Stefani bi si davno prosvirala mozak. Ona joj je bila jedino ljudsko biće sa kojim se druţila. Jedini izvor socijalnog ţivota. Nisu bile osobito bliske, ali su se druţile. Godilo joj je njezino prijateljstvo iako se samo svodilo na Allegrino ţaljenje i pesimizam. Sjedile su za dugačkim staklenim stolom i pile čaj od kamilice u šoljicama izraĎenim od kristala. ''Pogledaj mi čelo'', progovori Allegra. Stefani joj polako i bezvoljno pogleda u čelo znajući šta je čeka. ''Vidi ove crte! Ove bore! Gotova sam. Stara sam!'' počela je kukati. ''Allegra, draga, izgledaš predobro za svoje godine'', pokušavala je utješiti. ''Predobro? Nisi normalna!'' vrisnula je na nju. Kraljica otpije gutljaj čaja. ''Pogledaj mi kosu! Sva je ispucala i izblijedila. Ne znam što da radim više sa njom. Koristim jedan losion od banana i maslinovog ulja, ništa mi ne pomaţe. Morat ću si kupiti skuplji! Koliko samo novaca moram dati na kosu!'' ''Kosa ti je u redu. Pretjeruješ!'' prijateljski reče Stefani. 15
''Ti si djevojko slijepa ili me ne ţeliš uvrijediti. Koţa mi je mnogo osjetljiva. Pijem B komplex ali mi ne pomaţe. Ne znam što da radim. Da moţda posjetim nekog koţnog doktora? Imaš li nekoga da mi preporučiš?'' ''Allegra, ne brini se zbog gluposti. Znaš i sama koliko imaš godina, a izgledaš deset mlaĎe. Budi zadovoljna sa onim što imaš. Neko bi ubio da izgleda ko ti'', kazala je kraljica i zagleda se kroz prozor u daljinu. ''Misliš? Pa, eto trudim se. Ali ţeljela bih koţu malo da popravim! Ti si prije imala akne po licu! Izliječila si se. Kod kojeg si doktora išla? Reci mi! Molim te mi reci!'' ''Nisam išla kod doktora. Za lice sam koristila klindamicin, taj ljekoviti i sveti antibiotik. Izliječio je do posljednje bubuljice, nije čak ni oţiljak ostavio. Kupala bih se u njemu!'' objasnila je Stefani dok je Allegra posmatrala i klimala glavom. Stefanin pogled ponovo odluta u daljinu. Allegra je to ovaj put primijetila. Ustala je i pošla ka prozoru. Pokušavala je da uoči što je to kraljici zapelo za oko. Nije joj bilo teško shvatiti. Gledala je u park. Na onoj istoj klupi sjedio je zaljubljeni mladi par. Mladić i djevojka, one koje je jučer posmatrala. ''Usamljena si?'' briţljivo je pita Allegra polako se vraćajući na mjesto. ''Molim?'' trzne se Stefani. ''Rekoh, usamljena si. Vidim, gledaš zaljubljeni par u parku već otkako sam došla. Mora da sanjariš o svojoj savršenoj ljubavi? O svom princu na bijelom konju? Ne?'' tiho je pričala prijateljica. ''Ma ne sanjarim, onako sam se zagledala...'' branila se. ''Oh, sada sam shvatila. Dopada ti se mladić, zar ne?'' pita je Allegra te ponovo pogleda u par koji se neprestano ljubio. ''Nisam!'' ''Vraga nisi, pogledaj ga samo. I ja sam se evo upravo zaljubila. Haha!'' euforično će Allegra. 16
Primijetila je da kraljica pati. Prišla joj je. ''Ne budi tuţna. Na vrhu si svijeta. Nosiš krunu na glavi. Moţeš imati sve na svijetu, zašto toliko depresije?'' tiho joj je šaptala milujući joj lice. ''Ponekad sreća nije u tome. Ponekad je potrebno nešto više...'' odgovorila je tuţno. ''Ti si kraljica. Ti imaš moć. Učini nešto! Učini da budeš sretna. On moţe biti tvoj i samo tvoj!'' predloţila je prijateljica. ''Ne ide to tako. Ruţna sam...'' očajno će Stefani. ''Svako je lijep na svoj način, a ti draga moja blistaš! I ja sam stara, pa šta?! Budi ono što osjećaš, a ne kako izgledaš!'' ''Lako je reći.'' ''Promijeni frizuru, oboji kosu. Odmah ćeš izgledati mnogo ljepše!'' predloţi Allegra, ''Dugačka kosa mi smeta, a bojenje nije zdravo.'' ''Našminkaj se. Uz samo malo maskare, pudera i dobrog ruţa, svakog ćeš oboriti sa nogu!'' ponovo joj predloţi. ''Od maskare me peku oči i kapci mi se lijepe. Maskara prodire u oko i izaziva bolove, upale i crvenilo. Puder začepljuje pore i čini lice masnim. Karmin suši usne i čini ih ispucalim'', objasnila je kraljica. ''Kako lijepa priča. No dobro. Uvijek moţeš počupati obrve i nacrtati ih'', dalje je predlagala. ''Od toga obrve još brţe rastu. Probala sam jednom. Boli ko' vrag! Ne volim bol. Odustala sam!'', odbrusila joj je. ''A da jednostavno obuješ štikle?'' ''I da deformiram stopalo?'' cinično će Stefani prevrćući očima. Allegra iţivcirano otpuhne bacivši lice u ruke. Kasnije tog dana, kada se pozdravila sa Allegrom, odlučila je da se umiri šetajući parkom prekoputa dvorca. Razgledala je prirodu i biljke. Park je bio lijepo ureĎen. U sredini je postavljena velika mramorna 17
fontana. Okolo su drvene klupe. U jednom dijelu je samo cvijeće i drveće, a drugom je labirint napravljen od uredno podšišanog grmlja. Park je sluţbeno pripadao njoj, ali je dopustila da se i drugi šeću njime kako bi ponekad barem slučajno naletjela na nekog prolaznika koji bi ju morao pozdraviti i nakloniti se. Zbog toga su mještani izbjegavali park, dok je bio idealno mjesto za parove. Šetala se labirintom kada je sasvim slučajno naletjela na njoj dobro poznat prizor. Ugledala je mladića, stajao je i grlio se sa svojom djevojkom. Sakrila se iza zida i krišom ga posmatrala. Gledala je njegovu crnu kosu, podignutu prema gore. Gledala je njegovo neobično i lijepo lice. ''Lijep je kao lutka'', pomislila je. Gledala je njegove smeĎe oči, njegove vragolaste usne, koje su je dozivale, mamile je. Znala je o njemu sve. Već ga je više mjeseci uhodila i divila mu se iz daljine. Ovo je prvi put da ga je vidjela ovako blizu, da je vidjela koliko je lijep. Zove se Sebastian Hodge. Ima dvadeset i šest godina, iako izgleda mnogo mlaĎe. On je prijatan momak. Ima mnogo prijatelja i svi ga vole. U njegovom društvu je zabavno i ludo. Kraljica je umirala od ţelje da zna kako je to biti pored njega. Prvi put ga je vidjela u centru kada je išla sa Allegrom u kupovinu. Tada ga nije vidjela sa djevojkom i dopadao joj se, onako sam i izoliran. Odamh se zaljubila. Kasnije je doznala da je on u vezi sa nekom krojačicom, i to već duţe vrijeme. Srce joj se slomilo, i sve do danas, ona ga ţeljno gleda nadajući se da će prekinuti te da će on postati njezin. Ali to se nije desilo. Gledala ih je kako se grle i tepaju jedno drugom. Djevojka je zaţmirila, a on ju je poljubio. Kraljica se rastuţi i zaplaka.
18
3 DAR S NEBA Suze su kapale za njom. S rukama na licu trčala je što dalje od njih dvoje, što dalje od izvora ljubavi i sreće; onoga što nikada imati neće. Nagela se nad fontanu. Plakala je. Suze su joj tekle niz obraze i padale u bistru vodu mramorne fontane. Znala je često plakati, ali ne ovako tuţno i ovako mnogo. Molila je boga da je niko ne vidi. Kada se malo umirila, obrisala je suze. Razgledala je okolo. Nema nikoga. Sva sreća. Ali tuga nije prošla, i dalje je tu, u njezinom srcu. Nebo je puklo. Tiho je zagrmilo i otvorilo se. Ljudski oblik je padao sa neba rastjeravajući okolne oblake. Stefani je pratila njegovo brzo kretanje. Kao zvijezda padalica ostavljalo je za sobom bijeli trag. Išlo je prema njezinom dvorcu. Konačno je palo u njezino straţnje dvorište. Još je jednom obrisala suze i krenula da vidi što se to srušilo na zemlju. Za oko pet minuta stigla je u straţnje dvorište dvorca. Odmah blizu izlaza, na travi, leţalo je prekrasno nebesko stvorenje. Prišla je bliţe da vidi o čemu se radi. Lijepa ţena smeĎe kose obučena u bijelo, prostrla se na mekanoj travi. Kao da je spavala. Na leĎima je imala dva pernata krila. Je li to u njezino dvorište pao anĎeo? Stefani joj priĎe još bliţe. Polako je koračala da je ne bi probudila, iako je vjerovatno u nesvijesti. Divila s njezinoj ljepoti i čistoći. Njezina bijela krila i svijetla koţa, kao da su svijetlile. Prekasan prizor za doţivjeti. Kraljica nikada nije vidjela ništa slično. AnĎeo se trţe i otvori oči. Pogledala je kraljicu svojim blistavim plavim očima punim dobrote. Protegnula je krila i ustala. Dva-tri pera joj ispadoše i poletiše u zrak. Otresla je travu iz kose i popravila si haljinu. Stefani je i dalje bez teksta zurila u nju. ''Š-što si ti? AnĎeo?'' isprekidano je priupita. ''Moje ime je Angela, i da ja sam anĎeo. AnĎeo čuvar'', rekla je tihim i melodičnim glasom koji je bilo milina za slušati. ''Pa... zašto si pala? Što ţeliš ovdje?'' nastavila je sa pitanjima. 19
''Pala sam jer si me ti dozvala. Tvoja patnja i bol su me oborili i bacili ovdje. I sada sam tu, ispred tebe. Došla sam da pomognem'', rekao je anĎeo. ''Meni pomoći nema'', mrzovoljno će kraljica. ''Već te duţe vrijeme posmatram. Brinem se za tebe. Izgubit ćeš cijeli ţivot pateći. Znam da patiš i da si mnogo tuţna. Najteţe je kada srce pati od neuzvraćene ljubavi. Ne boj me se, ja sam ti prijatelj. Ja ću ti reći onako kako jeste i povesti te na pravi put. Znam da ti je teško. I biće ti teško do kraja ţivota ako budeš voljela tog mladića. On ne pripada tebi i samo gubiš vrijeme na njemu. Mnogo je teško kada je ljubav neuzvraćena, da. Vjeruj mi, nisi jedina. Ali moraš da shvatiš da on nije jedini mladić na ovom svijetu i da on moţda nije za tebe. On ti nije suĎen, niti će ikada biti. Tvoja sreća nije ova ljubav!'' objašnjavala je Angela. Kraljica se mršti. ''Nego koja?'' ''Odgovor na to pitanje morat ćeš sama da potraţiš. Svijet je ogroman. Moraš imati strpljenja. Za ljubav nikada nije kasno. Zaletiš li se na pogrešnog, čitav ţivot ćeš se kajati.'' ''Strpljenja? Dvadeset i osam mi je godina. Od svoje petnaeste godine čekam na bilo kakvu ljubav. Nikada mi niko nije ni cvijet dao, a kamo li volio. Zašto misliš da će me neko voljeti sutra ili za mjesec ili za godinu? Ţivot je prekratak da bih samo sjedila i čekala da neko odluči da me voli. Dosta mi je čekanja!'' nabrajala je uzrujana kraljica. ''Ali Stefani, znaš i sama da nije tako...'' pokuša je utješiti. Kraljica buknu: ''Nije? Kako nije kada jest. Ruţna sam, to i svaka zvijezda na nebu zna. Danas su poţeljne samo atraktivne i lijepe djevojke. E pa ja nemam šta da ponudim. Osim ako nemaš čarobni štapić da me proljepšaš, gubiš vrijeme na meni. Idi nekoj drugoj usamljenoj kraljici i pričaj prazne priče. Ko zna? Moţda te neka zapravo i posluša.'' 20
''Niko nije ruţan! Ne govori o sebi tako! Ako ţeliš da te drugi poštuju, moraš naučiti sebe da poštuješ. Svako je lijep na svoj način, a ti imaš ono što većina djevojaka nema, znanje. Mnogo si pametna djevojka, ne troši to uzalud. Ovo je tvoja prepreka na putu, tvoj izazov. PoĎeš li za tim mladićem, mnogo ćeš se kajati. Ako se strpiš i poradiš na sebi, pronaći ćeš svoju savršenu ljubav.'' Kraljica se zamisli. ''I što ćeš učiniti?'' naposljetku je anĎeo upita. Stefani se tada sjeti Sebastiana. Njegovih pokreta, njegovog govora, njegovog lijepog lica i tijela. Utonula je u osjećanja njeţnosti i dragosti. Osjećala se lijepo sanjareći o njemu. Svaku noć bi tako zagrlila svoj jastuk i zamišljala da je to on. To bi privremeno ublaţilo njezinu tugu i bila bi sretna. Ponekad, kada zamišljamo da smo pored neke osobe, često proţivimo ljepša i njeţnija osjećanja od onih kada smo zapravo sa tom osobom. I to je ljudska sreća i prokletstvo. Otvorila je oči i njega više nije bilo. Iščeznuo je, pretvorio se u dim, u ništa. ''Odlučila sam. Neću odustati od njega. Nikada! Zaljubljena sam u njega. Volim ga i učinit ću sve, ama baš sve što je u mojoj mogućnosti da ga se dočepam. A jednom kada uspijem, on će zauvijek biti moj, i samo moj'', pakosno je govorila gledajući Angelu u plave oči koje su postajala sve tuţnije i tuţnije zbog onoga što je izgovarala. ''Stefani, nemoj tako! Griješiš. Molim te, poslušaj me...'' pokušavala je da je odgovori od njezine odluke. Kraljica bijesno zagalami na nju: ''Odlazi!!!'' Njezin glas se čuo kroz cijelo dvorište i kroz svaku prostoriju dvorca. Angela, preplašena i uvrijeĎena, raširi krila i poleti visoko u zrak. Vratila se odakle je i došla. Stefani se okrene i poĎe nazad u dvorac. Na usnama je nabacila osmijeh. Nešto je opasno naumila. Smišljala je plan. 21
4 SRODNA DUŠA -Prije pet godinaDjevojka plače. Ţeljela je da pobjegne, da se sakrije kako je niko ne bi vidio. Trčala je parkom. Svoj mir je pronašla kod fontane. I dalje je plakala bez obzira koliko klokot vode u fontani bio ugodan i umirujuć. Bijaše to lijepa djevojka sa gustom i bujnom smeĎom kosom dugom skoro do kraja leĎa. Imala je lijepe smeĎe oči koje su sada prepune jada i suza. Lijepe usne i obrazi uvijek su joj nasmijani, ali danas drhte. Njezine tuţne suze su padale u vodu. Zagrmilo je i oblaci su se otvorili propuštajući svijetlo i čisto biće koje je lebdjelo nebom. Krilato stvorenje doleti do djevojke. Ona je nije primijetila. I dalje je plakala zajapurivši lice u lakat. ''Zdravo Anita'', obrati joj se nebesko stvorenje. Uplakana djevojka se obazre i iznenadi se. Promuklo je vrisnula ugledavši krilatog anĎela u obliku ţene. ''Zar sam mrtva? Umrla sam od tuge?'' pitala je brišući suze. ''Ne, šašavice, ti si ţiva. Itekako ţiva. Samo ti je srce tuţno i to je sve'', rekla je. ''Ko si ti? I kako mi znaš ime?'' pitala je djevojka. ''Ja sam Angela, anĎeo čuvar. Svojom tugom si me prizvala. Ja znam tvoje muke i ovdje sam da ti pomognem'', dobroćudno je rekla. ''Momak me prevario sa mojom najboljom prijateljicom. Pa, više mi nije najbolja. Više mi nije ni prijateljica. Rekao je da sam mu dosadna. Ţelio je nešto više od mene, nešto što mu nisam mogla dati. Izgleda da je to što je ţelio našao kod neke druge...'' ispričala je i ponovo briznula u plač. AnĎeo joj priĎe i podigne joj bradu. Dvije suze iz očiju joj potekoše i padoše na zemlju. 22
''Anita, dušo. Znam da te boli, nije ti lako. Ali ti moraš biti snaţna i nastaviti dalje. Njega zaboravi, on je tvoja prošlost i vjeruj mi, on neće biti dugo sretan traţeći pogrešne stvari. Nije sve tako crno, svijet neće propasti. Jedno vrijeme ćeš tugovati i plakati, to znaš i sama. I tu nema pomoći. To je prirodan proces. Ali kada ponovo zablistaš vratit ćeš se u svijet ljubavi. Tvoja prava i istinska ljubav čeka na tebe. Poslije će ti biti smiješno kada se sjetiš ovog razgovora.'' Anita se malko umirila. Više nije plakala, ali su joj oči natekle. ''Što mi je činiti? Recite mi!'' pitala je. ''Idi kući. Čekaj trideset dana. To će biti teţak period za tebe. Patit ćeš, mnogo. Ali biće ti sve lakše i lakše. Svaki dan kada ujutru ustaneš duša će ti jednim dijelom postajati sretnija i smirenija. I tako trideset dana. Nakon toga, postat ćeš osloboĎena, ponovo roĎena. Nakon trideset dana, doĎi ovdje, na ovo isto mjesto u isto vrijeme. DoĎi ovdje, kod fontane. Sjedi i zapjevaj pjesmu. Lijepu i ljubavnu pjesmu. I više nećeš patiti. A sada idi, idi kući!'' Anita uzbuĎeno obriše lice i poţuri nazad. ''Hvala ti Angela! Hvala na svemu!'' zahvaljivala joj se. ''I ne zaboravi da doĎeš ovdje za trideset dana!'' opomenu je još jednom. Djevojka nestade. AnĎeo ostade čekajući još nekoga. Taman kada joj je Anita nestala iz vidika, pojavio se on. Tuţno je doklipsao do fontane. Angela ga je gledala. On je nije vidio. Za njega je bila nevidljiva. Nagnuo se nad fontanu i tuţno zurio u uzburkanu vodu. Izvadio je novčić iz dţepa. Poljubio ga je i bacio u fontanu. U sebi je zaţelio ţelju. Sve je to anĎeo tuţno posmatrao. Kovanica zveknu i potone na dno mramorne fontane meĎu ostalom hrpom davno zatraţenih ţelja. Par trenutaka je gledao u vodu. Potom je pustio suzu znajući da se njegova ţelja nikada neće ostvariti. Srećom po njega, bio je u krivu. Njegova suza pade u fontanu. Tog trenutka anĎeo mu postade vidljiv. Baš poput Anite, nije ju odmah primijetio. Prepao se 23
ugledavši ţenu obučenu u bijelo sa pernatim krilima. Odmaknuo se par koraka i nespretno pao na tur. ''Ko si ti? Š-što se dogaĎa?'' zbunjeno je ispitivao. ''Ne boj se, ja sam ti prijatelj,'' reče mu Angela. ''Ali kako? Što si ti?'' ispitivao je podignuvši se na noge. ''Ja sam Angela, anĎeo čuvar. Ovdje sam da ti pomognem'', rekla je prijateljski. ''Pa krasno, još jedna smicalica. Sigurno su te moja braća nagovorila na ovo. Da obučeš taj kostim i prepadneš me'', rekao je podrugljivo. ''E pa ja nisam tako naivan'', reče pokušavši da joj skine krila, ali nije uspijevao. Angela snaţno zamahne krilima oborivši mladića na zemlju. ''Zar sumnjaš u moje postojanje? Zar je tako, Sebastiane?'' ljutito ga upita. Mladić ustade. Popravio je kosu i stao ispred nje. ''Izvinite, molim vas. Nisam tako mislio...'' rekao je stidljivo. ''U redu je. Nisi ti kriv. Vi ljudi niste navikli viĎati anĎele svaki dan.'' ''Zašto ste došli?'' pitao je. ''Ti si me prizvao'', rekla je. ''Kako? Nisam ţelio da se pojaviš'', rekao je. ''Svaki put kada neka nesretna duša pusti svoju suzu u ovu fontanu, ja se pojavim. Sebastiane ja znam da patiš i ja ti mogu pomoći'', objasnila je. ''Mislim da meni pomoći nema,'' rekao je tuţno. ''Znam što si poţelio bacivši novčić u fontanu. Ţelio su na naĎeš svoju srodnu dušu, da nekog voliš, da te neko voli. Ja ti mogu pomoći i tvoja se ţelja moţe ostvariti, a to zavisi od tebe'', rekla je. ''Kako?'' zbunjeno je pitao. ''Nije ti lako, znam. Osjećam tvoj usamljeni ţivot i tvoj gubitak nade. Ali ljubav tvog ţivota je ovdje i postoji mogućnost da budeš sretan. 24
Poslušaj me, doĎi ovdje za trideset dana, na ovom istom mjestu i u isto vrijeme. Neću te lagati, biće ti teško odlučiš li se za to. Svaki dan će ti biti sve teţe i teţe. Ali vrijedit će, vjeruj mi. DoĎi ovdje nakon trideset dana i sjedi kod fontane. Pjevat će pjesma, a ti je samo poslušaj i biti ćeš sretan!'' reče mu anĎeo. ''U redu. Spreman sam poduzeti takvu ţrtvu. Hvala ti na svemu...'' Obazirao se na sve strane, a nje više nije bilo. Samo je par bijelih pera letjelo nebom. Zadovoljan je pošao kući. -Trideset dana poslijeAnita uzbuĎena i sretna šeće se parkom. Gleda na sat. Prisjeća se svega što joj je Angela rekla. Ne zna što će se na fontani dogoditi, ali štogod bude, ne moţe joj naškoditi. Stigla je do mramorne fontane i sjela sa jedne strane. Obazirala se. Nije bilo nikoga. Stavila je svu kosu sa jedne strane ramena i zatvorila oči. Otvorila je usne i zapjevala. Lijep i melodičan glas je ispuštala pjevajući ljubavnu pjesmu. I više ništa oko sebe nije osjećala, bila je tu samo ona i njezin glas, njezina pjesma. Par trenutaka poslije, stigao je i Sebastian. Tuţan je i usamljen. Hodao je pognute glave. Sjeo je na drugi kraj fontane i naćulio uši. Pjesma je tu uistinu bila. Čuo je Anitin glas. Slušao je pjesmu i divio se njezinoj ljepoti. To ga je umirivalo i oraspoloţilo. Nije se usuĎivao da se okrene i vidi ko je ta djevojka koja pjeva. Zatvorio je oči i ništa drugo nije osjećao. Bio je tu samo on i njezin glas, njezina pjesama. Kada je završila, otvorio je oči i vratio se u stvarnost. Oboje ustadoše. Gledali su se sa suprotnih strana fontane. Gledali su jedno drugo u oči i smješkali se. Rodila se ljubav.
25
5 ZAROBLJENA ''Dovedite mi Anitu Collins. Odmah!'' naredila je jednog jutra svojim straţarima. U trenu su otišli. Stefani se zagrne svilenim ogrtačem i sjedne na svoj tron. Voljela je tu da boravi. Jedino na tom mjestu se osjećala onako kako bi se trebala osjećati, kao kraljica. Tron je raĎen po specijalnoj narudţbi u Italiji. Načinjen je od bukovog drveta, uokviren čistim zlatom, a cijeli tron je bio obavijen tamnoplavim šifonom. Razmišljala je o svome planu, razmišljala je o nagradi. I cijeli dan je tu provela u svojim ludim mislima sve dok se predveče straţari nisu pojavili. ''Uspjeli ste! Nisam ni sumnjala!'' povikala je čim su ušli u njezinu dvoranu. Ustala je da bi bolje vidjela svoj plijen. Dvojica su drţali onesviještenu djevojku sa crnim povezom preko očiju i usta. Imala je par modrica i raščupanu kosu. Kraljica je odmah zamišljala kako se Anita krvoločno borila kako bi se spasila dok su je straţari otimali, ali uzalud. Opkolili su je i uspavali hloroformom. Njezina straţa je pobijedila. ''Gdje da je odvedemo?'' pitao je glavni straţar. ''Pratite me!'' rekla je i prešla u narednu prostoriju. Odvela ih je u podrum. Godinama se nije otključavao. Prije je sluţio kao tamnica za zatvorenike i za mučenje, sada sluţi za skupljanje prašine i štakora. Drţeći svjetiljku u ruci Stefani je predvodila svoju straţu. Kada je našla dovoljno daleku tamnicu, naredila je da je odloţe unutra. Lično ju je ona zaključala. Anita doĎe sebi i naglo ustane. Od svog tog mraka i smrada na vlagu doţivjela je traumu. ''Gdje sam?! Šta je ovo! Upomoć! Ko je to?!'' panično je dozivala. Vidjela je svijetlo uprto prema njoj, ali nije vidjela o kome se radi. 26
''Ko ste vi?!'' Stefani si posvijetli lice. Anita se još više prepade vidjevši kraljičino namršteno lice. ''Zašto sam ovdje? Pustite me, molim vas!'' histerično je molila drţeći se za hrĎave metalne šipke tamnice. ''Da te pustim? O, dušo! Taman sam te ulovila i sada da te oslobodim'', cinično će Stefani svijetleći Anitino uplašeno lice. ''Što hoćete od mene? Što se dogaĎa!?'' vikala je na kraljicu. ''Djevojko, ti si uljez u mom ţivotu! Sprečavaš me da budem sretna! Zbog toga sam te zarobila, da ţivim slobodno!'' reče kraljica. ''Što sam vam učinila? Jedva vas poznajem. Sigurno ste me zamijenili. Molim vas, oslobodite me. Moj momak će se brinuti!'' ''Što si učinila? Rodila si se, eto što si učinila. Sebastian je trebao biti moj, a ne tvoj. A ti si ga vještice zavela svojim čarima. Stidi se droljo! I zbog toga ćeš platiti!'' pakosno će kraljica. ''Zato ste me zarobili? Mora da se šalite. Sebastian će me naći, i onda ste gotovi!'' prijetila je djevojka. ''Naći će mene, a ti ćeš trunuti u svom vječitom zatvoru.'' ''On vas nikada neće voljeti kao mene! Nikada! Vi ste luda, luda ţena koju niko ne voli! Zauvijek ćete ostati sami!'' isprovocirano je vrijeĎala kraljicu. Ova se još više namrgodi. Ljutito se sagnula i dohvatila komad stijene. Spretno je ciljala i pogodila Anitu u glavu. Djevojka ponovo pade u nesvijest. ''Draţa si mi kada začepiš!'' rekla je i pošla nazad ka izlazu. Sutradan je ustala rano. Naredila je straţarima da daju djevojci nešto hrane i vode. ''Bit će joj dovoljno za cijeli dan!'' rekla je i nasmijala se. Kao što je i očekivala, u rano jutro došao je on. 27
''Vaše Visočanstvo'', na brzinu se poklonio kraljici koja je obukla svoju najljepšu haljinu od plave svile koja se savršeno poklapala sa samim tronom na kojem je sjedila. Ovo je prvi put da joj se sluţbeno obratio. Nešto u njoj zatreperi i ona se sva uzbudi. ''Dragi mladiću, izgledaš zaprepašteno. Što ti se dogodilo?'' laţirano ga upita. ''Moju djevojku, Anitu Collins, neko je oteo prošlo veče. Nigdje je nema. Niko je nije vidio. Došao sam da traţim vašu pomoć. Molim vas, pomozite mi. Očajan sam!'' rekao je i zamalo zaplakao. Kraljica postade ljubomorna na svu tu njegovu brigu prema djevojci. Zašto se za nju ne brine? ''Naravno da ću ti pomoći! Obavijestit ću straţare da je traţe u svakoj kući u Nessvillu. Proširit ćemo obavijest nestanka tvoje djevojke. Zajedno ćemo je pronaći! Obećavam!'' rekla sa smiješkom i namignula mu. ''Hvala vam. Mnogo vam hvala! Zaista ste sjajna kraljica'', rekao je i pošao nazad. ''Ali čekaj! Ne idi nikuda'', reče mu. On se okrene. ''Ostani ovdje. Preseli se na kratko u dvorcu dok je ne naĎemo. Brţe ćeš saznati rezultate naše pretrage ako budeš stalno uz mene. Molim te, soba ima i više nego dovoljno. Nećeš mi smetati!'' ljubazno je predloţila. ''Ne znam baš, nisam vam ja za dvorac znate...'' skromno je rekao. Ona ustade i priĎe mu. ''Svako zasluţuje barem djelić onoga što ja imam. Ali sreća nije u bogatstvu i ti to dobro znaš. Ostani, ne mora niko saznati. Kada je konačno naĎemo, vratit ćeš se svom ţivotu prepunom ljubavi'', reče i potapša ga po ramenu. ''U redu. Ostat ću'', naposljetku je pristao. 28
Kraljica se zadovoljno nasmiješi. Uskoro je naredila svojim straţarima da lijepe slike Anite po gradu, da je traţe u svim ulicama i kućama. A ona je znala da je niko nikada neće naći. A Sebastian bi postajao svaki put sve tuţniji i tuţniji. Kao da je dio njega polako propadao. Legao je kasno naveče u sobu koju je Stefani pripremila samo za njega. Cijela prostorija je velika kao njegova kuća! Ali on je imao drugih problema u glavi. Njegove djevojke nema, a ovo je sve tako sumnjivo. Dugo mu je trebalo da zaspi. A kada je konačno zaspao sanjao je nju. Sanjao je njezin glas, njezinu pjesmu. Ona ga zove, poziva u pomoć. Zatočena je u tamnici negdje u dvorcu i boji se. A on ne moţe da je naĎe. Naposljetku on više ne čuje njezin glas. Budi se. Tri je ujutru. Sav se oznojio. Ubrzano je disao. Neki mu instinkt govori da ustane. Poslušao ga je. Govori mu da ide dalje, da otvori vrata sobe i luta mračnim dvorskim hodnicima prepunim mramornih skulptura i biljaka. Osjećao se kao da posjeduje fenomen, šesto čulo. Hodao je tako zapetljanim labirintom hodnika kroz koje nikada nije prošao. Stigao je do velikih vrata. Zaključana su. Nije znao kako da ih otvori, ali je znao da mora unutra ući. Taman se okrenuo da poĎe nazad, a vrata škripnuše i otvoriše se. Nastavio je dalje u nadi da će pronaći ono što traţi. Koračao je mračnim tunelima podruma i nije ga bilo strah. Tek nakon duţeg hoda, konačno je čuo nešto. Neko je plakao. Poţurio je naprijed. Njegov instinkt je nestao i sada je tu samo on. ''Anita? Anita?!'' dozivao je u tami. Neko se trţe i prestade plakati. ''Sebastian?!'' ''Anita! Hvala bogu! Gdje si?'' ''Ovdje!'' oglasila se odmah ispred njega. Nisu se mogli vidjeti. U mraku su traţili jedno drugo. ''Sebastian! Jesi li to doista ti?!'' uplakano je zborila. ''Ja sam, ne boj se'', tješio ju je. 29
Konačno su im se ruke pronašle. Čvrsto ga je primila. Potom ju je privukao sebi i poljubio. Tek tada je shvatio da je odvojena od njega metalnim rešetkama. ''Ne mogu da vjerujem da si me pronašao!'' izustila je. ''Ni ja. Ali... zašto si ovdje? Zar te kraljica zarobila?'' zbunjeno je upita. ''Da. Ona je luda! Naredila je svojim straţarima da me ukradu i dovedu njoj. Ona me ovdje zaključala kako je ne bih spriječila u onome što je naumila!'' tiho mu je objasnila kao da bi je neko mogao čuti u mraku. ''Što je naumila?'' ''Ona je zaljubljena u tebe. Zatočila me ovdje kako bi te mogla preuzeti! Ţeli da budeš njezin, a ne moj. Ljubomorna je i opasna. Mnogo je opasna!'' upozorila ga je. ''O, boţe!'' uzviknuo je. ''Otkud tebe ovdje? Kako si dospio u pola noći u njezin dvorac?'' pitala je čvrsto ga drţeći za ruku. ''Čim si nestala svuda sam te traţio. Mnogo sam se zabrinuo, ali sada mi je laknulo kada znam da si ţiva i čitava. Nisam te mogao naći, tako da sam odmah sutradan otišao kraljici kako bi mi pomogla. Sada mi je tek jasno zašto je bila onako ljubazna prema meni. Ponudila mi je da ţivim ovdje dok te ne naĎu kako bih mogao biti u toku. Isprva sam odbio, ali poslije sam prihvatio. I nekim čudom, sada sam ovdje. Kao da si me dozivala, kao da sam čuo tvoju muku u ovom mračnom paklu'', objasnio je. ''O, Sebastian! Tako se bojim. Ovdje je stalno mrak. Gladna sam i ţedna. Hladno je i zagušljivo. Spasi me, molim te!'' ţalila se. Sebastian pokuša da probije rešetke, ali nije ih nimalo pomjerio. ''Ne mogu, prečvrste su! Bojim se da će mi trebati ključ! Ne brini se, ja ću te spasiti! Obećavam!'' rekao je. Zagrlili su se koliko su im rešetke omogućavale. Ona zaplaka. 30
''Sutra ću ukrasti ključeve od kraljice i doći ću po tebe. Moram sada nazad dok još nije svanulo. Kraljica ne smije primijetiti da me nema!'' objasnio je. Još ju je jednom poljubio što je duţe mogao. ''Volim te!'' reče joj pri odlasku. ''Volim i ja tebe!'' odvratila mu je i nastavila patiti u svome mračnom paklu, jedva iščekujući njegov povratak.
31
6 BJEKSTVO Sebastian više nije spavao te noći. Nije ni Stefani, cijelo vrijeme je razmišljala o njemu. Sama pomisao da je on upravo sada u njezinom dvoru je mnogo zadovoljavala. Od uzbuĎenja nije mogla zaspati. Za doručak su jeli palačinke. Ovaj put, kraljica nije jela sama. Nasuprot njezinog dugačkog stola, sjedila je druga osoba i nevoljno jela sa njom. Sebastian je srebrnom vilicom okretao komad palačinke u tanjiru. Mislio je samo na Anitu. Kako da je spasi? Kako da ukrade kraljičin ključ i da pobjegnu zajedno? Njegova razmišljanja prekinuo je prodoran glas kraljice. ''Je li ti lijepo ovdje?'' upitala ga je s osmijehom. Nije odgovorio ništa. Znao je kakva je zapravo, znao je što smjera. ''Jesu li straţari pronašli išta?'' pitao je nervozno kako ne bi ništa posumnjala. ''Ne, nisu. Ţao mi je stvarno. Nadam se da ćeš je uskoro preboljeti. Vjerujem da je zašla duboko u šumu. Moţda ju je... neka zvijer...'' govorila je tuţno. Glumila je tugu i ţalost za nestankom Anite. ''Sumnjam, ona je izdrţljiva. Vjerujem da je tamo negdje ţiva!'' rekao je u inat njoj. Ona ljubomorno ostavi jelo i ustade. Brzo mu je prišla i uzela ga za ruku. ''Dragi Sebastiane, znam da ti je mnogo teško. Ali preboljet ćeš je, znam to. Moraš da zaboraviš na nju, ona je tvoja prošlost. Isplači se, preboli je. A poslije ćeš biti sretan, ovdje sa mnom na dvoru. Voljet ćeš me i poslije ćeš se kajati što me nisi prije upoznao'', govorila je tiho zamišljajući svaki detalj svoje priče.
32
Nagela se nad njim i šaptala mu na uho. Bujno poprsje što je izvirivalo iz njezine haljine zaslijepi mu oči. Ali odmah izmeĎu dojki vidio je metalni ključ. ''Pusti me luĎakinjo! Znam što si radila i što si naumila! Svima ću reći i više nikada nećeš biti kraljica! Ja te nikada neću voljeti, zapamti to!'' ruţio ju je. Uvrijedila se. Zario je ruku meĎu njene grudi i dohvatio ključ. ''Što to radiš! Stani! Hej!'' vikala je za njim dok je trčao. Njegove riječi su je porazile. Sada je gotova, sada bjesni i u stanju je da pobije svakog ko joj se naĎe na putu. Ljutito je pošla za njim znajući tačno gdje ide. Sebastian je trčao, što je brţe mogao. Pokušavao se sjetiti u kojem je pravcu tamnica, ali raspored hodnika mu je djelovao drugačiji po danjskom svijetlu. Primijetio je da su svi straţari u dvorcu zaspali. Kao da ih je neko uspavao. Popadali su po podovima, sjedili oborenih glava i drijemali. ''Čudno!'' pomislio je i preskočio dva straţara što su čuvala ulaz u podrum preko dana. Nedugo zatim, na isto mjesto se stvori i bijesna Stefani. Uspavani straţari su je još više razjarili. ''Ustajte! Odmah! Što je ovo? Hvatajte ih! BuĎenje!'' derala se na njih ali videći da se ne bude nastavila je dalje. Sebastian je koračao tamnicom dozivajući Anitino ime. Odazvala se. ''Došao sam po tebe! Spašena si!'' govorio je izbezumljeno obazirući se lijevo-desno. Neko im priĎe, ali to nije kraljica. To je Angela. Obasjavala ih je. ''Sebastiane moraš poţuriti, kraljica samo što nije stigla. Ja sam ti pomogla u snovima da pronaĎeš put do Anite. TakoĎer sam uspavala sve straţare kako bi vas dvoje moglo pobjeći'', brzo je objasnila. Sebastian ključem otključa Anitinu tamnicu. Rešetke se otvoriše i oni se konačno zagrliše. 33
''Hvala ti na svemu! Hiljaditi put, hvala ti!'' zahvaljivali su se uplašenom anĎelu. ''Nemamo vremena za priču. Moramo ići!'' reče im. I baš tada , pojavi se još jedna ljudska figura u polusjeni. Ovaj put to je bila ona, kraljica. ''Nekuda idete? Zar je zabava već završila?'' ironično im se obrati. ''Nama se zabava nije ni dopala'', odvrati joj Angela i zabliješti bijelom svjetlošću kraljici direktno u oči. Ova vrisne trljajući oči. ''Idite! Ja ću doći!'' naredila je Aniti i Sebastianu. Poslušali su je. ''Poţuri!'' reče joj Anita. Pobjegli su, ali anĎeo je ostao. Stefani uzme metalnu šipku i njome udari Angelu. AnĎeo pade. ''Mene misliš omesti, glupa ptico!'' čangrizavo joj reče. Uzela ju je za krila i vukla do obliţnje tamnice. Stavila ju je unutra i zaključala onim istim ključem. Angela pokuša da izaĎe, ali nije uspijevala. Pokuša da raznese kavez ali bez uspjeha. ''Što je ovo? Kakav je ovo zatvor?'' uplašeno je ispitivala i dalje pokušavajući da se oslobodi. ''To je kavez napravljen od mjedi. TakoĎer poznata kao i mesing. Predstavlja leguru cinka i bakra. Veoma otporan na razne vrste čarolija, a posebno na anĎele. Sjajan izum! Zar ne znaš kako se u Nessvillu kaţe: 'AnĎeli ne bjeţe iz kaveza od mjedi!' A ti ne ideš nikuda! Moj otac je dao da se izradi ovakav kavez. Namijenjen je baš za ptičice poput tebe. Nije rijetkost da ovdje sa neba padne nebesko stvorenje! Meni su anĎeli dosadili!'' objašnjavala je kraljica. ''Upropastila si moj plan, a nisi morala! Ti si kriva!'' dodala je. ''Stefani griješiš! Trebala si me poslušati onaj dan kada sam ti došla, sada ne bi bila u ovoj situaciji u kojoj si sada'', kazala je Angela. 34
''U kojoj situaciji? Ti si zarobljenik, a ja sam kraljica. I ko je tu pobjednik?'' cinično upita i napusti je. ''Sada idem. Moram da sredim jedan zaljubljeni par.''
35
7 MRAČNI ROĐAK Kada se popela nazad u dvorac, straţari su počeli dolaziti sebi. ''Ustaj!'' naredila je jednom od njih. Zbunjeni mladić ustade na njezinu zapovijed. ''Da, Vaše Visočanstvo?'' ''Daj mi svoj pištolj!'' naredi mu. ''Ali vaše visočanstvo...'' ''Odmah!'' zagalami još glasnije. Zabio je ruku u pojas i oprezno joj pruţio svoj pištolj. Hitro ga je uzela i nastavila dalje. Penjala se uz najvišu kulu. Sa nje se mogao vidjeti čitav Nessville pa i šire. Ali ona zna što ţeli da vidi, zato je poţurila uz kruţne stepenice kako bi stigla na vrijeme. Popela se. Nije se umorila. Gledala je na sve strane. Tada ih je ugledala kako sretno trče. Tek su izašli iz dvorca. Sigurno im je dugo trebalo da pronaĎu izlaz iz svih tih silnih hodnika i odaja. Gledala ih je kako jure njezinim vrtom. Odlaze. ''Niko ne odlazi bez pozdrava'', rekla je. Uperila je pištolj i ciljala djevojku. Ona je ta koja je kriva za njezine patnje, ona je ta koja je sprječava da bude sretna i da bude sa Sebastianom. Ona je ta koja mora umrijeti! Ciljala je Anitu. Potegla je okidač. Bum! Metak pogodi tijelo ravno u srce. Pao je. Pao je on! Stefani pogleda. ''Što sam to uradila?!'' zaprepastila se vidjevši krvavo muško tijelo. ''Ubila sam njega! Sebastiana!'' vikala je drţeći se glave. Promašila je djevojku i ubila je njega. Pao je mrtav i krvav. Anita se okrene i ugleda svoju nesreću. ''Sebastian! Sebastian!'' dozivala ga je, ali on joj nije odgovarao Pala je na njega i počela plakati. Kraljica se još više razbjesni. 36
''Ti si trebala umrijeti mala gaduro!'' zagalamila je na nju. Ova ju je čula i okretala se na sve strane. Ponovo se začuje pucnjava. Ovaj put metak ju je promašio za samo tri centimetra. Tada je ugledala kraljicu na vrhu kule. Spontano je ustala i dalje nastavila sama. Kraljica ju je gaĎala ali bi svaki put promašila. Anita je trčala praveći vijugave linije što je Stefani još više oteţavalo posao. Umakla joj je. Kraljica bijesna baci pištolj na zemlju. Djevojka nastavi trčati šumom. Okretala se kako bi posljednji put vidjela Sebastiana. Trčala je sve brţe i brţe, ne što se boji nego što ţeli da ne osjeti bol. Ako sada stane, neće moći dalje. Ostat će skrhana. Ali uskoro se umorila. Nakon dva dana u tamnici nije navikla na blještavo danjsko svijetlo. Pala je na zemlju i plakala satima. Kraljica polako siĎe niz stube. Izašla je vani, na vrt gdje je par trčao. Prišla je pogoĎenom tijelu i pala na koljena odmah pored njega. Niz obraz joj poteče suza. ''Ţao mi je. Tako mi je ţao. Ovo nije trebao da bude tvoj kraj. Ovo nije trebalo da ovako završi. Trebao si da budeš moj, a ne mrtav. Nikada si neću oprostiti. Nikada! Sama sam ubila ljubav svog ţivota. O, nesrećo ovoga svijeta! Što sam to učinila!?'' govorila je mrtvom tijelu. Plakala je. Tek nešto poslije, kada je podigla glavu, primijetila je da pored nje neko stoji. Okrenula se i ugledala nepoznatog mladića. Bio je blijed, sasvim blijed i obučen u crno. Nosio je hlače i košulju, a na crnoj kosi je imao i šešir. Nije pričao, samo je stajao i ravnodušno posmatrao. Na licu mu se nije mogla prepoznati niti jedna emocija. Oko crnih očiju imao je crne krugove i podočnjake. Nije treptao niti disao. Samo je stajao. ''Zar nije malo rano za Noć vještica?'' upita ga nakon što se umirila. Nije odgovarao. Prišao je tijelu. Sebastian zasvijetli i ustade. To je njegova duša, a mladić je predstavljao Smrt. Došao je po njega, da ga odvede na onu stranu. Smrti se u ruci pojavi kosa sa oštrim metalnim 37
vrhom. Njome rasiječe prazan zrak i otvori svijetleći portal. Uze Sebastiana za ruke i obojica proĎoše. Kada su nestali portal se ugasio. Kraljica ostade sama sa krvavim tijelom. Poslije je naredila straţarima da Sebastianovo tijelo spale i pepeo prikupe u urnu. Zajedno sa urnom, otišla je do obliţnjeg potoka i prosula njegov pepeo u vodu misleći da će tako umiriti svoju dušu. Poslijepodne. Anita je i dalje leţala na šumskoj zemlji i plakala. Nije imala kuda. Njezina srodna duša je ubijena. Ţivot joj je uništen. Kako će dalje? Kako? Ne moţe ni da ustane. Osveta? Kako da se osveti? Ruţna kraljica je počinila ubistvo. Da je prijavi? Kome? Ona je vlast. Ona je ta koja odreĎuje pravila. Previše je moćna da bi joj se suprotstavila. Bespomoćna je. Anita se nikada nije znala nositi sa smrću. Roditelji su joj poginuli u saobraćajnoj nesreći kada joj je bilo tek osam godina. Do punoljetnosti ju je izdrţavala starija sestra, Mallorie, koja je bila hladna i ravnodušna prema svemu što diše. Odselila se u New York što je prije mogla iz ovog neobičnog mjesta. I tako, Anita ostaje sama. I sada je sama. Nema nikoga. Njezin cijeli svijet bio je u njegovim očima, i sada ga nema. Razmišljajući tako o smrti, sama ju je prizvala. ''Zdravo djevojko'', reče joj Smrt, isti onaj bljedoliki mladić koji je uzeo Sebastianovu dušu. Anita se trţe i podigne glavu. Ugledavši ga takvog prepala se i naglo skočila. ''Ko si... što si ti?'' mucala je. ''Ja sam AnĎeo Smrti, ili jednostavno, Smrt.'' ''Došao si po mene? Zar sam ovaj put mrtva?'' pitala je što je hrabrije mogla. ''Ne. Došao sam jer si me pozvala. Treba da naučiš nekoliko stvari. Ţivot nije lagan. Ljudi se raĎaju, stare, umiru. I na kraju, svi će opet sresti mene.'' 38
Anita je strepila od njegove pojave. Bojala se svakog njegovog pogleda i pokreta. ''Nemaš razloga da me se bojiš, djevojko. Ja sam prirodna pojava. Umrijeti se mora'', reče joj. ''Zašto on? Zašto si njega uzeo? Zašto baš sada kada je još mlad! Kada mi je najpotrebniji!'' zagalamila je na njega. Odnekle joj se nakupi hrabrosti da mu sve to kaţe. ''Moraš da shvatiš da ja nisam negativac. Ja samo prikupljam duše umrlih i nosim ih na drugu stranu. Ja sam samo posrednik. Ja ne ubijam, ja čistim. Ja sam neizbjeţan i nepobjediv. Nisam ni pozitivac. Neutralan sam. Nemam emocije, niti potrebe. Kada nastupi smrtni čas, ništa me ne moţe zaustaviti. Kada samo jednu dušu ne bih pokupio na vrijeme, nastao bi haos. On je umro, jer je tako odreĎeno. I znam da ćeš me se još dugo sjećati i mrziti me, ali samo zapamti da sam ja ipak, samo vrsta anĎela.'' Anita se trznula. Sunce već polako dotiče horizont. U sred je šume i hladno joj je. Obazire se. Nema ga. Je li sve to samo sanjala? Nije sigurna. Ustala je. Obrisala je ostatak suza u očima. Kroz granje je mogla vidjeti dvorac u daljini. Gledala ga je dugo. ''Slušaj me sada, ti bolesna kraljice što nas sve u svojoj šaci drţiš! Ja ću doći, doći ću po tebe. Osvetit ću se za ono što si uradila, meni i mom mrtvom momku. Osvetit ću ga. Ubit ću te! Obećavam da ću te ubiti. I neću se smiriti dok ne osjetim miris tvoje krvi. I AnĎeo Smrti će tada imati pravi razlog za dolazak. Neću ga se više bojati. I ja ću pobijediti!'' Još je par trenutaka gledala dvorac. Potom je pošla nazad u naselje. Desetak metara od sebe, ugledala je ogromnu bijelu loptu. Sačinjena je od vune. Pasla je vlati trave i radoznalo gledala u Anitu. Djevojka pogleda u ovčicu i pomisli, da koliko god svijet bio okrutan i ispunjen zlim ljudima, ipak postoje i oni dobri. Sada je zabavljena zlim ljudima, a kada ih se riješi posvetit će se dobrima. Inspirirana noću, pošla je nazad kući. 39
8 SUDBINA ''Razvedri se! Pogledaj kroz prozor. Vidi samo kako je vrijeme lijepo!'' reče Allegra. Pokušavala je da razvedri svoju prijateljicu, Stefani, koja je tugovala danima nakon incidenta koji je počinila. Sve joj je ispričala jer joj je vjerovala. ''Vrijeme je uvijek lijepo!'' mrzovoljno je odbrusila sjedeći na tronu. ''Ne budi takva. Nessville je prepun slobodnih mladića. A primijetila sam da i ovi tvoji straţari nisu loši. Ha?'' ''I oni imaju ţenu i djecu ili djevojke! Oni su ovdje radi posla, ne radi mene. A naučila sam da nikada ne treba miješati posao i ljubav'', objasnila je i popravila svoju krunu. ''A da malo prošećemo? Moţda konačno zaboraviš na svoje muke. Vidi samo kako je fontana u parku lijepa. Hajde!'' predlagala je. ''A i svjeţ zrak i priroda su dobri za koţu, kosu i nokte!'' dodala je ogledajući se u ogledalu. ''Ne mogu hodati. Nisam raspoloţena. Dobila sam'' reče kraljica. ''Šta si dobila?'' zbunjeno će Allegra. ''Ono što ti već godinama ne dobivaš!'' grubo joj odvrati Stefani. Allegra se na tren umiri. ''Znaš, ako si stvarno nesretna. Imam jedan prijedlog'', naposljetku progovori. ''Da?'' ''Moţda će ti zvučati smiješno, ima jedna gatara. Čula sam za nju, dobra je. Šta misliš da otiĎemo do nje, da ti ona prorekne sudbinu? Da vidi koji su tvoji ljubavni putevi. Moţda će ti reći gdje se krije tvoja srodna duša? Vrijedi pokušati'', objasnila je. ''Gluposti! Nikada nisam vjerovala u to. Zar stvarno misliš da mi tamo neka baba moţe pronaći ljubav gledajući u kristalnu kuglu?'' 40
''Poslušaj me. Ova je stvarno dobra. Dolaze joj ljudi iz cijeloga svijeta. Moţda ti baš ona moţe pomoći!'' ''Ne znam. Kako hoćeš'', bezvoljno će kraljica gledajući negdje u stranu. ''Što kaţeš da sutra odemo? Sutra sam slobodna, a ti tebi će goditi putovanje. Bolje ti je i to nego da samo sjediš ovdje'', reče Allegra. ''U redu. Moţe'', naposljetku pristade. ''Ali postoji jedan problem!'' ozbiljno je upozori prijateljica. Stefani je pogleda. ''Mnogo je skupo'', rekla je. ''Koliko?'' ''Jedna usluga košta... dvjesto pedeset hiljada dolara!'' izusti Allegra. ''Dvjesto pedeset hiljada?!'' uzbudi se kraljica. ''Znam mnogo je!'' ''Ja si to mogu priuštiti! To je sitnica. Neću ni osjetiti. Ali zar nije to previše za obično gatanje?'' sumnjivo će Stefani. ''U tome i jeste poanta. To nije obično gatanje, zato i jeste toliko skupo!'' ''Dobro. A gdje se nalazi ta ţena?'' ''U Salexu!'' odgovorila je. Kasnije tog dana Allegra je telefonom rezervirala vrijeme. Stefani joj je dala novac koji će ova poslati na bankovni račun gatare. Sutradan su krenule rano ujutro. Vozila je Allegra u kraljičinom crnom Mercedesu. Salex je bio udaljen dva sata od Nessvilla i cijelim putem su se vozile kroz hrastovu šumu. ''Do sad bismo se vratile da smo uzele helikopter!'' primijetila je Allegra. ''Jao! Trebale smo onda uzeti avion. Šuti i vozi!'' odbrusi nervozna Stefani. ''Još te nije prošlo'', nešto poslije reče Allegra. 41
''Tek mi je drugi dan, zato me se čuvaj!'' upozori je. Ostatak voţnje ka Salexu nisu zato ni pričale. Stigle su prije podne. Primijetile su da je Salex mnogo sličan Nessvillu; malen gradić izoliran šumama, planinama i morem. Uz pomoć GPS-a pronašle su gatarinu kuću. Pokucale su na vrata njezine kuće. Otvorila im je visoka i stara ţena obučena u šarenu haljinu sa turbanom na glavi. ''Dobar dan!'' vrisnula je. ''Vi mora da ste Allegra i Stefani?'' uzbuĎeno je pitala. ''Da, došle smo...'', započe Allegra ali je ţena prekide. ''Znam zašto ste došle. Molim vas, uĎite u moj skromni dom!'' piskavo im reče i uvede ih unutra. Posjela ih je u dvije fotelje. Soba je bila ureĎena starim namještajem, šarenim prostirkama i zavjesama. Kuća je inače bila prepuna biljaka i mačaka koje su leţale na tepisonu, krevetu i televizoru. ''Moje ime je Barbara, i ja sam gatara!'' predstavi se te sjede nasuprot njih. ''Jeste li za čaj?'' upita ih. ''Ne hvala!'' mrzovoljno će kraljica. ''U redu onda!'' nasmije se Barbara. ''Što te zanima djevojko?'' obrati se Stefani. ''Ljubav!'' brzopleto odgovori Allegra prije Stefani, na što je ova grubo pogleda. Barbara na to ustane i donese šaku bijelog nekuhanog graha. Tresla ga je u šaci i nešto šaputala. Poslije je grah pruţila kraljici da u njega puhne tri puta. Potom ga baci na sto. Posmatrala je stvorene oblike i proučavala ih. Razmještala je zrnca graha i nešto sebi šaputala u bradu. Desetak minuta je to potrajalo. Kraljica je od dosade počela zijevati i maziti najbliţu mačku. Allegra je cijelo vrijeme gledala se na ogledalce. Namještala si je lice i rukama stezala koţu. Stefani je sve to išlo na ţivce. 42
''Evo ga!'' Barbara se drekne. Njezini gosti se prepadoše. ''Što je bilo? Što vidite?'' radoznalo upita Allegra. ''Vidim jednog mladića. Stoji. Što znači da je sam. To je običan momak, nije prelijep ali nije ni ruţan, nije genije ali nije ni glup, nije bogat ali nije ni siromašan. On bi te mogao voljeti. Mogao bi trpjeti sve tvoje nedostatke i mane, ali bi takoĎer volio i tvoje dobre strane. On je savršen za tebe. I bojim se da je samo jedan takav na svijetu. On je tvoja srodna duša, tvoja ljubav! To je to!'' pričala je netremice gledajući u razbacani grah. Stefani se zamisli. Paţljivo je slušala svaku Barbarinu riječ i pamtila ih. Sve je to zvučalo lijepo, ali i nestvarno. ''Ali kao i uvijek, postoji problem. Ja ne vidim gdje je on. Ne mogu vidjeti gdje ţivi. Kao da je u zemlju propao. Bojim se da ćeš ga morati sama traţiti jer ovakvu ljubav je vrijedno pronaći'' završila je. ''Hvala vam gospoĎo Barbara. Mnogo vam hvala!'' zahvaljivala se kraljica. Ustala je, a za njom ustade i Allegra. ''Nema na čemu. I drugi put. Nadam se da će ti ovo pomoći djevojko. Nadam se da ćeš ga pronaći, jer niko ne zasluţuje da bude sam, pogotovo ne ti'', briţljivo joj reče. Niko joj nije rekao nešto takvo. Koliko god joj se ova ţena činila uvrnuta, bila je iskrena i dobrodušna. Stefani poĎe ka izlazu, ali tada se sjeti nečega. Okrenula se i pitala Barbaru: ''Koliko sam duţna?'' Allegra se zaprepasti. ''Pa već sam uplatila novac za tebe!'' objasnila je. ''Da, već je tvoja prijateljica platila'', potvrdila je Barbara. ''Da, to znam. Ali ja pitam: koliko je platila?'' sumnjičavo je nastavila. 43
''Pa onoliko koliko i svakome naplatim'', reče Barbara,''dvadeset dolara!'' Vozile su se nazad. Nisu pričale. Ovaj put za volanom je sjedila bijesna kraljica. Jurila je osamdeset na sat iako je ograničenje bilo šezdeset. ''Stefani molim te, pričaj sa mnom!'' plačljivo joj se obrati Allegra. Kraljica je dostojanstveno šutjela fokusirajući se na voţnju. ''Molim te, dopusti mi da objasnim!'' nastavila je moljakati. ''Hoćeš li više prestati pričati! Boli me stomak. Iritiraš me! Prestani mi se obraćati!'' zagalami kraljica. ''Ali dopusti mi da ti samo objasnim!'' ''Nema se tu šta objasniti. Kada se vratimo novac ćeš vratiti! Kraj priče.'' ''Tu i jeste problem. Novac sam već potrošila'', priznala je. ''ŠTA?!'' ''Uplatila sam si estetske operacije kod dobrog doktora iz Californije. Sutra ih trebam obaviti. Vidi, znam da sam pogriješila što sam uzela novac. Ne osuĎuj me, molim te. Sve ću ti vratiti do posljednjeg novčića. Ja i nisam toliko bogata kao ti, tebi je to sitnica, sama si i rekla, a meni je to čitavo bogatstvo. Potrebna mi je ta operacija. Ţelim da izgledam ponovo kao nekada; da imam zategnuto mladenačko lice, pune usne, lijepu koţu i kosu, bujne grudi. Stara sam i momci se više ne okreću za mnom kao nekada. Niko me neće!'' konačno je objasnila svoju dramatičnu priču. ''To je tako tuţno!'' cinično se naruga Stefani. ''Prevarila si me i sada ćeš platiti!'' reče i zaustavi auto. ''Što se dogaĎa? Stefani što to radiš?!'' plašljivo će Allegra. ''Izlazi!'' strpljivo joj naredi. ''Ali Stef, mi smo prijateljice! Molim te!'' ''Prijateljstvo završeno! No sada izlazi! Odmah!'' drekne na nju. 44
Allegra se prepade i izaĎe. ''Ali ne mogu pješke!'' ţalila se. ''Moţda bi helikopterom? Oh, ne. Avionom?'' ''Stefani, molim te prestani! Plašiš me!'' Starica zaplaka. ''Igrat ćemo jednu igru. Ti ćeš trčati ispred mene što brţe moţeš, a ja ću pokušavati da te zgazim. Imaš pet sekundi prednosti!'' predloţi kraljica. ''Stefani! Jesi normalna? Mora da se šališ!'' Ali uskoro je shvatila da se ne šali jer je počela brojati. Nije imala kuda da bjeţi. Morala je trčati ispred nje. ''Pet!'' izbroja kraljica i upali svoj crni Mercedes. Pojačala je radio. Pjevala je pjesma ''We can't stop'' od Miley Cyrus. Allegra je napravila par koraka i spotakla se. Njezine štikle nisu bile namijenjene za trčanje. Pala je. Kraljica krene i zadovoljno je pregazi. Allegra vrisne. Kada je prešla preko nje, pogledala je u retrovizor. Starica se par puta okrenu i ustade. ''Kuja je ţilava!'' reče Stefani i pojuri u rikverc da je dovrši. Ovaj put nije provjeravala jer je definitivno bila mrtva. Nastavila je dalje. Taman kada je krenula srela je Smrt. Gledao je u nju. Kroz prozor mu je pokazala srednji prst i isplazila jezik. Odjurila je nazad ka Nessvillu brţe nego što je prije vozila. Smrt priĎe dvaput pregaţenom Allegrinom tijelu i odnese joj dušu na drugu stranu.
45
9 UPOZORENJE! ''Dragi dnevniče, danas sam imala mnogo uvrnut dan. Neka gatara iz Salexa mi je proricala budućnost iz graha. Rekla je da ipak postoji ljubav za mene, da postoji tamo neki mladić koji bi mi mogao pruţiti svoju iskrenu ljubav i s kojim bih bila sretna. Sve to zvuči tako lijepo i toplo. Najeţila sam se dok mi je to pričala. Kada sam stigla u dvorac čak sam i plakala ponovo se prisjećajući njezinih riječi. Ali ja sumnjam sve u to. Priznajem da je primamljivo, ali budalasto. Zašto bih povjerovala u neke gluposti što mi je rekla nepoznata starica za dvadeset dolara? A uostalom, ni ona ne zna gdje je on, gdje se nalazi. I da je pričala istinu ništa mi ne bi značilo jer ja ne mogu obići cijeli svijet kako bih ga našla... TakoĎer, moja dobra 'prijateljica', Allegra Lapaché, me prevarila. Matora budala je htjela da ponovo bude mlada i lijepa. Trebala sam znati. Ukrala mi je dvjesto pedeset hiljada dolara. Nisam joj mogla oprostiti. Niti ikada hoću. Moţda za jedno deset godina, ali tada više neće ni biti vaţno jer sam je ubila. Pregazila sam tu idiotkinju dva puta. Dva puta sam morala crnim Mercedesom prijeći preko krmače. I shvatila sam, da pravi prijatelji ne postoje. Postoje samo ljudi koji imaju korist od vas. Anitu Collins mrzim. Trebala sam je odmah ubiti dok sam imala priliku, još dok je bila u mojoj tamnici. Mrzim je, mrzim što je ţiva. Zbog nje sam morala da ubijem prekrasno stvorenje, Sebastiana. O, neću si nikada oprostiti! Tuţna je moja priča, mnogo tuţna. Ali nema veze, isplanirala sam za tu djevojku nešto specijalno.'' Zatvorila je dnevnik i odloţila nalivpero. Svake sedmice je redovito vodila svoj dnevnik. On joj je sluţio za jadanje i bio joj je najbolji prijatelj. Ona je njemu pričala, a on ju je vječito i strpljivo slušao. 46
''Ovo je ona'', rekla je dajući nepoznatom muškarcu sliku. Osoba pruţi ruku na kojoj je nosio koţnu rukavicu. Uzeo je sliku i pogledao je. To je Anita. ''Zadatak već znaš. To sam ti objasnila. Znaš i gdje ţivi'', rekla je osobi u crnom. On klimne glavom potvrĎujući. ''Niko te ne smije vidjeti. Učinit ćeš onako kako sam ti objasnila. Uspiješ li, novac ćeš dobiti kada se vratiš. Ako doĎe do promijene plana, o tome ću te obavijestiti. Za novac smo se dogovorili?'' Nepoznata osoba opet klimne glavom slaţući se. ''Dobro onda. Reci mi, što imaš od oruţja?'' ''Pištolj Walther P99 i dva noţa'', rekao je tihim neobičnim glasom. ''Dat ću ti i ja jedan svoj pištolj, za svaki slučaj'', rekla je Stefani. ''I čuvaj se te djevojke! Koliko god bezazleno izgledala, ona je opasna i lukava. Ne daj da te nadmudri!'' upozorila ga je. ''I prije sam vršio mnogo gore poslove od vašeg. Ne brinite se. Garantujem vam da će sve proći onako kako očekujete'', rekao je. ''Dobro onda. U ponoć ćeš krenuti odavdje. Niko te ne smije vidjeti. Je li ti sve jasno?'' Klimnuo je glavom. ''Ima te li vi pitanja?'' pitao je on nju. ''Samo jedno. Kako se zoveš?'' ''Mush Caddia'', rekao je tiho. Te večeri Anita je kasno u noć ostala u svojoj radnji. Šila je haljinu za jednu ţenu. Bila je poznata dizajnerica odjeće u Nessvillu. Šila je za svakoga razne vrste odjeće, ali najčešće za bogate i ugledne dame. Par puta je šila i za kraljicu Stefani. Sašila joj je jednostavnu crvenu ljetnu haljinu, zelenu haljinu od muslina za bal i komplet bijelih rukavica sa šeširom. Kraljici se naravno ništa od toga nije sviĎalo. Njezina malena 47
radnja nalazila se odmah na trgu Nessvilla, a iznad radnje je ţivjela u svome stančiću. Nije bila siromašna, ali nije ni uţivala luksuz. Imala je dovoljno za sebe i bila je zadovoljna. A mušterije su se borile da doĎu na red za svoju narudţbu, tako da je svaku noć morala ostajati u svojoj radnji do ponoći kako bi svakome stigla sašiti komad odjeće. Kraljica je to znala, zato je poslala Mush Caddiu tako kasno, kada svi spavaju, a umorna djevojka se znoji za svojom šivaćom mašinom. Neko joj zalupa na staklena vrata. Trznula se. Pogledala je i ugledala crni lik sa ogromnim šeširom na glavi. Nije mu vidjela lice. Još je jednom snaţno zalupao. Prepala se. Uzela je tekstilne makaze i brzo prešla u narednu sobu gdje je drţala gotovu odjeću. Zaključala se i leĎima prislonila vrata. Drhtala je. Nije imala pojma ko je i šta hoće od nje. Mnogo se bojala provalnika iako ih u Nessvillu nije često bilo. Par trenutaka se nije ništa čulo. Tada provalnik još jednom snaţno udari i razbi staklo na vratima. Malo joj je falilo da vrisne. Sada se još više bojala. Srce joj je snaţno kucalo i mogla ga je osjetiti u vratu. ''Oh, kada bi sada barem on bio pored mene'', pomislila je. Mislila je na Sebastiana. Pored njega se osjećala sigurna. Ali sada je sama i mora da prevaziĎe svoje strahove ukoliko se ţeli osvetiti nemilosrdnoj kraljici. Svakog trena je očekivala da će zalupati na naredna vrata, ali nije se čulo apsolutno ništa. Prislonila je uho na vrata i osluškivala. Ništa! Pet minuta je tako prošlo u iščekivanju. Kada je skupila dovoljno hrabrosti otključala je vrata. Otvorila ih je za centimetar, mic po mic. Provirila je i nije našla nikoga. Otvorila ih je još više. Izašla je i razgledala svaki ugao svoje radnje. Nikoga nije bilo. Ništa nije ukradeno. Samo je staklo na vratima razbijeno. Čudila se. Što li bi to trebalo značiti? Ali na radnom stolu odmah pored šivaće mašine pronašla je crvenu ceduljicu jednom savijenu. Otvorila ju je i pročitala. Pisalo je: ''Odseli se iz Nessville! Kako god znaš i umiješ. Ili te sljedeći put neću poštedjeti! Imaš tačno 24 sata!'' 48
Poderala ju je odmah. Znala je. Znala je o kome je riječ. ''Kukavica nema hrabrosti da sama doĎe do mene, nego šalje svoje špijune! Kako sramno!'' rekla je naglas. Gorila je od bijesa. Shvatila je da je upravo dobila ucjenu od kraljice. ''Nema hrabrosti da me ubije, ţeli da otiĎem kako ne bi prljala svoje već dovoljno krvave ruke. Jadno! Dosta mi je više! Dosta mi je iščekivanja.'' Te noći nije spavala. Sutradan je ispitivala susjede da li su vidjeli sinoć ikoga ispred njene radnje u kasnim satima. Iz onog što su saznali zaključila je da je provalnik visok, obučen u crno sa čupavom kosom i sa šeširom na glavi. Niko mu nije vidio lice. Neki su čak rekli i da je djevojka, ali nije vaţno. Vaţno je da je Anita skupila hrabrosti. Odlučila je, neće se odseliti koliko god to zvučalo spokojno i lijepo. Neće otići iz njezinog rodnog kraja zato što joj je tako kraljica naredila. Selidbu odbija! Otišla je u obliţnji bar koji se zvao Wild Horse. Nije često zalazila u tu rupu ali je bila dobra sa vlasnikom. ''Znači odlučila si?'' upita je vlasnik. Zvao se Mark. Bio je plećat i razvijen, kasnih tridesetih godina. ''Da. Hoćeš li mi ga onda posuditi?'' pitala ga je. Mark je odvede u straţnju sobu gdje je drţao zalihe pića. Iza jedne slike otvorio je sef i dao joj dvocijevni pištolj. ''Dobro ga čuvaj i pazi se!'' reče pruţajući ga. Anita ga uze u ruke i dobro ga odmjeri. Voljela je oruţje i pištolje, ali nikada si nije mogla priuštiti jedan. Mark je bio prijatelj sa njezinim ocem, i kada su joj roditelji poginuli, on joj je bio poput oca. Nakon Sebastianove smrti još su se češće druţili. Ispričala mu je sve; kako ju je kraljica kidnapovala i zarobila u tamnicu, kako je kraljica nagovorila Sebastiana da se preseli kod nje te ju je on oslobodio, i kako ga je upucala kada su bjeţali. Mark joj je vjerovao i zato joj je pokušavao pomoći. 49
''Čuvaj se! Znam da će tvoj plan uspjeti, ali pazi se. Pazi se posljedica!'' opomenuo je. ''Više se ničega ne bojim. Idem! Večeras ću otići u dvorac i ubiti kraljicu! Jednom za sva vremena, pa iako me to koštalo ţivota!'' rekla je i još se jednom zahvalila Marku na svemu. Kada je pao mrak, pripremila je svu svoju opremu i pošla ka dvoru. ''Ubit ću te Stefani! Ubit ću te! Kao što si i ti ubila moju ljubav!'' govorila je gledajući u obasjani dvorac.
50
10 VATRENA DJEVOJKA New York. U Greenhouse clubu sjedi mlada i atraktivna djevojka. Sjedila je sama za barom i pila svoj Bloody Mary. Nije obraćala paţnju na nikoga, a svi su obraćali paţnju na nju. Gledali su njezinu plavu i blistavu kosu uvijenu pri kraju u savršene lokne, gledali su njezine zavodne i zamamne oči crne kao noć, gledali su njezine usne na kojima je nanijela tamno rozi karmin koji zove na poljubac, gledali su njezino tijelo, njezine bujne grudi i lijepe noge. Nosila je usku crnu sexy haljinu i crne štikle sa vrtoglavo visokom platformom. Skoro je ponoć. Nije joj se ţurilo. Opušteno je sjedila i uţivala u svakoj pjesmi koja je pjevala. Ljudi su plesali, ludovali i opijali se, a ona je u svemu tome uţivala. PriĎe joj tada mladić sa zalizanom smeĎom kosom i prejakom kolonjskom. Nosio je preusku bijelu majicu sa izrezom na V. Tkanina samo što nije pukla razvučena njegovim mišićima. ''Zdravo! Ovdje slobodno?'' pitao ju je glasno, a ona ga je savršeno čula. Nije mu ništa odgovorila. Ipak se usudio sjesti. ''Zašto tako lijepa djevojka sjedi sama?'' upitao ju je. ''Zato što ţeli da sjedi sama'', odgovorila je neljubazno. ''Dobro, dobro. Glumiš nedohvatljivu, shvaćam. Dobro'', govorio je odmjeravajući ju. ''Ne glumim'', odgovorila je ne gledajući ga. ''Znaš, prijeći ću na stvar. Ti si zgodna, ja sam zgodan. Zašto ne bismo otišli u malo intimnije mjesto. Znaš, imam stan prekoputa, takoĎer imam...'' ''Prekinut ću te odmah. Ne trudi se oko mene, jer nemaš, ama baš nikakve šanse kod mene'', rekla je i otpila gutljaj Bloody Maryja. ''Smiješna si. Pa što onda radiš ovdje u takvoj haljinici?'' pitao je smiješeći se. 51
''Radim što mi je volja'', rekla je i namignula mu. ''A hoćeš li raditi sa mnom što ti je volja?'' ''Ponavljam. ZaobiĎi me. Nisam takav tip djevojke. Nemaš šanse kod mene. DoviĎenja!'' uporno ga je odbijala. ''Ne glupiraj se. Glumiš sveticu, a drolja si. Daj molim te! Hajde polazi dok sam još raspoloţen!'' ''Okomio si se na pogrešnu djevojku. Od mene nećeš ništa dobiti. Haha! Pa radije bih umrla nego provela jednu noć sa tobom!'' rekla je i nasmijala mu se u lice. ''To ćemo još vidjeti!'' rekao je i pomilovao je po listu noge. Pogledao je u svoju ruku kojom ju je dotakao. Prsti su mu se crvenjeli. Oprţio se. ''Što je ovo?'' uplašeno je pitao puhajući u ruku. ''Boli ko ludo!'' ''Vruća sam zar ne?'' cinično ga upita. ''Što si mi uradila kurvo?!'' psovao je trljajući opekotinu na ruci. Ona ustade i uze svoj koktel. Poli ga po glavi. ''Dopusti mi da te ohladim'', reče mu. DoĎe do njega i stavi mu ruţičaste usne na uho. ''Jesam li ti rekla da nemaš šanse kod mene?'' šapnula je. Namignula je i napustila ga. Crvenio se od stida, boli i bijesa. Otišla je do ţenskog toaleta i ušla u jednu od kabina. U tren oka počela je gorjeti. Plamen joj obuze cijelo tijelo i ona nestade. Pojavila se u nekom drugom gradu, u nekom tamnom mjestu, tamo gdje je čula dozivanje. Neko ju je zvao. Nije znala gdje s nalazi. Čula je prigušeno plakanje i stenjanje. Stvorila je maleni plamen na dlanu koji joj je davao dovoljno svjetlosti. Nalazila se u podrumu kraljice Stefani Silver. Stajala je tačno ispred kaveza od mjedi u kojem je zarobljen anĎeo. Plakala je tiho. AnĎeli ne vole mrak i mjed. Patila je, mnogo. ''Ma je li to? Ne! Ne vjerujem. Ne mogu da vjerujem! Ma je li moguće?'' obratila se slomljenoj Angeli. 52
Ona joj ništa ne reče. Nastavila je da pati kao da je ni nema. ''Ne mogu da vjerujem da je došao ovaj dan. Ma pogledaj se samo. Slomljena si. Nisi više bijela, siviš! Propadaš. Ko li je samo smislio ovakav lukav plan i zatočio te u kavez od mjedi?'' ''Idi kvragu Victoria! Ti ne pripadaš ovdje! Gubi se!'' odvrati joj Angela prikupivši snage. ''Ironija. Ja baš pripadam ovdje. Hvala što si me pozvala. Drugačije ne bih ni pronašla ovo mjesto. Tvoje suze su me prizvale, znaš li to? Ma sigurno znaš? Ti nikada ni ne plačeš. Sreća moja pa si nesretna, kako bih drugačije i došla ovdje?'' reče Victoria. ''Što ţeliš ovdje? Zar stvarno misliš da ćeš uspjeti?'' upita je anĎeo. ''Pa s obzirom da si zatočena i ne stojiš mi na putu, duboko vjerujem da ću uspjeti. Ali hej, tebi se trebam zahvaliti. Ti si mi pomogla pronaći ovo mjesto. Stotinama godina sam traţila dvorac ali nisam ga našla. I sada sam konačno ovdje! Previše sam uzbuĎena. Ako je ovo njegov podrum, mogu misliti kako je samo ostatak divan!'' nabrajala je brzopleto. ''Ali ne brini anĎelu moj, ja te neću ubiti. Za nagradu ću te ostaviti na ţivotu...'' ''Ti me ni ne moţeš ubiti!'' povika Angela. ''O, vjeruj mi da mogu. Ja mogu sve! Nismo se odavno vidjele. Pa dobro, da si slobodna i blistava bilo bi mi teško. Ali ovakvu slomljenu i sivu, mogu te ubiti kao od šale!'' ''Ovo je tako lako!'' dodala je. AnĎeo je s prezirom pogleda. Victoria načuli uši osluškujući nešto. ''No sada me izvini, mislim da me neko zove upomoć!'' reče i ponovo se pretvori u plamen te nestade.
53
54
II DIO
''Prepoznavanje ljepote, čak i svoje vlastite, samo je prednost taštine.'' The Sims 3 55
11 UGOVOR -2011''Hajde!'' dozivala ga je. Mladić je ţurio uza stube dok ga je djevojka nestrpljivo čekala na vrhu. ''Idem!'' odgovorio joj te se nasmijao. Kada se konačno popeo do djevojke, poljubili su se. Malo im je falilo da padnu i skotrljaju se dolje. Anita otvori tašnu i potraţi ključ. Od uzbuĎenja joj je ispao. I dok je otključavala vrata svoga stana, Sebastian ju je ljubio po vratu. Tresla se i smijala. Nije mogla otključati vrata od smijanja i treme koja ju je obuzimala. ''Dopusti meni'', predloţio je i strpljivo otključao zahrĎalu bravu. Ona ga je ţeljno gledala. Ušli su. Grlili su se i ljubili. Podne je. Kiša je već počela padati. I dok se drugi ljudi po ulicama sklanjaju od vode, u njezinom stanu cvijeta ljubav. Bacila ga je na krevet. Potom se sama bacila na njega. Nastavili su se ljubiti. ''Oh, Sebastiane!'' uzviknula je Anita. Skinula mu je majicu i prstima mu prešla preko golog tijela. Ljubila mu je grudi i vrat, a on ju je zadovoljno gledao i uzdisao. Uspravio se i otkopčao joj košulju. Strastveno ju je gledao. Gledao je njezine dojke u crnom grudnjaku. Ţelio ju je. ''Volim te'', šapnula mu je. ''Volim i ja tebe!'' glasno je rekao i poljubio je. Mazili su se i ljubili. Počela mu je otkopčavati hlače. ''Jesi li sigurna? Da... ţeliš ovo?'' nesigurno ju je pitao. ''Jesam'', rekla je. ''Vjeruješ li mi?'' pitala je ona njega. ''Uvijek!'' odgovorio je. 56
Snaţno su se poljubili i uzdisali. Svoje prste je zarila u njegovu kosu ponavljajući njegovo ime. -Sadašnjost-2013Taj dan su prvi put vodili ljubav. Anita će zauvijek pamtiti taj momenat prepun ljubavi i strasti. Voljela je Sebastiana kao što nikada nikoga prije voljela nije. Ne zna kako će dalje jer je previše bolno. Ne zna kako da se vrati u svijet ljubavi kada je izgubila sve što je ikada vrijedno imala. Nije više sigurna u sebe i svoje ţelje. Za nju je ljubav sada ništa osim crne marame tuge. Stajala je ispred kraljičinog dvorca. Bijesna je, mnogo je bijesna. Došla je samo radi jedne stvari, da se osveti. I ne planira se vratiti dok ne uspije. Gledala je u nebo proţeto zvijezdama i prisjećala se svega. Pustila je suzu. Ovo je moţda njezina posljednja noć. Ako umre, moţda konačno ponovo vidi svoju izgubljenu ljubav. Brojala je do dvadeset. Potom je korak po korak krenula u taj hladni dvor. I svakim korakom postajala je sabranija i svakim uzdisajem postala je hrabrija. Čitav plan je detaljno osmislila. Iz svoje radnje je uzela lutke za odjeću. Imala je dvadesetak lutaka na kojima je šila odjeću u svojoj radnji. Neke od njih nisu glavu, ruku ili noge, ali taj nedostatak joj neće puno odmoći. Dovukla ih je Markovim kombijem. Lutke je prerušila u napadače, stavila im je u ruke laţno oruţje. Takvih dvadesetak lutki je poredala po straţnjem kraljičinom dvorištu do kojeg je došla kroz šumu. U krugu lutaka, postavila je par zamki, a u blizini dvorca je napravila par laţnih bombi uz pomoć solne kiseline i aluminija. Kada bombe puknu, kraljica će narediti straţarima da provjere o čemu je riječ. Tada će straţari ugledati lutke misleći da su napadači. I dok se budu sa njima borili, Anita će neprimjetno ući u dvorac i što je brţe moguće pronaći kraljicu. 57
Tako se i desilo. Ušla i trčala hodnicima pokušavajući da se sjeti smjerova. Ali ništa se nije sjećala jer je dvorac bio ogroman. Drţala je pištolj u ruci nadajući se da neće nikoga sresti, jer ne bi voljela ubijati neduţne straţare koji joj se naĎu na putu. Prošla je kraj staklenog prozora sa kojeg je mogla vidjeti kako straţari prilaze lutkama i upadaju u njezine zamke. Nema još mnogo vremena. Mora pronaći kraljicu što prije. Već je i ponoć. I sasvim slučajno, naišla je na straţara. Nije imao oruţja u rukama. Iznenadio se. Anita hrabro uperi pištolj u njega. ''Ne mrdaj! Digni ruke!'' naredila mu je. Straţar je posluša. ''Razoruţaj se!'' Izvadio je sve oruţje koje je imao. ''Okreni se!' Okrenuo se. Ona mu priĎe i snaţno ga udari pištoljem po glavi. Pao je. Divila se svojoj izvedbi, a srce joj je snaţno kucalo u grudima od uzbuĎenja. Ali tada se pojavi sjena iza nje. Neko je snaţno odgurne licem ka zidu pritiskujući je za ruke. Pištolj joj ispade. Neko obučen u crno ju je davio crnim koţnim rukavicama. Bio je isuviše snaţan i nije se mogla osloboditi. Kako je bila okrenuta leĎima nije uspjela vidjeti ko je, ali je znala da je to osoba koja joj je prošlo veče provalila u radnju. Nije mogla pričati i gubila je glas. Osjećala je kako se polako guši. Uskoro joj je lice poplavilo. Nije se mogla pomaknuti, niti išta poduzeti. To je to. Ovo je njezin kraj. Otvorila je usne. ''Upomoć...'' jedva čujno je izustila. Nije mogla ni sanjati da će neko čuti njezino dozivanje. Pojavila se atraktivna plavuša u crnoj uskoj haljinici. Anita nije čula odakle je došla. Mush Caddia se iznenadio. Stisak je malko popustio, što je Aniti produţilo ţivot za još par minuta. Tada ju je opet nastavio daviti. Mogao ju je jednostavno upucati, ali se bojao. Ako samo jednu ruku pusti, ona bi se mogla oduprijeti i tada je gotov. Zato ju je davio, polako ali sigurno. 58
''Zdravo! Ja sam Victoria.'' predstavila se gledajući pomodrilu Anitu. ''Da skratimo vrijeme, pomoću ti da ne umreš samo ako potpišeš ovaj ugovor'', rekla je i u rukama stvorila komad starog papira. ''Samo se potpiši na ovaj papir i garantujem ti da nećeš umrijeti'', objasni Victoria. Anita se zamisli. Što sada? Ovdje će umrijeti sigurno. Ubica će je ubiti. Ali ko je ovo? Nije ni Victoriju mogla vidjeti kako treba, a kamo li pročitati ugovor. Što je ona? Neka vrsta anĎela? Nije znala što da čini, nije mogla više da razmišlja. ''Koliko vidim, imaš još manje od trideset sekundi ţivota'', opomenu je Victoria. Mush Caddia još jače poče daviti Anitu. Očajna, glavom je dala znak Victoriji da će ipak potpisati ugovor. Uz mnogo napora izvukla je ruku koja je krvarila od pritiska na zid. Victoria joj u ruku stavi pero i ova napisa par linija po ugovoru. Potpisala ga je. Victoriji oči zablistaše. Ugovor zasvijetli i nestade. Anita vrisne. Probudila se u svom krevetu. Pogledala je na sat. Osam je ujutro. Dirala si je vrat. Skočila je iz kreveta i prišla ogledalu. Nema oţiljaka. Kao da je niko nije ni davio. Ruka joj je nepovrijeĎena. Zbunjeno je sjela na krevet. Osjećala se neobično. Nije više sigurna u ništa. Sumnjala je u sve. Sumnjala je u sinoćni dogaĎaj jer nije bila sigurna da li se sve ono desilo ili je samo sanjala.
59
12 DJEČAK ''Kako misliš nestali su? Kako? Objasni mi!?'' iznervirano je vikala kraljica. Mush Caddia ju ispred nje sjedio na sofi. Sljedeće jutro obavijestio je kraljicu o sinoćnjem dogaĎaju. ''Tako, jednostavno je nestala. Pronašao sam je sinoć u dvorcu. Imali ste pravo, trik sa lutkama bilo je njezino maslo. Bila je uznemirena, mislim da je traţila vas. Sreo sam je i prislonio uza zid. Davio sam je i polako je umirala. I tada se pojavila ona, mlada djevojka koja je Aniti ponudila ugovor. Rukama je od ničega stvorila papir i pero. Nisam siguran ni sam što sam vidio. Mislio sam da ludim. Uglavnom, kao što sam vam već rekao, djevojka je obećala Aniti da neće umrijeti ako potpiše ugovor. Potpisala je. I u tom trenu obje su nestale. Kao da ih nikada nije ni bilo'', ispričao je kraljici priču već po ko zna koji put. A njoj ništa nije bilo jasno. Mislila je da se radi o Angeli, ali nakon što su straţari provjerili da je ona i dalje u kavezu, odustala je od te misli. Sve joj je to čudno i sumnjivo. Šetkala se gore-dolje dok je on sjedio. ''Sljedeći put ću bolje paziti i ubit ću je odmah!'' obećao je Mush Caddia. Kraljica se uznemiri. Prestade hodati i stade ispred njega. ''Nećeš, jer neće ni biti sljedećeg puta! Dosta mi je slanje drugih za obavljanje mojih poslova. Kao su svi nesposobni. Pogotovo vi, muškarci! Obična djevojka vas je preveslala! S te strane joj se divim. Ipak su lavice pravi lovci! Ali nije bitno, jer ću je ja lično ubiti. A ti dragi moj junače, si otpušten!'' rekla je. Mush Caddia ustade. PriĎe kraljici sasvim blizu. Skinuo je šešir. Stefani ga tek sada zaista vidjela kako treba jer je uvijek bio pognute glave krijući se u tami šešira. Imao je crnu kovrdţavu kosu. Lijepo i 60
glatko lice sa krupnim crnim očima. Obrve su mu guste i crne, kao da su nacrtane. Nos sitan i pri vrhu oštar. Kraljica se zbuni. Nešto tu ne štima. Vidjela je Mush Caddiu onakvog kakvog jeste. Vidjela je i shvatila. Ali već je bilo kasno, jer je on se nagnuo nad nju i njeţno je poljubio u usne. Stefani ga odgura i obrisa usta. ''Ti si djevojka!'' reče Mush Caddiji. Shvatila je njegovu tajnu. ''Ti si ţensko! Zašto se praviš da si muško? Zašto si me poljubila?! Što je ovo?'' izbezumljeno će kraljica. ''Ja sam muško, tako se i osjećam. Zar je vaţno kako izgledam?'' rekla je Mush Caddia. ''Što si ti umišljaš? Zar misliš da samo tako moţeš poljubiti kraljicu? Gubi se iz mog dvora! Odmah!'' naredila je. ''Ali Stefani... ja vas volim,'' rekla je. ''Kako me moţeš voljeti?! Zar si slijepa? Zar ne vidiš da sam ruţna?!'' ''Ja vidim u vama ljepotu koju niko drugi vidjeti neće...'' ''Marš napolje lezbo, ili ću zvati svoje straţare!'' zapovjedila je i pokazala prstom na vrata. Mush Caddia ponovo stavi svoj šešir na glavu i sakri se u njegovoj tami. Okrenula se. Pognute glave je odlazila od kraljice. ''Kako je to ime Mush Caddia?'' čula je iza sebe kraljičin glas nakon što je izašla. To ju je još više pogodilo. Bila je tuţna. Izašla je iz kraljičinog dvorca kuneći se da više nikada neće zakoračiti u njega. Išla je nazad u grad sjećajući se svoje ţivotne priče. Njezino ime je Lisa Mark. Ţivjela je u Ormond Cityju do svoje punoljetnosti kada je odlučila da obiĎe svijet traţeći sreću. Mnogo je patila. Još kao mala djevojčica je ţeljela da bude dječak. Ţeljela je da trči, da po cijeli dan bude na suncu, da se valja u blatu i penje po 61
drvećima. Ţeljela je da se druţi sa ostalim dječacima. Ali nije, ništa od toga nije. Bila je ipak djevojčica. I zato je bila tuţna. U Nessville je došla sasvim slučajno. Čula je za gradić izolovan od ostalih mjesta u kojem vlada vječiti mir i harmonija. Morala je da ga posjeti, ali nije znala kako da doĎe do njega. Znala je da se nalazi na Istočnoj obali, i tako je obišla cijelu obalu dok ga nije našla. Smjestila se u stan i našla si je posao. Radila je kao konobarica u Markovom baru. Mislila je da će tu biti sretna, ali nije. I dalje je patila. Šetala se tako jedan dan kraljičinim parkom gdje je vidjela brojne parove kako se drţe za ruku, šetaju se ili ljube. Tu su bili čak Sebastian i Anita. To ju je rastuţilo. Plakala je. Nagela se nad fontanu i gledala svoj odraz u vodi. Suze su padale u fontanu. Zagrmilo je i ispred nje se pojavio anĎeo. Samo ga je ona mogla vidjeti. ''Što? Šta je ovo? Ko... ko si ti?'' uplašeno je pitala trljajući suzne oči. ''Ja sam Angela, anĎeo čuvar. Svojim suzama si me prizvala i došla sam da ti pomognem. Znam da patiš i dugo vremena te posmatram. Tvoja priča je neobična, ali ipak sam odlučila da svako zasluţuje sretan kraj'', rekla je. Trljala je oči. Preispitivala je samu sebe o Angelinoj pojavi. Gledala je okolne ljude, oni je nisu vidjeli. Poludjela je, pomislila je. Ipak je odlučila da joj se otvori. ''Mrzim se. Osjećam se tako... drugačije. Kao da imam neki sukob u sebi. I ne znam kako da pobijedim, ne znam kome da dopustim pobjedu, jer ne znam što dobivam, a što gubim...'', objasnila je. ''Teško ti je znam, osjećam to. Pogrešno je mrziti sebe. Moraš da naučiš da voliš svoje dobre pa i one loše osobine. Ţena si to znaš. I ne postoji način da postaneš muškarac. I dokle god se ne pomiriš sa time, patit ćeš. Lisa, poslušaj me, ţena si sa razlogom. Jer da si roĎena kao dječak, moţda ne bi doţivjela svoj sretan kraj kao ţena. Ko zna, moţda ipak postoji neko specijalan samo za tebe. Reći ću ti odah, jer to znam. Tvoja sreća nije u Nessvillu. Ovo jeste lijepo mjesto, ali nije za 62
svakoga. Ti moraš dalje. Moraš nazad u svoj rodni kraj, Ormond City. Tamo ćeš pronaći svoju sreću i poslije će ti biti smiješno što si ţeljela da se promijeniš!'' objasnila je Anglea. Lisa ju je slušala. Ali nije razumijevala njezine riječi. Nije ţeljela da napusti Nessville. Nije naučila da voli sebe i nije otišla u svoj rodni kraj. Otišla je od fontane i anĎela. Otišla je u svoj stan. Pustila je kosu, pustila je obrve. Kupila si je koţnu jaknu i hlače. Oblačila je samo crno. Ali i dalje je izgledala kao djevojka. U jednoj prodavaonici je pronašla šešir. Ogroman i lijep. Morala je ga je imati. Stavila ga je na glavu i postala ono što je oduvijek ţeljela, tama. Tokom svog putovanja naučila je borilačke vještine, pucati iz pištolja, samoobranu, korištenje hladnog oruţja i mnogo toga. Odlučila je. Od tog dana više nije bila Lisa Mark, obična depresivna konobarica u Markovom baru. Od toga dana postala je Mush Caddia, profesionalni ubica.
63
13 ČUVAJ SE SVOJIH ŽELJA Nastavila je nazad prema svom stanu pognute glave. Pustila je koju suzu jer joj je srce slomljeno. Neuzvraćena ljubav mnogo boli, ali ona je jaka, preboljet će je, kao i sve. Otključala je vrata i ušla u svoj mali stan. Skinula je šešir s glave nemajući se od koga kriti. Iznenadila se. Na njezinom prašnjavom kauču sjedila je mlada i atraktivna djevojka. Gledala je u Mush Caddiu svojim crnim očima i smiješeći se usnama. ''Reklo bi se da ovdje ţivi neki muškarac!'' rekla je i ustala. Cijeli stan je neuredan. Nad sudoperom hrpa neobranog i zakorjelog posuĎa. Cvijeće u vazi na prozoru davno se sasušilo. Po svuda neoprana odjeća i papiri, te polupune čaše. Djevojka je jedva imala gdje sjesti, te se sva roba, kada je ustala, prebacila na njezino mjesto. ''Ko si ti? Kako si ušla?!'' odbrambeno je upita. Na brzinu je čak izvadila noţ i uperila ga ka djevojci. Ona se nasmija. ''Zovem se Victoria. Ja sam ti samo neka vrsta anĎela. Nemaš razloga za brigu'', rekla je nastavivši se smijati. Prišla je Mush Caddiji i rukom pretvorila noţ u pepeo. Mush Caddia protrlja ruku nevjerujući njezinom djelu. ''Ne vjerujem anĎelima, već duţe vrijeme!'' namrgoĎeno joj reče. ''Oh, dušo! Ja tako savršeno nisam anĎeo'', reče joj Victoria i još se više nasmija. ''Kako god. Što ţeliš ovdje? Što ţeliš od mene?'' hladno je upita Mush Caddia. ''Došla sam da pomognem'', reče i namignu joj. ''Ako ćeš mi pričati bajke kao i prošla vila, gubiš vrijeme.'' ''Smiješna si. Zar misliš da sam glupa kao onaj blještavi anĎeo iz čijih krila izlazi dobrota? Varaš se. E pa, upravo taj anĎeo je posrnuo. Imaš sreće što je nisi poslušala. Zato sam sada ja ovdje, da popravim stvari onako kako treba!'' objasnila je Victoria. 64
''Sigurna sam da znam kako se loše osjećaš. Pa biti ţena i nije tako lako, muškarcima je mnogo lakše. Ne moraju trpjeti nemilosrdnu menstruaciju, ne moraju raĎati djecu i cijeli dan biti kod kuće. Teško je, mnogo je teško. Pogotovo tebi, Mush Caddiji, kojoj nije suĎeno da osjeti lakoću i sreću muškog ţivota. Ali ne brini se, nećeš to još dugo trpjeti i bojati se. Došla sam da to promijenim.'' ''Slušam'', grubo će Mush Caddia gledajući s divljenjem prelijepu djevojku ispred sebe. ''Imam jedan prijedlog, a do tebe je hoćeš li ga prihvatiti. Predlaţem ti ugovor sa mnom. Vidjela si kada sam pritekla Aniti u pomoć i ponudila joj ugovor te sam joj spasila ţivot. Tako i tebi nudim ugovor koji kada potpišeš postaješ muškarac zauvijek!'' rekla je Victoria. Mahnula je rukama i od ničega stvorila komad papira i pero. ''Mogu li da vidim taj ugovor?'' pitala je sa interesovanjem. Victoria joj ga pruţi. Musha Caddia ga pročita naglas: ''CONSENSUS Prema ovom ugovoru, odlučujete da ćete prodati svoju dušu u zamjenu za transformaciju u muškarca. Vaše tijelo će se u potpunosti promijeniti i neće ličiti na svoj prvobitni oblik. Dobit ćete sve primarne i sekundarne spolne karakteristike muškarca. Jednom kada pristanete i potpišete se, zauvijek ćete postati muško. Kada umrete, vaše tijelo će se pretvoriti u prvobitno, a vaša duša pripada meni. Ugovor je neraskidiv i ne moţe se poništiti ni na bilo kakav način.'' ''Hmm...'', zamišljeno će Mush Caddia razmišljajući o ponudi. ''I? Što misliš? Hoćeš li pristati? Hoćeš li potpisati neraskidivi ugovor sa mnom i riješiti se svojih muka?'' naposljetku ga upita Victoria. 65
''Mislim da nemam što da izgubim. Odlučio sam. Pristajem!'' rekla je i uzela pero. Potpisala se sa Lisa Mark i vratila nazad Victorijin ugovor. Ona ga uzme i pretvori u svjetlost. ''Jesi li spremna?'' pitala je uzbuĎenu Mush Caddiju. ''Jesam, spreman sam'', rekla je. Victoria sa samješkom škljocne prstima. Mush Caddiju obasja svjetlost u trenu se pretvori u muškarca. Pogledao je u svoje muške dlakave ruke i nasmijao se. ''Je li upalilo?'' upitao je grubim glasom. ''Pogledaj se na ogledalo i sam se uvjeri!'' reče mu Victoria. Otišao je u toalet, a za njim i ona. Stao je ispred ogledala je ugledao svoju nesreću. Jeste, Victoria ga je pretvorila u muškarca. Ali ne lijepog i privlačnog, nego starog i neprivlačnog. Bio je ćelav sa prosijedom kosom sa strane. Izgledao je da ima preko šezdeset godina. Debeo i nizak muškarac sa licem prepunim borama i krezavim ustima. Mush Caddia se gadio samom sebi. ''Što si mi ovo uradila? Vještice!'' vikao je na Victoriju. Ona se valjala od smijeha. Prešli su u dnevni boravak gdje su i sklopili ugovor. ''Pa dala sam ti da ga pročitaš. Nigdje nije pisalo da ćeš biti lijep, mišićav sa bujnom i mekom kosom. Ovo je pravi ţivot, ovo se zove patnja!'' rekla je. ''Vrati me! Odmah me vrati kako sam i izgledao!'' govorio je bijesno. ''Ali dušo moja, zar ne znaš da je ugovor neraskidiv? Što si to sebi uradila? Mora da si jedna jako glupa djevojka! Zar ne znaš da je ţenama mnogo lakše!? Zar ne znaš koje su prednosti u ţenskom ţivotu!? Muškarci idu u rat, bore se i ubijaju. Muškarci uništavaju mir, gledaju djevojke kao sex objekt. Rade teške fizičke poslove. Ţene ţive duţe, ljepše su, njeţnije i osjećajnije. Svi im ugaĎaju, muškarci trče za njima. 66
Ali što je najvaţnije, pametnije su od muškaraca! I zato, draga moja, Lisa Mark, osuĎujem te da budeš muškarac do kraja ţivota!'' ''Kurvo! Ubit ću te! Pronaći ću te i ubiti!'' prijeteći je govorio shvativši da je pogriješio te da je još odavno trebao poslušati Angelu. Victorijine riječi su svakim trenom pojačavale bijes u njemu. ''Mene ubiti? Smiješan si. Mene ne moţeš ubiti. Budi oprezan što ţeliš, jer ponekad su naše ţelje ubojite! Opasne. I sljedeći put dobro razmisli prije nego što sklopiš ugovor sa vragom!'' rekla je i nestala pretvorivši se u vatru.
67
14 NEMRTVA Anita te večeri nije mogla da zaspi. Nije spavala cijelu sedmicu. Zato je jučer otišla ljekaru i objasnila mu svoje nevolje. Naravno, neke stvari mu nije mogla reći. Rekla mu je da pati za svojim preminulim mladićem te da zbog toga ima insomniju, a i kada zaspi, ima noćne more. Doktor joj je propisao benzodiazepine koje je to veče popila prije spavanja. Patila je za Sebastianom, ali ne toliko koliko se bojala. Bojala se kraljice i njezine straţe. Svaki čas je očekivala da će joj se pojaviti na vratima i ubiti je. Bojala se djevojke koja joj je ponudila ugovor i spasila joj ţivot. O njoj ne zna ništa, niti o posljedicama tog ugovora. Jedino što je trenutno znala je bojati se. Kada bi barem nekako mogla da ljudi zapravo vide pravo lice kraljice. Kada bi samo saznali da je ona ubila neduţnog mladića, moţda bi pobunom mogli da je skinu sa vlasti. Ali nije se usuĎivala da to govori ljudima. Iz prostog razloga što je previše bolno da se iznova i iznova prisjeća tog dogaĎaja, a time ne bi ništa ni postigla jer nema dokaza, a i sam narod se boji kraljice. Niko joj se ne smije usprotiviti, niko joj ne smije ništa. Previše je moćna. Brinući se tako o opasnim stvarima, zaspala je opijena lijekovima. Nešto poslije ponoći, crni Mercedes se oprezno parkira ispred njenog stana. Neko obučen u crnu kapuljaču uĎe u zgradu. Jednim snaţnim udarom noge razvali krhka drvena vrata stana. Anita je tvrdo spavala ne čuvši provalnika. Osoba u kapuljači se nadvije nad nju. Mjesečina joj obasja lice. To je kraljica Stefani Silver. Baš kao i Anita ni ona nije dobro spavala. One večeri od kada je Anita provalila u njezin dvorac, kraljica se još više uznemirila. I još ju je više mrzila i još je više ţeljela da je ubije. I sada je ovdje, da je uništi. Ţeli da to obavi sama, ne preko neke djevojke sa krizom identiteta. ''Ako će te neko ubiti, onda ću to biti ja'', tiho je šapnula gledajući njezino mirno usnulo lice. 68
Rukama sa crnim koţnim rukavicama, iz kaputa je izvadila golemi lovački noţ. Na njegovoj oštrici svijetlio je mjesec. Skroz joj se pribliţila. ''Laku noć ptičice'', šapnula je i snaţno zamahnula noţem ciljajući vrat. Anita prenaglo otvori oči. Nije vidjela što se dešava, vidjela je samo jedno, kraljičino lice. Prekasno se probudila da bi išta poduzela. Ovo su njezini posljednje sekunde ţivota. Posljednji tren. Stefani Silver će biti posljednja osoba koju će ikada vidjeti. Oštrica noţa joj prereza grkljan. Kraljica se zadovoljno nasmije. Ali odmah je primijetila da nešto nije kako treba. Rana koju je napravila djevojci na vratu nije krvarila. Na brzinu je stvorila i drugu ranu. Anita ju je zbunjeno gledala. Nije osjećala bol, niti se opirala. Odmah pored njih pojavljuje se Smrt. Gledao je u njih dvije čekajući da na miru pokupi Anitinu dušu. Ali Anita ne umre. Njezine rane na vratu nisu ispuštale krv. Zarasle su u trenu i nisu ostavile ni traga na njenoj koţi. Ustala je gurnuvši kraljicu sa sebe. Upalila je svjetlo. ''Što hoćeš ovdje?!'' povika na nju škiljeći. Smetala im je svjetlost. ''Šta hoću? Hoću da te ubijem! Umri!'' derala se na Anitu. Djevojka se dirala po vratu traţeći posjekotine. Nije ih bilo. Ţiva je. Stefani potrča ka njoj i zabode joj noţ ravno u srce. Anita je začuĎeno stajala i gledala noţ zaboden u sebi. I sama se čudila ovome. Nije osjećala bol, niti noţ, uopšte. Nije krvarila, nije umrla. Kraljica se sada prepala. Trebala ju je do sada tri puta ubiti. ''Što se dogaĎa? Zašto ne umreš? Što si to radila?!'' galamila je isfrustrirano. Potom se obratila Smrti: ''Vodi je!'' Ali Smrt je ne odvede. Na neki čudesan način, Anita je svaki njen napad preţivjela. I sam AnĎeo Smrti nije imao razloga da je odvede. 69
Anita hrabro izvuče noţ iz tijela, a rana automatski zaraste. Smrt nezadovoljna nestade, a kraljica ostade uplašena obrtom. Anita je shvatila zašto se ovo dogaĎa. ''Vidiš, to je zbog ugovora koji sam sklopila sa posebnom djevojkom'', napokon reče kraljici. Drţala je noţ u ruci i polako joj prilazila. ''Kada me ubica u dvorcu davio, ja sam zvala u pomoć. I pojavila se ona. Spasila me. Rekla mi je da neću umrijeti. Izgleda da ugovor vaţi zauvijek. Izgleda da ne mogu umrijeti. Draga moja kraljice, meni je mnogo ţao, ali vi me ne moţete ubiti'', govorila je izbezumljenoj Stefani. ''Čestitam. Pobijedila si. I kako ćeš objasniti svijetu kad u tvom stanu pronaĎu mrtvu kraljicu. Ţivot ti sigurno neće biti lagan'', rekla je poraţeno ali dostojanstveno. ''O, ne. Ja te neću ubiti. Nikada te neću ubiti. Prije sam ţeljela da te ubijem, ali više to ne ţelim. DoĎe mi zlo i kad samo pomislim na tebe. Vjeruj mi, ţeljela sam te u grobu više nego iko, ali sada se to promijenilo. Smrt je prelagan odlazak za tebe, kukavički. Sada kada sam besmrtna, ne moţeš mi ništa. Ne moţeš mi nauditi, više te se ne bojim. A kada bolje i razmislim, ti si ta koja ubija. Ja nikada nikoga nisam ubila. Tvojim ubistvom samo bi isprljala svoje ruke, pala bi na tvoj nivo. A to ne ţelim nikako. Ne mogu se sa tobom porediti, to mi je ispod časti, dakako!'' iritantno je govorila ţivcirajući kraljicu. ''Ja sam kraljica glupa gusko. Ja sam iznad tebe! Ja sam viša klasa!'' odurno je prekine. ''Pa moţda i jesi kraljica, da. Ali ti si jedna jako očajna, nesretna i usamljena kraljica. Mislila si da će te Sebastian voljeti ako mene budeš drţala u podrumu. Ubila si ga! Zato ćeš platiti. Ne, neću te ubiti, ostavit ću te da ţiviš, da patiš, da te svojom pojavom iritiram! I usput, što si učinila sa Angelom?'' 70
''Ko je Angela?'' pitala je zbunjena Stefani pokušavajući da se sjeti imena. ''Ne pravi se budala znaš ko je ona, anĎeo. Spasila me onog dana iz podruma zajedno sa Sebastianom. Što si joj učinila? Je li? Gdje je ona sada? Odgovori mi!'' nareĎivala je. ''Pobjegla je onog dana. Odletjela je na nebo prije nego što sam uspjela išta poduzeti'', slagala je. Angela je zapravo u njezinom podrumu zatvorena u kavezu od mjedi. ''Sreća. Sreća njezina jer ti sve što dotakneš uništiš! To ti je u prirodi. Uništila si i moj ţivot, i zato ću ja tvoj! Skupo! Svaki dan ću te obilaziti, šetat ću tvojim vrtovima samo da me ti gledaš. Znam da me mrziš do srţi. I treba! Hoću da te iritiram svojom pojavom. Jer ipak sam ja bila Sebastianova djevojka, a ne ti!'' ''Neću ti dopustiti taj luksuz'', hladno reče kraljica. ''To ćemo još vidjeti!'' namigne joj Anita. ''A sada se gubi!'' zagalami na kraljicu stjeranu u kut. Stefani se uspravi i ljutito je napusti. Upalila je svoj crni Mercedes i vratila se nazad u svoj dvorac načinjen od sivog i hladnog kamena.
71
15 SPIRITU SPIRITUS Maj. Prošlo je tačno mjesec dana od kako je kraljica Stefani Silver upucala Sebastiana pištoljem sa vrha svoje kule. Anita je taj dan otišla u šumu gdje je plakala kada je pobjegla od pucnjave. Nikada neće zaboraviti taj dogaĎaj i nikada neće oprostiti kraljici. Pustila ju je da ţivi svojim bijednim i prokletim ţivotom. Poštedjela joj je ţivot i zbog toga se Anita osjećala lijepo, osjećala se ponosno. Kao da je pobijedila mrţnju i zlo u sebi. Šetala se šumarkom dok joj je sunčevo svjetlo kroz granje milovalo smeĎe uvojke kose. Danas neće ništa raditi. Danas je dan posvećen Sebastianu. Sjela je na obliţnji panj i razgledala unaokolo. Onog sivog dana sve joj se činilo strašnim, i drveće i zemlja i nebo. Sjetila se i pojave AnĎela Smrti. Sjetila se kako ga se bojala, njegovog blijedog lica i crnih očiju. Smrti se bojala sve do neku noć kada ju je kraljica pokušala ubiti, a ona je preţivjela. Više se ne boji, više nema nikoga da izgubi. Razgledala je okolo i shvatila da je ovo mjesto zapravo prekrasno. Zelene grane na sve strane vijore nošene vjetrom, ptičice pjevaju bez prestanka, u blizini teče potočić i lagano ţubori. Svaki detalj iz prirode vrišti od ţivota i ljepote. Sve je tako ţivo, tajanstveno i slikovito. Osjećala se kao u raju. Jedino dijelovi dvora iz daljine kvare cijelu sliku, ali to je sasvim u redu. Prisjećala se Sebastiana. Svih onih lijepih i ugodnih trenutaka što je provela sa njim. Prisjećala se onoga dana kada su se upoznali ispred fontane gdje ih je Angela sastavila. Prisjećala se kada su se prvi put poljubili. Prisjećala se kada joj je pjevao serenadu ispred njezinog stana, a susjeda je pustila psa na njega. Prisjećala se kada ju je za godišnjicu veze odveo u otmjeni restoran. Prisjećala se kada su prvi put vodili ljubav u njezinom stanu. Prisjećala se kada mu je sašila zelenu kariranu košulju kratkih rukava koja mu je pasala savršeno. Prisjetila se svega. 72
On će zauvijek ostati u njezinom srcu. Još ga voli i zauvijek će ga voljeti. I nikada se više neće moći vezivati za nikoga, jer nijedan više neće biti poput njega. Pustila je suzu. Prišla je potoku i zagledala se u njega. Tako je bistar i čist. Sagnula se i rukama dohvatila vodu kojom je umila lice. Rukavom je obrisala čelo i obraze i vratila se na svoj panj. Taman kada je sjela ugledala je Sebastiana. Upravo je tu. Stoji ispred nje i smješka se. Anita protrlja oči i ponovo pogleda. I dalje je tu. Pribliţava joj se. Lišće pod njegovim nogama nije šuštalo, niti mu je vjetar nosio kosu i odjeću. Lagano je svijetlio i prilazio joj. Mogla je vidjeti kroz njega. ''Mora da haluciniram od onih tableta što mi je doktor propisao'', poluglasno je pretpostavila dok je očima pratila njegov hod prema njoj. ''Ne haluciniraš'', sa smiješkom joj odvrati Sebastian. Anita tek sada shvati da je to uistinu on. Prepala se, ali se uskoro sabrala jer ju je njegova pojava umirivala. ''Sebastian? Ali kako? Što...?'' buncala je odmjeravajući ga od glave do pete. ''To sam ja Sebastian. Ali ne od krvi i mesa. Ja sam samo duh'', objasnio je. ''Duh?'' zaprepastila se. Rukom ga pokuša dotaknuti ali se razočara kada joj ruka proĎe kroz njegovo tijelo. Nosio je bijelo i svjetlucao je. Izgleda je ljepše nego ikada. ''Zašto si došao?'' pitala ga je. ''Osjećao sam potrebu da doĎem. Ima toliko toga što moraš da znaš!'' rekao je. ''O, Sebastian! Tako mi je teško bez tebe. Ţivot mi je totalna zbrka. Pokušala sam da te osvetim, ali sam odustala. Nadam se da ćeš razumjeti...'', govorila je ubrzano kao da bi odjednom mogao nestati.
73
''U redu je. Znam sve. Sve vidim. Ispravno si učinila. Osveta bi te samo učinila gorom osobom. Ništa ne bi postigla i još više bi patila. Nisam ni sumnjao da ćeš uspjeti'', rekao je. ''Što mi to moraš vaţno reći?'' podsjetila ga je. ''Nemam mnogo vremena. Vidi, dolaze teška vremena za Nessville. Zlo i nesreća će se desiti. Nisi umrla, dva puta si do sada trebala biti mrtva, ali nisi. Prvi put kada je Mush Caddia pokušao zadaviti te i neku noć kada ti je kraljica Stefani prerezala grkljan. AnĎeo Smrti nije nijednom pokupio tvoju dušu i zbog toga je došlo do zbrke na nebeskom carstvu. Duga je to priča i teška za obične ljude. Uglavnom, sklopila si ugovor koji nisi trebala. Nisi smjela. Odgodila si svoju smrt i zbog toga će doći do neravnoteţe u prirodi. Posljedice bi mogle biti katastrofalne'', pričao je ozbiljnim glasom. ''Pa što da radim? Da si oduzmem ţivot?'' pitala je uplašeno. ''Ne! Ti si sada gotovo neuništiva i to ništa ne moţe promijeniti. Sada je kasno. No još uvijek moţeš ispraviti stvar. Ovo kraljevstvo posjeduje ogromnu moć za koju niko nije svjestan da postoji, pa čak ni sama kraljica. MeĎutim, neko već stotinama godina pokušava da pronaĎe Nessville i iskoristi njegovu moć u pogrešne svrhe. Grozne posljedice bi mogle nastati kada bi ta moć dospjela u pogrešne ruke. Vidiš, u gradu je došao Ďavo i moraš ga se čuvati. Već si je susrela jednom i moraš je spriječiti u njezinom cilju!'' ''Kojem?'' pitala je. ''Što god se desilo, ona ne smije postati kraljica Nessvilla. Nikada! To je njezin cilj, da vlada, da pronaĎe moć. Ne znam kako da je spriječiš, niti čime. Ali budi oprezna jer ona je mnogo moćna i učinit će sve da dobije tu krunu. Spriječi je prije vremena. Čitaj, proučavaj, traţi ne znam ni sam. Ali molim te, budi oprezna!'' govorio je. Anita je gotovo zaboravila da je on duh i da se nalaze u šumi. ''Pokušat ću. Daću sve od sebe!'' obećala je. Na tren su ušutili. Sve je to bilo novo i mnogo za nju. 74
''Anita, pogledaj me'', obratio joj se. Ona ga pogleda. ''Danas si ti prizvala moju dušu ovdje. Nisam se pojavio bez razloga. Previše patiš i teško je, znam. Ali ako ţeliš da preţiviš sve ovo, moraš da me preboliš. Molim te, nemoj više patiti za mnom. Vrijeme će ti pomoći za zacjeliš rane svog srca. I kada doĎe vrijeme ponovo ćeš nekoga voljeti i biti spremna da mu pruţiš svoju ljubav. Ja sam tvoja prošlost, ne sadašnjost, niti budućnost'', govorio joj se. ''Ali ja ne ţelim da te prebolim. Ne mogu. Ne ţelim da ponovo nekoga volim. Ja ţelim tebe!'' tuţno je govorila i zaplakala. ''Anita, moraš da me pustiš. Ne razmišljaj više o meni, niti me dozivaj. Ja se više nikada neću pojaviti. Pustit ću te da me preboliš i nastaviš. Puti moju dušu da počiva u miru. Pusti me da budem svoja priroda. Ja ti dajem svoj blagoslov i ţelim ti svu sreću u ljubavi i ţivotu,'' rekao je i potom se stopio sa okolinom. Puhnuo je hladan vjetar i on je nestao. Anita je pala na zemlju i plakala. Plakala je isto onako kada ga je tek izgubila. U suzama je i zaspala. Probudila je studen pred mrak. I baš kao onda, ispitivala se da li je sve to samo san ili realan svijet. Plač ju je usrećio. Privremeno. Ustala je i otresla kosu i odjeću. Pošla je nazad. Ona ista ovčica ju je posmatrala iz daljine. Vraćala se u grad razmišljajući o tome koliko se njezin ţivot promijenio u samo jednom trenu. I konačno je shvatila da više ništa nije sigurno, više ništa nije samo san, sada je sve stvarno, onako kako zapravo jeste. Svjesna je opasnosti. Zlo je u gradu.
75
16 OSLOBOĐENA Djevojka obučena u crne uske hlače i majicu, šetala se parkom ispred dvorca. Svojim visokim petama je lagano lupkala penjući se ka ulazu. Skinula je svoje Versace sunčane naočale i stavila ih u koţnu tašnu. Kao noć crnim očima je gledala svaki prozor i svaku kulu kraljičinog dvora. PriĎe ka ulazu, a dvojica straţara stadoše ispred nje. ''Kraljica ne ţeli posjete. Molimo vratite se!'' rekli su u isto vrijeme. Ona se nasmijala. Prišla im je sasvim blizu gledajući ih u oči naizmjenično. ''Mislim da ćete me ovaj put pustiti dečki, zar ne?'' arogantno ih upita uz tračak koketiranja. Obojica se automatski odmakoše dajući joj prostora da proĎe. ''Tako sam i mislila!'' rekla je i jednom rukom otvorila ogromna drvena vrata dvorca. Kraljica je tuţna sjedila na svom tronu. Poloţila je lice u ruku i bezvoljno zurila u jednu tačku. Njezin ţivot je apsolutno izgubio smisao. Mladić u kojeg se zaljubila je mrtav, ona ga je ubila što ju je još više bacalo u depresiju. Najbolja prijateljica ju je izdala, i nje se riješila. Nije raspoloţena za nove ljubavi. Zna i sama da je niko ne ţeli. Njezina glavna neprijateljica je postala besmrtna, ali preboljet će i to. Dosadno joj je i umorna je od ţivota. Treba neku zanimaciju, nekoga da joj ubrza vrijeme. Ali nema nikoga. A svaki put kada se slučajno pogleda u ogledalo, malo joj fali da ga razbije. Iznenadila se kada je ugledala djevojku sa plavom kosom obučenu u crno kako ulazi u njenu dvoranu. ''Ko si ti?'' ljutito joj se obrati ustavši sa trona. ''Ja sam Victoria, Vaše Visočanstvo!'' ljubazno se pokloni. Kraljica ponovo sjede za tron. ''Kako si ušla ovdje? Što hoćeš?'' nastavila je bijesno. 76
''Došla sam da se konačno upoznam sa vama. Mislim, bio bi red da upoznam kraljicu ako sam već u Nessvillu. A ja idem gdje ja hoću i kad hoću. Zar misliš da me dva straţara mogu zaustaviti?'' pričala je Victoria povremeno razgledavajući prekrasnu dvoranu. ''Znači ti si ona djevojka što je ponudila ugovor Aniti? Zar ne? Ti si je spasila od smrti i učinila je besmrtnom?'' ''Glavom i bradom!'' rekla je. ''Zašto si to učinila?'' pita je Stefani. ''Zato što je očajna djevojka zvala u pomoć. A ja sam joj pomogla. Da sam zakasnila samo par sekundi, sada bi već bila dva metra pod zemljom!'' objasni Victoria. ''Ja sam naručila njezinu smrt, a ti si mi odmogla! Sljedeći put svoje dogovore obavljaj van mog dvora!'' bahato će kraljica. ''Kada smo već kod toga, došla sam da i tebi pomognem'', započe djevojka u crnom. ''Ne treba! Ja znam sama sebi da pomognem. Hvala!'' ''Oh, pa ja se ne slaţem sa tobom. Mislim, ako je tako, zašto si tako nesretna? Zašto si tako tuţna?'' Kraljica ništa ne odgovori. Victoria prošeta po dvorani. Rukama je dirala okvire slika i mramorne figure. Ţeljela ih je. ''Ja znam tvoje najmračnije ţelje. Znam da postoji tamo negdje mladić za tebe. Nije genije, ali nije ni glup. Nije ljepotan, ali nije ni ruţan. Nije bogataš, ali nije ni siromašan. On je savršen za tebe i samo bi te on mogao voljeti uistinu onako kako svaka ţena zasluţuje da bude voljena. On bi mogao da trpi sve tvoje nedostatke, i volio bi sve tvoje dobre strane...'' poluglasno i slatko je opisivala pregledavajući predmete po dvoru. Ispod obrva je posmatrala kraljičinu reakciju. ''Što pokušavaš? Zar misliš da vjerujem u te tvoje glupe priče i besmislice. Ko si ti uopšte? Neka varalica? Sigurno ti je ona gatara 77
pričala sve to. Gubi se!'' iznervirano je pričala kraljica taknuta Victorijinim riječima. ''Ali i sama znaš da je to istina. To je tako, a do tebe je da li ţeliš da budeš sretna ili ne. Ja znam mnogo više od gatare. Znam kako se zove, a tebi ću reći da mu ime počinje sa A'', nastavila je Victoria. Kraljica se raznjeţi. Nije nikada mnogo razmišljala o tom mladiću, a sada se uvjerila da je on i stvaran. ''Zašto si stala? Pričaj još!'' naredila je. Victoria se nasmiješi shvativši da je Stefani zagrizla njezin mamac. ''Znam da je mnogo pedantan, romantičan i pametan. TakoĎer je druţeljubljiv, zabavan i vrijedan. On bi te mnogo volio. On bi te ljubio po usnama i vratu. Gledao bi te dok bi spavala i čuvao kao kap vode da dlanu...'' gotovo erotično je pričala Victoria. Kraljica je odlutala slušajući njezine riječi. Otišla je u svijet ljubavi i romanse. Ţeljela je da ga upozna, da priča sa njim, da vidi kakav je to mladić koji je zapravo njezina srodna duša. Zamišljala je kako zajedno sa njim šeta romantičnim parkovima Nessvilla tokom zalaska sunca. Zamišljala je kako se sunčaju na plaţi tokom sumornih i vrućih ljetnih perioda. Zamišljala je kako spavaju zajedno zagrljeni u njezinom krevetu. Ona mu leţi na grudima i pravi se da spava a zapravo upija svaki njegov dah i miris. On je gleda i uţiva u njezinoj toplini i prisustvu. Victoria stade ispred nje, a ova se probudi i sakri navrle suze u očima. ''Ja takoĎer znam gdje on ţivi'', rekla je naposljetku. ''Reci mi!!!'' uznemireno vikne kraljica ustavši sa trona. Victoria je šutjela. ''Reci mi! Daću ti zlata koliko hoćeš, samo reci!'' Djevojka ništa ne reče. Samo je pogledom crnih očiju mučila nadraţenu kraljicu. 78
''Reci mi!'' Stefani vrisne, a glas joj odjekne kroz sve prostorije dvorca. ''Reći ću ti gdje ţivi tvoj mladić, ali samo ako potpišeš moj ugovor!'' reče Victoria stvorivši komad papira u ruci. Kraljica se iznenadi. Nije očekivala takav obrt. Mislila je da je čeka cjenkanje i govorenje iznosa novaca i zlata, ali ne i ugovor. Kraljica Stefani Silver pade u dilemu. Ako potpiše ugovor sa njom, ko zna što je čeka. Čitala je Fausta, ona dobro zna. Nije se puno dvoumila. Ne ţeli da bude prokleta iako će cijeli ţivot da bude sama i slomljena. ''Odbijam tvoju ponudu!'' rekla je odlučno i smireno. ''Š-šta?'' Victoria se zbuni. Mislila je da će pristati kao od šale. Sa Anitom i Mush Caddijom je to brzo obavila. Ali ova je bila tvrd orah. ''Ne ţelim potpisivati nikakve ugovore sa nekim poput tebe!'' objasnila je mrzovoljno. Victoria učini da ugovor nestade i slatko se nasmije. ''Kako hoćeš! Znaš kako se zovem, ako se ikada predomisliš,'' reče joj. ''Nikada!'' automatski joj kraljica odgovori gledajući je s visoka sa svoga trona. Victoria se pretvori u plamen i nestade ostavljajući Stefani samu sa svojim novim sanjarenjima. Victoria se pojavi u kraljičinom podrumu. Stvorila je plamen na dlanu, kako bi mogla vidjeti. U kavezu od mjedi, i dalje je leţala skrhana Angela. Još je više očajna, još je više tuţna i još je više siva. Ništa nije radila, samo je plakala. Suze su joj neprekidno tekle niz lice, poput dvije malene rječice. Victoria ju je okrutno gledala. Nije ju nimalo ţalila. ''Ne mogu više da slušam tvoje plakanje! Čujem te i u najdaljem dijelu Nessvilla. Čujem te gdje god da pobjegnem. Ne mogu više da te 79
slušam. Oslobodit ću te iz kaveza, ali samo ako potpišeš ugovor!'' predloţila joj je. Angela ništa nije odgovarala. Poslije se smirila i obrisala suze. ''Jesi li zainteresirana ili da te ubijem?'' nestrpljivo će Victoria. ''Pročitaj ga!'' naredi Angela promuklim glasom. Victoria u drugoj ruci stvori ugovor i na glas ga pročita: ''CONSENSUS Prema ovom ugovoru odlučujete da ćete prodati svoju dušu u zamjenu za slobodu iz kaveza od mjedi. TakoĎer, kako biste postali slobodni, morate se odreći svojih anĎeoskih moći, što uključuje i vaša krila. Jednom kada potpišete ugovor više nikada nećete biti anĎeo.TakoĎer, postat ćete otporni na mjed i više vas niko nikada neće zarobiti. Kao dodatnu prednost i garanciju, ja Victoria, obećavam da vas neću usmrtiti u ljudskom obliku. Ugovor je neraskidiv i ne moţe se poništiti ni na bilo kakav način.'' Angela na tren razmisli. Slučajno je rukom dotakla mjedenu šipku i osjetila njezinu hladnoću koja joj je crpila energiju i sreću. Više ne moţe da trpi. Posrnula je, mnogo je posrnula. ''Zašto ţeliš da mi pomogneš, da me oslobodiš?'' sumnjivo upita anĎeo. ''Već sam ti rekla, ne mogu da slušam tvoje plakanje, a ništa mi ni ne znači tvoja sloboda. Kao običan čovjek ne predstavljaš mi prijetnju i zapreku. Ionako sam pobijedila!'' objasnila je. ''I? Potpisuješ se ili ne?'' uzbuĎeno je ispitivala. Angela kroz kavez ispruţi ruku te perom napisa svoje ime na dnu. Ugovor zasvijetli i pretvori se u energiju koja je uništila vrata kaveza od mjedi. AnĎeo izaĎe oprezno gledajući Victoriju. I dalje je imala krila na leĎima, ali je osjećala da nema više svojih anĎeoskih moći. 80
''Što s njima?'' pitala je pokazujući na krila. ''O, ne brini se za to. Ja ću ti to srediti...'' rekla je i u ruci stvorila noţ. Zamahnula je i noţem joj odsjekla oba krila. Nije ju boljelo, nije osjetila ništa. Nije čak ni oţiljak ostao na leĎima. Krila su otpala i ostala u kavezu. AnĎeo polako i umorno krene ka izlazu ni ne pogledavši Victoriju. ''Samo da znaš, da nećeš uspjeti'', dodala je gubeći se u tami. ''Itekako hoću!'' ponosno joj odvrati Victoria pretvorivši se u vatru.
81
17 PREVARITI SMRT Harao je ulicama noću. Bilo ga je previše sramota da ga neko vidi kada danje svjetlo osude sve obasja. Vratio se nazad u svoj prljavi stan razmišljajući o svojoj strašnoj odluci. Nje se bojao smrti, niti napuštanja ovoga svijeta. Jedino čega je bojao jeste samoće, a ona mu je sada supruga. ''Mislim da za mene više nema sreće na ovom svijetu'', promrmljao je Mush Caddia. Od kako je postao muškarac njegov ţivot se pretvorio u pakao. Star je, ruţan i nepoţeljan. Niko ga ne ţeli, niko ga ne voli. Kaje se. Ţelio bi da vrati vrijeme i da zaustavi sam sebe, da se zaustavi da ne potpiše onaj prokleti ugovor od one vraţje ţene. Ali sada je kasno. Platio je za svoju glupost i sada je kraj. Vezao je konopac. Pravio je čvrst čvor i vezao ga ja strop. Postavio je stolić i stao na njega. Nije napisao oporuku niti poruku. Nije imao kome. Da je imao, siguran je da ovo što upravo čini, ne bi ni činio. Konopac je stavio oko vrata i još par minuta proţivljavao svoje posljednje trenutke na ovome svijetu. ''Moje vrijeme je prošlo, prebrzo. Više nemam niti jednog razloga da ţivim na ovom svijetu. Kada i umrem, za mnom niko neće plakati'', bile su njegove posljednje riječi. Skočio je odgurnuvši stolić na stranu. Uţe oko vrata ga pritisnu i objesi. Visio je sa stropa. Posljednje što je vidio bilo je blijedo lice mladića sa crnim šeširom na glavi. Došla je Smrt po njega. Sam ju je dozvao. Ali osim Smrti u sobi se pojavi još jedan lik. To je Victoria. Što ona ţeli? Samu Smrt zbuni njezina pojava, ali je ipak nastavio obavljati svoj mračni posao. Izvadio je Mush Caddijinu dušu iz tijela i pokušao je odvesti na drugu stranu, ali duša nestade. Njegova dušu pokupi neko drugi. Victoria. Smrt je pogleda. 82
''Što to činiš?'' pitao je Victoriju koja je prikupila Mush Caddijinu dušu. Victoria uz pomoć ugovora što ga je Mush Caddia potpisao zarobi njegovu dušu unutra. ''Ova nesretna duša je moja...'' zadovoljno je odgovorila. ''Vrati je, odmah. Nemaš pravo to činiti. Ovo nisu tvoja posla Ďavole!'' hladno joj odvrati Smrt. ''Znaš proceduru, potpiši moj ugovor i vratit ću ti njegovu dušu'', reče mu Victoria. ''Ne potpisujem nikakve ugovore!'' odvrati Smrt. ''Onda ništa od Mush Caddijine duše.'' ''Ne igraju mi se tvoje igre Victoria. Nikada neću potpisati tvoj ugovor. A njegova duša će opet na kraju postati moja'', rekao je anĎeo Smrti. ''Potpiši ugovor!'' naredi mu Victoria nudeći mu komad papira, ''ili ću do kraja svijeta ometati tvoj posao. Nikada neću odustati, jer sam neumorna!'' zaprijeti mu. ''Nemam cijeli dan za tebe. Svijet je pun umrlih duša!'' rekao je i nestao pretvorivši se u crni dim. Victoria se pretvori u plamen prateći ga. Došli su u neku bolnicu. U sobi je stariji čovjek umirao. Doktori i medicinske sestre su ga pokušavali oţivjeti elektro šokovima. Nisu uspijevali. Umirao je. Niko od bolničkog osoblja ih nije mogao vidjeti. ''Upozorila sam te, ali neka ti bude!'' arogantno je rekla Smrti. Prišla je čovjeku i stavila mu ruku na čelo. Dajući mu svoju energiju, uspjela ga je oţivjeti. Čovjek je naglo otvorio oči i ustao. ''Zar ne shvaćaš da ću ovako cijelu vječnost? Pratit ću te u stopu i oţivljavati ljude koji trebaju umrijeti. Shvaćaš li koliku će to štetu nanijetu čovječanstvu?'' još jednom mu je zaprijetila. Mirno ju je gledao. 83
''Samo potpiši ovaj ugovor i nikada ti neću smetati u tvome poslu...'' rekla je dajući mu list. Stajao je nepomično i gledao je tupo. Razmišljao je. Nakon par trenutaka je rukom uzeo ugovor i pročitao ga. Pisalo je:
''CONSENSUS Prema ovom ugovoru ja, Victoria, obećavam da više nikada neću ulaziti niti ometati vaše poslove prenošenja duša na onu stranu. Jedini uslov je da ću moći na jedan dan poprimiti vaš izgled, izgled AnĎela Smrti. Tokom transformacije neću imati sposobnost uzimanja duša i ništa osim fizičkog izgleda uključujući glas. Ugovor je neraskidiv i ne moţe se poništiti ni na bilo kakav način.'' ''Zašto ţeliš da izgledaš ko ja?'' pitao ju je. ''Mislim da se to tebe ne tiče'', rekla je. ''I hoćeš li potpisati?'' pitala ga je. Smrt uze njezino preo i potpisa se. Victoria mu tada predade Mush Caddijinu dušu. ''Ti si ništa nego prokleta duša. Nikada nećeš uspjeti u onome što si naumila. Neko jednostavno ne zasluţuje drugu priliku. Neko poput tebe. Da mogu, i da imam pravo, vrlo rado bih prenio tvoju dušu na drugu stranu. I vjeruj mi, uţivao bih u tome! Ali nema veze, jednom će doći i tvoj čas, a ja ću biti tu. Umirem od ţelje da dočekam taj dan.'' rekao je odlazeći. ''Ja mislim da si ti samo ljut jer sam te prevarila. Jer ipak, mislim da sam prva koja te ikada prevarila!'' rekla je zajedljivo, a on je nestao. Ponovo je stavila zbunjenom čovjeku dlan na čelo i usmrtila ga.
84
18 LJEPOTICA Dan je prekrasan. Stefani je odlučila da izaĎe iz dvorca i prošeta se prekrasnim vrtom. Uţivala je diveći se svakoj vlati trave i svakoj šarenoj latici prekrasnog cvijeća. Nikada se nije ovako zabavila. Nikada na ovakav način nije posmatrala prirodu. Sve je bilo tako lijepo i nestvarno. Osjećala se sretnom i ispunjenom. Udisala je bistri i svjeţi zrak koji je mogla osjetiti kako joj ispunjava pluća i širi se njezinim tijelom. Čula je ptice kako pjevuše u daljini i pjevaju jedne drugima ljubavne pjesme. Šetajući ugledala je nepoznatog mladića kako ureĎuje grmlje. Bio je leĎima okrenut od nje. Začudila se. Nikada ga prije nije vidjela. Prišla je bliţe, a on se okrenuo. Nije radio za nju, niti ga je poznavala, ali kada ga je ugledala osjećala se kao da ga već čitav ţivot poznaje. I sve je pročitala. To je on, o kome joj je Victoria govorila... Okrenuo se i gledao je svojim smeĎim očima koje su prijateljski sijale. Nasmijao se. Zbunila se. Što da radi? ''Uskoro ću ovo završiti'', rekao je pokazavši grmlje koje je ureĎivao, ''pa ću te onda poljubiti.'' Probudila se. Osjetila je mnogo tuge kada je shvatila da je to bio samo san. Savršeni san. Legla je i pokušavala da se vrati ponovo, ali i sama je znala da se to neće dogoditi. Ustala je i pogledala se u ogledalu. Shvatila je značenje sna. Sanjala je njega, njezinu srodnu dušu. To je on. Ali što da radi? Kako da ga naĎe? Nije znala. Potom je ponovo pogledala svoj odraz u ogledalu shvativši da takva nikada neće osvojiti tog mladića. Zaplakala je stavivši glavu u ruke. Kada se smirila istuširala se i doručkovala kuhanu mrkvu i brokulu. Razmišljala je tako o povezanim stvarima kao što su njezin san, mladić, tuga, samoća, depresija, smrt. Njezina sumanuta razmišljanja 85
prekinuli su nečiji koraci. Znatiţeljno je dignula glavu da vidi o kome se radi. ''Oh, to si samo ti...'' rekla je nezadovoljno ugledavši Anitu. Djevojka je smireno stajala i gledala je. ''Smiri se Stefani, došla sam u miru'', izjasnila se . ''Za tebe nisam Stefani. Za tebe sam Vaša Visosti! Za tebe sam kraljica!'' ogorčeno je rekla. ''I sama znaš da od one noći kada se me pokušala ubiti, da mi više nisi kraljica. Došla sam da te upozorim!'' rekla je Anita. ''Oh! Upozoriš? Zar misliš droljo da te se bojim? Razmisli još jednom! Jer znaš da postoji niţa i viša klasa, a ti si mi nešto previše niska! Ne moţeš me uplašiti svojim bijednim upozorenjima. Gubi se prije nego što pozovem straţu!'' ljutito je nabrajala. ''Hoćeš li barem jednom prestati biti arogantna i poslušati me? Nisam došla da ti prijetim. Moraš da znaš, da je Ďavo u Nessvillu. Mnoge stvari su krenule naopačke. To je djevojka i mnogo je moćna i opasna. Ona ţeli da uzme tvoju krunu, da postane kraljica Nessvilla. Ne smiješ joj to dopustiti. Moraš je se čuvati i klonuti!'' objasnila je uzrujana Anita. ''A to je ona djevojka što si sa njom sklopila ugovor, da ne moţeš umrijeti? Zar ne? I meni govoriš da je se čuvam? Hahaha! Glupa djevojko! Victoria mi je već dolazila i nudila svoj bijedni ugovor. I vidiš, ja nisam bila tako slaba kao ti, ja sam je odbila!'' ''Ja sam bila na samrti, nisam imala izbora! Što je tebi nudila? Ne puno, jer si je odbila. Kladim se da će opet doći!'' ''Ne tiče te se moj ţivot seljanko! I odlazi odavde, ne ţelim da te gledam. Stvarno si luda. Gledaj svoja posla i ne brini se za moju krunu. Ona je visoko na glavi, vidiš, i tamo će i da ostane!'' nastavila je kraljica sa nabrajanjima. Anita arogantno zakoluta očima i okrene se da poĎe. ''Samo nemoj poslije da bude da te nisam upozorila!'' rekla je i otišla. 86
''Glupava seljanka!'' tiho je komentarisala kraljica pošavši u svoj budoar. Pregledala je po ormaru što da obuče kada joj se iza leĎa ukazala Smrt. Ugledala ga je u odrazu ogledala. Bijesno se okrenula. Gledala ga je oštro. ''Što ti hoćeš ovdje?'' upitala ga je. ''DoĎem kada sam potreban'', odgovorio je tiho. ''Niko te nije zvao stoga mi ne smetaj!'' rekla je ljutito kopajući po ormaru. ''Tako se ne odnosi prema nekome ko svojim hladnim rukama kupi duše umrlih i odnosi ih na onaj svijet...'' ''Kako god. Što ţeliš od mene?'' pitala ga je nezainteresirano. ''Nudim ti spas'', rekao je. ''Spas?'' začudila se. ''Kakav spas?'' okrenula se i pitala ga. ''Spas od samoće, tuge i nesreće. Znam da se mučiš i znam da ti je teško. Imaš sve što si ikada u ţivotu poţeljela, ali samo jedno ne. Zar misliš da će te brdo zlata, srebra i dragulja učiniti sretnom? Zar misliš da će te skupocjena odjeća i nakit učiniti lijepom? Zar misliš da će ogromni dvorac i mramorne statue da te učine radosnom. Ne, ne i ne. Ti nemaš sve. Fali ti nešto... Fali ti neko ko će te usavršiti, ko će popuniti tvoje usamljene praznine. I nikada ga ni nećeš naći i zauvijek ćeš ostati sama. Ruţna, napuštena i stara. Zar to ţeliš?'' Zamislila se. Sjela je na stolicu razmišljajući o njegovim riječima znajući da je u pravu i da priča o njezinoj budućnosti. ''Naravno da ne ţelim... Ali kakav imam izbor? Zar mogu nešto da promijenim?'' pitala je. ''Ne, ne moţeš. Ali moţeš da olakšaš. Dolaze teška vremena za Nessville. Nisi ni svjesna kakvi crni dani uskoro dolaze. Zlo i haos samo što ne kucaju na vrata. A ti? Hoćeš li ti to moći podnijeti? Zar nije lakše da se jednostavno predaš, da odeš, da napustiš sve, da zaspiš. Ovo 87
je prilika koju ne nudim svakome, niti nudim uvijek. Ovo je prilika za dobrovoljnu smrt. Savršeni odlazak iz okrutnog svijeta. Ti samo lezi i opusti se, a ja ću te dotaći i uzeti te k sebi. Ne boj se, nećeš ni osjetiti. Smrt je mnogo lakša kada se osoba pomiri sa njom.'' ''Nudiš mi smrt? Predlaţeš da završim svoj ionako tuţan i mučan ţivot? Moţda se nikada nisam ni trebala roditi! Ma neka ide sve kvragu. Učinit ću to. Ionako niko neće plakati za mnom. A ko zna, moţda me primijete tek kada ih sve napustim? Kada shvate da sam zapravo cijelo vrijeme i bila tu za svoj narod. Moţda ću im nedostajati kada vide da me nema i kada kraljevstvo propadne u vlasti neke druge kraljice. U čast meni, moţda i izgrade spomenik i postave ga na trg ili park'', kraljica je zamišljeno pričala dok ju je Smrt šašavo posmatrala. ''Znači pristaješ na moju plemenitu ponudu?'' pitao ju je još jednom. ''Pristajem. Neka postanem hladna i zaspim zauvijek'', rekla je pomirljivo. Legla je na svoj krevet. Prekrstila je ruke na grudima i zaklopila oči. ''Zar ţeliš da ovakva umreš?'' Smrt je upita. ''Kakva?'' otvorila je oči. ''Pa zar se ne bi trebala rastati od ovog svijeta lijepo ureĎena? Onako za kraj, zašto se ne bi uredila?'' Stefani razmisli. Cijeli ţivot je pazila na svoje zdravlje izbjegavajući ekstravagantne tehnike uljepšavanja i štetnu hranu. Sada kada će ionako umrijeti ništa joj ne znači. Neka je onda vide sreĎenu i uljepšanu, a ne svakidašnju i nelijepu. ''Ali što da uradim od sebe? Nikada se nisam prije ureĎivala,'' zbunjeno je upitala. ''Za početak se moţeš ošišati. Vidio sam mnogo lijepih ţena sa kratkom i modernom kosom'', predloţio je. Stefani otiĎe u kupaonicu i uze makaze. Nije se mnogo dvoumila. Rezala je svoju crnu kapu kose pramen po pramen. Kada se izgubila u čupercima i dlakama, došla je Smrt da joj pomogne. 88
''Što sada?'' pitala je AnĎela Smrti. ''Operi je i izblanširaj. Ljepše će ti stajati svjetlija kosa'' rekao je. Tako je i učinila. Oprala ju je i izblijedila. Kada ju je osušila i iščešljala pogledala se u ogledalo i već je vidjela rezultat svog uljepšavanja. Savršeno joj je pristajala kratka kosa boje meda. Poslije je počupala obrve. Trebalo joj je više od sat vremena da ih skrati i lijepo uredi. Obukla je svoju bijelu Louis Vuitton haljinu od svile i čipke. Na noge je obula srebrene Versace štikle koje joj je za roĎendan kupila Allegra, a koje nikada nije nosila. Stefani ponovo leţe čekajući da je Smrt konačno uzme. ''A šminka?'' Smrt je upita. ''Nemam šminku'', odgovori joj kraljica. ''Nisam se nikada šminkala'', dodala je. ''Znam da imaš tamo negdje u ladici sakrivene najskuplje karmine, sjajila, pudere koje si čuvala za specijalne prilike. Moţda u slučaju da se pojavi tvoj princ. Znam te. Ali nema princa, došao sam ja, Smrt.'' Stefani mrzovoljno ustane i sa vrha ormara na krevet stavi srebrnu kutiju sa nekorištenom šminkom. Smrt je bila u pravu, čitao ju je kao lagano štivo. ''Ali ja se ne znam našminkati... nisam nikada'', priznala je. ''Zato sam ja tu, ja znam'', reče joj Smrt i poče joj stavljati sloj tečnog pudera. ''Gdje si to sve naučio? Mislim, moţda jesi anĎeo ali si ipak muškarac'', pitala ga je dok ju je šminkao. ''Jedno sam od najstarijih bića na svijetu. Iskustvo me mnogo čemu naučilo'', rekao je fokusirajući se na njezine oči. Kada je završio, još joj je malo popravio frizuru i doradio obrve. Pogledala se u ogledalo i nije mogla da vjeruje. Djevojka koju je gledala u ogledalu ni malo nije naličila na nju. Pored uredne i jednostavne frizure imala je lijepu srebrnu sjenu na gornjim kapcima. TakoĎer je imala i po liniju tuša koji se krivio pri kraju u savršenu 89
neravnu liniju. Nije joj se vidjela niti jedna nesavršenost lica, a usne su poprimile elegantnu tamno rozu boju. Izgledala je veličanstveno, jednostavno i lijepo. Poput neke moderne dame, princeze, kraljice. Stavila je i krunu. Divila se samoj sebi. Priznala si je: ''Prelijepa sam!'' Kajala se što prije nije učinila ovakvo što. Ali sada već mora umrijeti. Ali samo malo? Umrijeti? Mora li umrijeti? Čim se vidjela takva u ogledalu odmah se predomislila o napuštanju ovog svijeta. Više nije tmurna, crna i mrtva, ispunjena je osjećajem taštine, ljepote i ţivota. ''Odustajem! Ne ţelim da umrem!'' rekla je okrećući se od ogledala. Ali kada se okrenula njega više nije bilo. Više nije ni bitno, jer je ona sada uistinu zadovoljna i spremna. Spremna je na svoju avanturu ţivota. Odlučila je, spremna je na put svoje ljubavi. Ostatak dana je provela diveći se sama sobom ispred ogledala. Ali Smrt nije otišla. Tu je cijelo vrijeme, posmatra je iza ugla vrata. Poslije je hodao dvorcem posmatrajući slike i ukrase. Otišao je do jednog ogledala i prepao se svoga izgleda. Škljocnuo je prstima i pretvorio se u svoj pravi izgled, izgled vraga, izgled Victorije.
90
19 POSRNULA Hodala je ulicama noću. Pognute glave i sa prljavom haljinom koja je nekada uobičavala da bude bijela, ali je sada siva. Siva je kao i njezina duša. OsloboĎena je kaveza od mjedi, ali se nije osjećala slobodnom. Savršeno stvorenje je po prvi put srušeno za zemlju smrtnika i sada iskušava prave patnje običnog čovjeka. Takva sudbina je nešto najponiznije što se moţe dogoditi jednom anĎelu, i to anĎelu čuvaru. To je gore čak i od mjedenog kaveza. Dotakla je dno, gore ne moţe. To je slama, to je ubija. Nastavila je hodati. Ušla je u jedan od stanova i pokucala na vrata. Znala je gdje je, znala je gdje će pronaći pomoć nuţno potrebnu. Na pravom je mjestu, ona to zna. Pokucala je još jednom pošto joj niko nije odgovarao. Ugledala je svjetlo na dnu vrata. Čula je korake. Vrata se otvoriše i neko proviri. Djevojci je trebalo dugo vremena da prepozna Angelu u ljudskom obliku. Konačno je širom otvorila vrata prepoznavši svoju izgubljenu prijateljicu. ''Angela?! Jesi li to ti?'' zbunjeno je buncala. Uvela ju je u stan. Već je bilo gluho doba noći i Anita je davno zaspala. Mislila je da joj na vrata lupa kraljica ili neko od njene straţe. Najprije ju je nahranila jer je Anglea doslovno umirala od gladi. Da je hodala još koju ulicu vjerovatno bi se srušila i do zore bi umrla. Poslije joj je priredila vruću kupku i dala joj čistu odjeću. Obučena u zelenu trenirku došla je u kuhinju gdje ju je Anita čekala sa šoljom kipućeg čaja. Angeli je sve i dalje bilo veoma nepoznato i čudno. Prstima je dirala trenirku na sebi čudeći s njezinom kroju i boji. Kao da je prvi put vidjela takvo nešto. Nesigurno je sjela pored Anite i otpila gutljaj čaja. ''Hvala ti što si me primila...'' zahvalila se gledajući ispred sebe. ''Stvarno nisam znala kamo da idem,'' dodala je. 91
''U bilo koje doba dana ili noći, meni si uvijek dobrodošla. Nikada neću zaboraviti tvoje plemenite činove kojima si ti mene spasila. Prvi put kada si me utješila na fontani i upoznala me sa Sebastianom. A drugi put kada si spriječila kraljicu u tamnici'', ponosno je ispričala Anita. ''Mnogo si me uplašila kada sam te vidjela onakvu. Što ti se pobogu desilo? Kako je došlo do svega toga?'' nestrpljivo je pitala. Tek je sada prvi put progovorila sa Angelom od kako je došla. Nije bila u stanju da govori, niti ju je Anita opterećivala pitanjima, iako ju je mnogo zanimala njezina priča i nije nikako sama mogla da poveţe dogaĎaje sa posljedicama. ''Nakon što sam spasila tebe i Sebastiana od kraljice, ona me zarobila u kavez od mjedi. Na neki način, mjed je štetan po anĎele. Upija njihovu moć i sreću. Cijelo vrijeme sam provela u tom mračnom i strašnom zatvoru. Patila sam mnogo, ali nisam mogla umrijeti'', objasnila je prisjećajući se svojih najteţih trenutaka. ''Kvragu! Kraljica je rekla da si joj pobjegla prije nego li je išta uspjela poduzeti! Lagala me! Za ovo će platiti!'' iznervirano je pričala Anita. ''I tako sam mjesecima boravila u kavezu i kada više nisam mogla da izdrţim, zaplakala sam. Svim silama sam se trudila da ne plačem, ali sam ipak bila slaba i pustila sam suzu na pod. AnĎeli nikada ne plaču, ali ako ikada zaplaču tada dolazi neko zao i iskvaren na njihovo mjesto. I došla je. Došao je vrag, Victoria. Znala sam da će doći. Sigurno si je već i upoznala. Neka te izgled ne vara, moţda zna biti lijepa i umiljata ali ona je opasna i zla do srţi. Njezin je cilj da osvoji ovo kraljevstvo, da postane kraljica Nessvilla, a to se ne smije desiti. Grozne stvari bi se mogle dogoditi ako to dopustimo. I prije par dana se pojavila meni. Ja sam nastavila plakati od onog dana neprekidno, a ona je sve to čula. Smetao ju je moj plač te me došla dokrajčiti. Onda mi je u zamjenu ponudila ugovor kojim se odričem svojih anĎeoskih moći, a ona me 92
nikada neće ubiti. Pristala sam, jer nisam mogla da više izdrţim. Oduzela mi je moja krila koja su i dalje duboko u kraljičinoj tamnici u kavezu od mjedi. I sada tek znam uistinu kako je to biti čovjek, smrtan, običan'', ispričala je. Nastao je trenutak šutnje. Ne ona neugodna šutnja kad se nema o čemu pričati već onaj tip šutnje kada je potrebno vremena da se sve lijepo uklopi u logičan redoslijed dogaĎaja. ''Što god činila, ne potpisuj ugovore sa njom! Ona će učiniti sve...'' ''Već sam potpisala jedan...'', prekine je Anita. ''Bila sam na granici ţivota i smrti te se jednostavno pojavila ona i ponudila mi spas. Nisam znala ko je i šta je ona, ali sam ipak pristala. I skoro sam saznala da sam postala besmrtna. Jedne noći me kraljica Stefani pokušala ubiti ali nije uspijela. Ne znam ko je još osim nas dvije potpisao ugovor sa njom. Upozorila sam kraljicu da je se čuva i da ne potpisuje ugovore sa njom. Nadam se da će doći pameti!'' objasnila je Anita. ''U redu, shvaćam. Ne krivim te, nisi znala ko je ona. Nema veze, spriječit ćemo je!'' Angela razgleda po sobi. ''A gdje ti je Sebastian?'' Anita obori pogled. ''Onog dana kada si nas spasila, kraljica ga je usmrtila umjesto mene. Otada smo postale smrtne neprijateljice jedna drugoj.'' Angela ustane i zagrli je. ''Oh, izvini dušo nisam znala. Mnogo mi je ţao...'' govorila je. ''U redu je. Dobro sam.'' ''Sigurno?'' ''Bilo mi je teško, nije mi ni sada dobro. Ali će biti. Bit ću dobro'', hrabro je govorila Anita. ''U redu onda. Neću te više time opterećivati. Samo da znaš da moramo pod svaku cijenu spriječiti Victoriju ono što je naumila. Što 93
više sakupi ugovora to je opasnije. To je jedna druga i duga priča koju ću ti poslije ispričati. Ali mnogo je vaţno to, da Victoria mora biti uništena. Stoga ćemo ti i ja smisliti plan kako da je spriječimo'', odlučno je rekla Angela. ''Pristajem! Sljedećeg jutra bacamo se na posao bez obzira koliko malo vremena imamo i bez obzira koliko slabe bile naspram Victorije!'' Već je svitala zora. Umorne su legle i zaspale dok im je jutarnje sunce obasjavalo usnula lica.
94
20 STRASTVENI KOLEKCIONAR Cijeli dan je mislila na njega. Pokušavala je da se prisjeti svog sna, ono kad je izašla u dvorište gdje je neki mladić ureĎivao cvijeće. ''Uskoro ću ovo završiti, pa ću te onda poljubiti'', prisjećala se njegovih riječi. Da li je to on? Da li je zaista sanjala njega, svoju srodnu dušu? Ko je on? Kako se zove? Odakle je? Čime se bavi? Neznanje ju je proţdiralo. Sjela je na svoj plavi tron. Razmišljala je. ''Ako je to on, onda je proricanje gatare bilo istinito? Kako to prije nisam shvatila! Kada već postoje anĎeli i vragovi zašto bi to bila laţ?! Znam da on postoji, tamo negdje, daleko. Samo za mene, i samo moj.'' Naglo je ustala sa trona. Još jednom se pogledala u ogledalo. ''Moţda. Moţda postoji jako mala šansa da mu se dopadnem izgledajući ovako...'' rekla je poluglasno. I u tom trenu je odlučila da samo jednim pozivom promjeni svoj ţivot i rijeku sreće prevede u svoje korito. ''Victoria!'' glasno je povikala. ''Victoria!'' i drugi put. Razgledala je po dvorani traţeći njezin lik. Nije ju našla. ''Victoria!!!'' bijesno je nastavila dozivati. Ali ona je nije čula. ''Đavole!'' povika isfrustrirano i u tom trenu pred njom se pojavi plamen, a iz plamena izaĎe nasmijana Victoria sa usijanim crnim očima. Kao i obično, bila je obučena u crno. Odjek njezinih ogromnih potpetica čuo se kroz cijeli dvor dok je koračala ka njoj. ''Nešto si me trebala?'' pitala ju je sa smiješkom. Razgledala ju je sa svih strana. Glumila je da se čudi njezinom novom izgledu iako joj je sama pomogla prerušivši se u Smrt. 95
''Jao, vidi ti to! Novi makeover, sjajno. Pogotovo mi se sviĎa tvoja kosa!'' rekla je i namignula joj. ''Zvala sam te jer sam se predomislila'', priznala je kraljica. ''Predomislila? U vezi čega?'' pravila se da ne zna. ''U vezi tvog prijedloga! Ne budi glupa!'' histerično se derala na Victoriju. ''A što te navelo da se predomisliš?'' pitala ju je obilazeći je. ''Predomislila sam se jer mislim da zasluţujem ljubav. Mislim da sam spremna da nakon mnogih godina osjetim ono što nikada nisam. Mislim da sam konačno spremna. I to je moja odluka!'' izjasnila se Stefani. Victoria u trenu stvori svezak papira u ruci. Dade ga kraljici. ''Znaš što ti je činiti'', reče te joj dade i pero. Stefani uze ugovor i pročita ga. Pisalo je: ''CONSENSUS Prema ovom ugovoru, ja Victoria, ću vama, kraljici Stefani Silver, otkriti lokaciju vaše srodne duše. Za uzvrat vi ćete svoje kraljevstvo i svoju titulu, kraljice, prepustiti meni. Moţete uzeti koliko god ţelite zlata iz riznice i sve vaše stvari iz dvorca, a sam dvorac ostaje meni. U Nessville se uvijek moţete vratiti ali ovo mjesto više neće biti vaš dom. Otkrivanjem lokacije na put krećete odmah. Procjenjivanjem okolnosti, preporučujem vam da se ovamo ne vraćate, osim ako je to neophodno! Ugovor je neraskidiv i ne moţe se poništiti ni na bilo kakav način.'' Kraljica ga još jednom pročita u sebi. ''Ţeliš moju krunu? Zašto?!'' napala ju je. ''Pa... ne ţelim baš takvu kao kod tebe, ali da, ţelim tvoje kraljevstvo i tvoju titulu. Zapravo sam ovamo i došla kako bih postala kraljica Nessvilla'', reče joj Victoria. 96
''Zašto bih se odrekla svog trona za mladića kojeg nikada nisam ni vidjela?!'' bijesno se derala čvrsto drţeći ugovor. ''A zašto bi ostala na tronu kada te niko ne voli? Zašto da budeš kraljica narodu koji te ne poštuje, koji te ne ţeli za kraljicu, koji te ismijava i kojem je svejedno za tebe? Upravo takvo kraljevstvo moţeš zamijeniti za jednog jedinog čovjeka koji će te poštovati, koji će te ţeljeti za kraljicu, koji te neće ismijavati i kojim neće biti svejedno za tebe. Izbor je tvoj!'' Stefani još par puta dobro osmotri svaku riječ na ugovoru. Oprezna je. Razmišlja. Pred njom je vrag i nudi joj ugovor, ne piše joj se dobro. Ali ipak, sve što joj je Victoria rekla je istina. U pravu je. ''Što ćeš im raditi, kada postaneš kraljica, narodu Nessvilla?'' Stefani je upita smireno gledajući kroz prozor trg i okolne zgrade. ''Budu li dobri bit ću i ja, ne budu li, postajem zla'', rekla je. ''Ali to je ionako nebitno jer ću tada biti kraljica i imat ću moć, a to je sve što trebam, barem za sada'', dodala je zamišljajući sebe na Stefaninom tronu. ''Ponekad moć nije dovoljna...'' nezadovoljno je rekla kraljica. ''Jesi li odlučila? Stefani duboko udahne. ''Odlučila sam. Pristajem bez obzira na sve'', odlučno je rekla. Victoria se zadovoljno nasmije. Stefani uze pero i elegantno se potpisa u donjem desnom uglu papira. Ugovor zasvijetli i nestade. ''No, reci mi, gdje je? Gdje je on?'' pitala ju je nestrpljivo. ''Tvoj princ je u gradu načinjenom od tvog prezimena...'' zagonetno je rekla gledajući kraljicu u oči. Kraljica na tren zastade, ali se nije dala zbuniti. ''Shvatila sam'', rekla je i pošla u svoju sobu. ''Znala sam da hoćeš!'' dodala je Victoria. Stefani je za samo sat vremena spremila svoje stvari. Sišla je nazad do dvorane sa samo dva kofera u ruci. Jedan je napunila samo zlatom, a 97
drugi sa svojim najdraţim haljinama i šminkom. Dala je Victoriji da potpiše odgovarajuće dokumente kojima ona postaje vlasnik njezinog imanja. ''Kako se zove?'' pitala ju je. ''Ko?'' začudi se Victoria potpisujući zadnji dokument. ''On.'' ''U ugovoru ne piše da ti moram otkriti njegovo ime. Ali danas sam dobre volje pa ću ti reći. Zove se Alan.'' ''Ovo mi više neće trebati'', rekla je Stefani nakon što je skinula svoju krunu i stavila je na sto ispred Victorije. ''Hvala. Zbogom. Sretno'', reče joj kraljica te otvori dvokrilna vrata svoga bivšeg dvorca noseći dva kofera u ruci. Još se jednom osvrnula da ga dobro pogleda. A zaista će joj nedostajati ovo mjesto koliko god se u njemu osjećala usamljena. ''Alan, dolazim'', poluglasno je rekla brišući nevidljive suze u očima. Ušla je u svoj crni Mercedes i nestala na onu stranu gdje sunce polako zalazi. Victoria je zadovljno gledala za njom. Vratila se nazad u dvoranu. Jednim zamahom ruke je bacila Stefaninu krunu sa stola. U rukama je drţala pet svezaka papira. ''Ugovor usamljene duše'', rekla je stavivši Stefanin ugovor na sto. ''Ugovor čiste duše'', do njega stavila je Angelin ugovor. ''Ugovor očajne duše'', Anitin ugovor. ''Ugovor smrti'', ugovor AnĎela Smrti. ''Ugovor neshvaćene duše'', zadnji Mush Caddijin ugovor stavila je posljednji. Svih pet ugovora postavila je u krug. Svaki od njih je zasvijetlio i spojio se u jednu silu koja kada je prestala bliještati pretvorila se u prekrasnu i elegantnu krunu. Uzela ju je i zadovljno stavila na glavu. Potom je prišla tronu i sjela. Uţivala je u tih svojih pet sekundi slave. 98
Dobila je ono što je ţeljela, sada je red na nju da vlada. Škljocnula je prstima a nebo nad Nessvillom je na tren zagrmilo.
99
100
III DIO
''Kakvo to lice čudno vidim na svetoj stolici? Kakvo to lice vidim na stolici To lice sveto obraz je kleti Samog Đavla!'' Zapis o prijestolju, Mak Dizdar 101
21 ZLATNA JABUKA -1789Niko nije čuo kako je Martha plakala. A ko bi i mogao da je čuje? Svi u dvorcu su previše zauzeti svojim obavezama, a pod obavezama podrazumijeva se uţivanje u raskošju, hrani i piću. U svojoj sobi daleko od svih, zaključala je vrata velikim metalnim ključem, zarila je lice u krevet i s koljenima na podu neprekidno plakala. Svaka nova suza tjerala je drugu, a ona treću i tako nastade cijela kiša, a kiša se pretvori u oluju. Ništa iz Marthine sobe ne bi moglo dati do znanja da je ona zaista nesretna. Imala je sve što svaka djevojka moţe da poţeli, pa i više. Savršeno namješten krevet sa dvije providne zavjese što su podsjećale na anĎeoska krila. Svojim suzama je natopila prekrasnu tamno crvenu posteljinu od svile. Iza njenih leĎa postavljena je polica krcata debelim knjigama koje je Martha po nekoliko puta odavno iščitala. Ništa, ama baš ništa nije davalo povoda na osnovu čega bi djevojka plakala. Pati li zbog mladića? To bi svako rekao. Sada je u tim godinama kada su stasiti momci jedina stvar u glavama razuzdanih djevojaka. Ili ne? Moţda joj je neko u obitelji bolestan? Ili, ne daj boţe, preminuo? Ali ne... Djevojka nije nosila crno, niti se zamračila izmeĎu četri zida. Čak je i prozor širom otvorila kako bi pustila svjeţe i mirisne zrake sunca, a vjetrić je vijorio svilenkaste zavjese prema unutra. Zbog čega onda djevojka pati? Nije istina da je niko u cijelom dvoru nije čuo kako plače. Djevojka par godina starija od nje, hitro je ţurila kruţnim stubama čuvši Marthin plač. Nosila je jednostavnu bijelu haljinu kakve sluţavke nose. Plavozlatnu kosu je svezala u jednostavnu ali urednu punĎu. Rukama je podigla skuti haljine čak do koljena kako bi se brţe popela uz kameno stubište. 102
Pokucala je na vrata Marthine sobe. Nije joj otvarala. Čula je kako je plakala. ''GospoĎice Martha? Jeste li unutra?'' ljubazno je pitala praveći se da ne zna. Djevojka nije odgovarala. ''GospoĎice Martha? Mogu li da uĎem?'' nastavila je drţeći kvaku vrata. ''Odlazi! Ne ţelim da me ovakvu vidiš!'' derala se kroz plač. ''Martha, molim te otvori mi, moţda ti uspijem pomoći...'' Sluţavka nije odustajala. Kroz par trenutaka, moga je čuti njene uţurbane korake. Polako je otključala drvena vrata. ''Dobar dan Victoria'', sluţbeno je pozdravila sluţavku brišući suze. Victoria je svojim potpuno crnim očima uznemireno osmotri. Martha sjede na krevet, a do nje sjede sluţavka. Poznavale su se već nekoliko mjeseci. Victoria je bila nova sluţavka u dvorcu Nessvilla. Često su se njih dvije druţile i pričale pošto Martha nije imala puno prijatelja a otac joj nije dopuštao da često odlazi van dvorca. ''Martha dušo, što nije u redu? Zbog čega plačeš?'' ljubazno ju je pitala prstom joj brišući suze. ''Ne mogu ti to reći...'' tiho je djevojka odgovorila. ''Zašto ne? Mislila sam da me smatraš prijateljicom? Smatraš li?'' sumnjičavo će Victoria. ''Smatram.'' ''Pa?'' ''No, dobro. Ima jedan mladić. Mnogo je lijep i simpatičan. I dopada mi se. I upoznali smo se. Par puta smo se i viĎali i bilo je lijepo. Bilo je savršeno'', zamišljeno je pričala zaljubljena djevojka. ''I? Što se dogodilo? Što te dovelo do tuge?'' ''Problem je što je on niţa klasa. On je znaš, običan graĎanin, a ja sam, već znaš, princeza. Ali meni to ne smeta, nikada mi nije ni 103
smetalo. Pretpostavljam da znaš kome je itekako zasmetalo...'' objasnila je Martha koja je sad prilično smirena. ''Kralju i kraljici!'' rekla je Victoria. ''Da. A najgore od svega je što nas je neko iz dvora vidio i tuţio me. Otada, tata me više ne pušta van granica dvora. Nekada mi čak ne da ni da otiĎem u dvorsko dvorište. Mnogo sam tuţna i ne znam što da radim. Ja ga mnogo volim i moje srce već se polako slama što nisam sa njim. Raspadam se na dijelove i ne znam koliko dugo ću moći da izdrţim.'' Ispričala je i ponovo je zaplakala. Victoria ju je tješila. ''Martha ne plači. Sve će biti u redu. Tu sam da ti pomognem. Mogu ti pomoći'', rekla je Victoria. ''Kako? Kako ćeš mi pomoći?'' beznadeţno je pitala očajna djevojka. ''Pa vidiš, pošto sam sluţavka u dvoru to ima i neke posebne prednosti. Naprimjer, imam ključeve nekih dijelova dvora koji ti mogu omogućiti da napustiš dvor u pola noći kada svi tvrdo spavaju. Prerušit ću te u sluţavku, kako te straţa ne bi prepoznala i zajedno ćemo izaći ispred gdje će te čekati on. Vidiš! Ideja mi uopšte nije loša. Zar ne?'' Djevojka se ispravi. Njezine riječi su je potaknule. Prestala je plakati. ''Pa to nije loša ideja. Naprotiv, sjajna je!'' Martha se nasmija. ''To ćeš stvarno učiniti za mene?'' pitala ju je uzbuĎeno. ''Naravno!'' ''Hvala ti dobra Victoria, oh hvala ti hiljadu puta! Danas si moj dan sasvim popravila i obasjala ga suncem. Kako ti se mogu oduţiti? Reci mi?'' ''Pa ima nešto, ma ne... Glupo je. Zaboravi da sam išta spominjala...'' rasijano će sluţavka. ''Što? Victoria reci mi. Ţelim da znam'' radoznalo će Martha. ''Ma nije ništa. Nije vaţno! Zaboravi!'' tvrdoglavo joj odbrusi. ''Zahtijevam da mi kaţeš! Duţna sam ti, što god da ţeliš potrudit ću se da ti nabavim!'' odlučno i hrabro rekla je Martha. 104
''U redu. Reći ću ti. Čula sam za jednu priču u Nessvillu. Kaţu da negdje postoji nekakva sakrivena Zlatna jabuka koja ima magijske moći. Ţeljela bih samo da je vidim i dotaknem. Samo da se uvjerim da ono što ljudi pričaju po ulicama je doista istina. Jesi li je ti vidjela? Je li zaista postoji?'' Martha se na tren zamisli. Što da čini? Da otkrije kraljevsku tajnu svojoj prijateljici, ili? Naglo je svoju glavu poloţila ispred Victorijine. Obratila joj se ozbiljnim glasom: ''Nikada! Ali nikada nikome se smiješ da kaţeš ovo što ću ti sada reći, a poslije i pokazati.'' Victoriju obuze sreća i uzbuĎenje. ''Da, ta Zlatna jabuka stvarno postoji. Starija je od najstarijeg čovjeka na zemlji. Sakrivena je u dvoru. Ne duboko u tamnici ili u najvišoj kuli. Sakrivena je svakome nadohvat ruke tako da niko ne bi ni posumnjao da je tu i da je uzme. Zlatna jabuka posjeduje mističnu i supernaturalnu energiju koju još niko do sada nije uspio da razotkrije. Kraljevi su decenijama uz pomoć naučnika i alhemičara pokušavali da razotkriju njezinu moć, ali nisu uspijevali. Niko'', ispričala je Martha. Victoria je upijala svaku njezinu riječ, kao da je ţivjela za ovaj trenutak. ''I... hoćeš... Hoćeš li mi je pokazati?'' nelagodno je pitala. ''U redu, pokazat ću ti je. Ali samo na tren i ne smiješ je dotaknuti. Otac bi me ubio kada bi saznao da sam Zlatnu jabuku pokazivala sluţavki. I nikada! Nikada nikome da ovo nisi spominjala!'' upozorila ju je još ozbiljnije nego prvi put. ''Hvala ti dobra princezo'', zahvaljivala se. ''Večeras u ponoć doĎi u moju sobu. Ovdje. I tada ću te odvesti da vidiš ono neviĎeno...'' Victoria je pet minuta prije ponoći tiho pokucala na vrata Marthine sobe. Nije moga da dočeka ni tih prokletih pet minuta. Martha otvori vrata. Bez riječi krenule su obučene u dugačke plašteve sa kapuljačama 105
na glavi. Prerušile su se u noć. Nisu ţeljele da budu viĎene. Nisu imale ni fenjer čije bi ih svijetlo vodilo na pravi put. Znala je hodnike i odaje dvorca napamet. Ali nisu išle daleko. Martha ju je odvela u sobu pet minuta udaljenu od svoje. Pred njom su zastale. ''Ovdje je'', tiho je šapnula Martha te povukla teška vrata prostorije. I čim su se malko odškrinula iz sobe izaĎe svjetlost čisto i bijelo kao dan. Otvorila ih je skroz te su brzo ušle kako niko ne bi primijetio blještavost koja je izlazila iz odaje. Victoria nije toliko obraćala pozornost na izvor svjetlosti. Mislila je da ona potiče od Zlatne jabuke. Ali samo je mislila, nije znala pravu istinu. Kada su joj se oči priviknule na svjetlost primijetila je da na sred sobe stoji čovjekoliki oblik sa raširenim krilima. Zlatne jabuke nije bilo. Uskoro je Victoria prepoznala osobu sa krilima. ''Angela! Što? Kako?!'' iznenaĎeno je buncala. AnĎeoski čuvar, Angela, uspravno i ponosno je stajala ispred nje. Svijetlila je punom snagom i u ruci je drţala štap izraĎen od zlata. ''Jadna si Victoria. Zaista. Ţalim te...'' reče joj anĎeo. ''Gdje je Zlatna jabuka? Što je ovo?'' uplašeno se obraćala Marthi. Martha hladnokrvno i odvaţno preĎe na Angelinu stranu prostorije. ''Nasamarila sam te. Plakala sam bez razloga kako bih tebe dozvala. Izmislila sam onu jadnu priču o mladiću kako bi mi ti mogla ponuditi svoju bijednu pomoć. Znala sam da ćeš doći, znala sam da ćeš se umiješati. Ja naravno kao kulturna kraljevna, ponudila sam ti uslugu zauzvrat. Znala sam da ćeš traţiti Zlatnu jabuku. Kako nisko! Udruţila sam se sa Angelom prije nego što sam se druţila sa tobom. Ona mi je sve objasnila i potrebno je samo malo moje glume da uhvatimo Ďavola u klopku. Pala si.'' ''Gotova si Victoria. Nećeš uspjeti u onome što si naumila!'' zaprijeti joj Angela. ''Prevarena si!'' odurno je dodala Martha. Victoriji je pukao film. 106
''Ti mala prljava kučk...'' isfrustrirano se derala stvorivši plamen u rukama koji je namjeravala baciti na Marthu. Angela je brzo djelovala te je štapom koji je drţala bacila čaroliju na Victoriju. Victoriju pogodi svjetlost štapa i ona nestade. Martha je i dalje imala ruke na očima braneći se od plamena koji je Victoria pokušala baciti. ''Je li... uništena?'' pitala je Angelu pošto je shvatila da Victorije nema. ''Nije. Začarala sam je. Poslala sam je daleko odavde i što god pokušala, više nikada neće moći pronaći Nessville. Ovo kraljevstvo, za nju više ne postoji. I nadam se da će proći mnogo stotina godina prije nego što pokuša pronaći prolaz ka ovamo'', objasnila je Angela te je predala Marthi štap od zlata. Štap je bio viši od Mathe i na vrhu je imao kuglu. Bio je ukrašen lijepim urezima i pravilnim linijama. Jednom riječju, bio je veličanstven. ''Otkud ti ovaj štap?'' pitao je anĎeo Marthu. Štap je zapravo pripadao Marthi koja ga je posudila Angeli kako bi ga mogla upotrijebiti protiv Victorije. ''Štap se zapravo zove Sveti štap i posudila sam ga od jedne prijateljice iz Salema.''
107
22 ODRAZ -2013''Kruna mi lijepo pristaje'', pomislila je gledajući se u ogledalo. Pripremala se za svoj javni nastup. Naredila je ljudima da se okupe ispred dvorca kako bi mogla da predstavi sebe, novu kraljicu Nessvilla. Sve što je pripadalo bivšoj kraljici, Stefani Silver, sada je njezino. Ovo ogledalo ukrašeno srebrom ispred kojeg stoji i posmatra se, bilo je Stefanino, sada je njezino. Ova soba, koja je veća od većine kuća Nessvilla, bila je Stefanina, sad je njezina. Onaj tron plavi, u kojem je svoje usamljeno vrijeme provodila Stefani, sada je njezin. Ovaj dvorac, izraĎen od hladnog kamena koji je uobičavao da bude Stefanin, sada je Victorijin. Stajala je tako ispred ogledala, ne znajući šta će od dragosti. Izvadila je iz ormara jednostavnu haljinu od bijele svile. Nije joj se osobito dopala. Škljocnula je prstima i pretvorila svilenu haljinu u nešto spektakularno i fantastično. Obukla ju je i ponovo se divila. Divila se bijelo-sivoj haljini koja gotovo da je odbijala svjetlost poput dijamanata. ''Vrijeme je'', reče joj jedan od straţara. Svezala je kosu u čvrstu punĎu i pričvrstila je zlatnom kopčom. Koračala je prema terasi sa koje će se predstaviti narodu Nessvilla. Njezina ogromna haljina se lijepo vukla za njom. Teška je i glomazna, sa rukavima i kragnom. Izašla je na terasu i danje svijetlo istine je obasjalo. Nije više uzbuĎena. Sretna je, ali se ne smije. Zadovoljna je. Sve je ispalo onako kako je planirala. Čekanje joj se ipak isplatilo. ''Dobar dan, dobri narode Nessvilla'', rekla je uzevši metalni mikrofon kako bi je svi mogli čuti. 108
Njezin djevojački glas je odzvanjao ulicama i parkovima Nessvilla. Svi su zanijemili i posmatrali boţanstveni lik njihove nove kraljice. ''Moţda ćete reći da se sve desilo iznenada. Moţda ćete reći da je namješteno. Moţda ćete me prezirati, mrziti, grditi. Moţda. Ali prije nego što li bacite bilo kakvu osudu da mene, ţelim da znate pravu istinu. Ja sam Victoria, vaša nova kraljica. Da, glasine su tačne. Stefani Silver više nije vaša vladarica, sada je nova dama došla na tron. Morate znati, da kraljica nisam postala silom, već milostinjom. Vaša plemenita kraljica vas je napustila! Otišla, nestala! Ne znam tačno zbog čega, ali znam da je otišla u potragu za ljubavi...'' Čuvši ovo zadnje, masa se lagano nasmije. Svi su znali koliko je Stefani bila ţeljna ljubavi i što je sve svjesna učiniti da je neko zavoli. Tako da ovo što je Victoria upravo rekla, nije ih uopšte začudilo. ''I srećom, došla sam ja. Jedina moguća nasljednica Nessville kraljevstva. Čudno zar ne? Jedan dan si obična djevojka iz Manhattana, a drugi dan, kraljica! Ali ne brinite se, u dobrim ste rukama. I ja imam kraljevsku krv. Ne znam kako je Stefani postupala sa vama, ali ja znam kako ću. Obećavam vam mir, poštovanje i dobrotu!'' Narod lagano i zadovoljno zapljeska. Oni zapravo nisu ni marili, kraljica će otići, nova će doći. Bude li narušavala njihova prava, uništit će je. I tako je vladala harmonija, godinama. Ušla je nazad u dvor, a masa se razišla nemajući razloga da ostane. Victoria, sada kraljica, naredila je jednom od straţara da okupi sve ostale. Kada su se svi postrojili u savršen red ispred nje, izdala im je svoju prvu zapovijed. ''PronaĎite mi Zlatnu jabuku. Ne pitajte kako, ne pitajte gdje. Samo je pronaĎite!'' rekla je gledajući u oči svakog naizmjenično. ''To je jabuka, da. Od zlata. Mnogo lijepa, svakom bi se dopala. Sakrivena je negdje u dvoru i moţe biti bilo gdje. PronaĎite je, i osvojit ćete zasluţenu nagradu'', dodala je. 109
Straţa je i dalje ispred nje nepomično stajala. Kada je ispred njih bacila vrećicu punu zlatnih pločica, svi su se u trenu razbjeţali traţeći Zlatnu jabuku. Ustala je i sama se uključila u potragu. Nije se previše uzdala u njih, ali dvorac je ogroman a ona je gotovo bespomoćna. Gledala je po najmanje logičnim mjestima. Pretraţila je čitavu tamnicu. Pogledala iza svake moguće slike. Stavila ruku u svaku vazu. Obišla tavan svake kule. Ništa? Ništa... Ali nije odustajala, mašta joj je davala nadu. Predveče joj je potraga dosadila. Naslonila se na zid jednog hodnika. Upravo je rastavila viteški metalni oklop i ponovo ga sastavila traţeći ono što stotinama godina traţi. Na zidu nasuprot nje ugledala je sliku njoj dobro poznatog lika. ''Martha'', zajedljivo je šapnula. Prišla je bliţe. To je zaista ona. Gledala je njezin portret. Izgledala je starije, ozbiljnije i sa krunom na glavi. ''Bila je i kraljica!?'' ljubomorno je vrisnula. Sjetila se onog momenta kada ju je Martha nasamarila. Niko je nikada prije nije toliko ponizio kao što je ona. ''Glupa djevojka!'' rekla je kroz zube. Tada joj sinu ideja. Rukama je prešla preko slike pozorno je gledajući. Marthin portret zasvijetli i njezine ruke se počeše micati. Micala se cijela. Slika je oţivjela. ''Victoria?! Zašto me budiš kvragu!'' ljutito ju je opomenula Martha sa slike. ''Oh, ispričavam se Vaša Visosti. Da vam namjestim jastuk?'' cinično će Victoria. ''Što ćeš ti u Nessvillu? Kako si dospjela ovamo?'' namrgoĎeno ju je pitala. ''Pa zar ne znaš da sam sada kraljica?'' Martha vrisnu stavivši ruku na usta. 110
''Nesveti stvore! Gubi se iz mog dvora! Nikada nećeš dobiti ono što ţeliš!'' zaprijeti joj hrabra Martha. ''Ti to samo misliš, a znaš koliko mnogo cijenim tvoje mišljenje...'' rekla je Victoria. ''Idi u pakao odakle si i došla!'' ''Zapravo lutko, ja sam iz raja. Sjećaš se?'' arogantno je rekla. ''No reci mi! Odmah! Gdje si sakrila Zlatnu jabuku? Reci mi!'' strogo je naredila. ''Nikada! Nikada ti neću reći!'' Victoria bijesno pritisne usne. Pogledom je zapalila Marthinu sliku. A ova se nije bunila, nije vrištala. Nije ništa ni osjetila. Ona je već odavno mrtva. Tuţna i nezadovoljna otišla je u svoju sobu. Sjela je za stolić sa ogledalom i češljala si zlatnu kosu. Gledala je svoj odraz dugo. Cijelu noć je prevela samo sjedeći i gledajući se. Nije spavala, nije treptala, nije disala, samo se gledala. Kada joj je sunce u zoru obasjalo lice, trgnula se. Pogledala se još jedanput i rekla samoj sebi: ''Najljepša sam.''
111
23 LEGENDA ''Loše nam se piše'', rekla je Angela. Anita nije ništa dodala. Nastavile su hodati vraćajući se nazad u stan. Upravo su se vratile ispred dvorca gdje je Victoria objavila svoju novu titulu. Sada je kraljica! ''Znaš li koja je dobra strana?'' nešto kasnije je upita Anita. ''Koja?'' ''Još nismo mrtve'', odgovorila je. Otključala je vrata stana te su ušle. Angela, koja je sada obična smrtnica, sjela je za sto u kuhinji. Doimala se mirnom iako je u sebi imala čudan sukob. Navikavala se na ljudske potrebe i osjećanja. Mnogo toga joj još nije bilo jasno i mnogo toga nije znala. Anita joj je pomagala koliko je mogla. Bile su previše zauzete drugom stvari da bi se opterećivale sitnicama. Anita je nervozno hodala po stanu. Bacila je torbicu na fotelju i prišla ogledalu na zidu. Na glavi si je pronašla jednu sijedu. Brzo ju je iščupala. Pridruţila se Angeli. ''I? Što ćemo... sada?'' pitala ju je. Angela se zamisli. ''Ono što smo duţne da učinimo. Zaustaviti je'', rekla je. ''Ali kako? Ona nema ograničenja. Prevrtljiva je mnogostruko. Moćna je, previše. Pogotovo sada otkako je kraljica.'' ''Za svog ţivota kao anĎeo, naučila sam da svaki problem, veliki ili mali, se moţe uspješno riješiti. Ovako ćemo, smislit ćemo detaljan plan kako da je zaustavimo. Nećemo spavati, nećemo jesti. Naporno ćemo raditi. Proučavat ćemo korak po korak dok ne doĎemo do rješenja'', predloţila je Angela. Anita sumorno otpuhne gledajući u daljinu. 112
''Ne kaţem da će biti lako. Mnogo toga ćemo se odreći. Dugujemo to Nessvillu. Mogle bismo pobjeći. Ali kamo? Kako? Ne bismo daleko. I ne bismo dugo. Kladim se da je Victoria postavila zaštitnu barijeru oko grada tako da niko ne moţe doći u Nessville, niti pobjeći iz njega.'' ''A što ona uopšte ţeli?'' nejasno je pitala Anita. ''Niko tačno na svijetu ni ne zna šta to ona zapravo hoće. Ali nešto istinski ţeli. Njezin plan se vrti oko Zlatne jabuke. Davno prije, Victoria je pronašla Nessville. Čula je da je negdje u dvorcu sakriven veoma moćan i tajanstven predmet, Zlatna jabuka. Radila je kao sluţavka u dvorcu te se sprijateljila sa princezom Marthom. Nagovorila je princezu da joj pokaţe Zlatnu jabuku kako bi je uzela. Ali Martha je bila lukava. Udruţila se sa mnom te je Victoriju prevarila. Umjesto ka Zlatnoj jabuci, dovela ju je meni. I ja sam je uz pomoć Svetog štapa poslala daleko kako nikada ne bi pronašla Nessville. I sada je ovdje, u Nessvillu. Kraljica. Čula je moj plač te sam je prizvala. Za sve sam ja kriva. Zato moram da ispravim ovo. A ti mi moraš pomoći...'' Anita je uze za ruku. Angeli se u očima nakupiše suze, ali ne zaplaka. Anitin topao stisak ju je osnaţio. Priznala si je da su ljudska osjećanja čudo. ''Naravno da ću ti pomoći'', rekla je Anita. ''A što je sa tom Zlatnom jabukom? Zašto je Victoria toliko ţeli?'' dodala je. ''Čula sam priče prema kojima Zlatna jabuka, kada se presiječe na dva dijela otvara vrata raja, a kada se presiječe na tri dijela tada otvara vrata pakla. Mislim, navodno da se to desi. Sad koliko je to tačno, ne znam. Ne znam! Ali to je samo obična priča. Legenda'', ispričala je Angela. Anita osta zadivljena Angelinom pričom. ''Ali što će joj... ta Zlatna jabuka? Zašto bi otvorila vrata pakla?'' zbunjeno je pitala. ''A što ako ustavi ţeli da otvori vrata raja?'' Angela joj odvrati. 113
Zamišljeno su gledale u sto. Imale su tako malo podataka a tako mnogo praznih mjesta u priči koja moraju da popune. Jednom kada sastave priču otkrit će Victorijin plan. A jednom kada ga otkriju, morat će ga uništiti. Anita naglo ustade, no doĎe joj zlo i mrak na oči te se vrati na stolicu. ''Jesi li u redu?'' zabrinuto će Angela. Ustade i priĎe joj. Anita je sjedila sa rukama na licu. ''Jesi li dobro? Anita?'' izbezumljeno je ispitivala. ''Osjećam se loše. Uh! Ne znam šta mi je...'' prošaptala je. Angela ju je polako odvela u njezinu sobu i poloţila na krevet. Donijela joj je zaslaĎene vode sa limunom. Nešto sa njom nije u redu. Pozlilo joj je najedanput bez ikakvog razloga. Je li kriva Victoria? Sumnja. Popila je vodu, a nedugo ju je i san obuzeo. Probudila se u sumrak. Polumrak s vana ju je zbunio. Nije znala je li upravo sviće ili zalazi sunce. I dalje se osjećala loše. Ako ne, ovaj put i gore. Ţeljela je da ustane, ali se osjećala isuviše odmornom. San kao da ju je samo još više iscrpio. Ipak je ustala. Pri uspravnom poloţaju se ljuljala traţeći ravnoteţu. Na njenu sreću nije pala. Prišla je prozoru. Sunce zalazi, shvatila je. Kako je to samo tuţno. Sunce nestaje, zalazi za planinama, nema ga. Gubi se svjetlost, gubi se toplina, gubi se ţivot. Dolazi tama, dolazi hladnoća, dolazi smrt. I cvijet se u svoje latice sklapa u biljni san. I leptir skuplja svoja krila očekujući novi dan. I ptica stavlja glavu pod krila. I sve tako dok ponovo u praskozorje sunce djelić po djelić ne izaĎe i obasja prirodu u punom sjaju toplote. Prisjetila se sna kojeg je sanjala. Bila je ponovo u šumi gdje je plakala kad je kraljica Stefani usmrtila Sebastiana, i gdje joj se poslije Sebastian prikazao u obliku duha. Tu je šetala šumom. Prišla je jednom grmu ruţa crvenih kao krv. Oprezno je otkinula jednu i stavila je u kosu. Osjećala se poput morske sirene što sjedi na kamenu i češlja 114
uvojke nadajući se da će njezin mornar ponovo doći. Je li njezin ljubavni ţivot završen? Hoće li ikada više upoznati novog princa? Okrenula se i ugledala malenu ovčicu koja joj se često znala priviĎati u šumi. Anita ju je posmatrala diveći se njezinom savršenom bijelom krznu i malenoj njuščici. Ovca joj se tada obrati: ''Zašto me ne pratiš?'' Anita se probudila. I dalje se osjećala slabom. Ustala je ljuljajući se. Nije pala. Prišla je prozoru da vidi sunce. Sjetila se sna. Čudno je sve to, snovi i stvarnost. Ili su to samo neki znaci koje je ona ignorirala a koje bi trebala da prati? Prišla je ogledalu dok je u sobi još bilo dana. Zaklela bi se da je tokom spavanja izgubila na svojoj masi. Izašla je iz sobe i ušla u kuhinju. Večerala je par zalogaja sa Angelom. Osjećala se mnogo loše. Sve ju je boljelo. Teška glava joj se na ramenima ljuljala, a čelo je plamtjelo. Kasnije je popila aspirin i ponovo legla te zaspala sanjajući ovčicu koja se duri što je Anita ne prati.
115
24 USAMLJENA Zlatnu jabuku nije pronašla u dvorcu. Niti jedan od straţara ju nije uspio naći. Izgrdila ih je, a na njihovu ţalost, vreću za zlatnicima je sklonila. Priznali su da je ova njihova nova kraljica još luĎa od prošle. Victoria je imala neke svoje vlastite hirove. Ljudi su primijetili njezino neobično ponašanje i bezobrazluk. Naručivala je najskuplje haljine i cipele koja joj je pristizala iz cijelog svijeta. Najviše je voljela da nosi bijelo krzno ili crnu koţu. Nabavila je čak i haljinu načinjenu od krzna crne pantere. Kupovala je nakit, dragulje, zlato, srebro. A svaku mjeru je prešla kada je zapovjedila da joj nabave lavicu. Pravu lavicu! Nije mogla da dočeka da stigne iz Afrike. Nazvala ju je Carmen i voljela ju je mnogo, dok su je straţari gledali sa strahom. Polako je trošila zlato iz kraljevske riznice tako da je povisila cijenu poreza te su joj često graĎani Nessvilla znali protestovati ispred dvora. Ali na njihovu ţalost, time nisu ništa postigli jer je Victoriji bilo svejedno za narod. Ali sve te skupe stvarčice joj nisu donije Zlatnu jabuku. Tako da je uprkos svemu i dalje ostala nezadovoljna. Nemajući izbora, a ţeleći je pronaći, kraljica Victoria je proširila oglas u Nessvillu. U oglasu je naredila ljudima da joj pomognu u potrazi za veoma cijenjenim predmetom koji joj nikako ne dopušta da bude sretna. Zlatna jabuka je sve ono što ona nema. Razglasila je da svako ko ima predmet koji odgovara opisu Zlatne jabuke, da ga velikodušno pokloni svojoj kraljici ili da ga proda. I ljudi su traţili Zlatnu jabuku, po svojim tavanima, podrumima, u šumi, u rijeci, čak su i kopali zemlju. A samo su najstariji znali legendu o njoj. Neki su se čak i usudili da laţiraju Zlatnu jabuku te su joj donosili jabuke obojene u ţuto koje je ona nezadovoljno bacala na njih. 116
Jednog mladića je čak i zatvorila jer joj je dao jabuku koja je sa svih strana savršeno prevučena zlatom. ''Vaša Visosti'', poklonio se stasiti mladić gledajući u gole noge kraljice. Bio je visok sa širokim ramenima. Kosa mu je bila crna i masna a obrazi crni i garavi od ugljena. Kraljica ga je ogavno gledala. ''Mislim da imam ono što traţite'', intrigantno je rekao. ''Misliš ili znaš?'' Sjedila je na tronu i bijesnim očima pratila njegove pokrete. Povukla je cigaretu i izdahnula oblak dima prema njemu. Zbunila ga je, ali je ipak iz prsluka izvadio bijeli rubac i hrabro ga pruţio kraljici. Victoria ga naglo uze te skide rupčić. U rukama je drţala savršenu jabuku od zlata. Okretala ju je sa svih strana. Čisto zlato. Prekrasna je. U njoj je vidjela odraz svojih crnih očiju. To nije ta! I dalje je bila vruća. Još se više razbjesnila. Rukom ju je gnječila. Sloj zlata sa jabuke se otopio a u ruci joj je ostala samo obična crvena jabuka. U trenu ju je smrvila na sitne komade. ''Što?! Kako?'' mladić se uplašeno čudio Victorijinom pothvatu. Ustala je. ''Zar misliš da sam ja glupa? Zar misliš?!'' ogorčeno je vikala na njega. Nije mogao da priča. ''Zar misliš da ne mogu prepoznati pravu Zlatnu jabuku od obične jabuke prevučene oskudnim slojem zlata? Čim si ušao znala sam da si kovač! Prljave ruke i kosa, garavi obrazi i jako tijelo. Još mi je u ruci bila vrela! Zar misliš da sam toliko naivna?!!'' derala se na sav glas. ''Molim vas, izvinite...'' ''Gubi se odavde! Ti si sramota za muški rod! Fuj!'' vrijeĎala ga je. To ga ja naljutilo. Okrenuo se. ''Zar stvarno mislite da ćete pronaći magičnu jabuku od zlata? Zar mislite da ste je jedini traţili? Molim vas... Da Zlatna jabuka zaista 117
postoji do sad bi je neko već pronašao. Moj djed mi je pričao legende o njoj i moram da kaţem da su to sve čiste GLUPOSTI!'' isprovocirano je nabrajao. Okrenuo se da izaĎe, ali njezin pogled ga zakoči. ''Ne ideš ti nigdje...'' hladno je rekla gledajući ga netremice. Probudio se u tami. Ispred njega, odvojena metalnim rešetkama, stajala je sablasna kraljica Victoria sa bakljom u ruci. ''Gdje sam?'' tiho je pitao drţeći se glave. ''U tamnici si dragi moj. Tako završi svako ko petlja sa mnom'', rekla je iritantno. ''Pusti me!'' naredio je nešto glasnije. Ona se okrene zaklonivši mu svjetlost plamena baklje. ''Nemoj tako dušo. Mogao bi završiti i gore. Nakon tri mjeseca ovdje mislim da će te oči mnogo boljeti kad ponovo vidiš sunce'', rekla je ostavivši ga u mraku tamnice dvorca u Nessvillu. Čula je njegove uzvike u pomoć. Čula je i nasmijala se. Prošlo je sedam dana, a niko joj nije donio Zlatnu jabuku. Razmišljala je tako. Bivša kraljica Stefani bi trebala znati gdje je Zlatna jabuka. Zašto je prije nije pitala? Nikada nije kasno. Pretvorila se u plamen te se teleportirala gdje god da se Stefani Silver nalazi. Vratila se od nje razočarana. Stefani je rekla da je čula za Zlatnu jabuku ali da je nikada u dvorcu nije ni vidjela i da čisto sumnja u njezino postojanje. Ko bi još mogao znati gdje se Jabuka nalazi? Angela? Ali ona je sigurno mrtva. Što će sada? Ništa. Osjećala se usamljeno. Imala je ogroman dvorac pun mnogih stvari. Pun praznine. Moć i titula je nisu zadovoljili. Nesretna je. Lutala je hodnicima kada je ugledala Jakea, svog straţara. Bio je to lijep i jak mladić koji je vjerno izvršavao njezine naredbe. Prišla mu je u nadi da ovu noć neće provesti sama. ''Zdravo Jake'', obratila mu se. 118
On je hladno i strogo pogleda. ''Dobra veče Vaša Visosti. Kako vam mogu pomoći?'' sluţbeno je rekao ne gledajući je u oči, a ona je to ţeljela. ''Sigurno ti je dosadno po cijeli dan stajati i izvršavati moje dosadne naredbe...'' rekla je. Nije ništa odgovarao. ''Hajde malo predahni, popi jedno piće sa mnom. Noć je duga'', dodala je traţeći mu pogled. ''Ne bih smio, hvala vam'', pristojno je odbio. ''Ma hajde! To je samo jedno piće. Ne boj se, ja ne grizem'', zavodljivo je govorila. ''Ne hvala'', rekao je. ''Ili bi ti moţda preskočio predigru? I odveo me ravno u krevet? Hajde vidiš da sam usamljena. Kome se javlja ovakva prilika? Ja sam kraljica!'' poluglasno je zborila. ''Oprostite Vaša Visosti, nisam zainteresiran. Imam suprugu tako da...'' ''Što ima veze? Neka je imaš, moţeš imati i mene. Sigurno nije lavica u krevetu kao ja. A definitivno nije ni kraljica.'' Uzela ga je za grudi. On se odmaknuo. ''Moţda nije kraljica, ali je najbolja ţena koju jedan muškarac moţe da ima. Vjerujte mi, nije vrijedna da je na takav način prevarim. Nije vrijedna kraljice samoće. Niste joj ni do koljena!'' ogorčeno je nabrajao. Shvatio je da je pretjerao. Odmaknula se od njega. ''Dobro. Onda idi svojoj drolji! Idi! I ne vraćaj se, jer si otpušten!'' glasno se derala. Otišao je, djelomično nesretno jer je izgubio poloţaj i posao, a djelomično sretno jer sada zna da više neće raditi za bolesnike poput nje. Po prvi put nakon što je kraljica, pojaviše joj se suze u očima. Sišla je u tamnicu sa bakljom u ruci. Ali ne kako bi obišla svog zarobljenika kovača, otišla je do kaveza od mjedi. U njemu su i dalje 119
anĎeoske suze i Angelina krila koja je odrezala oduzevši joj njezine anĎeoske moći. Gledala ih je i divila im se. Tako su lijepa i savršena. Bez obzira na to što su odsječena ona su i dalje blještavo bijela i ţiva. Ţeljela ih je. Ţeljela ih je na sebi. Ispruţila je ruku i vrhom kaţiprsta dotakla njegova njeţna paperjasta perja. Ali pod prstima nije osjetila njegovu njeţnost. Opekla se. Refleksno je vratila ruku. Ponovo zaplaka. Čučnula je pored i još ih dugo gledala. ''Samo ţelim da budem anĎeo... ponovo'', tiho i gotovo nečujno je prošaptala.
120
25 PASTIR ''Kuda si pošla?'' pitala je Angela Anitu. ''Idem malo do šume'', rekla je oblačeći trenirku. ''U šumu? Što ćeš pobogu u šumi?!'' čudila se. ''Pa... onako. Malo da prošetam. Brzo ću'', pravdala se. Izašla je prije nego što je Angela uspjela išta da poduzme. Osta sama. Kao anĎeo nije ni znala za pojam samoće. Sada kao čovjek, plaši se samoće. Pospremala je ostatke od doručka. Nije čula kada je ušao. Okrenula se i ispustila porculanski tanjir. Razbio se na dva velika nejednaka dijela i stotinu sitnih komadića. Prepao ju je. Metar ispred nje, stajala je Smrt. U njegovim očima vidjela je da je vrijeme. Gotovo je. ''Ne...'' beznadeţno je rekla prije nego što je išta pokušala. SmeĎokosa djevojka je koračala ka šumi. Topao vjetar joj je nosio uvojke. Šetala se šumom. Šetala se onim djelom gdje je oplakivala Sebastiana. Ovaj put neće. Više neće plakati za njim. Neće ga prizivati. Pogledom na lijevo uspjela je da ugleda dvorac. U vrijeme kraljice Stefani ga je mrzila, a sada kada je kraljica još gore od prethodne, dvorca se naprosto boji. Prstima je prešla kroz kosu. U ruci je drţala skoro cijelu šaku smeĎih dlaka. Što je ovo?! Bacila ih je. Još se jednom počešljala rukom. I dalje su joj ruke bile pune dlaka. Kosa joj je nenormalno opadala. Pokušavala je da je ne dira ali svaki put kada bi je popravila novi sloj bi otkinula. I dok se tako borila sa čupercima i dlakama, grmlje ispred nje zašuška. Prestala se čupati. Iz grmlja iskoči razlog zbog kojeg je i došla u šumu. Ona malena bijela ovčica što ju je par puta promatrala iz daljine i što ju je neku noć sanjala kako joj govori da je prati. PoĎe prema njoj da je dotakne, ali ovčica se odmake i pobjeţe. 121
''Hajde da i tebe jednom ulovim'', rekla je i pošla za njom. Ovčica je prilično brzo išla ali je par puta zaostajala tako da ju je Anita savršeno mogla pratiti. Vodila ju je kroz šumu, ali Anita nije obraćala paţnju na okolinu. Usredotočila se na bijeli komad vune koji je slijedila. Zaobilazila je lokve, preskakala oborena stabla i sklanjala grane kako bi je vidjela. Trčala je ali se nije umorila. Nisu išle daleko. Uskoro su i izašle iz šume i došle na drugu stranu. Anita izaĎe na prostranu livadu kojoj nije mogla vidjeti kraj. Samo je prema istoku vidjela niz planinskih vijenaca u oblacima. Nedaleko se nalazila kućica srednje veličine. Oko nje je bilo još ovaca. Pronašla je i svoju. Išla je ka kući. PoĎe i Anita. Kada je stigla, ostale ovce nisu bjeţale od nje. Čak se i mala ovčica umirila i stala. Anita je konačno uspjela da se sagne i pomiluje je. Ovčica nije pričala kao u njezinom snu gdje joj je rekla da je prati. Pratila ju je, i dovela ju je ovdje. A gdje to tačno? Anita se obazre. Kućica je napravljena od stotinu kamenja uzidanih u beton. Temelji su bili od krupnijeg kamenja a krov je načinjen od narandţastog crijepa prekrivenog mahovinom. Izgledala je odrţavana i u dobrom stanju. Imala je čak i uredan cvijetnjak sa dosta crvenih ruţi i poljskog cvijeća koje Anita nije poznavala. Nikada nije napuštala Nessville. Ovo je najdalje što je ikada bila od svoje kuće. Nego, ko bi mogao ţivjeti ovdje? Sigurno neki pastir, pomislila je. Čim je imao ovoliko ovaca. Uskoro se će i doznati. Drvena vrata kuće se otvoriše. Izašao je visok čovjek. Anita ga nije dobro vidjela. Prišao je. ''Dobar dan djevojko'', rekao je prebrojavajući ovce. Izbrojao ih je u trenu iako bi se Anita zaklela da ih ima preko pedeset. Kako ih je tako brzo izbrojao? ''Dobar dan...'', rekla je zbunjeno. Osjećala se neprijatno biti tek tako ispred nečije kuće. I tek tada je uistinu vidjela pastira. To je mladić, nekih dvadeset i pet ili šest godina star. Obučen je u lijepu odjeću sašivenu od vune. Imao je lijepo i prijatno lice obasjano suncem i radošću. Detaljno je posmatrao 122
zbunjenu djevojku plavim očima i stalno se smiješio i pokazivao lijepe zube kakve rijetko koji pastir ima. Nos mu je izduţen i zašiljen u ravni vrh. Imao je malo brade i brkova i srednje dugu valovitu smeĎu kosu. Anita si je morala priznati da je ovaj momak prilično lijep i zgodan za običnog pastira. ''Kako vam mogu pomoći? Da se niste izgubili?'' upitao ju je. ''Pa... pa... Našla sam ovu ovčicu u šumi. Pratila sam je i ona me dovela ovamo'', objasnila je zamuckivajući. Nasmijao se. ''Ona se uvijek gubi, ali uvijek i naĎe put kući'', rekao je. Šutjeli su. ''Ja sam Andrew Mayer, a ti?'' predstavio se. ''Anita Collins'', rekla je stidljivo iako nije imala velikih razloga za stid. Pruţio je ruku, a ona mu je odvratila. ''Ti mora da si iz grada?'' pitao ju je. ''Da, jesam. Naţalost'', rekla je. ''Naţalost? Zašto naţalost? Što se to dogaĎa u Nessvillu?'' znatiţeljno je pitao. ''Zar ne znaš?'' pitala ga je. ''Ja sam ovdje godinama. Niko me ne posjećuje, a u grad dolazim samo kada je to neophodno'', objasnio je. Sjeli su na obliţnju drvenu klupu. ''Pojavila se ta nova kraljica, Victoria. Stefani je otišla. Ova nova je, kako da ti to objasnim, zla. Manipulira i mnogo je moćna. Moţda će ti biti teško za shvatiti ali ona će uništiti Nessville. Dolaze teški i crni dani. A preslaba sam da bih išta poduzela.'' ''Jedan čovjek ne moţe promijeniti svijet, ali moţe prenijeti poruku koja moţe promijeniti svijet'', rekao je Andrew. ''Lako je reći, teško primijeniti'', dodala je na to. 123
''Ne budi tako beznadeţna djevojko. Uvijek postoji rješenje za svaki problem. Mora postojati neka slaba tačka koju jednom kada dotakneš, pobijedit ćeš.'' ''To sam već odavno saznala...'' rekla je i duboko se zamislila. Ponovo šutnja. ''Hoće li biti neprikladno ako te pozovem na šoljicu čaja unutra?'' pitao je nesigurno. ''Nije neprikladno, samo mi je ljepše ovdje, vani. Na svjeţem zraku i livadi'', pravdala se udišući čist zrak. ''Aham. Razumijem'', rekao je. ''A što je s tobom? Koja je tvoja priča?'' pitala je pogledavši ga. ''Moja priča je kratka i jednostavna. Još od malena sam pokazivao veliki afinitet za znanje i učenje. Završio sam nekoliko škola i fakulteta. Posjedujem neprocjenjivo znanje o prirodi. Ali to nije samo tako. Probao sam se zaposliti ali kada sam vidio kako svijet iskorištava i manipulira blagodatima prirode, odustao sam. Nisam ni bio poţeljan ondje, u Laboratoriju Ispitivanja Lijekova. Grozne stvari se dešavaju tamo. Eksperimentisanje na ţivotinjama, mrtvim tijelima ljudi i dobrovoljcima. Ali svaku mjeru je prekršilo to kada je moj tim oteo djevojku na kojoj su planirali da na silu vrše eksperimente. Oslobodio sam je prije nego što su joj išta uradili. To me koštalo skupo. Otpustili su me i uništili mi svaki tračak nade za ponovnim zapošljavanjem. Prijavio sam ih i propali su. Tvrtku za ispitivanje lijekova je preuzela lijepa mlada dama koja je promijenila naziv u Atropin. Ponudila mi je posao ali sam je blago odbio. Mislim da se više nikada neću moći baviti naukom na isti način. Zato sam pobjegao u mjesto gdje je vrijeme stalo i gdje niko ne dolazi i gdje se ništa ne dešava. Ova livada na rubu malenog kraljevstva Nessvilla sluţi mi kao savršeno utočište. Nabavio sam par ovaca od ono malo novaca što mi je ostalo, a one su se namnoţile i sada ih je pedeset i pet. Svojim rukama sam izgradio ovu kuću i sve što koristim sam napravio i proizveo. Moţda zvučim kao 124
luĎak izolovan od svih, ali ovako sam sretan. Barem djelomično. Ponekad mi nedostaje razgovor sa ţivim bićem te pričam ovcama nadajući da će me razumjeti i konačno progovoriti. Ali to se neće desiti...'' ''To je tako... dirljiva priča. Mora da ti je teško da ţiviš ovako sam, bez ikoga. Spasio si neduţnu djevojku i uništio laboratorij, učinio si dobru stvar. Sam si se snašao u ovoj pustoši i od ničega izgradio ţivot i podigao uspješne i čvrste temelje. Ali zašto ne doĎeš u Nessville? Zašto biti sam? Ne moraš raditi kao naučnik u laboratoriju ili ne znam ni ja šta. Moţeš imati neki običan posao. Ovdje si usamljen'', rekla mu je diveći se njegovoj priči. ''Obični ljudi me plaše. Nikad se ne zna šta je kome na pameti, nikad se ne zna ko će izmisliti neku bolesnu ideju. Nisam razmišljao o tome. U Nessville bih se preselio samo kada bih imao jak razlog'', objasnio je. ''A koja je tvoja priča?'' promijenio je temu upitavši je. Ona mu je ispričala sve. Kako je na fontani upoznala Sebastiana. Kako se kraljica zaljubila u njega te ju je zarobila u tamnicu. Te kako je Sebastian došao da je spasi ali kada su pošli nazad njega je ubila. Preskakala je dijelove koji su bili natprirodni kao što je ukazivanje anĎela, te ugovori sa Victorijom koja je zapravo vrag. Nije ţeljela da ga plaši nepotrebnim stvarima, ionako ovo je vjerovatno prvi i posljednji put da će više ikada pričati sa njim. Smrkavalo se. Ustala je. ''Trebala bih poći prije nego što padne mrak. Neću vidjeti put kući kroz šumu, a i ne bih voljela da sretnem vuka'', rekla je plašljivo gledajući u šumu. ''Hoćeš li da te otpratim?'' pitao ju je. ''Ne treba, znam sama. Uostalom, ko će ti pripaziti na ovce?'' ''Pa... ovako ćemo: ti ćeš meni pomoći da ih utjeram u tor, a ja ću te onda ispratiti. Vaţi?'' predloţio je. 125
Dopala joj se njegova ideja. Zajedno su u tren oka utjerali ovce a onda ju je on pratio sve do njoj poznatog mjesta. ''Dalje ne moraš, ovo mi je poznat dio šume'', rekla je prepoznavši vrhove kula dvorca. ''Bilo mi je čast upoznati te i pričati sa tobom'', rekao je. ''TakoĎer'', rekla je gledajući u zemlju. Stajali su. ''Navrati nekad ako ţeliš da ti pomognem u planu protiv zle kraljice. U kući imam biblioteku sa mnogo vrijednih knjiga. Mogle bi ti pomoći'', rekao je. ''To bi bilo lijepo'', rekla je sa smiješkom. Sunce je zašlo i noć se već postepeno spuštala. ''DoviĎenja Anita'', rekao je okrenuvši se nazad. ''DoviĎenja!'' odvratila je i pošla nazad u svoj stan.
126
26 PLAN UBISTVA Anita Angeli nije spominjala pastira. Ništa joj nije govorila. Nije joj ni rekla kuda će kada je sljedećeg jutra ponovo se uputila ka šumi. Kosa joj je manje opadala ali ju je mučila strašna glavobolja. Cijeli predio oko lijevog oka joj je pulsirao. Tome nije predavala veliku paţnju. Nastavila je kuda je i krenula, pastiru. ''Dobro jutro!'' obratila mu se. Vidjela ga je još prije nego što je izašla iz šume na livadu. Upravo je utjeravao ovce u tor sa jutarnje paše. ''Hej! Dobro jutro Anita. Nisam te očekivao ovako rano. Zapravo, nisam mislio da ćeš uopšte doći'', rekao je iznenaĎeno utjeravši posljednju ovcu. ''Zašto ne bih došla? Pozvao si me? Zar ne?'' nesigurno ga je pitala. ''Pa ne znam. Zašto bi neko ţelio da posjeti usamljenog luĎaka koji po cijeli dan čuva ovce?'' ''Zato što ja ne poznajem usamljenog luĎaka, već samo bivšeg nadarenog naučnika koji sada čuva ovce'', rekla je. Zadovoljio se njezinim odgovorom. ''UĎi'', rekao je otvorivši vrata svog doma. ''Sjedi i osjećaj se kao kod kuće. Doći ću samo dok se operem. Ovce su me ublatnjavile'', rekao je i otišao u sljedeću prostoriju. Ali Anita ne sjede. Razgledavala je unutrašnjost njegove kuće. Zidovi su takoĎer od kamena koji je lijepo i savršeno pasao jedan uz drugi kao slagalica. Pod je od ravno izrezbarenog drveta i postavljen je tako da se nije znao prekid izmeĎu pojedinih daski niti je škripao kada se hodalo. Preko poda je tepih od vune ovce. Na sredini je stolčić od suhog hrastovog drveta – iz jednog komada načinjen, reklo bi se. Sjela je na fotelju obloţenu takoĎer vunom. Sjednuvši, Anita propade i uroni u udobnu fotelju. Sve što se nalazilo u sobi bilo je skromno i rukom 127
raĎeno. Nije bilo previše stvari i sve to je on sam napravio. Primijetila je dosta ukrasa i izrezbarenih crta i linija po namještaju. Nije imao struju, niti vodu. Koristio je fenjere i svijeće. Izašao je iz prostorije za koju je Anita zaključila da je kupaonica. ''Jesi li za čaj?'' pitao ju je. ''Moţe'', rekla je zadovoljno. U drugoj strani prostorije nalazila se minijaturna kuhinja koju je Anita tek sad primijetila. Na malenu metalnu peć je stavio čajnik sa vodom. ''Dobrodošla u moj skromni dom. Nije nešto, ali moţe posluţiti kao dobro utočište'', rekao je prateći Anitin zadivljeni pogled. ''Sve si ovo sam napravio?'' još je jednom ţeljela da se uvjeri. ''Do zadnjeg detalja'', odgovorio je. ''Koliko dugo već ţiviš ovdje?'', pitala je. ''Na zimu će šest godina. A tri godine mi je trebalo da sve konačno završim'', rekao je. Klimnula je glavom u znak razumijevanja. ''No dok čaj provrije, trebali bismo prijeći u moju biblioteku'', predloţio je. Ustali su. Uveo ih je u sljedeću sobu. Sa svih strana bile su drvene police sa uredno posloţenim knjigama. Zidove nije moguće vidjeti u ovoj odaji. U sredini je sto od tamnog drveta kao i stolica. Anita prošeta razgledavajući knjige. Bile su tu svakakve vrste knjiga, rokovnika, priručnika posloţenih po abecednom redu. Od naučnih knjiga, priča, ljubavnih i avanturističkih romana, do pjesama i rječnika. Imao je sve. ''Tu je mnogo knjiga...'' rekla je zadivljeno. ''Da. Jedna od njih bi nam morala posluţiti. Tako ćeš zaustaviti kraljicu Victoriju i spasiti Nessville od zla'', rekao je. ''Andrew'', obratila mu se. ''Da?'' Pogledao ju je. 128
''Ja nisam bila sasvim iskrena kod moje priče...'' priznala je sramno gledajući u pod. ''Kako to misliš?'' zaintrigirano je pitao. ''Sve što sam ti dosad rekla je istina, ali sam preskočila neke dijelove'', rekla je. ''Preskočila si ih s razlogom?'' ''Da.'' ''Kojim?'' ''Ne mogu ti to reći...'' rekla je i dalje gledajući u pod. ''Ali onda ti neću moći pomoći. Reci mi, što je to toliko strašno pa mi nisi mogla reći?'' ''Sjela je za sto od tamnog drveta. Postoje neke stvari na ovome svijetu koje je jako teško shvatiti'', započela je. ''Slaţem se.'' ''Moţda ćeš pomisliti da sam luda ili da lupetam, ali ću ti svejedno reći, jer nemam šta da izgubim. Dotakla sam ono tajanstveno prirodno nepostojanje. Vidjela sam neprirodno. Ono je stvarno i ono moţe biti lijepo i dobro, a moţe tjerati u jad i biti zlo'', objasnila je. ''Mislim da te nisam sasvim shvatio'', rekao je začuĎeno diţući obrve. ''Htjela sam da kaţem, da supernaturalno zaista postoji. Vidjela sam anĎela i lijep je. Svijetli boţanstvenom svjetlošću i vodi me na ispravan put. Ali naţalost, vidjela sam i vraga. Još je ljepši ali je zao i prevrtljiv. Vidjela sam smrt i pogledala je u njezine mračne oči dok mi je bila za petama. Andrew, naša kraljica Victoria je Ďavo. I ne znam kako da je zaustavim. Ona traţi predmet po imenu Zlatna jabuka koji otvara vrata raja i pakla. Ne znam što će joj, ali znam da kada ga se dočepa, nastaje kraj.'' IznenaĎeno ju je posmatrao. Nije očekivao da će čuti ovo iz njezinih lijepih usta. Šutjeli su. 129
''Sada sigurno misliš da sam luda'', prekinula je neugodnu tišinu. ''Ne mislim da si luda. Ovo je sve... mnogo za mene u jednom danu. AnĎeli, smrt, kraljica-vrag. Trebat će mi vremena da sve to uklopim. To je zaista strašno ako je isitna. Nisam čuo za tu Zlatnu jabuku, ali sada te razumijem zašto si mi govorila da je kraljica opasna po Nessville. Sada razumijem zašto ţeliš da je zaustaviš. I pomoći ću ti'', rekao je. ''Idem da nam zalijem čaj. Brzo ću doći'', rekao je i otišao. Ostade sama meĎu svim tim knjigama. Trebat će vječnost dok išta pronaĎu o uništavanju Victorije. Na tamni drveni sto kanu kap crvene tečnosti. Rukama je obrisa. To je krv. Curila je iz njezinog nosa. Iz torbice je izvadila papirnatu maramicu i obrisala krv. Stala je. Sigurno se samo malo povrijedila dok je išla kroz šumu. Andrew se vratio sa šoljicama kipućeg čaja. Anita je zahvalno uze. ''Od čega je?'' ''Mješavina šumskog voća'', rekao je. ''No dobro. Sada da vidimo koje bi nam knjige mogle pomoći'', reče pregledavajući police. Na sto je poloţio desetak knjiga. ''U jednog od ovih bi mogli naći nešto korisno'', rekao je. ''Kako znaš? Ovdje ima stotinu knjiga?'' ''Godinama ţivim sam, pročitao sam ih sve po nekoliko puta'', rekao je. Bile su to neke prastare knjige o legendama i strašnim pričama. Listali su ih i čitali ono što bi njima trebalo. Anita je povremeno brisala nos od krvi dok je Andrew nije gledao. ''Slušaj ovo: Vrag se moţe uništiti na nekoliko načina i rituala. Sama suprotnost vragu moţe biti kobna po njega, a Sveti štap ispravno upotrijebljen će ga zauvijek izbrisati iz postojanja'', pročitao je iz jedne debele knjige. ''Sama suprotnost vragu? AnĎeli?'' pretpostavljala je. 130
''I ja mislim. A i Sveti štap bi nam mogao pomoći, samo kada bismo znali gdje da ga naĎemo. Nisam nikada čuo za njega, a ti?'' ''Sveti štap. Čekaj poznato mi zvuči. Angela mi je pričala o njemu. Da. Uz pomoć Svetog štapa je protjerala Victoriju iz Nessville prije mnogo godina.'' ''Ko je Angela? I zar je Victoria prije bila ovdje?'' začuĎeno je ispitivao. ''Angela je moja prijateljica koja je bila anĎeo, ali više nije i sada ţivi sa mnom. A Victoria je prije mnogo godina pokušala prevariti princezu da joj pokaţe Zlatnu jabuku. MeĎutim princeza je Victoriju odvela do Angele koja je Svetim štapom protjerala iz Nessvilla. To je duga priča, objašnjavat ću ti usput'', govorila je. ''Pa znaš li gdje je taj Sveti štap. Bio bi nam od velike koristi ako ta tvoja Angela više nije anĎeo.'' ''Ne znam gdje je. Trebali bismo nju pitati'', objasnila je. Pastir se zamisli. ''Mislim da imam plan, ali ti ga ne mogu detaljno objasniti. Reći ću ti samo da za početak moramo razotkriti Victoriju. Narod Nessvilla mora vidjeti njezino pravo lice. Ne smiju joj vjerovati. Moramo ih natjerati da se pobune protiv nje'', pričao je. ''Ali kako da je razotkrijemo?'' ''To sam smislio. To neće biti niko od nas. Vidjet ćeš poslije'', rekao je. Anita se nasmiješi. Shvatila je da je stekla prijatelja koji će joj pomoći. Shvatila je, ali već je bilo kasno. Pala je sa stolice na pod. ''Anita?! Anita?! Što ti je??!'' uplašeno je vikao poletjevši ka njoj. Provjeravao joj je disanje. Ne diše. Srce joj ne kuca. Pokušavao je da je oţivi reanimacijom. Nije djelovalo. Uradio je jedino što je znao. Uzeo ju je u naručje i poveo u Nessville. Pitao je prolaznike gdje ţivi djevojka koju je nosio. Oni su ga poslali ka njezinom stanu. Pokucao je. Angela proviri kroz špijunku i kada ugleda nepoznatog muškarca sa 131
Anitom u naručju brzo je otvorila. Vrisnula je vidjevši je onako beţivotnu. ''Šta joj se desilo? Anita?! Što je bilo?!'' buncala je. Ušao je i poloţio je na sto. ''Što joj je?!'' Andrew nije odgovarao. Tek je tiho i tuţno šapnuo gledajući u pod: ''Mrtva je.''
132
27 PREPOROD Stajali su i gledali jedno u drugo. Na stolu izmeĎu njih leţalo je beţivotno i ukočeno Anitino tijelo. Otvorenim očima je piljila u jednu tačku na plafonu. ''Šta?!'' tek nekoliko trenutaka poslije reagirala je Angela. ''Ko si ti?! Što joj se dogodilo?! Odgovori mi!'' histerično je nastavljala sa pitanjima. ''Ja sam pastir kojeg je Anita upoznala dok se šetala šumom. Sjedili smo u mojoj kući i čitali knjige kada je pala na pod. Pokušao sam da je oţivim, ali... nisam uspio. Nisam znao što da radim. Tako da sam odlučio da je vratim kući'', govorio je tuţno. ''Vi mora da ste Angela?'' pitao ju je. Nije odgovorila. Bacila se na Anitu. Plakala je dozivajući njezino ime. Bila je to tuţna i potresna slika za Andrewa. I njemu samom su se oči od svega ovoga nakupile jadom i tugom. Upravo je pronašao prijateljicu i upravo ju je izgubio. Angela se odjednom smirila. I dalje je plakala ali više nije grlila Anitu. Razgledala je po sobi. Nekoga ili nešto je traţila. ''Je li sve u redu? Da li ţelite da vas ostavim same?'' pristojno je pitao osjećajući se neugodno. ''Čudno! Još se nije pojavio. Ili već jest. Jesi li ga vidio?'' nepovezano je pitala. ''Koga?'' zbunjeno će Andrew. ''AnĎela Smrti. Je li se pojavio kada je Anita umrla?'' ''AnĎeo Smrti?'' zaprepašteno je pitao sumnjajući u mentalno stanje Angele. ''Da. Smrt? Je li došla da uzme Anitinu dušu?'' uporno je ispitivala. Tada mu je sinulo. Sjetio se da je Angela nekoć bila anĎeo i da nadnaravno za njih nije više neobično. 133
''Oh, ne. Nisam vidio Smrt. Niko ju nije ni taknuo'', rekao je obećavajuće. Njegove riječi su je smirile. ''Čudno!'' rekla je i dalje posmatrajući po sobi. ''Što je čudno?'' pitao je. ''Anita ti nije pričala? Svaki put kada neko umre, posjeti ga AnĎeo Smrti da mu izvuče dušu iz tijela i prenese na onaj svijet. Ako ga nisi vidio, i ako do sad ne doĎe, to znači da je njezina duša zarobljena u njezinom tijelu. To znači, da nije sasvim umrla...'' objasnila mu je. Shvatio ju je iako je sve to za njega bilo novo. ''Ali Anita ne moţe umrijeti. U tome i jeste problem!'' dodala je. ''Zašto ne bi mogla umrijeti?'' ''Zato što je potpisala ugovor sa vragom o besmrtnosti. Kraljica Stefani ju je pokušala ubiti ali nije uspjela. Ovo je sve tako čudno!'' pričala je Angela. Ugovor sa vragom. U redu. Za Andrewa je ovo sve previše. Ustao je. ''Mislim da bih bilo najbolje da poĎem nazad'', rekao je. ''Ne! Sjedite molim vas!'' naredi mu. ''Smrt bi mogla doći svaki čas, a ja se bojim AnĎela Smrti. Ne bih voljela da ostanem sama u stanu sa mrtvim tijelom. Moţda još ne poznaješ dovoljno Anitu da bi tugovao, ali vjerujem da bi ona voljela da ostaneš.'' Sjeo je nazad. Ostali su pričati o Aniti. Angela mu je pričala svaki detalj za koji je znala o njoj. Tako ju je još bolje upoznao. Ali sada je već pomalo kasno. Sada je mrtva. Anita je propadala svakog trena sve više i više. Postajala je mršavija, kosa joj se sušila i opadala, krugovi oko očiju postajali su crveniji i crveniji, a koţa bljeĎa i bljeĎa. I tako, Angela i Andrew su proveli veče pričajući. U zoru je pošao nazad. ''Pogledat ću u svojim knjigama nešto u vezi ovoga'', obećao je i otišao. 134
Sav mokar od podnevskog pljuska ušao je u stan. Angela je sjedila gdje ju je i ostavio. Oči su joj natekle od plakanja. Nije spavala. Jutro je provela bodreći je. AnĎeo Smrti bi mogao doći svaki tren. Ni Andrew nije spavao. Po svojim knjigama je traţio odgovor na Anitinu smrt. Prišao je njezinom tijelu. Sada je zacijelo shvatio zašto je Angela tako zaprepaštena. Na stolu umjesto Anitinog trupla, leţao je kostur. ''Molim te mi reci da ovo nije ona?!'' Potvrdila je klimajući glavom. ''Svakim trenom je sve više propadala. Ona nestaje...'' rekla je poluglasno. Sjeo je do nje. Iz svoje torbe izvadio je nešto zamotano u papir. ''Više nisi anĎeo. Potrebna ti je hrana i odmor'', rekao je. Uzela je poklon i skinula papir. Dao joj je maleni kukuruzni hljeb. U tri zalogaja ga je zahvalno smazala. ''Hvala ti. Nisi morao. Hvala...'' rekla je. Posmatrali su Anitin kostur. Gledali su ima li daljih promjena. Na prvi pogled činilo se da nema. Hrpa povezanih kostiju koja mrtvački leţi na stolu. Ali ako malo bolje pogledaju, mogu uočiti da kosti se polako osipaju u sitan prah. ''Jesi li pronašao išta u knjigama?'' pitala je beznadeţno očekujući negativan odgovor. ''Zapravo u knjigama nisam našao odgovor. Ali sam otkrio o čemu se radi. Sve te legende i priče o anĎelima i vragovima su mi se vrtjele kroz glavu. I tada sam povezao neke logične činjenice. Anita je ljudsko biće. Potpisala je ugovor prema kojem ne moţe umrijeti. Besmrtna je. Ali ljudsko tijelo je preslabo da bi se moglo podnositi sa takvim darom. Smrtničko tijelo nije naviklo da bude besmrtno, kao i što besmrtno tijelo nije naviklo da bude smrtno. Zbog toga, Anita je umrla, privremeno. Zapravo doţivljava preporod. Smrt nije došla po nju jer nije mrtva, ali je umrla. Propadala je, polako i postepeno sve dok se nije 135
pretvorila u kostura. I sada se pretvara u prah. Kada bude vrijeme ona će se ponovo roditi, preporoditi'', objasnio je. ''Ponovo roditi? Ali kako? Ko će je roditi?'' pitala je Angela. ''Neće se roditi, nego preporoditi. Ustat će iz svog pepela kao Phoenix. I izgledat će onako kako je izgledala Anita koja je umrla. Svega će se sjećati i biće nova novcata. Ali naravno, postepeno će ponovo slabiti, umrijeti i ponovo se iznova raĎati. I tako cijelu vječnost...'' rekao je zamišljeno. ''RaĎati se i umirati iznova i iznova? To je naprosto naporno i iscrpljujuće. To je sigurno Victorijino djelo!'' ''Ne direktno. Victoria joj to nije učinila namjerno! Pitanje je da li Victoria za ovo zna ili ne zna?'' zamišljeno će Andrew. Poslije podne je Andrew odveo Angelu pored potoka. Stan je zaključala kako niko ne bi mogao vidjeti kako se Anita budi iz pepela. ''I zašto radimo ovo?'' pitala ga je dok su bili do koljena u hladnoj vodi. Nalazili su se u blizini onog mjesta gdje je Anita znala oplakivati Sebastiana. Prema Andreowoj naredbi sakupljali su glinu iz potoka i stavljali je u kante. Kante sa glinom su odnijeli ka Andrewoj kući. ''To je dio plana, bitno je da sakupimo što više gline'', objasnio je. ''Pa što ćemo sa svom ovom glinom?'' pitala je rukama kopajući po dnu korita. ''To je plan!'' ''Kakav plan?'' ''Plan koji će zaustaviti Victoriju!'' objasnio je napunivši jednu kantu i uzevši sljedeću. ''Smislio si plan?'' pitala ga je. ''Da.'' ''Kakav je? Ţelim da znam!'' 136
Nije odustajala. Vidjevši da nema izlaza, popustio je. Rekao je joj je cijeli plan dobro pazeći da ih nije ko posmatrao. Čuvši plan Angela je nastavila zadovoljno da mu pomaţe vaditi glinu. Vratila se u stan prije mraka. Sakupili su dovoljno gline. Bila je mokra i prljava i jedva je čekala se istušira toplom vodom. A plus, bila je uzbuĎena jer je očekivala da će se Anita dotle preporoditi. Ali nije. Svijetlo je bilo ugašeno. Na stolu je i dalje leţao kostur djelomično raspadnut. Okrenula se, a pred njom se pojavi hladan i crn lik. Vrisnula je. ''Što ćeš ti ovdje?!'' pitala je naglo se odmaknuvši od njega. ''To već znaš. Da uzmem ono što mi pripada'', rekao je AnĎeo Smrti. ''Ali Anita nije umrla! Ona doţivljava preporod'', pokušavala je da mu objasni. Mnogo se bojala. Srce joj je snaţno kucalo a kosa joj se na glavi jeţila od njegove pojave. Ima nešto u njegovim očima što je hladno i mračno od čega ju je prolazila jeza po cijelom tijelu. To nije primjećivala dok je bila anĎeo. ''Nisam došao po nju'', rekao je napravivši korak prema Angeli. Stavila je ruku na usta da ponovo ne vrisne. Bojala se da ako pusti glas uzet će joj dušu. ''Molim te! Molim te ne uzimaj me još!'' preklinjala ga je. ''Ovo je drugi put kako te posjećujem. Tvoje vrijeme je došlo. I sam pastir je rekao da smrtno tijelo kao što je Anitino ne moţe podnijeti besmrtnost. Ali takoĎer je rekao i da besmrtno tijelo kao što je tvoje ne moţe podnijeti smrtnost. Da, čuo sam sve. Puno puta ste to veče dozivali moje ime. Vrijeme ti je isteklo!'' rekao je i prišao joj sasvim blizu. U ruci je stvorio kosu i zamahnuo prema njoj. ''Ne! Molim te!'' Nije se zaustavljao. 137
''Ako me usmrtiš sada, neću moći spriječiti Victoriju!'' rekla je u svom zadnjem trenutku. Stao je. ''Zaustaviti Victoriju? Objasni?'' Zaintrigirala ga je. ''Smislili smo plan kako da je zaustavimo. Uništimo!'' rekla je. AnĎelu Smrti se gadilo i na samu pomisao na nju, Victoriju. Od onog dana kada ga je prevarila i sklopila ugovor, sve što ţeli jeste da doĎe pokupiti njezinu prokletu dušu. ''Kada bude vrijeme, sama ću se izloţiti tebi, Smrti'', rekla je nadajući se da će je poštedjeti. Nije ništa rekao. Pretvorio se u crni dim i nestao, a ona se nadala da se više neće pojaviti te noći.
138
28 PONOVO ROĐENA Straţar je letio preko dvorane. Pao je i udario dobro u zid. Trebalo mu je dugo da ustane. Ali to mu nije pomoglo, jer čim je ustao za njim je došao drugi straţar koji ga je oborio. Bijesna Victoria je razbacivala straţare po svojoj dvorni. Ljuta je jer nisu uspjeli da pronaĎu Zlatnu jabuku. ''Pretraţili smo cijeli zamak, svaki mogući kut, podrum i kule. Zlatne jabuke nema'', rekao je prije nekoliko minuta straţar koji je prvi poletio. Victoria ga je uzela za vrat i svom snagom bacila desetak metara dalje. ''Nema? Kako nema?! Nisam bez veze došla u ovu rupu kako bih čula od jednog običnog smrtnika da je nema? Stotinama godina sam čekala. I ti mi sada govoriš da je nema?!'' Još je jednog uspjela da baci, a ostatak se razbjeţao. Ali tada je shvatila opasnost riječi koje im je rekla. Jednim pokretom ruke je zatvorila sva vrata i prozore dvora. Nisu imali kamo. Traţila je jednog po jednog. Prvog je našla odmah u sljedećem hodniku. Očajno je pokušavao da pobjegne, a ona se jednostavno u trenu pojavila ispred njega. ''Zar stvarno misliš da moţeš pobjeći?'' pitala ga je cinično. ''Pustite me vi vraţja ţeno! Znao sam da nešto nije u redu sa vama!'' hrabro je zborio pokušavajući da je zaobiĎe. ''Ne ideš ti nikuda!'' bijesno je zagalamila. ''Planirate me ubiti?'' pitao je. ''Ne. Što je dvorac bez straţe?'' Prišla mu je sasvim blizu i hipnotizirala ga očima. Njezine se oči zacrveniše i on pade u nesvijest. I tako je jednog po jednog traţila i hipnotizirala. Poslije je ponovo otvorila vrata i prozre. Kada su se probudili nisu se sjećali ničega što bi ih potaklo na sumnju. Uspjela se 139
zamaskirati. Kada bi ljudi saznali da je njihova kraljica vrag, to joj zasigurno nikako ne bi pomoglo. Poslije je razmišljala ko bi mogao znati gdje se Jabuka nalazi. Stefani Silver je već pitala i ona nema razloga da je laţe. Martha je već odavno mrtva i pokušala je da je pita preko slike. Nije išlo. Angela? Ona bi trebala znati gdje je Jabuka. Ali ona je vjerovatno mrtva. To moţe saznati samo da jedan način. Uzela je jedan prazan kofer. Rekla je straţarima i posluzi da odlazi na poslovno putovanje. Izašla je van i pretvorila se u plamen dok niko nije gledao. Vratila se nazad u svoju sobu. Bacila je kofer. Zaključala je vrata. Obukla je svoju crnu vjenčanicu. Legla je na svoj krevet i zaklopila oči. Duboko je udahnula i glasno izgovorila njezino ime: ''Angela.'' Odjednom je utonula u san. Nalazila se u tami koja se prelijevala poput tečnosti. Vidjela je malenu svjetlost, ali je bila mutna. Vidjela je djevojku na stolu, mrtva je. Oplakuju je. Prepoznala je da je to Anita. Pored je vidjela zabrinutog mladića. Njega ne poznaje. Treća osoba je bila ona. Angela! Ljudsko je biće i izgleda sasvim zdravo i čitavo, osim što je preplavljena tugom. Ali što će ona u Anitinom stanu? Zar se njih dvije znaju? Slika je nestala. Ponovo tama. Naglo je otvorila oči i ustala. ''Angela je ţiva? Udruţila se sa Anitom! Šta se ovo dogaĎa!?'' razmišljala je na glas. ''Moram da se dočepam Angele. Moram je natjerati da prizna gdje je sakrila Zlatnu jabuku. Znam što ću! Znam. Napravit ću bal u dvorcu. Biće to svečana zabava. Pozvat ću cijeli Nessville. Angela vjerovatno neće ići jer je Anita umrla. Tada ću poslati straţare, da je kidnapuju. Niko neće primijetiti, jer će svi biti na balu. I tada će biti samo moja.'' Ustala je i krenula na vrata. Ali tada se sjetila da je 'na odmoru'. Svukla je crnu vjenčanicu. Uzela je kofer i pretvorila se u plamen. Pojavila se ispred vrata dvora. Ušla je. 140
''Dobar dan Vaše Visočanstvo! Jeste li se odmorili?'' dočekala ju je sluţavka koja je brisala prašinu. ''Koliko me nije bilo?'' pitala je primijetivši sitne promjene po dvoru. ''Sedam dana'', rekla je djevojka i nastavila brisati prašinu. Kada je Angela vidjela Andrewa preko špijunke na vratima, odmah ga je pustila. ''Zdravo Andrew'', znatiţeljno ga je pozdravila. ''Zdravo!'' odgovorio je. U rukama je drţao novine i djelovao je prilično uzbuĎeno. ''Kako je Anita? Je li...?'' Angela mu da glavom znak da nije još oţivjela. Uvela ga je u kuhinju. Na stolu umjesto Anitinog kostura, leţala je hrpa sivog pepela. Sjeli su na sofu u drugoj sobi. ''Moram polako otvarati vrata i prozore kako se ne bi rasulo. Čak i polako hodam pored stola. Mnogo se bojim za nju. Nadam se da će se uskoro vratiti nama, ţivima'', rekla je misleći na Anitin prah. ''Ne brini se. Oţivjet će ona'', rekao je pogledom prepunim nade. Klimnula je glavom u znak razumijevanja. ''Što to imaš u rukama?'' pitala je ugledavši novine. ''Oh, da! Skoro sam zaboravio. Pogledaj ovo!'', rekao je i pokazao joj naslovnu stranu jutarnjih novina. Letimično je pročitala naslov. ''Victoria odrţava bal u dvoru?!'' zaprepašteno je pitala. ''Da, i to pozvala je cijeli Nessville. Svi će doći'', dodao je. ''To je... odlična prilika'', rekla je. ''To sam i sam pomislio.'' ''Kada je bal?'' pitala je. ''Sljedeći petak, u osam navečer'', pročitao je sa članka u novinama. ''Imamo još samo četri dana. Nadam se da ćemo uspjeti'', rekla je zabrinuto ga gledajući. 141
''Ako se Anita do tada ne probudi, biće prekasno!'' Angela ustade. Otišla je u kuhinju da bi napravila čaj. Oko je bacila na sto sa pepelom. Iznenadila se. ''Andrew!'' dozvala ga je da joj se pridruţi. Ušao je u sobu uplašeno. Prišao joj je. Pokazala mu je na sto. Prah na stolu se polako kretao. Činio je čudne oblike i rasporeĎivao se po stolu. Uskoro je načinio lubanju, rebra, kičmu i sve ostale kosti. Kosti se spojiše u čvrst kostur. Počeše joj rasti mišići, vene, organi i koţa. Dešavao se obrnuti proces. Radosno su posmatrali kako se njihova umrla prijateljica ponovo raĎa. Kada je Angela shvatila da će se Anita pojaviti gola, njezino još nerazvijeno tijelo je prekrila bijelim čaršafom. Koţa joj je nastavila rasti. Rasla je i kosa, u početku sijeda i slaba, a potom smeĎa i jaka kakvu je i prije imala. Nestale su jame u očima i upali obrazi, nema više krvarenja nosa, sada je čitava. Još su joj se postepeno vraćali pigment koţe i kose, te oblik nosa i crte lica. Andrew ju je gledao i tek sada je primijetio koliko je njezina prirodna ljepota boţanstvena. ''To je ona!'' uzbuĎeno je uzviknula Angela. Bilo im je oboma drago. Ali i dalje je leţala. Tada je počela disati i crveniti se u obrazima kao obično. Otvorila je oči i ponovo ugledala svjetlost dana. Ustala je sa stola u sjedeći poloţaj. Jednom rukom je drţala glavu, a drugom čaršaf. ''Anita! Polako dušo past ćeš'', obrati joj se Angela. Drţala ju je za nadlakticu. ''Gdje sam? Što se ovo dogaĎa?'' dezorijentirano je ispitivala novoroĎena djevojka. ''U redu je! Sve je u redu!'' hrabrila ju je prijateljica. Nisu je puno ispitivali, niti su joj išta govorili. Ţalila se da je boli glava. Angela ju je odvela na toplu kupku kao onda kada je ona došla njoj nakon što ju je Victoria pretvorila u običnog čovjeka. Poslije ju je 142
nahranila. Pala je i noć. Andrew je tu bio cijelo vrijeme. Sjedio je na balkonu kada mu se pridruţila Anita. ''Hej Andrew'', obratila mu se. Sjela je do njega. ''Anita, kako si? Je li ti bolje?'' pitao ju je. ''Bolje mi je'', rekla je. ''Imam toliko pitanja, a Angela ne ţeli ništa da mi kaţe. Još sam mnogo zbunjena. Rekla je da se tebi obratim.'' ''Nismo ţeljeli da te prerano opterećujemo svime. Pa pitaj me'', rekao je. ''Što se... desilo sa mnom?'' pitala je nesigurno gledajući ga čas u oči, čas u pri vrhu otkopčanu košulju. ''Čega se zadnjeg sjećaš?'' pitao je on nju. ''Hmmm, da vidimo. Znam da smo pričali kod tebe. Smišljali smo plan kako da zaustavimo Victoriju. Čitali smo knjige i... Više se ničega ne sjećam'', objasnila je. ''Zašto? Što mi se to dogodilo?'' ponovo je pitala. ''Anita. Kako da ti ovo kaţem. Vidiš... ti si na neki način umrla. Pala si u mojoj biblioteci i naglo si prestala disati. Odveo sam te ovdje i već je bilo kasno. Poloţili smo te na sto i ti si se pretvarala u prah, a iz praha ponovo u ţivo biće,'' objasnio je što je kraće mogao. ''Umrla sam?'' pitala je gledajući svoje tijelo. ''Da.'' ''Jesam li i sada mrtva? Jesam li duh?'' pitala je zaprepašteno. ''Ne, nisi duh. Ljudsko si biće. Umrla si, ali ne sasvim. Ti si besmrtna. Znam, Angela mi je rekla za ugovor i ostalo. Ne brini se, ne osuĎujem te. Razumijem te. Uglavnom, tvoje tijelo ne moţe podnijeti besmrtnost samo tako. Zato ćeš povremeno doţivljavati periode umiranja i periode raĎanja. Stalo ćeš umirati i oţivljavati iznova i iznova. I to je cijena ugovora koji si potpisala. To je cijena besmrtnosti!'' ispričao je. 143
Paţljivo ga je slušala. Razumjela je. I primijetila je sama neke znakove slabosti, ali ih je negirala. Nije znala. Sljedeći će put znati. ''Koliko me nije bilo?'' pitala je. ''Oko sedam dana'', procijenio je odtrilike. Ni sam nije znao više koji je dan, jer je i sama ova pojava i njega poremetila. Morao je svaki dan ponovo u grad i da pritom se vraća nazad na livadu i pazi na ovčice. Poslije joj je ispričao za bal koji će Victoria da odrţi i plan koji je smislio zajedno sa Angelom te kako će im ona pomoći. Svidio joj se plan, iako je sve to bilo previše za nju za jednu noć. Gledali su zvijezde sa balkona. Angela je odavno zaspala, jer je sada konačno mogla da spava u miru, djelomično. Anita je gledala u njegovo lice i oči koje svijetle na mjesečini dok joj je objašnjavao kako se koje zvijeţĎe zove. I tada je saznala, da ga više nikada neće gledati kao prijatelja.
144
29 BAL Jedan, dva, tri... i muzika je počela. Gospoda i dame zaplesaše svoj prvi ples u dvorani dvorca Nessvilla. Jedva su dočekali da konačno uĎu unutar zidova hladnog dvorca i opuste se uz muziku i ples. Plesali su valcer. Muška, zavodnička ruka stavljena na elegantni damin kuk, a preostale ruke njeţno spojene u jedan lagani stisak. I koraci, strast, ljepota. Narod Nessvilla je plesao u dvorani osjećajući se po prvi put kraljevski nakon toliko godina sivila. Haljine dami su vijorile oko njih stapajući se sa ostalim haljinama čineći savršenu mješavinu boja i tkanina. Kraljica Victoria je sve to zadovoljno posmatrala sa svoga trona. Novopečena kraljica koja je od ničega postala vladarica samo u jednom danu. I sada je tu, sjedi na tronu od bukovog drveta, uokviren zlatom i prekriven tamnoplavim šifonom. Nekada je pripadao kraljici Stefani Silver, a sada više ne pripada. Stefani je daleko od Nessvilla u potrazi za malo ljubavi i puno sreće. Victoria ima nešto drugo na umu. Razmišljala je i zamišljala svoj opaki plan koji je naumila. Naime, tačno kada je bal započeo Victoria je naredila svojim straţarima da otiĎu do stana Anite Collins i otmu njezinu suparnicu, Angelu. Kako su svi na balu, niko neće primijetiti otmicu. Anita je mrtva tako da joj ona neće predstavljati problem. A jedino Angela zna gdje se nalazi Zlatna jabuka koju ona tako silno ţeli. Ali njezin plan nije tekao onako kako je ona namjeravala. Taman kada je završio prvi ples, muzika je prestala. Svi zvučnici koji su emitirali valcer su se ugasili. Dame i gospoda Nessvilla začuĎeno prestadoše plesati. Ugasiše se i svjetla. Nastade vriska i panika. Upali se jedan reflektor koji je obasjavao damu obučenu u bijelo. Nosila je svilenkastu i laganu haljinu nalik na vjenčanicu. Imala je čak i rukavice 145
do laktova. SmeĎu kosu je uvila u jednostavne lokne, a preko očiju je nosila masku načinjenu od sitnih ogledala i sjaja. Kraljica ljutito ustade. Dama u bijelom je drţala i mikrofon te kada ga je primaknula ustima publika je očekivala da će pjevati. Mislili su da je to neka tačka koju je kraljica priredila za njih. Ali varali su se. Dama je drţala mikrofon i glasno govorila istinu. ''Vaša kraljica Victoria je vrag. Ţena-vrag. Čisto zlo!'' Dame i gospoda se zaprepastiše. Ponovo vrisak i blaga panika. Dama u bijelom ponovi riječi: ''Vaša kraljica Victoria je vrag. Ţena-vrag. Čisto zlo!'' Svi se zagledaše u Victoriju. Tišina. U neznanju što da učini, nabacila je lagan osmijeh. Nasmijala se, a potom se valjala od smijeha. I publika se poče smijati za njom. Dvorana se sada ispunila smijehom. Neki su čak sada i ismijavali Damu u bijelom. Ali ona na to nije obraćala paţnju. Gledala je samo u kraljicu. PoĎe da riječi ponovi i treći put, ali Victoria se prestade smijati te dade znak straţarima da je uhapse. Sišli su do nje i saopštili joj da je kraljica treba. Lagano i elegantno su je poveli iz dvorane u preostale prostorije. A onda, kada ih masa nije mogla vidjeti, uzeli su je za ruke i na silu vodili u jednu od kraljevskih soba. U sobi je već sjedila Victoria. Damu u bijelom su poloţili na stolicu i stali oko nje. Victoria naglo ustane i priĎe dami. ''Da vidimo ko je ta mala kurva koja se usuĎuje da me ismijava!'' Jednim potezom ruke joj je otrgnula masku sa lica. Nije se puno iznenadila kada je ugledala kako Angela sjedi ispred nje na stolici obučena u bijelo. ''Ovo je tako lako! Pa nije li to naš pali anĎeo? Trebala sam odmah znati! Bijelo, hmm. Kako očito'', odurno je rekla. ''Jadna si Victoria. Ali nećeš uspjeti u onome što ţeliš, što god to bilo!'' hrabro joj se suprotstavi Angela. Nije imala što da izgubi. 146
''Naredila sam svojim straţarima da mi te ulove, a ti sama skačeš u klopku. Olakšavaš mi, znaš...'' ''I što ću ti ja?'' ''Da mi kaţeš gdje se nalazi ono što ţelim!'' gnjevno je govorila. ''Neću ti reći gdje je. Odustani glupa kozo!'' i dalje se hrabro suprotstavljala gorućoj kraljici. ''Reci mi gdje je Zlatna jabuka?!'' povikala je glasno. ''Nikada ti neću reći!'' ''Reci mi gdje je?! Gdje si je sakrila?! Zašto je ne mogu naći? Ne mogu više da izdrţim! Ovo je nepodnošljivo! Ţelim da je naĎem, ali ne mogu!!!'' strastveno i glasno je vikala. Njezin glas je bio nenormalno visok i ljut. Angela je osjetila na svojoj koţi da je temperatura u sobi porasla za par stepeni. Victoria je pala na koljena. Plakala je. ''Zašto mi nećeš reći? Molim te, reci mi gdje si je sakrila i obećavam da više neću biti zla. Biću anĎeo, baš kao i ti...'' Angela je šutjela. ''O, kvragu reci mi već jednom gdje je?!'' sada je manično vikala kroz suze. ''Nikada ti neću reći gdje je...'' tiho će Angela prijekorno gledajući slomljenu kraljicu. Victoria ustade. Prstima obrisa suze i pribra se. ''Onda ću te, dušo moja, ubiti'', smireno je rekla. ''Ne moţeš me ubiti. Potpisala sam ugovor prema kojem sam pošteĎena od tebe...'' objasnila je Angela. ''Ne moram te ja ubiti'', ironično će Victoria pogledavši jednog od straţara. Straţar iz pojasa izvadi pištolj i uperi ga u Angelinu glavu. ''I? Hoćeš li mi sada reći gdje je Zlatna jabuka?'' pitala ju je po posljednji put ove noći. 147
''Nikada ti neću reći gdje sam je sakrila...'' još smirenije nego obično je rekla Angela. ''S tobom sam onda... završila'', reče Victoria naredivši straţaru da je ubije. Povukao je okidač i prosvirao joj mozak. Pala je na pod. Iz glave joj poteče mlaz tamne krvi. ''Počistite to, ne volim... mrlje od krvi...'' gadljivo je rekla i napustila sobu. Pojavio se AnĎeo Smrti. Soba više nije vruća od Victorijinog bijesa, sada je hladna od daha smrti. Straţari ga nisu vidjeli. Angelino krvavo tijelo zasvijetli i pojavi se njezina duša. Smrt u rukama stvori kosu sa metalnim oštrim vrhom i njome rasiječe prazan prostor. Pojavi se portal. Smrt uze Angelu za ruke i povede je na onu stranu. Victoria se vrati nazad u dvoranu. Tamo je muzika već odavno nastavila da svira i ljudi su plesali svoj već četvrti ili pet ples. Sjela je nazad na svoj tron nezadovoljna. Razgledala je po masi razmišljajući što da radi. Ali njezina razmišljanja je pomeo neko drugi. Slučajno, u masi, ugledala je mladića koji joj je zapeo za oko. Jedan, dva, tri i igra je počela...
148
30 MUŠKARAC OD GLINE -Nekoliko dana prije''Mislim da će ovo biti dovoljno'', zadovoljno je rekao Andrew gledajući u svoju hrpu gline što je prikupljao zajedno sa Angelom. ''I što sada?'' pitala je novoroĎena Anita. Nalazili su se u Andrewoj kući na livadi. Na drvenom stolu, ispred njih, leţala je hrpa čiste gline. ''Sada ćemo raditi sve ono što se moţe uraditi sa našim rukama'', smisleno je odgovorio. Prije nego što su počeli, Andrew je otvorio nekolika knjiga sa slikama ljudske anatomije. Par minuta su proučavali osnovu čovjekove morfologije. Andrew je Aniti i Angeli objasnio najvaţnije dijelove i sitne detalje. Od gline na stolu, golim rukama su pravili ljudske dijelove tijela. Prvo su napravili osnovni oblik koji je imao glavu trup i udove. Potom je svako usavršavao odreĎeni dio tijela. Anita je po cijele dane znala šiti odjeću tako da je dobro poznavala ljudski izgled. Ona je vrhovima prstiju i dlanovima njeţno oblikovala trup i noge od gline. Angela je poznavala ljudske emocije i dušu, te je ona oblikovala ruke. Andrew je dobio najteţi posao – glavu. Najbolje je od njih poznavao ljudsko tijelo tako da je njegov zadatak bio da oblikuje lice, uši, vrat, bradu, obraze i ostalo. Radili su naporno, radili su bez prestanka i odmora. Tri cijela dana im je trebalo da ga konačno dovrše do izgleda koji je podsjećao na čovjeka. Tu noć su odmorili, a sutradan ujutro Angela i Anita su pokucale na njegova vrata. Donijele su odjeću za njihovog čovjeka koju je Anita prethodno sašila uz Angelinu pomoć. Ali nije to bila obična vrsta odjeće, Anita je sašila skupocjena odijela, košulje, leptir mašne, kravate, rukavice. Odjeću za gospodina. 149
Sva ova zamisao o muškarcu od gline bila je Andrewova ideja, a on je bio inspiriran pričom o golemu koju je čitao u svojim knjigama. Naime, priča se da je jedan čarobnjak bio mnogo usamljen. Imao je mnogo znanja i mudrosti, ali je ţivio sam samcat na svijetu. I odlučio je da svojim rukama napravi si društvo. Od gline pokraj rijeke je napravio čovjeka kojeg je oţivio uz pomoć magičnih formula koje mu je napisao na usnama. Jednom kada neko pročita tu formulu, golem će se raspasti i pretvoriti u beţivotnu hrpu zemlje. Ali čarobnjak si nije napravio ţenu, sina, niti roditelja – napravio si je prijatelja. I bio je sretan. Kroz vrijeme, desilo se ono čega se čarobnjak bojao, golem ga je prestao slušati i uzrokovao je probleme u gradu. Kako bi poštedio neduţne ljude, tuţan, istrčao je pred golema i pročitao magičnu formulu sa njegovih usana. Potom ga je poljubio, a on se zauvijek raspao. Jednom kada stvore vlastitog golema, moći će prozreti Victorijine namjere i spriječiti je u tome. Ali Andrew je prozreo čarobnjakovu grešku. Njegov golem nije imao nikakvih osobina ili karakteristika. Sam je osmislio kako da to poboljša. Prije toga, Andrew mu je morao napisati magičnu formulu. Ako je napiše na usnama kao čarobnjak, Victoria bi mogla primijetiti i sve će pasti u vodu. Zato je odlučio da formulu napiše na njegovom stopalu. Anita je metalnu posudu napunila vodom. U vodu je Andrew dodao par kapi neke prozirne tečnosti. ''Što je to?'' pitala je Angela. ''To je alkohol ili Spiritus. Da mu podari dah ţivota i duha'', objasnio je. Sada je došao dio kada ga moraju okarakterizirati. Svako će se nageti nad posudu sa vodom i izreći na latinskom osobinu koju će muškarac poprimiti kada ga poliju vodom. ''Callidus!'' rekao je Andrew, što znači pametan. ''Obedient!'' viknula je Angela, što znači poslušan. ''Pyladea!'' rekla je Anita sa smiješkom, što znači romantičan. 150
Tako su se meĎusobno izmjenjivali niţući osobine. Fortis – hrabar, Peritum – vješt, Captiosius – lukav, Luculentum – očaravajuć i mnoge druge poţeljne ili nepoţeljne osobine. Kada su završili sa tim, trebali su ga posuti sa tom vodom. ''Samo malo!'' povikao je Andrew prije nego što ga je Anita polila. Andrew je uzeo bijelo platno i postavio ga preko intimnog dijela muškarčevog tijela. Anita i Angela se nasmijaše, a on se zacrveni u obrazima. ''Sada moţeš'', odobrio je. Anita proli vodu preko beţivotnog glinenog tijela. Zemlja upi tečnost i oţivi muškarca dajući mu savršeni ljudski izgled. Muškarac naglo ustade i stade pred svoje tvorce. Sve troje se divilo svome radu. ''Nadmašili smo samog Michelangela!'' zadivljeno uzvikne Angela. Obukli su ga i dali mu ime. Zvali su ga David i bio je odličje muške ljepote. Objasnili su mu zadatak. Brzo je učio. Učili su ga kako da se ponaša kao čovjek jer on nije čovjek, već samo tako izgleda. On nema dušu, srce, mozak niti bilo koji organ. On je samo glina oţivljena uz pomoć formula i riječi. Stoga, morali su ga učiti kako da hoda kao čovjek, da diše, trepće, sjedi. Od ničega stvorili su nešto, od ničega stvorili su magiju, od mrtvoga stvorili su ţivo. Te večeri obukli su mu svečano odijelo. Angela je obukla bijelu haljinu i masku koje je naravno sašila vješta Anita. Angela zajedno sa Davidom, otišla je na Victorijin bal, a pratili su ih Anita i Andrew. Tamo je Andrew ugasio muziku i svijetla, a Anita je postavila reflektor na Angelu. Ona će pričom probuditi sumnju na Victoriju kao vraga. Victoria će bijesna da je smakne. Smrt će je dočekati kao što je i obećala. Kada se Victoria vrati, ugledat će Davida, i igra će početi...
151
152
IV DIO
''Vrag postoji. I on nije mali crveni čovjek sa rogovima i repom. On moţe biti prekrasan, jer je on pali anĎeo i uobičavao je da bude boţji miljenik.'' Američka Horor Priča 153
31 DIVLJA RUŽA Sjela je nazad na tron. Muzika je glasno svirala, a gospoda je nastavila da pleše nadajući se da više neće biti neprijatnih prekida. Kraljica Victoria ga je pratila. Mladić je bio sam i traţio je partnericu za ples, ali na njegovu ţalost sve dame su već bile zauzete. Ustala je. Prilazila je gledajući ga netremice. Bojala se da ako samo jednom trepne, on će nestati, i tada će ona biti izgubljena u masi. Pomno ga je posmatrala prilazeći mu. Visok je te ga je lako primijetila. Mladić je izgledao kao tridesetogodišnjak u svojoj punoj formi tijela i muţevne zrelosti. Imao je kratku smeĎu kosu začešljanu na stranu na starinski način. Lice mu još nije uspjela da vidi kako treba. ''Dobro veče mladiću'', rekla je sa drţanjem poput prave dame. ''Dobro veče, Vaša Visosti!'' rekao je iznenaĎeno. Pristojno se poklonio. Uţivala je. ''Vidim, traţite nekoga za ples ako ne griješim?'' pitala je sa smiješkom. ''U pravu ste'', rekao je. ''Da li biste mi učinili tu čast?'' pitao je ljubazno. ''Naravno!'' rekla je i pruţila mu ruku. Plesali su. Posmatrala ga je krišom. Imao je prelijepo muško lice. Guste, gotovo namrštene obrve ispod kojih je povremeno gledao svojim maslinastim očima u lijepu kraljicu. Imao je i pravilan istaknut nos. Usta blaga i smirena. Na rubovima lica se vidjela jedan dan stara brada. Sve je to djelo ruku mudroga Andrewa. Victoria ga je povremeno gledala ispod oka i svaki put bi joj malo falilo da se ne zaustavi i poljubi ga strastveno. Crvenjela se cijelo vrijeme. ''Ovo vam je prvi ples večeras?'' pitao ju je nakon nekog vremena. ''Da'', odgovorila je imajući ovaj put razlog da ga pogleda. ''Zašto niste odmah zaplesali?'' 154
''Ţeljela sam da se prvo malo zagrijem'', rekla je. ''I kako vam se dopada u Nessvillu? Sigurno nije lako biti kraljica!'' nastavio je sa pitanjima. ''U Nessvillu je lijepo, gotovo savršeno. Kraljica sam, to mi je duţnost i obaveza'', odgovorila je smisleno. Završila je pjesma i počela je nova. Nastavili su plesati. ''Ti nisi odavdje? Nisam te prije viĎala'', pitala je ona njega. ''Odavdje sam. U Nessvillu sam i roĎen. Oduvijek sam ovdje'', odgovorio je, naglo se zaokrenuvši u krug. ''Ma nisi! Sigurno bih te negdje vidjela da si iz Nessvilla'', rekla je sumnjajući u njegove riječi. ''Zar mi ne vjerujete?'' pitao ju je. ''Ne baš'', rekla je iskreno. Nasmijala se. ''A zar poznajete svakog mladića u gradu?'' pitao je. ''Ne baš svakog!'' ''Nego?'' ''Samo one koji se ističu'', rekla je sa skrivenim smiješkom. ''A zar se ja ističem?'' ''Pa... zar vas nisam upravo odabrala za plesnog partnera?'' cinično je pitala. ''Znači dobra je stvar kad vas kraljica odabere?'' šaljivo je pitao. ''Naravno!'' rekla je i namignula mu. ''Odakle ste tačno iz Nessvilla?'' nešto kasnije ga je pitala. ''Odmah u blizini trga'', automatski je rekao. ''U redu. A kako se zovete?'' Pjesma je završila kao i ples. ''Ovdje je mnogo vruće i zagušljivo. Što kaţete da odemo malo ispred dvora na svjeţ zrak?'' predloţio je brišući znoj sa čela maramicom. 155
Pristala je. Sjeli su na obliţnju klupu. Noć je bila čarobna, a nebo obasjano punim mjesecom i zvijezdama. ''I hoćete li mi sada reći kako se zovete?'' pitala je. ''David'', odgovorio je. ''Lijepo ime'', rekla je. Nastala je šutnja. Kraljica ga je cijelo vrijeme krišom gledala i uţivala u pogledu. ''Kada sam vas pitao, kako vam je u Nessvillu, rekli ste da vam je skoro savršeno. Zašto je tako? Zbog onoga što ste traţili? Kako bješe... Zlatna jabuka?'' pitao je radoznalo očekujući odgovor. ''Istina je da sam traţila tu Zlatnu jabuku. I dalje je traţim. Mnogi ljudi ne razumiju, ali ona mi mnogo znači. Vi to ne biste shvatili. Ona ima veze sa mnom, sa mojom prošlošću i simbolizira onakvu kakva doista jesam'', objasnila je. ''A što ako je nikada ne naĎete?'' pitao je. ''Onda ću se morati zabaviti drugim stvarima. A mnogo bih patila da je ne naĎem. Trebala bi mi neka ogromna promjena koja bi me predomislila u vezi moje odluke'', ispričala je dok ju je on paţljivo slušao. ''Moram da priznam'', rekao je, ''da ste jedna od najljepših djevojaka u Nessvillu.'' ''Oh, pa nije Nessville tako velik. Nema toliko djevojaka'', rekla je smiješeći se. ''Svejedno, lijepi ste'', rekao je sa smiješkom. ''Hvala vam.'' ''Ne morate mi se obraćati sa vi'', rekao je iskreno. ''U redu. Onda ćeš biti ti. Samo se šalim. Ne morate ni vi mene persirati'', napomenula ga je. ''Ali vi ste kraljica.'' ''I kraljica mora imati prijatelje...'' Ponovo tišina. 156
''I David. Čime se baviš, što voliš?'' pitala ga je. ''Pa, radim u uredu u gradskoj vijećnici. Dosadna papirologija, ne bih da te smaram time. A volim sunce i ljeto, volim plaţu. Mnogo volim filmove i kazalište. Moţda će vam zvučati neobično, ali ja jako volim prirodu i cvijeće'', ispričao je. ''To nije ništa neobično. Cijenim ljude koji vole i poštuju prirodu'', rekla je. ''Koje volite cvijeće?'' pitala je. ''Ruţe. I to crvene kao krv,'' odgovorio je. ''U straţnjem dvorištu dvorca postoji vrt prepun ruţa raznih boja. Ima i crvenih. No, sada se ne vide. Trebao bi doći jedan dan da ih vidiš'', predloţila je budeći u njemu zanimanje. ''To nikako ne bih ţelio da propustim'', rekao je. David pogleda na sat. Skoro je ponoć. ''Mnogo je kasno. Trebao bih poći'', rekao je i ustao. ''Jeste, a i ja bih se vjerovatno trebala vratiti na bal. Ipak je to moja zabava.'' Pozdravili su se rukama. ''DoviĎenja kraljice. Lijep provod. Priredili ste stvarno dobru zabavu!'' rekao je i podario joj osmijeh. ''DoviĎenja David, bilo mi je drago pričati sa tobom. Laku noć!'' rekla je i pošla nazad obuzeta zanimljivim mislima. Pošao je i David, ali ne nazad u Anitin stan. Ostao je čekajući ispred dvorca. Kada se uvjerio da je Victoria otišla, ponovo je ušao unutra. Paţljivo je hodao hodnicima. Otvorio je jedna vrata i sišao u podrum. Dolje, u jednoj od tamnica je pronašao prekrasna anĎeoska krila u kavezu od mjedi. ''Pomozite, molim... vas...'' začuo se nečiji očajni uzvik nedaleko od Davida.
157
On priĎe zvuku u sjaju mjesečine i ugleda iscrpljenog mladića zaključanog u tamnici. To je kovač kojeg je Victoria zarobila nakon što joj je donio laţnu Zlatnu jabuku. ''Upomoć'', prošaptao je zadnjom snagom. Jadnik je sigurno danima bio zarobljen. Hranila ga je rijetko i nije ga puštala. David pokuša da ga oslobodi, ali je bilo zaključano. Odmaknuo se i par puta nogom razvalio klimava vrata. Oslobodio je kovača i pokazao mu kuda da izaĎe iz dvorca. Vratio se nazad ka krilima. Prišao je i iščupao jedno pero. Potom se vratio nazad odakle je i došao.
158
32 ZBOGOM! Ponoć je prošla. Anita je nervozno hodala gore-dolje Andrewom bibliotekom dok je on nešto smirenije listao knjige. Nema ni traga ni glasa ni o Angeli, ni o Davidu. Mnogo se brinula tako da joj se nije nimalo spavalo. Sedativi joj više nisu mnogo pomagali. ''Trebali bismo u dvorac, da provjerimo gdje su'', rekla je nastavivši svoj nervozni hod. ''Ne moţemo sada ići. Prekasno je, a i nemoćni smo da išta učinimo. Sve će biti u redu. Vratit će se on. Nismo ga bez veze pravili tri cijela dana'', rekao je te se ponovo zadubio u svoju knjigu. ''Vratit će se on? Kako misliš on? A što je sa Angelom?'' histerično je ispitivala prestavši hodati. Naglo je zaklopio knjigu te je odloţio. ''Anita, znaš dobro da se Angela neće uspjeti vratiti. To smo odavno naučili. Takav je bio plan. Meni je mnogo ţao Angele. Baš sam je istinski upoznao i zavolio, ali ona mora umrijeti noćas. To je prirodna sila, boţja volja, to je nešto iznad nas. Smrt ju je čekala iza svakog ugla. Da ga nije nagovorila da je ostavi davno bismo ju izgubili. Zato budi zahvalna za ovo malo vremena što je sprovela pomaţući nam. Angela se ţrtvovala za nas i moramo ostati jaki ako ţelimo da savladamo Victoriju'', dao joj je poučan govor. To ju je smirilo. Sjela je. Uzeo je drugu knjigu. Traţio je podatke o Svetom štapu. On je trenutno jedino oruţje kojem se moţe poraziti zla kraljica. ''Treba mi još tako malo da saznam gdje se nalazi. Sve se vrti oko jednog predjela. Kada bih samo znao gdje tačno!'' govorio je čitajući netremice. ''Zašto ne provjeriš na internetu. Znaš, knjige ti ne mogu uvijek dati odgovor na sve. Moraš traţiti i po drugim izvorima'', predloţila mu je. 159
Zaklopio je i drugu knjigu te je odloţio. ''Imaš pravo. Definitivno trebam da pogledam što piše o našem štapu'', sloţio se. Vrata Andrewove kuće se polako otvaraju. Ulazi David. Upravo se vratio iz Victorijine tamnice. Anita prestrašeno skoči na noge. ''Kako je bilo? Jesi li uspio?'' napala ga je pitanjima. ''Uspio sam. Victoria je definitivno zagrizla mamac. Cijelo veče me poţudno gledala i uţivala je pričati sa mnom'', ispričao je. ''Sjajno! Sada budi paţljiv, igra je upravo postala opasna. Ne zaboravi da se ne smiješ zaljubiti u nju i da ti ne smije vidjeti stopalo na kojem piše formula za tvoje uništenje'', napomenuo ga je Andrew. ''Naravno! Oh, i skoro sam zaboravio'', rekao je izvadivši iz dţepa bijelo pero koje je otkinuo sa Angelinog krila. ''Kao što ste mi naredili'', rekao je pruţajući ga Aniti. Ona ga paţljivo uze i stavi u posebnu staklenu teglu. To je sve što joj je ostalo od Angele. ''A Angela? Je li se uspjela... izvući?'' pitala ga je tiho, bojeći se njegovog odgovora. ''Ona je odradila svoj dio posla uspješno. To ste mogli i vidjeti dok ste poremetili bal. Poslije je Victoria naredila svojim straţarima da je odvedu i otada je više nisam viĎao'', objasnio je napravivši tuţno lice. Anita pokorena sjede. Sada konačno zna istinu. Bila je još tuţnija. Nije se uspjela ni pozdraviti sa njom. Gledala je u jednu tačku dok su joj dvije suze tekle iz očiju. Otišla je u Andrewovu sobu i dobro se isplakala. Andrew i David su morali da joj ugode. Odveli su je sutradan u šumu pokraj dvorca gdje je Anita znala često provoditi vrijeme. Na tom mjestu je takoĎer oplakivala Sebastiana. Odlučila je da to mjesto postane oplakujuće mjesto onih koji nemaju svoje grobove. Nabrala je buket bijelih ruţa. Bijelih poput same Angele koje je blistala svjetlošću 160
dobrote iako više nije bila anĎeo. Za nju, Angela, će zauvijek ostati njezin anĎeo čuvar. Obukla se u crno. Bio je to maleni sprovod za njezinu najbolju prijateljicu. Naredila je i njima dvojici da obuku crno. Pustila je buket bijelih ruţa niz potok prisjećajući se Angele i njezine dobrote. Pustila je posljednju suzu. Andrew i David su se udaljili dajući joj malo intimnosti. Podigla je glavu, a ispred nje je stajala Angelina duša, blještava i lijepa. ''Angela?!'' nesigurno je pitala. ''Da Anita, ja sam'', javila joj se. ''Došla sam da se pozdravimo. Ja odlazim, više me nema...'' rekao je Angelin duh. ''Victoria te ubila?'' pitala je djevojka. ''Ona me nikada i nije mogla ubiti. Naredila je svom straţaru da me smakne. Gad mi je raznio mozak, a moje tijelo je zapalio i pepo prosuo u ovaj potok baš kao što je kraljica Stefani uradila sa Sebastianovim tijelom. Zato ti se i ukazujem'', objasnila je. ''Ne brini se Angela. Tvoja smrt će biti osvećena. Natjerat ću je da plati i pati!'' obećala je gledajući ka dvorcu. ''Ne prizivaj Smrt tako često... on je ljut gospodin'', sa strahopoštovanjem je rekla Angela. ''U redu'', plašljivo će Anita obazirući se. Andrew i David su već otišli. ''Anita, slušaj me. Moraš da znaš nešto veoma vaţno.'' ''Šta?'' ''Reći ću ti gdje se nalazi Zlatna jabuka'', tiho je rekla Angela. ''Ti znaš?'' ''Naravno da znam. Ja sam je i sakrila'', rekla je. Anita joj priĎe sasvim blizu, a Angela joj tiho šapne gdje ju je to sakrila. ''Cijelo vrijeme je bila tu?'' zaprepašteno je pitala Anita. 161
''Da. Ali ne uzimaj je odmah. Sačekaj pravi trenutak. Sačekaj kada bude potrebno!'' upozorila ju je. ''Shvaćam.'' ''Sada idem... Anita bilo mi je mnogo drago poznavati te. I sada se više nikada nećemo vidjeti. Nadam se da ćeš ponovo pronaći svoju ljubav, ili si upravo bacila oko na pametnog pastira. Pobijedi zlu kraljicu, ti to moţeš, ja znam... Zbogom Anita čuvaj se...'' Nestala je. ''Zbogom Angela. Počivaj u miru'', rekla je spokojno. Kući se vraćala razmišljajući o istini koju joj je ona izrekla.
162
33 POTRAGA ''Vaša visosti, imate posjetu'', rekao je jedan od straţara. Victoria radoznalo ustane. Ţeljela je da to bude on. Prošlo je tri dana od kako nije došao. Prekjučer ga nije bilo, a to je bio dan odmah poslije bala. Nije ga previše ni očekivala. Jučer ga takoĎer nije bilo. Tješila se da će doći. I danas ga cijelo jutro nema. Poţeljela ga je. Radoznalo je iščekivala ko će joj to ući u dvoranu. I bio je on. Nasmijani David doĎe pred nju i pokloni se. ''Dobar dan kraljice'', rekao je. ''David! Kakvo iznenaĎenje! Dobar dan, dobro došao'', ljubazno je rekla. Pruţila mu je ruku, a on ju je njeţno poljubio. Sva se najeţila od mekog dodira njegovih usana na njezinoj blistavoj koţi. ''Došao sam da mi pokaţeš svoje ruţe i naravno da popričam s tobom'', rekao je. Victoria ga povede u straţnje dvorište. U jednom djelu bio je vrt ukrašen raznim cvijećem, a ponajviše ruţama. David se divio raznim bojama i njihovim mirisima. Nešto joj je pričao i objašnjavao o vrstama ruţa, a ona je vjerno slušala sve što je izlazilo iz njegovih usta. ''Znaš li da svaka boja ruţe simbolizira neko osjećanje?'' pitao ju je. ''Čula sam za to. Znam da roza ruţa simbolizira samu ţenu i ţenstvenost. Eleganciju, otmjenost, ljepotu...'' rekla je milujući latice ruţe. ''Tačno! Ili naprimjer, bijela je za čistoću, nevinost, čednost. Ţuta znači prijateljstvo'', rekao je pokazavši joj na ţutu ruţu. Potom je prišao grmu sa crvenim ruţama. Paţljivo i brzo je otkinuo jednu. ''A ova je za tebe'', rekao je pruţajući joj savršenu ruţu crvenu kao krv. 163
''Crvena ruţa'', rekla je zahvalno uzimajući je. ''A što ona znači?'' pitala je praveći se da ne zna. ''Ona znači ljubav, romantiku i savršenost'', objasnio je. Ona je pomiriše i lagano se nasmiješi crveneći se u obrazima. ''Mnogo mi se dopada druţiti sa vama. Niste kao ostale djevojke iz grada. Ozbiljni ste i doličite jednoj dami'', rekao je. ''Kraljica i mora da bude takva'', rekla je. ''Da li biste moţda ţeljeli da jednom otiĎete sa mnom na večeru u neki restoran po vašem izboru? Ili bi to moţda bilo previše čudno za vas?'' hrabro ju je pitao. ''Bila bi mi ţelja i čast ići sa vama'', rekla je i usne pretvorila u veliki, zadovoljni osmijeh. Ostatak dana su proveli šetkajući se njezinim vrtom i pričajući o ţivotu i ljubavi. Andrew je odlučio da pronaĎe informacije o lokaciji Svetog štapa na internetu. ''Pronašao sam da je Sveti štap zapravo štap vještica. Pripadao je Metropolitan Muzeju u New Yorku ali je skoro ukraden. Nestao je odjednom, bez ikakvog razloga i traga. Policija i dalje pokušava da razriješi taj fenomen'', ispričao je Aniti. ''Pa znaš li gdje je sada?'' pitala je zainteresirano. ''To ne zna niko. Da bih ga našao morat ću se posluţiti logikom'', objasnio je. ''U knjigama sam čitao priče da je štap pripadao vještici zvanoj Diana. Bila je moćna vještica, navodno besmrtna. Ako je to istina i ako je ona ţiva danas, moţda bi mi ona mogla pomoći vratiti ukradeni Sveti štap.'' ''Ali kako ćeš pronaći tu Dianu? Nemaš apsolutno nikakve podatke o njoj osim da je vještica'', zbunjeno ga je pitala Anita. 164
''Tu i jeste problem. Ali imam ideju. Što ako otiĎem u Salem, grad vještica. Moţda ću tamo uz malo sreće pronaći informacije gdje je Diana'', ispričao je. ''Ali Salem nije malen grad i kako ćeš tamo pronaći vješticu? Samo zato što su nekada u Salemu bile vještice ne znači da su i sada'', rekla je. ''To mogu saznati samo na jedan način'', ozbiljno je rekao. ''Ne misliš valjda da...'' ''Da. Otići ću u Salem, još sljedećeg jutra'', odlučno je rekao. ''Idem i ja! Mnogo je opasno da ideš sam'', predloţila je. ''Ti ostaješ. Neko mora nadgledati situaciju i brinuti se o ovčicama'', rekao je Andrew. ''Pa ima David.'' ''David se mora pozabaviti Victorijom. On uostalom i nije pravi čovjek. Kada to ona otkrije razbjesnit će se i htjet će nas oboje ubiti. Zato je bolje da na vrijeme pronaĎem Sveti štap i spasim nas'', mudro je zborio. I bio je u pravu. Anita više nije imala niti jedan argument kojim bi ga odgovorila od putovanja. Sutra rano ujutro je spakovao najosnovnije stvari. Objasnio je Aniti kako da se brine o ovcama. Anita je posudila kombi njezinog prijatelja, barmena Marka, kojim će se Andrew odvesti do Salema. ''Nije to toliko daleko odavdje. Brzo ću se vratiti'', govorio je stavljajući stvari u prtljaţnik. Kada je završio stao je pred Anitu. Ona je bila mnogo tuţna i nervozna. ''Čuvaj se! Molim te!'' tiho je rekla i naglo ga zagrlila. Toliko se zajapurila u njega da je zamalo pao. Zagrlio je i on nju. Pustila je suzu iz oka. Ali njegova odjeća ju je brzo upila tako da je neće vidjeti kako plače. U zagrljaju koji je za nju trajao vječno osjetila je njegov miris. Sada će joj još više nedostajati. Pustila ga je. Ušao je u kombi. 165
''Zbogom Anita. Čuvaj se. Izbjegavaj Victoriju koliko moţeš i pazi na sve'', rekao je i upalio auto. ''Zbogom Andrew, vrati se brzo'', tuţno je rekla pazeći da ne zaplače. Krenuo je i nestao u daljini šuma i livada. Gledala je za njim dok joj nije nestao iz vida. Potom se vratila njegovoj kući i legla u njegov krevet. Zagrlila je njegov jastuk i plakala bez razloga. Samo što je i sama dobro znala da to nije bez razloga.
166
34 GORUĆA POŽUDA Izvukao je stolicu kako bi dama obučena u crnu usku haljinu sa visokim izrezom, mogla se udobno smjestiti za sto za dvoje. S druge strane sjeo je on. Gledali su se, a onda su se bezbriţno smješkali. ''Ovo je baš lijepo David, hvala ti što si me pozvao. Otkako sam kraljica, dugo nisam napuštala dvorac'', ljubazno je rekla očarana Victoria. ''Uţitak mi je druţiti se sa tobom'', rekao je. Sjedili su u finom i otmjenom restoranu u Nessvillu. Otkad je David obećao Victoriji da će je izvesti na večeru, nije mogla da dočeka njegov poziv. A tada je uzbuĎeno trčala sobama i ureĎivala se satima. ''Kraljice Victoria'', obratio joj se nakon što su naručili, ''recite mi nešto o sebi. Neku priču iz vaše prošlosti. Nešto što ne znam a što biste voljeli podijeliti sa mnom.'' Nasmijala se. ''Ne moraš mi se obraćati sa kraljice, niti me presirati. A što bih ti mogla ispričati? Pa... Moţda će ti ova priča zvučati šašavo ali ja je nikada neću zaboraviti. Kada sam išla u srednju školu na Manhattanu, bila sam najbolja učenica u svom razredu. Ponosila sam se time. Moj profesor me mnogo volio i poštovao i to mi je bila velika motivacija za moj budući ţivot. I znaš sam kako je lako da padneš sa visokog poloţaja na dno. I zbog samo jedne jedine greške pala sam sa neba na zemlju. I više nisam bila najomiljenija učenica i više nisam imala motivaciju. I ta priča me uvijek potakne na ono što ţelim...'' Zastala je. ''A što to ţeliš?'' pitao ju je poluglasno slušajući njezinu priču. ''Ţelim da uspijem u ţivotu, da budem neko i nešto. Ţelim da ponovo budem najomiljenija'', priznala je. ''Pa zar već nisi kraljica? Moţe li bolje? Zar ti to nije uspjeh?'' 167
''Upravo tako. Polako i mukotrpno sam se vratila na vrh, i sada sam to što jesam. Sada sam neko i nešto. Ali opet, kruna ne usrećuje čovjeka vječno. Ma sreća bogatstva i moći je kratkotrajna! Ono što upotpunjuje čovjeka je zapravo ljubav'', ispričala je gledajući čas u Davida, čas u svoje ruke. ''Slaţem se sa time kraljice'', zavodnički je rekao gledajući njezine oči. ''Rekla sam ti da me ne zoveš kraljice'', ponovo ga je opomenula i shvatila je da je uhvaćena u njegovom opojnom pogledu. Prišao joj je sasvim blizu. Gotovo je mogla osjetiti njegov dah na svojim usnama. Kroz njezino tijelo proĎe vatra i ona zaklopi oči. Sada će se poljubiti. I falio je samo jedan milimetar, ali poljubac se nije desio. Osjetili su da nešto pored njih gori. Odmaknuli su se i ugledali stolnjak kako polako plamti. Victoria zaprepašteno ustade sa stolice. David je neprestano vikao ''Poţar! Poţar!'' dok osoblje nije došlo i pomoglo mu da ugasi vatru. Iako je plamen bio malen i brzo se širio, jedva su ga ugasili. Vjerovali su da se slučajno zapalio od svijeća. Victoria je za to vrijeme bila u ţenskom toaletu. Nije mogla da vjeruje šta joj se upravo desilo. Nakvasila je obraze i vrat hladnom vodom pazeći da ne izbriše šminku. Gledala se u ogledalo stavivši ruku na usta. Ogledalo puče, a ona se trzne. Duboko je udahnula. Škljocnula je prstima i u trenu popravila razbijeno ogledalo. Vratila se nazad. Napravila je haos u cijelom restoranu. Iako je samo progorjela stolnjak, okolni ljudi su se veoma uzrujali. Parovi i osoblje su je gledali sa čuĎenjem i nekim strogim pogledom koji je mnogo podsjećao na mrţnju. Posmatrali su je sa neobičnom sumnjom kao onda kada je Angela pred svima izjavila da je ona vrag. Što se to dešava? Ponovo je sjela za sto pretvarajući se da joj ne smetaju pogledi drugih na njoj. Na sto su stavili novi stolnjak. Uskoro je stiglo jelo te su konačno večerali iako im je oboma presjelo. Poslije, kada su se ponovo opustili, nastavili su svoj lagani razgovor. Ona mu je pričala o svojim pričama, a 168
on o svojim. Nisu se pokušavali više poljubiti kako ponovo ne bi uzrokovali poţar. Zbog toga su izbjegavali priče ili situacije koje su bile previše romantične. Iz restorana su krenuli nešto prije ponoći. Otpratio ju je pješice do njezinog dvora. I dalje su nastavili svoj ugodan razgovor. ''Večeras si bila prilično vatrena'', rekao je pošto su stigli pred dvor. ''Misliš? Ako je tako, onda dobro pazi da se ne opečeš'', rekla je i namignula mu. Popela se uz stube i ušla u svoj zamak. Otišla je do svoje sobe i posmatrala sa prozora Davida kako odlazi nazad u grad. Svukla je sa sebe haljinu. Bacila se na krevet. Mislila je na njega. Brojala je dane koliko je već dugo ludo zaljubljena u njega.
169
35 KOMPAS Andrew je stigao u Salem. Nije mu trebalo dugo, ali je ipak prešao dalek put kombijem Anitinog prijatelja. Šetao se gradom i razgledavao. Njegov sljedeći zadatak je da pronaĎe nekoga ko bi ga mogao uputiti o Diani. Ovo neće biti lak posao. Zaustavio je jednog čovjeka u odijelu koji je vjerovatno ţurio na posao. ''Gospodine! Oprostite, moţete li mi pomoći?'' obratio mu se. Muškarac je nevoljno zastao. ''Da?'' drsko je pitao pogledavši Andrewa. ''Moţete li mi reći gdje mogu pronaći vještice?'' pitao je progutavši knedlu. Čovjek se nasmijao. ''Šašava budalo. Nemam vremena za takve gluposti!'' rekao je i brzim koracima izgubio se u masi. Ali Andrew nije imao izbora. Nastavio je ispitivati prolaznike o vješticama i Diani, ali svi su ga čudno gledali i vrijeĎali. Sve dok mu nije prišla djevojka koja je čula njegova pitanja. ''Traţiš pogrešne stvari na pogrešnom mjestu'', tiho mu se obratila prišavši mu skroz blizu. Pogledao ju je. Ispred njega je stajala lijepa i misteriozna mlada djevojka. Nosila je dugu i sivu haljinu, a kosu je prekrila maramom tamnih boja. Dio marame je čak navučen preko njezinih usana i nosa. Vidio je par uvojaka njene crne kose i blistave plave oči. ''Prati me'', rekla je i pošla u jednom smjeru odakle je i došla. Pošao je za njom. Odvela ga je u jednu polumračnu uličicu gdje nije bilo ikoga. Andrewu se sve to doimalo prilično strašnim. Što ona hoće on njega? Ko je ona? Uskoro će i saznati. Uvela ga je kroz jedna vrata u neki lokal, nalik na bar. Bilo je polumračno ali čisto i lijepo. Ljudi su 170
sjedili, pričali i druţili se. Andrew i djevojka su sjeli za jedan sto. Tek tada je skinula svoju maramu i otkrila svoju blistavu crnu kosu. ''Pitao si za vještice?'' obratila mu se. Zbunjeno ju je gledao zajedno sa svim tim ljudima oko nje. ''Da. Jesam. Izvinite, a ko ste vi?'' ''Ja sam Esmeralda. I ja sam to što traţite, vještica'', predstavila se gledajući ga svojim plavim očima. ''Ja sam Andrew'', rekao je i pruţio joj ruku. Ona mu je pruţila svoju ali tako što je vrh kaţiprsta postavila na njegovo zapešće. Naglo se trznula i zaklopila oči. ''Oh... vi ne osjećate njezinu toplinu zar ne?'' pitala ga je nepovezano. ''Toplinu? Čiju? O kome govorite Esmeralda?'' izbezumljeno ju je pitao pokušavajući da shvati što ţeli da kaţe. ''Nije bitno! Nego, zašto ste ţeljeli da vidite vještice? Vi niste odavdje, putnik ste, u potrazi za nečim. Što ţelite?'' naglo je promijenila temu. ''Ja sam iz Nessvilla. To je kraljevstvo sa vragom na vlasti kojeg se pokušavamo riješiti. Za to mi je potreban takozvani Sveti štap. To je jedino oruţje koje je efikasno u borbi protiv naše zle kraljice'', ispričao je. ''I zašto misliš da ćeš pronaći Sveti štap ovdje, u Salemu?'' pitala je gledajući ga ispod obrva. ''Ja ne znam gdje je Sveti štap, ali znam da je pripadao vješticama. Čitao sam da je njegov vlasnik bio neka moćna vještica koja je navodno besmrtna, zove se...'' ''Diana'', dovršila je Esmeralda. ''I ona nije neka moćna vještica, ona jeste moćna vještica i ona nije navodno besmrtna, ona jest besmrtna!'' nastavila je ubjeĎivački. ''Shvaćam'', rekao je s razumijevanjem. ''Što ti zapravo ţeliš? Da nisi tajni lovac na vještice? Jer pazi se, oko tebe su vještice, prave vještice, a ti si samo pastir!'' napala ga je. 171
''Esmeralda, opustite se. Rekao sam vam svoje namjere. Nisam nikakav lovac na vještice'', objašnjavao je. Razgledavao je po lokalu. Rekla je istinu. Svugdje oko njih bili su ljudi, ali ne obični ljudi, bile su vještice. Za šankom je ugledao depresivnu mladu damu kako bez ruku ţličicom miješa svoju kafu. Iza njega je ugledao oca kako uči svoju kćer da upali svijeću pogledom. Vidio je i zaljubljeni par kako svojim poljupcima oţivljavaju davno uvenule ruţe. Sve je on to vidio, tek sada. ''Ponekad se stvari ne čine onakvim kakvih ih na prvi pogled ugledamo. Potrebno je uroniti u dubinu njihovog skrivenog značenja'', njegova posmatranja je prekinula svojim riječima. ''Slaţem se.'' ''No, kako si znala da sam pastir? To vam nisam rekao'', začudio se. ''Da, nisi pitao. To sam sama pročitala onda kada sam ti dotakla ruku'', objasnila je. ''Dakle, ţeliš da ti pomognem? U redu, pomoći ću ti. Ja ne znam gdje je sakriven Sveti štap niti ko ga je ukrao iz Metropolitan muzeja. Ali znam gdje moţeš pronaći Dianu. Ona ţivi u Salexu, nedaleko odavdje. Salex nije veliki grad i lako ćeš pronaći njezinu kuću. To je velika i lijepa vila roze boje. Tu ćeš pronaći gospoĎu Dianu Van de Queen. I molim te, budi obazriv. Diana je nedavno ostala bez muţa,'' ispričala mu je. Andrew ju je gledao i paţljivo slušao. ''Oh, trebat će ti i ovo!'' rekla je izvadivši kompas iz svoje torbe. ''Salex nećeš pronaći niti na jednoj karti na svijetu. Idi juţno i nećeš promašiti. Dajem ti svoj kompas jer meni više ne treba.'' Andrew paţljivo uze kompas i pogleda ga. Zlatne je boje sa lijepim izrezbarenim ukrasima. Okrenuo ga je i začudio se natpisom ispod. Pisalo je: ''Nessville – mjesto gdje anĎeli padaju na zemlju.'' Ispod toga su stajali njemu nepoznati izrezbareni inicijali: ''M. S.'' 172
''Nessville? Kakva slučajnost. Otkud vam ovaj kompas?'' zaintrigirano je pitao. ''Kompas? Oh, ma njega sam dobila od jedne prijateljice iz Nessvilla'', rekla je i ustala. ''Bolje ti je da što prije kreneš u Salex. Ne ostavljaj kraljevstvo u rukama Ďavola predugo!'' opomenula ga je. ''Esmeralda, hvala ti na svemu. Zaista si mi mnogo pomogla!'' zahvalio se i ustao. ''I usput, u pogrešnim knjigama traţiš način da zaustaviš Ďavla'', rekla je zaustavivši se. ''U kojoj ću knjizi onda naći odgovor?'' pitao je. ''U Bibliji'', rekla je. Ponovo je stavila maramu preko lica i nestala.
173
36 IMA JEDNA KUĆA U SALEXU Stajao je ispred nje. Baš je onakva kako mu je Esmeralda opisala. Ogromna gotička vila sa rozom fasadom, nalik na kuću za lutke. Ušao je u dvorište oprezno posmatrajući prozore. Osjećao je neko neobjašnjivo strahopoštovanje nalaziti se na ovakvome mjestu. Mislio je da ako ga gospoĎa Van de Queen samo pogrešno pogleda, pretvorit će ga u ţabu. Ali to ga nije otjeralo, pozvonio je na dvokrilna vrata njezinog doma. Sačekao je cijelu minutu. Pozvonio je opet. Vrata se polako otvoriše. I čim ju je ugledao, odmah je znao da ga ona neće pretvoriti u ţabu. U trenu je bio opčinjen njezinom ljepotom. Imala je blistavu platinasto plavu kosu do ramena. Obrve su joj bile malo tamnije od kose i blago povinute prema gore. Gledala je Andrewa svojim mudrim i radoznalim očima pokušavajući da sazna ko je on. ''Kako vam mogu pomoći?'' pitala je svojim visokim glasom. I dalje ju je posmatrao. Tek je sada shvatio da je odjeća na njoj poderana i da joj je koţa na rukama izgrebana nekim trnjem. Po kosi i na majici je posvuda imala latice ruţa. Andrew je i dalje smatrao da je izgledala prekrasno. ''Mladiću? Halo? Što ţeliš?'' probudila ga je iz njegovog sanjarenja. ''Dobar dan! Vi mora da ste Diana Van de Queen?''probudio se. ''Da. A ko ste vi?'' ''Moje ime je Andrew Mayer. Došao sam jer trebam vašu pomoć.'' Uskoro joj je ispričao sve što i Esmeraldi. O Nessvillu, Victoriji i Svetom štapu. ''I hoćete li mi pomoći? Znate li gdje se nalazi Sveti štap?'' pitao je gotovo moleći. ''Sveti štap originalno nije moj. Ne znam njegovo tačno porijeklo ali znam da je prastar. Pripadao je jednoj od vještica iz Salema koje su ga poklonile meni. To je opasan instrument i njime mogu upravljati samo 174
jako vještice. Ne znam kako će ti on pomoći u borbi protiv vaše kraljice ali neću vam stajati na putu. Vjerujem da sve što je sveto moţe uništiti ono što je nesveto. Sveti štap se nalazi duboko u Šumi crnog hrasta. Zakopala sam ga kod jednog drveta nakon što sam porazila jednu vješticu-kučku. Drvo sam zabiljeţila sa velikim X. Tu ćeš pronaći svoj Sveti štap'', objasnila je skidajući latice ruţa iz svoje kose. Detaljno mu je objasnila kako da doĎe do šume i pronaĎe drvo. ''Hvala vam gospoĎo Van de Queen. Zaista ćete pomoći da se spasi kraljevstvo od zla'', rekao je pri polasku. ''Oh, i pazi se dječače, u šumi je groblje. Mogao bi se lako spotaknuti i pasti!'' rekla je dok je sjedao u auto. Mahnula mu je i vratila se nazad u svoju kuću. Andrew je brzo stigao do Šume crnog hrasta ali mu je trebalo skoro pola dana da pronaĎe drvo koje je Diana označila sa X. Kopao je rukama jer nije imao lopatu. Nakon napornog iskopavanja šumske zemlje, konačno je iskopao ono što je naporno traţio. Zadihan, prljav od zemlje i oznojen, zadivljeno je gledao svoje blago. Uspio je. Sada još treba da se vrati kući i prijatno iznenadi Anitu. Sveti štap mu ispade. Andrew se sagne da ga dohvati i slučajno se oprţi na bršljan koji se nalazio u blizini. ''Au! Prokleta Hedera helix!'' mrzovoljno je viknuo češajući se po opekotini. U Nessville je stigao sljedeće jutro. Nije imao mobitel i Anita nije znala ništa o njemu. A ona se uvijek oslanjala na najgore. Tako kada se pojavio na vratima svoje kolibe u kojoj je ona obitavala sljedećih dana čuvajući ovčice, mnogo se iznenadila. Drţao je Sveti štap u ruci i onakvog prljavog i umornog, snaţno ga je zagrlila. ''Andrew! Došao si! Pronašao si Sveti štap. Uspio si!'' zadivljeno je vikala. 175
''Bilo je to teško i vrlo neobično iskustvo, ali je vrijedilo truda'', objasnio je. Ali Andrew nije previše paţnje posvetio Aniti. Čim su se razdvojili otišao je svojim ovčicama koje je prebrojavao i tepao im. Anita ga je gledala, ali on nije gledao nju. ''Zar je poţelio njih, više od mene?'' pitala je samu sebe osjećajući se tuţno i slabo. I tada je osjetila da će uskoro opet umrijeti. Štap su sakrili u Andrewoj biblioteci gdje je svoje slobodno vrijeme provodio David kada nije bio sa Victorijom. Anita i Andrew su pošli njezinom stanu kako bi se on mogao okupati i lijepo odmoriti. Dok se tuširao, pjevušila je i radosno kuhala jelo za njega. I ponovo je osjetila slabost, ponovo je imala nosna krvarenja. Ali to je nije sprječavalo da nastavi svoje posvećeno kuhanje. Poslije su ručali. Andrew joj je ispričao svaki detalj na svome putovanju. Aniti je bilo ţao što nije i on išla, ali je uvidjela da se nije imao ko brinuti o ovcama, a takoĎer neko je morao ostati i nadgledati situaciju. Poslijepodne su izašli vani, ispred stana. U daljini su krišom posmatrali Victoriju i Davida kako se drţe za ruku i lagano šeću gradom. Kraljica je uţivala u njegovom stisku ruke, govoru i stasu. Victoria je tako čvrsto zagrizla njihov mamac. I taman kada su ih izgubili iz vida i pošli nazad u stan, neko je došao. Brzo i stilizirano, ispred njih doĎe crni Mercedes. Parkira se i otvori vrata. Bijela štikla na lijepoj i elegantnoj nozi izaĎe iz Mercedesa. Stala je ispred njih, a oni nisu mogli da vjeruju.
176
37 JESTE LI ME POŽELJELI? Bila je to Stefani. Stefani Silver! Došla je sa svog ljubavnog puta ponovo u Nessville. Ni sama nije mislila da će se ikada više vratiti nazad. Ali tu je, glavom i bradom stoji ispred Anite i Andrewa. Mnogo se promijenila. Jedva su je prepoznali. Bila je lijepa, poprilično. Kosa joj je narasla do ramena. Više nije bila crna. Farbala se u plavo. Naučila je kako da se šminka i uredno oblikuje obrve. Crveni karmin joj je isticao usne kojima je napravila lagani smiješak prije nego li je išta rekla. ''Jeste li me poţeljeli?'' pitala ih je svojim poznatim glasom. Na sebi je imala lijepu zelenu haljinu do koljena sa dugim rukavima. Nosila je i visoke bijele štikle što je takoĎer bilo neobično na njoj. Zaprepašteni Anita i Andrew joj nisu ništa odgovarali. Trebalo im je vremena da doĎu sebi. ''Stefani! Gdje si kvragu do sad bila?'' napala ju je Anita. ''Šta te briga gdje sam bila!'' odurno je rekla. ''Kako se usuĎuješ da se vratiš ovamo? Kako si mogla dopustiti da cijelo kraljevstvo padne u ruke čistog zla? Kako?'' nastavila je Anita. ''Znam Anita djevojko, znam. Zbog toga sam i došla...'' branila se bivša kraljica. ''Zbog čega?'' ''Da ispravim stvari. Da popravim ondje gdje sam pogriješila. Došla sam da spasim Nessville'', iskreno je odgovorila. ''Zar je to moguće? Zar to moje uši čuju pokajanje?'' ironično će Anita. ''Znam da sam zabrljala. Zar ne zasluţujem i ja drugu priliku? Moţda smo ti i ja imale burnu prošlost. Ali sada kada imamo zajedničkog neprijatelja bolje je da zakopamo naše ratne sjekire. Zauvijek'', govorila je Stefani koja se iskreno kajala. 177
Ipak se i u njoj nešto promijenilo. ''Mnogo si čudna otkako si se našminkala i stala na visoku petu. Moţda je to neko samopouzdanje ili nešto. Ali neka ti bude, nećemo se više igrati mačke i miša'', rekla je Anita. ''Pomirenje?'' pitala je Stefani pruţajući Aniti ruku. ''Pomirenje'', potvrdila je Anita dajući joj ruku. ''Ali samo da znaš, da ti ja ne vjerujem u potpunosti. Trebat će ti dugo vremena da stekneš moje povjerenje'', upozorila ju je vatrena Anita. ''Djevojke, nastavite svoj razgovor unutra. Victoria bi svaki tren mogla da proĎe ovuda'', rekao je Andrew koji je cijelo vrijeme pasivno slušao njihov napeti razgovor. Poslušale su ga. Sve troje su ušli u Anitin stan. ''Kako si znala da smo u nevolji? Kako si znala da ja i Andrew pokušavamo da uništimo kraljicu?'' pitala ju je Anita nakon što je sjela za sto. Stefani je sjela nasuprot nje. ''To je mističniji dio priče. Jednostavno sam dobila poruku da se moram vratiti u Nessville jer to dugujem svom bivšem kraljevstvu. Neko mi je poslao poruku da moram da pomognem tebi kako bismo zajedno uništile zlu kraljicu'', ispričala je. ''To je sigurno Angela'', ubacio se Andrew. ''Angela? Zar ona nije u podrumu zarobljena u kavezu od mjedi?'' pitala je Stefani. ''Nije. Victoria joj je ponudila ugovor kojim će je riješiti muka i pretvoriti je u čovjeka. Poslije ju je iz saţaljenja oslobodila, misleći da neće daleko dogurati ţiveći kao čovjek u običnom svijetu. Ali došla je meni i ja sam joj pomogla. Zajedno smo kovale plan kako da uspijemo, da spasimo Nessville. Bilo je mnogo kukavički od tebe da nas ostaviš u ruke samog Ďavola, da znaš! Poslije je Angela ubijena u njezinom dvoru jer je pred svima rekla ko je zapravo ona'', ispričala je Anita. 178
Stefani je tuţno gledala osjećajući griţnju savjest i krivicu. ''Ti si kriva što je Victoria uopšte i došla u Nessville. Zarobila si jadnu Angelu u kavez, a ona je plakala. Njezine suze su prizvale vraga. I odmah je sve gotovo, odmah smo u paklu. Ali bilo pa prošlo. Sada si ovdje odlučna da nam pomogneš, a svaka pomoć bi nam dobro došla'', nastavila je Anita. ''Nadam se da imate neki plan? Kako da je uništimo jednom zauvijek?'' pitala je Stefani. I tada su joj Anita i Andrew ispričali o svemu. Pričali su joj o Zlatnoj jabuci koju je Victoria traţila, o Davidu kojeg su napravili od gline i koji je zavodio usamljenu kraljicu. Rekli su joj i plan koji su namjeravali da primjene u cilju uništenja vrag kraljice. ''Ovaj Sveti štap je dovoljno moćan da uništi nesveto stvorenje poput nje'', rekao je Andrew pokazujući ga Stefani. Stefani ga paţljivo uze u ruke i razgleda ga sa svih strana. ''Pa, trebao bi da bude. Pošto nemate nikakvo drugo oruţje'', rekla je Stefani. ''Još kada bi znao kako da se koristim njime...'' zamišljeno će Andrew pokušavajući da naĎe neki skriveni mehanizam na Svetom štapu. ''Ne znaš kako da se koristiš njime?'' cinično će Stefani. ''Pa... ne baš. Ne znam'', pogubljeno će mladić. Stefani ustade i pokaza mu kako da ga zamahne i kako da kontrolira emocije dok drţi štap. ''Moraš biti oprezan. Nikada ne znaš šta ćeš stvoriti njime. Mnogo je opasan!'' upozorila ga je. Poslije mu je detaljno objasnila kako da upravlja Svetim štapom. Nije bilo lako i znali su često pretvoriti u prah neku posudu ili dio namještaja iz Anitinog stana na što je ona burno reagirala. ''Od koga si naučila da se koristiš Svetim štapom?'' jednom prilikom ju je pitao. 179
''Oh, ma to sam naučila od prijateljice iz Salema'', rekla je sasvim bezbriţno. Iste noći Stefani Silver je posjetila svoju staru prijateljicu koja nije očekivala njezinu posjetu. Poznavala je dvorac bolje od svakoga te joj nije bio problem ući unutra neprimijećena. Ušla je u glavnu dvoranu gdje je i mislila da će je naći. Ugledavši bivšu kraljicu Nessvilla, Victoria je bijesno ustala sa svoga trona. ''Kojeg vraga ti ţeliš? Zašto si došla kada sam ti rekla da se ne vraćaš!'' derala se gledajući svoju gošću netremice. ''Victoria, smiri se. Došla sam po nešto svoje odjeće. Šteta je znaš, da Versace i Louis Vuitton trunu u ovom tvom mračnom dvoru'', odgovorila je Stefani. ''Sve sam ih bacila. I da nisam sada bi pripadale meni. Gubi se odavdje!'' strogo je naredila. ''Oh, ti Kraljice Samoće. Ti nemaš nigdje nikoga na svijetu i niko te ne voli.Ti hodaš tako sigurno i ponosno i nikog se ne bojiš'', izrekla je Stefani prateći svaki njezin korak gore-dolje. ''Smiješna si. Za razliku od tebe ja sam ljubav svog ţivota već pronašla! Ti to samo govoriš jer si ljubomorna. Ti si originalna Kraljica Samoće. Zaljubila se u tuĎeg mladića, a poslije ga je i ubila! Jadno! I dala si čitavo svoje kraljevstvo samo kako bi pronašla svoju ljubav. Slaba si mi Stefani. Mnogo slaba. A ja sam moćna, moćnija nego ikada. Niko mi ništa ne moţe'', srdito je nabrajala. ''Moţda i jesi moćna, ali ta tvoja moć neće ti donijeti mnogo sreće'', rekla je Stefani. ''Hoće!'' mrzovoljno dobaci kraljica. ''Neće!'' glasno potvrdi Stefani, a ova se razbjesni.
180
''I ta tvoja kruna što je nosiš visoko na glavi nekako mi čudno izgleda. Kao da ne sjaji svojim punim časnim sjajem. Pa odakle si je onda nabavila?'', prijekorno i provokantno nastavila je Stefani. ''Hahaha! Luda djevojko. Došla si da me provociraš. Stvarno si jadna! Ova kruna na mojoj glavi je znak da sam visoki poloţaj, kraljica! A ti? Gdje je tvoja kruna? Oh... tako je...Svoju si krunu dala kako bi se mogla ljubiti!'' cinično će Victoria gledajući je svojim usijanim očima. ''I te tvoje oči, kao da svijetle nekom plamenom svjetlošću kada si bijesna. I kako to hodaš? Način kojim zamahuješ kukovima i nije tako katolički. Ti se pojavljuješ sa jednog mjesta na drugo. Oh, kraljice. Molim vas, recite mi, što se to vi?'' nastavila je sa pitanjima Stefani koja nije odustajala. ''Što sam ja? KRALJICA!'' ''Ti se pretvaraš u plamen u tren oka i ta tvoja vatra poslije tebe gori još dugo, dugo, dugo'', nabrajala je Stefani govoreći čistu istinu. ''Koja je poanta svega ovoga?'' iznervirano se zadera kraljica. ''I kakva je to jabuka koju tako silno ţeliš i koju tako silno traţiš? Zar stvarno misliš da ćeš je naći? Na pogrešnim mjestima je traţiš!'' ''Naći ću je! Iako budem morala prevrnuti cijeli Nessville, znaj da ću je naći i uspjeti u onome što sam naumila!'' rekla je Victoria te se na tren zamislila. Dugo nije razmišljala o Zlatnoj jabuci. Od kako se zabavljala sa Davidom svi njezini problemi su nestali. Sada kada ju je Stefani ponovo pomenula, ţeli je pronaći još više. ''I ti ţeliš krila'', rekla je Stefani. Victoria je sumnjičavo pogleda. Stefani ju je čitala kao lagano štivo. Na neki način je spoznala duboku istinu o Victoriji i njezine najstrastvenije ţelje i ciljeve. ''Jedan par krila već imam'', rekla je misleći na Angelina krila u njezinom podrumu. ''Zar ćeš da poletiš? Gdje? U raj?'' nastavila je ispitivati Stefani. 181
''Zar moram letjeti da bih dospjela u raj? U raj se ulazi nebeskim stepenicama dušo! I već sam bila tamo. Ući ću i opet!'' odlučno je rekla polagano otkrivajući svoj sakriveni motiv. ''Ti misliš da si anĎeo, ali ti tako savršeno anĎeo nisi.'' ''Ne sudi onome ko je moćniji od tebe. Ni ti mi nisi neki anĎelčić. Ni tvoje ruke nisu čiste i svete!'' branila se Victoria. Stefani se tuţno zamisli, ali to je ne spriječi da kaţe ono što je naumila: ''Ti misliš da si pobjednica, ali ti si gubitnica.'' ''To ćemo još vidjeti dušo. Ali znaj da ja uvijek pobjeĎujem. Pobjeda mi je ime. Bez obzira kakva igra bila ili protiv koga igram. Igra je uvijek moja!'' rekla je Victoria vraćajući se nazad na svoj tron. ''Ti si prastari korijen čistog zla'', pobjedonosno će Stefani gledajući razbješnjelu kraljicu Victoriju. Jedan tren Victoria ju je gledala pogledom prepunim mrţnje. I nije mogla puno da izdrţi. ''Straţa!'' povikala je. ''Ne trudi se, odlazim sama. Ionako ovdje više nemam šta da radim. Ovaj dvor je postao rupa otkako mene nema. Zaudara na alkohol i parfem za drolje. Tvoj stil je grozan i tjera me da plačem. Vraćam se nazad svom normalnom ţivotu'', rekla je i pošla ka izlazu. Zastala je i okrenula se prije nego li je otišla. ''Moţda i jesi napravila oluju ili je tek prizivaš. Ne znam. Ne mogu da prepoznam. Ali znaj da nakon oluje uvijek dolazi sunce'', rekla je tiho, te napustila Victorijin dvorac diveći se svom hrabrom podvigu.
182
38 VICTORIA: V.R.A.G. Kroz nekoliko dana Victoria je odlučila da priredi posebnu zabavu u kraljevskom parku ispred dvorca. Zabava nije imala neku svrhu. Jednostavno je ţeljela da je ljudi vide sa lijepim Davidom koji je sada njezin mladić. Osjećala se sretno i ispunjeno hodajući parkom drţeći ga za ruku pred svima. Ljudi su se šetkali, pričali, zabavljali uz muziku te se gostili sa švedskog stola. Naredila je kuharici da pripremi mnogo ukusnih jela. Mnogo ljudi je došlo na zabavu,a meĎu njima su bili i Anita, Andrew i Stefani. Victoria ih nije uočila jer su se krili u masi. Ovo je dan kada će konačno izvesti svoj plan. Više ne mogu da čekaju, a ovakva se prilika više neće ponoviti uskoro. Došao je trenutak kada je Victoria odlučila da kaţe par riječi u čast zabave i naroda Nessvilla. Nalazila se na posebnoj platformi, a odmah do nje je stajao David. Svi su se okupili oko nje da je čuju njezin predivni glas i vide njezino prekrasno tijelo. Dan je lijep i sunčan. Ptice pjevaju, a mramorna fontana iznova i iznova lagano baca vodu u vis. Victoria izreče nekoliko uvodnih riječi. Nije znala da će sve u jednom trenutku da se preokrene. David stavi svoju ruku u unutrašnji dţep. Neprimjetno je izvadio maleno bijelo pero. To je pero koje je otkinuo iz Angelinih krila još onda kada je ih je našao u podrumu poslije bala. Snaţno i u jednom zamahu ga je nalijepio na Victorijino čelo. Victoria prestade pričati zbunjena njegovom radnjom. Tada je osjetila neopisivu bol na čelu. Vrisnula je i skinula ga, a na čelu joj je ostala crna rana koja je intenzivno ispuštala dim. Ljudi se zaprepastiše te se odmakoše od nje za korak. A još više su se zaprepastili kada su vidjeli da je njezina rana odmah zarasla. Bila je bijesna. Zbunio ju je Davidov zahvat. Traţila ga je pogledom ali njega nije bilo. 183
Otac Katoličke Crkve Nessville izvadi svoj drveni krst te ga ispruţi ka njoj. Ona napravi ogavan izraz lica te u ruci stvori vatru kojom je spalila njegov krst. Ljudi se prepadoše. Nastade panika i vrištanje. Sve one glasine i priče koje su kruţile o njoj sada su istinite. Još od onda kada je Angela na njezinom balu pred svima rekla da je Victoria vrag, ljudi su počeli sumnjati. Nedavno je u restoranu sa Davidom spalila stolnjak što je još više davalo sumnje. TakoĎer, ljudi koji su radili za Victoriju su primjećivali njezino nenormalno ponašanje koje su oni pričali i širili dalje. Pričali su kako njihova kraljica hoda nenormalno, kako su njezine oči crvene, kako rukama stvara vatru, kako spopada zrele mladiće, kako u svojoj sobi drţi crnu vjenčanicu i sprovodi nesvete rituale. Pričali su da je njihova kraljica Victoria vrag. I sada su se uvjerili. Prevarena je. Opet. Ponovo se osjeća kao onda kada ju je Martha izdala obećavši da će joj pokazati gdje se nalazi Zlatna jabuka. ''Kakva je ovo spletka!? David! Gdje si ti kučkin sine?!'' vikala je gledajući kako masa ljudi se naglo smanjuje. Narod je bjeţao što brţe svojim kućama nakon današnjeg skandala. U jednom momentu je meĎu masom prepoznala Anitu. Gledala je oči u oči zbunjenu Victoriju i smješkala se. Zatim je otišla do fontane. Zarila je ruku u vodu i izvadila ono što je Victoria godinama traţila. U rukama je drţala pravu Zlatnu jabuku. Sjajila je nekom posebnom svjetlošću i energijom. Zbog toga je fontana bila tako magična. Još davno ju je tu Angela sakrila i učinila da je ljudi svojim suzama prizovu. Poslije kada se Aniti prikazala u obliku duha kod rijeke, rekla joj je gdje se Zlatna jabuka nalazi. Victoria je ugledala Jabuku. I u tom trenutku, njezin svijet je prestao. Više ništa oko nje se nije dešavalo i više ništa nije bilo tako bitno kao ta Jabuka. Ali Anita zajedno sa Zlatnom jabukom u ruci potrča u pravcu dvorca. Victoria, zanesena Jabukom, potrča za njom još brţe. 184
Lovila ju je kao što lavica lovi svoj plijen. Anita je uspjela da stigne do dvora, a za petama ju je pratila pomahnitala Victoria. Konačno je ugledala svoju Zlatnu jabuku, i sada će konačno biti njezina kada savlada ovu jadnu djevojku. Bacila je svoju vatru na nju, ali Anita nije spaljena. Nije ništa ni osjetila. Tada se Victoria sjetila, da je ona imuna na smrt zbog ugovora koji je sklopila sa njom. Anita hrabro nastavi dalje ušavši u dvorac. Ušla je i Victoria čudeći se Anitinom činu. Tamo u glavnoj dvorani, skroz blizu trona, stajali su Andrew, David i Stefani. Anita dotrča do njih sa Zlatnom jabukom. Victoria se zaustavi na ulazu u dvoranu. Ugledala je da Andrew i Stefani drţe neki štap. Prepoznala ga je, to je Sveti štap kojim ju je Angela protjerala iz Nessvilla. Zar će je protjerati opet? Zar se historija ponavlja? Nasmijala se. ''Nećete ovaj put!'' rekla je samoj sebi. ''Ovo traţiš?!'' dovika sa druge strane dvorane Anita drţeći visoko u ruci Zlatnu jabuku. Iz Jabuke se začuje neka melodija kojoj Victoria nije mogla da odoli. Bila je to prelijepa pjesma rajskog raspoloţenja. Dopala se i ostalima u dvorani. Victoira krenu ka njima. Andrew i Stefani se pripremiše. Kada je bila dovoljno blizu, aktivirali su Sveti štap onako kako su vjeţbali u Anitinom stanu. ''Tri, četri, sad!'' jednoglasno su odbrojavali. Iz vrha Svetog štapa izaĎe neka svjetlost koja je obasjala cijelu dvoranu. Svjetlost izaĎe te krene ka Victoriji. To je to! Ovo je trenutak koji su svi čekali. Sada će se konačno riješiti kraljice Victorije jednom zauvijek. Sada će konačno njezinu nesvetu koţu spaliti i pretvoriti u pepeo. Ali Victoria se nije tako lako predavala. Naglo se zaustavila te rukama svojim stvorila je vatreni štit oko sebe. Svjetlost pogodi štit te je zaobiĎe. ''Otporna je!'' usplahireno povika Anita. 185
Andrew i Stefani se iznenadiše. Zbunili su se. Bilo je prekasno da ponovo pokušaju. Victoria pobjedonosno stade pred njih. ''Ali kako? Sveti štap je trebao da te ubije!'' nesigurno joj se obratio Andrew. ''Ono što te ne ubije, to te ojača. Ti bi dušo, valjda to trebao da znaš!'' rekla je. ''A pošto se ne znate njime sluţiti'', rekla je pokazavši na Sveti štap, ''onda vam neće ni trebati.'' Škljocnula je prstima i pretvorila ga u prah. Ispruţila je ruku ka Aniti. ''Budi ljubazna i daj teti Jabuku?'' obratila se djevojci. ''Ne prilazi mi Ďavole! Nikada se nećeš izvući! Sada svi znaju ko si i kakva si. Izgubit ćeš'', hrabro prozbori Anita. ''Moţeš me ubiti ali ja ti neću dati Zlatnu jabuku!'' dodala je. ''Neću te ubiti. Neću nikoga od vas. Vi ste tako zbunjeni ili glupi. Zar niste shvatili ko sam ustvari ja? Zar niste shvatili što to zapravo ţelim?!'' ''U redu je kraljice! Nismo ni mi budale. Znamo da Zlatna jabuka kada se presiječe na pola otvara vrata raja, a kada se presiječe na tri djela otvara vrata pakla. Znamo da si pali anĎeo, znala sam od početka. Ţeliš da se popneš u raj jer misliš da ćeš tako ponovo postati anĎeo!'' objasnila je Stefani. ''Savršeno tačno! Zar i ja ne zasluţujem drugu priliku? Zar nije bolje da postanem anĎeo nego da budem vrag? Zar nije?!'' Nastade tišina. ''No, sada me izvinite jer imam vaţnija posla'', rekla je i prizvala Zlatnu jabuku iz Anitine ruke. Drţala je i gledala diveći se njenom sjaju i čistoći. I dalje je pjevala rajsku muziku. Njih četvero je pokušaše spriječiti, ali ona ih jednim zamahom ruke odbaci na krajeve dvorane. U drugoj ruci je stvorila noţ. Noţem presiječe Jabuku na pola i baci je na sredinu dvorane. Rajska pjesma postade još glasnija. Polovice jabuke se počeše sjajiti. Iz njih 186
izrastoše prekrasne nestvarne stepenice koje su vodile u beskraj. Čak su probile plafon dvora i rasle beskonačno u oblake. ''Ovo je tako lako...'' rekla je gledajući nebeske stepenice do raja. Visokom crnom štiklom stane na prvu stepenicu i njezino putovanje započe. Gotovo je...
187
188
V DIO
''Ţivot i Smrt su bili zaljubljeni već duţe nego što se riječima moţe opisati. Ţivot je slao bezbrojne poklone Smrti, a ona ih je čuvala zauvijek.'' Nepoznati autor 189
39 DAMA I NJEZINA OSJEĆANJA 12. 7. 2013. Petak Dragi Dnevniče, konačno sam stigla u grad od srebra. Nije mi bilo teško da ga prepoznam. Jednostavno sam se šetala ulicama kada sam ga ugledala kako nešto radi ispred svoje kuće. Taj dan sam ga čak i upoznala. I odmah sam znala da se neću pokajati što sam potpisala ugovor u zamjenu za lokaciju moje srodne duše. Ţivio je u malenom gradiću zvanom Silverburgh i izgledao je baš onako kako sam ga sanjala i kako su mi ga opisivali. Prišla sam mu sasvim blizu kako bih ga bolje osmotrila, a on se trznuo i okrenuo se. Pogledao me i rekao: ''Mogu li vam kako pomoći djevojko? Jeste li se izgubili?'' ''Oh, ne. Samo sam gledala što to radite. Ovdje sam u prolazu. Volim da obilazim gradove i putujem'', rekla sam. ''To je mnogo zanimljivo i lijepo. I ja volim da putujem, ali nisam nikada išao negdje daleko'', rekao je te nastavio da okopava svoj cvijetnjak. ''Mnogo vam je lijepo to cvijeće'', rekla sam gledajući u šareni vrt prepun prekrasnih cvjetova. ''Hvala. Trudim se koliko mogu. Inače mnogo volim da sadim cvijeće i da se brinem o njemu. To me ispunjava.'' ''Lijepo je kada čovjek ima čime da se zabavi'', dodala sam. Dok smo pričali, cijelo vrijeme sam snimala njegov izgled i njegove postupke. Bio je visok, ne previše, ali viši od mene. Imao je kratku smeĎu kosu na glavi. Kosica mu je bila njeţna i tanka. Ţeljela sam da je dotaknem. Imao je lijepe i blage maslinaste oči kojim me znatiţeljno posmatrao. Usne su mu bile mnogo lijepe, uvijek nasmiješene na krajevima. Brada mu je lijepo stajala, ni previše duga ni previše kratka. 190
Imao je lijep glas, umirujuć i tih kao kod nekog pjesnika, umjetnika. Mogao je da me uspava njime da leţim na njegovim grudima. ''Ja mnogo volim ruţe'', rekla sam ugledavši grm crvenih ruţa u njegovom vrtu. ''Uvijek sam pokušavala da ih razmnoţim pomoću reznica ali nikada nisam uspijevala!'' dodala sam. On mi je tada detaljno objasnio kako se to radi. Bio je stručnjak u vrtlarstvu. Definitivno bih pokušala saditi ruţe onako kako mi je on ispričao. Pitao me kako se zovem. ''Stefani'', rekla sam. ''A ti?'' ''Alan'', rekao je. Pričali smo. Pričao mi je o svom ţivotu, o svojim nesretnim bivšim ljubavima, o teškoćama svijeta i okrutnom ţivotu. Pričao mi je o ljepotama prirode, o zdravom ţivotu i o njegovoj teţnji za toplinom i ljubavi. On je poput mene, ţelio je da pronaĎe svoju srodnu dušu. Bojao se samoće. Kada bi samo znao, da sam njegova srodna duša ja! ''Volio bih da te bolje upoznam Stefani. Djeluješ kao pristojna djevojka, a takvih nema puno'', rekao je. Zacrvenjela sam se. Nikada mi nijedan muškarac u ţivotu nije rekao takvo što. ''I ja bih voljela da upoznam tebe Alan. Ali ne brini se, upoznat ćeš me,'' rekla sam mu. ''Ali kako? Ti ţiviš mnogo daleko. Ovdje si samo u prolazu...'' ''Istina. Ali moţda ostanem u Silverburghu malo duţe. Ko zna'', rekla sam mu i namignula. Moţda to nisam trebala uraditi! Bio je to riskantan pothvat ali sve je ispalo dobro jer se on nasmijao. Shvatio je to kao šalu. Razmijenili smo brojeve. Pozdravili smo se i rastali. Ja sam nastavila da se šećem niz ulicu, a on je nastavio da ureĎuje vrt. Par 191
puta sam se okrenula da ga još koji put vidim. I moram da priznam, da mi se mnogo dopao! 14. 7. 2013. Nedjelja Dragi Dnevniče, mnogo sam nestrpljiva. Prošlo je već dva dana otkako me nije zvao. Nisam više prolazila njegovom ulicom, niti ga viĎala. Zašto me nije zvao? Moţda mu se nisam dopala? Moţda sam mu bila dosadna? Moţda je već zauzet!? Kako o tome prije nisam razmišljala. Ali ako već ima neku djevojku, zašto bi mi onda dao svoj broj i govorio mi da bi volio da me bolje upozna? Sigurno se još nije sjetio. Mora da je zauzet okopavanjem svoga cvjetnjaka. Ili moţda mu je neprijatno? Moţda i sam misli da je prerano da me zove tek nakon dva dana? Ne znam. Ništa ne znam. Prepuštena sam okrutnom neznanju i čekanju. A tako bih voljela da znam. Sutra će biti treći dan. Ako me tada ne nazove, onda mu se sigurno nisam dopala. Samo se nadam da me neće zaboraviti... 15.7. 2013. Ponedjeljak Desilo se! Ne mogu da vjerujem! Danas, oko pola jedanaest ujutro mi je poslao poruku. Pisalo je: ''Hej Stefani, da li bi moţda ţeljela da nekada otiĎemo na kafu? Ako imaš slobodnog vremena?'' Ja sam mu odgovorila: ''Bilo bi mi drago kada bismo otišli. Ja sam danas cijeli dan slobodna. A kada tebi paše?'' 192
Nedugo zatim mi je poslao: ''NaĎimo se oko jedan poslijepodne ispred Berlion caffea. Tamo ću te čekati!'' ''Vaţi!'' bila je zadnja poruka koju sam mu poslala. Od trenutka kada sam spustila mobitel, počela sam se ureĎivati. Uredila sam kosu i dotjerala obrve. Stavila sam malo srebrne sjene, tamno rozog sjajila za usne i još sam popravila lak na noktima. Nisam ţeljela da stavim tonu šminke na sebe. Nisam ţeljela da ga prepadnem ili da mu dajem pogrešnu sliku o sebi. A uostalom, bolje je da me vidi sa što manje šminke kako mu ne bih bila neobična kada me bude vidio bez šminke. Našli smo se na dogovorenom mjestu. Srce mi je zaigralo čim sam ga ponovo vidjela. On mi se nasmiješio, a ja sam se crvenjela u obrazima sve više i više. ''Dobar dan'', prijatno me pozdravio. ''Dobar dan'', uzvratila sam mu sa smiješkom. ''Vi ste?'' pretvarao se da me ne zna. ''Ma samo jedna djevojka u prolazu. Moţete me zvati Stefani Silver!'' rekla sam prihvativši njegovu šalu. Nasmijali smo se. Ušli smo u Berlion caffe. Sjeli smo za jedan sto. I naša priča je započela. Pričali smo o svim temama, iskreno i otvoreno. Saznala sam dosta toga o njemu. Preziva se O'Hara i ţivi sa roditeljima. Ima i sestru koja je starija od njega i radi u drugom gradu. Primijetila sam da on nije kao ostali mladići. Nije me gledao poţudno niti me odmjeravao. Nije mi pričao prostote ili šale o sexu. Pričao je pametno i mudro. Zar je moguće da i takav postoji? Zar je moguće da ja sjedim sa njim? Zar je moguće da je on moja srodna duša? Je li ja to 193
sanjam? Zato ti i pišem Dragi Dnevniče kako bih se mogla uvjeriti da sve što sam vidjela i čula je ustvari istina. Alan nije volio laţi i laţna predstavljanja, licemjerje i manipulacije. I zbog tih stvari je znao prekidati svoje veze i biti nesretan u ljubavi. Zato sam učila kako da se ponašam i što trebam, a što ne trebam reći. Ovdje ne smijem pogriješiti. Jedna greška bi me skupo koštala! Moj prvi spoj je bio lijep, gotovo savršen. Ni blizu onako kako sam zamišljala. U stvarnom svijetu je mnogo osjećajnije i ugodnije. Pričali smo tri cijela sata. Nakon što smo se trebali rastati, on me uhvatio za ruke i njeţno zagrlio. Zagrljaj je trajao dugo, mislim. Ali meni se zapravo učinio mnogo kratkim, jer sam ţeljela još. Upitno sam ga pogledala nakon što me prestao grliti. A onda je rekao: ''Znam da ti je trebao...'' 27. 7. 2013. Subota Svoj boravak u Silverburghu sam produţila. Ne znam na koliko, ali sam imala i više nego opravdan razlog. Sa pločicama zlata što sam ponijela iz dvora mogla bih kupiti hotel u kojem odsjedam, a kamoli iznajmljivati sobu u njemu. I tako, dani su se nizali. Dopisivali smo se do u kasne sate, viĎali smo se, hodali gradom. Mnogo mi godi njegovo prisustvo i druţenje sa njim. Kroz ovih nekoliko dana sam saznala dosta toga o njegovom karakteru. On je osjećajan, voli romantiku, njeţnosti i toplinu. Mnogo je druţeljubljiv i veliki je filantrop, za razliku od mene. Voli zbijati šale, pogotovo one na moj račun, ali ja se nikada ne ljutim. A primijetila sam da je mnogo pedantan i perfekcionista, a takva sam i sama. Iskren je i pametan. Sve ono što se moţe poţeljeti kod jednog običnog mladića. Druţili smo se. Alan O'Hara mi je bio prijatelj kojeg nikada nisam imala. Ali ja ne ţelim prijateljstvo. Ne ţelim da mu budem prijateljica i 194
da me ljubi u obraz. Ja se rastopim svaki put kada me on dotakne, a kada me zagrli, ja umirem. Čak i kada samo pomislim na njega, kroz mene proĎe neki neobičan val struje u grudima i leĎima. Moţda sam se zaljubila? Kako god, ne ţelim da mu budem prijatelj. Ţelim nešto ozbiljnije. Ali izgleda da ću za to morati biti strpljiva sa njim. Alan O'Hara mi se mnogo dopada. To znam. I voljela bih da bude moj Romeo. 1.8. 2013. Četvrtak Danas sam imala veoma čudan dan. Jedne noći me posjetila kraljica Victoria! Jednostavno se stvorila ispred mene izronivši iz svoga plamena. Bila je veoma uznemirena i djelovala je nekako nesretno. Čim sam je vidjela znala sam da nešto nije u redu! ''Gdje je Zlatna jabuka?'' pitala me odmah. ''Victoria! Nismo se dugo vidjele'', rekla sam joj. ''Stefani reci mi gdje se nalazi Zlatna jabuka? Znam da je u dvorcu u Nessvillu već godinama. Ako znaš reci mi, ako ne, ne troši moje vrijeme'', govorila je ozbiljnim glasom. ''Zlatna jabuka? Hmm... zašto ne pitaš Marthu? Mislim, zar nije njoj pripadala?'' narugala sam joj se. Je li ova kraljica normalna? Što će joj prokleta Zlatna jabuka. Kao da ona uopšte i postoji! ''Ne budi glupa Stefani. Znaš o čemu pričam!'' rekla mi je. ''Iskreno, ne znam gdje je, nisam je nikada ni vidjela. Ja uopšte ni ne vjerujem u nju. Niko je nije vidio stotinama godina. A zašto se uopšte opterećuješ njome? Što će ti? Pored onoliko zlata u riznici jedna obična jabuka od zlata je ništa!'' rekla sam joj, a ona me gledala svojim očima koje su pocrvenjele. 195
''Problem je što ona nije obična!'' rekla je te se ponovo pretvorila u plamen i nestala bez pozdrava. Što će joj Jabuka i čemu sve to? Sve mi je to mnogo čudno. Ne znam o čemu se tu radi, ali otkrit ću, uskoro! Oh, i usput, sinoć sam sanjala Alana. Sjećam se da sam bila u nekoj kući punoj ljudi. Sjedila sam na trosjedu i ustala. Prešla sam u drugu sobu gdje me čekao on. 7.8. 2013 Srijeda Dragi dnevniče, danas sam imala poseban spoj sa Alanom. Previše sam uzbuĎena da bih ti detaljno pisala. Uglavnom, bili smo u Berlionu i pričali smo kao obično, samo ovog puta je bilo drugačije. Gledao me nekim pogledom koji me obarao s nogu. Nisam znala što to znači dok mi u jednom momentu nije prišao sasvim blizu. I onda me poljubio. Ovaj put u usne! Čim me dotakao najeţila sam se. Bilo je spontano i brzo. Cijeli svijet se zaustavio u tom trenu i više ništa nije bilo tako vaţno. Kao da su najednom nestali svi problemi i nesreće svijeta. Prvi put u ţivotu sam se poljubila sa mladićem. I dalje ne mogu da vjerujem. Još se sva tresem. Oprosti ako ti ruţno pišem. A znam da me ti najbolje razumiješ. Ali ni to nije sve. Nedugo nakon poljupca me pitao da krenemo za ozbiljno. Desilo se. Konačno se desilo! Sedmi august će biti dan od kada ću brojati dane. A ne mogu čekati da ih počnem brojati.
196
22. 8. 2013. Četvrtak Molim te, oprosti mi. Oprosti mi što ti se nisam dugo javljala. Otkako sam u vezi sa Alanom nemam baš vremena da ti pišem. Stalno smo zajedno, ali baš stalno. Pitao me koliko ću ostati ovdje u Silverburghu, a ja sam mu rekla da ću ostati koliko god ţelim. Moj odgovor ga je zadovoljio. Znao je da sam u prolazu i da ne ţivim ovdje. Bojao se da ću jednog dana morati da ga napustim, da napustim Silverburgh. Ali to se neće desiti! Volim njegove poljupce. Često me ljubi po vratu i usnama. A ja se najeţim sva i kroz mene proĎe neki osjećaj topline. Zaljubljena sam u njega, mnogo. Ne smijem mu ni reći koliko mi znači, niti na koji sam način došla do njega. To bi bilo destruktivno. Moţda mu nekada kaţem, kada budemo stari i kada više ne bude bitno. Neki dan sam ga pozvala sebi, u hotelsku sobu. Naravno, nisam imala neki sakriveni nemoralni motiv. Kuhala sam za njega. Jeli smo, a on je bio zadivljen mojim radom. ''I šta misliš? Jesam li vrijedna ţenidbe?'' pitala sam smiješeći se. ''Ţenim te odmah i ne dam te nikome!'' rekao je kao iz topa, a ja sam se još više uzbudila. Smijali smo se tome mnogo. Poslije smo gledali neki film. Bila sam previše obuzeta njime da bih mogla pratiti šta se dešava u filmu. Ne znam ni kako se zvao. Što mi se to dešava? Kada smo završili sa filmom legli smo na mome krevetu jedno pored drugog. Ne znam ni sama kao je došlo do toga. Bitno je da se desilo! Naslonila sam glavu na njegove grudi i jednostavno uţivala. Nešto mi je šaputao ali nisam mogla razumjeti što. Onda me njeţno poljubio u vrat, i tada sam ja njega poljubila u usne. I opet, iznova i iznova. Nisam mogla da se zadovoljnim njime. Nikada neću zaboraviti taj dan. Ne brini se, dragi moj, još sam djevica! 197
31. 8.2013. Subota Dragi Dnevniče, sve do sada sam mislila da sam se promijenila, da sam postala bolja osoba. Ali duboko u sebi, znam da nisam. Moja prošlost me progoni, kvari mi sadašnjost i uništava budućnost. Sinoć su mi u snove došli ljude kojima sam oduzela ţivote. Sjedila sam u krevetu, a Sebastian Hodge i Allegra Lapaché su me prijekorno gledali. Nikada prije nisam se kajala za ono što sam im učinila, sve do momenta kada sam se ovo jutro probudila, preznojena. ''Mogao sam sada biti s njom, sretan. Ali ne, ti si me ubila. Morala si uništiti tuĎu sreću kako bi ti bilo lakše!'' u snu mi se obratio Sebastian. ''Zar si me morala onako brutalno i hladnokrvno pregaziti i ostaviti u šumi? Zar si morala? Kao da ti je novac bio problem!'' grdila me i Allegra. ''Ti si sebična! Ţeliš sreću samo za sebe. Ako uistinu ţeliš da budeš sretna, moraš da druge činiš sretnima!'' dodao je bijesni Sebastian. ''Ti si laţljivica! Uţivaš po prvi put u svojoj romantičnoj priči laţući svog mladića. Što li bi on rekao kada bi saznao da si hladnokrvni ubica? Sigurno te ne bi više volio! Tvoja veza je laţna. GraĎena je na laţima. Kad-tad će saznati što si radila!'' napadala me moja pokojna prijateljica. ''Ma pusti je, vidiš da joj nema pomoći. Ona je takva. I njega će ubiti...Stefani, ti si ubica! Ubica! Ubica!'' prijezirno je rekao Sebastian i moj san se završio. Probudila sam se vrišteći. Što bi ovo sve trebalo značiti? Znam da to nisu bili oni, već moja podsvijest. Duboko u sebi znam da sam pogriješila što sam ga lagala i što mu nisam rekla pravu istinu o sebi. Zapravo, nisam mu ništa rekla o mojoj prošlosti što je istinito. Lagala sam ga. On ne zna da sam nekada bila kraljica i da sam potpisala ugovor kako bi ga pronašla. On ne znam da sam svoje kraljevstvo dala u ruke samog vraga. On ništa ne zna. 198
Ali, ne zasluţujem li i ja drugu priliku? Ako sam nekada bila ubica, zar se ne mogu sada promijeniti? Moja griţnja savjest će me ubiti. Znala sam, znala sam da će do ovoga doći, ali sam to negirala. I sada ispaštam za svoje grijehe. I sada je prekasno. Nadam se samo, da me ti Dnevniče razumiješ. Znam što mi je činiti. Jedino tako ću djelomično ispraviti stvari. Priznat ću mu. Priznat ću mu sve. Sve svoje skrivene krate koje sam krila u ruci, pokazat ću. Jedino tako ću olakšati svoju dušu. Znam da to neće promijeniti činjenicu da sam ih ubila i da, znam da jednom kada mu priznam da će to zauvijek uništiti naš odnos koji smo izgradili. 3. 9. 2013. Utorak Trećeg septembra sam konačno skupila hrabrosti da mu priznam sve. Koliko mi god bilo lijepo sa njim, shvatila sam da sam primorana da ovo učinim. I tako, pozvala sam ga u svoj stan. Malo smo pričali. Primijetio je da sam bila čudna. A onda sam mu rekla: ''Moramo razgovarati.'' I tada sam mu ispričala SVE! Otpočetka sam mu kazivala, ko sam i šta sam bila. Pričala sam mu šta sam radila drugim ljudima i sa kim sam ugovore sklapala. Trebalo mi je dugo da mu sve to ispričam, ali on me strpljivo slušao. I vidjela sam svojim očima kako u njemu nisko padam, padam, padam na dno. I gledala sam kako se polako gubi onaj sjaj u njegovim očima kada me ţeljno gledao i kako se njegov osmijeh polako pretvara u razočaran izraz lica. U početku je bio zbunjen. Mislio je da se šalim, ali nisam se šalila, naţalost. Vikao je na mene, grdio me. Govorio mi je da sam luda i da trebam pomoć. Govorio je da sam sociopata i ubica. A njegove riječi su me pogaĎale više nego ičije druge. Plakala sam, pred njim. Nikada prije u ţivotu nisam bila ovoliko poniţena kao sada. Nikada nisam bila 199
ovoliko tuţna. Smatrala sam da sve suze što sam ih do sad prolila zajedno, nisu vrijedne kao svaka suza što je sada ispuštam. ''Mislim... da te više ne volim'' bile su njegove zadnje riječi koje mi je uputio. Izašao je i ostavio me samu u mom stanu. Plakala sam cijela tri sata. Poslije mi je od plakanja lice nateklo, a oči pocrvenjele. Nešto kasnije sam dobila poruku. Ponadala sam se da je to on, ali naravno da nije bio. Bilo je od nepoznatog broja. Pisalo je: ''Stefani Silver, vrati se u Nessville! Tvoje bivše kraljevstvo će propasti ako ne pomogneš Aniti Collins da uništi kraljicu Victoriju. Toliko duguješ narodu Nessvilla...'' I tako, dobila sam ovu jedinstvenu priliku da popravim ono što sam uništila. 5.9. 2013. Četvrtak Dragi Dnevniče, pišem ti sjedeći u hotelskoj sobi. Spakovala sam svoje stvari, odlazim. Da, odlučila sam da se vratim nazad u Nessville, da popravim stvari. U Silverburghu više nemam šta da radim. Alan me više ne voli. Za njega sam umrla zauvijek. Ne kajem se što sam ga upoznala. Pokušala sam, uspjela sam, ali ne sasvim. Sretna sam što sam barem na tren osjetila kako je to biti voljena, biti poljubljena. Ali sam i tuţna jer više neću na svojoj koţi osjetiti njegove poljupce niti ikad više osjetiti njegov miris. Gotovo je. Napisala sam mu poruku. Pisalo je: ''Znam da me sada mrziš iz dna duše i znam da je izmeĎu nas gotovo. Ni ne traţim ništa od tebe, znam da je tvoje srce za mene sada 200
sasvim hladno. Ţelim samo da znaš da odlazim u Nessville da popravim stvari, da ispravim ono što sam pokvarila. Ţao mi je zbog svega. Ţao mi je što sam te lagala i što si morao na takav način saznati mračnu istinu o meni. Smatrala sam da ako ti kaţem, da ću učiniti pravu stvar. I učinila sam, samo što je ona imala cijenu koju sam preskupo platila. Znaj da te još uvijek volim i da se još uvijek nadam. Ti si me promijenio. Nadam se da ako uspijem u onome što sam naumila, da će to popraviti stvari izmeĎu nas. Stefani Silver.'' Potpisala sam se jer se mogu zakleti da je izbrisao moj broj. Odgovor nisam niti očekivala niti dobila. Još sam malo plakala nakon što sam mu poslala poruku. Dragi Dnevniče, mnogo si mi sluţio u toku proteklih godina. Ti znaš sve o meni, svaku moju priču. Danas sam odlučila da konačno napustim svoju prošlost i posvetim se budućnosti. Više nisam sebična i zla. Nisam! I ovo je posljednji put da ti pišem. Nedostajat ćeš mi, mnogo. Ali to je jedini način da zaboravim ko sam ustvari bila i da ostavim svoju prošlost iza sebe. Više nemam šta da krijem od drugih. Sada sam sama. Tebi se više niko javljati neće i povjeravati ti tajne. Jer tajne su izmišljene da se na kraju otkriju. Zbogom! Zaklopila je svoj dnevnik. Ustala je i pogledala ga još jednom za posljednji put. Potom ga je bacila u kamin, a on je gorio i pretvarao se u pepeo. Izašla je iz hotela i sjela u svoj crni Mercedes uputivši se ka Nessvillu.
201
40 PAKAO ''No, sada me izvinite jer imam vaţnija posla'', rekla je i prizvala Zlatnu jabuku iz Anitine ruke. Drţala je i gledala diveći se njenom sjaju i čistoći. I dalje je pjevala rajsku muziku. Njih četvero je pokušaše spriječiti, ali ona ih jednim zamahom ruke odbaci na krajeve dvorane. U drugoj ruci je stvorila noţ. Noţem presiječe Jabuku na pola i baci je na sredinu dvorane. Rajska pjesma postade još glasnija. Polovice jabuke se počeše sjajiti. Iz njih izrastoše prekrasne nestvarne stepenice koje su vodile u beskraj. Čak su probile plafon dvora i rasle beskonačno u oblake. ''Ovo je tako lako...'', rekla je gledajući nebeske stepenice do raja. Visokom crnom štiklom stane na prvu stepenicu i njezino putovanje započe. Gotovo je... Sa osmijehom na licu se penjala. Sada će konačno da uspije u onome što je naumila. Sada će ući u raj, proći kroz velika rajska vrata i ponovo postati ono što je nekoć bila, anĎeo. Stepenicu za stepenicu, bila je sve bliţe. Andrew, Anita, Stefani i David su je bespomoćno gledali. Nisu mogli ništa poduzeti. Ali kada se popela na visinu od nekoliko metara osjetila je da nešto nije kako treba. Stepenice su postale klimave. Kako se sve više penjala, one su se lomile. Tada su se srušile na tlo zajedno sa njom. Pala je. Ponovo je pala na dno. Nedugo zatim ustaje iz urušenih stepenica bijesna. ''Šta je ovo? Zašto su se srušile?'' pitala je beznadeţno. Ali oni su znali. Zato su se sada i smješkali. ''Zar si stvarno pomislila da prepolovljena Zlatna jabuka moţe otvoriti prolaz do raja?'' podrugljivo je pitao Andrew. ''Znali smo zašto si se toliko trudila da je pronaĎeš. U raj se ne ide tako lako!'' rekla je Stefani. 202
''I šta kada doĎeš u raj? Jednostavno se pretvoriš u anĎela? Smiješna si...'' dodala je Anita. Htjela je da ih uništi jednim udarom, ali neko je skrenuo paţnju sa njih. U tom trenutku, u dvorac je ušao naoruţani policajac. Zbunjeno i preplašeno je razgledao po dvorcu. ''Šta se ovdje dešava?'' pitao je strogim glasom glumeći autoritet. ''Ušao si na pogrešnu zabavu starkeljo!'' odurno mu se obrati Victoria. U trenu se pojavi ispred njega. ''Ne miči se! Ili ću...'' upozoravao je Victoriju uperivši pištolj ka njoj, ali ona jednim pokretnom ruke otme mu pištolj i baci ga na kraj dvorane. Uzela ga je rukom za vrat i podigla u visinu. Noge mu više nisu doticale tlo. Davila ga je. Lice mu se naglo zacrvenjelo i mogao je u ušima da čuje svoj ubrzani puls kako tuče. Andrew oprezno uze pištolj koji bacila na pod i ispali metak u njezina leĎa. ''Pusti ga!'' naredio je. Ali ona je bila otporna. Naglo je stisnula ruku i dokrajčila policajca. Mrtvog ga je bacila na tlo. Glasno se nasmijala. ''Zar stvarno misliš da me moţeš ubiti jednim običnim metkom?!'' obratila mu se. Potom se namrgodila. Pokretom ruke je zatvorila sva vrata i prozore dvora. Više niko nije mogao izaći. Zarobila ih je. Oni se prepadoše. ''Traţili ste vraga? Vraga ćete i dobiti!'' rekla je pošavši ka njima. Anita, Andrew, Stefani i David potrčaše kroz dvor što su brţe mogli bjeţeći od pomahnitale zle kraljice. Ona se glasno nasmijala zlobnim smijehom koji se čuo kroz cijeli dvorac. I igra je počela.
203
41 MRAČNI ROĐAK, POVRATAK U dvorac doĎe nepozvani gost, a imao je tako mnogo razloga za dolazak. Postade hladno i pojavi se crn dim. Iz njega se stvori AnĎeo Smrti. Dugo nije dolazio u Nessville, a ovaj put će se zadrţati mnogo duţe nego uobičajeno. Kao i obično, nosio je crno. Polako prilazi ukočenom tijelu nesretnog policajca. Victoria ga je udavila golim rukama, samo zato što se pojavio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. ''Kako tragično...'' prošaptao je obilazeći mrtvaca. Tada je prizvao njegovu dušu iz tijela i poslao je na onu stranu, ali on je ostao. ''Izgleda da ću ovdje imati još posla'', rekao je stičući utisak od okolnosti. Anita i Andrew zajedno bjeţe hodnicima dvorca. Za petama im je krvoločna Victoria sa svojim zlim namjerama. Kada su je izgubili iz vida i kada više nisu mogli da trče, zastali su i ušli u jednu od mnogobrojnih soba. Bila je prazna i ličila je na jednostavnu spavaću sobu. Znali su da to nije njezina soba jer je bila mala i previše obična. Imala je bijele zidove, krevet za jedno sa plavom posteljinom i jastukom, a nasuprot kreveta postavljen ormar od svijetlog drveta. Vrata su zatvorili. ''Andrew, što ćemo sada? Nemamo izlaza?'' na prekide je pitala zadihana Anita. ''Ne znam, ali znam da moramo da se sakrijemo! I to što dalje od Victorije'', rekao je ne dajući joj previše laţne nade. Njihov panični razgovor je brzo završio jer su uskoro čuli snaţne korake. ''Neko ide'', tiho je prošaptala. 204
Osjetila je kako joj se ubrzani puls još više ubrzava. ''Moramo se sakriti. Moţda je ona'', rekao je Andrew. Ormar je bio premalen za ijedno od njih. Sakrili su se iza kreveta. Koraci postaju sve glasniji i sve strašniji. Kada su dostigli svoj vrhunac intenziteta, utišali su se. Vrata se polako otvoriše. To je to! Sada će doĎi do njih i dokrajčiti ih. Nemaju kamo. ''Šta vam je?!'' začuĎeno ih upita nepoznat muški glas. Oni se trznuše. Dignuše glave i ustadoše. Napetost je nestala i osjećali su se kao da ih je neko polio hladnom vodom. Pred njima je stajao Fred, Victorijin glavni straţar. To je stariji čovjek, visok i razvijen. Svi su ga poznavali u Nessvillu. Sluţio je Silver porodici i prije nego što je Stefani bila kraljica. Zatvorio je vrata za sobom. ''Mislili smo da je Victoria'', rekao je Andrew gutajući knedlu. ''Oh, ta luda cura bi svakoga lako prepala'', rekao je bezbriţno. Nije znao! ''No sada ću vas zamoliti da napustite dvor jer ću inače ja imati problema'', naredio je. ''Gospodine Fred, mislim da ne razumijete što se zapravo dešava'', reče mu Andrew. Straţar ga upitno pogleda. ''Pa što se dešava?'' ''Naša kraljica Victoria i nije tako dobra i bezopasna. Vidite, ona je vrag. Pravi vrag! I zarobila nas je ovdje u dvorcu. Ne moţemo nikuda. Ubila je neduţnog policajca. Pobit će i nas!'' objasnila mu je Anita. ''Ma hajde, ne budite smiješni'', rekao je nevjerujući. ''To je tako! Morate nam vjerovati!'' dodao je Andrew. ''Razmislite malo! Jeste li ikada vidjeli vašu kraljicu kako spava? Kako jede ili pije? Jeste li primijetili da ponekad ima crvene oči i da je njezina koţa vruća i da peče. Jeste li je ikada vidjeli da ide u crkvu? Ne budite vi smiješni!'' objasnila mu je Anita. 205
Shvatio je. Povezao je stvari. Nije mu trebalo mnogo. I tada se nije više bezbriţno smješkao. Sada se brinuo isto kao i njih dvoje. Anita stavi ruku na usta i nakašlja se. Na ruci joj ostadoše trgovi krvi. U trenu je preblijedjela. Glava joj postade teška i morala je sjesti. ''Anita?! Što ti je?!'' iznenaĎeno ju je ispitivao Andrew. ''A znaš i sam... vrijeme je...'' rekla je tiho, drţeći se glave. Andrew je polegne na krevet. ''Ne brini se, bit ćeš dobro. Neće ti se ništa desiti'', ohrabrivao ju je. ''A što joj je?'' pitao je radoznali straţar. ''Nije joj dobro. Davno prije je potpisala ugovor sa Victorijom kako ne bi umrla. U zamjenu za to Anita će periodično umirati i oţivjeti iznova'', objasnio mu je ukratko. Djevojka leţe na krevet i zatvori oči. Vrtilo joj se u glavi i zujalo u ušima. Osjećala se kao da će svaki tren eksplodirati. Osjećala se sve slabije i slabije kao da je nešto upijalo njezinu energiju. ''U redu je Anita, ne boj se. Ovo si jednom već prošla. Oţivjet ćeš ponovo, znaš i sama'', govorio je gledajući kako se muči. Ali ona je postajala mršavija i bljeĎa svake sekunde. Propadala je vrtoglavo brzo. Ispustila je par vrućih suza niz lice. ''Samo što... imam osjećaj da se ovaj put neću vratiti'', rekla je slabašno i tiho. ''Kako misliš?'' pitao ju je. ''Mislim da ovaj put neću oţivjeti ponovo. Znam to'', rekla je još tiše. Andrew je tuţno pogleda. Ovome se nije nadao. Što će sada? Zar je i to moguće? ''Nije tako! Ti si jača od toga. Uspjet ćeš'', negirao je njezine riječi. ''Smrt je blizu, osjećam je'', rekla je pustivši još jednu suzu prepunu tuge.
206
42 ZBOGOM LJUBAVI Stefani nikako nije mogla da drţi korak sa Davidom. Koliko god se trudila da brzo trči, on je uvijek bio desetak metara ispred. ''Ipak ću ih skinuti'', rekla je zaustavivši se. Brzo je izula svoje Versace štikle i krenula dalje. David je sačeka pri kraju jednog hodnika. Odmarali su. Stefani je intenzivno udisala zrak i jedino što je čula bili su otkucaji njezinog srca. Ali uskoro je preovladavao zvuk nečijih koraka. ''To je Victoria'', upozorila ga je Stefani. ''Kako znaš?'' ''To je zvuk štikli, a ona na sebi trenutno ima Gucci crne štikle'', objasnila mu je. Nastavili su dalje trčati. Zvuk štikli ih je pratio. ''Moţete bjeţati ali ne moţete pobjeći!'' čuli za iza sebe u daljini Victorijin prodoran glas. David tada naglo stade. Stefani ga stiţe. ''Hajde! Zašto si stao?'' pitala ga je. ''Ti idi dalje. Ja ću je zadrţati'', rekao joj je. ''Ali ubit će te!'' upozorila ga je. ''Ja ionako nisam stvaran. Hajde! Idi prije nego što te vidi!'' naredio joj je. ''Hvala ti David. Zbogom!'' zahvalila se ţalosno ga pogledavši. Nastavila je dalje bosonoga. On je ostao čuvši zvuk njezinih koraka sve glasnije i glasnije. Tada ju je ugledao na drugom kraju hodnika. Ugledavši ona njega, oči joj se zacrvenješe. Premještala se sa jednog mjesta na drugo prilazeći mu bliţe i bliţe. Strašan je prizor kada te čisto zlo ugleda i priĎe ti sasvim blizu. ''Šetaš se?'' pitala ga je. 207
Nije joj ništa odgovarao. Znao je šta ga čeka. Nasmiješio se. Vidio je u njezinim očima da ga još voli. On je bio moţda jedina stvar koju je zavoljela nakon toliko usamljenih godina. Šteta za nju što on je samo zemlja. Pretpostavlja da, spoznavši to, se mnogo razočarala. ''Oh, David'', tiho je prošaptala stavivši mu ruku na grudi. Zatim ga je snaţno gurnula. Pao je na leĎa, a mramorni pod ispod njega je pukao. Leţala je na njemu. Gledala ga je. Njezine emocije su trenutno izmiješane. Voli ga, ali on ne postoji i zato ga mora uništiti. Oh, kako je to samo tuţno. Bacila je pogled na najbliţi prozor. Staklo na njemu puče i ona prizva najoštriji komad krhotine. ''Dušo moja, nije ti ovo trebalo. Nije uopšte'', pričala mu je a on ju je samo gledao svojim opojnim očima. ''Mogli smo biti sretni ali ti čak ni ne postojiš'', dodala je. Posmatrala mu je lice. Nije mogla da skrene pogled sa njega jer je bilo prekrasno, anĎeosko, kako je i njezino moglo da bude. Ali nije! Prišla mu je sasvim blizu i poljubila ga u usne za rastanak, za posljednji put. Zauvijek će pamtiti njihov ukus. Tada se uspravila i zamahnula krhotinom stakla. Snaţno mu je zabola oštricu ravno u grudi. Gledala ga je ţalostivo. Nije krvario. Samo se malo trznuo. Nije osjećao ni bol, već samo strani objekt u njegovom tijelu. Prestao se kretati. Zaţmirio je. Glava mu pade na stranu. Nakon par sekundi se pretvorio u ono iz čega je i napravljen, u zemlju. Victoria ispusti par suza na glinu i ustade. Obrisala je oči. ''Više nemam emocija, više nemam šta da volim. Riješila sam i taj problem'', rekla je gledajući oko sebe. Nasmiješila se. ''Ja sam vrag'', rekla je veselo i nastavila dalje traţeći svoju sljedeću ţrtvu. Stefani je nastavila dalje bez Davida. Nikada neće zaboraviti ţrtvu tog prelijepog čovjeka od gline. Trčala je kao luda. Bojala se samo da 208
ne naleti na Victoriju. Nema apsolutno nikakvu ideju kako da joj se suprotstavi. Previše je moćna i nema nikakvo oruţje u borbi protiv nje. Hodnici je odvedoše u kuhinju. Bila je prazna. Tu je par sekundi predahnula. Njezino privremeno odmaranje je prekinuto nečijom panikom. Čula je kako nepoznati ţenski glas bjeţi od nečega strašnog. Ide prema njoj. Ne zna ko je, ali zna da paničnu ţenu prati Victoria. Razgledala je po kuhinji. Nije bilo više vrata koja bi vodila u neku drugu prostoriju. Nije bilo ni nekog mjesta za skrivanje. Glas panične ţene joj se bliţi. ''Pustite me! '' čula je galamu kroz hodnik. Okretala se po kuhinji traţeći sklonište. ''U pičku materinu gdje ću sad?'' histerično se upitala. Tada je ugledala friţider. Dovoljno je velik za nju, a i radije će se mrznuti nego da joj Victoria otkine glavu. Brzo mu priĎe i otvori ga. Sreća pa nije bio pretrpan. Izvadila je dvije police kako bi mogla ući u njega. Panični glas postaje intenzivno glasan. U zadnjem momentu je ušla i zatvorila vrata friţidera sakrivši se unutra. U kuhinju ulazi uplašena ţena koja je cijelo vrijeme pravila paniku. Govorila je nešto na španskom i Stefani sakrivena u friţideru je nije uspjela razumjeti. Bila je to jedna od spremačica koja se zatekla u dvoru. Preblijedjela je i oznojena. Kao da je vidjela duha. Na njezinu ţalost vidjela je nešto gore. Traţila je mjesto da se sakrije. Nije imala kuda. Nedugo za njom u kuhinju ulazi Victoria. Polako je koračala i smireno se ponašala. Spremačica joj je ionako cijelo vrijeme išla na ţivce. Uvijek ju je čudno gledala i nešto mrmljala na španskom što Victoria nije razumijevala. Sada će je se konačno riješiti. Spremačica je bjeţala od Victorije. Victoria stade pred nju, a ona se prekrsti par puta. Tada je počela vrištati bez prekida. Bilo je to bolno čak i za Stefanine uši u friţideru. Kako nije imala drugog izbora, Victoria je zgrabila jednu od metalnih tavi i njome odalamila spremačicu u glavu što je jače mogla. Učinila je to sa slašću. Vrištanje 209
prestade. Spremačica zaklopi oči i skotrlja se na pod. Iz glave joj procuri lokva tamnocrvene krvi. ''Ionako mi se nije svidjelo kako čistiš'', obrati se mrtvom tijelu spremačice. Okrene se da poĎe dalje, ali se zaustavi. Osjetila je da se neko pojavio iza nje. Okrenula se. To je Smrt. Prikupljao je spremačicinu dušu. Gledao je njezino tijelo u vlastitoj krvi. ''Još jedna neduţna duša'', hladno je rekao. Prizvao je njezinu dušu i poslao je na onu stranu. ''Što ćeš ti ovdje?'' upitala ga je. ''Čistim za tobom'', odgovorio je smireno. ''Onda ćeš još mnogo da se načistiš danas'', odvratila mu je arogantno. ''Nije vaţno. Ja ne marim za umrlim dušama, ja ih samo prenosim na drugi svijet. Ja ih ne oplakujem niti se radujem njihovom kraju. Ali moram da priznam da jedva čekam da doĎem i po tebe!'' reče joj AnĎeo Smrti. ''Zar ne znaš ko sam ja? Ja ne umirem. Po mene nećeš nikada doći!'' reče mu drsko. ''Moţda ne danas, niti sutra. Ali doći će dan. Rodit će se jednom svetac koji će pronaći način da te zaustavi, vraţe'', rekao je. ''A ja ću se radovati kada konačno doĎem i po tvoju prokletu dušu!'' dodao je. ''Oh, dragi moj arhanĎeo. Nisi pozvan na moju zabavu. Ovdje samo smetaš. Miješaš se u moje poslove bez potrebe. Niko te nije zvao!'' ''Ti si me prizvala. I čim si nasilno ubila neduţnog policajca, ja sam došao. I ne odlazim dok ne završiš sa svojim zlim postupkom. Victoria, ti si posrnula, pala. Osjećam to. Moţda si jednom bila anĎeo i letjela meĎu oblacima, ali si pogriješila! I sad si na tlu, bez krila. Ţalim te. Tebi nema spasa'', govorio joj je. Razbjesnio ju je. Prišla mu je blizu i rukom mu uhvatila vrat. 210
''Ne govori mi stvari iz moje prošlosti koje ne razumiješ! Mogla bih lako ja tvoju dušu poslati na drugi svijet!'' zaprijetila mu je. ''Dobro znaš da sam moćniji od tebe'', rekao je smireno. Spustila je ruku. ''Zbogom mračni anĎele, i ne omataj me više. Zar ne vidiš da imam vaţnija posla?'' reče mu pošavši dalje. ''Ovo nije zbogom. Srest ćemo se opet Victoria. S tobom još nisam završio!'' rekao je te nestao pretvorivši se u crnu maglu. Victoria izaĎe iz kuhinje. Nakon nekoliko trenutaka, friţider se otvori. Iz njega izaĎe promrzla Stefani. Tresla se od zime. Koţa joj je pomodrila od hladnoće friţidera. Da su još duţe ostali pričati ne bi izdrţala. Ispred sebe je tada ugledala tijelo mrtve spremačice. Najeţila se od njezinog ukočenog pogleda i sve te krvi. Kroz nju proĎe neki osjećaj straha i nagona za preţivljavanjem. Provirila je kroz izlaz. Uvjerila se da nema nikoga te je nastavila dalje bjeţeći.
211
43 OČAJNI Andrewu je bilo mnogo teško da gleda Anitu. Leţala je na krevetu bespomoćna. Svakim trenom je sve više propadala. Bio je to bolno i za njega i za nju. Šaptao joj je da će uspjeti, da će preţivjeti i da je Smrt neće uzeti, a ona bi svaki put negirala njegove riječi. Omršavila je za duplo, vide joj se samo koţa i kosti. Kosa joj je osijedila i ispucala. Oko očiju joj pomodrilo. Umirala je polako. I u duši i u tijelu. Straţar Fred ih nije napuštao. Znao je za opasnost ako sretne Victoriju. Ovako sakriven u sobi će biti sigurniji, a bio je i naoruţan. Tada se vrata sobe otvoriše. Na pragu je stajala zla kraljica. Andrew i Fred se zgroziše. Ulovila ih je! Pronašla ih je. Došla je po svoje. Gotovi su. Ušla je par koraka. Ugledala je umrtvljenu Anitu. ''Hmm ona je već gotova. Tvoje srce prema njoj je zatajilo. Nije ni čudo što je ovakva, nikakva'', rekla je gledajući nju i njega. Anita ju je čula i dobro je znala o čemu je pričala. ''Ne prilazi joj ti bolesna psihopato!'' Andrew zagalami na nju. Victoria se obrati Aniti: ''Ti si odavno trebala stradati! Već duţe vrijeme se praviš neka svetica!'' Anita ju je sada gledala i slušala. Nije joj ništa mogla odvratiti. Victoria krene prema njoj, ali je straţar Fred zaustavi svojim grubim riječima: ''Stoj, ti glupa kučko!'' Pogledala ga je. Uperio je pištolj prema njoj. Nasmijala se. ''Dosta si pravila zla za danas. Sad je tome kraj!'' rekao je i precizno opalio metak prema njezinom srcu. Ona ispruţi ruku prema njemu i zaustavi metak. ''Što se dešava? Zašto nisi pogoĎena?'' nesigurno je upita čudeći se njezinom djelu. 212
Ona metak preokrene ka njemu i pusti ga. Metak se ispali i pogodi straţara ravno u srce. Straţar pade ubijen vlastitim metkom. Andrew stade ispred Anite. ''Ne pokušavaj ništa! Ona je neduţna!'' govorio je ohrabreno stojeći ispred Victorije. ''Neduţna? Svi ste vi krivi! I zbog toga ćete platiti!'' reče i odbaci Andrewa u stranu. U ruci je stvorila plamen i bacila ga na polumrtvu Anitu. Plamen se primi i nabuja. ''Neee!!!'' očajno povika Andrew ne mogavši da je spriječi. Anitino tijelo poĎe gorjeti Victorijinom vatrom. Nije vrištala niti ispuštala ijedan ton, jer je već ionako djelomično umrla. Andrew na svojoj koţi osjeti njezinu vrelinu. Plamen je obasjao cijelu sobu. Anita brzo izgorje i pretvori se u pepeo. Ponovo se pojavi Smrt. Prizvao je Fredovu dušu. U ruci je stvorio svoju kosu i njezinim metalnim vrhom otvorio portal za onaj svijet. Straţarev duh nesigurno zakorači prema prolazu koji ga je odveo na drugu stranu. Victoria je sve to sa zadovoljstvom gledala. ''A nju?'' pitala je pokazavši prstom ka Anitinom pepelu. Smrt je začuĎeno pogleda. ''Ne budi smiješna!'' reče joj. ''Zašto? Zašto nećeš pokupiti i njezinu dušu? Pa i ona je mrtva!''čudila se. ''Zar ne znaš da je besmrtna? Zar ne znaš da ona oţivi iznova svaki put? Zar ne znaš? I sve to zahvaljujući tebi i tvom ugovoru!'' objasni joj Smrt. ''Pa ako je tako, onda ću samo da raskinem ugovor!'' rekla je bezbriţno. ''Oh, pa zar tvoji ugovori nisu NERASKIDIVI?'' provokantno je upita. 213
Sama se ulovila u vlastitu klopku. Smrt nestade. Razgledala je po sobi. Andrew je nestao! Ostala je sama sa posmrtnim Anitinim pepelom. ''Onda ću onemogućiti da se ponovo rodiš!'' rekla je uzimajući plahtu sa kreveta zajedno sa pepelom. Dio pepela je bacila u wc školjku, dio je bacila u plamen kamina, dio je rasula po podu i dio je izbacila van. ''Tako. Sada kada sam njezine ostatke raznijela po cijelom dvoru, nikada se neće moći ponovo preporoditi!'' rekla je diveći se svojoj brilijantnoj ideji.
214
44 SPASITELJ Andrew nikada u ţivotu nije trčao ovako brzo. Bjeţao je što dalje od Victorije. Lutao je po hodnicima nadajući se da će pronaći neko sklonište. Srce mu je lupalo snaţno i oči su mu suzile svaki put kada bi pomislio na ono što se desilo Aniti. Nije mogao to da preboli. U jednom dijelu hodnika je začuo neobične zvukove. Neko stvorenje nedaleko od njega je reţalo. Prišao je bliţe, a iza ugla hodnika se pojavi Carmen, Victorijina lavica. Bila je ogromna sa svojim zlatnoţutim krznom. Oko vrata je imala srebrnu ogrlicu. Andrew doţivi snaţne napadaje šoka i panike. Polako se odmaknuo par koraka unazad od Carmen. Nije znao što će. Ona zijevne pokazavši mu svoje oštre zube. Nadao se da nije gladna. Nastavio se udaljivati unazad, a ona mu počne prilaziti gledajući ga kao slasni plijen. ''Dobra maca'', rekao je nadajući se da će je umiriti. Ali nije. On se okrene i potrča od nje. Ona skoči i krene za njim. Dok je bjeţao molio se da sretne Victoriju, jer će ga ona lakše ubiti nego lavica Carmen. Ali nije se pojavila. Morao se nastavi boriti za svoj ţivot. Carmen ga je neumorno jurila. Mogao je čak i da osjeti kako se pod trese od njezine teţine. Ispred sebe je ugledao hrpu zemlje, a pored zemlje razbijen prozor sa komadima stakla. Bio je previsoko da bi skočio. Morat će da se bori. Naglo je zastao i zgrabio najveći komad stakla. Posjekao se, ali nije mario. Lavica brzo stiţe do njega. Zastala je. Par puta je zareţala i potom skočila na njega. On je legao ispod nje i zario joj staklo u trbuh. Carmen ispusti bolni uzvik i u agoniji smrti ogrebe Andrewa po licu. Zbacio je sa sebe njezino teško tijelo i ustao. Rukom je obrisao krv sa lica. Tresao je se od straha i adrenalina. Sve je ovo bilo previše za njega za jedan dan. Na tren je zastao da predahne. Ali nije mogao duţe da se odmara. Morao je da nastavi dalje. 215
U predvorju je susreo Stefani. I ona je isto kao i on trčala kroz dvorac traţeći izlaz. ''Stefani! Jesi li dobro?'' pitao ju je. PriĎe joj. ''Dobro sam. Ne znam više kuda da idem, sva se tresem od straha. Nikada u ţivotu se nisam ovoliko bojala'', govorila je šarajući očima naokolo. Ako okolina samo na tren joj se učini sumnjiva, ona nastavlja dalje ne okrećući glavu. ''Jesi li ti dobro? Što ti je sa licem? Gdje su Anita i ostali?'' pitala je ona njega. ''Anita... nju je kraljica spalila svojom vatrom. Ja sam uspio da pobjegnem. Napala me Carmen, Victorijina lavica. Uspio sam da je usmrtim'', objasnio joj je. ''Zarobila nas je ovdje i neće odustati dok nas sve ne pobije. Vidio sam hrpu zemlje u jednom od hodnika. To je sigurno David. Vjerovatno ga je ubila i pretvorio se u zemlju. Ubila je i Freda, straţara'', dodao je. ''Ne! Jadni Fred. Bio mi je najdraţi straţar dok sam ja bila kraljica. Ta guska će da plati za to!'' govorila je osvetoljubljivo. ''Ja sam čula kako je ubila spremačicu'', rekla je prisjećajući se tog groznog doţivljaja. ''Ona je zla, mnogo zla!'' dodala je. ''Moramo je zato spriječiti, jer će nas inače predati u hladne ruke smrti'', rekao je obazirući se okolo u slučaju da ih Victoria špijunira. ''Kad smo već kod toga, i on je ovdje'', reče mu. ''On?'' ''AnĎeo Smrti je došao i neće otići dok Victoria ne završi svoj pokolj!'' objasnila mu je. Stefani u predvorju ugleda polovice Zlatne jabuke koje je Victoria rasjekla kako bi otvorila prolaz u raj. Još su tu. 216
''Zato je ona i govorila, da osjeća da je smrt blizu...'' ţalostivo je prošaptao. ''Molim?'' Stefani će pokušavajući da čuje što je rekao. ''Anita je znala da će umrijeti. Osjetila je to. Sada mi je tek sve jasno.'' ''Andrew, ti si pametan mladić. Znaš i sam da je ona potpisala ugovor za besmrtnost sa Victorijom. Ona ne moţe umrijeti, zapamti to! Čim doĎe vrijeme Anita će se ponovo preporoditi'', tištila ga je. ''Neće!'' začuje se Victorijin glas sa vrha stepeništa. Pronašla ih je. Rukom se drţala za ogradu stepenica i polako silazila korak po korak ne ispuštajući ih iz vida. ''Anita se neće preporoditi. Jeste da sam je spalila, ali sam njezin pepeo raznijela po cijelom dvoru. Nema šanse da se ponovo uzdigne iz svog pepela kao Phoenix. Ne, ne, ne. To se neće desiti!'' rekla je i namignula im. ''Anita neće doći!'' dodala je. Sišla je niz stube. Prilazila im je poput zmije. Njezine riječi su budile bijes u Andrewu ali se nije usudio da išta poduzme jer je znao da neće imati nikakvih izgleda. ''No gdje smo stali?'' upita ih. Stefani i Andrew pokušaše pobjeći ali ona ih zakoči svojim pogledom. ''Nikuda vi ne idete!'' Victoria je Stefani pogledom podigla u zrak nekoliko metara i bacila na jedan kraj predvorja, a Andrewa na drugi kraj. Nisu mogli da se podignu. Na vrata dvora neko snaţno pokuca. Victoria to ignorira. Stvorila je noţ u ruci i okomila se na Andrewa. Ali ponovo se začuje kucanje. Zaustavila se. Osoba nastavi kucati bez prestanka. Victoriji je to išlo na ţivce. ''Sam si to traţio!'' rekla je i pokretom ruke otvorila vrata. U dvorac uĎe mladić, a iza njega je svjetlila danjska svjetlost. Nisu mogli da vide ko je to, jer im je smetalo sunce. Danjsko svijetlo isitne je 217
obasjalo i Victoriju. Ali nije joj naštetilo. Iza nje se stvorila sjena koja je govorila dubinsku istinu o njoj. Njezina sjena nije bila realna. Imala je izgled djevojke sa rogovima na glavi i kandţama umjesto ruku. Andrew je to primijetio. Čim je mladić zašao prvi korak unutra, vrata su se ponovo zatvorila i mogli su da ga konačno vide. Ispred njih na samom ulazu, stajao je on. ''Alan!?'' zadivljeno uzvikne Stefani. Protrljala je oči. On je i dalje ondje stajao. To je zaista on. Ali što radi ovdje? Kako ju je našao? I zašto mu je jedna ruka iza leĎa? Stefani obuze neko neobjašnjivo uzbuĎenje i osjećaj neizrecive radosti. ''Pa to je ljubavnik'', prepoznala ga je Victoria. ''Kako krasno! Sada ću ga ubiti pred njom, da joj konačno slomim srce do kraja!'' reče i krene na Alana. ''Alan! Ne!'' vikala je Stefani bojeći se za njega, ali on je samo smireno stajao i smješkao se. Prišla mu je. Čudila se njegovoj hrabrosti. Ali nije znala da Alan sa sobom nosi iznenaĎenje. Ispruţio je ruku koju je drţao iza leĎa. U njoj je bio metalni kriţ. Victoria se zgrozi, ali već je bilo kasno. Alan joj šiljak kriţa zabi ravno u oko. ''NEEEE! AAAAAAAAA!!'' vrištala je od bolova. Iz rane joj je curila krv. Metalni kriţ ju je povrijedio. U dodiru sa koţom je izazivao bol i opekotine. Iz oka joj se izli novi mlaz krvi koji joj je isprljao odjeću. Rana je počela da se dimi. Pokušavala je da izvadi kriţ iz oka, ali svaki put kada bi ga uzela u ruku, opekla bi se te bi ponovo proizvodila bolne zvukove. Alan priĎe ka Stefani i Andrewu. Nije imao vremena za objašnjavanje. Morali su brzo da se sklonu na sigurnije mjesto. ''Vadite ovo iz mene!!!'' bijesno je urlala vidjevši drugim okom da odlaze.
218
Pobjegli su u dvorsku biblioteku. Ulaz su zatrpali sa dva ormara prepuna knjigama. Stefani se baca u zagrljaj Alanu. Nije ju odbio. Plakala je. ''Kako si me pronašao? Zašto? Zašto si došao?'' pitala ga je tiho. ''Vidio sam tvoju poruku. Dirnula me. Nisam mogao samo tako lako da te prebolim. Mnogo je sebično od mene što sam te tako okrutno kaznio. Došao sam da pomognem, da zajedno spasimo Nessville od zla i da onda, pokušamo ponovo započeti ispočetka'', objasnio joj je. ''Oh, Alan. Tako mi je drago što te vidim. Spasio si nas. Da nisi došao vjerovatno bih do sada bila mrtva. Ti si pravi spasitelj! Ali bojim se za tebe. Opasno je što si ovdje došao. Nije mi drago što si postao dio ovoga. Victoria nas je sve zatočila i namjerava da nas ubije. Ne znamo kako da je zaustavimo niti kako da izaĎemo. I sada si došao ti. Oslabio si je. Hvala ti što si došao Alan'', govorila mu je zahvalno. Gledala ga je očima punim suzama. Nije mogla da makne pogled sa njega. ''I da znaš, da sam bez tebe mnogo, mnogo slomljena...'' dodala je tuţno. On je zagrli još jače, a ona se zadovoljno nasmiješi. ''I ti si meni nedostajala. Nisam mogao samo tako sjediti znajući da si u ţivom paklu. Došao sam da te spasim. Došao sam jer te volim,'' rekao je. Nakon toga ju je konačno ponovo poljubio kao nekada.
219
45 PRASTARI KORIJEN ČISTOG ZLA Victoria je i dalje vrištala od bolova kriţa u oku. Slijepa na jedno oko i prekrivena vlastitom krvlju, borila se sa svojim mukama. Nikada do sada nije krvarila niti bila povrijeĎena. Vjerovala je da kada se konačno riješi kriţa moći će se regenerirati. A zatim će ubiti Stefaninog ljubavnika što okrutnije. ''Lomit ću mu cijelo tijelo, kost po kost. Tako i onoj njegovoj kurvi!'' govorila je dok je pokušavala da izvadi kriţ. I tada se sjetila pametne ideje. Krakove kriţa je umetnula izmeĎu rešetki prozora. Snaţno se povukla unazad i izvadila metalni kriţ iz oka. Pao je na pod. Ona ga nogom šutne što je dalje mogla. Ali bol nije prošla. Oko joj nije zaraslo. Otišla je do najbliţeg ogledala. Vidjela je štetu. Izgubila je oko. Opekotina je i dalje krvarila i nije zarastala kao obično. Pobjesnila je. Vrisnula je gledajući svoj uţasni odraz. I sva ogledala u dvoru se razbiše u hiljadu komadića. ''Sve ću da ih uništim! Sve! Pogotovo njega, ljubavnika! Unakazio me onim kriţem. Unakazit ću i ja njega!'' gnjevno je govorila samoj sebi. To joj je povećavalo snagu i samopouzdanje. ''Gdje se krijete? Pokaţite se!'' derala se harajući hodnicima. I tada je pronašla svoju Carmen, ubijenu. Vrisnula je. Ovo ju je još više zaboljelo. ''Carmen! NE! Ko ti je ovo učinio?!'' histerično je vikala. Ali se uskoro smirila. Čuvala je sav svoj bijes za onda kada joj bude potreban. Osjetila je njihove duše i emocije u blizini. Osjetila je ljubav, strah, njeţnost, strepnju, radost i izgubljenost. Pratila je njihove emocije a one su je odvele do biblioteke. ''A tu ste znači...'' rekla je stojeći ispred. 220
Pokušala je otvoriti vrata, ali su bila pretrpana da bi ih otvorila. Čuli su je. Sada glavnu emociju koju je mogla da osjeti je strah. Gurala je vrata što je jače mogla. Bila je preslaba da bi se samo teleportirala unutra. I svaki put kada bi oni čuli udar, trznuli bi se nadajući se da će odustati, ali Victoria ne odustaje. Još je jednom snaţno zalupila i vrata je izvalila. Police sa knjigama je slomila dok je ulazila unutra. Andrew, Stefani i Alan su se sakrili u jedan kut. Gledali su je bojaţljivo. ''Zar stvarno mislite da se moţete sakriti od mene?'' pitala je. U ruci je drţala noţ. Prilazila im je polako. ''Hajde da ovo završimo jednom zauvijek! Ostale sam ubila, na vas je red'', govorila im je. Andrew stade ispred nje. ''Andrew! Vrati se, jesi lud?!'' grdila ga je Stefani. ''Ne mogu samo da stojim i ne učinim ništa! Ionako više nemam šta da izgubim!'' govorio je. Pokušao je da savlada kraljicu. Koristio se onom stranom gdje nije imala oko. Ali nije dobro prošao. Rukom ga je podigla u zrak i bacila na jednu od polica sa knjigama. ''Ti mi ne smetaj glupane!'' galamila je na Andrewa. ''Prvo moram da se riješim njega, jer mi je on najopasniji od vas!'' rekla je gledajući u Alana. Zamahnula je svoj oštri bodeţ ka Alanovim grudima. Pustila ga je. Bodeţ se okretao u zraku ka njemu. Stefani nije to mogla da dopusti. Odgurnula je Alana što snaţnije i stala na njegovo mjesto. Bodeţ se zabi u nju. U tom neizvjesnom trenu sreće i nesreće, osjetila je bol i hladnoću u svom trbuhu. ''Stefani!!!'' vikao je izgubljeni Alan. ''Volim te Alan'', rekla je i pala na pod krvareći obilno. Alan se sage ka Stefani. ''Što si to uradila? Zašto me nisi pustila!'' govorio je dok je plakao. 221
Pokušavao je da joj izvuče noţ iz tijela, ali se bojao da će je još više povrijediti. Mora je odvesti u hitnu, ali ne moţe. Drţao ju je u naručju. Gledala ga je boreći se svom snagom da ne zaklopi oči. Nije ništa govorila, samo ga je gledala da dobro zapamti njegov lik. Victoria se iritantno nasmijala. ''Kako je to slatko!'' rekla je. Namrštila je obrve i pogledom bacila Alana na zid. Prišla je smrtno ranjenoj Stefani. Htjela je da joj izvadi noţ iz rane, ali ju je autoritativni glas spriječio u tome. ''Stani!'' čula je strogo nareĎenje iza sebe. Okrenula se i ugledala osobu kojoj se najmanje nadala. Ni ostali nisu mogli da vjeruju. Iza Victorije, na samom ulazu, stajala je Anita. Ţiva, zdrava i vedra. Vratila se iz mrtvih. Nikada se nije osjećala moćnije. Osjećala je neku energiju koja joj je govorila da moţe sve. Iz nje je izbijalo prijatno i lijepo svijetlo. Nikada prije nije bila ovoliko lijepa. ''Anita'', Andrew je dozivao njezino ime vidjevši je onako blještavu i sjajnu. Kako si se vratila? Već sam te uništila!'' zgrozila se Victoria. ''Zar si stvarno mislila da me moţeš ubiti? Zar si mislila da ako moj pepeo razbacaš svuda po dvorcu da se neću moći preporoditi? Ja sam ţiva zahvaljujući tebi. Ti si ta koja mi je osigurala besmrtnost i vječan ţivot bez smrti. Svaki moj dio, svaki moj prah, gdje god da si ga bacila vratio se u jednu cjelinu iz koje sam ustala novoroĎena. I došla sam, da te spriječim Victoria, da te uništim! Ja sam tvoja najveća prijetnja i ti to dobro znaš!'' govorila joj je strpljiva Anita. Victoria se na sve to dobro nasmijala. ''Mene da uništiš? Ja sam neuništiva! Zar ne znaš s kim imaš posla? E sada ćeš da naučiš. Moţda ne mogu ubiti tebe ali mogu one koje voliš!'' rekla je i okrenula se ka skrhanom Andrewu. ''Ali ja imam nešto za tebe!'' dobaci joj Anita. 222
Ova se zaustavila i ponovo pogledala Anitu koja je u rukama drţala prepolovljenu Zlatnu jabuku. Victoria se zgrozi. ''Što će ti to?'' pitala je oprezno gledajući Anitu. ''Shvatila sam. Smrt me je prosvijetlila. I sada mi je sve jasno kao dan. Moţda prepolovljena Zlatna jabuka ne vodi u raj, ali podijeljena na tri dijela zasigurno vodi u pakao!'' rekla je gledajući Victoriju u oko koje joj je preostalo. ''A to je smrt!'' konačno izreče Anita. Izvadila je noţić iz dţepa i presijekla Zlatnu jabuku na još jedan dio. ''Što to smjeraš?! Prestani!'' histerično je vikala preplašena Victoria. Anita baci sva tri dijela Zlatne jabuke pod Victorijine noge. Dijelovi zasvijetliše i iz njih izaĎe neka sila koja se vrtila oko Victorije. Ona je bespomoćno pokušavala da se brani. Tada vrtlog sile prestade i sve se smiri. ''Ha! Tvoj trik nije uspio!'' podrugljivo je rekla Aniti vidjevši da joj nije ništa, ali tada kraljica Victoria osjeti neobjašnjivu hladnoću. Okrenula se. Iz crnog oblaka izaĎe sablasna kreatura. Bio je to AnĎeo Smrti obučen u crni mantil sa kapuljačom. U ruci je drţao veliku kosu sa metalnom oštricom. Išao je ka njoj. ''Što hoćeš od mene? Gubi se!'' govorila je mračnom anĎelu pokušavajući da pobjegne od njega, ali on je uporno išao ka njoj. ''Rekao sam ti da nisam završio sa tobom! Ali sada konačno jesam'', reče joj svojim grubim i hladnim glasom. Victoria pade i više nije imala kuda. Sa glave joj sklizne kruna. ''Čekaj! Stani! Ne radi to!'' molila ga je. Nije ju slušao. Zamahnuo je svojom kosom i vrh oštrice zabio joj ravno u njezino tamno srce. Ona vrisnu i ispusti glasan bolni uzvik koji se čuo u cijelom Nessvillu. Iz njezinih grudi izaĎe svjetlost koja ju je razorila iznutra. Smrt izvuče oštricu kose, a ona se raspade na hiljade dijelova. Otvaraju se sva vrata i prozori dvorca. Iz prostorija dvora izaĎe zlo i tama koje je Victoria donijela sa sobom, a uĎe svjetlost i čistoća. 223
OsloboĎeni su. Jednom zauvijek. Alan uz Andrewovu pomoć odvede Stefani u bolnicu. Anita ugleda krunu što je pala. Ona se raspade i pretvori u pet komada papira. Po jedan za svaki potpisani ugovor. Ugovor usamljene duše je Stefanin ugovor, koja se sada bori za goli ţivot. Ugovor čiste duše je Angelin ugovor, koja sada počiva u miru na nebu meĎu anĎelima koji je i ona nekoć bila. Ugovor smrti je ugovor AnĎela Smrti koji je uništio nesvetu Victoriju za sva vremena. Ugovor neshvaćene duše je Mush Caddijin ugovor koja je skupo platila zbog svojih ţelja. Ugovor očajne duše je Anitin ugovor, koja više neće biti besmrtna i neće umirati i iznova oţivljavati. Svih pet ugovora se iznenada zapališe i izgorješe. Uspjeli su, spasili su Nessville od zla. Oslobodili su se svojih kletvi. Victoria je uništena za sva vremena. Jednom zauvijek. Sada se konačno mogu vratiti svojim ''normalnim'' ţivotima. Gotovo je.
224
46 ZAPAMTI! Anita je poslije došla u bolnicu da bi saznala kako je Stefani. Bojala se za nju. Zna da se prije i nisu baš slagale, to jest da su pokušavale jedna drugu da ubiju, ali sada to i nije toliko bitno. Svoje ratne sjekire su zakopale i naučile da poštuju jedna drugu. Bilo bi joj mnogo ţao da Stefani ne uspije da preţivi baš sada kada je našla nekoga ko će je voljeti. Stigla je u bolnicu. Tamo, u hodniku je srela Andrewa i Alana. Sjedili su u čekaonici. Alan je bio mnogo zabrinut. Koljeno mu je igralo od napetosti. ''Hej! Stigla si'', rekao joj je Andrew. ''Gdje je ona? Šta su doktori rekli?'' pitala je gledajući u Alana. ''Odveli su je na hitnu operaciju. Oštrica noţa joj je povrijedila crijeva, ali nije oštetila nijedan vitalni organ. To je dobra strana. Loša strana je što je izgubila puno krvi'', nervozno je ispričao Alan. Sjela je do Andrewa i pokušala da zadobije njegovu paţnju. Ali nije. ''Sigurna sam da će sve biti u redu'', rekla je pokušavajući da razbije neugodnu šutnju. ''Reki su nam da čekamo dok nas neko ne izvijesti o stanju'', rekao je Andrew. I tako, morali su da čekaju, a čekati je nešto najgore. Svaka sekunda je trajala sto godina. Alanu je bilo najgore. Stefani je spasila njegov ţivot i ugrozila svoj. Rijetko ko bi se odlučio na takav nesebični čin. Da li bi to Andrew učinio za Anitu? Pitala je samu sebe. Nije puno razmišljala. Znala je da ne bi. Kada bi god neki doktor prošao pored njih mislili su da njima donosi vijesti. I tako su stotine puta doţivljavali onaj neprijatan osjećaj iščekivanja dobrog ili lošeg. Nastavili su čekati. 225
Čekali su još više od četri sata. Tada im je konačno došao stariji doktor u hirurškom mantilu. Skinuo je masku sa lica. ''Stefani Silver?'' pitao je pogledavši ih. Sve troje ostadoše. ''Upravo smo je operirali. Sada je u redu, odmara se. Operacija je bila uspješna'', radosno je rekao. Anita, Andrew i Alan su konačno mogli da odahnu. Osjećali su se kao da je teţak teret spao sa njih. Anita je čak obrisala suze radosnice sa očiju. I Alana su uhvatili kako briše nos i oči. Nekoliko sati poslije, Alanu su konačno dopustili da je posjeti. Leţala je na krevetu sa zavojima na stomaku. Priključena je na infuziju. Sjedio je na stolici pored nje. Otvorila je oči. Blještava bjelina svjetla joj je smetala. ''Stefani?'' začula je poznat glas. Tada je prepoznala da je u bolnici, ali slika joj je i dalje bila nejasna. Alan joj priĎe sasvim blizu. ''Stefani, znaš li ko je?'' pitao je tiho. Nagnuo se nad nju. ''A-Alan'', rekla je isprekidano te se blago nasmijala na krajevima usana. ''Čuješ li me?'' pitao ju je. Glavom je potvrdila da čuje. ''Kako se osjećaš?'' ''Malo mi se vrti u glavi. Ali dobro sam... da'', govorila je što je razgovjetnije mogla. Još je bila u fazi buĎenja iz anestezije. ''Ne znam hoćeš li se sjećati ovoga što ti budem rekao kada se oporaviš. Ali znaj da sam se mnogo zabrinuo za tebe. Spasila si mi ţivot. Nikada si ne bih oprostio da si... znaš. Sada uistinu znam kakva si osoba i da si se promijenila. Oh, i uspjeli smo. Uništili smo Victoriju. 226
Anita je ponovo oţivjela, ali da te ne opterećujem sada time. Nemoj da se brineš, sve će biti u redu. Ozdravit ćeš ti meni brzo!'' pričao joj je. Ona ga je slušala ali nije mogla da mu odgovara. ''Stefani, ţelim da znaš da te volim...'' naposljetku je rekao. Prišao je njenom licu i poljubio je njeţno u čelo. ''Sada se odmaraj'', rekao je i ustao. ''V-v-volim i ja te-tebe'', izgovorila je dok je odlazio. Okrenuo se. Sjeo je ponovo na stolicu. Odlučio je da nikuda ne ide, da je čuva, da bude pored nje. Uskoro su je lijekovi uspavali i utonula je u dubok san. Sutradan je Anita posjetila svog prijatelja Andrewa. Taman je završio sa pašom ovaca na livadi. ''Vidim zauzet si...'' rekla je tiho. Sjedili su na klupi ispred njegove kuće. ''Pa... malo imam posla oko ovčica. Otkako sam bio zaokupljen u borbi protiv zle kraljice, mnogo su zapostavljene. One me trebaju'', rekao je. ''Trebam te i ja'', pomislila je odmah, ali mu nije rekla. ''I što ćeš sada? Kada je sve to završilo?'' pitala ga je. ''Kako misliš što ću?'' ''Pa... hoćeš li se moţda preseliti u grad? Ili ćeš ostati ovdje, na livadi? Mislim, trebao bi malo da izlaziš meĎu ljude, a ne da ţiviš sam na svijetu'', pokušala je da ga potakne na promjene. ''Ma... nisam ti ja za to. Meni je lijepo ovdje'', rekao je nezainteresirano. Nije toliko ni obraćao paţnju na njezine riječi. Gledala ga je. On nju nije. I nakon toliko dana, on je i dalje bio hladan prema njoj. Bili su prijatelji, dobri prijatelji. Volio ju je, ali ne na način na koji bi ona ţeljela. Ţivot je prekratak da bi ona čekala kada će se on sjetiti da pored 227
njega sjedi djevojka kojoj je stalo do njega. Ako je već toliko slijep, onda je nije ni vrijedan. Ustala je bez pozdrava. ''Gdje ćeš?'' pitao ju je. ''Idem...'' rekla je. Odlučila je više da se ne vraća na livadu, da ga više ne viĎa. On neće dolaziti u grad i ona ga neće susretati. Tako je najbolje za nju. Tako će ga najlakše preboljeti. Ona je ţeljela nešto više, a njemu je bilo svejedno. ''Anita čekaj!'' dozvao ju je. Stala je, ali se nije okrenula ka njemu. Nije ţeljela više da ga vidi. ''Nisam bio sasvim iskren kod mojih osjećanja. Vidiš... stalo mi je do tebe. Moţda djelujem hladan, ali to nije zbog toga. Moraš da znaš, da svaki put kada si umirala, srce me je svaki put zaboljelo. Bojao samo se. Bojao sam se tvog gubitka. Ali više se ne bojim, jer znam da više nećeš iznova umirati'', odrţao je svoj govor. I dalje je stajala na jednom mjestu. Tek sada se okrenula. ''Da li ti... gajiš neka osjećanja prema meni?'' pitao ju je tada. Ona se samo nasmijala i pitala ga: ''Koliko puta moram još umrijeti da bi ti shvatio da te volim?'' Okrenula se ka šumi i pošla nazad kući zauvijek se oprostivši od njega. Ali on ju je stigao. Stao je ispred nje. Uhvatio ju je za ruke i zaustavio. Gledao ju je nekoliko trenutaka. Paţljivo joj je posmatrao oči, obraze, usne. Poljubio ju je, prvi ali ne i posljednji put.
228
EPILOG Kroz prozor gledam u daljinu. Posmatram daleke i nedostiţne planine, šume i livade. Pitam se, da li su igdje ikada ljudi imali zlu kraljicu koju su morali uništiti? Da li je iko morao proći kroz sve ono kroz što smo mi prošli? Sada je tri mjeseca od kako smo porazili Victoriju. Nje više nema i naši ţivotu su konačno sretni, spokojni. Sada je sve u redu. OsloboĎena sam kletve na koju sam se obavezala onog dana kada me Mush Caddija pokušao ubiti. Više nema postepenog umiranja i propadanja duše i tijela. Više nema ponovnog obnavljanja i preporoda. OsloboĎena sam vječnog ţivota i sada sam konačno smrtna. Ne ţalim ni malo. Ţivjeti vječito na ovom svijetu zapravo je kletva! Stefani Silver se brzo oporavila nakon operacije. Preselila se u Silverburgh gdje je konačno započela ispočetka sa svojom srodnom dušom, Alanom. Ovaj put iskreno, nesebično, bez laţi i skrivanja tajni. Svako zasluţuje ljubav, a ljubav je potrebno pronaći, boriti se za nju i odrţavati je. Stefani sada radi kao učiteljica. Vjerujem da je mnogo stroga i opasna, ali takoĎer ni ne sumnjam da će djeca mnogo toga imati šta da nauče od nje. Stefani neću nikada zaboraviti. Pamtit ću je po dobru, a ne po zlu. Gledam s prozora u park. Tu je Andrew koji čuva svoje ovčice. I dalje se bavio njima. Nisam ga sprječavala. Smatram da bi se svako trebao baviti i zanimati onim što voli da radi i što ga smiruje. Konačno sam ga uspjela ubijediti da izaĎe van livade. Ali on se odlučio na park. Dobro. Neku noć me izveo u restoran. Čak je i odijelo obukao. Mnogo me iznenadio, prijatno naravno. Malo mi je falilo da tog momenta doţivim šok. Imala sam nezaboravan provod sa njim. Tada sam otkrila koliko je moj Andrew romantičan. Volim da ga posmatram ovako iz daljine, kada on ne zna. Oh, upravo me pogledao! Mahnula sam mu. Volim ga mnogo. Za njega bih 229
sve dala. Voli i on mene. Sada znam. Moţda sa njim zna biti teško ponekad, ali vrijedi. Definitivno je vrijedan toga. U zadnje vrijeme mi se obraća sa ''ljubavi moja'', što je novina u našem odnosu. A ja se svaki put rastopim kada mi to kaţe. Sretna sam. Konačno sam ponovo sretna kao nekada. Haljina mi se zapetljala za noge dok sam hodala. Popravljam je. Lijepa je. Načinjena od tamnocrvenog šifona. Rukom namještam krunu na glavi. Da, kraljica sam Nessvilla i šetam se dvorcem. Svojim dvorcem. Nakon svega onoga što se dogodilo sa Victorijom, narod Nessvilla me proglasio za njihovu kraljicu pošto je Stefani napustila Nessville. Moram biti dobra kraljica. Biću sve ono što Victoria nije bila. Ne smijem da iznevjerim svoj narod. Biti kraljica i nije tako lako, ali smatram da sam dostojna toga. Sjela sam za tron. RaĎen je po specijalnoj narudţbi u Italiji. Načinjen je od bukovog drveta, uokviren čistim zlatom, a cijeli tron je bio obavijen tamnoplavim šifonom. Lijep je moram da priznam. Lijep je osjećaj sjediti za njim čak i kada je dvorac prazan. I eto, sada sam kraljica, ali ne i Kraljica Samoće. Jer sama nisam i neću više nikada ni biti.
-KRAJ230
30. 04. 2015.
