Leo Marić i Mario Konjević
Februarska kriza na Kosovu 1989. i pobuna rudara Trepče - SEMINAR -
Sveuči lište u Zagrebu HRVAT SKI STUD IJI Balkanske zemlje u 20. stoljeću
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče Mr.sc. Filip Škiljan Kriza kroz koju je Jugoslavija prošla krajem 1980-ih i koja je okončala njezino postojanje u 1990-ima, možda je najintenzivnije proživljavana na Kosovu. Studentske bune, rudarski i radnički štrajkovi, unutarpartijske čistke Saveza komunista Kosova, srpska pobuna i jugoslavenska agresija te međunarodna okupacija samo su dio od onoga što je kosovsko pučanstvo – albansko i srpsko – prošlo u zadnjih 30 godina. Razloge te kosovske tragedije možemo tražiti u balkanskim etno-konfesionalnim nacionalizmima, kao što je to običaj postjugoslavenske historiografije, iako bi se trag krivnje puno lakše mogao pratiti do jugoslavenstva i svega što je ono donijelo narodima jugoistočne i srednjoistočne Europe. Šuvarova izjava da je svatko u Jugoslaviji „u poziciji da bude većina i manjina“1, najbolje pokazuje kakvi politički eksperimenti su doveli do zločina 1990-ih na Kosovu i u ostalim ratom zahvaćenim državama bivše Jugoslavije. Ne želeći ulaziti u problematiku etnogeneze (kosovskih) Albanaca te staru i srednjovjekovnu povijest Kosova, u ovom radu biti će ukratko prikazano razdoblje povijesti Kosova nakon 1912., odnosno nakon postajanja dijelom Srbije i, kasnije, Jugoslavije. Nakon takvog uvoda, problematika kosovske krize 1989. nastale pobunom rudara „Trepče“, biti će opisana pomoću onovremenih članaka i komentara iz Vjesnika i Danasa te relevantne inozemne literature.
Kosovo 1911.-1981. Za razliku od ostalih naroda jugoistočne Europe, proces nacionalne identifikacije Albanaca u velikoj je mjeri izvršen za njihova bivanja dijelom Osmanskog Carstva. U drugo desetljeće 20. stoljeća, Albanci su ušli sa standardiziranim latiničnim pismom i razvijenim kulturnim životom na albanskom jeziku. Jedino je razvoj zasebnog nacionalno-političkog identiteta – u procijepu između odanosti pan-Osmanskoj imperijalnoj ideji i borbi za nacionalnu samobitnost Shqipëriae – ostavljen za neko kasnije razdoblje. U proljeće 1912. na području zapadnog Kosova započela je pobuna protiv osmanske vlasti. Kao vođe pobune iskazali su se mnogi ugledni Albanci: Hasan Prishtina, Nexpih Draga, Bajram Curri, Riza-beg Kryeziu, Isa Boletin, itd. Pobuna se ubrzo proširila na cijeli prostor Kosova, zatim i na sjevernu Albaniju, eda bi 5. kolovoza Turci bili prisiljeni pristati na prvi od albanskih 13 zahtjeva – raspustili su parlament Osmanskog Carstva. Kako se ubrzo pokazalo da Mladoturci (od 1908. dominantna struja u vlasti „bolesnika na Bosporu“) nisu 1
„Svi strepimo zbog Kosova“, Vjesnik, 25. veljače 1989., 4.
2
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče spremni ispuniti preostalih 12 točaka albanskog programa, ustanak se nastavio te je 14. kolovoza zauzeto Skoplje. Nakon toga, da bi spriječila daljnje albansko napredovanje s vojskom do Soluna, vlast je 18. kolovoza prihvatila i skoro sve od preostalih zahtjeva te je stvorena albanska kvazidržava u sklopu Osmanskog Carstva. Ovaj albanski ustanak toliko je oslabio utjecaj i vojnu snagu Osmanskog Carstva na Balkanu, da je vjerojatno bio i glavnim uzrokom njegovog brzog poraza u skorom Prvom balkanskom ratu.2 Istovremeno s kosovskom bunom, razvijao se sustav balkanskih savezništava: u ožujku su Srbija i Bugarska sklopile sporazum o prijateljstvu, Grčka se tom sporazumu priključila u svibnju, a Crna Gora u kolovozu. Srpsko vojno zapovjedništvo sklopilo je tajne sporazume i s glavarima pojedinih albanskih klanova na Kosovu i u sjevernoj Albaniji te im, iako su ih istodobno optuživali za represiju nad lokalnim srpskim pučanstvom, dopremalo oružje. U rujnu su Osmanlije optužene da provode vojnu mobilizaciju iako su upravo tada tri osmanska puka povučena s Kosova. Balkanski saveznici su 18. listopada objavili rat Osmanskom Carstvu i, zahvaljujući opsežnoj mobilizaciji i brzom kretanju, u kratko vrijeme zauzeli gotovo sve balkanske posjede Osmanskog Carstva.3 Napredovanje balkanskih vojski iskoristili su Albanci da bi stekli državnu nezavisnosti. Tako je 28. studenog 1912. u južnoalbanskom primorskom gradu Vlori službeno proglašena nezavisna albanska država pod vodstvom Ismaila Qemala Vlore. No, veliki dijelovi sjeverne Albanije i Kosova nisu bili te sreće da sudjeluju u radosnim trenutcima stjecanja nacionalne slobode. Srpska je vojska Kosovo osvojila već do 30. studenog te su nakon toga u svojem tisku započeli s promidžbom opravdavati rat i velike ljudske gubitke. Retorikom kojom je srpski tisak 1912. opravdavao rat i ratna stradanja, a koja je bila upućena domaćoj, srpskoj javnosti, dominirali su motivi iz srednjovjekovne srpske povijesti: bitka na Kosovu Polju 1389., car Lazar, Nebeska Srbija, i sl. S druge strane, retorika srpske diplomacije kojom je rat opravdavala pred stranom javnošću uključivala je pozivanje na međunarodno pravo, konkretno na čl. 23. Berlinskog sporazuma.4 Nakon zauzimanja Kosova, srpska i crnogorska vojska, prema pisanju tadašnjeg europskog tiska, počinila je masovne pokolje nad lokalnim albanskim stanovništvom u kojima je stradalo oko 20-25 tisuća Albanaca. Više tisuća muslimanskih obitelji prisilno je prekršteno
2
N. Malcolm, „Kosovo. Kratka povijest“, Dani, Sarajevo, 2000., 292.-294. Isto, 295.-297. 4 Zanimljivo, i nešto više od 90 godina kasnije, retorika srpske vlasti po pitanju Kosova biti će različita prema domaćoj i stranoj javnosti: opet se pozivajući na srednjovjekovni srpski karakter Kosova pred domaćom javnošću i na međunarodno pravo pred stranom javnošću. 3
3
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče na pravoslavlje.5 Kako bi prikazali pred stranom javnošću da je Kosovo i po etničkom karakteru srpsko, nova vlast provela je „popisivanje stanovništva“, o kojem se dovoljno može znati kaže li se da prema istome u Prištini tada nije živjela niti jedna albanska obitelj.6 U prosincu 1912. započela je u Londonu međunarodna konferencija o teritorijalnim promjenama nastalim uslijed netom završenog balkanskog rata. Odlučeno je o uspostavljanju nezavisne albanske države te je u dogovorima koji su završeno do ožujka sljedeće godine riješeno i pitanje granica nove države. Kosovo se našlo izvan tih granica, podijeljeno između Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Skori Prvi svjetski rat Kosovo je proživjelo prvo kroz teror srpske vojske, a zatim, od zime 1915./1916. i kroz podjelu na dva okupirana dijela: bugarski i austro-ugarski. Kosovo je „oslobođeno“ u listopadu 1918. napredovanjem vojske sila Antante nakon proboja solunskog fronta. Sljedećih 22 i pol godine bivanja dijelom jugoslavenske države biti će upamćene na Kosovu po dvjema procesima: srpskoj kolonizaciji i albanskoj pobuni. Ne mogavši albansko pučanstvo Kosova srbizirati ukidanjem škola na albanskom jeziku i promoviranjem teorije o Albancima kao Arnautima (Srbi koji, eto, govore albanskim jezikom) Srbi su počeli na Kosovo naseljavati etničke Srbe iz drugih dijelova Jugoslavije. Do 1929. na Kosovo je doseljeno oko 13 000 srpskih obitelji, odnosno oko 70 000 ljudi (ili 10% stanovništva). U odnosu na 1919. godinu, udio Srba u pučanstvu Kosova popeo se s 24% na čak 38%. Tih 14% stanovništva koje je obuhvaćalo srpske koloniste, posjedovalo je dobivenih 200 000 hektara obradive zemlje, polovicu od ukupne količine obradive zemlje na Kosovu.7 Takva situacija, logično, izazvala je reakciju u kosovskih Albanaca. Ponovno jačaju manje pobunjeničke skupine nastale nakon uvođenja srpske vojne uprave na Kosovu 1912., čiji se pripadnik nazivao kaçak, što na albanskom znači pobunjenik. Po Malcolmu, „sasvim je jasno da su, sve u svemu, kaçaci bili politička pojava, usmjerena protiv srbijanske vlasti kao takve, a jasno je da je anti-albanska politika vlade i lokalnih vlasti (uključujući i cijeli program kolonizacije) bila glavni pokretač pobune.“8 Čitavo razdoblje 1920-ih i 1930-ih na Kosovu su obilježili sukobi kaçaka sa srpskom vojskom i žandarmerijom te lokalnim četničkim postrojbama pod vodstvom Koste Pećanca, kao i česte promjene odnosa albanskih vlasti prema svojim sunarodnjacima u susjednoj državi.
5
Isto, 299.-300. Isto, 300. Malcolm bilježi i da je neki ruski novinar 1915. zapisao kako su polovica stanovništva Prištine Albanci, dok je bugarski popis iz 1916. u Prištini našao 11 486 Albanaca. 7 Isto, 325.-326. 8 Isto, 317. 6
4
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče U travnju 1941. započeo je Drugi svjetski rat u jugoistočnoj Europi. Združene njemačke, mađarske, bugarske i talijanske snage napale su Jugoslaviju 6. travnja i ubrzo porazile slabo opremljenu i nacionalno heterogenu jugoslavensku vojsku. Do 15. travnja Kosovo je bilo u rukama talijanske vojske. Dio istočnog Kosova, a kasnije i dijelovi sjevernog, pripali su Bugarskoj. Sjeverno Kosovo, uključujući Mitrovicu i rudnike Trepča, okupirali su Nijemci, a ostatak, tj. većinu prostora Kosova, anektirala je Albanija, tada u personalnoj uniji s Kraljevinom Italijom.9 Otpor novoj albanskoj vlasti na Kosovu pružali su lokalni Srbi organizirani u četničke postrojbe pod utjecajem Koste Pećanca i Draže Mihailovića, te malobrojni komunisti.10 Većina albanskog stanovništva surađivala je sa savezničkim vojskama Njemačke i Italije, a mnogi su se dobrovoljno priključili i kasnije stvorenoj SS diviziji „Skenderbeg“. Albanski nacionalistički i antikomunistički pokret Balli Kombëtar (Nacionalni Front), osnovan krajem 1942., isprva je pružao otpor njemačkim i talijanskim vojnim snagama na području Albanije i Kosova, ali je kasnije, zbog sukoba s komunističkim snagama Tita i Envera Hoxhe, povremeno i surađivao s njemačkim postrojbama. Porazom njemačkih snaga na trima europskim bojišnicama, njemačke su se snage počele povlačiti s Balkana. Preko Kosova je u zadnjih pola godine rata prošlo 350 000 ljudi i 10 000 vozila s teritorija Grčke i Albanije. Nakon povlačenja Nijemaca, bugarske, sovjetske i jugoslavenske komunističke postrojbe zauzele su nebranjene gradove. Procjenjuje se da su za vrijeme „oslobođenja“, jugoslavenski komunisti ukupno ubili (u borbi ili pogubljenjem) oko 47 000 Albanaca, od toga 28 000 na području Kosova.11 Ponovnom uspostavom jugoslavenske vlasti, ovaj put komunističke, Kosovo se opet našlo u teškom položaju. Komunistička Partija Jugoslavije na Kosovu je imala samo oko 2250 članova, od čega su većina bili Srbi (iako su činili manje od trećine udjela u stanovništvu Kosova). U Pokrajinskom Narodnom Vijeću Kosova, komunističkoj organizaciji stvorenoj da ostavlja dojam šire potpore novom režimu, od 142 člana samo su 33 bili Albanci.12 Zato se ne treba čuditi da su Srbi i nakon uspostave Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija u rujnu 9
Isto, 334.-335. Albanska vlast na Kosovu imala je pritom slične probleme kao i hrvatska vlast u talijanskoj okupacijskoj zoni 1941.-1943.: talijanske vojne snage aktivno su surađivale s lokalnim srpskim pobunjenicima protiv legalne vlasti. 10 Malcolm piše: „U ljeto 1940. partija je na Kosovu imala samo 239 članova, od kojih su samo 29 Albanci; izbijanjem rata sljedeće godine, broj se popeo na 270, ali je broj Albanaca pao na dvadeset.“ (str. 343.) O snazi samih partizanskih postrojbi u drugom dijelu rata (!) dovoljno govori ovaj odlomak: „(…) najznačajnije aktivnosti u prvoj polovici 1944. bile su neke minorne sabotaže u vrlo važnim rudnicima kroma u regionu Đakovica-Kukës. Međutim, do lipnja je proizvodnja kromne rude porasla na 8000 tona, a u kolovozu je dostigla rekordnih 9267 tona. Sistemu prijevoza rude više štete su nanijeli saveznički napadi iz zraka, nego bilo koja partizanska akcija na terenu.“ (str. 351.) 11 Isto, 354. 12 Isto, 358.
5
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče 1945., nastavili vršiti veliki utjecaj na Kosovu. Na kasnije rasprave srpskih i albanskih pravnika oko pravnog statusa Kosova – ravnopravne jedinice u trenutku stvaranja druge Jugoslavije ili srpske baštine unesene u Jugoslaviju – najbolje je odgovorio N. Malcolm rekavši: „U stvarnosti, zapravo, svi su ovi pravni argumenti vještački, jer prihvaćaju validnost odluka potpuno nereprezentativnih tijela, bilo na Kosovu ili u Srbiji. U Jugoslaviji je moć izašla iz puščane cijevi – pušaka, i Titovih i njegovog sovjetskog sponzora. Ma kakav sistem da se želio nametnuti, nametnut je, a jesu li pravne sitnice obavljene po ovom ili onom redu, bilo je stvar najobičnije formalnosti.“13
Jugoslavenska komunistička represija na Kosovu posebno se pojačala nakon izbacivanja KPJ iz Kominforma 1948. godine. Tada su jugoslavenske vlasti, sumnjajući u utjecaj tajnih agenata iz Hoxhine Albanije na prostoru Kosova, počeli prisilno razoružavati lokalno albansko stanovništvo te su mnogi Albanci pretučeni ili stavljani u pritvor. Razumljivo, motivi toga češće su bili nacionalne nego ideološke prirode, s obzirom da su većinu u obavještajno-sigurnosnim službama Jugoslavije, pa i na Kosovu, činili Srbi.14 Stanje se mijenja nakon 1966. i uklanjanja Aleksandra Rankovića iz državnog vodstva. Ustavnim amandmanima, Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija (srpska kratica: Kosmet) postaje Autonomna Pokrajina Kosovo s bitno proširenim ovlastima. Ipak, iste 1968. godine dolazi do prosvjeda u Prištini na kojima Albanci izvikuju slogan „Kosovo-republika!“. Od 1969. kosovski Albanci smiju isticati albansku zastavu kao svoj nacionalni simbol, a 1970. dobivaju svoje Sveučilište u Prištini. Novim ustavom iz 1974., Kosovu se (kao i Vojvodini) još više proširili autonomija i postalo je u ovlastima skoro ravnopravno ostalim federalnim jedinicama.15 Zahvaljujući takvoj promjeni državne politike prema Kosovu, porastao je i broj kosovskih Albanaca u strukturama, u međuvremenu stvorenog Saveza Komunista Kosova. Također, porastao je broj albanskih studenata, smanjilo se iseljavanje Albanaca, itd. Smrću Josipa Broza Tita 1980. godine taj se proces završava, a na mnoge čelne pozicije u Savezu Komunista Srbije i Savezu Komunista Kosova ponovno dolaze osobe sklonije borbi za srpske nacionalne interese nego za maglovitu jugoslavensku ideju.
13
Isto, 359.-360. Kako Malcolm piše, u strukturama Udbe na Kosovu su „prema statistikama iz 1956., bili 58% Srbi, 28% Crnogorci i samo 13% Albanci“ (str. 363.) 15 Isto, 366.-369. 14
6
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče
Kosovo 1981.-1989. Manje od godinu dana nakon smrti jugoslavenskog diktatora, dolazi do prvih prosvjeda kosovskih Albanaca. Studenti prištinskog sveučilišta, nezadovoljni uvjetima studiranja, 11. ožujka 1981. izašli su na ulice Prištine uz povike „Neki sjede u foteljama, drugi nemaju hljeba!“. Dva tjedna kasnije, studenti su opet prosvjedovali na ulicama Prištine, ovaj put sloganima „Kosovo – republika!“, „Mi smo Albanci, ne Jugoslaveni!“, „Ujedinjenje s Albanijom!“, itd. Redarstvo je potom ozlijedilo 32 studenta i mnoge uhitila. Usprkos tomu, prosvjedi se šire te tako 1. travnja u prosvjedima sudjeluju i srednjoškolci, a zatim i građevinski radnici. Jugoslavenske vlasti uvode policijski sat na Kosovu i šalju specijalne postrojbe kako bi se obračunali s albanskim prosvjednicima. Prema službenim procjenama, u neredima koji su uslijedili poginulo je devet prosvjednika i jedan redarstvenik, a 2000 ljudi je uhićeno. U suđenjima koja su uslijedila u idućih godinu dana, oko 1200 ljudi je dobilo visoke zatvorske kazne te oko 3000 ljudi niže zatvorske kazne do najviše tri mjeseca. 16 Raif Dizdarević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR BiH i član Centralnog Komiteta SKJ, rekao je kako su prosvjedi iz proljeća 1981. stvarno „početak pretvaranja Kosova, u godinama koje su slijedile, u žarište krize u Jugoslaviji“. 17 Osim represijom prema civilnom stanovništvu, vlast je na krizu odgovorila i čistkom u svojim redovima. Naime, započeto je provođenje tzv. diferencijacije unutar vodstva SKK. Na mjesto izbačenih članova SKK, došli su novi ljudi od kojih je najznačajnijih ostao Azem Vllasi.18 Razdoblje 1980-ih na Kosovu obilježio je i kulturni rat srpskih i albanskih intelektualaca. Povjesničari Ali Hadri, Hajredin Hoxha, Dimitrije Bogdanović, Radovan Samardžić i Dušan Bataković samo su neki od eksponenata tog „rata“ koji se vodio unutar jugoslavenske historiografije.19 Godine 1986. u tisku su se počeli objavljivati dijelovi tzv. Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti, kasnije okarakteriziranog kao temeljni dokument velikosrpske politike u 1990-ima. Jedan od važnijih dijelova tog dokumenta govori o albanskom teroru nad 16
Isto, 375.-376. Na prosvjedima 1981. dolazi do spominjanja Pokreta marksista-lenjinista i Crvenog narodnog fronta kao organizatora albanskih prosvjeda što je zanimljivo jer prvi put se ne istupa pod sloganima titoizma ili tradicionalnog albanskog nacionalizma. Razloge tomu možemo tražiti u želji i za ideološkim poistovjećivanjem sa susjednom albanskom državom. Službena ideologija Narodne Republike Albanije (kao i njezine najvažnije svjetske saveznice - Narodne Republike Kine) bila je, naime, na pozicijama anti-revizionističkog marksizmalenjinizma, odnosno u prihvaćanju Staljinovog baštinjenja tekovina Oktobarske revolucije. 17 R. Dizdarević, „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, Grafičko-izdavačka kuća, Sarajevo, 1999., 85. 18 N. Malcolm, „Kosovo. Kratka povijest“, Dani, Sarajevo, 2000., 377. 19 Isto, 378.
7
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče Srbima na Kosovu. Osim Memoranduma SANU, u 1990-ima će još netko tko je svoju politiku velikim dijelom temeljio na problemu kosovskih Srba, postati važniji čimbenik – Slobodan Milošević. Isprva obični član CK SK Srbije, Milošević postaje poznat nakon što je na skupu u Kosovu Polju u travnju 1987. pred Srbima u govoru rekao „Niko ne sme da vas bije!“. Zahvaljujući ovom i sličnom iskorištavanju problematike Kosova u svojoj političkoj retorici, Milošević je već krajem iste godine zamijenio Stambolića kao novi predsjednik Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista Srbije.20 Godinu 1988. na Kosovu su obilježili srpski i albanski masovni politički skupovi. Motivi većine albanskih prosvjeda bili su sprječavanje promjene vodstva pokrajinskog Saveza Komunista. Tako je 17. i 18. studenog u štrajku bilo oko 100 000 rudara, radnika i studenata. Ipak, s položaja vođe CK SKK smijenjen je Azim Vllasi, na čije mjesto u siječnju 1989. dolazi Rahman Morina, ujedno pokrajinski sekretar za unutrašnje poslove. Ti događaji bili su povod za ono što će se dogoditi četiri mjeseca kasnije na Kosovu.
Početak pobune rudara Trepče i prve reakcije Dana 19. veljače 1989. prva i druga te dio treće smjene, odbijaju napustiti jamu rudnika Stari Trg u Trepči. Predsjednik sindikata rudnika Stari Trg Ismail Nimani izjavio je da rudari ne će izaći iz rudnika dok se ne ispune njihovi zahtjevi i da će štrajkati glađu. 21 Kasnije tijekom dana, s njima se solidariziraju rudari u Golešu, Kišnici i Novom Brdu. Tehničko osoblje rudnika pokušava ih odgovoriti od takvih postupaka, no bez uspjeha. Neuspješno završavaju i isti pokušaji poslovnog, partijskog i sindikalnog vodstva rudnika, kao i općinskog vodstva Titove Mitrovice. Dolazi i Bajram Selani, član Predsjedništva Socijalističke Autonomne Pokrajine Kosovo (SAP Kosovo). Unatoč svemu, rudari ostaju u jami.
22
Isti dan, pobuni se priključuju radnici Termoelektrane Kosovo A tako što odbijaju
uzeti topli obrok u menzi termoelektrane.23 Rudari postavljaju nekoliko zahtjeva, ispunjenjem kojih uvjetuju svoj izlazak iz rudnika. To su, prvenstveno, ostavka triju visokih partijskih dužnosnika: Rahmana Morine (predsjednik Predsjedništva PK SKK), Ali Shukrije (član CK SKJ) i Husamedina Azemija (predsjednik OK SKK Prištine). Nadalje, zahtijeva se dolazak i obraćanje Stipe Šuvara (predsjednik Predsjedništva CK SKJ) i Slobodana Miloševića (predsjednik Predsjedništva 20
Isto, 380.-383. B. Podgornik, „Protest pod zemljom“, Vjesnik, 21. veljače 1989., 14. 22 B. Podgornik, “U jami 900 rudara”, Vjesnik, 22. veljače 1989., 1. 23 N. Avdić-Vllasi, „Nagađanja, sumnje i revolt“, Vjesnik, 22. veljače 1989., 5. 21
8
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče SKS). Rudari, također, traže odgovornost za tvorce Nacrta Zakona o prijevremenom umirovljenju prosvjetnih radnika na Kosovu te da se istraži tko je odgovoran za masovne srpske skupove na Kosovu i u Beogradu u studenom 1988. godine. Naravno, središnji zahtjev rudara Trepče je odustajanje od najavljenih ustavnih promjena, odnosno ostajanje na snazi načela Ustava iz 1974. godine. Važno je primijetiti da rudari ne traže ostavku niti jednog srpskog člana Predsjedništva CK SKK, nego samo albanskih, koje doživljavaju kao eksponente politike Saveza Komunista Srbije. Rahman Morina, inače vrlo nepopularan kao čelnik kosovskog redarstva (pokrajinski sekretar unutrašnjih poslova), imenovan je na mjesto čelnog čovjeka SKK nakon smjenjivanja popularnog Azema Vllasija, pa u tomu treba tražiti snažan i odlučan rudarski zahtjev za njegovom ostavkom. Zahtjev za obraćanjem Šuvara i Miloševića rudarima mogao bi se protumačiti namjerom za privlačenje pažnje čitave jugoslavenske javnosti na događaje u Trepči i na Kosovu. Naposljetku, povlačenje iz procedure Zakona o prijevremenom umirovljenju prosvjetnih radnika na Kosovu – koji nije prošao u javnoj raspravi na Kosovu, ali je ipak pušten u parlamentarnu proceduru – postavljeno je kao uvjet vjerojatno iz razloga što bi rečeni zakon štetu prouzročio samo prištinskom sveučilištu koje je, pak, bilo jedina visokoškolska ustanova na albanskom jeziku u Jugoslaviji.24 Idući dan, obustava rada u rudnicima Trepče još traje – i širi se. Ne rade više radnici TE Kosovo A te rudari u Kišnici, Novom Brdu i Ajvaliji. Štrajka i 600 radnika „Javora“ u Podujevu i „Feronikla“ u Glogovcu, kao i 1000 radnika tvornice „Ramiz Sadiku“ u Peći i RO „Printeks“ u Prizrenu. Iako je Šuvarov i Miloševićev dolazak još neizvjestan, prisutni su mnogi mediji s područja cijele Jugoslavije: RTV Ljubljana, RTV Priština, albanske novine „Rilindja“, itd.25 Povodom karakterizacije pobunjenih rudara kao albanskih nacionalista, separatista, iredentista, kontrarevolucionara i sl., rudari se obraćaju javnosti negirajući takve optužbe. Takve su kvalifikacije neopravdane barem stoga što njihov središnji zahtjev nije priključenje Kosova Albaniji, pa čak ni osamostaljenje ili stjecanje statusa federalne jedinice u Jugoslaviji, nego samo ostajanje pri osnovama načela Ustava iz 1974. godine. Smatraju da se vodi „pogrešna politika prema albanskom narodu na Kosovu“. Na kraju krajeva, u izjavi rudara povodom početka obustave rada, stoji da „tretman kosovskog življa treba biti kao u Titovo vrijeme“. 24
Istodobno s početkom štrajka u Trepči, Savez Socijalističke Omladine Srbije uputio je zahtjev za smanjenjem broja studenata na Sveučilištu u Prištini i ukidanje nacionalnog ključa pri upisu, pokušavajući time smanjiti utjecaj koje je ono imalo na mlado albansko pučanstvo na Kosovu i u ostatku Jugoslavije. 25 N. Avdić-Vllasi, „Protesti i štrajkovi širom pokrajine“, Vjesnik, 23. veljače 1989., 1.
9
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče Prvi odgovor pokrajinskog rukovodstva na rudarske i radničke pobune na Kosovu stigao je 21. veljače sa zajedničke sjednice Predsjedništva SAP Kosova i Predsjedništva PK SKK. Smatraju da je „situacija veoma složena, s mogućim ozbiljnim političkim posljedicama“. U priopćenju stoji: „Sadašnje pokrajinsko rukovodstvo je jedinstveno i odlučno u nastojanjima da istraje na provođenju cjeline zadataka 9., 18. i 17. sjednice CK SKJ o Kosovu, unatoč otporima koji se i ovih dana ispoljavaju u nekim sredinama. Kadrovsku obnovu, obavljenu na demokratskim osnovama u Pokrajinskom Komitetu i njegovom Predsjedništvu, podržao je najveći broj komunista i građana na Kosovu, kao i šire. Te promjene omogućavaju dosljedno provođenje politike SKJ, bratstva i jedinstva, vraćanje međunacionalnog povjerenja i stvaranje jedinstvenog fronta radničke klase i svih naroda i narodnosti.“26
O albanskom protivljenju ustavnim promjenama i tezi o pogrešnoj politici prema albanskom narodu na Kosovu, kažu: „SK Kosova je za funkcionalnost SR Srbije na cijeloj svojoj teritoriji. (…) Promjenama se neće umanjiti ekonomska, politička, kulturna i druga prava narodnosti niti dovesti u pitanje njihov nacionalni identitet. Prema tome, nema govora o pogrešnoj politici prema albanskoj narodnosti na Kosovu. To je teza koju ističu albanski nacionalisti kao i pojedinci koji se s birokratsko-etatističkih pozicija suprotstavljaju promjenama Ustava koje su u interesu svih naroda i narodnosti.“27
Za razliku od takvih stavova na crti Miloševićeve politike, kraj priopćenja kosovski komunisti završavaju titoističkim frazama: „Dva predsjedništva su uvjerena da će se radnička klasa, vođena istinskom željom za boljim zajedničkim životom, okrenuti praktičnom radu, rješavanju političkih, ekonomskih, socijalnih i drugih životnih pitanja.“
Isti dan, 215 albanskih intelektualaca s Kosova uputilo je javni apel Skupštini SR Srbije i jugoslavenskoj javnosti koji je potaknut „najdragocjenijim vrijednostima socijalističke revolucije i političke emancipacije svih naroda i narodnosti“. U apelu stoji da Ustav iz 1974. njima predstavlja „posebnu realnu i emocionalnu vrijednost albanskog stanovništva u pokrajini“ te da „Kosovo nije niti može biti jednonacionalno političko vlasništvo bilo koje njegove nacionalnosti niti bilo koje nacionalnosti izvan njega“. Zato se
26 27
„Neprihvatljivi pritisci“ (Tanjug), Vjesnik, 23. veljače 1989., 5. Isto.
10
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče albanski intelektualci zalažu za „institucionalnu zaštitu i afirmaciju ustavnog položaja Kosova na osnovama načela Ustava SFRJ“.28 Zanimljiva su dva komentara koja se u Vjesniku pojavljuju u prvim danima novonastale neizvjesne kosovske situacije. U prvom, Branko Podgornik (inače Vjesnikov novinar i tada izvjestitelj s Kosova) govori kako „valjda nema ništa gore nego kada se ljudi osjećaju ugroženi samo zato što pripadaju nacijama koje su na određenom području u manjini“ karikirajući tako srpske kritike kosovskih albanskih vlasti, ali zatim iseljavanju Srba razlog ipak pronalazi u albanskom nacionalizmu.29 U drugom komentaru, stanoviti Vlado Rajić nastoji objasniti uzroke pobune. Po njemu, problem je nastao u trenutku kada su se „socijalni štrajkovi“ prometnuli u „političke demonstracije“, a narod se počeo zaklanjati iza „nacionalnog lukobrana“.30
Širenje pobune Nekoliko dana nakon početka obustave rada 1360 rudara rudnikâ Trepče i prvih solidariziranja s njima na Kosovu, pobuna se i dalje širi. U štrajkovima sudjeluje 25-30 tisuća zaposlenika privatnih i društvenih poduzeća te obrtnici. Prosvjeduju i učenici i studenti. U sportskoj dvorani „25. maj“ u Prištini, okupilo se oko 2000 albanskih studenata Sveučilišta u Prištini.31 Oko 700 studenata Rudarsko-metalurškog fakulteta otvoreno su se solidarizirali s pobunjenim rudarima. Zato, rektor prištinskog sveučilišta dr.sc. Stevan Baljošević izjavljuje: „Okupljanje studenata albanske narodnosti i bojkot nastave veoma su štetni i razaraju tkivo našeg Univerizeta.“32 Zbog složene situacije na Kosovu, 23. veljače održana je sjednica Predsjedništva SFRJ s koje je poručeno da ono „traži od svih radnih ljudi i građana SAP Kosova da odmah prekinu obustave rada, prestanu s protestnim okupljanjima i drugim oblicima ispoljavanja nezadovoljstva i međusobne solidarnosti, da se vrate svojim redovnim radnim i drugim obvezama i dosljedno ih izvršavaju, poštuju javni red i mir i ustavni poredak.“ U slučaju daljnjih prosvjeda i obustavâ rada, „Predsjedništvo SFRJ, u skladu sa svojim ustavnim i zakonskim pravima i dužnostima, poduzet će sve Ustavom SFRJ i zakonima utvrđene mjere
28
„Odgovornost za krizu“ (Tanjug), Vjesnik, 23. veljače 1989., 5. B. Podgornik, „Nacionalni želuci“, Vjesnik, 21. veljače 1989., 5. Ovdje je također zanimljivo što je komentar objavljen dva dana nakon početka pobune na Kosovu, iako je prva vijest o istoj objavljena tek u tom broju, i to samo nekoliko redaka na zadnjoj stranici. 30 V. Rajić, „To se moralo dogoditi“, Vjesnik, 23. veljače 1989., 5. 31 M. Ivić, „I dalje traje val štrajkova i protesta“, Vjesnik, 24. veljače 1989., 1. 32 „Novi zahtjevi rudara“ (Tanjug), Vjesnik, 24. veljače 1989., 6. 29
11
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče da se to spriječi.“ 33 Iako se kroz javno priopćenje i ponašanje Predsjedništva SFRJ mogla vidjeti uznemirenost, stvarni razmjeri njihovih tadašnjih dojmova o kosovskoj situaciji vidljivi su tek iz svjedočanstava članova Predsjedništva. Raif Dizdarević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ u memoarima piše kako je „Branko Mikulić rekao da je opasnost od krvoprolića realna, da svi elementi za zavođenje vanrednog stanja postoje“. Govorilo se i o „mogućnosti da situaciju iskoriste snage albanskog nacionalizma i iredente i da su zato potrebne preventivne mjere“. Nakon završetka sjednice, delegacija državnog vodstva na čelu s Dizdarević uputila se u Prištinu gdje je istog dana poslijepodne održana proširena sjednica Predsjedništva SAP Kosova. 34 Na rudarske zahtjeve za susretom i razgovorom s partijskim i državnim rukovodstvom, nevoljko se udovoljavalo. Prvi je u okno rudnika u Starom Trgu sišao Remzi Kolgeci, predsjednik Predsjedništva SAP Kosova. U utorak 21. veljače, trećeg dana pobune, Kolgeci se u rudarskom oknu obratio rudarima rekavši kako se nalazi među „najrevolucionarnijim dijelom radničke klase Kosova“ te izrazio razumijevanje za njihove probleme i zahtjeve.35 Dana 24. veljače, petog dana rudarske pobune, održan je skup političkog aktiva Saveza Komunista Kosova u Domu JNA u Prištini. Kao prvi govornik, nastupio je Slobodan Milošević, predsjednik Predsjedništva CK SKS. Nakon što je kosovske komuniste pozdravio na srpskom i albanskom jeziku, u svojem govoru Milošević Kosovo karakterizira kao najveći problem Jugoslavije, a albanski nacionalizam okrivljuje za fizičko, političko i kulturno nasilje koje se vrši nad Srbima i Crnogorcima u toj južnoj pokrajini. Dalje, Milošević govori: „Zaustavljanje djelovanja albanskom šovinizma hitan je i zajednički interes svih građana Kosova, a borba protiv svakog nacionalizma najvažniji je zadatak svakog komunista, prije svega, u okviru svoje narodnosti. (…) Samo jednaki mogu biti slobodni.“
Ipak, tvrdi da nisu svi Albanci nacionalisti, odnosno da „zbog šovinističke manjine svi stradaju“. Pokušava umiriti albansko pučanstvo negirajući da će izgubiti prava i autonomiju novim ustavnim promjenama. 36 Nakon Miloševića, Stipe Šuvar, predsjednik Predsjedništva CK SKJ, u svojem govoru kazuje da postoji „velika nacionalna podijeljenost samih članova Partije“ te krivnju za takvo stanje vidi primarno na Savezu Komunista Kosova, zatim na SK Srbije te, na kraju, i na SK Jugoslavije. Problem uočava i u zatvorenosti pokrajine prema Srbiji i Jugoslaviji te tvrdi da je,
33
„Nesagledive posljedice“ (Tanjug), Vjesnik, 24. veljače 1989., 1. R. Dizdarević, „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, Grafičko-izdavačka kuća, Sarajevo, 1999., 357. 35 J. Lovrić, „Kosovski deveti krug“, Danas, 28. veljače 1989., 8. 36 „Slobodan Milošević: Ne ukida se autonomija“, Vjesnik, 25. veljače 1989., 4. 34
12
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče unatoč postojanju srpskog nacionalizma, „sto puta opasniji albanski nacionalizam“. Šuvar kaže: „[Stanovnici Kosova] treba da žive ne jedni pored drugih, već jedni sa drugima. Da se Srbin u ovoj sredini ne osjeća kao prognana manjina, a da se Albanac u Jugoslaviji ne osjeća kao diskriminirana narodnost. Svatko je u ovoj zemlji u poziciji da bude većina i manjina, ali je osnovno kako se socijalistički i komunistički ponašati i boriti za istu stvar.“37
Kao zadnji govornik, nastupa Rahman Morina, predsjednik Predsjedništva PK SKK. Nastojeći opravdati svoj položaj i odbijanje da dâ ostavku, Morina govori: „(…) nije bitan pojedinac koji se nalazi na čelu Partije, već je bitno za kakvu se politiku on zalaže i da nije dobro od svih nas što uopće dopuštamo da se već duže oglašavaju oni koji istinske borce za ravnopravnost, jugoslavenski orijentirane ljude, nazivaju izdajicama albanskog naroda samo zato što im nacionalni interesi nisu ispred općih interesa svih ljudi.“38
Po završetku skupa, Stipe Šuvar odlazi rudarima Starog Trga. Nakon kratkog razgovora s rudarima na 8. razini ispod zemlje, Šuvar se na površinu vraća bez ikakvih rezultata, samo s dodatnim zahtjevom rudara da se nakon zahtijevane ostavke Rahmana Morine na njegovo mjesto vrati Azem Vllasi.39 Za razliku od Šuvara, Milošević očito nema namjeru udovoljiti zahtjevu da se sastane i razgovara s rudarima. On odlazi u posjet „Elektroprivredi Kosova“ u Obilić naći se s tamošnjim Srbima i Crnogorcima. Uz neviđene mjere osiguranja, Milošević tamo izjavljuje da o ostavkama dužnosnika SKK i SAP Kosovo može odlučivati samo partijsko i pokrajinsko vodstvo.40 Isti dan, s više strana upućene su poruke potpore ili uznemirenosti stanjem na Kosovu. Sa sjednice Skupštine SAP Kosova upućen je apel za prekidanjem štrajka.41 Predsjedništvo SUBNOR-a Beograda za pobunjene albanske rudare govori da „ugrožavaju stabilnost i integritet Jugoslavije“ te da su „dio ukupnog pritiska kojim kontrarevolucionarne i birokratske snage žele spriječiti pozitivne procese ustavnog uređenja položaja SR Srbije“.42 Predsjedništvo SR Srbije smatra da štrajkovi stvaraju „ekonomske teškoće“ te zaustavljaju rad državnih ustanova.43 S druge strane, iz Slovenije stižu pozitivnije reakcije. Savez Sindikata 37
„Stipe Šuvar: Svi strepimo zbog Kosova“, Vjesnik, 25. veljače 1989., 4. „Rahman Morina: Promjenama u bolji život”, Vjesnik, 25. veljače 1989., 4. 39 R.I., „Rudarski protest produžava dramu“, Vjesnik, 25. veljače 1989., 1. 40 J. Lovrić, „Kosovski deveti krug“, Danas, 28. veljače 1989., 10.-11. 41 N. Avdić-Vllasi, „Vratiti se radu“, 25. ožujka 1989., 4. 42 „Štrajkovi – dio pritiska“ (Tanjug), Vjesnik, 25. ožujka 1989., 4. 43 „Ugrožen poredak“ (Tanjug), Vjesnik, 25. ožujka 1989, 5. 38
13
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče Slovenije izražava solidarnost s pobunjenim radnicima i rudarima na Kosovu, dok Predsjedništvo CK SK Slovenije u pismu poziva na razgovore.44 Javljaju se reakcija i na sâmom Kosovu. Društvo Književnika Kosova, odnosno njegovi albanski članovi, osporavaju legitimitet ustavnih promjena i traže ostavke. Govore o „osmogodišnjem političkoklerikalnom križarskom pohodu protiv Kosova“. Predsjedništvo Pokrajinske Konferencije Saveza Socijalističke Omladine Kosova također se solidarizira s rudarima i podupire zahtjev za ostavkama.45 Reakcija jugoslavenske javnosti na događaje na Kosovu se nastavljaju i sljedećeg dana. Predsjedništvo SFRJ smatra da štrajkovi ugrožavaju javni red i mir te ustavni poredak, te naređuje slanje dodatnih snaga sigurnosti na Kosovo i zaštitu važnih objekata.46 U ime Vijeća Saveza Sindikata Hrvatske, njegov predsjednik Bernardo Jurlina objavljuje priopćenje u kojem izražava protivljenje provođenju represivnih mjera na Kosovu. Društvo Slovenskih Pisaca traži „zaštitu albanskog naroda“, a radnici lista „Rilindja“ daju potporu rudarskom zahtjevu za ostavkama.47 Dana 26. veljače i komunisti SR Hrvatske indirektno daju potporu rudarima Trepče. S izvanredne proširene sjednice Predsjedništva CK SKH, poručeno je da "životima ljudi ne može biti pretpostavljena nijedna funkcija“.48 U međuvremenu, pobuna na Kosovu se i dalje širi. U sportskoj dvorani „25. maj“ u Prištini sada je već više od 7000 studenata. Štrajka i 300 radnika „Printeksta“ te rudari rudnika lignita „Muhaxter Babush“ i rudnika magnezita „Goleš“. Ne radi gradski promet u Prištini, a rad su obustavili i većina privatnih prijevoznika na Kosovu.49 U noći 24./25. veljače, rudnike u Starom Trgu posjetio je i Azem Vllasi, bivši popularni čelnik Saveza Komunista Kosova. Iako je dobro primljen među rudarima, njegovi pokušaji da ih uvjeri da napuste okno rudnika nisu bili uspješni. Idućeg dana, s Vllasijem su telefonski razgovarali Slobodan Milošević i Rahman Morina nagovarajući ga da još jednom ode u rudnik razgovarati s pobunjenim rudarima, ali to na kraju nije realizirano zbog straha šireg partijskog i pokrajinskog vodstva na Kosovu od vraćanja Vllasija na mjesto čelnog čovjeka pokrajine u slučaju uspješnih pregovora s rudarima.50 Šestog dana pobune, rudar Halni Ibrishi u ime ostalih kaže: „Ta trojica moraju dati ostavku zbog toga što im je to moralna obveza, jer njihove tri fotelje nikako nisu važnije od naših 1300 života.“ Izjavljuje da će ukoliko samo jedan rudar umre, svi skakati u rudarska 44
„Izlaz u dijalogu“ (Tanjug), „Ukloniti uzroke zaoštravanja“ (Tanjug), Vjesnik, 25. ožujka 1989., 5.; „Krstaški pohod protiv Kosova“ (Tanjug), „Saopćenje omladine“ (Tanjug), Vjesnik, 25. ožujka 1989., 5. 46 „Ozbiljno ugrožen ustavni poredak“ (Tanjug), Vjesnik, 26. veljače 1989., 1. 47 „Poruke podrške i upozorenja“, Vjesnik, 26. veljače 1989., 3. 48 „Spriječiti tragediju“ (Tanjug), Vjesnik, 27. veljače 1989., 1. 49 „Ostavki nema, drama sve teža“ (Tanjug), Vjesnik, 26. veljače 1989., 1. 50 R. Dizdarević, „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, Grafičko-izdavačka kuća, Sarajevo, 1999., 362. 45
14
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče okna i počiniti kolektivni suicid. Saznaje se i za 2 tone dinamita i ostalog eksploziva koji su skladišteni u rudniku. Rudari prijete da će raznijeti cijeli rudnik u Starom Trgu, što bi za Jugoslaviju predstavljalo trajnu štetu zbog činjenice da je on glavni izvor rude olova i cinka za Jugoslaviju i jedan od najznačajnijih u ovom dijelu Europe. Istovremeno, počinju i prvi prosvjedni skupovi Srba i Crnogoraca na Kosovu. Sa skupova Srba i Crnogoraca iz Gnjilana i okolice, upućuju se brzojavi potpore pokrajinskom partijskom vodstvu te vodstvima SR Srbije i SFR Jugoslavije s ciljem da ne popuštaju pred ucjenama albanskih rudara i ne daju ostavke.51 Također, 200 građana Smedereva prosvjedom pruža potporu pokrajinskom i državnom vodstvu te traže uvođenje izvanrednog stanja na Kosovu. U općini Leposavcu srpski, crnogorski i muslimanski predstavnici kažu da će organizirati masovne štrajkove i prosvjede ukoliko dođe do ispunjenja rudničkih zahtjeva.52
Kraj pobune Unatoč protuprosvjedima vođenima od Srba, vlasti očito procjenjuju da bi velika tragedija u Starom Trgu bila opasnija po njih, pa je priopćeno da će se u vodstvu SKK i SKJ raspravljati o ostavkama trojice spornih albanskih komunista. Rudari odgovaraju da ne će napustiti rudarska okna dok ne dobiju pismene potvrde da su Morina, Azemi i Shukrija dali ostavke na svoje dužnosti. Rudari dobivaju potporu od čelnika mnogih općinskih komiteta SKK, kao i od rudara svih kosovskih rudnika. Studenti su još uvijek okupljeni u sportskoj dvorani „25. maj“ u Prištini te sad traže ostavku Skendera Karahoda (predsjednik Akcijske konferencije SKK na Sveučilištu u Prištini) i Beçira Hotija (gl. urednik „Rilindje“).53 Istog dana, predsjednik Predsjedništva SR Srbije Petar Gračanin, potpredsjednik Aleksandar Mitrović i predsjednik Skupštine SR Srbije, primaju u Beogradu izaslanstvo kosovskih Srba i Crnogoraca. Ovi im iznose zaključke sa skupa koji je održan u Kosovu Polju dan prije, odnosno 25. veljače. Traže od Predsjedništva SFRJ i Predsjedništva CK SKJ da se zaštiti ustavni poredak i sigurnost nealbanskih građana Kosova. Srbijanski domaćini kosovskog izaslanstva izjavili su da podupiru njihove zahtjeve.54 U međuvremenu, održana je konferencija za novinare PK SKK na kojoj je Bashkim Hisari, član Predsjedništva PK SKK nagovijestio ispunjavanje rudarskih zahtjeva. Ostavke Morine, Azemija i Shukrije su najavljene, ustanovilo se da ne postoji nikakav popis 51
„Ne popuštati pod pritiscima“ (Tanjug), Vjesnik, 27. veljače 1989., 6. M. Ivić, „Novi val štrajkova?“, Vjesnik, 27. veljače 1989., 7. 53 N. Avdić-Vllasi, M. Ivić, B. Podgornik, „Ostavke privode dramu kraju“, Vjesnik, 27. veljače 1989., 1. 54 „Providna igra s rudarima“ (Tanjug), Vjesnik, 27. veljače 1989., 5. 52
15
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče organizatora događaja iz studenog, a Nacrt Zakona o prijevremenom umirovljenju prosvjetnih djelatnika na Kosovu povučen je iz parlamentarne procedure. Što se tiče ustavnih promjena, Hisari smatra da amandmani na Ustav SFRJ ne krše osnovna načela Ustava iz 1974. te obavješćuje da će se o promjenama Ustava SR Srbije izjasniti i Skupština SAP Kosova. Time je ispunjena većina rudarskih zahtjeva, dok će, završava Hisari, odgovornost za pobune biti isključivo na osobama koje su iskoristile rudare za svoje političke ciljeve.55 Do ključnog preokreta dolazi idućeg dana. Na sjednici Predsjedništva SFRJ u noći 26./27. veljače odlučeno o uvođenju izvanrednog stanja na Kosovu. Tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjedatelj sjednice Raif Dizdarević kasnije je o tomu zapisao: „Svi pokušaji da se izbjegne uvođenje izvanrednog stanja ostali su, dakle, bez rezultata. Nastala je situacija u kojoj je to postalo neizbježna i jedino moguća odluka. Tih dana bio sam osobno u velikoj dvojbi. Čitav razvoj krize je govorio da ćemo to morati učiniti. Znao sam koliko je to teška i krupna odluka i koliko mogu biti teške posljedice. U meni je međutim, sazrijevalo uvjerenje da će to biti neizbježno. Bio sam u stalnom strahu da nas događaji ne prestignu. Da ne dođe do tragedije, incidenata i žrtava prije svega. To smo ovom nepopularnom mjerom morali pokušati spriječiti.“56
Kao što je vidljivo iz Dizdarevićevih riječi i teksta službenog priopćenja Predsjedništva SFRJ povodom uvođenja „posebnih mjera na Kosovu“, cilj je bio zaštititi važne objekte te lokalno srpsko i crnogorsko pučanstvo od eventualnih albanskih radikalnijih djelovanja u slučaju tragedije u rudniku Stari Trg. Dan prije, Rahman Morina ponudio je ostavku na mjesto predsjednika Predsjedništva PK SKK, a Husamedin Azemi na mjesto predsjednika OK SKK Prištine, te su svoje ostavke poslali rudarima Starog Trga. Odlučeno je da će o ostavci Ali Shukrije raspravljati CK SKJ, čiji je on član. Povodom ispunjenja njihovih zahtjeva, rudari prekidaju štrajk. Dana 27. veljače u 21.00 sat izlaze iz okna u Starom Trgu. Vjesnikov novinar to opisuje ovako: „Prva grupa rudara pojavila se na centralnom izlazu rudnika Trepča u Starom Trgu s Titovom slikom, zastavama i pod reflektorima televizijskih ekipa.“57
Pokrajinska vlast se priprema za prekid prosvjeda i štrajkova i ostalih radnika, kao i studentskih okupljanja u prištinskoj sportskoj dvorani „25. maj“.
Reakcija nakon završetka pobune 55
M. Ivić, „Najvažnije je spasiti živote“, Vjesnik, 27. veljače 1989., 5. R. Dizdarević, „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije“, Grafičko-izdavačka kuća, Sarajevo, 1999., 369. 57 M. Ivić, „Rudari izašli iz okna 'Stari Trg'“, Vjesnik, 28. veljače 1989., 1. 56
16
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče
Već dan nakon izlaska rudara iz rudarskog okna u Starom Trgu, dolazi do prvih reakcija jugoslavenske javnosti – većinom negativnih. Univerzitetski Komitet SSO Beograda sa svoje izvanredne sjednice upućuje priopćenje u kojem pružaju „punu podršku Rahmanu Morini, Ali Shukriji i Husamedinu Azemiju u njihovim naporima u provođenju jugoslavenske politike“. Krajnje negativne reakcije mogu se iščitati i iz priopćenja SUBNOR-a Titograda: „Ispuniti zahtjeve starotrškim rudarima albanske nacionalnosti značilo bi udovoljiti zahtjevima organizatora kontrarevolucije najvećeg dometa, čiji je cilj: konačno istjerivanje Srba i Crnogoraca s Kosova i Metohije, onemogućavanje provođenja ustavne reforme, te stvaranje svih preduvjeta za etnički čisto Kosovo i njegovo odcjepljenje od SR Srbije, odnosno Jugoslavije. To znači najopasniji napad na integritet, suverenitet i nezavisnost SFRJ, čime se dovode u pitanje sve tekovine NOR-a i socijalističke revolucije.“58
Nešto drukčiju analizu „februarske krize“ na Kosovu iz jugoslavenske pozicije iznosi Jelena Lovrić po kojoj „najveći problem predstavlja nacionalno homogeniziranje i pojave nacionalizma u najvećem narodu pred čime se jednostavno više ne mogu zatvarati oči“. Također, kaže da „gruda nacionalizma u ovoj zemlji jeste krenula s albanske strane, ali ona je danas već narasla do lavine srpskog nacionalizma koji će nas – takvi su izgledi – sve zatrpati“.59 Frenc Šetinc tvrdi da „naša borba za vraćanje mira na Kosovo, u srpske, albanske i druge obitelji, pretpostavlja jednak odnos prema svima koji tamo žive.“ Šetinc dalje analizira retoriku oko kosovske krize: „Zbunjujući su dvostruki kriteriji pri ocjenjivanju pojava i događaja u zemlji, a posebno na Kosovu. Po njima je u jednom dijelu nešto crno, a drugdje je to isto bijelo, ista je stvar negdje opasna i neprijateljska a drugdje pak napredna i revolucionarna. Emisar Šolević u jednom dijelu zemlje nekažnjeno poziva na puč, a u drugim dijelovima zemlje svaka izgovorena riječ, premda ponekad i nepromišljena, odmah postaje veleizdaja. Kontrarevolucijom se proglašava čak i solidarnost s kosovskim rudarima, pa i onda kad je u njenoj srži samo briga za čovječnost.“60
Zaključak
58
„Spriječiti tragediju“, Vjesnik, 28. veljače 1989., 5. J. Lovrić, „Obrana ili posljednji dani“, Danas, 7. ožujka 1989., 9. 60 F. Šetinc, „Stradavanje demokracije”, Danas, 7. ožujka 1989., 11. 59
17
Leo Marić i Mario Konjević, Kosovska kriza 1989. i pobuna rudara Trepče Kosovska kriza u veljači 1989., „februarska kriza“ kako ju je nazivao Raif Dizdarević kao jedan od njenih aktera, bila je jedan od važnijih uzroka raspada jugoslavenske državne zajednice krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Ona je, naravno, i važan događaj u borbi albanskog naroda na Kosovu za nacionalno samoodređenje i državnu nezavisnost. U (post)jugoslavenskim se historiografijama obično percipirala ili sa srpskih pozicija ili s jugoslavenskih. I dok su srpski mitomani govorili o tobožnjem kršenju prava Srba i Crnogoraca na Kosovu (dok je praksa pokazivala njihovu nadproporcionalnu zastupljenost u strukturama pokrajinske i partijske, vojne i redarstvene, ekonomske i prosvjetne elite), za to vrijeme jugoslavenska jedina kritika Albanaca pokazivala je i politiku koja je stajala iza takvih „analiza“, najbolje vidljivih u tvrdnji Jelene Lovrić da je „solidarnost na Kosovu postala etnički čista kategorija“. Solidariziranje s jednom ili drugom stranom u sukobu oko Kosova tako je i do danas ostalo, nažalost, manje pitanje historiografske objektivnosti, a više sklonosti jednoj ili drugoj naciji koja ga nastanjuje.
Literatura: 1. D a n a s, Zagreb, br. 367.-368. 2. V j e s n i k Socijalističkog Saveza Radnog Naroda Hrvatske, Zagreb, br. 14881.-14888. 3. Raif Dizdarević , „Od smrti Tita do smrti Jugoslavije. Svjedočenja“, Grafičko-izdavačka kuća, Sarajevo, 1999. 4. Tim Judah , „Kosovo. War and Revenge“, Yale University Press, New Haven-London, 2000. 5. Noel Malcolm , „Kosovo. Kratka povijest“, Dani, Sarajevo, 2000.
18
