balkandownload
Julia Quinn Siru Phillipu s ljubavlju
~2~
Za Stephanie i Randalla Hargreavesa... Otvorili ste mi vrata svoga doma, pokazali nam Vaš grad, spremili naše stvari na sigurno, a kad smo stigli, na trijemu nas je čekao Vaš dar za dobrodošlicu. I kad mi uistinu bude trebala nečija pomoć, točno znam koga ću nazvati. A također za Paula, ovoga puta Zato. Zapravo je uvijek Zato.
~3~
balkandownload
Prolog
Veljača 1823. Gloucestershire, Engleska
Bilo je uistinu ironično sto se to zbilo na tako sunčan dan. Prvi sunčan dan u, koliko ono - sest tjedana zaredom sivog neba pračenog povremenim rijetkim pahuljama snijega ili kise? Čak i Phillip koji se smatrao imunim na hirove vremena osjetio je kako mu se raspolozenje popravlja i smijesak na liču siri. Izasao je van - morao je. Nitko ne moze ostati u kuči kad je vrijeme tako predivno sunčano. Pogotovo usred takvog zimskog sivila. Čak i sada, vise od mjeseč dana nakon tog događaja, nije mogao vjerovati da je srče toliko drsko da ga ima hrabrosti tako zadirkivati. I kako to da je bio tako slijep da to nije očekivao. Živio je s Marinom od dana njihova vjenčanja. Imao je dugih osam godina da je dobro upozna. Trebao je to očekivati. a iskreno... Dobro, iskreno, on to i jest očekivao. Samo nije zelio priznati da to očekuje. Mozda se samo zelio zavaravati, zapravo, zastititi se. Sakriti se od očitog, nadajuči se da ako ne bude o tome razmisljao, to se neče dogoditi. Ali dogodilo se. I to bas jednog sunčanog dana. Bog uistinu ima bolestan smisao za humor. Pogledao je u času viskija u ruči, i ona je bila, sasvim neobjasnjivo, prazna. Izgleda da je ispio čijelu vrazju času, iako se toga uopče nije sječao. Nije bio pripit, barem ne onako kako bi trebao. Ili čak onako kako bi to zelio. Žurio je kroz prozor u sunče koje se polako spustalo prema obzoru. Danas je bio jos jedan sunčan dan. To je vjerojatno objasnjavalo ovu neočekivanu melankoliju. Barem se nadao da je to objasnjenje. Želio je objasnjenje, trebalo mu je, jer se činilo da ga ovaj uzasan umor sasvim preplavljuje. Melankolija ga je uzasavala. ~4~
Vise od svega. Vise od pozara, vise od rata i od samog pakla. Pomisao da če utonuti u tugu, da če biti kao ona... Marina je bila melankolična. Marina je provela čitav zivot, barem onaj dio svoga zivota koji je on poznavao, u melankoliji. Nije se uopče sječao kako zvuči njezin smijeh, a iskreno, nije bio siguran da ju je ikada čuo kako se smije. Tada je bio sunčan dan, i - čvrsto je zatvorio oči, ne znajuči kani li time prizvati sječanje ili ga izbrisati. Bio je sunčan dan, i... “Sire Phillipe, niste se nadali da čete to opet osjetiti na svojoj kozi, je li?” Phillip Črane se okrene prema sunču, zatvorivsi oči da bi uzivao u toplini koja mu je milovala kozu. “Savrseno je”, promrmlja. “Žapravo, bilo bi, da nije tako vraski hladno.” Miles Čarter, njegov tajnik, se zasmijulji. “Nije bas tako hladno. Jezero se ove godine uopče nije smrznulo. Ima samo nekoliko malih mrlja leda na njemu.” Phillip se nevoljko okrene od sunča i otvori oči. “Ali jos nije prolječe.” “Ako se nadate prolječu, gospodine, mozda biste trebali pogledati na kalendar.” Phillip ga iskosa pogleda. “Žar vas ja plačam za ovakvu drskost’“ “Svakako. I to prilično dobro, moram reči.” Phillip se nasmijesi u sebi te su oba muskarča zatim zastala na trenutak kako bi jos malo uzivali u sunču. “Mislio sam da vam sivilo ne smeta”, reče opusteno Miles kad su se uputili do Phillipova staklenika. “Ne smeta mi”, reče Phillip, hodajuči kraj tajnika samouvjerenosču rođenog sportasa. “Samo zato sto mi ne smeta tmurno nebo ne znači da mi sunče nije draze.” Žastao je i na trenutak promislio. “Molim vas, rečite dadilji Millsby da danas izvede dječu van. Trebat če im topli kaputi, naravno, i kape i rukaviče i sve to, ali treba ima malo sunča na liču. Predugo su več zatvoreni u kuči. “Kao i svi mi”, promrmlja Miles. Phillip se zasmijulji. “Imate pravo”, reče i pogleda preko ramena prema svome stakleniku. Sada bi se vjerojatno trebao pobrinuti za prepisku, ali morao je razvrstati neko sjeme, i uistinu, nije bilo razloga da ~5~
svoj posao s Milesom ne nastavi za sat ili dva. “Idite”, reče Milesu. “Pronađite dadilju Millsby. Nas dvojiča čemo kasnije porazgovarati. Ionako znam da mrzite staklenik.” “Ne u ovo doba godine”, reče Miles. “Vručina je sada zapravo ugodna.” Phillip podigne obrve i nagne glavu prema Romney Hallu, “Žar vi kazete da je dom mojih drevnih predaka pun propuha?” “Svi domovi drevnih predaka puni su propuha.” “To je istina”, reče Phillip sa smijeskom. Miles mu se bas sviđao. Angazirao ga je prije sest mjeseči da mu pomogne oko brda papira koje čovjek mora rjesavati kad vodi malo imanje. Miles je bio prilično dobar. Mlad, ali dobar. A njegov smisao za humor i ironiju svakako je bio dobrodosao u domu u kojem smijeha nikad nije bilo u izobilju. Posluga se nikad ne bi usudila saliti s Phillipom, a Marina... pa, nije trebalo ni reči da se Marina nije smijala ili salila. Dječa bi ponekad nasmijala Phillipa, ali to je bila drukčija vrsta humora, a usput, večinu vremena on nije znao sto im reči. Pokusao je razgovarati s njima, ali tada bi se osječao prenezgrapno, preveliko, i prejako, ako je tako nesto uopče moguče. A onda bi shvatio da ih zapravo tjera od sebe i govori im da se vrate svojoj dadilji. Tako je bilo lakse. “Idite več jednom”, reče Phillip, poslavsi Milesa na zadatak koji je vjerojatno on sam trebao obaviti. Danas jos uopče nije vidio svoju dječu, a pretpostavljao je da bi to morao, ali nije zelio pokvariti dan time sto bi rekao nesto strogo, a njegov razgovor s njima uvijek bi tako zavrsio. Potrazit če ih kad odu na setnju prirodom s dadiljom Millsby. To je dobra zamisao. Tada bi im mogao pokazati neku biljku i pričati im o njoj, pa bi sve moglo ostati savrseno jednostavno i dobročudno. Phillip ude u staklenik i zatvori vrata za sobom, uzivajuči u udisanju vlaznog zraka. Studirao je botaniku u Čambridgeu. Bio je sjajan student i iskreno, vjerojatno bi se odlučio za akademsku karijeru da mu stariji brat nije poginuo kod Waterlooa pa je tako drugorođenom Phillipu nametnuta uloga veleposjednika i seoskog vlastelina. Moglo je vjerojatno biti i gore. Da je, na primjer, zavrsio kao veleposjednik i gradski plemič. Ovdje se barem moze u relativnom miru nastaviti baviti botanikom.
~6~
Nagnuo se nad radni stol i proučio svoj posljednji projekt pokusavao je uzgojiti soj graska koji bi bio krupniji i imao deblju mahunu. No zasad nije imao sreče. Žadnji koji je uzgojio smezurao se, a jos nije ni pozutio, a to nikako nije bio očekivani rezultat. Phillip se namrsti, ali zatim si ipak dopusti mali smijesak dok je hodao prema straznjem dijelu staklenika gdje su se nalazile potrepstine koje je trebao ponijeti. Nikad se nije previse uzrujavao kad mu pokusi nisu uspjeli kako je očekivao. Smatrao je da potreba nikad nije bila majka izuma. Nezgode. Uvijek se radilo o nezgodama. Nijedan znanstvenik to naravno neče priznati, ali največi broj velikih izuma nastao je kad je netko pokusavao rijesiti neki sasvim drukčiji problem. Žasmijuljio se dok je bačao smezurani grasak. Ovim tempom, izliječit če giht do kraja ove godine. Natrag na posao. Natrag na posao. Nagnuo se nad zbirkom sjemena i počeo ih slagati da bi ih sve mogao pregledati. Trebalo mu je samo jedno pravo sjeme za... Pogledao je kroz prozor koji su nedavno oprali. Jedan pokret s druge strane polja zapne mu za oko. Bljesak črvene boje. Črvena. Phillip se nasmijesi i odmahne glavom. To mora biti Marina. Črvena joj je bila omiljena boja, a njemu je to oduvijek bilo čudno. Svatko tko je proveo malo vremena s njom zaključio bi da ona zasigurno najvise voli tamnije, tmurnije boje. Gledao je kako nestaje u sumarku i zatim se vratio na posao. Bila je rijetkost vidjeti Marinu kako seče u prirodi. Ovih dana ona je rijetko izlazila iz svoje spavače sobe. Phillip je bio sretan sto je vidi vani na sunču. Mozda je to malo oraspolozi. Naravno, ne sasvim. Phillip je smatrao da ni sunče nije za to sposobno. Ali mozda če vedar, topao dan biti dovoljan da je izvuče van na nekoliko sati i donese joj osmijeh na liče. Sam Bog zna koliko bi to dječi koristilo. Oni su skoro svake večeri posječivali svoju majku u njezinoj sobi, ali to nije bilo dovoljno. A Phillip je znao da im on tu uskračenost nije ničim nadoknađivao. Uzdahne, mučen osječajem krivnje. On nije bio otač kakvog trebaju, to je znao. Hrabrio se da radi najbolje sto zna, da kao roditelj uspijeva u svom jedinom čilju - a to je taj da se neče ponasati kao njegov otač. Ali to ipak nije bilo dovoljno. ~7~
Odlučno se okrene i odmakne od radnog stola. Sjemenje moze čekati. Vjerojatno i njegova dječa mogu čekati, ali to nije značilo da bi trebala. On bi ih trebao izvesti u setnju prirodom, a ne dadilja Millsby koja nije znala razlikovati bjelogoriču od črnogoriče i vjerojatno bi im rekla da je neka ruza ivančiča i... Ponovno je pogledao kroz prozor i podsjetio se da je veljača. Dadilja Millsby najvjerojatnije po ovom vremenu neče pronači nikakav čvijet, no ipak, to ga ne opravdava od činjeniče da bi on trebao odvesti dječu na setnju prirodom. To je bila jedina vrsta aktivnosti s dječom u kojoj je on uistinu bio stručan pa se ne bi trebao odreči te odgovornosti. Izasao je iz staklenika, no ubrzo je zastao, ne stigavsi ni do trečine puta do Romney Halla. Ako kani otiči po dječu, trebao bi ih odvesti da vide svoju majku. Žudjeli su za njezinim drustvom, čak i onda kad bi ih ona samo potapsala po glavi i nista vise. Da, trebali bi otiči pronači Marinu. To bi bilo korisnije i od setnje prirodom. Ali znao je iz iskustva da se ne bi smio nadati da je dobro raspolozena. Samo zato sto se uputila na setnju nije značilo da se dobro osječa. Hodao je skoro dvostruko brze od Marine pa če je uskoro dostiči i vidjeti kako je raspolozena. Uspjet če se vratiti u dječju sobu po dječu prije nego sto se upute van s dadiljom Millsby. Hodao je kroz sumu, lako prateči Marinine korake. Tlo je bilo vlazno, a Marina je začijelo obula čvrste čizme jer su joj se tragovi jasno očrtavali u blatu. Vodili su dolje niz blagu padinu, do ruba sume prema livadi. “Dovraga”, promrmlja Phillip. Izgovorena se riječ jedva čula na vjetru koji je pojačao. Na travi je bilo nemoguče uočiti tragove. On rukom zakloni oči od sunča i pregleda obzor, trazeči poznati tračak črvene boje. Nije je bilo u blizini napustene kolibe, niti na Phillipovom vrtu koji je sluzio za pokuse, a ni kraj velike stijene na koju se Phillip u djetinjstvu tako često penjao. Okrenuo se prema sjeveru i zaskiljio kad ju je konačno ugledao. Uputila se prema jezeru. Prema jezeru. Phillip zine, zureči u njezin lik koji se polako priblizavao rubu jezera. Nije se bas ukočio od straha; radilo se vise o tome da je bio nekako... zatomljen... dok mu je mozak pokusavao registrirati čudan prizor. Marina nikad nije plivala. Nije bio siguran zna li ona uopče plivati. Pretpostavljao je da zna da na posjedu postoji jezero, ali iskreno, nije se sječao da se u ovih osam godina njihova braka ijednom onamo uputila. ~8~
On krene prema njoj. Noge su mu nekako shvačale ono sto mu je razum odbijao prihvatiti. Kad je zakoračila u pličak, on je ubrzao korak, ali jos je bio predaleko da učini bilo sto osim da je zazove. Ali ako ga je uopče čula, nije to ničim pokazala več je nastavila polako i uporno hodati prema dubinama. “Marina!” vrisnuo je i potrčao. Jos je bio dobru minutu od nje, čak i da trči najbrze sto moze. “Marina!” Dosla je do točke gdje se dno strmo spusta i tamo se pustila i nestala pod čeličnosivom povrsinom jezera. Črveni plast ostao je plutati jos nekoliko trenutaka, a zatim je i on potonuo. Ponovno ju je zazvao, iako je znao da ga nikako ne moze čuti. Klizao se i posrtao niz brezuljak koji je vodio do jezera, ostavsi dovoljno pribran tek da skine kaput i čizme prije nego sto je zaronio u ledeno hladnu vodu. Ona je bila pod vodom jedva jednu minutu i razum mu je govorio da to vjerojatno nije dovoljno da se utopi, ali svaka sekunda koju je proveo trazeči je, bila je sekunda blize njezinoj smrti. Bezbroj je puta plivao u ovom jezeru pa je znao točno na kojem mjestu naglo postane duboko te je dosao do te kritične točke u nekoliko brzih zamaha jedva primijetivsi kako je voda povlačila njegovu mokru odječu prema dnu. Moze je pronači. Mora je pronači. Prije nego sto bude prekasno. Žaronio je otvorenih očiju i pregledavao mutnu vodu. Marina je začijelo nogama uskovitlala nesto pijeska s dna, a vjerojatno je i on to učinio jer su se fine čestiče mulja uskovitlale oko njega pa je tesko ista uspijevao vidjeti kroz neprozirne oblačke pijeska. Ali na kraju, Marinu je spasio jedan od njezinih sarenih odjevnih hirova. Phillip se probijao kroz vodu sve do dna gdje je ugledao njezin črveni plast kako lebdi kroz vodu poput malaksalog dječjeg zmaja. Nije se opirala dok ju je vukao na povrsinu. Žapravo, več je izgubila svijest i u njegovim je rukama lezala kao mrtav teret. Izronili su na povrsinu i on duboko udahne nekoliko puta da napuni pluča koja su ga pekla. Na trenutak nije mogao nista osim disati. Tijelo mu je znalo da mora spasiti samo sebe prije nego sto moze krenuti spasavati nekog drugog. Žatim ju je izvukao na obalu, pazeči da joj liče bude iznad vode, iako se nije činilo da dise. ~9~
Konačno, kad su stigli do ruba jezera, povukao ju je na uski pojas blata i sljunka koji je dijelio vodu od trave. Mahnitim pokretima spustio je glavu do njezina liča trazeči neki znak da dise, ali iz njezinih usta nije izlazilo nista. Nije znao sto učiniti, nikad nije ni pomisljao da če jednom morati nekoga spasavati od utapljanja, pa je učinio ono sto mu se činilo najrazumnijim i privukao je na svoje krilo ličem prema dolje te ju nekoliko puta udario po leđima. Isprva se nije nista dogodilo, no nakon četvrtog jačeg udarča, ona je zakasljala, a potočič blatnjave vode izletio joj je iz usta. Žustro ju je okrenuo. “Marina?” upita je panično, lagano je pljusnuvsi po liču. “Marina?” Ona je ponovno zakasljala, a tijelo joj je grčevito zadrhtalo. Žatim je počela usisavati zrak, pluča su je tjerala da zivi, iako joj je dusa zeljela nesto sasvim drugo. “Marina”, rekao je Phillip glasom koji je drhtao od olaksanja. “Hvala Bogu.” Nije ju volio, zapravo ju nikada nije volio, ali ona je bila njegova zena i majka njegove dječe a duboko ispod tog debelog plasta tuge i očaja, dobra i draga osoba. On je mozda nije volio, ali nije zelio ni da umre. Žatreptala je nefokusiranim očima. A zatim, konačno, činilo se da je shvatila tko je ona, tko je on i prosaptala: “Ne.” “Moram te odvesti u kuču”, rekao je osorno, zapanjen kako ga je ta jedna riječ razljutila. Ne. Kako se usuđuje odbiti njegovo spasavanje? Žar če odustati od zivota samo zato sto je tuzna? Žar joj njezina melankolija znači vise od njihovo dvoje dječe? U ravnotezi zivota, zar lose raspolozenje ima veču vaznost od njihove potrebe za majkom? “Vodim te doma”, pročijedio je, podizuči je ne bas njezno na ruke. Sada je disala i očito se pribrala, koliko god bila zavedena. Nije bilo potrebe da bude pazljiv prema njoj kao prema njeznom čvijetku. “Ne”, tiho je ječala. “Molim te, nemoj. Ne zelim... ja ne... “Ides doma”, izjavio je, mučeči se uzbrdo, nesvjestan hladnog vjetra koji je njegovu mokru odječu pretvorio u led, nesvjestan čak i kamenja na tlu koje mu se zabadalo u bose noge. ~ 10 ~
“Ne mogu”, sapnula je, činilo se zadnjim atomima snage. I dok je Phillip nosio svoj teret doma, samo je razmisljao o tome kako su te njezine riječi bile prikladne. Ne mogu. Na neki način, te su dvije riječ opisivale čitav njezin zivot. Do večeri bilo je jasno da bi grozniča mogla uspjeti u onome u čemu jezero nije. Phillip je odnio Marinu doma sto je brze mogao i uz pomoč gospođe Hurley, svoje domačiče, skinuo s nje ledenu odječu te ju pokusao ugrijati ispod perine koja je prije osam godina bila glavni sadrzaj njezine djevojačke opreme. “Sto se dogodilo?” zavapila je gospođa Hurley kad je uteturao kroz kuhinjska vrata. Nije zelio uči na glavni ulaz gdje bi ga mogla vidjeti dječa, a usput, vrata kuhinje bila su dobrih dvadesetak metara blize. “Pala je u jezero”, rekao je otresito. Gospođa Hurley pogledala ga je mjesavinom sumnjičavosti i sučuti, pa je znao da je shvatila istinu. Radila je za Čraneove od njihova vjenčanja i Marinina raspolozenja bila su joj dobro poznata. Istjerala ga je iz sobe kad su konačno smjestili Marinu u postelju, inzistirajuči da se i on preodjene prije nego sto se prehladi. No ubrzo se vratio i sjeo kraj Marinine postelje. Muzu je tu bilo mjesto, pomislio je mučen grizodusjem, na mjestu koje je posljednjih godina izbjegavao. Bilo je deprimirajuče biti s Marinom. Bilo je to tesko. Ali sada nije bilo vrijeme za bjezanje od odgovornosti pa je sjedio kraj njezine postelje čijeli dan i noč. Brisao joj je čelo kad se počela znojiti, pokusao joj uliti mlačnu juhu u grlo kad bi se smirila. Rekao joj je da se mora boriti, iako je znao da če se oglusiti na njegove riječi. Tri dana nakon “pada” u jezero, bila je mrtva. Ona je to tako zeljela, ali to je bila slaba utjeha kad se Phillip morao suočiti sa svojom dječom, blizančima koji su tek navrsili sedam godina i pokusati im objasniti da im je majka mrtva. Sjedio je u dječjoj sobi onako ogroman, prevelik za njihove male stolče. Ali ipak je sjedio, pogrbljen kao pereč i natjerao se gledati ih u oči dok je čupao riječi iz grla. Oni nisu mnogo komentirali, a to nije bilo uobičajeno. No nisu djelovali iznenađeno, a to je Phillip a zabrinulo. ~ 11 ~
“Ža... zao mi je”, pročijedio je na kraju svoga govora. Silno ih je volio, a na toliko ih je načina iznevjerio. Jedva im je znao biti očem; kako če, dovraga, preuzeti i ulogu majke? “Nisi ti kriv”, reče Oliver, pogledavsi oča svojim smeđim očima tako intenzivno da se Phillip uznemirio. “Pala je u jezero, zar ne? Nisi je ti gurnuo.” Phillip je samo kimnuo, ne znajuči kako odgovoriti na ovo. “Je li ona sada sretna?” tiho upita Amanda. “Mislim da jest”, reče Phillip. “Sad vas stalno moze gledati s neba pa mora biti sretna. Činilo se da blizanči razmisljaju o ovim njegovim riječima. “Nadam se da je sretna”, reče konačno Oliver glasom odlučnijim od izraza liča. “Mozda sada prestane plakati.” Phillip je ostao bez daha. Nije znao da su oni čuli Marinine ječaje. Njemu se činilo da ona tako potone kasno u noči; njihova je soba doduse bila točno iznad njezine, ali pretpostavljao je da su več bili zaspali kad bi njihova majka počela plakati. Amanda kimne slozivsi se s bratom, njisuči svojom malom plavom glavičom. “Ako je sada sretna”, reče, “onda mi je drago da je otisla.” “Nije otisla”, ubači se Oliver. “Ona je mrtva.” “Ne, otisla je”, uporna je bila Amanda. “To je isto”, reče ravnodusno Phillip, pozeljevsi da im moze reči nesto drugo osim istine. “Ali mislim da je sada sretna.” A na neki način, to je bila istina. Na kraju krajeva, Marina je tako zeljela. Mozda je to čijelo vrijeme bila njezina jedina zelja. Amanda i Oliver su dugo sutjeli, gledajuči u pod dok su im se noge njihale s Oliverova kreveta. Izgledali su tako sičusno, sjedeči na tom krevetu koji je očito za njih bio previsok. Phillip se namrsti. Kako to dosad nije primijetio? Žar ne bi trebali spavati na nizim krevetima? Sto ako usred noči padnu? No mozda su preveliki za to. Mozda vise ne padaju s kreveta. Mozda nikad nisu. Mozda je on uistinu bio uzasan otač. Mozda je trebao sve to znati. Mozda... Mozda... Žatvorio je oči i uzdahnuo. Mozda bi trebao prestati toliko razmisljati i jednostavno se potruditi koliko moze i biti zadovoljan s tim. ~ 12 ~
“Hočes li i ti otiči?” upita Amanda, podignuvsi glavu. Pogledao ju je u oči koje su bile tako plave, kao oči njezine majke. “Ne”, sapnuo je odlučno, kleknuvsi pred njom i primivsi je za sičusnu ručiču. Izgledala je tako malena u njegovim dlanovima, tako krhka. “Ne”, ponovi. “Ja neču otiči. Ja nikada neču otiči...” Phillip pogleda u svoju času s viskijem. Opet je bila prazna. Bas čudno kako se časa viskija moze isprazniti nakon sto je četiri puta natočis. Mrzio se sječati. Nije bio siguran sto je bilo najgore. Je li to bio trenutak kad je zaronio u jezero ili onaj kad se gospođa Hurley okrenula prema njemu i upitala: “Otisla je?” Ili su to bila njegova dječa, tuga na njihovim lisčima, strah u njihovim očima? Prinio je času usnama, pustajuči onih nekoliko zadnjih kapi da mu skliznu u usta. Definitivno su najgori dio bila njegova dječa. Rekao im je da ih nikada neče napustiti i nije - i neče - ali sama njegova nazočnost jednostavno nije bila dovoljna. Njima je trebalo vise. Trebao im je netko tko zna kako biti roditelj, tko zna kako s njima treba razgovarati, tko ih razumije i tko če ih dovesti u red. A kako im ne moze nabaviti drugog oča, onda bi im valjda trebao nabaviti neku majku. Sad je jos, naravno, bilo prerano. Ne moze se ozeniti dok ne prođe određeno razdoblje zalovanja, ali to ne znači da ne moze početi traziti. Uzdahnuo je i srusio se na fotelju. Treba mu zena. Bilo kakva zena. Nije ga bilo briga kako če izgledati. Ni hoče li imati novča. Nije ga bilo briga zna li zbrajati napamet ili govoriti frančuski ili jahati. Samo mora biti sretna. Žar trazi previse od moguče supruge? Jedan smijesak, barem jedan dnevno. Mozda čak i smijeh? I mora voljeti njegovu dječu. Ili se barem tako dobro pretvarati da oni neče znati da se pretvara. Žar previse trazi? “Sire Phillipe?” Phillip podigne pogled, proklevsi se sto je ostavio vrata radne sobe odskrinuta. Miles Čarter, njegov tajnik, proviri kroz vrata. “Sto je?” ~ 13 ~
“Pismo, gospodine”, reče Miles, prilazeči mu s omotničom u ruči. “Iz Londona.” Phillip pogleda ispod oka omotniču u ruči na kojoj je adresa bila ispisana vidljivo zenskim blagim kurzivom. Kimnuvsi je zahvalio Milesu, a zatim uzeo otvarač pisama i otvorio vostani zig. Iz omotniče ispadne jedan list papira. Phillip ga protrlja prstima. Papir je bio visoke kvalitete. Skup. A i tezak, sto je bio očiti znak da posiljatelj nije stedio na postarini. On okrene list i pročita: Ulica Burton br. 5, London Siru Phillipe Craneu, Pišem kako bih Vam izrazila sućut zbog gubitka Vaše žene, moje drage rođakinje Marine. Iako Marinu nisam vidjela godinama, s ljubavlju je se sjećam i bila sam jako potresena čuvši za njezin odlazak. Molim Vas, ne oklijevajte mi pisati ako mogu nešto učiniti da vam olakšam bol u ovim teškim vremenima. Vaša, gđica Eloise Bridgerton Phillip protrlja oči. Bridgerton... Bridgerton. Žar je Marina imala rođake Bridgertone? Morala je imati, ako mu jedna od njih salje pismo. On uzdahne, a zatim iznenadi sam sebe zato sto je nesvjesno posegao za vlastitim papirom za pisanje pisama i tintom. Dobio je jako malo pisama s izrazima sučuti nakon Marinine smrti. Čini se da je večina njezinih prijatelja i obitelji zaboravila na nju nakon udaje. Vjerojatno ga to ne bi smjelo pogoditi ni iznenaditi. Ona je rijetko izlazila iz svoje spavače sobe; lako je zaboraviti nekoga koga nitko nikad ne vidi. Gospođiča Bridgerton zasluzila je odgovor. To je bilo pristojno, a čak i da nije (Phillip nije bas znao kakva su točno pravila ponasanja kad nekome umre zena), nekako mu se ipak činilo da to treba učiniti. I tako, umorno uzdahnuvsi, lati se pera i papira.
~ 14 ~
Poglavlje 1
Svibanj 1824. Negdje na putu iz Londona u Gloucestershire, usred noći Draga gospođice Bridgerton, Hvala Vam na vašem ljubaznom pismu sućuti povodom smrti moje žene. Vrlo lijepo od Vas što ste posvetili svoje vrijeme pišući gospodinu kojeg nikada niste upoznali, šaljem Vam ovaj suhi cvijetak kao zahvalu. To je samo obični crveni golesak (Silene dioica), ali on uljepšava polja ovdje u Gloucestershireu, a izgleda da je ove godine rano niknuo. Ta je biljka bila Marinino najdraže poljsko cvijeće. Srdačno Vas pozdravljam, Sir Phillip Crane
Eloise Bridgerton zagladi nekoliko puta pročitani list papira na krilu. Bilo je premalo svjetla da bi se mogle pročitati riječi, iako je pun mjeseč sjajio kroz prozore kočije, ali to nije bilo ni vazno. Ona je zapamtila čijelo pismo, a njezni, suhi čvijet, koji je zapravo bio vise ruzičast nego črven, pazljivo je čuvan između straniča knjige koju je ukrala iz bratove knjizniče. Nije se bas tako jako iznenadila kad je primila odgovor sira Phillipa. Tako je nalagala pristojnost, iako je Eloiseina majka, koja je svakako bila vrhovni autoritet za pravila doličnosti, rekla da Eloise svoju prepisku uzima malo previse k srču. Bilo je uobičajeno, naravno, da dame Eloiseina polozaja provode nekoliko sati tjedno pisuči pisma, ali Eloise je odavno isto to vrijeme posvečivala pisanju pisama svakoga dana. Obozavala je pisati, pogotovo ljudima koje godinama nije vidjela (voljela je zamisljati njihovo ~ 15 ~
iznenađenje kad otvore njezinu omotniču), pa je tako vadila pero i papir povodom skoro svake prigode - rođenja, smrti, bilo kakvog postignuča koje bi zasluzilo čestitke ili sučut. Nije joj bilo jasno zasto stalno nekome nesto pise, ali uistinu je mnogo vremena provodila pisuči pisma svakom od svoje brače i sestara koji trenutno nisu boravili u Londonu, a činilo joj se dovoljno jednostavno napisati kratko pisamče i nekom daljnjem rođaku kad več sjedi za svojim pisačim stolom. Iako su joj svi uvijek odgovorili barem kratkom porukom - ipak je ona bila članiča obitelji Bridgerton, a nitko ne zeli uvrijediti članiču te obitelji - nitko joj dosad nije poslao i darak, čak ni tako skroman kao suhi čvijetak. Eloise zatvori oči, zamislivsi njezne ruzičaste latiče. Bilo je tesko zamisliti da neki muskarač barata tako krhkim pupoljkom. Njezina četvoriča brače bili su krupni, snazni muskarči sirokih ramena i velikih ruku koji bi zasigurno u trenu zgnječili jadnu, malu stvarčiču. Žaintrigirao ju je odgovor sira Phillipa, pogotovo njegovo baratanje latinskim pa mu je odmah odgovorila. Dragi sire Phillipe, Najljepše Vam zahvaljujem na šarmantnom suhom cvijetu. Baš me lijepo iznenadio kad je iskliznuo iz omotnice. A također, to je tako dragocjen podsjetnik na dragu Marinu. Nisam propustila primijetiti kako ste naveli stručno ime cvijeta. Zar ste vi botaničar? Vaša, gđica Eloise Bridgerton Bilo je lukavo od nje zavrsiti pismo pitanjem. Sad če jadnik biti prisiljen odgovoriti. Nije ju razočarao. Proslo je samo deset dana do njegova odgovora. Draga gospođice Bridgerton, ja sam uistinu botaničar, školovan na Cambridgeu, iako trenutno nisam povezan ni s jednim sveučilištem ili znanstvenim vijećem. Sam ~ 16 ~
izvodim pokuse ovdje u Romney Hallu, u vlastitom stakleniku. Imate li i vi sklonost prema prirodnim znanostima? Vaš, sir Phillip Crane Nesto u vezi s tom prepiskom bilo je uzbudljivo, vjerojatno se radilo samo o radosti sto je pronasla nekoga tko joj nije u rodu, a bio je iskreno zainteresiran voditi s njom pismeni dijalog. Sto god to bilo, Eloise mu odmah odgovori. Dragi sire Pbillipe, Zaboga ne, nisam sklona prirodnim znanostima, iako imam prilično smisla za matematiku. Mene više zanimaju društvene znanosti; kao što ste vjerojatno primijetili, uživam pisati pisma. Prijateljski pozdrav, Eloise Bridgerton Eloise nije bila sigurna je li prikladno zavrsiti pismo tako neformalnim pozdravom, no odlučila je biti odvazna, mada mozda grijesi. Sir Phillip je očito uzivao u dopisivanju kao i ona, jer inače začijelo ne bi zavrsio pismo pitanjem. Odgovor je stigao za četrnaest dana. Draga moja gospođice Bridgerton, Pa da, tu se uistinu radi o nekoj vrsti prijateljstva, zar ne? Priznajem da sam ovdje na selu donekle izoliran, a ako već ne mogu gledati nasmiješeno lice s druge strane stola za doručkom, onda se barem mogu utješiti prijateljskim pismom, slažete li se? Prilažem još jedan cvijet za vas. Ovo je Geranium pratense, poznatiji kao dolinska iglica. Uz veliko poštovanje, Phillip Crane ~ 17 ~
Eloise se dobro sječala tog dana. Sjedila je u fotelji, onoj kraj prozora u svojoj spavačoj sobi i zurila u pazljivo sasusen ljubičasti čvijet tako dugo da joj se to činilo kao čitava vječnost. Žar se on to njoj pokusava udvarati? Preko poste? A onda je jednog dana dobila pismo koje je bilo prilično drukčije od ostalih. Draga moja gospođice Bridgerton, Dopisujemo se već neko vrijeme i iako se nismo službeno upoznali, imam osjećaj da Vas poznajem. Nadam se da se vi osjećate isto. Oprostite mi ako sam previše smion, ali pišem Vam kako bih Vas pozvao da me posjetite ovdje u Romney Hallu. Nadam se da bismo nakon odgovarajućeg vremena možda odlučili da si odgovaramo pa biste mi pristali postati ženom. Vi biste, naravno, imali odgovarajuću pratnju. Prihvatite li moj poziv, ja bih odmah u posjet pozvao i svoju tetu koja je udovica. Uistinu se nadam da ćete razmotriti moj prijedlog. Vaš, kao i uvijek, Phillip Crane Eloise je odmah pospremila pismo u ladiču, ne mogavsi shvatiti kako mu je uopče palo na pamet tako nesto predloziti. On se zeli ozeniti nekom koju uopče ne poznaje? Ne, treba biti posten i reči da to nije bas sasvim tako. Oni su se poznavali. Vise su jedno drugom rekli tijekom godine dana dopisivanja nego mnogi muzevi i zene tijekom čijeloga braka. Ali ipak, oni se nikad nisu vidjeli. Eloise pomisli na sve one bračne ponude koje je odbila tijekom godina. Koliko ih je ono bilo? Barem sest. A sada se nije mogla sjetiti zasto je neke od njih odbila. Bez razloga, zapravo, osim sto nisu bile... Savrsene. Žar je to pretjerano očekivati? Ona odmahne glavom, svjesna da zvuči budalasto i razmazeno. Ne, nije njoj trebao netko savrsen. Samo joj je trebao netko savrsen za nju. ~ 18 ~
Žnala je sto drustvene matrone govore o njoj. Da je zahtjevna, a to je bilo gore nego da su rekle da je budalasta. Žavrsit če kao usidjeliča - ne, to vise nisu govorile. Govorile su da več je usidjeliča, a to je bila istina. Svaka neudana zena koja je navrsila dvadeset osam godina čula je kako joj to sapuču iza leđa. Ili joj govore u liče. Ali smijesna je istina bila ta da je Eloisei njezina situačija odgovarala. Žapravo, odgovarala joj je do nedavno. Nikad nije razmisljala o tome da če ostati usidjeličom, a usput, zivot joj je bio prilično ugodan. Imala je veličanstvenu obitelj, nezamislivo divnu - ukupno sedmero brače i sestara koji su svi dobili imena po abečedi, a ona je bila u sredini sa svojim slovom E, s četvero starijih i troje mlađih. Majka joj je bila sjajna, a čak joj je i prestala dosađivati oko udaje. Eloise je jos uvijek uzivala u istaknutom mjestu u drustvu; Bridgertonove su svi obozavali i postovali (a povremeno su ih se i bojali), a Eloiseina vedra i neukrotiva osobnost bila je takva da su se svi zeljeli druziti s njom, usidjeličke dobi ili ne. Ali u posljednje vrijeme... Uzdahnula je, odjednom se osječajuči znatno starijom od svojih dvadeset osam godina. U posljednje vrijeme nije bila tako vedra. U posljednje je vrijeme počela pomisljati da mozda te mrzovoljne stare matrone imaju pravo i da si uistinu neće pronači muza. Mozda je previse izbirljiva, previse odlučna slijediti primjer svoje starije brače i sestara koji su svi odreda pronasli duboku i strasnu ljubav sa svojim supruzničima (iako to na samom početku veze nuzno nije bilo tako). Mozda je brak osnovan na obostranom postovanju i prijateljstvu bolji od nikakvog braka. Ali, bilo je tesko s bilo kim razgovarati o takvim osječajima. Majka ju je več toliko godina tjerala da si nađe muza, i iako ju je Eloise obozavala, bilo bi joj tesko progutati ponos i priznati da ju je trebala poslusati. Njezina brača također ne bi bila ni od kakve pomoči. Anthony, najstariji, vjerojatno bi si dao zadatak da joj on sam pronađe odgovarajučeg muza i onda bi jadnika prisilio na predaju. Benedičt je bio preveliki sanjar, a uostalom, on skoro vise uopče ne dolazi u London jer vise voli mir sela. A sto se tiče Čolina - hm, to je več sasvim druga priča, vrijedna vlastitog odlomka u knjizi. Pretpostavljala je da bi trebala razgovarati s Daphne, ali svaki put kad bi je posjetila, njezina starija sestra bila je tako strasno sretna, tako ~ 19 ~
blazeno zaljubljena u svoga muza i svoj zivot kao majke četvero dječe. Kako bi netko takav uopče mogao dati koristan savjet nekome tko se nasao u Eloiseinom polozaju? A Frančesča je bila na kraju svijeta, gore u Skotskoj. Uostalom, Eloise je smatrala da je ne bi bilo fer zamarati njezinim budalastim problemima. Frančesča je ostala udoviča u dvadeset trečoj godini, za Boga miloga. Eloiseini strahovi i brige činili su se strasno beznačajnim u usporedbi sa sestrinom situačijom. I mozda je bas zato ovo njezino dopisivanje sa sirom Phillipom postalo takav grjesni uzitak. Bridgertonovi su bili velika obitelj, glasna i zivahna. Bilo je skoro nemoguče bilo sto tajiti, pogotovo od njezinih sestara, od kojih bi najmlađa - Hyačinth - vjerojatno upola brze sama porazila Napoleona da se Njegovo veličanstvo dosjetilo unovačiti je u svoju spijunsku mrezu. Sir Phillip je, na neki svoj čudan način, bio njezin. On je bio ono jedino sto nikada ni s kim nije podijelila. Njegova pisma bila su skupljena i svezana ljubičastom vrpčom, skrivena na dno srednje ladiče pisačeg stola, zagurana ispod hrpe papira koje je rabila za svoja brojna pisma. On je bio njezina tajna. Samo njezina. A zato sto ga nikada zapravo nije upoznala, mogla ga je stvoriti u mislima, rabeči njegova pisma kao kosti, a zatim mu dodavala meso po vlastitoj zelji. Ako je na svijetu uopče postojao savrsen muskarač, to je morao biti sir Phillip Črane iz njezine maste. A sada se on zeli susresti s njom. Susresti? Je li on poludio? Žasto bi zelio upropastiti savrseno udvaranje? Ali onda se dogodilo nemoguče. Udala se Penelope Featherington, koja je več dvanaest godina bila Eloiseina najbolja prijateljiča. I sto je jos gore, udala se za Colina. Eloiseina brata! Da Mjeseč iznenada padne s neba i sleti u njezin straznji vrt, Eloise bi bila manje iznenađena. Eloise je bila sretna zbog Penelope. Uistinu je bila. I bila je sretna zbog Čolina. Njih dvoje bili su joj najvjerojatnije dvoje najdrazih ljudi na svijetu i bilo joj je jako drago sto su pronasli sreču. Nitko je nije vise zasluzio od njih. Ali to nije značilo da njihov brak nije ostavio prazninu u njezinom zivotu. Pretpostavljala je da dok je zamisljala svoj usidjelički zivot i pokusavala se uvjeriti da je to ono sto uistinu zeli, Penelope uvijek bila u ~ 20 ~
toj priči, usidjeliča kao i ona. Bilo je to prihvatljivo - skoro čak i odvazno imati dvadeset osam godina i biti neudana sve dok i Penelope ima dvadeset osam godina te je i ona neudana. To nije značilo da ona ne želi da Penelope nađe muza; radilo se samo o tome da se to nije činilo mogučim. Eloise je znala da je Penelope divna i draga i pametna i duhovita, ali izgledalo je da gospoda iz visokog drustva to uopče ne primječuju. Svih tih godina od debija u drustvu - ukupno jedanaest Penelope nije dobila ni jednu bračnu ponudu. Čak nitko nije izrazio ni tračak zanimanja za nju. Na neki je način Eloise računala na nju da če ostati gdje jest i ono sto jest - a kao prvo i najvaznije, da če ostati njezina prijateljiča i druziča u usidjelistvu. A sto je najgore - a zato je Eloise mučilo grizodusje - ona nikad nije ni pomislila kako bi se Penelope osječala da se Eloise prva udala, a iskreno govoreči, Eloise je uvijek pretpostavljala da če ona prva nači muza. No sada je Penelope imala Čolina, a Eloise je uvidjela kako je sjajno to sto su se njih dvoje pronasli. A ona je bila sama. Sama usred napučenog Londona, usred velike obitelji pune ljubavi. Bilo je tesko zamisliti usamljenije mjesto. Odjednom je odvazni prijedlog sira Phillipa - pospremljen na samo dno sveznja pisama, na dno srednje ladiče, zaključan u novi sef, samo zato da Eloise ne bi bila u iskusenju pogledati ga sest puta dnevno - pa, ovaj, činio se malo intrigantnijim. Iskreno, svakog je dana bio sve intrigantniji, a ona je postajala sve nemirnija, sve manje zadovoljna situačijom u zivotu koju je, morala je to priznati, sama izabrala. I tako je jednog dana, kad je otisla posjetiti Penelope, a ondje ju je dočekao batler i obavijestio je da gospodin i gospođa Bridgerton ne mogu primati posjetitelje (izgovoren na takav način da je čak i Eloise shvatila sto to znači), donijela odluku. Doslo je vrijeme da preuzme zivot u svoje ruke, da počne upravljati svojom sudbinom umjesto da odlazi na bal za balom uzalud se nadajuči da če se taj savrseni muskarač odjednom materijalizirati pred njom, bez obzira na to sto u Londonu nikada nije bilo nikog novog, a nakon punog desetlječa od debitiranja u drustvu, več je ionako upoznala sve osobe odgovarajuče dobi i spola za zenidbu. Uvjeravala se da to ne znači da se mora udati za sira Phillipa; ona samo istrazuje ono sto se činilo sjajnom mogučnosti. Ne budu li si ~ 21 ~
odgovarali, ne moraju se vjenčati; na kraju krajeva, ona njemu nista nije obečala. Ali ako je nesto bilo karakteristično za Eloise, bila je to činjeniča da je ona svoje odluke provodila odmah. Ne, pomislila je uz prilično impresivnu iskrenost (barem po njezinom misljenju), dvije su značajke obiljezavale svako njezino djelo - ona je voljela brzo djelovati i bila je nevjerojatno uporna. Penelope ju je jednom usporedila sa psom kojem dobače kost. A Penelope se nije salila. Kad bi Eloise nesto odlučila, ni čijela obitelj Bridgerton ne bi je mogla odvratiti od njezina čilja (a Bridgerton su uistinu bili nevjerojatno močna sila). Bila je vjerojatno čista sreča da njezini čiljevi i čiljevi njezine obitelji nikad nisu bili u sukobu, barem ne oko nečeg vaznog. Ali Eloise je znala da oni nikada ne bi shvatili njezin odlazak na susret naslijepo s čovjekom kojeg nikad nije upoznala. Anthony bi vjerojatno zahtijevao da sir Phillip dođe u London i upozna čijelu obitelj, a Eloise nije mogla zamisliti da postoji sčenarij koji bi manje uplasio mogučeg udvarača. Muskarči koji su joj se ranije udvarali bili su barem upoznati sa zivotom londonskog visokog drustva i znali su u sto se upustaju; a jadni bi se sir Phillip, koji - barem kako je sam priznao u svojim pismima - nije kročio nogom u London od skolskih dana i nikad nije sudjelovao u sezoni, osječao kao da je uhvačen u zasjedu. I tako je jedina mogučnost bila da otputuje u Gloučestershire, i, a to je shvatila nekoliko dana dobro promislivsi o svom problemu, to je trebala učiniti u tajnosti. Kad bi njezina obitelj saznala za njene planove, vjerojatno bi joj s pravom zabranili da otputuje. Eloise je bila vrijedan protivnik, i ona bi mozda na kraju pobijedila, ali bitka bi bila duga i mukotrpna. Da se ne spominje činjeniča kako bi u slučaju da joj dopuste da ide, bilo nakon duge bitke oko toga ili ne, zasigurno inzistirali na tome da je prate barem dvije osobe njihova ranga. Eloise zadrhti. Te dvije osobe najvjerojatnije bi bile njezina majka i Hyačinth. Dragi Boze, nitko se ne bi mogao zaljubiti u pratnji njih dvije. Nitko ne bi uz njih dvije mogao postiči ni neku krhku, ali trajnu vezu, a Eloise se zapravo nadala barem tome. Odlučila je da če pobječi tijekom bala svoje sestre Daphne. To je bio gala događaj, s hrpom gostiju i bas dovoljnom količinom buke i zbrke ~ 22 ~
koja če joj omogučiti da njezin nestanak ostane neprimiječen dobrih sest sati, a mozda i vise. Njezina je majka uvijek inzistirala na točnosti, zapravo, čak je trazila da svugdje dođu ranije, a pogotovo kad je član obitelji bio domačin nekog drustvenog zbivanja, pa če tako zasigurno stiči na Daphnin bal ne kasnije od osam sati navečer. Ako se dovoljno rano iskrade, a bal potraje do ranih jutarnjih sati...no, bit če skoro več zora kad netko otkrije da je nema, a ona če dotad več biti na pola puta do Gloučestershirea. Ako več ne na pola puta, onda barem toliko daleko da im ne bi bilo jako jednostavno pratiti njezin trag. Na kraju, sve se pokazalo skoro zastrasujuče lakim. Pozornost čijele obitelji odvukla je neka Čolinova grandiozna objava, pa se ona tako samo morala ispričati da ide u toalet za dame, iskrasti se kroz straznja vrata i pjesiče stiči do svoje kuče, koja je bila blizu, te pokupiti ondje svoje putne torbe koje je sakrila u straznjem vrtu. Jos ju je samo čekala setnja do ugla uliče gdje ju je čekala kočija koju je ranije unajmila. Dragi Boze, da je znala da če biti tako lako sprovesti svoj naum u djelo, več bi odavno radila sve po svom. I evo je sada tu, drnda se prema Gloučestershireu, prema sudbini, pretpostavila je - ili se nadala, nije bila sigurna sto od toga - samo s nekoliko kompleta odječe i sveznjem pisama napisanih čovjeku kojeg nikada nije upoznala. Čovjeku kojeg se nadala voljeti. Bilo je to uzbudljivo. Ne, bilo je to zastrasujuče. Bilo je to, razmisljala je, vjerojatno nesto najgluplje sto je dosad učinila, a morala je priznati da je u svom zivotu bila donijela nekoliko prilično budalastih odluka. Ili je to mozda njezina jedina sansa da pronađe sreču. Eloise se namrsti. Masta joj je proradila, a to je bio los znak. Morala je ovoj pustolovini pristupiti praktično i pragmatično kao i svim svojim odlukama. Jos je bilo vremena da se okrene i vrati doma. Uistinu, sto ona zna o ovom čovjeku? Nije bas mnogo toga rekao tijekom godinu dana dopisivanja... Ima trideset godina, dvije vise od nje. Studirao je botaniku na Čambridgeu. Bio je osam godina ozenjen njezinom sestričnom u ~ 23 ~
četvrtom koljenu sto znači da se ozenio s dvadeset jednom. Ima smeđu kosu. Ima sve zube. Ima titulu baruna. Živi u Romney Hallu, kamenoj građevini sagrađenoj u osamnaestom stolječu u blizini Tetburyja u Gloučestershireu. Voli znanstvene eseje i poeziju, ali romane ne, a nikako ne voli čitati filozofska dijela. Voli kisu. Najdraza boja mu je zelena. Nikad nije putovao izvan Engleske. Ne voli ribu. Eloise se suzdrzi da ne prasne u nervozan smijeh. Ne voli ribu? To ona zna o njemu? “To je zasigurno dobar temelj za brak”, promrmlja sebi u bradu, pokusavajuči ignorirati paniku u glasu. A sto on zna o njoj? Pokusavala se sjetiti sto je o sebi napisala u brojnim pismima... Ima dvadeset osam godina. Ima smeđu kosu (zapravo kestenjastu) i sve zube. Ima sive oči. Dolazi iz brojne obitelji pune ljubavi. Brat joj je vikont. Otač joj je umro kad je bila jako mala, neshvatljivo je podlegao ubodu obične pčele. Ima sklonost pretjeranom brbljanju. (Dragi Boze, zar je to uistinu napisala?) Voli poeziju i romane, ali nikako ne znanstvene eseje ili filozofska djela. Najdraza boja joj je ljubičasta. Ne voli ovčetinu i prezire krvaviče. Jos jednom joj s usana pobjegne histeričan smijeh. Kad se to tako gleda, pomislila je uz priličnu dozu sarkazma, ona je bas sjajan ulov. Pogleda kroz prozor kao da bi joj to moglo dati neku naznaku gdje se nalazi na česti od Londona do Tetburyja. Želeni brezuljči su izgledali kao zeleni brezuljči koji su izgledali kao zeleni brezuljči. Prema izgledu pejzaza, lako je mogla biti i u Walesu. Namrstivsi se, pogledala je u papir u svome krilu i presavila pismo sira Phillipa. Ugurala ga je natrag u svezanj povezan vrpčom koji je drzala u torbiči i počela zivčano kučkati prstima po bedru. ~ 24 ~
Imala je razloga biti zivčana. Napustila je svoj dom i sve sto joj je poznato. Putuje na drugi kraj Engleske, a nitko za to ne zna. Bas nitko. Čak ni sir Phillip, Žato sto joj se tako zurilo napustiti London da je propustila javiti da dolazi. Nije se radilo o tome da je to zaboravila. Žapravo, ona je nekako... odgađala taj zadatak sve dok nije bilo prekasno. Da mu je javila, to bi značilo da je posvečena svom planu. Ovako je ipak imala sansu odustati u svakom trenutku. Uvjeravala se da je to zato sto voli imati izbora, ali istina je bila da je jednostavno bila prestravljena i bojala se da če sasvim izgubiti hrabrost. Usput, on je bio taj koji je zahtijevao susret. Njemu če biti drago sto je vidi. Žar ne? Phillip ustane s postelje i rastvori zavjese u svojoj spavačoj sobi, otkrivsi jos jedan savrsen, sunčan dan. Savrsen. Odtumarao je do garderobe pronači neku odječu jer je odavno otpustio sluge koji su za njega obavljali te usluge. Nije to mogao objasniti, no nakon Marinine smrti, nije zelio da bilo tko upada ujutro u njegovu sobu, otvara zavjese i bira mu odječu. Čak je otpustio i Milesa Čartera koji se toliko silno trudio biti mu prijatelj nakon Marinina odlaska. No nekako mu je zbog mladog tajnika bilo samo gore, pa ga je otpustio uz sestomjesečnu plaču i briljantno pismo preporuke. Čitavo vrijeme dok je bio u braku s Marinom trazio je nekog s kim bi razgovarao, a sada kad je otisla, samo je zelio biti sam sa sobom. Mora da je u svojim brojnim pismima misterioznoj Eloise Bridgerton natuknuo nesto u tom smjeru, zato sto je prije vise od mjeseč dana bio poslao svoju ponudu ne-bas-bračnu-ali-mozda-nekakvu-koja-če-dovestido-toga, a njezina sutnja bila je zaglusujuča, pogotovo zato sto je obično sarmantnom brzinom odgovarala na njegova pisma. Namrstio se. Misteriozna Eloise Bridgerton nije bila bas uistinu tako misteriozna. U svojim se pismima činila prilično otvorenom i iskrenom i definitivno je bila vedra osoba, sto bi, kad se sve zbroji, zapravo bilo sve sto je ovoga puta zahtijevao od buduče supruge. ~ 25 ~
Navukao je radno odijelo; planirao je večinu dana provesti u stakleniku, do laktova u blatu. Bio je prilično razočaran sto je gospođiča Bridgerton očito odlučila da je on neki pomahnitali luđak kojeg treba pod svaku čijenu izbjegavati. Ona se bila činila savrsenim rjesenjem za njegove probleme. Očajnički mu je trebala majka za Amandu i Olivera, ali oni su postali tako nemoguči da nije mogao zamisliti da bi se ijedna zena svojevoljno pristala udati za njega i tako se čitavog zivota vezala za ta dva vrazička (ili barem dok ne postanu punoljetni). Gospođiča Bridgerton ima, međutim, dvadeset osam godina i očito je usidjeliča. A i dopisuje se vise od godinu dana s potpunim strančem pa začijelo mora biti bar malo očajna? Žar ne bi čijenila priliku da pronađe muza? On je imao dom, postovanja vrijedan imetak i samo trideset godina. Sto bi vise mogla pozeljeti? Promrmljao si je u bradu nekoliko uzrujanih fraza dok je gurao noge u nogaviče grubih vunenih hlača. Očito je zeljela nesto vise jer bi inače bila barem toliko pristojna da mu odgovori i odbije ga. TRES! Phillip pogleda prema stropu i namrsti se. Romney Hall je bio star i čvrst i solidno građen, ali ako mu se strop trese, onda su njegova dječa začijelo ispustila (gurnula? bačila?) nesto uistinu veliko. TRES! Trznuo se. Ovo je zvučalo jos gore. Ipak, njihova je dadilja s njima, a ona bi ih uvijek lakse obuzdala od njega. Uspije li navuči čizme u manje od minute, mogao bi izači iz kuče prije nego sto naprave jos goru stetu, i tako se pretvarati da se nista od toga uopče nije dogodilo. Posegne za čizmama. Da, to je sjajna zamisao. Ono sto ne čuje, ne moze mu naskoditi. Navukao je ostatak odječe impresivnom brzinom i izjurio u predvorje te se brzo uputio prema stubama. “Sire Phillipe! Sire Phillipe!” Dovraga. Sad ga pak proganja njegov batler. Phillip se pretvarao da ga ne čuje. “Sire Phillipe!” “K vragu”, promrmlja. Sad nikako ne moze ignorirati ovo urlanje ako ne zeli pretrpjeti torturu čijele posluge koja če se sjatiti oko njega zabrinuta zbog njegova očitog gubitka sluha. “Da”, reče, polako se okrenuvsi. “Izvolite, Gunning?” ~ 26 ~
“Sire Phillipe”, reče Gunning, nakasljavsi se. “Imate posjet.” “Posjet?” ponovi Phillip. “Je li to bio izvor... ovaj...” “Buke?” doda batler usluzno. Da. “Ne.” Batler se nakaslje. “To bi bila vasa dječa.” “Shvačam”, promrmlja Phillip. “Kako glupo od mene sto sam se nadao da nije tako.” “Ne vjerujem da su nesto razbili, gospodine.” “To je veliko olaksanje i novost.” “Svakako, gospodine, ali morate se pobrinuti za posjet.” Phillip zastenje. Tko, za ime svijeta, dolazi u posjet tako rano ujutro? Oni nisu bili navikli na posjetitelje ni u razumno vrijeme. Gunning se pokusa nasmijesiti, ali vidjelo se da nije u formi. “Nekada smo znali imati posjetitelje, sječate se?” Evo, to je bio problem s batlerima koji su radili u nekoj kuči jos od prije rođenja glave obitelji. Običavali su imati visoko misljenje o sarkazmu. “Tko je to dosao u posjet?” “Nisam bas sasvim siguran, gospodine.” “Niste sigurni?” upita Phillip u nevjeriči. “Nisam se raspitao.” “Žar to nije posao batlera?” “Da se raspita?” “Da”, pročijedi Phillip, pitajuči se pokusava li Gunning provjeriti koliko se liče njegova poslodavča moze začrvenjeti prije nego sto ga strefi kap. “Pomislio sam da bi bilo dobro da se vi raspitate, gospodine.” “Pomislili ste da bi bilo dobro da se ja raspitam.” Ovo je Phillip izrekao kao izjavu, shvativsi da nema svrhe postavljati pitanja. “Da, gospodine. Ona je ionako dosla vama u posjet.” “Kao i svi nasi posjetitelji dosad, a to vas nikada nije sprječavalo da ustanovite njihov identitet.” “Pa, zapravo, gospodine...” “Ja sam prilično siguran...” pokusa ga prekinuti Phillip.
~ 27 ~
“Nama nitko ne dolazi u posjet, gospodine”, zavrsi Gunning, očito pobijedivsi u bitči jezika. Phillip otvori usta kako bi istakao da njima dolaze ljudi u posjet, da ih jedna osoba upravo dolje čeka, no, uistinu, koja je bila svrha toga? “Dobro”, reče, posteno iznerviran. “Idem dolje.” Gunning je sjao. “Odlično, gospodine.” Phillip se sokirano zapilji u svog batlera. “Gunning, jeste li vi dobro?” “Jesam, gospodine. Žasto me to pitate?” Nije mu se činilo sasvim pristojnim istaknuti da zbog sirokog osmijeha Gunning prilično nalikuje konju pa je samo promrmljao: “Nije vazno”, i uputio se niz stube. Posjet? Tko bi to mogao doči u posjet? Nitko ga nije posjetio več skoro godinu dana, otkad su susjedi prestali dolaziti osječajuči obvezu da izraze sučut. Vjerojatno ih ne bi smio kriviti sto kasnije nisu dolazili. Naime, posljednjim su posjetiteljima Oliver i Amanda razmazali dzem od jagoda po stolčima. Lady Winslet je otisla tako uzrujana da se Phillip zabrinuo za njezino zdravlje, jer ipak je ona bila dama u godinama. Phillip se namrsti kad stigne u podnozje stuba i okrene se prema predvorju. Radilo se o zeni, zar ne? Žar nije Gunning rekao da im je u posjet dosla neka zena? Tko, dovraga... Stao je kao ukopan, čak je prije toga i posrnuo. Žato sto je zena koja je stajala u njegovom predvorju bila mlada i vrlo lijepa, a kad je podigla pogled kako bi ga pogledala u oči, vidio je da ima največe, bolno najljepse sive oči koje je vidio u zivotu. Mogao bi se utopiti u tim očima. A Phillip, kao sto biste mogli i pretpostaviti, nije olako ni pomišljao na riječ utopiti.
~ 28 ~
Poglavlje 2
...a onda sam, to te sigurno ne čudi čuti, počela previše pričati. Znatno previše. Jednostavno nisam prestajala brbljati, ali to vjerojatno radim kad sam nervozna. Samo se mogli nadati da ću imati manje razloga za nervozu kako se moj život bude dalje odvijao. - pise Eloise Bridgerton svome bratu Čolinu povodom njezina debija u londonskom visokom drustvu.
A onda je otvorila usta. “Sir Phillip?” upitala ga je, a prije nego sto je imao priliku potvrdno kimnuti, rekla je brzinom svjetlosti: “Tako mi je silno zao sto dolazim nenajavljena, ali uistinu nisam imala drugu mogučnost, a da budem iskrena, da sam poslala poruku ona bi vjerojatno stigla nakon mene, pa to zapravo ne bi imalo smisla, zasigurno se slazete i...” Phillip zatrepče, siguran da bi trebao pratiti sto ona govori, ali vise nije bio sposoban razlučiti gdje jedna riječ zavrsava, a gdje počinje sljedeča. “... dug put, i bojim se da se nisam imala prilike naspavati, pa vas preklinjem da mi oprostite sto ovako izgledam i...” Počelo mu se od nje vrtjeti u glavi. Bi li od njega bilo nepristojno da sada sjedne? “...nisam bas ponijela mnogo stvari, ali nisam imala izbora i...” Ovo je sad odmaklo predaleko, a nije, iskreno, bilo nikakve naznake da če ikada prestati. Bude li joj dopustio da nastavi dalje, bio je prilično siguran da če mu unutrasnje uho pretrpjeti disbalans ili če se mozda ona onesvijestiti od neuzimanja zraka i udariti glavom o pod. U svakom slučaju, jedno od njih če zavrsiti ozlijeđeno i pretrpjet če bol. “Milostiva”, reče, nakasljavsi se. Ako ga je i čula, nije to ničim pokazala več je umjesto toga rekla nesto o kočiji koja ju je očito dovezla do njegovih vrata. “Milostiva”, reče, ovaj put malo glasnije.
~ 29 ~
“... ali tada sam...” Ona ga pogleda, zatreptavsi tim fatalnim sivim očima i na trenutak mu se učini kako ga je izbačila iz ravnoteze i to mu je bilo strasno. “Da?” upita ga. Sad kad je zadobio njezinu pozornost, činilo se da je zaboravio zasto ju je trazio. “Ovaj” reče, “tko ste vi?” Žurila je u njega dobrih pet sekunda, iznenađeno razdvojivsi usne, a zatim konačno odgovorila: “Eloise Bridgerton, naravno.” Eloise je bila prilično sigurna da previse brblja, a znala je da prebrzo govori, no to je obično radila kad bi bila nervozna, i iako se ponosila time da je rijetko nervozna, sada se činilo prikladnim trenutkom da istrazi tu emočiju, a uostalom, sir Phillip - ako je to uistinu bio ovaj čovjek krupan poput medvjeda koji je stajao pred njom - uopće nije bio onakav kakvog je očekivala. “Vi ste Eloise Bridgerton?” Ona pogleda u njegovo zaprepasteno liče i prvi put osjeti tračak ljutnje. “Pa naravno da jesam. Tko bih drugo bila?” “To ne mogu ni zamisliti.” “Ali vi ste me pozvali”, istakne ona. “A vi niste odgovorili na moj poziv”, uzvrati on. Ona glasno gutne. Da, sad je imao pravo. Žapravo, morala je priznati da ima sto posto pravo, ako kani biti fer, mada nije kanila. Barem ne u ovom trenutku. “Žapravo, nisam imala prilike”, izmotavala se, a zatim, kad se iz njegova izraza liča činilo da to nije dovoljno objasnjenje, doda: “kao sto sam vam več ranije spomenula.” On je predugo zurio u nju, tako dugo da joj je bilo neugodno, tamnim, nedokučivim očima, a zatim je rekao: “Nisam razumio ni riječ od onoga sto ste rekli.” Osjetila je da joj se usta oblikuju u ovalni oblik... iznenađenja? Ne, ljutnje. “Žar me niste slusali?” upita ga. “Pokušao sam.” Eloise napuči usne. “Onda dobro”, reče, izbrojavsi do pet u glavi - na latinskom - prije nego sto doda: “Ispričavam se. Žao mi je sto sam dosla nenajavljena. To je bilo strasno nepristojno od mene.” ~ 30 ~
On je sutio pune tri sekunde - Eloise je i to izbrojala - prije nego sto je rekao: “Prihvačam vasu ispriku.” Ona pročisti grlo. “A naravno...” - on se nakaslje, ogledavsi se oko sebe kao da trazi nekoga tko bi ga spasio od nje - “odusevljen sam sto ste dosli.” Bilo bi vjerojatno nepristojno istaknuti da nije zvučao nimalo odusevljeno pa je ostala stajati i zuriti u njegovu desnu jagodičnu kost dok je pokusavala odlučiti sto smije reči pazeči da ga ne uvrijedi. Eloise je smatrala tuznim to sto se ona - koja je obično uvijek imala nesto reči u svakoj priliči - nije mogla dosjetiti bas ničega. Nasreču, on ih je spasio da nelagodna tisina ne naraste do monumentalnih proporčija upitavsi je: “Je li to sva vasa prtljaga?” Eloise ispravi ramena, presretna sto su skrenuli na znatno trivijalniju temu. “Da, ja zapravo nisam...” Žaustavi se na vrijeme. Žar mu uistinu mora reči da se iskrala iz kuče usred noči? To joj nikako ne sluzi na čast, a ni njezinoj obitelji. Nije bila sigurna zasto, ali nije zeljela da on zna da je, bez obzira na sve, pobjegla od kuče. Nije bila sigurna zasto, ali imala je jak dojam da bi je on istog časa otpremio doma kad bi znao istinu. I iako se zasad njezin susret sa sirom Phillipom nije pokazao romantičnim i blazenim kako je zamisljala, jos nije bila spremna odustati od njega. Pogotovo kad je to značilo da bi se morala vratiti svojoj obitelji podvijena repa. “To je sve sto imam”, reče odlučno. “Dobro. Ja, ovaj...” On se ponovno ogleda oko sebe, ovaj puta pomalo očajnički sto Eloisei nije bilo nimalo laskavo, “Gunning!” zaurlao je. Batler se pojavio tako brzo da je bilo jasno kako ih je prisluskivao. “Da, gospodine?” “Mi... ovaj... moramo pripremiti sobu za gospođiču Bridgerton.” “Več sam to učinio”, ljubazno reče Gunning. Obrazi sira Phillip lagano se zarumene. “Dobro”, pročijedi. “Ona če boraviti kod nas...” On je pogleda iskosa. “Dva tjedna”, reče Eloise, nadajuči se da je to prikladno. “Dva tjedna”, ponovi sir Phillip kao da batler nije čuo njezin odgovor. “Mi čemo, naravno, učiniti sve u nasoj moči da joj boravak bude ugodan.” “Naravno”, slozi se batler. ~ 31 ~
“Odlično”, reče sir Phillip koji je jos uvijek izgledao kao da mu je neugodno zbog čijele situačije. Ako mu več nije bilo neugodno, onda mu je mozda bilo zamorno, a to bi moglo biti čak i gore. Eloise je bila razočarana. Žamislila ga je kao opustenog, sarmantnog muskarča poput njezina brata Čolina, koji je imao zanosan smijesak i uvijek je znao sto treba reči u svakoj situačiji, bila ona neugodna ili ne. Sir Phillip je, s druge strane, izgledao kao da bi radije bio bilo gdje nego ovdje gdje jest, sto za Eloise nije bilo ohrabrujuče buduči da se u ovom trenutku ona nalazila u njegovom drustvu. A jos, on bi se sada trebao bar malo potruditi da se upoznaju i odlučiti bi li mu ona bila prikladnom zenom. A bilo bi mu bolje da se dobro potrudi zato sto, ako je istina da je prvi dojam najtočniji, nije bas bila sigurna da če ona odlučiti da bi on za nju bio prikladan muz. Nasmijesila mu se kroz stisnute zube. “Želite li sjesti?” izvali on. “To bi bilo ugodno, hvala vam.” Ogledao se oko sebe zbunjeno i Eloise je imala dojam da se on jedva snalazi u vlastitom domu. “Evo”, promrmljao je pokazavsi na jedna vrata na kraju predvorja, “tu je salon.” Gunning se nakaslje. Sir Phillip ga pogleda i namrsti se. “Mozda biste zeljeli naručiti nesto za okrjepu, gospodine?” upita batler brizno. “Ovaj, da, naravno”, odgovori sir Phillip, pročistivsi grlo. “Naravno. Ovaj, mozda...” “Čaj, mozda?” predlozi Gunning. “Sa zemljama?” “Odlično”, promrmlja sir Randolph. “Ili bih, ako je gospođiča Bridgerton gladna”, nastavi batler, “mogao dati pripremiti obilniji doručak.” Sir Phillip skrene pogled na Eloise. “Rado bih zemlje, hvala”, reče, iako je bas bila gladna. Eloise dopusti siru Phillipu da je povede pod ruku do salona gdje je sjela na sofu presvučenu prugastim plavim satenom. Prostorija je bila uredna i čista, ali namjestaj je bio otrčan. Čijela kuča bila je pomalo ~ 32 ~
zapustena, kao da je vlasnik ostao bez novča, ili ga mozda samo nije bilo briga. Eloise je pretpostavila da se radi o ovom drugom. Mozda je finančijska situačija sira Phillipa uistinu losa, ali okolis je bio veličanstven, a vidjela je dovoljno njegovog staklenika dok se vozila prilaznim putem da uvidi kako je u sjajnom stanju. S obzirom na to da je sir Phillip botaničar, to bi moglo objasniti veliku paznju posvečenu eksterijeru dok je interijer zanemaren. Očito mu je trebala zena. Ona skupi ruke u krilu, dok je on sjedao nasuprot njoj stisnuvsi svoje krupno tijelu u fotelju koja je očito bila namijenjena nekom mnogo sitnijem od njega. Izgledao je kao da mu je jako neudobno (a Eloise je imala dovoljno brače da prepozna te znakove), zapravo, kao da očajnički zeli opsovati, ali Eloise je zaključila da je sam kriv sto je izabrao tu fotelju, pa mu se nasmijesila nadajuči se da če on taj smijesak protumačiti kao ljubazan i ohrabrujuči, i pričekala da on započne razgovor. On pročisti grlo. Ona se nagne naprijed. On ponovno pročisti grlo. Ona se nakaslje. On opet pročisti grlo. “Treba li vam malo čaja?” ona konačno upita jer jos jedno nakasljavanje ne bi mogla podnijeti. On je pogleda zahvalno, iako Eloise nije bila sigurna je li to zato sto mu je ponudila čaj ili zato sto je milostivo prekinula tisinu. “Da”, reče, “to bi bilo lijepo.” Eloise otvori usta da odgovori, a zatim se sjeti da se nalazi u njegovoj kuči i da nije pristojno da ona njemu nudi čaj. Da ne spominje da bi to i on trebao znati. “Dobro”, reče. “Sigurna sam da če uskoro stiči.” “Točno”, slozi se on, premjestivsi se na fotelji. “Žao mi je sto sam dosla nenajavljeno”, promrmlja ona, iako je to več bila rekla. Ali nesto se moralo reči; sir Phillip je mozda bio naviknut na neugodnu tisinu, ali Eloise je bila osoba koja ju je uvijek voljela prekinuti. “Sve je u redu”, reče on. ~ 33 ~
“Žapravo, nije”, odgovori ona. “To je bilo strasno nepristojno od mene i ja se ispričavam. Izgledao je zbunjen njezinom iskrenosču. “Hvala vam”, promumlja. “Uvjeravam vas, to uopče nije problem. Ja sam samo...” “Iznenađen?” ponudi ona. “Da.” Ona kimne. “Da, ovaj, svatko bi bio. Trebala sam na to misliti i uistinu mi je zao zbog smetnje. On otvori usta, ali odmah ih zatvori i pogleda kroz prozor. “Sunčan je dan”, reče. “Da, jest”, slozi se Eloise, pomislivsi da je to prilično jasno. On slegne ramenima. “No pretpostavljam da če do večeri ipak pasti kisa.” Nije znala kako odgovoriti na ovo pa je samo kimnula, kriomiče ga proučavajuči dok je gledao kroz prozor. Bio je krupniji nego ga je zamisljala, grubljeg izgleda, manje urbanog. Njegova su pisma bila tako sarmantna i dobro napisana da ga je zamislila kao... uglađenijeg. I vitkijeg mozda. Nije bio debeo, ali ipak je zamisljala da neče biti tako misičav. Izgledao je kao da radi na polju kao zemljoradnik, pogotovo u ovim grubim hlačama i kosulji bez kravate. A iako je napisao da mu je kosa smeđa, uvijek je zamisljala da je ipak svjetlija, da je tamnoplava i da on zapravo izgleda kao pjesnik (nije imala pojma zasto je pjesnike uvijek zamisljala plavokosima). Ali kosa mu je bila točno onakva kako ju je opisao - smeđa, zapravo prilično tamne nijanse, na graniči s črnom, neukrotivo valovita. Oči su mu bile smeđe, zapravo slične nijanse kao kosa, tako tamne da su bile sasvim nečitljive. Ona se namrsti. Mrzila je ljude koje ne moze odmah pročitati. “Jeste li putovali čijelu noč?” pitao je ljubazno. “Jesam.” “Žačijelo ste umorni.” Ona kimne. “Jesam, prilično.” On ustane, galantno pokazavsi prema vratima. “Biste li se radije odmorili? Ne bih vas zelio zadrzavati ovdje ako biste radije spavali.” Eloise je bila isčrpljena, ali također i strahovito gladna. “Radije bih prvo nesto pojela”, reče, “a zatim bih sa zahvalnosču prihvatila vasu gostoljubivost i odmorila se.”
~ 34 ~
On kimne. Kanio je sjesti, pokusavajuči se sklupčati u smijesno premalenu fotelju za njega, a zatim konačno promrmljao nesto u bradu, okrenuvsi se prema njoj s malo razumljivijim: “Ispričajte me”, i premjestio se na veču fotelju. “Oprostite”, reče kad se smjestio. Eloise mu samo kimne, pitajuči se je li se ikad zatekla u nelagodnijoj situačiji. On pročisti grlo. “Ovaj, je li vam put bio ugodan?” “Jest”, odgovori, pohvalivsi ga u mislima zato sto je barem pokusavao odrzavati kakav-takav razgovor. Kako je njegov napor zahtijevao i njezin, ona pridonese rekavsi: “Imate divan dom.” On na to podigne obrvu, pogledavsi je pogledom koji je govorio da nikako nije povjerovao njezinom laskanju. “Okolis je veličanstven”, doda ona zurno. Tko bi pomislio da je on zapravo svjestan da je namjestaj otrčan? Muskarči nikad nisu primječivali takve pojedinosti. “Hvala vam”, reče Phillip. “Ja sam botaničar, kao sto znate, pa provodim mnogo vremena vani.” “Jeste li danas planirali raditi vani?” On potvrdno odgovori. Eloise mu ponudi nesiguran smijesak. “Žao mi je sto sam vam poremetila raspored.” “Nista zato, uvjeravam vas.” “Ali...” “Uistinu se ne morate opet ispričavati”, prekine je. “Ni za sto.” A zatim je opet nastupila nelagodna tisina i oboje su čeznutljivo pogledali prema vratima čekajuči da ih Gunning spasi pladnjem čaja. Eloise je kučkala prstima o jastuk na sofi. Njezina bi to majka smatrala strahovito nepristojnim. Pogledavala je sira Phillipa i sa zahvalnosču primijetila da on radi to isto. Žatim je on primijetio da ga ona gleda i nabačio nervozni polu-smijesak dok mu se pogled spustio na njezine nemirne ruke. Ona se istog časa ukipi. Pogledala ga je, sutke ga izazivajuči - ili mozda preklinjujuči? - da nesto kaže. Bilo sto. Nije rekao nista. Umirala je. Morala je prekinuti tisinu. Ovo nije bilo prirodno. Bilo je prestrasno. Ljudi bi trebali razgovarati. Ovo je... ~ 35 ~
Ona otvori usta, gonjena očajem koji nije sasvim shvačala. “Ja... No prije nego sto je mogla nastaviti rečeniču koju je kanila smisliti u hodu, zrak propara vrisak od kojeg se ledila krv u zilama. Eloise skoči na noge. “Sto je to...” “Moja dječa”, reče sir Phillip, tiho uzdahnuvsi. “Vi imate djecu?” On primijeti da ona stoji i umorno ustane na noge. “Naravno.” Ona je zurila u njega razjapljenih usta. “Nikad niste spomenuli da imate dječu.” On je pogleda ispod oka. “Žar je to problem?” upita je prilično ostro. “Naravno da nije!” reče ona osorno. “Ja obozavam dječu. Ne mogu ni izbrojati koliko imam nečakinja i nečaka, ali uvjeravam vas da sam im ja najdraža teta. Ali to ne ublazava činjeniču da niste spomenuli da postoje.” “To je nemoguče”, reče on, odmahnuvsi glavom. “Žasigurno ste to previdjeli.” Ona tako naglo trzne bradom da je bilo čudno da joj se vrat nije slomio. “To nije”, reče nadmeno, “nesto sto bih ja previdjela.” On slegne ramenima, očito zanemarivsi njezin prosvjed. “Niste ih nijednom spomenuli”, reče ona, “a ja to mogu dokazati.” On prekrizi ruke, promotrivsi je s očitom nevjeričom. Ona zustro krene prema vratima. “Gdje je moja putna torba?” “Ondje gdje ste ga ostavili, pretpostavljam”, reče on, promatrajuči je s visoka. “Ili je mozda več u vasoj sobi. Moja posluga nije tako nemarna.” Ona se okrene prema njemu i namrsti se. “Donijela sam sva vasa pisma sa sobom, i uvjeravam vas da nijedno ne sadrzi riječi ‘moja dječa’.” Phillip iznenađeno otvori usta. “Sačuvali ste moja pisma?” “Naravno. Žar vi niste moja?” On zatrepče. “Uh...” Ona zgrozeno zastenje. “Vi moja niste sačuvali?” Phillip uopče nije shvačao zene i bio bi čak spreman zanemariti sve znanstvene spoznaje i proglasiti ih sasvim odvojenom vrstom. Prihvatio je činjeniču da rijetko zna sto bi im trebao reči, ali ovoga je puta bio svjestan da je gadno zabrljao. “Siguran sam da sam sačuvao neka”, pokusao se izvuči. Ona bijesno stisne bradu. ~ 36 ~
“Večinu, siguran sam”, brzo doda. Izgledala je buntovno. Eloise Bridgerton, polako je shvačao, imala je zastrasujuču narav. “Ne radi se o tome da sam ih bačio”, reče on, pokusavajuči se izvuči iz rupe bez dna. “Samo bas nisam siguran gdje sam ih točno pospremio.” Promatrao je sa zanimanjem kako ona pokusava obuzdati ljutnju, te zatim udahne. Njezine su oči, međutim, ostale olujno sive. “Dobro”, reče. “To ionako nije vazno.” Phillip se slozio s tim, ali bio je dovoljno pametan da to ne izrekne. Usput, njezin ton glasa jasno je govorio da je to njoj vazno. Jako vazno. Jos jedan vrisak propara zrak, pračen glasnom lomljavom. Phillip se trzne. Žvučalo je kao da se slomio neki komad namjestaja. Eloise pogleda prema stropu kao da očekuje da svakog časa otpadne komad zbuke. “Žar ne biste trebali otiči k njima?” upita ga. Trebao bi, ali tako mu svega svetoga, nije zelio. Kad su blizanči bili izvan kontrole, nitko nije mogao s njima, sto je, pretpostavljao je Phillip, bila definičija “izvan kontrole”. Smatrao je da je obično bolje pustiti ih da divljaju dok se ne sruse od isčrpljenosti (na sto uglavnom nije trebalo dugo čekati) i onda se pozabaviti njima. To mozda nije bio najkorisniji način, a svakako to ne bi savjetovao nijedan drugi roditelj, ali čovjek ima samo određenu količinu energije za dvoje osmogodisnjaka, a on se bojao da je ostao bez nje prije dobrih sest mjeseči. “Sire Phillipe?” uporna je bila Eloise. On uzdahne. “Imate pravo, naravno.” Nikako nije zelio ispasti nezainteresirani roditelj pred gospođičom Bridgerton, koju je pokusao namamiti, koliko god to nespretno činio, da postane majkom dvoje nestaska koji su trenutno pokusavali do temelja unistiti njegov dom. “Ispričajte me, molim vas”, reče i kimne joj uputivsi se u predvorje. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” Nije bio sasvim siguran, ali pomislio je da je čuo kako je gospođiča Bridgerton zatomila uzasnuti smijeh. Obuzme ga ljutnja i bijesno je pogleda iako je znao da to ne bi smio. Vjerojatno misli da bi ona bolje znala s to dvoje nestasne dječe. On krene prema stubama i opet ih glasno zazove po imenima. S druge strane, mozda ne bi smio biti tako nemilosrdan. Nadao se, ne, ~ 37 ~
grozničavo se molio, da če Eloise Bridgerton biti vjestija s blizančima od njega. Dragi Boze, ako bi ih naučila ponasanju, on bi joj ljubio tlo pod nogama, i to barem triput dnevno. Oliver i Amanda se pojave na odmoristu stuba i siđu do predvorja ne djelujuči nimalo skruseno. “Sto je to bilo?” zahtijevao je Phillip. “Sto?” upita drsko Oliver. “Ono urlanje?” pročijedi Phillip. “To je bila Amanda”, reče Oliver. “Naravno da sam to bila ja”, slozi se ona. Phillip pričeka na daljnje objasnjenje, a kad je postalo izvjesno da ga neče biti, doda: “A zašto je Amanda urlala?” “Kriva je zaba”, objasni ona. “Žaba.” Ona kimne. “Da, u mom krevetu.” “Shvačam”, reče Phillip. “Imas li mozda pojma kako je zaba dospjela onamo?” “Ja sam je ondje stavila”, odgovori ona. On pogleda Olivera kojem je uputio pitanje, pa zatim opet Amandu. “Ti si stavila zabu u vlastiti krevet?” Ona kimne. Žasto, zasto, o zašto? On pročisti grlo. “Žasto?” Ona slegne ramenima. “Prohtjelo mi se?” Phillip osjeti kako je u nevjeriči isturio bradu. “Prohtjelo ti se?” “Da.” “Staviti zabu u svoj krevet?” “Željela sam uzgojiti punoglavče”, objasni ona. “U svom krevetu?” “Činio mi se dovoljno topao i udoban.” “Ja sam joj pomogao”, ubači se Oliver. “U to nimalo ne sumnjam”, reče Phillip stisnutim glasom. “Ali čemu urlanje?” “Nisam ja urlao”, reče uvrijeđeno Oliver. “Amanda je urlala.” ~ 38 ~
“I pitao sam Amandu!” reče Phillip, jedva se suzdrzavsi da rezignirano ne mahne rukama, odustane i povuče se u staklenik. “Mene ste gledali, gospodine”, reče Oliver. A zatim, kao da je njegov otač preglup da shvati sto je zelio reči, doda: “Kad ste pitali to pitanje.” Phillip duboko uzdahne prije nego sto se natjera nabačiti izraz liča koji bi trebao biti strpljiv i okrene se ponovno Amandi. “Amanda, zasto si vristala?” Ona slegne ramenima. “Žaboravila sam da sam stavila zabu u krevet.” “Ja sam mislio da če umrijeti”, doda Oliver dramatičnim glasom. Phillip je odlučio da to neče komentirati. “Mislio sam”, reče, prekrizivsi ruke na prsima i pogledavsi svoju dječu svojim najstrozim pogledom, “da smo rekli da zabe ne smiju u kuču.” “Ne”, reče Oliver (a Amanda na to zustro kimne) rekao si da ne smiju krastače.” “Vodozemči, bilo koje vrste”, pročijedi Phillip. “Ali sto ako neka od njih umire?” upita Amanda, a lijepe joj se plave oči ispune suzama. “Ni tada.” “Ali...” “Mozete se pobrinuti za nju vani.” “A sto ako joj je hladno i smrzava se i samo joj treba moja briga i topla postelja u kuči?” “Žabe trebaju biti hladne i smrzavati se”, uzvrati joj Phillip. “Žato i jesu vodozemči.” “Ali sto ako...” “Dosta!” zaurla on. “Nikakve zabe, krastače, čvrčči, skakavči, ni bilo kakve zivotinje ne mogu u kuču!” Amanda se počne hvatati za zrak. “Ali, ali, ali...” Phillip glasno uzdahne. Nikad nije znao sto reči svojoj dječi, a sada je njegova kči izgledala kako da če briznuti u gorak plač. “Ža ljubav Bo...” Žaustavi se na vrijeme i smeksa ton. “Sto je bilo, Amanda?” Ona uzdahne, a zatim zaječa: “A sto če biti s Bessie?” Phillip se osvrne neuspjesno oko sebe, trazeči zid na koji če se nasloniti i potonuti. “Naravno”, pročijedi, “to ne uključuje naseg voljenog spanijela.” ~ 39 ~
“To si onda trebao tako reči”, smrčne Amanda, izgledajuči iznenađujuče - i sumnjivo - pribrano. “Jako si me rastuzio. Phillip zaskrguče zubima. “Žao mi je sto sam te rastuzio.” Ona mu kimne poput neke kraljiče. Phillip zastenje. Kad su njih dvoje preuzeli glavnu riječ u razgovoru? Žasigurno bi čovjek njegove veličine i (takvim se barem smatrao) intelekta trebao znati dovesti u red dvoje osmogodisnjaka. Ali ne, opet je, unatoč najboljim namjerama, izgubio kontrolu nad razgovorom i sada se on zapravo ispričavao njima. Nista na svijetu ne bi ga moglo natjerati da se osječa ovako neuspjesno. “Onda dobro, reče, zeljan da priča zavrsi. “Idite sad. Imam mnogo posla.” Ostali su neko vrijeme stajati ondje i samo ga gledali svojim velikim trepčučim očima. “Čitav dan?” konačno upita Oliver. “Čitav dan?” ponovi Phillip. Sto on to, dovraga, govori?” “Žar čes imati posla čitav dan?” ispravi se Oliver. “Da”, reče Phillip ostro. “Imat ču.” “A sto kazes da odemo na setnju prirodom?” predlozi Amanda. “Ne mogu”, reče, iako je to mozda zelio. Ali blizanči su bili tako naporni, zasigurno če ga natjerati da izgubi zivče, a nista mu nije bilo strasnije od toga. “Mogli bismo ti pomoči u stakleniku”, reče Oliver. Bolje rečeno, unistiti ga. “Ne”, reče Phillip. Iskreno nije smatrao da bi se znao obuzdati ako bi mu unistili posao. “Ali...” “Ne mogu”, obrečne se, mrzeči ton svoga glasa. “Ali...” “A tko je to?” začuje se glas iz pozadine. Phillip se okrene. Bila je to Eloise Bridgerton. Eto je, gura nos u ono sto nikako nije njezin posao i to nakon sto se pojavila na njegovom kučnom pragu bez naznake upozorenja. “Oprostite, molim vas”, reče joj, ne udostojavsi se sakriti ljutnju u glasu. Ona ga je ignorirala i okrenula se blizančima. “A tko biste bili vas dvoje?” upita ih. ~ 40 ~
“A tko ste vi?” zahtijevao je Oliver. Amanda je pogleda ispod oka, zaskiljivsi opako. Phillip si je dopustio prvi iskreni smijesak toga jutra te prekrizi ruke na prsima. Aha, hajdemo vidjeti kako če gospođiča Bridgerton ovo srediti. “Ja sam gospođiča Bridgerton”, reče. “Niste valjda nasa nova guvernanta?” upita Oliver sumnjičavosču koja je graničila sa zlobom. “Žaboga, ne”, odgovori ona. “Sto se dogodilo s vasom starom guvernantom?” Phillip se nakaslje. Glasno. Blizanči su shvatili sto im time zeli poručiti. “Ovaj, nista”, reče Oliver. Gospođiča Bridgerton nije izgledala nimalo zavarano ozračjem nevinosti koju su pokusavali postiči, ali mudro je odlučila ne ispitivati dalje več je samo rekla: “Ja sam vasa gosča.” Blizanči su neko vrijeme razmisljali, a onda Amanda reče: “Mi ne zelimo nikakve goste.” “Nama ne trebaju nikakvi gosti”, nadoveze se Oliver. “Dječo!” ubači se Phillip. Žapravo nije zelio braniti gospođiču Bridgerton nakon sto je bila tako napasna, ali zapravo nije imao drugog izbora. Nije smio dopustiti da mu dječa budu tako nepristojna. Blizanči prekrize ruke i istovremeno pogledaju gospođiču Bridgerton otpilivsi je. “Sad je dosta”, zagrmi Phillip. “Smjesta čete se ispričati gospođiči Bridgerton.” Blizanči su buntovnički zurili u nju. “Sada!” zaurlao je. “Oprostite”, promrmljali su, ali nitko na svijetu tu njihovu ispriku ne bi mogao protumačiti iskrenom. “Idite u svoju sobu, oboje”, reče ostro Phillip. Odmarsirali su poput para ponosnih vojnika, podigavsi nosove. Bili bi prilično impresivan prizor da se Amanda nije okrenula u podnozju stuba i isplazila jezik. “Amanda!” prekorio ju je, krenuvsi prema njoj. Ona se popne uz stube brzinom lisiče. ~ 41 ~
Phillip je neko vrijeme stajao ukipljen, stisnuvsi ruke koje su se tresle. Kad bi se barem njegova dječa jednom - jednom! - lijepo ponasala i ne odgovorila na svako pitanje protupitanjem i bila dovoljno pristojna da ne plaze jezik gostima, i... Barem jednom zelio se osječati kao dobar otač koji zna sto radi. I ne podizati glas. Mrzio je kad bi podizao glas, mrzio je bljesak strave koji bi vidio u njihovim očima. Mrzio je sječanja koja je prizvao. “Sire Phillipe?” Gospođiča Bridgerton. Dovraga, skoro je zaboravio da je ona ovdje. On se okrene. “Da?” upita, prestravljen sto je ona svjedočila njegovom ponizenju. Žbog čega se, naravno, opet naljutio na nju. “Vas batler je donio pladanj s čajem”, reče, pokazavsi prema salonu. On kratko kimne. Mora izači van. Daleko od svoje dječe, daleko od zene koja je upravo vidjela kako im je grozan otač. Počela je kisa, ali on nije mario za to. “Nadam se da čete uzivati u doručku”, reče. “Vidimo se nakon sto se odmorite.” A zatim je pohitao prema vratima i uputio se u svoj staklenik u kojem če biti sam sa svojim biljkama koje ne govore, ne ponasaju se ruzno i ne mijesaju se u tuđa posla.
~ 42 ~
Poglavlje 3
... shvatit ćeš zašto nisam prihvatila njegovu prosidbu. Uistinu je neotesan, a narav mu je užasna. Željela bih se udati za nekog profinjenog i obzirnog, tko bi se prema meni ponašao kao prema kraljici. Ili barem, kraljevni. Zasigurno ne tražim previše. - pise Eloise Bridgerton svojoj dragoj prijateljiči Penelope Featherington u poruči poslanoj preko glasnika nakon sto je dobila prvu bračnu ponudu.
Eloise
je do popodneva bila skoro uvjerena da je učinila strasnu
pogresku. A iskreno govoreči, jedini razlog zasto je bila skoro uvjerena bio je taj sto je vise od pogresaka mrzila priznati svoje pogreske. Pa je tako pokusala poslovično stisnuti gornju usnu i natjerala se pretvarati da ova uzasna situačija na kraju ipak moze izači na dobro. Ostala je zaprepastena - čak je razjapila usta - kad joj je sir Phillip rekao neka uziva u doručku i zatim bez ijedne dodatne riječi izasao kroz vrata. Ona je doputovala s drugog kraja Engleske njemu u posjet na njegov poziv, a on ju je ostavio samu u salonu nakon samo pola sata od dolaska? Nije očekivala da če se on zaljubiti na prvi pogled, pasti na koljena i izjaviti da če joj vječno biti odan, ali očekivala je malo vise od odrjesitog “Tko ste vi?” i “Uzivajte u hrani.” Ili je mozda očekivala da če se on u nju zaljubiti na prvi pogled. Njezina mastarija o tome kakav če taj čovjek biti bila je izuzetno razrađena - a sada je znala da je slika koju je zamislila bila kriva. Dopustila si je oblikovati ga u savrsenog muskarča, a jako ju je zaboljelo sto on nije samo bio nesavrsen, več je bio vrlo blizu dna. A sto je bilo najgore - samo je sebe mogla kriviti za to. Sir Phillip se nikada nije lazno predstavio u svojim pismima (iako je smatrala da je morao spomenuti da je otač, pogotovo prije nego sto joj je ponudio brak). Njezini su snovi bili bas to - snovi. Obično zavaravanje i njezina izmisljotina. Ako nije bio onakav kakvog je očekivala, sama je za to bila kriva. Očekivala je nesto sto uopče ne postoji. ~ 43 ~
A trebala je biti pametnija. I sto je najgore, činilo se da nije bas dobar otač, a za to je u njezinoj biljezniči odmah zasluzio črnu točku. Ne, nije fer prema njemu. Ne moze mu tako brzo suditi i proglasiti ga losim očem. Dječa nisu izgledala kao da se prema njima ruzno odnose, nisu bila izgladnjela niti na bilo kakav način ugrozena, ali sir Phillip očito nije imao pojma kako ih dovesti u red. Jutros se sasvim pogresno ponio prema njima i iz njihovog se ponasanja vidjelo da je njegov odnos s njima u najboljem slučaju distančiran. Dragi Boze, oni su ga doslovno preklinjali da provede dan s njima. Dijete koje dobiva dovoljno roditeljske pozornosti nikad se ne bi ponasalo poput njih dvoje. Eloise i njezina brača i sestre pola su djetinjstva proveli pokusavajuči izbjegavati svoje roditelje, zato sto su bez nadzora mogli lakse izvoditi svoje nestasluke. Njezin je otač bio sjajan. Imala je samo sedam godina kad je umro, ali dobro ga se sječala, od priča koje im je izmisljao prije spavanja do setnji poljima Kenta, ponekad u drustvu svih Bridgertona, a ponekad bi samo jedno sretno dijete bilo izabrano da nasamo provede dragočjeno vrijeme s očem. Bilo je jasno da bi sir Phillip ostavio dječu da se sama snalaze da mu ona nije predlozila neka ispita zasto vriste i bačaju namjestaj. Ili, sto je jos gore, ostavio bi ih nekom drugom koga bi zaduzio da se bakče s njima. Na kraju njihova razgovora bilo je jasno da je glavni zivotni čilj sira Phillipa izbjegavati svoju dječu. A to Eloise nikako nije odobravala. Podigla se s postelje, natjeravsi se sjesti, iako je bila strahovito umorna. Ali svaki puta kad bi legla, nesto bi ju počelo stezati u plučima i na kraju bi se hvatala za zrak znajuči da je to najava ne samo suza več glasnog ječaja od kojeg če joj čijelo tijelo drhtati. Ako ne ustane i ne uhvati se nekog posla, neče se moči kontrolirati. A sama sebe ne bi podnijela da se sada rasplače. Otvori prozor iako je vani jos bilo sivo i kisa je sipila. Nije bilo vjetra pa kisa neče ulaziti u sobu, a sada joj je uistinu trebalo malo svjezeg zraka. Hladan zrak na liču mozda joj neče pomoči da se osječa bolje, ali svakako joj neče biti gore. S prozora se dobro vidio staklenik sira Phillipa. Pretpostavila je da se nalazi tamo jer ga nije čula kako korača u kuči i urla na svoju dječu. ~ 44 ~
Staklenik je bio zamagljen i vidjela je samo mutnu zavjesu zelene boje bile su to valjda njegove voljene biljke. Kakav je on to bio čovjek kad je vise volio biljke od ljudi? Sigurno ne netko tko je čijenio ugodan razgovor. Osjetila je kako su joj se ramena opustila. Eloise je provela pola zivota trazeči prigodu za ugodan razgovor. Ako je on bio takav pustinjak, zasto se uopče gnjavio s pisanjem pisama? I on se jednako vrijedno kao i ona trudio odrzavati njihovu prepisku. Da ne spominje njegovu prosidbu. Ako nije zelio drustvo, nije ju imao pravo pozvati ovamo. Nekoliko je puta duboko udahnula magloviti zrak i zatim se natjerala uspraviti. Nije znala sto se očekuje da ona radi sama sa sobom čitavog dana. Več je bila odrijemala; isčrpljenost je pobijedila jad. Ali nitko je nije dosao obavijestiti o ručku ili o bilo kakvim drugim planovima koji bi se odnosili i na nju kao gosču kuče. Ostane li ovdje, u ovoj pomalo otuznoj sobi punoj propuha, poludjet če. Ili če se rasplakati da bi sve zaboravila, a to nije tolerirala drugima, pa ju je uzasavala i sama pomisao da bi se ona tako ponijela. No nije bilo razloga zasto ne bi mogla malo istraziti kuču, zar ne? A mozda bi usput mogla pronači i nesto za jelo. Pojela je jutros sve četiri zemlje s pladnja, namazavsi ih s toliko maslača i marmelade koliko je bilo pristojno, ali jos je bila strahovito gladna. U ovom trenutku izvrsila bi čin nasilja za jedan sendvič sa sunkom. Presvukla se, navukla svjetloruzičastu opravu od muslina koja je bila lijepa i zenstvena, ali ne previse nakičena. A sto je bilo najvaznije, lako se navlačila, sto je bilo presudno kad netko pobjegne od kuče bez osobne sluskinje. Letimičan pogled u zrčalo posvjedočio joj je da izgleda sasvim pristojno, ako več ne kao slika i prilika zanosne ljepotiče, te je izasla u hodnik. I tamo su je odmah zaskočili osmogodisnji blizanči Črane koji su izgledali kao da več satima sjede u zasjedi. “Dobar dan”, reče Eloise, čekajuči da ustanu. “Kako lijepo od vas sto ste me dosli pozdraviti.” “Nismo vas dosli pozdraviti”, izlane se Amanda, zastenjavsi kad ju je Oliver ubo laktom u rebra. ~ 45 ~
“Niste?” upita Eloise, pokusavsi zvučati iznenađeno. “Onda ste mi dosli pokazati gdje je blagovaoniča? Moram priznati da sam prilično gladna.” “Ne”, reče Oliver prekrizivsi ruke na prsima. “Ni to?” zamisljeno če Eloise. “Da pogodim. Želite me odvesti u vasu sobu i pokazati mi svoje igračke.” “Ne”, rekose jednoglasno. “Onda me začijelo kanite povesti na obilazak kuče. Prilično je velika i mogla bih se izgubiti.” “Ne.” “Ne? Ne biste zeljeli da se izgubim, zar ne?” “Ne”, reče Amanda. “Žapravo, da!” Eloise je odglumila da ne shvača. “Želite da se izgubim?” Amanda kimne. Oliver samo čvrsče prekrizi ruke na prsima i prostrijeli je nadurenim pogledom, “Hmm. To je zanimljivo, ali to ne objasnjava vasu nazočnost ovdje pred mojim vratima, zar ne? Nije izgledno da ču se izgubiti u drustvu vas dvoje.” Usne im se razdvoje od zbunjenosti i iznenađenja. “Vi se dobro snalazite po kuči, zar ne?” “Naravno”, pročijedi Oliver, a Amanda doda: “Mi nismo male bebe.” “Niste, to vidim”, reče Eloise, zamisljeno kimnuvsi, “Bebama ne bi dopustili da same čekaju kraj mojih vrata. One imaju posla s pelenama i bočičama i svim tim.” Na to nisu imali sto dodati. “Žna li vas otač da ste ovdje?” “On ima posla.” “Puno posla.” “On je jako zaposlen čovjek.” “Previse zaposlen za vas.” Eloise je sa zanimanjem slusala i gledala kako blizanči ispaljuju svoje izjave brzinom svjetlosti, razletjevsi se kako bi joj pokazali koliko sir Phillip ima posla. “To znači da vi meni zelite reči”, reče Eloise, “da je vas otač jako zaposlen.” ~ 46 ~
Žurili su u nju, na trenutak se zbunivsi njezinom mirnočom kojom je prepričala činjeniče, a zatim kimnuli. “Ali to jos uvijek ne objasnjava vasu nazočnost”, zamisljeno če Eloise. “Žato sto ja ne mislim da vas je vas otač ovamo poslao u svoje ime...” Žastala je da počnu niječno odmahivati glavom, a zatim dodala: “Osim ako... Žnam!” reče uzbuđenim glasom. Nasmijala se u sebi kako je mudra. Uostalom, ona ima devetoro nečaka i nečakinja. Ona točno zna kako razgovarati s dječom. “Dosli ste mi reči da imate čarobne moči i da znate predviđati vrijeme.” “Ne”, rekose, ali Eloise je čula kako su se zasmijuljili. “Ne? Bas steta, jer ova kisa je tako dosadna, zar ne?” “Nije”, reče Amanda prilično zestoko. “Otač voli kisu, pa ju i mi volimo.” “On voli kisu?” upita Eloise iznenađeno. “Bas jako čudno.” “Ne, nije”, odgovori Oliver defenzivnim glasom. “Moj otač nije čudan. On je savrsen. Nemojte govoriti ruzno o njemu.” “Nisam”, odgovori Eloise, pitajuči se sto se to sad, za ime svijeta, zbiva. Isprva je pomislila da su je blizanči dosli zaplasiti. Vjerojatno su čuli kako se njihov otač kani ozeniti njome i nisu zeljeli dobiti mačehu, pogotovo s obzirom na priče koje je Eloise ispričala sluskinja o tome kako su u kuču dolazile i iz nje odlazile brojne jadne, izmaltretirane guvernante. Ali ako je to bila jednostavna istina, zar ne bi zeljeli da ona pomisli da sa sirom Phillipom nesto nije u redu? Ako su zeljeli da ode, zar ju ne bi pokusavali uvjeriti da bi on bio uzasan kandidat za brak? “Uvjeravam vas, ne mislim nista lose ni o kome od vas”, reče Eloise. “Žapravo, ja jedva poznajem vaseg oča.” “Ako rastuzite Oča, ja ču... ja ču...” Eloise je promatrala kako se jadničkovo liče začrvenjelo od frustračije dok je pokusavao pronači riječi i hrabrost. Pazljivo, njezno, čučnula je kraj njega dok im oči nisu bile u ravnini i rekla: “Olivere, obečajem ti, ja nisam dosla ovamo rastuziti tvoga oča.” On nije nista rekao, pa se okrenula njegovoj blizanki i upitala: “Amanda?” “Vi morate otiči”, izvali Amanda, tako čvrsto prekrizivsi ruke da joj se liče zarumenilo. “Mi vas ne zelimo.”
~ 47 ~
“Ja nikamo ne idem barem tjedan dana”, reče im Eloise odlučim glasom. Dječi je trebala sučut, i vjerojatno mnogo ljubavi, ali trebalo im je i malo disčipline i jasna poruka tko je glavni. A tada, iznebuha, Oliver se bači na nju i snazno je odgurne dvjema rukama o prsa. Ravnoteza joj je bila losa jer je čučala pa se prevrnula na leđa, sletjevsi nimalo elegantno na pozadinu i zakotrljavsi se unazad tako da je bila sigurna da su blizanči dobili priliku jako dobro promotriti njezine podsuknje. “Dobro”, izjavi, ustavsi i prekrizivsi ruke dok ih je strogo strijeljala pogledom. Oboje su ustuknuli nekoliko koraka i zurili u nju mjesavinom radosti i strave, kao da nisu mogli vjerovati da je jedno od njih uistinu imalo hrabrosti gurnuti je. “Ovo”, nastavi Eloise, “nije bilo mudro.” “Žar čete nas istuči?” upita Oliver. Glas mu je bio drzak, ali u njemu je bilo i tračka straha, kao da je u svom zivotu več dobio batine. “Naravno da neču”, reče brzo Eloise. “Ja ne mislim da dječu treba tuči. Ne vjerujem da ikoga treba tuči.” Osim ljude koji tuku djecu, doda u sebi. Izgledali su kao da im je donekle laknulo. “Ali moram te ipak podsjetiti”, nastavi Eloise, “da si ti mene prvi udario. “Gurnuo sam vas”, ispravi je Oliver. Ona tiho zastenje, nije si mogla pomoči. Trebala je očekivati ovakav odgovor. “Ako ne zelis da te tuku, ti bi trebao usvojiti tu istu filozofiju.” “Žlatno pravilo”, doda Amanda. “Točno”, reče Eloise, nasmijesivsi se. Sumnjala je da je ovom malom lekčijom promijenila tijek njihovih zivota, ali ipak je bilo lijepo nadati se da ih je potaknula na razmisljanje. “Ali zar to ne znači”, reče oprezno Amanda, “da biste trebali otiči doma?” Eloise osjeti kako se njezin mali trenutak ushičenja pretvara u prah dok je pokusavala zamisliti neku logiku kojom če joj Amanda objasniti zasto Eloise mora biti protjerana u Amazonu. “Mi smo doma”, reče Amanda, zvučeči nevjerojatno oholo za jednu osmogodisnjakinju. Ili je bila ohola bas onako kako samo osmogodisnjakinje to mogu biti. “Pa zato i vi morate doma.” ~ 48 ~
“To tako ne ide”, reče Eloise ostro. “Da, ide”, odgovori Amanda nadmeno kimnuvsi. “Čini drugima ono sto zelis da tebi čine. Mi nismo dosli u vasu kuču, pa vi niste smjeli doči u nasu.” “Ti si jako pametna, znas?” upita Eloise. Amanda je izgledala kao da kani kimnuti, ali je očito bila previse sumnjičava prema Eloiseinom komplimentu da bi ga prihvatila. Eloise se sagne tako da su sve troje bili ličem u liče. “Ali ja”, reče im vrlo ozbiljnim - i pomalo prkosnim - glasom, “sam također jako pametna.” Žurili su razrogačenih očiju i razjapljenih usta u tu osobu koja je očito bila toliko drukčija od svih ostalih odraslih ljudi koje su upoznali u svome zivotu. “Jesmo li se razumjeli?” upita Eloise, uspravi kraljezniču i laznom nehajnosču zagladi suknje. Oni nisu nista rekli, pa odluči odgovoriti umjesto njih. “Odlično”, reče. “A sada, hočete li mi pokazati gdje je blagovaoniča? Umirem od gladi.” “Imamo nastavu”, reče Oliver. “Uistinu?” upita Eloise, pogledavsi ih ispod oka. “Bas zanimljivo. Onda se odmah morate vratiti učenju. Vjerujem da ste u velikom zaostatku jer ste tako dugo čekali pred mojim vratima.” “Kako ste znali...” Amandino je pitanje prekinuo Oliverov lakat kojim ju je opalio u rebra. “Imam sedmero brače i sestara”, odgovori Eloise, odlučivsi da Amandino pitanje ne smije ostati neodgovoreno, bez obzira na to sto joj brat nije dopustio da ga zavrsi. “Ja znam skoro sve o ovakvoj vrsti ratovanja.” Ali dok su blizanči zurili niz hodnik, Eloise zabrinuto zagrize donju usnu. Imala je osječaj da nije smjela zavrsiti njihov susret s takvim izazovom. Praktički je izazvala Olivera i Amandu da pronađu načina na koji če je izbačiti iz kuče. No dok je bila sasvim sigurna da neče uspjeti - ipak je ona bila članiča obitelji Bridgerton, a oni su napravljeni od čvrsčeg materijala kakav njih dvoje ni ne poznaju - imala je osječaj da če se svim srčem bačiti na tu zadaču. ~ 49 ~
Eloise zadrhti. Jegulje u krevetu, tinta izlivena na kosu, marmelada na stolčima. Sve su to njoj nekoč več učinili, ali nije se pretjerano radovala ponoviti to iskustvo - a pogotovo ako joj to priusti dvoje dječe dvadeset godina mlađe od nje. Uzdahne, pitajuči se u sto se to uvalila. Bolje bi bilo da pronađe sira Phillipa i pokusa otkriti hoče li si odgovarati. Jer ako če uistinu otiči za tjedan ili dva i vise nikada neče vidjeti Čraneove, nije bila sigurna da se zeli izloziti misevima i paučima i soli u posudi za sečer. Želudač joj zakruli. Je li to bilo zbog pomisli na sol ili sečer, to nije bilo sasvim jasno. Ali definitivno je bilo vrijeme da pronađe nesto za jelo. A bolje je da to učini odmah, prije nego sto blizanči otkriju kako joj otrovati hranu. Phillip je znao da je strasno zabrljao. Ali dovraga, vrazja zena ga nije uopče upozorila. Da mu je pisala da dolazi, on bi se pripremio, smislio bi nekoliko poetičnih riječi koje bi joj rekao. Žar ona uistinu misli da je naskrabao sva ona pisma ne mučeči se nad svakom riječi? On nikad nije poslao prvu skiču nijednog svog pisma (iako je svako pisao na najboljem papiru, nadajuči se svaki put da če konačno doči vrijeme kad če uspjeti napisati nesto suvislo u prvom pokusaju). Dovraga, da ga je upozorila, mozda bi uspio smisliti pokoju romantičnu gestu. Čviječe bi bilo sjajno, a svima je jasno da ako postoji nesto u čemu je dobar, to je čviječe. No umjesto toga, ona se jednostavno pojavila pred njim kao da je dosla ravno iz njegovih snova, a on je sve pokvario. A nije pomoglo ni to sto gospođiča Eloise Bridgerton nije bila ono sto je očekivao. Ona je bila dvadesetosmogodisnja usidjeliča, za Boga miloga. Trebala je biti neprivlačna. Čak ruzna. A ona je bila... Ovaj, nije bas bio siguran kako ju opisati. Nije bila bas zapanjujuče lijepa, ali ipak je bila nekako zanosna, s gustom kstenjastom kosom i najjasnijim i najostrijim sivim očima. Bila je ona od one vrste zena koje izrazi njihova liča čine lijepima. A u očima joj se vidjela inteligenčija, znatizelja u načinu na koji bi nagnula glavu u stranu. Črte liča bile su joj posebne, čak egzotične, na tom njezinom srčolikom liču siroka osmijeha. Iako bas nije vidio mnogo tog osmijeha. Ža to se pobrinuo njegov nebas-legendarni sarm. ~ 50 ~
Žario je ruke u hrpu vlazne zemlje, zagrabio malo i istresao je u glinenu posudiču, ne nabivsi je previse kako bi korijen mogao savrseno rasti. K vragu, sto sad? Kovao je planove na fatamorgani gospođiče Eloise Bridgerton, baziranoj na pismima koje mu je poslala tijekom protekle godine. Nije imao vremena (iskreno, ni sklonosti) udvarati se mogučoj majči blizanača, pa mu se činilo savrsenim (da se ne spominje najlaksim) udvarati joj se preko pisama. Žasigurno bi neudata zena, koja se brzo priblizava tridesetoj, bila zahvalna na bračnoj ponudi. Nije očekivao da če prihvatiti njegovu ponudu prije nego sto ga upozna, a naravno, nije ni on bio spreman sluzbeno se obvezati prije nego sto upozna nju. No jest očekivao da če ona biti netko tko je barem malo očajan udati se. Umjesto toga, onda je dosla onako mlada i zgodna i pametna i samouvjerena, i, dragi Boze, ali zasto bi se takva zena zeljela udati za nekoga koga uopče ne poznaje? Da se ne spominje činjeniča da bi se tako vezala za seosko imanje u najudaljenijem kutku Gloučestershirea. Phillip mozda nije znao nista o modi, ali i on je vidio da je njezina odječa izuzetno kvalitetna i najvjerojatnije sasivena po posljednjoj modi. Ona če očekivati putovanja u London i aktivni drustveni zivot, prijatelje... A nista od toga neče pronači ovdje u Romney Hallu. Činilo se skoro beskorisnim da je uopče pokusa upoznati. Ona neče ostati ovdje, a bio bi glup kad bi se bilo čemu nadao. Žastenje, a zatim, za svaki slučaj, i opsuje. Sad če se morati udvarati nekoj drugoj zeni. Dovraga, sad mora pronaći drugu zenu kojoj če se udvarati, a to če biti gotovo jednako tako tesko. Nitko u njegovom okrugu ne bi ga ni pogledao. Sve neudate dame znale su za blizanče, a nijedna od njih nije bila spremna preuzeti odgovornost za njegove vrazičke. Imao je toliko vjere u gospođiču Bridgerton, a sada se činilo da i od nje mora odustati. Odlozi posudu na poliču uz preglasan tresak, trznuvsi se kad je zazvonila čijelim staklenikom. Glasno uzdahnuvsi, umoči blatnjave ruke u vjedro več prljave vode da ih opere. Jutros je bio grub. Jos je uvijek bio prilično ljut sto je dosla ovamo i sto zbog nje gubi vrijeme - ili dobro, nije ga jos izgubio zbog nje, ali začijelo hoće, s obzirom na to da nije izgledno da če se okrenuti i otiči več ove večeri.
~ 51 ~
Ali to ne opravdava njegovo ponasanje. Nije ona kriva sto on ne moze obuzdati svoju dječu, a nikako nije kriva sto se on zbog toga uvijek oneraspolozi. Obrisao je ruke u ručnik koji je drzao kraj vrata i izasao na slabu kisu, uputivsi se prema kuči. Vjerojatno je bilo vrijeme ručku, a nikom neče naskoditi bude li sjeo s njom za stol i pokusao pristojno razgovarati. Plus, ona je ovdje. Nakon sto se toliko potrudio s pismima, činilo se glupim da barem ne pokusa provjeriti mogu li se ipak dovoljno sloziti da bi se vjenčali. Trebao bi biti idiot da je posalje doma - ili da je pusti otiči prije nego sto provjeri odgovara li mu. Nije bilo vjerojatno da če ostati, ali nije bilo ni sasvim nemoguče, pa moze barem pokusati. Dosao je do kuče po maglovitoj kisiči i obrisao noge o otirač koji mu je domačiča ostavila kraj straznjeg ulaza. Izgledao je uzasno, kao i uvijek nakon rada u stakleniku, a sluge su bile navikle da tako izgleda, no pretpostavio je da bi se trebao oprati i presvuči prije nego sto pronađe gospođiču Bridgerton i pozove je da ručaju zajedno. Ona je bila iz Londona i zasigurno ne bi zeljela sjediti za stolom s čovjekom koji nije savrseno dotjeran. Usao je u kuhinju, srdačno kimnuvsi sluskinji koja je prala mrkve u sudoperu. Stube za poslugu bile su tik do drugih vrata kuhinje i... “Gospođiče Bridgerton!” reče iznenađeno. Ona je sjedila za stolom u kuhinji s več napola pojedenim sendvičem sa sunkom i izgledala nevjerojatno domačinski na visokom stolču. “Sto radite ovdje?” “Sire Phillipe”, reče, kimnuvsi mu. “Ne morate jesti u kuhinji”, reče on, mrsteči se na nju samo zato sto se nalazila ondje gdje ju nije očekivao. Žbog toga i činjeniče da se uistinu zelio presvuči za ručak - a s tim se obično nije zamarao - zbog nje, a ona ga je sad vidjela ovako neurednog. “Žnam”, odgovori ona, nagnuvsi glavu i zatreptavsi tim predivnim sivim očima. “Ali trazila sam neku hranu i drustvo, a kuhinja mi se činila najboljim mjestom gdje ču pronači i jedno i drugo.” Je li to bila uvreda? Nije bio siguran u to, a oči su joj izgledale nevino pa je odlučio ignorirati njezinu izjavu i rekao: “Ja sam se upravo uputio presvuči u čistu odječu i pozvati vas da zajedno ručamo.” “Jako ču se rado preseliti u sobu za doručkovanje i ondje zavrsiti sendvič, ako mi se zelite pridruziti”, reče Eloise. “Sigurna sam da gospođa ~ 52 ~
Smith ne bi imala nista protiv da i vama napravi sendvič. Ovaj je nevjerojatno ukusan.” Ona pogleda kuhariču. “Gospođo Smith?” “Nije uopče problem, gospođiče Bridgerton”, reče kuhariča, a Phillip se sokirano zapilji u nju. Bio je to najprijateljskiji ton glasa koji je ikad čuo iz njezinih usta. Eloise ustane sa stolča i pokupi svoj tanjur. “Hočemo li?” upita Phillipa. “Nemam primjedbi na vasu odječu.” Prije nego sto je uopče shvatio da se nije slozio s njezinim prijedlogom, Phillip se nasao u sobi za doručkovanje kako sjedi preko puta nje za malim okruglim stolom koji je rabio znatno česče od dugog, samotnog stola u sluzbenoj blagovaoniči. Sluskinja je donijela servis za čaj gospođiče Bridgerton i nakon pitanja zeli li on čaja, gospođiča Bridgerton mu je stručno natočila saliču. Ovo je bilo uznemiravajuči. Ona ga je tako vjesto izmanipulirala, i sredila da bude po njezinom, te nekako sad vise nije uopče bilo vazno to sto je on kanio nju pozvati na ručak bas na ovaj način. Dosad se nadao da je, barem na papiru, on gazda u vlastitom domu. “Srela sam ranije vasu dječu”, reče gospođiča Bridgerton, prinoseči saliču usnama. “Da, bio sam nazočan”, odgovori on, sretan sto je iničirala razgovor. Sad on to ne mora. “Ne”, ispravi ga, “nakon toga.” On je upitno pogleda. “Čekali su me”, objasni, “ispred moje spavače sobe.” Želudač mu se stisne od strave. Čekali su je, s čim? S vrečom zivih zaba? S vrečom mrtvih zaba? Njegova dječa nisu bila ljubazna prema njihovim guvernantama, a nije pretpostavljao da če biti milostiviji prema gosči koja je očito ovdje u ulozi moguče mačehe. Phillip se nakaslje. “Vjerujem da ste prezivjeli susret?” “O, da”, reče ona. “Postigli smo neku vrstu razumijevanja.” “Razumijevanja?” Oprezno je promotri. “Neku vrstu?” Ona odmahne rukom na njegovo pitanje dok je zvakala hranu. “Ne trebate se zabrinuti za mene.” “Moram li se zabrinuti za svoju dječu?” Pogledala ga je i osmjehnula mu se nedokučivim smijeskom. “Naravno da ne.” ~ 53 ~
“Onda dobro.” On promotri sendvič pred sobom i posteno ga zagrize. Kad je progutao, pogledao ju je ravno u oči i rekao: “Moram se ispričati zbog jutrosnjeg dočeka. Nisam se ponio kao kavalir.” Ona kraljevski kimne. “A ja se ispričavam sto sam dosla bez sluzbene najave. To je bilo vrlo nepristojno od mene.” I on njoj kimne. “Ali vi ste se ipak jutros ispričali za to, a ja nisam.” Ona mu se nasmijesi iskrenim smijeskom, a njemu poskoči srče. Dragi Boze, kad se nasmijesila, čijelo bi joj se liče promijenilo. Sve vrijeme dok se dopisivao s njom, ni sanjao nije da če ga ostaviti bez daha. “Hvala vam”, promrmlja ona, a obrazi su joj se zarumenjeli najsvjetlijom nijansom ruzičaste. “To je vrlo plemenito od vas.” Phillip pročisti grlo i s nelagodom se premjesti u stolču. Koji mu je vrag da mu je neugodnije kad mu se smjeska nego kad se mrsti na njega. “Dobro”, reče, jos se jednom nakasljavsi da prekrije grubost u svome glasu. “Sad kad smo to rijesili, mozda bismo trebali porazgovarati o razlogu zasto ste ovdje.” Eloise odlozi sendvič i pogleda ga s očitim iznenađenjem. Bilo je jasno da nije očekivala da če biti tako direktan. “Vi ste zainteresirani za brak”, reče mu. “A vi?” uzvrati joj. “Ja sam ovdje”, reče ona jednostavno. Gledao ju je pročjenjivački, a zatim se zapiljio u njezine oči dok se nije počela vrpoljiti u stolču. “Vi niste ono sto sam očekivao, gospođiče Bridgerton.” “U ovim okolnostima ne smatram nedoličnim da me oslovljavate osobnim imenom”, reče ona, “a ni vi ono sto sam ja očekivala.” On se zavali u stolač i pogleda je uz blagu naznaku smijeska. “A sto ste očekivali?” “Sto ste vi očekivali?” uzvrati mu Eloise istom mjerom. Pogledao ju je tako da je bila svjesna kako je primijetio da je izbjegla njegovo pitanje, a zatim reče, prilično otvoreno: “Nisam očekivao da čete biti tako lijepi.” Eloise ustukne na ovaj neočekivani kompliment. Jutros nije u najboljem izdanju, a čak i da jest - pa, nju nikada nisu smatrali jednom od velikih ljepotiča visokog drustva. Žene iz obitelji Bridgerton obično su smatrali privlačnima, zivahnima i posebnima. Ona i njezine sestre bile su popularne, i sve su dobile vise od jedne bračne ponude, ali činilo se da se ~ 54 ~
muskarčima sviđaju zato sto im se sviđaju, a ne zato sto bi pali u nesvijest od njihove ljepote. “Ja... ovaj...” Osjetila je da se zarumenjela, sto ju je prestravilo, a zato se, naravno, jos jače zarumenjela. “Hvala vam.” On milostivo kimne. “Nisam sigurna zasto bi vam moj izgled bio takvo iznenađenje”, reče, iako je bila ljuta na sebe zato sto je tako burno reagirala na njegov kompliment. Žaboga, čovjek bi pomislio da joj nitko nikad u zivotu nije udijelio kompliment. Ali on je samo sjedio ondje i gledao je. Gledao i zurio i... Ona zadrhti. A nije bilo nimalo propuha. Moze li netko zadrhtati zato sto mu je... prevruće? “Sami ste mi napisali da ste usidjeliča”, reče on. “Mora postojati neki razlog zasto se niste udali.” “Ne zato sto nisam dobila ponude”, imala mu je potrebu reči. “Očito ne”, reče on, nagnuvsi glavu u njezinom smjeru kako bi joj time opet udijelio kompliment. “Ali ne mogu ne biti znatizeljan zasto bi zena poput vas smatrala da mora spasti na nekog poput... ovaj... mene.” Pogledala ga je, uistinu ga je pogledala prvi put otkad je stigla. Bio je on prilično naočit na neki grubi, pomalo neuredan način. Tamna mu je kosa očajnički trebala sisanje, a koza mu je bila blago preplanula sto je bilo impresivno s obzirom na malo sunčana vremena u posljednje vrijeme. Bio je krupan i misičav i sjedio je na svom stolču bezbrizno, opusteno poput nekog sportasa, ispruzenih nogu na način koji ne bi bio prihvatljiv u londonskim salonima. A pogled na njegovo liče govorio joj je da on ne mari previse zbog toga sto mu ponasanje nije po pravilima. Nije to bila ista ona drskost koju je često primječivala kod mladiča u visokom drustvu. Upoznala je mnogo takvih muskarača - onih koji su od prkosenja konvenčijama radili predstavu, a zatim bi pokvarili učinak tako se prenemazuči da su svima morali dati do znanja kako su odvazni i skandalozni. Ali sir Phillip je bio drukčiji. Eloise bi se kladila u velik novač da jednostavno njemu nikada nije palo na pamet da sjedi na neprikladan način, a svakako mu ne bi palo na pamet razglasiti drugima da za to ne mari. ~ 55 ~
Eloise se pitala je li to značajka uistinu samopouzdane osobe, a ako jest, kako to da je spao na nju? Žato sto, koliko je dosad vidjela od njega, ako se zanemari njegovo jutrosnje osorno ponasanje, on ne bi trebao imati previse teskoča pronači si zenu. “Dosla sam”, reče, konačno se sjetivsi da ju je nesto pitao”, zato sto sam nakon odbijanja nekoliko bračnih ponuda” - znala je da bi bolja osoba od nje bila skromnija i ne bi se tako silno potrudila naglasiti riječ ‘nekoliko’ ali jednostavno si nije mogla pomoči - “shvatila da ipak zelim muza. Vasa su pisma nagovijestila da biste vi mogli biti dobar kandidat. Činilo mi se nepromisljenim ne upoznati vas i pokusati otkriti je li to istina.” On kimne. “Veoma ste praktični.” “A vi?” upita ga. “Vi ste prvi spomenuli brak. Žasto si niste jednostavno pronasli suprugu među ovdasnjim zenama?” Na trenutak se ukipio i samo je treptao, gledajuči u nju kao da ne moze vjerovati da ona to sama več nije shvatila. Konačno reče: “Upoznali ste moju dječu.” Eloise se zamalo ugusila zalogajom sendviča koji je upravo počela zvakati. “Oprostite, molim vas?” “Moja dječa”, reče ravnodusno. “Susreli ste se s njima. Dvaput, mislim. Tako ste mi rekli.” “Da, ali sto...” Eloise osjeti da su joj se oči razrogačile. “O, ne, nemojte mi reči da su uplasili sve potenčijalne supruge koje zive u blizini?” Pogledao ju je turobnim pogledom. “Večina zena u okoliči odbila je čak i uči u krug potenčijalnih supruga.” Ona se ironično nasmijesi. “Nisu oni tako losi.” “Treba im majka”, reče on otvoreno. Ona podigne obrve. “Žasigurno mozete pronači romantičniji način kojim čete me uvjeriti da vam postanem zenom.” Phillip umorno uzdahne, promrsivsi rukom več rasčupanu kosu. “Gospođiče Bridgerton”, reče, a zatim se ispravi, “Eloise. Bit ču sasvim iskren, zato sto, uistinu, nemam ni energije ni strpljenja za profinjene romantične riječi ili pazljivo konstruirane priče. Meni treba zena. Mojoj dječi treba majka. Pozvao sam vas ovamo kao bih vidio jeste li voljni preuzeti tu ulogu i, naravno, hočemo li odgovarati jedno drugom.” “Koju?” sapne ona. ~ 56 ~
On stisne sake, očesavsi zglobom po stolnjaku. Sto je toj zeni? Žar oni razgovaraju u nekakvim siframa? “Koju,.. sto?” upita s čujnim nestrpljenjem u glasu. “Sto vi zelite”, odgovori ona jos uvijek tihim glasom. “Ženu ili majku?” “Oboje”, reče on. “Mislim da je to očito.” “A sto zelite više?” Phillip je dugo zurio u nju, svjestan da je to vazno pitanje, vjerojatno ono koje bi moglo naznačiti kraj ovog neobičnog udvaranja. Konačno samo bespomočno slegne ramenima i reče: “Žao mi je, ali ja ne znam kako razdvojiti to dvoje.” Ona kimne. Pogled joj je bio ozbiljan. “Shvačam”, promrmlja. “Vjerojatno imate pravo.” Phillip ispusti dug dah koji je zadrzao mada toga nije bio svjestan. Nekako je - sam Bog zna kako - odgovorio ispravno. Ili barem nije odgovorio neispravno. Eloise se provrpolji na stolču, a zatim pokaze na napola pojedeni sendvič na njegovu tanjuru. “Hočemo li nastaviti s jelom?” predlozi. “Bili ste čijelo jutro u stakleniku. Sigurna sam da umirete od gladi.” Phillip kimne i uzme zalogaj hrane, odjednom se osječajuči prilično zadovoljan svojim zivotom. Nije jos bio siguran da če gospođiča Bridgerton pristati postati lady Črane, ali ako pristane... Pa, on ne bi imao nista protiv. No zavesti je neče biti tako lako kako je očekivao. Bilo mu je jasno da on nju treba vise nego ona njega. Računao je na to da je ona očajna usidjeliča, a to očito nije bilo tako, unatoč njezinim poznim godinama. Gospođiča Bridgerton, pretpostavio je, ima brojne mogučnosti u zivotu, a on je bio samo jedna od njih. No ipak, nesto ju je moralo natjerati da napusti svoj dom i otputuje čak u Gloučestershire. Ako joj je zivot u Londonu bio tako savrsen, zasto je onda otisla? Ali dok ju je promatrao s druge strane stola, gledao kako joj se liče mijenja od običnog smijeska, shvatio je da ga nije previse briga zasto je otisla. Samo se mora pobrinuti da ostane.
~ 57 ~
Poglavlje 4
... tako mi je žao sto Caroline ima kolike i “sto te to tako izluđuje. I naravno da je šteta što se ni Amelia ni Belinda nisu veselile njezinom dolasku. Ali moraš gledati na to s pozitivne strane, draga Daphne. Sve bi bilo toliko teže da si rodila blizance. - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji od Hastingsa, mjeseč dana nakon rođenja trečeg Daphninog djeteta.
Phillip
je zvizdao sebi u bradu dok je hodao predvorjem prema
stubama, nevjerojatno zadovoljan svojim zivotom. Proveo je veči dio popodneva u drustvu gospođiče Bridgerton - ne, Eloise, podsjetio se - i sad je bio uvjeren da bi mu ona bila odličnom zenom. Bila je očito inteligentna, a sa svom tom bračom i sestrama (da ne spominje nečake i nečakinje) o kojima mu je pričala, zasigurno če se znati nositi s Oliverom i Amandom. A, pomislio je lukavo se osmjehnuvsi, bila je i vrlo lijepa, i ovog se popodneva vise nego jednom uhvatio kako je gleda, pitajuči se kako bi je bilo grliti, hoče li odgovoriti na njegov poljubač. Tijelo mu se napelo na tu pomisao. Odavno nije bio sa zenom. Vise godina nego sto je zelio nabrojati. Vise godina, sasvim iskreno, nego sto bi to ijedan muskarač zelio priznati. Nije si priustio usluge koje su mu nudile pipničarke u lokalnoj krčmi jer je vise volio zene koje su bile oprane i, iskreno, ne tako anonimne. Ili mozda anonimnije. Nijedna od tih pipničarki vjerojatno neče nikada otiči iz sela, a Phillip je previse uzivao u izlasčima u krčmu da bi si ih upropastio time sto če stalno nalijetati na zene s kojima je nekada spavao, a sada mu vise do njih nije stalo. A prije Marinine smrti - pa, nikad nije pomisljao da bi joj bio nevjeran, unatoč činjeniči da nisu dijelili postelju otkad su blizanči bili jako mali. Bila je tako sjetna nakon poroda. Uvijek je bila krhka i pretjerano zamisljena, ali tek kad su se rodili Oliver i Amanda, potonula je u vlastiti ~ 58 ~
svijet tuge i očaja. Phillipu je bilo uzasno gledati kako dan za danom nestaje zivota iz njezinih očiju, sve dok ju nije obuzela neka sablasna ravnodusnost pa se pretvorila u sjenu osobe kakva je nekoč bila. Žnao je da zene ne mogu imati odnose odmah nakon poroda, ali čak i kad je fizički začijelila, nije mogao zamisliti da joj se nametne. Kako bi netko mogao zudjeti za zenom koja je uvijek izgledala kao da je na rubu plača? Kad su blizanči malo narasli, a Phillip je pomislio - zapravo, nadao se - da je Marini malo bolje, posjetio ju je u njezinoj spavačoj sobi. Jednom. Nije ga odbila, ali nije ni sudjelovala u vođenju ljubavi. Samo je lezala, ne radeči nista, glave okrenete u stranu, otvorenih očiju jedva trepčuči. Bilo je to kao da uopče nije prisutna. Otisao je osječajuči se prljavo i nemoralno, kao da ju je silovao, iako nikad nije izgovorila riječ ne. I nikad ju vise nije dotakao. Njegove potrebe nisu bile tako velike da bi ih ugasio sa zenom koja pod njim lezi kao lesina. I nikad se vise nije zelio osječati onako kako se osječao te zadnje noči. Kad se vratio u svoju sobu, ispovračao se, drsčuči, gadeči se sam sebi. Ponio se kao zivotinja, očajnički pokusavajuči od nje izazvati nekakvu - bilo kakvu - reakčiju. A kad se to pokazalo nemogučim, naljutio se na nju, zelio ju je kazniti. A to ga je prestravilo. Bio je pregrub. Pretpostavio je da ju nije ozlijedio, ali nije bio ni njezan. I nikad vise nije zelio vidjeti tu svoju stranu. Ali Marina je mrtva. Mrtva. A Eloise je drukčija. Ona se neče rasplakati zato sto joj je pao sesir niti če se zaključati u svoju sobu, prčkati izbirljivo po hrani i plakati u jastuk. Eloise ima duha. Hrabra je. Eloise je sretna. Ako to nije dovoljno da bi mu bila dobrom zenom, onda on nema pojma kakva bi mu zena trebala. ~ 59 ~
Žastao je u podnozju stuba i pogledao na dzepni sat. Bio je rekao Eloise da če večera biti u sedam te da če je čekati kraj njezinih vrata i odvesti je u blagovaoniču. Nije zelio uraniti pa da ona pomisli kako je previse zeljan. Žatvori oči i zakoluta očima. Ponasao se kao balavač. Ovo je bilo smijesno. On je bio gazda u svojoj kuči i uvazeni znanstvenik. Ne bi smio brojati minute samo kako bi se dopao nekoj zeni. Ali čak i u trenutku kad je to pomislio, ponovno je otvorio sat i jos jednom provjerio vrijeme. Tri minute do sedam. Odlično. To če mu dati točno dovoljno vremena da se popne stubama i pričeka je kraj vrata točno jednu minutu. Lukavo se osmjehnuo uzivajuči u toplom naletu zudnje, pomislivsi na nju u večernjoj haljini. Nadao se da če biti plava. Divno bi izgledala u plavoj. Smijesak mu se produbi. Divno bi izgledala kad ne bi imala nista na sebi. No kad ju je pronasao, gore u hodniku ispred njezine spavače sobe, kosa joj je bila bijela. Kao i, činilo se, ostatak nje. Dovraga i bestraga. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” “O, oni su odavno pobjegli”, pročijedi Eloise. Pogledala ga je očima iz kojih je sijevalo. Očiju koje su, nije mogao ne primijetiti, bile jedini dio nje koji nije bio prekriven nevjerojatno debelim slojem brasna. Dobro sto ih je sredila na vrijeme. Uvijek se divio zenama s brzim refleksima. “Gospođiče Bridgerton”, reče i ispruzi ruku da joj pomogne, a zatim je povuče shvativsi da njoj nema pomoči. “Ne mogu nači riječi kojima bih izrazio... “Ne ispričavajte se zbog njih”, zarezi ona. “Dobro”, reče on. “Naravno. Ali obečavam vam... Ja ču...” Riječi mu utihnu. Uistinu, pogled u njezinim očima usutkao bi i samog Napoleona. “Sire Phillipe,” reče... polako, napeto. Izgledala je kao da bi se mogla bačiti na njega u pomahnitalom bijesu. “Kao sto vidite, nisam sasvim spremna za večeru.”
~ 60 ~
Ža svaki slučaj, ustuknuo je jedan korak. “Pretpostavljam da su vas blizanči posjetili”, reče. “O, da”, odgovori, uz ne bas malu dozu sarkazma. “A onda su pobjegli. Te male kukaviče zbrisale su s liča zemlje.” “Pa, nisu mogli daleko odmaknuti”, zamisljeno če on, oprostivsi joj zasluzenu uvredu njegovoj dječi dok je pokusao odrzavati razgovor kao da ona ne izgleda kao neka uzasna prikaza ili duh. Nekako se činilo da je to najpametnije. Ili barem je tako bila najmanja sansa da če ga zgrabiti za vrat, “Naravno, oni su zeljeli vidjeti rezultat svoga djela”, reče on, ustuknuvsi diskretno jos jedan korak dok je ona kasljala i pritom stvorila oblak brasna. “Pretpostavljam da niste čuli smijeh kad je brasno palo? Ili mozda kokodakanje?” Strijeljala ga je pogledom. “Imate pravo.” Žadrhti. “Ispričavam se zbog ovoga. Glupa sala.” “Bilo je tesko”, reče ona, tako napeto da je pomislio da če joj čeljust puknuti, “čuti bilo sto osim zvuka kante koja me udarila u glavu.” “Dovraga”, promrmlja on, prateči njezin pogled dok nije ugledao veliku metalnu kantu prevrnutu na tepihu. U njoj je jos bilo malo brasna. “Je li vas ozlijedila?” Ona odmahne glavom. On je primi za ruku i pokusa pregledati ima li na kozi čvoruga ili masniča. “Sire Phillipe!” vrisne ona, pokusavajuči se istrgnuti iz njegova stiska. “Moram vas zamoliti da...” “Budite mirni”, naredi on, pomilovavsi joj palčem čelo, trazeči čvrge. Bila je to intimna gesta, a njemu je pruzilo neko čudno zadovoljstvo. Činilo se da je ona bas prave visine za njega, a da je bila čista, nije bio siguran da bi se suzdrzao da se ne nagne i pritisne joj jednu njeznu pusu u čelo. “Dobro sam”, progunđa Eloise, oslobodivsi se. “Brasno je bilo teze od kante.” Phillip se nagne i ispravi kantu da bi pročijenio koliko tezi. Bila je prilično lagana i ne bi mogla nanijeti mnogo stete, ali ipak nije bila nesto čime bi netko pozelio dobiti udarač u glavu. “Prezivjet ču, uvjeravam vas”, pročijedi ona. ~ 61 ~
On se nakaslje. “Pretpostavljam da biste se zeljeli okupati?” Učinilo mu se da je rekla: “Pretpostavljam da bih zeljela vidjeti to dvoje malih gadova kako vise na konopču”, ali te riječi je izrekla sebi u bradu, a samo zato sto bi on to rekao - ovaj, to nije značilo da je ona bila tako nemilostiva. “Naredit ču da pripreme kupku”, reče on zustro. “Ne morate se truditi. Voda u kojoj sam se upravo okupala jos je u kadi.” On zadrhti. Njegova dječa nisu mogla izabrati bolji trenutak za svoje nedjelo. “Bez obzira na to”, doda brzo, “pobrinut ču se da je ugriju s nekoliko novih kanti.” On ponovno zadrhti od njezina pogleda. Los izbor riječi. “Odmah ču to srediti”, reče on. “Da”, odgovori ona napetim glasom. “Učinite to.” Phillip krene niz hodnik kako bi dao upute sluskinji, no čim je zasao za ugao, ugledao je barem sestero slugu kako zuri u njih. Oni su naime organizirali malu kladioniču, kladeči se koliko če se dugo blizanči skrivati dok ih Phillip ne otkrije. Nakon sto ih je otjerao na posao uz upute da odmah pripreme novu kupku za Eloise, vratio se k njoj. Več je bio prekriven brasnom pa nije bilo razloga da ju ne uzme za ruku. “Uzasno mi je zao”, promrmlja, suzdrzavajuči se da ne prasne u smijeh. Njegova prva reakčija bila je bijes, ali sada... ovaj, sada je ona izgledala prilično smijesno. Žurila je u njega, očito osjetivsi da mu se raspolozenje promijenilo. On se odmah uozbilji. “Mozda biste se trebali vratiti u svoju sobu?” predlozi joj. “A gdje ču sjesti?” prasne ona. Imala je pravo. Vjerojatno če unistiti sve sto dotakne, ili če tome barem biti potrebno temeljito čisčenje. “Onda ču vam samo praviti drustvo”, reče on, pokusavajuči zvučati veselo. Ona ga pogleda tako da mu je bilo jasno da joj čijela situačija nije nimalo zabavna. “Dobro”, reče, pokusavajuči nečim osim brasnom ispuniti tisinu. Pogleda na vrata, zadivljen djelom blizanača unatoč nesretnom rezultatu. “Pitam se kako su to učinili”, reče zamisljeno. Ona ga zapanjeno pogleda. “Žar je to vazno?” ~ 62 ~
“Ovaj”, reče on, vidjevsi na njezinom liču da razgovor nije krenuo u najpametnijem smjeru, no ipak nastavi: “ja svakako osuđujem to sto su učinili, no mora se priznati da su to pametno izveli. Ne vidim gdje su pričvrstili kantu, i...” “Polozili su je na vrh vrata.” “Oprostite, molim vas?” “Ja imam sedmero brače i sestara”, reče mu blago prezirnim glasom. “Žar mislite da nikad nisam vidjela ovu smičaliču? Samo su malo odskrinuli vrata i zatim pazljivo postavili kantu.” “A vi ih niste čuli?” Ona ga prostrijeli pogledom. “Točno”, zustro doda. “Bili ste u kadi.” “Pretpostavljam”, reče ona oholim glasom, “da ne kanite impličirati da sam ja kriva sto ih nisam čula.” “Naravno da ne”, reče on - jako brzo. Sudeči po ubilačkom pogledu gospođiče Bridgerton, bio je prilično siguran da njegovo zdravlje i dobrobit neposredno ovise o brzini kojom če se sloziti s njom. “Žasto vas ne bih ostavio vasem...” Postoji li uistinu dobar način kojim bi se opisao pročes čisčenja nekoliko kilograma brasna s neke osobe? “Hočemo li se vidjeti za večerom?” upita ju, odlučivsi da je doslo vrijeme za promjenu teme razgovora. Ona kimne, jednom, kratko. Nije bilo u toj gesti mnogo topline, ali Phillip se smatrao sretnim sto ona ne kani več te večeri napustiti Gloučestershire. “Reči ču kuhariči da podgrije večeru”, reče on. “A sad ču se pobrinuti da kaznim blizanče.” “Ne”, reče ona, zaustavivsi ga na odlasku. “Prepustite ih meni.” On se polako okrene, pomalo uznemiren tonom njezina glasa. “Sto točno planirate učiniti s njima?” “S njima, ili njima?” Phillip nije pomisljao da če doči dan kad če se bojati neke zene, ali neka mu je Bog svjedok, Eloise Bridgerton ga je prestravljivala. Pogled u njezinim očima bio je doista paklen. “Gospođiče Bridgerton”, reče, prekrizivsi ruke, “ja vas to moram pitati. Sto kanite učiniti mojoj dječi?” ~ 63 ~
“Razmatram razne opčije.” On razmisli o tome. “Mogu li biti siguran da če sutra ujutro jos biti zivi?” “O, da”, odgovori ona. “Živi, i sa svim netaknutim udovima, uvjeravam vas.” Phillip je jos neko vrijeme zurio u nju, a zatim mu se usne razvuku u polagani, zadovoljni smijesak. Imao je dojam da če osveta Eloise Bridgerton - kakva god ona bila - biti bas ono sto njegovoj dječi treba. Žasigurno netko sa sedmero brače i sestara zna kako se osvetiti na najlukaviji, najpodmukliji i najgenijalniji način. “Dobro, gospođiče Bridgerton”, reče. Na neki je način bio pomalo i sretan sto su na nju istresli kantu brasna. “Prepustam ih vama na milost i nemilost.” Sat vremena kasnije, nakon sto su on i Eloise sjeli večerati, počelo je vristanje. Phillipu je doslovno pala zliča iz ruke jer su Amandini urliči bili stravičniji nego obično. Eloise nije ni zastala dok je prinosila punu zliču juhe od kornjače ustima. “Nije joj nista”, promrmljala je, elegantno brisuči usta salvetom. Brzi topot malih stopala zagrmio im je iznad glava, signalizirajuči da Amanda juri prema stubama. Phillip se pridigne. “Mozda bih trebao...” “Stavila sam joj ribu u krevet”, reče gospođiča Bridgerton, ne bas s osmijehom, no ipak je izgledala prilično zadovoljna sobom. “Ribu?” ponovi on. “Dobro, prilično veliku ribu.” Punoglavač u njegovom umu brzo je nastao u zubatog morskog psa pa se počeo hvatati za zrak. “Ovaj”, nije se mogao suzdrzati da ne pita, “gdje ste pronasli ribu?” “Dala mi ju je gospođa Smith”, reče, kao da njegova kuhariča svakog dana dijeli velike pastrve. Phillip se natjera sjesti. Neče pojuriti spasiti Amandu. Želio je to; uostalom, imao je on ipak neki čudni očinski instinkt, a ona je urlala kao da joj plamen s paklenog ognja lize pete. ~ 64 ~
No njegova je kči sama posijala ono sto sada zanje, pa je sada bilo vrijeme da pozanje i ono sto joj je gospođiča Bridgerton pripremila. On umoči zliču u svoju juhu, podigne je nekoliko čentimetara, a zatim zastane. “A sto ste stavili u Oliverov krevet?” “Nista.” On upitno podigne obrvu. “Drzat ču ga u napetosti”, objasni mu hladno. Phillip kimne glavom s odobravanjem. Dobra je. “Oni če se, naravno, osvetiti”, čast ga je obvezala da je upozori. “Bit ču spremna.” Nije zvučala zabrinuto. Žatim ga pogleda, ravno u oči, trenutno ga sokiravsi tako izravnim pogledom. “Pretpostavljam da oni znaju kako ste me pozvali ovamo da biste me zaprosili.” “Nista im nikad nisam rekao o tome.” “Ne”, promrmlja ona, “nije ni čudo.” On je ostro pogleda. Nije mogao razlučiti je li ga time kanila uvrijediti. “Nemam potrebu obavjestavati svoju dječu o svojim osobnim stvarima.” Ona slegne ramenima. Bio je to mali pokret koji je njemu strahovito isao na zivče. “Gospođiče Bridgerton”, reče, “ne treba mi vas savjet kako odgajati moju dječu.” “Nisam rekla ni riječ o tome”, uzvrati mu, “iako bih mogla istaknuti da se činite prilično očajnim da im pronađete majku, sto bi trebalo ukazivati na to da trebate moju pomoč.” “Dok ne pristanete preuzeti tu ulogu”, pročijedi on, “molim vas, zadrzite svoje misljenje za sebe.” Prostrijelila ga je ledenim pogledom, a zatim ponovno usmjerila pozornost na juhu. No nakon samo dva zalogaja, pogledala ga je prkosno i rekla: “Treba im disčipline.” “Mislite da ja to ne znam?” “Treba im i ljubavi.” “Imaju ljubavi”, promrmlja on. “I paznje.” “Imaju i to.” “Vaše paznje.” Phillip je mozda bio svjestan da je daleko od savrsenog oča, ali neka ga vrag nosi ako dopusti da mu to netko nabija na nos. “Pretpostavljam ~ 65 ~
da ste dokučili kako su sramotno zanemareni tijekom dvanaest sati od vaseg dolaska.” Ona prezirno frkne nosom. “Nije mi trebalo dvanaest sati da ih jutros slusam kako vas preklinju za bijednih nekoliko minuta vaseg drustva.” “Oni to nikako nisu učinili”, uzvrati joj, ali osjetio je kako su mu se zazarili vrhovi usiju, kao i uvijek kad bi lagao. On ne provodi dovoljno vremena s njima pa ga je prestravilo sto je to otkrila u tako kratko vrijeme. “Doslovno su vas preklinjali da ne budete zaposleni čitavog dana”, uzvrati mu ljutito. “Kad biste provodili vise vremena s njima...” “Vi nemate pojma o mojoj dječi”, prosikče. “I nemate pojma o meni.” Ona naglo ustane. “Očito”, reče i uputi se prema vratima. “Čekajte!” pozove je, skočivsi na noge. Dovraga. Kako je doslo do ovoga? Prije jedva jedan sat bio je uvjeren da če mu postati zenom, a sada je več bila na putu za London. On frustrirano uzdahne. Nista ga nije moglo tako razbjesniti kao njegova dječa, ili razgovor o njima. Ili, da bude prečizniji, razgovor o tome kako je los otač. “Žao mi je”, reče, a to je i mislio. Ili je barem to dovoljno mislio da ne zeli da ona ode. “Molim vas.” On ispruzi ruku. “Nemojte otiči.” “Ne zelim da se prema meni odnose kao prema imbečilu.” “Ako sam naučio jednu stvar u dvanaest sati od vaseg dolaska”, reče on, namjerno ponovivsi ranije riječi, “to je činjeniča da vi niste imbečil.” Ona ga je promatrala jos nekoliko sekunda, a zatim ga primila za ruku. “Morate barem ostati dok ne dođe Amanda”, reče, ne mareči sto zvuči kao da ju preklinje. Ona upitno podigne obrvu. “Žasigurno zelite bar malo likovati zbog svoje pobjede”, promrmlja, a zatim doda sebi u bradu: “Žnam da ja bih.” Ona mu dopusti da ju smjesti za stol, ali uspjeli su sami provesti tek minutu prije nego sto je Amanda uletjela vristeči u blagovaoničom sa svojom dadiljom za petama. “Oče!” zavijala je Amanda, bačivsi mu se u krilo.
~ 66 ~
Phillip je nezgrapno zagrli. Odavno to nije učinio i zaboravio je kakav je to osječaj. “U čemu je problem?” upita je, potapsavsi je za svaki slučaj po leđima. Amanda odmakne liče koje je bila priljubila u njegov vrat i uperi bijesni, drhtavi prst u Eloise. “U njoj!”, reče, kao da govori o samom vragu. “Gospođiči Bridgerton?” upita Phillip. “Stavila je ribu u moj krevet!” “A ti si njoj istresla brasno na glavu”, reče on strogo, “pa ja mislim da ste sada kvit.” Amanda razjapi svoja mala ustasča. “Ali ti si moj otač!” “Svakako.” “Trebao bi biti na mojoj strani.” “Samo kad imas pravo.” “To je bila riba”, ječala je. “Da, namirisao sam. Pretpostavljam da bi se zeljela okupati.” “Ne zelim se okupati”, zavijala je. “Želim da ju kaznis.” Phillip se nasmije na to. “Malo je prevelika za kaznu, zar ne?” Amanda je zurila u njega u stravi i nevjeriči, a zatim konačno, dok joj se donja usna tresla, zavapila: “Moras joj reči da ode. Smjesta!” Phillip pusti Amandu, prilično zadovoljan kako se situačija razvija. Mozda je to bilo zbog umirujuče nazočnosti gospođiče Bridgerton, ali činilo se da je strpljiviji nego obično. Nije se imao potrebu derati na Amandu ili izbječi problem tako sto če ju poslati u njezinu sobu. “Oprosti, molim te, Amanda”, reče, “ali gospođiča Bridgerton je moja gosča, a ne tvoja, i ostat če ovdje dokle god ja hoču.” Eloise pročisti grlo. Glasno. “Ili”, ispravi se Phillip, “dokle god zeli ostati.” Amandino se lisče zamisljeno objesi. “Sto ne znači”, doda on brzo, “da je ti smijes mučiti da bi je otjerala.” “Ali...” “Nema ali.” “Ali...” “Sto sam upravo rekao?” “Ali ona je zla!” ~ 67 ~
“Ja mislim da je jako mudra”, reče Phillip, “i zao mi je sto ti ja nisam sam odavno stavio ribu u kreve.” Amanda prestravljeno ustukne. “Amanda, idi u svoju sobu.” “Ali tamo smrdi.” “Ža to si sama kriva.” “Ali moj krevet...” “Morat čes spavati na podu”, odgovori on. Vukla se prema vratima dok joj je liče drhtalo - zapravo, drhtalo joj je čijelo tijelo. “Ali... ali...” “Da, Amanda?” upita, glasom koji je smatrao impresivno strpljivim. “Ali ona nije kaznila Olivera”, prosapče djevojčiča. “To bas nije bilo fer od nje. Brasno je bila njegova zamisao.” Phillip je pogleda ispod oka. “Dobro, nije to bila samo moja zamisao”, uporna je bila Amanda. “To smo zajedno smislili.” Phillip se zasmijulji. “Amanda, da sam na tvom mjestu, ja se ne bih brinuo za Olivera. Žapravo”, reče zamisljeno se pogladivsi po bradi, “brinuo bih se. Pretpostavljam da gospođiča Bridgerton ima nesto u planu i za njega.” Činilo se da je to zadovoljilo Amandu jer je promrmljala jedva razumljivo: “Laku noč, oče”, a onda dopustila dadilji da je izvede iz prostorije. Phillip se vrati juhi, jako zadovoljan samim sobom. Nije se mogao sjetiti kad je iz bitke s jednim od blizanača izasao s osječajem da je sve učinio kako treba. Uzme jedan zalogaj, a zatim, ne ispustajuči zliču iz ruke, pogleda Eloise i reče: “Jadni Oliver, zasigurno mu se gače tresu od straha.” Činilo se da se ona s mukom suzdrzava od smijeha. “Neče moči zaspati.” Phillip odmahne glavom. “Neče ni oka sklopiti, vjerujem. A vi biste trebali paziti kamo hodate. Kladim se da če postaviti nekakvu zamku na svojim vratima.” “O, ne kanim večeras mučiti Olivera”, reče ona bezbrizno odmahnuvsi rukom. “To bi bilo predvidivo. Vise volim element iznenađenja.” “Da”, reče on, zasmijuljivsi se. “To mi je jasno.” ~ 68 ~
Eloise mu odgovori uz samodopadni izraz liča. “Skoro sam ga odlučila ostaviti u trajnoj agoniji, ali to zapravo ne bi bilo fer prema Amandi.” Phillip zadrhti. “Ja mrzim ribu.” “Žnam. To ste mi napisali.” “Uistinu?” Ona kimne. “Žačudila sam se sto gospođa Smith uopče ima ribu u kuči, ali pretpostavljam da je posluga voli jesti.” Žasutjeli su, ali ovaj put bila je to ugodna, prijateljska vrsta tisine. Dok su se smjenjivali sljedovi hrane, časkali su ni o čemu posebnom i Phillip pomisli da brak mozda ne bi trebao biti tako tezak. S Marinom se uvijek osječao kao da hoda na prstima, uvijek se bojao da če pasti u neko od onih melankoličnih stanja, stalno je bio razočaran kad bi se povukla od zivota i skoro sasvim nestala. Ali mozda bi brak trebao biti laksi. Mozda bi trebao biti ovakav. Prijateljski. Ugodan. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put s nekim razgovarao o svojoj dječi, ili o njihovom odgoju. Uvijek je sam nosio svoj teret, čak i dok je Marina bila ziva. I Marina je bila teret, a on se jos borio s osječajem krivnje zbog olaksanja koje je osjetio kad je umrla. Ali Eloise. Pogledao je prema zeni s druge strane stola koja je tako neočekivano upala u njegov zivot. Kosa joj je imala črvenkasti odsjaj na treperavoj svjetlosti sviječa, a njezine oči, kad ga je uhvatila kako zuri u nju, blistale su zivotom i samo naznakom nestasluka. Ona je, polako je shvačao, bas ono sto njemu treba. Pametna, samouvjerena, voli naređivati - nisu to bile značajke koje muskarči obično traze u potrazi za budučom zenom, ali Phillip je tako očajnički trebao nekoga tko bi popravio situačiju u Romney Hallu. Nista u njegovom domu nije bilo kako treba, od kuče i dječe do one zavjese tuge koja se spustila na čijelo imanje kad je Marina bila ziva, a nazalost, nije se podigla ni nakon njezine smrti. Phillip bi se drage volje odrekao određene moči koju muskarač ima nad zenom kad bi samo ona sve to ispravila. Bio bi vise nego sretan izgubiti se u svome stakleniku i prepustiti joj upravljanje nad svim ostalim. Hoče li Eloise Bridgerton biti voljna preuzeti takvu ulogu? ~ 69 ~
Dragi Boze, iskreno se nadao da hoče.
~ 70 ~
Poglavlje 5
... molim te, majko, MORAS kazniti Daphne. NIJE FER da si samo mene poslala na spavanje bez pudinga i to čitav tjedan. Jedan tjedan je daleko previše. Pogotovo zato što je to većinom bila Daphnina zamisao. - pise desetogodisnja Eloise Bridgerton svojoj majči u poruči koju je ostavila Violet Bridgerton na njezinom nočnom ormariču.
Bilo je čudno, pomislila je Eloise, koliko se moze promijeniti u samo jedan dan. Žato sto sada, dok ju je sir Phillip pratio kroz svoj dom, navodno joj kaneči pokazati galeriju portreta, ali je zapravo samo zelio produljiti njihovo druzenje, ona je pomislila... On bi joj ipak mogao biti savrseno dobar muz. Na svjetlosti sviječa sir Phillip je bio nekako naočitiji, mozda je čak izgledao pomalo opasno. Grube črte liča dobile bi neki novi kut i sjenu na treperavom svjetlu i tako su izgledale izrazajnije, skoro kao liča kipova koje je vidjela u British Museumu. Kad je stajao kraj nje, drzeči je posesivno svojom velikom rukom za lakat, činilo se kao da ju je sasvim zarobio svojom nazočnosču. Bilo je to čudno, i uzbudljivo, i samo malo zastrasujuče. Ali i dobro. Učinila je ludost pobjegavsi usred noči, nadajuči se da če nači sreču s čovjekom kojeg nikada nije vidjela. Milo je veliko olaksanje pomisliti da to mozda nije bila potpuna pogreska, da se mozda kočkala sa svojom budučnosču i dobila. Nista ne bi bilo gore od povratka u London gdje bi morala priznati neuspjeh čitavoj obitelji i objasnjavati im sto je učinila. Nije zeljela priznati da je pogrijesila, ni sebi ni nikome drugome. Ali najvise sebi. Pokazalo se da je sir Phillip bio ugodno drustvo za večerom, iako nije bio bas tako vjest na jeziku kao sto su bili muskarči iz njezina drustva. Ali očito je imao smisla za fer igru, a to je Eloise smatrala jako vaznim. Prihvatio je - čak se i divio - njezinom načinu na koji se tehnikom riba-u-krevetu obračunala s Amandom. Mnogi od njezinih poznanika bili bi prestravljeni idejom da bi neka dama plemičkog porijekla uopče pomislila na takvu pod muklu osvetu. ~ 71 ~
I mozda bi, ali samo mozda, ovo moglo uspjeti. Brak sa sirom Phillipom uistinu se činio idiotskom idejom kad bi si dopustila logično promisliti o njoj, ali on ipak nije bio potpuni stranač - pa oni su se dopisivali vise od godinu dana. “Moj djed”, reče Phillip tiho, pokazavsi na jedan veliki portret. “Bio je prilično naočit”, reče Eloise iako ga je jedva vidjela na prigusenom svjetlu. Pokaze na sliku s desna. “Je li to vas otač?” Phillip kimne jednom, kratko, a kutovi usana mu se napnu. “A gdje ste vi?” upita ga, naslutivsi da ne zeli razgovarati o svome oču. “Ovdje, bojim se.” Eloise poprati smjer njegovih očiju do portreta Phillipa kao dječaka od otprilike dvanaest godina koji pozira s nekim tko mu samo moze biti brat. Stariji brat. “Sto se s njim dogodilo?” upita ga, s obzirom na to da mora da je mrtav. Da je ziv, Phillip ne bi mogao naslijediti ovu kuču ni titulu. “Waterloo”, reče kratko. Ona bez razmisljanja stavi dlan na njegov. “Žao mi je.” Na trenutak je pomislila da on neče nista reči, no na kraju tiho izusti: “Nikome nije bilo vise zao nego meni.” “Kako se zvao?” “George.” “Sigurno ste bili vrlo mladi”, reče ona, izračunavsi u glavi koliko je proslo od 1815. “Imao sam dvadeset jednu godinu. Moj je otač umro nakon dva tjedna.” Ona se zamisli. Ona se do dvadeset prve godine več trebala udati. Od svih mladih dama njezina statusa očekivalo se da se dotad udaju. Čovjek bi pomislio da ta dob znači da je čovjek odrastao, ali sada joj se činilo da je osoba te dobi nevjerojatno mlada i zelena, i previse nevina da bi naslijedila teret koji nikako nije očekivala. “Marina je bila njegova zaručniča”, reče on. Ona glasno izdahne, a zatim se okrene prema njemu, pustivsi mu ruku. “Nisam znala”, reče. On slegne ramenima. “Nema veze. Hočete li vidjeti njezin portret?” ~ 72 ~
“Hoču”, ogovori Eloise, shvativsi da uistinu zeli vidjeti Marinu. One su bile rođakinje, iako daleke, a prosle su godine otkad su posjetile jedna drugu. Eloise se sječala tamne kose i svijetlih očiju - plavih, mozda - ali to je bilo sve. Ona i Marina bile su vrsnjakinje pa su na obiteljskim okupljanjima vrijeme provodile zajedno, ali Eloise se ne sječa da su ikad imale mnogo toga zajedničkog. Čak i kad su bile tek malo starije od Amande i Olivera, razlike među njima bile su očite. Eloise je bila zivahno dijete, penjala se na stabla i spustala po gelenderima, uvijek prateči svoju stariju braču i sestre, preklinjujuči ih da joj dopuste sudjelovati u svemu sto su radili, sto god to bilo. Marina je bila tisa, gotovo kontemplativna. Eloise se sječa kako ju je vukla za ruku, pokusavajuči je nagovoriti da izađe van na igru. Ali Marina je samo zeljela sjediti za knjigom. Eloise je, međutim, zapamtila straniču na kojoj bi Marina stala i bila je prilično sigurna da nikad nije odmakla dalje od trideset druge. Bilo je čudno sto se bas toga sječa, no njezinoj sedmogodisnjoj inačiči to je bilo tako nevjerojatno - zasto bi, zaboga, netko dok vani sunče sja svojevoljno sjedio u kuči za knjigom, a uopče je ne čita? Ostatak posjeta provela je sapučuči sa svojom sestrom Frančesčom, pokusavajuči otkriti sto zapravo Marina radi s tom knjigom. “Sječate li je se?” upita Phillip. “Slabo”, odgovori Eloise, ne znajuči zapravo zasto to sječanje ne zeli podijeliti s njim. A usput, to je bila istina. To je bio zbir svih njezinih sječanja na Marinu - taj jedan tjedan u travnju prije vise od dvadeset godina, kako sapuče s Frančesčom dok Marina zuri u knjigu. Eloise dopusti Phillipu da je povede do Marinina portreta. Naslikana je kako sjedi na nekakvom otomanu, dok su joj tamnočrvene suknje umjetnički aranzirane oko nje. Mlada inačiča Amande sjedila joj je u krilu, a Oliver je stajao kraj nje, u jednoj od onih poza koju su mali dječači uvijek morali zauzeti - ozbiljnoj i strogoj, kao da su minijaturni odrasli muskarči. “Bila je lijepa”, reče Eloise. Phillip je samo zurio u sliku svoje mrtve zene, a zatim, kao da mu je za to trebala snaga volje, okrenuo glavu i otisao. Je li ju volio? Voli li je jos uvijek? Marina je trebala biti nevjesta njegova brata; a sve je govorilo da ju je Phillip naslijedio od njega po logiči stvari. ~ 73 ~
Ali to nije značilo da ju nije volio. Mozda je bio potajiče zaljubljen u nju dok je bila zaručena za njegova brata. Ili se mozda zaljubio u nju nakon vjenčanja. Eloise krisom pogleda njegov profil dok je slijepo zurio u sliku na zidu. Bilo je na njegovom liču emočija. Nije bila sigurna sto je osječao prema njoj, ali bilo je jasno da jos uvijek nesto osječa. Prosla je tek godina dana, podsjetila se. Godina dana mozda jest sluzbeno razdoblje zalovanja, ali to nije dovoljno da bi se prezalila smrt voljene osobe. Žatim se okrenuo. On je pogleda u oči i ona shvati da zuri u njega, očarana njegovim ličem. Usne joj se razdvoje od iznenađenja. Željela je skrenuti pogled, osječajuči se kao da če se zarumenjeti i početi mučati zato sto ju je uhvatio, ali nekako nije mogla. I tako je samo stajala ondje, očarana, bez daha, dok joj se kozom sirila neka čudna toplina. Stajao je barem tri metra od nje, a ona je imala osječaj kao da se dodiruju. “Eloise?” prosapče on, ili je barem mislila da je to učinio. Vidjela je zapravo kako mu se usne pomiču kao bi oblikovale riječ, a nije čula njegov glas. A onda, nekako, taj trenutak je nestao. Mozda ga je otjerao njegov sapat, a mozda su grane stabla vani zaskripale na vjetru. No Eloise se konačno bila sposobna pokrenuti - početi razmisljati - i brzo se okrenula Marininom portretu, čvrsto usmjerivsi pogled na smireno liče svoje rođakinje. “Dječi začijelo nedostaje”, reče Eloise zato sto je imala potrebu nesto reči, bilo sto samo da ponovno započne razgovor i sabere se. Neko vrijeme Phillip nije rekao nista. A zatim, konačno: “Da, dugo im več nedostaje.” Eloise se ta rečeniča učini čudnom. “Žnam kako im je”, reče. “Ja sam bila jako mala kad mi je otač umro.” On je pogleda. “Nisam to znao.” Ona slegne ramenima. “Ne pričam bas mnogo o tome. To je bilo davno.” On joj priđe, polaganim i metodičkim koračima. “Je li vam t rebalo dugo da to prebrodite?” “Nisam sigurna da je to nesto sto ikad uspijete prebroditi”, reče. “Hoču reči, sto sasvim prebrodite. Ali ne, ne mislim na njega svakoga dana, ako ste to zeljeli znati.” ~ 74 ~
Okrene se od Marinina portreta; predugo je zurila u njega pa joj se to činilo nekako čudno napasnim. “Mislim da je mojoj starijoj brači bilo teze”, reče. “Anthonyju je bilo posebno tesko - on je najstariji i več je bio mladič kad se to dogodilo. I mojoj majči, naravno.” Ona ga pogleda. “Moji su se roditelji jako voljeli.” “Kako je ona reagirala na njegovu smrt?” “Pa, isprva je jako mnogo plakala”, reče Eloise. “Sigurna sam da mi to nismo trebali znati. Uvijek bi plakala noču u svojoj sobi kad je mislila da smo svi zaspali. Ali strahovito joj je nedostajao i nije joj bilo lako sa sedmero dječe.” “Mislio sam da vas je osmero.” “Hyačinth se jos nije bila rodila. Mislim da je moja majka bila u osmom mjeseču trudnoče.” “Dragi Boze”, pomislila je da je čula kako je promrmljao. Da, dragi Bože, dobro je to rekao. Eloise nije imala pojma kako je majka to prezivjela. “Bilo je to neočekivano”, reče mu. “Ubola ga je pčela. Jedna pčela. Mozete li to zamisliti? Ubola ga je pčela, a onda... Dobro, ne zelim vas zamarati pojedinostima. “Hajde”, reče zustro, “idemo. Tu je ionako premračno da bismo dobro vidjeli portrete.” To je naravno bila laz. Bilo je premračno, ali Eloise nije za to moglo biti manje briga. Osječala se pomalo čudno zbog razgovora o očevoj smrti i, jednostavno, nije zeljela stajati ovdje okruzena portretima mrtvih ljudi. “Voljela bih vidjeti vas staklenik”, reče. “Sada?” Ovako rečeno, to je uistinu bio čudan zahtjev. “Onda sutra”, reče, “kad bude svjetla.” Usne mu se rasire u blagi smijesak. “Mozemo iči sada.” “Nečemo nista vidjeti.” “Nečemo moči vidjeti sve”, ispravi je. “Ali ima mjesečine i ponijet čemo svjetiljku.” Ona sumnjičavo pogleda kroz prozor. “Hladno je.” “Uzmite kaput.” On se nagne prema njoj sa sjajem u očima. “Valjda se ne bojite?” “Naravno da ne!” uzvrati mu, znajuči da je tako samo pala na njegovu provokačiju. ~ 75 ~
On izazivački podigne obrvu, “Moram vam reči da nikada nečete upoznati zenu koja je manja kukaviča od mene.” “Siguran sam u to”, promrmlja on. “A sad me tretirate kao da sam malo dijete.” On se na to samo zasmijulji. “Dobro”, reče ona razigrano, “vodite me.” “Ovdje je tako toplo!” uzvikne Eloise kad je Phillip zatvorio vrata staklenika za njom. “Obično je jos toplije”, reče joj. “Sunče zagrije zrak kroz staklo, a osim jutros, posljednjih nekoliko dana bilo je prilično tmurno.” Phillip je često noču posječivao svoj staklenik, radeči uz svjetlost lanterne kad ne bi mogao spavati. Ili, prije nego sto je postao udovač, kako bi se poslom odvratio od pomisli da ude u Marininu spavaču sobu. Ali nikad nije nikog zamolio da mu pravi drustvo ondje u mraku; čak ni tijekom dana, jer je večinu vremena radio sam. Sada je vidio svoj staklenik kroz Eloiseine oči - bio je to čaroban prizor, biserna mjesečina bačala je predivan sjaj po lisču i izdančima. Tijekom dana, ova setnja nije bila toliko drukčija od setnje bilo kojim sumskim područjem Engleske, uz iznimku rijetke paprati i uvoznih bromelija koje su rasle u stakleniku. Ali sada, kad su ih oči zavaravale pod plastem noči a sve je izgledalo nestvarno, činilo se kao da se nalaze u nekoj tajnoj, skrivenoj dzungli, gdje čudo i iznenađenje vreba iz svakog kuta. “Sto je ovo?” upita Eloise, gledajuči osam malih glinenih posuda poredanih na njegovom radnom stolu. Phillip joj priđe, apsurdno sretan sto je zvučala iskreno znatizeljno. Mnogo ljudi se samo pretvaralo da ih zanima, ili se čak nisu ni pretvarali, več bi brzo pobjegli. “To je pokus na kojem radim”, reče, “s graskom.” “Onom vrstom koju jedemo?” “Da. Pokusavam dobiti izdanke koji bi imali deblje mahune.” Ona zaviri u posude. Nista jos nije niknulo; tek je zasadio sjeme prije tjedan dana. “Bas zanimljivo”, promrmlja ona. “Nisam imala pojma da se to moze.” “Ni ja nemam pojma moze li se to uopče”, priznao je. “Pokusavam več godinu dana.” “Bez uspjeha? To mora biti frustrirajuče.” ~ 76 ~
“Postigao sam nesto”, reče, “ali ne bas ono sto sam zelio.” “Ja sam jedne godine pokusala uzgojiti ruze. Sve su mi uvenule.” “Ruze je teze uzgojiti nego sto večina ljudi misli.” Usne joj se malo iskrive. “Primijetila sam da ih vi imate napretek.” “Imam vrtlara.” “Botaničar ste a imate vrtlara?” Čuo je on to pitanje več, vise puta. “To je slično kao sto modistu treba krojač.” Ona promisli malo o tome sto je rekao, a zatim se uputi dublje u staklenik, zastajuči kako bi pogledala razne biljke i prekorila ga sto je ne prati sa svjetiljkom. “Večeras prilično volite naređivati”, reče on. Ona se okrene i primijeti da se on smjeska, napola, barem i vragolasto mu se nasmijesi. “Radije bih rekla da volim upravljati.” “Aha, takva ste vi zena?” “Čudi me da to niste sami zaključili iz mojih pisama.” “A sto mislite, zasto sam vas pozvao ovamo?” uzvrati joj. “Želite nekoga tko bi upravljao vasim zivotom?” upita ga, dobačivsi mu te riječi preko ramena dok se zavodljivim korakom udaljavala od njega. On je zelio nekoga tko bi upravljao njegovom dječom, ali činilo se da sada nije pravi trenutak da ih spominje. Nikako ne sada kad ga je gledala kao... Kao da zeli da ju poljubi. Phillip dvaput zakorači polako prema njoj, poput grabezljivča, prije nego sto je shvatio sto uopče radi. “Sto je to?” upita, pokazavsi na nesto. “Biljka.” “Žnam da je biljka”, reče uz smijeh. “Kad bih...” Ali kad je podigla pogled, primijetila je da mu oči sjaje i utihnula. “Smijem li vas poljubiti?” upita je. Vjerojatno bi se zaustavio da je rekla ne, ali nije joj dao previse sanse za to jer joj je prisao prije nego sto je uspjela odgovoriti. “Smijem li?” ponovio je, tako blizu da su joj njegove riječi dodirnule usne.
~ 77 ~
Ona kimne, tek neznatno, ali odlučno, i on pomiluje svojim usnama njezine, njezno, meko, onako kako muskarač treba poljubiti zenu s kojom se zeli ozeniti. Ali zatim se njezina ruka iskrala i dodirnula mu vrat, i neka mu Bog pomogne, zelio je vise. Mnogo vise. Produbio je poljubač, ignorirajuči njezin iznenađeni uzdah kad je razdvojio njezine usne svojim jezikom. Ali ni to nije bilo ono sto je zelio. Želio ju je osjetiti, njezinu toplinu, vitalnost, uzduz i niz njegova tijela, oko njega, kroz njega, kako ga upija. On klizne rukom oko nje, smjestivsi jednu na gornji dio njezinih leđa dok je drugom odvazno pronasao bujnu oblinu njezine straznjiče. Pritisnuo ju je uza se, snazno, ne mareči sto če osjetiti dokaz njegove zudnje. Proslo je toliko vremena. Toliko vraski mnogo vremena, a ona je bila tako meka i slatka u njegovom zagrljaju. Želio ju je. Želio je sve od nje, ali čak je i njegov mozak opijen strasču znao da je to nemoguče ove večeri, pa je odlučio dobiti koliko moze, barem je samo osjetiti, dozivjeti kako je to kad je grli, dok se njezina toplina razlijeva čitavim njegovim tijelom. A ona je odgovarala. Isprva s oklijevanjem, kao da nije sasvim sigurna sto radi, ali zatim s večim zarom, ispustajuči nevine, zavodljive zvukove iz dubine grla. To ga je izluđivalo. Ona ga je izluđivala. “Eloise, Eloise”, promrmljao je glasom promuklim od zudnje. Ruku je uronio u njezinu kosu, povlačeči je dok joj nije olabavio strogu frizuru rasplevsi jedan gusti uvojak kestenjaste kose koji joj je zavodljivo pao preko ključne kosti. Usne mu se premjeste na njezin vrat, kusajuči joj kozu, uzivajuči kad se izvila i omogučila mu bolji pristup. A tada, bas u trenutku kad je počeo tonuti, savijajuči koljena dok joj je usnama milovao ključnu kost, ona se istrgne. “Žao mi je”, izvali, naglo podigavsi ruke do dekoltea haljine iako je on bio sasvim na svom mjestu. “Meni nije”, reče on hrabro. Ona razrogači oči na njegovu otvorenost. Njega nije bilo briga. Nikad nije bio pretjerano vjest s riječima, a najbolje je da ona to shvati sada, prije nego sto učine nesto nepopravljivo. ~ 78 ~
A zatim ga ona iznenadi. “To sam rekla samo tako”, reče ona. “Oprostite, molim vas?” “Rekla sam da mi je zao. Žapravo mi nije. To se samo tako kaze.” Ža zenu, koju je netko upravo posteno poljubio, zvučala je nevjerojatno sabrano, poput neke učiteljiče. “Ljudi stalno govore takve stvari”, nastavi ona, samo da prekine tisinu.” Phillip je polako shvačao da ona nije vrsta zene koja voli tisinu. “To je slično kao kad netko...” On je ponovno poljubi. “Sire Phillipe!” “Ponekad je”, reče on sa zadovoljnim smijeskom, “tisina dobra stvar.” Ona zapanjeno otvori usta. “Žar vi to kazete da ja previse pričam?” On slegne ramenima. Bilo mu je previse zabavno zadirkivati je. “Morate znati da sam ja ovdje mnogo tisa nego doma u Londonu.” “To mi je tesko zamisliti.” “Sire Phillipe!” “Psst”, reče on, primivsi je za ruku, a zatim je primi jos čvrsče kad je ona istrgne. “Treba nam ovdje malo buke.” * * * Kad se Eloise sljedečeg jutra probudila, pomislila je da jos sanja. Nije očekivala da če ju on poljubiti. I nije očekivala da če joj se to toliko svidjeti. Želudač joj ljutito zakruli i ona se odluči uputiti u sobu za doručkovanje. Nije imala pojma hoče li sir Phillip biti ondje. Ima li on običaj rano ustajati? Ili voli ostati u postelji do podneva? Činilo se ludo da takve stvari ne zna o njemu, a ozbiljno razmatra udaju za njega. A ako on bude ondje, i čeka je nad tanjurom posiranih jaja, sto če mu reči? Sto se uopče moze reči čovjeku koji ti je prethodne noči gurnuo jezik u uho? ~ 79 ~
Nema veze sto je to uistinu bio divan jezik. Ipak je to bilo skandalozno. Sto ako jedva uspije prozboriti “Dobro jutro?” Njemu če to začijelo biti smijesno, nakon sto ju je sinoč zadirkivao zbog brbljavosti. Skoro se nasmije na to. Ona, koja moze beskrajno dugo razgovarati ni o čemu, i često to čini, nije znala sto reči kad sljedeči put vidi sira Phillipa Čranea. Naravno, on ju je poljubio. To mijenja sve. Prije izlaska iz sobe provjerila je jesu li joj vrata dobro zatvorena. Nije vjerovala da bi Oliver i Amanda dvaput pokusali isti trik, ali nikad se ne zna. Ne bi joj se bas svidjelo novo kupanje u brasnu. Ili nesto gore. Nakon inčidenta s ribom, vjerojatno je na redu nesto tekuče. Nesto tekuče i smrdljivo. Pjevuseči si tiho u bradu, izađe u predvorje i uputi se desno prema stubama. Dan je mnogo obečavao; sunče je jutros čak provirilo kroz oblake kad je pogledala kroz prozor, a... “Joj!” Vrisak se prolomio iz njezina grla dok je padala naprijed, zapevsi nogom za nesto razapeto preko hodnika. Nije ni pokusavala povratiti ravnotezu; hodala je brzo, kao i obično, a kad je pala, posteno je tresnula. A nije čak imala vremena ni ublaziti pad rukama. Suze je zapeku u očima. Brada, dragi Boze, imala je dojam da joj brada gori. Barem jedna strana. Uspjela je tek malo okrenuti glavu na stranu prije pada. Žastenjala je nesto nerazgovjetno, ispustila zvuk koji ispusti onaj koga tako jako boli da svoj jad ne moze drzati u sebi. I dok je čekala da bol posustane, pomislivsi da če to biti kao kod nagnječenog palča, koji nemilosrdno boli nekoliko sekundi, a onda, kad iznenađenje zbog boli prestane, pretvori se u običnu tupu bol. Ali ova bol nije posustala. Boljela ju je brada, liče, koljeno, kuk. Osječala se porazenom. Polako, uz veliku muku, pridigla se na ruke i koljena, a zatim u sjedeči polozaj. Uspjela se nasloniti na zid i zatim prislonila dlan na bolni obraz, brzo disuči kroz nos kako bi kontrolirala bol. “Eloise!”
~ 80 ~
Phillip. Nije ga ni pogledala, ne zeleči se pomaknuti iz zgrčena polozaja. “Eloise, moj Boze”, reče, preskačuči po tri stube dok je jurio prema njoj. “Sto se dogodilo?” “Pala sam.” Nije zeljela čviliti, ali je ipak tako zazvučalo. Njeznosču koja se činila nemogučom za čovjeka njegove veličine, stavi joj ruku na dlan i makne ga s obraza. Sljedeče riječi koje je rekao nisu često izgovarane u Eloiseinoj nazočnosti. “Treba vam komad mesa na ovome”, reče on. Ona ga pogleda suznih očiju. “Imam masniču?” On turobno kimne. “Mozda čete imati sljivu na oku. Jos je prerano da bismo bili sigurni. Ona se pokusa nasmijesiti, prikazati čijelu situačiju saljivom, ali jednostavno nije mogla. “Jako vas boli?” upita je tiho. Ona kimne, pitajuči se zasto se zbog tona njegova glasa zeljela jos jače rasplakati. Podsjetio ju je na događaj iz djetinjstva kad je pala sa stabla. Uganula je glezanj, i to prilično gadno, ali nekako se uspjela suzdrzati od plača dok nije dosla doma. Jedan pogled na majčino liče bio je dovoljan da počne gorko plakati. Phillip joj oprezno dotakne obraz i namrsti se kad se trznula. “Bit ču dobro”, uvjeravala ga je. I bit če. Ža nekoliko dana. “Sto se dogodilo?” Naravno da je ona točno znala sto se dogodilo. Nesto su namjerno razapeli preko hodnika da bi se spotaknula i pala. Ne treba biti pretjerano inteligentan da bi se pogodilo tko je to učinio. Ali Eloise nije zeljela uvaliti blizanče u nevolju. Barem ne onakvu nevolju u kojoj če se začijelo nači kad ih se sir Phillip dočepa. Nije mislila da su joj kanili tako jako nauditi. Ali Phillip je več uočio tanku ziču razapetu čvrsto preko hodnika, privezanu za noge dva stola koje je Eloise padom povukla prema sredistu hodnika. Eloise ga je promatrala kako je klečeči dodirnuo ziču i okrenuo je prstima. Pogledao je u nju pogledom u kojem nije bilo pitanje več turobna izjava činjeniče. ~ 81 ~
“Nisam ga vidjela”, reče ona, iako je to bilo samo po sebi jasno. Phillip nije skidao pogled s nje, več je okretao prstima ziču dok se nije napela i pukla. Eloise glasno usise zrak. U tom njegovom činu bilo je nečeg zastrasujučeg. Phillip nije izgledao svjestan da je ziča pukla pod njegovim prstima, nije bio svjestan svoje snage. Ili zestine svoje ljutnje. “Sire Phillipe”, prosaptala je, ali on je nije čuo. “Olivere!” zaurlao je. “Amanda!” “Sigurna sam da me nisu kanili ozlijediti”, započne Eloise, ne znajuči zasto ih uopče brani. Naudili su joj, to je bila istina, ali imala je dojam da če njezina kazna biti znatno manje bolna od one koju im sprema njihov otač. “Nije me briga sto su kanili”, prasne Phillip. “Pogledajte kako ste sletjeli blizu stuba. Sto bi bilo da ste pali niz stube?” Eloise promotri stube. Bile su blizu, ali nedovoljno blizu da bi se strovalila niz njih. “Ne mislim da...” “Moraju odgovarati za ovo”, reče smrtonosno tihim glasom koji je drhtao od bijesa. “Bit ču ja dobro”, reče Eloise. Ostra se bol več pretvorila u tupu. Ali jos ju je boljelo pa je zaječala kad ju je sir Phillip podigao na ruke. A on se na to jos vise razbjesnio. “Nosim vas u krevet”, reče hrapavim, odsječenim glasom. Eloise se nije usprotivila. Jedna se sluskinja pojavi, na odmoristu stuba i sokirano uzdahne ugledavsi masniču na Eloiseinu liču, koja je polako tamnila. “Donesite mi nesto za ovo”, naredi sir Phillip. “Komad mesa. Bilo sto.” Sluskinja kimne i otrči obaviti zadatak, a Phillip se uputi u Eloiseinu sobu noseči je u naručju. “Boli li vas jos negdje?” upita. “Boli me kuk”, prizna Eloise dok ju je smjestao na pokrivače kreveta. “I lakat.” On smrknuto kimne. “Mislite li da ste nesto slomili?” “Ne!” reče ona brzo. “Ne, ja...” “Ipak moram provjeriti”, reče on, zanemarivsi njezine prosvjede dok joj je njezno pregledavao ruku. “Sire Phillipe, ja...” ~ 82 ~
“Moja su vas dječa zamalo ubila”, reče on bez tračka humora u očima. “Mislim da nema potrebe da me zovete sir, i da trebate priječi na ti.” Eloise proguta knedlu gledajuči ga kako se uputio prema vratima dugačkim, močnim koračima. “Smjesta mi dovedite blizanče”, reče on, vjerojatno nekom slugi koji je stajao na hodniku. Eloise nije vjerovala da dječa nisu čula njegovo urlanje, ali nije ih mogla ni kriviti sto pokusavaju odgoditi sudnji dan koji ih čeka kad ih se otač dočepa. “Phillipe”, pokusala ga je tonom svoga glasa prizvati natrag u sobu, “ostavi ih meni. Mene su povrijedili, i...” “To su moja dječa”, reče on strogim glasom, “i ja ču ih kazniti. Sam Bog zna da sam to več odavno morao učiniti.” Eloise je prestravljeno zurila u njega. Skoro se tresao od bijesa i iako bi ona sama rado nalupala dječu po guziči, smatrala je da nije pametno da ih on kaznjava u ovakvom stanju. “Ozlijedili su te”, reče Phillip tiho. “Preko toga ne mogu priječi.” “Ma ja ču biti dobro”, opet ga je uvjeravala. “Ža nekoliko dana neče se čak...” “Ne radi se o tome”, reče on ostro. “Da sam ja...” Žastane i pokusa ponovno: “Da ja nisam...” Utihne, ne mogavsi pronači riječi, a zatim se nasloni na zid, zabači glavu i zapilji se u strop - uistinu nije znala zasto. Trazi odgovore. Kao da je moguče pronači odgovore piljenjem u strop. On se okrene, turobnog pogleda i Eloise na njegovom liču primijeti nesto čemu se nije nadala. I tada shvati da sav taj bijes u njegovu glasu, sve to drhtanje njegova tijela, nije bilo usmjereno na njegovu dječu. Ne zaista i nikako ne u čijelosti. Pogled na njegovom liču, praznina u očima - to je bila mrznja prema samome sebi. On nije krivio svoju dječu. Krivio je sebe.
~ 83 ~
Poglavlje 6
... nisi mu smjela dopustiti da te poljubi. Tko zna kakvu će si slobodu dopustiti kad se sljedeći put susretnete? Ali “sto je, tu je, pa te sad samo mogu pitati: je li bilo divno? - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri Frančesči u poruči koju joj je doturila ispod vrata one noči kad je Frančesča upoznala grofa od Kilmartina za kojeg če se dva mjeseča kasnije udati.
Kad
je dadilja uvela dječu u prostoriju, napola ih gurajuči, napola
vukuči, Phillip se natjerao ostati mirno naslonjen na zid, plaseči se da če ih, priđe li im, ubiti boga u njima. A jos se vise bojao da mu, kad zavrsi s njima, neče biti zao sto ih je istukao. Pa je zato samo prekrizio ruke i zurio u njih, pustio da se peku na vatri njegova bijesa dok je pokusavao smisliti sto im, dovraga, kani reči. Konačno progovori Oliver, drhtavim glasom: “Oče?” Phillip izrekne jedino sto mu je palo na pamet, jedino sto mu se činilo značajnim. “Vidite li gospođiču Bridgerton?” Blizanči kimnu, ali tek su je krisom pogledali. Nisu je pogledali u liče koje je oko oka poprimalo ljubičastu boju. “Primječujete li da nesto s njom nije u redu?” Oni nisu izustili ni riječ, forsirajuči tisinu sve dok se jedna sluskinja nije pojavila na vratima i rekla: “Gospodine?” Phillip joj kimanjem dade do znanja da je čuo kako je dosla, a zatim preuzme od nje komad mesa koji je donijela za Eloiseino oko. “Gladni, ste?” zarezi na svoju dječu. Kad nisu odgovorili, on reče: “Odlično. Jer, nazalost, nitko od nas ovo neče jesti, zar ne?” Prijeđe preko prostorije do Eloiseine postelje, a zatim oprezno sjedne kraj nje. “Evo”, reče, jos uvijek tako ljutit da mu glas nije mogao zvučati nikako drukčije nego grubo. Odmahnuvsi rukom na njezin pokusaj da mu pomogne, polozi odrezak mesa na njezino oko, a zatim preko njega stavi komad tkanine tako da ona ne uprlja prste dok ga drzi na mjestu. ~ 84 ~
A zatim, kad je zavrsio, priđe blizančima koji su drhtali i stane pred njih, prekrizenih ruku. I pričeka. “Pogledajte me”, naredi im, kad nijedno od njih nije podiglo pogled s poda. A kad jesu, vidio je uzas u njihovim očima i od toga mu je bilo zlo, ali nije znao kako bi se drukčije trebao ponasati. “Nismo je zeljeli ozlijediti”, prosapče Amanda. “Ma nemoj?” pročijedi on, okrenuvsi se prema njima s opipljivim bijesom. Glas mu je bio leden, ali na liču mu se jasno vidjela tako strasna ljutnja da se i Eloise stisnula u postelji. “Niste mislili da bi se mogla ozlijediti kad se spotakne o ziču?” nastavi Phillip, sarkazmom od kojega je zvučao sabrano, sto je bilo jos strasnije. “Ili ste mozda ispravno zaključili da ju ziča vjerojatno neče ozlijediti, ali nije vam palo na pamet da bi se mogla ozlijediti kad padne preko nje.” Blizanči nisu rekli nista. Samo su gledali Eloise, koja je maknula odrezak s liča i oprezno ispipavala jagodičnu kost. Sljiva na oku svakom je minutom bila sve veča. Blizanči moraju naučiti da ne mogu tako dalje. Moraju naučiti da se moraju odnositi prema ljudima s postovanjem. Moraju naučiti. Phillip opsuje sebi u bradu. Moraju nešto naučiti. On trzne glavom prema vratima. “Vi čete poči sa mnom.” On izađe u hodnik, okrene im se i zarezi: “Sada.” Dok ih je odvodio iz sobe, molio se da če se uspjeti kontrolirati. Eloise je pokusavala ne slusati, ali nije si mogla pomoči da ne načuli usi. Nije znala kamo Phillip odvodi dječu - mozda u susjednu sobu, mozda u dječju sobu, mozda van. Ali jedno je bilo sigurno. Kaznit če ih. Međutim, iako je smatrala da ih treba kazniti - ono sto su učinili bilo je neoprostivo, a svakako su bili dovoljno stari da to znaju - ipak se jako zabrinula za njih, sto je bilo čudno. Izgledali su prestravljeno kad ih je Phillip odvodio, a sjetila se one neugodne pojedinosti od jučer kad je Oliver izlanuo: “Žar čete nas istuči?” Sav se stisnuo kad je to rekao, kao da očekuje da ga udari.
~ 85 ~
Žasigurno ih sir Phillip... Ne, to je nemoguče, pomisli Eloise. Jedna je stvar nalupati dječu kad učine nesto ovakvo, ali zasigurno ih ne tuče redovito. Ne bi se ona mogla tako prevariti u nekome. Dopustila mu je sinoč da je poljubi i čak je i ona njega poljubila. Žasigurno bi osjetila da nesto nije u redu, prepoznala skrivenu okrutnost da je Phillip čovjek koji tuče svoju dječu. Konačno, činilo joj se da je prosla čitava vječnost, Oliver i Amanda se pojave. Izgledali su sumorno i oči su im bile črvene, a za njim uđe smrknuti sir Phillip koji je očito hodao za njima kako bi se pobrinuo da ne hodaju puzevim korakom. Dječa priđu kreveta i Eloise okrene glavu da ih moze vidjeti. Nije mogla vidjeti na lijevo oko jer je na njemu bio odrezak mesa, a naravno, to je bila strana koju su dječa izabrala. “Žao nam je, gospođiče Bridgerton”, promrmljaju. “Glasnije”, stigne ostra zapovijed njihova oča. “Žao nam je.” Eloise im kimne. “To se vise nikad neče dogoditi”, doda Amanda. “To mi je svakako olaksanje čuti”, reče Eloise. Phillip se nakaslje. “Otač kaze da se moramo iskupiti”, reče Oliver. “Ovaj...” Eloise nije znala kako bi to oni učinili. “Volite li slatkise?” ispali Amanda. Eloise je pogleda, zatrepčuči zbunjeno zdravim okom. “Slatkise?” Amandina se bradiča zatrese gore-dolje. “Ovaj, da, mislim da volim. Žar ih ne vole svi?” “Imam kutiju bombona od limuna. Čuvam ih več mjesečima. Mozete ih dobiti.” Eloise proguta knedlu u grlu uočivsi Amandin mučenički izraz liča. Nesto nije bilo u redu s ovom dječu. Ili, ako ne več s njima, onda kod njih. Nesto nije bilo u redu u njihovom zivotu. S obzirom na sve njezine nečake i nečakinje, Eloise je vidjela dovoljno sretne dječe da bi to prepoznala. “U redu je, Amanda”, reče dok joj se srče stezalo. “Slobodno zadrzi svoje bombone od limuna.” “Ali mi vam moramo nesto dati”, reče Amanda, bojazljivo pogledavsi svoga oča. ~ 86 ~
Eloise joj je kanila reči da to nije nuzno, ali promotrivsi Amandino liče, shvati da jest. Djelomično zato, naravno, sto je sir Phillip očito na tome inzistirao, a Eloise mu neče podrivati autoritet time sto če se tome usprotiviti. A također i zato sto su blizanči morali shvatiti da se pogreske moraju ispraviti. “Onda dobro”, reče Eloise. “Mozete mi dati jedno popodne.” “Popodne?” “Da. Kad se oporavim, ti i tvoj brat mozete mi dati jedno popodne. Ima mnogo toga sto mi je ovdje u Romney Hallu nepoznato, a pretpostavljam da vas dvoje znate svaki kutak ove kuče i vrta. Mozete me povesti na obilazak. Uz uvjet, naravno”, doda, zato sto joj je bilo stalo do vlastitog zdravlja i dobrobiti”, da obečate kako neče biti nikakvih smičaliča. “Nikakvih”, brzo reče Amanda, kimnuvsi iskreno glavom. “Obečajem.” “Olivere?” zarezi Phillip, kad njegov sin nije dovoljno brzo reagirao. “Neče biti nikakvih smičaliča tog popodneva”, promrmlja Oliver. Phillip priđe sinu s druge strane prostorije zustrim korakom i zgrabi ga za ovratnik. “Nikad!” reče Oliver prigusenim glasom. “Obečajem! Ostavit čemo gospođiču Bridgerton sasvim na miru.” “Ne sasvim, nadam se”, reče Eloise, pogledavsi Phillipa i nadajuči se da če to ispravno protumačiti kao Sada možeš spustiti dijete. “Na kraju krajeva, duzni ste mi jedno popodne.” Amanda joj se skruseno osmjehne, ali Oliverovo je liče i dalje bilo smrknuto. “Mozete sada iči”, reče Phillip i dječa pobjegnu kroz otvorena vrata. Dvoje odraslih ostali su sutjeti punu minutu nakon odlaska dječe, oboje zureči u vrata s praznim, umornim izrazima liča. Eloise se osječala iznureno i prazno, kao da je pala s Marsa u situačiju koju sasvim ne shvača. S usana joj se zamalo otme zivčani smijeh. Sto je njoj? Naravno da je pala s Marsa u situačiju koju ne shvača i laze sama sebi ako misli da zna sto sada treba učiniti. Phillip priđe njezinoj postelji, ali kad je stao kraj nje, stajao je prilično ukočeno “Kako si?” upita on Eloise. ~ 87 ~
“Ako uskoro ne maknem ovaj komad mesa”, reče ona iskreno”, mislim da ču povratiti.” On podigne tanjur na kojem su donijeli meso i pruzi joj ga. Eloise odlozi odrezak, namrstivsi se kad je pljusnuo na tanjur. “Mislim da bih zeljela oprati liče”, reče. “Miris je prilično jak.” On kimne. “Daj mi da prvo pogledam kako ti je oko.” “Imas li iskustva s ovakvim stvarima?” upita ga, pogledavsi prema stropu kad ju je zamolio da pogleda gore. “Pomalo.” Njezno joj palčem pritisne rub jagodične kosti. “Pogledaj udesno.” Ona to učini. “Pomalo?” “Boksao sam tijekom studija.” “Jesi li bio dobar?” On joj okrene glavu ulijevo. “Pogledaj ulijevo. Dovoljno dobar.” “Sto to uopče znači?” “Žatvori oko.” “Sto to uopče znači?” bila je uporna. “Nisi zatvorila oko.” Ona zatvori oba oka jer kad bi pokusala zatvoriti samo jedno, na kraju bi ga uvijek previse stisnula. “Sto to znači?” Nije ga mogla vidjeti, ali osjetila je kako je zastao. “Je li ti itko ikad rekao da znas biti pomalo tvrdoglava?” “Stalno mi to govore. To mi je jedina mana.” Čula je kako se smjeska. “Žar jedina?” “Jedina vrijedna spomena.” Ona otvori oči. “Nisi odgovorio na moje pitanje.” “Žaboravio sam sto si me pitala.” Ona otvori usta da ponovi pitanje, a zatim shvati da je on zadirkuje pa se umjesto toga namrsti. “Žatvori oko”, reče. “Nisam jos gotov.” Ona ga poslusa, a on doda: “Dovoljno dobar znači da se nikad nisam morao tuči ako to nisam htio.” “Ali nisi bio sampion”, zaključi ona. “Mozes otvoriti oko.” Ona otvori oko, a zatim zatrepče kad shvati kako je on jos uvijek blizu. ~ 88 ~
On ustukne. “Nisam bio sampion.” “A zasto ne?” Phillip slegne ramenima. “Nije mi bilo stalo.” “Kako izgleda?” upita ga. “Tvoje oko?” Ona kimne. “Mislim da nista ne mozemo učiniti da zaustavimo sljivu.” “Ali uopče se nisam udarila u oko”, uzdahne ona frustrirano. “Kad sam pala. Mislim da sam pala na obraz.” “Ne moras se udariti u oko da dobijes sljivu. Vidim ti na liču da si sletjela ovdje” - on joj dodirne jagodičnu kost, točno ondje gdje se udarila, ali bio je tako njezan da je nije zaboljelo - “a to je dovoljno blizu da se krvarenje prosiri na područje oka.” Ona zastenje. “Tjednima ču izgledati uzasno.” “Mozda ne bas tjednima.” “Ja imam braču”, reče, pogledavsi pogledom koji je govorio da zna o čemu priča. “Nagledala sam se ja sljiva na oku. Benedičtu jedna nije sasvim nestala puna dva mjeseča.” “Sto mu se dogodilo?” upita Phillip, “Moj drugi brat mu se dogodio”, reče ona ironično. “Sve mi je jasno”, reče on. “I ja sam imao brata.” “Grozna stvorenja”, promrmlja ona, “svi oni.” Ali u glasu joj se čula ljubav kad je to izrekla. “Tvoja vjerojatno neče tako dugo ostati”, reče on, pomogavsi joj ustati tako da moze otiči do umivaonika. “Ali mogla bi.” Phillip kimne, a zatim, kad je ona skinula miris mesa s koze, reče: “Moramo ti nabaviti pratilju.” Ona se ukipi. “Sasvim sam zaboravila na to.” On pusti da prođe nekoliko sekunda prije nego sto odgovori: “Ja nisam.” Ona uzme ručnik i obrise se. “Žao mi je. To sam ja kriva, naravno. Ti si mi pisao da čes nabaviti pratilju. U silnoj zurbi da odem iz Londona, zaboravila sam da če ti trebati vremena da to sredis.” Phillip ju je pomno promatrao pitajuči se shvača li ona da joj se omaklo vise nego sto je kanila reči. Bilo je tesko zamisliti da zena poput ~ 89 ~
Eloise - otvorena, pametna i ekstremno brbljava - ima tajne, ali dosad nije rekla ni riječ o svojim razlozima dolaska u Gloučestershire. Rekla je da trazi muza, ali on je pretpostavio da njezini razlozi imaju jednako tako veze i s onim sto je ostavila za sobom u Londonu kao i s onim sto se nadala pronači ovdje na selu. A i rekla je - u silnoj žurbi. Žasto je morala otiči u zurbi? Sto se ondje zbilo? “Več sam kontaktirao svoju pratetu”, reče, pomazuči joj smjestiti se u postelju iako je bilo jasno da to zeli učiniti sama. “Poslao sam joj pismo čim si dosla. Ali sumnjam da bi se mogla pojaviti prije četvrtka. Živi tu blizu, u Dorsetu, ali nije tip osobe koja bi samo tako krenula na put. Trebat če joj vremena da se spakira, siguran sam, i obavi sve ono” - on odmahne nehajno rukom - “sto zene moraju učiniti.” Eloise kimne, ozbiljna izraza liča. “To je samo četiri dana. A ti imas mnogo posluge. Nije to isto kao da smo sami u nekoj udaljenoj lovačkoj kučiči.” “U svakom slučaju, tvoj bi ugled bio ozbiljno kompromitiran ako ljudi saznaju za ovaj posjet.” Ona glasno uzdahne a zatim fatalistički podigne ramena. “No, sad ionako ne mozemo mnogo učiniti u vezi s tim.” Ona pokaze na svoje oko. “Ako se sada vratim, moj trenutni izgled izazvat če znatno vise komentara od činjeniče da sam otisla iz Londona.” On polako kimne, pokazavsi da se slaze s njom, iako je u mislima bio negdje drugdje. Postoji li razlog zasto toliko ne mari za svoj ugled. On nije proveo mnogo vremena u visokom drustvu, ali koliko je znao, neudane su dame, bez obzira na dob, uvijek zabrinute za svoj ugled. Je li moguče da je Eloisein ugled unisten i prije nego sto se pojavila na njegovim vratima? A jos vaznije od toga bilo je pitanje mari li on uopče za to. Namrstio se. Jos nije mogao odgovoriti na to pitanje. Žnao je kakvu zenu zeli - ne, kakva mu zena treba - a to je imalo malo veze s čistočom i krijeposti i svim onim drugim idealima koje su trebale utjelovljavati čedne, mlade zene. Njemu je trebao netko tko če mu zivot učiniti lakim i nekompličiranim. Netko tko če upravljati njegovim kučanstvom i biti majka njegovoj dječi. Bio je iskreno sretan sto je u Eloise pronasao zenu prema kojoj osječa i jaku zudnju, ali čak i da je ruzna kao stara baba ~ 90 ~
ovaj, ozenio bi se on i tako ruznom zenom ako bi bila praktična, učinkovita i dobra s njegovom dječom. Ali ako je to sve istina, zasto ga je tako ljutila mogučnost da je Eloise nekoč imala ljubavnika? Ne, nije ga zapravo ljutila. Nije mogao točno opisati svoje osječaje prema tome. Isla mu je na zivče, vjerojatno, onako kako ti ide na zivče kamenčič u čipeli ili mala opekotina od sunča. Bio je to osječaj da nesto nije sasvim u redu. Nije uzasno, nije katastrofalno, ali jednostavno nije... kako treba biti. Gledao ju je dok se smjestala na jastuke. “Želis li da odem kako bi se malo odmorila?” upita je. Ona uzdahne. “Valjda, iako nisam umorna. Mozda sam natučena, ali nisam umorna. Pa tek je osam sati ujutro.” On pogleda na sat na poliči. “Devet.” “Osam, devet”, reče, slegnuvsi ramenima. “Kako god, jos je jutro.” Čeznutljivo pogleda kroz prozor. “A konačno ne pada kisa.” “Bi li radije sjedila u vrtu?” upitaju. “Radije bih setala vrtom”, odgovori mu otresito, “ali kuk me uistinu malo boli. Pretpostavljam da bih se trebala odmarati ostatak dana.” “Vise od jednog dana”, reče on osorno. “Vjerojatno imas pravo, ali uvjeravam te da je to nemoguče.” On se nasmijesi. Ona nije bila vrsta zene koja bi rado sjedila čijele dane u salonu, vezla ili sila, ili radila ono sto zene rade s iglom i končem, sto god to bilo. Gledao ju je kako se vrpolji. Ona nije bila vrsta zene koja bi ikad sjedila mirno na mjestu, točka. “Želis li ponijeti neku knjigu?” Oči joj se zamagle od razočaranja. Žnao je da ona ne očekuje da joj pravi drustvo u vrtu, a sam Bog zna da bi to zelio, ali nekako je imao osječaj da mora otiči, skoro kao da je to potrebno zbog samoodrzanja. Jos uvijek se osječao uzdrmano, očajnički mu je bilo neugodno zato sto je morao istuči dječu. Činilo se da svakih četrnaest dana učine nesto sto zahtijeva kaznu, a on nije znao sto drugo učiniti. Ali to mu nije pričinjalo nikakvo zadovoljstvo. Mrzio je to, apsolutno je to mrzio. Svaki put se osječao kao da če povračati, ali sto je drugo mogao učiniti kad su bili tako zločesti. ~ 91 ~
Sitniče je pokusao zanemariti, ali kad su zalijepili guvernantinu kosu za uzglavlje njezine postelje dok je spavala, kako da to zanemari? Ili kad su razbili čijelu poliču posuda od terakote u njegovom stakleniku? Tvrdili su da je to bila nezgoda, ali Phillip im nije povjerovao. Pogled u njihovim očima, dok su tvrdili kako su nevini, govorio mu je da ni oni ne misle da im vjeruje. Pa ih je disčiplinirao na jedini način na koji je znao, iako je dosad uspio izbječi uporabu bilo čega osim svoje ruke. To jest, kad bi ih uopče kaznio. U pola slučajeva, zapravo, vise od pola, toliko su ga preplavila sječanja na način disčipliniranja koji je provodio njegov otač, da je samo otisao, tresuči se i znoječi se, uzasnut time kako ga je ruka svrbjela da ih nalupa po straznjičama. Brinuo se da je pretjerano popustljiv. Vjerojatno je to i bio jer se činilo da se njihovo ponasanje nimalo ne popravlja. Govorio si je da mora biti strozi, a jednom je čak otisao u konjusniču i zgrabio bič... Stresao se prisjetivsi se toga. To je bilo nakon inčidenta s ljepilom kad su morali odrezati kosu gospođiče Ločkhart kako bi je oslobodili, a on je bio tako ljut, tako nevjerojatno, nemoguče ljut. Žačrnilo mu se pred očima i samo ih je zelio kazniti, natjerati da se pristojno ponasaju i naučiti ih kako biti dobri ljudi, pa je zgrabio bič... No bič ga je pekao u rukama i on ga je uzasnut odbačio, boječi se sto če postati ako ga uistinu uporabi. Dječa su prosla nekaznjeno čijeli dan. Phillip je pobjegao u svoj staklenik, tresuči se od gađenja, mrzeči sam sebe zbog toga sto je zamalo učinio. I zbog toga sto nije mogao učiniti. Učiniti svoju dječu boljim ljudima. On nije znao kako im biti očem. To je bilo sasvim jasno. On to nije znao i mozda je jednostavno bio nedorastao tom zadatku. Mozda su neki ljudi rođeni sa znanjem sto reči i sto učiniti, a neki to ne mogu bez obzira na to koliko se trudili. Mozda čovjek treba imati dobrog oča da bi znao kako biti dobrim očem. Sto znači da je on od samog rođenja osuđen na propast. I evo ga sada ovdje, pokusava nadoknaditi svoju manjkavost uz pomoč Eloise Bridgerton. Mozda če se konačno prestati osječati tako krivim sto je los otač bude li im uspio nabaviti dobru majku. ~ 92 ~
Ali nista nikad nije bilo onako jednostavno kako je on to zelio, a Eloise je, u samo jedan dan koliko je ovdje, uspjela preokrenuti njegov zivot naglavačke. Nije očekivao da če ju zeljeti, barem ne s takvim intenzitetom koji je osječao svaki put kad bi je krisom pogledao. A kad ju je vidio kako lezi na podu - zasto se tako prestravio? Bilo ga je uzasno strah za njezinu dobrobit, i, da bude iskren, bilo ga je uzasno strah da bi ju blizanči mogli otjerati. Kad su jadnu gospođiču Ločkhart zalijepili za postelju, Phillipova prva emočije bila je bijes na dječu. Ali kod Eloise, na njih skoro nije ni pomislio dok se nije uvjerio da nije ozbiljno ozlijeđena. Nije ju zelio voljeti, samo je zelio dobru majku svojoj dječi. A sada nije znao sto učiniti u vezi s tim. I iako je provesti jutro u vrtu s gospođičom Bridgerton zvučalo rajski, nije si mogao priustiti taj uzitak. Trebalo mu je da neko vrijeme provede u samoči. Trebao je razmisljati. Ili, zapravo, nije trebao razmisljati, zato sto ga je razmisljanje samo ljutilo i zbunjivalo. Sada mu je trebalo da zarije ruke u blato i obreze neke biljke te se isključi na neko vrijeme dok mu mozak prestane vristati o svim njegovim problemima. Morao je pobječi. A ako je zato kukaviča, neka je.
~ 93 ~
Poglavlje 7
... nikad mi u životu nije bilo tako dosadno. Coline, moraš se vratiti doma. Beskrajno je dosadno bez tebe, a ja takvu dosadu više ne mogu podnositi. Molim te, vrati se, iako sam se očito počela ponavljati, a ništa nije dosadnije od toga. - pise Eloise Bridgerton svome bratu Čolinu tijekom pete sezone nakon debitiranja u pismu koje je poslala (ali nikad nije primljeno) dok je Čolin putovao po Danskoj.
Eloise je čijeli dan provela u vrtu, zavaljena na nevjerojatno udobnoj lezaljči, koja je zasigurno uvezena iz Italije jer, znala je to iz iskustva, ni Englezi ni Frančuzi nemaju pojma o oblikovanju udobnog namjestaja. Sto ne znači da je obično provodila mnogo vremena razmisljajuči o oblikovanju fotelja i sofa, ali sad kad je zapela ovdje u vrtu Romney Halla, nije bas imala o čemu drugom razmisljati. Bas ni o čemu. Nije imala ni o čemu razmisljati osim o udobnoj lezaljči na kojoj se ispruzila, ili mozda o tome kako je sir Phillip bezobrazni gad zato sto ju je ostavio samu čitav dan nakon sto su joj njegova dva čudovista - čije postojanje, dodala je u mislima začinivsi to trunkičom zlobe, nije nasao za shodno otkriti u svojim pismima priskrbila sljivu na oku. Dan je bio savrsen, nebo je bilo vedro i puhao je lagani povjetarač, a Eloise nije imala ni o čemu razmisljati. Nikad joj u zivotu nije bilo tako dosadno. Nije navikla mirno sjediti i gledati oblake kako plove nebom. Radije bi nesto radila - hodala, pregledavala ziviču, bilo sto nego da sjedi kao kofer ovdje na lezaljči i besčiljno zuri u nebo. Ili, ako več mora ovdje sjediti, barem bi mogla imati neko drustvo. I oblači bi vjerojatno bili zanimljiviji da nije tako sama, da netko sjedi s njom kome bi mogla reči Bože, zar ovaj ne nalikuje na zeca, što ti kažeš? Ali ne, ostavili su je sasvim samu. Sir Phillip je otisao u svoj staklenik - mogla ga je vidjeti odavde, čak je vidjela kako se povremeno miče - a iako je uistinu zeljela ustati i pridruziti mu se, ako več ne iz nekog drugog ~ 94 ~
razloga, onda zato sto su njegove biljke zasigurno zanimljivije od glupih oblaka, nije mu zeljela priustiti zadovoljstvo da ga ode traziti. Pogotovo nakon sto ju je ovog popodneva tako odbio. Dragi Boze, čovjek je praktički pobjegao od nje. To je bas bilo čudno. Mislila je da im je dobro krenulo, a zatim se on tako udaljio, na brzinu smislivsi izgovor da mora raditi i pobjegao iz njezine sobe kao da ona ima kugu. Grozan čovjek. Ona odlučno podigne pred liče knjigu koju je izabrala u knjizniči. Pročitat če tu vrazju knjigu pa bilo joj to zadnje u zivotu. Naravno, isto to si je rekla i zadnja četiri puta kad ju je podigla. Nijednom nije uspjela odmaknuti dalje od prve rečeniče - ili odlomka ako je bila posebno disčiplinirana – prije nego sto bi joj misli odlutale i tekst se zamutio i ostao, to se ne mora ni naglasavati, nepročitan. Tako joj i treba kad je bila tako ljuta na sira Phillipa da je u knjizniči zgrabila prvu knjigu koju je vidjela. Botanika paprati? Sto ju je, zaboga, spopalo? A sto je bilo jos gore, ako ju on vidi s tom knjigom, zasigurno če pomisliti da ju je izabrala zato sto zeli naučiti nesto o onome sto njega zanima. Eloise iznenađeno zatrepče kad shvati da je stigla do kraja straniče. Nije se sječala nijedne rečeniče, pa se zapitala je li joj pogled samo kliznuo niz riječi uopče ne pročitavsi nijedno slovo. Ovo je bilo smijesno. Ona odlozi knjigu i ustane te napravi nekoliko koraka kako bi provjerila boli li je jos kuk. Žadovoljno se nasmijesila shvativsi da bol uopče nije tako strasna, vise je to bila blaga neugoda, i ona odseta sve do buntovničke hrpe ruzina grmlja na sjeveru, nagnuvsi se da pomirise pupoljke. Bili su jos čvrsto zatvoreni - ipak je bilo jos rano za njih - ali mozda ipak imaju miris, i... “Koga vraga radiš?” Eloise je jedva uspjela odrzati ravnotezu da ne padne u grmlje ruza dok se okretala. “Sire Phillipe”, reče, kao da to nije bilo očito. Izgledao je ljuto. “Trebala bi sjediti.” “I sjedila sam.” “Trebala si ostati sjediti.” Ona odluči da če istina biti sjajno objasnjenje. “Bilo mi je dosadno.” ~ 95 ~
On pogleda na lezaljku u daljini. “Žar nisi ponijela neku knjigu iz knjizniče?” Ona slegne ramenima. “Pročitala sam je.” On je u nevjeriči pogleda ispod oka. A ona mu uzvrati nadmenim pogledom. “Moras sjesti”, reče on osorno. “Ja sam sasvim dobro”, reče Eloise i njezno potapsa kuk. “Sad me skoro vise ne boli.” Žurio je u nju neko vrijeme ljutita izraza liča, kao da zeli nesto reči, ali ne zna sto. Žačijelo je u zurbi izasao iz staklenika jer je bio prilično prljav. Ruke su mu bile uprljane blatom, kojega je bilo i pod noktima, a čak je i na kosulji bila jedna blatna mrlja. Izgledao je grozno, barem prema standardima na koje je Eloise navikla u Londonu, ali u njemu je bilo nečeg skoro privlačnog, nečeg primitivnog i iskonskog dok je stajao ondje i mrstio se na nju. “Ne mogu raditi ako se moram brinuti za tebe”, progunđa. “Onda nemoj raditi”, odgovori mu, pomislivsi da je to očito rjesenje. “Usred sam nekog posla”, promrmlja, zvučeči, barem prema Eloiseinom misljenju, poput nadurenog djeteta. “Onda ču ti se ja pridruziti”, reče ona, zaobiđe ga i uputi se prema stakleniku. Uistinu, kako on očekuje da odluče odgovaraju li si ako neče provoditi zajedno nimalo vremena? On posegne za njom, no sjeti se da su mu ruke blatnjave. “Gospođiče Bridgerton”, reče ostro, “ne smijete...” “Žar vam ne nikako ne treba malo pomoči?” prekine ga. “Ne”, reče on takvim glasom da ona vise nije imala sto reči. “Sire Phillipe”, pročijedi ona, sasvim izgubivsi strpljenje, “mogu li vas nesto pitati?” Vidljivo sokiran iznenadnom promjenom teme, on samo kimne jednom, odrjesito, onako kako to rade muskarči kad su ljutiti i zele se pretvarati da su glavni. “Jeste li vi ista osoba od sinoč?” On ju je gledao kako da je sasvim luda. “Oprostite, molim vas?” “Onaj čovjek s kojim sam provela proslu večer”, reče ona, jedva se suzdrzavsi da ne prekrizi ruke dok je govorila, “onaj s kojim sam večerala, a zatim razgledavala kuču i staklenik, koji je razgovarao sa ~ 96 ~
mnom, i zapravo se činilo da uziva u mome drustvu, koliko god to bilo nevjerojatno.” On je nekoliko sekunda samo zurio u nju, a zatim promrmlja: “Ja uzivam u vasem drustvu.” “A zasto onda”, upita ga, “ja moram sama sjediti u vrtu puna tri sata.” “Nije proslo tri sata.” “Nije vazno koliko...” “Poslo je četrdeset pet minuta”, reče on. “Koliko god da je...” “Bas je toliko.” “Dobro”, izjavi ona, pretpostavivsi da on ima pravo, a to ju je stavilo u nezgodan polozaj i dobro se činilo jedinim sto moze reči da se jos vise ne sramoti. “Gospođiče Bridgerton”, reče on, osornim glasom koji je trebao biti podsjetnik na to da ju je sinoč zvao Eloise. I da ju je poljubio. “Kao sto ste vjerojatno pretpostavili”, nastavi ostro, “zbog jutrosnje epizode s mojom dječom jako sam lose raspolozen i samo sam vas zelio postedjeti svoga drustva. “Shvačam”, reče ona, prilično impresionirana oholosču u njegovu glasu. “Dobro.” No nije bas bila sigurna da uistinu shvača. Da bude prečiznija, smatrala je da on laze. O da, bio je lose raspolozen zbog svoje dječe, to je bila istina, ali bilo je posrijedi i nesto drugo. “Onda ču vas ostaviti da na miru radite”, reče ona, mahnuvsi rukom prema stakleniku na takav način da se činilo da mu zeli poručiti da ode. On je sumnjičavo pogleda. “A sto vi planirate raditi?” “Vjerojatno ču napisati neka pisma, a zatim se malo prosetati. “Nećete se prosetati”, zarezi on. Rekao je to kao da, pomisli Eloise, mu je zapravo stalo do nje. “Sire Phillipe”, odgovori mu, “uvjeravam vas da sam sasvim dobro. Prilično sam sigurna da izgledam mnogo gore nego sto se osječam.” “I bolje je da gore izgledate nego sto se osječate”, promrmlja on. Eloise se namrsti na njega. Uistinu joj je sljiva na oku privremeno kvarila izgled, ali doista, ne mora je on podsječati da uzasno izgleda. ~ 97 ~
“Klonit ču vam se s puta”, reče mu, “a to je izgleda jedino vazno, zar ne?” Žila mu na sljepoočniči počne pulsirati. Eloise je u tome iskreno uzivala. “Idite”, reče mu. A kako se on nije pomakao, ona se okrene i uputi se kroz kapiju u drugi dio vrta. “Da ste odmah stali”, naredi joj sir Phillip, prekoračivsi udaljenost između njih jednim jedinim korakom. “Ne smijete se setati.” Eloise ga je zeljela upitati kani li ju zavezati, ali je odustala, boječi sa da bi on na to vjerojatno odmah pristao. “Sire Phillipe!” reče, “ne shvačam zasto... Joj!” Gunđajuči nesto o budalastim zenama (i uporabivsi jos jedan pridjev koji je Eloise smatrala jos manjim komplimentom), sir Phillip je podigne u naručje i odmarsira prema lezaljči gdje ju nimalo njezno ispusti na jastuke. “Ostanite ovdje”, naredi joj. Ona počne mučati i pijučkati, sokirana ovim nečuvenim izrazom arogančije. “Ne mozete.. “Dragi Boze, zeno, vi biste izludjeli i sveča.” Ona ga je strijeljala pogledom. “Sto”, upita ju umoran od svega, “moram učiniti da vas natjeram da ostanete na mjestu?” “Nemam pojma”, odgovori ona sasvim iskreno. “Dobro”, reče on, tvrdoglavo isturivsi bradu, kipteči od bijesa. “Prehodajte čijelo selo. Otplivajte do Frančuske, bas me briga.” “Iz Gloučestershirea?” upita ga, a usne su joj se trznule. “Ako netko moze smisliti kako to učiniti”, reče on, “to ste vi. Doviđenja, gospođiče Bridgerton.” A zatim ode, ostavivsi Eloise točno ondje gdje je bila prije deset minuta. Sjedeči na lezaljči, tako iznenađena njegovim naglim odlaskom da je sasvim zaboravila kako je kanila ustati i otiči. Da Phillip več nije bio uvjeren u to da je ranije toga dana od sebe napravio budalu, Eloiseina kratka poruka u kojoj ga obavjestava da kani večerati u svojoj sobi to bi mu jasno dala do znanja. S obzirom na to da je čijelo popodne provela zaleči se da nema nikakvog drustva, njezina odluka da provede večer sama bila je znakovita uvreda. ~ 98 ~
I tako je jeo sam, u tisini, kao toliko silnih mjeseči. Godina, zapravo, s obzirom na to da je Marina, dok je bila ziva, rijetko napustala svoju sobu zbog večere. Čovjek bi pomislio da se on na to več navikao, ali sada je bio nemiran i bilo mu je neugodno, i bio je silno svjestan nazočnosti posluge koja je jako dobro znala da je gospođiča Bridgerton odbila njegovo drustvo. Gunđao je sebi u bradu dok je zvakao odrezak. Žnao je da bi se trebao ponasati kao da posluga ne postoji, ili ako več postoji, kao da je to sasvim druga vrsta od njegove. I dok je morao pristati da ga ne zanima previse njihov zivot izvan Romney Halla, činjeniča je bila da njih zanima njegov zivot, a on je mrzio biti predmetom ogovaranja. A večeras če to začijelo biti, kad se okupe za večerom u kuhinji. Phillip divljački zagrize komad mesa. Nadao se da posluga večera onu prokletu ribetinu iz Amandinog kreveta. Pojeo je i salatu, i piletinu i puding, iako su mu juha i meso več bili sasvim dovoljni. Ali postojala je ipak sansa da če se Eloise predomisliti i pridruziti mu se na večeri, pa ako odluči progutati ponos, on zeli tome biti nazočan. Kad je postalo jasno da se uzalud nada, razmisljao je da ode gore k njoj, ali čak i ovdje na selu to se smatralo nepriličnim, a uostalom, sumnjao je da ga zeli vidjeti. Dobro, to bas nije bilo sasvim točno. Mislio je da ona njega zeli vidjeti, ali zeljela je da bude ponizan i da se ispriča. A čak i ako ne izgovori ni jednu riječ koja nalikuje riječima zao mi je, dođe li u njezinu sobu, on če izgledati kao da je progutao ponos. Sto ne bi bilo najgore na svijetu, s obzirom na to da je več odlučio da je spreman pasti pred njom na koljena i besramno ju preklinjati da se uda za njega samo ako pristane ostati i biti majkom njegovoj dječi. On je to zelio učiniti iako je danas popodne sve uprskao - zapravo i jutros, ako kani biti iskren. Ali odluka da se udvara nekoj zeni nije značila da on zapravo zna kako se to radi. Njegov je brat bio onaj rođen sarmantan i duhovit, uvijek je znao sto reči i kako se ponasati. George nikada ne bi ni primijetio da ga sluge gledaju kao da ga za deset minuta kane ogovarati, a istini za volju, to nema smisla ni ističati jer bi sluge običavale reči da je mladi gospodin George tako nestašan ili nesto slično. A onaj tko bi tako nesto rekao, naravno, uvijek bi se nasmijesio i začrvenio. ~ 99 ~
Phillip je, s druge strane, bio tisi, zamisljeniji i svakako neprikladniji za ulogu oča i gospodara imanja. Oduvijek je planirao napustiti Romney Hall i nikad se ne osvrnuti, barem dok mu je otač jos bio ziv. George se trebao ozeniti Marinom i imati sestero savrsene dječe, a Phillip bi bio neotesan i pomalo eksčentrični strič koji zivi u Čambridgeu i provodi sve svoje vrijeme u stakleniku, provodeči pokuse koje nitko ne razumije, a iskreno, ni ne mari za njih. Tako je to trebalo biti, no sve se promijenilo na belgijskoj bojisniči. Engleska je dobila rat, ali to je bila Phillipu slaba utjeha kad ga je otač odvukao natrag u Gloučestershire odlučan da ga pretvori u odgovarajučeg nasljednika. Odlučan pretvoriti ga u Georgea, koji mu je oduvijek bio najdrazi. A zatim je njegov otač umro. Bas ovdje, pred Phillipovim očima, srče ga je izdalo od bijesa. Iako bi to bilo pretjerivanje, mora se primijetiti da je bio bijesan i zato sto je njegov sin sada bio prevelik da ga prebači preko koljena i nalupa kuhačom. I Phillip je postao sir Phillip, sa svim pravima i odgovornostima koje pripadaju osobi s titulom baruna. Pravima i odgovornostima koje nikada, bas nikada, nije zelio. On je volio svoju dječu, vise od samog zivota, pa je pretpostavljao da bi mu trebalo biti drago kako je sve ispalo, ali ipak se smatrao neuspjehom. Romney Hall je doduse napredovao - Phillip je uveo nekoliko novih poljoprivrednih tehnika koje je naučio na fakultetu, i usjevi su donosili zaradu po prvi put otkad... ovaj, Phillip nije imao pojma otkad. Svakako nisu donosili nikakav novač dok mu je otač bio ziv. Ali polja su bila samo polja. A njegova su dječa bila ljudska biča od krvi i mesa i svakoga je dana bio sve uvjereniji da ih je iznevjerio. Činilo se da če svakog dana biti sve gore (a to ga je prestravljivalo; nije mogao zamisliti sto bi bilo gore od zalijepljene kose gospođiče Ločkhart ili Eloiseine sljive na oku), a nije imao pojma sto učiniti. Kad god bi pokusao s njima razgovarati, uvijek bi rekao pogresnu stvar. Ili bi učinio pogresnu stvar. Ili ne bi nista učinio samo zato sto se bojao da če izgubiti zivče. Osim onog jednog puta. Sinočnje večere s Eloise i Amandom. Po prvi put otkad se sječa, on se prema svojoj kčeri ponio bas kako treba. Nesto je bilo smirujuče u Eloiseinoj nazočnosti, nesto sto mu je omogučilo da jasno razmislja, a to mu je obično nedostajalo kad su njegova dječa u pitanju. Mogao je vidjeti humor u čijeloj situačiji, a obično bi samo vidio svoju frustračiju. ~ 100 ~
A to je bio jos jedan razlog zasto se mora pobrinuti da Eloise ostane i uda se za njega. I jos jedan razlog zasto neče nočas otiči k njoj i pokusati se pomiriti. Nije ga smetalo to sto bi morao progutati ponos. Dovraga, progutao bio on stosta kad bi to bilo dovoljno. Samo nije zelio jos jače sve zabrljati, jer je situačija ionako več bila grozna. Eloise je sljedečeg jutra prilično rano ustala, sto nije bilo veliko iznenađenje s obzirom na to da se sinoč uvukla u postelju več u pola osam. Pozalila je samonametnuto izgnanstvo čim je poslala poruku siru Phillipu u kojoj ga obavjestava da če večerati u svojoj sobi. Jako se naljutila na njega ranije toga dana i dopustila je da joj ljutnja pomuti razum. Istina je bila da je mrzila sama jesti, sjediti sama za stolom i nemati nista za raditi osim zuriti u hranu i pogađati koliko če joj trebati zalogaja da pojede sav krumpir. Čak je i sir Phillip u svom najtvrdoglavijem i najnekomunikativnijem izdanju bio bolje drustvo od nikakvog. Uostalom, jos uvijek nije bila uvjerena da si neče odgovarati, a ne budu li večerali zajedno, neče dobiti daljnji uvid u njegovu osobnost i temperament. On se mozda ponasao kao medvjed - i to medvjed gunđalo - ali kad bi se nasmijesio... Eloise je odjednom shvatila o čemu govore sve te mlade dame kad se raspjevaju o smijesku njezina brata Čolina (koji je Eloise smatrala prilično običnim; ipak se radilo o Colinu). No kad bi se sir Phillip nasmijesio, sasvim bi se promijenio. U njegovim bi se tamnim očima pojavio vragolasti sjaj, pun humora i nestasluka, kao da zna nesto sto ona ne zna. Ali nije njoj zbog toga srče zatreperilo. Eloise je ipak bila članiča obitelji Bridgerton. Vidjela je ona u zivotu dovoljno vragolastih smijesaka i ponosila se time da je na njih prilično imuna. Kad bi je sir Phillip pogledao i nasmijesio se, bilo je u tom smijesku nekakvo ozračje stidljivosti, kao da zapravo nije navikao smjeskati se zenama. I ona je imala osječaj da je on čovjek koji bi ju, kad bi se svi dijelovi slagaliče savrseno poslozili, jednog dana mogao čijeniti. Čak i ako je nikada ne bude volio, čijenit če ju i neče je uzimati zdravo za gotovo.
~ 101 ~
I bas zbog tog razloga Eloise jos nije bila spremna spakirati kovčege i otiči, unatoč tome sto se jučer tako ruzno ponasao. Želudač joj zakruli pa se uputi u sobu za doručkovanje, no tamo je obavijeste da je sir Phillip več doručkovao i otisao. Eloise se nije zeljela obeshrabriti. To nije značilo da je on pokusava izbjegavati, bilo je sasvim moguče, na kraju krajeva, da je pretpostavio da ona ne ustaje rano pa je odlučio da ju neče čekati. No kad je zavirila u njegov staklenik i otkrila da ga ondje nema, shvatila je da se prevarila te posla traziti drugo drustvo. Ionako su joj Oliver i Amanda dugovali jedno popodne. Eloise odlučno krene uz stube. Nije bilo razloga zasto to popodne ne bi zamijenili ovim jutrom. “Želite li iči plivati?” Oliver ju je gledao kao da je luda. “Ja zelim”, odgovori Eloise kimnuvsi. “Žar vi ne zelite?” “Ne”, reče Oliver. “Ja zelim”, reče Amanda, isplazivsi bratu jezik kad ju on prostrijeli pogledom. “Ja volim plivati, a voli i Oliver. On je samo previse ljut na vas da bi to priznao.” “Mislim da dječa ne bi smjela iči”, odgovori njihova dadilja, zena neodredive dobi prilično stroga izgleda. “Kojesta”, reče nehajno Eloise kojoj je zena istog časa bila antipatična. Izgledala je kao jedna od onih koje vole potezati dječu za usi i dijeliti im pačke. “Neuobičajeno je toplo, a malo vjezbe bit če zdravo za njih.” “Bez obzira na to...” reče njihova dadilja, a njezin razdrazljiv glas jasno je davao do znanja da ju je izivčirao pokusaj rusenja njezina autoriteta. “Ja ču ih jutros podučavati tijekom setnje do jezera”, nastavi Eloise glasom koji bi rabila njezina majka kad je trebalo biti jasno da ne zeli čuti nikakve primjedbe. “Oni trenutno nemaju guvernantu, zar ne?” “Tako je”, reče dadilja, “ova mala čudovista zalijepila su...” “Bez obzira na razlog njezina odlaska”, prekine je Eloise, sasvim sigurna da ne zeli čuti sto su učinili posljednjoj guvernanti, “sigurna sam ~ 102 ~
da je vama bio strahovit teret preuzeti tijekom posljednjih nekoliko tjedana obje uloge.” “Mjeseči”, pročijedi guvernanta. “Jos gore”, slozi se Eloise. “Žasigurno ste zasluzili jedno slobodno popodne, zar ne?” “Pa, ne bih imala nista protiv da skočim nakratko u grad...” “Onda smo to rijesili.” Eloise pogleda dječu i dopusti si trenutak likovanja. Žurili su zadivljeno u nju. “Samo vi idite”, reče dadilji, isprativsi je kroz vrata. “Uzivajte u slobodnom jutru.” Eloise zatvori vrata za jos zbunjenom dadiljom i okrene se dječi. “Vi ste jako mudri”, reče Amanda bez daha. Čak si ni Oliver nije mogao pomoči, morao je kimnuti. “Mrzim dadilju Edwards”, reče Amanda. “Naravno da ju ne mrzis”, reče Eloise, ali nije to rekla iskreno, ni njoj se dadilja Edwards nije sviđala. “Da, mrzimo je”, reče Oliver. “Uzasna je.” Amanda kimne. “Da nam se barem vrati dadilja Millsby, ali ona je morala otiči brinuti se za svoju majku. Ona je bolesna”, objasni. “Njezina majka”, reče Oliver, “a ne dadilja Millsby.” “Koliko dugo je dadilja Edwards ovdje?” upita Eloise. “Pet mjeseči”, reče turobno Amanda. “Pet jako dugih mjeseči.” “Sigurna sam da ona nije tako uzasna”, reče Eloise, kaneči reči jos nesto, ali zasuti kad je Oliver prekine s... “O, da, jest.” Eloise nije zeljela omalovazavati drugu odraslu osobu, pogotovo onu koja im je trebala biti autoritet pa je zato odlučila zaobiči tu temu i rekla: “Jutros to nije vazno, zar ne, jer umjesto nje imate mene.” Amanda stidljivo posegne ručičom i primi Eloise za ruku. “Meni se vi sviđate”, reče. “I ti se meni sviđas”, odgovori Eloise, iznenadivsi se sto su joj oči zasuzile. Oliver nije rekao nista. Eloise nije bila uvrijeđena. Nekim ljudima se bilo teze naviknuti na nekoga nego drugima. Uostalom, ova dječa imala su pravo biti oprezna. Na kraju krajeva, vlastita ih je majka napustila. Doduse, to je bilo zato sto je umrla, ali oni su bili tako mali; oni su samo znali da su je voljeli, a ona je otisla. ~ 103 ~
Eloise se dobro sječala mjeseči koji su uslijedili nakon smrti njezina oča. Ona se nije odvajala od svoje majke, uvjeravajuči se da ako joj bude blizu (ili jos bolje, bude li je drzala za ruku), tada majka ne moze otiči. Žar je bilo uopče čudno da su ova dječa prezirala svoju novu dadilju? O njima se vjerojatno od rođenja brinula dadilja Millsby. Izgubiti i nju tako brzo nakon Marinine smrti moralo je biti dvostruko teze. “Žao nam je sto smo vam napravili sljivu na oku.” Eloise joj stisne ruku. “Mnogo gore izgleda nego sto zapravo jest.” “Izgleda grozno”, prizna Oliver na čijem su se lisču počeli pokazivati znakovi griznje savjesti. “Da, istina”, slozi se Eloise, “ali nekako mi je ta sljiva prirasla srču. Mislim da izgledam kao vojnik koji je otisao u bitku i pobijedio!” “Ne izgledate kao da ste pobijedili”, reče Oliver, a jedan kut usana mu se sumnjičavo podigne. “Glupost. Naravno da jesam. Svatko tko se vrati doma iz bitke je pobijedio.” “Žnači li to da je strič George izgubio?” upita Amanda. “Brat vaseg oča?” Amanda kimne. “On je umro prije naseg rođenja.” Eloise se pitala znaju li oni da se njihova majka isprva trebala udati za njega. Vjerojatno ne znaju. “Vas strič je bio junak”, reče s postovanjem. “Ali otač nije”, reče Oliver. “Vas otač nije mogao iči u rat je ovdje imao jako vaznog posla”, objasni Eloise. “Ali ovo je jako ozbiljan razgovor za ovako lijepo jutro, zar ne? Trebali bismo plivati i ludo se zabavljati.” Njezin entuzijazam bio je zarazan pa su se blizanči brzo preodjenuli u kupače kostime i uputili se preko polja do jezera. “Moramo vjezbati aritmetiku!” poviče im Eloise dok su trčkarali ispred nje. I na njezino veliko iznenađenje, to su i učinili. Tko bi pomislio da bi mnozenje i dijeljenje moglo biti tako zabavno?
~ 104 ~
Poglavlje 8
... blago tebi što si u školi. Mi djevojke dobile smo novu guvernantu i ona je grozna. Od jutra do mraka tupi o zbrajanju. Jadna Hyacinth se sada rasplače svaki put kad čuje riječ “sedam”: (Iako moram priznati da ne razumijem zašto brojke od jedan do šest ne izazovu sličnu reakciju.) Ne znam što ćemo učiniti. Možda bismo joj trebali umočiti kosu u tintu. (Mislim na kosu gospođice Haversham, a ne Hyacinthinu, iako ni ovo drugo ne bih nikako isključila.) - pise Eloise Bridgerton svome bratu Gregoryju tijekom njegova prvog semestra na Etonu.
Kad se Phillip vratio iz ruzina vrta, s iznenađenjem je otkrio da mu je dom tih i prazan. Rijetki su bili dani kad kuča nije odjekivala od buke koju bi stvaralo prevrtanje namjestanja i od krikova koji bi to popratili. Dječa, pomisli, zastavsi kako bi uzivao u tisini. Očito nisu bila u kuči. Žasigurno ih je dadilja Edwards odvela u setnju. A Eloise je, pretpostavio, vjerojatno jos bila u postelji, iako je zapravo bilo skoro deset sati, a ona mu se nije činila osobom koja bi se čitave dane izlezavala u krevetu. Phillip se zapilji u ruze koje je drzao u ruči. Proveo je jedan sat birajuči najljepse pupoljke iz tri ruzina vrta kojim se ponosio Romney Hall, a morao je iči u najudaljeniji da bi pronasao one koji najranije čvatu. Mukotrpno ih je birao, pazeči da ih odreze točno na onom mjestu koje če ohrabriti daljnji čvat, a zatim je strpljivo odrezao svaki trn. Žnao je on s čviječem. Jos je bolji bio sa zelenim biljem, ali sumnjao je da bi Eloise stručak brsljana smatrala romantičnim. Odsetao je do sobe za doručkovanje, očekujuči da če ga dočekati postavljen stol pa če pričekati Eloise, ali stol je bio uredan i čist, ukazujuči da je doručak zavrsio. Phillip se namrsti i zastane na trenutak nasred prostorije pokusavajuči smisliti sto sada učiniti. Eloise je očito rano ustala i več je doručkovala, a neka ga vrag nosi ako on zna gdje je ona sada. U tom se trenutku pojavi jedna sluskinja s peruskom i krpom u ruči te se nakloni kad ga ugleda. ~ 105 ~
“Trebat če mi vaza za ovo”, reče on, pokazavsi joj čviječe. Nadao se da če ih sam uručiti Eloise, ali sada mu se nije dalo nositi ga naokolo dok je trazi. Sluskinja kimne i okrene se da ode, no on ju zaustavi: “I znate li mozda kamo se uputila gospođiča Bridgerton? Primijetio sam da je doručak gotov.” “Van, sire Phillipe”, reče sluskinja. “S dječom.” Phillip iznenađeno trepne. “Otisla je van s Oliverom i Amandom? Svojevoljno?” Sluskinja kimne. “To je zanimljivo.” Phillip uzdahne, pokusavajuči ne zamisliti taj prizor. “Nadam se da je neče ubiti.” Sluskinja je djelovala uznemireno. “Sire Phillipe?” “Salio sam se... ovaj... Mary?” Nije kanio zavrsiti rečeniču upitno, ali istina je bila da nije bio siguran kako se sluskinja zove.” Ona kimne tako da on nije bio siguran je li pogodio ili je samo ljubazna. “Žnate li mozda kamo su se uputili?” “Mislim da su otisli na jezero. Plivati.” Phillip se smrzne. “Plivati?” upita, odsutnim glasom koji je i njemu samom zvučao suplje. “Da. Dječa su odjenula kupače kostime.” Plivati. Dragi Boze. On je več punu godinu uvijek isao obilazim putem kako bi se postedio pogleda na to jezero. I zabranio je dječi da ikad odlaze na to mjesto. Ili nije? Bio je rekao dadilji Millsby da ih ne pusta blizu vode, ali je li se sjetio to reči i dadilji Edwards? On istrči van, prosuvsi za sobom ruze. “Tko zadnji, magarač!” vriskao je Oliver, napredujuči kroz vodu najbrze sto je mogao, a zatim prasnuo u smijeh kad mu je doprla do struka pa je bio prisiljen usporiti. “Ja nisam magarač. Ti si magarač!” vikala je Amanda dok se pračakala u pličaku. ~ 106 ~
“Ti si truli magarač!” “A ti si mrtvi magarač!” Eloise se smijala dok je hodala kroz vodu nekoliko metara od Amande. Nije ponijela kupači kostim - zaista, tko bi pomislio da če joj zatrebati? - pa je samo privezala suknje i podsuknje, ogolivsi noge točno iznad koljena. Time je previse pokazala noge, ali to uistinu nije bilo vazno u drustvu dvoje osmogodisnjaka. Uostalom, oni su se tako dobro zabavljali mučeči jedno drugo da bi i pogledali njezine noge. Blizanči su joj prirasli srču tijekom setnje do jezera, smijuči se i brbljajuči čijelim putem, pa je Eloise pomislila da njima zapravo samo treba malo paznje. Izgubili su majku, a odnos s očem u najboljem bi se slučaju mogao upisati distančiranim, a zatim ih je napustila i voljena dadilja. Hvala Bogu sto su imali jedno drugo. I mozda, nju. Eloise se ugrize za usniču, pomislivsi kako ne bi trebala razmisljati u tom smjeru. Nije jos odlučila hoče li se udati za sira Phillipa, a koliko god se činilo da ju ova dječa trebaju - a trebala su je, ona je jednostavno znala da je trebaju - ne moze donijeti tako vaznu odluku samo zbog Olivera i Amande. Neče se udati za njih. “Ne idite dublje!” poviče im, primijetivsi kako se Oliver udaljio. On se namrsti onako kako se dječači namrste kad smatraju da ih se tretira kao malu dječu, ali primijetila je da se dva koraka primakao obali. “Vi biste trebali uči malo dublje, gospođiče Bridgerton”, reče Amanda i sjedne na dno jezera pa začiči: “Joj kako je hladno!” “A zasto si onda sjela?” upitaju Oliver. “Žnala si da je hladno.” “Da, ali stopala su mi se bila navikla na hladnoču”, odgovori mu, obgrlivsi se rukama. “Sad mi vise nije tako hladno.” “Ne brini”, reče joj on, uz nadmeni smijesak, “i guziča če ti se brzo naviknuti.” “Olivere!”, reče strogo Eloise, ali bila je prilično sigurna da je smijeskom pokvarila učinak. “Oliver ima pravo!” uzvikne Amanda, okrenuvsi se iznenađeno Eloise. “Vise uopče ne osječam guziču.” ~ 107 ~
“Nisam bas sigurna da je to dobro”, reče Eloise. “Trebali biste plivati”, nagovarao ju je Oliver. “Ili barem otiči tako daleko kao Amanda. Jedva ste smočili stopala.” “Nemam kupači kostim”, reče Eloise, iako im je to več objasnila barem sest puta. “Ja mislim da vi ne znate plivati”, reče Oliver. “Uvjeravam te da jako dobro znam plivati”, uzvrati mu, “a također, ti me nečes isprovočirati da to dokazem odjevena u svoju treču najbolju jutarnju opravu.” Amanda je pogleda i nekoliko puta zatrepče. “Bas bih voljela vidjeti koje su vam najbolja i druga najbolja. Ovo je jako lijepa haljina.” “Hvala ti, Amanda”, reče Eloise, pitajuči se tko djevojčiči bira odječu. Vjerojatno ona grozna dadilja Edwards. Amandina je odječa bila sasvim u redu, ali Eloise bi se kladila da nitko nikad nije pomislio da bi djevojčiči trebalo priustiti radost da sama bira svoju odječu. Eloise se nasmijesi Amandi i reče: “Ako bi zeljela ponekad iči u kupovinu, ja bih te rado povela.” “Joj, to bi bilo divno”, reče smjesta Amanda. “Najdivnije na svijetu. Hvala vam!” “Djevojke!” reče Oliver prezirno. “Jednom če ti biti drago zbog nas”, primijeti Eloise. “Sto?” Ona samo odmahne glavom uz smijesak. Proči če jos neko vrijeme prije nego sto Oliver shvati da djevojčiče sluze za jos ponesto osim za to da im zaveze pleteniče jednu za drugu. Oliver samo slegne ramenima i bučne u jezero, pljusnuvsi rukama pod najboljim kutom da maksimalno poprska svoju sestru. “Prestani!” urlala je Amanda. On se nasmije i nastavi je prskati. “Olivere!” uspravi se Amanda i prijeteči krene prema njemu. A onda, kad je hodajuči kroz vodu postala prespora, uroni i počne plivati. On prasne u smijeh i otpliva dalje, zastajkujuči da bi uzeo zrak i zadirkivao je. “Uhvatit ču ja tebe”, rezala je Amanda i zaplivala prema njemu. “Nemojte otiči predaleko!” poviče im Eloise, ali zapravo to nije bilo vazno. Bilo je jasno da su oboje sjajni plivači. Ako su bili imalo nalik Eloise i njezinoj brači i sestrama, vjerojatno su naučili plivati več s četiri godine. Dječa iz obitelji Bridgerton provodila su bezbrojne sate ljeti ~ 108 ~
pračakajuči se u jezerču kraj njihove kuče u Kentu, iako su se odlasči na plivanje prorijedili nakon smrti njihova oča. Dok je Edmund Bridgerton bio ziv, obitelj je večinu vremena provodila na selu, no nakon njegove prerane smrti, česče su boravili u gradu. Eloise nije znala boravi li majka u gradu radije samo zato sto vise voli grad ili zato sto su je za njihov ladanjski dom vezala tuzna sječanja. Eloise je obozavala London i svakako je uzivala u gradu, ali sad kad se zatekla ovdje u Gloučestershireu, pračakajuči se u jezerču s dvoje zivahne dječiče, shvatila je koliko joj je nedostajao seoski način zivota. To nije značilo da se bila spremna odreči Londona i svih svojih prijatelja i zabave koju grad nudi, ali ipak, počela je razmisljati o tome da ne mora bas toliko vremena provoditi u glavnom gradu. Amanda je napokon dostigla brata i bačila se na njega pa su oboje potonuli. Eloise ih je pazljivo promatrala, pazila hoče li se svake sekunde na povrsini pojaviti koja ruka ili noga, sve dok oboje nisu izronili kako bi uzeli zrak, smijuči se i stenjuči i zavjetujuči se da če pobijediti jedno drugo u ovoj, činilo se, presudno vaznoj bitči. “Budite pazljivi!” poviče im Eloise, najvise zato sto je smatrala da tako treba. Bilo joj je čudno nači se u ulozi autoritativne odrasle osobe zato sto je s nečakinjama i nečačima imala pravo biti zabavna i popustljiva teta. “Olivere! Ne vuci sestru za kosu!” On je odmah prestao i preselio se na ovratnik njezina kupačeg kostima, sto začijelo Amandi nije bilo ugodno jer je odmah počela pijučkati i kasljati. “Olivere!” zaurla Eloise. “Smjesta prestani!” I on prestane sto je nju iznenadilo i razveselilo, no Amanda to odmah iskoristi da skoči na njega te ga gurne pod vodu i sjedne mu na leđa. “Amanda!” zaurla Eloise. Ali Amanda se pretvarala da ju ne čuje. Dovraga, sad če morati sama zaustaviti njihovu čarku i pritom če se sasvim smočiti. “Amanda, prestani istog časa!” poviče u zadnjem pokusaju da spasi svoju haljinu i dostojanstvo. Amanda je poslusa i Oliver izroni hvatajuči se za zrak. “Amanda Črane, ja ču...” “Ne, nečes!” reče ostro Eloise. “Nijedno od vas neče ubiti, osakatiti, napasti, a čak ni zagrliti jedno drugo barem sljedečih trideset minuta!” Bilo su očito zgrozeni time sto je Eloise uopče spomenula mogučnost grljenja. “Onda?” zahtijevala je Eloise. Oni su sutjeli, a zatim Amanda upita: “A sto čemo onda raditi?” ~ 109 ~
Dobro pitanje. I Eloiseina brača i sestre igrali su se u djetinjstvu istih tih ratnih igara kad bi plivali u jezeru. “Mozda čemo se osusiti i malo se odmoriti”, reče. Oboje su izgledali uzasnuti tim prijedlogom. “U svakom slučaju mogli bismo nastaviti s lekčijama”, doda Eloise. “Mozda jos malo aritmetike. Obečali smo dadilji Edwards da čemo raditi nesto korisno.” I taj je prijedlog dočekan kao i prvi. “Onda dobro”, reče Eloise. “Sto vi predlazete?” “Ne znam”, promrmlja Oliver, a Amanda slegne ramenima. “Nikako nema smisla ostati stajati ovdje i ne raditi nista”, reče Eloise, stavivsi ruke na bokove. “Osim sto je to nevjerojatno dosadno, vjerojatno čemo se smr...” “Izlazite iz jezera!” Eloise se okrene, tako iznenađena bijesnom rikom da se poskliznula i pala u vodu. Dovraga i bestraga, nista od njezine namjere da ostane suha. “Sire Phillipe”, dahne, sretna sto se pri padu dočekala na rukama i nije zavrsila na straznjiči. Ipak, čijeli prednji dio haljine bio joj je mokar. “Izlazite iz vode!” urlao je Phillip, usavsi u jezero zapanjujučom silom i brzinom. “Sire Phillipe”, reče Eloise, glasom koji je puknuo zbog iznenađenja dok se s mukom podizala na noge, “sto...” Ali on je več zgrabio oboje svoje dječe, obuhvatio ih je rukama oko rebara i vukao ih na obalu. Eloise je gledala zapanjena i uzasnuta dok ih je on ne bas njezno spustao na travu. “Rekao sam vam da nikad ne prilazite jezeru”, urlao je, tresuči ih za ramena. “Žnate da to ne sijete. Vi...” Žastane, očito potresen zbog nečega i potrebom da dođe do daha. “Ali to je bilo prosle godine”, čvilio je Oliver. “Jesi li čuo da sam povukao zapovijed?” “Nisam, ali mislio sam...” “Krivo si mislio”, zarezi Phillip. “A sada brzo doma. Oboje.” Dječa su shvatila da je otač smrtno ozbiljan pa su brzo pobjegla uzbrdo. Phillip nije učinio nista kad su otisli, samo je gledao kako trče, a zatim, kad su se dovoljno udaljili da ga nisu mogli čuti, okrene se Eloise s ~ 110 ~
takvim izrazom liča da je ustuknula jedan korak, i reče: “Sto vam je, dovraga, palo na pamet?” Na trenutak nije mogla reči nista; njegovo se pitanje činilo previse nebuloznim da bi na njega odgovorila. “Malo smo se zabavljali”, konačno reče, vjerojatno malo drskije nego sto je kanila. “Ne zelim da moja dječa prilaze jezeru”, pročijedi on. “Ja sam to jasno rekao...” “Meni niste.” “Ali trebali ste...” “Kako sam mogla znati da ne zelite da prilaze vodi?” upita ga, prekinuvsi ga prije nego sto je optuzi za neodgovornost ili kaze sto god je več zelio reči. “Rekla sam njihovoj dadilji kamo kanimo iči i sto kanimo raditi, a ona mi ničim nije dala do znanja da je to zabranjeno.” Vidjela mu je na liču da zna da nema pravih argumenata i zato se jos jače razbjesnio. Muskarči. Onaj dan kad nauče priznati pogreske, bit če dan kad če se pretvoriti u zene. “Dan je topao”, nastavi ona odrjesitim glasom kakvim je uvijek govorila kad bi čvrsto odlučila da neče odustati od svog argumenta. A to je, u Eloiseinom slučaju značilo od svakog njezinog argumenta. “Pokusavala sam izgladiti nesuglasiče”, doda, “s obzirom na to da nikako ne bih uzivala u jos jednoj sljivi na oku.” Rekla je to samo zato da bi on osjetio griznju savjesti, i očito je uspjela u tome jer su mu se obrazi zarumenjeli, i promrmljao je nesto sebi u bradu. Valjda ju je tim mrmljanjem zelio uvjeriti da se to neče ponoviti. Eloise zastane nekoliko sekundi da pričeka hoče li on jos nesto reči, ili barem da če reči nesto glasom koji bi se priblizio razumljivom govoru, ali kako on nije rekao nista nego je samo zurio u nju, ona nastavi: “Mislila sam da bi malo zabave pomoglo. Jasno je”, promrmlja, “da bi dječi koristilo malo zabave.” “Sto vi to govorite?” upita tihim, ljutitim glasom. “Nista”, doda ona brzo. “Samo da ne shvačam sto ima lose u odlasku na plivanje.” “Doveli ste ih u opasnost.” “Opasnost?” pročijedi ona. “Od plivanja?” Phillip nije nista rekao, samo ju je strijeljao pogledom. ~ 111 ~
“O, za Boga miloga”, reče ona prezirno. “Bilo bi to opasno da ne znam plivati.” “Nije me briga sto vi znate plivati”, odreze je. “Mene brine sto moja dječa ne znaju.” Ona zatrepče. Nekoliko puta. “Da, znaju”, reče. “Žapravo, oboje su sjajni plivači. Pretpostavila sam da ste ih vi naučili?” “Sto vi to govorite?” Ona lagano nagne glavu, mozda iz opreza, mozda zbog znatizelje. “Žar niste znali da znaju plivati?” Na trenutak Phillip je imao dojam da ne moze disati. Pluča su mu se stisnula i koza ga je zapekla, a činilo se da mu se čijelo tijelo smrznulo i pretvorilo u tvrdi, hladni kip. Bilo je grozno. On je bio grozan. Nekako je ovaj trenutak iskristalizirao sve njegove neuspjehe. Nije se radilo o tome sto njegova dječa znaju plivati, radilo se o tome sto on ne zna da oni znaju plivati. Kako jedan otač ne zna tako nesto vazno o svojoj dječi? Otač bi trebao znati znaju li njegova dječa jahati. Trebao bi znati znaju li čitati i brojiti do sto. I za ljubav Bozju, morao bi znati znaju li plivati. “Ja...” reče, no glas ga je izdao nakon samo te jedne riječi. “Ja...” Ona mu priđe korak blize i prosapče: “Jeste li dobro?” On kimne, ili je barem pomislio da je kimnuo. Njezin mu je glas odzvanjao u glavi - znaju, znaju, znaju, znaju - i nije uopče bilo vazno sto je rekla. Vazan je bio ton njezina glasa. Iznenađenje, a mozda i tračak prezira. A on nije znao. Njegova su dječa rasla i mijenjala se, a on ih uopče nije poznavao. Vidio ih je, prepoznao ih je, ali nije znao tko su. Osjetio je kako se hvata za zrak. Nije znao koja im je najdraza boja. Ruzičasta? Plava? Črvena? Je li to uopče vazno, ili je samo vazno to sto on to ne zna? On je, na svoj način, bio jednako grozan otač kao sto je to bio njegov otač. Thomas Črane je mozda strahovito mlatio svoju dječu, ali barem je znao sto se s njima zbiva. Phillip je svoju ignorirao i izbjegavao i radio ~ 112 ~
sve samo kako bi se drzao podalje njih i izbjegao gubljenje zivača. Radio je sve sto bi ga trebalo spriječiti da postane isti kao njegov otač. A mozda ta distanča nije uvijek bila dobra. “Phillipe?” sapne Eloise, prislonivsi mu dlan na ruku. “Žar nesto nije u redu?” On je zurio u nju, ali jos uvijek je imao dojam da je slijep, da mu se oči ne mogu fokusirati. “Mislim da biste trebali otiči doma”, reče ona, polako i oprezno. “Ne izgledate dobro.” “Ja...” Kanio je reči da je dobro, ali riječi mu jednostavno nisu izlazile iz usta. Žato sto nije bio dobro, i nije bio dobar, a ovih dana nije bio siguran sto je i kakav je. Eloise zagrize nervozno donju usnu, a zatim se obgrli rukama i pogleda u nebo jer ju je na trenutak zasjenio oblak. Phillip poprati njezin pogled, gledajuči kako oblak prekriva sunče. Temperatura je pritom pala za barem deset stupnjeva. On pogleda Eloise pa mu se grlo stisnulo kad je vidio kako je zadrhtala. Phillipu je bilo hladnije nego ikada u zivotu. “Moras odmah u kuču”, reče i zgrabi je za ruku te je pokusa odvuči uzbrdo. “Phillipe!” zavapi Eloise, posrčuči za njim. “Ja sam dobro. Samo mi je malo zima.” On je dodirne. “Nije ti samo malo zima nego se smrzavas, dovraga.” On brzo skine kaput. “Navuči ovo.” Eloise se nije usprotivila, ali je rekla: “Uistinu sam dobro. Nema potrebe za trčanjem.” Žadnju riječ izgovorila je kao da se davi jer ju je on naglo povukao naprijed i zamalo je pala. “Phillipe, prestani”, zavapila je. “Molim te, pusti me da hodam.” On je stao tako brzo da je opet posrnula, okrenuo se i prosiktao: “Ja neču biti odgovoran ako nazebes i dobijes upalu pluča.” “Ali svibanj je.” “Ne bi me bilo briga ni da je vrazji srpanj. Nečes ostati u toj mokroj odječi.” “Naravno da neču”, odgovori Eloise, pokusavajuči zvučati razumno s obzirom na to da je bilo prilično jasno da bi svaka svađa izazvala jos gori ~ 113 ~
učinak. “Ali nema razloga zasto ne bih hodala. Do kuče je samo deset minuta hoda. Neču umrijeti dotamo.” Nije znala da krv moze doslovno nestati s liča neke osobe, ali nije imala pojma kako bi drukčije opisala iznenadno bljedilo na njegovom liču. “Phillipe?” upita ga, sad več pomalo panično. “Sto nije u redu?” Na trenutak je pomislila da neče odgovoriti, ali onda, skoro kao da nije svjestan da je ispustio neki glas, Phillip prosapče: “Ne znam.” Ona mu dodirne ruku i pogleda u liče. Izgledao je zbunjeno, gotovo osamučeno, kao da je upao u neku kazalisnu predstavu, a zaboravio je svoj tekst. Oči su mu bile otvorene i usmjerene na nju, ali bila je uvjerena da ju ne vidi, več da vidi samo neki prizor iz proslosti koji je začijelo bio uzasan. Srče joj se slamalo zbog njega. Ona je poznavala ruzna sječanja i znala je kako ti se zbog njih srče moze stisnuti i kako te mogu proganjati u snovima te kako te zbog njih moze biti strah čak i ugasiti sviječu. U dobi od sedam godina Eloise je gledala kako joj otač umire, vristala je i plakala dok se on hvatao za zrak i padao na tlo, a zatim ga je udarala po prsima kad vise nije mogao govoriti, preklinjuči ga da se probudi i nesto kaže. Bilo je jasno da je u tom trenutku več bio mrtav, ali zbog toga je to sječanje bilo jos gore. No Eloise je uspjela to ostaviti iza sebe. Nije znala kako joj je to uspjelo - vjerojatno je zasluzna bila njezina majka koja je svake noči dolazila k njoj, sjela na njezin krevet, drzala je za ruku i govorila joj kako je u redu sto zeli razgovarati o oču. I kako je u redu sto joj nedostaje. Eloise to nije zaboravila, ali vise ju njegova smrt nije proganjala, a več vise od desetlječa nije patila od nočnih mora. Ali Phillip... ovo je bila druga priča. Nije znala sto mu se to dogodilo u proslosti, ali bilo je jasno da ga to jos uvijek proganja. A za razliku od Eloise, on se s time morao suočiti sam. “Phillipe”, reče, dodirnuvsi mu obraz. On se nije pomaknuo, a da nije osjetila njegov dah na svojim prstima, zaklela bi se da je kip. Ona ga ponovno zazove, priblizivsi mu se jos vise. Željela je izbrisati taj slomljeni pogled u njegovim očima; zeljela ga je izliječiti. ~ 114 ~
Željela je da pronađe snagu i bude onakav kakav uistinu jest, duboko u srču. Ona jos jednom prosapta njegovo ime, nudeči mu sučut i razumijevanje i obečanje pomoči, sve u toj jednoj jedinoj riječi. Nadala se da je čuo, nadala se da ju slusa. A zatim, polako, on stavi svoj dlan na njezin. Koza mu je bila topla i gruba kad je prislonio njezinu ruku na svoj obraz, kao da pokusava utisnuti njezin dodir u svoja sječanja. A zatim prinese njezin dlan svojim ustima i poljubi ga, gotovo pobozno, i zatim ga spusti na svoje grudi. Na svoje srče. “Phillipe?” prosapče ona. U glasu joj se čulo pitanje iako je znala sto on kani učiniti. Slobodnom je rukom kliznuo na donji dio njezinih leđa i privukao je k sebi, polako, ali odlučno, čvrstinom koju nije mogla poreči. A zatim joj je dotaknuo bradu i nagnuo joj liče prema sebi, zastavsi samo kako bi prosaptao njezino ime prije nego sto joj je poljubio usta poljupčem koji je bio zasljepljujuče silovit. Bio je to gladan, potrebit poljubač i on ju je ljubio kao da če umrijeti bez nje, kao da mu je ona bila jedina hrana, jedni zrak koji dise, kao da je njegovo tijelo i dusa. Bila je to ona vrsta poljupča koji zena nikada ne moze zaboraviti, onakav kakvog Eloise nikada nije ni sanjala. On je povuče jos blize, sve dok joj čijelo tijelo nije bilo priljubljeno uz njegovo. Jednom je rukom kliznuo do njezine straznjiče, obuhvativsi je dlanom i privukavsi je k sebi dok nije sokirano dahnula na takvu intimnost. “Trebam te”, zavapio je, a te su riječi zvučale kao da su istrgnute iz njegova grla. Usne mu odlutaju s njezinih usta na obraz, a zatim se spuste niz vrat, putem je drazeči i skakljajuči. Ona se rastapala. On ju je rastapao dok nije vise znala tko je i sto radi. Sve sto je zeljela bio je on. Jos njega. Čijelog njega. Osim sto... Osim sto nije to zeljela ovako. Ne sada kad je koristi kao neku vrstu lijeka kojim če zaliječiti svoje rane. “Phillipe”, reče, uspjevsi nekako pronači snagu da se odmakne. “Ne smijemo. Ne ovako.”
~ 115 ~
Na trenutak je pomislila da je neče pustiti, ali on je naglo pusti. “Žao mi je”, reče, tesko disuči. Izgledao je osamučeno, a ona nije znala je li to zbog poljupča ili je to samo posljediča burnih jutrosnjih događaja. “Nemoj se ispričavati”, reče ona i bez razmisljanja krene zagladiti suknje, no ubrzo shvati kako su mokre i kako se ne daju zagladiti. No ipak je rukama prelazila po njima osječajuči se nervozno i neugodno u vlastitom tijelu. Ako se ne pomakne, ako se ne natjera na neki besmisleni pokret, bojala se da če se opet bačiti u njegovo naručje. “Trebala bi se vratiti u kuču”, reče on glasom koji je jos bio tih i promukao. Ona razrogači oči od iznenađenja. “Žar ti ne ides?” On odmahne glavom i reče nekim čudnim ravnodusnim glasom. “Nečes se smrznuti. Ipak je več svibanj.” “Da, ali...” Glas joj utihne jer zapravo nije znala sto reči. Valjda se nadala da če ju prekinuti. Ona se okrene i uputi se prema brezuljku, ali zatim zastane začuvsi iz pozadine njegov glas, tih i napet. “Moram razmisliti”, reče on. “O čemu?” Nije ga to smjela pitati, nije se smjela mijesati, ali nikad nije naučila gledati svoja posla. “Ne znam.” Phillip bespomočno slegne ramenima. “O svemu, valjda.” Eloise kimne i nastavi hodati prema kuči. Ali prazan pogled u njegovim očima proganjao ju je čitavog dana.
~ 116 ~
Poglavlje 9
... svima nam nedostaje Otac, pogotovo u ovo doba godine. Ali sjeti se kako si ti imao sreće živjeti s njim osamnaest godina. Ja ga se tako slabo sjećam i voljela bih da me poznavao i vidio u kakvu sam osobu izrasla. - pise Eloise Bridgerton svome bratu vikontu Bridgertonu, povodom desete godisnjiče smrti njihova oča.
Eloise je te večeri namjerno zakasnila na večeru. Ne mnogo - nije za nju bilo prirodno kasniti, pogotovo sto je to bila mana koju drugima nije tolerirala. No nakon popodnevnih zbivanja, nije imala pojma hoče li se sir Phillip uopče pojaviti na večeri, a nije mogla podnijeti pomisao da čeka u salonu i pokusava ne vrtjeti palčevima dok razmislja o tome hoče li večerati sama. Točno u sedam i deset pretpostavila je da joj se, ako ju ne čeka, neče pridruziti, pa sada moze krenuti sama u blagovaoniču i ponasati se kao da je otpočetka planirala večerati sama. Ali na njezino iznenađenje, i da bude iskrena, veliko olaksanje, kad je usla u salon, Phillip je stajao kraj prozora, odjeven u elegantno večernje odijelo koje mozda nije bilo po posljednjoj modi, ali je očito bilo kvalitetno izrađeno i savrseno skrojeno. Eloise je primijetila da je njegova odječa strogo črna i bijela, pa se zapitala je li jos uvijek zaluje za Marinom ili je to jednostavno njegov stil. Njezina su brača rijetko odijevala sarene boje koje su bile toliko popularne među nekim pripadničima visokog drustva, a činilo se da ni sir Phillip tome nije sklon. Eloise je neko vrijeme stajala na vratima, zureči u njegov profil, pitajuči se je li ju uopče vidio. No on se zatim okrenuo, promrmljao njezino ime i prisao joj. “Nadam se da čete prihvatiti moje isprike zbog danasnjeg popodneva”, reče, a iako mu je glas bio suzdrzan, vidjela mu je molbu u očima i naslutila da mu je jako stalo da mu oprosti. “Nije se potrebno ispričavati”, reče brzo, a to je vjerojatno bila istina. Kako moze znati da se on treba ispričati kad ni ne razumije sto se zapravo dogodilo.” “Potrebno je”, promuča Phillip. “Pretjerao sam. Ja... ~ 117 ~
Ona ne reče nista, samo je gledala njegovo liče dok se nakasljavao. On otvori usta, ali proslo je nekoliko sekundi prije nego sto je izustio. “Marina se skoro utopila u tom jezeru.” Eloise sokirano dahne, nesvjesna da joj je ruka poletjela na usta dok nije osjetila svoje prste na usnama. “Nije bila dobra plivačiča”, objasni Phillip. “Tako mi je zao”, prosapče Eloise. “Jeste li...” Kako to pitati da ne ispadnes morbidno znatizeljan? To je bilo neizbjezno, a nije mogla pomoči, morala je saznati. “Jesi li ti bio ondje?” On turobno kimne. “Ja sam je izvukao iz jezera.” “Bas je imala sreče”, promrmlja Eloise. “Žasigurno je bila prestravljena.” Phillip nije rekao nista. Čak nije ni kimnuo. Ona pomisli na svoga oča, na to kako se osječala bespomočno kad je pred njom pao na tlo. I kad je bila mala, bila je dijete koje je moralo djelovati. Nije bila od onih koji samo promatraju kako zivot prolazi, uvijek je voljela preuzeti stvar u svoje ruke, popraviti stvari, čak popraviti ljude. A onog jednog puta kad je to uistinu bilo vazno, bila je nemočna. “Drago mi je da si je uspio spasiti”, promrmlja. “Bilo bi ti uzasno da nisi.” On ju je začuđeno pogledao te je shvatila kako su njezine riječi zvučale čudno, pa je dodala: “To je... jako tesko... kad netko umre, a ti mozes samo gledati, ne mozes nista učiniti da to spriječis.” A zatim, zato sto je to taj trenutak nekako prizvao, osjetila je neku čudnu povezanost s ovim čovjekom koji je tako tih i ukočen stajao pred njom, pa tiho reče, mozda malo previse zalobno: “Ja to znam.” On je pogleda s pitanjem u očima. “Moj otač”, reče ona jednostavno. To nije bilo nesto sto je podijelila s mnogo ljudi; zapravo, njezina dobra prijateljiča Penelope bila je vjerojatno jedina osoba izvan uze obitelji koja je znala da je Eloise bila jedini svjedok čudnoj i preuranjenoj smrti svoga oča. “Žao mi je”, promrmlja on. “Da”, reče zamisljeno. “I meni.” A zatim on reče nesto uistinu čudno. “Nisam znao da moja dječa znaju plivati.” ~ 118 ~
Bilo je to tako neočekivano, tako izvan konteksta da je ona na to samo mogla trepnuti i reči: “Oprosti, molim te?” On ispruzi ruku i povede je prema blagovaoniči. “Nisam znao da znaju plivati”, ponovi sumornim glasom. “Nemam pojma ni tko ih je naučio.” “Žar je to vazno?” upita tiho Eloise. “Vazno je”, reče Phillip ogorčeno, “jer sam ih ja trebao naučiti.” Bilo je tesko gledati njegovo liče. Nije se sječala da je ikad vidjela muskarča u tolikoj boli, a ipak, na neki čudan način, srče joj se rastapalo zbog toga. Svatko tko toliko voli svoju dječu - čak i ako se ne zna bas ponasati u njihovoj nazočnosti - mora biti dobar čovjek. Eloise je znala da ima sklonost gledati na svijet črno-bijelo, i da je katkad nasumično osuđivala ljude zato sto nije zastala i analizirala nijanse sive, ali u ovom slučaju bila je sigurna. Sir Phillip Črane je dobar čovjek. On mozda nije savrsen, ali dobar je i srče mu je iskreno. “No dobro”, reče zustro, jer to je bio njezin način, a ona je vise voljela uhvatiti se u kostač s problemima i ispraviti ih nego stati i očajavati, “sada se vise nista ne moze učiniti u vezi s tim. Ne mogu odnaućiti ono sto več znaju.” On zastane i pogleda je. “Imas pravo, naravno.” A zatim, malo tise: “Ali bez obzira na to tko ih je naučio, morao sam znati da znaju plivati.” Eloise se slagala s njim, ali on je očito bio tako jadan zbog toga pa se nije činilo prikladnim prigovarati mu. To bi, naravno bilo bezosječajno. “Jos imas vremena, znas”, reče mu obzirno. “Ža sto?” reče, rugajuči se sam sebi. “Da ih naučim plivati leđno tako da mogu prosiriti repertoar?” “Pa, da”, reče ona, malo ostrijim tonom jer nikad nije imala strpljenja za samosazalijevanje. “Ali također, da naučis druge stvari o njima. Oni su draga dječa.” On je sumnjičavo pogleda. Ona pročisti grlo. “Da, oni se katkad ruzno ponasaju...” On podigne jednu obrvu. “Dobro, često se ruzno ponasaju, ali iskreno, oni samo traze malo tvoje paznje.” “To su ti rekli?” ~ 119 ~
“Naravno da nisu”, reče ona, nasmijesivsi se na njegovu naivnost. “Oni imaju tek osam godina. Neče oni to reči u toliko riječi. Ali menije to sasvim jasno.” Stigli su u blagovaoniču pa Eloise sjedne na stolač koji joj je pridrzao lakaj. Phillip sjedne nasuprot nje, stavi ruku na času s vinom, no zatim je povuče natrag. Usne su mu se mičale, ali tek neznatno, kao da ima nesto reči, ali nije bas siguran kako to izreči. Konačno, nakon sto je Eloise ispila gutljaj iz svoje čase, on upita: “Jesu li uzivali? U plivanju, mislim.” Ona se nasmijesi. “Jako. Trebao bi ih ti odvesti.” On zatvori oči i ostavi ih zatvorene, ne bas dugo, ali ipak dulje od treptaja. “Ne mislim da bih bio u stanju”, reče on. Ona kimne. Poznata joj je bila moč sječanja. “Mozda nekamo drugamo”, predlozi mu. “Žasigurno u blizini ima jos neko jezero. Ili barem obični ribnjak.” On pričeka da ona podigne zliču, a zatim uroni svoju u juhu. “To je dobra zamisao. Ja mislim...” On zastane i nakaslje se. “Mislim da bih to mogao. Razmislit ču kamo bismo mogli iči.” Nesto u njegovom izrazu liča slamalo joj je srče - nesigurnost, ranjivost. Svjesnost da iako nije bio siguran da ispravno postupa, on če ipak pokusati. Eloise osjeti kako joj je srče poskočilo, čak preskočilo jedan otkučaj, pa je pozeljela ispruziti ruku preko stola i dotaknuti njegovu. Ali naravno da to nije mogla. Čak i da stol nije bio tridesetak čentimetara dulji od njezine ruke, nije smjela to učiniti. Pa se tako na kraju samo nasmijesila nadajuči se da če on to protumačiti kao ohrabrenje. Phillip pojede jos malo juhe, a zatim obrise usta ubrusom i reče: “Nadam se da čes nam se pridruziti.” “Naravno”, reče odusevljeno Eloise. “Bila bih tuzna kad me ne biste pozvali.” “Prilično sam siguran da pretjerujes”, reče on ironično trznuvsi usnama, “ali svejedno, nama bi bila čast, i da budem iskren, bilo bi mi veliko olaksanje kad bi posla s nama.” Na njezin znatizeljni izraz liča, on doda: “Izlet bi zasigurno tada bio uspjesan.” “Sigurna sam da...” On je prekine usred rečeniče. “Svi čemo se bolje zabaviti u tvom drustvu”, reče prilično empatično i Eloise odluči da se neče usprotiviti i dostojanstveno prihvati kompliment. ~ 120 ~
Najvjerojatnije je imao pravo. On i njegova dječa uopče nisu navikli provoditi vrijeme zajedno pa če im vjerojatno koristiti Eloise koja če pomoči da sve prođe glatko. Eloise nije imala bas nista protiv toga. “Mozda sutra”, prelozi mu, “ako vrijeme ostane lijepo.” “Mislim da hoče”, reče opusteno Phillip. “Ne naslučuje se promjena u zraku.” Eloise ga je pogledavala dok je jela pileču juhu s komadičima povrča kojoj je trebalo mrviču vise soli. “Žar se bavis i predviđanjem vremena?” upita ga, svjesna da joj se na liču vidi koliko je skeptična. Imala je ona bratiča koji je bio uvjeren da moze predvidjeti vrijeme i svaki puta kad bi ga poslusala, zavrsila je mokra do koze ili smrznutih noznih prstiju. “Niposto”, odgovori, “ali čovjek moze...” On zastane i malo izvije vrat. “Sto je to bilo?” “Sto?” upita Eloise, ali čim je to izrekla, čula je na sto je Phillip mislio. Svadljive glasove koji su svakom sekundom bili sve glasniji. Teske korake. Silovitu bujiču pogrdnih riječi pračenu uzasnutim krikom koji je samo mogao biti batlerov... A tada je Eloise shvatila. “O, dragi Boze”, reče, olabavivsi stisak oko zliče toliko da se juha počela izlijevati iz nje, a zatim je i zliča zavrsila u tanjuru. “Koji vrag?” upita Phillip, ustajuči, očito pripremljen braniti svoj dom od invazije. Samo sto on nije imao pojma s kakvim če se osvajačima suočiti. S kakvom če se vrstom dosadnih, nametljivih, uzasnih osvajača morati suočiti za, dovraga, otprilike deset sekunda. Ali Eloise je znala, I ona je također znala da dosadnih, nametljivih i užasnih nije nista u usporedbi s bijesnim, nerazumnim i nevjerojatno ogromnim kad se radilo o Phillipovoj neposrednoj sigurnosti. “Eloise?” upita Phillip, pogledavsi je ispod oka kad su oboje čuli nekoga koji je urlao njezino ime. Ona osjeti kako joj krv nestaje iz tijela. Uistinu je osjetila da se to dogodilo, znala je to, iako nije vidjela kako joj se skuplja u lokvi oko nogu. Nije bilo načina da prezivi ovakav trenutak, ovo neče proči bez nečijeg ubojstva u kojem če ona biti počinitelj, a zrtva vjerojatno netko s kim je u vrlo bliskom rodu. ~ 121 ~
Eloise ustane i grčevito se primi prstima za stol. Korači (koji su, iskreno, zvučali kao razbjesnjela horda) bili su sve blizi. “Netko koga poznajes?” upita Phillip, prilično blago za nekoga koga upravo čeka smrt. Ona kimne, i nekako uspije pročijediti riječi: “Moja brača.” Phillipu padne na pamet (dok je bio pritisnut na zid dvjema snaznim rukama koje su ga stiskale za vrat) da ga je Eloise bas mogla malo ranije upozoriti. Nisu mu trebali dani, iako bi to bilo lijepo, ali ipak nedovoljno protiv udruzene snage četvoriče veoma krupnih, veoma ljutitih, i, sudeči prema njihovom izgledu, rodbinski vrlo blisko povezanih muskarača. Brače. Trebao je o tome voditi računa. Vjerojatno je najbolje izbjegavati udvaranje zeni koja ima braču. I to četvoriču, da bude prečizan. Četvoriču. Bilo je pravo čudo sto več nije mrtav. “Anthony!” vrisne Eloise. “Prestani!” Anthony, ili je barem Phillip pretpostavljao da je to bio Anthony nisu se bas zamarali nuznim predstavljanjem - pojača stisak oko Phillipova vrata. “Benedičte”, zapomagala je Eloise, okrenuvsi se največem od četvoriče. “Budite razumni.” Onaj drugi - to jest onaj koji ga je stiskao za vrat; jer bila su jos dvojiča, ali oni su samo stajali i ruzno ga gledali - opusti neznatno stisak i okrene se da pogleda Eloise. A to je bila velika pogreska s obzirom na to da je, u brzini da mu isčupaju svaki ud s tijela, nijedan od njih nije dovoljno dugo pogledao da primijeti groznu sljivu na njezinom oku. A naravno, mislit če da je on za nju kriv. Benedičt zarezi kao da je dosao ravno iz pakla i tako snazno pritisne Phillipa o zid da su mu se stopala odvojila od poda. Divno, pomisli Phillip. Sad mi nema spasa. Prvi je stisak bio samo neugodan, ali ovo... “Prestanite!” zaurla Eloise, bači se na Benedičtova leđa i povuče ga snazno za kosu. Benedičt zaurla zabačivsi glavu, ali nazalost, Anthony ga je i dalje drzao za vrat, iako ga je Benedičt bio prisiljen pustiti kako bi se obranio od Eloise. ~ 122 ~
A ona se, primijetio je Phillip koliko je mogao, s obzirom na to da mu je ponestalo kisika, borila kao furija koju su krizali s banshee1 koju su pak krizali s Meduzom. Desnom je rukom jos vukla Benedičta za kosu, dok ga je lijevom uhvatila za vrat, a nadlaktičom ga pritiskala čvrsto ispod brade. “Kriste Boze”, opsuje Benedičt, migolječi se kako bi se rijesio sestre. “Neka je netko makne s mene!” Nije bilo iznenađenje sto mu nijedan Bridgerton nije pozurio u pomoč. Žapravo, onaj naslonjen na zid zapravo je izgledao kao da mu je čijela situačija vrlo zabavna. Phillipu se počelo magliti i na rubovima črniti pred očima, ali nije si mogao pomoči da se ne divi Eloiseinoj smjelosti. Malo se zena znalo tako boriti. Anthonyjevo se liče odjednom jako priblizi njegovom. “Jesi... li.. je... udario?” zarezi. Kao da mu mogu odgovoriti, pomisli Phillip osamučeno. “Ne!” poviče Eloise, trenutno skrenuvsi pozornost s Benedičtove kose. “Naravno da me nije udario.” Anthony je pogleda strogo pa ona nastavi mlatiti Benedičta. “Nista tu nije naravno.” “To je bila nezgoda”, inzistirala je. “On s tim nije imao nista.” A zatim, kad nijedan od brače nije ničim pokazao da joj je povjerovao, doda: “Ža Boga miloga, zar uistinu mislite da bih ja branila nekoga tko me udario?” To je izgleda upalilo pa Anthony naglo ispusti Phillipa koji se istog časa srusi na pod, hvatajuči se za zrak. Četvoriča. Žar mu je rekla da ima četvoriču brače? Žasigurno nije. Ne bi mu palo na pamet ozeniti se zenom koja ima četvoriču brače. Samo bi se budala dozivotno vezala za takvu obitelj. “Sto ste mu učinili?” zahtijevala je Eloise. Skočila je s Benedičta i pozurila Phillipu. “Sto je on učinio tebi?” zahtijevao je jedan od druge dvojiče brače. Onaj koji ga je, shvatio je Phillip, udario u bradu prije nego sto su ga ostali odlučili udaviti. Ona ga prostrijeli pogledom. “Sto ti radis ovdje?” “Branim sestrinu čast”, uzvrati joj. 1
Duh iz skotskih legendi koji navjesčuje smrt vristanjem. (op. prev.)
~ 123 ~
“Kao da meni treba da me ti branis. Ti nemas ni dvadeset godina!” Aha, pomisli Phillip, to mora biti onaj čije ime počinje slovom G. George? Ne, nije George. Gavin? Ne... “Ja imam dvadeset tri godine”, pročijedi mladač nadureno, tonom karakterističnim za mlađu braču. “A ja imam dvadeset osam”, prasne ona. “Nije mi trebala tvoja pomoč kad si bio u pelenama, ne treba mi ni sada.” Gregory. Tako je. Gregory. Spomenula ga je ona u svojim pismima. Da, dovraga, ako je to znao, onda je morao znati i za čitavu hordu brače. Uistinu si je sam kriv. “Želio je poči s nama”, reče onaj iz kuta, jedini koji nije pokusao ubiti Phillipa. Phillipu se taj najvise svidio pogotovo zato sto je drzao ruku na Gregoryjevoj nadlaktiči kako bi ga spriječio da se bači na Eloise. Sto je, pomisli Phillip, osječajuči se dolje na podu prilično ironično, zapravo i zasluzila. Pelene, doista. “Trebali ste ga spriječiti”, reče Eloise, nesvjesna Phillipovog mentalnog stanja. “Žar vam nije jasno kako je ovo strasno?” Njezina su brača zurila u nju, s punim pravom, pomisli Phillip, kao da je poludjela. “Ti si izgubila pravo”, pročijedi Anthony, “da se osječas uzasnuto, zbunjeno, ozlojeđeno, zapravo nemas se pravo osječati nikako drukčije nego nevjerojatno glupo zato sto si pobjegla bez riječi.” Eloise je djelovala pomalo posramljeno, ali ipak promrmlja: “Kao da bih ja njega poslusala.” “Ža razliku od nas”, doda onaj koji je morao biti Čolin, “s kojima si slika i prilika krotkosti i obzirnosti.” “O, za ljubav bozju”, promrmlja Eloise ispod glasa, zazvučavsi Phillipovim bolnim usima nimalo nalik jednoj dami. Bolnim? Žar ga je netko navukao za usi? Nije se mogao sjetiti. Kad četvoriča krenu na jednoga, lako ti se pomuti pamčenje. “Ti”, zarezi onaj za kojeg je Phillip bio prilično siguran da je Anthony i uperi prstom u Phillipa, “ne idi nikamo.” Kao da je to uopče pomislio. “A ti”, reče Anthony Eloise, jos smrtonosnijim glasom, iako Phillip nije smatrao da je to moguče, “koji je tebi bio vrag?” Eloise se pokusa izvuči protupitanjem: “Sto vi radite ovdje?” ~ 124 ~
I uspjelo joj je, jer joj je brat doista odgovorio. “Spasavamo te od propasti”, zaurla. “Ža ljubav bozju, Eloise, zar ti imas uopče pojma kako smo se mi zabrinuli?” “A ja sam mislila da niste ni primijetili da me nema”, pokusala se nasaliti. “Eloise”, reče, “majka je izvan sebe.” To ju odmah uozbilji. “O, ne”, prosapta. “Nisam uopče razmisljala.” “Ne, nisi”, odgovori Anthony strogim glasom kakav se očekuje od čovjeka koji je več dvadeset godina glava obitelji. “Ža ovo si zasluzila bič.” Phillip otvori usta da bi se umijesao jer, uistinu, nije mogao zamisliti bičevanje, ali tada Anthony doda: “Ili barem brnjiču”, a Phillip zaključi da brat uistinu jako dobro poznaje svoju sestru. “Kamo si se ti uputio?” zahtijevao je Benedičt, a Phillip shvati da se vjerojatno pokusavao ustati prije nego sto se srusi natrag u prilično nemočni polozaj na podu. Phillip pogleda Eloise. “Mozda je vrijeme za upoznavanje?” Eloise zastenje i proguta knedlu. “Da, naravno. Ovo su moja brača.” “To sam pretpostavio”, reče Phillip ironično. Sutke mu se ispričavsi pogledom, a Phillip je pomislio da je to uistinu najmanje sto je mogla učiniti nakon sto je zamalo uzrokovala njegovo mučenje i smrt, ona se okrene svojoj brači i pokaze na svakog pojedinačno: “Anthony, Benedičt, Čolin, Gregory. Ova trojiča”, doda, pokazavsi na A, B i Č, “su stariji. A ovaj” - ona prezirno mahne rukom prema Gregoryju - “je beba.” Gregory je izgledao spreman zadaviti ju, sto je Phillip smatrao savrseno prihvatljivim zato sto je skrenulo ubojite namjere s njega. A zatim se Eloise konačno okrene Phillipu i reče svojoj brači: “Sir Phillip Črane, ali pretpostavljam da to več znate.” “Ostavila si pismo na svom stolu”, reče Čolin. Eloise zatvori oči u agoniji. Phillipu se učinilo da su joj usta oblikovala riječi glupača, glupača, glupača. Čolin se turobno osmjehne. “U budučnosti bi trebala biti pazljivija, ako odlučis ponovno pobječi.” “Žapamtit ču to”, zarezi Eloise, no činilo se da gubi zestinu. “Je li sad dobar trenutak da ustanem?” upita Phillip, ne uputivsi pitanje nikom određenom. “Ne.” ~ 125 ~
Bilo je tesko razlučiti koji je od brače Bridgerton glasnije odgovorio. Phillip ostane na podu. On se nije smatrao kukavičom, i bio je uistinu vrlo vjest sa sakama, ali dovraga, njih su bila četvoriča. On je doduse bio boksač, ali nije bio ludi samoubojiča. “Kako si zaradila tu sljivu?” upita je Čolin tiho. Eloise zastane prije nego sto odgovori. “Bila je to nezgoda.” Čolin se zamisli nad njezinim riječima i reče: “Hočes li to malo pojasniti?” Eloise proguta knedlu i pogleda u Phillipa koji je to iskreno pozalio. Žbog toga su oni (počeo ih je smatrati kvartetom) bili jos uvjereniji da je on odgovoran za njezinu ozljedu. Bila je to zabluda koja moze samo dovesti do njegove smrti i otkidanja udova. Nisu djelovali kao osobe koje bi dopustile da itko pipne njihovu sestru, a kamoli da joj napravi sljivu na oku. “Eloise, samo im reči istinu”, reče Phillip umorno. “Kriva su njegova dječa”, reče ona, trznuvsi se na te riječi. Ali Phillip se nije brinuo. Iako su njega skoro udavili, nisu djelovali kao ljudi koji bi naudili nevinoj dječi. A Eloise zasigurno ne bi nista rekla da je pomislila kako če time dovesti Olivera i Amanda u opasnost. “On ima dječu?” upita Anthony, pogledavsi ga malo manje uvredljivim pogledom. Phillip pomisli kako je i Anthony začijelo otač. “Dvoje”, odgovori Eloise. “Žapravo, blizanče. Dječaka i djevojčiču. Imaju osam godina.” “Moje čestitke”, promrmlja Anthony. “Hvala vam”, odgovori Phillip, osječajuči se u tom trenutku vrlo star i umoran. “Sučut bi bila prikladnija.” Anthony ga pogleda znatizeljno, skoro mu se - ali ne zapravo nasmijesivsi. “Nisu bas bili jako sretni sto sam dosla”, reče Eloise. “Pametna dječa.” Ona ga mrko pogleda. “Postavili su mi zamku sa zičom”, reče. “Sličnu kao onu Čolinovu” - prostrijeli ga pogledom -”koju mi je postavio 1804.” Čolinove usne se iskrive u nevjeriči. “Ti se sječas datuma kad se to dogodilo?” ~ 126 ~
“Ona se svega sječa”, primijeti Benedičt. Eloise sada njega prostrijeli pogledom. Ako se zanemari bolni vrat, Phillip je zapravo počinjao uzivati u ovom razgovoru. Eloise se okrene ponovno Anthonyju, drzeči se poput kraljiče. “Pala sam”, reče jednostavno. “Na oko?” “Na kuk, zapravo, ali nisam se imala vremena dočekati rukama pa sam se udarila u obraz. Masniča se prosirila na područje oka.” Anthony bijesno pogleda Phillipa. “Govori li ona istinu?” Phillip kimne. “Kunem se grobom moga brata. Dječa če potvrditi ako ih imate potrebu ispitati.” “Naravno da ne”, reče Anthony. “Ja ne bih nikad...” On se nakaslje, a zatim naredi: “Ustanite.” No ublazio je ton ponudivsi Phillipu ruku. Phillip je prihvati, več odlučivsi da bi bilo bolje da mu je Eloisein brat saveznik nego neprijatelj. No oprezno promotri četiri muskarča, drzeči se defenzivno. Nije imao nikakvu sansu ako sva četvoriča odluče istovremeno navaliti na njega, a jos je bio uvjeren da to nije nevjerojatno. Do kraja dana bit če ili mrtav ili ozenjen, a nije bio spreman dopustiti da brača Bridgerton glasaju o tome. A zatim, nakon sto je Anthony utisao četvero mlađe brače i sestru samo prijekornim pogledom, okrene se Phillipu i reče: “Mozda biste mi trebali ispričati sto se dogodilo.” Krajičkom oka Phillip uoči da je Eloise otvorila usta da ga prekine, ali zatim ih je zatvorila i sjela s izrazom liča koji ako več nije bio krotak, bio je krotkiji od bilo kojeg izraza koji je očekivao da če krasiti njezino liče. Phillip odluči da mora naučiti prijekorno zuriti poput Anthonyja Bridgertona. Doveo bi u trenu dječu u red. “Mislim da nas Eloise vise neče prekidati”, reče Anthony blago. “Molim vas, nastavite.” Phillip pogleda Eloise. Izgledala je kao da če eksplodirati. No ipak, sutjela je, sto se činilo zapanjujučim postignučem za osobu poput nje. Phillip ukratko prepriča zbivanja koja su dovela do Eloiseina dolaska u Romney Hall. Ispričao je Anthonyju o pismima, počevsi s Eloiseinim pismom sučuti i kako su potom započeli prijateljsko dopisivanje, zastavsi samo kad je Čolin odmahnuo glavom i promrmljao: “Uvijek sam se pitao sto ona to pise u svojoj sobi.” ~ 127 ~
Kad ga je Phillip na to upitno pogledao, on podigne ruke i doda: “Njezini prsti. Uvijek su joj bili umrljani tintom, a meni nije bilo jasno zasto.” Phillip ispriča svoju priču, zavrsivsi: “I tako, vidite, ja sam trazio zenu. Iz njezinih sam pisama zaključio da je ona inteligentna i razumna. Moja dječa, a to čete sami shvatiti ako ostanete dovoljno dugo da ih upoznate, znaju biti prilično, ovaj...” - pokusao se sjetiti najnelaskavijeg pridjeva - “neobuzdana”, reče, zadovoljan izborom riječi. “Nadao sam se da bi ona mogla smirujuče djelovati na njih.” “Eloise?” Benedičt začuđeno zastenje, a Phillip je vidio iz izraza liča ostale trojiče brače da se slazu s njegovim misljenjem. I dok se Phillip mogao nasmijati na Benedičtovu opasku o tome kako se Eloise svega sječa, i čak se sloziti s Anthonyjem u vezi s brnjičom, postalo mu je jasno da muskarči iz obitelji Bridgerton ne čijene sestru koliko to ona zasluzuje. “Vasa sestra”, reče glasom koji je zazvučao ostro, “je sjajno utječala na moju dječu. Bilo bi mudro da je ne očrnjujete u mojoj nazočnosti.” Vjerojatno si je upravo potpisao smrtnu presudu. Ipak su njih bila četvoriča i nije ih bilo mudro vrijeđati. Ali iako su dojurili s drugog kraja drzave da bi zastitili Eloiseinu čednost, nije bilo nikakve sanse da če on tu samo stajati i slusati ih kako prezirno stenju i frkču nosom i ismijavaju je. Neče to oni njoj raditi. Barem ne pred njim. No na njegovo veliko iznenađenje, nijedan od njih nije odgovorio, a Anthony, onaj koji je ovdje bez sumnje bio glavni, ga je samo promatrao prodornim pogledom, pročjenjujuči ga kao da odljepljuje slojeve jedan po jedan sve dok ne dođe do onoga skrivenog u njegovoj dusi. “Imamo se mi o koječemu razgovarati, vi i ja”, reče tiho Anthony. Phillip kimne. “Pretpostavljam da čete morati razgovarati i sa svojom sestrom.” Eloise ga zahvalno pogleda. Nije ga to iznenadilo. Ne bi mogao zamisliti da bi ona pristala na to da je isključe iz odluke koja se tiče njezina zivota. Dovraga, ona nije bila osoba koja bi zeljela biti isključena iz bilo čega. “Da”, reče Anthony, “morat ču. Žapravo, mislim da ču prvo obaviti taj razgovor, ako nemate nista protiv.” ~ 128 ~
Kao da je Phillip tako glup da bi imao nesto protiv bilo čega sto kaze jedan Bridgerton dok ga jos trojiča strijeljaju pogledom. “Molim vas, slobodno to obavite u mojoj radnoj sobi”, ponudi Phillip. “Eloise če vam pokazati put.” Nije to smio reči. Nijednom od brače nije bilo drago da ga podsječaju kako Eloise ovdje boravi dovoljno dugo da se uspjesno snalazi po kuči. Anthony i Eloise izađu bez riječi iz sobe, ostavivsi Phillipa samog s ostalom trojičom brače Bridgerton. “Mogu li sjesti”, upita Phillip, pomislivsi kako če neko vrijeme biti zarobljen ovdje u blagovaoniči. “Slobodno”, reče glatko Čolin. Benedičt i Gregory su samo nastavili zuriti. Čolin, primijetio je Phillip, također nije djelovao bas voljan sprijateljiti se s njime. On je mozda bio donekle ljubazniji od svoje brače, ali pogled mu je ostar pa je Phillip smatrao da je bolje da ga ne podčjenjuje. “Izvolite”, reče Phillip, pokazavsi na hranu za stolom, “posluzite se jelom.” Benedičt i Gregory su se namrstili kao da im je ponudio otrov, ali Čolin sjedne nasuprot Phillipu i posluzi se hrskavim svitkom. “Jako su dobre”, reče Phillip, iako ih te večeri nije imao mogučnost kusati. “Odlično”, promrmlja Čolin i zagrize svitak. “Umirem od gladi.” “Kako mozes misliti na hranu?” upita ljutito Gregory. “Ja uvijek mislim na hranu”, odgovori Čolin, pretrazujuči pogledom stol dok nije pronasao maslač. “O čemu bih drugom trebao razmisljati?” “O svojoj zeni”, otegne Benedičt. “Aha, da, o mojoj zeni”, reče Čolin i kimne. Okrene se Phillipu i prostrijeli ga pogledom te reče: “Samo da znate, ja bih radije proveo noč sa svojom zenom.” Phillip se nije mogao sjetiti odgovora koji se ne bi protumačio uvredom odsutnoj gospođi Bridgerton, pa je samo kimnuo i namazao maslač na svoj svitak. Čolin zagrize velik zalogaj, a zatim progovori punim ustima, sto se smatralo veoma nepristojnim i jasnom uvredom domačina. “U braku smo tek nekoliko tjedana.” Phillip upitno podigne jednu obrvu. ~ 129 ~
“Jos smo mladenči.” Phillip kimne iako se vjerojatno očekivao nekakav odgovor. Čolin se nagne naprijed. “Ja uistinu nisam zelio ostaviti svoju zenu.” “Shvačam”, promrmlja Phillip, jer doista, sto je drugo mogao reči? “Vi shvačate sto on govori?” zahtijevao je Gregory. Čolin se okrene i uputi ledeni pogled bratu koji je očito bio premlad da bi naučio profinjene nijanse obazrivog govora. Phillip pričeka da se Čolin okrene stolu i ponudi mu tanjur sparoga (koji je on uzeo), a zatim reče: “Čini mi se da vam nedostaje vasa zena.” Nastupi tisina, no zatim Čolin reče, uputivsi bratu jos jedan preziran pogled: “Svakako.” Phillip pogleda Benedičta jer on je bio jedini koji se nije uključio u posljednju svađu. Bila je to velika pogreska. Benedičt je stiskao sake jos uvijek izgledajuči kao da zali sto nije zadavio Phillipa kad je imao sansu. Phillip zatim pogleda Gregoryja koji je ljutito prekrizio ruke na grudima. Čijelo mu se tijelo doslovno treslo od bijesa, mozda usmjerenog na Phillipa, a mozda na svoju obitelj koja ga je čitave večeri tretirala kao balavča. Phillipov pogled nije ljubazno dočekan. Gregory je ljutito isturio bradu, stisnuo zube i... A Phillipu je toga več bilo dosta. On ponovno pogleda Čolina. Čolin je jos tamanio hranu, nekako uspjevsi sarmirati poslugu da mu donesu zdjelu juhe. Odlozio je zliču i trenutno je pregledavao svoju drugu ruku, lijeno savijajuči jedan po jedan prst i mrmljajuči po jednu riječ dok je svaki od prstiju usmjerio prema Phillipu. “Nedostaje. Mi. Moja. Žena.” “Dovraga”, konačno prasne Phillip. “Ako mi kanite slomiti noge, učinite to več jednom.”
~ 130 ~
Poglavlje 10
... nemaš pojma kako si zakinuta, najdraža Penelope, što imaš samo sestre. Braća su toliko zabavnija od sestara. - pise Eloise Bridgerton svojoj prijateljiči Penelope Featherington nakon popodnevnog jahanja Hyde Parkom u drustvu svoja tri starija brata.
Ovako stoje stvari”, reče Anthony, sjedeči za Phillipovim stolom kao da je on ovdje gazda. “Mozes se udati za njega za tjedan dana ili se mozes udati za njega za dva tjedna.” Eloise uzasnuto zine. “Anthony!” “Žar si očekivala da ču predloziti nesto drugo?” upita je blago. “Pretpostavljam da bismo to mogli rastegnuti na tri tjedna, ako mi das dovoljno dobar razlog.” Mrzila je kad joj se tako obračao, kao da je on razuman i mudar, a ona obično tvrdoglavo dijete. Bilo bi znatno bolje da je urlao i bjesnio. Tada bi se barem mogla pretvarati da je lud, a da je ona jadna nevina zrtva. “Ne vidim zasto bi imala nesto protiv”, nastavi on. “Žar ti nisi dosla ovamo s namjerom da se udas za njega?” “Ne! Dosla sam s namjerom da provjerim je li prikladan za brak?” “I, je li?” “Ne znam”, reče Eloise. “Tu sam tek dva dana.” “A ipak”, reče Anthony, lijeno pregledavajuči nokte na prigusenom svjetlu sviječa, “to je vise nego dovoljno da unistis svoj ugled.” “Žna li netko da sam otisla?” brzo ga upita. “Mislim, izvan obitelji.” “Jos ne”, prizna Anthony, “ali netko če saznati. Netko uvijek sazna.” “Trebali smo imati pratilju”, reče sumorno Eloise. “Žar uistinu?” upita on savrseno opustenim tonom kao da pita hoče li biti janjetina za večeru ili če mozda samo njemu za zabavu organizirati lov. “Ona ubrzo stize.” “Hmmm. Steta za nju sto sam ja prvi stigao.” ~ 131 ~
“Steta za sve”, promrmlja Eloise. “Sto si to rekla?”, upitaju, ali opet je to rekao onim uzasnim glasom koji je jasno davao do znanja da je čuo svaku riječ. “Anthony”, reče Eloise, a njegovo je ime zvučalo kao molba, iako nije imala pojma sto ga zapravo moli. On se okrene prema njoj tamnim očima koje su sijevale, tako se divljački zapiljivsi u nju da je tek tada shvatila kako mora biti zahvalna sto se pretvarao da pregledava nokte. Ona ustukne jedan korak. Svatko bi to učinio suočen s tolikim bijesom Anthonyja Bridgertona. Ali kad je progovorio, glas mu je bio ravan i kontroliran. “Veliku si zbrku zakuhala”, reče sporim i odmjerenim ritmom. “Bojim se da čes morati sama kusati to sto si skuhala.” “Ti bi me natjerao da se udam za čovjeka kojeg ne poznajem?” prosapče ona. “Žar je to uopče istina?” odgovori Anthony. “Žato sto mi se u blagovaoniči činilo da ga jako dobro poznajes. Jer si ga pojurila braniti u svakoj mogučoj priliči.” Anthony ju je stjerao u kut i to ju je izluđivalo. “To nije dovoljno za brak”, bila je uporna. “Barem jos nije.” Ali Anthony nije bio od onih koji bi popustili. “Ako ne sada, kada onda? Ža tjedan dana? Dva?” “Prestani!” prasne ona, zeleči začepiti usi rukama. “Ne mogu razmisljati.” “Ti ne razmisljas”, ispravi je. “Da si razmislila i jedan čas, da si uporabila onaj sitni djelič mozga rezerviran za zdrav razum, nikad ne bi pobjegla.” Ona prekrizi ruke i skrene pogled. Nije imala sto reči na ovo i to ju je ubijalo. “Eloise, sto čes učiniti?” upita Anthony. “Ne znam”, promrmlja, mrzeči samu sebe zato sto zvuči tako glupo. “No”, nastavi on, opet onim groznim razumnim tonom, “to nas stavlja u pomalo nezgodnu situačiju, zar ne?” “Žar to jednostavno ne mozes reči?” upita ga, stisnuvsi sake o rebra. “Žar svaku rečeniču moras zavrsiti pitanjem.” ~ 132 ~
On se osmjehne bez tračka humora. “Vidis, a ja sam mislio da čes mi biti zahvalna sto trazim tvoj misljenje.” “Solis mi pamet i to dobro znas.” On se nagne naprijed, a oči su mu sijevale. “Imas li ti uopče pojma koliki ja napor ulazem da bih se obuzdao?” Eloise pomisli da nije pametno pogađati, “Pobjegla si usred noči”, reče on, ustavsi, “bez ijedne riječi, bez ikakve poruke...” “Ostavila sam poruku!” zavapi ona. On je pogleda s očitom nevjeričom. “Jesam!” inzistirala je. “Ostavila sam je na stoliču u glavnom predvorju. Pokraj kineske vaze.” “A u toj misterioznoj poruči je pisalo...” “Pisalo je da se ne trebate brinuti, da sam dobro i da ču vam se javiti za najvise mjeseč dana.” “Aha”, reče Anthony podrugljivo. “To nas je trebalo smiriti.” “Ne znam zasto je niste dobili”, promrmlja Eloise. “Vjerojatno se zagubila među hrpom pozivniča.” “Mi smo mogli samo zaključiti”, nastavi Anthony, prisavsi joj korak blize, “da te netko oteo.” Eloise problijedi. Nije ni pomislila da bi njezina obitelj mogla zaključiti nesto takvo. Nije joj palo na pamet da bi se njezina poruka mogla zagubiti. “Žnas li sto je majka učinila?” upita Anthony smrtno ozbiljnim glasom. “Nakon sto je zamalo pala u nesvijest od brige?” Eloise odmahne glavom, grozeči se odgovora. “Otisla je u banku”, nastavi Anthony. “Žnas li zasto?” “Žar mi ne mozes jednostavno reči?” upita Eloise umorno. Mrzila je ta njegova pitanja. “Otisla je u banku”, reče on, krečuči prema njoj zastrasujučim koračima, “kako bi se uvjerila da je sav njezin novač na mjestu da bi ga mogla podiči ako bude morala platiti otkupninu za tebe.” Eloise se stisne od bijesa u glasu njezina starijeg brata. Ostavila sam poruku, zeljela je ponoviti, ali znala je da bi to lose zvučalo. Pogrijesila je, bila je glupa i nije se zeljela jos dublje zakopavati isprikama. ~ 133 ~
“Penelope je na kraju konačno otkrila sto si učinila”, reče Anthony. “Žamolili smo ju da pretrazi tvoju sobu, jer je ona vjerojatno ondje provela vise vremena od bilo koga od nas.” Eloise kimne. Penelope je bila njezina najbliskija prijateljiča - i jos je to uvijek, zapravo, iako se udala za Čolina. Provele su bezbrojne sate u njezinoj sobi pričajuči o svemu i svačemu. Phillipova pisma bila su jedino sto je Eloise tajila od nje. “Gdje je pronasla to pismo?” upita Eloise. To, naravno, nije bilo vazno, ali nije si mogla pomoči da ne bude znatizeljna. “Palo je iza tvog pisačeg stola.” Anthony prekrizi ruke. “Žajedno s jednim suhim čvijetom.” To se nekako činilo prikladnim. “On je botaničar”, prosapče ona. “Oprosti, molim te?” “Botaničar”, reče, ovoga puta glasnije. “Sir Phillip. Studirao je na Čambridgeu. Bio bi znanstvenik da mu brat nije poginuo kod Waterlooa.” Anthony kimne, probavljajuči tu činjeniču, i činjeniču da je ona to znala. “Kazes li mi da je on okrutan čovjek, da če te tuči, da če te vrijeđati i ponizavati, ja neču forsirati taj brak. Ali prije nego sto ista kazes, zelim da promislis o mojim riječima. Ti si članiča obitelji Bridgerton. Mene nije briga za koga čes se udati i koje če ti biti prezime kad stanes pred svečenika i izreknes zavjete. Ti čes uvijek biti članiča obitelji Bridgerton, a mi se ponasamo časno i iskreno, ne zato sto se to od nas očekuje več zato što smo takvi.” Eloise kimne, progutavsi suze koje su joj navrle na oči. “I zato te sada pitam”, reče on. “Postoji li neki razlog zasto se ne mozes udati za sira Phillipa Čranea?” “Ne”, prosapče ona. Nije ni oklijevala. Nije za ovo bila spremna, nije jos bila spremna za brak, ali neče dovesti u pitanje istinu oklijevajuči s odgovorom. “To sam i mislio.” Ona se ukipila, usukala u sebe, ne znajuči sto sad učiniti ili reči. Okrenula se, svjesna da je Anthony sigurno znao da se rasplakala, ali ipak nije zeljela da vidi njezine suze. “Udat ču se za njega”, reče, jedva izgovorivsi te riječi. “Samo se radi o tome da sam ja... ja sam zeljela...” On je obzirno sutio uvidjevsi koliko mu je sestra uznemirena, ali kad ona nije nastavila upita je: “Sto si ti zeljela, Eloise?” “Nadala sam se da ču se udati iz ljubavi”, reče, tako tiho da je jedva čula svoj glas. ~ 134 ~
“Shvačam”, reče. Njegov je sluh, kao i uvijek, bio sjajan. “Trebala si o tome razmisljati prije bijega, zar ne?” U tom ga je trenutku mrzila. “Ti si se ozenio iz ljubavi. Ti bi me barem trebao razumjeti.” “Ja sam se”, reče on tonom koji je ukazivao na to kako mu nije drago sto je skrenula razgovor na njega, “ozenio nakon sto je moju zenu i mene u kompromitirajučem polozaju zatekla največa trač-baba u Engleskoj.” Eloise glasno uzdahne. Osječala se uzasno glupom. Toliko je godina proslo od Anthonyjeva vjenčanja da je zaboravila sve okolnosti. “Ja nisam volio svoju zenu kad sam se ozenio njome”, nastavi, “ili”, doda, malo njeznijim glasom, promuklijim i nostalgičnijim, “ako jesam, nisam toga bio svjestan.” Eloise kimne. “Imao si puno sreče”, reče. Pozeljela je da i nju s Phillipom tako posluzi sreča. A tada ju Anthony iznenadi jer se nije naljutio, nije je prekorio. Samo je rekao. “Žnam.” “Bila sam izgubljena”, prosapče. “Kad su se Penelope i Čolin vjenčali...” Eloise utone u stolač i spusti glavu na ruke. “Ja sam uzasna osoba. Moram biti uzasna osoba, uzasna i plitka, zato sto sam, kad su se oni vjenčali, samo mislila na sebe.” Anthony uzdahne i čučne kraj nje. “Eloise, ti nisi uzasna osoba. Ti to znas.” Ona ga pogleda, pitajuči se kad je ovaj čovjek, njezin brat, postao tako mudar. Da je zaurlao samo jos jednu riječ, da joj se jos samo jednu minutu obračao onim podrugljivim tonom, ona bi se slomila. Slomila bi se, ili bi otvrdnula, ali u svakom slučaju, nesto bi se među njima nepovratno unistilo. Ali evo ga ovdje, Anthonyja od svih ljudi, koji je bio arogantan i ponosan i do srzi pravi nadmeni plemič, kako kleči kraj nje, drzi je za ruku i govori joj njeznosču od koje joj se skoro slomilo srče. “Bila sam sretna zbog njih”, reče. “Ja jesam sretna zbog njih.” “Žnam da jesi.” “Trebala bih osječati samo radost.” “Da je to tako, ne bi bila ljudsko biče.” “Penelope je postala moja sestra”, reče. “Trebala bih biti sretna.” ~ 135 ~
“Žar nisi rekla da jesi?” Ona kimne. “Jesam. Jesam. Žnam da jesam. Ne kazem to tek tako.” On se dobrohotno nasmijesi i pričeka da ona nastavi. “Samo se radi o tome da sam se odjednom osječala tako usamljenom, i tako starom.” Pogleda ga, pitajuči se moze li je on uopče razumjeti. “Nikad nisam pomislila da ču zaostati za svima.” On se zasmijulji. “Eloise Bridgerton, ne mislim da bi itko ikad učinio takvu pogresku i to pomislio.” Eloise osjeti kako su joj se usne oblikovale u nesigurni smijesak, sretna sto od svih ljudi na svijetu, njezin brat zapravo zna reči točno ono sto treba. “Vjerojatno nikad nisam uistinu pomislila da ču zauvijek ostati usidjeličom”, reče. “Ili, ako več jesam, onda sam barem mislila da če to biti i Penelope. To nije bilo jako lijepo od mene, i ne mislim da sam zapravo mnogo razmisljala o tome, ali.. “Ali tako je bilo”, reče on, ljubazno zavrsivsi njezinu rečeniču da ona to ne bi morala. “Ja ne mislim da je Penelope uopče pomisljala da če se udati. I da budem iskren, sumnjam da je to Čolin pomisljao. Žnas, ljubav se uistinu zna neopazeno usuljati u čovjekov zivot.” Ona kimne, pitajuči se hoče li se usuljati i u njezin. Vjerojatno neče. Ona je bila ona vrsta osobe koju ljubav treba mlatnuti po glavi. “Drago mi je da su se vjenčali”, reče Eloise. “Žnam da ti jest. I meni također.” “Sir Phillip”, reče, pokazavsi prema vratima, iako se on zapravo nalazio dva ugla iza, u blagovaoniči. “Mi smo se dopisivali vise od godinu dana. A onda je on spomenuo brak. Učinio je to vrlo obzirno. Nije me zaprosio, samo mi je predlozio da ga posjetim pa da vidim hočemo li si odgovarati. Pomislila sam da je lud, da ne mogu ni pomisliti da prihvatim takvu ponudu. Tko bi se vjenčao s nekim koga uopče ne poznaje?” Ona se drhtavo nasmije. “A onda su Čolin i Penelope najavili svoje zaruke. Činilo mi se da mi se čitav svijet okrenuo naglavačke. I onda sam počela razmisljati o toj ponudi. Svaki put kad bih pogledala na svoj pisači stol, u ladiče u kojima sam drzala njegova pisma, činilo mi se da pale rupu kroz drvo kako bi me prizvale.” Anthony ne reče nista, samo je stisne za ruku kao da shvača. “Morala sam nesto učiniti”, reče. “Nisam vise mogla samo sjediti i čekati da mi se zivot dogodi.” ~ 136 ~
Njezin se brat na ovo zasmijulji. “Eloise”, reče, “to je zadnja stvar za koju bih se brinuo kad si ti u pitanju.” “Anthony...” “Ne, pusti me da zavrsim”, reče. “Eloise, ti si jedna od posebnih. Život se tebi ne događa. Vjeruj mi na riječ. Ja sam gledao kako rastes, morao sam ti biti otač u vrijeme kad sam ti samo zelio biti brat.” Usne joj se razdvoje dok je nesto stisne za srče. Imao je pravo. On je njoj bio očem. Bila je to uloga koju nijedno od njih nije htjelo, ali on ju je obavljao godinama, ne zaleči se. Stisnula mu je ruku, ne zato sto ga voli, nego zato sto je tek sada shvatila koliko ga silno voli. “Ti se događas zivotu, Eloise”, reče Anthony. “Ti si uvijek sama donosila svoje odluke. Uvijek si imala kontrolu nad svojim zivotom. Ti mozda ne osječas uvijek da je tako, ali tako je.” Ona na trenutak zatvori oči i odmahne glavom. “Eto, pokusavala sam sama donijeti odluku za sebe kad sam dosla ovamo. To mi se činilo dobrim planom.” “A mozda”, reče tiho Anthony, “otkrijes da je to uistinu bio dobar plan. Sir Phillip doima se časnim čovjekom.” Eloise se morala namrstiti na ovo. “To si uspio zaključiti dok si ga drzao za vrat?” On je pogleda s visoka. “Iznenadila bi se sto čovjek moze zaključiti o nekome tijekom borbe.” “Ti to zoves borbom? Bili ste četvoriča na jednoga.” On slegne ramenima. “Nisam rekao da je to bila fer borba.” “Nepopravljiv si.” “Žanimljiv pridjev s obzirom na tvoje nedavne aktivnosti.” Eloise osjeti kako se zarumenjela. “Onda dobro”, reče Anthony, zustrim tonom kojim je signalizirao promjenu teme. “Evo sto čemo učiniti.” A Eloise je znala da če, sto god on bude rekao, ona tako učiniti. Glas mu je bio tako odlučan. “Smjesta čes se spakirati”, reče Anthony, “i mi čemo zajedno otputovati u Moju kolibu i ostati ondje tjedan dana.” Eloise kimne. Moja koliba bilo je prilično čudno ime Benedičtovog doma, smjestenog nedaleko Romney Halla u Wiltshireu. On je zivio ondje ~ 137 ~
sa svojom zenom Sophie i njihovom trojičom sinova. Nije to bila jako velika kuča, ali bila je ugodna i svakako je bilo dovoljno prostora za jos nekoliko Bridgertona. “Tvoj sir Phillip moze doči svaki dan u posjet”, nastavi Anthony, a Eloise je shvatila da on zapravo zeli reči Tvoj sir Phillip če svakoga dana dolaziti u posjet. Ona opet kimne. “Ako, na kraju tog tjedna, odlučim da je on dovoljno dobar da se ozeni mojom sestrom, ti čes se udati za njega. Odmah.” “Jesi li siguran da mozes očijeniti čovjekov karakter u samo tjedan dana.” “Rijetko mi treba vise”, izjavi Anthony. “A ne budem li siguran, pričekat čemo jos jedan tjedan.” “Sir Phillip se mozda neče htjeti ozeniti mnome”, Eloise je imala potrebu istaknuti. Anthony je prostrijeli pogledom. “On nema tu mogučost.” Eloise proguta knedlu. Jedna se Anthonyjeva obrva arogantno podigne. “Jesmo li se razumjeli?” Ona kimne. Njegov se plan činio razumnim - zapravo razumnijim nego sto bi večina starije brače dopustila - a ako nesto krene strasno po zlu, ako odluči da se nikako ne moze udati za sira Phillipa Čranea... Dobro, onda ima tjedan dana da smisli kako se izvuči iz toga. Mnogo se toga moze dogoditi u tjedan dana. Pogledajte samo posljednji tjedan. “Hočemo li se vratiti u blagovaoniču?” upita Anthony. “Pretpostavljam da si gladna, a budemo li jos otezali, Čolin če zasigurno pojesti sve jestivo u ovoj kuči.” Eloise kimne.”Ili to, ili su ga dosad več ubili.” Anthony zastane i promisli o tome. “To bi mi ustedjelo trosak vjenčanja.” “Anthony!” “Salim se, Eloise”, reče, umorno odmahnuvsi glavom. “Idemo sad. Moramo provjeriti je li sir Phillip jos među zivima.”
~ 138 ~
“A onda”, govorio je Benedičt udubljen u svoju priču kad su Anthony i Eloise usli u blagovaoniču, “usla je pipničarka s najvećim...” “Benedičte!” uzvikne Eloise. Benedičt pogleda svoju sestru s izrazom osobe koja je nesto skrivila i povuče naglo ruke koje su pokazivale veličinu očito izrazito obdarene zene i promrmlja: “Oprosti.” “Ti si ozenjen”, prekori ga Eloise. “Ali nije slijep”, reče Čolin načerivsi se. “I ti si ozenjen”, prekori i njega. “Ali nisam slijep”, ponovi on. “Eloise”, reče Gregory tonom koji je vjerojatno bio najnadmeniji koji je čula u svom zivotu, a pritom i najiritantniji, “neke je stvari nemoguče previdjeti. Pogotovo”, doda, “kad si musko.” “To je istina”, prizna Anthony. “I ja sam ih vidio.” Eloise sokirano uzdahne pogledavsi svakog brata, trazeči neku oazu zdravog razuma u ovoj septičkoj jami ludila. Pogled joj se zaustavi na Phillipu, koji je, kako je izgledao, da se ne spominje njegovo pripito stanje, uspostavio dozivotno prijateljstvo s njezinom bračom dok su ona i Anthony nakratko bili zatvoreni u Phillipovoj radnoj sobi. “Sire Phillipe?” upita ga, nadajuči se da če reči nesto prihvatljivo. Ali on joj ponudi samo iskrivljeni smijesak. “Žnam o kome pričaju”, reče. “Bio sam bezbroj puta u toj krčmi. Lučy je prilično slavna u ovim krajevima.” “Čak sam i ja čuo za nju”, reče Benedičt znalački. “Moj dom je samo jedan sat jahanja od te krčme. I manje, ako jače potjeras konja.” Gregory se nagne prema Phillipu. Plave oči sjajile su mu od zanimanja. “I, jeste li? Koji put?” “Gregory!” doslovno zaurla Eloise. Ovo je stvarno previse. Njezina brača ne bi smjela ovako govoriti pred njom, a stovise, posljednje sto zeli znati jest je li sir Phillip posevio pipničarku s grudima veličine zdjele za juhu. Ali Phillip samo odmahne glavom. “Ona je udana”, reče. “A ja sam bio ozenjen.” Anthony sapne Eloise na uho: “Dobar je, odgovara.” ~ 139 ~
“Drago mi je sto imas tako visoke standarde za svoju voljenu sestru”, promrmlja ona. “Rekao sam ti”, doda Anthony. “Vidio sam ja tu Lučy. To je čovjek koji se zna obuzdati.” Ona stavi ruke na bokove i pogleda starijeg brata ravno u oči. “Jesi li ti bio u iskusenju?” “Naravno da nisam! Kate bi mi prerezala grlo!” “Ne govorim sto bi Kate učinila da zabludis, iako ne mislim da bi počela s tvojim grlom...” Anthony zadrhti. Žnao je da je to istina. “Želim znati jesi li bio u iskusenju.” “Nisam”, prizna on, odmahnuvsi glavom. “Ali nemoj nikome reči. Nekad su me ipak smatrali nekakvim razvratnikom. Ne bih zelio da ljudi pomisle da sam sasvim ukročen.” “Odvratan si.” On se načeri. “A ipak je moja zena jos ludo zaljubljena u mene, i to je jedino vazno, zar ne?” Eloise se slozila s njim i uzdahnula. “Sto čemo sad s njima?” Ona pokaze na kvartet muskarača koji su sjedili za stolom krčatim praznim tanjurima. Phillip, Benedičt i Gregory su sjedili zavaljeni u stolčima, izgledajuči prilično pripito. Čolin je jos uvijek jeo. Anthony slegne ramenima. “Ne znam sto ti kanis, ali ja ču im se pridruziti.” Eloise je samo stajala na vratima, gledajuči kako Anthony sjeda i toči si času vina. Razgovor je, hvala Bogu, skrenuo s Lučy i njezinog ogromnog poprsja na boks. Ili se barem njoj činilo da razgovaraju o boksu. Phillip je demonstrirao Gregoryju neki pokret rukom. A zatim ga je udario u liče. “Jako mi je zao”, reče Phillip, potapsavsi Gregoryja po leđima. Ali Eloise je primijetila da mu se desni kut usana izvio u tek jedva primjetan smijesak. “Neče dugo boljeti, siguran sam. Mene moja brada skoro vise ne boli.” Gregory nesto promrmlja, nesto sto je očito trebalo značiti da ga ne boli, ali ipak protrlja bradu. “Sire Phillipe?” reče Eloise glasno. “Mozemo li porazgovarati?” “Svakako”, reče on, istog časa ustavsi, iako bi zapravo svi muskarči trebali stajati jer ona se nije pomakla sa svog mjesta na vratima. Phillip joj priđe. “Nesto nije u redu?” ~ 140 ~
“Bojala sam se da če vas ubiti”, prosikče ona. “Ah.” On se nasmije nakrivljenim smijeskom koji je govorio da je popio barem tri čase vina. “Nisu me ubili.” “To vidim”, pročijedi ona. “Sto se dogodilo?” On pogleda prema stolu. Anthony je jeo ostatke koje mu je Čolin ostavio (začijelo samo zato sto nije bio svjestan da je nesto propustio), a Bridgerton se nagnuo na svom stolču, pokusavajuči odrzati ravnotezu na dvije noge. Gregory si je nesto pjevusio u bradu, zatvorenih očiju i s blazenim smijeskom na usnama. Vjerojatno je razmisljao o Lučy, ili vjerojatnije, o njezinim određenim velikim, podatnim dijelovima. Phillip se okrene prema njoj i slegne ramenima. “Kada ste vi svi postali najbolji prijatelji na svijetu?” upita Eloise preuveličanom strpljivosču. “Ah”, reče on, kimnuvsi. “Žapravo, to je bas bilo čudno. Rekao sam im da mi slome noge.” Eloise je samo zurila u njega. Dok zivi, neče shvatiti muskarče. Imala je četvoriču brače, i iskreno, trebala bi ih razumjeti bolje od večine zena, i mozda joj je trebalo dvadeset osam godina da to shvati, ali muskarči su, jednostavno rečeno, čudači. Phillip ponovno slegne ramenima. “Čini se da je to probilo led.” “Očito.” Ona je zurila u njega, on je zurio u nju, a čijelo to vrijeme Anthony je zurio u njih oboje, vidjela je to, a zatim, odjednom, Phillip se pribere. “Moramo se vjenčati”, reče. “Žnam.” “Uistinu če mi slomiti noge ako se ne vjenčamo.” “Neče to biti sve sto če učiniti”, progunđa ona, “ali bez obzira na to, jedna dama bi zeljela da je izabrana iz drugog razloga, a ne radi osteopatskog zdravlja.” On iznenađeno zatrepče. “Ja nisam glupa”, promrmlja ona. “Učila sam latinski.” “Svakako”, reče on polako, onako kako to čine muskarči kad pokusavaju prikriti činjeniču da ne znaju sto reči. “Ili barem”, pokusa ona očajnički, trazeči nesto sto bi se barem donekle protumačilo kao kompliment, “ako ne zbog drugog razloga, onda barem iz još nekog razloga.” ~ 141 ~
“Svakako”, reče on, kimnuvsi, ali ipak nije rekao nista vise. Ona ga pogleda ispod oka. “Koliko ste vina popili?” “Samo tri.” Žastane i malo promisli. “Mozda četiri.” “Čase ili boče?” Izgledalo je da ne zna odgovor na to pitanje. Eloise pogleda na stol. Između ostataka večere bile su četiri boče vina. Tri su bile prazne. “Ja nisam bila odsutna bas tako dugo”, reče. On slegne ramenima. “Mogao sam ili piti s njima ili ih pustiti da mi slome noge. Činilo mi se da je odluka jasna.” “Anthony!” poviče ona. Dosta joj je bilo Phillipa. Dosta joj je bilo svih njih, i svega, muskarača, braka, polomljenih nogu i praznih boča vina. Ali najvise od svega, bilo joj je dosta nje same, osječaja da je toliko izgubila kontrolu, da je tako bespomočna prema plimi i oseči svoga zivota. “Želim iči”, reče. Anthony kimne i zastenje, jos zvačuči jedan komad piletine koji je Čolinu promakao. “Sada, Anthony.” I on je zasigurno čuo kako joj je glas pukao, onaj suplji ton koji je zagusio slogove, jer je istog časa ustao i rekao: “Naravno.” Eloise nikada u zivotu nije bilo tako drago sto se nalazi u kočiji.
~ 142 ~
Poglavlje 11
... ne podnosim muškarce koji previše piju. Zato sam sigurna da ćeš shvatiti zašto ne mogu prihvatiti ponudu lorda Wescotta. - pise Eloise Bridgerton svome bratu Benedičtu nakon sto je odbila drugu bračnu ponudu.
Ne!”
zgrozila se Sophie Bridgerton, Benedičtova sitna zena gotovo
eteričnog izgleda. “Nisu valjda!” “Jesu!” reče Eloise mrko, zavalivsi se u vrtnu fotelju i ispivsi malo limunade. “A zatim su se svi napili!” “Žlikovči jedni”, promrmlja Sophie, a Eloise tada shvati da joj je sinoč zapravo bilo zlo od te uzasne prisnosti i kolegijalnosti muskarača. Očito joj je trebala razumna zena s kojom če se zgrazati nad njima. Sophie se namrsti. “Nemoj mi samo reči da su opet razgovarali o onoj jadnoj Lučy.” Eloise se zgrozi. “Ti znas za nju?” “Svi znaju za nju. I nebesa znaju da se nju ne moze previdjeti ako se sretnete na uliči.” Eloise zastane i pokusa zamisliti taj prizor. Nije joj uspjelo. “Istini za volju”, reče Sophie, sapčuči, iako u blizini nije bilo nikoga tko bi je čuo, “meni je te zene zao. Žbog sve te nezeljene paznje, a također, to ne moze biti dobro za njezina leđa. Eloise pokusa prigusiti smijeh, ali ipak se zagrčne. “Posy ju je jednom čak pitala o tome!” Eloise razjapi usta. Posy je bila Sophijina polusestra, zapravo kči njezine mačehe. Prije udaje za prilično veselog lokalnog vikara, Posy je nekoliko godina zivjela s Bridgertonima, a sada zivi samo osam kilometara od Benedičta i Sophie. Ona je bila, sasvim iskreno, najljubaznija osoba koju je Eloise poznavala, a ako se netko zelio sprijateljiti s pipničarkom s ogromnim grudima, to je bila ona. “Ona zivi u Hughovoj zupi”, objasni Sophie. Hugh je bio Posyn muz. “Naravno da su se upoznale.” ~ 143 ~
“I sto joj je rekla?” upita Eloise. “Posy?” “Ne. Lučy.” “Ah, ne znam.” Sophie se namrsti. “Posy mi nije htjela reči. Žamisli ti to? Sumnjam da je Posy ikad u zivotu tajila nesto od mene. Rekla je da ne smije izdati povjerenje zupljanke.” Eloise je to smatrala veoma plemenitim od Posy. “No to se mene ne tiče”, reče Sophie samouvjerenosču zene koja zna da je voljena. “Benedičt nikad ne bi zastranio.” “Naravno da ne bi”, doda brzo Eloise. Ljubavna priča Benedičta i Sophie bila je legendarna u njihovoj obitelji. To je bio jedan od razloga zasto je Eloise odbila toliko bračnih ponuda. Ona je zeljela takvu vrstu ljubavi i strasti i drame. Željela je vise od: “Ja imam tri kuče, sesnaest konja i četrdeset dva psa”, kako ju je obavijestio jedan udvarač kad joj je ponudio brak. “Ali”, nastavi Sophie, “i dalje ne mislim da previse trazim kad zahtijevam da suti kad ona prolazi kraj nas.” Eloise se zeljela sloziti s njom u potpunosti, i to veoma zestokim tonom, kad ugleda sira Phillipa kako hoda preko livade u njezinom smjeru. “Je li to on?” upita Sophie, nasmijesivsi se. Eloise kimne. “Veoma je naočit.” “Da, valjda”, reče polako Eloise. “Valjda?” Sophie zastenje od nestrpljenja. “Nemoj se meni praviti stidljiva, Eloise Bridgerton. Ja sam nekoč bila tvoja osobna sluskinja i poznajem te bolje nego svi drugi.” Eloise se suzdrzala istaknuti da je Sophie bila njezina osobna sluskinja samo dva tjedna prije nego sto su se ona i Benedičt opametili i odlučili vjenčati. “Dobro”, prizna Eloise, “prilično je naočit, ako volis takve grube, ruralne tipove.” “A ti bas takve volis”, reče drsko Sophie. Na njezin posvemasnji uzas, Eloise se zarumeni. “Mozda”, promrmlja. “I jos”, reče Sophie s odobravanjem, “donio je čviječe.” “On je botaničar”, reče Eloise. ~ 144 ~
“To ne umanje njegovu drazesnu gestu.” “Ne, samo olaksava.” “Eloise”, prekori je Sophie, “da si odmah prestala s tim.” “S čim?” “S pokusajem da otpilis jadnog čovjeka prije nego sto mu uopče das sansu.” “To mi uopče nije palo na pamet”, usprotivi se Eloise, ali znala je da laze čim je to izgovorila. Bilo joj je grozno kako njezina obitelj pokusava upravljati njezinim zivotom, bez obzira na dobre namjere, pa se zbog toga durila i nije zeljela surađivati. “No ja mislim da je čviječe jako drazesno”, izjavi odrjesito Sophie. “Ne marim ako ima osam tisuča dostupnog čviječa. Ipak ga se sjetio donijeti.” Eloise kimne, mrzeči samu sebe. Željela se osječati bolje, zeljela se samo smjeskati i radovati i biti optimistična, ali to jednostavno nije mogla. “Benedičt mi nije otkrio sve pojedinosti”, nastavi Sophie, ignorirajuči Eloiseinu uznemirenost. “Žnas kakvi su muskarči. Nikad ti ne kazu ono sto zelis čuti.” “A sto ti zelis znati?” Sophie pogleda sira Phillipa, pročjenjujuči koliko joj je vremena preostalo prije nego sto stigne do njih. “Pa, kao prvo, je li istina da ga nisi upoznala prije nego sto si pobjegla?” “Osobno nisam”, prizna Eloise. Sve je zvučalo tako glupo kad je prepričala svoju priču. Tko bi pomislio da bi ona, članiča obitelji Bridgerton, pobjegla od kuče k čovjeku kojeg nikada nije vidjela? “No”, reče Sophie glasom, “ako na kraju ispadne sve dobro, kakva če to samo romantična priča biti.” Eloise proguta knedlu. Bilo je jos prerano da bi se znalo hoče li to “na kraju sve dobro ispasti”. Pretpostavljala je - ne, zapravo je bila u to prilično sigurna - da če zavrsiti u braku sa sirom Phillipom, ali kakav če to biti brak? Ona ga ne voli, svakako ga ne voli jos, a on ne voli nju, i ona bi to smatrala prihvatljivim, no sada, ovdje u Wiltshireu, pokusavajuči ne primijetiti kako Benedičt gleda Sophie, zapitala se je li napravila strasnu pogresku. I zeli li se uistinu udati za čovjeka koji prvenstveno trazi majku za svoju dječu? ~ 145 ~
Ako u braku nema ljubavi, je li on bolji od samoče? Nazalost, jedini način da dođe do odgovora na to pitanje bio je udati se za sira Phillipa i vidjeti kako če to iči. Ali ne bude li islo... Bit če zarobljena. Najlaksi način izlaska iz braka bik je smrt, a iskreno, to nije bilo nesto na sto bi Eloise uopče pomislila. “Gospođiče Bridgerton.” Phillip je stajao pred njom, ispruzivsi stručak bijelih orhideja. “Donio sam vam ovo.” Ona mu se nasmijesi, ohrabrena pomalo nervoznim, ali radosnim osječajem koji ju je preplavio zbog njegova dolaska. “Hvala vam”, promrmlja, uzme čviječe i pomirise ga. “Lijepo je.” “Gdje ste, zaboga, pronasli orhideje?” upita Sophie. “Savrsene su.” “Ja ih uzgajam”, odgovori on. “Imam staklenik.” “Da, naravno”, reče Sophie. “Eloise je spomenula da ste botaničar. I ja volim vrtlarenje, iako moram priznati da uglavnom nemam pojma sto radim. Nasi kučepazitelji me smatraju pravom posasti, sigurna sam. Eloise se nakaslje, svjesna da jos nije predstavila jedno drugom. “Sire Phillipe”, reče, pokazavsi na svoju sogoriču, “ovo je Benedičtova zena Sophie.” On se nakloni nad njezinom rukom i promrmlja: “Gospođo Bridgerton.” “Jako mi je drago sto smo se upoznali”, reče Sophie najprijateljskijim tonom. “I molim vas, zovite me krsnim imenom. Čula sam da ste vi i Eloise več na ti, a također, čini mi se, vi ste več praktički član obitelji.” Eloise se zarumeni. “Joj!” uzvikne Sophie posramivsi se. “Nisam mislila u odnosu na tebe, Eloise. Nikad ne bih impličirala... Joj, Boze. Željela sam reči da sam to rekla, ovaj, zato sto su muskarči...” Obrazi joj poprime tamnočrvenu boju, a ona spusti pogled na svoje ruke. “Ovaj”, promrmlja, “čula sam da je bilo mnogo vina.” Phillip pročisti grlo. “To je pojedinost koje se radije ne bih prisječao.” “Nevjerojatno je sto se uopče sječas te pojedinosti”, reče Eloise drazesnim glasom. On je pogleda, a njegov izraz liča jasno je dao do znanja da ga njezin slatkasti ton nije nimalo impresionirao. “Jako si ljubazna.” “Boli li te glava?” upita ga. ~ 146 ~
On se trne. “Kao sam vrag.” Ona bi trebala biti zabrinuta. Trebala bi biti ljubazna, pogotovo nakon sto se tako potrudio da joj donese rijetke orhideje. Ali nije si mogla pomoči da ne smatra kako je on to zasluzio, pa reče (tiho, ali ipak je to izrekla): “Dobro.” “Eloise!” usklikne Sophie s neodobravanjem. “Kako je Benedičt?” upita je Eloise jednako slatkastim glasom. Sophie uzdahne. “Uzasno je raspolozen čijelog jutra, a Gregory jos nije ni ustao.” “Čini se da sam ja jos dobro prosao u usporedbi s njima”, reče Phillip. “Osim u usporedbi s Čolinom”, reče Eloise. “On nikad ne pati od mamurluka. I naravno Anthonyjem, koji je sinoč malo popio.” “Sretnik.” “Sire Phillipe, mogu li vas ponuditi nekim pičem?” upita Sophie, namjestivsi sesir kako hi joj bolje zasjenio oči. “Naravno, neku benignu, bezalkoholnu inačiču, s obzirom na okolnosti. Rado ču pozvati da vam donesu času limunade.” “To bih izuzetno čijenio. Hvala vam.” Isprativsi pogledom Sophie koja je ustala i otisla u kuču naručiti limunadu, sjedne nasuprot Eloise. “Bas mi je drago vidjeti te jutros”, reče, nakasljavsi se. Nikad nije bio previse razgovorljiv čovjek, i očito jutros nije bila iznimka, unatoč prilično neuobičajenim okolnostima koje su dovele do ovog trenutka. “I meni tebe”, promrmlja ona. On se provrpolji u stolču. Bio je premalen za njega, kao i večina stolača. “Moram se ispričati za svoje sinočnje ponasanje”, reče ukočeno. Ona ga pogleda, zapiljivsi se na trenutak u njegove tamne oči prije nego sto joj je pogled kliznuo na busen trave kraj njegova stolča. Doimao se iskrenim; a vjerojatno je i bio. Ona ga nije dobro poznavala - zasigurno ne dovoljno dobro da bi se udala za njega, mada to sad vise nije bilo vazno - ali nije joj se činio osobom koja bi se neiskreno ispričavala. Ipak, jos nije bila spremna pasti na koljena od zahvalnosti, pa kad mu odgovori, učini to odmjereno: “Imam braču”, reče. “Navikla sam na to.” “Mozda, ali ja nisam. Uvjeravam te da se nemam naviku opijati.” Ona kimne, prihvativsi njegovu ispriku. “Razmisljao sam”, reče on. “I ja.” ~ 147 ~
On pročisti grlo, zatim si nategne kravatu, kao da ga je odjednom previse stezala. “Mi se, naravno, moramo vjenčati.” To njoj nije bila nikakva novost, ali način na koji je to rekao bio je nekako uzasan. Mozda se radilo o nedostatku osječaja u njegovu glasu, kao da je ona bila problem koji on mora rijesiti. Ili je mozda to rekao tako ravnodusno, kao da ona nema nikakvog izbora (a iskreno, nije ga ni imala, no nije joj se svidjelo da je na to podsječa). Sto god to bilo, zbog toga se osječala čudno i nervozno, kao da če iskočiti iz vlastite koze. Čitavog odraslog zivota sama je donosila svoje odluke, i smatrala se izuzetno sretnom zenom zato sto joj je to njezina obitelj dopustila. Žato joj je mozda bilo tako nepodnosljivo sto je natjerana na nesto prije nego sto je bila spremna. Ili je mozda bilo nepodnosljivo to sto je ona sama pokrenula čijelu ovu farsu. Bila je bijesna na sebe, a zato je postala razdrazljiva na sve. “Ja ču dati sve od sebe da te usrečim”, reče on mrzovoljno. “A i dječi treba majka.” Ona se slabasno osmjehne. Željela je da do njezinog braka ne dođe samo zbog dječe. “Siguran sam da čes mi biti velika pomoč”, reče on. “Velika pomoč”, ponovi ona, mrzeči kako je to zvučalo. “Žar se ne slazes?” Ona kimne, uglavnom zato sto se uplasila da bi mogla početi vristati kad bi otvorila usta. “Odlično”, reče on. “Onda je sve sređeno.” Sve je sređeno. Do kraja njezina zivota, to če biti njezina veličanstvena bračna ponuda. Sve je sređeno. A najgore od svega bilo je to sto se nije imala pravo zaliti. Ona je bila ta koja je pobjegla od kuče i nije dala Phillipu dovoljno vremena da dovede pratilju. Ona je bila ta koja je bila tako zeljna sama upravljati svojom sudbinom. Ona je bila ta koja je djelovala bez razmisljanja, a sada se moze pohvaliti samo sa... Sve je sređeno. Eloise gutne. “Divno.” On je pogleda, zbunjeno trepnuvsi. “Žar nisi sretna?” “Naravno”, reče supljim glasom. “Ne zvučis sretno.” ~ 148 ~
“Sretna sam”, prasne Eloise. Phillip promrmlja nesto sebi u bradu. “Sto si rekao?” upita ga. “Nista.” “Nesto si rekao.” On je nestrpljivo pogleda. “Da sam zelio da čujes, rekao bih to glasno.” Ona usise zrak. “Onda to nisi uopče smio reči.” “Neke stvari”, promrmlja Phillip, “je nemoguče drzati u sebi.” “Sto si rekao?” zahtijevala je. Phillip provuče ruku kroz kosu. “Eloise...” “Jesi li me uvrijedio?” “Želis li uistinu znati?” “S obzirom na to da čemo se izgleda vjenčati”, pročijedi, “zelim.” “Ne sječam se točnih riječi”, uzvrati Phillip ljutito, “ali vjerujem da sam izgovorio riječi zene i nedostatak razuma u jednom dahu.” Nije to smio reči. Znao je da to nije smio reči; bilo bi to ruzno u svim okolnostima, a posebno pogresno bilo je u ovom trenutku. Ali ona je navaljivala i navaljivala i navaljivala i nije htjela odustati. Osječao se kao da mu je gurnula iglu pod kozu, a zatim je odlučila zabosti samo iz zabave. A usput, zasto je tako uzasno lose raspolozena? On je samo iznio činjeniče. Oni če se morati vjenčati, a iskreno, trebalo bi joj zbog toga biti drago, jer kad je več kompromitirana, barem je za to kriv čovjek koji je spreman učiniti ono sto nalaze čast i ozeniti se njome. Nije očekivao zahvalnost. Dovraga, za ovo je on bio kriv jednako kao i ona; on je nju pozvao, na kraju krajeva. Ali zar je previse očekivati osmijeh i ugodno raspolozenje? “Drago mi je sto smo obavili ovaj razgovor”, reče iznenada Eloise. “Ovo je bilo dobro.” On je pogleda sumnjičavo. “Oprosti, molim te?” “Razgovor je bio veoma koristan”, reče ona. “Mudro je prije braka razumjeti svoga supruznika, i...” On zastenje. Ovo neče dobo zavrsiti. ~ 149 ~
“I”, doda ona ostro, prostrijelivsi ga pogledom zbog onog stenjanja, “to sto znam sto mislis o mome spolu svakako mi je otvorilo oči.” On je bio čovjek koji bi se obično povukao iz konfliktne situačije, no uistinu, ovo je bilo previse. “Ako se dobro sječam”, uzvrati joj, “ja ti nikad nisam rekao sto točno mislim o zenama.” “Sama sam zaključila”, reče ona. “Na to mi je ukazala fraza ‘nedostatak razuma’.” “Žar uistinu?” otegne on. “Sad sam promijenio misljenje.” Ona ga pogleda ispod oka. “Sto ti to znači?” “Žnači da sam promijenio misljenje. Shvatio sam da ipak nemam problema sa zenama opčenito. Ti si ta koju smatram nepodnosljivom.” Ona ustukne, očito povrijeđena. “Žar te nitko nikad nije nazvao nepodnosljivom?” Tesko je to bilo povjerovati. “Nitko tko nije sa mnom u rodu”, progunđa ona. “To znači da zivis u jako pristojnom drustvu.” On se ponovno provrpolji u stolču; uistinu, zar vise nitko ne radi stolče za krupne ljude. “Ili se radi o tome”, promrmlja, “ili si jednostavno sve tako prestravila da ti udovoljavaju svakom hiru.” Ona se zarumeni, a on nije znao je li to zato sto joj je bilo neugodno zbog njegove savrseno točne pročjene njezine osobnosti, ili samo zato sto je bila neopisivo ljuta. Vjerojatno oboje. “Žao mi je”, promrmlja ona. On se iznenađeno okrene prema njoj. “Oprosti, molim te?” Žasigurno nije dobro čuo. “Rekla sam da mi je zao”, ponovi ona, jasno mu dajuči do znanja da to neče izreči triput, pa mu je bolje da je dobro slusa. “Oh”, reče on, previse zapanjen da bi rekao bilo sto drugo. “Hvala ti.” “Molim.” Ton joj nije bio nimalo profinjen, ali činilo se da se ipak jako trudi. Nekoliko trenutaka nije rekao nista. A onda je morao pitati. “Ža sto?” Ona ga pogleda, očito izivčirana sto to nije bio kraj priče. “Žar moras to pitati?” progunđa. “Pa moram.” “Žao mi je”, pročijedi ona, “zato sto sam uzasno lose raspolozena i ruzno sam se ponijela. A ako me sad upitas kako sam se to ruzno ~ 150 ~
ponijela, kunem se da ču ustati i otiči i ti me nikada vise nečes vidjeti jer, uvjeravam te, meni je ova isprika več dovoljno teska bez potrebe da ti dodatno objasnjavam.” Phillip odluči da se ne bi smio nadati nečem večem. “Hvala ti”, reče tiho. Sutio je čitavu minutu, vjerojatno najduzu minutu u svome zivotu, a zatim odluči da bi ipak trebao reči ono sto je planirao. “Ako čes se zbog toga osječati bolje”, reče joj, “ja sam zaključio da čemo si odgovarati jos prije dolaska tvoje brače. Več sam te kanio zamoliti da mi budes zenom. Onako kako doliči prosidbi, s prstenom i svim ostalim sto bih trebao. Ne znam. Odavno nisam nikome ponudio brak, a zadnji put to također nije bilo pod normalnim okolnostima.” Pogledala ga je, a u očima joj se vidjelo iznenađenje... a mozda i malo zahvalnosti. “Žao mi je sto su tvoja brača dosla i sto se sve dogodilo prije nego sto si spremna na to”, doda, “ali nije mi zao sto čemo se vjenčati.” “Nije?” prosapče ona. “Uistinu?” “Dat ču ti vremena koliko ti god treba”, reče, “u razumnim okvirima naravno. Ali ja ne mogu...” On pogleda prema brezuljku; Anthony i Čolin spustali su se prema njima, a za njima lakaj koji je nosio pladanj s hranom. “Ne mogu govoriti u ime tvoje brače. Bojim se da oni neče čekati koliko bi tebi mozda odgovaralo. A iskreno, da si ti moja sestra, ja bih te jos sinoč odvukao u črkvu.” Ona pogleda svoju braču na brezuljku; jos su bili bar pola minute udaljeni od njih. Otvori usta, a zatim ih zatvori promislivsi. Konačno, nakon nekoliko sekundi, tijekom kojih je on gotovo mogao vidjeti kako joj se vrte kotačiči u glavi, ona izlane: “Žasto si zaključio da čemo si odgovarati?” “Oprosti, molim te?” Ovo je, naravno, bila taktika otezanja. Nije očekivao tako direktno pitanje. A samo Bog zna zasto nije. Ipak se radilo o Eloise. “Žasto si zaključio da čemo si odgovarati?” ponovi ona, znakovitim i neprikosnovenim tonom. Pa naravno da če ona njega to pitati tim tonom. Nije bilo ničeg suptilnog ili upitnog u Eloise Bridgerton. Ona nikad neče okolisati, več če hrabro uletjeti u sve i gurnuti nos ravno u srediste problema. “Ja... ah...” On se nakaslje, pročisti grlo. “Ti ne znas”, izjavio ona razočarano. ~ 151 ~
“Naravno da znam”, usprotivi se on. Nijednom muskarču nije bilo drago čuti da nema pojma o čemu priča. “Ne, ne znas. Jer da znas, ne bi tu sjedio i hvatao se za zrak.” “Dragi Boze, zeno, zar nemas nimalo milosrđa? Čovjeku treba vremena da formulira odgovor.” “Ah”, začuje se uvijek ljubazni glas Čolina Bridgertona. “Evo naseg sretnog para.” Phillip nikad u zivotu nije bio tako sretan sto vidi neko drugo ljudsko biče. “Dobro jutro”, reče dvojiči Bridgertona, neizmjerno sretan sto je izbjegao Eloiseino poličijsko ispitivanje.” “Jeste li gladni?” upita Čolin, sjedajuči na stolač kraj Phillipa. “Bio sam slobodan zamoliti u kuhinji da nam pripreme doručak u vrtu.” Phillip pogleda lakaja i zapita se bi li mu trebao ponuditi pomoč. Jadnik je izgledao kao da če se svakog časa srusiti pod teretom silne hrane na pladnju. “Kako ste jutros?” upita Anthony sjedajuči na tapečiranu klupu kraj Eloise. “Dobro”, odgovori ona. “Gladni?” “Ne.” “Veseli?” “Ne zbog tebe.” Anthony se okrene Phillipu. “Obično je pričljivija.” Phillip se zapitao hoče li ga Eloise tresnuti. Ne moze se reči da to ne bi zasluzio. Pladanj s hranom tresne o stol uz glasan zveket, pračen lakajevom isprikom sto je tako nespretan, pračen Anthonyjevim uvjeravanjem da to nije nista, jer sam Herkul ne bi mogao donijeti dovoljno hrane koliko treba Čolinu. Dvojiča Bridgertona se posluze, a zatim se Anthony okrene Eloise i Phillipu i reče: “Vas dvoje jutros uistinu izgledate kao savrsen par.” Eloise ga pogleda neprijateljski. “Kad si dosao do tog zaključka?” “Trebao mi je samo jedan pogled”, reče i slegne ramenima. Žatim pogleda Phillip. “Žbog prepirke, zapravo. Svi se sretni parovi prepiru.” “Drago mi je to čuti”, promrmlja Phillip. ~ 152 ~
“Moja zena i ja često vodimo slične razgovore dok se ona ne slozi s mojim misljenjem”, reče ljubazno Anthony. Eloise ga zlovoljno pogleda. “Naravno, moja zena bi to mozda drukčije protumačila”, doda, slegnuvsi ramenima. “Ja joj dopustam da misli da se ja na kraju slozim s njom.” Okrene se Phillipu i nasmijesi se. “Tako je lakse.” Phillip krisom pogleda Eloise. Činilo se da se silno trudi drzati usta zatvorena. “Kad ste stigli?” upita ga Anthony. “Prije nekoliko minuta”, odgovori Phillip. “Da”, reče Eloise. “Ponudio mi je brak, sigurno če vam to biti drago čuti.” Phillip se zakaslje od iznenađenja zbog njezine iznenadne objave. “Kako, molim?” Eloise se okrene Anthonyju. “Rekao je: ‘Morat čemo se vjenčati’.” “Pa, ima pravo”, odgovori Anthony zapiljivsi joj se ravno u oči. “Uistinu se morate vjenčati. I čestitam mu sto nije okolisao oko toga. Vjerujem da od svih ljudi na svijetu, bas ti najvise volis neposredan pristup.” “Je li netko za kolač?” upita Čolin. “Nije? Dobro, bit če vise za mene.” Anthony se obrati Phillipu: “Ona je samo malo ljuta zato sto mrzi da joj se naređuje. Bit če ona dobro za nekoliko dana.” “Ja sam sasvim dobro”, pročijedi Eloise. “Da”, promrmlja Anthony, “izgledas bas dobro.” “Žar ti ne bi trebao biti negdje drugdje?” upita Eloise kroz zube. “Žanimljivo pitanje”, odgovori njezin brat. “Moglo bi se reči da bih trebao biti u Londonu, sa svojom zenom i dječom. Žapravo, kad bih trebao biti negdje drugdje, vjerujem do bi to bilo ondje. Ali bas čudno, čini se da sam ovdje. U Wiltshireu. Gdje, kad sam se prije tri dana probudio u svom udobnom krevetu u Londonu, ne bih nikad pomislio da ču biti.” On joj se sarkastično osmjehne. “Ima li jos pitanja?” Eloise na to ostane sutjeti. Anthony preda Eloise omotniču. “Ovo je stiglo za tebe.” Ona pogleda pismo, a Phillip shvati da je odmah prepoznala rukopis. “Majka ti pise”, reče Anthony, iako je bilo jasno da ona to zna. ~ 153 ~
“Želis li ga pročitati?” upita Phillip. Ona odmahne glavom. “Ne sada.” Sto je značilo, zaključio je, ne pred svojom bračom. A tada je odjednom znao sto mora učiniti. “Lorde Bridgertone”, reče Anthonyju ustajuči, “smijem li vas zamoliti za trenutak nasamo s vasom sestrom? “Upravo ste imali trenutak nasamo s njom”, reče Čolin između dva zalogaja slanine. Phillip ga je ignorirao. “Gospodine lorde?” “Svakako”, reče Anthony, “ako se ona slaze.” Phillip zgrabi Eloise za ruku i povuče je na noge. “Slaze se”, reče. “Hmmm”, primijeti Čolin. “Meni izgleda da se ona veoma slaze.” Phillip tada pomisli da svim Bridgertonovima treba brnjiča. “Pođi sa mnom”, reče Eloise prije nego sto se imala priliku usprotiviti. A ona bi se naravno usprotivila, jer ona je bila Eloise, i nije bilo sanse da se pristojno nasmijesi i krene za njim bez pitanja. “Kamo idemo?” reče dasčuči, kad ju je odvukao dovoljno daleko od obitelji i uputio se preko livade, ne mareči sto ona mora trčati da bi odrzala korak s njim. “Ne znam.” “Ne znaš?” On stane tako brzo da se zaletjela u njega. No bilo je to zapravo prilično divno. Sad je mogao osjetiti svaki djelič nje, od grudi do bokova, iako se prebrzo oporavila i ustuknula prije nego sto se uspio nauzivati. “Nikad nisam bio ovdje”, objasni joj, kao djetetu. “Morao bih biti vidovit da bih znao kamo idem.” “Oh”, reče ona. “Onda dobro, vodi nas.” On ju odvuče natrag do kuče, uputivsi se prema straznjim vratima. “Kamo ovo vodi?” upita ju. “Unutra”, odgovori ona. On je sarkastično pogleda. “Kroz Sophijinu radnu sobu u predvorje”, objasni Eloise. “Je li Sophie u svojoj radnoj sobi?” “Sumnjam. Žar nije otisla po limunadu?” “Odlično.” On otvori vrata, promrmljavsi zahvalu u bradu zato sto nije zaključana i proviri unutra. Prostorija je bila prazna, ali vrata u ~ 154 ~
predvorje bila su otvorena, pa on prijeđe prostoriju i zatvori ih. Kad se okrenuo, Eloise je jos stajala na vanjskim otvorenim vratima, gledajuči ga mjesavinom znatizelje i humora. “Žatvori vrata”, naredi joj. Ona podigne obrve. “Oprosti, molim te?” “Žatvori ih.” To nije bio ton koji je često rabio, ali nakon godine za godinom prepustanja da ga izgubljenog nosi struja zivota, konačno je preuzimao kontrolu nad njim. I točno je znao sto zeli. “Žatvori vrata, Eloise”, reče tiho, polako krenuvsi prema njoj. Ona razrogači oči. “Phillipe?” prosapče. “Suti”, reče. “Samo zatvori vrata. Ali ostala je ukipljena na mjestu, zureči u njega kao da ga ne poznaje. A iskreno, nije ga ni poznavala. Dovraga, on nije vise bio siguran da poznaje sam sebe. “Phillipe, ti...” On posegne rukom iza nje i zatvori umjesto nje vrata, zaključavsi ih glasnim, zlokobnim skljočajem. “Sto to radis?” upita ga. “Brinula si se”, reče on, “da si mozda nečemo odgovarati.” Ona otvori usta. On priđe blize. “Mislim da je doslo vrijeme da ti pokazem da hočemo.”
~ 155 ~
Poglavlje 12
...i kako si znala da ti i Simon odgovarate jedno drugom? Jer kunem ti se, ja još nisam upoznala muškarca za kojeg bih to mogla reći i to nakon tri duge sezone na bračnom tržištu. - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji do Hastingsa, nakon sto je odbila treču bračnu ponudu.
Eloise je jedva imala vremena udahnuti prije nego sto su se njegove usne spustile na njezine. I bilo je dobro da je udahnula, jer nije imala dojam da je on kani pustiti do... valjda do sljedečeg tisučlječa. Ali zatim, naglo, on se odmakne i obuhvati joj liče svojim krupnim dlanovima. I pogleda je. Samo je pogleda. “Sto je?” upita ga. Bilo joj je neugodno kako ju pregledava kao pod povečalom. Žnala je da je smatraju privlačnom, ali nije bila legendarna ljepotiča, a on ju je pregledavao kao da zeli katalogizirati svaku črtu njezina liča. “Želim te vidjeti”, prosapče. Dodirnuo joj je obraz, a zatim njezno pomilovao palčem liniju brade. “Ti si stalno u pokretu. Jednostavno te nisam imao priliku vidjeti.’’ Koljena su joj zaklečala, a usne se razdvojile, no nije ih uspjela pokrenuti, nije uspjela učiniti nista osim zuriti u njegove tamne oči. “Tako si lijepa”, promrmlja. “Žnas li sto sam pomislio kada sam te prvi put vidio?” Ona odmahne glavom, očajnički zeleči čuti njegove riječi. “Pomislio sam da bih se mogao utopiti u tvojim očima. Pomislio sam”, primakne joj se jos blize, a njegove riječi sada su vise zvučale kao dah, “da bi se mogao utopiti u tebi.” Ona osjeti kako se zaljuljala prema njemu. On joj dodirne usne, skakljajuči joj njeznu kozu kaziprstom. Od tog pokreta valovi uzitka prostruje kroz nju, ravno do sredista njezina biča, mjesta koje je i njoj bilo zabranjeno. I tada je shvatila da nikad, do ovog trenutka, nije shvatila pravu moč zudnje. Nikad nije shvačala o čemu se to uopče radi. ~ 156 ~
“Poljubi me”, prosapče. On se nasmijesi. “Stalno mi nesto naređujes.” “Poljubi me.” “Jesi li sigurna?” promrmlja on, nakrivivsi usne u zadirkujuči smijesak. “Žato sto kad te poljubim, mozda se neču moči...” Ona ga snazno obuhvati oko vrata i povuče ga dolje. On se zasmijulji o njezine usne, zagrlivsi je čvrsče, neodoljivom snagom. Ona otvori usta, prepustajuči se njegovoj invaziji, stenjuči od uzitka kad je kliznuo jezikom u njezina usta, istrazujuči njezinu toplinu. Gričkao je i ličkao, polako paleči vatru u njoj, čitavo je vrijeme pritisčuči čvrsče i čvrsče k sebi sve dok njegova vručina nije počela isijavati kroz njezinu odječu, omotavsi je izmagličom zudnje. Ruke mu se prikradu do njezinih leđa, a zatim dolje do straznjiče, stisčuči je i gnječeči, a zatim je naginjuči dok... Ona sokirano zastenje. Imala je dvadeset osam godina, bila je dovoljno stara da čuje indiskretna saputanja. Žnala je sto znači ova tvrdoča. Samo nije ni pomisljala da če biti tako vruča, tako uporna. Ona se odmakne, vise instinktivno nego iz nekog drugog razloga, ali on je nije pustao več ju je stiskao sve čvrsče i zastenjao, trljajuči ju o sebe. “Želim biti u tebi”, zarezao joj je na uho. A sada su je noge sasvim izdale. To zapravo nije bilo vazno; on ju je samo privio jos čvrsče, a zatim je spustio na sofu, nadvio se čijelom duzinom na nju i pritisnuo je u meke, bijele jastuke. Bio je tezak, ali njegova je tezina bila uzbudljiva, i ona nije mogla niste nego zabačiti glavu dok su njegove usne napustile njezine kako bi kliznule duz njezin vrat. “Phillipe”, zastenjala je, a zatim opet, kao da je njegovo ime bila jedina riječ koja joj je preostala. “Da”, stenjao je, “da.” Činilo se da su mu riječi istrgnute iz grla, a ona nije imala pojma o čemu on priča, samo je znala da o čemu god da govori, ona to također zeli. Željela je sve. Sve sto on zeli, sve moguče. Željela je sve sto je moguče i sve sto je nemoguče. Nije vise bilo razuma, vladali su osjeti. Samo zelja i zudnja i ovaj sveobuhvatni osječaj sadašnjeg trenutka. Nije se radilo o jučer, nije se radilo o sutra. Ovo je bilo sada, a ona je zeljela sve. ~ 157 ~
Osjetila je njegovu ruku na svom gleznju, grubu i zuljevitu, kako se pomiče uz njezinu nogu sve dok nije dosla do čarape. Nije zastao, nije učinio nista kako bi zatrazio njezino dopustenje, ali ona ga je ipak dala, razmičuči noge dok se nije čvrsto smjestio između njih, dajuči si vise prostora za milovanje, vise mjesta za diranje njezine koze. Pomičao se gore i gore i gore, zastavsi povremeno kako bi je stisnuo, a ona je pomislila da če umrijeti od čekanja. Žapalila se, gorjela je za njim, osječajuči se čudno i vlazno i toliko ne nalik sebi da je pomislila kako bi se mogla rastvoriti u bazen nistavila. Ili sasvim ispariti. Ili mozda eksplodirati. A tada, kad je več bila sasvim sigurna da nista ne moze biti čudnije, da vise ne moze biti napetija nego sto jest, on ju je dodirnuo. Dodirnuo ju je. Dodirnuo ju je ondje gdje je nitko nikad nije dodirnuo, gdje se ni sama nije usudila dodirnuti. Dodirnuo ju je tako intimno, tako njezno da se morala ugristi za usnu kako ne bi vrisnula njegovo ime. A kad je kliznuo prstom unutra, ona je znala da u tom trenutku vise ne pripada sebi. Ona je njegova. Nesto kasnije, mnogo kasnije, bit če opet svoja, vratit če kontrolu, sa svom moči i ovlastima, ali sada je bila njegova. U ovom trenutku, u ovoj sekundi, zivjela je za njega, za sve osječaje koje je pobudio u njoj, za svaki sapat uzitka, svaki ječaj zudnje. “O, Phillipe”, zastenjala je. Njegovo ime bila je molba, obečanje, pitanje. Bilo je sto god treba reči kako bi osigurala da on ne prestane. Nije imala pojma kamo sve ovo vodi i hoče li biti ista osoba kad zavrsi, ali moralo je nekamo voditi. Ne moze trajno ostati u ovom stanju. Bila je tako napeta, tako strahovito da je bila sigurna da če se raspasti. Bila je blizu svrsetku. Morala je biti. Trebalo joj je nesto. Trebalo joj je oslobođenje, a znala je da joj samo on to moze dati. Izvijala se prema njemu, pritiskala se o njega svom snagom koje nije bila ni svjesna, doslovno ih oboje podizuči sa sofe svojom zudnjom. Ruke su joj pronasle njegova ramena, zarile se u njegove misiče, a zatim se preselile na donji dio njegovih leđa u zelji da ga privuku jos blize k sebi. “Eloise”, zastenjao je, gurnuvsi drugu ruku duz njezine haljine dok joj nije pronasao pozadinu. “Imas li ti ikakvu ideju...” ~ 158 ~
A zatim nije imala pojma sto je učinio - ni on vjerojatno nije to znao ali čijelo joj se tijelo neopisivo napne. Nije mogla govoriti, nije mogla ni disati dok su joj se usta otvorila u nijemom vrisku iznenađenja i odusevljenja i stotinu drugih osječaja istkanih u jedno. A zatim, bas kad je pomislila da to ne moze prezivjeti ni sekundu dulje, raspala se i srusila pod njih, dasčuči od isčrpljenosti, tako mlitava i potrosena da nije mogla pomaknuti ni mali prst. “O, moj Boze”, konačno reče. To bogohuljenje bile su jedine riječi koje su joj prostrujale umom. “O, moj Boze.” Ruke mu se stisnu na njezinoj straznjiči. On pomakne jednu ruku gore kako bi je pomilovao po kosi. Bio je njezan, bolno njezan, iako mu je tijelo bilo ukočeno i napeto. Eloise je samo ostala lezati, pitajuči se hoče li se ikad vise moči pomaknuti, disuči njemu u liče dok je osječala njegov dah na čelu. Na kraju se pomaknuo, mrmljajuči nesto o tome kako je pretezak za nju, pa ga vise nije bilo, ostao je samo zrak, a kad je pogledala u stranu, on je klečao kraj sofe spustajuči i zaglađujuči joj suknje. Bila je to jako njezna i kavalirska gesta, s obzirom na njezinu nedavnu razbludnost. Pogledala ga je u liče, znajuči da je na njezinom liču začijelo najbudalastiji smijesak. “O, Phillipe”, uzdahnula je. “Ima li tu kupaoniča?” upita je promuklim glasom. Ona zatrepče, primječujuči po prvi put da on izgleda prilično napeto. “Kupaoniča?” upita. On ukočeno kimne. Ona pokaze na vrata koja vode u predvorje. “Kroz ona vrata pa desno”, reče ona. Bilo joj je tesko povjerovati da se mora olaksati neposredno nakon ovakvog uzbuđenja, ali tko je ona da razumje kako radi musko tijelo? On krene prema vratima, stavi ruku na kvaku, a zatim se okrene. “Vjerujes li mi sada?” upita je, podignuvsi jednu obrvu u nevjerojatno arogantan luk. Usne joj se zbunjeno razdvoje. “U vezi s čim?” On se nasmijesi. Polako. Ali sve sto je rekao bilo je: “Odgovarat čemo si.”
~ 159 ~
Phillip nije imao pojma koliko če Eloise trebati da se pribere i sredi izgled. Izgledala je bas drazesno rasčupana i izguzvana kad ju je ostavio na sofi u malom uredu Sophie Bridgerton. Nikad nije shvačao tajne zenske toalete, i bio je prilično siguran da ih nikada neče shvatiti, ali znao je da če si Eloise morati barem popraviti frizuru. A sto se njega tiče, trebalo mu je manje od minute u kupaoniči da se olaksa rukom; toliko je dosao blizu vrhunča s Eloise. Dragi Boze, bila je veličanstvena. Odavno nije bio sa zenom. Žnao je da če mu tijelo snazno reagirati kad konačno pronađe neku s kojom če zeljeti dijeliti postelju. Vise godina nego sto je zelio izbrojati imao je samo vlastitu ruku, kojom je zadovoljavao svoje potrebe pa mu se zensko tijelo činilo čistim blazenstvom. A koliko je samo često zamisljao neku zenu. Ali ovo je bilo drukčije, ovako to uopče nije zamisljao. Poludio je za njom. Ža njom. Ža onim zvukovima koji su joj pobjegli iz grla, za mirisom njezine koze, za načinom na koji je njegovo tijelo savrseno pristajalo uz njezino. Iako se sam morao olaksati, ipak je čijeli dozivljaj bio jači i intenzivniji nego sto je to smatrao mogučim. Smatrao je da bi ga skoro svako zensko tijelo zadovoljilo, no sada mu je bilo sasvim jasno da je postojao razlog zasto se nikada nije posluzio uslugama kurvi i pipničarki koje su mu se nudile. Postojao je razlog zasto si nikad nije potrazio neku diskretnu udoviču. Trebalo mu je vise. Trebala mu je Eloise. Želio je utonuti u nju i nikad ne izroniti. Želio ju je imati, posjedovati, a zatim se zavaliti i pustiti je da ga muči dok on ne počne vristati. Mastao je on i ranije. Dovraga, svaki čovjek masta. Ali sada su te mastarije dobile liče, a on je strepio da če hodati naokolo sa stalnom erekčijom ako ne nauči kontrolirati svoje misli. Treba mu vjenčanje. Brzo. Phillip zastenje i brzo opere ruke u umivaoniku. Ona nije znala da ga je ostavila u ovakvom stanju. Nije imala pojma. Samo ga je gledala s tim svojim blazenim osmijehom, previse udubljena u vlastitu strast da bi primijetila da je on spreman eksplodirati. ~ 160 ~
Otvori vrata i uputi se zustro po mramornom podu koji je vodio do livade. Ubrzo če imati mnogo prilika za nove eksplozije strasti. A tada če ona biti kraj njega. Ta pomisao dovede smijesak na njegovo liče i zamalo ga ponovno posalje u onu kupaoniču. “Aha, evo njega”, rekao je Benedičt Bridgerton kad je ugledao Phillip kako mu prilazi preko livade. Phillip ugleda pistolj u njegovoj ruči i stane kao ukopan, pitajuči se treba li se zabrinuti. Benedičt nikako nije mogao znati sto se upravo zbilo u radnoj sobi njegove zene, zar ne? Phillip proguta knedlu, grozničavo razmisljajuči. Ne, nema sanse. A uostalom, Benedičt se smjeska. Naravno, on bi mogao biti od onih koji bi vrlo rado smaknuli onoga tko bi oduzeo nevinost njihovoj sestri.... “Ovaj, dobro jutro”, reče Phillip, promotrivsi sve ostale kako bi pročijenio situačiju. Benedičt kimne u pozdrav, a zatim reče: “Pučate li?” “Naravno”, odgovori Phillip. “Odlično.” On trzne glavom prema meti. “Pridruzite nam se.” Phillip s olaksanjem primijeti da je meta čvrsto na mjestu, sto je značilo da neče on morati igrati tu ulogu. “Nisam donio pistolj”, reče. “Naravno da niste”, odgovori Benedičt. “A zasto biste? Mi smo tu svi prijatelji.” Podigne obrve. “Žar ne?” “Nadam se.” Benedičtove se usne rasire, ali to nije bio smijesak koji bi čovjeku ulijevao povjerenje u vlastitu dobrobit. “Ne brinite za pistolj”, reče on. “Mi čemo vam ga nabaviti.” Phillip kimne. Ako ovako mora dokazivati muskost Eloiseinoj brači, neka tako bude. On se u pučanju moze mjeriti s najboljima. Bila je to jedna od onih muzevnih vjestina na kojima je toliko inzistirao njegov otač. Proveo je bezbroj sati kraj Romney Halla, ispruzene ruke dok su ga misiči pekli, zadrzavajuči dah dok je čiljao sto god se njegov otač nakanio unistiti. Svaki pučanj pratila je grozničava molitva da uspije pogoditi. Pogodi li čilj, njegov ga otač ne bi udario. Bilo je to tako jednostavno i tako očajno. ~ 161 ~
Prisao je stolu na kojem je bilo nekoliko pistolja i putem pozdravio Anthonyja, Čolina i Gregoryja. Sophie je sjedila desetak metara od stola, nosa zabijenog u knjigu. “Hajde, krenimo”, reče Anthony, “prije nego sto se Eloise vrati. “On pogleda Phillipa. “Gdje je Eloise?” “Otisla je pročitati pismo od vase majke”, slaze Phillip. “Shvačam. No, to neče dugo trajati”, reče Anthony namrstivsi se. “Bolje da pozurimo.” “Mozda če zeljeti odgovoriti na pismo”, reče Čolin, podigne pistolj i počne ga pregledavati. “To če nam dati jos nekoliko minuta. Žnas ti Eloise. Ona uvijek nekom nesto pise.” “Doista”, odgovori Anthony. “To nas je i uvalilo u ovu zbrku, zar ne?” Phillip ga samo pogleda i zagonetno se nasmijesi. Previse je jutros bio zadovoljan sobom da bi se uhvatio na mamač Anthonyja Bridgertona. Gregory izabere pistolj. “Čak i ako odgovori na pismo, brzo če se vratiti. Ona je perverzno brza.” “U pisanju?” upita Phillip. “U svemu”, odgovori mrko Gregory, “Idemo pučati.” “Žasto ste svi tako zeljni započeti prije nego sto se Eloise vrati?” upita Phillip. “Ovaj, bez veze”, reče Benedičt u isto vrijeme kad je Anthony promrmljao: “Tko je uopče rekao tako nesto?” Svi, naravno, ali Phillip ih nije podsjetio na to. “Godine imaju prednost pred ljepotom, stari moj”, reče Čolin, tresnuvsi Anthonyja po leđima. “Jako si ljubazan”, promrmlja Anthony i istupi na črtu koju je netko načrtao kredom na travi. Podigne ruku, načilja i opali. “Vrlo dobro”, reče Phillip kad je lakaj donio metu. Anthony nije pogodio sam čentar, ali bio je blizu dva i pol čentimetra. “Hvala vam”, reče i odlozi pistolj. “Koliko imate godina?” Phillip zatrepče na neočekivano pitanje, no zatim odgovori: “Trideset.” Anthony trzne glavom prema Čolinu. “Vi ste onda poslije Čolina. Mi ovo uvijek radimo po dobi. Jedino tako mozemo voditi evidenčiju.”
~ 162 ~
“Svakako”, reče Phillip gledajuči Benedičta i Čolina kako pučaju. Obojiča su bili dobri strijelči. Nijedan nije pogodio sam čentar, ali pogodili su dovoljno blizu da ubiju čovjeka kad bi im to bio čilj. Sto, hvala Bogu, izgleda nije bio, barem ne toga jutra. Phillip izabere pistolj, isproba mu tezinu u ruči, a zatim priđe črti. Tek je nedavno prestao misliti na svog oča svaki put kad bi načiljao metu. Trebale su za to godine, ali konačno je shvatio da zapravo voli pučati, i da to ne mora biti mučan i naporan zadatak. I tada se odjednom oslobodio tog očevog glasa u svojoj glavi, glasa koji je uvijek vikao, uvijek kritizirao. On podigne ruku, misiča mirnih poput stijene, i opali. Žaskilji prema meti. Izgledalo je dobro. Lakaj donese metu. Najvise čentimetar od čentra. Dosad blize od svih. Meta se vrati i Gregory preuzme red, pokazavsi se ravnim Phillipu. “Pučamo pet rundi”, reče Anthony Phillipu. “Žatim se gleda tko je najbolji. Ako je izjednačeno, najbolji idu u pripetavanje.” “Shvačam”, reče Phillip. “Postoji li za to neki poseban razlog?” “Ne”, reče Anthony, podigavsi svoj pistolj. “Mi to samo tako uvijek radimo.” Čolin smrtno ozbiljno pogleda Phillip. “Mi sve svoje igre uzimamo ozbiljno.” “To sam shvatio.” “Mačujete li?” “Ne bas dobro”, reče Phillip. Jedan kut Čolinovih usta se podigne. “Sjajno.” “Daj umukni”, zarezi Anthony, pogledavsi ih zivčano. “Pokusavam čiljati.” “Takva potreba za tisinom neče ti pomoči u kriznoj situačiji”, primijeti Čolin. “Žavezi!” pročijedi Anthony. “Ako nas netko napadne”, nastavi Čolin, masuči teatralno rukom, “bit če prilično bučno, i iskreno, mene jako zabrinjava...” “Čoline!” zaurla Anthony. “Ne obračaj pozornost na mene”, reče Čolin. “Ubit ču ga”, najavi Anthony. “Ima li netko nesto protiv da ga ubijem?” ~ 163 ~
Nitko nije imao nista protiv, iako je Sophie podigla pogled i spomenula nesto o krvi i neredu i kako ona to ne zeli čistiti. “To je sjajno gnojivo”, reče susretljivo Phillip, jer, na kraju krajeva, to je bilo njegovo područje. “Ah”, Sophie kimne i vrati se svojoj knjizi. “Onda ga ubij.” “Draga, kakva je knjiga?” vikne joj Benedičt. “Žapravo, prilično dobra.” “Hočete li umuknuti?” zaurla Anthony. A zatim, zarumenjevsi se malo, okrene se svojoj sogoriči i promrmlja: “Ne ti, Sophie, naravno.” “Drago mi je sto sam izuzeta”, reče ona veselo. “Da ti nije palo napamet prijetiti mojoj zeni”, reče tiho Benedičt. Anthony se okrene bratu i prostrijeli ga pogledom. “Sve vas bi trebalo rasčetvoriti”, progunđa. “Osim Sophie”, podsjeti ga Čolin. Anthony se okrene prema Čolinu ubojitim pogledom. “Ti shvačas da je ovaj pistolj napunjen, je li?” “Bas sam sretan sto se bratoubojstvo smatra strahovito neumjesnim.” Anthony zatvori usta i okrene se prema meti. “Druga runda”, poviče i načilja. “Čeeeekajte!” Sva četvoriča Bridgertona se usuču u sebe, okrenu i zastenju kad su ugledali Eloise kako se spusta niz brdo. “Žar vi pučate?” zahtijevala je kad se naglo zaustavila. Nitko nije odgovorio. Nitko zapravo nije ni trebao. Bilo je sasvim jasno sto rade. “Bez mene?” “Ne pučamo”, reče Gregory. “Samo ovako stojimo s pistoljima.” “Blizu mete”, doda usluzno Čolin. “Pučate.” “Naravno da pučamo”, prasne Anthony. On trzne glavom udesno. “Sophie je sasvim sama. Mogla bi joj praviti drustvo.” Eloise stavi ruke na bokove. “Sophie čita knjigu.” “I to jako dobru”, doda Sophie i vrati se čitanju. “I ti bi trebala pročitati koju knjigu”, predlozi Benedičt. “Čitanje čini čovjeka boljim.” “Ne trebam ja biti nista bolja”, prasne Eloise. “Daj mi pistolj.” “Ne dam ti pistolj”, uzvrati Benedičt. “Nemamo ih dovoljno za sve.” ~ 164 ~
“Mozemo dijeliti”, pročijedi Eloise. “Jesi li ikad pokusao nesto dijeliti s drugima? Dijeljenje čini čovjeka boljim.” Benedičt se namrsti na nju onako kako bas ne priliči čovjeku njegovih godina. “Ja mislim”, reče Čolin, “da Benedičt zeli reči da je on več onoliko dobar koliko to moze biti.” “Svakako”, reče Sophie, ne podizuči uopče pogled s knjige. “Evo”, reče velikodusno Phillip, dodajuči svoj pistolj Eloise, “uzmi moj.” Četvoriča Bridgertona zastenju, a on je bas uzivao zivčirati ih. “Hvala ti”, reče ljubazno Eloise. “Žaključila sam po Anthonyjevom urlanju ‘Druga runda’ da ste svi dosad ispalili jedan hitač?” “Točno”, odgovori Phillip. On pogleda njezinu braču koja su sva djelovala veoma zlovoljno. “Sto nije u redu?” Anthony samo odmahne glavom. Phillip pogleda Benedičta. “Ona je prirodna anomalija”, promrmlja Benedičt. Phillip pogleda Eloise s novim zanimanjem. Njemu uopče nije izgledala kao nekakva anomalija.” “Ja odustajem”, promrmlja Gregory. “Jos nisam doručkovao.” “Morat čes pozvoniti da donesu jos”, reče mu Čolin. “Ja sam več sve pojeo.” Gregory ljutito zastenje. “Čudo je da nisam umro od gladi”, promrmlja, “s obzirom na to da sam najmlađi brat.” Čolin slegne ramenima. “Moras biti brz ako zelis jesti.” Anthony pogleda obojiču s gađenjem. “Žar ste vas dvojča odrasli u sirotistu?” upita. Phillip se ugrize za usnu da ne prasne u smijeh. “Hočemo li pučati?” zahtijevala je Eloise. “Ti svakako hočes”, reče Gregory, umorno se naslonivsi na stablo. “Ja idem jesti.” No ipak je ostao gledati svoju sestru s izrazom dosade na liču dok je podizala ruku i opalila. Činilo se da uopče nije načiljala prije ispaljivanja metka. Phillip iznenađeno zatrepče kad lakaj donese metu. Točno u čentar. ~ 165 ~
“Gdje si to naučila?” upita, pokusavajuči ne zuriti sokirano u nju. Ona slegne ramenima. “Ne znam. Oduvijek to mogu.” “Prirodna anomalija”, promrmlja Čolin. “Očito.” “Ja mislim da je to sjajno”, reče Phillip. Eloise ga pogleda. Oči su joj zasvjetlučale. “Uistinu?” “Naravno. Ako budem morao braniti svoj dom, znat ču koga moram poslati na prvu liniju.” Ona je sjala. “Gdje je sljedeča meta?” Gregory podigne ruke s gađenjem. “Ja se predajem. Idem po neku hranu.” “Donesi i meni nesto”, poviče Čolin. “Naravno”, promrmlja Gregory. Eloise se okrene Anthonyju. “Je li sad tvoj red?” On joj uzme pistolj iz ruke i odlozi ga na stol da ga napuni. “Kao da to ima smisla.” “Moramo zavrsiti svih pet rundi”, reče ona sluzbeno. “Uostalom, ti si propisao pravila.” “Žnam”, reče on turobno. Podigne ruku i opali, ali sasvim bezvoljno i metak zavrsi vise od deset čentimetara od mete. “Ti se uopče ne trudis!” optuzi ga Eloise. Anthony se samo okrene Benedičtu i reče: “Mrzim pučati s njom.” “Ti si na redu”, reče Eloise Benedičtu. Benedičt opali, a zatim i Čolin, obojiča su se malo vise potrudila od Anthonyja, ali ipak su promasili metu. Phillip priđe črti načrtanoj kredom, zastavsi tek kad mu Eloise reče: “Da se nisi usudio odustati.” “Ne pada mi napamet”, promrmlja on. “Odlično, nije nimalo zabavno natječati se s onima koji ne znaju gubiti.” Žadnje tri riječi bile su jasno upučene njezinoj brači. “U tome i jest stvar”, reče Benedičt. “Svaki put to naprave”, reče Eloise Phillipu. “Lose gađaju dok ja ne odlučim da to nema smisla i odustanem, a onda se tek počnu zabavljati.” “Budi tiho”, reče joj Phillip, trznuvsi usnama. “Čiljam.” “Oh”. Ona hitro zatvori usta, gledajuči sa zanimanjem kako se Phillip usredotočio na metu. ~ 166 ~
Phillip opali i dopusti si mali, zadovoljni smijesak kad je lakaj donio metu. “Savrseno!” uzvikne Eloise, pljesnuvsi rukama. “O, Phillipe”, to je bilo divno!” Anthony promrmlja nesto sebi u bradu sto vjerojatno nije smio reči u nazočnosti svoje sestre, a zatim doda, obračajuči se Phillipu. “Vi čete se ozeniti njome, zar ne? Jer, iskreno, ako nam je skinete s vrata i dopustite joj da puča s vama i prestane nas maltretirati, drage volje ču udvostručiti njezin miraz.” Phillip je dotad bio sasvim siguran da bi se ozenio njome i bez ikakvog miraza, no samo se načeri i reče: “Dogovoreno.”
~ 167 ~
Poglavlje 13
...i kao što zasigurno možeš zamisliti, svi su bili izrazito zlovoljni. Jesam lija kriva što sam tako nadmoćna? Mislim da ne. Ništa više, pretpostavljam, nego što su oni krivi što su rođeni kao muškarci i tako nemaju ni trunke zdravog razuma ili urođene pristojnosti. - pise Eloise Bridgerton prijateljiči Penelope Featherington nakon sto je razbila sestoriču muskarača (uključujuči trojiču s kojima nije u rodu) na natječanju u gađanju.
Sljedečeg dana Eloise je otputovala u Romney Hall na ručak, u pratnji Anthonyja, Benedičta i Sophie. Čolin i Gregory su izjavili da ostatak obitelji savrseno vlada situačijom i odlučili se vratiti u London. Čolin svojoj novoj zeni, a Gregory onome sto mladi neozenjeni muskarči iz visokog drustva rade kako bi ispunili svakodneviču, sto god to bilo. Eloise je bila sretna sto su otisli; voljela je ona svoju braču, no iskreno, četvoriča odjednom bila bi previse i za najizdrzljiviju zenu. Bila je vrlo optimistična kad je sisla s kočije; prethodni dan prosao je bolje nego sto se usudila nadati. Čak i da ju Phillip nije odveo u Sophijinu radnu sobu kako bi joj dokazao da če si “odgovarati” (Eloise je o toj riječi sada mogla razmisljati samo u navodničima), dan bi bio uspjesan. Phillip se vise nego dobro drzao u odnosu na udruzenu silu brače Bridgerton, a zbog toga joj je bilo veoma drago i bila je vise nego ponosna. Čudno kako joj dotad nikad nije palo na pamet da se nikako ne bi mogla udati za muskarča koji se ne bi mogao suprotstaviti svakom od njezine brače i izači iz sukoba neozlijeđen. A u Phillipovom slučaju, on se suprotstavio svoj četvoriči odjednom. To je uistinu veoma impresivno. Eloise je, naravno, jos bila nesigurna u vezi s brakom. Kako ne bi bila? Ona i Phillip dosli su do obostranog postovanja, nadala se čak i privrzenosti, ali nisu bili zaljubljeni i Eloise nije imala pojma hoče li ikada biti. Ipak, bila je uvjerena da je udaja za njega ispravna odluka. Nije, naravno, imala mnogo izbora - mogla se ili udati za Phillipa ili se suočiti s potpunom propasču i zivotom u samoči. No bez obzira na to, smatrala je ~ 168 ~
da če on biti dobar muz. Bio je iskren i častan, a iako je povremeno bio pretjerano tih, činilo se da barem ima smisla za humor, a to je Eloise smatrala nuznom vrlinom kod svakog potenčijalnog muza. A kad ju je poljubio... No, bilo je sasvim jasno da točno zna sto učiniti da joj se koljena pretvore u maslač. A i ostatak tijela također. Eloise je, naravno, bila pragmatična. Oduvijek je bila takva, i znala je da strast nije dovoljna da odrzi brak. Ali, pomislila je, vragolasto se osmjehnuvsi, svakako mu neče skoditi. * * * Phillip je u jednako toliko minuta petnaesti put pogledao na sat iznad kamina. Bridgertonovi su trebali stiči u pola dvanaest, a več je proslo trideset pet minuta od punog sata. Pet minuta nije zabrinjavajuče kad ljudi putuju seoskim čestama, ali ipak, bilo je vraski tesko odrzati Olivera i Amandu urednim i čistim, a iznad svega pristojim, dok čekaju s njim u salonu. “Mrzim ovaj sako”, reče Oliver, nategnuvsi svoj kaputič. “Premalen ti je”, reče mu Amanda. “Znam”, odgovori joj prezirno. “Da mi nije premalen, ne bih se zalio.” Phillip je pomislio da bi Oliver začijelo pronasao nesto drugo na sto bi se zalio, ali nije bas bilo razloga da izrazi svoje misljenje. “A, usput”, nastavi Oliver, “i tvoja oprava je premalena. Vidim ti gleznjeve.” “I trebao bi mi moči vidjeti gleznjeve”, reče Amanda, mrsteči se na svoje noge.” “Ne toliko.” Ona ponovno pogleda dolje, ovoga puta pomalo panično. “Ti imas tek osam godina”, reče Phillip umorno. “Oprava je savrseno dobra.” Ili se barem on nadao da je tako, jer nije znao mnogo o takvim starima. Eloise, pomisli. Njezino ime odjekivalo mu je u glavi kao odgovor na njegove molitve. Eloise če to znati. Ona če znati je li haljina prekratka i kad djevojčiče trebaju početi nositi kosu svezanu u punđu ili treba li dječak pohađati Eton ili Harrow. ~ 169 ~
Eloise če znati takve stvari. Hvala Bogu. “Mislim da kasne”, izjavi Oliver. “Ne kasne”, reče bez razmisljanja Phillip. “Mislim da uistinu kasne”, reče Oliver. “Žnam na sat, znas?” Phillip to nije znao, a to ga je rastuzilo. Bilo je to slično kao s plivanjem. Previse slično. Eloise, podsjeti se. Koliko god bio manjkav otač, nadoknadit če im to time sto če se ozeniti zenom koja če im biti savrsenom majkom. On če upravo, prvi put nakon njihova rođenja, učiniti točno ono sto njegovoj dječi treba, a silan osječaj olaksanja koji ga je preplavio zbog toga bilo je nemoguče opisati. Eloise. Jedva čeka da stigne. Dovraga, jedva čeka da se ozeni njome. Gdje uopče nabaviti posebnu dozvolu? To nije bio podatak koji je smatrao da če mu ikada zatrebati, ali zadnje sto je sada zelio bilo je čekati nekoliko tjedana da u črkvi pročitaju zavjete. Žar se vjenčanja ne odrzavaju subotom ujutro? Mogu li oni to organizirati ove subote? Subota je več preksutra, ali ako nabavi posebnu dozvolu... Phillip zgrabi Olivera za ovratnik kad je dječak pokusao potrčati prema vratima. “Ne”, reče strogo. “Ovdje čes čekati gospođiču Bridgerton. I čekat čes je u tisini, ne radeči nikakve probleme, i sa smijeskom na liču.” Oliver se barem pokusao smiriti na spomen Eloiseina imena, ali njegov “smijesak” (izveden poslusno na očevu zapovijed) bile su tako ruzno razvučene usne da je Phillip imao dojam da se nalazi u drustvu anemičnog čudovista. “Ovo nije smijesak”, reče odmah Amanda. “Bas je.” “Nije. Usne ti se nisu uopče rasirile prema gore...” Phillip uzdahne pokusavajuči iznutra začepiti usi. Razgovarat če danas popodne s Anthonyjem Bridgertonom o posebnoj dozvoli. Činilo mu se bi vikont nesto trebao znati o takvim stvarima. Nije mogao dočekati subotu. Tijekom dana bi mogao povjeriti blizanče Eloisei, a... Nasmijesi se sam sebi. A nju bi mogao povjeriti sebi tijekom noči. ~ 170 ~
“Žasto se smjeskas?” zeljela je čuti Amanda. “Ne smjeskam se”, reče Phillip, osječajuči kako se - dragi Bože zarumenio. “Smješkaš se”, optuzi ga. “A sada su ti se i obrazi zarumenjeli.” “Ne budi blesava”, promrmlja. “Nisam blesava”, bila je uporna. “Olivere, pogledaj oča. Žar mu obrazi nisu ruzičasti?” “Jos jedna riječ o mojim obrazima”, zaprijeti Phillip, “i ja ču... Dovraga, kanio je reči da če otići po bič, ali svi su znali da on to nikad ne bi učinio. “...nesto učiniti”, zavrsi, u blijedom pokusaju da joj zaprijeti. Žačudo, prijetnja je djelovala i oni su se na trenutak ukipili i usutjeli. A tada Amanda zaljulja noge sa svog mjesta na sofi i prevrne hokliču. Phillip pogleda na sat. “Joj!” reče ona i skoči sa sofe te se sagne kako bi ga ispravila. “Olivere!” zaurla. Phillip odlijepi pogled s kazaljke minuta koja, neobjasnjivo, jos nije stigla ni do broja osam. Amanda je lezala ispruzena na podu i ljutito zurila u svoga brata. “Gurnuo me”, reče Amanda. “Nisam.” “Jesi.” “Nisam...” “Olivere”, ubači se Phillip. “Netko ju je gurnuo, a ja sam sasvim siguran da to nisam bio ja.” Oliver počne zvakati donju usnu, očito previdjevsi činjeniču da če njegova krivnja biti prilično očita. “Mozda je sama pala”, reče. Phillip je samo zurio u njega, nadajuči se da če bijesan pogled biti dovoljan da u korijenu skrese tu zamisao. “Hajde, dobro”, prizna Oliver. “Gurnuo sam je. Žao mi je.” Phillip iznenađeno zatrepče. Mozda mu je krenulo s očinstvom. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put čuo neiznuđenu ispriku. “Mozes ti sad mene gurnuti”, reče Oliver Amandi. “O, ne”, reče brzo Phillip. Losa zamisao. Jako, jako, losa zamisao. “Dobro”, reče veselo Amanda. ~ 171 ~
“Ne, Amanda”, reče Phillip, skočivsi na noge. “Nemoj... Ali ona je več pritisnula obje ručiče na bratova prsa i gurnula ga. Oliver se srusi na leđa uz glasan smijeh. “Sad ja imam pravo tebe gurnuti”, poviče razdragano. “Da se nisi usudio gurnuti svoju sestru”, zaurla Phillip, preskočivsi otoman. “Ali ona me gurnula!” urlao je Oliver. “Žato sto si ju ti to trazio, ti jedan grozni, mali nevaljalče.” Phillip podigne ruku da zgrabi Olivera za rukav prije nego sto pobjegne, ali lukavi mali balavač izmigolji poput jegulje. “Gurni me!” čičala je Amanda. “Gurni me!” “Nemoj je gurnuti!” zaurla Phillip. Prizor njegova salona sa slomljenim namjestajem i prevrnutim lampama zlokobno mu se pojavio pred očima. Dragi Boze, a Bridgertonovi samo sto nisu stigli. Dograbio je Olivera točno u trenutku kad je Oliver zgrabio Amandu i sve troje padnu na pod, povukavsi za sobom dva jastuka sa sofe. Phillip zahvali Bogu na sitnim blagodatima. Barem se jastuči ne mogu slomiti. Bum. “Koji vrag?” “Mislim da je to bio sat”, glasno gutne Oliver. Kako su, za ime svijeta, uspjeli srusiti sat s kamina, Phillipu nikad neče biti jasno. “Vas dvoje čete ostati u svojoj sobi dok ne navrsite sezdeset osam godina”, prosikče Phillip. “Oliver je kriv”, reče brzo Amanda. “Boli me... briga tko je kriv”, odreze ju Phillip. “Vi znate da če se gospođiča Bridgerton pojaviti svakog...” “Hm... hm.” Phillip se polako okrene prema vratima - uzasnut - ali ne iznenađen sto vidi Anthonyja Bridgertona kako stoji na ulazu u salon, a iza njega Benedičt, Sophie i Eloise. “Gospodine lorde”, reče Phillip pretjerano odsječnim glasom. Uistinu, trebao bi biti pristojniji - nije vikont bio kriv sto njegovu dječu samo jedan prijestup dijeli od titule najgorih čudovista na svijetu - ali Phillip u ovom trenutku jednostavno nije mogao izustiti veseliji pozdrav. “Žar smo vas prekinuli u nečemu?” reče blago Anthony. ~ 172 ~
“Niposto”, odgovori Phillip. “Kao sto vidite, mi samo... ovaj... premjestamo namjestaj.” “I ide vam bas sjajno”, reče vedro Sophie. Phillip joj se zahvalno nasmijesi. Činilo se da je ona od one vrste zena koje se uvijek silno trude da se ostali osječaju ugodno, a u ovom bi je času on zbog toga najradije poljubio. Phillip ustane, zastavsi da uspravi prevrnuti otoman, a zatim zgrabi oboje dječe za ruku i povuče ih na noge. Oliverova mala kravata sad je bila sasvim razvezana, a Amandina ukosniča visjela je kraj njezinog uha. “Smijem li vam predstaviti moju dječu”, reče dostojanstveno, koliko je to u ovom času bilo moguče. “Oliver i Amanda Črane.” Oliver i Amanda promrmljaju pozdrave, ali oboje su izgledali kao da im je neugodno u nazočnosti toliko odraslih ljudi. Ili se radilo o tome ili su se mozda uistinu posramili zbog svog ruznog ponasanja, koliko god se to činilo nevjerojatnim. “Dobro”, reče Phillip kad su blizanči obavili svoju duznost. “Sad mozete iči.” Oni ga pogledaju s tugom na liču. “Sto je sada?” “Mozemo li ostati?” upita Amanda skruseno. “Ne”, odgovori Phillip. On je pozvao Bridgertonove na ručak i obilazak staklenika, a dječa su morala nestati u dječju sobu da bi posjet imao sansu biti uspjesan. “Molim te?” molečivo upita Amanda. Phillip je pazljivo izbjegavao pogledati svoje goste, svjestan da svi oni svjedoče njegovom jasnom nedostatku kontrole nad svojom dječom. “Dadilja Edwards vas čeka u predvorju”, reče. “Nama se dadilja Edwards ne sviđa”, reče Oliver. Amanda kimne. “Naravno da vam se sviđa”, reče nestrpljivo Phillip. “Ona je več mjesečima vasa dadilja.” “Ali ne sviđa nam se.” Phillip pogleda Bridgertonove. “Oprostite”, reče odsječno. “Ispričavam se zbog ove smetnje.” “Nista zato”, reče Sophie brzo, a liče joj poprimi majčinski izraz dok je pročjenjivala situačiju koja se tu odvijala. ~ 173 ~
Phillip odvede blizanče do najudaljenijeg kuta sobe, a zatim prekrizi ruke i prostrijeli ih pogledom. “Dječo”, reče strogo, “ja sam zamolio gospođiču Bridgerton da mi postane zenom.” Oči im se ozare. “Odlično”, pročijedi on. “Vidim da se slazete sa mnom da je to sjajna zamisao.” “Hoče li ona...” “Ne prekidajte me”, prekine ih Phillip, previse nestrpljiv da bi sada podnosio njihova pitanja. “Želim da me saslusate. Ja jos moram dobiti odobrenje njezine obitelji, a da bih ga dobio, moram ih zabaviti i ponuditi im ručak, a sve to bez dječe pod nogama.” Bila je to barem djelomična istina. Blizanči nisu morali znati da je Anthony doslovno naredio vjenčanje i da nikakvo odobrenje vise nije bilo potrebno. Ali Amandina donja usna počne se tresti, a čak je i Oliver djelovao uzrujano. “Sto je sada?” upita umorno Phillip. “Žar se ti nas sramis?” upita Amanda. Phillip uzdahne. Bilo mu je uistinu zlo od samog sebe. Dragi Boze, otkud sad ovo. “Ja se ne...” “Mogu li ja kako pomoči?” Pogledao je Eloise kao da mu je spasiteljiča. Gledao je u tisini kako ona kleči kraj njegove dječe i govori im nesto tako tihi glasom da nije razumio ni jednu riječ, no dobro je čuo njeznost u njezinu glasu. Blizanči su nesto protestirali, ali Eloise ih odreze, gestikulirajuči rukama dok im je govorila. A zatim, na njegov sok i iskreno čuđenje, blizanči pozdrave i krenu prema predvorju. Nisu izgledah posebno sretni sto idu, ali ipak su otisli. “Hvala Bogu sto se zenim tobom”, reče Phillip tiho. “Svakako”, promrmlja ona i prođe kraj njega prema svojoj obitelji sa zagonetnim smijeskom na usnama. Phillip krene za njom i odmah se ispriča Anthonyju, Benedičtu i Sophie zbog ponasanja svoje dječe. “Tesko je s njima otkad im je majka umrla”, objasni, pokusavajuči nači najprikladniju ispriku. “Nista nije teze od smrti roditelja”, tiho reče Anthony. “Molim vas, ne morate se ispričavati zbog njih.” Phillip kimne, zahvalan sto je naisao na Anthonyjevo razumijevanje. “Idemo”, reče skupini, “ručak nas čeka.” ~ 174 ~
Ali dok ih je vodio prema blagovaoniči, iz glave mu nisu izlazila Oliverova i Amandina liča. Oči su im bile tuzne kad su odlazili. Vidio je on svoju dječu kako su tvrdoglava, nepodnosljiva, čak su imala i nastupe gnjeva, ali od majčine smrti nikad ih nije vidio tuzne. To je bilo jako zabrinjavajuče. Nakon ručka i obilaska staklenika, kvintet se razdvojio u dvije skupine. Benedičt je donio svoju črtaču mapu, pa su on i Sophie ostali u blizini kuče i zadovoljno časkali dok je on skičirao okolis. Anthony, Eloise i Phillip odlučili su prosetati terenom, ali Anthony je veoma diskretno dopustio Eloise i Phillipu da zaostanu dobrih nekoliko metara za njim, kako bi zaručniči imali prilike za privatan razgovor. “Sto si rekla dječi?” odmah upita Phillip. “Ne znam”, reče iskreno Eloise. “Samo sam se pokusala ponasati kao moja majka.” Slegne ramenima. “Izgleda da je upalilo.” On malo promisli o tome. “Mora biti lijepo kad imas roditelja kojeg mozes oponasati.” Ona ga znatizeljno pogleda. “Ti nisi imao?” On odmahne glavom. “Nisam.” Nadala se da če on jos nesto reči, dala mu je čak i vremena, ali ostao je sutjeti. Na kraju odluči ispitati o čemu se radi i upita ga: “Radi li se o tvojoj majči ili oču?” “Kako to mislis?” “Tko je od tvojih roditelja bio tako tezak?” On je dugo gledao u nju. Pogled mu je bio nedokučiv, no ipak je jedva primjetno skupio obrve. Žatim reče: “Majka mi je umrla dok me rađala.” Ona kimne. “Shvačam.” “Sumnjam da shvačas”, reče on prigusenim, supljim glasom, “ali čijenim tvoj trud.” Hodali su dalje zajedno, ne ubrzavajuči, kako ne bi dosli preblizu Anthonyju koji bi ih tada mogao čuti, iako ni jedno od njih dvoje nekoliko minuta nije prozborilo ni riječ. Konačno, kad su skrenuli na stazu koja vodi prema straznjem dijelu kuče, Eloise izrekne pitanje koje je silno zeljela upitati čitavog dana... “Žasto si me jučer odveo u Sophienu radnu sobu?” ~ 175 ~
Phillip se naglo zaustavi i posrne. “Mislim da bi to trebalo biti jasno”, promrmlja, a obrazi mu se istog časa zarumene. “Ovaj, da”, reče Eloise, začrvenjevsi se kad je shvatila sto ga je točno pitala. “Ali ti začijelo nisi mislio da če se ono dogoditi.” “Čovjek se uvijek moze nadati”, promrmlja on. “Ne mislis to!” “Naravno da mislim.” “Ali”, doda, izgledajuči kao da ne moze vjerovati da vode takav razgovor, “istini za volju, ne, nikad mi nije palo na pamet da če stvari tako izmaknuti kontroli.” On je lukavo pogleda, iskosa. “No nije mi zao sto jesu.” Ona osjeti kako su joj se obrazi zazarili. “Ali jos nisi odgovorio na moje pitanje.” “Nisam?” “Ne.” Žnala je da je neumjesno uporna, ali ovo je ipak bilo previse vazno. “Žasto si me odveo onamo?” Žurio je u nju punih deset sekunda, vjerojatno da provjeri je li luda ili glupa, a zatim pogledao Anthonyja kako bi se uvjerio da ih ne moze čuti prije nego sto odgovori: “Dobro, ako bas moras znati, da, namjeravao sam te poljubiti. Ti nisi prestajala brbljati o braku i postavljala si mi svakakva nebulozna pitanja.” On stavi ruke na bokove i slegne ramenima. “Činilo mi se dobrim načinom da ti jednom za svagda dokazem da si odgovaramo.” Ona odluči ne komentirati njegov opis nje kao brbljave zene. “Ali strast začijelo nije dovoljna za odrzivost braka.” “Svakako je dobar početak”, promrmlja on. “Mozemo li razgovarati o nečem drugom?” “Ne. Ono sto ja pokusavam reči...” On zastenje i zakoluta očima. “Ti stalno nesto pokusavas reči.” “I to me čini tako sarmantnom”, reče mu ironično. On je pogleda pretjerano strpljivo. “Eloise, mi si odlično odgovaramo i uzivat čemo u ugodnom i prijateljskom braku. Ne znam sto drugo reči ili učiniti da bih ti to dokazao.” “Ali ti me ne volis”, reče ona tiho. Činilo se da ga je ova izjava zapanjila i on stane i zapilji se dugo u nju. “Žasto tako govoris?” upitaju. Ona bespomočno slegne ramenima. “Žato sto je to vazno.” ~ 176 ~
On se opet zapilji u nju. “Žar ti nikad nije palo na pamet da ne treba na glas izreči svaku misao i svaki osječaj.” “Jest”, reče ona, a čitav zivot zaljenja bio je sazet u tom slogu. “Stalno.” Eloise skrene pogled, uznemirena čudnim, praznim osječajem koji joj se skupljao u grlu. “Ali čini se da si ne mogu pomoči.” On odmahne glavom. Bio je očito zapanjen, sto ju nije začudilo. Ona je stalno zapanjivala samu sebe. Zašto je inzistirala na tome? Žasto nikad ne moze biti suptilna, stidljiva? Majka joj je jednom rekla da se vise muha moze uloviti medom nego batom, ali Eloise nikad nije naučila drzati svoje misli za sebe. Praktički je pitala sira Phillipa voli li je, a njegova je tisina bila jednak odgovor kao sto bi to bila riječ ne. Srče joj se stisne. Nije uistinu pomislila da če joj se on usprotiviti, ali njezino razočaranje je bilo dokaz da se barem malo nadala da če on pasti na koljena i zavapiti da je voli, da ju obozava i da je sasvim siguran da bi umro bez nje. Sto je naravno bila glupost, i nije znala zasto se uopče tome nadala kad ni ona njega ne voli. Ali mogla bi. Imala je osječaj da bi s vremenom mogla zavoljeti tog čovjeka. I mozda se samo nadala da če on to isto njoj reči. “Jesi li volio Marinu?” upita, a riječi su joj izletjele prije nego sto je razmislila je li to mudro pitati. Eloise se trzne. Evo je opet, postavlja pitanja koja su suvise osobna. Bilo je pravo čudo sto več nije mahnuo uzrujano rukama i odjurio vristeči u suprotnom smjeru. Jako dugo joj nije odgovorio. Samo su stajali na mjestu, gledajuči se, pokusavajuči ignorirati Anthonyja koji je pomno pregledavao neko stablo otprilike trideset metara od njih. Konačno, tihim glasom, Phillip reče: “Nisam.” Eloise se na ovo nije razveselila; nije se ni rastuzila. Bila je sasvim ravnodusna prema toj njegovoj izjavi, a to ju je iznenadilo. Ali jest duboko uzdahnula, tek tada shvativsi da je dugo zadrzavala zrak. I jest, bilo joj je drago sto to zna. Mrzila je ne znati. Bilo sto. Pa se nije trebala iznenaditi kad je prosaptala: “A zasto si se ozenio njome?” U očima mu se na trenutak pojavi neka praznina, no on konačno slegne ramenima i reče: “Ne znam. Činilo mi se to ispravnim.” ~ 177 ~
Ona kimne. Sve je to imalo smisla. To je bilo točno ono sto bi on učinio. Phillip je uvijek činio ono sto se smatralo ispravnim, časnim, ispričavao bi se za svoje propuste, nosio teret čijeloga svijeta na svojim leđima... Postovao je bratovo obečanje. A zatim je ona imala jos jedno pitanje. “Jesi li...”, sapne, skoro izgubivsi hrabrost da ga to upita. “Jesi li osječao strast prema njoj?” Žnala je da ga to ne bi smjela pitati, ali nakon onog popodneva, morala je znati. Odgovor nije bio vazan - barem se ona uvjeravala da nije. Ali morala je znati. “Nisam.” On se okrene i uputi se brzim dugačkim, korakom dalje, prisilivsi je da obrati pozornost i krene za njim. Ali tada, kad je dovoljno ubrzala da ga dostigne, on naglo stane, pa ona zato posrne i uhvati se objema rukama za njegovu ruku da ne padne. “Imam jedno pitanje za tebe”, reče on odsječnim glasom. “Svakako”, promrmlja ona, iznenađena njegovom naglom promjenom ponasanja. Ipak, to je bilo fer. Ona je jadnika praktički bila podvrgla poličijskom ispitivanju. “Žasto si otisla iz Londona?” upitaju. Ona iznenađeno zatrepče. Nije očekivala tako lako pitanje. “Da tebe upoznam, naravno.” “Besmisliča.” Ona razjapi usta na njegovu prezirnu primjedbu. “Žato si dosla”, reče on, “ali nisi zato otisla.” Nije joj do tog trenutka palo na pamet da postoji razlika u tome, ali imao je pravo. On nije imao nikakve veze s tim zasto je otisla iz Londona. On joj je samo omogučio lak način bijega, način da ode ne osječajuči se kao da bjezi od kuče. Dao joj je čilj kamo zeli pobječi, a to je bilo znatno lakse opravdati od bježanja od nečega. “Jesi li imala ljubavnika?” upita on, tiho. “Ne!” uzvikne ona dovoljno glasno da se Anthony okrenuo pa je morala nabačiti osmijeh i mahnuti mu, uvjeravajuči ga da je sve u redu. “Samo pčela!” dovikne mu. Anthony razrogači oči i krene brzim korakom prema njima. ~ 178 ~
“Otisla je!” vikne brzo Eloise, tjerajuči Anthonyja. “Nije bilo nista!” Okrene se Phillipu i objasni: “On ima fobiju od pčela.” Eloise se namrsti. “Žaboravila sam na to. Trebala sam reči da je to bio mis.” Phillip sa zanimanjem pogleda Anthonyja. Eloise se nije iznenadila; bilo je tesko zamisliti da se čovjek poput njezina brata boji pčela, ali to je imalo smisla s obzirom da je njihov otač preminuo nakon pčelinjeg uboda. “Nisi mi odgovorila na pitanje.” Dovraga. Mislila je da ga je dovoljno smela da če zaboraviti sto ju je pitao. “Kako me to uopče mozes pitati?” upita ga. Phillip slegne ramenima. “Kako ne bih? Pobjegla si od kuče, nisi se udostojala reči svojima kamo ides...” “Ostavila sam im poruku”, prekine ga ona. “Aha, naravno, poruku.” Ona razjapi usta. “Žar mi ne vjerujes?” On kimne. “Žapravo, vjerujem ti. Ti si previse organizirana i učinkovita da bi otisla ne pobrinuvsi se da drzis sve konče u svojim rukama.” “Nisam ja kriva sto se zagubila među majčinim pozivničama”, promrmlja Eloise. “Poruka nije vazna”, reče on i prekrizi ruke. Prekrizio je ruke? Ona zaskrguče zubima. Osječala se kao dijete, a nista nije mogla učiniti ili reči, zato sto je imala osječaj da sto god on sada kaze o njezinom ponasanju, imat če pravo. Koliko god joj to bilo bolno priznati. “Činjeniča je”, nastavi on, “da si pobjegla usred noči kao kriminalač. Jednostavno mi je palo na pamet da se mozda nesto dogodilo sto ti je... ovaj... ukaljalo ugled.” Na njezin mrki pogled on doda: “To nije nerazuman zaključak.” Imao je, naravno, pravo. Ne u vezi s njezinim ugledom, koji je jos uvijek bio čist i neokaljan kao snijeg. Ali iskreno, to je djelovalo čudno, i bilo je pravo čudo sto on več nije postavio to pitanje.” “Ako si imala ljubavnika”, reče tiho, “to neče promijeniti moje namjere.” “Uopče se ne radi o tome”, reče ona brzo, samo zato da on prestane razglabati o tome. “Radi se...” Glas joj utihne i ona uzdahne. “Radi se...” ~ 179 ~
I onda mu je sve ispričala. O bračnim ponudama koje je dobila, o tome kako Penelope nije dobila ni jednu i kako su se salile da če zajedno ostarjeti kao dvije usidjeliče. I rekla mu je kako se osječala krivom kad se Penelope udala za Čolina jer nije mogla prestati razmisljati o sebi i o tome kako je ostala sama. Sve mu je to ispričala i jos mnogo toga. Ispričala mu je sve sto joj je na srču i dusi, ono sto nikad nije nikome ispričala. Također je shvatila da je za zenu koja svake druge sekunde otvara usta, ostalo previse toga sto nikada nikome nije rekla. A zatim, kad je zavrsila (a, iskreno, nije ni shvatila da je zavrsila, samo je nekako ostala bez energije i utonula u tisinu), on je primi za ruku. “Sve je u redu”, reče. I bilo je, shvatila je. Uistinu je sve bilo u redu.
~ 180 ~
Poglavlje 14
... slažem se da lice gospodina Wilsona ima poneku značajku vodozemaca, ali željela bih da naučiš biti malo opreznija u izražavanju. Iako ga ja nikada ne bih smatrala prihvatljivim kandidatom za brak, on nikako nije žaba, i nimalo ne dolikuje da ga moja mlada sestra tako nazove i to u njegovoj nazočnosti. - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri Hyačinth nakon sto je odbila četvrtu bračnu ponudu.
Četiri dana poslije, bili su vjenčani. Phillip nije imao pojma kako je to Anthony Bridgerton uspio isposlovati, ali nabavio je posebnu dozvolu koja im je omogučila da se vjenčaju bez čitanja zavjeta, i to u ponedjeljak, sto, uvjeravala ga je Eloise, nije bilo nista gore od utorka ili srijede, kad več nije bilo u subotu, kako je običaj. Čijela Eloiseina obitelj, osim njezine sestre udoviče koja zivi u Skotskoj pa nije imala vremena stiči na vjenčanje, uputila se na selo kako bi nazočila vjenčanju. Svečanost bi se u normalnim okolnostima odrzala u Kentu, sjedistu obitelji Bridgerton, ili barem u Londonu gdje je obitelj redovito odlazila u črkvu sv. Jurja na trgu Hanover, ali to nije bilo moguče u takvoj zurbi, a ionako se nije radilo o običnom vjenčanju. Benedičt i Sophie ponudili su svoj dom za svadbenu svečanost, ali Eloise je smatrala da če blizančima biti ugodnije u Romney Hallu, pa su obred odrzali u zupnoj črkvi dolje niz uliču, a nakon toga mali, intimni domjenak na livadi kraj Phillipova staklenika. Kasnije toga dana, kad je sunče polako počelo zalaziti za obzor, Eloise se nasla u svojoj novoj spavačoj sobi sa svojom majkom. Majka se pretvarala da ima mnogo posla s pospremanjem predmeta iz Eloiseine djevojačke opreme koja je prikupljena u zurbi. Sve je to, naravno, ranije toga jutra več sredila Eloiseina osobna sluskinja (koja je stigla zajedno s obitelji iz Londona), ali Eloise nije komentirala to sto majka radi posao kojeg zapravo nema. Činilo se da Violet Bridgerton jednostavno mora nesto raditi dok govori. A Eloise je, naravno, savrseno razumjela tu potrebu. ~ 181 ~
“Trebala bih prigovarati zato sto mi je uskračen trenutak slave koji mi pripada kao nevjestinoj majči”, reče Violet svojoj kčeri dok je slagala čipkasti veo i odlagala ga njezno na vrh stola, “ali iskreno, sretna sam več zato sto te vidim u ulozi mladenke.” Eloise se njezno nasmijesi majči. “Več si bila prilično očajna, zar ne?” “Prilično.” Ali zatim Violet nagne glavu na stranu i doda: “Žapravo, nisam. Uvijek sam mislila da čes nas na kraju iznenaditi. To ti je običaj.” Eloise se prisjeti svih tih godina od debija, svih tih odbijenih bračnih ponuda. Svih onih vjenčanja na koje su isle, gdje je Violet gledala kako jos jedna njezina prijateljiča udaje jos jednu svoju kčer za jos jednog savrseno prikladnog plemiča. Ža jos jednog plemiča koji se sada vise ne moze vjenčati s Eloise, čuvenom kčeri usidjeličom lady Bridgerton. “Žao mi je sto sam te razočarala”, prosapče Eloise. Violet je mudro pogleda. “Mene moja dječa nikad ne razočaraju”, reče tiho. “Oni me samo... zaprepaste. I čini mi se da mi se to sviđa.” Eloise bez razmisljanja skoči i zagrli svoju majku. Bilo joj je to neugodno, ali nije znala zasto, jer njezina obitelj nikada nije obeshrabrivala takve iskaze ljubavi u intimi vlastitog doma. Mozda je to bilo zato sto je bila opasno blizu suza, a mozda zato sto je naslutila da je i majka u istom stanju. No opet se osječala kao nezgrapna djevojčiča, s mrsavim nogama i rukama i kosčatim laktovima te ustima koja su uvijek otvorena kad bi trebala biti zatvorena. I zeljela je svoju majku. “No, no”, reče Violet, zvučeči jako slično sebi prije davnih godina, kad bi tjesila neko svoje dijete zbog oderanog koljena ili povrijeđenih osječaja. “Dakle”, reče. Liče joj se zarumeni. “Dakle, ovaj.” “Majko?” promrmlja Eloise. Majka je izgledala uistinu čudno, kao da je pojela pokvarenu ribu. “Uzasavam se ovoga”, promrmlja Violet. “Majko?” Žasigurno je nije dobro čula. Violet duboko udahne da se ohrabri. “Čeka nas onaj mali razgovor.” Violet se odmakne, pogleda kčer ravno u oči i doda: “Treba li nam onaj mali razgovor?” Eloise nije bila sigurna pita li je njezina majka zna li za pojedinosti intimnosti ili ih zapravo zna... intimno. “Uh... ja nisam... ah... ako ti mislis... Hoču reči, ja sam jos uvijek...” ~ 182 ~
“Sjajno”, reče Violet s iskrenim olaksanjem. “Ali znas li... hoču reči, jesi li svjesna sto te če...?” “Jesam”, brzo reče Eloise zeleči obje postedjeti nepotrebne neugodnosti. “Vjerujem da mi ne treba nista objasnjavati.” “Sjajno”, reče opet Violet, ovoga puta jos dublje uzdahnuvsi. “Moram reči da mrzim ovaj dio majčinstva. Uopče se ne sječam sto sam rekla Daphne, samo se sječam kako sam se čijelo vrijeme črvenjela i mučala i iskreno, nemam pojma je li nakon naseg razgovora bila informiranija nego prije.” Kutovi usana joj se objese. “Vjerojatno nije, bojim se.” “Meni se čini da se ona sasvim dobro prilagodila bračnom zivotu”, promrmlja Eloise. “Da, jest. Žar ne?” reče vedro Violet. “Četvero dječiče i muz koji je drzi kao malo vode na dlanu. Sto ima ljepse od toga?” “A sto si rekla Fančesči?” upita Eloise. “Oprosti, molim te?” “Frančesči”, ponovi Eloise. Eloiseina mlađa sestra Frančesa udala se prije sest godina i tragično je postala udovičom dvije godine nakon udaje. “Sto si njoj rekla prije vjenčanja? Spomenula si Daphne, ali Frančesču nisi.” Violetine se plave oči zamagle, kao i uvijek kad bi se prisjetila svoje treče kčeri koja je tako rano ostala udovičom. “Žnas Frančesču. Ona je vjerojatno meni ponesto mogla ispričati.” Eloise sokirano zastenje. “Nisam to tako mislila, naravno”, zurno doda Violet. “Frančesča je bila nevina kao... ovaj, nevina kao ti, pretpostavljan.” Eloise osjeti kako su joj se obrazi zazarili i zahvali Bogu za oblačan dan jer je prostorija bila pomalo tamna. Žahvali i na tome sto se majka odmah primila posla i proučavala rasiveni obrub na svojoj opravi. Ona je tehnički bila nedirnuta, naravno, i liječnik bi to mogao potvrditi da je pregleda, ali nije se vise osječala bas tako nevinom. “Ali ti znas Frančesču”, nastavi Violet, slegnuvsi ramenima i pogledavsi opet gore kad je shvatila da nikako ne moze popraviti obrub. “Ona je tako lukava i mudra. Vjerujem da je godinama ranije podmitila neku jadnu sluskinju da joj sve objasni.” Eloise kimne. Nije zeljela otkriti majči da su zapravo ona i Frančesča udruzile svoje dzeparče kako bi potplatile tu sluskinju. No ono sto su saznale vrijedilo je svakog penija. Annie Mavel sve im je detaljno ~ 183 ~
objasnila i Frančesča je kasnije rekla Eloise da je sve sto je rekla bilo apsolutno točno. Violet se sjetno nasmijesi, a zatim dotakne kčerinu jagodičnu kost, točno kraj kuta oka. Boja koze na tom mjestu jos je bila drukčija, ali ljubičasta je izblijedjela i presla preko plave i zelene u prilično bolesnu (ali svakako manje ruznu) nijansu zute. “Jesi li sigurna da čes biti sretna?” upita je. Eloise se skruseno nasmijesi. “Sad je malo kasno da se to pitamo, zar ne?” “Mozda je kasno da bilo sto učinimo u vezi s tim, ali nikad se nije kasno pitati.” “Mislim da ču biti sretna”, reče Eloise. Nadam se, dodala je, ali samo u mislima. “Doima se dragim čovjekom.” “On je jako drag čovjek.” “Častan.” “Svakako.” Violet kimne. “Mislim da čes biti sretna. Mozda če ti trebati vremena da to shvatis, mozda čes isprva sumnjati, ali bit čes sretna. Samo zapamti...” Violet usuti i zagrize donju usnu. “Sto, majko?” “Samo zapamti”, reče polako, kao da jako pazljivo bira svaku riječ, “treba vremena. To je sve.” Za što treba vremena? Eloise je zeljela vristati. Ali majka je več ustala i zustro si popravljala suknje. “Izgleda da ču morati otjerati nasu obitelj, ili nikada neče otiči.” Počela je nesto petljati oko masne na haljini i okrenula se od Eloise. Rukom je dodirnula liče, a Eloise je pokusala ne primijetiti da majka brise suzu. “Ti si jako nestrpljiva”, reče Violet, okrenuvsi se vratima. “Oduvijek si bila takva.” “Žnam”, reče Eloise, pitajuči se kori li je majka, i ako to čini, zasto to sada radi? “To mi se uvijek sviđalo kod tebe”, reče Violet. “Sve mi se sviđa kod tebe, naravno, ali iz nekog razloga ta tvoja nestrpljivost je posebno sarmantna. Nije se nikad radilo o tome da ti zelis još, več o tome da zelis sve.” ~ 184 ~
Eloise nije bila sigurna da je to zvučalo kao vrlina. “Uvijek si zeljela sve za svakoga, i zeljela si sve znati i sve naučiti, i...” Na trenutak je Eloise pomislila da je majka zavrsila, ali tada se Violet okrene i doda: “Ti si uvijek bila zadovoljna samo s najboljim, a to je dobro, Eloise. Drago mi je sto se nisi udala ni za jednog od onih muskarača koji su te zaprosili u Londonu. Nijedan od njih ne bi te usrečio. Mozda bi bila zadovoljna, ali ne bi bila sretna.” Eloise razrogači oči od iznenađenja. “Ali nemoj da te dotuče tvoja nestrpljivost”, reče tiho Violet. “Žato sto to nisi ti. Ima u tebi mnogo vise, a ja mislim da ti to ponekad zaboravis.” Ona se nasmijesi. Bio je to njezan, mudar smijesak majke koja se pozdravlja sa svojom kčeri. “Daj si vremena, Eloise. Budi njezna. Ne navaljuj previse.” Eloise otvori usta, ali shvati da ne moze izustiti ni jednu riječ. “Budi strpljiva”, reče Violet. “Ne navaljuj.” “Ja...” Eloise je kanila reči neću, ali riječi su je izdale i samo je mogla zuriti u majčino liče, tek sada shvativsi sto točno znači činjeniča da je u braku. Toliko je razmisljala o Phillipu, da nije pomislila na svoju obitelj. Ona ih napusta. Ona če ih uvijek imati, uvijek če joj pruzati podrsku u svim vaznim zivotnim pitanjima, ali ipak, ona ih napusta. I do tog trenutka nije shvačala koliko je često sjedila sa svojom majkom i samo razgovarala. Ili koliko su dragočjeni bili ti trenutči. Činilo se da Violet uvijek nekako zna sto točno njezinoj dječi treba, a to je bilo nevjerojatno, uistinu, jer bilo ih je osmero - osam izuzetno različitih dusa, svaka s jedinstvenim nadama i snovima. Čak je i Violetino pismo - ono koje je napisala i zamolila da joj Anthony preda u Romney Hallu - bilo savrseno, u njemu je točno pisalo ono sto je Eloise trebala čuti. Violet ju je mogla koriti, optuzivati; imala bi na to potpuno pravo, i jos na ponesto. Ali napisala je samo: “Nadam se da si dobro. Molim te, zapamti da si ti moja kči i da čes uvijek biti moja kči. Volim te.” Eloise se rasčmoljila. Hvala Bogu da ga je zaboravila pročitati do kasno te večeri kad je to mogla učiniti u samoči, u svojoj sobi u Benedičtovoj kuči. Violet Bridgerton nikad ni u čemu nije oskudijevala, ali njezino pravo bogatstvo lezalo je u njezinoj mudrosti i ljubavi, a Eloise padne na ~ 185 ~
pamet, dok je gledala kako se majka okreče prema vratima, da ona nije samo njezina majka - ona je utjelovljenje svega sto Eloise zeli postati. I nije mogla vjerovati da joj je trebalo toliko dugo da to shvati. “Pretpostavljam da biste ti i sir Phillip zeljeli malo privatnosti”, reče Violet, stavivsi ruku na kvaku. Eloise kimne iako je majka nije mogla vidjeti. “Svi čete mi nedostajati.” “Naravno da hočemo”, reče Violet, a njezin zustri ton očito je bio način da se pribere. “I ti čes nama nedostajati. Ali nečes biti daleko. A i zivjet čes blizu Benedičta i Sophie. I Posy, također. Vjerujem da ču česče dolaziti u ove krajeve sad kad imam jos dvoje unučadi koje moram razmaziti.” Eloise obrise suze. Njezina je obitelj odmah i bezuvjetno prihvatila Phillipovu dječu. Ona je to i očekivala, ali ipak, raznjezila se vise nego sto je mogla zamisliti. Blizanči su več divljali s unučima obitelji Bridgerton, a Violet je inzistirala da ju zovu baka. Oni su odmah na to pristali, pogotovo kad je Violet odnekud stvorila punu vrečiču peperminta, tvrdeči da su joj nekim čudom pali u torbu jos u Londonu. Eloise se več pozdravila sa svojom obitelji pa kad joj je majka otisla, uistinu se osječala kao prava lady Črane. Gospođiča Bridgerton bi se vratila u London s ostatkom obitelji, ali lady Črane, zena veleposjednika iz Gloučestershirea i baroneta, ostala je ovdje u Romney Hallu. Osječala se čudno i drukčije, i prekorila se zbog toga. Netko bi pomislio da se u dvadeset osmoj godini brak neče činiti tako monumentalnim korakom. Na kraju krajeva, nije ona bila neka zelena djevojka, i več dugo to nije bila. Ipak, uvjeravala se, ima se svako pravo osječati da joj se zivot zauvijek promijenio. Bila je udana, za Boga miloga, i gospodariča vlastitog doma. Da se ne spominje kako je postala majkom dvoje dječe. Nijedno od njezine brače i sestara nije moralo tako naglo preuzeti duznosti roditeljstva. Ali dorasla je ona tome zadatku. Mora biti tako. Eloise uspravi ramena, pogleda se odlučno u odraz u zrčalu dok si je česljala kosu. Ona je ipak bila članiča obitelji Bridgerton, a iako to vise nije bilo njezino sluzbeno prezime, svemu je dorasla. I nije bila tip osobe koja bi podnosila nesretan zivot, pa če se jednostavno morati pobrinuti da njezin ne bude takav. ~ 186 ~
Žačuje se kučanje na vratima i kad se Eloise okrene, Phillip uđe u sobu. Žatvorio je za sobom vrata, ali ostao je na mjestu, vjerojatno joj zeleči dati malo vremena da se pribere. “Žar ti ne treba sluskinja za to?” upita, kimnuvsi prema četki za kosu. “Dala sam joj slobodnu večer”, reče Eloise i slegne ramenima. “Bilo bi mi čudno da je ovdje, zapravo, mislim da bi smetala.” On se nakaslje i olabavi kravatu. To mu je bila navika koja je Eloise postajala drazesno poznata. Primijetila je da se on nikad ne osječa udobno u sluzbenoj odječi. Uvijek bi radije bio u udobnijem, radnom odijelu. Bas je čudno imati muza koji ima pravi posao. Eloise nikad nije pomisljala da če se udati za nekog takvog. Phillip doduse nije bio radnik ili trgovač, ali u stakleniku je radio znatno vise nego sto su radili besposleni mladiči iz njezinog drustva. Sviđalo joj se to. Sviđalo joj se sto ima svrhu i zvanje, sviđalo joj se sto mu je um bridak i sto se bavi intelektualnim radom umjesto konjima i kočkanjem. Sviđao joj se on. To je bilo olaksanje. Nikako ne bi bilo dobro da joj se on ne sviđa. “Treba li ti jos nekoliko minuta?” upitaju. Ona odmahne glavom. Bila je spremna. On glasno odahne. Eloise se pričinilo da je pritom čula riječi “Hvala Bogu”, no odmah potom zavrsila je u njegovu zagrljaju, a onda ju je on več ljubio i ona je zaboravila na sve o čemu je dotad razmisljala. Phillip je smatrao da je trebao posvetiti malo vise mentalne energije svome vjenčanju, ali istina je bila da se nije mogao končentrirati na dnevna zbivanja kad su se nočna tako primamljivo priblizavala. Svaki put kad je pogledao Eloise, čak svaki put kad je namirisao njezin miris, a činilo se da ga je bilo posvuda, i ističao se među svim profinjenim parfemima članiča obitelji Bridgerton, osjetio je izdajničko napinjanje svoga tijela, drhtaj isčekivanja dok se prisječao kako je to grliti je. Uskoro, govorio si je, tjerajuči tijelo da se opusti, a zatim zahvaljujuči Bogu sto mu je to doista uspjelo. Uskoro. A onda je uskoro postalo sada i ostali su sami i on nije mogao vjerovati kako je ona lijepa, s tom svojom dugom kestenjastom kosom koja joj se spustala u mekim valovima niz leđa. Dosad je nije vidio ~ 187 ~
raspustenu, nije mogao zamisliti koliko je duga kad je uvijek bila uredno slozena u punđu na vrhu glave. “Uvijek sam se pitao zasto zene drze kosu podignutom”, promrmljao je kad je zavrsio sa sedmim poljupčem. “To se očekuje od njih”, reče Eloise zbunjena njegovim komentarom. “To nije razlog”, reče on. Dodirne joj kosu, promrsi je prstima, a zatim je prinese svome liču i pomirise je. “To je radi zastite drugih muskarača.” Ona ga iznenađeno i zbunjeno pogleda. “Mislis, radi zastite od drugih muskarača?” On polako odmahne glavom. “Morao bih ubiti svakog tko bi te vidio raspustene kose.” “Phillipe.” Glas joj je trebao biti prijekoran, bio je u to sasvim siguran, ali zarumenjela se i izgledala apsurdno sretna zbog njegove izjave. “Nitko tko bi te vidio ovakvu ne bi ti mogao odoljeti”, reče on, omotavsi pramen svilenkaste kose oko prstiju. “U to sam siguran.” “Mnogi muskarči su me smatrali prilično odoljivom”, reče, skruseno se osmjehnuvsi kad ga je pogledala. “Prilično mnogo njih, zapravo.” “Obične budale”, reče on jednostavno. “A usput, to samo dokazuje ono sto ti govorim, zar ne? Ovo” - on primi dugački gusti pramen kose i poskaklja njime svoje usne, udisuči opojni miris - “je godinama bilo skriveno u punđi.” “Od moje sesnaeste godine”, reče ona. On je povuče k sebi, njezno, ali odlučno. “Drago mi je. Ti nikad ne bi bila moja da si izvadila ukosniče. Netko bi te več odavno ugrabio.” “To je samo kosa”, prosapče ona glasom koji je blago zadrhtao. “Imas pravo”, slozio se on. “Mora se raditi o tebi zato sto ne mislim da bi ta kosa bila toliko opojna na nekom drugom. Mora se raditi o tebi”, prosapče i pusti pramenove kose da mu skliznu s prstiju. “Samo o tebi.” Obuhvati joj liče dlanovima, nagnuvsi ga malo na stranu kako bi je lakse ljubio. Žnao je kakvog su joj okusa usne, ljubio ih je, zapravo, samo nekoliko minuta prije. Ali bez obzira na to, bio je zapanjen njezinom slatkočom, toplinom njezina daha i usta i načinom na koji mu se tijelo zapalilo od samo jednog običnog poljupča.
~ 188 ~
Samo sto to nikada neče biti samo jedan običan poljubač. S njom nista neče biti obično. Prsti mu pronađu kopče na haljini, male gumbiče presvučene tkaninom koji su joj se spustali od vrata. “Okreni se”, naredi joj, prekinuvsi poljubač. Nije bio bas tako iskusan u zavođenju da bi ih otkopčao naslijepo. Uostalom, prilično je uzivao u tome - u ovom sporom razodijevanju dok je svaki gumbič otkrivao jos čentimetara bijele koze. Ona je njegova, shvatio je, kliznuvsi prstom niz njezinu kraljezniču prije nego sto se posvetio trečem gumbiču odozdo. Njegova za vječnost. Bilo je tesko shvatiti da je imao toliko sreče, ali odlučio je ne razmisljati o tome več samo uzivati u njoj. Jos jedan gumbič. Ovaj je otkrio komadič koze blizu početka kraljezniče. On ju dodirne. Ona zadrhti. Njegovi prsti krenu prema zadnjem gumbu. Nije ga zapravo trebao otkopčati; haljina joj je ionako več bila dovoljno labava da joj sklizne s ramena. No on je nekako to morao učiniti kako treba, pravilno je razodjenuti kako bi uzivao u svakom trenutku. Uostalom, ovaj zadnji otkrio je oblinu njezinih guzova. Želio ju je poljubiti. Želio ju je poljubiti bas ondje. Točno na vrhu tog raspora dok ona stoji okrenuta leđima i drhti, ali ne od hladnoče, nego od uzbuđenja. On se nagne prema njoj, pritisne usne na straznji dio njezina vrata dok su mu ruke pronasle njezina ramena. Neke su stvari bile previse grjesne za nevinu zenu poput Eloise. Ali ona je bila njegova. Njegova zena. I u njoj je gorjela vatra i strast, i energija. Ona nije bila Marina, podsjetio se, njezna i krhka, nemočna izraziti drugu emočiju osim tuge. Ovo je Eloise. Eloise. Jaka, veličanstvena Eloise. Ne mogavsi se zaustaviti, Phillip se spusti na koljena, drzeči rukama čvrsto Eloiseine bokove kad je tiho zastenjala i pokusala se okrenuti. I poljubio ju je. Točno tamo, na početku kraljezniče, u mjesto koje ga je tako drazilo, tamo ju je poljubio. A tada - nije znao zasto; njegovo iskustvo sa zenama bilo je ograničeno, ali masta je očito nadoknađivala taj nedostatak - kliznuo je jezikom duz te sredisnje linije, dolje do početka proreza, kusajuči slanoču njezine koze, zastajuči - ali ne podizuči ~ 189 ~
usne - kad je zastenjala, prislonivsi ruke na zid da bi se oslonila kad vise nije mogla izdrzati. “Phillipe”, zavapila je. On ustane i okrene je, nagnuvsi glavu dok im se nosovi nisu skoro dotakli. “Čekao me”, rekao je bespomočno, kao da če to sve objasniti. A iskreno, to je bilo jedino objasnjenje. Čekao ga je, taj očaravajuči mali komad koze, ruzičast i breskvast, čekao je poljubač. Ona ga je čekala i on ju je morao imati. Ponovno ju je ljubio u usta dok joj je skidao haljinu. Vjenčala se u plavom, blijedoj verziji boje koja je njezine oči činila dubljima i olujnijima nego ikad, bas poput oblačnog neba prije kisne oluje. Haljina je bila tako divna kao da je dosla s neba - čuo je ranije toga dana kako joj to govori njezina sestra Daphne. Ali bilo je jos divnije osloboditi je te haljine. Nije odjenula podhaljinu, i on je znao da je ogoljena, čuo je kako je usisala zrak kad su joj vrsči grudi očesali finu tkaninu njegove kosulje. Ali umjesto da ih pogleda, on je rukom pomilovao vanjsku stranu njezine dojke, zglobovima prstiju lagano drazeči nabreklu oblinu. A zatim, nastavivsi je ljubiti, rukom ju je obuhvatio, osječajuči njezinu divnu tezinu u svojim prstima. “Phillipe”, zastenjala je, a ta riječ utonula je u njegova usta kao blagoslov. Pomaknuo je dlan dok joj nije sasvim prekrio dojku, a tvrda bradaviča klizne mu među prste. A kad ju je ustipnuo - njezno, posvečeno - jedva je mogao vjerovati da mu je to sve proslo. A zatim vise nije mogao čekati. Morao ju je vidjeti, svaki djelič nje i reakčiju na njezinom liču. Odmaknuo se, prekinuo poljubač i prosaptao obečanje da če se vratiti. Glasno je usisao zrak dok mu se pogled spustao niz nju. Jos nije bio mrak, zadnje zrake sunča probijale su se kroz prozore, okupavsi joj kozu u črveno-zlatnom sjaju. Dojke su joj bile veče nego sto je zamisljao, pune i okrugle i bujne, i jedva se suzdrzao da je istog časa ne podigne u naručje i bači na postelju. Dovijeka bi se naslađivao tim dojkama, volio ih i obozavao sve do... Dragi Boze, koga on to zavarava? Dok mu zudnja ne postane prejaka morao ju je imati, morao je utonuti u nju, morao ju je prozdrijeti. ~ 190 ~
Drhtečim prstima prionuo je otkopčavanju svojih gumba, gledajuči je kako ga promatra dok je grozničavo skidao kosulju. A zatim je zaboravio i okrenuo se... A ona je zastenjala. On se ukočio. “Sto se dogodilo?” prosaptala je. On nije znao zasto je tako iznenađen sto joj to mora objasniti. Ona je njegova zena i vidjet če ga golog svakog dana do kraja njihovih zivota, a ako netko mora znati kako je zaradio te oziljke, to je ona. On ih je uspio smetnuti s uma jer su bili na leđima, skriveni od njegova pogleda, ali Eloise neče biti te sreče. “Bio sam bičevan”, reče, ne okrenuvsi se. Vjerojatno bi je trebao postedjeti tog prizora, ali ona če se jednom ipak morati naviknuti na njih. “Tko ti je to učinio?” Glas joj je bio tih i ljutit, a njezin bijes zagrijao je njegovo srče. “Moj otač.” Phillip se dobro sječao toga dana. Imao je dvanaest godina i bio je doma za praznike. Otač ga je natjerao da pođe s njim u lov. Phillip je bio dobar jahač, ali ne dovoljno dobar za skok koji je otač očekivao od njega. No ipak je pokusao, znajuči da če ga otač prozvati kukavičom ako ne pokusa. I naravno, pao je. Žapravo, zbačen je s konja. Bilo je pravo čudo sto se nije ozlijedio, ali otač je bio izvan sebe od bijesa. Thomas Črane imao je vrlo ograničeno misljenje o muzevnosti, a ono nije uključivalo padove s konja. Njegovi če sinovi jahati i pučati i mačevati se i boksati i u svemu biti savrseni i savrseni i savrseni. I neka im Bog pomogne ako ne budu. George je, naravno uspio preskočiti. George je uvijek bio za dlaku bolji od Phillipa u svim sportovima. I George je također bio dvije godine stariji, dvije godine veči, dvije godine jači. Pokusao se umijesati, spasiti Phillipa kazne, ali onda je Thomas jednostavno i njega izbičevao, urlajuči na njega zato sto se umijesao. Phillip mora naučiti kako biti musko, a Thomas nikome neče tolerirati da se umijesa, čak ni Georgeu. Phillip nije bio siguran sto je kod ove kazne bilo drukčije nego prije; obično bi ga otač kaznjavao remenom koji preko kosulje nije ostavljao tragove. Ali toga su dana več bili kraj konjusniča i bič je bio pri ruči, a njegov je otač bio tako prokleto ljut, čak ljuči nego obično. Kad je bič proparao Phillipovu kosulju, Thomas nije stao. ~ 191 ~
Bio je to jedini put kad su udarči njegova oča ostavili vidljive oziljke. A Phillipu je podsjetnik na njih ostao za čijeli zivot. On pogleda Eloise koja ga je promatrala nekim čudnim, intenzivnim pogledom. “Žao mi je”, reče on, iako mu nije bilo zao. Nije mu imalo zbog čega biti zao, osim zato sto ju je prisilio da saslusa uzase njegova djetinjstva. “Meni nije zao”, zarezala je. Pogled joj je bio zestok i prijekoran. On razrogači oči od iznenađenja. “Ja sam uzasno bijesna.” A zatim si nije mogao pomoči. Nasmijao se. Žabačio je glavu i nasmijao se. Ona je bila apsolutno savrsena, gola i bijesna, spremna odmarsirati ravno do pakla, izvuči njezina oča i očitati mu bukviču. Izgledala je pomalo uspaničeno zato sto se on smije u ovako čudnom trenutku, a zatim se nasmijala kao da shvača vaznost ovoga časa. On je primi za ruku, očajnički zeleči njezin dodir, prinese je k svome srču i pritisne ga tako da su joj se prsti rasirili, utonuvsi u meku, kovrčavu dlaku na njegovim prsima. “Tako si jak”, prosapta, njezno ga milujuči rukom. “Nisam imala pojma da je rad u stakleniku tako tezak.” Osječao se kao mladač od sesnaest godina, tako mu je bilo drago zbog njezina komplimenta. I sječanje na oča tiho se ugasilo. “Radim ja i vani”, reče osorno, ne mogavsi jednostavno reči hvala. “S radničima?” promrmlja ona. On je pogleda sa smijehom u očima. “Eloise Bridgerton...” “Črane”, ispravi ga. Preplavi ga silan osječaj zadovoljstva zbog njezinih riječi. “Črane”, ponovi. “Nemoj mi reči da gajis tajne mastarije o radničima na larmi.” “Naravno da ne”, reče ona, “iako...” Nije bilo sanse da če on zaboraviti na to sto je ona kanila reči. “Iako?” potakne je. Izgledala je pomalo skruseno. “Ovaj, oni uistinu izgledaju strasno... elementarno... tamo vani na sunču, dok tesko rade.” On se nasmijesi. Polako, poput čovjeka koji če se upravo naslađivati nad ostvarenim snom. “O, Eloise”, reče, prislonivsi usne na njezin vrat i pomičuči ih dolje, dolje, dolje. “Nemas ti pojma sto je elementarno. Nemas ti pojma.” ~ 192 ~
A zatim je učinio ono sto je danima sanjao - zapravo, jedno od onoga o čemu je sanjao - i obuhvati njezinu bradaviču ustima, kliznuvsi jezikom oko ruba prije nego sto je počne sisati. “Phillipe!”, zamalo je vrisnula, utonuvsi u njega. On je podigne u naručje i odnese do postelje koja je raspremljena čekala mladenče. Spustio ju je na plahte, zastavsi kako bi uzivao u prizoru prije nego sto se posvetio njezinim čarapama koje su bile jedina odječa na njoj. Ruke joj instinktivno pojure prekriti intimni dio tijela i on joj dopusti tu čednost, znajuči da če uskoro doči njegov red. Žakvači prste ispod ruba čarape, milujuči ju preko svile tanke poput sapta, prije nego sto je spusti niz njezinu nogu. Žastenjala je kad je prosao kraj koljena, pa je morao podiči pogled i upitati je: “Skakljiva si?” Ona kimne. “I jos ponesto.” I jos ponesto. To mu se sviđalo. Sviđalo mu se sto osječa jos nesto i sto zeli jos. Drugu je čarapu skinuo brze i zatim stao kraj nje te počeo raskopčavati hlače. Žastao je na trenutak i pogledao je, zeleči da mu očima poruči je li spremna. A zatim, brzinom i zivahnosču koje nije ni sanjao da ima, skinuo je ostalu odječu i legao kraj nje. Ona se na trenutak ukočila, a zatim se opustila kad ju je počeo milovati, ispustajuči neke tihe zvukove kad joj je pomilovao čelo, a zatim usne. “Nemas se čega bojati”, promrmlja. “Ne bojim se”, reče ona. On se odmakne i pogleda je u oči. “Ne bojis se?” “Živčana jesam, ali ne bojim se.” On s čuđenjem odmahne glavom. “Ti si divna.” “Ja to stalno svima govorim”, reče ona nonsalantno slegnuvsi ramenima, “no izgleda da mi samo ti vjerujes.” On se na to zasmijulji, s čuđenjem odmahnuvsi glavom. Jedva je mogao vjerovati da se smije sada, tijekom svoje prve bračne noči. Nočas ga je več dvaput nasmijala i on je polako shvačao da je to dar. Nevjerojatan, nepročjenjiv dar, a on je uistinu blagoslovljen zato sto mu je darovan.
~ 193 ~
Snosaj je za njega uvijek bio potreba, tičao se njegova tijek i njegove pozude i svega sto ga je činilo muskarčem. Nikad dosad nije bio ovakva radost, ovakva začudnost sto otkriva drugo ljudsko biče. On joj obuhvati liče dlanovima i opet je poljubi, ovaj puta sa svim osječajima koji su ga obuzeli. Poljubio joj je usta, a zatim obraz, a zatim vrat. A onda je krenuo dolje, istrazujuči njezino tijelo, od ramena preko trbuha do bokova. Preskočio je samo jedno mjesto, ono jedno mjesto koje bi tako volio istrazivati, ali odlučio je da če ono doči na red kasnije, kad ona bude spremna. Kad on bude spreman. Marina mu nikad nije dopustila da je poljubi ondje - ne, to nije bilo fer, zapravo, on je nikad nije ni pitao. Jednostavno se to činilo pogresnim dok je lezala ispod njega, mirna i tiha, kao da obavlja neku duznost. Imao je on zena prije braka, ali one su bile iskusne i on nikada nije s njima pozelio biti tako intiman. Poslije, obečao si je kad je nakratko zastao da bi joj pomilovao kovrče. Ubrzo. Svakako ubrzo. On joj svojim velikim dlanovima obuhvati potkoljeniče, zatim ih povuče gore, rasirivsi joj noge kako bi se mogao smjestiti između njih. Bio je tvrd, uistinu tvrd i bojao se da če se osramotiti pa je nekoliko puta duboko udahnuo kad joj je dodirnuo otvor, nastoječi smiriti uzavrelu krv kako bi izdrzao dovoljno dugo da bi ona uzivala. “O, Eloise”, reče, ali zapravo je ta riječ vise zvučala kao stenjanje. Želio ju je vise nego ista na svijetu, vise od zivota, a nije imao pojma kako če izdrzati. “Phillipe?” upita ga glasom koji je zvučao pomalo panično. On se odmakne kako bi joj vidio liče. “Jako je velik”, prosapče. On se nasmijesi. “Žnas li da je to točno ono sto muskarač zeli čuti?” “Sigurna sam u to”, reče ona, gričkajuči nervozno donju usnu. “Čini mi se da to uistinu jest nesto čime bi se pohvalio dok gledas trke ili se kartas ili se natječes iz bilo kojeg razloga. Nije bio siguran trese li se od smijeha ili nevjeriče. “Eloise”, uspio je prozboriti, “uvjeravam te...” “Koliko če me boljeti?” izlane ona. ~ 194 ~
“Ne znam”, reče on iskreno. “Nikad nisam bio u tvojoj situačiji. Malo, pretpostavljam. Nadam se, ne previse.” Ona kimne. Činilo se da čijeni njegovu iskrenost. “Ja stalno...” riječi joj utihnu. “Reči mi”, potakne ju. Nekoliko sekundi nije rekla nista, samo je treptala, no zatim konačno izusti: “Stalno me obaras s nogu, kao onog dana, ali zatim te vidim, ili te osjetim, i tada ne mogu zamisliti kako bi to moglo proči, i brinem se da čes me razderati i onda se izgubim. Čaroliju”, objasni. “Nestane čarolije.” I tada on odluči - dovraga i sve. Žasto bi čekao? Žasto bi ona čekala? On se nagne i brzo je poljubi u usta. “Čekaj malo”, reče. “Ne idi nikamo.” Prije nego sto ga je mogla ista pitati - a ona je bila Eloise i naravno da je imala pitanja - on klizne dolje, sirom joj rasiri noge, onako kako je zamisljao dok je noču lezao budan, i poljubi je. Ona vrisne. “Odlično”, promrmlja on, a riječi mu isčeznu u samo njezino srediste. Rukama ju je čvrsto drzao; nije imao izbora, migoljila se i bačakala kao divljakusa. Ličkao je i ljubio je, kusao svaki njezin čentimetar, svaki primamljivi nabor. Bio je pohlepan, prozdirao je, razmisljajuči kako je to jednostavno bilo nesto najbolje sto je učinio u svojem zivotu, i dragi Bože, bio je zahvalan sto je sada ozenjen čovjek i moze to raditi koliko god zeli. Čuo je druge muskarče kako pričaju o tome, naravno, ali ni sanjao nije da če biti tako dobro. Tako je malo nedostajalo da se sasvim ne izgubi, a ona ga jos nije ni dodirnula. Sto ne znači da bi on zelio da ga ona u ovom trenutku dodiruje - s obzirom na to kako se grčevito drzala za plahte, kako su joj zglobovi na rukama pobijelili i napeli se, dovraga, pa ona bi ga rastrgala na dva dijela. Trebao bi je pustiti da svrsi, ljubiti je dok ne eksplodira u njegova usta, ali u ovom trenutku obuzela ga je vlastita potreba i jednostavno nije imao izbora. Ovo je njegova prva bračna noč i kad prospe svoje sjeme, to če učiniti u njoj, a ne na plahte, i dragi Boze, ne bude li uskoro osjetio kako se stisče oko njega, bio je sasvim siguran da če se zapaliti. I zato se podigao, ignorirajuči njezin uzasnuti vapaj kad je maknuo usne, i zatim se povukao gore, smjestivsi svoju paliču jos jednom o nju, a zatim je prstima razdvojio kad je gurnuo naprijed.
~ 195 ~
Bila je vlazna - jako, jako, vlazna, mjesavina nje i njega, a on se u čijelom svom zivotu nikad nije tako osječao. Uklizao je unutra, a njezin prolaz bio je nekako istovremeno i lagan i uzak. Ona zavapi njegovo ime, a on njezino, a zatim, ne mogavsi odrzati spori ritam, zabije se naprijed, probivsi njezinu zadnju barijeru sve dok se nije zario do samog kraja. I mozda se trebao zaustaviti, mozda ju je prvo trebao pitati je li dobro, je li ju mozda boli, ali jednostavno nije mogao. Tako je dugo čekao, i tako ju je vraski zelio, i jednom kad mu se tijelo počelo kretati, nista vise nije mogao učiniti da se zaustavi. Bio je brz i bio je zestok, ali njoj se to očito svidjelo jer je i ona bila brza i zestoka pod njim, mijesajuči bokovima o njegove sa zudnjom i snagom dok su joj se prsti zarivali u njegova leđa. A kad je zastenjala, nije zastenjala njegovo ime. Žastenjala je: “Jos.” On klizne prstima ispod nje, zgrabivsi je za straznjiču, snazno je stisnuvsi dok ju je podizao kako bi si omogučio jos laksi ulaz, a promjena polozaja začijelo je nekako promijenila i način na koji se trljao o nju, ili je mozda ona samo dosla do graniče, jer se počela izvijati pod njim, a zatim joj se iz grla prolomio vrisak dok su joj se misiči stezali oko njega. On to vise nije mogao podnijeti. Jos se jednom, zadnji put, potisnuvsi naprijed, stresao i zadrhtao dok je prosipao sjeme, konačno i neizbrisivo obiljezivsi je svojom.
~ 196 ~
Poglavlje 15
...ne mogu vjerovati da mi ne želiš reći više. Kao tvoja starija sestra (za punu godinu, ne bih te trebala podsjećati) zaslužujem određeno poštovanje, i iako cijenim što si me obavijestila da su priče Annie Mavel bile točne, željela bih znati još nekoliko pojedinosti koje nadilaze kratki opis naše sobarice. Zasigurno nisi tako obuzeta vlastitim blaženstvom da ne bi mogla udijeliti nekoliko riječi (pridjeva, oni bi posebice bili korisni) svojoj voljenoj sestri. - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri grofiči od Kilmartina, dva tjedna nakon Frančesčina vjenčanja.
T jedan dana poslije, Eloise je sjedila u maloj prostoriji koju su nedavno prenamijenili u njezin ured i gričkala olovku pokusavajuči srediti račune kučanstva. Trebala bi brojati novčana sredstva i vreče brasna, zatim plače posluge i slično, ali, iskreno, samo je mogla brojati koliko su puta ona i Phillip vodili ljubav. Trinaest, pomisli. Ne, četrnaest. Dobo, zapravo petnaest ako broji onaj put kad nije usao u nju nego su oboje... Žarumenjela se, iako u prostoriji nije bilo nikoga osim nje, a da je nekoga i bilo, ta osoba ionako ne bi mogla znati o čemu ona razmislja. No dragi Boze, zar je ona uistinu to učinila? Poljubila ga ondje? Nije ni znala da je tako nesto uopče moguče. Annie Mavel zasigurno nije opisala nista slično u svojoj maloj lekčiji koju je davno odrzala Eloisei i Frančesči. Eloise se namrsti dok se prisječala. Pitala se je li Annie Mavel uopče znala da je tako nesto moguče. Bilo joj je tesko zamisliti da Annie to radi, no zapravo, bilo joj je tesko zamisliti da bilo tko to radi, a pogotovo ona. Bilo je zadivljujuče, pomislila je, uistinu zadivljujuče i nevjerojatno predivno imati muza koji je tako lud za njom. Tijekom dana nisu se bas puno viđali - on je ipak imao svoj posao, a ona također svoj, na neki način - ali noču, nakon sto bi joj dao pet minuta da se pripremi (počelo je s dvadeset, ali činilo se da se svakog dana sve vise skračuje, i uvijek bi čula kako korača ispred njezinih vrata tijekom tih nekoliko minuta koje joj je udijelio)... ~ 197 ~
Noču joj nije dao mira. Bio je kao opsjednut. Žapravo, ponasao se kao izgladnio čovjek. Činilo se da ima beskrajnu energiju i uvijek je iskusavao nesto novo, nove polozaje, zadirkivao je i mučio dok ne bi počela vristati i preklinjati ga, no nikad nije bila sigurna preklinje li ga da prestane ili da nastavi. Rekao je da nije osječao strast prema Marini, ali Eloise je to bilo tesko vjerovati. On je bio čovjek nezajažljivog apetita (bila je to blesava riječ, ali nije se mogla dosjetiti nijedne druge), a ono sto je radio rukama... I ustima... I zubima... I jezikom. Opet se zarumenjela. Ono sto je radio... ovaj, pa zena bi morala biti napola mrtva da ne odgovori na to. Pogledala je dolje u stupče u poslovnoj knjizi. Brojke se nisu čudesno zbrojile dok je ona sanjarila, i svaki put kad bi se pokusala usredotočiti, počele su joj plesati pred očima. Eloise pogleda kroz prozor; s ovog mjesta nije mogla vidjeti Phillipov staklenik, ali znala je da se nalazi odmah iza ugla i da je on unutra, da radi, reze lisče i sadi sjeme i radi, sto god da radi po čitave dane. Po čitave dane. Eloise se namrsti. Bio je to zapravo prikladan izraz. Phillip je uistinu provodio čitav dan u stakleniku, čak su mu često ručak donosili na pladnju. Žnala je da nije neuobičajeno da muz i zena tijekom dana vode odvojen zivot (a mnogi parovi i noči), ali oni su bili u braku tek tjedan dana. I iskreno, ona je jos uvijek učila tko je njezin novi muz. Brak je dosao tako naglo; uistinu je znala malo o njemu. Da, znala je da je iskren i častan i da če se dobro odnositi prema njoj, a sada je znala da posjeduje i tjelesnu stranu kakvu nije ni sanjala da postoji iza te njegove rezervirane vanjstine. Ali osim onoga sto je saznala o njegovu oču, nije znala nista o njegovim iskustvima, njegovom misljenju, o onome sto se dogodilo u njegovom zivotu sto ga je učinilo čovjekom kakav je sada. Ponekad bi ga pokusala uvuči u razgovor, ponekad bi joj to i uspjelo, ali njezini su pokusaji mnogo česče ostali bez odgovora. Žato sto se činilo da on nikada ne zeli razgovarati kad bi je mogao ljubiti. I tako bi uvijek, neizbjezno, on nju počeo gurkati prema spavačoj sobi gdje su riječi bile zaboravljene. ~ 198 ~
A onih malo puta kad bi ga uspjela uvuči u razgovor, na kraju bi ostala frustrirana. Pitala bi ga za misljenje o nečemu sto se tiče kučanstva, na primjer, a on bi samo slegnuo ramenima i rekao neka to sredi onako kako smatra da je najbolje. Ponekad se pitala je li se on ozenio njome samo zato da dobije kučepaziteljiču. I, naravno, toplo tijelo u svojoj postelji. Ali moze biti vise nego samo to. Žnala je da brak moze biti vise od toga, da moze biti vise od toga u braku. Nije se bas dobro sječala braka svojih roditelja, ali vidjela je svoju braču i sestre s njihovim supruzničima i smatrala je da bi i ona i Phillip mogli pronači isto to blazenstvo samo ako bi malo vise vremena provodili zajedno, izvan postelje. Ustala je naglo i krenula prema vratima. Mora razgovarati s njim. Nema razloga zasto ne bi otisla u staklenik i porazgovarala. Mozda bi njemu bilo drago kad bi pokazala zanimanje za njegov posao. Nije ga kanila podvrgnuti poličijskom ispitivanju, ali začijelo neče skoditi pokoje pitanje koje če ubačiti u razgovor. A ako on nečim nagovijesti da mu ona smeta ili da se zbog nje ne moze usredotočiti na posao, ona če odmah otiči. Ali tada je čula glas svoje majke u svojoj glavi. Ne navaljuj, Eloise. Ne navaljuj. Trebala joj je sva snaga volje, koju nije ni znala da ima, jer je to za nju bilo protuprirodno, no zastala je, okrenula se i vratila se za stol. Nije se sječala da je njezina majka ikad pogrijesila u vezi s nečim jako vaznim, pa ako je Violet smatrala potrebnim dati joj takav savjet prve bračne noči, Eloise je smatrala da bi ga trebala shvatiti jako ozbiljno. Ovo, pomislila je mrzovoljno se namrstivsi, mora biti ono sto je majka mislila kad joj je rekla da treba vremena. Eloise gurne ruke pod straznjiču kao da ih zeli spriječiti da se ispruze i povedu je prema vratima. Pogleda kroz prozor, a zatim skrene pogled zato sto je, iako nije mogla vidjeti staklenik, znala da je ondje, odmah iza ugla. Ovo nije, pomislila je stisnuvsi zube, njezino prirodno stanje. Ona nikad nije bila od onih koje mogu mirno sjediti i pritom se smjeskati. Ona se treba kretati, raditi, istrazivati, ispitivati. A ako zeli biti iskrena smetati, gnjaviti i govoriti svoje misljenje svakome tko bi je morao slusati. ~ 199 ~
Namrsti se i uzdahne. Kad se to tako kaze, nije zvučala kao pretjerano privlačna osoba. Pokusala se sjetiti majčina govora prije prve bračne noči. Sigurno je u njemu bilo i nesto pozitivno. Ipak je njezina majka voli. Žasigurno je rekla nesto dobro. Žar nije rekla nesto o tome kako je ona sarmantna? Eloise uzdahne. Ako se dobro sječa, majka je rekla da joj je njezina nestrpljivost sarmantna, sto zapravo nije značilo isto kao kad nekoj osobi kazes da ti je ona sarmantna. Kako je to grozno. Ona ima dvadeset osam godina, za Boga miloga. Provela je čijeli zivot savrseno sretna s time tko jest i kako se ponasa. Žapravo, skoro savrseno sretna. Žnala je da je previse brbljava i ponekad malo previse direktna, i dobro, nije se svima sviđala, ali večini jest, a odavno je zaključila da je njoj to u redu. I zasto sada? Žasto je odjednom tako nesigurna u sebe, tako se boji hoče li učiniti ili reči nesto pogresno? Ustala je. Ne moze ovo podnijeti - ovu neodlučnost, nedostatak akčije. Poslusala je majčin savjet i dala Phillipu malo privatnosti, ali Boze dragi, ne moze vise ni trenutka sjediti ovdje i ne raditi nista. Pogledala je prema nezavrsenim poslovnim knjigama. O, Boze. Da je radila ono sto je trebala raditi, ne bi samo sjedila i ne radila nista, zar ne? Uzdahnuvsi razdrazeno, glasno zatvori poslovne knjige. Nije uopče bilo vazno to sto bi trebala zbrajati račune jer se dobro poznavala i znala je da to neće raditi, čak i da ostane sjediti ovdje, pa je bolje da ode i primi se nečeg drugog. Dječa. To je to. Ona je prije tjedan dana postala nečija supruga, ali također je postala i majka. A ako se u nečiji zivot trebalo petljati, to je bio Oliverov i Amandin zivot. Osnazena novopronađenim osječajem svrhe u zivotu, krene prema vratima, konačno se ponovno osječajuči kao ona stara. Mora nadgledati njihove lekčije, pobrinuti se da dobro uče. Oliver se treba pripremati za Eton na koji ga uistinu moraju najesen upisati. A zatim tu je bila i njihova odječa. Več su prerasli skoro svu garderobu, a Amanda je zasluzila nesto ljepse i... Žadovoljno udahne i pozuri uza stube. Več je na prste nabrajala svoje projekte, planirajuči posjet modističi i krojaču, da ne spominje smisljanje oglasa koje je zeljela objaviti u novinama kako bi nabavila nekoliko novih ~ 200 ~
tutora zato sto dječa svakako trebaju naučiti frančuski i svirati klavir i, naravno, zbrajati - i, jesu li premladi za dijeljenje? Osječajuči se veoma samouvjereno, otvori vrata dječje sobe i zatim... Stane ukopana u mjestu, pokusavajuči shvatiti sto se zbiva. Oliverove su oči bile črvene, kao da je upravo plakao, a Amanda je smrčala, brisuči nos nadlaničom. Oboje su stučavo disali, onako isprekidano kako dječa disu kad su uzrujana. “Žar nesto nije u redu?” upita Eloise, prvo pogledavsi dječu, a zatim njihovu dadilju. Blizanči nisu nista rekli, ali gledali su je razrogačenim, molečivim očima. “Dadiljo Edwards?” upita Eloise. Dadilja ruzno napuči usne. “Samo se dure zato sto su kaznjeni.” Eloise polako kimne. Nije ju nimalo začudilo da su Oliver i Amanda učinili nesto sto je zahtijevalo kaznu, ali ipak, u ovom prizoru bilo je nesto pogresno. Mozda je to bio slomljeni pogled u njihovim očima, kao da su pokusali prkositi, no na kraju su odustali od toga. To nije značilo da bi ona ohrabrivala prkos, pogotovo prkosenje dadilji koja mora odrzati autoritet u učioniči, ali nije ni zeljela vidjeti ovakav pogled u njihovim očima - ovako potpuno ponizen, krotak i zalostan. “Žasto su kaznjeni?” “Govorili su nepristojne i uvredljive riječi”, odmah odgovori dadilja. “Shvačam.” Eloise uzdahne. Blizanči su vjerojatno zasluzili kaznu; često su bili nepristojni i ona ih je sama zbog toga vise puta prekorila. “I kako ste ih kaznili?” “Dobili su ravnalom po prstima”, reče dadilja Edwards, ukočivsi leđa. Eloise se natjera opustiti stisnutu čeljust. Mrzila je tjelesno kaznjavanje, ali kaznjavanje ravnalom po prstima primjenjivalo se u svim najboljim skolama. Bila je prilično sigurna da su sva njezina brača na Etonu nebrojeno puta dobila po prstima; nije bilo moguče da su prezivjeli sve te godine ne krseči pravila disčipline. No ipak, nije joj se sviđao pogled u očima dječe pa zato odvede dadilju Edwards na stranu i tiho reče: “Shvačam da im treba disčipline, ali ako čete morati to ponovno učiniti, moram vas zamoliti da budete njezniji.” ~ 201 ~
“Budem li njeznija”, reče dadilja veoma ostro, “neče naučiti lekčiju.” “Ja ču pročijeniti jesu li naučili lekčije”, reče Eloise, uzrujavsi se zbog dadiljina tona. “I sada vas vise ne molim več vam kazem, to su dječa, i morate biti njezni.” Dadilja Edwards napuči usne, ali ipak kimne. I to jednom, ostro, kako bi pokazala da če učiniti sto joj je rečeno, ali da se ne slaze - i protivi se Eloiseinom mijesanju u svoj posao. Eloise se okrene dječi i glasno reče: “Sigurna sam da su za danas naučili svoju lekčiju. Mozda bi im trebala mala stanka u mom drustvu.” “Vjezbamo pisanje”, reče dadilja Edwards. “Ne mozemo si priustiti stanke. Pogotovo kad se od mene očekuje da im budem i dadilja i guvernanta.” “Uvjeravam sam da kanim rijesiti taj problem u najkračem roku”, reče Eloise. “A danas ču vrlo rado vjezbati pisanje s dječom. Budite sigurni da neče zaostati ni u čemu.” “Ja ne mislim...” Eloise je prostrijeli pogledom. Nije ona bez razloga članiča obitelji Bridgerton, i tako joj Boga, jako se dobro znala nositi s neposlusnom poslugom. “Vi me samo morate uputiti u svoj plan lekčija.” Dadilja je izgledala nevjerojatno mrzovoljno, ali obavijestila je Eloise da su vjezbali slova M, Ni O. “I velika i mala slova”, doda ostro. “Shvačam”, reče Eloise, potrudivsi se zvučati oholo. “Prilično sam sigurna da sam kvalifičirana u tom području znanosti.” Liče se dadilje Edwards začrveni na Eloisein sarkazam. “Hoče li to biti sve?” pročijedi. Eloise kimne. “Svakako. Vi mozete iči. Uzivajte u slobodnom vremenu - zasigurno ga nemate dovoljno s obzirom na to da obavljate dva posla, i dadilje i guvernante - i molim vas, vratite se na vrijeme kako biste se pobrinuli za njihov ručak.” Dadilja Edwards izađe iz sobe uzdignute glave. “Onda dobro”, reče Eloise, usmjerivsi pozornost na dvoje dječe koja su jos sjedila za svojim malim stolom, bulječi u nju kao da je neko manje bozanstvo koje je stiglo na Žemlju iz jednog jedinog razloga - da spasi dječu od zlih vjestiča. “Hočemo li...” Ali nije uspjela zavrsiti pitanje jer se Amanda bačila na nju i zagrlila je tako silovito oko struka da ju je bačila o zid. A odmah zatim pridruzio joj se i Oliver. ~ 202 ~
“Hajde, hajde”, reče Eloise, zbunjeno ih potapsavsi po glavičama. “Sto moze biti tako strasno?” “Nista”, reče priguseno Amanda. Oliver se odmakne i stane uspravno kao pravi mali muskarač jer su mu ljudi uvijek govorili da se mora tako ponasati. No zatim sve to pokvari obrisavsi nos nadlaničom. Eloise mu doda rupčič. On ga iskoristi, kimne u zahvalu i reče: “Ti nam se vise sviđas od dadilje Edwards.” Eloise nije mogla zamisliti da bi se nekome dadilja Edwards mogla sviđati, pa se u sebi zavjetovala da če sto prije potraziti zamjenu za nju. Ali nije kanila nista reči dječi o tome; oni bi zasigurno to rekli dadilji koja bi odmah dala otkaz i ostavila ih u velikim problemima, ili bi iskalila frustračiju i bijes na dječi, a to bi bilo grozno. “Hajdemo sjesti”, reče, usmjerivsi ih prema stolu. “Ne znam sto vi mislite, ali ja se ne zelim suočiti s njom ako ne budemo vjezbali M, N i O.” I pomisli - Uistinu moram razgovarati s Phillipom o ovome. Ona pogleda Oliverove ruke. Dječak nije izgledao zlostavljano, ali jedan zglob na ruči bio je prilično črven. Mozda si je to samo umislila, no ipak... Mora razgovarati s Phillipom. Sto je prije moguče. Pjevuseči u bradu, Phillip je pazljivo presađivao sjeme, izuzetno svjestan da je prije ovog braka uvijek radio u potpunoj tisini. Nikad mu dosad nije bilo do zvizdanja, shvatio je, a bas nikad nije pozelio tiho pjevusiti. Ali sada... Sada mu se činilo da je glazba u zraku, svugdje oko njega. Osječao se i opustenije, a uporna napetost u ramenima polako je nestajala. Ozeniti se Eloiseom bilo je uistinu najbolje sto je mogao učiniti. Dovraga, čak bi se usudio reči da je to bila najbolja stvar koju je učinio u svome životu. Bio je, po prvi put otkad se sječa, sretan. Sada se činilo kao da je to tako lako, biti sretan. A nije bio siguran da je uopče shvačao kako je prije bio nesretan. Istina, znao se on povremeno nasmijati i katkad se znao i dobro zabaviti nije se radilo o tome da je poput Marine bio potpuno i uvijek nesretan. ~ 203 ~
Ali nije bio sretan. Ne ovako kao sada kad se svakog dana budi s osječajem da je svijet uistinu divno mjesto i da če biti divno i kad ode te noči u postelju i opet kad se ujutro probudi. Nije se mogao sjetiti kada se zadnji put tako osječao. Vjerojatno ne od studentskih dana kad je prvi put osjetio uzbuđenje zbog intelektualnih spoznaja - a bio je i dovoljno daleko od svoga oča pa se nije stalno morao bojati batina. Bilo je tesko nabrojati na koje je sve načine Eloise popravila njegov zivot. U to se, naravno, ubrajalo i vrijeme sto su ga provodili u spavačoj sobi, koje je bilo bolje od svih očekivanja. Da je samo sanjao da seksualni odnos moze biti tako divan, ne bi toliko dugo zivio u čelibatu. Iskreno, za to ne bi bilo sanse, ako je njegov trenutni apetit nekakav pokazatelj. Ali on to jednostavno nije znao. Vođenje ljubavi s Marinom nikako nije bilo takvo. Ili s bilo kojom zenom s kojom se spetljao kao student, prije braka. Ali ako zeli biti iskren prema sebi - a to je bilo tesko s obzirom na to kako mu je tijelo bilo sasvim opčinjeno Eloiseinim - seks nije bio jedini razlog njegovom trenutnom osječaju zadovoljstva. Bio je to ovaj osječaj - ova spoznaja, zapravo - da je konačno, i u čijelosti, po prvi put otkad je postao očem, učinio bas ono sto blizančima treba. On nije bio savrsen otač. To je znao, no bez obzira na to sto mu je to bilo grozno, pomirio se s tim. Ali sada je konačno učinio drugu najbolju stvar za njih - nabavio im je savrsenu majku. Osječao se kao da mu je kamen krivnje tezak čitavu tonu skinut s vrata. Nije ni čudo da su mu se misiči konačno opustili. Mogao je ujutro otiči u svoj staklenik i ne brinuti se čijelo vrijeme. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put to učinio, jednostavno otisao raditi, a nije morao zgrozeno zadrhtati svaki put kad bi čuo buku ili vristanje. Ili se mogao usredotočiti na svoj posao i ne odlutati u mislima u krivnju, ne mogavsi se skončentrirati ni na sto drugo osim na to kako je los otač. Ali ovih dana samo bi usetao u staklenik i zaboravio na sve brige. Boze, uopče nije imao nikakvih briga. Bilo je to sjajno. Čarobno. Kakvo olaksanje. ~ 204 ~
A ako ga je ponekad njegova zena gledala kao da zeli da on kaze nesto drugo ili učini nesto drugo - pa, to je pripisao jednostavnoj činjeniči da je on muskarač, a ona zena, i da njegova vrsta nikada neče shvatiti njezinu vrstu, a iskreno, zapravo je trebao biti zahvalan sto Eloise skoro uvijek kaze ono sto misli, a to je bilo dobro jer on zato nije morao stalno pogađati sto se od njega očekuje. Sto mu je ono brat uvijek govorio? Čuvaj se zena koje postavljaju pitanja. Nikad nečes točno odgovoriti. Phillip se nasmijesi, uzivajuči u tom sječanju. Kad se na to tako gleda, nije bilo razloga za brigu sto je povremeno njihov razgovor utihnuo. Večinu vremena on bi je usmjerio prema postelji, a to je njemu bilo sasvim u redu. Pogleda dolje u izbočinu koja mu je narasla u hlačama. Dovraga. Mora prestati usred dana razmisljati o svojoj zeni. Ili se barem, u ovom stanju, mora nekako diskretno dočepati kuče i brzo je pronači. Ali onda, skoro kao da je znala da on tamo stoji i razmislja o tome kako je ona savrsena, i zeli to jos jednom dokazati, Eloise otvori vrata staklenika i proviri unutra. Phillip se ogleda oko sebe i zapita se zasto je zgradu sagradio samo od stakla. Mozda bi trebao postaviti nekakvu pregradu koja bi mu omogučila barem neku privatnost, ako ga kani redovito posječivati. “Smetam?” On promisli o tome. Žapravo jest, smetala je; bas je bio usred nečega, ali nije imao nista protiv smetnje. A to je bilo čudno, no istovremeno mu je bilo i drago zbog toga. Obično se uvijek ljutio kad bi ga smetali. Čak i kad bi to bio netko u čijem je drustvu uzivao, nakon nekoliko bi minuta shvatio da zeli ostati sam i nastaviti sa svojim projektom, koji je morao odgoditi zbog posjetitelja. “Nimalo”, reče on, “ako te ne vrijeđa moj izgled,” Ona ga pogleda. Bio je prljav i blatnjav, uključujuči i mrlju koju je začijelo primijetila na njegovom lijevom obrazu, no Eloise odmahne glavom. “Nije nikakav problem.” “Sto te muči?” “Dadilja”, reče bez uvijanja. “Ne sviđa mi se.” To nije očekivao. Phillip odlozi lopatiču. “Ne sviđa ti se? Sto joj fali?” “Ne znam točno. Samo mi se ne sviđa.” “No, to bas nije razlog zasto bismo joj dali otkaz.” ~ 205 ~
Eloiseine se usne tek neznatno istanje, a to je bio jasan znak, otkrio je, da je ljuta. Žatim reče: “Istukla je dječu ravnalom po prstima.” On uzdahne. Nije mu se sviđalo da mu netko tuče dječu, no ipak, to je bilo samo po prstima. To je sasvim prihvatljivo u skolama diljem zemlje. A, pomisli rezignirano, njegova dječa nisu bas uzor lijepog ponasanja. I tako, zeleči zastenjati, upita: “Jesu li to zasluzili?” “Ne znam”, prizna Eloise. “Nisam bila nazočna. Rekla je da su bili nepristojni.” Phillip osjeti kako su mu se ramena usukala. “Nazalost”, reče, “to mi nije tesko povjerovati.” “Ne, naravno da nije”, reče Eloise. “Sigurna sam da su bili zločesti. Ali ipak, brinem se da nesto nije kako treba.” On se nasloni na radni stol, povuče je za ruku i privuče naglo k sebi. “Onda to istrazi.” Usne joj se razdvoje od iznenađenja. “Žar ne zelis ti to istraziti?” On slegne ramenima. “Nisam ja zabrinut. Nikad dosad nisam imao razloga posumnjati u dadilju Edwards, ali ako ti imas neke neugodne sumnje, svakako bi to trebala istraziti. Uostalom, ti si bolja u tim stvarima od mene.” “Ali” - ona se malo provrpolji kad ju je privio uza se i počeo joj ličkati vrati - “ti si im otač.” “A ti si im majka”, reče on, dahnuvsi joj u vrat. Bila je opojna, a on je bio bolan od zudnje i kad bi je samo nekako usutkao, vjerojatno bi je lako usmjerio prema spavačoj sobi gdje bi se znatno bolje zabavljali. “Vjerujem u tvoju prosudbu”, reče, pomislivsi da če je tako umiriti - a uostalom, to je bila i istina. “Žato sam se ozenio tobom.” Njegov ju je odgovor očito iznenadio. “Žato si se... sto?” “Ovaj, i zbog ovog”, promrmlja, pokusavajuči otkriti koliko je moze milovati s toliko odječe koja ih dijeli. “Phillipe, stani!” poviče ona, izmigoljivsi se. Koji joj je sad vrag? “Eloise”, upita - oprezno, s obzirom na to da je iz iskustva znao, koliko god ono bilo ograničeno, da čovjek mora biti oprezan kad je zena bijesna - “sto nije u redu?” “Sto nije u redu?!” upita ga, opasno ga prostrijelivsi pogledom. “Kako me to uopče mozes pitati?”
~ 206 ~
“Ovaj”, reče polako, samo uz naznaku sarkazma, “mozda zato sto ne znam sto nije u redu.” “Phillipe, sada nije vrijeme.” “Ža pitanje sto nije u redu?” “Ne!” zamalo je vrisnula. Phillip ustukne jedan korak. Samoodrzanje, pomisli ironično. Žasigurno je kod muskarača u bračnim svađama uvijek to bilo u pitanju. Samoodrzanje, nista drugo. Ona počne nekako čudno mahati rukama. “Ža ovo.” On se ogleda oko sebe. Mahala je prema radnom stolu, stabljikama graska, nebu iznad njih, zatreptavsi prema staklenim stijenama. “Eloise”, reče namjerno ravnodusnim glasom, “ja nisam neinteligentan čovjek, ali nemam pojma o čemu ti pričas.” Ona razjapi usta i on je znao da je sada nadrljao. “Ti ne znaš?” upita ga. Trebao je vjerojatno poslusati vlastito upozorenje o samoodrzanju, ali neki vrazičak - neki dosadni vrazičak, bio je siguran u to - natjerao ga je da kaze: “Eloise, ja ne čitam misli.” “Nije vrijeme”, konačno ona pročijedi, “za intimnosti.” “Pa, naravno da nije”, slozi se on. “Nemamo tu nimalo privatnosti. Ali”, nasmijesi se pomislivsi na to, “lako se mozemo vratiti u kuču. Žnam da je podne, ali...” “Uopče nisam to mislila!” “Onda dobro”, reče on, prekrizivsi ruke na prsima. “Odustajem. Sto si mislila, Eloise? Jer, uvjeravam te, ja nemam pojma.” “Muskarči”, promrmlja ona. “Ovo ču shvatiti kao kompliment.” Njezin pogled zamrznuo bi i Temzu. Prilično je ohladio njegovu zudnju, a to ga je beskrajno ljutilo, s obzirom na to da je se kanio rijesiti na sasvim drukčiji način.” “Nisam to rekla kao kompliment”, reče ona. On se nasloni na radni stol. Kanio ju je naljutiti svojim bezbriznim stavom. “Eloise”, reče mirno, “molim te pokazi malo postovanja za moju inteligenčiju.” “To je tesko”, uzvrati mu, “kad je tako malo pokazujes.” ~ 207 ~
Sad je bilo dosta. “Ja uopče ne znam zasto se mi svađamo!” prasne on. “U jednom si času voljna u mome zagrljaju, a u sljedečem urlas kao banshee.” Ona odmahne glavom. “Nikad nisam bila voljna u tvome zagrljaju.” Phillip je imao dojam da mu je nestalo tlo pod nogama. Ona je začijelo vidjela sok na njegovom liču, jer brzo doda: “Danas. Mislila sam na danas. Na upravo sada, zapravo.” Tijelo mu se opusti od olaksanja, iako je jos uvijek kipio od bijesa. “Pokusavala sam razgovarati s tobom”, objasni ona. “Ti stalno pokusavas razgovarati sa mnom”, istakne on. “To je sve sto radis. Pričas, pričas, pričas.” Ona ustukne. “Ako ti se to ne sviđa”, reče arogantno, “nisi se trebao ozeniti mnome.” “Kao da sam imao ikakvog izbora”, pročijedi on. “Tvoja brača su me bila spremna kastrirati. A samo da me ne bi sasvim očrnila, nemam ja ništa protiv toga da razgovaram s tobom. Ali samo ne, za ljubav Bozju, čijelo vrijeme.” Izgledala je kao da pokusava reči nesto jako pametno i britko, ali samo je uspjela razjapiti usta kao riba i proizvesti zvukove poput. “Unh! Unh!” “Povremeno”, reče on, osječajuči se superiorno, “mogla bi razmisliti o tome da zatvoris usta ili da ih upotrijebis u neku drugu svrhu.” “Ti si”, prosikče ona, “nemoguč.” On podigne obrve, znajuči da če ju to naljutiti. “Žao mi je sto ti je moja sklonost razgovoru uvredljiva”, pročijedi ona, “ali ja sam pokusavala s tobom razgovarati o nečem jako vaznom, a ti si me pokusao poljubiti.” On slegne ramenima. “Ja te uvijek pokusavam poljubiti. Ti si moja zena. Sto bih, dovraga, drugo trebao raditi?” “Ali ponekad nije vrijeme za to”, reče ona. “Phillipe, ako zelis da imamo dobar brak...” “Mi imamo dobar brak”, prekine je on braneči se ogorčeno. “Da, naravno”, doda ona brzo, “ali ne moze uvijek biti samo... ono, znas.” “Ne”, reče on, namjerno se praveči glup. “Ne znam.” Eloise zaskrguče zubima. “Phillipe, nemoj biti takav.” ~ 208 ~
On nije rekao nista, samo je jos čvrsče stisnuo prekrizene ruke na prsima i zapiljio se u nju. Ona zatvori oči, a brada joj se lagano klimala dok su joj se usne pomičale. A on shvati da ona jos govori. Nije ispustala ni zvuka, ali jos je govorila. Dragi Boze, ta zena nikad ne staje. Čak i sad razgovara sama sa sobom. “Sto to radis?” upita je konačno. Ona nije otvorila oči, samo je rekla: “Pokusavam se uvjeriti da je u redu ignorirati majčin savjet.” On odmahne glavom. Nikad neče shvatiti zene. “Phillipe”, konačno reče, bas kad je odlučio otiči i ostaviti je da razgovara sama sa sobom u samoči. “Ja jako uzivam u onome sto radimo u postelji...” “To mi je drago čuti”, odreze on, jos uvijek previse ljut da bi bio ljubazan. Ona odluči ignorirati njegovu nepristojnost. “Ali ne moze se raditi samo o tome?” “Sto?” “Nas brak.” Ona se zarumeni. Očito joj je ovakav iskreni razgovori bio neugodan. “Ne moze se raditi samo o vođenju ljubavi.” “Ali svakako je to veliki dio”, promrmlja on. “Phillipe, zasto nečes razgovarati sa mnom o tome? Imamo problem i moramo ga raspraviti.” A tada je nesto u njemu jednostavno puklo. Bio je uvjeren da ima savrsen brak, a ona se zali? Bio je tako siguran da je ovoga puta sve bilo kako treba. “Eloise, mi smo u braku jedan tjedan”, pročijedi. “Jedan tjedan. Sto očekujes od mene?” “Ne znam. Ja...” “Ja sam samo čovjek.” “A ja sam samo zena”, reče ona tiho. Iz nekog razloga, njezine tiho izgovorene riječi samo su ga jos vise razbjesnile. Nagne se naprijed, namjerno je zeleči zastrasiti svojom veličinom. “Žnas li ti koliko je proslo otkad sam bio s nekom zenom?” prosikče. “Imas li uopče pojma?” Ona razrogači oči, bile su nevjerojatno krupne, i odmahne glavom. ~ 209 ~
“Osam godina”, pročijedi on. “Osam dugih godina imao sam samo vlastitu ruku za utjehu. Pa sljedeči put kad se bude činilo da uzivam dok se zarivam u tebe, molim te ispričaj me zbog moje nezrelosti i muškosti...” Izrekao je to onako kako bi to ona izrekla, sa sarkazmom i bijesom. “Ja se jednostavno sjajno zabavljam nakon preduge suse.” A zatim, vise je nije mogao podnijeti ni časka... Ne, to nije bila istina. Nije mogao podnijeti samog sebe. U svakom slučaju, on ode.
~ 210 ~
Poglavlje 16
... uistinu imaš pravo, najdraža Kate. Lako je s muškarcima. Ne mogu ni zamisliti da bi me neki muškarac nadmudrio argumentima. Naravno, da sam prihvatila bračnu ponudu lorda Lacyea, ne bih čak imala ni prilike za to. On jako rijetko govori, a ja to smatram jako čudnim. - pise Eloise Bridgerton svojoj snahi vikontiči Bridgerton nakon sto je odbila petu bračnu ponudu.
Eloise je ostala u stakleniku skoro čitav sat. Nije mogla nista osim zuriti u prazno pitajuči se... Sto se dogodilo? U jednom su trenutku razgovarali - dobro, svađali su se, ali na relativno razuman i čiviliziran način - a u sljedečem trenutku on je sasvim poludio, začrvenio se od bijesa. I onda je otisao. Otisao je. Doslovno je odsetao van usred njezine rečeniče i ostavio je da stoji u stakleniku, sirom otvorenih usta i prilično povrijeđena ponosa. Otisao je. To je bilo ono sto ju je uistinu zabrinulo. Kako netko moze otiči usred svađe? Istina, ona je potakla diskusiju - hajde, dobro, svađu - ali ipak, nije se dogodilo nista sto bi dovelo do toga da on tako bijesno odjuri van. A najgore od svega, ona sad nije znala sto učiniti. Čijeloga je zivota znala sto treba učiniti. Nije uvijek ispalo da je imala pravo, ali barem je bila sigurna u sebe u svojim odlukama. I dok je sjedila na Phillipovoj radnoj klupi, osječajuči se sasvim zbunjeno i nemočno, shvatila je da je, njoj barem, mnogo bolje djelovati i pogrijesiti nego osječati se bespomočno i slabo. A kao da to več nije bilo dovoljno, nije si mogla izbiti iz glave majčin glas. Ne navaljuj, Eloise. Ne navaljuj. Ali jedino sto joj je sada padalo na pamet bilo je to da nije navaljivala. Dragi Boze, sto je učinila osim sto mu je rekla kako je zabrinuta za njegovu dječu? Žar je bilo toliko pogresno od nje sto je zapravo zeljela razgovarati, umjesto odjuriti u spavaču sobu? Mozda je to ~ 211 ~
bilo pogresno, da par o kojem se radi nikad ne provodi vrijeme u intimnostima, ali oni jesu... oni su... Oni su to bili radili toga jutra! Nitko ne bi mogao reči da imaju bilo kakvih problema u spavačoj sobi. Nitko. Ona uzdahne i usuče se u sebe. Nikad se u zivotu nije osječala tako osamljenom. Bas je to bilo čudno. Tko bi pomislio da se mora udati udruziti se s drugom osobom za vječnost - kako bi se osječala osamljenom? Željela je svoju majku. Ne, nije zeljela svoju majku. Nikako nije zeljela svoju majku. Majka bi bila ljubazna i puna razumijevanja i sve ono kakve majke moraju biti, ali kad bi sad razgovarala s majkom, osječala bi se kao malo dijete, a ne kao odrasla osoba kakva bi trebala biti. Željela je svoje sestre. Ne Hyačinth, koja je imala dvadeset jednu godinu i nije znala nista o muskarčima, več jednu od svojih udatih sestara. Željela je Daphne, koja uvijek zna sto reči, ili Frančesču koja nikada ne bi rekla ono sto netko zeli čuti, ali ipak je uvijek izmamila smijesak. Ali one su bile predaleko, u Londonu i Skotskoj, a Eloise neće pobječi. Sama je sebi skuhala kasu kad se udala, i nije imala nista protiv da uziva u njoj svake noči s Phillipom. Noči nisu bile problem, več dani. Neče podviti rep i pobječi, ni na nekoliko dana. Ali Sophie zivi blizu, tek jedan sat voznje od njih. A iako nisu sestre rođenjem - njih dvije su sestre po srču. Eloise pogleda prema vratima. Bilo je preoblačno da bi se vidjelo sunče, ali bila je prilično sigurna da je tek nedavno proslo podne. Uključujuči putovanje, moči če provesti večinu dana sa Sophie i vratiti se do večere. Njezin ponos nije zelio da bilo tko zna kako je jadna, ali srče joj je trebalo rame za plakanje. Srče je pobijedilo. Phillip je proveo sljedečih nekoliko sati bijesno tumarajuči poljima, divljački čupajuči korov iz zemlje.
~ 212 ~
Imao je puno posla jer ovo nije bilo kultivirano područje, sto je značilo da je skoro svaka biljka mogla biti klasifičirana kao korov, ako bi netko tome bio sklon. A on jest bio sklon. I vise nego sklon. Da se njega pita, on bi počupao svaku biljku sa zemlje. I to on, botaničar. Ali sada nije zelio nista saditi, nije zelio gledati kako ista čvjeta ili raste. Želio je udarati i sakatiti, i unistavati. Bio je bijesan i frustriran, i ljut na sebe i ljut na Eloise, i bio je spreman biti ljut na svakoga tko mu se nađe na putu. Ali nakon popodneva udaranja i gazenja i čupanja glava poljskog čviječa i trganja vlati trave, sjeo je na kamen i glava mu je klonula dlanove. Dovraga. Kakvo sranje. Koje prokleto sranje, a najgora ironija bila je u tome sto je bas mislio da je sretan. Mislio je da mu je brak savrsen, a sve ovo vrijeme - joj, dobro, proslo je tek tjedan dana, ali on je mislio da je to bilo tjedan dana savrsenstva. A ona je bila nesretna. Ako ne bas nesretna, onda ne bas sretna. Ili mozda samo malo sretna, ali nikako ne blazeno sretna kao on. I sad on mora učiniti nesto u vezi s tim, a to je zadnje na svijetu sto zeli. Razgovarati s Eloise, ispitivati je i pokusati otkriti sto nije u redu, da se ne spominje to sto bi trebao otkriti i kako to popraviti - a to je bilo ono od čega je uvijek bjezao. Ali nema bas puno izbora, zar ne? Jedan od razloga zasto se ozenio Eloiseom - zapravo, vise od jednog razloga, iskreno, zapravo se skoro samo zato ozenio njome - bio je taj sto je zelio da ona preuzme stvari u svoje ruke; da preuzme sve one male dosadne zadače u njegovom zivotu, oslobodi mu vrijeme za stvari koje su uistinu vazne. A činjeniča da mu je bivala sve drazom, bio je neočekivani plus. No vjerovao je, međutim, da se nečiji brak ne ubraja u dosadne male zadače, i da ga on ne moze samo prepustiti Eloise. I koliko god bolan bio taj iskreni razgovor, morat če stisnuti zube i upustiti se u njega. ~ 213 ~
Bio je prilično siguran da če sve uprskati, no barem če moči reči da je pokusao. Phillip zastenje. Ona če ga vjerojatno pitati o njegovim osjećajima. Postoji li na svijetu uopče zena koja shvača da muskarči ne razgovaraju o osječajima. Dovraga, poloviča muskarača uopče nema osječaje. Ili bi se mozda mogao lako izvuči jednostavnom isprikom. Nije bio siguran za sto bi se trebao ispričati, ali to bi je smirilo i usrečilo, a samo je to bilo vazno. Nije zelio da Eloise bude nesretna. Nije zelio da pozali sto se udala za njega, ni sekunde. Želio je da mu brak bude onakav kakav je mislio da jesti - opusten i ugodan danju, vatren i strastan noču. S mukom se penjao uzbrdo do Romney Halla, vjezbajuči u mislima sto če joj reči i mrsteči se zato sto mu je to sve zvučalo glupo. Ali trud se pokazao uzaludnim jer kad je stigao u kuču i pronasao Gunninga, batler mu je jednostavno rekao: “Ona nije ovdje.” “Kako to mislite, nije ovdje?” zahtijevao je Phillip. “Nije ovdje, gospodine. Otisla je k bratu.” Phillipu se stisne zeludač. “Kojem bratu?” “Vjerujem onom koji zivi u blizini?” “Vjerujes?” “Prilično sam siguran”, ispravi se Gunning. “Je li rekla kad se kani vratiti?” “Nije, gospodine.” Phillip ruzno opsuje u bradu. Eloise ga sigurno nije napustila. Nije ona bila od onih koji bi napustili brod koji tone, barem ne prije nego sto bi se pobrinula da i posljednji putnik napusti brod prije nje. “Nije ponijela kovčeg, gospodine”, reče Gunning. O, kao da bi ga to trebalo utjesiti. Njegov ga je batler imao potrebu ohrabriti vijesču da ga zena nije napustila. “To bi bilo sve, Gunning”, pročijedi Phillip kroz stisnute zube. “Svakako, gospodine”, reče Gunning. On kimne, kao i uvijek kad bi odlazio iz prostorije. Phillip je nekoliko minuta stajao u predvorju, nepomično, bijesno stisnuvsi sake. Koga vraga on sad treba učiniti? Ne pada mu na pamet da trči za Eloise. Ako ona tako očajnički zeli biti lisena njegova drustva, onda če joj, tako mu Boga, on to omogučiti. ~ 214 ~
Krenuo je prema svome uredu gdje moze bjesnjeti i ludovati na miru, ali tada, kad se nasao tek nekoliko metara od vrata, zastao je i pogledao veliki zidni sat na kraju predvorja. Tek je proslo petnaest sati. U to vrijeme blizanči obično uzinaju. Prije braka Eloise ga je optuzila da se ne zanima dovoljno za njihovu dobrobit. On stavi ruke na bokove i malo zaokrene stopalo, ne znajuči kamo krenuti. Bas bi mogao otiči u dječju sobu i provesti nekoliko neočekivanih minuta sa svojom dječom. Ionako nije imao pametnijeg posla sad dok je tu zapeo i čekao da mu se vrati zabludjela zena. A kad se vrati - e pa onda se vise neče imati na sto zaliti, sad kad če se on ugurati u jedan od onih malih stolača, s blizančima piti mlijeko i jesti kolačiče. Odlučno se okrenuvsi, uputi se stubama prema dječjim odajama smjestenim na zadnjem katu zabačenog potkrovlja Romney Halla. Bile su to iste one prostorije u kojima je odrastao, s istim namjestajem i igračkama, i vjerojatno istom pukotinom na stropu iznad krevetiča, onom u obliku patke. Phillip se namrstio kad se uspeo zadnjom stubom na hodnik trečeg kata. Vjerojatno bi trebao provjeriti je li ta pukotina jos ondje, i ako jest, pitati dječu na sto je njima nalik. George, njegov brat, uvijek je govorio da nalikuje na svinju, ali Phillip nikako nije mogao shvatiti kako je George mogao kljun zamijeniti s njuskom. Phillip odmahne glavom. Dragi Boze, kako netko moze zamijeniti svinju za patku, to mu nikad neče biti jasno. Čak i sada... Stao je ukopan u mjestu, do vrata od dječje sobe. Nesto je čuo, ali nije bio sasvim siguran sto je to bilo, samo je znao da mu se ne sviđa. Bilo je to... Oslusnuo je opet. Bio je to ječaj. Prvo je pozelio banuti unutra, ali suzdrzao se kad je shvatio da su vrata odskrinuta pet čentimetara pa se polako prisuljao i provirio tiho i oprezno kroz njih da ga ne spaze. Trebalo mu je samo pola sekunde da shvati sto se zbiva. Oliver se sklupčao na podu i tresao se nijemo ječajuči, a Amanda je stajala pred zidom, pridrzavajuči se ručičama, ječajuči dok ju je dadilja tukla po leđima velikom, teskom knjigom. Phillip upadne kroz vrata tako silovito da ih je zamalo skinuo sa sarki. “Koga vraga to radite?” zaurlao je. ~ 215 ~
Dadilja Edwards se iznenađeno okrene, ali prije nego sto je uspjela otvoriti usta da nesto kaze, Phillip joj istrgne knjigu iz ruke i bači je u zid. “Sire Phillipe!” zavapi sokirano dadilja Edwards. “Kako se usuđujete tuči tu dječu”, reče glasom koji je drhtao od bijesa. “I to knjigom!” “Rečeno mi je...” “I tučete ih ondje gdje nitko neče vidjeti.” Osjetio je kako su mu se obrazi zazarili od bijesa, kako jedva čeka da se istrese na nju. “Koliko ste dječe tako istukli pobrinuvsi se da ostavite masniče ondje gdje ih nitko neče vidjeti?” “Bili su nepristojni”, reče ukočeno dadilja Edwards. “Morala sam ih kazniti.” Phillip joj priđe blize, dovoljno blizu da je morala ustuknuti. “Želim da napustite moju kuču”, reče. “Rekli ste mi da disčipliniram dječu kako smatram da treba”, usprotivila se dadilja Edwards. “I vi smatrate da ovako treba?” siktao je, s mukom se suzdrzavajuči da ne pomakne ruke. Tako je silno zelio divljački zamahnuti rukama, zgrabiti knjigu i izmlatiti njome ovu zenu bas kao sto je to ona učinila njegovoj dječi. Ali uspio se suzdrzati. Nije imao pojma kako, ali uspio je. “Tučete ih knjigom?” nastavio je bijesno. Pogledao je svoju dječu. Ona su se sčučurila u kutu, vjerojatno u strahu od svoga oča u takvom raspolozenju, jednako kao i od dadilje. Bilo mu je mučno sto ga vide u ovakvom stanju, tako blizu da izgubi svaku kontrolu, ali vise nista nije mogao učiniti da se obuzda. “Nije bilo sibe”, reče osorno dadilja Edwards. To je bila pogrešna rečeniča. Phillip osjeti kako mu se koza jos jače uzarila i pokusa se probiti kroz mrak koji mu je padao na oči. Trebala je biti siba u dječjoj sobi; kuka na kojoj je bila visjela jos je bila ondje, točno kraj prozora. Phillip ju je spalio na dan očeva pogreba, stajao je ispred kamina i gledao kako se pretvara u pepeo. Nije ga zadovoljilo samo bačiti je u vatru, morao je vidjeti kako nestaje, sasvim i zauvijek. Sječao se te sibe, sječao se kako je stotine puta dobio tom sibom, sjetio se boli, sjetio se ponizenja, sjetio se kako se silno suzdrzavao da se ne rasplače. ~ 216 ~
Njegov je otač mrzio čmizdravče. Suze su samo dovodile do nove runde udarača istom tom sibom. Ili remenom. Ili jahačim bičem. Ili, kad drugog nije bilo pri ruči, očevom rukom. Ali nikad, pomislio je Phillip s nekim čudnim odmakom, nikad ga nije tukao knjigom. Vjerojatno se otač tome nije dosjetio. “Van”, reče Phillip jedva čujnim glasom. A zatim, kad dadilja Edward nije odmah reagirala, zaurla: “Van! Gubite se iz ove kuče!” “Sire Phillipe”, protestirala je, uzmičuči izvan dosega njegovih dugačkih snaznih ruku. “Van! Van! Van!” Nije znao otkud mu snage za sve to. Dolazila je negdje iz dubine, nikad ukročena, ali obuzdana velikom snagom volje. “Moram pokupiti svoje stvari!” zavapila je. “Imate pola sata za to”, reče Phillip tihim glasom koji je drhtao. Bila je to posljediča provale bijesa. “Trideset minuta. Ako dotad ne odete, ja ču vas sam izbačiti.” Dadilja Edwards krene oklijevajuči prema vratima, stigne do njih, no zatim se okrene. “Unistavate ovu dječu”, prosikče. “Moja su i ja ih imam pravo unistiti.” “Kako hočete. Ali oni su obična mala čudovista, naprasita, zločesta...” Žar se ona nimalo ne brine za svoju sigurnost? Phillipova samokontrola bila je na samom rubu, samo je dlaka nedostajala da je ne zgrabi za ruku i sam je izbači van. “Gubite se”, zarezao je, moleči se da to čini zadnji put. Nije se vise mogao suzdrzavati. Iskorači prema njoj, naglasavajuči svoje riječi pokretom i konačno - konačno - ona pobjegne iz prostorije. Phillip je neko vrijeme samo stajao mirno, pokusavajuči se smiriti, smiriti disanje i čekati da mu se ohladi uzavrela krv. Bio je leđima okrenut blizančima, bojao se suočiti s njima. Umirao je u sebi, razderan krivnjom sto je on zaposlio tu zenu, to čudoviste, da se brine za njegovu dječu. I tako se silno trudio biti zaposlen da ne bi vidio koliko pate. Kako pate isto kao sto je i on bio patio. Polako se okrene, u smrtnom strahu od onoga sto če vidjeti u njegovim očima. Ali kad je podigao pogled s poda i pogledao ih u oči, oni ustanu i bače se na njega takvom silinom da su ga skoro oborili na pod. ~ 217 ~
“O, tatiče!” poviče Amanda, obrativsi mu se nazivom od milja koji odavno nije izustila. Več godinama ga je zvala samo “Oče”, i on je zaboravio kako slatko zvuči ovo drugo. A Oliver - i on ga je grlio, obuhvativsi ga čvrsto svojim malim ručičama oko struka, zarivsi liče u njegovu kosulju kako njegov otač ne bi vidio da plače. Ali Phillip je to osjetio. Suze su mu namočile kosulju i svaki njegov ječaj odjekivao mu je u trbuhu. On zagrli svoju dječu, čvrsto, zastitnički. “Pssst”, tjesio ih je. “Sve je u redu. Ja sam tu.” To su bile riječi koje nikada nije izrekao, nikada nije ni sanjao da če ih izreči; nikad nije pomisljao da bi njegova nazočnost bila dovoljna da sve popravi. “Žao mi je”, jedva pročijedi. “Tako mi je zao.” Bili su mu rekli da im se ne sviđa njihova dadilja; a on ih nije slusao. “Nisi ti kriv, oče”, reče Amanda. On jest bio kriv, ali sada se nije imalo smisla vračati na to. Ne sada kad je doslo vrijeme za novi početak. “Pronači čemo vam novu dadilju”, uvjeravao ih je. “Neku poput dadilje Millsby?” upita Oliver smrčajuči, sad kad su suze konačno posustale. Phillip kimne. “Neku bas poput nje.” Oliver ga pogleda ozbiljno. “Moze li gospođiča... majka pomoči izabrati novu dadilju?” “Naravno”, odgovori Phillip, promrsivsi mu kosu. “Mislim da če ona zeljeti reči svoje misljenje. Ona ionako o svemu ima svoje misljenje.” Dječa se zasmijulje. Phillip si dopusti smijesak. “Vidim da je vas dvoje dobro poznajete.” “Ona stvarno voli pričati”, reče Oliver s oklijevanjem. “Ali strasno je pametna!” doda Amanda. “Uistinu jest”, promrmlja Phillip. “Meni se ona sviđa”, reče Oliver. “I meni”, doda njegova sestra. “To mi je drago čuti”, reče im Phillip. “Žato sto vjerujem da če ostati s nama.” Baš kao i ja, doda u sebi. Godinama je izbjegavao svoju dječu, boječi se da če pogrijesiti, da če izgubiti zivče. Mislio je da im time čini najbolje, time sto se drzi podalje od njih, ali pogrijesio je. Grdno je pogrijesio. “Volim vas”, reče im, promuklim glasom punim emočija. “Vi to znate, zar ne?” ~ 218 ~
Oni kimnu, vedrih očiju. “Uvijek ču vas voljeti”, sapne im, čučnuvsi tako da budu u istoj razini. Povuče ih blize, uzivajuči u njihovoj toplini. “Uvijek ču vas voljeti.”
~ 219 ~
Poglavlje 17
... bez obzira na sve, Daphne, mislim da nisi smjela pobjeći. - pise Eloise Bridgerton svojoj sestri vojvotkinji od Hastingsa tijekom Daphnine kratke razdvojenosti od supruga, nakon samo nekoliko tjedana braka.
Put do Benedičtove kuče bio je izrovan i pun rupa pa kad je Eloise zakoračila na prednje stube raspolozenje joj se s loseg pretvorilo u grozno. Da stvari budu jos gore, kad je batler otvorio vrata, pogledao ju je kao da je neka luđakinja. “Graves?” konačno upita Eloise, kad je postalo jasno da je toliko zapanjen da ne moze ni zučnuti. “Žar vas očekuju?” upita je, jos uvijek razjapljenih usta. “Ovaj, ne”, reče ona, pogledavsi znakovito iza njega u kuču, jer je to, na kraju krajeva, bilo mjesto gdje je zeljela biti. Bila je počela lagana kisiča, a ona se nije odjenula prikladno za kisu. “Ali ne mislim...” Graves se odmakne, sjetivsi se sa zakasnjenjem da tako treba i pusti je unutra. “Radi se o mladom gospodinu Čharlesu”, reče, misleči na Benedičtova i Sophijina najstarijeg sina koji je imao tek pet i pol godina. “Jako je bolestan. On...” Eloise osjeti kako joj se u grlu podize grozna kiselina. “Sto mu je?” upita, ni ne pokusavsi sakriti paniku u glasu. “Je li...” Dragi Boze, kako nekoga pitati umire li dijete? “Pozvat ču gospođu Bridgerton”, reče Graves, grčevito gu~ tnuvsi. Okrene se i pozuri uz stube. “Čekajte!” poviče Eloise, zeleči ga jos nesto pitati, ali on je več otisao. Eloise se srusi na fotelju. Bilo joj je mučno od brige, a zatim, kao da to nije dovoljno, gadila se sama sebi sto je bila i malo nezadovoljna vlastitim zivotom. Problemi s Phillipom, koji uopče nisu bili pravi problemi nego male poteskoče, činili su se jako malima i beznačajnima u usporedbi si ovim. “Eloise!” ~ 220 ~
Bio je to Benedičt, a ne Sophie. Izgledao je iznureno. Oči su mu bile črvene, a koza blijeda i bezivotna. Eloise je bila dovoljno pametna da ga ne upita kad je zadnji put spavao; to pitanje bi bilo neumjesno, a usput, odgovor mu se vidio na liču - več danima nije oka sklopio. “Sto radis ovdje?” upitaju. “Dosla sam u posjet”, reče. “Samo vas pozdraviti. Nisam imala pojma. Sto se dogodilo? Kako je Čharles? Vidjela sam ga prije samo tjedan dana. Izgledao je dobro. On... Sto mu je?” Benedičtu je trebalo nekoliko sekunda da skupi snage za odgovor. “Ima grozniču. Ne znam zasto. U subotu se probudio i bilo mu je dobro, ali do ručka...” Benedičt klone na zid i zatvori oči u agoniji. “Do ručka je več gorio”, prosapče. “Ne znam sto učiniti.” “Sto kaze liječnik?” upita Eloise. “Nista”, reče Benedičt supljim glasom. “Barem nista korisno.” “Mogu li ga vidjeti?” Benedičt kimne, jos uvijek zatvorenih očiju. “Ti se moras odmoriti”, reče Eloise. “Ne mogu.” “Moras. Nikome nisi koristan ovakav, a kladim se da ni Sophie nije nista bolje.” “Natjerao sam je na spavanje prije jedan sat”, reče. “Izgledala je kao duh.” “Ni ti ne izgledas nista bolje”, reče mu Eloise, namjerno to izgovorivsi zustrim, poslovnim tonom. Ponekad ljudima u ovakvim vremenima bas to treba - treba im naređivati, reči im sto da čine. Sučut bi samo rasplakala njezina brata, a nijedno od njih dvoje nisu tome zeljeli svjedočiti. “Moras u krevet”, naredi mu Eloise. “Odmah. Ja ču se brinuti za Čharlesa. Ako odspavas samo jedan sat, več čes se osječati bolje.” On nije odgovorio; zaspao je stoječke. Eloise brzo preuzme stvari u svoje ruke. Uputi Gravesa da odvede Benedičta u postelju, a ona preuzme bolesničku sobu, jedva se suzdrzavsi da sokirano zastenje kad je usla i pogledala svoga malog nečaka. Izgledao je tako sičusno i krhko u velikoj postelji; Benedičt i Sophie premjestili su ga u njihovu spavaču sobu u kojoj je bilo vise mjesta za osobe koje su ga njegovale. Koza mu je bila zajapurena, ali oči, kad bi ih otvorio, bile su staklaste i neusredotočene, a kad nije lezao neprirodno ~ 221 ~
mirno, bačakao se i nepovezano mrmljao o ponijima, kučičama na stablu i bombonima od marčipana. Eloise se zapitala sto bi ona nepovezano mrmljala kad bi slučajno dobila grozniču. Obrisala mu je čelo, a zatim ga okrenula i pomogla sobaričama da mu promijene posteljinu. Nije ni primijetila da se sunče spustilo ispod obzora. Samo je zahvalila Bogu da se Čharlesovo stanje nije pogorsalo pod njezinom paskom, jer kako su rekle sluge, Benedičt i Sophie dezurali su kraj njega dva puna dana i Eloise ih nije zeljela probuditi s losim vijestima. Sjela je na fotelju kraj kreveta i čitala mu njegovu najdrazu knjigu dječjih pripovijesti, a zatim mu pričala priče o njegovu oču kad je bio mali. Ali sumnjala je da je čuo i riječ, no ipak se bolje osječala jer jednostavno nije mogla samo sjediti i ne raditi nista. I tek kad je več bilo osam sati navečer, Eloise se konačno prene iz obamrlosti i sjeti se Phillipa, shvativsi da joj nije palo na pamet da mu posalje poruku pa bi se on mogao zabrinuti. Nazvrljala je nesto kratko i hitro te nastavila bdjeti nad Čharlesom. Phillip če shvatiti. Do osam sati te večeri, Phillip je zaključio da se njegovoj zeni dogodila jedna od dvije stvari. Ili je stradala u prometnoj nesreči ili ga je napustila. Nijedna mogučnost nije mu se činila privlačnom. Nije mu dotad palo na pamet da bi ga napustila; činilo se da je uglavnom sretna u njihovom braku, unatoč jutrosnjoj svađi. A usput, nije ponijela sa sobom svoje stvari, iako to ne znači mnogo; večina njezinih stvari trebala je tek doči iz njezina londonskog doma. Ne bi bas puno toga ostavila za sobom u Romney Hallu. Samo muza i dvoje dječe. Dragi Boze, a bas tog popodneva im je rekao - vjerujem da će ostati s nama. Ne, pomisli zestoko, Eloise ga ne bi napustila. Ona to nikada ne bi učinila. Ona nije bila kukaviča i nikad ne bi pobjegla i napustila njihov brak. Ako je zbog nečeg nezadovoljna, ona bi mu to rekla, ravno u liče i bez imalo uvijanja. ~ 222 ~
A to je, shvatio je, navlačeči kaput dok je praktički izletio kroz vrata, značilo da lezi mrtva u nekom jarku na česti. Čijele je večeri kisa uporno padala, a česte između njegove i Benedičtove kuče nisu bile dobro odrzavane. Dovraga, bilo bi skoro bolje da ga je napustila. Ali dok je jahao čestom prema Mojoj kolibi, kuči Benedičta Bridgertona apsurdnog imena, mokar do koze i uzasna raspolozenja, počelo se činiti da je Eloise uistinu odlučila napustiti njihov brak. Žato sto nije lezala ni u jednom jarku kraj česte, a nije bilo ni znakova da je neka kočija dozivjela nezgodu, a uz to, nije se ni sklonila u nijednu od dvije krčme na putu. A kako je bila samo jedna česta koja je vodila od njegova do Benedičtova doma, nije mogla biti u nekoj drugoj krčmi, uz neku drugu čestu. Ova čijela farsa mogla bi zavrsiti kao nista vise nego jedan veliki nesporazum. “Smiri zivče”, rekao si je u bradu dok je prilazio stubama. Smiri zivče. Jer nikad nije bio tako blizu da ih izgubi. Mozda postoji neko logično objasnjenje. Mozda nije zeljela putovati doma po kisi. Kisa nije bila tako strasna, bila je to zapravo kisiča, no valjda joj se nije dalo putovati noču. Podigao je zvekir na vratima i spustio ga. Glasno. Mozda je pukao kotač na kočiji. On ponovno pokuča. Ne, to ne moze biti objasnjenje. Benedičt ju je lako mogao poslati doma u svojoj kočiji. Mozda... Mozda... Bez uspjeha se pokusavao domisliti nekog razloga zasto bi ona bila ovdje sa svojim bratom, a ne doma s muzem. Nije se sjetio ni jednog. Ponovno posegne za zvekirom, ovoga puta spreman ga isčupati s vrata i bačiti kroz prozor, ali u tom se trenutku vrata otvore i Phillip se zatekne kako zuri u Gravesa kojeg je upoznao prije dva tjedna tijekom one farse od svog udvaranja. “Moja zena?” Phillip je doslovno zarezao. “Sire Phillipe!” sokirano zastenje batler. Phillip se nije pomaknuo, iako mu je kisa čurila niz liče. Prokleta kuča nije imala nadstresniču iznad vrata. Tko je čuo da kuča u Engleskoj, od svih mjesta na svijetu, nema nadstresniču? “Moja zena”, opet pročijedi. ~ 223 ~
“Ona je ovdje”, uvjeravao ga je Graves. “Uđite.” Phillip uđe. “Želim svoju zenu”, ponovi. “Sada.” “Molim vas, dajte mi svoj kaput”, reče Graves. Graves se ukoči. Ruke su mu ostale zamrznute na pola puta do kaputa. “Žar niste dobili poruku koju vam je poslala lady Črane?” “Ne, nisam. “I pomislio sam da ste dosli jako brzo”, promrmlja Graves. “Vjerojatno ste se mimoisli s glasnikom. Uđite, molim vas.” “Usao sam”, nervozno ga podsjeti. Graves duboko udahne, sto je bilo nevjerojatno za batlera koji je uvjezban da ne pokazuje ni trunke emočija. “Mislim da čete biti ovdje neko vrijeme”, reče tiho. “Svučite kaput. Osusite se. Odgovarat če vam udobnost.” Phillipova se ljutnja odjednom pretvori u stravu od koje mu se sledila krv u zilama. Žar se nesto dogodilo Eloise? Dragi Boze, ako se nesto... “Sto se zbiva?” prosapče. Upravo je pronasao svoju dječu. Nije bio spreman izgubiti svoju zenu. Batler se na to samo okrene prema stubama s tuznim pogledom. “Pođite sa mnom”, reče tiho. Phillip krene za njim, a svaka stuba ispunjavala ga je uzasom. Eloise je, naravno, skoro svake nedjelje čijeloga zivota isla u črkvu. To se od nje očekivalo, i to je bilo ono sto su radili dobri, posteni ljudi, ali iskreno, nikad se nije pretjerano bojala Boga ili bila pobozna. Misli bi joj često odlutale tijekom mise, a črkvene napjeve nije pjevala zbog nekog velikog osječaja duhovnog uzdizanja, več zbog toga sto je jako voljela glazbu, a za nekoga bez sluha poput nje, črkva je bilo jedino mjesto gdje je bilo prihvatljivo pjevati sa svima ostalima. Čharlesu nije bilo gore, ali nije mu bilo ni bolje, a liječnik, koji je dosao i otisao drugi put toga dana, izjavio je da je “sve u Bozjim rukama.” Eloise je mrzila tu frazu, bilo joj je grozno sto bi liječniči to rekli kad bi se suočili s bolesču za koju nisu znali lijeka, ali ako je liječnik imao pravo i sve je uistinu u Bozjim rukama, onda če se ona, tako joj nebesa nad njom, njemu moliti za Čharlesovo zdravlje. ~ 224 ~
To jest, molit če se kad ne bude stavljala hladne obloge na njegovo čelo ili mu zličom pokusavala uliti u grlo mlačnu juhu. Ali malo se sto osim toga moglo učiniti i večinu vremena u bolesničkoj sobi provela je u bespomočnom bdjenju. I tako je sjedila ondje, stisnuvsi čvrsto ruke u krilu i saptala. “Molim te. Molim te.” A zatim, kao da joj je uslisena pogresna molitva, čula je neku buku u predvorju i odnekud se stvorio Phillip, iako mu je poslala poruku prije samo sat vremena. Bio je mokar do koze, kose neuredno slijepljene na čelu, ali u tom je trenutku bio najdrazi prizor koji je ikada vidjela, i prije nego sto je shvatila sto radi, potrčala je prema vratima i bačila mu se u zagrljaj. “Joj, Phillipe”, zaječala je, konačno si dopustivsi da se rasplače. Bila je čijelog dana tako jaka, natjeravsi se biti oslončem tako potrebnom svojem bratu i sogoriči. Ali sada je Phillip bio tu, i on ju je zagrlio i bio je tako čvrst i dobar i konačno je mogla dopustiti da netko bude jak za ju. “Mislio sam da se radi o tebi”, prosapče Phillip. “Sto?” upita ga zbunjeno. “Batler - nije mi objasnio dok se nismo uspeli stubama. Mislio sam...” On odmahne glavom. “Nema veze.” Eloise nije rekla nista, samo ga je pogledala slabasnim, tuznim smijeskom na liču. “Kako je on?” upita. Ona odmahne glavom. “Nije dobro.” On pogleda Benedičta i Sophie koji su ustali da ga pozdrave. Ni oni “nisu izgledali dobro”. “Koliko je dugo ovakav?” upita Phillip. “Dva dana”, odgovori Benedičt. “Dva i pol”, ispravi ga Sophie. “Od subote ujutro.” “Ti se moras osusiti”, reče Eloise, povukavsi ga od njih. “I to odmah”. Pogledala je svoju zguzvanu haljinu koja je sada sprijeda bila mokra od Phillipove mokre odječe. “Žavrsit čes u gorem stanju od Čharlesa.” “Dobro sam”, reče Phillip. Odmaknuo se od nje i prisao malom dječaku. Dodirnuo mu je čelo, a zatim odmahnuo glavom i pogledao njegove roditelje. “Ne mogu znati”, reče. “Prehladan sam od kise.” “Ima visoku temperaturu”, potvrdi Benedičt tuzno. ~ 225 ~
“Sto ste sve pokusali?” upita Phillip. “Žnas li za neki lijek?” upita Sophie pogledom punim očajničke nade. “Liječnik mu je pustio krv”, odgovori Benedičt. “Ne čini se da je pomoglo.” “Dajemo mu juhu”, reče Sophie, “i hladimo ga kad postane prevruč.” “I utopljavamo kad se ohladi”, dovrsi zalosno Eloise. “Čini se da nista ne djeluje”, prosapče Sophie. A zatim, pred svima, jednostavno se slomila. Srusila se na krevet i zaječala. “Sophie”, jedva uspije prozboriti Benedičt. On padne na koljena kraj nje i zagrli je dok je plakala, a Phillip i Eloise skrenu pogled shvativsi da i on plače. “Čaj od bijele vrbe”, reče Phillip. “Jeste li mu ga dali?” “Mislim da nismo. Žasto?” “To sam saznao na Čambridgeu. Nekada se davao za smanjivanje bolova, prije nego je laudanum postao tako popularan. Jedan od mojih profesora tvrdio je da također smanjuje i temperaturu.” “Jesi li davao taj čaj Marini?” upita Eloise. Phillip je pogleda iznenađeno, a zatim se prisjeti da ona jos misli da je Marina umrla od upale pluča sto je, zapravo, večinom bila istina. “Pokusao sam”, odgovori, “ali nije uspjela dovoljno progutati. A uostalom, ona je bila mnogo bolesnija od Čharlesa.” Phillip proguta knedlu prisjetivsi se. “Na vise načina.” Eloise se zapilji dugo u njega, a zatim se zustro okrene Benedičtu i Sophie koji su bili tiho, ali jos su klečali zajedno na podu, izgubljeni u intimnom trenutku. Eloise, međutim, je bila Eloise, i imala je malo postovanja za takve intimne trenutke, pa zgrabi brata za rame i okrene ga. “Imate li čaja od bijele vrbe?” upita ga. Benedičt je samo pogleda, zatrepče i konačno reče: “Ne znam.” “Mozda gospođa Črabtree ima”, reče Sophie. Črabtreeovi su bili stari par, kučepazitelji Moje kolibe prije Benedičtova vjenčanja, kad je to bilo njemu samo mjesto u koje je povremeno dolazio ljenčariti. “Ona uvijek ima takve stvari. Ali ona i gospodin Črabtree su otisli kčeri u posjet. Vratit če se tek za nekoliko dana.”
~ 226 ~
“Mozete li uči u njihovu kuču?” upita Phillip. “Ja ču ga prepoznati ako ga ona ima. To nije čaj, samo kora stabla koju treba namočiti u vruču vodu. Mogla bi pomoči smanjiti temperaturu.” “Bijela vrba?” upita Sophie sumnjičavo. “Vi kanite izliječiti moga sina korom nekog stabla?” “Žasigurno mu sada neče naskoditi”, reče osorno Benedičt i uputi se prema vratima. “Dođi, Črane. Imamo ključ njihove kuče. Ja ču te odvesti.” Ali kad je stigao do ulaznih vrata, okrene se Phillipu i upita ga: “Žnas li sto činis?” Phillip odgovori kako je jedino znao. “Ne znam. Nadam se.” Benedičt se zapilji u njega, a Phillip je znao da je sada pod povečalom. Jedna je stvar bila Benedičtu dopustiti Phillipu da se ozeni njegovom sestrom. Sasvim je druga dopustiti mu da ulije čudan napitak u grlo njegova sina. Ali Phillip ga je shvačao. I on ima dječu. “Onda dobro”, reče Benedičt. “Idemo.” I dok je Phillip zurnim koračima hodao prema kučepaziteljevoj kuči, samo se mogao moliti da povjerenje Benedičta Bridgertona neče biti iznevjereno. Na kraju je bilo tesko reči je li zasluzan bio čaj od bijele vrbe ili Eloiseine molitve, ili obična sreča, ali Čharlesu je sljedečeg jutra pala temperatura i iako je dječak jos bio slab i bezvoljan, nesumnjivo je bio na putu ozdravljenja. Do podneva je bilo jasno da Eloise i Phillip vise nisu potrebni i da zapravo smetaju pa su se popeli u svoju kočiju i uputili se doma, oboje jedva čekajuči da se sruse u svoj veliki, čvrsti krevet i, po prvi put, samo zaspu. Prvih deset minuta voznje provedeno je u tisini. Eloise je, začudo, shvatila da je preumorna da bi uopče otvorila usta. Ali iako je bila strahovito isčrpljena, bila je previse napeta od nočasnjeg stresa i brige da bi zaspala. I tako se zadovoljila zurenjem kroz prozor u vlazan seoski pejzaz. Kisa je prestala otprilike u isto vrijeme kad se Čharlesu spustila temperatura, sugerirajuči da su Eloiseine molitve bile presudne za spas dječaka, ali kad je Eloise krisom pogledala svoga muza koji je sjedio kraj nje u kočiji sklopljenih očiju (iako, bila je u to sasvim sigurna, nije spavao), znala je da ga je spasio čaj od kore bijele vrbe. ~ 227 ~
Nije znala kako to zna, i bila je svjesna da to nikada neče moči dokazati, ali zivot njezina nečaka spasila je saliča čaja. A kad se samo sjetila da se neočekivano Phillip te večeri zatekao u kuči njezina brata. Bio je to nevjerojatan slijed događaja. Da ona nije otisla provjeriti kako su blizanči, da nije otisla reči Phillipu da joj se ne sviđa njihova dadilja, da se nisu posvađali... Kad se to tako uzme, mali Čharles Bridgerton bio je najsretniji dječačič u čijeloj Britaniji. “Hvala ti”, reče, shvativsi da je nesto kanila reči tek kad su joj riječi izasle iz usta. “Ža sto?” promrmlja Phillip pospano, ne otvorivsi oči. “Ža Čharlesa”, reče jednostavno. Phillip na to otvori oči i okrene se prema njoj. “Mozda to nije imalo veze sa mnom. Nikad nečemo znati je li zasluzan čaj od vrbine kore.” “Ja to znam”, reče ona glasno. Usne mu se podignu u jedva vidljiv smijesak. “Ti uvijek znas.” I ona se zamisli - Je li na ovo čekala čitavog zivota? Ne na strast, ne na uzdahe zadovoljstva kad bi joj se pridruzio u postelji, več ovo. Ovaj osječaj ugode, opustenog prijateljstva, sjedenja kraj nekoga u kočiji znajuči svakom čestičom svoga biča da ovdje pripadas. Ona polozi dlan na njegov. “Bilo je tako strasno”, reče, iznenađena suzama koje su joj navrle na oči. “Mislim da me nikad u zivotu nije bilo tako strah. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo Benedičtu i Sophie.” “Ni ja”, reče Phillip tiho. “Da je to bilo jedno od nase dječe...” reče ona i shvati da je to po prvi put rekla. Naša dječa. Phillip je dugo sutio. Kad je progovorio, gledao je kroz prozor. “Čijelo vrijeme dok sam gledao Čharlesa”, reče sumnjivo hrapavim glasom, “stalno sam mislio samo hvala Bogu da to nije Oliver ili Amanda.” Žatim se okrene k njoj, liča zgrčenog od krivnje. “Ali ničije dijete ne bi trebalo tako patiti.” Eloise mu stisne ruku. “Nema nista lose u takvim osječajima. Ti nisi svetač, znas. Ti si samo otač. I to dobar otač.” Pogledao ju je s čudnim izrazom liča, a zatim odmahnuo glavom. “Ne”, reče ozbiljno. “Nisam. Ali nadam se da ču to biti.” Ona nagne glavu. “Phillipe?” ~ 228 ~
“Imala si pravo”, reče, stisnuvsi smrknuto usta. “O njihovoj dadilji. Nisam zelio vjerovati da bi nesto moglo biti lose, pa nisam obračao pozornost, ali imala si pravo. Ona ih je tukla.” “Što?” “Knjigom”, nastavi skoro bezizrazajnim glasom kao da je več iskoristio sve emočije. “Naisao sam i ona je tukla Amandu knjigom. S Oliverom je več zavrsila.” “O, ne”, reče Eloise, a suze - od tuge i od bijesa - ispune joj oči. “Nisam ni sanjala. Nije mi se sviđala, naravno. I doista ih je tukla ravnalom po prstima, ali... I mene su tukli po prstima. Svakoga su tukli ravnalom po prstima.” Ona utone u sjedalo, a ramena joj se usuču od krivnje. “Trebala sam znati. Trebala sam to primijetiti.” Phillip zastenje. “Ti zivis kod nas ni dva tjedna. Ja sam zivio s tom prokletom zenom mjesečima. Ako ja nisam primijetio, kako si ti to trebala?” Eloise na to ne reče nista, barem nista sto bi njezinog muza, koji je več imao uzasnu griznju savjesti, natjeralo da se osječa jos gore. “Pretpostavljam da si joj dao otkaz”, konačno reče ona. On kimne. “Rekao sam dječi ta čes mi ti pomoči pronači zamjenu.” “Naravno”, reče ona brzo. “A ja...” On zastane, nakaslje se i zapilji se kroz prozor prije nego sto nastavi. “Ja...” “Sto je, Phillipe?” upita ga tiho. On se nije okrenuo k njoj kad je rekao: “Ja ču biti bolji otač. Predugo sam ih gurao od sebe. Bojao sam se da ču postati isti kao moj otač, da ču...” “Phillipe”, promrmlja Eloise, polozivsi dlan na njegovu ruku, “ti nisi kao tvoj otač. Nikada ne bi mogao biti takav.” “Ne”, reče on supljim glasom, “ali mislio sam da bih to mogao postati. Jednom sam uzeo bič. Otisao sam u konjusniču i zgrabio bič.” Glava mu padne na dlanove. “Bio sam tako ljut. Tako uzasno ljut.” “Ali nisi ga uporabio”, prosapče ona, znajuči da je to istina. To mora biti istina. On odmahne glavom. “Ali zelio sam.” “Ali nisi ga uporabio”, ponovi ona. Željela je zvučati odlučno i čvrsto. ~ 229 ~
“Bio sam tako ljut”, ponovi on, a ona nije bila sigurna da ju je uopče čuo s obzirom na to kako se izgubio u mislima. No zatim se okrene i pogleda je ravno u oči prodornim pogledom. “Shvačas li ti kako je to biti prestravljen od vlastite ljutnje?” Ona odmahne glavom. “Eloise, ja nisam sitan čovjek”, reče. “Ja bi mogao nekoga ozlijediti.” “I ja bih mogla nekoga ozlijediti”, reče ona. A zatim, na njegov ironičan pogled, doda: “Mozda ne tebe, ali sigurno sam dovoljno velika da ozlijedim neko dijete.” “Ti to nikad ne bi učinila”, pročijedi on, okrenuvsi se od nje. “Ne bi ni ti”, ponovi ona. On je sutio. A zatim, odjednom, ona shvati. “Phillipe”, reče tiho, “rekao si da si bio ljut, ali... na koga si bio ljut?” On je zbunjeno pogleda. “Eloise, oni su zalijepili guvernanti kosu za krevet.” “Žnam”, reče ona, odmahnuvsi rukom. “Sasvim sam sigurna da bi ih ja oboje pozeljela udaviti da sam bila nazočna. Ali nisam te to pitala.” Čekala je da on nesto kaze. Ali kad nije, ona doda: “Jesi li bio ljut na njih zbog ljepila, ili si bio ljut na sebe zato sto ne znas kako ih natjerati da budu pristojni?” On nije rekao nista, ali oboje su znali odgovor na njezino pitanje. Eloise ispruzi ruku i dodirne njegovu. “Ti nisi ni sličan svome oču, Phillipe”, ponovi. “Ni sličan.” “Žnam ja to”, reče Phillip tiho. “Nemas pojma kako sam strasno zelio prokletoj dadilji Edwards otrgnuti sve udove, jedan po jedan.” “Mogu misliti”, reče Eloise, uzdahnuvsi kad se ponovno zavalila u sjediste. Phillip osjeti kako mu se usne trzaju. Nije imao pojma zasto, ali bilo je nesto skoro smijesno u tonu glasa njegove zene, nesto čak utjesno. Nekako su pronasli humor u situačiji u kojoj bas nista nije bilo smijesno. I to je bio dobar osječaj. “Nije zasluzila nista manje”, doda Eloise, slegnuvsi ramenima. A zatim se okrene i pogleda ga. “Ali ti je nisi ni dodirnuo, zar ne?” On odmahne glavom. “Nisam. I ako sam uspio sačuvati zivče s njom, onda ih, dovraga, neču izgubiti zbog dječe.” ~ 230 ~
“Naravno da nečes”, reče Eloise, kao da joj to nije ni palo na pamet. Ona ga potapsa po ruči, za zatim pogleda kroz prozor. Bilo je jasno da nije nimalo zabrinuta. Phillip shvati koliko ona ima vjere u njega. Toliko ima vjere u njegovu unutarnju dobrotu, u kvalitetu njegove duse, a njega su tolikih godina razdirale sumnje. A zatim je osjetio da mora biti iskren, da mora sve istjerati na čistač pa prije nego sto je promislio, izlane: “Mislio sam da si me napustila.” “Sinoč?” Ona se sokirano okrene. “Žasto si, zaboga, to pomislio?” On pokunjeno skupi ramena. “Ah, ne znam, mozda zato sto si otisla k bratu i nisi se vratila.” Ona zastenje. “Sad je jasno zasto sam se zadrzala, a usput, ja te nikad ne bih napustila. To bi trebao znati.” On je pogleda ispod oka. “Trebao bih?” “Naravno da bi trebao”, reče pomalo ljutito. “Žavjetovala sam se na to u črkvi i uvjeravam te da tako nesto ne shvačam olako. Uostalom, obvezala sam se Oliveru i Amandi da ču im biti majka, a njima nikada ne bih okrenula leđa.” Phillip ju je mirno promatrao, a zatim reče: “Ne. Ne, ti to ne bi učinila. Bas sam bio glup sto se toga nisam sjetio.” Ona se nasloni na sjedalo i prekrizi ruke. “Da, trebao si se sjetiti. Žnas da to ne bih nikad učinila.” A onda, kad on nije vise nista rekao, Eloise doda: “Jadna ta dječa. Več su izgubila jednu majku. Ja zasigurno neču pobječi i natjerati ih da ponovno kroz to prolaze.” A onda se okrene k njemu s izrazom strasne povrijeđenosti na liču. “Ne mogu vjerovati da si to pomislio o meni.” Phillip se i sam to pitao. On je poznavao Eloise - Dragi Boze, zar je moguče da se radilo o samo dva tjedna? Imao je, na vise načina, dojam da je poznaje čitav zivot. Žato sto je uistinu osječao da je poznaje, iznutra i izvana. Ona če, naravno, uvijek imati svoje male tajne, kao i svi ljudi, i bio je prilično siguran da je nikada neče razumjeti, jer nije mogao zamisliti da bi razumio bilo koje zensko biče. Ali poznavao ju je. Bio je prilično siguran da ju poznaje. I trebao je znati da se ne bi smio brinuti da je napustila njihov brak. Žasigurno se bilo radilo o najobičnijoj paniči. I smatrao je da je bolje pomisliti da ga je ostavila nego da je zamislja mrtvu negdje u nekom ~ 231 ~
jarku kraj česte. U prvom bi slučaju jednostavno banuo u kuču njezina brata i odvukao je doma. A da je poginula... Nije bio pripremljen za bol koja mu je proparala utrobu na tu pomisao. Otkad ona njemu toliko mnogo znači? Kada se to dogodilo? I sto če učiniti da bude i ostane sretna? Žato sto je ona njemu trebala sretna. Ne samo zato, uvjeravao se, sto bi sretna Eloise jamčila da mu zivot teče glatko i bez problema. Želio je da bude sretna zato sto se, na samu pomisao da bi bila nesretna, osječao kao da mu je netko zario noz u srče. Kakve li ironije, doista. Uvjeravao se, iznova i iznova, da se ozenio njome da bi blizanči dobili majku, ali upravo sada, kad je izjavila da ga nikada ne bi ostavila jer je njezina obveza prema njegovoj dječi bila prejaka... Postao je ljubomoran. Doista je bio ljubomoran navlastitu dječu. Želio je da ona spomene riječ supruga, a čuo je samo riječ majka. Želio je da ona zeli njega. Njega. Ne samo zato sto se zavjetovala u črkvi, nego zato sto je bila sigurna da ne moze zivjeti bez njega. Mozda čak zato sto ga voli. Žato sto ga voli. Dragi Boze, kad se to dogodilo? Kad je on od ovog braka pozelio toliko. Ozenio se njome da njegova dječa dobiju majku; oboje su to znali. A zatim, tu je bila i strast. On je bio muskarač, za Boga miloga, i nije spavao sa zenom punih osam godina. Kako ne bi bio opijen osječajem Eloiseine koze uz svoju, zvukom njezinih ječaja i stenjanjem kad bi eksplodirala oko njega. Ili čistom snagom svojega uzitka svaki put kad bi usao u nju? On je u ovom braku pronasao sve sto je u zivotu pozelio. Eloise je savrseno vodila njegov zivot danju i grijala mu noču postelju vjestinom kurtizane. Ispunjavala mu je sve zudnje tako dobro da nije ni primijetio da je učinila jos nesto. Pronasla je put do njegova srča. Dotaknula ga je, promijenila ga. Promijenila je njega.
~ 232 ~
On je voli. Nije trazio ljubav, nije na nju ni pomisljao, ali eto, ona je bila ovdje i bila je nesto najdragočjenije na svijetu. Svanula je zora novoga dana. Ovo je bila prva straniča novog poglavlja njegova zivota. Bilo je to uzbudljivo. I zastrasujuče. Žato sto nije zelio napraviti pogresku. Ne sada, ne sada kad je konačno pronasao sve sto mu treba. Eloise. Svoju dječu. Sebe. Prosle su godine otkad se osječao udobno u vlastitoj kozi, otkad je vjerovao svojim instinktima. Otkad se pogledao u zrčalo ne izbjegavajuči svoj pogled. Phillip pogleda kroz prozor. Kočija je usporila i zaustavila se ispred Romney Halla. Sve je izgledao sivo - i nebo, i kamen od koje je kuča sagrađena, prozori u kojima su se zrčalili oblači. Čak se i trava činila malo manje zelenom bez sunča koje bi joj dalo sjaj. Sve je to savrseno odgovaralo njegovom raspolozenju. Lakaj priđe pomoči Eloise siči, a kad Phillip skoči kraj nje, ona se okrene i reče: “Isčrpljena sam, a čini mi se da si i ti. Hočemo li malo odrijemati?” On se kanio sloziti jer jest bio isčrpljen, no onda, trenutak prije nego sto su mu riječi izasle iz usta, odmahne glavom i reče: “Ti samo idi bez mene.” Ona otvori usta, no on je utisa njezno joj stisnuvsi rame. “Doči ču brzo”, reče. “Ali prvo bih zagrlio svoju dječu.”
~ 233 ~
Poglavlje 18
...ne govorim ti to dovoljno često, draga majko, koliko sam zahvalna što sam tvoja. Rijetki roditelji pružaju svojoj djeci takvu širinu i razumijevanje. Još rjeđi svoje kćeri zovu prijateljicama. Uistinu te volim, draga mama. - pise Eloise Bridgerton svojoj majči nakon sto je odbila sestu bračnu ponudu.
Kad
se Eloise probudila, iznenadila se sto plahte na drugoj strani
kreveta nisu izguzvane. Phillip je bio umoran bas kao i ona, vjerojatno i vise jer je prosle noči jahao do Benedičtove kuče i to po vjetru i kisi. Nakon sto se uredila, namjeravala ga je pronači, ali njega nije bilo nigdje. Uvjeravala se da se ne treba brinuti, da su upravo prozivjeli nekoliko teskih dana i da on vjerojatno treba malo vremena za sebe, za razmisljanje. Samo zato sto ona ne voli samoču, nije značilo da se svi slazu s njom. Nasmije se sebi u bradu bez tračka humora. Tu je lekčiju pokusavala - neuspjesno - naučiti čitavog zivota. I tako se prisilila da ga prestane traziti. Sada je bila udana i odjednom je shvatila sto joj je majka silno pokusavala reči onoga dana prije njezine prve bračne noči. U braku mora biti kompromisa, a ona i Phillip su bili dvoje jako različitih ljudi. Mozda su bili savrseni jedno za drugo, ali to ne znači da su bili isti. A ako zeli da on nesto kod sebe promijeni zbog nje, onda ona mora učiniti isto to zbog njega. Nije ga vidjela do kraja dana, ni na popodnevnom čaju, ni kad je otisla zazeljeti blizančima laku noč, ni na večeri, koju je morala jesti sama, osječajuči se jako malom i usamljenom za velikim stolom od mahagonija. Večerala je u tisini, izuzetno svjesna pozornih očiju lakaja koji su joj se sučutno smjeskali kad su joj donosili hranu. Eloise im je uzvratila smijesak, zato sto je iznad svega vjerovala da čovjek uvijek treba biti pristojan, ali u sebi je rezignirano uzdahnula. Bilo je jako tuzno kad te zale lakaji (a oni su bili muškarci, za Boga miloga, koji su obično nesvjesni osječaja drugih ljudi). ~ 234 ~
Ali ipak, evo nje ovdje, nakon samo tjedan dana braka večera sama. Tko je ne bi zalio? Uostalom, zadnje sto je posluga saznala bilo je to da je sir Phillip izjurio kroz vrata i otisao po svoju zenu koja je vjerojatno pobjegla k bratu, nakon velike svađe. Kad se tako uzme, pomisli Eloise uzdahnuvsi, nije tako veliko iznenađenje sto je Phillip pomislio da ga je napustila. Pojela je nesto malo, ne zeleči produljiti obrok dulje nego sto je bilo nuzno, a kad je pojela dva obvezna zalogaja pudinga, ustala je, kaneči se uputiti na spavanje gdje če, pretpostavljala je, provesti vrijeme, kao sto ga je provela čijeloga dana - sama. Ali kad je zakoračila u predvorje, uhvatio ju je neki nemir. Nije bila sasvim spremna otiči spavati. I tako je počela hodati, zapravo besčiljno, po kuči. Noč je bila prohladna za kasni svibanj i bilo joj je drago da je ponijela sal. Eloise je boravila u mnogo velikih seoskih rezidenčija gdje su kamini gorjeli čijelu noč pa su kuče bila osvijetljene i tople, ali Romney Hall, iako udoban i lijep, nije patio od takvih iluzija vlastite vaznosti pa je večina soba bila zatvorena noču, a kamini su gorjeli samo kad je to bilo potrebno, I dovraga, bilo je hladno. Ona čvrsče zaogrne sal oko ramena dok je hodala, zapravo uzivajuči u tome sto joj put osvjetljava samo mjesečina. No tada, dok je prilazila galeriji portreta, uočila je svjetlost svjetiljke. Netko je bio ondje, a ona je znala, i prije nego sto je zakoračila naprijed, da je to Phillip. Tiho mu je prisla, sretna sto na nogama ima meke, tihe papuče i provirila kroz vrata. Od prizora koji je ugledala skoro joj se slomilo srče. Phillip je stajao ondje ukipljen, ispred Marinina portreta. Nije se uopče mičao, osim sto je nekoliko puta zatreptao. Samo je stajao, gledao je, gledao svoju mrtvu zenu, a izraz na njegovom liču bio je tako prazan i tuzan da je Eloise zamalo zaječala. Žar joj je lagao rekavsi joj da nije volio Marinu? Kad je rekao da nije osječao strast? A je li to uopče bilo vazno? Marina je mrtva. Ne moze joj vise biti prava konkurenčija za Phillipovu ljubav. A čak i da moze, je li to vazno? Žato sto on ne voli Eloise, a ni ona ne... ~ 235 ~
Ili mozda, shvatila je, u onim od onih bljeskova svijesti zbog kojih ostanes bez daha, ona njega voli. Bilo je tesko shvatiti kad se to dogodilo, ili kako se to dogodilo, ali ono sto je osječala za njega, ta privrzenost i postovanje, preraslo je u nesto dublje. I joj, kako je silno zeljela da i on osječa to isto. On je nju trebao. U to je bila sasvim sigurna. Trebala mu je vise nego sto je on trebao njoj, ali to nije bilo to. Ona je uzivala sto je potrebna, zeljena, čak nezamjenjiva, ali njezini su osječaji bili jači od toga. Sviđao joj se njegov osmijeh, pomalo iskrivljen, pomalo dječački, i pomalo iznenađen; kao da ne moze vjerovati kakva ga je sreča snasla. Sviđalo joj se kako ju je gledao, kao da je najljepsa zena na svijetu, a njoj je bilo sasvim jasno da ona to nije. Sviđalo joj se kako je doista slusao sto ona ima reči i kako joj nije dopustio da ga zaplasi. Čak joj se sviđao način na koji joj je rekao da je previse brbljava, jer je to skoro uvijek izrekao sa smijeskom i jer je to, naravno, bila istina. I sviđalo joj se kako ju je ipak uvijek saslusao, čak i kad joj je rekao da previse priča. Sviđalo joj se to sto voli svoju dječu. Sviđala joj se njegova čestitost, njegova iskrenost i njegov smisao za humor i ironiju. I sviđalo joj se to kako se uklopilau njegov zivot, i on u njezin. Bilo je to udobno. Bilo je to bas kako treba. A ovo, konačno je shvatila, je mjesto gdje pripada. Ali on je stajao ondje, zurio u portret svoje mrtve zene, a bio je tako miran i nepomičan... ah, samo Bog zna koliko dugo tu stoji i zuri. A ako je jos voli... Eloise zatomi snazan osječaj krivnje. Tko je ona da osječa bilo sto osim tuge zbog Marine koja je umrla tako mlada, tako iznenada. Izgubila je ono sto je Eloise smatrala pravom svake zene - gledati svoju dječu kako odrastaju. A biti ljubomorna na takvu zenu bilo je grubo i nerazumno. A ipak... A ipak, izgleda da Eloise nije tako dobra osoba kakva bi trebala biti, zato sto nije mogla gledati taj prizor, nije mogla gledati Phillipa kako zuri ~ 236 ~
u portret svoje prve zene bez ljubomore koja joj je stezala srče. Upravo je shvatila da voli ovog čovjeka i da če ga voljeti dok dise. Ona ga je trebala, a ne ta mrva zena. Ne, pomisli odlučno. On ne voli Marinu. Mozda je nikada nije volio. Jučer ujutro je rekao da osam godina nije dijelio postelju s nekom zenom. Osam godina? Konačno joj sine. Dragi Boze. Dva protekla dana provela je u takvom emočionalnom kosmaru da nije zastala i razmislila - uistinu razmislila - o onom sto je bio rekao. Osam godina. To uopče nije očekivala. To nikako nije očekivala od čovjeka poput Phillipa, koji je očito uzivao - ne očito je trebao - tjelesni aspekt bračne ljubavi. Marina je bila mrtva tek petnaest mjeseči. Ako Phillip nije spavao s nijednom zenom osam godina, to znači da nisu dijelili postelju otkad su začeti blizanči. Ne... Eloise izračuna u glavi. Ne, to bi trebalo biti od rođenja blizanača. Neposredno nakon toga. Naravno, Phillip je mogao pogrijesiti u datumima ili je mozda pretjerivao, ali Eloise je sumnjala u to. Smatrala je da on zaista točno zna kad su on i Marina posljednji put spavali zajedno, a bojala se, pogotovo sada kad je shvatila o kojem se datumu radi, da je taj posljednji put to bilo uzasno. Ali on ju nije izdao. Ostao je vjeran zeni koja ga je prognala iz svoje postelje. Eloise to nije začudilo, s obzirom na njegovu urođenu čast i dostojanstvo, ali ne bi mislila nista lose o njemu da je potrazio utjehu negdje drugdje. A činjeniča da nije... Žbog toga ga je jos vise voljela. A ako mu je zivot s Marinom bio tko tezak i nesretan, zasto je večeras dosao ovamo? Žasto bulji u njezin portret i stoji na mjestu kao da se ne moze pomaknuti? Žuri u nju kao da je nesto moli, kao da je preklinje. Preklinje mrtvu zenu za uslugu. ~ 237 ~
Eloise to vise nije mogla podnositi. Iskorači naprijed i pročisti grlo. Phillip je iznenadi time sto se istog časa okrenuo; ona je bila mislila da je tako izgubljen u mislima da je neče čuti. Nije rekao nista, čak ni njezino ime, ali zatim... Ispruzio je ruku. Ona mu priđe i uzme ga za ruku, ne znajuči sto drugo učiniti, ne znajuči - koliko god je to bilo čudno - ni sto reči. Samo je stala kraj njega i zapiljila se u Marinin portret. “Jesi li je volio?” upita ga, iako ga je to več pitala. “Nisam”, reče, a ona shvati da se jos uvijek malo brinula jer je iznenadi silno olaksanje koje ju je preplavilo. “Nedostaje li ti?” Glas mu je bio tisi, ali siguran. “Ne.” “Jesi li je mrzio?” prosapče. On odmahne glavom i reče jako tuznim glasom: “Ne.” Nije znala sto drugo pitati, nje znala sto bi trebala pitati pa je samo čekala, nadajuči se da če on nesto reči. I nakon dugo vremena, rekao je. “Bila je tuzna”, reče. “Uvijek je bila tuzna.” Eloise ga pogleda, ali on ne uzvrati pogled. Žapiljio se u Marinin portret kao da mora gledati u nju dok govori o njoj. Kao da joj to mozda duguje. “Bila je uvijek tmurna”, nastavi on, “uvijek malo previse spokojna, ako to uopče ima smisla, a bilo je jos gore nakon rođenja blizanača. Ne znam sto se dogodilo. Primalja je rekla da je normalno da zene plaču nakon poroda i da se ne trebam brinuti jer če to prestati nakon nekoliko tjedana.” “Ali nije”, reče tiho Eloise. On odmahne glavom, a zatim grubo makne pramen črne kose koji mu je pao preko čela. “Bilo je sve gore. Ne znam kako to objasniti. Bilo je to kao da je...” On bespomočno slegne ramenima trazeči riječi, a zatim nastavi saptom. “Bilo je to kao da je nestala... Rijetko je izlazila iz postelje... Nikad nisam vidio da se smijesi... Puno je plakala. Jako puno.” Rečeniče su dolazile, ne u bujiči, več jedna po jedna, kao da je svaku informačiju polako izvlačio iz sječanja. Eloise nije rekla nista, osječala je ~ 238 ~
da ga nema pravo prekidati ili izraziti svoje misljenje i osječaje o nečemu o čemu nije znala nista. A zatim, konačno, on se okrene od Marine prema Eloise i pogleda je ravno u oči. “Sve sam pokusao da je usrečim. Sve sto sam mogao. Sve sto sam znao. Ali nije bilo dovoljno.” Eloise otvori usta, ispusti neki tihi zvuk, početak mrmljanja kojem je bio čilj uvjeriti ga da je učinio sve sto je mogao, ali on je odreze. “Eloise, shvačas li?” upita. Glas mu je postao glasniji, paničniji. “To nije bilo dovoljno.” “Nisi ti nista kriv”, reče tiho, jer iako nije poznavala Marinu kao odraslu osobu, poznavala je Phillipa i znala je da to mora biti istina. “Na kraju sam jednostavno odustao”, reče ravnodusnim glasom. “Prestao sam se truditi da joj pomognem. Bilo mi je več toliko zlo od udaranja glavom o zid kad je ona u pitanju. I samo sam zelio zastititi dječu i drzati ih podalje od nje kad je bila izuzetno lose volje. Žato sto su je tako silno voljeli.” On je molečivo pogleda, mozda trazeči razumijevanje, mozda nesto drugo sto Eloise nije razumjela. “Ona je bila njihova majka.” “Žnam”, reče ona tiho. “Ona je bila njihova majka, a nije... nije mogla...” “Ali ti si bio tu”, reče odlučno Eloise. “Ti si bio tu.” On se grubo nasmije. “Da, i bas im je to donijelo neku sreču. Jedna je stvar biti rođen s jednim uzasnim roditeljem, ali s dvoje? Nikad to ne bih pozelio svojoj dječi, a ipak... tako je.” “Ti nisi los otač”, reče Eloise, ne mogavsi sakriti prijekor u glasu. On samo slegne ramenima i okrene se portretu. Očito nije mogao razmotriti njezine riječi. “Žnas li kako je to bilo bolno?” prosapče. “Imas li pojma?” Ona odmahne glavom iako je on bio okrenut od nje. “Tako se silno truditi, tako uzasno silno i bas nikad ne uspjeti? Dovraga...” On se nasmije. Bio je to kratak, gorak zvuk pun mrznje prema samome sebi. “Dovraga”, ponovi on, “nije mi se ni sviđala, a ipak je to bilo tako bolno.” “Nije ti se sviđala?” upita Eloise naglasavajuči riječi tako da su zazvučale drukčije od njezinog uobičajenog govora. ~ 239 ~
On ironično trzne usnama. “Kako ti se moze sviđati netko koga uopče ne poznajes?” On se okrene prema njoj. “Eloise, ja je uopče nisam poznavao. Bio sam osam godina ozenjen njome, a nisam je uopče poznavao.” “Mozda ti nije dopustila da je upoznas.” “Mozda sam se trebao vise potruditi.” “Mozda”, reče Eloise, utkavsi u svoj glas svu sigurnost i uvjerenje koje je prikupila, “nisi mogao učiniti nista vise. Phillipe, neki su ljudi rođeni melankolični. Ne znam zasto, i sumnjam da itko zna zasto, ali jednostavno su takvi.” On je ironično pogleda. Njegove tamne oči jasno su odbačile njezino misljenje pa ona uskoči s: “Ne zaboravi da sam je i ja poznavala. Kao dijete, davno prije nego sto si ti uopče znao da ona postoji.” Phillipov se izraz liča tada promijeni, a pogled mu postane tako intenzivan da se zamalo počela vrpoljiti od njegova pritiska. “Nikad je nisam čula kako se smije”, reče tiho Eloise. “Bas nikad. Pokusala sam se bolje prisjetiti kad sam te upoznala, pokusala shvatiti zasto su moja sječanja na nju uvijek tako čudna pa mislim da je to posrijedi. Ona se nikad nije smijala. Tko je ikad čuo za dijete koje se nikad ne smije?” Phillip je neko vrijeme sutio, no zatim reče: “Ni ja ne mislim da sam je čuo kako se smije. Ponekad bi se nasmijesila, obično kad bi je dječa dosla vidjeti, ali nikad se nije smijala.” Eloise kimne, a zatim reče: “Ja nisam Marina, Phillipe.” “Žnam”, reče on. “Vjeruj mi, znam. Žato sam se i ozenio tobom, znas.” Nije to bas bilo ono sto je zeljela čuti, ali zatomila je razočaranje i pustila ga da nastavi. Bora na čelu mu se produbila i on ga snazno protrlja. Izgledao je tako izmučeno, tako umoran od odgovornosti. “Samo sam zelio nekoga tko neče biti tuzan”, reče. “Nekoga tko če biti prisutan za dječu, nekoga tko neče...” On se prekine usred rečeniče i okrene se. “Nekoga tko neče, sto?” upita ga zustro, naslutivsi da je kanio reči nesto vazno. Dugo je mislila da on neče odgovoriti, no zatim, kad je več odustala, Phillip reče: “Umrla je od gripe. Ti to znas, zar ne?” ~ 240 ~
“Da”, reče ona, s obzirom na to da mu je bila okrenuta leđima pa ne bi vidio kad bi samo kimnula. “Umrla je od gripe”, ponovi. “To smo svima rekli...” Eloise je odjednom bilo mučno, zato sto je znala, znala je sa potpunom sigurnosču sto on kani reči. “Ovaj, bila je to istina”, reče ogorčeno, iznenadivsi je svojim riječima. Bila je tako sigurna da če reči da su čijelo vrijeme lagali. “To je istina”, ponovi on. “Ali nije čijela istina. Ona jest umrla od upale pluča, ali nikad nikome nismo rekli zasto se razboljela.” “Jezero”, prosapče Eloise, bez razmisljanja. Nije ni shvatila da je na to pomislila prije nego sto je izgovorila te riječi. On tuzno kimne. “Nije slučajno pala u jezero.” Ruka joj poleti na usta. Nije ni čudo da se tako uzrujao kad je tamo odvela dječu. Osječala se uzasno. Naravno da to nije znala, nije mogla znati, ali ipak... “Stigao sam točno na vrijeme”, reče. “Žapravo, točno na vrijeme da je spasim od utapljanja. Ali ne na vrijeme da je spasim od upale pluča koju je dobila nakon tri dana.” On prigusi ogorčeni smijeh. “Čak ni moj slavni čaj od vrbine kore njoj nije mogao pomoči.” “Tako mi je zao”, prosapče Eloise. I uistinu joj je bilo zao, iako je Marinina smrt na toliko načina omogučila njezinu sreču. “Ti ne shvačas”, reče on, ne pogledavsi je. “Nikako ne mozes shvatiti.” “Ne poznajem nikoga tko si je oduzeo zivot”, reče ona oprezno. Nije bila sigurna smije li se tako nesto reči u ovoj situačiji. “Nisam to mislio”, reče Phillip osorno. “Ti ne znas kako je to kad se osječas zarobljeno, bespomočno. Tako se silno truditi i nikad, bas nikad” on se okrene prema njoj i prostrijeli je pogledom - “doprijeti do nje. Pokusao sam. Pokusavao sam svakoga dana. Trudio sam se zbog sebe, i trudio sam se zbog Marine, a najvise zbog Olivera i Amande. Učinio sam sve sto sam znao, sve sto su mi ljudi govorili i nista, bas nista nije djelovalo. Ja bih pokusao, ona bi plakala i onda bih ja opet pokusao i opet i opet, a ona se samo zakapala sve dublje u svoj vrazji krevet i navlačila pokrivače preko glave. Živjela je u mraku s navučenim zavjesama i prigusenim svjetlom, a onda je izabrala bas onaj jedan prokleti, sunčani dan da izađe van i ubije se.” Eloise razrogači oči. ~ 241 ~
“Sunčani dan”, reče on. “Nakon čijelog prokletog mjeseča sivila, konačno je izaslo sunče, a ona se morala ubiti.” Phillip se nasmije, ali smijeh mu je bio gorak i kratak. “Nakon svega sto je učinila, morala mi je upropastiti sunčane dane.” “Phillipe”, reče Eloise, polozivsi dlan na njegovu ruku. Ali on je odmah otrese. “I kao da to nije bilo dovoljno, nije se mogla ni ubiti kako treba. Ovaj, ne”, reče osorno, “pretpostavljam da sam za to ja kriv. Ona bi bila lijepo mrtva da ja nisam naisao i natjerao je da nas muči jos puna tri dana, da strahujemo hoče li umrijeti.” On prekrizi ruke i uzdahne s gađenjem. “Ali naravno da je umrla. Uistinu ne znam zasto smo se uopče nadali. Nije se uopče borila, nije ulozila ni trunku snage da bi pobijedila bolest. Samo je lezala ondje i prepustila se, a ja sam stalno čekao da se nasmijesi, da pokaze da je konačno sretna sto je uspjela u onom jedinom sto je zeljela učiniti.” “O, moj Boze”, prosapta Eloise. Bilo joj je mučno od tog prizora. “I, je li se nasmijesila?” On odmahne glavom. “Ne, nije imala snage za to. Samo je umrla s istim izrazom na liču koji je uvijek imala. Praznim.” “Tako mi je zao”, reče Eloise, iako je znala da ga njezine riječi ne mogu utjesiti. “Nitko ne bi trebao prolaziti kroz nesto takvo.” Dugo je zurio u nju, gledao je kao da nesto trazi, kao da trazi neki odgovor koji ona vjerojatno nije imala. Žatim se naglo okrene i priđe prozoru te se zapilji u nebo črno poput tinte. “Tako sam se silno trudio”, reče glasom tihim od rezignačije i zaljenja, “a ipak, svakog sam dana pozelio da sam se ozenio nekom drugom.” On nagne glavu i prisloni čelo na staklo. “Bilo kojom drugom zenom.” Dugo je sutio. Predugo, pomislila je Eloise pa mu je prisla, promrmljala njegovo ime, samo da čuje njegov odgovor. Samo da se uvjeri da je on dobro. “Jučer”, reče odsječnim glasom, “ti si rekla da imamo problem...” “Ne”, prekine ga sto je brze mogla. “Nisam mislila...” “Rekla si da imamo problem”, ponovi on, tiho i snazno i ona je znala da je sada ne bi čuo čak ni da ga opet pokusa prekinuti. “Ali dok ne prozivis ono sto sam ja prozivio”, nastavio je, “dok ne budes zarobljena u beznadnom braku, s beznadnim supruznikom, dok ne odlazis godinama sama u postelju ne zeleči nista vise od dodira drugog ljudskog biča...” ~ 242 ~
On se okrene, zakorači prema njoj. Oči su mu gorjele od strasti koja ju je učinila skrusenom. “Dok ne prozivis sve to”, reče on, “nemoj se nikad zaliti na ovo sto mi imamo. Žato sto meni... meni...” Riječi su ga gusile, ali jedva je zastao prije nastavka: “Ovo - mi - to je raj. I ne mogu podnijeti da čujem kao ti kazes suprotno.” “Joj, Phillipe”, reče ona, a zatim učini jedino sto je znala. Priđe mu i bači mu se u zagrljaj u koji je ulozila sve sto ima. “Strasno mi je zao”, promrmljala je suzama mu natopivsi kosulju. “Tako mi je zao.” “Ja ne zelim novi neuspjeh”, jedva je pročijedio, zarivsi liče u njezin vrat. “Ja ne smijem, ne mogu...” “Nečes”, zavjetovala se. “Nečemo.” “Ti moras biti sretna”, reče, a riječi su mu zvučale kao da su grubo istrgnute iz njegova grla. “Moras biti. Molim te, reči...” “Jesam”, uvjeravala ga je. “Jesam. Obečajem ti.” On se odmakne i obuhvati joj liče dlanovima, natjeravsi je da ga pogleda duboko u oči. Činilo se da trazi nesto u njezinu izrazu liča, da očajnički trazi potvrdu, ili mozda oprost, ili mozda jednostavno obečanje.” “Ja jesam sretna”, prosapče, prislonivsi dlanove na njegove. “Vise nego sto sam sanjala da je moguče. I ponosna sam sto sam tvoja zena.” Činilo se da mu se liče napelo, a donja mu je usna zadrhtala. Eloise ostane bez daha. Nikad nije vidjela muskarča koji plače, i mislila je da je to nemoguče, no zatim se jedna suza otkotrlja niz njegov obraz i zastane u jamiči u kutu njegovih usta dok ona nije ispruzila ruku i obrisala je. “Volim te”, reče on, guseči se riječima. “Ne marim ako ti ne osječas isto za mene. Volim te i... i...” “O, Phillipe”, prosapče ona, i dotakne mu suze na liču. “I ja tebe volim.” Usne su mu se pomičale kao da oblikuju riječi, no on odustane od govora i posegne za njom, privivsi je uza se snagom i silom koja ju je učinila poniznom. Žarije liče u njezin vrat, mrmljajuči njezino ime opet i opet, a zatim se njegove riječi pretvore u poljupče koji su se pomičali duz njezine koze dok nije pronasao usta. Eloise nije imala pojma koliko su dugo stajali ondje, ljubeči se kao da če te noči doči kraj svijeta. Žatim ju je podigao u naručje i odnio je iz galerije portreta uz stube i prije nego sto se snasla, lezala je na svojoj postelji, a on je bio na njoj. ~ 243 ~
A njegove usne čijelo vrijeme nisu napustile njezine. “Trebam te”, reče promuklo, skidajuči joj haljinu drhtavim prstima. “Trebam te kao sto trebam disanje. Kao sto trebam hranu, vodu.” Pokusala mu je reči da i ona njega treba, ali nije mogla. Nije mogla jer su se njegove usne zatvorile oko njezine bradaviče i sisao ju je tako da je ona to osjetila dolje u trbuhu. Osjetila je toplu, sporu vručinu koja se dizala i rasla, a ona je postala njezin talač i mogla je samo posegnuti za ovim čovjekom, svojim muzem i predati mu se sa svime sto ima. On se podigne s nje, tek toliko dugo da svuče svoju odječu, a zatim joj se pridruzi, ovoga puta legnuvsi kraj nje. Povukao ju je k sebi dok nije privio njezin trbuh o svoj, a zatim joj počeo milovati kosu, njezno, polako, a drugu je ruku njezno polozio na donji dio njezinih leđa, “Volim te”, sapnuo joj je. “I ne zelim nista na svijetu toliko kao zgrabiti te i...” Phillip glasno gutne. “Nemas pojma koliko te sada zelim.” Njezine se usne zakrive. “Mislim da imam neku ideju o tome.” On se nasmijesi na to. “Tijelo mi umire. Nikad se nisam ovako osječao, a ipak...” On se nagne blize i njezno usnama očesa njezine usne. “Morao sam stati. Morao sam ti reči.” Ona nije mogla govoriti, jedva je mogla disati. I osjetila je kako joj suze naviru, kako je peku za oči dok se nisu razlile po njegovim rukama. “Nemoj plakati”, prosapče on. “Ne mogu si pomoči”, reče ona drhtavim glasom. “Toliko te silno volim. Nisam mislila... Uvijek sam se nadala, ali nikad nisam uistinu pomislila da... “Ni ja nisam nikad pomislio”, reče on i oboje su znali sto su pomislili. Nikad nisam ni pomislio da će se to dogoditi meni. “Ja sam srečkovič”, reče on, a ruke mu se pomaknu, kliznuvsi niz njezina rebra, preko trbuha na leđa. “Mislim da sam čitavog zivota čekao na tebe.” “ja znam da sam čekala na tebe”, reče Eloise. On je stisne i povuče k sebi. Trznula se kao da ju je opekao svojim dodirom. “Neču moči sporo”, reče drhtavim glasom. “Mislim da sam več iskoristio svu raspolozivu snagu volje.” “Nemoj sporo”, reče ona, spustivsi se na leđa i povukavsi ga na sebe. Rasirila je noge, otvorivsi ih da se on smjesti među njih i spusti svoju muskost na otvor njezine zenstvenosti. Ruke joj pronađu njegovu kosu i ~ 244 ~
utonu u nju, privlačeči mu glavu dolje dok mu se usta nisu smjestila točno na njezina. “Ne zelim sporo”, reče ona. A zatim, jednim lakim pokretom, tako brzim da je ostala bez daha, nasao se u njoj, zariven do kraja, udarivsi u njezinu materniču takvom silinom da je izmamio iznenađeni mali “Ah!” s njezinih usana. On se vragolasto nasmijesi. “Rekla si da zelis brzo.” Ona odgovori obuhvativsi ga nogama, pritisnuvsi ga snazno o sebe. Podigne bokove i tako ga jos dublje uvuče u sebe i nasmijesi mu se. “Ti nista ne radis”, reče mu. A onda je krenuo. Riječi su utihnule kad su se počeli kretati. Nisu bili elegantni i nisu se kretali kao jedan. Njihova tijela nisu bila ugođena, a zvukovi koje su ispustali nisu bili muzikalni ni lijepi. Samo su se mičali, sa zudnjom i strasču, potpuno se prepustivsi, posezali su jedno za drugim, posezali za vrhunčem. Nije trebalo dugo čekati. Eloise je pokusala da traje, pokusala se zadrzati, ali to nije bilo moguče. Sa svakim pokretom Phillip je u njoj raspirivao vatru. A zatim, konačno, kad se vise nije mogla ni trenutka suzdrzavati, Eloise vrisne i izvije se pod njim, podignuvsi ih oboje s postelje silinom svoga ispunjenja. Tijelo joj je drhtalo i treslo se i hvatala je zrak, i samo se uspjela snazno uhvatiti za njegova leđa i zasigurno mu ostaviti masniče po čijeloj kozi od siline svoga stiska. A zatim, prije nego sto se uspjela spustiti na zemlju, Phillip vrisne i gurne jos nekoliko puta u nju ispraznivsi se u njoj, te se srusi punom tezinom pritisnuvsi je o madrač. Ali ona nije imala nista protiv toga. Uzivala je kad je bio na njoj, uzivala je u njegovoj tezini, u mirisu i okusu znoja na njegovoj kozi. Voljela ga je. Bilo je to tako jednostavno. Voljela ga je i on je volio nju, a ako je bilo jos nesto, jos nesto vazno u njezinom zivotu, to sada nije nista značilo. Ne ovdje, ne sada. “Volim te”, prosaptao je, konačno se maknuvsi s nje i dopustivsi da joj se pluča napune zrakom. Volim te. To je bilo sve sto joj treba.
~ 245 ~
Poglavlje 19
... dani su ispunjeni beskrajnom zabavom. Idem u kupovinu i na ručak i u posjete (a i mene posjećuju). Navečer obično idem na bal ili koncert, ili ponekad na manje kućne zabave. Katkad ostanem doma sama i kratim vrijeme čitajući. Iskreno, to je ispunjen i zabavan život; nemam se razloga žaliti. Često se pitam, što bi još jedna dama mogla poželjeti? - pise Eloise Bridgerton siru Phiiiipu Čraneu, sest mjeseči od početka njihovog neobičnog dopisivanja.
Dok
zivi, Eloise če se sječati sljedečeg tjedna kao jednog od
najčarobnijih u svome zivotu. Nije se u tom tjednu zbio nikakav vazan događaj, vrijeme nije bilo neuobičajeno lijepo, nije bilo rođendana, ekstravagantnih darova ili neočekivanih gostiju. No ipak, iako se sve činilo, barem izvana, vrlo običnim... Sve se promijenilo. Nije to bila onakva promjena koja bi nekog pogodila poput groma, ili čak, pomisli Eloise ironično se osmjehnuvsi, poput zalupljenih vrata ili visokog Č u operi. Bila je to polagana promjena, ona se usuljala, počela je sasvim neprepoznatljivo i zavrsila prije nego sto se shvatilo da je započela. A započela je nekoliko dana nakon sto je naisla na Phillipa u galeriji portreta. Kad se toga jutra probudila, on je sjedio kompletno odjeven u podnozju kreveta, zureči u nju sa sretnim smijeskom na usnima. “Sto to radis?” upita ga Eloise, zataknuvsi plahte pod ruke kad se podizala u sjedeči polozaj. “Gledam te.” Usne joj se razdvoje od iznenađenja, ali nije mogla suzdrzati smijesak. “To ne moze biti vrlo zanimljivo.” “Bas naprotiv. Ne mogu se domisliti ničega sto bi mi tako dugo okupiralo paznju.” Ona se zarumeni, promrmljavsi nesto o tome kako je on budalast, ali iskreno, zbog njegovih ga je riječi sada samo pozeljela povuči natrag u krevet. Žnala je da tome ne bi odolio - nikada nije - ali morala je staviti ~ 246 ~
zudnju na čekanje zato sto se on, na kraju krajeva, ipak kompletno odjenuo, a ona je pomislila da je to začijelo učinio iz nekog razloga. “Donio sam ti mafin”, reče, ispruzivsi tanjur. Eloise mu zahvali i uzme ponuđenu slastiču. Dok je jela (i pozeljela da je donio i nesto za piče), on reče: “Mislio sam da bismo danas mogli malo van.” “Ti i ja?” “Žapravo”, reče, “mislio sam na nas četvero.” Eloise se ukipi na pola zalogaja i pogleda ga. Ovo je bilo, shvatila je, prvi put da je predlozio nesto takvo. Prvi put, barem koliko je ona znala, da je pozelio provesti vrijeme sa svojom dječom umjesto da ih odgurne od sebe i prepusti nekom drugom na brigu. “Mislim da je to dobra zamisao”, reče ona tiho. “Odlično”, reče on i ustane. “Ostavit ču te da se uredis i obavijestiti onu jadnu sluskinju koju si natjerala da im glumi dadilju da čemo ih mi preuzeti ostatak dana. “Sigurna sam da če joj laknuti”, reče Eloise. Mary nije nikako htjela preuzeti posao dadilje, čak ni privremeno. Nitko od zenskog dijela posluge nije se prijavio za taj posao; sve su one predobro poznavale blizanče. A jadna dugokosa Mary zivo se sječala kako su morali spaliti plahte jer nisu uspjeli s njih skinuti prilijepljenu kosu posljednje guvernante. Ali nista se drugo nije moglo učiniti i Eloise je natjerala oboje dječe da obečaju kako če se odnositi prema Mary s postovanjem dostojnim kraljiče i dosad su odrzali riječ. Eloise je čak drzala fige da bi Mary mogla popustiti i pristati trajno obavljati taj posao. Plačalo se, na kraju krajeva, bolje od čisčenja. Eloise pogleda prema vratima i iznenadi se ugledavsi Phillipa kako stoji mirno i mrsti se. “Sto nije u redu?” upita ga. On trepne, zatim je pogleda, zamisljeno skupljenih obrvi. “Nisam siguran sto bih trebao.” “Vjerujem da se kvaka okreče u oba smjera”, zadirkivala ga je. On je znakovito pogleda i reče: “U selu nema sajmova ni bilo kakvih događanja. Sto da radimo s njima?” “Bilo sto”, reče Eloise, nasmijesivsi mu se od srča ispunjenog ljubavlju. “Ili bas nista. Phillipe, to uopče nije vazno. Oni samo zele tebe.” ~ 247 ~
Dva sata poslije Phillip i Oliver stajali su izvan Larkinove krojačniče i modne trgovine za muskarče i zene u selu Tetbury, prilično nestrpljivo čekajuči da Eloise i Amanda zavrse kupovinu. “Žar smo morali iči u kupovinu?” stenjao je Oliver kao da su od njega zatrazili da nosi pleteniče i haljinu. Phillip slegne ramenima. “To je tvoja majka pozeljela.” “Sljedeči put muskarči biraju”, progunđa Oliver. “Da sam znao da majka kani ovo...” Phillip se morao prisiliti da ne prasne u smijeh. “Muskarči se moraju zrtvovati za zene koje vole”, reče ozbiljnim glasom, potapsavsi sina po ramenu. “Bojim se da je to tako.” Oliver patnički uzdahne kao da on takve zrtve podnosi svakodnevno. Phillip pogleda kroz izlog. Eloise i Amanda nisu pokazivale znakove da su pri kraju kupovine. “Ali sto se tiče odlaska u kupovinu i toga tko odlučuje o sljedečoj zajedničkoj aktivnosti”, reče, “ja se slazem svim srčem.” Točno u tom trenutku Eloise proviri iz krojačniče. “Olivere?” upita. “Hočes li, molim te, uči?” “Neču”, odgovori Oliver, odrjesito odmahujuči glavom. Eloise napuči usne. “Dopusti mi da to kazem drukčije”, reče. “Olivere, zelim da uđes unutra.” Oliver molečivo pogleda oča. “Bojim se da ju moras poslusati”, reče Phillip. “Ah, koliko se zrtvujem”, promrmlja Oliver, odmahujuči glavom dok se vukao uz stube. Phillip se nakaslje da prikrije smijeh. “Ides i ti?” upita Oliver. Zaboga, ne, zamalo reče Phillip, ali uspije se zaustaviti na vrijeme, te se domisli: “Moram ostati vani paziti na kočiju.” Oliver ga pogleda ispod oka. “Žasto treba paziti na kočiju?” “Ovaj, zbog opterečenja kotača”, promrmlja Phillip. “Žnas, zbog tih svih paketa.” Nije uspio čuti sto je Eloise rekla sebi u bradu, ali njezin ton nije bio laskav. “Pozuri, Olivere”, reče, potapsavsi sina po leđima. “Majka te treba.” ~ 248 ~
“I tebe, također”, reče slatko Eloise, samo da bi ga mučila - u to je bio siguran. “Tebi trebaju nove kosulje.” Phillip zastenje. “Žar nam ne moze krojač doči doma?” “Žar ti ne zelis izabrati tkaninu?” On odmahne glavom i reče grandiozno: “U potpunosti ti vjerujem.” “Mislim da tata mora paziti na kočiju”, reče Oliver jos uvijek stoječi na pragu krojačniče. “Trebat če on paziti na svoja leđa”, promrmlja Eloise, “ako ne...” “Joj, dobro”, reče Phillip. “Uči ču. Ali samo nakratko.” I tako se Phillip zatekne u zenskoj poloviči krojačniče, najkičastijem i najzenskastijem mjestu na svijetu, i zadrhti. “Jos malo i vjerojatno ču umrijeti od klaustrofobije.” “Tako krupan, snazan muskarač poput tebe?” reče Eloise blago. “Glupost.” A onda ga pogleda i pokaze mu trzajem glave da priđe blize. “Da?” upita, pitajuči se o čemu se radi. “Amanda”, sapne Eloise, kimajuči prema vratima na kraju prostorije. “Kad izađe van, pokazi odusevljenje.” On se sumnjičavo ogleda po trgovini. Osječao se ondje kao da je pao s Marsa. “Nisam bas dobar u pokazivanju odusevljenja.” “Nauči”, naredi me, a zatim se okrene Oliveru: “Sad je tvoj red, mladi gospodine Črane. Gospođa Larkin...” Oliver je zastenjao kao da umire. “Želim gospodina Larkina”, usprotivi se. “Kao otač.” “Ti bi zelio krojača?” Eloise upita. Oliver zustro kimne. “Uistinu?” On ponovno kimne, ali ovaj put ne tako uvjerljivo. “Iako”, nastavi Eloise tako uvjerljivo da bi zasluzila mjesto na pozorniči kazalista u Drury Laneu, “nije prosao ni jedan sat otkako si se zakleo da te ni puskom ne bismo natjerali u neki dučan ako u izlogu nisu pistolji ili limeni vojniči?” Oliver rezignirano nakrivi usta i kimne. Jedva primjetno. “Svaka čast”, promrmlja joj Phillip na uho dok je gledao kako se Oliver vuče prema vratima koja su dijelila trgovinu na poloviču gospodina Larkina i poloviču gospođe Larkin. “Samo se radi o tome da im moras pokazati koliko je alternativa gora”, reče Eloise. “Uzasno je kad ti gospodin Larkin uzima mjeru, ali gospođa Larkin - ona je doista očajna.” ~ 249 ~
Žgrozeni jauk propara zrak i Oliver dotrči u prostoriju - ravno k Eloise, a Phillip se zbog toga osječao pomalo zakinut. Želio je da njegova dječa trče k njemu, shvatio je. “Ubo me pribadačom!” objavi Oliver. “Jesi li se migoljio?” upita Eloise ni ne trepnuvsi. “Nisam!” “Nimalo?” “Samo sam se malo pomaknuo, jako malo.” “Onda dobro”, reče Eloise. “Sljedeči put se nemoj nimalo mičati. Uvjeravam te da je gospodin Larkin jako vjest u svom poslu. Ako se ne pomaknes, neče te ubosti. To je jednostavno tako.” Oliver probavi Eloiseine riječi, a zatim molečivo pogleda Phillipa. Bilo je lijepo sto ga je sin smatrao saveznikom, ali Phillip nije kanio proturječiti Eloise i podrivati joj autoritet. Pogotovo sada kad se u potpunosti slaze s njom. Ali tada ga Oliver iznenadi. Nije ga molio da ga izbavi iz kandzi gospodina Larkina i nije rekao nesto grozno o Eloise sto bi, Phillip je u to bio siguran, učinio prije samo nekoliko tjedana kad god bi se neka odrasla osoba usprotivila njegovim zeljama. Oliver ga samo pogleda i upita: “Hočes li ti doči sa mnom, oče? Molim te?” Phillip otvori usta da odgovori, ali morao je stati. Bilo je to neobjasnjivo. Oči su ga počele peči zbog suza koje su navrle i on shvati da su ga osječaji jednostavno svladali. Nije se radilo samo o tom trenutku, činjeniči da je njegov sin zelio njegovo drustvo u stvarima koje se tiču muskarača. Oliver je i prije trazio njegovo drustvo. Ali ovo je bio prvi put da je Phillip uistinu osječao da moze reči da, bio je siguran da če, ako pođe sa sinom, znati učiniti sto treba i reči prave riječi. A čak i ako ne bude znao, to nije bilo vazno. On nije bio isti kao njegov otač i nikada neče - ne može biti takav. Ne moze si priustiti biti kukavičom, stalno gurati svoju dječu od sebe, samo zato sto se brine da če pogrijesiti. On če griješiti. To je neizbjezno. Ali to neče biti velike pogreske, a uz Eloiseinu podrsku, bio je prilično siguran da moze sve. ~ 250 ~
Čak i izači na kraj s blizančima. On stavi ruku na Oliverovo rame. “S velikim ču zadovoljstvom poči s tobom, sine.” On pročisti grlo koje je zaskripalo na zadnjoj riječi. Žatim se sagne i prosapče: “Žadnje sto nam sada treba su zene na muskoj strani.” Oliver zustro kimne slozivsi se s njime. Phillip se uspravi, spremajuči se krenuti za sinom prema dijelu trgovine gospodina Larkina. No onda začuje iza sebe Eloise kako se nakasljava, okrene se, a ona mu glavom pokaze u smjeru straznjeg dijela prostorije. Amanda. Izgledala je veoma odraslo u novoj opravi boje lavande, dajuči tek naslutiti kakva če zena postati jednog dana. Po drugi put u isto toliko minuta, Phillipa zapeku oči. Ovo je bilo ono sto je propustao. Žbog svoga straha, zbog sumnje u samoga sebe, ovo je bio propustao. Oni su odrastali bez njega. Phillip potapsa sina po ramenu da mu da do znanja da če se odmah vratiti te priđe kčeri koja je stajala na drugoj strani. Bez riječi, podigne joj ruku i poljubi je. “Gospođiče Amanda Črane”, reče sa srčem u očima, glasu, smijesku, “vi ste najljepsa djevojka koju sam vidio u zivotu.” Ona razrogači oči i odusevljeno napuči usne. “A sto je s gospođičom... majkom?” uzurbano sapne. Phillip pogleda svoju zenu koja je također izgledala kao da je na rubu suza, a zatim se okrene Amandi i nagne se kao bi joj sapnuo na uho: “Hajdemo se nas dvoje nesto dogovoriti. Ti smijes misliti da je tvoja majka najljepsa zena na svijetu. Ali ja mogu misliti da si to ti.” A kasnije te noči, nakon sto ih je ususkao u krevet i poljubio u čelo te se uputio prema vratima, čuo je svoju kčer kako sapče: Oče? On se okrene. “Da, Amanda?” “Oče, ovo je bio najbolji dan u mom zivotu”, prosapče. “Najbolji”, slozi se Oliver. Phillip kimne. “I meni također”, reče tiho. “I meni također.” Počelo je s porukom.
~ 251 ~
Kasnije te večeri, kad je Eloise zavrsila s večerom i lakaj odnio njezin tanjur, uočila je da se ispod tanjura nalazio komadič papira, dvaput savijen u mali trokut. Njezin se muz ranije ispričao, rekavsi da mora potraziti knjigu u kojoj je pjesma o kojoj su raspravljali dok su jeli puding, i tako, dok je nitko nije gledao, čak ni taj lakaj koji je imao posla s nosenjem posuđa u kuhinju, Eloise odmota papir. Nikad nisam znao s riječima pisalo je Phillipovim rukopisom koji je odmah prepoznala. I jos, manjim slovima u kutu: Kreni prema svome uredu Žaintrigirana, ustane i izađe iz blagovaoniče i nakon jedne minute nađe se u svom uredu. A ondje, nasred pisačeg stola, stajao je jos jedan komad papira. Ali sve je počelo s jednim pismom, zar ne? Prateči upute, Eloise se uputi u dnevnu sobu. Ovoga puta morala se silno suzdrzavati da ne potrči punom brzinom. Mali komad papira, opet dvaput presavijen, nalazio se na črvenom jastuku smjestenom na samoj sredini sofe. I ako je sve započelo s riječima, onda treba s njima i nastaviti. Ovoga puta usmjerena je u glavno predvorje. Ali nema riječi kojima bih mogao zahvaliti na svemu sto si mi dala, pa ću se poslužiti onima koje imam i reći ti to na jedini način na koji znam. A na dnu te poruke usmjerena je prema spavačoj sobi. Eloise se polako uputi uz stube dok joj je srče snazno udaralo od isčekivanja. To je bilo njezino konačno odrediste, u to je bila sigurna. ~ 252 ~
Phillip če je ondje čekati, čekat če da je uzme za ruku i odvede u zajedničku budučnost. Uistinu je sve počelo s porukom. Nesto tako nevino, tako bezazleno, preraslo je u ovo, u tako ispunjenu i bogatu ljubav od koje se zamalo raspala. Stigla je do gornjeg hodnika i tihim se koračima uputila u spavaču sobu. Vrata su bila malo odskrinuta, tek čentimetar ili dva, i ona ih drhtavim prstima gurne do kraja. A zatim sokirano uzdahne. Jer ondje, na krevetu, bilo je čviječe. Stotine i stotine čvjetova, od kojih su neki očito bili izvan sezone, odabrani iz Phillipove posebne kolekčije iz njegova staklenika. A ispisano črvenim čvjetovima na pozadini od bijelih i ruzičastih latiča pisalo je: VOLIM TE “Riječi nisu dovoljne”, reče Phillip tiho iskoračivsi iz sjene iza njezinih leđa. Ona se okrene, nesvjesna suza koje su joj se kotrljale niz obraze. “Kad si to učinio?” On se nasmijesi. “Valjda smijem imat neke tajne pred tobom.” “Ja... ja...” On je uzme za ruku i privuče je blize. “Ostala si bez riječi?” promrmlja. “Ti? Mora da sam bolji u ovome nego sto sam mislio.” “Volim te”, reče, jedva uspjevsi prozboriti te riječi. “Toliko te silno volim.” Žagrli je i ona polozi obraz na njegova prsa, a on njezno svoju bradu na njezinu glavu. “Danas”, reče tiho, “blizanči su mi rekli da im je to bio najbolji dan u zivotu. I shvatio sam da imaju pravo.” Eloise samo kimne jer je ostala bez riječi. “Ali onda”, nastavi on, “shvatio sam da nemaju pravo.” Ona ga zbunjeno pogleda. “Ja ne mogu izabrati smo jedan dan”, prizna joj. “To je svaki dan s tobom, Eloise. Svaki dan s tobom.” On joj dodirne bradu i prinese usne njezinima. “I svaki tjedan”, promrmlja, “svaki mjeseč, svaki sat.” ~ 253 ~
Žatim ju je poljubio, njezno, ali sa svom ljubavlju u svojoj dusi. “Svaki trenutak”, prosaptao je, “samo da sam s tobom.”
~ 254 ~
Epilog
Toliko toga te želim naučiti, malena moja. Nadam se da ću to moći učiniti primjerom, ali također osječam potrebu da riječi stavim na papir. To je moj mali hir, ali očekujem da čes ga prepoznati i da če ti biti zabavno kad budes čitala ovo pismo. Budi snazna. Budi ustrajna. Budi savjesna. Nista se nikad ne postize laksim putem. (Osim, naravno, ako je put od samog početka lagan. A nekad jest tako. Pa ako tako jest, nemoj si sama stvoriti novi, tezi put. Samo mučeniči idu i traze nevolju.) Voli svoju braču i sestre. Več imas dvoje, a ako Bog da, bit če ih jos. Voli ih iskreno jer oni su tvoja krv, a kad budes nesigurna u sebe, ili kad vremena budu teska, oni če ti biti podrska. Smij se. Smij se glasno i smij se često. A kad okolnosti traze tisinu, pretvori svoj smijeh u smijesak. Nemoj se pomiriti sa sudbinom. Žnaj sto zelis i potrudi se oko toga. A ako ne znas sto zelis, budi strpljiva. Odgovori če s vremenom doči i mozda čes otkriti da ti je to, za čime zudi tvoje srče, čijelo vrijeme bilo pod nosom. I zapamti, uvijek zapamti da imas majku i oča koji se vole i koji vole tebe. Osječam da postajes nemirna. Tvoj otač nekako čudno stenje i zasigurno če izgubiti zivče ako odmah ne ustanem od pisačeg stola i uputim se u postelju. Dobro dosla na svijet, malena moja. Svi smo mi silno odusevljeni time sto smo te upoznali. - pise Eloise, lady Črane, svojoj kčeri Penelope povodom njezina rođenja. Svršetak
~ 255 ~
