JILL MANSELL
NEPREDVIDIVE POSLJEDICE LJUBAVI Naslov izvornika The Unpredictable Consequences of Love
2 Napredvidive posljedice ljubavi
Ova je knjiga posvećena sljedećim divnim ljudima: Caroline Kitcher
Kim Jackson
Karen Smyth
Mel Russell
Mary Flynn
Juliette Morrison
Yvonne Maddocks
Deb Kirby
Ciara Laverty
Alison Faiers
Tracy Reck
Victoria Clarke
Denise Lavelle
Carolyn Abberley
Jake Christopher Wilmott
Dianne Trower
Elaine Worthington
Helen Heaney
Marie Mason
Trish Davies
Debbie Matsell
Awen Mai
Amanda Morris
Parry-Williams
Tina Rashid
Bev Symonds
Nina Claridge
Valerie Jeffery
3 Jill Mansel
PRVO POGLAVLJE U salonu s visokim stropom u hotelu Mariscombe House Sophie Wells uređivala je završne detalje scenografije za fotografiranje. Izvorni plan – fotografirati obitelj Roper na otvorenom, u opuštenoj atmosferi na tipičnoj engleskoj ljetnoj livadi – upropastilo je katastrofalno loše vrijeme. Kiša je pljuštala cijelo jutro, a dogovoreno snimanje nije se moglo odgoditi jer su dva člana obitelji sutradan trebala otputovati u Australiju. Ali Emma Roper znala je točno što želi. Kada su nešto ranije razgovarale telefonom, rekla je: »Dobro, ako ne možemo biti vani, napravit ćemo jednu od onih fotografija u bijelom. Znate, sve moderno i cool. I svi ćemo biti odjeveni u bijelo. Izgledat će kao neka Bodenova reklama.« Oduševljena sama sobom i svojom umjetničkom vizijom, objavila je: »To je, dakle, riješeno. Vidimo se u hotelu u tri. Bit će super!« Neki klijenti vole da im fotograf predloži stil i scenografiju za slikanje, dok drugi više vole sami o tome odlučiti i dati upute fotografu. Emma Roper nedvojbeno bila sklona ovom potonjem i Sophie je rado prihvatila njezin prijedlog. Shodno tome, donijela je svoju rasvjetu, bijele plahte od muslina na stalcima za pozadinu i još nekoliko za pod. Ako Emma tako silno želi imati sliku u stilu iz Bodenovih kataloga, onda će to i dobiti. Odmaknula se korak unatrag procijeniti konačni rezultat kada je Dot Strachan provirila svojom elegantno dotjeranom glavom kroz vrata. »Ajme, ovdje mi trebaju sunčane naočale!« Zatreptavši zbog blještavila scene, veselo je nastavila; »Samo sam htjela pitati jesi li za kavu, dušo?« Sophie je željela biti poput Dot Strachan kada dođe u ozbiljnije godine. Sa sedamdeset i dvije, Dot je odisala elegancijom bez imalo truda, s fantastično oblikovanim jagodičnim kostima i blistavim svijetlo plavim očima, preplanulim tenom u predivnom kontrastu sa sijedom kosom začešljanom unatrag. Naravno da je imala bore, ali bile su to dobre bore, od smijeha i dobrog života. Neumorno je radila i ostavljala dojam da je upravljanje hotelom lak posao, a na sebi nikada nije imala nikakav neugledan komad odjeće. »Hvala, radije ne bih.« Sophie napravi grimasu i pokaže nepregledno prostranstvo blještave bjeline. »Kakve sam sreće, sigurno bih je prolila. U svakom slučaju, ne bih sad ništa. Roperovi će svakog trenutka stići i završit ćemo do četiri. Hvala još jednom što si nam dopustila snimanje u salonu bez prethodne najave.« 4 Napredvidive posljedice ljubavi
»Nema problema. Već sam ti rekla, kad god treba. Kada se pojave«, reče Dot, »reći ću Rose da ih odmah pošalje ovamo.« ♡♡♡ Kada se jednom naviknete na kalifornijske plaže za surfanje, sivo kišno poslijepodne na sjevernoj obali Cornwalla teško da se može s tim usporediti. Što se vremena tiče, teško da bi ga se moglo nazvati blagotvornim. Josh Strachan u djetinjstvu je mnoga ljeta proveo upravo ovdje, u St Carysu, ali danas je odlučio ignorirati ledeno hladne valove i prepustiti ih zanesenjacima nastrojenima ekstremnim i po život opasnim avanturama. Baš poput Griffa, bakina dugodlakog križanca terijera, koji je trenutno mahnito lajao i zaletavao se u plitke valove koji su zapljuskivali obalu. Josh odmahne glavom diveći se Griffovu beskrajnom entuzijazmu za igru s valovima. Dobro, sad bi bilo dosta jer se gusta kiša počela sve jače spuštati; vrijeme je za povratak. Gurnuo je prste u usta i prodorno zazviždao ne bi li privukao Griffovu pozornost. Pas ga je odlučno ignorirao, poput petogodišnjaka na dječjem igralištu koji se očajnički želi još jednom spustiti niz tobogan. Pa dobro, prošlo je tek tjedan dana otkako se vratio u Englesku. Tek su se počeli upoznavati. Obujmivši usta dlanovima, Josh odlučno vikne, uloživši u taj poziv sav svoj autoritet: »Griff. Dođi ovamo, SMJESTA.« Prokleta neposlušna životinja, namjerno to radi. A kad samo pomisli da je povjerovao Dot kada mu je besramno slagala da je pas dobro dresiran. Josh se spusti do ruba vode, izuje mokasine i u trećem pokušaju uspije uhvatiti Griffa, zakvačiti mu povodac za ogrlicu i izvući ga na pijesak. Jedan ga val zapljusne i natopi mu nogavicu traperica. Psa je ljutito odmjerio najstrožim pogledom koji je uspio namjestiti, a Griff mu uzvrati nestašnim mahanjem repa bez imalo kajanja. Isuse, more je ledeno. Dok su se vraćali preko plaže Mariscombe, prije nego što su se zaputili prema stubama uklesanim u liticu s koje se iz hotela pružao neusporediv pogled na ocean, Josh je u glavi prebirao slike onih kalifornijskih koje je ostavio za sobom. Santa Monica... Laguna... Huntington... predivne beskonačno duge pješčane plaže, fenomenalni valovi, savršeno vrijeme cijele godine... Ali to nije bila Engleska, zar ne? To nije bio dom. Većinu vremena bio je prezauzet radeći s ljudima koji mu čak nisu bili ni simpatični da bi iskoristio te fantastične prilike za surfanje. To je i bio razlog zbog kojeg je donio nepokolebljivu odluku da ode i napusti umjetan svijet ispunjen stresom te da umjesto toga pokuša ostvariti bolju kvalitetu života u društvu ljudi s kojima bi možda zapravo rado provodio 5 Jill Mansel
vrijeme. U svakom slučaju, to je bio plan. Nakon debakla s bendom Go Destry, više nikada u životu ne želi vidjeti nijednog razmaženog, cendravog američkog tinejdžera. ♡♡♡ »Dobro, sada vi položite bradu na lijevi dlan, vi se naslonite malo prema natrag, a vas dvoje podignite glave tako da oboje gledate u mamu...« Iskreno rečeno, namjestiti petero djece i jednu odraslu osobu za slikanje može biti komplicirano kao dirigiranje orkestrom. »A vi stavite ruke na njihova ramena... tako, izvrsno, a sada svi gledajte jedni u druge i recite: >Ajme, prekrasno izgledaš!<« Braća i sestre dovikivali su te riječi jedni drugima, a potom prasnuli u smijeh dok je Sophie neumorno škljocala i napravila petnaest ili dvadeset snimaka. »Super, samo nastavite, recite to isto nekom drugom, savršeno...« Usred hihotanja, smijeha i ponovljenih povika »Ajme, prekrasno izgledaš«, grebanje s druge strane vrata prošlo je nezapaženo. Već sljedećeg trenutka kvaka se spusti, vrata se naglo otvore, a neobuzdani, pretjerano uzbuđeni Griff uleti u besprijekorno dotjeranu družinu poput dlakavog torpeda. Točnije rečeno, dlakavog, mokrog, blatnjavog torpeda. »AAARGH.« Djevojčice su ciknule i pokušale odgurnuti psa dok se pentrao po dječacima, mahnito mašući repom i ostavljajući blatnjave tragove šapa po... svemu. »Ne! Griff, dolje«, viknula je Sophie iako je znala da je uzaludno. Emma je bila užasnuta, dječaci su se valjali od smijeha, a bijela pozadina sada je bila poprskana tamnim mrljicama ondje gdje je pas energično pokušao tresti blato sa sebe. »Moja haljina«, jadikovala je Emma. »Moja predivna bijela haljina!« »Zločesti dečko.« Odloživši svoj Nikon, Sophie uhvati Griffa i podigne ga u naručje. Premda on nije ništa kriv. Odmahujući glavom prema Emmi, rekla je s iskrenom isprikom u glasu: »Odmah se vraćam.« Čim je izašla iz dnevne sobe, odmah je shvatila što se dogodilo. Na udaljenom kraju hodnika, kraj ulaza, stajao je visok lik, njoj okrenut leđima. Tamna mu je kosa bila zaglađena unatrag i mokra od kiše. Na sebi je imao natopljenu sivo-bijelu košulju i traperice i nešto je brzo govorio u mobitel koji je držao u desnoj ruci. U lijevoj je imao tanki kožni povodac na čijem kraju nije bilo psa. Kada mu se približila, čula ga je kako govori: »... Okej, nema problema, riješit ću to. Bok.« Potom je prekinuo vezu i ubacio mobitel u stražnji džep traperica. 6 Napredvidive posljedice ljubavi
Potapšala ga je po ramenu. »Oprosti, mislim da si nešto izgubio.« Okrenuo se začuđeno uzdignutih obrva, a potom je ugledao koga drži prislonjenog na grudi. »O, da. Hvala.« Čovječe, taj se baš ne da smetati. »Ne možeš samo tako pustiti Griffa s uzice i dopustiti mu da napravi kaos.« »Nisam ga pustio.« Vidljivo zaprepašten njezinim tonom rekao je: »Stavio sam ga u košaru u uredu.« »Sav je mokar i blatnjav!« »Upravo sam htio otići po ručnik da ga osušim kada mi je mobitel zazvonio. Poziv je bio hitan.« »Dođi sa mnom da ti pokažem što je napravio.« »O, Bože.« Obrve se spuste i duboko uzdahnuvši krene za njom niz hodnik. Kada su stigli do zatvorenih vrata salona počeo se braniti. »Čekaj malo, ne možeš me kriviti za nešto što se dogodilo unutra. Provjerio sam vrata dok sam prolazio hodnikom. Sva su bila zatvorena.« Sophie je znala tko je on; naravno da je. Možda se prije i nisu sreli, ali nije bila tajna da se Josh Strachan upravo vratio u St Carys i u hotel koji je prije tri godine kupio zajedno sa svojom bakom. Dobri Bože, stvarno je zgodan. Zapravo je prilično fascinantno otkriti da istovremeno možete biti ovoliko ljuti na nekoga i podjednako intenzivno svjesni njegova izgleda. »I sad ćeš mi još reći da te Dot nije upozorila na njegove trikove?« Rekavši to, spusti Griffa na pod i lagano dotakne mjedenu kvaku na vratima. Poput munje Griff skoči uvis i zubima zgrabi kraj kvake, zaljulja se u zraku na trenutak i počne mahnito izvijati tijelo poput gimnastičara u Cirque du Soleil ne bi li je spustio. Kada su se vrata otvorila, Sophie ga uhvati i reče: »Et voila.« Vidjela je kako Josh Strachan ustima nijemo oblikuje riječ kvragu kada je ugledao razorenu scenu. Mora mu se priznati, odmah je podigao ruke u zrak i obratio se nazočnoj skupini: »Užasno mi je žao, ja sam kriv, nisam znao da zna otvoriti vrata.« Većina družine potpuno ga je ignorirala; bili su previše zauzeti vrištanjem od smijeha i snimanjem jedni drugih svojim mobilnim telefonima. Samo je Emma, njihova majka, smrknuto odmjerila Josha i rekla: »Sve je uništeno. Naše prekrasno snimanje...« »Znam i žao mi je, ali možemo li dogovoriti novi termin, za neki drugi dan? Naravno, ja ću sve platiti...« 7 Jill Mansel
»Blizanci sutra ujutro odlaze u Australiju. Stoga ne, ne možemo. Ali hvala što ste nam uništili nešto tako važno.« Emmin je glas počeo podrhtavati; oči joj se napune suzama i plačnim je glasom nastavila: »Ne mogu vjerovati da se ovo događa...« »Okej, riješit ćemo to.« Sophie uvali Griffa Joshu u ruke. »Evo, odnesi ga i osuši. Daj nam pet minuta, a onda ga dovedi natrag.« »Natrag?« Josh je pogleda kao da je skrenula s uma. »Zašto tog stvora želite dovesti natrag nakon što je napravio ovu strahotu?« vrištala je Emma. »Samo to napravi.« Sophie signalizira Joshu da napusti prostoriju s Griffom. Potom se okrene Emmi. »U redu je, molim vas, nemojte plakati.« »A-ali sve je uništeno.« »Čujte, naravno da ste uzrujani. Ali nije li to djelomično zbog toga što vaši dečki sutra odlaze u Australiju?« Emma duboko i drhtavo udahne i maramicom pažljivo potapka oko očiju. Kimnula je glavom i rekla: »Naravno da je. Ne mogu to podnijeti. Tek im je osamnaest... oni su moja dječica... kako ću bez njih?« »Znam, ali bit će to avantura.« Žena tužno objesi ramena. »Avantura za njih, možda. Za mene će to biti neprestana briga i strah. Nadala sam se da će se možda predomisliti i ostati kod kuće.« Glas joj ponovno počne podrhtavati. »Ali to se nije dogodilo. I samo nebo zna kako će se snaći... Ako im svako jutro ne pripremim čiste čarape, jednostavno obuju jučerašnje prljave!« »Znam, bit će vam teško«, suosjećajno reče Sophie, »ali na kraju će im to pomoći da se formiraju kao osobe, vidjet ćete.« »Opet plače?« Jedan od dečki naceri se i odmahne glavom. »Ma daj, mama, smiri se. Sve je dobro.« Emma se kroz suze nasmiješi sinu. »Znam, dušo. Trudim se.« Sophie uzme fotoaparat, odvede Emmu na drugi kraj salona i posjedne je na klupicu kraj prozora. »A sada, pogledajte ovo.« Pokazala joj je prve fotografije pa potom nekoliko snimaka koje je uhvatila kada se Griff zaletio među njih. Element iznenađenja djelovao je fantastično; isprva ukočenih izraza i s vidljivom nelagodom, dječja lica potpuno su se preobrazila od smijeha i oduševljenja. »Ne djeluju li ovdje puno prirodnije? Manje nesigurno?« »I zato želite da se pas vrati? Tako da možemo snimiti još ovakvih slika?« šmrcnula je Emma. »Neće biti naročito elegantne.« 8 Napredvidive posljedice ljubavi
»Znam, ali bit će neformalne i puno opuštenije. Bit će to slike koje će ljudima mamiti osmijeh na lice. Iskreno vam kažem«, uvjeravala ju je Sophie, »bit će izvrsne. Samo na drugačiji način. I nećete ih morati ni platiti.«
9 Jill Mansel
DRUGO POGLAVLJE Četrdeset minuta poslije Roperovi su otišli iz hotela. S prozora na katu Josh je gledao kako trče preko parkirališta po gustoj kiši i ukrcavaju se u plavi kombi. Ako ništa drugo, nije se činilo da je proživljena nezgoda na njima ostavila ozbiljnijeg traga. U prizemlju je zatekao fotografkinju kako energično posprema salon i vraća ga u uobičajeno stanje. Griff se, u međuvremenu – baš tipično – potpuno iscrpio i sada blaženo spava na tepihu ispred kamina. Nesvjesna činjenice da je promatra, žena je skupljala blatnjave plahte od muslina s otiscima šapa i potrpala ih u metalni kovčeg. Potom je skinula pozadinsko platno sa stalka, zarolala ga i uvukla u dugački etui od kartona. Kosa joj je bila različitih nijansi plave i ošišana na nejednake pramenove koji su joj lepršali oko glave dok je radila. Budući da je za to jutro odabrala crnu majicu i sive traperice, Griffovi blatnjavi otisci šapa nisu joj se vidjeli na odjeći. Rukave je povukla prema laktovima, a na lijevom zapešću zveckale su joj srebrne narukvice. Gornji dio tijela bio je prirodan, a stražnjica lijepo zaobljena, što se Joshu itekako sviđalo, naročito nakon godina provedenih u Los Angelesu, gdje većina djevojaka nastoji održati prilično neprirodnu liniju u stilu Barbie lutaka s kojom jedva da uspijevaju uspravno hodati. »Još malo i gotova sam... o, to si ti.« Okrenuvši se, ugledala ga je na vratima i uspravila se. Pokazala je glavom na Griffa. »Jesi li došao po njega? Mrtav je umoran. Upravo sam završila snimanje.« »Znam, vidio sam da su otišli. Stvarno mi je žao. Dot me upozorila na to s otvaranjem vrata«, priznao je Josh. »Samo sam zaboravio na to. Mogu li se opravdati umorom od dugog leta?« Posprdno ga je odmjerila. »Samo ako si totalna tetkica. Imao si cijeli tjedan za oporavak.« Oči su joj bile svijetlo sive s izrazito bijelim bjeloočnicama i radosno su sjajile. Lijepo oblikovane obrve bile su tamne, s nijansama zlatne na vrhovima, a na lijevoj sljepoočnici imala je mrlju od blata. Premda nije vjerovao da će ikada u životu upotrijebiti taj izraz, ali palo mu je na pamet kako je krasi jole de vivre. »Istina.« Skrušeno je spustio glavu. »Za sve sam ja kriv. Kako je na kraju prošlo?« 10 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dođi, pokazat ću ti.« Odvela ga je na drugi kraj prostorije, uzela fotoaparat i počela prelistavati snimke, počevši s onih desetak izvorno zamišljenih slika napravljenih prije Griffa, a potom i drugi dio snimanja. »Ove su fantastične.« Josh kimne glavom prema njima, iskreno impresioniran. »Znači na kraju i nije ispala potpuna katastrofa.« »Zahvaljujući mojoj apsolutnoj genijalnosti«, radosno se složila. Svidio mu se njezin stav. »Kako ti je ime?« »Sophie.« »Bok, Sophie. Ja sam Josh.« »Znam. Zar nisi primijetio da svi šapuću o tebi otkako si se vratio?« »Ne baš. Dobro, možda malčice. Nakon nekog vremena prestaneš zamjećivati.« Zastao je. »Imaš li posjetnicu?« Izvadila je jednu iz omotnice u bočnom džepu velike platnene torbe i pružila mu je. Tekst Sophie Wells Fotografiranje portreta, vjenčanja, reklama bio je ispisan srebrnim slovima na crnoj podlozi, zajedno s podatcima za kontakt. Josh zamijeti da je na lijevom zapešću osim narukvica imala i ključ obješen na običnom srebrnom lančiću. Pružio je ruku i kratko je dodirnuo. »Za što je ovo?« »To je ključ mog tajnog pretinca u švicarskoj banci.« »Nevjerojatno. Nisam znao da se švicarske banke koriste Yaleovim bravama.« Na lijevom obrazu pojavi joj se jamica. »Počela sam ga nositi nakon što sam se tri puta u jednom tjednu zaključala s vanjske strane vrata i više nisam mogla u stan.« »Gledaj«, reče Josh, »i dalje se grozno osjećam zbog fotografija.« »Nema potrebe. Rekla sam Emmi da ću ih napraviti besplatno.« »Ali to znači da ćeš biti na gubitku. Što je još gore.« Sophie odmahne glavom. »Svima se svidjelo što smo na kraju napravili. Emma je rekla da će ih ipak rado platiti.« »Dobro, ali odjeća...« »Žive na farmi mliječnih krava. Kaže da će se blato oprati iskuhavanjem u perilici.« 11 Jill Mansel
»Ipak, kada sam se vratio ovamo s Griffom, bila je uplakana.« »Znam, ali ti zapravo nisi bio kriv za to. Opusti se«, veselo će Sophie, »danas ti je sretan dan. Izvukao si se.« Žene, nikada ih neće razumjeti. Ipak, bio je to pozitivan ishod. Pomalo smeten njezinim trepavicama – jesu li i ispod maskare tako zlatne na vrhovima? – Josh reče: »Onda dobro. Glavno da si sigurna da je u redu. Mogu li te pitati nešto osobno?« »Možeš pokušati.« Šarmirao ga je njezin vedar osmijeh, zaigran smisao za humor i borbenost. Dobro, i tijelo joj je poprilično fantastično. »Jesi li trenutno slobodna? Ili se viđaš s nekim?« Ako se viđa s nekim, morat će s dobroćudnim žaljenjem reći: »Pa, baš šteta« i na tome će ostati. »Ja? Ne, ni s kim se ne viđam.« Sophie odmahne glavom. »Potpuno i apsolutno slobodna.« Izvrsno. Oduševljen njezinom iskrenošću, Josh upita: »Bi li onda jednu večer izašla sa mnom na večeru?« »Morala bi biti večer.« Sophie kimne s ozbiljnim izrazom lica. »Inače ne bi bila večera, nego doručak ili ručak.« »Definitivno večer«, složio se. »Mogli bismo večeras, ako želiš.« Ovo je dobro krenulo. »O, ne mogu.« »Da, znam, malo je u zadnji tren. Onda petak? Ili subota? Ti izaberi, kad god ti najbolje odgovara.« Ali, čak i dok je to govorio, Sophie je odmahivala glavom. »Žao mi je, ne... Hoću reći, hvala na pozivu, ali ne mogu izaći na večeru s tobom.« »Aha.« Pomalo preneražen, Josh reče: »Uopće?« »Ne.« »Dobro. U redu je.« Nije bilo ni najmanje u redu. Što se događa? Ima li malo dijete kod kuće ili starijeg člana obitelji kojeg ne može ostaviti samog? »Smijem li pitati zašto?« Oči joj zaiskre. »Ajme, nadam se da se nisi uvrijedio?« »Naravno da nisam«, slaže Josh. Sophie ga pogleda s izrazom u očima koji je više nego jasno govorio »ma daj, koga zafrkavaš«. »Mislim da jesi. Nema potrebe za to. Jednostavno sam trenutno previše zauzeta.« 12 Napredvidive posljedice ljubavi
»Možda onda za koji tjedan?« Ne može vjerovati da je i dalje pita. »Čuj, hvala još jednom, ali hvala, ne bih. Jednostavno ne želim izaći na večeru... ni s kim.« Iiiii još jedna pljuska. »Nema problema.« Josh poželi da uopće ništa nije ni započeo. »Žao mi je.« Uspio je namjestiti vragolasti osmijeh. »Sve u redu, trebat će mi samo nekoliko mjeseci da mi se ego oporavi. Bit ću ja dobro.« »Nije problem u tebi.« Usta joj se trznu. »U meni je.« Okej, sad mu se očito ruga. »Pa, očito«, reče Josh. ♡♡♡ U istom trenutku dok je Sophie davala košaricu njezinu unuku, Dot Strachan se na drugom kraju hotela pokušavala obraniti od neumjesnog udvaranja. O, Bože, te stvari nikada neće postati nimalo lakše. Nije željela sirotom čovjeku povrijediti osjećaje, ali stvarno. »Onda, što misliš, ha? Zvuči kao ponuda koju ne možeš odbiti? U golf klubu organiziraju ludo dobre plesnjake, znaš!« Brk Edgara Morleyja smiješio se od radosna iščekivanja. »A tema večeri su 50-te godine. Naše vrijeme! Svi će se prikladno dotjerati. Prošle godine angažirali su Elvisova imitatora kako bi večer bila pun pogodak!« Može li se Old Spiceov losion poslije brijanja još uvijek kupiti u prodavaonicama ili je Edgar nakupovao kartone zaliha još prije puno godina i otada ga pomalo troši? Osim toga, pomisao na njega kako pleše jive u pretijesnim trapericama svakome bi ubila volju za finim zalogajčićima. Ali Edgar je usamljen. Dot je to znala jer joj je to rekao, puno, puno puta. Ostao je udovac prije nešto više od godinu dana i očajnički je pokušavao naći novu ženu. Čeznuo je za društvom i za nekim tko će se brinuti o njemu jer nije imao pojma o kuhanju pa bi vrlo rado udomio bilo koju žensku osobu barem približno prikladne dobi, posebice Dot. To je bilo tužno i Dot je iskreno suosjećala s njim, ali jednostavno će morati gnjaviti neku drugu i nagovoriti je da ide s njim u golf klub na plesnjak u stilu pedesetih.
13 Jill Mansel
»Sljedeće subote, kažeš? O, Edgare, žao mi je, ali već imam nešto dogovoreno za tu večer.« »Stvarno? O, ne, baš šteta.« S izrazom lica koji je jasno davao do znanja da sumnja kako ga pokušava otkantati upita: »Kamo ideš?« »Na zabavu. S Lawrenceom.« Ovaj put je čak govorila istinu. Čuvši njezin odgovor, Edgar zaprepašteno izvije čupave obrve. »S bivšim mužem? Pfft.« Potom je dodao s očitim neodobravanjem: »Da budem iskren, iznenađen sam što uopće želiš imati išta s njim. Nakon svega što ti je učinio.« »Gle, zabavu organiziraju zajednički prijatelji. Možemo ići svako za sebe, ignorirati jedno drugo i svima pokvariti večer...« Dot zastane. »Ili se možemo ponašati kao odrasle osobe i doći zajedno.« Edgar je nastavio razočarano otpuhivati. »Pa, nije to zaslužio, to je sve što mogu reći.« »Znam.« Dobro, krajnje vrijeme da se vrati poslu. Teatralno pogledavši na sat i praveći se strašno zauzetom, Dot veselo odgovori: »Dobro je to što i Lawrence to dobro zna.«
14 Napredvidive posljedice ljubavi
TREĆE POGLAVLJE Bila je subota ujutro i Tula Kaye osjećala se krivom. Ali ne toliko krivom. Inače ne bi sada bila ovdje i vozila cestom M5 od Birminghama prema St Carysu. O, ali kako je mogla odoljeti? Posljednja tri tjedna u pubu stalno je radila dokasna; ne zaslužuje li svatko malo odmora? Život mora biti više od svakodnevna šljapkanja od kuće do posla i natrag, kroz dosadnu kišu i blatnjave ulice Astona. Kada je takvo mizerno vrijeme jučer napokon ustuknulo pred blistavim suncem, a temperatura porasla do ugodnih dvadeset i pet stupnjeva, svima se popravilo raspoloženje, ali nekako se to nije činilo dovoljnim. Tijekom poslijepodneva, u pauzi između ručka i večernje smjene, Tula se zadubila u računalo i prizore koji su se uživo prenosili putem web-kamere iznad plaže Mariscombe. Prognoza za nadolazeći vikend koja je obećavala neprekidno sunčano vrijeme bila je presudni faktor. Prvi fantastičan toplinski val ovog ljeta. Uzela je mobitel i poslala poruku Sophie. Bok, jesi li zauzeta ovaj vikend? Nastojala je ne nadati se previše. Naravno, ništa je ne bi zaustavilo od odlaska u St Carys čak i da Sophie radi, ali ne bi bilo isto. Mobitel se oglasi obznanjujući da je stigao odgovor: Par sati u nedjelju ujutro, inače sam slobodna. I sunčano je! Dolaziš??? Ne bi smjela. Ali ipak hoće. Da, odgovorila je, ako ti paše? Sophien je odgovor glasio: Definitivno. Jupi! Super ćemo se zabaviti. Pusa. I to je bilo to; odluka je donesena. Tula je iz ormara veselo izvadila nešto ljetne odjeće, spakirala manji putni kovčeg i otišla u Baileys Bar odraditi večernju smjenu. Poput pravog iskusnog zločinca, spretno je nabacila nekoliko komentara koji će joj kasnije dobro poslužiti. Dobro, zna da je ono što radi loše, ali nikada prije to nije napravila. Nije li svakome dopušteno bar jednom slagati da je bolestan? Iskreno, neki ljudi to rade svaka dva do tri tjedna, bez ikakve grižnje savjesti. 15 Jill Mansel
Stoga je naporno radila cijelu večer, u prolazu kroz šalu spomenula da njezina cimerica priprema curry sa škampima i kako se nada da će ostati nešto i za nju kada se vrati kući jer umire od gladi. U ponoć, na odlasku iz puba, naglas je razmišljala treba li svratiti do zalogajnice po pržene krumpiriće, ali onda je ipak odlučila da neće jer se veseli ukusnom curryju sa škampima koji je čeka kod kuće. Vidite? Sve razrađeno do najsitnijih detalja. ♡♡♡ Najteže je bilo ustati rano i krenuti na put u pet sati ujutro kako bi izbjegla gužvu na cesti, koja bi u ovako lijep dan mogla biti prava noćna mora. Nakon tristo četrdeset šest kilometara i gotovo četiri sata vožnje, Tula je napokon stigla u St Carys. Raspoloženje joj se naglo popravilo kada je ugledala prizor ispred sebe; ne više kroz staklo zaslona na računalu, nego uživo, vlastitim očima. O, da, za ovo itekako vrijedi slagati da je bolesna. Pogledajte to more, kako blista poput tirkiznog sarija, a njegovo živopisno plavetnilo na obzoru se stapa s nebom. Krici galebova iznad njezine glave i svježi miris ozona ispunio joj je osjetila... praktički je mogla osjetiti sol na jeziku. Toplina sunca ovdje u Cornwallu nekom se čarolijom činila ugodnijom na koži nego u Birminghamu. Tula se vijugavom cestom spustila u grad, ostavila automobil na parkiralištu i otišla u pekaru na obali kupiti pogaču punjenu mesom i četiri tople krafne s jabukama. Otvorivši ulazna vrata i raširivši ruke u znak dobrodošlice, Sophie usklikne: »Jupi, stigla si! Super! I odvratna si.« Namrštila je nos. »Nije još ni devet sati, a ti već tamaniš meso.« »Ne mogu si pomoći.« Tula se nije nimalo kajala; kupiti i pojesti pravu domaću pogaču punjenu mesom1 po dolasku u Cornwall bio je dio njezina rituala; način na koji bi proslavila činjenicu da se nalazi ovdje. Pružila joj je drugu vrećicu kao lulu mira. »Donijela sam i krafne.« »Ooo. S jabukama?« Te Sophie najviše voli. »Ne, s jetricama i senfom.« »Savršeno.« ♡♡♡
1
Eng. Cornish pasty 16 Napredvidive posljedice ljubavi
U vrijeme ručka plaža se počela popunjavati, a Tula je počela dobivati boju s prednje strane. Doduše, crvenkastu umjesto preplanulo smeđe, ali i to je početak, pa ako po dobrom starom običaju nanese i sloj kreme za umjetno tamnjenje, sve će se to stopiti u ružičasto zlaćani sjaj kože. »Što je bilo s onim tipom s kojim si izašla prošli tjedan?« Sophie se okrenula na bok i virila u nju preko ruba sunčanih naočala. »S kojim?« upita Tula bez imalo oduševljenja. »S Tomom, nije li se tako zvao? Bila si strašno uzbuđena.« »Istina. Pa, ispostavilo se da sam samo ja bila uzbuđena zbog izlaska. Otišli smo u kino.« Napravila je grimasu prisjetivši se. »Zaspao je ondje.« »O, ne.« »Poslije toga otišli smo nešto pojesti i ja sam sva zabavna i prpošna, a on je opet zadrijemao. Oprosti, nije smiješno.« Tula zamahne prema Sophie koja se silno trudila suspregnuti smijeh. »Časna riječ, bila sam fantastično društvo. On to jednostavno nije znao cijeniti.« »Možda radi noću?« »To bi bio odličan izgovor, zar ne? Osim što ne radi. Rekao je da mu je žao, da ne zna zašto je toliko umoran, pa sam u šali rekla da je to vjerojatno zato što sam ja toliko dosadna.« »I onda je samo slegnuo ramenima i zijevnuo. Kao potpuni gad. Ozbiljno, totalna katastrofa.« Tula uzrujano izdahne. »Ako je itko bio dosadan, onda je to on.« »Koja gnjavaža. A, dobro, on je na gubitku. Što je s Dannyjem s posla?« »Danny je super, obožavam ga. Neku večer smo otišli na curry.« »Da? Pa, to je dobro.« Sophie kimne bodreći je. »S jedne strane dobro, s druge baš i nije«, reče Tula. »Rekao mi je da je gej.« »O.« »Nakon što sam ga pokušala poljubiti.« »Ajoj.« »Pa sam se morala pretvarati da sam to cijelo vrijeme znala i da je poljubac trebao biti šala. I on se pretvarao da mi vjeruje, ali oboje smo znali da nije tako. I tako sam opet napravila budalu od sebe.« Tula dramatično uzdahne. »Zbilja, po čemu to možeš znati? Trebao bi postojati način. Ne afektira ni u govoru ni u ponašanju; nema nikakvih znakova... samo je strašno simpatičan, uvijek tako veseo i ljubazan i uvijek je ugodno društvo; s njim možeš razgovarati o bilo 17 Jill Mansel
čemu... o, dovraga...« Glas joj se polako utišavao kada je shvatila što je rekla. »Čuj me, molim te, kako sam mogla biti toliko glupa? Naravno da je gej.« »Znači, on ti je dobar prijatelj.« Sophien je glas bio pun utjehe. »To nije loše, zar ne? U svakom slučaju, oni se zadržavaju duže nego dečki.« »Svakako duže od mojih dečki.« Tula je znala da je sama sebi najgori neprijatelj, ali nije si mogla pomoći; kada joj se svidi netko koga je upravo upoznala, obuzme je preveliko oduševljenje, kao malo dijete kojem netko ponudi najnoviju igračku iz reklama, što onda neizbježno prestraši dotičnog muškarca. Naglas je rekla: »Što je s tobom? Jesi li upoznala nekog zanimljivog?« »Ne.« Sophie odmahne glavom, kao što je Tula i očekivala. »Hoćeš li zauvijek biti takva?« »Tko zna?« »Zar nikada nisi usamljena?« »Ne, ni najmanje.« Znala je da Sophie to iskreno misli. Jednostavno je iz svog života izbacila pomisao na dečke i činilo se da joj uopće ne nedostaju. Tula joj je zavidjela na toj sposobnosti – premda ne i na razlogu koji se iza toga krije. Ipak, sigurno je dobro biti bez ikakvih potreba. Kada bi barem donekle mogla biti toliko odlučna i usredotočiti se na svoju karijeru. Nije baš da bi svoj posao mogla nazvati karijerom. Ipak, premda se radi o poslu konobarice, plaćom je barem pokrivala račune. Kad već govorimo o tome... »Spremna za sladoled?« Podigavši se na noge, Tula otrese pijesak s nogu te navuče kratke hlače i majicu preko bikinija. »Ne moraš se oblačiti«, reče Sophie. »Ima ga i u kafiću na plaži.« »Znam, ali više mi se sviđa ona slastičarnica u kojoj smo bile prošle godine, gore na šetnici. Sjećaš li se sladoleda od kupina?« Sophie kimne. »Imaš pravo, najbolji su. Donesi i meni jedan. Uzmi radije one u tubicama, a ne kornete, jer će se rastopiti dok se vratiš. Bože, koliko stuba. Tula je napokon stigla do vrha i zastala da dođe do daha; ovo joj je kazna zbog laganja. Ipak, Sophie bi se šokirala i razočarala kada bi znala za izmišljenu bolest – njezina je radna etika bila tako čvrsta da joj nikad ne bi palo na pamet markirati. Osim toga, Tula je znala da nije pametno zvati šefa s plaže, jer bi u pozadini mogao čuti zvukove tipične za odmor uz more i valove koji zapljuskuju pijesak. 18 Napredvidive posljedice ljubavi
S njezine lijeve strane započinjala je šetnica, prepuna ljudi. S desna je vidjela uski puteljak koji je vodio prema hotelu. Dječja vriska na šetnici mogla bi je odati. Odlučivši se za mirniju opciju, Tula skrene desno, diveći se hotelskom okolišu dok je šetala puteljkom. Baš lijepo mjesto. Pronašla je klupu na osami, smještenu u prolaz nadsvođen grmovima kozokrvine. Smjestivši se na drveno sjedalo, izvadila je mobitel. Bilo bi puno lakše poslati poruku, ali totalno kukavički; samo bi potpunom amateru palo na pamet SMS-porukom javiti da je bolestan. Patrick je ionako dovoljno sumnjičav. Ne, to se mora napraviti kako spada, mora mu to osobno reći. Po mogućnosti, kreštavim glasom. Pritisnula je tipku za uspostavu poziva i čula kako telefon zvoni tristo kilometara dalje, u Birminghamu. Dobro, da vidimo, kako bi to Kate Winslet izvela? »Baileys Bar.« Patrickov je nastup bio jednako osoran kao i njegov karakter. »O... Patrick, jesi li to ti?« Tula progovori izmučenim šapatom, kao da se trudi biti silno hrabra, ali ju je strašna bol slomila i ne može ispuzati iz kreveta. »Tula, što je bilo?« Glas mu je postao još osorniji, ako je to uopće moguće. Sa stražnje strane hotela izronio je visok muški lik i preko travnjaka zaputio se u njezinu smjeru. Ne namjerno prema njoj, srećom; krenuo je prema puteljku koji vodi na plažu. Napola se okrenuvši na drugu stranu, da im se pogledi slučajno ne sretnu, Tula prošapće: »Užasno mi je žao, Patrick, stvarno mislim da neću moći...« »Molim? Govori glasnije, ne čujem te.« To je zato što sam bolesna, idiote jedan. »Neću večeras moći doći na posao.« Podigla je glas, ali je i dalje zvučala kao da je na samrti. »Mislim da sam pokvarila želudac curryjem od škampa koji sam sinoć pojela... O, Patrick, mislila sam da ću umrijeti; u životu mi nikada nije bilo toliko zlo...« Krajičkom oka vidjela je onog čovjeka u prolazu i još se više okrenula. »Pa gdje si, onda?« želio je znati Patrick. »U bolnici?« Pa dobro, znači li to da bi bio zadovoljan jedino kad bi bila na aparatima na intenzivnoj njezi? »Ne«, zakriještala je držeći se za trbuh kako bi zvučala uvjerljivije bolesno. »Povraćala sam cijelu noć i jutro. Manje-više bez prestanka. Mislim, ako mi za nekoliko sati bude bolje, doći ću u svoju smjenu, znaš da te ne želim iznevjeriti, ali s obzirom na to kako se trenutno osjećam, ne vjerujem da...« 19 Jill Mansel
»Znači da ne dolaziš na posao«, odsječno ju je prekinuo. »Dakle, baš super. A sutra navečer?« Gad pokvareni. Toliko o suosjećanju. »Nadam se da hoću... ako je ovo samo nešto jednodnevno, trebala bih do tada biti bolje...« »Pa, potrudi se da budeš«, otresao se Patrick. »I bolje ti je da mi ne muljaš.« Stvarno, koji drznik. Tula frustrirano zakriješti: »Bolesna sam, Patrick. Nemoj me optuživati da nisam. Jesam li te ikada prije iznevjerila?« Budući da na to nije imao odgovora, jer to nikada prije nije napravila, zafrktao je i spustio slušalicu. Tula je gledala kako se muškarac iz hotela spušta stubama u smjeru plaže. Širokih ramena, tamne kose, prilično je dobro izgledao odostraga; nakratko se upitala je li i sprijeda jednako dobar. U svakom slučaju, mora otići po sladoled od kupine. Osjetivši olakšanje zbog toga što je poziv kojeg se pribojavala iza nje, ubacila je mobitel u džep hlača. Potom se, bolje raspoložena, zaputila u smjeru šetnice.
20 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETVRTO POGLAVLJE Ležeći na leđima, Sophie je zatvorila oči i uživala u predivnu osjećaju sunca na očnim kapcima. Stvarno bi ovo morala češće raditi. Nekako joj se uvijek činilo da si ne može priuštiti taj luksuz da cijeli dan provede na plaži; stvaranje vlastita biznisa bezuvjetno je imalo prednost. Da Tula danas nije došla, zasigurno bi se zaokupila poslom. Sada joj je ipak bilo drago da nije. Nekoliko sati odmora donijelo joj je ugodnu promjenu. S rukama ispod glave prstima je prebirala po suhom, sitnom pijesku i osluškivala valove kako zapljuskuju obalu i galebove kako u naletima prelijeću iznad plaže. Miris Ambre Solairea lebdio je u zraku, a s oceana je dopirao lagani povjetarac. Sophie se zadovoljno protegne. Osim sladoleda od kupina počastile su se ribicama i prženim krumpirićima te čokoladnim bombonima. I dijetnom Colom. Bio je to predivan dan, proveden u tračanju i plivanju, a poslije su se pridružile jednoj ekipi i odigrale partiju odbojke na pijesku. Sada su guštale u posljednjim satima sunca i slušale veselo čavrljanje i isječke razgovora koji su se odvijali oko njih. Djeca su se zabavljala pravljenjem kula u pijesku i kopanjem kanala, parovi su se dokono prepirali, a skupina djevojaka izravno iza njih glasno je ocjenjivala talent surfera i usput komentirala njihove različite atribute. »Onaj u žutim surferskim hlačama? Prilično je fit.« »Nije loš. Više mi se sviđa onaj plavi s preplanulim tenom. Ima dobre trbušnjake.« »Ali ima orlovski nos. Definitivno je prevelik.« »Ma daj, to je samo nos, to se može srediti! Vidiš onog tipa s dugom tamnom kosom? Zgodan je, ali mu je tijelo predugačko za noge... Tako nešto nikada ne možeš popraviti.« Začuje se hihot. Sophie otvori oči i okrene glavu na lijevu stranu da vidi što Tula radi. Kao što se moglo i očekivati, podbočila se na laktove i promatrala oko sebe. Uključujući, naravno, muškarce o kojima je bila riječ. Naravno da ih je promatrala. Tula nikada ne propušta priliku odmjeriti zgodne dečke. Slijedeći Tulin pogled, Sophie uoči Josha Strachana kako izranja iz mora sa svojom daskom. Otresao je vodu iz kose i bacio pogled prema njima, čime je izazvao val zanimanja kod šminkerica iza njezinih leđa. 21 Jill Mansel
»E, to je već puno bolje, to ja zovem tijelom«, zadivljeno reče najglasnija od njih. »Kako to da ga dosada nismo primijetile?« Odgovor na to bio je prilično jednostavan: posljednjih sat vremena Josh je bio zauzet daskanjem i vjerojatno je tek sada po prvi put izašao iz vode. Sophie, koja ga je i prije uočila, sada je gledala kako odlazi prema kafiću. »Raskopčaj odijelo, raskopčaj odijelo« tiho je navijala druga. »Daj da vidimo te prsne mišiće.« »O, šteta«, reče ona prva kada je Josh nestao s vidika s još uvijek zakopčanim odijelom za daskanje. »Možda odem onamo na piće i pokažem mu što propušta.« »Čekaj, evo ga opet i vodi psa sa sobom! Ooo, gledaj ga, kako je slaaadaaaak...« To je tako tipično za Griffa: kada ne divlja uokolo i ne izaziva sveopći kaos razbacivanjem blata po svima i svemu što mu se nađe na putu, bio je upravo nevjerojatno sladak. Sophie stavi slušalice u uši i pojača ton na svom iPodu na maksimum kako bi blokirala čavrljanje djevojaka iza sebe i ponovno zatvori oči. Samo koji trenutak poslije netko joj je lizao nožne prste. Ili, točnije rečeno, nešto. Cijelo joj se tijelo silovito trznulo i Sophie se naglo uspravi u sjedeći položaj te ugleda Griffa kraj svojih nogu, koji je isplažena jezika veselo mahao repom. A na drugom kraju uzice bio je Josh. »Ispričavam se.« Cerio se s visine prema njoj očito ne misleći to ozbiljno. »I mislio sam si da si to ti kad sam te maloprije vidio. Dobar ti dan.« Kada ju je posljednji put vidio, stajala je uspravno, na sebi je imala traperice i majicu, a kosa joj je bila raspuštena. Danas leži na ručniku u bikiniju, kose svezane u rep s tamnim sunčanim naočalama koje joj pokrivaju pola lica. Podigavši ih, reče: »Cijelo si vrijeme u moru. Ja sam cijelo vrijeme ovdje. Kako si iz te daljine mogao znati da sam to ja?« Iza nje je sve utihnulo. Josh Strachan je na trenutak djelovao iznenađeno. Napokon odgovori: »Prepoznao sam tvoju torbu.« O. Dobro. Sophie baci pogled na ogromnu torbu koju je posvuda nosila sa sobom. Načinjena od tirkizne kože i oblijepljena komadićima srebrne folije koja je reflektirala sunčevo svjetlo i blještala poput bliceva fotoaparata vjerojatno je bila prilično... upadljiva. Da bi riječ rekla. »A kako si ti?« Josh progovori drugačijim tonom. »Je li ti sada bolje?« 22 Napredvidive posljedice ljubavi
Molim? Što bi to trebalo značiti? Otvorivši usta da ga upita, Sophie sa zakašnjenjem shvati da se obraća Tuli. Što je imalo još manje smisla. Tula je očito mislila isto jer je rekla: »Kako, molim?« »Vidio sam da si plivala. I igrala odbojku. Meni se to čini kao čudesan oporavak.« Zastao je pokazujući glavom prema vrećici s praznom ambalažom od pića i hrane. »Naklon sinoćnjeg pokvarenog curryja sa škampima.« Sinoćnjeg? O čemu on to? »Zamijenio si je s nekim«, pobunila se Sophie. »Tula sinoć nije bila ovdje.« Josh se nasmiješio i ljubazno odgovorio: »Nisam ni rekao da je.« Ako je uopće moguće doživjeti nelagodnu tišinu na bučnoj plaži, to je bilo to. Što je još čudnije, Tula se jarko zarumenjela. Djevojke iza njih nesumnjivo su nestrpljivo čekale rasplet situacije. S profinjenošću petogodišnjeg djeteta Tula odmahne glavom i reče: »Žao mi je, nemam pojma o čemu govoriš.« Nikada nije znala uvjerljivo lagati. »Stvarno?« Josh Strachan očito se dobro zabavljao. »Znači, djevojka koju sam prije vidio kako sjedi na klupi kod našeg hotela, ona koja je nekoga mobitelom uvjeravala kako je užasno bolesna, zahvaljujući curryju sa škampima... to nisi bila ti?« »Dobro«, izbrbljala se Tula. »Super, baš ti hvala. Poanta razgovora ondje gore umjesto ovdje na plaži bila je, vjerovao ili ne, to što ga nisam željela obaviti u javnosti.« »U redu. Žao mi je«, reče Josh, premda je bilo više nego očito da mu nije žao. »U svakom slučaju, čini se da ti je sada puno bolje. To je dobro, zar ne?« »Josh! Ideš već?« Pojavio se još jedan surfer i pozdravio ga pljeskanjem po leđima. »Dolaziš večeras na feštu?« Uputivši neodoljiv, blještavo bijeli osmijeh... pa, praktički svim djevojkama u blizini, veselo je dodao: »Bok, moje dame!« Iza Sophie i Tule, očito fascinirana nazočnošću dvojice privlačnih muškaraca u surferskim odijelima, skupina šminkerica jednoglasno otpjeva: »Boook!« Sophie se nasmiješi u sebi je to je bio Riley Bryant u svom tipičnom izdanju: neodoljivi šarmer ležerna nastupa. Duge kose izblijedjele od sunca, s trajno preplanulim tenom i zelenim očima boje mora, bio je utjelovljenje Joeyja iz Prijatelja, samo svjetlije kose i mršaviji, i s laganim naglaskom tipičnim za 23 Jill Mansel
Newcastle. Volio je žene, sve žene, koketirao je bez prestanka, a njegova taština nije imala granica. Ono što je Rileyja ipak činilo prihvatljivim bio je njegov talent za šalu na vlastiti račun. Neopisivo sklon užicima bez imalo kajanja, živio je životom s jednim ciljem – ugađati samo sebi. Budući da mu nikakav normalan posao nije zvučao primamljivo, umjesto da se negdje zaposli, živio je od prihoda zaklade koju je osnovala njegova teta. Nije ga pogađala nikakva kritika na račun njegova životnog stila; znao se smijati samome sebi i nije ga bilo lako uvrijediti. Dane je provodio surfajući, putujući svijetom, partijajući kao da nema sutra i spavajući s djevojkama. Branio bi se tvrdnjom da bi svatko pri zdravoj pameti, da ima izbora, želio raditi isto što i on. U biti, teško da bi ga ičiji roditelji poželjeli za zeta. Ali ako jednostavno tražite nekoga za bezazlenu zabavu, on je uvijek izvrsne i dobro raspoloženo društvo. Jedna od djevojaka, očito došavši do istog zaključka, iskoristila je priliku i rekla: »Zapravo, izgledaš mi kao prava osoba koju bih mogla pitati. Došle smo ovamo samo na vikend pa smo se pitale gdje je najbolje mjesto za večernji izlazak. Možeš li nam preporučiti nešto zabavno?« Riley vragolasto podigne obrvu. »Zabavno?« »I živahno«, cvrkutavo joj se pridruži prijateljica. »Nešto gdje se možemo otkačiti.« Osvrnuvši se preko ramena, Sophie je zapazila da sve imaju bujnu, sjajnu kosu. I majušne bikinije. Nosile su puno nakita, imale su umjetno preplanuli ten i šminku na licu. To se ovdje na plaži ne viđa tako često. »Pa, mi večeras idemo u Mermaid.« Riley se okrene i pokaže u neodređenom smjeru. »Nalazi se na drugom kraju šetnice. Prijatelj ondje slavi rođendan... I bit će živahno, to mogu jamčiti.« »I neće mu smetati ako se pojavimo?« »Šalite se? Što više, to bolje, nije li tako?« Riley se okrene prema Sophie tražeći od nje potvrdu svojih riječi. »Znaš kakav je C.J. Teško da će se žaliti ako mu na zabavu upadne grupa prekrasnih cura, zar ne?« Sophie slegne ramenima i odmahne glavom jer to je nedvojbeno bila istina. Šminkerica u minimalnom ružičasto bijelom točkastom bikiniju reče: »Super!«
24 Napredvidive posljedice ljubavi
PETO POGLAVLJE Onda, što misliš?« Sophie upita: »O čemu?« Bilo je devet sati navečer. S plaže su otišle u šest, otuširale se i presvukle u stanu i upravo su popile prvo piće u vinskom baru La Petite Bouteille. »Kamo ćemo poslije ovoga?« Tula je vrtjela stalak svoje prazne čaše i glumila nevinašce, pretvarajući se da je to bilo potpuno spontano pitanje. Loše je to radila. Budući da tu igru mogu igrati dvije osobe, Sophie reče: »Večeras se u Mariners Armsu održava kviz. Idemo tamo!« »Kviz?« Tula je djelovala zgroženo. »To je jako ugodan pub. Puno simpatičnih starih ribara. Bit će nam super.« »Mislila sam da možda probamo otići nekamo gdje je malo... zanimljivije?« »Dobro. Jesi li gladna? Ima jedan novi meksički restoran s konobarima koji pjevaju. To je zanimljivo.« Smiješeći se od uha do uha, Sophie doda: »Možemo naručiti chimichange!« »Ili možda...« Tula se ogledavala oko sebe, kao da traži inspiraciju, »što misliš da odemo na ono drugo mjesto? Ma znaš... kako se zove... Mermaid?« Totalno predvidljivo. »Mislim da je Riley pozvao one druge cure.« »Ne, sve nas je pozvao. Sigurno.« Tula ozbiljno kimne glavom. »A ti želiš ići tamo jer ti se sviđa? Vjeruj mi«, reče Sophie, »ne želiš se spetljati s njim.« »Ni ne bih! Ako ni zbog čega drugog, onda zato što živim tristo kilometara dalje. Uostalom, nisam glupa«, pobunila se Tula. »Vidim kakav je.« Sophie razdragano podigne obrvu. »Kao da te to ikada prije spriječilo.« »Gle, samo mislim da ćemo se bolje zabaviti ako odemo u Mermaid nego na neki dosadni kviz s hrpom smrdljivih starih ribara. Osim toga, i onaj drugi će biti ondje.« I kao šlag na tortu, dodala je: »Onaj sa slatkim psom.« »Josh.« 25 Jill Mansel
»Taj.« »Misliš, onaj koji te čuo dok si razgovarala na telefon i uhvatio te u laži.« »To je prvi put da sam takvo nešto napravila. Nemaš pojma koliko mi je očajnički trebao odmor, slobodan vikend. I više se nikada neće dogoditi«, ustrajala je Tula. »Daj, ne gledaj me tako. Sviđa li se možda tebi?« »Tko, Josh? Ne.« Sophie odmahne glavom; izvježbala se reagirati na ovaj način. Tuli nije spomenula da ju je bio pozvao van. »Jupi, super! Znači nemaš ništa protiv da ga ja probam?« Da ga proba? Pomalo zatečena, Sophie odgovori: »Mislila sam da živiš tristo kilometara dalje.« »Ma daj, prezgodan je. Onako taman i isklesan, sa sjajem u očima.« Tula skoči dolje s barskog stolca i optimistično se naceri. »Da ni ne spominjem umješnost. Mogu barem pokušati, zar ne? Zbog nekih se muškaraca isplati putovati.« »Tako govore prave romantičarke.« »Ali ja jesam romantična. Ako upoznam pravog muškarca, neće mi biti važno je li bogat ili siromašan. Premda bi, očito, bilo bolje da je bogat. A ako Josh posjeduje pola onog hotela, sigurno mu dobro ide.« Sophie se na to nasmiješila shvativši da ima nešto što Tula još ne zna o unuku Dot Strachan. »Istina, novca mu ne nedostaje«, priznala je. »Bio je menadžer Go Destryja.« »Ti to ozbiljno?« Tula s nevjericom raširi oči. »Go Destry'? Misliš... On ih je otkrio? Dovraga, zašto mi to prije nisi rekla?« Sophie slegne ramenima. Hollywoodski tračevi jednostavno je nisu previše zanimali. Zapravo, uopće je ne zanimaju. »Oprosti. Nisam znala.« ♡♡♡ Ponekad se dogodi da se sudbina i sreća ujedine, stvore određenu sinkroniju i nastane neka vrsta čarolije. Upravo to dogodilo se Joshu Strachanu prije tri godine dok je šetao nekim parkom u Los Angelesu i prolazio pokraj skupine tinejdžera koji su pjevali i plesali uz snimljenu matricu. Glasovi su im bili dobri, ali ne i izvanredni, plesni pokreti ni blizu savršenstva, a glazba prilično loša, ali imali su ono nešto zbog čega je poželio stati, gledati i slušati. Negdje duboko u sebi znao je da ovi klinci posjeduju onu vrstu neobjašnjive karizme koja se ne može umjetno stvoriti. Ili je imaš ili ne. I ako se pravilno njeguje i razvija... samo nebo je granica. 26 Napredvidive posljedice ljubavi
Kombinacija nemira, znatiželje, potrebe za pustolovinom i vrhunske plaže za surfanje dovele su Josha u Los Angeles prije nekoliko godina. Uz pomoć prijatelja i poznanika uspio je pronaći pristojan posao u maloj nezavisnoj glazbeno-producentskoj kući. Nakon što je tinejdžerima postavio nekoliko pitanja i dao im svoju posjetnicu, predložio im je da sutradan dođu u njegov ured. Međutim, kada su došli, nervoza ih je potpuno obuzela pa se ležerna bliskost i povezanost među njima, koja je i pobudila Joshovo zanimanje, izgubila. Okupljeni menadžeri jednoglasno su odbili potpisati ugovor s bendom, koji se tada zvao – prestrašno – Four Ov Uz. Josh ih je zagovarao svim snagama, ali je glatko nadglasan. Dogovorivši još jedan sastanak izvan radnog vremena, ponovno je razgovarao s bendom i poslušao prilično prosječnu pjesmu koju je jedan od dečki napisao za njih. Ponudio im je da im bude menadžer, ustanovio što pjesmi nedostaje, sam prepravio matricu i financirao odlazak u studio za snimanje. Mjesec dana poslije dao je otkaz i napustio producentsku kuću kako bi se potpuno posvetio upravljanju bendom. Radio je dan i noć nastojeći iskristalizirati njihov imidž; Dizzy, Jem, Bonnie i Cal bili su dva dečka i dvije cure vrckavo dobra izgleda, osobnosti koje su se međusobno nadopunjavale, s vrlo izraženim faktorom dopadljivosti. Svi su bili pri kraju svoje tinejdžerske dobi, duhoviti, zanimljivi i zračili su životnom radošću. Plan je bio navesti obožavateljice da se zaljube u dečke i požele postati najbolje prijateljice s curama, te postići da se muški dio publike pretvara kako nikoga od njih ne smatra privlačnim, ali gunđajući priznaje da im je glazba dobra. Ime benda očito nije moglo ostati. Nakon što su satima bezuspješno nabacivali različite ideje, Josh je otišao na piće u neki kafić i vidio skupinu ljudi koji su na televiziji gledali konjske utrke i iz petnih žila navijali za konja na kojeg su se kladili. Konj je na kraju veličanstveno pobijedio za pola dužine i Josh je nazvao bend po riječima koje su ljudi izvikivali: Go Destry. Sljedećih šest mjeseci nije bilo lako; samo ih je Josheva nepokolebljiva vjera u bend tjerala naprijed. Nastupanjem u klubovima nisu uspjeli privući publiku. Svaki novi pokušaj stjecanja publiciteta bio je neuspješan. Svi su postali malodušni, nestalo je entuzijazma za ono što se činilo poput nesavladive zadaće. Upustivši se u svoj do tada najveći financijski rizik u životu, Josh je sve brže smanjivao zalihu novca. Onda se odjednom, nekim čudom, sve počelo mijenjati. Nekoliko je nastupa dobro prošlo, isječci su postavljeni na YouTube i ljudi su ih napokon počeli zapažati i gledati. Nekih tjedan dana poslije, slavni reper EnjaySeven – poznat po svom raznovrsnom glazbenom i modnom ukusu – neočekivano im je pružio podršku podijelivši jednu od njihovih poveznica s YouTubea na svom profilu na Twitteru i javno predvidjevši da će Go Destry nedvojbeno postići veliku 27 Jill Mansel
popularnost. To je pokrenulo masovnu pozornost, jer su se svi požurili složiti s njim. Sljedeća je gaža bila rasprodana, prodaja na iTunesu vinula se u nebo, a obožavatelji su bend posvuda dočekivali povicima GO DESTRY, GO DESTRY, GO-GO-GO DESTRY. Nakon toga sve je poludjelo. Joshev telefon nije prestao zvoniti; bend je dobivao pozive na nastupe u svim važnijim televizijskim emisijama. Cijela se Amerika zaljubila u njih, šarmirana njihovim neodoljivim manirama, vragolastim smislom za humor i sitnim nepodopštinama, kao i nevjerojatno prijemčivim debitantskim singlom »Come Back to Me«. Ono što je na početku bilo u rangu manufakture u garaži, tijekom sljedećih godinu dana pretvorilo se u industrijski projekt golemih razmjera. Sklopljen je ogroman ugovor za snimanje albuma i na brzinu su okupljeni najbolji autori kako bi napravili album koji će biti dostojan silne halabuke. Organizirana je turneja po stadionima. Snimali su reklame. Televizijske serije. Dobili su i ponude za film. Jednostavno rečeno, svijet je poludio; sve se to prebrzo dogodilo. Uvidjevši to, Josh je počeo odbijati ponude, ali njegovi su štićenici to saznali i prigovorili: kako se usuđuje odlučivati što oni mogu, a što ne? Ispostavilo se da je to bio početak kraja. Kako su mjeseci prolazili, prestalo je biti uzbudljivo i zabavno biti dijelom nezaustavljivog glazbenog zamašnjaka. Poput preumornog malog djeteta koje odbija prepustiti se umoru i otići u krevet, članovi benda Go Destry iz vedrih tinejdžera prepunih zahvalnosti i entuzijazma pretvorili su se u iritantne dvadeset-i-nešto-godišnjake s ogromnim egom, kratkim fitiljem i prenapuhanim uvjerenjem u vlastitu neranjivost. Postali su sarkastični, nemarni i izrazito nepristojni. Unatoč tome što se Josh silno trudio da to spriječi, dvoje je počelo eksperimentirati s drogama. Postajalo mu je sve teže i teže paziti da nitko ne skrene s puta. Lojalnost i savezništva unutar grupe neprestano su se mijenjala, a ni međusobni suparnički odnosi nisu pridonijeli smirenijoj atmosferi. U tisku je objavljeno nekoliko loših kritika i pojavili su se prvi znakovi polaganog opadanja popularnosti benda. Osjetivši se uvrijeđeno, Dizzy i Cal javno su obznanili svoje nezadovoljstvo i ubrzo im se obratilo vodstvo neke druge tvrtke s obećanjem da će im pružiti dodatnu potporu kojom će ih vratiti na vrh. U roku od četrdeset osam sati Josha su njegovi štićenici pozvali na sastanak te ga bez imalo ustezanja zapovjednim tonom obavijestili da će, ako ne dovede stvari u red, dobiti otkaz. Reagirao je smireno rekavši nešto u stilu da možda, budući da su te stvari zapravo oni sami, on više nije taj koji ih mora dovesti u red. Potom je izjavio da je, ako tako misle nakon svega što je učinio za njih, bolje da odmah raskinu svoju poslovnu suradnju. 28 Napredvidive posljedice ljubavi
I to je bilo to; nakon tri burne godine avantura je završila. Razlaz je izazvao brojna nagađanja, a nekoliko se bendova obratilo Joshu s usrdnom molbom da ih preuzme, ali sve ih je odbio; bilo mu je dosta zabavne industrije općenito, a naročito razmaženih derišta koja se nazivaju pop pjevačima. Zaradio je pravo bogatstvo i pri tome često radio dvadeset i četiri sata na dan. Zbog pritiska na poslu i čestih putovanja njegov vlastiti društveni život gotovo da više nije ni postojao. Bio je spreman izaći iz toga; više ga ništa nije držalo u Los Angelesu jer život zasigurno mora biti više od ovoga i postoje bolji načini zarađivanja od toga da se praktički ubijate brinući se o ljudima koji vam u svakom trenutku mogu bez razmišljanja okrenuti leđa. Osim toga, premda je Dot bila čudesno snažna za svoju dob, jednom ili dvaput slučajno je spomenula da bi joj samostalno upravljanje hotelom uskoro moglo postati preteško. Josh je donio odluku: vrijeme je da se vrati kući u Englesku. U Cornwall. U St Carys.
29 Jill Mansel
ŠESTO POGLAVLJE Ajoj, stani«, ciknula je Tula kada ju je Riley podigao u zrak. »Spusti me! Preteška sam...« »Svašta. Lagana si kao perce. Okej, drži se čvrsto...« »Ti me drži«, odvratila je Tula prije nego što je još jednom zaječala kada ju je stručno prebacio preko ramena, poput vatrogasca koji izvlači žrtvu iz plamena. Ispred njih, na parkiralištu Mermaid Inna, C.J. je povikao: »Svi spremni? Dolje do plaže, oko stijena na kraju i natrag.« Poput trofeja podigao je dvije čaše za pivo u kojima se nalazila neka zlokobno mutna tekućina. »Zadnji moraju ovo popiti.« U utrci je sudjelovalo šest parova. Tula je bila zadovoljna što nije obukla minicu. Zabava je bila fantastična, svi su bili nevjerojatno srdačni, a igre ispijanja alkohola2 užasno smiješne. Samo da ne izgube ovu utrku; tko zna čega sve ima u onom pivu koje izgleda kao blato. »Tri... dva... jedan... KRENI«, dreknuo je C.J. i krenuli su. Uh, nije nimalo ugodno kada te netko u trku nosi preko ramena. Čvrsto se držeći za njega dok je s parkirališta trčao prema plaži, Tula se divila Rileyjevoj građi tijela; imao je široka ramena i bicepse tvrde poput kamena. »Nemoj mi samo povratiti niz leđa«, upozorio ju je dok su jurili prema skupini od tri stijene na kraju plaže, koje su sada zbog oseke bile vidljive. »Nikada ne povraćam.« Podigla je glavu i vidjela kako ih ostatak ekipe bodri, a srce joj poskoči od veselja kada je među njima ugledala Joshev lako prepoznatljiv lik. Ovdje je; napokon se pojavio, hura! Bio je mrak, ali puni mjesec i svjetlo koje je dopiralo od uličnih svjetiljki duž šetnice donekle su osvijetlili plažu. Mogla je vidjeti i čuti bijele zapjenjene valove kako se razbijaju o obalu. Povici ostalih natjecatelja miješali su se u toplom noćnom zraku s navijanjem iz puba iza njihovih leđa. Upravo kada su stigli do stijena, Riley se spotakne, izgubi uporište i posrne... I već sljedećeg trena ležali su na pijesku, zapetljani jedno u drugo, a on je rekao: »Oprosti, to je bila morska trava. Jesi li dobro?«
2
Eng. drinking games 30 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dobro sam.« On joj je svojim tijelom ublažio pad; uspjela se, nimalo elegantno, prizemljiti na njega. »A ti?« »Nikad bolje.« Osmjehivao joj se, a duga plava kosa raširila mu se po pijesku ispod glave. Oči mu vragolasto zaiskre kada joj je dlanom obujmio potiljak. »Pa, kad smo već tu, šteta bi bilo propustiti priliku...« »Luzeri!« dovikne im jedan od parova protrčavši pokraj njih. »To oni samo misle«, promrmljao je Riley. »Ponekad luzeri osvoje glavnu nagradu.« »O ne, ne, ne, ne.« Prije nego što je stigao privući njezine usne svojima i poljubiti je, Tula energično odmahne glavom i izmigolji mu iz zagrljaja. »Ne?« »Ne.« Bacivši pogled prema parkiralištu, i dalje je mogla vidjeti publiku koja je pratila utrku. A ako ona odavde može vidjeti Josha, postoji mogućnost da i on može vidjeti nju. »Ajme. Bacila si oko na nekog drugog?« Rileyjev je ton bio nestašan. »Ne.« Podigao je obrve ignorirajući njezin prosvjed. »Na Josha?« »Ne!« »Ma daj, vidio sam kako si ga gledala danas poslijepodne. Prilično je očito.« »O, Bože. Stvarno?« Tula se rastuži; zašto barem jednom u životu ne može biti zagonetna kulerica? »Da budem iskren, za to sam stručnjak.« Podigavši se na noge i otresavši pijesak s traperica, Riley doda: »Premda obično mene tako gledaju.« »Oprosti.« Nasmiješila se vidjevši njegov ranjeni izraz lica. »A stvarno mi se sviđaš. Ovo je stvarno poražavajuće.« Pruživši joj obje ruke, pomogao joj je da ustane. »Izgubio sam sve samopouzdanje.« »Sigurna sam da jesi.« »Nisam valjda tako ružan?« »Prelijep si«, uvjeravala ga je Tula kada joj se mobitel oglasio. Bila je to poruka od Sophie: Što vas dvoje RADITE ondje?? Nagnuvši se prema njoj da je pročita, Riley reče: »Ništa, nažalost.« Potom joj uzme telefon iz ruke, uključi fotoaparat i ispruživši ruku, uslika ih oboje. »Evo, mala uspomena na dan kad smo se sreli i romantično nošenje preko 31 Jill Mansel
ramena na plaži. Za koju godinu pogledat ćeš sliku i pomisliti, dovraga, koja sam glupača bila kad sam ga odbila i pustila da ode.« »Imala sam priliku i upropastila je.« Tula suosjećajno kimne glavom. »Vjerojatno ćeš to žaliti do kraja života. Tvoji će prijatelji vidjeti ovu sliku nas dvoje i reći, ajme, tko je to? Prezgodan je!« »Sigurno će to reći.« Da je i na trenutak pomislila da on to ozbiljno misli, Tula se ne bi mogla šaliti na tu temu. »Vjerojatno ću tu sliku dati uvećati na veličinu postera i objesiti na zid u spavaćoj sobi. Pretpostavljam da ću svaku noć zaspati u suzama u svom praznom krevetu.« Riley joj druželjubivo prebaci ruku preko ramena dok su se plažom vraćali prema pubu. »Nadam se da će tako biti. Ništa manje nisi ni zaslužila.« Dobro, iskapiti ono piće za kaznu za izgubljenu utrku vjerojatno nije bila najbolja ideja. Nakon što je posljednjih sat vremena utrošila plešući kao luda uz živu svirku, Tula se zaputila na balkon udahnuti svježeg zraka. U pubu je bilo vruće. Plesala je sa C.J.-em, sa Sophie i s još nekoliko ljudi, čak i s onim šminkericama, koje su se na kraju pokazale kao sasvim dobre i zabavne cure kada ih jednom upoznaš... Začuvši tihe glasove na plaži ispod balkona, nagnula se preko drvene ograde i vidjela dvoje ljudi naslonjenih na zid ispod nje. Jedno plave, jedno tamne kose. Tijela su im bila pripijena jedno uz drugo i počeli su se ljubiti. Smiješeći se u sebi, Tula se pitala što bi Riley učinio kada bi nagnula čašu i pustila da mu par kapljica ledeno hladnog bijelog vina padne na glavu. Potom se iza nje otvore vrata i još netko izađe na balkon. Tula osjeti leptiriće u trbuhu kada se napola okrenula i vidjela da je to Josh. Stvarno, presmiješno je kako njegova pojava djeluje na nju. Osim toga, je li zamijetio da je izašla iz puba i namjerno je slijedio ovamo? Jer ako jest, to je fantastično. »Bok.« Ovlaš se nasmiješio. O, ali svejedno se sva rastopila od tog prekrasnog osmijeha. »Vruće.« Uh, ovo nije dobro ispalo. Energično se hladeći lepezom, Tula pojasni: »Ondje, unutra. Trebalo mi je svježeg zraka. U svakom slučaju, bok i tebi. Opet!« Nekoliko pića dovoljno je da ispadne totalna glupača pred ovako privlačnim muškarcem. »Koliko dugo se ti i Sophie poznajete?« »Četiri godine. Uselila se u stan iznad mojeg u Astonu i od tada smo prijateljice.« Josh kimne. »Dobro. I kakva je kao osoba?« »Zločesta. Opaka. Uopće nije simpatična.« 32 Napredvidive posljedice ljubavi
Nasmiješio se. »To vidim. Izlazi li s često s dečkima?« »Ne.« O, taj tužan osjećaj kada shvatiš da razgovara s tobom samo zato da bi nešto saznao o tvojoj prijateljici. »S ijednim dečkom?« »Zašto pitaš?« »Samo me zanima. Je li ti rekla da sam je neki dan pozvao na večeru?« Tula odmahne glavom; baš tipično za Sophie da to nije spomenula, kako joj ne bi povrijedila osjećaje. »Ne, nije.« »Odbila me.« »Ajoj.« »Znam.« Osjetivši notu sarkazma, Josh oporo reče: »Samo me zanimalo zbog čega.« »Ako ti to išta pomaže«, reče Tula, »rekla mi je da je ne zanimaš.« »Aha. Pa, dobro, hvala na informaciji.« »Samo da znaš.« Tula je zaključila da vjerojatno ne bi bila najbolja ideja ponuditi se kao više nego voljna zamjena. Prilično razočaravajuće, ali što se može. Otpila je gutljaj vina i promijenila temu. »Čujem da si bio menadžer Go Destryja.« »To je točno, jesam.« »Moj prijatelj Danny ih obožava, oni su mu najdraži bend svih vremena.« Je li to nevjerojatno blesava ideja? Slijedeći impuls, Tula izvadi mobitel i reče: »Smijem li se slikati s tobom da ga napravim ljubomornim?« Josh dobroćudno slegne ramenima. »Ako želiš.« Već posramljena, brzo se slikala s njim. Dosta poniženja; vrijeme je da odglumi ravnodušnost. »Super, hvala. Idem sad natrag unutra. Bok!« Ako krene za njom, to bi bio dobar znak, zar ne? Ali on se samo nasmiješio, ostao na mjestu i rekao: »Bok.« U njezinoj mašti, to je samo zato što se pravi nedostupan.
33 Jill Mansel
SEDMO POGLAVLJE Jesi bolje?« upita Patrick kada se Tula u nedjelju navečer pojavila na poslu. »Da, hvala.« Potapšala se po trbuhu i namjestila hrabar izraz lica. »Žao mi je zbog jučer. Neko vrijeme neću ni pogledati škampe.« »Sigurna si da si dobro?« Zapiljio joj se u lice. »Malo si blijeda.« To je zato što je lagano crvenilo od sunca prekrila debelim slojem svijetlog tekućeg pudera. Ipak, lijepo od Patricka što pita, premda to vjerojatno samo znači da ne želi da se sruši pred gostima. »Zbilja«, uvjeravala ga je Tula, dirnuta neočekivanom brigom, »dobro sam.« ♡♡♡ Oko jedanaest i trideset bilo joj je užasno vruće, bila je umorna i noge su je boljele. S obzirom na subotnji ples i večerašnju nesmiljenu gužvu na poslu, bio je to naporan vikend za njezina stopala. Kada je završila s čišćenjem, Patrick je pozove u ured i bez ikakva uvoda objavi: »Ne trudi se tražiti preporuku, jer odbijanje obično boli.« Tulino srce počne ubrzano lupati. »Molim?« »I nemoj mi, molim te, širiti oči i glumiti nevinašce. Igra je gotova, okej? Više ne radiš ovdje.« Znao je. Sranje. Kako je saznao? Dok joj je to pitanje letjelo po mozgu, Patrick podigne svoj mobitel i pokaže joj. Dokaz joj je bio pred nosom: dvije slike koje je sinoć stavila na Facebook. Koja glupača. »Evo što te odalo«, reče Patrick očito uživajući u svakoj sekundi. »To ti nije bilo baš pametno, zar ne? Hvaliti se kako si se dobro provela dolje u Cornwallu.« »Ali...« Tula osjeti mučninu. Privatnost profila postavila je tako da samo njezini prijatelji mogu vidjeti što piše. Patricka ni u ludilu nikada ne bi prihvatila za prijatelja. Kako je mogao vidjeti privatne fotografije koje je objavila na privatnom profilu, samo zato da se pred Dannyjem napravi važna time što... O, Bože. Preplavila ju je spoznaja. Koja glupača. Neki dan na poslu Dannyjev brat želio je vidjeti slike koje je snimila na zabavi prošli vikend i 34 Napredvidive posljedice ljubavi
promijenila je postavke na »prijatelji mojih prijatelja«, s namjerom da poslije ponovno vrati na staro. Osim što to očito nije napravila. Potpuno je zaboravila na to. To se zove loš tajming. Patrick je, već ionako sumnjičav, jednostavno utipkao njezino ime u tražilicu i posrećilo mu se. Gad jedan. ♡♡♡ Na putu kući Tula je uspjela povezati činjenice. Utipkavši Patrickovo ime u tražilicu, dobila je ime zajedničke prijateljice, djevojke koja je kratko, u vrijeme Božića, radila u Baileys Baru. Zašto mu je bila prijateljica na Facebooku, to samo nebo zna. Ali to je definitivno to, veza koja ih je nesvjesno spojila i Patricku omogućila da je uhvati u laži. I zašto uopće ima profil na Facebooku? Čovjek ima preko pedeset godina, za Boga miloga. Prestar je za to. Stigavši kući dvadeset minuta poslije, zatekla je zauzet kauč, znanstvenofantastični film na televiziji i cimericu Coral sklupčanu uz svog dečka Evana. Okrenuvši se da je pozdravi, Coral reče: »Bokić, dobra večer na poslu?« »Ne bi se baš reklo.« Najbolje da im odmah kaže. »Dobila sam otkaz. Patrick je saznao gdje sam jučer bila. Bilo nas je malo na poslu pa me pustio da odradim cijelu smjenu prije nego što mi je rekao.« Tula se stropošta u neudobni naslonjač. »Dakle, to je to, nemam više posao. Moj je život upravo postao još veće sranje. Bravo, ja.« Coral reče: »O, ne, baš šteta.« Potom pogleda Evana i podigne obrvu kao da ga pita »hoćemo li joj sada reći?«. Evan kimne i Coral se s osmijehom na licu okrene natrag prema Tuli. »Zapravo, i mi imamo novosti. Pitala sam danas gazdu i on je rekao da nema ništa protiv ako i Evan želi živjeti s nama. Doselit će sljedeći tjedan!« Tula se zaledi. O, Bože, nije li dovoljno kažnjena za jednu večer? Ne to, ne sada, ne Evan. »A to će i tebi pomoći«, Evan ushićeno zapjevuši, »jer će se tvoj udio stanarine smanjiti. Znači, to je dobro, zar ne?« Njegovo okruglo lice još se više zaokruži. »Ne možeš reći da nisam koristan!« Što može učiniti? Što uopće može reći? Njih dvoje bili su toliko uvjereni da će je ova uzbudljiva vijest usrećiti da im nije ni palo na pamet da je prvo pitaju. Najgora od svega je činjenica da je sama kriva za to što ju je ta mogućnost ispunila stravom. 35 Jill Mansel
Coral je bila divna, najbolja cimerica koju bi itko mogao poželjeti. I Evan je bio drag, uistinu dobra osoba. Ljubazan i pametan, pažljiv, dobroćudan i simpatičan, nije se bojao pranja suda. Cak je rado nosio opasno prenatrpane vreće za smeće niz klimave stube. U mnogočemu bio je sve što biste uopće mogli poželjeti od sustanara. Da barem nema neke od najiritantnijih navika poznatih čovječanstvu. Iz nekog razloga te njegove osobine Coral nisu nimalo smetale, ali Tulu su potpuno izluđivale. Dok jede, glasno mljacka i grokće poput svinje. Kada ne jede, neprestano pročišćava grlo i šmrca. Čak mu je i disanje bučno. Cijelo vrijeme. Naposljetku, ima užasno ružnu naviku da žvače kožu oko noktiju i pri tome stvara tihe, ali ipak čujne zvukove poput pljeskanja, sisanja i grickanja zbog čega je Tula svake minute koju provede u njegovoj blizini imala potrebu vrištati PRESTANI, PRESTANI, DAJ VEĆ JEDNOM PRESTANI. A ako to ne upali, probosti mu srce zašiljenim kolcem. Pokušala je diskretno pokrenuti razgovor o toj temi još u prvim danima kada je Coral tek počela hodati s Evanom, ali Coral je bila iskreno začuđena njezinom sugestijom da bi nešto takvo moglo ikome smetati ili da je to na bilo koji način iritantno. A stvar je u tome da je Evan uistinu bio tako drag. Zaključivši da je njezina preosjetljivost i nizak prag tolerancije njezin vlastiti problem, Tula je stisnula zube i prisilila se tolerirati različite tikove i zvukove, radi dobrobiti sve troje. Ipak, sve to bilo je donekle podnošljivo dok je samo povremeno boravio u njihovu stanu. Biti s njim cijelo vrijeme pod istim krovom više je nego što može podnijeti. Hrkanje... disanje... kašalj... groktanje... mljackanje... »Nije li to divna vijest?« Coral je zaljubljeno gladila Evana po ruci. »Da... prekrasna«, jedva čujno reče Tula, a koža joj se već naježila pri samoj pomisli na to. Upomoć.
36 Napredvidive posljedice ljubavi
OSMO POGLAVLJE Marguerite Marshall imala je oko pedeset i pet godina, crnu kosu složenu u kompliciranu frizuru, besprijekornu šminku i sitne, tamne oči kojima ništa ne može promaknuti. Tijekom posljednjih dvadeset pet godina napisala je trideset i osam bestselera, koji su prevedeni na više od četrdeset jezika. Otprilike dvadeset četiri milijuna primjeraka njezinih knjiga prodano je širom svijeta, premda je točan podatak nemoguće objaviti budući da ih njezini vjerni čitatelji nikada ne prestaju kupovati; prodaja jednostavno nezaustavljivo raste. Sophie je sve to znala jer je manje-više istu priču čula svaki put kada bi se srele. Marguerite nije krasila tipična britanska skromnost i samokritičnost; imala je neizmjerno samopouzdanje i najviše od svega voljela je pozornu publiku. Upravo zbog toga Sophie je predvidjela nekoliko dodatnih sati za današnje snimanje. Iz iskustva je znala da Marguerite nije lako uteći jednom kada dođete u njezinu kuću. Sama građevina, nazvana Moor Court, bila je impozantno viktorijansko zdanje obraslo bršljanom, s njegovanom okućnicom i kućicom za poslugu na kraju kolnog prilaza. Doduše, to joj je bila samo prvotna funkcija. Danas više služi kao gajba za ševu. I upravo joj je ševac glavom i bradom otvorio vrata glavnog zdanja i pozdravio je poljupcem u obraz. »Jutro, anđele. Spremna je i čeka te u salonu.« Riley je povede preko predvorja i otvori druga vrata: »Mags, Sophie je stigla. Rekao sam joj da će morati primijeniti sve svoje trikove da sakrije te podočnjake i bore. Znaš, sinoć stvarno nisi trebala strusiti onu drugu bocu džina.« Nitko drugi nije smio tako razgovarati s Marguerite. Nitko drugi ne bi se usudio ni pokušati. Ali ona je samo odmahnula glavom i dobrodušno se obratila Sophie: »Ne slušaj ga, sve su to laži. I sasvim sigurno nemam podočnjake i bore.« Riley reče: »To je zato što si posljednja dva sata provela prekrivajući ih šminkom.« »U posljednja dva sata napisala sam tisuću petsto riječi«, izjavila je Marguerite. »I to prilično genijalnih.« 37 Jill Mansel
Namignuo je Sophie. »Kako god ti kažeš. Dobro, trebam li nešto kupiti dok sam vani?« »Ne, hvala, dušo. Kada se vraćaš?« »Tko zna? Vidjet ćemo kako će se dan razvijati. Mogu li uzeti Mercedes?« »Možeš. Samo ga nemoj razbiti.« Riley se naceri, podigne ruku na pozdrav i ostavi ih. Čule su lupanje ulaznim vratima, duboki zvuk paljenja motora crvenog sportskog Mercedesa, a odmah potom i hrskavu škripu guma na šljunku kada se punom brzinom otisnuo niz kolni prilaz. »Taj mali.« Marguerite raznježeno odmahne glavom. »Jednog dana doći će me glave.« A tko će za to biti kriv? Sophie to nije izgovorila naglas, ali stvarno, Marguerite nije mogla nikog drugog kriviti za to do sebe same. Rileyjevi roditelji poginuli su u nesreći na brodu prije devet godina, kad mu je bilo dvadeset. Njegova majka i Marguerite bile su sestre. Marguerite, koja se tri puta udavala i razvodila, nije imala djece niti je u životu osjetila ikakvu čežnju za majčinstvom. Male se djece užasavala, a starija su joj bila ili dosadna ili nepodnošljivo naporna. Ipak, kada je Riley izgubio roditelje, prihvatila je izazov u svom uobičajeno veličanstvenu stilu. Sada, gotovo desetljeće poslije, šteta je već bila učinjena. Marguerite ga je obilno zasipala ljubavlju i pažnjom, omogućila mu pristup količini novca koju ne naročito radišan, izrazito hedonistički nastrojen dvadeset-i-nešto-godišnjak može samo poželjeti i tako ga pretvorila u neodgovornog Petra Pana bez ijedne brige na svijetu i koji je bio sve osim sposoban naći posao. Službeno, Riley je Marguerite trebao voziti na književna događanja, organizirati turneje i javne nastupe i brinuti se o zamornoj poslovnoj papirologiji. U stvarnosti, činilo se da ne radi gotovo ništa drugo osim što ugađa sebi, provodi dane surfajući, družeći i zabavljajući se. To je nesumnjivo krasan posao, ako ga možete dobiti, ali teško da ga se može nazvati vrijednim divljenja i poštovanja. Riley može biti vrlo ugodno društvo, ali nije se moglo reći da posjeduje osobine kakve očekujete od odraslog muškarca. Premda to očito nimalo nije smetalo djevojkama koje je doveo u svoju kućicu na kraju kolnog prilaza. »Dobro, da vidimo.« Temeljito proučivši svoj odraz u zrcalu zlatne pudrijere, Marguerite je zatvori i reče: »Gdje ćemo početi? Trebaju mi nove promotivne fotografije za nizozemskog izdavača. Mislila sam da bi me mogla slikati kako stojim kraj prozora, potom ćemo prijeći u ured, tamo ćeš me slikati za radnim stolom, a potom napraviti nekoliko snimaka vani, u vrtu.« 38 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dobro zvuči.« Nije imalo nikakvog smisla govoriti Marguerite gdje da sjedne ili stane; ona uvijek zna najbolje. »Vidi, odabrala sam odjeću koja paše uz naslovnicu moje nove knjige.« Podigavši knjigu u sjajnom zeleno-ružičastom omotu, Marguerite je zauzela pozu kakva je posljednji put viđena u nekoj od starih epizoda kviza The Price is Right. »Znaš, dušo, posvećivanje pozornosti detaljima ključ je svega. Strašno je važno. Po tome se pravi profesionalci razlikuju od amatera.« »Istina.« Sophie miroljubivo kimne glavom; pustit će Marguerite da izvede cijeli repertoar poza, a potom ležerno napraviti nekoliko snimaka u opuštenijem tonu. Na taj način izdavač će imati veći izbor fotografija i odlučiti koje će upotrijebiti. »Neki dan razgovarala sam sa svojom američkom urednicom. Rekla mi je da bi voljela da više autora bude poput mene. Zato što ja svojim obožavateljima pružam ono što žele, znaš – instinktivno znam kako im treba pristupiti i povezati se s njima.« Prinijevši knjigu k licu, Marguerite se smiješila prema zamišljenoj leći fotoaparata sa željom da joj pokaže kako se uspostavlja takva veza. Zapravo, mogli ste se njezinu prenapuhanom samopouzdanju i vjeri u samu sebe smijati koliko ste htjeli, ali neporeciva je činjenica da se milijuni čitatelja tome ne smiju; previše su zauzeti kupovanjem i proždiranjem njezinih knjiga. Slijepo je obožavaju i vjeruju svemu čime se hvali. Neki su se čak onesvijestili od uzbuđenja upoznavši je uživo. U svakom slučaju, to je bilo Margueriteino tumačenje događaja. Istini za volju, tada se nalazila u Australiji, a njezini su obožavatelji bili prisiljeni predugo stajati u redu pred knjižarom na sparini i temperaturi od trideset i dva stupnja. Nije ju Riley bez razloga u šali nazivao kraljicom spina. Tijekom sljedećih dvadeset minuta Sophie je snimila stotinjak fotografija. Potom su prekinule snimanje, kako bi se odmorile i popile kavu, a za to je vrijeme Marguerite detaljno pregledala sve fotografije i inzistirala na tome da većinu obriše. Potom je došlo vrijeme za promjenu scenografije. Marguerite se smjestila u kožni naslonjač ispred računala u svom impresivnom uredu prepunom knjiga. Primjerci nizozemskog izdanja njezina najnovijeg romana bili su strateški postavljeni na stolu pokraj ogromne kristalne vaze s orijentalnim ljiljanima, odabranim kako bi se nastavila ružičasto-zelena tema. Prekrasno ukrašene bilježnice s kožnim koricama stajale su posložene odmah pokraj računala, uz kutiju s nalivperima. Marguerite je bila poznata po tome što nikamo nije išla bez bilježnice.
39 Jill Mansel
»Ovo sam jutros napisala.« Ponosno je pokazala na tekst na zaslonu računala. »Počela sam u sedam sati. To je, vidiš, zato što imam razvijenu radnu etiku. I znam da moji obožavatelji bez daha čekaju moju sljedeću knjigu.« Budući da je Sophie već znala da će do izlaska knjige proći barem godina dana, teško da će je dočekati bez daha. Napravila je još osamdesetak snimaka Marguerite kako tipka na računalu, potom se pretvara da čita vlastitu knjigu na nizozemskom i naposljetku se divi vazi s ljiljanima na svom stolu. Dva sata i nekoliko presvlačenja poslije, snimanje je završilo. Sophie je spakirala fotoaparat, a Marguerite potpisala primjerak svoje najnovije knjige i poklonila joj je. »Ovo je za tebe, da te noću drži budnom. Jednom kad počneš čitati, nećeš je moći ispustiti iz ruku, to ti jamčim!« »Ajme, hvala.« Sophie je živjela u strahu da će je ispitivati o radnjama četiri knjige koje joj je već utrapila; ne bi se iznenadila da je Marguerite propita i uvjeri se da je sa zanimanjem pročitala sve i jednu stranicu. Premda su te knjige bile nesumnjivo popularne, nisu bile njezina omiljena vrsta štiva. »Kako stojiš s vremenom u petak navečer?« »Hm, da razmislim.« Sophie u glavi provjeri svoj kalendar i kinine. »Da, slobodna sam.« »Izvrsno. Radi se o tome da lokalna humanitarna udruga organizira dobrotvornu večeru u hotelu Mariscombe House i zamolili su me da održim govor. Već sam to jednom napravila za njih i bili su strašno dragi, ali prilično neiskusni... slike koje su zadnji put napravili bile su prestrašne. Umalo sam umrla kada sam vidjela da su ih objavili u svom biltenu i na internetu. Pa ako bi mogla svratiti i sama napraviti nekoliko fotografija, bila bih ti zahvalna. Samo sat ili dva vremena. Recimo, možeš li se pojaviti oko devet?« »Mogu«, reče Sophie. »Nema problema.« »Hvala Bogu. Samo da više ne bude onih groznih slika sa zatvorenim očima i iz neugodnih kutova.« Marguerite uzdahne s olakšanjem. »Savršeno!« ♡♡♡ Tulin mali plavi Renault, koji je i u najboljem izdanju izgledao staro i prilično trošno, bio je na teškim mukama. Po drugi put u tri dana morao je prijeći naporan put do Cornwalla i sada se, gotovo na izdisaju, puzajući približavao cilju, poput maratonca s lošom kondicijom. Dovukavši se nekako do parkirališta s naplatom, Tula izvuče kovčege iz prtljažnika i brzo se udalji prije nego što se njezin siroti auto pretvori u plamen i javno je osramoti. Natovarena poput magarca spustila se nizbrdo do Sophina stana i pozvonila. 40 Napredvidive posljedice ljubavi
Nema odgovora. Ni automobila na vidiku. I – opet je provjerila mobitel – još uvijek nikakvog odgovora na jutrošnje poruke i e-mailove. Divota. A njezin prvi razgovor za posao je za... pogledala je na sat... trideset minuta. Kada se s kovčezima uspela natrag do parkirališta, kosa joj se zalijepila za vrat. Vrućina i dugo putovanje nisu pozitivno djelovali na njezinu odjeću – izgledala je kao da je tjedan dana spavala u njoj. Razmislivši na brzinu, otvorila je jedan od kovčega i izvadila čistu bijelu košulju i crvenu suknju. Potom je, naguravši oba kovčega natrag u prtljažnik, sjela na suvozačevo mjesto i počela se presvlačiti iz jednog kompleta odjeće u drugi. Dobro, nije idealno, ali nije ni neki veliki problem. Osim toga, što joj je drugo preostalo? Tula je odlučno ignorirala ljude koji su zurili u nju u prolazu. Nije gola, za Boga miloga. I dalje na sebi ima grudnjak i gaćice. Da je na plaži u bikiniju, to bi bilo sasvim normalno i nezamjetno. Upravo zbog toga još ju je više uzrujala činjenica da se skupina tinejdžera na biciklima, koji su se odlučili zaustaviti s lijeve strane njezina automobila, drapala od smijeha vidjevši je bez odjeće. U žurbi da što prije navuče košulju ruka joj je zapela u rukav okrenut naopako. »Aah!« Umalo je iskočila iz kože kada je netko pokucao na prozor s vozačeve strane. To je bilo toliko neočekivano da je gaknula poput prestrašene guske. Baš privlačno. Sranje, ako se skupilo još one vražje djece... Cerekajući se kroz staklo, Riley joj rukom pokaže da spusti prozor. Tula zakoluta očima i napokon navuče rukave košulje. Kada je napokon ponovno pristojno izgledala, iskočila je iz automobila. »Nemoj stati. Uživao sam u predstavi.« »Naravno da jesi. Morala sam se na brzinu presvući.« Svojim je dolaskom barem rastjerao tinejdžere. Tula se kiselo nasmiješi. »Tko bi rekao da ću ovdje naletjeti na tebe.« »Sama si kriva jer si parkirala kraj mene.« Zazveckao je ključevima i ona shvati da je crveni sportski Mercedes njegov. »Mislio sam da si se vratila kući u Birmingham.« »I jesam, jučer. A sada sam se ponovno vratila.« Slegnula je ramenima; nije bilo vremena za prepričavanje tog nesretnog slijeda događaja. »Dogodile su se neke... stvari.« »Ah.« Riley mudro kimne. »Stvari.« 41 Jill Mansel
»Pokušavam stupiti u kontakt sa Sophie, ali nije kod kuće i mobitel joj je isključen.« Ponovno pogledavši na sat, Tula reče: »O, Bože, imam razgovor za posao za dvadeset minuta.« »Radi s mojom tetom, zato je nedostupna. Impresioniran sam«, reče Riley. »Ne gubiš vrijeme, koliko vidim. Kakav posao?« »Obično konobarenje.« Prethodne je noći pretražila web-stranice s ponudama poslova i odmah ujutro nazvala neke brojeve; srećom, u ugostiteljskoj industriji redovito dolazi do promjene zaposlenika. »U hotelu Melnor.« »U Melnoru?« Riley napravi grimasu. »Nema šanse. Ozbiljno, ne želiš ondje raditi.« Upravo to je željela čuti nakon što je prevalila više od tristo kilometara da bi stigla na razgovor. »Zašto ne?« upita Tula. »Što nije u redu s njim?« »Vode ga Melvyn i Noreen. Bučno je, ima brdo pijanih maloljetnika, droge i borbi između različitih bandi. To je najgori hotel u Cornwallu, vjeruj mi. K tome, razlog zbog kojeg stalno traže nove zaposlenike je to što stare nasmrt isprepadaju.« »O.« O, Bože. »Osim toga, nemaš ni približno dovoljno tetovaža.« »Tako, znači.« »Nosiš li sa sobom kakvo ubojito oružje? Ne? Vidiš, uopće se ne bi uklopila ondje.« »Ali moram naći posao. Možda neće biti tako strašno kada dođem tamo.« »Srce, bit će još gore. Gdje si se još prijavila?« »U hotel Coldborough, ali tamo trebam biti tek u četiri sata. Imaju webstranicu«, rekla je Tula braneći se. »Pristojno izgleda.« »Uvjeren sam da je super«, reče Riley. »Ako imaš devedeset šest godina. I voliš kekse. I bež boju.« »Pa, dobro. Prosjaci ne mogu birati.« Ako ništa drugo, voli kekse. »Čekaj malo, netko je jučer nešto spomenuo...« Brzo izvadi mobitel, pritisne par tipki i reče: »Hej, bok. Da... Dobro, hvala. Nego, jesam li ja to dobro čuo da Lisa odlazi? Da? Znači, trebat ćete nekoga da je zamijeni? Imam prijateljicu koja je baš ono što trebate... Ne, ne takva prijateljica. Svidjet će vam se. A i ona bi se željela skrasiti, u poslovnom smislu. Ako je želite upoznati, zgrabite je prije nego što to učini netko drugi. Mogu je odmah dovesti.« 42 Napredvidive posljedice ljubavi
DEVETO POGLAVLJE Kada neznanci vide Dot i Lawrencea Strachana zajedno i saznaju da su bili muž i žena, bez iznimke pretpostave da im je brak bio predivan i da su im životi ispunjeni ljubavlju i veseljem. Zašto ne bi bili? Bili su vrlo upečatljiv par, povezanost između njih bila je vidljiva na prvi pogled, a njihov srdačan odnos i smijeh ukazivali su na to koliko su sretni u društvu onog drugog. Što samo dokazuje da zapravo možete zavarati sve ljude cijelo vrijeme, ako tako odlučite i malo se potrudite. Nije bila nikakva tajna da više nisu zajedno; radilo se samo o tome što drugi ljudi zamišljaju kada ih prvi put upoznaju. I bili su neizmjerno sretni dugi niz godina. Upoznali su se kao tinejdžeri i vjenčali kada im je bila dvadeset jedna, što se danas čini sumanutim, ali to je prije toliko desetljeća bilo više nego uobičajeno. Bili su savršen par, svi su to mislili. Zavidjeli su im svi njihovi prijatelji. Dot i Lawrence znali su cijeniti svoju sreću i nastojali su ne ići ljudima na živce s time, ali oboje su znali koliko su sretni što su pronašli jedno drugo i tako dugo bili sretni zajedno. Četrdeset godina... Sve do onog maglovitog jutra kada je Lawrence Strachan šetao plažom Mariscombe i vidio dva ogromna zaigrana psa kako se utrkuju po pijesku, toliko zaokupljeni naganjanjem jedan drugog da nisu zamijetili ženu ispred sebe i zaletjeli se u nju tako da je spektakularno poletjela zrakom. Žena je prigušeno kriknula od straha i nezgodno pala na bok, na hladan, mokar pijesak. Mlađahni vlasnik pasa panično ih je dozvao k nozi i žurno nestao s njima; nikada se više nije pojavio na plaži. Lawrenceu nije preostalo ništa drugo nego požuriti i pomoći dami u nevolji. Ali, tko ne bi napravio isto? Ležala je okrenuta leđima prema njemu, boreći se za zrak od šoka i boli, plava joj se kosa bila razletjela po pijesku, a plavi pulover i traperice već su se natopili vodom. Tada je, naravno, zapjenjeni vrh vala doklizao plažom do njih i ledena hladnoća vode izmami još jedan drhtaj. »Gdje vas boli?« upita Lawrence, saginjući se nad nju. »Ruka. Lakat. Au...« Pažljivo joj je pomogao da se pridigne u sjedeći položaj, a potom i na noge. Žena se uspjela nakratko nasmiješiti. Rekla je: »Baš tipično. Tek što sam počela odlaziti u jutarnje šetnje, radi zdravlja. Tako mi i treba što se trudim. Hvala, u svakom slučaju.« 43 Jill Mansel
Boljelo ju je više nego što je željela pokazati. Lawrence je odvede do obližnjih stijena i posjedne je, a potom nježno zavrne rukav na njezinu puloveru. Lice joj se objesilo kada su oboje ugledali vidljivu deformaciju na njezinoj ruci. »Slomljena je«, reče Lawrence. Odmahnula je glavom s nevjericom. »Predivno.« »Dođite, odvest ću vas na hitnu.« »Već sam vas dovoljno zagnjavila.« Odmjerivši ga pogledom, shvatila je da mu je prednja strane košulje mokra i umrljana pijeskom. »Ne morate to činiti.« »Nije mi problem. Osim toga, kako biste inače stigli onamo? Autobusom?« Je li to bila sudbina? Samo nesreća? Ili nevjerojatna sreća? Lawrence ju je odvezao u mjesnu bolnicu, saznavši usput da joj je ime Aurora Beauvais. Imala je četrdeset osam godina, inače iz Edinburgha, i nedavno se doselila u St Carys sa svojim suprugom, Antoineom, skladateljem. Do trenutka kada su stigli na hitnu, Lawrence je shvatio da ga obuzima nešto što će mu promijeniti život, nešto čemu ne može pobjeći, coup de foudre3. Ništa nisu rekli, ali osjećao je nekakav treptaj između njih, opipljive, gotovo čujne vibracije u zraku. Premda nevjerojatno, ali znao je da i ona to osjeća. Bilo je istovremeno užasavajuće i prekrasno. Čekao je s Aurorom dok su je pregledali, slikali joj ruku i stavili joj gips. Oko jedan sat bila je slobodna napustiti bolnicu. »Što ćemo sada?« upita Lawrence dok ju je vozio kući. »Ne znam.« Oči su joj bile velike, a lice blijedo. »Bojim se.« »I ja.« »Ne smijemo se nikada više vidjeti«, rekla je Aurora. »Ne mogu to.« Zurio je u nju jer mu je ta mogućnost bila apsolutno nezamisliva. »Znam, ali moramo. Udata sam. Volim svog muža.« Glas joj je zadrhtao. »Ozbiljno. Jednostavno nisam takva osoba, koja takvo nešto radi.« »Nisam ni ja. Ali ovo je... Ne znam. I ja volim svoju ženu.«
3
Franc, udar munje, odnosno ljubav na prvi pogled. 44 Napredvidive posljedice ljubavi
»Voljela bih da se nismo sreli«, reče Aurora. »Stvarno. Oni glupi psi napravili su veliku štetu.« Dot se pridigne. Trgnuvši se iz misli, vratila se u sadašnjost nakon što joj je Griff privukao pozornost zvukovima koje je pravio u snu; u svojoj košari pod stolom tiho je zaječao, a šape su mu se trzale dok je vjerojatno sanjao kako lovi zečeve. Život je sigurno divan kad si pas, zar ne? Hrana, skrovište i malo pažnje sve je što ti treba za sreću. Kada si čovjek, stvari su nešto malo složenije... Dot je točno znala što se dogodilo onog dana kada su Lawrence i Aurora po prvi put postali svjesni postojanja onog drugog jer joj je on sve sam ispričao, do najsitnijih detalja. Isprva nije željela znati; mogući ishod onoga što se događalo bio je jednostavno prestrašan i nepodnošljiv. Na kraju, ipak, neznanje se činilo još gorim. Više nije bilo blagoslov. Zatražila je od Lawrencea da joj sve ispriča, kao netko tko dira električnu ogradu jer mora saznati koliko će ga stresti. Svaki joj je detalj nanosio veću bol od prethodnog, ali Dot je upijala sve u želji da shvati, jer upravo to je bilo najneobičnije u cijeloj situaciji: zbunjenost, tuga i posramljenost njezina muža, zajedno s potpunom i apsolutnom nesposobnošću da podrži vlastitu predaju toj neodoljivoj novoj ljubavi svog života. Od tada je prošlo jedanaest godina, ali Dot je i dalje pamtila svaki trenutak, svaku riječ, svaki osjećaj iz tog vremena. Bila je to nadrealistična noćna mora, najgore razdoblje njezina života; nije mogla ni spavati ni jesti i neprestano se pitala je li uopće moguće fizički progurati sve to. Muž joj je bio smeten i beskrajno skrušen, ali povratka više nije bilo. Sreo je nekog tko mu znači više od nje i nijedno od njih dvoje nije tu ništa moglo učiniti. Pomisao na eventualan susret uživo sa svojom suparnicom za Dot je bila grozomorna poput najgoreg prokletstva, ali ipak, osjetila je potrebu da je barem vidi svojim očima. Jednog poslijepodneva, našla se šćućurena u svom automobilu na kraju ulice u kojoj je Aurora živjela sa svojim mužem i čekala je da se vrati s posla. Skrivena ispod tamnih sunčanih naočala i šešira, sjedila je ondje sat vremena prije nego što se Aurora pojavila. Ugledavši je, Dot se začudila običnosti njezina izgleda. Aurora je bila privlačna, ali ne i izrazita ljepotica. Frizura joj nije bila ništa osobito, a na sebi je imala bezličan zeleni kaput preko košulje i suknje klasična kroja. S obzirom na svoju urođenu glamuroznost, Dot je bila zaprepaštena činjenicom da Aurori ta osobina u potpunosti nedostaje; nimalo se nije uklapala u standardnu predodžbu o fatalnoj ženi koja krade tuđe muževe. Osjetila je oštar ubod panike oko srca kada je Aurora zastala na dvorišnim vratima ispred svoje kuće i zagledala se ravno preko ceste u Dotin automobil. 45 Jill Mansel
Šešir i tamne naočale kao da nisu ni postojali; nije bilo nimalo sumnje u to da Aurora zna tko je ona. Još ju je više iznenadilo to što je ondje ostala stajati nekoliko trenutaka i čekati, s izrazom suosjećanja na licu, dajući tako Dot do znanja da može doći i suočiti se s njom, ako želi. Može vrištati i vikati na nju, ako želi. Mogla bi joj čak, ako to želi, odvaliti glasnu šamarčinu posred lica i počupati joj onu bezličnu frizuru. Premda je sebe oduvijek zamišljala kao ženu koja bi bez oklijevanja bila spremna izravno se suočiti s bilo kakvim protivnikom, Dot je shvatila da to zapravo uopće ne želi. Ništa što bi Aurora Beauvais mogla učiniti ili reći ne bi joj olakšalo cijelu situaciju. Ništa dobro ne bi proizašlo iz njihova susreta i razgovora. Okrenuvši ključ u bravi, ubacila je automobil u brzinu i udaljila se. ♡♡♡ Začuvši zvonce s recepcije, Dot ustane i poravna usku suknju s uobičajenom pozornošću koju je poklanjala detaljima te s osmijehom dobrodošlice na licu otvori vrata ureda. Osmijeh joj još više zablista kada je kraj pulta ugledala Rileyja s djevojkom zbog koje je maloprije zvao. Dot se uvelike oslanjala na instinkt i prve dojmove, a djevojka joj se odmah svidjela; bila je zgodna, blistavih očiju, imala je sitne bijele zube poput bisera i valovitu smeđu kosu. »Zdravo, dušo.« Riley pozdravi Dot poljupcem u obraz. »Evo je. Zove se Tula.« »Tula Kaye. Drago mi je. Najljepša hvala na pozivu za razgovor.« Tula joj srdačno stisne ruku. »Dobro došla. Ja sam Dot«, rekla je, već očarana. Rukom joj pokazavši da zaobiđe recepciju i slijedi je, Dot reče: »Idemo malo popričati, može? Pođi sa mnom.« Za sada ide nevjerojatno dobro. Tula je bila oduševljena. Hotel se činio savršenim, ono nekoliko zaposlenika koje je do sada upoznala djelovali su vrlo srdačno, a ona i Dot uistinu su se na prvu svidjele jedna drugoj. Ispostavilo se da je to što je na gradskom parkiralištu naletjela na Rileyja bila nevjerojatna sreća. Ponajbolje od svega, kada je u prolazu spomenula da ovdje ima dobru prijateljicu Sophie, pokazalo se da je i Dot poznaje. 46 Napredvidive posljedice ljubavi
»Naravno da je poznajem! Sophie je pravi dragulj, napravila je sve slike za našu brošuru. Kako bi bilo da te provedem po hotelu, da se upoznaš s još nekim ljudima i sa samim prostorom...?« »Vrlo rado.« Jedva da je mogla vjerovati da ju je sreća tako poslužila. U posljednjih nekoliko mjeseci daleko se više naviknula na to da joj sve u životu ide nizbrdo. U manje od tri minute život joj se vratio na staro. Stigavši do prvog podesta na stubištu, naletjele su na Josha, koji se pomalo nepristojno zblenuo u nju kada ju je ugledao. »Josh, dolaziš kao naručen! Čini se da smo pronašli zamjenu za Lisu, nije li to divno? Ovo je...« »Tula. Znam. Čekaj malo.« Josh namršti čelo odmjeravajući Tulu. »Nisi se valjda stvarno prijavila za posao ovdje?« »Zašto ne?« Srce joj je počelo galopirati. »Nije zabranjeno.« Dot zbunjeno upita: »Zašto se ne bi trebala prijaviti?« U tom je trenutku Tula pogledala kroz prozor na podestu i osjetila klik u glavi kada je i posljednji komadić slagalice sjeo na svoje mjesto. U subotu se uspela kamenim stepenicama s plaže i dospjela na zelenu površinu hotela na čije ime nije obratila pozornost. Ovdje je prvi put naletjela na Josha Strachana, koji je bio suvlasnik hotela zajedno sa svojom bakom. Kada ju je Riley danas dovezao ovamo, parkirali su na prilazu ispred hotela i nije joj bilo ni na kraj pameti da ju je doveo na isto mjesto. »Zašto ne bi?« ponovio je Josh. »Zato što ona nije tip osobe koju želiš zaposliti. Laže svom šefu, ne dolazi na posao i nimalo je nije briga što time čini svojim kolegama.« Okrenuvši se Tuli, nastavio je: »Što uopće radiš ovdje? Zašto nisi u Birminghamu?« Budući da poricanjem očito ne bi ništa postigla, Tula ispali: »Gle, to je bila samo jedna mala pogreška i skupo sam je platila. Mrzim Birmingham, ne mogu ostati u svom stanu, a zbog one fotke s tobom na kraju sam ostala bez posla.« »Aha, znači ja sam kriv?« »Ne, samo ti govorim što se dogodilo!« »Dobro. A ja ti govorim što se neće dogoditi.« Josh odmahne glavom. »Nećeš dobiti posao u ovom hotelu.« »O, ali...« »Ozbiljno to mislim.« Podigavši ruku, presiječe Dotin prosvjed. »Naravno da ti se sviđa, jer se čini tako draga, ali čuo sam je u subotu kako je mobitelom nazvala šefa i pretvarala se da je bolesna kako bi mogla ovdje provesti cijeli 47 Jill Mansel
vikend, opijati se u Mermaidu i koketirati s muškarcima.« Zastao je. »Uglavnom s Rileyjem Bryantom.« Premda nije bio pogodan trenutak da to kaže, zapravo je najviše željela koketirati upravo s Joshem. Razočaran izraz na Dotinu licu bio je više nego što je Tula mogla podnijeti. Njezin savršen posao topio joj se pred nosom poput leda na suncu. »Molim te, bila je to samo jedna smjena. Kunem se Bogom da to nikada prije nisam učinila i da to nikada više neću učiniti...« »Ovdje sigurno nećeš.« Josh je bio neumoljiv, nimalo dirnut njezinim preklinjanjem. »Trebaju nam pošteni i pouzdani ljudi. A ti mi se ne činiš nijedno od toga.« »Ali jesam«, zaklinjala se Tula. »I upravo mi je tvoj prijatelj Riley rekao za ovaj posao. On me doveo ovamo!« Njezinu je izjavu dočekao kolutanjem očima. »Zašto me to ne iznenađuje?« Sad je već počela krajnje ubrzano disati. »Molim te, stvarno sam dobar radnik. I neću te iznevjeriti, časna riječ.« Međutim, Josh je već odmahivao glavom; preuzeo je odgovornost i više je nije želio ni slušati. »Znam da nećeš«, glatko je rekao. »Ponajviše zbog toga što nećeš imati priliku.« To je bilo to; Tula odustane. Premda, iskreno, u trenucima kao što je ovaj bilo bi vrlo praktično znati kung fu.
48 Napredvidive posljedice ljubavi
DESETO POGLAVLJE Sada podignite knjigu i smiješite se... malo više... ne, dignite bradu tako da ne izgledate napuhnuto... tako, vidite, to je puno bolje.« Marguerite, koja je kao i obično preuzela kontrolu, režirala je situaciju poput Stevena Spielberga. Kimnuvši Sophie da počne, glasno je objavila: »Svi koji se žele slikati sa mnom, neka stanu u red ondje s desna. Svi će doći na red!« Sophie je prikrila smiješak i posvetila se svom zadatku, pazeći da snima samo iz najlaskavijih uglova, kao što je Marguerite naložila. Blistajući u jarko narančastoj svilenoj haljini i cipelama s uzorkom zebre, Marguerite je poslije večere održala zapravo vrlo zabavan govor. Gosti su uživali u zabavnoj večeri i bili su oduševljeni što im se pružila prilika da je upoznaju. Sve u svemu, bila je to uspješna večer za humanitarnu udrugu koja ju je organizirala. Za Sophie se to baš i ne bi moglo reći; nakon što je pristala svratiti na sat ili dva, morala je odbiti ponudu za daleko unosniju večer na proslavi srebrnog pira u Port Isaacu. Ipak, tu se ništa nije moglo učiniti; poslove prihvaćaš onako kako ti se nude. Oko deset i trideset, nakon što su sve fotografije snimljene, Sophie je pakirala svoju opremu kada je postala svjesna da netko stoji iza nje. »O, zdravo.« Kratko se osvrnuvši preko ramena, vidjela je da je to Josh Strachan. »Bok.« Zastao je, kao da očekuje nešto više. Budući da se ništa nije dogodilo, nastavio je: »Ljutiš se na mene?« »Bi li to išta promijenilo?« Sophie uz škljocaj zatvori kovčežić fotoaparata i uspravi se. »Ovo je tvoj hotel... Dobro, barem djelomično. Ti odlučuješ koga ćeš zaposliti.« »Znam.« Josh je prodorno pogleda. »Što se dogodilo s tvojom prijateljicom? Je li se vratila u Birmingham?« »Ne. Nema se čemu vratiti, sjećaš se? Još je ovdje.« »Gdje je odsjela?« Može se i ona praviti hladnokrvna i nezainteresirana, ako treba. »Na mom trosjedu.« »Je li pronašla posao?« 49 Jill Mansel
»Da.« Sophie se pitala kamo to vodi. »Uspjela je dogovoriti novi termin za razgovor koji je prvo morala otkazati da bi došla ovamo.« »I dobila je posao.« »Da. Oprosti na trenutak...« Zaustavivši Marguerite dok je prolazila kraj njih u oblaku narančaste svile i Guerlainova parfema, Sophie joj reče: »Večerašnje snimke mogu vam poslati u ponedjeljak, ako je to u redu.« »Savršeno. Hvala ti puno na ovome.« »Došla sam u devet sati, pa ću vam elektronskom poštom istovremeno poslati i račun.« »Meni ćeš poslati račun?« Trepavice produžene maskarom iznenađeno su zatreptale. »A, ne, dušo, ja sam ovdje počasna gošća! Pošalji račun udruzi... Oni će to riješiti!« I ode dalje. Sophie suspregne uzdah jer ova mala udruga koja ne raspolaže s puno novca nije zatražila njezine usluge i najvjerojatnije će bilo kakav oblik računa smatrati izdatkom koji si ne mogu priuštiti. Što znači da je upravo izgubila još više novaca. »Gdje?« reče Josh. »Što gdje?« Potpuno smetena ispusti ključeve. »Gdje radi Tula?« »U hotelu Melnor.« Vidjelo se da mu to ime nije poznato jer nije ni trznuo. »I dobro joj je ondje?« »Ne«, Sophie reče monotonim glasom, »naravno da nije. Užasno joj je ondje. To je na drugoj strani St Carysa, na cesti prema Bodminu i nitko pri zdravoj pameti ne ide onamo.« »Zašto ne?« »Zato što je to grozna rupetina, puna drogeraša i smutljivaca koji su izbačeni iz svih ostalih birtija.« »Ako je tako loše, zašto onda radi ondje?« upita Josh. »Što misliš? Zato što je Tula poštena i marljiva cura koja sama podmiruje sve svoje troškove, a bilo kakav posao bolji je od nikakvog. Osim toga«, zaključi Sophie zajedljivim tonom, »nije joj bilo dopušteno zaposliti se ovdje.« Pogledao ju je. Uzvratila mu je pogled. Stvarno ima nevjerojatno isklesane jagodične kosti. Okej, i prilično lijepa usta. »Ti si joj prijateljica«, reče Josh. »Normalno je da je braniš.« 50 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ne branim je. Pitao si; samo ti govorim istinu. Sigurno ne bi požalio da si je zaposlio.« »Ooo, tu ste.« Dot im se približi žurnim korakom. »Divno! Jesi li je već pitao?« Josh odmahne glavom. »Upravo sam je mislio pitati.« »Za Tulu?« Sophie je glumila nevinašce. »Baš sam mu pričala da radi preko u Melnoru.« »O, moj, Bože.« Za razliku od svog unuka, Dot je odmah shvatila o čemu se radi. »Užas.« »U stvari, upravo se spremam otići po nju.« »Mislio sam da ima svoj vlastiti automobil«, reče Josh. »Ima. Ali sinoć dok je bila na poslu, netko joj je razbio prozor sa suvozačeve strane i iščupao stereo uređaj iz auta.« »Jadnica, baš grozno! Možda to onda znači da bi mogla... znaš...« Dot znakovito pogleda Josha. Čitajući između redova, Sophie upita: »Što se dogodilo?« »Zaposlili smo jednog Francuza«, počeo je Josh. »Ovaj, ti si ga zaposlio«, ubacila se Dot. »A jutros se nije pojavio na početku svoje smjene. Otišla sam provjeriti u njegovoj sobi i vidjela da je spakirao svoje stvari i otišao.« »Zašto?« »Pa, bio je prilično impulzivan mladić«, povjerila joj je Dot. »Strašno je ozbiljno shvaćao svoje poznavanje vina. Prema onome što su mi ispričali drugi članovi osoblja restorana, sinoć se prilično uzrujao kada su se neki gosti u šali pretvarali da su stručnjaci za kušanje vina i počeli lupetati o vršnim notama kolibrića sa žara i osnovnim notama pandina pazuha. Vjerojatno je mislio da mu se rugaju. U svakom slučaju, otišao je.« Nije djelovala previše tužno zbog toga. Podigavši obrve prema Joshu, čekala je da progovori. Sophie učini isto. Ovo je zabavno. »Dobro«, napokon reče Josh. »Stoga, što misliš, bi li tvoja prijateljica Tula bila zainteresirana za to da dođe raditi kod nas?« Jupi! »Rekla mi je da ne bi prihvatila posao kod tebe ni da je moliš na koljenima.« Lice mu se objesilo. »Stvarno?« 51 Jill Mansel
»Ne baš.« Ha, zafrkavati ljude je genijalno, posebice kada to zaslužuju kao on. Promatrajući kako se polagano opušta, Sophie reče: »Ali o njoj ovisi, ne o meni.« »Hoćeš li je pitati?« »Zašto ne bismo sad odmah zajedno otišli u Melnor?« Zadržala je ozbiljan izraz lica. »Možeš joj se prvo ispričati, malo se ulizivati, a onda je sam pitati.« ♡♡♡ Hotel Melnor, moderno i neprivlačno zdanje, stajao je izdvojen pred ulazom u St Carys, poput izgnanika koji nije pozvan na zabavu. Glazba je treštala iz zgrade dok su ulazili na parkiralište pokraj razbacanih motocikala, monovolumena i ostalih vozila koja su djelovala neosigurano. Tinejdžeri s kapuljačama na glavi stajali su naslonjeni leđima duž jednog zida, pušili i pili iz limenki. »Parkiraj ondje, ispod svjetiljke«, reče Sophie. »U vražju mater.« Kada je Josh ugasio motor, kroz vrata bara izlete dva muškarca koji su se tukli. Srušivši se na tlo, valjali su se po prašini, derali se, udarali i psovali jedan drugog. »Želiš li pričekati ovdje dok ja odem unutra po nju?« I da propustim zabavu?, pomisli Sophie. Nema šanse. Iskočila je iz Audija i rekla: »Ni slučajno, idem s tobom.« Hotelski bar bio je jedino što je Melnor držalo na životu. Dobro, to i droga koju su Melvyn i Noreen prodavali svojim gostima. Mlađi su se gosti zadržavali pred ulazom, obavijeni oblakom dima marihuane. Unutra je bilo još više gostiju koji su trusili krigle piva. Pod prekriven linoleumom bio je ljepljiv od prolivenih pića, prostor je bio osvijetljen stropnim fluorescentnim cijevima, a zidovi s mrljama od nikotina bili su potpuno goli. Na ovu stranu šanka naslanjali su se ljudi u različitim stupnjevima opijenosti, među njima i Melvyn i Noreen. S druge strane šanka, Tula je radila brzinom svjetlosti, točila svježe krigle i sklanjala prazne, dok je istovremeno nastojala izbjeći pozornost nacerenog ćelavca koji joj je pokušavao zaviriti u majicu i smirivala svađu između dva ogromna pijanca zastrašujućeg izgleda. »Isuse«, promrmlja Josh stojeći pokraj Sophie. »Noreen, ’ko su oni dvoje?« upita koštunjava žena koja ih je ugledala i laktom gurne gazdaricu. »Drotovi na tajnom zadatku?« Sve se glave okrenu prema njima. Sophie je shvatila da među tom klijentelom izgledaju podjednako komično kao da je kakav kraljevski par – recimo, William i Kate – svratio na jedno piće s nogu. 52 Napredvidive posljedice ljubavi
U tom je trenutku Tula podigla glavu i zblenula se ugledavši Josha.
53 Jill Mansel
JEDANAESTO POGLAVLJE »’Ste se ’zgubili?« bez oklijevanja upita Noreen. »Kud ste krenuli?« »U redu je«, objavi Josh. »Samo smo došli odvesti Tulu kući.« Tula s nevjericom razrogači oči. »Nije još gotova. Napuni ovo, mala.« Melvyn gurne Tuli čašu pod nos. »Slušaj«, reče Josh približivši se šanku. »Žao mi je zbog onog neki dan.« Tula se zarumeni i oprezno odgovori: »Dobro.« Noreen se ljuljala na barskom stolcu i još uvijek ga sumnjičavo odmjeravala. »’Ko je taj? Je l’ drot?« Pruživši Melvynu čašu, Tula se obrati Noreen. »Ne, nije. Prošlo je jedanaest sati. Mogu li završiti za danas?« Noreen malodušno uzdahne jer je to značilo da mora ustati sa stolca i preuzeti posao za šankom. Očito ju je i dalje brinula Josheva prisutnost budući da je on bio jedini čovjek s kožnim cipelama umjesto iznošenih tenisica pa je rekla: »Idi onda.« Vani su presreli grupicu mladića s kapuljačama netom prije nego što su uspjeli aktivirati alarm na Audiju. Sophie uđe na stražnje sjedalo, pokazujući tako da Tula treba sjesti naprijed kraj Josha. »Okej«, reče Tula kada su napustili parkiralište. »Sve je ovo jako čudno. Što se događa?« »Zaposlili smo barmena.« Josh je odmah prešao na stvar. »Ostavio nas je na cjedilu. Željeli bismo ti ponuditi taj posao.« Na trenutak je zavladala tišina. Sa stražnjeg sjedala Sophie pruži ruku prema naprijed i potapša Tulu po ramenu. Kada se Tula okrenula, Sophie joj dobaci slavodobitan osmijeh. Uhvativši Sophien pogled u retrovizoru, Josh reče: »Vidio sam to.« »Dobro«, odvrati Tula. »Da prvo razjasnimo. Odjednom sam ti ipak dobra? Ili si samo krajnje očajan?« »Tvoja prijateljica me uvjerava da si marljiva radnica. Možda sam onda pretjerano reagirao.« »Znači da si očajan«, podbode ga Tula. 54 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ne u potpunosti. Ali Dot silno želi da nam se pridružiš.« Zastao je. »I ja to želim.« »Učini mi uslugu«, reče Tula. »Možeš li mi još jednom reći da ti je žao?« Još jedna stanka. »Žao mi je.« »Stvarno ti je žao?« »Ne izazivaj sreću.« Josh trzne usnama. »Nudim ti daleko bolji posao od onog koji trenutno imaš. I smještaj.« »Možda mi se sviđa stanovati kod Sophie.« Sophie oštro udari nogom u stražnju stranu Tulina sjedala; stvarno nepotrebno izaziva sreću. Očito razmišljajući na isti način, Josh odmahne glavom. »Ako te ne zanima, samo reci. Naći ću nekog drugog.« »Zanima me«, brzo reče Tula. »Dobro. Možeš li već sutra početi?« »Ne znam. Ne mogu ostaviti Melvyna i Noreen na cjedilu.« Kiselo se nasmiješio. »Touché4?« »A onda, opet«, nastavi Tula, »ako si stvarno očajan...« Izvadila je mobitel, nazvala Melnor i obavijestila Noreen da se više ne vraća na posao. Srećom, ondje su navikli na to da im osoblje svako malo diže sidro, pa im ta vijest i nije bila toliko traumatična. »Okej, ’ko te šljivi, takvih k’o ti ima napretek«, frfljala je Noreen u slušalicu. »Samo nemoj očekivati da ćeš dobiti plaću za ove dvije večeri.« »Riješeno«, objavi Tula kada je završila razgovor. »Dobro.« »Da se odmah večeras uselim? Oh«, lice joj se rastuži, »auto mi je na popravku. Neću moći preseliti stvari.« »Nema problema«, reče Josh. »Možemo ih prevesti mojim.« Osvrne se preko ramena prema Sophie na stražnjem sjedalu. »Je li to u redu što se tebe tiče? To što ću ti uzeti prijateljicu?« »O, samo izvoli«, odvrati Sophie. »Barem je više neću morati slušati kako hrče.« »Uzgred, nije istina.« Klečeći na podu Sophine dnevne sobe, Tula je bila zaokupljena trpanjem svojih stvari natrag u dva kovčega. 4
Ovdje: bravo, pun pogodak, tako mi i treba, (franc.) 55 Jill Mansel
»Što nije istina?« »Da hrčem.« Činilo se da zabavlja Josha njezina izjava. »Uopće mi nije bitno hrčeš li ili ne.« »Znam. Samo kažem.« Nije si mogla pomoći; možda ga trenutno ne zanima, ali nije još namjeravala odustati. Moglo bi se još uvijek dogoditi. A šansa da se dogodi definitivno je veća ako on ne misli da ona hrče kao puh svaki put kad zaspi. U svakom slučaju, ne mora sada o tome brinuti; uselit će u hotel Mariscombe House i raditi za Josha, hura. Mogli bi se postupno sve bolje upoznati i s vremenom će ga osvojiti svojom duhovitošću, živahnom osobnošću i vedrim šarmom... Uh, možda neće biti toliko fasciniran njezinim zapetljanim čarapama i tajicama; brzo ih je nagurala u kovčeg ispod traperica. Je li ih Josh vidio? Dovraga, naravno da jest. Priča njezina života. ♡♡♡ Josh je nezainteresirano promatrao Tulu kako utrpava hrpu donjeg rublja u kovčeg prije nego što je posegnula za ostalom odjećom. Preusmjerio je pozornost na slike obješene na crvenu zidu iznad trosjeda na kojem je Tula spavala posljednjih nekoliko noći. Fotografije s jednostavnim okvirima bile su izvrsne, kao što se moglo i očekivati. »Ova mi je najdraža«, rekao je Sophie kada se pojavila iz kuhinje s tanjurom prepečena kruha. Slijedeći njegov pogled, nasmiješila se. »I meni. Odmor u raju.« Scena na slici nije bila pažljivo osmišljena i postavljena pa je upravo zbog toga ostvarena kompozicija bila toliko čudesna. Sophie je sliku snimila na plaži u St Carysu. Sunce je bilo visoko na nebu, niski valovi zapljuskivali su plažu, a ljudi su se kupali u moru. U prvom je planu sjedio maleni dječak ozbiljna izraza lica, ispruženih bucmastih nožica, i kulu od pijeska pred sobom pažljivo dodirivao nekakvim štapićem. S njegove lijeve strane bila je djevojčica, vjerojatno njegova sestra, u prevelikoj bijeloj majici. Guste crvenkaste kovrče presijavale su se na suncu, a na licu joj se odražavalo suspregnuto veselje dok se, prišuljavši se bratu iza leđa, spremala pažljivo položiti dugi pramen morske trave na njegovu glavu. 56 Napredvidive posljedice ljubavi
Naposljetku, kao šlag na torti, Sophie je uspjela uhvatiti trenutak kada se Jack Russell terijer s vragolastim pogledom u očima poslužio posljednjim sendvičem na plastičnom tanjuru u donjem desnom uglu slike. »Nisam znala da će ispasti tako savršeno«, rekla je. »Da sam znala, uzela bih kontakt podatke od roditelja i poslala im sliku. Stajali su ondje«, Sophie pokaže desno od slike, »tik izvan kadra. Ali nisam imala pojma. Tek kada sam poslije slike pregledala na računalu, shvatila sam što imam.« Nastavila je govoriti sa smiješkom, prisjećajući se tog događaja. »To je ono što bavljenje fotografijom čini fantastičnim; nikad ne znaš kada ćeš stvoriti neku... čaroliju.« Josh je promatrao ples njezinih ruku i sjaj u očima dok je govorila. Njezina očita ljubav za posao koji radi dirnula ga je na neki neobičan način. »Moraš biti i dobra u tome«, naglasio je. »Znam.« Sophie ga pogleda. »I jesam. Ali to već znaš.« Bilo je nečeg posebnog u njoj. Nije bila poput drugih djevojaka. Skrivajući smiješak, Josh reče: »Znam.« Deset minuta poslije vozili su se prema hotelu. Tula je shvatila da je pretjerala s parfemom vidjevši Josha kako udiše, a potom polako izdiše zrak i otvara svoj prozor. »Naći ćemo se sutra u devet ujutro na recepciji«, rekao je. »I reći ću ti sve što trebaš znati.« Zablistala je od sreće. »Ne brini. Brzo učim.« »Dobro.« »I hvala ti što si mi ipak pružio priliku.« »Trebao nam je netko. Ovo svima odgovara. Ali ozbiljno sam mislio kada sam rekao da nas ne smiješ iznevjeriti. Ako te ikada uhvatim da radiš ono što si napravila prošli tjedan...« »Nećeš«, žurno ga je razuvjerila Tula. »Rekla sam ti da neću.« »Da, dobro. Ako se ikada dogodi da ne dođeš u svoju smjenu, bolje ti je da budeš stvarno bolesna.« Uputio joj je ozbiljan pogled upozorenja. »A mamurluk ne priznajem kao bolest.« »Znam to. Samo čekaj.« S nestašnim osmijehom na licu Tula ispali: »Radit ću ti to kao nitko do sada!« Ajoj. Dvosmislenost te izjave nije bila namjerna, ali ipak mu je pružila mogućnost da podigne obrvu i uzvrati nekim šaljivim komentarom. S obzirom na to da se predomislio i primio je na posao, to zasigurno znači da postoji šansa da mu se barem malo sviđa? Je li uistinu nerazumno pomisliti nešto takvo? 57 Jill Mansel
Umjesto toga, nakon kraće stanke Josh reče: »Mogu li te pitati nešto u vezi sa Sophie?« Okej, očito je nerazumno. »Što te zanima?« »Ako je vjerovati Rileyju, ne izlazi s dečkima. Nikada je ni s kim nije vidio. Samo radi.« »A to je problem?« Slegnuo je ramenima. »Ne, ali je neobično.« »Hoćeš reći da ne možeš prožvakati činjenicu da si je pozvao na spoj i odbila te?« »Ni slučajno«, pobunio se Josh. »Samo sam znatiželjan.« »Možda je homoseksualka.« Josh jedva zamjetno podigne obrve. »Je li?« Koliko god bi bilo zabavno pretvarati se da je to istina, Tula to ipak nije mogla napraviti. Odmahnula je glavom i rekla: »Ne.« »U čemu je onda stvar?« »Zašto je ne pitaš?« »Prvo pitam tebe.« Nema teorije da mu ona to kaže. »Mislim da je samo usredotočena na razvijanje svog posla. To joj je sada najvažniji prioritet.« Stigli su u Mariscombe House. Josh se uveze na parkiralište, ugasi motor i okrene se prema njoj. »Što znači da znaš, ali mi nećeš reći.« A to pak znači da će njegova znatiželja vjerojatno još više porasti, ali ima li drugog izbora? »Možda ti jednostavno nije palo na pamet da nisi toliko neodoljiv koliko misliš«, rekla je. Njegov polovični smiješak rekao joj je da je svjestan da je itekako neodoljiv, barem što se nje tiče. Otvorivši vrata automobila, rekao je: »Dođi, idemo odnijeti stvari gore u tvoju sobu.« Pa, dobro, ostaje barem činjenica da neće ništa postići sa Sophie. Tula se diskretno divila Joshevu atletski građenu tijelu dok je vadio kovčege iz prtljažnika. Nikad se ne zna, možda ga ipak na kraju uspije osvojiti.
58 Napredvidive posljedice ljubavi
DVANAESTO POGLAVLJE Sophie je imala dvadeset godina kada je upoznala Thea Pargetera stojeći u redu u lokalnom poštanskom uredu. Ah, koji glamur. Red je bio dugačak. Svi ostali u njemu bili su šezdesetih i sedamdesetih godina, podizali su mirovinu, obnavljali registraciju automobila ili pedantno brojali sitne kovanice kojima su željeli kupiti marke i poslati pisma u dvadeset različitih zemalja. Ubojita sporost pomicanja reda bacila je Sophie u tihu histeriju, a Theo, koji je stajao odmah ispred nje, uskoro joj se pridružio. Kada je napokon izašla iz poštanskog ureda, on ju je čekao vani. Otišli su na kavu. Pa na još jednu. Uslijedila je šetnja parkom. Pa pizza i vino. Ispao je to na kraju dug, bez predumišljaja i potpuno neplaniran prvi spoj. »Od danas«, rekao je Theo na kraju večeri, »više se nikada neću žaliti na pošte. Njihovi su redovi najbolji.« Prošli su tjedni i Sophie je bila sretna. Theo je bio divan. Fantastično su se nadopunjavali i svi su komentirali koliko su savršeni jedno za drugo. Za razliku od njezina posljednjeg dečka, čiji je hobi bio nogomet, odlazak na piće i razgovor o nogometu s prijateljima, Theo je bio šarmantan, drag, pažljiv i suosjećajan. Bilo joj je ugodno u njegovu društvu. Stvari su definitivno išle na bolje. Sophie je čak obožavala njegovu mamu, Betsy, što je bilo dobro budući da je Theo i dalje živio s njom, a on i Betsy bili su vrlo bliski. Ne neprirodno bliski; nego u dobrom smislu. Zapravo bi je svaki put obuzela neka toplina oko srca kada bi vidjela koliko se dobro slažu. Prošli su mjeseci i Sophiena veza s Theom postojano je jačala. Prijatelji su ih počeli zadirkivati i zapitkivati kada će vjenčanje. Što je bilo potpuno ludo jer su oboje bili premladi da bi razmišljali o nečemu takvom. Godinu dana poslije, potpuno neočekivano, Betsy je doživjela jak srčani udar i život kakav su poznavali zauvijek se promijenio. Theo je većinu vremena provodio pokraj njezina kreveta na kardiološkom odjelu za intenzivnu njegu, a Sophie je dolazila u posjet kad god je mogla. Betsyno je lice bilo bljeđe od plahti na kojima je ležala. Čvrsto bi stezala sina za ruku i govorila mu koliko ga voli. Potom je isto počela govoriti i Sophie. Jednog poslijepodneva prošaptala je promuklim i slabašnim glasom; »Sve što želim je znati da će moj sin biti sretan. On mi je sve na svijetu.« 59 Jill Mansel
»Znam.« Sophie je pogladi po mršavoj ruci. »I ti njega voliš, zar ne?« Sophie kimne i reče: »Da.« Jer je to bila istina. »Samo želim biti sigurna da će sve biti u redu. Suđeno vam je da budete zajedno. Vjenčat ćete se, zar ne?« Sophie proguta knedlu; Theo je netom prije otišao po kavu s aparata u hodniku. »Ne znam.« »Ali morate.« Betsy je mahala glavom ne bi li dodatno naglasila važnost riječi izrečenih svojim prepuklim glasom. »Morate! Obećaj mi da ćete se vjenčati!« U tom trenutku ušla je medicinska sestra izmjeriti Betsy tlak i spasila Sophie od neugodnosti i obaveze da joj na to odgovori. Međutim, Betsy nije zaboravila na to; očito je razgovor o tome nastavila sa svojim sinom. Tri dana poslije, odlučivši promijeniti svakodnevnu rutinu odlaska u bolnicu, Theo je izveo Sophie na ranu večeru u njihov omiljeni talijanski restoran i nimalo tipično za sebe naručio bocu šampanjca. Dobro, pjenušava vina s čepom u obliku šampanjca. Sophie je odmah znala što to znači; naslutila je što će se dogoditi. O, Bože, neće valjda, molim te, ne... »Volim te«, jednostavno reče Theo posegnuvši preko stola za njezinom rukom. »Ne želim da se ikada razdvojimo. Sophie, hoćeš li se udati za mene?« »O, ali nismo li premladi za to?« Još dok je izgovarala te riječi, mogla je vidjeti bol u njegovim očima. U takvoj situaciji nije uobičajeno oklijevati niti iznositi razloge zašto se nešto takvo ne bi trebalo dogoditi. Pokvarila je čaroliju trenutka. »Ne.« Theo odlučno odmahne glavom. »Nismo premladi. U redu je.« Čula je vlastito disanje, osjećala se kao Darth Vader. »Ali... radiš li to zato što ti je mama tako rekla?« Zategnuo je čeljust. »Nije mi rekla.« »Onda te zamolila. Jer to želi najviše na svijetu. Rekla mi je to«, šapnula je Sophie. »Neki dan.« »Dobro, znam, ali to nije razlog zašto to radim. Želim da se vjenčamo. Mislio sam da i ti to želiš.« O, Bože, ovo je grozno. Stvar je bila u tome da je imao pravo: u bilo kojem drugom trenutku vjerojatno bi bila presretna. Voljela ga je. I znala je da on voli nju. Ali presnažan osjećaj već viđenog vratio joj je bolnu uspomenu iz djetinjstva. 60 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie je stajala u vrtu svoje kuće i slušala svađu svojih susjeda. Bilo joj je osam godina. Robu, dječaku iz susjedne kuće, bilo je gotovo deset. Sviđao joj se, a on je uvijek bio ljubazan prema njoj. Stoga ju je užasno pogodilo kada ga je čula kako jadikuje: »Ali tata, ne želim Sophie na svojoj zabavi.« Uslijedio je žustar odgovor njegova oca: »Znam, Rob, ali susjeda nam je. Moraš je pozvati.« Sat vremena poslije, osjećaj užasa proširio se poput šumskog požara kada je Rob pozvonio na vrata i bez imalo oduševljenja odrecitirao: »Zdravo, Sophie, u subotu mi je rođendan i nadam se da ćeš doći na moju zabavu.« Prije nego je stigla odgovoriti, njezina je mama izašla iz kuhinje i uskliknula: »Baš lijepo, to je jako ljubazno od tebe! Rado će doći!« Poslije, kada je pokušala objasniti da ne želi ići, majka se nasmijala i rekla: »Zlato, ne budi smiješna! Susjedi su nam, naravno da moraš ići!« Sophie zadrhti sjetivši se toga i pogleda Thea u oči. »Samo je... malo nezgodan trenutak.« »Znam. I kad bi sve bilo u redu, pričekali bismo još možda godinu dana. Ali nije.« Adamova jabučica zadrhtala mu je dok je govorio. »Mama... nema još godinu dana. Učinio bih sve da je usrećim. Da, želi vidjeti naše vjenčanje, ali je li to stvarno tako grozno? Ako će je to usrećiti?« Budući da je to tako rekao, učinilo joj se uistinu neumjesnim prosvjedovati. Sophie smjesta osjeti grižnju savjesti. Sredovječni par za susjednim stolom definitivno je čuo o čemu govore; prekinuli su vlastiti razgovor i prisluškivali. Voljela je Thea. Nije da nije. Osim toga, premda nije bilo šanse da to kaže naglas, možda bi mogli samo neodređeno planirati vjenčanje; na kraju krajeva, postojala je mogućnost da Betsy neće poživjeti onoliko dugo koliko je potrebno da se vjenčanje pripremi. Sophie se nasmiješi i stisne mu ruku. »Dobro, onda, da, učinimo to.« Oči mu zablistaju. »Stvarno?« »Da.« »Volim te.« Pomaknuo je svijeću i nagnuo se preko stola da je poljubi. Napetost posljednjih nekoliko tjedana istopila mu se s lica kada mu je uzvratila poljubac. »Čestitamo«, reče žena za susjednim stolom. »Hvala«, reče Theo. Žena podigne čašu i namigne Sophie. »Moći ćete birati zaručnički prsten! To je nešto čemu se treba radovati!« »O, ne, ne treba mi za...« 61 Jill Mansel
»Ne«, ubacio se Theo, »nećemo ga kupovati.« U tom je trenutku osjetila olakšanje. Poslije se ispostavilo da je strahovito podcijenila količinu planiranja uloženu u prosidbu te večeri. Napustivši restoran u osam sati, zaputili su se u bolnicu prije nego što završe posjete. Sada joj je bilo jasno zašto su večerali u šest. Kada su ušli na odjel, Betsy je okrenula glavu, a njezine umorne oči, sa žuto zamućenim bjeloočnicama, zračile su neizgovorenim pitanjem. Sophie je vidjela kako je Theo kimnuo majci i Betsy se vidljivo opustila i nasmiješila. Već sljedećeg trenutka Sophie je osjetila kako je okreće prema sebi. I onda je, ondje, nasred odjela, pred svima, Theo kleknuo na jedno koljeno. Primio ju je za lijevu ruku i pročistio grlo. »Sophie...« Namjerno je govorio glasnije nego inače, poput glumca na pozornici, tako da sve sestre, pacijenti i ostali posjetitelji mogu čuti. »Volim te tako silno. Ti si mi sve. Hoćeš li me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu i udati se za mene?« Znala je zašto to čini upravo na ovakav način; zato da njegova mama može vidjeti kako je prosi, da može biti dio toga. Što je očito bilo lijepo i pažljivo od njega, premda prilično neugodno za nju. Osjetila je da joj se potiljak žari i da je prolaze trnci. Što je drugo mogla, osim prihvatiti igru? Cijeli je odjel utihnuo; svi su čekali. A dvojica tinejdžera koji su došli posjetiti baku na susjednu krevetu drsko su se cerekali i očita se nadali da će reći ne... »Da.« Sophie se nasmiješi Theu i kimne. »Naravno da hoću.« I onda su svi pljeskali i glasno uzdisali, dečki su se razočarano pogledali, a Sophie je s nevjericom promatrala kako Theo iz džepa sakoa izvlači nešto maleno i stavlja joj ga na prst. O, dobri Bože, ipak je kupio prsten... Onda joj se želudac zgrčio od očaja kada je shvatila da je pogriješila. Ne, nije kupio prsten; ovaj je pripadao njegovoj majci. Bio je malen i profinjen, u obliku cvijeta, s dijamantom u sredini i laticama od tamno crvenih kamenčića. Otprije je znala da ga je Betsy dobila od svojih roditelja za dvadeset prvi rođendan i da ga od tada nije skidala s ruke. Dobro, možda je sve ovo samo predstava za publiku. Kada je skliznuo na mjesto, Sophie reče: »To je prsten tvoje mame...« »Više nije.« Theo ustane i zagrli je. »Želi da ga ti nosiš. Sada je tvoj.«
62 Napredvidive posljedice ljubavi
Kratko ju je poljubio u usta – nije bilo ni mjesto ni vrijeme za nešto produbljenije – i poveo je do majčina kreveta. U Betsyinim očima blistale su suze radosnice. »Nemate pojma koliko ste me usrećili«, rekla je kada su se zagrlili. »Znam da će zvučati čudno s obzirom na to da sam prikovana za krevet, ali ovo mi je jedan od najljepših dana u životu.« A tko zna koliko joj je dana još preostalo? Kada ju je Betsy primila za ruku, Sophie reče: »Ne mogu prihvatiti vaš prsten. Morate ga zadržati.« No, Betsy je već odmahivala glavom. »Ne, ne, draga, želim da ga nosiš. Ništa me ne bi više usrećilo. Pogledaj samo kako je lijep... i predivno ti pristaje!« Ajoj. Sophie je u tom trenutku znala da se neće samo tako izvući. Prsten je uistinu bio lijep, ali takav stil ne bi ni u snu odabrala za sebe. Više je voljela jednostavan, moderan nakit. To je bilo kao da od Lady Gage tražite da do kraja života nosi pletenu vestu bež boje. Ali što je drugo mogla učiniti, kada je bilo prilično očito da je to Betsyna posljednja želja?
63 Jill Mansel
TRINAESTO POGLAVLJE Liječnici su ih već bili upozorili da je Betsy preostalo samo nekoliko tjedana života. Ono na što nitko nije računao bilo je to kako riječ vjenčanje može djelovati na buduću majku mladoženje. Oporavivši se gotovo istog trena, počela je planirati predstojeću svadbenu svečanost. Theo je bio presretan. Naravno, Sophie je također bilo drago, ali je istovremeno u sebi osjećala paniku jer se ono što je trebalo biti tek neodređeno obećanje sada punom parom pretvaralo u stvarnost. Još uvijek slaba, ali potaknuta vlastitim entuzijazmom, Betsy se vratila kući iz bolnice i odmah sjela za računalo i počela organizirati prijavu u matični ured, svadbeni domjenak, svoju odjeću za tu prigodu i desetke drugih neophodnih detalja za taj veliki dan. Njezin je oporavak bio čudesan. Svi su to rekli. A tri mjeseca poslije, Betsy je stajala uz njih kada su se vjenčali. Prekrasno je izgledala u svilenoj haljini boje karamela s ružičastim božurima i blistala od ponosa tijekom cijele svečanosti, nakon čega je svima govorila da ima najbolju snahu na svijetu. Naravno da je sve to bila svojevrsna emocionalna ucjena, ali Sophie je sama sebi govorila da je u redu to što je dopustila da je tako rano poguraju u brak; dogodilo se samo koju godinu ranije nego što bi se inače na to odlučila. Betsy je bila sretna i jedino to je bilo važno. Pogledajte samo kako se fantastično oporavila. To je stvarno bilo pravo čudo. Osim što, nažalost, ipak nije potrajalo. Deset tjedana nakon vjenčanja stanje joj se još jednom pogoršalo; ponovno su je primili u bolnicu i potom prebacili u hospicij. Svjesna loše prognoze, rekla je Sophie i Theu da paze jedno na drugo i budu sretni. »Žao mi je što neću doživjeti da vidim unučad«, protisnula je promuklim, jedva čujnim glasom. »O, mama...« Theove se oči napune suzama kada ju je primio za tanku, gotovo prozirnu ruku. »A vas dvoje bit ćete predivni roditelji«, šapnula je Betsy, očiju punih ljubavi prema sinu. »Ako bude curica«, obećao je Theo, »nazvat ćemo je Betsy.« Premda se u tom trenutku osjećala kao najgora snaha na svijetu, Sophie je u sebi promijenila tu odluku, pa ako ikada budu imali kćer, Betsy joj može biti srednje ime. Sasvim sigurno neće biti ono kojim će je svakodnevno zvati. »A ako bude dečko«, nastavila je Betsy, »dat ćeš mu ime po djedu?« 64 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie je blijedim smiješkom jedva uspjela prikriti užas; Betsy možda umire, ali postoje i neke granice. Nema teorije da će se ijedno njezino dijete ikada zvati Brian. Betsy je umrla nešto poslije iste noći. Pogreb, održan tjedan dana poslije, bio je izrazito emotivan. Kada je sve završilo, Sophie je očekivala da će Theo neko vrijeme tugovati, a potom se postupno priviknuti na to da njegove majke više nema kraj njega. Nakon nekoliko mjeseci, mislila je, i dalje će mu nedostajati, naravno, ali najteža će žalost proći. Nije ni pomišljala na to da će biti upravo obrnuto; dvanaest mjeseci nakon Betsyine smrti, njegova je tuga bila još veća. Ako je to i bila najteža godina u Theovu životu, ni Sophie nije bilo nimalo lako. Živjeli su u Betsynoj kući, a ona je radila u smjenama u pozivnom centru i u slobodno vrijeme pokušavala naučiti o fotografiji što je više mogla. Kao Theova žena, imala je i tešku zadaću pomoći mu i podržati ga te dati sve od sebe da ga razveseli. Ništa nije pomoglo; nije imao ni volje ni snage da se razvedri. Šest tjedana nakon pogreba napustio je posao i više nije pokazivao nikakvo zanimanje za pronalazak novog posla. Očito je bio u depresiji, ali odbijao je otići liječniku. Ponekad bi se povukao u sebe i šutio danima. Ili bi pak otišao van, ostao predugo i napio se u želji da si ublaži bol. Po kući nikada ništa nije radio niti je pokazivao ikakvu zahvalnost za ono što je Sophie radila. Činilo joj se kao da je zaglavila s cimerom od kakvog bi u normalnom životu pobjegla glavom bez obzira i to nije bilo nimalo zabavno. Zbog svega toga Sophie je osjećala sve veću grižnju savjesti jer on je bio njezin muž i nije bio kriv za to što mu se dogodilo. Posve je dobro znala da inače nije takav. Osim toga, zavjetovali su se: u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Mora biti strpljiva i puna razumijevanja i pomoći mu da to prebrodi. Na kraju će, zasigurno, sve biti bolje. Theo joj ničime nije olakšao situaciju. Zamjerao joj je to što je nastavila sa svojim životom kao da se ništa katastrofalno nije dogodilo. Optužio ju je da joj nije stalo. Ponekad bi joj govorio da ga još jedino ona drži na životu. Drugi bi pak put ogorčeno izjavio da se udala za njega samo da udovolji njegovoj majci. Što je bila istina, premda to nikada nije priznala. Sve je to bila jedna užasna noćna mora. Što je trebala učiniti? A onda se cijela situacija izokrenula na još gore kada si je Theo utuvio u glavu da je razlog zbog kojeg se ne osjeća bolje to što još nisu ispunili Betsynu drugu najveću želju. Kada bi imali dijete, sve bi se riješilo samo od sebe. 65 Jill Mansel
Možda zvuči čudno, ali pomisao na to da bi mogla roditi dijete koje će se zvati Brian nije bila primamljiva. Sophie mu nije mogla dopustiti da pomisli da će se nešto takvo dogoditi. Nakon toga svađe su eskalirale; Theovo se raspoloženje stalno mijenjalo između gnjevnih optužbi da ne želi da mu bude bolje i preklinjanja da se predomisli. Ničime ga nije mogla uvjeriti u to da nije nerazumna. Naposljetku, Sophie je bila prisiljena pretvarati se da pristaje na njegove želje, ali je potajno počela piti kontracepcijske pilule, kako se to ipak ne bi dogodilo. Činilo joj se da je zarobljena u noćnoj mori iz koje nije bilo izlaza. Prijatelji su je nagovarali da napusti Thea, ali kako bi mu to mogla učiniti? Ako nekako prebrode sljedećih nekoliko mjeseci, možda se preobrati i postane onaj stari, pravi Theo u kojeg se bila zaljubila. Onda se dogodio nezamisliv peh i istina je izašla na vidjelo. Jednog dana, dok je Sophie bila na poslu, Theo je slučajno podigao kutiju od DVD-a Dnevnik Bridget Jones, koja je ležala na podu ispod kreveta s njezine strane. Iz nekog razloga, vjerojatno je, dokono se pitajući je li DVD unutra, otvorio kutiju i otkrio da nije. Što samo dokazuje da možda mislite da je to najsigurnije mjesto za skrivanje kontracepcijskih pilula, ali ponekad i najbolje razrađeni planovi jednostavno pođu po zlu. ♡♡♡ Sophie nikada nije zaboravila izraz na Theovu licu kada se te večeri vratila s posla. Rekao je da ga sigurno ne voli ako je sposobna spustiti se tako nisko i varati ga na tako podmukao način. Potom je izjavio da ne želi živjeti pod istim krovom s nekim tko ga samo sažalijeva. Naposljetku, ignorirajući sve njezine prosvjede, rekao je da je prilično očito da pilule uzima zato što ima ljubavnika. Sophie ga ničime nije mogla razuvjeriti niti promijeniti ono što je on u svojoj glavi fiksirao. On nju voli, ali ona očito ne voli njega. Njihov je brak gotov i može iseliti kad god poželi. Bilo joj je grozno, ali je istovremeno, potajno, osjetila olakšanje. Možda je prekid, prostor za slobodno disanje, upravo ono što oboje trebaju. Tko zna, možda bi se, nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti, situacija mogla popraviti... Sophie se odselila dva dana poslije. Iznajmila je stančić u Astonu; ni po čemu lijep, ali barem je bio jeftin. Upoznala je Tulu, koja je živjela u stanu ispod njezina. To se pokazalo kao fantastično sretan splet okolnosti; od prvog su se trenutka savršeno slagale. U roku od tjedan dana, povratak kući s posla postao je razlog za veselje umjesto da ga se tiho užasava. Ono što je prije bilo mučenje 66 Napredvidive posljedice ljubavi
sada je poprimilo onu opuštenost i radosno iščekivanje kakvo doživljavaju učenici posljednjeg dana škole. Kao da je skrenula iza ugla i otkrila prekrasan novi svijet pun beskonačnih mogućnosti. Osjećaj krivice, ne treba ni naglašavati, miješao se s olakšanjem. Sophie je znala da je kao supruga podbacila. Svi su joj govorili da je napravila najbolje što je mogla, ali možda se ipak trebala više truditi da pomogne Theu. Rekao je da se neko vrijeme ne bi trebali viđati jer mu je previše bolno gledati je. Što je vjerojatno bila pametna ideja. Nije mogla znati da najgore tek dolazi. Sljedeći petak bio je Tulin rođendan. Priredila je tulum u stanu i svi su bili pozvani. »Moraš doći«, rekla je Sophie. »Bit će fantastično!« Sophie oduševljeno odvrati: »Super, sigurno dolazim.« U četiri poslijepodne, upravo kada se vraćala kući s posla, na mobitel joj je stigla poruka od Thea. Otvori je s laganim osjećajem mučnine: Bok. Želiš li doći k meni večeras? Samo da malo popričamo? Sophie polagano izdahne. Bilo koji stručni savjetnik u nekom časopisu rekao bi joj da je prerano. Prošlo je tek deset dana otkako se odselila. Čak i da nema Tuline rođendanske zabave, i dalje bi bilo prerano. Nije željela spominjati zabavu – to bi bilo prezločesto – odgovorila mu je porukom: Žao mi je, ne mogu, večeras moram ostati duže na poslu. Oklijevala je iznad tipke sa slovom x. Sve poruke koje je ikada poslala Theu završavale su pusicama. Kao i njegove poruke njoj. Ali danas ih nije poslao. Možda bi ga dodavanjem pusica samo navela na pomisao da ona njega treba i da se očajnički želi pomiriti. Onda bez pusica. Slijedit će njegov primjer. Pritisnula je tipku za slanje i čula glasan whoosh kojim je mobitel ispratio poruku u svemir. Već sljedećeg trenutka Tula je glasno pokucala na vrata i viknula: »Možeš li poći sa mnom do dućana? Treba mi pomoć da donesem svu tu hranu za zabavu.« Dobro, prestani misliti na Thea. Otvorivši vrata, Sophie zalijepi širok osmijeh na lice i reče: »Nema problema. Idemo!« ♡♡♡ Bila je to predivna večer. Već je bila zaboravila što znači zabavljati se i biti bezbrižna. Upoznala je nove ljude, jela pizzu, plesala i pila. Oko tri ujutro 67 Jill Mansel
stopala su joj gorjela od plesanja, grlo ju je peklo od nadvikivanja s glazbom, a mišići na licu boljeli od silna smijeha. Tek kada se ponovno osjetite mladima, shvatite da ste se posljednjih par godina osjećali prestaro. Bile su joj tek dvadeset četiri. U pet ujutro, kada se prvo danje svjetlo počelo rasprostirati nebom, popela se stubama u svoj mali stan i srušila se na krevet, iscrpljena i sretna. ♡♡♡ Probudivši se u subotu oko podneva, Sophie pripremi šalicu čaja, vrati se u krevet i ostane ležati još sat vremena, dokono gledajući reprize starih epizoda Prijatelja na televiziji. Provjerila je mobitel i smiješila se nekim fotografijama koje je snimila prošle noći. Malo poslije jedan sat, spuštajući se stubama do Tulina stana, bacila je pogled preko ograde i vidjela nekoliko pisama na otiraču pokraj ulaznih vrata. Pomislivši da među njima ima i koja zakašnjela čestitka za Tulu, Sophie se spusti i pokupi omotnice. Da, dvije su definitivno bile rođendanske čestitke... Zastala je u pola okreta natrag shvativši da je treća omotnica adresirana na nju. Theovim rukopisom. Baš čudno; zašto bi joj, zaboga, slao pismo poštom umjesto da pošalje email? I to još pismo s markom druge klase? Otvorila je omotnicu i počela čitati. Krv joj se sledila u žilama.
68 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRNAESTO POGLAVLJE Draga Sophie, Pet je sati u petak poslijepodne i upravo si mi rekla da ne možeš doći k meni. (Nije bilo pusica na kraju poruke – da, primijetio sam.) To je u redu – želio sam te još samo jednom vidjeti, ali sada više nije važno. Šaljem ovo pismo poštom, s markom druge klase, tako da ga dobiješ tek sljedeći tjedan, do kada ćeš zasigurno već čuti novosti. U svakom slučaju, stvarno mi je žao što ti ovo činim, ali život mi jednostavno više nema smisla. Volim te tako silno, Sophie, ali znam da ti mene ne voliš. Znam i da ne zaslužuješ zauvijek zaglaviti s nekim koga si prestala voljeti samo zato što ti ga je žao. Kladim se da su ti protekla dva tjedna bila puno zabavnija, zar ne? Nije to nikakva sarkastična primjedba. Samo iskreno pitanje. Volim te. Stvarno te volim, Sophie. Nemaš pojma koliko. Žao mi je ako te moj čin rastužuje – brzo ćeš to preboljeti. I ne trebaš se osjećati krivom. Ne dopusti da ti ono što će se uskoro dogoditi uništi život – ne zaslužuješ to. Želim da opet budeš sretna. Žao mi je i zbog one svađe oko djeteta. Kada za to dođe vrijeme, upoznat ćeš nekog drugog i s njim imati predivnu dječicu. Dobro, dosta je sada. Vjerojatno ti je već dosadilo čitati, ako si uopće došla došla ovako daleko. (Znam, glupo je, zašto oproštajna pisma uvijek moraju biti ovako deprimirajuća?) Zbogom. Previše te volim da bih želio živjeti dalje bez tebe. Budi sretna, Sophie. Još jednom, žao mi je. S ljubavlju, Theo xxxxxx Nije ni pročitala pismo do kraja; dovoljno je bilo pogledom preletjeti sadržaj. Nakon toga, sve se zamutilo. Ne sjeća se da je to učinila, ali nekako je uspjela sjesti u auto i odvesti se – još u pidžami – do Theove kuće na drugu stranu Birminghama. Ključ od ulaznih vrata, hvala nebesima, još uvijek je imala na svom privjesku. 69 Jill Mansel
Blijedo se prisjećala da su joj se ruke toliko tresle da joj je trebalo nekoliko pokušaja da otključa vrata. I našla ga je ondje, gore, u spavaćoj sobi, na krevetu. Thea, kojeg je voljela svim srcem. Voštano bijele puti i zatvorenih očiju, bio je u dubokoj nesvijesti, ali još je disao. Jedva. Na noćnom ormariću pokraj kreveta bile su prazne bočice tableta za spavanje. Nazvala je 999. Stigla je hitna pomoć... i policija. Djelatnici hitne pomoći radili su na Theu dok ga nisu doveli u dovoljno stabilno stanje da ga mogu žurno prevesti u bolnicu. Nitko nije znao reći kakva je prognoza; možda je već bilo prekasno da ga spase. Ovo nije bio vapaj u pomoć; Theo je sve pomno isplanirao da ne bude spašen na vrijeme. Nedvojbeno je želio umrijeti. Da je pismo s markom druge klase stiglo onda kada je trebalo, bio bi mrtav davno prije nego što bi ga našli. A to se još uvijek moglo dogoditi. Drugo pismo bilo je gotovo još gore od prvog. U onih nekoliko minuta prije dolaska hitne pomoći Sophie je ugledala list papira na istom ormariću gdje su se nalazile i prazne bočice. Bio je presavijen na pola, a s prednje strane bilo je njezino ime. Unutra je pisalo: Zdravo, draga, još jednom. Poslavši ono pismo, počeo sam se predomišljati. Pomislio sam da bih mogao prošetati i pričekati da završiš s poslom. Ali ispostavilo se da ondje uopće nisi ni bila. Stoga sam došao do tvog stana nešto prije ponoći. Nije bilo odgovora kada sam pozvonio na tvojim vratima, ali čuo sam buku sa zabave koja se odvijala na prvom katu. Tada sam te vidio kroz prozor. Bila si na zabavi, smijala se i plesala bez ikakve brige na ovom svijetu. Beyonce je pjevala »All the Single Ladies«. Baš prigodno. Da si kojim slučajem pogledala kroz prozor, vidjela bi me kako stojim na pločniku. Ali nisi. Nije važno. Drago mi je da si se zabavila. Txxx Sophie osjeti mučninu. Theo to možda nije rekao izravno tim riječima, ali očito joj je htio reći da je isto tako mogla uzeti nož i zariti mu ga u srce. O, Bože, molim te ne daj da umre... ♡♡♡ 70 Napredvidive posljedice ljubavi
Vrijeme je izgubilo smisao. Sljedećih stotinjak sati dani su se pretvarali u noć i obrnuto dok je Sophie tumarala bolničkim odjelom, čekaonicom i hodnicima. Theo je ležao u komi na odjelu za intenzivnu njegu, ne reagirajući ni na kakve podražaje, a život mu je visio o koncu. Otkazivanje organa bilo je jedan od mogućih ishoda. Kao i neurološko oštećenje. Liječnici su je upozorili da bi se, čak i ako preživi, mogao probuditi u neprepoznatljivu stanju. Krivnja i očaj potpuno su je obuzeli; bila je zarobljena u ljepljivoj spirali straha. Medicinsko osoblje odnosilo se prema njoj kao Theovoj supruzi, ali znali su istinu. Sve je pisalo ondje u njegovu kartonu. Bili su izvanredno ljubazni i suosjećajni, ali što su jedni drugima govorili iza njezinih leđa? Jesu li je prezirali? Jesu li je ogovarali i razglabali o tome što mu je mogla reći ili napraviti da je bio toliko očajan i poželio okončati život? Naravno, objasnila je okolnosti liječniku koji ju je pitao i sve je zapisao, ali je li joj itko stvarno povjerovao ili su potajno pretpostavili da je morala učiniti nešto prestrašno što ga je izazvalo? Treće večeri, jedna od sestara s intenzivne prišla joj je u kantini i rekla: »Zdravo, upravo sam završila s časopisom... Želite li ga možda pročitati?« »Hvala.« Sophie je bila dirnuta ljubaznom gestom, premda nije bila sigurna da se može usredotočiti na čitanje bilo čega. Međutim, kada je sestra otišla iz kantine i kada je Sophie spustila pogled na naslovnicu časopisa na stolu, jarko crvena slova upadnu joj u oči: MOJ NOVI DEČKO I JA SAMO ŽELIMO BITI SRETNI, ALI MUŽ ME NE PUŠTA! Je li to bila slučajnost ili joj je sestra time htjela nešto poručiti, nijemo joj dajući do znanja da znaju? Premda nisu znali, jer u njezinu životu nije bilo drugog muškarca. ♡♡♡ U srijedu navečer zamijećeni su prvi znaci oporavka. U četvrtak ujutro Theo je počeo dolaziti svijesti. Nervozno je reagirao na bol. Polako je počeo nakratko otvarati oči. Na trenutak je reagirao kada ga je zazvala imenom, kao i kada mu je stisnula ruku i zatražila da on stisne njezinu. Bolničko osoblje pokazivalo je opreznu dozu optimizma, ali su je i dalje upozoravali na to da bi mu mozak mogao biti oštećen. Rastrgana osjećajem krivnje u sebi se već zavjetovala da će se do kraja života brinuti o njemu ako se to uistinu dogodi. Iz jednostavnog razloga što joj savjest ne bi dopustila išta drugo. U petak je prognoza – srećom – bila nešto vedrija. Nakon što ju je medicinsko osoblje uvjerilo da je Theo sada izvan opasnosti, Sophie je noć 71 Jill Mansel
provela kod kuće. Fizički i psihički iscrpljena, po prvi put u gotovo tjedan dana uspjela je odspavati cijelu noć. Vrativši se u bolnicu sljedećeg jutra, naletjela je na jednog od liječnika, veselog Australca, koji je upravo završavao s dežurstvom. »Samo čekajte da ga vidite«, rekao je Sophie s osmijehom od uha do uha. »Nećete vjerovati koja razlika. Kao da je netko pritisnuo prekidač i on se vratio.« O, hvala Bogu, hvala Bogu na tome. Dok se liječnik udaljavao niz hodnik, Sophie je susprezala osjećaje koliko joj je trebalo da stigne do najbližeg toaleta i zaključa se u kabinu. Potom je briznula u plač od olakšanja; nije ni znala da u sebi ima toliko suza. Theo će biti dobro. Osjećala se kao osuđenica na smrt pomilovana u posljednji tren. Više neće morati trpjeti tu nepodnošljivu krivnju. Od sada će činiti što god Theo zatraži od nje. Bude li htio ići polako, malim koracima, u redu. Ali ako zatraži da se doseli natrag u kuću s njim... pa, i to je u redu. Mogu nastaviti sa svojim brakom ondje gdje su prekinuli. Bilo što, bilo što što će značiti da više ne mora nositi taj strašan teret krivnje. Na ulazu u intenzivnu zastala je kraj umivaonika temeljito oprati ruke, kao i obično. Theo je bio ondje, vidjela ga je odavde, sjedio je na krevetu i razgovarao s jednom od sestara. Smijala se nečemu što je upravo rekao. O, pa oni vode sasvim normalan razgovor. Sophieno srce jače zakuca dok je brisala ruke. Otići će onamo i pozdraviti ga kao da je sve u redu, kao da se nikada nije odselila, kao da se ništa nije dogodilo... Sljedeće sekunde sestra ju je ugledala i nešto rekla Theu. Okrenuo je glavu i gledao Sophie kako se približava krevetu. Potpetice su joj lupkale po ulaštenu podu. Činilo se kao da je sve osoblje na odjelu zanijemjelo. Već je napola ispružila ruke kada je shvatila da se Theo ne smiješi. U stvari, polagano je odmahivao glavom. Kada se zbunjeno zaustavila, rekao je: »Ne, ne. Što ti radiš ovdje? Ne želim te vidjeti.« »Molim?« Pozlilo joj je; bilo je dovoljno to što sve sestre prate što se događa. Hvala nebesima da ostali pacijenti nisu bili pri svijesti. »Ali Theo, došla sam jer...« »Nije me briga.« Opet odmahne glavom. »Ne zanima me. Ne trebam tvoje sažaljenje.« Okrenuo se sestri s druge strane kreveta i rekao: »Izbacite je odavde.« »Okej, smirite se.« Zdepasta sestra položi mu ruku na rame pokušavajući ga primiriti. »Ali bila je zabrinuta za vas. Dolazila je ovamo svaki dan otkako ste ovdje.« 72 Napredvidive posljedice ljubavi
»Baš me briga. Tada nisam bio pri svijesti, nisam je mogao spriječiti.« Sledila se od prezira u Theovim očima i ravnodušnog tona u glasu. »Ali sada jesam i želim da ode.« »Žao mi je, dušo.« Sestra podigne obrve dajući Sophie znak da učini kao što je tražio. »I ne vraćaj se«, viknuo je Theo za njom podižući glas dok se žurnim korakom vraćala niz odjel koji joj se sada odjednom činio beskrajno dugim. »Ne želim te više vidjeti. Nikada.«
73 Jill Mansel
PETNAESTO POGLAVLJE Gledajte se u oči i smiješite se«, reče Sophie, mada to i nije bilo naročito potrebno; ovo dvoje cijeli dan nije prestajalo zračiti od sreće. »Uvuci trbuh«, rekla je mladenka. »Uvuci ti svoj«, uzvratio je mladoženja. »Tvoj je veći od mog.« Premda su se oboje silno trudili, i dalje su izgledali kao dvije ogromne kugle. Doduše, neizmjerno sretne kugle. Ovaj upravo vjenčani par mogao je i najgorim pesimistima vratiti vjeru u sretne završetke ljubavnih priča. Oni su svoju već ispričali Sophie tijekom snimanja fotografija prije same ceremonije i zbog nje su joj bili još draži. »Uselio se u stan ispod mene«, veselo je objašnjavala Hannah. »Sa svojom trubom.« »A ona je stanovala iznad mene«, pridružio se Owen, »i plesala je uz one vražje DVD-e za vježbanje. I pogodite kada bi to radila? U sedam sati ujutro, prije odlaska na posao. Mislim, možete li zamisliti koliko sam bio sretan kada bi me to probudilo?« »Pa je onda počeo svirati onu groznu trubu oko deset sati navečer. Iskreno, maštala sam o tome da mu je uguram u grlo. Ja sam ševa«, rekla je Hannah, »a on je sova, noćna ptica. Ne možete ni zamisliti koliko smo se mrzili.« »Kako ste onda završili zajedno?« Sophie je bila zaokupljena postavljanjem zlatnih Lastolite reflektirajućih ploča koji će slikama podariti topli sjaj. »U mom je stanu trebalo promijeniti električne instalacije. Pitala sam gazdu što da radim bez struje dok se to radi, a on mi je rekao da je ljubazno ponudio da se spustim dolje i poslužim se njegovim stanom za jednu večer.« Owen se nadovezao: »A meni je rekao da ga je Hannah preklinjala da me pita može li doći i provesti večer u mom stanu.« »I tako smo bili prisiljeni biti pristojni jedno prema drugom«, reče Hannah. »Cijelih šest sati.« »I to je bilo to.« Owen se nacerio. »Oboje smo shvatili da ono drugo nije toliko loše kao što smo mislili.« »Pa, ja nisam bila«, uzvrati njegova žena. »Za tebe još uvijek nisam sigurna.« »Ali ipak sam te osvojio.« Gledao ju je s ljubavlju. »Premda to nisi željela.« 74 Napredvidive posljedice ljubavi
»Imala sam trideset osam godina«, Hannah se okrene Sophie, »i bila sam savršeno zadovoljna što sam sama. Odavno sam bila odustala od ideje da ću naći onog pravog i imati djecu.« »To je bilo prije osamnaest mjeseci.« Pokazujući ogroman trudnički trbuh svoje žene, Owen ponosno nastavi: »A vidi je sada.« Pravo je čudo da Hannah nije dobila trudove od silnih uzbuđenja na veliki dan. Pogladivši podjednako okrugli trbuh svog muža, razdragano je uzvratila: »Vidi i tebe.« Do šest sati poslijepodne svi su već bili opušteni i dobro se provodili na svadbi koja se održavala pod nadstrešnicom u stražnjem vrtu kuće Hanninih roditelja u Launcestonu. Govori su održani, službeni dio domjenka je završio i ples je mogao započeti. Osim za one koji i dalje rade, naravno. Ipak, Sophie je voljela baš ovaj dio svadbe, nakon što svi prestanu biti ukočeni zbog činjenice da na sebi imaju svoju najbolju odjeću. Štikle su odbačene, raž na usnama izblijedio, a šeširići skliznuli s glava. Sada, kada je obavila formalni dio fotografiranja, mogla je snimati goste kako se zabavljaju. Provlačeći se između stolova i promatrajući s ruba plesnog podija, zabilježila je savršene, jedinstvene trenutke: malenu djeverušu s nakrivljenim cvjetnim ukrasom u kosi, kako pleše sa svojim djedom dok u ruci pažljivo drži napola pojedenu krišku torte... Sredovječnu ženu širokih kukova u pripijenoj satenskoj haljini boje jorgovana kako pleše hockey-cokey na Abbinu pjesmu... Tinejdžera koji potajno prelijeva vino iz mamine čaše u svoju praznu čašu za vodu... »Oprosti, jesi li negdje vidjela Rileyja?« Sophie se okrene i ugleda visoku plavušu koja je Rileyja povela sa sobom na vjenčanje. Odmahne glavom i reče: »Ne, nisam, žao mi je.« »Nestao je. Samo je odlunjao nekamo prije dvadeset minuta i nije se vratio«, ljutito reče djevojka. »Nemam pojma kamo je nestao.« Sophie je dala sve od sebe da djeluje jednako zbunjeno, premda, kada je Riley u pitanju, nitko ne može sa sigurnošću reći kamo je otišao. Mogao je biti bilo gdje i raditi bilo što. Djevojka se udalji žustrim korakom, vidljivo ljutita, a Sophie prošeta vani ne bi li ga negdje ugledala. Ako se zapričao s nekom drugom djevojkom, mogla bi ga barem upozoriti da je plavuša u ratnom pohodu. Međutim, među gostima u vrtu nije mu bilo ni traga. Tek kada je otišla na udaljenu stranu travnjaka napraviti nekoliko snimaka kuće i nadstrešnice iz daljine, zapazila je viseću mrežu razapetu između dva stabla. Po njezinu bi se obliku reklo da je zauzeta.
75 Jill Mansel
Zasigurno, čak se ni Riley ne bi mogao seksati u visećoj mreži, zar ne? Ipak, Sophie nastavi dalje, maksimalno oprezno. Potom se opustila; sve je u redu, sam je. I čvrsto spava. Vjerojatno zbog previše šampanjca. Ipak, izgledao je prilično slatko, zgodni surfer s kosom izblijedjelom od sunca i ubojito dobrim jagodičnim kostima, a njegov inače ležeran stil u potpunoj suprotnosti s blještavo bijelom košuljom, tamnim odijelom i ulaštenim cipelama. Više je naviknula viđati njegova preplanula stopala u blijedoplavim japankama. Odmaknula se korak unatrag i podigla fotoaparat te napravila nekoliko snimaka usnulog Rileyja. Kada je okidač škljocnuo, otvorio je jedno oko. »Bok.« Osmijeh mu se polagano razlegne licem. »Oprosti, zadrijemao sam.« »Tvoja se cura pita kamo si nestao.« Ne mogavši odoljeti, okinula je još jednu snimku jer je jednostavno bio prelijep. »Ha, nemoj mi reći, a ti si me došla tražiti jer si se brinula da radim nešto što ne bih smio.« »Stvarno čudno, ali ta mi je pomisao pala na pamet. Nemam pojma zašto«, reče Sophie. Prosvjedovao je širenjem ruku. »A gledaj me, nedužan kao beba. Ne radim ništa zločesto.« »Osim što si očito previše popio, ostavio curu i zaspao.« Zafrkantski mu je zaljuljala mrežu. »Nema to veze s pićem. Prošlu sam noć slabo spavao; jednostavno me svladalo.« Sophie podigne obrvu. »Hm.« »Osim toga, Amelia mi nije cura«, dodao je Riley. »Nije željela ići sama pa me zamolila da dođem s njom.« »Voljela bi to biti.« Sophie je zamijetila kako se Amelia ponašala u njegovoj blizini cijeli dan. Slegnuo je ramenima, priznajući da u tome ima istine. »Samo joj činim uslugu... O, evo je, upravo dolazi.« Sophie se okrenula i vidjela Ameliu kako maršira preko travnjaka prema njima, očito ne u najvedrijem raspoloženju. »Tu si. Što se događa?« »Bio sam umoran. Malo sam odrijemao da se okrijepim«, reče Riley. Stisnula je oči i Sophie dobacila optužujući pogled. »A rekla si da ne znaš gdje je.« 76 Napredvidive posljedice ljubavi
Stvarno, zašto djevojke nikada ne shvaćaju koliko su smiješne kada se ovako ponašaju? Sophie odvrati: »Zato što nisam znala.« »Ali sada si ovdje i razgovaraš s njim.« »Upravo me obavijestila da me tražiš«, reče Riley. »Pa, mogao bi se vratiti unutra. Nema te cijelu vječnost.« Ublaživši ton, Amelia mu pruži ruku. »Dođi, idemo.« »Čekaj malo.« Riley se okrene prema Sophie. »Kada se vraćaš u St Carys?« »Moram biti ondje do deset.« »Mogu li se povesti s tobom?« »Molim?« Amelia je izgledala užasnuto. »Ali rekla sam ti da možeš prespavati kod mene! Odvest ću te sutra ujutro.« »Znam, ali stvarno moram ići kući. Marguerite je zvala, moram joj popraviti računalo.« To je tako očito bila neistina da ga je Amelia pogledala napola stisnutih očiju. Izvukavši se iz mreže, Riley se okrene Sophie. »Je li to u redu?« Slegnula je ramenima. »Ako baš želiš.« »Super. Dođi onda.« Primio je Ameliu za ruku, kako bi je barem malo utješio. »Idemo plesati.« Sat vremena poslije druga djevojka priđe Sophie i sramežljivo upita: »Mogu li vas zamoliti da me slikate?« Sophie se nasmiješila. »Naravno da možeš.« »Ne ovdje pod nadstrešnicom. Vani.« U vrtu djevojka počne pozirati pred fotoaparatom. Imala je osamnaest ili devetnaest godina i pozamašan višak kilograma, a na sebi je imala haljinu od likre koja je prianjala uz tijelo poput ovitka kobasice i nimalo joj nije pristajala. Ipak, s osobitim je uživanjem mijenjala poze. »Vrlo dobro«, reče Sophie želeći biti ljubazna. »Već si to i prije radila.« Djevojka porumeni od ponosa. »Aha, ja sam fotomodel.« Okeeeej... »Stvarno?« Silno se trudeći zvučati zainteresirano, a ne zaprepašteno, Sophie reče: »Kakva snimanja obično radiš?« Molim te, samo da nema veze s pornografijom ili nasiljem. »Pa, zapravo tek počinjem.« Djevojka zauzme pozu s obje ruke podignute visoko iznad glave, a bucmasto lice zabaci unatrag. »Uočio me lovac na talente 77 Jill Mansel
iz poznate manekenske agencije i rekao mi da sam prirodno darovita.« Okrenula se i blistavih očiju pogledala Sophie preko ramena. »To mi je bio, ono, najbolji dan u životu. Nikada nisam pomislila da bih mogla biti fotomodel, ali on je rekao da definitivno mogu!« Bila je draga djevojka, ali ne naročito lijepa. Nije bila ni približno dovoljno visoka da bi mogla raditi kao manekenka. Srce joj se stezalo dok je govorila: »I kakve ti je poslove do sada osigurao?« Premda je bila prilično sigurna da ne želi znati. »Pa, zapravo još nisam ništa konkretno radila, ali su mi napravili portfolio i sada će početi slati slike ljudima koji trebaju fotomodele za, recimo, snimanja u New Yorku i Parizu i finim časopisima i takvim stvarima.« O, Bože. »Aha. A moraš li plaćati agenciji da budeš u njihovim katalozima?« Djevojka je izgledala užasnuto. »Ni slučajno! To rade one prevarantske agencije. Ako te traže da im plaćaš, znaš da nisu prava agencija. Oni su mi to rekli.« O. Okej. Malčice posramljeno, ali i dalje zbunjeno, Sophie reče: »Pa, to mi je drago čuti.« »Oni to nikada ne bi učinili«, nastavila je djevojka. »Jer oni su prava agencija kojoj možete vjerovati. Jedino u što morate uložiti su fotografije za portfolio jer one moraju biti profesionalno napravljene.« Ah... Sophie polako kimne. »A koliko su one koštale?« »Šesto funti. Točnije, šesto devedeset pet. Ali to je, ono, investicija«, brzo je dodala. »Jeftinije ne bi bile dobre. Baka i djed pomogli su mi svojom ušteđevinom. Rekli su da to vrijedi svakog penija ako ću na kraju postati supermodel kao Kate Moss!« ♡♡♡ Sophie je pričala Rileyju o prijevari dok su ostavljali Launceston za sobom i vozili se prema St Carysu. »Tako sam bijesna. Mislim, uzeti sedamsto funti za nekoliko slika i onda se pretvarati da ih šalješ časopisima. Jadnica. K tome su još djed i baka potrošili svu svoju ušteđevinu... jadni oni.« »Kako se zove agencija?« »Nije mi htjela reći. Navodno imaju sjedište u Londonu, ali nju su kao otkrili na plaži u St Ivesu. Počela se povlačiti kada sam nastavila zapitkivati.« Sophie napravi grimasu. »Rekla je da se ne sjeća imena agenta. Niti fotografa. Stvarno, 78 Napredvidive posljedice ljubavi
neki su ljudi jednostavno odvratni, tako uzimati novac od mladih djevojaka i davati im lažne nade.« »Pusti sad to«, reče Riley. »Ne možeš tu ništa napraviti. Nego«, promijenio je temu, »kad ćemo ti i ja napokon izaći zajedno?« Sophie odmahne glavom sa smiješkom, jer je Riley uistinu bio posebna vrsta. »Nikada.« »Znaš li«, reče položivši dlan na prsa, »da mi svaki put kada to kažeš još malo više razneseš samopouzdanje na komadiće?« Kako da ne. »Pitaš me samo zato što znaš da ću reći ne.« »Nije istina. Samo sam nepopravljivi optimist. Svaki put kad te pitam, nadam se i molim da ćeš se predomisliti i reći da.« »Dobro«, strpljivo odvrati Sophie. »U tom slučaju, da. Napravimo to, idemo na spoj.« »Ozbiljno?« Riley se naglo pridigne. Nacerila se. »Ne, naravno. Samo sam ti htjela vidjeti izraz na licu.« »Zašto ne želiš izaći sa mnom?« »Ne sviđaš mi se«, reče Sophie. Koliko je puta to do sada već izgovorila? »A Josh Strachan?« »Ni on mi se ne sviđa.« To je istina, ne sviđa joj se. Sama kontroliram svoje osjećaje. Riley podigne obrvu. »Znaš u čemu je tvoj problem? Tebi se nitko ne sviđa.« »Volim kad je tako.« »Zašto, zaboga?« »Život mi je tako lakši.« Sophie slegne ramenima. »Ne treba mi gnjavaža.« »Tko kaže da bih ti bio gnjavaža?« Blago se nasmiješila i pogledala ga. »Kako god bilo, radije se posvećujem slikanju i fokusiram na razvijanje svog posla.« »Prilično je zagrijan, znaš.« »Tko?« Premda je znala na koga misli. »Josh.« »Nije moj problem«, reče Sophie. 79 Jill Mansel
»Baš si okrutna.« »Nisam okrutna.« Odmahnuvši glavom, nastavi: »Samo otvorena i iskrena.« »Onda dobro. Pričaj mi o svojoj prijateljici Tuli.« Zaustavili su se na semaforu. Sophie se razdragano nasmiješi jer se Riley silno trudio zvučati ležerno, što je definitivno značilo da je zainteresiran. Mada, činilo se da je zainteresiran za većinu cura. To je manje-više bila zadana postavka njegove osobnosti. »Moja prijateljica Tula imala je grozna iskustva s dečkima. Vjeruj mi, posljednje što joj sada treba je da joj srce slomi netko poput tebe.« »Je li ti nešto rekla o meni?« »Ne.« »Vidiš, tu se nešto čudno događa«, pobunio se Riley. »Zapravo mi se sviđa više nego što sam mislio da bi mogla. Ali već me odbila. I nije to bila nikakva igra. Stvarno nije bila zainteresirana.« »Nisi njezin tip«, rekla je Sophie. Djelovao je ogorčeno. »Zašto ne? Što nije u redu sa mnom?« »Prelijep si, prepun sebe, prelijen. Tula je odrasla uz takvog tatu... to jest, prije nego što je pobjegao s drugom ženom, pa još jednom i još jednom. Želi dečka kojem može vjerovati, nekog tko je neće iznevjeriti kao tata. I k tome«, zaključi Sophie, »nekog tko se ne boji naporna rada.« »Nemoj mi reći«, odgovori Riley. »Misliš nekog kao Josh.« Sophie je šutjela. Zapravo, odgovor ni nije bio potreban. S glasnim uzdahom, Riley nagne glavu natrag i reče: »Da, u redu je, i ja sam to zamijetio.« Ostavivši Rileyja kod njegove kućice, Sophie se odveze svojoj kući. Učitala je slike s vjenčanja na računalo i pregledavala ih sat vremena, brišući one koje su katastrofalno ispale i označavajući one s kojima je bila posebno zadovoljna... Prošlo je jedan sat iza ponoći kada je napokon otišla u krevet. Naslonjena na jastuke zurila je u strop i razmišljala o onome što je Riley govorio u autu. Prošle su četiri godine od Theova pokušaja samoubojstva, ali već i samo razmišljanje o tome i dalje je izazivalo poplavu svih onih osjećaja. Od onog dana u jedinici intenzivne njege kada je došao svijesti više se nisu sreli licem u lice. Na vrlo nedvosmislen način rekao joj je da je više nikada ne želi vidjeti i nije promijenio odluku. Napustivši bolnicu, dao je majčinu kuću u oglas i prodao je za nekoliko tjedana. Otišao je iz Birminghama ne rekavši nikome kamo ide. Brzinski razvod u potpunosti su proveli njihovi odvjetnici. 80 Napredvidive posljedice ljubavi
I to je bilo to. Ležeći u tami, Sophie se prisjećala mržnje koju je taj posljednji put vidjela u očima svog muža i usredotočila se na polagano i ravnomjerno disanje. Odavno je prestala plakati. Theo nije mrtav; toliko je ipak znala, zahvaljujući internetu. Naravno da ga je povremeno potražila na Googleu. Sada živi u drugom dijelu zemlje, daleko od Cornwalla, i vodi malu, nezavisnu tvrtku. Na prilično jednostavnoj web-stranici njegove tvrtke bila je samo jedna njegova slika na kojoj je izgledao... pa, ne baš presretan, ali ionako se nikada nije znao opustiti pred fotoaparatom. Kako sada živi? Je li i dalje u onako strašnoj depresiji? Bori se s tabletama i tugom? Svjesna da on ne želi ikada više stupiti u kontakt s njom, Sophie nikada neće saznati odgovore na ta pitanja. Ipak, svakih par mjeseci zatekla bi samu sebe kako provjerava web-stranicu, kako bi se uvjerila da je još ondje i da je Theo i dalje živ. Njegovi su je postupci zauvijek i nepovratno promijenili. Strah, užas i osjećaj krivnje koji su povezani s odgovornošću za nečiji život – ili točnije, smrt – značili su da se više nikada neće emocionalno vezati s nekim drugim muškarcem. Na površini, njezin je svakodnevni život bio sretan; smijala se, šalila i ponašala kao potpuno normalna osoba. Drugi su je ljudi smatrali veselom, uvijek spremnom na smijeh i otvorenom. Ali to je bila samo površina, samo za javnu uporabu. O njezinoj prošlosti nisu ništa znali – jednostavno zato što se to nikog ne tiče doli nje same – pa nisu ni shvaćali da je u središtu njezina srca usađen trajni komad leda. Taj se led nikada neće otopiti. Život je bio puno lakši dok je on na svom mjestu. Neki ljudi možda ne bi bili u stanju pridržavati se zavjeta koji je ona dala sama sebi, ali Sophie je znala da tako može unedogled. To je kao da drži dijetu; većina ljudi započne neki program mršavljenja i potom odustane nakon nekoliko dana ili tjedana, isprva potajno smažu krafnu, a potom dignu ruke od cijele zamisli smanjenja za jedan konfekcijski broj, sve dok se ne pojavi neka nova, pomodna dijeta. Drugi pak zaključe da će se, žele li zadržati vitku liniju, jednostavno morati naviknuti na trošenje manjeg broja kalorija i pridržavanje plana, jer je krajnji rezultat vrijedan toga. Pa, takvu je odluku i ona donijela. Jedino što se umjesto krafni i čokolade odrekla muškaraca. A jednom kada se čvrsto odlučite, to i nije tako teško, stvarno nije. Na neki je način prilično... oslobađajuće. Sophie zatvori oči. Barem nije tako teško kao ona druga mogućnost. ♡♡♡ 81 Jill Mansel
Desetak kilometara dalje, na drugoj strani St Carysa, u svojoj kućici u sklopu imanja Moor Court, Riley je u tri ujutro napokon otišao spavati. Što je bilo prilično apsurdno s obzirom na to da je prethodnu noć spavao tek dva-tri sata, i možda desetak minuta u visećoj mreži tog poslijepodneva. Na to je, zapravo, već navikao. Neko je vrijeme razmišljao o Tuli, vrteći ponovno u glavi ono što mu je Sophie rekla o njoj. U biti, Sophie je rekla da je njezina prijateljica apsolutno alergična na ljude poput njega. Riley uzdahne. Nikada ga to prije nije mučilo jer nikada nije bilo važno, ali sada je imao osjećaj da bi moglo biti. Što bi Tula mislila o njemu kada bi znala istinu?
82 Napredvidive posljedice ljubavi
ŠESNAESTO POGLAVLJE Zaljubljenost ne donosi uvijek radost i vječnu sreću. Lawrence Strachan otkrio je to na svojoj koži nakon onog dana kada je na plaži sreo Auroru Beauvais. Bio je to tako snažan i silovit coup de foudre da mu se činilo kako nad svim svojim postupcima nakon toga više nije imao nikakvu kontrolu. Posljednje što je želio bilo je razoriti svoj vlastiti sretan brak i zagorčati život Dot, koju je također i dalje volio. Ipak, upravo to se na kraju dogodilo. Nije se ponosio onime što je učinio. S obzirom na to da je upravo on izazvao toliko tuge i jada, barem je zamišljao da će, kako vrijeme bude prolazilo, Dot pronaći nekog drugog čovjeka dostojnog sebe, a on i Aurora dalje živjeti kao sretan par. U posebno optimističnim trenucima gotovo je mogao zamisliti njih četvero kako se druže. Dobro, možda je malo pretjerao, ali takvo nešto nije nemoguće; neki parovi sasvim se dobro slažu sa svojim prethodnim partnerima. Osim što uopće nije tako ispalo, zar ne? Nitko od njih nije imao vremena da... Šalica mu ispadne iz ruke i sadržaj se razlije po cijelom stolu. Vruća kava upila se u novine koje je upravo bio kupio i kapala mu je po hlačama. Lawrence jedva da je išta od toga zamijetio; bio je previše zaprepašten kada je ugledao čovjeka koji je upravo izašao iz prodavaonice preko puta. »O ne, pogledaj se samo, kako si to uspio?« Sredovječna konobarica pritrčala je s vlažnom krpicom i rolom kuhinjskog papira. Dok je čistila stol i sklanjala natopljeni Telegraph, Lawrence je kao u transu zurio na drugu stranu ulice. Kog vraga Antoine opet radi u St Carysu? »Da ti donesem drugu kavu, dušo?« Spustivši glas, vesela konobarica nastavi: »Ne brini; kuća časti.« »Hm...« Dok je oklijevao s odgovorom, ne mogavši se koncentrirati, Lawrence je vidio da se Antoine okrenuo i zaputio prema šetnici. Za tridesetak sekundi nestat će mu iz vida. »Ne, ne treba, u redu je. Hvala, svejedno.« Odgurnuvši stolac i nespretno se digavši na noge, ostavio je novce za kavu na stolu i napustio kafić. Prethodni slijed Lawrenceovih misli bio je potaknut time što je na trenutak ugledao nekog tko ga je podsjetio na Antoinea kako ulazi u prodavaonicu novina preko puta. Nije mu ni na trenutak palo na pamet da bi to zapravo mogao biti on. 83 Jill Mansel
Ali bio je. Jedanaest godina nakon što je iz Cornwalla otišao u svoju rodnu Francusku, Antoine se vratio. Ne znajući ni sam zašto to radi, Lawrence ga je počeo slijediti. Držeći se blizu izloga, bio je spreman ući u bilo koju prodavaonicu ako se Antoine slučajno okrene. Srce mu je snažno tuklo; osjećao se kao James Bond s klecavim koljenima i visokim tlakom. Antoine je nedvojbeno dobro izgledao. Držanje mu je bilo ležerno i očito je bio u kondiciji. Koliko bi mogao imati godina... Šezdeset dvije, tri? Oduvijek se elegantno odijevao; rijetko koji Britanac te dobi može nositi svijetlo ružičastu jaknu sa sivom košuljom i besprijekorno skrojenim tamnim hlačama. I dalje je imao gustu kosu, začešljanu unatrag od preplanula lica. U biti, predstavljao je utjelovljenje holivudske ideje tajnog agenta. Lawrence, odjeven u staru kariranu košulju i izblijedjele tamno plave samterice, ukopa se na mjestu kada je Antoine, ispred njega, zastao izvaditi mobitel iz džepa jakne i počeo nešto govoriti u njega. S kim razgovara? Što uopće radi ovdje? Je li se ponovno oženio? Nakon toliko dugog vremena vjerojatno je upoznao nekog novog. Izvirujući iza okretnog stalka s razglednicama, Lawrence ugleda vlastiti odraz u izlogu prodavaonice u koju se trenutno sklonio. Uvukao je trbuh, kao i uvijek kada bi se iznenadio vidjevši ga. Razgovor je potom završio i Antoine je nastavio hodati. Ovaj put više nije bilo nikakvih prekida. Antoine je prošao cijelu šetnicu. Lawrence je očekivao da će na kraju skrenuti desno i zaputiti se stazom prema plaži. Ili da će skrenuti lijevo i nastaviti dalje cestom prema glavnom parkiralištu. Antoine nije učinio nijedno od toga. Umjesto toga, krenuo je stazom iza tih skretanja; onom koja vodi do Mariscombe Housea. Što? Zašto? Lawrence je smeteno promatrao kako mu Antoine nestaje iz vidokruga. Pričekao je minutu i potom izvadio svoj mobitel te nazvao hotel. »Dobar dan, hotel Mariscombe House, kako vam mogu pomoći?« Bila je to ona nova djevojka, Tula; Dot je inzistirala da svi njezini djelatnici nauče raditi na recepciji. »Tula, ovdje Lawrence. Reci mi je li neki muškarac u ružičastoj jakni upravo ušao u hotel?« »Da, je. Želite li razgovarati s njim? Mogu vas...« »Ne«, ispali Lawrence. »Ne, nemoj mu ništa reći. Samo sam se pitao što radi ondje. Znaš li ima li sastanak s nekim?« 84 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ne znam. Sam je, koliko vidim. Upravo je otišao u svoju sobu«, reče Tula. »U svoju sobu? Hoćeš reći da je odsjeo u hotelu?« Lawrence ovo nije očekivao. »S kim?« »Samo malo, da provjerim. Stigao je sinoć.« Čuo je klikanje miša dok je na računalu tražila željene podatke. »A, da, evo ga. Gospodin Beauvais, soba sedamnaest. Nitko više«, reče Tula. »Sam je.« »A na koliko dugo je uzeo sobu?« »Tjedan dana.« »Aha. Dobro.« Lawrence uzdahne. »Hvala.« Očito u silnoj želji da ga impresionira svojim zadivljujućim recepcionerskim vještinama, Tula veselo odvrati: »Bilo mi je zadovoljstvo! Hvala na pozivu.« Lawrence završi razgovor, okrene se i zaputi natrag šetnicom. Pitao se zna li Dot da je Antoine ovdje. Kako god bilo, znao je da mu definitivno treba piće. Premda zapravo nikada nisu nestala, Antoineov je povratak vratio sjećanja koja su ga preplavila kao da gleda veličanstveni film u boji. Kada je Aurora svom mužu objavila novost da se beznadno zaljubila u nekog drugog, on to – razumljivo, vjerojatno – nije dobro primio. Budući da je Aurora sama dobrovoljno priznala, svatko tko ih je promatrao kao par pomislio bi da će Antoine biti taj koji će napustiti brak. Bio je kompozitor, inteligentan, zgodan i elegantan, s laganim francuskim naglaskom zbog kojeg je ženama bio još više neodoljiv. Što se izgleda tiče, Aurora je bila više prosječna od njega, a njezin stil odijevanja bio je prilično nasumičan. Imali su sretan brak, ali znala je da je vanjski svijet smatrao da je u njihovoj vezi ona bila ta koja je imala više sreće. Antoine je istovremeno bio i slomljen i bijesan. Došao je Lawrenceovoj kući i otvoreno mu u lice rekao što misli o njemu. »Želim te ubiti. Jedini razlog zbog kojeg to neću učiniti je taj što ne želim ići u zatvor. Ali vjeruj mi, volio bih da umreš.« Zastao je, a potom nastavio: »Mislim da bi me jedino to moglo usrećiti. Da te vidim mrtvog.« Nije to bila prijetnja, samo iskreno izgovorena istina i Lawrence mu to nije mogao zamjeriti. Pokušao se ispričati, ali Antoinea njegova isprika nije zanimala. Otišao je od kuće, napustio St Carys i vratio se u Francusku... Lawrence i Aurora preselili su u stan uz morsku obalu u blizini grada Budea, spremni ostatak života provesti zajedno; sada kada je najgore prošlo, veselili su se svojoj sreći. I bili su sretni, premda ih je oboje mučila strahovita krivnja zbog onog što su učinili i bili su svjesni da ne zaslužuju biti sretni zbog bola i tuge koje su nanijeli Antoineu i Dot. 85 Jill Mansel
Sreća je, međutim, trajala samo sedam tjedana. Nakon što se neko vrijeme osjećala strahovito umorno i neopisivo loše, Aurora je otišla liječniku na pregled i pretrage krvi. U roku od nekoliko dana poslali su je u bolnicu na ultrazvuk i rendgen. Dijagnoza ih je pogodila poput meteora. Aurora je bolovala od karcinoma koji je brzo metastazirao u njezinu tijelu i širio se od izvorišta u lijevom plućnom krilu te napadao jetru. Štoviše, napredovao je strašnom brzinom; to nije bila lijena vrsta raka koji vam daje vremena da se pomirite sa situacijom. Operirali su je, ali nije bilo šanse za izlječenje. Aurora je izgubila bitku i prije nego što su se pojavili prvi simptomi. Slaba i iscrpljena bolešću željela je živjeti, ali znala je da se to neće dogoditi. Sretan život kojem su se veselili brutalno im je oduzet, i to ne samo na neko vrijeme; oduzet im je zauvijek. Tjedni koji su uslijedili bili su poput najgore moguće noćne more. Lawrenceu se činilo da je zaboravio disati. Kao da ga je netko gurnuo pod vodu i ne dopušta mu izroniti i udahnuti zrak. Nije se mogao načuditi kako ostatak svijeta uspijeva funkcionirati kao da je sve i dalje u redu. U bolnici, uz Aurorinu postelju, boravio je koliko god je mogao, pokušavajući joj uliti snagu volje da zaprepasti liječnike i ozdravi. Aurora je svoju sudbinu prihvatila kao zasluženu kaznu za nesreću i bol koju je nanijela drugima. »Nisi to sama izazvala«, neprestano joj je ponavljao Lawrence. »Čak i da se nikada nismo sreli, svejedno bi se razboljela.« »Misliš?« Zelenkasto-bijela lica na jastucima, Aurora odmahne glavom. »Ti samo misliš da je tako, ali ne možeš biti siguran.« Lawrence više ni u što nije bio siguran. Aurora mu je nepovratno promijenila život na bolje, a sada se mijenjao na puno gore. Kada ga je primila za ruku i rekla: »Bože, kladim se da bi volio da me nikada nisi sreo«, srce mu je prepuklo na pola. Jer to je bila žena koju je volio više od svega, ali samo sedam tjedana zajedničkog života prije nego što ju je bolest zarobila... pa, nekako se nije činilo pošteno. Sedam tjedana jednostavno nije bilo dovoljno dugo. Bio je sretan s Dot. Da nije sreo Auroru, nije da bi sada bio nesretan... Kvragu, možda je imala pravo i možda je to bila karma, način na koji se priroda pobrine za to da griješnike stigne zaslužena kazna. Premda isprva nelagodno, za Lawrencea je to bilo korisno iskustvo. Oduvijek je bio popularan u društvu i svi su ga voljeli. Međutim, kada je napustio jednako popularnu Dot, prijatelji i poznanici prema njemu su se počeli odnositi hladno i s neodobravanjem. I on je to potpuno shvaćao i prihvaćao kao svoju pokoru. Sada je, pak, bio gotovo nepodnošljivo svjestan da su mnogi od njih smatrali da je dobio ono što je zaslužio, premda mu to nitko nije tim riječima rekao u 86 Napredvidive posljedice ljubavi
lice, i da sada možda napokon shvaća kako je to kada ti netko nemilosrdno rastrgne svijet. Tjedni su prolazili i Aurorino se stanje pogoršavalo, a nezamisliv kraj sve se više približavao. Na koncu je nezamislivo postalo gotovo poželjno jer je trpjela strahovite bolove. Antoine je doletio iz Francuske i Lawrence je čekao ispred bolnice dok je on bio u posjeti svojoj ženi. Što god da je rečeno između njih dvoje, ostala je njihova tajna; Lawrence nije pitao, a Aurora mu nije rekla. Poznaju li Francuzi izraz Schadenfreude5? Kako god bilo, Lawrence se sjećao izraza u očima svog suparnika kada mu je Antoine rekao da bi ga volio vidjeti mrtvog. Sjeća li se i Antoine tog trenutka? I je li se kletva ostvarila na još bolniji način jer je Aurora ta koja mora umrijeti, a Lawrence ostaje sam i primoran živjeti bez nje? Naposljetku je podlegla, samo dva mjeseca nakon prvotne dijagnoze. Aurora je našla svoj mir, ali Lawrenceova bol i tuga tek su započeli. Dot nije vidio niti je bio u kontaktu s njom, iako je očito znala što se dogodilo; znali su svi u Budeu i St Carysu. Premda je nailazio na suosjećanje zbog situacije u kojoj se našao, još uvijek je bilo mnogo ljudi koji su ga smatrali budalastim čovjekom koji je donio glupu odluku i na kraju – zasluženo – izgubio obje žene u svom životu. Vrijeme je prolazilo i postupno je prebrodio najgori dio žalovanja. Osamnaest mjeseci nakon Aurorine smrti, Lawrence se vratio u St Carys. Tjedan prije Božića naletio je na Dot na ulici. Izgledala je mršavije nego prije, ali elegantna kao i uvijek, u grimizno crvenu kaputu i tamno plavim čizmama. Službeno su još uvijek bili u braku, ali na prstenjaku na njezinoj lijevoj ruci nije bilo prstena. Što je bilo sasvim razumljivo. Grlo mu se stegnulo kada ju je ugledao. Neopisivo mu je nedostajala. »Kako si?« reče Dot. Slegnuo je ramenima. »Pa, znaš, zapravo prilično grozno. Ali... ne smijem se žaliti.« Jer to sam i zaslužio. »Ne.« Dot je oklijevala, a potom rekla: »Što radiš za Božić?« Lawrence odmahne glavom promatrajući obitelj koja je prolazila pokraj njih i kroza smijeh se mučila noseći preko tri metra dugačku smreku. Činilo mu se da je prošlo stotinu godina otkako se posljednji put smijao. »Isto što i prošle godine. Ništa.«
5
Njem. Schädenfreude, zluradost, radost koju u nekome izaziva tuđa nesreća 87 Jill Mansel
Aurora i on nisu imali sretnih uspomena na Božić; razgovara li su o tome kako će ga proslaviti, ali bolest se umiješala. Njihov se zajednički Božić nikada nije dogodio. Dot ga pogleda. Naposljetku reče: »Ni ja nemam nikakvih planova. Evo, samo ideja, ali želiš li možda svratiti taj dan?« »Molim?« Nije mogao vjerovati svojim ušima. »Nije važno ako ne želiš. Ako bi radije bio sam, to je u redu, nije...« »Ne«, ispali Lawrence prije nego bi Dot mogla povući ponudu. »Volio bih to. Zbilja, to bi bilo divno. Hvala ti.« »Dobro. Dođi kad god želiš poslije podneva. Ja ću pripremiti ručak, ti donesi vino.« Presrevši pitanje koje mu se motalo po glavi, Dot reče: »Bez poklona. Bez ikakvih bedastoća. Ne pokušavam te ponovno osvojiti, ako se to možda pitaš. Samo mislim da će nam život dugoročno vjerojatno biti ugodniji ako opet budemo prijatelji.« Lawrence polagano kimne; nakon četrdeset godina sretnog braka, naravno da će biti ugodnije. Zahvalan na pruženoj maslinovoj grančici – i velikodušnosti žene koja ju je pružila – rekao je: »I ja isto.«
88 Napredvidive posljedice ljubavi
SEDAMNAESTO POGLAVLJE Lawrence iskapi viski i izađe iz kafića. Ne treba posebno ni naglašavati da su se njegovi osjećaji prema Dot od tada samo još više razbukta li. Budući da je zapravo nikada nije ni prestao voljeti, posljednje je desetljeće bio beznadno zaljubljen u ženu koja je zauzvrat odlučno odbijala išta više od prijateljstva s njim. Iskreno rečeno, nakon što se onako ponio, tko bi joj mogao zamjeriti? Vrativši se istim putem, na kraju šetnice skrene desno i zaputi se dolje do plaže. Ondje je bio Josh i veslajući rukama na dasci nastojao doći iza vala. Lawrence je promatrao kako okreće glavu, čeka i lovi val netom prije nego što se prelomio te znalački dosurfa na obalu. Izgledalo je tako jednostavno, premda nije bilo. Ugledavši ga, Josh krene plažom prema njemu. Vidjevši uznemiren izraz na Lawrenceovu licu reče: »Bok. Problemi?« Naravno, znao je što se dogodilo prije svih tih godina. Kao i svi ostali, Josh je bio zaprepašten kada su se njegovi djed i baka – koje su svi koji su ih znali smatrali savršenim parom – razišli. Lawrence je bio beskrajno zahvalan na tome što je s oboje uspio održati dobre odnose. »Antoine Beauvais odsjeo je u hotelu. Ostat će tjedan dana.« »Znam.« Josh raširenim prstima skloni mokru kosu s čela. »Sinoć je stigao.« »Ali zašto? To me muči. Što se događa?« »Nemam pojma«, reče Josh. »Zna li Dot? Ne radi danas poslijepodne. Pokušao sam je nazvati na mobitel, ali isključen je... Nema šanse da se javi na tu vražju stvar.« »Dot zna«, reče Josh. »Da? Dobro.« Zatečen tom novošću, Lawrence reče: »Zna li možda što radi ovdje?« »Nije mi rekla.« Možda bi je mogao potražiti i pitati. »Gdje je ona?« »Otišla je frizeru«, odgovori Josh. »O.« Budući da si je Dot uglavnom sama radila frizure, Lawrence upita: »Posebna prigoda?« 89 Jill Mansel
»Ne znam je li posebna.« Josh slegne ramenima i s oklijevanjem nastavi: »Ali ide na večeru s Antoineom Beauvaisom.« ♡♡♡ Bio je to još jedan dug, vruć dan i oko pet sati Sophie je bila spremna za plažu. Točnije rečeno, kupanje. Skinuvši se u prugasti plavo-bijeli bikini, ostavila je odjeću i ručnik na plaži i utrčala u more. Aaa, koja divota. Voda ju je obavila i istog joj trenutka rashladila kožu pa je zaplivala prema ronilačkoj platformi. Na tom zaklonjenijem kraju plaže more je bilo mirnije, valovi manji i mogla je plivati bez opasnosti da će je pokositi neki surfer koji je izgubio kontrolu. Platforma je bila prazna. Popevši se gore, Sophie je sjela na drvenoj površini toploj od sunca, koja se lagano ljuljala, i promatrala prizor pred sobom. Voljela je promatrati plažu iz ovog ugla... plivače, djecu koja se praćakaju u plićaku, kule u pijesku tik uz obalu i ljude koji se sunčaju ispruženi na ručnicima svih mogućih boja. Glasovi su im bili prigušeni valovima, a mogli ste vidjeti i surfere u sjajnim crnim odijelima za daskanje, ali ih iz te daljine niste mogli raspoznati. Sljedećeg trenutka pozornost joj privuče bljesak svjetlosti i shvati da se to sunce odbija od leća dvogleda. Štoviše, činilo se da je dvogled usmjeren prema njoj. Jedan od surfera u crnom odijelu stajao je na plaži pokraj kafića i promatrao je kroz njega. Imao je tamnu kosu. Ako je to Josh Strachan, nije bila sigurna da joj se sviđa pomisao da je promatra iz daljine. Osjećaj je bio prilično neugodan, kao da je netko špijunira. Lagano pocrvenjevši i skrenuvši pogled, Sophie ustane, spremna ponovno zaroniti u vodu. Iza njezinih leđa zapljusnula je voda, a potom se ronilačka bova naglo zaljuljala. Okrenula se i vidjela muškarca u crvenim surferskim kupaćim gaćama kako se izdiže iz vode. Kada je podigao glavu, shvatila je da je vlasnik preplanula, zategnutog mišićavog tijela nitko drugi nego Josh. »Bok!« Iznenađen što je vidi, rukom je signalizirao prema plaži i rekao: »Oprosti, nisam znao da si ovdje.« Bio je prilično zadihan jer se očito bio naprezao. Sophie upita: »Otkud si se ti stvorio?« »Plivao sam oko rta i natrag.« Josh lijevom rukom pokaže oblik polumjeseca. »Baz mi mjeri vrijeme. Kladio se da to ne mogu preplivati za manje od trideset minuta.« Pogledavši na sat, zadovoljno se naceri. »Izgleda da sam uspio za dvadeset osam.« Znači, ipak je nije špijunirao kao kakav ljigavac. Nije ni Baz, kad smo već kod toga, dvogled je bio usmjeren na Josha, ne na nju. 90 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie se opustila. »U koliko ste se kladili?« »Dvadeset funti. Vrijedilo je truda.« Otresavši vodu iz kose, Josh nastavi: »Danas si ranije završila s poslom?« Lagano porumenjevši, Sophie skrene pogled i podigne lice prema suncu. »Tako je to u mom poslu. Nema radnog vremena. Radiš kada ljudi to od tebe traže, ostatak radiš u slobodno vrijeme.« »Znači, ništa večeras.« »Točno. Ali sutra radim od podneva do kasno navečer.« »Barem ti nije dosadno. Okej, čini se da moram ići.« Zaklonivši oči od sunca, Sophie je vidjela da ga Baz mašući doziva. »Zašto?« »Pazi na Griffa. Možda mora ići kući.« Tek je sada zamijetila Griffa, koji je plesao oko Bazovih nogu. Sophie predloži: »Utrkujmo se natrag do plaže.« »Još sam bez daha«, pobunio se Josh. »Zato se i kladim.« Digla se na noge. »Nisam blesava.« »Kladimo se u desetaka«, reče Josh. »Dvadeset.« »Dobro. Kreni...« ♡♡♡ Dok su se približavali obali, Griff se zaleti u plićak i zapliva prema njima da ih pozdravi. Sophie je stigla dvije sekunde prije Josha. »Pobijedila si«, rekao joj je. Zaškiljila je prema njemu. »Jesi li to namjerno napravio?« »Nema šanse, nikada.« Odmahnuo je glavom jer ga je njezina sumnjičavost očito zabavljala. »Ne bih to ni u snu napravio. Nego, gdje ti je ručnik?« »Ondje.« Sophie pokaže na hrpicu sa svojim stvarima na pijesku dvadesetak metara dalje. Kada se napola osušila i odjenula, prišao joj je i pokušao joj dati novčanicu od dvadeset funti. »Ne dolazi u obzir. Pustio si me da pobijedim.«
91 Jill Mansel
»Nisam.« Josh se nasmiješi. »Ali dobro. Možda ćeš mi umjesto toga dopustiti da te jednom častim pićem. Samo prijateljski«, brzo je dodao prije nego što se stigla pobuniti. »Budući da ne izlaziš na spojeve.« Bilo je vrijeme za polazak. Josh se zaputio natrag prema hotelu. Zajedno su hodali po suhom pijesku dok je Griff trčkarao između njih. Mnogi su se ljudi još uvijek spuštali stepenastom stazom u suprotnom smjeru, prema plaži. Čiuaua na fluorescentno ružičastom povodcu počela je ljutito lajati ugledavši Griffa, koji je djelovao zbunjeno. »Hoće li se oni psi potući?« raširenih očiju upita dječačić koji je stajao nešto dalje na stazi i promatrao ih. »Sigurno neće.« Za svaki slučaj, Josh se sagne i podigne Griffa, spremajući se proći pokraj čiuaue koja je i dalje mahnito lajala. Golom je rukom okrznuo Sophienu dok su se oboje pomicali u stranu kako bi propustili dječakovu baku. Sophie je nastojala ne obraćati pozornost na fizički kontakt. Dok su se nastavljali uspinjati neravnim stubama, pomaknula se još više u stranu kako bi napravila mjesta za ženu koja se približavala s dječjim kolicima. Iza njih, čiuaua je i dalje lajala. Josh je čvrsto držao Griffa. Dječak se uhvatio za prednji dio svojih žutih hlačica i prodornim glasom uzviknuo: »Mama, moram piškiti«, na što je žena s kolicima odsutno odgovorila: »Čekaj, Ben, ne možeš još piškiti... ne, ne skidaj hlače... ooo...« U žurbi da uhvati sina za ruku, žena izgubi uporište i posrnuvši, iskrene gležanj te bolno krikne padajući na koljena. Ručke kolica istrgnu joj se iz ruku, a kolica se nagnu na stranu dolje prema sljedećoj stubi i odmah odskoče, izazivajući uznemirene povike ljudi oko njih. Sophie shvati da kolica idu ravno prema njoj. Znala je i da postoji samo jedan način da ih zaustavi da se ne stropoštaju niz padinu do šljunkovitog dijela. Budući da je u kolicima bilo dijete, nije imala puno izbora. S njezine desne strane Josh je držao Griffa, a k tome ga je još zablokirao stariji čovjek sa štapom za hodanje. Vrijeme kao da je usporilo, ali je sudar bio neminovan. Što bi sada dala za kacigu. Pripremivši se na udarac, Sophie ispruži ruke poput vratara, tiho se nadajući da neće boljeti kao što... Uf. Jebote... joj, joj, joj... Naslijepo se uhvatila u koštac s težinom metala i vrištećim djetetom; sve dok se oboje ne sruše naglavačke nizbrdo, bit će dobro. Ili koliko već može biti dobro s obzirom na prodornu bol u leđima i osjećaj kao da se upravo sudarila glavom u glavu s bikom.
92 Napredvidive posljedice ljubavi
A sada je ležala ispružena, s licem u prašini i pijesku, s okusom toplog tekućeg metala u ustima i kotačem kolica koji joj je pritiskao glavu. Ali objema rukama – osjećala ih je, hvala Bogu – i dalje je čvrsto držala kolica. O molim te, molim te, daj da dijete bude dobro. Sljedećeg trenutka, pritisak na glavi se smanjio, a negdje iznad nje Josh je govorio: »Dobro je, možeš sada pustiti. Pusti...« Osjetila je da joj netko nježno odvaja prste od kolica, koja se zatim podignu, a dijete ozlojeđeno i glasno zaplače. »O, hvala vam, hvala vam«, dašćući reče majka, a glas joj je iščezavao negdje prema desnoj strani dok je nosila kolica dolje prema plaži. Sophie osjeti Joshevu ruku kojom joj je pažljivo obujmio potiljak i čula ga je kako joj tiho govori: »Jesi li dobro? Možeš li se micati?« Potvrdno kimne, više iz pristojnosti nego uvjerenja, te promrmlja: »Je li dijete ozlijeđeno?« Tada je shvatila da je topli tekući metal u njezinim ustima zapravo krv te da njezino pitanje zvuči kao nerazumljivo grgljanje. Josh je okrene na stranu i ona ispljune krv u prašnjavu travu. Baš damski. Po oštroj boli na jednoj strani jezika zaključila je da se ugrizla, što je ipak bolje nego da je izbila nekoliko zubi. Ponovivši pitanje, Sophie je podigla pogled i vidjela da odmahuje glavom. »Dijete je dobro. Zahvaljujući tebi. Imaš kvrgu na potiljku i porezotinu na licu. Osjećaš li još nešto?« »Leđa me bole.« »Ne miči se. Ostani gdje jesi. Zvat ću hitnu pomoć.« »Ni slučajno. Dobro sam.« Ljudi su se počeli skupljati oko njih i zuriti u nju kako leži na tlu. Osjećala se kao kakva vražja cirkuska atrakcija. Sophie zgroženo pruži ruku Joshu. »I nemam namjeru ostati ovdje. Pomozi mi da ustanem.« Shvativši da ozbiljno misli, učinio je što je tražila. Kada se uspravila, neka žena iz mnoštva pruži joj paketić papirnatih maramica da obriše krv koja joj je kapala iz usta i sa sljepoočnice. Djetetova majka dovikne joj s plaže. »Jeste li dobro?« »Hm, jesam...« »Super, onda. Bokić!« Trenutak poslije, obitelj veselo mahne Sophie na pozdrav i zaputi se dalje preko pijeska. »Kakva bezgranična zahvalnost«, ironično prokomentira Josh. 93 Jill Mansel
»Ne bih ni željela ničiju bezgraničnu zahvalnost.« Sophie izvuče još jednu maramicu čudeći se količini krvi koja može izaći iz zagrižena jezika. »Premda ne bih odbila sladoled.« Opustio se. »Dođi, idemo odavde. Želiš da te nosim?« Na trenutak je u glavi stvorila sliku kako bi to izgledalo. I kako bi se osjećala. »Ne. Mogu hodati.« »Uvijek si ovako tvrdoglava?« »Uvijek kada ne želim izgledati glupo.« Dok se šepajući poput Quasimoda polako uspinjala ostatkom stuba, Josh promrmlja: »Naravno, sad uopće ne izgledaš glupo.« Sophie se glasno nasmijala i sa zakašnjenjem shvatila da i zvuči kao Quasimodo. Kada su stigli u hotel, pomogao joj je doći do recepcije. Tula užasnuto usklikne: »O, Bože, što ti se dogodilo?« »Bacio me niz stube«, reče Sophie. »Ne, nije. On to ne bi učinio.« »Pala sam«, priznala je Sophie, »i pogodila su me leteća dječja kolica.« »Mora prileći.« Josh pruži Griffovu uzicu Tuli. »Vodim je gore u svoju sobu. Možeš li nazvati liječnika?« »Mogu.« Tula je izgledala ponosno. »Dot mi je jutros sve objasnila.« »Mogu nazvati svog liječnika«, pobunila se Sophie. »I koliko ćeš dugo čekati da te naruče za pregled u ambulanti?« Josh odmahne glavom. »Mi imamo dogovor s liječnikom: pojavi li se bilo kakav problem, on dolazi u hotel. Pregledat će te i vidjeti trebaš li ići u bolnicu.« »Pa, onamo definitivno ne idem«, Sophie je bila nepokolebljiva. »Sutra imam veliki posao.« »Nisi se još vidjela u ogledalu. Možda bi trebala razmisliti o tome da tu odluku prepustiš stručnjacima«, reče Josh.
94 Napredvidive posljedice ljubavi
OSAMNAESTO POGLAVLJE Spustivši se u predvorje u sedam sati, Dot ugleda Tulu još uvijek zaposlenu za recepcijom. »Što ti još radiš ovdje u ovo doba, dušo? Trebala si već završiti smjenu.« »U redu je, ponudila sam da ću ostati duže. Uživam učiti o svemu što treba raditi. Lijepo izgledate«, reče Tula. »Hvala.« Dot podigne ruku i dodirne kosu, svježe obojanu u plavo i profesionalno isfeniranu. »Malo mi je čudno. Nisam navikla na lak za kosu.« »Idete na neko posebno mjesto?« »Recimo.« Budući da riječ »posebno« ni izdaleka ne opisuje konkretnu situaciju, Dot objasni: »Idem na večeru s mužem pokojne ljubavnice mog bivšeg muža.« Tula razrogači oči. »Ti bokca.« »Ludo, zar ne? Gospodin Beauvais iz sobe sedamnaest.« »Opa. Jako je zgodan.« »Znam. Premda to nije važno.« Dot napravi grimasu. »S obzirom na to da je muž pokojne ljubavnice mog bivšeg muža.« »Uh. Pa, sada mi je jasno zašto je Lawrence pitao za njega«, reče Tula. »Je li?« Ha, baš dobro. To onda objašnjava Lawrenceove pozive na njezin isključeni mobitel. Potom se vrata dizala otvore i pojavi se Antoine Beauvais. Izgledao je, mora se reći, poput prave francuske filmske zvijezde. Dot se pitala hoće li je uopće prepoznati – sreli su se možda samo nakratko, jednom ili dvaput, prije toliko godina. Jutros je na recepciji ostavio omotnicu s njezinim imenom. Unutra je bila poruka u kojoj objašnjava da je odsjeo u hotelu i da bi bio počašćen ako bi izašla s njime na večeru u sedam sati. Nikakvih drugih objašnjenja, samo ta jednostavna zamolba. Nije naveo ni razlog. Ipak, iskreno govoreći, kako bi mogla odbiti? Krajnje zaintrigirana, Dot je prihvatila poziv. »Dorothea.« Prepoznao ju je, hvala nebesima. Pozdravio ju je tipičnim francuskim poljupcem u obraz. Potom se odmaknuo da je promotri. »Lijepo te ponovno vidjeti. Prekrasno izgledaš.« 95 Jill Mansel
Božanstveno je mirisao. »I meni je drago da te vidim.« Nije mu rekla da i on prekrasno izgleda; to je vjerojatno već znao. »Rezervirao sam stol u restoranu Rose. Je li to u redu?« »Naravno. Obožavam Rose.« »Mislio sam da bismo ondje mogli imati više privatnosti nego ako ostanemo ovdje.« Pružio je ključ svoje sobe Tuli i potom poveo Dot prema vratima. »Hoćemo li?« »Lijepo se provedite«, vedro ih pozdravi Tula. Dot se okrenula prema njoj sa smiješkom i vidjela kako joj Tula ushićeno pokazuje uzdignute palčeve. Nakon što ih je konobar smjestio za njihov stol i ostavio im jelovnike, Antoine upita: »Pa, jesi li znatiželjna?« »Vrlo.« »Prošlo je jedanaest godina otkako sam otišao iz St Carysa. U turističkoj agenciji preporučili su mi Mariscombe House i rezervirali mi sobu. Tek kada sam nešto poslije pogledao web-stranicu, shvatio sam da je to tvoj hotel.« Sagnuo je glavu odajući joj priznanje. »Prilično sam se iznenadio.« »Kupili smo ga prije tri godine. Drži me zaposlenom.« Dot mu se nasmiješi. »Obožavam ga.« »Mi?« reče Antoine. »Moj unuk, Josh, i ja. On je uložio polovinu novca. Neko je vrijeme živio i radio u Americi, ali se vratio.« »Pa... kako si?« »Stvarno dobro, hvala na pitanju.« »Nisi udana, koliko vidim.« Bacio je pogled na njezinu lijevu ruku. »Jesi li s kim u vezi?« Dot odmahne glavom. »Ne. A ti?« »Trenutno ne. Bilo je... žena, naravno.« »Naravno«, promrmlja Dot. Kako ih ne bi bilo? »Za sada sam slobodan i neopterećen. A smijem li pitati što se dogodilo s tvojim bivšim mužem?« »S Lawrenceom?« Dot smireno odgovori. »Vratio se u St Carys godinu ili dvije nakon što je Aurora umrla.«
96 Napredvidive posljedice ljubavi
»Sjećam se našeg prvog susreta i kako sam ga napao. Želio sam da umre.« Antoine zastane i popravi blještavo bijelu manžetu na košulji. »Ironično je to što je on još uvijek živ, a da je Aurora morala otići. Je li se pokušao pomiriti s tobom?« Dot odmahne glavom. »Jasno sam mu dala do znanja da se to nikada neće dogoditi. Povremeno se slučajno sretnemo. Ali ne bih mu više mogla vjerovati.« »Želi li on da ga primiš natrag?« »Ne znam.« Znala je, ali nije htjela reći. Antoine je, na kraju krajeva, ipak stranac; povezuje ih jedino činjenica da su se njihovi bračni drugovi zaljubili jedno u drugo. »A jesi li mu oprostila?« »Oprostila sam mu, ali nisam zaboravila«, reče Dot. »Zato što je i on na kraju patio, ali nikada neću zaboraviti što je učinio i kako sam se zbog toga osjećala.« »Da je tvoj muž umro i da mi se Aurora pokušala vratiti, ni ja to ne bih mogao dopustiti.« Antoine kimne u znak slaganja. »Jednom kada se veza prekine, više se ne može popraviti.« Prišao im je konobar pa su na brzinu pogledali jelovnik i naručili. Nakon što im je natočio vino koje su prije toga kušali, Dot upita: »Onda, što te dovodi natrag u St Carys?« Antoine se blijedo osmjehne. »Razlog zbog kojeg smo Aurora i ja bili doselili ovamo je to što nam se mjesto strašno svidjelo. Želio sam vidjeti je li se promijenilo. Činilo mi se kao dobra ideja provesti neko vrijeme ovdje u Cornwallu...« »I, što još?« potaknula ga je Dot kada mu je glas utihnuo. »Iskreno? Donio sam lošu odluku.« S iskrom u svijetlosivim očima, Antoine reče: »Postoji pravilo kojeg sam se trebao pridržavati, ali nisam. Pravilo kaže da nije pametno upuštati se u romantičnu vezu s razvedenicom koja živi točno preko puta.« »Ajoj«, reče Dot. »Baš ajoj. Posebice kada shvatiš da si napravio veliku grešku, ali dotična dama ne misli tako. Prekinuo sam vezu prije dva tjedna i ona to nije dobro prihvatila. Pogrešno sam procijenio.« Zvučao je oporo. »Osjeća se povrijeđeno i zagorčava mi život.« »O, Bože.« Muškarci, stvarno. 97 Jill Mansel
»Stoga mi se učinio zgodan trenutak da se odmaknem iz cijele situacije«, zaključi Antoine. »Hoćeš reći, da pobjegneš.« Usta mu se trznu. »Ili to.« »I nadaš se da će te preboljeti dok se vratiš.« »Upravo tako. Više bih volio da me preboli nego da me gnjavi.« Izvrsno je vladao engleskim jezikom. Opet je slegnuo ramenima na sebi svojstven način, koji istovremeno sugerira ispriku i nezainteresiranost. »Sobu si rezervirao na sedam dana«, reče Dot. »Hoće li to biti dovoljno dugo?« »Za što? Aha, znam.« Ponovno kimne i zavjerenički se nasmiješi. »Pa, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati. U biti, mogu ostati koliko želim.« ♡♡♡ Srećom, nije bilo potrebe za odlaskom u bolnicu. Liječnik kojeg su pozvali da je pregleda rekao je da je sve u redu. Nakon što joj je stavio kopču na porezotinu na sljepoočnici, preporučio joj je da neko vrijeme malo uspori. Umirena i ošamućena tabletama protiv bolova, ubrzo je zaspala na Joshevu krevetu. Otvorivši oči i pogledavši na sat, vidjela je da je devet sati navečer. Vani je sunce zalazilo za krošnje stabala i nebom su se razlile jarko ružičaste nijanse, pomiješane s bojom marelice. Prelijepo. Iznutra, različiti dijelovi njezina tijela bolno su pulsirali, a na nekada blještavo bijeloj jastučnici vidjele su se sasušene mrlje od krvi. Sophie se oprezno izvuče iz kreveta i odšepa do ogledala na suprotnom zidu te se zagleda u svoj odraz. Ajoj, nimalo lijepo. Istegnula je mišiće u leđima i ramenu. Na potiljku je imala prilično veliku kvrgu. Ugrizla se za jezik, a na lijevoj sljepoočnici imala je kopču i sve uočljiviju plavosivu modricu. Krv iz rane osušila joj se na obrazu i u kosi. Ukratko, izgledala je kao da se potukla s čoporom velikih, ljutitih mačaka. Vrata se otvore dok je Sophie pokušavala isplaziti jezik i procijeniti štetu koju su napravili njezini zubi. »Budna si«, reče Josh. »Tebi ništa ne promakne, zar ne?« 98 Napredvidive posljedice ljubavi
»Kako se osjećaš?« »Bolje. Hvala što si me pustio spavati na tvom krevetu. Oprosti zbog jastučnice.« »Nema problema.« Vidjevši kako se trznula kada se sagnula podići torbu, rekao je: »Slobodno ostani ovdje ako ne želiš ići kući. Vrati se u krevet, poslat ću ti nešto za jelo, možeš se odmarati, gledati TV...« »Hvala, ali nema potrebe.« Premda je zvučalo primamljivo zavući se natrag pod pokrivač i pustiti da je netko drugi dvori, Sophie se polagano uspravila. »Moram pregledati e-mailove i isprintati neke slike. Možeš mi dodati one tablete protiv bolova?« »Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?« Josh ju je i dalje zabrinuto promatrao. Kimnula je. »Stvarno, bit ću dobro nakon što se istuširam.« Ipak, u onome što je rekla bilo je i malo razmetanja hrabrošću. Putem do Josheva automobila, Sophie je osjetila kako joj se mišići u leđima i ramenu sve više zatežu. Gotovo je zacviljela od bolova dok je ulazila u auto. Kada su stigli do njezina stana, Josh joj je morao pomoći da se popne stepenicama. Okej, ovo postaje apsurdno. »Ne možeš sutra raditi«, odlučno je rekao. »Nema šanse. Nećeš moći.« »Nisi li i sam ranije rekao da sam užasno tvrdoglava?« »Ali...« »Ako stvarno želiš pomoći«, Sophie pokaže prema kupaonici, »možeš mi napuniti kadu toplom vodom. Ubaci i malo pjene za kupanje. Stvarno, nakon toga će mi biti puno bolje.« Pregledala je elektroničku poštu dok joj je Josh pripremao kupku. Kada je bila spremna, rekao je: »Ostat ću ovdje i pričekati dok ne izađeš. Tek toliko da budem siguran da si dobro.« »Misliš da ću se utopiti?« Sophie ga upitno pogleda podignutih obrva. »Ne boj se, neću.« »Znam. Samo mi udovolji.« »Dobro onda. Ali zaključat ću vrata.«
99 Jill Mansel
DEVETNAESTO POGLAVLJE Dvadeset minuta poslije, nakon što se ugrijala i odmorila u pjenušavoj zelenoj kupki, Sophie je shvatila da je u nevolji. Tri puta pokušala se uhvatiti za stranice kade i uspraviti se. I to tri puta bezuspješno. Leđa su joj se potpuno ukočila; umjesto da se istegnuti mišići opuste u toploj vodi, čini se da ih je uhvatio nekakav grč. Zaglavila je u vodi, nemoćna izaći iz nje. Srećom, Josh je u susjednoj sobi. To je istovremeno i loše. Osim toga, gola je. Dakle, situacija je i službeno krajnje nezgodna. Još se jednom pokušala izdignuti, ali i ovaj put bez uspjeha. Prejaka bol jednostavno joj to nije dopuštala. Pomalo ošamućena od napora da zadrži dah i da ne vrisne, ponovno utone u vodu. Potom zabaci glavu unatrag i vikne: »Josh?« Koraci. Potom se našao s druge strane vrata. »Da?« »Znaš što stvarno mrzim?« »Što?« »Kada si ti u pravu, a ja nisam.« »Shvaćam.« Nastala je stanka. »Znači, u biti, ne možeš izaći iz kade.« Zvučao je kao da ga cijela situacija možda zabavlja. Pa, vjerojatno mu to ne može zamjeriti. Sophie odgovori: »U biti, to bi bilo točno.« »Doooobro.« »Nije smiješno.« »Ne, naravno da nije. Jesi li potpuno oduzeta?« »Potpuno.« »A vrata si zaključala, zar ne?« »Naravno da sam ih zaključala, nisam glupa!« Sada se definitivno smijao. »Dobro, imaš li odvijač?« 100 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ne kod sebe.« »To je vjerojatno dobro. A negdje drugdje u stanu?« »U ormariću pod stubištem je kutija s alatom.« Vratio se za manje od minutu s odgovarajućim križnim odvijačem. Sophie je iz kupaonice promatrala kako uklanja jedan po jedan od četiri vijka i kvaku s vanjske strane. Potom je mogao dohvatiti mehanizam za zaključavanje i otpustiti ga. Čuo se klik i vrata se otključaju, ali su i dalje ostala zatvorena. »Dobro«, reče Josh. »Prije nego što otvorim vrata, reci mi kako to želiš izvesti?« »Mogao bi nazvati hotel i vidjeti može li Tula doći ovamo.« »Ili bih mogao zažmiriti«, odvrati Josh. »To bi bilo puno brže.« Upomoć. Sophie i sama zažmiri, odvagujući u glavi razne mogućnosti. Nakon nekoliko sekundi reče: »Okej, slušaj. U spavaćoj sobi, u drugoj ladici u komodi ima jedna dugačka siva majica. A na gornjoj polici u omaru naći ćeš debele šalove.« »Je li ti hladno?« »Donesi crni pleteni šal. Idi i donesi to odmah.« »Molim te«, podbode je Josh. Gad. Unatoč svojoj nevolji, Sophie se nasmiješi. »Molim te.« Vratio se za minutu. »Dobro, što sad?« »Veži šal oko glave tako da ti potpuno pokrije oči.« »Ne mogu samo žmiriti?« »Ne. Kada si gotov, donesi majicu unutra.« Gledala je kako se vrata otvaraju. Josh uđe, sa šalom povezanim preko očiju i njezinom majicom u ruci. Nesigurno zastane i reče: »Moraš me malo usmjeriti.« »Samo ravno... malo desno... opet ravno... malo lijevo.« Okej, ovo je stvarno blesavo. Ona je gola, ali on je ne može vidjeti; baš kao u Pedeset nijansi sive. Pomalo uznemirena tom pomišlju, Sophie reče: »Drži majicu ispred sebe... malo spusti... i opet lijevo...« Imam je. »Sada se malo odmakni i pričekaj.« Oblačiti majicu u kadi napunjenoj vodom bilo je blago rečeno čudnovato. Napokon je uspjela provući ruke kroz otvore i povući majicu prema dolje dok nije bila pokrivena do koljena. Svo to vrijeme Josh je stajao ondje sa šalom preko očiju i vragolastim osmijehom na licu. »Dobro, sad možeš gledati«, reče Sophie. 101 Jill Mansel
»Jesi li sigurna? Bojim se. Što ako skinem šal, a ti si još gola?« »Ha-ha. Bojiš se da bi se mogla baciti na tebe?« »Nikad se ne zna.« Skinuo je šal smiješeći se. »Što ako se samo pretvaraš da te bole leđa?« »Da bar. Dobro, kako ćemo to izvesti?« »Ispruži ruke«, reče Josh. Sagnuo se k njoj, obujmio je rukama i nogama se upro o stranicu kade. »Sada se čvrsto drži, podići ću te...« Sophie je bila bolno svjesna činjenice da nema donje rublje. Vođa pljusne preko rubova i na trenutak se činilo da bi oboje mogli završiti u vodi. Potom ju je nadljudskim naporom uspravio, nelagodno prislonjenu uza sebe. O-o, prsa o prsa, a bez grudnjaka... »Hvala.« Uspjela je nekako podići noge iz kade, a potom se čvrsto osovila i pogledom odmjerila potpuno namočenu prednju stranu njegove majice. »Oprosti.« Josh donese veliki ručnik i zaogrne je njime. »Sve u redu. Trebaš li još kakvu pomoć?« »Ne, hvala.« »Želiš da ostanem još malo?« »Sada sam dobro. Nema potrebe.« »Što ćeš napraviti u vezi s onim sutra?« »Snaći ću se.« Bila je to kombinacija razmetanja hrabrošću, očaja i nastojanja da snagom volje prevlada fizičke prepreke. Radilo se o velikom poslu i nikako nije smjela iznevjeriti ljude koji su je angažirali. »Dobro, ali možda bi ti koristilo kada bi imala pomoćnika?« Josh podigne ruku. »Razmisli prije nego što odbiješ iz čiste navike.« Sophie zatvori usta i razmotri ponudu. Pogled joj odluta pokraj njega, kroz otvorena vrata kupaonice do kutija s fotografskom opremom naslaganim uza zid u hodniku. »Da.« Blijedo se osmjehnula. »Imati pomoćnika bilo bi... fantastično.« »Dobro.« »Hvala ti.« »Nema na čemu.« »To će trajati cijeli dan.« »Znam. Već si to spomenula.« 102 Napredvidive posljedice ljubavi
»I siguran si da smiješ toliko izostati iz hotela?« »Pretpostavljaš da ću taj pomoćnik biti ja«, reče Josh. »O! Oprosti...« »Moram se vratiti i provjeriti rokovnik, vidjeti što se sutra događa. Ako ja ne budem mogao, naći ću nekog tko može. Kada moraš krenuti?« »Najkasnije u jedanaest.« »Dobro. Odmori se. Nazovi me ako što trebaš. Ne moraš me pratiti van«, reče Josh. »I sretno sutra.« »Hvala.« Sophie se i dalje osjećala glupo jer je pomislila da se sam dobrovoljno javlja da joj pomogne. »Oprosti što sam te smočila.« »Nema veze. Uvijek volim pomoći.« Izlazeći iz stana, Josh doda preko ramena: »Naročito kada se pokaže da si ti imala krivo, a ja pravo.« Lawrence je pažljivo odabrao mjesto na parkiralištu s kojeg će imati dobar pogled i na kolni prilaz i na ulaz u Mariscombe House. Ako su Dot i Antoine na večeru otišli oko sedam, bilo bi razumno očekivati da se uskoro pojave u hotelu. Osjećao se kao privatni detektiv. Bilo je deset i petnaest i već je sat vremena sjedio ovdje u mraku. Sam Bog zna zašto to uopće čini, ali jednostavno je negdje u sebi osjećao goruću potrebu da sazna što ste događa. Želudac mu se grčevito stezao; bio je to onaj srednjoškolski osjećaj prije završnog teksta kada znaš da ti ono što će se upravo dogoditi može promijeniti cijeli život. Tada je ugledao svjetla automobila na kolnom prilazu. Utonuvši u sjedalo, promatrao je kako automobil ulazi na parkirališno mjesto s lijeve strane hotela. Da, to su bili oni. Antoine Beauvais izroni iz automobila, zaobiđe ga i otvori Dot vrata na suvozačevoj strani. Seronja uglađeni. Kada ste s nekim desetljećima u braku, otvaranje vrata onome drugom lijepa je gesta koja se s vremenom zapostavlja. Dok je s mučnom mješavinom zavisti i osjećaja krivice gledao kako se Dot smiješi i nešto govori Antoineu, Lawrence shvati da zadržava dah. Dobro je, izdahni. Njih dvoje zapute se prema ulazu u hotel. Kada su ušli, kroz osvijetljene je prozore vidio da su se okrenuli jedno prema drugom, razmijenili još nekoliko riječi, a potom se razdvojili. Antoine Beauvais otišao je stubištem na gornji kat dok se Dot okrenula i nestala u smjeru bara. Hvala Bogu, hvala Bogu na tome. Obavila je svoju dužnost i sada je gotovo; riješila ga se. Obuzet osjećajem olakšanja Lawrence iskoči iz automobila; nakon tog silnog igranja privatnog detektiva definitivno je zaslužio piće. 103 Jill Mansel
»Hej, ti, tko bi rekao da ću na tebe naletjeti ovdje!« Osmjehnuo se Dot, koja je čavrljala sa Spikeom, barmenom. »Samo svratih na jedno piće na brzaka. Dot, dopusti da te počastim. Moram ti reći, frizura ti je fantastična. Što misliš o čaši Cloudy Baya?6« »Lawrence, ne moraš...« »Ma daj, samo jedno. Sviđa mi se i to što imaš na sebi. Je li to nova haljina? Boja ti pristaje. I ja ću isto, Spike.« »Bila sam na večeri, Lawrence. I ne glumi da ne znaš s kime.« Problem s Dot bilo je to što je kao šefica bila toliko omiljena među svojim zaposlenicima da su joj uvijek sve govorili. Pa, dobro. »Znam. Upravo sam vas vidio kako se vraćate. Prilično neugodna večer, zar ne? O čemu se uopće radilo?« »Zašto misliš da je bilo neugodno?« reče Dot. »Brzo si ga otkantala.« Lawrence slegne ramenima. »Otišao je u svoju sobu, ti si došla ovamo. Što ti je imao za reći?« »Otišao je u sobu prikopčati mobitel na punjač. A ako te stvarno zanima što mi je imao reći«, nastavi Dot, »zašto ga sam ne pitaš?« Sranje. Gledala je u neku točku iza njega. Lawrence brzo otpije gutljaj vina koje mu je barmen upravo natočio. Čuo je korake i osjetio miris kolonjske vode koja je sigurno užasno skupa. »Antoine, vidi tko je ovdje. Koja slučajnost, nakon što smo maloprije o njemu razgovarali.« Lawrence se okrene poželjevši da je ostao u autu. »Zdravo, Lawrence.« Antoineov glas bio je ravnodušan, ali pristojan. Nije zvučao kao da će svaki tren odnekud izvaditi pištolj za dvoboj i uperiti mu ga u glavu. Ali opet, kako može biti siguran u to?
6
Cloudy Bay Sauvignon Blanc, kvalitetno bijelo vino podrijetlom s Novog Zelanda. 104 Napredvidive posljedice ljubavi
DVADESETO POGLAVLJE Lawrence odvrati, »Zdravo, Antoine.« »Dobro izgledaš«, reče onaj drugi. I dalje ni traga pištoljima. »Hvala. I ti isto. Mogu li te ponuditi pićem?« Antoine nagne glavu. »Mali konjak. Hvala.« Trenutak je oklijevao, pa potom reče: »U hotelu ostajem neko vrijeme, pa je onda i bolje da se civilizirano ponašamo. Stvarno je divno ponovno vidjeti Dot. Proveli smo prekrasnu večer, zar ne?« »Fantastičnu«, rado potvrdi Dot. »I hrana je u Roseu bila izvrsna. Jela sam nevjerojatno dobre Jakobove kapice u umaku od likera od slatkog korijena.« »Ti i tvoje Jakobove kapice.« Lawrence se nasmiješio jer je oduvijek bila slaba na njih. A zapravo je htio pitati što to znači? Fantastično si se provela s uglađenim Francuzom, a i hrana je bila izvrsna? Ali kad bi to učinio, vrlo je vjerojatno da ne bi dobro završilo. Umjesto toga, prisilio se na još jedan ljubazan smiješak i rekao: »Pa, drago mi je da je hrana bila dobra. Sjećaš li se onog ručka u Gidleigh Parku?« Okrenuvši se Antoineu, objasnio je: »Prošle godine odveo sam Dot onamo za njezin rođendan. E, to je bio objed vrijedan pamćenja.« »Nisi me onamo odveo na rođendan«, reče Dot. »Bilo je to naredni vikend.« »Ali to smo slavili«, podsjeti je Lawrence. »I vrijedilo je, zar ne? Prekrasno mjesto«, rekao je Antoineu. »Glavni kuhar ima dvije Michelinove zvjezdice.« »Ah.« Antoine kimne. »Michael Caines. Čuo sam fenomenalne stvari o njemu i njegovu restoranu. Ako ga već tako toplo preporučuješ«, odgovori on Lawrenceu, »možda bih i ja trebao odvesti Dot onamo.« Gad, prokleti gad. »Apsolutno. Ipak, moram te upozoriti, prilično je skup.« »To neće biti problem, budi uvjeren«, odvrati Antoine s osmijehom. »Lawrence nije spomenuo zašto je ispalo tako skupo«, cvrkutavim glasom Dot se uključi u razgovor. »U biti, zato što je bio previše tašt da bi stavio naočale za čitanje.« O, kvragu. »Nem...« »Pogledao je vinsku kartu i zaključio da mu Perrier Jouet Belle Epoque 2004 dobro zvuči.« Dot se nije htjela zaustaviti. »Nije shvatio da je trideset pet funti cijena za čašu, a ne za bocu tog vina.« 105 Jill Mansel
Baš ti hvala, draga. »Za Perrier Jouet Belle Epoque 2004.« Antoine je sada s vidljivom mukom pokušavao zadržati ozbiljan izraz lica. Lawrence se pokuša obraniti. »Nisam toliko lud za šampanjcem. Ne čitam puno o njemu.« »Očito ne. U svakom slučaju, hvala na piću.« Antoine zastane, a potom podigne čašu s konjakom. »U tvoje zdravlje.« Što je bila ili obična zdravica ili upozorenje u mafijaškom stilu da uživa u svom zdravlju dok ga još ima... »Sante7«, promrmlja Lawrence prije nego što je otpio gutljaj. »Onda, ostaješ li duže vrijeme?« Molim te, reci ne. »Nisam još odlučio. Vidjet ću kako će se situacija razvijati. Trenutno skladam glazbu za jedan film, ali to su blagodati računala. Danas glazbu možeš stvarati gdje god želiš. A dok to ne radim«, zadovoljno zaključi Antoine, »mogu uživati u slobodnom vremenu u Cornwallu, razgledavati, vidjeti koliko se promijenio.« Kratko prislonivši vrhove prstiju na Dotin struk dodao je: »A uz sve to imam još i stručnu voditeljicu koja se ponudila praviti mi društvo.« Večer se uopće nije razvijala onako kako je Lawrence zamislio. »Na terasi je još uvijek toplo.« Dot se osmjehne Antoineu. »Hoćemo li malo sjesti vani?« Pogledala je prema Lawrenceu. »Slobodno nam se pridruži ako želiš.« Rekla je to na takav način da je bilo više nego očito da je to učinila samo iz pristojnosti. »Hvala«, reče Lawrence. »Vrlo ljubazno od tebe, ali ostavit ću vas nasamo.« Dio njega želio je odati priznanje prošlosti, ispričati se Antoineu za ono što je učinio, ali to je već jednom pokušao, bez uspjeha. To bi, zapravo, samo dodatno pogoršalo ionako nepodnošljivu situaciju. A to je pak značilo da je ove večeri, ovdje, u ovom hotelu, neizmjerno lakše jednostavno izbjegavati tu temu. Ponekad prave riječi jednostavno ne žele doći. Ponekad isprika nije – niti bi ikada mogla biti – dovoljna. Nadao se da Antoine Beauvais to razumije. »Dugujem ti piće«, samo je rekao. »Dopusti da ti...« »Ne, ne, ne treba«, odlučno ga prekine Lawrence spuštajući napola ispijenu čašu vina na šank. »Moram ići. Uživajte u ostatku večeri.«
7
Franc. Uzdravlje! 106 Napredvidive posljedice ljubavi
Dot krene prema terasi ljuljajući bokovima i veselo uzvrati, dok ju je Antoine slijedio: »Ne brini, hoćemo!« ♡♡♡ Automobil se zaustavio ispred njezina stana netom prije jedanaest sljedećeg jutra. Sophie pogleda kroz prozor i osjeti kako joj je srce nagonski poskočilo od veselja. Okej, morat će malo pripaziti na to. Uživati u nečijem društvu je jedno, ali ne smije dopustiti da to izmakne kontroli. A onda opet, svatko s imalo pameti složio bi se da je puno bolje provesti dan uz Josha nego uz nekog neznanca koji žvače otvorenim ustima i nasmrt se dosađuje obavljajući posao za koji se nije dobrovoljno javio. Samo nemoj izgubiti kontrolu i sve će biti dobro... »Jutro. Kako si danas?« Josh uđe za njom u stan. »Bolje nego sinoć.« Možda zato što je popila još tableta protiv bolova. »Hvala ti na ovome.« »Nema problema. Reci mi što sve trebaš ponijeti sa sobom pa da počnem utovarivati u auto.« Sljedećih nekoliko minuta Sophie je pokazivala torbe i kutije s opremom te čekala u hodniku dok ih je on nosio van. Jutros joj je trebalo deset minuta da se izvuče iz kreveta; zadnje što joj je sada trebalo bio je dugačak dan na poslu, ali mora to učiniti, pa makar je to ubilo. Premda se nadala da neće. Sunce je izašlo, dan je bio topao, puhao je lagani povjetarac, a nebom su plovili čipkasti bijeli oblaci. »Danas se otvara novi restoran u St Austellu«, rekla je Joshu dok su se vozili cestom preko kopnenog dijela poluotoka prema južnoj obali. »Moram slikati sam restoran, zatim pripremu hrane u kuhinji i osoblje; to je za brošure i web-stranicu. Navečer će se ondje održati domjenak na koji će doći lokalni uglednici i brojni glamurozni gosti, koliko god ih uspiju skupiti, a te će se slike zajedno s člankom o restoranu objaviti u nekom lifestyle časopisu.« »I to je razlog zašto ih ne smiješ ostaviti na cjedilu«, reče Josh. »Za mene je ovo strašno važno«, iskreno odvrati Sophie. »Ne želim propustiti ovakvu priliku. Takvi časopisi obično imaju vlastite fotografe. Ako dobro obavim posao, možda me ponovno angažiraju.« »Nadam se da ćeš ga onda dobro obaviti.« 107 Jill Mansel
»Hoću. Uvijek ga dobro obavim.« »Koja skromnost.« »Usredotočenost i profesionalnost«, reče Sophie. »Samo radiš, nikad se ne zabavljaš...« »Reci da sam dosadna, ako želiš. Nije me briga. Ovo je karijera o kojoj sam oduvijek maštala i najveći mi je prioritet pobrinuti se da u njoj uspijem. Ne želim je ničime ugroziti.« »To vidim.« Josh potvrdno kimne. »A što si radila prije nego što si pokrenula vlastiti posao?« »Radila sam u pozivnom centru.« »Dobro.« »Upravo tako. Nije bio moj posao iz snova. Ali štedjela sam svaki novčić, počela kupovati fotografsku opremu i učila što sam više mogla. I evo dokle sam dospjela«, reče Sophie. »Dobro mi ide. Imam puno zadovoljnih klijenata koji me preporučuju svojim prijateljima. Ne možeš ni shvatiti koliko mi to znači.« Vozili su se preko Bodmin Moora, miljama neprekinutog nenaseljenog krajolika, zlatnog od grmova žutilovke. Josh uspori kada su naišli na krdo ovaca koje su se lijeno prešetavale preko uske vijugave ceste. »Što je?« reče Sophie, svjesna da je okrenuo glavu prema njoj i da je promatra. Josheve oči razdragano su blistale. Napokon je rekao: »Ti definitivno nisi dosadna.« ♡♡♡ Restoran Pierrot bio je uređen u nijansama zelene i ljubičaste boje, s bijelim podovima i elegantno vitkim modernim stolovima. Za rasvjetu je bila zadužena euforična kombinacija futurističkih reflektora i antiknih francuskih svijećnjaka. Vlasnici, Maddy i Max, sav su novac uložili u ovaj poduhvat i obuzelo ih je neopisivo ludo uzbuđenje kada je dan otvaranja napokon stigao. »Ovo je Josh, moj pomoćni«, reče im Sophie. »Nije izučen, ali je voljan učiti. Jučer sam imala malu nezgodu i ozlijedila leđa. Zato je on ovdje.« »Strašno«, usklikne Maddy. »A vidi samo to strašno lice!« »Znam«, naceri se Sophie. »Ali pokušajte ne zuriti u njega. Ne može si pomoći.« 108 Napredvidive posljedice ljubavi
Nakon što su sve postavili, sljedeća dva sata proveli su fotografirajući različite dijelove restorana iz različitih uglova, osoblje i hranu koja se pripremala u kuhinji. Oko tri sata napravili su malu stanku, vani na otvorenom. »Mogla bih se naviknuti na ovo«, reče Sophie. »Ugodno se zavaliti i naređivati, tjerati te da obavljaš sve teške poslove.« »To sam ja običavao raditi s klincima iz Go Destryja.« Josh rukom zakloni oči od sunca. »Pio kavu, gledao njihove nastupe, govorio im što moraju popraviti. Lako zarađena lova.« Sophie se nasmiješila jer joj je putem ovamo pričao o vremenu dok je bio menadžer benda i nije mu bilo nimalo lako. »Dobre vijesti!« Maddy izađe na terasu kroz široka francuska vrata čvrsto stežući mobitel i plešući neki svoj mali pobjednički ples. »Nisam htjela ureći pa zato nisam prije ništa rekla, ali upravo sam dobila poziv kojim mi potvrđuju. Perry Elson dolazi na domjenak!« »Ooo.« Sophie je bila impresionirana. »Glumac?« »On je prijatelj jednog našeg prijatelja, došao je iz Amerike na nekoliko dana i odsjeo je u blizini. To će nam beskrajno povećati popularnost.« Maddyne su oči sjale od sreće. »Ljudi će se puno više interesirati za nas ako misle da slavne face poput njega zalaze ovamo. Ostat će ovdje punih sat vremena.« Blistala je od uzbuđenja. »Moraš napraviti brdo njegovih slika.« Sophie si u sjećanje prizove sliku mladog glumca, koji je prošle godine glumio glavne uloge u nekoliko neočekivano uspješnih filmova i spadao je u kategoriju zvijezda u brzom usponu, koje su mnogima još previše nove i nepoznate da bi ih mogli cijeniti. Bio je inteligentan, neobično privlačan i još uvijek neiskvaren slavom pa su ga stoga svi smatrali jednim od pozitivnijih likova. Budući da se veselila prilici snimati nekog stvarno slavnog, odvratila je: »Ne brini, hoću.«
109 Jill Mansel
DVADESET PRVO POGLAVLJE Nastavili su raditi sljedećih nekoliko sati, a ona je fotoaparatom bilježila nebrojene kulinarske kreacije, veselo raspoloženje među osobljem i spektakularan pogled s prozora restorana. Josh je bez pritužbi premještao stalke, donosio i prenosio kutije s opremom te pridržavao reflektirajuće ploče prema njezinim uputama. Kada je Sophie napokon snimila sve što je trebala, bilo je već šest sati i počeli su pristizati prvi gosti pozvani na večernji domjenak. »Kako si?« Josh je gledao kako kradomice izvija leđa i utiskuje prste na bolno mjesto na križima. »Dobro. Držim se.« Polagano se kretala i pazila da dodatno ne napreže ionako prenapregnute mišiće, ali sada je opet počela osjećati kako je počinju peći. »Želiš da te izmasiram?« Sophie razmisli o tome. Masaža bi pomogla, bila bi savršena, upravo ono što joj ovog trenutka treba. Pokušala je zamisliti kako bi to bilo, kako ti topli, čvrsti prsti drobe i tjeraju bol, neužurban fizički kontakt kože na kožu... O joj. Pogledala je Josha. Koji je gledao nju. Vjerojatno bolje ne. »Ne, hvala, dobro sam.« Podigao je obrvu. »Vidim da nisi.« Sophie ga smireno odmjeri. »Svejedno ne želim masažu. Mogao bi napraviti još gore.« Uputio joj je pogled kojim joj je jasno dao do znanja da je upravo presmiješno koliko joj lako može čitati misli. Na kraju je samo rekao: »Okej.« Uf. Gosti su već bili počeli dolaziti. Poslužene su visoke čaše s rashlađenim bijelim pjenušavim vinom, pladnjevi s ukusnim zalogajčićima neprestano su stizali iz kuhinje, a žamor iščekivanja zamijenili su zvuci radosne zabave u tijeku. Sunce još nije zašlo, a vjetar se stišao pa su se gosti razmiljeli i vani, po cijelom vrtu. Sophie se kretala među njima i snimala svoje omiljene, 110 Napredvidive posljedice ljubavi
nenamještene snimke. Svi su se dobro zabavljali, domaćini su bili sretni, a glasnoća veselog čavrljanja i smijeha polako se povećavala. Tada su se prijatelji Maddy i Maxa pojavili sa zvijezdom večeri i uzbuđenje u zraku munjevitom se brzinom podiglo na višu razinu. Svi su dobacivali jedva zamjetne poglede u njihovu smjeru, pretvarajući se da nisu nimalo fascinirani nazočnošću filmske zvijezde. To je prednost posla profesionalnog fotografa: dok u ruci držiš fotoaparat, to na neki način znači da moraš gledati; jednostavno nemaš izbora. Perry Elson imao je kratku, gustu tamnu kosu, sladak nos, tople oči boje lješnjaka i šarmantan osmijeh koji nekim čudom još uvijek nije bio podvrgnut dentalnoj preobrazbi u holivudskom stilu. Na sebi je imao košulju morsko zelene boje i crne traperice i trenutno je bio zaokupljen time što su ga domaćini upoznavali s ljudima. Sophie je iz pozadine nastavila nenametljivo snimati sliku za slikom, kao što joj je rečeno. Potom ga Maddy dovede do nje i reče: »Perry, ovo je Sophie, glavna i odgovorna fotografkinja večeras.« »Primijetio sam.« Oči su mu razdragano svjetlucale. »Uvijek se isplati biti posebno ljubazan prema fotografu. Drago mi je, Sophie.« Stisnuo joj je ruku baš kako treba i pogledao je tako da se istog trena osjetila posebnom. Nesumnjivo je ta osobina uvelike doprinosila njegovu uspjehu. »I meni.« Sophie se divila njegovoj netipičnoj karizmi; bila je nedefinirana, ali ipak jednostavno... prisutna. »Maddy želi da napravim bezbroj vaših slika.« »Budite blagi, molim vas. Bez slika u pripitom stanju.« Napravio je smiješnu grimasu napola zatvorenih očiju i otvorenih usta. »I dvostrukih podbradaka.« »Obećavam.« Ionako nije imao dvostruki podbradak. Vidljivo nestrpljiva da nastavi s upoznavanjem, Maddy reče: »A ovo je Sophien pomoćnik.« Skrušeno odmahne glavom prema Joshu. »Žao mi je, zaboravila sam vam ime...« »Josh Strachan«, spremno se ubaci Perry. Maddy je izgledala zaprepašteno kao da se jedan od krekera upravo pridigao s pladnja i progovorio. »U redu je, poznajemo se.« Nacerivši se od uha do uha, Perry reče: »Josh, kako si? Drago mi je da te ponovno vidim. Ovo je stvarno ludo, znao sam da si otišao iz Los Angelesa, ali nisam imao pojma da si ovdje. A sada si asistent fotografa?« Nagnuo je glavu prema Sophie. »Mislim, razumijem zašto, ako fotograf ovako izgleda, ali...« »Imala sam malu nezgodu jučer.« Sophie pokaže na šavove na čelu. »Ozlijedila sam leđa. Samo mi pomaže.« 111 Jill Mansel
»Aha, shvaćam.« Perry kimne. »To ima smisla. A jeste li vas dvoje zajedno?« »Definitivno ne«, reče Sophie u istom trenutku kada je Josh rekao: »Ne.« »Dakle, koja slučajnost, da se vas dvojica poznajete!« Maddy je bila oduševljena i silno znatiželjna. »Josh je bio menadžer benda Go Destry«, objasnio je Perry. »Glumio sam u filmu koji su snimili, još dok sam bio potpuno nepoznat. U slobodno vrijeme igrali smo biljar i tako se sprijateljili. Čovječe, kako je dobro vidjeti te opet!« »Bože, ovo je nevjerojatno.« Odmjerivši Josha s novostečenim poštovanjem, Maddy nastavi: »Tako mi je neugodno što vas nisam i prije prepoznala. Možda bismo i vas mogli slikati?« Josh je gledao kako se Sophie naslonila na zid kako bi napravila sljedeću seriju fotografija i vidio je da se silno trudi prikriti koliko je boli. Nitko drugi to nije znao, ali vidio je to u njezinu držanju, opreznom hodu i po tome kako bi se povremeno lecnula kada bi je grč u mišiću iznenadio. Ipak, cijeli je dan pokušavala zatomiti simptome i uporno tvrdila da je dobro. Sophie su ponos i profesionalizam bili najvažniji. Zbog toga mu je sinoćnje iskustvo u kupaonici bilo još slađe i draže. Trenutak kada ju je podigao iz kade i nakratko osjetio njezino polugolo tijelo prislonjeno uza svoje bio je značajan, vrhunac njihova... pa, što god da je to što postoji između njih. Prijateljstvo, da, nada se da je barem to. Veza... ne onakva kakvu bi on odabrao, to je sigurno. Ipak, jučer je po prvi put naslutio da jednostranost osjećaja možda i nije potpuna. Možda mu se samo učinilo... ili je to želio umisliti... ali nešto mu je reklo da Sophie možda i nije apsolutno neosjetljiva na njega kao što je pokazivala. To je istovremeno bio dobar znak, ali i krajnje frustrirajuće jer mu i dalje nije bilo jasno zašto uporno odbija opustiti se i uživati u vezi koja bi mogla biti fantastična? S druge strane dvorane promatrao je Perryja kako razgovara s grupom ljudi koji su ga s obožavanjem okruživali. Podigavši pogled prema Joshu, Perry se šarmantno ispriča i priđe mu. »Odlično ti ide«, reče Josh. »Svaka čast.« »Pa, ljudi su stvarno dragi.« Smjestivši se pokraj njega na prozorskom sjedalu, Perry si diskretno protrlja čeljust. »Nitko zapravo ne shvaća koliko je naporno stalno biti ljubazan. Lice me boli od smješkanja. Mozak samo što mi ne pregori od nastojanja da uvijek kažem pravu stvar i uvijek pristojno razgovaram sa svima umjesto da kažem ono što želim...«
112 Napredvidive posljedice ljubavi
»Znam.« Josh kimne; članovi benda Go Destry toliko su mu puta ispričali to isto. Stalno biti u oku javnosti istovremeno je bio profesionalni rizik i iscrpljujući proces. »U svakom slučaju, ne još zadugo. Uskoro mogu otići.« Pogledavši na sat, Perry reče: »Još dva-tri dana odmora pa natrag u London. Onda, kakva je situacija s onom curom? Vidio sam maloprije kako je gledaš.« »Ako je pozoveš van, reći će ne«, reče Josh. Perry se nasmije. »Hoćeš reći, ti si je pozvao i rekla je ne.« »Ne samo ja; i drugi su bezuspješno pokušavali. Jednostavno nije zainteresirana. Navodno.« »Ali ti misliš da bi mogla biti?« »Nemam pojma.« Josh slegne ramenima. »A jednostavno mrzim biti u neznanju.« »Hoćeš da je ja pitam?« »Ne vjerujem da bi ti rekla.« »Dobro, onda, hoćeš da je pozovem van? Da vidimo što će reći?« Josh je oklijevao. Nije bio siguran da bi mu se takav scenarij svidio. Pozvao je Sophie na spoj i odbila ga je, ali ostatak je samo rekla-kazala. I Riley i Tula rekli su mu da ni s kim ne izlazi, ali što ako pristane izaći s Perryjem Elsonom? Ako se to dogodi, on će ispasti totalna budala. I neće se zbog toga ugodno osjećati. S druge strane, barem će imati definitivan odgovor. Svidio mu se ili ne, barem će znati. »Dobro«, odvrati. »Pokušaj. Ali budi pažljiv.« »Hej, znam ja biti pažljiv.« Perry ga zafrkantski gurne. »Ja sam filmska zvijezda, sjećaš se? Glumac. I pogodi što sam još?« »Nemam pojma.« Već požalivši što je pristao na to, Josh upita: »Što si još?« Uzvratio mu je razdraganim osmijehom filmske zvijezde. »Apsolutno fantastičan u krevetu.« ♡♡♡ Sophie pomakne vazu s frezijama na stolu tako da su sunčeve zrake strujale između njihovih stabljika nalik na labuđe vratove, dok je u pozadini djevojčica u ružičastoj haljini sanjiva izraza lica uživala u sladoledu od marelice. Sunce joj je napravilo aureolu oko svijetlo plave kose, a lakat oslonjen na stol bio je 113 Jill Mansel
pod istim kutom kao i žlica u njezinoj ruci. Sophie napravi još nekoliko snimaka, svjesna da netko stoji iza nje. Okrenula se i vidjela Perryja Elsona. »Hej, uskoro odlazim. Maddy i Max pitaju biste li mogli napraviti još nekoliko snimaka ispred restorana prije nego što krenem.« »Dobro.« Uspravila se i nasmiješila djevojčici. »Hvala ti, dušo, bila si izvrsna.« Izašavši van, Perry se naslonio na bijeli kameni zid s nazivom restorana na ploči tik iznad njegova lijevog ramena. »Snimite i nekoliko krupnih kadrova«, rekao je dok je Sophie kružila oko njega tražeći najbolje kutove. »Hoću.« »Malo bliže.« »Ne moram prići bliže«, podsjeti ga Sophie. »Imam objektiv koji će to učiniti umjesto mene.« Uputio joj je najblistaviji mogući osmijeh i ona ga zabilježi za buduće naraštaje. »Pametni ste. I zgodni. Jeste li slobodni sutra navečer?« »Za posao?« »Zapravo, imao sam na umu zadovoljstvo. Slobodan sam«, reče Perry. »Čujem da ste i vi. Pitao sam se biste li se htjeli naći sa mnom bez fotoaparata.« Ležerno slegne ramenima. »Moglo bi biti zabavno, zar ne?« »Pozivate me van? Na spoj?« »Zašto ne?« Sophie spusti Nikon i dobro ga odmjeri. »Okej, tri stvari. Prvo, odgovor je ne.« »Ali...« »Drugo, pretpostavljam da vas je vaš prijatelj Josh nagovorio na to.« Perry razrogači oči. »Ne znam o čemu govorite.« »O, mislim da znate.« Odao ga je pretjerano nedužan izraz lica. »Vi ste holivudska zvijezda i ovdje ste samo nekoliko dana. Nema šanse da biste na spoj pozvali curu poput mene, ozlijeđenih leđa, prekrivenu modricama i«, pokazala je na sljepoočnicu, »s hrpom šavova preko ogromne porezotine na licu. Istovremeno, Josh ne može preboljeti činjenicu da me pozvao na spoj i da sam ga glatko odbila. Stoga ima smisla da vas je nagovorio na ovo da me testira.« 114 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dobri ste«, prizna Perry. »Vrlo dobri.« Kimne odajući joj priznanje. »Što je treće?« »Drago mi je da ste me to pitali.« Sophie zastane i potom doda: »Znam da sam rekla ne, ali mislim da bi moglo biti zabavno ako mu kažete da sam rekla da.« Perry se naceri i reče: »Želite čuti što mislim? Mislim da ste jako, jako zločesta cura. Ali i genijalka.«
115 Jill Mansel
DVADESET DRUGO POGLAVLJE Josh ih je promatrao dok su se vraćali unutra. Nije uspio odgonetnuti što se dogodilo. Perry se pridružio svojim domaćinima, a Sophie je nastavila fotografirati druge goste. Je li Perry uspio? Bože, molim te, daj da ga je odbila. Josh osjeti neobičan ubod panike pri pomisli na neželjenu mogućnost da bi mogao biti u krivu. Dobro, s pozitivne strane, barem će znati na čemu je. S druge strane, bila bi to prava pljuska posred lica. Desetak minuta poslije, nakon što je oduševio sve redom, Perry se ispričao i pozdravio s gostima oko sebe. Prije nego što je napustio restoran, prišao je Joshu i vedro mu se osmjehnuo: »Žao mi je, stari. Neke osvojiš, neke izgubiš.« Je li to to? Josh osjeti napetost. »Što bi to trebalo značiti?« Perry namigne i reče: »Ispada da ipak nije generalno nezainteresirana za muškarce. Samo za tebe.« Dovraga. »Što je rekla?« »Rekla je da, što bi drugo? Sutra navečer izlazimo. Ne moraš mi čestitati.« Perry je djelovao skromno. »Ili imaš vibru ili nemaš. Vidimo se, stari!« Rekavši to, izgubi se i zastane na izlasku tek razmijeniti diskretan osmijeh sa Sophie. Josh je vidio kako joj bez glasa poručuje sutra, a Sophie sramežljivo kimne i okrene se na drugu stranu. Za Boga miloga, ovo se ni u ludilu nije trebalo dogoditi; nije mu bila namjera da Perry stvarno dogovori prokleti spoj. Do deset i trideset Sophie je napravila sve što je mogla, snimivši stotine fotografija, što formalnih, što reportažnih, zabilježila je atmosferu u restoranu, kao i hranu i klijentelu. Došlo je vrijeme za povratak kući i bila je neizmjerno sretna zbog toga. Odmarajući se u udobnom plavo bijelom naslonjaču na terasi dok je Josh spremao svu opremu natrag u automobil, promatrala je preostale goste koji su plesali u vrtu pod treperavim višebojnim svjetiljkama obješenim na stablima iznad njihovih glava. Bila je to dobra zabava. Svi su izgledali sretno. Muškarac i žena tridesetih godina, koji su nešto ranije plesali, sada su sjedili za stolom do nje. Bračni par, sudeći po jednakom prstenju. Držao ju je za lijevu ruku dok je desnom prelistavala poruke na mobitelu. 116 Napredvidive posljedice ljubavi
»O, divno!« Lice joj se razvedri. »Pearl nas poziva na zabavu sljedeće subote!« »U subotu? Ne možemo ići.« Njezin muž odmahne glavom. »Bit ćemo kod mame.« Čuvši nepopustljivost u njegovu glasu, Sophie osjeti ledene žmarce kako joj klize niz leđa. »Ali tvojoj mami idemo svaki tjedan«, pobunila se žena. »Zasigurno neće zamjeriti ako samo ovaj put umjesto u subotu, k njoj dođemo u nedjelju.« Uzdahnuo je. »Ionako ne želim ići na zabavu. Bit će previše bučno.« S laganim očajanjem u glasu, žena reče: »Ali ona mi je prijateljica! Kako bi bilo da ti odeš posjetiti mamu, a da ja odem na zabavu? Mislim, to bi oboma odgovaralo, zar ne?« Njezin je muž čvrsto zategnuo čeljust i odmahnuo glavom. »Zadnji put kada si izašla s Pearl, rekla si da ćeš se vratiti do ponoći, zar ne? A kada si se vratila?« Sophie je gledala kako se žena vidljivo rastužila. »Znam da je bilo malo kasnije od ponoći, ali nismo radile ništa loše. Samo smo se zabavljale.« »Jedan sat ujutro.« Oči su mu sada bile čelično hladne. »I nisam znao gdje si. Tebi je to možda >malo kasnije<, meni je to sebično. Reci Pearl da ne možemo doći. Idemo mojoj majci.« Žena je tek tada osjetila da ih Sophie promatra i okrenula glavu na drugu stranu. Zaključivši razgovor na zadovoljavajući način, muž je nastavi vrhovima prstiju dokono gladiti po ruci. Jedino što je ono što se maloprije činilo romantičnom gestom punom ljubavi sada izgledalo prilično zlokobno i nimalo romantično. Sophie zadrhti od nezaustavljivog osjećaja već viđenog. O, da, tako se to obično dogodi: nakon što tijekom nekoliko tjedana ili mjeseci sjećanja izblijede, čula bi ili vidjela nešto – nešto poput ovog – što bi prizvalo sve stare osjećaje i onda bi je oni zasuli poput lavine. Zajedno s porivom da spriječi da se to dogodi drugim ljudima. Treba li? Smije li? Sophie nekoliko puta duboko udahne; uvijek bi je obuzela mučnina kada bi prepoznala znakove pasivno-agresivnog ponašanja, ali može li uopće išta reći što bi promijenilo situaciju? Ili bi je time samo dodatno pogoršala? Baš poput ovisnosti o drogama, možda je to nešto što ljudi moraju sami prepoznati i izaći na kraj s time. Na početku je sve podmuklo pritajeno i možda će potrajati neko vrijeme dok ne shvate što se događa, ali svatko mora sam donijeti odluku i shvatiti da se mora zauzeti za sebe. 117 Jill Mansel
Takvo nešto ne smije vam u prolazu dobaciti potpuna neznanka dok vaš uštogljeni i pretjerano posesivni muž sjedi pokraj vas i drži vas za ruku. »Sve spakirano.« Josh se pojavi na vratima. »Spremna za polazak?« »Da.« S mukom se izvukla iz naslonjača. »Trebaš pomoć?« »Dobro sam.« Sophie se gegala za njim poput patke koju muči reuma. Još je jednom bacila pogled na bračni par za stolom i vidjela kako žena žurno skreće pogled. Muž se ljubazno nasmiješio i rekao: »Nadam se da će vam uskoro biti bolje.« »Hvala.« Morala je skupiti svu samokontrolu da se ne okrene njegovoj ženi i ne kaže joj: »Molim vas, otiđite na prijateljičinu zabavu.« Nakon dvadesetak minuta vožnje prema kući, Josh upita: »Onda, što misliš o Perryju?« Točnije rečeno, nakon dvadeset i jedne minute. Sophie pogleda na sat i nasmiješi se u tami; okladila se sama sa sobom da će se ovo dogoditi za manje od pola sata. »Simpatičan je. Prizemljen.« Slegne ramenima. »Zabavan.« Nastala je stanka. Ha, ovo je zabavno. »Pa...«, napokon prozbori Josh, »što radiš sutra navečer?« »Ja?« Okrenula se prema njemu. »Zašto?« Na tren je bacio pogled prema njoj. »Je li te Perry pozvao na spoj?« »Molim?« Sophie zatrepće. »Možda.« Odsutno se igrala sa srebrnom narukvicom na zapešću. »Dobro, da, pozvao me.« »I?« »Što i?« »Jesi li ga odbila?« Ravno u glavu. »Ne, nisam. Pristala sam. Izlazimo sutra navečer.« Izgovorila je to s kombinacijom sramežljivosti i ponosa, promatrajući izraz na Joshevu licu. »Mislio sam da sve odbijaš.« Očito ga je i dalje mučila činjenica da ju je pozvao van i da ga je odbila. Jedino nije mogla dokučiti sviđa li mu se uistinu ili samo ne može podnijeti pomisao da ga itko može odbiti. 118 Napredvidive posljedice ljubavi
Pretpostavljala je da je ovo drugo. Muškarci koji imaju visoko mišljenje o sebi obično imaju potrebu za natjecanjem. »Uvijek odbijam pozive.« Slegnula je ramenima. »Ali ovaj sam put pristala.« »A zbog čega si se predomislila?« Ooo, definitivna potreba za natjecanjem. »Pa, kao što sam rekla, stvarno je simpatičan. Zgodan. I zabavan! Pomislila sam, zašto ne probati?« Josh uzvrati monotonim glasom. »I snimio je nekoliko filmova.« »Znam, ali to nije razlog zašto sam pristala. S njim je uistinu lako razgovarati. Ugodno je društvo.« »Dobro, samo nemoj se previše veseliti. Za tri dana vraća se u Los Angeles.« Nasmiješila se. »Hvala na upozorenju. A onda, tko zna, svašta se može dogoditi u tri dana.« »Hm.« Ha, stvarno ne zna gubiti. Poslije toga nastavili su put šuteći. Nakon još dvadesetak minuta Sophie otvori svoju srebrno-tirkiznu torbu i izvadi jednu od posjetnica koje je dobila u restoranu. Kada su se zaustavili na sljedećem križanju, pružila ju je Joshu. »Što je to?« »Pročitaj što piše odostraga. To je poruka od tvog prijatelja Perryja.« Uzeo je posjetnicu i uključio svjetlo iznad svoje glave. Promatrala ga je kako čita riječi nažvrljane na poleđini posjetnice. Nakošenim rukopisom Perry je napisao: Šalio sam se. Rekla je ne. Kvragu! Josh joj vrati posjetnicu s potpuno nečitljivim izrazom na licu. Potom je ugasio svjetlo pa više nije mogla vidjeti ništa do nejasna obrisa njegova lica. »Znači, odbila si ga.« »Da.« »Ali rekla si mi da nisi. Zašto?« »Ma daj. Sam si sve inscenirao jer si želio vidjeti što ću učiniti. Samo sam ti htjela vratiti istom mjerom.« »I jesi. Vratila si mi. Svaka čast.« Sada se smiješio; vidjela je bljesak njegovih bijelih zubi. »Moram reći, drago mi je da ne maštaš o scenariju u kojem između tebe i filmske zvijezde plane ljubav u tri dana i onda te povede sa sobom u Ameriku.« 119 Jill Mansel
»Hvala.« »Ma, znaš što mislim. Takve se bajkovite stvari ne događaju u stvarnom životu.« »Ali ipak si pomislio da bih mogla pasti na to. Baš ti hvala.« »Nisam to pomislio«, naglasi Josh. »Ti si ta koja je rekla da se svašta može dogoditi u tri dana.« »I ti si pretpostavio da se to odnosi na zgodnog princa koji Pepeljugu odvodi u svoj holivudski dvorac. A ja sam mogla zamišljati da ćemo oboje ostati ovdje, u Cornwallu.« »Što bi bio još bolji završetak nekog filma. Okej, ovo je blesavo«, presiječe Josh. »Prepiremo se oko nečega što se nikada neće dogoditi.« »Točno.« »Jer si ti odbila izaći na spoj s holivudskom filmskom zvijezdom.« »Zapravo«, podsjeti ga Sophie, »on nije ni htio izaći sa mnom. Pozvao me samo zato što si mu ti to rekao.« »Jer ti odbijaš sve koji te pozovu«, reče Josh. »I to je točno.« Zakočio je kako bi propustio lisicu da prijeđe preko ceste. »Zašto to radiš?« »To si me već jednom pitao. Jesam li ti tada odgovorila?« »Ne.« »Upravo tako. Zašto bi onda sada bilo išta drugačije? To je moj izbor, moja odluka, moj život. Odlučila sam se posvetiti karijeri.« »Možeš imati oboje«, reče Josh. »Radije ne bih.« Pogledao ju je. »Mogu li ti postaviti jedno osobno pitanje?« »Misliš, još jedno?« »Je li te netko napao? Ozlijedio na bilo koji način?« Sophie odmahne glavom. »Ne, nikada.« »Jesi li sigurna?« »Apsolutno. Ništa takvo nije se dogodilo.« Iznenadila se shvativši da je donio takav zaključak. Jesu li i drugi ljudi mislili isto? Nije joj palo na pamet da se mnogi pitaju o razlozima njezine odluke. Pogleda ga i nastavi blažim glasom: »Časna riječ. Jednostavno sam tako odlučila. Veze nisu najvažnija 120 Napredvidive posljedice ljubavi
stvar u životu. Mogu poći po zlu. Donose više nevolja nego što vrijede. Život je puno više od toga.« »Dobro.« Zastao je. »Ako ti tako kažeš.« »Kažem. I molim te, nemoj misliti da skrivam neku mračnu tajnu«, ponovi Sophie. »Nitko mi nije pokušao nauditi.« Što je više-manje točno, zar ne? Theo je pokušao nauditi samo sebi.
121 Jill Mansel
DVADESET TREĆE POGLAVLJE Tula je voljela raditi u hotelu Mariscombe House. Preseljenje u St Carys definitivno je bio dobar potez, do te mjere da bi zadrhtala na pomisao koliko se lako moglo dogoditi da ga nikada ne napravi. Da nije uhvaćena u laži zbog Facebooka, sada bi i dalje čamila u Birminghamu. Ali uhvaćena je i više nije ondje; umjesto toga, sada je ovdje. Ima posao koji obožava, radi na prekrasnom mjestu, s divnim ljudima. I, hm, ovaj, s vrlo zgodnim šefom. Dobro, službeno je Dot njezina šefica, ali nije mislila na Dot. Zbog zaljubljenosti u Josha Strachana posao u Mariscombeu za Tulu je imao i dodatnih čari. Znati da je negdje u blizini, neočekivano čuti njegov glas, podići pogled i ugledati ga u prolazu – sve to je definitivno bio dodatan bonus. Svaki put kad bi ga vidjela, Tulino srce bi poskočilo. Ponekad bi se zaustavio i razmijenio nekoliko riječi s njom, ponekad ne bi, ali bi joj već i običan letimični pogled upućen u prolazu, kimanje u znak pozdrava ili smiješak uljepšali dan. Čak se znala ponašati kao da je promatra čak i kada nije gledao u njezinu smjeru, za svaki slučaj ako je možda ipak potajno gleda. To joj je donosilo dodatno uzbuđenje, kao da glumi u nekom filmu, svjesna kamera oko sebe, ali se pretvara da ne postoje. I evo ga sada opet, ide prema terasi, odjeven u traperice i zeleno-bijelu prugastu majicu, nešto užurbano govori u mobitel i slobodnom rukom maše Ray-Ban sunčanim naočalama po zraku. Tulino srce zatreperi kada joj je kimnuo na pozdrav, završio razgovor i prišao stolovima koje je postavljala za večeru. »Bok, gdje je Dot?« »Nelliganovima taksi nije stigao na vrijeme pa ih je odvezla na stanicu.« Protresla je čisti stolnjak i zamahnula njime u namjeri da ga podigne u zrak prije nego što ga graciozno spusti na stol, ali je pogrešno procijenila jačinu i kut pa je stolnjak umjesto na stolu završio na njezinoj glavi. Ah. »Daj, pusti mene.« Ozbiljna izraza lica, Josh skine bijeli stolnjak s nje i pomogne joj ga poravnati po stolu. »Kako ide posao? Snašla si se?« »Da, hvala. Svi su divni.« Osobito ti. Ovo zadnje nije izrekla naglas nego samo pomislila dok je živahno i s vedrim smiješkom polirala čašu za vino. Baš kao cura na filmu. 122 Napredvidive posljedice ljubavi
»U koliko sati ti završava smjena?« Sunce mu je obasjavalo lice; vidjela je zlatni odsjaj na tamno smeđim obrvama i sićušne bore oko očiju. Imao je prekrasna usta, tako čisto oblikovana da se činilo kao da su isklesana, a tamna poslijepodnevna brada počela mu je izbijati po čeljusti... Okej, sad bi vjerojatno bilo najbolje prestati zuriti. »U šest. Ali mogu ostati duže ako želiš.« »Nisam te zato pitao. Hoćeš li večeras vidjeti Sophie?« »Ne, otišla je raditi. Planirala sam provesti mirnu večer kod kuće. Mislim«, dodala je Tula, »ovdje ne poznajem nikog drugog osim Sophie s kim bi se mogla družiti.« »Ne brini, siguran sam da ćeš ubrzo steći nove prijatelje.« »Osim ako ti ne bi želio izaći na piće sa mnom?« Riječi su joj izletjele iz usta gotovo same od sebe. Tula je bila jednako zaprepaštena kada ih je čula kao što je i Josh očito bio. A onda, zašto ne? Carpe diem i sve to. »Pa...« »Samo jedno piće, da mi praviš društvo, prijateljska gesta, ništa više... Predivan je sunčan dan i večer će biti divna; bolje nego ostati u kući i gledati gomilu gluposti na televiziji. Ne tražim previše, zar ne?« Upomoć, brblja gluposti i ne može se zaustaviti; gotovo jednako impresivno kao pokrivanje stolnjakom po glavi. Josh je oklijevao. Sljedećeg je trenutka, za divno čudo, ipak rekao: »Dobro onda. Možemo otići na piće ako želiš. Može u sedam sati? Naći ćemo se ovdje na terasi.« O, Bože, o Bože, o BOŽE... »U sedam. Savršeno.« Nije bilo baš toliko savršeno jer to znači da ima samo mizernih sat vremena da se uredi, ali nema veze, jednostavno će morati požuriti. Dobacivši mu blistavi osmijeh, Tula reče: »Vidimo se!« Adrenalin. Uzbuđenje. Vrijeme za šezdesetominutni makeover. Pršteći od uzbuđenja, Tula je ignorirala osjećaj gladi u želucu i utrčala pod tuš u domu za osoblje. Ako mora birati između hrane i uređivanja, kako bi bila spremna za Josha, tu nema nikakve dileme. Tuširanje, frizura, zubi, depilacija nogu, parfem, lak za nokte, šminka, popravljanje frizure, još šminke, svijetložuta haljina na bretelice, visoke pete, niske pete, japanke, srednje visoke pete, ružičaste espadrile. I još zadnji sloj maskare za sreću.
123 Jill Mansel
Ta-na-na-naa, gotova je, a ima još minutu vremena. I jato divovskih leptira u dnu trbuha. Tula baci još jedan pogled u ogledalo, izađe iz majušne sobe i sjuri se niz stepenice. »Opa, lijepo izgledaš.« Carol, jedna od starijih konobarica kimne s odobravanjem. »Imaš nešto posebno u planu?« Ha, malčice. Ne mogavši više čuvati tu uzbudljivu vijest za sebe, Tula tobože ležerno odvrati: »Samo idem van s Joshem.« Carol zabezeknuto iskolači oči. »S kim? S našim Joshem?« Tula ponosno kimne. »Prvo piće, a onda ćemo vjerojatno otići nekamo na večeru.« Dobro, to zapravo i nije dogovoreno, ali takva mogućnost ne može biti isključena, zar ne? U svakom slučaju, nadala se tome. »Blago tebi.« Carol, žena pedesetih godina udata za nekog s nadimkom Shrek, sa zavišću nastavi: »On je komad i pol.« »Znam.« Osjetivši nove leptiriće u trbuhu, Tula reče: »Poželi mi sreću! Pričat ću ti sutra kako je bilo.« Oko osam i trideset, vrč u kojem se nalazio voćni koktel bio je prazan i Tula je posumnjala da je upravo ona popila većinu. Potom se sa zakašnjenjem sjetila da je Josh pio mineralnu, što je značilo da je ona sve sama strusila. U njemu je uglavnom bilo voće. Bila je gladna, pa je kriške jabuka, krastavaca i naranči pojela kao zamjenu za obrok. I očito popila punč u koji su bile uronjene. Pa, večer je bila jako topla. Ožednila je dok su stigli do Mermaid Inna. I budući da je bila u društvu Josha Strachana – koji joj je posvećivao punu pozornost – živci su joj bili toliko napeti da nije ni shvatila da samo trpa u sebe sve dok... hm, pa, dok nije sve otišlo. Ali tako su se dobro zabavljali. Bilo je podjednako uzbudljivo i napeto za živce; Josh se smiješio i postavljao joj puno pitanja o njoj samoj – što je bilo dobro jer to znači da želi znati sve o njoj. A ona mu je zauzvrat pričala o svom djetinjstvu, o osjetljivim tinejdžerskim godinama i katastrofalnim iskustvima s dečkima... Potom se žurno povukla od straha da ne zazvuči kao totalna luzerica i počastila ga je pričama o divljim tulumima, fantastičnim putovanjima i apsolutno prekrasnim dečkima koji su je obožavali. Zauzvrat je saznala detalje o Joshevu djetinjstvu, premda je nešto već čula od ostalih djevojaka koje rade u hotelu. U suštini, nije imao najsretnije djetinjstvo, što je samo još više pridonijelo njegovoj izrazitoj privlačnosti. Potom je došao živjeti u Cornwall s Lawrenceom i Dot, odakle je periodično odlazio na sveučilišni studij. Kada je završio s pričom o ludim godinama u Hollywoodu i još luđim iskustvom dok je bio menadžer benda Go Destry, vrč je nekim čudom bio prazan. 124 Napredvidive posljedice ljubavi
Vidjevši da gleda prema njemu, Josh upita: »Jesi li za još jedno piće?« »Vjerojatno ne bih trebala.« Glava joj je bila poput balona, a »vjerojatno« nije bila najlakša riječ za prelomiti preko jezika i tko zna kako je to zapravo zvučalo. O, ali ne bi ga željela uvrijediti. Niti je željela da on pomisli kako joj nije lijepo u njegovu društvu. Ako mu na pamet padne pomisao da se večer ne odvija uspješno, mogao bi je završiti i odvesti je kući. Ne u onom romantičnom smislu. A to se nikako ne smije dogoditi. Ovo im je prvi spoj, na kraju krajeva. Bio on toga svjestan ili ne. »Dobro, samo još jedno. Ovaj put ću čašu vina.« Tula je zračila optimističnim oduševljenjem. Kvragu sve, ima i gorih stvari na svijetu od toga da malo više popiješ na prvom spoju. »Bijelo ili crno?« upita Josh. »Brno.« Opa, jezik joj se počeo zaplitati. »Crno.« Svoj je izbor naglasila vidljivim kimanjem glave; ali zbilja, tako su se dobro slagali. Radila je sve ono što vam stručnjaci za izlaske uvijek govore da trebate raditi: zrcalno kopirati geste te druge osobe i nenametljivo ostvarivati fizički kontakt u prigodnim trenucima. I to je zapravo fantastično funkcioniralo, barem jednom u životu; činilo joj se kao da među njima postoji neka magična veza. Sjedila je omamljena nevjerojatnim osjećajem sreće, s laktovima na stolu, i bradom oslonjenom na ruke, i gledala Josha kako se vraća natrag u pub... ups, dolje laktove... ma daj, nema veze, gledaj ga kako je divan... ♡♡♡ Stojeći za šankom, Josh se hrvao s vlastitom savješću. Da, imao je plan, ali to definitivno nije bilo ovo. Isprva, kada ga je Tula pozvala da zajedno popiju piće, bio je iznenađen. No, prošli su tjedan započeli na ratnoj nozi, a ona se ipak pokazala kao izuzetno marljiva radnica, pa ga je kombinacija grižnje savjesti i suosjećanja navela da neočekivano kaže da. Osim toga, palo mu je na pamet da bi mogao barem malo porasti u Sophienim očima ako bude ljubazniji prema Tuli. U svojoj je glavi zamislio sebe i Tulu kako sjede na terasi hotela i razgovaraju uz kavu ili sok. Na toj slici u njegovoj glavi bila je ležerno odjevena u majicu i kratke hlače, možda tek s mrvicom šminke. Umjesto toga, došla je sva dotjerana za večernji izlazak i veselo rekla: »Idemo na neko lijepo mjesto!« To mu uopće nije bila namjera. 125 Jill Mansel
Otišli su u Mermaid. Ondje je, umjesto da naruči malo pivo ili čašu vina, Tula ugledala reklamu za voćni koktel Pimms, rekla: Ooo, gle, Pimm’s, baš lijepo, ajmo naručiti vrč, i odmah ga počela tamaniti, gutljaj po gutljaj. Sada je, kao što se moglo i predvidjeti, bila već prilično pripita i iz nekog neobjašnjivog razloga kopirala je sve što on radi. Izgledalo je podosta bizarno, kao kad se mala djeca zabavljaju ponavljanjem svega što netko drugi kaže jer im je to strašno smiješno, osim što Tula, barem koliko je on mogao shvatiti, to nije radila s tim ciljem. Kada bi si protrljao čeljust, ona bi protrljala svoju. Kada bi dokono podigao i preokrenuo podmetač za čašu, i ona bi učinila isto. Počeo se naginjati naprijed i upitno podizati obrve, tek toliko da vidi hoće li ga imitirati. I to je napravila. Nije imao pojma što se događa, ali to ga je zabavljalo proteklih sat vremena. U svakom slučaju, našao se u moralnoj dilemi. Naravno da nije želio iskoristiti djevojku koja je previše popila. Kada je nešto ranije pokušao razgovor skrenuti na Sophie, Tula je promijenila temu. Ali sada, kada joj se jezik razvezao od alkohola, ovo je mogla biti sjajna prilika da sazna što je to što mu Sophie uporno odbija ispričati. To bi se vjerojatno moglo smatrati nepoštenom taktikom, ali radio je to iz pravih razloga, zar ne? Jednostavno mora znati.
126 Napredvidive posljedice ljubavi
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Bože, ovo crno vino je prefino. Ipak, stvarno ne bi smjela više ni jednu čašu nakon ove. Dobro je to što joj je prestalo kruljiti u želucu – one kriške naranče i krastavaca definitivno su prevarile glad. »Vjerojatno bismo uskoro trebali krenuti natrag«, reče Josh. »Rekla si da sutra radiš jutarnju smjenu.« »Bit ću dobro.« Tula mu se blistavo osmjehne. »Ne brini, neću te razočarati. Hoćemo li popiti još jedno?« »Bolje ne. Već je kasno.« »Ali tek je pola jedanaest. To uopće nije kasno.« Nije htjela da ovaj spoj završi. »Znam, idemo prošetati plažom!« Josh kimne i nasmiješi se na onaj sebi svojstven način, od kojeg joj se topi srce. »Okej, dobra ideja. Idemo.« Ajoj, sjediti je bilo lako; hodati po mekanu pijesku puno teže. I u glavi joj se puno više vrtjelo, ali nema veze. Dobro je to što ju je sada, nakon nekoliko posrtaja, Josheva ruka pridržavala oko struka. O da, to se definitivno može opisati kao božanstveni osjećaj... »Znači, ne bi rekla da ti je ijedan od njih slomio srce.« I dalje mu je pričala o dečkima koje je imala u Birminghamu. Josh je zvučao iskreno zabrinuto. »Ne, ne bih rekla da je bilo slomljeno.« Zaobilazeći neke kamenčiće koji su joj se učinili prekompliciranima, Tula odmahne glavom. »Možda su me malo povrijedili, ali nema trajne štete. Ništa što ne bih mogla preboljeti. Te se stvari događaju, zar ne? Jednostavno nastaviš tražiti dok ne nađeš nekog savršenog.« Pogledavši ga s očaravajućim osmijehom, nastavila je: »I onda se jednog dana dogodi. Samo se pojavi. I znaš da vam je suđeno.« »I onda svi žive sretno do kraja života.« Josh je pažljivo usmjeri pokraj nakupine smeđe morske trave čije su se guste vlati po pijesku protezale poput krakova hobotnice. »Pa, nadamo se da je tako. Osim što ponekad ispadne drugačije. Pogledaj Dot i Lawrencea«, reče Tula. »Ili Sophie.« Trenutak poslije Josh reče: »Sophie se mora osloboditi prošlosti. Ne bi smjela dopustiti da ono što se dogodilo toliko utječe na njezin život...« 127 Jill Mansel
»Znam«, energično kimne Tula, »ali jednostavno ne može. Pokušala sam joj to reći milijun puta, ali kao da je donijela čvrstu odluku i tu nema povratka. Jednom kad si bio u braku s nekim i on ti napravi nešto takvo... pa, ne možeš to samo tako nabrzinu preboljeti.« »Znam, ali mora, za svoje dobro.« »Nisam znala da ti je rekla.« Opa. Tula umalo ponovno posrne. »Nikome nikada ne govori o Theu. Mislim, zbilja, koja strahota. Prvo njegova majka, pa onda cijela ona zbrka oko samoubojstva... Bože dragi, nije ni čudno da je sva zbrkana.« Josh je šutio. Napokon, prenaglašeno ležernim glasom, reče: »Ne, nije čudno. Pa... koliko ima da je umro?« Tula se naglo zaustavi i zapilji u njega, dok joj je u mozgu sve vrvjelo od alkohola. Ali nije bila toliko pijana da ne bi shvatila da on blefira. Stvarno, zašto se ne može jednostavno opustiti i uživati u večeri bez skretanja na druge teme koje ga se nimalo ne tiču? »Nemojmo razgovarati o Sophie.« Očarana načinom na koji ju je gledao i dodirom njegove ruke koja joj je čvrsto obuhvaćala struk, Tula udahne njegov opijajući miris. »Zašto ne razgovaramo o nama? Tako si lijep, znaš li to? Kada sam te prvi put vidjela, jednostavno sam to osjetila, znaš? Izgledao si kao onaj pravi. A sada smo ovdje na plaži i sve je tako... romantično. Znaš što mislim?« »Čekaj malo, možeš li samo na trenu ostati stajati uspravno? Prije nego što oboje padnemo.« Nije da bi imala nešto protiv da padne preko njega, ali ipak joj je pomogao da uspostavi čvrstu ravnotežu na obje noge. Odmaknuvši se korak unatrag od nje, Josh reče: »Ne, ne znam što misliš, ali...« »Kada sam ovo posljednji put napravila, sve je pošlo totalno naopako«, brbljala je Tula. »Na poslu je bio jedan dečko koji mi se stvarno sviđao i kada sam ga pokušala poljubiti, rekao mi je da je gej. Ali prilično sam sigurna da se to neće ponovno dogoditi, jer ti definitivno nisi... Uuuf...« Ovaj put se bacila prema njemu i Josh ju je morao uhvatiti. Iskoristivši zalet, Tula napući usne i nacilja njegova usta, ali uspije pogoditi čeljust. Nije savršeno, ali bolje nego ništa. Osim toga, sada je praktički zalijepljena za njega, što mora biti dobro. Nažalost, činilo se da Josh nije tog mišljenja. Još jednom ju je odmaknuo od sebe. »Ma daj«, pobunila se Tula; baš je frustrirajuće kad te se sabotira na svakom koraku. »Znaš da nisi gej.« »Nisam«, složio se Josh, »ali svejedno ništa od toga.« 128 Napredvidive posljedice ljubavi
»Bože.« Razočarano je napuhala oba obraza dok ju je počeo brzim korakom usmjeravati prema hotelu. »Ti baš znaš pokvariti zabavu.« »Znam«, odvrati Josh. Zvučao je kao da joj se smije. ♡♡♡ Budilica je zazvonila u šest i deset i Tula se zapitala može li se umrijeti od preglasnog alarma. Glava joj je bila poput jajeta iz kojeg će se svaki tren izleći odrastao dinosaur. Srce joj je bubnjalo od osjećaja mučnine, koja se sada poput plimnog vala podizala po njezinu tijelu... Upomoć... Iskobeljala se iz kreveta i jedva stigla do kupaonice na vrijeme. Isuse, ima li na svijetu išta gore od ovog osjećaja? »Čovječe.« Spike si je pripremao kavu kada je posrćući ušla u kuhinju za osoblje i na sudoperu napunila čašu hladnom vodom. »Ne izgledaš dobro.« »Osjećam se kao zombi.« Tula otpije gutljaj; noge su joj bile kao hladetina, ruke su joj se tresle. Čak je pijenje vode bilo riskantno. »Dobar provod sinoć, ha?« »Ne baš.« Ostani dolje, vodo, molim te. Sa zanimanjem ju je promatrao. »Znaš ono kad mlijeko ostane vani i počne se kiseliti i dobije onu čudnovatu žućkasto-zelenu boju? Takvo je tvoje lice trenutno.« »Nemoj«, promrmlja Tula. Već i sama pomisao na kiselo mlijeko mogla bi biti pogubna. »Hoćeš li se onesvijestiti?« »Ne.« Ni ta mogućnost nije bila isključena. »Trebala bi se vratiti u krevet«, reče Spike. »Ne mogu.« »Nema šanse da takva odradiš smjenu.« Tuli je došlo da zaplače; misli li on da ona to ne zna? Jedini problem je to što si ni u ludilu ne smije priuštiti da ne dođe na posao. Sama je kriva za polumrtvo stanje u kojem se nalazi i ostala bi bez posla brže nego što kažeš Nurofen liječi sve. Osim toga... O, Bože, mozak joj se svim snagama opirao i pomisliti na sinoćnje događaje, ali morat će se suočiti i s tom situacijom. Nije se baš sjećala svega, ali između isječaka obavijenih sivkastom izmaglicom isticalo se vrlo 129 Jill Mansel
jasno sjećanje na trenutak kada se bacila na Josha poput navođene rakete s namjerom da ga poljubi – i promašila – nakon čega ju je elegantno otpilio. Kakva neopisiva sramota. Opet je nekako uspjela pogrešno protumačiti situaciju i napraviti potpunu budalu od sebe. Poludjeli optimizam prevladao je zdrav razum. Na danjem svjetlu i svježem jutarnjem zraku, postalo joj je bolno i ponižavajuće jasno da ga ona ni najmanje ne zanima. Njegov je prvi prioritet očito i dalje Sophie. Koja pak ne pokazuje ni najmanje zanimanje za njega. Za Boga miloga, kako ne vidi da je njegova glupa zaljubljenost u nju potpuno uzaludna? Ako ništa drugo, barem se nije dala upecati na ona njegova podmukla pitanja koja joj je postavljao na početku večeri. Sophiena tajna i dalje je sigurna. Potom se sivi oblaci u njezinu sjećanju djelomično raziđu i jedna riječ iskoči oduzimajući joj dah. Učinilo joj se da bi ta riječ mogla biti samoubojstvo, ali mozak joj je već užasnuto odlutao dalje. O, Bože, o Bože, molim te, daj da to nije rekla naglas prošle noći... »Opa.« Spike brzo izvuče stolac, uhvati je za ruke i usmjeri prema njemu. »Mislim da je bolje da sjedneš. Izgledaš kao da si upravo vidjela duha.« ♡♡♡ Nekim je čudom Tula uspjela odraditi smjenu. Premda blijeda, drhtavih ruku i s užasnim osjećajem slabosti, nadljudskim je naporima uspjela ostati uspravna, smiješiti se gostima, poslužiti doručak i općenito se ponašati kao da nije na rubu smrti. Nakon ručka otišla je potražiti Josha. »Možemo li popričati nasamo?« Josh je povede u prazan ured iza recepcije odmjeravajući je sa zanimanjem. Bezizražajnim tonom glasa reče: »Svaka čast. Mislio sam da nećeš uspjeti. Osjećaš li se barem malo bolje?« »Ne.« »Sjedi. Zašto ne?« Kao da ne zna. »Dobro. Kao prvo, žao mi je zbog onog sinoć. Nije mi bila namjera da se išta od toga dogodi.« Najbolje da prvo istrese one ponižavajuće detalje; budimo realni, ispričati se za to što ga je pokušala poljubiti ipak je manje sramotno od samog pokušaja. Tula protrlja čelo i nastavi: »Žao mi je zbog svega, što sam te onako zgrabila i sveg ostalog. Ne mogu vjerovati da sam to napravila. Neće se ponoviti.« »To si već jednom rekla«, naglasi Josh. 130 Napredvidive posljedice ljubavi
»Znam, ali radilo se o nečem drugom. Ono je bilo zbog markiranja s posla. Ovdje se radilo o tome da sam pokušala poljubiti svog šefa, zbog čega se neizrecivo sramim, ali to čak nije ono najgore što sam učinila.« Zastala je i duboko udahnula, zadrhtavši pri tome; tijekom jutra povremeno su joj se vraćala zastrašujuća sjećanja na prošlu noć. »Rekla sam ti neke stvari o Sophie koje nisam smjela. Prilično sam sigurna da nisam rekla previše, ali... Molim te, nemoj reći Sophie, može? Molim te. Obećala sam joj da nikada nikome neću reći i strašno će se naljutiti ako sazna da sam je iznevjerila.« Izraz na njegovu licu bio je nedokučiv. »O. Baš šteta. Htio sam te još nešto pitati.« Tula osjeti žmarce panike na vratu. »Pa, nemoj! Ionako nema smisla, jer ti sigurno više ništa neću reći. Obećaj mi da joj nećeš reći«, preklinjala ga je. »Ona mi je najbolja prijateljica. Molim te.« »Dobro. Nisi puno rekla.« Josh slegne ramenima. »Ali, u redu. Obećavam, od mene to neće čuti.« »Hvala ti.« Preplavio ju je osjećaj olakšanja; oči su je neočekivano zapekle pa rukom prekrije usta. »Stvarno, puno ti hvala.« »Je li ti slabo?« Posegnuo je za starim papirom ispod stola. »Ne.« Tula skloni ruku i zapita se kako bi to bilo kada bi to izgovorio s iskrenom zabrinutošću za nju, a ne za tepih u uredu. Jednostavno će se morati pomiriti s činjenicom da nije ona prava za Josha Strachana. Pa, dobro. Možda Josh s vremenom shvati i prihvati činjenicu da ni on nije onaj pravi kada je Sophie u pitanju. ♡♡♡ Nakon Tulina odlaska Josh je još neko vrijeme ostao u uredu, izgubljen u mislima. Sophie je bila udata. A njezin je muž počinio samoubojstvo. Ta mu se informacija još od sinoć vrtjela po glavi, poput metka koji se odbija od zidova. Dobro, znao je da mora postojati neki razlog zbog čega je ovakva, ali to nije očekivao. Ta ga je spoznaja potpuno iznenadila. Nije imao pojma što se dogodilo ili koje su okolnosti dovele do toga, ali sada je svakako mogao razumjeti zašto se tako odlučno nastoji zaštititi od bilo kakve nove boli. Osjećati se odgovornim za smrt druge osobe – čak i ako je niste skrivili – zasigurno je jedno od najgorih mogućih iskustava u životu. Nije ni čudo da Sophie radije ne govori o tome. 131 Jill Mansel
A sada, zahvaljujući Tulinu svesrdnu preklinjanju da je više ništa ne pita, teško da će išta više saznati. Prije odlaska s posla Josh pogleda na sat. Sophie bi mogla stići svakog trena. Bila je to Dotina ideja; nakon što joj je jedna skupina gostiju prošle večeri rekla da vole vidjeti slike ljudi koji vode hotel prije nego što u njemu rezerviraju smještaj, uskliknula je: »O, ne, ne mogu vjerovati da to do sada nismo napravili; na web-stranicama nemamo Joshevih slika – moramo to smjesta riješiti!« I dok je on sinoć bio u Mermaidu sa sve pripitijom Tulom, Dot je nazvala Sophie i nabrzinu dogovorila snimanje za večeras. Sljedećeg trenutka, točno na vrijeme kao i uvijek, začulo se kucanje na vratima ureda. »Bok.« Sophie se smiješila i kada ju je ugledao – i sjetio se onog što je sinoć saznao – nešto ga je stegnulo u prsima. Na sebi je imala ljubičastu majicu i blijede traperice, a izgledala je sretno i krajnje opušteno. Osim što je on sada znao da nije. Oko nje je bio pažljivo posložen štit koji nikada nije spuštala. Okej, ponašaj se normalno. Ako može ona, možeš i ti. »Bok. Samo da znaš«, upozori je, »meni je ovo gore od odlaska zubaru. Mrzim se slikati.« Sophie se nasmijala. »Puno ljudi to mrzi. Ne brini, bit će brzo i bezbolno.« »Hoćemo li to obaviti vani?« »Ne.« Odmahnula je glavom. »Želim te... slikati dok sjediš za stolom.« Bila je to nenamjerna, beznačajna stanka koja je nastala dok je razmatrala mogućnosti koje joj se nude, ali ipak je barem na djelić sekunde zvučalo kao da želi reći: Želim tebe. Ha, da bar. Pomalo znatiželjno upita: »Zašto?« »Imam svoje razloge. Sjedi.« Sophie pokaže na stolac i odmah potom počne preslagivati stvari na stolu. »Moraš izgledati poslovno, učinkovito i odraslo.« Nešto se događa; oči su joj veselo iskrile dok je pomicala računalo malo u lijevo. Josh sjedne i ponovi svoje pitanje: »Zašto?« »Radi kontrasta.« Nacerivši se, izvuče mapu iz torbe i iz nje izvadi sliku. »Dotina ideja. Želi svima pokazati kakav si sada u usporedbi s onim kakav si nekada bio.« Vidio je sliku i progunđao. »O, Bože.« »Ne budi takav. Ideja je izvrsna.« 132 Napredvidive posljedice ljubavi
»Lako je to tebi reći«, oporo odvrati Josh, »nisi ti taj kojeg će javno poniziti.« Tu sliku godinama nije vidio. Snimio ju je Lawrence tijekom jednog od njihovih zajedničkih odlazaka na plažu. Na noj je bila Dot koja je sjedila na stijeni, odjevena u haljinu na bretelice, glamurozna kao i uvijek, i smijala se njegovim lakrdijama. A tu je bio i on, imao je oko devet ili deset godina, mršav, preplanuo, odjeven u svijetloplave kratke hlače, sa žutom maskom za ronjenje podignutom na vrh glave. Na nogama je imao zelene peraje, a tamna kosa bila mu je potpuno mokra. U lijevoj ruci držao je mrežu za rakove, dok je desnom hvalisavo podignuo živog raka i blistajući od ponosa, pokazivao ga prema objektivu fotoaparata. »Slika je predivna«, reče Sophie. »Strašno mi se sviđa taj izraz na tvom licu. Pogledaj se, tako si zadovoljan sobom.« Vragolasto je dodala: »Samodopadan i štrkljav.« »Hej. Ne bih rekao štrkljav. Bio sam... sportski građen.« »I nisi se bojao slikanja. Dobro, idemo to napraviti, može? Zasuči rukave košulje i malo se privuci stolu. Osloni laktove na stol. Zatresi glavom. Još malo.« »Zašto moram tresti glavom?« »Zato što su ti vrat i ramena napeti. Moraš se opustiti i omogućiti da desetogodišnjak u tebi dođe do izražaja.« Sophie pokaže fotografiju na stolu. »Tada si bio opušten. Pogledaj samo taj prekrasan osmijeh.« Je li ikakvo čudo što u ovom trenutku nije opušten? Josh je promatrao kako podešava postavke na fotoaparatu, okida nekoliko probnih snimki i hoda po uredu u potrazi za najboljim uglovima. »Kako tvoja leđa?« I dalje se oprezno kretala, lagano šepajući. »Bolje, hvala. Modrica je prilično spektakularna, ali ide na bolje. Dobro, gledaj u mene i smiješi se.« Lakše reći nego učiniti. Sophie je sada bila iza objektiva, snimala, suptilno davala prijedloge i nastojala biti uvjerljiva, radeći najbolje što zna da dobije sliku kakvu je zamislila. Ipak, već i zbog toga što zna da ga pomno proučava kroz objektiv fotoaparata, za njega je to bila gotovo nemoguća misija. Možda bi se mogao više opustiti da ga fotografira netko drugi. Napravila je stanku da promijeni leće i dobroćudno rekla: »Ovo ti stvarno nije ugodno, ha?« »Znam. Žao mi je. Jednom sam prekinuo s curom zbog toga.« 133 Jill Mansel
»Šališ se. Kako se to dogodilo?« »Bilo je to u Los Angelesu.« Možda će je pričom o bivšim vezama potaknuti da i ona učini isto. »Zvala se Janine i bila je glumica. Dobro smo se slagali, ali bila je jednostavno opsjednuta slikanjem sebe i svih koji joj se u datom trenutku nađu u blizini. Kamo god smo išli, što god da je radila.« Josh odmahne glavom prisjećajući se. »Samo bi izvadila mobitel, ispružila ruku, zauzela pozu grleći me drugom rukom i namjestila zavodnički osmijeh napućenih usana. Svaki put uvijek isti osmijeh.« »I to je bilo to, ostali su ti mentalni ožiljci do kraja života.« »Pa, ne, mrzio sam to i prije. Ali to mi nije pomoglo. Nakon nekoliko tjedana više to nisam mogao podnijeti. Morao sam prekinuti s njom. Čak se i tada slikala«, zgražao se Josh. »Ozbiljno. Dok je plakala.« Odmahne glavom. »Ne možeš mi reći da to nije čudno ponašanje.« »Prilično je čudno.« Sophie je zvučala kao da je to zabavlja. »Možda je to jednostavno tipično za cure iz Los Angelesa.« »Pa, hodao sam s još nekoliko djevojaka dok sam živio ondje. Nijedna druga nije bila takva.« »Ali nijedna veza nije potrajala. Što s njima nije bilo u redu?« »Ne znam. Uglavnom su sve bile drage, samo... nisu bile one prave.« Napravio je grimasu. »Neke su bile iskompleksirane. Neke su bile opsjednute same sobom. Neke pak previše zagrijane za zelenu salatu i jogu...« »Možeš li uzeti to nalivpero? Tako. Napiši nešto na ovo.« Sophie gurne prazan list papira prema njemu. »Što da napišem?« »Što god želiš.« Što da napiše? Možda: Pričaj mi o svom mužu, pričaj mi kako je umro... »Okej, čekaj malo.« Očito smislivši nešto bolje, Sophie uzme nalivpero, brzo nešto napiše na taj isti list papira i stavi mu ga u ruke, s neispisanom stranom okrenutom prema njemu. »Sada to podigni i pokaži prema fotoaparatu.« Josh napravi što je tražila, a potom izviri preko papira da vidi što piše. Pisalo je: Mrzim se slikati. Naslonio se i prasnuo u smijeh, a Sophie okine još jednu seriju fotografija. »Evo je.« Napravivši stanku kako bi prelistala i pregledala fotografije na zaslonu, pokaže mu prstom na jednu od njih. »Ta je prava.« Josh pogleda. Uspjela je, uhvatila je savršeni trenutak. Unatoč malim izgledima, uspjela ga je uhvatiti opuštenog. »Dobra si u ovome.« 134 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ne samo dobra. Izvrsna sam.« Sophie pogleda na sat. »Eto, snimanje je trajalo sedam minuta. Rekla sam ti da će biti brzo.« Kimnuo je i nasmiješio se. Dot je imala pravo; njihove stare i nove slike odlično će izgledati na internetskog stranici. U hotelu kojim upravlja jedna obitelj mora biti i obiteljskih slika koje će gostima biti zanimljive i zabavne. »Hvala.« »Nema na čemu.« Sophie je spremala fotoaparat u etui; još samo koji trenutak i otići će. »Što je s tvojim bivšim dečkima?« Josh je nastojao zvučati ležerno. »Jesi li imala nekih neobičnih razloga zbog kojih si morala prekinuti s njima?« Zatvorila je etui s glasnim škljocajem; nije se ni na trenutak dala prevariti. »Samo ako su previše zapitkivali.« Opa. Touché. »Dobro.« Josh podigne ruke u znak predaje. »Nema problema«, Sophie mu uputi očaravajući osmijeh, prebaci torbicu s fotoaparatom preko ramena i otvori vrata. »Poslat ću ti fotke e-mailom«, radosno zaključi. »Bok!«
135 Jill Mansel
DVADESET PETO POGLAVLJE Nastojeći skrenuti misli s Dot i Antoinea, Lawrence je te večeri otišao u golf klub na proslavu četrdesete godišnjice braka dvoje ljudi koje inače ne ubraja u svoj uži krug prijatelja. Trevor i Val Corbett voljeli su se šepuriti svojim bogatstvom i hvaliti fantastičnim životnim stilom. Njihova je jedrilica bila najbolja u luci, njihova odrasla djeca nikada nisu učinila ništa loše, a njihov je dom jednom unajmila neka filmska producentska kuća i u njemu snimila film u kojem je glavnu ulogu glumila Kate Winslet – toliko je savršen. Ipak, bili su izrazito dobronamjerni i u velikoj su mjeri doprinosili lokalnoj zajednici. Osim toga, sve je bolje od toga da ostane sam kod kuće i pita se kako njegova bivša žena provodi večer s vražjim Antoineom Beauvaisom. Ako ništa drugo, u golf klubu ima dovoljno ljudi koji će mu odvratiti pozornost s te bolne teme. Ugledavši ga, Val mu priđe žurnim korakom preko svečane dvorane, ispruženih bucmastih ruku. »Dragi čovječe, kako si?« Lawrence se našao u srdačnom, čvrstom zagrljaju. Velika i okrugla, nježne bijele puti, Val je i u svojim najboljim danima nalikovala na tortu s jagodama. Večeras je zapravo nosila ogrlicu od kristala u obliku jagoda, a isti takav ukras za kosu veselo se kočoperio povrh posvijetljenih platinasto plavih kovrča. Lawrencea na trenutak obuze tuga. Da je Dot ovdje, odmah bi shvatila internu šalu; bez ijedne izgovorene riječi, razmijenili bi poglede i zavjerenički smiješak. Ali, ona nije ovdje, zar ne? Dot je trenutno u Gidleigh Parku, uživa u prvoklasnoj hrani dok joj se udvara Francuz koji zna baš sve o šampanjcu. »Dobro sam«, odgovorio je Val, koja ga je i dalje držala ispruženim rukama i gledala ga sa suosjećanjem. »Da, ali kako si uistinu?« »Izvrsno.« O, Bože, baš ne misli odustati. »Čuli smo da se Antoine vratio. Josie Mason-Law naletjela je na njega jučer – kaže da fantastično izgleda!« Kako bi trebao reagirati na to? »Rekla nam je i da se Dot činila vrlo očaranom. Večerali su zajedno u Roseu, znaš.« 136 Napredvidive posljedice ljubavi
Josie Mason-Law bila je stara vještica koja svuda zabada nos. Lawrence se nasilu nasmiješi i odgovori: »Naravno da znam. Poslije smo se svi troje našli na piću.« »Stvarno? Ajme, to je vrlo... moderno.« I dalje suosjećajno gladeći njegovo rame svojim debelim prstima, Val nastavi: »Ipak, zasigurno je sve to vrlo komplicirano. Razoreni brakovi i nove veze. Nevjerojatno bolno. Kad bi barem svi mogli biti sretni kao Trevor i ja. Srodne duše, to smo mi! Zaljubili smo se na prvi pogled i sve ove godine nikada si nismo rekli ružnu riječ!« »Predivno.« »Trevor uvijek govori da me samo pogledao i znao je da sam ja djevojka s kojom želi provesti ostatak života. Pa me zgrabio prije nego što ga netko drugi pretekne!« Val je ponosno zračila, a napudrana brada s podbratkom podrhtavala je dok je govorila. »Iskreno mi je žao svih ljudi koji nisu imali tu sreću kao mi. Posebice ti, dušo... Mislim, nakon što si napravio zbrku u svom vlastitom braku!« U tom je trenutku Trevor pozove da dođe pozdraviti novopristigle goste pa je Lawrence dobio poštedu. Duboko je udahnuo pitajući se je li dolazak ovamo bio velika greška. Možda bi se trebao jednostavno iskrasti i... »Evo, popij ovo.« Marguerite Marshall gurne mu čašu u ruku i reče: »Kada ljudi kažu nešto što me uistinu naljuti, volim im se osvetiti tako što ih uvrstim u neku knjigu.« Tamne oči vragolasto su sjajile. »To mi pomaže.« »Dobar plan.« Lawrence se nakratko osmjehne. »Stvar je u tome da ona zapravo ne misli ništa loše.« »Znam, samo je grandiozno netaktična. Prošle godine Val je rekla kako sam sigurno u svoje vrijeme imala grozne božićne blagdane, s obzirom na toliki broj propalih brakova. Kada sam spomenula da sam nabacila par kila, rekla mi je da je to zato što u hrani tražim utjehu. A prije koji tjedan, kada je Trevor slučajno čuo kako u šali komentiram da se osjećam staro i oronulo, pružio mi je posjetnicu svog mlađeg brata, namignuo i rekao da će me on srediti, nema problema. Mislila sam da mi pokušava namjestiti mlađeg muškarca da mi podigne raspoloženje.« Marguerite napravi grimasu. »Ispostavilo se da mu je brat plastični kirurg koji se specijalizirao za zatezanje lica.« Lawrence se nasmijao; kada ne naređuje ljudima oko sebe, ne zastrašuje ih i ne ponaša se kao diva, Marguerite je pokazivala profinjen smisao za šalu na svoj račun. »Da se zapitaš, kog vraga radimo ovdje, ha?« »Pa, za sebe mogu reći da sam u potrazi za mužem broj četiri«, oporo reče Marguerite. »Barem je to razlog zbog kojeg me Val pozvala. Rekla je da trebam doći jer bih za promjenu mogla upoznati nekog simpatičnog.« 137 Jill Mansel
»Ljubazno od nje.« »Zapravo sam ovdje jer večeras na televiziji nema ništa zanimljivo, a ne znam podesiti novi DVD plejer.« »Ne može ti to Riley napraviti?« »Vjerojatno bi mogao, ali otišao je van. U lov na ženske, pretpostavljam.« Marguerite dobroćudno zakoluta očima. »Kao i uvijek.« »Preblaga si prema tom dečku«, reče Lawrence. »Znam. Ipak, ispunjava mi život smijehom. A ti, što je s tobom? Što je tebe večeras dovelo ovamo?« »Dosada. Usamljenost. Uobičajeni razlozi jednog samca.« »Moglo bi biti i gore. Barem nijedno od nas nije posljednjih četrdeset godina u braku s Val i Trevorom.« Pijuckali su svoje piće i gledali Trevora koji je na sredini dvorane demonstrirao zamah zamišljenom palicom za golf, dok je Val, vrišteći od smijeha, dovikivala: »Bravo, dragi, odličan hitac! U rupu od prve, ha ha ha!« Lawrence se opet rastužio. Bilo je lako rugati im se, ali oni su stvarno sretan par; samo zato što on ne bi volio biti u braku s Val, ne znači da im ne zavidi. Kao da mu čita misli, Marguerite progovori: »Premda, nikad zapravo ne znaš, zar ne? Ljudi znaju dobro glumiti. Možda je Trevor posljednjih četrdeset godina imao tajne vruće ljubavne afere s vitkim ženama.« »Ili muškarcima.« Marguerite prebaci čašu iz jedne ruke u drugu. »Lawrence, mogu li te nešto pitati?« Zatečen naglom promjenom u tonu njezina glasa, Lawrence reče: »Samo izvoli.« »Što radiš sljedeći vikend?« Oklijevao je s odgovorom. »Nisam siguran. Zašto?« »Nastupam na jednom književnom festivalu u Škotskoj. Samo sam se pitala, ako si slobodan, bi li volio ići sa mnom.« Ti bokca, to se zove grom iz vedra neba. Marguerite poznaje godinama i nikada nije pokazala ni najmanje zanimanje za njega. Osobno ju je oduvijek smatrao previše umišljenom i zahtjevnom; njezino uobičajeno neuvijeno izražavanje i to što je samu sebe smatrala zvijezdom bilo je istovremeno zastrašujuće i komično. Zapanjen neočekivanim razvojem događaja, započeo je: »Pa... hm...« i vidio kako joj se izraz na licu mijenja. 138 Napredvidive posljedice ljubavi
»Nema veze. Zaboravi da sam išta rekla. To je bila samo pomisao, ako nemaš ništa drugo u planu, to je sve.« Lawrence se sa zakašnjenjem sjetio da ima nešto u planu. »Nije to, samo sam se upravo sjetio da sam planirao ići na nešto drugo. Kći mog prijatelja otvara izložbu slika u Newquayu i pozvali su me... Već sam im rekao da ću doći, ne mogu ih sad razočarati.« Sve je to bila istina, ali nije tako zvučalo, čak ni njemu samome. Ispalo je kao najgluplji mogući izgovor. I vidio je da mu Marguerite nije nimalo povjerovala. »Slike? Volim slikarstvo.« U glasu joj se naslućivao izazov. »Kako joj je ime?« Sranje. »Ne mogu se sjetiti«, reče Lawrence. »Koristi se muževim prezimenom. Ali otac joj je Ted Bishop.« »U redu je.« Marguerite dovrši svoje piće. »Bila je to samo ideja. Ako ti se ne sviđa, samo trebaš reći ne.« »Ali...« »O, gle, eno Celie, moram je otići pozdraviti.« I to je bilo to, dala mu je otpust nabrzinu i otišla, obavijena oblakom parfema i ljubičastom svilom. Lawrence se zaputio van na dugačku terasu s koje se pružao pogled na smaragdno baršunasto vježbalište za golf i sjeo za prazan stol. Pitao se kako se Dot i Antoine provode u Gidleigh Parku. Izvadio je mobitel i nabrzinu obavio jedan poziv prije nego što se vratio na zabavu. Ovdje poznaje još puno drugih ljudi; nije da nema drugih prijatelja s kojima može razgovarati. Četrdeset minuta poslije, bio je blizu tome da nekome poželi nanijeti tjelesne ozljede. Možda je to slično onome kada ti se ne da otići po još jedan komad torte... dok ne shvatiš da je ostao samo jedan. Ili kada dječak mjesecima ni ne pogleda svoj autić s daljinskim upravljačem dok se njegov mlađi brat odjednom ne poželi poigrati njime. Lawrence ispusti zrak iz pluća. Dobro, to nije baš najbolje zvučalo, ali stvarno je mirno i staloženo razmišljao o svojim opcijama. Ono na što nije računao bio je dolazak Edgara Morleya koji je, metaforički rečeno, nepozvan upao na njegov teren. Posljednjih trideset minuta Edgar se gizdavo kočoperio i koketirao s Marguerite. Što je najgore od svega, činilo se da ona uživa u tome. Njihov bi smijeh svako malo odzvanjao dvoranom, ali je zvučao kao da netko čavlima grebe po školskoj ploči. Edgar Morley je bio prerevnosan i povremeno bi se udvarao Dot, koja bi ga s lakoćom odbila. Budući da je očajnički želio naći zamjenu za svoju pokojnu ženu, bio je suptilan poput nosoroga. Osim toga, 139 Jill Mansel
stalno je visio u golf klubu i bio je užasno naporan; vjerojatno nikome nije bilo jasno kako mu polazi za rukom zabavljati Marguerite. Sljedeće sekunde pogledala je prema Lawrenceu s druge strane dvorane i uhvatila ga kako je promatra. Još trenutak ju je gledao u oči, a potom se ironično nasmiješio. Okrenuo se i ponovno zaputio van. S terase su se spuštale stepenice i staza koja je vodila oko klupske zgrade do parkirališta; možda se uspije nezamijećeno iskrasti i izbjeći sve one zamorne pozdrave. Međutim, kada se našao vani, čuo je lupkanje visokih potpetica iza svojih leđa i udahnuo poznati miris teškog parfema od pačulija. »Što je onaj pogled trebao značiti?« zahtijevala je Marguerite. Zaustavio se i okrenuo. »Molim?« »Jesi li mi se smijao?« Ispod nadmoćno samouvjerene vanjštine definitivno je vrebala mrvica nesigurnosti. Nije ni znao da je ima. »Ni slučajno.« Oči su joj sjale. »Ne volim kad mi se smiju.« »Vidim. Ali nisam ti se smijao.« Prije nego što je uspio sam sebe cenzurirati, Lawrence jednostavno reče: »Ako baš moraš znati, bio sam ljubomoran.« »Molim?« »Čula si me. Gdje je on sad?« »Čeka da se vratim unutra.« »Je li te pozvao van?« »Edgar? O, da .« »Hoćeš li izaći s njim?« »Ne. Užasno je dosadan.« »Nasmijavao te«, naglasi Lawrence. »Krivo. Nasmijavao je sebe. Odlučila sam ga pratiti da ne ispadnem nepristojna.« »Prilično dugo si ga pratila.« »Spisateljica sam, Lawrence. Prirodno je da proučavam karaktere ljudi.« »U svakom slučaju, nešto sam ti htio pokazati.« Izvadio je mobitel i pokazao joj zaslon. »Nazvao sam svog prijatelja. Ovo je web-stranica njegove kćeri. A tu je i datum otvaranja izložbe.« 140 Napredvidive posljedice ljubavi
»Zašto si mi to pokazao?« »Zato što si mislila da sam to izmislio kao izgovor. A nisam.« Rezignirano napuše obraze. »Samo je tako zvučalo.« »Stvarno je.« Marguerite kimne. »Obećao sam da ću doći. Ne mogu ih iznevjeriti.« Lawrence zastane, osjećajući se kao kakav tinejdžer. »Ali slobodan sam bilo koju drugu večer ovaj tjedan, ako želiš... da se nađemo.« Eto, rekao je to. Lopticu je sada definitivno prebacio njoj. Bože, ovo je stvarno zastrašujuće. »Dobro zvuči.« Opet kinine. »Radi čega bi se točno trebali naći?« »Što god želiš. Druženje. Razgovor. Hrana.« »U restoranu?« »Svakako u restoranu. Vjeruj mi, ne želiš riskirati i jesti išta što bih ja zgotovio.« Marguerite se nasmiješi. »U tom slučaju, kako bi bilo da ja nešto pripremim? Odlično kuham.« Domaća, kuhana hrana. Lawrence je bio potpuno bespomoćan u kuhinji i živio je isključivo od viskija i gotovih jela iz samoposluge pa stoga iskreno odgovori: »To bi uistinu bilo fantastično.« Potoni je nadodao, s blagim iznenađenjem u glasu: »Nisam znao da voliš kuhati.« »Jedno od nas dvoje mora znati kuhati, a to svakako nije Riley. Da smo prepušteni samo njemu, živjeli bismo od žitnih pahuljica i sendviča. Ajoj, evo Edgara.« Marguerite napravi grimasu. »Može onda u četvrtak? Dođi u sedam sati.« »U četvrtak.« Odjednom se osjetivši puno bolje, ali se istovremeno pitajući u što se to upravo upustio, Lawrence reče: »Hvala. Doći ću.«
141 Jill Mansel
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Na plaži je puhao povjetarac. Tula je svezala kosu u rep, istresla prostirku koju je donijela sa sobom i smjestila se na pijesak uživati u sladoledu i čitati knjigu. Riley je bio u vodi, skakutao po valovima poput dupina, a zbog prošarane plave kose i glatkog preplanulog tena još je više nego prije izgledao kao da je upravo došao iz Kalifornije. Privukao je pozornost dviju djevojaka u sićušnim bikinijima. Tula se dokono pitala koju će od njih dvije odabrati. Ugledao ju je i mahnuo joj i ona mu odmahne, zaključivši da će vjerojatno odabrati onu s većim grudima i žutim bikinijem. Napola je pojela sladoled i zadubila se u knjigu kada su joj sitne kapljice hladne morske vode pale na gole noge. Tula podigne pogled i strpljivo reče: »Tresti glavom poput psa samo zato da bi živcirao druge ljude je nešto što rade mala djeca. Trebao si to do sada već prerasti.« »E, pa, nisam.« Bez imalo kajanja, Riley se naceri. »Ta fora nikada ne dosadi i najdraža mi je od svih.« »Ako mi smočiš knjigu, listovi će se smežurati. A to mrzim.« »Pokažeš mi tko ju je napisao?« Sagnuvši se i nagnuvši naslovnicu prema sebi, Riley reče: »Ah, to ionako ne želiš čitati.« »Želim. Izvrsna je.« Odmahnuo je glavom. »Napisala ju je jedna od Margueritenih najljućih suparnica. Prije nekoliko godina imale su zajednički nastup i stalno je prekidala Marguerite, upadala joj u riječ svaki put kada bi zaustila nešto reći. Mislim, možeš li zamisliti da je netko dovoljno hrabar da to napravi? Stoga joj je Marguerite napisala lošu kritiku za njezinu sljedeću knjigu i to je bilo to: rat nalivperima je započeo. Svaki put kada se nađe u nekoj knjižari, Marguerite sakrije knjige stare vještice odostraga gdje ih nitko ne može vidjeti.« Prstom je kucnuo po džepnom izdanju knjige u Tulinoj ruci. »Kladim se da i ona radi isto s Margueritenim knjigama.« »Stvarno zrelo ponašanje. Uostalom, što radiš ovdje?« reče Tula kada se spustio na pijesak pokraj nje. »Cure te čekaju.« »Znam. Zgodne su, zar ne?« »Vrlo.« »Zavidiš im?« »Ne. Zapravo, možeš razriješiti okladu. Koja ti se više sviđa?« 142 Napredvidive posljedice ljubavi
S vragolastim osmijehom na licu Riley odgovori; »Ti.« Tula ga pogleda. »Od njih dvije.« »Hm. Nisam siguran. Okej, ona s tamnom kosom.« »U žutom bikiniju? Ha, imala sam pravo.« Zadovoljno kimne. Riley baci zbunjen pogled prema gore i niz plažu. »A s kim si se kladila?« »Sama sa sobom. Znala sam da će ti se ona više svidjeti. Ima veće grudi.« »Stvarno? Nisam primijetio.« »Aha, kako da ne. Totalno predvidljivo.« Nestrpljiva da nastavi čitati, Tula ponovno otvori knjigu. Riley je gurne po gležnju. »Ma daj, zar ne možeš biti barem malo ljubomorna? Jesi li gledala? Praktički se bacila na mene.« »Zašto bih bila ljubomorna?« »Možda zato što ti se potajno počinjem sviđati?« Glas mu je bio pun nade. »O. Ali ipak nije tako.« »Znam, pokazuješ to više nego očito.« »Žao mi je.« »To me stvarno frustrira«, potužio se Riley. »Već sam ti rekao, stvarno mi se sviđaš.« »Bog zna zašto«, reče Tula. »Upravo tako! Ne znam ni ja.« Otrese glavom i skloni mokru kosu s očiju. »To me izluđuje. Uopće nisi moj tip.« »Nemam velike grudi.« Tula pokaže na svoja ravna prsa. »Ni dugu gustu kosu kao manekenka. Ne nosim lažne trepavice na plaži.« »I voliš se svađati«, reče Riley. »Jako, jako se voliš svađati. Ipak, nekako se čini da ništa od toga nije važno. Znaš ono kada uđeš u trgovinu s odjećom i u njoj ima bezbroj različitih stvari na vješalicama, ali ti vidiš tu jednu košulju i znaš da baš nju želiš? Jednostavno je moraš imati, premda te takva boja i kroj nikada prije nisu privlačili, sve do sada? Pa«, nastavio je bespomoćno sliježući ramenom, »tako je i s tobom.« »O, super«, reče Tula. »Znači, ja sam košulja boje senfa s čudnovato uzdignutim ovratnikom i još čudnijim rukavima.« Riley zbunjeno kimne glavom. »Tako nekako.« »Jupi. Uzgred budi rečeno, moraš malo poraditi na svojim uletima.« 143 Jill Mansel
»Ako smislim bolje ulete, hoće li mi to pomoći da te osvojim?« »Ne«, reče Tula. »Zašto ne? Ne razumijem u čemu je problem«, pobunio se Riley. »Svima drugima se sviđam.« »Znam.« »Definitivno si drugačija od svih.« »Znam i to.« Osmjehnula se. »I nemoj me krivo shvatiti – stvarno mi laska to što ti se sviđam. Ali već sam ti rekla, nisi moj tip.« Ovo je tek običan flert na plaži; sada nije trenutak za kopanje po prošlosti i objašnjavanje razloga zbog kojih se ne želi upuštati u vezu s nekim poput njega. Budući da je odrasla s majkom koja je očajnički skakala iz jedne loše veze u drugu, Tula je čvrsto odlučila da neće napraviti istu grešku. Šarmantni ljenivci koji ne rade i na koje se nikada ne može osloniti bili su specijalnost njezine mame. Sasvim sigurno neće biti i njezina. »Hoćeš reći, nisam Josh«, reče Riley. Tula porumeni; koliko je čuo o tome? »Volim uspješne muškarce koji puno rade. Ne one koji cijelo vrijeme provode surfajući.« »Josh surfa.« »Znam, ali on se tek vratio iz Amerike. Zaslužio je koji tjedan odmora. Ne kao ti«, naglasi Tula. »Ti se odmaraš posljednjih deset godina.« »Znači, hoćeš reći, da sam megauspješan biznismen, promijenila bi mišljenje o meni i zaključila da ipak nisam tako loš.« »Okej, sada ispada da sam nekakva sponzoruša, a to uopće nije istina. Lijepo je kad je netko uspješan, ali puno je važnije da marljivo radi. Važno je da se trudi. Želim nekoga tko ima posao.« »Ja imam posao.« Riley je djelovao povrijeđeno. »Govorim o pravom poslu. Povremeno pomaganje teti tako što je odvezeš na poštu da kupi marke za pisma ne broji se kao pravi posao.« »Radim više od toga«, pobunio se. »Ideš po nju na željezničku stanicu. Tu i tamo izvadiš zgužvani papir iz pisača. Sigurno ti je strašno naporno.« »Bilo bi, kad bih znao kako se to radi. Za to obično zovemo stručnjaka. Šalim se«, reče Riley. »Izvrstan sam u tome. To mi je specijalnost.« »Pa, samo kažem. Moj najveći prioritet je muškarac sa snažnom radnom etikom. Jedino tako to mogu objasniti.« Tula slegne ramenima. »Za mene je to 144 Napredvidive posljedice ljubavi
od presudne važnosti. Ako netko nema potrebu raditi, ne sviđa mi se, to je sve. Jednostavno mi ne može biti privlačan.« Riley ju je neko vrijeme promatrao s tužnim izrazom lica. Napokon je rekao: »Čak ni ako puno rade u dobrotvorne svrhe?« Nasmiješila se. »Da, ali ti to ne radiš.« »Dovraga, znao sam da sam trebao trčati onaj maraton. Želiš da te sada ostavim na miru čitati knjigu?« »To bi vjerojatno bilo najbolje. Cure postaju nestrpljive.« Oboje bace pogled prema dvjema djevojkama koje su sada razmetljivo vježbale aerobik u svojim minijaturnim bikinijima i pažljivo motrile svoj plijen koji im pokušava izmaknuti. »Znaš što? Slamaš mi srce«, zaključi Riley s vragolastim osmijehom. Nije mogla poreći da joj je godilo barem jednom u životu biti u takvom položaju. Uživajući u tome u sebi, Tula dobronamjerno odvrati: »Sumnjam u to. Ti si samo razmaženko koji se duri jer mu je nešto uskraćeno.« Riley se digne na noge i zabljesne je prekrasnim osmijehom. »Možda imaš pravo. Možda bih trebao nešto poduzeti u vezi s tim.« »Ne bih brinula da sam na tvom mjestu. Svi ostali vole te takvog kakav jesi.« »Istina. Ali nikad ne znaš, možda te jednog dana iznenadim.« Rekavši to, na očito razočaranje dviju prekrasnih djevojaka koje su marljivo vježbale tridesetak metara dalje, mahnuo je na pozdrav u njihovu smjeru i otišao s plaže.
145 Jill Mansel
DVADESET SEDMO POGLAVLJE Jutro je bilo toplo, obavijeno sivkastom izmaglicom. Probudivši se na zvuk budilice u pet i trideset, Sophie se istuširala, odjenula i izašla iz kuće malo prije šest sati, osjećajući se kao špijun na tajnu zadatku. Kao što je vremenska prognoza i predvidjela, počela je padati kiša dok se vozila od St Carysa cestom uz obalu prema jugoistoku do skretanja za Mizzen Cove. Tamno siva Toyota Corolla već je bila parkirana na ugibalištu s druge strane ceste. Sophie se zaustavila iza nje i vidjela da su vozačeva vrata otvorena. Niska, bucmasta žena u svijetložutoj kišnoj kabanici i šeširiću iskoči iz automobila i žurno joj priđe. »Zdravo, došli ste! Jako dobro! Hoćemo li se odavde spustiti? Oprostite, baš sam nepristojna, ja sam Elizabeth Sharp. Hvala vam puno što ste pristali na ovo u tako kratkom roku. Znate kako je, ponekad vam se dogode oni trenuci prosvjetljenja i želite to što prije napraviti.« »Nema problema.« Sophie se smjesta oduševila ženinim ležernim načinom ophođenja. Elizabeth Sharp nazvala ju je jučer i objasnila joj što je naumila. Uživo je bila debeljuškasta, rumenih obraza, svijetlosivih očiju i prćasto zaobljena nosa. Dirnuta onime što je saznala tijekom njihova telefonskog razgovora, Sophie joj je danas više nego rado izašla u susret. Ostavivši automobile uz cestu, počele su se spuštati uskom, zaraslom stazom. Padala je lagana kišica, a sunce koje se probijalo kroz izmaglicu tek je počelo osvjetljavati sivo nebo na obzoru. More je bilo blijedo poput bisera i mirno poput stakla. Apsolutnu tišinu narušavali su samo maleni valovi koji su zapljuskivali pješčanu obalu. Mizzen Cove bila je najnedostupnija plažica u okolini, a do nje se moglo doći jedino strmom, vijugavom stazom. Sophie je pazila da se ne oklizne i dodatno ozlijedi leđa koja su u međuvremenu počela zacjeljivati. »Žao mi je što vas vučem skroz do dolje«, dahtala je Elizabeth kada su stigle do škriljastih stijena. »Ali nisam fotomodel. Ne bih htjela nikoga prestrašiti!« Na vidiku nije bilo ni žive duše, ni ljudi ni životinja. Uvala se ne vidi s ceste. Bile su potpuno skrivene od pogleda, osim ako iz vode odjednom ne izroni periskop neke podmornice. »Jeste li to stvarno jučer odlučili napraviti?« 146 Napredvidive posljedice ljubavi
»Neko sam vrijeme o tome razmišljala, a jučer sam odlučila.« Dok je govorila, Elizabeth je skinula šešir, bacila ga na šljunak i rukom raskuštrala kratku plavu kosu. »Imam pedeset tri godine, Sophie. Posljednjih trideset godina predajem povijest u srednjim školama tinejdžerima kojima je to užasno dosadno i koji su mislili da sam stara kao Biblija i prije nego što sam napunila četrdeset. Sve to vrijeme bila sam uzorna građanka i – nadam se – dobra osoba. Moj muž nije želio djecu, pa ih nismo imali. Prije šest godina ostavio me zbog puno mlađe žene i sada imaju dvogodišnje blizance.« Na trenutak je zastala, a potom slijeganjem ramenima odagnala bol. »U svakom slučaju, nastavila sam sa svojim životom i svi su mi govorili kako sam hrabra. Onda su mi dijagnosticirali rak dojke i morala sam proći sve moguće terapije. Moji prijatelji i kolege samo su mi i dalje govorili kako se fantastično nosim sa svime, kako sam neustrašiva, kako sam uvijek vedra i razumnog stava... stoga je, u biti, ovo moj način da ih sve malo protresem. Radim to zbog sebe, ali potajno se veselim što ću šokirati neke ljude.« Teatralnim potezom Elizabeth završi s raskopčavanjem prednjice svoje svijetložute kabanice i skine je te otkrije razodjeveno tijelo ispod nje. Pažljivo je složila kabanicu i odložila je na stijenu, a potom se uspravila i okrenula lice prema nebu. Sophie otvori torbu i izvadi fotoaparat, ostavljajući starijoj ženi vremena da se navikne na svoju nagost. Za nekoliko minuta bila je spremna započeti s fotografiranjem. Elizabeth kimne, a blijeda joj je koža bila posuta kapljicama kiše. Nije joj ni morala reći da se opusti; već se smiješila od uha do uha. »O, moj Bože.« Zatvorila je oči i raširila ruke. »Ovo je fantastično.« Namještajući fotoaparat tako da maksimalno iskoristi prirodno svjetlo, Sophie je počela okidati. Preko mora zrake sunca presijecale su sive oblake dok se Elizabeth predavala prirodi i radosno plesala po mokrom pijesku. Nije bila posebno lijepa žena, tek prosječna, imala je tijelo kao i mnoge druge žene pedesetih godina. Noge su joj bile kratke, trbuh joj je malo stršao, a jednu je dojku zamijenila praznina i sjajni ožiljak koji se protezao do ispod pazuha, ali je osjećaj potpune slobode i oduševljenja kojim je zračila slike učinio nezaboravnima. Preživjela je sve što joj je život priredio i sada to proslavlja plešući naga na kiši. »Izgledate tako sretno«, reče joj Sophie kada su se stale odmoriti. »I jesam. Voljela bih da sam to napravila još prije puno godina.« Dodirujući ožiljke na lijevoj strani grudi bez ikakvih kompleksa, Elizabeth nastavi: »Ali onda ne bih imala njih, a oni su dio svega toga. Kosa mi je nakon kemoterapije izrasla kovrčava.« Protrljala se dlanom po kosi. »Prije je uvijek bila ravna. Sada sam drugačija.« Lice joj ponovno zablista. »Ipak, drago mi je što ovo radim. Mogu li pogledati što ste do sada snimili, je li to u redu?« 147 Jill Mansel
»Naravno. Dođite i pogledajte.« Sophie joj pokaže neke od snimljenih fotografija dok ih je prelistavala u potrazi za najboljim snimkama. Potom zastane i reče: »Ova je fantastična.« Na toj je slici Elizabeth bila gotovo potpuno okrenuta leđima, stajala je na prstima poput balerine s rukama podignutim iznad glave. Gledala je u fotoaparat preko lijevog ramena, radosno se smijala, a ožiljci na grudima jasno su se vidjeli, osvijetljeni tankim zrakama sunca. »Imate pravo, divna je.« Žena se osmjehne gledajući svoju sliku. »Izgledam kao Teletubby i nije me briga. Široki kukovi koji nikada nisu nosili djecu... pa, dobro. A pogledajte te ruke, kao ispuhana jedra! Ali ništa od toga nije važno jer sam još uvijek ovdje i to je zapravo važnije od savršene figure. Živa sam«, rekla je, »i stvarno mi je drago da smo to danas napravile. Osjećam se... prekrasno.« »Dobro«, reče Sophie. »I meni je drago da jesmo.« »Premda, tehnički gledano, mi nismo.« Elizabeth podigne obrve. »Ja sam to napravila. Vi ste samo slikali.« »Pa, da, to sam i mislila. To mi je posao.« »Jeste li to ikada sami probali?« Znači li to ono što misli da znači? Sophie razdragano reče: »Mislite, skinula se i stala pred fotoaparat? Ne mogu reći da jesam.« »Morate probati. Nemate pojma što propuštate.« Sophie se nasmijala. »Ozbiljno to mislim.« Elizabeth širokim zamahom ruke obuhvati cijelu uvalu. »A postoji li bolji trenutak od ovog sad?« Okej, ona to stvarno ozbiljno misli? »Ne mogu.« »Zašto ne?« Ha, koje glupo pitanje. »Pa, zato što bih se osjećala... nago«, reče Sophie. »Naga na kiši. Nevjerojatno dobar osjećaj.« Elizabethine su oči sjale od sreće. »Iskreno, to je nešto najbolje što sam napravila unazad ne znam ni ja koliko godina.« »Ali... ali...« »Nitko vas neće vidjeti. Ja neću nikome reći, ako vas to brine. Nitko nikada neće znati, osim nas dvije.« Podigla je ruke i rekla: »Neće čak biti nikakvih slika!« 148 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie pogleda prema nebu, gdje je usamljeni galeb ranoranilac dokono kružio iznad njihovih glava. Kiša je i dalje padala, lagana i jedva osjetna na njezinu licu, poput tople svile. Elizabeth je u vezi s jednim definitivno imala pravo: ako to ikada misli napraviti, vjerojatno neće imati bolju prigodu od ove sada, ovdje u ovoj skrivenoj uvali, gdje je nitko ne vidi. Kao da naslućuje da se počinje kolebati, Elisabeth vedro dobaci: »Izazivam vas.« To je ni na koji način neće oslabiti, zar ne? Svakako će je osloboditi. Ojačati... Proslaviti život... »Dobro.« Sophie svuče raskopčanu plavu košulju i skine remen fotoaparata koji je bila objesila oko vrata. Pruživši Nikon Elizabeth, upita je: »Znate li raditi s ovim?« Jer, stvarno, ako će to već uistinu napraviti, onda može i biti nekakvih slika. »Samo mi pokažite gdje trebam pritisnuti.« Proučavajući aparat, Elizabeth veselo nastavi: »I ne brinite, nećete požaliti, časna riječ!«
149 Jill Mansel
DVADESET OSMO POGLAVLJE Josh obično nije ustajao tako rano, ali ponudio se odvesti Carter-Laingove do zračne luke u Newquayu kako bi stigli na let natrag za Edinburgh. Dok su izlazili iz hotela, Griff je skočio iz svoje košare i slijedio ih do automobila i cvileći preklinjao da ga povede sa sobom. To mu se učinilo kao sasvim dobra ideja; nakon što Carter-Laingove ostavi u zračnoj luci, mogao bi psa odvesti da se pošteno istrči po plaži prije doručka. Međutim, dok se vraćao cestom uz obalu, Josh je naišao na nešto neočekivano: ugledao je Sophien auto, parkiran na ugibalištu usred ničega iza tamnosive Toyote Corolle. Je li auto možda ukraden? Koliko je takvo nešto vjerojatno? Je li ostala u kvaru? Gdje je ona i što bi mogla raditi u ovako rano jutro? Zbunjen, Josh parkira ispred Toyote i ugasi motor. Krajnja neobičnost situacije natjera ga da otvori vrata i izađe iz auta. Mora se uvjeriti da je Sophie dobro. Dok je hodao po mokroj travi s Griffom koji mu je veselo trčkarao uz noge, Josh izvadi telefon i nazove Sophie na mobitel. Budući da je zvonio i zvonio, a nitko se nije javio, njegova je zabrinutost naglo porasla. Je li ju neki pomahnitali ubojica zaustavio na cesti, izvukao iz auta i bacio s ruba litice na stijene u ponoru? Ubrzao je korak i trepćući tjerao kapi kiše iz očiju. Prošlo je sigurno više od deset godina otkako je zadnji put bio na Mizzen Coveu; dolazak ovamo iziskivao je previše napora za sve osim za najtvrdokornije tragače za osamljenim plažama. Usta mu se osuše pri pomisli na to da se Sophie moglo dogoditi nešto mračno... Josh je zadržao dah kada se približio rubu litice; morao je znati, ali nije želio pogledati. Sljedeće sekunde čuo je glasan smijeh i ugledao je. Sophie, bez odjeće, bez ijedne krpice na sebi. Bila mu je okrenuta leđima, ali nije bilo nikakve sumnje da je to ona; plesala je po zlatnom pijesku raširenih ruku, a plava joj je kosa vijorila na povjetarcu. Hvala Bogu, živa je... Čovječe, pogledaj je, samo je pogledaj... Osjećaj olakšanja zbog toga što nije pronašao beživotno tijelo polomljeno na stijenama istog je trena ustupio mjesto divljenju; posljednje što bi očekivao vidjeti je Sophie kako naga pleše na plaži, dok je slika debeljuškasta starija žena, jednako neodjevena kao i ona.
150 Napredvidive posljedice ljubavi
Josh se nasmiješi nezamislivom prizoru pred njegovim očima. Nije imao pojma koja je svrha tih slika, ali već sama činjenica da se Sophie upustila u takvu avanturu bila je dovoljna da mu uljepša dan. A tko zna, možda je to uobičajena praksa; možda je ovih dana Mizzen Cove službeno postao nudistička plaža i ljudi dolaze ovamo svaki tjedan skinuti odjeću i riješiti se vlastitih inhibicija. »Vau-vau-vau-VAU!« Podigavši uši, Griff se oduševljeno promeškoljio kada je prepoznao Sophie. Već sljedeći tren sjurio se niz strmu vijugavu stazu u gorljivoj želji da se pridruži zabavi golih ljudi dolje na plaži. Sranje... Podigavši pogled i vidjevši ga, Sophie je vjerojatno pomislila to isto. Prigušeno je kriknula i pokušala se pokriti rukama. Kada se okrenula, vidio je plavo-sivu modricu na njezinim leđima od prošlotjednog pada. Spustivši se niz posljednji dio staze zarasle travom, Griff je stigao do dna i jurnuo preko pijeska te skakutao oko nje u vijugavim krugovima i lajao kao luđak. »O, Bože, Griff, odlazi«, cvilila je Sophie. Time je postigla upravo suprotan učinak; mahnito mašući repom, pokušao joj se baciti u naručje. Josh Vikne: »GRIFF! SMJESTA DOLAZI OVAMO.« Što, kao što se moglo i očekivati, nije imalo apsolutno nikakvog učinka. Druga žena na plaži stajala je s rukama podbočenom o bokove i doviknula mu: »Ako ne možete kontrolirati svog psa, mladiću, trebali biste ga voditi na uzici.« Mentalne slike Griffa kako divlja po bijelo uređenoj prostoriji u hotelu prije koji tjedan proletjele su mu glavom. Tipičan slučaj već viđenog. »Stavio bih ga na uzicu da sam znao da trebam.« Žena je zauzela zapovjedni stav poput neke učiteljice i upravo mu se obratila s mladiću. »Vidio sam Sophien auto ondje gore i želio sam se uvjeriti da je sve u redu. Zabrinuo sam se za nju«, ustrajao je jer ga je žena promatrala sumnjičavo uzdignutih obrva. »Ovdje sam jer radim«, prosvjedovala je Sophie. Reagiravši brzo poput munje, već je navukla kratke jeans hlače i zakopčavala plavu košulju. »Naravno. Oprosti.« Josh je uspio zadržati ozbiljan izraz lica. »Iz nekog razloga, nije mi palo na pamet da bi mogla biti bez odjeće na sebi.« Ne mogavši odoljeti, dodao je: »Opet.« Sophie ga ošine pogledom. »Dobro, dobro. Možeš sada doći po Griffa. Zapravo, ne.« Okrene se prema svojoj družbenici. »Želite li se prvo odjenuti?« Debeljuškasta žena se nasmiješi, mrtva-hladna. »Ne brinite, dobro mi je i ovako.« 151 Jill Mansel
Griff je nastavio skakutati oko njih s bezbrižnim sjajem u očima i dugačkom vlati morske trave koja mu je visjela iz usta. Spustivši se na plažu, Josh je uočio kako se Sophie bolno lecnula kada je kleknula i diskretno ugurala grudnjak i gaćice u torbicu fotoaparata. Naposljetku je ipak uspio nagovoriti Griffa da mu se vrati i preda mu dragocjeno klupko morske trave. »Znači«, reče žena odmjeravajući ga sa zanimanjem, »vi i Sophie se poznajete.« »Točno.« Podigao je Griffa i ušuškao ga pod pazuhom, da mu ne pobjegne. »Uzgred, ja sam Elizabeth.« Iskoračivši naprijed pružila mu je ruku. »Drago mi je.« »Josh. I meni je drago.« Preostala dojka poskakivala je dok su se rukovali. Ležernim, razgovornim tonom Elizabeth upita: »Josh, jeste li ikada vidjeli ožiljak od mastektomije izbliza?« »Pa, ovaj... ne, ne mogu reći da jesam.« »I izgleda li užasno?« U redu, ako ona može biti tako otvorena u vezi s tim, može i on. Josh promotri njezine grudi i odmahne glavom. »Ne, ne izgleda užasno. To je samo ožiljak. U redu je.« Elizabeth se radosno osmjehne. »Hvala. Ponudili su mi lažnjaka... znate, rekonstrukciju, ali mislim da se neću zamarati s time.« »Dobra odluka.« Josh se nasmiješio; možda je totalno spaljena u glavi, ali u njoj ima nečeg osvježavajuće iskrenog. »Došle smo se ovdje fotografirati jer smo mislile da nas tu nitko neće ometati. Nisam bila sigurna kako ću se osjećati ako me netko nepoznat vidi u ovakvom stanju – mislim, netko tko inače ne radi u bolnici.« Slegnuvši ramenima, nasmiješila se i raširila ruke. »Ali, dogodilo se, vi ste ovdje. I nema apsolutno nikakvih problema!« »Izvrsno«, reče Josh. »Drago mi je da sam pomogao.« »Jeste li to ikada radili?« Nagnula je glavu u stranu upitno ga gledajući. »Trčao gol po plaži? Ne, otkako sam imao dvije godine.« »Trebali biste pokušati. Stvarno. Čudesno je!« »Vjerujem da je.« Definitivno je luda. »Mogli biste to sada«, reče Elizabeth. »Ne, definitivno ne bih.« 152 Napredvidive posljedice ljubavi
»O, ma daj«, ubaci se Sophie, ohrabrena time što je ponovno odjevena. Nedužno je nastavila: »Mogu te slikati. Bit ću diskretna.« »Je li i tebe tako nagovorila?« Sophie se nasmiješila. »Da. Zapravo, bilo je izvrsno, sve dok se ti nisi pojavio. Kiša na koži, osjećaj slobode. Jedinstvo s prirodom.« Ovako izbliza, u sivim očima zasvjetlucale su joj vragolaste srebrne iskre. »Izazivam te.« Griff ga je također promatrao i mahao repom kao da ga želi ohrabriti. Definitivno je vrijeme da se izgubi odavde. Josh reče: »Hvala na ljubaznoj ponudi, ali ne bih ni za milijun godina.« Sophie i Elizabeth gledale su kako se Josh i Griff vraćaju uzbrdo strmom stazom, stižu do vrha i nestaju iz vidokruga. Otprilike minutu poslije čule su kako se automobil udaljava. »Dakle«, reče Elizabeth. »Taj je stvarno zgodan.« Sophie se naceri vidjevši izraz na njezinu licu. »Mislite?« »Hej, samo zato što sam sredovječna učiteljica povijesti sa samo jednom dojkom ne znači da nisam u stanju zamjećivati stvari oko sebe.« Elizabeth razigrano zatrese bokovima i zatreperi dlanovima. »Nisam još umrla.«
153 Jill Mansel
DVADESET DEVETO POGLAVLJE Tula je posluživala doručak u restoranu. Zaprepastila se kada je pogledala kroz prozor i vidjela jednog od vrtlara kako kosi travnjak iza hotela. Jedino što to nije bio jedan od vrtlara; bio je to Riley. To je bilo otprilike kao da su vas upravo dovezli u salu na operaciju bubrega i shvatite da je kirurg zapravo tip koji radi u pošti. Ugledavši je na prozoru kako ga promatra, Riley samo kratko kimne i nastavi kositi, zamalo promašivši stari kameni sunčani sat na sredini travnjaka. Koji vrag? Do kraja doručka Riley je završio s kosilicom i počeo raditi s trimerom te je s entuzijazmom obrezivao rubove travnjaka. Kao i nemali broj cvjetova koji su se našli preblizu rubu. Tula se zaputi van i upita ga: »Što to radiš?« Riley isključi trimer. »Što misliš da radim?« »Ubijaš jadno bespomoćno cvijeće, koliko vidim.« »Pst, možda jedan ili dva.« Nagnuo se i pokupio nekoliko odrezanih glava cvjetova te ih bacio iza grma naprstaka gdje se neće vidjeti. »Gdje je Edward?« Edward je pravi vrtlar. »Tko bi ga znao?« Tula sumnjičavo upita: »Znaju li Josh i Dot da si ovdje?« »Naravno.« »Ali zašto? Ne razumijem što se događa.« »O, Bože, ne mogu vjerovati da sam se zaljubio u tako tupoglavu curu. Razmisli malo«, reče Riley. »Rekla si da ne možeš poštovati nekog tko nema pravi posao. Dakle, evo, našao sam pravi posao.« Tula ga sumnjičavo odmjeri. »Ozbiljno?« »Ozbiljno.« Razmetljivom gestom obriše znoj s čela i ispusti patnički uzdah. »Ako želiš, slobodno budi malo više impresionirana.« »Radiš ovdje?« »Od osam sati jutros. Namjestio sam budilicu za sedam.« Izrekao je to u stilu osobe koja je tek neodređeno upoznata sa svrhom budilica. 154 Napredvidive posljedice ljubavi
»Pravi si junak. Ali zašto bi Dot plaćala tebi da radiš taj posao kad može zaposliti nekoga tko zapravo zna što radi?« »Prestat ću surfati i glupirati se i trošiti vrijeme na upucavanje curama u bikinijima«, reče Riley. »Umjesto toga, radit ću ovdje. Dokazati ti da ja to mogu.« »Nisi mi odgovorio na pitanje«, podbode ga Tula. Rezignirano je izdahnuo. »Okej. Ne plaća me.« »Radiš to besplatno. To nije pravi posao.« »Hej, mislim da je to još bolje od pravog posla. Ne radim to radi novca«, reče Riley. »Radim to zbog tebe.« To bi bilo tako romantično kad bi to rekao netko drugi. »Dobro, super. Kako god bilo«, reče Tula, »moram se vratiti na posao.« Riley je djelovao optimistično. »Želiš da večeras odemo na piće?« Dakle, stvarno, i malo dijete obraća više pozornosti od njega. Tula odgovori: »Da budem iskrena, ako ćeš cijeli dan raditi u vrtu, bit ćeš previše slomljen da bi uopće želio ikamo ići večeras.« Okrenula se i mahnula. »Ali puno sreće s poslom!« U pet sati Riley je uistinu bio slomljen. S obzirom na to da je smatrao kako je u izvrsnoj kondiciji i da mu cjelodnevno surfanje nije nikakav napor, ovo je bio pravi šok. Vrtlarenje je u svakom slučaju daleko manje zabavno. Bilo mu je vruće, bio je sav prašnjav, a na rukama je imao zelene mrlje. Na prstima je imao žuljeve od korištenja raznoraznim rezačima, velikim ubojitim škarama i opakim sjekačima. Gliste u tlu su mu se gadile. Malo je nedostajalo da kosilicom pokupi žabu. Neopisivi rojevi insekata koji su mu letjeli oko glave ili puzali oko njega izazivali su mu nelagodu. Čak je i rušenje starog drveta bilo zabavno samo prvih petnaest minuta, a potom ga je piljevina počela ozbiljno iritirati, ulaziti mu u oči i grlo. Sve u svemu, vrtlarenje definitivno nije bilo za njega. Bilo je odvratno u svakom pogledu i užasno dosadno. Pronašao je Tulu gore u kuhinji za osoblje. Završivši s poslom, sjedila je za stolom bosonoga i odjevena u kratke hlače odrezane od starih traperica, jela puding od vanilije i prelistavala neki časopis dok je čekala da voda u čajniku zakuha. »Bok.« Bože, čim bi je ugledao, osjetio bi nekakav bizaran nalet adrenalina. »Uspio sam.« »Drago mi je.« »Devet sati, manje-više bez prestanka. Gledaj!« 155 Jill Mansel
Podigao je dlanove umrljane travom. Tula ga pogleda. »I sad si pravi super-junak.« Ipak, rekla je to s osmijehom. Ohrabren, Riley reče: »I još sam budan. Onda, želiš li izaći večeras sa mnom?« »Zato što si radio jedan cijeli dan?« Tula odmahne glavom u nevjerici. »Vidiš,kakav si? Radi taj posao cijelu godinu i možda ćeš me impresionirati.« Cijelu godinu? Kako da ne. »Znači odgovor je ne?« »Definitivno i nepokolebljivo ne.« Kvragu. Devet sati rada nizašto. Koji je to gubitak vremena bio. »Dobro, onda.« Riley pogleda svoje izgrebane, prašnjave podlaktice. Mora otići kući, istuširati se i temeljito se oprati. »Ako je tako, mogao bih lijepo otići van i nešto povaliti.« »Lijep sako«, reče Dot. »Hvala.« Lawrence vrhovima prstiju otrese rever tamnoplavog Jaegerova sakoa, vjerojatno najelegantnijeg komada odjeće koji posjeduje. »Odabrao ga je netko besprijekorna ukusa.« Lawrence se smiješio, ali je osjetio unutarnju bol i grižnju savjesti; ona mu ga je kupila prije dvadeset godina kada su otišli na produženi vikend u London. Tada se zgražao nad visokom cijenom i od Dot dobio predavanje na temu kroja, kvalitete izrade i lažnih ušteda. Za dobre svakako vrijedi potrošiti više novaca, objasnila je, a on je mislio da je to hrpa gluposti, argument koji su smislile žene koje ne mogu biti sretne osim ako na odjeću ne troše ogromne količine novca, od kojih njihovim muževima suze idu na oči. Ipak, dva desetljeća poslije, Jaegerov sako i dalje mu priskrbljuje komplimente. I opet je ona imala pravo, a on krivo. »Još uvijek izgleda kao nov«, reče Dot. »Za razliku od svog vlasnika.« Lawrence napravi grimasu. »Mogu li nešto reći? Bijela košulja išla bi uz njega puno bolje nego smeđa.« »Stvarno? Dovraga.« Usklađivanje boja nikada mu nije bila jača strana; sve te godine bio je u braku s božicom stila, ali od nje ništa nije naučio. »Kamo ideš?« »U Moor Court. Marguerite me pozvala na večeru.« Upravo zato je i svratio u hotel na jedno piće nabrzinu prije odlaska onamo, kako bi to ležerno rekao nekome tko će poslije reći Dot. To što je sam naišao na nju ispalo je još bolje. 156 Napredvidive posljedice ljubavi
»O.« Dot se činila primjereno impresioniranom. »Velika večera? Koliko uzvanika?« »Mala večera. Samo nas dvoje.« »O.« Podigla je obrve. Lawrence slegne ramenima. »Navodno je izvrsna kuharica.« »Stvarno? Tko bi rekao.« Zaintrigirana, Dot upita: »Onda, o čemu se tu radi? Ti i Marguerite?« To. Znatiželjna je. »Samo večera.« Još jednom slegne ramenima. »Tko zna?« »Mislila sam da nije tvoj tip.« »Možda sam se predomislio.« »Nekada davno zvao si je prefarbanom vješticom.« Dovraga, istina je. »Gle, ona je vrlo uspješna i privlačna žena. Pozvala me da idem s njom u Edinburgh«, doda Lawrence nemarno. »Na neku književnu stvar.« »Pa, ako misliš početi odlaziti na razna događanja s ljudima koji su dobri s riječima«, reče Dot, »vjerojatno ćeš ih morati prestati zvati stvarima.« Možda to dobro skriva, ali vidio je da je potresena. Postigavši ono po što je došao ovamo – osjećajući istovremeno olakšanje i grižnju savjesti zbog svoje zločeste namjere – Lawrence dovrši svoje piće. »Pa, ja i moje neusklađene boje idemo polako. Uzgred, kako je bilo u Gidleigh Parku?« »Predivno. Pili smo izvrstan šampanjac.« Dot se blijedo nasmiješila. »Nadam se da jeste. Za tebe samo najbolje, srce.« Jedva zamjetno odmahivanje glavom i uzdah. »Ne zovi me srce.« »Oprosti, izletjelo mi je. Kako je Antoine?« Rekao je to u posljednjem trenutku, kao uzgred. »Odlično.« »Kladim se da se njega nikada ne bi moglo u javnosti vidjeti u plavom sakou i smeđoj košulji.« »Ne«, odvrati Dot ravnodušno. »Ne bi.« ♡♡♡
157 Jill Mansel
Nikada prije nije vidio Marguerite ležerno odjevenu. Svojim je upečatljivim odijevanjem uvijek privlačila pozornost gdje god bi se pojavila. »Uđi, uđi.« Širom je otvorila vrata i pozdravila ga poljupcem u oba obraza. Umjesto raskošne svilene haljine, na sebi je imala jednostavnu svijetlosivu majicu i odgovarajuće hlače ležerna kroja. Bila je bosa i nosila je vrlo malo nakita; čak ni parfem nije nanijela uobičajenom žestinom. I sada je bila našminkana, ali znatno manje nego inače. Zbog toga je izgledala nježnije i manje zastrašujuće. Privlačnije. »Znam«, reče Marguerite čitajući mu misli. »Šokantno, zar ne?« »Izvrsno izgledaš.« »Bez oklopa. Malo me ljudi može vidjeti ovakvu. Hvala.« Primila je bocu vina koju joj je pružio. »Idemo ovuda do kuhinje. Želiš li skinuti sako?« »Vjerojatno bih trebao. Upravo su mi rekli da ne ide uz ovu košulju.« Margueritine tamne oči razdragano zablistaju. »Tko je to rekao?« »Dot.« »Naravno. A je li dobra kuharica?« »Nije loša.« »Hm, to zvuči kao da bih ja mogla biti bolja. Izvrsno kuham.« Nije se šalila. Sljedeća dva sata proveli su sjedeći za kuhinjskim stolom uz crno vino, razgovor i smijeh te gljive s bijelim lukom, nakon čega je uslijedila cottage pie i povrće. Premda sva ta jela zvuče svakodnevno i obično, nisu to bila; sve i jedan zalogaj bio je božanstven. Diveći se njezinoj vještini, Lawrence upita: »Gdje si naučila tako dobro kuhati?« »Prije nego što sam se obogatila, bila sam siromašna. U mladim danima imala sam puno prakse. I dobra sam u većini stvari kojih se uhvatim.« »Pa, ovo je bila prava gozba.« Iskreno je to mislio. »Ja ne bih znao kuhati ni da mi život ovisi o tome.« Dok su se negdje u kući otvarala i zatvarala vrata, Marguerite se nasmiješi i reče: »Ti si kao Riley. I on je beznadan slučaj. Kada sam posljednji put otišla nekamo na dulje vrijeme, živio je na hrani dostavljenoj iz restorana brze hrane, tostu i čipsu.« »Osjećam miris hrane.« Kuhinjska vrata se otvore i Riley uđe, odjeven u staru majicu kratkih rukava i traperice. »Nadam se da je nešto ostalo i za mene.« 158 Napredvidive posljedice ljubavi
»Naravno.« Marguerite ga je s ljubavlju promatrala kako uzima ogromnu porciju cottage pie. Lawrence je potajno gajio nadu da e mu biti dopušteno ostatke ponijeti svojoj kući pa je u sebi opsovao gigantski apetit njezina lijenog nećaka. »Nisam znao da si ovdje.« Nastojao je da mu glas zvuči vedro. »Onda, što radiš večeras?« »Provodim večer kod kuće, za promjenu.« Riley pospe mljeveni papar po brdu hrane na svom tanjuru. »Gledam Zvjezdane ratove.« »Da? Koji dio?« »Sve.« »Gledao ih je bezbroj puta«, divila se Marguerite, kao da se radi o nekom fantastičnom postignuću. »Tako mora biti.« Zgrabivši limenku piva iz velikog hladnjaka, Riley im namigne. »Vidimo se kasnije. Budite dobri!« »Trebam li ti ja reći koliko je taj mali razmažen?« reče Lawrence kada je Riley otišao iz kuhinje. »Ne. Ali on je svjetlo mog života. I nikome neće nauditi.« »Osim svim onim djevojkama čija je srca slomio.« »To je njihov problem. Da nema Rileyja, našle bi nekog drugog tko bi im slomio srce.« »Trebao bi raditi.« »On je moj osobni pomoćnik. U svakom slučaju«, nastavi Marguerite, »nemoj ga kritizirati. Ne želim da se odseli. Više volim da ovdje vodi lagodan život nego da radi u nekom drugom dijelu svijeta. Nikada ga ne bih vidjela.« »Znam, ali mora se naučiti samostalnosti.« Koliko god da mu je Riley sa svojim bezgraničnim šarmom bio simpatičan, Lawrence je osjetio neodoljivu potrebu da to kaže. »Ne shvaćaš. On je sin moje jedine sestre. Meni treba netko tko će mi pomoći voditi ovakav život i radije taj posao povjeravam Rileyju nego potpunom strancu. Takav aranžman odgovara i njemu i meni. Zato to i radim.« Nije se ljutila, samo je rekla što misli. Kritike se za nju nisu lijepile. »Da, zvuči logično«, reče Lawrence i pomisli kako je lijepo vidjeti Marguerite bez maske koju nosi u javnosti. Bez razmišljanja nastavi: »Stvarno mi je ugodno. Ovako mi se više sviđaš.« »Kako?« 159 Jill Mansel
»Kad nisi slavna autorica bestselera.« Frazu je popratio pokretom ruke kao da maše obožavateljima. Usne joj se trznu. »Jesi li ikada pročitao neku od mojih knjiga, Lawrence?« »Ne.« Čekaj malo... Je li to zvučalo nepristojno? Brže-bolje doda: »Jednom sam pokušao, ali sam uspio pročitati svega nekoliko stranica. Ajoj, ni to vjerojatno nisam trebao reći.« Međutim, Marguerite se davila od smijeha i malo je nedostajalo da se zagrcne i pršteći ispljune crno vino po stolu. Kada ga je napokon progutala, rekla je: »Drago mi je da nisi pročitao nijednu moju knjigu. Ne bih to od tebe ni očekivala. Nije da nisu fantastične, razumiješ...« »Pišeš li i sada nešto?« S gorljivom željom da se iskupi za nešto što je sigurno bio faux pas, skrenuo je razgovor na njezinu karijeru. »Uvijek«, reče Marguerite. »Stroj se nikada ne zaustavlja. Čim završim jednu knjigu, počinjem pisati sljedeću. Moji obožavatelji to zahtijevaju. Neumorni su. Svaki dan dobivam pisma od ljudi koji me mole da brže pišem.« »Kako si počela pisati?« »Pa, moj prvi roman nastao kao rezultat pokušaja da pobjegnem lošeg braka. Moj prvi muž bio je toliko ljubomoran na druge muškarce da mi nije dopuštao odlazak u knjižnicu. Umirala sam od dosade jer nisam imala što čitati, pa sam počela sama pisati.« »Ne mogu te zamisliti u braku s muškarcem koji ti određuje što smiješ, a što ne smiješ raditi.« »Znam. Bila sam mlada i nevjerojatno glupa.« Marguerite im dopuni čaše. »I mislila sam da to znači da me stvarno voli. Ne brini, nije mi trebalo dugo da se opametim. Čim sam potpisala prvi ugovor o objavi knjige, pokupila sam se i ostavila ga.« »I onda?« Znao je da se tri puta udavala, ali nikada nije tome pridavao posebnu pozornost. »Pa, dvije ili tri godine poslije, pronašla sam muža broj dva. S obzirom na to da sam se zarekla da neću ponoviti istu grešku, ovaj put odabrala sam čovjeka koji je bio potpuna suprotnost broju jedan.« »Aha.« Lawrence kimne, shvativši pogrešku. »Upravo tako«, reče Marguerite. »Jeremy je bio totalni mekušac. Nije bio drag i pažljiv, samo slab i beskičmenjak. To je bila potpuno nova vrsta noćne more i sama sam bila kriva za to. Naravno da sam izgubila sve poštovanje prema njemu. I on je to znao. Trajali smo tri godine. Samo nebo zna kako. Taj me koštao cijelo bogatstvo.« 160 Napredvidive posljedice ljubavi
Lawrence odreže krišku camemberta koji je bila donijela na stol. »I koliko dugo ti je trebalo da upoznaš muža broj tri?« »O, malo duže.« Marguerite odmahne glavom prisjetivši ga se. »Treći i najgori od svih«, oporo je rekla. »Ali opet, trebala sam znati. U biti, kada upoznaš čovjeka koji nagurava hrpice žetona po stolu za rulet u kockarnici, manje-više znaš što možeš očekivati.« Lawrence se blijedo sjećao Nathana. Nekoliko godina mlađi od Marguerite, bio je stopostotni plejboj, privlačan i šarmantan na površini, ali u biti sebičan i nesposoban voljeti svoju novu suprugu više nego što je volio kockanje i spavanje s drugim, mlađim ženama. »Ne sjećam se koliko ste dugo ti i Nathan bili u braku.« »Osamnaest mjeseci. Bilo je zabavno barem prva dva tjedna. Sjaj u vezi obično izblijedi«, razvlačila je Marguerite, »kada se vratiš kući s promotivne turneje za svoju knjigu i u košu za smeće u svojoj kupaonici pronađeš prazan paket pilula neke druge žene.« »Gdje je on sad?« »U Austriji. Trenutno živi s nekom puno starijom i bogatijom od mene. Zajedno idu na zatezanje lica. I izgubio je gotovo svu kosu«, dodala je s iskricom zadovoljstva u glasu. »Jadničak.« »Tako nekako. I tako, nakon toga odustala sam od daljnjeg skupljanja vjenčanih listova. Vraški skup sport i, da budem iskrena, stvaraju više problema nego što vrijede. Možda sam izvanredna u pisanju knjiga, ali kada treba odabrati muža, tu sam izgubljen slučaj.« »Jesi li sretna, ovako sama?« »Navikla sam na to. I barem imam Rileyja. Nije baš ista vrsta životnog suputnika, ali je bolje nego da sama tumaram po ovoj kućerini.« »Jesi li ikada usamljena?« upita Lawrence. »Što misliš?« Marguerite podigne obrvu. »Zašto bih inače one večeri otišla na Valinu i Trevorovu samodopadnu proslavu godišnjice?« Slegnuo je ramenima. Oboje su u istoj situaciji. »Pitam se je li tebi gore nego meni.« Marguerite ga je pomno promatrala. »Kako to misliš?« »Ja sam odabrala tri loša muža. Ti si odabrao jednu savršenu ženu.« Lawrence otpije gutljaj; je li mislila da mu govori nešto što već ne zna? Kimne i reče: »Istina.« 161 Jill Mansel
»I? Žališ li zbog onog što si učinio?« »U ono vrijeme mislio sam da nemam drugog izbora. Jednostavno si nisam mogao pomoći. Morali smo biti zajedno. Naravno, nismo znali koliko malo vremena imamo.« »I od tada plaćaš cijenu za to«, reče Marguerite. Lawrence kimne. »O, da. Karma u najčišćem obliku.« »Još uvijek voliš Dot?« »Nikada je nisam prestao voljeti. Koliko god to nekim ljudima bilo teško povjerovati.« »A sada se Antoine vratio. Što se tu događa?« »Nemam pojma.« Lawrence se predao osjećajima dok je govorio, a onda je vidio kako ga gleda. »O, Bože, hoćeš li moju priču iskoristiti za sljedeću knjigu?« »Možda već jesam.« Marguerite se nasmiješila s vedrinom u očima. »Ti to ne bi mogao znati. Nisi pročitao ni jednu.« »Touché.« »Kako se osjećaš znajući da Antoine posvećuje punu pozornost tvojoj bivšoj ženi?« »Što misliš kako se osjećam?« »Jadni Lawrence. Sam si sebi prostro krevet i ležiš u njemu sam sve to vrijeme. Teško je tako živjeti«, primijetila je. »Posebice kada znaš da svi misle da si dobio što si zaslužio.« »Hvala.« Podigne čašu prema njoj kao da joj nazdravlja. »Ljubazno od tebe što si to naglasila.« »Oprosti, ponekad sam preiskrena.« »Zbilja?« Lawrence tobože začuđeno podigne obrve prema njoj. »Nisam primijetio.« Lawrence je otišao iz Moor Courta u ponoć. Marguerite je odbacila ideju da ga Riley odveze kući. »Nemoj se ni truditi pitati ga; kada se zadubi u te svoje filmove, najbolje je ostaviti ga na miru. Pozvat ću taksi.« I sada ga je prijevoz čekao pred ulaznim vratima. Zagrlio je Marguerite i poljubio je u oba obraza za rastanak. »Hvala ti na predivnoj večeri. Imala si pravo kada si rekla da si izvrsna kuharica.« »Uvijek imam pravo. U vezi sa svime.« U glasu joj se čula razdraganost. »Manje-više.« 162 Napredvidive posljedice ljubavi
»Osim kada trebaš odlučiti tko bi mogao biti dobar muž.« »Pa, što se mene tiče, definitivno više neće biti nikakvih vjenčanja. Tu sam lekciju naučila.« Marguerite zastane. »Ali večeras mi je stvarno bilo lijepo. Bolje nego što sam očekivala.« »Znači, mislila si da će ova večer biti potpuna katastrofa?« »Prestani. Mislila sam da će biti dobra.« Oči su joj veselo sjale. »Samo kažem da je nadmašila očekivanja.« »Onda dobro.« Pitajući se što bi sljedeće trebao reći, Lawrence je na trenutak ostao bez riječi. Marguerite očito nije, pa nastavi: »Želiš da to ponovimo?« »Mogli bismo.« »Koje oduševljenje.« »Oprosti. Hoću reći, da, vrlo rado.« Lawrence sa smiješkom zaključi: »I ja sam večeras uživao. Stvarno jesam.« ♡♡♡ Nakon što je Lawrence sjeo u taksi i otišao, Marguerite promotri nered u kuhinji i odluči ga ostaviti da stoji; sutra će to počistiti. Prije nego što je otišla na kat, zavirila je kroz odškrinuta vrata da Rileyju poželi laku noć. Okrenuo se prema njoj. »Onda, kako je bilo? Jesi se dobro zabavila?« »Iznenađujuće dobro. Hoćeš li biti budan cijelu noć?« »Najvjerojatnije.« Provukao je prste kroz raskuštranu kosu i kimnuo glavom. »Ideš spavati?« »Da.« Prišla mu je, položila mu ruku na rame i utisnula poljubac na vrh plavokose glave. »’Noć, dušo. Radi i dalje to što radiš.« Ali pozornost mu je već odlutala; Rileyjev pogled vratio se na zaslon. Očito ga je prilično ometala. Rastreseno kimne glavom i odgovori: »Aha, ne brini, hoću.«
163 Jill Mansel
TRIDESETO POGLAVLJE Nije bilo pomoći; kao termin kod zubara na koji nastojite ne misliti, datum vjenčanja neumoljivo se približavao i bilo je krajnje vrijeme da poduzme nešto u vezi s time. Tula pronađe Dot dok je radila iza recepcijskog pulta. »Bok, pitala sam Carol i ona se slaže, pa je li u redu ako zamijenimo smjene ovaj vikend?« »Nema problema, dušo.« Dot uzme olovku i privuče planer smjena. »Znači, ona će raditi u subotu, je li tako? A ti u nedjelju.« »Tako je.« Tula ju je promatrala dok je shodno tome unosila promjenu. »Ideš na neko lijepo mjesto?« »Da. Pa, recimo. Na prijateljičino vjenčanje.« »O, nema ničeg ljepšeg od vjenčanja.« Dot je pogleda postrance. »Ne mogu ne primijetiti da ne izgledaš previše oduševljeno.« »Znam. I bit će prekrasno.« Tula s oklijevanjem napravi grimasu. »Radi se o djevojci s kojom sam nekad radila. Uvijek je bila bolja od ostalih, ako znate što mislim? Jedna od onih u čijoj se blizini osjećate manje vrijedno?« »O, ne!« Dot je djelovala zgroženo. »Stvarno? Baš zločesto.« »Zapravo je vrlo simpatična. Vjerojatno se osjećam pomalo inferiorno zbog toga što je ona tako lijepa i draga. Bila sam presretna što me prihvatila kao prijateljicu«, objasnila je Tula. »Nije morala. Neke druge znale su biti pomalo čudne u tom smislu, ali Imi nije nikada.« »A za koga se udaje?« »Za nekog podjednako savršenog u svakom pogledu. Naravno. Zgodan, ima brdo novaca, obožava je. Vjenčanje će biti u jednom prekrasnom hotelu u Walesu.« »Pa, to uistinu zvuči fantastično«, reče Dot. »Ipak, imam dojam da nešto nije u redu. Hoćeš li mi reći o čemu se radi?« Stvarno, je li ta žena možda vještica? »Sama sam si za sve kriva.« Tula teatralno uzdahne i počne razvlačiti spajalicu za papir. »Oduvijek sam imala peh kada su dečki u pitanju. Imi i njezino društvo znali su se šaliti na tu temu. Njezina najbolja prijateljica rekla je da je to poput nekog prokletstva, dovoljno sam zgodna da si nađem nekog pristojnog, ali to se jednostavno nikada nije dogodilo.« 164 Napredvidive posljedice ljubavi
»Pa to je definitivno bilo zločesto«, objavi Dot. Tula se ugrize za usnu; komentari su uvijek bili tako izgovoreni da bi svi, ako bi se naljutila, jednostavno rekli ali nismo tako mislili, to je bila samo šala! Premda bi svaki put pokušali natuknuti da joj negdje duboko unutra nedostaje neka vrlina, da nešto radi potpuno pogrešno. »Uglavnom, natuknula sam da hodam s nekim jako zgodnim i Imi je rekla da ga moram dovesti sa sobom na vjenčanje. To je malo zakompliciralo stvari, ali od tada je prošlo dosta vremena. Nadala sam se da ću do vjenčanja uspjeti pronaći nekog zgodnog dečka«, reče Tula. »Ali nisam. A vjenčanje je u subotu.« »Ah.« Dot mudro kimne. »Vječni problem solo djevojaka. Pa, jednostavno ćeš im morati reći da ne može doći jer mora ići u Amsterdam na neki strašno važan poslovni put.« »Znam, to je bio i moj plan. Međutim, sinoć sam Imi poslala poruku da na vjenčanje dolazim sama jer moj dečko ne može doći. U tom je trenutku bila vani s prijateljicama.« Tula se trznula sjetivši se toga. »Imi me nazvala i rekla o ne, baš šteta, ali čula sam druge cure u pozadini kako se smiju i zafrkavaju na račun mog izmišljenog dečka. Jedna je rekla: >Baš mi je žao ako stvarno mora raditi<, a neka druga je rekla: >Ma daj, ne budi tako naivna, on ne postoji.<« »To je tako okrutno!« Dot je bila ozlojeđena zbog nje. »Znam.« Tula je spajalicu za papir preoblikovala u nervoznu spiralu. Turobno je dodala: »Tako okrutno. Ali i istinito.« Već sljedećeg trenutka Dot pljesne rukama i reče: »Srećom, ja sam genij alka!« »Da?« Tula se nije previše nadala; posljednje što je njoj samoj palo na pamet bilo je da se upita bi li mogla Sophie zalijepiti brkove i prošvercati je kao muškarca. »Josh«, usklikne Dot. »On bi mogao poslužiti, zar ne?« Okej, ovo je vjerojatno bilo retoričko pitanje stoljeća. »Ako ništa drugo«, podsjeti je Tula, »on je ovaj vikend u Londonu.« »Da, ali baš o tome se i radi, ipak ne ide. Njegovom je prijatelju prošle noći umro otac pa je zabava otkazana. Što je, naravno, tužno«, reče Dot, »ali moglo bi onda genijalno tebi ići na ruku.« Zvučalo je predobro, ali, budimo realni, šanse za to bile su ravne nuli. Tula se pitala koliko Dot zna o njezinoj neuzvraćenoj zaljubljenosti u Josha. Razmotala je spajalicu i oblikovala je u tjeskobnu cik-cak liniju. »Neće htjeti.« »Zašto ne?« 165 Jill Mansel
Tula slegne ramenima. »Jednostavno neće.« »Mogao bi«, reče Dot, »ako ga ja zamolim.« O, Bože, zamisli samo njihova lica kada bi se na vjenčanju pojavila s Joshem. To bi bio najbolji trenutak u njezinu životu. Mozak joj je radio sto na sat i Tula shvati da je to kao priča u onom filmu Pratnja za vjenčanje u kojem se ona cura iz serije Will & Grace na kraju zaljubi u Dermota Mulroneyja i onda sretno žive do kraja života. Jer baš u tome i jest čarolija vjenčanja, zar ne? Svašta se može dogoditi... »Idem odmah razgovarati s njim«, reče Dot. Zna ona biti užasno uvjerljiva kada nešto naumi. »Dobro.« U Tulinim grudima uskovitlaju se mjehurići uzbuđenja, kao u nekom Disneyjevom crtiću. »Ne škodi pitati.« »Ne«, reče Josh kada mu je do kraja iznijela svoj plan. Iz iskustva je znao da se Dotinoj moći uvjeravanja može oduprijeti jedino ako zauzme čvrst stav i ne pokaže ni najmanju slabost. »Nemoj tako. Prijateljici bi učinio ogromnu uslugu.« Nastavio je odgovarati na elektroničku poštu na svom prijenosnom računalu. »Svejedno, ne.« »Ali, dušo, i meni bi učinio uslugu. A ja sam ti baka.« »Ma daj. Što je ovo, emocionalna ucjena?« Podigao je pogled i izvio obrve, diveći se njezinoj prepredenosti. »Stvarno?« »Tula je draga djevojka«, reče Dot. »Potpuno je dobronamjerna, ali uvijek se uspije naći u nekoj neugodnoj situaciji. A u subotu ne radiš ništa drugo.« Nagnula je glavu. »Zašto joj ne želiš pomoći?« »Zato što bih se onda ja našao u neugodnoj situaciji.« Odustao je od pregledavanja pošte i odmahnuo glavom. »Ne bi bilo pošteno ni prema Tuli. Znaš li da je zaljubljena u mene?« »Je li?« »I to preko glave.« »O. Pa, dobro, nisi ružan«, pomirljivo će Dot. »Pretpostavljam da su i mnoge druge djevojke zaljubljene u tebe.« »Ali to će mi... zakomplicirati stvari. Bit će mi neugodno. Posebice ako svi budu mislili da smo par. Očekivat će da se ponašamo... znaš...« »Dakle, ne mogu vjerovati da si tako sebičan. Jadna Tula. Vjeruj mi, nema ničeg goreg nego kada se na nekom okupljanju moraš pojaviti bez partnera.« 166 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dobro, očito nastavljaš s emocionalnom ucjenom«, reče Josh. Tako tipično za nju; nijedna taktika nije bila zabranjena. »Ali ona ne želi ići sama.« Dotine plave oči su ga preklinjale. »Kako to ne možeš shvatiti?« »Mogu. Samo mislim da ne bi trebala ići sa mnom. To nije dobra ideja, kako god okreneš. Osim toga, Rileyju se to ne bi svidjelo. Prilično je zagrijan za Tulu...« Dok je to izgovarao, u glavi mu se rodila ideja. I Dot je živnula. »Da? A što ona misli njemu?« »Misli da je lijenčina. Nemam pojma zašto.« Posegnuvši za svojim mobitelom, Josh nastavi: »Premda, ovo bi mu mogla biti dobra prilika da joj uskoći u pomoć.« »I dovoljno je zgodan da ostavi dojam na ostale goste. O, to je odlična ideja«, veselo reče Dot. »Ne moraju znati da je lijenčina.« »Upravo tako«, reče Josh. Aleluja! Izvukao se. Utipkavši Rileyjev broj, Josh je čekao. I čekao. Naposljetku reče: »Hej, lijenčino, podne je. Nemoj mi reći da sam te probudio.« ♡♡♡ Radeći na recepciji, Tula je osjetila kako joj se usta suše dok je gledala kako se Dot vraća natrag stubištem. Isuse, razgovarala je s Joshem i sada se smiješi. To može značiti samo jedno... »Ne budi tako nervozna«, veselo reče Dot. »Imaš pratnju za vjenčanje!« Jupiiiii! »Stvarno?« »Stvarno. Jedino što... nije Josh.« Tulino srce splasne poput ispuhana balona. »On na kraju ipak ne može«, nastavi Dot, »ali pronašao je nekog tko može ići umjesto njega.« O, Bože, Lawrence je divan čovjek, ali nije valjda on. Gotovo strepeći od odgovora, Tula upita: »Tko?« »Riley! Što je zapravo još bolje, kad malo bolje razmisliš. Ako one djevojke želiš učiniti ljubomornima, Riley je daleko bolja opcija. Strašno je zabavan i raspametit će ih svojim šarmom!« Govorila je to kao mama koja uvjerava dijete da su sendviči zapravo puno ukusniji od kolača. »Dobro.« Tula izdahne, preplavljena razočaranjem. Dot bi mogla imati pravo, ali ona je tako silno željela da to bude Josh. 167 Jill Mansel
»Joj meni. Ne želiš ići s Rileyjem?« Pribrala se. »Oprostite, znam da je zabavan. Muči me samo, kada ga budu pitali čime se bavi, reći će: >Uglavnom ničim<, i bit će zadovoljan sam sa sobom. Njega ni najmanje ne dira to što bi ga drugi ljudi mogli svisoka gledati jer ga nije briga što nema posao. I onda će mi se svi iza leđa smijati jer hodam s takvim luzerom.« »Dušo, to je samo jedan dan. Reci im da je bankar ili fizičar ili nešto takvo! Kako god bilo«, Dot posegne za mišem i osvježi zaslon na računalu, »Josh ne može ići u subotu. Nazvao je Rileyja i Riley je rekao da će rado ići s tobom, ali ako ti radije ne bi...« Tula je više nije slušala; zurila je u zaslon na kojem su se vidjele najnovije rezervacije. Jedno joj je ime skočilo u oči, ime nekog tko je rezervirao sobu u hotelu za sljedeći tjedan. Dakako, dakako, to ne može biti on. O, Bože, ali što ako jest? »Halo?« Osjetivši da je izgubila njezinu pozornost, Dot mahne Tuli ispred očiju. »Sve u redu?« »Nisam sigurna. Ovo ovdje.« Tula pokaže na zaslon. »T. Pargeter, rezervacija za sobu broj sedam. Znate li možda što znači T?« »O, misliš da je to netko koga poznaješ? Ja sam sinoć napravila tu rezervaciju. Čekaj malo, da razmislim...« Dot je tapkala prstom po stolu i zatvorila oči. »Na vrh jezika mi je...« »Theo?« Tula ispali ime, pomalo povišenim glasom. »Je li Theo?« Jer ako je Sophien bivši muž rezervirao sobu u hotelu... Pa, Sophie definitivno mora znati. »Terence! To je to.« »Terence? Sigurni ste?« »O, da. Sada se sjećam kako izgleda. Odsjeo je kod nas prije par mjeseci.« Dot je rukama pokazala zamišljeni trbuh. »Prilično debeo. Žmirkave oči, velik crveni nos... Užasno sam se bojala da bih se mogla zabuniti i obratiti mu se s Toby, znaš, poput lica s onih smiješnih vrčeva. Ali ne zove se Theo«, zaključila je. »Definitivno. Čovječe, stvarno ti je laknulo!« »I je.« Tula se hladila mašući rukama ispred lica. »Netko od tvojih bivših?« »Nije moj, od nekog drugog. Recimo samo da mi je drago da nije on.« Nacerila se. »Moglo bi biti nezgodno.« Dot promijeni temu i reče: »Onda, što ćeš učiniti u vezi s vjenčanjem? Vodiš Rileyja sa sobom ili ideš sama?« 168 Napredvidive posljedice ljubavi
Telefon na stolu zazvoni i Dot pričeka njezin odgovor prije nego što podigne slušalicu. Tula je nabrzinu prebirala opcije po glavi. Riley se ponudio i ako ga odbije, to ne znači da će se Josh odjednom predomisliti i odlučiti ići s njom. Osim toga, stvarno mrzi pojavljivati se sama na bilo kakvim društvenim događanjima. »Idem s Rileyjem«, rekla je i vidjela zadovoljan izraz na Dotinu licu. »Odlično.« »I hvala«, dodala je Tula. U ovakvoj situaciji, budimo realni, bilo koji lažni dečko bolji je od nikakvog.
169 Jill Mansel
TRIDESET PRVO POGLAVLJE »O, Bože«, jadikovala je Tula kada se crveni Mercedesov kabriolet napokon zaustavio na šljunčanom prilazu ispred hotela. »Kasniš! Gdje si do sad?« »Točio sam gorivo. Bila je gužva.« Riley je zabljesne svojim prepoznatljivim bezbrižnim osmijehom. »Hej, ne paničari. Ionako krećemo prerano.« Ima li za osobu koja voli točnost išta gore nego kad mora putovati s osobom kojoj točnost nije jača strana? Tula je tri puta provjerila na Googleu: od St Carysa do Brecona ima tristo kilometara i vožnja traje četiri sata. Vjenčanje treba početi u tri, a uračunala je i jedan dodatan sat radi sigurnosti. Zbog toga je Rileyju rekla da obavezno dođe najkasnije do deset sati. Sada je već deset i petnaest. »Smiri se«, reče Riley vidjevši je kako gleda na sat. »Rekla sam ti. Trebaju nam četiri sata do ondje.« »Ako je vjerovati Googleu. Koji vozi kao bakica sa šeširićem na glavi. Kladim se da mogu stići za tri sata.« Tula rezignirano izdahne. Ne smije unedogled prigovarati. Riley joj pomaže, na kraju krajeva. Osim toga, on i vozi, što je nadasve lijepo od njega, premda je pretpostavljala da je to zbog toga što ne može podnijeti pomisao da se satima vozi šćućuren u njezinu klimavom starom autiću. Prisilila se opustiti. »Dobro, oprosti. Samo mrzim kasniti.« »Nećeš zakasniti. Obećavam. Uzgred, izgledaš fantastično.« »Stvarno?« Smekšavši se, Tula spusti pogled na koraljno crvenu haljinu koju je jučer otkrila u butiku s retro stvarima u jednoj od uskih uličica iza šetnice. Stajala joj je kao salivena i u njoj je izgledala pomalo poput Audrey Hepburn, a savršeno je išla uz njene omiljene crvene cipele. Bez lažne skromnosti, izgledala je fantastično. Ipak, lijepo je kada ti to netko i potvrdi. »Je li to Ian?« upita Riley. »Da!« Još više impresionirana, nježno je gladila donji dio haljine. »Ne mogu vjerovati da to znaš! Nikada prije nisam imala ništa laneno.« »Moraš se presvući.« Odmahivao je glavom. »Molim? Zašto?« Tula je užasnuto zurila u njega. 170 Napredvidive posljedice ljubavi
»Zbog puta.« Nacerio se. »Lan se gužva kao lud. Užasno će izgledati ako ostaneš u njoj. Presvući se u nešto drugo, a haljinu obuci neposredno prije nego što stignemo onamo. Marguerite to uvijek radi prije nekog događanja.« »O, Bože, stvarno? Ali već kasnimo...« »Ne kasnimo. I nećeš dobro izgledati pred prijateljicama. Idi i presvući se«, naloži Riley. »Trebat će ti manje od dvije minute.« Dvije minute poslije Tula se sjurila niz stepenice u japankama, odrezanim trapericama i sivo-bijeloj prugastoj majici. Mahnula je torbom u kojoj se nalazila haljina i cipele u rekla: »Neće li se zgužvati u ovome?« »Hoće. Zato ćeš haljinu prebaciti preko stražnjeg sjedala, zajedno s mojim odijelom.« »O. Dobro.« Tula istrese haljinu iz torbe i učini kako je rekao. Eto, puno bolje. »Pogledaj našu odjeću, kako su se lijepo stisnuli jedno uz drugo. Zar nisu divan par?« »Ni ne pomišljaj na to.« Žustro gurne torbu s cipelama u kut. »Eto, riješeno.« Riley teatralno potapša sat. »Možemo li sada napokon krenuti, molim te? Inače ćemo zakasniti.« Krenuli su prema unutrašnjosti, prošli Okehampton, potom stigli do Exetera i priključili se na cestu M5. Sunce je i dalje sjalo; jurili su u Mercedesu sa spuštenim krovom i privlačili zavidne poglede ostalih putnika pa se Tula napokon počela opuštati. Stavila je svoje najbolje sunčane naočale, a kosa joj je vijorila u stilu filmske zvijezde. Riley je bio vješt vozač. Bio je i ugodno društvo. Bit će to prekrasan dan. »Dobro, moramo uskladiti priče.« Morala je podići glas da je čuje od buke motora i zraka koji je šumeći jurio kraj njih. »Spetljali smo se samo dva dana nakon što sam se doselila ovamo i bila je to manje-više ljubav na prvi pogled.« »Što se mene tiče, to je istina. Kako ću se zvati?« Riley ju je gledao pun nade. »Mogu li se zvati Cedric Moose Hufflepuffington Treći?« »Držimo se istine gdje god možemo. Moramo znati malo više jedno o drugome, u slučaju da ljudi počnu postavljati pitanja. Dakle, omiljena glazba«, zahtijevala je Tula. »Barry Manilow.« »Ne, stvarno.« »Stvarno. Genijalan je. >Copacabana< je nenadmašna.« 171 Jill Mansel
Zakolutala je očima. »Poanta ovog što radimo je da mi se ne smiju. Omiljeni film?« »Amélie.« »Ti to ozbiljno?« »Ha, što sam ja, neka cura? Uostalom«, veselo nadometne, »već znaš koji je moj najdraži film. Zvjezdani ratovi.« O, Bože. »Dobro. A sada, želim da imaš pravi posao.« Riley je djelovao zgroženo. »Kakav pravi posao?« »Nešto što zvuči impresivno. Što misliš o...« »Ne znam ništa o korporativnom bankarstvu. A oni bi mogli znati. Mogu li biti međunarodni špijun? Kao James Bond?« Podigla je obrvu. »Ma dajte, gospođice Moneypenny, molim vas, dajte mi da budem špijun.« »To kao uopće ne bi zvučalo izmišljeno. Ne«, reče Tula, »to je glupo.« »Mogao bih biti genijalni surfer svjetske klase.« »Koji dio riječi pravi posao nisi razumio?« »Onda dobro«, reče Riley. »Bit ću znanstvenik istraživač, specijalist za kliničku neurofiziologiju i elektroencefalografiju.« »Kako, molim?« Tula je zatreptala; zvučalo je kao da je malo dijete odjednom počelo tečno govoriti ruski... Riley ponovno izrecitira riječi i namigne. »Znam. Prilično dobro, ha?« »Onako. Odakle ti to?« »To mi je trik za zabave. Na zadnjoj godini faksa stanovao sam s tipom kojem je to bio posao. Bio je to izvrstan ulet jer nitko nije imao blagog pojma što to znači. Samo bi im rekao da ima sposobnost saznati sve što se događa u njihovim mozgovima. Svaki put to bi ih bez greške impresioniralo. Stoga samo naučio malo više o tome i onda bismo izlazili zajedno i pretvarali se da smo obojica znanstvenici specijalisti za kliničku neurofiziologiju i elektroencefalografiju. I moram ti reći, svaki put bi upalilo poput čarolije.« »Ali što to točno znači?« Riley slegne ramenima. »Nije važno. Samo izmisli nešto, reci što god želiš. Nitko neće znati da nije istina.« »Dobro.« Tula digne ruke; ako je itko sposoban smuljati bizaran opis posla, onda je to Riley. »Ali samo pazi da – o, ne...« 172 Napredvidive posljedice ljubavi
Ispred njih, jedno za drugim, počela su se crvenjeti stop svjetla. Riley uspori automobil. U roku od trideset sekundi, vozila u sve tri trake zaustavila su se, a Tulina se utroba zgrči u čvrst, tjeskoban čvor. Sigurno se ispred njih dogodila neka nesreća. »Zašto se to uvijek meni događa? Znala sam da smo trebali ranije krenuti.« »Okej, duboko diši. Vidiš sve ove aute?« Riley pokaže rukom na prometni zastoj gigantskih razmjera. »Događa se i svima ostalima. I gledaj to s pozitivne strane: barem se nesreća nije dogodila nama.« Tim ju je riječima uspio posramiti, premda se zapravo samo radilo o tome da ga muči grižnja savjesti i da joj pokušava odvratiti pozornost od činjenice da je on kriv za to što kasne. »Da smo krenuli u deset, ne bismo zapeli ovdje.« »Imaš pravo.« Riley kimne. »Mogli smo sudjelovati u tom sudaru. Mogli smo sada ondje ležati ozlijeđeni ili mrtvi.« Vidite? Gad. »Naravno. Još smo živi. Hura za nas, baš smo sretni.« Ozlojeđeno je uzdahnula. »Što misliš kako dugo ćemo zaglaviti ovdje?« »Prvo pravilo je«, reče Riley, »da se nema smisla brinuti zbog nečega što ne možeš promijeniti.« »To je najgluplje pravilo koje sam ikada čula. Hoćeš mi reći da se ne bi brinuo kada bi se našao u avionu koji će se svakog trena srušiti?« »Dobro, padovi aviona su nešto drugo. Premda ni tada ne bi imalo smisla brinuti se. Ne bi pomoglo. Uostalom, otvori pretinac.« »Zašto? Imaš li unutra mini motocikl na sklapanje?« »Bolje od toga«, reče Riley. »Miješane gumene bombone. Možemo napraviti piknik.« »Ne volim gumene bombone.« Tula složi grimasu. Pružio je ruku preko nje i sam otvorio pretinac. »Super. Ostat će više za mene.« Policijski automobili i hitna pomoć prozuje pokraj njih po zaustavnoj traci. Minute su otkucavale. Riley je pojeo gotovo sve bombone iz vrećice, a Tula je nervozno igrala neku igricu na mobitelu. Nakon trideset minuta koje su se činile kao trideset sati, promet se počeo polako kretati brzinom od kilometar i pol na sat. Nakon još pola sata napokon su u jednoj traci promiljeli pokraj mjesta nesreće u kojoj se kamionska prikolica prevrnula na stranu, a s nje su se na sve strane razletjele bale sijena... 173 Jill Mansel
Znači, nije lančani sudar. Nadajmo se da je vozač dobro. »Bit će sve u redu, mogu nadoknaditi vrijeme, nije problem«, reče Riley dok je Mercedes ubrzavao i oni nastave putovanje. Uskoro će proći Bridgwater, pa Weston-super-Mare, potom Bristol... Dvadeset minuta poslije Riley promrmlja: »Okej, možda imamo mali problem.« Tula naglo podigne glavu. »Molim? Kakav problem?« »Mislim da nam je prazna.« »Što je prazno?« Prijekorno je pogleda. »Pa, definitivno nije prazna limenka piva.« »Prazna nam je guma? O, Bože, zaustavi auto!« »Nije potpuno prazna. Samo malo vuče u stranu. Naprijed je servisna stanica; stat ćemo ondje i riješiti to.« Ne mogu vjerovati«, uzrujavala se Tula. »Ovo nije normalno. Koliko treba da se zamijeni kotač?« »Ne brini. Ne dugo.« Odmah su usporili i sišli s auto-ceste na sljedećem izlazu te dopuzali do servisne stanice. Riley je parkirao na udaljenom uglu, gdje je bilo dovoljno mjesta da se izvede zamjena. Izašli su iz auta i oboje su stojeći proučavali vidljivo praznu gumu. Nakon dvadeset sekundi proučavanja Tula reče: »Pokušavaš je snagom volje natjerati da se napuše? Vjerojatno ti to neće poći za rukom.« Time je zaslužila još jedan prijekoran pogled. Riley napokon otvori prtljažnik i izvadi potrebnu opremu. Onda ponovno stane. »Nemamo cijeli dan«, reče Tula. »Dobro, evo ti dizalica. Zašto ti ne probaš?« »Jer nije moj auto. I ne znam kako se to radi.« »Da pozovemo službu za pomoć na cesti?« predloži Riley. Zapiljila se u njega. »Hoćeš reći da ni ti ne znaš promijeniti kotač?« Glasno je izdahnuo. »To mi je fobija, okej?« »Imaš fobiju od mijenjanja kotača na automobilu? Reci mi da se šališ.« 174 Napredvidive posljedice ljubavi
»Bilo mi je sedamnaest, upravo sam položio vozački i vozio sam prema Škotskoj. Oko jedan sat ujutro pukla mi je guma. Auto je bio star, bio je mrak i nisam vidio gdje trebam utaknuti dizalicu pa je prošla kroz hrđavi dio. Auto mi je pao na ruku i slomio je. I tako sam ostao sam na pustoj cesti cijelu noć. I zato imam fobiju od mijenjanja kotača.« »I što ćemo sada?« »Rekao sam ti, zovi pomoć na cesti«, reče Riley. Tuli je došlo da zaplače. »Ali koliko će im vremena trebati da dođu? Mogli bi proći sati.« Raširio je ruke. »Možda neće.« »O, Bože, ovo je...« »Pozdrav! Imate problema?« Tula se naglo okrenula prema prašnjavom crvenom kombiju neke građevinske tvrtke koji se upravo zaustavio iza njih. Muškarac tridesetih godina kovrčave plave kose odmjeravao ju je sa suvozačeva sjedala s očitim zanimanjem i sjajem u očima. »Pukla nam je guma, a on ne zna zamijeniti kotač.« Nije ju bilo briga hoće li osramotiti Rileyja. »Ne? Lijep auto.« Čovjek izađe iz kombija i s divljenjem promotri Mercedes. »Trebate pomoć?« »To bi bilo fantastično!« O, koje olakšanje. »Vrlo ljubazno od vas... Krenuli smo na jedno vjenčanje u Wales i ne smijemo zakasniti...« »Nema uopće problema. Možemo vam mi to napraviti, zar ne?« Kovrčavi upitno pogleda visokog i ćelavog kompanjona. Nijedan od njih dvojice nije plijenio pozornost ljepotom, ali su imali vedra lica... I ne boje se promijeniti kotač... »Imamo vremena.« Ćelavi pogleda na sat. »Stignemo to napraviti. Ne brini, Pepeljugo, stići ćeš na vjenčanje.« Tula zaplješće od zahvalnosti i zaključi da ih obojicu obožava. Stojeći pokraj nje, Riley reče: »Odlično, hvala vam puno.« Dvojica muškaraca počnu raditi složno kao tim. Znali su točno što trebaju raditi i to su i radili. Shvativši da bi do sljedeće stanke za odlazak u toalet moglo proći dosta vremena, Tula reče: »Vraćam se za minutu.« Zaputila se prema zgradi servisne stanice ostavivši ih čavrljati o automobilima s Rileyjem. 175 Jill Mansel
Kada se vratila pet minuta poslije, posao je bio obavljen i njih dvojica su se već udaljavali u kombiju. Kovrčavi se nagne kroz svoj prozor i dovikne: »Bok, dušo. Dobro se zabavite na vjenčanju!« »Hoćemo! Hvala vam puno!« Mahnula im je i uskočila u Mercedes. Riley je već upalio motor. »Jesi sada sretna?« »Da, jesam. Zahvaljujući njima. Spasioci iz crvenog kombija.« Tula zaveže pojas. »Nisu li neki ljudi jednostavno divni? Tako ljubazni.« »Tražili su da im platim...« Ajoj. »Koliko?« »Trideset.« Zastao je. »Dao sam im pedeset.« Bio je to nizak udarac ali ipak je rekla: »Mogao si to i sam napraviti da nemaš fobiju.« Ispred njih, crveni je kombi na kružnom toku skrenuo na trećem izlazu i zaputio se na jug prema Exeteru. Riley skrene na prvom izlazu prema Bristolu. »Znam«, reče ne gledajući je. »Oprosti.« Tula osjeti potrebu da objasni. »Samo se ponekad... iživciram.« »Stvarno?« Ton mu je bio bezizražajan. »Stvar je u tome, znaš, moj tata nije bio divan tata. Ako se bilo što pokvarilo ili potrgalo, njemu nije padalo na pamet da to popravi. Onda je otišao kada mi je bilo deset godina i svatko bi pomislio da je mama nakon njega izabrala nekog sposobnijeg. Ali nije, i dalje je birala samo beznadne slučajeve, muškarce koji nisu bili u stanju zadržati bilo kakav posao, nikada nisu radili ništa korisno i uvijek bi na kraju digli sidro. Trenutno vodi kafić u Corfuu s totalnim kretenom koji zakocka svu dobit...« Tula zastane i slegne ramenima; to je sasvim dovoljno. »To je uglavnom razlog zašto sam ovakva kakva jesam. Ako si se slučajno pitao. Volim mamu, ali ne želim završiti kao ona.« Riley je slušao ne prekidajući je. Naposljetku je rekao: »Dobro« i polagano kimnuo. »Sada shvaćam. Hvala što si mi rekla.« Sunce se skrilo iza sivih oblaka dok su mostom preko rijeke Severn prelazili u Wales. Dok su čekali u redu za mostarinu, Riley pritisne dugme za automatsko dizanje krova. Bila je to dobra odluka; samo par minuta poslije, prve su krupne kapi kiše počele lupkati o vjetrobran. »Spasio sam ti kosu da se ne smoči«, rekao je. »Hoćemo li sigurno stići na vrijeme?« »Prestani se brinuti. Naravno da hoćemo.« 176 Napredvidive posljedice ljubavi
TRIDESET DRUGO POGLAVLJE Kada su stigli do Newporta, padala je gusta kiša i promet se pojačao. Laknulo im je kada su skrenuli s auto-ceste i zaputili se mirnijim cestama kroz Cwmbran, Pontypool i Ebbw Vale. »Dobro«, reče Riley nakon što su prošli desetak kilometara kroz nacionalni park Brecon Beacons. »Morat ćeš me sada navoditi.« »Nikada prije nisam bila ovdje. Kako bih te mogla navoditi?« Tula pokaže na crni zaslon na kontrolnoj ploči. »Uključi navigaciju!« »Navigacija ne radi. Marguerite ju je strgala prošli tjedan.« »I to mi tek sad kažeš?« »Mislio sam da si isprintala mapu«, odvrati Riley, »Molim? Ja sam mislila da imaš funkcionalnu navigaciju!« Vjenčanje je trebalo početi u tri. Sada je bilo gotovo pola tri. Stigli su do križanja i Tula je na tabli vidjela dva neizgovoriva velška naziva mjesta. Brijači su letjeli lijevodesno i razmicali gustu kišu, a Riley zaustavi auto. Oboje su istovremeno pogledali svoje mobitele... Nema signala. Tako tipično. Našli su se usred ničega, zatečeni pljuskom gotovo biblijskih razmjera, a povrh svega potpuno izgubljeni u prostoru. »Biraj«, reče Riley. »Lijevo ili desno?« »Ne želim birati.« »Želiš reći da bi radije da ja biram, tako da mene možeš kriviti ako izaberem krivo.« »Tako nekako.« Čak se i Tula morala nasmiješiti njegovu priznanju. Protresla je mobitel. »Jesi li siguran da nemaš signala?« »Ni mrvice. Okej, idemo.« Skrenuo je desno i nastavili su putovanje koje se činilo kao da nikada neće završiti. Dvadeset minuta poslije pred njima se pojavi još jedna tabla. »To je to! To je to selo!« Tula je gotovo poskočila na sjedalu. »O, Bože, našli smo ga!« »Mi?« upita Riley. 177 Jill Mansel
»Okej, ti si ga našao. I žao mi je što sam toliko paničarila. Ti si genije. Gledaj, ondje je crkva!« Pokazivala je prema zvoniku, jedva vidljivom između drveća. »Još bolje, tu je i gostionica.« »Jesi li poludio? Nemamo vremena za piće. Vjenčanje počinje za pet minuta.« Riley je ignorirao njezine prosvjede i skrenuo na parkiralište gostionice. »Moramo se presvući«, podsjetio ju je. »Možemo to ovdje.« »Imaš pravo. Umalo sam zaboravila.« Ustreptala od olakšanja, Tula otkopča pojas i okrene se prema natrag uzeti stvari sa stražnjeg sjedala. »O. Gdje si ih stavio?« »Što?« »Našu odjeću. I moje cipele.« Bili su ondje, a sada ih nema. Tula se na trenutak zapitala mogu li ta super-pametna moderna vozila nekim čudesnim načinom prebaciti stvari sa stražnjeg sjedala u prtljažnik automobila kada se digne krov. Onda je vidjela izraz na Rileyjevu licu i znala je da ne mogu. Okrenuo se, zagledao u prazno sjedalo i rekao: »Sranje.« »Hoćeš reći da su moja haljina i tvoje odijelo odletjeli sa sjedala dok smo se vozili auto-cestom?« Tula podigne glas. »Ili što?« Riley je odmahivao glavom. »Oni kradljivi gadovi.« »Građevinci? Ali kako bi oni to mogli napraviti? Bio si s njima cijelo vrijeme i gledao ih!« »Kovrčavi me pozvao na drugu stranu i natjerao me da pogledam ispod auta da mi pokaže gdje treba doći dizalica.« Riley zategne čeljust. »U tom je trenutku ćelavi otišao nešto izvaditi iz stražnjeg dijela kombija. Ali zapravo nije ništa vadio. Stavljao je stvari unutra. Gadovi prokleti.« Tula nije mogla progovoriti. Željela je plakati, vrištati, razbiti auto. Njezina prelijepa crvena lanena haljina... njezine najbolje cipele... pet sati nevjerojatno stresnog putovanja samo da bi stigli ovamo... I sada ovo. »Žao mi je«, reče Riley. Tula na trenutak zatvori oči i zabije nokte u dlanove stišćući šake. »Dao si im pedeset funti, a oni naprave takvo nešto.« U tom trenutku najviše od svega poželjela je ubiti onu dvojicu građevinaca i autom pregaziti njihova unakažena tijela. 178 Napredvidive posljedice ljubavi
»Znam.« »Pa, možemo onda odmah natrag kući.« »Gle, sada si uzrujana. Ali ako to napravimo, poslije ćeš biti još više.« Pogledala ga je. »A što je alternativa?« »Prešli smo sav taj put. Kako bi bilo da ostanemo i odradimo to sa stilom? Jedan od razloga zašto mi se toliko sviđaš je to što si duhovita, imaš smisla za humor.« Riley je davao sve od sebe da je u to uvjeri. »Nismo mi krivi za to što nemamo prikladnu odjeću. Ali nismo goli. Moramo samo objasniti što se dogodilo i ljudi će razumjeti. I super ćemo se provesti. Na kraju ćemo se smijati svemu tome, obećavam ti.« Tula je osluškivala svoje disanje. Svi događaji tog dana skupili su joj se u grudima pa je njezin smisao za humor odavno nestao. Haljina bi joj pružila toliko potrebno samopouzdanje; to je ono što Riley nikako nije mogao shvatiti. Nikada nije upoznao nijednu od Iminih zastrašujućih prijateljica niti na sebi osjetio njihov znalački pogled ili vidio njihove podmukle, posprdne osmijehe koje bi razmjenjivale kad god bi netko nešto rekao ili napravio što bi se njima učinilo smiješnim. Osim toga, Riley je na sebi imao svijetloružičastu majicu i iznošene, nadasve seksi traperice. Dobro, možda je njegova odjeća i bila ležerna, ali je svejedno fantastično izgledao. Ona je pak svoje odrezane traperice bile odabrala zbog udobnosti, a ne zbog stila, i prugasta je majica, nakon pojedenog Snickersa, sada imala čokoladnu mrlju na prednjici. Gurnuo ju je laktom. »Ma daj. Hoćemo li?« Tula spusti zaštitu od sunca i pogleda se u malenom zrcalu. Moglo bi biti i gore; barem joj je kosa u redu i šminka se još drži. Potvrdno kimne Rileyju, nasmiješi se i reče: »Oborimo ih s nogu.« ♡♡♡ Nevjerojatno, ali do četiri sata Rileyjeva predviđanja su se obistinila. Najgore je bilo izdržati do kraja ceremonije u crkvi. Stigavši prekasno da bi ikome mogli objasniti situaciju, Tula se užasno nervirala zbog iznenađenih pogleda upućenih u njihovu smjeru. Bilo joj je kao da se na pogrebu pojavila u kostimu klauna, zajedno s crvenim nosom koji trubi i suludim oslikanim osmijehom. Ljudi nisu mogli vjerovati da su došli tako neprikladno odjeveni. Bilo je gurkanja i šaputanja i čestog okretanja glava. 179 Jill Mansel
Posramljeno se iskrasti van bila bi najpoželjnija opcija, da nije bilo Rileyja kraj nje, koji joj je učinkovito blokirao izlaz iz crkvene klupe. Nakon završetka ceremonije svi su izašli iz crkve i vidjeli da je kiša prestala padati, a Imine prijateljice Lucy i Kat bez oklijevanja priđu najčudnije odjevenom paru na vjenčanju. »O, Bože, što se događa?« kriještala je Kat. »Nismo mogle vjerovati očima kada smo vas vidjele!« Ne treba ni reći, njih su dvije bile glamurozno odjevene i besprijekorne u svakom pogledu. »Dopustite meni da objasnim, budući da sam ja manje-više glavni krivac. Uzgred, bok, ja sam Riley...« I to je bilo to; u roku od nekoliko trenutaka, unio se u cijelu priču, ispričao je na duhovit način, imitirao glasove, obilno se služio svojim neodoljivim osmijehom i do te mjere šarmirao Lucy i Kat da bi im gaćice mogle spasti same od sebe. Ako ih uopće nose. Ostali znatiželjni gosti skupili su se oko njih, i kada je Riley završio, svi su bili na njihovoj strani. Cak je i Imi dojurila do njih i uskliknula: »Upravo sam čula što se dogodilo, jadnici moji! Ali barem ste ovdje, a to je najvažnije – tako mi je drago da niste odustali i otišli kući!« »Znači, to ti je novi dečko«, prela je Lucy Tuli u uho. »Mogu shvatiti zašto si s njim. Predivan je.« To je bilo točno; Riley je bio fantastičan. Sve je osvojio bez ikakva napora. Osjećajući se kao ponosna mama, Tula odvrati: »Znam.« »Kako si ga uspjela upecati?« Kat je bila vidljivo impresionirana. »Mislim, bez uvrede, ali... pogledaj ga.« Kat nikada nije znala tiho govoriti. Riley se okrene i reče: »Zapravo, ja mogu odgovoriti na to pitanje. Tako što je bila opaka prema meni da sam mislio da nemam nikakve šanse. Nije li tako?« Stavio je ruku Tuli oko struka i nježno je stisnuo. »Ispočetka me temeljito otpilila, rekla je da nisam njezin tip, ali zbog toga sam bio još više odlučan u namjeri da je osvojim. Bilo je naporno, ali na kraju sam uspio.« Sklonivši zalutali pramen kose s njezina obraza, dodao je: »A ona je vrijedna toga.« Ajme, ovo je stvarno čudno, to igranje cure i dečka. Riley je vrhovima prstiju ponovno pogladi po licu, a ona nije smjela uzmaknuti. Što je još čudnije, otkrila je da to ni ne želi. Zapravo je bio fantastičan osjećaj biti u središtu 180 Napredvidive posljedice ljubavi
Rileyjeve pozornosti, biti djevojka u njegovu zagrljaju. Osim toga, bilo je i na neki način uzbudljivo; posvjedočivši djelovanju koje je imao na sve prisutne žene, činilo joj se da je dio njegove privlačnosti prešao i na nju. Kada su završili s fotografiranjem ispred crkve, svatovi su se zaputili u hotel gdje se održavala proslava. Riley je i dalje bio okružen obožavateljicama. Kao da slijede Mesiju, pomisli Tula. Potom su pili šampanjac, smješteni za okruglim stolovima uređenim u srebrnoj i bijeloj boji i uživljavali se u slavljeničko raspoloženje. »I koliko ste dugo zajedno?« Lucy je sjedila Rileyju s desna. »Ima par tjedana. Zaljubio sam se u nju još prvi vikend kada je došla u St Carys. Premda mi nije bilo uzvraćeno.« Riley se nacerio. »Zašto ne? Zašto ti se nije odmah svidio?« upita Kat s druge strane stola. Tula slegne ramenima. »Jednostavno sam mislila da nije moj tip.« »Onda se doselila, ponovno smo se sreli i zaključila je da na kraju i nisam tako loš. Dobro, možda sam je morao malo moljakati.« Oko očiju mu se skupe bore od smijeha. »Ili puno, zapravo. Ali upalilo je i od tada smo nerazdvojni.« Nerazdvojni. Zbog načina na koji je izgovorio tu riječ tijelom joj prostruji drhtaj čežnje. Rukom joj prođu žmarci kada ju je Riley pogladio vrhovima prstiju, namjerno, tako da svi mogu vidjeti da to radi. Bilo je teško ne djelovati samodopadno. Zavist u Katinim i Lucynim očima bila je joj je uzbudljiva kao da je dobila Nobelovu nagradu. Hrana je bila izvrsna, kao i vino. Kada je došlo vrijeme za govore, i Imin otac i mladoženjin kum pohvalili su Tulu i Rileyja zbog njihove odlučnosti da dođu na vjenčanje godine. Natjerali su ih da ustanu, naklone se i dobiju zaslužen pljesak. Brojni gosti podigli su mobitele i slikali ih – osjećala se kao da je Angelina Jolie koja dolazi na dodjelu Oscara. Riley je besramno iskoristio situaciju, zagrlio je i nabrzinu poljubio u usta prije nego što su ponovno sjeli. »Uživaš u ovome, zar ne?« promrmljala je Tula. »U svakom trenutku.« Vragolasto je podigao obrvu i ponovno je poljubio. »Nemaš pojma.« »Stvarno, vas dvoje, nađite si sobu«, reče Kat. »Ne, nemojte«, pobunila se Lucy. »Ostanite ovdje i razgovarajte s nama. Dakle, Riley, želimo znati sve o tebi. Cime se baviš?« Tula je osjetila kako u njoj raste napetost; ovo je trenutak kada će Riley ispaliti svoj krajnje nerazumljiv izmišljen posao, a netko drugi za stolom reći će: »Koja slučajnost, i ja to radim!« 181 Jill Mansel
»Ja sam međunarodni špijun«, reče Riley. Svi ostali prasnu u smijeh. »Znaš, stvarno bi mogao biti«, reče Kat. »Poput onih u onoj TV-seriji. Svi su strašno cool i glamurozni.« »Da bar jesam.« Riley joj se nasmiješi. »Zapravo, bavim se kliničkim istraživanjima na području neurofiziologije. Elektroencefalografija. Tajne ljudskog mozga.« Skromno slegne ramenima. »Fascinantno, ali ne bi se moglo reći da je glamurozno.« Tula se pripremila; sada će saznati da... Ali ne, svi su istog trena bili očarani. Postavljali su pitanja i Riley je na njih odgovarao na potpuno uvjerljiv način. Ubacivao je duge medicinske riječi, ispričao nekoliko zadivljujućih anegdota i na kraju postigao to da klinička neurofiziologija zvuči kao daleko uzbudljiviji poziv od tamo nekog dosadnog međunarodnog špijuna. Tula ga je gledala i slušala jednako očarana i sa sve većim poštovanjem; nakon onako groznog početka dana, Riley je ostavio spektakularno dobar dojam. Nadmašio je sva očekivanja. Kao njegovoj navodnoj djevojci, zavidjele su joj sve Imine prijateljice, što je bio nevjerojatan doživljaj i takvo nešto joj se sasvim sigurno nikada prije nije dogodilo. Osim toga, pomalo nestvarno, i sama ga je počela gledati njihovim očima i vjerovati da je to pravi Riley. Provokativno kratak poljubac koji joj je utisnuo u usta i dalje joj se motao po glavi, i to ne u lošem smislu... Kada je objed završio i bend se pojavio na pozornici, Kat reče: »Nadam se da ćeš mi dopustiti jedan ples s tvojim dečkom.« »Naravno«, velikodušno odvrati Tula; mogla si je priuštiti pobjedničko milosrđe. Kat odmjeri Rileyja i reče: »Kladim se da dobro plešeš.« »Dosta dobro.« Skromno slegne ramenima. »Ipak, ne tako dobro kao Tula. Ona fantastično pleše.« O, Bože, čuj ga samo; govori kao da je stvarno voli. »Možete li nas na trenutak ispričati?« Odgurnuvši stolac, Tula laktom gurne Rileyja i pokaže glavom prema vratima. Okrenula se prema Kat i dodala s isprikom u glasu: »Nećemo dugo....«
182 Napredvidive posljedice ljubavi
TRIDESET TREĆE POGLAVLJE Tula je u okućnici hotela pronašla izdvojeni vrt s ružama okružen visokim zidom. Zrake ranog večernjeg sunca probijale su se kroz drveće, kamenom popločana staza se polako sušila nakon kiše, a leptiri su plesali od ruže do ruže. Pomalo kao scena iz nekog filma. »Nisam htjela da nas netko čuje«, objasnila je. Riley odvrati: »Sada se stvarno počinjem osjećati kao špijun.« »Htjela sam ti se samo ispričati za to što sam prije bila onako odurna. Bila sam pod stresom i mrzovoljna i ne mogu vjerovati da me nisi izbacio iz auta.« »U redu je. Ali nije da mi to nije palo na pamet.« »I hvala ti na ovome što činiš i što tako suvereno briljiraš u tome.« Smješkao se. »Jesam li nadmašio očekivanja?« »Da«, Tula kimne, »stvarno jesi. Bio si fenomenalan.« »Dobro.« Zastao je. »Zašto me tako gledaš?« Uh, zar stvarno? Upravo se prisjetila kratkog poljupca u usta i pitala se kakav bi bio pravi. Naglas je pak odvratila: »Ne gledam te.« »Da, gledaš.« Preplanula put na licu bila mu je tamnija od usana. Tuli je zastao dah u grlu pri pomisli da bi ga voljela ponovno poljubiti. Usta mu se lagano izviju u nagovještaj smiješka svaki put kada nekome obrati pozornost... pa, tim je smiješkom oborio cure s nogu, zar ne? Sve je to bio dio njegove neodoljive karizme... »Još uvijek to radiš«, promrmlja Riley. »I ako smijem reći, to me ubija.« Želio je da ga poljubi. Ispada da i ona to silno želi. Možda nije pametno, ali ponekad se jednostavno moraš prepustiti impulsu. Pa se prepustila. I bilo je upravo onako fantastično kao što je mislila da će biti. Naposljetku se odmaknula i rekla: »Vjerojatno to nisam trebala napraviti.« »Drago mi je da jesi.« Rileyjeve oči su sjajile. »Onda, znači li to da možda ipak nisam tako loš kao što si mislila?«
183 Jill Mansel
Zadrži kontrolu. »Samo sam bila znatiželjna.« Vedrim tonom nastavi: »Podsjeti me još jednom koliko si dugo izdržao na poslu vrtlara u hotelu?« Napravio je grimasu. »Ni tebi se ne bi svidjelo. Bilo je glista.« »Joj meni, to je grozno.« Riley se nasmiješi i reče: »Ne rugaj mi se. Ja sam stručnjak za kliničku neurofiziologiju.« Onda ju je ponovno poljubio i ovaj put se nije odmaknula... Začuvši hihot iza svojih leđa, Tula se naglo okrene i shvati da su dobili publiku. Lucy, Kat i još dvije njihove prijateljice okupile su se na ulazu u zidom ograđen vrt. »Znači zato ste se iskrali« Kat se naceri prema njima. »Tako da možete raditi zločestoće!« »Ne zamjeram ti«, cvrkutavo se priključi Lucy. »Ja bih učinila isto kad bih imala nekog tako zgodnog s kim bih bila zločesta.« »Uzgred, nismo vas špijunirale«, reče Kat. »Samo smo izašle zapaliti cigaretu. Ne obraćajte pozornost na nas, slobodno se nastavite maziti!« Riley primi Tulu za ruku, što joj se također učinilo tako strašno romantično da su je prošli žmarci. »Hvala«, ležerno odvrati, »ali radije se mazimo nasamo. Neke su stvari predobre da bi se dijelile.« Dok su se vraćali prema hotelu, ostavivši ostale s njihovim cigaretama, Tula je čula kako Lucy govori: »Bože, kako je divan. Zgodan i pametan. Zašto ja ne mogu naći nekog takvog?« Čula je još i Katin opor, vrlo tih odgovor: »Kladim se da Tula ne može vjerovati kakvu je sreću imala.« Bend je svirao na pozornici. Razina buke prilično se podigla, sve se više pilo, a ljudi su se opustili. Svi su se izvrsno zabavljali; ponosne bake plesale su s unucima, tate s kćerima, djevojčice sa zvijezdama u očima plesale su s dječacima, a Riley je plesao s Tulom. Zajedno s muzikom, usporili su i oni. Tula je osjećala toplinu njegova tijela uz svoje. I svidjelo joj se. Nadala se da u njezinim očima ne blista previše zvijezda. »Osam je sati. Moramo uskoro krenuti.« Dok je to govorila, vidjela je da ih Kat promatra stojeći za šankom. Što je također bilo fantastično. »Osim ako možda ne želiš ostati. Mogli bismo, znaš.« Riley slegne ramenima. »Ako želiš. U hotelu još imaju nekoliko slobodnih soba.« Pogledala ga je. »Pitao si ih?« 184 Napredvidive posljedice ljubavi
»Čuo sam kada je netko pitao na recepciji.« O, Bože, to bi bilo tako lijepo... Ali ne. Neće to učiniti. Odmahnula je glavom. »Cijelo vrijeme nisi ništa pio pa možeš voziti natrag.« »Nema veze. Ne možeš to iskoristiti kao izgovor.« »I sutra radim jutarnju smjenu. Od sedam. Stvarno se moramo vratiti.« »Šteta.« I opet ju je onako gledao i smiješio joj se. »Znam.« Prijedlog je zvučao strašno primamljivo. Možda bi mogla nazvati Mariscombe i vidjeti bi li se netko htio mijenjati za smjenu... Tapšanje po ramenu signaliziralo je da im se Kat pridružila na plesnom podiju. Podigavši glas tako da je čuju od glasne muzike, viknula je i mahnula rukom: »Dođite malo do šanka, moram vam nešto pokazati!« U istom trenutku kada su se priključili jatu Iminih prijateljica, Tula je osjetila kako su joj se dlačice na rukama nakostriješile od nelagode. Raspoloženje se promijenilo, a svima su im oči blistale nekim čudnim sjajem i jedva prikrivenim trijumfom. »Okej, ovo će možda biti malo neugodno, ali svejedno ću to reći jer mislim da zaslužuješ znati.« Neugodno definitivno nije bila prava riječ; Kat je vidno uživala u tom trenutku, oduševljena time što ima priliku reći ono što se upravo sprema reći. Tula osjeti kako Rileyjevi prsti stežu njezine. U grudima joj je sve više rastao onaj osjećaj kao kad mora sjesti i pisati test za koji nije učila. »Snimila sam par fotki i stavila ih na Twitter«, započne Kat. »Znate, samo da pokažem frendovima i...« »Mogu li samo reći«, prekine je Riley, »svima nam je ovdje lijepo na vjenčanju vaše prijateljice. Ne bi li bilo bolje ostaviti to, što god da je, za neku drugu priliku?« »O, sigurna sam da bi ti to više volio.« Katino je lice zračilo zluradošću. »Ali mislim da bi to bilo strašno nepošteno prema Tuli. Neke stvari jednostavno treba izbaciti na otvoreno.« Podigla je svoj mobitel. »Moram reći, stvarno smo se pitale jesi li predobar da bi bio istinit.« »Što to znači?« Tula je stisnula Rileyja za ruku i vidjela kako Lucy gleda u njihove isprepletene prste. »Upravo sam dobila poruku od jedne frendice koja je vidjela slike.« Provokativno mašući zaslonom svog mobitela, Kat samodopadno nastavi: »Pretpostavljam da se takve stvari događaju kad imaš toliko sljedbenika na Twitteru kao ja. Nažalost, prepoznala je tvog prekrasnog dečka.« Njezine oči 185 Jill Mansel
pod debelim slojem maskare fiksirale su Tulu. »Žao mi je, ali upoznala ga je kada je prije dva tjedna bila u St Carysu. Spavali su zajedno.« Svi su se okrenuli i zapiljili u Tulu. Progutala je slinu i nastavila zuriti u Kat. »Zove se Jess. Visoka, plava, vrlo zgodna. Predaje francuski.« Kat upitno podigne obrvu prema Rileyju. »Zvuči poznato? I ne možeš krivnju svaliti na nju. Rekao si joj da si slobodan.« »Jer upravo to muškarci poput tebe rade«, ubacila se Lucy. »Jadna Tula, mislila je da je napokon našla pristojnog dečka. Ali opet je dobila samo još jednog lažljivog gada koji je vara i misli da može raditi što hoće samo zato što ima lijepo lice.« »O, da, i sve ono što si nam napričao o svom fantastičnom poslu.« Kat je jedva susprezala veselje. »Jess kaže da tvoji prijatelji s kojima surfaš tvrde da ni nemaš pravi posao; obična si protuha koja dane provodi na plaži i isisava lovu od bogate tete.« Imi, prekrasna mladenka, odabrala je, naravno, upravo taj trenutak da ih dođe pozdraviti te jednom rukom obgrlila Kat sa svoje lijeve i Tulu s desne strane. »Bok, društvo! Svi se dobro provodite?« »Upravo smo Tulinog dečka uhvatile u laži.« Shvativši da je upravo okupila impresivnu publiku, Kat podigne glas i teatralno pokaže na Rileyja. »Spavao je s drugim ženama iza njezinih leđa.« »O, ne!« Sretan osmijeh iščezne s Imina lica; izgledala je kao da će svaki tren zaplakati. »O, dušo, kako ti je to mogao učiniti?« Tula je treptala očima. Stvarno, kako je moguće da se stvari u jednom danu tako dramatično izmijene od katastrofe do savršenstva i onda se opet podmuklo vrate na totalnu katastrofu? Sada su svi zapanjeno i bez riječi zurili u nju. Čak je i bend prestao svirati i činilo se da i oni osluškuju sa zanimanjem. »U redu je.« Nekako je uspjela pronaći prave riječi. »Razgovarali smo o tome. Napravio je to samo zato što je saznao da sam spavala sa svojim šefom. Bila je to jedna od onih glupih situacija vraćanja milo za drago, ali time me samo želio opet pridobiti.« »Ona je nula u usporedbi s tobom.« Riley odmahne glavom. »Volim te tako puno.« »Znam. I ja tebe volim.« Okrenuvši se Imi, Tula reče: »Hvala ti na pozivu, vjenčanje je bilo prekrasno. Ali sada moramo ići.« Otišli su držeći se za ruke, ispraćeni glasnim komentarom Imine bake: »Stvarno, što je tim mladim ljudima danas? Opsjednuti su seksom.« ♡♡♡ 186 Napredvidive posljedice ljubavi
»Žao mi je«, reče Riley dok su ostavljali selo za sobom. »U redu je. Nisi ti kriv.« »Uzgred, bila si izvrsna.« »Dobro sam se snašla. Sad će nas cijelu noć ogovarati.« »Koje su šanse za to, ha? Od svih cura u svim barovima u St Carysu morao sam spavati baš s tom. Bože, volio bih da nisam.« »I ja.« Zastala je. »Drolja.« »Ja ili ona?« »Ti!« Osmjehnula se. »U svakom slučaju, nije važno. Nemam namjeru ikada više susresti se s bilo kojom od Iminih groznih samodopadnih prijateljica. I neće mi nedostajati.« Riley je pogleda. »Jesi li stvarno spavala s Joshem?« »Ne.« Tula odmahne glavom. »Naravno da nisam.« »Bi li voljela da možeš?« Nije morala odgovoriti. Oboje su znali odgovor na to pitanje. Riley je nastavio voziti; vratiti se istim putem bilo je daleko jednostavnije nego u dolasku. Nakon nekog vremena rekao je: »Svidjelo mi se biti tvoj dečko danas.« »Dobro smo se zabavili, zar ne?« »Stvarno mi se svidjelo što su svi mislili da si moja djevojka.« »Bile su ljubomorne«, reče Tula. I njoj se to svidjelo. I ljubljenje s njim, isto tako. Kao da joj čita misli, Riley pokaže bijelu kućicu uz cestu ispred njih, s izvješenim znakom za prenoćište s doručkom. »Još uvijek možemo prenoćiti ako želiš.« Već i sama činjenica da to uistinu pomalo i želi, ukazivala je na to da je od presudne važnosti da to ne učini. Prije su njegova lijenost i traćenje vremena na plaži na nju djelovali kao protupožarno platno koje je vrlo učinkovito gasilo svaku iskru privlačnosti. Sada kada joj se počeo više sviđati kao osoba, postojala je opasnost da bi to moglo prevladati zdrav razum. I gdje bi onda bila? A, da, opet na početku, slomljena srca po ne znam koji put. Sada su već gotovo stigli do bijele kamene kućice i Riley je pogleda, čekajući njezin odgovor. 187 Jill Mansel
»Ne.« Tula odmahne glavom. »I dalje sutra moram raditi.« Snagom volje natjera novoprobuđene osjećaje u svom tijelu natrag na spavanje. »Moramo se vratiti u St Carys.«
188 Napredvidive posljedice ljubavi
TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE Dok su se Riley i Tula vozili natrag iz Walesa u Cornwall, Josh je pripremao šalicu jakog čaja s mlijekom za svoju baku. »O, divota. Hvala ti, dušo. Upravo to mi je trebalo.« Po prvi put nakon nekoliko tjedana, Dot nije morala raditi u prizemlju niti je večer provodila vani s Antoineom Beauvaisom. Elegantnu je odjeću zamijenila ogrtačem od kašmira boje karamela i kremastim šlapama. Opušteno ispružena na kauču ispred televizora, bez šminke na licu, pohlepno je tamanila tanjur dvopeka sa sirom. »Bijeli kruh iz samoposluge«, primijetio je Josh. »Nije baš gurmanski. Antoine bi se šokirao da te sada vidi.« »Ali ne vidi me. Uostalom, baš me briga. Volim narezani bijeli kruh.« Dotine oči vragolasto su blistale. »Danas poslijepodne iskrala sam se kupiti ga i prošvercala ga ovamo u vrećici s logom robne kuće John Lewis.« Josh se smiješio. Za kupovni narezani bijeli kruh u njihovu hotelu nije bilo mjesta; glavni bi se kuhar smrtno uvrijedio, kao i Antoine. »Neću nikome reći.« »Dosta mi je više gurmanske hrane.« Dot uzme još jednu krišku i umoči je u ketchup uz rub tanjura. »Svaki put kada me Antoine izvede na ručak ili večeru, jedemo fensi-šmensi hranu, posluženu s umacima, pjenicama, začinskim biljem i kojekakvim aromatičnim dodacima... Znam da je sve to divno i fantastičnog je okusa, ali nakon nekog vremena ti dosadi. Jednostavno želiš nešto normalnog okusa.« Nacerila se bez imalo kajanja. »Kupila sam i Jaffa Cakes.« Josh definitivno voli Jaffa Cakes. »A gdje je Antoine večeras?« »Na večeri u Padstowu s nekim tipovima iz glazbene branše iz Londona.« »I fensi-šmensi hranom.« »Apsolutno. Baš su blesavi. Meni je ljepše biti ovdje i jesti ovo.« Progutavši velik komad tosta, Dot srkne gutljaj jakog, vrućeg čaja. »Kakva je situacija između vas dvoje?« »O, jako dobra! Strašno je drag i šarmantan. Slušaj me samo, prigovaram zbog fantastičnih restorana u koje me vodi... Zar to nije nezahvalno od mene? Uskoro ću se žaliti i da su mi dijamantne cipelice pretijesne.« Dot se nasmiješi i protrese svoje čupave šlape. »Ne, Antoine je izvrsno društvo. Predivno mi je s njim. Savršen je u svakom pogledu.« 189 Jill Mansel
»Dobro. Zaslužuješ da te netko razmazi.« Josh promiješa svoju šalicu čaja. Ima li neke osvete u tome što se Antoine Beauvais vratio u St Carys i odmah počeo udvarati Dot? Moguće je. Lawrencea je to svakako temeljito uzrujalo. S druge strane, može li mu se to uopće zamjeriti? I nije da Antoine nije gajio nikakve osjećaje prema Dot; bio je očito opčinjen njome. Živcirati Lawrencea jednostavno je bio dodatni bonus. Na televizijskom ekranu glumica u bijeloj čipkastoj vjenčanici plesala je s mladoženjom. »Ovo me podsjetilo«, reče Dot. »Pitam se kako se Tula i Riley slažu u Walesu. Nadajmo se da je bio pristojan i da nije pokušao odlepršati s nekom od djeveruša.« »Ne bi to učinio. Lud je za Tulom.« Dot uzdahne. »Kad bi se barem mogao dovesti u red. Riley mi je jako drag, ali jasno ti je zašto se Tula ne želi upuštati u vezu s njim.« Bistre plave oči zagledaju se u njega. »Radije bi bila s tobom.« Opet ta tema. Josh odvrati; »Nema šanse.« »Zašto ne? S kim bi ti radije bio?« Nije odgovorio. »Ma daj, nemoj meni prodavati te fore«, reče Dot razdragano se smiješeći. »Kao da ne znam.« Nakon svih tih godina još uvijek nije izgubila sposobnost da poput kakve vještice sazna ono o čemu drugi ljudi nisu imali blagog pojma. Neumorno je ustrajala. »Tako je očito.« Možda i je vještica. »Većini ljudi nije.« »Ali meni je. Radi se o Sophie, zar ne?« Tako ga dobro poznaje. Kimnuvši glavom, Josh je čuo da mu se mobitel oglasio, objavljujući dolazak elektroničke pošte. Ostavio ga je na stoliću, sa zaslonom okrenutim prema dolje. »Pa, obično dobiješ ono što želiš«, reče Dot. »Zašto ti to ovaj put ne polazi za rukom?« »Zato što ona ne želi biti sa mnom.« Kvragu sve, ako će već s nekime razgovarati o tome, onda je bolje da to bude njegova sveznajuća i svevideća baka. »Ne želi biti... ni s kim.« »A ne znamo zašto. Toj se curi nešto dogodilo.« Dot suosjećajno odmahne glavom. »Ne mogu ni zamisliti što bi to moglo biti.« Nakon kraćeg oklijevanja Josh reče: »Tula je neku večer slučajno izbrbljala nekoliko sitnica. Nemoj nikome reći, ali rekla je nešto o Sophienu mužu... Zvao 190 Napredvidive posljedice ljubavi
se Theo. Spomenula je samoubojstvo. Sigurno je bilo prilično traumatično iskustvo izgubiti muža na takav način. Pretpostavljam da je to dovoljno da ti na duže vrijeme ubije želju za novom vezom.« »I to je sve što znaš? Nema nikakvih drugih detalja? O, jadnica...« Dijamanti na Dotinoj narukvici bljesnuli su u duginim bojama dok je stavljala drugu krišku sira na tost. Potom se namrštila i rekla: »Čekaj malo, Sophien muž zvao se Theo? Sigurno Theo?« »Da. Zašto?« »Pa, prilično sam sigurna da nije mrtav.« Josh se nagne naprijed. »Zašto to misliš?« »Zato što je Tula neki dan razrogačila oči vidjevši jedno ime na zaslonu računala. Bila sam napisala T. Pargeter i to ju je izbezumilo... Očajnički je htjela saznati puno ime. Nisam se mogla odmah sjetiti i ona je u panici rekla: >Je li Theo?< Onda sam se sjetila da je Terence i silno joj je laknulo.« Josh je posljednja dva tjedna bio uvjeren da je Theo umro i da je Sophie udovica. Morat će se naviknuti na ovu novu informaciju. »Možda je samo pomislila da se radi o nevjerojatnoj slučajnosti. Pomalo sablasnoj.« »Ne, ne, bilo je apsolutno jasno da je to mogao biti on. Pitala sam je li to možda netko od njezinih bivših i rekla je da nije njezin, nego od nekog drugog. Čekaj, da razmislim...« Dot zatvori oči i pokuša se koncentrirati. »Okej... Rekla je da joj je drago da to nije on jer bi inače moglo biti nezgodno i to je bilo to; nastavile smo razgovarati o vjenčanju u Walesu.« Pogledala je prema Joshu. »Po onome što je rekla, taj Theo definitivno nije mrtav.« Josh je u glavi prebirao razne mogućnosti. Dakle, Sophien bivši muž i dalje je živ. A sada mu zna i prezime. Theo Pargeter. »Što ćeš učiniti?« Dot je djelovala zabrinuto. »Jer što god to bilo, moraš biti vrlo pažljiv. Sophie neće biti ni najmanje sretna ako je počneš ispitivati.« Je li moguće da stvarno misli da on to ne zna? Josh odmahne glavom; što god učinio s ovom novom spoznajom, znao je da tome mora pristupiti s najvećom mogućom pažnjom. Sophie je s razlogom zatvorila taj dio svog života. Života s Theom Pargeterom. Naglas je rekao: »Ne brini se, neću.«
191 Jill Mansel
TRIDESET PETO POGLAVLJE Sophie je odrađivala snimanje jedne neopisivo iritantne obitelji. Bezumno bogati, sa stanovima po cijelom svijetu, trenutno su stanovali u predivnom penthouse apartmanu novog hotela na vrhu litice iznad St Ivesa. U Cornwallu borave tjedan dana – između odlaska u svoju vilu u Cannesu i posjete prijateljima koji posjeduju palaču na obali jezera Como – pa su to odlučili obilježiti snimanjem obiteljske fotografije. »Ako slike budu dovoljno dobre, možda jednu od njih upotrijebimo za ovogodišnju božićnu čestitku«, velikodušno objasni Julia. Mršava žena pedesetih godina iz Kalifornije podvrgla se kirurškim zahvatima kako bi sličila voštanom modelu tridesetogodišnjakinje. Njezin muž, debeljuškasti britanski poduzetnik, nije ni najmanje bio zainteresiran za slikanje, ali se osjećao primoranim sudjelovati u tome radi mira u kući. Dvije kćeri tinejdžerske dobi u govoru su razvlačile samoglasnike na tipičan prekooceanski način. Imale su i sjajnu dugu plavu kosu koja im se poput zastora spuštala do struka i sitna tjelešca koja su naglas ustrajno nazivale debelima. Za ovu su priliku angažirale frizerku i visažisticu, kao i svoju stilisticu koja je iz njihova doma u Londonu donijela brdo odjeće i modnih dodataka. Pripreme su dosada trajale tri sata, a Sophie još nije napravila nijednu sliku. »Mama, trepavice mi i dalje ne izgledaju dobro«, cvilila je mlađa kći Jemini. »Dobro je, zlato, smiri se.« Julia uputi visažistici prazan pogled koji je najvjerojatnije trebao biti popraćen podizanjem obrve da botoks nije onemogućio takav pokret. »Možete li ih, molim vas, ponovno urediti?« »Da. Oprostite.« Djevojka porumeni i kimne, vidljivo izbezumljena. »Sjećate se onoga kada su mi u Monte Carlu totalno krivo uredili obrve?« Starija kći, Jezebel, govorila je ne dižući pogled sa svog mobitela optočenog kristalima. »Bilo je, ono, tako iritantno.« Sophie razmijeni pogled s visažisticom koja se sada borila s oblakom dima cigarete kako bi popravila Jeminine trepavice. Ova je obitelj vodila nevjerojatan život, a ipak se činilo kao da se strašno dosađuju. Završivši s razmjenom poruka, Jezebel je nastavila razgovarati s prijateljicom na mobitel. »Ne, nisam velika kao kit... Imam, ono, četrdeset pet kila.« »Pst, mila«, pobuni se njezina majka. »Nemoj to svima govoriti. Odvest ćemo te na liposukciju, bit će u redu.« 192 Napredvidive posljedice ljubavi
»Neću te tirkizne.« Jemini odmahne rukom odbijajući cipele s vrtoglavo visokim potpeticama koje joj je stilistica pokazivala. »Nosila sam ih na snimanju prošli tjedan. Nije li tvoj posao da vodiš računa o takvim stvarima?« Stilistica je izgledala kao da bi je najradije probola tankom tirkiznom potpeticom. O, da, za ovu je obitelj očito užitak raditi. Sophien mobitel počne vibrirati u stražnjem džepu traperica i ona izađe kroz dvostruka staklena vrata na balkon obložen drvetom. »Sophie? Moraš doći k meni i razriješiti prepirku!« Nakon što je satima morala trpjeti cmizdrave, nazalne tonove Julie i njezinih razmaženih kćeri, čuti Margueritin glas bila je ugodna promjena. »Kakvu prepirku?« »Znaš onaj stari jasen u mom vrtu? Onaj na koji je pričvršćena pletena sjedalica?« »Da, znam.« Sophie kimne sjetivši se slika koje su snimile prošle godine za Margueritinog rumunjskog izdavača. Možda nisu zadovoljni slikama? »Trebam li vas ponovno slikati ondje?« »Ne mene. U gornjem dijelu krošnje gnijezdi se jedna ptica i moram saznati o kojoj se ptici radi. Lawrence uporno tvrdi da je to kos, ali ja sam uvjerena da je to kornvalska crvenokljuna galica, premda znam da se one obično gnijezde na liticama. Pyrrhocorax, to im je latinski naziv. Praktički su nestale iz Cornwalla polovinom prošlog stoljeća, ali se u posljednjih petnaest godina ponovno počinju naseljavati.« »Dobro. Ajme«, reče Sophie, »impresionirana sam. Nisam znala da ste takav stručnjak za ptice.« »Jedan od mojih groznih bivših muževa promatrao je ptice. Jednom me natjerao da idem s njim na višednevni izlet s grupom promatrača. Samo jednom.« Drhtaj u Margueritinu glasu jasno se čuo preko telefona. »Bilo je prestrašno. Svi su imali brade i prevelike pletene pulovere. U svakom slučaju, pokušala sam je slikati svojim mobitelom, ali nisam uspjela. To je drvo visoko trideset metara.« »Treba vam produženi objektiv«, reče Sophie. »Meni ne. Treba tebi. Možeš li svratiti i pokušati napraviti nekoliko pristojnih snimaka?« »Pa, mogu, ali ne danas. Sutra sam isto dosta zauzeta.« Sophie je u glavi preletjela svojim rokovnikom za sljedeća dva dana. »Možda bih eventualno mogla doći između dva posla...«
193 Jill Mansel
»Znaš što, jednostavno dođi kad god možeš. I ja ću biti dosta odsutna ovih dana«, reče Marguerite, »ali to je ionako u vrtu, pa ti zapravo nije ni važno da ja budem ondje. Bit će dovoljno samo nekoliko slika da identificiramo pticu, to je sve što trebam. I molim Boga da ja budem u pravu, a Lawrence u krivu, inače mi nikada neće prestati zvocati.« »Potrudit ću se.« Sophie se nasmiješila. »Ako ništa drugo ne uspije, uvijek nam ostaje Photoshop.« »Ha, to volim čuti. Odličan plan. Zašto riskirati neuspjeh kada prevarom možeš doći do pobjede?« Marguerite se glasno nasmije. »Šalim se, naravno.« »Svratit ću jedan dan ovaj tjedan.« Rekavši to, Sophie začuje urlik iz apartmana: »Au, ne mogu vjerovati, glupi kristal upravo mi je otpao s mobitela!« U svom tipičnom neuvijenom stilu Marguerite reče: »Kakvo užasno kriještanje. Gledaš li možda Kućanice iz visokog društva?« »Zapravo, to je bila jedna od mojih klijentica.« »Pobogu, jadna ti, zvuči kao prava noćna mora. Kladim se da bi voljela da su svi dragi kao ja.« Sophie je junačkim naporima uspjela zadržati ozbiljan izraz lica. »O, da.« Pripreme su se nastavile. Julijin muž vodio je beskonačne poslovne razgovore na mobitelu dok se ostatak obitelji uređivao za snimanje. Julia je telefonom razgovarala sa svojom manikerkom u Los Angelesu, unedogled razglabajući o tome koju bi nijansu laka za nokte sljedeću trebala probati. Jezebel je glasno žvakala žvakaću gumu i surfala internetom na svom iPadu. »Dobro, znači, počnimo sada sužavati izbor.« Julia zijevne usred razgovora s manikerkom. »Svijetlozeleni Dior, Chanelov Peridot ili onaj tamni svjetlucavi od...« »Fuuuuj!« Jezebel se naglo uspravi i počne proizvoditi dramatične zvukove gađenja. »O, Bože, ovo je odurno!« »Što? Što je to?« Jemini mahne frizerki da se odmakne kako bi se mogla nagnuti prema sestri i svojim očima vidjeti tu odurnu grozotu. »Joooj, povraća mi se od ovoga... Izgleda kao nešto iz filmova strave i užasa.« »O. Možda i je iz nekog filma.« Jezebel, čije je lice i dalje bilo izobličeno od gađenja, podigne pogled prema Sophie zahtijevajući odgovor: »Onda? Je li?« »Molim?« O čemu one to? »Ovo!« Jezebel podigne iPad tako da Sophie može vidjeti. »Je li to sve napravljeno pomoću šminke?« 194 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie pogleda zaslon i shvati da je Jezebel istraživala njezinu web-stranicu. Prelistavajući stranice s uzorcima fotografija, zaustavila se na jednoj koju je tek nedavno dodala. Elizabeth Sharp je bila toliko ponosna i oduševljena krajnjim rezultatom njihova odlaska na plažu Mizzen Cove da je na svoj blog stavila fotografiju koja joj se najviše svidjela. Vijest se brzo proširila, lokalni novinar stupio je u kontakt s njom i o Elizabeth se na kraju pisalo u nekoliko dnevnih novina, a slika je privukla još više pozornosti i pohvala. Kada ju je Sophie pitala smije li staviti sliku u fotogaleriju na svojoj web-stranici, Elizabeth je odgovorila: »Naravno da možete, draga Sophie! Bit će mi zadovoljstvo!« Međutim, na licima Jezebel i Jemini nije bilo nikakvih tragova zadovoljstva. Jemini je s nevjericom odmahivala glavom. »Jesu li to specijalni efekti?« Jezebel očito nije mogla pojmiti mogućnost da bi slika mogla biti prava. »Zove se Elizabeth. Predaje povijest u srednjoj školi«, reče Sophie. »Imala je rak dojke i slavi činjenicu da je preživjela.« »Ali... Pogledajte te ožiljke! I dojka joj je, ono, totalno otišla. Skroz je ravna na toj strani.« Jeminina sjajna gornja usna namreška se od gađenja. »Zašto je dopustila da joj to naprave?« Sophie smireno odgovori: »Zato da izvade bolesno tkivo.« »Ali zašto nije tražila da joj naprave rekonstrukciju?« »Elizabeth to ne smatra prioritetom.« »Pa, žao mi je, ali odvratno je. Osim toga, ona je gola. Neki ljudi stvarno nemaju ponosa«, usklikne Jezebel. »Mislim, pa gledaj kako je stara. A njezino tijelo, pa dakle, kako se ljudi dovedu u takvo stanje? Debela je, okrugla i... fuj, sve joj visi!« Jemini pokaže na zaslon. »Ima i celulit.« Ispustila je oblak dima i zaškiljila prema Sophie. »Ono, nije nimalo smiješno ili nešto takvo; ali vi ste fotograf. Niste li sve to trebali ukloniti pomoću Photoshopa?« »Kao da se razmeće svim tim odurnim stvarima«, dobaci Jezebel. »Zašto bi itko to učinio?« Sophie osjeti bol u čeljusti od silnog stiskanja zubi. »Zapravo, ona mi je prijateljica.« »Vi to ozbiljno?« Jezebel se naglo okrene i zagleda se u nju. »I na svoju ste web-stranicu stavili sliku na kojoj tako izgleda? Ako vam je ona prijateljica, kakve ćete slike staviti od ljudi koji vam se ne svide?« 195 Jill Mansel
»Kakve li će biti naše slike?« promrmlja Jemini. »Ne brinite se.« Sophie odmahne glavom. »Nećete dobiti priliku to saznati.« Svi su se zblenuli u nju. Jemini reče: »Ha? Što bi to trebalo značiti?« Više nije bilo povratka. Nakon svega što su rekle o Elizabeth, Sophie je znala da ne može nastaviti sa snimanjem. »Rekla sam vam da mi je prijateljica, a vi ste i dalje nastavile govoriti ružne stvari. Vjerujte mi, ne biste bile zadovoljne slikama koje bih napravila.« Bila je blijedo svjesna toga da je stilistica i frizerka promatraju s kombinacijom zavisti, užasa i veselja u očima. »Osim toga, više vas ne želim slikati.« »Otkazujete snimanje? Ne možete to učiniti!« kriještala je Jemini. »Toliko smo vremena utrošile pripremajući se za to!« »Imate mobitele. Možete slikati jedna drugu. Bit će u redu.« »Okej, ovo je ludo. Mama, reci joj da mora!« »Ne moram i neću.« Sophie se kretala po dnevnoj sobi skupljajući opremu. Neće joj platiti za utrošeno vrijeme, ali ponekad jednostavno morate zauzeti stav. Srećom, ima dovoljno posla na drugim projektima da može podnijeti taj gubitak. »Tatice, moraš je zaustaviti!« »Ne može«, odvrati Sophie. »O, samo čekaj«, zarežala je Jezebel. »Tužit će te i oderati ti kožu s guzice!« »Debele guzice«, dodala je Jemini; to je očito bio najgori epitet kojeg se mogla sjetiti. »Znate što?« Sophie se osmjehnula objema sestrama podjednako dok je uz škljocaj zatvarala bravice na metalnom kovčegu s opremom. »Moja debela guzica i ja jedva čekamo.« Otac djevojaka sustigne je dok je spremala opremu u automobil. Sophie se prisilila ostati pribrana. »Ako u javnosti samo spomenu da sam odbila raditi, svima ću reći zašto sam to učinila.« Jadni izmučeni čovjek odmahne glavom. »Pobrinut ću se da to ne naprave. I neću vas tužiti. Gledajte, žao mi je. Sve te godine naporno radim da bih zaradio dovoljno novaca za sve ovo.« Bespomoćno pokaže rukom prema gore na preskupi apartman. »Da bih svojoj obitelji pružio najbolji mogući život. I znate što? Ponekad se pitam zašto se uopće trudim. Izgubile su dodir sa stvarnošću. Čim vide neku sitnu manu, moraju je popraviti. Ljudi s kojima se druže, svi su isti kao one.« 196 Napredvidive posljedice ljubavi
Možda nije imao zategnuto lice, ali zubi su mu bili zapanjujuće jednaki i bijeli, poput minijaturnih, mramornih crjepova. Sophie osjeti sažaljenje prema njemu. »Pa, i meni je žao. Još nikada nisam ovako otišla s nekog posla, ali znate...« S umornim uzdahom čovjeka koji je i predobro svjestan da će sada morati nekako smiriti situaciju i dogovoriti alternativne aranžmane, Jeminin i Jezebelin otac izvadi svoj mobitel i reče: »Znam. U redu je, shvaćam.«
197 Jill Mansel
TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Promet je u povratku bio gust i putovanje je trajalo dva sata. Približivši se St Carysu, Sophie iznenada odluči skrenuti lijevo u ulicu koja vodi prema Moor Courtu. Da taj dan ne bude baš potpuno protraćen, mogla bi svratiti i pokušati fotoaparatom uloviti tajnovitu pticu. Parkirala je automobil na pola kolnog prilaza. Margueritina sportskog crvenog Mercedesa nije bilo, što vjerojatno znači da ni ona nije kod kuće. Uostalom, kao što je Marguerite rekla, nema potrebe pozvoniti na vratima. Iskočivši iz auta s dugim objektivom pričvršćenim za fotoaparat, Sophie krene prečicom između drveća i oko kuće prema stražnjem vrtu. Zašla je u vrt dvanaestak metara od stražnjeg dijela kuće. Tu ga je ugledala; strahovito visoko stablo jasena sa sjedalicom od pletera u obliku čahure obješenom na jednu od nižih grana. Pogledavši uvis, istegnula je vrat i zaškiljila pred jarkim sunčevim svjetlom koje je treperilo kroz lišće koje se ljuljalo na vjetru. Ugledala je gnijezdo, visoko gore, napola skriveno u zelenoj krošnji. Namjestila je Nikon, podesila produženi objektiv i privukla gnijezdo u kristalno jasan fokus. Tu je, savršeno se vidi, ali u njemu nije bilo ni traga bilo kakvim pticama, bilo roditeljima ili ptićima. Sophie se leđima naslonila na srebrnasto sivo deblo stabla i spustila fotoaparat, ne skidajući pogled s gnijezda. Uz malo sreće ili strpljenja uhvatit će nekoliko snimaka ptice kada se ova napokon odluči pojaviti. Nakon petnaestak minuta zabolio ju je vrat pa ga je odlučila malo odmoriti i protrljati zategnuto mjesto u lijevom ramenu. Činilo se da će uspjeh ove misije ipak više ovisiti o strpljenju nego o sreći. Bilo joj je vruće, majica joj se zalijepila za leđa, ali... Jedva zamjetan pokret na samom rubu vidnog polja natjera Sophie da pogleda prema kući. Na trenutak nije mogla razabrati odakle je došao; potom se pokret ponovio i ona shvati da je netko u Margueritinoj radnoj sobi. No, to nije bila Marguerite. Kosa je bila raskuštrana i plava, a ne glatka i tamna. Bio je to Riley, u bijeloj majici kratkih rukava, i sjedio je za stolom pomno proučavajući zaslon računala pred sobom. Nije znao da je ona ovdje. Ponesena tek laganom znatiželjom, Sophie se zapita što bi to mogao raditi i nagonski podigne fotoaparat u razinu očiju te promijeni fokus objektiva dok nije dobila čistu sliku. 198 Napredvidive posljedice ljubavi
Evo ga, sve i jedan sićušni detalj na njegovu licu jasno se vidi kao da proučava kukca pod mikroskopom. Čak i nakon svih tih godina i dalje se divila činjenici da objektiv može nešto tako udaljeno učiniti tako bliskim da joj se činilo da može pružiti ruku i dodirnuti ga. Sophie podesi još jedan završni detalj i skrene pozornost na zaslon računala. Kada je shvatila što je na njemu i polako razabrala što se, po svoj prilici, događa u toj sobi, osjetila je kako su joj se dlačice na potiljku nakostriješile s nevjericom. Ma ne, ni slučajno. Ne može biti. Može li? ♡♡♡ Josh se autom vraćao u hotel nakon sastanka u Padstowu. Stigao je u St Carys i usporio kako bi preko ceste propustio mladu ženu koja je gurala dvostruka dječja kolica te u tom trenutku slučajno pogledao prema samoposluzi sa svoje desne strane. Kroz izlog jasno je vidio Sophie, koja je stajala ispred police s vinima i proučavala ih. Ponekad se sudbina umiješa i ponudi pomoć pa pomisli kako bi bilo nepristojno odbiti je. Josh pričeka da se kolica popnu na pločnik, a potom brzo parkira sa strane upalivši sva četiri žmigavca. U roku od dvadesetak sekundi već je ulazio u trgovinu i odglumio iznenađenje ugledavši poznato lice. »Bok!« Je li to zvučalo dobro? Primjereno ležerno? Bože, tako je teško zvučati ležerno. Sophie se naglo okrene i reče: »O, bok!« »Ne možeš se odlučiti?« U svakoj je ruci držala jednu bocu i proučavala etikete. Pogledaj je, kako je lijepa... »Oba jednako koštaju.« Napravila je grimasu, podižući naizmjence jednu pa drugu bocu. »Ovo ljepše zvuči. Ali ovo je na posebnoj ponudi i ima ljepšu etiketu.« »Onda izaberi ono prvo. Bitno je kakvo je iznutra.« Njemu se Sophie sviđala iznutra i izvana. »Ideš nekome u posjet?« Odmahnula je glavom. »Ne.« »Onda nešto slaviš?« 199 Jill Mansel
»Prije obrnuto. Oplakujem nešto sama sa sobom. Danas sam otišla s jednog snimanja i još uvijek postoji mogućnost da ću zbog toga imati problema. Duga priča«, oporo je dodala. »A što ti radiš ovdje?« »Samo sam svratio kupiti... kekse.« To mu je prvo palo na pamet; nije baš da je mogao reći Ušao sam ovamo samo zato što sam vidio tebe. »Živiš u hotelu. Ondje zasigurno imate keksa?« »Ne onakvih kakve sam htio. Odjednom sam se zaželio Garibaldija.« Vidio je izraz na njezinu licu. »U redu je, nisam u drugom stanju.« Sophie se nasmijala. »Nisam ih jela godinama.« Je li to sudbina? Odlučivši iskoristiti trenutak, Josh reče: »Kako bi bilo da onda podijelimo kekse i vino? Jesi li za šetnju plažom?« Na trenutak je oklijevala, a potom odlučila. »Da, jesam. Ali...« »Što, ali?« »Hoćemo li naizmjence potezati iz boce? Ne izgledam ni najmanje otmjeno dok to radim.« Josh se zaputi prolazom s lijeve strane i uzme kutiju Garibaldija, a potom ode do minijaturnog odjela s predmetima za kuhinju, namijenjenom turistima koji kampiraju u okolnim mjestima. »Nemaju čaša.« Pridružio se Sophie u redu pred blagajnom. »Hoće li ove poslužiti?« Pogledala je dvije jeftine porculanske šalice koje je držao u ruci, jedna plava i prugasta, a druga ružičasta, ukrašena medvjedićima i srcima. »Savršeno. Tvoja je ružičasta.« »Možda će zvučati čudno, ali mislio sam si da će tako biti«, reče Josh. ♡♡♡ Sophie je sjedila na plaži i igrala se bosim prstima u pijesku, itekako svjesna činjenice da je Josheva ruka samo koji milimetar udaljena od njezine. Došetali su do najudaljenijeg dijela plaže. Josh otvori bocu – hura za čepove s navojem – i natoči crno vino u šalice. Oboje su znali da su mogli otići u Mermaid, gdje su imali udobna sjedala i normalne čaše za vino, ali radije su otišli prošetati plažom. »Živjeli.« Josh kucne svojom šalicom o njezinu i rubom dlana ovlaš dodirne njezin dlan. Zing. »Živjeli.« Otpila je gutljaj i rekla: »Stvarno je dobro. Imao si pravo.« Je li i on osjetio zing? 200 Napredvidive posljedice ljubavi
»Uvijek imam pravo.« Oči mu razdragano zablistaju. »Onda, što se danas dogodilo da si otišla sa snimanja?« Sophie mu ispriča. Gnjev je izbio na površinu; prisjetivši se reakcije dviju djevojaka, još se jednom razbjesnila zbog njihovih pogrdnih riječi na Elizabethin račun. Završivši s tiradom, na kraju je strastveno dodala: »To me tako ljuti. Elizabeth vrijedi više nego pedeset takvih!« »Slažem se.« Josh je kimao glavom. »Život uopće nije fer. Zašto se loše stvari moraju dogoditi ljudima koji to ne zaslužuju?« Nije baš na mjestu ni sugerirati da ljudi koji to zaslužuju stvarno trebaju oboljeti od raka, ali ta joj se misao ipak motala po glavi. Otpila je malo veći gutljaj vina i rekla: »Neki ljudi jednostavno prođu kroz život, a da ni ne shvate koliku su sreću imali.« »I to je točno.« »Zašto me tako gledaš?« Definitivno je na licu imao neki poseban izraz. »Sviđa mi se to koliko se zauzimaš za druge ljude i ljutiš se u njihovo ime.« Nasmiješio se. »Tako si... principijelna.« »Toliko principijelna da sam izgubila najbolje plaćeni posao u posljednjih nekoliko mjeseci.« Napravila je grimasu. »A, dobro, nema veze. To je samo novac.« Zastao je netremice je gledajući u oči. »Ima nešto što bih stvarno volio znati. Što se dogodilo da te tako odbilo od muškaraca?« Želudac joj se zgrčio; nisu ovamo došli razgovarati o njoj. »To si me već jednom pitao.« »Znam da jesam. I dalje čekam odgovor.« »Onda ćeš se načekati. Rekla sam ti, tiče se samo mene.« »Znam dobro slušati. I teško me šokirati.« »To je nebitno.« »Je li?« Josh sumnjičavo odmahne glavom. »Jako si lijepa. Na tebi mi se sviđa sve osim činjenice da sam te pozvao van, a ti si me odbila. To mi se nimalo nije svidjelo.« »Jadan ti. Baš žalosno.« Kako bi zadržala kontrolu nad svojim osjećajima, Sophie pribjegne šaljivom tonu. »Uvijek možeš pozvati Tulu. Sigurna sam da će pristati. Sviđaš joj se.« »A tebi ne?«
201 Jill Mansel
Sada je bio red na nju da ga dugo i dobro promotri. »Ne smiješ pitati takve stvari. Odgovor bi te mogao povrijediti.« »Je li te tukao?« »Tko?« »Onaj koji je uzrok svemu ovome.« Netremice ju je promatrao. Sophie reče: »Ne, nikada. I to je sve što ćeš čuti. Neću više reći ni riječi.« »Ali...« »Čekaj.« Podigla je ruku da ga zaustavi. »To je privatna stvar, okej? Neću razgovarati o tome. Nikada. Ako ništa drugo, nije moje da o tome pričam.« Josh ju je i dalje gledao, kao da ima još nešto za reći. Sophie mu je nijemo dala do znanja da ne mora ni pokušavati. Dobro, vrijeme je da promijeni temu i prijeđe na ono zbog čega je uopće i pristala poći na plažu s njim... Koja glupa situacija. Josh baci pogled na bocu zataknutu u pijesak i shvati da je gotovo prazna. Sjede ovdje već sat vremena i jedino što cijelo vrijeme želi učiniti jest privući Sophie u zagrljaj i ljubiti je do besvijesti. Međutim, što je ona radila? Odgovor na to pitanje glasi: svim je silama nastojala saznati što je moguće više informacija o Rileyju. Što je u najmanju ruku bilo frustrirajuće. Svaki put kada bi pokušao usmjeriti razgovor na neke druge teme, Sophie bi ga spretno vratila u istom smjeru. Htjela je znati jesu li njih dvojica bili dobri prijatelji i prije nekoliko godina kada se Riley doselio u St Carys, a Josh se vraćao ovamo na odmor između semestara na sveučilištu. Je li Riley oduvijek bio ovakav lijeni hedonist kao sada? Kakav je fakultet završio? Je li uistinu bio bez ikakvih ambicija ili Josh možda misli da u njemu ipak ima nešto više od onog što se vidi na prvi pogled? Bilo je to pravo ispitivanje. »Zašto te to toliko zanima?« Nije želio zvučati kao netko tko ne zna gubiti, ali ako sva ta pitanja postavlja zato što je privlači Riley Bryant... Pa, nije bio siguran da će svoje osjećaje moći zadržati za sebe. Sophie ležerno slegne ramenima. »Samo sam znatiželjna.« »Nije tvoj tip.« Pogledala ga je sa strane, a u očima joj se vidjelo da je njegov ton zabavlja. »Ne znaš to. Mogao bi biti.« »Znam. Riley je jednostavno... Riley. Zabavan je, odlično društvo za provode, ali ono što vidiš je ono što dobiješ. Dalje nema ničega.« 202 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie još uvijek nije djelovala uvjereno u to. »Misliš da u njemu nema skrivenih kvaliteta?« Josh rastoči i posljednje kapi vina u šalice. »Ne«, glatko odvrati, »mislim da nema. Osim toga, ne upušta se u ozbiljne veze. Kod njega ništa ne traje duže od tjedan dana. Nekada i samo nekoliko sati.« Stepenasto ošišana plava kosa prekrije joj lice nošena naletom vjetra. Sophie nagne glavu unatrag i otrese pramenove iz očiju. »Možda to nekim curama odgovara.« Okej, je li pod time mislila sebe? Pokušava li mu natuknuti da joj ne bi bila odbojna pomisao na jednu noć s Rileyjem? Osjetivši zatezanje u prsima, Josh reče: »Prije nekog vremena sam te pitao i rekla si da te on ne zanima.« »Jesam li?« Sophie se osmjehnula, pogledala na sat i popila vino do kraja. »Ajme, puno je više sati nego što sam mislila. Moram doma.« Josh se digne na noge, otrese pijesak s hlača i pruži joj ruku da joj pomogne ustati. Na trenutak su stajali licem u lice, tijela su im se gotovo dodirivala; u njezinim bistrim sivim očima vidio je svoj vlastiti odraz. Poriv da je privuče bliže bio je jači nego ikada prije. Čeznuo je za time da joj vrhovima prstiju potraži jamicu na lijevom obrazu, da udiše njezin miris, da zavuče prste u tu raskuštranu plavu kosu i osjeti toplinu kože u udubini njezina vrata. A više od svega ostaloga želio ju je ljubiti, držati u naručju i ljubiti je... Dobro, više od gotovo sveg ostalog, ali nemojmo se zanositi. Korak po korak. »Pa, sad stvarno moram ići. Imam još puno posla.« Prekinuvši kontakt i otresavši pijesak s odjeće, Sophie mu pruži svoju praznu šalicu i veselo reče: »Evo, ti je uzmi, tvoja je. Hvala na razgovoru, bilo je lijepo.« Napravila je korak unatrag i počela se udaljavati, a prazna boca vina klatila joj se među prstima dok ju je nosila prema košu za smeće. Nakon što ju je ubacila, okrenula se, mahnula i doviknula: »Bok!« A sada se, sa zalazećim suncem iza leđa, zaputila prema stepenicama i potom svojoj kući, vjerojatno objediniti sve novoprikupljene informacije koje je od njega uspjela iskamčiti o Rileyju Bryantu. Josh glasno izdahne, čudeći se svojim vlastitim promašenim planovima. Toliko o tome da se ne treba zanositi i da treba ići korak po korak. Kad bi Riley iskoristio Sophie i onda je otkantao, poželio bi ga ubiti. A s druge strane, kad bi Riley iskoristio Sophie i ne bi je otkantao... Pa, onda bi ga sigurno još više želio ubiti. 203 Jill Mansel
TRIDESET SEDMO POGLAVLJE U osam i trideset sljedećeg jutra Sophie se vratila u Moor Court. Parkirala je auto na istom mjestu gdje ga je jučer ostavila i slijedeći otiske svojih stopala, zaobišla kuću te izronila između stabala na istom mjestu kao prije. Osjećaju li se špijuni ovako? U rukama je čvrsto stezala fotoaparat, službeni razlog svog dolaska ovamo. Šanse su bile male, dakako, ali neko šesto čulo jutros ju je dovelo ovamo... A-ha, imala je pravo. Ondje je. Sjedi na istom stolcu, odjeven u istu majicu, zadubljen u posao kao jučer. Nevjerojatno. Sophieno srce zakuca brže dok je podizala fotoaparat i ponovno fokusirala objektiv. Riley je definitivno izgledao kao da je bio budan cijelu noć; suncem prošarana kosa stršala je na sve strane. Na stolu su, lijevo od računala, stajale četiri otvorene limenke Coca-Cole i tri prazne šalice kave. Dok ga je promatrala, naslonio se i zijevnuo, izravnao leđa i nakratko protegnuo ruke iznad glave prije nego što je nastavio raditi. Da, definitivno je radio. Zumiravši zaslon računala, Sophie je pratila kako se riječi pojavljuju na zaslonu onako kako ih Riley utipkava. Jučer poslijepodne bio je na 273. stranici. Jutros je stigao do 282. Mogla je pročitati što piše. Vidjela je kako zastaje i razmišlja o sljedećoj rečenici dijaloga. Očito nije samo prepisivao tuđe riječi; sam ih je birao. Ništa od onog što je vidjela nije snimila. Ako ništa drugo, stajati u nečijem vrtu i slikati ga u njegovu domu bez njegova znanja značilo je prekršiti cijeli niz zakona o zaštiti privatnosti. Umjesto toga, povukla se natrag istim putem između drveća do kolnog prilaza i potom otišla do glavnih ulaznih vrata. Pozvonila je i čekala. Malo je potrajalo, ali naposljetku se čuo zvuk okretanja ključa u bravi. Vrata se otvore, a na njima se pojavi Riley koji je iznenađeno treptao očima vidjevši je. »Sophie! Otkud ti ovdje.« Zijevnuo je, pogledao na sat i pospano upitao: »Koliko je sati?« »Sad će devet.« »Molim?« Izgledao je zgroženo. »To je praktički gluho doba noći.« 204 Napredvidive posljedice ljubavi
»Oprosti, jesam li te probudila? Mislila sam da si u svojoj kućici. Gdje je Marguerite?« »Sinoć je otišla na večeru sa svojim izdavačem. Ostala je u Londonu. Kad nje nema, spavam ovdje«, objasni Riley. »Da kuća ne bude prazna.« »Odjeven si.« Sophie pokaže na njegovu majicu i traperice. »Nisam se ni razodjenuo.« Vragolasto se nasmiješi. »Zaspao sam na kauču gledajući novi film o Bondu.« Opet zijevne. »Vraški dobar film, zapravo.« Bože, stvarno je dobar. Tako potpuno prirodno laže, s takvom lakoćom. Diveći se njegovu umijeću, Sophie upita: »Mogu li ući na trenutak? Je li to u redu?« »Naravno da možeš, srce. Baš sam nepristojan. Dođi, uključit ću aparat i popit ćemo kavu.« Uveo ju je u kuću, kroz hodnik i u kuhinju. »Samo da znaš, ne očekujem da će se Marguerite vratiti prije podneva. Je li te naručila za još jedno snimanje?« »Ne, ne paničari, samo me zamolila da svratim i pokušam snimiti neku tajanstvenu pticu koju je vidjela u vrtu.« »O, ptica... da, spominjala ju je prije par dana.« Riley je kimao glavom. »Prepirala se s Lawrenceom oko toga što bi to moglo biti.« »To je ta. Pretpostavljam da ju je ugledala kroz prozor u radnoj sobi«, reče Sophie. »Pa sam mislila da bih odande mogla imati dobar pogled na gnijezdo. Je li u redu ako nabrzinu pogledam?« Riley je djelić sekunde oklijevao, a potom slegnuo ramenima i rekao: »Naravno da možeš, nema problema. Daj da samo prvo malo pospremim prije nego...« »Hej, nema potrebe. To sam samo ja.« Sophie mu se nasmiješi. »Ovdje sam bila već bezbroj puta.« Rekavši to, zaputi se prema radnoj sobi. Riley pođe za njom mrmljajući: »Nije uvijek naročito uredna kad je u punom zamahu.« Otvorio je vrata radne sobe. Screensaver se aktivirao na zaslonu računala. S tobožnjim negodovanjem, Riley cokne jezikom i pokupi prazne limenke Cole te ih ubaci u koš za smeće ispod stola. Šalice posloži jednu na drugu i reče: »Vidiš na što mislim? Ti ovu sobu vidiš samo kad je pospremljena. Oprosti, trebao sam ovo počistiti još jučer kada je završila s radom.« »Opusti se, nisam hotelski inspektor. Nisam došla provjeravati ima li prašine.« Dobro se zabavljajući, Sophie podigne fotoaparat i zaputi se prema prozoru. »Dobro, da vidim mogu li ga pronaći... Aha, eno jasena... a ono je sigurno gnijezdo!« Oduševljena vlastitom genijalnošću, okinula je nekoliko 205 Jill Mansel
snimaka i rekla: »Okej, trenutno nema nikakve ptice na vidiku, ali sad barem znam gdje je. Mogu je vani čekati u zasjedi.« Okrenuvši se natrag, kukom je udarila u rub Margueritina stola i vidjela – bingo! – kako se zaslon računala budi. I evo ga opet, rad u tijeku: devetnaesto poglavlje Margueritina novog romana. »Znaš, stvarno bi morala spremiti dokument i odjaviti se s računala kada završi s radom na kraju dana«, reče Sophie. »Pričaj mi o tome.« Riley zakoluta očima s dobroćudnim negodovanjem. »Stalno je podsjećam na to. Jednostavno se zanese i zaboravi.« »Pa, moraš je opet podsjetiti, prije nego što uspije izgubiti puno napisanog teksta. Čuj, žao mi je što sam te probudila. Nemoj se mučiti s kavom... Idem van u vrt i ondje ću čekati da se ptica pojavi. Ti još uvijek djeluješ slomljeno.« Sophie ga pogladi po ruci. »Zašto lijepo ne nastaviš spavati?« Pa, u vezi s jednim imala je pravo. Čim je Sophie izašla iz kuće, Riley pohrani dokument i pošalje si ga elektroničkom poštom, radi dodatne sigurnosti. Potom provjeri svoj sandučić s ulaznom poštom i ugleda e-mail koji je upravo dobio od Marguerite: Bok, dušo, samo da ti javim da će Sophie povremeno svraćati sljedećih dana i slikati onu pticu u vrtu. Pa budi pripravan. Vidimo se poslije – doma sam oko 3. Mx Pa dobro, bolje ikad nego nikad. Riley baci pogled kroz prozor prema Sophie, koja se sada naslanjala na stablo jasena i usmjeravala fotoaparat gore prema gnijezdu. Potom je ugasio računalo i otišao iz radne sobe trljajući dlanom preumorne oči na putu do kuhinje. Sada su mu potrebni šalica čaja i kriška tosta, a nakon toga i malo predugo odgađanog sna. Sve je počelo prilično iznenadno, prije šest godina. Sve do tada Marguerite nikada nije posustala. Riječi su tekle iz nje; bila je veličanstveni stroj za proizvodnju knjiga. U tri godine koliko je do tada živio s njom, na svoje se oči uvjerio koliko je naporno radila. U gotovo dva desetljeća napisala je trideset romana, pisala bi satima i stvarala izvrsno štivo koje se ne ispušta iz ruke dok se ne pročita i kojim bi zadovoljila milijune svojih obožavatelja širom svijeta. Nije to bila književna fikcija na visokoj intelektualnoj razini; Margueritin je cilj bio zabaviti i očarati čitatelje i to je oduvijek bila njezina jaka strana. 206 Napredvidive posljedice ljubavi
Sve do dana kada se slavina odjednom zatvorila. Riley se toga kristalno jasno sjećao. Vratio se sa surfanja i veselo upitao Marguerite koliko je riječi taj dan napisala. Bila je to uobičajena tema za razgovor; uvijek je voljela nadmašiti samu sebe. Marguerite, više začuđena nego zabrinuta, odgovorila je: »Nula. Dobro, nekoliko riječi, ali izbrisala sam ih. Danas se jednostavno nisam mogla uživjeti.« Našalio se na tu temu i zabavljao je prepričavanjem zgoda s plaže tog poslijepodneva. Oboje su pretpostavili da će sutradan sve ponovno biti dobro, vratiti se u normalu, u staru rutinu... Međutim, to se nije dogodilo. Marguerite je sjedila i zurila u zaslon računala punih deset sati i ništa nije napisala. Sljedeći je dan pokušala hodati po kući s olovkom i notesom. Ni to nije pomoglo. Na kraju sedmog dana već ju je obuzela neopisiva panika budući da nije mogla shvatiti što se događa i bila je prestravljena pri pomisli što to znači... što bi to moglo značiti. Riley je preuzeo kontrolu, naredio joj da prestane brinuti i otpravio je na luksuzno krstarenje Mediteranom. Tijekom ta dva tjedna, rekao joj je, ne smije ni pomisliti na pisanje, a kada se vrati, bit će spremna početi iznova, garantirano. To se nije dogodilo. Marguerite se vratila s istom blokadom s kojom je i otišla. Strah da više ne može pisati pretvorio se u strah od pisanja, od pokušaja i promašaja, od grozomorne spoznaje da je talent koji je tako dugo uzimala zdravo za gotovo možda presušio i umro... Pod ruku sa strahom koji ju je sve više obuzimao, došao je i osjećaj srama jer bi gubitak sposobnosti pisanja značio i gubitak ponosa na samu sebe. Postojala je opasnost da bi vlastiti sramotni neuspjeh mogao uništiti sve one godine suverenog samopouzdanja. I što je više paničarila, to se mentalna paraliza sve više produbljivala. Riley je bio podjednako zbunjen kao i Marguerite. Želio joj je pomoći, ali kako? Glatko je odbila o tome razgovarati bilo s kime, uvjerena da će priznanje problema sa sobom povući katastrofalne posljedice; njezini agenti i izdavači širom svijeta izgubili bi povjerenje u nju, drugi bi se pisci mogli pretvarati da suosjećaju s njom, ali potajno bi slavili propast suparnice, prijatelji bi je beskonačno ogovarali i vijest bi se proširila... Tjedni su prolazili, a spisateljska blokada učvrstila se poput betona oko Marguerite i njezina je nervoza eskalirala do krajnjih granica. Naposljetku, iz čistog očaja, Riley je sjeo za računalo i pročitao napola dovršeni roman koji je bila napustila usred rečenice. Srce mu se slamalo od tuge dok bi ponavljala 207 Jill Mansel
uvijek iste riječi: »Jednostavno ne znam kamo to ide.« Sve te godine pisala bi ne smišljajući radnju unaprijed, jednostavno bi uronila u priču i zajedno sa svojim likovima proživljavala sve manje ili više složene događaje. Riley joj je ispisao detaljan sinopsis dotadašnje radnje za svako poglavlje i svoje mišljenje o tome što bi se sljedeće moglo dogoditi. Radio je cijelu noć, opisao što se sve mora dogoditi da likovi ostanu cjeloviti i da radnja zadrži smisao. Sljedećeg jutra pokazao je Marguerite što je napisao, rekavši. »Možda ovo pomogne.« Marguerite je bila zahvalna, ali ni to je nije uspjelo izvući iz obamrlosti. Unatoč tome što su joj se svidjele njegove ideje, i dalje se nije mogla pomaknuti. »Svi su likovi ondje, vidim ih kako me čekaju...« Zdvojno je odmahnula glavom. »Ali jednostavno ih ne mogu natjerati da progovore. Ne poznajem ih više... Čini mi se kao da me mrze pa odbijaju reći ili učiniti ono što želim od njih.« To nije bio odgovor kojem se nadao. Riley je spustio pogled na stranice i stranice bilješki koje je tako mukotrpno prikupio. Možda se Marguerite čini da više ne poznaje svoje likove, ali u njegovoj su glavi bili potpuno svježi i puni života, pucali su od želje da nastave ondje gdje ih je ostavila, napustila poput lutaka iritantno zamrznutih u vremenu. »Oprosti«, rekao je. »Samo sam želio pomoći.« »Znam, dušo, i to je jako lijepo od tebe, ali ne možeš.« Marguerite, koja nikada ne plače, treptanjem odagna suzu. »U tome i jest stvar; nitko mi ne može pomoći. Bože, gledaj me.« Riley izvadi papirnatu maramicu iz kutije na polici iza svojih leđa. »Evo, sve je u redu, maskara se nije razmazala.« »Ne, mislim, gledaj me.« Marguerite pokaže na pauzirani video isječak s YouTubea na zaslonu računala, snimljen na izuzetno popularnom sajmu knjiga godinu prije. Ponovno je pokrenula snimku i oboje su gledali samouvjerenu, glamuroznu verziju Marguerite Marshall, iznimno uspješne spisateljice, kako daje intervju na pozornici pred gusto natiskanom publikom. »... i poznati ste po tome što o svemu volite otvoreno govoriti«, nastavio je voditelj. »Recite mi, kakvo je vaše mišljenje o problemu spisateljske blokade?« Pitao ju je to jer je izrazito uobražen i općenito ne osobito omiljen književnik, također autor nekoliko romana, po uglednim dnevnim novinama tupio o mukotrpnom procesu pronalaženja pravih riječi kada mu se muza odbije povinovati.
208 Napredvidive posljedice ljubavi
»Ha!« Marguerite odgovori uz glasnu provalu prezirnog smijeha: »Pa, sigurna sam da svi znamo o kome govorite. A moj odgovor dotičnom gospodinu je neka se pribere i prestane se ponašati kao cmizdravo razmaženo derište.« Izjava je bila pozdravljena smijehom i počecima aplauza, ali ona se tu nije zaustavila. »Ozbiljno, takvo jadikovanje i dramatiziranje... to su idiotarije kojima se nastoji privući pozornost. Kažem vam, pravi pisci nemaju takvih smiješnih problema. Mi neprestano radimo, samo prionemo poslu i pišemo dok ne završimo. Spisateljska blokada nije ništa drugo do izgovor za neuspjeh.« Blistavih očiju i s krajnjim prezirom u glasu zaključila je: »Vjerujte mi, spisateljska blokada jednostavno ne postoji.« Na zaslonu, publika je mahnito pljeskala. Još jedna suza skotrlja se niz Margueritin obraz dok je zatvarala internetsku poveznicu. Ne gledajući Rileyja, odmahnula je glavom. »Zvučala sam kao Margaret Thatcher. Ne mogu vjerovati da sam sve to rekla. To se zove karma.« Na to jednostavno nije bilo odgovora. Imala je pravo. Nenaviknut na toliko čitanja i na tako intenzivnu koncentraciju, Riley protrlja oči i reče: »Dobro, žao mi je. Pokušao sam.« Još jednom snažno zijevne i umalo si iščaši vilicu. »Idem spavati.« Unatoč iscrpljenosti san mu nije dolazio na oči. Naposljetku je zadrijemao, ali svako malo budili su ga glasovi Margueritinih likova u njegovoj glavi. Baš glupo. Koji im je vrag da gnjave njega? Ustao je u vrijeme ručka, uskočio u auto i vozio cestom uz obalu do uvale Mariscombe. Sunce je sjalo, puhao je vjetar, a valovi su se razbijali o plažu. Uvjeti su bili savršeni i mnogi su surferi već bili na vodi, nastojeći iskoristiti neočekivano lijep dan. Riley je surfao sveukupno dvadeset minuta, a potom odustao, skinuo odijelo, ponovno sjeo u auto i vratio se kući. Njegovi prijatelji nikako nisu mogli shvatiti što je to ušlo u njega. Ni on sam nije mogao razabrati što je to; znao je samo da su glasovi i dalje u njegovoj glavi, likovi su... Bože dragi, činilo mu se kao da ga maltretiraju, kao da nestrpljivo zahtijevaju da im se dopusti da nastave sa svojim životima. Bilo je gotovo zastrašujuće; kada mentalno bolesne ljude uhite jer su počinili nešto bizarno, ne govore li uvijek da su ih glasovi u njihovim glavama natjerali na to? I to je otprilike ono kako se on u tom trenutku osjećao; kao da ga je nešto obuzelo, opsjelo. Kada se vratio u Moor Court, Marguerite je već bila izašla ostavivši mu poruku na kuhinjskom stolu, kao što bi to uvijek činila: Pokušat ću sa shopping terapijom. Doći ću doma do sedam. Ako netko nazove, reci im da radim i da me ne smiješ smetati. M x 209 Jill Mansel
Riley napravi šalicu jake kave i odnese je u radnu sobu. Sjedne za računalo, uključi ga i nekoliko puta duboko udahne. Potom je, odbivši se prepustiti napadu panike pri pomisli koliko je ludo to što radi, počeo tipkati. Dva sata poslije zamijetio je nedirnutu šalicu kave na stolu pokraj sebe. U šest i trideset naslonio se i zurio u zaslon s kombinacijom zbunjenog ponosa zbog postignutog rezultata i nevjerice. Sudeći prema brojkama na računalu, napisao je dvije tisuće dvjesto sedamnaest riječi. Posljednji put kada je napisao išta duže od poruke ili brzog e-maila bilo je... Bože, to je sigurno bilo još na fakultetu. Što se proze tiče, blijedo se sjeća da je za školski časopis napisao kratku priču o prezgodnoj nastavnici kemije koja zavodi mladog učenika po imenu... hm, ovaj, Riley. Kada ju je ravnatelj odbio objaviti u časopisu, to je ujedno značilo i kraj njegovih literarnih pokušaja. Pročitao je dosta knjiga u svoje vrijeme, ali nikada mu nije palo na pamet da bi ih mogao i pisati. Pogledom je preletio po zaslonu i čitao riječi koje su se to poslijepodne izlile iz njega. Prsti ponekad nisu mogli dovoljno brzo slijediti ideje u glavi; posvuda je bilo pogrešaka u tipkanju. Zapazio je i neka ponavljanja... U jednom je odlomku dva puta upotrijebio riječ vikao. Likovi su se pak činili u redu... Djelovali su tako stvarno i, koliko je on sam to mogao procijeniti, zvučali kao isti ljudi koje je Marguerite bila stvorila. Ima li pravo u vezi s tim ili ne, reći će vrijeme – i Marguerite. Tijekom sljedećih dvadeset minuta ispravio je greške, uredio rukopis i ispisao stranice. U pola osam Marguerite se vratila natovarena vrećicama iz skupih trgovina. Kada je izula cipele i bacila se na kauč u dnevnoj sobi, pružio joj je džin i tonik, malo jači nego inače, i mapu s ispisanim stranicama. Potom je otišao iz sobe i čekao. Ono što je napisao vjerojatno je smeće. Ako je tako, barem je znao da se Marguerite neće ustručavati reći mu to u lice. Nikada nije bila u stanju dobrovoljno trpjeti tuđe budalaštine. Kao što je često davala do znanja svojim čitateljima koji je obožavaju, neodlučnost jednostavno nije u njezinoj prirodi. Pa dobro, ako je uistinu tako loše, možda joj to pruži toliko potreban poticaj i inspirira je da mu pokaže kako se to radi. Što bi, naravno, bio najbolji mogući ishod. Ipak, razmišljajući o tome, Riley je duboko u sebi osjetio lagani ubod nelagode pri pomisli da bi Marguerite mogla preuzeti ono što se sada činilo njegovom skupinom likova. Što ako ih ona natjera da čine i govore krive stvari i skrene ih u smjeru u kojem nije žalio da idu? 210 Napredvidive posljedice ljubavi
Vrata kuhinje naglo se otvore i Marguerite se pojavi, blijedog lica i drhteći od bijesa. »Rekao si nekome. Molila sam te da to ne učiniš i svejedno si to napravio.« »Molim?« Zapanjen otrovom u njezinu glasu Riley odvrati: »Nisam nikome rekao.« Mahnula mu je papirima pred nosom. »Tko je onda ovo napisao?« »Ja!« »Ti? Nemoguće!« »Pa, eto, ipak jesam.« Gnjev je ustupio mjesto potpunoj nevjerici. Marguerite je zurila u njega kao da se upravo pretvorio u hobita. »Ali... Ti ne znaš pisati.« Slegnuo je ramenima. »Jednostavno sam pokušao. Onda, želiš li to podrapati i ponovno sama napisati?« »Ne.« Sumnjičavo ga je pogledala. »Jesi li nekoga zamolio da ti pomogne?« Odmahnuo je glavom. »Nisam, časna riječ. Sve i jednu riječ napisao sam sam.« »Kako? Ne razumijem... kako?« »Upoznao sam likove. Onda sam slušao što govore. Počeli su raditi neke stvari...« Bože, teško je objasniti što se dogodilo. »I onda sam jednostavno sve zapisao. Je li grozno?« Morao je pitati, morao je znati. »Ne. Nije savršeno, ali je vraški dobra radna verzija. Još uvijek ne mogu vjerovati da si to napravio.« Vidljivo blažeg izraza lica Marguerite reče: »Pogodio si i moj stil pisanja, to je uistinu izvanredno. Zvuči baš kao ja.« »Proveo sam dovoljno dugo vremena slušajući te. Znam kako zvučiš.« Bilo je zapanjujuće jednostavno imitirati njezin izravni, upečatljiv stil. Da je kojim slučajem spisateljica laganih ljubavnih romana, to bi bilo daleko teže. »Dakle, šokirana sam«, objavi Marguerite. »Koliko dugo ti je trebalo da to napišeš?« »Pet sati.« »Nije loše.« »Jednostavno se pojavilo niotkuda. Nisam želio stati.« »Sjećam se tog osjećaja.« Ton joj je bio pomalo opor. »I što će se sljedeće dogoditi? Znaš li?«
211 Jill Mansel
Hoće li se uvrijediti ako kaže da? Hoće li zvučati kao da je bezobzirno uletio i likove preoteo njezinoj kontroli? Nakon kraćeg oklijevanja rekao je: »Možda.« »Da ili ne?« Kvragu sve. »Da.« »Fantastično.« Marguerite se osmjehne od uha do uha. »Moj Bože, ovo je nevjerojatno. Što misliš, možeš li onda nastaviti s pisanjem?« Može li? Već su ga svrbjeli prsti od želje da se vrati priči. Likovi su ga mučili, povlačili za rukav da im posveti pozornost. Uzvratio joj je osmijeh i rekao: »Mogu pokušati.«
212 Napredvidive posljedice ljubavi
TRIDESET OSMO POGLAVLJE To je bilo prije šest godina. Riley podigne pogled prema policama s knjigama iznad računala, prepunih tvrdih uveza i različitih inozemnih izdanja Margueritinih romana. Nevjerojatno, ali on je do sada napisao devet knjiga pod njezinim imenom. A ako je to možda zvučalo lako... pa, nije bilo. Ponekad je to bila najteža stvar na svijetu. U rijetkim prilikama riječi su nezaustavljivo tekle kao onog prvog dana, dok su u drugim odbijale suradnju. Strukturiranje cijele knjige također je znalo biti prava noćna mora – držati različite niti radnje pod kontrolom bilo je kao da hobotnicu pokušavate ugurati u bocu. Kada ide loše, zdvojno se pitate hoćete li ikada stići do kraja. Srećom, kada ide dobro, nema ničeg ljepšeg. Marguerite više nikada nije povratila svoj dar za pisanje, ali je rigorozno kritizirala njegov rad, što ga je, naravno, prilično živciralo, ali je nesumnjivo bilo neophodno. Njezine uredničke sugestije uvijek su imale smisla. A kada bi završio knjigu, ona bi je još jednom pažljivo pročitala i promijenila neke fraze kako bi konačan rezultat zvučao točno kao da ju je ona sama napisala. Nitko drugi ne mora znati; to je bio dogovor od prvog dana. Marguerite je inzistirala na tome i on je shvaćao njezine razloge; jednostavno nije mogla podnijeti pomisao na to da bi ljudi mogli saznati istinu. Cijela se njezina osobnost vrtjela oko samopouzdanja i učinkovitosti. Priznati neuspjeh nije bilo nešto na što bi se mogla natjerati. Tako je obmana započela i čvrsto se održala. Marguerite je nastavila igrati ulogu obožavane autorice najbolje prodavanih roman. Različiti urednici, agenti i mnogi izdavači nisu imali blagog pojma da više ne piše svoje vlastite knjige. Nastavili su je obasipati pohvalama i promovirati je u cijelom svijetu, dok je Marguerite zauzvrat nastavila oduševljavati svoje obožavatelje i promovirati samu sebe. Povjeriti se makar i samo jednoj osobi nije dolazilo u obzir; tako vruća tema za ogovaranje mogla bi ubrzo postati javno poznata činjenica. Njihova je tajna i dalje bila tajna jer su jedino njih dvoje znali za to. I sve do sada, Rileyju to nije nimalo smetalo. Marguerite mu je bila jedina živuća rođakinja i volio ju je. Kada su mu roditelji poginuli, spremno je preuzela njihovu ulogu i to ne zato što bi od toga mogla imati nekakve koristi. Svjestan toga da joj duguje sve, zarekao se da je nikada neće iznevjeriti. I uistinu mu nikada nije predstavljalo problem to što nije dobio nikakve javne pohvale ili priznanja za devet napisanih uspješnica. Niti ga je ikada smetalo to što svi koji ga poznaju misle da je Riley Bryant lijeni hedonist koji 213 Jill Mansel
zazire od rada i traži samo užitak. Volio je igrati tu ulogu, uživio se u nju... što je, na kraju krajeva, manje-više bio samo nastavak onog kako je provodio vrijeme nakon povratka sa sveučilišta. Brutalno nagli gubitak majke i oca Rileyja je teško pogodio, nakon čega je dvije godine, pa zatim još jednu, pauzirao od studija i potrošio ih na neobuzdanu i lakomislenu zabavu. Iskreno rečeno, u sebi se počeo pitati kakva ga budućnost čeka. Da nije bilo Margueritine katastrofalne spisateljske blokade, tko zna koliko bi još godina svog života uludo potrošio? To što je postao pisac u sjeni na neki ga je način definiralo kao osobu. Međutim, sada je tu ta situacija s Tulom i premda se tu apsolutno ništa nije moglo učiniti, njezino ga je uporno odbijanje sve više činilo nesretnim. Nije bilo teoretske šanse da je impresionira s nekim pravim poslom i da istovremeno nastavi pisati knjige; možda svi misle da stalno samo spava i krade Bogu dane, ali on zapravo radi dobrih šezdeset sati tjedno. I to naporno. Da ironija bude još veća, kada se Tula doselila ovamo, upravo on ju je potaknuo na to da potraži posao u hotelu Mariscombe. Sada kada je sretne gotovo svaki dan i mora se nositi s njezinim krajnjim nedostatkom zanimanja za njega, volio bi da to nije učinio. To ga je ubijalo... ♡♡♡ Nakon dva neuspješna pokušaja snimanja tajnovite ptice, Sophie se počela pitati hoće li joj to ikada uspjeti. A onda, sljedećeg jutra ju je ugledala, visoko u krošnji ogromna jasenovog drveta. U roku od nekoliko minuta nakon dolaska u Moor Court, imala je ono po što je došla. Treća sreća. Zastori na prozoru radne sobe bili su čvrsto navučeni; ako Riley marljivo radi, neće ga ponovno prekidati. A još uvijek nema ni traga sportskom crvenom Mercedesu na kolnom prilazu, što je značilo da Marguerite nije kod kuće. Pa dobro, nema žurbe. Imala je fotografije ptice, to je bilo najvažnije od svega. Zadovoljna postignutim uspjehom, Sophie uskoči u svoj vlastiti automobil i zaputi se natrag prema St Carysu. Kada je nedugo zatim svratila u hotel Mariscombe House kako bi Tuli vratila knjigu koju je od nje posudila, nije očekivala da će ondje naletjeti na Marguerite, ali upravo je ondje bila. Sjedila je sama za stolom na terasi, zadivljujuće glamurozna i veličanstvena. Frizura joj je bila besprijekorna, šminka u punom sjaju, a odjeća gotovo kraljevski raskošna – strukirana haljina od zlatne svile, s prozirnim tirkizno-plavim bolerom. Čak i s ove udaljenosti moglo se vidjeti svjetlucanje njezina nakita na jutarnjem suncu. Što se 214 Napredvidive posljedice ljubavi
Marguerite tiče, više je definitivno više, a jednostavna, nenametljiva odjeća je za slabiće. Sophie pokupi fotoaparat iz automobila i zaputi se do terase gdje je Marguerite sjedila. »Zdravo, dušo!« Marguerite je pozdravi poljupcem u oba obraza i zapuhne oblakom parfema. »Sjedi, sjedi, pravi mi malo društvo – dajem intervju za jedan od modnih časopisa, a novinarka me upravo nazvala da joj vlak kasni trideset minuta. Ja sam pak ustala u šest, napisala par stranica, potom se spremila i došla ovamo na vrijeme. Sve što mogu reći je da je dobro što nisam razmažena diva.« Sophie je nekako uspjela zadržati ozbiljan izraz lica. »Ne dajete intervju kod kuće ovaj put?« »Posljednjih nekoliko puta slikali su me kod kuće. Mislila sam da bismo ovaj put mogli malo promijeniti okolinu. Časopis šalje svog fotografa«, objasni Marguerite. »Žao mi je, dušo, stvarno se trudim podržavati lokalne poduzetnike, ali ne mogu te svaki put angažirati.« »U redu je. Uostalom«, Sophie podigne fotoaparat, »upravo se vraćam iz Moor Courta. Htjela sam vam slike poslati e-mailom, ali mogu vam ih i sada pokazati. Napokon sam uspjela uslikati onu pticu.« »Stvarno? Izvrsno! Daj mi da vidim.« Margueritine oči veselo zablistaju dok se naginjala da pogleda. »I?« »Imali ste pravo. Lawrence je pogriješio.« »Ha, odlično. Znala sam!« Oduševljeno je pljesnula rukama; Marguerite je pobjeđivanje očito najvažnije od svega. Zagledala se u zaslon fotoaparata i trijumfalno uskliknula: »Evo ga, jasno kao dan. Crveni kljun, glava drugačijeg oblika... i pogledaj tu zakrivljenost krila. Mislim, Lawrence je blesav ako misli da to imalo sliči na kosa. Rekla sam mu da govori gluposti!« I poprilično se potrudila da to dokaže. Sophie reče: »Poslat ću vam slike emailom. Možete mu pokazati.« Zastavši u prolazu s pladnjem u ruci, Tula reče: »Dobro jutro, dame. Sve u redu? Mogu li vam još nešto donijeti?« »Još jedan čaj, molim. Sophie? Možeš li malo ostati? I uzet ćemo tortu od limuna.« »Dobar izbor. Odmah stiže.« »Sviđa mi se tvoja prijateljica.« Marguerite je gledala za Tulom dok se poletnim korakom vraćala unutra. »Ima lijep osmijeh, uvijek je vesela.« 215 Jill Mansel
»I Rileyju se prilično sviđa.« Sophie se leđima nasloni na mekani jastuk stolca. »Zaljubljen je preko glave u nju.« »Zaljubljen? Zašto je onda ne pozove na spoj?« »Pozvao ju je. Rekla je ne.« Marguerite je djelovala šokirano. »Molim? Rileyju nitko ne kaže ne. Zašto bi ona to učinila?« »Pa... znate zašto.« »Reci mi.« Marguerite je bila ozlojeđena. »Zašto se on bilo kome ne bi svidio?« Sophie je oklijevala. Nije rekla Tuli što je onog jutra vidjela u Moor Courtu; svoje otkriće nije ni s kim podijelila. Pa, dobro, može biti iskrena. »Tuli se on sviđa«, objasnila je. »Svi vole Rileyja. Mislim da ga samo ne poštuje. Znate, previše zafrkavanja uokolo, nedovoljno radne etike.« »On ima posao.« Marguerite ukoči leđa, poput lavice koja brani svoje nestašno mlado. »Radi za mene. Trebam nekog tko će mi organizirati život i to je ono što on radi.« Očito nije bilo šanse da Marguerite prizna što se događa. Sophie reče blagim glasom: »Znam. Samo kažem da ona tako misli.« »Ako joj se netko sviđa, trebala bi ga prihvatiti takvog kakav jest.« Okrenuvši se na sjedalu kada se Tula ponovno pojavila, Marguerite reče: »Čula sam što misliš o mom nećaku.« »Stvarno?« Tula se naceri postavljajući porculansko posuđe na stol. »Znači, zato mi se štucalo.« »On je divan dečko. Ne možeš zamisliti boljeg.« Marguerite je očito teško podnosila odbijanje u Rileyjevo ime. »Čak te vozio na ono vjenčanje u Wales!« »Znam«, reče Tula. »Sve ga djevojke obožavaju. Ipak, čujem da te pozvao van i da si ga odbila.« »Strašno je zabavan. Samo, znate, nije moj tip.« »Dakle, moram reći, iznenađena sam. Nisam mislila da ćeš biti tako izbirljiva. Ni ti nisi baš njegov tip.« Marguerite pogledom odmjeri Tulinu tamnu kosu svezanu u rep, tamno smeđe oči i ne baš manekensku liniju. »Obično ga privlače prekrasne plavuše.« Joj. Ni najmanje uvrijeđena Tula veselo odgovori: »Znam to! I on privlači njih. Gledajte, mislim da je Riley uistinu divan, ali ja sam već imala i previše iskustva s beznadnim tipovima... nema šanse da ću se ikada više u takvo nešto 216 Napredvidive posljedice ljubavi
upustiti. Nije on beznadan«, brzo se ispravila, uočivši borbenu iskru u Margueritinim očima. »Samo kažem da nije tip na kojeg bih se željela osloniti. On je jednostavno... više za zabavu. U svakom slučaju, moram se vratiti poslu prije nego što me Josh vidi da zabušavam i da mi otkaz. Stvarno, baš je pravi gonič robova!« Kada se udaljila, Marguerite izdahne i odsječno reče: »Možda i zaslužuje otkaz.« »Ne mislite to ozbiljno«, reče Sophie. »Hm. Ne mislim?« Marguerite nije tip koji se olako povlači, osobito kada se radi o obrani ugleda svog nećaka. »Ne.« »On je dobar dečko. Ne može zamisliti boljega. Ne bi ga smjela samo tako otpisati.« Otpisati. Kada su obje istovremeno uvidjele ironiju u odabiru fraze, Margueritini se obrazi lagano zarumene i ona naglo okrene glavu na drugu stranu. »Poslat ću vam slike e-mailom.« Sophie je osjetila kako je obuzima suosjećanje prema njoj. »Da. Hvala ti. I, molim te, reci koju dobru riječ za Rileyja ako ti se ukaže prilika. Ali samo... znaš, budi suptilna.« To je zvučalo kao da ju je Simon Cowell zamolio da nekoga nježno odbije i pazi da mu ne povrijedi osjećaje. »Dobro«, reče Sophie. »Pokušat ću.«
217 Jill Mansel
TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Bilo je tri poslijepodne kada se Marguerite vratila u Moor Court. Novinarka se skrušeno ispričavala zbog kašnjenja i lako ju je šarmirala, a fotograf je napravio nekoliko dobrih slika nje i okolice hotela. Intervju je dobro prošao – nikada joj nije bilo teško govoriti o sebi – i nadala se da će članak, kada bude objavljen, rezultirati povećanom prodajom nove knjige. Ušavši u kuću, zatekla je Rileyja zadubljenog u posao u radnoj sobi. »Kako ide?« Naslonio se leđima i zabacio ramena unatrag kako bi čvorovi u njima popustili. »Pa, dvadeset osmo poglavlje je bilo baš gadno; posljednju scenu prepravljao sam četiri puta. Ali sada je gotovo. Pročitaj i reci mi što misliš.« »Budem. Poslije.« Marguerite pokaže na zastore navučene na prozor. »Uzgred, ne moraš ih više držati zatvorenima. Sophie je uslikala što je trebala. I, naravno, bila sam u pravu, bila je to crvenokljuna galica.« »Uvijek si u pravu.« Riley se napola nasmiješi. »Ne znam kako ti se Lawrence uopće usudio proturječiti.« Marguerite je navikla na to da je poštuju i da joj se dive. Već je nazvala Lawrencea i obavijestila ga da je pogriješio; ipak, malo se razočarala kada je on jednostavno prasnuo u gromoglasan smijeh i rekao; »Hoćeš reći da si stvarno angažirala profesionalnog fotografa da uhodi sirotu pticu i dokaže da sam bio u krivu? Nevjerojatno! Koliko te to koštalo?« Zbog toga se zapravo osjetila pomalo budalasto. Slutila je i da se on ni najmanje ne uzrujava zbog svoje pogreške... i da ju je zapravo cijelo vrijeme zadirkivao uporno tvrdeći da je ono bio kos. I koliko će Sophie naplatiti svoju uslugu? Pedeset ili šezdeset funti, vjerojatno. Pa dobro, jednostavno će to morati proglasiti istraživanjem u poslovne svrhe i račun odbiti od poreza. »Kako je prošao intervju?« upita Riley. »Dobro. Bez problema. Jedno od pitanja koje mi je postavila bilo je što bih učinila kada bi mi ponestalo ideja i više ne bih mogla pisati.« Marguerite napravi grimasu. »Što si rekla?« »Da je to moja najgora noćna mora, ali srećom se ništa takvo neće dogoditi jer u glavi imam milijun ideja koje jedva čekaju da ih stavim na papir.« »Dobro.« 218 Napredvidive posljedice ljubavi
»Rekla je da joj je odmah lakše jer bi inače legije mojih obožavatelja mogla obuzeti panika.« »Siguran sam da je tako.« Posegnuvši za limenkom na stolu, Riley otpije gutljaj Cole. »Lijepo sam se napričala sa Sophie.« »Da?« »I s Tulom.« Da je ovo bila klasična televizijska komedija, Riley bi se u tom trenutku zagrcnuo, možda bi mu limenka s Colom ispala na tipkovnicu ili bi nekako uspio pasti sa stolca i u koš za smeće. Budući da to nije bila nikakva komedija, nije napravio ništa od toga, ali je njegova reakcija na neki način bila još zanimljivija. Promjena na njegovu licu bila je vrlo suptilna, ali Marguerite je bila stručnjak za prepoznavanje takvih mikro izraza lica. Nakratko je stisnuo usne, napetost oko očiju se pojačala, a disanje ubrzalo. Značajnije od bilo čega drugog, ipak, bilo je pojačano crvenilo na njegovu licu. A to je Riley, za Boga miloga: neobuzdan, neodoljiv, čovjek kojeg ništa ne može zbuniti. Nikada prije nije vidjela da se rumeni, ali sada se rumenio. Tako Tula djeluje na njega. Nevjerojatno. Marguerite reče: »Zagrijan si za nju, zar ne?« Nelagoda je zračila iz njega poput topline. Odglumivši ležerno slijeganje ramenima, kao da se jedva prisjeća o kome uopće razgovaraju, Riley odvrati: »Za koga, Tulu? Ne naročito.« »Čini mi se da jesi. I kaže da joj se sviđaš, ali ne na taj način. Imaš li pojma zašto je to tako?« Odmahnuo je glavom. »Ne.« Kako je znala da neće priznati pravi razlog? »Ipak, Sigurno je iritantno.« Opet slijeganje ramenima. »I to ne nimalo ne... ljuti?« »Zašto bi? Hej, ima milijun drugih cura na biranje. Znaš mene.« Nabacivši svoj neodoljivi zavodnički osmijeh, Riley reče: »Što bih sad trebao, tugovati?« »Ti? Nikada.« Marguerite se nasmiješila; to je to, stari Riley se vratio. Ipak, što je sve taj kratki plamsaj ispod površine osvijetlio? Uistinu vrlo zanimljivo. 219 Jill Mansel
»Isprintaj mi što si napisao pa ću kasnije pročitati. Onda, kamo ideš večeras?« »Ne znam.« Prošarana plava kosa pala mu je na čelo dok je prsten za otvaranje limenke presavijao na jednu pa na drugu stranu dok nije pukao na pola. »Jednostavno... van.« Pokupiti curu je lako. Riley pogleda na sat; izašao je u devet. Sada je pola dvanaest i već je postigao ono što je zamislio. Ništa lakše. Zvala se Lauren i bila je visoka gotovo kao i on, elegantna plavuša s diskretnom tetovažom na potiljku. Na sebi je imala svilenu haljinu boje breskve, s prorezom sa strane, tako da su se vidjele duge noge. Mirisala je na Chanel No. 19 – tijekom godina naučio je raspoznavati najpopularnije parfeme – i radila je kao zubna tehničarka u Coventryju. Istini za volju, imala je prekrasne zube. Zajedno su otišli iz Mermaida i zaputili se prema kućici za odmor koju su Lauren i njezina sestra iznajmile za sedmodnevni odmor u St Carysu. »U redu je, Jen je otišla na večeru s prijateljima iz jedriličarskog kluba«, objasnila je Lauren dok su hodali uskim, kamenom popločanim ulicama. »Neće se vratiti prije jedan, pa nam neće smetati.« Bit će sami u kućici. Nešto nije bilo kako treba. Riley je oklijevao i oprezno rekao: »Čuj, možda ne bih trebao ulaziti.« Naglo se zaustavila nasred ulice. Pod zlatnim odsjajem ulične svjetiljke na licu joj se ocrtavala nevjerica. »Molim? Zašto ne?« »Ne poznaješ me. Ne bi trebala pozivati neznance u kuću.« »O, ne budi takav mlakonja – upoznala sam tvoje prijatelje, zar ne? Svi u onom pubu poznaju te godinama. Osim toga«, koketno se nasmiješila i prislonila uz njega, »raspitala sam se o tebi kod cure koja radi za šankom.« »I?« »Rekla je da si apsolutno fantastičan u krevetu.« Okej, ovo je ludo. Djevojka za šankom zove se Ellen i osim sramežljivog smiješka preko pulta nikada mu se ni na koji drugi način nije obratila. Riley reče: »Nisam spavao s njom.« »Znam, ali kaže da poznaje puno drugih cura koje jesu. Nemoj me tako gledati«, razdragano doda Lauren. »To je veliki kompliment!« 220 Napredvidive posljedice ljubavi
»Je li?« »Pa, sigurno je bolje nego da svi kažu da si bez veze.« Nasmijala se i uhvatila ga pod ruku. »Dođi, još malo pa smo stigli. Mi smo tu s lijeve strane.« Bila je to jedna od onih tipičnih kornvalskih kućica koje se iznajmljuju na nekoliko dana. Lauren je uključila glazbu, natočila pića i izula sandale s visokom petom. Riley je pokušao ignorirati vlastitu nelagodu, ali počela ga je hvatati klaustrofobija. Najgore od svega, nije imala nikakve veze s nedostatkom prostora. »Planirale smo otići u Padstow na tjedan dana.« Lauren ga zabljesne prekrasnim bijelim osmijehom. »Drago mi je da smo umjesto toga došle ovamo.« Nasmiješio se i pokušao se opustiti. »Kada se morate vratiti kući?« Navukla je tobože tužnu facu. »Sutra. Ovo nam je zadnja noć.« Seks, to je sve što ona želi. Kako to može škoditi? Uzajamno ugodna dva-tri sata u krevetu, a potom rastanak uz veseli osmijeh. Nakon toga se vjerojatno više nikada neće vidjeti. Mislim, pogledaj je, predivna je. Koji mu je vrag večeras? »Znaš što, kako bi bilo da ti pokažem našu malu palaču? Dođi...« I već ga je primila za ruku i povukla prema uskom stubištu. Uspinjali su se zajedno, Lauren je hodala ispred njega zavodljivim korakom poput neke starlete. Kada su stigli na kat, uvukla ga je u svoju sobu i oduševljeno ga poljubila u usta. Poput gladne starlete. Nekoliko sekundi Riley je bio na rubu da se otrgne. Potom se prisilio i prepustio se poljupcu. Otkrio je da mu je lakše ako zatvori oči i pretvara se da je to Tula. Ali nije bila Tula. Nema pomoći; sve ovo činilo mu se strahovito pogrešnim. Više nije znao koliko puta je ponovno proživio onaj poljubac s Tulom na vjenčanju. Jasno se sjećao svakog detalja, njezina dodira, toplih usana, naelektriziranog osjećaja koji mu je strujao cijelim tijelom... Znao je koliko ludo to zvuči, čak i za njegove uši, ali ništa što je do tada doživio nije se moglo usporediti s tim poljupcem. Činio se tako pravim, tako potpuno... savršenim. Zatvoriti oči i pretvarati se da je djevojka s kojom se ljubi Tula, otkrio je Riley sa zakašnjenjem, uopće ne djeluje. Zapravo se osjećao glupo što je uopće pomislio da bi to moglo biti moguće. Otrgnuo se i rekao: »Žao mi je.« 221 Jill Mansel
»Zbog čega?« Lauren nije ničime pokazivala da ga ima namjeru pustiti da ode; prsti su joj se zabili u njegova leđa. »Ne mogu ovo.« Odmahnuo je glavom. »Zašto ne?« »Postoji netko drugi.« »Ne postoji. Rekao si mi da nemaš curu. A provjerila sam i s onom šankericom. Rekla je da si definitivno slobodan.« Dakle, ovo je za njega potpuno nova i nepoznata situacija. »Znam«, bespomoćno odvrati Riley. »Ali mislim da sam zaljubljen u jednu djevojku.« Lauren zategne vilicu. »Dobro, mogu li ti dati jedan mali savjet? Ovo vjerojatno nije najbolji trenutak da priznaš nešto takvo.« »Znam, žao mi je. To mi se još nikada prije nije dogodilo. Ne znam što da napravim.« »Hoćeš reći da ona nije zainteresirana za tebe?« »Da.« Što drugo može reći? Lauren nije željela čuti cijelu priču. »U tom slučaju, mislim da je najbolji način da je izbaciš iz glave taj da se zabaviš s nekim drugim? Kao, na primjer... ooo, ne znam, sa mnom?« Ponovno je posegnula za njim; Riley uzmakne korak unatrag. »Hvala, ali ne čini mi se u redu. Ne bi bilo u redu.« »Ozbiljno?« »Ozbiljno.« »U redu, slušaj me, ovo mi je zadnja večer odmora.« Lauren zabaci dugu kosu unatrag. »Moj bivši dečko ima novu curu. Vjerojatno se upravo sada seksaju. Samo sam se željela osjećati kao da netko želi mene.« Pomalo očajno dodala je: »Neću ništa reći, časna riječ. Ne želim ti uništiti šanse s tom djevojkom, tko god ona bila. Nitko neće znati.« Premda nije bio ni u najmanjem iskušenju da se predomisli, Riley nije mogao a da se ne sjeti kada je zadnji put to pomislio. Sve dok mu slika nije bila objavljena na Twitteru i dok mu se istina nije obila o glavu i uspješno uništila Tulin poseban dan. Odmahnuo je glavom i rekao: »Žao mi je. Jednostavno... ne mogu.«
222 Napredvidive posljedice ljubavi
Nema većeg gnjeva od gnjeva žene kada shvati da na kraju ipak ne želiš spavati s njom. Ispostavilo se da obećanje Neću ništa reći, časna riječ vrijedi samo ako večer završi onako kako se ona nadala da će završiti. Umjesto toga, Riley se našao izbačen iz kućice, popraćen Laureninom glasno odzvanjajućom prezirnom objavom: »Pa zbogom onda, navodni pastuše, baš šteta da ništa nisi mogao napraviti! Nema veze, na internetu možeš naručiti tablete koje će ti pomoći u vezi s tim problemčićem. Ciao!« Dobro je to tempirala i pobrinula se da je čuje grupa prolaznika. Još gore, bili su to domaći, pa su svi dobro poznavali Rileyja i prasnuli su u smijeh. Baš lijepo od njih. Posebice Marnie, koja, kako to obično biva, radi na recepciji u kirurškoj ambulanti. Doviknula mu je: »O ne, nemoj takve stvari naručivati s interneta. Želiš da ti sutra zakažem pregled, oko pet? Zvuči kao nešto što treba hitno rješavati!« Svi su umirali od smijeha, ali to ne znači da se glasine u trenu neće proširiti po St Carysu. Riley napravi grimasu dok je Lauren trijumfalno zalupila vratima kućice iza njegovih leđa. Divota. Nema seksa, nema Tule i k tome je postao predmetom ismijavanja. Ima li boljeg načina da se završi večer?
223 Jill Mansel
ČETRDESETO POGLAVLJE Bilo je apsurdno jednostavno pronaći Thea Pargetera na internetu. U cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu postoje samo tri čovjeka s tim imenom, a jedan od njih je osamdesetšestogodišnji umirovljeni svećenik koji živi u Aberdeenu. Male su šanse da je to on. Drugi Theo Pargeter ima petnaest godina, živi s roditeljima u Londonu i voli skateboarding, thrash metal i druženje s prijateljima u obližnjem parku za skejtere. Još su manje šanse da je ovo on. Treći, posljednji, Theo ima trideset godina i vodi prodavaonicu s vrtlarskim potrepštinama i opremom u predgrađu Bristola. Na web-stranici jasno se vidjelo što je sve u ponudi: vrtna vrata, drvena i metalna, vrtni namještaj, kamene žardinjere, ploče za uređivanje staza i oblagarije zidova, vrtni kipovi i umjetna jezerca s fontanama. Na početnoj stranici bilo je nekoliko fotografija snimljenih ispred prodavaonice. Na jednoj od njih bio je Theo. Bio je odjeven u svijetlosmeđu košulju, traperice i čizme i napola se smiješio prema objektivu ostavljajući dojam osobe koja nije previše sretna što je fotografiraju. Srednje visine, mršav, kratke smeđe kose, relativno privlačan... da, bilo je sasvim lako zamisliti mlađu verziju ovog čovjeka i Sophie u trenutku kada su odlučili biti zajedno. Sve dok se nije dogodilo nešto što je raskinulo tu vezu, nešto dovoljno razorno i zlokobno da kod Sophie kao posljedicu izazove zaziranje od svih muškaraca. Spomenuto je samoubojstvo, ali nitko nije umro. Je li Sophie bila ta koja je pokušala okončati svoj život? I zašto? Josh zadrhti; i sama pomisao na to bila je dovoljna da mu se želudac zgrči od straha. Što bi bilo da je uspjela? Znao je još samo to da je Theo nije fizički ozlijedio. Može li ga nazvati? Jednostavno uzeti telefon, uvjeriti se da razgovara s Theom Pargeterom koji je prije bio u braku sa Sophie Wells, a potom ga izravno upitati što se dogodilo između njih dvoje? Ipak, koliko je vjerojatno da će tako postići ono što želi? Zašto bi pobogu potpuni stranac drugom potpunom strancu ispričao tako ekstremno osobnu priču putem telefona? Ne, to definitivno nije bio pravi način. Josh izvadi svoj mobitel, otvori Googleovu mapu i pronađe u kojem se dijelu Bristola prodavaonica nalazi. Nije 224 Napredvidive posljedice ljubavi
bila daleko od državne ceste M5. Sutra prijepodne ima nekoliko neizbježnih sastanaka, ali kada jednom završi s njima, ništa ga neće zaustaviti da uskoči u auto i sam se odveze onamo. Nije imao pojma što će reći niti ima li ikakve šanse da će dobiti odgovor. U svakom slučaju, takav se razgovor definitivno mora obaviti licem u lice. U dva sata poslijepodne sljedećeg dana Josh se spremao otići. »Što je ovo?« Dot ugleda ključeve automobila u njegovoj ruci. »Kamo si krenuo?« Zvučala je uznemireno. Već je prije zaključio da bi joj trebao reći što planira učiniti, kako se ne bi nepotrebno uzrujavala. Budući da nije želio slušati predavanje o tome kako bi suočavanje sa Sophienim bivšim mužem mogla biti loša ideja, nemarno je odvratio: »Idem do Exetera kupiti neke stvari.« »Kakve stvari?« OK, u tom se trenu nije mogao sjetiti nijedne. »Poklon za rođendan.« »Tko ima rođendan?« »Ozbiljno, što je ovo? Policijska istraga?« »Uostalom, nema veze, ne možeš ići«, reče Dot. »Trebam te ovdje.« »Zašto?« Sada je na nju bio red da se promeškolji u potrazi za uvjerljivim odgovorom. Stvarno, da su kojim slučajem par kriminalaca, u trenu oka bi se odali svojim ponašanjem. Na kraju Dot slegne ramenima i odgovori: »Ne mogu ti reći. To je iznenađenje.« »Kakvo iznenađenje?« Odmahnula je glavom. »Sada se počinjemo vrtjeti u krug. Samo pokušavam ispuniti ono što sam obećala, a to je da ću se pobrinuti da budeš ovdje kada se... to dogodi. A dogodit će se svakog trena.« Josh je pogleda i zapita se što bi to moglo biti. Misli su mu istog trena poletjele prema Sophie. Što ako ga voli i više ni trenutka ne može skrivati svoje prave osjećaje prema njemu? Nema veze što se dogodilo u prošlosti: ništa od toga nije važno. Sve što treba znati je da joj je on sve na svijetu i mogu li sada jednostavno ostati zajedno zauv... »Isuse Bože«, ciknula je Tula, utrčavši stubama u recepciju. »Kolnim prilazom stiže limuzina dugačka gotovo kao i sam prilaz! Dolazi li Beyonce odsjesti u naš hotel, a da mi nitko ništa nije rekao?« Josh pogleda Dot. »Tko je?« 225 Jill Mansel
»Rekla sam ti. Iznenađenje.« Svijetloplave oči zablistale su od olakšanja što više ne mora čuvati tajnu. »Idi pa vidi.« Dobro, ako postoji nešto što Sophie sasvim sigurno ne bi napravila, onda je to dolazak u produženoj limuzini kako bi objavila svoju vječnu ljubav prema njemu. Ipak, za svaki slučaj, svejedno je slijedio Tulu i izašao van. Jer nije li bit iznenađenja upravo u tome? Nije to bila bilo koja stara produžena limuzina. Obrađena srebrnim kromiranim obrubima, sa suncem koje se odbijalo od ulaštene površine, zasljepljujuće je blještala i postizala efekt dostojan nekog razmetljivog nogometaša Premiershipa8 koji voli privlačiti pozornost. »Ovo je rako uzbudljivo«, dahnula je Tula njemu slijeva. »Ipak, da je to moja limuzina, ne bih imala zatamnjene prozore. Htjela bih da me svi vide u njoj.« Limuzina je usporila i zaustavila se, vrata se širom otvore, a iz nje iskoči troje ljudi. Kao što je mogao predvidjeti, nijedno od njih troje nije bila Sophie. S njegove desne strane Dot se smiješila i rekla: »Eto. Zato ti nisam mogla reći – željeli su da iznenađenje bude kompletno!« Josh pogleda Jem, Bonnie i Cala, troje od četiri člana benda Go Destry. Nedostajao je jedino Dizzy. Jemina kosa bila je još više plava nego prije, Bonniena puno duža, a Calova frizura, izbrijana s obje strane glave, bila je šiljasta, posrebrena na vrhovima. Kao i uvijek, bili su odjeveni s namjerom da budu zamijećeni, u odjeću u kojoj većina ljudi ne bi izašla iz kuće. Josh je čekao. Nisu bili u kontaktu još od onog dana kada su mu dali otkaz kao menadžeru. U biti, niti je planirao ikada ih više vidjeti u životu niti je očekivao da bi se to moglo dogoditi. Neugodna je tišina prekinuta kada je Jem potrčala prema njemu na svojim vrtoglavo visokim potpeticama, što je lako moglo završiti slomljenim gležnjem. Zaustavila se na manje od metar od njega, u krupnim safirno plavim očima blistale su suze i ona progovori glasom koji je podrhtavao od suspregnutih osjećaja: »O, Josh, nemaš pojma koliko si nam nedostajao.« ♡♡♡ Sve se odvijalo kao u nekom Disneyjevom filmu. Josh je savršeno dobro poznavao Jeminu sposobnost da zaplače kada je potrebno. Ipak, odlučio je biti pristojan i pozdravio ih je kao stare prijatelje. Potom, budući da su sve oči bile
8
Prva nogometna liga u Engleskoj, Premier League. 226 Napredvidive posljedice ljubavi
uperene u njih, a Griff je lajao i skakao kao da je pomahnitao, uveo ih je hotel i u prazan salon. Ironično, upravo je ta soba bila razlog njegova prvog susreta sa Sophie. Toliko o odlasku u Bristol tog poslijepodneva; imao je osjećaj da se to ipak neće dogoditi. »Okej, karte na stol«, objavi Jem; od njih troje, ona je uvijek najviše govorila. »Žao nam je. Gadno smo zabrljali. Mislili smo da ispravno postupamo, a napravili smo užasnu grešku. Naši novi menadžeri su koma.« »To sam vam i ja mogao reći.« Josh slegne ramenima. »U stvari, i jesam. Ali niste me htjeli slušati.« Bonnie reče: »Ti si, ono, milijun puta ljubazniji od njih. Ponašaju se prema nama kao prema totalnim idiotima.« Ponekad odgovor nije ni potreban. Dovoljan je pogled. Dobro, bio bi dovoljan kada ljudi kojima je upućen ne bi imali tako visoko mišljenje o sebi da nisu u stanju prepoznati ironiju u svemu tome. »Oni su idioti«, usklikne Jem. »Tjeraju nas na sve te užasne odluke, prisiljavaju nas da radimo glupe stvari... na kraju će nam se svi smijati!« »Dobro.« »Trebaš čuti pjesme koje žele da snimimo za sljedeći album«, pridružio se Cal. »Sve su tako bez veze, kao glazba za malu djecu. A modeli naših novih lutaka su jezivi. Moja izgleda kao totalni debil.« »Sve je to veoma žalosno.« Josh ih ozbiljno odmjeri. »Ipak, ne znam zašto to meni govorite. Morate razgovarati sa svojim menadžerima.« »Oni nas ne slušaju.« Bonnie mu uputi molećivi pogled. »Ne kao što si nas ti znao slušati.« »Okej, evo o čemu se radi«, reče Jem. »Ne želimo da oni i dalje brinu o nama. Želimo tebe.« »Žao nam je.« Bonnie sklopi ruke kao na molitvu. »Zbog svega. Samo tražimo da nas primiš natrag.« »I marljivo ćemo raditi«, ozbiljno izjavi Cal. »Kunem se Bogom, nećemo se više glupirati ni bezobrazno odgovarati ni praviti bilo kakve probleme. Ništa od toga neće se više ponoviti.« »Prije te nismo znali cijeniti.« Jem je izgledala kao da bi se svakog trena mogla rasplakati; donja usna joj je podrhtavala. »Ali to je zato što smo bili glupi i uzimali smo te zdravo za gotovo. Nećemo ponoviti tu grešku.« »Gdje je Dizzy?« upita Josh, premda je naslućivao odgovor. 227 Jill Mansel
Bonnie odmahne glavom. »Odmara se, morao je malo usporiti...« »Na odvikavanju je.« Cal je bio brutalno iskren. »U krizi je, nastoji se očistiti od droge. Ali siguran sam da će uspjeti. I on želi da se vratiš, kao i mi ostali.« »Svi smo prestali s time«, dodala je Jem. »Nećemo više raditi gluposti. Bit će to novi početak. Želimo se vratiti veći, bolji i snažniji nego prije. A s tobom kao menadžerom, mi to možemo, znam da možemo.« Oči joj zablistaju pri pomisli na to. »Go Destry ponovno jaše!« »Gledajte, lijepo od vas što ste mi to ponudili. Polaskan sam.« Josh je promatrao njihova lica puna nade. »Ali ne zanima me. Radim nešto novo. Sada živim ovdje i...« »Ne tako brzo«, reče Cal. »Što misliš o limuzini?« »Vrlo je... srebrna.« Pa, bolje to nego da kaže da izgleda kao divovski toster na kotačima. »Tvoja je.« Cal trijumfalno kimne svojom šiljastom frizurom. »Možeš je imati. I kaže se da je kromirana, a ne srebrna. U svakom slučaju, ako nam se vratiš, tvoja je.« Josh je pokušao zamisliti kaos koji bi izazvao kada bi izuzetno dugačkom limuzinom pokušao manevrirati kroz uske popločane ulice St Carysa. Bilo bi to kao da dinosaura pokuša ugurati u mišju rupu. S druge strane, ako se vrati starom poslu i ponovno postane menadžer Go Destryja, neće ni biti ovdje u St Carysu, zar ne? Pogledao je Cala. »Limuzina nije vaša. Iznajmljena je.« Ako ništa drugo, ovamo ju je dovezao vozač u odori. »Znam to. Ali na putu ovamo saznali smo koliko bi koštalo da je kupimo.« »Sada živim ovdje. Pomažem upravljati hotelom.« »Ali mi te trebamo«, reče Jem. »Stvarno te trebamo. Makar i samo na sljedeće dvije-tri godine...« »Doletjeli smo čak ovamo da te to pitamo«, dodala je Bonnie. »Potrudili smo se tako da ti damo do znanja koliko smo ozbiljni.« »I promijenili smo se.« Jemino srcoliko lice poprimilo je svetački i pokajnički izraz. »Sada smo bolje osobe. Pretpostavljam da smo prije bili svojevrsni idioti, ali naučili smo lekciju.« Josh kimne. »Siguran sam da jeste, ali odgovor je i dalje ne.« Cal zausti: »Ali...« 228 Napredvidive posljedice ljubavi
»Dobro, slušajte me.« Jemin glas izdigne se iznad žamora prosvjeda njezinih prijatelja. »Nemoj još reći ne. Treba ti vremena da razmisliš. Dat ćemo ti četrdeset osam sati, što misliš o tome? I nakon što sve dobro razmotriš, iz svih mogućih kutova, onda nam reci što si odlučio.« »Što ćete vi raditi u međuvremenu?« »Jednostavno se motati ovuda, pretpostavljam. Odmarati se dva dana.« »A gdje ćete odsjesti?« upita Josh. »Ovo je tvoj hotel, zar ne? Ostat ćemo ovdje.« Josh se nijemo čudio njihovoj pretpostavci da će u hotelu biti slobodnih soba; nije im palo na pamet da možda trebaju unaprijed rezervirati sobe. Srećom, jedna je rezervacija otkazana. »Moram provjeriti na recepciji. Vas dvije morat ćete dijeliti sobu«, rekao im je. »Super, baš bismo mogle. Kao u stara vremena.« Bonnie se vedro i hrabro smiješila. »Dok smo bili siromašni.« »Ima li se ovdje što raditi?« Cal se zagledao kroz prozor i nastavio sumnjičavim tonom: »Nije baš kao Caesars Palace, zar ne?« Jem ga trkne laktom u rebra. »Začepi. Ovo je Joshev hotel.« Okrenula se natrag i veselo rekla: »Onda ćemo tako napraviti, može? Zamolit ćemo onu staru ženu na recepciji da nam nađe dvije sobe? Bit će nam super!« Očito su bili pomalo izgubljeni; dok im je glavni pjevač na odvikavanju od droge, ostatak benda nije baš imao bogzna što raditi. Go Destry bez Dizzyja bio je poput Rolling Stonesa bez Micka. »Dobro, onda«, reče Josh. »Ali stara žena na recepciji je moja baka. I ako stvarno želite poživjeti do vikenda, bilo bi dobro da zapamtite da se zove Dot.«
229 Jill Mansel
ČETRDESET PRVO POGLAVLJE Ovoga ljeta više neće biti toplijih dana od ovog danas. Pa, možda i hoće, ali ne ovdje u Cornwallu. Na prenapučenoj plaži Sophie je slušala pretjerano ushićenu Tulu i svim silama se trudila prikriti vlastite osjećaje iza sunčanih naočala. U biti, njezini su osjećaji bili u totalnom kaosu. Saznavši za dolazak članova benda Go Destry u St Carys i ponudu koju su iznijeli Joshu, doživjela je neugodan šok. Sada je znala što osjeća prema njemu... osjećaji su bili presnažni da bi ih ignorirala. Ipak, ponijeti se za njima bilo bi nešto sasvim drugo; prekršiti vlastita pravila i upustiti se u istinsku vezu... pa, i dalje nije mogla dopustiti da se takvo što dogodi. To znači da bi Joshev odlazak iz St Carysa teoretski bio izvrstan scenarij. Kada bi se našao na sigurnoj udaljenosti, više se ne bi morala suočavati s iskušenjem svakodnevnih susreta i razgovora s njime, što bi joj neizmjerno olakšalo život. A onda opet, sama pomisao na to da ga više neće vidjeti ispunila ju je panikom. Samim tim što je znala da je negdje u blizini osjećala se bolje. Bio je poput droge za koju nije bila sigurna može li živjeti bez nje. Što je, očito, opet značilo da bi za nju bilo daleko bolje kada bi se Josh vratio u Kaliforniju. O, Bože. »Zbilja, nevjerojatni su; tako je neobično imati ih kao goste u hotelu.« Tulu je dolazak benda daleko više zabavljao. »Pomislila bi da će doručkovati u svojim sobama, ali nisu, spustili su se dolje i sjedili na terasi. Svi su zurili i slikali ih!« »Tko bi rekao.« Sophiene su misli i dalje letjele prema Joshu. »Angažirali su dva tjelohranitelja. Znaš, da obožavatelje drže pod kontrolom.« »I što misliš, što će se dogoditi?« Sophie je mislila na to koliko je vjerojatno da bi Josh mogao prihvatiti njihovu ponudu i vratiti se u SAD. »Pa, posudila sam im hotelske rekete za badminton. Cal je rekao da će doći čim cure završe s reikijem.« »Za što im treba reiki?« »Da se riješe iscrpljenosti od leta zrakoplovom.« 230 Napredvidive posljedice ljubavi
Iscrpljenost od leta. Naravno. Sophiene sunčane naočale zamrljale su se od Ambre Solairea. Skinula ih je i počela ih brisati ručnikom za plažu. Sljedeće sekunde, podigla je pogled i vidjela da je netko promatra. Trebao joj je samo trenutak da se sjeti otkuda poznaje tu djevojku. Zvala se Alice i bila je to tinejdžerica s viškom kilograma koja joj je onako gorljivo pozirala u stilu fotomodela na vjenčanju Hannah i Owena u Launcestonu prije par tjedana. »O, zdravo!« Sophie joj mahne. »Bok.« Alice je upravo izlazila iz kafića na plaži držeći u ruci tri limenke Cole. »Jesi li vidjela svoje slike s vjenčanja? Poslala sam ih Hannah i zamolila je da ti ih proslijedi.« »Da, jesam, hvala. Lijepe su.« Trenutak je oklijevala, djelovala je pomalo zbunjeno, kao da se dvoumi treba li još nešto reći. »Mogu li vas nešto pitati?« Bože, baš je draga djevojka. »Naravno da možeš.« »Stvarno mislite da bih mogla biti profesionalna manekenka?« Alice se zarumeni. »Mislim, možete biti iskreni.« O. To pitanje. Sophie oprezno odgovori: »Pa, problem s manekenkama je to što moraju biti visoke.« »I lijepe«, reče Alice. »I mršave.« Dobro, možda je ipak bolje odmah prijeći na stvar. Sophie je nježno upita: »Što se dogodilo?« »Pa, imali ste pravo. Ono nije bila prava agencija za manekenke. Telefon im je prestao raditi i web-stranica je nestala.« Napuhala je obraze. »Nisam znala da ljudi mogu biti takvi, ali čini se da mogu.« »O dušo, žao mi je. Saznala si to na vrlo neugodan način.« »Znam. Baka i djed kažu da nije važno što su ostali bez novca, ali ipak mi je užasno žao zbog njih. I osjećam se tako glupo.« Budući da joj se odlučila povjeriti, Alice se sada očito više nije mogla zaustaviti. »Ne mogu vjerovati da sam stvarno mislila da me uočio lovac na talente iz prave agencije. Moje su prijateljice rekle to isto«, nastavila je. »Ispostavilo se da su umirale od smijeha iza mojih leđa jer su one uistinu lijepe i kao što su rekle, zašto bi ikog poput mene ikada izabrali za manekenku kad nisam ni približno lijepa kao one?« Tula, koja je slušala njihov razgovor, frkne nosom i reče: »Baš slatko!« »Pa, meni baš ne zvuče kao naročito dobre prijateljice«, reče Sophie. »Mislim da bi ti vjerojatno bilo bolje bez njih.« Alice je ponovno porumenjela. »Ne misle to ozbiljno. Jednostavno su takve.« 231 Jill Mansel
»Zanima te što iskreno mislim?« Tuline tamne oči zaiskre prezirom. »Zvuče kao prave gadure.« Alice bespomoćno slegne ramenima. »Idemo u isti razred u školi. Nemam se zapravo s kim drugim sprijateljiti.« Dok je to govorila, bacila je pogled prema vodi i Sophie je shvatila da se radi o prijateljicama s kojima je danas došla na plažu. Dvije djevojke u šarenim minijaturnim bikinijima izranjale su iz mora i gledale uokolo u potrazi za nekim. I, da, bile su mršavije i zgodnije od Alice. »Moram se vratiti k njima. Htjet će popiti svoju Colu.« Alice pokaže limenke koje je upravo kupila u kafiću. »Svejedno, hvala.« »Slušaj me.« Sophie ju je silno željela uvjeriti. »Ako mene pitaš, ti si puno bolja osoba od njih.« Alice je djelovala zabrinuto. »Nećete im ništa reći, zar ne? Obećavate?« »Ne brini, naravno da nećemo.« Sophie odmahne glavom. »Bilo mi je drago vidjeti te opet.« Nasmiješila se tinejdžerici u zgužvanoj ružičastoj majici i preuskim kratkim hlačama od trapera. »Bok, Alice. Ugodan dan.« ♡♡♡ »Evo ih, dolaze«, objavila je Tula četrdeset minuta poslije. Naglo se pridigla u sjedeći položaj, poput merkata, i uzbuđeno mahala grupici koja se stepenicama spuštala na plažu. Sophie se okrene da ih pogleda: troje slavnih mladih Amerikanaca i njihovi čuvari, svi nadasve svjesni pozornosti koju su privukli svojim dolaskom. Hoće li na kraju ipak odvesti Josha odavde? Od nje? Tko zna? Već su pokušali začiniti ponudu produženom limuzinom; što će ih spriječiti da mu ponude nešto još ekstravagantnije što neće moći odbiti? »Hej, eno je!« Ugledavši Tulu, Cal promijeni smjer kretanja i zaputi se prema njima. Bio je vitak i preplanuo, šepurio se u hodu, a na glavi je imao bijeli kaubojski šešir, zrcalne sunčane naočale i fluorescentno žute surferske kupaće hlače. Nimalo upadljivo. »Bok.« Tula je blistala od oduševljenja zato što su upravo njoj posvetili pozornost. »Jeste li donijeli rekete i loptice za badminton sa sobom?« »Naravno.« Zamahnuo je zamišljenim reketom. »Nikada prije to nisam igrao. Kako se zovu one pernate stvarčice? Perjanice?« »Rekla sam ti, loptice kao i sve druge.« Tula ga prijekorno pogleda. »Istina.« Nacerio se. »Rekla si i da se igra kao tenis, s dva ili četiri igrača.« 232 Napredvidive posljedice ljubavi
»Tako je.« »Ali nas je troje. Cure i ja. Znači, trebamo još nekog da možemo igrati u parovima.« Gledala ih je praktički cijela plaža. Uključujući, tridesetak metara dalje, Alice i njezine takozvane prijateljice iz škole. Sophie je čula Tulu kako govori: »Pa, ako stvarno želite...« A onda je čula Cala: »Želiš igrati? Super, idemo.« »Čekajte malo.« Sophie uhvati Tulu za ruku prije nego što se uspjela dići na noge. »Cal, mogu li te nešto zamoliti?« Djelovao je sumnjičavo. »Što?« Sophie odluči riskirati; šanse su bile male, ali ne bi li bilo fantastično kada bi se ostvarilo? »Mogao bi učiniti nešto uistinu fantastično. Nemoj sada gledati, ali s tvoje desne strane je jedna djevojka, i ako je zamoliš da igra badminton s vama, uljepšat ćeš joj ne samo ovaj dan, nego cijelu godinu. Više od godine. Uljepšat ćeš joj cijeli život.« Nježno je stisnula Tulino zapešće. »Zar ne?« Tula je izgledala poput malenog djeteta kojem je netko upravo oteo božićne poklone pred nosom. »Molim te.« Sophie je pogleda. »Koja djevojka?« reče Cal. »Tinejdžerica. Ružičasta majica, odrezane traperice, sjedi na zelenom ručniku. Budi diskretan«, reče Sophie. Cal se okrene i pogledom polako prijeđe cijelom plažom, kao da se divi pogledu. Ponovno se okrenuo prema njima i promrmljao: »Okej, vidim je. Mogu li umjesto nje zamoliti jednu od njezinih zgodnih prijateljica?« »Ne, ne možeš.« Kako je samo pogodila da će to reći? Sophie odmahne glavom. »Ali druge dvije su puno zgodnije.« »U tome i je poanta; to je ono što očekuju da ćeš napraviti. Sve dobro što im se dogodi uzimaju zdravo za gotovo.« Trudila se najbolje što je mogla da mu objasni. »Ali ako zamoliš onu u ružičastoj majici, ona će sljedećih pedeset godina biti zadovoljnija sama sobom.« Cal skine zrcalne sunčane naočale i ispitivački je odmjeri suženim pogledom. »Je li te Josh nagovorio na ovo? Je li to nekakav test, da vidi hoću li proći?« Sophie i Tula se pogledaju. Sophie se potom ponovno okrene prema Calu i reče: »Ne.« Rekla je ne, ali je to tako izgovorila kao da je odgovor zapravo da. 233 Jill Mansel
Cal je nekoliko trenutaka obrađivao tu informaciju u glavi. Naposljetku je rekao: »Okej. Prepustite to meni.« »Budi diskretan«, reče Tula. Zajedno su gledali kako se okreće i odlazi natrag do Bonnie i Jem. »Hvala«, promrmljala je Sophie. »U redu je. Jadna mala. Kladim se da se osjeća kao što sam se ja uvijek osjećala među Iminim prijateljicama, samo još gore.« »To sam i mislila.« Gledale su kako tjelohranitelji postavljaju mrežu za badminton. Calu se moralo priznati da je sve to maestralno izveo: prvo je krajnje ležerno gledao uokolo, a potom odšetao do Alice i njezinih prijateljica. Nakon što je dvije-tri minute čavrljao s njima, rekao je nešto Alice zbog čega su se druge dvije djevojke zaledile od nevjerice. »O, da«, trijumfalno šapne Tula. »Bravo.« Kada se Alice uvjerila da se ne radi o šali i da je stvarno mislio na nju, izrazi na licima njezinih prijateljica sve su rekli. Pruživši joj preplanulu ruku, Cal joj pomogne ustati. Potom je odvede do svojih kolegica iz benda, koje su je veselo pozdravile i pružile joj četvrti reket za badminton. »Osjećam se kao ponosna mama«, reče Sophie dvadesetak minuta poslije. Alice se iznenađujuće dobro snalazila na improviziranom igralištu za badminton. Vidjelo se da se zabavlja kao nikada prije u životu, dok su nešto malo dalje njezine prijateljice zgrbljeno sjedile sa svojim limenkama Cole, zelene od ljubomore i pretvarale se da ne gledaju. Kada je igra završila, Alice je nešto rekla Calu i on pozove njezine prijateljice da im se pridruže. Zajedno su pozirali za fotografije koje su snimali njihovim mobitelima, pročavrljali još minutu-dvije, a nakon toga su se svi članovi benda Go Destry oprostili od Alice uz zagrljaj i poljubac te otišli s plaže. Pola sata poslije, kada se ponovno zaputila do kafića, Alice zastane pokraj Sophie i Tule. Bez uvoda upitala je: »Jeste li ga vi na to natjerale?« »Nismo ga natjerale.«. Sophie slegne ramenima. »Samo smo ga pitale bi li to volio učiniti.« Alice je blistala. »To je stvarno lijepo od vas. Hvala. Ovo mi je bio najljepši dan u životu.«
234 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE Zbog gustog prometa na M5 trebalo mu je tri sata da stigne do Bristola. Josh je cijelim putem razmišljao o Sophie i pitao se što će reći kada se nađe licem u lice s njezinim bivšim mužem. Pod pretpostavkom da joj Theo Pargeter je bivši muž. Koliko je njemu poznato, možda su još uvijek vjenčani. U svakom slučaju, umalo je stigao. Posjet planiran za prethodni dan onemogućio je dolazak Bonnie, Jeme i Cala, što ga je u datom trenutku užasno isfrustriralo, ali više nije važno. Bilo pa prošlo. Još manje od kilometra. U pretincu ispred suvozačeva mjesta oglasi se Joshev mobitel na koji je upravo stigla poruka. Nastavio je dalje cestom, potom na malom kružnom toku skrenuo lijevo. I tu je bio, ulaz u prodavaonicu, izgledao je baš kao na web-stranici. Umjesto da se proveze kroz otvorena vrata dvorišta, parkirao je vani i izašao iz automobila. Nekoliko je puta duboko udahnuo. Što ako Theo odbije razgovarati s njime kada sazna zbog čega je ovdje? Prošavši kroz vrata, ugledao je omanju kuću s lijeve strane i prodavaonicu s desne. Na parkiralištu nije bilo automobila, a visoka ograda koja je okruživala vrt bila je zaključana lokotom. Ni prodavaonica nije bila otvorena. Na vrata je bila nalijepljena poruka koja je glasila: Žao nam je, zbog nepredviđenih okolnosti danas ne radimo. Sutra ponovno otvaramo i radimo uobičajeno. Ispričavamo se zbog eventualnih neugodnosti. T.P. Neugodnosti? Eventualnih neugodnosti? Zašto bi uopće i pomislio da nekome time izaziva neugodnosti? Sranje. Tek toliko da bude siguran, Josh prijeđe preko praznog parkirališta do kuće i pozvoni. Nema odgovora. Da je došao jučer, Theo Pargeter bio bi ovdje. Ali nije, umjesto toga došao je danas. Pa dobro, ne može tu ništa učiniti. Nadao se samo da na M5 u povratku više neće biti tolika gužva. Kada se vratio u auto, mobitel mu je ponovno tugaljivo zatulio poput napuštena ptića. Josh se ispruži preko sjedala, izvadi mobitel iz pretinca i shvati da mu je Cal poslao e-mail. U prilogu je bila slika. Otvorio ju je i zurio u 235 Jill Mansel
zaslon. Iz nekog potpuno neobjašnjivog razloga, Cal mu je poslao sliku sebe na plaži, s rukom ležerno prebačenom oko ramena niske, bucmaste tinejdžerice čije je nasmijano ružičasto lice bilo iste boje kao i njezina pretijesna majica. Cal je napisao: Vidiš? A čak nije bila ni zgodna! Josh odmahne glavom. Samo nebo zna što je time htio reći. Iskreno se nadao da nije spavao s njom i sada se hvali time. Zapravo ga se Calovo ponašanje uopće više ne tiče. Go Destry mu je možda dao četrdeset osam sati da donese odluku, ali on nije imao nikakvu namjeru primiti ih natrag. Izbacivši bend iz glave, izašao je iz elektroničke pošte i otvorio kalendar na svom mobitelu. Toliko sastanaka, toliko obaveza; tko zna kada će ponovno moći doći u Bristol. ♡♡♡ Dakle, ovo postaje uistinu čudnovata večer. Kada je Tula završila sa svojom smjenom, nije očekivala da će joj prići Marguerite Marshall i pozvati je u Moor Court. »Pitala sam Dot. Kaže da si marljiva radnica, da znaš s ljudima i da si savjesna.« »Daaa.« Tula oprezno kimne; pokušava li je vrbovati? Nevjerojatno koliko je Marguerite drska; zamoliti Dot da nekoga preporuči i onda ga preoteti hotelu? »Ne radi se o punom radnom vremenu«, reče Marguerite odgovarajući na njezino neizgovoreno pitanje. »Samo povremeno. Kada ljudi ovamo dođu na sastanke, manje domjenke, ili nešto slično. Trebam nekog tko će se pobrinuti za njihove kapute, organizirati pića, ponuditi ih canapeima, takve stvari. I naravno, biti šarmantan prema gostima. Dobri dojmovi su strašno važni. Dot mi kaže da su ti smjene prilično fleksibilne, pa što misliš, jesi li zainteresirana? Ako nisi, potražit ću nekog drugog. Dvanaest funti na sat«, dodala je. »Fantastično. Definitivno sam zainteresirana.« Tula energično kimne. »Dodatna zarada uvijek dobro dođe. Voljela bih to raditi.« »Odlično.« Marguerite zadovoljno kimne i reče: »Proslavimo to jednim pićem.« To je bilo prije više od četiri sata i još je uvijek ovdje. Marguerite joj je postavljala raznorazna pitanja o njezinu životu, od ranog djetinjstva do školskih dana, od različitih poslova koje je radila do dečki koje je tijekom godina osvojila i izgubila. »Mogu li vas nešto pitati?« reče Tula. »Je li ovo neka istraga?« 236 Napredvidive posljedice ljubavi
Marguerite se blago nasmiješi. »Oprosti, tako ti se ovo čini? Mi pisci smo znatiželjni. Volimo sve znati.« Tula se razvedri. »Hoćete li me staviti u neku od svojih knjiga?« »Sumnjam. Nisi dovoljno zanimljiva.« »Hvala.« »Samo sam iskrena. Ženski likovi o kojima pišem su snažni. Uvijek dobiju točno ono što žele.« »Ja sam upravo dobila što sam htjela.« Tula se naceri. »Dodatan posao.« »Bravo.« Marguerite razdragano dopuni čaše. »Hajde, pričaj mi još malo o sebi.« ♡♡♡ Budući da je i sama previše popila, Marguerite je pozvala Rileyja i zamolila ga da odveze Tulu natrag u hotel. Kada se vratio, rekla je: »To je bilo brzo.« »Odvezao sam je i odmah se vratio kući.« Riley slegne ramenima. »Ne traje dugo.« »Mislila sam da ste se možda zapričali, da si nabacio šarm. Kao što obično radiš.« »Pokušao sam. Nije išlo. Znaš to.« Rekao joj je, ali još uvijek joj nije rekao zašto. Marguerite je gledala kako pomno proučava rupicu na rukavu svog omiljenog blijedoplavog pulovera. »Jako mi se sviđa; draga je djevojka. Sigurna sam da bi je mogao osvojiti.« Optimistično je dodala: »A sada ćemo je i češće viđati jer će mi pomagati s primanjem gostiju ovdje u kući.« U očima mu je vidjela uznemiren, izmučen izraz. »Znači, sve je to dio tvog velikog plana, zar ne? Možda bi mogla otići korak dalje i platiti joj da hoda sa mnom.« »O, dušo, samo ti želim pomoći.« Što joj je Tula postajala simpatičnija, to je Marguerite sve više obuzimao osjećaj krivnje. Riley je inače bio tako vedre naravi; nikada ga prije nije vidjela ovakvog. »Pa, ne možeš.« Slegnuo je ramenima. »Neće se dogoditi.« »I za sve sam ja kriva.« »Molim?« Suzio je pogled. »Znam zašto te ne želi shvatiti ozbiljno. Pitala sam je i rekla mi je.« 237 Jill Mansel
»O. Dobro.« Glasno izdahne. »Nije važno.« »Važno je.« Nije mogla podnijeti gledati ga kako skriva osjećaje. »Vidim koliko patiš zbog toga, koliko ti je stalo do nje i koliko ti je važna.« »Hej, ne brini se. Ja sam ja. Naći ću nekog drugog.« Pravi se hrabar. Misli li da je toliko glupa? Marguerite duboko udahne i reče: »Ako želiš, možeš joj reći.« Riley se na trenutak zaledi. Potom polako odmahne glavom. »Ne. Ne možemo to učiniti.« »Ali ako ti toliko znači...« »Tula ne zna čuvati tajne. Sama mi je to rekla. Rekla mi je da to mrzi, da je to previše stresno i da prije ili kasnije na kraju ipak nešto slučajno izbrblja.« »O«, reče Marguerite. »Ali hvala na ponudi.« Nestašno joj se osmjehnuo. »O, dušo. Tako te puno volim.« »Znam. I ja tebe. Ne brini zbog toga.« Odlazeći prema radnoj sobi kako bi počeo pisati, dodao je: »Stvarno, bit ću dobro.« Marguerite je gledala za njim teška srca, opterećena krivnjom. Da ga ne poznaje tako dobro, možda bi mu i povjerovala.
238 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE Čvrste okrugle kovrče bile su ključne; Sophie inače ne bi nikada povezala ta dva prizora. Malenog dječaka nikada ne bi prepoznala, vjerojatno zato što više nije onako mali; dvije godine poslije, bio je to dječak krupnih očiju u tirkizno plavim kupaćim gaćicama i sjedio je za jednim od stolova ispred kafića te jeo sladoled s čokoladnim preljevom. Njegova starija sestra, kojoj bi sada moralo biti pet ili šest godina, bacala je mrvice kruha vrapcima koji su skakutali oko stola. Na sebi je imala zelenu točkastu haljinicu odjevenu preko kupaćeg kostima, a crvenkasto-zlatne kovrče blistale su na suncu i odskakivale joj po ramenima poput oblutaka na vodi. Da, to su definitivno oni, vjerojatno su ponovno došli ovamo na ljetovanje sa svojim roditeljima. Otac je upravo dovršavao svoju šalicu kave i spremao mobitel. Njih troje pripremali su se otići iz kafića; ostavio je nekoliko novčića na tanjuriću konobarici za napojnicu. Mora nešto učiniti sada, ili neće nikada; ako ništa ne kaže, otići će. »Dobar dan!« Sophie priđe ocu djece. »U redu, znam da će ovo zvučati malo čudno, ali upravo sam prepoznala vašu kćer. Slikala sam vašu djecu na plaži prije nekoliko godina i voljela bih da imate kopiju te slike.« Čovjek je sumnjičavo pogleda. »Mislim da nismo zainteresirani, hvala.« »Ali stvarno, slika je fantastična. Kad vam ja to kažem. Ja sam fotografkinja...« Kopajući po torbi u potrazi za posjetnicom, s malim je zakašnjenjem shvatila izostanak njegova oduševljenja. »O, ne pokušavam vam ništa prodati! Ne želim vaš novac. Samo sam mislila da bi vam se mogla svidjeti... Nisam mislila da ću vas ikada više vidjeti. Toliko obožavam tu sliku da sam je stavila na zid u dnevnoj sobi. Živim ondje gore.« Pokazala je prema uskoj ulici iza njihovih leđa. »Ili ako vam je tako draže, možete mi dati svoju email adresu, pa vam je mogu poslati.« Ili, možda ne. Slegnula je ramenima i odustala. »Ali u redu je, ne morate ako ne želite. Vjerojatno ionako imate dovoljno slika.« »Jesam li ja na njoj?« Djevojčicama s kovrčama zvučala je zainteresirano. »Jesi. Radiš nešto jako smiješno i mrvicu zločesto«, reče Sophie. »Stavljaš vlat morske trave svom bratu na glavu.« »Stvarno?« Oduševljeno se okrenula ocu. »Želim vidjeti sliku, tatice. Možemo li je vidjeti?« 239 Jill Mansel
Nasmiješio se kćeri, pa potom Sophie. »Mislio sam da mi nešto želite prodati. Ispričavam se zbog toga. Previše sam sumnjičav. Ako ponuda još uvijek vrijedi, voljeli bismo vidjeti sliku. I hvala vam. Stvarno izvrsno zvuči.« Zvao se Matt, saznala je tijekom kratke šetnje uzbrdo do njezina stana. Djeca su Georgina i Jamie i ovo im je šesti dan sedmodnevnog odmora. Sutra se vraćaju u London. »Znači, pronašla sam vas u zadnji tren.« Sophie otvori ulazna vrata ključem obješenim na srebrnoj narukvici. »Sada gore uz stepenice... dođi, dušo, daj mi ruku... i evo nas. Gledajte, to je ta slika. A ovo si ti!« »Ha-ha-ha, gledaj me, stavljam morsku travu Jamieju na glavu«, reče Georgina. »A on ne zna da to radim, ha-ha-ha-ha-ha!« »A tu je i Bingo.« Matt pokaže na psića s nestašnim pogledom u očima dok je krao posljednji sendvič s tanjura. »To je naš pas«, Georgina reče Sophie. »Voli sendviče.« »Voli on svu hranu«, oporo reče Matt. »A ovo je mamina noga.« Georginina ruka poleti uvis i pokaže stopalo s nalakiranim noktima u donjem desnom uglu slike. »Gledaj, tata! To je mamina noga!« Matt kimne. »Da, je.« Sophie je kratko bila došla u iskušenje pomoću Photoshopa izbaciti stopalo sa slike, ali na kraju ga je ostavila radi ravnoteže... i zato što joj se korištenje Photoshopom uvijek činilo kao varanje. Pitala se i gdje bi mama sada mogla biti; možda se sunča na plaži ili je ostala u Londonu. Možda su razvedeni. Nisu spominjali gdje je ona, a Sophie nije imala namjeru pitati. »Je li mama gledala dok sam stavljala travu Jamieju na glavu?« pitala ju je Georgina sa zanimanjem. »Ne znam. Možda.« Rekavši to, Sophie je vidjela kako je Matt kratko spustio pogled na kćer da provjeri je li dobro. »Mama je umrla«, reče Georgina još jednom se zagledavši u fotografiju na zidu. Oh. Matt, koji je držao Jamieja na lijevom kuku, položi slobodnu ruku kćeri na glavu. »Strašno. Tako mi je žao«, reče Sophie. »To je jako tužno.« »Užasno nam nedostaje.« Matt je kratkim kimanjem glave potvrdio njezine riječi. »Dogodilo se prije nešto malo više od godine dana.« Raskuštravši 240 Napredvidive posljedice ljubavi
Georginine svijetle kovrče, rekao je: »Još uvijek se navikavamo na to da više nije s nama, zar ne?« Georgina kimne. »Lijepo je vidjeti mamine prste.« »Dakle, sad mi je još više drago da sam vas prepoznala«, reče Sophie, »tako da vam mogu dati vašu sliku.« Pruživši ruku pokraj njih, skinula je sliku s jednostavnim okvirom sa zida i okrenula se prema Mattu. »Izvolite.« »Hvala vam. Puno vam hvala.« Nagnuo je glavu. »Imamo samo jedan problem: nismo došli autom, a moram Jamieja nositi natrag do kuće koju smo iznajmili.« »Pa, mogla bih vam je donijeti...« »Ne, ne, mogu doći kasnije po nju. Hoćete li biti kod kuće večeras?« Sophie kimne; je li nepristojno pitati se kako mu je žena umrla? Nasmiješila mu se i rekla: »Nema problema, večeras ne idem nikamo. Svratite kad god želite.« ♡♡♡ Matt se vratio malo prije osam sati, preodjeven u tamne traperice i zelenu košulju. Svježe oprana kosa bila je začešljana unatrag od lica i bio je svježe obrijan. Ugodno je mirisao. »Dakle ovako.« Ne gubeći vrijeme, odmah prijeđe na stvar. »Ovdje smo s mojim roditeljima, koji večeras čuvaju djecu. Kao što možete zamisliti, ovaj nam tjedan nije bilo osobito lako. Georgina im je ispričala o vama i mama je predložila da vas pozovem na večeru. Ne na spoj... Nisam još ni približno spreman za nešto takvo... Samo vam na taj način želim zahvaliti na slici.« Zastao je s laganom grimasom na licu. »Stoga vas pozivam, ali slobodno me odbijte, ako ne želite izaći sa mnom. Vjerujte mi, shvatit ću. Teško da je ovo najprimamljivija ponuda koju ste ikada dobili.« Zastao je ostavši bez daha. Srce joj se stisnulo i Sophie reče: »Hm... da...« Sad bi stvarno morala smisliti neki dobar izgovor, savršen razlog zašto ne može izaći na večeru s ovim čovjekom. »Znam što mislite. Oprostite mi. Moja majka samo misli da moram malo izaći iz kuće i provesti par sati daleko od njih. Ali u redu je, vidim što mislite. Stvarno, u redu je.« O, baš šteta, moram ostati kod kuće i oprati kosu... O, baš je nezgodan trenutak. Moram večeras raditi... O, ne, tako mi je žao, prijatelji mi dolaze večeras, mogli bi svakog trena stići... 241 Jill Mansel
»Idemo na večeru«, reče Sophie. Nije si mogla pomoći; jadan čovjek, kako bi mu to mogla učiniti? Tko bi imao srca odbiti ga? Oko jedanaest sati restoran se brzo počeo prazniti. »I uspjeli ste ostati budni cijelu večer«, reče Matt. »To definitivno i u svakom pogledu nadilazi službenu dužnost. Bravo za vas.« Sophie se naceri; nije to bilo mučenje kakvo je očekivala. Obećao je da je neće osramotiti plakanjem u javnosti i nije to učinio. Obećao joj je i da ni na koji način neće flertovati s njom. Matt je još uvijek bio previše obuzet svojom boli. Žena mu se zvala Louisa i bio je mislio da će zajedno proživjeti ostatak života. Onda se razboljela i umrla. Nije ponudio više detalja i Sophie nije pitala. Matt je s mukom nastojao voditi normalan život radi Georgine i Jamieja. Vjerojatno će se jednog dana početi osjećati barem približno normalnim, ali u ovom trenutku ta mu se mogućnost činila nedostižnom poput fatamorgane u pustinji. Svaki je dan bio ogroman napor. Banka u kojoj radi bila je divna prema njemu, ali osjetio je da neki kolege počinju gubiti strpljenje s njim, ne zato što su bili grozne osobe nego jednostavno zato što nisu bili u stanju shvatiti. Samo su željeli da njihov stari prijatelj bude kao prije. »U svakom slučaju, hvala na druženju.« Nakon što je platio račun, Matt reče: »Morali bismo polako krenuti. Čini se da su spremni zatvoriti za večeras.« Bio je došao autom i ostavio ga parkiranog ispred Sophiena stana pa su do restorana u luci otišli pješice. Sada su se vraćali uskom popločanom ulicom. »Bila je ovo ugodna večer«, reče Matt. Sophie se nasmiješila. »Slažem se.« »Nije li to čudno? Sutra se vraćamo u London i postoji šansa da se više nikada nećemo vidjeti.« Zastao je. »Možda mi je zato bilo tako lako razgovarati s vama...« »Vjerojatno.« »Niste me pitali kako je Louisa umrla.« »Nije moje da pitam. Ne tiče me se.« O, osim ako je nije ubio... Ali znala je da nije. Jadan čovjek. »Prijatelji i obitelj znaju. Još nisam rekao nikom nepoznatom.« Sada su stajali ispred njezina stana. Matt se okrenuo prema njoj s turobnim izrazom lica. »Ne moraš mi reći.« Louisa je bila bolesna i umrla je. Sve do ovog trenutka, Sophie je bila pretpostavila da se radilo o nekoj vrsti raka. Ali bi li to bilo tako teško za reći? 242 Napredvidive posljedice ljubavi
»Želim vam reći.« Vidjela je kako mu se vilica zategnula. »Shvatite to kao da vježbam na vama. Prvi put je sigurno najgore.« Matt zastane, a onda izgovori u jednom dahu: »Patila je od post-porođajne depresije. Nisam znao koliko je ozbiljno. A onda se ubila. O, Bože...« Glas mu je zadrhtao i prepukao. »Dobro, rekao sam to. Počinila je samoubojstvo, skočila je s mosta i napustila nas, i znam da je to napravila zato što je bila bolesna, ali ne možete ni zamisliti kako je to kad znaš da bi tvoja žena radije bila mrtva nego ostala s tobom.« Odmahnuo je glavom i ispravio se. »S nama.«
243 Jill Mansel
ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE Dot i Antoine naletjeli su na neke Dotine stare prijatelje u hotelskom baru i zadržali se s njima razmjenjujući novosti pa se Josh dobrovoljno ponudio odvesti Griffa u kasnovečernju šetnju. Šetali su do kraja plaže i natrag, iskoristivši činjenicu da se more povuklo zbog oseke. Posljednjih četrdeset minuta bacao je Griffovu lopticu po mokrom pijesku, a Griff je jurcao za njom i nikada se ne bi umorio od igranja svoje omiljene igre. Josh bi sada radije da je podmitio nekog od radnika u hotelu da to napravi umjesto njega. Dobro, i nije baš istina. Znati je ipak puno bolje nego ne znati. Ipak, prizor koji je ugledao pogodio ga je poput udarca profesionalnog boksača u trbuh. Vidio je Sophie koja je stajala ispred svog stana pedesetak metara dalje u očito emotivnom zagrljaju s nekim muškarcem. Kosa joj se presijavala blijedo zlatnim sjajem na svjetlu ulične lampe iznad njihovih glava. Čovjek koji ju je grlio bio je viši, tamnije kose i Joshu nepoznat. Nije to bio uobičajen zagrljaj između dvoje poznanika, to se jasno vidjelo. Nisu puštali jedno drugo iz zagrljaja. Sada su se, napokon i s oklijevanjem, lagano razdvojili. Razmijenili su nekoliko riječi; glave su im i dalje ostale blizu jedna druge, njegove su ruke još uvijek počivale na Sophienim nadlakticama. Griff, odjednom shvativši o kome se radi, podigne uši i ispusti tihi uzbuđeni dahtaj kada ju je prepoznao. »Pst«, šapne Josh prije nego što se pas odao glasnim, veselim lajanjem. Zajedno su promatrali kako Sophie skida narukvicu sa zapešća, stavlja ključ u bravu i otvara ulazna vrata. Već sljedećeg trenutka oboje su nestali unutra. Potom se upalilo svjetlo u stanu na katu i Sophiena se silueta pojavi na prozoru i navuče zavjese. Dobro, sada je barem saznao ono što je trebao. Josh se okrene i povuče Griffovu uzicu da mu pokaže da idu kući. Sranje. Nije to trebao vidjeti. Osim toga, tko je taj čovjek koji će provesti noć u Sophienu stanu? ♡♡♡ »Ispričavam se zbog ovoga.« Matt je puhao nos u maramicu. »Toliko o mom obećanju da se neću osramotiti. Baš sam papak.« 244 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie odmahne glavom. »Niste papak. Žena vam je umrla. Dopušteno je plakati.« »Mjesecima nisam ovoliko plakao. Bilo je prilično hrabro od vas što ste me pustili u stan.« Pokušao se nasmiješiti, otpio gutljaj kave i napravio grimasu jer se u međuvremenu ohladila. »Osjećate li se bolje?« »Mislim da da. Malo. Muči me strašan osjećaj krivnje.« Matt uzdahne. »I srama. Neprestano se pitam jesam li rekao ili učinio nešto što ju je navelo na to... neku glupu, nemarnu stvar koja ju je gurnula preko ruba.« Zastao je. »A znam da se i drugi ljudi to isto pitaju.« Sophie nije ništa rekla. Nije mu mogla reći za Thea; zadnje što mu sada treba je da svojom pričom pokuša nadmašiti njegovu. Uostalom, kako bi i mogla? Njegova je žena umrla i ostavila ga samog s dvoje male djece. Nije mogla ni zamisliti kako se osjećao. Shvaćala je jedino osjećaj srama i krivnje, zajedno s odvratnom, neizbježnom spoznajom da je najvjerojatnije stvarno učinila nešto zbog čega si je njezin muž poželio oduzeti život. »Odlazim kod psihoterapeuta«, nastavio je Matt. »Rekao sam mu da bih volio da je Louisa poginula u prometnoj nesreći. Sve drugo bilo bi bolje od ovoga.« »Mislite da se onda ne bi osjećali toliko odgovornim? Vjerojatno biste, i dalje.« Sophie slegne ramenima. »Na ovaj ili onaj način našli bi razlog zbog kojeg biste se osjećali krivim. To je u ljudskoj prirodi.« Još jedan kiseli osmijeh. »I on je to rekao.« »Vi to sada još ne možete vidjeti, ali naposljetku će biti lakše. Oprostite«, reče Sophie, »kladim se da poželite nekoga zadaviti kada vam ljudi to govore.« »Ponekad. Ali ne vas. Znam da je tako.« Matt napravi grimasu. »Nema čarobnog štapića. Jednostavno to moram prebroditi. Moja majka kaže da zna da to sada još ne mogu ni zamisliti, ali jednog dana ću upoznati nekog drugog, ponovno se zaljubiti, možda čak i ponovno oženiti...« Odmahivao je glavom na naizgled nevjerojatnu mogućnost. »Ima pravo.« Sophie nešto stegne u grlu. »Dogodit će se. Jednog dana.« O, Bože, čuj me. Koja licemjerka. Otišao je ubrzo nakon toga, nakon što je hrabro dovršio svoju hladnu kavu i još joj jednom zahvalio na tome što ga se saslušala. Još su se jednom kratko zagrlili, dala mu je uokvirenu fotografiju i on ju je odnio u automobil.
245 Jill Mansel
Sophie je stajala na pragu i mahnula mu dok se udaljavao uskom ulicom. Jadni Matt. I kakve mu je sve gluposti nadrobila. U tome je problem s ustaljenim frazama: lako ih je izgovoriti, ali daleko teže sprovesti u djelo. Pogledaj me, četiri godine su prošle, a ja još uvijek ne mogu napraviti korak dalje. Šteta što nisam u stanju na sebi primijeniti svoj vlastiti savjet. Sljedećeg jutra Bonnie, Jem i Cal došli su u Joshev ured. Vrijeme je za odluku. »Dobro, mi smo ispoštovali svoj dio dogovora.« Cal namjesti sladak izraz lica. »Došli smo ovako daleko da te vidimo, ne? Stoga shvaćaš koliko nam je to važno. Ali nismo te gnjavili, zar ne? Dali smo ti vremena i prostora da, ono, razmisliš i doneseš odluku.« »Vrlo velikodušno od vas«, reče Josh. Gledali su ga pomalo zbunjeno; britanski humor oduvijek im je bio prilično nerazumljiv. »Bili smo ljubazni prema svima.« Prisjetivši se vremena kada ih je nazvao neodgojenim razmaženim derištima, Bonnie ga zabljesne blistavo bijelim osmijehom. »Čak i prema osoblju.« »Cijelo vrijeme koliko smo bili ovdje«, pridružila se Jem. »Bili smo fini i pristojni, potpisivali sve i svašta, pozirali za fotke, čak i kada su ljudi bili krajnje naporni. Bili smo, ono, stvarno strpljivi prema njima.« »Čini se da ste se preobratili. To je divno«, reče Josh. »Dobro je znati. Bravo za vas.« »Onda?« Cal se više ni trenutka nije mogao suzdržati. »Što onda?« »Želimo da nam opet budeš menadžer, čovječe. Hoćeš li?« Josh ih je nekoliko trenutaka promatrao. Onda odmahne glavom. »Ne.« »Zašto ne? Došli smo ovako daleko.« »To je bila vaša ideja, ne moja. Niste morali doći ovamo«, reče Josh. »Mogli ste me jednostavno nazvati i pitati.« »I rekao bi ne.« »Točno.« Slegnuo je ramenima. »Rekao bih ne.« Cal suzi pogled prema njemu. »Zašto?« »Zato što sam to već jednom probao i ne želim to više raditi. Ovdje mi je ljepše.« 246 Napredvidive posljedice ljubavi
»Možemo li išta učiniti da se predomisliš?« Bonnieno se lice rastuži; izgledala je kao da bi mogla briznuti u plač. Sažalivši se nad njom, ali ne baš toliko da bi se predomislio, Josh reče: »Bojim se da ne možete.« »A u vražju mater, znao sam.« Cal ljutito šutne koš za smeće pokraj stola. »Ti prokleti sebični gade.« Nije mu dugo trebalo da pokaže svoje staro lice. Osjetivši lagano zadovoljstvo zbog toga što to više nije njegov problem, Josh pokaže na Cala i reče: »I to je jedan od razloga.« »Misliš da si pametan, zar ne? Pa, možeš se pozdraviti s kromiranom limuzinom«, zarežao je Cal. »Luzeru.« »Mogu li? Stvarno?« Josh podigne obrvu. »Hvala Bogu na tome.«
247 Jill Mansel
ČETRDESET PETO POGLAVLJE Svježe cvijeće na Aurorinu grobu. Skupocjeni aranžman. Ne treba tri puta pogađati tko ga je ondje stavio. Lawrence zatomi nezreli poriv da ih sakrije iza crne granitne nadgrobne ploče. Elegantni aranžman načinjen od ljiljana boje vanilije, savršenih ruža i svijetlih egzotičnih orhideja posramio je njegov skroman buket. Što mu je možda i bila namjera. Ipak, to je cvijeće više bilo u Antoineovu nego Aurorinu stilu. Lawrence je donosio cvijeće iz vrta jer je najviše voljela upravo cvijeće koje je raslo kod kuće. Raskošna kombinacija boja, oblika i veličina spojena u predivan buket koji se na sve strane širi iz kamene vaze. Slatko, simpatično cvijeće umjesto onog ozbiljnog, savršenog i razmetljivog. Lawrence se sagnuo i pomaknuo aranžman nekoliko centimetara ulijevo te izvadio prošlotjedni uvenuli buket iz vaze. Kada ih je odnio na priručno odlagalište, donio svježe vode sa slavine na udaljenom kraju groblja i počeo slagati današnji buket sastavljen od ivančica, nezaboravaka, vrtnog sljeza, srčanika i naprstaka, i primijetio je da više nije sam. »Zdravo«, reče Antoine. »Bok.« Lawrence se okrene pozdraviti ga i nastavi aranžirati ružičaste i ljubičaste cvjetove naprstaka. Malo je vjerojatno da je ovo bio slučajan susret; ovaj dio groblja jasno se vidi sa zadnjeg prozora na drugom katu hotela. Pretpostavio je da ga je Antoine odande ugledao i iz nekog razloga odlučio doći razgovarati s njim. »Još uvijek ti nedostaje?« Na djelić sekunde Lawrence je pomislio da Antoine misli na Dot. Onda je shvatio... naravno da govori o Aurori. »Da.« Kimnuo je. Na koju god mislio, odgovor bi bio isti. »Ovo sam ja ostavio.« Antoine pokaže na raskošan aranžman obavijen celofanom. »Pretpostavio sam. Vrlo je lijepo.« Vidite? Može on biti pristojan. »I tvoje je cvijeće dražesno.« Zastao je na trenutak prije nego što je rekao »dražesno«. »Znam«, reče Lawrence. 248 Napredvidive posljedice ljubavi
»Presretan sam što mi se pružila prilika upoznati Dot. Ona je uistinu izvanredna žena.« Lawrence kratko kimne; zna i to. »U stvari, vodim je sutra u Pariz. Ona to još ne zna. To je iznenađenje.« »Pa, Pariz je divan grad.« Stvarno, kakvu reakciju Antoine očekuje od njega? »Naravno. A Dot se zaslužuje počastiti. Naporno radi.« »Hoće li htjeti ići? Tko će voditi hotel?« »Ne brini se, sve sam dogovorio s Joshem. Kaže da je u redu.« »Aha. Pa, to je dobro.« »I ne moraš brinuti zbog Dot. Čuvat ću je kao kraljicu.« Opet strateška stanka. »Lawrence, htio bih da znaš da su moje namjere prema njoj ozbiljne. Nikada je ne bi povrijedio.« Za razliku od mene, misliš. »Dobro.« Što je drugo mogao reći? Lawrence je shvatio da mu se kratki nokti zabijaju u stisnute dlanove. Uspravivši se od cvijeća, pogledao je Antoinea u oči i rekao: »Pa, lijepo se provedite.« Dok se udaljavao, čuo je Antoineov sladunjavi glas iza leđa: »Hvala, hoćemo.« »Tula.« Josh zastane pred recepcijom gdje je trenutno pomagala. »Možeš li malo pričuvati kuću? Vodim Griffa u šetnju.« Podigao je telefon. »Bude li kakvih problema, samo me nazovi.« »Nema problema. Ah, nije li ono jutros bilo romantično?« sanjivo reče Tula. »Ne mogu prestati misliti na to. Onaj izraz na Dotinu licu kada je saznala.« »Znam.« Josh se nasmiješio; možda je sve skupa bilo orkestrirano radi maksimalnog učinka, ali to je očito Antoineov stil. Pobrinuo se da velik broj ljudi posvjedoči trenutku kada će reći Dot da spakira kovčeg i svakako ponese putovnicu jer putuju u Pariz. »O, moj Bože.« Dotine plave oči rašire se kada je shvatila da je i Josh upleten. »Ne mogu vjerovati... Još se nikada ni s kim nisam ovako nenajavljeno iskrala i otišla u Pariz! Zapravo, nisam se nikada nikamo iskrala.« »To je sramota«, objavio je Antoine. »I drago mi je što tu nepravdu mogu ispraviti. Ovo će biti prvo od mnogobrojnih iskradanja u budućnosti, obećavam.« Malo pretjerano teatralna izjava, ali nesumnjivo romantična.
249 Jill Mansel
Josh je podigao Griffa, zakopčao mu uzicu za ovratnik i spremao se otići kada je Tula viknula za njim: »Hoćeš li možda prolaziti pokraj Sophiene kuće?« Na spomen Sophiena imena grudima mu odjekne zing. »Zašto?« »Jučer sam kod nje ostavila svoj iPod, a danas radim duplu smjenu pa ne mogu otići po njega.« Dvostruku smjenu radi kao uslugu njemu i pomaže mu pokriti Dotinu odsutnost. Josh kimne i odvrati: »Dobro, svratit ću i pokupiti ga.« »To bi bilo fantastično. Hvala. Divan si.« Josh izađe van s Griffom. Što ako pozvoni na vrata, a muškarac koji je proveo noć kod Sophie i dalje bude ondje? I što ako bude morao biti pristojan prema njemu? Bože, sigurno sam svojevrsni mazohist. Ipak, iz nekog ga je čudnog razloga želio vidjeti. To je, na kraju krajeva, čovjek koji je postigao nemoguće i zaveo Sophie Wells. Koliko god mazohistički to zvučalo, morao je znati tko je on i kako izgleda. Sophie nije otvorila vrata gola i zamotana u plahtu, što je bio dobar znak. S druge strane, ipak su četiri sata poslijepodne. »O, bok. Bok, zgodni dečko!« Sagnula se i počešala Griffa iza ušiju, na čemu joj je zahvalio oduševljenim meškoljenjem i mahanjem repa. Taj pas je pravi srećković. »Tula me zamolila da svratim.« Je li čovjek gore na katu? Hoće li se uskoro suočiti s njim? Josh se u glavi pripremao na najgore. »Rekla je da je jučer ovdje ostavila svoj iPod.« »Je.« Uspravivši se, Sophie se okrene i pozove ga da je slijedi. »Uđi. Morat ćeš nositi Griffa – raširila sam slike svuda po podu.« S gornjeg kata nije bilo nikakvih znakova prisutnosti sinoćnjeg posjetitelja. Josh podigne Griffa i zaputi se između skupina fotografija razbacanih po tepihu. »Snalaziš se? Oprosti, to je jednostavno najbolji način da ih razvrstam.« »Nema problema.« Pogledao je prema praznini na crvenom zidu iznad kauča. »Što se dogodilo s mojom najdražom slikom?« Sophie mu je bila okrenuta leđima; kopala je po svojoj ogromnoj tirkiznosrebrnoj torbi. »Kojom slikom?« Okrenula se da vidi kamo pokazuje. »A, s tom. Dala sam je njezinim pravim vlasnicima. Nećeš vjerovati što se dogodilo... Vidjela sam dvoje djece u kafiću jučer i prepoznala djevojčicu po kosi. Tek 250 Napredvidive posljedice ljubavi
kasnije, kada sam njihovom tati rekla za sliku i dovela ih ovamo da im je dam, saznala sam da mu je žena umrla nedugo nakon što je snimljena. Ono stopalo u kutu slike bilo je njezino. Stvarno mu je bilo drago što ju je dobio.« »Kladim se da je. To je fantastično.« Je li na kraju spavala s njim? Sinoć je definitivno tako izgledalo. Nije baš da je to mogao spomenuti, pa je upitao: »Znači samo su uzeli sliku i otišli?« »Pozvao me na večeru.« Sophie lagano odmahne glavom. »Jadan čovjek, stvarno se muči. Roditelji su mu pričuvali djecu da se malo odmori pa smo otišli nešto pojesti. Okej, ovo je sad već iritantno. Mogla bih se zakleti da sam Tulin iPod stavila u svoju torbu, ali sada ga nigdje ne mogu naći. Da razmislim, da razmislim... Što sam mogla napraviti s njim?« Uspravila se i vidljivo nastojala koncentrirati. »Stavila sam ga na sigurno mjesto i sada se ne mogu sjetiti gdje je to.« Sljedećih dvadeset minuta za Josha je bilo poseban oblik mučenja dok je Sophie pretraživala cijeli stan i potpuno promijenila temu te govorila o svim stvarima koje je tijekom godina neobjašnjivo izgubila. »... a jednom sam izgubila ključ od ulaznih vrata i nisam ga pronašla sve dok sljedeće godine nisam izvadila božićne ukrase i našla ga zapetljanog u lampice za bor – o, evo ga! Možeš li vjerovati? Cijelo je vrijeme bio na dnu torbe...« Izvadila je iPod i mahnula njime s olakšanjem. »Znala sam da sam ga ondje stavila!« Napokon. Napokon se može ležerno vratiti razgovoru o novom vlasniku uokvirene slike. »Znači, otišla si u restoran s tim tipom.« Srce mu je ubrzano kucalo, ali uspio je zadržati smirenost izvana. Oporim glasom reče: »Ti, na spoju. To ja zovem čudom.« »Nije to bio spoj. Ni u kom obliku. Samo je trebao s nekim razgovarati o grozotama koje proživljava. Bilo je prilično emotivno.« Sophie zastane i slegne ramenima. »Pa, zašto ne bi bio uzrujan? U svakom slučaju, drago mi je da sam mu dala sliku...« Riječi polako utihnu i Sophie se zagleda kroz prozor, blaženo nesvjesna uskovitlanih misli koje su Joshu letjele po glavi. Polako je izdahnuo zrak, s olakšanjem; ono što je prošle noći vidio nije bilo ono što je mislio. Po njezinu je držanju sada znao i bez pitanja da između njih nije bilo ničeg fizičkog, nikakvih intimnih odnosa. Dugi zagrljaj dogodio se zbog toga što čovjek žaluje, preplavili su ga osjećaji, a možda se i rasplakao i trebalo mu je nečije suosjećanje. A tko bi ga bolje znao utješiti od Sophie? »Kako mu je žena umrla?« 251 Jill Mansel
Pogledala ga je, oklijevala djelić sekunde, a potom slegnula ramenima. »Nemam pojma. Nisam pitala.« ♡♡♡ Bilo je pet sati ujutro i Lawrence je užasno loše spavao. To je bila kazna za to što je kupio gotovi boeuf bourguignon za dvoje i sve sam pojeo. Loša ga je probava mučila cijelu večer i sada je opet bio budan; nikako se nije mogao udobno namjestiti u krevetu i proganjale su ga misli na Dot u Parizu, gdje se onaj samodopadni francuski gad Antoine Beauvais prema njoj odnosi kao prema kraljici. Lawrence izdahne i istegne bolna ramena; zbog sve te napetosti u mišićima postao je strašno zločest. Jer Antoine zapravo nije nikakav gad. Lawrence je samo želio da se taj čovjek nakon svih tih godina nije ponovno pojavio u St Carysu poput kakvog plemenitog viteza u sjajnom oklopu i oborio Dot s nogu. O, Bože, kako mu se život pretvorio u ovo? Učinio je nešto loše i okajao je to tisuću puta od tada. A sada je, kao kruna svega, ležao ovdje potpuno sam i borio se s najgorim slučajem loše probave u povijesti čovječanstva. Bol se sve više pogoršavala, protezala se prema prsima i otežavala mu disanje... Lawrence uzrujano zastenje. Dobri Bože, što je ovo, što mu se to događa? Ako ovako nastavi, nikada neće zaspati. Da je Dot u blizini, možda bi došao u iskušenje da je nazove... Ali nije ovdje, zar ne? Ona je u Parizu. A koga bi drugog mogao probuditi u ovo doba noći? To se događa kada si čovjek dopusti da postane nepopularan. Dobro, nema veze, ne smije biti gnjavator. Mora stisnuti zube i izdržati. Ako mu za dva-tri sata ne bude bolje, možda bi onda mogao nazvati Josha i pitati ga što misli, treba li pozvati svog liječnika u kućnu posjetu. Prokletstvo, još nikada nije imao ovakvih problema s probavom; kao da mu netko nožem svrdla po rebrima...
252 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE »Onda? Kako ti se čini?« upita Antoine s opravdanim ponosom. Taksi ih je dovezao strmom vijugavom cestom i ostavio tik ispod bazilike Svetog Srca, na najboljem mogućem vidikovcu. Nebo je bilo plavo, bez ijednog oblačka, sunce je žarilo, a pred njima se prostirao gotovo cijeli Pariz. Dot su zapekle oči od siline osjećaja zbog ljepote prizora koji se pružao pred njom. Ovo je zasigurno jedan od najljepših pogleda na planetu. Antoine je nagnuo glavu kako bi zavirio ispod ruba njezina slamnatog šešira, a potom se nasmiješio vidjevši izraz na njezinu licu. »Jednostavno je... savršeno.« Dot odmahne glavom. »Ne znam što bih drugo rekla.« Antoine joj stisne ruku. »I ti si savršena.« To bi u nekim drugim okolnostima moglo zvučati ljigavo, ali ovako, izgovoreno s francuskim naglaskom, to nije bio slučaj. »Hvala ti.« Uzvratila mu je stisak ruke; toliko se potrudio oko svega ovoga. Svaki detalj njihova putovanja bio je pomno isplaniran. Hotel je bio predivan, tipično francuski i nevjerojatno luksuzan. Prethodne ju je večeri Antoine odveo na izlet brodom niz Senu, nakon čega su otišli u pravi dragulj od restorana skriven u stražnjim ulicama četvrti Saint-Germain-des-Pres. Jutros su šetali Luksemburškim vrtovima, a sada ju je doveo ovamo na Montmartre. Antoine je bio izvrstan vodič, pun informacija i odlučan u svojoj namjeri da Dot uživa u svakom trenutku provedenom ovdje. »Ne mogu vjerovati da nikada prije nisi bila u Parizu.« Odmahivao je glavom. »Znam. Ludo je.« Dot je i dalje zurila u panoramu pred sobom. S Lawrenceom je često odlazila na razna putovanja, ali jednostavno bi na kraju uvijek završili... pa, negdje drugdje. »Vidiš Eiffelov toranj?« Od svih znamenitosti, to joj je prvo privuklo pozornost, ali Dot ipak kimne i poslušno pogleda u smjeru u kojem je pokazivao prstom. »Ondje ćemo večerati.« »Stvarno?« Dot se pitala koliko će njezine noge izdržati. »Čula sam da redovi za dizala znaju biti prilično dugi.« »O, Dot, misliš da bih ti to učinio?« Antoineove oči zablistaju kada je odmahnuo glavom. 253 Jill Mansel
»Nećemo čekati u redu, ma cherié. Postoji privatno dizalo kojim se dolazi do restorana Jules Verne na drugoj razini. Predivno mjesto za objed... Michelinove zvjezdice... vrhunski.« »O, Bože, čula sam za to! Jedan od naših gostiju pričao mi je o tom restoranu prošle godine, ali rekao je da je uvijek popunjen mjesecima unaprijed.« »To je istina, ali ponekad je moguće povući veze. Za posebne prilike i posebne ljude.« Glas mu je bio mekan poput svile. »A za neke ljude vrijedi povući veze. Obećavam ti, mon ange, bit će to večer koju nikada nećeš zaboraviti.« »Baš lijepo. Moramo napraviti puno slika da možemo svima pokazati! Jedva čekam da se nađemo unutra kada se sva svjetla upale i cijeli toranj zasvijetli poput divovske prskalice!« Dok je Dot prstima imitirala prskanje iskrica, čula je da joj u torbici zvoni mobitel. »Oprosti, moram vidjeti tko je ovo... O, Josh je. Nadam se da je sve u redu s hotelom...« U jednom se trenutku javljala na mobitel, dok joj je pogled još bio fiksiran na crvene krovove suncem okupanog Montmartrea, a već sljedećeg je slušala što joj Josh govori i do joj se počelo izmicati pod nogama. Sve oko nje, turisti koji su radosno klicali zbog ljepote pogleda, cvrkutali na nekoliko različitih jezika dok su podizali fotoaparate i naguravali se u potrazi za najboljim kadrovima. »Što je bilo?« upita Antoine kada je rekla: »Nazvat ču te«, i prekinula. »Lawrence. U bolnici je. Srčani udar.« »O, baš nezgodno. Pa, nema veze. Siguran sam da će biti dobro.« Položio joj je ruku na križa. »Čekaj samo da vidiš unutrašnjost bazilike.« Dot ga zapanjeno pogleda. »Molim?« »Njezina je ljepota uistinu zadivljujuća, ništa se ne može usporediti s njom. Dođi, svidjet će ti se. Arhitektonski stil je romaničko-bizantski, a veliko zvono, nazvano Savoyarde, jedno je od najvećih na svijetu i teži devetnaest tona...« »Antoine, jesi li čuo što sam rekla?« Zbunjeno ju je gledao. »Naravno da jesam, ali to ne treba utjecati na naše putovanje. U nedjelju navečer vraćamo se u St Carys; to je...« »Ne mogu ostati ovdje«, prekine ga Dot dok joj je srce luđački tuklo. »Moram ići.« »Ali ne možeš. Ti to ozbiljno? Ma cherié, to je ludost; on ti je bivši muž. Razveli ste se.« 254 Napredvidive posljedice ljubavi
»Bolestan je, mogao bi umrijeti...« Čula je kako joj glas podrhtava, a to nije mogla podnijeti. Ne, ostani smirena, budi jaka. »Ako će umrijeti, to će se dogoditi bez obzira jesi li ti ondje ili nisi. Ovo je naš vikend. Tvoj vikend«, ispravio se Antoine. »Sve sam organizirao samo za tebe.« Dvadesetak metara dalje taksi je iskrcao skupinu japanskih turista koji su uzbuđeno čavrljali. Dot mu mahne i požuri prema njemu. Antoine uskoči u automobil za njom. »Molim te, nemoj ići.« Uhvatio ju je za ruku. »Dobro, vratit ćemo se sutra avionom, što misliš o tome? Ali večeras moramo ostati ovdje. Mislim, Jules Verne... to se doživi samo jednom u životu. Cherié, ne smiješ to propustiti.« Dot ga je pogledala i odmah je znala što se događa. Antoine je možda gurman, ali čak ni on ne bi mogao biti toliko očajan zbog par zalogaja fine hrane. Praktički svaku minutu ovog putovanja osmislio je posvećujući besprijekornu pozornost svakom detalju, što je tako tipično za njega. Osim toga, prošli joj je tjedan izjavio ljubav i natuknuo da, premda se poznaju tek dva ili tri tjedna, kada upoznaš nekog i znaš da je taj netko onaj pravi, koja je poanta samo zajedničkih izlazaka? Samo zato što je neka romansa poput vihora, ne znači da nije prava i da ne može potrajati. Antoine je očito imao vrlo velike planove za večerašnji odlazak na Eiffelov toranj. Nije ni čudo da je izgledao tako razočarano. »Molim te.« Ponovo je pokušao. Dot lagano odmahne glavom. »Vraćam se kući.« ♡♡♡ Stigli su u hotel u Latinskoj četvrti i ona počne ubacivati stvari u kovčeg. »Dok se ti vratiš, moglo bi mu već biti bolje.« Antoine je nervozno koračao po sobi poput gorde pantere. »Nadam se.« Činilo joj se da će joj mozak eksplodirati od straha, tjeskobe i mentalnih slika bolesnog Lawrencea, koji se uplašeno pita hoće li umrijeti dok ga brzo prevoze u bolnicu i potom ondje leži u krevetu suočen s najgorim strahovima. Bio je to, naravno, i njezin najveći strah. Lawrence bi mogao umrijeti. »On to ne zaslužuje.« Antoine je uzrujano pokazao na njezin otvoreni kovčeg. »Ne nakon svega što ti je učinio.« »Antoine, ako si me večeras mislio zaprositi...« Dot je zastala sa svijetlosivom svilenom haljinom u ruci. »Gle, žao mi je, ali rekla bih ne.« 255 Jill Mansel
Reagirao je kao da ga je ošamarila posred obraza. »Stvarno?« »Da.« Spustila je haljinu – ironično, baš je tu haljinu večeras namjeravala odjenuti – u kovčeg. »Zašto?« Zašto? Što da mu kaže? Da je presavršen? Kao slika idealnog partnera izrezana iz neke knjige? »Nema smisla, ne mogu sada raspravljati o tome.« Dot odmahne glavom. »Samo moram čim prije stići u zračnu luku. Koja je šifra sefa, molim te? Treba mi putovnica.« Antoine je bio podesio šifru. Otišao je do sefa, pritisnuo tipke na digitalnom zaslonu i otvorio ga. S druge strane kreveta Dot je ugledala kutijicu omotanu u upadljivi – i smjesta prepoznatljiv – sjajni papir svijetloplave boje. Nalazila se straga, iza ostalih predmeta. Potom je ponovno zatvorio sef i pružio joj putovnicu. Znači, zaručnički prsten za nju već je bio odabrao u Tiffanyju. Naravno da je otišao u Tiffany; gdje bi drugdje? Ostatak stvari spakirala je u svega par minuta i u tišini koja nije bila osobito ugodna. Spustivši kovčeg na kotačiće, Dot još jednom reče: »Stvarno mi je žao.« »Nisi čak ni rezervirala let.« Antoineova ramena bila su ukočena, a vilica zategnuta. »Znam. Jednostavno ću uhvatiti prvi na kojem bude slobodnih mjesta.« Taksi ju je čekao dok je pakirala stvari; bilo je vrijeme za polazak u zračnu luku Charles de Gaulle. Ondje će čekanje biti podnošljivije. »Hvala ti za... sve.« Dot je oklijevala; poljubac u obraz vjerojatno pod ovim okolnostima ne bi bio primjeren. »Obećavam, platit ću svoju polovicu za ovo.« »Još uvijek ne mogu vjerovati da odlaziš. Bio bih ti pružio sve što bi ikada poželjela.« U Antoineovu glasu čula se hladnoća obojena žaljenjem. Nije imalo smisla; mozak joj se ponovno napunio Lawrenceovim slikama i onime kroz što prolazi. Čvrsto stežući mobitel, Dot se u sebi molila da je još uvijek živ. Čim se nađe u taksiju, na sigurnom, nazvat će Josha. Naglas je rekla: »Znam da bi.«
256 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE Cjevčice. Posvuda cjevčice, tako ih je puno, izlaze iz Lawrenceovih usta, nestaju mu u venama, opskrbljuju ga kisikom, tekućinama i lijekovima i prate mu vitalne znakove. Dot su se noge počele tresti kada ga je vidjela. Josh joj je privukao stolac iza leđa i ona se samo stropoštala na njega, a srce joj je užasnuto tuklo vidjevši svu tu tehnologiju. Lawrence je još disao, još je bio živ. Tog su ga jutra dovezli ovamo, u bolnicu Derriford u Plymouthu na kardiokirurški odjel Terence Lewis, centar izvrsnosti za jugozapadni dio zemlje, i ako ga itko može izvući iz ovoga, onda je to njihovo medicinsko osoblje. »Jesi dobro?« promrmljao je Josh grleći je. Dot kimne. Usta su joj bila suha. U podne je još stajala na stubama bazilike Svetog srca, divila se panorami Pariza i mislila kako je sretna s Antoineom. Od tada je iz Pariza doletjela na Heathrow i vlakom doputovala do južne obale Cornwalla, gdje ju je na stanici dočekao Josh. Bilo je to najduže putovanje u njezinu životu, od sunčanog Montmartrea do kardiokirurške jedinice za intenzivnu njegu u sivom, kišom natopljenom Plymouthu. »Vrlo je loše«, rekao im je liječnik, »ali činimo sve što možemo. I preživio je operaciju, što je dobro.« To je bilo dobro. Ipak, bila je to prilično glupa izjava. Liječnik je djelovao premlad da bi mu se smjelo dopustiti da ostane nasamo s pacijentom; jedva da se činio dovoljno starim da smije voziti moped. Pa, dobro, nadajmo se da zna što radi i da ima odgovarajuće diplome u džepu. »Četverostruka premosnica«, reče Dot. »To zvuči tako zastrašujuće, tako... ozbiljno.« »Barem je stigao na vrijeme k nama.« Liječnik – vjerojatno kirurg – kimne prema Joshu. »Zahvaljujući ovome čovjeku ovdje.« Dot bespomoćno kimne; Josh joj je već ispričao kako ga je Lawrence jutros nazvao i zamolio da nazove ambulantu kad bude imao vremena i da ih pita može li ga netko danas pregledati. Istog trena kada je čuo riječi bol u prsima, Josh je prekinuo razgovor, nazvao hitnu službu, uskočio u svoj automobil i 257 Jill Mansel
odjurio do Lawrenceova stana. Budući da se Lawrence nije mogao dići iz kreveta, Josh je razvalio vrata, upravo na vrijeme da hitna pomoć može ući. Još samo nekoliko minuta, navodno, i Lawrence bi bio mrtav. Dot zatvori oči. Nije smjela ni pomisliti na to. S druge strane, nije smjela pomisliti ni na činjenicu da se to još uvijek može dogoditi. Još nije bio izvan opasnosti. ♡♡♡ Prošlo je osam dana od Lawrenceova infarkta i operacije, ali Marguerite mu je sada prvi put došla u posjet. Zastala je na ulazu u moderno uređen odjel otvorenog tipa. Ovo je upravo jedan od prizora kakve bi ona opisala u svojim knjigama. Nekadašnji preljubnik i bivši muž leži u bolničkom krevetu. Nekada davno napuštena bivša žena sjedi pokraj njega, naginje se k njemu i drži ga za ruku. Nakon više od deset godina razdvojenosti, ponovno izgledaju kao par. A sada: na scenu stupa nova žena u životu ovog muškarca, visoka, upečatljiva, ludo zaljubljena u njega i mahnito ljubomorna na bivšu ženu koja bi sada mogla ponovno pridobiti njegovu pozornost. Ovo bi se moglo pretvoriti u jednu od onih situacija kao u filmu Fatalna privlačnost: odbačena i prezrena, nova žena u njegovu životu prolazi kroz cijeli odjel, ljubazno se smješka zbog osoblja pored kojeg prolazi... a onda odjednom iz dubine svoje torbice marke Mulberry izvadi kuhinjski nož... No, dobro, shvatili ste. Nešto takvo. U svakom slučaju, najbolje da to čim prije obavi. Stisnuvši zube, Marguerite se odmakne od vrata i zaputi prema njima. Bože, kako mrzi bolnice: taj ogavan miris sredstava za dezinfekciju, neprivlačan dekor, svi ti bolesni ljudi kojima treba stalna njega. Otuđenje, nelagoda i podsjećanje na smrt. Istog trenutka kada su je ugledali, Dot poput lopova makne ruku s Lawrenceove podlaktice i nasloni se leđima na stolac. Lawrence kimne s opreznim izrazom na licu i reče: »Zdravo!« »Ma vidi ga, molim te!« Marguerite veselo spusti svoju Mulberry torbicu na drugi stolac i zaobiđe stalak s infuzijom. Pozdravila ga je poljupcem u oba obraza zadržavajući dah kako ne bi osjetila miris bolnice na njegovoj koži. »Čujem da se oporavljaš, što je odlično. Ovako, kupila sam ti cvijeće, ali izgleda da ga se ne smije donositi na odjel pa sam ga morala ostaviti u 258 Napredvidive posljedice ljubavi
automobilu. Odnijet ću ga natrag kući. Ali samo da znaš, imala sam najbolju namjeru.« »Hvala ti«, reče Lawrence. »Siguran sam da je bilo lijepo.« »Pa, sigurno nije bilo jeftino!« Uh-uh, Riley joj uvijek prigovara zbog takvih stvari, ali ona si stvarno ne može pomoći; ponekad joj takve stvari jednostavno izlete. »A donijela sam ti i jednu svoju knjigu, budući da do sada nisi pročitao ni jednu.« Izvadila je prilično debelu knjigu u tvrdom uvezu iz torbe i stavila je na ormarić pokraj njegova kreveta. »Stvarno bi trebao probati.« »Odlično.« Zvučao je kao tinejdžer koji je od bake upravo dobio rukom pletenu kapu. Stvarno, neki muškarci su baš čudni. »Oprosti što nisam prije došla, ali bila sam na turneji s knjigom u Južnoj Africi.« Lawrence kimne. »Da, sjećam se. Spomenula si da ćeš ići.« »Bilo je izvrsno.« Marguerite je shvatila da govori o sebi umjesto da ga pita kako je, dijelom zbog grižnje savjesti, jer se iz Cape Towna zapravo vratila još prije tri dana. »Onda, kako se ti osjećaš?« Lawrence se promeškoljio na podignutom uzglavlju. »Pa, nisam baš sjajno, ali pretpostavljam da je moglo biti puno gore.« Pogledao je prema Dot, koja se činila zadubljenom u čitanje poruka sa željama za brzo ozdravljenje na zidu iza njegova kreveta. »Sigurno si se gadno preplašio kada se to dogodilo«, reče Marguerite. »Jesam. Mislio sam da sam gotov.« Slegnuo je ramenima i kratko dodirnuo prsa, puna modrica i ožiljaka, koji su polako zacjeljivali nakon operacije. »Imao sam sreće što sam stigao ovamo, znam to.« Prošlo je više od tjedan dana otkako se to dogodilo. U razgovoru s prijateljem liječnikom, Marguerite je saznala da je opasno razdoblje završilo; ukoliko ne bude nikakvih komplikacija uslijed infekcije ili ugrušaka, prognoza bi trebala biti dobra. »Zapravo«, pogledala je Lawrencea, »imaš li što protiv da te ostavimo samog na par minuta? Voljela bih porazgovarati s Dot, ako je to u redu. Nasamo.« Zajedno su se spustile dizalom u prizemlje i sjele na klupu ispred bolničkog vrta. Dot je izgledala poput zarobljenog špijuna kojem predstoji ispitivanje i moguće strijeljanje. »Dolaziš ovamo svaki dan?« Marguerite započne s postupkom. »Da.« »Putuješ ili si odsjela ovdje Plymouthu?« Već je znala odgovor na to pitanje. 259 Jill Mansel
Dot je sjedila uspravljenih leđa poput mlade djevojke koju prvi put predstavljaju u društvu, ruku sklopljenih na krilu. »Odsjela sam u malom pansionu nedaleko odavde.« »Zašto?« »Zato što ne mogu podnijeti pomisao da ne budem pokraj njega. Marguerite, žao mi je ako se ljutiš na mene. Znam da ste se viđali i da vjerojatno misliš da sam užasno drska jer sam stalno ovdje... ali ne mogu si pomoći.« Dot odmahne glavom. »Jednostavno ne mogu.« Nakon kraće stanke Marguerite reče: »Čujem da si se ranije vratila s izleta u Pariz.« »Morala sam.« »I kako je glamurozni Antoine reagirao na to?« »Nije bio osobito oduševljen«, reče Dot. Niti se vratio u Cornwall, Marguerite je i to znala. »Je li između vas dvoje sada gotovo?« »Da.« »A što osjećaš prema Lawrenceu? Voliš li ga?« »Naravno da ga volim.« Ovaj put Dot nije ustuknula. »Svim srcem.« Izdahnula je i ponovila: »Stvarno mi je žao.« Marguerite odmahne glavom. »Ne treba ti biti žao. U redu je. Lawrence i ja smo se silno trudili biti nešto više, ali bili smo samo prijatelji. Kako god bilo, laknulo mi je što sam se izvukla. Brinuti o nekome tko je bolestan nikada mi nije bila jača strana. Jednostavno nemam strpljenja za to. I mrzim bolnice.« Osmjehnula se. »Stoga, sve u svemu, drago mi je što si ovdje.« »O, hvala nebesima.« Dot se uhvati rukom za grlo. »Hvala ti. Ne možeš ni zamisliti koliko sam se krivom osjećala. Nisam htjela da se ti osjećaš... znaš...« »U redu je. Stvarno. Drago mi je zbog tebe.« Marguerite nagne glavu. »Mada, moram priznati, malo sam zbunjena. Lawrence je cijelo vrijeme zaljubljen u tebe. Svi to znaju. Mogla si ga primiti natrag kad god si htjela.« »Znam.« Dot pažljivo poravna suknju preko koljena. »Slomio mi je srce kada je otišao. Ja sam bila slomljena, a Lawrence je bio ludo zaljubljen i sretan s Aurorom. Da nije umrla, možda bi još uvijek bio sretan s njom. Ali umrla je. I sada je bio Lawrenceov red da bude slomljen. Poslije, kada se oporavio nakon njezine smrti, vidjela sam u kom smjeru mu misli idu, ali nisam htjela biti zamjena za nju, opcija broj dva. I dalje sam ga željela povrijediti zbog onog što mi je bio učinio. Zašto bih mu olakšala život? Umjesto toga, odlučila sam ga kazniti.« Zastala je i nagnula glavu unatrag, kao da promatra ptice na nebu. 260 Napredvidive posljedice ljubavi
Marguerite je vidjela svjetlucanje u njezinim bistrim plavim očima i znala je da tim starim trikom s naginjanjem glave unatrag pokušava zaustaviti suze. »Nisi shvatila koliko samu sebe time kažnjavaš«, nježno je rekla. Budući da na trenutak nije bila u stanju govoriti, Dot kimne. Potom je progutala slinu i rekla: »Pa, na neki način sam znala, ali činilo mi se vrijedno toga. Lawrence je uvijek bio tu negdje, želio me pridobiti natrag, a nije me mogao imati. Ali kada se nešto ovakvo dogodi«, pokazala je na bolnicu, »i pogodi te kao grom iz vedra neba. On je jedini čovjek kojeg sam ikada voljela. Što ako ga više ne bude bilo? Umalo smo ga izgubili. I sama pomisao na to... pa, ne bih to mogla podnijeti.« Uspjela se nasmiješiti i slegnula je ramenima. »Eto, tako se to dogodilo. Shvatila sam da ni njega ni sebe više ne mogu kažnjavati.« »Dakle«, reče Marguerite. »Što da kažem? Trebala bih napisati knjigu o vama.« Pogled joj se raznježio. »Sigurno je Lawrence sretan zbog toga.« »On još ne zna. Nisam mu rekla.« »Ma daj, odsjela si ovdje u Plymouthu, posjećuješ ga svaki dan. Antoinea si ostavila u Parizu. Morao je barem nešto naslutiti.« »Tko zna? Muškarac je; s njima nikad ne možeš biti sigurna.« Dot je imala vragolast izraz na licu. »Ako nešto i sumnja, previše se boji pitati.« ♡♡♡ Marguerite je hodala preko parkirališta s tamnim Diorovim sunčanim naočalama koje su joj potpuno sakrivale oči. Dot se zaputila natrag Lawrenceu u bolnički odjel na šestom katu. Više nije bilo razloga da se vrati s njom; djelo je učinjeno. A nije ni lagala kada je rekla Dot da joj je drago zbog nje. Jer stvarno joj je bilo drago. Hvala Bogu, stigla je do auta, diskretno parkirana u kutu. Margueritina je ruka lagano zadrhtala kada je na daljinskom pritisnula tipku za otključavanje vrata. Tek kada se smjestila na vozačevo sjedalo u svom Mercedesu, osjetila se dovoljno sigurnom da skine naočale i zakopa lice u ruke. Tople suze kapale su joj kroz prste, a ramena su joj se tresla od nastojanja da ne zatrubi poput guske. Toliko o tome što si je dopustila pomisliti da su možda, samo možda, ona i Lawrence mogli imati šansu za zajedničku sreću. Sada više nema šanse da se to dogodi. Znala je to onog trena kada joj je Riley rekao da se Dot vratila iz Pariza. Kada je napad plača prošao, Marguerite pažljivo obriše lice brojnim maramicama i očisti maskaru koja joj se razmrljala po borama oko očiju, zbog 261 Jill Mansel
čega je izgledala kao vještica stara nekoliko stoljeća. Potom je izvadila torbicu sa šminkom i mukotrpno ponovno nanijela sve što se skinulo. Možda više nema muškarca u svom životu – opet – ali određeni se standardi moraju poštovati. Nema više Lawrencea, s kojim se toliko nadala ostvariti pravu vezu. Nije bilo suđeno. Marguerite prkosno nanese završni sloj ubojito grimiznog ruža na usne. Pa, dobro, barem još uvijek ima svoju karijeru, svoje obožavatelje i dostojanstvo. Željela je osvojiti Lawrencea, ali čini se da ta želja nije bila uzvraćena. Ali nitko to ionako nikada neće znati.
262 Napredvidive posljedice ljubavi
ČETRDESET OSMO POGLAVLJE »O čemu sada razmišljaš?« Bila je večer i vrijeme posjeta bližilo se kraju. Dot pogleda Lawrencea i upita: »Zašto?« »Taj mali smiješak na tvom licu. Sviđa mi se. Želim znati zbog čega se tako smješkaš.« »Dobro, želiš da nešto izmislim ili da ti kažem istinu?« »Istinu.« Lawrence zastane. »Premda, sada kada si to rekla, malo me brine da mi se odgovor neće svidjeti.« Kvragu sve, reci mu. »Razmišljala sam o onom danu kada si me zaprosio.« Dok je to govorila, jedna od medicinskih sestara došla je provjeriti Lawrenceovu infuziju. »Ooo, prosidba, baš lijepo!« Rose je bila vesela žena koja je voljela čavrljati. »Je li bilo jako romantično?« »Vjerojatno se više ne sjeća«, reče Dot. »Bilo je to prije više od pola stoljeća.« Sestra se tobože zaprepasti. »O, Lawrence, niste valjda zaboravili! Sjećate li se?« »Sjećam se«, reče Lawrence. »Nisam toliko senilan.« »Dajte, ispričajte mi.« Rose se smiješila. »Pretvorila sam se u uho!« Uši su joj zapravo i bile prilično velike i stršale su. Dot i Lawrence na trenutak se pogledaju, nijemo izazivajući jedno drugo na smiješak. »Bila je subota navečer.« Lawrence podigne ruku kako bi Rose mogla skinuti ljepljivu traku koja je pridržavala jednu od cjevčica infuzije. »Ispočetka je bilo sunčano, a potom se nebo naoblačilo kada smo krenuli. Bili smo pozvani na zabavu u kući jednog prijatelja, a moj se auto pokvario dan ranije, pa smo morali ići pješice. Do ondje je bilo osam kilometara, ali to je bilo u redu. Nije nam to bio problem.« Oporo je dodao: »Onda smo još bili mladi.« »Čekajte«, reče Rose. »Moram znati. Jeste li to isplanirali? Mislim, jeste li imali prsten sa sobom?« »Ne.« Lawrence odmahne glavom. »Poznavali smo se tek par tjedana. Znao sam da je volim, ali dalje od toga nisam išao. Dakle, prešli smo par kilometara 263 Jill Mansel
stazom uz liticu kada je počela padati kiša. A Dot je na sebi imala novu haljinu. Žutu.« Dot, koja je sjedila na rubu njegova kreveta, nije mogla vjerovati da se sjećao boje njezine haljine. »Svijetložutu«, nastavi Lawrence. »S bijelim ivančicama. I džepovima sa strane.« »To su bile šezdesete« objasni Dot. »Ivančice i džepovi bili su tada vrlo popularni.« »Kada je počelo kišiti, zabrinula se da će joj se haljina smočiti pa sam skinuo jaknu i dao je njoj. Kiša je sve jače padala. Stoga smo odlučili pokušati prečicom te skrenuli sa staze i krenuli preko nekih polja. To bi nam uspjelo da nismo naišli na zaključanu ogradu.« »Ooo ne, što se dogodilo?« Rose je znalački ponovno pričvrstila cjevčicu. Sada je bio red na Lawrencea da se nasmiješi. »Pomagao sam Dot da se popne preko ograde. Imala je bijele cipele s visokim potpeticama i poskliznula se dok se prebacivala preko gornje prečke na vratima. Stropoštala se na drugu stranu, izgubila ravnotežu i na kraju sjela u lokvu, pošpricana blatom od glave do pete. Pa, to je bilo to; znao sam kako cure reagiraju kada im se uništi nova odjeća. Samo sam čekao da poludi od bijesa.« Odmahnuo je glavom, očito prizivajući prizor u sjećanje. »Ali znate što? Umjesto toga, prasnula je u smijeh. Imala je blata po cijelom licu... i haljini...« »I tvojoj jakni«, pridružila se Dot. »A ti si i dalje bio s druge strane ograde i zapanjeno gledao.« »I tako sam se potom ja popeo preko ograde kako bi joj kao savršeni džentlmen pomogao ustati. Uhvatio sam je za obje ruke, a znate što je ona napravila, Rose?« Lawrence podigne obrvu prema sestri. »Umjesto da mi dopusti da je dignem na noge, namjerno me povukla dolje u blato.« »Neee!« Rose je bila šokirana. »Mislim, kakva bi cura napravila nešto takvo?« Bespomoćno slegne ramenima. »Povukla me dolje k sebi i smijala se i smijala, a onda me poljubila i zakotrljala me dok oboje nismo bili prekriveni blatom... onda me ponovno poljubila i shvatio sam kakva cura može nešto takvo napraviti.« Lawrenceova usta se trznu. »Cura kakvu želim oženiti. I to je bilo to, tada sam je zaprosio. Ondje i tada.« »U blatu i na kiši«, reče Dot. »Na praznoj ledini.« »S potpuno uništenom odjećom.« 264 Napredvidive posljedice ljubavi
»Nije me uopće bilo briga.« Lawrence pogleda Rose. »Rekla je da, to je jedino bilo važno.« »Ah, kako je to divno.« Rose je oduševljeno sklopila ruke. »Znači, niste ni otišli na zabavu.« »O, jesmo.« Lawrence se smiješio. »Željeli smo proslaviti sa svojim prijateljima. Nismo htjeli dopustiti da nas malo blata spriječi u tome.« »Dali su nam drugu odjeću«, reče Dot. »Čudnu odjeću, ali barem je bila suha.« »Tebi su dali ogromne traperice s tregerima«, prisjetio se Lawrence. »A ja sam morao obući neke užasno ružne samterice. Bože, bile su ljubičaste.« Zabacio je glavu unatrag i nasmijao se. »Svejedno, fantastično smo se zabavili te večeri.« »Jesmo«, složila se Dot. »Premda su neki ljudi rekli da smo premladi da razmišljamo o braku i da to neće potrajati.« »I dokazali ste im da nisu imali pravo!« Rose se smiješila. »Pogledajte se samo, pedeset godina poslije. O, obožavam ovakve priče. Vas dvoje nama ostalima dajete nadu, stvarno!« Dot zausti da kaže: ali mi nismo u braku, razvedeni smo. Onda sretne Lawrenceov pogled i odustane. Čemu razočarati Rose i potaknuti je da postavi pitanje zbog kojeg bi morali ispočetka objašnjavati zašto je njihov sretan brak završio nesretnim razvodom? Umjesto toga se nasmiješila i rekla: »Valjda smo jednostavno imali sreće.« Kada je Rose završila i otišla do sljedećeg pacijenta, Dot pogleda na sat i reče: »Uskoro će me potjerati van.« »Da.« Lawrence zastane. »Hvala ti.« »Na čemu? Na grožđu?« Dot je većinu pojela sama. »Oprosti. Sutra ću ti donijeti drugo.« »Pusti sad grožđe. Hvala ti na svemu. Jednostavno... svemu.« Glas mu je pukao i on s nelagodom pročisti grlo. »U svakom slučaju, trebala bi poći.« U svoju osamljenu sobicu u potkrovlju pansiona. Smiješno kako se čovjek na bolničkom odjelu, uza svu tu gužvu i žamor, može osjećati kao kod kuće. »Pretpostavljam da bih trebala«, rekla je. »Hvala ti što si mi pravila društvo. Opet. I što Rose nisi rekla tužnu istinu.« »Nisam je imala srca razočarati.« Dot mu lagano dodirne ruku. »Uzgred, impresionirana sam time što se sjećaš što sam imala na sebi kada sam pala u blato.« 265 Jill Mansel
»Samo zato što ne pričam o nekim stvarima, ne znači da ih se ne sjećam.« Lawrence odmahne glavom. »Nikada neću zaboraviti nijedan detalj te večeri.« Dot ga primi za ruku i ispreplete prste s njegovima. Tog se dana osjećala kao najsretnija djevojka na svijetu. Prosidba je bila potpuno spontana, nakon čega je uslijedila improvizirana proslava. Siroti Antoine; sve njegovo pomno planiranje i besprijekorna pozornost posvećena detaljima nije se mogla mjeriti s time. Pogledala je Lawrencea i rekla: »Volim te.« Zaprepašteno se zagledao u nju. Napokon je kimnuo i odgovorio: »I ja tebe volim.« »Tko zna koliko još vremena ijedno od nas dvoje ima? Mislim da ga ne smijemo protratiti.« »Vrijeme posjeta je završilo, golupčići«, zacvrkutala je Rose dok se vraćala pokraj njih. »Ozbiljno?« šapne Lawrence. »Apsolutno.« »O, Bože.« Stisnuo je Dotinu ruku. »Pokušavaš li mi izazvati još jedan infarkt?« Dot se zahihoće; njegov ju je smisao za humor uvijek nasmijavao. »Ne pokušavaj ga dobiti.« »Pa, unatoč činjenici da ležim u bolničkom krevetu i da sam pun raznoraznih cjevčica«, reče Lawrence, »ovo se ubraja u jedan od najsretnijih dana u mom životu.« Podigao je glavu s jastuka i ona se nagne i poljubi ga u usta. Jedanaest godina od posljednjeg poljupca. Dot zatvori oči; kako joj je nedostajao. Pa, sada smo ponovno zajedno. Dok nas smrt ne rastavi. Srce joj poskoči od veselja. »Znaš što? I meni.« »A je li Antoine... znaš, definitivno prošlost?« »Apsolutno i definitivno.« »Hoćeš reći da si između nas dvojice izabrala mene?« »Tako izgleda«, reče Dot. »Čovječe«, reče Lawrence. »Nevjerojatno. Nema veze s dobrim ukusom.« »Znam. Čudno, zar ne?« Podigao je ruku i dodirnuo joj lice. »Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Stvarno se nadam da neću još umrijeti.« 266 Napredvidive posljedice ljubavi
Dot se nasmiješi, položi svoj dlan preko njegovog i promrmlja: »Bolje ti je da ne umreš. Ubit ću te ako mi to napraviš.«
267 Jill Mansel
ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE Ovaj put bilo je otvoreno. Budući da nije htio ispasti glup – u svakom slučaju, ne dvaput – Josh je prethodno nazvao da se uvjeri u to. I sada je ovdje. Počelo se činiti kao da se sudbina urotila protiv njega, ali sada će se napokon dogoditi. Molim te, Bože, ne dopusti da Theo Pargeter glatko odbije razgovarati s njim kada sazna razlog njegova posjeta. Josh duboko udahne. Razgovor bi bio neusporedivo lakši bez drugih kupaca u blizini. Činilo se da bi mogao imati sreće; isplatilo se to što je došao dovoljno rano. Kada je prošao kroz dvorišna vrata, vidio je samo jednu osobu u vanjskom dijelu prodavaonice kako s palete skida netom isporučene tegle za cvijeće. »Dobro jutro.« Uočivši Josha, Theo Pargeter se uspravi i srdačno mu se obrati: »Mogu li vam pomoći?« Možete, malo. »Nadam se. Ali nema veze s ovim.« Josh pokaže na vrtni namještaj koji ih je okruživao. »Više je... osobno.« Theo je djelovao zatečeno. »Da? U kom smislu osobno?« Okej, ovo je daleko teže od sastanaka koje je znao imati s velikim zvjerkama zabavne industrije u Los Angelesu. Vjerojatno zbog toga što je ishod daleko važniji. »Htio bih vas nešto pitati.« Josh pročisti grlo, koje je pulsiralo kao da ima vlastito srce koje kao ludo tuče u njemu. »O Sophie Wells.« Theo se potpuno umirio. Boja mu je vidljivo iščezla s lica. Naposljetku progovori: »Zašto? Je li ona dobro?« »Živa je. Zdrava je i u dobroj kondiciji. Ne znam je li dobro.« »Tko ste vi?« reče Theo. Vjerojatno će biti najbolje da bude potpuno iskren. »Poznanik. Poznajemo se. Kao prijatelji«, dodao je Josh. »Volio bih da smo nešto više, ali nismo.« »Zašto ne?« Theo ga je oprezno odmjeravao pogledom. »Zato što se nešto dogodilo u Sophienoj prošlosti što ju je... promijenilo. Ne znam što je to, ali moram saznati jer je volim. Mislim da i ona gaji neke osjećaje prema meni, ali ne želi se upuštati u emotivnu vezu ni s kime.« Odmahnuo je glavom. »Apsolutno ni s kim.« 268 Napredvidive posljedice ljubavi
Tišina između njih potraje neko vrijeme. Naposljetku Theo upita: »Jeste li je pokušali pitati zašto ne želi?« »Naravno da sam pokušao. Odbija razgovarati o tome. I to me ubija«, reče Josh. »Moram znati što se dogodilo. Možda joj onda mogu pomoći. Što god bilo, samo želim da Sophie jednom zauvijek raščisti s tim... jer mora postojati način. Ako to uspije preboljeti, mogla bi ponovno biti sretna.« »O, Bože.« Theo drhtavom rukom prijeđe po čelu. »Zna li ona da ste ovdje?« »Ne.« Josh je znao da mora postaviti pitanje. »Hoćete li mi vi reći? Je li se pokušala ubiti? Je li to ono što se dogodilo?« Opet tišina. Potom Theo odmahne glavom. »Ne, nije se Sophie pokušala ubiti. Ja sam.« U zamrznutim sekundama koje su uslijedile nakon te zapanjujuće izjave, na parkiralište se uveze motocikl. Mršavi momak skine kacigu i reče: »Oprosti što kasnim, kamion se pokvario na Falcondale Roadu. Promet je bio koma.« »Nema veze.« Theo odmahne glavom. »Roddie, možeš li do kraja raspakiran tegle i pripaziti na trgovinu? Moram na kratko izaći.« Roddie, koji je očito radio kao Theov pomoćnik, slegne ramenima i reče: »Može, nema frke.« Njih dvojica prošetali su ulicom do malog kafića i pronašli miran kutak gdje ih nitko neće čuti. Potom sjednu, a Theo počne govoriti. Ispričao mu je cijelu priču, prvo sa zastajkivanjem, a potom sve brže i brže kako se bližio kraju, potaknut osjećajem srama i kajanjem. »Ja sam kriv. Za sve. Sophie nije ništa loše učinila. Bože, nisam imao pojma. Kunem se da mi nije palo na pamet da bi to moglo tako utjecati na nju. Ne znam kako je uopće tako dugo izdržala sa mnom. Bilo je užasno.« Theo napravi grimasu prisjećajući se svega. »Bio sam bolestan. Liječnici su mi rekli da sam doživio potpuni nervni slom. Za oboje je to bio pakao. Nakon što sam se predozirao, rekao sam Sophie da je nikada više ne želim vidjeti jer sam se strahovito sramio onog što sam učinio. Sam sam sebe uvjerio da ispravno postupam. Mislio sam da će biti sretna ako je oslobodim. Iz Birminghama sam otišao samo zato da joj dam prostora. Dobro, i ja sam morao pobjeći od svega, trebalo mi je vremena da dođem k sebi i da se sredim. Onda sam nakon nekog vremena čuo da se odselila u Cornwall. I vi ste odande?« Josh kimne, i dalje upijajući sve što je čuo. »St Carys, na sjevernoj obali.« »Znam, proguglao sam je. Ima svoj vlastiti fotografski posao.« Theo se kratko nasmiješi. »Drago mi je zbog Sophie. To je oduvijek željela.« 269 Jill Mansel
Hm, ne baš; većina djevojaka u svojim dvadeset i nekim godinama želi živjeti normalnim, sretnim životom i ne užasavati se pomisli da si dopuste da se zaljube. »I kako ste sada? Jeste li sretni?« »Potpuno.« Theo slegne ramenima. »Sve je izvrsno. Ne možete vjerovati da vam se život može tako promijeniti, toliko se poboljšati; jednostavno to ne možete zamisliti. Ali može. Stvarno može.« »Mogli ste Sophie poslati e-mail«, reče Josh. »Samo joj dati do znanja da ste dobro.« Ipak, sada je već znao i shvaćao zašto se to nikada nije dogodilo. »Nikada mi, ni na trenutak, nije palo na pamet da bi je to moglo zanimati. Časna riječ, mislio sam da joj je drago što me se riješila. Nanio sam joj toliko boli.« Dok je govorio, Theo je rastrgao papirnati ubrus; sada je rastrgane komadiće uredno slagao na svoj tanjurić. »Osjećao sam se strašno krivim zbog toga.« Zastao je. »Tako strašno krivim. Zašto bi nakon svega ikada više poželjela da joj se javim?« Josh ga je promatrao. Nitko nije bio kriv. Bože, koja zbrka, sve te godine nepotrebne patnje. Theov mobitel se oglasi dojavom o pristigloj poruci. Pogledao je na zaslon i rekao: »Dobro, moramo se vratiti.« Ipak, kada su se vratili do trgovine, Theo prođe kraj nje i zaputi se u kuću spojenu s njom, pokazujući Joshu da ga slijedi. »Dođite unutra. Želim da nešto vidite.«
270 Napredvidive posljedice ljubavi
PEDESETO POGLAVLJE »Ajme.« Tula je otvorenih usta gledala uokolo po hotelskom predvorju i udisala miris novca u zraku. »Kako živi druga polovica.« »Zatvori usta«, reče Marguerite. »Izgledaš kao turist.« »Ja jesam turist.« Mramorni crno-bijeli kockasti pod je blistao, raskošni lusteri svjetlucali su iznad njihovih glava, a tapete i namještaj bili su kao iz kraljevske palače. Nosač je prema dizalu gurao kolica puna putnih torbi sa znakom Louis Vuitton koji je najvjerojatnije bio pravi. Sve i jedna osoba u predvorju pred recepcijom izgledala je poput milijunaša. Izvadivši mobitel iz džepa, Tula upita: »Smijem li slikati?« »Ne, ne smiješ. Skloni to.« Marguerite zakoluta očima na samu pomisao. »Nemoj se sramotiti.« Tula se nacerila jer je već naučila da je Marguerite poput psa koji puno laje, ali ne grize. »Baš ste neki. Zar nikada ne uđete na ovakvo mjesto i ne uštipnete se jer ne možete vjerovati da je sve to stvarno? Ili ste se do sada već toliko naviknuli na to da ni ne primjećujete? Mislim, pogledajte ovo...« »O, naravno da primjećujem.« Budući da se Tula nije dala zastrašiti njezinim nastupom, Marguerite se sa zadovoljstvom počela opuštati u njezinu društvu. »Možda sam bogata izvana, ali iznutra se još uvijek osjećam siromašnom. Čovjek nikada ne zaboravlja svoje korijene.« »Pa, u svakom slučaju, hvala što ste mi dopustili da dođem s vama.« Tula, siromašna iznutra i izvana, ali naviknuta na to, doda: »Ne možete ni zamisliti koliko mi je sve ovo uzbudljivo.« Marguerite joj se sada smiješila. »Je li? Dobro. Ah, evo Rileyja s ključevima.« Vrativši se s recepcije nakon što ih je prijavio u hotel, Riley reče: »Idemo. Na trećem smo katu.« Pogledao je Tulinu torbu. »Želiš li da ti to ponesem?« Nosač se kao nekom čarolijom materijalizirao kraj nje i rekao: »Gospođo, biste li željeli da vam ponesem torbu?« Bože, baš neugodno. Ne samo da je izgledao kao da je upravo stigao iz Downton Abbeyja, nego je i njezina mala putna torba bila kupljena u Primarku. »Hvala, ne treba«, uvjeravala ga je. »Njih dvoje su gosti. Ja ću odsjesti negdje drugdje.« 271 Jill Mansel
Dok su se vozili dizalom obloženim baršunom, Tula se iznova s čuđenjem prisjetila slijeda događaja koji su je doveli u London i hotel Savoy. Prije četrdeset osam sati Marguerite je priredila okupljanje književnog kluba u Moor Courtu i Tulu je po prvi put pozvala da joj dođe pomoći. Večer je dobro prošla, svi su se dobro zabavljali, a Marguerite je bila u savršenoj formi. Nakon odlaska posljednjih malobrojnih gostiju, međutim, otkrila je da joj je ispala jedna dijamantna naušnica. Nastala je panika. Nakon dvadeset minuta mahnitog traženja Tula ju je pronašla zakopanu u debelom tepihu boje bjelokosti u salonu, gdje se okupljanje i događalo. Ubrzo nakon toga, dok je prala čaše za vino na opasno dugim stalcima, slušala je kako Marguerite i Riley, sjedeći za hrastovim kuhinjskim stolom, prolaze kroz rokovnik sastanaka za nadolazeći tjedan. U četvrtak iz tiska izlazi Reci mi sad, Margueritin najnoviji roman i trebalo je odraditi brojne promotivne aktivnosti. Čekao ju je čitav niz intervjua s novinarima dnevnih novina i najpopularnijih web-stranica. Trebalo je snimiti videoreklame i objaviti ih na internetu. Trebalo je odraditi potpisivanje knjiga i beskrajan niz intervjua za radio... »A u četvrtak nastupaš u emisiji EveryDay.« Riley nastavi čitati popis. »Dobro. Tko još sudjeluje?« Tulu zasvrbe uši kada je Riley spomenuo imena holivudskog glumca rođenog u Britaniji i trenutno najpopularnije britanske pjevačice. »Dobro, za glumca sam čula«, reče Marguerite, »ali ova druga... nemam pojma tko je. Iskopaj mi nešto o njoj, tako da dobijem barem nekakvu predodžbu o kome se radi.« »Hoću.« Riley kimne i nešto zapiše na papir. »Premda se publika dobro zabavljala prošle godine kada si Dustina Hoffmana pitala u kojim je filmovima glumio.« Dustin Hoffman. Tula je umalo slomila jedan dugi stakleni stalak čaše za vino. Zamisli. »Bio je jako ljubazan«, priznala je Marguerite. »Dobro, nastavi. Što imam u petak?« »Mogu li ja nešto reći? Trebali biste se više veseliti tome.« Završivši s ispiranjem i posljednje čaše, Tula uzme papirnati ručnik. »Ozbiljno, bit ćete na televiziji zajedno s uistinu slavnim ljudima, pred nekoliko milijuna gledatelja.« Emisija EveryDay bila je izrazito popularna. Radilo se o ranovečernjoj emisiji sa zabavnim prilozima i gostima u studiju koju vode Jon i Jackie Jerome, omiljeni bivši komičar i njegova vrckava žena. »Dala bih ne znam što da se nađem u takvoj emisiji. Za većinu ljudi bio bi nevjerojatan događaj samo sjediti u televizijskom studiju. A vi čak niste ni uzbuđeni.« 272 Napredvidive posljedice ljubavi
»To je samo posao. Prodaja knjiga, to je sve.« Pomalo iznenađeno, Marguerite upita: »Stvarno nikada nisi bila u televizijskom studiju?« Halo? Dobrodošla u stvarni svijet. »Ne! Vjerovali ili ne, većina ljudi nije.« »Pa, jesi li slobodna u četvrtak? Ako želiš«, ponudila je Marguerite, »možeš ići s nama.« Okrenula se prema Rileyju i nedužno upitala: »To je u redu, zar ne? Nemaš ništa protiv?« Tula je prikrila smiješak; Marguerite je ponovno počela iz rukava izvlačiti svoje trikove kojima ih je htjela spojiti. Iskreno rečeno, bilo je previše očito. Ipak, posjeta televizijskom studiju zvučala je neodoljivo privlačno. Budimo realni, takve se ponude ne dobivaju svaki dan. »Poslije sutrašnje smjene imam dva dana slobodno, pa bi to bilo savršeno. Ako ste sigurni?« »Naravno da sam sigurna.« Marguerite pokaže na popis. »Rezervirali smo u Savoyu, zar ne?« U Savoyu? Jupi. »Da.« Riley kimne. »Dvije sobe.« »Pa, to nije problem. Može s tobom dijeliti sobu.« Riley je, vidljivo prestravljen, odmahnuo glavom. »Ne, ne govori to. Neugodno mi je.« Tula je na trenutak pokušala zamisliti kako bi bilo dijeliti sobu – i krevet – s Rileyjem. U Savoyu. »Pa, sigurno je neće dijeliti sa mnom«, odvratila je Marguerite. »Zbilja, ne brinite se za to«, ispalila je Tula, smetena neočekivanom mentalnom slikom Rileyja bez odjeće – Bože, otkuda je to samo iskočilo? »Sama ću se snaći za krevet za tu jednu noć.« ♡♡♡ To je i napravila. Ipak, potreba da vidi njihove krevete bila je neodoljiva. A dvije susjedne sobe bile su, kao što je i očekivala, otmjene i besprijekorne u svakom pogledu. »Nije loše, ha?« Marguerite joj se pridružila uz prozor dok se Tula divila pogledu na grad. Panoramski kotač London Eye lijeno se okretao na južnoj obali Temze, čamci su klizili po zeleno-sivoj vodi rijeke, a sunce se odbijalo o vjetrobrane automobila i kamiona koji su se kretali preko Westminsterskog mosta. 273 Jill Mansel
»Predivno je.« Tula pokaže prstom. »Gledajte, eno Parlamenta! Kao da smo u nekom filmu!« »Znam. Zato i odsjedam uvijek ovdje kada dođem u London. Srce glavnog grada«, teatralno izjavi Marguerite. »Najljepši pogled na svijetu.« »Ne baš«, reče Tula. »Nije lijep kao pogled na plažu u St Carysu iz Mariscombe Housea.« Marguerite se nasmiješi. »Sviđa ti se ondje?« »Obožavam to mjesto. Više od ičeg na svijetu.« »Znači da planiraš ostati.« »Zašto bi itko želio otići odande?« »Znam. I ja mislim isto. Kod kuće je najljepše.« Nakon kraće stanke Marguerite oporo doda: »Čak i ako nam stvari ponekad ne ispadnu kako smo planirali.« Tula je instinktivno znala o čemu govori i nagonski ju je stisnula za ruku. Lawrence i Dot su se pomirili, ponovno su bili par i Marguerite je na površini zadivljujuće dobro podnijela Lawrenceovo odbijanje. Međutim, Tula je naslućivala da su joj osjećaji povrijeđeni puno dublje nego što je to pokazivala. »Dobro, idem ja sad.« Tula podigne svoju ružičastu torbu koja je u ovom baršunom obloženom okruženju izgledala potpuno neprimjereno. »Ovo je ludo. Ne moraš ići.« Marguerite odluči još jednom pokušati. »Možeš ostati u Rileyjevoj sobi.« Dijeliti krevet s Rileyjem... tijela im se noću slučajno dodirnu... provala požude koju možda neće moći ni željeti kontrolirati... »U redu je, stvarno. A sobu sam već rezervirala. Četrdeset tri funte.« Tula je to izgovorila s ponosom, nakon što je besramnim cjenkanjem cijenu spustila s pedeset pet. »Bagatela!« Marguerite suspregne drhtaj gađenja. »Užas. Ne mogu zamisliti ništa gore.« »Ovo je taaaako uzbudljivo.« Tula je te riječi šapnula Rileyju u uho tako da nitko drugi u publici ne čuje. Nije htjela ispasti totalna seljača. U zraku se osjećalo uzbuđeno iščekivanje. Snimatelji su manevrirali kamerama po podu studija, voditelji Jon i Jackie bilježili su posljednje izmjene u svoje tekstove, a visažistica je nanosila matirajući puder na Jonovo čelo. Emisija je trebala započeti za tri minute i bit će uživo u eteru. Atmosfera je bila naelektrizirana. »Smiri se«, promrmljao je Riley. »Nećeš ti biti na televiziji.« 274 Napredvidive posljedice ljubavi
»Znam.« Nasmijao se nešto ranije kada je vidio da se presvukla u lijepu haljinu i našminkala se. »Ali mogla bih biti, u tome je stvar. Vidi nas, sjedimo u prvom redu. Kada bi emisija započela, a ja iznenada skočila i otrčala onamo, ne bi me mogli zaustaviti. Mogla bih se skinuti i gola protrčati pozornicom... dok bi shvatili što se događa... pa, bilo bi prekasno.« »Svejedno, bilo bi ipak bolje da to ne napraviš.« Riley joj stisne ruku i toplim prstima obuhvati njezine. »U stvari, najbolje da te čvrsto držim, za svaki slučaj. Ako ništa drugo, Marguerite ne bi bila previše sretna da joj ukradeš pozornost publike.« »Točno.« Tula se udobno smjestila na svom sjedalu; nije baš da je stvarno namjeravala protrčati gola po studiju u televizijskom prijenosu uživo, ali bilo je lijepo to što je Riley drži za ruku i lakše se nosila s onim živopisnim mentalnim slikama na kojima je gola s njim u krevetu... ajoj, evo ih opet... »Sorry, mogu li se ubaciti?« Suze, koja je radila u odjelu za publicitet Margueritine izdavačke kuće i do tog trenutka čekala s njom iza pozornice, prošla je pokraj njih i smjestila se na prazno sjedalo s Rileyjeve druge strane. Bacila je pogled na njihove isprepletene ruke i ugasila mobitel te ga ubacila u torbicu. »Kako je ona?« upita Riley. »Dobro?« »Zapravo, prilično je nervozna. Više nego inače.« Suze slegne ramenima, ne osobito zabrinuta. »Vjerojatno zato što nastupa s Tonyjem Westonom. Mislim da ga smatra prilično privlačnim.« Oči joj razdragano zatrepere. »Nažalost, Tony je došao sa svojom lijepom ženicom... Ooo, evo ga, samo što nije počelo.«
275 Jill Mansel
PEDESET PRVO POGLAVLJE Marguerite je čekala u zelenoj sobi i pretvarala se da čita poruke na mobitelu kako ne bi morala voditi pristojne razgovore s ostalim nazočnima. Usta su joj bila suha, a dlanovi vlažni. Još nikada prije nije naprečac donosila odluke, ali sada se to dogodilo. Prije manje od sat vremena shvatila je što mora učiniti. Dobro, nije da mora. Ali to treba učiniti. O, da. Definitivno. »Pozdrav«, reče Tony Weston odjednom se pojavivši pred njom tako da je poskočila. »U slučaju da mi se poslije više ne ukaže prilika da vam to kažem, moja žena je velika ljubiteljica vaših knjiga. Željela je da znate koliko ih obožava.« »Stvarno? Hvala vam puno. To je lijepo čuti.« Budući da se pripremila za današnji nastup i proučila informacije koje joj je Riley isprintao, Marguerite je znala da je Tony Weston upoznao svoju ženu Marthu prije samo četiri godine. Izrazito privlačna žena afro-karipskog podrijetla i sama je bila uspješna umjetnica. Njihov prvi susret bio je na Primrose Hillu u sjevernom dijelu Londona i što se Tonyja tiče, to je bila ljubav na prvi pogled. Po svemu sudeći, živjeli su u idiličnom, sretnom braku. Što je s jedne strane divno, naravno, ali razočaravajuće s druge. Nekim ljudima sve ispadne tako lako, zar ne? A tu sam i ja, pomisli Marguerite, na drugoj strani skale. Zašto ja ne mogu imati barem djelić takve sreće? »Gospođo Marshall?« Studijski potrčko s obveznim slušalicama na glavi i podlogom za pisanje koju je stezao u ruci, veselo objavi: »Vrijeme je da vas odvedem dolje. Idemo li?« »Apsolutno.« Sada kada je donijela odluku, strah je nestao. Činilo joj se kao da se probudila i shvatila da se nekim čudom pomladila dvadeset godina. Podigavši se na noge, Marguerite poravna suknju i reče: »Obavimo to.« Tony Weston smiješkom ju je nenamjerno ohrabrivao kada se okrenula prema izlazu iz zelene sobe. »Dobro se zabavite.« »Bez brige«, reče Marguerite. »Hoću.« Emisija je započela. Domaćini su imali svoje tri minute razigranog supružničkog čavrljanja i sada su najavljivali goste večerašnje emisije. Publika, čiji je zadatak bio stvoriti maksimalno oduševljeno raspoloženje, podivljala je. Slušajući sve to iza pozornice, Marguerite se pitala je li ovo što osjeća zapravo 276 Napredvidive posljedice ljubavi
ono što ljudi nazivaju izvantjelesnim iskustvom. Njezin je agent sada vjerojatno kod kuće i gleda emisiju. Kao i njezina urednica. Kao i njezini obožavatelji, ti vjerni čitatelji u cijeloj zemlji koji godinama kupuju njezine knjige i uživaju u njima. »Gospođo Marshall?« upita potrčko. »Jeste li dobro? Malo ste blijedi.« Je li? Marguerite je razmišljala o opcijama. Što je najgore što se može dogoditi? Mogla bi se onesvijestiti na pozornici, u televizijskom prijenosu. Ponekad ljudi izgube kontrolu nad mjehurom kada izgube svijest; to bi sigurno urodilo s nekoliko naslova. Premda možda ne baš onakvima kakve bi voljela pročitati. O, ma kvragu sve, nije ona tip žene koja lako pada u nesvijest. A što se naslova tiče... pa ionako zasigurno neće biti laskavi. »Ne brini se.« Marguerite provjeri je li joj mikrofon dobro pričvršćen. »Dobro sam.« »... a sada, molim vas, pozdravite jednu od najuspješnijih spisateljica romana, s dvadeset pet milijuna knjiga prodanih u cijelom svijetu... prekrasnu, veličanstvenu Marguerite Marshall!« Publika je klicala i pljeskala dok je Marguerite izlazila na pozornicu. Razmijenila je poljupce u prazno s Jonom i Jackie te se smjestila na ljubičastoj kožnoj sofi. Posebno oduševljeno klicanje koje je dolazilo s desne strane gledališta skrenulo joj je pozornost na činjenicu da je i njezin klub obožavatelja ovdje; tridesetak žena koje su živjele za njezine knjige i unajmljivale mini autobuse kako bi mogle prisustvovati što je moguće većem broju njezinih javnih nastupa. Šest ih je na večerašnju emisiju doputovalo iz Škotske. Tko će još gledati iz udobnosti vlastita doma? Lawrence i Dot? Vjerni čitatelji koji stoje u redu na hladnoći i kiši kako bi dobili njezin potpis na knjigu? Stari prijatelji iz davne prošlosti s kojima se nije trudila ostati u kontaktu nakon što je njezina karijera uspješne spisateljice krenula uzlaznom putanjom? Činilo joj se kao da se utapa i da joj cijeli život prolazi pred očima. Vrijeme kao da je usporilo i protkalo puževim korakom. Marguerite pogleda prema prvom redu i ugleda Suze, koja je još uvijek mahnito pljeskala. Zato što radi u odnosima s javnošću i posao joj je da plješće. A ondje, odmah pokraj nje, sjedili su Riley i Tula, tako blizu jedno drugom da su im se bedra umalo dodirivala. Dok ih je promatrala, Riley se nagnuo i nešto promrmljao, a Tula je nagnula glavu bliže njemu kako bi čula što govori. Potom se nasmiješila i razigrano ga gurnula koljenom u koljeno. 277 Jill Mansel
Marguerite, koja je cijeli dan posvećivala iznimno veliku pozornost njihovoj interakciji, znala je da postupa ispravno. Kemija između njih dvoje bila je nedvojbena. Tula je možda davala sve od sebe da to porekne, ali romanopiscu – profesionalnom promatraču govora tijela – ti signali definitivno nisu mogli promaknuti. Dobro bivšem romanopiscu. »Dakle, Marguerite, ovo se zove dobrodošlica«, oduševljeno je komentirao Jon kada je aplauz napokon utihnuo. »Nije da ste i približno dovoljno stari, ali ovakva reakcija ukazuje na to da ste praktički nacionalno blago!« »To je vrlo ljubazno od njih.« Krv u venama jurila joj je po tijelu brzinom Formule 1. Smiješeći se publici, kao da im se ispričava, Marguerite reče: »Hvala vam. Stvarno to ne zaslužujem.« Što je izazvalo povike »Da, zaslužujete!« iz kluba obožavatelja. »Pa, ja obožavam vaše knjige«, pridružila se Jackie, srdačna i dobro raspoložena kao uvijek. »Kada ih počnem čitati, ne mogu prestati! Jednom sam propustila let za New York, toliko sam se bila zadubila u čitanje!« »A to je bio naš medeni mjesec!« dobaci Jon. »Dakle, danas izlazi nova knjiga.« Podigao je knjigu u tvrdom uvezu prema kameri broj tri. »Nevjerojatno, ovo je vaš trideset deveti roman, a naslov mu je Reci mi sad.« Zastao je, s iskricama u očima. »Dakle, Marguerite, recite vi meni sada, u čemu je tajna? Kako to da i dalje neprekidno pišete?« Da je sama pisala scenarij, smislila bi bolju uvodnu rečenicu. Dobro, to je to. Marguerite je fiksirala pogled na Jona i rekla: »Ne pišem. Netko drugi to radi umjesto mene.« Svi su prasnuli u smijeh. Da je to rekao neki komičar na pozornici, ne bi bilo smiješno, ali kada netko tko inače nije komičar kaže nešto imalo zabavno, reakcija je znatno veća. Kao kada tenisač u Wimbledonu ispusti lopticu koju mu dobaci sakupljač i napravi smiješnu grimasu, a svi na središnjem terenu prasnu u smijeh. »Ne, nemojte se smijati.« Marguerite odmahne glavom prema Jonu i Jackie. »Ne šalim se. To je istina.« Tula nije mogla ne primijetiti nešto čudno: svi u gledalištu su se smijali, osim Rileyja. On se odjednom potpuno ukočio. Bacivši pogled na njegov profil, vidjela je da netremice zuri u Marguerite na ljubičastoj sofi, dok mu je osvjetljenje iznad njihovih glava još više isticalo visoke jagodične kosti. Vidjela je kako mu se trza mišić na čeljusti. »Jesi li dobro?« šapnula je okrznuvši mu obrazom rame. Nijemo je kimnuo. 278 Napredvidive posljedice ljubavi
Gore na pozornici, Jon je nastavio u veselom tonu: »Hoćete reći da povremeno zapnete i onda s urednicom napravite brainstorming i istražujete nove ideje?« Tada je Tula vidjela da Marguerite odmahuje glavom, i to uistinu odlučno. »Ne, ništa takvo. To me već neko vrijeme mučilo; ja sam izrazito ponosna žena, premda možda ne uvijek i najiskrenija. Sada je vrijeme da otvoreno priznam. Doživjela sam ozbiljnu spisateljsku blokadu i od tada nisam napisala nijednu knjigu. U stvari, prošlo je šest godina...« Marguerite posustane i podigne ruku kako bi dala do znanja da joj treba trenutak da se pribere. Tula se pitala što se događa; je li se Marguerite napila ili upravo prolazi kroz nekakav živčani slom? I publika je potpuno utihnula. »Dakle, znam da će ovo razočarati moje čitatelje i uistinu mi je žao, ali tako je, kako je. Više ne mogu pisati. Uopće. Jednostavno se ne... događa.« »Pa, ovo je itekako velika objava«, brzo odvrati Jon. »Mislim da mogu slobodno reći da smo svi prilično zatečeni ovom viješću. Smijem li pitati što vaši izdavači misle o tome? Mislim, pretpostavljam da su angažirali tajnog pisca da obavi posao u vaše ime, ali jesu li znali da ćete večeras ovdje razotkriti veliku tajnu?« Tula pogleda prema Suze, koja je sada ukočeno zurila baš kao Riley maloprije. Moglo se sa sigurnošću zaključiti da je odgovor niječan. »Moj izdavač nije angažirao tajnog pisca«, reče Marguerite, »jer nisu znali da mi treba. Nisu znali da postoji tajna koja bi se mogla otkriti.« Bože, ovo postaje sve čudnije i čudnije. Štoviše, nevjerojatno. Tula položi ruku na Rileyjevu podlakticu i osjeti ukrućenost mišića ispod kože. Naslonivši se na njega, šapnula je: »Je li to istina? Je li ti rekla za to? Jesi li znao?« »Dakle, Marguerite.« Na ljubičastoj sofi, Jackieno je lice ponovno poprimilo profesionalno zaintrigiran izraz. »U tom slučaju, tko je pisao vaše knjige umjesto vas?« Marguerite okrene glavu prema publici i Tula osjeti kako se mišići u Rileyjevoj ruci još više zatežu. Potom Marguerite podigne lijevu ruku i pokaže ravno prema njoj. »Eno ondje. Vidite? Sjedi u prvom redu.« »O, sranje.« Tula je naglo udahnula kada se Suze s trzajem okrenula i s nevjericom zapiljila u nju. »Ovo je ludost, nisam ja... Ne može me natjerati da se pretvaram da sam ja napisala te knjige!« Možda postoje situacije u kojima možete odglumiti, ali ovo definitivno nije bila jedna od njih.
279 Jill Mansel
Potom je postala svjesna zvuka poput komprimiranog zraka koji izlazi iz automobilske gume i shvatila da dolazi iz Rileyjeva grla. Dok je pomoćnik redatelja mahnito pokazivao kameri broj dva da se okrene prema publici, Marguerite ponovno pokaže prstom. »To je osoba koja piše knjige. Moj nećak, Riley.«
280 Napredvidive posljedice ljubavi
PEDESET DRUGO POGLAVLJE Dobro, čini se da je Marguerite stvarno prolupala. Ili to, ili se na neki bizaran, nevjerojatan način pokušava našaliti sa svima. Jedino što se niotkuda ne naslućuje poanta te šale. Potom je Tula ponovno pogledala Rileyja koji je rezignirano odmahivao glavom i čula kako je tiho promrmljao: »Jebiga.« I to ne u stilu »to nije istina«, nego u šoku zbog toga što je tajna razotkrivena. Tula s nevjericom razrogači oči. »Ti? Ti si pisao Margueritine knjige?« To joj se činilo jednako vjerojatno kao da bi labrador odjednom mogao početi plesati step. Potom se trznula kada su se reflektori iznad njihovih glava okrenuli i osvijetlili publiku. Osobito prvi red. Kamere su se također zakrenule, a kablovi su poput zmija vijugali za njima. Gore na pozornici, Margueriti je glas prepukao dok je govorila: »Žao mi je, užasno mi je neugodno, godinama me to mučilo. Jednostavno nisam željela razočarati svoje čitatelje...« Ustala je pokušavajući otkopčati mikrofon sa svog ružičastog sakoa. »Nismo namjeravali bilo koga prevariti; sve je to bilo zbog mog glupog ponosa. Dobro, ne mogu ovo više, moram ići prije nego što napravim još veću budalu od sebe...« Čuli su se glasni uzdasi kada je Marguerite uspjela skinuti mikrofon i napustila pozornicu, dok su Jon i Jackie bespomoćno zurili za njom. Nastala je zaprepaštena tišina, a potom je Jackie skočila i brzo prišla gledalištu. Posegnula je za Rileyjevom rukom i rekla: »Pa, ne možete nas ostaviti bez gostiju! Dođite, ako pišete knjige za Marguerite, možete je i zamijeniti pred kamerama.« Sigurno je snažnija nego što izgleda jer se činilo da Riley nema nikakva izbora. Istog trenutka kada su se kamere okrenule od publike prema pozornici, Suze je skočila sa svog sjedala i nestala, stežući mobitel u ruci, s izrazom lica kao da je upravo progutala ježa. Sljedećih nekoliko minuta, dok je sjedila i slušala Rileyja kako objašnjava kako je došlo do zamjene, zasigurno se mogu opisati kao najnestvarnije u Tulinu životu. Ako su Jon i Jackie djelovali zadivljeno, ta riječ nije ni izdaleka mogla opisati njezino vlastito zaprepaštenje, budući da oni ne poznaju Rileyja kao ona. Ispada, međutim, da ga ni ona ne poznaje, zar ne? Dok joj je srce uzbuđeno tuklo u grudima, Tula je shvatila da uopće ne poznaje Rileyja Bryanta. 281 Jill Mansel
Potom je intervju završio, a Jon je ovaj dio emisije zaključio riječima: »Dakle, moram reći, dame i gospodo, ovo nije nešto što smo isplanirali za večeras, ali to su čari televizijskog prijenosa uživo. Očekujte neočekivano, ne? Riley, sretno sa svime, prijatelju.« Veselo je dodao: »I recite Marguerite da joj opraštamo što nam je mazala oči sve ove godine, čak i ako joj izdavači ne oproste!« Iz publike se začuje isprekidan pljesak i Riley napusti pozornicu, popraćen prigušenim, ljutitim mrmljanjem Margueritina kluba obožavatelja, koji očito nisu dobro prihvatili vijest. Netko je s nevjericom rekao: »Svo to vrijeme nam je lagala... Ne mogu to podnijeti.«, I onda je ostala sama. Tula se pitala što bi sada trebala napraviti. Jon i Jackie već su se pripremali najaviti svoju sljedeću gošću u emisiji, poznatu pjevačicu. Potom ju je netko iza njezinih leđa potapšao po ramenu i šapnuo: »Pst, eno ga ondje, kraj požarnog izlaza.« Tula je pogledala i vidjela Rileyja kako je rukom doziva. Dok se izvlačila sa sjedala, djevojka koja joj je svratila pozornost tapšanjem po ramenu reče sa zavišću u glasu: »Je li on tvoj dečko? Baš si sretnica. Strašno je zgodan.« Vrata se zatvore za njom i Riley reče: »Dođi, moramo je naći.« Izgledao je ozbiljno. I zabrinuto. I prekrasno. Djevojka koja je sjedila iza nje imala je pravo; stvarno je strašno zgodan. Uostalom, to sada nije važno. Zajedno su se zaputili hodnicima, pokraj osoblja koje ih je propustilo kroz sigurnosna vrata kada su prepoznali Rileyja. Stigli su do zelene sobe i zatekli Suze kako uzrujano korača gore-dolje i s nekim užurbano razgovara mobitelom, dok joj je iz tijela isijavala napetost. Pratnja pjevačice skupila se oko televizora i pratila njezin nastup na pozornici. Marguerite je sjedila na crnoj kožnoj sofi, brisala oči maramicom i razgovarala sa sredovječnom ženom afro-karipskog podrijetla u dugoj grimiznoj pamučnoj haljini. »Tko je to s Marguerite?« upita Tula. »Žena Tonyja Westona. Zove se Martha.« Gledali su kako je Martha majčinski ovila ruke oko Marguerite i privukla je u suosjećajan zagrljaj. Mrmljala je riječi utjehe dok je Marguerite briznula u plač i jecala na njezinu ramenu. »O, Bože«, tiho reče Riley. Primio je Tulu za ruku, a ona zauzvrat stisne njegovu. Marguerite je oduvijek bila snažna, neustrašiva, nadmoćno sigurna u sebe i apsolutno nepobjediva. Vidjeti je u suzama bilo je pogrešno na bezbroj načina.
282 Napredvidive posljedice ljubavi
Tada je Tony Weston prišao s druge strane prostorije noseći čašu do ruba napunjenu pjenušavim pićem. »Izvolite.« Pružio ga je Marguerite. »Džin i tonik, dovoljno jak da omami tigra.« Martha pusti Marguerite iz zagrljaja i prokopa po torbi u potrazi za čistim maramicama. »Ako moj muž išta dobro radi, onda je to moćan džin i tonik. Evo, dušo, obrišite oči.« Pogledavši prema Rileyju i Tuli reče: »Ah, gledajte, evo vašeg dečka.« Vašeg dečka. Martha je imala najtopliji, najnježniji glas koji se može zamisliti. Gledali su kako se Marguerite nastoji pribrati, tapka maramicom ispod trepavica s debelim slojem maskare i otpija velik gutljaj džina. Potom podigne pogled. Riley reče: »Upravo su me intervjuirali na televiziji.« »Znam. Gledali smo. Ispričavam se zbog toga.« »Mogla si me upozoriti.« »Bio si divan«, reče Marguerite. »Prirodno si darovit.« Riley zastane odmahujući glavom. »Zašto si to napravila?« Duža stanka. Potom Marguerite odgovori čvrstim glasom: »Znaš zašto.« Tula, koja nije znala zašto, gurne Rileyja laktom i prosikće: »Zagrli je.« Riley ju je ignorirao i nastavio zuriti u Marguerite. »To je bilo riskantno. Što ako ne upali? To bi značilo da si sve ovo napravila uzalud.« »Možda jesam. Ali ne vjerujem u to.« Tračak osmijeha podigne joj kutove usana. »Prilično dobro mogu pogoditi što se događa. Vjeruj mi, nekada sam bila spisateljica.« »Potpuno si poludjela«, reče Riley. Potom pusti Tulinu ruku, priđe Marguerite i čvrsto je zagrli. Tri metra dalje, Tuli se učinilo da je čula kako je tiho promrmljao: »Ali, hvala.« Zaboga, o čemu govore? Ovaj razgovor treba pod hitno dobiti titlove s prijevodom. »Dobro!« Ugasivši mobitel, Suze odlučno objavi: »Razgovarala sam s tvojom urednicom, direktorom naklade i glavnim direktorom. Dolaze ovamo... stići će za dvadesetak minuta. Održat ćemo sastanak i odlučiti što ćemo učiniti. Očito, Riley se također mora uključiti...« »Ja ne«, prekine je Riley. »Ne večeras.« Suze se vidljivo zabrinula. »O, ali...« 283 Jill Mansel
»Ni ja«, odlučno se nadoveže Marguerite. Suze razrogači oči od užasa; ovaj put je izgledala kao da bi se mogla onesvijestiti. »Marguerite, dolaze ovamo. Već su krenuli. Ne možeš to učiniti. Moraš razgovarati s njima!« »Ne, ako ne želim.« »Ali...« »Dođite.« Marguerite strusi džin i tonik do kraja. »Idemo odavde.« »Marguerite, molim te!« U totalnoj panici Suze podigne glas, preklinjući: »Bit će ovdje svakog trena.« Pozdravivši se s Marthom i Tonyjem Westonom, Marguerite osorno odvrati: »Tim prije moramo odmah otići.« ♡♡♡ Kada su izašli, Riley zaustavi taksi i njih troje u tišini se vrate u Savoy. Marguerite se zagledala kroz prozor, izgubljena u vlastitim mislima. Kada su stigli u hotel i prošli kroz masivna okretna vrata, rekla je Rileyju: »Idem sada u svoju sobu. Ostalo je na vama. Možeš li im reći da mi pošalju bocu nečeg pristojnog i da mi ne spajaju pozive? Ne želim da me itko uznemiruje.« Riley kimne i zaputi se prema recepciji, ostavivši Marguerite i Tulu zajedno. »Nema šanse.« Tula odmahne glavom. »Nećemo vas ostaviti samu.« »Tako si draga.« Vidljivo dirnuta, Marguerite reče: »Nemam se namjeru ubiti, ako te to brine. Stvarno, to uopće nije moj stil.« »Pa, dobro.« Srećom, zvučala je kao da to ozbiljno misli. »Marguerite«, reče Tula, »znam da vam se sada možda ne čini tako, ali bit će vam drago što ste ovo učinili. Sada je sve razotkriveno. Nema više okolišanja ni grižnje savjesti.« S očajničkom željom da umiri Marguerite, optimistično je dodala: »Vjerujte mi, dobro ste učinili i osjećat ćete se milijun puta bolje. Zato, ne brinite, sve će biti dobro.« »Stvarno? Sigurna si u to?« Margueritin izraz lica se raznježi. »Nakon svih tih beskonačnih priča, nadajmo se da je tako.«
284 Napredvidive posljedice ljubavi
PEDESET TREĆE POGLAVLJE »Ne bismo li trebali ostati s njom?« reče Tula kada su se vrata dizala zatvorila, a Marguerite otišla u svoju sobu na trećem katu. »Hoće li biti dobro?« Riley kimne i pokaže na mobitel. »Dobro je. Nazvat ću je poslije.« »Dobro.« »Da odemo odavde?« Laktom ju je lagano gurnuo prema okretnim vratima. »Dođi, idemo.« Izašli su iz hotela i zaputili se širokom avenijom Strand, a potom skrenuli u usku ulicu i stigli do vrtova uz Viktorijin nasip. Tula zastane i zagleda se u Temzu koja je svjetlucala pred njima dok se zalazeće sunce odbijalo o lagane valove na površini vode. »O čemu razmišljaš?« upita Riley stojeći pokraj nje. Tula odmahne glavom. »Jednostavno ne mogu vjerovati. Ništa od svega toga. Mislim, znam da mora biti istina jer je Marguerite tako rekla. Ali, je li stvarno istina?« »Da.« »Ti zapravo pišeš te knjige?« Riley kimne. »Ja zapravo pišem te knjige.« »Mislim, nije smiješno... ali to je kao da ja kažem da Stephen Hawking ima poteškoća s najnovijom tezom o crnim rupama pa mu ja pomažem sa škakljivim dijelovima.« Riley slegne ramenima. »Znam. Tako je nekako.« »Kao kad bi Darcey Bussell iskrenula gležanj neposredno prije početka Labuđeg jezera i zamolila mene da je zamijenim.« »Pa, Darcey Bussell se povukla u mirovinu, pa...« »Ili kao kad bi Beyonce dobila tremu pred nastup i ne bi mogla pjevati na finalu Superbowla, pa ja moram uskočiti na pozornicu i...« »Dobro, shvatio sam što želiš reći«, reče Riley. »Prilično je nevjerojatno, ali je istina.« »Marguerite je stalno pričala o tome kako naporno radi, koliko je riječi napisala.« 285 Jill Mansel
»Takva je bila oduvijek. Samo je nastavila s istom pričom. Inače bi se ljudi počeli pitati zašto je prestala.« »A sve to vrijeme ti si radio njezin posao umjesto nje.« Tula zastane kada joj je dublje značenje svega toga počelo u potpunosti sjedati. Sve do sada razmišljala je samo o jadnoj Marguerite izmučenoj osjećajem krivnje. »Nisam imala pojma.« Osjetila je stezanje u grudima. »Trebao si mi reći.« O, stvarno si trebao... »Nisam nikome smio reći« jednostavno odvrati Riley. »Morala je biti tajna.« »Mogao si reći meni.« »Ti ne voliš čuvati tajne, sjećaš se?« »Ne volim kad ih moram čuvati. Ali svejedno bih je čuvala.« Podigla je ruku i sklonila kosu s potiljka koji se odjednom zažario. »Rekla si mi da uvijek na kraju slučajno nešto izbrbljaš«, reče Riley. »Molim? Pa ne znam zašto sam to rekla jer jednostavno nije istina«, ogorčeno reče Tula. »Izvrsno čuvam tajne ako su dovoljno važne.« »A da sam ti rekao, što bi to promijenilo?« To je zasigurno bilo retoričko pitanje; savršeno dobro je znao što misli i osjeća. Knedla joj skoči u grlo kada su je emocije naglo preplavile. Tula se odjednom prestrašila da bi se mogla rasplakati. »Dakle?« Riley ju je promatrao i čekao odgovor. »To bi sve promijenilo«, izletjelo joj je. »Znaš da bi. I nema nikakve veze s novcem. Ono što osjećam prema tebi... Nisam li ti već dovoljno puta rekla? Bio si savršen u svemu, osim u jednom. Nisam mogla podnijeti činjenicu da si lijenčina bez ikakvih ambicija, previše komotan da bi te uopće zanimalo pronaći i zadržati neki posao... kao svi oni muškarci koji su mojoj mami uništili život.« Pogled mu je bio nepopustljiv. »A sada?« »A sada...« Tula duboko udahne. »Pa, ispostavilo se da ipak nisi lijenčina.« Adrenalin joj je šumio po cijelom tijelu. Sve to vrijeme toliko se silno trudila zanemariti činjenicu da je privlači, odlučno je odbijala sebi dopustiti da na bilo koji način popusti jer je nepobitno bio zabranjeno voće. »Dobro.« Riley kimne. »Pa, samo da znaš, nekad sam to bio.« Slegnuo je ramenima. »I možda bih i dalje bio obična lijenčina... igrao se sa svime, zabavljao se i ne brinuo za budućnost... da se ovo s Marguerite nije dogodilo. Ali je. Pretpostavljam da sam u tom trenutku odrastao.« 286 Napredvidive posljedice ljubavi
Tula se sjetila još nečeg što je rekao Jonu i Jackie. »I najčešće pišeš noću. Koliko sati?« »Između osam i dvanaest. Kako kada.« »Svake noći?« »Uglavnom.« Podigao je obrvu. »Znači, ipak se nešto promijenilo, zar ne? Imam li sada bolje izglede?« Pokušao se našaliti na tu temu, ali Tula je osjetila napetost ispod površine. Zgodan, ali beznadan tip u kojeg se nikako nije željela zaljubiti sada više nije beznadan slučaj. Nije se više morala suzdržavati; razlog za to više ne postoji. O, Bože. Savršen je. »Moglo bi se promijeniti.« Kimne kao da se djelomično slaže. »Ne moraš biti pristojna. Reci to samo ako to ozbiljno misliš.« Iz ove blizine mogla je vidjeti tamnije mrljice u njegovim morsko zelenim očima. Trepavice su mu bile guste i duge, sa zlatnim vrhovima, koža mu je bila bez bora i preplanula. Imao je vjerojatno najljepša usta koja je ikada vidjela na muškarcu... a što se zlaćanih jednodnevnih dlačica na njegovoj bradi tiče... Tula nesvjesno podigne ruku i dlanom mu ovlaš prođe po bradi. Od dodira tople kože i nježnih dlačica koje su se tek počela probijati pod vrhovima njezinih prstiju, zastao joj je dah. Palcem mu je prešla po donjoj usni i primaknula se malo bliže. Onda je čekala. Nakon nekog vremena, Riley tiho progovori: »Ako se slučajno pitaš, ovo me ubija.« »Pst.« Tula mu položi ruke na ramena. »Ovo je najbolji dio.« »Jesi sigurna?« Vragolasto se smiješio. »O, Bože, nemoj mi reći da se pališ na one tantričke besmislice.« »Ne rugaj se. Stajat ćemo ovako sljedećih šest sati.« Primaknula se još bliže, tako da su im se lica gotovo dodirivala i šapnula: »Ovako. Isplatit će se.« »Fućkaš to.« Riley je obuhvati oko struka i privuče je k sebi te je strastveno poljubi. Tula se rastopila iznutra; to je to, za tim je čeznula i tako dugo si to uskraćivala. A ako je ovo samo poljubac, zamisli tek ostalo... Kada su se napokon razdvojili da udahnu, Riley reče: »Znači li to da ti se sada sviđam kada znaš istinu?« Tula je prstima klizila po njegovim podlakticama. »Sviđao si mi se i prije. U tome je i bio problem.« 287 Jill Mansel
»Hoćeš reći, nisam bio podoban.« Usne mu se trznu. »Ali sada jesam.« »Jesi.« Nagnula je glavu unatrag i zagledala se u plavo nebo bez oblačka, ptice koje su im kružile nad glavom, London Eye koji se polako okretao na drugoj obali rijeke. »Stalno mislim da sanjam. Još uvijek ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo. Kao da si bio žaba, a sada si se pretvorio u princa.« »Hvala. Definitivno znaš s riječima.« »Ovdje smo, u Londonu«, divila se Tula, »a ti nisi čovjek kakav sam mislila da jesi. Bože, čak ni ne znam zašto ti se toliko sviđam, kad možeš imati sve one plave zgodne cure koje izgledaju kao fotomodeli.« »Ne znam ni ja«, reče Riley. »Samo znam da je tako. Prelijepa si.« »Nisam fotomodel.« »Ti si više od ijedne druge djevojke koju sam u životu upoznao. Volim sve na tebi.« Bespomoćno slegne ramenima. »Svaku sitnicu.« »Tako si slatkorječiv«, reče Tula. »Kladim se da to kažeš svim curama.« O, Bože, što ako je tako? »Tu griješiš. Nikada prije nisam ovako nešto osjećao prema bilo kojoj drugoj djevojci.« Riley je odmahivao glavom. »I ne želim to ikada više osjećati. Odbijanje mi se nimalo ne sviđa.« Ponovno ju je poljubio, polagano, a potom joj se zagledao duboko u oči. »Kažem ti sad, zaglavila si sa mnom.« Dva tinejdžera, koji su se unakrsno kretali na skateboardima po stazi, glasno su zazviždali i doviknuli im: »Fuj! Nađite si sobu!« »Zapravo«, reče Riley kada su prozujali pokraj njih, »to zvuči kao prilično dobra ideja.« Zastao je i izgledao zbunjeno. »Oprosti, je li to prenaglo? Nisam to trebao reći naglas.« »Ali, to ti se motalo po glavi?« »Naravno da mi se motalo po glavi.« »I ja sam to pomislila.« Tula ispreplete prste s njegovima, osjetivši kako je obuzima slatka požuda. »A dobra stvar u svemu tome je to što već imamo sobu. Možda bismo to trebali napraviti.« »Odlična ideja.« »Puna sam dobrih ideja.« I dalje ga držeći za ruku, Tula se okrene i krene nadesno. Riley se ne pomakne. »Kamo ideš? Hotel je u onom smjeru.« Pokazao je preko svog ramena, nalijevo. »Tvoj možda je. Moj je na ovu stranu.« 288 Napredvidive posljedice ljubavi
»Moj je bliže«, reče Riley. »Idemo u moj.« »Koliko zvjezdica tvoj ima?« »Dvije«, reče Tula. Moguće je da ih je vlasnik odnekud ukrao. »I stvarno bi radije išla onamo nego u Savoy?« »Da. Je li to problem?« Izraz lica mu se raznježi. »Naravno da nije. Samo mislim da si luda. Imam jednu od najljepših hotelskih soba koje možeš zamisliti, ali ti bi radije da idemo u tvoju.« »Da«, reče Tula. »U tom slučaju, što čekamo?« Riley joj ovije ruku oko struka i lagano je stisne. »Ovo bi na kraju mogao biti najbolji dan u mom životu. Idemo.« ♡♡♡ Izraz na Rileyjevu licu kada je vidio njezinu sobu bio je nezaboravan. »Opa. Ovo je... nešto posebno.« »Četrdeset tri funte«, veselo ga podsjeti Tula. »Ne možeš to reći za Savoy, zar ne?« »Istina. A njihovi se tepisi ne mogu usporediti s ovim spiralnim uzorcima.« Imao je pravo; ovaj je tepih imao vjerojatno najvrtoglaviji spiralni uzorak na svijetu. Osim toga, boja se gulila sa stropa, tapete s uzorcima iz sedamdesetih godina nabirale su se na rubovima, a s prozora se pružao pogled na raznorazne kante naslonjene uz sumoran zid od opeke. »Krevet zauzima veći dio sobe«, primijetio je Riley. »Znam. Sve je to dio njihova paklenog plana da sakriju što veću površinu tog tepiha.« Nasmiješio se i počeo joj otkopčavati dugmad na košulji. »Inače, znam zašto smo ovdje.« »Znaš?« Tulu su prošli žmarci od dodira lakog poput pera. »O, da.« »Kladim se da ne znaš.« Još samo malo. Zadrhtala je od iščekivanja kada joj je košulja skliznula s ramena. »Prevarila bi se.« »Onda mi reci.« 289 Jill Mansel
Rileyjeve zelene oči razdragano su zablistale dok joj je prstom lijeno slijedio liniju ključne kosti. »Reći ću ti poslije. Sada bih radije radio nešto drugo...« »Okej«, reče Riley. »Ako te to čini sretnijom, ti si imala pravo, a ja nisam.« Je li ikada bila sretnija? Tula je ležala na boku, napola pokrivena bijelom plahtom i rekla: »Navikni se na to.« »U biti, ako si s pravom osobom, nije važno gdje si.« Privukao ju je bliže pod ruku i poljubio po milijunti put. »Predivna si. Ne mogu vjerovati da smo ovdje. Mislio sam da se to nikada neće dogoditi.« »Nisi ni ti loš.« Riley pogleda na sat. »Deset je sati. Imaju li ovdje poslugu u sobu?« »Ne, ali dolje ima aparat s pićima i grickalicama.« »Fantastično.« »Zapravo, i jest prilično fantastično. Imaju Caramac pločice od karamela«, reče Tula. »Još ih nikada prije nisam vidjela u nekom samoposlužnom aparatu.« »Znaš li što imaju u Savoyu?« »Reci mi.« »Sve. Sve što možeš zamisliti i poželjeti.« Riley zastane. »Ali čini se da ostajemo ovdje.« Tula kimne. »Da.« »Zato što ti ne bi bilo ugodno znajući da je Marguerite u susjednoj sobi.« Tula prasne u smijeh jer je očito znao cijelo vrijeme. »Upravo to je razlog.« »To je Savoy«, naglasi Riley. »Zidovi su debeli, kreveti ne škripe. Ne bi ništa čula.« Jedini je problem to što kada jednom zamislite Marguerite s preokrenutom čašom prislonjenom uza zid, nema više šanse da si tu sliku izbijete iz glave. Tula reče: »Jednostavno se ne bih dobro osjećala. Ona bi i dalje bila ondje. Ne bih se mogla opustiti.« »Dobro, shvaćam. Ali bit će joj strašno drago zbog ovog. Njezin je plan uspio. Znaš koliko je Marguerite silno željela da se ovo dogodi, zar ne?« »Slutila sam. Prilično se uvrijedila kada sam joj rekla da nisi moj tip.« Brzo se ispravila i dodala: »To je bilo prije nego što sam shvatila da jesi moj tip.« »I zato te i pozvala ovamo. Pa, sada se može opustiti; dogodilo se. Posao obavljen.« 290 Napredvidive posljedice ljubavi
Zbacivši plahtu, Riley iskoči iz kreveta i navuče košulju i traperice. »Kamo si krenuo?« »Ako večeras ostajemo ovdje, moram si kupiti četkicu za zube.« »I bocu vina.« »Dobra ideja. Uzet ću šampanjac, da proslavimo.« Sagnuvši se k njoj da je još jednom poljubi, upitao je: »Želiš li još nešto?« »Ne mogu vjerovati da me to uopće pitaš«, reče Tula. »Halo? Caramac.«
291 Jill Mansel
PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE Ne hrče. To je dobro. S druge strane, s obzirom na to kako se trenutno osjeća, Riley bi se komotno izvukao i da hrče kao stari traktor. Tula se nasmiješi sama sebi, ustreptala od čuđenja i radosti. Prošla je noć bila, ruku na srce, najbolja noć u njezinu životu. Nikada nije bila sretnija; veza uspostavljena između nje i Rileyja bila je jednostavno čarobna. Po prvi put u životu shvatila je što ljudi misle kada kažu kad znaš, znaš. A sada je, divnim čudom, znala i ona. Prigušeni ping obznanio je dolazak poruke na Rileyjev mobitel, gdje god da se nalazio. Slijedeći izvor zvuka, Tula posegne preko ruba kreveta i pronađe ga na tepihu s vijugavim uzorkom ispod nemamo odbačene odjeće. Nije gurala nos gdje mu nije mjesto, to je samo normalan ljudski nagon; ako su na zaslonu ispisane riječi, teško je ne baciti pogled na njih. Posebice kada je poruka od Marguerite. Misija ispunjena? Ipak je vrijedilo. Xx Tula sa smiješkom odloži mobitel na klimavi stolić pokraj kreveta. Stvarno, kakva je Marguerite zapravo? Jednom kada nešto zamisli, ništa je ne može zaustaviti. Bilo je gotovo sedam ujutro. Riley je još čvrsto spavao, što i ne iznenađuje nakon noći koju su proveli zajedno. I ona se probudila samo zato što je morala na toalet. Možda bi se usput mogla i istuširati, dok još ima priliku... Tuli je ta misao sinula negdje usred tuširanja. Misija ispunjena? Ipak je vrijedilo. Xx Prošle noći, negdje oko ponoći, Riley je priznao da nije samo grižnja savjesti navela Marguerite na tako šokantno priznanje. Učinila je to zbog njega. To je bila prilično velika stvar s kojom se trebalo nositi, ali je u isto vrijeme imalo smisla da sve otvoreno prizna. Jedino ispravno bilo je prije ili kasnije objaviti istinu. 292 Napredvidive posljedice ljubavi
Prošle noći Tuli nije palo na pamet bilo što od izrečenog dovoditi u pitanje. Sada, dok joj je mozak brujao novoprobuđenom sumnjom, stajala je nepomično i pustila da voda teče po njoj dok joj se alternativni scenarij razvijao pred očima. O, Bože, o, Bože. Izbezumljena od straha, s mučninom u želucu, razmotrila je tu mogućnost. Molim te, daj da nije istina. Zasigurno ne može biti istina. Međutim, kada si suočen s nekim tako odlučnim i nezaustavljivim kao što je Marguerite Marshall, ništa nije izvan granica mogućeg. Marguerite obožava svog voljenog nećaka; svi to znaju. Doslovno obožava tlo po kojem on hoda. Stoga... što ako se samo pretvarala da je izgubila sposobnost pisanja knjiga? Jesu li zajedno smislili cijelu tu predstavu samo zato da bi nju, Tulu, naveli da povjeruje da Riley Bryant ipak nije prvoklasni zgubidan? Obuzela ju je panika. Okej, polako diši, priberi se. Znala je da je to nategnuta i potpuno apsurdna ideja. Problem je bio i u tome, što ju je sada, kada se već rodila u njezinoj glavi, bilo nemoguće odande otjerati. Koliko god sumanuta i pomaknuta bila, usadila joj se u mozak. Budući da joj je trebalo vremena za razmišljanje, a ni u ludilu nije željela probuditi Rileyja, Tula se obukla, tiho izašla iz sobe i potrčala u prizemlje. Nije imala sitnog za aparat pa je izašla iz hotela i na kiosku odmah pokraj njega kupila bocu vode i paketić keksa. Previše zbunjena da bi se vratila u sobu, nastavila je hodati. Dobro, čini se da ne postoji nikakav način da sazna istinu. Upita li Rileyja, samo će ponoviti sve što joj je već rekao. Kao i Marguerite. A već su rekli da nitko drugi nije znao za njihovu obmanu. To je, praktički, značilo, da ne postoji način da se dokaže da nisu lagali. I ako ovo zvuči kao neka sumanuta i neutemeljena pretpostavka... pa, zapravo, nije bila toliko nategnuta i nevjerojatna kao i sama ideja da je Riley napisao Margueritine knjige. Tula osjeti mučninu. O, Bože, je li sve to bila namještaljka? Molim te, ne daj da to bude istina... Hodala je kao omamljena i stigla do mosta Westminster. Bilo je sedam i četrdeset, na ulicama je vladala uobičajena jutarnja gužva. Gust promet zagušio je cestu preko mosta, a pločnici s obje strane bili su zakrčeni ljudima u elegantnim odijelima koji su žurili na posao. Svi su bili zaokupljeni nečime, 293 Jill Mansel
bilo da su se usredotočili na svoje mobitele ili su utonuli u glazbu koja im se iz slušalica razlijegala po mozgu. Mokre kose, u bijeloj čipkastoj haljinici i japankama boje limete, shvatila je Tula, nije bila odjevena poput svih ostalih. Kao i uvijek, nije se uklapala u okolinu. Kamo je uopće krenula? Kako će joj besciljno lutanje pomoći? Svi ti užurbani ljudi oko nje, koji su ljutito negodovali jer je prestala hodati i stala im na put; je li itko od njih bio smeten i rastrgan poput nje? I što je to bilo? O, Bože, njezin mobitel... možda Riley zove da pita zašto je pobjegla tako rano ujutro? Tula izvadi mobitel iz grudnjaka, čime je zaradila preziran pogled od besprijekorno dotjerane brinete sa smeđom kožnom aktovkom, savršeno usklađenom s frizurom i elegantnim cipelama. Potom izdahne s olakšanjem jer je dolazni poziv bio od Sophie. Tula se skloni s puta nezaustavljivoj bujici prolaznika, nasloni na zelenu ogradu mosta i reče; »Hej, ti.« Bilo je dobro imati Sophie uza se u trenucima krize. Možda bi joj ona mogla pomoći i dati joj nekakav savjet, premda očito ne postoji način da se odgovori na pitanje je li Riley... »O, BOŽE«, zaorio se Sophien glas iz mobitela. »Sinoć sam radila vani i propustila cijelu emisiju! Susjeda je upravo svratila posuditi malo mlijeka i ispričala mi je što se dogodilo! Jesi li bila u studiju kada je Marguerite to rekla? Možeš li vjerovati da to tako dugo traje? Nije li to apsolutno fantastično?« Hm. Ako je istina, onda je stvarno fantastično. Tula se zagledala preko rijeke u London Eye. Izbjegavajući odgovor, reče: »U kom smislu?« »Riley je lud za tobom i on se tebi stvarno sviđa, ali nisi željela zaglaviti s propalicom... ali on to nije«, trijumfalno usklikne Sophie. »Svo to vrijeme ubijao se radeći kako bi pomogao Marguerite. Zbog toga ispada još savršeniji. Samo pomisli kako mu je bilo, raditi kao pčelica, utrošiti sve te sate, a ne dobiti nikakvo priznanje za to.« »Da, valjda...« »Ma daj! Kako ne shvaćaš? Za tebe je to ostvarenje snova!« O, Bože, sada će morati Sophie povjeriti svoje sumnje i pokvariti joj veselje. Tula prisloni mobitel uz uho, zagleda se u zgrade Parlamenta i ojađeno progovori: »Znam, ali stvar je u tome, što ako...« »A i za mene je to ogromno olakšanje«, nezaustavljivo nastavi Sophie. »Sada se više ne moram osjećati krivom zato što ti nisam rekla!« 294 Napredvidive posljedice ljubavi
Debeli čovjek u poslovnom odijelu gurne je u prolazu tako da je umalo poletjela. Ponovno uspostavivši ravnotežu, rekla je: »Što mi nisi rekla?« »Ja sam to znala! Saznala sam prije dva tjedna! I znala sam da je to tajna pa nikome nisam smjela reći ni riječ, ali stvarno sam željela da ti znaš jer bi to sve promijenilo. Ali sada je u redu, svi znaju!« Sophie je što? Znala je istinu? Tulu preplavi zaprepaštenje i nevjerica. »Kako... kako si saznala?«, upita potpuno zatečena. »Bilo je to onog dana kada me Marguerite zamolila da slikam onu tajanstvenu pticu u njezinu vrtu. Riley nije znao da sam ondje. Pisao je na računalu u Margueritinoj radnoj sobi... Imala sam dugi objektiv na fotoaparatu i vidjela sam što radi. Isprva sam mislila da mi se pričinjava, ali nije bilo tako. Bila je stvarno istina. Što se to čuje?« naglo upita Sophie. »Šmrcaš? Jesi li se prehladila?« Stojeći na mostu Westminster, bez maramice kojom bi obrisala suze koje su joj se slijevale niz lice, Tula je slobodnom rukom morala napraviti najbolje što je mogla. »Dobro sam. Samo sam... s-sretna. Tako sretna da ne možeš ni zamisliti.« O, ne, sada joj je i nos procurio; pravo utjelovljenje glamura. »Dobro, drago mi je.« Sophie je sada zvučala kao da se smiješi. »Ako itko zaslužuje biti sretan, to si ti.« ♡♡♡ Kada se deset minuta poslije vratila u hotel, zatekla je Rileyja kako sjedi u krevetu. »Otišla si.« »I sada sam opet ovdje.« »Probudio sam se sam i nisam znao kamo si otišla.« Privukao ju je na krevet pokraj sebe. »Nemoj mi to nikada više napraviti.« Tula udahne njegov miris. »Neću.« O, Bože, tako neodoljivo miriše. »Gdje si bila?« »Otišla sam kupiti vodu i kekse za doručak. I onda sam ih pojela. Žao mi je.« »Ovo je užasan hotel. Ne želim ostati više ovdje.« Riley je poljubi. »Idemo se odjaviti odavde i vidjeti kako je Marguerite jutros. Potom, kada ona ode dolje na doručak, možemo se...« Uslijedila je znakovita stanka. Tula ga pogleda i nedužno reče: »Naspavati?« »Hej, to je Savoy.« Riley joj uzvrati podjednako nedužan smiješak. »Kreveti ne škripe. Možemo raditi što god želimo.« 295 Jill Mansel
PEDESET PETO POGLAVLJE Bila je nedjelja poslijepodne i plaža je bila prepuna turista. Lagani povjetarac koji je dolazio s mora razbarušio je Tulinu kosu dok je rukama zaklanjala oči od sunca i promatrala Sophie kako izlazi iz vode u crnom kupaćem kostimu. Mora se priznati, ovu joj je tajnu definitivno bilo ubitačno teško čuvati. Uz malo sreće, neće morati još dugo. Još otkako joj se Josh povjerio u petak navečer, u glavi joj je zujalo i brujalo od novih informacija pa se užasavala pomisli da bi mogla slučajno nešto izlanuti i tako razotkriti igru. Ipak, ne radi se o nekoj bezveznoj igri, zar ne? Radi se o nečem važnom i ako sve dobro prođe, ono što je prije četiri godine pošlo po zlu, sada bi se napokon moglo ispraviti. Tula još jednom provjeri jesu li svi na svojim mjestima. Da, ondje su, šezdesetak metara dalje, s desne strane. A ondje prijeko, s lijeve strane, u hladovini kafića, sjedili su Josh i Riley. Njezin savršeni Riley... Dobro, a sada evo stiže i Sophie, dolazi preko plaže istresajući vodu iz kose. Stigavši do Tule, podigne svoj ljubičasti ručnik i brzo se obriše, a potom sjedne. »Trebala si doći u vodu. Fantastična je.« Hvala nebesima na tamnim sunčanim naočalama. Tula napravi grimasu. »Nije mi se danas dalo plivati. Prelijena sam.« »Plivanje je dobra vježba za kondiciju.« »Ovih dana sasvim dovoljno radim na kondiciji, hvala na pitanju.« »Opet se cerekaš.« »Ne mogu si pomoći. Jako sam zadovoljna sama sa sobom.« Sophie se nasmiješila. »Jesi li ikada bila ovako sretna?« »Ne.« Tula odmahne glavom. »Nikada. Iskreno rečeno, ništa mi nije bilo ovako dobro.« »Pa, drago mi je. Zaslužila si to.« »I ti isto.« Nije to namjeravala reći; riječi su joj izletjele. Hvatala ju je nervoza od same pomisli na to što se treba dogoditi. Pridigla se u sjedeći položaj i namjestila se na ružičastoj prostirci. Tula reče: »Kako izgledam? Dobro?« 296 Napredvidive posljedice ljubavi
»Kao zaljubljena žena«, zadirkivala ju je Sophie i zatresla glavom prema njoj te je pošpricala kapljicama vode iz mokre kose. »Pa slikaj me onda. Neka slike budu laskave.« Tula kimne prema Nikonu koji je stajao sa strane u svom etuiju. »Učini da izgledam fantastično.« Srećom, Sophie nikada nije odbila poziv na slikanje. Posegnula je za torbicom i izvadila svoj najdraži fotoaparat. Tulino srce počne panično galopirati jer je upravo pokrenula događaje, a znala je i da ih Josh i Riley promatraju iz kafića. Molim te, daj da uspije. »Dobro«, reče Sophie pomičući se unatrag i petljajući po tipkama na fotoaparatu. »Okreni glavu na lijevo, nasloni ruku na koljeno, samo se opusti...« Tula je napravila kao što joj je rečeno. O, ali kako da se opusti? »Što te muči?« Sophie spusti fotoaparat. »Ništa.« »Moraš se opustiti. Zabaci malo ramena. I pusti ruku da visi.« Tula je pokušala još jednom, ali nije išlo. Što se više trudila, to se sve više grčila. Prsti su joj potpuno izgubili sposobnost opuštanja. »Ne ideš na električni stolac«, reče Sophie. »Samo se pokušaj normalno nasmiješiti.« »Smiješim se normalno.« »Ne smiješiš se.« Tula pokuša ponovno. Sophie napravi nekoliko snimaka i reče: »Sada izgledaš kao pas koji je potajno pojeo sve keksiće i čeka da bude otkriven.« »Baš ti hvala.« Bacila je pogled na slike koje joj je Sophie pokazivala na zaslonu i lecnula se. »Užas.« »Vidiš što mislim? Nikada te nisam vidjela takvu.« »Ne znam zašto se to događa.« Sada je i oko usta imala čudan osjećaj; upomoć, ovo je nemoguće. Tula brzo dlanovima protrlja lice kako bi sakrila svoju krivnju. »Okej, daj mi dvije minute da se prestanem ovako glupo osjećati...« »Duboko udahni.« Sophie je pokušavala pomoći. »Protresi ruke, prestani razmišljati o fotoaparatu i samo se opusti.« Jesu li je svi promatrali sa svojih različitih pozicija? Jesu li svjesni koliko je ovo nevjerojatno stresno i znaju li to cijeniti? 297 Jill Mansel
»Nema smisla. Ne brini zbog toga. Slikaj nekog drugog umjesto mene.« Tula nemarno odmahne rukom i počne pogledom pretraživati plažu, ležerno i pazeći da ih ne otkrije prerano. Klečeći na prostirci, uočila je relevantne mete i duboko udahnula nastojeći se smiriti. Potom je pokazala prstom i progovorila glasom koji jedva da je prepoznala kao svoj. »O, gledaj ondje, one curice u jednakim ružičastim majicama!« »Gdje?« Sophie podigne Nikon i usmjeri ga u pravcu u kojem je Tula gledala. »Ondje ispred velike kule od pijeska, vidiš? Odmah pokraj one žute lopte.« »Vidim ih. O, baš su slatke. Blizanke su! Ha, gledaj onu s desne strane, past će preko one kante s vodom... opa, eno je.« Sophie kroz smijeh počne veselo škljocati, nesvjesna činjenice da Tula više ne gleda djevojčice. Umjesto toga, pogled joj je bio prikovan za Sophie, u očekivanju reakcije koja će se zasigurno dogoditi svakog trena... I onda je to vidjela. Objektiv se pomakne mrvicu udesno. Škljocanje fotoaparata naglo prestane. Osvrnuvši se preko ramena, Tula je vidjela da Josh i Riley također promatraju Sophie. Tko zna što osjeća u ovom trenutku? Sophie je zurila kroz tražilo na fotoaparatu, prst joj je ostao zamrznut u zraku, a cijelo tijelo se ukočilo od nevjerice. Htjela je samo letimično pogledati roditelje blizanki, ali to je bilo zato što nije očekivala da jedan od njih bude njezin bivši muž. Theo. Theo. Ne sanjam. To je stvarno on. Izgleda isto, samo malo starije. Bože dragi. Ovdje je. U St Carysu. Sa ženom. I dvoje male djece. I sada jedna od blizanki maše plastičnom lopaticom prema njemu i on se smije, stvarno se smije, dok se pretvara da poseže za lopaticom i pokušava joj je oteti. Zvuk koji joj je ispunjavao uši, shvatila je Sophie, bilo je njezino vlastito ubrzano disanje. Zbog preopterećenosti informacijama izgubila je osjećaj za vrijeme. Polako je spustila Nikon i položila ga na golo bedro. Odjednom joj počne svitati. Tek kad se okrenula i pogledala prema Tuli, sve joj je bilo jasno. Tula je, unatoč silnim naporima, oduvijek bila najlošija lažljivica na svijetu.
298 Napredvidive posljedice ljubavi
Sophie uhvati fotoaparat objema rukama, kako bi ne bi pao. U roku od samo jedne minute, doživjela je cijelu paletu emocija, od šoka i straha, do znatiželje i neumitne spoznaje. Usta su joj bila suha. »Znala si«, rekla je. Tulini su se obrazi rumenjeli od očite krivnje. Sada je bilo više nego jasno zašto se nije mogla opustiti dok ju je pokušavala slikati. »O, Bože.« Sophie je zurila u nju. »Jesi li ti to napravila?« »Ne.« Tula odmahne glavom. »Ali znala sam da se radi na tome.« »To je Theo.« To je malo glupo zazvučalo, ali morala je to naglas izgovoriti. »I ovdje nije slučajno. Ne mogu vjerovati da se to događa...« »Pogledaj ga još jednom«, potakne je Tula. »Hajde. Kako ti se čini?« Kako joj se čini? Sophie polagano podigne fotoaparat do razine očiju i ponovno ga potraži. Theo je na sebi imao bijelu majicu kratkih rukava i tamnoplave surferske hlače dužine do koljena. Punio je plavu plastičnu kanticu pijeskom pri čemu mu je jedna od djevojčica zdušno pomagala, dok mu je druga ponosno mahala školjkom. Nešto mu je rekla, na što je Theo zabacio glavu unatrag i nasmijao se. Sophie je osjetila kako je oči počinju peći; tijekom posljednje četiri godine o Theu je razmišljala nebrojeno puta, ali nikada ga nije zamislila kako se smije. U njezinoj je mašti uvijek bio tužan, očajan, ljut i jednostavno smrknut i mrzovoljan. Nijednom joj nije palo na pamet da ga zamisli sretnog. Naravno, nije zamišljala ni ovakav scenarij. A sada mu je djevojčica nudila školjku ovijajući bucmaste ručice oko njegova vrata i utisnula mu poljubac u obraz. Na to ju je Theo obgrlio rukama i škakljao je dok mu nije pala na prsa previjajući se od smijeha. Sophie je srce ustreptalo dok ih je gledala. Bilo je prekrasno vidjeti smiješak na Theovim usnama i izraz apsolutne ljubavi u njegovim očima. Nije mogla odoljeti pa je pritisnula okidač i zabilježila taj trenutak. Theo ima dvije kćeri, blizanke. I životnu partnericu. Promijenivši fokus, Sophie je proučila ženu koja je sjedila kraj njega. Kestenjasta kosa, blistave oči i lijepa, nasmiješena usta. Na sebi je imala morsko zelenu majicu bez rukava i kremaste kratke hlače. Dobre noge, bosa stopala, preplanule ruke i... da, vjenčani prsten na odgovarajućem prstu. Tek toliko da bude sigurna, brzi pogled na Theovu lijevu ruku potvrdio je prisutnost istovjetnog zlatnog prstena. Pomaknuvši objektiv da još jednom pogleda njegovo lice, doživjela je najveći šok u životu. Gledao je ravno u nju. 299 Jill Mansel
Sophie je umalo ispustila fotoaparat u silnoj žurbi da skrene pogled. »Sranje, zna da sam ovdje!« »Naravno da zna«, reče Tula. »Kako bi inače Josh uspio sve ovo organizirati?« »Josh?« Ipak, pomisao da bi Josh mogao biti iza svega toga činila se neobično neizbježnom. Sophieno srce je tuklo kao ludo; naravno da je to morao biti on. Nije znala kako je to postigao, ali znala je zašto. Naglas je rekla: »Kako ga je pronašao?« Ona je znala gdje Theo živi, ali nikako joj nije bilo jasno kako ga je Josh uspio pronaći. »Hm, nisam sigurna.« Tula slegne ramenima. »Ali pronašao ga je. Zato što mu je to jako važno, ako slučajno nisi primijetila. Ti si mu važna. I ne brini«, dodala je, »sve je u redu. Theo želi da znaš koliko mu je žao zbog svega. Hoćeš li razgovarati s njim?« Žao mu je. Sophie proguta knedlu, usta su joj se osušila. »Je li dobro?« »Pogledaj ga. Naravno da je dobro. Ako ne želiš, jednostavno otiđi s plaže.« Tulin glas se raznježi. »Ali stvarno mislim da bi se trebala naći s njim i porazgovarati.« Naravno da mora. Još uvijek malo ošamućena, Sophie Tuli pruži fotoaparat. Tula joj zauzvrat doda tamnoplavu pamučnu tuniku koju je bila skinula prije odlaska u vodu. Da, to je dobra ideja. Navukla ju je preko glave. »Ako radije ne bi razgovarala pred njegovom ženom, samo kreni u laganu šetnju uz vodu i on će ti se pridružiti«, reče Tula. Sve su razradili, svaku mogućnost pažljivo isplanirali. Bože, ovo je tako nestvarno. »U redu je, voljela bih i nju upoznati.« Sophie duboko udahne i otrese suhi pijesak s nogu. »Dobro, drži mi fige.« ♡♡♡ Josh još nikada nije nešto promatrao s takvom napetošću. Pokraj njegovih nogu Griff je mahao repom i gledao ga s obožavanjem u nadi da bi uskoro mogla započeti njegova omiljena igra bacanja štapa. Potom se uzdigao i položio šape Joshu na koljena, kao da bi ga time mogao potaknuti da se pomakne. Nema šanse, ne sada. Ni ne pomišljaj na to. Sophie je polako koračala prema Theu i njegovoj obitelji. Izgledala je tako prirodno lijepo, s razbarušenom kosom posvijetljelom od sunca i vitkim 300 Napredvidive posljedice ljubavi
preplanulim rukama i nogama. Dobro je da joj je Tula dala tuniku da je navuče preko kupaćeg kostima. »Znaš, da se ovo zbiva u nekoj od mojih knjiga«, veselo progovori Riley, »samo bi se pogledali i ponovno ludo zaljubili, a ti bi ispao totalni idiot i za sve bi bio sam kriv.« »Super. Baš ti hvala. Odmah se puno bolje osjećam...« Josh kimne. Kao da i njemu samom ta pomisao nije prošla glavom. »Nema problema.« Cerekajući se, Riley proguta i posljednji zalogaj sendviča s piletinom. »Ali to je logičan preokret u zapletu.« »Mislim da si mi bio draži dok si bio samo obična vucibatina na plaži«, reče Josh. »Nemoj mi reći da i sam nisi pomislio na to«, vedro će Riley. »Na kraju krajeva, bili su muž i žena.« »Ako se dogodi, dogodi se.« Josh spusti ruku i počeše Griffa po ušima. »To je rizik s kojim se moram suočiti. Dobro, postoji šansa da ću je izgubiti, ali sve do sada ionako nije bila moja. U tom slučaju, i dalje je neću imati.« Odmahnuvši glavom, nastavio je: »Ali hvala što si me podsjetio.« »Hej, to je samo najgori mogući scenarij. Nikad se ne zna, moglo bi sve dobro završiti. Jesi li gladan?« Riley posegne za novčanikom koji je stajao na stolu ispred njih. »Treba mi još jedan sendvič.« Kao da bi sada išta mogao staviti u usta. Josha stegne u prsima kada je vidio da je Sophie prišla Theu. »Ne, hvala. Ne sada.« »Siguran si?« Riley se okrene Griffu i reče: »Sendvič?« »VauvauVAU!« Griff je podigao rep i počeo njime ritmično mahati lijevodesno te brzo poskočio i napustio Josha te pritrčao Rileyju. »Vidiš? Prevrtljiv kao cura.« Riley se naceri od uha do uha. »U jednom trenutku tebe voli najviše, a već sljedećeg sam mu ja draži.«
301 Jill Mansel
PEDESET ŠESTO POGLAVLJE »Bok«, reče Theo. »Bok.« Sophie se pitala promatra li itko njezina koljena jer joj se definitivno činilo kao da udaraju jedno o drugo poput kastanjeta. »Tako mi je žao«, reče Theo. Kimnula je glavom i uspjela se nesigurno nasmiješiti. »KAKICA«, viknula je bliža od dviju djevojčica koje su se igrale na prostirci između njih. Nije to očekivala. »Zdravo«, ubacila se Theova žena. »Drago mi je, ja sam Lorna. Ovo je Emmy«, pokazala je na drugu blizanku, »a ovo je Kate. Usput, pokušava reći kantica, ali joj baš ne polazi za rukom.« Posegnula je za žutom kanticom i pružila je Kate te rekla: »Kantica, dušo.« »KAKICA«, sretno je zavriskala Kate. »Predivne su«, reče Sophie. »Koliko su stare?« Čuj me, govorim kao da smo stranci. Što i jesmo... osim što na neki način i nismo... »Šesnaest mjeseci. Imamo pune ruke posla s njima. Jadnice«, suosjećajno doda Lorna, »izgledaš pomalo ošamućeno. Jesi li još uvijek u šoku?« »Mislim da jesam.« Sophie se nasmiješila jer joj se Lorna nagonski svidjela. »U svakom slučaju, drago nam je da si došla. Bojali smo se da nećeš htjeti. Ja ću sada ostati s blizankama i mislim da ti i Theo trebate prošetati i na miru porazgovarati. Dopusti mi samo da kažem da nije želio da se ovo dogodi. Apsolutno se zgrozio kada nam je Josh rekao za tebe. Govorim li previše? Oprosti, odmah ću zašutjeti. Idite vas dvoje. Uzmite si vremena koliko god trebate. Čekat ćemo vas ovdje kada se vratite.« ♡♡♡ »Divna je«, reče Sophie kada su Lorna i blizanke bile dovoljno daleko da ih ne mogu čuti. »Imaš dobar ukus kada su žene u pitanju.« »Istina.« Napetost na Theovu licu počela je popuštati. »Lorna je sjajna. Dolazak ovamo bila je njezina ideja, znaš. Kada nam je Josh objasnio situaciju, 302 Napredvidive posljedice ljubavi
mislio sam ti poslati e-mail ili te možda nazvati, ali ona je rekla da se nešto tako važno mora riješiti na pravilan način, licem u lice.« »To je vrlo lijepo od nje.« »Ona je takva osoba. Lorna mi je sve na svijetu. Dobro, ona i naše cure. Možeš li vjerovati koliko mi se život promijenio? Koliko sam se ja promijenio?« Stigli su do ruba vode i nastavili hodati uz rub, zaobilazeći malu djecu i kule od pijeska koje su se urušavale. »Mogu vjerovati. Vidim to vlastitim očima.« Sophie se u sebi čudila spoznaji da između nje i ovog čovjeka za kojeg je nekada bila udana ne postoji ni najmanja iskrica privlačnosti. Ostala je samo naklonost; kao da je srela starog, potpuno platonskog prijatelja. »A sada mi sve ispričaj«, reče prekoračivši pažljivo iskopan jarak ukrašen školjkama. »Želim sve znati.« ♡♡♡ Zapravo, nije potrajalo tako dugo. Šetali su i razgovarali, a on joj je ispričao sve što je smatrao važnim. Neprestano se ispričavao, dok ga Sophie nije natjerala da prestane. Saznala je i to da je, čim je Lorna rekla da moraju doći ovamo i naći se s njom, Josh inzistirao na tome da odsjednu u hotelu kao njegovi gosti. »To je bilo uistinu lijepo od njega«, dodao je Theo. »Još nikada nismo bili na odmoru, prvo zbog pokretanja i vođenja posla, a poslije smo dobili blizanke. Htjeli smo platiti smještaj, ali odlučno je odbio primiti novac.« »Josh je dobar čovjek.« Kimajući u znak slaganja, Sophie osjeti stezanje oko srca. »Lud je za tobom. Znaš li to?« Trenutak je oklijevala, a potom polagano kimnula. »Sve je to napravio jer te pokušava izliječiti.« Theo ju je pomno promatrao. »I zato što te voli.« O, Bože. Sophie je gledala kako su joj bosa stopala utonula u mokar pijesak kada se zaustavila na mjestu. »Je li ti on to rekao?« »Ma daj. Ne mora ništa reći, zar ne? Tako je očito. Crveniš se ili ti je vruće?« »Oboje.« Smrtonosna kombinacija. »Gle, prihvatila si moju ispriku...« »Sve tvoje isprike«, ubaci se Sophie. 303 Jill Mansel
»I sada mi moraš nešto obećati«, reče Theo. »Uspio sam ti uništiti posljednje četiri godine života, ali to sada mora prestati. Nemoj me tjerati da se osjećam još gore nego sada.« Ogromna se knedla počela širiti u Sophienu grlu. Odmahnula je glavom. »Ne možeš tako živjeti.« Glas mu je bio blag, ali odlučan. Znala je i to; to stvarno nije bio nikakav život. Zapravo, bilo je dobro dok se Josh nije onako naprasno pojavio. Od tada su joj uzburkane emocije znatno otežale život posljednjih nekoliko mjeseci. »Hej, pogledaj me«, reče Theo. »U redu je, sve je gotovo. Ne moraš se više brinuti.« »Ne moram?« Sophie osjeti dobro poznato kovitlanje tjeskobe. »Što ako mi se to ponovno dogodi?« Theo joj stavi ruke na ramena i natjera je da ga pozorno sluša. »Dobro, slušaj me sada. Možda sam tek sada upoznao Josha Strachana, ali mogu ti kategorički tvrditi da on nikada ne bi napravio nešto takvo. I ti to znaš«, nastavio je odlučno. »Moraš prevladati strah, naučiti se opustiti i ponovno uživati u tome da se normalno osjećaš.« Nasmiješio se i podigao obrve. »Onda, misliš li da ćeš to moći?« On je dobro, u redu je, izliječen je. Gledajući njegovo tako dobro poznato lice i slušajući iskrenost u njegovu glasu, Sophie je shvatila da može. Došlo je vrijeme da se oslobodi osjećaja krivnje. Dahnula je i rekla: »Da, mogu.« »Obećavaš?« Sophie kimne; činilo joj se da je tjeskoba s kojom je živjela posljednje četiri godine nekom čarolijom napustila njezino tijelo. Naglas je rekla: »Obećavam.« Osjećala se laganijom, pročišćenom, slobodnom. »Pa, dobro. To mi je drago čuti.« Nije bilo potrebe za zagrljajem; Theo joj još jednom kratko stisne ramena kao da je time želi ohrabriti i potom je pusti. »Odmah se i ja bolje osjećam.« Na trenutak je zastao. »Onda, na skali od jedan do deset, koliko ti se sviđa Josh?« To je bio Theo. Toliko toga su zajedno preživjeli, pred njim se mogla potpuno prirodno ponašati. Sophie odgovori: »Sedam. Možda osam.« Theo nije trepnuo okom. Nekada davno bili su izuzetno bliski, a on je i dalje bio u stanju prepoznati kada se šali. Razdragano ju je pogledao. »A pravi broj je...?« »Od deset?« Od same pomisli na Josha srce joj se stisne od siline emocija. Nasmiješila se Theu i rekla: »Šezdeset?« 304 Napredvidive posljedice ljubavi
♡♡♡ Problem s kojim se možete suočiti kada drugi ljudi preuzmu kontrolu nad vašim životom i pokrenu neke događaje je taj da vam vrijeme kada se to nešto događa zapravo ne odgovara baš najbolje. Dok su se vraćali plažom prema mjestu gdje su ih čekale Lorna i blizanke, Sophie je vidjela da se društvo proširilo. Pridružila im se Tula, kao i Riley i Josh, zajedno s Griffom. Kada ju je Tula jučer ležerno zapitala je li danas slobodna, rekla je da, jer tada je još bila slobodna. Sve dok je redovna klijentica nije sinoć kasno nazvala i zamolila da je ugura u raspored za slikanje danas u četiri sata poslijepodne. A sada je već bilo tri i dvadeset. Nije baš idealno. Štoviše, budući da je klijentica, Gloria, bila u četrdeset prvom tjednu trudnoće i silno se željela slikati u svojoj bujnoj, predporođajnoj raskoši, nije mogla riskirati i odgoditi to slikanje za neki drugi dan. Sophieni su se otkucaji srca ubrzali dok su im se približavali. Griff se kočoperio na Tulinu krilu i mahao repićem dok ga je jedna od blizanki gladila po leđima. Druga je blizanka bila na Rileyjevim ramenima i vrištala od oduševljenja. Josh i Lorna su sjedili jedan kraj drugog, zadubljeni u razgovor. »Jupi, vratili ste se!« ugledala ih je Tula. Jedna od blizanki mahne Theu i vikne: »Ta-ta!« »Znači ipak niste pobjegli zajedno«, reče Riley. »Kvragu, izgubio sam okladu.« Lorna pogleda Sophie. »Kako se sada osjećaš?« Dobro, ovo je malo čudno. Ali lijepo. U stvari, lijepo je preblago rečeno. »Bolje.« Sophie joj se nasmiješila. »Puno bolje.« »Znala sam!« Skočivši na noge, Lorna je toplo zagrli. »I?« znakovito reče Tula pokazujući glavom na Josha, na nimalo suptilan način. »I u četiri imam naručenu klijenticu. Što znači da moram krenuti manje-više odmah.« Sophie se okrene prema Joshu. »Možemo li se naći kasnije? Ako nisi zauzet?« Zurio je u nju nekoliko trenutaka, pa potom rekao: »Dobro, može. Samo mi javi kad si spremna.« Sophie također kimne; u biti, spremna je – više nego spremna – sad odmah. Nije željela ništa drugo nego napokon razriješiti tu zavrzlamu. 305 Jill Mansel
Ali nije bilo vremena za to. Jednostavno će morati pričekati. To će je ubiti. »Vidimo se uskoro.« Odjednom više nije mogla gledati u Josha, podigla je torbu i fotoaparat koje joj je Tula bila donijela i mahnula svima na pomalo nezgrapan, ne naročito damski način. »Okej, hvala. Bok.«
306 Napredvidive posljedice ljubavi
PEDESET SEDMO POGLAVLJE Kada su se Tula i Riley vratili u Moor Court, Marguerite je izjurila pred kuću da ih dočeka. »I? Sve mi ispričajte! Umiremo od znatiželje.« »Mi? Tko je još ovdje?« Riley se ogleda oko sebe; na kolnom prilazu nije bilo drugih automobila. »Ne ovdje ovdje«, nestrpljivo odvrati Marguerite. »Mislila sam na Baza. Na Skypeu smo!« »Opet? Je li te već zaprosio?« »Ma daj, šuti.« Ipak, Margueritine su oči sretno blistale dok je odmahivala glavom prema Rileyju; njezini razgovori s Bazom preko Skypea brzo su se približavali maratonskom statusu. »Razgovaramo bez prestanka još od podneva.« Tula se nije mogla načuditi promjeni kod Marguerite; posljednji je tjedan, blago rečeno, bio ispunjen događajima. Nakon njezina šokantnog priznanja u emisiji EveryDay uslijedile su brze i brutalne reakcije. Njezini su se obožavatelji osjećali prevarenima i izdanima, a nadobudni novinari korili su Marguerite zbog laganja svojim čitateljima i zbog toga što se prema njima odnosila kao prema lakovjernim budalama. Ljudi koji nikada nisu pročitali nijednu njezinu knjigu zdušno su je osuđivali, a mržnja prema njoj razbuktala se do te mjere da je praktički postala državni neprijatelj broj jedan. To je trajalo četrdeset osam sati i vjerojatno bi se nastavilo i dalje da Bertha Mulligan, Margueritina najljuća i najopakija suparnica u svijetu moderne književnosti za žene, nije pokrenula osobni napad na nju. Bertha je bila neponovljivo arogantna i umišljena, a nakon posljednje operacije zatezanja lica izgledala je kao buldog omotan prianjajućom folijom. Kao nekim čudom, upravo zbog nevjerojatne okrutnosti njezinih komentara, svi su se okrenuli protiv nje i zaključili da bi radije stali na Margueritinu stranu. Suosjećanje se potom pretvorilo u divljenje kada je Marguerite odbila osvetiti se i Bertha se našla izvrgnuta ruglu i preziru javnosti. Sira javnost, koja se oduvijek divila Marguerite i iskazivala joj poštovanje, odlučila je ponovno joj pokloniti svoju naklonost umjesto omraženoj Berthi. Premda prvi put u nepovoljnijem položaju od svoje protivnice, našla se obasuta kolektivnim iskazima ljubavi. Njezinim izdavačima, ne treba ni naglašavati, pao je ogroman kamen sa srca. 307 Jill Mansel
Istovremeno, zanimanje za Rileyja poraslo je do neslućenih razmjera, prodaja knjiga vinula se u nebo, a izdavači su mu već sugerirali da će mu, u slučaju da odluči podijeliti svoje vrijeme na koautorstvo Margueritinih knjiga i pisanje drugačijeg romana, u nekom drugom žanru, pod svojim imenom, pružiti bezrezervnu podršku. Riley nikada prije nije o tome razmišljao, ali njihova – i Margueritina – podrška potaknula ga je da počne razrađivati radnju akcijskog trilera s junakom koji bi mogao biti glavni lik u njegovim budućim romanima. Druga zanimljivost dogodila se proteklog tjedna kada se Margueritinom agentu obratio američki filmski producent koji želi njezinu životnu priču pretvoriti u film. To samo po sebi i nije bilo neobično jer su različite televizijske i filmske producentske kuće tijekom godina otkupljivale prava za snimanje filmova prema njezinim romanima. Razlika je ovaj put bila u tome tko je iskazao interes za time. Baz Kingsley poslao je Marguerite e-mail, potom ju je nazvao telefonom... pa još jednom, brzo uspostavivši srdačan odnos. U tren oka prešli su na video pozive i Baz se upravo spremao poletjeti preko Atlantika i osobno je upoznati. Bili su potpuno opčinjeni jedno drugim, smeteni poput zaljubljenih tinejdžera. To je u neku ruku bilo predivno – Baz je bio prilično zgodan, na neki rabijatan način, izrazito uspješan, još uvijek je imao svoje vlastite zube i posjedovao privatni mlažnjak. Manji nedostatak bila je činjenica da je imao pet bivših žena. Pet. Iskreno rečeno, bilo je pravo čudo da mu je ostalo išta novca. Nakon što su je detaljno izvijestili o Sophienu susretu s Theom na plaži, Marguerite je rekla: »Jadnica, što je sve propatila.« Pogledala je Rileyja i podigla obrve. »Mogli bismo to upotrijebiti u našoj sljedećoj knjizi.« »Ne, ne bismo.« Riley odlučno odmahne glavom. »Ne dolazi u obzir.« »Baš si neki. Pa, dobro, pretpostavljam da imaš pravo. Inače, pozvala sam nekolicinu ljudi iz izdavačke kuće da dođu ovamo sljedeći tjedan, htjela bih da upoznaju Baza. Moram se vratiti k njemu, pitat će se kamo sam nestala.« Izvadivši grimizno crveni Diorov ruž iz džepa suknje, nanijela ga je na usne uvježbanim pokretima, a potom poput tigrice iskezila zube prema Tuli. »Je li dobro? Imam li ruža na zubima?« »Ne, sve je u redu.« Tula je svim silama nastojala zadržati ozbiljan izraz lica kada je Marguerite zagladila kosu i uštipnula se za obraze kako bi još jednom bila spremna za izlazak pred kameru i Baza. »O, prestanite, znam da mi se smijete. Znam koliko vam se sve ovo vjerojatno čini sumanuto. Ali to je zato što ste mladi«, progunđala je 308 Napredvidive posljedice ljubavi
Marguerite, »a ja nisam. I nikada prije nisam ovakvo nešto osjećala prema nekom muškarcu. Ni prema jednom od svojih muževa«, prkosno je ustvrdila. »Čak ni prema Lawrenceu. Ovo s Bazom... Dobro, znam da se još nismo osobno upoznali, ali nekako mi se sve čini drugačije; kao onog trena kada sam ga prvi put vidjela...« »Znamo.« Riley namigne Tuli dok se Marguerite sanjivo zagledala u daljinu. »Vidi se iz aviona. Bila je to ljubav na prvi Skype.«
309 Jill Mansel
PEDESET OSMO POGLAVLJE Bilo je šest sati kada je Sophie izašla iz stana i zaputila se uzbrdo prema hotelu. Snimanje je dobro prošlo. Gloria se oduševila svojim slikama s ogromnim trudničkim trbuhom. Na jednoj od slika Sophie je čak uspjela uhvatiti trenutak kada je beba udarala i ritala se u trbuhu, tako da se s vanjske strane jasno vidjela izbočena ruka i otisci stopala. Što je istovremeno bilo i čudesno i pomalo jezovito. »Ne možete zamisliti kakav je to osjećaj.« Gloria je dlanovima nježno gladila svoj veliki trbuh. »Jednostavno morate čekati da se to dogodi i vama.« I po prvi put – prvi put u životu – Sophie ta pomisao nije ispunila užasom. Sve se sada činilo drugačije. Bilo je nevjerojatno. Činilo joj se kao da i sama započinje potpuno novi život. Stigavši pred hotel Mariscombe House, Sophie pogleda dolje i zaustavi se usred koraka. Ma divno, toliko o mirnoći i pribranosti. Od gležnjeva prema gore izgledala je dobro, odjevena u svijetloljubičastu haljinu bez rukava i s malo šminke na licu, tu je sve bilo u redu. Ali od gležnjeva dolje... pa, jedna narančasta i jedna ljubičasta japanka vjerojatno su odale njezinu smetenost. Kako se to uopće dogodilo? Pa dobro, nema veze, sada je ionako prekasno. Otvorila je vrata i zaputila se kroz hotel prema širokoj terasi sa stražnje strane, s koje se pružao najljepši pogled na St Carys. Mahnula je Dot i Lawrenceu, koji su sjedili za stolom na drugom kraju terase. Vrativši se kući iz bolnice, Lawrence se lijepo oporavljao, a on i Dot bili su nerazdvojni. Svima koji ih poznaju srce je pjevalo od veselja što ih napokon ponovno vide zajedno. Na terasi su bili i brojni drugi gosti, koji su jeli, pili i uživali u ranovečernjem suncu. Sophie je ugledala one koje je tražila i zaputila se prema njima. Theo i Lorna vratili su se s plaže i sada je svatko od njih na krilu držao jednu blizanku. »Bok.« Sophie otvori svoju tirkizno-srebrnu torbu i izvadi omotnicu. »Ne mogu ostati, samo sam vam ovo htjela dati. Snimila sam je prije, na plaži, gotovo slučajno. Mislila sam da biste je možda željeli imati.«
310 Napredvidive posljedice ljubavi
Theo izvadi sjajnu uvećanu fotografiju iz omotnice. Pomno je promotrio svoju sliku na kojoj se smiješi i s ljubavlju gleda u oči svoje kćeri koja mu leži u naručju, ručicama čvrsto steže školjku i uzbuđeno se hihoće. »Ajme.« Nagnuvši se da pogleda, Lorna usklikne: »Ovo je fantastično!« Sophie slegne ramenima. »Nisam si mogla pomoći. Jednostavno si izgledao tako sretno.« »I jesam.« Theo kimne. »Znaš, ovo ti odlično ide. Prava si profesionalka.« »Pa i jesam.« Sophie se okrenula natrag, nasmiješivši se Lorni i mahnuvši djevojčicama. »Vidimo se poslije.« Vrativši se unutra, zaustavila se na recepciji i rekla: »Bok, je li Josh tu negdje?« Nova djevojka na recepciji odmahne glavom. »Nije u uredu.« »O.« Sophieno se srce njihalo unutar grudnog koša poput crkvenog zvona; molim te, ne daj da je nekamo izašao. »Zauzet je nečime gore u stanu, rekao je da ima nekog vrlo važnog posla.« Djevojka je bila nova i malo nesigurna. »Mogu ga nazvati ako je stvarno hitno i zamoliti da dođe dolje.« Više nije bilo povratka. Sophie reče: »U redu je, idem gore k njemu.« »Ali... poznajete li ga?« »Da.« I uskoro ću ga još bolje upoznati. Recepcionarka bespomoćno prozbori: »Trebam li ga prvo nazvati?« »Ne, neka bude iznenađenje.« Sophie je već stigla do prvog podesta. »Hm, oprostite, ali na nogama imate japanke različitih boja!« »Znam«, doviknula joj je Sophie preko ramena. »To je najnoviji modni stil.« Stigla je do vrata na trećem katu i odmah pokucala. Ovdje sam, idemo, napokon se događa. Josh je djelovao iznenađeno kada je otvorio vrata. »Bok. Mislio sam da ćeš prvo nazvati.« Ah, pogledaj ga, pogledaj to lice, te nevjerojatne oči... »Nisam više mogla čekati.« Usne joj se nezaustavljivo izviju u osmijeh. »Osim toga, htjela sam vidjeti što radiš. Recepcionarka je rekla da gore imaš nekog vrlo važnog posla.« Griff oduševljeno skoči s kauča i dogega se do nje da je pozdravi. Sagnula se i počešala ga po ušima. 311 Jill Mansel
»Hej, mali, što se to tu tako važno radi, ha?« Televizor je bio uključen i na njemu se prikazivao neki stari film s Frankom Sinatrom. Joshevo računalo također je bilo otvoreno i Sophie stigne do njega prije nego što ga je Josh uspio zatvoriti. »Aha, igraš Angry Birds.« Sophie trijumfalno kimne. »Strašno važan i naporan posao.« Josh spusti poklopac računala i zagleda se u nju. »Lako je tebi, imala si nešto što ti je odvraćalo pozornost. Posljednja tri sata proveo sam pitajući se kada ćeš se pojaviti i hoćeš li se uopće pojaviti, i što ćeš reći kada i ako dođeš.« Zastao je kako bi udahnuo zrak i pribrao se. »Jer u tome je problem s tobom... Nikada ne znam što ćeš reći. Osim ne, što sam čuo puno više puta nego što sam želio.« Sophie podigne pogled prema njemu. Josh Strachan, impulzivan i nestrpljiv po prirodi, bio je beskrajno strpljiv, daleko više nego što je zavrijedila. Netko drugi, slabiji od njega, odavno bi odustao od nje. No, to je ono što je Josha činilo posebnim, on nije bio slabić. Bio je snažan i iskren i znao je što želi. Osim toga, on je čovjek koji rješava probleme i nekim je čudom uspio riješiti i njezin problem. Oslobodio ju je kaveza koji je izgradila oko sebe. »Želim ti zahvaliti na svemu«, reče Sophie. Prišla mu je, ovila mu ruke oko vrata i poljubila ga u usta. I u tom se trenutku ponovno dogodilo, vatromet emocija se rasplamsao i svaka molekula njezina tijela treperila je od adrenalina... Osjećaj je bio nevjerojatno snažan i činilo joj se kao da se vraća kući. Postoji li veća sreća od ovoga? »Vidiš?« Kada je poljubac napokon završio, Josh joj dlanovima obujmi lice. »Takav mi se odgovor puno više sviđa. To je odgovor koji se isplatilo čekati.« Nasmiješio se; od pogleda u njegovim blistavim tamnim očima Sophieno se srce topilo od ljubavi. »Hvala ti što si pronašao Thea i omogućio da se ovo dogodi. Hvala ti što si shvatio što osjećam.« Nikada se još nije osjećala tako ushićenom, tako laganom i poletnom od veselja. »Hvala ti što si bio tako ustrajan. To mi neizmjerno puno znači. Ti si sve što sam ikada željela.« Na oči joj počnu navirati suze, ali ovaj put radosnice. »I sve za što sam vjerovala da si nikada neću moći dopustiti.« »Zavrijedila si to.« Josh joj zatakne pramen kose iza uha i zagleda se u nju. »Da budem iskren, nisam ni znao kakvu djevojku tražim dok nisam sreo tebe. I znao sam istog trena da si to ti. Bila si jednostavno savršena. Tako da baš i nisam imao izbora.« »Nisam savršena.« 312 Napredvidive posljedice ljubavi
»Meni jesi.« Zastao je i namrštio se. »Osim jednog manjeg problema...« »Da?« Jesu li joj grudi premale? Josh se odmakne i spusti pogled na njezina stopala. »Možeš mi reći što se dogodilo? Ili to tako treba biti?« »Krenula sam k tebi.« Sophie se smiješila i ovila mu ruke oko struka. »Očito nisam pazila što radim. Ne brini se, nisam to namjerno napravila.« »Dobro. To mi je drago čuti.« Osmijeh mu se još više proširio. »Izgleda malo... znaš, zbrkano.« Griff je mahao repom i još uvijek uzbuđeno skakutao oko njih. Sophie je zaključila da su dosegnuli razinu na kojoj bi im više odgovaralo da budu potpuno sami. Sagnula se, skinula japanke i spojila ih u sendvič te ponudila Griffu. Pas, koji je strastveno obožavao svu obuću, ushićeno počne mahati repom i zgrabi ih zubima, kao ogromnu cigaru. »Što radiš?« Josh je gledao kako odlazi na drugi kraj sobe i otvara vrata te pušta Griffa van. »Ponekad je«, reče Sophie, »treći suvišan.« Čuli su toptanje Griffovih šapa po ulaštenu drvenom podu dok je nestajao u prizemlju zajedno s neprocjenjivim blagom koje se sastojalo od jedne narančaste i jedne ljubičaste japanke. »Ti si luda«, reče Josh. »Može ih odnijeti bilo kamo; znaš koliko voli zakapati stvari. Možda ih više nikada nećeš vidjeti.« Sophie zatvori vrata i okrene ključ u bravi tako da ih nitko ne prekida. »Ne brini se za to.« S razdraganim osmijehom na licu krene natrag prema Joshu. »Imam još jedan takav par doma.«
Kraj
♡♡♡ Marta 313 Jill Mansel
