JANE FEAT HER VJEN ANJE ZA VALENT I NOVO
Naslov izvornika : A VALENTINE WEDDING
Odjednom se povukao sve dok se nije našao iza nje. Stisak mu se prebacio na njezina ramena. inilo se da se Emma ne može pomaknuti. A zatim je osjetila njegov dah bo no na licu, najnježniji mogu i poljubac na svom uhu. Njegov je jezik sunuo u usku školjku, a zubi su mu blago grickali njezinu ušnu resicu. I sad je Emma znala. To nestašno, golicavo milovanje pripadalo je samo jednom muškarcu. Muškarcu koji je to no znao kakav joj to nemirni užitak pruža. Znala je, ali sledila se... sledila se u ovom trenutku, u ovom arobnom vrtu. Ovo se nije doga alo u stvarnom svijetu. U stvarnom svijetu ona to ne bi željela. Nije shva ala kako se to može doga ati, ali nije joj niti bilo potrebno da shvati. Što god da se doga alo, pripadalo je nekoj drugoj razini gdje je sve bilo paradoksalno, a paradoksalno je imalo smisla. Usne su mu se pomaknute s njezina uha na njezin vrat. Jezik mu je povukao vlažnu, draškavu liniju od male kvrge na vrhu njezine kralješnice do plitke brazde u podnožju njezine lubanje. Emma je zadrhtala od naslade. Kliznuo je rukama oko njezina tijela...
2
Pr edgovor TORRES VEDRAS, PORTUGAL 18. SRPNJA 1810.
»Sustižu nas, Nede.« ovjek koji je ovo izgovorio okrenuo se u sedlu, položivši jednu ruku na sapi svoga hata, dok je zurio u krajolik što se mra io iza njih. Jedva je mogao vidjeti prašinu koju ju je dizala žurna potjera. Dobacio je o ajni ki pogled svome drugu. Edward Beaumont, peti grof od Grantleyja, klonuo je na hrbat svog konja, a le a su mu bila mokra od krvi. »Znam.« Rije je bila jedva procije ena, rasplinjavala se u glasnom uzdahu boli dok je Ned uvla io zrak u svoja raskidana plu a. Krv mu se pjenila s usana. »Ne mogu jahati brže od njih, Hugh. Moraš nastaviti i ostaviti me ovdje.« »Ne, ne u.« Hugh Melton nagnuo se naprijed i zgrabio uzde svog druga, tjeraju i konja dalje. »Ne u te ostaviti onim portugalskim divljacima. Bit emo u Lisabonu do zore. Hajde, Nede!« »Ne.« Glatko odbijanje imalo je više energi nosti od bilo ega što je Ned izgovorio otkad je sat ranije primio u le a metak portugalskog snajpera. Posljednjom snagom, povukao je uzde. Konj mu je zanjištao i propeo se, zbunjen proturje nim signalima koje je primao. »Dovraga, Hugh, moraš nastaviti... spasi se.« Nakratko se mu io, a prsti su mu pipkaju i tražili unutar kaputi a. »Na kocki je više toga nego što znaš.« Hugh je zašutio. Toliko je i sam naslutio... mnogo je mjeseci za vrijeme ove portugalske vojne pod Wellingtonom sumnjao da mu prijatelj igra mutniju ulogu nego što bi na to upu ivala njegova jednostavna titula vojvodina a utanta. I bio je naslutio da ovaj navodni izlet u Lisabon s linija Torresa Vedrasa za svrhu ima više od trošenja nekoliko dana itekako zasluženog dopusta. »Evo.« Ned je izvukao dva tanka paketa. Krv je zamrljala zaštitni omot od masnog papira kojim je bio omotan njegov sadržaj. Silovito se zaljuljao u sedlu dok se naginjao, guraju i Hughu zamotuljke. »Pošalji ih prvim brodom koji isplovljava iz Lisabona.« »Što je to?« Ali ak i dok je postavljao pitanje, Hugh je shva ao da mu Ned ne e dati izravan odgovor. »Ovoga pošalji konji koj gardi... Charlesu Lesteru.« Ned se borio za dah potreban za govor dok je pokazivao jedan od paketa. »Nisam napisao adrese... preriskantno. U ini to kad do eš u Lisabon i pobrini se da ode prvim brodom za prijevoz trupa!« Hugh je uzeo omot i tutnuo ga u njedra svoje košulje. »Ovaj je za moju sestru, ledi Emmu Beaumont, u Grantleyju Manoru u Hampshireu«, dahnuo je Ned, pružaju i drugi paket. »Za ime Božje, Hugh, kreni. Onaj za konji ku gardu ne smije im pasti u ruke.« Ranjeni muškarac klonuo je bo no u sedlu; uzde su mu kliznule kroz prste. inilo se da ga samo stopala u stremenima drže na mjestu. »Za Boga miloga!« Hugh je uzdama zaustavio oba konja prije no što je Ned mogao pasti na tlo. »Pomozi mi da sjašem«, protisnuo je Ned. »Ne mogu se više držati na sedlu... Za ime Božje, ovje e, brzo. Zaustavit e se zbog mene i tebi dati još malo vremena. Možeš im umaknuti.« Iskra o aja na as je oživjela zlatnosme e o i koje su se svakog asa sve više mutile. Hugh je okrenuo konja. Uhvatio je prijatelja kad mu je ovaj kliznuo iz sedla na grudi. Hugh ga je položio na tvrdo, ljetom isušeno tlo koje je još uvijek uvalo danju toplinu. Stajao je bespomo no gledaju i ovjeka ija se krv neumoljivo cijedila u zemlju. A zatim je za uo topot kopita, prenošen nepomi nim ve ernjim zrakom, kako udara po tlu. 3
Nedovi su kapci zatreptali. »Pobogu, Hugh. Ne daj da umrem uzalud.« Hugh više nije oklijevao. Ponovno je uzjahao okretnim skokom i potjerao svog hata u galop. Ne e, ne može razmišljati o svom prijatelju kako leži u prašini ekaju i obzirnost onih koji su ih gonili od ranog poslijepodneva. Ako su tražili ono što je sada nosio Hugh Melton, to ne e prona i. Do zore e biti u Lisabonu, na prvom brodu za prijevoz trupa koji polazi za Englesku. etiri jaha a zaustavila su svoje jure e konje kad su stigli do nepomi nog tijela na tlu i strpljivog hata koji je brstio niski grm. Jedan je od njih, ije su epolete i bogato ukrašena srebrna vrpca, kojom mu je bila porubljena odje a, ozna avale njegov in, sjahao s konja s kletvom na usnama. Nagnuo se nad Neda. »Još uvijek je na životu«, rekao je mrko, dok su mu ruke grubo pretraživale, kidaju i krvlju natopljenu odje u, prevrnuvši muškarca na trbuh ne paze i na njegove rane. Energi no je opsovao kad njegova pretraga nije urodila plodom. »Nema ga. Vas dvojica idite za onim drugim. Pedro i ja poradit emo na ovome. Dokle god poživi, ima jezik.« Ned kao da je uo rije i iz velike daljine. udan, jedva primjetan osmijeh pojavio mu se na usnama kad su ga potegnuli na le a. Pogledao je uvis u garavo lice koje se nadvilo nad njim. Nemilosrdne crne o i, okrutna usta ispod gustih, nauljenih brkova. »Moja isprika, pukovni e«, promrmljao je na portugalskom. »Možda imam jezik, ali on vam nije na raspolaganju.« Sklopio je o i, a osmijeh mu je i dalje lebdio na usnama. Sada je vidio druga ije lice kako mu ispunjava unutarnji vid. O i zlatne kao i njegove, široka nasmiješena usta. »Em«, rekao je, pa umro.
4
Pr vo poglavlje GRANTLEY MANOR, ENGLESKA PROSINAC 1810.
»Ovo je ne uveno! Nepodnošljivo! Ne u to nipošto trpjeti.« Emma Beaumont u rukama je potezala rup obrubljen ipkom dok je kora ala elegantnim salonom. Rub njezine golubinje sive haljine od krepa, ukrašen volanima, njihao se sa svakim korakom. »Oh, Emma, najdraža, ne možeš tako govoriti«, izjavi sredovje na dama u haljini od tamne svile. Vrpce na njezinoj kapici podrhtavale su joj uz obraze dok je odlu no odmahivala glavom. »Oh, zar ne mogu, Maria?«, usklikne jarosna ledi Emma. »Gospodine Critchley, nešto se mora u initi u pogledu ovoga. Insistiram na tome. Ne mogu zamisliti gdje je Nedu bila pamet.« Ovu je izjavu popratila nelagodna tišina. Gospodin Critchley zakašljao se iza dlana i zašuštao svojim odvjetni kim papirima. Sredovje na dama svojski se primila lepeze. Postariji par, koji je sjedio jedno uz drugo na sofi s pozla enim zaobljenim naslonima za ruke, zurio je prazno. Muškarac je lupkao svojim štapom po aubussonskom tepihu monotonim, tupim udarcima, dok je njegova supruga napu ila usne i kiselo kimnula glavom, kao da na neki na in osporava optužbu. »Emma... Emma!«, otegne se glas s kraja prostorije. »Svi se crvene zbog tebe.« Alasdair Chase naslanjao se uza zid s policama za knjige, ruku duboko zavu enih u džepove hla a od jelenje kože. Njegove visoke izme sa suvratkom, poprskane blatom, svjedo ile su da je dan proveden u lovu. Zelene su mu o i vragolasto sjale, a usta su mu bila podrugljivo iskrivljena. Emma se munjevito okrenula prema govorniku. »Svi osim tebe, Alasdaire, rekla bih«, re e ona s istom ogor enom srditoš u kao i ranije. »Samo koje si argumente upotrijebio na Nedu ne bi li ga naveo da se složi s ovom... ovom nepodnošljivom uvredom?« Lupkanje štapa postalo je naglašenije; postariji se džentlmen energi no zakašljao u svoj dlan. »Emma!«, zastenje Maria iza svoje lepeze. »Samo promisli o tome što govoriš.« »Da, doista, ledi Emma... samo uzmite to u obzir«, promrmlja oja eni odvjetnik. Emma se zarumenjela i pritisnula dlanove na obraze. »Nisam mislila...« »Ako se moraš žestiti na mene, Emma, onda to u ini u etiri oka.« Alasdair se odgurnuo od zida i prešao sobu prema njoj. Kretao se gipkim korakom; vitko mu je tijelo bilo podatno kao rapir, ostavljaju i dojam žilavosti i brzine više nego miši ave snage. Jedna se ruka sklopila oko njezina lakta. »Do i«, re e on tiho joj naredivši te je povu e prema vratima u najdaljem zidu. Emma je pošla s njim bez protestiranja. Boja u licu i dalje joj je bila jarka, a prsti su joj još uvijek upali sada neuredan rup , ali opet je vladala sobom, iznova svjesna svoje publike i neumjesnosti svojih rije i. Alasdair je zatvorio vrata za njima. Bili su u sobici za muziciranje u kojoj su se nalazili krasan klavir i pozla ena harfa. Otišao je do klavira, podi-gnuo poklopac i odsvirao jednu ljestvicu, rezonantan žubor nota koje su ispunile sobi ak. Emma je prišla prozoru. Zimsko se poslijepodne povla ilo, a ogoljelo drve e savijalo se pod oštrim sjeveroisto nim vjetrom koji je puhao iz smjera Solenta. Note su postupno utihnule i za ula je meki udarac kad je poklopac klavira vra en na mjesto. Okrenula se. Alasdair je stajao le ima okrenut instrumentu, a ruke su mu po ivale na glatkom poklopcu od trešnjevine iza njega. »Dakle...«, izazove je on podignuvši obrve. »Me u nama možeš re i što god želiš. 5
Ne u se uvrijediti.« »Ne bi ti dolikovalo da se uvrijediš«, odvrati mu Emma. »Imaš prste u ovome, Alasdaire. Misliš li da ne znam kako si mogao manipulirati Nedom kad bi tako odlu io?« U Alasdairovu mršavu obrazu trznuo se miši , a o i su mu se neznatno suzile. »Ako tako misliš, nisi poznavala brata onoliko koliko smo svi vjerovali«, re e on bezizražajnog lica. »Ako ovo nije bilo tvoje maslo, ije je onda?«, usklikne ona. »Ne mogu vjerovati da bi mi Ned vlastitom slobodnom voljom servirao ovakvu psinu.« Alasdair je slegnuo ramenima. »Zašto misliš da se radi o psini, Emma? Zar nije mogu e da je Ned vjerovao kako bi takav sporazum bio u tvom najboljem interesu?« »Pih!«, usklikne Emma, i istog se asa razbjesni što joj se omaknuo taj djetinjasti povik. Nastavila je kora ati, a Alasdair, kojemu se u o i vratio sjaj, promatrao ju je dok se srdito kretala s jednog kraja sobice na drugi. Bez cipela, ledi Emma Beaumont bila je visoka sto sedamdeset pet centimetara i priroda je prema njoj bila darežljiva. Alasdair Chase je, iz intimnog poznanstva, znao da joj visina prikriva raskošne tjelesne obline, i pozornost mu je odvratila, baš kao i toliko mnogo puta, mentalna slika figure ispod elegantne haljine - predivno duboko poprsje, duga ka kosina njezinih le a, zaobljenost njezinih bokova, napeta izbo ina njezine stražnjice. Naglo se ponovno okrenuo prema klaviru i podigao poklopac. Odsvirao je još jednu kaskadu nota. Emma je stala kao ukopana. Alasdair je gotovo ležerno progovorio preko ramena dok su mu prsti nastavili žamoriti po tipkama. »Znaš, slatko moje, radije to prihvati dobrohotno. Ina e eš sebe samo u initi smiješnom.« Ugledao je kako joj se široka usta zatežu, kako su joj o i, više zlatne nego sme e, zaplamsale još jednim bljeskom ljutnje. Malo vjetra pronašlo je put izme u stakla i prozorskog okvira. Vatra u kaminu šiknula je i rasplamsala se; voštanice u granatom kandelabru razgorjele su se na konzolnom stoli u ispod prozora. Svjetlost je zahvatila njezinu kosu. Izvanredna kosa, uvijek je smatrao Alasdair. Prugasta kosa, ondje gdje se oniks pomiješao s kornja evinom me u otkosima blijedog zlata, poput ljetne pšenice. Kad je bila dijete, prisjetio se, blje e su boje dominirale, ali kako je odrasla, po eli su prevladavati tamniji pramenovi. »Nemoj me tako zvati«, re e ona s tihom žestinom. Alasdair se još jednom okrenuo od klavira uz neznatno slijeganje ramenom. »Kako želiš.« Emma je oklijevala, a zatim je pošla prema vratima koja su vodila natrag u salon. Dok je otvarala vrata ponovno ulaze i u prostoriju, nesvjesno je uko ila ramena. Prizor se nije promijenio od njezina naglog odlaska prije deset minuta. etvero ljudi i dalje je sjedilo u istim položajima, kao da su zamrznuti na mjestu pokretom arobnog štapi a. Nelagodno su se promeškoljili kad je ušla, s Alasdairom za petama. »Gospodine Critchley, biste li nastavili s oporukom moga brata«, zamoli ona, umjerenim tonom, iako joj je tijelo još uvijek isijavalo o iglednu napetost. »Po nite otpo etka, molim vas.« Odvjetnik se zakašljao, zašuštao svojim papirima, pa po eo itati suhoparnim odvjetni kim jezikom koji je, inilo se Emmi, potvrdio Nedovu smrt odlu nije ak i od formalne obavijesti konji ke garde, osobnog pisma vojvode od Wellingtona, bujice poruka njegovih prijatelja i kolega - potpunije ak i od duboko ganutljivog opisa, Nedove rane i smrti u sasušenoj okolini izme u Torresa Vedrasa i Lisabona, Hugha Meltona. »Kako je vaš brat bio neoženjen i nije imao izravnog nasljednika, njegova titula, Grantley Manor i ku a Grantley u Londonu prenose se kao neotu ivo pravo vašem stricu, lordu Grantleyju.« Odvjetnik je podignuo glavu i bacio pogled prema postarijem muškarcu
6
koji je uspravno sjedio na sofi presvu enoj cicom. Šesti je grof dostojanstveno kimnuo, a njegova je grofica poravnala svoje crne svilene suknje. »Nema žurbe za odlaskom, draga«, re e grof bez okolišanja. »Nema nikakve žurbe.« »Ne, ne, ne smiješ pomisliti da se žurimo lišiti te tvog doma, moja draga Emma«, re e grofica. »Ali baš je šteta što još nisi pronašla muža. Me utim, rekla bih da emo htjeti napraviti samo poneku preinaku, tako da se moraš osje ati slobodno ostati našom goš om dok se udobno ne oku iš.« »Ne trebate se bojati, gospo o, da u vam se pri-krpiti«, suho re e Emma. »Molim vas, nastavite, gospodine Critchley.« Odvjetnik je izgledao kao da mu je neugodno. Na ovom je dijelu pri ranijem itanju oporuke ledi Emma izgubila svoju uobi ajenu uravnoteženost. Alasdair je ponovno zauzeo svoj položaj uz police, turivši ruke duboko u džepove. Držao se poput nekoga koga procedura zabavlja, tek što ne izaziva ravnodušnost, ali pogled koji mu je po ivao na Emmi bio je oštar ispod napola zatvorenih kapaka. Nema opasnosti od još jednog javnog ispoljavanja bijesa, procijenio je. »Ledi Emma, vi ste bratova nasljednica i nasljedujete sav njegov imetak koji nije neotu ivo dobro«, pjevuckavo izgovori gospodin Critchley. »To jest, najve i dio njegova imetka.« Dobacio je pogled isprike prema šestom grofu i njegovoj grofici. »To se ini veoma udnim od Edwarda, moram re i«, izjavi ledi Grantley. »Ne ostaviti ništa svome stricu... pogotovo kad e lord Grantley imati svu odgovornost održavanja imanja.« »Prihod od imanja, ako se ponovno uloži, pobrinut e se za sve održavanje«, istakne ledi Emma kroz stisnute usne. »Svakako... svakako.« Lord Grantley, koji je posjedovao znatno pomirljiviji temperament od svoje gospo e, odmahnuo je rukom gestom žurnog prihva anja. »Lord Grantley e uvidjeti da e imanje upravljati samim sobom ako ga ostavi u sposobnim rukama Dresdena i njegovih ekonoma.« Alasdair je lijeno otresao trun icu blata s manšete svog kaputi a dok je govorio. »Lord Grantley sam e sve organizirati. Htjet e postaviti vlastitog upravitelja i ekonoma«, re e grofica svladavaju i se. »Onda je i ve a luda nego što sam mislio«, promrmlja Alasdair glasom koji je ula samo Emma. Pogledi im se susretnu i on joj sporo, urotni ki namigne. Nakratko je u njezinu pogledu sijevnuo smijeh, odagnavši napetost, a njezina su se široka usta izvila u pristupa an smiješak. Zatim se prisjetila svojih jada te se naglo okrenula ustranu. Alasdair je uvijek posjedovao sposobnost da je navede da zaboravi kako se ljuti na njega. Bila je to jedna od njegovih najiritantnijih karakteristika. Mogao je isto posti i i s Nedom. Kao dje aci, kad bi iz škole došli ku i na praznike, Alasdair bi iz nekog razloga odjednom postao sav vragolast i uživao izazivati mirnog Neda na ispoljavanje temperamenta. Potom bi u hipu promijenio ponašanje, šalio se i laskao sve dok Ned ne bi mogao odoljeti a da se ne nasmije. »Možemo li nastaviti, gospodine Critchley«, zatraži ona, a u glasu joj se ponovno za ula oštrina. »Pokojni je grof imenovao lorda Alasdaira izvršiteljem svoje oporuke i skrbnikom vaše ostavine, ledi Emma, sve dok se ne udate.« Emma je oštro uvukla zrak. »A kakve bi to no bile obaveze lorda Alasdaira kao skrbnika moje ostavine?« Gospodin Critchley izvadio je iz džepa velik, svježe izgla an bijeli rup , protresao ga, pa u njega energi no ispuhao nos. »Vaš je brat povjerio lordu Alasdairu zadatak vo enja vašeg imetka, ledi Emma. Njime upravlja isklju ivo lord Alasdair.« Ponovno je zakopao lice u svoj rup prije nego što je smjerno rekao: »Vaš se brat, gospo o, pobrinuo za to da se
7
lordu Alasdairu nadoknadi njegov trud u vašu korist. Njegovo e gospodstvo primati godišnju isplatu od...«, on prolista svoje papire. »Pet tisu a funti... da, tako je. Pet tisu a funti.« Emma je još jednom obišla salon, uzrujanog koraka, izmjenjuju i boje u licu. »To je nepodnošljivo«, re e ona, ali njezinoj je publici bilo jasno da dobro vlada sobom. »Oh, zacijelo mi ne zamjeraš tako tri avu svotu, Emma!«, požali se Alasdair podignuvši jednu obrvu. »Ne eš je niti zamijetiti, draga djevojko. A uvjeravam te, zaradit u je.« Okomila se na njega. »A kako je to namjeravaš zaraditi?« Nasmiješio se. »Tako što u se pobrinuti da tvoj imetak brzo poraste. Imam nešto malo dara, kao što je Ned jako dobro znao.« »Kako je mogu e da bi mogao išta znati o ulaganjima, burzi i postocima, ili kako se ve zovu?«, upita Emma. »Nikad nisi bio dobro potkožen.« »Istina.« Preklopio je ruke i promotrio je s polusmješkom. »Moj cijenjeni otac, kao što svi dobro znamo, nije bio štedljiv gospodin.« »Loša krv«, promrmlja lord Grantley. »Potje e od njegove majke. Loša krv u svim Bellinghamovima. Okorjeli kockari, svi oni. Vidio sam kako ti baka gubi šest tisu a gvineja odjednom. A otac ti je bio isti.« »I time se objašnjava moje siromaštvo«, mirno se složi Alasdair. »Najmla i sin okorjelog kockara...« Slegnuo je ramenima. »Me utim, pitam se nismo li mal ice skrenuli s teme.« Emma je utihnula. Alasdairov otac, grof od Chasea, bio je opak tiranin. Pijanac i kockar koji je pao s konja kasno jedne no i na povratku s partije karata i slomio vrat, ostavivši imanje posve optere eno hipotekom i više dugova nego što bi mogla otplatiti kraljeva otkupnina. Alasdairu, najmla em od trojice sinova, nije preostao niti nov . Nije da bi to ovjek pri pogledu na njega ikad naslutio, pomislila je. Živio je poput imu ne osobe, ali kako, ona nije mogla niti zamisliti. »Ne bih ti zamjerila da ti je Ned ostavio dvadeset tisu a funta«, nestrpljivo je rekla. »Bio si mu najbliži prijatelj... bliži nego što bi mu to mogao biti bilo koji brat. Ali apsolutno odbijam prihvatiti tvoju ovlast nad mojim izdacima. Zar te moram moliti za svoj tromjese ni džeparac? Tražiti dopuštenje ako želim izgraditi konjušnicu? Moram li dobiti tvoje dopuštenje za sve moje ku anske troškove?« Bijesno se zapiljila u Alasdaira, a zatim u odvjetnika. »Draga moja Emma, sigurna sam da e lord Alasdair biti susretljiv«, re e Maria, ustavši sa svoje stolice bez naslona. »A ti se ne želiš sama zabrinjavati oko financija. To je tako... tako neženstveno. Mnogo je bolje prepustiti takve proste detalje muškarcu. Muškarci imaju puno bolje umove za bavljenje takvim stvarima. Sigurna sam da je dragi Ned znao da se brine za tvoje interese... samo dok se ne udaš.« Prišla joj je i položila ruku na Emminu nadlakticu. »Možda bi trebala malo prile i i odmoriti se prije ve ere.« »Kad je to meni bilo potrebno odmarati se prije ve ere, Maria?« »Pa, zapravo, nikad«, re e dama. »Ali ovo je za tebe bilo jako naporno poslijepodne.« »Blago re eno«, kratko re e Emma. Obratila se odvjetniku. »No, gospodine. Imate li odgovore na moja pitanja? Koliko je ovlasti moj brat dao lordu Alasdairu?« Odvjetnik je protrljao usta vršcima prstiju. »Po samoj prirodi skrbništva, miledi, skrbnik mora ispitati sve troškove«, re e on s oklijevanjem. »Ali ne postoji drugo podru je nadležnosti.« »Oh, koje li sre e. Nisam obavezna pridobiti njegov pristanak za svoj brak, primjerice?«, upita ona zajedljivo. »Ili za mjesto gdje odaberem živjeti?« Odvjetnik je odmahnuo glavom i zvu ao prili no šokirano kad je progovorio: »Ne, doista ne, ledi Emma. Punoljetni ste.« Emma se namrštila prema tepihu pod svojim stopalima. Vrškom svoje plave satenske papu e pratila je njegov uzorak. »Pretpostavljam da nema na ina da se ova oporuka poništi?«
8
»Nikakvog, ledi Emma.« Emma je gotovo odsutno kimnula. »Ako biste me ispri ali«, re e ona hladnim glasom dok je prilazila vratima sobe za muziciranje. Izgubila se, a vrata su se uz škljocaj zatvorila za njom. »Dakle, uvijek sam govorila da ona ima jako udne manire«, objavi ledi Grantley, ustavši. Smrcnula je s neodobravanjem. »Naravno, s takvim bogatstvom, ne e joj nedostajati ponuda, bez obzira na njezine manire. Jednostavno emo se morati moliti da sebe ne e potratiti na lovca na miraz.« »Njezino je bogatstvo uvijek bilo veliko, a još nije podlegnula, gospo o«, blago istakne Alasdair. Ledi Grantley uputila mu je pogled krajnje nesklonosti. »Jednom je bila u ozbiljnoj opasnosti da to u ini, koliko se sje am.« Dostojanstveno se uputila prema vratima. »Idem u svoje odaje. Maria, biste li mi pozvali doma icu. Želim pregledati jelovnike za ovaj tjedan.« »Vjerujem da je Emma to ve u inila, ledi Grantley«, re e Maria. »Emma više nije gospodarica ove ku e.« Ledi Grantley važno iza e iz prostorije. Njezin suprug, s pogledom isprike upu enim Mariji, promrmljao je nešto o aši crnog vina i pošao za njom. »No«, izjavi Maria, kojoj su na obrazima izbile dvije svijetle mrlje boje. »No!« »No, doista, Maria.« Alasdair se odgurnuo od polica za knjige. »Što se prije vi i Emma nastanite negdje drugdje, tim bolje po sve, rekao bih.« Nasmiješio se ženi, i prili no grub izraz njegovih crta lica odmah se omekšao. O i su mu izgubile sarkasti an sjaj i postale tople; tanka linija njegovih usana izvila se manje nekompromisno. Potapšao ju je po ramenu. »Nema potrebe da primate naredbe od grofice. Ako želi ispitati doma icu, pustite je neka je sama pozove.« »Da... da, mislim da u baš to i u initi.« Maria je odlu no kimnula glavom. »Gospodine Critchley, sigurna sam da biste rado popili ašu vina prije nego što po ete. Ako biste voljeli do i sa mnom...« Pošla je prema vratima. Odvjetnik je sakupio svoje papire, naklonio se lordu Alasdairu te pošao za svojom doma icom revnim korakom. Alasdair se zavalio u stolicu sa zaslonima za ruke i zatvorio o i, ekaju i. Pretpostavljao je, Beethovena. Nije trebao dugo ekati. Prve klavirske note bile su tihe, gotovo nesigurne, dok Emma nije pronašla ugo aj. Tada su oja ale i on se našao kako sluša Kreutzerovu sonatu. Kimanjem je potvrdio svoje zadovoljstvo. Još uvijek ju je poznavao jednako dobro. Ustao je i ušao u sobu za muziciranje. Ako ga je svira ica i opazila, nije tome dala znaka. Alasdair je izvadio violinu iz lakiranog ormari a s intarzijama te stao iza nje. Slatki zvuci violine pridružili su se klaviru, no Emma nije pokazala da ga primje uje sve dok se skladba nije privela kraju. Ruke su joj se i dalje nalazile na tipkama dok su zvukovi sonate polako iš ezavali. »Oh, kako želim da ne sviramo tako dobro zajedno.« Bio je to usklik iz dna duše. Alasdair je promislio o odgovoru i odlu io da ga ne e pružiti. Položio je violinu na stoli mramorne površine, s pozla enim nogama. »Imaš li pojma koliki ti je imetak, Emma?« Okrenula se na stolcu. »Baš i ne. Znatan, znam. Zar je bitno o kojoj se svoti radi?« »Ja mislim da jest«, re e on suho. »A ako ti ne misliš da je bitno, onda moram re i da sasvim sigurno nisi najbolja osoba za upravljanje takvim bogatstvom.« Emma se zarumenila, ali bila je prisiljena priznati pravednost u tome. Me utim, ona re e: »Ned nije zbog toga tako uredio stvari, i ti to znaš.« »Imetak ti sad vrijedi nešto više od dvjesto tisu a funti«, mirno re e Alasdair, zanemarivši njezinu izjavu. »Izrazito si imu na žena.« »A ti eš me u initi još imu nijom, shva am.« Ustala je sa stolca. »Ali Ned nije zato ovako uredio stvari. Zar ne?«
9
»Ne znam zašto se Ned odlu io za ovo«, re e on, ne uvaživši njezine rije i. »Sve što znam je da je to injenica. Pa onda pre imo na stvar, ho emo li? Gdje namjeravaš živjeti?« »U Londonu za vrijeme sezone. Gdje drugdje?« »Gdje drugdje, doista?«, složi se on. »Želiš li da ti prona em prikladnu ku u za unajmljivanje?« »Željela bih je kupiti«, obrecne se ona. »Ne vjerujem da bi to bilo razborito«, re e on smireno. »A zašto ne, molim te?« Podignula je bradu; o i su joj dobacile izazov. »Jer eš se udati«, ustvrdi on izravno. »Ne za tebe!«, dobaci Emma prije nego što se mogla zaustaviti. »Ne... kao što se sje am, to si mi jednom ranije bolno jasno dala na znanje«, odvrati Alasdair, hladno kimnuvši glavom. »Slu ajno nisam dao napraviti novo odijelo.« Emma se teškom mukom kontrolirala. Bilo je tipi no za Alasdaira da preokrene situaciju u svoju korist... da je dovede u nepovoljan položaj. Suo ila se s njim. »Vjerujem da je to bila Nedova namjera s ovim dijaboli nim aranžmanom.« »Da, tako si ve natuknula. Ali Ned mi se nije povjerio.« Posegnuo je za uzicom zvonca. »Šeri ili madera?« Emma se krzmala, a zatim je prihvatila da Alasdair ne e priznati ono što su oboje znali da je istina. A zar je to uop e bilo važno? Oštrog uboda ljutnje sada je nestalo, a razboritost joj je govorila da nekako moraju prona i izlaz iz svog neprijateljstva, pomo u prošlosti koju su dijelili, kako bi uspjeli razriješiti ovu situaciju. Bez obzira na to koji su bili Nedovi motivi. »Šeri«, odgovori ona i nagne se da zagrije ruke nad plamenom dok je Alasdair davao upute lakaju koji se javio na zvono. Tišina u sobi za muziciranje se produžila. Emma je ostala uz vatru. Alasdair se prošetao do prozora. Zavjese još nisu bile navu ene i slabo su mogli uti zvuk valova kako se lome o plažu ispod litice na kojoj je stajala ku a. Lakaj se vratio s poslužavnikom. Stavio ga je na stol s mramornom površinom i povukao se. Alasdair je nato io vino i donio ašu Emmi. »Morat eš se držati pravila korote... ili namjeravaš prkositi obi ajima?« »Ned nije imao vremena za obi aje«, re e ona. »Istina.« Pijuckao je šeri, pažljivo je promatraju i. »Plesat eš?« Emma se odjednom osmjehnula. »Ne u plesati valcer«, re e. »Ned je prezirao valcer.« U o ima joj se pojave suze i ona ih odagna potezom ruke. »Tako er je prezirao plakanje.« Glas joj je prepukao i spustila je ašu. »Dovraga, Alasdaire. Zašto je morao umrijeti?« Prišao joj je i ruke su mu kliznule oko nje, a dah mu je zašumio kroz njenu kosu. Na trenutak je bilo kao i toliko puta u davnoj prošlosti. Tješio ju je... zbog oguljenog koljena, pada s konja, školske kazne. Ali i Alasdair je tugovao, i u ovom trenutku sloge ona je zauzvrat tješila njega. Pripili su se jedno uz drugo. I sada više nije bila davna, ve nedavna prošlost. Prošlost koju se zaklela da nikad ne e oživjeti. No mogla je osjetiti kucanje njegova srca, miris njegove kože, njegove kose. Podatna dužina njegova tijela utisnula se u njezinu. Ruke su mu skliznule niz njezina le a, privivši je uz sebe. Svijet se zarotirao oko svoje osi. Um i osjetila zavrtjeli su se u pomutnji. Izvukla se iz njegova zagrljaja, osušenih suza. »Uzmi mi onda ku u u najam.« Glas joj je bio grub i ponovno je podignula ašu i otpila. »Bit u u gradu za Novu godinu.« »Kako zapovijedate, gospo.« Alasdair se naklonio, a ironija je isijavala iz svake crte njegova vitkog tijela. »Raspravit emo detalje tvog financijskog aranžmana kad se smjestiš u gradu.« Osmijeh mu je zatitrao preko usana. »Uvjeravam te da ne u držati kesu pre vrsto vezanu.«
10
Emma se držala vrlo mirno, a zatim se okrenula i brzo izašla iz sobe. Za njom su se tiho zatvorila vrata. Alasdair je sjeo za klavir i zasvirao niz akorda, svaki od njih prodorniji i neskladniji od prethodnog.
11
Dr ugo poglavlje »Ovo je doista jako kvalitetna ku a, Emma.« Maria je odvezala vrpce svog šeširi a i kimnula izražavaju i svoje zadovoljstvo dok se ogledavala po velikom salonu na prvom katu. »Sobe su baš dobre veli ine, a namještaj prili no iznad prosjeka. Tako sam se bojala, draga moja, da bi mogla zapasti u melankoliju ako se zatekneš u oskudnom smještaju, nakon onoga na što si bila naviknuta. Grantley House je tako otmjena ku a, a Trg Grosvenor upravo savršena adresa.« Malo je uzdahnula, pa smjestila svoj šeširi na stolicu. »Ali ovo je uistinu veoma ugodna ku a. A Ulica Mount je najzgodnije mjesto boravka.« »Živjela bih i u kokošinjcu da je to jedini na in da pobjegnem od strine Hester.« Emma je skinula svoje rukavice od štavljene kože. »Ta je žena isti otrov.« »Moram re i kako ne nalazim da je jako dobro udna«, složi se Maria prili no umjerenije. Emma joj se nasmiješila. »S druge strane, ti si svetica, Maria. Kako ti je pošlo za rukom pregristi jezik kad se okomila na tebe, stvarno ne znam. Da sam barem mogla jednako postupiti«, doda ona mal ice sa žaljenjem. »Bilo bi puno dostojanstvenije održavati hladnu šutnju, umjesto neprekidnih neugodnih zadjevica s njom. A to je jako nespokojno za sirotog strica Grantleyja.« »No, draga moja, doista si uvijek imala nagao temperament«, ugodno re e Maria. »A i dragi Ned. Nikad ne bi šutio ako bi smatrao da je posrijedi nepravda.« »Ne.« Emmin osmijeh sada je prožela melankolija. U potrazi za ne im što bi joj rastreslo misli, prišla je visokom prozoru koji je gledao na ulicu. »Kakva strka! Poštanska ko ija još uvijek prije i prolaz ulicom dok iskrcavaju našu prtljagu, a iza nje su pivarska kola s vrlo ljutim voza em.« Grohotom se nasmijala. »Ne znam što to vi e, ali sigurna sam da ni približno nije pristojno. Ko ijaš izgleda spremno da ga opali šakom.« »Oh, Bože. Kako vulgaran prizor.« Maria odmahne glavom. »London je tako bu no, prljavo mjesto.« Emma se nasmijuljila, ali nije ništa rekla. Unato svim takvim protestima, Maria je obožavala biti u gradu za vrijeme sezone. Bila je izuzetno društveno stvorenje za koje su beskrajne izmjene posjetitelja i odlazaka u posjete, kupnje i zabave, ak i suhoparnosti u Almackovu klubu, predstavljale velik užitak. Bila je daleka rodica Emminu ocu, iji je suprug umro i ostavio je s oskudnim prihodima za život, nedovoljnima da održi životni stil na koji se bila naviknula. Emmina vlastita majka umrla je kad je njezinoj k eri bilo etrnaest godina, a Emmin otac pozvao je Mariju Witherspoon da nastupa kao doma ica i bude njegovoj k eri gardedama kada u e u londonsko društvo s osamnaest godina. Maria se oduševila tom velikodušnom ponudom i prilikom da se još jednom vrati u dinami an društveni život bogatih i plemenitih rodom, a kad je Emmin otac umro, postala je Emmina stalna družbenica. To je bio dogovor koji im je objema odgovarao. Premda Maria nije bila oštroumna, sve je poznavala, imala je besprijekorne veze i idealno je odgovarala zadatku pra enja mlade i bogate nasljednice u društvu. Bila je dobro udna i mirne naravi, a budu i da joj nikad ne bi palo na pamet pokušati utjecati na Emmina mišljenja i postupke, jako su se dobro slagale. »Idem se pobrinuti da se kutije i kov ezi stave u prave sobe«, sada re e Maria. »Imat eš onu lijepu veliku spava u sobu straga, Emma draga, a ja u uzeti onu sprijeda.« »Besmislica. Znaš da si lakog sna. Ne eš ni oka sklopiti ako ti soba gleda na ulicu«, re e Emma. »Ja bih spavala kao klada, pa ti uzmi onu stražnju.« Maria je oklijevala samo na tren, a zatim je promrmljala: »Tako lijepo od tebe, Emma draga. Tako obzirno«, te požurila van. Emma je ostala na prozoru. Prepirka izme u njezina ko ijaša i voza a teških pivarskih 12
kola još se više zahuktavala, i okupljala se poprili na gomila. Ko ijaš je bio kršan muškarac, ali voza pivarskih kola izgledao je poput profesionalnog boksa a i Emma je upravo po ela razmišljati kako bi trebala pozvati batlera Harrisa da zalije hladnom vodom tinjaju u vatru prije nego što netko bude ozlije en, kadli se iza ugla, iz Ulice Audley, dokotrljala laka dvokolica. Voza je zaustavio svoju zapregu ri ana nekoliko centimetara prije nego što se mogao zaletjeti u prepreku. Manevar je izgledao gotovo ležeran, ali je Emma, koja i sama nije loše upravljala konjima, znala kako je to zahtijevalo hladnu glavu, mirne ruke i posvemašnju preciznost. No ona ne bi o ekivala ništa manje od Alasdaira Chasea, koji je sada predao uzde svom livriranom sluzi i sko io s dvokolice. Bio je odjeven u prugasti plavo-žuti prsluk Kluba etiri konja na kojem bi mu svatko pozavidio. Nekoliko rezervnih vršaka bi a bilo mu je zataknuto u džep kaputi a. Obratio se zara enim stranama i, premda Emma nije mogla uti što govori, rezultat je bio trenuta an. Ko ijaš se uzverao natrag na svoje sjedalo, voza pivarskih kola posvetio se vo enju svojih konja cestom, a Alasdair se, uputivši poneku rije svome sluzi, okrenuo prema ulaznim vratima. Na trenutak je zastao i podignuo pogled na ku u. Ugledao je Emmu na prozoru i podignuo svoj šešir od dabrovine krivudavog oboda u znak pozdrava. Zatim joj se izgubio iz vida dok se uspinjao stubama pod njenim prozorom. Emma je ekala. Za ula je njegove hitre, lake korake po stubama i vrsto si obe ala da se ne e dati isprovocirati niti da e u ovom razgovoru sama provocirati. Alasdair je ušao u salon, donose i sa sobom svjež, hladan zrak u rumenilu obraza i vedrini oka. »Dobri Bože, Emma, jedva da mogu povjerovati u koli inu prtljage koju imaš. Kako dvije žene mogu trebati toliko mnogo? Mora da ima na desetke kutija za šešire i kov ega. Umalo sam slomio vrat sapli i se preko kutije s toaletnim priborom u hodniku.« Bacio je šešir i bi na stoli od atlasnog drva i skinuo rukavice. Svaka mu je kretnja bila laka, gipka, ekonomi na. »Onda, kako ti se svi a ku a? Ho e li ti odgovarati?« »Maria je jako zadovoljna njome«, re e Emma. »Ja još nisam imala vremena da je propisno razgledam.« Ako se Alasdair razo arao ovim rezerviranim odgovorom, nije to odao. »Ima sobu za muziciranje«, re e on. »Sa stražnje strane ku e u prizemlju. Mislim da e ti klavir biti po volji. Jedan je od Pleyelovih iz Pariza i ton mu je prekrasan.« »Hvala«, re e Emma. Ako je Alasdair odabrao instrument, znala je da ne e imati pritužbi, ali nije kanila dati oduška osje ajima. »Isprobat u ga kasnije. Kad budemo imale vremena da se smjestimo«, doda ona zna ajno, ne mogavši si pomo i, svim odlukama usprkos. »A tada emo, usu ujem se re i, drage volje primiti posjetioce.« »Ako je to bio pokušaj da me se riješiš, draga moja Emma, moram ti re i da si posve na krivom putu«, ugodno ustvrdi Alasdair. Sjeo je u nisku sofu pred kaminom i prekrižio noge, drže i se kao da se sprema raskomotiti. »Tvoj sam skrbnik, ako se sje aš. Kao takav imam povlastice koje se ne pružaju obi nom posjetitelju.« Uputio joj je osmijeh dok je nepomi no stajala kraj prozora. »A da i ne spominjem povlastice starog... jako starog... obiteljskog prijatelja.« »To je bilo u prošlosti«, re e Emma. »Jedva da sam ti se nasamo obratila s dvije rije i u zadnje tri godine. Zbog ega ovo i jest tako mrsko!«, doda ona strastveno, premda je bila kazala sebi da e biti smirena, uljudna i hladna. Borila se da prihvati neizbježno, ali to se inilo nemogu im. Svaki put kad bi pomislila da se pomirila s Nedovom dijaboli nom oporukom, sama pomisao na ono što oporuka povla i za sobom razorila bi joj teško ste eni mir. »Meni ovo uop e nije mrsko«, vedro re e Alasdair. »I više sam nego sretan odbaciti
13
našu otu enost.« »Kako možeš o ekivati da zaboravim...« Ušutjela je i ponovno se okrenula prema prozoru, uko enih ramena i le a. »Mislio sam da sam ja ošte ena strana«, primijeti Alasdair, glasom sada protkanim jetkoš u. »Ja sam bio onaj ostavljeni pred oltarom.« Bilo je beskorisno. Nije to mogla trpjeti. »Ako ti ne eš oti i, onda ja ho u.« Emma odjuri prema vratima. »Harris e te ispratiti.« Gotovo ležernom kretnjom, Alasdair podigne ruku i uhvati je za zapeš e dok je žurila pored njegove sofe. Drže i je, ustao je. Bila je visoka gotovo kao i on, ali Emma je znala da se ne može mjeriti sa žilavom snagom u njegovu vitkom tijelu. Prsti koji su je stezali oko zapeš a nisu se silom mogli rastvoriti, pa nije niti pokušala to u initi. »Mislio sam da smo se dogovorili kako eš prihvatiti ovu situaciju dobrohotno«, re e Alasdair. »Jednostavno eš sebe prikazati smiješnom ako tako ne u iniš.« »Stvarno te veseli što me možeš kuditi zbog toga, zar ne?«, re e ona ogor eno. »Zaboravljaš, moja draga Emma, da time što sam jednom sam ispao smiješan, imam stru no znanje o tim neugodnostima. Samo te želim na njih upozoriti, to je sve.« Njegove su i zadržale njezin pogled, i bile su ogor ene i ljute, a miši mu se trznuo pokraj stisnutih usana. »Kako se usu uješ okrivljavati mene za to!«, usklikne Emma. »Nakon onoga što si inio... o ekivao bi od mene da trpim... da se pretvaram...« Rije i su joj zapele u grlu i sada je povukla svoje zarobljeno zapeš e. Na njezino veliko iznena enje, ono je odmah bilo pušteno. Alasdair se okrenuo od nje te podi-gnuo svoj šešir, rukavice i bi . Kad je progovorio, glas mu je bio hladan i odmjeren. »Što god mislila o ovoj situaciji, ona postoji. Imam stanovite odgovornosti za tvoju dobrobit, i morat eš prihvatiti da u biti važna prisutnost u tvome životu. Došao sam ovog popodneva da doznam odgovara li ti ku a... jesi li dobro nakon svog putovanja... da se uvjerim kako nisi imala neugodnih pustolovina s drumskim razbojnicima i njima sli nima gospoda pustolovi ovih su dana bili jako zauzeti na Finchley Commonu - i da vidim imaš li kakvih zadataka da ih obavim za tebe. Došao sam, ukratko, uljudno te i prijateljski posjetiti.« Naklonio se s ironi nom formalnoš u, široko zamahnuvši svojim šeširom. Emma je stajala nesvjesno si pridržavaju i zapeš e na kojem je još uvijek mogla osjetiti topli otisak njegovih prstiju. Alasdair ju je promatrao u tišini, suzivši zelene o i, ali zadržavši nepokolebljiv pogled. Emma je znala što radi. Pokušavao ju je smesti svojim prigovorima o uljudnosti i prijateljstvu; pokušavao ju je nagnati da se osjeti neotesano i djetinjasto jer nije mogla ili nije htjela zrelo odgovoriti na nemogu u situaciju. »Ne zanima me tvoje prijateljstvo«, hladno re e ona. »Ali odgovorit u uljudno na uljudnost. A sada, ako bi me ispri ao, moram po i pomo i Mariji u nadgledanju raspakiravanja.« Ponudila mu je naklon jednako ironi no formalan kao što je bio i njegov. Alasdair je slegnuo ramenima, kao da ga ta stvar više ne zanima. »Kako želiš.« Navukao je rukavice, poravnavaju i finu kožu preko prstiju. »Budu i da si sada o igledno zaokupljena, posjetit u te ujutro da raspravimo kako želiš da ti ispla ujem novac. Da li tromjese no ili mjese no. Ti odlu i.« »Još nismo niti porazgovarali o mojim potrebama«, uko eno re e Emma. »To bi zacijelo trebalo prvo do i na red.« Alasdair je zastao na putu prema vratima. »O tome sam sam donio odluku. Priop it u ti je sutra. Ugodan dan želim, gospo.« Vrata su se zatvorila za njim. Emma, pocrvenjevši od ljutnje, pošla je do prozora. Promatrala ga je kako izlazi iz ku e, penje se u dvokolicu i preuzima uzde od svog sluge. Ulica je sad bila prohodna i dao je konjima znak da krenu, spustivši ruke pokretom koji je bio gotovo žuran i koji je njegovu zapregu potjerao hitaju i naprijed, prebrzo za usku ulicu.
14
Odmah ih je obuzdao, ali Emmi je bilo jasno kako je Alasdair jednako ljut kao i ona. Više nisu mogli biti zajedno u istoj sobi bez tog ogor enog neprijateljstva. Previše su povrijedili jedno drugo u prošlosti da ikada obnove ak i privid neusiljenosti u me usobnom društvu. Ned je to znao. Pa zašto je donio takvu odluku? Volio je svoju sestru i volio je svog prijatelja. Zašto bi odlu io oboje ih u initi nesretnima? Postojao je samo jedan odgovor. Ned je vjerovao da e se njihovim neo ekivanim spajanjem na ovako odvratan na in kemija, koja je uvijek postojala, me u njima obnoviti. Ushitile su ga njihove zaruke, a njihov ga je raskid slomio. Otvoreno nije predbacio niti jednome od njih, i ostao im je oboma blizak, obzirno odbijaju i stati na i iju stranu, ali nije mogao sakriti svoje žaljenje i razo aranost. Emma je otišla iz salona i uputila se u prednju spava u sobu na gornjem katu. Njezina se služavka nalazila usred raspakiravanja. Haljine su ležale na krevetu, preba ene preko naslona stolica i ležaljke ispod prozora. Cipele, lepeze i šalovi u neredu su pokrivali sve površine. »Bog nam bio na pomo i, ledi Emma, ali nisam shvatila da smo sa sobom ponijele toliko toga«, re e Mathilda, položivši pune ruke rublja u ladicu ormara. »I kladim se da ne ete nosit' ništa od ovih stvari kad jednom odete u skladišta svile i kod kitni arki i izmara.« »Vjerojatno si u pravu, Tilda«, re e Emma. »Mora da je sve beznadno izašlo iz mode.« Novosti o Nedovoj smrti prispjele su do njih tek u studenom. Pošti iz Portugala trebalo je dugo da stigne. Bila je u Hampshireu itavo ljeto i ostala je ondje za po etka londonske sezone dok su se odvjetnici bavili oporukom i neotu ivim nasljedstvom. U njezinoj tuzi, nisu je zanimali modni asopisi, koje je Maria gutala, niti društvena naklapanja, i bila je zadovoljna životom u haljini za jahanje i korotom koju je morala prihvatiti za primanje posjetitelja koji su dolazili izraziti svoju su ut. No sada se umorila od crne, blijedoljubi aste i golubinje sive boje. Bilo je vrijeme za povratak u pomodni svijet. Ljudi bi mogli reagirati podizanjem obrva na tako brzo skidanje crnine, ali Emma, poput njezina brata, nikad nije nimalo držala do javnog mnijenja, i pronicljivo je slutila da e javno mnijenje zanemariti bilo kakvu nedoli nost kad ona dolazi uz tako golemo bogatstvo. Na prkošenje obi ajima gledat e se kao na zanimljivu ekscentri nost. Prepustila je Tildu njezinu raspakiravanju i otišla u budoar u susjednoj sobi. Njezina mapa za pisanje bila je izložena na pisa em stoli u, a lakaj je palio svije e na okviru kamina. U kaminu je vedro gorjela vatra i soba se inila uto ištem tišine i reda u usporedbi s ostatkom ku e. Sjela je za stoli i otvorila mapu. Prsti su joj krenuli, kao i uvijek ovih dana, u kožni preklop gdje je uvala svoju privatnu korespondenciju. Izvukla je zamotuljak omotan masnim papirom i sjela s njim u rukama, gledaju i mrlje Nedove krvi boje r e. Zatim je iz omota izvukla list papira i pažljivo ga otvorila. Nije bio nalik ni emu što je prije dobila od Neda. Radilo se o nekakvoj pjesmi, o ito jednoj koju je sam napisao, a Ned nije bio pjesnik, ak bi i najpristranija sestra to morala priznati. Bila je to doista jako loša pjesma. Je li mu namjera bila našaliti se? I zašto nije bilo popratnog pisamca? Emma je preletjela rukom preko o iju. Ponovno je presavila list papira, vratila ga u omot i spremila natrag u svoju mapu za pisanje. Što god da je njome mislio, ona to nikad ne e doznati. No ovo je bilo sve što joj je preostalo od njega - posljednja konkretna stvar koju je posjedovala od svoga brata. Na njoj je bilo Nedove krvi. I ona e je brižno uvati. Možda e Alasdair shvatiti svrhu pjesme. Razumio je Neda na na ine razli ite od Emminih. I Alasdair je uvijek imao odgovore na sve. To je bila još jedna od njegovih iritantnih karakteristika. Nije uvijek bio u pravu, ali uvijek je bio silno uvjeren kako jest. Toliko da su ljudi bili skloni složiti se s njim. Ona i Ned bili su rijetke iznimke. No oni su poznavali Alasdaira bolje od bilo koga. Ili barem, ispravila se Emma, možda ga je Ned poznavao bolje od bilo koga. Ona se
15
bila zavaravala da ga poznaje... da mu može u potpunosti vjerovati. Emma je ustala od pisa eg stoli a i pošla do vatre u kaminu. Naslonila je ruku na okvir kamina te stajala gledaju i plamen, prisje aju i se kako je upoznala Alasdaira Chaisea. Bilo joj je osam godina tog ljeta kad je Ned s Etona doveo svog prijatelja ku i na praznike. A ona se odmah zaljubila u etrnaestogodišnjeg Alasdaira, slijede i ga itavo ljeto poput privrženog šteneta. ak je i tada imao svoj stil. Drsku nehajnost koja ga je i dalje obilježavala, koja ga je još uvijek inila tako privla nim... tako opasnim. Ohrabrivao je Neda na sve vrste vragolija. No u su tumarali šumom, promatraju i jazavce i lisice; izlazili bi jedrilicama na kanal Solent po svakojakom vremenu, no u i danju. Jahali su grofove neuvjež-bane lova ke konje i uzimali puške iz oružarnice gube i se po više sati na lova ke izlete, izazivaju i paniku u ku anstvu. No nekako je Alasdairov šarm otklanjao najgore posljedice. Njegov šarm i njegova nesumnjiva sposobnost. Neuvježbanim lova kim konjem njegove su ruke lako upravljale; bio je izvanredan strijelac i nikad se nije vra ao u ku u bez pune torbe za divlja ; plivao je poput ribe i plovio poput mornara. I inilo se da se ni ega ne boji. Op inio je grofa, kao i sve druge. Alasdairova ležerna razuzdanost prolazila je nekažnjeno, a Ned je postajao ak i odvažniji povode i se za svojim prijateljem. Nakon tog ljeta, Alasdair je postao stalni posjetilac Grantleyja Manora. Njegov vlastiti otac nije pokazivao zanimanje za njega. Majka mu je bila slomljena žena koja vjerojatno nije opažala dolazi li joj najmla i sin ku i na školske praznike ili ne. Tko je to no odlu io da e Alasdair zasnovati dom s Nedovom obitelji, nitko to no nije znao. Ali Emma je pretpostavljala da se radilo o samom Alasdairu. Emma se vezala za svog brata i njegova prijatelja s odlu noš u priljepka. Ve inom su je prihva ali s oholom ravnodušnoš u mladaca koji uživaju u tome da ih mla i od njih obožavaju poput junaka. Cjepanica je pala u kaminu, prekinuvši Emmino sanjarenje. Sagnula se da je eprkanjem vrati na mjesto, dok joj je vrelina grijala lice. Glazba je bila ono što je izazvalo promjenu u njihovu odnosu. Glazba koja je potaknula Alasdaira da se prema njoj po ne odnositi kao prema sebi ravnoj. Oh, nastavio ju je zadirkivati, nastavio se ponašati prema njoj s ležernom lako om što proizlazi iz dugog prijateljstva, ali u nekom trenutku, prije nego što se ak i po ela ešljati kao odrasla žena, po eo ju je shva ati ozbiljno. Jednog ju je popodneva uo kako svira, onda kad je ve bila shvatila da joj glazba više nije muka sastavljena od vježbanja i ljestvica, ve izvor veselja. Do tada je Alasdair svirao samo za sebe, no u kad bi ku a utihnula. Nikad nije otkrio svoj dar. Samo je Ned znao za njega, znao je da njegov prijatelj koristi glazbu ne bi li si olakšao crna raspoloženja, valove usamljenosti koji su ga ponekad preplavljivali. A ak niti Ned nije shva ao kako je temeljito Alasdair koristio glazbu da izrazi sve svoje emocije. Emma je to otkrila dovoljno brzo. Ona i Alasdair dijelili su i strast i potrebu. I dobro su si odgovarali. itavu sezonu njihovih zaruka svirali su zajedno, ponekad isklju ivo zbog vlastitog užitka, ali esto zbog užitka drugih. Postali su redovni zabavlja i na ve ernjim primanjima i zabavama u ljetnikovcima. Sve dok sve nije pošlo po zlu... Tko je ovaj put bila Alasdairova ljubavnica? Ovo je pitanje ponovno uzdignulo svoju ogavnu glavu i Emma je odvratila lice od vatre. Sigurno je imao ljubavnicu. Alasdair je uvijek imao ženu u svom životu. Zapravo, više od jedne, pomislila je ogor eno. Zadnje što je ula, posrijedi je bila ledi Melrose. Žena stanovite dobi i još i te kakve reputacije. O ljubavnim vezama lorda Alasdaira esto se govorkalo. On je trebao biti bez funte u džepu, ali živio je kao ovjek blagoslovljen znatnim bogatstvom. Bio je razvratnik. Nehajan, poduzetan, krajnje šarmantan i nepopravljiv razvratnik. A društvo ga je zbog toga voljelo.
16
* * * Ku a u Polumjese evoj ulici sastojala se od vijugave zbrke uskih hodnika i diskretnih sobica. U malom salonu na katu dimila se vatra, a sa svije a je kapalo dok se sije anjski vjetar silom probijao ispod vrata i oko prozorskih stakala. Dva muškarca u sobi stajala su umotana u velike ogrta e oko vatre. Oštrom kašlju jednoga od njih dim nije pomagao. »Ovdje je paklena klima!«, re e on. »Ne znam kako možeš živjeti u njoj, Paolo.« Govorio je engleski, ali s teškim naglaskom i obra ao se mnogo mla em muškarcu, pomodno odjevenom u blijedosive uske hla e, kvalitetni plavi ogrta i sivi svileni prsluk. izme ukrašene pozla enim resama sjale su mu se na svjetlosti vatre. ovjek se navikne na nju, Luiz.« Mla i je muškarac slegnuo ramenima, zvu i kao da se dosa uje. Njegov glas nije imao ni traga naglasku, ali nešto u njegovim crtama lica, maslinastoj koži i tamnim o ima, davalo je egzoti an izraz njegovu izgledu. »Naravno, ti si ro en ovdje«, re e Luiz. »Pretpostavljam da to mijenja stvari.« Nije zvu ao uvjereno. Podignuo je monokl i prou io svog sugovornika. »Svakako izgledaš kao što to uloga zahtijeva. Fino kao bilo tko od ove londonske gospode. Misliš da je možeš odigrati?« »Mogu je odigrati«, re e Paolo, uz isti onaj izraz dosade. »Mogu odglumiti kicoša jednako dobro kao bilo tko od njih.« Nasmijao se, a usna mu se podrugljivo izvila. »Sa sigurnoš u mogu obe ati da nitko nikada ne e posumnjati u istinu mog porijekla.« Iza njih su se otvorila vrata i oba su se muškarca okrenula od vatre. Ušla je visoka, impozantna pojava, zalupivši vratima za sobom. Obavio se svojim velikim zimskim kaputom. »Ovdje je dovoljno hladno da se mjedenom majmunu smrznu jaja«, izjavi on odrješito, sa samo najsitnijim tra kom naglaska. »Potakni vatru, Luiz.« Luiz se požurio poslušati, bacaju i cjepanice na plamenove. Nažalost, drvo je bilo svježe i prokuljali su pramenovi dima, izazvavši u Luiza gr evit napadaj kašlja. Pridošlica je to pre uo. Bacio je svoj šešir na stolac i odlu nim koracima prišao stolu gdje su stajali boca vina i aše. Podignuo je ašu i pregledao je na svjetlosti svije e, a zatim je pedantno obrisao rup em prije nego što ju je napunio vinom iz boce. Kao da je njegova radnja udijelila op e dopuštenje, ortaci su se požurili slijediti njegov primjer. Pili su u tišini, a zatim je pridošlica podignuo vlastiti monokl i pomno promotrio Paola. »Da, odgovarat eš«, re e on. Posegnuo je u prednji dio svog kaputa i izvadio hrpu papira. »Ovo su tvoji osnovni podaci. Ne bi ti ih trebalo biti teško upamtiti.« Paolo je uzeo papire. »Lakše, vjerujem, od talijanskog diplomata«, re e, listaju i dokumente. »Zamršenostima talijanske politike nije bilo lako ovladati, guverneru.« Muškarac tako oslovljen tek je kimnuo glavom i otpio svoje vino. »Žena se kre e u najboljim krugovima. Tvoje porijeklo francuskog emigranta besprijekornih preporuka omogu it e ti ulaz u gornje slojeve ovoga društva. Princeza Esterhazy sredit e ti jamce za Almackov klub. Obaviještena je o tvom dolasku i vjeruje da si potomak stare porodice u dalekom srodstvu s onom njezina muža. Posjetit eš je im temeljito nau iš svoje osnovne podatke. Bilo bi dobro da nabaciš trun icu francuskog naglaska. Tvoj te ni engleski dade se objasniti, naravno, tvojim emigrantskim statusom. Odrastao si na engleskom selu, ali sada želiš zauzeti svoje mjesto u engleskom visokom društvu.« Guverner je slegnuo ramenima i položio ašu na stol. »Na i eš se u dobrom društvu. A potraga za bogatom suprugom - tako vulgaran izraz,« rekao je uz grimasu odbojnosti, »smatra se savršeno osnovanim zanimanjem, doista pohvalnim, za mladi e ijim eš se redovima pridružiti.« »Još mi niste rekli moj zadatak«, re e Paolo, promatraju i svog nadre enog preko ruba aše. »Što trebam u initi s tom bogatom mladom ženom?« Guverner je prišao kaminu. Sagnuo se kako bi ugrijao ruke na slabom plamenu.
17
»Imamo razloga vjerovati da ona posjeduje nešto što bi nam bilo od interesa. Wellingtonove planove za proljetnu vojnu koji su poslani njegovim gospodarima u London. Brat joj je bio jedan od Wellingtonovih kurira. Znamo da je nosio detalje u Lisabon kako bi ih otpremio brodom. Kad nam je pao u ruke, dokument nije bio uz njega i umro je prije nego što nam je mogao dati išta korisno. No znamo odre ene stvari o njemu. Znamo da je bio veoma blizak sa svojom sestrom. I znamo da je umro s njezinim imenom na usnama.« Uspravio se pa se odmaknuo od vatre, griju i si le a. »Od naših izvora znamo da dokument nikad nije stigao do vojnog zapovjedništva u konji koj gardi. Nitko ne zna što se s njim dogodilo. Ako ga ta žena ima, dosad ga je mogla uništiti, ne znaju i o emu je rije . Ne znamo da li joj se brat povjeravao. Znamo jako malo, dragi moj Paolo, osim da je ovo stvar od najve e važnosti. Na tebi je da otkriješ što ledi Emma zna, ima li ono što tražimo, a ako je tako, da joj to uzmeš. Tvoja je odluka kako eš to odabrati u initi.« Nakratko je zastao, zagledavši se u daljinu. »Ako bude nužno urediti nezgodu, ili ako do e do neke nesretne pogreške, tada eš se, naravno, pobrinuti da to bude diskretno.« »Naravno, guverneru.« Paolo se naklonio. Spojio je prste u oblik piramide, prislonivši ih uz usta. »Imam ponešto ugleda, vjerujem.« »Zbog ega te i upošljavamo za tako delikatnu stvar«, re e guverner, a glas mu je ponovno postao odrješit. »Luiz e ti poslužiti kao veza... i kao izvidnica ili za bilo koji drugi zadatak.« Kimnuo je starijem muškarcu, koji je šutio tijekom itavog razgovora. »Luiz e ostati u ovoj ku i za vrijeme itave operacije i bit e ti dostupan u svako doba.« Luiz je nesretno zakašljao kad je još jedan pramen dima prokuljao u sobu. Zadrhtao je u svom zimskom kaputu i bacio pogled prema prozor u gdje je gola grana grebala staklo. To nije bio vedar zvuk. »Uzet eš stan u Albermarleovoj ulici.« Guverner je izvadio još jedan papir iz džepa. »Ovdje je najam. Stan nije grandiozan, ve dostatan, a sobe ispod tebe iznajmljuje plemi besprijekornog rodoslovlja, ako i ponešto sumnjivog financijskog statusa. Slu ajno je blisko povezan s doti nom mladom damom, i bio je drag prijatelj i pouzdanik njezina brata. Sprijateljit eš se s njime.« »Razumijem.« Paolo je kimnuo, letimi no pogledavši ugovor o najmu. » ini se da e mi biti ugodnije nego sirotom Luizu ovdje.« »Nesumnjivo.« Bio je to neosjetljiv sporazum. Guverner je ponovno podignuo svoj šešir, izgledaju i spremno za odlazak. »Možda bi mi bilo od pomo i ako znam što tražim?«, re e Paolo podigavši jednu obrvu. »Ne znamo to no. Edward Beaumont bio je umješan kurir. Znao je kako prikriti svoju robu.« Slegnuo je ramenima. »Prijeko nam je potrebno da se dokopamo toga ako još uvijek postoji. itav ishod vojne na poluotoku ovisi o tome. Možeš biti siguran da e car nagraditi takvu informaciju... što me podsje a.« Zavukao je ruku duboko u džep i izvukao kožnu kesu. Bacio ju je na stol. Pala je uz težak zveket. »Ako budeš trebao dodatna sredstva, bit e ti osigurana.« Uz te rije i, guverner je kimnuo obojici muškaraca i otišao. Luiz je ponovno zadrhtao. »A znaš tko e dobiti nagradu«, promrmljao je. »Ne oni poput nas, prijatelju moj.« Paolo je podignuo kesu. Procjenjivao joj je težinu na dlanu. » ini se da je ovaj zadatak skup«, re e on mrko. »Sasvim u sigurno dobiti svoj udio, Luiz, bez straha.« Crne su mu o i bile tvrde poput ahata, i prešao je rukom preko usta gestom koja je nekako bila i zloslutna i grabežljiva. Luiz je svrnuo pogled. Nije bio dorastao Paolu, a kamoli guverneru. A nije bio siguran niti da to želi biti. Hladne sobe s propuhom i uloga posrednika dovoljno je odgovarala njegovim sposobnostima i sklonostima. Nije mu bilo ugodno razgovarati o nezgodama.
18
Tre e poglavlje »Emma, najdraža, lord Alasdair je na donjem katu.« Sljede eg je jutra Maria ušla u Emminu spava u sobu, obzirno tihog glasa, mekog koraka. Emma je nešto ne ujno promrmljala i zaronila dublje u svoje jastuke. Bila je no na ptica koja na sate prije deset ujutro baš i nije gledala s oduševljenjem. »Evo Mathilde s tvojom toplom okoladom«, mamila ju je Maria, pošavši do prozora kako bi razgrnula zastore. Sobu je preplavila zimska sun ana svjetlost, a uli ni zvu i odozdo neznatno su zastrujali uvis. »Izvolite, ledi Emma.« Mathilda je položila poslužavnik na no ni ormari i izlupala jastuke dok se Emma uspravljala u sjede i položaj, krmeljavo trep i. Služavka je zatim namjestila poslužavnik na njezina koljena, napravila kniks i izašla iz sobe. »Što si ono rekla, Maria?« Emma je uzela srebrni vr i nalila tamni, mirisni mlaz okolade u plitku porculansku šalicu širokog ruba. »Alasdair je svratio u posjet«, re e Maria. »U ovaj rani sat!« usklikne Emma. »Možeš mu re i da...« »Možeš mu to sama re i«, vedro progovori Alasdair vrata. Otvorio ih je tako tiho da ga niti jedna žena nije ula. »Što bih trebao napraviti?« »Oti i k vragu«, re e Emma, spustivši šalicu na poslužavnik i srdito se zapiljivši u svog neželjenog posjetioca. Izgledao je odvratno elegantno za tako rani sat, uskih žu kastobijelih hla a istaknutih kvalitetnim, smaragdno zelenim kaputi em od kojeg su mu o i naprosto blistale. Kravata od uštirkanog muslina bila mu je zavezana u kompliciran vor, a sjajne su mu kovr e bile po ešljane u moderno neurednom stilu. Šešir, kaput, rukavice i štap mora da je ostavio u prizemlju. Maria je tiho i o ajno kriknula. »Zaboga, lorde Alasdair, ne možete biti ovdje... u Emminoj spava oj sobi... ta ona je još u postelji.« »Primijetio sam«, prokomentira Alasdair hladnokrvno, ušavši u sobu. »Trebao sam to ekivati. Nikada nisi bila ranoranilica, Emma.« »Ali lorde Alasdaire... ne... ne... doista, ovo ne e biti dobro.« Maria se rastr ala po sobi, divlje gestikuliraju i, kao da tjera jato gusaka. »Nema potrebe za takvim uzrujavanjem, Maria«, smireno re e Alasdair. »Ulazio sam i izlazio iz Emmine spava e sobe još otkako joj je bilo osam godina.« Bacio je pogled prema krevetu, a o i su mu ironi no zasjale, dok su mu se usta blago podrugljivo iskrivila. »Imao sam sve privilegije jednog brata, zar nisam, Emma?« I još mnoge povrh toga, pomislila je Emma ogor eno. No nije mu kanila dati to zadovoljstvo da primijeti njezinu reakciju na implicitan podsjetnik na sve što su nekada dijelili. Samo je slegnula ramenima i nalila još okolade u šalicu. »Znam kako mora da imate obaviti mnogo stvari, Maria«, re e Alasdair, razoružavši je osmijehom. »A ja moram raspraviti odre ene stvari s Emmom... skrbni ke stvari, kao što sam siguran da ete shvatiti...« Ovdje je zna ajno zastao, podignuvši obrvu. Maria je shva ala kako takve stvari moraju biti povjerljive. Ako Emma odlu i povjeriti joj detalje, to je bila jedna stvar. No njezin ostavinski skrbnik nije mogao narušiti povjerljivost svoga položaja. Svejedno, hrabro je pokušala ispuniti vlastitu obavezu gardedame. »Zar to ne može pri ekati, Alasdaire, dok Emma ne ustane i odjene se?« Alastair je letimi no pogledao mali pozla eni sat na okviru kamina. Pokazivao je devet i pol sati. »Nažalost, moram smjesta krenuti u Lincolnshire«, re e on uz onaj isti razoružavaju i osmijeh. »A ne mogu po i a da se ne pobrinem da za vrijeme moga izbivanja Emma ima dostatna sredstva.« »Zašto tako naglo moraš oti i u Lincolnshire?«, upita ga Emma, odavši znatiželju. 19
Prethodnog dana Alasdair nije ostavio takav dojam. Alasdairov izraz lica izgubio je svoj šarm. Ironi ni bljesak vratio mu se u o i. »Moj je cijenjeni brat našao zgodnim sazvati sastanak klana«, re e on. »A kao što znaš, kad Francis pucne prstima, svi moramo dojuriti da mu se pokorimo.« »Otkada odgovaraš na bratove pozive?«, upita Emma s otvorenom nevjericom. Od trenutka kad je postao punoljetan, Alasdair je potpuno prekinuo sve kontakte sa svojom obitelji, a naro ito sa svojim bahatim bratom, trenutnim grofom od Chasea. ini se da mi se mama razboljela«, blago e Alasdair. »Teško mogu odbiti zahtjev da posjetim njezinu bolesni ku postelju.« Emma je odmah osjetila kao da se prikazala u ružnom svjetlu, što je, naravno, i bila Alasdairova namjera. Imao je jezik koji je mogao ujesti poput ljutice i nije se ustru avao upotrijebiti ga kad bi netko bio pretjerano radoznao. Me utim, bila je prava majstorica u nošenju s poniženjima Alasdaira Chasea. Prijazno je rekla: »Žao mi je što to ujem.« Maria je i dalje izgledala nesigurno, ali znala je da je ne tako davno ova neformalnost izme u Emme i Alasdaira bila uobi ajena. Ned u tome nije vidio ništa loše, a ona nije imala naviku nametati vlastita mišljenja Emmi, za koju je bila sigurna da je savršeno sposobna sama istjerati neželjenog posjetioca. Pa je tako, kad se Alasdair primaknuo vratima i pridržao joj ih otvorenima, rekla tek: »Oh, Bože«, i prošla kroz njih, mrmljaju i dok je prolazila pored Alasdaira: »Pozdravite ledi Chase u moje ime.« »Sa zadovoljstvom, Maria.« Alasdair se naklonio i vrsto zatvorio vrata za njom. »Hajde, Emma, ne gledaj me tako mrko. Odlu io sam da se danas ne u sva ati s tobom.« Dohvatio je stolicu ravnog naslona za le a i bez naslona za ruke koja je stajala uz kamin, zakrenuo je, opkora io i sjeo, obgrlivši naslon. Položio je bradu na ruke i upitno promotrio Emmu. Izgledala je slasno raskuštrano, prugaste kose što joj je padala niz le a, zla anih o iju pod spuštenim kapcima još uvijek punim sna. Put joj je imala ruži ast sjaj, usne su joj bile vlažne i meke, izraz otvoren i ranjiv, kao da joj lice još nije prihvatilo stvarnost novog dana. Nezvano, vratilo mu se sje anje na to kako je duboko spavala, kako je no u ležala veoma spokojno nakon što bi se nemirno izokretala po postelji sve dok se ne bi našla u pravom položaju. Nezvano se pojavilo sje anje na njezine duge, raširene udove, isprepletene s njegovima. Ništa je ne bi probudilo. Ujutro se obi avao zabavljati dodiruju i je, miluju i je po itavoj dužini vitkih le a, trbuhu, prelaze i vršcima prstiju po satinastoj koži s unutarnje strane njezinih bedara, pokušavaju i vidjeti može li u njoj potaknuti najsitniju reakciju. No ona bi nastavila spavati, duboko i pravilno dišu i, ali povremeno... samo povremeno, izvukao bi iz nje tihi mrmor, neznatno komešanje poziva... Emma je osjetila trnce na koži. Osjetila je kako joj se bradavice stvrdnjuju pod njegovim netremi nim pogledom. Mogla mu je pro itati misli jasno kao da su ispisane na finom pergamentu. Alasdair se polako osmjehnuo, osmijehom koji mu je zapo eo u o ima prije nego što mu je stigao na usne. To je bio osmijeh koji je pozivao na odgovor - osmijeh ija je žrtva postala više puta nego što se željela prisjetiti. Hotimice, Emma je okrenula glavu, podignuvši poslužavnik koji joj je još uvijek ležao na koljenima te se nagnula ustranu kako bi ga položila na no ni ormari . »Dakle«, re e Alasdair kao da se onaj nabijeni trenutak nikad nije ni dogodio. »Dok me ne bude bilo, pretpostavljam da eš kupovati... da eš se op enito pripremati za upad u grad u najboljem izdanju.« Ustao je sa stolice i ušetao u Emminu sobu za presvla enje dok je govorio. »Moda se promijenila otkad si zadnji put bila u gradu. Kao i stil ešljanja kose.« Izgubivši se tako Emmi iz vida, nastavio je bezna ajno avrljati, blago ironi nog glasa, ali cijelo to vrijeme o i su mu skakale po sobi, zapažaju i sve. Dugim je koracima prišao pisa em stoli u, na kojemu je ležala njezina mapa za pisanje. Prsti su mu hitro prešli po
20
finoj koži. U stoli u je bilo ladica, dvanaest malenih za mjese ne ra une i izvješ a, te dvije dublje ladice. »Što radiš ovdje?« Okrenuo se, naizgled ležerno, na Emmin glas s vrata. Stajala je ondje u spava ici, kose koja joj je neuredno padala niz le a, fiksiraju i ga ozloje enim i ispitiva kim pogledom. »Samo razgledavam«, re e on bezbrižno. »Zanimalo me vidjeti raspored soba.« Emma se namrštila. »Još nisi vidio ku u?« »Ne.« Odmahnuo je glavom. »Nisam vidio potrebe za tim. Specifikacije ku e inile su se baš prikladne, pa sam jednostavno potpisao najam.« Pustio je da mu ruka padne s mape za pisanje i odšetao do ormara. »Trebat e ti posve nova garderoba, pretpostavljam.« Promijenio je temu odmahnuvši rukom dok je otvarao ormar pa po eo prekapati po odje i koja je ondje visjela. »Kao što sam i mislio, svi dekoltei ovdje preduboki su za današnje vrijeme. Sada se nose zatvoreniji, s ipkastim ovratnikom. I rukavi su duži. Oh, i u ve ini slu ajeva možeš pro i i bez skuta koji se vuku po podu.« Emma je bila razapeta izme u zlovolje zbog ovog nehajnog prekapanja po njezinu ormaru i zanimanja za njegove komentare. Alasdair je bio priznati modni sudac, i njegov ukus za odijevanje, i muško i žensko, bio je nepogrešiv. Me utim, zlovolja je odnijela prevagu. »Kad mi završiš s prekapanjem po ormaru, možda bismo mogli nastaviti raspravljati o mojim financijama?«, re e ona ledeno. Alasdair se okrenuo prema njoj. »Ah, da.« Podignuo je monokl što mu je visio na crnoj svilenoj vrpci oko vrata i promatrao je kroz njega neko vrijeme. »Izgledaš kao da ti je hladno, slatko moje. Možda bi trebala staviti ku ni ogrta ili se vratiti u krevet.« Emma je sa zakašnjenjem shvatila kako joj je spava ica od vrlo finog batista dovoljno tanka da bude gotovo prozirna. Spustila je pogled i vidjela da joj na podlozi od bijelog materijala bradavice tvore tamne mrlje. Alasdairov pogled prešao joj je po cijelom tijelu i ona je znala da se prisje a onoga što se tako slabo krilo pod haljinom. Nehajan izraz nježnosti, izravan pogled, oboje ju je razjarilo. Osje ala se poput kurtizane koju ocjenjuju u bordelu... kao da ju je u svojoj glavi postrojio u gusto nanizani red svojih nebrojenih veza. Povrije enost je još uvijek bila svježa i jaka. Emma je odmarširala natrag u svoju spava u sobu, zgrabivši baršunasti ku ni ogrta iz škrinje pri dnu kreveta. Sigurna u njegovim naborima, okrenula se u napad. »Pretpostavljam da sve dame koje uživaju tvoju naklonost imaju koristi od tvojih savjeta po pitanju odje e i mode«, re e ona sa zvu nim sarkazmom. »Možda i pla aju za njih? Ne bi me trebalo za uditi ako su ledi Melrose i njoj sli ne i više nego voljne držati te pri ruci u zamjenu za sve one male usluge koje im iniš.« Ljutnja i bol sada su joj bile nerazdvojive i nastavila je s ubojitim uvredama. »Doista, esto sam se pitala kako ti polazi za rukom tako lagodno živjeti bez vidljivih sredstava za uzdržavanje. Sada, naravno, uvi am, kako to mora biti. Imaš li cjenik, dragi moj Alasdaire?« Alasdair je prešao prostoriju u tri duga koraka. Ona je s mra nim zadovoljstvom opazila da se probila kroz njegov oklop nonšalantnog nehaja. Što sada vrijede njegove miroljubive namjere? Problijedio je od gnjeva, o i su mu bile tek procjepi zelenog leda. Oko usta mu se pojavila bijela sjena, a u sljepoo nici mu je tuklo bilo. »Tako ti Boga, Emma! Ideš predaleko.« Ruke su mu se ovile oko njezina vrata i mogla je osjetiti vlastiti puls kako udara o njegove prste. Do ekala je njegov jarostan pogled s trijumfalnim sjajem u o ima. »Pod nesavladivim porivom«, izjavi ona. »Ali zar mi ne eš zadovoljiti znatiželju? Pouzdano znam da imaš prihod od pet tisu a funti godišnje od mog bogatstva. Ali to jedva da dostaje muškarcu s tako skupim ukusima.« Alasdairovi palci utisnuli su se uvis u meku kožu ispod njezine brade. Nije joj nanosio bol, no mogla je osjetiti snagu volje koja ga je u tome spre avala. »Doista imaš opak jezik«,
21
re e on. »Od majstora, to je doista kompliment«, uzvrati mu ona. Neodre eno je shvatila da su sada oboje krenuli putem istog bijesa, i u tome je bilo ne ega gotovo opojnog. Gotovo olakšanje. Bilo je kao da je kona no slobodna dati oduška užasnoj boli koju joj je nanio. Ostavila ga je prije tri godine bez ijedne rije i oproštaja, i otada jedva da su izmijenili koju rije . Sada je ekstremno bujanje bijesa bilo poput vatre što pro iš uje. Nastupio je trenutak tišine, a zatim se Alasdair odjednom pokrenuo. Jednu je ruku zabacio oko njezina struka, privivši je vrsto uza se. Drugom joj je rukom obujmio glavu. Prinio je svoja usta njezinima, zanemaruju i njezino opiranje. U poljupcu je bilo strasti, ali nije bio od onih mekih, nježnih. Bio je vrst, pun kažnjavanja i osvete i kad ju je kona no pustio, opalila mu je zvu nu pljusku po obrazu otvorenim dlanom. »Ti gade!«, izjavi ona, guše i se od ogor enja. »Mislio sam da si to tražila«, odgovori on naru-gavši joj se jetko, lagano si dodiruju i obraz gdje su se isticali tragovi njezinih prstiju. » inilo se jasnim da me provociraš na nekakvu akciju. Prema mom iskustvu, kad žena zapo ne sva u, obi no traži drugi, sasvim proturje an odgovor.« Osmijeh mu je bio ista uvreda. »Zar si tako dugo bila bez strasti, slatko moje, da moraš zadovoljavati svoju potrebu na tako perverzan na in? Samo trebaš zatražiti i bit u i više nego sretan da ti iza em u susret, znaš.« Ovaj je put Emma zadržala ruke uz tijelo, šaka stisnutih uz nabore svoje ku ne haljine. On bi je pustio da ga ponovno udari bez tjelesnog uzvra anja, takva okrutnost nije bila njegov na in, ali da sama izgubi kontrolu bio bi svojevrstan poraz. Alasdair je bio pravi majstor u verbalnom okršaju, a kada je bio ljut kao sada, ne bi kontrolirao jezik. Mogao bi zažaliti na svojim rije ima kasnije, ali zasad e biti onoliko grub koliko je htio. A jednako tako i ona. »Ne bih te dotaknula ni da si posljednji muškarac na zemlji«, re e ona tiho. »Gadiš mi se. Ti si razvratnik sa svim nagonima pastuha koji se tjera.« Alasdairu je dah prošištao kroz zube, ali glas mu je bio leden i smrtonosan poput zmijskog otrova. »Onda mi moraš oprostiti na pretpostavci. Mora postojati neki razlog zašto bi strastvena mlada žena odabrala provesti tri kreposne godine. Ne mogu povjerovati da nisi imala ponuda od naše zlosretne pustolovinice. Zar me možeš kriviti što sam mislio da ti je možda teško... ili ak mrsko... prona i zamjenskog para?« »Ti arogantni, umišljeni, drski, odvratni...« Emma nije mogla prona i dovoljno snažne rije i. »Nosi se odavde. Više te nikad ne želim vidjeti!« »Ah, dakle imamo problem.« Alasdair se smjestio visoko na rubu komode, prekriživši duga ke noge u gležnjevima. »Dokle god upravljam tvojim bogatstvom, draga moja Emma, morat eš podnositi da me vi aš esto i redovito.« Smrknuti osmijeh zatitrao mu je preko vrsto stisnutih usana. »Oh, budi siguran da e tvoje upravljanje biti jako kratkotrajno!«, usklikne Emma. »Radije nego da ga trpim i minutu duže no što moram, prihvatit u prvu ponudu koju dobijem, Alasdaire Chaseu. I bit u zaru ena do... do sredine velja e.« Široko je zamahnula rukama u sveobuhvatnoj gesti. Alasdairov je smijeh bio prezriv. »Ne budi smiješna, Emma. Salijetat e te lovci na miraz...« »Ne prvi put«, prekine ga ona. »I ne bi bilo prvi put da podlegnem takvome, zar ne?« Premda je znala kako njezino bogatstvo nikad nije bilo Alasdairov motiv da je zaprosi, nije si mogla pomo i a da mu ne dobaci tu optužbu, i ponovno je sa zadovoljstvom opazila da ga je pogodila u živac. »Vjeruj mi,« re e on tmurno, »bilo koji muškarac, spreman da se zbog tvog bogatstva ne obazire na tvoj goropadni jezik, mora biti u krajnje ozbiljnim neprilikama. Bolje nau i ublažiti svoj karakter, Emma, ako namjeravaš pridobiti muža u krevet.« »Do sredine velja e«, ponovi Emma, »imat u zaru nika... i...« Zastala je, suzivši o i.
22
Bilo je krajnje vrijeme da netko nau i Alasdaira Chasea da ne donosi tašte i bezobrazne pretpostavke. Hladnokrvno je izložila: »Zaru nika i, gospodine, ljubavnika u svojoj postelji. Do etrnaestog velja e, svetkovine svetog Valentina«, izjavi ona u naletu inspiracije. Svetog Valentina, sveca zaštitnika nesretnih ljubavnika! Ispustila je kratak, ljutit smijeh. Kako jako prigodno. »Jednog te istog? Ili namjeravaš prevariti tog mitskog i nesretnog zaru nika prije vjen anja?« Podignuo je podrugljivo obrvu. Emma se tako zapiljila u njega da ga je natjerala da obori pogled. »Promi e mi vidjeti što se to tebe ti e.« Napeta se tišina me u njima otegnula. Vatra u kaminu oštro je prasnula i zapištala. Zatim je Alasdair slegnuo ramenima kao da ga ta tema više ne zanima. Posegnuo je u džep svog prsluka i izvukao bankovnu mjenicu. »S ovim bi džeparcem trebala izgurati dok se ne vratim.« Pružio joj ju je. »Možeš mi izravno slati svoje ra une na naplatu. Tako er i prikaz troškova svog ku anstva.« Emma je uzela bankovnu mjenicu u mlitave prste. »Više bih voljela sama pla ati svoje ra une«, izjavi ona. »To e omogu iti tromjese na isplata na moj vlastiti ra un.« »Mislim da se na ovaj na in najbolje mogu pobrinuti za tvoje bogatstvo.« Razdvojio je gležnjeve i odgurnuo se od komode. Glas mu je sada bio hladno injeni an. »Moram biti u mogu nosti prebacivati tvoja ulaganja kako bih osigurao najpovoljniji rast, a nema smisla ograni avati veliku svotu svaka tri mjeseca.« Pošao je prema vratima. »Ne trebaš strahovati da u preispitivati tvoje izdatke... osim, naravno, ako ne po neš gomilati ogromne kockarske dugove. Želim ti ugodno jutro, gospo.« Naklonio se na vratima i otišao. Emma je preneraženo zurila u zatvorena vrata. Uskra ivao joj je ak i neovisnost tromjese nog džeparca! Bilo je nesnosno što e svi njezini ra uni biti podvrgnuti njegovu pregledu. Je li uvijek to namjeravao, ili se radilo o reakciji na ovu gadnu i ogor enu sva u? Bila je gora od bilo koje prijašnje, i odvela ju je do objave izazova... ili prijetnje... ili o emu god da je ve bila rije . No u init e to. Brzo e stati nakraj mo nom položaju koji je Ned dodijelio Alasdairu u njezinu životu. Nije bilo važno za koga e se udati. Važno je bilo samo to da e Alasdair kona no i zauvijek iza i iz njezina života. Me utim, iskrenost ju je prisiljavala da prizna kako joj je važnije koga uzima za ljubavnika. To je bila stvar i taštine i ukusa. To bi morao biti netko tko je privla i. Nakratko je zurila u vatru, pitaju i se je li potpuno poludjela. Je li doista namjeravala iza i i prona i si ljubavnika samo kako bi napakostila Alasdairu? Da, jest. Nisko, možda. Ludo, možda. Ali previše ju je iskušavao. Po ela je kora ati po svojoj spava oj sobi, upkaju i si puknuti nokat. Kako se usu uje pretpostaviti da je od raskida njihovih zaruka ostala sama i slobodna zato što je žalovala za njim? Od svih taštih razmetljivaca! Ali, je li to bila istina? Je li odbila sve druge udvarate jer se niti jedan od njih nije mogao mjeriti s Alasdairom, niti kao ljubavnik niti kao verbalni protivnik? Zar je samo Alasdair mogao potaknuti svaku vrstu strastvene reakcije u njoj? Zar ju je samo Alasdair mogao nagnati u smijeh i bijes i pla , sve odjednom? Naravno da nije bilo tako, rekla je sebi s ustrajnom odlu noš u. A to e mu i dokazati... i, cjepidla io je sitni glasi u pozadini njenog uma, dokazat e to i sebi. * * * Alasdair je žustro hodao vra aju i se u svoj stan u Albermarleovoj ulici. Nitko tko bi ga pogledao ne bi naslutio kako ispod njegova smirena izraza lica klju a gnjev. Jedan
23
džentlmen u prugastom prsluku boje trešnje zaustavio je svoju ko iju na uglu Trga Grosvenor i veselo ga zazvao. »Nisam znao da si u gradu, Chase.« »Upravo se spremam ponovno oti i iz grada, Darcy«, re e Alasdair, naizgled nena etog dobrog raspoloženja. Oslonio je ruku na stepenicu ko ije. »Ali vratit u se za dva dana.« uo sam da je Emma Beaumont u gradu«, ležerno re e Darcy, gledaju i negdje u daljinu preko Alasdairove glave. »Da, nastanila se u Ulici Mount.« Alasdair je promotrio svog prijatelja oštro procjenjivackim okom. Bez teško a je mogao naslutiti smjer Darcyjevih misli. »I da, njezino ve veliko bogatstvo znatno je pove ano bratovom oporukom.« »Tako sam i uo«, re e Darcy. »Koliko shva am, ti si joj skrbnik.« »Vijesti se brzo šire«, odvrati Alasdair staloženo. »Ali ako razmišljaš o tome da se po neš motati oko Emme, ne trebaš tražiti moje dopuštenje. Ona je vlastita gospodarica u svemu osim u upravljanju svojim bogatstvom.« »Ah.« Darcy kimne i re e s oklijevanjem: »Onda ti to nije neugodno?« »Ni najmanje«, odgovori Alasdair uz spokojan osmijeh. »Zašto bi mi trebalo biti?« »Bez razloga... sasvim bez razloga«, re e Darcy »Na kraju krajeva, tri godine...«, glas mu se postupno gubio. »Tri su godine jako mnogo vremena«, složi se Alasdair. »Bilo pa prošlo. Uvjeravam te da smo Emma Beaumont i ja savršeno sposobni kretati se u istim krugovima, a da se jedno drugome ne bacimo na grkljan.« Tu je laž izgovorio sa savršenim samopouzdanjem i odmaknuo se od ko ije, mirno predloživši: »Možda bi htio proširiti vijest, Darcy. Bilo bi mi mrsko da društvo suspreže dah o ekuju i ponovni skandal.« »Da... da, naravno.« Darcy je izgledao kao da mu je neugodno. »Nadam se da se nisi uvrijedio.« »Bez ikakve uvrede.« Alasdair je s otmjenom gestom podignuo šešir i njegov se prijatelj odvezao dalje. Alasdairov izraz lica otvrdne. Mogao je o ekivati da e se stari skandal s oduševljenjem prežvakavati tjedan ili dva. Njihova e situacija zaintrigirati govorkanja i pobrinuti se za naga anja u klubovima, gdje je znao da e za koji dan po eti padati oklade o tome tko e odvesti imu nu ledi Emmu pred oltar. Bit e podmuklih komentara o njegovoj vlastitoj situaciji nekadašnjeg odba enog udvara a, i ako kani zadržati netaknut ponos i dostojanstvo, morat e se ponašati kao da ga prošlost ni najmanje ne mu i. Izme u njega i Emme ne smije biti nikakve vidljive napetosti - a to, nakon jutrašnjeg jada, ne e biti lak zadatak. Srdžba mu je nahrupila novom snagom, a korak mu se ubrzao dok je skretao u Ulicu Brook. Prezirao je upotrebu nasilja, ali tog joj se jutra jako približio, a ak je i sada bio u velikom iskušenju da se vrati u Ulicu Mount i ispljuska je - ili to ili da joj zavrne vratom! Od svih besmislenosti! Prijetiti udajom za prvog muškarca koji je zaprosi! A zatim ona budalaština o uzimanju ljubavnika! Emma je uvijek bila tvrdoglavo, žestoko stvorenje, ali nije dala da od nje rade budalu. Zacijelo nije o ekivala od njega da povjeruje kako namjerava initi nešto tako suludo. Ali ak i dok je tako razmišljao, Alasdair je ponovno mogao vidjeti pogled u njezinim ima dok je dobacivala svoj izazov. A od toga se osjetio jako nelagodno. Na trenutak je oklijevao, razmišljaju i da se možda vrati i pokuša izgladiti stvari medu njima. Oboje su izgovorili stvari koje nisu trebali, a on je nije smio poljubiti onako kako je to u inio, ak i uzevši u obzir o itu provokaciju. No znao je da je i dalje preljut za pokušaj pomirbe. Kad bi se vratio u Ulicu Mount u sadašnjem raspoloženju, to bi samo pogoršalo stvari. Nekoliko ga dana ne e biti u gradu. To e im oboma dati potreban odmak i vrijeme da se ohlade.
24
A i trebala mu je hladna glava da se pozabavi ovim drugim poslom. Licem mu prije e namršteni izraz. Bilo je kao da traži poslovi nu iglu u plastu sijena. Bi li Ned poslao tako delikatan dokument Emmi? Uspeo se stubama do ku e gdje je unajmljivao stan, i vrata su se otvorila prije nego što je mogao posegnuti za alkom. »Kov eg vam je spakiran, lorde Alasdaire. Poštanska ko ija trebala bi sti i svakog trena.« Njegov sluga stao je ustranu kako bi omogu io svome gospodaru da u e u hodnik. »Dobro. Hvala ti, Cranhame. Odlazim za manje od pola sata.« Alasdairov apartman nalazio se u prizemlju, i dok se približavao vlastitim ulaznim vratima, za uli su se koraci po stubama. Bacio je pogled preko ramena i uljudno kimnuo muškarcu koji je silazio stubama. Nije ga poznavao, ali pretpostavio je kako mora da je uzeo apartman iznad njegova koji je nekoliko tjedana bio prazan. »Dobro jutro. Obra am li se lordu Alasdairu Chaseu?« Muškarac je govorio ugodno i prišao mu je sa širokim osmijehom i s ispruženom rukom. »Kako shva am, bit emo susjedi. Uzeo sam sobe iznad vaših.« Rukovali su se. »Dopustite da se predstavim. Paul Denis vama na usluzi.« Izgovorio je prezime na francuski na in, ne izgovaraju i krajnje s. »Gospodine Denis.« Alasdair nakloni glavu, uzvrativši pozdrav. »Želim vam dobrodošlicu. Jeste li tek pristigli u grad?« »Da, dosad sam živio na selu. Obitelj mi je došla iz Francuske '91. U to sam vrijeme bio dje arac.« Podcjenjiva ki je odmahnuo rukom. »Nismo uspjeli ništa donijeti sa sobom iz Francuske, i roditelji su mi se smjestili u Kentu na imanju starog o eva prijatelja.« »Shva am.« To je bila dovoljno uobi ajena pripovijest. Revolucija je iz Francuske u Englesku donijela obilje osiromašenih emigranata. Bilo je mnogo aristokratskih emigranata koji su živjeli u neimaštini na selu, i znatan broj njih u Londonu, neki od njih na rubovima društva, ali mnogi su se kretali u najboljim krugovima. Monsieur Denis držao se poput nekoga tko se kani kretati u najboljim krugovima. »Nažalost, moram otputovati iz grada na nekoliko dana«, re e Alasdair. »Ali po povratku, vjerujem da ete sa mnom jednom iza i na ve eru.« »Bit e mi ast.« Francuz se naklonio, a Alasdair je s još jednim uljudnim osmijehom ušao u svoj stan. Bio je sasvim voljan predstaviti monsieur Denisa vlastitom krugu prijatelja ako mu se bude u inio ugodnim. Sude i po besprijekornom kroju njegova kaputa i elegantnom padu njegove kravate, susjed mu je ve usavršio neke od neophodnosti za isticanje u Londonu. Nipošto nije ostavljao dojam provincijalca. U roku od pola sata Alasdair se udobno smjestio u poštanskoj ko iji, odvoze i se iz Londona duž Stainesove ceste, što bi silno zaintrigiralo Emmu, budu i da ga je ona vodila u suprotnom smjeru od njegova obiteljskog doma u Lincolnshireu. Stigao je na svoje odredište triput promijenivši konje na cesti, upravo kad su se lord i ledi Grantley po eli spremati za odlazak na ve eru u neotmjeno ranih pet sati. Ledi Grantley baš i nije bilo po volji kad im je najavljen posjetilac. »Kakvog bi posla Alasdair mogao imati u Grantleyju Manoru?«, upita ona supruga, ije su o i zasjale na mogu nost sudruga pri ispijanju porta nakon ve ere. »Društveni posjet, draga moja«, predloži grof. Nagradilo ga je nezadovoljno otpuhivanje. »Ne budi lud, Grantley. Što emo s njim?« »Ne možemo ga zadržavati da stoji u hodniku, draga moja.« Suprug joj se duboko zgranuo. Njezino je gospodstvo uzdahnulo. »Otprati lorda Alasdaira u knjižnicu, Gossette. I radije reci kuharici da odgodi ve eru za pola sata.« »Da, vaše gospodstvo.« Batler se naklonio i bešumno izašao. »Idi vidjeti Što želi«, naloži grofica nervozno mahnuvši rukama u smjeru supruga, dodavši s patni kim uzdahom: »Pretpostavljam da ga moramo pozvati na ve eru.«
25
»Samo uljudno, draga gospo«, re e grof, odgurnuvši se na noge, te s ponešto žustrosti po e prema vratima. Alasdair se okrenuo od francuskih vrata i svog promatranja zimski ogoljelog vrta kada je njegov doma in ušao u knjižnicu. »Milorde.« Naklonio se. Oprostite mi na ovom nenajavljenom posjetu, ali na zadatku sam za Emmu. Ne e mi trebati jako dugo da ga izvršim.« »Oh, ali morate pove erati s nama, drago mom e«, re e grof, zazvu avši više kao da ga moli nego kao da ga poziva. »Upravo se spremamo na ve eru i moja vas supruga moli da nam se pridružite.« Alasdair je mogao pronicljivo zaklju iti kako bi njegov dolazak do ekala strašna ledi Grantley, i podrugljiv mu je osmijeh zatitrao na usnama. Ipak, on re e: »To je veoma ljubazno od vas, milorde. Me utim, uzeo sam sobe u Brodu u Lymingtonu i ondje naru io ve eru. Trebam samo nekoliko minuta u Emminoj spava oj sobi i garderobi. Uvjerena je kako je ostavila knjigu poezije bez koje kaže da ne može. Vjerujem da joj ju je dao Ned, i vrlo je žalosna što ju je zagubila.« »Oh, doista ne možemo dopustiti da ve erate u gostionici«, izjavi grof s neuobi ajenom vrstinom. »Op enito užasne kuharice... ne... ne... pro i ete mnogo bolje ako objedujete s nama, drago mom e. Kuharica ledi Grantley prili no je podnošljiva -doista prili no podnošljiva. Najprije ete ve erati, a onda po i po Emminu knjigu. Do ite, milorde. Do ite samo.« Nukao je gosta prema vratima. Alasdair se ugla eno dao nagovoriti te se psihi ki pripremio na pozdravljanje svoje nesklone doma ice. »Pogledajte, gospo, nagovorio sam lorda Alasdaira da objeduje s nama«, razigrano e grof dok je ponovno ulazio u salon, gdje je njegova supruga sjedila sa svojim vezom. »Došao je po Emminu nalogu. Zametnula je neku knjigu koju joj je dao Ned... misli da je možda još uvijek ovdje u njezinoj spava oj sobi... šerija, Alasdaire?« »Hvala, milorde.« Alasdair se nakloni ledi Grantley. »Putujem prijateljima u Dorset, gospo, i Emma me zamolila da putem stanem ovdje. Nadam se da vam ne u biti na nepriliku.« »Teško«, re e ledi Grantley. »Ja u mali šeri, Grantley.« Prodorno je pogledala Alasdaira. »Mislim da ete doživjeti razo aranje u pogledu svog zadatka, lorde Alasdaire. Doma ica je temeljito ispraznila Emminu spava u sobu, i ne vjerujem da je ondje pronašla ikakve stvari u Emminu vlasništvu.« »Emma je spavala u toj spava oj sobi otkad je otišla iz dje je sobe, gospo, i vjerujem da ima nekoliko skrovitih mjesta koja možda doma ici nisu poznata.« Alasdair primi ašu od svog doma ina. »Dala mi je precizne upute gdje da tražim. I ondje i u njezinoj sobi za odijevanje.« Polako je otpio šeri i uputio dami dobrodušan osmijeh. Ledi Grantley malo je otpuhnula, ali nije mogla prona i opravdanu primjedbu. »Pretpostavljam da se draga Emma smješta u Londonu«, re e lord Grantley. »Pretpostavljam da se la a posla pronalaženja muža«, jetko ustvrdi ledi Grantley. »Djevojka od dvadeset i dva ljeta! Tek što nije za staro željezo.« Povratak batlera radi najave ve ere spasio je Alasdaira nužnosti da na e odgovor na ovu izjavu. Svojoj je doma ici ponudio nadlakticu i otpratio je u blagovaonicu. Za itavo vrijeme tog beskona nog i osrednjeg objeda, trudio se biti šarmantan, iako su ga progonila sje anja na toliko mnogo drugih objeda koje je pojeo za ovim stolom, gdje se skoro dvanaest godina osje ao kod ku e, kao i Ned i Emma. Objedi ispunjeni smijehom i dosjetkama. Objedi za kojih je Emma sjedila na svom mjestu njemu nasuprot, blistavih o iju, kose koja je poprimala bezbroj boja pod granatim svije njakom. A Ned... Ned je sjedio zdesna ocu sve dok nije zauzeo o evo mjesto na elu stola. Ned je uvijek imao ispripovijedati kakvu pri u, neku iskri avu šalu. A njih se troje me usobno zadirkivalo, rugalo se... i
26
voljelo... Dvanaest je godina nosilo mnogo uspomena... a sada su sve imale primjesu tuge gubitka, uz gor inu ljutnje i izdaje. Podignuo je ašu i duboko otpio. Usprkos obe anjima lorda Grantleyja, hrana je bila osrednja, ali je zato burgundac bio prvoklasan. Nedov je otac imao izvrstan podrum i Ned ga je održavao. Pristaše slobodne trgovine redovito su plovili uz obalu Hampshirea i Dorsetshirea, i nisu opskrbljivali ku anstva tek rijetkih džentlmena. Gledaju i rumeno lice lorda Grantleyja, Alasdair je procijenio da e sadašnji grof Grantley i i stopama svojih prethodnika barem u pogledu potreba svojeg podruma. S velikim je olakšanjem primijetio kako je ledi Grantley krenula ustajati od stola. Ustao je i naklonio se dok se ona povla ila, prepuštaju i gospodu njihovu portu, uz strogu opomenu kako Grantley treba uzeti u obzir svoj giht pa neka ne uzima više od dvije aše. Alasdair je proveo s grofom pola sata, a zatim se ispri ao kako bi ispunio svoj nalog. Grof je bio vidljivo razo aran što ne e dugo sjediti za stolom, no njegov je gost bio nepopustljiv pa je grof s teškim uzdahom vratio stakleni ep u brušenu bocu za vino i ustao. »Pa, znate put, drago mom e.« Pokazao je rukom prema stubama dok su ulazili u predsoblje. »Re i u Gossettu da vam upali lampe u Emminoj spava oj sobi.« »Nema potrebe, milorde. Uzet u svije u.« Alasdair uzme jednu od malenih ru nih svije a sa stoli a u predsoblju te je upali sa svije e u teškom srebrnom svije njaku. Štite i plamen slobodnom rukom, uspeo se stubištem u obliku potkove. Duž hodnika koji su iz glavnog predvorja vodili na gornje katove bili su upaljeni zidni svije njaci, ali kad je ušao u Emminu staru spava u sobu, bilo je mra no i hladno i osje ala se praznina. Pridržao je svije u visoko i ona je bacila svoje treperavo svjetlo po sobi koja je nekad bila toliko poznata, a sada pak tako samotna i udna, napuštena od duha svoje prijašnje stanarke. Namještaj je bio isti; mogao je vidjeti nagorjelo mjesto na vrhu komode gdje je Emma jednom odložila svoja vru a kliješta za kovr anje kose bez primjerenog obra anja pozornosti; stara je mrlja još uvijek bila vidljiva na sagu gdje je prevrnula šalicu okolade kad su je on i Ned iznenadili, vrativši se rano jednog ljeta iz Oxforda na praznike. Položio je svije u na okvir kamina odakle e bacati ve inu svjetlosti i smjesta pošao do ormara. Bio je prazan i bez teško a je pronašao malu skrivenu ispunu u stražnjem dijelu. Otvorila se na njegov dodir i on je prošao prstima po malom prostoru koji se tako razotkrio. Ondje se nalazila samo prašina. Zapravo nije ni o ekivao da e išta prona i, ali prije nego što po ne sa znatno kompliciranijim zadatkom pretraživanja Emminih osobnih stvari u njezinu novom boravištu, morao je isklju iti mogu nost da je ostavila nešto od svojih povjerljivih papira na jednom od svojih tajnih mjesta u starom domu. Pogledao je iza slika, prisjetivši se kako je u lovu na blago jednom sakrila trag iza podloge za u vrš ivanje maj ina portreta. Ondje nije bilo ni ega. Pregledao je sve prazne ladice u komodi; pogledao je ispod kreveta; zadignuo je sag. Ondje nije bilo ni ega. Niti jednog jedinog komadi a papira. A moralo se raditi o komadu papira. Pomoglo bi kad bi to no znao što traži; ali upute su mu bile neodre ene; Charles Lester nije imao pojma, ništa više od njega, kojim bi se to sredstvom Ned poslužio da prenese svoje podatke. Kada je Nedova obavijest poslana po Hughu Meltonu otvorena u konji koj gardi, sadržavala je samo pismo Nedovoj sestri. Pismo su pregledali razbija i šifri, ali ono im nije otkrilo ništa. Jedini zaklju ak do kojeg su mogli do i bilo je kako je došlo do pomutnje u onoj krvlju natopljenoj žurbi prije njegove smrti, a obavijest predodre ena za konji ku gardu umjesto toga je otišla ledi Emmi. Alasdairu se podmukla tajnovitost ove pretrage inila suluda. Rekao je Lesteru kako bi zacijelo najjednostavnije bilo upitati Emmu je li zadržala bratovu posljednju poruku - onu koju je proslijedio Hugh Melton. No njegov je prijedlog izri ito odbijen. Ledi Emma zbog vlastite sigurnosti ne smije znati da u vlasništvu ima nešto tako opasno, toliko presudno za
27
tijek rata s Bonaparteom. Da zna njegovu važnost, mogla bi mu posvetiti opasnu pozornost, a da ga upamti, na primjer, to bi je znanje pretvorilo u metu za druge koji ga traže. A njihove metode izvla enja informacija bile su i temeljite i neugodne, objasnio je gospodin Lester spojivši vrhove prstiju u oblik piramide, gotovo kao da se ispri ava. Nije spomenuo kako bi ona, bez obzira na to je li zapamtila taj dokument ili nije, ipak mogla biti podvrgnuta tim neugodnim metodama ispitivanja. No Alasdairu je bilo jasno da Charlesu Lesteru i njegovim zapovjednicima Emmina dobrobit nije od stvarnog interesa. Što manje ljudi zna za važnost tog dokumenta, tim bolje. To je bilo sve do ega im je zapravo bilo stalo. Ali ima li ga ona?, pitao se Alasdair dok je nosio svije u u susjednu sobu za presvla enje ne bi li ondje nastavio svoje pretraživanje. Mogla ga je baciti. Ali to je smatrao jako malom mogu noš u. Emma ne bi bacila ništa što je stiglo od Neda, naro ito nakon njegove smrti. Znao je da je sa uvala sva njegova pisma. Bila je sakuplja ica, izuzetno tajnovita sakuplja ica. Uvijek je sve uvala... svako pismo koje bi joj on i Ned napisali iz škole i s Oxforda... išta što je za nju imalo kakvu osobnu važnost; odatle labirint tajnih skrovišta. Njegova pretraga sobe za presvla enje ponovno nije postigla cilj. ak su i police za knjige bile prazne. Prostor izme u stranica knjiga bilo je još jedno od njezinih omiljenih skrovišta. Ali sve su njezine knjige bile spakirane i predane u Ulicu Mount. Alasdair je ponešto sumorno pretpostavio da e ih morati sve pregledati. Njezine knjige, mapu za pisanje, sve ladice u njezinu stoli u za pisanje. To je bila gnusna mogu nost. A u sadašnjem nategnutom stanju njihova odnosa, prili no nemogu a. Morat e na i neku izliku koja e mu omogu iti lak pristup ku i u Ulici Mount i slobodu da se po njoj kre e po volji. Njegov položaj skrbnika omogu avao mu je pristup samoj Emmi, ali ne i pravo da tumara po njezinoj ku i. No to e nekako morati posti i. To su tražili kralj i domovina. Ili radije, to je zahtijevao Ned. Ako je Ned umro za tu informaciju, onda njegov prijatelj mora u initi sve u svojoj mo i da zagarantira kako ta smrt nije bila uzaludna.
28
etvr to poglavlje »Oh, molim te pogledaj tu arobnu haljinu, Emma. Pristajat e ti do savršenstva.« Maria se nagnula naprijed i potapšala ko ijaša po ramenu. »Stani, Johne. Ledi Emma i ja ovdje emo si i.« Ko ijaš John zaustavio je svoje konje u Ulici Bond. Bio je naviknut na takve este upute gospo e Witherspoon, ije su oštre o i obuhva ale izlog svake trgovine koju bi prošli. »Oh, Maria, moramo li?«, pobuni se Emma. »Provele smo itav dan idu i od skladišta do skladišta, kitni arke do kitni arke, izmara do izmara. Mislim da ne bih mogla podnijeti pogled na još i jedan metar tkanine.« »Ovaj e ti, draga moja, biti drago pregledati«, re e Maria sa vrstim samopouzdanjem dok je primala lakajevu ruku kako bi sišla s ko ije. »Ta naro ita nijansa žarko žute tako ti silno odgovara, i možeš je nositi uz žute papu e od jare e kože. Izgledat e tako lijepo.« Revno se požurila u trgovinu. »Prošetaj s konjima, Johne«, naloži Emma s malim uzdahom, sišavši na ulicu. »Mogu e je da nas ne e biti neko vrijeme.« »Tako sam i mislio, ledi Emma.« Ko ijaš je naglašeno bacio pogled na gomilu kutija za šešire koje su ve popunjavale stražnje sjedalo ko ije. Emma je bila zaboravila kako je Maria neumorna kad se radi o kupnji. Njezina je vlastita strpljivost bila znatno ograni enija, iako nije imala nikakvu namjeru pokazivati se u Londonu u staromodnim haljinama. Nije joj trebalo duže od jednog dana promatranja da spozna kako je Alasdair kao i obi no bio sasvim u pravu glede nemodernog stanja njezina ormara. »Mislim, draga moja, kako bismo sutra trebale po i u nekoliko posjeta«, re e Maria kad su se ponovno našle u ko iji; žuta haljina trebala se, nakon nešto nužnih preinaka, dostaviti u Ulicu Mount kasnije te ve eri. »Sada kad si obavila kupnju i kad si spremna suo iti se s ugla enim svijetom - taj je na in ešljanja kose, uzgred, vrlo tražen - trebale bismo posjetiti princezu Esterhazy i ledi Jersey. Samo da se pobrinemo za jamstva za Almackov klub. im se pronese glas da si spremna za primanje posjetitelja, bit emo zasute ponudama«, sretno je dodala. Emma nije odgovorila. Prošao je skoro jedan tjedan otkad je Alasdair otišao iz grada nakon njihove grozne sva e i imala je dovoljno vremena da preispita poriv koji je potaknuo njezin izazov. Ovih su zadnjih dana živjele povu eno od svijeta, ali sada je to vrijeme pripadalo prošlosti. A jednom kad alka po ne lupati, a kartice s pozivima po nu se slijevati, kao što sigurno i ho e, morat e ispuniti svoj izazov. Odlu no je zatomila uporne sumnje. Oslobodit e se Alasdairove kontrole u prvoj prilici. Da barem nije tako er uputila onaj nepromišljeni izazov o uzimanju ljubavnika. Bilo bi lako na i muža, ali ljubavnika...? Bilo kako bilo, zaklela se da e to u initi i nije namjeravala dati Alasdairu priliku da likuje. Ono što on može u initi, može i ona. Usne su joj se ironi no iskrivile dok se prisje ala kako su uvijek bili me usobno natjecateljski raspoloženi. Ili možda, da bude brutalno iskrena, ona je bila ta koja je uvijek osje ala potrebu da se natje e s Alasdairom... i u manjoj mjeri s Nedom. Po svoj se prilici radilo o zaostatku iz njezina ranog djetinjstva kada se uvijek bojala da e je oni, ako ne bude mogla održavati korak s njima, izostaviti iz svojih aktivnosti. Sazrijevanje je, naravno, trebalo umanjiti kompulzivnost za natjecanjem, no to se nije dogodilo. Izraz podrugljivosti, usmjeren jednako prema sebi kao i prema drugoj strani, preletio joj je preko o iju. Alasdair ju je jako povrijedio pa je zauzvrat i ona povrijedila njega. Rane koje su jedno drugome nanijeli prije tri godine bile su preozbiljne da se zalije e. A naglo rastu im i nekontroliranim natjecanjem potaknutim ponosom još uvijek su povre ivali jedno drugo ne bi li si nanijeli najdublju ozljedu. 29
Dala si je vremena do etrnaestog velja e da postigne i bra nu ponudu i ljubavni ku vezu. Ako isti muškarac može ispuniti obje uloge, to bi pojednostavilo stvari, ali zaklela se uzeti za muža prvog muškarca koji zaprosi njezinu ruku, a on možda ne e odgovarati kao ljubavnik. Mogu a smetnja da bude u braku s muškarcem u ijem se krevetu ne možeš zamisliti bila je ona koju je Emma odlu ila zanemariti. »Draga, Horace Poole ti se klanja.« Maria ju je gurnula laktom. Emma je podignula pogled. Doti ni se gospodin široko osmjehivao i klanjao s druge strane ulice. »Ogavan ovjek«, promrmlja Emma, dok je zauzvrat nudila hladan naklon. »Nema te nasljednice u zadnjih deset godina na koju se nije izravno okomio.« »No, draga moja, znaš da se to može samo i o ekivati. Svi e se sjatiti oko tebe poput osa na džem«, re e Maria. »Bit e jako zamorno, sigurna sam. Ali ne smiješ o ajavati oko pronalaska muškarca na kojeg ne e utjecati tvoje bogatstvo.« Utješno je potapšala Emmu po koljenu. To e, pomislila je Emma, biti istinski nedostižna potraga, no u sebi je prepravila uvjete svog izazova: prihvatit e prvu ponudu muškarca koji nije op epoznati lovac na miraz. Maria je dobacila pogled na odlu ni profil svoje družice i prigušila tihi uzdah. Emma nikad prije nije morala podnositi neugodnost da joj se udvaraju samo zbog njezina bogatstva. Bila je debitantica tek tri tjedna kad su se ona i Alasdair zaru ili, a nakon njihova skandaloznog prekida ona se povukla na selo, tobože samo dok se skandal ne stiša, no nekako nije uglavila datum svog povratka u grad, a Maria ju je ubrzo prestala pitati. Dok je Mariji laknulo što se inilo da su te godine Emmina melankoli nog seoskog života prošle, bila je svjesna nešto zabrinutosti oko toga kako e se Emma nositi s društvenim posljedicama svog bogatstva. Nije spremno tolerirala budale i imala je žestok temperament koji nije trpio obuzdavanje. Njezino bogatstvo i podrijetlo trebali bi joj dati malo manevarskog prostora s najve im perfekcionistima, ako se ponovno ogriješi o kruta pravila otmjenog društva, no njezin ju je slobodni duh doveo u nevolju ve u njenoj prvoj sezoni, ak i prije skandala. Bio je tu incident zbog utrke ko ija s ledi Armstrong... Maria zadrhti na to sje anje. To je umalo uništilo Emminu reputaciju. A zatim je tu bila i zabava u Ranelaghu, kad je otišla odjevena u hla e i pretvarala se da je drumski razbojnik. Za tu su eskapadu ve im dijelom bili odgovorni Ned i Alasdair, te su u njoj i sami imali ulogu. A što se ti e njezinih ostalih pustolovina, ako oni nisu izravno sudjelovali u njima, sasvim su ih sigurno poticali. Trebalo se nadati da su godine što su u me uvremenu protekle nau ile Emmu malo promišljenosti. Ove sezone barem ne e imati Nedov i Alasdairov poticaj. Da je Maria tog asa mogla pro itati Emmine misli, vjerojatno bi podlegla jakoj histeriji. Emma je promišljala o teško ama prihva anja ljubavnika po narudžbi. Aranžman e se morati držati tajnim... od svih osim od Alasdaira, naravno. Dokle god su ljubavnici bili diskretni, društvo bi na njihov odnos zažmirilo na jedno oko ako bi se, nekim udom, dalo srediti da ljubavna veza bude uvod u brak. Ona i Alasdair uspjeli su održavati svoj odnos bez i nagovještaja skandala sve do njegova naprasnog kraja. No, bi li taj navodni ljubavnik tako er mogao biti materijal za muža? Dok se uspinjala do svoje spava e sobe kako bi skinula krznom obrubljen ogrta i rukavice, Emma je bila svjesna za etka uzbu enja. Blagog trzaja zanosa. Prvog koji je osjetila u mjesecima nakon vijesti o Nedovoj smrti. Bile su joj dvadeset dvije godine, prerana dob za povla enje u usidjeli ku osamu bez strasti. Alasdair je, vrag da ga nosi, imao pravo. Bilo joj je veoma teško živjeti bez vo enja ljubavi koje je postupno postalo nužno za njezinu sre u, njezinu tjelesnu dobrobit. Alasdair ju je nau io užicima strasti, a jednom nau ene, nije ih bilo lako zaboraviti. Ali u njima se moglo uživati i s drugima. A ona i ho e ponovno uživati u njima.
30
* * * Alasdair je stigao u Albemarleovu ulicu dok se približavala ve er. Isko io je iz poštanske ko ije i žustro se uspeo stubama. Cranham je o ekivao njegov povratak i otvorio je vrata kad mu je gospodar kro io na prvu stubu. »Ugodan posjet, nadam se, milorde.« Prihvatio je Alasdairov šešir od dabrovine valovitog oboda i njegov kratki kaput, s poštovanjem poravnavaju i nabore. Pogled mu je poletio na Alasdairove izme pa je strogo kimnuo. Tko god da je bio odgovoran za brigu o njima tijekom gospodareva puta nije poznavao prednosti žu kastog laštila za cipele. »Zamoran ve im dijelom, Cranhame«, re e Alasdair, ulaze i kroz vlastita ulazna vrata. Podigao je hrpu pisama sa stola, na brzinu ih pregledavši. Pozivi, ra uni, nekoliko zape enih pisama na mirisnom papiru za pisanje. Jedan zape eni list obi nog pergamenta zataknuo je u džep prsluka. Otišao je u salon, gdje je unutar ispolirane rešetke na kaminu živo gorjela vatra, a na konzolnom stoli u mramorne površine stajala staklena boca crnog vina na srebrnom pladnju. Hitnuo je poštu na stoli pokraj sofe i nalio si malo vina. »Ve eras u objedovati u Whiteovu klubu, Cranhame.« »Da, milorde. Raspakirat u vam putni kov eg, milorde. Usu ujem se re i da u vašu odje u zate i u žalosnom stanju.« »Bez sumnje«, re e Alasdair, malo se nacerivši. »Iako sam mislio da sam se uspio sna i sasvim dobro i vlastitim snagama.« Cranham se nije udostojio odgovoriti na ovu nemogu nost. Naklonio se i povukao. Alasdairov je osmijeh izblijedio. Zadnja etiri dana proveo je nastoje i se zabaviti u okolici Hampshirea, odsjedaju i u vraški neudobnim svratištima jer se nije mogao vratiti u London a da ne bude odsutan dovoljno dugo da opravda put u Lincolnshire. Emma bi ve iznijela kakav komentar. Bilo je mogu e, naravno, da e doznati od Grantleyjevih za njegov posjet, ali to nije smatrao vjerojatnim. Izme u Hester Grantley i njezine ne akinje nije bilo mnogo ljubavi tako da komunikacija vjerojatno ne e oti i dalje od slanja boži nih estitki. Me utim, ako se za njega i dozna, dotad e se njegov posao srediti jednom zauvijek. Iz džepa je izvukao list pergamenta i otvorio pe at noktom. Bio je od njegova kontakta iz konji ke garde. Pregledao je energi no napisane retke. Charles Lester bio je ovjek nevojni kog držanja, ali njegova kao štap mršava tjelesna gra a, pogrbljena ramena i udubljena prsa prikrivali su poput žileta oštar um. Govorio je u kratkim, sažetim re enicama, a pisao je kao što je i govorio. Obaviješteni smo da su i drugi zainteresirani za spomenuti dokument. Dodatno se raspitujemo, ali trebate biti na oprezu. Obavještavat u vas i dalje. CL
Alasdair je zgužvao pismo u šaci i bacio ga u vatru. Kako je samo bilo informativno, pomislio je suho, iznova pune i svoju ašu. Govori mu da bude na oprezu bez i najsitnije naznake od koga. Bacio je pogled na sat. Bilo je blizu sedam sati. Ve era li Emma kod ku e?, upitao se. Nekada ne bi niti zastao kako bi promislio o tome da navrati i sam se pozove na ve eru, iskoristivši povlasticu najprije starog prijatelja, a zatim i zaru nika. Nestrpljivo je odmahnuo glavom i otišao u susjednu spava u sobu, gdje je Cranham izlagao njegovu ve ernju odje u. Pola sata kasnije, prelazio je predvorjem kad se stubama spustio njegov susjed s gornjeg kata gotovo kao da je dobio signal. »Lorde Alasdaire, vratili ste se«, re e Paul Denis uz svoj šarmantni osmijeh. »Kao što vidite.« Alasdair je uljudno kimnuo, primivši njegovu ispruženu ruku.
31
»Ve erat u u Whtiteovu klubu. Jeste li lan?« »Oh, svakako. Princ Esterhazy založio se za mene. On je stari znanac moga oca. Slu ajno sam baš i sam krenuo onamo na ve eru. Možda bih mogao...« Uljudno je pri ekao. »Dapa e«, re e Alasdair. Nije bio nesklon društvu nakon što je etiri dana proveo samo u vlastitom, a uvijek je bilo korisno održavati dobre odnose sa susjedima. Ve er je bila vesela, a kad se društvo premjestilo za kartaške stolove, Paul Denis brzo se odazvao pozivu da im se pridruži. Alasdair je za kockarski stol donio iste one trijezne vještine koje je donosio i u ulaganje. Zapravo, te su dvije aktivnosti bile nerazmrsivo povezane. Ono što bi zaradio za kartaškim stolovima, uve avao je na burzi u dionicama i udjelima. To bi objasnilo Emmi njegovu prividnu sposobnost da živi od zraka, da je odlu io prosvijetliti je. Ned je znao za njegovu nevjerojatnu vještinu stvaranja velike koli ine iz male. To je vjerojatno bio jedan razlog zašto je povjerio Emmino bogatstvo svom starom prijatelju. Ali ne i jedini razlog. Iako Alasdair to nije priznao Emmi, slagao se s njom u tome da se Ned nadao posti i pomirbu izme u svoje sestre i svog prijatelja na na in da ih spoji u tako intiman savez. Ražalostilo bi ga da može vidjeti koliko je pogriješio. Alasdair je uzeo svoje karte, a tihi uzdah oteo mu se s usana. Kao što je i o ekivao, tema se vrlo brzo na ela. ujem da se Emma Beaumont vratila u grad«, prokomentira lord Alveston, odgurnuvši smotak gvineja preko stola. »Da, i kao što ste bez sumnje tako er uli, prema oporuci njezina brata, ja sam joj ostavinski skrbnik«, mirno re e Alasdair, stavivši vlastitu okladu. »Vraški nezgodno«, primijeti jedan džentlmen zapanjuju e obojena lica. »Oh, a zašto bi bilo tako, Sketchley?«, upita Alasdair podignuvši obrvu, britkim glasom koji je mogao prerezati elik. Vikont Sketchley zarumenio se ispod svoje šminke. To je proizvelo prili no zanimljivu shemu boja, pomisli Alasdair. »Oh, tek tako... tek tako kažem.« Alasdair je nakrivio glavu s podrugljivim prihva anjem i nastavio sa svojom igrom. Nastala je kratka nelagodna tišina, a zatim vojvoda od Bedforda, koji je držao banku, izjavi: ujem da je sada bogata kao Krez.« Alasdair je ovo ponovno potvrdio ravnodušnim kimanjem glave. »Ako još uvijek dobro izgleda...«, nastavi vojvoda. »Oh, vjerujte mi, izgleda«, prekine ga Alasdair, položivši karte na stol. »Pobjeda je moja, gospodo.« »Stalno si obe ajem da ne u igrati za vašim stolom, Alasdaire, a zatim zaboravim kako imate vrašku sre u«, požali se lord Alveston, nezadovoljno bacivši vlastite karte. »Oh, ne radi se o sre i, George«, uz smijeh re e Alasdair. »Zar ne možeš prepoznati vještinu bez mane kad je vidiš?« »Dakle, traži li muža?«, ustrajao je vojvoda. »A koja slobodna žena ne traži, vojvodo?«, upita lord Sketchley uz mali hihot. »Više niste u igri, Alasdaire?«, izravno upita Alveston. Alasdairu je odlanulo što je pitanje napokon izvedeno na istac. im se ono riješi, kategori ki porekne, nadao se da e prošlosti biti dopušteno da zamre. »Ne, nisam. Emma i ja složili smo se da si ne bismo odgovarali. Ništa se nije promijenilo. Dijelite li, vojvodo?« Vojvoda je podigao novi snop karata koji mu je pored lakta postavio poslužitelj te ih vješto promiješao. »Dakle, borilište je širom otvoreno?« »Koliko ja znam, da«, složi se Alasdair. »I vas se o toj stvari ništa ne pita?«, pobliže se raspita Sketchley. »Ama baš ništa.« Alasdair je iznio svoju okladu i promijenio temu, nelagodno se pitaju i koliko je daleko Emma spremna i i u svom izazovu. Zacijelo ne dovoljno daleko da uzme onakvog napudranog kicoša kao što je Sketchley za muža. Ili ljubavnika? Sa silovitim
32
naletom odvratnosti bacio je pogled duž stola s predodžbom ruku one glupo nasmiješene budale na Emminu veli anstvenom tijelu. Ne, bilo je nemogu e da e se ona do te mjere rastati sa zdravim razumom. i su mu preletjele salonom, jarko osvijetljenim višekrakim lusterima ije su kristalne kapljice odražavale svjetlost njihovih brojnih svije a. Postoji li muškarac u ovoj prostoriji koga bi mogao podnijeti u Emminoj postelji? Odgovor je smjesta postao jasan. inilo se da pati od opakog slu aja sebi nosti. »No valjda bi vaše mišljenje prevagnulo kod ledi Emme?«, nabaci vojvoda. »Kao njezin skrbnik i prijatelj njezina brata. Da se zauzmete za ovjeka...« »Ledi Emma ima vlastitu volju«, ustvrdi Alasdair ravnodušno. Paul Denis igrao je oprezno, kao što i dolikuje muškarcu iji džep nije bio predubok. Njegov se emigrantski status dobro shva ao, a imu ni emigrant bio je rijetkost. Nije ponudio nikakav komentar na temu Emme Beaumont i njegova je šutljivost prošla nezapaženo. Od njega se ipak nije moglo o ekivati da doprinese razgovoru što se ticao ljudi koje nije poznavao. A nitko ne e naslutiti žustre kalkulacije koje su mu bljeskale iza glatkog ela maslinaste puti. Ako e ledi Emmu Beaumont salijetati udvara i, može se pridružiti njihovim redovima bez komentara. »Vra ate li se u Albermarleovu ulicu, lorde Alasdaire?«, upita on dok se društvo za stolom stalo razilaziti u kasni sat. »Smijem li prošetati ku i s vama?« »Svakako.« Alasdair je s pladnja konobara u prolazu uzeo ašu rashla enog šampanjca. »Dajte mi pola sata. Ima nekih ljudi s kojima ve eras nisam porazgovarao.« S ašom u ruci, kružio je prostorijom, pobrinuvši se da svi ondje shvate kako ne drži svije u Emmi Beaumont. Kako je poniženje što se dogodilo prije tri godine zaboravljeno. Zatim je pošao u potragu za Paulom Denisom, koji je sjedio na istaknutom zaobljenom prozoru što je gledao na zamra enu Ulicu svetog Jamesa, listaju i asopis. »Nadam se da ne ete smatrati nametljivim ako vas zamolim za pomo pri predstavljanju u društvu«, nesigurno upita Monsieur Denis dok su šetali Piccadillyjem. Alasdair mu je uputio prodoran pogled. »I ti tražiš bogatu ženu, Denis?«, upita. Paul je uspio posti i mal ice smeten izgled. »Ne baš... ali moja je situacija malo... pa, malo u zastoju, recimo.« Alasdair je slegnuo ramenima. »Ništa više nego mnogim drugima, rekao bih.« »Možda. Ali ta ledi Emma, pitam se...« Takti no se zakašljao. »Pitao sam se biste li mi možda mogli isposlovati upoznavanje. Ako nemate ništa protiv, naravno.« Alasdair je osjetio oštar ubod boli negdje u podru ju prsne kosti. Najprije Bedford, a sada i ovaj emigrant. Izgleda da je trebao nastupiti kao svodnik, namještaju i potencijalnim udvara ima i ljubavnicima ženu za koju je netom shvatio kako ne može zamisliti da pripada ikome osim njemu. »Predlažem vam da zamolite princezu Ester-hazy da vas upozna«, re e on. »Ne ekujem posjetiti ledi Emmu u skorije vrijeme.« Paul Denis prihvati ovo bez rije i, no misli su mu hitale. Bio je opazio iznenadnu napetost u lordu Alasdairu za kartaškim stolom tijekom diskusije o mogu em braku ledi Emme. Bila je dobro skrivena, ali ne za o i i uši istrenirane da opaze bilo koju promjenu emocije, bilo koji izdajni ki trzaj ili oklijevanje. inilo se da je guverner bio pogrešno informiran. Kakva god bila bliska veza izme u ledi Emme Beaumont i lorda Alasdaira Chasea, izgleda da nije bila naro ito jednostavna. Lord Alasdair bio joj je skrbnik; je li to možda bio kamen smutnje? Koji god bio razlog za usiljenost, on uop e ne e pomo i njegovim planovima. Morat e prona i alternativni put do svog plijena. * * *
33
»Jako si zaposlena jutros, mila«, primijeti Maria, umo ivši malo tosta u svoju šalicu za aj te prini-jevši namo eni komadi ustima. Emma je grickala kraj svog pera za pisanje, a onda prekrižila retke koje je bila ispisala. Odgurnula je pisaljku i papir ustranu i vratila se svom doru ku. »Imam jako iritantan problem s kojim se moram pozabaviti«, objasni ona neodre eno. »Oh, možda ja mogu pomo i?« Maria je uzela još jedan zalogaj tosta i okupala ga u aju. Emma odmahne glavom i re e s primjesom nestašluka: »Ne, mislim da ne. Ne prosu uješ dobro konje.« Promotrila je Marijinu nepokolebljivu konzumaciju aja i tosta s uobi ajenim enjem, dok je pijuckala vlastitu kavu i napredovala s jelom od slanine i gljiva. »Jutros bismo najprije trebale posjetiti princezu Esterhazy, ako se ne varam«, re e Maria, prate i tok vlastitih misli. »Idu i bal u Almackovu klubu treba se održati petnaestoga, i moramo se pobrinuti da na vrijeme imamo jamstva. Mislim da bi haljina s ipkom boje slonova e preko tirkiznog satena bila savršena za bal, zar ne, mila?« »Aha«, promrmlja Emma, ponovno zaokupljena pisanjem pisma. »Naravno, krep bron ane boje tako ti dobro pristaje«, nastavi Maria, nezabrinuta pomanjkanjem koncentracije svoje prijateljice o tako važnoj temi. »Pitam se bi li možda izvezeni šal zlatne boje izgledao naro ito elegantno uz nju. Trebala bi zatražiti od Mathilde da ti ga potraži, mila, pa emo odlu iti kasnije.« »Aha«, re e Emma te odlu nim pokretom pera privede posljednji redak pisma kraju. »To je najbolje što mogu u initi.« Zamahnula je listom po zraku kako bi osušila tintu, a zatim ga pažljivo preklopila. »Moram ovo poslati, Maria. Da naru im ko iju da bude pred vratima za pola sata?« »Da, ako se dotle možeš spremiti«, složi se Maria, ponešto dvoje i. Kao što joj je neizostavno bio obi aj, osim ako ne bi rano doru kovala prije sastanka hajka a uo i lova, Emma je sišla na donji kat u ku nom ogrta u preko spava ice. Emma se na to nasmijala. »Bit u spremna za dvadeset minuta.« Žurno se udaljila iz blagovaonice, ostavivši Mariju da dovrši svoj aj i tost. Održala je rije i opet sišla za manje od pola sata, navla i par rukavica boje lavande od jare e kože. »Jesi li poslao poruku, Harrise?« »Da, miledi. Bodley ju je odmah odnio. Ko ija je pred vratima.« »Ovdje sam... ovdje sam«, zapišti Maria, silaze i niza stube. »Gospode, bila sam sigurna da u sti i prije tebe, Emma. Morala sam samo staviti šeširi i uzeti rukavice, a ti se još nisi bila niti po ela obla iti.« Brbljaju i, dobacila je pohvalan pogled Emminoj uskoj odje i, cijelo vrijeme žure i prema vratima. »Ta tamnoplava boja bila je jako dobar odabir«, izjavi ona dok joj je lakaj pomagao u i u ko iju. Emma se uspela poslije nje, pustivši da je prelije Marijina bezna ajna struja avrljanja. Maria je rijetko zahtijevala konkretan odgovor na svoje opaske, a Emma je odavno usavršila umije e doimanja kako uljudno sluša dok razmišlja o vlastitim mislima. Trenuta no su te misli bile potpuno zaokupljene konjima. Austrijski ambasador i njegova supruga živjeli su u otmjenoj, ukrasno ožbukanoj vili na Trgu Berkley. Princeza Esterhazy primila je posjetiteljice u sobi za primanje na gornjem katu s pogledom na vrtove na trgu. »Maria Witherspoon«, re e ona uz živahan osmijeh. »Nisam vas vidjela u gradu ve mjesecima. Ostajete li itavu sezonu?« Nije pri ekala odgovor ve se odmah okrenula prema Emmi. Malo je uzdignula tamnu obrvu. »Ledi Emma, moja su ut povodom smrti vašeg brata.« »Hvala vam, miledi.« Emma se naklonila. Bila je svjesna kako je njezina doma ica ponešto procjenjiva ki prou ava.
34
»Vidim da ste odlu ili ne u i u punu korotu«, ustvrdi princeza. »Moj brat to ne bi želio«, odvrati Emma. »Ah. Današnji mladi ljudi... tako malo poštovanja za obi aje«, izjavi dama. »Oh, to je malo grubo, princezo«, re e Maria, ubacivši se. »Emma je bila ucviljena mnogo mjeseci. Ali bila je izri ita želja dragog Neda... u njegovoj oporuci,« doda ona obmanjuju i, ali s velikom vrstinom, »da ona uspostavi vlastito ku anstvo im lord i ledi Grantley presele u Grantley Manor.« Princeza kimne. Njezin je procjenjiva ki pogled i dalje po ivao na Emminu licu, i Emma je gotovomogla uti kako joj protje u misli nalik ovima: Dvije stotine tisu a funti! Nije to nešto što se olako odbacuje, oh, zaboga, ne. Mnogo se toga može zanemariti za takvo bogatstvo. »No«, naposljetku re e princeza Esterhazy, »moram vam poslati kupone za Almackov klub, zar ne? Poslat u ih ovog popodneva u neko doba. Ulica Mount, ako sam dobro shvatila?« »Da, krasna ku a«, re e Maria. »Lord Alasdair Chase, Emmin skrbnik, unajmio ju je za nju.« »Ah, da«, re e njihova doma ica. »Lord Alasdair.« Pogled joj je postao naglašeniji i njezinim je posjetiteljicama bilo jasno da se prisje a starog skandala. »Lord Alasdair je jako star i postojan prijatelj«, ustvrdi Maria samosvjesno, gledaju i princezu u o i. Bilo koji komentar koji je princeza mogla izustiti ostao je neizre en jer je batler najavio ledi Sefton i njezina sina lorda Molyneuxa. Za njima su uslijedile ledi Drummond i njezine tri k eri, pa je salon ubrzo žamorio od razgovora. Maria se odmah našla u svom elementu i nije bilo nikakve daljnje nelagode u pogledu prošlih skandala. Emmin povratak u društvo nije izazvao nikakve komentare, iako je slu ajno ula kako ledi Drummond mrmlja ledi Sefton: »Je li to istina? Dvjesto tisu a funti?« »Vjerujem da je tako«, odvratila je druga. »Kako je mogu e da je još neudata? Izgleda dovoljno dobro... iako je previsoka i premršava za mnoge ukuse. Ali s bogatstvom te veli ine, može se zanemariti poneka nesavršenost.« »Možda joj je teško ugoditi«, predložila je ledi Drummond. »U svakom se slu aju drži važno, ne biste li rekli... a nakon skandala...« Emma se udaljila, dok su joj se uši crvenjele. Bilo je silno neugodno kad se o tebi razgovara na taj na in, premda je znala da je to neizbježno. »Gospodin Paul Denis, miledi«, najavi batler s vrata, a Emma dobaci pogled prema pridošlici. Bio je to muškarac srednje visine, crne kose gusto nakovr ane preko lijepo oblikovane glave, jako tamnih o iju što su sjale na licu maslinaste puti. Naklonio se svojoj doma ici sa zamahom ruke koji se inio sasvim uskla en s njegovim poprili no egzoti nim izgledom, te progovorio s laganim, ali primjetnim naglaskom. »Princezo, došao sam vam izraziti svoje poštovanje. Moj je otac, vjerujem, pisao vašem suprugu.« Prinio je princezinu ruku usnama i elegantno je poljubio. »Oh, da, sje am se. Neka porodi na veza... pra-tetka, zar ne?« Dobrostivo se nasmiješila ovome nadasve privla nom mladi u. Paul se složio kako ih doista povezuje pratetka, pa još jednom poljubio njezinu ruku. Princeza Esterhazy odvela ga je ustranu i na svoj ga živahan na in po ela ispitivati o djetinjstvu i sadašnjim okolnostima. Emma je prihvatila šalicu kave s lakajeva poslužavnika te se neuo ljivo primaknula bliže princezi i njezinu novom posjetiocu. Bilo je ne ega u tom muškarcu što joj je privuklo pozornost. Nešto gotovo fascinantno u vezi s njegovim tamnoputim izgledom, u na inu na koji se držao, kao da lebdi na rubu neke dramati ne radnje. Uhvatila se kako zapaža da je krupniji od Alasdaira, ali odje a mu nije jednako dobro stajala. Možda nije tako dobro krojena
35
kao Alasdairova, pomislila je. Alasdair bi, naravno, ve pri samom pogledu znao je li taj ovjek svoj kaput dao napraviti kod Westona ili Schultza, ili kod Schweitzera i Davidsona... ili nekog drugog, bezna ajnijeg kroja a. No s druge strane, možda je greška bila u tjelesnoj gra i... ramena nisu ispunjavala kaput posve nalik Alasdairovu savršenstvu; noga nije bila jednako duga ka ili dobro oblikovana, pa su se na uskim hla ama nalazili najsitniji nabori; kukovi su možda bili trun icu prekratki... »Ledi Emma, dozvolite mi da vas upoznam s gospodinom Denisom.« Princeza Esterhazy postala je svjesna da Emma stoji u blizini. »I on je nedavno stigao u grad. Gospodine Denis, mogu li vam predstaviti ledi Emmu Beaumont.« »Gospodine Denis.« Emmi nije bilo žao što je njezina komparativna procjena prekinuta. Prišla je ispružene ruke. On se nagnuo nad nju i podignuo je k usnama. Ta se gesta sa svojim ugla enim zamahom ruke kosnula Emme kao lagano afektirana pa je povukla ruku pri prvoj prilici. »Vi ste Francuz?« »Iz emigrantske obitelji, miledi.« Nasmiješio se, pokazuju i jako bijele, neznatno iskrivljene zube. »Bio sam dje ak kad smo '91. pobjegli iz Francuske. Ljubazni prijatelji mojih roditelja koji žive u Kentu primili su nas kad smo tek stigli.« »Sje ate li se mnogo toga iz revolucije, gospodine?« Emmu je uvijek fascinirao krvavi užas Terora. »Ponešto se sje am. Zanima li vas?« Paulov osmijeh se produbio, a o i su mu se usredoto ile na njezino lice. Emma je osjetila kako se me u njima razvija udna i uznemiruju a intimnost. Gledao ju je kao da je postala jedina osoba u prostoriji. Prošlo je mnogo vremena otkad ju je itko, osim tupavih sinova seoskih plemi a, gledao s tako otvorenom muževnom pažnjom. Posrijedi je bilo isto koketiranje, naravno, no ona nije bila nesklona toj igri... ne, uop e nije. Osmjehnula se, malo suzivši o i. »Moram priznati nešto nalik op injenosti doga ajima tog užasnog vremena, gospodine. Ako možete otrpjeti moju znatiželju, na i ete da sam izrazito pozorna slušateljica.« »Bit e mi veliko zadovoljstvo.« Ponudio joj je svoju nadlakticu pa su se odmaknuli iz sredine prostorije do sofe postavljene u proširenju unutarnjeg dijela prozorskog otvora. Princeza Esterhazykimnula je sama sebi. Voljela je initi usluge svojim prijateljima i srodnicima, i premda nikako nije mogla smjestiti ovu vezu po pratetki, ako je njezin muž rekao da je tako, bila je zadovoljna vjerovati mu na rije . Mladi se inio sasvim obi nim. Maniri su mu bili fini, a odje a, sve ako joj je i nedostajalo ekstremnosti kicoštva, savršeno ugodna. A ako si uspije osigurati nasljednicu i njezinih dvije stotine tisu a funti, onda je princeza smatrala kako je u inila jako dobro djelo. Maria Witherspoon, me utim, nije bila toliko susretljiva. Imala je vrlo jednostavno i pragmati no poimanje svijeta. Emma ne bi trebala tratiti svoje vrijeme na osiromašenog i nevažnog novopridošlicu. Došla je u London na i muža, a Maria nije vidjela razloga zašto taj muž ne bi imao kraljevsku krv. Primaknula se paru, lica razvu ena u osmijeh, govore i: »Emma, draga, moramo krenuti... Oh, kako ste, gospodine?« Upitno je podignula obrvu prema Emminu sugovorniku. Emma se iznenadila. Maria obi no nije bila bahata, ali u njezinu je ponašanju nedvojbeno bilo uznositosti, kao da guši pretenzije nekog skorojevi a. Predstavila ih je jedno drugome i iznena eno promatrala kako se Maria hladno klanja. Izgleda da Paul Denis to nije primijetio te je pozdravio Emminu gardedamu s ugla enom pažnjom. No dok se Emma pozdravljala s njim, uputio joj je komi an pogled o aja koji joj je u o i unio smijeh. »Bojim se da me vaša pratilica smatra nedostojnim«, promrmljao je dok je prihva ao Emminu ruku. »Da se usudim svratiti u Ulicu Mount, ili e mi uskratiti pristup?« »Maria nije gospodarica u Ulici Mount«, re e Emma, te je, istom kad je za ula vlastitu
36
prigušenu arogantnost, prezrela svoju bahatost. Bila joj je stalna napast. Takva, naravno, koju je dijelila s Alasdairom. »Smijem li vas onda posjetiti?« »Molim vas, u inite to.« Toplo se nasmiješila, dodaju i: »Maria je najbolja mogu a družica. uva me poput majke kvo ke.« »To ima svojih prednosti«, re e Paul s ozbiljnoš u koja se kosila s izrazom u njegovim o ima. Emma se nasmijala. »Da, doista ima, gospodine. Ugodan vam dan.« Pozdravila se s ostalima, svjesna bezbrižnog i razigranog osje aja veselosti; osje aja koji je do sada uvijek povezivala sa svojom glazbom, s plesanjem do zore, ili nakon naro ito divne trke s psima... ili nakon neke lude psine s Nedom i Alasdairom. »Pitam se je li gospodin Denis baš onaj pravi«, usudi se Maria, im su se ponovno našle u ko iji. »U rodu je s princezom Esterhazy, Maria. Kako može biti druga ije?« Emma uvu e ruke u muf od sobolova krzna štite i se od oštra naleta vjetra koji je šibao ugao Ulice Curzon. »Ne znam, mila moja. Ali bilo je ne ega u njemu što mi se nije baš svidjelo.« »Ma daj, Maria«, blago je izgrdi Emma. »Vi at emo ga posvuda. Zar misliš da e mu princeza Esterhazy uskratiti jamstva za Almackov klub?« »Rekla bih da ne e.« No Maria je ostala neuvjerena i tijekom povratne vožnje u Ulicu Mount ostala je nekarakteristi no šutljiva. im se našla unutra, Emma je odbacila muf i rukavice te se energi nim, dugim koracima uputila u sobu za muziciranje, skidaju i putem igle iz svog baršunastog šešira, pružaju i ga uslužnom lakaju. Bila je pod poznatim pritiskom. »Vježbat u neko vrijeme, Maria.« Maria je znala da to zna i kako vjerojatno ne e vidjeti Emmu sve do ve eri.
37
Peto poglavlje »Dobar dan, Harris. Je li ledi Emma kod ku e?« Alasdair je po niskim stubama ušetao u predvorje. »Ah, da, ujem da jest.« Kimnuo je u smjeru sobe za muziciranje, a onda nakrivio glavu. »Mora da je dobre volje«, primijetio je, hitnuvši bi na stoli , te se okrenuo kako bi dopustio lakaju da mu pomogne skinuti kratki ogrta . »Da, gospodine«, re e Harris. Bio je batler u doma instvu Grantleyjevih od Nedova ro enja i to no je shva ao što je lord Alasdair mislio. Ledi Emma je svirala ariju iz arobne frule. Imala je obi aj svirati Mozarta kada je bila naro ito dobro raspoložena. Alasdair se osmjehnuo i širokim korakom prešao hodnik do vrata. Otvorio ih je vrlo tiho i kliznuo unutra, zatvorivši ih bešumno za sobom. Stajao je tiho slušaju i, istovremeno kriti ki i pohvalno. Razgranati svije njak bacao je svjetlost na stalak za note, ali to je bila svjetlost koja je blijedila pred sjajnom zimskom sun anom svjetloš u što se ulijevala kroz francuska vrata koja su se otvarala u zidom ogra eni vrt u stražnjem dijelu ku e. Emma je imala kosu po ešljanu na jedan od novih klasi nih na ina. Srebrna vrpca bila joj je svezana preko ela, kosa sa strane pri vrš ena preko ušiju, a straga podignuta i gurnuta pod vrpcu. Izloženi joj je vrat bio lagano savijen dok je svirala i Alasdairov se pogled prikovao za nježnu udubinu koja se protezala iz baze njezine lubanje i gubila u visokom ovratniku njezine odje e za vožnju koju je još uvijek nosila od jutrošnjeg posjeta. Primaknuo se bliže pod prisilom kojoj nije mogao odoljeti. Ona je bila obuzeta glazbom i nije ula njegov korak po debelom axminsterskom sagu. Savio je glavu i blago joj poljubio zatiljak, spustivši ruke na mjesto gdje se graciozan nagib njezinih ramena spajao s njezinim nadlakticama. Emmine su se ruke umirile na tipkama, a glava joj je klonula kao pod nekim teretom, iako je poljubac bio tek laki dodir njegovih usana. »Oprosti mi«, re e Alasdair prije nego što je mogla progovoriti. Ruke su mu kliznule s njezinih ramena. »Besramno, znam, ali nisam mogao odoljeti.« Glas mu je bio bezbrižan i šaljiv kao da je ono što se upravo dogodilo bila tek neka obi na stvar. Emma je podignula glavu, ispravila kralješnicu. Zatiljak joj je bio topao, još uvijek ju je draškao. U tišini ga je pogledala preko ramena. Alasdair joj je uputio skrušeni osmijeh. »Znaš da nikad nisam mogao odoljeti tvom zatiljku.« »Nemoj!«, re e ona prigušenim glasom. »Za miloga Boga, Alasdaire!« Pomirljivo je podignuo ruke. »To se nije dogodilo«, re e on. »Slušaj, na pamet mi je pala ideja dok si svirala. Dopusti da sjednem.« Pokretom ruke dao joj je do znanja da se pomakne na klupici i napravi mu mjesta. »Naglašenija stanka izme u ovih nota... ovdje... i opet ovdje.« Pritisnuo je nekoliko tipki jednom rukom, dok mu je druga ritmi ki lupkala. »Vidiš? A onda kad dolazi Papageno... ovdje... to podiže tempo, ini razgovor ak još živahnijim.« Emma kimne. »Pitam se zašto se Mozart nije toga sjetio«, re e ona široko se nasmiješivši. Alasdair se nasmijuljio. »Cjelokupna je umjetnost podložna individualnoj interpretaciji. Otpjevaj to; da ujemo kako zvu i.« Preletio je rukama preko tipki pripremaju i se, a zatim po eo svirati. Emma je oklijevala jedva na trenutak, a onda je po ela pjevati. Glas joj je bio kontraalt, dobro uvježban i savršene visine, no ona bi prva priznala da mu nedostaje istinske snage. No s druge strane, i ona i Alasdair bili su perfekcionisti, jednako kriti ni prema vlastitim izvedbama kao i prema tu ima. No bio je isti užitak otpjevati tu ariju, prepunu sun ane svjetlosti i smijeha, i ona je pustila da joj se glas ispuni njima uz Alasdairovu pratnju. 38
A kad joj se pridružio vlastitim ugodnim tenorom u kontrapunktu, Emma je sklopila o i i izgubila se u istoj radosti stvaranja tih prelijepih zvukova s nekim tako savršeno kompatibilnim i toliko ispunjenim istim užitkom. Zadržala je posljednji ton glasom što se uzdizao, nakon što su se Alasdairovi prsti umirili na tipkama, a njegov glas utihnuo. Ton je polako iš eznuo, savršeno kontroliran, a u tišini je ljupkost nastavila odzvanjati zvonkim odjekom još nekoliko sekundi nakon što je sam ton zamro. Alasdair je pustio da mu ruke kliznu s tipki. »Bolja si nego kad sam te zadnji put uo pjevati.« »Glas mi je sada bolje uvježban«, re e ona, ustaju i s klupe kao da je s prestankom glazbe postala svjesna Alasdairova bedra koje joj pritiš e suknju. »Jesi li nastavila s Rudolfom?« »Tijekom dva ljeta. Dolazio je na ladanje, odsjedao u ku i i izlu ivao poslugu svojom zahtjevno-š u. On je takav hipohondar. No fantasti an je u itelj pjevanja.« Izravnala je dvije svije e na okviru kamina, uredno složila hrpu listova s notnim zapisima, dok joj je pogled nemirno srljao, a prsti se nisu mogli smiriti. Alasdair se zavrtio na klupi i kratko je promotrio. »Onda, zbog ega si me htjela vidjeti?« Emmino nemirno vrpoljenje prestane. »Zbog konja«, izjavi ona. »Namjeravam kupiti dvokolicu i dva zaprežna konja. Oh, i jaha eg konja«, doda. »Tetka Hester odlu ila je da svi moji konji pripadaju imanju.« O i su joj bljesnule zlatnom vatrom s upam enom ogor enoš u. »Od svih krajnjih starih pakosnica!«, usklikne Alasdair. »Nije da bi ih sama mogla jahati.« »Doista, ne«, podrugljivo re e Emma. »Baš bih je voljela vidjeti da to pokuša. Našla bi se izba ena sa sedla prije nego što bi izašla iz dvorišta konjušnice. No oni e ostati dio imanja.« Usne su joj bile vrsto stisnute dok je neko vrijeme kroz prozor obnevidjelo zurila u vrt. »Nisi mogla položiti pravo na njih?« »Ako misliš, da su bili nedvojbeno moji... darovi od Neda ili ve koga... ne. Strogo uzevši, stara je pakosnica bila u pravu. Oni pripadaju imanju.« Utihnula je, šaka stisnutih uz tijelo, a zatim je žustro nastavila. »Dakle, namjeravam zasnovati svoju konjušnicu.« Okrenula se prema njemu, izgovaraju i mal ice ratoborno: »Nemaš nikakav prigovor, vjerujem?« »Ne, zašto bih?«, odgovori Alasdair prijazno, zanemarivši ratobornost, to no pretpostavivši da barem jednom ona nije bila doista usmjerena prema njemu. Da se tetka Hester nalazila u sobi, našla bi svoju pravu metu. Emma lagano porumeni i re e popustljivije: »Potreban si mi da me otpratiš u Tattersalls kako bih si kupila konje. Znam da onamo ne mogu oti i sama.« »Uop e ne možeš oti i u Tatts«, izjavi Alasdair, vade i lakiranu burmuticu iz džepa. »Zašto ne, zaboga?« Alasdair pažljivo pregleda burmuticu. »Zato što, draga moja Emma, žene ne posje uju Tattersalls.« Emma ga je zbunjeno promotrila. »Ali jednom sam otišla onamo s tobom i Nedom.« »Dobri Bože!«, re e on ozbiljno. »Gdje nam je bila pamet? To uop e nije u redu.« »Alasdaire, šališ se«, optuži ga Emma. Bilo je nemogu e zamisliti da Alasdair imalo mari za besmislene obi aje. Tri ga godine nisu mogle baš toliko promijeniti. »Ne, uop e ne«, porekne on energi no, ali Emma ga je mogla itati kao knjigu i mali bljesak u njegovu oku nije prošao nezamije eno. »Ne budi smiješan«, re e ona oštro. »Jako dobro znaš da, iako bi žena koja kupuje vlastite konje mogla biti neobi an prizor, nije rije o fatalnom prkošenju konvencijama. Dokle
39
god imam prikladnu pratnju, naravno. A tko je prikladniji od mog skrbnika?« »Ah, dakle ipak imam nekakvu svrhu«, primijeti on, otvorivši burmuticu i primivši prstohvat izme u palca i kažiprsta. Pogledao ju je ispod spuštenih kapaka, a usne su mu se iskrivile u zlo esti osmijeh. »Budu i da te zasad moram trpjeti, mogla bih te i dobro iskoristiti«, lukavo odvrati Emma. »A sada, ho eš li se na trenutak uozbiljiti? Imaš li ovog poslijepodneva vremena da me otpratiš u Tatts?« Izgledao je kao da razmatra ovo pitanje. Emma ga je promatrala sa sve ve om sumnji avoš u, pretpostavljaju i da je još uvijek zadirkuje. On zatim ustane s klupice, ubaci burmuticu u duboki džep svog kaputi a, pa re e s malim naklonom: »Mislim da mogu odgoditi moje druge planove za danas poslijepodne. Vama sam na usluzi, gospo. Ho emo li odmah krenuti? Moja je dvokolica pred vratima, a ti izgleda da si ti ve u haljini za vožnju.« Emma je oklijevala. »Imaš li doista druge planove?« »Bi li doista marila?«, upita je on, a osmijeh mu je sada bio upitan. Emma je umalo lupila nogom o pod. »Tako si perverzan!« izjavi ona. »Pokušavam biti uljudna.« Alasdair se nasmijao. »Posve sam ti na raspolaganju, slatko moje.« Emma se ugrizla za jezik kako ne bi automatski izrazila svoj prosvjed. Ako je Alasdair odlu io koristiti taj izraz dragosti, ona nije mogla poduzeti ništa u vezi s tim. Bolje da to ignorira. On ga ne e upotrebljavati u javnosti. »Bolje da ne kažemo Mariji za naše odredište«, re e ona umjesto toga. »Šutjet u kao zaliven.« Alasdair po e k vratima i otvori joj ih. » uo sam da e se u Tattsu idu eg tjedna prodavati lijep par ri ana. Chestertonovi, vjerujem. Mogla bi ih nabaviti prije nego što završe na aukciji za otprilike tri stotine funti. Da odem i pozdravim Mariju dok ti po eš po ono što ti je potrebno?« Slijedio ju je iz sobe za muziciranje u hodnik. »Treba mi samo jedna minuta.« Emma pohita uza stube da uzme šešir i rukavice. Znala je da se može pouzdati u to da e joj Alasdair kupiti konje i bez nje, ali uvijek je donosila vlastite odluke u takvim stvarima i nije namjeravala mijenjati cjeloživotne navike ne bi li se prilagodila nekom suludom nazoru o tome što bi žena trebala, a što ne bi trebala initi, ili gdje bi trebala, a gdje ne bi trebala zalaziti. Podvrgnula se pregledu u zrcalu dok je namještala svoj baršunasti šeširi sa samo jednim ukrasnim perom. Nos joj se blago napr io dok je promatrala svoj odraz. Nos joj je bio prevelik, usta preširoka, smatrala je uvijek. A obrve su joj bile pre-guste i žalosno sklone uvijanju na krajevima. Nije da joj je imalo stalo do svojih tjelesnih nesavršenosti, kazala si je vrsto, zgrabivši rukavice i uputivši se prema vratima. Nije kao da je tog popodneva ikoga namjeravala impresionirati. Samo je obavljala posli s Alasdairom. Rukom je nesvjesno okrznula zatiljak dok je hitala niza stube. Alasdair je ekao u hodniku, besposleno lupkaju i rukavicama po dlanu. Okrenuo se kad je sišla. »Maria drijema«, obavijestio ju je. »Harris e joj re i da smo otišli na vožnju.« Njegove su je o i procijenile kao da je prvi put opazio njezin izgled. »To je zanosan šešir«, primijetio je. »Ali... dopusti mi... eto, savršeno.« Napravio je vještu preinaku na obodu gdje se na jednoj strani uzdizao, pa joj se osmjehnuo. Bio je to njegov nekadašnji osmijeh, onaj koji je prvi put vidjela prije svih onih godina kad se osmogodišnja djevoj ica nepovratno zaljubila u bratova najboljeg prijatelja. Emma je osjetila kako joj se pomi e tlo pod nogama. Prošlo je toliko dugo otkad je zadnji put osjetila punu toplinu tog osmijeha. Podrugljiva izvijenost usana i ironi ni sjaj u ima nestali su, a na njihovu su se mjestu pojavili nekad blisko razumijevanje i poziv. Prsti su mu se spustili niz itavu dužinu njezine ruke i blago joj se sklopili oko zapeš a. »Primirje, Emma?«, re e on tiho. »Možemo se nositi jedno s drugime i bolje nego što smo to inili.«
40
To je bila prva aluzija na njihov grozan zadnji susret i bilo je olakšanje otvoreno to iznijeti. »Oboje smo izgovorili žaljenja vrijedne stvari«, re e Emma, a glas joj je bio jednako tih kao i njegov. »Nastojat u biti uljudna, Alasdaire.« Usne su mu se zajedljivo iskrivile. »Uljudnost? Pa, pretpostavljam da moram biti zadovoljan s tim.« »To je možda ve i ustupak nego što zamišljaš«, re e ona, ali bez žestine. Na trenutak ju je promotrio, neproni nih o iju, a zatim su mu prsti spuznuli s njezina zapeš a i on je obuhvatio njezin lakat, prate i je do vrata koja je lakaj držao otvorenima. Alasdairov sluga, bivši džokej koji se opametio po imenu Jemmy, pozdravio je Emmu s osmijehom i dotaknuo si uvojak kose na elu. »Vi vozite, ledi Emma?« »Ako smijem?« Emma je dobacila upitan pogled prema Alasdairu. »Svakako«, re e on, a da nije niti trepnuo. Pomogao joj je uspeti se u dvokolicu, dodaju i gotovo kao da se ispri ava: »Ali trebao bih te upozoriti da je desni predvodnik sklon zamjeriti se psima lutalicama, pješacima i ve ini ostalog prometa na ulicama. Pokušavam ga osloboditi od takvih nedruštvenih navika.« »Onda naravno ne u njima upravljati«, izjavi Emma. »Bilo bi najgore po njega da mu uzde drže tu e ruke.« »To sam zapravo i sam mislio«, ozbiljno se složi Alasdair. »Ali nisam htio ocrniti tvoje voza ke sposobnosti.« »Apsurdan si!« Emma si nije mogla pomo i a da se ne nasmije. »Savršeno si dobro znao da to ne u tako shvatiti.« Dobacio joj je hitar pogled iskosa dok je preuzimao uzde. »Malo sam nesiguran na tlu ovih dana. Ima se naviku pomicati.« Emma nije odgovorila. Uspravno je sjela, sklopivši ruke u krilu s držanjem nekoga tko je odlu io ne odgovoriti na provokaciju. Alasdair se nacerio. »Pusti ih, Jemmy.« Sluga se pokorio i na svoj se nezgrapan na in popeo na sjedalo, pa je dvokolica krenula. »Kako tvoj reumatizam, Jemmy?« Emma baci pogled preko ramena. »Oh, imade dobrih dana i loših, fala, ledi Emma«, re e Jemmy. U svojoj je karijeri džokeja slomio toliko udova da mu je tanko tijelo bilo masa izobli enih, loše namještenih kostiju i iskrivljenih zglobova. No ono što mu je nedostajalo u okretnosti, kompenziralo je njegovo nepogrešivo postupanje s konjima. Alasdair ga je prije pet godina pronašao u prošnji ispred trkališta u Newmarketu te mu, prepustivši se trenuta nom porivu, ponudio posao. Jemmy je nagradio taj poriv nepokolebljivom odanoš u te izravnim i obilnim savjetima o postupanju prema konjima. Savjetima koje je mladi Alasdair mudro prihva ao, što je rezultiralo time da je Alasdair sada imao reputaciju znalca bez premca, a savjete njegova sluge željno je tražio svaki mladi plemi u gradu. Alasdairovi impulsi uvijek su bili osebujni, razmišljala je Emma dok je avrljala s Jemmyjem, ali esto su imali humanitarni motiv, na iznena enje onih koji ga nisu dobro poznavali - onih koji su zamijenili pravog Alasdaira za podrugljiv osmijeh, oštar jezik, nehajnost, umjesto da shvate kako se zapravo radi o maski. »Peni za njih.« Emma je shvatila kako je neuljudno dugo šutke sjedila i mrštila se. »Oh, samo sam sanjarila.« Svrnula je pozornost na par ri ana. »Vu e li taj konj uvijek udesno?« »Oh, samo prigovara na sme e u jarku«, re e joj Jemmy. »Misli da mu prolazi preve blizu. Bogami je pravi mrzovoljni klipan.« Alasdair je skrenuo svoje konje kroz Stanhope Gate u Hyde Park. Bilo je blizu pet sati, pomodno vrijeme kada je svatko tko je nešto zna io vozio, jahao ili šetao, zaokupljen krasnim dvostrukim poslom da promatra i bude vi en. Odmah je postalo jasno da su predmet velikog zanimanja. Emma znatiželjno re e:
41
»Zašto si odabrao ovaj smjer? Teško da nam je na putu prema Tattersallsu.« »Mislio sam da bismo ve i mogli to prevaliti preko le a«, odvrati Alasdair. »Ako dvaput napravimo krug, priznavši naše me usobno poznanstvo, razme i se našim prijateljskim odnosima, trebali bismo umiriti neke od gadnijih jezika. Dakle, smiješi se, Emma, i izgledaj kao da ne postoji nitko pored koga bi radije sjedila.« Dobacio joj je lagano zloban pogled. Emmin osmijeh kojim mu je uzvratila bio je jednako umjetan koliko je bio širok. »Ovako?« »Ako je to najbolje što možeš.« »Mislila sam da smo se složili kako se ne emo provocirati.« »Nisam shvatio da se prijedlog za osmjehivanjem može shvatiti kao provokacija«, zanije e on, s držanjem povrije ene nevinosti. »Ne e ti uspjeti prisiliti me da budem neuljudna prema tebi, Alasdaire«, izjavi Emma, i dalje se smiješe i. »Ne u opet biti prva koja se loše ponaša.« On se samo nasmijao, a Emma, sebi usprkos, tako er se nasmijala. No smijeh joj je brzo zamro. Prilazila im je žena koja je upravljala lakom ko ijom sportskog izgleda, mašu i rukom u znak pozdrava. »Vjerujem da ti ledi Melrose pokušava privu i pozornost«, hladno re e Emma. Alasdairovo lice odjednom ostane bez ikakvog izraza. Naklonio se u smjeru nadolaze e ko ije i izgledao je kao da namjerava nastaviti voziti, ali kad je dama koja je držala uzde zaustavila svoje konje im ih je dostigla, on se zaustavio uz bok njenoj ko iji. »Alasdaire, nisam te vidjela danima«, usklikne dama. »O ekivala sam te na svojoj kartaškoj zabavi u ponedjeljak.« Piskutavo se nasmijala. »Rekla bih da eš kazati kako nisi bio u gradu. I niti rije i isprike... niti slova poruke. Tvrdim da je to prezlo esto od tebe.« »Ispri avam se, Julia, ali prili no su me iznenada pozvali iz grada«, re e on odmjereno. »Ne poznaješ ledi Emmu Beaumont, vjerujem.« »Samo po uvenju«, re e ledi Melrose, zna ajno se zagledavši u Emminu smjeru. Sive su joj o i sjale manje nego prijateljski dok se klanjala, i oglasila se još jednim svojim piskutavim smijehom, uspjevši da zazvu i poput uvrede. »Tako naporan dogovor za vas oboje... u danim okolnostima«, doda ona, urotni ki snizivši glas. »Da i ne spominjem kako je mrsko vama, ledi Emma, biti optere ena skrbnikom. Mora da se zbog toga osje ate poput naivnog djeteta.« »Pripazi na svoje konje, Julia!«, oštro re e Alasdair. Ledi Melrose nenamjerno je spustila ruke i konji su joj krenuli naprijed. Tegobno ih je povukla natrag. »Tako loše uvježbana kljusad!« »Slab obrtnik uvijek krivi svoj alat«, promrmlja Emma, milo se smiješe i. Ledi Melrose se zacrveni, a usne joj se stisnu. Promišljeno se okrenula Alasdairu i kazala slatkim, vabe im glasom: »Alasdaire, do i eš uskoro u posjet, zar ne? Tako mi nedostaješ kad te ne vidim nekoliko dana.« Izražajno se nadurila. »Ve eras... O ekivat u te ve eras. Nemoj me iznevjeriti.« Alasdair se tek nanovo poklonio, ali bilo je ne ega u njegovim o ima što je malo potreslo ledi Melrose. Uhvatila je bljesak elika, ne ega što ranije nije bila opazila. Bila je jako sigurna u Alasdaira Chasea, dovoljno sigurna da ga uživa zadirkivati zbog nezgodnosti njegove trenuta ne situacije, dovoljno sigurna da uživa bockati ženu koja ga je odbacila, ženu za koju uop e nije sumnjala da je on sada prezire. Bio je njezin ljubavnik zadnjih šest mjeseci, i ledi Melrose vrsto je vjerovala kako ga može vrtjeti oko malog prsta. No onaj ju je eli ni bljesak u o ima obeshrabrio. Uzvratila je naklonom i rekla s pretpostavkom jako dobrog humora: »Ugodan vam dan, ledi Emma. Mislim da emo se vi ati po gradu. Dakle, ne zaboravi, Alasdaire. Ra unam
42
na tebe.« Primila je uzde, pucnula bi em i pokrenula konje. »Oni konji mora da imaju naj vrš e žvale«, izjavi Emma, iji je konjani ki bijes trenutno prevladao njezine druge reakcije na Alasdairov najnoviji osvaja ki pothvat. »Kako ih je samo podbola! Sirote životinje.« »Ona je kravarica«, mirno se složi Alasdair, dopustivši vlastitim konjima da krenu. »I ima najgore ruke i sjedalo zamislivo na konju. Zasjenit eš je istog trena kad se pokažeš u parku, upravljaju i ko ijom ili jašu i.« »Zasjeniti je? Ne mogu zamisliti zašto bih htjela u initi išta tako vulgarno«, re e Emma uko eno. »Zašto bi bi bilo važno kako ledi Melrose jaše ili vozi ko iju... ili radi išta drugo«, dodala je, i smjesta požalila bijesni dodatak. Alasdair ju je pogledao, a izraz mu je lica ponovno bio podrugljiv. »Išta drugo? Na što si samo mogla pomisliti, slatko moje? Nije valjda da sugeriraš...« Podignuo je jednu obrvu. »Oh, ako me misliš posramiti, Alisdaire Chaseu, morat eš se potruditi više od toga!«, re e Emma otresito. »Ako misliš da bi me ikako mogao izgrditi razvratnik koji tr i za suknjama, grdno se varaš, prijatelju moj.« »Eh, samo mirno. Blizu smo davanja po prstima«, za uo se Jemmy kako mrmlja ispod glasa sa svog sjedala. Sjedio je iza ovo dvoje u bezbroj prilika u onome što je smatrao dobrim, starim danima, i bio je naviknut na njihovo živahno zadir-kivanje. No ogor eni ton ovog kratkog razgovora bio je nešto novo. Primjedba je prošla bez odgovora. Alasdair duboko uzdahne i re e tonom u kome su se miješali strpljivost i razdražljivost: »Ne znam što si o ekivala, Emma. Jesi li mislila da sam dosegao dob od dvadeset etiri godine žive i poput redovnika?« Emma se borila s navalom ljutite nevjerice. On još uvijek nije shva ao! »Nisam ekivala da se povodiš za vojvodom od Clarencea i gospo om Jordan«, rekla je dok joj je glas lagano podrhtavao. »Predani otac, nježni...« »Emma, za milost Božju!« prekine je on. »Gotovo je. Zašto to ne možeš ostaviti iza sebe?« Emma oštro dahne. »Kako samo može biti gotovo? Kako bih to samo mogla ostaviti iza sebe? Kako bih samo mogla zaboraviti takvu izdaju... takvu obmanu? Da si mi rekao... da si mi samo nešto rekao umjesto što si me pustio da otkrijem na onako gnusno ponižavaju i na in! Za što mi nisi rekao?« Alasdair je bez odgovora skrenuo konje kroz Apsley Gate. Zašto joj nije rekao? Trebao je, naravno, ali naknadna je pamet bila beskoristan u itelj - njezine su pouke stigle prekasno. Nije rekao Emmi jer se bojao. A umjesto da prizna taj strah, kazao si je da je se to ne ti e. Nije morala znati. To nije utjecalo na nju i nikad ne e. Mogao je podijeliti svoj život na odjeljke i nije bilo razloga zašto bi ne iji posao trebao utjecati na posao nekoga drugogDragi Bože, bio je tako neiskusan... tako glupa, arogantna budala. No nije krivica bila samo njegova. Emma je bila jednako odgovorna za onaj grozni debakl. Nije se htjela urazumiti. »Priznajem, to je bila pogreška«, re e on kona no. »Ali s obzirom na tvoju reakciju, doima me se kao shvatljiva greška.« Emma je sjedila jako mirno, drže i ruke vrsto sklopljene u krilu. Kako može tako tvrdoglavo odbijati vidjeti zašto je reagirala onako kako jest? ak je i sada odbijao to vidjeti. Kako nije mogao shvatiti koliko se izdano osje ala? Koliko duboko uvrije eno. Trebali su biti prijatelji baš kao i ljubavnici. Posvetila mu je itavo svoje bi e, a on je nije smatrao vrijednom takva povjerenja... nije smatrao neophodnim re i joj za tako bitnu stranu svog života. »Onda se tu više nema što re i.« ak i dok je to bezizražajno izjavljivala, shvatila je kako se bila nadala da e naposljetku mo i izvu i tmurnu prošlost na svjetlo. Da e možda tri godine Alasdairu donijeti razumijevanje zašto je u inila ono što je u inila. Možda ak i da mogu oprostiti jedno drugome. No takve su nade bile pusti snovi. Alasdair nije žalio ni zbog
43
ega. I dalje je vjerovao kako se razumno ponio te kako je njezina pretjerana reakcija bila neoprostiva. Baš suprotno od zalije enja ikakvih rana, razgovor je još dublje zabio klin medu njima. Ranija sloga sada je odba ena, no umjesto istog plamena srdžbe koji ju je uvijek potpomagao i na neki na in ublažavao bol, Emma je osje ala samo mu an vrtlog depresije pri povratku poznate boli. Šutke je sjedila pokraj njega, i bilo joj je drago što u bu nom kaosu Piccadillyja nema prilike za daljnji razgovor. Alasdair se usredoto io na vrsto vo enje svog muši avog konja u okolici koja bi i najbolje istreniranu životinju u inila nervoznom. Psi su lajali, uli ni trgovci su vikali, željezni se kota i kotrljali po taracu. Velika, staromodna ko ija štropotavo se primicala prema njima, a loše ispruženo tijelo zabrinjavaju e se njihalo iznad kota a, a njegovi su se konji znojili i puhali kao da su predugo bili u jarmu bez odmora. Ko ijaš je potegnuo uzde natrag, trgnuvši konje da stanu kako bi Alasdair mogao progurati svoje bo no okrenute konje pored njega. Vozar u teškim pivarskim kolima iza ko ije našao se zate en, a teretni konji koji su ih vukli zaletjeli su se u stražnji dio ko ije prije nego što ih je vozar uspio zaustaviti. Jedan od teretnih konja zabacio je glavu uz glasno prosvjedno njištanje, a Alasdairov temperamentni konj izvrnuo je o i i bacio se ustranu. Jemmy je sko io sa svoje klupe i pojurio prema glavi životinje. Alasdair, usta vrsto stisnutih od koncentracije i ruku u elegantnim rukavicama napetih od napora, bez rije i je vrsto dominirao nad svojim izbezumljenim konjem, vra aju i ga u red dok su polako prolazili pored ko ije i pivarskih kola. Emma si, unato svoj svojoj ljutoj nesretnosti, nije mogla pomo i a da ne zaplješ e, iako je zadržala svoje estitke neizgovorenima. Sama ih ne bi mogla izvu i neozlije ene iz te zbrke. Održavala je uko enu tišinu u kojoj je jedina jasna pomisao što se pojavila bila apsolutna uvjerenost kako ne e imati mira sve dok Alasdair ponovno ne iza e iz njezina života. A i dalje je mogla vidjeti samo jedan logi ni na in da to postigne. Alasdair se dovezao u dvorište Tattersallsove trgovine konjima i isko io s dvokolice, pružaju i uzde Jemmyju. Podignuo je ruku da Emmi pomogne si i na oplo nike. Ona je odbila ponudu i sama sko ila, stresavši suknje i ogledaju i se sa zanimanjem. U Tattersallsu je bio dan poravnavanja ra una i dvorište je bilo prepuno muškaraca koji su došli podmiriti svoje dugove nastale kla enjem na utrkama te isplatiti aukcijske ra une. Emma je malo podigla bradu kad je primijetila koliko pozornosti uzrokuje njezina nazo nost u ovom muškom rezervatu. Glave su se okrenule, glasovi utišali, a nekoliko gra ana mjerkalo ju je kroz nao ale. »Do i«, uputi je Alasdair, neutralnog glasa. Položio joj je ruku na križa sa svojom uobi ajenom prisnoš u. »Chestertonovi konji smješteni su u stajama na idu em dvorištu.« Usmjerio ju je prema nadsvodenom ulazu pri stražnjem dijelu dvorišta. Ušli su u veliko dvorište, s konjušnicama s tri strane. Muškarac u odje i od jelenje kože i zelenom prsluku na njihovo se približavanje požurio iz prostorije s konjskom opremom. Dobacio je Emmi brz pogled nevjerice, a potom se s jasnim olakšanjem okrenuo njezinu pratiocu. »Lorde Alasdaire, kako vam mogu biti na usluzi?« »Ledi Emma došla je na sajmište zbog para konja za ko iju i jednog jaha eg konja«, re e Alasdair. »Jesu li uškopljenici lorda Chestertona još uvijek neprodani?« »Sutra idu na aukciju, gospodine.« John Tattersall pogladio je bradu. »Sumnjam da e njegovo gospodstvo prihvatiti manje od tristo pedeset prije aukcije.« »Mmm. Bacimo pogled na njih.« Alasdair pomakne ruku kako bi obujmio Emmin lakat. »Sam bih bio rekao dvjesto sedamdeset pet. Ali vidjet emo.« Emma je shvatila kako ne e imati udjela u cjenkanju i nije joj bilo žao zbog toga. Bilo je zanimljivo i mrvicu ju je jedilo što je prepoznala da bi prije tri godine uživala u zurenju i neodobravanju njezine prisutnosti, dok je sad osje ala da joj ovdje nije mjesto.
44
Ri i uškopljenici izvedeni su van, pušteni u kas po dvorištu pa usporeni u hod. »To vam je dobro odgojen par, lorde Alasdaire«, re e John Tattersall. »I lijep, k tome.« »Oh, jako«, toplo se složi Emma, zaboravivši u svom oduševljenju namjeru da bude šutljiva. »Što misliš, Alasdaire?« »Što još imaš, Tattersalle?« upita Alasdair. Trgovac je izgledao razo arano. »Ništa što se može usporediti s ovima, gospodine.« »Svejedno, pokaži mi.« Emmu nisu zanimale trgov eve druge ponude, a naslu ivala je kako ne zanimaju niti Alasdaira. Ako se radilo o triku radi spuštanja cijene, onda joj se on inio otrcan. Nije da joj je pedeset funti, ili ak stotinu, predstavljalo takvu razliku. No bila je prinu ena šutjeti i pro i kroz formalnosti budu i da je Alasdair vladao procedurom i, ne slu ajno, financijama. »Oh, pa to je ledi Emma, zar ne?« Okrenula se na neodre eno poznati glas. »Gospodine Denis. Dobar dan.« Toplo se nasmiješila, ispruživši ruku. »Poznajete li lorda Alasdaira Chasea?« Okrenula se prema Alasdairu, objašnjavaju i. »Upoznala sam gospodina Denisa jutros kod princeze Esterhazy.« »Lord Alasdair i ja smo susjedi«, re e Paul, kimnuvši na prijateljski na in Alasdairu. »Kakvo iznena enje nabasati na vas ovdje, ledi Emma.« »Malo jest neobi no«, re e ona pokušavši zvu ati površno. »No navika mi je sama kupovati vlastite konje, trebate to razumjeti.« »Posve«, složi se on srda no. »Koji istinski jaha ... ili da kažem, jaha ica... ne bi imao takvu naviku? Takva je glupost da bi žene trebalo smatrati lošijim procjeniteljima od muškaraca.« Emma mu se široko nasmiješi. »Takvi su prosvijetljeni nazori vrlo osvježavaju i. Ne misliš li tako, Alasdaire?« Alasdair, koji je mislio kako Paul Denis nije tratio vrijeme u nalaženju nekoga tko e ga predstaviti Emmi, neodre eno joj odgovori pa re e: »Kupuješ li, Denise?« »Da, jaha eg konja. Služio sam se unajmljenim konjem, ali oni imaju tako ogrubjele žvale da stvarno mislim kako moram kupiti vlastitoga.« John Tattersall metnuo je dva prsta u usta i proizveo prodoran zvižduk. Muškarac u prega i od ohe tr i je dojurio iz prostorije s konji kom opremom. »Pokaži gospodinu konje u odjeljcima šest i deset«, uputi ga trgovac. »Ako biste pošli s Jedom ovdje, gospodine, on vam može pokazati što imamo.« »Oh, po i u s vama«, brzo e Emma. »I ja želim pogledati jaha e konje. Alasdaire, ri ani e mi savršeno odgovarati. Znam da ti nisam potrebna ovdje dok obavljaš poslovnu stranu toga.« S bezbrižnim osmijehom, primila je Paulovu smjesta ispruženu ruku i otišla s njim, slijede i konjušara. Alasdair je zurio za njom, na trenutak ostavši bez rije i na takvu drskost. Ponijela se prema njemu kao prema upravitelju ili ekonomu, ostavljaju i ga da se bavi njezinim poslom kao da je dobro pla en da to u ini dok je ona otišla sa svojim novim prijateljem. »Što kažete onda, lorde Alasdaire?« Alasdair je postao svjestan da ga trgovac gleda s ponešto oklijevanja, a imao je prili no jasnu ideju i zašto. Njegov trenutni izraz ne bi bio ugodan. »Ne u i i iznad tri stotine«, re e on odrješito. Ako Emma izgubi svoje konje, neka tako bude. John Tattersall upne se za bradu, napravi itavu predstavu od razmatranja ponude, a onda neodlu no re e: »Name ete teške uvjete, gospodine.« Alasdair nije mogao a da se lagano ne osmjehne. »Gle, Johne, vraški dobro znaš da ti je lord Chesterton rekao da e prihvatiti tri stotine funti prije aukcije.« »On vam je to rekao?« Tattersall uzdahne. »Ta gospoda ne znaju da me treba pustiti da radim svoj posao.« »Lord Chesterton radije bi vidio svoje konje u dobrim rukama nego da odu nekom
45
prekupcu u susjedstvu«, utješi ga Alasdair. »Idemo u ured pa u ti dati bankovnu mjenicu.« »Ho e li dama tako er kupiti i jaha eg konja, gospodine?« Alasdairov izraz izgubi svoju prijaznost na ovaj podsjetnik. »Što imaš?« »Lijepu kobilu, pravu trka icu.« Trgov eve o i zasjale su oduševljenjem. »Vatrenu... ali pretpostavljam da bi dama mogla iza i s njom na kraj.« »Pokaži mi je.« Alasdair je pregledao kobilu, profinjenu šarenku živog oka i krasnih linija. »Uzet u je«, re e odlu no. Ako Emma ne odobri njegov izbor, sama si je kriva. Imao je pametnijih stvari za raditi u slobodno vrijeme nego da je eka i vrati pozornost na doti no pitanje. »Zadrži ih ovdje dok ne dogovorim njihov smještaj. Poslat u poruku kamo da se sutra pošalju.« Izašao je iz Tattersallova ureda deset minuta kasnije, obavljena posla, i dugim koracima krenuo prema bloku staja gdje se Emma bila izgubila s Paulom Denisom. Napola je prešao dvorište kad su se ponovno pojavili, ruku pod ruku. Emma se smijala, lica okrenuta prema svom pratiocu. Bili su približno iste visine i predstavljali su privla an par, pomislio je Alasdair jetko. »Pronašli smo gospodinu Denisu jako lijepog škopca«, re e Emma kad su stigli do njega. »Ali ondje nisam vidjela ništa što bi mi odgovaralo.« »Ve sam ti kupio kobilu«, prijazno e Alasdair. »Svidjet e ti se.« Emma se zaustavila prije ljutitog odgovora. Možda ima nagao temperament, ali znala je kada zadržati ma u koricama. Prigovori bi bili na skliskom terenu. Znala je da može vjerovati Alasdairovoj prosudbi. A time što je otišla i ostavila ga, može se re i da je opozvala svoje pravo sudjelovanja u izboru. On ju je promatrao s nedobrohotnom zabavljenoš u, pravilno tuma i njezinu zlovolju. »Ne daj da te požurujem, gospo, ali ako si spremna za odlazak, imam i vlastitih obaveza.« Rukom je pokazao prema dvokolici. Emma je ranije mislila kako e nastaviti prema Longacreu kako bi joj kupili dvokolicu. Ali Alasdair joj je o ito pružio onoliko svog vremena koliko je bio voljan izdvojiti za jedno poslijepodne. A u trenutno zajedljivoj atmosferi, ne e joj biti žao oprostiti se od njegova društva u najranijoj mogu oj prilici. Mogla bi po i u Longacre i sama, a da ne izazove komentare. Okrenula se kako bi se oprostila s gospodinom Denisom. Paula Denisa zaintrigirala je ljutita napetost koja je titrala izme u lorda Alasdaira i dame. No brzo ju je iskoristio. »Ako bi ledi Emma prihvatila moju pratnju...«, predložio je s osmijehom. Emmin uzvratni osmijeh bio je blistav. »O, pa hvala vam, gospodine Denis. Bit e mi posebno zadovoljstvo.« Okrenula se prema Alasdairu, brade podignute pod ponešto izaziva kim kutom, s mrljicama zlatne vatre u žu kastosme im o ima. »Eto, Alasdaire, sada možeš po i za svojim poslom. Ispri avam se što sam bila takva gnjavaža. Nisam shvatila da imaš drugih hitnijih obaveza.« Alasdair se naklonio. Nije kanio podilaziti Emminoj taštini i natjecati se s Francuzom. »Ostavljam te u dobrim rukama, siguran sam.« Emma se ponovno okrenula prema gospodinu Denisu. Njegove o i, veoma tamne i sjajne, bile su fiksirane na njezino lice, stvaraju i uznemiruju i osje aj intimnosti koji je iskusila prilikom njihova prethodnog susreta. Postala je svjesna kontrolirane napetosti u njegovu držanju, budnosti koja ju je podsje ala na životinju spremnu da se suo i s nadolaze om prijetnjom. I uz šok prepoznavanja shvatila je kako joj je neosporno privla an. Kroz nju je proletio nalet uzbu enja. Osjetila je kako joj se obrazi pune bojom i žustro je spustila kapke, boje i se onoga što bi joj o i mogle otkriti. Pronašla je muškarca kojeg je tražila. Potencijalnog muža koji je izgledao kao da posjeduje sve znakove onoga tko e se pokazati i više nego zadovoljavaju im ljubavnikom.
46
No povrh svega, muškarca koji e razbiti okove njezine zavisnosti o Alasdairu. »Sigurna sam da e se gospodin Denis jako dobro pobrinuti za mene«, re e ona Alisdairu s tihom promišljenoš u. Preko ramena je dobacila oproštajni pogled Alasdairu dok je primala Francuzovu ruku. Alasdair je imao krajnje zadovoljavaju i zamrznut izraz. Shvatio je što je htjela re i. Paul Denis poslužit e jako dobro.
47
Šesto poglavlje Alasdair se iz Tattersallsa odvezao mra nog lica, tmurnih o iju. Bio je uvjerio sam sebe kako mu je ona dobacila samo nepromišljeni izazov u žaru bitke. To je razumio. Oboje su bili skloni naglosti, a onog ju je nesretnog poslijepodneva isprovocirao preko granice razuma. No ona je to i mislila. A ovog je popodneva osjetio sponu izme u Emme i Denisa poput uboda u srce. Znao je kad bi Emma seksualno reagirala na nekoga. Emma je bila najsenzualnija žena koju je ikada poznavao. Uživala je u vlastitoj seksualnosti, strastvenim ekstremima svoje prirode. Donosila je bujicu svoje ulnosti u svaku tjelesnu aktivnost, bila to glazba, jahanje ili ples. A to je dodavalo iskru, živahnost, u sve njezine susrete. Ispunjavala joj je o i, osmijeh, na in na koji je stajala, sjedila, hodala. Privla ila je muškarce poput nekog magneta za požudu, pomislio je okrutno. Promatrao je kako se to doga a otkada se prvi put po ešljala kao odrasla žena. Od sinova seoskih plemi a i kotarskog plemstva do mladaca koji su se motali oko nje za vrijeme njezine debitantske sezone. ak i nakon što su objavljene njihove vlastite zaruke, uvijek se kretala u opijenom krugu zalu enih obožavatelja. Ovog e puta biti isto. I još uz dvije stotine tisu a funta dodanih u jednadžbu! Alasdair je znao da je Emmi njezina živahnost u opho enju, koketna britkost njezine konverzacije, dolazila prirodno. Bila je prevesela, prerje ita, previše neovisnog duha da bi prikrila svoju iskri avost. To je neke dovodilo u nepriliku, a oduševljavalo druge. Njihovo je me usobno zadirkivanje uvijek podrazumijevalo tu uzbudljivu energiju. Kompetitivnu, provokativnu energiju koja je budila seksualnu prirodu njihovih susreta. Bila je intimno povezana s požudnom straš u koja je bila tako važna za njihov odrasli odnos. Bio je toliko bitan? Ili je i dalje? Pitanje ga je naglo zaustavilo. Jesu li se tako silovito sva ali jer je to bio jedini ispušni ventil za seksualnu struju koja je me u njima nastavila te i jednako snažno kao i uvijek? U ponore pakla! Alasdair je opsovao ispod glasa. To je vrijedilo za njega. Sada je to uvidio s punom jasno om ovjeka koji je upravo progledao. Nije se radilo samo o slu aju zavidnosti. Još uvijek ju je želio za sebe. Nije se oporavio od svoje strasti... svoje ljubavi... za ovu nemogu u ženu. Je li Emma još uvijek bila zbunjena? Jesu li njezini napadi proizlazili iz zbunjenosti? A ako je tako, kako da je navede da to prizna? Nije mogla ozbiljno namjeravati dovesti Paula Denisa u svoju postelju. Moralo se raditi o ispraznoj prijetnji... ili ispraznom obe anju... ili što god ve . Onaj slatkorje ivi emigrant koji traži bogatu suprugu! Bio je uvjerljiv; porijeklo mu je bilo dobro; nije bio neprivla an; imao je stanoviti nastup; i bit e veoma voljan. Ako je Emma odlu ila brzo si na i muža, Paul Denis joj je pao u krilo poput prezrele kruške. A što se ti e ljubavnika! Alasdair se uhvatio kako škrgu e zubima. Otrcana reakcija koja ga je dovodila do bjesnila jednako kao i to što je morao priznati da ga ri i zelenooki zmaj ljubomore drži u pandžama. Ako Emma želi biti odgovorna za borbu, s užitkom e joj je pružiti, odlu io je s mra nim zadovoljstvom. U tome e je ozbiljno osujetiti. Emma i Paul Denis mogu o ekivati poneko iznena enje. Vozio se kroz selo Chiswick. Bio je mrak, a ulice u ovoj zabiti bile su neosvijetljene izuzevši svjetlost lampi što su sjale s prozora seoskih ku a. Skrenuo je svoje konje na uski put s obje strane okružen okre enim ku icama koje su sve ostavljale dojam pristojnog blagostanja, i zaustavio konje ispred malih vrata gra evine na samom kraju, gdje je put ustupio mjesto zelenim poljima i skupini gospodarskih zgrada koje su odavale malu farmu. »Onda u konje odvest' u Crvenog lava? Nahranit' ih tamo«, re e Jemmy, napola 48
pitaju i, napola tvrde i. Kada je njegov gospodar svra ao u jedan od svojih neredovitih posjeta u Chiswick, obi no je ostajao nekoliko sati. »Da, a uzmi i sebi ve eru.« Alasdair sko i na tlo. »Kad budem spreman za povratak, prona i u te ondje.« Jemmy je potegnuo uvojak kose s ela, primio uzde i bi pa se uspeo na ko ijaševo sjedalo, stru no okrenuvši konje na uskom putu. Alasdair je otvorio mala vrata u ogradi i pošao uskom stazom do ulaznih vrata. Zastori su bili navu eni preko prozora, ali mogao je razaznati procijep svjetla gdje se baš i nisu doticali. Podignuo je ruku prema alki. Vrata su se otvorila prije no što je dospio pokucati. Ondje je stajao visok, mršav mom od otprilike devet godina, ozbiljno ga promatraju i parom zelenih o iju. »Dobra ve er, milorde«, re e on uljudno. » uo sam kako su vrata zaškripala. Treba im ulje.« »Tko je to, Timmy?«, zazove glas iz dnevne sobe. »Lord Alasdair.« Dje ak se pomaknuo ustranu kako bi propustio posjetitelja u mali hodnik. »Kako si, Time?« Alasdair je skinuo rukavice, smiješe i se mom u. »Kako škola?« Tim je izgledao kao da razmatra pitanje, a zatim se opredijelio za neuljepšanu istinu. »Ne svi aju mi se latinski i gr ki.« Uzeo je Alasdairov jaha i plašt i položio ga preko stolice upravo kad je debeljuškasta, zgodna žena ušla u hodnik, nose i malo dijete na boku. »Alasdaire!«, usklikne ona, zabacivši slobodnu ruku oko njegova vrata. »Zašto nisi poslao poruku opomene? Dala bih ti prirediti posebnu ve eru.« »Ne trebam posebne ve ere, Lucy«, re e on, sagnuvši se kako bi je poljubio u obraz. »Sallyne su ve ere uvijek izvrsne.« Odmaknuo se za jedan korak i promotrio je, smiješe i se. »Dobro izgledaš.« »Oh, debljam se.« Nabrala je pr asti nos, a potom se veselo nasmijala. »To ti je od besposlenog života.« Alasdair se nasmijao s njom, slijede i je u dnevnu sobu. Sada je u spokojnoj, dostojanstvenoj ku anici bilo teško vidjeti opernu plesa icu koja ga je zapalila kao osamnaestogodišnjeg mlaca. Nagnala ga u najimpulzivnije uzlete ushi enosti i mladena kog uzbu enja. Bio ju je obožavao ludoš u koja ga je dovela na rub dužni kog zatvora. To je sada bilo teško zamisliti. Njegov mu je sin namjestio stolicu pokraj kamina, a zatim privukao stolac te sjeo njemu uz koljeno, o igledno spreman za o inska propitkivanja koja su uvijek pratila posjete njegova oca. Dnevna je soba, kao i uvijek, bila svijetla i uredna. Vatra je pucketala u ognjištu, gdje su se sjajili zaštitna mjedena ograda i stalak za drva. Alasdair je osjetio kako se opušta u toploj, priprostoj ugodnosti. Protegnuo je noge prema plamenu, položivši sjajne izme na zaštitnu ogradu. »Dakle, u emu je problem s latinskim i gr kim, Time?« »Uop e nisam dobar u njima«, re e dje ak. »Jeste li vi bili?« »Nisam bio tako loš u gr kom.« Alasdair uzme vr piva od sluškinje rumenih obraza. »Hvala ti, Sally. Je li ovo tvoje doma e vareno pivo?« »Da, gospodar ga voli«, re e Sally. »Da vam priredim štogod za ve eru?« »Gdje je Mike?« Alasdair otpije velik gutljaj piva. Odgovorio mu je Tim. »Jedna krava se teli. Htio sam pomo i, ali Mike je rekao da ne mogu. Rekao je da to nije posao za mene.« U glasu mu se osje ao zamjetan prizvuk jada. »Gle, Timmy, znaš da Mike želi ono što je najbolje za tebe«, žustro e Lucy. »Ti eš iti ono emu te podu avaju, oti i u pravu školu i odrasti u džentlmena poput svoga oca.« Timov izraz pokazivao je isto ga enje. »Ne vidim zašto«, re e on, spustivši pogled na oca. »Ne želim biti džentlmen, želim biti kao Mike.«
49
»No, Timmy, ne govori tako!«, navali Lucy na njega, a svijetloplave o i joj bijesnu. »Takva nezahvalnost! Uza sve tvoje povoljne prilike.« Tim je popustio, buntovni ki napu ivši usta. Alasdair je pijuckao svoje pivo bez komentara. Pitao se zašto nije opazio kad mu je sin izgubio poslušnost ranog djetinjstva. Dosad je Alasdairova roditeljska uloga bila vrlo jednostavna, no ona je bila usmjerena na Lucyno uzdržavanje. Još nije uzimala u obzir djetetov karakter u nastanku. »Evo tvoje ve ere, Alasdaire«, s olakšanjem re e Lucy kad se Sally vratila. »Timmy, donesi stoli do vatre.« Tim dovu e sklopivi stol, a Sally rasprostre karirani stolnjak prije nego što je iznijela zdjele i jeda i pribor s dršcima od slonove kosti. »Odnesi Ellen u krevet, Sally.« Lucy poljubi dijete i preda ga služavci, a zatim iznova napuni Alasdairov vr pa mu doda pitu od divlja i, zdjelu s preprženim lukom i još jednu s pe enim kupusom i slaninom. Rezala mu je kruh kada su se zalupila vrata iz smjera kuhinje. »To je Mike.« Tim je sko io na noge i odjurio prema vratima, vi i: »Je li se otelila, Mike? Je li sve u redu?« »Toliko o latinskom i gr kom«, primijeti Alasdair. »Oh, ne smiješ obra ati pozornost na njegove mušice.« Lucy mu žurno položi dlan na nadlakticu. »Doista ne smiješ, Alasdaire.« »Ve er, lorde Alisdaire.« Krupan lik pojavio se na vratima iz kuhinje. Brisao je ruke u krpu. Za izme mu se držalo blato. »Ve er, Mike. Je li junica ili bik?«, upita Alasdair. »Lijepo malo muško tele.« Mike se široko nasmiješio pa primio vr piva što mu ga je pružila supruga. »Potomak Crvenog demona. Kladim se da e za godinu dana tele biti veli anstveno rasplodno grlo.« Sjeo je i sagnuo se kako bi razvezao izme, kazavši uz ispriku: »Eh, žao mi je zbog blata, Lucy.« Važno se drže i, Tim je žurno prišao s izuva em za izme, a Mike mu je razbarušio kosu dok se mom saginjao da mu pomogne. »Pokušavamo ga zadržati nad njegovim knjigama, lorde Alasdaire, ali mislim da bi radije bio vani na poljima.« »Da, baš bih«, vrsto re e Tim. »Možda eš druga ije misliti kad otputuješ na školovanje«, predloži Alasdair, ubacivši komad pite od divlja i u usta. Tim je uputio brz pogled prema svojoj majci i nije rekao ništa. Njezin ina e mio izraz lica jednom je za promjenu bio jako opasan. Razgovor se ugodno vrtio oko poljoprivrednih tema, konja i nada u dobru ljetinu, a kad je nakon otprilike jednog sata Alasdair ustao da ode, Mike je ustao s njim. »Konji su vam u Crvenom lavu kao i obi no?«, upita on. »Otpratit u vas.« Alasdair je kimnuo u znak pristajanja. Naslutio je da je drugom muškarcu nešto na umu. Alasdair je poljubio Lucy, nježno prošao rukom preko sinove raskuštrane kose, suzdržavši se od nu enja bilo kakvih roditeljskih savjeta poput onog da se drži knjige, te izašao s Timovim o uhom. »Na sunce s tim, Mike«, re e on kad su skrenuli na puteljak, a njegov suputnik još uvijek nije kazao ništa. »Pa, teško je. Znam da de ko nije moj.« Mike je zabio ruke u džepove svojih hla a. Njegov duga ak korak malo se usporio. »Ali stvari stoje ovako, shva ate. On ima dobar osje aj za konje i stoku. Radije bi u io o usjevima i žetvi, onome što da o ekuje od vremena i traženju uputa iz godišnjih kalendara, nego što bi itao latinski i gr ki.« Alasdair uop e nije bio siguran što da kaže pa nije rekao ništa. Mike nastavi. »Lucy si je namislila od dje aka napraviti džentlmena. A uz njegova oca... mogu vidjeti i zašto. Ali uz život koji on živi...s nama... pa, ne vidim da e to uspjeti. Bez uvrede, lorde Alasdaire.«
50
»Nisam se uvrijedio«, re e Alasdair. »Ali on je moj sin.« »U mojoj ku i nije.« Alasdair je oštro uvukao dah. Da je itko drugi osim Mikea takvo što rekao, radilo bi se o neprijateljskom izazovu. No Alasdair je poznavao i cijenio Mikea Hodgkinsa. I znao je, što je možda bila neugodna injenica, da taj ovjek govori samo istinu. Alasdair je pla ao za sinovo školovanje i za njegovo uzdržavanje. Njegovi doprinosi Hodgkinsovu ku anstvu bili su znatni, no oni su bili financijski, a ne emocionalni. Kao da mu ita misli, Mike otvoreno nastavi: »Stvarno smo vam zahvalni na pomo i, lorde Alasdaire. Ne u re i kako to nije promijenilo stvari za vrijeme slabih godina, ali de kova je sre a sve što je zapravo važno. De kova i Lucyna. Mislim da bi oboje bili sretniji da napravimo isti raskid.« Malo je uzdahnuo kao da se lišava golemog tereta. »Tražiš od mene da se povu em iz sinova života?«, upita Alasdair. »Da ga više ne vi am?« »Bog vas blagoslovio, ne, gospodine!« Mike je zvu ao užasnuto. »Vi ste de kov pravi otac i on to zna. Ne bi znao što da misli kad biste nestali. Samo kažem da ga možda zbunjuje misliti kako mora ispuniti o ekivanja koja su toliko razli ita od onoga što mu je poznato. De ki s kojima se igra... ak...« Mike zastane. Odgurnuo je svoju kapu unatrag, provukavši kvrgavu ruku kroz kosu. »Njegova sestra«, kona no re e. To je zvu alo poput naknadne misli, ali Alasdair je pretpostavio kako je vjerojatno posrijedi glavna poanta Mikeova dokazivanja. Razlika izme u budu nosti njegova vlastitog djeteta i one njegova posinka. »Nije da zavidim de ku na njegovim povoljnim prilikama«, re e Mike plaho na Alasdairovu šutnju. »Znam to. I znam kako si dobar otac Timu«, toplo e Alasdair. Dospjeli su do vrata Crvenog lava i on zastane. »Ali ne u da on misli kako sam ga se odrekao.« »Nikad to ne e misliti, gospodine.« Impulzivnom gestom, Mike sklopi oba dlana preko Alasdairove ruke. »Samo mislim da bi bio sretniji kad ne bi osje ao da je razli itiji od nas ostalih.« »O ete da dovedem konje, milorde?«, progovori Jemmyjev glas iz tame. Bio je iš ekivao lorda Alasdaira i sad se pojavio iz gostioni ke konjušnice. Kimnuo je Mikeu, koji je u odgovor kimnuo njemu. Alasdair je pokretom glave pokazao svoju potvrdu Jemmyju, koji je ponovno nestao. »Nikad ne želim da se kaže kako nisam izvršavao svoje obaveze.« Duboko mrštenje naboralo je Alasdairovo elo. Prvi je put mogao jasno vidjeti kakav bi bio Timov život na Etonu ili Harrowu. Ne bi imao prijatelja. Nigdje se ne bi uklopio. Obiteljske prilike njegovih kolega bile bi galaktikama razli ite od njegovih. Alasdair je shvatio da e, dok si je estitao na tome kako za svoje biološko dijete ini i više nego što bi itko o ekivao, njegovi planovi za dje akovu budu nost Timu donijeti medvje u uslugu. Osim ako... »Bih li trebao primiti dje aka k sebi?«, re e on gotovo sam sebi. »Samo ako želite ubiti njegovu majku«, smjesta odgovori Mike s ponešto žestine. »I ne u to dopustiti, lorde Alasdaire, kažem vam to otvoreno.« »Ne, naravno da ne. Daj mi nešto vremena da razmislim. Vratit u se za otprilike jedan tjedan. Onda u o tome porazgovarati s Timom.« Topot kopita najavio je povratak Jemmyja koji je vodio Alasdairove konje. »Ono je dobra pasmina«, pohvalno re e Mike. »Dobro prosu ujete konje, lorde Alasdaire.« »Možda je moj sin barem to naslijedio«, re e Alasdair. To je bio pokušaj šale, ali imao je osje aj da je zazvu ao više kiselo nego šaljivo. Ispružio je ruku Mikeu, iskupljuju i se za tu
51
neskladnu opasku toplinom svog stiska ruke i svojim osmijehom. »Vratit u se uskoro. Nikad nemoj pomisliti da nisam zahvalan za ono što iniš za Tima.« Mike je izgledao zadovoljno. Energi no se rukovao s Alasdairom. »Onda emo se veseliti susretu s vama. U me uvremenu u popri ati s Lucy. Pripremiti je.« Alasdair je preuzeo uzde i bi od Jemmyja pa se uspeo u dvokolicu. Izgleda da je Mike sada itavu stvar smatrao riješenom. Dao je konjima naredbu za krenu. Jemmy, koji je bio naviknut avrljati sa svojim gospodarom kad su se vozili sami, šutio je za vrijeme vožnje do Londona. Lord Alasdair o igledno je bio zaokupljen mislima. Alasdair je razmišljao o vrhunskim životnim ironijama. Onaj je udobni obiteljski prizor uništio njegov odnos s Emmom. A kako je uistinu bezopasan bio. Sada. Iskrenost ga je prisilila da prizna kako je prije tri godine, prije nego što se na sceni pojavio Mike Hodgkins, situacija imala druga ije zna enje. Tada je Lucy živjela sa svojim djetetom pod njegovom zaštitom. Posje ivao je Chiswick nekoliko puta tjedno, i dok im je seksualni odnos bio u opadanju, medu njima je još uvijek postojala velika intimnost. Nije želio izložiti tu intimnost Emmi. inila se ne im veoma privatnim, veoma posebnim. I stoga, naravno, veoma prijete im ženi koja je trebala postati njegova supruga. No u bahatosti svoje zaokupljenosti samim sobom, on to nije prepoznao. Lucy e mu uvijek biti draga, uvijek e preuzimati odgovornost za dobrobit svoga sina. Onog poslijepodneva Emma mu je dobacila primjer vojvode od Clarencea, i dok se za Alasdaira teško moglo re i da je privrženi otac desetero djece od žene s kojom je živio kao suprug nekih dvanaest godina, možda je i bilo paralela. Vojvoda je uvijek prosio prihvatljive bogate dame, no dotad nijedna nije podlegla, ak niti za titulu vojvotkinje. Gospo a Jordan i deset Fitzclarenceovih uvijek e predstavljati faktor u bilo kojem braku koji vojvoda sklopi. Ali ho e li Emmu sada ugrožavati Alasdairova prošlost s Lucy, njegov štrkljasti sin koji je želio biti farmer? Ho e li je ona udobna seoska ku ica u Chiswicku ispunjavati odvratnoš u? Ona nije bila lažno kreposna. Upravo suprotno. Ali kad joj je Henry Ossington ubacio svoju zlobu u uho, reagirala je jednako žestoko kao da joj je re eno da joj je zaru nik izopa en i ubojit Modrobradi. Nije dala Alasdairu priliku za objašnjenje, jednostavno je napustila London i otišla u Italiju no prije vjen anja, ostavivši ga gotovo doslovno pred oltarom. Prepustila je Nedu da mu objasni zašto - a ostavljenom mladoženji da ponudi objašnjenje gostima na vjen anju i radoznalom svijetu. Usne su mu bile stisnute kad se zaustavio u konjušnici iza svoga stana. Koliko god se moglo re i da je nanio nepravdu Emmi, ona mu se svakako osvetila. Njegovo je poniženje bilo veliko. »Pobrini se za smještaj konja ledi Emme, Jemmy.« »Da, gospodine.« Jemmyja nije zabrinula odsje nost upute i pošao je ispregnuti par konja. »O, i ima još nešto što želim da napraviš odmah ujutro«, re e Alasdair i uputi zaintrigiranog slugu u ono što je želio da u ini. Alasdair je obišao zgradu do svojih ulaznih vrata. Bacio je letimi an pogled na prozore kata iznad svoga. Bili su mra ni. Gdje je Paul Denis? Udvara se Emmi na nekoj soareji? Morat e razviti plan akcije, no ve eras se osje ao previše potišteno za inteligentno promišljanje. * * *
52
Probudio se mnogo bolje raspoložen i baš je doru kovao kad je ušao Jemmy. »Ledi Emma i gospoda Witherspoon ošle su van u ko iji, milorde. Gledao sam ih kako odlaze.« Rano za Emmu, pomislio je Alasdair. Jedva je bilo deset sati. Ustao je od stola. »Jutros te više ne u trebati.« »Onda u sre ivat' staju za konje ledi Emme.« Jemmy cimne uvojak kose i nestane. Alasdair pozove sobara dok je ulazio u svoju spava u sobu, odbacuju i svoj brokatni ku ni ogrta . Deset minuta kasnije, žustro je hodao prema Ulici Mount. Ulica je bila tilia; neka je dadilja uvala troje djece od kojih je jedno koturalo obru što je za dlaku izbjeglo udaranje o Alasdairove besprijekorne uske hla e bež boje. Nije se obazreo na dadiljine isprike. Nehajno dijete, odbojni dje ak šmrkavog nosa, neodgojeno je zurilo u njega. Alasdair ga je promatrao kroz monokl sve dok dijete nije oborilo pogled. Alasdair je nastavio hodati. Kad se pojavio na stubama Emmine ku e, opazio je prili no pogrbljenog, postarijeg muškarca u teškom zimskom kaputu s druge strane ulice. Izgleda da je gledao gore prema ku i, ali kad mu je Alasdair uhvatio pogled, okrenuo se i odvukao dalje, kašlju i u rup , a hrapavi je kašalj zazvu ao bolno. Harris na njegovo kucanje otvori vrata s o ekivanom informacijom kako je ledi Emma izašla. »Ostavit u joj poruku, Harrise.« Alasdair u e u predvorje. »Napisat u je u salonu. Znam put... nema potrebe da me pratiš gore.« Ugodno mu je kimnuo i duga kim se koracima uputio na kat. Salon je bio pust, iako je u kaminu gorjela vatrica. Alasdair je stao nasred prostorije i prou io police za knjige smještene u dvije niše s obje strane kamina. Emmina je knjižnica bila opsežna, sada pove ana Nedovim knjigama. Bi li možda sa uvala postumnu uspomenu na svoga brata u jednoj od njegovih vlastitih knjiga? To bi bilo jako nalik Emmi. Ili to, ili ju je možda stavila u knjigu koju joj je brat poklonio. U njezinim brojnim i raznolikim skrovištima nikad nije bilo ni ega nasumi nog. Tako je dobro poznavao brata i sestru da je prepoznao sveske koji su potpadali u obje kategorije te ih je po eo sistemati no pretraživati. Ako ga zasmeta jedan od slugu, ne e smatrati kako je naro ito udno od njega što gleda knjige. Njegov je položaj u obitelji Grantley bio predobro utemeljen da bi išta što je inio izazvalo naro it komentar. No neko ga vrijeme nitko nije ometao, i otvorio je, prelistao i protresao dva tuceta knjiga prije nego što je Harris otvorio vrata i donio brušenu bocu madere. »Pomislio sam da biste se možda rado osvježili, gospodine. Budu i da ne znamo kad e se ledi Emma vratiti.« »Hvala ti, Harrise.« Još uvijek drže i knjigu koju je pregledavao, Alasdair je prihvatio ašu vina. Harris je izvukao zaklju ak kako je posjetitelj odlu io pri ekati povratak ledi Emme. Nije moglo biti drugog objašnjenja za njegov dugotrajni ostanak u ku i. Pijuckao je svoje vino i lijeno bacio pogled kroz prozor. Muškarac u zimskom kaputu vratio se i još uvijek je stajao na suprotnoj strani ulice, podi-gnuvši pogled prema ku i. »Jeste li ranije opazili onog ovjeka ondje, Harrise?« Harris je pogledao kroz prozor. »Ne, gospodine. Da ga otjeram?« »Osim ako nema opravdanog posla izvan ku e.« Harris je otišao, a Alasdair je znatiželjno promatrao kako sluga pretr ava ulicu i obra a se muškarcu. Razgovor je bio kratak i spodoba u zimskom kaputu se okrenula i odlutala niz ulicu. Alasdair je prešao vršcima prstiju preko usta, duboko zamišljen. Zašto bi netko promatrao Emminu ku u? Neki uvar kojeg je postavio Charles Lester? Ili je rije bila o ne emu zloslutnijem? Tajanstveni netko drugi tko je tražio nestale dokumente, primjerice? No s druge strane, mogla je biti rije i o posve nevinom prolazniku kojeg zanima
53
arhitektura 18. stolje a, koje je ku a bila dobar primjerak. Alasdair se vratio policama za knjige. Pola sata kasnije, nije otkrio ništa, a pregledao je sve knjige koje je prepoznao da imaju neku vezu s Nedom. Gdje drugdje tražiti, izuzevši Emminu spava u sobu i sobu za presvla enje? Da bi ušao u te sobe, trebat e mu mnogo složenija strategija. Ali zasad je ondje bila i soba za muziciranje. Sam Ned nije bio glazbenik, no poklonio je Emmi mnoge darove vezane za glazbu. Mogla je nešto sakriti me u svoje notne zapise, ili u klupicu za klavir, ili u svoje korice. Požurio se iz salona pa niza stube. Lakaj se pojavio vrata na kraju hodnika koji je vodio prema prostorijama za sluge. Požurio se prema ulaznim vratima, misle i kako lord Alasdair odlazi. Alasdair ga je otjerao odmahivanjem ruke, rekavši kako je nešto ostavio u sobi za muziciranje tijekom prethodnog posjeta, pa ušao u sobu u stražnjem dijelu ku e. Ondje je zastao i promislio, pokušavaju i odlu iti gdje bi najprije tražio. Emma nije bila najurednija me u smrtnicima, a kako nije nikome dozvoljavala da dira išta što je imalo veze s njezinom glazbom, soba je bila nakrcana naslaganim notnim zapisima, partiturama, bilježnicama ispunjenima vlastitim bilješkama i kompozicijama. Pregledao je hrpu zapisa i sadržaj klupice za klavir, oprezan kako bi sve ostavio baš kao što je i zatekao. Porculanski svije njaci bili su Nedov dar, prisjetio se. Ljupka, profinjena keramika, prekrasno oslikana. Izvadio je svije e i prešao prstom oko šupljina svije njaka. Bila je to baš ona vrsta mjesta koje bi Emma odabrala; ali ne i ovom prilikom. Vratio je svije e u njihove drža e. Pogled mu je odlutao do francuskih vrata koja su vodila u obzidani vrt. Uko io se i hitro krenuo prema vratima. Uz rub vrta vidio je sitan pokret, ljudski pokret, okladio bi se u to. A ipak ondje nije bilo nikoga, nije se ništa vidjelo osim zimski ogoljelih stabala i grmlja otužnog izgleda. Alasdair je podigao zasun i otvorio vrata. Izašao je na poplo anu terasu široku kao i soba za muziciranje. Mirno je stajao, pažljivo gledaju i naokolo, na ulivši uši na najmanji zvuk. Sve što je uo bilo je eretanje vjeverice na bukvi što se nalazila uza zid vrta i gledala na prolaz izme u ove i susjedne ku e. Pogledom je prešao vrt i onda je ugledao. Urez otiska stopala u cvjetnoj gredici uza zid pored bukve. Duga kim je korakom prešao preko trave i zagledao se u otisak. Samo jedan. Alasdair podigne pogled u krošnju. Jedno stopalo na tlu dok drugo seže uvis prema onoj velikoj rupi od kvrge na etvrt puta uz deblo. Ruka na gornjoj grani, i okretan bi se ovjek uspeo na stablo i presko io zid u djeli u sekunde. Tko je to njuškao po vrtu? I je li imao ikakve veze s muškarcem sprijeda? On nipošto nije izgledao dovoljno okretno za preskakivanje zida i pentranje po stablu. No bio je omotan u zimski kaput. Nije se moglo re i što se nalazilo ispod prostrane odje e. U stražnjem zidu nalazila su se vrata. Pregled je pokazao da su zakra unata i zaklju ana lokotom, bez ikakvog dokaza neovlaštenog prtljanja. Uznemiren i zamišljen, Alasdair se vratio u sobu za muziciranje, pažljivo zatvorivši vrata za sobom i navukavši zasun na vrhu. Zanimanje za Nedov dokument se zahuktavalo. No brzina je bila od najve e važnosti. Papir se morao ukrasti prije nego što Wellington zapo ne svoju proljetnu vojnu u Portugalu ako e njegov sadržaj Napoleon iole iskoristiti. Još jednom je bacio pogled po sobi, a zatim pošao prema vratima. »Harrise, reci ledi Emmi da sam bio ovdje«, re e on ležerno, prelaze i predvorje. »Mislio sam da sam ostavio rukavicu u sobi za muziciranje, ali izgleda da nisam. Poslat u ledi Emmi novosti o smještaju njezinih konja... ako joj samo možeš re i.« Harris je izgledao savršeno zadovoljan ovime i s naklonom je otpratio lorda Alasdaira iz ku e.
54
Alasdair je hitro pretr ao stube do ulice. Izraz mu je i dalje bio zabrinut dok je hodao prema Audleyjevoj ulici. Upravo je namjeravao skrenuti za ugao kad je spazio laku ko iju kako se kotrlja niz Ulicu Mount iz smjera Park Streeta. Zaustavila se ispred Emmine ku e. Alasdair je zastao neopažen na uglu i promatrao. inilo se da Emma i Paul Denis vode živahan razgovor. Ona se temperamentno smijala, a lice joj je, uokvireno u crnoj kapulja i od sobolova krzna, bilo zarumenjeno od hladnog zraka. Njezin je pratitelj držao ruku na njezinoj podlaktici. I on se smijao, pokazuju i na ku u. Alasdairova usta poprimila su mrk izraz. Izgleda da su u opasno kratko vijeme razvili najbolji mogu i odnos. A gdje su samo Maria i fijaker? Ostavljeni zbog živahnijeg društva, pretpostavio je. »Oh ne, prijatelji moji, ovo stvarno ne e i i«, promrmlja on. Mrko je nastavio svojim putom. Niti Emma niti Paul nisu bili svjesni promatra a. Emma je bila izvrsno raspoložena. Ona i Maria naišle su na Paula Denisa kako vozi svoju laku ko iju Ulicom Bond, i Emma je odmah prihvatila njegovu ponudu da upravlja njegovim konjima. Maria je ostavljena u fijakeru da nastavi sama po njihovu sitnom poslu u Colburnovu knjižnicu te je Emma iskoristila svoju novu pratnju da ode k proizvo ima ko ija u Longacre i kupi dvokolicu. »Ne znam bih li imala hrabrosti kupiti trka u dvokolicu bez ozbiljnog ohrabrivanja«, re e ona, nasmijuljivši se. »Bit e podizanja obrva. To je tako silno smiono.« »Vaš skrbnik ne e imati prigovora?« Paul podigne tanku crnu obrvu. »Dobri Bože, ne«, re e Emma. »Alasdair nikad nije onaj koji se i sam pridržava obi aja. Osim toga,« doda ona, »to ga se ne ti e. Ima kontrolu nad mojim bogatstvom, ali ne i nad bilo im drugim.« Paul je uo skriveni prizvuk ispod ovog naizgled površnog govora. Ledi Emma i dalje nije bila u dobrim odnosima sa svojim skrbnikom. Zbog ega god da je došlo do otu enja, ono mu je jako dobro odgovaralo. Nije želio nikakva uplitanja njezinih prijatelja i rodbine u njegov trenuta ni plan. S pratilicom Witherspoonkom lako se može iza i na kraj. Ionako je izgledalo da je u Emminoj vlasti. No lord Alasdair dojmio ga se kao muškarac izrazito nedvojbenih stavova i ponešto dominantnog karaktera. Imati takvog ovjeka za prekomjerno uklju enog skrbnika pokazat e se nametljivim. Položio joj je ruku na nadlakticu, nasmiješivši joj se. »Dozvolite mi da kažem, gospo o, kako nalazim da ste arobni.« Emma je bila naviknuta na komplimente, i op enito im nije vjerovala. Alasdair joj nikad nije laskao. Nikada nije trebao. Me utim, divljenje Paula Denisa bilo je obe avaju i znak. Uzvratila mu je osmijehom, govore i: »Navodite me na crvenilo, gospodine.« »Kako je samo lijepo.« Emma je osjetila apsurdnu želju da se nasmije. Bila je sasvim sigurna da se uop e nije zacrvenila. Energi no je ugušila po etnu veselost. »Recite mi, gdje se nalazi vaša odaja?«, re e Paul, podignuvši pogled prema ku i. »Je li sprijeda?« »Onamo gore.« Pokazala je prema prozorima iznad vrata. »Tri središnja prozora. Zašto želite znati?« Izgledao je malo smeteno. »Oprostite mi na ludosti. Ali ako pro em ulicom no u, mo i u podi i pogled i zamisliti vas ondje.« Ovaj se put Emma doista i nasmijala. Nije mogla odoljeti. Udarila je u grohot. »Gospodine Denis, morate znati da nema koristi dijeliti mi komplimente, naro ito one apsurdne. Imam najnezgodniji smisao za apsurdno.« »Zar je bilo apsurdno?«, tugaljivo upita Paul. »Posve«, re e ona. »Ali nemojte izgledati tako potišteno, gospodine. Niste mogli znati kako sam beznadno prakti na i nepogodna za finije umije e udvaranja.« Potom se ugrizla za
55
usnu. »Oprostite mi, to je bilo jako drsko od mene.« »Niti najmanje«, iskreno e on. »Udvarati se vama u inilo bi me najsretnijim muškarcem na svijetu.« I jako bogatim, pomisli Emma. Zašto je nalazila ovu žurnost nedoli nom, kad je tako precizno odgovarala njezinim nakanama? Na kraju krajeva, do proslave Svetog Valentina nema još mnogo tjedana. I naravno da ga je zanimao njezin novac. Kako i ne bi? A ona ga je držala privla nim. Bit e dobar muž kao bilo koji drugi, i bolji od ve ine. No bilo je ne ega grabežljivog u njemu. Mislila je kako joj je to privla no, ali sada nije bila tako sigurna. Ali to je bila glupost. Odredila si je taj put i plan se veoma glatko razvijao. »Moram i«, re e ona. »Idete li na maskirani ples ledi Devizes ve eras? Ho u li vas vidjeti ondje?« »Bez sumnje. Ni divlje me zvijeri ne bi mogle zadržati podalje.« Sišao je na kaldrmu i pomogao joj da si e. Prsti su mu se sklopili oko njezine šake mnogo duže nego što je to bilo nužno. »Recite mi koje ete boje nositi krabulju?« Dodao je sa žalosnim osmijehom: »I molim vas, ne smijte mi se ovaj put. Moj je ponos krhka stvar.« »Oh, doista ne u«, re e mu ona toplo, i ponovno joj se svidje ovim pokazivanjem zabavljene samosvijesti. »Nisam vas mislila povrijediti ranije.« »Vaša krabulja?« Iznova je podigao pokretljivu obrvu. Emma odmahne glavom. »Ne, gospodine, morate me sami na i.« Podignula je ruku na oproštaj i pošla uza stube, okrenuvši se nakratko prije no što je ušla u ku u, kako bi mahnula i ponovno se osmjehnula. Paul se uspeo u svoju ko iju. Izraz lica sad mu je bio odlu an, a njegove crne o i ponovno tvrde i prora unate. Podignuo je pogled prema ku i. Bilo je baš vražje djelo što joj je spava a soba sprijeda. Izravan pristup s ulice bit e nemogu . Osim, naravno, ako ga ne pozove u svoju spava u sobu. Emma Beaumont nije bila naivka. Postupala je s njim sa sigurnoš u nekoga tko nije neiskusan u igrama koketiranja i zavo enja. A to e mu iskustvo, znao je Paul, i i baš na ruku.
56
Sedmo poglavlje »Misliš li da e me itko prepoznati, Maria?« Emma je svezala zlatnu svilenu polumasku iza glave i procijenila svoj izgled u duga kom zrcalu. Krabulja sa srebrnom tankom tkaninom dražesno joj je lebdjela preko balske haljine od krepa boje slonova e, ukrašene uzicama od srebrnog baršuna. Kosa joj je u glatkim pletenicama bila povezana oko glave, s bo nim viticama skupljenima oko lica. Par jako finih dijamantnih naušnica upotpunjavao joj je dijamantni privjesak oko vrata i narukvice na zapeš u. »Oh, draga moja, sigurna sam da ho e«, re e Maria. »Imaš tako specifi nu figuru, a tvoja kosa... boja je tako neobi na. Postoji li razlog iz kojeg ne želiš biti prepoznata?« Emma razmisli. »Ruku na srce, bilo bi zabavno biti doista incognito. Ali pretpostavljam da maskirani balovi nisu stvarno usmjereni na skrivanje identiteta... Hvala ti, Tilda.« Osmjehnula se svojoj sluškinji, koja joj je oko ramena omotala ogrta od tamnoplavog baršuna opšivenog krznom hermelina. Bilo bi ne ega i opasnog i uzbudljivog u pravom maskiranom balu, pomislila je Emma. Kad ljudi istinski ne bi mogli prepoznati jedni druge. To bi sudionicima dalo nevjerojatnu slobodu. Veze, koketiranja, zavo enja, sve poduzimano gotovo u nevidljivosti. Kako krasna mogu nost za neku arobnu vragoliju. »Emma, mila, u oku imaš jako nestašan sjaj«, s nelagodom re e Maria. Bio je baš nalik pogledu koji je imala prije nego što je otišla odglumiti cestovnog razbojnika u Raleighu, i Maria iznova zadrhti na to prisje anje. »Vojvotkinja od Devizesa velika je puritanka, draga moja.« »Pala mi je na pamet nestašna pomisao, ali ne u je izvesti«, umiri je Emma, sagnuvši se kako bi poljubila Mariju. »Bojim se da sam sada prestara i premudra da bih se tako zabavljala.« »Oh, kakva besmislica. Tek su ti dvadeset i dvije«, ustvrdi Maria. »Ali doista izgledaš sasvim arobno, mila. Baš kao iz bajke.« »Pih!«, podrugne se Emma. »Isuviše sam visoka, a usta su mi prevelika.« Primaknula se vratima, govore i preko ramena: »Ne ekaj me, Tilda. Sama u se spremiti za spavanje.« Dok se ko ija kotrljala prema Trgu Connaught, Emma je zurila kroz prozor, položivši bradu na dlan podbo ene ruke. Alasdair i Ned vidjeli bi mogu nosti u pravom maskiranom balu. Omaknuo joj se mali uzdah. Ovih se dana život inio tako silno melankoli nim. Znala je da još uvijek tuguje za svojim bratom, ali nije se radilo samo o tome. Ovih je dana tako esto osje ala uzaludnost u vezi sa svime... u vezi stvaranja planova... promišljanja o budu nosti. Da nije Nedove oporuke vrijedne svakog prijekora, mogla bi si kupiti ku u na selu i povu i se sa svojom glazbom i svojim konjima, živjeti život vedre, povu ene usidjelice. No onda bi Alasdair kontrolirao njezin nov anik, a to ne bi mogla podnijeti. To je bila nepodnošljiva mogu nost. Posve nesnosna. Uostalom, cjepidla io je mali glas njezine iskrenosti, koliko bi vedra usidjelica mogla biti? Zacijelo je bolji brak iz interesa s nao itim i ugodnim muškarcem. Barem ne bi provela ostatak života u praznoj postelji bez strasti. I zacijelo bi imala djecu. Ona bi dala smisao njezinu životu. Ko ija se zaustavila ispred impozantne vile sa štukaturama. Platneni pokrov pokrivao je kamenom poplo eni put od ceste do ulaznih vrata, a bakljonoše su dotr ale s goru im bakljama kako bi damama osvijetlili put do ku e. Na zvukove glazbe iz ogromne plesne dvorane u stražnjem dijelu ku e, Emmina depresija nestane. Voljela je plesati. Obe ala je sebi kako ove sezone ne e plesati valcere jer je Ned prezirao taj ples. ak je i sada mogla uti njegov dubok, zabavljeni glas kako govori 57
da u njemu nema života i kako ne shva a zašto bi itko želio držati ženu tako blizu samo kako bi mlitavo obilazio plesnu dvoranu. No drugi plesovi, kadrila, kotiljon, a da se ne spominju seoski plesovi, svi su Nedu bili dragi, i Emma je znala da u njima može uživati s bratovim blagoslovom. Predala je svoj ogrta lakaju i s Marijom se uspela stubama kako bi pozdravila njihovu doma icu. Plesna je dvorana ve bila dupkom ispunjena. Zastale su na vratima dok je Emmin pogled brzo prešao prostorijom. U gomili nije mogla vidjeti Alasdaira. Iako je bio misterij zašto bi njegov izostanak trebao biti prvo što je zamijetila. »Moja gospo. Mogu li dobiti ast za ovaj ples?« Okrenula se prema poznatom glasu blago obilježenom stranim naglaskom. Paul Denis nosio je crni plašt i crnu masku koja mu je prekrivala više od pola lica. Naglašavala je njegov istaknut, uzak nos i tanko u njegovih usana, istovremeno mu pridaju i izraz tajanstvenosti, ali Emma je osjetila udan mali drhtaj strepnje. Dok je stajao u naklonu, sav u crnom, od vrha njegove tamne, tamne glave do peta njegovih crnih cipela, inilo se da se ono njegovo grabežljivo svojstvo, koje je ranije zapazila u njemu, produbilo, postalo istinski zlokobno. Ali možda nije bila rije o drhtaju strepnje, koliko o srsima iš ekivanja. Bilo je ne ega nedvojbeno uznemiruju eg u gospodinu Denisu. A Emma je bila jako spremna uzbibati mirnu baru svog trenuta nog života. »Dakle, pronašli ste me, gospodine Denis. Nije bilo teško, rekla bih.« Promotrila ga je s osmijehom i otvorenim pozivom u o ima. »Osjetio sam vaš dolazak prije nego što sam vas ugledao«, promrmlja on, klanjaju i se iznad njezine ruke. »A kad sam vas ugledao, dozvolite mi da vam kažem, gospo, nezaboravni ste i ne može vas se zamijeniti ni za koga.« »Kako samo lijepo govorite, gospodine Denis«, re e Emma s odobravanjem. »Ali upozorila sam vas kako beznadno loše primam komplimente.« »Propisno sam upozoren.« Nasmiješio joj se u o i i nastavio je držati za ruku. »Ali morate vjerovati da vam ne laskam. Govorim samo istinu.« Emma se grohotom nasmije, »Jako lijepo re eno, gospodine.« »Oh, gospo, smlavljen sam«, re e on, položivši ruku na srce i žalosno je promotrivši. »Zar nema ni ega što mogu re i, a da vi tome povjerujete?« »Da vam je ovaj razgovor apsurdan kao i meni«, re e ona. »Stru njak ste u igri koketiranja, gospodine, ali nikad nemojte pomisliti kako ne mogu razlikovati igru od prave stvari.« Stopalo joj je cupkalo; o i su joj eznutljivo gledale prema mjestu gdje su se parovi ve formirali za idu i ples. »Ah, ali biste li pristali upustiti se sa mnom u pravu stvar, gospo?« Glas mu je sada bio posve ozbiljan, a o i usredoto ene na njezino lice kao da bi joj pogledao u lubanju. Ovom se ovjeku silno žuri. Je li onda tako ozbiljno zadužen? Emma je ponovno osjetila onu iskru nesklonosti. No vrsto je rekla sebi kako je mora prevladati. Nije gajila nikakve iluzije. Paulu Denisu mogla bi biti privla na, no bio je zaljubljen u njezin novac. On je njoj bio privla an, no nikad ga ne bi mogla voljeti. Ovdje nije bila rije o ljubavi. Bila je o interesu. I to o interesu prije svetkovine Svetog Valentina. »Možda«, re e ona tiho. »Ali zasad, igrajmo igru.« »Kako zapovijedate«, re e on sa slatkim osmijehom. »Slijedit u vaše upute, moja gospo.« »Onda, hajdemo plesati.« Pokazala je prema dvorani. Paul joj je ponudio ruku i odveo je na podij. Osjetio je njezino povla enje, pro itao joj ga u o ima. Morat e nastaviti opreznije, ali imao je tako malo vremena. Ako ne može posti i svoj cilj zavo enjem, morat e upotrijebiti silu, a to bi bilo prljavo i opasno i posve neadekvatno. On je bio ovjek koji je volio raditi bez zapinjanja, do i i oti i bez ostavljanja traga o svom prolasku.
58
Maria ih je minutu ili dvije promatrala kako plešu, pokušavaju i doku iti izvor svoje nelagode. Nije joj bilo stalo do tog gospodina Denisa od samog po etka. Nešto ju je u njemu uznemiravalo. Možda je bio previše laskav, previše slatkorje iv, sa svojim elegantnim francuskim manirama i lijepim, premda i hladnim licem. Bio je i odli an plesa , što e ga još više omiliti Emmi. No Emma je bila razborita mlada žena, odlu na koliko i neovisna. Nije bilo potrebe strahovati da e budalasto odabrati kad e joj pod nogama biti svaki mladi plemi s imetkom ve im od deset tisu a funta. Mora se udati, u to je Maria bila uvjerena. No mudro e odabrati... naravno da ho e. Maria je, ohrabrena time, otišla pridružiti se prijateljicama u sobi za kartanje. Pristojnosti radi, Emma je plesala sa svima koji su zamolili njezinu ruku, makar nije jedina primijetila kako je, dok je ona plesala s nekim drugim, Paul Denis stajao uza zid, prekriženih ruku, a crne su mu o i pratile svaki njezin pokret kroz proreze u maski. Emma je znala da e se takva privrženost komentirati te da e uskoro pasti oklade na ishod njihova o ijukanja u klubovima St Jamesa. To ju je zabavljalo, ali tako er ju je ozlovoljilo. Tjeralo ju je da se osje a poput kakvog nagra enog grla na seoskom sajmu. Nije mislila da bi to zabavilo niti Alasdaira. Niti da je ve eras bio ondje, da bi ga to moglo ozlovoljiti. Bila je skoro pono kad je stigao Alasdair. Došetao se velikim stubištem u grimiznom plaštu deset minuta nakon nego što je njegova doma ica zaklju ila da zakašnjeli gosti više ne e dolaziti i da ona napokon može napustiti svoje mjesto. Ugledao je Emmu istog asa kad je ušao u plesnu dvoranu. Plesala je s Georgeom Darcyjem, no kad se ples priveo kraju, njezinu je ruku odmah zatražio Paul Denis. Alasdair je promatrao, tvrdog izraza lica. Ona se smijala ne emu što je Denis rekao. Muškar eva je ruka bila na njezinoj nadlaktici te se sagnuo i šapnuo joj nešto na uho. Ona je zabacila glavu, izloživši dugi bijeli stup svog vrata gestom koja je bila tako bolno poznata da je ponovno osjetio onaj ubod u grudnoj kosti. Zatim su zajedno otišli u smjeru blagovaonice. Alasdaira je nekoliko minuta zadržala njegova doma ica, a potom se, izvršivši svoju dužnost, sam uputio u blagovaonicu. Za uo je Emmin smijeh, dubok, melodiozan i ispunjen zabavljenoš u. Njezin se pratilac smiješio, sav zadovoljan samim sobom što ju je tako zabavio. Denis je podignuo ruku u znak pozdrava dok je Alasdair prolazio blizu njihova stola. inilo se da ga Emma usred razgovora s mladom damom za susjednim stolom, nije opazila. Alasdair je odgovorio na ovjekov pozdrav laganim naklonom, nedoku ivog izraza lica, iako su mu o i plamtjele ispod polusklopljenih kapaka. Uzeo je ašu šampanjca s poslužavnika konobara u prolazu i pridružio se grupi vlastitih prijatelja. Razgovor se nije odvijao u smjeru koji bi mu popravio raspoloženje. »Ledi Emma nije gubila vrijeme pri pronalaženju miljenika«, primijeti Darcy. »Sretni vrag«, promrmlja lord Everard. »Stvar je u onom laskavom nastupu, pazite što kažem. Ima nešto u Francuzima, ve sam to zapazio«, dodao je prili no turobno. »Prije dvije godine bacio sam oko na mlado, nestašno djevoj e. Dvadeset tisu a funti. Lijepo malo bogatstvo, zgodna djevojka. Ali avo me odnio ako se odjednom nije udala za Francuza.« »Tvoj je problem, Everarde, što presporo reagiraš«, re e Alasdair u pokušaju šale. Nije kanio dopustiti da mu prijatelji vide kako je u najmanju ruku o ajan zbog Emmina ljubavnog uspjeha. »Dok ti još odvaguješ razloge za i protiv, netko drugi pobjegne s nagradom.« »No, malo opreza nikad nije naštetilo ovjeku«, re e njegovo gospodstvo. »Priznaj, Everarde, nisi ti ovjek za brak«, veselo e Darcy. Lord Everard slijeganjem ramena odbacio je ovaj komentar. Pogled mu se vratio na Emmu i njezina obožavatelja. » »Vraški zgodna žena, doduše.«
59
»Tko? Ona koju si izgubio?«, upita Alasdair. »Ne, ledi Emma. Vraški zgodna žena. ak i bez novca«, dodao je. »Doista«, suho re e Alasdair. Podignuo je svoj monokl i pogledao preko prostorije u Emmu. Istog trena, kao da je osjetila njegove o i na sebi, ona se okrenula i susrela s njegovim pogledom. Žu kasto-sme e o i bile su blistavo uokvirene zlatnom maskom, a njene su se usne u inile Alasdairu više nego uobi ajeno pune i široke, a njezini bijeli zubi i svjetlucali su u osmijehu koji joj je zaostao na licu, ali nije bio namijenjen njemu. Zatim se okrenula natrag svome pratitelju i koji trenutak kasnije izašli su iz blagovaonice. Alasdair je namjeravao biti strpljiv, planirati svoje uplitanje u Emminu spletku suptilno i lukavo. Ali odjednom je shvatio da to više ne može podnijeti niti minutu. Ne može podnijeti pogled na punu snagu one senzualne osobnosti, onog neodoljivog šarma usmjerenog prema drugom muškarcu. Odmah e to zaustaviti. Uz ispriku je napustio stol i vratio se u plesnu dvoranu u ljutitom, vrtoglavo brzom vrtlogu odlu nosti. Znanje da nema nikakvog mogu eg prava da se umiješa nije uzeo u obzir kao nešto važno. Ned ne bi stajao postrani i promatrao kako gubi vrijeme na laskavog stranca u lovu na miraz o kome nitko nije znao ništa osim da je u nekakvoj nejasnoj, navodnoj rodbinskoj vezi s austrijskim ambasadorom. Emma i njezin pratilac napustili su plesnu dvoranu i sišli niza stube. Vrata podalje od masivnog ulaza u predvorje vodila su u veliki staklenik koji se prostirao itavom dužinom ku e. Alasdairove su se usne stisnule kad je procijenio da im je to odredište. Dobro je poznavao staklenik. Bio je to ogroman prostor pod stupovima, slabo osvijetljen i prepun stabala naran i, grmova, povijuša i kanti s mirisnim, egzoti nim cvije em. Radilo se o omiljenom mjestu parova koji su htjeli prona i osamu. Ogledao se traže i Mariju i opazio je kako sjedi na stoli ici uza zid, hlade i se lepezom, zaokupljena razgovorom sa svojom doma icom. Prišao joj je. »Gospo, smijem li vas zamoliti za uslugu?« »Uslugu? Mene?« Maria je izgledala iznena eno. »O emu se radi?« Ponudio joj je nadlakticu. »Objasnit u za trenutak. Ako bi mi vojvotkinja dopustila da vas otmem na nekoliko minuta.« Vojvotkinja je pokazala svoj pristanak susretljivo kimnuvši glavom, ali o i su joj živnule od znatiželje. »Oh, zaboga, pitam se što to može biti.« Maria se pribrala i prihvatila njegovu ruku. »Kako intrigantno.« Alasdair ju je poveo iz sobe pa niza stube. »Emma je upravo ušla u staklenik s gospodinom Denisom«, re e on tiho. »Želim da odete i prona ete je pa je zamolite da vas nakratko otprati u sobu za odmor. Samo na minutu. Želim da se brzo vrati gospodinu Denisu u staklenik.« »Nebesa! Zašto?« Maria je sad izgledala zaprepašteno, raskola enih o iju. »Imam svoje razloge.« »Ali što... što da kažem, zašto je trebam?« »Da vam pomogne popraviti haljinu, možda?«, neodre eno e Alasdair. »Mora postojati neka ženska stvar koja bi zahtijevala njezinu pomo .« »Oh, zaboga«, Maria je i dalje izgledala zaprepašteno. »Ali ne znam što...« »Udovoljite mi u ovome, gospo.« Alasdair prekine njezino nesuvislo brbljanje. U glasu mu se ula neznatna oštrina, a o i ispod maske bile su i sjajne i neumoljive. Maria trepne. »Da, Alasdaire«, krotko re e. »I ne spominjite kako sam vas ja zamolio da to u inite«, hitro e on. »Ne, ne, naravno da ne u, Alasdaire.« Još jednom mu je dobacila zaprepašteni pogled i žurno se udaljila.
60
Alasdair je ubrzo pošao za njom. Bogato isklesan kameni stol s bron anom statuom vragolaste nimfe stajao je baš nadomak mirisne zelene tame. Alasdair je uzeo nimfu, a zatim zašao iza stabla palme i pri ekao. Emma i Maria pojavile su se za samo nekoliko minuta. »Sirota dušo, jesi li sigurna da radije ne bi otišla ku i?«, zabrinuto je govorila Emma, primivši Mariju za lakat. »Ne... ne, draga moja. Bit u dobro im se malo odmorim. Ali ako bi mogla zamoliti služavku malo praha od jelenjeg roga i vode... a onda se moraš vratiti na zabavu. Žao mi je što sam morala omesti tvoj povjerljivi razgovor s gospodinom Denisom«, dodala je s najneobi nijim tra kom zajedljivosti. »Teško da se radilo o povjerljivom razgovoru, Maria«, re e Emma, prolaze i pored staklenika. »Samo smo šetali u tišini. Unutra je zrak tako ugodan.« Maria je mogla u to povjerovati ako je tako htjela, mrko je pomislio Alasdair. On nije kanio. Opušteno je izašao iz zaklona palme i tiho pošao prolazom izme u vaza oleandara. Zrak je bio vlažan ali svjež nakon pregrijane suho e plesne dvorane. Gospodin Denis stajao je le ima okrenut Alasdairu, promatraju i kroz zaobljene staklene prozore što su gledali na vrt sa strane vile. Premještao se s noge na nogu, o igledno nestrpljiv. Alasdair se pokrenuo iznenadnom brzinom, a okretno mu je tijelo prešlo prostor koji ih je dijelio ne ime sli nim skoku. Spustio je nimfu na ovjekov zatiljak prora unatom silinom i Paul je pao natraške u pripravne ruke svoga napada a. »Moja isprika, Monsieur Denis«, promrmlja Alasdair. »Nasilje je tako gadno, ali stvarno nemam drugog izbora.« Alasdair je odvukao tijelo bez svijesti otraga, kroz skupinu stabala naran e, pa u najdalji kut staklenika. Položio ga je na tlo, a zatim žurno, premda ne i bez nešto teško a Paul Denis bio je teži i miši aviji nego što se doimao - uklonio crni plašt. Odvezao je crnu masku i kratko promotrio tamnoputo lice. Pritisnuo je prst na karotidnu arteriju. Puls je udarao jednoli no, ako ne i brzo. ovjek e biti u nesvijesti možda jedan sat. Trebalo mu je samo kratko vrijeme da ukloni vlastiti plašt i masku te stavi Denisove. Zatim se odmaknuo od nepomi ne prilike, primaknuo dva stabalca narana a kako bi osigurao još ve i zaklon i pošao zauzeti Paulovo mjesto kod prozora. Premjestio se u sjenu jako lisnatog zimzelenog stabla i ekao Emmu. Emma je oklijevala ostaviti Mariju na brizi služavke u sobi za odmor. inilo se da ju je oblilo prili no grozni avo rumenilo, a bilo joj je udaralo malko nepravilno. No Maria je inzistirala. »Ne, ne, draga moja. eka te gospodin Denis. Bio bi vrhunac neuljudnosti ostaviti ga ondje«, re e ona, ne zaboravljaju i svoje upute. »Tiho u prile i ovdje i pijuckati ovaj prah jelenjeg roga i vodu, a služavka priprema pastile u slu aju da opet osjetim nesvjesticu. U jako sam dobrim rukama.« Ponudila je iscrpljen, ali hrabar osmijeh. »To se ini tako bezdušnim«, protestirala je Emma. »Ostaviti te ovdje da patiš dok se ja zabavljam.« »Besmislica. A sad smjesta kreni, milena. Samo mi pogoršava glavobolju kad se moram prepirati s tobom«, re e Maria, povukavši genijalan potez. Emma je i dalje oklijevala, grickaju i donju usnu. »Pa, vratit u se i re i Paulu... gospodinu Denisu...« brzo se ispravila, »da ne mogu ostati. Onda u narediti da nam okrenu ko iju i po i emo ravno ku i. Kako bi to bilo?« Maria je promislila kako se Alasdair, ako ima ikakav prigovor na to, s tim može i sam pozabaviti. Ona je doslovce izvršila njegove upute. »U redu, mila«, re e ona slabašno, sklopivši o i. Emma je zastala pred zrcalom kako bi provjerila svoj izgled. Jedna od služavki prišla joj je s etkom za kosu te vješto iš etkala i uvila sjajne vitice kose oko Emmina lica. Ponovno je u vrstila jednu od malih vrpci srebrne tkanine koja je sprijeda povezivala plašt i s
61
osmijehom kimnula. »To e bit' dobro, miledi.« »Hvala ti.« Emma joj je uzvratila osmijeh, dobacila jedan zabrinut pogled Mariji na sofi, a zatim se požurila van. Soba za odmor tako er se nalazila u prizemlju, na suprotnoj strani predvorja od staklenika. Pohitala je preko sjajnog mramornog prostranstva i još jednom ušla u slabo osvijetljen staklenik. Nije bila sigurna što je to no Paulu bilo na umu kad je predložio šetnju u tihoj osami stabala naran i, ali moglo se razumno pretpostaviti kako se nadao pomaknuti njihov flert u više tjelesnom smjeru. Poljubac se mogao i o ekivati, i Emma se zatekla u dvojakom raspoloženju u vezi s tom mogu noš u. Nije ju poljubio muškarac izvan njezina porodi nog kruga još od njezina prekida s Alasdairom, i mogla je osjetiti kako joj puls udara brže, kako joj se obrazi sjaje od iš ekivanja. No tako er je duboko u sebi osjetila stanovitu nesklonost. Možda je željela da je netko poljubi, ali je li taj netko bio Paul Denis? Bilo je smiješno biti tako protuslovna, strogo si je kazala. Nije bilo nikoga tko joj se dopadao više od Paula. Donijela je plan i držat e ga se. Odre eni stupanj zabrinutosti bio je sasvim normalan. Plastenik se inio jako tihim, gotovo poput za aranog vrta u svojoj vlažnoj zelenoj i miomirisno] tami. Škripanje šljunka pod njezinim srebrnim cipelama od jare e kože dok je žurila niz prolaze zvu ao je jako glasno, kao da odjekuje napuštenim mjestom. »Paul?«, šapne ona, pitaju i se nalazi li se u pravom prolazu. Svi su izgledali isto. Nije bilo neposrednog odgovora i skrenula je udesno. »Paul?« Šapat je dopro s udaljenog kraja, zvu i prigušeno. Požurila je prema njemu, kona no uspjevši razaznati tamno odjevenu pojavu kako stoji uz jedan od viticama prekriven prozor. »Pomislila sam da sam se izgubila«, re e ona, zvu i malo zadihano, iako uop e nije ostala bez daha. »Tako budalasto, svi prolazi izgledaju isto.« Paul ispruži ruku i u tišini je privu e k sebi. Dopustila mu je da je nakratko ovako drži, ne gledaju i ga, samo osje aju i njegovo tijelo tako blizu uz njezino. Njezina se zadihanost pove ala; držala se veoma mirno, napeta od iš ekivanja i sada bjelodane zabrinutosti. Nije znala ništa o ovom muškarcu, a pasivno se prepuštala pod njegovu vlast. Mogla je osjetiti podatnu snagu u njegovoj ruci na svom struku, i bilo je ne ega zastrašuju eg u njegovoj šutnji. Odjednom se povukao sve dok se nije našao iza nje. Stisak mu se prebacio na njezina ramena. inilo se da se Emma ne može pomaknuti. A zatim je osjetila njegov dah sa strane lica, najnježniji mogu i poljubac na njezinu uhu. Njegov je jezik sunuo u usku školjku, a zubi su mu blago grickali njezinu ušnu resicu. I sad je Emma znala. To nestašno, golicavo milovanje pripadalo je samo jednom muškarcu. Muškarcu koji je to no znao kakav joj to nemirni užitak pruža. Znala je, ali sledila se... sledila se u ovom trenutku, u ovom arobnom vrtu. Ovo se nije doga alo u stvarnom svijetu. U stvarnom svijetu ona to ne bi željela. Nije shva ala kako se to može doga ati, ali nije joj niti bilo potrebno da shvati. Što god da se doga alo, pripadalo je nekoj drugoj razini gdje je sve bilo paradoksalno, a paradoksalno je imalo smisla. Usne su mu se pomaknule s njezina uha na njezin vrat. Jezik mu je povukao vlažnu, draškavu liniju od male kvrge na vrhu njezine kralježnice do plitke brazde u podnožju njezine lubanje. Emma je zadrhtala od naslade. Struja požude potresla joj je trbuh, poslala teku e uzbu enje da joj prokola slabinama. No nije se pomaknula. Pomicanje se inilo nemogu e. Kliznuo je rukama oko njezina tijela, okrznuvši joj grudi. Prsti su mu vješto odvezali male srebrne vrpce koje su joj držale plašt. Plašt je kliznuo s nje uz šapat tanke tkanine. Njegove ruke sad su posegnule za njezinim dojkama, a prsti mu kliznuli u dekolte njene
62
plesne haljine da istraže duboku udubinu me u dojkama. Zatim su mu ruke obuhvatile meke brežuljke unutar njene haljine, podignuvši ih, pridržavši ih, dok je prst protrljao bradavice sve dok obje nisu isko ile, tvrde, napete i željne. Emma je zagrizla usnu. Trbuh joj se stezao sa svakim malim povla enjem bradavica. Mogla je osjetiti vlažnost svojih slabina, vlagu na unutarnjim bedrima. Krv joj je proklju ala i koža ju je zasvr-bjela kao od tisu u iglica užitka. Zatim je osjetila kako joj straga zadiže suknje, polako ih podiže iznad listova, tako silno polako i pažljivo zamataju i dotjerane nabore tkanine sve dok nije osjetila topao, vlažan zrak na stražnjem dijelu bedara, a onda i na stražnjici. Držao je tkaninu uz njezina križa, a slobodnom joj je rukom milovao stražnjicu, maze i joj meke, oble guzove, bujne bokove. Uz svoj je lijeni osmijeh obi avao re i da joj je pozadina platonski ideal ženstvene stražnjice. A ona se uvijek smijala, drže i to smiješnim iako i udesno ugodnim. Sad je Emma ostala nepomi na kao i prije pod rukama što su milovale, istraživale. Od nje se nije tražilo ništa osim da se preda ovom divnom senzualnom putovanju na ovom arobnom, mirisnom mjestu. Zatim je po ela osje ati prijeku potrebu u njegovim milovanjima. Ruke su mu kliznule me u njezina bedra, razdvajaju i ih. Prsti su mu se pomaknuli prema gore do mokrog, toplog nabora gdje se inilo da je sada središte itavog njezina bi a. Noge su joj se razdvojile bez vlastite volje i zaje ala je. Bio je to sitan zvuk, ali u nabijenoj tišini njihovih tijela imao je inak praska groma. Ruke su mu se premjestile na njezine bokove, izravnale joj se preko trbuha, stisnule je uz kosti zdjelice. Pritisak je dao jasnu uputu i ona se nagnula naprijed. Ondje se nalazila široka kamena prozorska klup ica visine struka i položila je onamo dlanove, isturila stražnjicu, udubila donji dio le a, dok ju je obavijala crvena omaglica strastvene potrebe. Pridržao joj je bokove i sru io se u njeno žudno tijelo jednim dubokim zaronom. Ona se pomaknula unatrag uz njega, pritisnuvši stražnjicu u njegov trbuh, naslonivši elo o povijušom obrubljen prozor. Ponovno se zabio u nju i ona je osjetila njegov dah kako šumi uz njezin nagnuti vrat i duboko kucanje njegove puti o njezinu utrobu. Zatim se izgubila u vrtlogu ekstaze, nabujala vlastitim sokovima, utapaju i se u ushitu. Daleko iz daljine doprli su zvukovi glazbe, zvukovi glasova, koraka, ali takvi zvukovi, iako zamije eni, nisu zna ili ništa. Jedva da je bila svjesna trenutka kad su joj suknje pale natrag, ponovno je pokrivši. Odmarala se, osje aju i prozorsko staklo uz elo, kamen pod svojim rukama. Znala je da je sama. Alasdair je otišao. Polako se ispravila. Glava joj se razbistrila. Glazba je sad bila glasnija, probijaju i se u zatvoreni svijet strasti. Glasovi, koraci, lakaji koji pozivaju ko ije. Emma je ustala. Plašt joj je bio oko stopala. Za tren ga je obukla, privezala vrpce. Jednim je pokretom zagladila suknje i sve je bilo prikriveno. Samo je ona bila svjesna ostataka vo enja ljubavi -mirisa, blagog pulsiranja, rose zajedni kog klimaksa. Izašla je iz staklenika i dala pozvati svoju ko iju. Ponašala se upravo onako kako bi se ponašala u normalnim okolnostima. Otišla je u sobu za odmor. Maria je i dalje ležala na sofi, prili no zabrinuto ekaju i Emmin povratak, koji se izgleda oduljio više nego što je bila o ekivala. Zaklju ila je da je Alasdair htio porazgovarati s gospodinom Denisom nasamo. inilo se prirodnim pretpostaviti da se razgovor ticao Emme. Alasdair ne bi htio vidjeti Emmu u emigrantovu džepu ništa više od Marije. Ne mogavši prikriti svoju znatiželju, ona upita: »Nadam se da se gospodin Denis nije uvrijedio što si ga tako naglo ostavila?« »Ne«, re e Emma. »Niti najmanje.« Maria se razo arala. Zacijelo bi muškarac koji je upravo primio upozorenje pokazao
63
nekakvu reakciju. No naslutila je nešto druk ije u Emmi. Izgledala je neobi no rastreseno i u svojoj se rastre-senosti doimala prili no napeto. »Je li sve u redu, mila?« Emma se brzo nasmiješila. »Naravno, Maria. Me utim, priznajem da sam malo umorna. Ko ija e sti i za nekoliko minuta. Možeš li sada hodati?« »Osje am se puno bolje.« Maria je dostojanstveno ustala sa sofe, prikupljaju i šal i lepezu. »Ali bit e mi drago oti i u krevet. Tako su naporni, ovi balovi. Naravno, uvijek mi je zadovoljstvo pratiti te na ples, draga moja, ali ponekad mislim da bih radije ostala tiho kod ku e«, dodala je neiskreno. Emma se suzdržala od smijeha. Pružila je Mariji svoju nadlakticu i otpratila je na ulicu. * * * Paul Denis došao je k svijesti u mra nom, napuštenom stakleniku kad su zvuci veselja utihnuli, a zadnji gosti otišli. Sjeo je i pažljivo opipao zatiljak. Koža se nije inila probijena, ali je oteklina bila velika i u njoj je bolno udaralo bilo. Glava ga je nemilosrdno boljela. Tko? I zašto? Nije mogao do i do odgovora niti na jedno pitanje. Zatim je postao svjestan da mu plašt i maska leže na podu pored njega. Bili su skinuti s njega... ali zašto? Tko ih je mogao željeti? Nije mogao prona i odgovore, a u svom trenutnom mamurnom stanju nije ni bilo vjerojatno da e ih na i. Bio je svjestan dubokog uzdizanja bijesa i na svog napada a i na samog sebe jer je dopustio a se takvo što dogodi. Nije se radilo o tome da je bio nesvjestan bilo kakve mogu nosti opasnosti. Njegov je posao bio da bude pozoran na takvu mogu nost ak i u najmanje izglednim okolnostima. Pretpostavljao je da se Emma vratila i otkrila da ga nema. Pitala se zašto. Morat e smisliti neku uvjerljivu izliku. Osovio se na koljena, prigušivši stenjanje zbog žestoke, probadaju e boli u glavi. Privukao je plašt i masku na prsa i polako ustao. Stajao je lagano se ljuljaju i, procjenjuju i svoje stanje. U ku i iza staklenika još uvijek je bilo zvukova života. Sluge pospremaju stvari nakon bala, pretpostavio je. Prenerazit e se pri pojavi ovog zaboravljenog gosta koji se pojavljuje raskuštran i blijed iz staklenika. Paul je živio ovoliko dugo u odabranoj profesiji tako što na sebe nikad nije privla io neželjenu pozornost, pa ak niti onu najpripro-stijeg sluge. Procijenivši da e iz staklenika postojati izlaz u vrt, nesigurno je obišao objekt i bio nagra en vra-tašcima u stražnjem dijelu. Otklju ao ih je i našao se vani na svježoj studeni ranog jutra. Hladni ga je zrak preporodio i razbistrio mu glavu. Željezna vrata u prednjem dijelu vrta vodila su na ulicu. Bila su zatvorena lokotom, ali ulica je bila prazna i uspio se uzverati preko njih neprimje en. Hodao je prema Polumjese evoj ulici kroz puste ulice. U ovaj su sat ak i bakljonoše ve spavali, i nije bilo fijakera koji nude vožnju. No nije se radilo o duga koj šetnji i za pola je sata ušao u ku u. Luiza je iz sna trgnula gruba ruka na ramenu. Smušeno je sjeo. »Eh, Paolo, otkud ti u ovo doba?« Prou io je svog iznenadnog posjetitelja i kazao: »Izgledaš o ajno. Što se desilo?« Paolo mu je rekao. »Misliš da te netko prozreo?« Luiz je zbunjeno odmahnuo glavom. »Ne znam kako«, otresito e Paolo. »A ako i jesu, zašto me nisu likvidirali? Zašto su me samo onesposobili? Što se time moglo posti i?« »Upozorenje, možda?«, predloži Luiz.
64
Paolo je s ga enjem frknuo. »Kakav bi se amater tako odao?« »Možda ovi Englezi i jesu amateri.« »Ili je to možda ovaj konkretni agent«, mozgao je Paolo. »Ali i dalje ne shva am kako bi mogli znati. Nisam napravio nikakvu grešku. Niti jednu.« »Možda je netko drugi pogriješio«, Luiz je zvu ao kao da oklijeva, znaju i da predlaže herezu. »Ho eš re i, guverner?« Paolo je odmahnuo glavom, a zatim se lecnuo na oštro obnovljenu bol. »Možda u našim vlastitim redovima postoji špijun.« »Mogu e.« Paolo je stajao kod prozora, preko krovova bulje i u nebo gdje je svitala zora. Selja ka kola teška od plodova zaštropotala su ulicom, kre i se prema tržnici u susjednoj ulici. Grad se budio. »Mislim da je vrijeme za pokret«, napokon re e, više sebi nego Luizu. »Ako su me razotkrili, onda nemam vremena za gubljenje. Morat u ugrabiti ženu i uvjeriti je da progovori.« Usne su mu se užno iskrivile. »To je tako neotmjeno, tako nespretno, ali ne vidim drugu mogu nost.« »Mogli bismo najprije pokušati pretražiti njezinu sobe«, predloži Luiz. »S prednje su strane ku e. Nema na ina da se u njih neopaženo u e s ulice.« »Ne, ali tamo su staklena vrata koja se otvaraju u vrt iza ku e. Na osami su. Lako je doprijeti do njih preko zida. Sam sam to izveo.« »Insceniramo provalu«, razmišljao je Paolo. »Jednom kad u emo, bit e jednostavno prona i njezinu sobu sprijeda.« »A ako ne na eš ništa, onda ugrabi ženu. Idemo spremni s konopcima i ne ime da je ušutkamo. Dovedemo je ovamo i možeš iz nje izvu i što želiš na mjestu gdje nitko ne može uti.« Slegnuo je ramenima kao da nazna ava kako e cijeli proces biti jednostavan. Paolo se namrštio. Odsutno je dotaknuo natek-nu e na zatiljku. Ružno iskrivljenje njegovih usta još se više naglasilo. Ne e biti poražen. Otkrili su svoje karte. To je uvijek pogreška. Okrenuo se Luizu i kratko mu kimnuo u znak slaganja.
65
Osmo poglavlje Emma je zatvorila vrata svoje spava e sobe i odahnula od olakšanja. Hvala Bogu da je poslala Tildu na spavanje. Vatra je još uvijek tinjala u kaminu, a na ormari u se nalazio poslužavnik s puslicama od badema te malena plinska svjetiljka nad kojom je mogla zagrijati mlijeko ako je to htjela. Bilo je ne ega tako krasno obi nog i umiruju eg u vru em mlijeku. U njemu je bilo utjehe dje je sobe. Odbacila je svoju odje u, hitnuvši je na ležaljku pod prozorom, te ulila vodu u vr . Još uvijek je bila vru a pa je pretpostavila da je Tilda tek nedavno otišla u krevet. Pažljivo se oprala, svjesna male osjetljivosti, napregnutog osje aja u preponama. Prošlo je toliko mnogo vremena otkad je zadnji put vodila ljubav da joj je tijelo postalo napeto, gotovo ponovno djevi ansko. Je li Alasdair primijetio? Emma je spustila spava icu preko glave i upalila malu plinsku svjetiljku. Namjestila je lon lijeka preko nje i sanjivo ga promatrala sve dok se u njemu nije pojavio prvi mjehuri . Ulila ga je u šalicu, stavila puslicu na tanjuri pa se uvukla u krevet. Predivan osje aj letargije ispunio joj je udove kad se perina priljubila oko nje. Naslonila se na jastuke, položivši šalicu s mlijekom na trbuh i napokon dopustila sebi razmotriti ono što se dogodilo. No sve razmatranje na svijetu nije moglo u tome na i nimalo smisla. Alasdair ju je ekao. Zauzeo je Paulovo mjesto, odjenuo se u Paulov plašt. Nije govorio, nije ju izravno pogledao. Pa ipak, nije mogao pomisliti da ga ona ne e prepoznati. Nije valjda mogao povjerovati da je može zavarati svojim tijelom? Je li mislio da e ispuniti svoje obe anje o uzimanju ljubavnika pa ga je zamijenio sobom? Ili se radilo o nekoj vrsti osvete? Nekom na inu da joj dokaže da ne može napraviti ništa bez njegova odobrenja? Ali Emma je znala da osveta nije bila Alasdairu na pameti. Vodio je ljubav s njom, nije ju napao osvetom ili zlobom. A ona? Ona je dopustila da se to dogodi. Uživala je u tome. Bilo je tako ispravno. Tako bezuvjetno ispravno. Umo ila je puslicu u mlijeko i oprezno prinijela namo eni zalogaj ustima. Nasla ivala se mlije nom bademovom slatko om. Svaki se osjet inio poja anim. Toplina i meko a kreveta, laki dodir batista po koži, zasla eni okus u ustima. Što se dogodilo s Paulom Denisom? Je li predao svoj plašt i masku na Alasdairov zahtjev? Suludo! Zašto bi u inio takvo što? Ona je bila njegova nagrada. A uz to priznanje nije išla taština. On je želio njezin novac, a ako je uživao u njezinu društvu i držao je privla nom, onda je to bio samo bonus. Emma nije imala iluzija. No on se ne bi povukao iz natjecanja na zahtjev drugog muškarca. Ne Paul Denis. Bio je presnažan, preodlu an, previše samouvjeren da bi krotko stajao po strani. Što je dakle Alasdair u inio s Paulom Denisom? Koliko god da je to pitanje bilo zanimljivo, nije bilo niti približno toliko presudno važno kao pitanje što e se sad dogoditi izme u nje i Alasdaira. Ho e li priznati eksploziju strasti? Može li to ikako ne u initi? A ako ne prizna, bi li ona trebala? Još jednom se upitala koji je, dovraga, bio njegov motiv. Ako joj je namjeravao pokazati da su nekako ostali nerazmrsivo povezani, onda... onda je uspio. Nije imalo smisla to poricati. No to joj se nije moralo svi ati. Nije to morala pokorno prihvatiti. Je li se išta promijenilo? Sve. Emma je legla na le a, zure i u strop, promatraju i treperave sjene koje je bacala svije a na njezinu no nom stoli u. Bila se zaklela imati ljubavnika do svetkovine Svetog 66
Valentina. Alasdair se pobrinuo da se ne odrekne svoje zakletve. No to je posve potuklo njezine planove. Umjesto da je oslobodi Alasdaira, vezalo ju je za njega gordijskim vorom. Stavila je svoju praznu šalicu na no ni stoli i nagnula se kako bi puhnula u svije u. Zatim je legla, i dalje posve budna, slušaju i pištanje i pucketanje vatre, uživaju i u mekom zlatnom svjetlu koje je bacala. Morat e pri ekati i vidjeti što e Alasdair napraviti. I morat e slijediti njegov mig. Bio je krajnje iritantan, vraški nepredvidljiv muškarac, potpuno sklon nadziranju! Osmislio je itavu situaciju tako da je nekako beznadno zavrti oko prsta i natjera da zapleše kako on svira. A njegova je vražja svirka bila najneodoljivija glazba. Plus ga change, plus c'est la meme chose. i joj se sklope pod neumoljivim valom sna. * * * Idu eg je jutra Alasdair ujahao u Ulicu Mount, u odgovaraju e vrijeme za posjet. Ushit koji ga je pratio od vo enja ljubavi s Emmom još uvijek je bio uz njega. Nije mogao do ekati da je vidi. Da vidi kako je. Naravno, ona je znala da je ono bio on. Njegovoj igrici neznanog ljubavnika nikad nije bila namjena da je zavara, samo da im oboma poja a doživljaj. Tako je dobro poznavao Emmu, znao je da bi rizik otkri a, egzoti na situacija, atmosfera tajanstvenosti, muk susreta raspalili njezinu strast i pružili joj uzbu enje za kojim je žudjela. A još nije imao namjeru privesti igru kraju. Sišao je s konja i predao uzde Jemmyju, koji je jahao na lijepoj kobili šarenki koju je Alasdair kupio za Emmu. Bez žurbe, popeo se stubama do ulaznih vrata i prijazno pozdravio batlera koji mu ih je otvorio. »Dobro jutro, Harrise. Jesu li dame kod ku e?« »Ledi Emma i gospo a Witherspoon su u salonu, milorde. Jutros su kod ku e za posjetitelje.« Preuzeo je Alasdairov šešir i bi . »Tko je sve ovdje?«, upita Alasdair, skidaju i rukavice. »Vojvoda od Clarencea, gospo ice Gordon, ledi Dalrvmple, lord Everard i gospodin Darcy, milorde.« Harris glatko odvergla imena društvene elite s izrazitim užitkom. Alasdair je kimnuo. Prili no mu je odgovaralo zate i je me u posjetiteljima. Bit e manje iskušenja da odbaci glumu. Nakon prvog sastanka, bit e lakše zadržati privid. »Sam u se najaviti, Harrise.« Pošao je prema stubama. Emma je stajala na samom kraju salona i razgovarala s vojvodom od Clarencea. Bila je le ima okrenuta prema vratima, no kad je Alasdair ušao, ona je osjetila kako su joj se dla ice na vratu naježile, a struja elektri nog uzbu enja oživjela joj je žmarce po rukama. Podignula je pogled prema zrcalu iznad kamina i o i su joj se susrele s Alasdairovima. On je smjesta svrnuo pogled kao da nije bio svjestan njezina i pošao pozdraviti Mariju. Dakle tako on to želi odigrati, mra no je pomislila Emma. Ono se nikad nije dogodilo. Pa, ona može odigrati tu igru jednako dobro kao i on. Usmjerila je punu snagu svoje pozornosti na vojvodu, kojeg je toliko smeo odjednom usredoto en zla ani pogled da je na as izgubio nit razgovora i blijedo se zapiljio u nju, hrip i malo u svom škripavom korzetu. »Newmarket, vojvodo?«, uljudno ga potakne Emma. »Oh, da... da, doista. Moj konj, Ušica igle. Vi ste jaha ica, gospo, uživali biste da ste ga promatrali kako pobje uje. Letio je... letio je na krilima. Kao... kao...« Namršteni mu je izraz preletio ljubaznim, ako i ponešto rumenim i mrljama prošaranim licem. »Onaj gr ki konj... ne mogu mu se sjetiti imena.« »Pegaz«, uslužno ponudi Emma. »To je to!«, re e on. »Ne bih vas bio svrstao u intelektualke, gospo.« Široko se
67
nasmiješio na ovu dosjetku i uspio presaviti ugojeni stas tako da nalikuje ugla enom naklonu. Korzet mu je zaškripao ak još zamjetnije. »Emma intelektualka, gospodine!«, usklikne Alasdair odmah iza njih. »Uvjeravam vas da joj knjige nikad nisu bile pretjerano drage.« Naklonio se dostojanstvenoj uglednoj li nosti, a zatim uputio Emmi prijazan osmijeh. »Nije li tako, Emma?« »Možda«, re e Emma uz nehajan osmijeh. »No, vi biste znali, Chase, sretni e«, zagrmi vojvoda. »Poznajete damu još iz školskih klupa... tako er ste joj i skrbnik, kako ujem. Da, sretni e!« »Uloga skrbnika pruža mi poneku povlasticu, gospodine«, odgovori Alasdair mirno. Postrance je dobacio pogled Emmi, s nestašnim sjajem u zelenim o ima, mal ice iskrivivši usne. »Nije li tako, gospo?« »Budu i da ne znam koje bi povlastice mogao o ekivati jedan skrbnik, ne mogu vam doista odgovoriti«, odvrati Emma. Ponovno se okrenula prema vojvodi. »Ako biste me ispri ali, milorde. Vidim da je upravo ušla gospoda Dawson. Moram je pozdraviti.« »Da, da... odigrati ulogu doma ice... naravno«, srda no re e vojvoda. »Lijepo primite goste... ne obazirite se na mene. Nema potrebe držati se forme, znate.« Emma se naklonila, nasmiješila, pa se povukla. Imala je osje aj da e joj vojvoda uskoro ponuditi brak, kao što je redovito inio kad god bi se na društvenoj sceni pojavila nova nasljednica. Palo joj je na pamet da nije bila pravedna kad je usporedila Alasdaira i njegovu vezu s opernom plesa icom s Clarenceovom situacijom s gospo om Jordan. No provokacija je bila velika; nikakvo udo što je udarila s namjerom da zada bol. Na pamet joj je pala ledi Melrose. Je li ispunio svoj dogovor s njom ve er nakon njihova posjeta Tattersallsu? Oh, bila je ludost tako se mu iti. Ono što se sino dogodilo izme u njih bio je san... atipi an san. A ona e ga zaboraviti i nastaviti to no kako je i bila namjeravala. Alasdair Chase nije bio ljubavnik kojeg je željela za Valentinovo. Kao po narudžbi, Harris je najavio Paula Denisa. Emma se uko ila. Što sad? Prošle se ve eri nešto dogodilo izme u Paula i Alasdaira. Dobacila je brzi pogled prema Alasdairu, koji je i dalje razgovarao s vojvodom i izgleda nije zamijetio Paulov dolazak. Žurno je pošla pozdraviti pridošlicu, kad joj je došla inspiracija. Prošla se no nikad nije dogodila. Nitko od njezinih sudionika nije ju želio priznati, pa niti Paul ne bi trebao objašnjavati vlastitu ulogu u situaciji koju je osmislio makijavelisti ki Alasdair. Progovorila je tihim glasom prije nego što je dospio otvoriti usta. »Oh, gospodine Denis, možete li mi oprostiti na lošim manirama? Doista vas molim za ispriku što se sino nisam vratila u staklenik, ali sirota Maria je toliko patila da je nisam mogla ostaviti.« Blistavo se nasmiješila. »Recite da mi opraštate.« Paul joj se naklonio iznad ruke. »Gospo, vi nikad ne možete biti u krivu«, promrmljao je. »Naravno da ste se morali pobrinuti za svoju družicu. Moja vlastita potraživanja bila su nevažna.« »Nadam se da me niste dugo ekali.« Znatiželjno je pri ekala njegov odgovor. Je li znao što se zbivalo? Je li vjerovao da se nije vratila nakon što je on potaknut ili uvjeren da ode? Paul je u to vjerovao. Ali nije mogao povjerovati svojoj sre i. Sada nije bilo potrebe za izlikom zbog vlastita žurnog odlaska. » itavu vje nost, gospo«, re e on šaljivo. »Svaka minuta daleko od vas je vje nost.« »Opet ste apsurdni«, optuži ga Emma. »Oh, ini mi se da vojvoda odlazi. Moram se oprostiti s njim.« »Gospodine Denis, nisam naišao na vas ve nekoliko dana.« Alasdair ga pozdravi s osmijehom. »Ne otkako smo se sreli u Tattersallsu. Vjerujem da ste našli konja koji vam je po volji.« Emma je, prate i vojvodu do vrata salona, na ulila uši ne bi li uhvatila njihov
68
razgovor. Oba su se ponašala savršeno normalno. avrljali su poput starih poznanika koji se neko vrijeme nisu vidjeli. I me u njima nije bilo usiljenosti. No sino mora da su se susreli. A kako je to mogao biti ugodan susret? Glava ju je po ela boljeti od te zagonetke. Mora da su obojica vrhunski glumci kad svoje uloge izvode bez greške. Ali zašto? Jesu li u nekoj vrsti partnerstva? Je li ona neki faktor u tom partnerstvu? Oh, željela je vrisnuti od frustracije zbog svega toga. Umjesto toga, otišla je porazgovarati s ledi Dalrymple i poslušala podroban opis najnovije boljke te dame i revolucionarne terapije njezina novog lije nika. »Da, pomisli samo, Emma«, re e Maria sa strahopoštovanjem. »Prije dva dana, ledi Dalrymple ležala je u postelji i nije mogla niti glavu podi i. A pogledaj sad kako joj je dobro. I sve to zahvaljuju i ov joj krvi i octu. Nije li to uistinu zapanjuju e?« »Uistinu zapanjuju e«, složi se Emma malodušno. »Nadam se da se osje ate bolje, Maria«, prijateljski progovori Alasdair iza Emmina ramena. »Oh, da, hvala, Alasdaire. Samo glavobolja, znate. Ali ubrzo je prošla.« Maria je izgledala mal ice smeteno. Alasdair je kimnuo, izmijenio poneku rije s ledi Dalrymple i okrenuo se k Emmi. »Kako ujem, kupila si trka u dvokolicu, Emma.« Ona je izgledala zaprepašteno. »Kako bi to mogao znati?« »Primio sam ra un«, re e on suho. »Izazvat eš poprili nu pozornost.« »To mi je i bila namjera«, odvrati ona hladnokrvno. Alasdair je ponovio njezin ton. »Konji su ti jutros isporu eni. Jemmy im je uredio smještaj u konjušnicama podalje od Ulice Park. Možda bi voljela baciti pogled na kobilu. Mislim da je nisi vidjela u Tattersallsu.« »Ona je ovdje?«, Emma se okanila privida. »Na ulici s Jemmyjem.« Osmijeh mu je obasjao o i na njezinu gorljivost. Sve do prije tri godine, uvijek je bila tako entuzijasti na oko svega, tako potpuno otvorena u svojim reakcijama. Bilo je dobro vidjeti kako opreznost, koja je izgleda zamijenila one kvalitete, više nije premo na. »Jesi li raspoložena da si eš i upoznaš je?« »Oh, da, odmah!« Emma je ve bila na pola puta prema vratima ak i dok je govorila. Alasdair je pošao za njom, a tajanstveni mu je smiješak i dalje blistao u o ima. Prednja ila je pred njim na stubama, sakupivši lepršave skute od muslina u jednoj ruci dok je gotovo sko ila niz posljednje stube. Pohitala je predvorjem. Lakaj, koji je izgledao mrvicu zapanjeno na ovu neelegantnu žurbu, požurio se otvoriti joj vrata. Emma je potr ala stubama do ulice. »Dobro jutro, Jemmy. Oh, nije li lijepa?« Primila je kobilinu njušku me u dlanove i pomilovala nos mekan poput baršuna, a zatim ju je obišla, pažljivo je prou avaju i. »Krasne linije«, promrmljala je pohvalno. »Da, ledi Emma. Glete ova spuštena le a.« Jemmy je zvu ao ponosno kao da je kobila njegova vlastita. »Bit e rijetko brza, kladim se.« »Mmmm.« Emma nasloni dlan na stražnju nogu konja, dopustivši joj da zna kako se nalazi iza nje, dok joj je rukom prelazila niz bok. »Predivna je, Alasdaire.« »Jesi li o ekivala da ti kupim izranjavano kljuse?«, negodovao je on, zadirkuju i je. Svrnula je pogled prema njemu. Smiješio se, svakako toplim smiješkom, ali ak i uz najve e samozavaravanje i najve u volju na svijetu, u njegovu se izrazu nije moglo prona i nikakvog naro itog zna enja. Emma uzvrati smiješak vlastitim nestalnim osmijehom. Odjednom je s ugla Audleyjeve ulice zapuhao sjeveroisto njak. Emma je zadrhtala, a kobila pognula glavu. »Prehladit eš se u tom tankom muslinu«, brzo re e Alasdair. »Vrati se unutra. Ako je želiš iskušati, preodjeni se i oti i emo u Richmond.«
69
Njegova joj se ruka sklopila preko šije. Stisak je bio topao i vrst i donio je gomilu uspomena. To je bio jedan od njegovih omiljenih na ina na koji ju je dodirivao, i datirao je od njihova najranijeg poznanstva. Kad je bila djevoj ica, esto ju je tako držao. Ponekad da je pokrene prema njegovu željenom smjeru, drugi put samo zato što mu je stajala blizu, a njegova je ruka izgleda našla put do njezina potiljka s posesivnom prisnoš u koja se uvijek inila sasvim prirodnom. Emmina su se usta odjednom osušila. Trbušna šupljina kao da joj je propala, a slabine joj se napele, miši i bedara stisnuli se u nehoti ni odgovor. Na trenutak se odupirala pritisku, a njegova se druga ruka pomaknula na njezina križa. »Unutra, Emma! Ovdje vani je ledeno, a ta haljina, makar bila zadnji modni krik, nudi jedva malo više zaštite od ku nog ogrta a.« Požurivao ju je natrag u ku u, a ruke su mu vrsto po ivale na njezinim le ima i vratu. U njegovu dodiru nije bilo ni ega otvoreno senzualnog, pa ipak je Emma nalazila njegovu neusiljenu familijarnost, njegovu ležernu posesivnost poticajnom. Njezina ju je reakcija razbjesnila. Nije bilo nikakvih naznaka da je Alasdair pod sli nim utjecajem. Djelovao je samo nestrpljivo da je skloni s hladno e. Otresla je njegovu ruku s vrata i odmaknula se od toplog pritiska na svojim le ima, požurivši se stubama u ku u, udaljuju i se od njega. Alasdair ju je slijedio vlastitim tempom. U predvorju ležerno re e. »Onda, želiš li je iskušati?« Emma je zastala. Mogla bi re i da e razjahati kobilu u Hyde Parku u pet sati, za vrijeme otmjenog sata promenade. Ili bi mogla napraviti ono što je stvarno htjela u initi i odjahati u Richmond, gdje bi mogla kobili pustiti uzde i doista vidjeti za što je sve kadra. No nije mogla u Richmond bez pratnje. »Trebam konjušara«, re e ona, umjesto da izravno odgovori na pitanje. »Ima li Jemmy kojeg prijatelja?« »Imaš konjušara«, obavijesti je Alasdair. »Jednog od Jemmyjevih brojnih kontakata. »Vjerojatno prili no sumnjivog porijekla, ali Jemmy jam i za njega, a ja sam s njim obavio razgovor rano jutros. Dojmio me se kao netko tko idealno odgovara za tu službu. Ponašanjem nije previše ugla en, ali siguran sam da ti to ne e smetati. Njegov pristup konjima je besprijekoran. A Jemmy me uvjerava da je spretan i s rukama te da se zna poslužiti pištoljem ukaže li se potreba. Tako da bi trebala biti sigurna u njegovu društvu.« »Oh«, re e Emma, zate ena Alasdairovim temeljitim aranžmanom, a ipak svjesna da ga je trebala o ekivati. »Gdje e živjeti?« »U konjušnici. Možeš mu poslati lakaja sa svojim naredbama kad god poželiš jahati ili se izvesti u ko iji.« Alasdair je upitno podignuo obrvu, o igledno o ekuju i daljnja pitanja na koja je tako er tako jasno bio voljan odgovoriti. »Izgleda da si sve uredio«, naposljetku re e Emma. »Samo s tvojim zadovoljstvom na umu«, odgovori on uljudno. »Moraš mi re i ako bilo koji od mojih aranžmana ne nailazi na tvoje odobravanje.« Emma se odala smijehom. »Nemogu e! Kao što dobro znaš, gospodine!« »Tako se nadam«, re e on, a o i mu se odjednom suze. »Rado mislim da poznajem i tvoje potrebe i ono što ti pri inja zadovoljstvo.« Nastao je mali trenutak šutnje. Šutnje ispunjene neiskazanim. Emma se borila s porivom da progovori, da traži objašnjenje, da silom iznudi istinu. Borila se s tim porivom i pobijedila. Koju god da je igru Alasdair igrao, i ona ju je bila spremna odigrati. Ne e biti prva koja e se slomiti. Ako je ovo jedno od njegovih natjecanja, onda e mu ona parirati. »Koje je ime tog uzoritog ovjeka?«, mirno je upitala. »Sam«, odgovori on. »I on je bivši džokej. Ali naslu ujem da je kao džokej malo pove avao svoju zaradu uz pomo džeparenja. No Jemmy me uvjerava kako se popravio.«
70
»A Jemmyju uvijek valja vjerovati«, posve istinito re e Emma. »O ekujem da mi se dvokolica isporu i ovog poslijepodneva.« »Sam je ve predao isporuku.« Emma više nije mogla voditi ovaj apsurdno uljudan razgovor. Prasnula je u grohotan smijeh. »Alasdaire, da nisi tako vraški u inkovit, mogla bih te ustrijeliti zbog tako zapovijednog ponašanja. Sasvim sam sposobna i sama se pobrinuti za ove dogovore.« »No mene raduje izvršiti ih za tebe«, re e on jednostavno. »Dakle, ne brineš se samo za priprostu ženu kojoj se ne može povjeriti da se sama brine za svoje financije?«, re e ona s prizvukom otresitosti. »Gotovo zaslužuješ da kažem da, upravo to radim«, uzvrati on. »Dakle, ho eš li se presvu i i do i jahati? Ili bi radije stajala ovdje i ostatak jutra izmjenjivala besmislene šale?« To nije bio realisti an izbor. »Richmond?«, upita ona. »To sam i rekao. Ho e li ti trebati više od dvadeset minuta da se presvu eš?« »Ispri aj me Mariji.« Emma je potr ala uza stube. Alasdair je na trenutak stajao, spreman po i za njom, jednom rukom na glavnom stupu stubišne ograde, stopalom na najdonjoj stubi. Koliko e dugo, dovraga, mo i ovo nastaviti? Jedva je mogao držati ruke dalje od nje. Shvatio je kako se nadao da e ona pokazati neki znak one eksplozije strasti. Da je obilježena na neki na in koji samo on može zamijetiti. Tražio je posebni sjaj u njezinim o ima, pove anu prozirnost njezine kože, meko u koja se uvijek zadržavala na njoj nakon njihova vo enja ljubavi. No to nevaljalo, na suradnju nespremno stvorenje bilo je jednako hladnokrvno i pribrano kao i on. Osim što je njegovo hladnokrvno držanje bilo posve hinjeno. Ali je li bilo i Emmino? Odmahnuo je glavom u gesti nestrpljenja i baš se kanio uspeti stubama kad se na njihovu vrhu pojavio Paul Denis. Alasdair ga je pri ekao da se spusti. » ini se da nalazite svoje mjesto u društvu, gospodine Denis«, napomene on s neutralnim osmijehom. »Da, zahvaljujem vam. Princeza Esterhazy bila je izuzetno šarmantna i od najve e pomo i«, odgovori Paul. »Opskrbila me je jamstvima za Almackov klub. Namjeravam se ve eras pojaviti na balu.« Alasdairov osmijeh bez zna enja zadržao se na njegovu licu, iako su mu o i oštro procjenjivale. Susjed mu nije izgledao baš najzdravije. Ispod o iju su mu bile tamne sjene, a lice mu je bilo sivkasto. Alasdair se pitao je li gospodin Denis pozvao stražu kad se osvijestio u stakleniku. Ako jest, pripovijest o njegovu napadu medu stablima naran i na maskiranom balu kod vojvotkinje od Devizesa još se nije bila proširila. Ali pozvati pomo i zahtijevati pravdu zacijelo bi bio najprirodniji postupak. Doista, bilo bi jako udno ako to nije u inio. »Nadao sam se doznati namjerava li ledi Emma biti ondje, a ako je tome slu aj, zamoliti njezinu ruku za valcer«, re e Paul. »No izgubila se prije nego što sam dospio porazgovarati s njom.« Blago se autoironi no osmjehnuo, što je ipak progovorilo o njegovu nezadovoljstvu. »Pa, ne bi vam pomoglo niti da ste porazgovarali s njom«, izravno odgovori Alasdair. ak i da je Emma voljna plesati valcer, u što sumnjam, Almackova pravila sprije ila bi je u tome prije nego što biste joj bili ponu eni kao odgovaraju i partner.« »Oh, nisam znao.« Paul s o ajanjem slegne ramenima. »Tolika pravila... toliki neizre eni obi aji. Londonsko je društvo veoma zahtjevno za pridošlicu.« Alasdair se nasmiješio u znak slaganja i spremio se nastaviti uspinjati stubama, ali je bio zadržan prije nego što je napravio prvi korak. »Lorde Alasdaire?« Smjesta se okrenuo. »Gospodine Denis?« »Ovo je mrvicu nezgodno.« Paul je vršcima prstiju dodirnuo usta. »Ali vjerujem da ne biste imali prigovor ako se nastavim udvarati ledi Emmi.«
71
Preko mene mrtvog! Ali to Alasdair nije rekao. Umjesto toga, on odmjereno re e: »Predlažem vam da otkrijete ima li Emma kakav prigovor na to, gospodine Denis. Pravno, ona je vlastita gospodarica ve dvije godine. U praksi, mnogo duže od toga; zapravo, od smrti njezina oca. Brat joj nije bio skrbnik vrste ruke. Otkrit ete, ako to ve niste, kako Emma ima vrlo jasnu, vlastitu volju.« Kimnuo je umjesto pozdrava i nastavio se uspinjati stubama. Paul je izašao na ulicu, nabrana ela. Palo mu je na pamet, kao iznenadna provala inspiracije, da se možda Alasdair Chase protivi njegovom snubljenju dame. Imali su zajedni ku prošlost; bili su zaru eni; on joj je bio ostavinski skrbnik; a napetost me u njima bila je bjelodana. No s druge strane, isto je vrijedilo i za trenutke kad su se tako o igledno držali neusiljeno. Kada se inilo da su se vratili na inu komunikacije koji može postojati samo izme u starih prijatelja... ili prijašnjih ljubavnika. Uo io je da dama nije neiskusna djevojka. Jesu li ona i lord Alasdair preuranjeno završili u bra noj postelji? Ako je odba enom ljubavniku dama još uvijek tiha patnja, itekako bi se mogao protiviti novim udvara ima. ak i do te mjere da udari nadobudnog ljubavnika po glavi ne bi li sprije io razgovor u etiri oka. Pa ipak, Paul nije mogao vidjeti smirenog, nonšalantnog Alasdaira kako ini išta tako grubo. A nije dao niti najmanju naznaku nelagode u prisutnosti svoje žrtve. Niti treptaj oka nije nagradio Paulovo pitanje. Ne, to nije bilo mogu e. Zadovoljilo bi ga otkriti tako jednostavan razlog za napad kao što je muška ljubomora, ali Paul je duboko u sebi znao kako se ne radi o tome. Netko ga je razotkrio.
* * * Emma se vratila u salon u roku od dvadeset minuta. Njezina je pojava izazvala poglede divljenja u o ima muškaraca okupljenih ondje, zavist mladih dama i stisnute usne njihovih majki. »Ledi Emma, ovo je izvanredno pomodno jaha e odijelo«, re e George Darcy s bezrezervnim odobravanjem. »Doista, gospo, sve e se mlade dame pojesti od muke«, složi se lord Everard. »Epolete, je li?« »Da, nisu li elegantne?«, re e Emma s veselim smijehom. »Ali naro ito mi se dopala vojni ka kapa s perjem. Posve sam se zaljubila u nju na prvi pogled i znala sam da je moram imati.« »Ne bi je mogla nositi svaka žena«, ozbiljno e George. Poput svog prijatelja, lorda Alasdaira, i njega se pomalo držalo autoritetom za žensku odje u. »Ne bi je poželjela nositi svaka žena«, ulo se kako je promrmljala ledi Dalrymple dok je ustajala da po e. Marijine o i su zablistale. »Doista ne, ledi Dalrymple, valja se nadati da ne bi«, ustvrdi ona. »Ženi bi trebao Emmin stil da je dobro nosi.« Emma je uhvatila Alasdairov zabavljeni pogled i osmjehnula se. Na Mariju se, usprkos blagoj udi, uvijek moglo osloniti da e podržati svoju miljenicu. Alasdair je odgovorio lijenim namigivanjem koje joj je vratilo uspomene na toliko mnogo zgoda u prošlosti kad ju je ta urotni ka mala gesta utješila u nekoj nezgodi ili grdnji iz djetinjstva, ili je pozvala da privatno podijele njegovu vlastitu nestašnu zabavljenost nekim pojedincem ili nekom situacijom koju je smatrao komi nom. Udijelila je ledi Dalrymple svoj najšarmantniji osmijeh dok je dama odlazila, a uskoro je za njom pošao i ostatak društva. »Idem u Richmond s Alasdairom, Maria. Nemaš ništa protiv toga da te ostavim?«
72
»Ne, doista ne, draga moja. Ako dobijemo druge posjetitelje, usu ujem se re i da ih mogu zabaviti i sama«, mirno e Maria, dodavši s ponešto zadovoljstva, »makar ne dolaze posjetiti mene. Nisam u tolikoj zabludi da bih to pomislila.« Nasmijala se. »Kakva glupost, Maria!«, usprotivi se Emma. »Savršeno dobro znaš da ledi Dalrymple i njoj sli ne ne dolaze meni u posjet. Ve im dijelom me živo osu uju.« »Stare pakosnice«, ustvrdi Maria. Emma je zagrli. »Prava si prijateljica. Uvijek znaš to no što re i da me oraspoložiš... ak i ako to nije istina.« »Zaboga, Emma, ja nikad ne lažem.« Maria se šokirala. »Usu ujem se zakleti da nikad namjerno nisam rekla ništa osim istine.« »Vaša naklonost prema Emmi, gospo, vodi vas do toga da vidite istinu gdje je drugi možda i ne vide«, re e Alasdair s osmijehom koji je bio mrvicu podrugljiv. »Pa naravno da Emmi ne mogu prona i mane«, nepokolebljivo re e Maria. »Tome se nema što uditi.« »Oh, Alasdair bi se udio tome«, re e Emma, ljutito ga pogledavši. »Alasdairu nikad nisu promakle sve moje mane. I nikad nije propustio u svakoj me prilici upozoriti na njih. Alasdairovo poimanje iskrenosti ne priznaje laž iz ljubaznosti. Nije li tako, gospodine?« Alasdair joj se ironi no naklonio. »Ne vjerujem u laganje svojim prijateljima«, re e on. »Istina, iako može malo zaboljeti, može u initi dobro samo ako se nudi u pravom duhu. Ho emo li krenuti, gospo?« Pridržao joj je otvorena vrata. Emma se povukla s bojnog polja, iako je to bilo protivno njezinoj prirodi. Poljubila je Mariju na rastanku i prošla pored Alasdaira, govore i preko ramena: »Zašto mi uvijek moraš kontrirati?« »To mi nije bila namjera«, re e on ozbiljno. Onda mu je osmijeh zasjao u o ima i on re e: »Stani na as i daj da te dobro pogledam.« Emma je zastala na odmorištu stubišta, promotrivši ga s izazovnim nagibom brade. »No, gospodine?«, upita ona. »Nalazite li mane u mojem jaha em kostimu?« Alasdair nije odgovorio odmah. Emmin jaha i kostim od finog sukna dvostruke širine, smaragdno zelene boje bio je krojen kako bi naglasio bogate obline prsa i bokova. Bio je oblikovan poput husarske uniforme, s epoletama na ramenima, zlatnim trakama na uskim rukavima na kop anje te dugmadi s petljama za zakop avanje što se spušta s prednje strane kaputi a. Cjelinu je nadvisivala visoka kapa s perjanicom. Darcy je bio u pravu, pomislio je Alasdair s tihim užitkom. Samo žena s takvim tijelom i neospornim smislom za stil mogla je nositi tako izazovan kostim, a da je ne nazovu lakom. »No, gospodine?«, ponovno re e Emma. »Ho e li vam biti neugodno da vas vide sa mnom?« »Mogu ti na i manu samo u jednome«, re e Alasdair ozbiljno. Emmine o i bijesnu. »A što bi to, molim te, bilo?« »Okreni se«, re e on. Emma je poslušala, premda nije znala zašto bi trebala. Alasdair se nacerio s odobravanjem. »Ako ti je namjera probuditi strast svakog muškarca kojeg sretneš, slatko moje, onda si uspjela. Ako ti to nije namjera, u tome je mana. ovjek se uvijek mora pobrinuti da mu odje a stvara željeni u inak.« Emma se okrenula prema njemu, nesigurna je li primila kompliment ili nije. Zatim je opazila njegov cerek. »Grozni ovje e!«, izjavi ona pa se ljutito sjuri niz stube ispred njega. Alasdair je pošao za njom, uživaju i u pogledu.
73
Deveto poglavlje Šarka je bila vatrena, meškolje i se i kre i se postrance pod svojom jaha icom. »Iskušava me«, sa zadovoljstvom izjavi Emma, uživaju i u izazovu. Zadržavati konja u jednoli nom tempu kroz bu ni promet Piccadillyja zahtijevalo je njezinu cjelokupnu pozornost. »Ima li ime?«, kona no se raspita Emma, im se uvjerila da kobilu drži vrsto pod kontrolom. »Koliko znam, ne«, odgovori Alasdair. Držao je vlastitog vranca blizu šarke, spreman pripomo i ako to Emmi zatreba. Znao je da bi bila bijesna zbog njegove asistencije, ali tako er je znao da su njegove ruke snažnije od njezinih, a šarka nije bila tipi ni konj za dame. Imala je vlastiti temperament. Baš kao i njezina jaha ica, pomislio je s tajnim osmijehom. Njih e dvije dobro odgovarati jedna drugoj. »Onda u je nazvati Lastavica«, re e Emma, privukavši uzde kad je razulareni pastuh me u osovinama lake ko ije pokazao zanimanje za šarku. Džentlmen koji je upravljao ko ijom pritegnuo je uzde, živo psuju i, a njegov se konj preplašio i posko io uz pani no njištanje. Alasdair je instinktivno posegnuo za šarkinim uzdama kod žvala, ali Emma ga je ošinula tako žestokim i ogor enim pogledom da se obuzdao uz gestu isprike. Emma je umirila svoju kobilu s rukom na vratu i nježnom rije ju, te je ona otkaskala pored propetog škopca s onime što bi u ovjeka bilo izrazito uznosito, prezirno držanje. Voza ko ije, džentlmen u jarko žutom prsluku i kravati tako nemogu e visokoj da je jedva mogao okretati glavu, eznutljivo je odmjerio Emmu dok je prolazila pored njega, te je išao toliko daleko da je još i podigao monokl kako bi bolje vidio. »Vulgarni gra anin«, izjavi Emma prodornim glasom. Izbuljeni džentlmen zacrvenio se i ispustio monokl. »Vaš konj... ako smijem«, re e Alasdair uvrije enim glasom dok je odvla io Feniksa od škopca koji se sada propinjao. Džentlmen je trznuo konja za žvale i on je opet posko io me u osovinama. Alasdair, i ne okrenuvši se, ohrabrio je Feniksa da otkaska pored njega. »Tvoja Lastavica, unato svojoj živahnosti, dobro je istrenirana«, primijeti on, stigavši Emmi uz bok. »Ima krasne manire«, složi se Emma ushi eno. »Tako meke žvale.« »Oduševljen sam što ti moj izbor pruža zadovoljstvo«, odgovori Alasdair ozbiljno. Emma se samo nasmijuljila. Hladan sije anjski dan previše ju je razvedrio, a užitak jahanja tako savršenog konja bio je preuzbudljiv za bilo što osim za potpuno uživanje u izletu. Kad su stigli do Richmond Parka, Alasdair je smjesta usmjerio Feniksa prema jednom od manjih travnatih šumskih putova što je vijugao oko drve a uz ve e prolaze koji su obilovali konjskim i ko ija-škim prometom. Emma je pošla za njim i kaskali su u prijateljskoj tišini sve dok nisu dospjeli do proplanka odakle se prostirala široka travnata staza što se gubila me u udaljenim stablima. »Dakle«, ponuka je Alasdair. »Iskušaj je.« Emma je pogleda po stazi. Šarka je podignula glavu i onjušila vjetar. Nestrpljivo se premjestila s noge na nogu na mekom tlu. »Ventre a terre?«, promrmlja Emma. »Kreni, Emma.« Dobacila mu je istinski vragolasti pogled i prepustila uzde kobili. Poletjele su niz široku stazu. Alasdair je pri ekao, kriti ki je promatraju i. Potom je u divljenju odmahnuo glavom. 74
»Tako mi Boga, kako samo zna jahati!«, naglas promrmlja. Potaknuo je Feniksa u potjeru, a vranac je smjesta odgalopirao za šarkom. Emma je za ula kako Feniks udara kopitima po travnjaku iza nje. Sagnula se nisko uz Lastavi in vrat i šapnula joj rije i ohrabrenja. Šarka je ubrzala. Emma se nasmijala i postrance bacila pogled prema Alasdairu. Feniks se izjedna io s njima i njegov je korak sad odgovarao kobiljem. Alasdair joj se nacerio, zubi su mu bijelo bijesnuli, a o i su mu plamtjele vlastitim veseljem. Galopirali su bok uz bok sve dok Emma nije osjetila da se kobila po inje umarati. Povukla je uzde i usporila u lagani galop, a zatim u kas. Alasdair je odmah zaustavio Feniksa i zajedno su kaskali ispod ogoljelih grana hrasta i bukve, uživaju i u tišini i osje aju privatnosti nakon bu ne londonske vreve. ovjek nije mogao kro iti nogom pred vlastitu ku u, a da ne mora nešto komentirati. Iako su prošle tri godine otkad je zadnji put bila u Richmondu, Emma je prepoznala stazu koju je Alasdair odabrao. Uvijek im je bila omiljena za tih davnih dana jer se tako rijeko koristila. Kad je Ned bio s njima, njih bi troje provodili itav dan pod ovim stablima, ponekad ne vidjevši ni žive duše. Budu i da je shva ala koliko su silno sami, a njihova osama neometana ak i najtišim zvukovima udaljenih glasova, postala je svjesna lagane napetosti što joj nastaje u trbušnoj šupljini. Bilo je to iš ekivanje, shvatila je, a topla joj se rumen uvukla u lice. Dopustila je Lastavici da potr i galopom, nadaju i se da e joj vjetar ohladiti obraze i poduzeti nešto da primiri neželjen kovitlac uzbu enja koji joj je izgleda preuzimao vlast nad tijelom. Ali konjski pokreti nisu nikako pripomogli, sasvim suprotno. »Hej, kamo u takvoj žurbi?« Alasdair je dojahao do nje. »Mislim da e do i do kiše.« Emma je ponudila prvu stvar koja joj je pala na pamet kao izliku za onu provalu brzine. Zadržala je pogled na stazi pred sobom. Alasdair je bacio pogled u nebo. »Mislim da si u pravu«, re e on, pokazuju i sve ve u masu crnih oblaka. »Tamo gore izgleda prili no zloslutno. Bolje prona imo zaklon prije nego što se nebo otvori.« Okrenuo je konja sa staze i naveo ga me u drve e. Emma je pošla za njim, sretna zbog odvra anja pozornosti. Lastavica izgleda nije voljela drve e. Provla ila se kroz njih s potpunim izrazom ga enja, i bila su potrebna sva Emmina nježna razuvje-ravanja i vrsti stisak uzda da je nagovore pro i uskom stazom izme u dva niza jablana. Udaljili su se od drve a baš kad su pale prve kapi kiše. Mala travnata uzvisina ležala je pred njima, a na vrhu joj je stajala replika gr kog hrama. Alasdair ju je pokazao bi em. »Sklonit emo se onamo dok ne pro e.« »Ako pro e«, re e Emma uz drhtaj kad joj je zapuh veoma hladnog vjetra propuhao kaputi . »Nisam se sjetila ponijeti ogrta .« »Bit e bolje podalje od vjetra«, re e on i potjera Feniksa u galop uz brdo. Hladno a joj je sigurno umanjila žar, pomislila je Emma s ponešto sumornog olakšanja dok je išla za njim. Alasdair je potjerao Feniksa oko hrama do okrilja šumarka. Sjahao je i okrenuo se prema Emmi. »Sjaši ovdje i potr i u hram. Ja u se pobrinuti za konje.« Podignuo je ruke kako bi je obuhvatio oko struka, održavaju i joj ravnotežu kad je kliznula sa sedla. Emmu je iznova zasvrbjela koža i o i su im se na sekundu susrele. Plamen požude u Alasdairovu zelenu pogledu poluspuštenih kapaka nije se mogao zamijeniti ni za što drugo, i Emmu je preplavilo olakšanje što ona ne pati od ovog uzbu enja sama. »U i«, re e Alasdair, a glas mu zastane u grlu. »Najprije u se pobrinuti za Lastavicu.« »Ne, ne eš.« Okrenuo ju je, lagano položivši ruke na njena ramena. »Makni se s vjetra.« Namjeravao je zvu ati šaljivo, no ona promukla stanka ostala mu je u glasu. Malo ju
75
je odgurnuo i blago zamahnuo jaha im bi em po njenoj stražnjici. »Tr i, Emma.« U normalnim okolnostima Emma bi energi no prosvjedovala ovom skrbni kom otpustu, no shva ala je ono što je Alasdair pokušavao zamaskirati... i predobro je shva ala. Ostavila ga je bez rije i i požurila u hram. Alasdair je glasno izdahnuo. Ne e biti mogu e ustrajati u igri. Bio je ukru en kao stijena, a samo joj je okrznuo struk rukama. Okrenuo se k svome konju, žarko se nadaju i da e prakti an posao razvezivanja kolana, priveziva-nja uzdi i sputavanja životinja primiriti njegovu raspojasanu putenost. Bio je to pokušaj da zadrži prazan um dok izvodi ove automatizirane zadatke, ali do trenutka kad je bio spreman pridružiti se Emmi u hramu, osje ao se donekle lagodnije. Odvezao je valjkastu kožnu kutiju sa stražnjeg dijela svog sedla, podignuo je preko ramena i pojurio prema zaklonu hrama kad je kiša po ela ozbiljno padati. Emma je stajala izme u dva stupa, gledaju i van u krajolik, u kišu nošenu po ravnijem zemljištu ispod brežuljka. Okrenula se kad je Alasdair ušao, podignuvši obrve kad je spazila kutiju. »Što to imaš?« »Hranu«, re e on, smjestivši kožnu kutiju na kamenu klupu pod trijemom na stupovima, podalje od kiše nošene vjetrom. »Pomislio sam da bismo mogli zatrebati okrepu pa imam vino... sir... hladnu piletinu... kruh.« Dok ih je navodio, stavljao je svaku od tih namirnica na klupu. Emma, izrazito gladna, željno je prišla. Ova doma a mala gozba nekako je uspjela presje i vor seksualne napetosti. »Ponio si i aše«, re e ona s tobožnjim strahopoštovanjem. »I ubruse, gospo.« Zamahnuo je bijelim kvadratom od damasta. »Molim te, sjedni.« Pokazao je prema klupi pored hrane, a kad je ona sjela, položio joj je ubrus u krilo sa svom uslužnom stru noš u poslužitelja u Panteonu. Emma se morala nasmijati. Kiša je sada bubnjala po krovu i sjekla unutra izme u stupova, no oni su se nalazili dovoljno daleko unutra da budu suhi, premda je bilo hladno i neveselo. Barem je, pomisli ona, trebalo biti neveselo, no s ašom vina u jednoj ruci i pile im batkom u drugoj, osje ala se sve samo ne jadno. Alasdair je sjedio na samom kraju klupe s piknikom posloženim izme u njih i poslužio se kruhom i sirom. »Dakle, što misliš o našem francuskom emigrantu, monsieru Denisu?«, upita on ležerno. »Što bih trebala misliti o njemu?«, upita Emma, brišu i prste u svoj ubrus, a svaki joj se živac, svaki miši napeo. Je li njegovo iznenadno pitanje bilo uvod u istinu? »Ne znam. Ali ini se da uživaš u njegovu društvu.« Alasdair je otpio malo vina i promotrio je preko ruba aše. »Je li to zlo in?« »Ne. Ali on je lovac na miraz.« »Svjesna sam toga«, suho e ona. »Ne moraš se bojati, Alasdaire, da imam pretjerano visoko mišljenje o vlastitim arima.« »Nastojiš izmamiti kompliment, Emma?«, upita on tiho, dok su mu o i po ivale na njezinu licu s mnogo zabavljenosti... i ne ega drugog, znatno nelagodnijeg. Ona se zarumenila. »Ne, naravno da ne. Znam da mi je bolje ne pokušavati izmamiti kompliment od tebe.« »Oh, ne znam«, lijeno e on. »Mogao bih ti udijeliti koji.« Ispružio je ruku i vrškom prsta ulovio joj bradu. Pogled mu je prikovao njezin, a sitni mu je osmijeh zaigrao oko usana. »Na primjer, imaš najljepše o i. A usta ti se na tako krasan na in izvijaju u kutovima. A udubine ispod jagodi nih kostiju izgledaju kao da ti uvijek hvataju sjene, tako da esto izgledaš...« »Oh, prestani!«, prekine ga Emma, otrgnuvši lice od njegove ruke. »Nemoj biti tako odvratan!«
76
»No, to, slatko moje, nije na in na koji se prima kompliment«, re e on tobože strogo. »Trebala bi se nasmiješiti i porumenjeti, a možda i zbunjeno poniknuti pogledom; ali okomiti se na mene kao da sam te uvrijedio, definitivno ne e odgovarati.« Emma se pokušala ne osmjehnuti, no krajevi usana nisu joj htjeli ostati mirni. »To je bolje«, odobri on. »Rugaj mi se. Ne u se uvrijediti.« »Oh, preapsurdan si«, otvoreno izjavi Emma, ponovno primivši svoju ašu s vinom. »Prestaje li kiša? Konji e biti nesretni.« Alasdair je zanemario ovo. Ispružio je ruku prema njezinoj aši i oduzeo je iz njezinih odjednom mlitavih prstiju. Sva zabavljenost nestala mu je s lica. Nagnuvši se naprijed, obuhvatio joj je lice rukama. O i su mu bile krajnje ozbiljne, krajnje zaokupljene dok su se duboko zagledale u njezine. Šutnja je potrajala itavu vje nost. Emma je mogla uti kako joj srce tu e u ušima; mogla je osjetiti šapat njegova daha na svom licu. Osje ala je kao da joj je tijelo zale eno u kristalu, nepomi no, podložno lomu svakog asa. Alasdair je prekinuo šutnju. »Onda, Emma?«, re e on tiho, a vršci prstiju blago su mu milovali njezine jagodi ne kosti. Što je to pitao? No ona je znala. Nije odgovorila, samo je postojano zurila u njegove i, ekaju i da vidi što e on sljede e poduzeti. Osmjehnuo se mal ice skrušeno. »Što moram re i, Emma?« Igra je završena, shvatila je ona s olakšanjem i drhtajem zabrinutosti. Odgovorila je neizravno. »Što si u inio s Paulom Denisom?« »Oh.« Osmijeh mu je postao ak i skrušeniji. »Moram li ti re i?« »Da.« »Pa, ako baš moraš znati, opalio sam ga po glavi mjedenom nimfom.« »Što si u inio?«, šokirano usklikne Emma. »Grozno je to napraviti sirotom ovjeku.« »Pa vidiš, isprije io mi se«, objasni Alasdair, opravdavaju i se. »A nije bilo vremena za suptilnije korake.« Vršci prstiju pomaknuli su mu se do njezinih usta i nježno joj dodirnuli usne, od ega je ona u njima osjetila trnce. »Zna li on da si ga udario?« »Zaboga, nadam se da ne zna. Našao bi se prinu en izazvati me na dvoboj.« Alasdair je zvu ao istinski užasnut tim izgledom. »Pištolji ili ma evi u zoru nikad nisu zvu ali kao privla na mogu nost.« Budu i da je Alasdair bio izvanredan strijelac i sjajan ma evalac, Emma je pridala malo važnosti njegovu uvjeravanju. »To je bio barbarski in«, izjavi ona. »Možda«, složi se Alasdair. »Ali doista mi se ne može dopadati taj momak. I bojim se, slatko moje, da nisam bio... da nisam spreman stajati po strani dok primaš Paula Denisa za ljubavnika. Niti sam spreman gledati kako se upropaštavaš u braku s priznatim lovcem na miraz. Tako da...« Slegnuo je ramenima. »Što sam mogao u initi?« »Nemaš prava«, re e Emma prigušenim glasom. »Ne možeš upravljati mojim životom onako kako odabireš, Alasdaire.« »Varaš se«, odvrati on s tra kom vragolije u o ima. »Samo namjeravam upravljati tvojim životom na na in na koji ti odlu iš.« Usne su mu se nadvile nad njezine, a Emma je žestoko uskliknula i posko ila s klupe. Odmaknula se od njega, gotovo kao da bi ga odbila od sebe. Stajala je le ima oslonjena o stup, jako nalikuju i na progonjenu životinju, pomislio je Alasdair, kojem se sada u pogledu o itavalo nezadovoljstvo. Neko se vrijeme nije micao, pozorno je promatraju i. Kad je ustao s klupe, to je bilo toliko hitro da Emma nije imala vremena reagirati prije nego što je stajao pred njom. Naslanjala se na stup, ne mogavši se pomaknuti dok je on spuštao ruke na stup s obje strane njezine glave.
77
»Ne bježi od mene, Emma«, nježno e on. »Nakon prošle no i, oboje znamo da se me u nama ništa nije promijenilo.« »Zar ne shva aš?«, usklikne ona. »U tome i jest problem. Osu eni smo na propast, Alasdaire. Tako smo loši jedno za drugo, a ipak tako dobro radimo stvari zajedno. Sve... glazba... pjevanje... vo enje ljubavi... sva anje... sve. Pa ipak se istovremeno uništavamo.« »Kako smo mi to loši jedno za drugo?«, promrmlja on. »Ovako, možda... ili ovako... ili ovako...« Usne su mu se primaknule njezinu uhu, zubi su mu gricnuli njezinu usnu resicu, jezik mu je ostavio vlažnu stazu preko njezinih jagodi nih kostiju i jurnuo u kutove njenih usana ak i dok mu je izaziva ki šapat šumio uz njezino uho. Obavio joj je tijelo tako da ju je vrsto držao uz sebe, kliznuvši rukama preko njenih le a, željnim prstima stisnuvši oblo tijelo ispod njezina jaha eg kostima, dignuvši je tako da se automatski uspravila na prste. Erekcija mu se vrsto utisnula u njezin trbuh, a njoj su se slabine ispunile teku om slaboš u od koje su joj zadrhtala bedra. Sad više nije bilo opreza, samo ta divlja, žestoka potreba. Tog trenutka Emma ne bi marila niti da je Alasdair sam utjelovljeni vrag. On je bio onaj kojeg je željela. Onaj kojeg je uvijek željela. Ruke su joj poletjele do tvrde izbo ine njegova penisa ispod njegovih hla a, obuhvativši mu oblik, osje aju i kako se pomi e i otvrdnjuje još i više pod njezinom rukom. Uzdahnula je od zadovoljstva, premjestivši tijelo uz njega. »Bože, kako si mi nedostajala«, šapne Alasdair. Potražio joj je dojke ondje gdje su se ocrtavale ispod kaputica koji joj je tijesno pristajao. Stisnuo je meke brežuljke u dlanove i Emma je opet uzdahnula, ali s još ve om hitnjom. »Isuse, Marijo i Josipe! Ne možemo ovo raditi ovdje.« Alasdair se otrgnuo od nje. »Za miloga Boga, pogledaj gdje smo!« Oteo mu se smijeh pri pomisli na komi nost njihove situacije. »Gr ki hram pun propuha na prolomu oblaka!« »Da, ali što možemo u initi? Kamo možemo oti i?«, upita Emma, prekriživši ruke preko prsa, cvoko i zubima od frustracije jednako kao i od hladno e. »Znam jedno mjesto«, re e Alasdair, donijevši brzu odluku. »Ostani ovdje, a ja u dovesti konje.« »Smo it eš se do kože.« »U mom trenutnom stanju, to može biti samo dobro«, odvrati on, suho se nacerivši. »Spakiraj stvari za piknik. Vra am se za pet minuta.« Emma je u najve em neredu ubacila ostatke njihova piknika u kožnu kutiju. Ruke su joj se tresle, nije znala je li to od studeni ili od osuje ene strasti. Koža joj je bila hladna, no krv vrela poput otopljene lave koja joj je kolala venama. Nije bila sposobna suvislo razmišljati; inilo se da joj se mozak nastanio u slabinama, a to je bio jedini dio njezine anatomije kojega je izgleda bila posve svjesna. Alasdair je doveo konje. Bili su mokri i žalosni, nesretno spustivši glave. »Sva eš se smo iti«, re e Alasdair, odbacivši Emmu na sedlo pomo u ruke ispod stopala. »Ali trebat e nam samo petnaest minuta.« »Kamo idemo?« Skupila je uzde, osje aju i kako joj voda hladno kaplje niz vrat. »U Richmond.« Alasdair je pri vrstio kožnu kutiju za piknik za svoje sedlo i sko io na njega. »Slijedi me.« Odjahao je u kišu, potjeravši Feniksa u galop. Lastavica je bila i više nego spremna slijediti njegov primjer te su se sjurili kroz kišu vratolomnom brzinom prikladnijom za potjeru preko lovišta. Izašli su iz parka i umjesto da po e cestom prema Londonu, Alasdair je okrenuo konja prema selu Richmond koje se nalazilo uz ulaz u park. Zaustavio se ispred gostionice sa slamnatim krovom usred sela. Pružio je svoje uzde Emmi, s uputom da nakratko ostane na mjestu, a zatim je sja-hao i otr ao u gostionicu. Što sad?, pomisli Emma, drhte i. Znak ispred gostionice pokazivao je zelenu gusku. Izvana se inila kao dobro održavano mjesto, premda omanje.
78
Momak je izjurio odostraga, nose i jaknu. »Trebam preuzet' konje, gospojo«, re e on. »Vi trebate u ' unutra.« Emma je s olakšanjem sjahala, predala uzde momku i požurila se u gostionicu. Vrata su se otvorila prije nego što je dospjela do njih i Alasdair ju je pograbio za ruke i uvukao unutra. »Siroto slatko moje, do i u toplo. Bit emo na miru, ondje gori dobra vatra. Eliza se brine za to da je u spava oj sobi zapaljena vatra.« Emmi se zavrtjelo u glavi. Dopustila je da ju odvu e u toplo gnijezdo, sobicu obloženu drvenom oplatom podalje od to ionice. Mogla je uti žamor glasova kroz vrata što su vodila u to ionicu i nanjušiti dim lula koji se zadržavao u plavom oblaku ispod pocrnjelih krovnih greda. »Gdje smo? Kakvo je ovo mjesto?« Sagnula se kako bi ugrijala promrzle ruke nad vatrom. »Ovo je Zelena guska; zar nisi vidjela znak?« Alasdair je primio Emmine ruke i skinuo joj promo ene rukavice. »Eliza e ti posuditi ku ni ogrta dok ti se odje a ne osuši.« »Tko je Eliza?« »Gazdarica.« Alasdair je izgledao mal ice zbunjen. » emu sva ova pitanja, Emma?« Ona je slegnula ramenima. »Valjda sam samo iznena ena što tako dobro poznaješ ovo mjesto. Prili no je udaljeno od utabane staze, nije li?« Alasdairove su se usne stanjile. Bilo je jasno kamo vode ova pitanja. No on ne e dopustiti da išta pokvari njihovo ponovno sjedinjenje. Ako e iznova izgraditi ono što su neko imali, moraju odnekud po eti. Nije joj odgovorio, ve se umjesto toga okrenuo sklopivom stolu na kojem su stajali zdjela s pun em i neophodni sastojci. Vedro je rekao: »Eliza e ponijeti na kat sastojke za pun od brendija, a ja u nam pripremiti zdjelu... Ah, Eliza, je li sve spremno?« »Da, lorde Alasdaire. Tamo gore je toplo i ugodno.« Sjedokosa žena koja je ušla u sobu kimnula je Emmi, ali ju je izbjegavala pomnije promotriti. »Na krevetu je ku ni ogrta za mladu damu. Ako ostavi svoju odje u ispred vrata, dat u joj je osušiti i izgla ati. Vašu isto, lorde Alasdaire.« »Hvala ti, Eliza. A mi emo ponijeti zdjelu za pun sa sobom.« Alasdair je krenuo prema vratima. »Do i, Emma.« Koliko je drugih žena doveo u ovo ljubavno gnjezdašce? Je li dovodio samo svoje ljubavnice, žene niskog podrijetla, ili je dovodio i žene poput ledi Melrose? Je li i ona sama tek jedna u dugom nizu žena koje su se uspele tim stubama s Alasdairom? Emma je ustala, nesposobna krenuti ni naprijed niti natrag. Alasdair je zatim ponovio: »Do i, Emma.« Posegnuo je za njezinom rukom. »Vjeruj mi«, re e on nježno. To nikad ne može ponovno u initi. Povjerenje je tako krhka stvar; jednom uništeno, gotovo ga je nemogu e obnoviti. Nikad više ne može povjeriti Alasdairu svoje srce. No može uživati s njim, re e sebi Emma. Mogla bi biti kao Alasdair. Uživati u strasti dok uva svoje srce i dušu netaknutima. Sino i ponovno u gr kom hramu, preplavila ju je požuda. Tada je znala sve što se moglo znati o Alasdairu. Pa zašto bi je to sada mu ilo? Ovamo je došla radi strasti. A to e i imati. Prihvatila je njegovu ruku i pošla s njim po stubama. Odaja na vrhu stuba bila je malena, ali ista i osvijetljena svije ama, ulaštenom mjedi i plamte om vatrom u kaminu. Kiša je bubnjala po prozoru s okomitim kamenim stupom u sredini okvira, zbog ega se inila još udobnijom. Emma je bacila pogled na krevet. Ondje se nalazio poplun od raznobojnih komadi a tkanina, a zastori su bili od cica vedrih boja. Koliko je drugih žena dijelilo taj krevet s Alasdairom? Ne! Više ne e dopustiti takve misli. »Do i do vatre.« Alasdair ju je privukao k toplini. Skinuo joj je kapu s njezinim
79
obješenim ukrasnim perom s kojega je kapalo i stavio je na stolicu. Zatim joj je raspleo kosu. Ona joj je u slapovima pala na ramena, a on je njome ispunio ruke s obje strane njezine glave i tako je držao. »Ne dopusti da ružne misli unište ovo, ljubavi«, re e on u tihoj molbi. »Znam da ih imaš. Ali odbaci ih.« Poljubio joj je usne. »Toliko te želim. Toliko si mi nedostajala.« I Emma je otpustila ružne misli pod slatko om njegovih usana. Po eo joj je otkop avati kaputi , a prsti su mu kliznuli po dugmadi gdje su se petlje za zakop avanje stisnule od kiše. »Kako je ovo mrska odje a«, požalio se kad je shvatio da e, kako bi je skinuo, morati otkop ati niz sitnih bisernih dugmadi na rukavu. Emma, drhture i od vlastite nestrpljivosti, re e: »Zašto se ti ne razodjeneš, a ja u se sama.« Alasdair je odmahnuo glavom. »Ne, želim te sam razgolititi. Moram se nau iti strpljenju; to e biti dobro za mene.« Latio se rukava i uz gun anje zadovoljstva odmaknuo s nje odjevni predmet. Razvezao je uštirkani laneni ovratnik s njezina vrata, odbacivši ga, a zatim joj otkop ao košulju. »Jesi li uvijek nosila toliko mnogo odje e? ini mi se da se ne sje am da je prije toliko trajalo.« »Niti ja«, promrmlja Emma. »Možda smo se manje žurili... ili si možda,« doda ona vragolasto, »bio vještiji.« »Bože, izazovna si koliko si uzbudljiva, ženo«, izjavi Alasdair, odmi i joj košulju s ramena. Udahnuo je s dubokim zadovoljstvom kad su joj se razotkrile dojke. S istaknutim plavim venama i blijedožu kaste boje, ponosno su stršale, uspravnih ruži astih bradavica unutar svojih glatkih tamnih krugova. Blago je okrznuo svaki meki brežuljak vršcima prstiju. »Zaboravio sam koliko su ti grudi veli anstvene«, promrmljao je, obujmivši ih dlanovima, pridržavaju i ih, odvaguju i im težinu, glatku raskoš. Spustio je glavu i poljubio svaku od njih, zubima joj lagano dotaknuvši bradavice tako da je zajecala od užitka, zabacivši glavu, izloživši dugi, bijeli stup svoga vrata. Alasdair je poljubio brzo udaranje njezina bila u grlu; liznuo ju je ispod brade, a zatim je gricnuo za vrh brade, nagnavši je u smijeh, nakratko odagnavši napetost. Bila je to navika koju je imao, prisjetila se Emma. Svojim bi je milovanjima doveo do vrhunca groznice, a zatim u inio nešto smiješno ili besmisleno u tom kontekstu tako da se ona morala nasmijati i spirala podražaja bi se usporila... samo kako bi se ponovno pokrenula s obnovljenim žarom. Smiješe i se, odmaknuo se od nje, prelaze i pogledom preko njezina razgoli enog tijela. »Kamo sad?«, promrmlja on, primivši je za struk, pomi i svoj topli stisak povrh njezina prsnog koša, oboje ih draže i odugovla enjem. Polako je posegnuo prema kop ama njezine suknje straga. One isko e i suknja klizne na pod. »Grom i pakao!«, usklikne on. »Zaboravio sam na vražje jaha e hla e.« »I izme«, istakne Emma uslužno. Nosila je kožne uske hla e u vrš ene ispod jaha ih izama. Alasdair pre uje ovo. Odmaknuo se od nje, a o i su mu gladno upijale njezin oblik u uskoj odje i. »Možda mi se ipak toliko ne žuri«, re e on. »Bi li stavila ruke na bokove i okrenula se, molim te.« Emma je tako u inila, a senzualni zahtjev odaslao joj je struju požude koja joj je potresla trbuh i ovlažila slabine. Alasdair je položio ruke na njezine bokove, prate i njihovu zavojitost dlanovima; zatim joj je polako, odugovla i, pomilovao zadnjicu. Emma je znala da joj se obris stražnjice u hla ama jasno ocrtava kao da je naga i nekako se osje ala izloženijom nego da je gola pod njegovim rukama. »Takvo blago«, promrmlja Alasdair. »Ali sad mislim da te moram propisno vidjeti.«
80
Dugme na njezinu struku otkop alo se, i istim sporim pokretom punim odugovla enja, skinuo joj je hla e preko bokova i još niže do koljena. Kleknuo je iza nje, pridržavaju i je za bokove. Poljubio je svaku zaobljenu stranu stražnjice, a zatim prešao rukama stražnjim dijelom njezinih bedara. Poljubio je udubine iza njenih koljena i Emma je zadrhtala, ekaju i sljede i dodir, sljede i letimi an doticaj njegovih usana, žele i da je dovrši razodijevati, a ipak na nekoj senzualnoj razini svjesna da ovaj osje aj polunagosti ini svaki osjet ak još naglašenijim. Trebat e samo dodir na pravo mjesto da je pošalje preko ruba i znala je da je Alasdair toga svjestan. Okrenuo ju je rukama položenima na njezine bokove dok je on ostao na koljenima. Poljubio je glatku bijelu ravninu njezina trbuha, bockao je jezikom po zdjeli noj kosti, a onda prošao prstima kroz tamne stidne dla ice, zaigrano povla i vlažne kovr e. Emma je obujmila njegovu pognutu glavu, a vlastite su joj se ruke gr evito omotale za njegove sjajne tamne kovr e. Njegov blago istraživa ki dodir sad je kliznuo me u njezina bedra i ona je postala uko ena linija napetosti, nepomi na na samom rubu blaženstva dok se veliki val ushita držao na svom vrhu. On je razdvojio meke, lati aste usne njezina spolovila i val se razbio o nju. Prsti su mu se pomaknuli duboko u njoj dok mu se palac poigravao na maloj kvržici koja je pod njegovim dodirom bila tvrda i izbo ena. Val se povukao i ponovno se razbio i Ema je zaje ala, nagnuvši se naprijed kako bi zagnjurila lice u njegovu kosu, prigušuju i divlje zvukove svog zanosa. Alasdair ju je vrsto držao dok nije bilo gotovo, a onda je ustao. Izraz lica bio mu je napet, ocrtan naporom vlastita suzdržavanja, i Emma je mogla samo slutiti koliko mora da mu je bilo teško obuzdavati se. Zahvalno ga je poljubila, a on ju je s kratkim smijehom odgurnuo natrag na krevet. »Završimo sad ovo.« Odbacio je remen njezinih hla a dalje od njenih izama i strgnuo joj izme, nemarno ih bacivši preko ramena. Istom grubom hitnjom, svukao je njezin posljednji komadi odje e i ona je kona no bila naga. »Sada dopusti da ja skinem tebe«, promrmlja Emma iz tromih dubina ugode. »Nema vremena.« Alasdair je odmahnuo glavom, zaposlivši ruke na vlastitoj odje i. »Ne mogu ekati, slatko moje.« Emma se nasmijuljila i primamljivo raširila noge na poplunu. »Spremna sam za tebe.« »Uvijek si bila«, re e on, odguruju i svoje hla e i ga e jednim pokretom, skaku i na jednoj nozi, a zatim na drugoj kako bi izuo arape. Bio je prelijep. Emmin pogled lutao je preko njegova vitka, miši ava tijela. Spolovilo mu je dojmljivo stršilo iz tamne, kovr ave guštare stidnih dlaka i njezino tijelo uzdignulo se od iš ekivanja. Kad je legao na krevet pored nje, posegnula je kako bi ga obuhvatila dlanom, žele i uzvratiti dio užitka koji je on pružio njoj. »Ne«, šapne on promuklo, povla i se od nje. »Dotakni me, Emma, i izgubit u se.« Nagnuo se preko nje, naslonivši se na laktove, zagledaju i joj se u lice. »Jako se bojim, slatko moje, da u te ostaviti za sobom.« Poljubio joj je elo s malim osmijehom žaljenja koji je svejedno sadržavao njegovu žurnost. »Jako sumnjam u to«, promrmlja ona, kliznuvši rukama do njegova struka dok se on držao iznad nje. »Požuri sad.« Alasdair se tiho nasmijao. Spustio je ruke pod njenu stražnjicu, podigavši je dok je klizio u njezino željno tijelo. Nakratko je sklopio o i dok su se meke, baršunaste korice sklapale oko njega. »Ne mi i se«, šapnuo je. »Jedna kretnja i izgubit u ono malo kontrole koja mi je ostala.« Emma je nepomi no ležala, osje aju i ga duboko u sebi, pune i se njegovim pulsom koji je postajao dio nje. Podignula je pogled u njegovo lice, ugledala krute crte kontrole urezane oko njegovih usta dok se borio zadržati nadolaze i uragan. Miši i u njegovim podlakticama zategnuli su se; u vratu su mu isko ile tetive. Otvorio je o i i pogledi su im se
81
sreli, a njegove su o i bile duboke i sjajne poput smaragda. Emma mu je obgrlila tijelo. Ruke su joj kliznule niz njegova bedra, a prsti su joj se zatim s jasnom namjerom ukopali u napete miši e njegove stražnjice, privukavši ga k sebi. Istovremeno je podignula kukove kako bi se susrela s dubokim nadiranjem njegova tijela. Vlastito joj se tijelo zgr ilo oko njega i Alasdair je zabacio glavu s tihim, grozni avim usklikom. Izvukao se iz nje, a vru e mu se sjeme prosulo po njenim bedrima i trbuhu kad je pao preko nje, udova isprepletenih s njezinima. Dugo se moglo uti samo njihovo duboko, teško disanje. Potom se Alasdair polako otkotrljao s nje. Posesivna ruka teško se oslonila na vlažne kovr e koje su prekrivale njezin nabubreni stidni brežuljak. Okrenuo se na bok, oslonivši se na slobodni lakat i zagledao joj se u lice. Polako se nasmiješio. »Bila si u pravu oko jedne stvari, moja Emma. Jako, jako smo dobri zajedno.« Sagnuo se da joj poljubi elo, pomi i usne naviše do ruba rasta kose, jezikom uklonivši slanu rosu napora. »Možemo li pokušati ponovno sastaviti stvari, slatko moje?« Emma je šutjela, ali podignula je ruku do njegova lica, miluju i mu obraz. »Je li to možda?« Alasdair je pokušao prikriti svoje razo aranje, ali ono je bilo prisutno u njegovu glasu. »Nije ne«, re e Emma.
82
Deseto poglavlje »Emma, draga, tako sam se brinula. Ta gdje si bila?« Maria, odjevena za ve er u svilu boje lavande s nabranim porubom, požurila se iz salona kad je Emma ušla u ku u. Ve se smra ilo, a kiša nije popustila. Alasdair je u Richmondu unajmio ko iju kako bi dopremio Emmu ku i, a sam je odjahao natrag, vode i Lastavicu. »Uhvatila nas je kiša«, objasni Emma. »Morali smo se skloniti u Richmondu.« »Pogledaj svoj jaha i kostim!« Maria je kršila ruke od jada. »Tako je izgužvan!« Elizina susretljivost nije bila spretna, žalosno je pomislila Emma. Jaha i joj je kostim nedvojbeno bio mokar i blatan. »Smo ila sam se do kože. Ali Tilda e ga uspjeti vratiti u red«, re e ona. »Jesi li vratila ve eru? Trebat e mi samo pola sata da se obu em.« Krenula je prema stubama, a iz nekog razloga bilo joj je teško pogledati Mariju u o i. »Možda bismo ve eras trebale ostati kod ku e«, predloži Maria nesigurno. »Nakon takve patnje, ne smiješ se izložiti prehladi.« »Otkad se završiti na pljusku zove patnjom?«, podrugne se Emma, pojurivši po stubama. Doviknula je preko ramena: »Ali mislim da u se okupati ne bih li se ugrijala. Pola sata i bit u dolje.« Maria je odmahnula glavom na ovo, ali Emma je mogla biti brza kao vihor kad bi se ukazala potreba. Me utim, kako bi bila sigurna, rekla je Harrisu da odgodi ve eru za jedan sat. To e im svejedno ostaviti dovoljno vremena da stignu u Almackov klub znatno prije jedanaest sati, kada su se vrata vrsto zaklju avala svim zakašnjelim gostima. ak niti princ od Walesa ne bi se usudio osporiti tako kruto pravilo. Nije da je postojala vjerojatnost da se on pojavi u Almackovu klubu pod bilo kakvim okolnostima, pomislila je Maria, vrativši se u salon. Ples, a ne kartanje, bila je zabava što se nudila u Almackovu klubu, a okrepa nije bila od one vrste koja bi privla ila jak apetit sklon pi u. Tilda je rogoborila i kukala nad stanjem jaha eg kostima dok su lakaji teglili na kat vr eve vru e vode za Emminu kupku. Emma je s uzdahom olakšanja svukla odje u i ušla u bakrenu kadu. Vru a joj je voda oplahivala kožu i ublažavala laganu bolnost prouzro enu dugom poslijepodnevnom igrom. Osmjehnula se prili no sanjivo dok si je trljala ruke sapunom s mirisom sporiša. Kako joj je nedostajao ovaj krasan osje aj trome ispunjenosti, osje aj da joj je sa straš u dotaknut svaki dio tijela. Osje ala se meko, otvoreno i sretno. I još si ne e pokvariti taj osje aj tako da si dopusti razmišljati o tome kamo e to voditi. »Haljina od zelenog krepa, Tilda«, re e ona. »Ona s bijelim kombineom.« Ustala je iz kade dok je s nje kapala voda i primila ru nik koji joj je pružila Tilda. Mogla je osjetiti blagi miris sapuna na svojoj koži i još uvijek je mogla osjetiti Alasdairovo tijelo uza svoje. Ve je ranije opazila kako izgleda da joj koža i miši i imaju vlastite uspomene. »Mislim da e i i uz šal s uzorkom turske mustre, ledi Emma«, uvjereno re e Tilda dok je utrljavala pomadu u gospodari ine kovr e sa strane, sve dok nisu zasjale toplom, žu kastosme om zlatnom bojom. »Zelena i zlatna upotpunit e haljinu.« Emma se složila s ovime kimnuvši glavom. Gurnula je stopala u visokim svilenim arapama u zelene cipele od jare e kože i oko vrata u vrstila tri niske jedinstvenih bisera. Bili su Nedov poklon za njezin dvadeset prvi ro endan. Biserne naušnice koje je prikva ila za uši bile su Alasdairov poklon. Na vratima spava e sobe za ulo se kucanje i Tilda ih je pošla otvoriti. »Oh, tako krasan buket, miledi«, re e ona, preuzevši ga od lakaja. »Bijele ruže. Predivno e vam pristajati uz haljinu. Trebale bismo ih prikva iti za vašu rukavicu na zapeš u.« Donijela je buket Emmi. Tri savršene bijele ruže omotane srebrnom vrpcom. Ukusno i istan ano. Ali što bi drugo ovjek o ekivao od Alasdaira, pomislila je Emma s osmijehom, 83
vade i malu ugraviranu karticu. Ma belle, nosite ih za mene i u inite me najsretnijim muškarcem. Vas odani sluga, Paul.
»Oh«, re e Emma, a nos joj se nesvjesno nabrao. Buket je bio ugodan, poruka drska. Zacijelo nije pružila tom ovjeku toliko ohrabrenja? Ali iskrenost ju je obvezivala da prizna kako je on mogao iš itati dovoljno iz njezina koketnog držanja ime bi se opravdalo ohrabrivanje. Na kraju krajeva, i namjeravala ga je ohrabrivati. A sad e se morati povu i obeshrabriti njegove pretenzije. Silno neugodan posao zbog kojeg e se doimati kao namiguša koja vu e muškarce za nos, osim ako se ne dosjeti elegantnog na ina na koji bi riješila situaciju. »Ne, ne u ih nositi, Tilda«, re e ona, budu i da je služavka namjeravala pri vrstiti buket na njezine duge svilene rukavice. »Oh, ali ledi Emma!«, pobuni se Tilda. »Dovoljno su lijepe«, odvrati Emma. »Ali nosit u zlatne narukvice koje su pripadale mojoj majci.« Otvorila je svoju kutiju za nakit. Tilda je izgledala znatiželjno, ali položila je buket na ormari i otišla po šal s uzorkom turske mustre. Omotala ga je oko Emminih laktova i koraknula unatrag kako bi procijenila inak. »Jako moderno, ledi Emma«, re e ona zadovoljno, namještaju i svilenu vrpcu koja je stezala haljinu ispod prsa. Emmin osmijeh bio je mrvicu rastresen. Bogata patina ve eri malo se izlizala na mogu nost razbijanja iluzija Paula Denisa, pogotovo pod Alasdairovim pogledom. Alasdair je rekao da e biti u Almackovu klubu, a njoj e biti veoma teško u društvu obojice muškaraca a da ne pomisli na mjedenu nimfu. Bilo je vjerojatno kako se pri a o napadu na emigranta dosad ve proširila gradom. Paul bi sigurno spomenuo nasrtaj vojvodi od Devizesa, budu i da se dogodio u njegovoj ku i. A zatim se prisjetila da je on, kad je onog jutra ona iznijela vlastitu laž, pretvaraju i se da se nije vratila u staklenik, rekao samo kako ju je ekao »cijelu vje nost«. Zašto joj onda nije rekao za napad? To bi bilo dovoljno prirodno. Možda iz ponosa? Nije mogao podnijeti da prizna tako sramotan napad. To se inilo kao jedini odgovor, i to vjerojatan. Paul Denis ne bi se svojevoljno izložio podsmijehu društva. A bio bi meta zlobnih šala... svatko bi to bio. Društvo se voljelo ismijavati svakoj nesre i koja iznjedri skandal. Zamišljeno je sišla na donji kat. Maria se usplahirila oko nje, zabrinuta da nije štogod pretrpjela zbog svoje izloženosti nevremenu. »Jesi li sigurna, draga moja, da ne bi trebala uzeti jedan od praškova doktora Benneta... samo da otjeraš anginu? Tako se užasavam angine, mila. Gnojno bolno grlo je nešto najgore.« »Tako er bih mogla i bez velikih boginja i trbušnog tifusa«, našali se Emma. »Oh, da, sigurno... ali znaš što mislim.« »Ti si majka kvo ka«, Emma e s privrženim osmijehom. »Do i, idemo na ve eru. Umirem od gladi.« Piknik u gr kom hramu inio se ne im davnim, a pun od brendija koji je Alasdair pripremio prije nego što su napustili Zelenu gusku slabo joj je utišao glad, makar ju je ugodno zagrijao za hladne vožnje ku i. Marijine brige ovo je ponešto umirilo. Zdrav apetit odavao je dobro zdravlje. Baš su kanile sjesti za stol kad je Emma za ula glas u predvorju. Zastala je, a ruku je položila na naslon svoje stolice. »O, pa to je Alasdair«, iznena eno re e Maria. »Pitam se je li došao na ve eru?« »Ako je pozvan«, raspoloženo re e Alasdair s vrata. »Upravo sam predao Lastavicu u
84
njezinu staju. Izgleda da Sam misli kako e krmivo s mekinjama riješiti bilo kakvu mogu u lošu posljedicu kiše. Mislio sam da bi voljela znati, Emma.« Nasmiješio se drže i se samodopadno poput nekoga tko je u inio plemenitu uslugu pa preletio pogledom preko stola. »Ako su ono pa i pasmine aylesbury, svakako ostajem na ve eri. A nakon toga, obje u vas otpratiti u Kraljevu ulicu.« Bio je odjeven u propisanu odje u za Almackov klub. Emma je uvijek smatrala da crne satenske hla e do koljena, bijeli prsluk, visoke prugaste arape i strukirani kaputi dugih skuta naro ito pristaju njegovoj vitkoj figuri. A to mišljenje ni sada nije promijenila. Izgledao je poput osobito elegantne, gipke pantere, pomislila je. Skromno prikazan, a ipak je isijavao odre enu suspregnutu mo . »Podastrijet u pribor za jelo, milorde.« Harris je pucnuo prstima lakaju, koji se požurio pripremiti još jedno mjesto za stolom. Alasdair se primaknuo iza Emmine stolice, pridržavši joj je. Ruke su mu okrznule njezina ramena dok ju je primicao stolu za nju. Osjetio je kako je njenom kožom prešao mali drhtaj te je na as lagano obujmio stražnji dio njezina vrata, a zatim obišao stol kako bi zauzeo svoje mjesto. Podignuo je obrve pri pogledu na vinsku bocu na bifeu. »Crveno vino, Emma? Uz ve eru?« »Da donesem burgundac, milorde?«, upita Harris. »Je li vam ostao koji iz '99? Iz pošiljke darovane lordu Edwardu povodom njegove punoljetnosti?« upita Alasdair. »Ima šest boca, milorde. Donijet u jednu iz podruma.« Harris je pošao prema vratima. Emma se namrštila. Ovo je bilo njezino ku anstvo i Harris je trebao poslušati nju. No stara su se sje anja vrsto držala i batler je o ito kliznuo natrag u staru naviku prema kojoj se na Alasdaira gledalo kao na lana obitelji, ravnopravnog Nedu. Alasdair je bacio pogled preko stola i uhvatio njen izraz lica. »Oh«, re e on uz skrušen osmijeh. »Jesam li ja to upravo prekora io svoje ovlasti?« »Gospoda znaju mnogo više o vinu nego dame«, s lako om re e Maria. »Emma ni najmanje ne bi prigovorila na vaše naredbe vezane za vino.« »Maria, to je takva besmislica«, usprotivi se Emma. »Imaš tako zastarjele nazore. Znam o vinu jednako kao i Alasdair.« »I trebala bi«, spremno re e Alasdair. »Budu i da smo te Ned i ja nau ili svemu što znaš. Premda izgleda da si zaboravila na elo ili dva«, doda on, odmahuju i prijekorno glavom. Prije nego što je Emma mogla prosvjedovati zbog ove nepravde, progovorila je Maria. »No, ti se Emma svakako ne vladaš uobi ajeno za mlade dame«, prizna ona. »Ali op enito gledano, mislim da je najbolje prepustiti takve stvari sposobnim rukama gospode. Alasdaire, uzmite malo pa etine. I mislim da e vam gljive na žaru biti po volji.« Alasdair se sam poslužio. Harris se ponovno pojavio s dvije boce Nedova burgunca i po eo ga dostojanstveno nalijevati. »Oh, meni samo malo, hvala«, re e Maria. »Burgundac mi je mrvicu težak.« »Nato i gospodi Witherspoon ašu crnog vina, Harrise«, naloži Emma, naglašeno pogledavši Alasdaira. »Gospo a Witherspoon lako dobije glavobolju od burgunca.« »Ah, dakle to objašnjava takvo kršenje pravila«, re e Alasdair, zvu i kao da mu je laknulo. »Bojao sam se, Emma, da si izgubila nepce. Sasvim je u redu piti crno vino prije ve ere, ali ne s hranom.« Dobrostivo joj se nasmiješio preko ruba svoje aše. Bio je tako iritantan. Nikad ga se nije moglo posramiti i toliko se držao kao da je na doma em terenu, kao da je posve opušten, da joj je bilo nemogu e zadržati uvrije eno dostojanstvo, a da ne izgleda budalasto. Emma se poslužila pitom od ov etine, pomislivši s
85
iznenadnim bolom gubitka kako je Ned za stolom sve što je još potrebno da se vrati vrijeme. Mogla mu je uti glas, kako blago zadirkuje u kontrastu s Alasdairovom zajedljivijom duhovitoš u. Mogla mu je uti smijeh, njegov dubok ton, u opreci s Alasdairovim blažim, mekšim smijehom. Podigla je pogled i susrela se s Alasdairovim netremi nim pogledom. On je znao o emu ona razmišlja. O i su mu bile ispunjene suosje anjem i vlastitim gubitkom... gubitkom koji su zajedni ki dijelili. Ned bi bio presretan onime što se dogodilo me u njima. estitao bi sebi na veoma dobroj strategiji. Ali, bi li shvatio kako ona sad nije ništa bliže udaji za Alasdaira nego što je bila kad ga je ostavila pred oltarom prije tri godine? Maria, naizgled nesvjesna iznenadnog oblaka koji se nadvio nad stol, prepri avala je neki tra , a glas joj je žuborio i ispunjavao šutnju njezinih sugovornika. Nakon jedne minute, Alasdair je doprinio nekim ležernim komentarom i njih se dvoje razbrbljalo, prepustivši Emmu njezinim mislima sve dok se nije uspjela sabrati i pridružiti im se. Nije joj bilo žao provesti ve er u velikom društvu. Misli su joj mogle slijediti vlastiti tijek dok je održavala isprazno blebetanje koje je prolazilo za razgovor na takvim društvenim okupljanjima. Ona i Alasdair otplesat e nekoliko plesova, ali više od toga izazvalo bi mrštenje zbog kršenja jednog od klupskih neizre enih ustaljenih pravila, a ako se Paul Denis odlu i na i uvrije enim zato što ona ne nosi njegovo cvije e, to ne e mo i i pokazati. »Zašto si tako zamišljena?«, tiho je upita Alasdair dok joj je u predvorju pridržavao ogrta nakon ve ere. Ona mu je uputila hitar osmijeh i jednako tiho odgovorila: »Ne misliš li da imam razlog?« »Onda vjerujem da se radi o ugodnoj zaokupljenosti«, odgovori on, pogledavši je ponešto prijekim okom. Nije mislio da su Emmina razmišljanja potpuno ushi ena. Ona je malo slegnula ramenima i pošla ispred njega na ulicu, gdje je ekala ko ija. Kiša je stala i mjesec, koji se povremeno pojavljivao, poigravao se jure im oblacima. * * * Paul Denis stigao je staromodno rano u društvenu dvoranu. Pokroviteljice su ga ugodno pozdravile i predstavile nekolicini gospo ica koje su strpljivo sjedile uza zid, ekaju i partnera. No njegov je pogled po ivao na vratima, paze i na dolazak Emme Beaumont. U džepu mu se nalazila mala bo ica s dovoljno tinkture opijuma da baci nekoga dvostruko višeg i krupnijeg od ledi Emme u jako dubok san. Namjeravao joj je dati uspavljuju u dozu na samom kraju ve eri. Pi e je bilo u najmanju ruku slabo: aj, slatki sirup od badema i ružine vodice, limunada. No zaklju io je da e od cjelono nog plesanja dama ožednjeti. Bit e mu savršeno prirodno pribaviti joj pi e pred kraj ve eri, a dodati dozu samo stvar izvrtanja zapeš a. Oti i e ku i u svojoj ko iji. Služavka e je odvesti u krevet. I prespavat e svaku mogu u smetnju - ak i otmicu, ako se pokaže nužnom. Nadao se da ne e. To je bio tako neuredan posao, a ak i ako ona preživi ispitivanje, ne bi joj se smjelo dopustiti da preživi. Paul nije bio nesklon ubojstvu, ili atentatu kako je on to više volio smatrati, no generalno je preferirao urednije rješenje. Zabavljao se površnim razgovorom sa šutljivom i izrazito mladom damom kad je Emma ušla u prostoriju. Smjesta je zapazio da ne nosi njegove ruže i navala hladnog bijesa popela mu se u grlo. To je bila prora unata uvreda. Nije bilo drugog na ina na koji bi se to protuma ilo. Odabrao je bijele ruže jer bi se slagale sa svakom bojom koju bi odabrala odjenuti, ne daju i joj razloga da ih ne nosi. I doista, nije o ekivao da e ona poželjeti izliku. Buket je bio udvara ka gesta. On joj se udvarao i ona nije pokazala nesklonost, upravo suprotno.
86
Njegov bijes postao je još i hladniji kad je ugledao da je prati lord Alasdair. No nije bilo nikakve naznake unutarnjeg previranja kad se ispri ao jako mladoj dami i uputio se preko sada prepune dvorane. Melankoli no se smiješio dok se klanjao pred damama. »Gospo, utu en sam«, promrmlja on, podižu i Emminu ruku k svojim usnama. »Tako sam se nadao da e moj mali darak ste i vašu naklonost.« »Bio je jako lijep, gospodine.« Emma se nasmiješila i odmaknula ruku kad se inilo da je on namjerava zadržati. »Tako nježan, zapravo, da nisam mogla podnijeti da vidim kako se ruže smežuraju i venu na ovoj vru ini. Imaju po asno mjesto na mom ormari u.« Okrenula se prema Mariji, objašnjavaju i: »Gospodin Denis poslao mi je najljepši mogu i buket bijelih ruža, Maria. Moraš ih vidjeti kad se vratimo ku i.« Alasdair je nakratko bio nesvjestan da se žestoko mršti. Kad je to shvatio, izgladio je izraz lica u svoju uobi ajenu bezizražajnu neutralnost i otegnuto kazao: »Dovodite nas u nelagodu, Denis. Tako elegantne geste.« Paul se nasmiješio, a usne su mu se hladno trznule. O i su mu bile tvrde. Bilo je nemogu e ne opaziti Alasdairov cini an ton. »Ledi Emma, ho ete li mi u initi ast?« Pokazao je prema plesnom podiju, gdje su se formirali parovi za kotiljon. »Ili vam mene najprije moraju predstaviti kao partnera?« Potišteno se nasmijao. »Tako me zbunjuju ova nepisana pravila.« Emma je položila dlan na njegovu ruku. »Samo za valcer, gospodine. A ve eras ne u plesati valcer.« Nasmiješila mu se, ali o i su joj bile ozbiljne. Mora mu im prije razjasniti stvari. Alasdair uop e nije izgledao prijateljski raspoložen. Trebalo se nadati da nigdje nema raspoloživih mjedenih nimfa! Paul ju je odveo me u plesne parove. Alasdair ih je mrko gledao. »Lorde Alasdaire, dopustite mi da vam predstavim šarmantnu partnericu.« Ledi Jersey pohitala je k njemu prije nego što je mogao umaknuti. »Bedfordova unuka. Tek je izašla u društvo, ali lijepo se ophodi.« »Bez duha, mislite«, izjavi Alasdair, savršeno istinito. »Ispunjavate me o ajem, Sally.« Sally Jersey zna ajno ga je promotrila. Alasdair joj je bio jedan od miljenika. »Ako ne volite osrednjost, gospodine, predlažem vam da uspjeh potražite drugdje.« Pogled joj je hotimice pao na mjesto gdje je Emma plesala s Paulom. »Vjerujte mi, pokušavam, Sally«, re e Alasdair prije nego što se mogao zaustaviti. Uzdahnuo je. »Ne recite niti rije i! Pobje i e od mene poput jelena pred lova kim psima ako se po gradu proširi makar i šapat.« »Oh, znate mene, Alasdaire. Šutim kao grob.« Sally se nasmiješila, vedro ga uvjeravaju i. Alasdair se zadovoljio podizanjem obrva. Sally Jersey bila je op enito poznata kao »Šutnja« zbog svoje nesposobnosti da zatvori usta. »Kojoj me od ovih debitantica namjeravate žrtvovati?«, upita on, podignuvši svoj monokl kako bi pregledao prostoriju. »Djevojci u roza tilu.« Alasdair je lagano zadrhtao. »Toga sam se i bojao. Zašto bi crvenokosa nosila ruži asto?« »O ito nema dovoljno sre e da joj savjete dijeli netko poput vas«, odgovori Sally mal ice trpko. »Ne budite neprijatni. Samo zato što je vašu Emmu privukao onaj šarmantni Francuz.« Položila je ruku na Alasdairovu nadlakticu i povela ga preko dvorane do mjesta gdje je dama u ruži astom sjedila sa svojom mamom. Pokreti kotiljona bili su dovoljno složeni da sprije e preintenzivne ili preintimne razgovore i Emma se zadovoljila askanjem sa svojim partnerom kad je to ples omogu avao, no kad su glazbenici odložili svoja glazbala, ona re e: »Možda biste mi mogli pribaviti ašu limunade, gospodine? Priznajem da bih više voljela prosjediti sljede i ples.«
87
»Dopustite mi da vas otpratim do stolice.« Paul se hitro pokrenuo, vode i je do odijeljenog kuta blizu palme posa ene u lonac. »Vra am se za tren, gospo.« Emma je sjela na nisku pozla enu stolicu i rastvorila lepezu. Razgovor e biti neugodan, no ona nije bila od onih koji izbjegavaju nelagodu kad im je to dužnost. Paul se vratio za nekoliko minuta, nose i ašu limunade. Pružio joj ju je i privukao drugu stolicu. Promijenio je planove. Emma bi trebala popiti svoju dozu za uspavljivanje sada. Pozlit e joj i morat e je odvesti ku i. Bit e više strke, bit e neurednije nego što je volio, no nije bio spreman pustiti ovoj prilici da mu klizne iz ruku s obzirom na ono što je naslu ivao da e se dogoditi. Emma je držala ašu u krilu. »Gospodine Denis, bojim se da sam na vas ostavila pogrešan utisak.« Okretala je dno aše izme u prstiju. »Ja... ja ne tražim muža«, re e ona izravno. »Smrt moga brata još uvijek mi je presvježa uspomena da... da...« Otpila je gutljaj limunade. »Mislila sam da to mogu ostaviti iza sebe, ali vidim da ne mogu.« »Vaše mi povjerenje ukazuje ast«, ozbiljno e on. »Ali dopustit ete mi da vam budem prijatelj?« »Imam mnogo prijatelja, gospodine.« Osmjehnula mu se. Ovo je bilo znatno manje neugodno nego što je bila o ekivala. Ponašao se besprijekorno, i više nego što je zaslužila. »Bit e mi ast uklju iti vas me u njih.« Ponovno je podignula ašu k usnama. Paul se nasmiješio i promatrao je kako pije. »Gospodine Denis.« Princeza Esterhazy pojavila se na vidiku, privi enje u žarko žutoj svili s ki ankama od tirkiznih vrpca. »Ah, ledi Emma.« Udijelila je Emmi ledeni osmijeh. »Morate mi dopustiti da vam na as oduzmem gospodina Denisa. Željela bih ga s nekim upoznati. Rije je o ne akinji djedove sestre moga muža. Znat ete za nju, gospodine Denis, budu i da ste daleki srodnici.« Odvela je džentlmena prije nego što je mogao prigovoriti ne bi li tako dobio na vremenu. Emma je otpila još jedan gutljaj limunade. Ugledala je vojvodu od Clarencea kako je krenuo prema njoj drže i se veoma odlu no, o iju prili no podlivenih krvlju, prili no crvenog nosa. Pretpostavila je kako je nekoga dobro ugostio vinom. Emma je spustila ašu, pitaju i se bi li mogla izbje i nadolaze i susret. Ustala je sa stolice, namjeravaju i se povu i u sobu za odmor, no vojvoda ju je glasno pozdravio. »Ah, ledi Emma. Ne bježite. Izri ito želim porazgovarati s vama.« Prišao joj je, srda no se smiješe i. Naklonio se svojim uko enim i škriputavim naklonom. »Sjednite, sjednite, draga gospo.« Širokom je kretnjom pokazao na stolicu koju je Emma ostavila. »Ja u sjesti pokraj vas.« Polako i oprezno smjestio se na stolicu do Emmine. »Bojim se da nisam neki plesa .« Kimnuo je, u ritmu lupkaju i jednom rukom po debeljkastom, satenom presvu enom bedru. »Ali uživam u glazbi. To mi je u krvi, znate. Moj brat Wales jako voli sve vrste. Pravi je pokrovitelj. Ni sam ne znam koliko je kompozitora i njima sli nih uzeo pod okrilje.« Emma je promrmljala nešto primjereno i ponovno podignula svoju limunadu. »Pomalo vas smatraju glazbenicom, kako sam razumio, ledi Emma«, izjavi vojvoda. »Željet ete vlastitu sobu za muziciranje i u itelje i takve stvari, kladim se. Tako er i najfinije instrumente.« Ponovno je kimnuo. »Nema potrebe bojati se da to ne bismo mogli urediti... ne, nema potrebe za tim strahom.« Emma nije znala kako ovo shvatiti. Vojvoda se doimao kao da razgovaraju poput zaru nika ili kao da su na putu prema oltaru. Nije mislila da ju je formalno zaprosio, osim ako u to vrijeme nije bila bez svijesti. Spustila je ašu i vrsto rekla: »Imam odli nu sobu za muziciranje u svojoj ku i u Ulici Mount, gospodine. Služi mi jako dobro i nemam potrebu za drugom.« »Ah... ah...« Vojvoda je izgledao malo zbunjen. »Mislio sam da bismo mogli posti i dogovor, vi i ja, draga gospo.«
88
Emma je razmotala svoju lepezu. »Gospodine, oprostite mi, ali ne mogu vas razumjeti.« Ustala je sa svoje stolice. »Oprostite, ali moram se povu i na nekoliko minuta. Biste li me ispri ali?« Naklonila se i požurila se udaljiti, ostavljaju i važnu li nost da se eška po glavi, pitaju i se je li možda bio nedovoljno jasan. Predlagao je brak, ne ljubavnu vezu. Emma je pobjegla u sobu za odmor, jako naginju i da se ondje skriva sve dok ne bude mogla opravdano oti i ku i. Osje ala se pritisnuto sa svih strana. Soba je bila prazna izuzev poslužitelja, i pošla je iza paravana kako bi se poslužila zahodom, zahvalna na trenutku mira i tišine. On nije dugo potrajao. Uskoro su se za uli glasovi iza paravana. Emma je odmah prepoznala glas ledi Melrose. Ton joj je bio malo visok i oštar, kao da ju je nešto iznerviralo. »Alasdair mi kaže da se namjerava šepiriti u trka oj dvokolici«, izjavi ona. »Kaže da je vulgarna kao Letty Lade. Napravi skandal koji premašuje sve skandale, a zatim se vrati me u otmjen svijet razme i se svojim bogatstvom, o ekuju i da joj svaki muškarac padne pred noge.« »Clarence tr i za njom«, izjavi ledi Bellingham. »Ali to je samo o ekivano.« »Pa, ako želi kraljevsku titulu, ne bi mogla pro i bolje«, zapišti ledi Melrose zlobno. »Osim, naravno, ako se nije namjerila na princa od Walesa.« Emma je sjedila iza paravana i kiptjela od bijesa. »Izgleda da lord Alasdair ovih dana tr i oko nje«, progovori žena iji glas Emma nije prepoznala. » ovjek bi pomislio kako jednom kad se ope eš, pušeš i na hladno!« Malo je stišala ton i pakosno dodala: »Nadam se da se ne bojiš suparnice, draga moja Julia.« Julia Melrose oštro re e: »Alasdairovo mišljenje o Emmi Beaumont mora se uti da bi se u njega povjerovale. Prisiljen je na taj oduran položaj njezina skrbnika.« Ponovno se oglasio njezin piskutavi smijeh, ali iz udaljenosti, kao da odlazi. »Vjerujte mi, prijateljice moje, on ne može do ekati da si ona nade muža pa da je se riješi.« Nastupila je kratka tišina, a zatim ledi Bellingham re e: »Mislim kako je naša draga Julia o ekivala da lord Alasdair ispuni njezina o ekivanja znatno ranije.« »Oh, taj se nikad ne e oženiti Julijom«, re e druga žena. »Zašto i bi, kad ona toliko žudi dati mu ono što želi i bez prstena?« Obje su se žene grohotno nasmijale, što im je omogu avala samo privatnost sobe za odmor. Njihov smijeh i glasovi izblijedjeli su dok su odlazile stopama ledi Melrose. Emma je izašla iza paravana, blijeda od povrije enosti i ljutnje. Dakle, Alasdair je o njoj raspravljao s ledi Melrose. Kazao je svojoj ljubavnici za njezinu trka u dvokolicu. Rekao joj je da ne može do ekati da se riješi svojih obaveza prema njoj. Što joj je još rekao? Je li razmatrao kako vodi ljubav? Je li ju uspore ivao sa svojom ljubavnicom? Sa svim ostalim svojim ljubavnicama? Osjetila je vrtoglavicu i sjela pred ogledalo na stolicu ije su noge završavale metalnim kolutovima. Lice joj je bilo jako blijedo. U glavi joj se vrtjele »Jeste li dobro, gospo o?« zabrinuto zapita poslužiteljica, nagnuvši se nad nju. »Možeš li mi donijeti ašu vode, molim te?« Soba za odmor inila se veoma topla i udna joj se težina prikradala uz vrat. Emma je primila ašu koju joj je donijela poslužiteljica i pritisnula njezinu hladno u o svoje elo. Po ela se osje ati malo bolje u tijelu, ako ve ne i raspoloženjem. Kako je Alasdair mogao raspravljati o njoj sa svojom ljubavnicom? To je bila najve a uvreda. Ona je prihvatila injenicu da u njegovu životu postoje druge žene. Nikad mu više ne e vjerovati, no u inila je svojevrsnu mentalnu i emocionalnu prilagodbu pomo u koje je mogla iskoristiti dobre stvari u njihovu odnosu i ne riskirati povrije enost. Ili je tako bila mislila. Ali od same pomisli kako o njoj diskutira s drugom ženom, usplamtjela je srdžbom. Popila je vodu i oprezno ustala, poravnavaju i svoje skute. Sve je njezino zadovoljstvo danom
89
nestalo; svaki djeli njezina ugodnog, tromog, senzualnog ispunjenja odagnan. Osje ala se iscije eno, ispražnjeno od svih emocija osim srditosti i razo aranja. Napustila je sobu za odmor i na nju su se smjesta oborili teški mirisi parfema, pregrijanih tijela. ak se i glazba inila neprirodno glasna. Položila je ruku na zid kako bi vratila ravnotežu. »Emma, što je? Blijeda si kao duh.« Alasdair se pojavio iz omaglice koja joj je obavijala o i. Protrljala je o i, pokušavaju i odagnati maglicu, no to nije pomoglo. »Osje am mu ninu«, re e ona, za uvši kako tugaljivo i djetinjasto zvu i. Nije željela Alasdaira nigdje u svojoj blizini, no odjednom nije imala snage da mu to i kaže. Pošao je po Mariju, pozvao ko iju, omotao je u njezin ogrta i pomogao joj do ko ije, kako se inilo, za vrlo kratko vrijeme. Legla je na jastu e, sklapaju i o i, tonu i u san i bude i se iz njega. »Znala sam da ve eras nije trebala izlaziti«, re e Maria Alasdairu dok joj je pomagao i u ko iju nakon Emme. »Nakon što je bila izložena oluji. Tako se nadam da se ne radi o angini.« »Emma jedva da je ikad u životu bila bolesna«, re e Alasdair, ali nije mogao sakriti vlastitu nelagodu, i osje aj krivice da je na neki na in odgovoran zbog toga što je Emma prokisla tog poslijepod-neva. Bilo je suludo tako se osje ati, naravno; on nije imao kontrolu nad vremenom. No svejedno se tako osje ao. »Ujutro mi javite kako joj je«, uputi on Mariju, nagnuvši se u ko iju dok je ona sjedala nasuprot Emmi. »I ne oklijevajte pozvati doktora Baillieja.« »Ne, nipošto ne. Poslat u po njega usred no i ako zatreba.« Maria se nagnula i dodirnula Emmino elo. »Ne ini se grozni avom. Mislim da spava.« Alasdair je zatvorio vrata i koraknuo unatrag, mahnuvši ko ijašu da krene. Mrštio se dok se ko ija kotrljaju i odmicala. Spava. Zašto bi za ime svijeta zaspala usred bala? Osim, naravno, ako to nije bio simptom neke bolesti. Pomislio je na trbušni tifus i zadrhtao. Uop e ga nije zanimao povratak u Almackov klub pa je odšetao do Ulice svetog Jakova, nadaju i se da e mu nekoliko kartaških partija u Watiersu rastresti misli. Tog trenutka nije mogao ništa u initi za Emmu, a uzrujavati se do mahnitosti bilo je jalov posao.
90
Jedanaesto poglavlje Paul Denis vratio se u plesnu dvoranu im su Emma i njezini pratioci nestali na stubama prema ulici. Mra an osmijeh izvio mu je usne. Sad bi trebala spavati dvanaest sati i više. Pri ekat e do ranih jutarnjih sati prije no što Luiz i on uspiju u i. Dotad e sluge ve dobrano spavati, a ulice e biti puste. Do sredine sutrašnjeg dana imat e podatak koji je tražio - na ovaj ili onaj na in. Kad su satovi odbili jedan sat, napustio je Almackov klub i brzo se uputio u Polumjese evu ulicu. Ulice su bile mokre, blistave na mjese ini, a ondje gdje je završavala kaldrma, po injalo je gusto blato. Luiz ga je ekao. »U dobro vrijeme, Paolo. Imam uže, nešto za ušutkavanje... i polugu za obijanje. Ako ne možemo obiti bravu na francuskim vratima, morat emo razbiti staklo. Ovdje su melasa i papir.« Pokazao je malenu torbu na stolu. »Odli no. Dao sam ženi jaku dozu laudanuma. Dovoljno da obori konja. Sumnjam da e se probuditi prije sredine jutra.« Paul je po eo bacati sa sebe ve ernju odje u. »Dakle, uzela ju je?« Paul se prezrivo nasmijao dok je obla io par tamnih hla a. »Spavala je i prije nego što je napustila onu apsurdnu ustanovu. Od svih suhoparnih zabava. Bez pi a, bez karata, osim šest penija po bodu, i hrpa uko enih matrona koje name u smiješna pravila. Kažem ti, Luiz, bit e mi drago ostaviti ovu mizernu zemlju. Njezini su stanovnici ili lu aci ili hulje bez premca.« Ugurao je ruke u tamni kaputi , zakop avaju i ga sve do vrata kako niti tra ak bjeline s njegove košulje ne bi bio vidljiv. Navukao je tanke rukavice od jare e kože, zagla uju i ih preko svojih duga kih prstiju. Bilo je ne ega neizrecivo zloslutnog u na inu na koji je istezao prste. Luiz je osjetio kako mu se tjeme naježilo. Vidio je kako je Paolo zadavio ovjeka tim rukama u rukavicama. I vidio mu je lice dok je to radio. Posve beš utno, bez i natruhe osje aja dok je iz svoje žrtve nepokolebljivo istiskivao život. Mudar ovjek pobrinuo bi se da se nikad ne zamjeri Paolu. Za ženu bi bilo dobro da se dokument koji on traže lako može prona i. Izašli su iz ku e, brzo se kre i mra nim ulicama, stapaju i se sa sjenama. Paul je nosio štap sa skrivenom oštricom. Pištolje je tutnuo u pojas ispod kaputi a. U džepu je nosio garotu. Pripadnik no ne straže, sa svjetiljkom podignutom visoko na svojoj motki, pojavio se iz mra ne uli ice, izama zamrljanih debelim slojem blata. Preletio je pogledom preko dvojice muškaraca i u slobodnoj ruci premjestio svoju tešku palicu. Bogobojazni gra ani po opravdanom poslu nisu prolazili ulicama usred no i. Ko ije su bile jedno, a promet pješice sasvim drugo. Upitao je ratoborno: »Kamo ste se to gospodo uputili u ovo doba no i?« Paul je bio gadno raspoložen. Ponizili su ga dvaput u dva dana. Najprije njegov napada prethodne no i, a zatim ponovno Emma Beaumont. Iako njezino odbijanje nije negativno utjecalo na njegove planove, ponos mu je pretrpio veliku štetu. No obdija je koraknuo prema njemu. To je bila pogreška. Kožna traka smotala se kroz zrak i šibnula ovjeku oko vrata. Istovremeno, Paul je zakora io iza njega, dohvativši slobodni kraj, vrsto ga stegnuvši. Sve je bilo gotovo za nekoliko sekundi. Muškarac je teško kliznuo na tlo, a svjetiljka mu se razbila u buktinji rasplamsalog ulja. »Riješi ga se, Luiz.« Paul je prezirno mahnuo prema mra noj uli ici odakle se no obdija bio pojavio. Ugušio je vatru gaze i po njoj i šutnuo svjetiljku u kojoj je još uvijek 91
cvr alo ulje u blato sirotinjske nastambe. Luiz je odvukao leš u uli icu, otkotrljavši ga uza zid, gdje se stopio s crnim blatom pod njim. Otkrit e ga u neko doba sutradan ili preksutra, samo još jedan od brojnih neriješenih zlo ina koji su izlegle gradske pokrajnje uli ice. Ne e izazvati ništa više od slijeganja ramenima neu inkovite no ne straže. »Eh, Paolo, je li to bilo nužno?«, promrmlja on nakon što se vratio. Paul je sklopio garotu i ispustio je u džep. »Išao mi je na živce. Tako mi je došlo«, re e on slegnuvši ramenima, odbacuju i daljnju raspravu. Ponovno je krenuo pa se Luiz požurio susti i ga. Mudar ovjek nije se zamjerao Paolu. Oh, ne, nipošto nije. Nisu naišli ni na kakav drugi izazov te su skrenuli u Ulicu Mount upravo kad su oblaci kao naru eni prekrili mjesec. »Bogovi se smiješe našem malom pothvatu«, prokomentira Paul. Osje ao se lakšim, kao da mu je nekakav teret pao sa srca. »Ovim putem.« Luiz ga je poveo u prolaz koji je vodio izme u Emmine ku e i one njezina susjeda. Ogoljele grane bukve pružale su se s vrha zida. Luiz je spustio torbu, uzverao se na zid iznena uju om okretnoš u i prebacio se na grane stabla. »Ima li tamo svjetla?«, tiho zovne Paul. »Ne, ku a je tamna kao grob«, odvrati Luiz, a zatim pomisli kako je odabrao nesretnu usporedbu s obzirom na njihov nedavni susret. »Dobaci gore torbu.« Paul ju je bacio uvis, a Luiz ju je dohvatio bez po muke i spustio je na tlo. Zatim je sko io sa grana stabla na meku zemlju ispod nje. Paul se uspeo i prešao zid prije nego što se Luiz ispravio podignuvši torbu. Paul je pogledao mra nu grdosiju od ku e, procjenjuju i je. »Ženina je soba sprijeda. Imat e budoar ili sobu za odijevanje. Najprije emo pogledati ondje.« Zgurivši se, jurnuo je preko travnjaka do staklenih vrata što su vodila u sobu za muziciranje, a potom se maknuo ustranu kako bi dao mjesta Luizu. Luiz je bio stru njak za provale. »Imaju zasun«, re e Luiz, gun aju i. »Morat u razbiti najvišu staklenu plohu i dosegnuti ga odande.« »Pa, na posao onda.« Paul je nestrpljivo preletio pogledom preko prozora na najvišem katu. Bilo je blizu tri sata ujutro. Nitko ne e biti budan. Luiz je razmazao melasu po papiru i zalijepio ga za prozorsko staklo. Podignuo je željezni obija i udario njime po staklu prekrivenom papirom. Razbilo se gotovo bezglasno kad se slomljeno staklo uhvatilo za melasu. Oprezno, Luiz je odlijepio papir, bacivši ga na zemlju. Zatim je posegnuo unutra i povukao zasun. Trebala mu je jedna minuta da slomi prili no krhki zub brave i vrata su se otvorila u zamra enu sobu za muziciranje. Sada je Paul krenuo naprijed. Prešao je sobu do mjesta gdje su druga otvorena vrata gledala u prolaz koji je vodio u središnje predvorje. Jedna je svije a dogorijevala u rupi svog svije njaka, bacaju i mu dovoljno svjetla da vidi u predvorje sa zavojitim stubištem. Kimnuo je Luizu, koji se sada našao uz njega, pa izašao. Stisnuo se uza zid, bešumno se kre i postrance. Ku a je bila potpuno tiha. Uspeo se stubama, iskušavaju i svaku radi škripe prije nego što bi stao na nju, hodaju i na vršcima prstiju rubom najbližim ogradi stuba. Luiz je odano pratio njegove stope. Navrh stuba, Paul je zastao ne bi li se orijentirao, na ulivši uši da za uje i najsitniji zvuk. Odmorište se pružalo zdesna i slijeva. Od njega se pružao hodnik do soba u za elju ku e. One ga nisu zanimale. Lijepa dvokrilna vrata nasred odmorišta gledala su na gornji dio stuba. Predo io si je prozore koje mu je pokazala s ulice i znao je da ona spava iza tih vrata. Kad se jednom na e iza njih, imat e sve potrebno vrijeme za temeljito pretraživanje. Ona se ne e probuditi, a sluge ne e ustati ranije od pet i trideset.
92
Prešao je preko odmorišta i položio ruku na pozla enu kvaku. Luiz je bio iza njega; mogao mu je uti ubrzano disanje. Kvaka se spustila bez škripe i vrata su se širom otvorila. Soba je bila diskretno osvijetljena dobro zapre-tenom vatrom. Paul je kliznuo unutra, naslonivši se uza zid dok ga je Luiz slijedio, bešumno zatvaraju i vrata za sobom. Oba su nepomi no stajala sve dok se bilo kakvo pomicanje zraka izazvano njihovim ulaskom nije umirilo. Sad su mogli uti pravilno disanje iz kreveta s baldahinom i škripanje krevetnih opruga dok se žena meškoljila u snu. Zastori oko kreveta nisu bili navu eni, no to i nije bilo važno, pomislio je Paul. Nije bilo opasnosti da e otvoriti o i. Iz sobe su s desnog zida vodila vrata. Budoar ili soba za odijevanje. Na prstima je krenuo naprijed preko debelog saga, jednom dobacivši letimi an pogled prema krevetu. Ona je ležala na le ima, ruku zaba enih iznad glave, a prekriva i su joj u neredu prekrivali tijelo. Paul je osjetio prvo bu enje seksualnog uzbu enja. Unato svoj njegovoj glumi, niti jednom nije osjetio niti najmanju želju za tom ženom. Ona je bila samo sredstvo do cilja. No sad, vidjevši je tako ranjivu, tako dostupnu, one žustrine uma i kretanja usporene, onog lukavog jezika utihnutog, krv mu se uzburkala, a tijelo ukrutilo. No sad nije bio trenutak za razonodu. Možda je može imati kasnije. Nakon što posao bude gotov. Dugovala mu je poneku naknadu. Brzo je pošao prema vratima, otvorio ih i našao se u maloj sobi za odijevanje. Luiz je zatvorio vrata te su stajali ondje u mra noj sobici. Nije bilo svjetlosti vatre da im pomogne. »Upali svije u«, tiho ga uputi Paul. Luiz je pronašao kresivo i gubu na okviru kamina pa upalio malu voštanicu koja je stajala na toaletnom stoli u. Svjetlo je zatreperilo, a zatim snažno zaplamsalo, bacivši njihove sjene, goleme i izobli ene, na zidove oblijepljene tapetama. Sad nisu razgovarali. Paul je odvrtio cilindri ni prednji dio pisa eg ormari a i pogledom ispitao njegov sadržaj. Ondje se nalazilo dvanaest malih ladica za mjese ne ra une i dvije ve e u središnjem dijelu ormari a. Na polici za pisanje nalazila se kožna mapa. Imala je zlatni lokot. Klju nije odmah bio vidljiv. Po eo je pregledavati male ladice. Bile su ispunjene komadi ima papira. Iza njega, Luiz, šutljivo metodi an, pretraživao je veliki ormar. U susjednoj sobi, Emma se uspravila u krevetu. U glavi joj se mutilo i boljelo je, grlo joj je bilo suho, a u ustima je osje ala gadan okus. No jedva je zapazila ove boli. Što ju je probudilo? Zatreptala je pogledavši u vatrom osvijetljeni polumrak svoje spava e sobe. Nije se mogla prisjetiti odlaska na spavanje. Zadnje ega se sje ala bio je ulazak u ko iju ispred Almackova kluba u Kraljevoj ulici. A ak je i to prisje anje bilo nejasno. No nešto ju je probudilo. A onda je to ugledala. Sitni bljesak zlata ispod vrata njezine sobe za presvla enje. Sjedila je nepomi no, zadržavaju i dah. Niti jedan sluga ne bi bio unutra u ovo doba no i. Može li posrijedi biti Maria? Ne, naravno da ne. Što bi Maria trebala unutra? Osluškivala je, napinju i uši, i za ula najslabije zvukove kretanja. Neznatno struganje ladice, škripa vrata od ormara. Srce joj je po elo lupati. U zraku se osje ala neka neodre ena opasnost. Tko god je bio unutra, nije smjerao ništa dobra. Lopovi? Mora da je tako. Bi li se trebala suo iti s njima? Ne. Emmi nije nedostajalo hrabrosti, ali nije bila niti glupa. Sama, nenaoružana žena koja se suo i s broj ano neodre enom opasnoš u bila je luda. Posegnula je za uzicom zvonca pored svog kreveta, duboko udahnula, i trzajem ga potegnula... iznova, iznova i iznova. Oglasit e se u prostorijama za služin ad - uporna zvonjava koja e trkom dovesti Tildu. Zatim je bešumno kliznula na pod i pošla k vratima što su vodila u hodnik. Naglo ih je
93
otvorila i na sav glas zazvala pomo . Paul je ispustio kožnatu mapu za pisanje s ružnom psovkom. Luiz se na as uko io. Obojica su se zapiljila u vrata koja su vodila u spava u sobu. Onda je Luiz pojurio k prozoru sobe za presvla enje i podigao okvir pomi nog prozora. Gledao je na bo ni prolaz. Bakrena odvodna cijev spuštala se uz usku prozorsku dasku. Luiz se bacio kroz prozor na odvodnu cijev sa svom okretnoš u majmuna. Na stubama su se za uli koraci, uzvici. Paul se sagnuo kako bi zgrabio mapu i pojurio prema prozoru upravo kad su se vrata spava e sobe naglo otvorila. Ondje je stajao Harris u svojoj no noj košulji i sa širokocijevnom starinskom puškom. Zapucao je u prozor dok je prilika u crnom nestajala preko prozorske daske. »Promašio sam ga!«, re e on bijesno, pritr avši k prozoru. Puška je imala samo jedno punjenje sa me i on je u bespomo noj frustraciji zurio u žilavi lik koji se žurno spuštao niz bakrenu odvodnu cijev. Emma je potr ala k njemu. »Okupi ljude za potjeru, Harrise! Pokušajte ih stjerati u stupicu u prolazu.« Harris je otr ao iz sobe, izvikuju i naredbe uzbu enoj skupini slugu koja je ispunjavala hodnik. Emma se nagnula kroz prozor što je dalje mogla, pokušavaju i zadržati pogled na prilici. No on se ve stapao sa sjenama. Bo na su se vrata otvorila, odaslavši zraku svjetla ne bi li prodrla u one sjene. Prilika se stru no izmaknula podalje od svjetlosti. No u letimi nom trenutku obasjanosti, ugledala je još jedan lik još dalje niz prolaz. Suu esnik, pretpostavila je. »Draga... oh, draga moja, što se to zbiva?« Maria se pojavila u sobi za presvla enje, s nakrivljenom no nom kapicom preko urednih redova papira za kovr anje kose, bosih nogu, rastvorenog ku nog ogrta a preko spava ice. »Je li požar?« O i su joj bile razroga ene od šoka. »Ne. Kradljivci«, obavijesti je Emma, iznena ena time koliko je sada smirena. Nastavila se izvijati kroz prozor dok su njezine sluge nagrtale u prolaz. »Otišli su prema konjušnicama«, viknula je dolje. »Oh, gospode. Mogli su te ubiti u krevetu.« Maria se srušila na ležaljku, tapšu i dlanom svoja ustreptala prsa. »Mislim da u se onesvijestiti.« »Otišli su«, re e Emma, razo arana. Povukla se s prozora. »Jednom kad stignu do konjušnica, naši ih ljudi nikad ne e uhvatiti.« Ogledala se po sobi za presvla enje. »Pitam se jesu li uzeli štogod.« »Moramo poslati po lorda Alasdaira«, ustvrdi Maria s neuobi ajenom vrstinom. »Moramo smjesta poslati po njega. On e znati što u initi.« »Nema ni ega što bi se moglo u initi«, re e Emma ponešto odsutno. Pregledavala je otvorene ladice u svom pisa em stolu. »Oh, gospo, jesu li vam uzeli dragulje?« Tilda uleti u sobu. ini se da nisu«, re e Emma. Kutija za nakit ležala joj je na vidljivom mjestu na toaletnom stoli u. »Izgleda da joj se nisu niti približili.« Zurila je na pisa u policu svog stola, mršte i se, pitaju i se što nije u redu. »Uzeli su moju pisa u mapu!«, uskliknula je. »Zašto bi to u inili? Što bi mogli htjeti s njom? Stara je i otrcana, uz sve ostalo.« »Re i u Harrisu da pošalje nekoga po lorda Alasdaira.« Maria je ustala, obavivši se vrš e u svoj ku ni ogrta . »Ne, ne budi smiješna, Maria!«, oštro re e Emma. »Nema potrebe izvla iti ga iz kreveta. Sada nitko ne može u initi ništa osim plakati nad prolivenim mlijekom.« »Provalili su kroz sobu za muziciranje, ledi Emma«, neupitana se javi Tilda. »Gospodin Harris misli kako mora da su ušli preko bo nog zida.« »Nije me briga što kažeš, Emma, ova situacija zahtijeva muškarca da se s njom pozabavi«, izjavi Maria. »Smjesta u poslati po Alasdaira. On ti je skrbnik. Koga boljeg
94
pozvati?« I s tom izjavom odmarširala je iz sobe. Bilo je trenutaka kad je Marijino uvjereno oslanjanje na superiorne vještine muškaraca prestajalo biti zabavno, srdito je pomislila Emma. Nije željela Alasdaira ovdje. Sada se prisje ala onoga što je ula u sobi za odmor u Almackovu klubu, a izmiješani ljutnja i povrije enost bili su snažni kao i uvijek. Iako nije mogla shvatiti zašto joj je od toga tako pozlilo. Okrznula je rukom elo, trljaju i sljepoo nice. Još uvijek se osje ala tupo, kao da joj misli dolaze iz velike daljine, a usta su joj bila suha kao pustinja. Promasirala si je grlo, žestoko se mršte i. Nešto nije bilo u redu... pa, ništa nije bilo u redu. Na upadu kradljivaca u gluho doba no i teško da je trebalo estitati. No nešto u svemu tome nije ostavljalo dojam istine. ini se da na donjem katu ništa nije dirano, ledi Emma.« Harris, sada s ku nim ogrta em preko no ne košulje, ušao je u sobu za presvla enje. »Samo je slomljeno staklo u sobi za muziciranje. Ali sva je srebrnina na mjestu.« Zbunjeno se namrštio. »Mnoštvo je stvari koje su mogli potrpati u džepove, ali ne mogu na i da išta nedostaje.« »Zašto su ušli ovamo?« Emma je odmahnula glavom. »I zašto su uzeli moju mapu za pisanje?« »Poslao sam lakaja po lorda Alasdaira«, re e Harris tonom koji je, poput Marijina, implicirao kako e se tada sve razjasniti i ispraviti. »Nikako ne vidim što lord Alasdair može u initi. Ili kako on išta može objasniti«, obrecne se Emma. »Lopovi su odavno pobjegli i svi bismo najbolje u inili da se vratimo u krevete i ujutro pozovemo policiju.« »Da vam donesem malo aja, ledi Emma?«, predloži Tilda revno. »Smijem li predložiti kapljicu brendija«, ubaci se Harris. »Za šok.« »Ne patim od šoka«, re e Emma, a zatim uzdahne. Oni su samo pokušavali pomo i. aj, Tilda, molim te. Voljela bih šalicu aja.« * * * Prva Alasdairova pomisao kad ga je Cranham probudio s viješ u da je došao lakaj iz Ulice Mount bila je da se Emmina ranija indisponiranost pretvorila u nešto o ajni ki ozbiljno. Izletio je iz kreveta prije nego što se istinski probudio, uputivši se prema salonu, gdje je ekao glasnik. »Što je? Što je s ledi Emmom?«, upitao je, zbacuju i svoju no nu košulju. »Gdje mi je košulja, Cranhame? Brzo, ovje e!« »Mislim da nije ništa, gospodine.« Lakaj se premještao s noge na nogu. Alasdair je dograbio svoju košulju od Cranhama. Gol, kratko ju je držao, zure i u glasnika kao da se ovjek rastao s pame u. »A što onda, molim te, radiš ovdje?«, upita on, navla i košulju preko glave. »Poslao me gospodin Harris, gospodine. Gospoda Witherspoon rekla je da to treba initi«, re e lakaj, presavjesno se drže i injenica. Alasdairova glava izronila je iz ovratnika njegove košulje, raskuštrane kose, oštrog zelenog pogleda. Glasom strpljive uljudnosti od koje je Cranham zadrhtao, upitao je: »Možda ne bi bilo previše zatražiti od tebe da mi to no kažeš zašto bi me se trebalo izvla iti iz kreveta u ...« Dobacio je pogled prema velikoj stoje oj uri uza zid. » etiri sata ujutro.« »Došlo je do razbojstva, gospodine.« »Molim?« Alasdair je zastao na jednoj nozi usred obla enja hla a. Maska ironi ne strpljivosti smjesta je nestala. O i su mu, sjajne i oštre, po ivale na lakaju s uznemiruju om prodornoš u.
95
»To sam vam došao re i, gospodine«, re e lakaj, drže i se pomalo povrije eno. »Lopovi... provalili su u ku u kroz sobu za muziciranje.« »Što su uzeli... ne, nema veze, kako bi ti mogao znati... Cranhame, pošalji Jemmyja po mog konja... ne, to e predugo potrajati. Pješice u.« Sjeo je kako bi navukao visoke arape i izme. »Je li itko vidio te lopove?« »Harris i ledi Emma, gospodine. Potr ali smo za njima, ali pobjegli su kroz konjušnicu.« »Nisu nikome naudili?« Alasdair se uvukao u kaput koji mu je pridržavao Cranham, suho pomislivši kako Emmi, ako je naganjala razbojnike, nije moglo biti tako loše. »Ne, gospodine. Harris je zapucao na jednog od njih, kad se ovaj nalazio na odvodnoj cijevi, ali umaknuo je.« »Odvodnoj cijevi...? Oh, nema veze. Doznat u detalje kad stignem u Ulicu Mount.« Alasdair je širokim koracima izlazio iz prostorije dok je govorio. »Cranhame, pošalji Jemmyja u Ulicu Mount, i reci mu neka povede Sama, novog konjušara ledi Emme.« Stigao je u Ulicu Mount za deset minuta i potr ao stubama do ulaznih vrata, podignuvši ruku prema alki. Otvorila su se istog asa. Harris, sada odjeven u svoju formalnu crnu uniformu, pozdravio ga je sa spokojnom dostojanstvenoš u. »Lorde Alasdaire. Imali smo poprili an metež.« uo sam.« Alasdair je duga kim koracima ušetao u hodnik. »Što je ukradeno?« »Ništa što možemo vidjeti, gospodine. U tome je zagonetka.« »Oh, Alasdaire, tako mi je drago da ste došli. Emma nije htjela da vas uznemirujemo... kaže da nema ništa što biste mogli poduzeti.« Maria se žurno spustila niz stube, poravnavaju i svoju no nu kapicu koju je i dalje nosila preko papilota. »Ali tako se bojim. Srce mi lupa kao bubanj. Ku anstvo bez muškaraca, znate, tako je ranjivo.« »Za Boga miloga, Maria, ova je ku a prepuna muškaraca.« Emmin nestrpljiv glas dopro je s vrha stuba. »Ovdje su Harris i pola tuceta snažnih lakaja.« Sišla je do pola stubišta, a pogled joj je preletio preko Alasdaira dok je rezervirano govorila: »Nije bilo ni najmanje potrebe poslati po tebe, gospodine. Mogao bi se i vratiti ku i na spavanje.« Dakle što je sad bilo ovo? Prošlo je nekoliko dana otkad je zadnji put upotrijebila taj ton prema njemu, pomislio je Alasdair. Ili ga gledala s onom hladnom ravnodušnoš u. Ali trenutno nije imao vremena za taj misterij. »Gdje su bili kradljivci?«, upita on mirno. »U Emminoj sobi za presvla enje«, odgovori Maria. »Samo pomislite. Emma je vrsto spavala u drugoj sobi. Bilo što se moglo dogoditi.« »Ali nije«, istakne Emma zagrižljivo. »Probudila sam se, oglasila uzbunu, oni su pobjegli, a jedino što nedostaje moja je stara mapa za pisanje.« Okrenula se da po e na kat. »Ako biste me ispri ali, vra am se u krevet sa svojim ajem.« »Samo malo, Emma.« Alasdair je zakora io na najdonju stubu. »Jesi li rekla da su ti uzeli mapu za pisanje?« »Da. A sada, jako sam umorna, pa ako bi me ispri ao...«, ponovi ona. »Oprosti, Emma, ali nažalost ovo nije tako jednostavno.« Alasdair je pohitao uza stube. »Do i, želim pogledati tvoju sobu za presvla enje.« Uhvatio ju je oko struka i podignuo je uz posljednje tri stube. Emma je odmah postala svjesna napetosti koja je kolala njime. Bila je o igledna u nepopustljivoj ruci na njezinu struku. U o ima mu je bio intenzitet kojega ondje ranije nije bilo, a usta i eljust bili su mu uko eni. To je imalo u inak gušenja njezinih prosvjeda, i ona mu je dopustila da je nagna na povratak u njezinu sobu za odijevanje. Maria je, žure i se stubama i pritom zaostaju i za njima nekoliko koraka, zatekla vrsto zatvorena vrata sobe za odijevanje. Donekle je oklijevaju i otvorila vrata. »Draga moja...«
96
»Ne sad, Maria«, re e Alasdair. Odsje an ton nije bio onaj na koji je Maria bila naviknuta kad joj se obra ao. Shvatila je da se zadnjih nekoliko minuta dogodilo nešto što je odagnalo njegovu uobi ajenu ugladenost. »U redu«, re e ona krotko i povu e se, zatvorivši vrata. »O emu je rije ?« Emma je na as zaboravila sobu za odmor u Almackovu klubu. Alasdair joj nije odmah odgovorio. Hodao je po sobi za presvla enje. »Je li sve upravo onako kako su ostavili?« »Da. Mislim da Tilda nije imala vremena pospremati.« Nalila si je aj i otpila gutljaj, znatiželjno ga promatraju i. Alasdair je pošao do prozora. »Pobjegli su ovuda?« »Aha.« Nastavila je pijuckati svoj aj, ekaju i. »Tvoja je mapa bila na polici u pisa em stolu?« Rukom je prešao preko ravne sjajne površine police. To je bilo mjesto na kojem je vidio pisa u mapu za vrijeme vlastitog istraživanja. »Aha.« »Što je bilo u njoj?« Okrenuo se licem prema njoj, položivši dlanove na policu iza sebe. Njegovo mršavo, koš ato lice bilo je jako napeto, a o i ispod napola sklopljenih kapaka oštre poput bodeža. Emma je slegnula ramenima. »Samo ono što bi i o ekivao. Materijal za pisanje. Pera. Papir. Vosak za pe enje.« »Pisma?« Kratko je pitanje pucketalo silinom puš ane kugle muškete. Emma se zapiljila od iznena enja. »Ne znam.« »Misli!« Ponovno uputa kao pucanj iz pištolja. Emma ga je promotrila s mrvicom neodobravanja. »Zašto? Što bi to moglo zna iti?« »Više nego što znaš. A sada, misli!« »Ne mogu razmišljati kad se dereš na mene kao da sam neposlušna španijelka!« Alasdair je rastreseno provukao ruku kroz svoje ve razbarušene uvojke. Uzdahnuo je i poslao Charlesa Lestera i njegove upute do avola. Charles Lester nije poznavao Emmu Beaumont. »Je li bilo kakve korespondencije od Neda u toj mapi za pisanje?«, upita on, sada tiho. »Ne«, odlu no re e Emma. »Neko sam vrijeme uvala njegovo posljednje pismo unutra... osim što se nije radilo o pismu. Bila je to naj udnija mogu a pjesma... jako loša pjesma.« Odjednom je zagrizla usnu i ušutjela. »Gdje je ona sad?« Alasdair nije niti trepnuo. Emma se namrštila. »O emu je ovdje rije ?« »Samo mi reci gdje je pjesma.« Ustala je i pošla u svoju spava u sobu. Alasdair ju je slijedio. »Držim je u svome primjerku Ode o nagovještaju besmrtnosti«, re e ona, a glas joj se malo prekine. Uzela je tanki svezak Wordswortha s no nog ormari a i pružila ga Alasdairu. On ga je otvorio i pustio da mu r om zamrljani pergament doleprša u otvoreni dlan. Stajao je gledaju i ga u tišini. »Za Boga miloga, Alasdaire, što se doga a?« isfrustrirano upita Emma. On je podigao pogled. »Ovo«, re e on tiho, podignuvši pergament. »Ovo je šifrirani pregled Wellingtonove namjeravane proljetne vojne u Portugalu.« Emma je u nevjerici iskola ila o i. »Ali zašto je ja imam?« »To je dobro pitanje.« Alasdair je gotovo zabavljeno podignuo obrvu dok je spremao pergament u džep kaputi a. »Ned je ovo i pismo tebi povjerio ovjeku s kojim je bio kad je ubijen. ini se da je Hugh Melton pomiješao to dvoje. Nedovo pismo tebi stiglo je konji koj gardi malo prije Boži a. Oni su, naravno, pretpostavili da je posrijedi prava stvar, i potrajalo je duže nego što
97
je trebalo da kona no shvate kako se zapravo radi samo o onome što se i inilo. O bezazlenom pismu brata sestri... ništa više, ništa manje.« »Naravno, dotad su Napoleonovi unova eni portugalski i španjolski saveznici tako er tragali za dokumentom. Znali su da ga je Ned nosio u vrijeme svoje smrti. Odustali su kad su pomislili da je sigurno preneseno u Englesku. Me utim, izgleda da u gardi imaju krticu. On ih je uspio obavijestiti da je zapravo dokument nestao. Nije trebalo biti genij da se zaklju i što se dogodilo.« Osmijeh mu je bio podrugljiv dok je nastavljao: »Zatim je, shva aš li, slatko moje, sve postala stvar toga tko ga se prvi može do epati. Sve se svelo naobi no traženje skrivenog predmeta. Vrijeme je od presudne važnosti, kao što možeš zamisliti. Napoleonu informacija ne e vrijediti kad Wellington u ožujku krene u vojnu. Potrebno im je doznati što smjera prije nego što pokrene trupe.« Emma je kimnula. To je imalo smisla. »Ali zašto je Nedovi zapovjednici nisu jednostavno zatražili od mene?«, re e ona s uobi ajenom prakti noš u. Alasdair je uzdahnuo. »Još jedno jako dobro pitanje. »Mislili su kako bi se, da si znala što imaš, mogla izlanuti pogrešnoj osobi.« »Znam uvati tajnu!« Bila je ogor ena. »Mislili su da u odre enim okolnostima možda ne bi mogla druga ije«, oprezno re e Alasdair, sada je pomno promatraju i. Emma se zapiljila u njega, postupno shva aju i. »Ho eš re i da bi netko mogao pokušati... prisiliti me da im kažem?« »Aha.« Preklopio je ruke, a o i su mu i dalje po ivale na njezinu licu. »Znaš li pjesmu napamet?« Emma je kimnula. »Da, naravno da znam. Pro itala sam je bezbroj puta. Pokušavala sam u njoj na i smisla, mora da to znaš.« »Izrecitiraj mi je«, naredi on. Emma se namrštila, a zatim bez oklijevanja izrecitirala Nedovu udnu i besmislenu pjesmu. Alasdair je šutke slušao. Kad je završila, on re e: »Vidiš na što sam mislio, Emma. Imaš Nedovu poruku u glavi. Ako te neprijatelj ugrabi, ne treba mu pergament.« »Kako gadno«, re e ona, klasi no ublaživši opis situacije. »Ali sad je sve u redu. Sada imaš dokument, možeš ga dati pravim ljudima, a onda e sve biti dobro.« »Neki bi tako voljeli pomisliti.« »Ali ne i ti?« »Ne.« On odmahne glavom. »Što je razlog zbog kojeg u ti se idu ih nekoliko tjedana, draga moja Emma, prilijepiti bliže od tvoje sjene. Kad vojna krene, više ne e biti opasnosti. Ako vrijeme posluži, Wellington namjerava pokrenuti vojnu po etkom ožujka. Do tada, možeš se smatrati u opasnosti... i možeš mene smatrati nekakvim tjelohraniteljem.« Prešao je sobu i potegnuo uzicu zvonca. »Oti i emo do sredine jutra. Jemmy i Sam jahat e kao pratioci uz ko iju.« »Oti i kamo?«, re e Emma tiho. »U Lincolnshire. Imam lova ku ku icu, ako se sje aš. Ostavljena mi je u stri evoj oporuci. Donekle je trošna, ali mislim da je možemo u initi podesnom za stanovanje.« »Ali ja ne želim i i u Lincolnshire«, prigovori Emma, okupljaju i oko sebe svoje raspršene snage kao da su poderani dronjci koje je otpuhala oluja. »Ovdje imam obaveze.« Alasdair ju je pogledao. »Ne protivi mi se u ovome, Emma. Ne eš pobijediti. A vlastiti ti zdrav razum mora govoriti kako je to jedini razborit put.« Emma je dobacila pogled prema još uvijek otvorenom prozoru. Bili su joj tako blizu. Da se nije probudila, što bi joj bili u inili? Prekrižila je ruke preko grudi i zadrhtala.
98
Alasdair je mrko kimnuo i okrenuo se kako bi dao otresite upute Tildi, koja se pojavila u odgovor na zvonce. * * * »Dovoljno da obori konja, rekao si.« Luiz je odbacio svoj šešir i plašt preko stola u sobi punoj propuha u Polumjese evoj ulici. »Dobar neki konj!« Jednom za promjenu, osje ao se sposobnijim od svog ortaka. Paolo je zabrljao posao. To je bilo gotovo ne uveno i Luiz nije mogao ne osje ati stanovito perverzno zadovoljstvo u razmatranju o tome. Paul je ispustio bujicu portugalskih psovki. Iz pojasa je izvukao nož i napao bravu pisa e mape. »Mora da ju nije popila do kraja!«, bijesno je ustvrdio. »Da se ona kuja Esterhazy nije uplela, gledao bih kako je žena ispija do kraja. Mora da ju je odložila kad sam otišao.« Brava se slomila i otvorila, a on po eo pretraživati mapu, izbacuju i njezin sadržaj. Kad ju je ispraznio, uhvatio ju je za korice i protresao. Ponovno je opsovao, još bestidnije nego prije. Luiz je s ponešto poštovanja slušao tu te nost. »Dakle što sad?«, upita on. Paul je podigao bocu brendija i nagnuo je k usnama. Grlo mu je gorjelo dok je žedno gutao žesticu. »Onda?«, potaknuo ga je Luiz, kad mu je ortak došao do zraka. Paul je obrisao usta nadlanicom. Izraz lica sad mu je bio posve ravnodušan, glas hladan i odsje an. »Ugrabimo ženu. Ugrabimo je s ulice ako bude nužno. I ugrabimo je danas!« Paul je zurio u kamin, gdje je pepeljasti jantar vatre nudio prigušeni sjaj. Misija mu je prerasla u drugu dimenziju, shvati on. Osobnu. Želio se osvetiti ženi koja ga je navela da pomisli kako ga želi, odbila ga i nadmudrila ga. Uvijek je bilo opasno miješati osobne motive s poslom, ali u ovom e slu aju to u initi. Po eo je kora ati malom prostorijom. »Potrebna su nam još dvojica... možeš ih prona i?« »Da«, kimne Luiz. »Sunarodnjake.« »Odli no. Onda ih dovedi ovamo.« Luiz je ponovno uzeo plašt i šešir te izašao u zoru.
99
Dvanaesto poglavlje »Ne, Maria, ne putujem u lakim kolima«, odlu no re e Emma, odrezavrši vrh kuhanog jajeta. »Tebi i Tildi bit e udobnije samima. Ja u voziti svoju dvokolicu i nove ri ane.« »Ali ne možeš voziti na otvorenom sve do Lincolnshirea«, prigovori Maria, umo ivši komadi tosta u aj. »Da, mogu. Ali mogla bih i jahati. Privezat emo Lastavicu za stražnji dio dvokolice.« »Ali što je s Alasdairom?« »Doista, što?«, re e Emma s opasnim sjajem u o ima. »Ako želi putovati u lakim kolima, to je njegova stvar.« »Oh, zaboga«, uzdahne Maria, traže i okrepu u aju. » inilo se da se ti i Alasdair tako srda no slažete, a sada...« Primila se za glavu od o aja. Emma nije ponudila nikakav komentar na to. Posula je malo soli na svoje jaje, razmišljaju i o nadolaze em putovanju. Biti zatvorena u lakoj ko iji tri dana, koliko e im trebati do Doddingtona, nije bila privla na mogu nost. ak i da redovito mijenjaju konje, ne bi se mogli nadati postizanju više od šesnaest kilometara na sat. No mogla bi iz nužde napraviti vrlinu tako da upozna svoje ri ane. A kad se oni budu morali odmarati, onda bi mogla jahati Lastavicu, a Sam bi mogao dovesti ri ane u kratkim etapama. Moglo bi biti mogu e izvu i ponešto zadovoljstva iz ovog nametnutog putovanja. No koliko god da se trudila, nije mogla izvu i niti trunku zadovoljstva ili užitka od pomisli na Alasdairovo društvo. Glas Julije Melrose piskao joj je u uhu, neprekidno je mu i poput kapanja vode iz za epljenog žlijeba. To je bilo najgore poniženje - misliti da je o njoj slobodno diskutirao sa svojim drugim ljubavnicama. Od razmišljanja o tome bilo joj je mu no. »Najdraža Emma«, usudi se Maria. »Izgledaš vrlo žestoko. Zar ne želiš po i u Lincolnshire? Kad bi rekla Alasdairu da to zapravo ne želiš, možda bi on...« »Za milost Božju, Maria, Alasdair ne upravlja mojim postupcima!«, usklikne Emma, napokon preko svake mjere uzrujana vedrim pretpostavkama svoje družice da njome kao ženom mora upravljati muškarac. Da se, bez takvog upravljanja, niti jednoj ženi ne može povjeriti donošenje odluke, a još kamoli ispravne odluke. »Ne idem u Lincolnshire jer on tako kaže. Idem jer sam ja odlu ila da moram.« »Da, draga«, promrmlja Maria. »Nisam te mislila uzrujati. Ve je bilo takvo vrijeme za uzrujavanje, na ovaj i onaj na in.« Ispružila je ruku i potapšala Emminu. »Tako strašna stvar. Ali sigurna sam da Alasdair zna što je najbolje.« Emma je šutke zaškrgutala zubima. * * * Alasdair se vratio u Ulicu Mount netom prije sredine jutra. Vozio je svoju dvokolicu, straga pripasavši malu putnu torbu, s Jemmyjem na ko ijaškom sjedalu i dva pištolja napunjena barutom i spremna njemu uz noge. Konjušar je jahao Feniksa, koji je mirno kaskao kraj stražnjeg dijela dvokolice. Alasdair je dostavio izgubljenu poruku Charlesu Lesteru i opisao no ne doga aje. Lester se slagao s tim da se Emma skloni na sigurno. Ako i kada uspiju locirati ljude odgovorne za pokušaj razbojstva ili ako, što je bilo vjerojatnije, uspiju otkriti krticu u vlastitim redovima, bit e sigurna. Ali ne dotad. Ponudio je Alasdairu nekoliko vlastitih ljudi kao dodatnu zaštitu, ali Alasdairu nije bila ugodna zamisao o neznancima koji bi mogli osjetiti potrebu za djelovanjem na vlastitu ruku, izvršavaju i naredbe drugog gospodara. On e angažirati uobi ajene pratioce uz ko iju. Ko ijaš je bio odan i znao se poslužiti pištoljem. No glavni e mu oslonac biti Jemmy i Sam. 100
Prtljaga se utovarivala na krov ko ije kad se Alasdair dovezao do ulaznih vrata. Sam, koji je ulijevao strahopoštovanje, prošetavao je Emminu trka u dvokolicu s upregnutim ri anima. Imao je izgužvano, prepravljeno lice bivšeg profesionalnog boksa a i držanje nekoga tko uživa u sukobu. Potegnuo je uvojak kose i iznio mišljenje kako su konji ledi Emme lijep par istokrvnih grla. »Doista jesu«, re e Alasdair, sko ivši s dvokolice, pruživši uzde i bi Jemmyju. »Ali što jutros radiš s njima?« »Ledi Emma, milorde.« Sam kimne. »Rekla je da e njima upravljat do Lincolnshirea.« »Oh, je li stvarno«, promrmlja Alasdair. »Baš emo tvoriti lijepu povorku. Poštanska ko ija, njezini pratioci, dva jaha a konja, dvije dvokolice, dva pratioca na konjima i dva para konja za dvokolice.« Toliko o diskretnom odlasku iz grada. Ušao je u ku u gdje ga je Harris obavijestio da je ledi Emma u blagovaonici. »Emma, nije mogu e da namjeravaš upravljati konjima sve do Lincolnshirea«, re e on ulaze i, skidaju i rukavice i turivši ih u džep svog kratkog jaha eg ogrta a. »Da, mogu e je«, re e ona, uzevši komad kruha i maslaca. Alasdair je izvukao stolicu i sjeo. Pokušao je tonom urazumljavanja. »Samo promisli na as, Emma. Tako emo se raširiti na cesti, s tako vraški suludom povorkom, da bilo tko može osmisliti napad.« »Napad!«, zakriješti Maria. »Oh, Bože, tko e nas napasti?« Mariji nisu odali posljedice ove situacije. Jednostavno je prihvatila da im je svima, nakon no ašnje neugodnosti, potreban kratak period ladanjskog života. Doista, kao što je rekla, živci su joj bili prenapregnuti. Naravno da mora biti kako i draga Emma sli no pati. »Drumski razbojnici«, re e Emma s ponešto užitka. »Hajduci. Muškarci sa starinskim puškama i...« Maria je izgledala kao da tek što nije pala u nesvijest i Emma re e, brzo osjetivši grižnju savjesti: »Oh, samo te zadirkujem, Maria. Alasdair se samo ponaša kao pani ar.« »Ne«, re e Alasdair. »Ne, ne ponašam se.« »No«, re e Emma, posežu i za srebrnim lon em džema od malina. »Možda bismo mogli smanjiti veli inu povorke ako ti ne povedeš vlastitu dvokolicu.« Razmazala je džem po kruhu i maslacu. »Ja u imati moju. Zašto bi i ti trebao svoju?« Alasdair je shvatio da je spretno pobije en. Naslonio se laktom o stol i podupiru i bradu dlanom, promotrio je s pogledom uvažavanja. »A ho eš li mi dopustiti da s vremena na vrijeme upravljam tvojim konjima, gospo?« »Ako mi dokažeš da možeš s njima iza i nakraj«, odvrati ona, podižu i svoju šalicu s kavom. »Prili no su živahni, znaš.« Alasdair je odgurnuo natrag svoju stolicu, prijazno primje uju i: »Ne mogu shvatiti zašto nikome nije uspjelo ukrotiti te, Emma. Ali pretpostavljam da svi moramo živjeti s posljedicama.« Pošao je prema vratima, nastavljaju i: »Ti i ja krenut emo u tvojoj dvokolici za pola sata. Napravit emo krug oko Hyde Parka kako bismo ostavili dojam da se samo idemo provozati. Odmorit emo se u Potters Baru, pa emo tamo pri ekati ko iju.« »Zašto mora izgledati kao da se idete provozati?«, upita sirota, zbunjena Maria. »Malo je komplicirano«, odgovori Emma. »Kad stignemo u Doddington, re i u ti o tome. Ali nema potrebe da se brineš.« »Pa, priznajem da sam zahvalna na tome što je Alasdair s nama«, re e Maria, uputivši mu zahvalan osmijeh. Alasdair se malo naklonio. »Drago mi je da ste s nama, Maria.« Napustio je
101
blagovaonicu. Ali im je izašao kroz vrata, izraz lica mu se smra io. Nešto se dogodilo što je promijenilo Emmin ju erašnji stav iz Richmonda. No nije se ni pod cijenu života mogao domisliti što je to bilo. Nije u inio ništa što bi je uzrujalo. Uvijek je znao kad bi to napravio, a kategori ki je znao da nije napravio niti u inio ama baš ništa. Dakle, što se dovraga zbivalo? Vratio se na ulicu i rekao Jemmyju neka odveze njegovu dvokolicu s konjima natrag u konjušnicu. »Izdaj naredbu da ih treba vježbati svakog dana, a zatim odjaši na Feniksu u Potters Bar i povedi Lastavicu ledi Emme. Na i emo se u Crnom galebu.« »Ne uzimate dorate sa sobom?« Jemmy se zaprepastio, razroga ivši o i na svom naboranom licu. »Po svemu sude i, ne«, suho odvrati Alasdair. »Stavi moju putnu torbu u dvokolicu ledi Emme i spremi pištolje ispod sjedala.« Jemmy se mrmljaju i pokorio i sko io u dvokolicu svoga gospodara, preuzevši uzde i bi . Alasdair je s mrkom rezignacijom promatrao kako njegova omiljena ekipaža nestaje iza ugla na Augleyjevu ulicu. Emma e idu a morati napraviti ustupak, odlu io je. Me utim, to nije bilo su eno. Emma se pojavila petnaest minuta kasnije u strogo krojenoj jaha oj haljini od finog sukna žarko naran aste boje, porubljenoj crnom pletenom vrpcom. Izgledala je poput rajske ptice, pomislio je Alasdair s ne im sli nim o aju. »Ako sam se nadao prokrijum ariti te iz grada, mogu na to zaboraviti«, re e on dok je ona silazila stubama na ulicu. »Ta mirisna parada boje privla it e pozornost kilometrima naokolo.« »Oh, ali imam svoj veo«, odgovori Emma s nevinim smiješkom. Namjestila je crni šeširi nataknut na prugaste pletenice koje su joj okruživale glavu. Veo je bio tek ukrasno, tanko pokrivalo, a svaki potencijal za diskrecijom posve je prije ilo ki eno crno pero koje joj se savijalo na rame. U inak je bio dojmljiv; zapravo, pomislio je Alasdair, bio je veli anstven. Jednom kad se ugleda, ne bi se lako zaboravila. »Kako bilo«, nastavi Emma s jednakom nevinoš u dok je preuzimala uzde i bi od Sama i spremala se uspeti u svoju dvokolicu. »Shvatila sam da želimo da nas svi vide kako se vozimo kroz park. Dok laka ko ija krene neprimije ena iz Ulice Mount, ja u se šepiriti u svojoj dvokolici.« Dobacila mu je oštar pogled dok je citirala Juliju Melrose manje nego milozvu nim tonom. No Alasdair nije pokazao nikakvu reakciju. Bilo je gotovo kao da ju nije ni uo. ak cu vulgarno paradirati«, naglašeno je istaknula. Mrštenje prije e Alasdairovim licem. »Zašto bi to u inila?«, re e on, a zatim se, ne ekaju i odgovor, okrene ko ijašu da mu dade upute za prvu etapu putovanja. Emma je podrugljivo pomislila kako je vjerojatno zaboravio što je rekao svojoj ljubavnici. Vjerojatno je brbljao ne paze i što govori u naletu požude... U grlo joj je nadrla žu i ona ju je gorko progutala, okrenuvši glavu od Alasdaira, promatraju i ulicu kao da obiluje zanimljivim prizorima. Nije da bi ih mogla uo iti sve da ih je ondje i bilo. O i su joj zamutile gnjevne suze. »Dobro. Krenimo.« Alasdair je usko io u dvokolicu pored nje. »Sam, pusti konje.« Ri ani su posko ili naprijed, kao da su pušteni iz stupice. Emma ih je obuzdala, blago ih pritegnuvši za uzde. Smjesta su reagirali. »Lijepo«, re e Alasdair. »Jako«, složi se Emma i baš je namjeravala ispaliti oduševljen komentar o reagiranju ri ana kad je shvatila da je ona iritantna amnezija ponovno nadvladala njezinu ljutnju na Alasdaira. Jednog ga trena može mrziti s najdubljim i najbolnijim prezirom, a ve u sljede em
102
može se na i posve udubljena u razgovor o jednom od mnogih iskustava i ushita koje su s takvom straš u dijelili. vrsto je stisnula usne i svu svoju usredoto enost usmjerila na konje. Alasdair joj je dobacio zbunjen pogled. Nešto sasvim sigurno nije bilo u redu. Možda se radilo o nervoznoj reakciji na razbojništvo. Najprije je primijetio njezinu rezerviranost kad je ušao u ku u nakon što je Maria poslala po njega. Shva ao je da ju je ljutilo što je Maria poslala po njega. No ponešto budalasta ustrajnost njezine družice za muškim kormilarom kroz život uvijek ju je ljutila, iako bi to obi no okrenula na smijeh. U normalnim okolnostima, Alasdair bi ispitao vlastito ponašanje ne bi li otkrio uzrok Emminoj hladno i, ali znao je da se nema zbog ega prekoravati. Nije bilo mogu e da ju je mogao naljutiti ili ojaditi izme u ju erašnjeg dijela dana u Richmondu i sada. Moglo se razumjeti da se mogla uzrujati, a možda ak i preplašiti zbog toga što je progone špijuni s nedvojbeno lošim namjerama, no njezino je hladno držanje postojalo i prije nego što je shvatila pravu situaciju. Dakle o emu je dovraga bila rije ? »Drago mi je vidjeti da si se oporavila od onoga što ti je prouzro ilo teško e sino «, re e on dok su skretali u Hyde Park. »Nikad te nisam vidio tako pospanu. I to tako naglo.« Emma nije ništa rekla. Jedino objašnjenje koje je mogla donijeti za onaj udan preokret bio je njezin šokirani jad zbog onoga što je ula u sobi za odmor. Ne bi bila ekivala od sebe da reagira na taj na in, no tijelo se povremeno može udno poigrati s ovjekom. »No s druge strane, doista smo imali ponešto energi no poslijepodne«, promrmlja Alasdair sa smiješkom. Na trenutak je položio ruku na njezino bedro. Ona se uko ila pored njega, a pogled je vrsto usmjerila na put pred sobom. Pustio je da mu ruka padne sa strane, a zbunjenost mu je ustupila mjesto poznatoj frustraciji. Ako nešto nije bilo u redu, zašto mu to jednostavno nije rekla? * * * Paul Denis, iz zaklona ukrasnog grmlja malo podalje od staze, promatrao je kako se dvokolica kotrljaju i odmi e od njega po treslovini. inilo se da joj se onaj prokleti Alasdair Chase prilijepio poput muhe na med. Ne bi bilo mogu e oteti je ovdje usred parka, ali nezgoda s ko ijom, svojevrsni diverzijski manevar na prometnoj ulici izvan parka, pružio bi im mogu nost. On i dvojica korisnih muškaraca koje je Luiz pronašao za njega lako e odmjeriti snage s ružnim lakajem na ko ijaškom sjedalu straga. Ali dodatak Alasdaira Chasea toj jednadžbi mijenjao je brojke. Paul ju je ekao da ude u park. Luiz je postavio mom a kod konjušnice u kojoj je držala svoje konje. im je zatražena njezina dvokolica, taj mu je uli ni deran dostavio poruku, primio svojih šest penija i nestao svojim putem, zvižde i. Plan je bio krasan u svojoj jednostavnosti. im bi ugledao Emmu, Paul ju je namjeravao zasko iti. Zamolio bi je da ga malo provoza oko parka. Sasvim obi na molba i takva koju ne bi mogla odbiti bez velike neuljudnosti. Prijateljski su se rastali prošle ve eri u Almackovu klubu. Ne e imati razloga biti neljubazna prema njemu. Zamolit e je da ga odbaci do Fribourgove i Treyerove trgovine, gdje je želio obnoviti svoju zalihu burmuta. Ponovno nije mislio da bi mogla odbiti tako nevinu molbu. A njegovi e ljudi ekati na ulici ispred trgovine kako bi izazvali nezgodu. Prsti su mu se omotali oko malog komada olovne cijevi u džepu. Udarac u bazu lubanje onesvijestit e je. Doimalo bi se da je ozlije ena u nezgodi. U odvra anju pozornosti i neizbježnoj gomili koja e se ondje motati, bit e vrlo jednostavno predati je Luizu, koji e
103
ekati u lakoj ko iji. Potpuno siguran i jednostavan plan - osim što nije uzeo u obzir lorda Alasdaira. Me utim, za Paula ne e biti neobi no niti zamoliti Chasea da mu ustupi mjesto u ko iji. Što se visokog društva ticalo, ledi Emma je još uvijek bila na bra nom tržištu. Još uvijek je imala izabrane udvara e. Dijeliti svoju pažnju bio je dio igre koju su svi igrali. Paul je izašao iz ukrasnog grmlja i latio se ležernog šetanja stazom, pozorno motre i povratak ko ije. No uzalud je motrio. Dvokolica se nije vratila. Trebalo mu je skoro petnaest minuta prije nego što se uvjerio da mu je trud uzaludan. Tiho psuju i, izašao je iz parka i pozvao fijaker. Skrenuo je u Ulicu Mount upravo na vrijeme da ugleda Mariju Witherspoon kako se penje u krcatu poštansku ko iju. Slijedila ju je služavka sa škrinjicom za nakit. Emme nije bilo nigdje na vidiku. Paul je kratko i oštro udario po stijenki iza ko ijaša fijakera, a muškarac je zaustavio svoje konje. Nagnuo se unatrag kako bi doviknuo kroz prozor: »O ete van ovdje, šefe?« »Ne, samo pri ekaj ovdje dok. ti ne kažem da nastaviš.« Ko ijaš je slegnuo ramenima i zavalio se na svom sjedalu, raširivši stari broj Gazettea. Paul je naslonio ruku na prozor i promatrao prizor pred Emminom ku om. Pratitelji ko ije, brdo prtljage - svi znaci namjere dugog putovanja. No ondje nije bilo Emme, samo njezina družica i služavka. Emma je vozila svoju dvokolicu u parku s Alasdairom Chaseom. Paul je cupkao svoju šiljastu bradu. Ako ona kre e na put, zašto bi najprije pošla na vožnju parkom? Da skrene bilo koga zainteresiranog za njezino kretanje s traga, naravno. Sino je otkrio svoje namjere uzevši pisa u mapu. Oni e sada zaklju iti da se, dok ona jaše u parku, nitko ne e zanimati za ku u. Ako im po e za rukom da napuste London neprimije eni, onda bi ih bilo gotovo nemogu e prona i. Ceste koje vode iz Londona bile su brojne na svim krajevima kompasa. Mogu a odredišta bila su raznolika kao i dugine boje. Poštanska ko ija je krenula. Paul se nagnuo kroz prozor. »Prati ko iju.« »Kamo?« Ko ijaš je ponovno preklopio svoje novine. »Da to znam,« otrese se Paul, »ne bih trebao tebe da je pratiš.« * * * Emma je provela dvokolicu kroz Cumberland Gate na sjevernom kraju Park Streeta i uputila se sjeverno prema Cesti Holloway. Na naplatnom mjestu za cestarinu prije Islington Spa, Sam je sko io s ko ijaškog sjedala kako bi nabavio karte koje e im otvoriti sljede e tri rampe. Alasdairu je kona no bilo dosta. »Ho e li se ova šutnja nastaviti sve dok ne stignemo do Potters Bara, Emma?« »Nemam što re i.« »Da, imaš«, ustvrdi on. »Pucaš od želje da nešto kažeš. Nešto te živu izjeda, i mislim da je bolje da se riješiš toga prije nego što te posve obuzme.« Sam je sko io natrag na svoje sjedalo i Emma je ponovno obola konje. S jedne strane, željela ga je optužiti. Željela je vidjeti njegovu zbunjenost i nelagodu. Htjela ga je uti kako se sapli e s objašnjenjem ili poricanjem koje nikako nije mogao u initi uvjerljivim. No s druge strane, nije mogla podnijeti da riskira njegovo držanje kao da to nije ništa važno... da riskira da je ismije jer je naivno stvorenje koje se obazire na klevete jedne bludnice o tome što je on ikome rekao. Umalo se uvjerila da bi tako reagirao. Iskritizirao bi je zbog tako nerealnih, nepro-finjenih briga. Svi su oni odrasli muškarci i žene bez ikakvih iluzija. Tako je to u svijetu.
104
A ona nije mogla podnijeti da to uje. Alasdair je ekao odgovor. ekao je cijelim putem kroz ubavo seoce Islington Spa, za vrijeme uspona na brežuljak i ulaza u Highgate te silaska na sjevernu stranu. ekao je sve dok se nisu našli na Finchley Commonu, gdje se pred njima duž vrištine protezala pusta staza pod eli no sivim nebom. ekao je dok su prolazili vješala u Fallow Corneru. Trule i leš nekadašnjeg drumskog razbojnika ljuljao se u svojim lancima, škripe i dok je vjetar puhao s ravne pustopoljine. Šutnja u dvokolici bila je duboka sve dok Sam, koji je u o ekivanju postoje eg razbojnika držao pištolje na gotovo, nije po eo tiho zviždukati, kao da želi odagnati vlastitu nelagodu. Maknuli su se s vrištine bez susreta s opasnoš u i stali zbog pla anja cestarine u selu Whetstone. Alasdair je do tada izgubio svoju nimalo bezgrani nu strpljivost, no ništa se nije dalo u initi dok je Sam sjedio iza njih. Mogli bi se posva ati pred Jemmyjem, ali Sam je bio pridošlica. »Stani kod Crvenog lava«, re e on odsje no kad su se dovezli u prometni gradi Barnet tri kilometra nakon Whetstonea. »Mislila sam da stajemo kod Potters Bara.« »Potrebno mi je pi e, a konje treba napojiti.« Emma je zaustavila konje u dvorištu Crvenog lava. Konjušari su se žurili zamijeniti konje za tri poštanske ko ije koje su se uputile na cestu za krajnji sjever. Alasdair je sko io na kaldrmu. »Do i.« Podignuo je ruku kako bi pomogao Emmi si i. Ona je na trenutak oklijevala, a zatim prihvatila ruku i sama sišla. Znala je da je Alasdair sada ljut i znala je da je na svoj tipi no perverzan na in iskonstruirala scenu koja e se sad odigrati. Usprkos svom strahu od njegove reakcije, suo avanje joj je bilo potrebno. Nikad nisu mogli prikrivati svoje osje aje jedno od drugog, jure i s jednog olujnog vrhunca na drugi. Možda se nije radilo o najzrelijem na inu, ali niti jedno od njih izgleda nije si moglo pomo i. Alasdair joj je ispustio zapeš e im je dotaknula tlo. »Idi u gostionicu i zatraži mirnu sobu«, re e on, dodaju i s hladnom uljudnoš u: »I vr bijelog piva za mene, lijepo te molim.« Emma je u inila kako je zatražio. Gazda, klanjaju i se na vratima, uvjerio ju je kako ima odijeljenu sobu koja gleda na ulicu. Odmah e poslati pi e. Pucnuo je prstima sluškinji, uputivši je neka pokaže dami put na kat. Emma je pošla gore za djevojkom i ušla u kvadratnu sobu presvu enu drvenom oplatom. Stajala je pred prozorom s kamenim stupom u sredini koji je gledao na ulicu kad je Alasdair ušao. »Gazda šalje pivo i kavu«, re e ona bezizražajno, skidaju i rukavice. »Tako er malo hladne piletine i pitu od divlja i. Nisam znala jesi li gladan.« »Ne naro ito«, re e Alasdair. Stajao je le ima okrenut vatri, podigavši donji kraj svog jaha eg kaputi a ne bi li si ugrijao stražnjicu. »Pretpostavljam da je Maria do sada ve naveliko na putu«, primijeti Emma, ne okre i se od prozora. »U redu, Emma, to je dovoljno!«, izjavi Alasdair. »Što se to do avola ovdje zbiva! Duriš se sve otkad sam jutros došao u Ulicu Mount i...« »Ne durim se!«, usklikne Emma, okrenuvši se na njega. »Nikad se ne durim.« »Sve do jutros, možda bih se i složio s tobom«, odvrati on. »Zašto si hladna prema meni?« Emma je odbacila svoje rukavice na sklopivi stol. »Slu ajno nemam volje slušati...«, po ne ona, a zatim se prekine kad se služavka vratila s hranom i pi em. Emma se ponovno okrenula k prozoru. Djevojka je znatiželjno pogledala dvoje gostiju u sobi. Napetost me u njima bila je tako jaka da se mogla rezati nožem. Iznijela je sadržaj svog poslužavnika, rade i ve u buku
105
nego što je to zahtijevao jednostavan zadatak, no tišina u sobi bila je tako glasna da je osje ala neodoljivu potrebu za njezinim ispunjavanjem. »Ho e li to biti sve, gospodine?« Napravila je kniks u Alasdairovu smjeru, budu i da je Emma i dalje bila okrenuta le ima prema prostoriji. »Da... da«, potjerao ju je odmahnuvši otresito rukom. Ponovno je savila koljeno na pozdrav i požurila se iza i iz sobe sa svojim praznim poslužavnikom. »Po nimo ispo etka.« Alasdair si je nalio malo piva. »Sto nemaš volje slušati?« Duboko je otpio iz svog vr a i promotrio je kroz sužene o i. Bio je svjestan vlastite zabrinutosti, a ispod njegove iriti-ranosti titrao je strah, a to njegovo držanje nije u inilo iole pomirljivijim. »Nemam volje slušati kako o meni komentiraju žene poput ledi Melrose«, re e Emma, sada prili no crvena u licu, s najsitnijim drhtajem u glasu. »Da me podcjenjiva ki komentiraju i pripisuju te rije i tebi!« Alasdair je na as zurio u nju u posvemašnjoj zbunjenosti. Spustio je vr natrag na stol. »Ne razumijem te.« »Ne?« Glas joj je sada podrhtavao od ljutnje. »Možda se ne sje aš da si ledi Melrose iznio svoje mišljenje o meni, i to takvim opisom da se, kako shva am, on mora uti da bi se u njega povjerovalo. Vulgarna kao Letty Lade, vjerujem da je bio jedan od njih. Možda se ne sje aš da si joj rekao kako ne možeš do ekati da si prona em muža pa da se možeš osloboditi svoje odurne dužnosti skrbnika.« Suspregnula je dah tihim, ljutitim grcajem i prstima pritisnula usta, bore i se da zadrži vlast nad sobom. Ne e popustiti pred njim. »Što si još diskutirao s njom?«, nastavi ona. »Možda o mojim vještinama me u plahtama? Uživaš li uspore ivati svoje ljubavnice, Alasdaire?« Alasdair je problijedio. »Dosta je!«, re e on, usijanih o iju na bijelom licu, dok mu je miši titrao u kutu vrsto stisnutih usana. »Daj da vidim jesam li dobro razumio. Optužuješ me da sam o tebi raspravljao s drugim ženama?« »Ne samo raspravljao«, uzvrati ona. »Podcjenjivao si me pred svojim drugim ljubavnicama, tako da ono što si rekao mogu ponoviti svojim prijateljicama i poznanicama i svakome me u otmjenim svijetom kome je stalo uti... tako da tvoje rije i budu navrh jezika svake stare pakosnice i tra erice u itavom gradu!« Okrenula se od njega, ne mogavši ga gledati, podlegavši vreloj, grimiznoj plimi svoje boli i bijesa, nesigurna u to koji osje aj sad prevladava. »Kako se usu uješ!«, progovori Alasdair s tihom žestinom koju je prigušenost njegova glasa samo poja avala. »Kako se samo usu uješ, Emma!« »Kako se što usu ujem?«, dobaci ona preko ramena. »Samo ponavljam ono što sam ula. I to na javnom mjestu.« »Usu uješ se povjerovati da bih u inio takvo što? Da bih se tako ogriješio o pristojnost, o umjesnost, da bih o tebi uvredljivo raspravljao bilo s kim?« ula sam to«, ona e bezizražajno. »Vjerujem u ono što sam ula.« Alasdair je prešao sobu u dva duga ka koraka. Uhvatio ju je za ramena i zavrtio je ne bi li ga pogledala u lice. »Tako mi Boga, Emma, nikad nisam bio tako blizu da udarim ženu kao što sam to sada.« »Oh, pa onda samo izvoli!«, usklikne ona. »Nasilje je samo ono što bi ovjek ekivao od muškarca koji omalovažava jednu ljubavnicu ne bi li se umilio drugoj.« Lecnula se od pogleda u njegovim o ima. Prsti su mu se bolno ukopali u njezina ramena i ona je u nekoj vrsti užasnutog iš ekivanja ekala da on izvrši svoju prijetnju. Zbog toga bi ga još i više prezirala. To bi kona no, u potpunosti, ubilo sve druge osje aje. Alasdairove su ruke spale s njezinih ramena. Odmaknuo se od nje, udahnuo duga kim, dubokim, drhtavim dahom, a potom vršcima prstiju protrljao o i i usta te prešao dlanovima
106
preko lica gestom posvemašnjeg umora. Emma je vidjela da mu ruke drhte. »Umjesto da mi u lice dobacuješ optužbe, zašto mi jednostavno ne kažeš što se dogodilo?«, re e on, glasom sada mirnim poput površine ribnjaka. »O ito imaš nekakav razlog za ovu uvredu. I tako ti Boga, Emma, bolje neka bude dobar.« Na pamet joj je pala prva, najsitnija mogu nost da je možda sve greška, strašna greška. Osjetila je prvo bu enje nade. Poznavala je Alasdaira i znala je da nije mogao odglumiti bijes. Nije odavao niti najmanji znak krivice, ak niti najsitniji nagovještaj savjesti. Duboko je udahnula i to no mu ispri ala što je slu ajno ula u sobi za odmor u Almackovu klubu. Alasdair je slušao, a izraz lica postajao mu je pepeljast dok je ona govorila. Emmin je glas jednom ili dvaput zapeo kad je opazila srdžbu kako mu svjetluca u o ima, no nepokolebljivo je nastavila sa svojom pri om, paze i da ne dotjeruje ono što je ula. Kad je završila, Alasdair re e: »Poslušaj me, i to jako pažljivo. Nikad nisam, nikad ne bih, raspravljao o tebi bilo s kim na iole uvredljiv na in. Julia Melrose ima pogan jezik. I može biti da smatra kako ima vlastite interese. Štogod da je pripisala meni, nije poteklo od mene.« Emma je protrljala dlanove kao da joj je hladno. »Ali možeš li pore i da je od tebe mogla dobiti takav dojam zbog kojeg bi se osje ala opravdano iznijeti one stvari?« »Ne mogu re i kakav je dojam mogla dobiti od mene«, re e on s odsje nim odbacivanjem. »Nemam pojma što je mogla izvrnuti kako bi to odgovaralo njezinim ciljevima.« »Dakle, nikad ne bi razgovarao o meni s drugom ženom?« »Nisam li to upravo rekao?«, upita on ljutito. Emma je progutala knedlu i prvi put spomenula zabranjenu temu. » ak niti s majkom svoga djeteta?« Alasdairovo se lice zatvorilo. S ledenom kona- noš u, on re e: »Izostavit emo Lucy iz ovoga, ako dopuštaš. Ne u o njoj raspravljati s tobom ništa više nego što bih o tebi raspravljao s njom.« »Dakle, stvarno misliš da je mogu e držati sve tvoje žene u zasebnim odjeljcima?«, primijeti Emma. Krenuli su ovim putem i ona je sad bila odlu na po i njime do samoga kraja. Vrijeme za to ve je davno prošlo i ako to dovede do kona nog, nepovratnog prekida me u njima, neka tako bude. Sada je znala da ne može živjeti kao Alasdair. Prolazni užici strasti te zabavnog i oduševljenog druženja njoj nisu bili dovoljni. I nikad niti ne e. Alasdair se okrenuo od nje. Uzeo je svoj vr i popio još jedan gutljaj. Prišao je kaminu i stao, jednim stopalom na ulaštenoj bakrenoj ogradi, lijeve ruke protegnute duž okvira kamina, pogleda uperenog u vatru. Podignuo je glavu i ponovno otpio. Emma je ekala, odjednom osje aju i stezanje u prsima, zaustavivši dah. »Koliko misliš da imam ljubavnica, Emma?«, upita on kozerski. »Ne znam. Tu je ledi Melrose, tu sam ja, ako se mogu tako nazvati, tu je majka tvog djeteta«, re e ona uporno. »Tu si ti.« Jednostavna je izjava bila iskazana tako tiho da ona nakratko nije bila sigurna da ga je dobro ula. »To jest,« re e on, »pod pretpostavkom da se smatraš mojom ljubavnicom.« »Samo ja?«, re e ona. »Samo ti.« »Oh.« Bilo joj je navrh jezika upitati ga što se dogodilo s ostalima. Je li to bio interes Julije Melrose? No onda je pomislila kako je se to ne ti e. Teško da ga je u jednom trenutku mogla optuživati kako govori o njoj, a ve u drugom tražiti od njega da joj govori o drugim
107
ženama. »Samo ja... trenutno?« Bilo je važno ovo posve razjasniti. »Dok ti ne odlu iš druga ije.« »Oh«, ponovi ona. Nastupila je tišina u koju su uplovili zvukovi odozdo s ulice: štropot željeznih kota a po kaldrmi, poku arac kako oglašava svoju robu, cvilež udarenog psa. »Do i ovamo«, re e Alasdair, stavivši svoj vr na okvir kamina. Emma se još malo krzmala. U o ima mu je bio odre eni pogled za koji baš nije bila sigurna. »Emma, do i ovamo«, ponovi on tiho, domahnuvši joj prstom. Prišla mu je, ljutito pomislivši kako je apsurdno osje ati ovo prkosno junaštvo, kao da je nekako u krivu. Imala je svako pravo suo iti se s njime. Alasdair joj je obuhvatio lice dlanovima. »Ti si, slatko moje, najsumnji avija, najmrzovoljnija sva-dljivica koju je neki muškarac ikad imao nesre u obožavati.« Emmine o i zlatno su zasjale. »Obožavati?«, upita ona. »Da, vrag nek te nosi!« Grubo ju je poljubio, nepopustljivih ruku na njezinu licu. »Nisi ni najmanje dostojna obožavanja, a ipak sam te obožavao otkad sam te prvi put ugledao s onim prugastim pletenicama i poderanom podsuknjom.« »Zar sam je imala?«, upita ona, iskreno iznena ena takvom uspomenom. »Uvijek si imala poderanu podsuknju.« »To mora da je pretjerivanje«, usprotivi se ona. »Sasvim vjerojatno.« Ruke su mu kliznule oko njenih leda sve dok rukama nije obuhva ao njezine lopatice, vrsto je privivši uza se. Netremice joj je zurio u o i. »Ne znam što još da kažem, Emma. Želim te. Trebam te. Volim te kao što nikad nisam volio drugu ženu. Ako ti to nije dosta, ne znam što drugo mogu u initi ili re i.« U glasu mu se ula takva molba. To je bilo toliko nekarakteristi no od Alasdaira, da je Emma zašu-tjela. Stajala je obgrljena, samo ga gledaju i. »Voliš li me?«, upita on kad je šutnja postala nepodnošljiva. »Da«, re e ona tiho. »Uvijek sam te voljela. ak i kad te mrzim, volim te.« Alasdair se tiho nasmijao i poljubio joj kut usana. »Pa, možda je to onoliko koliko mogu o ekivati... zasad.« Ona e nau iti ponovno mu vjerovati. Kazao je sam sebi da je bitka gotovo izvojevana dok mu se njezino tijelo omekšavalo u rukama, a usne joj popuštale pred njegovim poljupcem. Stvoreni su da budu zajedno, nerazmrsivo isprepleteni. Emma ne može zauvijek poricati ovu istinu.
108
Tr inaesto poglavlje Stigli su do Crnog galeba u Potters Baru ubrzo nakon podneva. Sam je odveo konje kako bi ih nahranio i napojio, a Emma je ušla u gostionicu naru iti laki obrok za vrijeme kad stigne Maria u ko iji. Trebali bi sti i nešto poslije jedan, procijenio je Alasdair. Za put iz Potters Bara do Stevenagea, gdje e preno iti, ko iji e ovog poslijepodneva trebati još dva sata. Dovoljno lako putovanje koje Mariju ne e pretjerano zamoriti. Emma je predala svoju narudžbu u gostionici, a zatim se vratila u dvorište staje. Alasdair je stajao ispod nadsvo enog ulaza za ko ije u dvorište, gledaju i niz cestu. »Možeš li ih vidjeti?« Prišla mu je. »Još ne.« »Proše imo. Dobro bi mi došlo protegnuti noge.« On je kimnuo u znak slaganja i ponudio joj svoju nadlakticu. »Razmišljala sam«, re e Emma. Alasdair zastenje. »Ne opet. To izgleda uvijek vodi do nevolja.« »Budi ozbiljan.« »Vjeruj mi, jesam.« Emma se prema ovom komentaru ponijela sa zasluženim prezirom. »Ne misliš li da bi onim ljudima od sino bilo mnogo zgodnije da se nisam probudila onda kad ve jesam?« Alasdairov se korak usporio. »Ho eš re i?« Ona je slegnula ramenima. »Nisam sigurna na što ciljam, ali ina e ne padam u san usred plesne ve eri. Mislila sam...« oklijevala je, a zatim nastavila: »Mislila sam da mi je pozlilo zbog onoga što sam ula. Ali nije mi bilo zlo. Spavala sam.« Alasdair je zastao kod niskog zida koji se protezao duž uske seoske ceste. Naslonio se na njega, gledaju i kraj što se valovito protezao, promišljaju i o tome. »Što si jela ili pila u Almackovu klubu?« »Ništa. Ondje hrana teško da je primamljiva.« Okrenula se i trzajem se podignula na zid pored njega, mašu i svojim dugim nogama. »Istina.« On se namrštio. »Ti i ja pili smo isto vino za ve erom. Jeli smo od istih jela.« »Da.« Odmahnula je glavom. »Nema veze, to je bilo samo nešto što mi je prošlo kroz glavu... da ako to nisu bili obi ni provalnici, onda su možda mogli srediti da me uspavaju.« »Ne znam zašto se sam nisam toga sjetio.« Zurio je preko zida. »Ali ne vidim kako bi se to dalo izvesti.« Zatim se okrenuo i položio joj ruke oko pasa, grde i je: »Kakvo si ti nepristojno stvorenje, kad sjediš na zidovima poput djevoj ice! Pravo je udo što još uvijek nemaš poderane podsuknje.« Podignuo ju je i spustio, odmahuju i glavom. »Zid je prekriven mahovinom. Okreni se.« Zavrtio ju je i prili no energi no uklonio prašinu sa stražnje strane njezine naran aste suknje, a zatim mu je ruka zastala, prate i zaobljenost njezine stražnjice, gnje i vrsto tijelo ispod suknje. »Alasdaire, usred smo sela!«, psikne ona, odmi i se. »Nemoj to raditi!« »Ali svi a mi se«, re e on jednostavno. »Satiru!«, optuži ga Emma. Onda joj je pozornost privukao zvuk kota a ko ije. »Evo ko ije! Za Boga miloga, ponašaj se pristojno.« Alasdair se tek nasmijuljio. Maria se spustila iz ko ije brbljaju i bez daha. »Kakvo vozilo s dobrim oprugama, ozbiljno to tvrdim. Nikad nisam tako glatko putovala. I niti najmanje uzbune za vrijeme prijelaza preko Finchley Commona, iako se doista tako užasavam drumskim razbojnika. Jesi li uživala u svojoj vožnji, Emma milena?« Široko se nasmiješila Emmi i Alasdairu. 109
»Da, bilo je krasno«, re e Emma, namjerno lažu i. To je bila jedna od najneugodnijih vožnji u njenom životu. »Moji konji imaju najmekše žvale.« Marijino kimanje glavom davalo je dojam znala kog razumijevanja ovog važnog pitanja, iako ona nikad u životu nije držala uzde. »Ovog popodneva jahat emo do Stevenagea«, nastavi Emma vedro. »Da odmorimo ri ane. Ali do i sad u gostionicu. eka te marenda. A ima i soba u kojoj se najprije možeš osvježiti.« »Oh, kako ugodno. Kako je ovo lijepo selo.« Maria je ušla u gostionicu, kao i uvijek spremna da joj se ondje svidi. »Priznajem da bih rado oprala ruke i po ešljala si kosu. Do i gore sa mnom, milena.« Alasdair je ostao na dvorištu staje. »Sve u redu, Jemmy?« »Da.« Jemmy je sjahao s Feniksa. »Mada je promet ponešto gust. Jedva smo se probili kroz Barnet, takva je bila gužva.« »Trebalo bi biti mirnije sad kad smo izvan Londona. Prona i eš Sama u kuhinji kad smjestiš Feniksa i Lastavicu u staju. Pobrini se da nam daju dobar par konja za sljede u dionicu.« »Ne e oni meni podvalit' ništ' osim najboljih, šefe«, izjavi Jemmy, pljunuvši u slamu pred sebe. »Ne«, složi se Alasdair s poluosmijehom. Otišao je u gostionicu. * * * etiri jaha a tog su trenutka prolazila pored vješala u Fallow Corneru. »Siguran si da idu na sjever, Paolo?« Luiz se pogrbio u svom sedlu poput vre e krumpira. Bio je grozan jaha i ova mu se vježba nije ni najmanje milila. »Slijedio sam ih do brklje u Islingtonu. Na mitnici su kupili karte za idu e tri postaje.« Paul je zvu ao razdražljivo kao što se i osje ao. Bio se nadao do sada ostaviti ovaj posao iza sebe, a umjesto toga naganjao je preko otvorenog seoskog kraja procesiju duga ku kao rimska trijumfalna povorka. Luiz je zagun ao i još se dublje pogrbio u sedlu. »Postižemo bolje vrijeme od ko ije«, ponudi on. »A oni e uzeti stanku kako bi odmorili konje.« »Vjerojatno u Barnetu«, promrmlja Paul gotovo sam za sebe. »Ondje emo im u i u trag.« Postrance je letimi no pogledao druga dva muškarca, koja su šutke jahala, ravnodušnih izraza lica. Engleski im je bio manjkav i imali su stroge odredbe da šute, osim kad su sami. im bi otvorili usta, razotkrili bi njihovu igru. No ina e se Paulu dopadalo kako su izgledali. Znao je njihov soj i predstavljali su dobre sluge u poslu ove vrste. Imali su solidno brutalno ponašanje ljudi bez mašte i savjesti. Ako im se naredi da ubiju, tako e i u initi. Ako im se naredi da nanesu ozljedu, ne e prezati to i u initi. Barnet je bio košnica aktivnosti dok se promet pred mitnicom s cesta iz Hollowaya i s krajnjeg sjevera spajao na jednom mjestu. Paul je ujahao u dvorište staje Zelenog mlaca kako bi se raspitao. Konjušar lasi jeg lica samilosno je zurio u njega. »Ne, nijesmo imali nikakvih putnika za sjever koji su ovdeka zam'jenili konje.« Sisao je slamku kao da promišlja o tome. »Naravski, ne bimo ni o ekivali takove putnike jerbo Zeleni mladac nema posla s putnicima sa sjevera. Samo s južnjacima.« Pažljivo je odmaknuo slamku s jezika, dodaju i s velikom milostivoš u: »Mislijo sam da to svi znadu.« Paul je obuzdao potrebu da ispravi ovjekovu drskost svojim bi em. Okrenuo je konja kako bi izjahao iz dvorišta.
110
»Eh, gazda...«, pijukne neki glas. Spustio je pogled na mršavog derana koji je tr karao uz njega. »Ja bi vam mogo re gdje su ošli sjevernjaci.« Dijete je podignulo blatnu ruku. Paul je izvadio peni. »Dakle?« »Crveni lav, gazda.« Dijete je posko ilo, ispruživši ruku da primi peni. Paul je bacio nov na tlo i odjahao natrag na ulicu. U Crvenom lavu pronašao je zlatnu žilu. Sluge iz svratišta nisu se sje ali ko ije s dvije putnice, ali se jesu sje ali dvokolice kojima je upravljala dama u naran astom jaha em odijelu u pratnji džentlmena. Ušli su u svratiste na pola sata kako bi se okrijepili prije nego što nastave za Potters Bar. »Što sad?«, upita Luiz, uspravivši bolna le a. »Malo se odmorimo ovdje?« Paul je bacio pogled prema suncu. Po elo se spuštati prema zapadu. »Ne«, re e on. »Nismo u opasnosti da im nai emo sle a. Nastavljamo dalje.« Luiz je nešto promrmljao pa uzeo vr bijelog piva koji mu je pružio momak iz kona išta. Iskapio je njegov sadržaj jednim velikim gutljajem. »Koliko dugo misliš da ove životinje još mogu nastaviti?« »Zamijenit emo ih u Potters Baru.« Paul je bio nestrpljiv, ali Luiz je ponovno dao napuniti svoj vr , a njegovi su suputnici u inili isto. I on je bio žedan, no perverzno je odbijao utažiti že . Odlu io je posti i svoju misiju i ponos mu ne e dopuštati da uzme u obzir takve trivijalnosti poput gladi, že i i umora. »Eh, Paolo, nemoj biti tako zlovoljan«, ukori ga Luiz. »Uhvatit emo ženu... lako emo je pokupiti. U kojem god da su kona ištu ve eras, izvu i emo je odande.« Paulove su se nosnice raširile; usta su mu se stisnula. Znao je da Luiz govori istinu. Svojevremeno su u inili mnogo teže stvari. A njihova lovina i njezin zaštitnik nisu mogli znati da ih progone. * * * »Limunada!«, iznebuha re e Emma. Usporila je Lastavicu u kas i okrenula se prema Alasdairu koji je jahao pored nje. »Limunada.« »Limunada?«, upita on. »Što s njom?« »Popila sam je malo... sino ... u Almackovu klubu«, nestrpljivo e ona. »Kad me vojvoda od Clarencea prosio... ili barem mislim da je to radio. Nije baš bio jasan. Sasvim je sigurno nešto predlagao.« »Nadam se da si ga razuvjerila«, suho prokomentira Alasdair. »Da, naravno da jesam. Ostavila sam ga... ali ti me ne slušaš.« »Slušam. Limunada.« Podignuo je obrvu na ohrabruju i na in. »Reci mi o tome.« »Paul Denis donio mi je ašu... netom prije nego što sam mu rekla da se ne u udati za njega... da se ne u ni za koga udati, to sam rekla, kako bih s njim bila obzirna, shva aš.« »Shva am«, re e on još suhoparnije nego ranije. » ini se da si imala prili no napornu ve er odbijaju i udvara e. Je li bio utu en?« »Ne.« Emma se ljutito zagledala u njega. »Ne možeš se držati teme?« »Moja isprika.« Lagano se naklonio. »Denis ti je donio ašu limunade. Popila si je?« Emma se namrštila. »Ispijala sam je, a onda ga je princeza Esterhazy odvela na stranu i stigao je vojvoda. Mislim da sam tada izgubila zanimanje za nju. Onda sam, naravno, pobjegla u sobu za odmor ne bih li izbjegla vojvodu i... no, znaš što se zatim dogodilo.« »Aha. Na moju štetu.« »Onda?«, upita ona. »Što onda?« »Alasdaire, kako me možeš ovako zadirkivati?«, usklikne ona, sasvim izgubivši
111
strpljenje. »Postoje svi ti razbojnici koji su me odlu ili staviti na muke kako vojvoda od Wellingtona ne bi pobijedio u svojoj proljetnoj vojnoj operaciji, a sve što ti možeš je rugati se!« Dotaknula je Lastavicu petama, i šarka je posko ila naprijed, prešavši u galop. Alasdair je držao Feniksa otraga. Njegova zafrkantska fasada bila je upravo to. Djeli i zagonetke tako su se lijepo spajali da nije mogao razumjeti zašto ih ranije nije posložio. Charles Lester bio ga je upozorio kako je neprijatelj doznao da Emma ima dokument. Paul Denis ušao je u njegov život, krenuo ravno prema Emmi, a Alasdair je samo klju ao od iste mužja ke ljubomore i posve zanemario veoma stvarnu mogu nost da ovaj naoko uvjerljivi, naizgled francuski džentlmen ima na kocki znatno više od lova na miraz. Mogao se izbubetati zbog svoje gluposti. Svog potpunog sljepila. Toliko je bio obuzet Emmom da nije gledao dalje od vlastita nosa. Emma, kad je shvatila da on nije pošao za njom, pritegnula je uzde i okrenula Lastavicu. Odjahala je natrag do njega i odmah vidjela iz njegova izraza lica o emu razmišlja. »Ljut si na samoga sebe?« »Bijesan kao ris«, složi se on. »Ali sada to više nije važno. On nije uspio prošle no i, a sad smo dobrano odmaknuli.« »U to sumnjam«, tiho re e Alasdair. »U to sumnjam.« »Misliš da bi nas mogao pratiti?« »Mislim da je monsieur Denis, ili koje mu je ve ime, prelukav i preodlu an da bi te pustio oti i bez borbe. Previše je toga na kocki.« »Ali ako smo izašli iz Londona neprimije eni...«, re e ona nesigurno. Alasdairov je izraz bio mra an. »Uvijek se možemo nadati.« Bilo je o ito da nema previše vjere u nadu. Nekoliko su minuta šutke jahali, a zatim Emma re e s odlu nom vedrinom: »Pa, morat eš se pobrinuti da u svratištu no as imamo spojene sobe. Moj e tjelohranitelj morati ostati vrlo blizu.« »Mislio sam predložiti da Maria podijeli tvoj krevet, a da Tilda spava na pomo nom ležaju«, re e on tobože ozbiljno. Emma je izgledala zaprepašteno. »Kakvu bi zaštitu one pružile? A ne bi bile niti zabavne«, doda ona. Alasdair se nije nasmiješio. »Sje aš li se još uvijek kako se služiti pištoljem?« »Bila sam gotovo jednako dobar strijelac kao ti i Ned«, ustvrdi ona, a njezin je natjecateljski duh kao i uvijek isplivao na površinu. »Nisam tako siguran u to... me utim, zanima me koliko si dobra sad.« »Prošlo je nešto vremena«, prizna Emma, uvidjevši da nema nade da on popravi raspoloženje. Alasdair je skrenuo Feniksa s ceste u polje. Sjahao je i posegnuo ispod sedla za parom pištolja. »U redu, da vidimo što možeš.« Emma je sjahala. » ak i da sam strijelac koji ne promašuje, ne posjedujem pištolj.« »To se može ispraviti.« Iz džepa hla a izvukao je bijeli rup i privezao ga za nisku granu platane. Ona je veselo zalepršala na vjetru. »Pokušaj na deset koraka.« Pružio joj je jedno od oružja. Emma je zabrinuto promotrila plešu i rup . »To je pokretna meta«, požali se ona. »Sumnjam da e za tebe Denis mirno stajati«, suho istakne Alasdair. »Žive mete znatno su manje susretljive nego plo ice u Mantonovoj streljani.« Emma je morala priznati istinitost toga. Kratko je prou avala pištolj. Prošlo je dosta vremena otkad ga je zadnji put držala u ruci. Mogla je uti Nedov glas dok joj govori kako da iskuša težinu pištolja, neka procijeni kako da je rasporedi u ruci. »Stopala malo više razdvojena«, re e Alasdair iza nje. Stavio joj je ruke na bokove,
112
dovode i je u ravnotežu. »A sad pokušaj.« Emma je podignula pištolj, škilje i preko cijevi pištolja. Bijeli je rup lepetao oko grane. Polako je stisnula okida . Pucanj je zazvu ao poput eksplozije i ona je posko ila, a pištolj se trznuo u njenoj ruci. Rup je, neokrznut, veselo lepršao. »No, zašto si posko ila?«, upita Alasdair s mrvicom oštrine, oduzimaju i joj pištolj iz kojeg se pušilo. »Mislio sam da smo te odu ili od toga godinama ranije.« »Nedostaje mi vježba, rekla sam ti«, odvrati ona srdito. »A meta mi je ionako posvuda. Voljela bih tebe vidjeti kako postižeš bolje.« »Je li?« Skepti no je podignuo obrvu. »Rado bih ti izašao ususret.« »Sigurna sam da bi«, promrmlja Emma. »Daj da pokušam opet s drugim pištoljem.« Alasdair joj ga je pružio, a zatim se povukao, kriti no promatraju i, prekriženih ruku, dok je zauzimala položaj. Ovaj put, iako je promašila metu, nije posko ila. »No, pretpostavimo da e, ako nekoga trebaš ustrijeliti, to biti izbliza i da e oni predstavljati dovoljno veliku metu da je ne promašiš.« Alasdair joj je uzeo pištolj i po eo ga ponovno puniti. »Uvijek pod pretpostavkom da nisam tako slabašna da se ne bih mogla prisiliti ustrijeliti nekoga«, re e Emma s više od natruhe sarkazma u glasu. »Ra unam na jak poticaj samoodržanja«, re e on. »Idi po rup .« Okrenuo se kako bi iznova spremio pištolje ispod sedla. Emma je odvezala rup i pažljivo ga pregledala. »Hej, stvarno ga jesam pogodila!«, usklikne ona. »Pogledaj ovo malo oprljeno mjesto na ipki u kutu.« Trijumfalno je zamahnula dokazom. »Vidi!« »Mora da ga je vjetar otpuhnuo na put metku«, primijeti Alasdair, posve ozbiljnog lica. »E pa ti... ti... od svih podlih, neplemenitih... oh, ne smij mi se!« Niti najmanje zavarana njegovom prividnom ozbiljnoš u, srdito se zagledala u njega, samo se s najve om teško om othrvavši potrebi da lupne nogom kako bi energi no istaknula svoje rije i. »Ima trenutaka, Alasdaire Chaseu, kada bih mogla ustrijeliti tebe bez imalo kajanja.« »Kako netakti no«, promrmlja on, odmaknuvši se od Feniksa. Mali plamenovi preletjeli su mu preko sjajne zelene površine o iju i Emmi je zastao dah. Zrak je odjednom bio nabijen onom elektri nom napetoš u koja je tako esto izbijala izme u njih, i tako esto u najnezgodnije i najneprikladnije vrijeme. »Drži se dalje od mene«, re e ona, koraknuvši unatrag, podignuvši ruke kao da ga odbija od sebe. »Nasred smo izloženog polja usred zime.« »Želim te«, re e on tiho. »Sad?« Bespomo no ga je pogledala, znaju i da se ona nikad ne bi mogla oduprijeti silini požude kad bi je jednom zahvatila. »Sad. Ovdje«, potvrdi on. »Kako?« Ogledala se bespomo no kao i ranije. »Otvoreno ti kažem, Alasdaire, ne u le i na smrznuto tlo.« »Ne eš taknuti tlo, kunem se.« Posegnuo je za njenim rukama; promišljenost i odlu nost itale su mu se u liniji tankih ravnih usana, a buktinja požude u o ima. Emma je osjetila kako se topi poput maslaca na suncu. Volja joj je bila ista želatina. inilo se da joj se tetive, kosti i miši i rasta u. Bez da je to odlu ila, položila je svoje ruke u njegove. Njegovi su se prsti toplo sklopili oko njezinih i privla io ju je k sebi, centimetar po centimetar, sve dok nije stajala uz njega, o iju gotovo na istoj razini s njegovima. Drže i joj dlanove, podignuo joj je ruke ustranu, podalje od tijela, tako da su im se tijela dodirivala od prsa do koljena. Poljubio joj je usta. Emma je postala svjesna svakog dijela svog tijela koje je doticalo Alasdaira. Svojih
113
dojki, svojih bradavica, svog trbuha, svoje zdjeli ne kosti, svojih bedra, svojih koljena. Osje ala je svaki dio njegova tijela. Okruživao ju je njegov miris, njegova mošusna muška raskoš. Mogla je osjetiti vlastito spolno uzbu enje, vrtoglavo i opojno. Nagnula se bliže, osjetila njegovu erekciju uz svoj pubi ni brežuljak. Tihi jecaj oteo joj se s usana. Ne maknuvši usne s njezinih, niti joj još puštaju i ruke, Alasdair ju je pomaknuo unatrag. Kretali su se istovremeno, i dalje se dodiruju i kao da sudjeluju u složenom plesu za dvoje. Emma je le ima osjetila kako je podupire platana. Alasdair je na as podignuo glavu. Izraz lica bio mu je neobi no ozbiljan. Oslobodio joj je dlanove, puštaju i da joj ruke padnu uz bokove. »Želim te«, ponovio je. »Moram te imati.« Emmin je glas promuklo podrhtavao kad je, pokušavaju i se nasmijuljiti, rekla: »Sve je to lijepo, ali namjeravaš li me imati stoje ki uz stablo poput lu ke kurve?« Jak smijeh odagnao je strogost iz njegova izraza. »Takva je zamisao. Ali, što, molim te, znaš o lu kim kurvama?« »Samo ono što sam doznala od svog brata i njegovih prijatelja«, odgovori ona. Šaljivo bockanje popustilo je seksualnu napetost, no samo kako bi je ponovno poja alo, snažnije nego ikad. Duboki, skroviti kuti i njezina tijela bili su vlažni i bolni. Ruke su joj bile na struku njegovih hla a, otkop avaju i ga. Posegnula je za njegovim penisom u vlastitoj gladnoj potrebi, miluju i i stiš i ukru enu put u kojoj je tuklo bilo. On joj je zadignuo naran aste skute i svukao joj hla e od ze je kože jednim neprekinutim pokretom. Razdvojila je noge, mal ice se podignuvši na prste dok ga je uvodila u svoje željno tijelo koje ga je do ekalo s dobrodošlicom. Alasdair joj je obuhvatio obje strane stražnjice. »Omotaj se nogama oko mene, slatko moje.« Tako je i u inila, s rukama oko njegova vrata dok joj je on podupirao stražnjicu. Duboko se zario u nju dok se ona pomicala uz njega, primaju i ga punom dužinom sve dok ga nije osjetila do maternice. Odazivaju i se na to, unutrašnji su joj miši i zadrhtali i napeli se; trbušni miši i stegnuli su se u iš ekivanju. Alasdair je pustio dah u drhtavom uzdahu ushita. »Oh, biti u tebi zna i biti ukopan u medu«, šapne on. »Gotovo nepodnošljivo slatko.« Emma je primaknula usne k njegovim, a ruke su joj se napele oko njegova vrata. Jezik joj je uronio u toplu, vlažnu špilju njegovih usta kao da ga samo tako može posjedovati kao što je on posjedovao nju. Pripila se uz njega kao uz komad naplavine kad ju je zahvatio vrtlog, bacao je amo-tamo, sve dok se nije povukao, ostavljaju i je nasukanu na žalu da gr evito hvata dah. Alasdair ju je pustio da klizne niz njegovo tijelo sve dok joj se stopala nisu našla na tlu. Pomilovao joj je obraz položen na njegovo rame. »Dragi Bože«, promrmljao je. » udesna si.« »Ovo je moj dan za komplimente«, uzvrati ona sa slabašnim osmijehom. »Najprije dostojna obožavanja, a sada udesna. Ima li tome kraja?« »Tako er imaš sposobnost samog vraga da pokvariš raspoloženje«, odvrati on, odmaknuvši se od nje da namjesti svoju odje u. No u glasu mu se uo smijeh, a u oku se vidjela spremna zabavljenost. Emma se obrisala rup em prije nego što se uredila. »Ko ija nas je dosad vjerojatno prestigla. Pitat e se što nam se dogodilo.« Prozai ni komentar vratio je prakti ne brige. »Pa, put pod noge«, žustro e Alasdair. »U Stevenageu u ti kupiti pištolj . Takav koji lako možeš nositi u džepu.« Ponudio je udubljeni dlan za njezino stopalo. »Stvarno misliš da bi mi mogao zatrebati?« Uzjahala je Lastavicu odrazivši se s njegova dlana. Zapravo uop e nije bila sigurna koliko ozbiljno treba shvatiti Alasdairovu
114
brigu. inilo se gotovo nestvarno zamišljati kako je netko progoni diljem engleskih seoskih predjela samo zbog nekog smiješno lošeg Nedova pjesmuljka. »Ne bih se ovoliko inkomodirao da to ne mislim«, odmjereno re e Alasdair. Sa zamahom se uspeo na sedlo i usmjerio Feniksa natrag na stazu. »Nemam naro itu želju provesti idu e tjedne u slabo opremljenoj lova koj ku ici u kraju koji nije jako dobar za lov. Slu ajno sam imao neka iznimno važna posla u gradu.« »Kakvog posla?«, znatiželjno ga prou i Emma. »Financijskog. Tvoja zaklada i moji vlastiti poslovi«, re e joj on. »Ovaj su tjedan u opticaj na burzi stavljene neke zanimljive vladine dionice. Bio sam namjeravao malo poslovati.« »Je li to na in zahvaljuju i kojem uspijevaš tako dobro živjeti?«, upita ona, sada fascinirana. »Stalno sam se pitala, kako to da se uvijek ini da bez nasljedstva živiš kao imu an ovjek.« Napola se nasmijala, priznavši: »Jednostavno sam pretpostavila da si zadužen. Uvijek sam o ekivala kako u uti da su te bacili u neki zatvor za dužnike.« »Laska mi što si moje poslove držala tako zanimljivima«, re e on glasom suhim poput oprženog liš a. »Da si pitala, bio bih ti rekao. Ned je uvijek itekako bio svjestan mog zanimanja za nov ana tržišta.« »Ne otresaj se na mene, Alasdaire. Bilo je samo prirodno da se zapitam... i, ne«, doda ona, »nikad nisam mislila da me želiš oženiti zbog mog novca. Znam da sam to jednom rekla, ali provokacija je bila nepodnošljiva. Jednostavno sam udarila bilo ime što mi je došlo na pamet.« Alasdair se i predobro sje ao te sva e. Me utim, ta ga konkretna optužba nije zabrinula. Savršeno je dobro shvatio da ga je Emma samo željela povrijediti, no oružje za kojim je u svom bijesu posegnula bilo je tako suludo da ga niti najmanje nije mu ilo. »Pa, ne emo ponovno otvarati stare rane«, re e on. »Hajde da nadoknadimo propušteno vrijeme.« Dodirnuo je Feniksa petama i konj se dao u galop. Emma je oklijevala, razmatraju i stare rane. Zatim je slegnula ramenima i usmjerila Lastavicu za njim. Stigli su u svratište Labud u Stevenageu malo nakon etiri sata. Poštanska ko ija još nije bila stigla, ve se pojavila na dvorištu u roku od pola sata. Mariji je bilo iznimno drago dovršiti putovanje za taj dan. »Kosti mi zveke u«, požali se ona, dodaju i u slu aju da je svojom pritužbom povrijedila bilo ije osje aje: »Nije da to nije ko ija s jako dobrim oprugama. Ali priznajem da e mi biti drago le i u vlastiti krevet na pola sata prije ve ere.« Labud je bio veliko svratište, a njegovo dvorište neprekidno prepuno ko ijaša i slugu, zaposlenih stalnim priljevom ko ija koje su mijenjale konje. »Ne znam koliko e biti tiho preko no i«, Emma upozori na bu nu strku oko njih. »Uzeli smo ti sobu straga, podalje od to ionice. Ako nemaš ništa protiv, Tilda e spavati na pomo nom ležaju unutra s tobom.« »Oh, ali ona bi trebala spavati s tobom«, re e Maria, primivši Emmu za nadlakticu dok su ulazile u svratiste. »U slu aju da je zatrebaš preko no i.« »Ne u je trebati po no i«, re e Emma vrsto i savršeno ispravno. »Ionako mi nije stalo do toga da spavam bilo s kim. Pa ako nemaš ništa protiv, Maria...« »Oh, uop e nemam. Priznajem da e to biti utješno«, odmah re e Maria. »Ne volim spavati u svra-tištima, znaš, milena. Plahte su po esto vlažne i ovjek nikad ne zna tko se no u vucara naokolo.« »Plahte su potpuno osušene«, umiri je Emma. »Raspravila sam to s gazdaricom koja je uporno tvrdila kako se nemaš ega bojati. Naložila je služavci da ponovno ugrije plahte žeravnikom za krevet, za svaki slu aj.« »Oh, mislila si na sve.« Maria je izgledala mnogo sretnije.
115
»No, ti i Tilda po ite sad u svoju sobu, a Tilda ti može pomo i u svla enju pa se odmori prije ve ere. Alasdair je zakupio privatni salon i ve era e nam biti poslužena u šest. Seosko doba, znam, ali dan je bio dug.« »Oh, dobri Bože, da... i to još nakon prošle no i!« Maria je dignula ruke od užasa. »Jedva da smo oka sklopili. Rana ve era i odlazak na po inak baš su ono što nam je svima potrebno.« Tako brbljaju i, otpratila je Emmu do lijepe sobe u stražnjem dijelu svratišta na tre em katu, kamo je njezin kov eg ve donio jedan od slugu iz svratišta. »Oh, da, ovo e lijepo poslužiti.« Skinula je svoj šeširi s uzdahom olakšanja i legla na krevet. »Gdje eš ti spavati, Emma dušo? Blizu, nadam se.« »Uh... pa, baš i ne«, re e Emma. »Nisu imali drugih soba na ovom katu. Bit u na katu ispod.« »Oh, mili Bože, ne! Na zasebnom katu... sama! Ne... ne, draga moja, to nikako ne e i.« »Alasdair ima sobu na istom katu«, re e Emma. »Zapravo, odmah do mene.« »Oh«, Maria je promišljala o tome dok je otkop avala svoj krznom obrubljen ogrta . »Mislim da bi trebala imati Tildu uza se, mila moja.« »Ne«, odlu no e Emma. »Ne u uzeti Tildu.« Maria ju je na as gledala u tišini, neobi no pronicljivih o iju, a zatim re e: »Pretpostavljam da znaš što je najbolje, draga moja.« Emma se nasmiješila. »Da, Maria, znam.« »Ne mislim da je baš doli no, znaš«, re e Maria. »Ti i lord Alasdair sami u spojenim sobama. Ne bih izvršavala svoju dužnost, mila, da to ne kažem.« »Nitko ne e znati«, istakne Emma. Ne e se pretvarati ako tako odlu i i Maria. »Koga bismo mogli sresti u Stevenageu?« »Istina.« Maria kimne, a onda doda, ustru avaju i se: »Bilo bi mi od srca drago kad biste se ti i lord Alasdair mogli... pa, mogli ponovno sporazumjeti. Uvijek sam osje ala da si ti i on tako savršeno pristajete. Nikad mi nije bilo jasno što se dogodilo.« Emma se žalosno nasmijala. »Mi se itavo vrijeme sva amo, Maria. Znaš to. Kako bismo si mogli savršeno pristajati?« »Ne znam.« Maria odmahne glavom. »To je zagonetka, slažem se. Ali još uvijek mislim da je to istina.« Uto je ušla Tilda, pa ih je Emma, ne znaju i je li joj drago ili žao zaklju iti tu temu, ostavila zajedno. * * * etiri jaha a prošli su pored Labuda malo poslije šest sati. Nisu se ondje zaustavili, ve su umjesto toga odjahali u manju gostionicu na Danestreteu. »Znaš što ti je initi, Luiz.« Paul je sjahao u dvorištu Zeca i lova kih pasa. Luiz je progun ao u znak potvr ivanja. Umalo je pao sa svog konja i tiho je opsovao dok si je masirao bolna le a i istezao noge. »Mizeran na in kretanja«, promrmljao je. »Bit emo ovdje i ekati«, re e Paul, zanemarivši ovu pritužbu. »Ugrabit emo je poslije pono i, tako da moraš prona i na in da do eš do nje bez buke. Možeš li to?« »Ne znam dok ne vidim kako stoje stvari«, odvrati Luiz. Navukao je obod svog šešira, podi-gnuo ovratnik kaputa i pogrbljeno izašao iz dvorišta, uputivši se prema Labudu. Paul je mahnuo rukom dvojici svojih preostalih suputnika. »Izgubite se... bilo gdje u gradu. Samo nemojte biti uo ljivi. Vratite se ovamo u pono .« Otišli su bez rije i, a Paul je pošao obaviti vlastiti posao. Unajmio je ko iju i šest brzih
116
konja iz Zeca i lova kih pasa s nalogom da budu spremni i da ekaju na trgu kod crkve u pono . Imao je vlastitog ko ijaša, pa ne e trebati sluge iz gostionice. Ko ija i konji bit e vra eni u Zeca i lova ke pse u roku od jednog tjedna. Dobro je platio za tu povlasticu. Zatim se uputio na ve eru. Luiz je pognuto ušao u Labudovu to ionicu i sjeo u odijeljenom kutku. Naru io je bijelo pivo i radio ono u emu je bio najbolji. Gledao je i slušao. Opazio je pripreme za ve eru aristokratskog društva u privatnom salonu na gornjem katu. uo je diskusije o lanovima društva, o njihovu inzistiranju na tome da im se plahte iznova prosuše žera-vnicima. O kvaliteti vina koje je naru io džentlmen da im ide uz ve eru. Sudjelovao je u ve eri za obi nim stolom svratišta u društvu brbljave skupine putnika koji su ga, im su shvatili da nije otvorene naravi, prepustili njegovoj ov etini i pivu. Nakon ve ere prošetao je oko svratišta, tamnoputa figura koja se stapala sa sjenama, s dolascima i odlascima slugu jednako kao i mušterija. Na kraju ve eri, svakome bi bilo teško ponuditi opis te bezli ne i šutljive mušterije.
117
etr naesto poglavlje Alasdair se prenuo iz sna. Glavu mu je ispunio grozan predosje aj poput isprepletenih pau ina. Ležao je na trbuhu, jedne ruke preba ene preko Emmina mirnog obli ja sklup anog uz njega, s posteljinom zapetljanom oko njihovih bedara. Njezina je glava bila blizu njegove na jastuku. Mogao joj je uti duboko, pravilno disanje, osjetiti njezin dah kako mu šumi uz obraz. Znao je da je netko u sobi i prije nego što je osjetio oštar, nepogrešiv ubod noža na le ima. Spoznaja mu je pristigla s prvim dahom bu enja, dok su mu udovi još uvijek bili vrsto obgrljeni snom. Onda je stigao nož. Uko eno je ležao dok mu se oštra crta povla ila niz kralježnicu, ne probijaju i kožu... još ne. »Polako ustani, lorde Alasdairu.« To je bio glas Paula Denisa. No to sad nije stiglo kao iznena enje. Alasdair se odgurnuo u uspravan položaj, okrenuvši se da baci pogled na uljeze. U sivoj tmini no i, uz Denisa je mogao razaznati tri muškarca. Okružili su krevet i svi su ga bezizražajno promatrali. etiri pištolja bila su uperena u njegova prsa. Bilo je ne ega poznatog u jednom od muškaraca. Nešto u vezi kretanja sa spuštenim ramenima. Naravno... ovjek koji je motrio izvan ku e u Ulici Mount... koji se uspeo u vrt preko bo nog zida. Emma se promeškoljila i promrmljala: »Što je?« Prevrnula se na le a, otvorivši o i. Zurila je, u nevjerici, u lica oko kreveta, a zatim je instinktivnom kretnjom spustila ruku kako bi se pokrila zamršenim plahtama. Alasdair je položio ruku na njezino rame s ono malo ohrabrenja što joj je mogao ponuditi. Ispunio ga je bijes na samoga sebe. Bio je zaklju ao vrata, ali to se sad inila kao najbjednija mjera opreza. Zaklju ana vrata ne e zaustaviti ove grabežljivce. Mozak mu je grozni avo radio. Bio je jedan, k tome nag, suo en s etiri ubojice. Ruka mu je kliznula otraga, traže i pištolj ispod jastuka. Cijev pištolja udarila ga je postrance u glavu. Emma je uzviknula, kratkim, oštrim zvukom koji je odmah bio ušutkan jastukom pritisnutim uz njezino lice. »Za Boga miloga, ostavi je na miru«, protisne Alasdair, brišu i krv koja mu je curila u oko. »Nažalost, moj posao ovisi o ledi Emmi... kao što vrlo dobro znate, lorde Alasdaire«, glatko e Denis. Kimnuo je muškarcu koji je držao jastuk preko Emmina lica. Emma je udahnula zrak im je pritisak koji ju je gušio bio uklonjen. Uspravila se u sjede i položaj, prinijevši prekriva e grlu. »Ti, životinjo!«, izjavi ona, prikrivši na as strah bijesom zbog onoga što su u inili Alasdairu. »Ti gade nad gadovima!« Paul joj je ponudio podrugljiv naklon. »Oprostite mi, ali lord Alasdair to je u inio neophodnim.« Ponovno se okrenuo prema Alasdairu. »Bi li bio tako dobar da ustaneš, molim te?« Alasdair je ustao, svjestan svoje nagosti, svoje potpune ranjivosti. Svjestan posve nemilosrdnih o iju muškaraca koje je gledao. Paul Denis stao je s Emmine strane kreveta. Sagnuo se i jednim hitrim pokretom podignuo jastuk i ponovno utisnuo njezina le a u madrac s jastukom na licu. Zamlatarala je rukama, bore i se za dah, a onda shvatila da je ne guši, ve ušutkava. Ako mirno leži, može disati. Grozni zvu i ispunili su sobu. Bili su prigušeni i ogavni. Zvu i mesa koje udara u meso. Od Alasdaira su doprli udni, ružni, životinjski zvuci pobune i bola... ne glasni, više uzdasi nego krici. Sada se Emma otimala i borila, grizu i jastuk koji ju je ušutkao i držao je u tami. Nije 118
znala što rade Alasdairu... ali znala je da mu nanose bol. A onda su zvukovi prestali. Kad su prestali, Luiz, koji je Alasdairu držao ruke na le ima, pustio ga je. Pretu eno tijelo kliznulo je na pod bez svijesti. Paul je podignuo jastuk s Emmina lica. U ruci je držao smotan šal i kad je otvorila usta kako bi vriskom dala oduška svom ogor enju, on joj je nagurao sabijeni materijal u usta. »Obuci se«, tiho re e. »Osim ako ne želiš da te odvedemo odavde u ovakvom izdanju.« Emmine su šokirane o i pronašle Alasdairov lik kako u neprirodnom položaju leži na podu. Krvario je, nate enog lica, a torzo mu je tamnio od nagnje enja. Osjetila je podražaj za povra anje, a prsa i želudac stali su joj se nadimati. Od šala u ustima žestoko joj je dolazilo da povrati. Suze su joj potekle niz lice. Krenula je izvla iti šal i posrnula kad ju je Paul snažno udario bo no po glavi. »Obuci se«, ponovno je naredio istim tihim tonom. Ona je sad bila svjesna pogleda muškaraca na njezinu golom tijelu. Šutke su stajali oko gotovo nakaznog obli ja na podu, a dvojica od njih zamišljeno su masirala zglobove prstiju. Emma se požurila poslušati. Pod netremi nim, zainteresiranim pogledima svoje publike, pronašla je svoj jaha i kostim. Žurno se obukla, o ajni ki se žele i pokriti, nastoje i ne gledati u Alasdaira jer bi joj to ponovno donijelo užasnu mu ninu, a ona nije mogla povra ati. Više se nije usu ivala doticati šal, ak niti dotaknuti si lice kako bi si otrla suze što su joj za epile nos i slijevale joj se niz lice. Zašto nitko nije uo ovaj užas? Kako je mogu e da u svratištu punom gostiju i slugu nitko nije bio svjestan onoga što se odvijalo u ovoj sobi? No sve je bilo tako tiho, tako brzo, tako nemilosrdno u inkovito. Kad se odjenula, Paul joj je zavezao zapeš a iza le a tankim kožnim remenom. Svezao ih je vrsto i remen se urezao u nježnu kožu, odmah joj ogulivši zapeš a. Usmjerio ju je prema vratima rukom na njezinu zatiljku. Sagnuo je glavu prema njezinu uhu i rekao gotovo ugodno: »Vjerujem da je lord Alasdair još uvijek živ. To ne e tako i ostati ako u iniš bilo što drugo osim da hodaš sve dok ti ne kažem druk ije. Je li to jasno?« Emma je kimnula. Nije vjerovala da bi joj Paul Denis rekao istinu, ali ako je postojala i najmanja mogu nost da Alasdair nije umro pod onim nesmiljenim pesnicama, nije mogla initi ništa drugo, osim pokoriti se svome otmi aru. Prošli su hodnikom pa sišli stubama poput duhova kroz ku u spava a. Nije bilo nikakvog zvuka osim obi nog škripanja i slijeganja stare zgrade. Luiz je otvorio sporedna vrata koja su ih izvela na ulicu, dovoljno daleko od staja, gdje bi nemirni konj ili pas koji vreba mogao di i uzbunu. Napredovali su, jednako ne ujno kao i prije, kroz mra ne ulice uspavanog gradi a. Ispred crkve, poštanska ko ija sa svojih šest konja stajala je pod paskom pospanog pratioca ko ije iz Zeca i lova kih pasa. Kao da slijedi dobro uvježbani i koordinirani pokret, Luiz je stao ispred Emme dok je Paul istupio naprijed kako bi porazgovarao s pratiocem. Jedan od preostalih muškaraca bio je iza nje, i našla se podignuta u ko iju poput zavežljaja izme u njih i ba ena u kut. Pratilac je nije niti vidio. Paul je platio pratiocu ko ije, koji je potr ao na spavanje, samo blago znatiželjan zašto bi jedan džentlmen odlu io otputovati u gluho doba no i. Luiz je sko io s ko ije na ko ijaševo sjedalo. Njegova dva pomaga a vinula su se na sedla dvaju vode ih konja. Paul je ležerno ušao u ko iju. Sjeo je nasuprot Emmi, zamišljeno je promatraju i. Uzvratila mu je vlastitim zlokobnim zurenjem. U glavi joj se bistrilo, užas joj se ponešto povla io ako si nije dopuštala
119
razmišljati o Alasdairu. Znala je što Paul Denis želi od nje. Znala je da ne e prezati ni pred im kako bi to dobio. Ali bi li ga možda mogla uvjeriti da ona to nema? Kao opcija, nije se doimala obe avaju a. No bila je jedina koju je imala. Ko ija se vratolomnom brzinom tandrkala iz Stevenagea po londonskoj cesti. Emma nije mogla znati kojim smjerom idu. Preko prozora su bile navu ene zavjese i ona je bila svjesna samo brzine njihova napredovanja. Remen kojim su joj bila vezana zapeš a sada joj se duboko usjekao u kožu i ruke su joj po ele trnuti. Pokušala je ispljunuti šal, ali usta su joj bila tako suha da nije uspijevala osloboditi jezik. »Ne brini se, ledi Emma«, re e Paul, kad je vidio kako se mu i. »Kad do e vrijeme da progovoriš, mo i eš. I govorit eš za dobar cilj. Do tada, ako eš prihvatiti moj savjet, štedi dah dok ti ne zatreba.« Osmjehnuo se trznuvši usnama u polumraku, sklopio ruke i zatvorio i. * * * Jemmy je bacio kocku s uzvikom ga enja. »Ti bokca, uvijek si se kockao ko sam vrag, Same.« Sam se nacerio i pružio ruku prema svom vr u s pivom. »Još neko?«, pozvao je. Drugi muškarci odmahnuli su glavama. »Ne, rek'o bi da sam za ve eras gotov.« Jedan konjušar ustao je s preokrenute ba ve na kojoj je sjedio i protegnuo se. »Ste vidili onu ko iju šta je projurila niz glavnu ulicu?« »Ne.« Jemmy je ustao i pošao za njim do vrata sobe za jaha ku opremu pored staje. »U kom je smjeru išla?« »Za London. Šest konja podiglo je dobru prašinu.« »Kad?« »Oh, otprilike pred pola sata. Kad sam izaš'o pišat'.« Po ešao se po preponama uslijed ugodnog prisje anja. »Nema mnogo naroda na glavnoj cesti u ovo doba no i.« »Ne«, složi se Jemmy zamišljeno. Okrenuo se prema zagušljivoj toplini prostorije koja je mirisala na kožu, konje, znoj i bijelo pivo. »Same, misliš da bi gazdu zanimala ko ija koja juri za London?« »U ovu uru?« Sam je iskapio svoje pivo i pokupio punu šaku nov a s preokrenute kutije koju su bili koristili kao stol, ubacivši ih u dubok džep svojih hla a. »Ti ga poznaš bolje od mene, kompa.« »Rek'o je da držimo o i i uši otvorene oko bilo eg' neobi nog«, re e Jemmy istim zamišljenim tonom. »Mislim da je najbolje da mu kažemo.« Sam je sporazumno slegnuo ramenima. »Ne treba nas obadva.« »Mog'o bi imat' naredbe za obadva«, re e Jemmy. »Najbolje da i ti do eš.« Povukao je kraj svog kožnog kaputi a kao da se sprema za razgovor s poslodavcem. »Idemo onda.« Sam je pošao za njim, silno zijevaju i. Ušli su u svratište na stražnja vrata koja su se otvarala u unutarnje dvorište, te prešli snenu kuhinju. »Znaš gdje je soba lorda Alasdaira?«, upita Sam uz još jedan golem zijev. »Da«, kratko e Jemmy. Poveo ga je pomo nim stubištem i nepogrešivo skrenuo hodnikom koji je vodio do prednje strane svratišta. Pred Alasdairo-vim je vratima zastao s rukom na kvaki. Potom je nesigurno pokucao. Odgovora nije bilo. Ponovno je pokucao. I dalje bez odgovora. »Bi' e da mu ometaš san«, uslužno ponudi Sam. Jemmy nije odgovorio na ovu o iglednu injenicu. Pritisnuo je kvaku i otvorio vrata. Soba je bila prazna, krevet netaknut. Jemmy se po ešao po glavi. »Zakl'o bi' se da je bila ova soba. Bio sam ovdeka sino kad se gazda obla io za ve eru. Dao mi je upute za ujutro.« »E pa sad nije ovdeka«, izjavi Sam s još jednim zijevom. »Odo' ja u krpe.« Okrenuo
120
se da e po i, a zatim zastao. »Eh, šta je to bilo?« I Jemmy je to uo. Slab jauk s druge strane zida. Nepomi no je stajao, glave nagnute prema zidu. Ponovno se za ulo. Dva muškarca izmijenila su poglede, a onda su jednodušno pohitali iz sobe do vrata susjedne sobe. Vrata nisu bila propisno zatvorena i otvorila su se uz neznatno odguravanje. »Milostivi Bože!«, usklikne Jemmy te padne na koljena pored skvr enog tijela. »Milostivi Bože.« Sam se nagnuo nad Alasdaira, pritisnuvši prst preko karotidne arterije. »Živ je«, re e on. »Živ, fala svecima! Ko god je ovo napravio, znao je šta radi.« Pregledao je Alasdairovo tijelo gotovo s poštovanjem, kao netko tko je imao iskustva s nijansama premla ivanja ovjeka u kašu. Jemmy je nešto s ga enjem promrsio. Ustao je i dohvatio vr vode s umivaonika. »Mrzim ovo,« promrmljao je, »ali treba ga je prizvat' svijesti.« Izlio je sadržaj vr a Alasdairu u lice. Alasdair se osvijestio. Okrenuo je glavu ustranu i s velikom mukom povratio, dok su njime prolazili valovi mu nine, a bolno mu se tijelo vra alo u stanje potpune svjesnosti. »Eh, milorde, polako sad.« Jemmy mu je držao glavu dok se mu nina nije povukla. »Ležite mirno dok ne vidimo kakva je šteta.« Blago mu je položio glavu natrag. Alasdair je sklopio o i. Um mu je bio ispražnjen; nije bio svjestan ni ega osim boli. A zatim mu se postupno vratilo sje anje. Zastenjao je od o ajni kog užasa. Imali su Emmu. »Nekoliko slomljenih rebara, reko bih.« Samove znala ke ruke kretale su se preko Alasdairova tijela. »Makar je klju na kost u redu.« Sjeo je na pete i naglasio: »Moglo bi bit' i gore... da, moglo bi bit' puno gore.« Alasdair je pokušao prona i u tome neku utjehu, ali uzalud se nadao. Na jedan trenutak istog uga anja samome sebi, poželio je da je mrtav, lišen ove boli i strave koja ga je obuzela. »Podvezat emo rebra, milorde«, ponudi Jemmy. »Ne možete puno više u init za njih.« Govorio je s autoritetom nekoga tko je slomio dobar broj kostiju u svojoj karijeri džokeja. »Masnice su dugotrajne. Mora da bole ko sam vrag.« »Blago re eno, prijatelju moj.« Alasdair je bio zapanjen što može izre i tako suzdržan odgovor. Pokušao se uspraviti u sjede i položaj i odmah se ponovno onesvijestio. Kad je došao k svijesti, Jemmy mu je u inkovito povezivao rebra komadima platna poderanima iz plahti. »Sam je otišao po veprinu i koru lijeske, milorde. Kaže da bi najbolji bio melem od sljeza, ali nema ga pri sebi. Nabavit emo ga malo od apotekara kad svane.« Opet je sjeo i pregledao svoje djelo, a zatim podvukao ruku iza Alasdairovih ramena. »Da vidimo možete li sad sjest, milorde.« Alasdair si je pokušao sam pomo i, ali je od naprezanja svojih zlostavljanih trbušnih miši a uzviknuo od boli, pa je Jemmy preuzeo njegovu punu težinu, podignuvši ga u sjede i položaj. Napor je iscrpio Alasdaira i naslonio se na zid, sklopljenih o iju, a dah mu je dolazio u isprekidanim, teškim dahtajima. »Ima i laudanuma«, objavi Sam dok se užurbano vra ao u sobu sa starom kožnom putnom vre om. »Dobra doza toga, milorde, i dobro ete se i dugo naspavat`.« Spustio je vre u i izvadio bo ice veprine, kore lijeske i laudanuma. »Sam je nešto kao doktor za konje«, uputi Jemmy Alasdaira, odmaknuvši se ustranu kako bi se Sam mogao dati na posao. »Onda u ini što možeš«, re e Alasdair. »Ali laudanum e morati pri ekati. Osedlaj Feniksa i još dva konja iz ovdašnje staje. Moraju biti snažni i brzi.« »Eh, milorde, ne ete valjda jahat`!« Jemmy se zabezeknuo. »Doimaš se zamjetno neznatiželjnim u vezi toga zašto me zati eš u ovom kukavnom
121
stanju«, primijeti Alasdair u hrabrom pokušaju da bude uobi ajeno podrugljivo duhovit, nadaju i se da e tako izbje i paniku. »Eh, milorde, nisam imao priliku.« Jemmy je povrije eno branio svoje pomanjkanje znatiželje. »Bili smo preve zaposleni.« »Da... da.« Alasdair je pomirljivo podignuo ruku. »Ledi Emma je oteta.« Ponovno je zatvorio o i, pokušavaju i silom odagnati bol i strepnju. Ako dopusti svom o aju da prevlada, izgubit e ono malo snage i volje što mu je preostalo. »Imamo jako malo vremena da je vratimo prije nego što...« Odmahnuo je glavom. Ne smije misliti o onome što bi joj mogli napraviti. »Eh, možda je onda ona bila u onoj poštanskoj ko iji«, re e Jemmy. inilo se da se Alasdairova glava bistri. O i su mu se prvi put usredoto ile kako treba. »Kojoj poštanskoj ko iji?« »To je ono što smo vam došli re ', milorde.« Jemmy mu je iznio vijesti. Alasdair je slušao, osje aju i prvu slabu naznaku nade. Ako znaju što slijede i kojim smjerom da po u, imaju šansu. Denis ne bi o ekivao da se pretu eni ovjek osvijesti prije jutra. Vjerojatno ne dok ga mnogo kasnije ne otkrije sluga iz svratišta. Dotad bi Denis dobrano odmaknuo, uronivši u mra ni kaos londonskog podzemlja, gdje bi Emmu mogao sakriti i riješiti je se a da to nitko ne primijeti. »Evo, milorde, ovo je najbolje što mogu napravit.« Sam je ustao, zabrinuto promatraju i svog pacijenta. »Mada sumnjam da ete mo ' sjest na konja.« »Moram. Pomozi mi da ustanem.« Alasdair je duboko udahnuo i skupio snagu. Duboki mu je udah poslao mu an ubod boli u prsa. Jemmy i Sam primili su ga za ruke i povukli uvis. U glavi mu se zavrtjelo i crnilo je ponovno zaprijetilo da e ga progutati. No odupro mu se. Disanje je bilo agonija i pokušao je plitko uvla iti zrak. »Same, idi i pobrini se za konje. Jemmy, pomozi mi da se obu em.« »Uzmite malu dozu laudanuma, milorde«, predloži Jemmy. »Tek dovoljno da otupi bol, ali nedovoljno da vas uspava.« »Da. Jaha i to stalno rade.« Sam izvu e svoju bo icu. »Pomo i e.« Alasdair je odlu io da vrijedi prihvatiti zajedni ki savjet bivšeg džokeja i muškarca ije je lice bilo istrošeno kao u profesionalnog boksa a. Progutao je dozu koju mu je pružio Sam. ak i uz Jemmyjevu pomo , odijevanje je bilo toliko bolno i takva muka da se pitao kako je to ikada bila tako jednostavna i automatska procedura da joj nikad nije udijelio niti jednu misao. Me utim, u glavi mu se brzo bistrilo, a bol postajala dio njega tako da ga više nije cijelog obuhva ala i blokirala mu sve drugo iz glave. »Jesi li rekao šest konja, Jemmy?« Jedva dišu i, lagano je spustio kaputi preko ramena.«Da, milorde. Jurili su ko šišmiši iz pakla.« Nježno, Jemmy je zakop ao kaputi preko Alasdairovih zamotanih prsa. Alasdair je bacio pogled prema satu na polici kamina. Pokazivao je tri sata. Žustro je ra unao. Ko ija ima prednost od možda dva sata. No negdje e morati promijeniti konje. Ili ih barem odmoriti. Nipošto ih nisu mogli tjerati brzinom kao da se utrkuju neograni eno dugo. Brzi konji imali bi ih šansu presti i na mitnici. Osim ako ne po u sporednim cestama. No Alasdair je odbacio tu mogu nost. Ko ija i šest konja imali bi poteško a na uskim, izrovanim cesticama što premrežuju seoske predjele. Oprezno je sjeo na rub kreveta, i Jemmy mu je navukao izme. Saginjanje nije bilo mogu e. Pogled mu je pao na svoj odraz u zrcalu na toaletnom stoli u. Iznenadio se kad je vidio da mu je lice manje obilježeno nego što je o ekivao. Svoje su udarce ve inom usmjerili na njegova rebra, trbuh i bubrege. Po svoj su prilici na tim mjestima mogli nanijeti najve u štetu u najkra em mogu em vremenu, mra no je pomislio. Napad je bio posve bez osobne
122
zlobe koja bi nagnala njegove napada e da ga unakaze. A ti e muškarci s jednakom zastrašuju om u inkovitoš u uskoro poraditi na Emmi. Ponovno je ustao. »Donesi moje pištolje, Jemmy. Ispod su jastuka.« Pošao je prema vratima, a svaki je korak bio najve i napor volje. No sada ga je prožimala odlu nost potaknuta užasom koja je nadišla slabost njegova tijela. Sam ih je ekao ispred svratišta. Poveo je Feniksa do kamenog bloka za uzjahivanje kojim su se služile dame i pretili plemi i nakon ve eri samouga anja u to ionici kona išta. Alasdair je uspio podi i se u sedlo, gdje je na as klonuo, dolaze i ponovno do daha. Bilo je tako teško kad je mogao uvla iti samo ove kratke, plitke udahe. Zatim se izravnao u sedlu, preuzevši uzde. Jemmy je pri vrstio par pištolja za sedlo. »Ti i Sam imate svoje?«, upita Alasdair, mra no dodavši: »Trebat e vam.« »Oh, da«, re e Sam. »Pištolje i ovo.« Iscerio se, a mjese ina je uhvatila odsjaj kratkog, zakrivljenog ma a. »Više volim noževe. Tiši su.« »Oh, na svijetu nema ni ega za izazivanje nereda poput starinske puške,« re e Jemmy i sam se nacerivši, te potapša oružje pri vrš eno za vlastito sedlo. Alasdair osjeti kako mu optimizam mal ice raste pri o iglednom oduševljenju njegovih suputnika za tu njavu. Uop e nije sumnjao u to da njihova vještina i hrabrost odgovaraju njihovu oduševljenju. »Idemo.« Galopom su potjerali konje cestom za London. * * * Emma je izgubila osjet u šakama nakon prvog beskrajnog sata. U glavi joj je nemilosrdno tuklo. Strah joj je rastao sa svakim trenutkom. Paul Denis sjedio joj je nasuprot, sklopljenih ruku, ponekad zatvorenih o iju, ali ve inom ju je promatrao s hladnim interesom zmije koja promatra dolazak plijena. Nije imao razloga držati je u ovoj žestokoj fizi koj neugodi osim da je omekša za ono što slijedi. Da joj pove a grozno iš ekivanje. I to je djelovalo. Njezina odlu nost da se odupre njegovim pitanjima, da porekne saznanje o Nedovoj pjesmi, postupno je kopnila. Nije bila spremna za trenutak kad se Paul iznenada nagnuo i izvukao joj šal iz usta. Olakšanje ju je zapanjilo. No nakratko još uvijek nije mogla govoriti. Bilo je kao da joj je jezik izgubio mo ili sje anje pokreta. »Dakle, razgovarajmo malo o tvom bratu.« Prazno je zurila u njega, pokušavaju i ovlažiti suha usta. »Bi li voljela vode?«, upita on gotovo brižno. Emma je kimnula. Sagnuo se i izvukao kožnu uturu ispod sjedala. Otvorio ju je i prinio je njenim usnama. Pohlepno je pila, ne paze i na vodu koja joj se slijevala niz bradu. Uklonio je uturu znatno prije nego što je utažila že , ali barem je i to bilo bolje od ni ega. »Dakle?«, re e on, vra aju i ep. »Tvoj brat. Porazgovarajmo malo o lordu Edwardu Beaumontu.« Emma je pomislila na Alasdaira, kako leži u nesvijesti, premla en i slomljen. Pogledala je prema Paulu Denisu, a o i su joj blistale na blijedom licu. »Moj brat je mrtav«, re e ona. »Zašto bi te on zanimao?« »Oh, vjerujem da znaš«, re e Paul, ponovno se naslonivši i sklopivši ruke. »Prili no sam siguran da ti je ljubavnik rekao sve što se može znati. Zašto bi mi ina e pokušavala pobje i?« »Zašto, doista?«, s prezirom re e Emma. »Kako si samo pomislio da smo bježali od
123
bilo koga? Išli smo u Lincolnshire u lov.« »Ma hajde, ne iskušavaj moje strpljenje.« Odmahnuo je glavom gotovo sa žaljenjem. »To ti stvarno nije u interesu.« Emma je vrsto zatvorila usta, iako joj je trbuh drhturio od jeze. Nije mislila da je ikad upoznala ikoga u svojoj biti zastrašuju eg kao što je to bio Paul Denis. Nije mogla shvatiti zašto to nije ranije opazila. Ali jest, duboko u sebi. Bila je svjesna tog grabežljivog aspekta njegove prirode. Bila je svjesna njegova držanja neprekidne spremnosti za napad. I Bog nek joj pomogne, jedno je vrijeme to nalazila privla nim. »Ne osje am šake«, re e ona. »Šteta.« Slegnuo je ramenima. Zatim se iznenada pomaknuo, nagnuvši se naprijed, dohvativši njezin kaputi za vratom, trzajem je podignuvši tako da joj je lice bilo veoma blizu njegovu. »Primila si poruku od svog brata nakon njegove smrti. Što je u njoj pisalo?« Dah mu je bio vru i neznatno kiseo. Crne su mu o i bile prijete i bodeži. Emma se pokušala otrgnuti. Ruka mu se stegnula, a zglobovi šake utisnuli se uz puls u njezinu grlu. »Posljednje mu je pismo bilo prepuno uputa o imanju«, re e ona, pokušavaju i okrenuti glavu ustranu. »Ne sje am se svih detalja. Zašto bi te oni zanimali?« »Brat ti je bio špijun, kurir i vrhunski šifrant«, ustvrdi Paul, naglašavaju i svaku rije kao da ih pljuje. »Je li?« Zvu ala je ravnodušno. »Nisam znala.« Odgurnuo ju je od sebe oštrim pokretom i ona se srušila natrag na sjedalo, ne mogavši si pomo i rukama. Nagnuo se naprijed, zgrabivši joj lice, utisnuvši joj prste u obraze tako da su joj se u ima pojavile suze. Silom joj je otvorio usta i gurnuo unutra u kuglu sabijeni šal. Zatim mu se s lica izbrisao svaki osje aj, podignuo je zavjesu s prozora i nagnuo se van. »Luiz!« »Da, Paolo?« Luiz je usporio konje i sagnuo se s ko ijaševa sjedala. »Prona i mjesto za skretanje. Želim skrovito polje. Bez ku a na vidiku. Ništa u dosegu sluha«, re e on kratkim stakato praskom upute. Emma je duboko u sebi po ela drhtati. Koža joj je bila hladna i ljepljiva. Pogledala ga je sa strahom. »Sad bismo mogli i po eti naš mali razgovor«, re e on razgovorljivim tonom. »Nadao sam se da eš se pokazati malo razumnijom. Malo prilagodljivijom. Ali nema veze.« Slegnuo je ramenima. »Meni je svejedno kako dobijem ono što želim.« Ko ija se naglo zanijela udesno. Željezni kota i protutnjali su duboko izrovanom cestom. Ostavio je zadignutu zavjesu na prozoru i Emma je ugledala mra nu masu živice, tako blizu boku ko ije da je s usamljenim, strugavim zvukom zagrebala lak. Mora da su na jako uskoj stazi. »Ovo e dostajati«, zovne Luiz kad je zaustavio konje. »Koliko mogu vidjeti, nema nikoga kilometrima naokolo.« Paul je otvorio vrata i isko io van. Mjese ina je bila jasna, no svježa i hladna. Pogledao je duž tamne staze, a zatim sko io preko uskog jarka u strnište gdje je šumarak jablana služio kao branik od vjetra. Nije bilo nikakvog znaka naseljenosti. »Dovedi ženu.« Luiz je izvukao Emmu iz ko ije. Posrnula je na koljena dok je napola pala s visoke stube. Trzajem ju je podignuo na noge i odgurnuo preko jarka pa u polje. »Pobrinut u se za konje«, re e on Paolu. »Ne trebam ti za ovaj posao.« Nelagoda mu je bila o igledna i Emma se mal ice ponadala da e joj prite i upomo . No nada joj se odmah ugasila kad se okrenuo i bu no udaljio s polja, a dva razbija a koja su bila jahala konje prešla su jarak i prišla im. »Zapalite vatru«, naloži Paul. »Onamo pored onog drve a.«
124
Nitko kao da nije obra ao pozornost na nju. Emma je pogledala oko sebe. Bi li se mogla dati u trk? No ak i dok je procjenjivala beznadne izglede, Paul se okrenuo prema njoj. »Prije i preko do drve a.« Podbo ju je u križa, guraju i je naprijed. Oteturala je preko strništa do stabala, gdje su dva muškarca bila zaposlena skupljanjem triješ a za potpalu i ve ih grana. Zašto je palio vatru? Jer mu je bilo hladno? Jer je volio da mu je ugodno kad ispituje svoje žrtve? Umrtvljeno je promatrala kako iskra zahva a triješ e, a zatim i ve e grane. Dim se uvijao, suknuo je plamen. »Spustite je.« Paulova uputa stigla je iz no i poput pucnja iz pištolja. Dva muškarca dohvatila su Emmu i prisilila je na tlo pored vatre; jedan od njih držao joj je ramena uz tlo; drugi joj je razvezao izme. I tada je shvatila. Mogla je osjetiti vru inu vatre na bosim stopalima. Ispunio ju je užas. »Posljednje pismo tvoga brata«, re e Paul kle i pored nje. »Da vidimo koliko ga se možeš prisjetiti, ho emo li?«
125
Petnaesto poglavlje »Izgleda da su se kretali poprili nom brzinom«, primijeti Jemmy, ispituju i tragove ko ije i njezinih šest konja. »Konji se ovdje negdje po inju umaraf. Šta misliš, Same?« Sam je sjahao kako bi bolje pogledao. »Da«, složi se on. »Predvodnici povla e nalijevo.« »Pa, nastavimo.« Alasdair je bio nestrpljiv, a ipak je znao da je to nužno. Da ko ija na bilo kojem dijelu skrene s glavne ceste, a oni ne paze na to, mogli bi oti i predaleko. Nije želio niti da ih glasno zasko e. Ve su bili broj ano nadmašeni, a on u svom sadašnjem stanju ne bi bio od koristi u borbi prsa o prsa. Potajnost i iznena enje bile su mu jedina prednost. Nastavili su jahati pod mjese inom. Jemmy i Sam znali su kako izvu i najbolje iz svojih grla, i konji jedva da su im doticali zemlju. Feniks se lako mjerio s njima. No Alasdair je znao da moraju nadoknaditi dvosatnu prednost. Laudanum mu je otupio bol i on je sad postojao na periferiji njegove svjesnosti, ekaju i u pripremi. Um mu je bio bistar, ispituju i i odbacuju i opcije. Trebaju li ih naglo napasti na cesti ili ekati dok ne stignu pred London? Zasjeda bi bila najbolja šansa, ali za to bi morali presti i ko iju. Kad se razdani, prilika e biti manje. Finchley Common. Zasjeda na vrištini. Ondje je bilo pregršt odgovaraju ih mjesta. Kad bi mogli ondje dospjeti prvi, mogli bi ih do ekati u zasjedi. »Eh, ovdeka su skrenuli.« Samov siktavi šapat prenuo ga je iz zaokupljenosti i on je podignuo pogled. »Glete.« Sam je bi em pokazao na tlo. »Skrenuli su ko iju to no ovdeka. Ošli su onom stazom za teretna kola.« »Vraški glupo«, iznese Jemmy svoje mišljenje. »Nije ni izbliza dovoljno široko za ko iju.« »Zašto?«, re e Alasdair, zure i naokolo. U inilo mu se da može zapaziti najsitnije osvjetljenje isto nog neba. Lažna zora. Ima li Denis skrovište negdje u blizini? Možda uop e nije vodio Emmu u London? No pitanja su bila besmislena. Skrenuo je Feniksa na stazu. »Sada tiho«, promrmlja on. »Mogli bi biti blizu.« Slijedili su tragove u blatu sve dok staza nije skrenula u zavoj. Alasdair je potegnuo uzde i domahnuo Samu neka do e do njega na uski put. »Sjaši i baci pogled«, usnama je oblikovao nalog, a rije i su bile jedva nešto više od tihog šuma u hladnom zraku. Sam se zanjihao i sjahao, pa se uvukao u duboke sjene obrasle živice. Odšuljao se do ugla. Alasdair je ekao, sa srcem u petama, a dušu mu je stezala strašna jeza. Je li zakasnio? Sama nije bilo, kako mu se u inilo, cijelu vje nost, a za to je vrijeme Alasdair postao svjestan svake modrice na svom tijelu. Laudanum je prestajao djelovati i u inak njegova dva sata na konjskim le ima postao je bjelodan. Kad se Sam materijalizirao iz sjena živice, Alasdair je obuzdao impuls da se izdere na njega. »Onda?«, šapnuo je. »Zaustavili su se otprilike devedeset metara niz stazu. Jednog ovjeka ostavili su da se brine za konje. Ostali su na polju. Zapalili su vatru.« Podignuo je pogled prema Alasdairu, još uvijek na svom konju. »Rek'o bi da se brinu oko ledi Emme kraj vatre«, re e on mirno. Alasdairovo ve bijelo lice bilo je sablasno blijedo, a mjese ina mu je dala zelenkastu, voštanu nijansu. Ali um mu je sada bio hladan i smrtonosan kao ma . Ako rade na njoj, nisu je ubili. To je bilo sve o emu je trebao razmišljati. »Same, možeš li srediti ovjeka s konjima? Tiho!« »Da, rek'o bi da mogu.« Sam je obuhvatio kratki ma za svojim pojasom. 126
Alasdair je uko eno sjahao, ali više nije osje ao bol. Tijelo mu se kretalo kako mu je mozak nare ivao, zanemaruju i svaki drugi signal. Jemmy je sjahao pored njega i žustro privezao tri konja. »Kreni onda. Sredi ovjeka i oslobodi konje iz štrange«, naloži Alasdair Samu. »Dat emo ti deset minuta prije nego što i sami krenemo.« Deset minuta! Ne e misliti o onome što mogu u initi Emmi za deset minuta. »Jemmy i ja približit emo se ovuda preko polja. Moramo namjestiti da izgleda kako nas je mnogo više nego što jest. Kad za uješ Jemmyjevu pušku, potjeraj konje na muškarce na polju. Želim kaos. Razumiješ me?« Oba muškarca smjesta su kimnula. Jemmy je posegnuo za svojom puškom. Bila je napunjena olovnim mecima koji e se razletjeti u širokom luku razaranja. Alasdair je uzeo svoje pištolje. Sa svakim e imati jedan hitac. Oni e morati brojati. A Paul Denis dobit e jedan od njih.
* * * Emma se znojila. Tlo na kojem je ležala bilo je tvrdo, smrznuto blato, no tijelo joj se kupalo u znoju. Vru ina vatre bila je intenzivna i tabani su joj se, iako još neope eni, inili kao da se svijaju i gr e u užasnom iš ekivanju. Paul Denis izvukao joj je šal iz usta i sada joj se tiho obra ao. Mogla je osjetiti ruke koje joj vežu gležnjeve. Dok je govorio, povla ili su joj stisnuta stopala bliže vatri. Željela mu je re i ono što je htio, ali nešto, neka duboka, tvrdoglava stanica ponosa, nije joj to dopuštala. Mislila je na Neda. Mislila je na Alasdaira. Pustila je da je um odnese u djetinjstvo. Svim stvarima koje su zajedno napravili. Mislila je da može uti Nedov duboki smijeh, Alasdairov zadirkuju i glas. Bili su u ljetnim poljima, slijede i kosce. Mogla je uti jednoli an zamah kose, zvižduk mlatila. Mogla je osjetiti jagode na jeziku. Vrisnula je. * * * Alasdair je uo vrisak. uo ga je na nekoj udaljenoj ravni. Nastavio je obilaziti polje, drže i se živice, uz Jemmyja odmah iza njega. Plamenovi vatre osvijetlili su prizor. Tri urene figure oko jedne na tlu. Pažljivo je procijenio udaljenost. Kad napadnu, morat e biti dovoljno blizu da puška nanese štetu, ali ne toliko blizu da ih otkriju prije nego što budu spremni. Pištolji su mu bili u rukama. Tijelo mu se sada kretalo te no poput vode. Nije se inilo da pripada njemu, ali to nije bilo važno. Kad je kroz ogoljele grane uspio vidjeti obris ko ije na stazi, povukao se do živice. Zatim je kimnuo Jemmyju. Jemmy je isko io iz sjena s glasnim, vrištavim povikom trijumfa. Potr ao je nekoliko koraka, a onda je ispalio iz puške. Alasdair je bio odmah iza njega, spremnih pištolja dok je tražio svoju metu. Sam je zapucao iz pištolja preko živice i itava se konjska zaprega zaletjela preko jarka pa u polje, navo ena Samom koji je mahao svojim bi em. Konji su pojurili prema vatri prije nego što su shvatili o emu se radi, a nozdrve su im se divlje raširile na miris dima i vru inu plamenova. Sam ih je udario bi em i oni su ponovno nagrnuli naprijed, propinju i se, mašu i kopitima. Muškarci kod vatre sko ili su na noge, pokušavaju i se maknuti s puta kopitima. Pucanj iz Jemmyjeve puške pomeo ih je. Alasdair je podigao pištolj i naciljao. Paul Denis stajao je izloženog obrisa na pozadini
127
vatre. Alasdair je pritisnuo obara . Paul padne na koljena, stiš i rame. Samov pištolj oglasio se dok se uplitao u borbu. Odbacio je pištolj i kratki mu je ma zasjao. Cerio se s istim užitkom borbe dok je zasijecao lijevo i desno. Paulovi ljudi mu ili su se do i k sebi, ali bilo je prekasno. Jedan od njih uspio je ispaliti metak iz svog pištolja, no on se zabio u deblo jablana. Samova sablja zasijekla ga je preko ruke, sprije ivši ga u djelovanju. Drugi je pao pod udarcem Jemmyjeve toljage, što ju je držao u pri uvi. Emma se pokušala otkotrljati podalje i od vatre i od pobješnjelih konja. No uz ruke još uvijek vezane na le ima, utisnute u tlo pod njom, nije se mogla odgurnuti. Sklup ala se u kuglu i zadržavala dah. Onda je odjednom zavladao muk. Nad njima se slegla velika tišina. Emmina zapeš a odjednom su bila oslobo ena. Još uvijek nije mogla osjetiti šake, ali preplavio ju je veliki val olakšanja. Alasdair se nagnuo nad nju. Pokušao ju je di i, ali nije mogao, pa ju je Sam podigao u njegovo naru je. »Eh, si dobro, curo?«, upita on, glasa muklog od brige. »Jedva«, re e ona, u udu gledaju i Alasdaira. »Tako sam se bojala da su te ubili.« Odmahnuo je glavom, žustro otklonivši tu temu, te primio njena stopala u ruke. Ružno je opsovao kad je ugledao plikove. Okrenuo se prema Paulu Denisu, koji je teturavo ustao, ruke stisnute na ramenu. Krv mu je navirala izme u prstiju. »Dugujem ti nekoliko minuta svog vremena«, tiho re e Alasdair. Ne skidaju i pogleda s Denisa, glavom je domahnuo Jemmyju. Jemmy, odmah shvativši, bez rije i mu je pružio dugi ko ijaški bi . Alasdair je obavio prste oko glatkog drvenog drška. I dalje ne svra aju i pogled s Denisa, mirno je naredio: »Same, odvedi Emmu do ko ije, i Jemmy, vrati konje natrag u štrange. Dajte mi pet minuta s ovim ološem, a onda se obojica vratite i pomozite mi da da ih vežem.« »Dobro.« Sam je vedro kimnuo i krenuo sa svojim teretom natrag na stazu. Jemmy je izgledao malo nesiguran. Lord Alasdair i dalje je bio u lošem stanju, i njemu se nije svi ala zamisao da ga ostavi s tri muškarca, iako su svi bili onesposobljeni. Ali izraz lica lorda Alasdaira bio je takav da se sluga gotovo mogao sažaliti na tri muškarca. Kratko kimnuvši, otišao je prikupiti konje. inilo se kako Emmi treba mnogo vremena da shvati kako je no noj mori došao kraj. Sam ju je nosio kao da je perolaka, a njegove su je miši ave ruke obuhvatile s utješnom snagom. Sad joj je bilo jednako hladno koliko joj je ranije bilo toplo, i tijelom su joj prolazili drhtaji, a zubi su joj cvokotali. »To je od šoka, curo«, re e Sam dok ju je podizao u ko iju. »Tako djeluje na tijelo. Sko u po nešto za to.« Izgubio se na minutu ili dvije, a za to je vrijeme mogla uti Jemmyja kako govori konjima, umiruju i ih dok ih je vra ao u štrange. Emma je pomislila kako bi trebala iza i i pomo i mu. Ali kad je spustila stopala na pod ko ije, bol je bio tako jak da je pala, nehoti no kriknuvši. Neodre eno se upitala što se dogodilo etvrtom muškarcu, onom po imenu Luiz koji je vozio ko iju. Sam se vratio s kožnom putnom vre om i ploškom. Odvrnuo je ep pljoske i prinio je njezinim usnama. »Evo, zemi si dobar gut ovega.« Rije je bila o oporom brendiju koji joj je spalio grlo i zagrijao joj želudac. No izgleda da su je i sama isparavanja izvela iz njezina udnog transa. Uspravila se i odmahnula glavom kao da tjera zaostale pipke no ne more. Držala je ruke u krilu. Bile su neobi ne, mrtva ki blijede boje i inilo se da ih ne može pomaknuti... ak niti prste. »Ne mi u se«, re e ona Samu tugaljivim glasi em. Primio joj je jednu po jednu šaku i protrljao ih me u svojim grubim, žuljevitim
128
dlanovima. »Vrati e se za tren, curo.« Emma je odlu ila vjerovati mu. Sam je svrnuo svoju pozornost na njezina stopala. Ope eno meso grozno je peklo, ali gornji dio obaju stopala otupio je od hladno e. Sam je prokopao po svojoj medicinskoj torbi i izvukao mast gadnog mirisa koju je razmazao po njezinim tabanima. U inak je odmah bio umiruju i. »Sad iden pomo gazdi. Sjedi ovdeka, i vrati emo se za minut-dva.« Sko io je s ko ije i sagnuo se da pregleda ko ijaša koji je nepomi no ležao u jarku kamo ga je Sam otkotrljao nakon što ga je udario po glavi debelim štapom. »Eh«, re e Sam. »Bolje da te ponesem, kolega.« Podignuo je Luiza preko ramena i odnio ga na polje. Alasdair je stajao iznad Paula Denisa, a duga ki ko ijaški bi povla io se po tlu s njegova boka. Paul Denis ležao je na zemlji skvr en poput fetusa, jedva pri svijesti. Sam je zbacio Luiza na tlo pored preostala dva muškarca koji su, ne više bezizražajni instrumenti nasilja, sa strahom zurili u osvetni kog vraga s bi em. »Zaveži ih«, naloži Alasdair odsje no. »Za epi im ne ime usta, a onda ih stavi me u stabla, podalje od pogleda. Želim ih ostaviti ovdje i pokupiti kasnije.« Charlesu Lesteru bit e jako drago dokopati se Paula Denisa. Sam i Jemmy posvetili su se poslu s vedrim oduševljenjem. Alasdair, ponovno vra en u svoje ispa eno i bolom ispunjeno tijelo, nije im mogao pomo i. Okrenuo se i uputio prema ko iji, a svaki mu je korak sad bio agonija. Uvukao se u ko iju i klonuo u sjedalo nasuprot Emmi, sklapaju i o i, plitkog i isprekidanog daha. »Alasdaire!« Emma se prignula k njemu i pokušala ga primiti za ruke. Zatim je zgranuto dahnula kad joj se cirkulacija po ela vra ati u ruke i one su o ajni ki po ele oživljavati. »Bože na nebesima!« Sklopila ih je izme u koljena, vrsto ih stiš i u pokušaju da obuzda bol. Alasdair je odmah otvorio o i. »Što je, slatko moje?« »Samo moje ruke. Ponovno po inju funkcionirati.« Uputila mu je drhtavi osmijeh, s najve im trudom nastoje i da bude šaljiva. »Kakav smo pateti an par žrtava. Pokušavala sam te dotaknuti, ali izgleda da mi to ne uspijeva.« »Ja te želim zagrliti, ali izgleda da mi to ne uspijeva«, odgovori on, pokušavaju i oponašati njezin ton. »To je bila jedina pustolovina koju radije ne bih ponovila, ako ikako mogu«, re e Emma s još jednim hrabrim osmijehom. Kao dijete uvijek je žudila za pustolovinom, slijede i Neda i Alasdaira, prate i njihove tragove jer je bila uvjerena kako e oni imati pustolovinu, a nje ne e biti ondje da je podijeli s njima. Osmijeh je preletio preko Alasdairovih vrsto stisnutih usana kad je uhvatio njezinu aluziju. »To je, slatko moje, bila ona vrsta iskustva koja pustolovine dovodi na zao glas. ak bi se i Ned složio s tim.« »Ho eš li biti dobro?« Osmijeh joj je sad iš ezao. On je izgledao grozno. Sivo i zeleno i voštano, a o i su mu bile bolom ispunjene duplje. »Osje am se kao da me pregazila zaprega konja«, prizna on sa žaljenjem. »No Jemmy me uvjerava da se ne radi ni o emu gorem od modrica i dva slomljena rebra.« Nekoliko je puta plitko udahnuo, a zatim rekao: »Kako tvoja stopala?« »Sam je stavio nešto na njih. Više ih ne osje am.« Pogledala ga je zabrinuto se mršte i, a onda rekla: »Jesi li ubio Denisa?« »Ne baš«, re e on bezizražajnim glasom. »Možda bih to i u inio, osim što postoji nekoliko ljudi koji e stvarno željeti porazgovarati s njime.« »Onda se nadam da e porazgovarati s njim na na in na koji je on razgovarao sa mnom«, žestoko e Emma. »Spremni smo za polazak, milorde.« Jemmy je proturio glavu kroz otvorena vrata.
129
»Privezali smo ostale konje za ko iju. Idemo nazad u Stevenage ili nastavljamo za London?« »Što je s Marijom?«, odjednom usklikne Emma. »Bit e izvan sebe od brige. Moramo se vratiti u Stevenage.« »Ne, moramo ravno u London«, re e Alasdair. »Moram dogovoriti da se one životinje preuzmu prije nego što poduzmem bilo što drugo. Promijenit emo konje u Barnetu i unajmiti pratitelje i ko ijaša da tebe i mene odvedu dalje odavde. Sam i Jemmy odjahat e natrag u Stevenage s porukom za Mariju. Oni mogu srediti njezin skori povratak u Ulicu Mount.« »Uprav' tak', milorde.« Jemmy je zatvorio vrata ko ije i sko io na le a jednog od konja predvodnika. Sam je pucnuo bi em i zaprega je krenula uskom stazom. »Ima brendija u onoj Samovoj vre i.« Emma pokaže na putnu vre u na sjedalu pokraj Alasdaira. Pronašao je pljosku i duboko otpio, a zatim se nagnuo naprijed i prinio je Emminim ustima. »Ovo je odurno!«, re e on. »Toliko mi je potrebno da te zagrlim, ali ne mogu niti mrdnuti. A da nije bilo moje vlastite jadne gluposti, ništa se od ovoga ne bi dogodilo!« »Kako je to tvoja krivnja?« »Trebao sam poduzeti više mjera opreza u svratištu«, re e on gorko, otpivši još jedan gutljaj brendija. »Trebao sam postaviti Sama ili Jemmyja pred vrata... trebao sam preseliti tvoju sobu u zadnji tren kako bih ih odveo s traga... trebao sam ostati budan... Oh, taj je popis beskrajan.« Emma se namrštila. »Govoriš poput nekoga tko itavo vrijeme radi te stvari. Najprije otkrijem da mi je brat neka vrsta špijuna i... i...« Namrštila se, pokušavaju i se prisjetiti što je ono Denis rekao. »Vrhunski šifrant, tako je. A sad se ini da si ti profesionalni tjelohranitelj ili tome sli no.« Alasdair je odmahnuo glavom. »Ne, bojim se da nisam. Ja sam beznadni amater. Uvu en sam u tu stvar jer su Nedovi zapovjednici u konji koj gardi smatrali da u ti se, kao stari prijatelj i sada skrbnik, mo i dovoljno približiti da prona em taj dokument. U najboljem od svih mogu ih svjetova, pretražio bih tvoje sobe i pronašao pjesmu a da ti to uop e ne bi znala.« Emma je utihnula. Bila je preumorna i previše iscrpljena da bi jasno razmišljala, ali nije joj se dopadalo da se o njoj tjednima raspravljalo i da su njome manipulirali muškarci bez lica koji nisu ništa znali o njoj. I nije joj se dopadala pomisao da je Alasdair imao više od jednog motiva da se ponovno uplete u njezin život. »Zašto si to pristao napraviti?«, upita ona nakon nešto vremena. »Zbog Neda«, odvrati on jednostavno. »Ned je umro zbog podataka u toj pjesmi. Nije smio umrijeti uzalud.« Emma je kimnula. Tome nije mogla na i mane. A ipak, i dalje ju je tištalo shva anje da ju je Alasdair na neki na in špijunirao. Nije joj se povjerio sve dok nije bio prisiljen. I dalje je bio tajanstven kao i uvijek. Sklopila je o i i pokušala ne misliti ama baš ni o emu. Stopala su je ponovno po ela pe i, a ona nije znala zašto je, umjesto da osje a radost i olakšanje što je no na mora završila, samo htjela zaplakati kao dijete. Alasdair je prepustio tijelo njišu em kretanju ko ije. Svako ga je poskakivanje boljelo kao da je na spravi za mu enje, ali mnogo je teže bilo podnijeti svoju krivnju i samousmjerenu ljutnju. Mogao je osjetiti Emmin jad, ali nije znao kako bi ga ublažio. Podignuo je njezina stopala sebi u krilo, njišu i ih u svojim dlanovima. To je bilo jedino što je mogao u initi... jedini na in na koji ju je mogao dodirnuti u svom trenutnom lošem stanju.
130
Šesnaesto poglavlje Maria se naprosto bacila na stube ku e u Ulici Mount. Harris joj je otvorio vrata i ona je gotovo bubnula u predvorje, razvezuju i vrpce svog šeširi a. »Gdje je ledi Emma? Jeste li poslali po doktora Bailliea? Oh, zaboga, kako užasna stvar. Kuharica mora smjesta prirediti malo želatine od tele ih papaka. I malo zobene kaše... oh, moje srce! Moje srce! Kako lupa!« Potr ala je stubama, odbacila šalove, šeširi , torbicu i rukavice koje su joj popadale dok su se njezine rije i izlijevale na flegmati nog Harrisa koji ju je slijedio, podižu i rasute predmete. »Doktor Baillie je upravo s ledi Emmom, gospo o. Kuharica bi ve bila pripremila želatinu«, uvjeravao ju je, mrvicu obrambeno, »ali ledi Emma, kao što svi znamo, ne mari za želatinu od tele ih papaka.« »Oh, ali mora... mora. Recite odmah kuharici.« Maria je poletjela hodnikom prema Emminoj sobi. »Oh, najdraža, najdraža djevojko!« Upala je unutra. »Alasdairova poruka... Nisam znala kako da je protuma im. Nezgoda, napisao je. Oh, moje srce!« Drhtavom je rukom potapšala prsa. »Nezgoda usred no i! Što si mogla raditi, mila moja? Oh, doktore, slu aj nije ozbiljan, nadam se.« Poletjela je prema krevetu i sagnula se kako bi poljubila Emmu, a zatim se srušila na ležaljku, hlade i se rukom. »Ne, uistinu nije ozbiljan, gospo o Wither-spoon,« umiri je lije nik. »Ledi Emma ima nekoliko opeklina na stopalima. O istio sam ih i previo melemom.« »Opekline!« Marijine su se razroga ene o i još više raširile. »Na tvojim stopalima! Kako se to samo moglo dogoditi, najmilija moja?« »Zaspala sam s nogama na ogradi kamina«, re e Emma. »Veoma budalasto od mene.« Sjedila je na krevetu, potpuno odjevena izuzevši arape i cipele. »Molim te, umiri se, Maria. Ovo nije od velike važnosti.« »Oh, zašto nisi u krevetu? Odmah te moramo skinuti i uvu i ispod pokriva a. Zar ne, doktore?« Maria je pohitala sa svog sjedala. »Dovest u ti Tildu. I moraš dobiti žele od tele ih papaka.« »Maria, ja prezirem žele od tele ih papaka«, energi no prigovori Emma. To je bilo Marijino rješenje za sve boljke. »I nema potrebe da idem u krevet. Jedva je podne.« No obra ala se zraku. Maria je otr ala, dozivaju i Tildu. »Dan ili dva ne ete htjeti hodati na tim stopalima«, re e Baillie, dovršavaju i povezivanje rana. »Zaspali ste s nogama na ogradi kamina?« U nevjerici je podigao obrvu. »Da«, nepopustljivo e Emma. »Nije li to bilo budalasto od mene?« »To mora da je bio jako vrst san«, naglašeno re e Baillie. »Da se niste probudili od boli.« »Spavam jako vrsto, doktore.« »Oh, tako dakle?« Po eo je zatvarati svoju torbu. »Moram posjetiti još jednog pacijenta. Jutros sam prepun posla. Izgleda da je i lord Alasdair Chaise imao nezgodu.« »Oh, stvarno?«, re e Emma s izrazom šokirane znatiželje. »Kako zapanjuju a koincidencija. Mora da se to dogodilo nakon našeg povratka u grad. Radi li se možda o nezgodi s jahanja?« »O nezgodi pri upravljanju ko ijom, koliko sam shvatio. Prevrnula mu se dvokolica i kota i su prešli preko njega. Jako gadno, kaže njegov ovjek.« »Kakva nesre a.« Emma odmahne glavom, cok-nuvši jezikom. »A lord Alasdair je voza bez premca.« 131
»Usu ujem se re i da ak i voza bez premca može loše procijeniti svoje konje«, suho primijeti lije nik. »A sada, ako ete prihvatiti moj savjet, ledi Emma, progutat ete dozu laudanuma i malo se odmoriti.« Dobacio joj je prodoran, procjenjiva ki pogled. »Rekao bih da ste doživjeli svojevrstan šok. I više od opeklina. Uop e ne izgledate vedro.« Emma se osje ala sve samo ne vedro. Doista, mogu nost perioda besvijesti bila je jako primamljiva. No bila je zabrinuta za Alasdaira i znala je da se ne e biti u stanju odmarati sve dok ne dobije izvještaj od Jemmyja o lije nikovu posjetu. Maria je upala u sobu sa srebrnom zdjelicom za juhu. »Ovdje je malo je mene juhe za tebe, milena. Veoma krijepi. A ako ne eš žele, uputila sam kuharicu da pripravi napitak prema mom posebnom receptu.« Stavila je zdjelicu na no ni ormari , nastavljaju i gotovo u istom dahu: »Poslat u odmah po vas ako bude i najmanjeg razloga za zabrinutost, doktore Baillie.« »Ne e biti«, re e Emma, pitaju i se što e Maria zaklju iti iz vijesti da je i Alasdair pretrpio nezgodu... nezgodu nepovezanu s njezinom, naravno. No svejedno, slu ajnost e pobuditi sva iju znatiželju. »Doktor Baillie mora se pobrinuti i za druge svoje pacijente, Maria«, vrsto izjavi ona. »Sad e mi biti jako dobro.« Maria je otpratila lije nika do vrata. »Morate mi dati svoje naputke, doktore. Trebate znati da sam vrsna njegovateljica.« Emma je napravila grimasu, slušaju i Marijino prerevno brbljanje kako se gubi niz hodnik. Omirisala je sadržaj zdjelice i odmahnula glavom. Maria je bila zlatna, ali bila je i grozna cjepidlaka. I htjet e znatno više informacija nego što ih je zasad dobila. »Doktor Baillie kaže da trebaš uzeti laudanum i dobro se odmoriti, draga moja.« Maria se žurno vratila u sobu. »A sad u te nahraniti s malo ove juhe. Pomo i e ti da vratiš snagu.« Emma je odbila ponudu da ju se hrani, ali uzela je malo juhe kako bi zadovoljila Mariju. » Ali kako je došlo do toga?«, upita Maria, zabrinuto se vrzmaju i dok je bolesnica žlicom grabila juhu. »Zašto si otišla bez rije i? I to usred no i?« Bila je istinski zbunjena. »Zaspala sam i opekla si stopala. Alasdair je smatrao da bismo se odmah trebali vratiti u London i posavjetovati se s doktorom Baillieom... trpjela sam ponešto boli, shva aš.« Emma se udila kako su laži, premda neuvjerljive, glatko klizile s usana. »Alasdair se jako zabrinuo. Toliko se zabrinuo da mislim kako nije razmišljao ni o emu osim da krenemo. Ali kad smo mijenjali konje u Barnetu, prisjetio se poslati ti poruku. Trebala ti je sti i prije nego što se probudiš. Nadam se da jest.« Nevino je pogledala Mariju. Maria je odmahnula glavom. »Pa, da, jest, hvala nebesima na tome. Doista ne znam što bih bila u inila da sam otkrila kako si otišla bez rije i. To bi bio takav šok da sumnjam kako bih se od njega oporavila.« »Uistinu ti se ispri avam, Maria«, re e Emma, posegnuvši za ženinom rukom. »Bilo je sramotno to u initi, ali toliko me boljelo i Alasdair se toliko brinuo da se bojim kako nam je sve drugo odlepršalo iz glava.« »Pa, razumijem kako je to moralo biti«, re e Maria, i dalje zvu i sumnji avo. »Tako je lako zaboraviti, naravno.« Sjela je na rub kreveta, još uvijek izgledaju i veoma smeteno i prili no povrije eno. »Ali da si me barem probudila. Mogla sam se odjenuti u tili as.« »Vjerujem da je Alasdair pomislio kako su opekline gore nego što su to bile«, predloži Emma. Zapravo nije bilo važno vjeruje li Maria u ovu nevjerojatnu izmišljotinu ili ne. Bilo je važno samo da se šutke složi s njezinim prihva anjem. »Pa, stvarno ne znam«, Maria ponovno odmahne glavom. »Ali evo Tilde da ti pomogne le i u krevet.«
132
Emma je odlu ila da je pokorno prepuštanje ulozi bolesnice vjerojatno mudro. To e umiriti Mariju, a dugovala joj je malo podilaženja. Maria e uživati u iskazivanju prevelike pažnje prema njoj, a to e dovesti do onoga što je željela, da ona vjerojatno uskoro prestane postavljati pitanja. Naravno, im do uje za Alasdairovu »nezgodu«, to e je morati zaintrigirati. No to tek mora pregrmiti.
* * * Alasdair je podnio lije nikovo pružanje pomo i vrsto stisnutih usana. Me utim, odbio je da mu pusti krv, ustraju i u tome kako ve ima dovoljno modrica da bi im bezrazložno pridodao još koju. Doktor Baillie malo je gun ao, ali nije forsirao. »Nezgoda pri upravljanju ko ijom, tako je rekao vaš ovjek, milorde.« Omotao je iste navoje platna oko slomljenih rebara. »Da«, složi se Alasdair kroz stisnute zube. »Vraški glupa stvar. Prekardašio sam.« »Utrkivali ste se, milorde?« »Tako nekako«, odgovori Alasdair. »Au! Za Boga miloga, ovje e, budite malo pažljiviji.« »Zavoj mora biti vrst, milorde, jer ina e kosti ne e srasti«, re e Baillie, flegmati no nedirnut bujicom psovki koje su mu se slijevale na glavu. »Postoji opasnost da jedno od ovih rebara probode plu no krilo ako se budete previše kretali dan ili dva. Morat ete ležati kako biste im dali vremena da srastu.« Alasdair je opsovao s obnovljenom energijom, ali znao je da je ovjek u pravu. Probadaju a bol, koju je osje ao svaki put kad bi udahnuo, bila je dovoljan dokaz. »Upravo sam došao od ledi Emme«, mirno nastavi Baillie. »Bili ste s njom kad je opekla stopala, kako shva am?« »Da sam bio s njom, ne bi ih bila opekla«, obrecne se Alasdair posve to no. »Upravo tako, milorde. Na ogradi kamina«, zamislio se Baillie. »Zaspala je sa stopalima na ogradi kamina.« Odmahnuo je glavom. »Naj udnija stvar... gotovo nemogu e, bio bih pomislio.« Alasdair mu nije ponudio odgovor. Baillie je bio zloglasni brbljavac. Krasno bi se proveo zabavljaju i svoje brojne pacijente iz visokog društva neobi noš u ovih dviju nezgoda. U roku od dva tjedna ta bi se pri a proširila po cijelom gradu. Dostojanstvena šutnja inila se jedinim mogu im odgovorom. Vlastiti e ga prijatelji nemilosrdno zadirkivati što se od svih ljudi baš on prevrnuo u dvokolici. No morat e to otrpjeti. »Upravo vam je pristiglo pismo, lorde Alasdaire.« Cranham je ušao u spava u sobu sa srebrnom pliticom. »Dostavlja je rekao kako odgovor nije potreban.« Znakovi službe konji ke garde tvorili su pe at na pismu. Alasdair je slomio vosak. Charles Lester obavještavao ga je kako su etiri paketa sigurno preuzeta i odmotat e se unutar nekoliko sljede ih sati. Alasdair je mrko kimnuo. Nije sumnjao u to da su ljudi iz konji ke garde jednako vješti i objektivni u ispitivanju kao i Paul Denis i njegovi ljudi. To je bio zadovoljavaju i primjer onoga tko pod drugim kopa jamu i sam upada u nju. inilo se da je posao koji je po eo Nedovom smr u kona no dovršen. Sada se mogao usredoto iti na Emmu bez ometanja. Ili bi barem mogao, ispravio se, kad ga prestane tako vraški boljeti. Me utim, prošla su tri dana prije nego što je uspio ustati iz kreveta. Bio je slab kao malo dijete, a ak i bez Baillievih strogih uputa o mirnom ležanju i pružanju svojim rebrima priliku da srastu, ne bi se mogao kretati ni približno udobno. Alka mu nije prestala udarati po vratima otkad je vijest o njegovoj nezgodi doprla do
133
njegovih prijatelja, i usavršio je skrušeno slijeganje ramenima i autoironi no priznanje nespretnosti, podnose i netakti nu porugu s onoliko dostojanstva koliko je mogao skupiti. O Emmi nije uo gotovo ništa. Poruka je dostavila informaciju da se osje a mnogo bolje, ali još uvijek teško hoda, pa ostaje u osami. Ona i Maria nisu primale posjetitelje. Poslao je cvije e, gomile ruža i slatkih ljubica, i primio uljudnu zahvalu. Izjedao se, pitaju i se zbog ega ova o ita hladno a. Svaki put kad bi pomislio da su postigli neku vrstu dogovora, ona se izgleda ponovno povla ila od njega. Pitao se krivi li ga ona za ono što joj se dogodilo. Sam Bog je znao da je imala svako pravo kriviti ga. Okrivljavao je sebe svake minute svakog dana. Pitao se je li ju patnja toliko užasnula da još uvijek nije vratila svoju uobi ajenu vedrinu, blistavu energiju i smisao za humor koji su bili njezina bit. Tri je dana ležao na le ima, izjedao se i bjesnio. Disanje mu je postupno postajalo malo lakše, a oštra, probadaju a bol se smanjila. etvrtog je dana ustao, uspio se došetati sve do naslonja a u salonu i srušio se, obilno se znoje i, psuju i i proklinju i tako apsurdnu slabost. »Dajte si vremena, milorde.« Cranham je bdio nad njim. »Nemam vremena za to«, obrecne se Alasdair. Nije znao zašto je imao osje aj da je itavo vrijeme, dok je bio nepokretan, gubio dragocjeno vrijeme. Da se nešto doga a s Emmom, a on nije ondje da to sprije i, što god to bilo. * * * Emma je bila jednako zbunjena kao i Alasdair. Nije znala što joj je. Sve je obavila siva patina. Rekla si je kako se radi o vremenu, upornom, turobnom engleskom vremenu u svom najgorem izdanju, cmoljavoj kišici s olovnog neba. Rekla si je kako se radi samo o reakciji na nesre u. Ali nije se radilo o tome. Znala je da je dostigla neku vrstu razvodnice. Približavala mu se ve tjednima, a njihova konfrontacija u Crvenom lavu u Barnetu dovela je do kriti ne to ke. No svejedno nije riješila jedini bitan problem. Sada je užas one no i u rukama Paula Denisa nekako raš istio sve emocionalne krhotine tako da je mogla uvidjeti jedinu nedvojbenu istinu. Ili e se pristati udati za Alasdaira, ili ga više nikad ne e vidjeti. Ne može živjeti samo od požude i strasti. Voljela ga je. Tako mu je rekla i to je bila istina. Kad je bila s njim, osje ala se potpuno živom, osje ala je da živi život punim plu ima, da svake minute crpi svaki djeli emocija i iskustva. Voljela ga ili mrzila, bilo je isto. I na kraju krajeva, oni su bili dvije strane istog nov a. Ali može li živjeti s muškarcem koji uva toliko mnogo tajni? Za koga je sasvim prirodno uvati tajne. S muškarcem koji zamjera pitanja, koji na sve što iole smatra zabadanjem u njegove poslove reagira s nemilosrdnim sarkazmom. S druge strane, poznavala ga je. Jako ga je dobro poznavala. No tako er je bilo znatnih slojeva njegove duše koji su joj ostali nedostupni. Uvijek se držao rezervirano. ak i kao dje ak, povremeno bi se posve povukao, odbijaju i razgovarati bilo s kim, ak i s Nedom. Tada bi svirao, odlazio u samotne šetnje, gotovo s pakosnim užitkom ignorirao svakoga tko je pokušao zaustaviti njegovo povla enje. Ned je uvijek govorio da je to zbog Alasdairove obitelji. Jer nikad nije osje ao da im pripada. Prekinuo je odnose s njima i odabrao drugu obitelj. Ali rane povrije enog djeteta zacjeljivale su sporo, ako uop e jesu. Emma je ovo shva ala ak i kao mala djevoj ica. A ona i Ned okupili bi se oko Alasdaira, omogu uju i mu povla enja i esto bolne reakcije na njihova nastojanja da mu pruže ruku u njegovoj osamljenosti. Ali može li živjeti s njim... biti njegova supruga... znaju i da bi se okomio na nju ako
134
slu ajno ili hotimi no prije e dopuštenu granicu? Bi li mogla izdržati živjeti s nekim tko ima svoj privatni život koji ne bi dijelio ni s kim? Rekao je da je voli, i vjerovala mu je. Ali voli li je dovoljno da s njom podijeli sebe? Može li Alasdair uop e podijeliti sebe s nekim? Ležala je budna, zure i u strop gdje je treperila svjetlost vatre i kamo se postupno šuljala no . Uvjerio ju je da je ona sad jedina žena u njegovu životu. Bila je voljna povjerovati u to jer Alasdair nije lagao. Prezirao je laži. Ako o ne emu nije želio razgovarati, jednostavno bi to odbijao u initi. A nije želio razgovarati o majci svoga djeteta. Lucy. ak nije niti ula to ime prije nego što ga je on izgovorio u gostionici u Barnetu. Nije znala ima li sina ili k er. Kako se može udati za njega ako ne zna te stvari, a ne usu uje se upitati? On bi rekao da to ne utje e na nju. Ali naravno da je utjecalo. Bio je divan ljubavnik. O igledno je bio divan upravitelj imetka. Ali Alasdair nikad ne e biti dobar suprug. Ne za neku poput nje, kojoj je bilo potrebno da sve bude otvoreno, transparentno, izravno. Nije mogla trpjeti tajne. Nije mogla podnijeti da misli kako je netko obmanjuje. Možda se radilo o karakternoj mani, ali Emma je poznavala sebe. Znala je da bi je obvezivanje muškarcu koji nije vidio potrebu za potpunom iskrenoš u u vezi samo dovelo do posvemašnje nesre e. Bolje je sada napraviti isti prekid, dok bi bol bila podnošljiva. Pa ipak, svaki put kad bi pomislila da je donijela odluku, uhvatila bi se kako je ponovno razmatra. Svake no i dok je ležala gledaju i u svjetlost vatre na stropu, mozgala je o tome iznova i iznova. Traže i na in da se predomisli. Poslije pet takvih no i, više to nije mogla podnijeti. Ujutro je ustala i odšepala do blagovaonice, gdje je Maria bila za svojim uobi ajenim obrokom. Podignula je pogled sa svog aja s izrazom zabrinute iznena enosti. »Draga moja, zašto ne doru kuješ u krevetu?« »Dosta mi je kreveta«, re e Emma pa sjedne za stol. »Izlazim im se obu em.« »Ali ne možeš iza i!«, usklikne Maria. »Doista ne možeš! Što je s tvojim sirotim stopalima, draga?« »Moja stopala tek što nisu bolje.« Emma je namazala maslacem komad tosta. »Obut u svilene papu e. Ne e me štipati.« »Pa, sigurna sam da emo, ako ti je potrebno iza i na zrak, to onda i u initi«, re e Maria, popustljivo promijenivši strategiju. »Rekla bih da kratka vožnja u fijakeru ne e nanijeti nikakvu štetu.« »Jutros imam posao koji moram obaviti sama«, re e Emma. »Ali danas poslijepodne odvest emo se u park u pet sati i pokazati svijetu da smo opet u opticaju.« »Sama?« Mariji su o ito bili povrije eni osje aji. »Što bi ti to mogla i trebala sama obaviti, milena?« Emma se namrštila. Ako kaže Mariji da e u initi nešto tako šokantno kao što je posjet Alasdairu u njegovu stanu, sirota e žena dobiti histeri ni napad. Mlade žene nisu pohodile stanove džentlmena, ak niti kad je džentlmen u pitanju bio stari prijatelj i skrbnik. »To ti ne mogu re i«, re e ona nakon nekoliko trenutaka. »Doista, ne želiš to znati.« Osmjehnula se Mariji. »Imaj povjerenja u mene, Maria. Doista to ne želiš znati.« »Oh, zaboga, je li rije o ne emu skandaloznom?« Maria je nao igled bila veoma nesretna. »Dat u sve od sebe kako bih se pobrinula da me nitko ne vidi«, ponudi joj Emma utješno. »Oh, milost«, uzdahne Maria, o igledno neumirena, a kad je Emma rekla Harrisu neka pozove fijaker, od užasa je podignula ruke i povukla se u svoj budoar. Emma je usmjerila ko ijaša u Albermarleovu ulicu. Bezli ni fijaker bio joj je najbolja šansa da izbjegne primjedbe. Skrenuli su u Albermarleovu ulicu i ona se nagnula kroz prozor, pokušavaju i pro itati brojeve ku a. Tražila je broj šesnaest.
135
»Sljede a je zdesna, ko ijašu«, zovne ona, a voza zaustavi ko iju uz rub ceste. Silaze i, Emma je podignula pogled prema istaknutim zaobljenim prozorima s obje strane ulaznih vrata. Zatim se uko ila, jednom nogom na ulici, a drugom još uvijek na stubi ko ije. Zurila je ravno u ono što je o ito bio Alasdairov salon. I zurila je u ono što je o ito bio Alasdair. U naru ju je grlio ženu. Nisku ženu ija je glava dosezala samo do njegovih prsa. Obgrlio ju je rukama, a dlan mu je obuhvatio njezin zatiljak dok ju je držao. Emma je osjetila mu ninu. Uspela se natrag u fijaker. »Voza u, idi do kraja ulice. Stani na uglu.« Ko ijaš je slegnuo ramenima i poslušao. Zaustavio se na uglu Staffordove ulice. Putnica mu je zurila kroz prozor, niz ulicu prema broju šesnaest. Je li to uistinu vidjela? Je li vidjela Alasdaira kako grli ženu u vlastitu salonu? U glavi joj se zavrtjelo dok su mahnita pitanja stizala jedno za drugim. Uvjeravao ju je kako je ona jedina žena u njegovu životu. Obe ao joj je. Dok je i dalje zurila u ku u u omamljenom transu, vrata su se otvorila. Alasdair je izašao na prag. Ruku je položio oko žene koja je gledala u njega, kako je Emmi izgledalo, s neprikrivenim obožavanjem. Dok je Emma promatrala, Alasdair je primio ženu za ramena i poljubio je, a onda je vrsto zagrlio, tako vrsto da su joj se stopala umalo odvojila od poda. Alasdair je trebao lije iti svoje rane... još previše izubijan da bi izašao iz ku e kako bi posjetio Ulicu Mount. Pa ipak nije bio previše izubijan za malo ljubavne igre! Smiješio se i lagano je pomilovao ženu po obrazu. Emmu je ispunila ista, crvena plima srdžbe. Kako joj se usudio lagati? Bio je onaj isti besramni razvratnik kao i uvijek. S jedne se strane izjašnjavao za ljubav i brak, a s druge je igrao zgodne ljubavne igrice bilo s kim tko bi mu se svidio. Promatrala je dok je žena odlazila ulicom, a Alasdair stajao na najvišoj stubi i mahao joj. Kad se vratio unutra, Emma je nespretno prokopala po torbici traže i šiling za ko ijaša, a potom je isko ila, prezrevši stubu za silazak, podignula svoje skute i potr ala natrag niz ulicu do broja šesnaest. Zabubnjala je alkom po vratima, sada tako podivljala od bijesa da je jedva mogla jasno vidjeti, a kamoli razmišljati. Cranham se zapanjeno zabuljio u visoku mladu ženu ije su o i sijevale na licu blijedom od gnjeva. »Lord Alasdair je unutra, vjerujem«, re e ona i progura se pored sluge, odmarširavši ravno do vrata slijeva od ulaznih. Cranham je zatvorio ulazna vrata i pohitao otvoriti vrata salona, no ona ga je preduhitrila, široko ih i naglo otvorivši dok je ulazila. Zalupila su se Cranhamu pred nosom. »Emma!« Alasdair se iznena eno okrenuo od stola gdje si je nalijevao ašu šerija. emu dugujem ovo zadovoljstvo, slatko moje?« Prišao joj je raširenih ruku, a onda joj je vidio lice. Ruke su mu ponovno klonule, a obradovani mu je osmijeh izbli-jedio. O i su mu postale oprezne. »Oh, nemoj mi re i da nisi naviknut na ženske posjete«, podrugljivo e Emma. »Nemoj od mene o ekivati da povjerujem u to, gospodine. Pretpostavljam da masovno dolaze... naprosto se redaju za privilegij...« »Emma, za Boga miloga, prestani!«, usklikne Alisdair. »Ne znam o emu dovraga govoriš. Što je, kad malo promislim, est slu aj kad mi u lice dobacuješ optužbe«, doda on, sad s oštrinom u glasu. »Što sam do avola napravio ovaj put?« »Ne znaš?« Zurila je u njega s nevjericom. »Nevjerojatan si, Alasdaire!« Obišla je sobu, uzrujanim korakom, a uvezani sitni volani njezine blijede haljine od krepa njihali su se sa svakim pokretom. Alasdair ju je smeteno promatrao, no njegova se vlastita ljutnja spremno uzdizala u odgovor na njezinu, iako je još uvijek prili no tapkao u mraku što se ti e onoga što ju je
136
prouzro ilo. Emma se zaustavila pred njim. Govore i jako sporo, jasno izgovaraju i svaku rije kao da pokušava pou iti tupana, ona re e: »Rekao si mi da sam jedina žena u tvom životu. Sje aš li se da si to rekao, Alasdaire? Sje aš li se?« Ubola ga je u rame prstom. »Kažeš mi to, a onda te vidim u zagrljaju s nekom...« »Jako pripazi što eš re i, Emma!«, prekine je on, zgrabivši zapeš e njezine ruke koja ga je i dalje ubadala. Glas mu je bio vrlo tih. »Jako pripazi.« Emma odlu i da nije nužno oblatiti ženu koju je vidjela s njim. Nije bilo važno je li rije o kurvi ili ženi plemenita porijekla. »Dakle, tko je ona?«, upita ona sa zajedljivom znatiželjom. »Žena koju si grlio upravo u ovoj sobi prije deset minuta? Žena koju si poljubio na pragu? Ne neka neznanka, rekla bih. Netko koga jako dobro poznaješ. Netko s kim si u najbližim, najintimnijim odnosima.« Okrenula se od njega s gestom odvratnosti. »Nije da je važno. Zašto bi mi bilo stalo? Nikad ti nisam mogla vjerovati. Lagao si mi. Uvijek si mi lagao.« »Nikad ti nisam lagao«, tiho ustvrdi Alasdair. »Ne okre i mi le a!« Posegnuo je za njezinim ramenom i zavrtio je kako bi ga ponovno pogledala u lice. »Govoriš o povjerenju, Emma. Pa, jesi li ikad uzela u obzir da ja ne mogu vjerovati tebi da eš imati povjerenja u mene? Jesi li promislila o tome? Zašto sve što vidiš moraš protuma iti na najgori mogu i na in? Koje mogu e opravdanje imaš za to? Znaš li koliko iscrpljuje stalno biti pod sumnjom? Osje ati da me uvijek promatraš, napre ac donosiš zaklju ke, ekaš da me uhvatiš u grešci?« »Ali nije tako«, usklikne Emma. »Nisam takva. Ali ti si tako tajnovit. Ima zna ajnih podru ja tvog života o kojima uop e ne želiš razgovarati. Kako ti mogu vjerovati kad ne znam što se zbiva u tvom životu, ponekad ak niti što misliš. Kada odbijaš dijeliti stvari sa mnom, naravno da izgleda kao da imaš nešto za skrivanje. Nakon zadnjeg puta... nakon onoga što si ranije prikrio od mene... kako mogu imati povjerenja u tebe?« Žurno je prešla rukom preko o iju gdje su joj se skupljale bijesne suze. »Ne eš mi re i tko je bila ta žena. Pa što bih onda trebala misliti?« »Ne«, re e Alasdair s iznenadnom ledenom kona noš u. »Mislio sam da možemo popraviti stvari, ali o ito ne možemo. Ovo jednostavno ne e i i. Ne mogu i ne u itavo vrijeme živjeti pod sumnjom, paze i na svaki svoj korak.« »Ne, u pravu si«, uzvrati Emma. »Ne e i. To sam ti ionako bila došla re i.« Okrenula se prema vratima u vrtlogu krepa. »Zbogom, Alasdaire.« Vrata su se bu no zatvorila za njom. Prišao je prozoru, uko enih usana, oštrog pogleda, i promatrao je kako se žustro udaljava ulicom a da se ni jednom nije osvrnula. »Od svih tvrdoglavih, zlo udnih, nepovjerljivih svadljivica!«, usklikne Alasdair baršunastim zastorima. Niti jedan muškarac koji imalo vrijedi ne bi to trpio. Zar da polaže ra un za svaku minutu svog dana, svaki razgovor koji vodi, svaku poznanicu koju sretne? Nije o ekivao Lucyn posjet tog jutra. Doista, ona takvo što nikad ranije nije napravila. Ali Tim je jednostrano odlu io da više ne ide u školu. Mike se odbio uplesti i Lucy, ija je najve a želja bila da joj sin izraste u džentlmena baš kao i njegov otac, došla je zamoliti Alasdaira za intervenciju. Alasdair nije znao bi li sve to objasnio Emmi da ga je upitala za njegovu posjetiteljicu razumnim tonom umjesto što je preuranjeno donijela suludi zaklju ak. Pažljivo je sjeo na stolicu, bolnih rebara, a modrice su ga ponovno probadale kao da su u skladu s njegovim raspoloženjem. Da bude sasvim iskren, nije mislio da bi rekao Emmi. Zaustavio bi njena pitanja na svoj uobi ajeni na in, zamjerivši joj na njima. No, je li imala pravo na objašnjenje? Posegnuo je za svojom ašom serija i zamišljeno pijuckao, dok mu se razdraženost stišavala, a bolovi mu ponovno slabili.
137
K vragu i ta žena! Je li ikad postojala takva goropadnica i svadljivica? A što je samo mislila time kako je došla da mu kaže da to ne e i i? Je li kona no odlu ila da se ne e udati za njega? Iskapio je ašu i ponovno je spustio. Hladan prst kao da mu se utisnuo u kralješnicu. Je li ovo bilo zna ajnije od njihovih uobi ajenih sva a? Zacijelo to nije mislila. On svakako nije. Oboje su izgovorali svašta u afektu, stvari koje nikad nije trebalo ozbiljno shvatiti. Oni su jednostavno bili takvi. Ali, ako mu je došla to re i, prije one eksplozije gnjeva, onda je to bilo nešto sasma drugo. Znao je snagu njezine volje. Ako je Emma donijela odluku, ona se nije mogla lako promijeniti. No on je mora promijeniti. Nije mogao živjeti bez nje. Sumnji avog, nemogu eg, temperamentnog stvorenja kakva je ve bila. Ustao je sa svoje stolice i pošao do klavira. Sjeo je i odsvirao niz akorda prije nego što se odlu io za Haydnova Godišnja doba. Ako je bilo to no da glazba ima snagu umiriti divlju zvijer, ozbiljno mu je trebalo takvo umirenje, pomislio je Alasdair, ironi no iskrivivši usta. Pripremao se raskrstiti s obrambenim navikama koje je gradio itavog života.
138
Sedamnasto poglavlje Maria je osluškivala zvukove iz sobe za muziciranje. Isprva se ula velika, neobuzdana kaskada glazbe, ali sada je glazba bila u molu, tiha kao pla , i Mariji se slamalo srce. Netko mnogo manje osjetljiv od nje ne bi uspio prepoznati kako Emma nije svoja od povratka iz Stevenagea. Bila je napeta i nervozna, a lice joj je pri mirovanju imalo izraz koji se Mariji inio istovremeno tužan i zbunjen. Ali nije bilo ni ega toliko uvjerljivo deprimantnog poput glazbe koja je sad izvirala iz nje. Maria nije bila sklona ishitrenosti, ali pomislila je kako sluša izraz duše u boli. Maria nije imala pojma kamo je Emma otišla onog jutra, ali vratila se poput vihora, uletjevši u ku u pa u sobu za muziciranje, ne uputivši nikome niti jednu rije . A sada je glazba ispunjavala ku u svojom beznadnom tugom. A Maria je bila bespomo na. Soba za muziciranje bila je nepovrediva. Samo je Alasdair onamo odlazio kad je Emma svirala. Emma je svirala kako bi iz glave otjerala sve misli. Nije bila otišla posjetiti Alasdaira kako bi nepovratno raskinula njihov odnos, premda je tako rekla. Otišla je porazgovarati s njim, zamoliti ga da shvati njezinu zabrinutost. Otišla je onamo nadaju i se da e joj pružiti nešto što bi joj omogu ilo da ga bezuvjetno voli. Sada više nije imala nade. I tek je sad, kad je uvidjela kako je me u njima sve kona no i nepovratno izgubljeno, shva ala koliko je izgubila. Bilo je gadno prvi put, ali drugi je put bilo gotovo nepodnošljivo. Mu ila ju je mogu nost sre e, a onda joj je bila ugrabljena. * * * Alasdair se usred poslijepodneva dovezao pred ku u u svojoj dvokolici. Dobacio je uzde Jemmyju i uspeo se do ulaznih vrata, nešto manje lakog i žustrog koraka nego obi no. Harris ga je pustio unutra. »Vjerujem da ste se oporavili od svog pada, lorde Alasdaire.« Alasdair je napravio grimasu. ak je i posluga do ula naklapanja. »Prili no dobro, hvala ti, Harrise.« Stajao je u predvorju slušaju i poruku u Emminoj glazbi što se izlijevala iz stražnjeg dijela ku e. Usta su mu bila ozbiljna, o i mrke. Dakle doista je odustala. Ali samo je najve a nesre a mogla potaknuti njezinu svirku, i on iz toga mora izvu i onoliko ohrabrenja koliko može. Kratko kimnuvši, duga kim je korakom prošao pored Harrisa. Pred vratima sobe za muziciranje na as je oklijevao. Zatim je otvorio vrata i zakora io unutra. Kvaka je škljocnula kad su se vrata zatvorila. »Odlazi«, naredi Emma nadglasavaju i glazbu, bijesna što netko krši njezino prešutno pravilo i ometa je dok svira. »Ne«, odgovori Alasdair. Ruke joj se s treskom spuste na klavijaturu. »Obuci svoj ogrta .« Prišao joj je straga, položivši joj ruke ispod nadlaktica te ju podignuo s klupe. Preduhitrio je njezin prosvjed bezizražajno rekavši: »Ne prepiri se sa mnom, uop e nemam strpljenja.« Okrenula se i zabezeknuto se zapiljila u njega. »Što to radiš?« »Ideš sa mnom«, odgovori on uporno. Okrenuo se i podignuo krznom obrubljen ogrta koji je bila nosila tog popodneva i nemarno ga odbacila preko stolice. »Navuci ovo. Vožnja je prili no duga i bit e hladno kad se smra i.« Emma je odmahnula glavom. »Ne idem nikamo s tobom. Gotovo je, Alasdaire, zar ne razumiješ?« 139
»Ne«, re e on ispruživši joj ogrta . »Niti razumijem, niti prihva am. A sada obuci ovo, molim te.« Emma nije mislila da ga je ikad vidjela ovakvog. Bio je smiren, glas mu je bio odmjeren, ali napeta strogost vidjela mu se u izrazu lica, u položaju usana i ozbiljnosti o iju. To nije bila ljutnja, ve potpuna odlu nost. Ona vrsta posljednje, o ajni ke odlu nosti koja bi nagnala utopljenika da se prilijepi uz komad naplavine. Zatekla se kako obla i ogrta . Pružio joj je rukavice i strpljivo stajao ekaju i s njezinim šeširom sve dok nije navukla rukavice. Zatim joj je na glavu namjestio tamnoplavi šešir i privezao joj njegove baršunaste blijedoplave vrpce ispod brade. Emma je ponovno pokušala, s prizvukom o aja u glasu. »Alasdaire, ovo je suludo. To je gubitak vremena. Ništa se ne e promijeniti. Ne možeš me natjerati da odem s tobom na ovaj na in.« »Do i«, re e on, pokrenuvši se kako bi joj otvorio vrata. Bilo je kao da je drži na nekoj vrsti nevidljivog povodnika, pomislila je Emma, ne mogavši povjerovati kako odlazi s njim posve protiv svoje volje, a ipak bez i najmanje evidne prisile s Alasdairove strane. Prošla je pored njega u hodnik. »Oh, izlazite li opet? Alasdaire, vidjela sam vas s prozora.« Maria je stigla, žure i se niz stube, a njezino olakšanje što je glazba prestala jasno joj se ulo u glasu. »Vodite li Emmu na vožnju? Jeste li se oporavili? Tako grozna stvar... I odmah poslije Emmine nezgode... tako neobi na slu ajnost.« »Ne ekajte Emmu s ve erom«, re e Alasdair, ne zamaraju i se odgovoriti na Marijina brojna pitanja. »Nebesa, a zašto ne? Kamo idete?« Maria se zapiljila u njega, odjednom uo ivši njegov izraz, Emmino blijedo, prenapregnuto lice, i gotovo opipljivu napetost medu njima. »Zar nešto nije u redu?«, upita ona sa strahom. »Ne«, tiho re e Alasdair. »Baš ništa. Do i, Emma.« Stavio joj je ruku na križa i požurio je prema ulaznim vratima. Emma, osje aju i se poput marionete na koncu, bez rije i se pokorila pritisku. U istoj je tišini dopustila da joj pomogne uspeti se u dvokolicu. Jemmy ju je vedro pozdravio, ali tada je i on shvatio da stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. Sko io je na svoje sjedalo im su konji krenuli i držao jezik za zubima. »Kamo me vodiš?« Emma napokon prona e svoj glas. »Nekamo kamo sam te trebao davno odvesti«, odvrati Alasdair istim onim odmjerenim tonom. »Ali morat eš mi oprostiti ako ti kažem da uop e nisam raspoložen za razgovor.« To je bila tako krajnje arogantna primjedba u danim okolnostima, i tako potpuno tipi na za Alasdaira, da je Emma umalo zadignula skute i sko ila s dvokolice. Kao da joj ita misli, Alasdair je ispružio ruku i vrsto je položio na njezino bedro. Emma je zurila preko konjskih glava i vrsto stisnula usne. Dok su kaskali kroz pospano seoce Kensington, ona se zainteresirala protiv svoje volje. Jemmy se naglo uspravio na svom sjedalu i promrmljao: »E pa, ovo je neo ekivano.« Mudro je kimnuo, sada jako dobro shvativši njihovo odredište. Prošli su kroz Hammersmith i prešli rijeku kod Chiswicka. Emma je dobacila pogled prema Alasdairu. inilo se da se napokon opustio, usta su mu bila manje uko ena. No on ne bi dopustio da njegova napetost prije e na konje, podsjetila se. Vjerojatno uop e nije bio opušten. Ušli su pod nadsvo eni prolaz gostionice s natpisom Crveni lav. Alasdair je sko io s dvokolice i pružio ruku kako bi pripomogao Emmi. Ona je sišla i pogledala naokolo. Jedan Crveni lav jako je nalikovao svima ostalima. Što to oni rade ovdje?
140
»Da ekam ovdeka, šefe?« Jemmy preuzme uzde od Alasdaira. »Baš k'o i ina e.« Alasdair je kimnuo i uzeo Emminu ruku. »Preostaje nam kratka šetnja.« »Sva sre a što me ne mu e moji plikovi«, jetko e ona. »Jutros je bilo prili no jasno da te ne mu e«, odvrati on. »Sude i po na inu na koji si jurila Albermarleovom ulicom.« Emma ga je prostrijelila pogledom i njegov se izraz na trenutak razvedrio, a u oku mu je zasjao stari bljesak zabavljenosti, a onda je nestao i lice mu se ponovno uko ilo. Napustili su dvorište gostionice i prošli uskom stazom uz male seoske ku e sve dok nisu stigli do kraja. Posljednja ku a bila je ve a od ostalih i Emma je ugledala gospodarske zgrade male farme, nagomilane u polju što ih je okruživalo. Alasdair je otvorio vrata u vrtnoj ogradi i mahnuo Emmi neka po e ispred njega puteljkom do ulaznih vrata. Pokucao je. Vrata je odmah otvorio mršav i visok mom koji je znatiželjno odmjerio Emmu. »Emma, volio bih da upoznaš mog sina«, mirno re e Alasdair. »Ovo je Tim. Time, ovo je ledi Emma Beaumont.« Njoj se zavrtjelo u glavi. Zašto ju nije upozorio? Ali naravno da to ne bi u inio. To je bilo tipi no za Alasdaira. Ovo je bio njegov na in da je mal ice kazni zato što mu je ovo nametnula. Ali oh, kako ju je samo dje ak izgledom podsje ao na mladog Alasdaira! Emma ispruži ruku dje aku i re e s iskrenim osmijehom: »Time, jako mi je drago što sam te upoznala.« Mom se naklonio, ali misli su mu o igledno bile negdje drugdje. Dobacio je ocu zabrinut pogled. »Mama te je došla posjetiti.« »Jutros, da«, složi se Alasdair. »Je li unutra?« »U kuhinji je sa Sally. Pripremaju mljeveno meso.« »No, bi li je zamolio da...« »Alasdaire!« Radosni usklik dopro je iz ku e. » ula sam ti glas. Tako je lijepo od tebe što si došao ovako brzo.« Žena koju je Emma vidjela tog jutra pojavila se na vratima. Lice joj se razvuklo u osmijeh. Haljinu od muslina s ukrasima u obliku gran ica prekrivala joj je prega a, a u ruci je držala veliku drvenu žlicu. »Oh, zaboga«, re e ona kad je ugledala Emmu. Obrisala je slobodnu ruku o prega u, smetenog izgleda. »Nisi rekao da dovodiš posjetitelje, Alasdaire.« »Ne, on vam je jako tajanstven«, re e Emma, istupivši, preuzevši kontrolu nad ovim susretom. Ispružila je ruku. »Ti mora da si Lucy... oh, oprostite mi, to je jako drsko od mene. Gospo a...?« »Hodgkins«, re e Lucy, prihvativši ruku. Upitno je pogledala Alasdaira. »Dopusti mi da ti predstavim ledi Emmu Beaumont«, re e Alasdair. »Namjeravam se oženiti njome.« Emma je razjapila usta na ovu neprikrivenu uvredu. Taj je ovjek bio nemogu . Lucy je zasjala od zadovoljstva. Tim je zastrugao nogama drže i se nelagodno. »O, pa tako sam sretna... Za boga miloga, pa to su krasne vijesti«, re e Lucy. »U ite, ite. Moramo popiti po ašu bazgova vina da proslavimo. Mike je još uvijek na polju. Timmy, idi i pozovi ga... odmah. U ite, ledi Emma. Oprostite na neredu. Nisam o ekivala društvo.« Lucy, poput ve ine ljudi, o igledno nije bila sklona sumnjati u Alasdairove objavljene namjere, pomislila je Emma, zakora ivši u usko predvorje. Nije joj palo na pamet upitati se namjerava li Emma postati Alasdairova supruga. No bilo bi neotesano pokvariti ovaj sastanak. inilo se da su svi iskreno ushi eni i da im je drago zbog Alasdairove vijesti i, zanimljivo, nije izgledalo kako misle da ima i ega neobi nog u tome što ju je doveo da je upoznaju. Jesu li oni poznavali druga ijeg Alasdaira?
141
Manje tajanstvenog Alasdaira? Ugla en, podrugljiv muškarac kojeg je poznavalo visoko društvo zacijelo se ne bi tako dobro uklopio u ovo ugodno, obiteljsko okruženje. Mike Hodgkins, koji je uskoro stigao s Timom, bio je sretan kao i njegova žena. Rukovao se, s velikom formalnoš u estitao njoj a zatim i Alasdairu, a zatim se grohotom nasmijao, poljubio svoju ženu i na brzinu hitnuo nekoliko aša za vino. Emma je opazila kako izgleda da se Tim vrsto drži uz o uha. Pažljivo je pratio njegove rije i, smijao se kad i on, žurio se ponovno napuniti njegovu ašu kad bi se ispraznila. Pa ipak, Timu uop e nije bilo neugodno uz Alasdaira, pomislila je. A Alasdair se prema njemu ponašao s privrženim prijateljstvom koje su ljudi izvana tako rijetko vi ali. To je bila njegova strana koju je voljela. Koju je Ned volio. No Tim je o igledno bio sin Mikea Hodgkinsa po svemu osim po krvi. Je li to mu ilo Alasdaira? On je znao kako je biti otu en od svojih roditelja... kako je ne osje ati emocionalne spone prema svojoj obitelji. Kako je bilo s ovim njegovim sinom? I dok je promatrala, slušala i igrala svoju ulogu, Emma je razmišljala o tome koliko su vremena ona i Alasdair izgubili zato što joj on nije htio otvoriti ovu stranu svog života. Na ova je pitanja trebala odgovor. Voljela ga je. Kako bi itko tko je nekoga volio mogao ne željeti razumjeti, znati tako bitne stvari u životu voljene osobe? I kako je mogu e da on to nije shvatio? Uhvatila se kako ga gleda s gotovo frustriranom nestrpljivoš u što je bio tako tvrdoglav. A onda joj je on dobacio pogled preko stola, a ono što mu je ugledala u o ima oduzelo joj je dah. Radilo se i o pitanju i o molbi. I tada je shvatila koliki je dio sebe izložio riziku ovog poslijepodneva. Nasmiješila se i pružila mu ruku. Ustao je i prešao mali salon. Primio je njezinu ruku i prinio je usnama. U sobi je nastala tišina, ali inilo se kako je rije o tišini koja ih je obavila. Onda joj je Alasdair vratio ruku i rekao posve normalnim glasom: »Tim, Mike i ja trebamo raspraviti neki posao. Ho ete li nas ti i Lucy ispri ati na nekoliko minuta?« Emma je nagnula glavu, pristaju i. Pomislila je da Tim izgleda zabrinuto dok je izlazio s dva muškarca koji su mu bili o evi. I pomislila je kako vjerojatno nema niti najmanjeg razloga za zabrinutost. Lucy se pomaknula na sjedalo pored prozora kako bi sjela do Emme. »Ne znam što je najbolje«, povjeri se ona, smjestivši si dojen e u krilo. »Alasdair je htio poslati Tima u njegovu bivšu školu, a to bi bilo tako divno za Tima. No on ne želi i i.« »Eton?« Emma nabere nos. »Moj brat i Alasdair nikad nisu imali lijepu rije za to mjesto.« »Ali tako bi Tim postao džentlmen«, re e Lucy. »Ne ako to ne želi«, re e Emma. »To e ga samo u initi nesretnim.« »Ali on mora i u školu«, ustrajala je Lucy. »Sada govori kako ne e i i ak niti u školu koju vodi žena... niti k župniku, koji ga podu ava latinski i gr ki. Jutros sam otišla upitati Alasdaira što da poduzmemo oko toga.« Emma je kimnula. To se jutro inilo kao da se dogodilo prije cijele vje nosti. Prije cijele pogrešno shva ene, smušene, preokrenute vje nosti. » ime se Tim želi baviti?« »Želi biti farmer kao Mike.« Lucy se poigravala s djetetovim prsti ima. »Mike je dobar farmer... dobar hranitelj. Ne bih mogla tražiti boljeg muža. Ali Tim bi mogao biti nešto drugo. Mogao bi imati prilike u životu.« »Ali možda bi se Alasdair mogao pobrinuti da ima prilike koje mu bolje odgovaraju«, oklijevaju i re e Emma. Nije se željela miješati. A cijela ova situacija bila je tako nova da se govoriti umjesto Alasdaira inilo jako opasno, a ipak istovremeno sasvim ispravno. »Ako želi obra ivati zemlju, onda e biti bolji farmer ako zna itati i ako može razumjeti stvari. U današnje vrijeme o poljodjelstvu se stalno mogu nau iti nove stvari. Plodored i ogra ivanje tla...« Zastala je, shvativši da ju je ponio vlastiti entuzijazam. Govorila
142
je o gospodarenju velikim imanjem. Lucy i Mike imali su mali posjed. Ali inilo se da Lucy nije uznemirena. Zamišljeno je kimala glavom. »Mama, više nikad ne moram i i župniku!« Tim je doskakutao u salon, rumenog lica, vedrih o iju. »I ne moram oti i od ku e u školu nakon što budem prestar za razred u iteljice Baldock. Oti i u i nau iti kako voditi veliku farmu im Mike kaže da sam dovoljno star.« Dobro u injeno, Alasdaire. Emma je kimnula u znak odobravanja. inilo se da su oba muškarca opuštena u vezi s odlukom koja je o igledno bila zajedni ka. Alasdair se sagnuo da poljubi Lucy. »Budi zadovoljna zbog toga, Lucy. Tako je najbolje.« »Da«, re e ona, sada se smiješe i. »To je govorila i ledi Emma.« Alasdair dobaci Emmi malo zaprepašten pogled, a onda re e: »No, mislim da vam se više ne želimo nametati. Do i, Emma.« Ponudio joj je nadlakticu. Emma je prihvati, oprosti se s doma inima, te iza e s njim. Dok su hodali puteljkom, Alasdair zamišljeno primijeti: »Drago mi je da jednako razmišljamo o Timu. No s druge strane, mladenko moja, uvijek si dijelila moja mišljenja o ve ini stvari.« »Još nisam podijelila svoje mišljenje o pitanju braka«, istakne Emma ponešto oštro. »Onda ga podijeli sad, slatko moje.« Emma duboko udahne. »Ti si arogantan, tvrdoglav, prevarantski, podmukli sluga pakla!« Alasdair se naceri. »Nikad nisam uo da govoriš sla e rije i, moj an ele što medeno zboriš.« »Oh, još nisam niti po ela«, izjavi Emma. »Punit u ti uši uvredama svakog dana ostatak tvog bijednog postojanja.« »Draga djevojko, u init eš me najsretnijim ovjekom na zemlji«, izjavi on živahno, a onda doda: »A osim toga, ako se ikad umorim od toga da slušam kako me zlostavljaš, imam jako jednostavan na in da to prekinem.« »Oh, da?« Zaustavio se u sjenama puta. O i su mu u sumraku sjale blistavo kao smaragdi dok joj je usne pe atio svojima. »Sumnjaš li u to, moja Emma?«, promrmljao je, pomaknuvši usne na meku krivinu njezina obraza. »Ne«, šapne Emma. »Nemam nikakvih dvojbi... ama baš nikakvih.« Palcem je slijedila liniju njegovih usta. »Niti najmanje sumnje pod kapom nebeskom.«
143
Epilog »Mislila sam da idemo u Vauxhall.« Emma je zbunjeno gledala dok su dva vesla a veslala pored vodenog ulaza Vrtova Vauxhall. Bezbroj svjetala iz vrta osvjetljavalo je rijeku i zvu i glazbe iz rotunde odlebdjeli su preko vode u hladni no ni zrak. »Predomislio sam se«, re e Alasdair uz lijeni smiješak. Sjedio je u amcu njoj nasuprot, prekriženih ruku, a blistave su mu o i po ivale na njezinu licu. Ve eras je izgledala naro ito arobno u ogrta u od bijelog baršuna opšivenom srebrnim lisi jim krznom. Ovratnik joj je straga uspravno stajao, uokviruju i joj lice ispod visoko podignute krune prugaste kose. Pod svjetlom baklji na krmi o i su joj izgledale kao isto zlato, a pune usne nadasve su pozivale na poljubac. »Ja nisam«, odgovori Emma, i dalje jako zbunjena. »Osim toga, sudjelovat emo u velikoj zabavi, rekao si.« »Možda sam malo preuveli avao.« »Što se to doga a, Alasdaire?« »Malo iznena enje«, odvrati on. »Ali ne namjeravam ga pokvariti, pa si možeš uštedjeti trud.« Emma se ponovno naslonila u sjedalu. Primijetila je nešto udno u njemu kad je bio stigao u Ulicu Mount ne bi li je otpratio na ovu zabavu u Vrtove Vauxhall - tajanstveno držanje; gotovo potisnuto uzbu enje, osim što se Alasdair baš i nije uzbu ivao oko stvari. Promatrala ga je stisnutih o iju, potpuno voljna da bude iznena ena. Mali srh iš ekivanja kliznuo joj je niz kralješnicu. vrš e je obavila krzneni pokriva oko koljena i promatrala kako rije na obala klizi pored njih. Uskoro su ostavili svjetla Londona za sobom, a jedini preostali zvuk bilo je tiho, ritmi no pljuskanje vesla u tamnoj vodi. Skrenuli su u široku okuku gdje se rijeka protezala, široka i duga ka. Svjetlost je svjetlucala s južne obale pred njima. Vesla i su zamahnuli lakim veslom po obali te nježno lupnuli o stube u vodi. »Gdje smo?« upita Emma, podignuvši pogled na obalu. Na vrhu su svjetiljke uljanice, ovješene na grane ogoljelog hrasta, treperile i svjetlucale, osvjetljavaju i stube i rijeku, ali nije mogla vidjeti ništa od onoga što im je bilo za le ima. Alasdair se tek osmjehnuo svojim lijenim osmijehom te izašao iz amca. Pružio joj je ruku i ona je ustala, dok se amac lagano njihao na plimi. Jedan ju je vesla odozdo predao Alasdairu. Raspitivanje gdje se nalaze nije dalo nikakav rezultat, pa se uspela po malobrojnim stubama i zakora ila na rije nu obalu. Šljun ana staza obrubljena drve em vijugala je udaljavaju i se od rijeke, osvijetljena mjestimi no postavljenim fenjerima. Na kraju je mogla razaznati okre enu zgradu s niskim krovom, s ijih se prozora slijevala svjetlost svjetiljki i bacala zla ane lukove preko ravnog zelenog travnjaka. »Oh, kako lijepo!«, usklikne ona nehotice. »Kako arobno mjesto.« Alasdair je isplatio vesla e i prišao joj. »Drago mi je da ti se dopada, gospo.« Nasmiješio joj se i pomilovao joj obraz vrškom prsta u rukavici. »Do i, hajdemo unutra. Postaje mrzlo.« Uhvatio joj je ruku, isprepli i svoje prste s njezinima dok su se uspinjali stazom. Jedna je sluškinja stajala na otvorenim vratima. Naklonila se i osmjehnula. »Sve je kao što ste naredili, milorde. Ako bilo što zatrebate, morate samo pozvoniti.« »Hvala.« Alasdair je ponovno primio Emmu za ruku i poveo je do stuba iza kamenom poplo anog ulaznog predvorja. Popeli su se stubama i Alasdair je skrenuo iza ugla. U Emmi se pobudila radoznalost. Zaklju ila je kako mora da su u selu Chelsea. Ali zašto je Alasdair isplatio vesla e? Možda se trebaju vratiti cestom. Možda je držao kako e 144
kasnije biti prehladno vratiti se rije nim putom. Alasdair je otvorio vrata na kraju hodnika i maknuo se ustranu kako bi je pustio da pro e. Zakora ila je u veliki stan u kojem su teški zastori od baršuna bili navu eni preko prozora s dvije strane. Vatra je plamtjela u kaminu, kuki ane prostirke bile su raširene preko sjajno ispoliranih podova. Sobom je dominirao krevet s baldahinom. »To je za kasnije«, re e on, posegnuvši preko njezinih ramena kako bi joj otkop ao ogrta . »Najprije imamo ve eru.« Pokazao je prema sklopivom stolu i dva izrezbarena drvena naslonja a dovu ena ispred vatre. Na stolu su bili postavljeni srebrni jeda i pribor i zdjele, kristalne aše i dva kositrena svije njaka. U zagrijanom zraku osje ao se miris lavande, ružinih latica i cvjetova jabuke. Emma je pogledom potražila njegov izvor i pronašla ga u lon u potpurija koji je tiho kipio na tronošcu za kotli iznad vatre. Sve je u sobi bilo meko i puteno. Mirisna, tromo senzualna odaja izgledala je kao da postoji u vlastitom prostoru i vremenu. Iz zgrada oko njih nisu dopirali nikakvi zvukovi, i nije bilo osje aja da osim njih postoji još itko na svijetu. Okrenula se i podigla pogled prema Alasdairu, koji ju je promatrao, smiješe i se, dok mu je njezin ogrta i dalje visio preko ruke. Zatim je odbacio njezin ogrta na klupicu uz prozor, poslao i vlastiti ogrta za njim, te duga kim koracima odšetao do bifea postavljenog uza zid. Emmine su ga o i pratile. Na bifeu je bilo hrane. Velika, srebrna plitka zdjela s kamenicama, svjetlucavim u svojim grubim sivim ljušturama, nagomilanim na ledu posutom limunom. Bilo je prepelica u aspiku, svijetloruzi astih jastoga s umakom od šafrana, laganog pirea od graška. Gozba za o i jednako kao i za okusne pupoljke. Alasdair je otvarao bocu šampanjca, pal evima lagano otpuštaju i ep. Ulio je pjenušavu teku inu boje sijena u pehar. Emma ranije nije primijetila pehar, ali kad ga je donio pred nju, dahnula je od oduševljenja. Bio je to kalež s dvije ru ke od ugraviranog srebra, s umetnutim smaragdima i safirima. »Pehar ljubavi«, re e on, smiješe i se s užitkom na njezinu reakciju. »Odakle je?« »Iz Norveške, mislim, negdje iz dvanaestog stolje a. U mojoj je obitelji generacijama.« Prinio ga je njenim usnama. Otpila je šampanjac, osje aju i njegovu pjenuša-vost na jeziku, mjehuri e kako pucaju uz njezino nepce poput zrelih bobica. Ovo nije bio obi an šampanjac. Alasdair je otpio s druge strane, a o i su mu prikovale njezine preko pehara. »Pehar ljubavi koristi se samo u odre enim prilikama«, ozbiljno e on, ponovno ga nagnuvši prema njenim usnama. »Moramo piti do dna.« Emma je ponovno otpila. Pili su naizmjeni no sve dok Alasdair nije tiho rekao: »Sada ga sama pridrži. Vidi kako je lijep iznutra.« Emma je tako i u inila. Pogledala je u pehar. Facete dragulja mutno su se sjajile poput zamrljanog prozorskog stakla za obla nog dana. Na dnu kaleža ležala je mala koli ina šampanjca, a kroz blijedu teku inu nešto joj je zasvjetlucalo. Nagnula je pehar i za uo se jedva ujni zveket. Obzirno je posegnula u pehar, umo ivši prste u šampanjac, i izvukla kruži cizeliranog zlata. U zlato su bili umetnuti najtamniji plavi safiri. Za eno se zagledala u Alasdaira, nesigurna što da kaže ili napravi. Uzeo joj je prsten. »Znaš li koji je dan danas, Emma?« »Utorak«, odgovori ona, zbunjena pitanjem. Uzeo joj je lijevu ruku i na as je držao. Odmahnuo joj je glavom, tobože je kude i. »Proslava je Valentinova. Ne tako davno odlu ila si da e ti to biti jako važan dan. Zar si tako
145
brzo zaboravila?« Emma re e: » ini mi se da sam ve postigla ono što sam i rekla da ho u.« Alasdair joj tutne prsten na tre i prst. »Ljubavnik i budu i suprug. Je li tako bilo?« »Znaš da jest.« Podignula je ruku prema svjetlu. Safiri su joj bili omiljeno drago kamenje, a ovi su bili prelijepi da ti stane srce. »Ovaj put nisam o ekivala zaru ni ki prsten«, re e ona s malim osmijehom isprike. »Kad sam ti ve onaj zadnji bacila u glavu.« »Pa, pobrinut u se da nemaš priliku to ponoviti.« Posegnuo je u unutrašnjost svog prsluka te izvadio papir i malu, uvijenu tkaninu. »Ovdje imam posebno odobrenje i vjen ani prsten. Mjesni župnik bit e spreman za nas ujutro, a dotad...« Uhvatio joj je bradu u svoj dlan, a izraz mu je bio neobi na mješavina ozbiljnosti i zabavljenosti. »Dotad, slatko moje, ti i ja ostat emo u ovoj sobi. Namjeravam se pobrinuti da do jutra budeš previše iscrpljena da u iniš išta drugo osim da dote-turaš do oltara i promucaš svoje odgovore. Ovaj put ne e biti bijega u Italiju.« »Ne e biti potrebe za bijegom«, re e ona, vrsto se susrevši s njegovim pogledom. Alasdair polako kimne. »Valentinovo«, zamisli se on. »U inilo mi se da postoji neobi an odjek u ideji da provedemo našu predbra nu no pod zaštitom sveca zaštitnika nesretnih ljubavnika.« »Njegov bi blagoslov mogao sprije iti daljnje nesre e, ho eš re i?« »Ponekad malo dodatne pomo i nije za odbaciti.« Posegnuo je iza sebe na bife i uzeo kamenicu s pladnja. »Otvori.« Emma otvori usta i on je nahrani kamenicom. Hladan, riblji zalogaj s okusom mora kliznuo joj je niz grlo i ona nehotice sklopi o i. »Nisam sigurna da mi je potreban afrodizijak«, promrmlja ona. Alasdair joj uzme ljubavni pehar. »Mislim da e ve era morati pri ekati.« Posegnuo je za njezinim rukama i privukao je uza se. vrsto je drže i, pao je s njom na krevet, otkotrljavši je pod sebe. Naslanjaju i se na laktove, spustio je pogled na nju. »Bože, tako si lijepa, Emma. Toliko te vru e želim.« »Onda me uzmi«, re e ona s nestašnim smiješkom. »Vaša sam, milorde.« Široko je razmaknula ruke na krevetnom pokriva u u gesti tobožnje predaje. »Ali nemojte mi rastrgati haljinu ili u ina e morati stati pred oltar u svom košuljcu.« »Neodoljiv poziv«, promrmlja on, a o i mu ožive straš u. Poljubio ju je s divljom žudnjom koju je ona poticala, grizu i joj donju usnu kako bi mogla okusiti kapljicu slane krvi. Ruke su mu bile na ovratniku njene haljine od fine, tanke ipke. Potrgao ju je od vrata do poruba i Emma se razdragano nasmijala. Posegnula je za njegovom košuljom i povukla je, ne mare i za dugmad koja je poletjela otkinuvši se, podižu i tijelo na madracu kako bi joj bokove i bedra mogao osloboditi kombinea od plave svile koji je nosila ispod ipke. Svilene su joj se arape potrgale pod grabljastim noktom dok ju je opipavao. Pokidala je dugmad s pojasa njegovih hla a, osloba aju i ukru enu izbo inu njegove erekcije. Podignuo joj je noge na svoja ramena i istom se kretnjom zario duboko u nju. Njegov ju je pogled, likuju i kao i Emmin, pomno ispitivao. Spustio je ruku kako bi joj dlanom dotaknuo lice, a zatim se po eo pomicati u njoj, još dublje, još više istražuju i, tako da se osje ala još istinskije posjedovana nego što se to osje ala prije. Okrenula je lice i ugrizla mu dlan dok je golem ushit rastao i rastao sve dok ga više nije mogla obuzdavati. A tada, baš kad je znala da je izgubljena, on se povukao do samog ruba njezina tijela, zadržavaju i se ondje. Njezine o i, utapaju i se u potrebi, izgubile su se u njegovima. Polako, jako polako, nasmiješio se, a onda se centimetar po centimetar ponovno ugnijezdio u njoj. I oboje su kriknuli u divljem trijumfu dok su vru i sokovi njihova vo enja ljubavi
146
potekli, a oni se pripili jedno uz drugo, u bu noj ekstazi. A Emma je pomislila, dok je slabašno privijala Alasdaira u naru je, kako je Ned bio veoma mo an deus ex machina. Poljubila je Alasdairovo vlažno rame i osjetila njegove usne na svojoj dojci. I znala je da i on razmišlja o muškarcu koji je ustrajao u tome da unato prividu, unato svim nepovoljnim okolnostima, oni pripadaju jedno drugome.
147
