GIGA
Jane Feather Dijamantna papu ica
Naslov izvornika THE DIAMOND SLIPPER
GIGA
Uvod Pariz, 1765. »Ne... molim vas, ne više.« Rije i su kao uzdah sišle sa ženinih suhih i ispucanih usana. Malaksalo je pokušala od usana odgurnuti srebrni pehar. »Morate popiti, draga moja. Od toga e vam biti bolje.« Muškarac je držao njezinu glavu u pregibu svoje ruke. O i su joj bile zatvorene i bila je previše slaba da bi se oduprla dok je on polako izlijevao sadržaj pehara u njezino grlo. Osjetivši onaj poznati gorko-slatkasti okus, žena je jedva ujno zastenjala. Glava joj je klonula na njegovu ruku i on ju je nježno spustio na jastuk. Nadvio se nad njome i zagledao u lijepo blijedo lice ija je koža bila toliko prozirna da je kroz nju gotovo mogao vidjeti kosti njezine lubanje. Tada su joj se o i otvorile. Na trenutak su bile jednako bistre i sjajne kao što su bile neko . Umiru e su se o i zagledale u njegove. Tada su joj se kapci spustili, usne rastvorile u samrtnom hropcu, pokušavaju i uhvatiti dah. Muškarac se povukao u sjenu zastora baldahina. Uzeo je ašu vina s no nog ormari a i otpio malo, ne skre i pogled hladnih sme ih o iju sa ženinog lica. Ne e još dugo. S druge strane zavjese za ulo se prigušeno plakanje. Odmaknuo je zavjesu i stupio u toplu, vatrom osvijetljenu odaju. Dojilja je sjedila uz vatru njišu i nogom dvostruku kolijevku. »Da joj odnesem djecu, vaša uzvišenosti?« Muškarac je prišao kolijevci. Zagledao se u dva para istovjetnih svijetloplavih o iju, dva para ruži astih obraza, etiri naborane stisnute ša ice na dekama blijedoruži aste boje. Jesu li njegove? Nikad to ne e saznati. A sada više i nije bilo važno. »Da«, rekao je. »Kneginji e pružiti utjehu, ali ne dopustite da je zamaraju.« »Ne, naravno da ne u, gospodine.« Dojilja se sagnula i podigla dva uplakana svežnja. Nasmiješila se i poljubila ih. »Hajde, ljepotice moje, mama jedva eka da vas vidi.« Odnijela ih je do kreveta. Knez je otpio vino i zagledao se u vatru. Dojilja je ubrzo vratila dje icu u kolijevku. »Njezina je Visost tako slaba. Ne vjerujem da e preživjeti no «, tužno je rekla. Knez nije ništa odgovorio. Vratio se na svoju posmrtnu stražu u sjenu zavjesa baldahina i osluškivao hripavo disanje svoje supruge. Ostao je tamo i kad je disanje prestalo. Prišao je krevetu, nagnuo se, pritisnuo svoje usne na njene, osjetio njihovu mrtva ku hladno u i potpunu odsutnost duše u njezinom tijelu. Polako se uspravio i podigao krhki ženin desni zglavak. Otkop ao joj je narukvicu s privjescima i primaknuo je slabom svjetlu svjetiljke koja je gorjela na no nom ormari u. Lijepi su se privjesci neizmjerno frivolno sjajili i blistali u ovoj mra noj odaji smrti. Tutnuo je narukvicu u džep i pozvao dadilju.
2
GIGA
Prvo poglavlje Povorka pozla enih ko ija, konja ukrašenih perjem i ki enom sve anom ormom te vojnih asnika u blistavim modro-zlatnim odorama Versaillesa prolazila je kroz veliku zlatnu kapiju dvorca i zaustavila se na sredini golemog trga. »Pogledaj one dvije ko ije!«, povikala je svjetlokosa djevojka opasno se naginju i kroz prozor na katu svojoj družici koja se naginjala do nje. »Obje su došle da me odvezu u Francusku. Cordelia, koja ti se više svi a? Grimizna ili modra?« »Mislim da je svejedno«, odvratila je gospa Cordelia Brandenburg. »Sve je to tako smiješno. Eno markiza De Durforta kako ulazi u grad kao da dolazi ravno iz Francuske, a prije samo sat vremena krenuo je iz Be a.« »Ali takav je protokol«, ukorila ju je nadvojvotkinja Marija Antonija. »Tako mora biti. Francuski veleposlanik mora u i u Be kao da je došao ravno iz Versaillesa. On mora uime francuskog prijestolonasljednika formalno zaprositi moju ruku od moje majke. Nakon toga u se udati preko opunomo enika prije nego što odem u Francusku.« ovjek bi pomislio da nisi obe ana prijestolonasljedniku još prije tri godine«, izjavila je Cordelia. »Kakva li bi strka nastala da carica odbije veleposlanikovu prošnju.« Vragolasto se zakikotala, no njezinoj prijateljici to nije bilo nimalo smiješno. »Cordelia, ne budi glupa. Ne u ti dopustiti da budeš tako drska kad jednom budem francuska kraljica«, nabrala je svoj elegantni nos. »S obzirom da tvoj mladoženja ima tek šesnaest godina, pretpostavljam da eš se na ekati dok ne postaneš kraljica«, istom joj je mjerom uzvratila Cordelia, nimalo pogo ena ukorom svoje kraljevske prijateljice. »Oh, fuj! Sve si pokvarila! Kad ja budem prijestolonasljednica, bit u najpopularnija i najvažnija žena u Versaillesu.« Toaneta se zavrtjela u grimiznom vrtlogu svile tako da su se oko nje zaljuljali obru i krinoline. Ki enim je pokretima zaplesala po prostoriji, nepogrešivo izvode i plesne korake menueta u otmjenim papu icama. Cordelia se osvrnula preko ramena i potom okrenula prema mnogo zanimljivijem prizoru dolje u dvorištu. Toaneta je bila nadarena plesa ica i nikad nije propuštala priliku da se time razme e. »Pitam se tko li je ono«, zamišljeno je rekla Cordelia. Glas joj se iznenada povisio od znatiželje. »Tko? Gdje?« Toaneta je prišla k prozoru i odgurnula Cordeliju ustranu. Njezina je veoma svijetla kosa bila potpuni kontrast gavranski crnim uvojcima njezine prijateljice. »Eno, tamo. Silazi s bijelog pastuha. Mislim da je lipicanac.« »Da, mora biti. Pogledaj te linije.« Obje su djevojke bile strastvene jaha ice pa ih je na trenutak konj više zainteresirao od njegovog jaha a. Muškarac je skinuo jaha e rukavice i ogledao se po dvorištu. Bio je visok i vitak, odjeven u tamnu jaha u odoru; kratka konjani ka kapa s grimiznim obrubom visjela mu je s ramena. Kao da je osjetio da ga promatraju, bacio je pogled na oker fasadu dvorca. Zakora io je unatrag i opet podigao pogled, zasjenivši rukom o i. »Povuci se unutra«, rekla je nadvojvotkinja. »Vidjet e nas.« »Pa što?«, odvratila je gospa Cordelia. »Samo gledamo. Zar nije privla an?« »Ne znam«, pomalo razdraženo je rekla Toaneta. »Makni se. Ne prili i se tako zuriti. Što bi mama rekla?« Cordelia nije mogla zamisliti što bi rekla carica Marija Terezija da otkrije kako se njezina k i sa svojom prijateljicom nadviruje kroz prozor kao da su dvije kokete u operi. Ipak ju je nešto držalo uz prozor, ak i dok ju je Toaneta potezala za ruku. Muškarac ju je nastavio gledati. Cordelia mu je vragolasto mahnula i dobacila 3
GIGA poljubac. Na trenutak je izgledao posve zabezeknuto, a potom se nasmijao i prstima dodirnuo usne. »Cordelia!«, užasnula se nadvojvotkinja. »Ne u više ostati ovdje ako se nastaviš tako ponašati. ak ni ne znaš tko je taj ovjek.« »Oh, zasigurno je neki niži asnik«, živahno je rekla Cordelia. »Sumnjam da emo ga ikad spomenuti u razgovoru.« Uzela je pola tuceta žutih ruža iz vaze na prozorskoj dasci, nagnula se kroz prozor što je više mogla i bacila ih dolje. Ruže su padale oko muškarca; jedna je pala na njegovo rame i zaka ila se u naborima njegovog plašta. Oslobodio ju je i pažljivo umetnuo u zapu ak na jakni. Potom je skinuo šešir ukrašen perjem i ki eno se naklonio, nakon ega joj je nestao s vidika kad je ušao u dvorac ispod njezinog prozora. Cordelia se nasmijala i odmaknula od prozora. »Ovo je bilo zabavno«, rekla je. »Zabavno je kad ljudi sudjeluju u igri.« Zamislila se. Mala je bora spojila njezine tanke obrve. »Obi an asnik ne bi jahao lipicanca, zar ne?« »Ne, naravno da ne.« Nadvojvotkinja je još uvijek bila ljuta. »Vjerojatno si o ijukala s višim asnikom iz Versaillesa. Sigurno je pretpostavio da si služavka ili nešto sli no.« Cordelia je slegnula ramenima. »Mislim da nije neka važna osoba. Uostalom, sigurna sam da me ne e prepoznati izbliza.« »Naravno da ho e«, jetko je rekla Toaneta. »Nitko drugi nema tako crnu kosu.« »No, dobro, onda u je naprašiti puderom«, izjavila je Cordelia, odabrala bobu grož a iz kristalne zdjele i ubacila je u usta. Srebrni sat na okviru kamina milozvu no je zazvonio. »Bože, ve je toliko sati?« uzviknula je. »Moram pohitati ili u zakasniti.« »Zakasniti kamo?« Cordelia se na trenutak neprirodno uozbiljila. »Re i u ti prije nego što odeš u Francusku«, te izjurila iz prostorije u oblaku muslina žutog poput jaglaca. Nadvojvotkinja se gnjevno nadurila. Izgleda da Cordeliji nije smetalo što e uskoro biti kraj njihovom prijateljstvu. Iz Versaillesa je došao nalog da Marija Antonija mora ostaviti sve što je povezuje s austrijskim dvorom kad se uda za prijestolonasljednika i do e u Francusku. Nije joj bilo dopušteno da sa sobom uzme nijednu od svojih dvorskih dama, nijednu osobnu stvar, ak ni odje u. Neutješno je kidala bobe s grozda pitaju i se što joj je to Cordelia tajila ovih dana. Ponašala se vragolasto i lepršavo kao i uvijek, ali bi odjednom tajanstveno nestajala i ne bi je bilo satima, a katkada bi izgledala kao da je mu i neka teška nevolja. A to uop e nije bilo u skladu s njezinim karakterom. Svjesna zlovolje i zbunjenosti svoje prijateljice, Cordelia je užurbano hodala prema isto nom krilu dvorca. Nije smjela riskirati i nekome se povjeriti - tajna je bila previše opasna, a i nije bilo na njoj da je oda. Na kocki su bila Christianova sredstva za život. Ovisio je o dobroj volji svoga gazde Polignyja, glazbenika na carskom dvoru, a kad bi izgubio njegovu naklonost, izgubio bi i cari ino pokroviteljstvo. A tu e dobru volju posve sigurno izgubiti kad jednom javno optuži Polignyja da krade kompozicije svoga u enika. No optužba mora biti neoboriva. Skrenula je u hodnik koji se malo koristio i kroz masivna drvena vrata ušla u dugu galeriju. Nalazila se u zapadnom krilu dvorca. Zidovi galerije bili su obloženi debelim tapiserijama. Sagnula se ispod tre e. »Gdje si bila? Zašto nikad ne možeš do i na vrijeme?« Christianove su velike sme e i bile pune tjeskobe, usne stisnute od brige, lice blijedo. »Oprosti. Promatrala sam dolazak francuske svadbene povorke u dvorište«, rekla je. »Ne ljuti se, Christiane. Smislila sam jednu sjajnu ideju.« »Ne znaš koliko je užasno skrivati se ovdje, zadrhtati na svaki pokret miševa«, srdito je šaptao nabravši elo. »Kakvu ideju?« »Pretpostavimo da izdamo anonimni letak u kojemu e pisati da je Polignyjevu
4
GIGA posljednju operu zapravo napisao njegov najbolji u enik Christian Percossi?« »Ali, kako emo to dokazati? Tko e povjerovati u anonimnu optužbu?« »Na letku eš objaviti svoju glazbu. Potpiši se kao 'prijatelj istine' ili nešto sli no. Objavi i neke Polignyjeve kompozicije da se vidi razlika izme u stilova dvojice skladatelja. To e biti dovoljno da ljudi po nu govorkati.« »Ali, on e me izbaciti iz dvorca prije nego što se bilo što dogodi«, natmureno je rekao Christian. »Kakav li si ti pesimist!« uzviknula je Cordelia, nehotice poja avši glas iznad šapata kojim su oboje govorili. »Katkada se pitam zašto se uop e gnjavim s tobom, Christiane.« Osmjehnuo se pomalo plaho. »Zato jer smo prijatelji?« Cordelia je uzdahnula od tobožnje frustracije. Ona i Christian Percossi prijateljevali su ve pet godina. Bilo je to tajno prijateljstvo jer je u strogoj hijerarhiji na dvoru carice Marije Terezije bilo nezamislivo blisko prijateljstvo izme u skromnog u enika dvorskog glazbenika i gospe Cordelije Brandenburg, cari inog kum eta i najbolje prijateljice njezine k eri Marije Antonije, prisnim prijateljima znanoj kao Mariji Antoaneti. »Slušaj«, rekla je žurno primivši njegovu dugu i usku glazbeni ku šaku. »Carica je poznata po pravednosti. Možda i jest uko ena kao uškrobljeni ovratnik, ali ne e dopustiti da te Poligny otjera bez saslušanja. Mi se samo moramo pobrinuti da ona vidi letak i dokaze prije nego li Poligny uspije povu i bilo kakav potez protiv tebe. I moramo se pobrinuti da zasko imo Polignyja. Ne smije imati vremena da smisli napad na tebe.« Još ga uvijek drže i vrsto za ruku, popela se na prste i ovlaš ga poljubila. »Christiane, nemoj biti malodušan. Mi emo pobijediti.« Christian ju je zagrlio. Neko su mislili da jedno prema drugome osje aju više od pukog prijateljstva, ali ih je njihovo bezazleno eksperimentiranje ubrzo oboje uvjerilo da im nije su eno da budu ljubavnici. No još mu se uvijek svi alo njezino gipko tijelo ispod dvorske haljine, miris njezine kože i kose. Cordelia je odmaknula glavu i nasmiješila se gledaju i ga u požudne sme e o i te uživaju i u ljepoti etvrtastih crta njegovog lica. Rukama je prošla kroz njegove svijetle uvojke. »Christiane, volim te. ak i više nego Toanetu, mislim.« Namrštila se, zbunjena ovom novom mišlju. Nikad prije nije pokušala rangirati osje aje prema svojim najboljim prijateljima. Potom je samo odmahnula glavom u sebi svojstvenom odbacivanju nevažne stvari. Ne namjerava iznevjeriti nijedno od njih dvoje kad je budu trebali. »Probaj prikupiti dokaze pa emo kasnije razgovarati. A sada moram oti i.« Maknuo je ruke s njezinog tijela i bespomo no joj se zagledao u lice. »Volio bih da se ne moramo skrivati po zakucima i potajice razgovarati. Sve je bilo mnogo lakše dok smo bili djeca.« »Ali sada više nismo«, izjavila je. »I sada sam pod pozornijom prismotrom. Osim toga, kad jednom zasko iš Polignyja, nitko ne smije ni posumnjati da sam i ja umiješana. Tako da te mogu zagovarati pred caricom... ili barem«, ispravila se, »pred Toanetom dok je još ovdje.« Još mu je jednom na brzinu stisnula ruke, pokušavaju i mu prenijeti nešto od svoje vlastite optimisti ne odlu nosti. Christian je bio tako osjetljiv, veoma ga je lako obuzimala potištenost. Sigurno zbog njegovog neporecivog genija, ali ju je to ipak katkada znalo iritirati. »Sad idem. Pri ekaj pet minuta prije nego što odeš i ti.« Podigla se na prste i opet ga poljubila u obraz, a potom izašla iz skrovišta iza tapiserije, ostavivši ga s daškom mirisa vodice od naran inog cvijeta koju je stavljala na kosu te s trajnijim dojmom o njezinoj neuhvatljivoj osobnosti koja ga je podsje ala na raspršenu dugu. Cordelia je šmugnula u dugu galeriju. Poravnala je suknju, okrenula se i nehajno krenula prema vratima na drugom kraju. Odjednom se našla licem u lice s muškarcem koji je jahao lipicanca.
5
GIGA Muškarac se zamišljeno okrenuo od prili no krvavog lova kog prizora na tapiseriji na udaljenom zidu. Još je uvijek nosio grimizom obrubljenu konjani ku kapu koja se veoma isticala na besprijekornoj bjelini njegove nabrane košulje. »Vidi, vidi«, rekao je. »Nije li to cvje arica? Odakle ste se stvorili?« Cordelia se po prvi put u životu našla u nedoumici dok ju je upitno promatrao par veselih zlatnih o iju s pjegama zelene i lješnjakove boje. Srce joj je iznenada po elo brzo udarati. Uvjeravala je samu sebe da je to zbog bojazni da je možda prisluškivao tajni razgovor izme u nje i Christiana, ali je iz nekog razloga osje ala da se zbog toga ne bi trebala brinuti. Nešto je drugo uzrokovalo ovu burnu reakciju i znojenje njezinih dlanova. »Maca vam je pojela jezik?«, upitao ju je podigavši tanku tamnu obrvu. »Iza tapiserije... Bila sam iza tapiserije«, napokon je uspjela izustiti. »Ja... poravnavala sam suknju... kukica se otka ila.« Uspjela se pribrati pa mu je dobacila prkosan pogled, kao da ga izaziva da posumnja u njezinu laž. »Ah, tako.« Leo Beaumont ju je znatiželjno promatrao i zabavljao se. Što god da se doga alo iza tapiserije nije imalo nikakve veze s popravljanjem haljine. Kukice i rupice nisu mogle uzrokovati to dražesno rumenilo ni tako o it osje aj krivnje. Zagledao se u tapiseriju. U o ima mu se pojavio osmijeh kad je pomislio da je sve shvatio. Tajni ljubavni sastanak. »Razumijem«, ponovio je glasom koji je prštao od zabave. »Povrijedili ste me. Mislio sam da su vaši poljupci namijenjeni isklju ivo meni.« Cordelia je progutala knedlu i nehotice jezikom oblizala usne. Što joj se to doga alo? Zašto mu nije rekla da gleda svoja posla? Stalno si je ponavljala da mora ostati ovdje kako bi ga sprije ila da pogleda iza tapiserije i otkrije Christiana. »Tko ste vi?«, grubo je upitala, nadaju i se da e mu time odvratiti pažnju. »Vikont Kierston, vama na usluzi.« Sve ano se naklonio, naizgled nimalo uzdrman nedostatkom suptilnosti. Engleski vikont. Zna i, nije obi an asnik. Ugrizla se za usnicu. Njegove su o i nastavile nepokolebljivo zuriti u njezine plavosive. Ovako izbliza, potvrdio je sva njezina zapažanja s prozora. Visok, vitak, širokog ela i izražajnog izrasta kose u obliku slova V. Kosa mu je bila zavezana na zatiljku i gotovo jednako crna kao i njezina vlastita. Puna gornja usnica iznad duboke jamice na bradi, a oko usana nešto uznemiravaju e senzualno. Lucifer! Što joj je bilo na pameti? Misli su joj poletjele ka Christianu koji se još uvijek skrivao iza tapiserije, ali joj je njegova slika izblijedjela zbog upornog pogleda engleskog vikonta, jednako kao i zbog njezine nagle zbunjenosti. »Vi ste sad u prednosti jer znate tko sam ja«, šapnuo je zamijetivši njezinu elegantnu haljinu, srebrni privjesak oko vrata, vrpcu opto enu biserima u kosi. »Pretpostavljam da niste cvjecarica ni sobarica, unato vašoj sklonosti prema poljupcima.« Pocrvenjela je i u neprilici rekla: »Nadam se da ete taj mali incident zadržati za sebe, gospodine.« Iskrivio je usne. »Držim da je vaš pozdrav upu en meni bio veoma ugodan.« »Gospodine, bacanje cvije a bila je moja lakomislenost«, uko eno je rekla. »Katkada se ponašam luckasto. Ovo je bila samo igra i nije mi bila namjera biti neuljudna niti... niti...« »Pretjerano prisna«, uslužno je usko io. »Uvjeravam vas da vam nimalo ne zamjeram, a da vas u to uvjerim, dopustite mi da vam to i dokažem.« Kažiprstom i palcem primio ju je za bradu i poljubio je prije nego što je mogla shvatiti što kani u initi. Usne su mu bile hladne i podatne, ali ipak vrste. Umjesto da se šokirano i gnjevno odmakne, zatekla se kako mu uzvra a poljubac. Rastvorila je usne kad je osjetila njegov jezik i pohlepno udisala miris njegove kože. Rukama ju je milovao po le ima, šakama joj obuhvatio stražnjicu i podigao je prema sebi. Privila se uz njegovo tijelo, disala je brzo i isprekidano dok su je preplavljivali valovi neutažive požude.
6
GIGA Grickala mu je gornju usnu, prstima prolazila kroz kosu, tijelo je u potpunosti prepustila na milost svojoj o ajni koj žudnji. Leo se povukao. Zurio je u nju, iz o iju mu je polako nestajala strast. »Dragi Bože«, tiho je rekao. »Dragi Bože na nebesima. Tko ste vi?« Osjetila je kako joj boja nestaje s lica dok se stišavala divlja i nekontrolirana strast i tek je tada shvatila što je u inila. Shvatila je što, ali ne i zašto je to u inila. Tijelo joj je još uvijek gorjelo, noge su joj se tresle. Promrmljavši nešto nerazgovjetno, naglo se okrenula i pobjegla iz galerije, pridržavaju i jednom rukom suknju, dok su se obru i krinoline vrtoglavo ljuljali, a potpetice opto ene draguljima lupkale po mramornom podu. Leo je zbunjeno odmahivao glavom. Ono što je zapo elo kao bezazleno ljubakanje s privla nom vragolastom djevojkom, odjednom je preraslo u nešto drugo. Nije obi avao gubiti kontrolu nad sobom prilikom bezazlenog ljubljenja, ali ma tko je ona bila, tom je svojom neobuzdanom straš u istkala snažnu magiju. Zamišljeno je dodirnuo izgri-ženu usnicu. Potom je još jednom odmahnuo glavom i okrenuo se da ode iz galerije. Kraji kom oka pogledao je tapiseriju iza koje se pojavila djevojka. Po svoj se prilici tamo skrivao neki mladi koji je pao kao žrtva plimnog vala njezine požude. Prstima je lagano kucnuo po drvenom okviru. »Sada možete bez straha iza i.« Ostavio je skrivenog ljubavnika i s dubokom borom izme u skupljenih obrva uputio se prema odajama za goste. im su koraci utihnuli, Christian je izašao iz skrovišta. Ogledao se po galeriji. Cordeliji nije bilo ni traga. Sto se to ovdje dogodilo? uo ih je da razgovaraju, ali su bili suviše udaljeni da razabere rije i. A tada je odjednom nastupila duga tišina narušena samo struganjem nogu po mramoru i šuškanjem bogate tkanine. Nakon toga uo je kako je Cordelia istr ala iz galerije. Što se to ovdje dogodilo? Tko je bio taj muškarac? I što je on radio ovdje s Cordelijom? Namrštivši se, mladi se glazbenik uputio prema svojoj skromnoj odaji iznad kuhinja. * * * Kad se Leo vratio u salon za goste, tamo ga je do ekao lakaj. »Lorde Kierston, njezino carsko viso anstvo želi da je posjetite«, rekao je pomalo užurbano. »Vojvoda Brandenburg je kod nje. Molim da me slijedite.« Leo je hodao za lakajem kroz brojne hodnike dvorca. Poznavao je svu zamršenost ovoga mjesta. Posjetio ga je šest godina ranije kad ga je austrijska carica primila u privatnoj audijenciji zbog toga što je njegova obitelj tvrdila da su preko jednog dalekog ro aka u srodstvu s Habsburgovcima. Kao i mnoge druge plemenite engleske obitelji i Beaumonti su imali rodbinu i veze diljem cijelog kontinenta pa su uvijek bili dobrodošli na svakom kraljevskom dvoru. Posljednje je tri godine Leo ve inu vremena proveo u dvorcu Versaillesu druže i se s udovcem svoje pokojne sestre, knezom Michaelom von Sachsenom, jer je jedino tako mogao budno paziti na Elvirinu djecu. »Ah, vikonte Kierston, lijepo je što možete prisustvovati ovom povijesnom doga aju«, srda no ga je pozdravila carica. Marija Terezija je u dobi od pedeset i tri godine bila udovica, a nakon što je rodila šesnaestero djece, ostala je tek sjenka prijašnje ljepotice. Ispružila mu je ruku da je poljubi, a potom mu pokazala na stolicu. »Ovog smo poslijepodneva veoma neformalni«, rekla je uz osmijeh. »Razgovaramo o pripremama za sklapanje braka izme u Cordelije Brandenburg i kneza Michaela von Sachsena.« Uz ljubazan izraz iskusnog diplomata, Leo se naklonio vojvodi Brandenburgu, ujaku budu e nevjeste. »Moj šurjak želi da ga zastupam u dogovorima o njegovoj ženidbi za vašu
7
GIGA ne akinju, vojvodo. Vjerujem da nemate ništa protiv toga.« »Oh, naravno da nemam.« Vojvoda Franz Brandenburg razvukao je svoje mesnate usne u osmijeh, otkrivši žute šiljaste zube. »Prou io sam bra ni ugovor i ini mi se da je sve u redu.« Od zadovoljstva je protrljao ruke. Za Cordeliju je postavljena visoka cijena, ali se knez Michael von Sachsen, pruski veleposlanik na versajskom dvoru nije ak ni pokušao cjenkati. Leo se zadovoljio samo kratkim naklonom glave. Michael je nenadano odlu io da e se opet oženiti nekom mladom djevom koja e mu roditi muškog nasljednika. Svoje k eri blizanke mo i e prodati na bra nom tržištu kad do e njihovo vrijeme, ali one nisu mogle naslijediti ništa, a i ne e zauvijek nositi ime Von Sachsen. Cordelia Brandenburg, cari ino kum e, bila je najpoželjnija nevjesta za saskog kneza. U dobi od šesnaest godina ve je bila dobro podu ena o ponašanju u društvu, ali je u drugim stvarima bila neuka, neiskusna i, naravno, djevica. Lea je u vezi budu e šurjakove nevjeste zanimala samo jedna stvar - kakva e biti ma eha njegovim ne akinjama blizankama. Sada su bile u dobi kad im je bio najpotrebniji nježan maj in utjecaj. Njihov je otac bio rezervirani i hladni autokrat koji je svakodnevnu brigu o njima ostavljao starijoj siromašnoj ro akinji koju je Leo prezirao. Louise de Nevry je bila previše uskogrudna da bi se prikladno brinula za obrazovanje i dobrobit živahne djece. Odjednom je uvidio da šake stiš e u pesti i da je tako silno stisnuo vilicu da ga je prostrijelila bol u glavi. Prisilio se da se opusti. Kad bi god pomislio na iznenadnu smrt svoje sestre blizanke, ispunile bi ga gotovo nepodnošljiva bol i nekontrolirana srdžba. Njezina je smrt bila tako nepotrebna. Tako nagla. Dakako, brak ju je promijenio, prigušio je njezinu predivnu živahnost i zanos, zvonki joj se smijeh sve rje e uo. No kad je te velja e 1765. krenuo u Rim, bila je puna života i ljepša no ikada. Još je uvijek mogao vidjeti njezine duboke modre o i, o i njihove majke. Još ju je uvijek vidio kako se smiješi dok se oprašta od njega. U dubini njezinih o iju zamijetio je neku sjenku koju je pripisao tuzi što se rastaju. Nikad nisu voljeli biti previše udaljeni jedno od drugoga. I tjedan dana kasnije bila je mrtva. A sada kad pokušava do arati njezinu sliku, vidi samo tu sjenku u o ima i onda se prisjeti da joj je ona u o ima bila i mnogo mjeseci prije toga; da joj je smijeh katkada zvu ao napeto i da je jednom na njezinom licu zatekao jedan izraz, izraz koji nikad prije nije vidio - izraz straha. No Elvira se samo nasmijala kad je pokušao istražiti i on na to više nije ni pomišljao sve dok nije umrla. A sada nije mogao misliti ni na što drugo. »Lorde Kierston?« Trgnuvši se, vratio se u sadašnjost. Obra ala mu se carica. »Koliko sam shvatila, vi ste dobili jamstvo francuskog kralja da e Cordelia mo i pratiti moju k er u Versailles ako se uda za kneza Michaela?«, upitala ga je. Jamstvo je zapravo dala madam Du Barry, kraljeva ljubavnica, ali su svi znali da njezina rije vrijedi jednako kao i kraljeva. »Istina je, Vaše Veli anstvo. Njegovo Veli anstvo razumije da e nadvojvotkinji biti veoma teško što nakon udaje za prijestolonasljednika mora ostaviti sve svoje i sve poznanike.« »Moja e k i prigrliti Francusku kao svoju domovinu«, izjavila je Marija Terezija. »Ona zna što joj je dužnost. Zna da je ro ena zato da sluša. I da se pokorava.« Odlu no je kimnula glavom. Naravno, Cordelia e biti oduševljena što može pratiti Mariju Antoanetu - i prihvatiti taj probita an brak. »Vojvodo, jeste li razgovarali s njom?«, uz upitan se osmijeh okrenula prema Franzu. Vojvoda je slegnuo ramenima. »Gospo, nisam držao da je to uop e potrebno. Cordelia tako er zna da je ro ena zato da se pokorava zapovijedima. Sad je pravo vrijeme da joj priop imo njezinu lijepu sudbinu.« Lijepu sudbinu? Leovo lice nije pokazivalo nikakve oseje aje. Michael je bio isušeni pruski knez stroge i uko ene naravi. Šesnaestogodišnjakinja bi mogla biti pomalo skepti na
8
GIGA prema takvoj lijepoj sudbini. Michael nije bilo toliko uko en kad se oženio Elvirom - njezina ga je smrt u inila takvim. »Dakle, moja e se ne akinja preko opunomo enika udati za kneza Michaela i pridružiti se prijestolonasljedniku u Versaillesu. Vi ete, vikonte, biti njezina pratnja?« »Tako je, vojvodo. To e mi biti ast i povlastica.« Leo je potvrdno kimnuo glavom, ve se unaprijed brinu i koliko e zamorno biti pratiti neku cerekavu debitanticu na tako dugom i napornom putu. »Moramo odmah obavijestiti Cordeliju. Pošaljite gospu Cordeliju.« Carica je mahnula rukom svome tajniku koji se naklonio i žustrim korakom izašao iz prostorije. »Moram sve ovo riješiti prije nego što stvarno zapo nu sve anosti povodom vjen anja. Dovršit emo sve poslove, tako da bez ikakvih smetnji možemo uživati u tom radosnom doga aju.« Marija Terezija se dobrodušno nasmiješila. * * * Cordelia je zurila u latinski citat pred sobom. Rije i joj nisu imale smisla, gramati ka joj je konstrukcija bila nedoku iva. Dok se mu ila s prijevodom, mogla je opipati nestrpljivost Abbea Vermonda, nadbiskupa Toulousea, koji je podu avao nju i Mariju Antoanetu. Cordelia nikad nije griješila. Veoma je uživala u složenosti latinskog jezika, jednako kao i u filozofiji, povijesti i matematici. Za razliku od Toanete koja nije pokazivala nikakav interes, Cordelia je bila dobra i bistra u enica. Ali ne i danas. Naizmjence su je preplavljivali valovi vru ine i hladno e, zbunjene nelagode i smetene ljutnje kad bi pomislila na onaj incident s Englezom. A kad bi se prisjetila dodira njegovog tijela na svojoj haljini od muslina, ugodne podatnosti njegovih usana na svojima, okusa njegovih usta na svome jeziku, preplavila bi je ustreptala žudnja za koju je znala da bi je se trebala sramiti, ali u sebi nije uspijevala na i ni trunke srama ni krivnje, tek puki uzbudljivi užitak. Kraji kom je oka pogledala Toanetinu svijetlu glavu nadvijenu nad knjigama. Nadvojvotkinja je kala po margini teksta, dokono crtkaju i pti ice i cvije e. Zijevnula je i pristojno prekrila usta bijelom rukom. U ovoj toploj prostoriji okupanoj proljetnim suncem doslovno se mogla opipati njezina dosada. Je li Toaneta ikad osjetila ovaj neobi ni nemir, ovu opojnu zanesenost neznanog ekivanja? Cordelia je bila sigurna da nije. Toaneta bi takvu tajanstvenu ežnju posve sigurno povjerila svojoj prijateljici. Na vratima se za ulo kucanje. Toaneta se uspravila i treptanjem pokušavala ukloniti zbunjenost iz o iju. Cordelia je tek uz neznatnu znatiželju bacila pogled na lakaja koji je stajao uz vrata. »Carica poziva gospu Cordeliju da odmah do e.« »Što bi moja majka htjela od tebe?«, namršteno je upitala Toaneta. »Zbog ega bi te željela vidjeti a da ja nisam prisutna?« »Ne mogu ni zamisliti.« Cordelia je pomno obrisala svoje pero i odložila ga na buga icu pokraj tintarnice. Ovakav poziv još nikad nije primila, a caricu se nije smjelo pustiti da eka. »Molim da me ispri ate, mon pere.« Naklonila se nadbiskupu i krenula prema vratima. Lakaj ju je uz naklon propustio kroz vrata, a zatim je predvodio do cari ine odaje za audijenciju, iako je i sama savršeno dobro znala put. Ušla je u odaju bacivši brz pogled na prisutne. Osjetila je zaprepaštenje i šok kad je ugledala engleskog vikonta kako stoji iza cari inog prijestolja. Spustila je pogled i duboko se naklonila carici pa nije mogla vidjeti izraz u vikontovim o ima. Drže i nogu zahva enu podagrom na stol u i oslanjaju i ruku na srebrni držak štapa, njezin joj je stric samo odsje no kimnuo glavom. Leo se okrenuo ustranu pokušavaju i se sabrati. Ovo je bila Cordelia Brandenburg!
9
GIGA Nikakva cerekava debitantica, ve vragolasta, izazovna i senzualna mlada žena. Upravo onakva kakva je bila Elvira prije udaje. »Cordelia, draga, tvoj ti je stric ugovorio veoma povoljan brak«, rekla je carica bez ikakvog uvoda. »Knez Michael von Sachsen je pruski veleposlanik na versajskom dvoru. Kao njegova supruga i ti eš imati svoje mjesto na dvoru pa eš mo i ostati družbenica i prijateljica Mariji Antoaneti.« Cordelijine su se misli uskomešale. Nije odmah shvatila. I ona e se udati kao i Toaneta? Njih e dvije zajedno oti i u Francusku? Ovo je bilo suviše dobro da bi bilo istinito oslobodit e se stri eve tiranije i svih ograni enja austrijskog dvora. I živjet e u tom blistavom Versaillesu, u bajkovitom svijetu francuskog dvora. »Knežev šurjak, vikont Kierston, zamijenit e ga na tvojem vjen anju koje e se održati odmah nakon što se nadvojvotkinja tako er preko opunomo enika uda za prijestolonasljednika«, govorio je njezin stric svojim jednoli nim odsje nim glasom. Leo se polako okrenuo prema prisutnima. Cordelia je zurila u njega. »Vi... vi ete biti moj suprug.« Nije znala što govori, rije i su joj bez njezine volje kliznule s usana. »Opunomo enik supruga, dijete... opunomo enik«, oštro ju je ispravila carica. »Knez Michael von Sachsen e biti tvoj suprug.« »Da... da, naravno.« No Cordelia je jedva ula caricu. Gledala je u vikonta dok je topla plima uzbu enja navirala njezinim venama. Nije ju mogla opisati rije ima; inilo joj se da izvire iz nekog uskipjelog izvora koji se istovremeno nalazio i u njezinoj glavi i u slabinama. Taj je osje aj bio udan i zastrašuju i, prekrasan. Nasmiješila se Leu. Izraz u njezinim o ima bio je toliko senzualan da se Leo prestrašio da ga nisu uo ili i ostali u prostoriji. Stupio je naprijed i izvukao nešto iz džepa. »Imam zaru ni ki dar kneza Michaela, gospo Cordelia.« Trudio se da mu glas zvu i bezizražajno. Izbjegavao je pogledati je u o i dok je stavljao paketi u njezine ruke. »Unutra ete na i i kneževu minijaturu.« Koraknuo je natrag, izvan njezinog vidnog polja. Cordelia je otvorila plosnatu okruglu kutijicu i odmotala zaštitnu tkaninu. Izvukla je zlatnu narukvicu s privjescima opto enim biserima. Podigla ju je prema svjetlu prozora. Privjesci od dragog kamenja zanjihali su se na slabom propuhu. »Veoma je lijepa«, pohvalila je carica. Leo se namrštio. Nije ni pomišljao da zaviruje kakav je knežev zaru ni ki poklon. Tada mu se to inilo posve nevažnim. No ova je narukvica bila Elvirina, dobila ju je na dar od supruga kad je rodila blizanke. Usta su mu se stisnula. Michael je rijetko kad odrješivao kesu, no pokloniti novoj ženi dar koji je poklonio pokojnoj supruzi, u najmanju mu se ruku u inilo bezosje ajno. »Oh, pogledajte, u kutijici je još jedan privjesak!« Istog je asa Cordelia zaboravila na svoje burne osje aje. Uzela je malu, dijamantima opto enu papu icu. »Pogledajte kako je profinjena.« Ležala je na njezinom dlanu, dijamanti su blistali na svjetlu. »Vjerojatno bi knez htio da ovo bude moj posebni talisman.« »Cordelia, narukvicu i privjesak emo poslati draguljaru da pri vrsti papu icu na narukvicu«, rekla je Marija Terezija, vrativši se k poslu. »Ostavi je tamo na onome stolu. A sad pogledaj minijaturu kneza Michaela.« Cordelia je nerado odložila narukvicu i odmotala okrugli paketi koji je dobila uz kutijicu. Iz lakiranog ju je okvira gledao portret njezinog budu eg muža. Bilo je teško ste i bilo kakav dojam o osobi s te plošne slike. Uo ila je blijede o i ispod gustih mrkih obrva, tanke ravne usnice, izbo enu vilicu. Kosu mu je skrivala kovr ava napudrana perika. Izgledao je kao da nema smisla za humor, ak nekako strogo, a kako se ve bila navikla na te osobine kod svojega strica, one joj nisu smetale. Koliko je mogla vidjeti, nije imao nikakve vidljive fizi ke mane, osim njegove dobi. Definitivno nije bio u cvijetu mladosti. I to je bilo sve što je mogla prigovoriti svome budu em suprugu, što zna i da je prošla bolje od mnogih svojih
10
GIGA vršnjakinja koje su bile prodane onima koji su odgovarali potrebama njihovih obitelji, bez obzira na njihov izgled, dob i sklonosti. ima je prostrijelila vikonta Kierstona. Je li on bio oženjen? Opet je u krvi osjetila ono udno klju anje. Razroga ila je o i i skoro zakora ila prema njemu, a on se odmaknuo. U ima mu je vidjela jasno upozorenje pa se naglo pribrala. »Koliko je star portret?«, skrušeno je upitala. »Napravljen je prošlog mjeseca«, odvratio je vikont. »Razumijem. A ima li knez moju minijaturu?« »Naravno da ima«, pomalo nestrpljivo je rekao njezin stric. »Primio ju je prije više mjeseci. Ne misliš valjda da bi knez poslao ženidbenu ponudu, a da te ne vidi.« »Ne, naravno da ne«, promrmljala je. »No, naravno, ja njega moram prihvatiti za supruga.« Rekla je to skoro šaptom, ali ju je Leo uo. Usta su mu se trznula, unato nelagodi koju je osje ao pod uznemiruju im intenzitetom njezinog pogleda. »Vikont e biti tvoja pratnja na putu za Versailles«, izjavio je vojvoda lupkaju i štapom po podu. On nije uo što je rekla, ali je jako dobro poznavao svoju ne akinju pa je naga ao da je rekla nešto drsko. »Veoma sam zahvalna na pratnji njegovog gospodstva.« Smjerno se naklonila vikontu. »Uslišit u želje svoje carice i svoga strica u cijelosti.« Brzo je pogledala vikonta u i, a njega je opet zapanjila strast koja je plamtjela u modrosivim dubinama. Što je ovo? Nevina djevojka na rubu senzualnog bu enja? Ili žena koja od ro enja u krvi skriva tajne o tom podru ju? Sitne dla ice na zatiljku naježile su mu se od zebnje da e to sasvim sigurno otkriti on sam.
11
GIGA
Drugo poglavlje Christian je izvirio u hodnik ispred cari ine odaje za audijenciju. Znao je da je tamo Cordelia s caricom i sa svojim stricem. Cijeli je dvorac brujao od glasina. Posluga je širila tra eve brže od geparda u lovu na plijen, tako da je Cordelijino ime bilo na sva ijim usnama. Ništa se odre eno nije govorilo, ali su se svi složili da se dolazak francuskog izaslanstva ti e budu nosti gospe Cordelije u jednakoj mjeri kao i nadvojvotkinjine budu nosti. Christian je grickao kožicu oko nokta dok se vrzmao u prozorskom udubljenju. Znao je da njih dvoje ne e mo i otvoreno razgovarati pred ljudima u hodniku, ali je bio previše zabrinut i znatiželjan da bi ekao sve dok ga Cordelia sama ne potraži. Ranije se u galeriji nešto udno dogodilo izme u nje i onog muškarca. Htio je znati o emu se radi i imali to ikakve veze s ovime što se doga a sada. Vrata odaje za audijenciju su se otvorila i izašao je visok muškarac u tamnoj odje i za jahanje. Na trenutak je zastao u hodniku i njegovo je mirno i bezizražajno lice odjednom živnulo. Christian nije znao tko je taj muškarac, ali je sjaj u njegovim o ima boje lješnjaka bio toliko privla an da mu je zamalo pristupio. Zbunjeno mrštenje spojilo je stran eve obrve, svjetlo se u njegovim o ima odjednom pretvorilo u sumnji avost. Potom su mu se stisnute usne opustile i razvukle u privla an smiješak. Još se uvijek smiješe i, krenuo je niz hodnik, prošao mimo Christiana samo ga letimice pogledavši, dok mu se kratka, grimizom obrubljena kapa za jahanje zaljuljala prilikom svakog dugog koraka. Christian se pitao što je u tom strancu toliko kari-zmati no. U inilo mu se da posjeduje neki neobi an magnetizam. Potom je na sve to slegnuo ramenima i nastavio stražariti. Carica je neuobi ajeno dugo zadržala Cordeliju. Sljede i je izašao vojvoda Franz Brandenburg. Oslanjao se svom silinom na štap, a na licu je imao svoj uobi ajeni namrgo eni izraz. Odšepesao je niz prolaz ni ne pogledavši glazbenika. Potom je, napola tr i, prošao sluga, ali se Cordelia još uvijek nije pojavljivala. Christian je skrenuo pogled na prozor i pogledao dolje u dvorište. Dvorište je bilo puno teretnih konja, kola i ko ija, budu i da je dvor zapo eo s pripremama zabave za one koji su došli da odvedu nadvojvotkinju u njezin budu i život. Lagani ga je topot koraka naveo da se opet okrene prema hodniku. Marija Antoaneta se plešu im korakom približavala vratima maj ine odaje. Toaneta je rijetko kad normalno hodala. Christian se namrštio kad je vidio da je nadvojvotkinji dopušten ulaz u odaju za audijenciju. Zar se dogodila neka nezgoda da su obje djevojke pozvane k carici? Jesu li njega i Cordeliju negdje vidjeli zajedno kako užurbano šapu u u nekom od skrovitih dijelova vrta? Zahva en grozni avom tjeskobom, po eo je nervozno kora ati hodnikom, nesvjestan radoznalih pogleda užurbanih slugu. U cari inoj privatnoj odaji pored prostorije za audijenciju, Marija Antoaneta je sa suzama radosnicama u o ima grlila svoju prijateljicu. »Cordelia, ne mogu vjerovati. I i eš sa mnom. Ne u biti sama.« »Njegovo je Veli anstvo veoma uvi avno, dijete moje.« Njezina se majka blago nasmiješila kad je vidjela kako su dvije prijateljice ispreplele prste. Svi alo joj se to prijateljstvo, ve inom zato što je Cordelia, godinu dana starija i mnogo pametnija od nadvojvotkinje, pozitivno utjecala na njezinu k er. Mada mora priznati da ih je katkada Cordelijina živahnost znala navesti da obje zastrane, Marija Terezija je bila uvjerena da e brak i težak teret društvenog ponašanja na versajskom dvoru, a da se ne spominje maj instvo, u objema ugušiti svaku nepoželjnu živahnost. »Je li to njegov portret? Da vidim!« Toaneta je uzela minijaturu i kriti ki je promotrila. »Jako je star.« 12
GIGA »Glupost!«, prekorila ju je carica. »Knez je u cvijetu mladosti. ovjek s velikim bogatstvom i utjecajem na dvoru.« »Gospo, zna i vikont je šurjak kneza Michaela? Je li oženjen kneževom sestrom?« Cordelia je uvjeravala samu sebe da je ovo posve logi no pitanje i da je samo površno zanima odgovor. »Knez Michael je bio oženjen za vikontovu sestru«, odvratila je carica. »Ona je, nažalost, umrla prije nekoliko godina i ostavila za sobom dvije k eri blizanke.«. No možda je oženjen za neku drugu. Zašto nije mogla izbiti vikonta Kierstona iz glave? Što se nje trebalo ticati je li oženjen ili nije? Korila je samu sebe, ali taj prijekor nije bio nimalo uvjerljiv. »Oh, zna i da eš odmah postati mama!«, uzviknula je Toaneta i napravila malu piruetu. »Ho e li ti se to svidjeti, Cordelia?« Zna i, još nešto što joj nitko nije namjeravao re i, pomislila je Cordelia, zapanjena tom informacijom. Kako bi mogla znati ho e li mo i biti majka dvjema nepoznatim djevoj icama? Nije bila spremna biti majka bilo komu, tek je po ela razvijati krila. »Nadam se«, rekla je, znaju i da je ovo jedini odgovor prihvatljiv carici. »Moraš zaka iti minijaturu za haljinu«, rekla je Toaneta. »Ovako, kao što sam ja inila.« Pokazala je na portret prijestolonasljednika kojega je sada nosila. Vješto je pri vrstila kneževu minijaturu na Cordelijin prsluk od muslina. Odmaknula se, prou ila svojih ruku djelo i potom zadovoljno kimnula glavom. »Sada si zaru ena kako treba, jednako kao i ja.« »Hajde, bježite sad. Morate se odjenuti za ve erašnji bal«, rekla im je Marija Terezija uz još jedan dobrohotan osmijeh. »Obje ete izgledati veoma lijepo... dvije prekrasne nevjeste.« Potapšala je bijelu i crnu glavu te ih obje poljubila. »A sad, idite. Moram prije ve ere pro itati neke papire.« Toaneta je uhvatila Cordeliju pod ruku i plešu im je korakom odvukla iz cari ine odaje. »Tako je uzbudljivo«, žuborila je. »Tako sam sretna. Strašno sam se bojala, iako se to nisam usudila priznati, ali me sada nije nimalo strah odlaska. Nas emo dvije na prepad osvojiti Versailles i svi e pasti pred noge dviju predivnih nevjesta iz Be a.« Nasmijala se i ispustila Cordelijinu ruku te se po ela vrtjeti po predvorju. Cordeliji je glava bila prepuna vlastitih problema da bi mogla sudjelovati u Toanetinom zanosu pa je hodala polako. »Cordelia!«, Christian ju je zgrabio za ruku dok je prolazila mimo udubljenja. Povukao ju je u sku eni prostor. »Što se doga a? Što je? Tko je onaj muškarac s kojim si bila u galeriji?« Cordelia se brzo osvrnula preko ramena. Iza ugla se pojavio majordom i važno nastavio prema cari inim vratima. »Udat e me«, šapnula je. »A muškarac je vikont Kierston. On e biti opunomo enik moga muža na vjen anju. Ali ne možemo razgovarati ovdje. Do i u oranžeriju - na uobi ajeno mjesto - u pono . Tada u se mo i iskrasti s bala. Imam jednu izvanrednu ideju koja bi mogla riješiti sve tvoje probleme.« Stavila je prst na njegove usne, kad joj se u inilo da e se usprotiviti, te bacila još jedan pogled na majordoma koji im se približavao, potom se pridigla na prste i poljubila ga u obraz. Nakon toga je mirnim korakom otišla niz hodnik. Christian ju je uo kako je pristojno pozdravila nekog dužnosnika, pri ekao da ovaj pro e uz njega pa zatim i sam napustio udubljenje uz prozor. Cordelia je uvijek bila puna sjajnih ideja, ali kako e njezina udaja i odlazak iz Be a riješiti bilo koji njegov problem? Sve je to samo zna ilo da e izgubiti svoju najbolju prijateljicu.
13
GIGA * * * Sve ano primanje, kojim je zapo eo slavljeni ki tjedan u ast nadvojvotkinjine udaje za francuskog prijestolonasljednika, održavalo se u Velikoj galeriji. Visoki su prozori bili širom otvoreni. S njih se pružao pogled na goleme, bakljama osvijetljene vrtove u ijim su se razigranim slapovima vodoskoka odražavala zlatom uokvirena kristalna zrcala iz galerije. Cordelia je stalno pogledavala na sat, ak i dok su je niz plesa a vrtjeli uzbu eni mladi i s napudranim perikama i licima zajapurenima od plesa i vru ine koju je isijavalo etiri tisu e svije a. Obi no je veoma uživala u plesu, no ve eras je bila rastresena. Malo ranije je Christian održao recital, njegova je izvanredna glazba ushitila publiku. Poligny je cijelo vrijeme dobrostivo kimao glavom i sebi razmetljivo pripisivao zasluge za komponiranje skladbe svoga u enika. Na kraju je carica dala Polignyju tešku kesu punu novca, zadovoljna što su njeni glazbenici ostavili tako dobar dojam na njezine goste. Pokroviteljstvo nadarenih osoba bila je kraljevska obveza, ali ga je ipak trebalo javno o itovati. Carica je o ekivala da Poligny podijeli novac s Christianom, ali je Cordelia znala da e Christian biti sretan ako dobije samo kakav sitniš. Christian je kružio po galeriji, plesao kad je na to bio primoran, primao komplimente kad je bilo neophodno i ponašao se onako kako se mora ponašati ovjek koji živi pod ne ijim pokroviteljstvom. Pred drugima je dobro skrivao svoju kivnost prema Polignyju. Sada je ve cijeli dvor znao da e se gospa Cordelia Brandenburg udati za pruskog kneza, veleposlanika na versajskom dvoru te da tako nadvojvotkinja Marija Antoaneta ne e sama krenuti u novi život. No Christian je bio o ajan. Pariz se nalazio nakraj svijeta. Od trenutka kad je prije pet godina u oranžeriji naletio na ljutitu i uplakanu djevoj icu, Cordelia je bila njegova najbolja prijateljica. Tada ju je tješio, i još mnogo puta otada, a ona je njemu pružala podršku, ja ala mu samopouzdanje i uvijek vjerovala u njega, bez obzira koliko ga je puta Poligny ponizio, izrugivao mu se, iskorištavao ga. Samo kad je bio s Cordelijom, Christian je uistinu vjerovao u svoju nadarenost. U javnosti je Cordelia izbjegavala Christiana, ali se inilo da nije mogla biti toliko diskretna kad je u pitanju bio vikont Kierston. O ima je stalno pretraživala galeriju. On uop e nije izlazio na plesni podij, radije je stajao sa strane i razgovarao s nekim od visoko rangiranih francuskih ili austrijskih dvorana. Zamijetila je da ne obra a previše pažnje na žene koje, pak, nisu s njega skidale o i - toliko se isticao u blijedosivom odijelu od svile, u prsluku s crnim prugama, svojom nabranom kravatom i ne-napudranom crnom kosom svezanom na zatiljku sivom baršunastom vrpcom. Je li oženjen? Ima li ljubavnicu? Nije mogla prestati misliti na njega...nije ga mogla prestati gledati. Njegov ju je lik proganjao, u glavi su joj se rojila brojna pitanja. Osje ala se kao da ju je obuzela moždana groznica: as joj je bilo vru e, as hladno. Nije se mogla ni na što usredoto iti. Njezini su plesni partneri zamijetili da je rastresena, skoro pa i osorna, tako da ju je rijetko koji od njih pozvao na drugi ples. Cordelia nije primijetila da je vikont pozorno promatra, jednako kao i ona njega. Leo je razmišljao kako Cordelia fizi ki nimalo ne sli i Elviri: ona je imala svijetlu put i bujne obline, za razliku od ove vilinske crnokose ljepotice tamnije kože i duboko usa enih o iju koje su katkada bile plave poput tir-kiza, a katkada sive kao ugljen. No bio je uvjeren da obje imaju nešto zajedni ko: strast i seksualni nagon koji izlu uje muškarce. Promatrao je kako je Elvira prije braka koristila svoje ini nad muškarcima, koriste i se svojim zvonkim smijehom i nehajnim za-mahivanjem plavom grivom. Knez Michael nije bio prvi muškarac u njezinom krevetu, no to se i moglo o ekivati od žene pune života kao što je bila Elvira, koja je ekala sve do svojih dvadesetih godina i tek se onda udala. Insistirala je na tomu da je Michael nikad ne ispituje o prošlosti. Ta on je bio svjetski ovjek i sigurno nije o ekivao da e svjetska žena
14
GIGA biti djevica. No Leo se katkada pitao je li to istina. Michael se trudio održati ugla enu diplomatsku ulju enost i Leo nikad nije vidio da je igdje napukla, ali je bilo teško vjerovati da ispod te mirne površine ništa ne klju a. Otpio je šampanjac i promatrao kako kneževa druga nevjesta izvodi plesne korake menueta -graciozno, ali bez ikakvog oduševljenja. Njezin je partner izgledao kao da se dosa uje. Gospa Cordelia se zavrtjela na plesnom podiju pa su njene o i još jednom srele vikontove. Rumenilo joj je preplavilo obraze, usne se rastvorile, o i zasjale. Odvratio je pogled. Majko sveta, što ona to radi? Najprije neka sirota duša iza tapiserije, a sad je svoje ini uperila k njemu, neka mu Bog pomogne. Dvorski je sat otkucao pono i uzvanici su krenuli prema odajama za ve eranje gdje su na njih ekali iskri avi šampanjac, svježa guska, prepelica u hladetini, ševini jezici, pjenica od lososa, košarice od oštriga i pašteta od rakovica. Leo je ostao u galeriji. Zlovoljno je zurio u vrtove na ije se travnjake i šljun ane staze slijevalo svjetlo s prozora. Otpio je iz svoje ponovno napunjene aše. Glazbenici iza njega nastavili su tiho svirati, iz odaja za ve eranje dopirao je smijeh i zveckanje stakla i porculana. Ispod prozora, na zavojitim kamenim stubama, koje su vodile u vrt, pojavila se žena. Prošla je ispod niza upaljenih baklji koje su okruživale kamenom poplo anu terasu, crna joj se kosa presijavala u modrim pramenovima. Haljina od gaze boje slonova e graciozno se zanjihala oko nje kad je koraknula na pošljun anu stazu izme u cvjetnih gredica i hitro krenula prema oranžeriji. Kamo se to išuljala u pono i kamo je, dovraga, išla? Odložio je ašu na prozorsku dasku i izašao iz galerije, spustio se niz veliko stubište i izašao kroz vrata koja su vodila prema kamenim stubama. Ako se radi o još jednom ljubavnom sastanku, tada mu je dužnost da to sprije i, jer je on Michaelov opunomo enik. Ona je sada bila zaru ena i više nije smjela lunjati naokolo poput školarke koja hvata leptire. Opazivši kako je odsjaj bjelokosti nestao u mraku oranžerije, ubrzao je korak. Našavši se u stakleniku ispunjenom slatkim mirisom, Cordelia je samouvjereno krenula niz tre i prolaz lupkaju i cipelama po kamenom tlu. ak i te tople no i grijalice su bile upaljene da tetoše rijetke vrste orhideja, egzoti ne vo ke i bujno trsje vinove loze u stakleniku. »Christiane? Gdje si?« Glas joj je neprirodno odzvanjao u mukloj tišini. Došla je do kraja prolaza i u polutami se ogledala oko sebe. »Ovdje sam.« Izašao je iz skrovišta iza palme. Lice mu je bilo blijedo u tami. »Je li to istina? Odlaziš u Francusku da se udaš za nekog pruskog kneza?« »Istina je«, tiho je rekla, »no slušaj me. Zašto ti ne bi išao sa mnom? U Versaillesu možeš na i novog pokrovitelja i biti sam svoj gospodar, a ne samo ne iji u enik. Ako uspijem uvjeriti caricu da te pusti, da mi to bude kao neka vrsta vjen anog dara. Tako eš se osloboditi Polignyja.« »Ali, ak ako me carica i pusti, ime u si platiti put?« »Zbog ega uvijek pronalaziš samo probleme?«, nestrpljivo je rekla i udarila ga svojom sitnom šakom u nadlakticu. »Smislit emo nešto.« On je još uvijek izgledao sumnji avo, ali je okrenuo temu na njezine brige. »Je li to on?« Kažiprstom je pokazao na minijaturu zaka enu za njezinu haljinu. U inio je to kao da se radi o ne emu ogavnom i štetnom. »Jest. Moram to nositi.« Poravnala je minijaturu i pogledala je. »Misliš li da e mi se svidjeti?« Christian se pomnije zagledao u portret. »Izgleda strogo. No možda je tako samo ispao na slici«, žurno je nadodao, ne žele i je obeshrabriti. »Ljudi na portretima uvijek izgledaju odviše ozbiljno.« »Hm.« Sad je ona izgledala sumnji avo. »Pitam se ho u li se ja njemu svidjeti.«
15
GIGA »Naravno da ho eš. Kako bi se ti mogla nekome ne svidjeti?« Privio ju je u snažan zagrljaj. »A meni eš nedostajati.« »Ne, ne u«, promrmljala je u njegova prsa. »Zato jer ideš i ti.« »Jeste li vi oboje ludi?« Christian je ustuknuo uz prestrašeni krik, ruke su mu pale s njezinog tijela. Zurio je iznad Cordelijine glave u blijed odsjaj lica vikonta Kierstona. »Ovo je nešto najgluplje i najnerazbori-tije što ste mogli u initi. Gospa Cordelia je zaru ena, dvorac vrvi stražarima, dužnosnicima i gostima. A vas se dvoje milujete i ljubite me u naran ama kao dvije seoske budale!« Cordelia je smeteno i gnjevno buljila u njega, za-boravivši na na in na koji je on djelovao na nju. »Slu ajno nismo inili ništa sli no. Osim toga, nikoga se ne ti e što ja radim«, izjavila je dok se Christian još uvijek pokušavao pribrati. »Zar ste zaboravili? Ja sam opunomo enik vašeg supruga«, odsje no je izjavio. »A to zna i da me se itekako ti e, moja gospo. Posebno kad se radi o takvoj vrsti idiotskog uga anja vlastitim sklonostima. Jeste li uop e pomislili što bi se dogodilo da vas otkriju?« Zurio je u njih dok mu je gnjev prelazio u ogor enje. »Vas ste dvoje obi na budalasta djeca.« Okrenuo se prema još uvijek nijemom Christianu i nešto ljubaznije rekao: »Sada morate oti i. Ovdje više nemate što tražiti. Ako želite napraviti Cordeliji uslugu, sklanjat ete joj se s puta sve dok ne oti e odavde. Tako e biti najlakše za vas oboje.« U mraku je zasjao njegov osmijeh kad je potapšao Christiana po ramenu. »Znam da prva ljubav boli, no s vremenom bol popušta.« Christian je tupo promatrao muškarca za kojeg je shvatio da je vikont Kierston u trenutku kad je ovaj izjavio da je opunomo enik Cordelijinog supruga. No ini se da je vikont krivo shvatio situaciju. Christian je pro istio grlo i rekao: »Gospodine, naravno da volim Cordeliju, ona mi je najbolja prijateljica. Ali mi nismo zaljubljeni, kao što vi predmnijevate.« »Nismo«, kiselo se složila Cordelia. »Nas smo dvoje samo prijateljski razgovarali.« »Prijateljski razgovarali u gluho doba no i, u skrovitom kutu oranžerije i jedno drugome u zagrljaju!«, izrugivao se Leo. »Za kakvog me vi idiota držite?« »Za onoga koji je slijep kao šišmiš«, srdito je odvratila. »Christian me samo prijateljski zagrlio.« »Mislim da bi bilo bolje da odem«, rekao je Christian vidjevši Leovu nevjericu. »Gospodine, mi nismo bili na tajnom ljubavnom sastanku, ali je istina da Cordelia ne bi trebala biti ovdje sa mnom. Nije nimalo umjesno da cari ino kum e prijatelju-je sa siromašnim glazbenikom.« Izrekao je to tiho i dostojanstveno, uko eno se naklonio i otišao. Leova se ljutnja raspršila. Momak je djelovao uvjerljivo. Možda je ipak sve pogrešno protuma io, no to nije mijenjalo injenicu da Michaelova zaru nica može raditi to što je radila, bez obzira koliko to bezazleno bilo. Okrenuo se prema Cordeliji koja je tiho stajala u mraku. Uperio je prema njoj prst i savio ga. »Do ite, moja gospo.« Zakora ila je na slabo svjetlo. Izdržala je njegov ispitiva ki pogled. Sav se njezin gnjev rasplinuo i opet ju je preplavio onaj udni osje aj. Bili su sami na ovom mra nom i mirisavom mjestu, a ona se mogla sjetiti samo jednog na ina da odagna zbrku u svojoj glavi koja joj se svakim otkucajem srca razlijevala po žilama. »Ho ete li me poljubiti kao što ste to inili ovog poslijepodneva?« »Ho u li što?« »Molim vas, poljubite me«, strpljivo je ponovila. »Veoma je važno.« »Moj Bože, vi ste nevjerojatni!« Ništa nije rekla, samo mu je prišla bliže. Htio se odmaknuti, ali nije mogao; inilo mu se da ga je sputala nevidljivim nitima. Mogao je osjetiti toplinu njezinog tijela, miris njezine kože i kose. Ona ga je u tišini promatrala širom otvorenim sjajnim o ima. »Molim vas.« Podigla je ruke, obujmila mu lice i privukla ga prema sebi.
16
GIGA Zašto se nije mogao ni pomaknuti? Zašto nije mogao sve ovo zaustaviti? Jednostavno nije mogao. Nije se mogao oduprijeti silini njezine strasti niti sprije iti navalu svoje. Rukama joj je obuhvatio vrat i pod palcem osjetio divlje udaranje njezinog bila. Rastvorila je usne, osjetivši na njima njegove, jezik joj se sudario s njegovim. Prelazila je jezikom po njegovim usnama i ustima, osjetivši njegov okus, slinu ispod njegovog jezika. Grudi su joj nabubrile i podigle se iznad niskog izreza dekoltea, žude- i za njegovim dodirom. Ruke su mu kriznule s njezinog vrata na mekane izbo ine. Zašao je prstom u njezin dekolte i dodirnuo joj bradavicu koja se istog asa ukrutila. Cijelo su ga to vrijeme njezina gladna usta proždirala, kao da žele isisati samu srž njegovog bi a. Na jeziku je osjetio opojnost njezine slatke žudnje. Krajnjim se naporom oslobodio mreže njezinog tijela koje ga je sapelo, mreže ije su tanke niti bile satkane od njenog mirisa, okusa i podatnosti koju je osjetio pod svojim rukama. »Majko sveta! Prestanite!« Odgurnuo ju je od sebe i rukama prešao preko usana i lica, kao da traži njezine otiske na svojoj koži. »Kakva ste vi to vještica?« Odmahnula je glavom i uz enje tiho rekla: »Nisam ja nikakva vještica. Ja vas volim.« »Ne budite glupi!« Teškom se mukom uspio sabrati. »Vi ste samo jedno razmaženo i svojeglavo derište.« »Nisam.« Opet je odmahnula glavom. »Ne, nisam. Još nikad nikoga nisam voljela na ovakav na in. Oh, jednom smo Christian i ja mislili da se volimo na taj na in, ali to nije potrajalo ni tjedan dana. Nikad nisam poželjela da me on poljubi na na in na koji sam htjela da me vi poljubite. Znam što osje am.« U njezinom je glasu, pogledu i osmijehu osjetio smireno uvjerenje. Izgledala je zadovoljno, samouvjereno i sigurno u sebe poput ma ke nad tanjuri em mlijeka. Leo se nasmijao, o ajni ki misle i da e možda obzirno zadirkivanje razbiti njezinu zastrašuju u pribranost. »Ne znate vi ništa, draga moja djevojko. Uop e ništa. Obuzeo vas je napad osje aja koje još ne razumijete. Oni spadaju u bra nu ložnicu pa ete ih uskoro shvatiti. Ja sam kriv za sve. Nisam vas smio poljubiti.« »Malo prije sam ja vas poljubila«, ispravila ga je. »Jer mi je to bilo potrebno.« Rukom je prošao kroz kosu promrsivši krupne crne uvojke na elu. »Cordelia, slušajte me. Za sve sam ja kriv. Nisam se smio poigravati s vama na na in kako sam to u inio u galeriji. Neka mi Bog pomogne, ali tada nisam shva ao da se igram s vatrom. A vi sada morate zaboraviti na sve te besmislice o ljubavi. Vi ete postati supruga kneza Michaela von Sachsena. To je vaša sudbina. I ako to ne prihvatite, samo ete povrijediti samu sebe.« Zataknula je nestašni uvojak iza uha. »Jeste li oženjeni?« »Nisam.« Na njezino je izravno pitanje odgovorio bez razmišljanja. »Imate li ljubavnicu?« »Imam li što?« Promjena teme na trenutak ga je zatekla nijemog, sve dok nije shvatio da se uop e ne radi o promjeni teme. »Ljubavnicu«, ponovila je zataknuvši i drugi uvojak. »Imate li trenutno ljubavnicu?« »Cordelia, idite odavde prije nego se uistinu rasrdim.« »Pitam se kako bi to izgledalo«, vragolasto je rekla i ustuknula kad joj se približio. »Oh, Bože, stvarno sam vas rasrdila. Pa, ne morate mi sada odgovoriti. Upitat u vas ponovno kad se malo više naviknete na tu ideju.« Rukom mu je dobacila poljubac, okrenula se i nestala u mraku. On je ostao stajati i promatrati odsjaj njezine haljine boje bjelokosti koja se pomicala u mraku kao da u njoj nema tijela, sve dok i nju nije progutao mrak. Ostao je stajati u mirisu koji je ostavila iza sebe.
17
GIGA
Tre
poglavlje
Kiša je šibala po oknima, od hladnog su propuha podrhtavali plami ci u kaminu. Knez Michael von Sachsen je odložio pero i nagnuo se bliže vatri, ispruživši ruke da ih ugrije. Travanj u Parizu nije uvijek bio vrijeme propupalog drve a i lepršavog proljetnog cvije a; vjetar i kiša znali su biti jednako surovi kao i usred zime. Opet je uzeo pero i nastavio s pisanjem prekrivaju i pergamentnu stranicu u kožu uvezene knjige nakrivljenim pau inastim rukopisom. Došavši na kraj stranice, odložio je pero. Ve dvadeset godina nije propustio niti jedan dnevni zapis: potanko izvješ e o svakom doga aju u proteklom danu i zabilježbu svake važne misli. Pro itao je zapis, posuo pijesak po stranici i zaklopio knjigu. Odnio je dnevnik do škrinje okovane željezom koja se nalazila ispod prozora. Izvadio je klju iz džepa i otklju ao mjedeni lokot na škrinji. Škrinja je bila zaklju ana ak i dok je boravio u toj prostoriji. Sadržavala je previše opasnih tajni. Podigao je teški poklopac i položio dnevnik na kraj reda posve identi nih knjiga, složenih tako da se na njihovim hrptovima vidi utisnuta godina. Kažiprstom je zaka io vrh knjige s godinom 1765.-om i izvadio je. Otvorio ju je stoje i le ima okrenut vatri. Knjiga se otvorila na šestom danu velja e. Na stranici je stajao samo jedan redak: Ove je ve eri u šest sati Elvira platila za svoju nevjeru. Zaklopio je knjigu i odložio je u škrinju. Spustio je poklopac uz mukli tresak, okrenuo klju u bravi i spremio ga u svoj džep. Svježa je cjepanica šištala u kaminu, još više isti i muklu tišinu u prostoriji i cijeloj ku i u ovo gluho doba no i. Podigao je svoju zaboravljenu ašu konjaka i gucnuo zure i u iskri avu vatru, a potom se uznemireno vratio do pisa eg stola gdje je maloprije pisao svoj dnevnik. Otvorio je ladicu i izvadio minijaturu u sedefnom okviru. U njega je gledalo mlado i nasmijano lice. Veselo lice, uokvireno gavranski crnim uvojcima, duboko usa ene sivoplave i i pr ast nos koji joj je davao pomalo vragolast izgled. Gospa Cordelia Brandenburg. Šesnaest godina, cari ino kum e, vojvodina ne akinja. Besprijekorno rodoslovlje i veoma ugodan izgled - ali nimalo nije sli ila Elviri. Cordelia je bila crnka, Elvira plavuša. Podigao je pogled na portret iznad kamina: Elvira, netom nakon ro enja blizanki. Po ivala je na ležaljci, odjevena u grimizni ku ni ogrta od pliša. Iz ipkom obrubljenog steznika uzdizale su joj se putene grudi, još bujnije nakon ra anja. Bogati plišani nabor milovao joj je oblinu boka. Jedna joj je ruka nehajno po ivala na krilu. Na zglavku joj je blistala narukvica koju joj je poklonio kad je rodila djecu. Promatra u bi na prvi pogled promaknula njezina neobi nost, ali je umjetnik uspio uhvatiti njezin složeni oblik naslikavši zraku sunca koja ju je jasno isticala na bogatom grimiznom krilu. Elvira se smiješila njemu dobro znanim osmijehom, onime koji ga je dovodio do ludila. Tako drzak, tako posprdan. ak i kad je bila prestrašena i kad je mogao osjetiti njezin strah, ona bi mu se tako smiješila. Koliko je ljubavnika imala? S koliko ga je muškaraca prevarila? ak mu je i sada to pitanje iz-grizalo dušu poput nekog debelog crva, ak i sada, kada Elvira više nije bila ovdje da ga mu i svojom drskoš u. Opet je pogledao minijaturu na dlanu. U prvim je danima braka žudio za Elvirom, ali si više nikad ne e dopustiti takvu slabost. Oženit e se ovom ženom jer mu treba nasljednik. I potrebna mu je žena u krevetu. Nije on bio od onih koji vole pla ati svoje užitke; to mu je ostavljalo opor okus u ustima. Ova e nova mlada žena probuditi njegovu mlohavu energiju i pružiti mu užitak i plodove svojih bedara. A usto e biti zaokupljena brigom za blizanke. Leo je bio u pravu kad je rekao da im je potrebna bolja obuka od one koju im je pružala njihova guvernanta. Knez se za njih slabo zanimao, ali ih je trebalo podu iti o dužnostima ženskog roda kako bi jednog dana postale prikladne supruge. Ve je isplanirao njihove zaruke. Dob od etiri godine nije bila prerana da si na vrijeme priskrbi najprestižnije veze. Naravno, one se 18
GIGA ne e udavati još devet ili deset godina, ali se mudar ovjek mora po eti rano pripremati. Svoje planove još uvijek nije spomenuo njihovom ujaku. A opet, to se nimalo nije ticalo Lea, iako bi on vjerojatno mislio da ga se itekako ti e. Djeci je bio jednako odan kao i njihovoj majci. Njezina ga je smrt shrvala. Kad je saznao da je umrla, trebalo mu je manje od tjedan dana da iz Rima stigne u Pariz, a odmah nakon sprovoda otišao je iz Francuske na godinu dana. Nikada nije rekao gdje je bio i što je radio tijekom te godine žalovanja. Michael je opet otpio konjak. Leova neprimjerena briga za Elvirinu djecu bila je mala cijena koju je pla ao za nastavak njihovog prijateljevanja. Njegov je šurjak bio veoma koristan prijatelj. Poznavao je svakoga na dvoru, to no je znao ijim se utjecajem treba poslužiti da bi se došlo do odre enog cilja, a bio je i ro eni diplomat. Tako er je bio i zabavno društvo, dovitljiv sugovornik, izvanredan kartaš, strastveni lovac i izvrstan jaha . I savršena osoba koja e se pobrinuti za potankosti prijateljevog vjen anja. Michael se nasmiješio sjetivši se kako je Lea razveselila mogu nost ponovne kneževe ženidbe. Ni jednom mu nije zamjerio što e mjesto njegove sestre zauzeti druga žena, jednostavno se radovao tome što e blizanke dobiti majku i što njegov prijatelj više ne e biti sam. Da, Leo Beaumont je bio izvanredan ovjek... iako pomalo lakovjeran. * * * »Oh, Cordelia, tako sam umorna!« Toaneta se uz uzdah bacila na ležaljku. »Strašno mi je dosadno slušati govore, stajati tamo kao lutka dok oni bez prestanka klepe u o protokolu i presedanima. Zašto moram ovog poslijepodneva sudjelovati u toj glupoj igri?« Energi no je ustala, što nije bilo u skladu s onime što je maloprije izjavila. »Zašto moram pred svima objaviti da se odri em prava na austrijsko prijestolje? Nije li o ito da upravo to i inim? Osim toga, Jozef, Leopold, Ferdinand i Maximilian, svi su oni prije mene na redu.« Cordelia je zagrizla so nu krušku. »Toaneta, ako misliš da je ovo zamorno, samo pri ekaj dok ne stigneš u Francusku. Pravo e vjen anje biti dvostruko pompoznije od sveg ovog ceremonijalnog dogovaranja.« Liznula je sok da joj ne klizne niz bradu. »Velika si mi ti utjeha«, zlovoljno je rekla Toaneta i opet klonula. »Tebi je dobro, nitko ne obra a pažnju na tvoje vjen anje.« »Da, uistinu sam prava sretnica«, suho je rekla Cordelia. »Vjen ati se u sjeni nadvojvotkinje Marije Antonije i Luja-Augusta, francuskog prijestolonasljednika.« »Oh!« Toaneta je sjela. »Žalosti te što e tvoje vjen anje pro i nezapaženo? Nisam te namjeravala povrijediti. Mora da je strašno kada u tako važnoj prigodi nitko ne obra a pažnju na tebe.« Cordelia se nasmijala »Ne, nije ni najmanje strašno. Samo sam htjela istaknuti i drugu stranu medalje. Zapravo, ni najmanje ne bih voljela biti u centru pažnje.« Bacila je ogrizak kruške na srebrni pladanj i nadlanicom obrisala usta. »Oh, draguljar ti je vratio narukvicu.« rekla je Toaneta zapazivši odsjaj na njenoj ruci. »Jest, i veoma je neobi na.« Cordelia je mršte i se otkop ala narukvicu. »Kad sam je prvi put vidjela nisam zamijetila njezin izgled - to je zmija s jabukom u ustima. Pogledaj.« Ispružila je ruku nadvojvotkinji. Toaneta je uzela narukvicu i oprezno ju držala na dlanu. »Prekrasna je, ali izgleda... ali izgleda... oh, kako se ono kaže?« »Zlokobno?«, nadodala je Cordelia. »Odbojno?« Toaneta je zadrhtala i dodirnula razjapljenu zmijsku glavu u ijim se ustima nalazila biserna jabuka. »Pomalo jest, zar ne? Mislim da je veoma stara.« Vratila joj ju je i još jednom zadrhtala.
19
GIGA »Iz srednjeg vijeka, tako je rekao draguljar. Veoma ga je o arala... Rekao je da još nikad nije vidio nešto sli no osim na ilustraciji u psaltiru iz trinaestog stolje a. Ne misliš li da je udno to što je toliko stara, a ima samo ova tri privjeska? Zapravo samo dva ako ne ra unaš dijamantnu papu icu koja je moja.« »Možda su se ostali tijekom vremena negdje pogubili.« »Hm.« Cordelia je prstima prelazila preko finog filigrana srebrne ruže u ijem se središtu nalazio tamnocrveni rubin. Pokraj nje je visio sitan smaragdni labud, svaki mu je detalj bio pomno izra en. »Pitam se kome je ovo pripadalo, odakle potje e?«, razmišljala je naglas. »Mislim da je veoma vrijedna.« »Da«, složila se Cordelia i opet je zakop ala oko zglavka. »Rado bih je nosila, a i ne bih. Posjeduje neku demonsku op injenost, ali mi se papu ica uistinu svi a. Podsje a me na Pepeljugu koja se sprema za bal.« Zakikotala se kada je ugledala izraz nevjerice na licu svoje prijateljice. »Oh, znam da nisam odrpanka koju je spasio princ, no mi idemo u Versailles za koji svi govore da je dvorac iz bajke i pobje i emo od ovog strogog protokola i moj me ujak nikada više ne e mo i tiranizirati. Ako nam se bude prohtjelo, mo i emo proigrati svoje živote i nikad vise ne emo morati mesti pepeo u kuhinji... Oh, Bože, zar je ve toliko sati?« Kad je sat u kapelici otkucao podne i kad je njegov zvuk odzvonio u dvorištu ispod prozora, trgnula se i posramljeno uzviknula: »Zašto uvijek kasnim?« »Zato jer misliš da je to otmjeno«, odvratila je Toaneta uz kikot. »Kamo sada kasniš?« »Trebala sam biti u kapelici u petnaest do podneva radi probe svog vjen anja pred kapelanom i nisam namjeravala zakasniti. Ova me narukvica zadržala.« Zgrabila je još jednu krušku iz zdjele s vo em i krenula prema vratima. »Mislim da nije niti važno. Otac Felix ne ekuje od mene da do em na vrijeme.« »Možda to o ekuje tvoj suprug?«, rekla je nadvojvotkinja promatraju i svoj izgled u ogledalu opto enom srebrom. Cordelia se nacerila. »Opunomo eni ili pravi suprug?« »Knez Michael, naravno. Vikont je samo marioneta.« »Oh, mislim da nije tako«, zamišljeno je rekla Cordelia. »Leo Beaumont nije nikakva marioneta. Uostalom, sigurna sam da on ne e biti na probi.« Dok je odlazila, obijesno je dobacila Toaneti poljubac. Od njihovog susreta u oranžeriji prije dvije no i, vikonta je vidjela samo iz daljine. udno, prijala joj je ta udaljenost. Njegov je lik ispunjavao njezine snove no u i skrivene misli dok bi bila budna. No inilo joj se da je bila napola budna dok ga je promatrala izdaleka, razmišljaju i o ovoj izvanrednoj, potpunoj i proždiru oj ljubavi koja ju je pogodila poput udara groma, ispunivši je grozni avom požudom. A sada je opet bila spremna za muškarca od krvi i mesa. Tijelo joj je zaigralo od pomisli da e biti kraj njega, da e osjetiti njegovu toplinu, da e udisati njegov miris. Uši su joj žudjele za njegovim glasom, o i za njegovim likom. Ovog poslijepod-neva na obredu Toanetinog odricanja od prijestolja bit e kraj nje, umjesto kneza Michaela. Gurnula je vrata kapelice i ušla u njezinu mra nu unutrašnjost ispunjenu mirisom tamjana. »Molim da mi oprostite što sam zakasnila, o e.« Osjetila je prisutnost Lea Beaumonta i prije nego što ga je ugledala kako nemirno še e ispred oltara. Srce joj je sko ilo u grlo. »Gospodine, i vas molim da mi oprostite. Nisam znala da ete i vi biti na probi.« uo sam od oca Felixa da vas nisu u ili kako je to nost kraljevska vrlina«, oporo je rekao Leo. »Oh, znam da kašnjenje nije pristojno.« Brzo mu je prišla, o i su joj blistale na ozarenom licu. »No razgovarala sam s Antoanetom. Moja se narukvica vratila od draguljara pa smo joj se divile, a vrijeme je brzo prolazilo.« Ispružila je ruku i obujmila mu prste.
20
GIGA Oprezno je oslobodio svoje prste, uhvatio je za zglavak i ispružio joj ruku prema svjetlu što je dopiralo kroz rozetu iznad oltara. I sada ga je, kao i svaki put, uznemirio neobi an izgled narukvice. Zmija koja je dovela u iskušenja i na kraju uništila Evu. Katkada je mislio da je Elvira bila Evino utjelovljenje i da je Michael veoma pomno i prikladno odabrao svoj dar. Opazio je da na narukvici nedostaje srce od žada. Taj je privjesak Michael poklonio Elviri. Vjerojatno je mislio da e biti takti nije da ga skine prije nego što narukvicu proslijedi Elvirinoj zamjenici. Pod prstima kojima je držao Cordelijin zglavak odjednom je osjetio kako joj bilo ubrzava. Koža joj je bila vrela. Pogledao ju je u lice, a ona mu se nasmiješila takvim zavodni kim osmijehom i o ima punim uzbu enja, da joj je odmah ispustio ruku kao da je držao užareno željezo. Na trenutak je morao zatvoriti o i da se ne prepusti njezinoj plamte oj želji. »No dakle, sada ste ovdje pa idemo obaviti posao. eka me još mnogo posla.« Naglo se okrenuo prema oltaru. »O e, ako ste vi spremni, možemo zapo eti.« Kapelan je stupio naprijed i usrdno rekao: »Gospodine, ne e trajati dugo. Samo da vas oboje upoznam s obredom i blagoslovom prstenja.« Cordelia je stala uz Lea. Suknja joj je okrznula njegovo bedro. Nagnula je glavu i pogledala ga. »Gospodine, nemojte se srditi. Iskreno mi je žao što ste zbog mene morali ekati.« »Nije potrebno da stojite tako blizu mene«, tiho se obrecnuo na nju i odmaknuo se. To ju je veoma povrijedilo. »Oprostite, gospodine, zar nešto nije u redu?« Kapelan je podigao pogled s molitvenika u kojemu je tražio odgovaraju e odlomke. »Ne.« Leo je uzdahnuvši odmahnuo glavom. »Sve je u redu, o e.« Zurio je ravno naprijed, ne žele i ni pogledati tu ustreptalu osobnost kraj sebe. Kako e, za ime svijeta, uspjeti iza i s njom nakraj na dugom putu do Pariza? Ili je možda mislio kako e, za ime svijeta, uspjeti držati svoje ruke podalje od nje? Obred je bio kratak i otac Felix je bio presretan što su brzo završili kad je shvatio koliko je vikont nestrpljiv, a gospa Cordelia rastresena. Nakon deset minuta je s olakšanjem zaklopio knjigu. »Ovo bi bilo sve. Blagoslov prstenja trajat e još pet minuta i, naravno, još u se morati obratiti župljanima. Gospo Cordelia, vi ete se morati ispovjediti prije mise tako da vam duša bude ista kad se budete zavjetovali.« »I njegovo gospodstvo isto?« »Moja gospo, budu i da je ovo vjen anje preko opunomo enika, vikont Kierston ne podliježe toj obvezi.« »I uz injenicu da ja nisam pripadnik vaše vjere«, izjavio je Leo. »A sad molim da me oboje ispri ate jer imam neodgodivog posla.« Otac Felix ih je blagoslovio i nestao u sakristiji. »Oh, ne, ekajte!« Cordelia je pridigla suknju i potr ala za vikontom koji je ve izlazio iz kapele. »Nemojte još oti i.« Primila ga je za podlakticu i povukla u malu bo nu la u. »Mora da vam je strašno laknulo što ne morate i i na ispovijed.« Zagrizla je krušku koju je tijekom cijele probe vjen anja držala u ruci. »Obi no postajem malo zaboravljiva kad se moram sjetiti svojih grijeha.« Njezin je kikot bio toliko zarazan da Leo nije mogao ništa drugo doli se nasmijati. »Selektivno pam enje zna biti od koristi.« Nije mogao skrenuti pogled s njezinih sitnih bijelih zuba koji su zagrizli so nu krušku. »Pitam se da li se ljubav drži grijehom«, promrmljala je žva i krušku. »Ne znam zbog ega vas volim, ali to je injenica i uistinu ne mislim da bi se Bog zbog toga rasrdio.« »Za ime svijeta, Cordelia, prestanite!« Trgnuo je ruku da se oslobodi. »Nemate pojma o emu govorite. Gnjevno ju je pogledao. »I niz bradu vam curi sok.«
21
GIGA Promrmljavši nešto, izvukao je svoju maramicu i obrisao joj bradu. »Cordelia, morate prestati s tim nestvarnim glupostima. ujete li me?« Gurnuo je maramicu natrag u svoj džep. ujem vas. No ja ne mislim da su to gluposti.« Vedro mu se nasmiješila. »Sutra nave er u hofburškoj kapeli postat ete moj suprug.« »Samo opunomo enik supruga!«, povikao je i u o aju podigao ruke u zrak. »Opunomo enik supruga!« »No, dobro, to je samo jedna mala sitnica.« Ogledala se naokolo traže i kamo bi mogla odložiti ogrizak, zatim je slegnula ramenima i tutnula ga u džep. »Leo, zar ne shva ate? Ovako je su eno. Osje am to u svojoj duši. Znam da postoje neke zapreke, ali to nije ništa što ne možemo prevladati.« »Zar ste vi zaista poludjeli?« Bespomo no ju je promatrao. Odmahnula je glavom. »Nisam. Poljubite me i onda ete shvatiti što mislim.« »Oh, ne.« Odmaknuo se drže i ispružene ruke kao da se brani od nje. Ona je bila Eva; narukvica u obliku zmije zasjala je na njezinom vitkom zglav-ku kad je posegnula za njegovom rukom. »Poljubite me«, ponovila je tihim i blagim glasom. Njezine su ga o i dozivale sireninim pjevom, rastvorene su mu usne nudile ulaz u opojne tajne njezinog tijela. Stavila je ruku na njegovu i približila mu se. Svjetlo s vitraja poigravalo se na njezinom nagnutom licu, zlatna joj je pruga prekrila mlije nobijeli vrat. »Poljubite me, Leo.« Obim joj je rukama obujmio lice. Osje ao je neizdrživu želju da svoje usne pritisne na njene. Kao da su mu usne zaigrale sjetivši se kad ju je prije poljubio, a ona ga je promatrala pogledom punim iš ekivanja i zadivljuju eg putenog bu enja. Osjetio je kako su mu se prsti duboko utisnuli u mekanu kožu njenih obraza. Ovdje je bio demon, nije znao je li u njoj ili u njemu, ali ga je trebalo istjerati. Pogledao ju je; njegove o i kao da su prodirale kroz njezino tijelo, sve do same duše. Odjednom je naglo ispustio njezino lice. Okrenuo se i otišao iz kapele, zalupivši vratima za sobom. Cordelia se od razo aranje ugrizla za usnicu. Osje ala se prazno, kao da joj je obe ano nešto što joj je odjednom neobjašnjivo uskra eno. Pa ipak je bila sigurna da i on osje a isto što i ona - da su na neki na in vezani jedno za drugo. A to uvjerenje nije mogla umisliti ni zanemariti niti ga dovoditi u sumnju.
22
GIGA
etvrto poglavlje Leu je bilo dosadno, iako to nije mogao nitko naslutiti po njegovom osmijehu, razgovorljivosti niti po diplomatskom nastupu te ve eri. Mrzio je maskirane zabave više od ega pa bi se u Parizu ili Londonu pojavljivao u svojoj uobi ajenoj odje i, nose i samo masku preko o iju. No on je u Be u bio strani gost i lan izaslanstva pa bi bilo nepristojno da zanemari zabavu svojih doma ina. Stoga je sada bio maskiran u rimskog senatora, odjevenog u grimizom obrubljenu togu, ali da bi ipak istaknuo svoju nesklonost prema takvoj vrsti zabave, nehajno je mahao maskom za o i obješenom za prst. Premještao se s jedne noge na drugu i stalno pogledavao na sat. U pono e svi skinuti maske pa, ako se prije toga uspije išuljati, mogao bi se vratiti odjeven u svoju odje u a da ne privu e nikakve komentare. U me uvremenu je odsutna duha sudjelovao u razgovorima dok je o ima kriomice pretraživao gomilu ljudi traže i Cordeliju. Ona je bila za stolom. Bila je odjevena u nebeskoplavu haljinu od proši-venog tafta iznad podsuknje blijedoplave boje. Uvojci crni poput no i, pri vrš eni na zatiljku bisernim ešljem, padali su joj po bijelim ramenima. Na ruci je nosila svoju zaru ni ku narukvicu. Zamijetio je kako se odsutno s njome poigrava kad nije znala kamo bi s rukama. Prisiljavao se da ne gleda u nju, no uvidjevši da mu to ne polazi za rukom, usredoto io se na to da barem nitko ne zamijeti da je promatra. Više ga je puta zna ajno pogledala preko širokog stola, ali joj nije uzvratio pogled, ve se pretvarao da promatra blistave višekrake svije njake, more kristala i sjajne površine srebrnih i zlatnih pladnjeva izme u njih. No nije mogao a da ne primijeti koliko je ushi ena. Živahno je žuborila i njezini su joj se susjedi za stolom pridružili u avrljanju i smijehu. Izgledala je kao da posebno blista medu onima oko sebe pa je Leo još jednom uo io sli nost s Elvirom: svi koji su se nalazili u istoj prostoriji s Elvirom postajali bi pametniji, ljepši, zgodniji i živahniji. ak je i Michael u prvim danima njihovog braka bio preuzeo neke pozitivne osobine. Amelia i Sylvie su katkada pokazivale tra ke duha svoje majke, no ve inom su bile preplašene zbog nepopustljive guvernante koja se ravnala prema strogim zapovijedima svoga poslodavca i gušila u djevoj icama sve nagovještaje neprimjerene živahnosti te ih podu avala i uvježbavala tako da znaju gdje im je mjesto i koje su njihove dužnosti. Leo je odjednom postao svjestan da stiš e zube pa se prisilio da se mislima vrati u plesnu dvoranu. Nešto je rastreseno dobacio svome susjedu dok je pogledom tražio Cordeliju me u plesa ima. Ona se nakon ve ere vjerojatno presvukla u kostim, ali je bio siguran da e je prepoznati, bez obzira na složenost maske. Ništa nije moglo sakriti njezinu bit. Kad je susjedovu pažnju zaokupio neki drugi gost, iskoristio je priliku i udaljio se, pažljivo zaobilaze i vatrogasce s njihovim smrkovima - njih je osam stotina bilo strateški postavljeno u prozorskim udubljenjima da paze na tisu e upaljenih svije a. Re eno mu je da je carica dala postaviti krevete za hitne slu ajeve, lije nike i lijekove u prostorije koje su okruživale privremenu drvenu konstrukciju plesne dvorane uz dvorac Belvedere. To mu se inilo kao tipi na vladarska opsjednutost detaljima. Kadrilu su plesala etiri para. Zastao je da ih promotri i pogled mu je odmah zapeo za okretnu osobu, skandalozno odjevenu u hla e koje su joj isticale listove i bedra. Nosila je dugu tuniku koja joj je ve inom prekrivala bokove, ali se pomicala kako bi izvodila plesne pokrete i otkrivala pogled na zaobljenu stražnjicu. Kosa joj je bila zalizana i sputana na zatiljku u svilenoj mrežici. Svilena crna maska prekrivala joj je o i i nos, ali je Leo ipak znao da je to Cordelia. Što li je to, Lucifera mu, izigravala? Naškubio je usne i ne ujno zazviždao te nesvjesno pogledao prema uzvišenom podiju na kojemu je sjedila carica sa svojom k eri, sinovima i višim dvoranima s francuskog i 23
GIGA austrijskog dvora. Je li uop e imala pojma da je njezino kum e odjeveno u ovaj skandalozni kostim? Cordelia se nije trebala bojati vojvode Franza, jer ga je podagra sprije ila da do e na bal, ali je ipak riskirala oštre osude. Osim toga, privla ila je poglede svih onih koji su joj se našli u blizini. Izgledala je ne uveno i veoma zavodljivo. A nakon što se on sutra kao opunomo enik vjen a s njom, bit e u potpunosti pod njegovim nadzorom sve dok je ne dovede knezu Michaelu. On e se morati pobrinuti da se ne izruguje ustaljenim pravilima ponašanja na putu za Francusku. Ovo je ceremonijalno putovanje imalo strogo odre ena pravila ponašanja. Na putu e se mnogo puta zaustaviti da se francuski narod upozna sa suprugom prijestolonasljednika, tako da ne dolazi u obzir nikakvo nekonvencionalno ponašanje, bez obzira koliko buntovnica bila privla na. A ona je uistinu bila privla na. ak i kad se mrštila i negodovala, nije mogao zanijekati koliko ga uzbu uje. Zvukovi glazbe su utihnuli i graciozni je ples završio. Cordelia se odsutno nasmiješila svome partneru, okrenula se i udaljila nesputanoš u koju joj je omogu avao kostim. Leo je opazio da traži nekoga jer je stalno kružila prostorijom, šuljaju i se dugonogom ma jom gracioznoš u od koje su ga prožimali trnci. Sude i prema tobolcu sa strijelama na le ima, bila je maskirana u Dijanu, boginju lova. Izgledalo je da nije svjesna pažnje koju je privla ila. Pogledi i šaputanja puni zgražanja i jala pratili su svaki njezin korak i izazivali požudne reakcije. Michael bi dobio napadaj da je sada može vidjeti, pomislio je Leo. Nasuprot njemu, on nije bio nimalo šokiran, dapa e, htio se naglas nasmijati. isto ludilo. No da joj pruži podršku, nije mu bilo ni nakraj pameti. Bože dragi, zašto je pristao prihvatiti se te odgovornosti? Pa naravno, o ekivao je sramežljivu i poslušnu debitanticu. A umjesto toga... Nestrpljivo je krenuo prema njoj, ne ispuštaju i je iz vida. Zastala je uz mladog glazbenika Christiana Percossija koji je pozorno slušao nekog brkatog vojskovo u. Leo je opazio kako je u prolazu ovlaš dodirnula prijateljevu ruku. Tada su mu na trenutak ne ija le a zaprije ila pogled, a kad su se le a odmaknula, Dijana je nestala. Frustrirano je zastao i ogledao se naokolo. Tada je opazio kako mladi Percossi kre e prema vratima koja su vodila u dvorište. ito još jedan tajni sastanak. Leo je zakolutao o ima. Ubrzao je korak i krenuo za glazbenikom. No ni je zrak bio studen; zvijezde su sjajile poput kristala na crnoj baršunastoj pozadini. Nakon plesne dvorane zagrijane bezbrojem svije a i mnoštvom toplih tijela, zadrhtao je u svojoj tankoj togi. Crveni se tepih prostirao od nadstrešnice plesne dvorane do glavnog ulaza u dvorac Belvedere; baklje su osvjetljavale put koji je nestajao u blistavom ždrijelu dvorca. Nije bilo ni traga njegovom plijenu, ali je ipak nastavio dalje prema dvorcu. Golemo predvorje dvorca bilo je neprirodno tiho. Jedan jedini lakaj žurio je preko ogromnog mramornog poda i znatiželjno pogledao vikonta u kostimu Rimljanina. Zastao je kao da oklijeva, a zatim je negdje sat odzvonio pono pa je žurno nastavio svoj put. Iz drugog predvorja, s lijeve strane velebnog stubišta, Leo je za uo Cordelijin glas, tih, no uzbu en i užurban. Ušao je u malu prostoriju bez najave. Laknulo mu je kad ih je vidio kako stoje kraj prozora na pristojnoj udaljenosti jedno od drugoga. Iako su ga ve uvjeravali da su samo prijatelji, nije im bio povjerovao. No sada je bilo o ito da se ne radi ni o kakvom tajnom ljubavnom sastanku. Cordelia je osjetila njegovu prisutnost i tiho krenula prema vratima. »Oh!«, rekla je. »To ste vi.« »Da, to sam ja.« Nastavio je dalje hodati. »Što, za ime Krista kralja, radite u tom kostimu?« »Upravo sam je i ja pitao isto, gospodine.« Christian je odsutno prošao prstima kroz
24
GIGA svoje svijetle uvojke. Bio je nemaštovito ali pristojno maskiran u putuju eg glazbenika. »Cordelia, to je ne uveno. Što ako carica otkrije da si to ti? Ili ako dozna tvoj stric? Znaš li što bi ti napravio?« »Znam«, veselo je rekla. »Ali on ne e znati, a ne e ni carica. Zna samo Toaneta, a ona me nikad ne bi odala.« »Cordelia, ti si nemogu a.« Christian je pogledao vikonta, nesvjesno traže i njegovo odobravanje. »Cordelia, do ite ovamo.« Leo ju je primio za ruku i odveo do zidnog ogledala. »A sada se dobro pogledajte i recite mi što vidite.« Nagnuvši glavu na jednu stranu, Cordelia je pomno promatrala svoj odraz. Njegovo je pitanje bilo udo, ta bilo je o ito što vidi. »Vidim sebe, maskiranu u Dijanu, boginju lova.« »Ne, vidite sebe odjevenu u najizazovniju i najzavodljiviju odje u.« »Ali ovo je samo kostim za bal. Bit zabave i jest da se odjeneš sablažnjivo i da te nitko ne prepozna.« »Još niste dovoljno stari ni mudri niti rafinirani da biste uzbu ivali muškarce.« »To radim?«, prekinula ga je. »Jesam li i vas uzbudila?« Na trenutak je ostao bez rije i pa je Christian bio taj koji je uzviknuo: »Cordelia!« »Nisam ja to prva rekla«, odvratila je. »Uzbu ujem li tebe, Christiane?« »Ne... ovaj, htio sam re i da bi mogla.« Opet je rukom prošao kroz uvojke. »To je sablažnjivo, Cordelia. Ti si cari ino kum e i udat eš se...« »To no tako«, umiješao se Leo kad se pribrao. Primio ju je za ramena, osjetivši pod rukama njihovu tananost te je još jednom okrenuo prema ogledalu. »Pogledajte se, Cordelia. Uop e ne mislite na to kakvu reakciju izazivate kod muškaraca. Svaki je muškarac ve eras u plesnoj dvorani slinio im bi vas pogledao, a vi ste bezbrižno hodali naokolo poput neke nedužne vile iz bajke. Iskreno vam kažem da se takve predstave ne e svidjeti vašemu suprugu.« Pod rukama je osjetio uzavrelost njezinog tijela. Uzdahnula je. »Ne znam zbog ega ste obojica toliko srditi, kad nitko osim vas i Toanete ne zna tko sam. Osim toga, prošla je pono pa mogu oti i i nikad nitko ne e doznati. Usput, nisam primijetila da je itko slinio za mnom.« »Jedino vam to ide u prilog«, suho je rekao Leo. »Da ste namjerno htjeli izazvati takvu reakciju, zaista biste bili nesnosni.« Okrenula se i gnjevno zagledala kroz prozor. Ve se bila navikla na to da je grde zbog živahnog duha, ali ne na ovakav na in i posve sigurno ne s Christianove strane. »Možda sam pogriješila«, zaklju ila je tihim glasom. »I možemo li, molim vas, sada prestati razgovarati o tome? Imam jednu mnogo važniju temu.« »Nešto osobno?«, upitao ju je Leo podignuvši obrve. Okrenula se i pomno zagledala u njega. Tirkizne su joj o i blistale kroz proreze crne svilene maske. »Gospodine, htjela bih da vam povjerimo jednu tajnu... Ja... mislim da biste nam možda vi mogli pomo i.« »Oh.« Obrve su mu od enja gotovo nestale u kosi. »Cordelia, mislim da ne...«, oklijevaju i je zapo eo Christian. »Vikont Kierston e nam pomo i«, prekinula ga je. »Ho ete, zar ne?« Stavila je ruku na njegovu golu nadlakticu. Unato zabrinutosti, prostrijelila ga je pogledom punim uzbu enja kad je prstima dotakla njegovu toplu kožu. Leo je odmah maknuo ruku. »Idite se presvu i«, rekao je, teškom mukom zadržavši ravnodušan glas. »Odbijam razgovarati o bilo emu dok ste u toj odje i.« »Obojica ete ostati ovdje i pri ekati me?«, žurno je upitala. »Ne u se dugo zadržati.« »Dok vas nema, Christian i ja emo se bolje upoznati«, hladno je odvratio. »Izvrsno.« Jurnula je prema vratima. »Christiane, ti mu možeš objasniti stanje s
25
GIGA Polignyjem dok me nema. A kad se vratim, obojici u priop iti svoj plan.« Vikont je odmahivao glavom kad je otišla. »Mislim da mi treba aša šampanjca da se priberem.« Otišao je do uzice za zvono koja je visjela kraj vrata i pozvonio lakaju. »Cordelia zna katkada tako djelovati«, odvažio se re i Christian uz plah osmijeh. »Toliko je puna energije i ideja da me esto zna izbaciti iz ravnoteže.« Leo se suosje ajno nasmiješio, ali nije rekao ni rije i. Izdao je nalog lakaju koji se odjednom pojavio i potom je rekao: »Christiane, upoznajte me sa stanjem.« * * * Cordelia je otr ala stubištem do male prostorije u kojoj je stanovala kad je dvor boravio u dvorcu Belvedere. Nije bila ni izdaleka tako prostrana i elegantna kao njezine odaje u Schonbrunnu, ali ni tako sku ena kao ona u drevnom dvorcu Hofburg, no dvorani su bili navukli seliti se iz jednog dvorca u drugi, ovisno o cari inim ceremonijalnim obvezama pa se Cordelia u svakome od njih osje ala kao kod ku e. Povukla je uzicu zvona i odjurila do ormara, svla i usput tuniku preko glave. »Gospode Bože, smiluj se! Što to imaš na sebi, djevojko?« Nekoliko trenutaka nakon poziva, na vratima se pojavila Mathilde. Ona je bila Cordelijina dadilja, a sada je obavljala dužnost njezine osobne sluškinje, iako ju je nastavljala kuditi, tješiti, cjelivati i lije iti, kao da je Cordelia još uvijek njezino dojen e. »Što bi rekao tvoj stric? A carica?« Brzo je zatvorila vrata za sobom, kao da bi iz hodnika mogle proviriti znatiželjne o i. »Oh, Mathilde, nemoj po injati.« Cordelia se izvukla iz tunike i bacila je na pod. »Samo Toaneta zna tko sam, a ona misli da je ovo bila izvrsna šala. A sada se moram presvu i.« Povla ila je uzicu hla a oko struka dok je promatrala sadržaj ormara. »Moram re i švalji da mi sašije haljinu od jute iji e mi ovratnik sezati do ušiju! To e biti po volji ednog vikonta Kierstona!« Nacerila se kad je odbacila hla e i preko ramena navla ila košulju. »O emu to brbljaš?« Mathilde je pokupila odba enu odje u razbacanu po sobi. »Ako ti je netko o itao bukvicu zbog te nepodopštine, onda je sve u redu.« Cordelia nije ništa odvratila. Navukla je haljinu od muslina ukrašenu gran icama. »Ova e biti u redu. Jednako je zavodljiva kao i plast sijena. Zaveži me, Mathilde.« Okrenula joj je le a i uhvatila se za stup kreveta dok je Mathilde zatezala vrpce njezinog korzeta. »Dobro je. Hvala ti.« Stavila je kažiprst i palac na struk i zadovoljno kimnula glavom. »Pretpostavljam da u imati ogroman struk kad budem imala djecu. A sada, gdje su mi arape?« Mathilde joj ih je pružila bez rije i. Ve je bila navikla na Cordelijino muši avo ponašanje. »Marama«, rekla je Cordelia i zakora ila u podsuknju i haljinu. »Treba mi neka skromna marama koja e mi prekriti svaki centimetar grudi.« Mathilde je rezignirano odmahivala glavom i ponudila joj bijelu maramu od finog lanenog platna. Cordelia ju je pri vrstila na dekolte haljine. »Oh, moja kosa. Ne mogu nositi ovu mrežicu, ona bi me odala.« Skinula ju je i oslobodila svoje crne uvojke. »Budi tako dobra pa me brzo raš ešljaj.« Mathilde je u inila re eno i etkala crne kovr e sve dok nisu zablistale modrim odsjajem. »Srce si, Mathilde. Ne znam što bih bez tebe.« Zagrlila ju je oko vrata i zvu no poljubila. »Nemoj me ekati. Mogu se i sama razodjenuti.« Uzela je lepezu i plešu im korakom izašla iz sobe, ostavljaju i nasmiješenu Mathilde da pospremi prostoriju nakon ciklona. Zvukovi glazbe još su uvijek dopirali iz plesne dvorane kad je Cordelia presko ila
26
GIGA posljednje dvije stube mramornog stubišta u glavnom predvorju. Nije zastala da uhvati dah, ve je požurila u manje predvorje. Zastala je na vratima ispod zidne baklje i formalno se naklonila. »Vjerujem da sada nemate što prigovoriti mome kostimu, lorde Kierston.« Podigla je pogled, goru a joj se baklja odražavala u tamnim zjenicama. »Rekao bih da je ovo golemi napredak, gospo«, odvratio je hladno se naklonivši. »Imat u na umu da švalji naru im jednu od onih oprava kakve se nose u sultanovom haremu«, rekla je. »Nešto što e prekriti svaki centimetar moje kože i s velom preko glave, tako da mi se vide samo o i. Bi li vam to bilo po volji, gospodine? Tako nikad ne bih nikoga zavodila niti...« »Zauzdajte jezik, Cordelia!«, prekinuo ju je, nastoje i sakriti da ga sve ovo zabavlja te odvrativši pogled da ona ne vidi smijeh u njegovim o ima. Cordelia bi se mogla pokriti konjskom strunom i svejedno bi bila zavodljiva, ali joj on to nije kanio re i. »Dovodim li vas u iskušenje, gospodine?« Smjerno ga je pogledala, trep i dugim crnim trepavicama u savršenom oponašanju koketiranja. »Cordelia!«, opet je uzviknuo Christian. Još nikad nije vidio da se njegova prijateljica ponaša na ovakav na in. »Da nisi popila previše šampanjca?« Odmahnula je glavom, još uvijek pogledom fiksiraju i vikonta. »No dakle, dovodim li vas u iskušenje, moj gospodine?« »U više nego jedno«, prigušeno je rekao. »Neka su od njih ugodna.« »Samo sam se šalila«, rekla je, iako je znala da to nije istina. No inilo joj se da se u njoj pojavljivao neki vraži ak kad bi bila u vikontovoj blizini i nikako si nije mogla pomo i. »Mislim da uop e nemate smisla za humor, gospodine. Da imate, ne biste nosili taj dosadni i nemaštoviti kostim.« Leo je pogledao svoj odraz u ogledalu. »Što s njime nije u redu?« Zvu ao je ozloje eno. »Bezizražajan je. Da ste se maskirali u rimskog legionara... u kratku togu i dokoljenice i one sandale s vrpcama isprepletenim do koljena. E, to ne bi bio nimalo dosadan kostim. Oh, da, još i vjen od pozla enog lovorovog liš a na glavi. To bi bilo veoma primamljivo.« Leo je bio toliko zaokupljen time da se zamisli u kostimu kojega mu je tako živopisno predo ila, da mu je trebalo malo vremena da shvati kako ga je opet izbacila iz ravnoteže. Pogledao je Christiana i na svoj jad opazio da se mladi cereka. »Cordelia je veoma dobra kad su u pitanju kostimi, gospodine«, izjavio je Christian. »Ona kreira sve kostime za predstave koje kraljevska obitelj postavlja u kazalištu u Schonbrunnu. Znam da je ono što je ve eras nosila bilo skandalozno, ali je bilo i veoma mudro.« Leo je još jedanput pogledao svoj odraz u ogledalu i zatekao se kako i sam misli da je njegov kostim uistinu dosadan. Legionarska bi maska bila mnogo maštovitija. Dragi Bože! O emu li on to razmišlja? »Bila je neupadljiva kao flamingo u kokošinjcu«, rekao je. »Možemo li sada prije i na glavnu temu? Ako Poligny krade Christianove radove, onda ga treba razotkriti.« »Da, ali ak i da to u inimo, Christianov bi položaj ovdje bio neizdržljiv, ak i uz cari inu podršku. Poligny ima velik utjecaj i veoma mnogo prijatelja.« »To sam ja rekao tebi,« istaknuo je Christian, »a ti si me optužila da sam pesimist.« »Pa, malo sam bolje razmislila.« Prišla je k stolu i boci šampanjca. »Imate li ašu i za mene?« »Bojim se da nemamo.« Leo je pijuckao svoje vino. »Nije važno. Mogu piti iz Christianove.« U inila je što je rekla i uzela ašu iz njegove ruke. »Evo što sam smislila. Christian bi trebao razotkriti Polignyja u lecima koji e se pojaviti na ulicama onoga dana kad svi mi odemo iz Be a.«
27
GIGA Leu se odjednom razbistrio pogled. I glazbenik odlazi? »Ali, zar to ne e izgledati kao da se bojim obraniti svoj stav?« Christian joj je uzeo ašu i otpio. »Možda ho e, ali ne i ako izneseš neoborive dokaze.« Ispružila je ruku prema aši, govore i brzo i jezgrovito. »Na kraju e nastati strka i vijest e sti i do Pariza, tako da eš ve biti slavan kad stigneš tamo pa ti ne e biti teško na i utjecajnog pokrovitelja. Svi znaju da si genij. A ako ne znaju, otkrit e to im po neš svirati. Što vi mislite, gospodine?« Okrenula se prema Leu koji je promatrao njihov dijalog zabavljaju i se. U njihovom neusiljenom ponašanju nije bilo nikakvih skrivenih ljubavni kih znakova; podsje alo ga je na na in na koji su se družili on i Elvira. I opet ga je preplavila tuga, jednakom silinom kao i uvijek kad bi pomislio na nju. Uzeo je bocu i napunio ašu. Opazivši sjenku u vikontovim o ima, Cordelia je pogledala Christiana koji se mrštio, zaokupljen mislima na predstoje i posao. »Mislite li da bi moj suprug bio voljan financirati Christiana?«, upitala je vikonta dok je otpijao vino i vra ao se iz crnih misli koje su ga obuzele. »Samo ispo etka, to mislim. Samo dok ga ne upozna s pravim ljudima.« Leo je protrljao bradu i razmislio. Zauzimanje za siromašnog mladog glazbenika ne bi nimalo bilo u Michaelovom stilu, ak ni ako je on genij. »Ne bih se u to posve pouzdao«, napokon je rekao. Christian je izgledao potišteno, a Cordelia je impulzivno rekla. »A ako ja to zaželim kao svadbeni poklon? Pa nije to neka velika stvar.« Leo nije mogao a da se ne nasmije. »Draga moja djevojko, nevjesta ne dolazi ve prvi dan svome suprugu da od njega traži vjen ani dar.« »Pretpostavljam da ne«, žalosno je rekla. »Osim toga, ja nemam novaca da si platim putovanje«, istaknuo je Christian. »Oh, imam ja novca, to uop e nije problem«, ponovno je oduševljeno rekla. »Mogu ti posuditi koliko ti je potrebno.« »Ne želim posu ivati novac od tebe, Cordelia.« »Fuj! Lažni ponos«, prezirno je rekla. »Vratit eš mi kad postaneš bogat i slavan i poznat u cijelome svijetu. Ali moraš imati pokrovitelja u Parizu. Možda kralja...«, upitno je pogledala Lea. »Mogu e je. Kralj je darežljiv pokrovitelj, ali nije lako pridobiti njegovu pažnju.« Cordelia je grickala usnicu. Smislila je rješenje, ali se pitala bi li bilo drsko predložiti ga. Naravno da bi, ali tko ne riskira, taj i ne profitira. No, bilo bi neoprostivo da oba muškarca stavi u neugodan položaj. »Strašno sam žedna od ovog šampanjca«, rekla je. »Kad bi mi barem netko donio limunadu.« »Ja u ti donijeti«, istog je trena rekao Christian, a ona je znala da e se on ponuditi. Odložio je ašu sa šampanjcem na stol i pohitao iz prostorije. Cordelia je uzela odloženu ašu i otpila, pokušavaju i smisliti na in na koji e pristupiti ovoj osjetljivoj temi. »Mislio sam da že ate od šampanjca«, primijetio je Leo i naslonio se na rub stola prekriživši ruke i promatraju i je ironi nim pogledom. »Htjela sam vas nasamo nešto zamoliti«, rekla je. »Zbog ega imam osje aj da opet slijedi neka nevolja?« Okrenuo se da dohvati svoju ašu. »Biste li vi financirali Christiana?« Nakratko je zatvorio o i. »Molim vas. To vam ne bi bio neki veliki problem, zar ne?« Prišla mu je i opet mu
28
GIGA dodirnula ruku. »On je stvarno genij. Vidjet ete.« Otvorio je o i i pogledao je. Istog je asa to požalio. Ona ga je promatrala rumenih obraza, raš upana joj je kosa uokvirivala srcoliko lice. O i su mu se prikovale za duboku jamicu na bradi i senzualnu liniju punih usana. Nestrpljivo je odmaknula kosu s lica i zataknula je iza uha. Pogled mu je pao na male pravilne uške. Ušne su joj resice bile duge, kao da mole nježno grickanje njegovih zuba. »Molim vas«, tiho je rekla. »To bi mi mnogo zna ilo. On ne smije ovdje rasipati svoju genijalnost. To ne bi bilo pošteno prema cijelome svijetu!« »Kako bih mogao biti odgovoran za to da cijeli svijet lišim jednog genija?«, rekao je, izvivši usne u nehoti an osmijeh. »Cordelia, vi možete za arati ptice u zraku i ribe u moru.« i su joj zasjale pa je znao da e opet sve zabrljati. »Mogu li, gospodine?«, mali je bijeli zub zagrizao donju usnu. Obim joj je rukama obuhvatio lice, zaronivši prste u njezine zapetljane kovr e. Grubo je pritisnuo svoje usne na njene, kao da želi njih oboje kazniti za ovo ludilo kojemu se nije mogao oduprijeti. Jezikom joj je silovito razdvojio usne, gurnuo ga unutra i po eo pustošiti njezinim ustima kao da želi probiti njezino tijelo i doprijeti joj sve do jogunaste i neodoljive duše. Rukama joj je snažno stiskao lice dok se sam sa sobom borio da obuzda svoju sve ve u želju i da izroni iz ovog maglovitog ludila. No, za udo, ona se nasmijala drže i svoje usne na njegovima. Dah joj je postao vlažan, a šapat sladak, jezik joj je zaigrao zajedno s njegovim. Trljala je svoje tijelo o njegovo, rukama mu obuhvatila stražnjicu i pritisnula njegova bedra o svoja. Leo je ustuknuo i ispustio joj lice. Zurio je u nju, u zarumenjelo lice, u nasmiješene usne, u sanjiv i požudan pogled u njezinim o ima. »Odlazite odavde.« Ostala je stajati na mjestu. Rukama je prošla kroz kosu i odmaknula neposlušne uvojke s lica. »Leo, zar me ne biste mogli barem malo voljeti? Samo jednu trun icu?« Divlja ki je opsovao, odgurnuo je i otišao iz prostorije. Cordelia je zubima zagrizla palac. Barem nije rekao ne. A možda je to što je poslušala instinkt bila pogreška. Možda ga je odbijala estitost jer je bio naviknut na složene igrice koketiranja pred blistavim ogledalima Versaillesa. Ona nije znala igrati te igrice. Nije znala kako da se pretvara da bude bilo što, osim onoga što jest. Previše napeta da bi otišla na spavanje i suviše uznemirena da bi vodila suvisle razgovore, uputila se prema baroknim vrtovima dvorca da joj no ni zrak rashladi obraze. Uznemirila ju je ova provala strasti. U jednom je trenutku preplašila Lea, onda kad je u njemu osjetila neku silu koja ju je mogla gurnuti u vrtlog u kojemu bi izgubila sva osjetila i vlastiti identitet. Zadrhtala je od snažne požude u svojim slabinama i pitala se kako bi to bilo kad bi mogla iskusiti tu neobuzdanu silu.
29
GIGA
Peto poglavlje Po stoti je put toga dana Cordelia uzela minijaturu svoga budu eg supruga i pomno je zagledala. Kao da je, svaki put dok je zurila u to hladno i bezizražajno lice, o ekivala da e na i neku naznaku kakav je on ovjek. Znala je da njoj njezina minijatura prili no vjerno sli i, ali da ipak ne prikazuje kakva je ona osoba u cjelini. Sat je otkucao pet puta. Za jedan e sat biti udana preko opunomo enika za muškarca ije je lice zurilo u nju iz lakiranog okvira. I znala je da je žalosno nespremna za brak: da bude žena i majka - ili kneževim dvjema djevoj icama ili da i sama rodi dijete. Na pomisao da poput slijepca srlja u nepoznato, prošli su je hladni trnci. Dojurila je Mathilde, ruku punih srebrne tkanine. »Do i, dijete, do i. Vrijeme leti, a moraš biti dolje na sastanku sa stricem u pet minuta do šest.« Zarumenjelih obraza i pomalo dah i, položila je haljinu na krevet. Haljina je bila toliko bogato pro-šivena srebrnim nitima i sitnim biserima da je težila gotovo isto kao Cordelia. Odložila je minijaturu i ustala. Haljina koju e nositi na drugom vjen anju ve je bila spakirana u kožnatu škrinju koju e odnijeti u Pariz. Bila je sašivena od zlatne tkanine i mnogo teža od ove. Stresla je sa sebe ogrta nestrpljivim pokretom koji je prikrivao iznenadnu strepnju i mirno stajala dok je Mathilde vrsto zavezivala vrpce njezine podstave za bokove. Bila je toliko široka da je morala postrance prolaziti kroz vrata, osim kroz ona najšira. Zakora ila je u prvu od šest podsuknji. Dvadeset minuta kasnije, napokon je bila odjevena u haljinu. Kosa joj je bila napudrana i ure ena prije više sati. Kad se pogledala u velikom ogledalu, ugledala je ženu koja joj nimalo nije sli ila. Obojena i napudrana lutkica s potpeticama opto enih draguljima, toliko visokim i odje om toliko kruto nezgrapnom i teškom, da je mogla hodati samo sitnim kora ima. Ve je jednom prilikom nosila ceremonijalnu odje u, ali joj zbog toga sada nimalo nije bilo udobnije. Vojvoda Franz Brandenburg svom se silom naslanjao na štap i držao sat u ruci kad je njegova ne akinja ušla u mali salon u carskim odajama dvorca Hofburg. »Kasniš«, izjavio je na svoj uobi ajeni razdražljiv na in. »Ne toleriram neto nost.« Cordelia se naklonila, ali se nije branila. Bilo je etiri minute do šest sati, ali je za njezinog strica jedna minuta bila duga kao jedan sat. »Do i.« Odšepesao je prema vratima. »Krajnje je nepristojno ostaviti vikonta Kierstona da eka. Veoma je velikodušno od njega što se primio te zada e i nema potrebe izazivati daljnje neugodnosti.« Sa zakašnjenjem joj je ponudio svoju ruku na samim vratima. »Mora da je osoba od povjerenja i veoma blizak prijatelj kneza Michaela kad mu ini takvu uslugu. Osim, naravno, ako nije njegov dužnik«, zajedljivo je dodao. »To je vjerojatno to. Nijedan ovjek zdrave pameti ne bi dobrovoljno preuzeo na sebe takav teret.« Cordelia je držala jezik za zubima dok je angrizavi glas nastavljao blebetati na svoj preziran na in. Od svoga strica nije ni o ekivala ništa drugo. Ne akinja mu je bila velik teret, stoga to mora biti i za svakog drugog muškarca. Marija Antoaneta e se sutradan preko opunomo enika udati u Augustovoj crkvi koja je bila dovoljno velika da se u nju smjesti cijeli dvor. Cordelijin e se obred vjen anja održati u maloj goti koj kapeli pokraj škole jahanja. Popis uzvanika bio je kratak, ali ipak nisu injeni nikakvi ustupci što se ti e formalnosti obreda. Kraljevska je obitelj bila prisutna, kao i stariji lanovi francuskog izaslanstva. Vojvoda je šepao duž crkvene la e, lupanje štapa pratilo je svaki njegov korak. Pod rukom je vodio ne akinju. Pred oltarom je stajao biskup iz crkve Sv. Stjepana. Gdje je vikont? Cordelia je o ima prelazila po mra noj kapeli. Dan je bio obla an pa 30
GIGA zalaze e sunce nije obasjavalo vitraje na prozorima. Zar je njezin suprug, bio on opunomo enik ili ne, nije trebao ekati pred oltarom? Izgleda da to nikoga nije brinulo, a njezin je stric, sada tako blaženo tih, bez zastajkivanja nastavio odmjereno kora ati prema oltaru. Kad su stigli pred oltar, iz sjene kamenog stupa pojavio se vikont Kierston gdje je tiho razgovarao s nekim dvoraninom. Pojavio se tako ležerno onda kad je ona pomislila na njega. Mumificirana u svojoj krutoj svadbenoj haljini, napudrane i lakirane kose, Cordelia je osjetila navalu zlovolje pomislivši da se on odnosi prema ovome... prema njoj... s takvom nehajnoš u. Ovo je bilo pravo vjen anje. Obvezivalo je i zakonski i vjerski kao i svako drugo. Ono koje e slijediti u Parizu nema nikakvu težinu ni zna aj. Stao je pored nje i kratko se glavom naklonio vojvodi, ali je nju ignorirao. Možda je njegovo ponašanje bilo nehajno, ali mu je odje a bila jednako formalna kao i njezina. Pono nomodro odijelo bilo je bogato izvezeno srebrnim arabeskama. Kosu mu je pokrivala perika iji je rep bio omotan tamno-plavom svilom i zavezan odgovaraju om vrpcom. Dijamanti su svjetlucali iz nabora njegove ipkom obrubljene kravate, blistali su na njegovim dugim prstima i s rubova srebrnih kop i na cipelama s crvenim potpeticama. Cordeliji je izgledao zastrašuju e, tako strogo u toj eleganciji - ali ipak tako prekrasno. Prijašnja je zlovolja nestala jednako brzo kako se i pojavila. Bila je svjesna svake linije njegovog gipkog i vitkog tijela, izbo enih jagodi nih kostiju, senzualnih usana, dugih i gustih crnih trepavica koje su se toliko isticale ispod bjeline njegove perike. Srce joj je ubrzalo, dlanovi se po eli znojiti u svilenim rukavicama. Biskupov je glas jednoli no brujao iznad njezine glave, a njoj te rije i nisu ništa zna ile. Njezin ju je stric predao s o itim olakšanjem u glasu koji je bio glasniji od uobi ajenoga, a ona je to jedva zamijetila. ula je samo kad je Leo Beaumont odlu no izjavio da uzima ovu ženu, Cordeliju Brandenburg, za svoju zakonitu suprugu. Nije htjela uti daljnje rije i: »u ime kneza Michaela von Sashse-na.« Bila je svjesna samo svog sve ve eg uzbu enja, opojnog vrtloga iš ekivanja. Negdje u primozgu vrebalo je saznanje da je luda što mašta dok stoji pred oltarom i udaje se za drugog muškarca, da je ovo sve katastrofa, ali nije htjela ni najmanje potamniti sjaj svoje bajke. Što bi bilo da se stvarno udaje za vikonta Kierstona? Ovo je pitanje izazvalo toliko vatrenu reakciju, da je iznenadila ak i biskupa koji se zagledao u nju na svjetlosti svije a. Leu su se usta stisnula dok je slušao kako Cordelia izgovara svoje bra ne zavjete. Znao je o emu ona razmišlja. Izjavila je da ga voli i bez obzira koliko je to odbacivao kao njezinu mladena ku maštu, nije mogao zanemariti iskrenost u njezinom glasu niti snagu u njezinim o ima. Kao što nije mogao zanemariti ni mo koju je imala nad njim. Protiv njegove volje, protiv njegovih duboko ukorijenjenih uvjerenja, protiv zdravog razuma. Biskup je blagoslovio prstenje koje je potom vra eno u okruglu zlatnu kutijicu. Ono e se izvaditi na drugom vjen anju, kad pravi mladoženja bude sudjelovao u obredu. »Dakle, sve je prili no dobro prošlo«, izjavio je vojvoda Franz kad su izašli u mra no dvorište kapele opasano visokim srednjovjekovnim zidinama. »I želim vam sre u pri obavljanju dužnosti, gospodine.« Šmrcnuo je i mahnuo maramicom kao da od sebe tjera dugogodišnje breme skrbništva. Primaju i cari ine estitke, Cordelia je ula njegov zajedljiv komentar, jednako kao i svi drugi. Bio je toliko uvredljiv da je probio oklop koji je još ranije sazidala oko sebe. Okrenula se i pogledala strica, suze boli zasjale su joj u o ima. Marija Terezija ju je potapšala po ramenu i ljubazno rekla: »Cordelia, oduvijek si nam bila veoma draga. Ti si mi kao vlastito dijete i znam da ete ti i Marija Antoaneta i dalje biti bliske prijateljice i družice.« Coredelia se naklonila što je dublje mogla u glomaznoj haljini, paze i da ne izgubi
31
GIGA ravnotežu i padne na stražnjicu. »Znam što je sve Vaše Veli anstvo u inilo za mene tijekom ovih godina i ne mogu dovoljno izraziti koliko sam vam za sve zahvalna.« Marija Terezija se potvrdno nasmiješila i okrenula prema vikontu. »Vjerujem da ete tijekom putovanja podu iti kneginju von Sachsen o svim potankostima života u Versaillesu, lorde Kierston. Znam da oni imaju neke druga ije obi aje.« Leo se naklonio. »Dat u sve od sebe, gospo.« I pretpostavljao je da e ga zapasti i taj zadatak - još jedan na sve opširnijem popisu obaveza koje su popratile preuzimanje odgovornosti za Michaelovu suprugu. Nije mogao doku iti zašto je uop e pristao na ovaj suludi plan. A opet, da je mogao sebi prije predo iti Cordeliju, sigurno ne bi bio pristao. Ali kako može bilo koji muškarac zdrave pameti predo iti sebi Cordeliju? Kako e na nju reagirati Michael? On o ekuje neku sramežljivu i posve neiskusnu djevojku besprijekornog ponašanja i dobro upu enu u ulogu žene koja bez pogovora sluša svoga vladara, oca i supruga. A otkrit e da se vjen ao s Cordelijom. * * * »Amelia, budi mirna dok ti ne zavežem vrpcu. Pravi si vrtirep.« »Da, gospo.« Sylvie je pogledala svoju sestru blizanku pa su obje prasnule u smijeh. »Zaboga, dijete, što ti je danas?« Guvernanta Louise de Nevry bespotrebno je grubo zategnula Sylvinu kosu. Nije znala što bi to u danima poput ovoga ulazilo u ovu djecu. Od trenutka kad su se probudile kao da su dijelile neku tajnu zbog koje su se kikotale na svaku rije koja bi im se uputila. A tada nije pomagala nikakva grdnja. Kosu je zavezala vrpcom boje lavande u vrst vor i odgurnula dijete. »Sylvie, sada ti do i da ti uredim kosu.« »Da, gospo.« Amelia je poslušno stupila naprijed, usne u obliku ružinog pupoljka podrhtavale su joj od smijeha. Ovo im je bila jedna od najomiljenijih zabava: zamjena identiteta. Ako bi se probudile prije nego što bi njihova osobna sluškinja ušla u njihovu sobu, zamijenile bi krevete, tako da je ostatak dana Amelia bila Sylvie, a Sylvie Amelia. Madame De Nevry zavezala joj je kosu zelenom vrpcom da ocu ozna i koja je Sylvie; Amelijinu je kosu iz istoga razloga vezivala ljubi astom vrpcom. Nakon toga je okrenula djevoj icu i kriti ki je promotrila. »To kikotanje nije doli no«, izgrdila ih je, a one su se jedva suzdržavale da ne prasnu u smijeh. »Obje se ponašate neprimjereno i budalasto. emu se toliko smijete?« Ogledala se po u ionici, po zidovima obloženima tamnim drvom, po golom hrastovom podu i oskudnom poku stvu. Prozori bez zavjesa držali su se vrsto zatvorenima kako djevoj ice tijekom u enja ne bi ometala buka ni bilo što drugo izvana. Ovdje nije vidjela ništa što je moglo izazvati smijeh - prostorija je izgledala to no onakvom kakva je i trebala biti. »Knez vas eka. Sylvie, je li ti to tinta na rukama?« Amelia je ispružila ruke. Nokti su joj bili premazani žutom kremom odurnog mirisa kako ih ne bi grizla. No Amelia nije grizla nokte, to je bila Sylvina navika. Dadilja nije niti obratila pažnju kad je tog jutra rutinski premazala tobože izgrižene nokte. »Što e vaš otac pomisliti!« prigovarala je guvernanta. »Idi u dje ju sobu i odmah to operi.« Pogledala je na sat zubima grickaju i usnicu - ne smiju zakasniti na tjedno primanje kod kneza. Louise je bila mršava žena etvrtastih crta lica i rijetke sijede kose koju je skrivala ispod velike perike i no ne kapice. Ogor ena usidjelica, u dalekom srodstvu s Von Sachsenima, ovisila je o kneževoj milosti, a zauzvrat je podu avala njegove k eri. No, budu i da ni sama nije bila previše obrazovana, nikakvo se ozbiljno u enje nije odvijalo u u ionici kneževog pariškog dvorca u Rue du Bac. Djevoj ice su umjesto u enja morale dugo vremena sjediti na miru, držati uspravna ramena i glave visoko podignute uz pomo podupira a. U ila
32
GIGA ih je kako se treba nakloniti i hodati sitnim klize im koracima što je zahtijevala etiketa u Versaillesu, tako da su izgledale kao dvije minijature sa satnim mehanizmima kad su u svojim, na bokovima široko podstavljenim suknjama, lebdjele iznad tla, naizgled pokretane nekom silom, a ne ne im vulgarnim kao što su to noge i stopala. Madame, osrednja svira ica klavikorda, ipak je svojim šti enicama uspjela prenijeti osnove sviranja instrumenta, ali nijedna od njih nije pokazivala previše zanimanja ni talenta. Guvernanti nije ni palo na pamet da bi uzrok toj nezainteresiranosti mogle biti njezine metode podu avanja. Dijete se vratilo izribanih crvenih i ranjavih prstiju od kamena plavu ca. Naklonila se guvernanti i ispružila ruke na pregled. »Ti obi no nisi ta koja ima prljave ruke«, rekla je madame. »Tvoja sestra obi no ima više tinte na rukama nego na papiru.« Za ulo se smijuljenje drugog djeteta. Madame se sumnji avo zagledala u svoje male šti enice. »Prestanite s tim! Ovo u ponašanje prijaviti vašem ocu.« Djevoj ice su izmijenile poglede i brzo se uozbiljile. Svoga su oca vi ale jednom tjedno na deset minuta, ali je bilo jasno iji je autoritet prevladavao u u ionici. Znale su da madame De Nevry klecaju koljena kad se na e u blizini kneza Michaela. To su znale jer bi joj lice postajalo još blje e i napetije, a i prije tog tjednog prijema više bi ih grdila i gnjavila. »Do ite, vrijeme je da odemo dolje.« Izgurala je djecu kroz vrata. U ionica se nalazila pod strehom na samom vrhu zgrade pa su pohitale niz tri stražnja stubišta s izlizanim sagovima i izblijedjelim tapetama. Ovo je stubište koristila samo posluga. U malom foajeu na dnu posljednjeg stubišta, Louise je još jednom pregledala svoje šti enice, popravila zelenu vrpcu ovdje, i nakrivljenu maramu ondje. »Dakle, govorite samo kad vam se obrati i ograni ite se samo na to da odgovorite na pitanja Njegove Visosti. Je li jasno?« Blizanke su se naklonile i promrmljale da su razumjele. Nije ih trebalo podsje ati na pravila. Njihov im je otac bio toliko nepoznata i uzvišena osoba, da nisu mogle zamisliti da bi u njegovoj nazo nosti uop e otvorile usta bez njegove naredbe. Guvernanta je poravnala njihove suknje, popravila svoju kapicu i kliznula kroz vrata koja su vodila u veliko predvorje zgrade. Njezine su je šti enice slijedile, sva im je lakoumnost nestala kad su se usredoto ile na sitne klize e korake, uspravna leda i uko eno držanje glave. U glavni dio ku e ulazile su samo prilikom ovih tjednih posjeta, ali su se toliko trudile da ne naprave nijednu pogrešku, da nikad nisu ni vidjele što se tamo zapravo nalazi. Ostala bi im u sje anju samo šarena zbrka pozla enih i ugodnih lijepih boja, bogatih sagova i kuckanje njihovih sitnih stopala po mramoru. Napudrani lakaj u livreji naklonio se dok su prolazile uz njega. Djeca na njega nisu obra ala pažnju jer su ih podu avali da se slugama ne obra aju, osim ako im izdaju naloge. Drugi je lakaj otvorio obojena vrata i objavio zvonkim glasom: »Gospo ice Amelia i Saylvie. Madame De Nevry.« Djevoj ice su ušle prije guvernante, obje drže i pogled prikovan za pod, svjesne goleme veli ine saga koji se prostirao izme u njih i njihovog oca na drugom kraju salona. U ovoj je prostoriji sve izgledalo golemo. Konzolni stol uza zid blizu vrata bio im je u visini glave. inilo im se kao da su sofe i stolice bile izra ene za divove. Da bi sjele na njih, morale bi se uspentrati uz njihove klizave noge. No, budu i da im nikad nije re eno da sjednu, ovo je bilo samo teoretsko razmatranje. Knez Michael ih je pozvao. Ostao je stajati uz kamin, nešto je držao na dlanu. Bio je u odje i za dvor. Ispod komplicirane perike s uvojcima, blijede su mu o i oštro pogledavale eri. »Vaše izvješ e, madame.« Djeca su zadržala dah. Katkada bi madame izrecitirala cijeli niz manjih prekršaja, primjerice stvari koje bi zaboravile obaviti ili koje im nikad i nisu bile re ene. Nisu znale
33
GIGA zbog ega ona to radi, osim kad bi se žalila njihovoj sluškinji koliko joj muka zadaju. A katkada bi izjavila da se toga tjedna ništa zna ajno nije dogodilo pa bi ih knez otpustio uz zadovoljno kimanje. Madame se naklonila. »Amelia i dalje ima poteško a u svladavanju rukopisa, gospodine, a Sylvie katkada odbija vježbati sviranje.« Michael se namrštio. Je li ono Sylvie nosila zelenu vrpcu ili Amelia? Nikad nije mogao zapamtiti, iako je sam naložio na in njihovog identificiranja. Na sagu su obje izgledale poslušno, ali je mogao vidjeti da obje pred sobom drže vrsto stisnute ruke. Izgledale su tako sitne i opet se zapanjio kako dvije osobe mogu biti toliko sli ne. Vjerojatno su imale razli ite karaktere - iako njihova osobnost nije bila osobito važna ni za što. »Još nešto?« »Bilo je i odre ene neprimjerene lakoumnosti, gospodine.« Djeca su ostala uko eno stajati. Kako su te male uko ene, bezizražajne, male lutke mogle pokazivati neprimjerenu lakoumnost? Knezu Michaelu se to u inilo neobi nim. No imao je druge stvari na pameti pa je odlu io da ti sitni grijesi nisu vrijedni rasprave. »Mislim da e te pogreške ispraviti njihova majka«, izjavio je. Louise je izgledala kao da ju je pogodio grom. »M... molim, gospodine? Njihova... njihova majka?« Amelia i Sylvie su zaboravile na svoj strah i podigle pogled, tako da je njihov otac mogao vidjeti dva para velikih modrih o iju, dvoja usta u obliku ružinog pupoljka, dva nosi a. Elvirine crte lica. Na njima nije vidio ništa svoga, ali ga uop e nije zanimalo tko im je otac. Da su bili dje aci, onda bi to bila posve druga stvar. No djevoj ice su bile samo roba i on e ih mudro unov iti. Vjerojatno e biti lijepe jednako kao i Elvira i ako tako bude, ne e imati nikakvih poteško a da im ugovori probita ne brakove. »A-a-ali naša... naša je m-majka mrtva, gospodine«, promucale su jednoglasno. »Vaša prva majka, da«, rekao je pomalo nestrpljivo. »Imat ete novu majku. Možete pogledati kako izgleda.« Ispružio je minijaturu. Amelia ju je zgrabila strelovitim pokretom, kao da se boji da e joj se prsti uhvatiti u klopku. Dvije su djevoj ice zurile u lice na slici i šutjele. Louise je osjetila kako joj tlo izmi e pod nogama. Nova je gospodarica u ku i bila jako loša vijest za guvernantu. Morat e se slagati s novom kneginjom koja bi mogla ugroziti njezin dosadašnji nesporni autoritet nad djevoj icama. »Dopustite mi da vam estitam, kneže.« Uko eno se naklonila. »Vjen anje e biti uskoro?« »Vjen anje se ve održalo u Be u preko opunomo enika. Vikont Kierston e ovamo dopratiti kneginju zajedno sa suprugom prijestolonasljednika.« Ispružio je ruku da mu vrate minijaturu. Amelia mu ju je vratila uz naklon i opet brzo spustila pogled na sag. Louise se trudila da joj se ozloje enost i gnjev ne vide na licu. Nije ju iznenadilo što njezin poslodavac nije smatrao za shodno da joj tu informaciju priop i ranije, ve to da joj ništa nije rekao ni vikont Kierston. On se toliko zanimao za djevoj ice, da je bilo veoma neobi no što joj nije dao niti naslutiti nešto tako važno. Žudjela je za tim da vidi portret, ali se inilo da joj ga ne kani pokazati. Knez ga je samo spustio u džep ogrta a. »Možete oti i.« Djevoj ice su se naklonile i natraške izašle iz prostorije. im su izašle kroz vrata, Amelijina je ruka potražila Sylvinu. Uz još jedan uko en naklon, guvernanta je krenula za njima. Nitko nije progovorio sve dok se nisu našle opet u u ionici. Tada je Amelia radosno posko ila. »Tako je lijepa.« »Da, kao prava princeza«, složila se Sylvie i zaplesala. »I monsieur Leo se ubrzo
34
GIGA vra a.« »Da ste odmah prestale s time!« Madam je izgledala veoma ljutito i potišteno. »Ne dopuštam da plešete i ska ete kao dvije seoske divljakuše.« Djevoj ice su se smirile, iako su im o i i dalje blistale. Po prvi su put imale prednost pred guvernantom - ona nije vidjela sliku nove kneginje pa su znale koliko je uznemirena. »Madame, ima crnu kosu«, ljubazno je rekla Sylvie. A guvernanta ih je htjela pitati samo jedno pitanje koje ju je tištalo: koliko je bila stara kneginja Von Sachsen? No nije se htjela raspitivanjem poniziti pred svojim šti enicama. Majordom e sve znati. Monsieur Brion je uvijek sve znao prije od bilo koga drugoga. Bit e ponižavaju e moliti informacije i od njega, ali to je jedino što joj je preostalo. »Vrijeme je da odete na spavanje«, rekla je. Djevoj ice još nisu znale gledati na sat, ali su ipak znale da je prerano. Sunce još nije zašlo, a još nisu ni ve erale. Zaprepašteno su zurile u svoju guvernantu. »Obje ste se krajnje loše ponašale«, izjavila je madame. »Taj neprimjereni smijeh mora prestati. Za ve eru ete dobiti kruh i mlijeko i odmah nakon toga ete oti i u krevet.« Znale su da bi protivljenjem samo još više pogoršale stvar. Jednako kao što su znale da e one ispaštati zbog guvernantine zlovolje. Tek kad su se našle iza spuštenih zavjesa i ušuškane u krevetima, mogle su šaputati o ovom novom udesnom doga aju te u potpunoj sigurnosti razgovarati o lijepoj mladoj djevojci koja e do i i živjeti s njima. A s njom e do i i monsieur Leo. Nisu ga vidjele tjednima, a bio je jedina zraka sunca u njihovim sumornim malim životima.
35
GIGA
Šesto poglavlje »Adieu, draga moja k eri. U ini mnogo dobra za francuski narod, tako da govore da sam im poslala an ela.« Marija Terezija je po posljednji put zagrlila svoju uplakanu k er. Cijela obitelj Habsburg, cijeli austrijski dvor i pripadnici najviše aristokracije, svjedo ili su ovom posljednjem susretu majke i k eri u velikoj dvorani hofburškog dvorca. »Sirota Toaneta«, promrmljala je Cordelia gutaju i suze. »Mora se ovako javno opraštati. Veoma voli svoju majku. Kako e se sna i bez nje?« Vikont Kierston nije ništa odvratio. Previše ga je dirnuo ovaj oproštaj. Nova francuska prijestolonasljednica znala je da vjerojatno nikad više ne e vidjeti svoju majku. Osim toga, ovo je bilo tako naglo odvajanje za djevojku koja još nije napunila petnaest godina. No u visokim krugovima me unarodne diplomacije nije bilo mjesta za osobne osje aje. Nadvojvotkinjino vjen anje s francuskim prijestolonasljednikom e zacementirati veoma važno savezništvo izme u Austrije i Francuske, što se ne bi moglo posti i ni im drugim. Još uvijek uplakanu Toanetu otpratili su iz dvorca do ko ije koja e je odvesti u njezinu novu domovinu. Na putu e je pratiti brat, car Josip, kojega izgleda nimalo nije smelo emocionalno stanje njegove mla e sestre. Toaneta je molila da s njom u ko iji putuje Cordelia, ali je carica odbila. Njezina k i mora u skladu s ceremonijom napustiti zemlju svojih o eva. Svi moraju vidjeti da je snažna, zrela i spremna preuzeti svoje kraljevske dužnosti. Dok je ko ija odlazila iz dvorišta, kroz stakleni su prozor vidjeli Toanetu kako se skutrila u kutu i prekrila o i maramicom, ali kad je ko ija prošla kroz kapiju, nagnula se kroz prozor da posljednji put pogleda svoj dom. Suze su joj klizile niz lice. Brat joj je stavio ruku na rame i povukao je unutra. »Brat joj ne e pružiti previše utjehe«, primijetila je Cordelia. »Strašno je uko en i formalan.« »Mo i ete joj je vi pružiti kad stignemo u Melk«, rekao je Leo. »A sada bi bilo najbolje da se i vi oprostite.« Carica se srda nije oprostila od svoga kum eta nego vojvoda Franz od ne akinje. Marija Terezija joj je dala srebrni medaljon sa svojom slikom i toplo je zagrlila. Vojvoda se oprostio tako što joj je hladno kimnuo glavom i naredio joj da sluša supruga. Rekao joj je da je njezin bra ni ugovor veoma velikodušan i da bi trebala biti zahvalna svima koji su se dosad brinuli za njezine interese. Odlu ila je da ne e proliti ni suzicu ako nikad više ne vidi svoga strica. Krenula je prema svojoj ko iji ispred koje ju je ekao Leo Beaumont da joj pomogne u i. Na vratima ko ije bio je naslikan grb obitelji Von Sachsen. »Vaš stric ima veoma grube manire«, namršteno je primijetio. »Usudio bih se re i da mu je neugodno kad su osje aji u pitanju.« Cordelia ga je pogledala dok joj je pomagao da u e u ko iju. »Vikonte, ne trebate zagovarati moga strica. Uvjeravam vas da ni s moje strane nema previše ljubavi.« Lice joj je bilo napeto, u o ima joj se nazirala tuga. »Moji su roditelji umrli od boginja kad sam bila dojen e. Da su poživjeli, možda bi ovaj oproštaj bio težak. Ovako, jedva ekam da odem.« Sjela je na grimizni baršunasti jastu u luksuzno opremljenom vozilu, haljina se napuhnula oko nje i prekrila cijelo sjedalo klupe. Lice joj se opustilo. »Je li Versailles, kako govore, doista dvorac iz bajke?« »Samo za one naivne«, suho je rekao i stavio nogu na stubu ko ije. »Ne mislim za sebe da sam naivna«, usprotivila se. Nasmijao se, ali nimalo posprdno. »Draga moja, vi jeste naivni. Ne znate ništa o mra noj strani života na dvoru, ali ako vas ini sretnom zamišljati takve bajkovite sanjarije, 36
GIGA onda neka vam bude. Veoma e vam se brzo otvoriti o i.« Smjestio se na nasuprotnoj klupi, paze i da ne nagazi ipkani rub njezine haljine dok je poravnavao ma uz bok. »Mogla bih vas iznenaditi, moj gospodine«, rekla je, nimalo zadovoljna njegovim pomalo pokroviteljskim tonom. »Nisam siguran bi li me iznenadilo išta od onoga što ste kadri u initi«, prijazno je rekao, odlu ivši da se ne e sva ati u tijesnoj ko iji. Tako er je odlu io da joj ne e pružiti povod za neki od njezinih impulzivnih izljeva strasti. A nakon što ceremonijalno iza u iz Be a, mo i e jahati na svome konju dok se ko ija s njegovom šti enicom bude vozila na pristojnoj udaljenosti. Ko ija je napokon krenula. Cordelia se nagnula kroz prozor da promotri povorku iza sebe. Ko ije iza nje vozile su poslugu i prtljagu. Na za elju kolone putovala je Mathilde s Cordelijinim kov ezima. Povorku je pratio vod konjanika, zastave su se vijorile na povjetarcu, sunce je obasjavalo njihovu izvezenu ceremonijalnu ormu, srebrne uzde i stremene. Na samom kraju povorke konjanici su vodili rezervne konje. Me u njima je bila i Lucette, njezin lipicanac sli an vikontovom. »Ho e li Christian putovati s vašim osobljem?« »Mislim da ho e. No na in na koji e putovati ovisi o njemu.« »Voljela bih da mogu biti muha na zidinama kad se sutra na ulicama pojave leci i kad Poligny bude razotkriven«, zakikotala se, hlade i se lepezom. Leo nije ništa odvratio. Nije bio toliko uvjeren u mo istine kao Cordelia i Christian. Nije vjerovao da istina može uništiti nekoga tko je toliko utjecajan i dvoli an kao Poligny. No barem e mu biti neugodno, osobito stoga što ga je odao vlastiti u enik iji je rad donio najve u slavu njegovom u itelju. »Carica je bila veoma susretljiva kad ju je Christian zamolio da ga odriješi dužnosti«, nastavila je Cordelia, ne obaziru i se na šutnju svoga suputnika. » ak mu je dala nešto novca.« »Hm.« »Koliko ima do Melka?« »Pedeset kilometara.« Vikont o ito nije bio raspoložen za razgovor. Povorka e stati i preno iti u benediktinskom samostanu u Melku, a pedeset kilometara drmusanja po lošim cestama u tako šutljivom društvu nije joj izgledalo nimalo privla no. »Nešto vas je razljutilo, gospodine?«, nasmiješila se nedužno i mole ivo. »Veoma se trudim da ne budem naporna suputnica.« »A ja se jako bojim da ete tim silnim trudom izazvati suprotan u inak«, izjavio je, zavalio se u sjedalu, prekrižio ruke na prsima i promatrao je kroz poluzatvorene o i. Imala je šarmantnu bijelu baršunastu kapicu na vrhu gomile skupljenih uvojaka. Preko ramena je nehajno prebacila indijski šal da je zaštiti od propuha; jedna joj je savršeno zaobljena podlaktica po ivala na prozorskoj dasci ko ije. Oko zglavka je nosila narukvicu kneza Michaela; mala dijamantna papu ica tiho je kuckala po drvu kad bi se ko ija zatresla. »To nije nimalo ljubazno od vas, ali ako želite da samo sjedim i šutim, to u i u initi, gospodine.« Stisnula je usne, stavila obje ruke u krilo i zagledala se u izrezbareno drvo iznad vikontove glave. Ovo je bio toliko apsurdan prizor da je trgnuo usnama, a u o ima boje lješnjaka pojavio se veseo sjaj. »Kakva li stvorenja! Vi uistinu znate iznervirati ovjeka.« »Oh, nije pošteno!«, usprotivila se. »Trudim se biti upravo onakva suputnica kakvu želite, a vi me optužujete da vas nerviram!« »Ne sje am se da sam ikada opisao svoju idealnu suputnicu.« »Pa, dali ste mi naslutiti opis. Želite uko enu, uškrobljenu i ružnu lutku koja se ne e smiješiti, govoriti niti natuknuti ništa što bi moglo sli iti zabavi.«
37
GIGA »Draga moja, da je to moj ideal, uvjeravam vas da se nikad ne biste mogli ni približiti toj slici«, rekao je i nacerio se. »Bit u jako zadovoljan ako ostanete na svome mjestu i ograni ite se na uobi ajene otrcane fraze.« Napravila je grimasu. »Otrcane su fraze izuzetno dosadne, moj gospodine. Ipak, imam ideju kako bismo se mogli zabaviti.« Preturala je po svojoj torbici i uz trijumfalni povik izvadila dvije kockice. »Vidite, ja sam se pripremila. Ubit emo vrijeme bacanjem kocki. Obožavam kockati.« Vješto je prebacivala kocke iz ruke u ruku. Leo je upitno podigao obrve. Kockanje je bio duboko ukorijenjen grijeh dvorana na svakome dvoru pa tako i na dvoru St. James u Londonu. U jednoj su se no i jednako brzo gubila bogatstva i ugledi. Knez Michael nije bio iznimka, iako je više od kocaka volio karte, no ho e li mu biti po volji ženino kockanje, to je sasvim druga stvar. A možda je njezino kockanje bilo bezazleno, za sitne novce ili svežnjeve papira. »Bacajmo za velike iznose«, gorljivo je rekla prevr i kocke u ruci. »U što se kladite, gospodine?« »Tri talira«, rekao je spremno joj udovoljivši. »Oh, fuj! To je za malu djecu. Ja se kladim u etiri zlatnika.« Izgleda da je Cordelia napredovala mnogo dalje od svežnjeva papira. »Pretpostavljam da možete pokriti taj ulog?« U o ima joj se pojavilo ogor enje. »Gospodine, vi me vrije ate.« Pomirljivo je dignuo ruke u zrak. »Uvjeravam vas da vas nisam kanio uvrijediti, madame. Nisam bio siguran raspolažete li vlastitim sredstvima.« Opet je premetala po torbici i izvadila tešku baršunastu kesu. »Imam pet stotina zlatnika u novcima i obveznicama«, izjavila je. »Vjen ani dar moga strica. Nije htio da se pri a kako nije ispunio svoju dužnost prema ne akinji«, dodala je uz podrugljiv osmijeh. »Bilo kako bilo, ovo je moj vlastiti novac, zapravo ostavština moje majke, ali se vojvoda Franz uvijek pretvara da me on velikodušno uzdržava.« Usta su joj se posprdno iskrivila. »Nadam se da moj suprug nije toliko uskogrudan. Poznata mi je injenica da prema bra nom ugovoru maj ina imovina ostaje moja vlastita pa se nadam da je on ne e zadržati za sebe.« Leo se namrštio. Nije mislio da e Michael zadržati za sebe imovinu svoje nevjeste, ali nije vjerovao ni da e joj je prepustiti bez ikakvog nadzora. »Nije uobi ajeno da žena ima pristup vlastitim sredstvima. Siguran sam da e vam suprug davati izdašan džeparac.« »Džeparac od mog vlastitog novca! Nije pravedno.« Slegnuo je ramenima. »Možda nije. Ali tako to ide i jedna djevojka to ne e promijeniti.« »Ne budite toliko sigurni, gospodine.« Potisnula je ljutnju i prebacila kocke u drugu ruku. »Hajde, idemo bacati. Nemamo ravne površine, ali ih možemo bacati na sjedalo kraj vas. Tako emo oboje biti u podjednako nepovoljnom položaju.« Nagnula se i šal joj je skliznuo s ramena otkrivši procjep izme u okruglih dojki. Nosnice mu je ispunio miris njezine kose, sada tako blizu njegovom licu, ošamutila ga je oblina njezinih dojki. Bacila je kocke na sjedalo kraj njega pa se s olakšanjem okrenuo da ih pogleda. etiri i šest.« Zavalila se na sjedalo uz pobjedni ki osmijeh. »Da vidimo možete li bolje, gospodine.« Leo je rezignirano bacio kocke. Pokazivale su tri i dva. »Ha! Ja sam pobijedila.« Pokupila je kocke i ispružila ruku da joj da osvojeno. Izvukao je svoju kesu i dodao joj njezina etiri zlatnika koje je spremila u džep s takvim likovanjem da nije mogao a da se ne nasmije. »Kakva li ste vi nemilosrdna igra ica. Nadam se da ne podnosite teško poraz.« »Ja rijetko kad gubim«, samozadovoljno je rekla prebacuju i opet kocke iz ruke u
38
GIGA ruku. »Da podignemo ulog na pet?« Ovo je bio relativno bezopasan na in da prikrate vrijeme. Cordelijino nemilosrdno likovanje nad svakom pobjedom bilo je neodoljivo. A pobje ivala je pri svakom bacanju. Kasno mu je sinulo da takva sre a ne može biti slu ajna. Ona je veselo spremila u džep dvadeset zlatnika prije nego što je po prvi put posumnjao. Nehajno se namjestio postrance da je može bolje promatrati dok baca kocke. Pažnju mu je privuklo nešto u na inu na koji ih je protresla u ruci. Bio je to mali okret njezinog zglavka kojega ina e ne bi zamijetio, ali sad mu je ve uistinu bilo dodijalo da stalno gubi. »Ha! Opet sam pobijedila! Gospodine, dugujete mi još pet zlatnika.« Ispružila je ruku na uobi ajen na in. »Ne znam je li tako«, polako je rekao i uzeo kocke sa sjedala do sebe. Izgledale su obi no. Posljednjih pola sata bacao ih je bez ikakvih sumnji. Podigao je pogled. Cordelia je izgledala zabrinuto. Povukla je ispruženi dlan. Protresao je kocke u šaci fiksiraju i je pogledom, opazio kako joj se na obrazima pojavljuje rumenilo i pri ekao sve dok nije spustila pogled na svoje krilo. »Namještene su na neki na in, zar ne? Jesu li?«, ponovio je kad ona nije odgovorila. »Kako me možete optuživati za takvo što?« Lice joj je bilo grimizno, gornju je usnicu grickala zubima. »Vi mala lažljivice!«, viknuo je i bacio kocke u njezino krilo. »Pokažite mi u emu je stvar.« »Kasnije sam vam namjeravala vratiti novac.« Usrdno ga je fiksirala golemim blistavim o ima. »Oprostit ete mi ako vam kažem da isto sumnjam u to«, suho je rekao. »A sad mi pokažite u emu je stvar.« »Oh, dobro. No radi se samo o jednostavnom malom triku. Ako ga ne znate, ne možete ga ni zamijetiti. Niste uspjeli, zar ne?« »Da sam ga mogao zamijetiti, sada ne bih bio siromašniji za dvadeset zlatnika«, rekao je jednako suho kao i prije. » ekam.« Nagnula se naprijed, skoro u njegovo krilo, kocke su joj po ivale na dlanu. »Skra ene su na ovim bridovima. Ako ih kvrcnete po rubu, uvijek e pasti na šest ili etiri. Ne svaki put, ali ve inom ho e.« Nalazila mu se suviše blizu. Njezin miris, duboki procjep izme u grudi, pono no crni gusti uvojci, od svega mu se toga zavrtjelo u glavi. Kad ga je pogledala s izazovnim osmijehom u o ima, koje su u tom asu bile blistave poput safira, dah mu je zastao u grlu. »Gospodine, ovo je bila samo mala šala.« Glas joj je istovremeno bio pokajni ki i obranaški. »Ta nismo igrali zaozbiljno.« »Nisam zamijetio da igramo za tobožnje zlatnike. Znate, Cordelia, da sam igrao s muškarcem koji se koristio tim trikom, izbi evao bih ga«, izjavio je. »Zar ga ne biste izazvali na dvoboj?«, iznena eno ga je upitala, na trenutak zaboravivši vlastitu nelagodu. »Ne bih obeš astio svoj ma njegovom krvlju«, odsje no je rekao. »Oh.« Opet se ugrizla za usnicu i po ela kopati po torbici. »Evo. Svi do jednoga.« Predala mu je novce. »Znam da je bilo pokvareno, ali ja obožavam pobje ivati. Ovo nikad ne inim za kockarskim stolom.« Zvu ala je toliko žalosno i snuždeno, da se njegova opravdana ljutnja razbila u komadi e. Na nju se jednostavno nije mogao ljutiti više od jednog trenutka, ak ni sada kad se suo io s ovim ne uvenim ponašanjem. »Dat u vam jedan prijateljski savjet - ako vas itko uhvati da varate u versajskim salonima, bit ete izop eni. Ni sama vas prijestolonasljednica ne e mo i spasiti«, rekao je oštro naglašavaju i rije i. »A ako na takav na in osramotite suprugovo ime, on e imati pravo
39
GIGA da vas zatvori u samostan.« »Ali ja to ne bih u inila!«, protestirala je, užasnuta mišlju da je drži sposobnom u initi takvu glupost, jednako kao i pomišlju na takvu kaznu. »Ovim se trikovima služimo samo u obiteljskoj igri. Toaneta je jednako zlo esta kao i ja: katkada je to jedini na in da pobijedimo nadvojvode. A oni su strašno antipati ni kad pobje uju i odre uju nam besramne kazne svake vrste.« »Pa, sjetio sam se da bih i ja mogao odrediti kakvu kaznu«, zamišljeno je rekao, tapkaju i prstima po usnama i promatraju i je. »Što?« Proželi su je trnci uzbu enja. Opet se nagnula naprijed. »Kako ete me kazniti, gospodine?« Leo je odmah shvatio svoju grešku. Kad god bi mu popustio oprez, našao bi se u nevolji. Usne su joj bile izazovno rastvorene, vrh ruži astog jezika tako je zavodljivo i polako prelazio po njima da je ostao bez daha. Cordelia se ni najmanje nije zabrinula zbog razgovora o kaznama. Naslonio se na sjedalo i nezainteresirano rekao: »Mislim da ovo postaje zamorno.« Zatvorio je o i i naslonio glavu na naslon s namjerom da zaspi. Namrštila se. Ni na trenutak nije povjerovala da je uistinu zaspao. Preturala je po sadržaju svoje torbice uz glasne uzdahe i šuškanje, kao da traži nešto jako važno. Potom je pjevušila neku pjesmu, po-prativši to lupkanjem nogu. inilo se da ni to nije probudilo vikonta. Spustila je prozor i nagnula se da promatra što se doga a vani. »Nebesa, trebali biste vidjeti koliko je ljudi došlo da nas promatra«, razgovorljivo je primijetila. »Oh, a eno i medvjeda na lancu koji pleše. Izgleda jako tužno, siroto stvorenje. Oh, gledajte, ganjaju džepara... a tamo je štand s paprenjacima. Izgleda kao da je sajam, svi ti štandovi i zabavlja i.« Uvukla je glavu i pogledala svoga, još uvijek zaspalog suputnika. »Vani je mnogo zabavnije nego ovdje unutra.« Napokon je odustao. Otvorio je o i. »Je li vam ikad itko prijetio da e vam zavrnuti vratom?« »Ne, koliko ja znam«, rekla je i zatreptala. »A vi ste odurni jer se pretvarate da spavate. Ne bih vas uznemirivala da ste stvarno umorni, ali znam da niste. A ja vas želim pitati mnogo toga.« »Ozbiljna pitanja?«, sumnji avo je upitao. »Posve. Carica mi je rekla da ete me na putu podu iti o osobitostima života u Versaillesu. Toaneti e te stvari ispri ati kontesa De Noailles, a ja imam samo vas.« »Onda dobro.« Morali su nešto raditi da im prije pro e vrijeme, a ovo se inilo bezopasnim i korisnim. »Što biste željeli znati?« »Oh, mnogo toga, ali prije nego što zapo nemo, predlažem još jedno kla enje... ne, nije za novac i nema veze s kockama«, dodala je, vidjevši kako mu se lice smrknulo. »Nešto mnogo važnije. Kladimo se na to no vrijeme dolaska u Melk. Pobje uje onaj koji kaže najbliže.« »Kakvi su ulozi?« Na temelju prijašnjeg iskustva nije znao zbog ega je uop e razgovarao o ovome. »Ako ja pobijedim, sutra u jahati na konju umjesto da se vozim u ovoj zagušljivoj ko iji.« »A ako ja pobijedim?« Jedna se crna obrva podigla. »Po vašem izboru.« »Oh, tomu je uistinu teško odoljeti.« Po ešao se po bradi i razmislio. Cordelia je nestrpljivo ekala. Nije mogla ni zamisliti što bi mogao odabrati. »Dobro. Ako ja pobijedim, cijeli ete se dan obuzdavati da me ne izazivate i da mi ne dosa ujete.«
40
GIGA »Mislite da to radim?« Bol joj je zastrla pogled, ali on to nije htio vidjeti. »Ne želim nikakvo neukusno flertovanje, nikakvu vašu lukavštinu. U mojoj ete se blizini ponašati dostojanstveno i govorit ete samo kad vam se obratim. Slažete se?« Grickala je usnicu. Ulog je bio šugav, ali nije imala izbora. Samo se mora nadati da e ona pobijediti. Pristala je tako što je slegnula ramenima. »Dakle, napišimo sada svoja predvi anja i spremimo ih dok ne stignemo.« Iz torbe je izvukla pisaljku i malu bilježnicu i dodala mu ih. Nije nimalo oklijevao. Brzo je napisao, otkinuo stranicu i spremio je u džep ogrta a. Uzela je pisaljku i papir. Jako se namrštila grickaju i vrh pisaljke dok je pokušavala izra unati koliko su dosad prešli. Morat e stati da se okrijepe i zamijene konje, a sve e to biti izvedeno na ceremonijalni na in, zna i, potrajat e. »Matematika vam nije ja a strana?«, upitao ju je uz brižan osmijeh. »Baš suprotno«, uzvratila mu je. »To mi je jedan od najboljih predmeta.« Pogo ena žaokom, odustala je od izra una i napisala svoju procjenu. »Evo.« Tutnula je papir u svoju torbicu i zavalila se na sjedalu. »Vidjet emo tko e pobijediti.« »Zna i, imate neka pitanja.« »Kad je umrla vaša sestra?« Ovo nije o ekivao, ali je pitanje bilo razumljivo. »Prije etiri godine. Djevoj ice su imale devet mjeseci.« Izraz lica bio mu je neodre en, o i zastrte. »Od ega je umrla?« »Kakve to ima veze sa životom u Versaillesu?« Glas mu je bio hladan, eljust mu se odjednom stisnula. »Oprostite«, brzo je rekla. »Bolno vam je razgovarati o njoj?« Nije ni slutila koliko. No nije se toliko radilo o boli koliko o ovom neizmjernom gnjevu koji je prijetio razbiti sve brane kad bi samo pomislio na ne-potrebnost njezine smrti, što se, takore i, preko no i ugasio takav uzbudljiv i dragocjen život. Prisilio se da se opusti i odgovorio na njezino prvo pitanje, zanemarivši drugo. »Umrla je od groznice... veoma razorne bolesti brzog djelovanja.« Ovo je bio toliko uobi ajen uzrok smrti, da se Cordelia nije nimalo iznenadila. »Jako ste je voljeli?«, oprezno je upitala, ozbiljnog pogleda i suosje ajnog izraza. »Moji osje aji prema Elviri nemaju ništa s vašim novim životom, Cordelia«, rekao je, suzdržavaju i se da ne bude previše oštar. Nikad se nije mogao prisiliti da razgovara o svojoj sestri, ak ni s Michaelom koji nikad nije spominjao ovu temu. »Elvira. Lijepo ime.« Izgleda da ga Cordelia nije ula. »Je li bila starija od vas?« ito je se ne e mo i riješiti. »Bili smo blizanci«, kratko je rekao. »Oh.« Kimnula je glavom. »Blizanci su posebno vezani, nije li tako?« »Tako kažu. Možemo li sada razgovarati o Versaillesu?« »Vaša je sestra rodila blizanke. Mora da je ra anje blizanaca karakteristika vaše obitelji«, nastavila je. »Možda ete i vi imati blizance kad se oženite. Jeste li se ikad poželjeli oženiti?« »To nije tema ovoga razgovora«, hladno je izjavio. »Ako želite da ga nastavimo, tada se ograni ite na umjesna pitanja.« »Nisam kanila biti nepristojna«, rekla je namrštivši se. »Samo sam htjela pokazati zanimanje i ljubaznost.« Pitao se je li neiskrena, a zatim odlu io da niti ne želi znati. Nije joj više davao poticaja pa je nakon nekoliko trenutaka rekla: »Pri ajte mi o mom suprugu. Kakav je on ovjek?« Ovo barem nije bilo sumnjivo podru je zanimanja. »On je muškarac u najboljim godinama. Izvrstan lovac pa je omiljen kralju. Uživa u životu na dvoru pa e i vas pozivati u najprestižnija mjesta, poput Fontainebleua, St. Clouda, Trianona, Hotel de Villea. Dvor na
41
GIGA takva putovanja odlazi pet puta godišnje. Kralj postaje nestrpljiv ako predugo ostane na istome mjestu.« Cordelia je pažljivo slušala. Iako su joj ova putovanja pobudila mlako zanimanje, ni izdaleka joj nisu bila toliko zanimljiva kao njen suprug. »No ho e li mi se svidjeti?« Opet se nagnula naprijed, isti i ozbiljnost pitanja. Leo je nehajno slegnuo ramenima i odmaknuo se iz njezine blizine koja ga je izlu ivala. »Cordelia, kako da ja to znam? Mnogima se svi a, ali ima i neprijatelja. Svi ih mi imamo.« »Je li ljubazan?« Ustrajala je i položila ruku na njegovo koljeno. »Je li dobar prema djeci?« Michael je bio hladan i bezosje ajan roditelj, što je bio jedan od razloga zbog kojih je Leo toliko silno želio da imaju brižnu i dobru ma ehu. No ovo je razmišljanje zadržao za sebe. »Na njih pazi guvernanta. Ne vjerujem da se njihov otac previše njima bavi.« Ni to tako er nije bilo neuobi ajeno. Zaustila je da ga još nešto pita, kad je zrak proparao zvuk trublje. »Oh, sigurno negdje stajemo. Kunem se da mi je drago što mogu protegnuti noge.« Leo je otvorio vrata kad se ko ija zaustavila u središtu malog mjesta. Sko io je na poplo ani trg i ispružio ruku da joj pomogne u delikatnom manevru koji je bio potreban da provu e svoju široku haljinu kroz vrata. Ispustio joj je ruku im se našla na vrstom tlu. Primila ga je pod ruku. »Vi ste moj pratilac, opunomo enik moga supruga«, promrmljala je. »Ne smijete se prema meni odnositi kao da sam pas lutalica.« Prodorno ju je pogledao. Kao što je i o ekivao, ona se smiješila s onim ne uvenim izazovnim pogledom u o ima. »Pazite kako se ponašate!«, ljutito joj je naložio ispod glasa. Njezin se smiješak još više razvukao. »Gospodine, još uvijek nisam izgubila okladu.« Nije joj imao vremena odgovoriti jer im je prišao mjesni upravitelj i ponudio skromno gostoprimstvo svoga mjesta. Prijestolonasljednica i njezin brat bili su smješteni na stolice na nadsvo enom podiju na samoj sredini trga. Seoske su im žene donosile hranu i pi e, a stanovnici obližnjih sela u udu su zurili u uzvišene osobe u svojoj sredini. Cordeliju i vikonta su otpratili do seoske kr me gdje je bio osiguran smještaj za prijestolonasljedni inu svitu. Toliko je ljudi vrvjelo malom i niskom gostionicom da je bilo nemogu e razgovarati, a i vru ina je uskoro postala nepodnošljiva. Cordelia je maramicom tapkala po elu. »Molim da me ispri ate, gospodine.« Povukla je ruku i okrenula se da iza e iz gostionice. »Kamo idete?« »Ova stvar zahtijeva privatnost, moj gospodine.« Vragolasto mu se nasmiješila i nastavila prema vratima. Uz iskreni uzdah, Leo je ispraznio svoj pehar piva. Dvadeset i tri dana samo u njezinom društvu! Cordelia je našla jedini nužnik pred kojim je ekala cijela eta dvorana. Nabrala je nos kad je ugledala smradnu malu šupu. Nije bila namijenjena ženama sa suknjama širokima dva metra. Okrenula se i kroz mjesto krenula prema poljima. Grm kupine pružao joj je dovoljno veliko skrovište, a i zrak je bio malo iš i, unato stadu krava koje su ozbiljno promatrale ovo neobi no stvorenje koje se pojavilo u njihovoj sredini. Tek što je uspjela odmaknuti suknju i podsuknje, za ula je korake s druge strane grma. I baš je sada morao nai i neki od mještana! Ipak se nije previše zabrinula. Ve ina javnih nužnika u Schonbrunnu nije imala vrata, a i sobni zahodi u hodnicima iza paravana teško da bi se mogli nazvati skrovitim mjestom. »Cordelia, što, do vraga, radite tamo?« Vikont je zvu ao veoma ljutito i veoma blizu. Mogla je ispod grma vidjeti njegove noge. Mještanin je bio jedna stvar, vikont Kierston nešto posve drugo. »Iza grma sam«,
42
GIGA žurno je rekla. »Nemojte se približavati.« »Što, pakla mu... Oh!« U glasu mu se na uo smijeh. »Molim da mi oprostite.« Spustila je suknje i izašla iz nužnika na otvorenom. »Moj gospodine, nije bilo nimalo kavalirski da me pratite ovamo.« »Kad sam vidio da moja šti enica žuri u polje u trenutku kad se prijestolonasljednica i car spremaju u i u ko iju, nisam ni pomislio na kavalirštinu«, odvratio je. »Zbog ega niste mogli koristiti seoski nužnik kao i svi ostali?« »Baš zato jer su ga svi ostali koristili«, izjavila je i poravnala nabor na suknji. »Lorde Kierston, trebali biste znati da su žene u nepovoljnom položaju.« Opet se nasmijao. »Shvatio sam što mislite. A sada do ite. Ko ije koje su iza naše ne mogu krenuti dok mi ne odemo.« Primio ju je za ruku i požurivao je na putu preko polja, zaboravivši da bi trebao držati ruke podalje od nje. Što se nje ti e, Cordeliju nije nimalo smetala ovakva neformalna pratnja. Do raskošnog samostana u Melku stigli su nave er u šest sati. Prijestolonasljednica i car ve su bili ušli u carske odaje kad je Von Sachsenova ko ija prošla kroz zapadnu kapiju samostana odakle se pružao pogled na okuku Dunava. Cordelia je pogledala na svoj elegantni sat prika en za haljinu. Otvorila je torbicu i izvukla savijenu stranicu. »Što ste vi predvidjeli, gospodine?« Leo je izvukao svoj papir. »Šest i trideset«, rekao je samouvjereno se smiješe i. Pola sata viška za tako dug put jedva je bilo vrijedno spominjanja. No ona se tada nasmijala, o i su joj zasjale od zadovoljstva. »Šest i dvadeset sedam. Gledajte.« Pružila mu je svoju savijenu stranicu. »Nikad ne predvi am okruglo vrijeme jer se u stvarnom svijetu malo što doga a tako uredno. Ja sam pobijedila.« »Da, jeste. No nije potrebno da likujete.« »Ali, zar nisam bila pametna?«, insistirala je. Izašao je iz ko ije. »Da, možete jahati«, rekao je pružaju i joj ruku. »A ja u uživati u miru kad budem sam u ko iji.« Lice joj se tako apsurdno objesilo, da je napokon dobio zadovoljštinu za njezino likovanje. »Kako uop e možete željeti voziti se u zagušljivoj ko iji?« »Kao što sam rekao, uživat u u savršenom miru i tišini... Ah, evo redovnika koji e vam pokazati vaše odaje.« Predao ju je redovniku koji se nasmiješio i predstavio kao otac Cornelius koji je zadužen za smještaj po asnih gostiju samostana. »Vaša e sobarica biti upu ena u vaše odaje im stigne, kneginjo.« Uljudno joj je pokazao prema ulazu u zgradu. »Njezino je Veli anstvo zatražilo da vas se smjesti u kraljevske odaje.« Cordelia je oklijevala. Okrenula se prema Leu. »Vi ne ete sutra jahati sa mnom?« »To nije bio ulog u okladi.« Nije mogao a da ne uživa u ovom trenutku male osvete. No Cordelia mu nije ostala dužna. »Gospodine, ubudu e u se pobrinuti da to no sro im okladu.« Naklonila mu se na savršen na in i odjedrila s ocem Corneliusom, ostavljaju i Lea da razmišlja je li ovaj put dobio ili izgubio.
43
GIGA
Sedmo poglavlje »Tako sam nesretna, Cordelia!« Toaneta joj se bacila u naru je kad je Cordelia deset minuta kasnije ušla u njezin budoar. »Kako u podnijeti toliku udaljenost?« »Nemoj, Toaneta, nemoj. To nije nimalo dostojanstveno«, usprotivio se car, ne znaju i kako da se nosi sa suzama svoje mla e sestre. On nije bio bezosje ajan ovjek, ali su ga u ili da pod svaku cijenu mora kontrolirati svoje osje aje pa je sa zgražanjem i nelagodom gledao Toanetinu neobuzdanu žalost. »Smiri se.« Cordelia ju je gladila po le ima. »Ne e biti tako strašno kad se navikneš. Sjeti se koliko si bila uzbu ena na samu pomisao da eš biti francuska kraljica. Pomisli da eš vladati Versaillesem. Pomisli na sve zabave... na slobodu, da eš mo i initi što te volja.« Toaneta je šmrcala u njezinom naru ju, ali su jecaji dolazili sve rje e. Napokon se uspravila i glasno šmrcnula. »Znam da si u pravu, ali tako je teško. Nikad više ne u vidjeti mamu. Ni bra u ni sestre.« Maramicom je tapkala po nosu i hrabro se pokušala sabrati. »Nastojat u se kontrolirati. Ipak u ve eras ve erati u svojim odajama... Cordelia e mi raditi društvo.« »Dragi Bože, djevojko, ne smiješ to u initi!«, usprotivio se Josip. »Melk te je doli no ugostio. Takvo bi tvoje skrivanje bilo neoprostivo nepristojno.« »Ali ja sam bolesna!«, povikala je Toaneta. »Tako sam umorna. I ne osje am se dobro, brate.« »To nije nikakva izlika«, glatko joj je odvratio. »Njegovo je Veli anstvo u pravu, Toaneta.« Primila je ruku svoje prijateljice i gladila je. »Ponizit eš opata ako se ne pojaviš.« Primila ju je oko ramena i povukla prema vratima do spava e sobe. »Ho eš li ve eras staviti dijamantnu ogrlicu? Onu koju ti je poslao kralj iz Francuske?« Obje su nestale u susjednoj odaji i ubrzo se za uo Toanetin glas kako veselo avrlja s Cordelijom. Car je odahnuo od olakšanja. Cordelia je uvijek uspijevala smiriti Toanetu u njezinim emocionalnim ispadima. »Vratit u se da otpratim prijestolonasljednicu na ve eru«, rekao je dvorskim damama te otišao u spokoj svojih odaja. Kad je Cordelia sat vremena kasnije otišla od Toanete, prijestolonasljednica je bila jednako vesela kao i uvijek. Cordelia ju je nasmijala oponašaju i razli ite lanove francuskog izaslanstva pa se i sada još uvijek cerekala vlastitoj predstavi dok je hodala prema svojoj odaji. Mathilde ju je nestrpljivo ekala. »Imaš samo pola sata da se spremiš prije nego što vikont do e da te otprati na ve eru«, izgrdila ju je. »Prije sat vremena poslao je glasnika po kojemu je poru io da budeš spremna do osam sati, a sad je ve sedam i pol.« Srce joj je nehotice posko ilo na pomisao da e uskoro opet biti u Leovom društvu. »Njezino me Veli anstvo trebalo.« Skinula je rukavice i bacila ih na stolicu. »Oh, ne želim opet nositi tu haljinu, Mathilde, u njoj izgledam boležljivo.« Prezirno je pokazala na haljinu od tafta mutnožute boje koja ju je ekala na krevetu. »Kakve li gluposti. Nikad u životu nisi izgledala boležljivo«, izjavila je Mathilde. »Haljina je prikladna za ve eru u samostanu. Više ti pokriva grudi od ostalih.« »Ali ja ne želim da mi više pokriva grudi«, rekla je Cordelia i širom otvorila vrata ormara. »Mathilde, ovo možda i jest samostan, ali e svi nositi svoju najbolju odje u, a ja u tome ne u izgledati nimalo otmjeno.« Mathilde je prezirno otpuhnula. Ona je bila veoma pobožna žena pa su je duboko vrije ale polugole žene koje su paradirale samostanom. Iako je utjecala na Cordeliju i maj inski se brinula za nju, nije imala nikakvog utjecaja kad su u pitanju bile haljine. Cordelia je uvijek sama smišljala što e joj dobro pristajati i što e obu i u kojoj prilici. 44
GIGA »Pa, onda se požuri«, rekla je Mathilde spremaju i prezrenu haljinu. »Ne u da mene vikont krivi za tvoje kašnjenje.« »Naravno da te ne e kriviti.« Cordelia je odbrala grimiznocrvenu svilenu haljinu, odnesla je do zrcala i privila uz sebe. »On ve zna da je kašnjenje moj neiskorjenjiv grijeh.« Nakrivila je glavu promatraju i svoj odraz. »Mislim da u ve eras obu i ovo.« »Grimiznocrveno u samostanu!«, sablažnjivo je uzviknula Mathilde, otkop avaju i Cordelijinu haljinu za putovanje. »Oh, kako si kreposna.« Okrenula se i poljubila je u oba obraza. »Osim toga, kardinali nose crveno, zar ne? Ovo je veoma prikladna boja.« Iskora ila je iz otkop ane haljine koja se sklup ala oko njezinih stopala. »Imam li vremena da se operem? Sva sam prašnjava od putovanja.« Pohitala je prema toaletnom stoli u, uronila krpicu u vr s vodom i energi no stala trljati lice. Potom je spužvom obrisala grudi i podigla ruke da se opere ispod pazuha. »Možda i nose crveno, ali nije doli no hodati po samostanu golih grudi.« Još uvijek gun aju i, Mathilde je maramicu navlažila lavandinom vodicom. »Kakvo li si ti lakomisleno stvorenje. Sjedni da ti uredim kosu.« Povukla ju je dolje na stolac i pružila joj lavandom namirisanu maramicu. Cordelia je tapkala maramicom po grudima, pod pazusima, iza ušiju. »Ovako je bolje. Kunem se da sam vonjala kao stajski momak.« »Budi na miru!« Mathilde je provla ila etku kroz zapletene uvojke, potom je vješto uplela blistavu grivu u šinjon na Cordelijinom zatiljku. Izvukla je dva uvojka iza ušiju da joj uokviruju lice, a šinjon pri vrstila bisernim ešljem. Namršteno je pregledavala svoj rad u ogledalu. Tada je nijemo kimnula glavom i otišla da donese grimiznocrvenu haljinu. Kad je Cordeliji obukla haljinu, njezino je neodobravanje bilo toliko da je Cordelia skoro popustila. No ona je znala da crvena boja dobro pristaje njezinom tenu, ali i trenuta nom raspoloženju. Osje ala se opasnom, klju ala je od o ekivanja, krv joj je uzavrela. Govorila je samoj sebi da je to zbog osje aja slobode, što se oslobodila iz zato eništva strogosti koja je vladala na austrijskom dvoru. Bio je to osje aj da se pred njome otvara novi život; ekala ju je zlatna budu nost u Versaillesu. Grubo kucanje na vratima prekinulo je njezino maštanje. Mathilde je pohitala da ih otvori, a ona je po dahu koji joj je zastao znala da je to Leo Beaumont, jer joj je samo on to mogao u initi. Bila je to ljubav - neobuzdana, neukrotiva, neshvatljiva, nepobjediva. Leo je stajao na otvorenim vratima. Pred sobom je ugledao blistavo stvorenje u crvenoj i crnoj boji, o iju sjajnih poput safira, rastvorenih toplih crvenih usana iznad niza jednakih bijelih zuba, male i lijepo oblikovane glave na vitkome vratu. Bujne grudi izazovno su se nadimale iznad dekoltea. Struk joj je bio toliko tanak da ga je mogao obuhvatiti rukama. Posljednjih ju je dana dovoljno vi ao, ali mu se sada u inilo kao da je vidi prvi put. inilo mu se da je okružuje aura opasne zavodljivosti. Zrak je oko nje bio naelektriziran, nabijen straš u; kao da ga je mogao uti kako pucketa. Svatko tko takne u taj naboj, sigurno e izgorjeti, pomislio je proro anski. »Vidite, gospodine, spremna sam na vrijeme.« Naklonila se i pokušala prikriti dubinu svojih osje aja zadirkivanjem. »Mathilde nimalo ne odobrava izbor moje haljine. Kaže da je crvena boja previše smiona da bi se nosila u Božjoj ku i. A ja sam rekla da kardinali nose crvene kapice. Imate li vi svoje mišljenje o toj temi, gospodine?« Polako se uspravila, koketno nagnuvši glavu. »Sumnjam da e vaša haljina privu i neprimjerene opaske, budu i da e sve o i biti uprte u prijestolonasljednicu i cara«, rekao je pokvarivši joj raspoloženje. »Ako ste posve spremni, si imo dolje.« Zakora io je ustranu da ona može prije njega iza i u hodnik. »Nimalo galantno od vas«, promrmljala je dok je prolazila mimo njega. »Umalo ste me povrijedili tim prezirnim rije ima.« »Ali vi, naravno, niste povrije eni«, suho je odvratio.
45
GIGA Postrance ga je pogledala. »Ni najmanje, moj gospodine, budu i da mene od svih o iju zanimaju samo vaše. Uop e me nije briga jesam li svima drugima nevidljiva.« Uz oštar je zvižduk udahnuo zrak kroz zube. »Cordelia, odmah prestanite s tim besmislicama. Upozoravam vas da po injem gubiti strpljenje.« »Ja sam pobijedila u kla enju«, rekla je i vedro se nasmiješila primivši ga oko ruke. »A sada me nemojte toliko strijeljati o ima jer e se ljudi pitati što ne valja me u tek vjen anim parom.« Nije joj imao vremena odgovoriti onako kako je želio, jer su stigli do velike dvorane samostana gdje su se za opatovim stolom ve bili okupili svi važni gosti. Toaneta je bila blijeda, ali sabrana dok je sjedila izme u svoga brata i opata. Kneginja Von Sachsen i njezin pratilac sjedili su tik do kraljevskog para pa je Leo potiho škrgutao zubima i smišljao na ine kojima bi mogao sprije iti uporno flertovanje svoje šti enice. Tijekom beskona no duge ve ere, Cordeliji nijednom nije iš eznuo vedar osmijeh. Njezin razgovor nikad nije bio zabavniji pa je o ajnom Leu bilo odmah jasno da je sve njih o arala pukom snagom svoje osobnosti. Podlegao joj je ak i opat koji ju je pri kraju ve ere tapšao po ruci i srda no se smijao njezinim dosjetkama. Cordelia se trudila oko Toanete, znaju i da ona ne e mo i samostalno voditi razgovore. Tako su, zbog iskri avog avrljanja njezine prijateljice, bljedilo i šutljivost prijestolonasljednice prošli nezamije eno. »A sada emo poslušati glazbu«, ljubazno je obznanio opat kad je sa stola odneseno drugo jelo. »Otkrio sam da pomaže probavi.« Cordelia je izvila vrat da bi s podija gdje su ve erali važni uzvanici mogla vidjeti dolje u dvoranu. Nije vidjela Christiana kad su došli za stol, a sada ga je ugledala kako sjedi za jednim od udaljenih stolova. Odmah je podigao pogled, kao da je na sebi osjetio njezin, te joj u znak zdravice podigao svoju ašu. Izgleda pomalo izgubljeno, pomislila je. Od svoje desete godine bio je Polignyjev šegrt i sve je te godine proveo na dvoru Marije Terezije. Sada se, jednako kao i ona i Toaneta, uputio u nepoznatu budu nost u stranoj zemlji. No za razliku od djevojaka, on pred sobom nije imao zacrtanu stazu. Kraji kom je oka pogledala Lea. Koliko bi jednostavnije bilo razriješiti ovo klupko zamršenih osje aja da ona nije imala zacrtani put pred sobom. S udaljenog dijela dvorane dopirao je gregorijanski napjev pa je za stolom zavladala zadivljena tišina kad je prekrasna naricaljka ispunila golemi prostor odzvanjaju i sve do visokih zabata. Glazba se nastavila sve dok opat nije pozvao goste da do u u kapelu na blagoslov. »Mislila sam da ne prakticirate našu vjeru«, zamijetila je Cordelia dok je kle ala na tvrdom kamenu sa suknjom koja se napuhala oko nje. Koljena su joj ve bila navikla na neudobnost - jastu i su na dvoru bili rezervirani samo za caricu i stariju visoku aristokraciju. »Kad si u Rimu...«, odvratio je mirno, kle i na klupi. »Volim vas«, šapnula je. Nije namjeravala re i ništa sli no, ali bio joj je tako blizu da je mogla osjetiti miris njegovog parfema od sušene lavande i ružmarina koji su bili ušiveni u njegovu odje u. Zrak oko nje bio je toliko natopljen njegovom blizinom, da je na trenutak izgubila osje aj gdje se nalazi. Leo se molio za nadahnu e. Kako da joj odoli? Bio je svjestan modre vatre u njezinim ima dok ga je promatrala, rukom prekrivši lice i skrivaju i svoje bezbožne misli od ostatka vjernika. On je promatrao njezin elegantni bijeli vrat, malo uho koje je provirivalo iz sjajnih uvojaka, brzo uzdizanje i spuštanje njezinih grudi. Podsjetio se da je ona žena drugog muškarca, ali mu se u tim okolnostima ta injenica inila nestvarnom. Kad je misa završila, umorni su putnici mogli slobodno oti i u svoje krevete. Toaneta je pozvala Cordeliju da je prati. »Cordelia, znam da si umorna, no ho eš li sjediti uz mene dok ne zaspim. Osje am se tako jadno.«
46
GIGA Bila je to kraljevska naredba umotana u prijatelji inu molbu da je utješi. Još nešto na što se Cordelia tijekom godina navikla. Leo je hodao prema svojoj odaji. Sluga ga je ekao da ga razodjene, ali ga je poslao u krevet im mu je ovjek nato io obilnu koli inu konjaka i spremio njegove cipele i ogrta . U kaminu je gorjela vatra. Ve eri su potkraj travnja bile još uvijek hladne, a kameni zidovi samostana zadržavali su hladno u ak i ljeti. Leo je u arapama i košulji sjeo uz vatru i privukao k sebi stoli s intarzijom šahovskog polja. Namrštio se i po eo slagati figure da riješi šahovski problem koji je tjednima izbjegavao. Tako e odvratiti misli od uzavrele krvi. Možda ne e mo i riješiti zbrku u svojoj glavi, ali bi mogao svladati jednostavnost poteza šahovskih figura i jasno zadani šahovski problem. *** Cordelia je sjedila uz Toanetu sve dok prijestolonasljednica nije zaspala. Potom je zijevnula i uputila se u vlastitu odaju. Mathilde je dremuckala kraj vatre pa se pospano osovila na noge kad je Cordelia ušla. »Mathilde, samo me otkop aj i odveži vrpce. Ostalo u sama«, rekla je i još jednom zijevnula. »I ti moraš na spavanje.« Protrljala je o i i po ela raspuštati kosu dok joj je Mathilde otkop avala haljinu. »Sutra u na putovanju jahati konja. Je li raspakirana moja odje a za jahanje?« »Ujutro u se pobrinuti za to.« Mathilde je protresla haljinu i objesila je u ormar. »Saznala sam da kre emo rano.« Odvezala je Cordelijin korzet i vrpce jastu a za bokove. Cordelia je skinula cipele, podvezice i arape te se uz stenjanje bacila na krevet. »Mathilde, idi u krevet. Dalje mogu sama.« »Pa, ako tako želiš.« Mathilde nije gubila vrijeme protivljenjem. »Probudit u te ujutro na vrijeme.« Sagnula se da poljubi svoju mezimicu i požurila u krevet u dijelu namijenjenom posluzi. Cordelia je u lanenoj košulji legla na le a i zagledala se u izvezeni baldahin iznad glave, previše umorna da bi legla ispod pokriva a. Vatra je veselo pucketala u kaminu, o i su joj se sklapale. Odjednom se trgnula, srce joj je po elo brzo udarati. Posjela se i ogledala po svije om osvijetljenoj prostoriji da vidi što ju je to prestrašilo. Po podu je protr ao miš i nestao u rupi na drvenoj oplati. Ustala se i otišla do toaletnog ormari a da o etka kosu, znaju i da je ujutro ne bi mogla razmrsiti ako to ne u ini prije spavanja. Tišinu u sobi narušavalo je samo šištanje vatre i tiho kuckanje sata na okviru kamina. Shvatila je da je uznemirena i previše umorna da bi zaspala. Misli su joj se uskomešale, u glavi su joj vrvjela brojna pitanja i naga anja o životu koji ju je ekao. Kakav je ovjek bio njezin suprug? Kakva su njegova djeca? Jesu li se radovala njezinom dolasku? Ili su ga se užasavala? Nije mogla zaustaviti košmarne misli ni sprije iti sve ve u strepnju. Govorila je samoj sebi da je to stoga što je jako kasno i što je umorna. Kad bi mogla zaspati, ujutro bi bila uobi ajeno dobro raspoložena, spremna i željna da se suo i sa svime što e joj donijeti dan. No zbog nekog ju je razloga ostavila svaka želja za spavanjem. Nemirno se ushodala po prostoriji. Jedan je zid bio prekriven policom s knjigama. Na prvi joj se pogled u inilo da nema knjiga koje bi utješile izmu enu dušu. Sve veoma u eni naslovi, ve inom na latinskom i gr kom. O ito su redovnici o ekivali da njihovi gosti budu veoma obrazovani. Rukom je klizila po hrptovima knjiga i nabasala na Katulove pjesme. Laganije štivo od Livija ili Plinija. Izvadila je tanku knjigu s police. Naslonila se na policu da prelista stranice. Iza njezinih se le a po eo pomicati zid. Kako je bila naslonjena na njega, cvilio je i pucketao,
47
GIGA pomi i se prema njezinoj odaji. Toliko se zaprepastila i sve se dogodilo tako brzo da nije stigla reagirati. Dio se polica okrenuo i ona se našla s druge strane, u nepoznatoj odaji, zure i u rupu u zidu. Za uvši škripu sa zida iza sebe, Leo je podigao pogled sa šahovske plo e. Okrenuo se, pogledao i zinuo. U njegovoj je odaji stajala bosonoga Cordelia u tankoj košulji i zapanjeno zurila u razmaknute police. »Kako... kako... Kako se to dogodilo?« Vrtjela se oko sebe i nije izgledala toliko iznena ena što ga vidi. Ovo što se dogodilo u ovih posljednjih nekoliko minuta posve joj je zaokupilo pažnju. »Oh, Leo. Nisam znala da ste u susjednoj odaji. Pogledajte!« Pokazala mu je na zid. »Samo... samo se otvorio. Naslanjala sam se na njega i abrakada-bra! A samo sam tražila nešto za itanje.« Mahala je Katulom kao da joj treba dokaz za njezine tvrdnje. Leo se polako oporavljao od zaprepaštenja. Prva mu je reakcija bila da je Cordelia namjerno izvela ovaj mali trik, no vidio je da je istinski iznena ena, a i pomislio je kako nije mogla znati za mehanizam. »Vratite se u svoju odaju, a ja u to pokušati zatvoriti s ove strane.« »Oh, kako plemenito!« Koraknula je još dalje u njegovu odaju, opravdavaju i sve njegove strahove. »Što mislite, zašto je to ovdje? Zar to nije zanimljivo?« Kosa joj je padala po ramenima poput modrocrne rijeke, uvojci su joj uokvirivali lice, o i, sada sive boje, gorjele su poput ugljena u pe i. » emu je ovo služilo, što vi mislite?« »Po svoj je prilici nekomu bilo potrebno da ima tajni prolaz u susjednu odaju«, odgovorio je, nastoje i da zvu i hladno i sabrano. »A sad se vratite u krevet.« »Mislite li da je služilo za tajne ljubavne sastanke?« O i su joj nestašno zasjale, ali nije pomislio da opet igra svoje uobi ajene igrice flertovanja. Izgledala je istinski op injena doga ajem. »U samostanu. Šokantno.« Okrenula se da opet pogleda rupu u policama. »No pretpostavljam da su ovo odaje za goste. Ali zašto bi neki redovnik sagradio ovakvo nešto?« U glasu joj se dao naslutiti smijeh. »Možda i redovnici imaju tajne.« »Siguran sam da imaju. A sada vas molim da se vratite odakle ste došli.« »Ne mogu zaspati. Strašno sam uzbu ena, zabrinuta i uzrujana«, veselo je rekla. »A ni vi ne spavate ako igrate šah. Rješavate probleme? I ja ih volim rješavati. No, budu i da smo oboje budni, ho emo li odigrati jednu partiju?« Nagnula se nad šahovsku plo u i bez ikakvog ustru avanja maknula figure koje je postavio za rješavanje problema i postavila ih za igru. »Cordelia, rješavao sam taj problem!«, prosvjedovao je. »Kako ste ih mogli samo tako maknuti?« »Oh, molim da mi oprostite.« Pogledala ga je kroz kosu. »Nisam htjela biti nepristojna, ve sam mislila da ste pristali odigrati partiju.« I opet je bio siguran da se ne služi smicalicama. Ovo je bila nepromišljena i razigrana Cordelia koja je s prozora bacila cvije e na stranca. »Nisam ja pristao ni na što. Niste mi ni dali priliku da kažem svoje mišljenje«, obrecnuo se. »Ostavite te figure i odmah oti ite u krevet.« Lupio ju je po nadlanici dok je stavljala crnoga kralja na njegovo polje. »Uh.« Izgledala je povrije eno i trljala ruku. »Niste to trebali u initi. Zašto da oboje sjedimo sami i budni kad možemo raditi nešto ugodno što e nam skrenuti misli sa stvari zbog kojih ne možemo zaspati?« Zvu ala je tako logi no. Na licu je imala zbunjen i povrije en izraz, tako da je Leo osjetio kako mu iz grudi navire onaj poznati neprikladni smijeh. Smijeh i isto toliko poznata požuda dok je promatrao obrise njezinog tijela ispod tanke tkanine. Dok se on trudio pribrati, Cordelia je iskoristila taj trenutak. Palcem noge je privukla stolac i spustila se u njega pred šahovsku plo u. Uzela je crnog i bijelog pješaka, zatvorila šake i iza le a ih premetala, a potom pružila stisnute šake prema njemu.
48
GIGA »Koju ruku birate, gospodine?« inilo se da je se zaista ne e mo i riješiti, da mu je su eno s njom odigrati partiju. Posve bezazleno. Sigurno? Rezignirano je pokazao na njezinu zatvorenu desnu šaku. »Dobili ste crne!« izjavila je pomalo trijumfalnim tonom koji je znao još od popodnevnog bacanja kocki. »Zna i da sam ja prva na potezu.« Okrenula je stoli tako da bijele figure budu ispred nje te pomaknula pješaka ispred kralja. Potom se naslonila na naslon stolca i promatrala ga s iš ekivanjem. »Neobi an potez«, ironi no je komentirao i povukao svoj potez. »Volim sigurna otvaranja«, povjerila mu se i izašla s pješakom koji je stajao ispred kraljice. »Tako mogu slobodno vu i poteze kad se plo a otvori.« »Dragi Bože! Mislite re i da postoji nešto što zaista igrate po pravilima! Iznenadili ste me, Cordelia!« Ona se samo nacerila i na njegov potez uzvratila izlaskom kralji inog lovca. Igrali su u tišini. Lea je toliko zaokupila igra da više nije obra ao pažnju na oskudnu odje u preko puta sebe. Dobro je igrala, ali je on bio u prednosti, ve inom stoga što je ona previše riskirala i ostajala bez figura. Mrštila se nad plo om i grickala donju usnicu. Posljednji joj je potez bio pogreška. Uvidjela je da joj prijeti velika opasnost u narednih nekoliko poteza ako ne makne kraljicu iz opasnosti. Kad bi ga barem mogla presresti s pješakom, ali nijedan njezin pješak nije bio u dobrom položaju, osim... »Kakav je to zvuk?« »Koji zvuk?« Leo je iznena eno podigao pogled kad je njezin glas probio dugu tišinu. »Tamo. U kutu. Nekakvo grebanje.« Pokazala je na drugi kraj sobe. Okrenuo se da pogleda. Kad je opet pogledao plo u, njezin je pješak bio premješten i sada je štitio kraljicu. On to nije odmah primijetio. »Vjerojatno je miš«, rekao je. »Drvene oplate su ih prepune.« »Nadam se da nije štakor«, rekla je i izvješta e-no zadrhtala te upadljivo približila svoje kule. »Da vidimo ho e li to pomo i.« Sad je na njemu bio red da se namršti. Nešto se promijenilo na plo i ispred njega. Nije izgledala onako kako je zapamtio, ali nije mogao uo iti... a tada je vidio. Polako je ispružio ruku i uzeo premještenog pješaka. Podigao je pogled i zagledao se u nju. Ona se zarumenjela, pokazuju i toliko o itu krivnju da se htio opet nasmijati. »Ako baš morate varati, u inite to kako treba«, rekao je i vratio pješaka na njegovo prijašnje mjesto. »Vrije ate moju inteligenciju ako mislite da ne bih primijetio. Mislite li da sam slijep?« Cordelia je odmahnula glavom, obrazi su joj još uvijek bili rumeni. »U šahu zapravo nije mogu e varati, ali ja toliko mrzim gubiti. ini se da se ne mogu kontrolirati.« »Pa, imam za vas jednu vijest. Nau it ete kako se treba kontrolirati.« Premjestio je njezine kule na prijašnja mjesta. »Odigrat emo ovu partiju sve do gorkog završetka, jer ete je izgubiti. Vi ste na potezu, a koliko vidim, ne možete drugo, nego žrtvovati kraljicu.« Cordelia je bijesno zurila u figure. Nije se mogla prisiliti da napravi jedini potez koji je morala, onaj kojim bi predala kraljicu. Bez nje e biti bespomo na, osim toga, kraljica je imala simboli no zna enje. Priznala bi da je izgubila kad bi je predala. »Oh, u redu«, zlovoljno je rekla. »Držim da ste pobijedili. Nema potrebe da dalje igramo.« Odmahnuo je glavom. Mogao joj je itati misli kao da su napisane crnom tintom. Cordelia je bila najgora vrsta gubitnika. Nije mogla podnijeti da odigra partiju do kraja, do svog poraza. »Naravno da ima potrebe. Vi ste na potezu.« Ispružila je ruku da pomakne kraljicu, a zatim ju je povukla. »Ali nema smisla.« »Draga moja Cordelia, smisao je u tomu što ete odigrati ovu igru do samog završetka. Sve do trenutka kad oborite kralja i priznate poraz. A sada -povucite potez.«
49
GIGA »Oh, dobro.« Ispružila je ruku i malo se pridigla sa stolca. Nagnula se nad plo u kao da joj treba cijelo tijelo da pomakne malu drvenu figuru. Koljenima je zaka ila rub stola i zaljuljala ga. Igra je naglo završila, figure su pale na sag. »Oh, kako nezgodno!« Žurno je primila stoli koji se ljuljao. »Kako ste mogli u initi nešto tako pokvareno, djetinjasto i podlo?« Leo je gnjevno posko io. Nagnuo se preko stoli a i zgrabio je za ramena, napola je tresu i i napola privla i prema sebi. »Ali nisam to namjerno u inila!«, uzviknula je. »Zaista nisam. Slu ajno se dogodilo.« »O ekujete da u povjerovati u to?« Snažno ju je povukao prema sebi, skoro ju je podigao preko stoli a, ne znaju i što da u ini s njom. Na trenutak se izgubio u razo aranom gnjevu što je kadra u initi nešto tako pokvareno i djetinjasto. Ona je još glasnije iznosila svoje tvrdnje o nedužnosti. Tada je nastala velika zbrka. On ju je tresao, ona je vikala, njegove su se usne spustile na njene. Prestala je vikati. vrsto ju je držao za ruke, njezino se tijelo privijalo uz njegovo. Njezina usta, otvorena za još jedan ogor eni povik, spremno su do ekala njegov jezik. Rukama ga je gladila po tijelu. Instinktivno znaju i što treba u initi, obujmila mu je stražnjicu u tamnoj svili hla a. Na butinama je osjetila tvrdu izbo inu njegovog nabreklog mesa. Žurno je trljala svoje tijelo o njegovo dok je uvla ila jezik u njegova usta, kre i u vlastito istraživanje, zahtijevanje, iskušavanje, traženje. Nije bila svjesna ni ega osim želje nesavladiv plimni val požude koja joj je pulsirala u butinama, tekla žilama, pulsirala u bilu. Sve ono što je dotad osje ala bila je samo blijeda sjena ove divlje žudnje kojoj se predala. Leo je htio ostati bistre glave, ali je mogao pod rukama osjetiti svaku crtu njezinog tijela. Koža joj je gorjela pod košuljom, grijala mu dlanove dok ju je milovao, istražuju i joj sva ispup enja i usjeke. Uhvatio je labavu tkaninu na njezinim le ima i povukao je, tako da je tkanina oblikovala njezino tijelo. Pogledao je ruži asti žar njezinih dojki ispod bijelog platna, ukru ene bradavice koje su stršile iz tkanine, tamnu sjenu izme u njezinih bedara. I tada je za njega bila izgubljena svaka nada da e ostati bistre glave. Rastvorila je usne, ubrzano dišu i dok je on istraživao njezino tijelo. Položila je ruke na bokove i izazovno podigla glavu, o i su joj plamtjele od želje i strasti. Teško dišu i, skinuo joj je košulju preko glave i stavio ruke na golo tijelo. Rukama je brzo i grubo prelazio preko njezinog tijela, a ona je na svaki grubi pokret odvra ala uzbu enim uzdasima, trljaju i svoje tijelo o njegovo, žele i da joj dodirne svaki milimetar, da na njezinoj koži ostavi svoj trag. Pala je na šahovski stoli pritisnuta težinom njegovog tijela. Oštri rubovi oborenih figura utisnuli su joj se u le a, ali nije ni primijetila od crvene omaglice ove divlje požude. Bokovi su joj se pridigli kad su joj njegove ruke po ele milovati unutrašnju stranu bedara i kad su otvorile latice njezinog središta, pronalaze i veoma osjetljivo središte njezine požude. U trbuhu su joj se nakupljali valovi sve do nepodnošljivog krešenda, kad je pomislila da e umrijeti. A potom i jest, strmoglavivši se iz skrletnih visina ekstaze u mekanu tamu koja je isisala svaki gram snage iz njezinog tijela. ula je vlastite jecaje naslade i u potpunosti joj se predala. Leo ju je držao privijenu uza se dok su je prožimali gr evi užitka, ruke joj je držao na le ima dok je ležala izvaljena na šahovskom stoli u. Držao ju je sve dok nije otvorila o i i nasmiješila se. Predivan joj je sjaj posve preobrazio lice. »Što ste mi to u inili?« »Dragi Isuse!« Izvukao je dlanove ispod njezinih le a i uspravio se. Zlatne su mu o i bile gotovo crne dok je zurio u nju, tako prostrtu u bludnoj pozi na stolu. »Za ime Božje, ustanite!« Glas mu je bio hrapav. Povukao ju je da stane na noge. »Obucite košulju.« Gurao ju je prema bijeloj zgužvanoj košulji na podu. Kad se sagnula da digne košulju, na le ima su joj se vidjeli duboki tragovi šahovskih figura. »Ne mogu vjerovati«, promrmljao je, osjetivši uzbu enje koje je sada preraslo u bolnu potrebu.
50
GIGA Cordelia se okrenula prema njemu, stiš i košulju na grudima. »Još uvijek ne razumijem što se dogodilo.« Ispod magli astog sjaja zadovoljenja, u o ima joj se nazirala zbunjenost. »Nismo...« »Ne, nismo«, grubo ju je prekinuo. »No ono što sam u inio nije dobro. Zaboga, idite u krevet, Cordelia i pustite me na miru.« Prvi joj je put protivljenje zamrlo na usnama. Okrenula se prema prolazu u zidu, još uvijek stiš i svoju košulju. Primorao se da ne gleda u njezine brze noge, savršeno zaobljenu stražnjicu, vitka bedra. Pokušavao je, ali nije uspio. Stigavši do police, dobacila mu je preko ramena: »Zaista nisam namjeravala prevrnuti stol. Uistinu je bila nezgoda.« »Nije važno«, umorno je rekao. »Ali jest. Ne želim da mislite da sam kadra u initi nešto tako vrijedno prezira.« Jednu je ruku držala na polici, usrdnim je pogledom tražila njegov. Leo se promuklo nasmijao. »Draga moja djevojko, na popisu ve erašnjih prezira vrijednih doga aja, taj nije ni vrijedan razmatranja.« »Ovo nije bilo prezira vrijedno«, rekla je veoma tihim glasom. »Ništa što je tako predivno ne može biti loše.« Zatvorio je o i. »Ne znate što govorite«, rekao je. »Idite sad u krevet.« Provukla se kroz otvor u svoju odaju i gurnula policu na mjesto. Trebala joj je Mathildina mudrost, ali e morati pri ekati do jutra. Bacila se na krevet kao mlitava ma ka i za tren oka zaspala.
51
GIGA
Osmo poglavlje Zora je svitala kad je Mathilde ušla u Cordelijinu sobu zajedno sa sluškinjom koja je nosila vr kipu e vode. Djevojka je odložila vr na toaletni stol, a potom se okrenula da zapali vatru u ovo hladno juto. Cordelia je spavala iza spuštenih zavjesa baldahina kad je Mathilde izvadila njezinu odje u za jahanje i spremila u kov eg odje u koju je nosila prethodnog dana. »Djevojko, donesi kneginji lonac kave. Treba joj nešto da je zagrije; zrak je studen.« Sluškinja se naklonila i otišla iz prostorije u kojoj je sada lijepo gorjela vatra. Mathilde je povukla zavjesu. »Dijete, probudi se. Zvono za jutarnju molitvu odzvonilo je prije deset minuta, a doru ak e biti poslužen u sedam sati u velikoj dvorani.« Cordelia se prevalila na le a i otvorila o i. Na trenutak se udila gdje se to nalazi. Tada joj se vratilo sje anje. Posjela se, protrljala o i i pokajni ki se zagledala u Mathildu. »Zaljubila sam se.« »Sveta Marijo, ne valjda u onog mladog glazbenika!«, uzviknula je Mathilde. »Dobar je on momak, ali nije za takve kao što si ti, draga moja.« »Ne, ne u Christiana.« Prekrižila je noge na krevetu. »U vikonta.« »Majko sveta!«, Mathilde se prekrižila. »A kad se to dogodilo?« »Oh, kad sam ga prvi put ugledala. Mislim da i on osje a nešto prema meni, ali ne e da prizna.« »I nadajmo se da ne e. Koji bi astan muškarac izjavio ljubav supruzi nekog drugog muškarca?« Mathilde je gurnula raspušteni sivi uvojak ispod svoje uškrobljene kapice. »Mathilde, ne želim se udati za svoga supruga«, rekla je tihim strastvenim glasom. »Pa, tu se više ništa ne može u initi, djevojko. Isto se dogodilo i s tvojom majkom. Isto je i s ve inom žena iz tvoje klase. One se udaju za one prema kojima ih odvede korist, a ne srce.« »Muškarci su uvijek u prednosti«, gorko je rekla Cordelia, a Mathilde joj nije proturje ila. »Moja majka nije voljela mog oca?« Mathilde je odmahnula glavom. »Ne, tvoja je majka voljela prije braka i voljela je svim svojim srcem. Ali nije u inila ništa ega bi se morala sramiti.« Podigla je prst, upozoravaju i je. »Bila je estita do samrtne postelje.« estita, ali nesretna?« Mathilde je napu ila usne, potom uzdahnula i kimnula glavom. »Da, dijete. Veoma nesretna. Ali je znala što joj je dužnost, a tako eš i ti.« Namrštivši se, Cordelia si je po ela masirati stopala. »Moja je majka ostala na austrijskom dvoru. Tamo nema slobode. Da je možda bila u Versaillesu...« »Ne, da nisi ni pomišljala na nešto sli no«, prekinula ju je Mathilde. »Na i eš se u ve oj nevolji nego da si upala u zmijsko leglo ako budeš tako razmišljala.« »Mislim da ve jesam«, polako je rekla, snažno pritiš i pal eve u taban i ne mi i pogled s onoga što je radila. Mathilde se tromo spustila na rub kreveta. Lice joj je bilo strogo. »Što to govoriš, dijete? Je li te vikont upoznao?« »I da i ne.« Podigla je pogled, zarumenjela se i zagrizla donju usnicu. »Ono što si mi rekla da se odvija u bra nome krevetu nije se dogodilo, ali me je dirao na... na najskrovitijim mjestima i... i dogodilo mi se nešto predivno. Ali ne razumijem posve što je to bilo.« »Nebesa, smilujte se!« Mathilde je podigla ruke u zrak. »Reci mi što se dogodilo.« Cordelia je to i u inila, pomalo se krzmaju i, lice joj je plamtjelo iako se Mathilde brinula za nju još od djetinjstva pa je znala sve njezine najskrovitije tajne. »Mathilde, ako ono 52
GIGA što smo radili nije spolni odnos, što je to onda bilo?«, završila je pri u. Mathilde je uzdahnula. Ova je situacija bila problemati nija nego da je njezina mezimica u eksploziji strasti izgubila nevinost. Prvi je odnos rijetko kada bio ugodan, ma koliko bio strastven, i rijetko je kad poticao žene na ponavljanje. No zato je doživljavanje pravog ulnog užitka bilo nešto posve drugo. »Dijete, ima muškaraca koji žele i znaju kako treba zadovoljiti ženu. No ve inom nisu zainteresirani ni za što drugo osim za vlastiti užitak. Najbolje e biti ako ono što se dogodilo posve zaboraviš. Budi zahvalna ako dobiješ obzirnog muža i svu djecu koju budeš mogla za eti. To je najbolje emu se žena može nadati.« Cordelia je ispustila stopalo i iskreno rekla: »Ne vjerujem u to, Mathilde. I ne vjerujem da i ti vjeruješ u to.« Mathilde se sagnula i obuhvatila joj lice rukama. »Poslušaj me, zlato, i to dobro. Moraš uzeti ono što ti se daje na ovome svijetu. Ne želim te gledati kako veneš za ne ime, kao što je tvoja majka. Ti si snažna, ja sam te takvom u inila. Moraš tražiti ono što možeš imati i zaboraviti na ono što ne možeš.« »Moja majka nije marila za moga oca?« »Nije mogla mariti za njega jer je bila previše obuzeta onime što nije mogla imati.« Ispustila joj je lice i uspravila se. Odjednom joj se na licu pojavio strog i odlu an izraz. »Nisam te odgojila da ezneš za nedostižnim. U ila sam te da prihvatiš ono što imaš i da iz toga izvu eš najviše što možeš. A sada se ustani i odjeni. Nemamo cijelo jutro na raspolaganju.« Izvukla je noge s kreveta i ustala u trenutku kad se pojavila sluškinja s kavom. »Oh, divno. Hvala. Ne mogu izre i koliko mi je potrebna kava. Hvala na trudu.« Toliko se toplo nasmiješila sluškinji da se ona ozarila i naklonila i prije nego što je napunila šalicu i dodala je goloj kneginji. »Nije mi uop e bilo teško, Vaša Visosti.« Još uvijek ozarena, natraške je izašla iz odaje. »Nikad ne bih pomislila na vikonta«, mrmljala je Mathilde. »I da mi nije poznato kako ti uvijek radiš po svome, ipak ne shva am. Izgleda mi kao veoma astan ovjek.« »On i jest astan.« Cordelia je brzo prisko ila u vikontovu obranu. Otpila je duga ak, okrepljuju i gutljaj kave. »A ja zaista nisam planirala da se to dogodi, jednostavno se dogodilo. A on je prekinuo, iako mora da mu je bilo strašno teško.« »Da, sigurno jest«, mra no je rekla Mathilde. Pomisao na to pružila joj je malu zadovoljštinu dok je zatezala njezin korzet malo vrš e nego obi no. Cordelia je izdržala bez rije i prosvjeda. Kad je Mathilde bila ovako uznemirena, bilo je najbolje da se ispuše. Nesvjesno je pogledala policu s knjigama. Bi li je mogla opet otvoriti? Nije znala kako se to to no dogodilo prošle no i. Je li tamo bila neka poluga koju je slu ajno pritisnula ili pokrenula? Ili se samo treba nasloniti na to no odre eno mjesto? Nikada ne e saznati jer e za sat vremena zauvijek napustiti ovo mjesto. »Eto, gotovo.« Mathilde je namjestila uškrobljeni ovratnik oko Cordelijinog vrata. »Požuri sada.« Mahala je rukama, tjeraju i je iz odaje. Cordelia nije znala je li njezina dadilja srdita ili zabrinuta. Duboko zamišljena, stupila je u hodnik u trenutku kad je iz susjedne odaje izašao Leo u jaha em odijelu. »Dobro jutro.« Osje ala se neobi no stidljivo. Naklonila se i spustila pogled. »Dobro jutro.« Lice mu je bilo sumorno, o i bez sjaja, usta napeta. Odsje no joj je pokazao da krene naprijed i spusti se niz stubište u dvoranu. Najneobi nije je bilo to što je Cordelia stalno šutjela. Tijekom ceremonijalnog doru ka pogled joj je stalno bježao na njegove ruke. Cijelo je vrijeme mislila samo na to gdje su sve bile na njezinom tijelu. Ta su je predivna sje anja preplavljivala i ispunjavala toplinom.
53
GIGA Bilo je pravo olakšanje usredoto iti se na ceremoniju dok se prijestolonasljednica opraštala od svoga brata Josipa koji e se sada vratiti u Be i pustiti svoju mla u sestru da putuje bez obitelji u Strasbourg, gdje e i formalno biti primljena u Francusku. Toaneta nije bila toliko potresena dok se opraštala od brata kao kad se opraštala od majke, ali je ipak došao sve ani trenutak kad je car po posljednji put ispratio svoju sestru do ko ije. »Vidim da danas namjeravate jahati, gospodine.« Cordelia je pokazala na Leovu jaha u odje u. Sad je prvi put progovorila s njime otkako ga je pozdravila na stubištu. Ovo je trebao biti neodre eni komentar, ali je i njoj samoj njezin glas zvu ao posebno napet u bu nom dvorištu samostana pretrpanom ljudima. »Da«, kratko je odvratio. »Jahat emo iza konjanika, uz bok ko ijama.« Namršteno je pogledao dvorište, traže i stajskog momka s njihovim konjima. »Što vas je navelo da se predomislite?«, usudila se upitati.« Ju er ste rekli da ete se voziti u miru i tišini ko ije ako ja budem jahala.« elo mu se smra ilo. »Kneginjo, vi ste pod mojim nadzorom. Ja sam odgovoran za vas. Ako namjeravate bilo komu stvarati nevolje, bolje da to bude meni nego nekom sirotom konjušaru.« Naložio je konjušaru da pomogne Cordeliji popeti se na konja. Cordelia je potajno pogledala Lea. Lice mu je bilo napeto, pod o ima tamni kolobari. Izgledao je kao da nije oka sklopio - ovjek kojega je mu ila savjest. S grižnjom se savjesti sjetila kako je ona duboko spavala i da je uop e nije mu ila krivnja. Leo se popeo na svoga konja i pri ekao da se Cordelia smjesti u sedlu, pri vrsti kolan i namjesti stremene. Njezina je kobila bila prekrasna životinja, a on je pretpostavio da je izvanredna jaha ica, jednako kao i svaki Habsburg s kojim je odrasla, tako da se nije trebao brinuti za njezinu sigurnost na toj prvoklasnoj životinji. No prema onome što je znao o njoj, naga ao je da e se Cordelia buniti zbog mjesta koje e imati u povorci. »I i emo polako«, izjavio je. »Ne smijemo presti i ko iju prijestolonasljednice jer emo time povrijediti protokol. Zato se bojim da e ovo biti dosadno jahanje.« »Ali mi možemo napustiti povorku«, predložila je Cordelia. »Prije i preko polja i kasnije joj se pridružiti.« »Upravo vas zbog takvih prijedloga nisam prepustio konjušaru«, sumorno je rekao. vrsto je zatvorila usta, primila uzde i svrstala se do njega. Povorka je vijugala obalom Dunava dok je sunce sve ja e grijalo, rastjeravši jutarnju maglu. Leo nije rekao ni rije i. Na kraju Cordelia to više nije mogla podnositi. »Leo, molim vas, razgovarajte sa mnom. Osje am se kao da sam obeš aš ena, a ne znam zbog ega bih bila.« Ozbiljno je rekao: » ini se da ne razumijete, Cordelia. Ono što se sino dogodilo je neoprostivo. Izgubio sam kontrolu nad sobom.« »Osje ate da ste izdali svoga prijatelja i moga supruga«, odvažila se re i. Nije joj ništa odgovorio. Nije sve bilo tako jednostavno. Osje ao je da je izdao i Cordeliju. On je bio odgovoran za nju, a izigrao je to povjerenje. »Ne znam ništa o tom ovjeku, o svome suprugu«, rekla je razbivši tišinu. »Meni to ne izgleda kao izdaja kad ga niti ne poznajem, ali znam da vas volim.« Omotala je uzde u petlju i pustila da joj klize niz prste. Kobila je podigla glavu i po ela elegantno kora ati. »Razmišljala sam«, rekla je oklijevaju i dok je Leo još uvijek pokušavao do i k sebi, uvši njezinu sabranu izjavu. »Iako moram prihvatiti da sam udana za kneza Michaela, ne znam zbog ega ipak ne bih mogla biti vaša ljubavnica. Re eno mi je da je to posve prihvatljivo u francuskom društvu«, brzo je nadodala kad je on glasno izdahnuo zrak i kad joj se u inilo da bi je mogao prekinuti. »Ako se dvoje voli, a prisiljeni su se vjen ati s osobama koje im je odabrala obitelj, posve je razumljivo da e društvo zažmiriti na
54
GIGA jedno oko ako se oni budu diskretno ponašali. ak i kralj tako kaže.« »A tko vam je to, molim vas lijepo, rekao?«, upitao ju je, napokon pronašavši glas. »Toanetin ro ak. Rekao je da muževi govore svojim ženama: 'Dopuštam ti da radiš što ho eš, ali povla im crtu izme u prin eva kraljevske krvi i lakaja'.« Upitno ga je pogledala. »Je li to istina?« »Ono što je za nekoga istina, ne mora nužno biti istina za sve«, suho je istaknuo. »Ali dvor ima takav stav. Mislila sam re i, kralj je imao ljubavnice koje su mu bile bliskije i utjecajnije od kraljice. Madame De Pompadour bila je više od dvadeset godina najvažnija žena na dvoru. I nije li istina da je to sada madame Du Barry? I znam sve o Pare aux Cerfsu, gdje kralj drži svoje bludnice«, nadodala je zadavši mu posljednji udarac. »Sve je to istina, nije li?« »Jest«, složio se, ne mogavši pobiti ništa od onoga što je rekla. Cordelia je bila bolje obaviještena nego što je o ekivao od djevojke odgojene u strogoj i moralnoj atmosferi austrijskog dvora. »Tada ne bi trebalo biti problema. Ja bih mogla biti vaša ljubavnica i žena svome suprugu.« Promatrala ga je svojim velikim plavim o ima, prava slika istinske iskrenosti. »Draga moja djevojko, ini mi se da o ekujete kako e Versailles biti neko arobno mjesto na kojemu ne vladaju uobi ajena pravila, a vi samo morate maknuti svojim arobnim štapi em i sve što poželite e vam se ostvariti.« Zvu ao je jednako nestrpljivo kao što se i osje ao. » ak i da pretpostavimo da se ta bajka može ostvariti, a ja vas uvjeravam da ne može, je li vam ikada palo na pamet da ja možda ne želim ljubavnicu?« »Oh.« To joj nije palo na pamet. »Ve imate neku?« »To sada nije važno«, hladno je rekao, pitaju i se s odre enim stupnjem o aja zašto uop e vodi ovaj apsurdni razgovor i zašto ga ne prekine. »Mislim da jest. Ako ve imate jednu, bilo bi teško, jer nitko ne bi htio nekomu bespotrebno povrijediti osje aje.« »Cordelia, nisam ni najmanje zainteresiran da vas uzmem za svoju ljubavnicu. Niti me to zanima niti imam volje«, suhoparno je izjavio, ne mi i pogled s oblaka prašine koji je ostao iza konjanika ispred njih. »Oh«, opet je rekla. Nelagodno je progutala knedlu. »Zna i, nimalo ne marite za mene?« Nije ju htio pogledati u o i. »Više me zanimaju druge stvari«, odlu no je rekao. »Cordelia, sino sam iskoristio vašu nevinost i zato molim da mi oprostite. Mogu samo pretpostaviti da sam popio previše konjaka. To se nikad više ne e dogoditi.« »Ali, ja bih voljela da se to opet dogodi«, iskreno je rekla. »Ne bih htjela da zvu i drsko ili... ili razbludno, iako pretpostavljam da upravo tako zvu i. Mathilde mi je rekla da samo nekolicina muškaraca zna u istoj mjeri pružiti i primiti ulni užitak pa mi se ini da, kad netko prona e takvu rijetkost, onda je ne smije ispustiti iz ruku.« »Tko je, dovraga, Mathilde?« Jedino se toga mogao sjetiti kao reakciju na neobi an i neiskusan, ali ipak zapanjuju e znala ki govor. »Moja dadilja... ili je barem bila. Ona se brine za mene otkako mi je umrla majka. Bila je maj ina sluškinja, a meni se ini da su bile iste dobi. Mathilde zna sve o svemu i strašno je mudra.« »Povjerili ste joj se?« Gurnuo je prst u svoj ovratnik i olabavio uškrobljeno platno. Odjednom mu je postalo jako vru e. »Morala sam shvatiti što se dogodilo. Nisam bila sigurna ho ete li mi vi re i ako vas pitam.« »Ja u vam to no re i što se dogodilo.« Govorio je s hladnom odlu noš u. »Dopustio sam da do e do situacije nad kojom sam izgubio kontrolu. Na svu sam se sre u ipak uspio
55
GIGA sabrati na vrijeme i sprije iti najgore. A vi ete lijepo zaboraviti sve ono što se sino dogodilo. Prestat ete govoriti besmislice o ljubavi i ljubavnim odnosima. Odsad ete se prema meni odnositi s velike udaljenosti, kao i ja prema vama. Jeste li me uli, Cordelia?« Kimnula je glavom. » ula sam vas.« »Onda to nemojte zaboraviti.« Podbo je konjske sapi pa je životinja udarila u kas i udaljila se od Cordelije. Znala je da ne smije krenuti za njim dok je jahao nekoliko dužina ispred nje. Prije samo nekoliko dana, otpustila bi uzde i galopom jahala uz njega, no ovih je dana nau ila neke stvari o kojima u svom prošlom životu nije u ila u u ionici. Ne e klonuti duhom, vrsto je odlu ila. Bit e strpljiva; strpljenje je uvelike podcijenjena vrlina, bila je sigurna u to. Toga je dana putovanje bilo jednako zamorno kao i prethodnog, unato tomu što je slobodno jahala na konju. Zapravo joj je bilo još zamornije jer je morala jahati u tišini, drže i fiksiran pogled na vikontu Kierstonu koji je jahao ispred nje. Nadala se da e se više prijateljski ponašati prema njoj kad su stali radi osvježenja, ali je Toaneta tražila društvo svoje prijateljice za vrijeme ru ka na obali rijeke. Vidjevši je ispod drve a, smještenu na sigurnom uz prijestolonasljednicu i okruženu mladim mještanima iz obližnjega grada, Leo je krenuo za svojim poslom. Cordelia ga je uzalud tražila pogledom. Leo je hodao uz povorku ko ija, konja, natovarenih mula i kola. Bio je rastresen, u glavi mu je klju alo pa isprva nije iza sebe uo ženski glas. Na drugi povik: »Gospodine, molim vas, htjela bih razgovarati s vama«, osvrnuo se preko ramena. Visoka punašna žena prorije ene sijede kose zataknute ispod uštirkane kapice naklonila mu se, iako u njezinom ponašanju nije bilo ni eg poniznog. Dostojanstveno i nekako izazovno pogledala ga je u o i. »Mathilde, gospodine«, rekla je kad ju je zbunjeno pogledao. »Oh, da, naravno.« Rukom je protrljao bradu. Cordelijina dadilja - žena koja je znala što se sino dogodilo. Ipak, nije uo io osudu u njezinom prostodušnom pogledu. Nije bio naviknut da se obazire na mišljenje slugu, ali je na trenutak s nelagodom pomislio da ne bi htio biti protivnik gospo e Mathilde. »Htjela bih s vama razgovarati o Cordeliji«, rekla je. Nije bilo nikakve svrhe pretvarati se da ju nije razumio. Rukom joj je pokazao da ga prati uz obalu rijeke gdje je bilo mirnije. »Shvatio sam da vam je kneginja Von Sachsen povjerila sino nji nesretan doga aj«, uko eno je rekao. »Gospodine, ja znam gotovo sve što se doga a mome djetetu.« »Razumijem.« »Gospodine, trebali biste znati da je djevojka na svoju majku. Kad voli, voli svim srcem. I kad voli, voli do kraja života.« »Ženo, ne znam o emu govorite!«, tiho je uzviknuo. »Udana je za kneza Michaela.« »Da, udana je za njega, ali voli vas, gospodine.« »Jeste li i vi jednako ludi kao Cordelia?« Jaha om šibom zviznuo je grm kupine. »Bez obzira što ona osje a, injenice se ne mogu mijenjati da bi odgovarale njezinim željama.« Mathilde je mudro kimnula glavom. »Rekla sam joj to, gospodine. Ali nije sklona obazirati se na ono što joj ne odgovara.« »Pretpostavljam da stoga nisu važni ni moji osje aji«, izjavio je glasno udahnuvši zrak. »Zna i, onda ne ete poticati tu njezinu nerazboritost?« »Ne, naravno da to ne bih u inio. Nisam ja svojeglavo i razmaženo derište.« »Onda bi bilo najbolje da joj se suviše ne približavate, jer isto sumnjam da e se dama držati podalje od vas«, iskreno je rekla. Leo nije ženi zamjerio njezine savjete niti pro-stodušno ponašanje. Ona je jednostavno govorila istinu. On je imao mnogo više iskustva, bio je u eniji, imao mnogo ja u snagu volje
56
GIGA od šesnaestogodišnje Cordelije. Na njemu je da ih oboje drži na uzdi. Brzo mu je sinulo da e biti mnogo lakše izvršiti taj zadatak kad je ne bude u blizini. »Mathilde, ja joj ne bih naudio.« Dugo ga je promatrala, a zatim rekla: »Ne... ne, vjerujem da ne biste, gospodine. Ali to je dobro, jer svatko tko naudi mome djetešcu, naudit e i meni.« Naizgled bezopasna priprosta žena odjednom je nestala. Umjesto nje se pojavila neobi no opasna osoba najmra nijih o iju punih drevnog znanja i neugodne prijetnje. Palo mu je na pamet da bi mogla biti vještica. Ovo nije bila obi na dadilja koja je branila svoju mezimicu. Ovo je bila žena koja je znala stvari za koje je ovjeku bilo bolje da ih nikad ne sazna. »Dakle, nadajmo se da je vi možete sprije iti da sama sebi ne naudi«, promuklo je rekao, jedva se suzdržavaju i da ne pobjegne od nje. Kimnuo je glavom, okrenuo se i krenuo natrag prema mjestu gdje se održavao piknik. Prijestolonasljednica se vratila u svoju ko iju, ogor eno se jadaju i Cordeliji kako zbog svoga položaja mora putovati u državnoj ko iji, dok ona može slobodno jahati konja. »Toaneta, nemam ja toliko slobode. Ne smijemo prete i tvoju ko iju pa moramo puzati za tobom.« Cordelia se naslonila na prozor ko ije. »Sirota Lucette ne razumije zašto mora biti tako spora.« »Ipak bih radije bila na tvome mjestu«, rekla je prijestolonasljednica mrzovoljno se namrštivši. Cordelia se živahno nasmijala. »Ne, ne bi. Ti eš biti kraljica Francuske, sje aš se?« Odmaknula se ustranu kad je kraljevski ko ijaš zamahnuo bi em ime je zapo elo poslijepodnevno putovanje. »Do ite, Cordelia. Ne smijemo pustiti da nas ljudi ekaju.« Leo je stajao iza nje. Držao je Lucette, dok je konjušar držao uzde njegovog konja. »Dopustite mi da vam pomognem sjesti u sedlo.« Spojio je dlanove na koje je stavila nogu i podigao je gore. Podarila mu je tako blistav osmijeh da je ostao bez daha. »Ho emo li ovog poslijepodneva jahati zajedno?«, upitala je s neizvješta enim ekivanjem. »Jutros sam bila tako usamljena.« Okrenula je konja tako da jaše usporedo s njime iza konjanika. »Voljela bih kad ne bismo morali gutati njihovu prašinu.« »Možemo jahati sa strane.« Što je rekao, to je i u inio. Ona ga je slijedila. Razgovor s Mathildom razbistrio mu je glavu. Ono što se sino dogodilo bila je zabluda koja je nekim udom ostala zarobljena u vremenu. inilo mu se apsurdnim ak i pomisliti da ne može kontrolirati vlastitu požudu. Oduvijek je bio postojan i estit ovjek i to se nije promijenilo. On je bio odgovoran za Cordeliju. Ona je bila drago, razmaženo i svojeglavo dijete, a on je bio odrastao muškarac, dvanaest godina stariji od nje. Ustrajat e na tomu da se prema njoj odnosi kao prijateljski nastrojeni stric. Nema nikakvog razloga da Cordelia jaše sama. Ona je veoma društveno stvorenje pa bi bilo neljubazno i nepošteno kažnjavati je zato što se on ne može kontrolirati. »Ho emo li se opet kladiti na ve erašnje vrijeme dolaska?« Pogledavala ga je kraji kom oka, tako o igledno sretna što opet ima društvo. »Kakvi su sada ulozi?« Zvu ao je popustljivo, kao da se zabavlja, kao netko tko želi obradovati oduševljeno dijete. Namrštila se. Ovaj je ton bio gori nego kad je bio srdit. Nehajno je slegnula ramenima. »Oh, ne znam. Mislila sam da bismo mogli prikratiti vrijeme, ali sada ne mislim da bi moglo biti zabavno.« ito prijateljski stric nije naišao na blagonaklonost. Odustao je od te zamisli i uz neodre eno zanimanje upitao: »Što ste sve u ili u Schonbrunnu?« Na svoje je zaprepaštenje shvatio da je otvorio vrata brane. Po ela je gorljivo i te no pri ati o filozofiji, matemati kim zakonima, njema koj i francuskoj književnosti. Bila je
57
GIGA daleko obrazovanija nego što je bilo uobi ajeno za njezin spol pa se po eo pitati kako e se Michael nositi s ovom osobinom svoje nevjeste. Elvira mu je jednom rekla da Michael prezire ene žene pa je ona svoje intelektualne interese ispunjavala izvan njegovog vidokruga. Leo tada nije mnogo razmišljao o tomu. Mnogi su muškarci bili sumnji avi prema obrazovanim i elokventnim ženama. Pretpostavljao je da Elvira ima pristup knjižnici svoga supruga i društvenim okupljanjima u razli itim salonima kojima je Pariz obilovao te joj tako nije manjkalo intelektualnog poticaja. No Elvira je bila starija, obrazovanija i kompliciranija od Cordelije. Ho e li Cordelia dovoljno brzo nau iti kako e najpametnije izbjegavati svoga supruga? Kad su zastali da prije u pritok Dunava u Steyru, Leo je povjerio Cordeliju svome konjušaru i otišao na vije anje s francuskim izaslanstvom. Cordelia je bila op injena radovima koje je sve trebalo izvesti da ovakva golema povorka prije e preko drvenog mosti a. Šetala je obalom rijeke u konjušarevoj pratnji i promatrala kako se velike ko ije drndaju i njišu opasno blizu ruba škripavog mosti a. »Cordelia?« »Christiane!« Okrenula se uz radostan povik. Jašu i štrkljastog ri ana nezgrapnog hoda, Christian je izgledao nespretno. On i nije bio dobar jaha . »Stalno sam se nadala da eš do i i potražiti me. Ne smijem napuštati svoje mjesto u povorci. Protokol.« Nabrala je nos kad se ogor eno nasmiješila. »Uživaš li? Je ti udobno? Mogu li što u initi za tebe?« »Ne, ništa.« Pogledao je gore u veliku crvenu kuglu sunca koje je zalazilo na zapadu. »Jutros je iz Be a u velikoj žurbi stigao glasnik. Donio mi je Hughovo pismo. Sje aš se Hugha, svirao je violinu na Polignyjevim koncertima.« »Da, da«, žestoko je kimala glavom. »Što kaže?« »Ma ka je zaista puštena me u golubove«, rekao je uz zadovoljno cerekanje. »Svi su pro itali letak. Poligny se žestoko brani, ali Hugh kaže da ljudi govore i upiru prstom. Carica još uvijek nije ništa rekla, ali dvorom kruže glasine da razmišlja o tomu da ga otpremi s dvora.« »Oh, predivno!«, pljesnula je rukama. »Pri a e prije nas sti i do Pariza. Postat eš slavan.« Christian je izgledao zamišljeno. Nemirnim je prstima mrsio grubu grivu svoga konja. »Razmišljao sam o tomu da bih se možda trebao vratiti u Be . Ako Poligny zaista ode s dvora, tada e biti...« Zastao je, uobi ajena ga je skromnost spre avala da nastavi. »Bit e prazno mjesto dvorskog glazbenika, a tko e ga bolje popuniti od Polignyjevog enika koji je postao zvijezda«, dovršila je umjesto njega. Nagnula se i primila ga za ruku. »Oh, dragi, u ini ono što je najbolje za tebe. No neizmjerno eš mi nedostajati. Osobito sada kad je sve tako zbrkano.« »Zbrkano?« »Ova nezgoda, to što sam se zaljubila u vikonta«, rekla je uz beznadan uzdah. »A od sino znam da i on osje a više nego što je spreman priznati...« »Što je bilo sino ?«, prekinuo ju je. Osjetila je kako crveni. »Pa, nešto se dogodilo. Ja... ovaj, slu ajno sam upala u njegovu odaju i, ovaj...« »Nije te valjda obeš astio?« Sme e su mu o i odjednom usplamtjele. »Oh, ne«, žurno ga je po ela uvjeravati. »Ništa sli no. Ali... stvari su malo izmakle kontroli.« Bespomo no ga je pogledala, pokajni ki joj se smiješak pojavio na usnama. Nagnuo joj se bliže; prodorne su je o i probadale s blijedog etvrtastog lica. »Cordelia, je li ti vi-kont uzeo djevi anstvo? Ako jest, ubit u ga.« »Oh, ne. Ne smiješ to u initi«, uzviknula je. »I ne, nije to u inio«, dodala je vidjevši da je Christian skoro pao s konja. »Samo što sam sada veoma zbunjena.« Za uli su Leov glas dok je u galopu jahao obalom prema njima. »Želim vam dobru ve er, Christiane. Cordelia, sada morate prije i most.« Stao je uz glazbenika, ljubazno mu
58
GIGA kimnuo i dodao: »Nadam se da vam odgovara smještaj, Christiane.« Christian je zurio u vikonta, o i su mu još uvijek plamtjele. Rumenilo mu je na as preplavilo lice i brzo nestalo. »Da, hvala«, uko eno je rekao. »Christian mi je pri ao o reakciji na naš letak u Be u«, uzbu eno je rekla Cordelia. »Dogodilo se baš onako kako se nadao. Zapravo se pita bi li se vratio u Be i okušao na Polignyjevom mjestu.« »Više se ne pitam«, obznanio je Christian jednako uko eno kao i prije. »Ostat u s tobom.« Neprijazno je zurio u potpuno zbunjenog vikonta, zabio pete u konjske slabine i galopom se udaljio dok mu je, ina e graciozno tijelo, poput vre e brašna poskakivalo u sedlu. »Što pak njega mu i?«, upitao je Leo, primivši Cordelijine uzde i potjeravši njezinoga konja prema mostu. Iako je savršeno dobro znala, Cordelia je promrmljala nešto ne ujno i preuzela svoje uzde iz njegove ruke. Bila je uvjerena da Leo ne bi htio da bilo tko dozna što se sino dogodilo. Znala je da ne bi razumio njezinu potrebu da se nekomu povjeri - ak ni nekome tko joj je toliko blizak kao Christian.
59
GIGA
Deveto poglavlje Knez Michael nije bio posve zadovoljan odajama koje su dodijeljene njemu i njegovoj nevjesti u Chateau de Compiegneu. Me utim, budu i da odaje namijenjene prijestolonasljednici ne e biti gotove do njenog dolaska narednog dana, jer radnici nisu bili pla eni, pomislio je da bi bilo netakti no žaliti se što je namještaj u njegovim odajama pomalo otrcan. Knez je putovao s kraljem i prijestolonasljednikom da se sastanu s Marijom Antoanetom u Compiegneu. Prijestolonasljednica je bila udaljena dan jahanja, ali je Luj odlu io ukazati ast svojoj novoste enoj unuci i krenuti joj ususret. Bio je veoma dobro raspoložen i oduševio se kad mu je sinulo da bi možda i knez Michael htio po i s njim da do eka svoju nevjestu. Knez je s primjerenom zahvalnoš u prihvatio kraljevsku zapovijed zamaskiranu u poziv, iako bi radije do ekao kneginju na vlastitom terenu. inilo mu se da ta žurba da je upozna ukazuje na pomalo neprimjerenu nestrpljivost. Napokon, djevojci je tek šesnaest godina pa je se ne smije poticati da od supruga o ekuje previše pažnje. Bilo kako bilo, evo ga ovdje u Compiegneu i sutra poslijepodne jahat e s kraljem i dvoranima nekih etrnaest kilometara do ruba šume gdje e sresti svoju drugu ženu. Izvadio je minijaturu iz džepa i namršteno je promatrao. Zaista je izgledala jako mlada, ali je sada Michael u njezinim o ima uo io odvažnost koju je instinktivno mrzio. Držala je glavu na neki izazovan na in i nepokolebljivo ga promatrala iz sedefnog okvira. Michael se još više namrštio. Razdraženo je pucketao prstima na slugu koji je raspakiravao njegov putni kov eg. ovjek je pohitao da stavi ašu vina u ispruženu ruku svoga gospodara. Michael je pijuckao vino ne skidaju i o i s portreta. Kad ju je prvi put promatrao, nije uo io nikakve sli nosti s Elvirom. No tada je gledao boju kose i tena, oblik njezinog lica. A sada više nije bio toliko siguran. U djevoj inom izrazu lica zamijetio je nešto neugodno poznato. Bila je mnogo mla a nego Elvira kad se udavala, dolazi sa strogog, formalnog i pobožnog austrijskog dvora. Kako bi uop e mogla sli iti vatrenoj, profinjenoj i koketnoj Engleskinji koja mu je uništila mir? Prsti su mu ja e stisnuli stalak aše. Ono se više ne e ponoviti. Uzet e svoje nerazvijeno, neobrazovano i neiskusno malo nevinašce i oblikovati ga shodno svojim potrebama. Ako pokaže bilo kakve naznake Elvirinog karaktera, uklonit e ih bez razmišljanja. I bit e mu lakše nositi se s tom mladom djevojkom nego s Elvirom. Imat e pokornu, vjernu i poslušnu nevjestu koja e znati svoje obveze i brzo nau iti kako udovoljiti svome mužu. »Gospodine... gospodine, vaša ruka!« Izgleda da je nesvjesno prstima previše stisnuo stalak aše pa je pukla i komadi stakla mu je razrezao kožu. »Krvi mu!«, opsovao je i bacio ašu u prazan kamin. » ovje e, donesi mi zavoj! Nemoj stajati tu kao neki glupan.« * * * »Sutra emo sti i u Compiegne, gdje e kralj i prijestolonasljednik do ekati Mariju Antoanetu.« Leov je izraz bio pravi uzor neodre enosti. Povorka je stigla u Soissons, trideset i osam kilometara udaljen od Compiegnea, a on je stajao s Cordelijom pred njezinom sobom u gostionici na obali rijeke koja je te ve eri ugostila kraljevsko društvo. »Znam.« Cordelia je odsutno vrtjela uvojak oko prsta, a onda ga stavila u usta. Putovanje je trebalo potrajati još samo jedan dan i njezina je uobi ajena živahnost ubrzano nestajala. Tijekom putovanja Leo je bio ugodan i ljubazan, ali na neki bratski na in. Nekako se 60
GIGA pobrinuo da nikada ne budu sami, osim kad su jahali u povorci. Svaki je njezin pokušaj da razgovaraju o budu nosti njihove veze nailazio na samrtnu tišinu nakon koje je slijedio njegov brz odlazak. Budu i da joj je njegovo društvo bilo neophodno da bi se dobro osje ala, Cordelia je veoma brzo shvatila da se mora ponašati po njegovim pravilima. Zabavljala ga je površnim i esto pronicljivim askanjem, s primjerenom ozbiljnoš u razgovarala o težim temama i iz petnih se žila trudila da se obuzda i ne izjavljuje mu ljubav u svakoj drugoj re enici. I išlo joj je dobro, sve dok je predstoje i susret s njezinim mužem bio negdje daleko u budu nosti. A sada joj je vrijeme istjecalo. Pred sobom je vidjela zastrašuju u i nepoznatu budu nost: bit e pod muževljevim nadzorom i Leo više ne e biti odgovoran za nju. »Je li vam palo na pamet da bi tamo mogao biti i vaš suprug i ekati vas?« »Jest.« Žvakala je vrh uvojka. U posljednjih je par sati više nego jednom pomislila na to. »No radije u pretpostaviti da me eka u Parizu.« »Možda i ho e. Ipak, imam osje aj da e biti u Compiegneu.« »Ne moram i i u njegov krevet sve dok se ne obavi formalno vjen anje«, rekla je više za sebe kroz usta puna kose. No Leo ju je uo. Promrmljane su ga rije i samo podsjetile da ona pripada drugome muškarcu. »To je tako odbojna navika.« Grubo joj je maknuo mokar uvojak iz usta. »To radim samo kad razmišljam o odbojnim mislima.« »Vjerujem da takve misli ne ete iznositi u javnosti«, obrecnuo se na nju. Duboko je udahnula. Ovo joj je bila posljednja prilika. »Leo, znam da me ne želite za ljubavnicu...ne... ne, molim vas, saslušajte me«, molila je, vidjevši da se sprema ušutkati je. »Molim vas, pustite me da govorim samo ovaj put.« »Ne u ako namjeravate re i ono što mislim«, otresito je rekao. »Rekao sam vam, ni sam ne znam koliko puta, da ne u slušati vaše besmislice...« »Ne, ovo nije besmislica«, gorljivo ga je prekinula. »Još nisam propisno udana za kneza, samo preko opunomo enika. Brak nije konzumiran ni ništa sli no, zna i da bi se mogao poništiti, nije li tako?« »Što?« U nevjerici je zurio u nju. Ovo je bio novi pristup, ak i za nju samu. »Mogla bih objasniti da se ne želim udati za njega. Da je sve to bila jedna velika greška. Mogla bih mu re i da se sigurno ne želi oženiti osobom koja ga ne može podnijeti kao svoga...« »Jeste li sasvim poludjeli, djevojko? Vjen ali ste se za Michaela jednako propisno kao da vas je u crkvi Sv. Petra vjen ao sam papa. Ugovori su potpisani, vaš je miraz na pravome mjestu... Dragi Bože, glava vam je puna bajki.« Prošao je rukom kroz svoju tamnu kosu koja mu ve eras nije bila napudrana ni prekrivena perikom. »Ne vjerujem da se to ne može u initi«, tvrdoglavo je nastavila. »Ne vjerujem da se umjesto njega ne mogu vjen ati za vas.« »Poslušajte me dobro.« Primio ju je za ramena i govorio kroz stisnute zube: »Utuvite si u glavu da se ne bih oženio s vama ni da ste jedina žena na svijetu.« Protresao ju je da još više naglasi svoju surovu izjavu. Dobio je neodre enu zadovoljštinu ugledavši kako joj iz iju nestaje samouvjerenost i odlu nost, a na njihovom se mjestu pojavljuje bol. » ini mi se da mislite da samo morate poželjeti nešto i da e se to istoga asa ostvariti. No, Cordelia, ne smijete zaboraviti da su u te vaše fantazije upleteni i drugi ljudi. Ljudi koji imaju vlastita mišljenja i želje. Ja ne želim biti dio vaših udnovatih hirova. Razumijete li me? Je li vam dovoljno jasno?« Opet ju je protresao. Cordeliju je zaprepastila surovost njegovih rije i, njegovo grubo odbijanje. »Ja... mislila sam da vam se svi am«, rekla je drhtavim glasom dok su joj se o i punile suzama. Oštro je opsovao. »Svi ate li mi se ili ne, nema nikakve veze. Nasmrt mi je dojadilo što me upli- ete u vaše muši ave zamisli i prekrajanje svoje sudbine.« »Ne ete mi biti ni prijatelj?«, bolno je upitala. »S vama ne u mo i razgovarati kao s
61
GIGA Christianom?« »Christianu govorite takve stvari?« »Ja Christianu govorim sve. Oduvijek smo jedno drugome povjeravali svoje tajne.« Nakratko je zatvorio o i. »Onda pretpostavljam da ste svome prijatelju pri ali i o Melku?« Nije mu trebala njezina potvrda. Mladi ga je glazbenik gnjevno pogledavao otkako su prešli rijeku Steyr, kao da je sam Atila, vo a Huna. Cordelia nije odgovorila, ali ga je nastavila promatrati o ima koje su od boli poprimile tamnosi-vu boju. »Dragi Bože!«, o ajni ki je promrsio. Nije mogao podnijeti da ga gleda na takav na in. »Ne ete mi biti prijatelj?«, ponovila je i žurno stavila ruku na njegovu. »Leo, meni veoma trebaju prijatelji.« I trebat e joj prijatelji, i u braku i dok se bude probijala kroz mnogobrojne zapreke na versajskom dvoru. To joj nije mogao uskratiti, ak ni da je želio. »Bit u vam prijatelj«, izjavio je bez uvijanja. Potom se okrenuo da joj otvori vrata odaje. »Laku no , Cordelia.« »Laku no , gospodine.« Prošla je uz njega i okrenula lice. Mathilde ju je pozorno promatrala. Njezina je mezimica bila veoma blijeda, oko o iju su joj se isticali tamni kolobari. »Pretpostavljam da emo uskoro upoznati kneza«, nehajno je rekla dok ju je otkop avala i odvezivala. »Vjerojatno sutra.« Cordelia je izvukla igle iz kose. Glas joj je bio promukao od suspregnutih suza. »Ali ne u morati i i u njegov krevet sve dok se i formalno ne vjen amo.« »Da.« Mathilde se zadovoljila kratkim slaganjem. Zbog ne ega je u ovome trenutku njezina mezimica bila veoma krhka i nije joj dugo trebalo da pogodi zašto. Vikont joj je vjerojatno zadao samrtni udarac, a Mathilde ne kani upropastiti u injeno nude i joj svoje suosje anje i utjehu. Sada je njezina zada a bila da je pripremi za bra nu no . Morala se pobrinuti da uputi djevojku u putenu stranu braka. Vikont Kierston je zapo eo to obu avanje izvan granica za koje je Mathilde držala da su potrebne, ali nije imalo nikakve svrhe plakati nad prolivenim mlijekom. Priop it e joj nekolicinu mudrih rije i u samoj bra noj no i, onda kad Cordelia bude najviše voljna da ih sasluša. Spremila ju je u krevet kao da je opet malo dijete, poljubila je za laku no , utrnula svije e i tiho izašla iz sobe. Ostavši sama, Cordelia je navukla prekriva preko glave i utonula u mrak. Ovo je radila kad je bila dijete i kad bi joj se dogodilo nešto ružno pa bi instinktivno isklju ila vanjski svijet, kao da e time što ga ne vidi izbrisati loše stvari. Ali ona više nije bila dijete i ova obrana iz djetinjstva više nije djelovala. ak su joj se i u ovome skrovištu kukavne misli usredoto ile, poprimile gotovo opipljiv oblik i kristalizirale se u o aj. Nije se htjela udati ni za koga drugoga osim za Lea. Pomisao da bi je mogao dirati netko drugi osim njega, ispunila ju je ga enjem i stravom. Kako li e izdržati ono što je eka? Odlu no je maknula pokriva s lica i legla na le a. Samosažalijevanjem ne e posti i ništa. Mora otkriti ega se boji i suo iti se s time. Leo nije volio svoga šurjaka. Ta joj je spoznaja prekinula nit misli. Kako je to mogla znati? On nikad ništa nije rekao, ali bi mu se u o ima pojavio odre eni izraz kad bi spomenuo kneza - mra an izraz koji bi nestajao toliko brzo da joj se katkada inilo da ga je umislila. Je li to možda imalo kakve veze s Leovom sestrom? Je li je tiranizirao? Treba li se bojati još ne ega, osim samog tjelesnog bra nog ina? Treba li se bojati njega samoga? Ova joj je pomisao bila toliko zapanjuju a da je uspravno sjela. Leo bi je sigurno upozorio da je znao nešto o njezinom suprugu. Sigurno nikad ne bi poticao njihov brak niti se prihvatio uloge koju je odigrao. Leo je bio suviše astan da bi u inio nešto što se protivi
62
GIGA njegovoj savjesti, u što se i sama dobro uvjerila. Opet je legla i š urila se ispod perine da se zaštiti od no ne hladno e. Valjda je saznala sve što treba znati. Putovanje je zapo ela kao da se nalazi u o ara-vaju em snu. udesna je ljubav sve okupala nježnom ruži astom svjetloš u. Pred njom je bio zlatni dvorac Versailles i novi život pun slobode i užitaka. No dolaskom zore taj se san razbio u komadi e. Njezina ljubav nikad ne e doživjeti ispunjenje dok je udana za ostarjelog neznanca. Više nije plovila po moru lijepih obe anja. Sad je bila promrzla i uplašena i drhtala je na obali tajanstvenog jezera jer joj se po prvi put, otkako je krenula iz Be a, razjasnila njezina situacija. Prevrnula se na bok i privukla koljena, pokušavaju i se opustiti. Morala je spavati. No san ju je izbjegavao. Bacala se i prevrtala po krevetu, glava joj je vrvjela nepovezanim mislima i nedefiniranim strahovima. Pitala se prolazi li i Toaneta kroz sli ne strepnje pa je poželjela da mogu zajedno provesti no , kao što su to mnogo puta inile u djetinjstvu, leže i u istome krevetu i razmjenjuju i svoje tajne i snove. Tik pred svitanje napokon je zaspala dubokim snom i probudila se nimalo odmorna, teška poput olova i nesretna kad je Mathilde razmaknula zavjese na krevetu. »Mathilde, molim te, pripremi mi jaha u odoru. Mislim da e mi goditi svježi zrak. Možda me to razbudi.« Zijevala je dok je sjedila na rubu kreveta. Boljelo ju je cijelo tijelo, osje ala se umorno. Mathilde joj je dobacila znala ki pogled. »Loša no ?« »Umorna sam i loše volje, Mathilde.« Sko ila je s kreveta, zakopala glavu u Mathildine utješne grudi i vrsto ovila ruke oko dadiljinog struka. »Osje am se prestrašeno i jadno.« Mathilde ju je grlila i gladila po kosi. »Hajde, hajde, zlato.« Cordelia se pripila uz nju onako kako je to esto znala initi u djetinjstvu. Mathilde bi joj uvijek ulila novu snagu. Uspravila se nakon nekoliko minuta i slabašno se nasmiješila. »Sad mi je bolje.« Mathilde je kimnula i potapšala je po obrazu. »Stvari nikad nisu toliko loše koliko izgledaju. Donijet u malo vješti je lijeske za tvoje o i.« Donijela je komadi tkanine natopljen u vodicu od vješti je lijeske. Cordelia je legla na leda i pritisnula ublažuju u tkaninu na bolne o i dok je Mathilde etkala njezinu jaha u odoru od plavog baršuna obrubljenu srebrnom ipkom. Cordelia se još uvijek osje ala iscrpljeno kad je Mathilde izašla iz sobe, ali je barem znala da ne izgleda onako loše kao što se osje a. Leo je stajao u konjušnici gostionice i promatrao kako konjušar osedlava njihove konje. Okrenuo se kad je došla i pozdravio je kimanjem glave. Brzo ga je odmjerila i zaklju ila da ni on nije spavao ništa više od nje. Djelovao je blijedo i izmu eno. Možda ovo ipak ne e biti tako radostan dan za njega. No, kako je ovo uop e mogla i pomisliti nakon onoga što joj je rekao? Morat e prestati sa svojim maštarijama. »Nema razloga da danas ne jašem, zar ne gospodine?« Udarala je bi em po svojim izmama. Odlu ila je da e ga uobi ajeno pozdraviti, razgovarati s njime kao da se ona grozna scena nikada nije dogodila, kao da on nikada nije izgovorio one strašne rije i. No glas joj je bio napet, suze su joj zapinjale u grlu poput tvrdog oraha, a otkrila je i da ga ne može pogledati u o i. »Jutros možete jahati, no nakon ru ka trebali biste se voziti u ko iji. Vaš suprug ekuje da prikladno putujete«, bezizražajno je rekao. »Jer nešto drugo ne bi odgovaralo mome položaju?« Ako ne bude mislila na Lea, ako se usredoto i samo na neutralne teme, suze e nestati iz grla i glas e joj opet normalno zvu ati. »Vjerojatno.« Leo se teškom mukom suzdržavao da je ne pomiluje po obrazu, da
63
GIGA otkloni tu napetost s njezinih dražesnih usana, da odagna njezinu uo ljivu tugu i porekne sve što je izgovorio. No to bi bilo suludo. Nije smio odstupiti od svoga stajališta, ina e bi sva njegova okrutnost bila uzaludna. »Da li se knez jako brine za svoj ugled, položaj i svu tu pompu?« Ogledala se naokolo po sviti koja se pripremala oti i iz Soissonsa. »Versailles se veoma brine.« Je li namjerno izbjegavao njezino pitanje? »A moj suprug?«, nije odustajala. »Vjerujem da se brine«, odvratio je ljuljaju i se u sedlu. »Ali ve sam vam rekao da u Versaillesu vlada pompozni protokol.« Cordelia je ispružila nogu prema konjušaru koji je ekao da joj pomogne popeti se na konja. »Brine li se knez više nego što je to uobi ajeno?« Primila je uzde i okrenula konja da uz Lea izjaše iz dvorišta. Leo se namrštio. Elvira mu se jednom požalila da Michael ima veoma krute stavove. Mrzio je svako odstupanje od onoga što je držao prikladnim. Imao je i neke ustaljene rituale. Kad je Leo navalio da bude precizna, samo se nasmijala i promijenila temu. No sjetio se da ga je taj razgovor pomalo uznemirio. Zapravo su ga u to vrijeme pomalo uznemirivali mnogi njihovi razgovori. U jednakoj mjeri ono što je Elvira govorila, kao i ono što nije htjela re i. »Gospodine?«, zazvala ga je Cordelia. Odmahnuo je glavom kao da otresa sjenke prošlosti i naprasito rekao: »Ne znam. Michael je diplomat, politi ar. Drži se pravila svake igre. Mari za vanjski izgled, jednako kao i svi u Versaillesu. Saznat ete sami.« Nije imala srca da ga dalje ispituje pa su cijelo jutro jahali u napetoj tišini. Zaustavili su se na desnoj obali rijeke Aisne radi podnevnog osvježenja. Mještani su se u mnoštvu okupili oko stolova postavljenih za piknik, razjapljenih usta zure i u pri-jestolonasljednicu i njezinu svitu. Marija Antoaneta je bila o arana rustikalnim ambijentom i neformal-noš u. Pozvala je Cordeliju da sjedne za njezin stol i blebetala kao svraka. Toaneta o ito nije bila nimalo zabrinuta i svakako nije izgledala kao da je provela besanu no . Cordelia je zaklju ila da je posve nestala ona ucviljena djevojka koja je patila za domom. Pretvorila se u ovu oduševljenu i ugodnu princezu koja je s djetinjim zadovoljstvom i s doli nom nadutoš u uživala u pažnji i iskazivanju poštovanja mještana. »Do i, idemo prošetati me u narodom.« Osovila se na noge u hrpi svile boje slame. Zataknula je ruku za Cordelijinu. »Šetat emo me u njima i pozdravljati ih. Oni su sada moji podanici i silno želim da me vole.« Ljudi su doista bili skloni svojoj budu oj kraljici te su je nerado pustili kad je došlo vrijeme za povratak u ko iju. Lucette su skinuli sedlo i vratili je na za elje povorke. Ko ijaš s Von Sachsenovim grbom na vratima bio je spreman. Leo ju je ve ekao pred ulazom u ko iju. Dok mu je Cordelia prilazila, iz mnoštva se pojavio Christian vode i konja prema njima. Cordelijino se lice ozarilo. S Christianom je barem mogla srda no razgovarati. Njegovo prijateljstvo puno ljubavi nije bila maštarija. Podigla je suknje i potr ala prema njemu. »Christiane, kako si?« Pridigla se na prste da ga poljubi, zaboravljaju i da se nalaze u javnosti. »Razmišljala sam o tomu gdje bi se mogao smjestiti u Parizu.« »Cordelia, trebali biste znati da ne smijete udovoljavati sebi i javno iskazivati osje aje«, prekorio ju je Leo suhim glasom kad im je prišao. »I vi, Christiane, tako er. I vi, kao i svi ostali, znate da se vaše blisko prijateljstvo mora držati podalje od o iju javnosti.« Christian je porumenio. »Znam gdje su granice prijateljstva, gospodine«, zajedljivo je rekao. »Gospodine, znate li kamo bi Christian mogao i i kad stignemo u Pariz?«, brzo je upitala Cordelia. »Cordelia, ne treba mi vikontova pomo «, uko eno se usprotivio Christian. »Savršeno
64
GIGA sam sposoban pobrinuti se za sebe.« »Ali radi se o nepoznatom gradu, a lord Kierston e te financirati. Naravno da e ti pomo i, ho ete li?« Okrenula je svoje velike tirkizne o i prema njemu. »Vjerujem da ete ispuniti obe anje, gospodine?« Pomislio je kako je gotovo pravo olakšanje vidjeti kako joj se o i sada pune gnjevnim prkosom, umjesto ogor enjem osobe ije je povjerenje naglo izigrano. Nije se obazirao na prkos, ve je mirno rekao Christianu: »Dat u vam adresu ugledne i jeftine ku e koja izdaje sobe. Tamo e vam biti prili no udobno dok se sami ne sna ete.« Leo je otvorio vrata ko ije. »Do ite, povorka kre e.« Pomogao je Cordeliji da se popne, a potom se popeo i on. Cordelia se nagnula preko prozora. »Christiane, razgovarat emo kad stignemo u Compiegne.« Promatrala ga je dok se udaljavao na konju, jašu i prema za elju povorke, a potom se naslonila na jastu ice. »Pomo i ete mu, zar ne?« »Ako bude htio prihvatiti moju pomo .« Okrenuo je glavu da pogleda kroz prozor. Požalio je što je sino bio onako okrutan, ali je u tom trenutku osje ao još nešto osim žaljenja. Nije o ekivao da e se osje ati ovako osamljeno i tužno. Obavio je svoju dužnost prema Cordeliji i Michaelu. Odolio je napasti, osim onog jednog puta, iako mu je to bilo nešto najteže što je u inio. Sada više ne e dolaziti u napast. Od trenutka kad Cordelia bude predstavljena svome suprugu, dušom i tijelom pripadat e Michaelu. A to ga je saznanje ispunilo turobnim žaljenjem. U tri su sata stigli do mjesta Berneuil na rubu šume Compiegne. Dva jaha a iz kraljeve svite do ekala su ih s viješ u da je Njegovo Veli anstvo odlu ilo da ono samo otprati svoju novu unuku u Compiegne. On i prijestolonasljednik udaljeni su samo pet minuta jahanja. »Neo ekivana ast«, primijetio je Leo. »Obi no se kralj ne izlaže takvom naporu.« Kad Cordelia nije odgovorila, Leo je izašao iz ko ije. »Do ite.« Ispružio joj je ruku. Njezina je ruka tek o ešala njegovu dok je izlazila iz ko ije. Nesvjesno je podigla bradu dok se ogledala naokolo. To je bio toliko o it pokušaj pribiranja hrabrosti da mu je srce krvarilo zbog nje. »Hrabro. Stvari nikad nisu onoliko loše koliko izgledaju.« Toplo joj se nasmiješio. »Ne želim se udati za njega«, rekla je srditim šapatom. »Ja volim vas, Leo.« »Dosta!«, grubo joj je naredio. »Takav govor ne e donijeti ništa dobra, samo štetu.« Snažno je zagrizla usnicu. Stigli su do prijestolonasljednice i njezine svite koja je stajala uz ko ije i ekala kralja. Toaneta je bacila pogled preko ramena i uhvatila Cordelijin. Na trenutak je napravila grimasu, kao da opet izvode dje je vragolije, samo što se sada Cordelia nije mogla prisiliti da joj uzvrati. A tada je zrak ispunio topot kopita i škripa željeznih kota a na nepoplo anoj cesti pa se prijestolonasljednica brzo okrenula i uspravila ramena. Kraljevska je konjica stigla na mali gradski trg uz trijumfalne zvukove trublji, bubnjeva, talambasa i oboa. Bila je to golema skupina stražara, vojnika, konjanika i ko ija. Kralj je izašao iz prve ko ije u pratnji mladi a koji se uko eno i nervozno ogledavao po okupljenom društvu. »Je li to prijestolonasljednik?«, šapnula je Cordelia Leu, zaboravivši na vlastite jade. »Jest. Veoma je sramežljiv.« Htjela je komentirati kako je mladi neprivla an, ali je primjedbu zadržala za sebe i promatrala kako je Toaneta pred kraljem pala na koljena, a on ju je podigao, toplo poljubio i povukao prema svome unuku. Luj-August je sramežljivo poljubio svoju nevjestu, na op e klicanje i pljeskanje promatra a. Knez Michael von Sachsen kr io si je put kroz mnoštvo prema svome šurjaku. Nekoliko je minuta prou avao mladu ženu koja je stajala uz vikonta. Bila je odjevena
65
GIGA prvoklasno i elegantno, kao što je i o ekivao. Lice joj je bilo veoma ozbiljno, gotovo sumorno. U svome je bra nom životu imao dovoljno lakomislenosti i živahnosti i za više brakova, pomislio je, nimalo nezadovoljan djevoj inim ozbiljnim izgledom. Uz malo sre e ona e znati ugušiti lakomislenost njegovih k eri koju mu je prijavila Louise de Nevry. Iako nije mogao zamisliti Što bi njih dvije mogle lakomislenoga u initi osim smijanja, ali ih je vjerojatno njihova guvernanta bolje poznavala od njega. »Vikonte Kierston.« Na formalan je na in pozdravio svoga šurjaka. Leo ga je promatrao kad mu je pristupio. Naklonio se. »Kneže Von Sachsen. Dopustite mi da vam predstavim kneginju Von Sachsen.« Cordelia se naklonila. Njezin ju je suprug primio za ruku i podigao da je poljubi, a potom joj je usnama lagano okrznuo obraz. »Madame, želim vam dobrodošlicu.« »Hvala vam, gospodine.« Nije se mogla sjetiti što bi drugo mogla kazati. Knez je veoma sli io portretu na minijaturi. Nije bio zgodan. Kosa mu je bila skrivena ispod perike, ali su mu obrve bile sijede. Bio je malo debeo, ali ne suviše - osim ako netko nije navikao na vitko i lijepo razvijeno tijelo Lea Beaumota. Prisilila se da se nasmiješi i pogledala ga u njegove blijede o i. Stoje i pokraj nje, Leo je neodre eno zurio u daljinu. Knez se odjednom namrštio, sjena je zastrla njegove o i. Kao da mu se nije svidjelo ono što je vidio. »Ve eras emo preno iti u Compiegneu«, izjavio je knez jednoli nim i pomalo nazalnim glasom, bez imalo topline. »Dogovorio sam da se brak formalno sklopi kad sutra nave er stignemo u Pariz. Bit e to tih obred, ali sam uvjeren, Leo, da ete nas po astiti svojom nazo noš u.« Okrenuo se i nasmiješio svome šurjaku. Škrto izvijanje usana koje je Cordeliju neugodno podsjetilo na gujin jezik. Pogledala je Lea. Izraz mu se nije promijenio, samo se naklonio i promrmljao da je po aš en pozivom. Cordeliju je opet preplavio snažan osje aj da Leo ne voli kneza. Nije to uo ila u onome što je rekao, ve u njegovim o ima. Jednako je tako osjetila kako iz njega isijava gnjev. Što je to? Promatrala je dvojicu muškaraca. Knez Michael mu je ponudio svoju burmuticu, Leo je uzeo prstohvat i zahvalio se. Površno gledano, u tom prizoru i njihovom me usobnom ponašanju nije bilo ni eg negativnog, ali se Cordelia mogla zakleti da je ispod površine klju ala duboka struja antagonizma. Zašto? Moralo je imati neke veze s Elvirom. Ali što? Leo se borio s vrtlogom emocija koje je uvijek u njemu izazivala prisutnost njegovog šurjaka. Michael je bio živ. Elvira je bila mrtva. Leo nije bio prisutan na samrtnoj postelji svoje sestre, nije znao ništa o njezinoj bolesti sve dok nije umrla. No je li Michael u inio sve što je bilo u njegovoj mo i da je spasi? Ovo ga je pitanje mu ilo jednako kao i brzina kojom je umrla. Brzo, nenadano. Jednog je dana stajala na suncu, blistava, vesela i puna života. Sljede eg je dana bila prazno truplo u lijesu. A on nije bio tamo da je spasi ni da pati zajedno s njom. I nikad ne e znati je li u injeno sve što se moglo u initi. »Do ite, trebali bismo se vratiti u ko iju.« Knez je pokazao na kraljevsku svitu koja je ulazila u ko ije. »Ja u putovati s vama. Vjerujem da ima mjesta?« Svoje je pristojno pitanje uputio Leu. Leo je potisnuo svoju tugu i srdžbu i opet se našao u sun anom poslijepodnevu. »Michael, ostavit u vas da se upoznate sa svojom ženom. Ja u rado jahati.« »Želim vam zbogom, Cordelia.« Naklonio se i ispružio ruku tihoj Cordeliji koja je u mu nom šoku shvatila da je on uistinu kani ostaviti ovdje samu. Naklonila se i pružila mu ruku. O i su joj bile širom otvorene, u njima bolan izraz, glas joj je bio neuobi ajeno beznadan. »Navikla sam se na vaše društvo, gospodine. Ne znam kako u dalje bez njega. Ho emo li vas vidjeti u Compiegneu?« »Ne ete. Mislim da u se odmah vratiti u Pariz.
66
GIGA Sad imate pratnju svoga supruga, više vam ne treba moje društvo, gospo.« Uporno ju je gledao, žele i da prestane izgledati utu eno. To e sigurno privu i Michaelovu pažnju. »Onda mi dopustite da vam se zahvalim što ste se brinuli za mene, gospodine.« inilo mu se da se pribrala. Osmijeh joj je bio slabašan, ali je ipak bio osmijeh. »Bilo mi je zadovoljstvo.« Podigao je njezinu ruku do svojih usta i poljubio je. Dodir njegovih usana opržio joj je kožu kroz rukavice i u djeli u sekunde ljubav joj je zasjala u o ima takvim intenzitetom da je gotovo odvratio pogled. Potom je primila svoga supruga pod ruku i okrenula se. Leo ih je promatrao kako hodaju kroz bu no mnoštvo, onda se okrenuo i otišao. Osje ao se prazno. Pomisao na Michaela i Cordeliju odjednom mu je postala nepodnošljiva. Pomisao na njegove ruke na njezinoj svježoj koži, kako njegov dodir uzbu uje tu predivnu iskrenu senzualnost, izazvalo mu je okus žu i u ustima. Elvira mu se nikada nije povjerila o Michaelovom vo enju ljubavi i njezin je brat poštivao tu diskreciju, iako je ta suzdržanost bila neuobi ajena za njegovu neugodno iskrenu sestru. Sada ga je mu ila opsesivna znatiželja koja je istovremeno bila i bolna i voajeristi ka. »Lorde Kierston.« Zastao je i okrenuo se na poziv Christiana Percossija. Leov izraz nije bio nimalo ohrabruju i. U ovome mu trenutku nisu trebali još i optužuju i komentari mladoga glazbenika. No Christian je izgledao onako žalosno i ubogo kako se Leo osje ao. »Ho e li s njom sve biti u redu?« Christian je bio bez daha, kosa mu je bila raskuštrana, u sme im je osje ajnim o ima imao izgubljen pogled. »Sa svojim je suprugom.« »Jest, ali kakav je on ovjek?« Stiskao je svoje duge uske šake. »Zna li on koliko je Cordelia posebna? Ho e li je znati cijeniti?« Leo je polako ispuhnuo zrak. »Nadam se da ho e«, napokon je rekao i okrenuo se, a zatim se sjetio da ovaj mladi na neki na in ovisi o njemu. »Kad stignete u Pariz, oti ite do Belle Etoile u ulici Saint-Honore. Spomenite moje ime. Ja u vas tamo na i za dan-dva.« »Idete li sada u Compiegne?« »Ne. Idem ravno u Pariz. Vidimo se, Christiane.« Mahnuo je rukom mladi u da ode te otišao i on sam, ostavljaju i Christiana tjeskobno samoga na gradskom trgu koji se ubrzano praznio. Christian je napokon otišao u potragu za svojim konjem. Slijedit e povorku do Compiegnea. ak i ako ne bude mogao razgovarati s Cordelijom, barem e biti u njezinoj blizini. inilo mu se da je od vikonta bilo bezobzirno ostaviti je samu sada kad su joj najviše trebala poznata lica. Leo je ušao kroz vrata niske kr me. »Mom e, vina!« Momak je žurno zašao za šank i vratio se s vr em crnog vina i kositrenim peharom. Leo mu je mrzovoljno kimnuo i napunio pehar. Ispio ga je do dna i pripremio se za dugo poslijepodne u Bakhovom društvu. Sutradan e se održati Cordelijino vjen anje, a on je na njega namjeravao do i sa strašnom glavoboljom i ulima otupjelim od vina. * * * Knez Michael pomogao je Cordeliji da u e u ko iju, a onda ušao i on sam. Sjeo je, poravnao skute svoga ogrta a od brokata, namjestio ma . Pretjerani pedantni pokreti, pomislila je Cordelia. ovjek koji se brine za detalje, koji želi da stvari budu u savršenom redu. Potpuna suprotnost njoj. »Po aš ena sam što ste mi došli ususret, gospodine«, odvažila se re i. Led se mora na neki na in probiti. »Nije vrijedno spomena«, rekao je. Napokon je bio zadovoljan sa svojom odje om pa ju je pogledao. »U normalnim okolnostima ja bih vas, naravno do ekao u Parizu. No kako je
67
GIGA Njegovo Veli anstvo htjelo krenuti na put, inilo mi se prikladnim da ga pratim po vlastitom poslu.« Suh kao prašina, pomislila je Cordelia. Sigurno je mogao re i nešto toplije, nešto više ohrabruju e. Promatrala je svoje ruke u krilu. Zraka sunca obasjala je narukvicu-zmiju na njezinom zglavku. Dodirnula ju je i opet pokušala: »I moram vam zahvaliti na ovom prekrasnom zaru ni kom daru, gospodine. Dijamantna je papu ica predivna.« Podigla je zglavak da mu je pokaže. Mali je privjesak veselo zaigrao. »Zanimaju me ovi drugi privjesci.« Slegnuo je ramenima. »Ne znam ništa o njihovoj povijesti. Ve su bili na narukvici kad sam je kupio za svoju...« Naglo je stao kad je pomislio da bi ipak možda bilo netakti no spomenuti njezinu prijašnju vlasnicu. Istina je bila da je ovaj dar bio previše dobar da stoji neiskorišten, a on nije odobravao nepotrebno trošenje. Elviri je dobro pristajala narukvica. Kupio joj ju je kad su se rodile djevoj ice. Tada je to bila ekstravagantna i hirovita gesta koju je sada prezirao. Mislio je da njezin neobi an oblik savršeno odgovara toj ženi. Na kraju se pokazalo koliko je bio u pravu. Narukvica je prikazivala zmiju i jabuku i bila je namijenjena Elviri - zavodnici, prevarantici, lažljivici, kurvi. Bila je kurva kad ju je prvi put uzeo u svome krevetu i bila je kurva na svojoj samrtnoj postelji. Preplavio ga je stari lu ki gnjev pa je zatvorio o i da ga obuzda. To je gotovo. Elvira je platila svoje. Sad je imao novu ženu. Otvorio je o i i po eo je prou avati. I ova je posjedovala smionost. Zamijetio je to kad ga je maloprije pogledala u o i. Trebala je spustiti pogled prije njega, no ona ga je nastavila pomalo prkosno gledati, što se njemu nije ni najmanje svidjelo. Me utim, bila je mlada i nevina. Potpuna suprotnost Elviri. A on e ubrzo iskorijeniti svu njezinu odvažnost koja mu nije bila po volji. Cordelia se pitala zbog ega nije dovršio re enicu, ali nije navaljivala. Lice mu je bilo zatvoreno i mra no. Kakav li je ovjek ovaj njezin suprug? Ubrzo e otkriti.
68
GIGA
Deseto poglavlje Do kraja ve eri u Compiegneu, Michael još uvijek nije zaklju io kakva mu je žena. Nedostajala joj je ponizna smjernost koju je o ekivao od jedne mlade osobe odgojene na dvoru Marije Terezije. Imala je nježan glas, sladak i melodiozan i nije mogao otkriti nikakve naznake neprimjerenosti ni drskosti u govoru i ponašanju. U korist joj je išlo i to što se na dvoru osje ala kao kod ku e. Pri upoznavanju s kraljem ponašala se besprijekorno otmjeno, ni prestrašeno ni presmiono, a i Njegovom se Veli anstvu veoma svidjela. Žena koja uživa naklonost kralja i koja je povjerljiva osoba prijestolonasljednice je veoma važna imovina. Odlu io je da e pri ekati s prosudbom dok ne sazna nešto više o njoj. Kad je kraljevsko društvo napokon otišlo na spavanje, prišao je svojoj nevjesti koja je razgovarala ili, bolje re eno, slušala monolog starije vojvotkinje. »Oprostite, madame, moram odvesti svoju ženu.« Cordelia je pogledala iza svoga ramena odakle je dolazio nazalan glas i na trenutak se u njezinim o ima pojavilo olakšanje što je spašena. No odmah je spustila pogled, jer je to spašavanje samo nagovijestilo trenutak kojega se užasavala cijele ve eri. Što e se sada dogoditi? ekuje li njezin suprug tjelesnu intimnost? Od pomisli je zadrhtala, jednako kao i od poljupca. »Ah, da, ne u vam više uskra ivati vašu ženu, prin e.« Vojvotkinja je otvorila lepezu i uz pako-stan smiješak rekla: »Dobro je poznato koliko mlada nevjesta može potaknuti snagu muškarca koji je malo... pa, koji više nije u cvijetu mladosti, da tako kažem.« Knez Michael se samo naklonio. Ni tra ak bilo kakvog osje aja nije mu prešao preko lica. »Želim vam laku no , madame.« Cordelia se naklonila vojvotkinji i primila supruga pod ruku. »Kakve li vještice!«, rekla je. »Što ste rekli?«, Michael nije mogao vjerovati svojim ušima. Pogledao je naokolo da vidi je li još netko uo ovaj ne uveni komentar. »Rekla sam da je vještica«, ponovila je, nesvjesna sablažnjenosti svoga supruga. »Re i nešto tako ogavno i pakosno... i vama i meni.« »Zar ste se takvim jezikom služili u Be u?«, hladno je upitao. »Oh.« Shvatila je svoju grešku. Izgleda da nije dobro zapo ela. »Molim da mi oprostite, gospodine. Bojim se da katkada znam biti iskrena.« Skrušeno mu se nasmiješila. »Draga moja, tu ete svoju sklonost nau iti kontrolirati«, izjavio je, o ito nimalo dirnut osmijehom. »A nau it ete i da je vojvotkinjina pakost neznatna u usporedbi s pakoš u ve ine ljudi u Versaillesu. Ako se budete obazirali na to, bit ete predmet ismijavanja. Uvjeravam vas da to ne u tolerirati kod svoje supruge.« Ova je grubost bila toliko neo ekivana i toliko žestoka, da je nastavila zuriti u njega o ima punim potresenosti i zaprepaštenja dok joj je osmijeh polako blijedio s lica. Michael je sa zadovoljstvom promatrao njezinu zbunjenost, zamijetivši da su joj sivoplave o i zapravo veoma lijepe i da izgledaju još ljepše kad je potresena. Slabine su mu malo zadrhtale. Cordelia je užasnuto uo ila ra anje želje u muževim o ima. Taj je izraz nau ila prepoznavati prošle godine, kad se njezina pozicija na dvoru promijenila iz djeteta u debitanticu i kada je postala centar pažnje jednog mladog dvoranina. No od onoga što je vidjela u suprugovim požudnim o ima, zadrhtala je. Osim požude, uo ila je i nemilosrdnost. »Razumjeli ste me«, rekao je. I predobro. Kimnula je glavom. »Bili ste veoma jasni, gospodine.« 69
GIGA »Dobro. I sve dok me budete slušali, dobro emo se slagati. Do ite, otpratit u vas u naše odaje.« Primio joj je ruku i odlu no je zataknuo za svoju. Osje aju i mu ninu, pitala se namjerava li zadovoljiti svoj iznenadni apetit. »Ho ete li ve eras igrati karte, gospodine?« Zvukovi iz prostorija za kartanje pokraj salona ukazivali su na to da su se okorjeli kockari spremali za no . »Ne, ne ve eras«, otresito se rekao, paradiraju i s njom kroz salon, kimaju i glavom i smiješe i se onim svojim gujinim osmijehom od uha do uha kad bi sreo poznata lica. »Sutra e biti dug dan. Kralj je prijazno predložio da bismo se trebali formalno vjen ati u privatnoj kapeli Hotel de Villa u Parizu.« ula sam kad ste rekli da e to biti tihi obred.« Ne e mu dopustiti da zamijeti drhtanje u njenom glasu, iako se borila da suzbije paniku. Nije bila spremna za bra nu no . Ne ve eras. Ona se pripremala da se s time suo i sutra, nije se mogla suo iti ovako nepripremljena. »Da, bit e. Samo vikont Kierston i nekolicina bliskih prijatelja.« »I vaše k eri?« »Dragi Bože, zbog ega bi one bile prisutne?« Izgledao je istinski zaprepašten tim prijedlogom. »Mislila sam da bi to možda bilo prikladno«, rekla je. O ito je napravila još jednu grešku. »Nikako«, izjavio je odlu no i otvorio vrata njezine odaje. »One e ekati kod ku e da vam doli no ukažu svoje poštovanje.« Iskrivila je lice i okrenula glavu dok je mimo njega ulazila u odaju. Nije zvu alo kao topao i ljubazan na in upoznavanja. Knez je ušao za njom i za sobom vrsto zatvorio vrata. Opet ju je preplavio val mu nine. No sigurno joj ne e u initi ništa pred Mathildeom. Mathilde je ustala sa stolice gdje je krpila rasparani rub jedne od Cordelijinih haljina te se naklonila svom novom gospodaru. »Zna i, vi ste kneginjina sluškinja.« »Da, gospodine. Zovem se Mathilde. Brinem se za svoju gospu otkako je bila dojen e.« Mathilde je bila prava slika i prilika smjerne podložnosti kad se opet naklonila. U ovoj poniznoj sluškinji nije bilo ni tra ka odlu ne žene koju je vikont Kierston upoznao. No i ona i Cordelia su znale da bi je knez Michael mogao bez premišljanja izbaciti iz ku e ako ne stekne njegovu naklonost. »Mathilde je bila moja dojilja.« Michael se namrštio. »Treba vam sluškinja koja je dobro upoznata s obi ajima na dvoru. Stara dojilja teško bi se mogla nazvati primjerenom za osobnu sluškinju pruskog izaslanika.« Cordelia je brzo razmišljala. »Bit e kako vama odgovara, gospodine«, rekla je nastoje i zvu ati pokorno. »Naravno, vi znate bolje od mene, ali Mathilde uživa veliku naklonost carice Marije Terezije. esto je služila i samu prijestolonasljednicu i uživala je veliko cari ino povjerenje.« Na to je Michael razmislio. Iako su bili daleko od Be a, bilo je dobro poznato da Marija Terezija ima uši na svakome dvoru. Ne bi bilo dobro da veleposlanik uvrijedi austrijsku caricu ak ni u jednoj tako sitnoj stvari kao što je otpuštanje postarije osobne sluškinje. »Dobro, vidjet emo kako e raditi. Ako bude potrebno, mogu unajmiti pravu osobnu sluškinju za vas, a vaša dojilja može raditi kao pralja ili švelja.« Cordelia je pogledala Mathildu iji je izraz bio posve ravnodušan dok je ostala u dubokom naklonu. »Sigurna sam da ete se uvjeriti kako je Mathilde verzirana u svim dužnostima osobne sluškinje, kao i u bilo kojim drugima, gospodine.« Michaela je živcirala ova upornost. »Ja u to najbolje prosuditi. Sumnjam da bilo koja od vas dvije to no zna što je potrebno za takav položaj u Versaillesu. Kako biste i mogle
70
GIGA znati?« Mahnuo je Mathildi. »Ženo, spremi svoju gospodaricu u krevet i javi mi kad bude spremna.« Cordeliji su se oznojili dlanovi. »U ini to brzo«, naložio je, okrenuo se i ko operno otišao iz odaje. »Mathilde, nisam spremna za ve eras.« Uznemireno se ushodala po sobi. »Mislim da ne bih mogla podnijeti da me ve eras dodirne.« »Prihvatit eš ono što ti život nosi, kao što su radile žene prije tebe i kao što e raditi one poslije tebe«, mirno je odvratila Mathilde. »No ne mislim da e te knez uzeti ve eras. On je ovjek koji se drži pravila.« Po ela je otkop avati njezinu haljinu. »Otkud to znaš?« Cordelia je iskora ila iz podsuknje. Mathilde je slegnula ramenima. Prsti su joj bili zauzeti Cordelijinim vrpcama. »Draga, ja znam mnogo toga što se ni ne mora izgovoriti, no re i u ti ovo. Ne volim tog ovjeka. Ima u njemu nešto ega se moramo uvati.« ega?« Cordelia je podigla ruke da izvadi igle iz kose. Mathilde je uvijek znala naslutiti ono što su ljudi pokušavali sakriti o sebi i njezina bi je intuitivna pronicljivost uvijek prosvijetlila. »Još nisam sigurna.« Odnijela je haljinu u ormar. »Osje am neku tamu... neku mra nu tajnu koju skriva. S vremenom e se saznati.« Ne previše prosvijetljuju e niti ohrabruju e, ali Cordelia nije navaljivala. Kad je Cordelia bila u krevetu, Mathilde je protresla jastuk ispod njezine glave i poravnala pokriva . »Zna i, poslat u ti supruga.« Popravila je Cordelijinu ipkom obrubljenu no nu kapicu i kriti ki je odmjerila. »Lijepa kao slika«, rekla je i odjednom se jako namrštila. »I janje pred klanje ako se tom ovjeku prohtije«, dodala je ispod glasa dok je odlazila iz sobe da pošalje po kneza. No ne e mu se prohtjeti ako ona bude mogla bilo što u initi. Cordelia je opet osjetila strepnju kad je ostala sama. Stavila je jedan raspušteni uvojak u usta i po ela sisati njegov kraj, pitaju i se je li Mathilde zaista naslutila pravu prirodu kneza Michaela. U sobu je ušao Michael, odjeven u ku ni ogrta od sme eg baršuna. Nije nosio periku, siva mu je kosa bila svezana na zatiljku. Na tjemenu mu je bila prili no prorije ena, iako su mu obrve bile upave. Mathilde se vrzmala uz vrata. Knez je prišao krevetu. Odmjerio je svoju nevjestu i onda se iznenada nasmiješio. I opet je Cordeliju podsjetio na guju koja paluca jezikom pa je taj osmijeh nimalo nije ohrabrio. Shvatila je da još uvijek sisa kosu pa je žurno zataknula uvojak iza uha. »Djetinjasta navika«, primijetio je sjedaju i na rub kreveta. »No vi ste veoma mladi.« »Odrast u, gospodine.« Odlu ila je da mu ne e dopustiti da uo i koliko ga se boji. Uzvratila mu je pogled. Jedan se trenutak Michael nije ni pomaknuo, a potom je preko ramena zapovjedio: »Ostavi nas, ženo.« Vrata su se tiho zatvorila za Mathildeom. Michael se nagnuo, palcem i kažiprstom primio Cordelijinu bradu i približio joj svoje usne. Osjetivši gnušanje, Cordelia je zatvorila o i, a kad je još više pritisnuo svoje usne i prstima joj vrš e stisnuo bradu, po ela se boriti za zrak. Pritisnuo je svoje usne na njezine zube. Osjetivši kako joj pokušava silom otvoriti usta svojim jezikom, još ih je više stisnula, pružaju i mu otpor svom snagom. Napokon se povukao, maknuo joj prste s lica. Otvorila je i i u njegovima ugledala istu požudu. »Još ste nevini, zar ne?«, rekao je ne skrivaju i zadovoljstvo. »Morate nau iti da muškar evim potrebama treba udovoljiti s više volje, draga moja.« Ustao je s kreveta, erekcija mu je stršila pod ogrta em. Stajao je i promatrao je stavivši ruke na bokove tako da ona može vidjeti izbo inu ispod njegovog ogrta a. Uistinu je veoma privla na, pomislio je Michael. Strah i nevinost su joj tako dobro
71
GIGA pristajali. Njezina se draž toliko razlikovala od Elvirine profinjene zavodljivosti. A njezin mladena ki miris, svježina kože i modrocrni odsjaj u bujnoj kosi bili su osvježavaju a promjena naspram bludnica s kojima je povremeno uživao nakon Elvirine smrti. »Sutra emo zapo eti«, rekao je otvaraju i vrata. »Vidjet emo se ujutro. Rano emo krenuti u Pariz.« ula sam da e kraljeva svita ostati ovdje nekoliko dana.« Preplašeno se trgnula iz otupjelosti. »Ali nema potrebe da ostajemo s njima«, obavijestio ju je knez. »Draga moja, vi niste lanica prijestolonasljedni ine svite. Odsada se od vas ne o ekuje da je svakodnevno posje ujete, vi ete voditi svoj život.« Vrata su se zatvorila za njim. Nadlanicom je trljala po ustima, o ajni ki se pokušavaju i otresti sje anja na njegove usne. Njezin i Toanetin život bili su isprepleteni otkako pamti. Od najranijeg su djetinjstva dijelile svoje tajne, radosti i probleme. Obje su znale da e nadvojvotkinjina budu nost biti od velikog javnog zna enja i da Cordelijin život ne e toliko biti u žarištu javnosti, premda nije sama tako izabrala. Pa ipak Cordelia sve do sada nije shvatila da nije u potpunosti shvatila koliko e njezin i Toanetin život biti razdvojeni kad jednom završi ovo putovanje. I tek je sada u cijelosti shvatila koliko je osamljena. * * * »Ho emo li ve eras upoznati novu majku, madame?« Sylvie je stavila nokat palca u usta i brzo ga ispljunula. U svojemu je uzbu enju zaboravila na žutu kremu odurnog mirisa. »Vjen anje e se održati u šest sati«, izjavila je madame De Nevry. »Nemam pojma kad e vaš otac sa suprugom do i ku i, a budu i da od kneza nisam dobila nikakve upute, pretpostavljam da e to biti nakon što vas dvije odete na spavanje. Mislim da e kneginja ujutro poslati po vas.« Guvernanta je uzela Bibliju. »A sada završi svoj šav, Sylvie. Amelia, taj je porub posve kriv. Raspori ga i po ni iznova.« Louise je nastavila naglas itati Knjigu o Jobu. »Pitam se ho emo li joj se svidjeti«, šapnula je Amelia svojoj sestri tako tiho, da to nitko osim njih dvije nije mogao uti. Prignule bi glave jednu do druge i ne ujno micale usnama. Amelia je zapo ela pomno rašivati nepravilne šavove. »Vjerojatno ne emo«, promrmljala je njezina sestra. »Vjerojatno je ista kao papa. Bit e zauzeta poslovima na dvoru.« »Jesi li rekla nešto, Sylvie?« Madame ju je oštro pogledala preko svojih cvikera. »Ne, madame.« Sylvie je odmahnula glavom gledaju i je nedužnim pogledom preko zgužvane tkanine koju je pokušavala sašiti. Guvernanta je sumnji avo promatrala blizanke. Dvije identi ne svijetle glave sagnute nad radovima, dva para još uvijek debeljuškastih ruku koje nespretno pokušavaju udjenuti konac u iglu. »Ne želim uti ni glas sve dok ne završim s itanjem«, obznanila je i opet uzela svetu knjigu. Amelia je svojim malim stopalom nagazila sestrinu nogu. »Madame, mogu li pitati ho e li i monsieur Leo do i poslije vjen anja?« »Nemam pojma.« Amelia se povukla. Monsieur Leo nije bio omiljena tema njihove guvernante. Louise je naškubila usne. Svim je srcem osu ivala vikonta. Zbog njega bi se djevoj ice uvijek uzbu ivale jer im je neprimjereno uga ao. A kad je to pokušala re i knezu, on je na brzinu okon ao razgovor. Iz toga je shvatila kako joj nije dopušteno žaliti se na šurjaka svog poslodavca te da vikont Kierston može po svojoj volji razmaziti djecu. Louise se samo mora nadati da e nova kneginja uvidjeti koliko je to ludo i primijeniti svoj utjecaj. Usta su joj se još više stisnula. Monsieur Brion, majordom, nije bio osobito
72
GIGA zainteresiran da joj pruži informacije o novoj kneginji. Ili je uistinu znao veoma malo o njoj ili je samo htio mu iti guvernantu. Rekao je samo da vjeruje kako e biti mla a od prethodne gospodarice i da je austrijska plemkinja. Austrijski je dvor bio poznat po strogom poštivanju formalnosti i ceremonija. Carica Marija Terezija bila je poznata diljem cijelog civiliziranog svijeta kao veoma moralna žena koja vlada svojom zemljom primjenjuju i najviše eti ke standarde te da ne tolerira nemoralno ponašanje na svom dvoru. Mlada žena odgojena u takvom ozra ju sigurno e se držati najviših standarda i u u ionici. Ona e sigurno poduprijeti napore madame De Nevry da svoje šti enice odgoji u uzorne mlade žene koje znaju svoje dužnosti, znaju da mogu govoriti samo kad im se obrate i znaju poštivati one koji nad njima imaju autoritet. Louise je stvorila sliku nove žene svoga poslodavca. Nitko joj nije opisao gospu niti joj je pokazao minijaturu, ali je, pomnim razmišljanjem i uz pomo onoga što je znala o potrebama i ukusima svog poslodavca, stvorila sliku ozbiljne, religiozne i poštovanja vrijedne mlade žene koja u potpuno sti zna što joj je dužnost. Njezina e mladost samo olakšati Louisi da i dalje bude nadležna za obrazovanje djece. Ne bi je trebalo biti teško uvjeriti da je ona guvernanta koja odmalena poznaje svoje šti enice te da ona zna što je najbolje za njih. Bilo je kasno poslijepodne, a Louise je maloprije uživala u hranjivom ru ku. Glava joj je pala na grudi, glas zastao usred re enice. Uljuljkana ovim utješnim mislima i pomalo pripita nakon uobi ajenog uživanja u vinu za ru kom, zadrijemala je. Malo je i zahrkala, glava joj je pala na grudi pa se brzo ispravila. Pogledala je svoje šti enice koje su sjedile uspravne kao svije e nasuprot njoj, o i su im blistale od smijeha. Guvernanta se zakašljala, poravnala cvikere i opet zapo ela s itanjem. Djevoj ice su se revno prihvatile svojih igala, ali je Louise i dalje bila nelagodno svjesna da jedva suzdržavaju smijeh. Ipak, nije rekla ništa da ne bi još više srozala svoje dostojanstvo. Njezin je glas nastavio dalje svojim jednoli nim tonom sve dok sat nije otkucao šest. Amelia i Sylvie su odmah podigle glave i razmijenile poglede. To je bilo vrijeme vjen anja. * * * Vikont Kierston zauzeo je svoje mjesto u prvoj klupi kraljeve privatne kapele u Hotel de Villeu. Svirka orgulja orila se do zabata, poštedjevši ga sudjelovanja u naga anjima koja je uo oko sebe. Svi su govorili o kneževoj nevjesti. Nijedan od uzvanika nije bio u Compiegneu, tako da nitko od njih nije još vidio mladu ženu. Zasuli su ga pitanjima od trenutka kad je stigao u kapelu. Je li lijepa? Je li joj kralj naklonjen? Koliko ima godina? Odgovarao je kratko, odbijaju i da ga uvuku u tra eve, tako da su ispitiva i napokon nevoljko odustali. Zatvorio je o i zbog upornog bubnjanja u sljepoo nicama. Loše crno vino iz kr me u Compiegneu i više je nego dobro obavilo svoj zadatak, uvukavši ga u pijani zaborav još prije zore. Probudio se prije podneva s odvratnom glavoboljom, mu ninom i još odvratnijim raspoloženjem. »Kierstone, jeste li bili u Be u kad je izbio onaj skandal o cari inom glazbeniku?« Okrugao se gospodin u grimiznom i zlatnom baršunu nagnuo preko njegovog ramena s klupe iza njega, mašu i žustro lepezom kad se iz kadionice uzdigao dim tamjana. » uo sam glasine da je u enik koji se spominje u skandalu došao u Pariz.« Leo se prisilio da usredoto i svoj obamrli mozak. Cordelia je prebacila odgovornost za Christiana na njegova le a. »Da, ja u ga financirati dok ne na e pokrovitelja«, rekao je, znaju i da vojvoda De Carillac drži sebe za najistaknutijeg pokrovitelja umjetnosti. »Mladi ima božanstven talent«, nastavio je. »Siguran sam da ne e trebati tražiti pokrovitelja im ga kralj prvi put uje.« »Ah.« Carillac je trljao bradu, sitne su mu o ice zasjale iz mesnatih nabora. »Kažete
73
GIGA da je trenutno slobodan? Vi mu ne namjeravate biti pokrovitelj?« »Nisam ja za to, moj gospodine«, hladno je odvratio Leo. Da bi bio uspješan pokrovitelj, trebalo mu je mnogo više od onoga što je on imao; i oholosti, i utjecaja i bogatstva. Osim toga, pokrovitelji su se, uz površnu civiliziranost, me usobno natjecali za umjetnike koji bi mogli uspjeti. Carillac je bio jedan od najbezobzirnijih natjecatelja na tom polju pa, ako mu pobudi zanimanje za Christiana, tada e mladi glazbenik biti na dobrome putu da postane slavan. »Dobro, dobro«, mrmljao je Carillac i kimao glavom. »Još emo o ovome razgovarati.« U kapeli je nastalo o ekivano komešanje. Leo se okrenuo i pogledao prema vratima. Isprva su njegove bolne i krvlju podlivene o i vidjele samo blistanje zlata. Kako mu se to se blještavilo približavalo, tako se pretvorilo u Cordeliju. Crna joj je kosa bila podvu ena pod kapu od zlatnih niti i dijamantima opto enu tijaru, ostavljaju i joj posve izloženo blijedo lice. Dok je prolazila uz njega, sreli se im se pogledi. Njezine su o i bile najtamniji ugljen s malim drhtavim svjetlima tinjaju e pe i u dubinama. Zatim je nastavila dalje i primila kneza pod ruku. Orgulje su nakon završnog akorda utihnule kad su stigli pred oltar. Misa je ve bila zapo ela kad se Christian ne ujno uvukao kroz vrata te krenuo u bo nu la u drže i se tamnih sjena. Naravno, nije imao pozivnicu, ali je osje ao da je veoma važno da bude ovdje uz Cordeliju. Nitko drugi iz njezine prošlosti nije prisustvovao vjen anju. Toaneta je još uvijek bila u Compiegneu, a vikont joj je bio novi prijatelj koji je nije poznavao tako dobro kao Christian. On nije sudjelovao u njihovoj prošlosti. Christian se zaustavio u sjenci mramornog stupa odakle je mogao vidjeti par pred oltarom. Knez je bio impozantna figura u bogatom damastnom odijelu krem boje obrubljenom srebrnom ipkom. Ramena su mu bila široka, trbuh se lagano isticao. Izgledao je kao bivši, neko miši av i snažan sportaš koji se malo zapustio. No sve je u njegovom izgledu ukazivalo na samopouzdanje i autoritet ovjeka koji je naviknut na mo i utjecaj. Unato težini svoje haljine od zlata i blistanju dijamanata u kosi, Cordelia je pored svoga supruga izgledala krhko, gotovo bestjelesno. Knez joj je primio ruku i nataknuo prethodno blagoslovljeni prsten na prst. Christian je promatrao kako je Cordelia njemu u inila isto. Bilo je gotovo. Christian je pogledao preko la e u prvu klupu za kojom je sjedio vikont Kierston. Izraz na licu kao da mu je bio isklesan u kamenu. Uko eno se držao, šakama je stiskao naslon klupe. Christian je vidio da su mu lanci pobijeljeli. Ovo je bio muškarac za kojeg mu je priznala da ga voli. Muškarac koji, kako je rekla, ne e prihvatiti tu ljubav jer ne želi priznati vlastite osje aje. U ovom sve anom trenutku Christianu se, u slabo osvijetljenoj kapeli ispunjenoj teškim mirisom tamjana, u inilo da je Leo Beaumont spoznao dubinu svojih osje aja koji su se mogli opisati samo kao neizmjerna bol. Nevjesta i mladoženja vra ali su se kroz la u. Cordelijino je lice bilo blje e nego prije, ako je to uop e bilo mogu e. Ruka u rukavici po ivala joj je na suprugovom damastnom rukavu. Ovaj put nije pogledala prema Leu, ve je pogled usmjerila na etvorinu svjetla ispred sebe. Nastojala je izbaciti iz misli svaki aspekt ovog obreda, toliko sli nog onomu koji se održao u Be u, a opet toliko razli itog. Leova je prisutnost u kapeli bila toliko snažna, da ju je gotovo mogla osjetiti kao auru oko sebe. Poželjela je plakati, vrištati da je sve to pogrešno, psovati ovu neizrecivu nepravdu. No nije mogla u initi ništa od toga. Kad su iz kapele izašli u dvorište, svjež ve ernji zrak razbistrio joj je glavu od zagušljivog tamjana i košmarnih misli. Sada se osje ala kao da je odijeljena od sebe i svoje okoline. estitke je ula kao da dolaze iz daljine, jedva je registrirala znatiželjne o i i brze potajne procjene nove pridošlice u zatvoreni krug života na versajskom dvoru. Istinski je bila svjesna samo kneza Michaela. Osje ala ga je kao golemu prisutnost pokraj sebe. »Kneginjo, molim primite moje estitke.«
74
GIGA Leov ju je glas trgnuo i vratio u stvarnost. Pogledala ga je, svjesna iznenadnog rumenila na svojim obrazima. Lice mu je bilo poput maske, o i zamu ene. Naklonio se. I Cordelia se naklonila. »Hvala vam, gospodine.« Glas joj je bio tih i na as ju je zamalo preplavio osje aj bespomo nosti. Htjela se baciti u njegov zagrljaj, re i mu da je podigne i odnese daleko od ovoga mjesta. Da snom ljubavi odagna ovu košmarnu stvarnost. »Pridružit ete nam se u Rue du Bac na primanju, Leo?« Knez Michael smiješio se onim svojim gujinim osmijehom. Izgledao je samozadovoljno, a tako se i osje ao. Nevjesta mu je bila jako lijepa u svojoj zlatnoj vjen anici, a njezina je mala ruka na njegovom rukavu drhtala od razumljive strepnje djevice. Predstoje a mu je no obe avala sate i sate užitka. Posesivno je stavio ruku na Cordelijinu dok mu je upu ivao poziv. Leo je vidio taj pokret. U grlu je osjetio okus žu i. »Molim da me ispri ate, kneže«, rekao je uz još jedan formalan naklon. »Ali ne, zaista vas ne u ispri ati. U inili ste mi tako veliku uslugu, dragi Leo. Hajde, Cordelia, pozovite ga i vi. I vi njegovom gospodstvu dugujete veliku zahvalnost što se tako ljubazno brinuo za vas na putovanju. Insistirajte da nam se pridruži na slavlju tako da mu možemo prikladno zahvaliti.« Boja je sada izblijedjela na njezinim obrazima. Znala je da ne bi mogla podnijeti da se Leo pridruži toj travestiji slavlja. Ona e se svakom minutom užasavati trenutka kad slavlju do e kraj i kad je njezin suprug odnese u bra ni krevet. Leova prisutnost na toj javnoj ceremoniji bila bi joj nepodnošljiva. »Uistinu vam dugujem veliku zahvalnost za svu vašu brigu, lorde Kierston«, promrmljala je. »No, gospodine, možda je njegovo gospodstvo umorno od puta.« »Nebesa, vidio sam lorda Kierstona kako jaše u lovu cijeli dan i potom pleše cijelu no «, rekao je knez Michael. »Dajte, ovje e, recite da ete nam se pridružiti.« Na trenutak Leo nije vidio lakog izlaza. Tada je uzeo Michaela za ruku i brzim ga pokretom povukao ustranu. Govorio je tihim glasom: »Moram vas zamoliti da me ispri ate, Michael. Ova prigoda... sretna je, znam... no vra a mi tolike uspomene na Elviru i njezino vjen anje da bih bio slabo društvo.« Michael je nerado rekao: »Tada ne smijem insistirati. No ubrzo ete nas posjetiti?« »Naravno.« Leo se okrenuo prema Cordeliji koja se upirala da uje što govore, iako se pretvarala da nije nimalo znatiželjna. »Molim da me ispri ate, madame. Imam nekog drugog posla. Ali molim da opet primite moje estitke i želje da budete sretni.« Podigla je bradu i rekla glasnije nego išta drugo dosad: »Vjerujem da ete ubrzo do i posjetiti k eri moga supruga. esto ste pri ali da ste im veoma privrženi.« Leo se kratko naklonio u znak neizre enog pristajanja i baš kad je htio oti i, ugledao je Christiana koji se vrzmao na udaljenosti od nekoliko metara. »Michael, dopustite mi da vam predstavim Christiana Percossija. Tek je došao iz Be a gdje je bio u enik dvorskog skladatelja.« Pozvao je mladi a da im pri e. »Christian je moj blizak pri - poznanik«, dobacila je Cordelia, toplo se smiješe i Christianu kad se ovaj naklonio knezu. Na as je zaboravila na vlastite brige, žele i u initi nešto za svoga prijatelja. »Imao je malo problema s Polignyjem, svojim u iteljem, koji je ukrao njegov rad i sada mu treba novi pokrovitelj. Vikont Kierston je bio toliko ljubazan da ga u po etku financira.« Ispružila je ruku prema Christianu i povukla ga naprijed. Michael je rumenog mladi a obdario hladnim pogledom. »Vi ste poznanik moje žene, gospodine?« »Družili smo se kad smo bili djeca«, rekla je Cordelia. »Nisam pitao vas, madame«, ledenim je glasom rekao Michael. »Ne podnosim da mi se upada u rije .« Od ovog je javnog prijekora Cordelijino lice postalo grimizno. Nepromišljene rije i obrane i napada ve su joj bile na usnama, ali ih je ipak uz golemi napor uspjela zadržati za
75
GIGA sebe. O ima je prostrijelila Lea ije je lice bilo mra no. Christianu se zavezao jezik. »Mislim da je odvratna i sama pomisao da se netko tko ima položaj na dvoru kao moja supruga druži s pukim glazbenikom, i k tomu tek u enikom«, nastavio je Michael istim ledenim glasom. »Vikont Kierston vas možda može financirati, ali moja supruga ne e nikomu priznati da ste joj poznanik.« Odsje no je Leu kimnuo glavom i okrenuo se na peti. »Do ite, Cordelia.« Primio ju je za ruku i odveo. Bacila je jedan pogled preko ramena na povrije enog i zaprepaštenog Christiana te na mra no vi-kontovo lice i zatim odlu no rekla: »Gospodine, moram prosvjedovati zbog toga što ste me na ovaj na in ponizili. Mislim da nije bilo potrebno da me korite pred prijateljima.« »Vaši prijatelji ne mogu biti osobe koje su ispod vašeg društvenog položaja«, rekao je. »Niti me možete prekidati niti ete razlagati svoje mišljenje a da vas se ne pita. To nije doli no i ne u tolerirati da moja supruga istupa u javnosti. Vjerujem da sam bio jasan.« Stigle su ko ije koje e ih odvesti do Michaelova dvorca u Rue du Bac. Cordeliju su obuzele srdžba i zbunjenost. Nitko nikad nije govorio s njom na tako uvredljiv na in. Ljudi su je slušali kad bi govorila; bila je inteligentna i na itana i prili no zabavna. Bila je navikla da misli svojom glavom, a ovaj joj je muškarac naredio da odsad mora biti nijema i ne imati vlastito mišljenje. Oh, Bože, kakav li je to život zapo injala? Michael joj je pomogao da u e u ko iju. Na licu je imao samozadovoljan izraz kao da je upravo obavio neki važan zadatak. Popeo se u ko iju nakon nje i sjeo na nasuprotno sjedalo, gledaju i je gotovo grabežljivim pogledom. Naslonila se na sjedalo i zatvorila o i. Nije mogla podnijeti pogled na njega, tako samozadovoljnog, tako... tako uzbu enog.
76
GIGA
Jedanaesto poglavlje Još je bila rana ve er kad je i posljednji uzvanik otišao iz kneževog dvorca u Rue du Bac. Slavlje je bilo veoma suzdržano i dostojanstveno, a i Cordelijina strepnja da e u bra nu ložnicu biti otpra ena usred razuzdanih prosta kih povika, pokazala se neosnovanom. Na gornji su je kat otpratile tri starije gospo e, kneževe daljnje ro akinje, koje nisu pokazale nikakvu nakanu da mladoj nevjesti pruže kakvu rije mudrosti, opreza ili ohrabrenja. Dok su spremale nevjestu u krevet, razgovarale su o uzvanicima na svadbi pa se Cordelia po ela osje ati kao neugodna smetnja njihovim tra evima. »Mesdames, Mathilde e se izvrsno pobrinuti za mene«, odvažila se re i. Drhtala je košulji jer je samozvana osobna služavka koja je držala njezinu svadbenu no nu opravu izgleda zaboravila što bi s njom trebala u initi; toliko je bila zaokupljena detaljnom analizom frizure madame Du Barry. Mathilde je prezirno frknula nosom i vješto uzela opravu iz ženinih ruku, promrmljavši: »Kneginja e se nasmrt prehladiti.« Kontesa Lejeune je trepnula o ima. O ito se u udu vratila u stvarnost. »Jeste li rekli nešto, draga?«, upitala je Cordeliju koja je svla ila košulju. »Samo to da sam vam veoma zahvalna na vašoj pažnji, mesdames, i da e se dalje moja sluškinja pobrinuti za sve. Sigurno se želite vratiti ku i dok je još rano«, promumljala je kroz hrpu kose koju je raskuštrala dok je svla ila košulju preko glave. »Oh, ali mi vas moramo spremiti u krevet, knez to o ekuje od nas«, izjavila je kontesa kimaju i svojim družicama koje su joj uzvratile silovitim kimanjem. »No rekla bih da e se vaša sluškinja bolje od nas pobrinuti za vas pa emo mi sjesti tamo i pri ekati dok ne budete u krevetu.« Cordelia je napravila grimasu i pogledala Mathildu. Njezina je dojilja odmahivala glavom i naškubila usne dok je prebacivala tešku no nu košulju obrubljenu ipkom preko Cordelijine glave. askanje triju žena kraj kamina poja avalo se i stišavalo u neprekinutom ritmu dok je Mathilde etkala nevjestinu kosu, poravnavala ipku na no noj košulji i razotkrivala krevet. »Moja je gospodarica u krevetu«, glasno je obznanila, prekriživši ruke na prega i i gnjevno gledaju i tri žene. Može ona izigravati poniznu sluškinju u kneževoj prisutnosti, ali se ovih triju starijih tra erica nije nimalo bojala. »Oh, zna i da je naš posao gotov«, izjavila je kontesa i prišla krevetu gdje je Cordelia lijegala pod plahtu. »Želim vam laku no , draga moja.« »Mesdames.« Žene su se okupile oko kreveta, a ona je okrenula glavu kad su joj po ele dobacivati poljupce. »Neizmjerno sam vam zahvalna na vašoj pažnji.« Ironija u njezinom glasu nije doprla do njih. Smiješile su se, dobacile joj još poljubaca i otišle iz sobe i dalje avrljaju i. »Mogla sam to u initi i bez te beskorisne bagre«, izjavila je Mathilde. »Ne znam što misle da su dobrog u inile.« »Sumnjam da uop e razmišljaju o tomu.« Veselje je nestalo iz njezinih o iju. Naslonila se na jastuke, lice joj je bilo veoma blijedo na bijelome platnu. »Voljela bih da se ovo ne mora dogoditi, Mathilde.« »Gluposti. Sad si udana žena, a udane žene imaju odnose sa svojim muževima«, vedro je rekla dojilja. Dodala je Cordeliji malu posudu od alabastera. »Stavi ovu pomast prije nego što ti do e muž. Olakšat e penetraciju.« Izravna suhoparna izjava više ju je od i ega drugog podsjetila na stvarnost onoga što e se dogoditi. Cordelia je otvorila poklopac. »Što je to?« »Biljna pomast. Ona e pripremiti tvoje tijelo za primanje tvoga muža i ublažiti bol 77
GIGA ako on ne bude obziran.« »Obziran? Kako?« Umo ila je prst u pomast bez mirisa. Znala je da su Mathildeine rije i veoma važne, a ipak joj se inilo kao da postoje na nekoj drugoj razini i da pristižu do nje iz goleme udaljenosti. Mathilde je naškubila usne. »Zbog onoga što se dogodilo izme u tebe i vikonta, gubitak nevinosti ne bi ti bio toliko bolan da ti ju je tada htio oduzeti«, izjavila je. »No rijetko koji muškarac u tim stvarima misli na svoju ženu. I zato brzo upotrijebi pomast. Uskoro e ti do i suprug.« Cordelia ju je poslušala. inilo joj se da ne može sebe povezati s time što radi, kao da to radi netko drugi. Vrata su se otvorila dok je vra ala Mathildi posudicu od alabastera. Ona ju je spustila u džep prega e, okrenula se i duboko se naklonila pozdravljaju i kneza. Cordelia je vidjela da u hodniku iza njezinog supruga stoje još dvojica muškaraca vjerojatno njegova ceremonijalna pratnja za prvu bra nu no . Michael se okrenuo i tiho im nešto rekao preko ramena. Za uo se smijeh, potom su se vrata hodnika zatvorila. Michael je stupio u odaju. Nosio je ku ni ogrta od brokata. Kad je pogledao uko enu i blijedu figuru na velikom krevetu, Cordelia je uo ila grabežljivost u njegovim o ima i samozadovoljan, gotovo pobjedni ki trzaj usana. »Možeš oti i, ženo.« Nazalni mu je glas bio hrapav. Mathilde je bacila još jedan pogled na krevet. U djeli u sekunde srela je Cordelijin pogled i zatim je, gotovo neprimjetno, odlu no kimnula glavom i požurila iz sobe. Tiho je zatvorila vrata za sobom. No kad se našla vani, povukla se u sjenu tapiserije koja je visjela na zidu, sjela i ekala. Više ništa nije mogla u initi da pomogne svojoj mezimici, ali e joj barem ostati u blizini. Cordelia je uplašeno gledala muža dok je prilazio krevetu. Nije ništa rekao, samo se nagnuo i utrnuo svije e na no nom ormari u. Zatim je podigao ruke i navukao zavjese na krevetu, zatvorivši ih u mra nu špilju. Njen tihi uzdah olakšanja u mra noj tišini nije se ni uo od škripe kreveta dok se uspinjao na postelju. Još je uvijek na sebi imao ku ni ogrta . Ništa nisu govorili u narednim sablasnim minutama. Njezina strepnja i gnušanje bili su toliko snažni, da joj se tijelo vrsto zatvorilo, unato Mathildinoj pomasti. No inilo se da njezin otpor veoma godi Michaelu. ula ga je kako se smije u mraku dok se zabijao u njezino tijelo takvom silinom da je vrištala. inilo joj se da se zabija do same ivice njezine utrobe, kao da se neka strana sila gurala i navaljivala da bi je povrijedila u samu dušu. Osjetila je kako njegovo sjeme istje e u nju, ula je njegov roktaj zadovoljenja, a zatim je izašao iz nje i svom se težinom prevalio na bok. Nekontrolirano se tresla od fizi ke boli. No na joj je košulja bila zaba ena do pupka pa ju je uz tihi jecaj gurnula dolje da se pokrije. Ljepljiva teku ina izme u nogu joj se gadila, ali se nije ni pomaknula, boje i se da ga ne uznemiri. Ležala je i pokušavala smiriti drhtanje, opet po eti normalno disati i progutati jecaje koji su joj se nakupili u grlu. Odvratan se napad ponovio još nekoliko puta tijekom te beskona ne no i. Isprva se ajni ki odupirala, gurala ga od sebe, izvijala tijelo i stiskala bedra. No inilo se da ga njezin otpor samo još više uzbu uje. Njezine je krikove prigušivao šakom koju bi vrsto pritisnuo na njezina usta, a svoje je tijelo koristio kao da je ovan za probijanje zidina dok bi joj u željeznom stisku držao zglavke iznad glave. U mraku ga je pokušala ugristi za dlan pa je uz divlja ku psovku prevrtao njezino tijelo sve dok se nije našla licem zakopanim u jastuk, a on joj je slobodnim rukama nasilu razdvojio noge i upet se zabio u nju. Do sljede eg je puta nau ila lekciju pa je ostala ležati mirno i uko eno ispod njega, ne pomaknuvši se ni kad je sve bilo gotovo. I opet joj ništa nije rekao, osim ponekog kratkog brutalnog uzvika. Teško je disao, hrkao je kad bi zaspao, popeo se na nju kad bi opet bio spreman. Ona je ležala budna, drhte i i osje aju i mu ninu, ispunjena dubokim gnjevom i ga enjem i prema muškarcu koji se prema njoj odnosio s takvim prezirom, i prema vlastitoj
78
GIGA slabosti što mu se ne suprotstavlja. Sje anje na one predivne trenutke s Leom u Melku pripadalo je nekom drugom životu i nekoj drugoj osobi. A ona nikad ne e saznati kakva se senzualna uda kriju poslije eksplozije užitka, nikad ne e znati kako je to dijeliti svoje tijelo s osobom koju voliš. Kad je zora svanula, shvatila je da se mora nekako spasiti iz ovoga braka. Iako službeno nije mogla prestati biti Michaelova žena, morala je na neki na in zadržati osje aj tko i što je ona, odijeliti se od oskvrnu a svoga tijela. Morala se uzdi i iznad muževljevih prezira vrijednih i ogavnih na ina iskazivanja posesivnosti i zadržati vlastiti intrgritet. Samo e tako mo i zadržati samopoštovanje koje joj je bilo mnogo važnije od pukog nasilja nad njezinim tijelom. Michael je sada vrsto spavao. Oprezno je kliznula s kreveta i odgrnula zavjese da unutra u e siva jutarnja svjetlost. Krv je zamrljala plahte, zamrljala njezinu no nu košulju, njezina bedra. Tijelo joj je bilo slomljeno i raskomadano. Poput neke starice uko eno je hodala prema stoli u za umivanje. »Cordelia? Što radite? Gdje ste?« Michael se probudio i posjeo trep i o ima. Odgurnuo je sve zavjese na krevetu i svrnuo pogled na posteljinu. Isti mu je ogavni pobjedonosni izraz zaigrao oko usana. Pogledao je Cordeliju koja je stajala s krpicom za pranje u ruci. Ugledao je krv na njezinoj no noj košulji. Vidio je uznemirenost u njezinim ima dok je ekala ho e li je opet silovati. »Rekao bih da vam treba vaša sluškinja«, rekao je ustaju i iz kreveta i protežu i se. Još je uvijek nosio ku ni ogrta koji je bio razvezan pa se otvorio kad je podigao ruke. Cordelia je žurno i zga eno odvratila pogled. Michael se nasmijao, veoma zadovoljan nakon prve bra ne no i. Ispružio je ruku i lagano je udario ispod brade. Ustuknula je i odmaknula se od njega, a on se opet samozadovoljno nasmijao. »Nau it ete da mi se ne opirete, Cordelia. I uskoro ete nau iti kako ete mi udovoljiti.« »Nisam li vam udovoljila sino , gospodine?« Unato iscrpljenosti, u glasu joj se osjetila zagrižljivost, ali je Michael bio toliko obuzet vlastitim zadovoljstvom da je uo samo ono što je htio uti. »Onoliko koliko djevica može udovoljiti muškarcu«, živahno je rekao vezuju i pojas. »Ne tražim od vas da preuzmete inicijativu u tim stvarima, ali morate nau iti sa se spremnije podajete. Tada ete me savršeno zadovoljiti.« Okretnim korakom krenuo je prema vratima. »Pozvonite sluškinji. Treba vam pomo .« Zvu ao je neizmjerno samozadovoljno zbog ovog dokaza svoje potentnosti. Cordelia je zurila u zatvorena vrata, nastoje i se sabrati. Potom je svukla prljavu no nu košulju i po ela se ribati, toliko ribati, kao da e skinuti sloj kože koji je on okaljao. Mathilde je bdjela cijelu no i im se knez pojavio u hodniku, pristupila mu je i rekla: »Da idem sada do svoje gospodarice, gospodine?« »Dragi Bože, ženo! Odakle si se stvorila? Upravo sam rekao kneginji da ti pozvoni.« »Bila sam budna i ekala sve do sada, gospodine.« »Hmm. Zna i da si ipak odana osobna sluškinja. Da, idi k njoj. Treba joj pomo .« Mahnuo je prema vratima uz još jedan samozadovoljan smiješak. Njegova e nevjesta u njemu na i najodanijeg muža. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put bio toliko uzbu en, toliko ispunjen silnom energijom. Sigurno ne otkako je po eo sumnjati u Elvirinu vjernost. No to je bila davna prošlost. Imao je novu nevjestu i novu životnu snagu. Cordelia ga ne e razo arati, on e se za to pobrinuti.
79
GIGA * * * Mathilde je žurno ušla u slabo osvijetljenu sobu. »Njegovo gospodstvo izgleda veoma samozadovoljno.« »On je odvratan«, srditim je šapatom rekla Cordelia. »Ne mogu podnijeti pomisao da e me ikad više dodirnuti.« Mathilde joj je prišla. Mudrim je o ima motrila blijedo lice, šok koji je još uvijek bio u modrosivim o ima. »Hajde, hajde, glupo je tako govoriti. U dobru i u zlu, on je tvoj muž i ima svoja prava. Nau it eš se s time nositi kao i milijuni žena prije i milijuni poslije tebe.« »Ali kako?« Odmaknula je zapletenu kosu s o iju. »Kako se može nau iti s time nositi?« Mathilde je ugledala modricu na zglavku svoje mezimice i izraz joj se naglo promijenio. »Daj da te pogledam.« »Dobro sam,« rekla je Cordelia, »samo što se osje am prljavo. Potrebna mi je kupka.« »Poslat u nekoga gore kad te pregledam«, mra no je rekla Mathilde. Cordelia je pristala na brz pregled od kojeg je Mathildin izraz bivao sve mra niji i mra niji kako je otkrivala svaku pojedinu masnicu i svaku ogrebotinu. »Zna i, k tomu je još i nasilan«, napokon je promrmljala i povukla uzicu zvona kraj vrata »Znala sam da u sebi ima nešto mra no.« »Povrijedio me je jer sam mu se pokušala oduprijeti«, umorno je rekla Cordelia. »To se i moglo o ekivati od tebe. No postoje i drugi na ini«, dodala je Mathilde gotovo za sebe. Okrenula se da izda naloge sluškinji koja se odazvala na zvono. »Donesi vodu za svoju gospodaricu... i donesi doru ak«, dodala je kad se sluškinja naklonila i otišla. »Ne mogu jesti. Gadi mi se i sama pomisao na hranu.« »Gluposti. Treba ti sva snaga koju možeš dobiti. Ne sli i na tebe da se utapaš u samosažalijevanju.« Mathilde nije odobravala slabunjavost, ma koliko ona opravdana bila. Cordeliji e trebati sva snaga karaktera da preživi postupke svoga supruga. »Okupat eš se i dobro najesti za doru ak i onda bi ti bilo najbolje da se latiš posla u ovom doma instvu. Koliko sam shvatila, tu je majordom, neki monsieur Brion, s kojime eš imati velik okršaj. A zatim s guvernantom.« »Što je s guvernantom?« Cordelia je, kao i uvijek, reagirala na Mathildin živahan glas. Nije ona takav mekušac da bi je slomila jedna bra na no . U ovom ju je novom životu ekalo mnogo toga, ne samo odvratan bra ni seks. Ima dovoljno vremena do ve eras kad e se vjerojatno isto ponoviti. Zadrhtala je i odagnala te misli od sebe. Ne e dopustiti da je danju proganja strah od no i. Mathilde se okrenula od ormara u kojemu je tražila haljinu. »Dosadna usidjelica, koliko sam ula od doma ice. Drži se podalje od drugih, misli da je predobra da bi bila sluškinja. Neka daleka kneževa ro akinja.« »A djeca?« Cordeliji se u inilo da nema snage u nogama. Sjela je na rub kreveta. »Nitko ih previše ne vi a. ini se da samo guvernanta vodi brigu o njima.« Prišla je krevetu nose i ku ni ogrta . Cordelia je uvukla ruke u ist ogrta . »Pri aju li što o tomu kako se knez odnosi prema svojim k erima?« Mathilde se sagnula da pokupi krvavu no nu košulju. »Jedva ih i vidi. Pa ipak se njegova rije poštuje i u dje joj sobi. Ta guvernanta, madame De Nevry, tako se zove, ona ga se strašno boji. Ili tako bar kaže doma ica.« Prodorno je pogledala Cordeliju. »Imam osje aj da je nešto loše u ovoj ku i. Svi se boje kneza.« »S razlogom, uvjerena sam«, rekla je Cordelia. Namrštila se. »Pitam se zašto mi vikont nije ništa rekao kad sam ga propitkivala o svome suprugu. Više sam mu puta dala priliku da mi kaže i ono najgore.«
80
GIGA »Možda ne zna. ovjek može imati jedno lice za vanjski svijet, a drugo u svojoj ku i. Mora se živjeti u ku i da bi se znalo kakvo u njoj vlada raspoloženje.« »A što je s Leovom sestrom - Elvirom? Ona je živjela ovdje, mora da je mnogo toga znala. Zar mu nije ona rekla?« »Otkud bismo mi to mogli znati?« Mathilde je odmahnula glavom i promijenila temu. »Mi emo rješavati svoje probleme, zlato.« Cordelia se oduvijek potpuno pouzdavala u Mathildinu sposobnost rješavanja problema svake vrste. Nije uvijek znala kako je to uspijevala, ali još nije naišla na situaciju koja bi zbunila njezinu staru dadilju. Ova joj je pomisao ulila novu snagu i odvažnost. »Oti i u u dje ju sobu im se odjenem.« Zaboravivši na prijašnju mu ninu, navalila je na vru i brioš s pladnja koji je sluškinja odložila na stol. U maloj kupaonici uz spava u sobu lakaj je punio bakrenu kadu iz vr eva koje su gore donijeli pomo ni sluge. »Što misliš, što bih trebala obu i? Nešto veselo i svijetlo. Htjela bih da me dožive kao vedru, a ne kao neku uko enu osobu.« Mathilde nije mogla sakriti smiješak na nevjerojatnu pomisao da bi netko mogao Cordeliju smatrati uko enom. Cordelia se s uzdahom olakšanja spustila u vru u vodu. Mathilde je po površini razbacala ljekovito bilje i izlila mirisni sadržaj male ampule u vodu. Istog je asa Cordelia osjetila kako joj nestaje sva uko enost i bol iz nanesenih ozljeda. Naslonila je glavu na rub kade i zatvorila o i udišu i nježan i osvježavaju i miris bilja. Mathilde je pladanj s doru kom stavila uz kadu pa je nakon nekog vremena Cordelia grickala brioš i pijuckala vru u okoladu dok se vru a para obavijala oko nje. Njezin uobi ajeni optimizam napokon je odagnao užas protekle no i. Bio je to pravi pakao, ali najgore je prošlo, jer je sada znala što je najgore. A sada su u dje joj sobi ekale dvije male djevoj ice da je upoznaju. Jesu li bile prestrašene, pitala se. * * * Madame De Nevry je bila jako loše raspoložena. Poznavaju i dobro raspoloženja svoje guvernante, Amelia i Sylvie su znale da e ovo biti šugav dan od trenutka kad je ubrzo nakon svitanja ušla u dje ju sobu i naložila njihovoj sluškinji da im pripremi hladnu kupku. »Ali meni je ve tako hladno«, zacvilila je Sylvie, stoje i bosa na podu i drhture i u no noj košulji. Još je bilo prerano i sunce nije uspjelo zagrijati hladan no ni zrak koji je ispunjavao dje ju sobu u kojoj su prozori bili uvijek otvoreni. »Vaš otac želi da nau ite kako treba podnositi neudobnost«, izjavila je madame pri vrš uju i djetetovu kosu u vrst vor na vrhu glave. Knez je zapravo samo rekao da njegovu djecu ne treba maziti, ali je guvernanta to tuma ila na na in koji je odgovarao njezinom raspoloženju Sylvie je opet zacvilila kad joj je povukla kosu s ela i zabila joj igle u kožu. S nezadovoljnim izrazom lica, dadilja je podigla dijete i uronila njezino mršavo malo tijelo u ledeno hladnu vodu. Sylvie je kriknula iz sveg glasa i dobila šamar od guvernante. Amelia je stajala i gledala ekaju i svoj red s više stoicizma od svoje sestre. Prošle su ve eri, dok su ležale u krevetima i osluškivale škripu ko ija, viku bakljonoša, otvaranje i zatvaranje vrata daleko od dje je sobe, do njih doprli zvukovi slavlja i jedva ujni zvukovi glazbe. Zamišljale su hranu na banketu, no budu i da su sva njihova jela bila jednostavna i bezukusna, a nikad nisu bile nigdje drugdje, mogle su zamisliti samo stol natovaren jagodama i okoladom. To im je katkada donosio monsieur Leo, kad bi se uspio neprimjetno ušuljati u njihovu u ionicu. »Do i, Amelia.« Madame je nestrpljivo pucketala prstima dok je sluškinja vadila još uvijek vrište u Sylvie iz ledene vode i zamatala je u debeli ru nik. Madame je imala mršavo i
81
GIGA izmu eno lice, na usnama i vrhu nosa bile su joj modre mrlje kao da ju je netko pokapao tintom. Na obrazima su joj se isticala dva jarko crvena kruga. Izgleda kao paleta, pomislila je Amelia, ravnodušno podižu i ruke da joj dadilja skine no nu košulju. Sylvijini su krici utihnuli kad se zamotala u ru nik. Koža joj više nije bila naježena i drhtanje se smirilo dok su njezinu sestru, usana modrih od hladno e i cvokotavih zuba polijevali vodom, sapunali i opet polijevali vodom. ak i kad su bile odjevene, nisu se uspjele zagrijati, a ni oskudan doru ak od kruha, maslaca i vodnjikavog aja nije nimalo poboljšao stvari. Guvernantin je modri nos poprimio ruži astu boju kad je popila svoj aj. Djevoj ice su primijetile da u šalicu uvijek ulijeva nešto iz male ploške, a tada bi joj obrazi postajali još crveniji. »Ovoga emo jutra u iti o zemaljskoj kugli.« Louise je štapom pokazala na veliki globus. »Sylvie, prona i Englesku i reci mi ime glavnoga grada.« Sylvie je zurila u ispup enja, karije i crte. Njoj je sve to izgledalo isto. Zatvorila je i i uprla kažiprstom. Louise je stavila svoj cviker i pogledala pokazano mjesto. Da je njoj netko postavio taj zadatak, imala bi problema. No Sylvie je pokazala na pla, nine, a Louise je bila prili no uvjerena da Engleska i nije planinska zemlja. Upravo su se u tom trenutku otvorila vrata i ušla je zapanjuju a vizija koja je u sumornoj prostoriji blistala i blještala od boja. »Dobro jutro. Zovem se Cordelia i došla sam se upoznati s vama.« Djevoj ice su otvorenih usta zurile u crnokosu djevojku koja je ušla u njihovu sobu, odjevenu u tirkiznu svilu, u njezine draguljima opto ene potpetice koje su kuckale po hrastovim daskama. Smiješila se, usne su joj bile crvene i tople, o i modre i toliko velike, da im se u inilo da e ih progutati. Sagnula se i ispružila Sylvie ruku. Leo joj je spomenuo nešto o vrpcama za kosu, ali se nije mogla sjetiti koja je djevoj ica nosila koju vrpcu. »Jesi li ti Sylvie ili Amelia?« »Sylvie. Ono je Amelia.« Cordelia je obje djevoj ice primila za ruku, iznenadivši se koliko su malene. Prije nije previše marila za djecu, a ove su je dvije ispunile udnim strahopoštovanjem dok su tako ozbiljno zurile u nju. »Kneginjo, nismo vas o ekivali.« Ledeni ju je glas nagnao da se uspravi. »Vi ste vjerojatno guvernanta. Madame De Nevry, zar ne?« Toplo se nasmiješila, misle i da ništa ne bi postigla time da se neprijateljski odnosi prema ovoj odbojnoj ženi. »Tako je, kneginjo. Kao što sam ve rekla, nismo vas o ekivali. Knez mi nije dao nikakve upute.« Trudila se prikriti šok zaprepaštenja, otkrivši da ova prikaza nimalo ne sli i njezinoj slici nove kneginje Von Sachsen. Ta, djevojka tek što nije i sama završila školovanje, a bila je lijepa. ak ni Louisine zavidne o i nisu mogle pore i izvanrednu ljepotu koja je isijavala iz kneginje. »Pa nije, vjerojatno zato što niti ne zna da sam ovdje«, veselo je rekla Cordelia. »Mislila sam da e biti bolje da se upoznam sa Sylvie i Amelijom bez formalnosti i sve te zbrke.« Okrenula se prema djevoj icama koje su je još uvijek s nevjericom gledale širom otvorenih usta. »Ho emo li biti prijateljice, što mislite? Ja se nadam da ho emo.« Opet ih je primila za ruke i nastavila ih držati u toplom stisku. »Oh, da«, jednoglasno su rekle uz ushi eni uzdah. »Poznajete li monsieur Lea? I on nam je prijatelj.« »Da, poznajem ga«, rekla je, ne obaziru i se na guvernantino gun anje. »Poznajem ga jako dobro, dakle, svi emo biti prijatelji.« Uspravila se da i guvernantu uklju i u razgovor. ula sam od svoga supruga i samoga vikonta Kierstona da njegovo gospodstvo esto posje uje svoje ne akinje.« »Može biti«, izustila je Louise pomaknuvši samo usne. »Me utim, kneginjo, molim da
82
GIGA nas ispri ate. Djeca imaju nastavu.« »Oh, tako je žalosno što imaju nastavu na dan moga dolaska.« Cordelia je nabrala nos kad je prišla bliže k guvernanti pod izlikom da promatra globus. »Imate poduku iz zemljopisa?« »Imali smo«, zajedljivo je rekla Louise. Cordelia je kimnula. Njezine su se sumnje potvrdile. Žena je smrdjela kao ba va, a tek je bilo devet sati ujutro. Michael sigurno ne zna da guvernanta njegovih k eri pije. No ona e zasad to saznanje ipak zadržati za sebe. Mora još mnogo toga saznati o ovom doma instvu. »Onda u vas ostaviti«, popustljivo je dodala. »Ali bih voljela da me djevoj ice posjete u budoaru prije ru ka. Vi ih ne morate pratiti.« Udijelila je guvernanti blještav osmijeh. »Recimo, u jedan sat.« Sagnula se i brzo poljubila djecu. »Uskoro emo se mo i bolje upoznati.« Potom je otišla ostavljaju i Sylvie i Ameliju u toploj omamljenosti, a njihovu guvernantu ledeno uko enu poput stalagmita. »Vježbajte rukopis«, naredila je i pokazala na stol, pera i pergament. Naglo je sjela kraj praznog kamina i zagledala se u svoj odraz na ulaštenoj pregradi. Kradomice je iz džepa izvadila malu srebrnu plošku i brzo otpila iz nje. Nije mogla vjerovati da je knez odobrio nenajavljeni posjet svoje nevjeste njegovoj djeci. Živio je rutinirano, uvijek se pridržavaju i svojih obi aja i navika. Izdao je stroga pravila za ponašanje u u ionici, kao i u ostalom dijelu ku e. I što je knez Michael uop e radio s tom taštom, prevrtljivom, nepostojanom i nepravovjernom mladom nevjestom? Otpila je još jedan gutljaj. Prema onomu što je znala o svome ro aku, on ne e dugo tolerirati te djevoj ine osobine. * ** Cordelia se vratila u glavni dio dvorca. Spuštala se izrezbarenim stubištem u veliko predvorje s mramornim stupovima i prostranim mramornim podom, kad se odjednom niotkuda pojavio monsieur Brion, prišao stubištu gizdavim korakom i duboko joj se naklonio kad je stigla na dno stubišta. »Mogu li nešto u initi za vas, kneginjo?« »Da, voljela bih da me provedete po dvorcu. I htjela bih se upoznati s doma icom i kuharicom.« Toplo mu se nasmiješila, ali je majordom stekao dojam da ne e biti lako iza i na kraj s ovom novom gospodaricom, unato njezinoj mladosti. »Madame, ako imate upute za kuharicu ili doma icu, bit e mi drago da im to prenesem.« Cordelia je odmahnula glavom. »Oh, mislim da to ne e biti potrebno, monsieur Brion. Posve sam sposobna da im sama izdajem upute. Molim vas da im kažete da u podne do u u moj budoar. A sad vas molim da me provedete naokolo.« »Cordelia, želite li nešto?« Okrenula se za uvši muževljev glas. Stajao je na vratima na lijevoj strani predvorja, a sude i prema ubrusu u ruci, vjerojatno je bio usred doru ka. Nepomi no je promatrala njegove ruke. Bile su etvrtaste, debelih prstiju i s upercima sivih dlaka na lancima. U inilo joj se da joj se koža povukla sve do kostiju kad se sjetila da su te odvratne ruke bile na njezinom tijelu. Teškom se mukom uspjela savladati da ne ustukne. »Zamolila sam monsieur Briona da me prati u razgledavanju dvorca, gospodine.« Michael je malo razmislio o ovome, ali nije našao nijednu zamjerku. »Svakako«, rekao je kimnuvši Brionu. »Za sat u vremena biti u knjižnici. Možete mi se tamo pridružiti, madame.« Cordelia je prihvatila naklonivši se. Pri ekala je da se vrati svom prekinutom doru kovanju, a onda se okrenula majordomu. »Ho emo li?« Monsieur Brion se naklonio. Ovo je bila druk ija nevjesta od njezine prethodnice: ne
83
GIGA toliko profinjena ni mudra, ali je ipak u njoj osjetio neku snagu. U ovoj je ku i trebalo stjecati prijatelje kad god se moglo. »Gdje želite zapo eti, madame?« * * * Sat vremena kasnije monsieur Brion je uveo svoju novu gospodaricu u knjižnicu. Još uvijek nije stekao potpuno mišljenje o kneginji. Sablažnjivo se neformalno odnosila prema slugama koje su sretali, ali su pitanja koja mu je postavljala o doma instvu bila neugodno pronicljiva, tako da se uvjerio kako je njegova prijašnja procjena bila ispravna - ispod površine krila se nevjerojatna snaga volje. Kad je njegova supruga ušla, Michael je pažljivo obrisao vrh pera, stavio ga savršeno poravnatog uz rub buga ice i tek je onda ustao iza radnog stola. »Nadam se da ste zadovoljni onime što ste vidjeli, madame.« Cordelia se nije mogla prisiliti da napravi korak bliže svome suprugu. »Imate prekrasan dvorac, gospodine. Posebno su me oduševile Boucherove slike u malom salonu.« Mora nau iti normalno razgovarati s ovim ovjekom. Mora odijeliti dnevnog supruga od onog no nog silovatelja. Ako to ne bude mogla, zgazit e je poput mrava. Michael se okrenuo prema svom radnom stolu. Sitnim i preciznim pokretima posuo je pijesak po listu na kojemu je maloprije pisao i zatvorio u kožu uvezanu knjigu. »Jeste li zamijetili Rembrandte u galeriji?« »Jesam, ali mi se više svi a Canaletto.« Promatrala ga je kako odnosi knjigu do željezom okovane škrinje ispod prozora. Iz džepa je izvadio klju , otklju ao škrinju i s jednakom pomnjom spremio knjigu unutra. Potom je spustio poklopac i zaklju ao škrinju. Cordelia nije mogla vidjeti što je u škrinji, ali joj se u inilo veoma neobi nim što zaklju ava svoje rukopise. No onda se sjetila da bi to mogle biti diplomatske tajne i zapažanja. Svaki je veleposlanik uvijek u jednakoj mjeri bio i diplomat i šijun svoje zemlje. »Canaletto je jako dobar, ali ima frivolnije teme od Rembrandta.« Sada se Cordelia nije usprotivila. Pogledom je prelazila po prostoriji i o i su joj zapele na portretu iznad kamina. Odmah je znala tko je to. Fizi ka sli nost izme u te žene i Lea Beaumonta bila je o igledna. Iako je žena imala modre, a ne sme e o i, sli nost se vidjela u njihovim izrazima lica, u nosovima, u neobi no senzualnim usnama. »Ovo je vaša pokojna žena?« S velikom je znatiželjom promatrala bujno puteno tijelo. Proželi su je neobi ni žmarci kad je shvatila da je ovo promatranje Leove blizanke na neki na in povezuje s njime. »Da. Posebno dobar Fragonardov rad.« Knežev joj ton nije davao nimalo poticaja za nastavak razgovora o portretu, ali ona nije htjela odustati. Htjela je dodirnuti mekanu oblinu bijele ruke i sjajnu svijetlu kosu - toliko ju je snažno privla ila ženina osobnost. »Nosi moju narukvicu«, šokirano je rekla kad ju je prepoznala te podigla svoj zglavak kao dokaz. »Narukvicu sam darovao Elviri kad je rodila k eri«, rekao je ledenim glasom. »Narukvica je neprocjenjivo vrijedno umjetni ko djelo pa sam mililo da e biti prikladan zaru ni ki dar. Nema potrebe dalje govoriti o njoj.« Nije odmah reagirala. Pogledala je narukvicu na svojoj ruci, zatim na Elvirinoj. »Ima još jedan privjesak«, rekla je. »Srce. Je li to od žada?« Michael je stisnuo usne. Je li glupa ili tvrdoglava da ustraje na ovoj temi iako joj je on jasno dao do znanja da ne želi o tomu razgovarati? »Vi imate svoj privjesak. Narukvica sada pripada vama. A sada bih želio s vama razgovarati o pripremama za naš boravak u Versaillesu za vrijeme prijestolonasljednikovog vjen anja.« Cordelia je dodirnula profinjenu dijamantnu papu icu. Pretpostavila je da je njezin suprug smatrao da skidanjem privjeska posve enog Elviri i stavljanjem onoga posve enog
84
GIGA novoj vlasnici ini obzirno djelo. No ipak se osje ala pomalo udno što nosi nakit mrtve žene, ma koliko on bio lijep, »Vikont Kierston je rekao da imate svoje odaje u Versaillesu.« Okrenula se od portreta, prstima je nesvjesno prelazila po zmiji oko svoga zglavka. »Da, kralj mi je velikodušno dodijelio prostorije na tre em stubištu. Uvjeren sam da e vam tamo biti udobno.« Cordelia je znala da su vlastite odaje u Versaillesu, trideset kilometara udaljenom od Pariza, bile veoma poželjne i da su se dodjeljivale samo kraljevim miljenicima ili veoma važnim osobama. »Ima li i vikont Kierston stan u Versaillesu?«, nehajno je upitala. »On je veliki miljenik madame Du Barry. Njezinim je posredovanjem dobio malu odaju na vanjskom stubištu.« To joj nije zvu alo previše udobno, ali se vjerojatno držalo da je dovoljno dobro za neženju. Srce joj je posko ilo. Ako ništa drugo, barem e i on biti u Versaillesu. Obe ao joj je da e joj ostati prijatelj. »Namjeravam naložiti guvernanti da prije ru ka dovede djecu u salon kako bi vas mogle pozdraviti i odati vam poštovanje.« Promijenio je temu, razdražen ovom seansom ispitivanja koje nije imalo nikakve veze s važnim stvarima. »Oh, ve sam ih upoznala«, veselo je rekla. »Ranije sam posjetila u ionicu. Djeca su tako dražesna.« »Što ste u inili?« Zapanjeno je zurio u nju. Progutala je knedlu. O ito je pogriješila. »Nisam mislila da vam to ne e biti po volji, gospodine. Jedva sam ekala da ih vidim.« Prišao joj je, a ona je teškom mukom ostala na istome mjestu. »Da nikad više niste ništa radili na svoju ruku. Jeste li me uli, Cordelia? Ja odre ujem pravila u ovoj ku i, a vi ne ete nikad ni pokušati narušiti moj autoritet.« »Ali... ali kako se moj posjet u ionici može držati narušavanjem vašeg autoriteta?«, prigovorila je, zaboravivši u svom ogor enju da ga se boji. »Ne ete initi ništa - ništa, ujete li me - bez moga dopuštenja. Nitko u ovoj ku i ne smije initi ništa bez moje dozvole.« Stavio je na nju ruke, u utrobi je osjetila drhtanje. »Ali, gospodine, oni su samo sluge. Ja sam vaša žena«, rekla je. Ne e pokleknuti. Ne e mu pokazati svoj strah. Prsti su mu se stisnuli oko njenih nadlaktica, vrativši joj sje anje na proteklu no . Mogla je namirisati njegovu kožu, od ega se skoro zagušila, jednako kao i tijekom onih užasnih no nih sati. I opet ju je ozlijedio. »Draga moja, vi ste u mojoj vlasti i jednako kao i bilo koji sluga.« Glas mu je bio tih i prijete i. »Ne zaboravite to, jer ete u protivnom ispaštati. Jeste li razumjeli?« Cordelia je vrsto stisnula usne. Okrenula je lice. Sada joj je stajao tako blizu da je mislila kako e se onesvijestiti od ga enja. »Odgovorite mi!«, zahtijevao je. »Boli me.« Pružit e mu samo ovaj odgovor. »Odgovorite mi!« »Da bih bolje razumjela, gospodine, molim vas da mi to no objasnite na koji na in želite da se bavim vašim k erima.« Nije se obazirala na bol u rukama. Ovakve je sukobe znala imati sa svojim stricem. Nikad mu nije popuštala i ne e popustiti ni svom suprugu. »Vikont Kierston mi je dao naslutiti da u im biti majka. A to ne mogu biti ako ih smijem vidjeti samo kad mi vi to dopustite.« Michael je u šoku shvatio da ju nije prestrašio. »Njima ne treba maj inska briga«, rekao je. »Guvernanta e se brinuti za njihovo obrazovanje i svakodnevne potrebe. No ona nema iskustva kako se treba ponašati na dvoru. Vi ete biti odgovorni za njihovu pripremu kako bi se mogle kretati u tim krugovima. Tako er ete ih po eti pripremati za njihove zaruke. Nema nikakve potrebo da se bavite njihovim svakodnevnim potrebama i dobrobiti. Je
85
GIGA li jasno?« »Zar nisu premlade da bi se razmišljalo o njihovim zarukama?«, uzviknula je. »To se vas ne ti e.« Protresao ju je da naglasi svoje rije i. »Svoje mišljenje zadržite za sebe.« Nije mogao a da uz hladnu gizdavost ne doda: »Nadam se da u preko njih ostvariti najutjecajnije i najprestižnije veze. Nije ih nerealno tražiti na najvišim dvorovima Europe. Ima mnogo mla ih kraljevskih sinova koji bi mogli pro i i lošije od povezivanja s Von Sachsenima.« Cordelia je bila žrtvovana zbog rodoslovlja. Ho e li mo i pomo i tim dvjema malim djevoj icama da izbjegnu takvu sudbinu? Možda - ali ne tako da se otvoreno suprotstavi svome suprugu. Došlo je vrijeme da se strateški povu e. »Odluka je, naravno, na njihovom ocu.« Spustila je pogled. Hladno je rekao: »Ovakvi prkosni ispadi ne e vam donijeti dobra, draga moja. Shva ate li to?« Bio je odlu an u namjeri da uje kako mu se pokorava. Sjetio se sino njeg dodira njezinog vitkog i krhkog tijela ispod sebe. Njezinog otpora koji je lako savladao. Bila je tako mlada. Naravno da e raditi greške. Na njemu je da ih ispravi. Ne e mu odgovoriti. Napeta je tišina bila opipljiva i gusta poput magle. Oboje su se trgnuli kad se na vratila za ulo kucanje. Spustio je ruke s njezinih i okrenuo se divlja ki viknuvši: »Tko je?« »Vikont Kierston, gospodine«, najavio je monsieur Brion. Leo je ušao u knjižnicu s neformalnoš u starog obiteljskog prijatelja. Bio je odjeven u crno, samo što mu je kratak jaha i plašt ovoga puta bio obrubljen paunski plavom bojom. U jednoj je ruci držao ipkom obrubljene rukavice, druga mu je ruka nesvjesno po ivala na dršku ma a. O i su mu bile prodorne i hladne kao sige. Cordeliji je srce po elo brže udarati, dlanovi su joj se odjednom oznojili. Ho e li na njoj tražiti Michaelove tragove? Ho e li vidjeti neke naznake užasa tog vlasništva nad njome? Ne smije saznati. No bi mogla podnijeti da on sazna. »Kneže Michael. Kneginjo Von Sachsen. Vaš sam sluga.« Naklonio se. I Cordelia se naklonila. Primio joj je ruku. Od njegovog ju je dodira zapekla koža. Odmah je podigla pogled i zagledala se duboko u njegove o i. Zamijetila je pitanje u njegovom upornom pogledu, ali nije mogla na njega odgovoriti. Uz ljubazan je smiješak povukla svoju ruku i odmaknula se, odvrativši pogled. »Dobrodošao, Leo. Popit ete u ast našega vjen anja kad ste sino bili sprije eni.« Michael je uzeo bocu rajnskog vina sa stoli a. »Cordelia, pridružite nam se s ašom.« To nije bio prijedlog. Uzela je ašu bijelog vina. Nastala je tišina, a potom je Leo dignuo svoju ašu i tiho rekao: »Za vašu sre u.« Cordelia je otpila vino, isti je ljubazan osmijeh ostao zalijepljen na njezinim usnama. Znala je da je iskren. Ne bi joj zaželio nesre u, bez obzira što se dogodilo me u njima. Michael se nasmiješio i sve iskapio. »Hvala vam, dragi prijatelju.« Cordelia više nije mogla podnijeti ni jedan trenutak. Odložila je svoju jedva taknutu ašu. »Ispri ajte me, gospodo, zamolila sam doma icu i kuharicu da u podne do u u moj budoar.« »Nema potrebe da se bavite svakodnevnim vo enjem doma instva, madame«, oštro je rekao Michael. »Ve sam vam objasnio vaše dužnosti, a one ne obuhva aju druženje s osobljem koje savršeno dobro zna svoje dužnosti.« »Mislite da nije potrebno da sluge upoznaju svoju gospodaricu, gospodine?« Opet mu je prkosila! Michael nije mogao vjerovati u ono što uje. No nije mogao initi ništa u Leovoj prisutnosti. Prijete i je zakora io prema njoj, o i su mu plamtjele. »Ve sam vam rekao što ja držim da je važno.« Leo je zamijetio izraz u njezinim o ima dok se odmicala od njega. I Elvira je imala
86
GIGA istu sjenku u o ima. Sjenka se bila pojavila onda kad je zamijetio da se njezin prštavi smijeh sve rje e uje. Ali kad god bi je pitao, ona bi izbjegavala odgovor, promijenila bi temu, a sjenka bi nestala jednakom brzinom kojom bi se pojavila, tako da nikad nije bio siguran je li je uistinu vidio. A sada je znao da jest. Cordelia nije bila toliko vješta u skrivanju svojih osje aja. »Neka bude po vašoj želji, gospodine.« Naklonila se i napetim glasom rekla: »Želim vam ugodan dan, vikonte Kierston.« Vrata su se tiho zatvorila za njom.
87
GIGA
Dvanaesto poglavlje Skrivaju i svoju zabrinutost, Leo je još dobrih sat vremena ostao sa svojim šurjakom. Zna i, Cordelia se ve sukobila sa svojim suprugom. To ga nimalo nije iznenadilo. Još dok su razgovarali o Christianovoj budu nosti, Michael je jasno svima dao do znanja da namjerava željeznom rukom vladati svojom ženom, a Leo je znao da Cordelia to ne e olako prihvatiti. Ali što se to dogodilo me u njima da je moglo uzrokovati onu sjenku straha u njezinim ima? I, Bože dragi, nije li stvarno vidio isti takav pogled u Elvirinim o ima? Michael nije zapazio ništa od ove uznemiruju e slutnje. Leo je, kao i obi no, nesuvislo avrljao o dvorskim poslovima i tra evima, ubacuju i povremeno u razgovor so nije tra eve, znaju i da knez ima oštar sluh za sve što bi mu moglo biti od koristi za posao, ali i za osobni probitak. Od Elvirine se smrti Leo silno trudio da bi se Michaelu prikazao kao besposleni dvoranin koji se voli zabavljati, koji poznaje svakoga i koga svi vole. Kao ovjeka kojemu se mogu povjeriti Michaelove k eri, kao ujaka koji ne bi narušio autoritet njihova oca niti se pokušavao uplitati u odluke koje su ih se ticale. Michael ni na trenutak ne bi oklijevao zabraniti mu ulazak u u ionicu kad bi znao da su interesi njihova ujaka posve druk iji. Obveza da pazi za Elvirinu djecu onako kako bi to inila njihova majka, bila je pokreta ka snaga njegovog života. Samo je zbog toga ostao u Parizu umjesto da se vrati u rodnu Englesku. Michael nije bio nimalo emocionalno vezan za svoje k eri, a Leo je znao i da ih Michael smatra diplomatskom robom koju e prodati onomu tko najviše ponudi. Leo e se boriti za njihovu sre u kad za to do e vrijeme, a u me uvremenu e izigravati bezazlenog i neopasnog ujaka. Kad bi Michael pogledao Elvirinog brata, vidio bi usta koja se smiješe, pomalo tajanstvene o i, uvijek opuštenu i elegantno odjevenu osobu. Nasuprot Cordeliji, on nije vidio nikakve sli nosti s Elvirom, a opet, nije ju ni tražio. A sada, mislio je Leo, imao je još jednu osobu pod Michaelovim krovom za iju se dobrobit trebao brinuti. »Zna i, odvest ete kneginju u Versailles na vjen anje?« Pijuckao je vino i nehajno preklopio svileni skut plašta na bedru. »Dao sam upute majordomu da sredi naše preseljenje za tri dana kad se kraljeva svita vra a iz Compiegnea.« »Zna i, vidjet emo se tamo.« Leo je odložio ašu. »Kralj je insistirao da i ja prisustvujem ceremoniji. Mislim da je Du Barry u tomu imala svoje prste.« Zvonko se nasmijao i ustao. »Mezimica Njegovog Veli anstva veoma je velikodušna prema svojim miljenicima. Bili ste veoma po aš eni što je ju er prisustvovala vašem vjen anju.« Knežev je izraz bio ozbiljan dok je i on ustajao. »Gnuša mi se injenica što se do kraljeve naklonosti dolazi ulagivanjem njegovoj kurvi.« »No ipak pretpostavljam da ete potaknuti Cordeliju da ini isto«, rekao je blago se osmjehnuvši. Michael je slegnuo ramenima. »Naravno da e biti uljudna prema njoj. Doduše, ne vidim razloga zbog kojega bi se ona kretala u krugovima Du Barryjeve. Za to nema apsolutno nikakve potrebe.« »Tako je.« Leo se zadovoljio suhim komentarom. »Kad sam ve ovdje, mogao bih iskoristiti priliku i posjetiti djevoj ice. Prošli su mnogi tjedni otkako sam ih posljednji put vidio.« Knez Michael je hladno rekao: » ini mi se da danas imaju mnogo posla. Cordelia im se jutros ve predstavila. Vjerujem da njihova guvernanta zna koliko uzbu enja mogu podnijeti u jednome danu.« Možda je ovo objašnjavalo napetost izme u Michaela i njegove žene. Dovoljno je dobro poznavao Micheala i bio je siguran da mu se nimalo ne e svidjeti ako mu Cordelia 88
GIGA pokuša izmaknuti stvari iz ruku. »Primijetio sam da Cordelia ima pomalo naglu narav«, blago je rekao. »No ona sve ini iz najbolje namjere.« Michaela je iznenadila i razljutila ova primjedba. Uko eno je rekao: »Pretpostavljam da je tako.« Leo nije htio nastavljati temu. »Budite uvjereni da ne u predugo ostati s djevoj icama«, nehajno je rekao, nasmiješio se i otišao. Krenuo je stražnjim stubištem do u ionice i u njoj zatekao samo guvernantu koju je veoma uznemirio njegov dolazak. »Mesdames Sylvie i Amelia su s kneginjom«, rekla je naklonivši se. »Ne mogu shvatiti zašto je kneginja rekla da ne želi da im ja budem u pratnji. To je suprotno pravilima i ne mogu vjerovati da se knez Michael slaže s takvim nepridržavanjem formalnosti.« U želji da iskaže svoju sablazan, na trenutak je zaboravila svoje neprijateljstvo prema vikontu Kierstonu. Što li je sad to Cordelia izvodila, pitao se Leo. Osjetio je vonj alkohola u guvernantinom dahu i udio se kako Michael to nikada nije primijetio, no vjerojatno joj knez nikad nije ni prišao dovoljno blizu da bi to otkrio. »Koliko e otprilike vremena ostati sa svojom ma ehom?« »Nemam pojma.« Žena je podigla ruke. »Meni nije ništa rekla, samo da ih u jedan sat pošaljem u njezin budoar. Možda i ru aju s njom, ne znam. I emu e ih to nau iti? Sluge se ovamo gore uspinju teškom mukom nose i djeci jelo, a zašto? Da bi djeca odbila jesti. A što je sam mnom? Zar bih trebala sama jesti ovdje u u ionici, pitam ja vas? Ako me namjeravaju na neko vrijeme osloboditi dužnosti, mogla bih raditi korisnije stvari od toga da sjedim ovdje i vrtim prstima.« Leo je s dosadom poslušao ovaj strastveni govor. Ušutjela je, obrazi su joj se još više zacrvenjeli kad je shvatila da se povjerila osobi koju nije voljela i kojoj nije vjerovala. Leo je rekao: »Siguran sam da e vam kneginja objasniti svoje namjere, madame. Samo je morate zamoliti. Koliko znam, ona nije zlonamjerna osoba.« Guvernantino se rumenilo poja alo. »Pa, vidjet emo što e kneginja re i«, promrmljala je. Leo joj je hladno kimnuo glavom i otišao. ini se da je Cordelia u ovo kratko vrijeme koliko boravi u Rue du Bac uspjela stvoriti veliku pomutnju. Od guvernante je napravila neprijateljicu, rasrdila je supruga i izgleda da je to i dalje nastavljala raditi. Nije imala Elvirine suptilnosti i lukavosti, odlike koje bi joj omogu ile da nastavi raditi na svoju ruku bez izazivanja nevolja. Bila je previše mlada i previše iskrena. No je li Elvira uspjela izbje i nevolje? Ovo mu je pitanje izazvalo nelagodu. Nikad mu prije nije palo na pamet da njegova sestra možda nije mogla iza i na kraj s Michaelom. Leu se nikada nije svi ao sestrin muž. Bio je previše strog i samoživ, no Elvira je dobrovoljno pristala na taj brak. Smijala se bratovoj rezerviranosti, tvrde i da je mrzovoljan muž vrijedan visokog položaja na versajskom dvoru. Elvira je htjela vlastiti književni salon. Bila je bliska prijateljica madame De Pompadour i o arana mo i i utjecajem koje su znale imati pametne žene u Versaillesu. Vjen anje s pruskim veleposlanikom vidjela je kao putovnicu prema tom utjecaju. Elvira se nikad nije namjerila na osobu s kojom nije mogla iza i na kraj - i to na najfiniji na in. A Michael je uvijek izgledao kao veoma odan suprug. Leo nikad nije imao razloga dovoditi u pitanje njegovo postupanje sa ženom, iako se Elvira znala katkada neuobi ajeno pokorno ponašati. I uvijek bi imala uvjerljiva objašnjenja za to. A on nikada nije vidio da Michael kori Elviru kao što je to u inio Cordeliji. Bez sumnje je Michael svoju drugu ženu tretirao kao da je dijete koje tek treba oblikovati i podu iti, što i nije neshvatljivo, s obzirom na veliku razliku u godinama. No njegova ga je grubost uznemirivala. Spuštao se dolje niz glavno stubište kad su do njega doprli dje ji glasovi kroz pritvorena dvostruka vrata iz hodnika na prvom odmorištu. Znao je koja je to odaja. To je bio
89
GIGA Elvirin budoar. Odjednom je osjetio nevoljkost da onamo u e. Prilikom njegovog posljednjeg posjeta njegova je sestra bila vesela i živa. Još je uvijek mogao uti njezin smijeh i osjetiti njezin oproštajni poljubac na svom obrazu. Kad ju je sljede i put vidio, bila je u lijesu, jedva prepoznatljiva, kostur na bijelom satenu, neko bujna zlatna kosa sada je bila prorije ena i raš upana. Kakvo je to strašno prokletstvo moglo izazvati takvo propadanje u tako kratkom vremenu? Prisilio se da ode do ulaza. Obje su djevoj ice govorile u isto vrijeme, glasovi su im se uzbu eno podizali dok su se me usobno natjecale za Cordelijinu pažnju. Leo se nesvjesno nasmiješio. Nije se mogao sjetiti da su ikad prije govorile s takvim nesputanim veseljem. Bez daljnjeg je razmišljanja ušao kroz pritvorena vrata. Cordelia je sjedila na niskom stolcu, djevoj ice su kle ale na podu do nje. Igrale su igru preplitanja uzice; jedno je uzbu eno dijete pokušavalo preuzeti komplicirano ispletenu vunenu mrežu sa sitnih debeljuškastih prsti a svoje sestre. Cordelia je podigla pogled osjetivši ne iju prisutnost. Boja joj je nestala s lica, zatim se vratila. Nasmiješila mu se iznad dje jih glava. Od njezinog mu se iskrenog osmijeha stisnulo srce. Osmijeh je bio pun topline, nade, ežnje i ljubavi koju mu je toliko puta izjavila. Istovremeno je to bio i toliko ranjiv osmijeh, da ju je htio protresti i vratiti je u stvarnost. Ili to ili se okrenuti i pobje i. »Monsieur Leo!« Prva ga je ugledala Amelia ili je bar tako pretpostavio prema boji vrpce za kosu. Obje su djevoj ice sko ile na noge, a zatim nespretno zastale i naklonile se. Amelia je još uvijek na rukama imala vunenu mrežu. »Vikonte Kierston.« Cordelia je tako er ustala i naklonila se. »Ovo je uistinu neo ekivano zadovoljstvo.« Glas joj je bio sladak kao med, o i najdublji safiri. U njima nije bilo ranije sjenke. »Htio sam posjetiti djecu«, rekao je nastoje i da zvu i nehajno i suhoparno kad se opet suo io s tom neodoljivom senzualnoš u. »Nije ih bilo u u ionici, a madame De Nevry mi je rekla da su s vama.« S olakšanjem je spustio pogled s Cordelije i pogledao dva mala lica koja su ga nestrpljivo promatrala. »I kako su moje male mesdames?«, upitao ih je osmjehnuvši se. »Dobro, hvala, gospodine«, rekle su jednoglasno i opet se naklonile. inilo se da ekaju dopuštenje da se pokrenu. Cordelia se pitala od koga to o ekuju dozvolu. Pogledavale su je preko ramena, mole ivih, širom otvorenih o iju pa je napokon užasnuta shvatila da, u odsutnosti guvernante, o ekuju dopuštenje od nje. »Amelia, Sylvie i ja se upoznajemo«, rekla je Prišla im je i nježno stavila ruke na njihova ramena. »No vi ste, naravno, stari prijatelji.« »Monsieur Leo nam je prijatelj otkako je umrla naša mama«, povjerila joj se Amelia bez usiljenosti. Stavila je svoju ruku u Leovu. »Tada smo bile bebe. Kako nam je onda mogao biti prijatelj?«, narugala se Sylvie krenuvši naprijed i stavivši svoju ruku u drugu Leovu. »Bebe ne mogu biti prijatelji s odraslim ljudima.« »Da, mogu. Mogu, zar ne, monsieur Leo?« Nasmijao se. »Ne znam zbog ega ne bi mogle.« »Rekla sam ti!«, pobjedni ki je uzviknula Amelia gurnuvši malo svoju sestru. Sylvie joj je vratila istom mjerom, obrazi su joj se zarumenjeli od ljutnje. »E, ja kažem da ne mogu. Bebe ne govore i nikako ne mogu biti prijatelji s ljudima.« »Tko želi vidjeti što sam donio?« Leo je prekinuo prepirku, ispustio im ruke i stavio ih u džepove. Djevoj ice su se tiskale oko njega i zinule od uzbu enja kad im je svakoj dao u papir umotan paketi . »Oh, ja sam dobila ponija!« Sylvie je podigla porculansku minijaturu. »Za našu zbirku, Melia.«
90
GIGA Amelijini su prsti drhtali dok je parala papir. Ona je dobila malu ma ku. »Oh, tako je lijepa. Zvat u je ma kica.« Stavila ju je uz obraz i po ela tiho pjevušiti. »Imaju zbirku porculanskih životinja«, šapnuo je Leo Cordeliji. ini se da nemaju mnogo toga ime se mogu igrati«, odvratila je. »Ho e li to odobriti žena-zmaj?« Leo je nesvjesno napravio grimasu. »Ne mogu re i da imalo marim ho e li ili ne e.« Cordelia mu je dodirnula ruku. S trzajem ju je odmaknuo. Na trenutak su zašutjeli. Tada je Leo progovorio, glas mu je jedva ula od dje je graje. »Mislim da nije pametno da se odmah u po etku suprotstavljate svome suprugu.« Ništa nije rekla. Zurila je ravno preda se u oslikana vrata i mrštila se dok je pokušavala razaznati koje su vrste cvije a prikazane. Potom je rekla: »Moram initi ono što mislim da je ispravno. On ne želi da budem majka djeci, ali ja znam da im moram biti prijateljica, želio on to ili ne.« »To vam služi na ast«, tiho je rekao. »No morate biti oprezni.« Iznenada je zadrhtala. Nehotice je to u inila, a on je opet u njezinim o ima opazio sjenu. Tada je bezbrižno slegnula ramenima. »Ne bojim se initi ono što je ispravno, Leo.« No uznemiruju a se sjenka produbila. Promijenio je temu. » uo sam da vas Michael prati na vjen anje u Versailles.« »Ho emo li se tamo sresti?« Na promjenu teme reagirala je s olakšanjem kojega nije mogla prikriti. »Bit u na dvoru.« »Što mislite, ho ete li mo i nešto u initi za Christiana?« Nije ga gledala u o i, kao da se odjednom bojala sresti njegov pogled. A Cordelia se nikad nije bojala pogledati nekoga u i. »Imam na umu potencijalnog pokrovitelja Vojvodu De Carillaca«, odvratio je neodre enim tonom da prikrije svoju nelagodu. »Monsieur Leo, ho ete li nas provozati u svojoj ko iji ako dopusti madame De Nevry?« Olakšanje je donijelo sramežljivo pitanje Sylvije i Amelije koje su stiskale svoje minijature. »Ako vam ja dopustim, naravno da možete oti i«, rekla je Cordelia. Pogledala je Lea i nesvjesno podigla bradu, kao da ga izaziva da joj se usprotivi. »Zna i, madame, vi ste sada važniji od madame De Nevry?« Gledale su je u udu. Cordelia je razmislila o tomu, o i su joj zatreptale kad joj se vratila hrabrost. »Pa, mislim da jesam«, izjavila je. »Ja sam vaša ma eha. I ne smijete me zvati madame. Zovem se Cordelia.« Leo se nakašljao. »Mislim da knez Michael treba odlu iti kako e vas zvati. On sigurno ima druk ije namjere.« Cordelia se namrštila na njegovo upozorenje, ali nije smjela pogriješiti. Ako namjerava posti i svoje ciljeve u stvarima koje se ti u djevoj ica, trebala bi oprezno birati svoje bitke. »Možda je monsieur Leo u pravu«, rekla je. »Razgovarat emo o tomu s vašim ocem.« »A možemo li oti i na vožnju, gospodine?« Dva para Elvirinih o iju mole ivo ga je gledalo. »Danas nisam došao ko ijom, ali ho u sljede i put.« »I tada možemo svi oti i na vožnju«, izjavila je Cordelia. »Da?« Okrenula se uvši da netko grebe po otvorenim vratima. Lakaj se naklonio. »Gospo, madame De Nevry želi znati ho e li mesdames ru ati gore.« Cordelia je oklijevala, ali je Leo usko io. »Da, naravno, moraju odmah oti i.« Sagnuo se, primio im ru ice i ki eno ih poljubio smiju i se. »Mesdames, ajan sam što se moram
91
GIGA oprostiti od vas.« Razo aranje djevoj ica nestalo je u kikotu, ali su se ipak sjetile nakloniti. Uštirkane suknje napuhnule su se oko njih. Tada su otišle, ostavljaju i svoju ma ehu i ujaka. Cordelia je uzela lepezu sa stoli a i po ela lupkati fino oslikanim štapi ima po dlanu ruke. »Želi da ih pripremim za njihove zaruke«, rekla je. »Ne želi da ih volim niti da im budem prijateljica.« Njegove su se usne stisnule kad je pomislio na Michaelovu hladnu indiferentnost prema djeci. No ipak je ugušio potrebu da razgovara o svojoj zabrinutosti za djevoj ice. »Michael ima veoma stroga pravila o tomu kako se treba ponašati u u ionici. Ako želite da djeci bude bolje, to ete posti i samo milimetar po milimetar. Cordelia, ako dopustite da vas nadvlada vaša uobi ajena naglost, njome ništa ne ete posti i u ovoj ku i.« »Temelji li se taj savjet na iskustvu vaše sestre, gospodine?« Nehajno je rastvorila lepezu, nadaju i se da u njezinom glasu nije primijetio silnu želju za odgovorom. Što je on uop e znao o Elvirinom životu u ovoj ku i? »Brak moje sestre nema veze s vašim, Cordelia. Dao sam vam samo prijateljski savjet. Savjet osobe koja više godina poznaje vašega supruga.« To i nije bio neki odgovor. No ona nije mogla vjerovati da bi je pustio da u e u ovaj zatvor ako je išta znao. Možda je Michael bio druk iji prema Elviri? Ona je bila starija, mudrija i iskusnija od Cordelije. O ito je to utjecalo na njegov odnos prema njoj. Prišao joj je, kao da ga je privukao magnet. Znao je da mu prijeti to ve a opasnost što joj se više približi, ali joj je obe ao da e joj biti prijatelj i nije ju mogao napustiti samo zato što se bojao vlastitih osje aja. Objema je rukama primio njezinu i iskreno joj rekao: »Cordelia, ja samo želim da budete sretni. Brak s knezom Michaelom možda ne odgovara vašoj bajkovitoj zamisli, ali ima mnoge druge prednosti i možete nau iti kako ih iskoristiti. Versailles i mnogi njegovi užici ekaju na vas. Ako se ne budete suprotstavljali svome suprugu, mo i ete uživati u ovom novom životu.« »Da, naravno«, rekla je i odvratila pogled. Povukla je i ruku iz njegovih i zataknula raspušteni uvojak iza uha. Leo joj je opet primio ruku i okrenuo je da pogleda ljubi aste modrice na unutrašnjoj strani zglavka. »Kako se to dogodilo?« Pokušala je osloboditi ruku. »Jutros sam se udarila o rub kade. Poskliznula sam se kad sam htjela iza i. Sapun... ili... nešto...« Zastala je. Oduvijek je bila sklona kompliciranim lažima, a Mathilde joj je još davno rekla da su najjednostavnije laži ujedno i najbolje. Što ne zna i da je ikada lagala Mathildi, lagala je samo svome stricu. Leo se još više namrštio, ali joj je pustio ruku. »Sad moram i i. Ugovorio sam sastanak izme u Christiana i vojvode De Carillaca te ne smijem zakasniti.« Nagradila ga je živahnim osmijehom. Vratila se ona Cordelia koju je poznavao. »Oh, to bi bilo krasno. Znala sam da ete mu vi mo i pomo i.« »Vaša je vjera dirljiva«, vedro je rekao. »Vidimo se na dvoru, Cordelia.« Kimnula je glavom i nastavila se smiješiti iako je znala da e opet ostati sama kad on ode. Da e biti bez ikakve podrške i bez prijatelja u ovoj ku i. Osim Mathilde. Imala je Mathildu, a njezina je podrška vrijedila više od cijele vojske pješaka. Ta joj je nova misao dala snage kad je Leo napustio budoar. Sjedila je na debelim jastucima prozorskog sjedala i promatrala dvorište. Dvorac je s tri strane zatvarao dvorište, na etvrtoj je bila velika željezna kapija koja je vodila na ulicu. Leo je izašao kroz glavna vrata s njezine lijeve strane. Zastao je na trenutak na vrhu stubišta koje je vodilo na terasu i udarao rukavicama po dlanu; gesta koja joj je bila toliko poznata da ju je preplavio val nesavladive ežnje. Izdržala je paklenu prvu bra nu no , no punu mu enja i ponižavanja i eznula je za onime što bi joj mogao donijeti in ljubavi. U ovome je trenutku pohotno žudjela za Leom, a ta žudnja nije imala nikakve veze ni s ljubavlju ni s prijateljstvom. Željela je njegovo tijelo,
92
GIGA dodir njegove kože, njegov miris u svojim nosnicama, njegov okus na svome jeziku. Željela ga je u sebi, željela je osjetiti njegovo zabijanje u svojoj utrobi, kako je ispunjava njegovo meso, kako je posjeduje dok ga ona prima u sebe i kako on postaje dio nje. Nikad nije iskusila divotu takve ljubavi, ali je cijelim svojim bi em znala da postoji. Želja joj je bila toliko jaka da je tiho zajecala. Naslonila je elo na hladno okno i jezikom dodirivala staklo, zamišljaju i da liže glatku povišinu njegovog trbuha. Gotovo je mogla osjetiti obrise njegovih bedara ispod svojih dlanova, kucanje bila na njegovoj erekciji pod svojim prstima. On bi joj donio užitak, užitak koji bi izbrisao sve ono užasno nasilje njezinog supruga. »Je li nešto posebno zanimljivo u dvorištu, maritime?« Trgnula se, okrenula i zurila u svoga supruga koji je ledenog izraza lica stajao na dovratku. Njezin je erotski san nestao u crnim oblacima stvarnosti. Ovaj je ovjek bio stvarnost, ne onaj koji se sada dolje u dvorištu penjao na svoga konja. »Sanjarila sam, gospodine.« »Loša navika«, rekao je. »Otkrivam da ih imate mnogo.« Ušao je u sobu i uz tresak zalupio vratima. » uo sam od madame De Nevry da opet niste poslušali moje naredbe koje se odnose na moje k eri.« Ustala je i osjetila mu ninu. U o ima mu je bio udan izraz. Bio je srdit, ali je zamijetila i neko neobi no zadovoljstvo, požudno o ekivanje od kojeg su je prošli hladni žmarci. »Samo im želim biti prijateljica, gospodine.« »Dao sam vam upute da ih možete vi ati samo kad ja to odobrim. A vi ste namjerno poremetili njihovu rutinu, odvukli ih dolje iz u ionice, poticali ih da ne slušaju guvernantu...« »Ne, to nisam u inila«, usprotivila se. »Ne prekidajte me«, ledeno je rekao. Ono užasno o ekivanje u njegovim se o ima još više poja alo. »Jeste li ili niste prekršili moje upute koje se odnose na moje k eri?« Nije joj preostalo ništa drugo. Prkosno je podigla bradu i pogledala ga u o i. »Ako vi tako kažete, gospodine. No ja sam mislila da samo vršim svoju dužnost ma ehe.« »Te u dužnosti odrediti ja, a ne vi, to morate nau iti. Do ite.« Prešao je sobu i došao do vrata koja su vodila u njezinu spava u sobu. »Do ite«, ponovio je. Rije je odjeknula u napetoj tišini kao udarac bi a. Otvorio je vrata. »Što ho ete od mene?« Nije se uspjela suzdržati, iako joj je glas podrhtavao te iako je znala da e ovo pitanje odati njezin strah. I opet onaj užasni sjaj u njegovim o ima. »Želim ženu koja zna gdje joj je mjesto, draga moja. I namjeravam imati takvu. Do ite!« Držao je otvorena vrata. Prošla je mimo njega u svoju spava u sobu. Ušao je za njom i tada je ula kako okre e klju u bravi * * * Leo je jahao lijevom obalom Seine prema Belle Etoileu, gdje je rekao Christianu da se smjesti. Me utim, kad je skrenuo od rijeke, ugledao je glazbenika kako mu rastreseno žuri ususret. »Christiane?« Christian je odmah stao. Trep i je pogledao jaha a, o ito se pokušavaju i vratiti iz nekog drugog svijeta u kojemu je boravio njegov genij. »Oh, vikonte Kierston.« Zbunjeno se nasmiješio. »Mislio sam na Cordeliju. Strašno sam zabrinut za nju.« Leo je sišao s konja. Prebacio je uzde preko ruke. »U obližnjoj je ulici ugodna mala kr ma. Idemo utažiti že i popri ati na miru.« Christian je stao uz njega. »Jeste li je vidjeli, gospodine? Onaj ovjek... njezin muž...
93
GIGA knez... izgleda tako strogo. Razgovarati s njom na takav na in i na takvomu mjestu. Nisam mogao spavati od brige.« »Mislim da se ona jednako toliko brine za vas«, ležerno je rekao Leo, pitaju i se zbog ega ne želi podijeliti svoja zapažanja s glazbenikom. Ispred kr me Leo je predao konja deranu koji je tamo ekao i pristojno stao ustranu dok je njegov pratilac sagnuo glavu da pro e ispod niskog na-dvoja. Unutra je bilo mra no, zrak je bio zagušljiv, pod posut piljevinom. Christianu ovo uop e nije izgledalo kao ugodno mjesto, bez obzira što je vi-kont rekao. No nije znao da je ovo mjesto na posebnom glasu me u znalcima. »Vina, doma ine!« Leo je mahnuo rukom kr maru u prega i koji je stajao za prljavim šankom. »Moje uobi ajeno.« Obrisao je stolicu i sjeo, odmaknuvši ma ustranu. Skinuo je rukavice, stavio ih na stol i smiješe i se rekao: »Možda e vam biti teško vjerovati, ali ovaj ovdje Raoul ima bolji podrum od bilo koje ku e u Parizu. I zaista mislim bilo koje. Ne postoji ni lord ni princ kraljevske krvi koji ima bolji podrum od njega.« Cere i se, Raoul im je stavio prašnjavu bocu na stol. Obrisao je dvije aše ne baš istom prega om i odložio ih do boce. »Da, tako je, vaše gospodstvo. Ali me nikad ne pitajte gdje ga nabavljam.« Kvrcnuo se po vrhu nosa uz još jedan sugestivni cerek i izvukao pluteni ep. Na licu mu se pojavilo strahopoštovanje kad je pomirisao ep, pružio ga Leu i potom prešao nosom iznad grla boce. S jednakim je izrazom strahopoštovanja nalio malo vina u jednu ašu, okretao je dok vino nije prelilo njezine stjenke i zatim je pružio Leu. Leo je gucnuo i s uzdahom blaženstva zatvorio o i. »Mana s neba.« Raoul je kimnuo i napunio obje aše do ruba. »Donijet u malo sira i kruha. Ovo nije vino koje se pije na brzinu.« Leo je otpio još jedan gutljaj, a zatim se zavalio u stolicu i prekrižio noge. Nije htio zapo injati razgovor dok im kr mar ne donese hrskavu štrucu kruha i kolut sira. Christian je svom snagom nastojao obuzdati svoju nestrpljivost. Vino ga nije zanimalo, a sva ta ceremonija kušanja izgledala mu je samo kao potpuni gubitak vremena. Odlomio je komad kruha, odrezao krišku sira i s apetitom navalio. Hrana je pak bila nešto posve drugo. On je uvijek bio gladan. »Jeste li uli za vojvodu De Carillaca?« napokon je zapo eo Leo. Christian je kimnuo. »Poznat je ak i u Be u po svome pokroviteljstvu.« »Pa, mislim da bi on mogao biti zainteresiran i ponuditi vam svoju pomo .« Leo je bacio kratak pogled na Christianovu jedva taknutu ašu te opet napunio svoju. Christian je podigao pogled sa sira koji je opel rezao, o i su mu zablistale. »Zaista? Zaista, gospodine?« »Zaista«, odvratio je smiješe i se. »Obe ao sam mu da u vas ovog poslijepodneva dovesti k njemu... naravno, ukoliko ste slobodni.« »Oh, naravno da u biti... Sto bih drugo mogao raditi?«, promucao je Christian. »Jako ste ljubazni, gospodine. Mrska mi je i sama pomisao da sam vam mogao uzrokovati nevolje. Ja nikad za sebe ne bih tražio takvu uslugu, ali...« »Ali Cordelia nema takvih skrupula«, dovršio je Leo uz još jedan suhi smiješak. »Vidim da je veoma odana prijateljica.« »I ja bih sve u inio za nju«, rekao je Christian. Iz o iju mu je nestala radost. »Nimalo mi se ne svi a taj muž, gospodine. Izaziva mi neku nelagodu.« I meni tako er. Ali Leo to nije izrekao. Žvakao je koricu kruha i oprezno rekao: »Knez Michael je više od trideset godina stariji od Cordelije. Neminovno mora osje ati potrebu da je oblikuje prema svom...« »Ali Cordeliju se ne može oblikovati«, strastveno ga je prekinuo i lupio šakom po stolu. »To sigurno znate i sami, gospodine. Proveli ste neko vrijeme s njom. Ona ima svoje ja.« Vrhovima prstiju drobio je mrvice kruha na prljavom stolu.
94
GIGA Leo je rukom pridržao bocu kad se stol zatre-sao. »Da, shvatio sam to«, tiho je rekao. »Ali e se morati prilagoditi na neki na in, Christiane, to sigurno znate.« »Zašto nam je njezin suprug zabranio da razgovaramo?« Još je jednom lupio po stolu. »Znam da sam ja samo skromni glazbenik, ali i ja imam neki položaj. Ako dobijem vojvodino pokroviteljstvo, do i u na dvor. Svirat u na dvoru. Zašto ne bismo mogli razgovarati?« »Knez Michael veoma drži do svog društvenog položaja«, bezbrižno je rekao Leo. »To je pruska osobina. Siguran sam da e sve biti u redu kad se on navikne na nju i ona na njega. Do tada...« Zastao je pažljivo biraju i rije i. »Do tada bi bilo najpametnije da se držite podalje. I za svoje i za Cordelijino dobro. Carillac je blizak prijatelj kneza Michaela. Sigurno ne želite upropastiti svoju priliku.« »Jeste li je vidjeli otkako se udala?« Christian se trgnuo iz mra nih misli i podigao glavu. Ve mu je jednom postavio to pitanje, ali nije dobio odgovor. »Jutros«, Leo je otpio vino i nastojao da mu glas zvu i smireno. »Je li dobro?« »Savršeno. I jako se raduje što ide u Versailles.« Christian je još uvijek izgledao sumnji avo. »Volio bih kad bih mogao s njom osobno razgovarati. Mislite li da bih joj mogao pisati?« »Dajte mi pismo i ja u se pobrinuti da ga dobije.« Pitao se zašto je predložio da igra ulogu poštara. Zato što je znao da e se Cordelia razveseliti što može komunicirati sa svojim prijateljem. Christianovo se lice ozarilo. »Onda me, gospodine, ispri ajte. Idem odmah u svratiste da napišem pismo. Mogu vam ga predati kad se budemo vidjeli poslijepodne.« Leo je kimnuo glavom u znak slaganja. »Do i u po vas u tri sata.« Mrmljaju i zahvalu, Christian je žurno otišao, ostavivši Lea da zuri u prazno. Nije se mogao otresti vlastite nelagode, iako je uspio odagnati Christianovu. »Raoul!«, povikao je u bu noj kr mi. »Još jednu bocu. I pijte sa mnom. Danas sam žedan vina i treba mi društvo.«
95
GIGA
Trinaesto poglavlje U kasno je jutro Cordelia izašla iz ko ije u velikom dvorištu dvorca Versailles. Krenuli su prije zore iz Rue du Bac u Parizu i satima putovali trideset milja, jer je po uskoj cesti duga povorka ko ija vijugala samo u jednom redu. inilo se da je pola Pariza došlo gledati prijestolonasljednikovo vjen anje. Gra ani, trgovci pa ak i obrtnici pomiješali su se u dvorcu s elegantno odjevenim dvoranima, ženama koje su nosile bujne frizure i toliko široke haljine da im je trebalo najmanje dva metra slobodnog prostora. Dvorac Versailles je bio grad za sebe, njegova su vrata bila stalno otvorena za puk koji je slobodno švrljao kroz prekrasne velike odaje, nimalo se ne boje i otpravljanja oholih dvorana ni gnjevnih pogleda i tjeranja napudranih livriranih slugu. Stanovnici Pariza gledali su u svome kralju oca pa su njegovi dvorci i zabave bili u jednakoj mjeri za njihovu korist kao i za njegovu. Kraljevsko e vjen anje biti sve anost u kojoj e svi mo i uživati. Cordelia je osluškivala brujanje oko sebe dok je ekala da monsieur Brion, koji je pratio svoje gospodare, pozove lakaje i nosa e da im ponesu prtljagu. Izgleda da su se gra ani Pariza zaljubili u svoju prijestolonasljednicu. Govorili su o njezinoj ljepoti, draži i plodnosti koja e im osigurati lozu zdravih muških nasljednika. Zatomila je drhtaj kad je njezin suprug došao iza nje i uz krajnji se napor uspjela suzdržati da se ne odmakne kad je stavio ruku na njezino rame. Sada je znala da ga uzbu uje svako pokazivanje straha, jednako kao i da i najmanja naznaka pobune ima za posljedicu odvratno kažnjavanje. Kažnjavao ju je svojim tijelom u mra noj špilji zavjesama natkrivenog kreveta, nadvladavaju i njezin otpor nasiljem kojim se izgleda hranio. Tek kad bi je sveo na odvratnu, žaljenja vrijednu grudu poniženja, tek bi tada postigao vrhunac, a potom bi je, samozadovoljno se smiješe i, ostavio i vratio se u svoju spava u sobu. No ovog je jutra osjetila da je i više nego obi no zaokupljen nastranom željom da gospodari svojom ženom. »Moramo iza i iz ove gužve.« Podigao je mirisnu kuglicu do nosa i pomno je udisao. »Ljudi smrde. Brion e vas odvesti do stana gdje morate ekati dok ne do e vrijeme za odlazak u kapelu. Ja moram odmah oti i u Vije nicu da odam po ast kralju.« Okrenuo se i nestao u mnoštvu, još uvijek drže i pod nosom mirisnu kuglicu, dok su livrirani lakaji povicima i mahanjem štapovima pred njim raš iš ivali put. »Ovuda, gospo.« Monsieur Brion je krenuo prema stubama koje su vodile u dvorac. Hodao je polako da bi Cordelia mogla držati korak i usput im kr io put. Dobro je znao da bi, ako kneginju izgubi iz vida, mogli pro i sati dok je ne prona e, a ona bi se veoma brzo izgubila u labirintu stubišta i prolaza ovog golemog dvorca. Pridošlicama bi se obi no davale mape pa ih se moglo vidjeti kako tumaraju hodnicima, od jedne do druge odaje o iju zalijepljenih za pergament. Kneževe su odaje bile prostrane i elegantne, smještene na sjevernom stubištu, veoma blizu kraljevskim odajama. Iz njih se pružao pogled na niz vrtova sa stražnje strane dvorca, s bezbroj vodoskoka i mnoštvom šarenih cvjetnjaka. Prigodom ovog slavlja podignut je niz špalira duž obje strane kanala. Bili su ukrašeni kao venecijanski prozori, a Cordelia je zapazila i male svjetiljke koje e ih obasjavati no u. Dvije spava e sobe, svaka sa svojom garderobom, otvarale su se prema salonu etvrtastoj, udobnoj prostoriji s nišom za blagovanje na jednome kraju. Tu je bila ak i mala kuhinja u kojoj im je njihova kuharica mogla pripremati obroke kad knez i kneginja ne budu blagovali drugdje. Prostorije za sluge sastojale su se od sobi aka iza kuhinje, opremljenih slamaricama i malo ime drugim. Mathilde je stigla za nekoliko minuta u pratnji lakaja koji je na ramenu nosio željezom okovanu kožnatu škrinju koju je knez Michael držao u svojoj knjižnici u Rue du Bac. Mathilde je bila sva zapuhana od dugog uspona stubištem. »Bože dragi, mora da sam 96
GIGA prešla milje.« Strovalila se u stolicu i mahala rukom da se rashladi. »Kakvog li mjesta. A tek ljudi! Svuda ih ima. Ne možeš pomaknuti tijelo. Mogu misliti što bi na to rekla carica.« Bilo je o ito da njezina usporedba urednog Schonbrunna s kaoti nom velebnoš u Versaillesa nije išla u korist Versaillesu. Cordelia je promrmljala svoje slaganje i promatrala kako pod vodstvom monsieur Briona lakaj Frederick, teturaju i pod škrinjom, ulazi u kneževu garderobu. Mora da su mu ti papiri veoma važni ako ih moraju uzimati sa sobom kamo god išli, pomislila je. »Najbolje da ti osvježimo haljinu«, rekla je Mathilde napokon se ustaju i. »I frizura ti se pokvarila.« Bila su etiri sata ujutro kad je Mathilde obukla Cordeliju u haljinu od grimiznog damasta, s jaknom do bokova preba enom preko biserima opšivene svilene podsuknje boje slonova e. U crnoj joj je kosi blistala biserna tijara, biseri su joj obavijali vrat i ugnijezdili se na ušnim resicama. No dugo putovanje ko ijom neizbježno je uzelo svoj danak. »Ubila bih za šalicu kave«, izjavila je Cordelia. »Možete li to srediti, monsieur Brion?« Majordom je oklijevao. Priznanje da ne može ispuniti svaku želju gospodara protivilo se njegovoj naravi, no kuharica i sluge još nisu stigli ili su se možda još probijali kroz gomilu ljudi. »Ne znam je li kuhinja spremna za uporabu, madame.« »Oh, ostavite to meni. Samo mi pokažite put, monsieur.« Mathilde je protrljala ruke s daškom samodostatnosti. Monsieur Brion je još ranije zaklju io da ovu Mathildu treba pustiti na miru. Ona nije bila obi na sluškinja i osjetio je da njegov autoritet uop e ne bi djelovao na nju. Zapravo su se svi oni pomalo bojali kneginjine osobne sluškinje, iako je ona uvijek sa svima bila veoma ljubazna i nikad se nije uobraženo ponašala, ali je katkada znala tako ošinuti pogledom da bi ovjeka prošli hladni trnci. Cordelia je ušla u garderobu koja je, prema draperijama na zidu, o ito bila namijenjena njoj. Pitala se je li je koristila i Elvira i izgleda li isto kao i u Elvirino vrijeme. Ili je možda knez imao toliko obzira pa je naložio da se promijene ukrasi. Na tu joj se pomisao tužan osmijeh vratio na usne. Obzir nije bio jedan od zaštitnih znakova kneza Michaela. Istražila je svoju garderobu i instinktivno otvorila vrata koja su iz njezine garderobe vodila u kneževu. Škrinja je stajala ispod uskog visokog prozora. Oklijevaju i je ušla u prostoriju. Iako Michael još nije ušao u nju prilikom ovoga posjeta Versaillesu, osje ala se kao da narušava tu i posjed. Ona još nije nogom stupila u njegovu spavaonicu u Rue du Bac niti je to ikad poželjela. Od ga enja je napravila grimasu. Sagnula se nad škrinju, pogledala mali lokot i tada u šoku uo ila da nije zaklju an. Je li ga Michael zaboravio zaklju ati zadnji put? Ili se slomio na putovanju? Ne mogavši se suzdržati i s osje ajem užasa, podigla je poklopac i zagledala se u tajne svoga supruga. Na vrhu u grimizom uvezanu knjigu nalazio se klju , vjerojatno rezervni. Uzela ga je i stavila u lokot. Savršeno je pristajao. Uzela je grimiznu knjigu i pogledala naslov. avolji ljekarnik. Što bi to moglo zna iti? Prelistala je stranice i zinula. Ovo je bio priru nik za spravljanje otrova. Listala je dalje, jedva svjesna da je skoro prestala disati. Tu je bilo dovoljno otrova da na bezbroj na ina otruje cijelu vojsku. Svaka je supstancija pomno opisana, njezine su razli ite doze i u inci analizirani sa studenom objektivnoš u. Što li je, zaboga, Michael radio s takvom knjigom? Je li ga zanimalo umije e pripremanja otrova? Dovoljno je poznavala povijest da bi znala koliko to umije e može biti privla no. Lukrecija Borgia... Katarina Medici... s nevjerojatnom dovi-tljivoš u nemilice su se rješavale svojih neprijatelja. Otrovane rukavice, pomast za usne, parfemi. No, povijesno gledano, otrovi su bili žensko oružje i stoga je bilo neobi no da zanimaju ovjeka kao što je Michael.
97
GIGA Odložila je knjigu i opet pregledala sadržaj škrinje. Posve isti hrptovi knjiga na kojima se bile upisane godine. Na svakoj knjizi po jedna godina. Uzela je najnoviju. Knjiga se otvorila na ju erašnjem datumu obilježenom grimiznom vrpcom. Ovo je bio dnevnik. Pro itala je zapis pa onaj prethodni. Pedantan opis njegovog ponašanja prema njoj, sve do opisa i procjene siline njegovog vrhunca. Njegov je užitak bio izravno povezan sa stupnjem boli i poniženja koje bi nanio svojoj ženi. Ona je u to ve bila i sama posumnjala, ali joj se inilo suviše nastranim da bi o tomu ozbiljno razmislila Pa ipak, sve je bilo ovdje, napisano hladnom objektivnoš u, kao da se radi o nekoj klini koj analizi u lije ni kom izvješ u. Zadrhtala je od gnušanja i ispustila knjigu. Što li je još sadržavala ova zabilježba života njezinog supruga? Ovdje e saznati sve o Elviri. Otkrit e je li i s Elvirom postupao kao s njom. »Sveta Marijo, dijete! Što to radiš?«, Methildin sablažnjiv povik natjerao ju je da se okrene uz prestrašeni krik. Žena je stajala na vratima i stezala pladanj s doru kom. »Nisam se mogla suzdržati.« Cordelia je pocr-venjela sve do korijena kose. »Znam da je ne uveno špijunirati, ali...« Odjednom se sagnula nad škrinju, stavila knjigu koju je itala na njezino mjesto i uzela mali klju . Pojurila je do toaletnog stoli a i utisnula ga u grudu sapuna. »Luda sam, znam. Užasno je što sam to u inila, ali postoje stvari koje moram znati, Mathilde.« Ovu je brzu bujicu rije i izgovorila tiho, kao da govori samoj sebi, dok je brisala sapun s klju a i spremala ga natrag u škrinju. Mathilde je i dalje nastavila zuriti u nju kao da je njezina mezimica uistinu poludjela. »Ako te knez zatekne ovdje...«, zapo ela je. »Ne usu ujem se ni pomisliti.« Cordelia je zadrhtala. »Hajde, brzo, vratimo se.« Jurnula je u svoju garderobu i zatvorila vrata Michaelove. Srce joj je žestoko udaralo po rebrima, dlanovi su joj bili skliski od znoja. Oprezno je odložila grudu sapuna na toaletni stoli . Otisak klju a bio je jasan i dubok. »Mathilde, znaš li kako se radi duplikat klju a?« »Za ime svijeta, Cordelia, što to kaniš?« Odložila je pladanj, podbo ila bokove rukama i ljutito se namrštila. »Taj bi te ovjek mogao živu oderati ako mu samo pružiš povod.« Ogor eno ju je gledala stisnutih usta. Još uvijek nije smislila na in na koji e se odnositi prema knezu, a da Cordeliji još više ne oteža stvar. ovjek je uživao zadavati bol, što je nerazmrsivo bilo povezano s postizanjem seksualnog užitka, tako da se radovao svakoj pa i najmanjoj izlici da kazni svoju ženu u mraku iza zavjesa na krevetu. »Znam, ali mu ne u dopustiti da me slomi, Mathilde.« Govorila je strastvenom odlu noš u. »U ovoj su škrinji njegove tajne i one mi mogu pomo i. Ne e biti nikakve štete ako o njemu saznam sve što mogu, nije li tako?« Mathilde je sumnji avo odmahnula glavom, ali je uzela grudu sapuna i oprezno je zamotala u maramicu, a potom je spustila u svoj džep. »Dat u da se izreže klju , a zatim emo vidjeti«, izjavila je neodre eno. »A sada daj da ti uredim kosu.« Pokazala joj je rukom na pladanj s lon em kave i košaru s vo em i kola ima koje je nekako uspjela materijalizirati iz zraka. »Bolje bi ti bilo da nešto pojedeš. Podne je i tko zna kad eš opet imati priliku jesti prije banketa.« Marljivo je radila na Cordelijinoj kosi. »Pitam se kako se Toaneta osje a«, promrmljala je Cordelia kroz usta puna kola a od badema, »Monsieur Brion je rekao da je stigla ovamo jutros u deset i trideset, ali da njezina spavaonica još nije preure ena. Radi se o nekakvim popravcima na stropu. Bilo kako bilo, moraju je smjestiti u neku drugu prostoriju. ini mi se da ni ovdje nisu previše organizirani kao ni u Compiegneu. Pitam se jesu li i drugi kraljevski dvorci u jednakom stanju.« »Mislim da je nadvojvotkinja dobro.« Mathilde je izvadila posljednju iglu iz usta i zabila je u hrpu crnih uvojaka. »Samo se nadam da e se netko sjetiti dati joj jesti. Kad se uzbudi, posve zaboravi na hranu, a mi ne želimo da se onesvijesti pred oltarom.« Cordelia je poželjela da u ovome trenutku može biti sa svojom prijateljicom. Toaneti
98
GIGA e biti veoma teško kad uza se ne bude imala bliskih prijatelja dok je budu obla ili za vjen anje. Cordelia je imala šesnaest godina, a Toaneta etrnaest i pol, iako se Cordelia osje ala kao da je više godina starija od nje, ta im razlika u godinama u prošlosti nikad nije smetala. A sad joj se u inilo da je od Toanete dijeli mnogo više od osamnaest mjeseci. Pola sata kasnije, knez Michael je ušao u svoje odaje. Cordelia je stajala u salonu paze i da ne zgužva haljinu koja je sada bila u savršenom redu. Me utim, knez nije prvo pomislio na svoju ženu. »Brion, je li ovdje moja škrinja?« »U vašoj garderobi, gospodine.« Otišao je u garderobu. Cordelia se ne ujno prišuljala i kroz otvorena vrata znatiželjno promatrala kako se sagiba nad škrinju. A tada je bijesno zaurlao. »Brion! Brion! Tko je petljao s mojom škrinjom?« »Oh, vaša visosti... nitko... kako to mislite... što se dogodilo?« O iju okruglih poput tanjuri a na bucmastom licu, Brion je dotr ao iz kuhinje. Knez je bjesnio. »Škrinja nije zaklju ana! Pogledaj! Lokot visi!« Podigao je štap, a Brion se stisnuo uza zid. Nestala je i posljednja mrvica dostojanstvenog majordoma. »Vaša Visosti, ja je nisam dirao. Nisam joj ni bio blizu otkako ju je Frederick donio iz ko ije«, blebetao je povla i se natraške prema vratima. »Gdje je Frederick?« Štap je žestoko lupio po stolici. Cordelia je pojurila do prozora i ostala stajati tamo i promatrati vrtove kao da ništa ne uje. Vidno pokazuju i olakšanje što je gospodaru našao drugu žrtvu, Brion je poslao po Fredericka. Lakaj je dotr ao iz kuhinje. »Što je? Što sam u inio?« Brion je rukom pokazao na kneževu garderobu. Frederick joj je nervozno prišao, majordom ga je slijedio. Cordelia se opet okrenula i namjestila se tako da može vidjeti što se zbiva. Prizor nije bio lijep. Knez je u napadu gnjeva divlja ki tukao nesretnog lakaja svojim štapom po ramenima, iako je Frederick vikao da nije kriv. Tada je napadaj prošao gotovo jednako brzo kako je i došao. Potom su iz garderobe izašli sluge blijedoga lica i sklonili se u kakvu-takvu sigurnost svojih sobi aka. U garderobi je nastao muk. Prišuljala se bliže. Michael je kle ao uz škrinju i tako je pomno pregledavao njezin sadržaj da mu se nije vidjela glava. Srce joj je opet po elo žestoko udarati. Je li štogod poremetila i ostavila izdajni ke tragove iza sebe? Napokon je podigao glavu. Spustio je poklopac, zaklju ao lokot i spremio klju u džep. Vratio se u salon bez ikakvog izraza osje aja na licu. Jedini zaostali znak njegovog zastrašuju eg bijesa otprije par minuta bila je žila koja mu je pulsirala na sljepoo nici. »Prijestolonasljednicu e u jedan sat odvesti u Vije nicu da se upozna s kraljevskom obitelji. Moramo odmah krenuti da zauzmemo mjesta u Salon d'Hercule.« Dok je govorio, kriti ki je odmjeravao svoju ženu. »Je li taj Salon d'Hercule po ne emu važan?« Podigla je bradu. Savršeno je dobro znala da u njezinom izgledu ne e na i niti jednu grešku, ali nije mogla suzbiti negodovanje što je tako pomno pregledava. »To je prostorija tik prije kapele. Mi emo u i za kraljevom svitom u kapelu. To je velika ast«, rekao joj je namršteno. Ta je njezina podignuta brada bila neprili na. Jednog od ovih dana e je od toga izlije iti, sad nije bio pravi trenutak. vrsto stisnutih usana, ponudio joj je svoju ruku. Dvorana ogledala bila je s obje strane ispunjena blistavim dvoranima koji su ve ekali kraljevsku povorku. Michael je smireno hodao izme u redova, smiješio se i naklanjao nekome, oholo ignorirao ostale koji su mu pokušavali uhvatiti pogled. Cordelija je pak o ima sijevala s jedne strane na drugu, pokušavaju i upiti cijeli prizor. Nastavili su kroz dugi niz povezanih odaja koje su sa injavale službene prostorije. I u ovima su u redu stajali muškarci i žene, znoje i se od vru ine jer su bili toliko blizu natiskani
99
GIGA da nisu mogli raširiti svoje lepeze. Salon d'Hercule tik prije kapele nije bio toliko pretrpan i Cordelia je pretpostavila da su ovdje samo oni koje je pozvao kralj. Njezin je suprug nastavio do samog vrha prostorije. U ovom je salonu malim naklonom pozdravljao sve koji su gledali u njega pa se naklanjala i Cordelia, ravnaju i se po njemu. Vikont Kierston je bio jedan od nekolicine po aš enih. Bio je odjeven u smaragdno zelenu odje u gusto izvezenu srebrnim nitima. Ta mu je boja još više istaknula o i, naglasivši im sjaj lješnjaka. Stajao je preko puta Cordelije i njezinog muža s madame Du Barry. Podigao je pogled i naklonio se. Pogled mu je istovremeno bio i zabrinut i upitan. Kraljeva se ljubavnica nasmiješila i kratko naklonila. Cordelia joj je uzvratila. Od svojega je vjen anja dvaput vidjela Lea. Prilikom drugog posjeta dao joj je Christianovo pismo i veoma nevoljko uzeo njezino da ga preda Christianu. Taj put je stajala daleko od svjetla s prozora i prstima nervozno popravljala maramu na vratu. Modrice ispod muslina bile su velike i tamne, unato Mathildinoj pomo i pri izdašnom nanošenju pudera. Nije ga poticala da produži svoj boravak i vidjela je koliko ga je takvo njezino ponašanje zbunilo i uznemirilo. Sada je Cordelia toliko vrsto stisnula ruke da su joj se nokti zabili u dlanove te se prisilila da se nehajno nasmiješi na njegov upitni pogled. Leo ne smije saznati. No jasno je vidjela da se ne osje a ugodno. Previše je bilo napetosti u njegovoj vilici, stisnutim usnama i na inu na koji je držao ramena. Kriomice je pogledala svoga supruga. Tanke usne, mesnato lice, hladne o i. Mogla je osjetiti njegove hladne i ljepljive ruke na svom tijelu, njegovu težinu kad bi zadovoljen pao na nju prije nego što bi se otkotrljao na bok i zahrkao dok mu se ne vrati snaga. Zatvorila je o i osjetivši grozu. Oglasile su se trublje glasonoša. Nastalo je ko-mešanje. Ljudi su se malo nagnuli naprijed i pomno zagledali kroz niz prostorija. Kraljevska se svita približavala. Toaneta je izgledala tako sitno. Mršava, gotovo dje ja figura obasuta dijamantima. No ipak se ogledavala oko sebe, graciozno i dostojanstveno iskazuju i poštovanje dvoru, što nije bilo u skladu s njezinim djetinjim izgledom. Pored nje je hodao prijestolonasljednik, koji je izgledao kao da mu je mnogo neugodnije nego njegovoj nevjesti. U jednom je trenutku Toaneta uhvatila Cordelijin pogled i brzo ga skrenula, tako da Cordelia nije uspjela vidjeti je li sjaj u okruglim plavim o ima potjecao od radosti ili od suza. Za vrijeme vjen anja u niz službenih prostorija postavljeni su stolovi s kartama i kockama za kralja i njegove dvorane kako bi mogli utu i vrijeme do po etka banketa. Prepreke od konopa spre avale su obi an puk da se suviše približi dok zaviruje kako se dvor zabavlja. Po ela je jaka kiša i mnoštvo je iz vrtova pohrlilo u dvorac. Smrad mokre odje e ispunio je zrak koji je ve bio zasi en mirisnim svije ama. Cordelia je ugledala svoga supruga i Lea za kraljevim stolom kako igraju lansquenet. Dvoranke, uklju uju i i prijestolonasljednicu, tako er su igrale karte. Cordelia je tumarala izme u stolova pokušavaju i se odlu iti ho e li igrati kocke ili se pridružiti kartašima. Dok je prolazila uz svoga supruga, kralj je podigao pogled s karata. »Kenginjo Von Sachsen, molim vas da sjednete za naš stol. Ako ne igrate, možda ete donijeti sre u svome suprugu.« Bio je veoma dobro raspoložen. »Oh, ali ja igram, Vaše Veli anstvo.« O i su joj Iznenada zasjale. Lansquenet je bila njema ka igra i esto se igrala na be kom dvoru. Ona i Toaneta usavršile su neke sumnjive vještine za stolom i majstorski pobje ivale nadvojvode. Sjela je na stolicu koju joj je pridržavao lakaj, vještom rukom poravnala suknje bolje grimiza i slonova e. Blještavim je osmijehom pogledala stol. Leo je prepoznao taj pogled. To lukavo, prora unato i uzbu eno nasla ivanje. Vidio ga je u ko iji kad su igrali kocke da prikrate vrijeme, i vidio ga je nad šahovskom plo om one nezaboravne no i. I sad ga je opet vidio, samo što je sada bila za kraljevim stolom u Versaillesu, okružena dvoranima i gledateljima koji su zurili u njih.
100
GIGA Prostrijelio ju je upozoravaju im pogledom, no ona se vedro nasmiješila i uzela svoje karte. Rekao je: »Kneginjo, sumnjam da ste u Schonbrunnu imali toliko promatra a. Austrijski dvor nije toliko otvoren puku.« »Oh, navikla sam igrati i pod najbudnijim pogledima, gospodine«, odvratila je uz nepromijenjeni blistavi osmijeh. Leo je zaškrgutao zubima. Bacio je pogled na Michaela koji nije izgledao nimalo zainteresirano. Od svoje žene je o ekivao da igra. Svi su kockali. Kockanje je bila društvena vještina. Kralj je držao banku. »Igramo u visoke uloge, kneginjo«, upozorio ju je šaljivo se nasmiješivši, »Ali pretpostavljam da e vaš suprug platiti ulog. Vjen ani dar, ha, kneže?« Michael se škrto nasmiješio, ali je iz džepa ogrta a izvukao kožnatu kesu i dodao je svojoj ženi uz pokroviteljski komentar: »Ako vješto igrate, draga moja, to e vam bito dovoljno za par dijeljenja.« »Uvjerena sam da ete se osvjedo iti da vješto igram, gospodine«, ozbiljno je rekla otvaraju i kesu. Stavila je lujdor na stol i stru nim pokretom zglavka raširila karte u ruci. Leo je tiho zastenjao i uzeo svoje karte. O ito nije mogao u initi ništa da sprije i katastrofu. No katastrofa se neizbježno približavala. Cordelia je stalno dobivala. Igrala je koncentrirano, ozbiljnog izraza lica, osim kad bi na kraju igre pokupila svoj dobitak uz pobjedni ki uzvik kojega se tako dobro sje ao. Ozarila se za stolom, ak se i kralj kikotao i rekao joj da je dobra igra ica, ali besramna pobjednica. Michael je, pak, izgledao sve mra nije i mra nije. Pobje ivala ga je njegova žena, njezini su se lujdori gomilali kraj njezinog bijelog lakta, njezin mu je pobjedni ki pogled bio trn u oku. Bio je upravljen njemu i dobacila bi mu ga sa smiješkom. Ona ga je pobje ivala i uživala je u svakoj toj minuti. ak ni pomisao da bi joj se kasnije mogao osvetiti nije pomogla izbrisati gorak okus poraza kad je ona likovala. Da je bila umjerena i ponizna, mogao bi donekle podnijeti njezinu pobjedu, no ovo je vulgarno trijumfiranje bilo nesnosno. Leo je pokušavao otkriti kako joj to uspijeva. Promatrao joj je ruke i tanke bijele prste. Rukavi su joj dosezali samo do lakta, zna i o ito nije imala kamo skrivati karte. Nije radila nikakve iznenadne pokrete da bi drugima odvratila pažnju i baš kad je pomislio da ju je uspjeh posve zaslijepio i da ne vidi potencijalnu opasnost, uklonila je svaki njegov tra ak sumnje kad je mirno izgubila tri dijeljenja. Ona je pred sobom imala cilj, mnogo ozbiljniji od pukog pobje ivanja u kartama. Trebalo mu je dosta dugo da to otkrije. Gubila je kad joj se inilo da bi to bilo pametno, ali nikad nije gubila od svoga supruga. Licitirala je više od njega, nadmudrivala ga, uzela mu svaki lujdor kojega je imao. I smiješila se takvim neizvješta enim besramnim likovanjem, da su se svi za stolom smijali i dijelili njezino zadovoljstvo, iako je Michael bio pozelenio od srdžbe. Njezin je suprug posredno postao predmet sprdnje. A kad je ljubazno ponudila svome suprugu da e mu posuditi nešto od novca koji joj je tako ljubazno dao da može igrati, stol se zaljuljao od smijeha. »Sredila vas je, kneže«, doviknuo je kralj. »Tako mala i lijepa, izgleda kao nevinašce, ali oštra poput rapira. Ako vam ikada zatreba poboljšati financijsko stanje, samo pošaljite svoju suprugu za stolove.« Michael se škrto nasmiješio, a Leo se pitao da li on jedini za stolom osje a kako ispod te dobrodušno površine klju aju neprijateljstvo i napetost. Na kraju je Leo poklopio karte i smiju i se priznao poraz te gurnuo svoje posljednje kovanice Cordeliji i zamolio kralja da mu dopusti da se povu e iz igre. »Oduvijek su me u ili da pametni igra i znaju kad treba prestati«, rekla je Cordelia. »Ho e li Vaše Veli anstvo ispri ati i mene? Osje am da bi mi se sre a mogla preokrenuti.« »Uskratit ete nam osvetu?«, zakikotao se kralj. »No možemo to u initi neki drugi put, draga moja kneginjo.« Bacio je svoje karte na stol. »Dame, gospodo, idem se odmoriti prije
101
GIGA banketa.« Njegovi su suigra i ustali, kao i svi za ostalim stolovima. Kralj je prolazio kroz salon ponudivši prije toga ruku svojoj novoste enoj unuci. »Do ite, draga moja.« Od intenzivnog kartanja Cordeliju je po ela boljeti glava, ali je bila ispunjena radoš u. Znala je da e poslije za to platiti, ali se isplatilo. Pod okriljem kraljeva odlaska pokupila je dobitak u torbicu i udaljila se od stola prije nego što ju je Michael mogao pozvati. Njezin se prvi dojam o dvorcu sveo na neizmjeran niz blistavih ogledala, sjajnih mramornih podova, bogatih tapiserija i izvanrednih slika. No ovo je mjesto moralo biti i više od toga. Nesmetano je prolazila kroz niz prostorija, drže i se dijela koji je konopcima bio ozna en za dvorane. Golema Dvorana ogledala djelovala je zbu-njuju e pa je zastala gotovo zaslijepljena odrazima velikih svije njaka na ogromnim površinama ogledala. Ogledala su udvostru avala prizor mnoštva blistavih i naki enih dvorana te mase promatra a, a ona se osje ala kao da je zalutala u neki pakleni prikaz Hieronymusa Boscha. Akustika u galeriji uzdizala je zvukove sve do stropa, odakle bi se odbijali u disonantnu graju glasova, zveckanja kocaka i nadasve sjajnu svirku trojice glazbenika. Stigla je do kraja galerije i skrenula u predvorje. Ovdje je bilo tiho, samo je nekolicina ljudi stajala, promatraju i kišom natopljene vrtove i razgovaraju i ho e li se ve ernji vatromet odgoditi. Iza predvorja nalazio se dug hodnik s prozorima za koji je pretpostavila da vodi dolje do nekog od izlaza u vrt. Krenula je tim putem. Leo je prekinuo razgovor kad je vidio kako figura u grimizu i slonova i prelazi predvorje. »Ispri ajte me.« Ležerno je krenuo za njom, ne žele i je susti i dok ne do u izvan domašaja sluha ostalih ljudi u predvorju. »Što vam je, dovraga, bilo na pameti da igrate?«, upitao ju je, uhvativši je za zglavak i okrenuvši prema sebi. »Lansquenet«, odvratila je o iju još uvijek iskri avih od uzbu enja. »Nismo li to svi mi igrali, gospodine?« »Kako ste to u inili?« Nije htio reagirati na njezinu dosko icu jer nije mogao misliti ni na što drugo nego što bi joj se dogodilo da su je otkrili. »Pobijedila sam«, rekla je. »Jednostavno tako.« »Prokleta bila, Cordelia! Recite mi kako ste to u inili?« »Oh, nemojte se ljutiti, Leo.« Stavila je šaku na njegovu ruku. »Ništa se lošega nije dogodilo, a ja sam zgazila Michaela kao bubu. Nisam li?« Gorak je trijumf odzvanjao u njezinom glasu, zasjao joj u o ima i iskrivio usne. Lea je zaprepastilo to ogor enje. Od Cordelije ne bi nikad o ekivao da bi mogla biti tako zlobna. Znala je biti nestašna, ali nikad pakosna. Bila je odlu na, iskrena, esto neobuzdana, ali ogor ena... to nikad. »Bio je zelen od srdžbe, jeste li vidjeli?«, nastavila je istim tonom. »Nije li to bilo predivino? Smijali su mu se, a ja sam ga pobijedila.« Dražesne su joj se usne stisnule. »Ne u dopustiti da...«, naglo je zastala, sjetivši se s kime razgovara i shvativši da joj je oprez popustio. »Ne ete dopustiti što, Cordelia?«, tiho ju je upitao. Primio ju je za ruke i vrsto ih držao. »O emu govorite?« Htjela se nasmijati, odvratiti pogled. »Samo brbljam bez veze. inim to kad sam uzbu ena - to je grozna navika. Znate koliko volim pobje ivati, udari mi u glavu.« »Cordelia, jeste li u kakvoj nevolji?« Pogled mu je bio intenzivan i prodoran. Odmahnula je glavom. »Naravno da nisam. Kako bih i mogla biti? Nitko nije pogodio što sam radila.« »Ne govorim o tomu, znate to jako dobro. Nešto nije u redu. O emu se radi?« »Sve je u redu. Naravno da jest. Napokon, ovdje sam, u zemlji bajki. Kako biste
102
GIGA druk ije mogli opisati ovo mjesto, Leo? Još je udesnije nego što sam zamišljala. Jedva ekam da istražim vrtove i...« »Prestanite!«, oštro ju je prekinuo. »Što to pokušavate sakriti?« Ako se Michael odnosio prema Elviri kao što se odnosio prema svojoj drugoj ženi, onda ona to nije rekla svome bratu. Sad se Cordelia posve uvjerila u to. Leo je bio zbunjen i istinski zabrinut. Jako je volio svoju sestru; sada, nakon njezine smrti, bilo bi mu nepodnošljivo da sazna koliko je patila dok je bila u rukama svoga muža. Samo ga je na jedan na in mogla odvratiti od teme. »Pokušavam sakriti da vas volim«, jednostavno je rekla. »Vjen ala sam se za jednog muškarca, a volim drugog. O tomu se radi, Leo, ni o emu drugom. Samo o onomu što ve znate. Cijelo se vrijeme moram pretvarati pred svojim mužem. Cijelo vrijeme«, dodala je. »U krevetu, u...« »Sad je dosta«, obrecnuo se na nju, žele i za epiti uši da ne uje njezine rije i i isklju iti mozak da ne vidi slike koje su nailazile. Ispustio joj je ruke. »Ako se ne možete vratiti u stvarnost, samo e vam se nagomilavati jad. Zar to ne uvi ate?« Podrugljivo je podigla obrvu. Ništa nije jadnije od stvarnog života s knezom Michaelom. »Je li Christian što sredio s vojvodom De Carillacom?« Ova ga je nagla promjena teme zatekla. No bilo je lakše razgovarati o Christianu nego o uzaludnoj ljubavi. A ako je to bilo sve što ju je mu ilo, tada nije mogao u initi ništa da joj pomogne. »Uvjeren sam da e mu Carillac dati velikodušnu ponudu«, neodre eno je rekao. »Mislim da e Christian do i u Versailles tijekom svadbenih sve anosti. Carillac e se htjeti razmetati njime.« »Pitam se kako bismo mogli srediti da možemo razgovarati«, razmišljala je naglas. »Michael e sigurno imati ceremonijalne dužnosti, sastanke, jutarnja primanja na dvoru i ostale dužnosti kojima e morati prisustvovati. Ne e me mo i nadgledati cijelo vrijeme.« Odjednom je odmahnula glavom i vedro mu se nasmiješila. »Oprostite mi, o ito bih se morala malo odmoriti.« Odjedrila je u smjeru jedne od prostorija namijenjenih odmoru dama, a njemu se inilo da je njezin osmijeh ostao lebdjeti u zraku, blistav i krhak kao kristal. Prišao je jednom od velikih prozora koji su gledali na vrtove. Zurio je van u kišu. Zbog ega je mislila da je Michael nadgleda? Muževi nisu bili špijuni. Nešto mu je tajila, lagala mu je. Ali zašto?
103
GIGA
etrnaesto poglavlje »Gdje je Mathilde?«, Cordelia je zurila u djevojku crvenih obraza u svojoj spava oj sobi. Djevojka se brzo naklonila, obrazi su joj još više porumenjeli. »Ne znam, milostiva. Monsieur Brion mi je rekao da se brinem za vas. Da vam pomognem s haljinom?« Nervozno je prišla kneginji koja je nastavila zuriti u nju kao da je neka nepoznata vrsta iz životinjskog svijeta. Cordelia se okrenula na peti i odmarširala u salon kojega su osvjetljavale samo dvije svije e na okviru kamina. »Monsieur Brion!« Zazvala ga je iz dna plu a. A kad se nije odmah pojavio, povikala je još jednom. Ushodala se po turskom sagu od prozora do vrata, ruke je tako vrsto stiskala da su joj lanci pobijeljeli. »Kneginjo, zvali ste?« Brion se pojavio iz kuhinji". Još je uvijek bio odjeven u livreju i ostat e tako sve dok knez ne ode u krevet. Uznemireno je gledao kneginju. »Gdje je Mathilde? Što ona djevojka radi u mojoj odaji?« Isula je pitanja, toliko ispunjena strahom, da joj je glas prešao u visoko isprekidano vrištanje koje joj nimalo nije prili ilo. Majordom je nervozno potezao bradu. »Knez mi je rekao da pozovem Elsie da se brine o vašoj visosti«, objasnio je. »Gdje je Mathilde?« Koraknula je prema njemu, a on je instinktivno ustuknuo. »Knez je rekao da gospo a Mathilde mora nekamo oti i.« Brion je, opravdavaju i se, kršio ruke dok mu se približavala furija blijedog lica i plamte ih o iju. »Kamo? Kamo je otišla?« Nesretno je odmahnuo glavom. »Knez nije rekao, gospo.« »A Mathilde? Sigurno je ona nešto rekla?« Nije mogla zamisliti da bi Mathilde samo tako nestala bez ijedne rije i. »Ja je nisam vidio, gospo. Zadnji sam je put vidio u vašoj spava oj sobi, a onda se knez popeo gore prije banketa i razgovarao s njom. Otada je više nisam vidio.« Po ela se osje ati kao da je cijeli svijet poludio. Ovo ne može biti istina, ovo se nije doga alo. »Njezine stvari. Je li ih uzela sa sobom?« »Mislim da nije, madame.« Vidio je da se, na njegovo olakšanje, kneginja po ela smirivati. Lu ko je svjetlo polako gasnulo u njezinim o ima, glas joj se vratio u normalu. »Je li vam re eno da ih nekamo pošaljete?« Odmahnuo je glavom. »Još nije, gospo.« Polako je kimnula glavom. »Dobro. Hvala.« Okrenula se i otišla u svoju odaju tiho zatvorivši vrata za sobom. Elsie je još uvijek stajala na sredini sobe, tamo gdje ju je ostavila, i tjeskobno pogledavala vrata kroz koja je nestala njezina gospodarica - a sada se opet pojavila. »Da vam sada pomognem, milostiva?« inilo se da je Cordelia ne uje. Nastavila je kora ati i grickati puknuti nokat. Zbog ega bi Michael otpravio Mathildu? Kako je to u inio? Mathilde je ne bi napustila svojevoljno niti tek tako. Mora da je došao ovamo prije po etka banketa, nakon što ga je pobijedila za kartaškim stolom. A on joj cijele ve eri nije ništa rekao. Banket u operi nije zapo eo sve do deset sati i razvukao se u nedogled sve do ranih jutarnjih sati. Michael je cijelo vrijeme sjedio do nje i ništa joj nije govorio, ograni io se na razgovor s onima oko njih. Njoj su sve to bili neznanci, a budu i da je njezin suprug nije predstavio, nije se predstavio ni nitko od njih, tako da se osje ala kao da sjedi nevidljiva u ledenoj praznini. Kad su prijestolonasljednik i njegova nevjesta ispra eni iz opere, knez joj je hladnim šapatom rekao da on sada odlazi u njihove odaje gdje e mu se ona, na njegovo zadovoljstvo, pridružiti. 104
GIGA Nije napravila grešku i pomislila da ima izbor. Samo se naklonila i otišla. Popela se gore i otkrila da je Mathilde otišla, upravo onako kako je Michael i isplanirao. Glava ju je opet po ela boljeti, tijelo ju je boljelo od umora. Gotovo je dvadeset i etiri sata bila na nogama i nosila dvorsku haljinu, a teški damast i uski korzet samo su pogoršali stanje. No as je bila previše umorna da bi ovo riješila. Željela je Mathildu. Pomisao na ono što je Michael mogao u initi njezinoj dadilji zujala joj je u mozgu poput dosadne p ele. Bila je uvjerena da nitko ne može nadvladati Mathildu, da je nitko ne može prisiliti da u ini nešto za što ona misli da nije u redu. Pa kako ju je onda primorao na odlazak? »Da vam pomognem, madame?«, odvažila se opet Elsie. Znala je što treba initi, ali nije znala kako treba reagirati kad je spre avaju da radi svoj posao. Me utim, iz iskustva je znala da e je izgrditi ako ne obavi svoj posao, bez obzira što tomu bio uzrok. »Da... dobro. Možeš mi pomo i«, odsutno je rekla Cordelia. Elsie je s olakšanjem po ela vještim rukama otkop avati, odvezivati i skidati kukice. Cordelia je mirno stajala, nimalo joj ne pomažu i, previše zaokupljena vlastitim mislima da bi bila svjesna što se sada doga a. Ogrnula se bijelim baršunastim ku nim ogrta em koji joj je pružila Elsie, sjela za toaletni stoli i po ela skidati igle iz kose. »Oh, to bih ja trebala raditi, madame.« Elsie joj je prisko ila u pomo . »Još nikad dosad nisam bila osobna sluškinja«, povjerila joj se, užurbano vade i igle. »Nadam se da radim kako treba.« Uzela je etku od slonova e i po ela je provla iti kroz kovr avi modrocrni vodopad koji je padao niz Cordelijina le a. Cordelia nije ništa odvratila. Još je uvijek bjesomu no razmišljala. Mathilde e se vratiti. Vratit e joj se ak i ako joj je knez to zabranio. Ako bude fizi ki sposobna to u initi. Iza nje su se otvorila vrata i srce joj je sko ilo u grlo. Ugledala ga je u ogledalu ispred sebe. Stajao je na vratima. Nije imao ma , ali je još uvijek nosio svadbenu odje u i zlatni pruski amblem zaka en za ešarpu. Privila je skute ku nog ogrta a ja e oko sebe i ustala da se suo i s njime. »Gdje je Mathilde, gospodine?« Govorila je bezizražajno, iako su joj o i bile ispunjene srdžbom i prezirom. Ni tra ka straha. Nadvladala je strah. »Zamijenio sam vašu osobnu sluškinju.« Smiješio se svojim gujinim smiješkom. »Rekao sam vam da vam je potrebna žena koja ima više iskustva u dužnostima osobne sluškinje u Versaillesu od neke stare dadilje.« »Ah, tako.« Glas joj je još uvijek bio bezizražajnu. »Elsie mi je rekla da još nikad nije radila kao osobna sluškinja, posebno ne u Versaillesu. No rekla bih da vi pretpostavljate kako je potrebno znanje stekla na neki drugi na in. Možda ga je udahnula ili joj je ono došlo u snu.« Svijetle su mu se o i smra ile. Jedno vrijeme nije mogao vjerovati u ono što uje. Ovaj hladni i posprdni sarkazam od tog mladog stvora, a povrh toga i pred sluškinjom. Tada mu se trgnuo miši na licu, žila na elu po ela mu je pulsirati, o i postale hladne i ubojite. Znala je da ga dosad još nije u ovolikoj mjeri rasrdila i unato o aju koji je pokretao njezin prkos, u trbuhu je po ela osje ati one strašne gr eve straha. Suzbila ih je, prisiljavaju i se da se suo i s prijetnjom u tim strašnim o ima. Što bi joj mogao gore u initi od onoga što je ve inio? »Izlazite odavde!« Okrenuo se prema skamenjenoj Elsie koja je uz tihi jecaj ispustila etku i pobjegla iz sobe, naklonivši se knezu na vratima. S treskom je zatvorio vrata. Prišao joj je, a ona je ostala stajati na mjestu, ne skre i pogled i visoko uzdignute brade. »Boga mi«, tiho je rekao, »slomit u vas, madame. Naviknut u vas na sedlo kao neku svojeglavu ždrebicu.« Primio je krajeve njezinog ogrta a i razgrnuo ih. Pogleda je njezino bijelo golo tijelo, njegovo savršenstvo, pokvareno samo tragovima prijašnjih uživanja.
105
GIGA * * * Otišao je sat vremena kasnije. Pjevušio je odlaze i u svoju garderobu gdje ga je još uvijek ekao komornik da ga spremi za spavanje. Od odje e nije skidao ništa što nije bilo potrebno da postigne svoj cilj, a sada je, još uvijek pjevuše i, pustio komorniku da ga razodjene i objesi njegovu odje u u ormar. Komornik mu je pomogao da se ogrne ku nim ogrta em te nastavio dalje stajati i ekati sklopljenih ruku, da vidi ima li gospodar još kakvih naloga za njega. »Donesi mi ašu konjaka i onda idi.« ovjek je u inio što mu je naloženo, naklonio se za laku no i bešumno otišao iz sobe, zahvalan što može oti i. Nije mogao ne uti one ružne zvukove koji su maloprije dopirali iz kneginjine spava e sobe. Michael je iskapio konjak u jednom gutljaju. Uzevši iz džepa klju koji je bio automatski premjestio iz džepa odijela, otišao je do škrinje, otklju ao je i izvadio dnevnik. Ponovno je napunio ašu i prelistavao dnevne zapise. Pijuckao je iz aše, usta su mu se stegnula. Je li jutros netko namjerno otvorio lokot? Nije mogao vjerovati u to, sigurno se dogodila nezgoda. ini se da nitko nije ništa dirao, sve je bilo na svome mjestu. udno da je mogao biti tako nepažljiv, no inilo se da je to jedino objašnjenje - prethodne no i sigurno nije dobro zatvorio lokot. Možda je bio previše nestrpljiv da ode k svojoj ženi. Ušao je u susjednu sobu i stavio dnevnik na radni stol. Potom se vratio do škrinje. Izvukao je dnevnik iz 1765. godine. Usne su mu bivale sve tanje, elo sve namrštenije dok je itao zapise. Svi su ti zapisi ukazivali da je Elvira cvjetala, da je svaki dan bivala sve ljepša. Koliko je za tu ljepotu bilo zaslužno to što je nabijala rogove svome mužu? S treskom je zatvorio knjigu i opet ispraznio ašu. Odložio je dnevnik na njegovo mjesto i prišao radnom stolu. Umo io je pero u tintarnicu i zapo eo današnji pedantan zapis. Bio je dug, sadržavao je detaljan opis vjen anja, ponašanje kraljevske svite, slavlje koje je potom slijedilo. Tek je nakon loga zapisao protekli sat koji je proveo sa svojom ženom. Odložio je pero na buga icu i prazno zurio u mrlju tinte koja je kapnula s pera. Cordelia je bila na dobrome putu da ga ne zadovoljava jednako kao ni Elvira. No s Elvirom nije uspio. Ne e dopustiti da s ovom ne uspije. Ovu e savladati. * ** Cordelia je ležala gola na krevetu sklup ana u vrsto klupko, tijelo su joj protresali snažni drhtaji, jecaji su joj se nakupljali u grlu. Bilo je gore... mnogo, mnogo gore nego obi no. Da ju je ozlijedio u bijesu, mislila je, to bi joj bilo lakše podnijeti. No on ju je iskoristio, zadavao joj bol s ledenom nakanom, negirao je kao osobu, sveo je na životinju bez duše, bez duha, na nešto što ne vrijedi više od grumena zemlje. Znala je da je vrištala kad se doga alo najgore, iako se zaklela samoj sebi da ne e ni pisnuti. A sada ju je njezina slabost ispunila ga enjem prema sebi. Možda je i zaslužila takav postupak. Možda ga je poticala svojim kukavi kim puzanjem. Val mu nine se nesavladivo podigao pa se stenjaju i otkotrljala s kreveta da dohvati no nu posudu. U mislima je vidjela sebe kako i na podu i bespomo no povra a od užasnutosti i ga enja prema samoj sebi; drhtavu, prestrašenu i premla enu životinju. No im joj se želudac smirio i hladan znoj izbio na njezinu kožu, mozak joj se razbistrio. Povra anje ju je na neki na in pro istilo i fizi ki i psihi ki. Nesigurno se osovila na noge i pogledala po sobi ime bi mogla pokriti svoju promrzlu golotinju. Ogrta koji je strgnuo s nje ležao je na podu pa ga je navukla i š urila se u njemu. Ogledala se po sobi u kojoj se obris namještaja isticao u mraku. Prozor je bio samo crna etvorina, ali je kroz njega mogla vidjeti blijedo svjetlo na rubu tame.
106
GIGA Nije mogla spavati. Nije se mogla vratiti u onaj krevet. Željela je Mathildu, kao što povrije eno dijete neizmjerno i neizrecivo treba svoju majku. Zbrkanih misli otišla je iz spavaonice, prošla kroz salon i izašla u hodnik. Svije e na zidovima obasjavale su prazan prostor. Kad su se vrata njihovih odaja zatvorila iza nje, osjetila je velik val olakšanja i izbavljenja. Bila je slobodna. Izvan zagušljive i okovima sputane tame svoga zatvora. Pitanja kamo ide i što radi nisu joj uop e padala na pamet. Bolno se uspentrala na široku prozorsku dasku koja je gledala na unutarnje dvorište, vrsto se omotala u ogrta , naslonila glavu na privu ena koljena i ekala da se razdani. ekala je Mathildu. * * * Leo je otišao iz kartaškog društva kad je po elo svitati. Bio je malo pripit od konjaka. Samo su ga karte, konjak i društvo mogli odvratiti od nelagode koja ga je izjedala toliko da nije mogao zaspati. Iz nekog razloga nije mogao odijeliti Cordeliju od Elvire. Za obje je bio vezan sli nim sponama koje nije mogao sebi objasniti. Elvira mu je bila sestra, blizanka. Bezuvjetno ju je volio. Njezina je sre a bila njegova odgovornost. A sada ga je proganjala misao da možda nije izvršio svoju zada u. Cordelia je bila mlada djevojka koja je igrom slu aja prije nekoliko tjedana ušla u njegov život. Žudio je za njom. Kad je bio posve iskren prema sebi, priznavao bi to. No prema njoj nije osje ao samo požudu i privremenu odgovornost. Zbunjuju e i opsesivne misli nastavile su se prevrtati po njegovoj glavi izme u alkoholnih ispara-vanja dok je hodao prema svojoj skromnoj odaji na vanjskom stubištu sjevernog krila. Nešto ga je neobjašnjivo natjeralo da skrene s puta i po e bo nim stubištem koje je vodilo u hodnik pred odajama Von Sachsena. Što se više približavao vratima, nelagoda mu je bivala sve ve a. Kao da su kužna isparavanja prekrila mramorni pod prolaza. Prošao je kroz dvostruka vrata. Okrenuo se i opet prošao kroz njih. Potom se, nestrpljivim slijeganjem ramena, okrenuo na peti i vratio odakle je došao. I tada je zastao. Polako se vratio natrag. Zgr eni se lik š urio na prozorskoj dasci. Bio je toliko nepomi an da ga isprva nije ni zamijetio. Blistava modrocrna rijeka slijevala joj se niz leda. Lice joj je bilo okrenuto na drugu stranu, naslanjalo se na njena koljena. »Cordelia?« Stavio joj je ruku na rame. Trgnula se i okrenula glavu. O i su joj izgledale kao prazne mra ne rupe na licu koje je bilo bjelje od njezinog ogrta a. » ekam Mathildu.« Namrštio se. »U hodniku? Gdje je ona?« »Ne znam. Michael ju je otpremio. No ona me ne e napustiti. Znam da ne e.« Ugledao je modricu koja se po ela pojavljivali na njezinom obrazu. I tada je znao što je stalno tako silno nastojao pore i. Nježno je odmaknuo ogrta s njezinog vrata. Modrice od prstiju isticale su se na glatkoj bijeloj koži. Osjetio je neizreciv gnjev. Preplavili su ga valovi srdžbe. Vidio je Elviru, vidio je sjenku u njezinim o ima. Vidio je slomljenu Cordeliju; njezin duh, odvažnost, njezin smijeh, sve je bilo nadvladano. Sagnuo se i podigao je s prozorske daske. Ništa nije rekla dok ju je odnosio. Nosio ju je kroz utihnule hodnike i gore praznim stubištem dok mu se srce punilo gnjevom. Privila se uz njegove grudi, ovila mu ruke oko vrata. O i su joj bile zatvorene; guste trepavice kao tamni polumjeseci na samrtni kom bljedilu obraza i on je pomislio da je zaspala. Disala je duboko i pravilno, na ruci je osjetio udaranje njezinog srca. Na vrhu kamenih strmih stuba otvorio je uska drvena vrata i ušao u malu prostoriju. Bila je jednostavno namještena: krevet, ormar, toaletni stoli , dvije stolice i okrugli stol ispod uskog prozora koji je gledao na Cour de Marbre. Prava soba za neženju.
107
GIGA Položio ju je na krevet i ona je otvorila o i. Najprije se u njima pojavila zbunjenost, zatim strah, a potom joj se pogled razbistrio i on je s olakšanjem vidio da je pri svijesti. Prazan pogled u o ima zamijenili su prepoznavanje i spoznaja. Sagnuo se nad nju, odvezao joj ku ni ogrta i turio ruku ispod nje da ga izvu e. Usta su mu bila stisnuta, a pogled mra an dok ju je pregledavao, procjenjuju i koliko ju je Michael ozlijedio. Ozljede na tijelu nisu bile opasne, ali je on znao da su prave rane mnogo gore na njezinoj psihi, na odlu nom, od važnom i iskri avom duhu koji ju je inio onime što jest. Cordelia je mirno ležala pod njegovim ispitiva kim pogledom, promatrala ga je o ima iz kojih je sada nestao strah. Napokon se ugrijala i ono je grozno drhtanje prestalo. No Leova bol i srdžba bile su gotovo opipljive. Dok ju je preokretao, podizao ruke i noge, ruke su mu bile nježne kao golublja krila, no o i su mu bile zastrašuju e. »Mislim da ovo nije radio Elviri«, rekla je tiho. »Bila je druk ija od mene. Možda ga ona nije izazivala. ini se da se ja ne mogu suzdržati da ga ne rasrdim.« Nije se iznenadio što je pogodila ono što ga je izjedalo. Uo io je koliko je pronicljiva još kad su se sprijateljili. Prstom joj je nježno dodirnuo obraz i nasmiješio se. »U inio je to zato što sam ga pobijedila u kartama«, rekla je, podigla ruku, uhvatila ga za zglavak i stavila njegov dlan na svoj obraz. »Otjerao je Mathildu jer su mu se zbog mene smijali.« Okrenula je lice i poljubila mu dlan. »Molim te, zagrli me.« Sjeo je dolje i privio je u zagrljaj. Bila je krhka, gotovo bestjelesna, podsje ala ga je na tanki list. Gola joj je koža bila topla i mekana pod njegovim rukama. Jednom je rukom kliznuo dolje i nježno joj obuhvatio dojku. Približila mu se i prstom mu olabavila kravatu. Poljubila ga je u vrat, njezin je dah na svojoj koži osjetio kao slatko šuštanje želje i žudnje. »Trebam te da mi pokažeš kako bi moglo biti«, šapnula je. »Moram znati da to ne mora biti ovako, da ne mora biti nasilno. Jednom si mi pokazao malo od onoga kako bi moglo biti. Pokaži mi sada, Leo. Molim te.« Ovo je bila usrdna molba, ni traga zavo enju ni vragolijama. »U ini me opet cijelom«, šapnula je i podigla glavu da ga poljubi u usta. Tijelo je premjestila u njegovo krilo. Milovao ju je, rukama prelazio preko svih obrisa njezinog tijela, mršavog prsnog koša, oblih dojki, ravnog trbuha. inilo se da je oživjela pod njegovim rukama; tijelo joj se opet punilo životnom energijom i duhom koji ju je inio onime što jest, otvaralo se poput pupoljka pod zrakama sunca. On je nježno prelazio po njezinom vratu, prstima lakim kao pero blažio ružne tragove Michaelovih otisaka. Znao je da je ispravno ono što namjerava u initi. Izlije it e je samo ako uništi Michaelove tragove na njezinom tijelu. »Jesi li sigurna da to želiš sada, ljubavi?«, tiho ju je upitao. »Nije li prebrzo nakon što te je povrijedio? Sigurna si da si spremna?« Osjetila je kako joj srce brzo udara pod njegovim prstima. O i su mu sada bile tamne i nejasne, ali joj se u inilo kao da su je cijelu progutale. »Molim te«, opet je rekla. U glasu je bilo preklinjanje, u o ima ostaci boli i straha, ali i žudnje koja se nije mogla sakriti. Ne žudnja za straš u, ve žudnja za nježnoš u, za ljekovitim dodirom koji e zalije iti rane nasilja. Rukama joj je obuhvatio lice, prelaze i prstima preko njezinih jagodica, preko linije vilice. Užasavao se toga da e je povrijediti, da e napraviti krivi pokret, da e je prestrašiti. Pomaknuo je ruke i prstima oklijevaju i okrznuo njezine bradavice, gledaju i je u o i da se može povu i na prvi znak straha. Nije ga vidio pa se sagnuo i poljubio joj dojke, uzeo bradavicu u usta, sisao je i grickao dok nije pod jezikom osjetio kako je otvrdnula. Glava joj je pala na njegovo rame, golo je tijelo ispružila preko njegovog krila. Osje ala se otvorenom i ranjivom, nudila se njegovim o ima, ustima, rukama. Iako se osje ala ranjivom, ovdje je s Leom bila posve sigurna i neophodan dio uda ljubavi. Tek je jednom
108
GIGA bila blizu tom udu, ali je svakim svojim dahom znala da e ga ve eras u njegovim rukama u cijelosti osjetiti. Maknuo je usne s njezinih dojki i po eo joj ljubiti udubinu na vratu. »Tako se bojim da te ne povrijedim. Želim te dodirivati, ljubavi, ali mi moraš re i da li smijem.« »Molim te«, šapnula je. »Molim te, dodiruj me.« inilo joj se da se ne može pomaknuti, tijelo joj je bilo mlitavo kao ma je dok se sun a na suncu, a ipak joj je ispod površine krv brzo klju ala. On joj je prstima prelazio preko razdvojenih bedara. I opet je oklijevao, o ekuju i da e se uko iti, no ona je ostala otvorena i pasivna, iako ni eg pasivnog nije bilo u njezinom tijelu ni u brzom uzdizanju njenih dojki niti u iznenadnom ukru enju osjetljivog pupoljka koji se uzdigao pod njegovim razigranim dodirom. Promatrao joj je lice. O i su joj bile vrsto zatvorene, no usne su joj bile tople i crvene, obrazi prekriveni prozirnim sjajem. »Ljubavi?« Otvorila je o i. Pomicala se pod njegovim dodirom. »Volim te, Leo.« Nasmiješio se, povukao vlažnu ruku preko njezinog trbuha i premjestio je na svome krilu tako da joj je glava pala na pregib njegove ruke. Ljubio ju je, ovaj put i sam uzbu en, jezikom pritisnuo njezine usne, traže i, a ne zahtijevaju i, ulaz. Usne' su joj se odmah razdvojile i njegov je jezik po eo istraživati unutrašnjost njezinih usta. Pomicala se pod njim, jezik joj je tražio njegov. inilo joj se da se odrekla odgovornosti za vlastito tijelo. inilo se kao da ono samo zna što mu je initi i kako treba reagirati. Osjetila je kako joj se nešto nakuplja u trbuhu, prepone su joj bile posve mokre. Okrenula se i privila svoju golotinju uz njega. Ustao je i podigao i nju. Gledala ga je u o i i nježno se nasmiješila. »Je li vrijeme?« »Samo ako ti to želiš«, tiho je rekao, drže i je i promatraju i joj izraz lica. Podigla je ruku i palcem mu dodirnula usne, jagodicom prsta prelazila po njima nesvjesno ine i taj senzualni pokret. To je bio odgovor koji mu je trebao. Opet ju je polegao na krevet i brzo skinuo svoju odje u. Cordelia još nikad nije vidjela golog muškarca. Zurila je u vitko i snažno tijelo, u ravan trbuh i uske bokove, u uspravno meso koje je stršilo iz gnijezda crnih kovr avih dla ica, u duga i vrsta bedra. I tog se asa njezino tijelo vrsto zatvorilo, uvuklo se u sebe u obrani od naleta nasilnog uljeza. Leo je sjeo na krevet i rukom joj milovao trbuh, sve dok se nije opustila i ovlažila pod njegovim dodirom. ekao je na znak i ona mu ga je dala. Podigla je ruku i dodirnula njegovo ukru eno meso, o i su joj bile napola zatvorene dok ga je opipavala, prou avala mu oblik i teksturu. Da ovaj njegov neobi ni dio postane nešto što poznaje i razumije. Kad ga je dovela do vlažnog ulaza izme u svojih bedara, znala je da ovoga muškarca želi u sebi, da je u ini cjelovitom kad se tijelom i dušom spoji s njom. Gledao ju je u o i, u dno same duše, ostavši miran tik uz njezino tijelo. »Reci mi kako se osje aš, ljubavi.« Znala je da želi nešto od nje, nešto više od reakcije njezinog tijela. Želio je da kaže koliko silno želi ovo. Koliko joj je to potrebno. Da se bez toga nikad ne e zalije iti, da nikad više ne e biti cjelovita. »Toliko te trebam, Leo. Toliko te volim«, odvratila je, iskrenih o iju, jezikom ovlaživši iznenada suhe usne. »Leo, želim te u sebi.« Položio joj je noge na svoja ramena, podvukao ruke pod nju i obujmio joj stražnjicu. Zatim je ušao u nju jednim dugim, polaganim i dubokim pokretom. A kad je osjetila kako se mi e u njoj, pala je iz neke velike i udesne visine. Padala je i padala kroz zlatni eter, lagana kao vlakno svile. Usta su joj bila suha. ula je tihe jecaje i u jednom trenutku shvatila da su to njezini vlastiti. A kad se spustila na zemlju i teku a navala užitka po ela istjecati iz nje, vrsto se pripila uz svoga ljubavnika dok se on opet i iznova pomicao u njoj, sada zadovoljavaju i sebe, uživaju i u predivnoj usko i njezine slatke
109
GIGA rodnice. Potom se izvukao iz nje i pustio da ga priplavi njegov vrhunac, prosuvši toplo i vlažno sjeme po njezinom trbuhu i bedrima. Milovala mu je le a dok je on bez daha ležao na njoj. Noge su joj nezgrapno pale na krevet, srce joj je tuklo, tijelo joj je bilo mlitavo kao tek oko eno ma e. Leo se na kraju otkotrljao ustranu i oslobodio je svoje težine. Legao je na le a, drže i jednu ruku na njezinom trbuhu, a drugu preko svojih o iju. ekao je da se pojavi osje aj krivice, gorko kajanje, ogor eni prijezir prema samome sebi, a osjetio je samo predivnu radost, kao da je istovremeno i dao i primio neprocjenjiv dar. »Mogu izdržati sve ako me voliš«, šapnula je miluju i mu ruku na svome trbuhu. »Opet si me u inio jakom, Leo. Vratio si mi mene samu.« Zurio je gore u reljefe na stropu, radost i samopouzdanje istjecali su iz njega kao krv iz rane. Ako je voli, kako može podnijeti njezin povratak Michaelu? »Odvest u te daleko od Michaela«, rekao je. »Ali moram sve isplanirati. Ako u inimo nešto u žurbi, ne e nam uspjeti. Njemu e biti lako da nas progoni, a ima i sva zakonska prava da radi što ga je volja s odbjeglom ženom. Razumiješ li, Cordelia?« Sjeo je, uhvatio je ispod ruku i povukao sebi su elice. Rukama joj je obuhvatio lice. »Razumiješ li o emu govorim?« Kimnula je glavom i puna povjerenja mu se nasmiješila. »Da. ekat u. I izdržat u.« Dodirnula mu je lice. »Kunem ti se da sada ne e biti tako strašno kad znam da me voliš. Ništa me sad ne može povrijediti, Leo. Ništa.« Gotovo je nestrpljivo odmahnuo glavom. On je bio manje od nje uvjeren da e snaga osje aja djelovati kao štit. »Sada se moraš vratiti«, potišteno je rekao. »Radit u na tomu da te odvedem što brže mogu, ali zasad...« »Da, razumijem.« Nasmiješila se onim istim živahnim osmijehom koji je i protiv svoje volje zavolio. »Kad bih samo mogla saznati što je u inio Mathildi.« Osmijeh joj je nestao s lica, pogled se ispunio užasom. »Nije ju valjda dao ubiti... ili... ili zatvoriti? Može li on to?« »Naravno da ne može«, rekao je s uvjerenjem koje nije osje ao. Bio je siguran da Michael ne bi pribjegao umorstvu, no u mra noj tamnici nekoga od francuskih zatvora ne bi bilo teško srediti umorstvo sluškinje lutalice. U žurbi je nabacio odje u na sebe dok se Cordelia umatala u ku ni ogrta . Boja joj se vratila u lice i sada je bijeli baršun još više naglašavao njezinu blistavu ljepotu, više nije isticao samrtni ko bljedilo. »Dopusti da te odnesem. Stopala e ti se smrznuti na podu.« Mramor i kamen su bili hladni pod bosim nogama pa se nije bunila kad ju je lagano podigao u naru je. Ovoga je puta stekao posve druk iji osje aj: bila je ja a, vrš a i podatnija, ni traga krhkosti lista. »Mogu poraziti Michaela«, šapnula mu je u uho. »Ja a sam od njega. Ja ne moram mu iti ljude da bih osje ala mo . Porazit u ga u njegovoj vlastitoj igri, Leo.« »I što se dogodilo kad si posljednji put to pokušala?«, suho ju je upitao. Iako ga je povratak živahne Cordelije veselio, bio je bolno svjestan opasnosti koja ju eka. »Bit u oprezna«, rekla je nakon nekoliko trenutaka. »Ne u više napraviti grešku i likovati.« Skrenuli su u hodnik u kojemu su se nalazile odaje Von Sachsena i Leo je osjetio kako postaje napeta. Usta su mu se stisnula. Pomisao da je vra a u taj pakao ispunila ga je odvratnoš u, ali nije imao drugog izbora. Ne u bliskoj budu nosti. Prišli su ulaznim vratim, a iz mraka je izronio lik koji se nije mogao razaznati. »Mathilde?«, u nevjerici je šapnula Cordelia. Potom se po ela migoljiti u Leovom naru ju. Spustio ju je na tlo, a ona je bosonoga potr ala prema ženi koja je ispružila ruke da je do eka. »Smiri se, dijete, smiri se, dijete«, pjevušila je Mathilde miluju i joj kosu i le a. Bistrim i mudrim o ima gledala je preko glave svoje mezimice u vi-konta. inilo se da je na njegovom licu pro itala sve što je trebala znati, jer mu je kimnula glavom i tužno mu se
110
GIGA nasmiješila. »Mathilde, što ti je u inio?« Cordelia se uspravila i odmaknula kosu s o iju. Prošao je trenutak njezinog povratka u djetinjstvo. »Je li te ozlijedio?« »Zaboga, zlato, nije«, živahno je odvratila. »No otjerao me je bez preporuke, bez ijednog sua, otišla sam samo s odje om na sebi. A ti se nemoj uzrujavati, ne e me udaljiti od tebe.« »Ali, što eš u initi? Kamo eš oti i? Ja ti mogu dati novac, naravno, ali...« »Ima dovoljno mjesta u ovome dvorcu gdje se tijelo može odmoriti«, rekla joj je Mathilde. »Ovo je mjesto poput malog grada, posvuda su stubišta, skrovišta, kutovi i pukotine. Bit u u blizini, najdraža. Pazit u na tebe, iako me ne eš uvijek vidjeti.« Nije joj rekla da joj je knez dao da bira: ili e mirno oti i ili e je dati uhititi zbog kra e pa e ostatak života provesti u Bastilli i zauvijek izgubiti svoju mezimicu. Ta e joj prijetnja uvijek visjeti nad glavom ako je knez ikada vidi. Ovo nije rekla, ali je Cordelia naga ala. Upitno je pogledala Lea. »Ja u se pobrinuti za Mathildu«, rekao je i okrenuo se k starijoj ženi. »Cordelia e vas trebati dok je ne odvedem daleko od njezinog supruga. Sakrit u vas i smislit emo nešto kako da se eš e vi ate.« Mathilde je mudro pogledala Cordeliju, zatim vikonta, a potom kimnula, no ovaj put veoma zadovoljna. »Pa, tako je kako treba biti«, neodre eno je rekla. »Oduvijek sam znala da e tako biti. Malena e voljeti samo jednom. Baš kao i njezina majka.« Opet je k sebi privukla Cordeliju i poljubila je. »Dat u ti nešto što e ti pomo i da se oporaviš od onog svog nasilnog muža. Nemoj se više brinuti.« »Što to?«, znatiželjno ju je upitala. Mathilde je bila veoma mudra i poznavala je mnoga udna umije a. Da se bori protiv Michaela, Cordelia bi bez razmišljanja stavila novac na svoju dadilju. »Nije važno.« »Poslušaj me, Cordelia.« Leo je žurno govorio. Nije koliko i ona vjerovao da je Mathilde sposobna podrezati Michaelova krila, a ak i da je vjerovao, ta žena trenutno nije nudila rješenje. »Moraš mi obe ati da ga ne eš opet izazivati.« »Ne mogu dopustiti da misli kako me je slomio«, žestoko je odvratila. »Progutaj svoj ponos na neko vrijeme. Samo dok ne smislim nešto.« Primio ju je za bradu i primorao je da ga pogleda u o i. »Bit u jako oprezna«, pristala je. »To nije dovoljno! Voliš li me?« »Znaš da volim.« »I ovu si odvratnu situaciju stavila u moje ruke. Nije li tako?« »Jest, ali...« »Zato eš raditi onako kako ti kažem. Ne mogu ti pomo i ako ne u iniš kako ti kažem. Je li ti to jasno, Cordelia?« Oklijevala je. Htjela se složiti, ali je znala da joj njezina narav ne e dopustiti da Michael i na trenutak pomisli da ju je savladao. Tada su u hodniku iza njih odjeknuli koraci. Potpetice su lupkale po mramornom podu. Glasovi su im se približavali. Jedan je pripadao dvoraninu kojeg je Michael poznavao. Cordelia je poput bijele utvare nestala kroz vrata svojih odaja, a Mathilde se povukla u sjenu prije nego što se Leo uspio pomaknuti. Opsovao je ispod glasa. Ništa mu nije obe ala. Zar ne shva a da mu je natovarila najteže breme koje ovjek može nositi - svoje povjerenje i svoju ljubav? Taj je isti teret nosio i za Elviru, ali ga je ispustio. Cordeliju ne e iznevjeriti na isti na in. Ali, dragi Bože na nebesima, kako e je zaštititi kad ona namjerno izaziva opasnost? Cordelia je zatvorila vrata salona. Monsieur Brion je stajao na vratima kuhinje i zapanjeno gledao u bosonogu kneginju u ku nom ogrta u. Pogledala ga je i izdržala njegov
111
GIGA pogled. Bila je sigurna da on i svi ostali sluge znaju što se te no i dogodilo iza vrata njezine spava e sobe. Isto je tako znala da ih Michael zlostavlja kad mu se prohtije. A sada mu je pogledom nudila svoje savezništvo. Monsieur Brion se naklonio. »Dobro jutro, madame.« Nehajno je namjestio ukras na komodi i potom rekao: »Njegova Visost još nije pozvonila za kavu.« Nasmiješila se. »Hvala vam. Možete poslati Elsie da me za deset minuta probudi s mojom okoladom.« Monsieur Brion se opet naklonio, a ona je ušla u svoju sobu. Skinula je ku ni ogrta i popela se u krevet. Plahte su bile hladne. Navukla je pokriva i nasmiješila se. Ne e se slomiti. Sada se ne e slomiti. Imala je ljubav svog života. Saznala je što je ljubav. A znanje je mo . Znanje o ljubavi e je štititi.
112
GIGA
Petnaesto poglavlje Cordelia je toga jutra ostala u krevetu do deset sati. Bila je veoma iscrpljena. Nije mogla spavati, ali nije vidjela razloga da se ustane kad je ležanje i sanjarenje bilo tako ugodno. Me utim, u deset je sati primila poziv da posjeti prijestolonasljednicu. Lijenost je odmah nestala kad je pomislila da e razgovarati s prijateljicom nakon tjedana strogih formalnosti. Tako er je bila veoma znatiželjna da uje Toanetina iskustva i dojmove o njezinom suprugu prijestolonasljedniku. U negližeu je požurila u salon da o pozivu obavijesti svoga supruga. On je sjedio za stolom i doru kovao. Podigao je pogled. Pomno ju je promatrao i ona je znala da traži tragove koje je prethodne no i ostavio na njoj. Vidio je plavu modricu na njezinoj jagodici, otiske prstiju na vratu gdje ju je stiskao. A ona je vidjela iskru trijumfalnog zadovoljstva u njegovim ima. Na njegov je ispitiva ki pogled uzvratila hladnim prezirom i na svoje zadovoljstvo ugledala kako nasla ivanje u njegovim o ima zamjenjuje zbunjenost. Trebala je biti prestrašena, slaba i poražena. A nije bila. Zapravo je bila snažnija no ikad i znala je da ta snaga zra i iz nje. Nakon duge minute, oprezno se naklonila. »Dobro jutro, gospodine.« Pružila mu je pismeni poziv. »Ovoga jutra moram posjetiti prijestolonasljednicu. Mislila sam da biste to trebali znati.« Uzeo je papir, pro itao ga i ledenim glasom rekao: »Dobro bi bilo da ostanete u njezinoj naklonosti. Ne želim da postanete lanica njezine svite, to bi vas previše zadržavalo na dvoru, ali ete se pobrinuti da vam i dalje ostane sklona.« »Ona mi je prijateljica, gospodine. Na takva prijateljstva ne utje u hirovi politike.« i su joj plamsale, brada joj se drsko podigla. Mrzila ga je i prezirala i dopustila da on to vidi. elo mu se smra ilo. »Zar još uvijek niste nau ili da nije mudro poticati moj gnjev, Cordelia?« »Postoje stvari koje teško u im, gospodine«, odvratila je uz još jedan drzak naklon. Ustao je od stola i prišao joj, a ona je, na svoje žalosno zadovoljstvo, ugledala razo aranje u njegovim o ima. »Nau it ete«, tiho je rekao. »Nemojte raditi greške, draga moja.« »Je li i Elvira poticala vaš gnjev, gospodine?« Požalila je svoje rije i istoga asa kad ih je izgovorila. Obe ala je Leu da ne e namjerno izazivati Michaela, no sad je bilo kasno. Nadlanicom ju je udario po ustima. »Iskušavate moje strpljenje, madame.« Pljuska nije bila toliko snažna da uzrokuje ozljedu, ali ju je užasnutost zbog nasilja prodrmala do srži. Nije mogla suzbiti uznemirenost u o ima i znala je da on to vidi. Nije imala drugog izbora nego priznati poraz. »Ispri ajte me sad, gospodine, moram se pripremiti za prijem kod prijestolonasljednice.« Umjesto odgovora, okrenuo se i vratio za stol, a ona je otišla iz sobe. U osami svoje odaje, prstima je lagano opipavala usne pred ogledalom. Nisu otekle niti se pojavila modrica, ali je modrica na obrazu bila veoma uo ljiva. Bi li bilo bolje da je prekrije ili da je ostavi i izmisli neku laž? Toaneta e je sigurno pitati. »Koju u haljinu izvaditi, milostiva?« Cordelia se trgnula. Potpuno je zaboravila na Elsie. inilo joj se da se djevojka stapa s tapetama kad bi stajala na miru. Sada je stajala kraj ormara i kršila ruke na prega i, izgaraju i od želje da joj udovolji. Cordelia se prisila na osmijeh. Nije sirota djevojka kriva što nije 113
GIGA Mathilde. »Da vidimo.« Prišla je ormaru i prebirala po njegovom sadržaju. Trebala joj je haljina koja e joj prekriti vrat. U modi je bio velik dekolte, ali je ona našla robe a Vanglaise od muslina boje šafrana koja se nosila preko podsuknje od zelenog satena. Haljina je imala širok ipkani ovratnik i trokutastu maramu od muslina koju može iskoristiti za prekrivanje mnogobrojnih tragova. Elsie je puna poštovanja izvadila haljinu. »Ho ete li napudrati kosu, milostiva?« »Ne, ta me moda ne zanima«, rekla je Cordelia. »U nekim se prilikama to mora initi, ali ne i svaki dan.« »Koliko vrsto da vas zategnem, milostiva?« Elsie se približila nose i korzet. Cordelia je zatomila uzdah. »Re i u ti kad bude dosta. No najprije mi donesi arape.« »One bijele svilene?« »One bijele svilene«, potvrdila je Cordelia. Nije imala nikakve druge arape, ali Elsie vjerojatno nije poznavala cijelu njezinu garderobu. Prošao je jedan sat petljanja i bezbrojnih pitanja dok nije bila spremna. Elsie ju nije ništa pitala o modricama, ali je i bez Cordelijine zapovijedi donijela ze ju šapu i kutiju pudera. Cordelia ga je lagano nanijela na jagodice. Puder nije u cijelosti prikrio masnicu, no sve dok se tragovi na vratu i nadlakticama nisu vidjeli, mogla je smisliti neku izliku za masnicu na obrazu. Monsieur Brion ekao ju je u salonu da je otprati do privremenog boravišta prijestolonasljednice u prizemlju dvorca. Nije ga vidjela od onog neobi nog i šutljivog susreta toga jutra. Posve prirodno mu se nasmiješila i zaželjela mu dobro jutro. Naklonio se, a mali zavjereni ki osmijeh skliznuo mu je s ina e veoma ozbiljnih usana. »Vjerujem da ste dobro spavali, madame?« »Mislim da ovjek mnogo bolje spava kad zna tko su mu prijatelji, monsieur Brion.« »Upravo tako, gospo.« Pridržao joj je vrata da može iza i. Toaneta je još uvijek bila u negližeu pa je sko ila sa stolice kad je sluga najavio Cordeliju. »Oh, Cordelia, tako si mi nedostajala. Do i u moj budoar da možemo na miru razgovarati.« Dok je govorila, dobacila je svojoj mentorici kontesi De Noailles napola prkosan i napola udvoran pogled. Unato svom novoste enom statusu supruge francuskog prijestolonasljednika, još je uvijek osje ala strahopoštovanje prema ovoj uko enoj i nepopustljivoj nadglednici dvorskih ceremonija. »Imate samo pola sata, madame, do obla enja za operu.« »Za Perzeja, zar ne?« Toaneta je nabrala svoj mali nos. »To je tako ozbiljan komad, a glazba je neizmjerno dosadna.« »Tako je izabralo Njegovo Veli anstvo«, izjavila je kontesa i to je bio kraj razgovara, barem za nju. »Možda i jest on izabrao, ali svejedno mislim da je djelo dosadno i teško«, kiko i je izjavila Toaneta kad je zatvorila vrata budoara i kad su napokon bile same. Bacila se Cordeliji oko vrata. »Tako sam o ajni ki željela razgovarati s tobom. Što pri aju o meni? Jesi li što ula?« »Ti si svima u središtu pažnje«, rekla je Cordelia, sretna što može prijateljici dati informaciju koju treba. »Svi govore o tvojoj ljepoti, sabranosti, gracioznosti. Kažu da je LujAugust najsretniji ovjek na svijetu.« Toaneta se spustila u ležaljku. »Što se dogodilo u tvojoj prvoj bra noj no i?« Cordelia je sjela do nje. Ovo nije bilo najugodnije pitanje. »Isto što i u tvojoj, pretpostavljam«, rekla je neodre eno. Toaneta je odmahnula glavom. »U mojoj se ništa nije dogodilo! Apsolutno ništa. Moj
114
GIGA me suprug poljubio na vratima moje spava e sobe i otišao. I više se nije vratio.« Cordelia je s nevjericom zurila u svoju prijateljicu. »Tvoj brak još nije konzumiran, Toaneta?« »Nije.« Prijestolonasljednica je bespomo no slegnula ramenima. »Što da radim?« »To, naravno, znaju tvoje dvorske dame?« »Naravno. I moj suprug džentlmen. Pretpostavljam da e netko re i kralju. No je li to moja greška?« Posegnula je za Cordelijinom rukom. »Što ti radiš da zavedeš muža? Znaš da moram dobiti dijete.« »Ne moram initi ništa da zavedeni muža«, oporo je rekla. »Dovoljno je zaveden.« »Onda zna i da se ne svi am svome mužu«, kukala je Toaneta. »Gluposti«, žustro je rekla Cordelia. » ak i da je tako, ipak bi ti došao u krevet da ti napravi dijete.« »Pretpostavljam da je tako. Što onda ne valja?« »Ne znam«, rekla je Cordelia. »Možda je nevin pa se boji.« »Možda bih trebala pisati gospo i majci?«, premišljala se. »Ali to je tako neugodno, Cordelia. ini mi se da sam na neki na in zakazala.« »Nisi«, žustro ju je uvjeravala Cordelia. »Ako je itko zakazao, onda je to Luj-August.« »Oh, tiho!« Toaneta je stavila ruku na usta da priguši kikot. »Ne smiješ govoriti takve stvari o prijestolonasljedniku.« Cordelia se nacerila. »U etiri oka možemo re i što god nas volja.« »Nemoj me nikad napustiti.« Toaneta je vrsto zgrabila Cordelijinu ruku, smijeh je iš eznuo. »Osje am se tako osamljeno. Ne znam kako u dalje. Ona Noaillesova nije mi ni od kakve pomo i. Samo predikuje, naklapa, uzdiše i gleda me svisoka. Toliko je uštirkana da sigurno cijeli dan provede u praonici.« Cordelia ju je zagrlila, zamijetivši suze u njezinom glasu ispod ovog pokušaja šale. »Sve e biti u redu, vidjet eš.« »Bit e kad jednom moj suprug do e u moj krevet i kad za nemo dijete«, rekla je Toaneta tužnu istinu. Unato svojoj djetinjastosti, znala je zašto se vjen ala za prijestolonasljednika. Ona je došla u Francusku da ra a, da dobije djecu koja e zacementirati savezništvo izme u Francuske i Austrije, djecu koja e, što se francuskog naroda ti e, dokazati da je zakopano staro neprijateljstvo izme u dviju zemalja. »A što je s tobom? Pri aj mi o svome mužu.« U jednom od svojih brzih promjena raspoloženja, prijestolonasljednica je svoju pažnju u cijelosti usredoto ila na Cordeliju. »Oh, što ti se dogodilo s obrazom? Udarila si se u nešto?« Prstom je nježno dodirnula njezinu modricu. Bile su nasamo i mogle su si sve re i. »Kad ve pitaš,« odlu no je rekla Cordelia, »udarila sam se u muževu ruku.« »Kako to misliš?« Toaneta se užasnula. »Okrutan je prema tebi?« Cordelia je slegnula ramenima. »Recimo samo da bih bila sretna žena da knez Michael ne pokazuje zanimanje za bra nu postelju.« »Oh.« Toaneta joj je primila ruku i vrsto je stisnula. »Da kažem kralju?« »Oh, ne, naravno da ne!«, užasnuto je povikala. »Kralj se ne bi miješao u takve stvari. Muškarac se odnosi prema svojoj ženi onako kako on misli da ona zaslužuje, znaš to. Ako kralj nešto kaže Michaelu, ne znam što bi on bio kadar u initi.« »Ali to je strašno.« Toaneta je gnjevno pogledala kristalnu vazu s orhidejama iz staklenika. »Moramo nešto u initi. Što je s djecom? I s njima je okrutan?« »Ne, mislim da nije. Ostavlja ih na brizi njihovoj guvernanti.« Namrštila se. »To je drugo, Toaneta - zabranio mi je da se sprijateljim s njima. Trebala bih ih podu avati o ponašanju u društvu i pripremati ih za njihove zaruke, ali ih ne smijem voljeti niti se igrati s njima.«
115
GIGA »Ne eš im biti mama?« Toaneta je bila ogor ena. Kad je bila mala, njoj je njezina majka bila najvažnija osoba u životu i to je i ostala. Cordelia je odmahnula glavom. »Tako su ljupke, Toaneta. Izgledaju potpuno isto i tako su posebne. Znam da se vole smijati, ali se nemaju emu smijati u onom sablasnom mauzoleju s onom osušenom Nevryjevom.« Toaneti su o i odjednom zasjale. »Imam ideju. Zašto ih ne bismo doveli ovamo?« »Ovamo? U Versailles? Michael to nikad ne bi dopustio.« Ali ja sam prijestolonasljednica. Prva dama Versaillesa«, izjavila je oholo zabacivši glavu. »Ja mogu svima nare ivati, ak i tvome suprugu.« »Što predlažeš?«, upitala je Cordelia o iju sjajnih od o ekivanja. »Re i u tvome suprugu da bih voljela upoznati njegove k eri. Re i u mu da si mi mnogo pri ala o njima i da ih zbog našeg prijateljstva želim upoznati.« »Misliš, re i eš mu da ih dovede u Versailles?« Toaneta obi no nije bila ta koja je bila dosjetljiva, no jutros joj je jako dobro išlo. »To no tako.« »Toaneta, ti si sjajna.« Zagrlila je prijestolonasljednicu i zvu no je poljubila. »To bi moglo upaliti.« »Naravno da e upaliti«, izjavila je Toaneta istom komi nom ohološ u. »A budu i da me kralj voli, sigurna sam da e mi dati podršku ako je zatražim. Odmah u napisati zapovijed tako da je možeš uzeti sa sobom.« »To možda ne bi bila dobra ideja«, razmislila je Cordelia. »Ne bih htjela biti glasnik koji donosi loše vijesti. Ideja mu se ne e svidjeti, a najmanje to ako primi tvoju zapovijed iz mojih ruku. To e mu povrijediti ponos.« »Da, moglo bi.« Toaneta se duboko zamislila, a potom pljesnula rukama. »Sjetila sam se.« Zarumenila se od uzbu enja. »U operi u vas oboje zamoliti da do ete u moju ložu i tada u knezu usput spomenuti njegovu djecu, a zatim slijedi moja briljantna zamisao. Kako ti se to ini?« »Savršeno.« Cordelia je zadovoljno kimnula. »Toaneta, ti si prava prijateljica.« »A mogu li nešto u initi da pomognem tebi?«, gorljivo ju je upitala. »Kako možeš ostati u braku s ovjekom koji ti voli nanositi bol?« Prijateljica joj je bila istinski potresena i Cordelia je znala da e je to i dalje mu iti. Skoro joj je rekla da je sve u redu, da sada može sve izdržati. Da e je Leo osloboditi okova kad bude mogao. No tu se tajnu nije usudila povjeriti nikome. »Možda e biti bolje«, neodre eno je rekla. »Ne govorimo više o tomu, samo emo biti potištene.« »Oh, dobro«, složila se Toaneta i brzo prešla na novu temu. »Odlu ila sam da ne u primiti madame Du Barry.« »Zašto?« »Ona je kurva. Moja majka nikad ne bi dopustila da se takva poput nje pojavi na dvoru i ne znam zbog ega bih ja dopustila da me vrije a njezina prisutnost.« Toaneta je ponosno pogledala Cordeliju, odjednom postavši prava maj ina k i. No vidjela je i da e se Toaneta uvaliti u nevolju. »Ta Du Barryjeva je kraljeva miljenica. Ako je omalovažavaš, moglo bi se po eti govorkati da omalovažavaš kralja.« Toaneta je odmahnula glavom, lijepe su joj se usne tvrdoglavo iskrivile. »Ona je nemoralna žena, a kralj živi u grijehu. Ne može po i na ispovijed dok ima ljubavnicu, a na meni je od Boga darovana dužnost da ga vratim na pravi put.« Cordelia je u nevjerici zurila u nju. Znala je da Toaneta zna sebi utuviti u glavu udna stajališta koja bi je opsjela. Znala je i da je carica zadojila svu svoju djecu vrstom vjerom i moralnim uvjerenjima. No Marija Terezija je, unato velikoj moralnosti, bila i veoma pragmati na osoba. Takvo glupavo suprotstavljanje kralju u init e Toanetu predmetom
116
GIGA op eg ismijavanja. »Mislim da bi o tomu trebala jako dobro promisliti«, rekla je. »Ovdje se ne radi samo o nemoralnosti.« »Znam što mi je dužnost«, izjavila je Toaneta kroz stisnute zube. »Znam što moja vjera zahtijeva od mene. Ne u primiti tu vulgarnu kurvu.« Cordelia je osjetila da u ovome trenutku ne bi ništa postigla daljnjim nastojanjem. Možda se tijekom narednih nekoliko dana svadbenog slavlja ne e primijetiti Toanetin stav prema kraljevoj ljubavnici. »Madame, vrijeme je da se odjenete.« Kontesa De Noailles pojavila se nenajavljeno. Cordelia je ustala. »Vidjet emo se kasnije, Toaneta.« Poljubila ju je, odmaknula se i duboko joj se naklonila. »Molim da mi dopustite oti i, madame.« Na kontesino neodobravanje, Toaneta se zakikotala. »Trebala bi se pokloniti tri puta budu oj kraljici Francuske.« Cordelia je tako i u inila te izašla natraške. Vragolast joj je pogled sreo Toanetin, a ona je arogantno nakrivila glavu i držala je tako sve dok nije prasnula u smijeh. Još se uvijek smiješe i, ali i pomalo zamišljena, Cordelia je otišla iz kraljevskih odaja. Ogledala se po zakr enom predvorju u kojemu su dvorani ogovarali, a sluge užurbano hodali. Nije vidjela ni traga monsieuru Brionu. Prije joj je bio rekao da vjerojatno još nije nau ila kuda treba i i te da može pozvati bilo kojeg lakaja da je doprati do kneževih odaja. Je li u ovomu asu mogla pretpostaviti da nije pod prismotrom svoga muža? Sigurno nije imao svojih špijuna u ovome mnoštvu. Vrijedilo je riskirati. No ho e li se sjetiti puta? Bilo bi joj mnogo lakše da je tada sama hodala, ali ju je nosio Leo. Na putu prema njegovoj odaji bila je gotovo u nesvijesti, a na povratku je bila svjesna samo njegove blizine i njegovih ruku na sebi. I tijelo i duša bili su joj preplavljeni uspomenama na njegov krevet. Probijala se kroz mnoštvo ljudi prema lakaju koji je stajao u podnožju stubišta. Naklonio joj se kad mu je prišla. »Znate li možda gdje je smješten vikont Kierston?« »Na jednom od vanjskih stubišta, madame.« »Možete li biti precizniji?« Pogled mu se izoštrio. Nije imao pojma s kojom od stotina nepoznatih svadbenih uzvanica razgovara, ali ga je služba u Versaillesu nau ila da nanjuši intrigu. »Mogu vas ja otpratiti, madame.« »Ne e biti potrebno. Samo mi dajte precizne upute.« Pozorno je slušala. Zvu alo je relativno jednostavno, a ako se ipak izgubi, uvijek može nekoga pitati za put. Zahvalivši mu kimanjem glave, nestala je u gomili i ostavila znatiželjnog lakaja njegovim naga anjima. Napustila je službene odaje i našla se u dugim mramornim hodnicima i na širokom mramornom stubištu na kojemu je sretala samo sluge i pokojeg užurbanog dvoranina. Izgledalo je da su svi u Versaillesu u strašnoj žurbi koja je vjerojatno i bila razumljiva, s obzirom na goleme udaljenosti koje su trebali prije i i mnoštvo doga aja kojima su trebali prisustvovati. Kad je stigla do stubišta na kojemu se nalazila Leova odaja, osje ala se kao da je hodala miljama, ali je prepoznala neke orijentire i bila uvjerena da e se znati vratiti u svoje odaje. Podigla je ruku da pokuca na uska drvena vrata, onda odlu ila da ne e. Odvažno je pritisnula kvaku i otvorila vrata. Soba je bila prazna. Stupila je unutra i tiho zatvorila vrata za sobom. Tada je odahnula od olakšanja. Na trenutak je bila sigurna od radoznalih o iju. U udu se ogledala po maloj prostoriji. Sve je bilo onako kako se sje ala. Soba je bila ispunjena Leovom osobnoš u. Gotovo je mogla osjetiti njegov poseban miris u zraku. Taknula je krevet
117
GIGA i jastuk, traže i udubine njegove glave i tijela i sjetivši se šuštavih plahti na svojim le ima dok je bio nad njom. Otvorila je ormar i milovala njegovu odje u, potajno uživaju i u osje aju da je ova odje a dodirivala njegovu kožu. Prislonila je lice na baršunasti ogrta , sjetivši se da ga je nosio u Compiegneu. »Cordelia, što, dovraga, radiš ovdje?« Posko ila je i okrenula se. Na vratima je stajao Leo. »Što se dogodilo?« Nogom je zatvorio vrata iza sebe i prišao joj. »Ništa.« Potr ala mu je ususret i ovila ruke oko struka. »Ništa se nije dogodilo, morala sam se uvjeriti da je ono bilo stvarno. Je li se zaista dogodilo? Zaista me voliš, Leo?« Pogledala ga je u o i i naslonila glavu na njegove grudi. »Reci mi da nisam sve samo sanjala.« »Nisi ništa sanjala«, rekao je. »Ali ne bi smjela biti ovdje.« »Nitko me nije vidio.« Spustila je ruke i podigla se na prste da ga poljubi. »Dokaži da to nije bio san, ljubavi.« Strast u njezinim safirnim dubinama bila je isto eroti na i Leo je osjetio kako popušta. Uz tihi mu se uzdah bacila u zagrljaj i podigla lice da je poljubi. O i je imala širom otvorene, usne željno razdvojene, nježno joj je rumenilo preplavilo obraze. Spustio je svoje usne na njene, osjetio kako se privija uz njega, kako mu se predaje svaki miši njenog tijela. inilo mu se da bi pala na pod da je ne drži vrsto. Odnio ju je do kreveta. Srušila se u klupku podsuknji drže i ga u zagrljaju i povla i ga za sobom. Nije htjela odvojiti usne od njegovih, iz ruku mu nije ispuštala glavu dok je pohlepno ispijala s njegovih usana kao da su pehar najsla eg za injenog vina. Primio joj je ruke koje je držala na njegovom vratu i skinuo ih, potom se spustio na koljena. Ležala je ispod njega, podsuknje su joj na obru ima krinoline ostale zadignute poput šatora. Gledala ga je, jezikom vlažila usta, o i su joj plamtjele od uzbu enja, obrazi porumenjeli. Povukao joj je podsuknje sve do struka, otkrivši joj duga bijela bedra opasana ipkanim podvezicama, gusti kovr avi grm i glatku bijelu površinu trbuha, oštro izbo ene kukove, vrst vori njezinog pupka. Pasao je o i na tom prizoru dok je ona ležala i spremno ekala, žudno pomi i kukove i razdvajaju i bedra koja su na unutrašnjoj strani bila orošena od uzbu enja. Prsti su joj bili zauzeti njegovim hla ama, otkop avala ih je dok je on kle ao iznad nje, dahtala je otvorenih usta. Pojavilo se njegovo tvrdo meso. Obuhvatila ga je šakama i držala, osje aju i kako mu krv pulsira u debelim žilama. Palcem je prešla preko vrha gdje su se nakupile kapljice njegovog uzbu enja. Nasmiješila mu se, podigla kukove i uvela ga u sebe. Kao da je oduvijek znala kako se to radi. Prožeo ih je toliki val užitka kad su se sjedinili, da su oboje kriknuli. Leo je bio nad njom, upirao se na dlanove, usta je spustio na njena da priguši krikove. Polako se micao u njoj nastoje i odgoditi trenutak koji je neizbježno morao do i. U ovome je sjedinjenju bilo previše uzbu enja i nije se uspijevao kontrolirati ni bez Cordelijinih gr eva užitka. »Ne... ne«, žurno je šapnula drže i usne na njegovima i osjetivši da namjerava iza i. »Ostani u meni.« Htio je zauvijek ostati u toj nebeskoj odaji njezinog tijela. Htio je osjetiti njezin užitak dok njegov vlastiti provaljuje iz njega. No prevladao je oprez. Opet ju je poljubio i zaustavio se na samom ulazu u njeno tijelo kad ju je preplavio val. Potom se povukao i prepustio se vlastitom vrhuncu. Svom se težinom srušio na nju nošen olujom osje aja, srce mu je divlja ki udaralo tako da ga je i ona osjetila na svojim grudima. Kao da se njegovo srce pokušavalo probiti kroz meso i sjediniti se s njezinim. Milovala mu je kosu o iju zatvorenih u toploj crvenoj tami. Bila je spokojna, kao da se vratila ku i. Njezina je tjelesna glad trenutno bila utažena Ljubav koju je osje ala prema
118
GIGA ovome muškarcu našla je na in na koji e se izraziti. I u dubini se duše radovala što je može izraziti voljenjem njegovog tijela. Leo je polako podigao glavu, osovio se na kolena i pogledao je. Ona se vragolasto nasmiješila. »Mislim da prili no brzo u im ove stvari, ne misliš li i ti tako?« Podigla je ruke iznad glave i zraka je sunca obasjala zmijsku narukvicu na njezinom zglavku. Dijamantna je papu ica blistala na bijeloj koži. Primio ju je za zglavak i okrenuo ga dok je pregledavao narukvicu. Zmija koja je stavila na kušnju Evu. Eva koja je stavila na kušnju Adama. No Leo je svojevoljno zagrizao jabuku, znaju i sve posljedice, i ova je žena sada bila u njegovom srcu. Voljet e je i štitit e je. »O emu razmišljaš? Izgledaš veoma ozbiljno.« Gotovo sramežljivo mu je dodirnula usne. Nasmiješio se. »Razmišljao sam o teretu ljubavi«, vedro je rekao. »Do i, ustani i sredi se. Moraš brzo oti i.« Sa zaletom se podigla iz kreveta i poravnala suknje. Pred ogledalom je uredila raskuštranu kosu. Koža joj je bila prozirna, usne crvene, o i blistave. »Izgledam bludno«, rekla je plaho. Leo joj je prišao odostraga. Stavio je ruke na njezina ramena i zagledao joj se u o i u zrcalu. »Ne smiješ riskirati, Cordelia. Razumiješ li me?« »Ne u poduzimati nepotreban rizik«, obe ala je. »Jesi li negdje našao sigurno mjesto za Mathildu?« »Ona je s Christianom u gradskom kona ištu«, kratko je odvratio. »Kasnije u smisliti kako da sastaneš s njima.« »Opet si ljut«, optužila ga je i okrenula se od ogledala. »Ne volim kad se ljutiš na mene.« »Onda radi ono što ti kažem«, rekao je jednako otresito kao i prije. »Ti si pravo dijete koje zna frustrirati ovjeka.« »Nisam dijete«, rekla je uz još jedan vragolast osmijeh. »Djeca ne znaju ono što ja znam.« Podigla se da ga poljubi. »Djeca ne mogu raditi ono što ja radim.« Odlepršala je do vrata, dobacila mu preko ramena još jedan poljubac i nestala, ostavljaju i ga da odmahuje glavom u praznoj prostoriji.
119
GIGA
Šesnaesto poglavlje Michael ju je ekao kad se vratila u njihove odaje. »Gdje ste bili?« Lice mu je bilo smrknuto, u njegovim je rije ima osjetila jedva suzdržanu prijetnju. Nije bilo teško poslušati Leovo upozorenje. Ma koliko bila spremna suprotstaviti se Michaelu, ne bi mogla podnijeti da je opet udari. Pristojno se naklonila. »Pozvala me je prijestolonasljednica, gospodine. Rekla sam vam.« »Otišli ste iz kraljevskih odaja prije sat vremena«, izjavio je približivši joj se. »Poslao sam lakaja da se raspita i da vas doprati ovamo. Re eno mu je da ste ve otišli.« Izgleda da je ipak uvijek bila pod prismotrom »Nakon što sam otišla od Njezinog Veli anstva, otišla sam u šetnju vrtovima, gospodine. Ju er nisam imala vremena da ih razgledam.« Nije znao da li da joj vjeruje ili ne. Izgledala je pomalo raš upano, kosa joj nije bila zategnuta koliko je trebala biti, ipka na rukavima bila joj je podvijena. »Neuredno izgledate, madame. Mojemu ponosu ne prili i da moja supruga izvan ku e bude vi ena kao da je spavala u odje i.« Ovo je bila toliko prikladna usporedba da se skoro nasmijala. No ova situacija nije bila nimalo zabavna. »Vjetar je bio jak, gospodine. A kad sam shvatila da sam predugo vani, pohitala sam natrag. Vjerojatno zbog toga izgledam malo neuredno.« Unato svoj toj pristojnosti i formalnim naklonima, Michael nije bio uvjeren da ju je napokon pokorio. Uznemirivalo ga je nešto ispod površine tih sjajnih modrih o iju. S Elvirom je nau io da mora budno paziti na sve trikove i lukavstva lijepe žene, nau io je raspoznati da žene kuju urotu onda kad najnedužnije izgledaju. »Molim da me ispri ate, gospodine. Idem u svoju odaju da se uredim.« Još mu se jednom savršeno naklonila. Michael ju je hladno promatrao. Podigla je o i i, ne skre i pogled, zurila u njegove jednako prodorno kao i on u njezine i tada je znao da je bio u pravu. Daleko je ona od pokoravanja. »Idite. Za pola sata odlazimo u operu.« Okrenuo se i u znak otpusta prezirno mahnuo rukom. Otišla je u svoju spava u sobu i pozvala nesretnu Elsie. Kad se vratila u salon, knez Michael je sjedio za pisa im stolom i pisao. Zastala je na vratima. inilo joj se da je još nije zamijetio. Promatrala ga je suzdržanog daha. Je li opet zapisivao u svoj dnevnik? Odjednom se okrenuo, lice mu je bilo jednako smrknuto kao i prije. »Zašto se šuljate naokolo?« »Nisam se šuljala. Tek sam ušla u sobu. Nisam vas htjela uznemirivati.« Okrenuo se, posuo pijesak po listu i zatvorio knjigu. Cordelia je koraknula bliže. To je bila knjiga ra una. »Vodite knjigu o troškovima doma instva, gospodine?« Bila je toliko iznena ena da je pitanje samo izletjelo prije nego što je uspjela razmisliti. »Kad osjetim da je to potrebno«, rekao je. Vidjela je njegov ledeni gnjev, ali mu po prvi put ona nije bila uzrok. »Kad uo im neka neslaganja u ra unu svoga vinara. Kad vino koje popijem ne odgovara koli ini vina koje sam kupio.« Zgrabio je knjigu, zaklju ao je u ladicu pisa eg stola i krenuo prema svojoj garderobi. Vrata je s treskom zalupio za sobom. Je li monsieur Brion potkradao svoga gospodara? Svi su sluge to inili, to se podrazumijevalo. Nekoliko boca ovdje, nekoliko tamo i prošlo bi neopaženo u ve ini aristokratskih ku a. No Brion sigurno nije bio toliko glup da ostavi dokaze za sobom. Možda je Michael samo sumnjao. Ako je tako, tražit e dokaze. Michael se vratio, jednako hladnog i odsutnog izraza lica kao i prije. Ponudio joj je 120
GIGA ruku pa su otišli iz svojih odaja i pridružili se gomili koja je žurila u operu da bi bila na svojim mjestima kad stigne kraljevska svita. Na svakom luku operne ku e visjele su polovice višekrakih svije njaka na pozadini od ogledala tako da su njihovi odrazi osvjetljavali cijelu prostoriju. Publiku je osvjetljavalo svjetlo iz etrnaest golemih kristalnih svije njaka obješenih na plavom konopcu koji se slagao s kobaltno plavim zavjesama kazališta. Cordelia je bila naviknuta na veli anstvenost, ali nije našla rije i kojima bi opisala ovaj prizor. Izgledalo je kao da se dvorani oba spola svjetlucaju kad bi svjetlo palo na njihovu bogatu odje u i nakit. Žamor glasova uzdizao se do prekrasno oslikanog stropa, nadglasavaju i zvukove uga anja instrumenata koji su dopirali iz prostora za orkestar. Knez je uzvra ao pozdrave dok su polako napredovali prema svojoj loži. Cordelia se naklanjala i mrmljala pozdrave, njezinim o ima ništa nije promaklo. Društvo u njihovoj loži je ve sjedilo, ali su dva prednja sjedala bila prazna ekaju i kneza i kneginju. Sjela je na jastu niskog stolca koji je bio posebno izra en za široke obru e krinoline te je poravnala suknje, otvorila lepezu i ogledala se naokolo. Michael je razgovarao s ostalima u loži, tako da na trenutak nije bila pod njegovom prismotrom. Ugledala je Christiana kako tumara me u orkestrom i srce joj je posko ilo. Naslonila se na baršunom tapeciranu ogradu lože i ležerno se hladila lepezom. Oslikanu kokošju kožu lepeze okrenula je prema svome mužu tako da joj ne može vidjeti lice. Christian je podigao pogled, a ona mu je mahnito signalizirala o ima. Lice mu se ozarilo i po eo si je kr iti put prema njihovoj loži. Na vrijeme se sjetio i stao. Pogledom punim razo aranja i gnjeva prešao je na njezinog supruga. Cordelia je zaprepašteno shvatila da je njezin prijatelj, blage naravi i pesimisti ki fatalist, spreman ubiti. Vjerojatno je znao cijelu istinu ako je sada stanovao pod istim krovom s Mathildom. Preplavio ju je sram. Kako da podnese to što ljudi znaju sve o njezinim no nim ponižavanjima? Ona koja je uvijek bila optimist, tako puna samopouzdanja i toliko snažnija od svih svojih prijatelja. No Christian nije bio bilo tko, podsjetila se. Ni Toaneta nije bila bilo tko. Oni su joj bili prijatelji i ni ega sramnog nije bilo u traženju utjehe i podrške od prijatelja. Nije uvijek ona morala biti najja a; i ona je mogla pokazati svoju slabost. Ne ujno mu je poslala poruku, a on je brzo potvrdno kimnuo, a onda se okrenuo i vratio me u orkestar. U nasuprotnu ložu ušao je Leo Beaumont. Okrenuo se i rekao nešto dami s grimiznim turbanom, paunovim perjem, dijamantima i tirkizima umjesto o iju. Ona se nasmijala i Cordelia je ula njezino visoko njištanje dok je lepezom udarala vikonta po zglavku. Leo se samo nasmiješio i sjeo na svoje mjesto. Revno se naklonio i Michaelovoj loži. Michael mu je uzvratio pozdrav, Cordelia je kimnula glavom. Mogla je osjetiti Leovu napetost u svakom dašku zraka koji ih je razdvajao. Me utim, Michael uop e nije bio svjestan da su dva muškarca u operi spremna da ga ubiju. Ležerno je izvadio burmuticu iz džepa. Cordelia je cijeli život provela na dvoru pa je znala da dvorska pravila zabranjuju bilo kakvo javno iskazivanje neprijateljstva izme u dvorana. To bi bila uvreda za kralja. Muškarci koji su se sretali uvijek su bili prava slika i prilika pristojnosti, dok bi esto ispod površine klju ala ubojita mržnja. Dolazak kraljevske svite prekinuo ju je u razmišljanjima. Ustala je kao i ostatak publike. Kralj i njegova obitelj zauzeli su mjesta u kraljevskoj loži, dvor je sjeo, glazba je zapo ela. Opera je bila zamorna, glazba teška i dosadna. Svije njaci su ostali upaljeni cijelo vrijeme, tako da je ubrzo promatranje ostalih ljudi postala glavna zabava dok se predstava sporo odvijala na pozornici. Toaneta je izgledala kao da se nasmrt dosa uje, meškoljila se na stolcu i došaptavala se s osobama oko sebe. Cordelia je pustila da joj misli idu svojim tokom sve do baletnog interludija na kraju prvog ina. I Toaneta, koja je obožavala ples, smirila se, naslonila naprijed i pozorno
121
GIGA promatrala. Bio je to dražestan dio, a Cordelije se osobito dojmila izvedba jedne mlade solistice. Djevojka je bila prekrasna, profinjena i izvrsna balerina. Cordelia se nagnula preko ograde lože. Christian je sjedio u prvom redu partera, tik iza orkestra. Prepoznala je na in na koji je držao glavu i znala da za njega više ne postoji ovaj svijet, svaki mu je djeli tijela bio usredoto en na glazbu... a možda i na pozornicu. Je li i njemu pažnju zaokupila plesa ica, pitala se. To bi bilo izvrsno partnerstvo: njegova glazba i djevoj ino nadahnuto plesanje. Možda bi tu moglo biti i više od poslovnog partnerstva, razmišljala je. Christainu je bio potreban netko tko e se brinuti za njega, voljeti ga zbog njegovog genija i tanko utnosti i otrgnuti ga iz njegovih pesimisti nih raspoloženja. A ona ne e uvijek biti u blizini da to ini. Ne ako je Leo odvede... stisnula je šake i na trenutak po ela duboko disati. »Ne mislite li da je ova plesa ica veoma talentirana, gospodine?«, obratila se ovjeku koji je sjedio iza nje. »Pleše li esto za dvor?« »Prava je sretnica što je kralju zapela za oko«, rekao je vojvoda De Fevre. Njegova se vojvotkinja smijuljila iza lepeze. »A mi svi znamo što to zna i. Mala Clothilde je na dobrom putu da završi u Pare aux Cerfsu.« U kraljevom privatnom bordelu - ovo uop e nije odgovaralo njezinim zamislima. »Re eno mi je da potje e iz veoma ugledne i pobožne trgova ke obitelji«, rekao je knez Michael. » uo sam da se njezin otac veoma protivi njezinim nastupima na pozornici i možemo samo zamisliti kako e pak gledati na njezin boravak u Parc aux Cerfsu, ak i ako joj ljubavnik bude sam kralj.« »No može li netko ne poštivati njegovu volju?«, rekao je vojvoda. »Pravo gospodara...« Njegov pomalo piskutavi cerek nije bio nimalo ugodan. »Zar djevojke ne odabire madame Du Barry?« upitala je Cordelia širom otvorenih iju iznad lepeze. »Obi no kralj izjavi koja mu se svi a, madame«, obavijestila ju je vojvotkinja. Cordelia je vidjela da Michael nije bio nimalo zadovoljan temom razgovora. Stalno se meškoljio na stolcu, vrsto stisnuo usta. »Uživate li vi u baletu, gospodine?«, upitala ga je, nastoje i prikriti smiješak. »Više volim operu«, rekao je ljubazno, kako se i prili i ovjeku koji zna da se vanjski dojam mora održati. »Samo Perzeja ili operu op enito?« Otvorila je lepezu. Nije odgovorio jer je u tom asu pred njihovu ložu došao lakaj. »Njezino Veli anstvo prijestolonasljednica moli društvo kneza i kneginje Von Sachsen.« Po prvi je put Michael pokazao svoje odobravanje. Cordelia je ustala, uživaju i u pomisli kako Michael sada odobrava utjecaj svoje žene, sada kad mu je prijestolonasljednica ukazala pažnju. Ali kad otkrije kamo to vodi, bit e veoma uzrujan. No barem ne e mo i nju kriviti za to. Zataknula je svoju ruku za njegovu pa su krenuli prema kraljevskoj loži, dok im je lakaj glasnim povicima kr io put: »Napravite mjesta za kneza i kneginju Von Sachsen.« Na pozornici se balet nastavljao bez obzira gleda li ga publika ili ne. Kralj je prijateljski pozdravio Michaela i ponudio svoju ruku Cordeliji uz veseli pozdrav: »Ah, druga mala Be anka. Kneginja Von Sachsen, kartašica far excellence. Trebali biste znati da mi se veoma svi aju oni koji dolaze iz Schonbrunna.« Cordelia se naklonila i poljubila mu ruku. Prijestolonasljednik ju je pozdravio uko enim kimanjem koje je više iskazivalo nelagodu nego aroganciju. Toaneta joj je pružila ruku na poljubac. ula sam da ste neku ve er pobijedili u lansquenetu, draga moja prijateljice. Morate me nau iti neku od svojih vještina.« O i su joj zaiskrile. »Uvjerena sam da ste jednako vješti kao i ja, madame«, rekla je Cordelia skrivaju i
122
GIGA cerekanje. Toaneta je zna ajno pogledala u Cordelijinu svilenu torbicu koja joj je vrpcom bila privezana za zglavak. Obje su znale za sitno ogledalce koje se nalazilo u njoj. Ogledalce se moglo sakriti u ruci koja se mogla nehajno staviti na naslon stolice drugog igra a. »Kako vam se svi a opera?«, Toaneta je promijenila temu. »To je veoma ozbiljno i teško djelo, madame«, ozbiljno je rekla Cordelia dok su joj se i smiješile. »To nije odgovor na pitanje madame prijestolonasljednice«, rekao je kralj prasnuvši u smijeh. »Mislite li da je zamorna kao i svi ostali?« »Možda ja nisam dobar sudac, monsieur.« Cordelia mu se opet naklonila, na što je nagra ena još jednom salvom smijeha. »Madame, iz vaših o iju vidim da me zadirkujete. Sram vas bilo. Kneže Michael, jeste li znali da ste za nevjestu uzeli takvo zadirkivalo?« »Kneginja ima veoma dobar smisao za humor, gospodine.« Mora da mu je uistinu bilo naporno izustiti ovo, pomislila je Cordelia. Vjerojatno su mu rije i spržile grlo. Nasmiješila mu se preko lepeze. »Moj je suprug previše ljubazan.« »Pri ajte mi, kneže, o vašoj djeci.« Zatražila je Toaneta svojim zvonkim glasom. »Prije nego što smo napustile Be , Cordelia i ja smo mnogo razgovarale o njezinoj ulozi majke. Jesu li djeca zadovoljna što imaju novu majku?« Michael se naklonio, o ito zate en ovom neo ekivanom temom. »Moje k eri znaju što im je dužnost, madame. One e poštivati svoju ma ehu.« »Tako bih ih htjela upoznati«, bezazleno je rekla Toaneta. »Može li se urediti da do u u Versailles i ostanu tu dok ne završe svadbene sve anosti?« Brzo se okrenula prema kralju dok se Michael još nije snašao. »Mogu li ih pozvati, grandpere? Moje prve goš e u dvorcu.« Kralj je bio na dobrome putu da po ne obožavati svoju novoste enu unuku. Potapšao ju je po obrazu. »Da, dabome. Sjajna ideja. Nema ni eg boljeg od djece na dvoru. Kneže, odmah pošaljite po njih. Bit e nam drago da ih upoznamo.« Ukazivanje kraljeve pažnje predstavljalo je jednaku ast i za djecu i za njihovog oca. Michael se naklonio i promrmljao svoju zahvalnost. Cordelia je namignula Toaneti i ona njoj. »Kneže, morate odmah poslati po njih«, izjavila je Toaneta. »Zapravo, možda bi bilo najbolje da ih sami dovedete. Mi emo se pobrinuti za vašu suprugu dok vas nema.« Široko se smiješila, kao netko tko je uvjeren da je veoma velikodušan. »Nije li to najbolja ideja, monsieur grandpere?« »Ako vi tako želite, draga moja«, rekao je kralj bezazleno se nasmiješivši. »A mene e veseliti što u bolje upoznati kneginju Von Sachsen. Morala bi više biti u vašemu društvu.« »To bi nam se objema svi alo«, rekla je Toaneta. »Meni se neizmjerno svi a, madame.« Cordelia se naklonila. Michael se pokraj nje trudio sakriti svoje osje aje. U pet je minuta bio privremeno otpravljen s dvora, njegova je žena uzdignuta uz bok prijestolonasljednice, a i svratila je na sebe posebnu kraljevu pozornost. ast ukazana njegovoj ženi odrazit e se i na njega, ali se osje ao kao da je na neki na in izigran. Sumnji avo je pogledavao prijestolonasljednicu i svoju ženu te opazio razmjenu njihovih urotni kih osmijeha. Ako Cordelia postane prisna s kraljevskom obitelji, ne e mo i stalno biti pod njegovom prismotrom. Ne e je mo i slijediti u te krugove, a i nikako joj ne može zabraniti da sluša kraljevske zapovijedi. Ve inu vremena ne e biti u njegovoj vlasti, samo no u. Je li njegova mlada nevjesta pametnija nego što je mislio? Pametnija i od Elvire? Prošli su ga hladni trnci. Dolazak drugih posjetitelja bio im je znak da odu. Toaneta je potajno stisnula Cordelijinu ruku i rekla da je knez uje: »Molim da me posjetite ujutro, Cordelia. Možemo isplanirati zabavu za vaše pastorke kad nam ih dovede vaš suprug.«
123
GIGA Cordelia se naklonila i promrmljala pristanak. Toaneta je otišla i korak dalje od onoga što su isplanirale, ali joj nije bilo nimalo krivo što e jednu ili možda ak dvije no i provesti bez supruga. Michael ju je uko eno pratio do njihove lože dok je orkestar uštimavao instrumente za drugi in. »Ho ete li me ispri ati na trenutak, gospodine? Moram u prostoriju za odmor«, promrmljala je kad su stigli do lože i izvukla ruku ispod njegove. Izgledao je bijesno. Znala je da ne može nju okriviti zbog prijestolonasljedni inog naloga koji je veselo podržao i sam kralj. ak i ako je sumnjao da ona u tomu ima svoje prste, nije imao dokaza i nije se smio usprotiviti. Ništa nije odvratio na njezinu pristojnu ispriku, samo je otišao u ložu i ostavio je. Otišla je u pun kazališni foaje u kojemu su ljudi avrljali, o ito nalaze i da je zabava ovdje bolja od one na pozornici. Christian ju je ekao pokraj tapiserije koja je napola skrivala ulaz u prostorije za dame. Prišla mu je okrznuvši ga pogledom i naizgled se pomno zagledala u tapiseriju. »Kako si?«, šapnuo je promatraju i gužvu i jedva mi i usnama. »To kopile... Cordelia, ne mogu podnijeti ni pomisao na to.« »Mogu izdržati«, uvjeravala ga je. »Sve dok imam ljubav i svoje prijatelje mogu izdržati sve. Tebe, Mathildu i Lea.« Glas joj je po prvi put zadrhtao. »Najgore mi je bilo kad je otjerao Mathildu. Bez nje se osje am tako osamljeno u onome paklu.« »Poslala ti je pismo.« Izvukao je ruku koju je držao na le ima. »I ovo.« Potajice je ispružila ruku i primila mali stakleni predmet i presavijen list pergamenta. U pergament je bilo umetnuto nešto tvrdo. »Što je to?« »Ne znam. Pretpostavljam da ti je objasnila u pismu. Što mogu u initi, Cordelia?«, tjeskobno je šapnuo. »Ne brini se. Sretna sam što si tu.« Odlu nom je vedrinom promijenila temu. »Što misliš o onoj solo plesa ici?« »Božanstvena je«, brzo je odvratio. Iz velikih je sme ih o iju na trenutak nestala melankolija. »Zove se Clothilde. Njezin je otac trgovac u gradu. Zašto je ne pokušaš upoznati? Sigurna sam da je netko od glazbenika poznaje.« »Zašto bi se ona interesirala za mene? Ona je izvanredna, a ja sam samo glazbenik s pokroviteljem. Rio bih joj dosadan.« »Glupane!«, narugala mu se nježno se osmjehnuvši. »Imaš za pružiti više od ikoga koga znam i...« »U i unutra!«, prekinuo ju je užurbanim šapatom i ona je bez rije i nestala iza tapiserije i izgubila se u mnoštvu žena koje su avrljale. Christian se sagnuo i utopio u skupini dvorana. Na ulazu u foaje stajao je knez Michael. Namršteno je promatrao vrevu. Cordelija se predugo zadržala. Prekrižio je ruke, naslonio se na stup i ekao je. Cordelia se probijala kroz mnoštvo žena koje su ekale na jedan od dva zaklonjena sobna zahoda. Našla je miran kutak u raskošno opremljenom salonu ija su ogledala na zidovima udvostru avala broj žena u njemu. Otvorila je Mathildinu poruku i, kao što je naslutila po opipu, mali je klju od lokota pao na njezin dlan. Spremila ga je u torbicu uz mali drhtaj uzbu enja. Sad joj je trebala samo prilika. Pogledom je brzo prešla po poruci. Trebala bi staviti tri kapi teku ine iz staklene bo ice u suprugov konjak prije nego što joj do e u postelju. Nakon toga e on ubrzo zapasti u dubok san. I bo icu je spremila u svoju torbicu, a poruku stavila na plamen svije e. Poruka se zapalila, savila i pala na površinu stoli a u obliku sivoga pepela. Privukla je nekolicinu znatiželjnih pogleda, ali se smireno nasmiješila, kao da ima savršeno dobar razlog da se igra sa svije om. Nakon toga krenula je prema vratima.
124
GIGA Ugledala je Michaela istog asa kad je izašla. Mali drhtaji mu nine opet su joj se pojavili u trbuhu. Je li na vrijeme kliznula iza tapiserije? Prisilivši se na uobi ajen osmijeh, krenula mu je ususret. »Strašno je mnogo žena ekalo na dva zahoda, gospodine.« Tra ak ga enja pojavio mu se u o ima na ovu neprofinjenu i netakti nu izjavu. »Do ite«, odsje no je rekao. »Nije pristojno ostaviti društvo samo u loži.« Preostali dio poslijepodneva prsti su joj stiskali torbicu i opipavali bo icu. Ako njezin sadržaj uspava Michaela, tada e no u morati izdržati samo jedan njegov nasrtaj. A imala je i klju . Po prvi je put u ovim posljednjim danima osje ala da dobiva nadzor na vlastitim životom. Sada ima nešto što e joj pomo i da preuzme kontrolu. Više nije morala biti bespomo na žrtva. A ona e s Leom oti i iz Versaillesa... Ali kako? Nije ona bila obi na gra anka da se može spakirati i nestati bez objašnjenja. Trebat e im putovnice da prije u francusku granicu, osim ako se poput lopova ne iskradu no u. A tada e ih progoniti. Preljub je bio zlo in. Žena koja napusti muža ini zlo in, jednako kao i onaj tko joj pomogne ili je potakne na bijeg. Ako ih uhvate, Michael ih oboje može nekažnjeno ubiti. Ili bi mogao ubiti Lea, a za svoju odbjeglu ženu smisliti neku još odvratniju kaznu. Te su joj se misli kovitlale u glavi tijekom ostatka dosadne predstave. im je glazba utihnula, ustala je jednakom brzinom kao i svi oko nje. »Otpratit u vas u naše odaje, a zatim se moram na i s nekim prijateljima«, hladno je izjavio Michael. »Mogu se vratiti bez pratnje, gospodine. Nema potrebe da se zamarate«, rekla je malo previše gorljivo. »Nije mi teško, madame«, odsutno je rekao. »Ne želim da lutate naokolo po dvorcu bez nadzora. Ono što se jutros dogodilo ne smije se više ponoviti.« Ugrizla se za usnu. Ovo je bilo jednako obe anju da je nikad ne e ispuštati iz vida. Ipak nije ništa rekla. Ostavivši je iza zatvorenih vrata njihovih odaja, otišao je i naredio joj da ostane unutra dok se on ne vrati za sat vremena. Cordelia je pozvonila monsieur Brionu koji se pojavio gotovo istog asa. »Mogu li nešto u initi za vas, gospo?« Okrenula se od prozora kroz koji je eznutljivo gledala van. Ve er je bila prekrasna, a vrtovi su predivno izgledali. »Da, donesite mi aj, ho ete li?« »Odmah, madame.« Naklonio se i vratio u kuhinju. »Oh, monsieur Brion?« »Madame?« »Mislim da bi bilo pametno da provjerite svoj inventar i ra une«, ležerno je rekla. »Što prije. Osobito one koji se odnose na vinski podrum.« Oštro ju je pogledao, malo rumenila pojavilo mu se na obrazima, tra ak straha u ima. Ona mu se samo smiješila. Pro istio je grlo. »Odmah u se pobrinuti za to.« Nastala je kratka stanka, a potom se naklonio. »Hvala vam, gospo.« »Usluga za uslugu, monsieur Brion«, ozbiljno je rekla i okrenula se natrag k prozoru. »Da, madame. Odmah u vam donijeti aj.« Zatvorio je vrata za sobom. Cordelia se nasmiješila. Pridobivanje saveznika mnogo je bolje od stvaranja neprijatelja. A pod vlaš u kneza Michaela koja je samo kažnjavala, svaki lan ovog doma instva mora znati tko su mu saveznici.
125
GIGA
Sedamnaesto poglavlje »Što ti je imati utjecajne prijatelje«, slavodobitno je izjavila Cordelia narednog jutra dok je zatvarala vrata prijestolonasljedni inog budoara. »Michael je otišao u Pariz, a ja sam slobodna najmanje dvadeset i etiri sata. Sjajna ti je bila ideja da ga pošalješ po djecu.« »Nije li?«, samodopadno je rekla Toaneta. Potom se uozbiljila. »Voljela bih kad bih ga mogla poslati nekamo zauvijek. Strašna mi je i sama pomisao da te zlostavlja. Zašto to ne mogu re i kralju?« »Znaš zašto.« Cordelia je izula papu e i sklup ala se na kraju sofe. Bila je odjevena samo u ku nu haljinu, i bilo je pravo blaženstvo biti bez obru a i korzeta. »Kralj bi se rasrdio da mu se kaže nešto tako odvratno. Znaš da ne voli uti ništa što je neugodno.« Uzela je grož e s hrpe na stolu. »Pretpostavljam da je uo za nevoljkost moga muža... za zakazivanje... oh, Cordelia, ne znam kako da to nazovem.« Malim srebrnim škarama Toaneta je odrezala dio grozda. »A ja se tako sramim. Mora da svi o tome šapu u. Ako mi ne napravi dijete, mogli bi poništiti brak i poslati me ku i.« Neko je vrijeme žalosno žvakala. »Možeš li zamisliti kako e mi biti ako me osramo enu pošalju natrag u Be ? Supruga koja je zakazala? I sama je pomisao nepodnošljiva.« »Da«, složila se Cordelia. »Ali to se ne e dogoditi jer e netko otkriti što nije u redu i to popraviti.« »A što ako sa mnom nešto nije u redu?«, jadikovala je Toaneta. »Kako to može biti? Lijepa si, cari ina si k i i careva sestra. Mlada si, šarmantna. Cijela se zemlja ve zaljubila u tebe, a kralj te obožava.« Toaneta se vidno oraspoložila. »Da, ini se da je tako, zar ne?« Cordelia se nasmiješila. Iako je jako voljela svoju prijateljicu, nije bila toliko zaslijepljena da ne bi uo ila njezinu taštinu. Uvijek je, s nekolicinom prikladnih laskavih komplimenata, bilo lako izvu i Toanetu iz potištenosti. »Je li tvoj suprug bio jako ljut što mora i i po k eri?«, upitala ju je prijestolonasljednica, kad joj se vratilo uobi ajeno dobro raspoloženje. »Jest, ali napokon se nije iskalio na meni.« Nagnula se naprijed da nato i kavu u dvije plitke šalice. »Zapravo, sino uop e nije došao u moj krevet.« »Ah.« Toaneta ju je s razumijevanjem pogledala. Uzela je šalicu koju joj je dodala Cordelia. » ula sam da je kralj sino dao dopuštenje nekim dvoranima da se odu zabaviti u Parc aux Cerfs. Možda je i tvoj suprug bio jedan od njih.« »Možda«, zamislila se dok je pijuckala kavu. U Parc aux Cerfsu Michael je mogao do mile volje ispuhati svoj gnjev na bludnicama. Možda je pomislio da ne bi bilo pametno u initi to na svojoj ženi kad je imala zakazan rani jutarnji sastanak s prijestolonasljednicom. »Gdje si to ula?« Toaneta je porumenjela. » ula sam kad je madame Du Barry to rekla Noaillesovoj.« »Prisluškivala si? Sram te bilo!«, uzviknula je Cordelija smiju i se. »Ne želiš pozdraviti Du Barryjevu osim kimanjem glave, a prisluškuješ razgovore pred njezinim vratima.« »Barem ne varam za kraljevim stolom«, vratila joj je istom mjerom. »Ne znam kako si se usudila.« »Pa, u normalnim prilikama to ne bih u inila. No, iskušenje da Michaelu vratim milo za drago, bilo je preveliko.« Odabrala je umbirov keks s pladnja i umo ila ga u kavu. »Koristila si trik s ogledalom?« »Jesam, i odli no je upalio. ak ni vikont Kierston nije pogodio što radim.« »Zašto bi on pogodio?« 126
GIGA »Za vrijeme putovanja nekoliko me je puta uhvatio da varam«, povjerila joj se. »Sa zarezanim kockama. I to mu se nimalo nije svidjelo.« »Cordelia, to je ne uveno!«, uzviknula je Toaneta. Cordelia se veselo smijala. Osje ala je neizmjernu bezbrižnost, kao da se njih dvije opet nalaze u privatnom salonu u Schonbrunnu. Toanetin se kikot pridružio njenom pa nisu ule otvaranje vrata. »Prekrasnog li zvuka.« Obje su sko ile na noge. Na vratima je stajao kralj blago se osmjehuju i. Kontesa De Noailles, koja je stajala iza njega, nije izgledala nimalo blago. »Monsieur... ja... ja... nisam - ukazujete mi previše asti«, Toaneta se mucaju i naklonila. Cordelia se ve bila duboko naklonila i ostala sagnuta, pitaju i se bi li mogla nožnim prstima neprimjetno dohvatiti papu e. Bilo je ne uveno pojaviti se pred kraljem u ku noj haljini. Bose su noge bila još ve a uvreda. Istina je, nisu ga o ekivale, ali nikako nisu mogle znati ho e li to Njegovo Veli anstvo uzeti u obzir. »Kneginjo Von Sachsen, kako dražesno izgledate. Ustanite... ustanite.« Naredbu je popratio prikladnom gestom. »Molim da nas ispri ate. Moram nasamo porazgovarati s madame prijestolonasljednicom.« Cordelia se zahvalno naklonila izlaze i natraške i pograbivši usput svoje papu e. Uhvatila je Toanetin uznemireni pogled. Kralj nije nenajavljeno dolazio ak ni u odaje svoje novoste ene unuke. Pohitala je iz kraljevskih odaja. Njezina neformalna jutarnja haljina od muslina boje breskve bila je veoma lijepa, ali je o ito došlo vrijeme da se odjene i spremi za dan. Podigavši rukom suknju, pojurila je uz stube iz Toanetinih odaja, uživala u slobodi pokreta, u prilici što može hodati, a ne kliziti. Na vrhu stubišta zamakla je za ugao i sudarila se s vikontom Kierstonom. Ispružila je ruke da održi ravnotežu. »Oh, nisam gledala kamo idem!« Ruke su joj našle uporište oko njegovog struka. »No prava je sre a što si me baš ti spasio.« Pogledala ga je, još ga uvijek vrsto drže i oko struka. »Bi li vjerovao da sam upravo bosonoga bila pred kraljem?« O i su joj prštale od smijeha koji se uo i u njezinom glasu i Leo je opet pred sobom vidio bezbrižnu i vragolastu djevojku koja je u Schonbrunnu na njega bacila ruže. No sada je ispod te površine bilo i mra no iskustvo pa ga je preplavila velika tuga. Cordelia nikad više ne e biti onakva djevojka. Previše joj je iluzija uništeno u kratkom vremenu u bi ikad više mogla postati bezbrižna djevojka. »Za Boga miloga, Cordelia, pusti me!«, rekao je smiju i se i pogledavaju i preko ramena. Hodnik je trenutno bio prazan. »Ne u«, rekla je i zakikotala se. »Ti si opet moj opunomo eni suprug i dužnost ti je da me uhvališ kad posrnem.« »O emu govoriš?« I protiv svoje volje, nacerio joj se. Bila je silno ushi ena, tijelo joj je bilo nesputano, toplo i podatno ispod tanke haljine od muslina. »Michael je otišao u Pariz po nalogu kralja i prijestolonasljednice«, rekla mu je blistavih o iju. »Poslali su ga da dovede djevoj ice tako da ih kralj može upoznati. Oh, da si mu samo vidio lice. Naravno, morao je re i da je veoma po aš en, ali se moglo vidjeti kako škrgu e zubima od gnjeva. I lako sam sada bez muža pa e sada njegov opunomo enik preuzeti ulogu pratitelja i sve ostale njegove obveze. Oh, i sutra u lovu«, dodala je. »Jedva ekam, prošla je cijela vje nost otkako sam zadnji put bila na konju.« Rukama ga je još držala oko struka. Dah joj je bio topao i sladak dok joj je iz usta izlazila ova uzbu ena bujica rije i. Vidio je svoj odraz u tirkiznim o ima kad se zagledao dolje u nju. »Mogla bih ve eras do i k tebi.« Glas joj je sada bio tih, nabijen senzualnoš u. »Mogli bismo zajedno provesti cijelu no , Leo. Smijem li do i?« Teškom se mukom uspio kontrolirati. Govorila je u zagonetkama, a on je vidio samo
127
GIGA te velike blistave o i koje su pjevale sireninu pjesmu i pozivale ga da se prepusti njezinoj senzualnoj oluji. No jedno od njih dvoje mora biti razumno. Napola se smiju i i napola ozloje eno, pokušao joj je rastaviti ruke na svojim le ima. »Za Boga miloga, Cordelia, sjeti se gdje se nalazimo. Pusti me, djevojko!« »Još uvijek nisam vratila ravnotežu«, rekla je nestašno i vrsto ispreplela prste da mu se odupre. »Osim toga, budu i da si opunomo enik moga muža, dužnost ti je da me pridržavaš.« Leo se opet ogledao oko sebe. Na drugom kraju hodnika pojavila su se dva dvoranina. S druge strane prolaza bila su otvorena vrata praznog predsoblja. »Do i ovamo!« Posljednjim se trzajem uspio osloboditi njezinih ruku. Uhvatio ju je za zglavak i povukao u sobu, zatvorivši nogom vrata. »Ti si nemogu e stvorenje.« Nacerila se. »Ovdje smo posve sigurni, zar ne?« Brzo je pojurila prema vratima i okrenula klju u bravi. »Eto, sad se možeš opustiti. Nitko nas ne može iznenaditi.« Nije odvratio ništa, ali su mu se usta trgnula. Ona se naslonila na vrata, iskri avih iju i razdvojenih usana. »Volim te«, izustila je. »Grijeha mi, i ja tebe volim, ti grozna djevojko!« Privukao ju je u zagrljaj i strastveno ljubio, a zatim je opet naslonio na vrata. »A sada, bi li po ela od po etka, molim te?« »Kakva je ovo prostorija?« Vragolasto izbjegavaju i njegovo pitanje, ogledala se naokolo s o itim enjem. »Izgleda kao prostorija za starudiju.« Leo je trljao potiljak i odsutno promatrao okruženje. Cordelia je imala pravo. Hrpe poku stva i kutija, prekrivene slike i golemi pozla eni okviri prekrivali su prašnjav mramorni pod. Izgledalo je kao da se ova soba nije koristila godinama. Versailles je bio pun takvih mjesta, ak i u hodnicima i na stubištima onog dijela koji se najviše koristio. Opet se vratio na ono što ga je zanimalo. »Zaboravi na to gdje smo. Samo mi objasni što si ono, dovraga, blebetala u hodniku?« »Nisam blebetala«, usprotivila se. »Ja nikad ne blebe em. Na neko sam se vrijeme riješila Michaela i djevoj ice e uskoro biti ovdje. A mi možemo cijelu no provesti zajedno!« Spustila se na izblijedjelo prugasto platno sofe i podigla oblak prašine. »Kamo je Michael otišao?« »Da dovede djevoj ice.« Ispri ala mu je sve o Toanetinom mudrom planu. »A dok budu ovdje, namjeravam se potruditi i promijeniti im život«, završila je. »Ako se za njih zainteresiraju prijesto-lonasljednica i kralj, tada e im moja pratnja trebati više od pratnje one Nevryjeve, nije li tako?« Namrštio se. »Teoretski, ali ne znam kako e Michael stvarno reagirati. Je li rekao koliko e dugo biti odsutan?« »Nije, no trebat e mu najmanje dvadeset i etiri sata. Nije mi rekao ni rije otkako smo došli iz opere. Ne znam gdje je bio sino , ali mi se nije ni približio, a monsieur Brion je rekao da je otišao jutros u zoru.« Opet je živnula. »Provest emo cijelu no zajedno.« »Brion e znati da te nema kod ku e.« »Ah, Brion i ja smo saveznici«, rekla je i odlu no kimnula. »Trebao bi znati da polako gradim obranu.« Pogled mu se izoštrio. »Objasni mi.« Jezgrovito mu je ispri ala o prešutnom savezništvu s majordomom. »Po injem biti stru njak u politi kim spletkama, moj gospodine«, završila je uz još jedno kratko kimanje. Nije se mogao prestati smijati njezinoj samodopadnosti, ali nije mogao sakriti ni svoje divljenje. Cordelia je bila veoma mlada, ali je znala biti strašno lukava. »Do i u moju sobu u pono «, rekao je nonšalantno, nastoje i nehajnim tonom prikriti koliko je uzbu en. Isplanirat e ovu no tako da je Cordelia pamti dušom i tijelom sve do smrti. »Ne u mo i izdržati to ekanje«, rekla je zapinju i. »Kako da ekam do pono i? Sada
128
GIGA je tek jedanaest sati ujutro.« »Nau it eš, draga moja, da iš ekivanje ima svoju slast«, odvratio je. O i su mu bile zlatni plamen koji je blistao od obe anja. Ona je naglo sjela. U inilo joj se da su joj noge mekane poput maslaca, nije bila spremna na naglu promjenu teme kad je sjeo do nje na prašnjavu sofu i ozbiljno rekao: »Sada moramo razgovarati o drugim stvarima. Ako u mojoj pratnji odeš od muža, cijeli eš život živjeti u izgnanstvu. Svi e dvorovi u Europi znati za skandal i ne e nas primiti nigdje. A ti eš uvijek biti u opasnosti da te se Michael do epa. Razumiješ li to, Cordelia?« »Da, naravno. I sama sam o tomu razmišljala. Mogli bismo živjeti daleko od o iju javnosti, nije li tako? Kao obi ni gra ani na svojemu imanju ili nešto sli no? Ti imaš imanje u Engleskoj, zar ne?« »Da, naravno. Ali mislim da ne razumiješ kakav bi to život bio...« »Oh, ali razumijem«, hitro ga je prekinula. »Život s tobom, život u ljubavi. Samo nas dvoje. Ne mogu zamisliti ništa sretnije.« Jedan se dio njega htio složiti, ali ju je ipak morao u cijelosti upoznati sa stvarnoš u. Prvi ljubavni zanos ne traje zauvijek. Kako može biti siguran da e njezina strastvena uvjerenja opstati unato doživotnim posljedicama njihovog bijega? »Drago moje dijete, moraš dobro razmisliti.« Sad se veoma uozbiljio. »Imaš samo šesnaest godina. Život u sramotnom izgnanstvu na engleskom selu veoma e ti brzo dojaditi. Ako budemo imali djecu, bit e nezakonita. Jesi li na to pomislila?« »Ne, nisam.« Sada se namrštila, svjetlo je nestalo iz njenih o iju. »Ali ako ona budu imala nas koji emo ih voljeti, onda...« »Da, dok budu djeca. Zar da cijeli svoj život nose stigmu? Samo razmisli, Cordelia.« »Onda možda ne bismo trebali imati djecu«, predložila je. »Imat emo djevoj ice, zar ne? Ne možemo ih ostaviti s Michaelom.« Govorila je kako su joj misli nailazile. Sve se dogodilo tako brzo i nije imala priliku bolje razmisliti zbog ove ljubavi koja ju je proždrla. Naravno da e djeca biti dio te ljubavi i dio budu nosti te ljubavi. Leo je pak imao dovoljno vremena da razmisli. Primio ju je za ruku. »Ne, ne mogu ih ostaviti s Michaelom. Ne, znaju i ono što sada znam o njemu. One su Elvirina djeca, a samom sam se sebi zakleo da u ih štititi.« »Da, naravno, razumijem te«, nestrpljivo je rekla. »Zato sam i rekla...« »Cordelia, slušaj!« Primio ju je i za drugu ruku. »Oduzeti muškarcu ženu je jedna stvar. Michael se možda bude složio da se razvede od tebe, tako da bude slobodan i da si može na i novu ženu. To nije nemogu e. Ali ako mu uzmem djecu - to je zlo in koji se kažnjava smr u. Michael nikad ne e svojevoljno dati djecu.« »Onda moramo oti i nekamo daleko i promijeniti identitete«, jednostavno je rekla. Šutio je. Namršteno je gledao u pod i odsutno zamijetio sitne tragove u debelom sloju prašine. Vjerojatno miševi. Cordelia je nelagodno gutala knedle kad se tišina odužila, potom je duboko udahnula zrak i rekla: »Leo, zar me ne želiš odvesti sa sobom? Jesi li se predomislio? Razumijem te, naravno da te razumijem. Djeca su tvoja krv. Njihovo dobro treba biti na prvome mjestu.« »Ne, nisam se predomislio«, rekao je podignuvši glavu. »Samo sam ti htio ukazati na poteško e. Ja nisam dobra vila, ljubavi. Nemam arobni štapi .« »Shva am«, tiho je rekla. »Ne možeš se vratiti natrag u Be ...« »Ne, naravno da ne mogu!« uzviknula je. »Stric bi me jednostavno poslao natrag k Michaelu.« »Kao što sam rekao,« nastavio je, »ne možeš se vratiti u Be . Ako uspijem pribaviti putovnicu za tebe, možda bi mogla inkognito otputovati u Englesku. Tamo e te primiti moja sestra i njezin suprug.« Još se više namrštio. Lizzie je bila impulzivno stvorenje, glave
129
GIGA ispunjene romantikom. Ona bi se tijelom i dušom uklju ila u ovakav plan, ali njezin suprug Francis nije bio toliko nepromišljen. Možda bi se protivio da pod svojim krovom skriva preljubnike, osobito ako bi ženu po cijelome kontinentu tražio njezin muž i njegova obitelj. Cordelia, cari ino kum e i kneževa žena, nikako nije bila obi na gra anka, kao ni on sam. »A ti ne bi došao?«, odvažila se upitati. »Ne odmah. Bilo bi sumnjivo da oboje nestanemo u isto vrijeme.« »A što je s djevoj icama?« »Sve dok ne smislim kako da ih udaljim od Michaela, moram ih nastaviti vi ati. Zato u morati ostati tamo.« »Da, razumijem.« Progutala je knedlu. Leo ju je volio. Volio ju je toliko da ju je htio spasiti od njezinog muža. Ali ljubav i odgovornost prema sestri-noj djeci moraju imati prednost, to je razumjela. Odanost prema prijateljima i osobama koje voliš bila je imperativ kojemu se nikad ne bi usprotivila. Leo mora izna i na in da pomiri ove dvije odgovornosti koje su se sukobljavale. Mogla se sjetili samo jednog na ina da mu pomogne. Sjela je veoma uspravno i okrenula se prema njemu. »Rekla sam ti da mogu izdržati sve, Leo, sve dok imam tvoju ljubav. Mogu ostati u ovome braku, ako mi budeš u blizini. Ako budem znala da imam prijatelje. Mathildu, Christiana, Toanetu i tebe.« U o ima su joj se zacaklile suze. »Ostat u s Michaelom sve dok ne smislimo plan koji e nam omogu iti da sa sobom povedemo djecu. Leo, ako me ne napustiš, mogu podnijeti baš sve.« I opet je gorko pomislio kako ljubav Cordeliji sve olakšava, a njemu sve samo otežava. Poslat e je k Lizzie im sve sredi. I tek e se onda brinuti o djeci. No, budu i da Cordelia ne e htjeti sama oti i, ne e joj smjeti u cijelosti povjeriti svoj plan. »Nešto u smisliti«, uvjeravao ju je. »Ali želim da dobro razmisliš o realnosti života kakav eš voditi. Jako dobro razmisli, ljubavi, jer kad jednom povu emo taj potez, ne emo ga mo i poništiti.« »Znam to. Misliš da ne znam?«, rekla je snažno stiš i šake. »Ne u ni htjeti da se poništi, Leo. Nikad.« »Nikad je veoma dugo vrijeme«, rekao je, osmijehom prikrivaju i uskomešane misli. U Parc aux Cerfsu je bila jedna bludnica iji je šurjak bio ravnatelj policije na Ile de la Cite u Parizu. Putovnice su se mogle dobiti za prikladnu svotu. Mogao bi izvu i Cordeliju iz Pariza u roku od dva tjedna. A u me uvremenu su pred sobom imali cijelu no . Pustio je mislima na volju, prizori su se ve pojavljivali. Iako je ve ina njih bila tek napola uobli ena, slika cijele predstoje e no i ve mu se po ela jasno ocrtavati u mislima. »Ako želiš, mogu te popodne odvesti do Mathilde.« Glas mu je bio miran kao Mrtvo more. Znao je da ona ne e naslutiti njegove erotske misli. »Oh, to bi bilo predivno«, rekla je. »Strašno mi nedostaje.« Privila se uz njega i stavila mu dlan na obraz. »Uspjet emo, Leo, znam da ho emo.« Uvjerljivost idealisti ke mladosti? Uvjerljivost nepopravljivog optimista? Pomaknuo je glavu i poljubio joj dlan. »Do i k meni kad otkuca pono .« Podigao joj je bradu i poljubio je u usta, usnama joj nježno dodirnuo kapke i vrh nosa. »A sad moraš i i.« Ustao je i povukao je za sobom, otklju ao vrata i stao iza njih, da ga se ne vidi iz hodnika. »Idi i ne osvr i se.« Pri ekao je pet minuta, a onda i sam izašao, kora aju i ležerno hodnikom i stapaju i se s mnoštvom dvorana koji su žurili na kraljevo jutarnje primanje. Visok vitak muškarac u odijelu boje ugljena opšivenom grimiznom svilom, bez pote-ško a se umiješao u užurbano mnoštvo. A ispod ljubaznog su se osmijeha predivni erotski snovi borili s injenicama okrutne stvarnosti.
130
GIGA *** Knez Michael je prekrižio ruke na prsima i zavalio se u naslon nezgrapne ko ije koja se tandrkala uskom cestom od Versaillesa do Pariza. Kraj nogu mu je po ivala kožnata škrinja. Mrko je zurio u mra nu unutrašnjost vozila. Kožnate su zavjese prekrivale prozore, štite i ga od radoznalih pogleda i drskih dobacivanja prolaznika prilikom estih prisilnih zastajanja ko ije na zakr enim raskrš ima. Dva su jaha a na konjima pokušala raš istiti cestu pred ko ijom, ali se na njihove povike popra ene pucketanjem bi eva nisu obazirali seljaci mrzovoljnih pogleda koji su vozili stoku ili svoje proizvode na tržnicu. Zurili su u pozla enu ko iju s grbom Von Sachsena naslikanim na vratima i nekoliko ih je kradomice pljunulo na tlo ispod velikih obojenih kota a aristokratskog vozila. Michael je opsovao ispod glasa kad je ko ija opet usporila. Još uvijek nije mogao vjerovati da se vozi u Pariz po svoju djecu, kao da je neka dadilja, i to usred svadbenih sve anosti. Nije mogao vjerovati da ga je izigrala jedna školarka - zapravo, dvije školarke. Onaj arogantni nalog prijestolonasljednice svakako je bio gluma. Još je uvijek mogao vidjeti urotni ki pogled koji je razmijenila s Cordelijom. Sigurno su mu se smijale. Ali tko se zadnji smije, najsla e se smije, gnjevno je razmišljao. Nije imao drugog izbora doli poslušati kraljev nalog. Kad bi samo mogao maknuti Cordeliju iz Versaillesa, tada, naravno, njegova djeca ne bi imala razloga tamo ostati. Vratit e on njih sve tri u Rue du Bac, u svoj dvorac, i dobrano e se pobrinuti da i ostanu tamo. Mora nekako onesposobiti svoju ženu. Možda bi je neka nezgoda primorala na preseljenje u Pariz. Možda potres mozga kao posljedica pada s konja. To se lako može srediti ako poznaješ prave ljude. Ko ija je opet krenula naprijed. No ovo je za Cordeliju bilo samo privremeno rješenje. Ni ona se, kao ni Elvira, nije pokazala kao zadovoljavaju a žena za njega. Trenutno je još volio dolaziti u njezin krevet, ali i to e mu na kraju dojaditi. Trebao mu je sin i kad mu jednom rodi sina, mo i e je se riješiti. Kad bi mogao srediti da odu iz Versaillesa i vrate se u Prusku, mogao bi izmisliti optužbu za preljub i zatvoriti je u samostan. To bi bilo jednostavno rješenje i veoma prikladna kazna za takvo svojeglavo i hirovito stvorenje. No moglo bi potrajati dok ne sredi odlazak iz Francuske. Morat e napisati zamolbu svojemu vladaru, a bilo je poznato da Fridrik Veliki ne udovoljava osobnim željama svojih službenika ako se protive njegovim vlastitim. Ali bi barem mogao pokrenuti taj postupak. Zatvorio je o i, noga mu je nesvjesno po ivala na škrinji dok se ko ija drmusala po rupama na cesti. Bila je sredina poslijepodneva kad je stigao u Rue du Bac u svoj dvorac. Služin ad je o skorašnjem gospodarevom dolasku obavijestio glasnik pa, kad je ušao u golemo predvorje, ni njegovo kriti ko oko nije moglo uo iti nikakvu manu. monsieur Brion je ostao u Versaillesu, ali se njegov zamjenik s velikim poštovanjem naklonio ak i prije nego što je knez kro io u ku u. »Kad želite ve erati, gospodine?« »Kasnije«, rekao je uz razdražen pokret. »Donesi crveno vino u knjižnicu i odmah pošalji po madame De Nevry.« Majordom je otišao obavijestiti uznemirenu kuharicu da bi joj bilo bolje da pri eka sa spremanjem pe enih pataka te brzo poslao lakaja u u ionicu. Louise je lije ila prehladu: glavu je omotala turbanom, deku je prebacila preko ramena, u rukama je držala biljni aj dobrano za injen teku inom iz njezine srebrne ploške. Djevoj ice su sjedile za stolom, nezgrapno prepisuju i slova. U prostoriji je vladala sumorna tišina koja je bila u skladu s obla nim nebom iza zatvorenih kapaka na prozoru. »Gospodar zapovijeda guvernanti da do e u knjižnicu«, namjerno drskim tonom
131
GIGA objavio je lakaj, stoje i na vratima. Nitko nije volio guvernantu i svi su se prema njoj odnosili s jedva dostatnim poštovanjem. Djeca su podigla poglede, u bistrim im se o ima miješala znatiželja i uznemirenost. Louise je šmrcnula i zabuljila se u lakaja. »Knez Michael je u Versaillesu«, promuklo je rekla »Ne, nije. U knjižnici je i traži da odmah do ete do njega.« Lakaj se prezirno osmjehnuo. Miris konjaka u sobi neugodno se pomiješao sa snažnim isparavanjem ljekovitog bilja koje je bolesnica svako toliko udisala da se riješi za epljenog nosa. Podrugljivo joj se naklonio i otišao, nemarno ostavljaju i vrata otvorenima. Louise je uzrujano sko ila na noge. Deka joj je pala na pod, prstima je petljala po vrsto zavezanom turbanu. »Oh, Bože moj. Što li je dovelo kneza ovamo tako neo ekivano? Kako da ovakva iza em pred njega? Gdje mi je perika? Oh, Bože, još sam i u svojoj staroj haljini!« Djevoj ice su je gledale i sisale vrhove pera. O i su im veselo zasjale promatraju i šaljiv prizor guvernantinog mahnitog ponašanja. Neo ekivani dolazak njihovog oca njima je malo zna io, osim što e možda ve eras morati podnijeti još jedno od onih užasnih primanja u knjižnici. Louise je jadikuju i nabila periku na rijetku sivu kosu. »Ne smijem pustiti da njegovo gospodslvo eka, ali, oh, Bože, kako da idem u ovoj staroj haljini? Što e pomisliti?« Njezina pitanja nisu naišla na odgovore, samo na sjajne o i koje su nastavile promatrati ovaj spektakl. Napokon je Louisino mrmljanje prestalo. Hitala je hodnikom, mahnito poravnavaju i suknju i pitaju i se je li previše uo ljivo blato na rubu njezine podsuknje. Nosila ju je ju er dok je padala kiša, a pralje su bile skupe. Osim toga, nije joj bilo ni na kraj pameti da e je u narednih nekoliko dana vidjeti itko osim njenih šti enica. Amelia i Sylvie su odbacile svoja pera, istodobno sko ile na noge i zaplesale po sumornoj sobi, slave i svoj trenutak slobode. Ovaj su ritual izvodile svaki put kad bi ostale same bez nadzora. »Misliš li da je madame Cordelia došla zajedno s tatom?«, Amelia se bez daha srušila na stolicu. »Da, da, da!«, uzbu eno je zavrištala njezina sestra, još uvijek plešu i poput derviša na sredini sobe. »I monsiuer Leo isto!« Amelia je opet sko ila i zgrabila sestru za ruke pa su se po ele vrtjeti ukrug. Suknje su im letjele po zraku, iz kose su im ispadale igle, a one su pijevnim glasom ponavljale imena jedinih dviju osoba koje su osvjetljavale njihovu sumornu svakodnevicu. »Ako je došla, uskoro e nas do i vidjeti.« Manje snažna od svoje sestre, Amelia se skljokala na pod u nabore uštirkanih suknji od gaze. Sylvie se spustila do nje, noge su joj poput tankih štapi a stršile iz nabranih suknji. »Da barem«, rekla je, »da barem, da barem, da barem!« »Da barem, da barem, da barem«, gorljivo je poni »vila njezina sestra. Obje su sjedile vrsto zatvorenih o iju. *** »Što radite na podu?«, sablažnjiv glas guvernante uništio im je san. Obje su se osovile na noge, s grižnjom savjesti poravnale svoje suknje. Stajale su s prekriženim rukama i pokajni ki gledale u guvernantu. Louise je izgledala kao da je doživjela šok. Perika joj je bila malo nakrivljena, na napudranim obrazima izbila su joj dva crvena kruga. »Sjednite za stol«, obrecnula se, »i nastavite s u enjem.« Okrenula se prema otvorenim vratima i vrisnula: »Marie... Marie... gdje si, djevojko?« »Ovdje, madame.« Uznemirena je dadilja došla tr i.
132
GIGA »Spakiraj gospo icama Ameliji i Sylvie najbolju odje u i sve što je potrebno za putovanje.« Dadilja je stajala i zurila otvorenih usta. Kneževe k eri nikad nisu napustile dvorac u Rue du Bac, osim kad su s guvernantom odlazile na mirne šetnje i katkada se vozile s vikontom Kierstonom. »Što je tebi, djevojko? Izgledaš kao da si poludjela. U ini što ti je re eno.« »Da, madame.« Djevojka se naklonila i žurno otišla. »Kamo idemo, madame?« Sylvie je grickala nokat, previše zaokupljena trenuta nim doga ajima da bi obratila pažnju na gorku kremu. »Nije važno«, obrecnula se guvernanta, perverzno uživaju i u tomu da ih drži u neizvjesnosti. »Nastavite s u enjem ili ve eras ne ete dobiti ve eru.« Djevoj ice su revno sagnule glave nad pisanjem, ali su se potajno pogledavale preko stola, o iju punih uzbu enja i pitanja. Što se to doga alo? Louise je od epila malu plošku i dobrano otpila, kao što to ini goni stoke nakon napornog cjelodnevnog rada. Bila je u šoku. Poziv djeci da do u u Versailles i da budu predstavljena kralju i prijestolonasljednici! Nešto nevjerojatno! Knez joj ništa nije rekao o okolnostima koje su dovele do poziva, ali joj je bilo o ito da je veoma ozloje en. Jasno joj je dao do znanja da e briga o djeci u cijelosti biti na njoj i da se od nje o ekuje da se strogo drži prostorija koje su namijenjene njoj i djeci. Kneginja e preuzeti odgovornost za pastorke kad budu trebale iza i u javnost. Ovo je bilo kneginjino djelo, bila je uvjerena. Ta je nepravovjerna i lakomislena spletkarica uzrokovala ovaj rascjep u Louisinom pomno sre enom životu. Louise se užasavala mnoštva ljudi i izlaženja u javnost. I dje ja e rutina biti narušena, kneginja e ih poticati da se loše ponašaju, a za to e biti odgovorna guvernanta. Nešto užasno, nešto grozno. I strašno nesmotreno kad je bila ovako bolesna. Izgleda da knez uop e nije primijetio njezino šmrcanje i staklaste o i. Nije se trebala brinuti da e njezin izgled izazvati negodovanje - njezin ju je poslodavac jedva i pogledao tijekom cijelog razgovora. Pijuckao je svoje vino i zurio u zid iznad njezine glave dok je odrješito iznosio svoje naloge. Po ela je ponovno zamotavati turban oko glave, posve zaboravivši da još uvijek nosi periku. Sylvie se zasmijuljila i rukama sakrila lice. Amelia je nogom udarila sestru ispod stola. Louise ih je namršteno pogledala i naškubila usta. Opazila je svoj odraz u ogledalu iznad praznog kamina i žurno skinula turban i periku. Bijesno je gledala djevoj ice koje su se sada ozbiljnih lica zadubile u svoje papire dok su im se nožice njihale ispod stola. Guvernanta je gun aju i zamotala turban i otpila iz ploske. Rumene od zatomljenog smijeha i uzbu enja, Sylvie i Amelia su izmijenile još jedan radostan pogled.
133
GIGA
Osamnaesto poglavlje Kad je sat otkucao pono , Cordelia je diskretno zijevnula iza svoje lepeze i promrmljala svom plesnom partneru da je neizmjerno umorna. Njezina e se ko ija pretvoriti u bundevu ako bez odlaganja ne ode u krevet. Nasmiješio joj se pomalo sažaljivo. Bilo je prili no jadno biti umoran ve u pono u jeku svadbenih sve anosti, ali kneginja ionako nije bila nimalo zabavno društvo pa ju je spremno ispratio s plesnog podija. Naklonio se i ostavio je kraj dvostrukih vrata plesne dvorane. Cordelia je ležerno prešla pogledom po mnoštvu koje se vrtjelo i njihalo pod blistavim svjetlom što ga je bacalo stotine golemih kristalnih svije njaka. Leu nije bilo ni traga. Je li ve otišao? Je li je ve ekao? Rekao joj je da ne dolazi prije pono i. Vjerojatno je prisustvovao ve ernjem primanju kod kralja. Apsurdna ceremonija, pomislila je Cordelia. Kralj u svojoj no noj košulji okružen dvoranima, tobože spreman da ode na spavanje, a im oni oti u, on ustaje i odlazi u grad ili ak i u Pariz ili za kartaške stolove u svojim privatnim odajama. Isto je bilo i s jutarnjim primanjima. Kralj je ve inu tih jutara bio ve satima odjeven i potom bi se vratio u krevet da ga pred o ima javnosti ceremonijalno odjene njegov komornik. No kad bi ve ernje primanje završilo, dvorani su bili oslobo eni svojih dužnosti prema kralju preostali dio ve eri, stoga je to primanje ipak imalo neku korisnu svrhu. Išuljala se iz salona i udaljila od blistavog bu nog prizora. U predvorju je bilo mnogo tiše; nekolicinu kartaša zabavljala je skupina glazbenika, Ranije te ve eri, Christian je svirao za kralja. To je bila velika ast, a kralj je bio vidljivo impresioniran; vojvoda Du Carillac, Christianov pokrovitelj, blistao je od zadovoljstva i ponosa. Christianova neko neizvjesna budu nost sada je bila osigurana, zadovoljno je pomislila Cordelia. No to je zadovoljstvo zasjenila uznemirena pomisao da su njezina i Toanetina budu nost, neko tako sigurne, sada bile veoma neizvjesne. No sve su te rastresene misli nestale dok je žurila dolje kroz tihe hodnike i gore uz usko stubište manje otmjenih dijelova dvorca. Sa svakom je stubom bila sve bliže Leu. Njegova su vrata na vrhu kamenog stubišta bila otvorena. Zastala je i bacila pogled iza sebe. Nigdje nikoga. Sva su ostala vrata duž prolaza koji se pružao u nastavku stubišta bila zatvorena, nekoliko je svije a prigušeno gorjelo na zidnim svije njacima. Lagano je stavila ruku na vrata. Zašto su otvorena? Da nije Leo nekamo otišao? Ako je tako, nije daleko. Ne bi ostavio otvorena vrata ako je namjeravao duže vremena biti odsutan. Možda je unutra njegov sluga? Gurnula ih je i vrata su se bešumno otvorila. Koraknula je unutra. Prostorija je bila prazna. Zavjesa je lepršala na otvorenom prozoru. Nove su svije e veselo gorjele na toaletnom stoli u i na kaminu. Na stolu je stajala boca vina, do nje napola puna aša. »Leo?« Napravila je još jedan oprezan korak. Osje ala se kao uljez. Srce joj je posko ilo, kosa se naježila. Imala je osje aj da nije sama. Nešto joj je prekrilo o i, a zatim je zurila u mekanu baršunastu tamu. »Leo?«, opet je prošaptala kad se šal zategnuo i zavezao na njezinom zatiljku. ula je kako se vrata tiho zatvaraju. »Ne boj se.« Glas mu je bio dubok od silne požude. »Ne bojim se«, iskreno je rekla. Stajala je veoma mirno i pokušavala se orijentirati u svojoj tami. Rastu e joj se uzbu enje pomiješalo s osje ajem da slupa na neki opasan i nepoznat teritorij. Mogla je osjetiti kako stoji kraj nje pa je ispružila ruke da ga dotakne. Bio je gol. Srce joj je po elo brže udarati. Ona je bila posve odjevena, zakop ana i zavezana u korzet, obru e, tri podsuknje i tešku haljinu od gusto izvezenog tafta boje slonova e. Odjednom je postala 134
GIGA svjesna svakog djeli a odje e na sebi: podvezica na bedrima, svilenih arapa, ipkanog poruba podupira a koji joj je podizao grudi iznad dubokog dekoltea haljine. Postala je svjesna i oblika i teksture svoga mesa i kostiju ispod odje e. Rukama je prelazila po njemu, kao da na svakom vrhu prsta ima oko. Ovako lišena vida, otkrila je da su joj prsti veoma osjetljivi. Odmah je vidjela što bi njima dodirnula; upijali su svaku izbo- inu i nabor njegove kože dok mu je milovala grudi i tražila bradavice. Polizala je prste i milovala mu bradavice vlažnim jagodicama, osjetivši kako se podižu i ukru uju. Osluškivala je njegovo disanje. Bolje je uo avala svaki zvuk u ovoj tami u kakvoj još nikad nije bila: tiho šištanje plamena svije a, šu-štanje njezinih nogu na sagu, iznenadan prestanak njegovog disanja kad je rukama kliznula na udub-ljenje ispod njegovih prsa. Vlažnim se palcem igrala s njegovim pupkom obuhvativši mu vitak struk rukama. Stavio je ruku na njezinu glavu i žurno je, ali nimalo grubo, pritisnuo prema dolje. Spustila se na koljena, suknje su se poput cvjetnog vjen a boje slonova e nadule oko nje. Rukama ga je primila za stražnjicu, pal evima mu pritiš i tvrdu stidnu kost. Prislonila je lice na njegov trbuh i milovala ga jezikom sve dok nije otvrdnuo, a potom ga stavila u usta. Pomicala je usta gore-dolje po tvrdoj pulsiraju oj izbo ini, drže i ruke tamo gdje su bile, koriste i se samo licem i ustima. Duboko je udahnula miris njegove požude, uživala u slanosti njegovog mesa na svome jeziku. Leo ju je pogledao iz visina svog blaženstva. Njezino je lice blistalo, što je na neki na in još više isticao crni baršunasti šal koji joj je prekrivao o i i smetao mu da joj u njima vidi dušu. Glava joj je bila zaba ena, vrat graciozno iskrivljen dok ga je, potpuno se usredoto ivši, zadovoljavala. Promatrao ju je i znao da ona nije ni ega svjesna osim njegovog tijela tako blizu njezinome, njegovog mirisa i dodira i od toga mu se neobi nom silinom uzburkala krv. Ona se izgubila u vlastitom osje aju mo i, u mo i da mu može pružiti takav užitak. U svojim je jagodicama mogla osjetiti njegov užitak, osje ala ga je na jeziku, u svome grlu. Obožavala je njegovo tijelo, uživala u onome što mu je radila, uživala u trenutku za koji je znala da e ga i najnježnijim milovanjem odvesti preko ruba... uživala u trenutku kad se to dogodilo i kad je njegov krik odjeknuo u sobi i prsti mu se zapleli u njenoj kosi, kad ju je držao kao da je ona jedino njegovo uporište u oluji koja bi ga mogla otplaviti. Njegov je stisak na kraju popustio, no ona je ostala na koljenima naslanjaju i glavu na njegov trbuh. Noge su mu bile napete kao da se odupire nekoj strahovitoj sili, ali su mu ruke na njezinom licu bile nježne, milovale su joj obraze, podigle bradu i milovale nježno meso vrata. Potom ju je primio za ruke i prisilio da ustane. »Želiš da ti skinem šal?« Odmahnula je glavom. »Ne dok ti to ne poželiš.« Nasmiješio se i poljubio je, osjetivši svoju vlastitu slanost na njezinim usnama. »Ljubavi moja, ti si predivna ljubavnica koja je uvijek spremna udovoljiti.« Nasmiješila se. »Želiš li ti da skinem šal?« »Ne, imam još nekoliko ideja u rukavu.« Povukao ju je dalje u sobu, a ona se vrsto držala za njegovu ruku, rade i male oprezne korake i boje i se da se ne spotakne o nešto. »Evo, ostani posve mirna.« Osjetila je da se odmaknuo od nje pa se odjednom osje ala izgubljeno, no to je trajalo samo trenutak. Došao je iza nje i polako po eo otkop avati kukice na le ima njezine haljine. Stajala je veoma mirno dok ju je polako skidao, otežu i s otkop avanjem svake kukice, svakog dugmeta i s odvezivanjem svake vrpce, dok nije ostala stajati samo i košulji, korzetu, arapama, podvezicama i cipelama. Treptala je pod baršunastim šalom, osje aju i hladan no ni zrak na goloj koži i gledaju i se u mislima kao da se promatra u ogledalu. Pri ekala je da odveže vrpce njezinog korzeta i zatim zaustavila dah kad je ula striženje škara. Odje a joj je pala na pod.
135
GIGA Milovao ju je, pritiš i tanku košulju o njezino tijelo, obuhva aju i joj dojke, oblinu stražnjice. Ljubio joj je vrat, jezikom prelazio po njezinoj vilici, po obrisu uha. Zadrhtala je, iš ekuju i onaj slastan trenutak kad e jezikom uroniti u njezino uho Znao je da je dovodi do ludila, ali ju je ipak nastavio dalje mu iti, grickati i zubima nježno potezati za ušnu resicu, jezikom je milovati iza uha i svako toliko nasrnuti jezikom te ga brzo povu i kad bi osjetio da se zgr ila i zadrhtala. To što nije ništa vidjela samo je poja alo svaki osje aj i svaki trenutak slatkog iš ekivanja. Nije ga mogla vidjeti, samo ga je osje ala i nije znala kad e ovo mu enje prestati. vrsto joj je rukama obuhvatio glavu i tada je znala što slijedi, ve se po ela meškoljiti i vrpoljiti. A tada je njegov jezik nasrnuo na njezino uho, odvode i je na vrhunac na kojemu je crta izme u mu enja i užitka bila toliko tanka da je vjerojatno niti ne bi mogla povu i. Nasmijao se dok ju je pridržavao da stoji na miru, vru i mu se dah pomiješao s vlažnoš u jezika koji je stalno istraživao. Htjela se izmigoljiti, smijala se ak i dok ga je molila i preklinjala da prestane. No uzbu enje joj je sve više raslo, sa svakim uzaludnim koprcanjem. Podražaji su se toliko pomiješali, da više nije znala koji dio njezinog tijela reagira. Kad se napokon smilovao i podigao glavu, objesila mu se oko vrata, iscrpljena borbom i klonula od smijeha. Osje ala je sve ve u žudnju u preponama. »Volio bih da sama dovršiš skidanje.« Glas mu je u baršunastoj tami zvu ao ozbiljno, bez tra ka smijeha. Govorio je tiho i odlu no. Osjetila je da se odmaknuo od nje, a ona je ostala stajati na svome mjestu. Izula je cipele, osjetila grubi sag pod nogama. Podigla je ipkani porub košulje i odvezala podvezice. Pažljivo je smotala arape sve do gležnjeva, potom ih skinula sa stopala. Budu i da ništa nije vidjela, svaki je pokret u inila s pretjeranom pažnjom. Znala je da je promatra i prati svaki njezin pokret, ali je mogla samo zamišljati njegov pogled. Spustila je arape na pod i uspravila se. Gdje je on? Je li iza nje, sa strane ili to no ispred? Stajala Je veoma mirno, pokušavaju i odrediti gdje se nalazi. Nije ula ak ni njegovo disanje, nije mogla osjetiti ni toplinu njegovog tijela. Polako se okrenula, mašu i rukama po zraku. Nije napipala ništa osim zraka. »Ako želiš, možeš skinuti šal.« Glas je došao odostraga. Okrenula se. »Ne... ne, ne želim. Samo nisam znala gdje si.« »Zašto ga ne želiš skinuti?« U glasu mu je osjetila eznutljivost, poziv pun ljubavi da e u svijet koji je stvorio za njih dvoje. »Želim otkriti što e se dogoditi«, odvratila je bez oklijevanja. »Osje am se posve druk ije... sve je druk ije, novo... Sve mi izgleda kao da je prvi put.« »Skini košulju.« Uhvatila je ipku tanke košulje i povukla je iznad glave. Odbacila ju je ustranu i ostala gola. Povjetarac iz otvorenog prozora hladio joj je uzavrelu kožu. »Okreni se.« Poslušala je i okrenula mu le a te nastavila stajati drže i ruke uz bokove dok je svaki milimetar njezinog tijela ekao, a ona se pitala kad e je i gdje dodirnuti. Nastala je mukla tišina. Mrkli mrak. ekao je. Prisiljavao se da ostane na miru dok ju je promatrao; uska le a, izbo ene lopatice koji je žudio dodirnuti jezikom, liniju kralješnice duboko urezane u le a, uzak struk, šire bokove, zategnutu oblinu stražnjice. ekao je, znaju i da se njezino tijelo ve uzbudilo dok samo stoji tamo, da pod utjecajem mašte stvara vlastitu magiju. Kad je jagodicom prsta ovlaš dotaknuo njezinu lopaticu, ispustila je tihi krik. Umirio ju je stavivši joj ruku na rame, a potom jagodicom palca polako prešao po njezinoj kralješnici. Dlanom joj je milovao stražnjicu, zatim kliznuo me u bedra. Opet je zadrhtala, a on ju je opet
136
GIGA umirio stavivši joj ruku na rame, dok je prstima druge ruke istraživao i ulazio, ispituju i njezinu spremnost. Jezikom je milovao udubljenje na njezinom zatiljku. Potom je maknuo ruku s njezinog ramena i obuhvatio joj dojku, draže i joj bradavicu dok se vru e i vlažno milovanje zatiljka i dalje nastavljalo, prsti su se u njoj raširili, a palac se nastavio igrati s ukru enim grumenom njezinog spolovila. Cordelia više nije znala koji dio njezinog tijela reagira na koje milovanje. Tvrde konture tijela su nestale, kao da se našla u svijetu u kojemu nema fizi kih zapreka. O i su joj bile uperene u njezinu unutrašnjost. Gotovo je mogla vidjeti kolanje krvi u žilama, mekane ruži aste usmine ote ene od slasne želje, brzo pulsiranje srca. Pa ipak ju je eksplozija iznenadila. inilo joj se kao da ju je progutao velik požar; koža joj je gorjela, krv se rastapala poput lave dok ju je proždiralo ovo plameno blaženstvo. Požar je još uvijek hu ao u njezinim ušima kad ju je Leo presavio naprijed. Osjetila je mekani naslon sofe pod trbuhom. Stajala je na sagu, ruke je ispružila pred sobom. Drže i je za kukove, ušao je nju dok je požar još uvijek buktio. Osje aj njegovog tvrdog mesa samo je dodao ulje na njezinu vatru. Više nije znala ni tko je ni što je, bila je svjetini samo spajanja mesa i krvi. Trenutak kad e Leo odvojiti svoje tijelo od njezinoga bio je negdje u dalekoj maglovitoj beskona nosti. Leo se osje ao kao da posjeduje neizmjernu snagu. Osje ao se kao da lebdi iznad dva spojena tijela koja može dovesti do kraja fizi kog blaženstva. Bio je pun goru e potrebe da svoju ljubavnicu dovede do samog vrha planine, do vrhunca iza kojega je postojala samo beskona nost. I u init e to ne samo jednom, nego mnogo, mnogo puta tijekom narednih sati. Htio joj je urezati u pam enje vo enje ljubavi s njime, tako da joj nitko nikad ne može izbrisati predivne uspomene na ovu no . Dok ju je Michael zlostavljao i pokušavao slomiti njezin duh, on e joj pokazati savršeni užitak potpunog predavanja. Dlanovima je prelazio preko njezinih savijenih le a, pritiš i pal eve po kralješnici. Le a su joj se savila u luk, unutarnji se miši i stisnuli oko njega. Noktima je prešao preko njezinih le a i stražnjice. Tijelo joj se opustilo. Povukao se na trenutak i potom duboko uronio, ona se zgr ila oko njega. Ostao je u njoj, sad je mogao kontrolirati svoju reakciju. Cordelia je jecala od užitka u jastuke na sofi, a potom se on opet po eo pomicati u njoj. Ruke su mu kliznule ispod njezinog trbuha i po ele je dodirivati dolje. Miši i trbuha su joj se zategnuli i užitak se opet nakupljao, preplavljuju i je u malim potocima koji su postupno prerastali u bujicu. Netom prije nego što je bujica preplavila obalu, kliznuo je iz nje. Okrenuo ju je na sofi, naslonio savijena koljena na naslon, podignuo joj noge na svoja ramina i opet ušao. Cordelia je postojala samo u svojoj vlastitoj tami, svaki joj je živac bio usredoto en na jedini dio tijela koji joj je bio istinski živ. Mislila je da ne može podnijeti još jedno rastapanje, još jedan trenutak ovog intenzivnog užitka, no otkrila je da može. I to ne samo još taj jedan put, ve mnogo, mnogo, mnogo puta tijekom narednih sati. Bila je mahnita, slijepa, nezasitna. Zvijezde su izblijedjele, nebo se rasvijetlilo, crveni traci zore vani su prošarali nebo. Nijedno od njih dvoje to nije primijetilo, oboje su bili u svom svijetu zanosa. Napokon se Leo više nije mogao suzdržavati. Sjeo je na rub kreveta, ona mu je sjela u krilo. Držala je ruke na njegovim ramenima, usne su joj bile razdvojene, a glava zaba ena dok ga je vrsto držala u sebi pomi i samo unutarnje miši e. im je plima provalila, klonuo je na krevet i vrsto je držao uza se kad se okrenuo na bok i napokon odvojio od njezinog tijela. Ležala je okupana znojem, iscrpljena, nije se mogla ni pomaknuti niti misliti. Leo joj je okrenuo glavu da joj odveže povez oko o iju, a ona se samo slabašno usprotivila. Toliko se bila navikla na vlastitu tamu, da joj je pogled na vanjski svijet djelovao kao nasilje nad o ima.
137
GIGA Svjetlo ju je zaslijepilo pa je zatvorila o i i istog asa izgubila svijest i zaspala dubokim snom. Leo je desnu ruku držao na njezinim dojkama, dugu preba enu preko njezinog struka. Tijelo mu je ostalo prikovano za debelu perinu. ak ni sve više svjetla u prostoriji, kao ni saznanje da je stiglo opasno doba dana, nije mu omelo san. Uskoro se probudio uznemiren. Srce mu je burno udaralo dok je osluškivao zvukove iz hodnika. Ljudi su hodali i razgovarali. Iz dvorišta ispod prozora za ula se trublja koja je ozna avala smjenu no ne straže. »Vrag i pakao!« promrsio je, pridigao se na lakat i zagledao u osobu bez svijesti koja je ležala kraj njega. Nasmiješio se unato svojoj uznemirenosti i odmaknuo zapetljani uvojak s njezinog obraza. Bila je predivna. I, Bože dragi na nebesima, izvanredna partnerica u vo enju ljubavi. Nijednom nije zaostala, nijednom se nije požalila na iscrpljenost, nijednom nije zakazala u slutnji što on želi od nje. Oko njega je isplela debele okove, pau inaste lance ljubavi koji su ipak bili vrsti kao dijamant. Kako li se to dogodilo da ga je u ovih nekoliko tjedana toliko za arala ova mlada djevojka da više nije mogao racionalno razmišljati? Pogled mu je pao na narukvicu koju je uvijek nosila. I Elvira ju je uvijek nosila, sjetio se. Neobi an komad nakita, nepobitno prekrasan, ali je u sebi imao nešto odbojno. A ipak su narukvicu rijetko kad skidale obje vlasnice. Možda je simbolizirala brak s Michaelom? Povezanost s prezira vrijednim ovjekom? Cordelia se svakodnevno borila protiv tih okova. Je li i Elvira? Je li i Elvira patila na jednak na in? Je li narukvica simbolizirala i njezine okove? Cordelia se promeškoljila, kapci su joj zatreperili. Vidjela je izraz na njegovom licu prije nego što je uspio otjerati mra ne misli. »Što je?« Podigla je ruku i dodirnula mu lice. »Mislio si na Elviru?« Njezina ga je intuitivna pronicljivost zapanjila. Uhvatio ju je za zglavak i spustio joj ruku da može bolje pogledati narukvicu. »Zašto nikad ne skidaš ovo?« Namrštila se. »Ne znam. Nisam ni zamijetila da je ne skidam. Ne svi a ti se? Pripadala je Elviri, znam. Vidjela sam je na portretu u knjižnici na njezinoj ruci u Rue du Bac.« »Ni ona je nikad nije skidala«, rekao je. »I, tako je, ne svi a mi se.« Cordelia ju je pomno pregledala. »Jedinstvena je, sigurna sam da u svijetu ne postoji ista takva. To je rekao draguljar u Schonbrunnu. Ali djeluje nekako zlokobno.« »Evino iskušenje«, rekao je. »No zbog ega nosiš poklon koji ti je Michael dao kao zaru ni ki dar, kad ti je brak s njime donio samo patnju?« Još se više namrštila. Nikad nije na takav na in razmišljala o narukvici. Nekako joj se inilo kao da i treba biti na njezinoj ruci. »Ne u je nositi ako ti se ne svi a«, tiho je rekla. »Ali zar ne misliš da bi Michael mogao primijetiti da sam je odjednom prestala nositi?« »Da, siguran sam da ho e«, rekao je i odmahnuo glavom. »Nije važno, Cordelia. Samo mi je upao u o i njezin neobi an izgled.« Isko io je iz kreveta. »A ono što jest važno to je da se vratiš u svoje odaje, a da ne privu eš ni iju pažnju. Cijeli je dvor budan.« Zamagljenog pogleda zurila je u odba enu hrpu odje e na sredini sobe. »Ne mogu to sama obu i.« »Mislim da nemaš drugog izbora. Do i, pomo i u ti.« Polako je ustala iz kreveta. »Sve me boli«, požalila se. »Kako se to dogodilo?« Nije mogao, a da se ne nasmije. »Iskoristi maštu. Ako te tješi, ne boli samo tebe.« »Mislim da ne u mo i sjediti na konju«, rekla je napravivši grimasu. Prišla mu je, zagrlila ga oko vrata i privila svoje golo tijelo uz njegovo. »A ovoga bismo jutra trebali i i u lov.« Leo je preko ramena pogledao kroz prozor. Posve se razdanilo. »Za manje od sat vremena«, žalosno je rekao i odvojio joj ruke. »A sad budi dobra.« Uzeo je njezinu košulju i
138
GIGA tutnuo joj je u ruke. »Požuri.« »Oh, Bože!«, zastenjala je. Kazna za no neobuzdanog vo enja ljubavi bila je o ita. Navukla je košulju preko glave. »Ne u se gnjaviti s arapama i podvezicama, nitko ne e vidjeti što mi je ispod suknje... Što u s korzetom? Ne mogu ga nositi ako su mu prerezane vrpce.« Zakora ila je u prvu podsuknju. »Ja u ga se riješiti.« Omotao se ku nim ogrta em i prišao k prozoru. Ispod se dvorište uskomešalo: konji, kola i vojnici hitali su za svojim poslovima na po etku novoga dana. Cordelia je smotala arape i podvezice. Sjela je da obuje cipele na bose noge. »Evo, sad sam višemanje odjevena. Da odem?« »Ne, ekaj.« Prišao je vratima i otvorio ih, pridržavaju i ih rukom dok je provirio niz stubište, a potom na obje strane hodnika. »U redu je, požuri!« Izjurila je kroz vrata i ispružila ruke da ga poljubi. Bio je pripravan za brzi oproštajni zagrljaj, no ona mu je bacila ruke oko vrata, uhvatila ga za kosu i sagnula mu glavu prema svojoj onom svojom strastvenom vatrenoš u od protekle no i. Htio se predati, ali je znao da ne može. Još je uvijek držao otvorena vrata i gotovo se grubo otrgnuo iz njezinog zagrljaja. »Za Boga miloga, Cordelia! Imamo manje od jednog sata.« Izgurao ju je kroz vrata i brzo ih zatvorio za njom. Ona se zakikotala i otplesala niz stube. Unato besanoj i izuzetno energi noj no i, bila je puna snage i života. Pred njom je bio cijeli dan u Leovom društvu, nije važno što e biti na konjima. Napravila je grimasu sjetivši se jahanja. Jahanje ju je obi no ispunjavalo radoš u. Mathilde e znati kako može ublažiti bol i uko enost. No nije imala Mathildu, samo glupu, ali dobronamjernu Elsie. No ona e iz svega izvu i samo najbolje, vrsto je obe ala sebi. Mathilde bi to ekivala od nje, a ova jadna situacija ne e trajati dovijeka. Oni e zajedno pobijediti Michaela. Kad je skrenula u hodnik koji je vodio prema njezinim odajama, naletjela je na sobaricu koja joj se naklonila i pomalo znatiželjno pogledavala neurednu gospu koja odjevena u ve ernju haljinu u rano jutro posr e na visokim potpeticama. Cordelia joj se vedro nasmiješila, ali je ipak pri ekala da ode prije nego što je ušla u svoje odaje. Salon je bio prazan. Rekla je Elsie da je ne mora ekati, a ako je monsieur Brion vidio da se nije vratila, diskretno se pobrinuo da je nitko ne primijeti kad se vrati. Ušuljala se u svoju sobu, skinula odje u i odbacila je u kut, navukla preko glave no nu košulju i sko ila u hladan krevet. Ispružila je ruku i povukla uzicu zvona, potom legla, navukla pokriva i vrsto zatvorila o i. »Elsie, potrebna mi je kupka«, izjavila je nekoliko minuta kasnije kad se, gotovo bez daha, pojavila sluškinja nose i pladanj s doru kom. »Moram u lov za sat vremena i potrebna mi je vru a voda.« Odgrnula je pokriva dok je govorila i sko ila na noge. »Požuri, djevojko.« Elsie se naklonila i nestala. Cordelia je nalila vru u okoladu u šalicu i gladno navalila na doru ak. Bila je gladna kao da danima nije jela. Debele kriške šunke stavljala je me u dva komada raženog kruha i pohlepno gutala dok je Elsie marljivo punila porculansku kadu, izlijevaju i u nju mjedene vr eve kipu e vode. Cordelia je preturala po Mathildinim vre icama ljekovitog bilja, pokušavaju i po mirisu na i one koje je njezina dadilja koristila za opuštanje miši a. »Ove e biti dobre.« Pobacala je trave po površini vode i s drhtajem zadovoljstva uronila u vodu. »Oh, ovako je bolje. Elsie, izvadi moju odje u za jahanje. Onu od smaragdnog baršuna i trokraki šešir s crnim perom.« etrdeset i pet minuta kasnije, osje aju i se neizmjerno bolje, pridružila se lova koj družini koja se okupljala u vanjskome dvorištu. Njezin je konjušar držao Lucette. Leo je ve
139
GIGA bio na svome konju i pio iz aše koju mu je pružio lakaj. »Dobro jutro, kneginjo. Vjerujem da ste dobro spavali.« »Jesam, hvala, jako dobro, gospodine.« Vedro se nasmiješila, stavljaju i nogu u izmi na dlanovi svoga konjušara. »Nije li divno opet jahati u lovu, Cordelia?« Toanetin uzbu eni povik dolazio je iz kraljevske svite koja se okupljala nekoliko metara dalje. »Morate do i i jahati s nama.« Cordelia je dobacila Leu žalostan i razo aran pogled i pokorila se Toanetinom pozivu. Kralj ju je veselo pozdravio, prijestolonasljednik joj je odvra enog pogleda samo kimnuo glavom. Toaneta je blistala. Lovac je puknuo u rog i gomila šareno odjevenih jaha a je uz zveckanje srebrnih uzda i svjetlucanje mamuza krenula pod ranim jutarnjim suncem u gustu šumu koja je okruživala Versailles.
140
GIGA
Devetnaesto poglavlje Široka skupina jaha a prolazila je kroz drve e prošarano zelenom i zlatnom bojom kad bi sunce zasjalo kroz mlado liš e. Miris prijašnje kiše uzdizao se s trave zgažene kopitima stotina konja. Vitki i elegantni lova ki psi laju i su tr ali ispred skupine, njihov ih je nadstojnik slijedio na snažnom poniju. Goni i su udarali štapovima po grmlju, istjeruju i ptice pred vješte strijelce, tjeraju i košute i ze eve pred pse. Prvih je sat vremena Cordelia jahala u kraljevskoj skupini s Toanetom, a kad je prijestolonasljednik dotjerao konja uz svoju nevjestu i zapo eo pompozan govor, diskretno se ispri ala i zaostala. Izgleda da je prijestolonasljedniku trebala sva hrabrost koju je mogao skupiti da se bolje upozna sa svojom ženom. A Cordeliji nije trebala nikakva hrabrost da se pridruži Leu koji je jahao tik iza njih. Pozdravio ju je skidanjem šešira i izgovaranjem formalnosti: »Vjerujem da uživate u jahanju, kneginjo.« »Neizmjerno. Predivan je dan«, odvratila je istim na inom. »Ve sam ubila dva fazana«, dodala je uz slabo skriveni trijumf koji je obi no slijedio nakon njezinih kockarskih pobjeda. No sigurno nije mogla varati s lukom i strijelom, pomislio je. Strijelci bi odapeli strijelu u metu, ptica bi mrtva pala na tlo i psi bi je donosili ili bi ih skuplja i spremali u torbe. »Dakle, tako«, rekao je, zabavljaju i se. »Dobro ga ate, samo ste malo neskromni.« Zakikotala se i namjestila još jednu strijelu u luk koji joj je po ivao na sedlu. Jednom je rukom držala uzde, luk i strijelu drugom. Stav joj je bio siguran i ukazivao je na iskustvo i vještinu. Glas joj je prešao u urotni ki šapat. »Leo, možeš li se sjetiti nekog razloga zbog kojega prijestolonasljednik još uvijek nije konzumirao svoj brak?« »Što?« Nije mogao vjerovati. »Istina je. Jadna Toaneta više ne zna što da radi. Svake je no i napusti na vratima. Jedan od njegovih dvorana je rekao kralju, jer je ju er kralj o tomu razgovarao s njom. Zato je bio došao u njezin budoar kad sam ja bila bosonoga i odjevena u ku nu haljinu. Rekla je da je bio veoma diskretan i pažljiv, ali da joj je bilo tako neugodno priznati da ne zna što nije u redu.« »Dragi Bože! Siroto dijete, što bi ona i mogla znati o tim stvarima? Možda mu je potreban lije nik.« »Da, rekla je da e kralj narediti pregled. I tako eka kao na iglama da vidi što e biti. Ona mora zanijeti.« »Naravno«, gorljivo se složio Leo. Shva ao je realnost braka jednako kao i najniži pripadnici pariške svjetine. Što ako Cordelia ve nosi Michaelovo dijete? Trudio se zanemariti to pitanje, ali ne zadugo. Ako Cordelia podari Michaelu sina, možda, ali samo možda, Michael bi bio spreman predati svoju ženu u zamjenu za muškog potomka. U zemlji mašte možda bi bio spreman dati i ženu i ženske potomke u zamjenu za muškog nasljednika. No kako bi se Cordelia odrekla vlastitog djeteta? Kako bi ijedno od njih dvoje moglo i pomisliti na to da dijete ostave u rukama takvog ovjeka? A Michael bi pretražio i nebo i zemlju da vrati muško dijete. Nikada ne bi imali sigurnosti ni mira, osim da žive izvan društva, u svijetu u kojemu bi djeca bila lišena svojih prava ste enih ro enjem, u kojemu ne bi mogla tražiti svoje zakonito mjesto pod suncem pa stoga ne bi mogla imati nikakvog izbora ni kad odrastu, primjerice da li e se i s kime vjen ati. Ostali bi bez imovine. Kako može bespomo na i nedužna bi a osuditi na takvu budu nost? Ali kako može osuditi i Cordeliju da do smrti živi u rukama kneza Michaela? Najprije ono što je najvažnije! Obuzdao je galopiraju e misli da ih slu ajno ne izlane. Ako je trudna, taj e most prije i kad do u do njega. Jaha i su skrenuli na veliku istinu na kojoj ih je ekala skupina ko ija. Madame Du 141
GIGA Barry je, drže i uzde, dražesno sjedila na ko iji otvorenog krova, njezine dame uz nju. Kralj je zategnuo uzde i pozdravio je. Prijestolonasljednik je kimnuo djedovoj ljubavnici. Prijestolonasljednica je okrenuli glavu na drugu stranu. »Oh, Toaneta, ponašaš se tako glupo«, ogor enim je šapatom rekla Cordelia i prekinula Leove misli, »Zašto? Što radi?« Leo je odjednom postao svjestan šaputanja oko sebe. »Odbija pozdraviti Du Barryjevu. Kaže da ne e podržavati nemoralno ponašanje na dvoru. Pogledaj je, sjedi ondje kao neka uštogljena opatica na orgiji!« Leo je odmahnuo glavom i smirio uznemirenog konja. Pogledao je dolje da vidi što je to uznemirilo životinju i ugledao malog odrpanca kako se plaho približava konju. »Što to radiš?«, strogo je upitao. De ko je odmahnuo glavom. »Ništ`, gospon. Samo jako volin konji.« Dirljivo je pogledao Cordeliju. Njegovo ispijeno malo lice upalih o iju i zamazano blatom izgledalo je kao lice odrasle osobe smežurano od izgladnjelosti. »Jesi li gladan?«, impulzivno ga je upitala. Dijete je potvrdno kimnulo i obrisalo šmrkav nos rasparanim rukavom. »Evo.« Sagnula se da mu stavi nov na prljavi dlan. Prsti su se zatvorili poput pandži i potom je otišao, probijaju i se kroz mnoštvo konja, saginju i se i izbjegavaju i njihove potkove i lova ke udarce bi em. »Siroti mali crvi «, rekla je Cordelia. »Jesi li se ikada zagledao u njihova lica... mislim, lica puka? Izgledaju tako beživotno, tako beznadno. To nikad nisam zamijetila u Austriji.« »Ni u Engleskoj«, odvratio je. »Ima siromašnih, naravno, ali obi ni ljudi nisu toliko beznadni.« »Pitam se je li i Toaneta to zamijetila«, razmišljala je naglas. »Oh, ini se da me zove. Nadam se da ne o ekuje da u cijeli dan jahati s njom.« Odvela je konja do mjesta na kojemu je, malo po strani od brbljave skupine oko ko ije madame Du Barry, sjedila Toaneta. »Razgovaraj sa mnom«, rekla joj je žurnim šapatom. »Nitko ne obra a pažnju na mene, svi razgovaraju s tom bludnicom!« »Ta je bludnica kraljeva ljubavnica«, blago ju je podsjetila. »Slu ajno ima više utjecaja na dvoru od tebe, draga moja prijateljice.« »Oh, odlazi«, razdražljivo je rekla. »Ako me namjeravaš koriti, ne želim razgovarati s tobom.« Cordelia je znala da e napad mrzovolje ubrzo nestati i da e za nekoliko minuta njezina prijateljica požaliti i ispri avati joj se, ali je samo kimnula glavom i otišla, odlu na da prijestolonasljednicu ostavi njezinim vlastitim mislima. »Ššš. Gospoja!« Siktanje je dolazilo iz gustog drve a sa strane istine. Zategnula je uzde i pred nju je izletio onaj deran od maloprije. »Moja j' mater smrtno bolna, gospojo«, rekao je. » eš do ' da njoj pomoreš.« »Dat u ti malo novca...« Dijete je snažno odmahivalo glavom. »Ne, nofca, gospojo, treba njoj pomo .« Prosjak koji odbija novac! Nešto neobi no. Znatiželjno mu je dala znak da je vodi i krenula za njim u šumu. Hodao je tik ispred Lucette koja je pažljivo kora ala kroz gusto grmlje. Dje ak je odjednom nestao. Zategnula je uzde i ogledala se oko sebe. Zazvala ga je, ali je ula samo kljucanje djetli a i graktanje vrana. Drve e je imalo gustu krošnju, sunce se jedva probijalo kroz gusto liš e, a zrak je bio zasi en mirisom mokre mahovine i trulih listova. Po ela se osje ati nelagodno. inilo se da se i Lucette osje a isto jer se uznemireno vrpoljila i dizala elegantnu glavu da onjuši zrak. »Do i, idemo natrag. Izgleda da me
142
GIGA prevario.« Podbola je kobilu da se okrene. Iz šume su je tako brzo zasko ila dvojica muškaraca, da je jedva imala vremena udahnuti zrak. Jedan od njih primio je Lucetteine uzde, drugi Cordelijin stremen. Lucette je bila previše dobro istrenirana da bi se pokrenula bez naloga, ali je nji-štala i kolutala o ima. Cordelia nije ni trenutak oklijevala. U ruci je držala luk, struna mu je bila dobro zategnuta, pa je nizom vještih pokreta odapela strijelu. Muškarac koji je držao Lucettine uzde je riknuo i pao na tlo kad mu se strijela zabila ispod klju ne kosti. Druga je strijela bila jednako brza i precizna kao i prva. Muškarac koji je držao stremen spustio je ruku i glupavo zurio u strijelu koja mu se zabila u nadlakticu. »Ustani, Lucette, odmah!«, naredila je i kobila se osovila na stražnje noge, dok je prednjima udarala po zraku. Ona dvojica su pala na koljena. Užas im je bio na licima, o i divlje od straha dok je Lucette pred njima mahala prednjim kopitima. »Bože dragi na nebesima!« Lova ki je nož ve bio spreman u Leovim rukama dok je njegov škopac galopirao prema njima. Trava, zemlja i gran ice letjeli su ispod njegovih kopita. »Pakla mu!« Leo je zategnuo uzde i Jupiter je stao. Cordelia je uspjela osoviti Lucette na sve etiri noge. »Drumski razbojnici«, rekla je. Glas joj je drhtao sada kad je prošla kriza. »Mali me je dje ak odveo ovamo, zatim je nestao. Pretpostavljam da su me htjeli oplja kati.« »Vidio sam kad si se udaljila.« Leo je sišao s konja i stajao nad onom š urenom dvojicom. »Nas pustiš, gospon?«, molio je stariji. » e nas sigurno obesiti.« »Milosrdna smrt u usporedbi s onime što ste kanili u initi ovoj gospi«, hladno je rekao, prelaze i prstom po oštrici noža. »Ne, nismo ju tili ubit, gospon! Samo ju bacit s konja.« Glasnogovornik se polako povla io, kao da bi mogao pobje i ledenom pogledu visokog i vitkog Engleza. »Pusti ih, Leo.« Iznena eno se okrenuo. »Da ih pustim? Sam Bog zna što su ti kanili u initi.« »Skapavaju od gladi«, rekla je. »I obitelji im skapavaju od gladi. Ono siroto dijete vjerojatno pripada nekomu od njih.« Posegnula je u džep i izvadila kožnatu kesu. »Evo.« Bacila ju je na tlo izme u dvojice muškaraca koji su nastavili samo zuriti u nju, kao da nisu mogli vjerovati svojim o ima. Ovo je u ovim okolnostima bila posve logi na reakcija, pomislio je Leo. Vratio je nož u korice i popeo se na konja. Rana od strijele nije lagana dakle ne e pro i posve nekažnjeno. »Predlažem da sljede i put zauzdaš svoje filantropske porive«, rekao je Cordeliji kad su izašli iz šume. »Odrpana djeca imaju žalac na repu.« »To nije njihova krivnja«, odrješito je rekla. Pogledao ju je, misle i koliko ga je puta uspjela iznenaditi. Imala je jednako mnogo faceta kao i dijamant. I jednako tako dragocjenih. Kad je pomislio na ono što joj se moglo dogoditi, krv mu je navrla u lice. No inilo se da je boginja lova Dijana savršeno sposobna brinuti o sebi. Ipak je bila prili no blijeda, a primijetio je i da joj se ruke, kojima je držala uzde malo tresu. »Vratimo se u dvorac.« »Ne emo se vratiti k lovcima?«, iznena eno ga je pogledala. »Mislim da ti je bilo dovoljno uzbu enja za jedan dan.« »Nisam ja takav mekušac«, ogor eno se usprotivila. »Malo sam potresena, ali to je sve. I uop e nisam povrije ena. Do i. Utrkivat emo se. Ubrzo emo za uti rog.« I jurnula je galopom dolje niz stazu. Leo je trenutak oklijevao, potom krenuo za njom. Izgledala je neozlije eno, ali ga je izjedalo nešto u vezi s cijelim tim incidentom. Drumske razbojnike koji vrebaju u Versajskoj
143
GIGA šumi gdje lovi kraljevska svita o ekivala je samo krvnikova om a. A i lovci bi im bili slab plijen - malo je tko nosio novac i nakit u lovu na jelene. Ne, ovdje je bilo nešto jako, jako udno. *** Amelia, Sylvie i madame De Nevry putovale su u ko iji koja se tandrkala iza kneževe. Djevoj ice su bile toliko uzbu ene da su se jedva uspijevale kontrolirati. Samo su ih guvernantini mra ni pogledi i obe anje da e sve re i njihovom ocu spre avali da ne kleknu na sjedalo i gledaju van kroz prozor u o aravaju u prirodu i ljude uz koje su prolazili. Sjedile su jedna do druge, stiš i jedna drugoj ruku, dok su im se noge njihale sa sjedala, a o i blistale od uzbu enja. Guvernanta je napokon zadrijemala pa su se popele na sjedalo i gledale kroz prozor uzbu eno se došaptavaju i. Šapat im je bio veoma tih da ne bi probudile guvernantu koja je hrkala i koja se nije probudila sve dok ko ija nije ušla kroz veliku pozla enu kapiju u vanjsko dvorište Versaillesa. Uspravila se i drhtavim rukama popravila periku koja joj je kliznula sa strane. Djevoj ice su nevino sjedile preko puta drže i ruke u krilima i zure i svojim bistrim plavim ima u nju. Zakašljala se, otpila brzi gutljaj iz svoje ploške i pogledala kroz prozor. Nikad još nije vidjela Versailles pa je u udu zurila u veli anstveno zdanje zlatnih zgrada, njihove crvene krovove i kapke koji se blistali na ve ernjem suncu. Djevoj ice su isko ile iz ko ije im je lakaj spustio stube, ni ne obaziru i se na ruku koju im je pružio napudrani lakaj. Zurile su u nevjerici. Sylvie je polako uhvatila sestrinu ruku. Osje ala se poput mrava kojega je jednom promatrala kako mukotrpno puže po podu u ionici. Amelia joj je vrsto stisnula ruku, prestrašena veli inom dvorišta koje se prostiralo pred njima prema golemom zlatnom dvorcu. Kneževa je ko ija stigla prva pa je knez stajao malo podalje od svoje djece i razgovarao s monsieur Brionom kojega je o dolasku gospodara obavijestio glasnik. Michael je pogledao preko ramena u svoje k eri. Izgledale su tako sitne i prestrašene, kao što su i trebale biti, pomislio je. Ovo nije bilo mjesto za dvoje male djece. »Odvedite ih«, rekao je Brionu. » uo sam da su im pripremljene odaje.« »Da, jesu, gospodine. Sama je kneginja nadzirala ure enje, uz odobrenje prijestolonasljednice.« »Vjerujem da je kneginja dobrog zdravlja?« Glas mu je bio ljubazan dok je uzimao prstohvat burmuta. »Savršenog, uvjeren sam, gospodine.« Michael je naglo kihnuo. Obrisao je nos maramicom. » uo sam da je danas bila u lovu.« »Jest, gospodine. uo sam da je imala jako dobar dan.« Teško je mukom zatomio svoje razo aranje. »Je li se kralj vratio iz lova?« »Prije sat vremena, gospodine.« »Onda u ga odmah posjetiti.« Otišao je, ni ne osvrnuvši se na k eri i njihovu guvernantu. Dvor je bio okupljen u službenim prostorijama. Nad kartaškim se stolovima razgovaralo o uspjesima u lovu. Kralj je podigao pogled sa svoje omiljene igre, lansqueneta, kad se knez pred njim naklonio. »Ah, kneže, vidim da ste se vratili s puta. Doveli ste djecu? Madame prijestolonasljednica jedva eka da ih upozna.« »Trenutno su sa svojom guvernantom, gospodine, ali e sa zadovoljstvom pri ekati
144
GIGA prijestolonasljednicu.« »Oh, da, naravno. No mislim da želite na i svoju ljupku suprugu. Bila je s nama u lovu. Izvanredan je strijelac. Veoma smo impresionirani... oborila je najmanje dvije ptice.« Ljubazno je kimnuo knezu, što je zna ilo da ga otpušta. Michael je tumarao prostorijama, pozdravljaju i poznanike i slušaju i zanimljive tra eve. ovjek je mogao ispasti iz toka u ovom leglu skandala i ako je bio odsutan samo jedan dan. Cordelije nije bilo za stolovima, iako je prijestolonasljednica živahno igrala sa svojim damama. Uzeo je ašu vina s pladnja koji je držao lakaj i prišao velikim prozorima koji su gledali na vrtove. Svjetla na tobožnjim venecijanskim prozorima uz kanal upravo su se upalila. Šeprtljavi glupani! Plan mu je propao. Nije tražio od njih da bilo što smišljaju sami, morali su samo po preciznom opisu prepoznati svoj plijen i doslovno slijediti njegove upute. Jednostavan pad i udarac u glavu. Nekoliko bi sati ležala na šumskom tlu dok se ne primijeti da je nema i tada bi se krenulo u potragu za njom. Kako su mogli ne uspjeti? »Pretpostavljam da su moje ne akinje veoma uzbu ene u svom novom boravištu.« Michael se okrenuo. Leo mu se prijateljski smiješio. Prokleta budala, gnjevno je pomislio Michael. Vjerojatno je mislio da je dvorac savršeno mjesto za njegove ne akinje. Blesavi glupan nije ni na trenutak pomislio na razoran u inak koji takav nasilni prekid može imati na njihovu pomno sre enu rutinu. Nije imao nimalo strpljenja razmjenjivati isprazne dosjetke o situaciji u kojom su ga tako o ito izigrali, iako za to nije mogao okriviti Lea. Naklonio se i promrsio kroz zube: »Vjerujem da e njihova guvernanta znati obuzdati neprimjereno uzbu enje«, i otišao. Leu je od gnjeva uzavrela krv. Michael o ito nije bio sretan ovjek i nakanio je svoju zlovolju iskaliti na Cordeliji. Pogledao je sat na lancu. Pet sati. Žene u Parc aux Cerfsu pripremaju se za no . No sada još nisu imale posjetitelja. Sad bi bio zgodan trenutak da sazna je li Tatiana ve imala priliku razgovarati sa svojim šurjakom o nabavci lažne putovnice. Kipte i od hladnog bijesa, Michael se uputio prema svojim odajama, pretpostavljaju i da se tamo nalazi njegova supruga, zdrava i svojeglava kao i uvijek. Zatekao ju je za ogledalom u njezinoj garderobi kako zuri u svoj odraz. Ustala je im je ušao i naklonila mu se. »Dobra ve er, gospodine.« Nije se osvrtao na hladan pozdrav. »Bili ste jutros u lovu?« »Imala sam uspjeha s lukom i strijelom«, rekla je i opet sjela za ogledalo, prekriživši ruke u krilu S prividnom pozornoš u koja nije mogla nikako prikriti drskost. »Kralj mi je udijelio kompliment.« »Ništa se neobi no nije dogodilo?« Blijede su je o i probadale poput igala dok je ekao njenu reakciju. Brzo je odlu ila. Ako mu kaže za pokušaj plja ke, mogao bi zatražiti potragu za razbojnicima i ne bi pokazao nimalo milosti ako ih prona u. Iako nije nimalo mario za svoju ženu, ponos mu ne bi dozvolio da takav zlo in protiv njegove obitelji pro e nekažnjeno. Slegnula je ramenima. »Ništa neobi no, gospodine.« U blijedim mu je o ima bljesnulo pakosno razo aranje. S jetkim je zadovoljstvom rekao: »Lov nije bezazlena igra. Po injem misliti da bi bilo najbolje da odustanete.« Zurila je u njega, izraz joj je bio upravo onako zaprepašten kako se i nadao. »Da odustanem, gospodine?« »Ako ste trudni, to bi bilo pametno«, rekao je uz okrutan osmijeh. »Ne bih htio dovesti u opasnost svog nasljednika.« Nije znala je li trudna ili ne, ali je znala da je mu i i da uživa u tomu. Može ga poraziti jedino ako mu ne pruži to zadovoljstvo da je vidi nesretnu. »Sigurna sam da vi znate najbolje, gospodine«, rekla je ravnodušno slegnuvši ramenima. »Djeca su smještena u njihovim odajama. Želite li ih vidjeti?«
145
GIGA Ovo je bilo uspješno udaljavanje od teme. Michael je pocrvenio od gnjeva. »Ne želim. Tako er nalažem da cijelo vrijeme budu sa svojom guvernantom, osim kad ih pozove neki lan kraljevske obitelji. U tim ete ih prilikama vi pratiti, ali e i vas pratiti stražar.« »Stražar, gospodine?« Obrve su joj se od iznena enja podigle sve do ruba kose. »Kakva bi to opasnost mogla vrebati u Versaillesu?« »U init ete kako kažem, jeste li razumjeli?« »Naravno, gospodine.« Ustala je i opet se naklonila, zra i drskoš u pa je koraknuo prema njoj stisnutih usana i podignute ruke. Zatim je naglo stao i nasmiješio se svojim zmijskim osmijehom. »Riješit u to kasnije, kad vam do em ve eras, madame. Budite spremni.« Potom se okrenuo na peti i otišao. Oni poznati drhtaji straha pojavili su joj se opet u trbuhu, ali ih je odlu no ugušila. Imala je Mathildinu bo icu. Michael bi uvijek popio ašu konjaka prije nego što bi došao k njoj. Uvijek bi imao ašu u ruci dok bi stajao nad njezinim krevetom i promatrao je kako leži i eka ga, bore i se da suzbije strah. A ta je borba uvijek bila uzaludna. Nikad više. Odsad nadalje on od nje ne e dobiti ništa drugo osim drhtaja straha. I ve eras e iskoristiti Mathildin napitak.
146
GIGA
Dvadeseto poglavlje Michael je ušao u svoju garderobu netom prije pono i. Zaklju ao je vrata za sobom, a potom i vrata koja su vodila u garderobu njegove žene. Otklju ao je mjedeni lokot na okovanoj željezom škrinji i izvadio knjigu u grimiznom uvezu - što je bio veliki kontrast sumornim uvezima njegovih dnevnika. Prevrtao je knjigu u rukama, prolaze i prstom po zlatnim slovima na njezinom hrptu: avolji ljekarnik. Veoma korisno djelo. Ako je nesretan slu aj propao, mogao bi ovdje na i nešto što e teško onesposobiti njegovu ženu, toliko je onesposobiti da e se morati odseliti iz Versaillesa. Uvijek je bolje kad sam sre uješ stvari, pomislio je. Vjerovanje da e oni petljavi glupani provesti njegove jednostavne upute o ito je bilo uzaludno. Nije želio da njezina bolest i najmanje sli i Elvirinoj. Možda nešto poput trovanja hranom. Ne smrtonosno, samo jako neugodno. Ali ne smije biti nešto što bi moglo naštetiti mogu oj trudno i. S treskom je zaklopio knjigu, vratio se do škrinje i okrenuo klju u lokotu. Zatim je otklju ao vrata garderobe i pozvonio komorniku. Iz garderobe njegove žene dopirala je tišina. Insistirao je da je otprati u njihove odaje im je kraljevska obitelj otišla s ve ernjeg koncerta, tako da je znao da je sada ve u krevetu, nakon Elsine nestru ne pomo i. Leži i eka ga, znaju i da ga je ranije uvrijedila. Znaju i što je o ekuje. U preponama je osjetio uzbu enje. »Konjak!«, naredio je pucnuvši prstima kad se pojavio njegov komornik. Pohlepno ga je ispio i osjetio kako ga žestoki alkohol smiruje. Kad jednom bude odveo Cordeliju iz Versailllesa, ostalo e biti lako. Mora je odvojiti od svih njezinih prijatelja, svih koje je otprije znala. Posebno od prijestolonasljednice. Mo i e veoma jednostavno presretati njezina pisma, a kad bude posve izolirana, tada e s njom mo i slobodno u initi što god ga volja. Odjednom se namrštio. Leo Beaumont bi se mogao pokazati nezgodnim. Mogao bi postavljati nezgodna pitanja ako iznenada ne bude mogao stupiti u kontakt s Cordelijom. No s njim e lako. Njega su zanimala samo djeca. Dobacit e mu par sitnica o djevoj icama da mu skrene pažnju i pobrinuti se da Cordeliju vidi jedino kad bude pod njegovom prismotrom. Leo je bio lakovjeran, s njim e lako. *** Leže i budna širom otvorenih o iju, Cordelia je ula Michaelovo zvono. U inilo joj se da joj se koža smežurala oko kostiju. Ostat e sa svojim komornikom petnaest minuta, možda dvadeset, a onda e do i k njoj. Ruka joj se lagano tresla dok je na vratu zakop avala spava icu s visokim ovratnikom. Besmislen pokret, znala je, ali podsvjestan. Kad je ju er poslijepodne vidjela Mathildu, njezina joj je dadilja rekla da napitku za spavanje treba pola sata, možda tri etvrt, da po ne djelovati. Michael je bio krupan ovjek. Pola sata je više nego dovoljno vremena da Michael izvrši svoju kaznu, žalosno je pomislila. No ono što se ne može promijeniti, treba izdržati. No as e mo i samo jednom nasrnuti na nju pa, ako se usredoto i na to, mo i e to podnijeti. Ne može biti gore od onoga što je ve podnijela. No drhtaji u trbuhu su se poja ali dok je osluškivala kako se njezin muž i komornik kre u pred vratima. Dlanovi su joj bili skliski od znoja, srce joj je udaralo kao divlje. Kad su se vrata njezine sobe otvorila i snažan se lik njezinog muža pojavio na vratima osvijetljen svjetlom iz druge sobe, obuzeo ju je potpuni mir. Prstima je stiskala bo icu, kažiprstom i palcem lagano otvorila ep. Michael je ušao u sobu i za sobom zatvorio vrata. Kliznula je s kreveta dok je prelazio 147
GIGA sobu nose i svoju ašu s konjakom. Stala je uz krevet, preplašeni joj je smiješak podrhtavao na usnama. »Dobrodošli, supruže.« Zapanjio se. Bio je ovjek koji se držao ustaljenih navika i obreda i Cordelia ga je trebala ekati u krevetu. Tada su mu se usne iskrivile. Ovo pokazivanje straha i kajanja vjerojatno je bila molba za blagost. Molba unaprijed osu ena na propast, no svejedno se ugodno iznenadio. Prišao joj je i stao uz nju. Spustila je pogled pred tim hladnim, nemilosrdnim i okrutnim o ima. Zadrhtala je. Tišina se protezala u beskona nost dok je osje ala kako je sa svakim trenutkom sve više obuzima užas. Odložio je ašu na no ni ormari , objema je rukama uhvatio za kosu, bolno joj provla i prste kroz uvojke i spustivši svoja usta na njezina u zagušljivoj i uvredljivoj travestiji poljupca. No jedno joj je vrijeme samo držao glavu. Naprezala se da ostane bistre glave kad ju je za-pahnuo njegov mošusni vonj. Ruke je naslijepo pomakla sa strane. Ranije je zapamtila mjesto na koje je odložio ašu. Prstima je napipala njezin rub. Po prilici je nakapala tri kapi, iako nije bila sigurna koliko je isteklo iz bo ice. Mathilde je rekla da napitak nema ni okusa ni mirisa, ali to se odnosilo na samo tri kapi. Ako je ulila previše, možda e on primijetiti. Ali nije si mogla priuštiti da ulije premalo. Prstima je petljala po epu, a potom sakrila bo icu u nabore spava ice te mu pružila ono što je htio - otpor. Borila se da do e do zraka, da oslobodi kosu od tog pakosnog provla enja njegovih prstiju. On je naglo podigao glavu. Okrenuo ju je i bacio potrbuške na krevet. Zadržala je dah. Stavio je koljeno na njezina le a i pridržavao je tako dok nije u jednom gutljaju ispraznio svoju ašu. Ruka s bo icom ostala joj je zarobljena ispod nje. Zabacio joj je spava icu i ušao u nju, a ona je vrsto zatvorila o i i zubima zagrizla nabor pokriva a i grizla ga da uguši bolne krikove. Ubrzo e biti gotovo... Pola sata kasnije ležala je i osluškivala njegovo disanje. Od njegove se težine toliko uleknula perina do nje, da se morala vrsto držati da se ne otkotrlja u udubinu do njega. Mogla se zakleti da mu se disanje promijenilo. Prije je bilo laganije, a sada se produbilo, postalo nekako hroptavo. Osjetila je da mu se promijenilo i tijelo, kao da je postalo nekako teže, mlitavije. Oprezno ga je dodirnula. Koža mu je bila ljepljiva. Nije se pomaknuo. Odmaknula je zavjese na krevetu, puštaju i unutra mjese inu koja je dopirala kroz prozor. Još se uvijek nije pomaknuo. Pridigla se na ruku i nagnula nad njega, promatraju i mu lice. Kao da je gledala masku, ni trzaja. Dodirnula mu je usta. Nikakve reakcije. Sa srcem u grlu, kliznula je s kreveta. On se još uvijek nije ni pomaknuo. Zavukla je ruku ispod perine na svojoj strani i napipala klju od škrinje. Srce joj je tako glasno udaralo da ju je za udilo kako ga nije probudilo. Izgleda da je Mathilde dobro obavila posao. Mali joj je klju ležao na dlanu kad se odmaknula od kreveta, o iju prikovanih za spodobu koja je tamo ležala. Uz iznenadno podrigivanje, Michael se prevrnuo na bok i zakopao lice u jastuke. Osjetila je mu ninu. Disanje mu se opet produbilo, hrkanje je odjekivalo sobom. Nepokretno je stajala kraj kreveta okre i klju u ruci i gledaju i u Michaela, licem još uvijek zakopanim u jastuke. Iako prigušeno jastucima, njegovo je hrkanje ipak odjekivalo cijelom prostorijom. Ne e se probuditi još satima. Ako je ovo kanila u initi, onda je to moralo biti sada. Potr ala je preko spava e sobe i kroz svoju garderobu u Michaelovu. Zatvorila je vrata i upalila svjetiljku, podesivši stijenj na najniže, potom se spustila na koljena ispred škrinje. Klju je kao podmazan ušao u lokot. Okrenula ga je, ula tihi klik kad se lokot otvorio. Podigla je poklopac. Sadržaj škrinje izgledao je posve isto kao i zadnji put - knjiga o otrovima stajala je na vrhu njegovih dnevnika. Rukom je posegnula za dnevnikom iz 1764. godine - godine dana prije Elvirine smrti. Drhtavim je prstima otvorila prvu stranicu.
148
GIGA Knjiga joj je s treskom pala na pod kad je iz njezine spava e sobe odjeknulo glasno rikanje, kao da zavija ranjena životinja. Znao je. Znao je da netko dira njegovu škrinju. Ali kako je mogao znati? Dragi Bože! Skamenjeno je ekala da izleti kroz vrata i suo i se s njom. Ubit e je. Uši joj je zaglušila još jedna rika, ali on nije dolazio. Polako se pribrala. Uspjela je ustati, iako su joj noge toliko drhtale da su je jedva odvele do vrata spava e sobe. Malo ih je otvorila i zavirila. Strah ju je toliko preplavio da je pomislila kako e joj srce stati. Michael je sjedio na krevetu golih grudi i razdrljenog ogrta a. O i su mu bile širom otvorene. Zurile su u vrata, kao da je fiksiraju tamnim zjenicama. Zadrhtala je, zubi su joj zacvokotali, mu nina joj se nakupljala u trbuhu dok je ekala što e u initi. No on je samo sjedio tamo i zurio. I tada joj je polako po elo svitati da je on ne može vidjeti. O i su mu bile otvorene, ali ju nije vidio. Nije bio budan, bio je u nekoj sablasnoj no noj mori. Toliko joj je laknulo da se skoro srušila na pod. Mathildin je napitak o ito u inio i više od uspavljivanja. Mora da je probudio demone u spava evoj duši. Mathilde je odabrala dobru dozu za takvog ovjeka. Cordelia je opet zadrhtala. Mathilde je imala dalek doseg i izvrstan instinkt za prikladnu kaznu. Vratila se u Michaelovu garderobu, podigla pali dnevnik, sjela na sag i naslonila se na škrinju te po ela itati. Jedini zvukovi u sobi bili su otkucavanje sata i okretanje stranica. Polako je i sa sve ve im užasom itala doga aje iz 1764. godine. Dokumentacija njezinog supruga bila je pedantna. U velja i 1764. po eo je sumnjati u Elvirinu nevjeru. Zabilježio je svaki i najmanji detalj, svaki znak sumnje, svaki trenutak svog uvjerenja. Njegovi pokušaji da je pod ini no u bili su opisani sa svim mu nim detaljima kakve je i sama iskusila. Elvira je patila, ali, ako je vjerovati Michaelovim zapisima, osve ivala mu se tako što je imala ljubavnika. Dan po dan i kamen po kamen gradio je optužbu protiv nje. itanje je dnevnika bilo kao užasno putovanje kroz um ovjeka opsjednutog do ludila uvjerenjem da ga njegova žena ini budalom i rogonjom. A Cordelia nije uo ila nikakav vrst dokaz. Michael ih je vidio... ili ih je izmislio u svojoj lu koj ljubomori? Zaboravila je na vrijeme, na mjesto i na svu opasnost. Spremila je dnevnik iz 1764. i izvukla sljede u godinu. I pro itala o Elvirinoj smrti. Najprije nije mogla vjerovati, a potom su je do srži proželi užas i strava. Svaki stadij Elvirinog propadanja bio je dokumentiran. Povra anje, slabost, gubitak nekada prekrasne kose, strašni bolovi koji nisu prestajali ni uz pomo laudanuma. Opisi njezinih simptoma bili su jednako hladni i bezosje ajni kao i opis onoga što ih je uzrokovalo - otrov i njegova stalna primjena. Zabilježio je svaku dozu koju joj je dao. Tri puta na dan sve do sat prije njezine smrti. Njezina je smrt jednostavno zabilježena: Ove ve eri u 6:30 Elvira je platila za svoju nevjeru. Zatvorila je knjigu i zabuljila se u prazno. Stijenj u svjetiljci je blijedo izgarao, ulje se gotovo potrošilo. Spremila je dnevnik i izvadila knjigu o otrovima. S odbojnoš u ju je prelistala, traže i s užasavanjem otrov koji je ubio Elviru. No, ga enje je prevladalo. Zatvorila je knjigu uz još jedan drhtaj užasa. Osje ala je kao da su joj se prsti zaprljali samim time što ju je dirala. Osje ala se sve prljavija i prljavija prilikom ovog putovanja u mra nu i osvetoljubivu dušu ubojice. Samo joj se jedna misao pojavila u glavi dok je spremala knjigu na njezino mjesto i s hladnim pragmatizmom provjeravala je li sve na svome mjestu. Potom je zatvorila i zaklju ala škrinju. Mora i sebe i djecu odvesti što dalje od Michaela. Ma s kakvom se opasnoš u suo ili prilikom bijega, to ne e biti ništa u usporedbi s opasnoš u s kojom su suoene svake minute provedene pod kneževim krovom. I sve one Leove skrupule o neizvjesnoj budu nosti koju e imati, nestale su kao dašak dima u usporedbi s mogu noš u da uop e ne e
149
GIGA imati budu nost. Bacila je još jedan pogled po garderobi, potom ugasila svjetiljku i ušuljala se natrag u spava u sobu. Michael je ležao na le ima, o i su mu, sre om, bile zatvorene. Sakrila je klju ispod perine i opet navukla zavjese na krevetu. Svitalo je. Leo i muški dvorani uputit e se u šumu u lov na vepra. Michael im se namjeravao pridružiti, ali ga ona ne kani probuditi. Dijelom je poželjela da mu je dala preveliku dozu napitka tako da se nikad više ne probudi. No njegovo je spavanje bilo previše bu no da bi bio blizu smrti. Omotala se u ku ni ogrta i skvr ila u naslonja u, ekaju i da do e prikladno vrijeme da pozove Elsie i Michaelovog komornika. Glava joj je bila jednako hladna i jasna kao mramorna plo a na kojoj je bila urezana svaka rije koju je pro itala. Njezin je problem bio jednostavan. Kako e se suo iti sa svojim suprugom kad se probudi? Kako da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo, kad sada zna to što zna? Ako i najmanje posumnja, ubit e i nju. *** Michael se probudio kad je sunce grijalo svom snagom. Tijelo mu je bilo olovno i ljepljivo, glava teška kao da je prošle no i previše uživao. Na trenutak nije znao gdje se nalazi. Treptao je na jakom svjetlu. Tada je shvatio da je u ženinom krevetu. Mora da je cijelu no proveo s njom. Okrenuo je glavu. Jastuk do njega bio je prazan. Bio je sam u krevetu. Sjeo je... prenaglo za glavu. inilo mu se da mu je ote ena, izudarana, kao da je kamena gromada koju su razbijali pijucima. O i su mu bile krvave, usta suha i odurnog vonja. Pio je konjak prije nego što je otišao u krevet. Ali sigurno nije više nego obi no. Rukama je obuhvatio glavu i pokušao razmisliti. »Budni ste, gospodine.« Cordelijin je glas prekinuo njegove o ajni ke misli. »Jeste li bolesni, gospodine? Ne izgledate dobro.« U hladnom glasu nije bilo ni trunke zabrinutosti. Bolno je podigao glavu. Uz krevet je u blijedom negližeu stajala Cordelia kose raspuštene do ramena. »Koliko je sati?« »Prošlo je devet. Dugo ste spavali.« »Prošlo je devet!« Nikad nije spavao do toliko kasno. »Mislim da ste bolesni, gospodine.« Bezosje ajno ga je promatrala. »Izgledate kao da imate vru icu. Jeste li se negdje prehladili?« »Ne budi apsurdna, ženo. Nikad u životu nisam ni jedan dan bio bolestan.« Odgurnuo je pokriva i ustao. Soba se oko njega zavrtjela, a noge su ga odbijale poslušati. Teško se spustio na rub kreveta i zapitao nije li Cordelia u pravu. Zar je zaista bolestan? »Pozvat u vašeg komornika.« Povukla je uzicu zvona. »Što se dogodilo?«, promuklo je upitao. »Prošle no i? Što se dogodilo« Osjetio je neki nejasan strah koji mu je ispunjavao dušu. Nije znao odakle potje e, ali je osje ao neku hladnu strepnju, kao da se dogodilo nešto užasno, nešto od ega mu je odje a bila ljepljiva. »Pa, ništa neuobi ajeno, gospodine.« Vratila se natrag do kreveta. »Osim što ste poslije zaspali.« Nije mogla obuzdati prezir u glasu, ali je znala da e u ovome trenutku njezina drskost ostati nekažnjena. Michael je bio previše zauzet vlastitom boleš u da bi zapazio njezin ton. Polako je odmahnuo glavom. Nešto nije bilo u redu. Ništa nije bilo u redu. Njegov je komornik pokucao i ušao. »Nešto nije u redu, gospodine? Jutros ste trebali oti i u lov, ali mi niste pozvonili.« Lov. Kako je, dovraga, mogao prespavati zoru? Propustiti jedan od kraljevih lovova? U životu nikad nije u inio nešto sli no. »Daj mi svoju ruku«, grubo je naredio. Ustao je oslanjaju i se na komornikovu snažnu
150
GIGA ruku, na licu mu se ocrtavala nepopustljiva odlu nost da savlada ovu strašnu slabost. »Doru kovat u pun od vru eg mlijeka i gove i bubrežnjak. Zatim e mi trebati pijavice da se izlije im.« Privukao je razdrljene skute ogrta a. Bacio je zbunjeni pogled na svoju ženu i potom oteturao iz Cordelijine sobe uz komornikovu pomo . Cordelia se nemilosrdno nasmiješila. Mora pitati Mathildu koliko e dugo potrajati Michaelova slabost. Ako neko vrijeme bude prikovan za krevet, stvari e se lakše srediti. Pozvonila je Elsie kad je sat na kaminu otkucao pola sata. Muškarci e se iz lova na vepra vratiti oko deset. etiri sata okrutnog sporta bilo je dovoljno ak i za kralja koji je živio za lov. »Izvadi mi sivu haljinu, Elsie«, rekla joj je kad je sluškinja dotr ala, izgledaju i kao i obi no, kao da je otr ala maraton. Obrazi su joj bili purpurni, kosa pobjegla ispod kapice. Naklonila se i nervozno nasmiješila kad je odložila pladanj s Cordelijinim doru kom na stol. »I onu s podsuknju boje vrijeska, milostiva?« »Da, onu koju si ju er zakrpila«, strpljivo je odvratila, uma i svoj brioš u široku plitku šalicu. »A uz nju nosite plave svilene cipele«, trijumfalno je izjavila Elsie. Cordelia se morala nasmiješiti. »Upravo tako.« Zablistavši od zadovoljstva, Elsie je napunila lavor toplom vodom iz vr a i pohitala pomo i svojoj gospodarici skinuti no nu košulju te s prizvukom velike važnosti upitala: »Kako ete danas urediti kosu, milostiva? Da zagrijem željezo za uvijanje?« Cordelia je žurno odmahnula glavom. Posljednji Elsin pokušaj da joj nakovr a kosu završio je s nekoliko osmu enih pramenova. »Pustit u je da slobodno pada, s vrpcom.« U deset je sati otišla u salon gdje je monsieur Brion na konzolnom stoli u slagao najnovije asopise. »Kako je knez?«, nehajno je upitala i bacila brz ispitiva ki pogled na svoj odraz u ogledalu iznad kamina. »Poslao sam po lije nika, gospo. uo sam da je ostao u krevetu«, odvratio je ne trepnuvši. »Ako se bude raspitivao o meni, recite mu da ekam na primanje kod prijestolonasljednice. Ona o ekuje da jutros dopratim k njoj mesdames Ameliju i Sylvie.« »Kako želite, madame.« Naklonio se. Cordelia se nasmiješila. Kimnuli su jedno drugome i onda je majordom pohitao otvoriti vrata svojoj gospodarici. Cordelia je žurila niz stubište onoliko koliko su joj dopuštale visoke potpetice i široki obru i krinoline. Stigla je u vrt i krenula šljun anom stazom te kroz sporednu kapiju koja je vodila u dvorište s konjušnicama. Ovamo e se vratiti lovci. Za pet minuta stigli su prvi lovci klopo i po poplo anom dvorištu. Predvodio ih je kralj. Bili su poprskani blatom i krvlju. Krv se zgrušala na njihovim hla ama i rukavicama, poprskala im lica. Konjušari koji su ih pratili nosili su njihovo oružje, noževe i koplja, koje su koristili u posljednjoj žestokoj borbi s veprom. Borba do smrti, prsa o prsa, sa smrtno ranjenom podivljalom životinjom koju su u kut stjerali ljudi i psi, žele i njezinu krv. Žene nisu odlazile u lov na vepra, držalo se da je previše opasan i previše krvav. Danak koji su pla ali psi i konji esto je bio strašan, mnogi su lovci od ubojitih kljova ostajali onesposobljeni za cijeli život. Ovo je jutro o ito bilo uspješno. Skupina goni a nosila je golemog vepra obješenog na dva kolca, iz vrata mu je curila krv. Psi su u oporu šepali i slinili, ekaju i na svoju nagradu. Smrad krvi bio je gotovo nepodnošljiv. ak je i Cordelia osjetila mu ninu, ona koja je odlazila u lov otkako je prohodala. Leo je došao s drugom skupinom. I on je bio poprskan krvlju, kožnate su mu izme bile prekrivene blatom. Vjerojatno je bio jedan od onih koji su se posljednji suo ili sa životinjom, o i u o i. To je nimalo nije iznenadilo. Iznenadilo ju je to što je poželjela da to opasno i nesmotreno razmetanje hrabroš u ostavi drugima i ostane na sigurnom na svome
151
GIGA konju. »Kneginjo Von Sachsen.« Brzo se okrenula na kraljev pozdrav i duboko se naklonila. Veselo ju je gledao sa svoga konja. »Kakvo li smo predivno jutro imali. O ekivali smo vašeg supruga. Gdje je on?«, upitno je podigao obrve. Graciozno se podigla iz naklona. »Moj suprug se loše osje a, gospodine. Šalje svoje duboko žaljenje.« Kralj se namrštio. »Loše se osje a? Nije valjda nešto ozbiljno?« »Ne, nije, gospodine«, brzo je rekla. Na slabo se zdravlje u kraljevoj prisutnosti prijeko gledalo, smrt je bila zabranjena. Postojalo je pravilo da mrtvo tijelo nikad ne smije biti pod istim krovom s kraljem, a ukoliko netko nije imao dovoljno ukusa pa je umro tijekom no i, uklonili bi ga nevi enom brzinom prije nego što kralj uje za to. »Onda o ekujem da u ga vidjeti ve eras«, izjavilo je Njegovo Veli anstvo, prihva aju i ruku dvorskog konjušara da si e s konja. Cordelia se opet naklonila i udaljila od kralja. Skinuvši iz poštovanja šešir u kraljevoj prisutnosti, Leo je stajao sa strane i udarao bi em po dlanu. »Što je s Michaelom?«, tiho ju je upitao kad mu se približila. »Mathildin napitak. Moram odmah razgovarati s tobom. Veoma je hitno i važno.« Pokušavala je držati pogled uperen u neku daleko to ku na drugoj strani dvorišta, nastoje i suzbiti paniku u svom glasu i trude i se da izgleda kao da samo dokono prikra uje vrijeme. No nije ga zavarala, utroba mu se zgr ila. Panika nije nimalo prili ila Cordeliji. Pogledao je oko sebe, potom rekao: »Oti i u labirint od lovora. Tamo emo se na i.« »Ali im prije, Leo. Moraš brzo do i.« Brzo se udaljila, ostavljaju i ga posve uznemirenog i tjeskobnog. Pogledao je svoje prljave ruke, rasparan i krvlju poprskan ogrta i hla e. Blato mu se skorilo na licu. Morao se presvu i. Privu i e neželjenu pažnju ako se ovakav pojavi u vrtovima. Cordelia je ekala pola sata na ulazu u lovorov labirint. Nalazio se u skrovitom i neobra enom dijelu, na travnatom humku s kojega se pružao lijep pogled na gredice i vodoskoke formalno ure enih vrtova ispod uzvišenja. Vidjet e ako netko dolazi, a oni e biti skriveni u labirintu. Gdje li je on? I kako e mu re i ono što je otkrila? Kako da mu kaže da je njegova voljena sestra blizanka ubijena? Kako e on podnijeti to saznanje i saznanje da ništa nije inio da joj pomogne? Ugledala ga je kako se penje uz humak. Bio je odjeven u saten boje slonova e i ogrta obrubljen paunski plavom. Bio je gologlav, nije nosio ak ni periku ni puder. Unato strašnom razlogu zbog kojega je došla ovamo, osjetila je val žudnje u preponama. Bio je tako lijep. I volio ju je. Povukla se u labirint, izvan vidokruga svakoga tko bi mogao pogledati gore. Bila je predaleko da bi ju se moglo prepoznati, ali bi svaki rizik, ma koliko mali bio, mogao biti koban. Leo je stao na vrhu uspona i nehajno se ogledao naokolo zasjenivši o i rukom, kao da promatra okolinu. Potom se, jednako tako nehajno, uputio u labirint. »Što je?«, tiho ju je upitao. Lice mu je bilo blijedo, pogled miran, glas ujedna en. Cordelia je kršila ruke. Ma koliko se trudila, nije mogla na i prave rije i. »Michael je otrovao Elviru«, napokon je izlanula. »Oprosti, nisam to htjela kazati na takav na in.« Lice mu je postalo strašna maska, o i mra ne rupe, površine i linije glave odjednom su se oštro ocrtavale. »Što si rekla?« Ovlažila je usne. Posegnula je za njegovim rukama, ali ju je on nestrpljivo odgurnuo, što je razumjela, ali ju je ipak povrijedilo. »Sino sam itala Michaelove dnevnike. On pomno bilježi svaki doga aj. Mislim da ima dnevnik o svakome danu otkako je odrastao. itala sam o Elviri...« Zastala je i ispružila ruke s dlanovima okrenutim prema gore, izražavaju i svoju bespomo nost.
152
GIGA »Pri aj mi«, razdraženo je rekao. »Sve ega se možeš sjetiti.« »Mogu se sjetiti svega«, bolno je rekla. »Imam takvo pam enje da zapamtim sve što pro itam. Ono... ono... ono je jako korisno za u enje.« Progutala je knedlu, shvativši da blebe e bez veze. »Po ni.« Po eo je kora ati uskim prolazom izme u visokih grmova lovora dok je ona izgovarala rije po rije iz Michaelova dnevnika. A kad je zašutjela, nastavio je kora ati. Mukla tišina inila se kao bezdan u kojega su polako kliznuli. »Je li... je li Elvira mogla biti nevjerna?« Cordelia više nije mogla podnijeti ovu tišinu. Njegove su mrtve o i oživjele. »Možda«, odsje no je rekao. »Ali kakve to ima veze s njezinim ubojstvom?« »Nikakve... nikakve, naravno. Oprosti.« »Otrov!«, odjednom je prosiktao. »Od svih ostalih opakih sredstava. Slabunjavo, kukavi ko, žensko oružje!« U ovome asu Cordelia nije osjetila potrebu da brani svoj spol. Nije znala što re i ni što u initi. Leo joj je bio posve nepristupa an. Odbijao ju je svakim djeli em svoga tijela. Ona je bila glasnik koji je donio loše vijesti, a takvi su glasnici uvijek ispaštali. No srce ju je boljelo zbog njega, žudjela je da ga dodirne i da mu pruži utjehu, iako je znala da mu ni ime ne može odagnati tugu i gnjev. ak ni snagom svoje ljubavi. »Ostavi me!«, odsje no je naredio ni ne pogledavši je. I ostavila ga je, krenula niz humak i stopila se sa svjetlucavim dvoranima koji su šetali na suncu me u vodoskocima. iju zaslijepljenih suzama, Leo se okrenuo na peti i povukao u skrovit kutak labirinta. Htio je vrištati od gnjeva i tuge, ali je umjesto toga samo nastavio kora ati uskim prolazima izme u visoke lovorove živice i od o aja udarati rukom po dlanu druge. Krivio je sebe. Trebao je znati. Cijeli su život on i njegova blizanka bili neraskidivo povezani. Znali su jedno drugome misli i prije nego što bi ih izgovorili. Još su kao mala djeca znali što ono drugo misli ili radi, ak i kad su bili razdvojeni. Kad je Elvira oboljela od Šarlaha, Leo je bio na školovanju. U no i kad joj je groznica dosegla vrhunac, u asu kad je njegova blizanka lebdjela izme u života i smrti, on se probudio i zatekao se u neobi nom unutarnjem okruženju. U mra nom tunelu na ijem se kraju nalazilo toplo svjetlo. Mu io se, jedva je disao dok se borio da odoli tom svjetlu koje ga je pozivalo. inilo mu se da se bori cijelo njegovo tijelo, da ga nepoznate sile bacaju s jedne strane na drugu, a onda se svjetlo ugasilo, a on se potpuno probudio iscrpljen i okupan znojem, kao da se satima borio u žestokoj bitki. Borio se protiv smrti ruku pod ruku s Elvirom, unato daljini koja ih je razdvajala. A dok je ležala i umirala od Michaelove ruke, on se zabavljao u Rimu i nije osjetio ni trunku nelagode. Kako ju je mogao napustiti? Kako se to moglo dogoditi? Kad je to oslabila i nestala duhovna veza me u njima? Suze su se nekontrolirano slijevale niz njegovo lice dok je sve dublje i dublje zalazio u labirint. Suze krivnje i neopisive tuge. Oboje su znali da se udaljavaju jedno od drugoga, da duhovna povezanost blizanaca uzmi e pred samostalnoš u odvojenih života. Znali su to i prihvatili. No Leo je, prvi put od Elvirine smrti, opet osjetio onu staru duhovnu povezanost. Sada je znao da je uistinu izgubio dio sebe i taj je gubitak osje ao u svojoj krvi, u kostima, u miši ima.
153
GIGA
Dvadeset prvo poglavlje Na prvi pjev ptica u zoru, kad je kraljevska svita odlazila u lov na vepra, Amelia je gurkala svoju sestru da se probudi. Sylvie je otvorila o i i istog se asa posjela. »Gdje smo?« Zbunjeno je zurila u nepoznatu prostoriju s plavim baršunastim zavjesama i pozla enim stropom. Svjež i mirisan povjetarac pirkao je kroz velike otvorene prozore. »U dvorcu, glupa o«, šapnula joj je sestra i sjela do nje. »Upoznat emo kralja.« Sylvie je razjapila usta kad se sjetila. »S Cordelijom.« Samo su u prisutnosti drugih svoju ma ehu pristojno oslovljavale s madame. »Da, a ne s madame De Nevry.« Amelia je stavila jastuk na usta da priguši uzbu eno cerekanje koje nije mogla obuzdati. »Zamjena mjesta, Sylvie.« Prebacila se preko sestre. »Ne možemo to raditi ovdje«, usprotivila se Sylvie. »Zar pred kraljem?« »On ne e znati«, jednostavno je odvratila Amelia. »Nitko nikad ne zna. Po ela je gurati sestru na svoje mjesto. Sylvie je i dalje izgledala sumnji avo. Varka kojom su se služile u spava oj sobi i ionici kod ku e bila je u redu, ak i kad su tako varale oca, no igrati se tako u dvorcu, pred samim kraljem, to je bilo nešto drugo. »A što je s Cordelijom?« »Ni ona ne e znati«, izjavila je Amelia, skrivaju i vlastite sumnje pod krinkom razmetanja. »Nitko ne e znati osim nas. Kao i uvijek.« Da je Sylvie ustrajala u svojim sumnjama, morala bi je nagovoriti, me utim, vrata su se otvorila i ušle su služavka i njihova guvernanta, još uvijek odjevena u negliže. Louise je mahala dvjema vrpcama za kocu i ne rekavši ništa osim jutarnjeg pozdrava, obilježila svaku blizanku dok su još uvijek bile u krevetu i dok je bila uvjerena da zna koja je koja. Kroza zube je izdala naredbe služavki, a s djecom komunicirala gurkanjem i štipanjem, vezuju i ih u njihove haljine kao da su neosjetljive lutke, stružu i im po kosi, zabadaju i im igle u pletenice i ponovno im vezuju i vrpce sve dok se objema djevoj icama nije inilo da e im otpasti kosa. Kad su njihova mala tijela bila odjevena u korzete, široke obru e i teške haljine od brokata iznad uštirkanih podsuknji od damasta, njihova ih je guvernanta potjerala ispred sebe u mali salon do spavaonice. Posjela ih je jednu do druge na klizavu sofu podstavljenu cicom. Pod noge im je stavila klupicu tako da ne skliznu na pod te im strogo zapovjedila da se ne mi u, ak ni jedan miši . Trebale su tu ekati dok po njih ne do e kneginja da ih odvede u službeni posjet prijestolonasljednici. Amelia je pogledala sestru ija su usta bila iskrivljena od straha. Kazaljke na lijepom zlatnom satu na kaminu nisu im zna ile ništa, ali su znale da je još rano, a Cordelia im je ju er rekla da e po njih do i u jedanaest. Prijestolonasljednica nije bila od onih koji su rano ustajali. Louise je naložila sluškinji da pazi na njih i da se pobrine da ne pomaknu ni vlas na glavi te otišla u svoju odaju da se odjene. »Zar ne emo dobiti doru ak?«, plaho je upitala Sylvie kad joj je po elo kr iti u crijevima ispod krute površine korzeta. »Ne znam, madame«, odvratila je sluškinja. I ona je bila gladna i izgubljena u ovom golemom dvorcu. Uz dje je odaje nije bilo kuhinje, a ona je spavala na tankom madracu u malom spremištu na vanjskom hodniku. Nije znala kako treba naru iti hranu ni vodu i osje ala je jednaku bespomo nost da zadovolji svoje vlastite potrebe, jednako kao i svaki zatvorenik u Bastilli. Louise se vratila za pola sata sa sumnjivim ruži astim pjegama na obrazima i blijedim vodnjikavim o ima koje su, kao i obi no, bile žute i krvave. Gnjevno je pogledala djevoj ice. »Zar ne emo doru kovati, madame?«, ovoga je puta pitanje postavila Amelia. 154
GIGA »Jako smo gladne«, dodala je Sylvie. I madame je bila gladna, ali ni ona nije bila ništa bolje upoznata s procedurom u Versaillesu od sluškinje. Sino im je bez njezinog naloga donesena ve era. Ali kako je trebalo naru iti hranu, na znala. Me utim, nije to htjela priznati pred svojini šti enicama, a kamoli pred sluškinjom. ekat ete«, naduto je rekla. »Malo samoodricanja je dobro za dušu.« aj se djevoj ica još više pove ao kad su shvatile da njihova guvernanta nema blage veze kako e ih nahraniti. etiri beskona no duga sata sjedile su jedna uz drugu na sofi, ne usu uju i se pomaknuti ni miši , dok je njihova guvernanta svako toliko otpijala iz svoje srebrne ploške da smiri gr eve od gladi, a u me uvremenu je drijemala. Sluškinja je o istila salon i spava e sobe, a potom kukavno stajala na vratima. Iz smjera gdje su se nalazila zatvorena dvostruka vrata doprli su zvu i života: užurbani koraci, prigušeni glasovi, povremeni povici. Dopirali su i mirisi, mirisi hrane. U dvorištu ispod prozora konji su toptali po kaldrmi, cvilili su željezni kota i, vojni ki su glasovi odjekivali, trublje se oglašavale. inilo se da su svi na ovome golemom mjestu zaboravili na etiri pridošlice š urene u malom salonu na vanjskome stubištu. Sve dok se nisu otvorila vrata kroz koja je ušla Cordelia u sivoj haljini i podsuknji boje vrijeska, s kosom koja joj je u uvojcima crnim kao no padala po bijelim ramenima. »Želim vam dobro jutro«, rekla je, sagnula se, primila ih za ruke i poljubila u glatke okrugle obraze. O i su joj bile izmu ene, ali joj je osmijeh bio topao, onoliko koliko su dopuštali tjeskoba i strepnja. »Oh, tako ste hladne!«, uzviknula je. »Kako možete biti tako hladne u ovome prekrasnom danu?« Gotovo optužuju i je pogledala guvernantu koja je trep i ustala sa stolice. »Smrzle su se, sirote drage. Moraju dobiti vru i aj ili nešto da ih ugrije.« »Gladne smo!«, jednoglasno su izjavile. »Gladne? Zar niste dobile doru ak?« Louise je glasno uvukla zrak. »Knez drži da njegova djeca moraju povremeno vježbati samodisciplinu.« »Sigurna sam da je to veoma pohvalno«, jetko je rekla Cordelia. »Ali ne vjerujem da od njih o ekuje da skapaju od gladi.« Na trenutak je u tišini namršteno promatrala ženu, a potom bacila pogled na blijedu sluškinju. »Možda ne znate kako treba naru iti doru ak?«, u udu je promrmljala. Okrenula se i povukla zvono uz vata. »Ovo se zvono uje u našim odajama. Možete naru iti što god želite.« »Znam, madame«, rekla je guvernanta naškubivši usne. »Ali kao što sam rekla, za djecu je dobro da...« »Za djecu nije dobro da zapo nu dan s praznim trbuhom«, energi no ju je prekinula. »Pred njima je dug i zamoran dan, a izgledaju poput malih duhova. Koliko dugo sjedite ovdje?« »Od ranoga jutra, madame«, odvratila je sluškinja, ohrabrena vlastitom gla u i guvernantinim o itim porazom. Cordelia se okrenula prema Louisi. »Prevršili ste svoje ovlasti, madame.« Glas joj je bio leden, modre su joj o i plamtjele. »Koliko sam shvatila, vi ste pla eni da se brinete za kneževu djecu, a ne da ih mu ite!« Okrenula se prema otvorenim vratima, sive i ruži aste suknje su joj se zanjihale. »Frederick, donesite okoladu, brioše i džem za djecu, a sluškinji pokažite gdje može jesti.« Nastupila je mukla tišina kad je lakaj nestao sa sluškinjom. U guvernanti je klju alo; grudi su joj se nadule kao bijesnoj žabi rika i. O iju sjajnih od znatiželje i uzbu enja, djeca su mirno sjedila na sofi ne ispuštaju i iz vida Cordelijino lice. Ona se ushodala malim salonom, mozak joj je bjesomu no radio. Prekršila je jedno od vlastitih pravila u novome životu i objavila rat guvernanti, umjesto da joj ponudi svoje savezništvo. No ova je žena bila toliko
155
GIGA odbojna, kako da joj se onda ulaguje? Zastala je na as i pogledala djecu. Nešto nije bilo u redu s njihovim izgledom. No što to nije u redu? »Kneginjo, moram se usprotiviti vašemu tonu.« Guvernanta je napokon dala glas svome gnjevu. »Moj ro ak, knez Michael, povjerio je djecu meni na brigu otkako su bile posve male i...« »Ah, evo Fredericka.« Cordelia je brzo prekinula njezin gnjevan po etak. »Frederick, odložite tamo pladanj.« Svevši time guvernantu na status komada poku stva, izdala je bujicu naloga lakaju koji je odložio pladanj i užurbao se naokolo, stavljaju i na stolice po još dva jastuka i posjevši tamo Ameliju i Sylvie, nalivši im vru u okoladu, otresaju i ubruse i dodaju i im košaru s briošima. Cordelia je lebdjela nad stolom, razlamala brioše, mazala džem i nukala djecu da jedu za njih slasnu gozbu, toliko razli itu od njihovog uobi ajenog doru ka od vodnjikavog aja, kruha i maslaca. Kad je Louise shvatila da nije uklju ena u ovaj obrok, ko operno je krenula u svoju sobu te s treskom zatvorila vrata. Cordelia je vani isplazila jezik, a djevoj ice su se zagrcnule toplom okoladom i poprskale cijeli stol. »Pokapala sam se po haljini!« zacvilila je Amelia, snažno trljaju i mrlju od okolade na stezniku. Zbog ove ju je katastrofe minula svaka želja za smijehom. »Oh, nije to ništa.« Cordelia je pljunula na kraji ak ubrusa i protrljala mrlju. »Nitko ne e primijetiti.« Odmaknula se i promotrila sitnu mrlju, zbunjeno se namrštivši tako da su joj se spojile obrve. »Ali... ali... idemo k prijestolonasljednici«, dah i je rekla Sylvie, šokirana njezinom bezbrižno-scu. »Toaneta zna koliko se lako nešto može proliti«, uvjeravala ju je Cordelia, trgnuvši se iz zbunjenosti. »Ali... ali što je s kraljem?« O i su zurile u nju preko stola. »Što je s kraljem?«, za uo se glas s ulaza. »To je monsieur Leo!« vrisnule su jednoglasno. »Našao si nas?« »Izgleda da je tako«, ozbiljno je rekao i zatvorio vrata za sobom. »Šalje me kralj. Želi upoznati moje ne akinje.« Ovo je više bilo upu eno Cordeliji nego djeci. Lice mu je bilo mirno, ponašanje neusiljeno. Bio je majstor u dvorskoj umješnosti pretvaranja. Samo se u njegovim o ima mogla vidjeti istina. Više nisu bile mra ne - plamtjele su od strašnog gnjeva koji je grani io s o ajem. Cordeliji se naježila kosa od užasa. On je krivio sebe. Trebala je znati da e mu prva reakcija biti takva. Nije znala kako da dopre do njega u tom gorkom samooptuživanju. ak bi i uobi ajene rije i utjehe zvu ale uvredljivo, posebno zato jer nije poznavala Elviru. »Tada ne smijemo kasniti«, rekla je bezli no. Nije gledala u Lea jer je znala da bi joj pogled bio pun suosje anja i vlastitog straha, što bi ga samo još više opteretilo. Obrisala je okoladu s jednih dje jih usta i obrisala džem s prstiju druge djevoj ice. Vrata guvernantine sobe su se otvorila. Na vratima je stajala Louise bijesno ih promatraju i optužuju im pogledom. Leo je hladnim autoritativnim glasom rekao: »Poslao me kralj da otpratim vaše šti enice k njemu. Možda biste trebali provjeriti jesu li im haljine u redu.« »Kneginja mi je jasno dala do znanja da joj moje usluge nisu potrebne«, pakosno je rekla iskrivivši usta. »Kneginja je uvjerena da se može bez i ije pomo i brinuti za svoje pok erke. Iako sam ja to radila etiri godine na kneževo zadovoljstvo.« Leo se nije ni udostojao odgovoriti, samo je gledao kroz nju kao da je neki prozirni kukac. Cordelia je odsje no rekla: »Kakve god pritužbe imali, madame, ovo nije mjesto da se
156
GIGA iznose na vidjelo.« Podigla je Ameliju, a zatim i Sylvie sa stolica, poravnala im suknje i namjestila marame od muslina. Još uvijek uznemirena blijedom mrljom na stezniku, Amelia ju je kradomice grebla noktom i tjeskobno pogledavala guvernantu. »Do ite.« Leo ih je primio za ruke. »Ne smijemo dopustiti da nas kralj eka.« Louise se nije maknula sa svoga mjesta uz vrata sve dok svi nisu otišli. Tada je prišla k stolu. Usta su joj bila naškubljena, o i sumnji ave. Pohlepno je po ela jesti ostatke doru ka, trpaju i brioše u usta kao da tjednima nije jela i gutaju i žlice džema izme u ispijanja sada ve hladne okolade koja je ostala u vr u. Potužit e se izravno knezu. On e sigurno držati da je nepoštivanje njezinog autoriteta nepoštivanje njegovog vlastitog. U ku i se pro ulo da sa svojom mladom nevjestom upravlja istom željeznom rukom kao i s ostalim lanovima ku anstva. Obrisala je mrvice s usana nadlanicom ruke, ne mare i što je tim pokretom džemom zamazala haljinu. Potegnula je dug gutljaj iz ploške i sjela uz prazan kamin. Bilo je o ito da se kneginja prisno sprijateljila s vikontom, što je situaciju inilo još ne-snošljivijom, ali e joj i i u korist pred knezom. Otac ne e tolerirati savezništvo izme u ma ehe i ujaka. Knez Michael je uvijek vladao sam. ** * »Znam što je!«, odjednom je uzviknula Cordelia dok su prolazili hodnikom. Stala je i pogledala djecu, odmaknula se da ih može bolje pogledati. »Amelia nosi Sylvinu vrpcu, a Sylvie Amelijinu.« »Što?« Leo im je ispustio ruke i zapanjeno se zagledao u blizanke koje su se zajapurenih lica po ele kikotati drže i ruke na ustima. »Kako znate?« »Pa, isprva nisam primijetila, ali Sylvie ima madež na zatiljku.« Dodirnula je gotovo nevidljivi madež na vratu tobožnje Amelije. »U pravu sam, zar ne?« Dijete je potvrdno kimnulo, još se uvijek gr i od smijeha. »Neka sam proklet!« Leo je odmahivao glavom. »Koliko esto izvodite tu varku?« Nijedna djevoj ica nije odgovorila, samo su lica prekrile rukama. »Mora da je veoma zabavno ovako zavarati sve«, rekla je Cordelia, dojmljena mogu nostima ove maskarade. »Slažete li se, Leo?« Sjenka se na trenutak povukla. Nije se mogao prestati smiješiti na pomisao da guvernanta, a kamoli Michael, nikad nisu znali s kojim djetetom razgovaraju. Mora da je ova igra osvjetljavala njihove sumorne dane. »Koliko ste me puta prevarile?«, upitao je. »Oh, nijednom«, jednoglasno su ga uvjeravale. »Nijednom!« »Nekako ipak sumnjam u to«, napravio je grimasu. »Ali to više ne ete initi zahvaljuju i vašoj ma ehi koja dobro uo ava.« Osmijeh mu je izblijedio kad su nastavili put kroz zakr eni hodnik. Leo je držao za ruku jednu djevoj icu, a Cordelia drugu. »Dobit u putovnice za tebe i djecu za dva dana«, usne su mu se jedva pomicale dok joj je šaptao na uho. »Moram na i neku izliku da izvu em djevoj ice iz Versaillesa. Nešto što e ti dati nekoliko sati prednosti.« »Mathilde e i i s nama«, odvratila je istim ne ujnim mrmljanjem, ponašaju i se kao da je ovo samo nastavak prijašnjeg dugog razgovora. Naravno, nisu imali izbora, nisu mogli odlu ivati ni o emu osim o tomu kako i kada. I nije joj ni trebao re i da on ne ide s njima. Michael bi mogao posumnjati u njegovu umiješanost, a oni mu nikako nisu smjeli pružiti dokaze. Zbog njezine i dje je sigurnosti. Drže i se za njihove ruke, djeca su širom otvorenih o iju zurila u ljepotu oko sebe, kora aju i svojim sitnim nožicama kao da klize, onako kako su ih u ili. Kraljeva je soba za
157
GIGA audijenciju bila prepuna dvorana, ali im je jedna Leova rije jednome od kraljevih kancelara osigurala ist put do mjesta gdje je sjedio kralj s prijestolonasljednicom i njezinim suprugom. Amelia i Sylvie su bile opkoljene; vidjele su samo noge i obru e dok su lebdjele kroz mnoštvo. Obraze su im svako toliko o ešali bogata svila i baršun, sitna su im stopala u papu icama jedva dodirivala mramorni pod. O ajni ki su se držale za ruke svojih pratitelja, užasnute mogu noš u da bi se mogle odvojiti i ostati izgubljene u moru haljina i utopljene ispod bu nih valova koji su se uzdizali visoko nad njima. Imale su toliko malo iskustva sa svijetom izvan svojih odaja u Rue du Bac, da su im se zavezali jezici kad su stigle pred kralja pa su zurile u svoje noge. Sjetile su se da se treba nakloniti tek kad se Cordelia duboko naklonila pred kraljem. Toaneta se nagnula naprijed u stolici, pozivaju i ih k sebi. »Imam neke slatkiše«, toplo je rekla i pokazala na lakaja koji je držao srebrni pladanj pun torti i kola a. Djevoj ice, su pogledale Lea i Cordeliju, toliko se srame i da se nisu ni pomaknule. Kralj se nasmijao, odabrao dvije marcipanske ruže s pladnja i dao svakoj po jednu, a potom se dobro raspoložen okrenuo k madame Du Barry daju i joj znak da je audijencija završila. Toaneta je ustala sa svoje stolice. »Proše imo s djecom, Cordelia. Ho ete li nas pratiti, vikonte Kierston?« Ovo je posljednje bilo izre eno pomalo na bahat na in te je prekinulo Leov razgovor s madame Du Barry koja je stajala s kraljeve desne strane. Leo se uljudno nasmiješio, ali su mu se obrve upitno podigle dok se klanjao mladoj ženi koja je visoko u zraku držala nos, a pogled namjerno odvra en od kraljeve ljubavnice. »Tu sam da slušam vaše zapovijedi. Naravno, madame.« »Tada vam zapovijedam da nas pratite«, izjavila je Toaneta, pokušavaju i sada zvu ati kao da se zadirkuje. No pokušaj je došao prekasno da bi ostao nezamije en njezin preziran odnos prema madame Du Barry koja je stajala i gnjevno je promatrala stisnutih usta i blijedih obraza ispod rumenila. Kralj nije izgledao nimalo sretno, ali se Toaneta pretvarala da ne vidi. »Ne vjerujem da bi madame ma mere ekivala od mene da se družim s kurvama«, rekla je prkosnim šapatom kad su se udaljili od kruga koji je puzao pred kraljevim nogama. »Mislim da bi carica o ekivala od svoje k eri da se pristojno ponaša«, rekao je Leo. Unato vlastitim jadima, nije mogao ostati stajati po strani i gledati kako ovo dijete radi strašnu grešku. »Madame, ako od Du Barryjeve napravite neprijateljicu, past ete u ruke onima koji e vas iskoristiti i izazvati velike nevolje na dvoru. To se ne e svidjeti kralju.« »Gospodine, ja slijedim svoju savjest«, otresito je izjavila Toaneta. »A moja savjest odgovara samo Bogu.« Odsje no je kimnula glavom da istakne izre eno. »Idemo u vrtove da pokažemo Sylvii i Ameliji paunove i vodoskoke.« Djevoj ice su se po ele oporavljati od muka kraljeve audijencije pa su s puno zanimanja promatrale egzoti nu okolinu. Uskliknule su od radosti i po ele povla iti Lea za ruke. Leo se ironi no naklonio i odustao od daljnjeg uvjeravanja. Imao je na pameti mnogo važnije brige. »Ispri ajte me, gospo«, rekao je i otišao. inilo se da Toaneta to nije ni primijetila. »Poslijepodne imam koncert, Cordelia. Moraš dovesti djecu. Signor Percossi e nam svirati. A tamo e biti i plesa ica.« »Plesa ica?« »Da, mislim da se zove Chlotilde. On je tražio baš nju.« »Oh.« Unato svemu, Cordelia se zadovoljno nasmiješila. Mora da je Christian skupio hrabrost i pristupio plesa ici. »Imate li poduku iz glazbe, Sylvie?« Sylvie je nabrala nos. »Madame De Nevry nas podu ava.« »Ali mi mislimo da ona ne zna svirati«, ubacila se Amelia. »Stvara groznu buku.« »Da, samo lupa. Ono uop e ne slici na glazbu«, nastavila je njezina sestra. »I sili nas da ska emo gore-dolje po ljestvici.« Obje su prebirale prstima po zamišljenoj klavijaturi i pjevale ljestvicu svojim visokim i ne suviše milozvu nim glasovima.
158
GIGA »Oh, kako neugodno.« Cordelia je napravila suosje ajnu grimasu. Um joj je brzo radio i plan je po eo poprimati oblik. »Vidjet u mogu li vam srediti nekog boljeg u itelja glazbe. Sve djevojke moraju nau iti svirati, nije li tako, Toaneta?« Prijestolonasljednica je kimnula, gorljivo se složivši. »I pjevati i plesati. Vidjet ete kako to može biti zabavno.« Djevoj ice nisu izgledala kao da su uvjerene, ali su sada ve bile stigle do vrtova pa su zaboravile na glazbene lekcije i jednostavno uživale što su vani. *** »Njegova visost danas ne prima«, s visoka je izvijestio monsieur Brion guvernanti koja je stajala u hodniku pred njegovim odajama. Ostao je stajati na vratima, brane i joj ulaz svojim tijelom. »A kad e knez primati?«, naduto je upitala Louise. Bila je kneževa ro akinja, ne e nju otpravljati neki sluga. »Nije rekao. Predlažem vam da se vratite u svoju odaju, madame, a on e poslati po vas kad bude bio raspoložen.« Brion je koraknuo natrag u sobu i po eo zatvarati vrata. »Re i ete mu da želim razgovarati s njim?«, o ajni ki je molila Louise kad su joj se vrata zatvorila pred nosom. Nije bilo odgovora. Ostala je u hodniku mrmljaju i za sebe. Nije vjerovala da e Brion prenijeti njezinu poruku ili da e je prenijeti u pravome trenutku. A bilo je od životne važnosti da im prije ispri a knezu svoju pri u. Re i e mu da, ako se nakon svih ovih godina podruguju njezinom autoritetu, onda to mora uti uz njegovih usta. Naravno da e se pokoriti kneževim naredbama, ali on e razumjeti njezinu situaciju. Kneginja je bila tako mlada, poigravala se svojom novom ulogom maj instva. Ta e joj uloga ubrzo dojaditi i zabave na dvoru e je odvu i iz u ionice, a guvernanta e ostati s razdražljivom, razo aranom i razmaženom djecom. Patrolirala je pred vratima vježbaju i svoj govor, nastoje i da izgleda samouvjereno, kao da ima dobar razlog da bude tamo. Smirivala bi se kad bi nailazila plima užurbanih slugu i brbljavih dvorana koji su se hladili lepezama i tapkali po mramornom podu svojim draguljima opto enim potpeticama. Svi su bili u žurbi i nitko nije ni kradomice pogledao guvernantu crvena nosa i vodnjikavih o iju sa staromodnom perikom i neurednom haljinom. Louise je uznemireno pogledala na svoj džepni sat. Bio je skoro jedan sat, a djeca su otišla prije dva sata. Trebala se vratiti u svoju odaju, ali se nadala da e knez napokon iza i. Samo zato što je Brion rekao da nikoga ne prima, nije nužno zna ilo da je upravo tako. Brion je bio pakosno stvorenje i uživao je kad bi je ponizio, pomislila je stisnutih usana. Prošao je sluga s dva španijela na uzici. Psi su zastali i onjušili guvernantine cipele i rub njezine haljine. Jednim prezirnim pogledom sluga je procijenio madame De Nevry kao slu aj koji izaziva samilost, siromašnu ro akinju, možda ak i višu sluškinju, iako joj je haljina bila previše prljava za višu klasu slugu u bilo kojem utjecajnom doma instvu. Otpustio je uzice i vlažne su se njuške zabile pod Louisine podsuknje. Sluga je nezainteresirano zvjerkao naokolo, ni ne pokušavaju i odvu i životinje, kao da je guvernanta deblo stabla na kojemu e se psi olakšati. »Oh, odlazite«, ciknula je i stisnula se uza zid. Sluga se nacerio. »Samo se žele sprijateljiti s vama«, rekao je. »Odvedite ih!« Tjerala ih je i pokušavala poravnati suknju. »Grozne male zvijeri.« »Nemojte da vas uje njegova milost od Burgundije. Ne dao Bog.« ovjek je, izruguju i se, odmahivao glavom. »Ova su dvojica vojvodi dragocjenija od njegove vlastite djece.«
159
GIGA Izrugivao joj se, a ona nije mogla ništa u initi ovako stiješnjena uza zid, sa psima koji su njušili i slinili po njezinim gležnjevima. O i su joj se napunile suzama razo aranja. Znala je da je bila predmet sprdnje u Rue du Bac, ali nije mogla zamisliti zbog ega bi je na zub uzeo potpuni neznanac. »Madame De Nevry!« Kneginjin je glas odjeknuo iza odbojnog lakaja. »Nešto ste željeli? Za Boga miloga, ovje e, maknite te pse. Zar ne vidite da se madame boji pasa?« Prepoznavši autoritativan glas, sluga je odmaknuo šiške na elu i odvukao pse. Cordelia je uzdignutih obrva promatrala zajapurenu guvernantu. »Djeca su sa sluškinjom. Trebala bi ru ati i odmoriti se prije poslijepodnevne prijestolonasljedni ine glazbene zabave.« Kneginjin hladan i arogantan ton podsjetio je madame na njezine pritužbe. Uspravila se i rekla: »Mislila sam da ste vi preuzeli odgovornost za djecu, kneginjo. Jasno ste mi dali do znanja da vam ja ne trebam.« »I o tomu ste možda htjeli razgovarati s mojim suprugom?«, tiho ju je zapitala Cordelia suzivši o i. Louise je skoro ustuknula. »Želim razjasniti stvari sa svojim ro akom.« Cordelia je na trenutak namršteno šutjela. »Proše ite malo sa mnom, madame.« Primila je guvernantu za ruku i odvukla je niz hodnik prije nego što je Louise uspjela do i k sebi od zaprepaštenja. »Pažljivo me slušajte«, nastavila je Cordelia normalnim glasom kako ne bi privukla pažnju mnoštva. »Mogu samo pretpostaviti da moj suprug još nije zamijetio da smrdite poput ba ve, ali vas uvjeravam da svi ostali jesu. Ja, vikont Kierston, monsieur Brion, svaki lan doma instva, sve do najnižeg sluge.« Louise je ispustila zgroženi uzdah i pokušala osloboditi ruku, ali je kneginja, unato svojoj krhkosti, bila kudikamo ja a od nje. »Sa mnom se ne e govoriti...« »Šutite!«, prekinula ju je Cordelia. »Poslušat ete me, madame. Namjeravam se umiješati u brigu o djeci i u svaki vid njihove naobrazbe. Ništa od ovoga ne ete re i knezu Michaelu i ne ete me pokušavati osujetiti. Ako to u inite, obe avam vam da e knez saznati kako se o njegovim k erima brine jedna pijandura. Vama ostavljam da zamislite posljedice koje e vas sna i.« Louise se uzrujala. Dahtala je kao riba na suhom, lice joj je posivjelo. Nikad joj nije palo na pamet da je njezino stalno zavirivanje u plosku moglo ostaviti kakav trag. Nije imala pojma da smrdi na konjak. Da je odaju o i podlivene krvlju i povremeno teturanje. Mislila je da je potpuno sigurna u u ionici s dvije sitne dje ice. »Jesmo li se sporazumjele, madame?«, odrješito je upitala Cordelia, mašu i lepezom u slobodnoj ruci. Nasmiješila se i naklonila poznanicima dok je nastavljala hodati s guvernantom. »Vaša šutnja u zamjenu za moju.« Louise se zavrtjelo u glavi. Željela je više od i ega gucnuti iz ploske, da razbistri misli. »Ja... ja u to zanijekati. Kako se usu ujete razgovarati sa mnom na takav na in?«, uspjela je izustiti. Cordelia se nasmijala. »Ima previše svjedoka da bi vam prošlo nijekanje. I mogu vam sa sigurnoš u obe ati da e svi posvjedo iti ako ih zamolim. Znate, niste baš omiljeni«, dodala je gotovo se dodvoravaju i i odjednom mijenjaju i taktiku. »Meni je u srcu samo dobrobit djece, sigurna sam da je i vama. Zajedno emo raditi da ih usre imo.« Louisin je odgovor bio samo neartikulirano stenjanje, ali je Cordelia procijenila da je danas pobijedila. »Po et emo ve sutra«, veselo je rekla. »Predstavit u djevoj ice mom prijatelju glazbeniku. Veoma utjecajnom prijatelju«, lagala je, »koji e im davati poduku iz glazbe. I budu i da sam sigurna da e veoma napredovati pod njegovim vodstvom, njihov e otac biti jako zadovoljan. A vi ete, naravno, preuzeti sve zasluge.« Zastala je na mjestu gdje se hodnik ra vao; lijevi je vodio u dje je odaje. »Onda, jesmo li se sporazumjele?«
160
GIGA Louise je sada bila crvena, ali nije mogla smisliti što bi rekla. Sagnula je glavu, što je mogao biti pristanak, oslobodila se Cordelijine ruke i žurno otišla. Cordelia je grickala donju usnicu, pitaju i se nije li otišla predaleko. Ponudila joj je i ucjenu i mito. Ho e li to biti dovoljno da ušutka guvernantu i ho e li se ona praviti da ništa ne vidi kad to bude potrebno? Leo je rekao da e dobiti putovnice za dva dana. Ako bi mogla odvu i djecu u grad, u preno ište gdje su bili Mathilde i Christian, a da Michael ne sazna za to, tada bi napravili veoma važan korak. Sve dok Louise bude šutjela o navodnim glazbenim lekcijama. Okrenula se i zamišljeno vra ala prema svojim odajama. Michael je sjedio u salonu. Bio je blijed i iscrpljen kad je ušla. »Kralj je bio veoma zadovoljan s vašim k erima, gospodine«, gotovo bezizražajno je rekla, »prijestolonasljednica je s njima šetala po vrtovima i pozvala ih na njezin koncert danas poslijepodne.« Michael ju je smrknuto gledao. Pijavica mu je isisala preveliku koli inu krvi pa je bio previše slab da zamijeti njezin ton. »Ja u vas pratiti«, izjavio je i otpio velik gutljaj vru eg mlije nog pun a, nadaju i se da e mu nadomjestiti krv u žilama. Cordelia se naklonila. »Ako se osje ate dovoljno dobro, gospodine.« »Prokleta bila! Naravno da se osje am dovoljno dobro!« Zurio je u nju i u glavi mu se pojavila strašna sumnja da mu je možda ovo ona u inila. Vješti ja posla? Je li možda vještica? Apsurdna pomisao, ali ga nije ostavljala. Nešto mu je iscrpilo svu snagu dok je spavao. Dok nije bio pri svijesti, nešto mu je napunilo glavu onim užasnim slikama, onim strašnim slutnjama koje su ga još progonile, ak i u ovom novom sun anom danu. Njegova žena? Njegova djetinjasta nevjesta? To svojeglavo, drsko, neukrotivo dijete? Cordelia se pod njegovim upornim pogledom osje ala kao zec kojega je hipnotizirala lisica. Nije mogla ni naslutiti kakve su to misli mogle uzrokovati takav prijete i pogled. Je li i Elviru gledao na takav na in kad je odlu io da e je ubiti? Oh, Bože, pomozi mi. Molitva joj je stalno odzvanjala u glavi. Njoj koja je malo vjerovala u molitvu. Krajnjim naporom volje nasmiješila se onim užasnim blijedim o ima i ispri ala. U svojoj se praznoj sobi naslonila na komodu i bezuspješno pokušavala povra ati, kao da e se time osloboditi svoga užasa.
161
GIGA
Dvadeset drugo poglavlje itelj ma evanja spustio je svoju oštricu i ustuknuo kad je zašti eni vrh floreta vikonta Kierstona dodirnuo njegovo rame. »To je bilo prebrzo ak i za mene«, priznao je, obrisavši elo maramicom obrubljenom ipkom. »Danas imate krila na nogama, milorde Kierston.« Leo je odmahnuo glavom i obrisao vlastito elo. U ovo je rano poslijepodne bilo veoma toplo u galeriji iznad konjušnica gdje su dvorani okušavali svoje florete protiv vještine itelja Leclerca. Leo je ovamo redovito svra ao, kad god bi mu se ukazala prilika, i nekoliko se sati borio protiv u itelja. No danas se iza ove vježbe skrivala ubojitija svrha od pukog sporta koja se iskazivala u svakom miši u njegova tijela, u njegovoj smrtonosnoj usredoto enosti, u svireposti iza ravnodušnog pogleda. »Planirate dvoboj, milorde?«, Leclerc nikada nije zaobilazno govorio, a iz dugogodišnjeg je iskustva znao itati znakove. Leo se samo nasmijao i s niskog kamenog zidi a iza sebe uzeo bocu vode. Žedno je ispio, potom zabacio glavu i izlio hladan bistar mlaz po licu. Kosa zaba ena od lica isticala mu je istu liniju vrste vilice, visoke jagodi ne kosti i široko elo. »Žalim svakoga tko e naletjeti na vas, milorde«, flegmati no je rekao Leclerc i prihvatio bocu koju mu je Leo ponudio. Otpio je. »Još jedna borba? Vaš rad nogu pri zamahu esto je samo neznatno slabiji od savršenstva.« Rije i je popratio gestom približavanja kažiprsta i palca. Prijestolonasljedni in koncert trebao je po eti tek u tri sata. Leo je podigao vrh floreta, pozdravio u itelja ma evanja i tada se u dugoj galeriji ulo samo zveckanje oštrice o oštricu i prigušeno kora anje nogu u arapama. Dok su se oni borili, po eli su pristizati i drugi, spremni iskušati svoju vještinu protiv itelja. Nekoliko je parova zapo elo svoje borbe, ostali su se okupili da promatraju u itelja i njegovog protivnika. Leo je jedva bio svjestan publike. Namjerno nije obra ao pažnju na njih, usredoto io se samo na protivnikovu oštricu, napadao ju je i izbjegavao, uvijek traže i slobodan prolaz. Svoga je protivnika sveo samo na oštricu, jer je tako trebalo u initi kad ova vježba postane stvarnost. Tada e ga promatrati publika koja je mnogo manje disciplinirana od njegovih kolega ma evalaca. Tada e se uti šuštanje haljina i šapat žena, mlaki komentari kicoša i fi firi a koji više vole manje energi ne sportove na dvoru. Sve njih mora otjerati iz misli. Kao i sve misli o Cordeliji. Oštrica mu je oklijevala. Monsieur Leclerc se probio ispod njegovog garda i tanka se oštrica savila u elegantnom luku kad je njezin zašti eni vrh pritisnuo Leova rebra. Spustio je floret i ispružio ruku. »Dobra borba, monsieur.« »Nešto vam se dogodilo s o ima, milorde«, jednostavno je rekao u itelj. »Samo vi znate što.« Leo je kratko kimnuo i pokupio ogrta sa stolice. Ležerno je uzvra ao pozdrave prijateljima i poznanicima, obrisao elo, obuo cipele i jedno se vrijeme odmarao na prozorskoj dasci ispruživši svoje duge noge i prekriživši gležnjeve. Nitko tko ga je gledao kako se odmara, ili dok se borio, ne bi pogodio da mu strašan gnjev izjeda dušu. Gnjev koji je proizlazio iz straha, iz straha od vlastite smrti. Mogao je pobijediti Michaela samo ako ni emu ne dopusti da mu ometa koncentraciju. Knez je bio izvanredan ma evalac, uven u cijeloj pruskoj vojsci po svojoj vještini. Sada je bio stariji i teži nego u mladosti kad je u deset mjeseci u dvobojima desetinu svojih kolega kadeta poslao u smrt. Još je uvijek bio bez premca. Još je uvijek redovito vježbao. I bio je sposoban ubiti. No on mora od sebe odvratiti sve misli o Cordeliji. Mora se pobrinuti da ona i djeca 162
GIGA budu na sigurnom. Ako on padne od Michaelova ma a, tada e Cordelia i djeca biti nezašti eni, osim ako ne iš eznu u zrak. Njegova e ih sestra sakriti ako stignu do Engleske i neko e vrijeme biti na sigurnom. Barem dok ne utihne prvotna halabuka. Mora otkloniti od sebe ak i pomisao da e Cordelia biti slobodna ako mu uspije ubiti kneza. Elvira bi tako bila osve ena, Cordelia bi bila slobodna, a Elvirina bi djeca bila pod njegovom zaštitom. Sva bi tri cilja postigao jednim ubodom rapira. No mora se usredoto iti samo na to da osveti Elviru - na kažnjavanje njezinog ubojice, jer je to bilo njegovo zakonsko i moralno pravo. Ako bude mislio o ne emu drugom, o budu nosti - o životu u ljubavi s Cordelijom u kojemu e njihova djeca odrastati u ljubavi i sigurnosti - tada bi mogao izgubiti koncentraciju koja mu je bila jednako mo no oružje kao i ma . Koncentracija je bila sve što je stajalo izme u njega i Michaelova smrtonosnog uboda. »Gledao sam vas kako ma ujete, lorde Kierston.« Podigao je pogled. Christian Percossi mu se pomalo plaho smiješio. Još se uvijek sramežljivo ponašao u vikontovom društvu. »Ne bih htio biti drzak, no izgledali ste veoma okrutno, kao da se ne radi o sportu.« Leo se odgurnuo od prozora. »Veoma ste pronicljivi. Proše ite malo sa mnom. Moramo razgovarati o nekim stvarima.« Christian je rado prihvatio poziv i pridružio se Leu na izlasku iz galerije. Vikontovo je lice sada bilo smrknuto i nepristupa no, pogled tvrd poput željeza. Oni koji su ga pogledali dok je prolazio kraj njih, osjetili su hladno u, kao da je iz njega izbijao ledeni vjetar. A Christianu se od strepnje uzburkala krv. Hodali su šljun anim stazama izme u vodoskoka, dva dvoranina u obi nom razgovoru kao i ostali parovi oko njih. No ovo nije bio obi an razgovor. »Kanim prema drevnom zakonu o optužbi izazvati Cordelijinog supruga na dvoboj«, govorio je Leo posve smirenim glasom, iako je tema bila neuobi ajena. »To e morati biti javna optužba pred kraljem i dvoboj pred javnoš u. Cordelia ne smije biti tamo. Ako izgubim, istog e se asa na i u velikoj opasnosti, tako da mora biti u poziciji da zajedno s pastorkama pobjegne iz Francuske.« »Optužit ete ga i boriti se protiv njega jer zlostavlja Cordeliju?«, oklijevaju i je upitao Christian. Takva bi izjava istoga asa dala povoda naga anjima o odnosu vikonta i kneževe žene. »Ne«, odlu no je odvratio. »Optužit u ga za ubojstvo, da je ubio svoju prvu suprugu, moju sestru.« Christian je problijedio i zinuo. »U inio je to?« »Da.« Leo je otkinuo ružu sa sjenice pod kojom su hodali. »U inio je to. I ja u se pozvati na svoje obiteljsko pravo da osvetim smrt svoje sestre.« »Ali... ali zar ne bi bilo jednostavnije... manje neizvjesno... da ga optužite pred sudom?«, promucao je Christian. »Možda. No on je ubio moju sestru, a ja u ubiti njega.« I glas i lice su mu bili bez ikakvog osje aja. Christianu se inilo kao da je vikont okovan ledom. Ledena skulptura, daleko izvan domašaja normalnog ljudskog kontakta. ovjek ispunjen najstrašnijim gnjevom. »Što... što želite da ja u inim?« Leov je odgovor bio jezgrovit, glas još uvijek bezosje ajan. »U slu aju moje smrti, volio bih da ispratite Mathildu, Cordeliju i moje ne akinje do obale i da tamo za njih sredite prijelaz poštanskim brodom u Dover. Progonit e vas knez Michael, ali ete svi imati ispravne papire i putovnice, samo se morate maskirati na neki na in i veoma oprezno putovati. Mislite li da biste za Cordeliju mogli preuzeti na sebe takvu zada u?« »Da, da, naravno da u pokušati«, odvratio je. »No Cordelia e htjeti sve sama srediti. Uvijek to radi.« Osje ao se pogo en ovim priznanjem, kao da je na neki na in iznevjerio Lea,
163
GIGA ali mu se vikont po prvi put nasmiješio. Osmijeh je brzo nestao, ali je ipak Christianu ulio samopouzdanje. »Da, siguran sam da ho e. Ali moram znati da ete joj pomo i kad god joj to bude potrebno.« »Imate moju rije .« Christian je impulzivno ispružio ruku. Leo ju je prihvatio u vrst i suh stisak. »Dobro. Hvala vam, prijatelju.« Kratko je protresao glazbenikovu ruku i ispustio ružu na šljunak. Kimnuo mu je glavom, okrenuo se i otišao u smjeru dvorca. Christian je odsutno podigao ružu. Sjeo je na nisku kamenu klupu u sjenici i udisao nježan miris cvijeta. Morat e dobiti dopuštenje da ode od svoga pokrovitelja, a njemu se to sigurno ne e svidjeti, budu i da je Christian veoma kratko vrijeme proveo u njegovoj službi. Naravno, nije mogao vojvodi Du Carillacu re i istinu, zna i, morat e izmisliti neku uvjerljivu pri u. No, kad vikont namjerava izazvati ovu senzaciju? Ljutio se na sebe što ga nije pitao. Nije znao ima li za pripremu dan, tjedan ili možda mjesec dana. Pogledao je na svoj džepni sat i s uzvikom užasa sko io na noge. Ve je prošlo dva i pol, a trebao je svirati pred prijestolonasljednicom u tri sata. Nikako nije smio zakasniti. Potr ao je i sav znojan i zadihan stigao u malu ovalnu glazbenu odaju kraj Dvorane ogledala. Brišu i elo pregledavao je svoje embalo. Bio je to elegantan instrument sa sjajnim drvenim intarzijama i mekanim tipkama od slonova e. Uznemiruju i razgovor s vikontom pao je u zaborav im je sjeo na plavi baršunasti stolac i nagnute glave osluškivao tonove nekoliko odsviranih akorda. »Vjerujem da vam je instrument po volji, signor Percossi?« »Jest, hvala vam«, odsutno je odgovorio nadutom lakaju, samo nejasno svjestan komešanja iza sebe dok su sluge slagali stolice u redove i iznosili boce vina, pladnjeve vo a, kola a i slastica. »Biste li se pomaknuli samo na trenutak, gospodine, moramo smotati sag«, promrmljao je lakaj ispri avaju i se. Christian je izgledao zbunjeno, ali je ustao i poslušno stao ustranu dok nisu smotali turski sag pod kojim su bile glatke hrastove daske. »Zašto to radite?« »Zbog plesa ice, mademoiselle Clothilde, gospodine.« Ah, da. Kako je mogao zaboraviti? Podsvjesno se nasmiješio. Preko utjecajnih veza svoga pokrovitelja sredio je da Clothilde pleše ovog poslijepod-neva. Djevoj in je otac bio oduševljen aš u koja je ukazana njegovoj k eri pa je veoma naklono gledao na mladog signor Percossija. Christian još uvijek nije bio siguran što Clothilde misli o njemu, bila je plaha kao srna, ali je Christian u sebi otkrio strpljenje iskusnog lovca. Odmaknuo se od embala i otišao pogledati kroz veliki prozor koji se otvarao na terasu poplo anu pješ anikom. Prizor je bio jednako umiruju i kao i uvijek: travnjaci i staze na kani blistavim naki enim osobama, krinolinama koje su se elegantno zibale, svilom i satenom njihovih pratitelja koji su sjajili kao mnoštvo dragog kamenja pod kasnim poslijepodnevnim suncem. Sve je ovo tako bogato i izvješta eno, pomislio je Christian. Život usredoto en na ispraznosti, nitko u glavi nije imao nijednu pametnu misao. Lov, kockanje, gozbe, ples i beskona no tra anje zaokupljali su ih od trenutka kad bi otvorili o i pa sve dok i posljednji dvoranin, s prvim pti jim pjevom, ne bi nestao iz mramornih hodnika. Osjetio je žmarce na le ima kad se sjetio Leovog lica i glasa. Ništa nije bilo izvješta eno ni površno u vikontovom dubokom, hladnom i suzdržanom gnjevu. Njegova e osveta razbiti ovaj mirni i sre eni svijet jednako kao što bi ba ena gromada razbila neko od velikih ogledala u galeriji. I ništa nije bilo zabavno i bajkovito u odgovornosti koju je nametnuo Christianu, u odgovornosti koja ga je mogla stajati života da spasi Cordeliju i dvoje djece od ubojice.
164
GIGA Posljednji je put vidio Cordeliju kad je došla u preno ište posjetiti Mathildu. Ve je tada znao da se nešto dogodilo izme u nje i vikonta. Ve i tada je znao da je situacija toliko krhka da e nešto morati puknuti. Leo, Cordelia i Mathilde inili su zatvoreni krug iz kojega je on bio isklju en. inilo mu se kao da nešto znaju, da su iskusili zlo koje se njega nije izravno ticalo. A sada ga se ticalo. Više nije bio isklju en i on e odigrati svoju ulogu. Plamen odlu nosti tinjao mu je u trbuhu, ulijevaju i mu odvažnost i osje aj da je nešto što uop e nije bio. Kao da je probio neke barijere svoga karaktera. »Oprostite mi, gospodine, ali... zanima me koju ete vrstu glazbe svirati.« Okrenuo se za uvši plahi glas iza sebe. Vitka sme okosa djevojka stajala je tamo u jednostavnoj haljini od bijelog muslina, za ešljana joj je kosa otkrivala blijedo ovalno lice. »Oh, Clothilde.« Vedro se nasmiješio. inilo mu se da se ispunio predivnim osje ajem vlastite snage i iskustva pokraj ovog krhkog mladog stvorenja. On je bio ovjek s misijom. »Dobar dan, gospodine«, graciozno mu se naklonila. »Nema potrebe da budete toliko uplašeni, dijete.« Dijete. Uživao je u zvuku te rije i. Dodirnuo joj je bradu, podigao joj lice i nasmiješio se. Kako je bila malena. Tako mlada, tako plaha, s o ima punim strahopoštovanja dok ga je gledala u lice -u lice priznatog genija, onoga koji je svirao za kraljeve diljem cijelog kontinenta. »Još nikad nisam plesala samo za kraljevsku obitelj, gospodine«, povjerila mu se i opet se naklonila; sitno joj je stopalo u papu ici izvirilo ispod ruba haljine. »Nemate se ega bojati«, rekao joj je. Imao je bogato iskustvo sviranja na dvoru svirao je za kraljevsku publiku od ranog djetinjstva. »Što biste željeli da sviram?« Nježno ju je primio za ruku i odveo do embala. »Što namjeravate plesati?« »Što god vi želite, gospodine«, rekla je, još uvijek jednako uplašena kao i prije. Christian je osjetio kao da raste i širi se poput stabla koje e pružiti zaštitu ovom plahom šumskom stvorenju. Sjeo je za embalo, primio je za ruke i povukao na sjedalo do sebe. »Odsvirat u malo baleta od Cavallija da vidimo je li vam poznat.« Slušala je pomno, nagnuvši glavu na jednu stranu. Vedro se osmjehnula. »Znam to jako dobro, gospodine.« »Onda emo zabavljati društvo s Cavallijem«, rekao je uz još jedan blistav osmijeh. »Clothilde, koliko vam je godina?« etrnaest, gospodine.« Isto kao i prijestolonasljednica, pomislio je. No ovo je dijete izgledalo mnogo mla e i mnogo nevinije. U predvorju ispred glazbene odaje nastalo je ko-mešanje. Christian je ustao kad je ušla prijestolonasljednica koju je pod rukom vodio prijestolonasljednik. Njihova ih je svita slijedila. Naklonio se, Clothilde isto, a prijestolonasljednica ih je pozdravila kimanjem glave te sjela u prvi red. Odjevena u kanarinsko žutu svilu, s topazom koji joj je visio oko vrata i blistao joj na ušima, ušla je Cordelia drže i pod ruku svoga supruga. Dvije su male djevoj ice hodale iza njih, o iju katkada uperenih u pod, a katkada odvažno promatraju i blistavo mnoštvo. Toaneta je pozvala Cordeliju svojim visokim zvonkim glasom: »Cordelia, do ite i sjednite do mene. I djeca isto.« Cordelia je pogledala svoga muža. Lice mu je još uvijek bilo sivo, na elu su mu se skupile graške znoja, no o i su mu bile blijede i hladne kao i uvijek. »Ispri ajte me, gospodine«, revno je rekla i otpratila Ameliju i Sylvie naprijed. Djevoj ice su se uzbu eno smjestile na stol e uz noge svoje ma ehe i prijestolonasljednice. Prijestolonasljednik se nelagodno meškoljio na svojoj pozla enoj stolici i samo kimnuo glavom Cordeliji kad mu se naklonila. Pozdrav je izgledao neprijateljski, ali je Cordelia naga ala da se on još uvijek osje a nelagodno u prisutnosti svoje žene. O ito se još
165
GIGA nisu zbližili, jer nisu izmjenjivali ništa osim osmijeha ili laganog dodira dok su tako uko eno sjedili jedno uz drugo. Siroti je dje ak sigurno bio svjestan da cijeli dvor bruji o njegovoj nezainteresiranosti u bra noj postelji. Michael je sjeo dva reda iza kraljevskog para. Mogao je vidjeti zatiljak svoje žene, tamne uvojke skupljene na vrhu njezinog vitkog alabasterskog vrata. Upadljivo je promatrao glazbenika, prepoz-navši u njemu mladi a za kojega je Cordelia tvrdila da joj je prijatelj iz djetinjstva. Usne su mu se stisnule. Morao je udaljiti Cordeliju iz Versaillesa, ali se osje ao previše bolesno da bi smislio suvisao plan. No, bio on bolestan ili ne, ne e je ispuštati iz vida. Smrknuto je prekrižio ruke i nepomi no zurio naprijed. Nekoliko minuta kasnije u glazbenu je odaju ušao Leo. Ostao je stajati odostraga, oslanjaju i se na vrata i prelaze i pogledom po prizoru ispred sebe. Malo se smirio kad je ugledao Cordeliju s prijestolonasljednicom, daleko od Michaela, iako je znao da je ta utjeha lažna. U javnosti joj nikad nije prijetila opasnost od muža. »Pomislila sam da možda ne želiš sjediti uz svoga supruga«, šapnula joj je Toaneta. »Pozovi signor Percossija«, šapnula joj je Cordelia. »Htjela bih mu nešto re i, ali mi je suprug zabranio da razgovaram s njime.« Toaneta ju je poslušala bez oklijevanja. Znala je da su Christian i Cordelia bili prijatelji još u Schonbrunnu. Prišao im je Christian i duboko se naklonio. »Vaša Visosti, ukazujete mi veliku ast.« »Nije to ništa«, rekla je Toaneta uz osmijeh. »Uvijek rado dajemo podršku prijateljima iz prošlosti.« Okrenula se k svojemu suprugu. »Monseigneur, mogu li vam predstaviti Christiana Percossija. Bio je poseban šti enik moje majke.« Christian je zasjao od zadovoljstva. Prijestolonasljednik mu je samo kimnuo glavom i pomaknuo usne u nešto što se moglo protuma iti kao osmijeh. Christian se okrenuo da se pokloni Cordeliji. Smiješila mu se iza svoje lepeze i pružila mu ruku. On se naklonio iznad njezine ruke i s diskrecijom iskusnog urotnika primio presavijen list papira. Nakon toga se vratio za svoje embalo. Publika je zamorila i smještala se poput jata ptica koje traže mjesto za odmor u gustišu. Christian ih je pozdravio velikim naklonom i predstavio im plesa icu. Toplo se smiješe i, povukao ju je naprijed, a ona se crvene i naklonila. »Clothilde je malo sramežljiva, dame i gospodo«, rekao je. »No znam da e vas o arati svojim plesom.« Po eo je svirati. Svirao je za djevojku koja je plesala. Svaka je nota zvu ala nadahnuto i omogu ila joj da se izgubi u arobnom svijetu glazbe. Po prvi put u svome životu nije svirao samo za sebe i Cordeliju koja ga je slušala toliko puta, koja je slušala njegove samokriti ne vježbe, njegovu agoniju stvaranja. Clothilde je sada unijela jednu novu dimenziju u njegovo umije e. Ono je strujalo iz njegovih prstiju i blistalo u njegovim zanesenim o ima. Njegova je publika bila o arana i ushi ena izvanrednom plesa icom koja je izgledala kao da lebdi na notama koje je on svirao, kao utjelovljenje same glazbe. Na trenutak je Cordelia mogla zaboraviti na Michaelov uporan pogled na svome zatiljku. Tek kad su Christianovi prsti napokon stali na klavijaturi, tek joj se tada vratio osje aj opasnosti od kojega joj se nakostrijesila kosa. Znala je da Michael smišlja kako e joj nauditi dok promatra njezin izloženi i ranjivi vrat, a nije mogla ništa u initi. Nije još mogla pobje i. Plan još nije bio u cijelosti skovan; još se mora razraditi svaki detalj kako bi izbjegli mogu nost da ih uhvate. Osjetila je da joj prilazi i uko ila se. Instinktivno je stavila ruke djevoj icama na rame. »Vjerujem da ste uživali u recitalu, madame«, rekao je hladno Michael. »Jako«, ljubazno je odvratila i ustala. »Mesdames, kraljeve k eri, izrazile su želju da upoznaju moju djecu«, obavijestio ju je knez. »Bolje bi bilo da ih odvedete tamo i predstavite.« Uzeo je prstohvat burmuta i s
166
GIGA jednakom bezizražajnoš u pogledao svoje k eri koje su žurno ustale kad im je prišao, a sada su pristojno stajale drže i se za ruke. »Iako ne odobravam da djeca budu u društvu odraslih, moramo udovoljiti kraljevskim hirovima.« Cordelia mu se ironi no naklonila, primila djecu za ruke i odvela ih do mjesta gdje su u krugu pred prozorom stajale mesdames de France, kraljeve neudate k eri, pijuckaju i šampanjac i grickaju i ukusne kola e koje je na pladnju nepomi no držao lakaj. Mogao je jednako tako biti i krpena lutka, barem što se ti e princeza. Istovremeno su se okrenule kad im je prišla Cordelia s djecom. »Kakva dražesna mala stvorenja«, izjavila je princeza Adelaide. »Posve identi ne male lutke. Uzmite uše ereni badem.« Uzela je dva kola a s pladnja i gurnula ih djevoj icama u usta. Sylvie i Amelia su se zapanjile, ali su se obradovale. Od dolaska u ovaj za arani dvorac inilo im se kao da su ih stalno kraljevske ruke hranile slasticama. Pobožno su cuclale slatki badem i razroga enih o iju primile bujicu komplimenata od princeza te se sjetile nakloniti kad im se inilo da se to od njih traži. »Sveti Bože, kako vas ljudi mogu razlikovati?«, uskliknula je princeza Sophie, plješ i rukama od velikog enja. »Jako teško.« Leo je odgovorio na pitanje pomalo se zabavljaju i. »Mesdames.« Naklonio se kraljevskim sestrama. »I moje male mesdames.« Jednako se naklonio i djevoj icama koje su se zakikotale, a on se okrenuo Cordeliji. »Prijestolonasljednica želi razgovarati s vama, kneginjo. Mogu li vas otpratiti?« »Ostavite djecu s nama dok razgovarate s prijestolonasljednicom«, insistirala je princeza Sophie. »Do ite, drage moje. Želite li vidjeti moje ptice pjevice?« »A ja imam ku nog ljubimca majmuna«, dometnula je princeza Louise. »Veoma zabavno stvorenje, svidjet e vam se.« inilo se da su se princeze, uvijek u potrazi za novim zabavama, odlu ile nadmetati za pažnju identi nih blizanki kneza Von Sachsena. Interes im o ito ne e dugo potrajati, ali Michael barem ne e mo i prigovoriti Cordeliji da je ostavila njegove k eri da uživaju u kraljevskom nadmetanju koja e ih od njih više zabaviti. Primila se za Leovu ruku i dopustila mu da je vodi. »Imam plan«, šapnula je. Velike skupine ljudi bile su idealne za razmjenjivanje tajni sve dok su lica ostajala bezizražajna, a glas tih. Ionako nitko nije obra ao pažnju na ono što je netko govorio, osim ako se nije radilo o najso nijim tra evima. »Odvest u djecu u Christianovu odaju u Versaillesu pod izlikom da im daje poduku. Ona Nevryjeva e sura ivati. Dala sam Christianu pismo u kojemu sam mu sve objasnila. Sigurna sam da e u initi sve što je u njegovoj mo i da nam pomogne.« »Dobro. Želim da ti i djeca napustite dvorac sutra poslijepodne. Ništa ne uzimaj sa sobom i oti i ravno k Mathildi i Christianu. Oni e znati što treba dalje.« »A što eš ti initi?« Stigli su do Toanete pa Leo nije odgovorio, ve je rekao: »Madame, doveo sam vam kneginju, kao što ste zapovjedili.« »Oh, dobro. Cordelia, htjela bih igrati piket.« Toaneta je mahala špilom karata. »Nismo ga ve dugo igrale zajedno.« »Pitam se ho ete li varati jedna drugu kao što varate ostale«, bezbrižno je komentirao Leo i izvukao stolicu ispod stola za Cordeliju. »Kakve li klevete, lorde Kierston«, izjavila je Toaneta prili no rumenih obraza. »Zbog ega to govorite?« »Zbog dugog putovanja u društvu kneginje«, odvratio joj je uz smiješak. »Slu ajno Toaneta i ja nikad nismo imale ni najmanju potrebu varati jedna drugu«, rekla je Cordelia dostojanstveno podignuvši glavu i preuzimaju i ulogu koju joj je namijenio. U površnom flertovanju i zadirkivanju uživali su svi na dvoru. »Kao što sam vam rekla, nas
167
GIGA smo dvije samo razvile strategiju da se suprotstavimo nepoštenom igranju drugih. Da im vratimo milo za drago, gospodine.« Rekavši to, osvrnula se preko ramena; u o ima joj se itavalo posve druk ije zna enje. Leo se samo nasmiješio, naklonio i udaljio iz središta prostorije. Stolovi su ve bili postavljeni za kockanje. Djeca su izgleda nestala s kraljevskim sestrama. Michael je sjedio za stolom za igranje vista. Leu se u inilo da teškom mukom sjedi uspravno na stolici. Ramena su mu stalno padala. Po prvi se put Leo sjetio Mathildina napitka te onoga što mu je Cordelia rekla kako ga je napitak sprije io da sudjeluje u lovu na vepra. Otada se dogodilo toliko zna ajnih stvari da je posve zaboravio na to. Za stolom iza Michaela bile su samo tri osobe pa im je Leo prišao. »Mogu li se pridružiti u roberu? Ili ekate nekoga?« »Ne ekamo, svakako sjednite, gospodine.« Burmutom zamazani igra vista srda no mu je pokazao na praznu stolicu. Michael je pogledao preko ramena i na Leov nasmiješeni pozdrav odvratio uko enim kimanjem. Izgleda sablasno, pomislio je Leo. A zatim je sumorno pomislio da ga ne e mo i izazvati na dvoboj ako je uistinu bolestan. Od njega se o ekivalo da pri eka s izazovom sve dok njegov protivnik ne bude dobro. No mogao ga je optužiti. Kad bi ga optužio, Cordelia bi bila izvan opasnosti i cijela bi stvar bila pod kraljevom jurisdikcijom dok se sve ne riješi. Uzeo je svoje karte i razvrstao ih. Namjeravao je iznijeti svoju optužbu na najdramati niji mogu i na in. Sutra poslijepodne, nakon predstave, stat e na pozornicu i progovoriti. Ve je pripremio svoj govor koji e izazvati takvu pomutnju, da e živjeti u sje anju ovoga dvora i narednu generaciju. Stavio je asa špada na desetku i uzeo štih. Dodirnula ga je ruka, sitna, debeljuškasta ruka. »Monsieur Leo.« Pogledao je blizanke koje su stajale uz njegovu stolicu. Naklonile su se im ih je pogledao i nastavile ga ozbiljno promatrati, kao da nisu sigurne jesu li dobrodošle. »Madame Cordelia je rekla da možemo do i i pozdraviti vas, gospodine. Moramo vas pitati nešto veoma važno.« »Pretpostavljam da su vam to ne akinje, lorde Kierston.« Udovica vojvotkinja stavila je lornjon i promatrala djecu koja su bila toliko op injena nojevim perjem u njezinoj napudranoj planini od kose, da su bezobrazno zurila kad se perje opasno nagnulo do ruba njezine aše sa šampanjcem. »Naklonite se«, tiho ih je podsjetio Leo pa su to žurno i u inile. »Možemo li gledati?« Amelia se za centimetar približila njegovoj ruci, promatraju i ga Elvirinim o ima u kojima su se miješali mole ivost i nesta-šluk. »Ako se nitko ne protivi«, rekao je gledaju i Michaelova le a za susjednim stolom. inilo se da nije svjestan pomalo neuobi ajenog dolaska svojih k eri. »Ni najmanje«, vedro je rekla vojvotkinja. Uzmite slatkiš, ma petites.« Odabrala je dvije okoladne dražeje iz srebrne posude. Sada ve iskusne, djevoj ice su otvorile usta i ljubazno se nasmiješile svojoj dobro initeljici. »Sto je putovnica, monsieur Leo?«, upitala je Sylvie kad je progutala okoladu. Leu se uko ila ruka u trenutku kad je namjeravao pokupiti još jedan štih. »Zbog ega pitaš?« »Rekao si madame Cordeliji da eš nam je nabaviti«, dometnula je Amelia. »Je li to neki dar?« »Ne znam o emu govoriš, Amelia«, rekao je uz veseli smiješak i zagledao se u svoje karte. »A djeca s velikim ušima sigurno ne e dobiti nikakve darove.« Obje su izgledale pokislo, no tu se ništa nije moglo u initi. »Vratite se sada svojoj ma ehi«, rekao im je. »Smetate mi u igri.«
168
GIGA Razo arano su se naklonile i užurbano otišle, ali su se ipak dovoljno oporavile da uzmu kola od jagoda s pladnja koji im je uslužno ponudio lakaj. »Slatka mala stvorenja«, rekla je udovica nadvojvotkinja. »Tako sli e majci. Imaju iste o i.« Nagnula se ustranu i obratila Michaelovim le ima: »Upravo sam govorila, kneže. Vaše k eri... tako su dražesne... prava slika i prilika svoje majke - po ivala u miru«, dodala je pobožno i prekrižila se. Michael ju je pogledao preko ramena. O i su mu bile prazne. »Ljubazno od vas, madame.« Okrenuo se natrag svojim kartama.
169
GIGA
Dvadeset tre
poglavlje
Michael je uzeo ašu burgunca od lakaja u prolazu i pohlepno je ispio. Ovo mu je bila ve etvrta u sat vremena, no nasuprot lije nikovom mišljenju, one mu nisu nimalo vratile snagu nakon što mu je pijavica tog jutra isisala krv. Još je uvijek osje ao slabost, a i ruke su mu neobi no podrhtavale. »Vjerujem da se osje ate bolje, gospodine«, rekla je njegova žena. Ove su joj ve eri i bile više sive nego modre boje; kao da su odražavale mutno sivu boju njezine haljine koja se prelijevala poput opala. Bo ne strane haljine bile su zadignute tako da se ispod njih vidjela smaragdnozelena donja haljina prošivena sitnim biserima. U kosi je nosila tijaru od smaragda, ogrlica koja je pristajala uz tijaru visjela joj je oko vrata, a oko zglavka je nosila svoju narukvicu u obliku zmije. Dijamanta papu ica, srebrna ruža i smaragdni labud zablistali bi svaki put kad bi pomaknula svoju graciozno zaobljenu ruku. Elvira je s ponosom nosila tu srednjovjekovnu narukvicu neobi nog, gotovo zlokobnog oblika. Stalno ju je nosila i razmetala se njome, kao što se razmetala i divljenjem kojim su je obasipali muškarci. Divljenjem koje je poticala svim svojim lukavstvima zavo enja. I Cordelia je stalno nosila narukvicu. Stalno ju je dodirivala, no nekako odsutno, kao da izvodi neku vrstu obreda koji e je štititi od zla. Kad bi god pogledao u narukvicu, bio bi uvjeren da je ona u njegov život unijela neku strašnu nesre u. Obje žene koje su je stalno nosile bile su pokvarene. Obje su bile nevjerne, manipulativne i obje su zastranile, jednako kao i Eva koju je ta narukvica predstavljala. Preplavio ga je val mu nine pa se uhvatio za naslon stolice. »Niste dobro, gospodine. Možda biste se trebali povu i«, rekla je opet Cordelia, iako nije marila ni da se nalazi na samrtnoj postelji. Jedno je bilo sigurno: no as on ne e do i u njezin krevet, ne kad je takvom stanju. Od olakšanja je htjela zapjevati. On ju je pogledao i opet je osjetio onu poznatu mu ninu i drhtavicu. Mrzio ju je. Još nikad dosad nije vidjela toliku pakost u njegovim o ima. inilo joj se kao da gleda kroz nju, u najmra niji kutak njezine duše. »Povu i u se kad ja to budem htio, madame«, rekao je. »I do i u k vama kad budem htio. A vi ete me ekati.« Cordelia se okrenula ne mogavši više podnositi te o i. Mislila je da nije toliko sposoban da joj naudi no as, ali sada više nije bila sigurna. Njegova su se usta iskrivila. Obišao je stolicu ne ispuštaju i njezin naslon i umorno sjeo. Putovnice. Dijete je blebetalo Leu o putovnicama. O obe anom ujakovom daru. Leo Beaumont je pratio njegovu ženu sve od Be a. Dvadeset i tri dana u njezinom društvu. Više nego dovoljno da zapo nu vezu. Je li mu onda povjerila i mra ne tajne svoga braka? Naravno, povjerila bi se ljubavniku. A impulzivna bi reakcija ljubavnika bila da je odvede. Debeli crv sumnje vrtao je u Michaelovoj glavi otkako je tog poslijepodneva uo erino pitanje. Elvira je bila prijetvorna. Elvira je bila nevjerna. Zašto bi njezin brat bio druk iji? Michael nikad nije volio Elvirinog brata. Iskorištavao ga je, ali mu nikad nije uistinu vjerovao. Osobito ne nakon Elvirine smrti. Bio je prepreden. A posebno je bila neobi na njegova pažnja prema dvjema djevoj icama. Koji bi odrasli muškarac bez nekog skrivenog motiva bio tako pažljiv prema objektima koji nisu ni od kakve koristi? Sumnja je bivala sve ve a i ve a, kao i s Elvirom. Glavu mu je bila puna; velika siva masa sumnje koja se okretala i bu kala i za nekoliko sati pretvorila u uvjerenje. Savršeno logi no razmišljanje. Leo je planirao oteti sestrinu djecu i pobje i s njegovom ženom. Michael je znao da je u pravu. Bio je u pravu i što se ti e Elvire. On je uvijek bio u pravu jer je vjerovao svom instinktu. U krvi bi osjetio kad bi nešto zaprijetilo njegovim navikama, odlukama, ponosu, 170
GIGA samom njegovom bi u. Još je odmalena znao kad bi nešto ili netko ugrozio njegov utrti put. I ak i dok je bio mali, znao je kako uzvratiti udarac. Uvijek je bio u pravu kad se ravnao prema svom instinktu. Njegova je žena u prvoj bra noj no i bila djevica, u to bi se zakleo na maj inom grobu. Ali ako otada nije bila samo s njim u krevetu, onda bi sada mogla nositi dijete Lea Beaumonta. Ne e on dati svoje ime ne ijem kopiletu. On je želio svoga nasljednika, ne smije postojati ni tra ak sumnje u njegovo rodoslovlje. Ve eras e se za to pobrinuti. Nakon toga e se pobrinuti za Elvirinog brata. Zatvorio je o i, u glavi mu je nemilosrdno tutnjalo. Naslonio se na naslon stolice da odmori glavu, no mu ne slike blijedog tijela njegove žene, koje se pomi e uz elegantno tijelo Lea Beaumonta, nisu mu izlazile iz glave. Kao da su ga posve preuzele i ispunile neizmjernim, toliko snažnim gnjevom, da je skoro povratio. Prsti se mu se savili oko naslona za ruke. »Kneže, ne izgledate dobro.« Otvorio je o i. Jedan od kraljevih dostojanstvenika promatrao ga je sa zabrinutoš u i neodobravanjem. »Njegovo je Veli anstvo primijetilo«, objasnio mu je dostojanstvenik. Poruka je bila jasna: ili e se knez ponašati na uobi ajen živahan i diplomatski na in ili neka makne svoju nemo nu i uvredljivu lešinu izvan kraljevog pogleda. Michael je ustao, ne mogavši prikriti kakav mu je to napor predstavljalo. »Mislim da sam malo umoran«, rekao je. »Molim Njegovo Veli anstvo da me ispri a.« Krenuo je prema vratima salona, usre-doto ivši se na to da stavlja jednu nogu ispred druge. Je li ona prijetvorna žena bacila na njega neke ini? Nije se mogao riješiti te sumnje, iako je uvjeravao sebe da nije racionalna. No arobnjaštvo ionako nije racionalno, a ipak je bilo injenica. Ona Cordelijina žena - ona Mathilde. Ako je ikada vidio koju, onda je ona bila vještica. Možda ga je ona urekla kad ju je otjerao. Na i e je. Mora biti tu negdje, sigurno skapava od gladi u nekoj uli ici u gradu. Nije mogla daleko oti i. Teturaju i je došao do svojih odaja, pozvao Briona da mu donese konjak i zatvorio se u svoju garderobu. Morao je obaviti neke pripreme prije nego što se njegova žena popne ovamo gore. *** Leo je namršteno promatrao Michaelov odlazak iz salona. ovjeku o ito još nije bilo dobro pa je Leo po eo proklinjati Mathildin napitak. Paradoksalno je bilo to što bi razmišljao o Michaelovom uništenju da nije bilo napitka. Uništenju koje nije mogao provesti sve dok Michael opet ne bude zdrav i snažan. Je li Michael mogao uti Amelijino brbljanje o putovnicama? Dijete je govorilo veoma tiho, a i zašto se Michael ne bi držao svoje životne navike da ne sluša što dijete govori? To bi bila strašna ironija: da ovjek koji nikada nije obra ao ni najmanje pažnje na ono što govore njegove k eri, uje jednu jedinu stvar koju nije trebao uti. Ali ako je ipak uo... Sad se više ništa nije moglo u initi. Nakon predstave sutra poslijepodne, više ne e biti važno. »Leo, Michael je otišao«, rekla mu je Cordelia bez daha. »Ne mogu vjerovati da me je ostavio bez nadzora, ali jest.« »Vidio sam.« Pogledao ju je i htio je zagrliti, pograbiti je i okusiti slatku toplinu njezinih usana, osjetiti njezino podatno tijelo, udisati miris njezine kože. Sve mu je to pro itala u o ima pa su se i njezine napunile požudom. »Kamo možemo oti i?« Skoro se nasmijao. Baš tipi no za Cordeliju. Bez uvoda, bez okolišanja, tek
171
GIGA jednostavno pitanje za koje je pretpostavila da ga i on postavlja samome sebi. No vrijeme za smijeh i vo enje ljubavi je prošlo i ne e do i dok ne osiguraju svoju budu nost. Odmahnuo je glavom i uo io kako požuda ustupa mjesto razo aranju. »Draga, sada ne smijemo riskirati. Proše i sa mnom po galeriji.« Ponudio joj je ruku. Primila ju je i progutala razo aranje. »Imaš plan«, izjavila je dok su hodali me u mnoštvom. »Za sutra. Reci mi.« Zastao je ispred velikog udubljenja kraj prozora, zamišljeno se zagledao van i promrmljao u zrak pred sobom: »Želim da sutra poslijepodne uzmeš djevoj ice i odeš do Christiana i Mathilde, kao što sam ti ve prije rekao.« »Ali zašto?« »Da vidimo možemo li to izvesti«, jednostavno je rekao. »Pokusni bijeg, tako to možemo nazvati.« Odbrojavao je na prste, glas mu je bio tih i autoritativan. »Moramo biti sigurni da guvernanta sura uje. Moramo se uvjeriti da možeš oti i iz dvorca bez privla enja ne ije pažnje. I moramo se uvjeriti da djevoj ice ne e stvarati poteško e pri pravome bijegu jer ne razumiju što se doga a.« Okrenuo je glavu. »Je li ti to jasno, Cordelia?« »Mislim da jest«, rekla je pomalo sumnji avo. Zašto je imala osje aj da nešto skriva od nje? Pogledala ga je. »Ti mi ne bi lagao, zar ne, Leo?« »Zašto bih to u inio?«, upitno je podigao obrve, glas mu je bio malo zajedljiv. Slegnula je ramenima. »Ne znam.« No još uvijek nije bila zadovoljna. Nastavio je hodati. Mozgao je kako bi se mogao osigurati da Cordelia i djeca sutra poslijepodne ne do u na predstavu. Djeca ne smiju nikad ni naslutiti što je njihov otac u inio njihovoj majci, a nije mogao riskirati ni da Cordelia bude prisutna. Kad bi shvatila što on radi, jedan bi njezin impulzivni pokret otkrio njihovu vezu i u potpunosti diskreditirao optužbu protiv njezinog supruga. Kad optužba bude izre ena i zapo nu pripreme za dvoboj, tada ona i djeca moraju krenuti za Englesku u Christianovoj pratnji... u slu aju da nešto po e po zlu... No ne e. Od o ajni ke je odlu nosti osjetio drhtanje u trbuhu. Skinula je svoju ruku s njegove. »Ti mi lažeš«, optužila ga je, jedva podigavši glas. »Osje am to. Vidim to u tvojim o ima.« Odmahnuo je glavom. »Umorna si, Cordelia. Prošle no i si malo ili nimalo spavala, a ovo je bio dug i potresan dan.« Sve je ovo bila istina. No ona je ipak znala da ima pravo. »Ako mi ne vjeruješ, ja tu ne mogu ništa.« U o ima joj se zrcalila bol. »U init u kako kažeš, jer ja vjerujem tebi. Želim vam laku no , gospodine.« Naklonila mu se i otišla. Leo je potiho opsovao, pitaju i se je li ovo mogao izvesti na bolji na in. Cordelia je bila tako prokleto pronicljiva. Velika plima zabrinutosti preplavila je Cordeliju dok je odlazila od Lea. Zabrinutosti, razo aranja, a sada i usamljenosti. Neizmjerno je željela da je uz nju Mathilde. Htjela je oti i u krevet, da joj Mathilde donese toplo mlijeko i stavi hladnu krpicu natopljenu lavandom na elo, da je ušuška u krevet i da joj kaže kako e sve biti u redu. A imala je samo Elsie. Dobronamjernu, ali nespretnu Elsie koja nije znala ešljati Cordelijinu kosu umiruju im potezima koji bi joj ublažili svu bol u glavi; Elsie koja nije imala spretne prste kojima bi joj uklonila napetost iz miši a na vratu i ramenima. Oh, kako je bila djetinjasta! Leo je bio u pravu. Ništa nije spavala prošle no i, a ovaj je dan bio prepun napetosti. I i e u krevet i prespavati ovaj predosje aj zle kobi, ovaj smiješni osje aj povrije enosti. Naravno da joj nije lagao. Zašto bi to u inio? Izmišljala je stvari jer je bila iscrpljena i previše napeta. Iznenadnom odlu noš u, okrenula se prema stubištu koje nije vodilo u službene odaje. Barem je no as slobodna od Michaela, a sirota mala Elsie dat e sve od sebe. Pozdravila je djevojku odlu nim osmijehom, ušla u svoju spava u sobu i bacila se na sofu. »Elsie, draga, pomogni mi s cipelama. Jedva se mogu pomaknuti.«
172
GIGA »Zaista, madame! Što ste to sebi u inili?« Elsie je zabrinuto dotr ala i, unato silnom petljanju i sa-mooptuživanju, napokon uspjela osloboditi svoju gospodaricu teške dvorske haljine, odvezati joj korzet i pomo i joj da obu e no nu košulju. »Da vam o etkam kosu, madame?« »Da, ali veoma nježno.« Cordelia je sjela za toaletni stoli . Od umora ju je boljela cijela glava. Elsie je pokušala, ali se nije mogla usporediti s Mathildom pa joj je nakon nekog vremena Cordelia oduzela etku i sama dovršila posao. Popela se u krevet s uzdahom olakšanja. Tijelo joj je utonulo u debelu perinu. »Ugasi svije e, Elsie i navuci zavjese.« Djevojka je jedva u inila re eno, a Cordelia je ve zaspala dubokim snom bez snova. *** Michael je ekao drijemaju i u naslonja u u svojoj garderobi. ekao je da njegova žena zaspi, jer ve eras nije bio dovoljno snažan da je savlada bez vezivanja, a ona e mu se opirati. Elviri je po eo davati doze otrova u šampanjcu u kojemu je toliko uživala. Nakon nekoliko dana, kad je mješavina po ela djelovati i kad je bila previše slaba da mu se odupre, davao joj je isti otrov, iako ona nije znala što joj daje niti je naslutila što joj radi. Nije, sve do posljednjih par sati kad je u njezinim praznim o ima opazio da je shvatila. Nije postojao nikakav razlog da od Cordelije skriva što namjerava u initi s njom. Zapravo, nije to ni želio skrivati od nje. Po eo je osje ati da je slabost popustila kad su bila skoro dva sata. Svaki put kad bi se probudio iz kratkog drijemeža, osje ao se snažnijim i samopouzdanijim, a na njegovo veliko olakšanje, inilo se da je i omaglica nestala. Više mu se ne bi zavrtjelo kad bi ustao. Mora da je uhvatio neku manju zarazu, pomislicrje. Apsurdno je što je uop e pomišljao na arobnjaštvo. Zaraza mu je oslabila mozak. Dvorac je bio miran, njegove odaje posve tihe, sluge su otišle na spavanje. Cordelia je ve sat vremena bila u krevetu. Dosad je ve sigurno zaspala. Uzeo je etiri debela komada konopca i isprobao ih u rukama. Bit e dovoljno vrsti za Cordelijino mršavo tijelo, iako je bila prili no snažna. Ovio ih je oko ruke i uzeo plitku srebrnu posudu sa svog toaletnog stoli a. Pomirisao je sadržaj. Zloban mu je osmijeh iskrivio usta. Sok planinske somine. Nisu ga uzalud u podzemnom svijetu svodnika i babica nazivali »prekrivacem srama«. Bio je znan kao »sredstvo koje okrepljuje nemo no tijelo i slabu reputaciju«, a no as e dobro poslužiti njegovoj svrsi. Tiho je prošao kroz Cordelijinu garderobu i pritisnuo kvaku na njezinim vratima. Soba je bila u tami, osvjetljavala ju je samo slaba mjese ina koja je dopirala kroz otvoreni prozor. Došuljao se do kreveta i bešumno razgrnuo zavjese na njegovom uzglavlju. Cordelia je nepomi no ležala na le ima pod bijelim pokriva em, ruku baš prikladno zaba enih iznad glave. Premjestio se iza uzglavlja i konopcem joj pažljivo zavezao desni zglavak za stup kreveta da se ne probudi. Cordelia se teškom mukom trgnula iz dubokog sna kad je osjetila da se nešto jezivo probija kroz njezinu svijest. Bila je tek napola budna i dezorijentirana, trudila se otkriti što to nije u redu, kad joj se konopac omotao oko druge ruke. Zavezao ga je za stup kreveta prije nego što je uspjela otvoriti usta da vrisne. »Vrišti ako ho eš. Nitko ne e obratiti pažnju.« Do nje je dopirao ledeni Michaelov glas kao da dolazi iz nekog dugog tunela. Otimala se, uvijala i tek je tada stao pred nju. Stajao je i promatrao je o ima punim neopisive zlobe. Oh, Bože, što to kani u initi? Namjerava je ubiti. Mahnito je potezala zavezane zglavke i podigla noge da ga udari. Zgrabio ju je za
173
GIGA gležanj i nasmijao se hrapavim samozadovoljnim smijehom i tada je shvatila da mu je pružila upravo ono što je htio. Iz gorkog je iskustva znala da je njezin otpor samo pridonosio njegovom užitku. »Ne!« Krik protivljenja provalio je iz nje kad joj je povukao nogu i zavezao gležanj za stup kreveta. »Ne!« No on joj je zavezao i drugu nogu prije nego što je vrisak utihnuo u tami. Ležala je raširenih ruku i nogu na krevetu, tresu i se od užasa, zure i u njega o ima tamnima od straha. »Mir, draga moja.« Sjeo je na krevet kraj uzglavlja. »Dat u ti nešto da popiješ. Što prije to popiješ, to e prije prestati ova neugodnost.« Odmahnula je glavom; zapetljana joj je kosa uokvirivala lice - najcrnje crnilo nasuprot sablasne bjeline. Namjerava je ubiti kao što je ubio Elviru. Pokušala je opet kriknuti, ali je krik ostao prigušen, kao da joj se zgrušao u grlu od silnoga straha. Okrenula je glavu na drugu stranu kad joj je donio srebrnu šalicu. Nagnuo se nad nju i prstima joj za epio nos. Nije mogla disati, borila se za zrak i otvorila usta. A on je tada izlio sadržaj šalice ravno u njezino grlo. Zagrcnula se i progutala da se ne uguši. Okus je bio gorak, biljni, ljekovit. Držao joj je nos sve dok nije bio siguran da je progutala svaku kap, potom ju je pustio i ustao. »Ne eš ti meni ra ati kopile«, okrutno je rekao. »Što god nosila, izgubit eš to prije zore. A tada, moja prijetvorna kurvo od žene, tada eš ležati ispod mene dan i no , sve dok ne zaneseš moga sina.« Ništa ne shva aju i, zurila je u njega. U o ima joj se ocrtavao neizmjeran užas zbog onoga što joj se doga alo i zbog onoga ega se bojala da e se dogoditi. »Sad u te prepustiti tvojim mislima.« Odvezao je konopce. Stajao je i promatrao je smiješe i se onim svojim gujinim osmijehom. »Sumnjam da eš provesti mirnu no , draga moja, no mislim da je kazna prikladna po injenom djelu.« Otišao je. ula je kako zaklju ava vrata prema salonu, zatim je prošao kroz njezinu garderobu. ula je kako su se vrata zatvorila za njim i kako ih je zaklju ao. Ostala je sama. Dobrostivi Bože, što joj je to dao? Trudila se obuzdati paniku koja samo što je nije preplavila i otjerala svaku racionalnu misao. Što je ono rekao? »Ne eš ti meni ra ati kopile.« Sad je shvatila što je u inio. Dao joj je nešto za poba aj. Da sprije i ra anje kopileta. Mora da je otkrio njezinu vezu s Leom. Ali kako? Ni sama nije znala je li trudna i, oh, Bože, kakve li ironije: ako je i nosila dijete, ono je sigurno bilo Michaelovo. Leo je bio jako oprezan. Posjela se i ogledala po poznatoj prostoriji. Kad e po eti djelovati? Kakvi e biti inci? Pomisao da neka strana supstancija u njoj djeluje razorno i uništava je bila joj je toliko užasna, da ju je ovaj put panika skoro proždrla, no ipak joj se uspjela othrvati svakim djeli em svoga bi a. Što e se dogoditi ako vrišti? Ništa. Zaklju ao je sva vrata i uzeo klju eve. Osim toga, sluge su se ve navikle na zvukove koji su dolazili iz njezine spava e sobe tijekom dugih no nih sati. I previše su se bojali svoga gospodara da bi nešto poduzeli. Njezino savezništvo s Brionom nije uklju ivalo riskiranje njegovog života. Zatvorila je o i kad su joj potekle gorke suze. Trudila se isprazniti glavu od svih misli da može zaspati. ak bi i kratak san od deset minuta skratio ovu beskrajnu no . Gr evi su po eli netom prije zore. Stenjala je i presavijala se od boli, pokušavaju i opustiti miši e u trbuhu. Bol je bila ja a od njezinih uobi ajenih mjese nih gr eva, krv je obilnije tekla. Odjednom je bila preslaba da se pomakne, da vidi što se doga a s njom. Ubrzo je plahta ispod nje bila natopljena ljepljivom krvlju. Obuzela ju je silna iscrpljenost koja ju je inila gotovo nepokretnom. Iskrvarit e do smrti, bespomo na na ovome krevetu. Otvorila je usta i vrisnula. Vrištala je i vrištala sve dok je nije zaboljelo grlo. Za ula je
174
GIGA zvukove iz salona. Glasove, korake. Kvaka se pomaknula, ali brava nije popustila. Opet je zavrištala. Vrata garderobe širom su se otvorila. Ušao je Michael. »Prestani s tom drekom, kurvo!« Odgrnuo je plahtu i zagledao se u crveni nered ispod nje. Potom ju je pogledao u lice i zadovoljan tiho rekao: »Ne eš ti meni ra ati kopilad.« Preostalo joj je još malo snage, ali je opet zavrištala. inilo joj se da je to jedino što može u initi. Vrištala je od boli, od straha, od mržnje. Michael se opet zagledao u krv. Koli ina je svakako bila prevelika. Nije htio da iskrvari do smrti. Još nije završio s njom. Otvorio je vrata salona i pozvao: »Brion, dovedite lije nika.« Cordelia se pridigla na lakat. Fiksirala ga je pogledom kroz zamršenu kosu. »Ako ne želite da umrem, dovedite Mathildu.« Govorila je polako, s velikim naporom, rije i su jedva izlazile iz nje. »Mathilde e znati kako zaustaviti krvarenje.« Opet je pala na leda. Michael je oklijevao. Nije želio da umre. Želio ju je ozlijediti. Kazniti je. Otrgnuti iz nje život koji možda nije bio njegove krvi. S njom još nije završio. »Gdje je ona?« Iako u agoniji, znala je da e otkrivanjem mjesta gdje je Mathilde dovesti u opasnost sve njihove planove, ali nije željela umrijeti. A samo joj je Mathilde mogla pomo i. Postojala je i mogu nost da Michael želi prijevarom iz nje izvu i adresu, no ipak je morala preuzeti taj rizik. »U gradu, u Plavom vepru.« Zatvorila je o i od razdiru e boli u utrobi. Kad je sljede i put otvorila o i, zamagljen joj je pogled pao na Mathildino lice i suze su joj nezaustavljivo po ele kliziti niz lice. Mathilde se sagnula i poljubila je u obraz. »Sve je u redu, dijete moje. Sve je u redu.« »Ho u li umrijeti?« »Bog bio s tobom, ne eš.« Nasmiješila se, ali osmijeh nije izbrisao tugu u njezinim ima. »Krvarenje je usporilo.« »Kako?« »Imam ja svoja sredstva, dijete. Sjedni i uzmi malo ovoga.« Podvukla je ruku pod nju i podigla je na jastuke. Plahte su ispod nje bile iste i svježe, no na joj je košulja bila oprana. Nigdje u sobi nije bilo nikakvog znaka onog krvlju i boli natopljenog strašnog no nog užasa. Osim crvene teku ine koju joj je Mathilde prinosila ustima. »Što je to?« Instinktivno ju je s gnušanjem pokušala odgurnuti. »Popij to. Potrebna ti je snaga.« »Je li to krv?« Gnušaju i se pogledala je svoju dadilju. »I još neke stvar ice.« Cordelia je zatvorila o i i izlila toplu teku inu odurnog mirisa u grlo. udno, no nije imala odvratan okus. Nije bila slankasta kao krv. »Popit eš još za sat vremena.« Mathilde je odnijela šalicu. Cordelia se naslonila na jastuke. Osje ala je toplinu i pospanost. »Mathilde?« »Da, zlato?« Mathilde se vratila krevetu. »Jesam li? Mislim, jesam li izgubila...?« »Ako si i bila nose a, draga, bilo je previše rano da bi se moglo znati«, živahno je odvratila. »Gdje je Michael?« »To kurvino kopile ro eno u jarku!«, Mathilde nije obi avala psovati, ali joj je lice sada bilo jednako nesmiljeno i divlje kao i rije i. »Nisam još završila s njime.« »Je li ovdje?« »Nije. Otišao je na jutarnje primanje kod kralja, a ja moram oti i prije nego što se vrati«, ozbiljno je rekla.
175
GIGA »Je li ti rekao još nešto?« Mathilde je odmahnula glavom. »Samo mi je rekao da misli da si pobacila i da poduzmem nešto.« »Dao mi je nešto što je uzrokovalo ovo«, tiho je rekla. »Ne znam što je to bilo. On sigurno zna za Lea.« Mathilde je podigla pogled. Sjajne, crne i tajanstvene o i jedan su trenutak promatrale Cordelijino lice. Potom je jednom kimnula i s jednakim se nedoku ivim izrazom vratila svome poslu. Pakirala je stvari u kožnatu torbu koju je uvijek nosila sa sobom. Tijekom godina Cordelia je sve više stjecala povjerenje u sadržaj te torbe, jednako kao što je imala neizmjerno povjerenje u ženu koja je koristila ta sredstva. »Ona djevojka?« Mathilde je glavom pokazala prema garderobi. »Je li onako glupa kao što izgleda?« Cordelia se slabašno nasmiješila. »Jest, ali je veoma dobronamjerna i uslužna.« Mathilde je ljutito rekla: »Onda e biti najbolje da joj kažem što e ti i kada dati.« »Reci meni. Osje am se snažnije.« »Krvarenje ti je iscrpilo snagu«, izjavila je Mathilde. »I moraš je vratiti.« Mahala je vr em crvene teku ine. »Uzmi ašu ovoga svakih sat vremena i sve popij.« »Što je to?«, opet ju je upitala. »Koštana srž, usitnjena jetra i srce, korijen kozje brade, umbir... Oh, mnogo toga ime se ne moraš zamarati.« Stavila je vr na no ni ormari . »Ovako: ako krvarenje opet postane obilno, obilnije nego uobi ajena mjese nica, pošalji djevojku k meni.« Cordelia je kimnula. »Mathilde, Leo želi da se djeca danas poslijepodne odvedu iz dvorca. Njihova guvernanta misli da idu na satove glazbe. Ju er poslijepodne dala sam Christianu poruku u kojoj sam ga zamolila da onu Nevryjevu formalno obavijesti da e se sat glazbe održati danas u tri sata u njegovom preno ištu u gradu. Mislila sam ih ja otpratiti, ali mislim da ne u mo i. Ho eš li se ti pobrinuti da stignu tamo?« »Aha, ostavi to meni.« Opet se nagnula nad nju i odmaknula joj kosu s lica. »Reci mi gdje u ih na i u ovom labirintu.« Cordelia joj je dala precizne upute. Mathilde je kimnula. »Ja u se za to pobrinuti, dijete. Dobila si malo boje u obraze. Kako je s bolovima?« »Uobi ajeni tupi bol.« »Danas ostani u krevetu i sutra eš biti zdrava kao drijen.« Poljubila je svoju mezimicu i pogladila je po obrazu. »Prebrodit emo mi ovo, ne boj se.« Cordelijin je osmijeh bio je pomalo usiljen. Veoma se iznenadila što Mathilde nije komentirala Michaelovu ulogu u svemu ovome, no Mathilde ju je esto znala iznenaditi. Dadilja ju je još jednom poljubila i požurila u garderobu. Cordelia ju je ula kako izdaje upute Elsie kao da je sirota djevojka napola luda. Ne e ona prebroditi ovo sve dok ne pobjegne od svoga muža. Sada je bila u to uvjerena kao nikad dosad. Nema toga što Michael ne bi u inio ako misli da je to potrebno i ako mu padne na njegov opak i nastran um. Leo je nešto planirao. Nije joj u cijelosti rekao razlog zbog kojega želi da danas poslijepodne ne bude u Versaillesu. Trudila se uvjeriti samu sebe da joj je rekao cijelu istinu, ali je znala da nije. Opet je zatvorila o i i razmišljala. U etiri e se sata održati predstava u Kazalištu madame De Pompadour. Toaneta je bila oduševljena izvanredno izgra enim i dekoriranim kazalištem, koje je ponovno oživjelo njezine uspomene iz djetinjstva na malo kazalište u Schonbrunnu gdje su sva kraljevska djeca zabavljala posjetitelje dostojanstvenike i lanove kraljevske obitelji. Dakle, održat e se predstava. I ništa drugo sve do uobi ajenih ve ernjih sve anosti. Zašto Leo ne želi da ona bude na predstavi? »Mogu li vam nešto donijeti, milostiva?« Elsie joj se naklonila i Cordelia je otvorila i.
176
GIGA »Da, nato i mi malo te odurne teku ine iz vr a«, rekla je. Ako namjerava ustati iz kreveta i oti i na predstavu, trebat e joj sva snaga koju može smo i. Kad se knez Michael vratio u podne, zatekao je svoju ženu kako spokojno spava. Dadilja je dobro obavila svoj posao i nestala, kako joj je i naredio. Promatrao je Cordeliju. Gotovo je došla k sebi, obrazi su joj sada bili ruži asti na bijelome jastuku. Da ona žena nije uspjela obaviti posao, završila bi do kraja života u Bastilli. No uspjela je. Ovog e asa nagraditi njezin uspjeh: sve dok mu ne iza e pred o i, ostavit e je na miru. Cordelia je zatreptala i otvorila o i i na trenutak se u njezinim modrim dubinama pojavio goli strah kad je ugledala muževljev namršteni pogled. »Bolje ste, vidim.« Slabašno je kimnula. Ako ga ostavi u uvjerenju da je još slaba, ostavit e je na miru. »Ostat ete u krevetu«, izjavio je, okrenuo se na peti i otišao. Ostat e u krevetu do nešto prije etiri sata, a onda e se nekako odvu i u kazalište.
177
GIGA
Dvadeset
etvrto poglavlje
»Gdje je Cordelia?« Christian je sko io sa sjedala za klavi embalom kad su Mathilde, Amelia i Sylvie ušle u njegovu sobu u Plavom vepru. »Vikont je rekao da e ona do i s djecom.« Mahao je rukama i izgledao jednako rastresen i zabrinut kao i onda kad mu se vikont povjerio i natovario mu tako teško breme. »Danas e ostati u krevetu«, rekla je Mathilde i sagnula se da djeci skine šeširi e. »Je li bolesna?«, pani no je upitao. »Vikont je rekao da je moram zadržati ovdje do ve eri.« »Nije bolesna, mu e je ženske tegobe«, ravnodušno je rekla, ne obaziru i se na Christianovo iznenadno rumenilo. »A sad prestani s tim uzrujavanjem i upoznaj djevoj ice.« Sabrao se. Nekako se u Mathildeinoj prisutnosti nikada nije mogao prepustiti svojim strahovima i tjeskobama. Usmjerio je svoju pažnju na dvije male djevoj ice koje su ga ozbiljno promatrale. »Vidjele smo vas na koncertu s plesa icom«, rekla je jedna od njih. »Bila je tako lijepa«, rekla je druga. »Voljela bih kad bismo mi mogle onako plesati. Cordelia je rekla da emo dobiti poduku.« »Ovo je Amelia, a ovo Sylvie.« Mathilde je dodirnula svaku djevoj icu. Djevoj ice su se zapanjeno pogledale. Jutros su se opet zamijenile, a Mathilde ih je dosad vidjela jednom ili dvaput. Kako ih je mogla raspoznati? Mathilde se mirno nasmiješila. »Mene ne možete zavarati, drage moje.« »Oh«, jednoglasno su rekle. Christian je bio zbunjen, ali ih je primio za ruke i usrdno ih protresao. »Ja u vam davati poduku iz glazbe.« »Da.« Pr asti su im se nosi i istovremeno nabrali. »Zar vas ne zanima glazba?«, u nevjerici je upitao. U njihovoj je dobi ve skladao i savršeno svirao i na embalu i na klavi embalu. »Madame De Nevry kaže da nam jako loše ide«, povjerila mu je Sylvie. »No njoj jako loše ide«, dodala je Amelia. »Ona svira, ali to uop e ne zvu i kao glazba.« »Do ite.« Pozvao ih je za klavi embalo i sjeo. »Poslušajte ovo pa mi recite da li to zvu i kao glazba.« Svirao je s lako om, no glazba mu ovaj put nije pružila utjehu. I Cordelia je trebala biti ovdje. Kako e on ispuniti svoju obvezu prema vikontu ako se plan promijenio? Vikont je rekao kako misli da ovog poslijepodneva ne e trebati oti i iz Versaillesa, ali se pripremio na sve. Ko ijaš i brza zaprega spremno su ekali na zapovijed da krenu. Mathilde je pripremila mušku odje u za djevoj ice, a za Cordeliju hla e i haljetak konjušara. Christian je imao papire i putovnice. No Cordelia nije došla. Ne mogu oti i bez nje. Bio je zbunjen i o ajan. Cijeli je ovaj pothvat i bez neo ekivanih promjena bio veoma riskantan. Prstima je pritisnuo tipke u završnom akordu, ostao sjediti i zuriti u napuklinu na zidu iznad klavi embala te nastavio razmišljati. Mathilde nije izgledala nimalo zabrinuto. Ovo je navodno trebao biti samo pokusni bijeg. Kad se bude radilo o pravome, Cordelia e biti ovdje. Tada e sve te i po planu. Ako nije mogao suzbiti uznemirenost pri pokusnom bijegu, što li e tek biti kad do e vrijeme za pravi? Okrenuo se na stolcu i pogledao djevoj ice koje su stajale iza njega drže i se za ruke. »Dakle, je li ovo zvu alo kao glazba?« Istovremeno su kimnule. »Želite li i vi nau iti tako svirati?« 178
GIGA Još jedno gorljivo kimanje. »Onda sjedni, ti... Sylvie, zar ne? Ti si prva.« »Ja sam Melia.« »Oh, dobro. No, onda si ti prva. Pokaži mi što si dosad nau ila.« Mathilde je zujala naokolo pospremaju i sobu dok je Christian stajao i s bolnom grimasom slušao djevoj ino nabijanje. Mathildino je lice bilo spokojno, nije pokazivalo nikakve tragove njezinog mra nog unutrašnjeg monologa. Ostavljanje Cordelije u pandžama onog udovišta bila je jedna od najtežih stvari koju je u inila u životu. No vikont se i njoj povjerio pa je znala da Cordelia ne smije prerano nestati iz kneževe ku e. Ne, sve dok se ne održi dvoboj, za nju ne e biti sigurno da ode. Onako nemo na kakva je jutros bila, ne bi mogla danas poslijepodne napustiti krevet, a da ne izazove sumnju. Usta su joj se stisnula. Poznavala je samo jedno sredstvo koje je uzrokovalo ranije i prekomjerno menstrualno krvarenje: planinsku sominu. Knez je prisilio Cordeliju da popije sok planinske somine. Mathilde je prisustvovala mnogim poba ajima i obi no bi se vidjeli neki znakovi uništenog embrija. Toga jutra nije vidjela ništa. Knez Michael e platiti visoku cijenu za svoju besmislenu okrutnost. *** Cordelia je stajala u tami stražnjeg dijela kazališta koje je madame De Pompadour izgradila u dvorcu za zabavu svoga kraljevskog ljubavnika. Naslanjala se na stup i silno željela sjesti, ali se morala držati mra nog dijela ako je kanila ostati nezamije ena. Predstava u njoj nije probudila nikakvo zanimanje, kao ni kod ostalih dvorana, iscrpljenih nakon cijelog tjedna svadbenih sve anosti i željnih ne eg poticajnijeg od puke kazališne predstave. ak je i kralj nekoliko puta zadrijemao, a mladenci su se dosa ivali i izgledali veoma nezadovoljno. Pomaknula se malo naprijed da može vidjeti više publike. Njezin je suprug sjedio s prijateljima u loži u prvom nizu, nasuprot kraljevskoj loži. O i su mu bile zatvorene i o ito ga nije zanimao što se doga a na pozornici. Pitala se ho e li se ikada više mo i bez straha suo iti s njim. Sino ju je slomio i znao je to. Od te ju je spoznaje preplavio novi val slabosti, koljena su joj po ela klecati. Uhvatila se za stup i naslonila lice na hladan kamen dok val nije prošao. im završi predstava... im otkrije zašto nije smjela biti ovdje... tada e se mo i vratiti i krevet. Vidjela je da Leo sjedi u parteru u prvome redu, da se u stankama smije i razgovara s poznanicima. Nijednom nije pogledao prema mjestu na kojemu je sjedio knez i ponašao se kao da nema nikakve brige na ovome svijetu. Je li znao što joj se dogodilo? Ili je pretpostavljao da je s djevoj icama kod Christiana, kako joj je naložio? Po ela je osje ati mu ninu od strepnje i zlih slutnji. Po okon anju predstave za uo se mlak aplauz i publika se po ela spremati za odlazak, kad se Leo pomaknuo. Ustao je gotovo ležerno, a potom lagano sko io na pozornicu. Srce joj je po elo divlja ki udarati i u jednom je asku pomislila da e se onesvijestiti. vrsto se držala za stup, ne skidaju i bolan pogled s vitke, u crno odjevene osobe na pozornici. Leo je otišao do samog ruba pozornice i naklonio se kralju u kraljevskoj loži. »Vaše Veli anstvo, htio bih, shodno starome zakonu, iznijeti jedan zahtjev.« Glas mu je bio jasan i odlu an. Publika se prestala vrpoljiti, ostala je prikovana na mjestu. Kralj je izgledao zapanjeno. Dvorani su stalno nešto zahtijevali od njega, usluge, mirovine ili napredovanje svojih ro aka, ali uvijek neslužbeno i uvijek preko njegovih ministara. »Zbunjujete nas, vikonte Kierston.« Stavio je ruke na plavi baršun ograde lože. »Ho emo li mi to odgledati tre i in predstave?« Nasmiješio se svojoj šali, a oni oko njega su
179
GIGA se pristojno nasmijali. »Na neki na in, Vaše Veli anstvo«, odvratio je Leo ne trepnuvši niti ne pomaknuvši nijedan miši . »Pozivam se na drevno pravo brata da osveti ubojstvo svoje sestre u javnom okušavanju oružjem.« Publika je gotovo jednoglasno uzdahnula. Okretali su se jedan prema drugome, no nitko nije izustio ni rije . Na kralju je bilo da govori. »Sigurno se šalite, vikonte.« Glas mu je bio grub od nezadovoljstva. Kraljevskim je ukazom bilo zabranjeno iskazivati neprijateljstvo u Versaillesu. »Ne, monseigneur. Ne šalim se.« Okrenuo se i pogledao kneza Michaela. »Tražim nalog za pretragu i uhi enje kako bi se dobili dokazi da je knez Michael von Sachsen otrovao gospu Elviru Beaumont, svoju prvu ženu.« Zajedni ki je uzdah ovaj put odjeknuo sve do zabata. Sve su se o i okrenule prema loži kneza Michaela. On je sjedio mirno, samrtno blijedog lica. U tami se Cordelia trudila razbistriti glavu. Što je Leo ovime mislio? Što li je to javno okušavanje oružjem? »Od ega se ti dokazi sastoje, lorde Kierston?« »Od kneževih vlastitih rije i, zapisanih u njegovim dnevnicima.« Na te se rije i Michael trgnuo kao lutka na uzici. Nehotice se užasnuto zagledao u kralja koji ga je promatrao hladno i s ga enjem. »Ako se taj nalog izda, gospodine, ho ete li se protiviti?«, oštro ga je upitao kralj u mukloj tišini. Sve su o i bile uprte u Michaela. Privukao je pažnju svih ljudi u kazalištu; ljudi nenavikli obra ati pažnju na najplemenitiju glazbu i najveli anstveni-ju prozu, zabezeknuto su stajali u tišini. Michael se napola pridigao sa stolice. Ovlažio je suhe usne. Pokušavao je na i rije i. Gore na pozornici njegov je tužitelj mirno stajao pred crveno-zlatnom kazališnom zavjesom. U kazalištu je vladao potpuni muk. Tada je kralj s jednako hladnom srdžbom rekao: »Možete li uputiti naše istražitelje do tih dokaza, lorde Kierston?« »Mogu, gospodine. Ali zahtijevam drevno pravo okušavanja oružjem.« I opet je Leo pogledao Michaela i ledeni je trijumf u tim zlatnim o ima sledio kneza do koštane srži. »Kneže Von Sachsen!« Kralj je sada govorio odrješito. »Prihva ate li izazov vikonta Kierstona?« Michael je ustao. Naklonio se kralju. Naklonio se Leu. »Dokazat u svoju nedužnost prema starom zakonu, Vaše Veli anstvo.« »Budu i da ste optuženik, na vama je da odaberete oružje.« »Biram rapire, monseigneur.« Cordelia je vrsto stisnula šake; nokti su joj se zabili u dlanove. U glavi joj je zujalo. Htjela je vrištati. Htjela se baciti na Lea i tu i ga dok ne padne na tlo. Kako je to mogao initi? I sve riskirati? Svoj život, njihovu zajedni ku budu nost? Djecu? Kakva li je to osveta kad se ma veoma lako može okrenuti protiv osvetnika? Nije ni udo što nije htio da ona prisustvuje ovom ponosnom samoubila kom izazovu. »Javno okušavanje oružjem održat e se na gradskom trgu sutra u zoru«, objavio je kralj. »Dotada ete se obojica povu i iz Versaillesa na neko vrijeme, dok se sve ne stiša, a mi emo vas obavijestiti kad e to biti.« Kralj je užurbano napustio svoju ložu, prijestolonasljednik i njegova nevjesta su ga slijedili. Tihi su dvorani stajali gole glave dok nije otišla kraljevska svita. Još uvijek obamrla od šoka i užasa, Cordelia je naslijepo teturala do izlaza kroz metež koji je nastao nakon kraljevog odlaska. Morala se vratiti u svoje odaje i svoj krevet prije Michaelovog povratka. Morat e izigravati nedužnost, bez obzira što on sumnjao, sve dok ne
180
GIGA odlu i što e dalje. Leo ju je napuštao. Ako umre od Michaelove ruke, ona je osu ena na propast. No dok je žurila na klimavim nogama kroz hodnike svojih odaja, po eo se smirivati gnjev koji je osje ala. Leo je htio da ona i djeca ne budu u dvorcu kad sve ovo iza e na vidjelo. Tako bi bili spremni na bijeg. No od kakve e joj koristi biti bijeg ako proganjanje nikad ne e prestati? Ona bi mogla godinama ekati Lea ako bude morala. No ako on pogine u dvoboju, za nju nema budu nosti. Iznose i svoju optužbu, on ju je napuštao. Odustao je od njihove sre e zbog osobne osvete. Misli su joj bile prepune slika Leovog tijela kako pada na tlo i krvari od rapira njezinog muža. Možda e Leo pobijediti. No ona je mogla prihvatiti samo izvjesnost, a u dvoboju nije bilo nikakve izvjesnosti. Žurno i bez daha ušla je u svoje odaje. Monsieur Brion ju je pogledao, najprije zapanjeno, a potom zabrinuto. »Madame... nešto se dogodilo?« »Pošaljite mi Elsie.« Teturaju i je prošla kroz salon i došla do svoje spava e sobe. Ugledala je svoj odraz na staklu i shvatila zbog ega je Brion izgledao tako preneraženo. Na blijedome licu o i su joj divlja ki sjale, kosa se raspustila iz igala. Izgledala je kao da je ugledala duha i pobjegla od njega. Grozni avom se brzinom po ela svla iti; prstima klizavim od znoja po ela petljati oko kukica i dugmeta. Elsie je žurno ušla. »Oh, madame, znala sam da ne smijete ustajati«, rekla je krše i ruke. »Niste još dobro. Da odem po lije nika?« »Ne, samo mi pomogni da se vratim u krevet.« Za pet je minuta Cordelia ležala na jastucima, mole i se da joj srce uspori svoje bolno i mu no udaranje. Bila je iscrpljena i svjesna upornog istjecanja krvi iz tijela. No, Bogu hvala, ini se da se nije pogoršalo unato stajanju i tr anju. Vrata salona su se s treskom zatvorila i opori i grubi Michaelov glas odjeknuo je tišinom. »Brion, spremi kov eži i pošalji s njime Fredericka u grad u Coq d'Or. Neka me eka tamo. Odmah, ovje e! Nemoj stajati tu i gledati me kao da si lud.!« Cordelia je zadržala dah i ekala. Tada su se vrata širom otvorila i Michael je ušao. »Izlazi!« Trgnuo je rukom prema Elsie koja je zajecala od straha, naklonila se i istr ala iz sobe. Prišao je krevetu. Lice mu je bilo bijelo s još bjeljim sjenama oko tankih usta. »Što ti znaš o ovome, kurvo?« Glas mu je bio iznena uju e tih. Ništa nije rekla, samo je okrenula glavu. Ružno opsovavši, nagnuo se nad nju i okrenuo joj lice prema sebi. »Ti si ovo skovala zajedno s njim? Kako je saznao za dnevnike?« Prstima joj je stiskao bradu, a ona nije mogla ništa drugo u initi nego se truditi da ne vrisne. No odlu ila je da mu ne e pokazati svoj strah. »Ne znam o emu govorite, gospodine. Bila sam u krevetu. Možete provjeriti.« »Ne možeš me zavarati svojim prijetvornim jezikom«, prijete i je rekao i unio joj se u lice tako da je mogla namirisati kiselost njegovog daha i mošusni smrad njegove kože. »Ubit u tvog prokletog ljubavnika, a tada, kunem se Bogom, kurvo, nikad me ne eš napustiti sve dok ja ne odlu im da je vrijeme da se sretneš sa svojom smr u. Jesi li me razumjela!« Usne su mu skoro dodirivale njezine u odvratnom oponašanju poljupca. »Jesi li razumjela?« Pljuva kom joj je poprskao lice. »Razumjela sam vas«, uspjela je izustiti s gnušanjem. »A vi shvatite, supruže, da me nikada ne ete slomiti. Prije u umrijeti.« Nasmijao se i naglo joj pustio bradu. »Ve sam te slomio, draga moja ženo. Zar to još nisi shvatila?« Ustao je. »Ti i moje k eri ete odmah otputovati u Pariz. ekat eš me u Rue du Bac. Kad ubijem tvog ljubavnika, do i u k tebi.«
181
GIGA Teškom se mukom osovila na jastuke. Obrisala je lice kraji kom plahte. »I kako ga to namjeravate ubiti, gospodine?« Buljio je u nju. »Ne znaš?« »Otkud bih mogla znati, gospodine?« Mirno je izdržala njegov pogled i na svoje zadovoljstvo uo ila tra ak nesigurnosti u njegovom pogledu. »Sutra u zoru nabit u ga na vrh svoga rapira«, rekao je polako i jasno. »Žao mi je što ne eš biti tamo da to vidiš, draga moja, ali želim da odeš iz dvorca. Zahvaljuju i tvom prokletom ljubavniku, sad smo nepoželjne osobe na dvoru, sve dok kralj ne bude spreman zaboraviti ovaj odvratni doga aj.« Usne su mu se iskrivile dok je preuveli ano oponašao kraljevo gnušanje nad borbom na život i smrt koja e se održati u njegovoj prisutnosti. »Sada vam prijestolonasljednica više ne e mo i pružiti zaštitu, madame.« ekao je na njenu reakciju, no ona je ostala mirna i promatrala ga toliko nezainteresirano, da mu se sumnja pove ala. Potom se okrenuo na peti i otišao kroz njezinu garderobu. Cordelia nije vjerovala da je mogu e osje ati takvu mržnju prema ljudskome bi u. No Michael ionako nije spadao u tu kategoriju, pomislila je. On je bio sotona, udovište iz paklene rupe. I vratit e se u pakleni oganj koji ga je izrodio. Leo e ga poslati ravno u pakao. Nije si dopuštala misliti na drugu mogu nost. Morala je planirati. Mora sprije iti Michaela u nakani da je pošalje u Pariz. Morala je ostati ovdje. Mora biti ovdje kad se to dogodi. A djeca? No as ih mora skloniti na sigurno mjesto. Mathilde e ih odvesti jer ona ne može i i. Ne sada. Kovala je plan kad se Elsie vratila pogleda punog poštovanja fiksiranog na pismo koje je nosila na srebrnom poslužavniku. Na vosku je bio prijestolona-sljedni in pe at. »Glasnik je donio ovo od Njezine Visosti, madame.« Pružila joj je poslužavnik, suviše prestrašena da sama dodirne uzvišeni papir. Cordelia ga je uzela i razbila pe at. Poruka je bila kratka pa je znala da ju je Toaneta napisala po nalogu, vjerojatno one Noaillesove: Draga kneginjo Von Sachsen, veoma mi je žao što vas ne mogu primiti dok mi to ne dopusti Njegovo Veli anstvo. Marija Antonija. Cordelia se ugrizla za usnu i zurila u hladne rije i koje su ozna avale kraj njihovog prijateljstva. Tada je vidjela da je vrh papira presavijen. Izravnala ga je. Najdraža, ne mogu ti pomo i, ali u te uvijek voljeti. T. Napisano je prinijela usnama, simboli no se opraštaju i. Kad sve ovo bude gotovo, na i e neki na in da se dopisuje s Toanetom. Uvijek su se mogli na i neslužbeni kanali. Elsie je još uvijek stajala kraj kreveta, o iju razroga enih zbog važnog doga aja. U ima joj se vidjelo suosje anje sa sirotom gospodaricom. Ostati bez djeteta, a zatim se suo iti s mogu noš u da e ujutro biti udovica. To je bilo nešto najstrašnije. »Madame, svi govore da je knez izvanredan ma evalac«, ponudila joj je svoju pogrešnu utjehu. »Kažu da ga dosad još nitko nije pobijedio u dvoboju i da se uvijek bori do smrti. Jednom je u deset mjeseci ubio desetoricu muškaraca... iako je tada bio mnogo mladi.« Ovo je moglo objasniti Michaelovo samopouzdanje, gorko je pomislila Cordelia. U koliko se dvoboja Leo borio? Koliko je muškaraca ubio? »Molim te, Elsie, donesi mi malo aja.« Morala se riješiti ove djevojke, njezinog neizgovorenog suosje anja i kršenja ruku prije nego što brizne u pla . Sljede i joj je posjetitelj bio monsieur Brion. Nelagodno je stajao na vratima sobe. »Knez mi je naredio da odmah otpratim vas i mesdames Sylviu i Ameliju natrag u Pariz, madame. Ho ete li biti tako dobri da svojoj sluškinji kažete da vam pomogne ustati?« »Monsieur Brion, ja se ve eras ne vra am u Pariz«, izjavila je. »Ni ja ni djeca.« »Ali, madame!«, zapanjio se. »Vi ne ete ispaštati, obe avam vam«, rekla je. »Ako knez preživi taj dvoboj, dat u vam dovoljno novaca da se oslobodite njegove službe.« Odgurnula je pokriva i nesigurno se osovila na noge. Otišla je do toaletnog stoli a i otvorila kutiju s nakitom. »Evo. Pla anje
182
GIGA unaprijed, monsieur.« Pružila mu je safirni prsten. »Znat ete kako to treba prodati?« Brion je kimnuo i polako uzeo prsten. Imao je veze u Parizu koje e mu ponuditi dobru cijenu i ne e postavljati pitanja. Mogao bi dobiti dovoljno da si kupi udobnu gostionicu u malom selu pokrajine Cognac gdje je odrastao. Bit e osiguran za cijeli život. »Što želite da u inim, madame?« »Jednostavno obavijestite kneza da je sve sre eno za naš odlazak. Neka ko ijaš vozi kroz grad. Pobrinite se da ljudi vide ko iju kako odlazi te da i vas vide kako odlazite u njoj. Oh, da, najbolje bi bilo da povedete i madame De Nevry«, rekla je nakon kratkog razmišljanja. »Recite joj da po kneževoj naredbi morate dovesti djecu s poduke glazbenog i odvesti ih u Pariz. Dok se budete vozili kroz grad, ako to bude mogu e, pro ite uz preno ište u kojemu je odsjeo knez, ali pro ite tako brzo da vas ne može dozvati. Ho ete li nastaviti za Pariz s guvernantom ili ete se vratiti ili ete krenuti negdje drugdje, vaša je stvar i meni ne morate re i.« Spustila se u naslonja , oslabljena naporom koji je uložila da od njega dobije ovu veoma važnu podršku. »U redu, madame.« Brion se duboko naklonio. »I, mogu li re i da mi je bilo zadovoljstvo služiti vam.« Iznena eno se nasmiješila majordomu. »Hvala vam, Brion.« »I želim da vam sutrašnji ishod bude sretan«, rekao je. »Hvala«, opet je rekla. Otišao je, a ona se naslonila da prikupi snagu. Bila je uvjerena da e Brion obaviti svoj dio posla. Trenutno nije morala brinuti za Michaela. A sada mora oti i k Leu i re i mu što je u inila. Da je sve sredila za odlazak djece. Opet je zatvorila o i. Kako je to mogao u initi? Kako je mogao žrtvovati njihovu ljubav i njihovu budu nost? Zar da vjeruje da su ta ljubav i ta budu nost zauzimali tek drugo mjesto, iza njegove ljubavi prema ubijenoj sestri?
183
GIGA
Dvadeset peto poglavlje »Gdje je Cordelia?«, upitao je Leo kad je ušao u Christianovu sobu u Plavom vepru. Nije ni morao pogledati naokolo da se uvjeri kako je nema. Nisu mu trebale o i da bi osjetio njezinu treperavu prisutnost. »Monsieur Leo!« Djevoj ice su sko ile sa stolca iza klavi embala. »Imamo poduku iz glazbe. Mnogo smo nau ile, zar ne, gospodine?« Okrenule su se ka Christianu ija se metoda podu avanja temeljila na pohvalama, a ne na kritiziranju. Posljedica su toga bile dvije veoma revne u enice. Po prvi ih put njihov ujak nije veselo pozdravio niti im se nasmiješio. »Gdje je ona?«, opet je zapitao. »Danas je ostala u krevetu, gospodine«, obavijestila ga je Mathilde svojom uobi ajenom mirno om. »Je li bolesna?« »Ženske tegobe«, odvratila je žena. »Mora se odmarati.« Leo je zurio u nju, pokušavaju i shvatiti kakve e posljedice imati Cordelijina odsutnost za pomno skovani plan. Jahao je s njom, vodio ljubav s njom, proveo toliko dana u njezinom društvu, a ona nikad nije patila od tih »ženskih tegoba«. Ili barem ne toliko da bi on to zamijetio. »U krevetu je cijeli dan?«, u grubom mu se glasu ula uznemirenost. Mathilde je potvrdno kimnula. »Koliko je meni poznato, gospodine. Ja sam ovdje s malenima od ranog poslijepodneva.« »Jeste li u inili ono?«, oklijevaju i ga je upitao Christian. Leo je odsje no kimnuo. »Kralj je odredio da e to biti sutra u zoru. Želim da sada odvedeš djecu i Cordeliju. Imat e dobrih dvanaest sati prednosti.« »Ali, Cordelia nije ovdje«, istaknuo je Christian. »Mathilde, idite i dovedite je. Knez je otjeran s dvora, jednako kao i ja, zna i da ga ne e biti tamo.« A što ako ju je odveo zajedno sa sobom u grad? »Vrag i pakao! Zašto Cordelia nikad ne sura uje!«, uzviknuo je. Bilo je to nepravedno od njega, znao je, ali je bio veoma uznemiren. Odjednom je opazio da ga ozbiljno promatraju dva para bistrih plavih o iju koja su izgledala povrije eno. »Nije li to ružno re i, monsieur Leo?«, upitala je Sylvie - ili je barem pretpostavio da je to Sylvie. »Što je ružno?« »Vrag i pakao«, rekla je Amelia. »Melia!«, uzviknula je njezina sestra i obje su se po ele cerekati. Leo je zakolutao o ima. »Evo Cordelije.« Leo je prišao k prozoru odakle je Christian promatrao ulicu. Cordelia se upravo pomaljala iza ugla dolje na ulici. Nosila je taman ogrta bez rukava iznad odje e za jahanje i duboko navu enu kapulja u preko glave. Preplavilo ga je olakšanje. Sad je mogao djelovati. No kad je otvorila vrata i ušla u salon, uzdahnuo je od o aja ugledavši duboke crne sjene pod njezinim o ima, predivne usne zgr ene od patnje i veoma krhko tijelo. Izgledala je upravo onako kao kad ju je zatekao na prozorskoj dasci kako eka Mathildu. inilo mu se da se ta no dogodila u nekom drugom životu, a prošlo je tek tjedan dana. »Dušo, bolesna si.« Primio ju je za ruke. »Zašto tr iš po ulicama?« Zaboravio je da je trebala biti ovdje, zaboravio je na sve, osim na bol koja je zra ila iz nje. »Nisam bolesna!«, viknula je nestrpljivo i energi no, što se kosilo s njezinim izgledom. »Barem ne toliko da se treba zabrinuti. Leo, što si u inio?« Nije mu namjeravala predbacivati, no rije i su same izletjele iz nje. »Bila sam tamo«, ljutito je rekla. »Vidjela sam 184
GIGA te. ula sam te.« »Odvest u djecu u vrt«, rekla je Mathilde i zna ajno kimnula Christianu kojemu nije trebao poseban poziv. Izašli su iz prostorije a da toga nisu bili svjesni ni Leo ni Cordelia. Pustio joj je ruke i vratio se k prozoru. »Rekao sam ti da ne ideš tamo.« »Prevario si me.« Htjela je zaplakati. Nije namjeravala biti ogor ena, ali je odjednom svaki trun razumijevanja ispario iz nje. Leo je stajao kraj prozora, kasno poslijepodnevno sunce padalo mu je na lijevi obraz, snažne bijele ruke po ivale su na prozorskoj dasci iza njega. Drhtavim je prstima ljutito odvezala uzicu kapulja e i zabacila je. Tirkizna svilena podstava odska-kivala je od crnog ogrta a i uokvirivala joj lice, isti i njezino bljedilo i crne sjenke ispod praznih o iju. »Nisam te prevario, Cordelia. Rekao sam ti da mi vjeruješ«, odsje no je rekao. »Nisam smio kompromitirati svoju optužbu ni ime što bi ti mogla re i ili u initi.« »I nisi mi se mogao povjeriti?« Glas joj je bio gorak kao pelin. »Nisam mogao«, jednostavno je rekao. »Jer bih ti tada rekla ono što ti govorim sada.« Koraknula je prema njemu. »Ne smiješ ovo u initi, Leo. Ne smiješ se boriti protiv Michaela. Mogao bi izgubiti.« Ispružila je ruke mole i ga o ajni kim pogledom. »Ne smiješ, Leo. Sigurno i sam to znaš.« Nije ju primio za ruke. Odsje no je rekao: »U init u to, Cordelia. Osvetit u sestrino ubojstvo.« »Ali ne eš ako te on ubije!«, uzviknula je i zgrabila ga za ruke. Svaki tra ak ponosa, dostojanstva i razumijevanja ustuknuo je pred ovom o ajni kom potrebom da ga zadrži uz sebe. »Elvira je mrtva, ti eš biti mrtav, a Michael e se nekažnjeno izvu i.« Pokušala ga je protresti, no ona se sama tresla kao šiba. »Sam sam odabrao takav na in«, rekao je hladnim i mirnim glasom, udaljavaju i se od nje. »I riskirat u.« Ispustila mu je ruke. »Zar nisi mogao jednostavno zatražiti nalog i uzeti njegove dnevnike za dokaz? Zašto nisi pustio da pravda ide svojim tokom?« U svom je glasu ula poraz. »Nisam mogao«, rekao je. »Ne razumijem.« »Svi smo mi misterij za druge ljude, Cordelia. Ne o ekujem od tebe da razumiješ što ja osje am. Dovoljno je re i da bi Elvira znala i razumjela.« Elvira bi to i odobravala. Gotovo ju je mogao vidjeti kako odobravaju i i s razumijevanjem kima glavom. Njih su dvoje oduvijek shva ali motive onog drugog, ak i kad ih nisu jedno drugome provjeravali. i su joj potamnile od osje aja. Zna i, ipak mora prihvatiti da je njihova ljubav i budu nost tek na drugome mjestu, iza ljubavi - prema ubijenoj sestri. »Ti me ne voliš«, tiho je izjavila. Osjetio je koliko ju je teško povrijedio, ali sada nije mogao u initi ništa da joj pomogne razumjeti ga. »Volim te«, odrješito je rekao. »Ali moram osvetiti sestrinu smrt. Kad to u inim, imat emo sve.« »Ne emo imati ništa ako umreš.« Bilo je uzalud i oboje su znali. Leo se odmaknuo od prozora i rekao jednoli nim glasom: »Ti i djeca odlazite ve eras s Mathildom i Christianom. Do jutra ete ve biti jako daleko.« »Djeca mogu i i. Ja ne idem.« »Cordelia, za Boga miloga!« Koraknuo je prema njoj. »O ekujete od mene da udovoljim vašim potrebama, gospodine. I vi morate udovoljiti mojima. Ako budem morala, promatrat u kako umirete.« Okrenula mu je le a i navukla kapulja u. »Christian i Mathilde mogu pratiti djecu. Michael misli da smo djeca i ja na putu za
185
GIGA Pariz, zna i da e imati i ve u prednost. A ako Michael preživi, onda mi ne e biti važno što e se meni dogoditi.« Slegnula je ramenima. »Ako budem mogla pobje i, pobje i u, ako e vam tako biti lakše umrijeti, gospodine.« Otišla je ne rekavši više ni rije . Vratio se do prozora i promatrao kad je izašla na ulicu. Srce mu je bila crna praznina. Zatomio je sve osje aje, ispraznio dušu. Toliko se bojao da mu to ne e uspjeti, no nakraju se pokazalo da je to isto kao i blokiranje svake misli u školi ma evanja. Tamo se izvještio ne vidjeti ništa osim protivnikove oštrice. Nau io je iz vidokruga izbaciti sve ostalo, i fizi ki i mentalno. Izbacio je i Cordeliju. uo je njezine rije i i u njima snagu ljubavi, ali su sada za njega to bile tek puke rije i. One ga nisu povezivale sa ženom koja ih je izgovorila. Misli o Cordeliji, misli o mogu oj budu nosti sada mu ne e stajati na putu u borbi za svoj život i Michaelovu smrt. Ništa ne e zamagliti isto u i cilj njegovih motiva. Samo na taj na in može osvetiti Elviru. Dok je Cordelia silazila niz stube, iz vrta je stigla Mathilde. Christian i djeca za njom. Cordelijino je lice bilo sablasno blijedo, o i velike rupe ispunjene boli. »Oh, dijete moje!« Mathilde je dotr ala da je zagrli. »Sve e biti u redu. Obe avam ti da e sve biti u redu.« Cordelia je odmahnula glavom. »Ja... mislila sam da me voli. Ne znam kako... volim ga neizmjerno, a tako je nedostupan.« Podigla je glavu; lice joj je izgledalo poput maske zbunjenosti i povrije enosti. »Bio je tako hladan, Mathilde. Zašto on ne osje a isto što i ja, Mathilde?« »Draga moja, ženi nije lako razumjeti muškarca koji ima misiju.« Gladila ju je po le ima i vratu. »Jesam li samo ispala budala?«, sumorno je upitala. »Naivka, luda koja se samozavaravala?« Izvukla se iz Mathildinog zagrljaja. Lice joj je sada bilo uko eno. »Ti i Christian morate ve eras odvesti djecu.« »A ti ostaješ ovdje?« Mathilde je ve znala odgovor. »Onda u i ja ostati s tobom, dijete.« »Ne, moraš oti i s djecom.« Okrenula se prema mjestu na kojemu je skamenjeno i bespomo no stajao Christian. Na vratima iza nje stajale su djevoj ice i ozbiljnog lica promatrale prizor. »Christiane, imaš papire?« »Da, da, naravno. No moraš i ti i i. Vikont je rekao da moraš.« Nastojao je zvu ati autoritativno, ali tu ulogu nikad nije igrao s Cordelijom pa je znao da je taj pokušaj osu en na propast i prije nego što je zapo eo. »Leo zna da ostajem. No djeca moraju i i.« »Kamo moramo i i?«, upitala je Sylvie. Cordelia im je prišla. Sagnula se, uhvatila ih za ruke i sagnula glavu do njihovih. »U pustolovinu«, rekla je. »Idete u Englesku posjetiti maminu sestru, svoju tetu Elizabeth.« »Zna li to naš otac?« Amelia je bila preplašena; usne su joj podrhtavale, o i se zasuzile. »Zna«, odlu no je rekla Cordelia. »A ja u do i kasnije za vama. Sti i u vas prije nego što se ukrcate na brod.« »Na brod?« Malo je uznemirenosti nestalo iz njihovih o iju. »Pustolovina«, potvrdila je Cordelia smiješe i se. »Bit e tako uzbudljivo i ni ega se ne morate bojati. Je li tako, Christiane?« »Naravno da ne«, rekao je uz pokušaj da zvu i veselo. »Bit e zabavno, vidjet ete.« »A Mathilde e...« »Ja ostajem ovdje«, nehajno je rekla Mathilde. »Mladi e uspjeti sam u prvoj fazi. Mi emo veoma brzo do i za vama.« »Ali Mathilde...«
186
GIGA »Imam ovdje još malo posla«, izjavila je starija žena kroz stisnuta usta. »I zato odmah odlazim. Cordelia, ti se vrati u krevet i ne o ekuj me do jutra.« Otišla je iz svratišta a da se nije ni okrenula. »Oh, Bože.« Cordelia je trljala sljepoo ice. »Žao mi je, Christiane, morat eš krenuti sam.« »Ali... ali, Cordelia, ja nisam dadilja!«, uzviknuo je i uznemireno prošao rukom kroz svoje uvojke. Osje ajne su mu o i bile pune zdvajanja. »Morat eš to u initi«, rekla mu je. »Djeca ti ne e stvarati nikakvih problema. Ho ete li?« Ohrabruju e se nasmiješila blizankama koje su brzo odmahivale glavom. »Bit e odjevene u mušku odje u pa se ne moraš brinuti za sve one silne vrpce i dugmeta. Ti eš im biti skrbnik koji ih vodi u posjet ro acima. Nitko ne e tražiti takvu skupinu i nitko ne e posumnjati da si upleten. Tako e biti sigurnije nego da putujemo svi zajedno.« Okrenula se prema djeci prije nego što je Christian uspio odgovoriti. »Kako bi vam se svidjelo da se odjenete kao dje aci? Dje aci se mnogo bolje zabavljaju od djevoj ica. Uvijek sam to mislila. A i odje u im je lakše nositi. U hla ama možete tr ati i skakati i penjati se na drve e.« Zinule su od ovog nabrajanja dosad nezamislivih aktivnosti. Cordelia je vrsto primila Christianovu ruku. »Molim te. Uime starog prijateljstva.« Toj se molbi nije mogao oglušiti. I rasu ivanje joj je bilo besprijekorno. Nitko ne e tražiti skrbnika i dva mala dje aka. »Obuci ih«, rekao je. »Odje a im je u Mathildinoj sobi. Pozvat u ko ijaša i pripremiti papire.« Popela se na prste da ga poljubi. »Sti i u vas u Calaisu. No nemoj ekati tamo ako vjetar bude povoljan i ako budeš mogao odmah prije i. ekaj me u Doveru.« Ona i Mathilde e nekako sti i dotamo ako budu morale. Njih e dvije putovati mnogo brže od Christiana s dvoje male djece. Christian je sumorno kimnuo glavom. Ako bude morao isploviti za Englesku, njegova karijera šti enika vojvode Du Carillaca bit e gotova. Putovanje do Calaisa i natrag bi još mogao nekako objasniti, ali put preko mora? Ipak, u ovoj se katastrofalnoj situaciji ne smije obazirati na vlastite probleme. Pola sata kasnije, skrbnik i dva šutljiva mala dje aka velikih o iju napustila su grad Versailles u neozna enoj ko iji koju su vukla dva brza konja. Cordelia se vratila u dvorac da eka zoru. *** U kuhinji Coq d'Ora, Mathilde je udobno sjedila uz kuhinjsku pe i avrljala s kuharicom s kojom se upoznala nekoliko dana prije, onda kad ju je knez otjerao. Njezina povezanost s kneževim ku anstvom u inila ju je dobrodošlom goš om ove ve eri. Cijeli je grad brujao o doga aju dana i izgledima sutrašnjeg dvoboja. Najsitniji detalji tra a do ekivani su kao Sveto pismo, a Mathilde im je ispri ala najbolju pri u. U kuhinji je bio i Frederick, knežev komornik. I njegovo je mišljenje bilo veoma traženo. Bilo je mnogi so nih pri a o sirotoj kneginji i tomu koliko je patila no u u rukama nasilnog muža. »Siroto mlado stvorenje«, izjavila je kuharica udaraju i valjkom tijesto na oribanom borovom stolu. »Tek joj je šesnaest, kažeš, Mathilde?« »Da.« Mathilde je uslužno promiješala juhu u loncu. »I ista i nedužna kao janje.« »Ali ona se usprotivila knezu«, izjavio je Frederick, podigavši nos iz pjene pehara s pivom. »Stari je Brion rekao da je to trebalo vidjeti.« Za uli su se uzdasi i mrmorenje u toploj i mirisnoj kuhinji sa stropom pocrnjelim od dima. »Što emo u initi ako ga vikont ubije, ne znam«, ozbiljno je rekao Frederick. »Kladim
187
GIGA se da se nije ni sjetio spomenuti nas u oporuci.« Cini no se nasmijao na ovu novu zamisao. Mathilde se samo smiješila i promiješala juhu. *** U privatnom salonu na gornjem katu knez Michael jeo je svoju ve eru kad je ku evlasnik pokucao i ušao. »Je li sve u redu, gospodine?« Male su mu o ice blistale od znatiželje i zadovoljstva što ima tako slavnu osobu pod svojim krovom. Ve eras je njegova to ionica imala bolji promet nego što ga je imala mjesecima. »U redu je.« Michael je vilicu ov etine pržene s lukom i arti okama stavio u usta. »No donesite mi još jednu bocu onog klareta.« »Da, gospodine. Odmah, gospodine.« ovjek je uzeo praznu bocu. »Ho ete li još nešto trebati ve eras?« »Ne u, samo mi donesite bocu i recite mom komorniku da me probudi u etiri s govedinom i pivom.« Ku evlasnik se s poštovanjem naklonio. Pri e o kneževom legendarnom rekordu u dvobojima o ito nisu bile pretjerane. Samo iznimno samopouzdan ovjek može se s punim trbuhom suo iti sa smr u u dvoboju. Sišao je dolje i prenio upute Fredericku koji ih je primio s gun anjem. Kuhinja e ve sat vremena prije etiri biti budna i u velikom poslu, tako da ne e biti u opasnosti da propusti probuditi gospodara. Mathilde se zavalila u svojoj stolici i pripremila da odrijema par sati. *** Michael je izlio ostatak vina iz boce u svoju ašu. Polako je pio zure i u strop. O i su mu bile jasne, glava bistra - nije osje ao nikakvo djelovanje dviju boca vina. No nije to ni ekivao. Uvijek je puno pio prije jutarnjih dvoboja. Vino ga je opuštalo. Pogledom je prelazio po sobi i zadržao ga na kožnoj škrinji koja je uzrokovala njegov pad. Još mu uvijek nije bilo jasno kako je Leo mogao pro itati njegove dnevnike. No sada to i nije bilo važno. Ponosna je budala ispustila priliku optužiti ubojicu svoje sestre i odabrala ovakav nesiguran na in za osvetu okušavanjem oružja. Pogled mu je klizio dalje i pao na dugu kožnu kutiju koja je stajala uza zid do škrinje. Nesiguran na in za Lea Beaumonta, ali ne i za njegovo protivnika. Nasmiješio se i otpio još malo vina. On nije namjeravao staviti svoj život u ruke vlastite vještine, bez obzira kolika ona bila. Leo je bio mla i i lakši, vjerojatno je imao i više snage. ak i da nije dobar ma evalac, to su mu bile velike prednosti, a Michael se nije namjeravao boriti protiv onoga tko je u povoljnijem položaju. Odložio je ašu, ustao se i krenuo prema kutiji. Otvorio ju je i izvadio dva rapira. Smrtonosne oštrice urezanog kaljenog elika, drška od istoga srebra. Bez dragulja i gravura da mu dobro sjednu u ruci. Samo gladak, hladan metal. Odvagnuo ih je u ruci, isprobao im savitljivost, zamahnuo svakim od njih, dodirnuo im opake vrhove jagodicom palca. Vino koje je popio nije utjecalo na brzinu i gra-cioznost njegovih pokreta pa se zadovoljno nasmiješio. Kao optuženik imao je tu prednost da odabere poznato mu oružje. Leo nije nikad u ruci držao ove rapire. Morao bi se naviknuti na njihovu težinu, na osje aj njihova drška u ruci. No ni ta mu prednost nije bila dovoljna. Nakon pet minuta vježbe, Michael je pažljivo položio jedan rapir na stol. Drugi je naslonio na zid. Sagnuo se nad kožnom škrinjom i otvorio je. Kad se uspravio, u ruci je držao malu bo icu. Odložio ju je i opet se sagnuo nad škrinju te izvadio par rukavica od jare e kože. Navukao ih je, savijaju i prste da mu što bolje
188
GIGA pristanu. Potom se okrenuo prema rapiru na stolu. Odvio je ep na bo ici, drugom rukom uzeo rapir i umo io mu vrh u bo icu. Lice mu je bilo napeto i usredoto eno, o i poput blijedog kvarca. Kurare. I najmanja koli ina koja prodre kroz po-rezotinu uzrokuje paralizu i smrt. Bio je potreban samo jedan mali rez i Leo e po eti posrtati. Pokreti e mu se usporiti, kao da se umorio, a njegov e mu protivnik tada zadati smrtni udarac. Bit e to ista borba. Nitko ne e posumnjati u ne asnu bitku. Knez e pokazati da je vrijedan svoje reputacije, a vikont e ispasti slabiji ma evalac. I Michael e po drevnom zakonu dokazati da nije kriv. Po et e govorkanja, naravno. Kralj ga ne e htjeti primiti neko vrijeme. No on može ekati. Imat e Cordeliju, samu i nezašti enu. Samo njegovu. Izvadio je komad konca iz džepa i zavezao ga oko drška istog rapira, onoga oslonjenog na zid. Potom je, još uvijek u rukavicama, veoma oprezno spremio oba ma a u kutiju i lagano je zatvorio. Otišao je u susjednu spavaonicu, izuo izme i potpuno odjeven legao na krevet stavivši ruke iza glave. Još se uvijek smiješio, ali su mu blijede o i bile hladne i tvrde poput kvarca. Dolje u kuhinji, uli su se samo povremeni zvukovi pucketanja vatre, kucanja sata i grlenog Frederickovog hrkanja. Frederick je zaspao na klupi, za jastuk mu je poslužio smotani ogrta . Mathilde je sada bila budna i osje ala se svježe nakon drijemanja. Pogledala je na sat. Još jedan sat do trenutka kad e knez dobiti svoju govedinu i pivo. Sa svoje slamarice u smo nici prva je došla pera ica posu a, pospano trep i o ima. Upalila je uljanice, sagnula se da razgrne ugljen i vatra se rasplamsala. Po eli su dolaziti i drugi sluge, zijevaju i i psuju i. Frederick se probudio, zijevnuo, protegnuo se i izašao van da se olakša. Kad se vratio, kuharica mu je pokazala na pladanj na stolu. »Tamo je knežev doru ak.« Frederick je pogledao pladanj. Znao je što voli njegov gospodar i nije želio da mu baci pladanj u glavu. Gove i je bubrežnjak bio dovoljno crven, kruh hrskav, a pivo je imalo dovoljno pjene. Uzeo je pladanj i otišao probuditi kneza. Mathilde se sagnula nad kamin i bacila zgužvani papir u vatru. Za ulo se šištanje kad je ostatak bijelog praha na njemu pao u vatru. Potom je izašla iz kuhinje u sivo svjetlo svitanja, prošla kroz grad, kroz kapiju dvorca, kroz veliko vanjsko dvorište i ušla u dvorac. Cordelia je bila budna i odjevena kad je Mathilde stigla. Nije pozivala Elsie, ve se je sama odjenula u jednostavnu jutarnju haljinu od plavog muslina. Za ovu joj priliku nije trebala dvorska haljina. Ona je bila nepoželjna osoba na dvoru i svatko tko je vidi, ne e se obazirati na nju. Poprskala je lice hladnom vodom iz vr a na toaletnom stoli u, o etkala kosu i splela je u pletenice, omotala ih oko glave i pri vrstila. Sve je to u inila makinalno. I duša i um su joj bili uz Lea koji se u ovo hladno doba prije svitanja pripremao za dvoboj. Kako je silno željela sada biti s njime. No znala je da je ne želi. Dok je ona držala da je Leo istinski dio njezinog života, sama njezina duša - osje ala da nikada nije uistinu postojala prije nego što je on došao u njezin život - on je imao život koji nije uklju ivao nju. Prošlost na koju ona nije imala prava. Ona je pred njega rasprostrla svoju prošlost, ponudila mu je kao dio darivanja sebe same. A Leo to nije mogao. Trgnula se i okrenula kad je Mathilde ušla. »Oh, gdje si bila?« Pala je u njezin zagrljaj s patni kim uzdahom. »Bila sam tako usamljena.« »Znam, zlato, ali morala sam nešto obaviti.« Uspravila se i kriti ki je odmjerila. »Kako krvarenje?« »Skoro je prestalo.« Cordelia se namrštila. Bila je navikla na Mathildinu smirenost, ali je izgledala još flegmati nije nego obi no u ovo sablasno jutro. Kao da nije suosje ala s Cordelijinom agonijom.
189
GIGA »Do i, idemo.« Mathilde joj je prebacila plašt oko ramena. »Trebat e ti ovo. Jutarnji je zrak hladan.« Gradski je trg vrvio mještanima. Izme u njih su prolazili piljari i prodavali pite i kuhano vino da ih zaštiti od jutarnje hladno e. Preko no i su postavljeni redovi klupa za dvorane koji su bili prisutni u punom broju, ak i najve i pospanci. Kraljevska se svita okupila ispod baršunastog baldahina. Cordelia je navukla kapulja u preko glave pa su ona i Mathilde centimetar po centimetar kr ile sebi put kroz mnoštvo do prednjih redova, odmah iza prvog reda dvorana. Michael je mirno stajao na trgu. Kraj njega su dvojica stražara držala rapire. Nosili su rukavice da se zaštite od oštro izbrušenih oštrica i smrtonosnih vrhova. Nisu znali koliko je jedan od rapira smrtonosan dok su isprobavali jesu li jednako teški i oštri. Mnoštvo se po elo komešati i za uo se žamor. Vikont Kierston stupio je na trg. Njega nisu pratili stražari, bio je sam. Naklonio se knezu i on mu je uzvratio pozdrav. Oba su muškarca skinula ogrta e, prišla kraljevskom baldahinu i poklonila se kralju. »Neka Bog upravlja rukom pravednika«, izjavio je kralj. »I neka Bog oprosti grešniku.« Cordelia je nepomi no gledala u sredinu trga. inilo joj se kao da je paralizirana. Nije mogla pomaknuti ni miši . Nije mogla treptati ni pomicati usne, jedva da je disala. Nije bila svjesna mnoštva oko sebe, kao da je postojala u hladnom ništavilu. Nakon formalnih pozdrava, borci su zapo eli polako. Obilazili su jedan oko drugoga po grabljama poravnatom pijesku, ogledavali se, procjenjivali. Michaelu se nije žurilo zadati Leu prvi ubod koji e mu osigurati pobjedu. Posve uvjeren u svoj uspjeh, mogao se poigravati s protivnikom i zabavljati mnoštvo. Sunce se poput goleme crvene lopte po elo pomaljati na horizontu. Leo se pretvorio u rasplesa-ni vrh svoga rapira. Pretvorio se u golu volju i oko usredoto eno na bljeskanje protivnikove oštrice. Nije osje ao strah. Nije osje ao ništa. Znao je da mora izmoriti protivnika. Stariji e se muškarac umoriti prije od njega, zna i mora ga natjerati da stalno bude u pokretu, napadati ga, ali mu se ne smije previše približavati. Michaelu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati što se zbiva. Mislio je da on upravlja tempom borbe, no odjednom je shvatio da nema inicijativu, ve da samo odgovara na napad. Do toga je došlo neprimjetno, a sada se osje ao kao u škripcu, kao da je stiješnjen uza zid, iako im je borilište bio cijeli gradski trg. Parirao mu je, napao i zabio. No Leo je odsko io i rapir je samo ovlaš dotaknuo njegovu košulju. Leo je disao bez poteško a. O i su mu blistale poput vrha njegovog rapira. Michael mu je došao blizu, previše blizu. Leo je nasrnuo, noga mu se poskliznula i pao je na koljeno. Žamor je razbio tišinu na trgu. Michaelov je rapir zarezao rukav Leove ruke u kojoj je držao rapir. No Leo se brzo uspravio i odmaknuo brzinom zeca. Prebacio je ma u lijevu ruku, a da Michael to nije ni zamijetio i odjednom se knez borio protiv novog protivnika - ljevaka ijim potezima nije bilo lako parirati. Leo nije bio toliko brz ni precizan lijevom rukom kao desnom, no znao je da je ovako u prednosti, barem neko vrijeme dok se Michael ne privikne na promjenu. Mora iskoristiti to vrijeme. Michael je navalio. Je li mu oštrica porezala kožu? Nije vidio krv, no bio je dovoljan i najsitniji rez. Sunce mu je blještalo u o i pa je trep i navalio i povukao se, pokušavaju i okrenuti svoga protivnika prema suncu. O i su mu se zamaglile. Htio ih je obrisati rukavom, ali nije imao priliku. Tada je bio opet okrenut prema suncu pa je žmirnuo da razbistri vid. No maglica je ostala. Leo mu je izgledao kao razigrana spodoba, njegova se oštrica maglovito bljeskala i tada je Michael shvatio da se bori naslijepo. Preplavio ga je strah. Odmahnuo je glavom u pokušaju da rastjera maglu i molio se za trenutak kad e Leo posrnuti ili se okliznuti. Je li mu porezao kožu? Molim te, Boze, neka se pojavi samo kapljica krvi.
190
GIGA Tada mu se nekim udom vid posve razbistrio. No ta bistrina i svjetlo gotovo su ga jednako zaslijepili kao i maglica. Nešto mu nije bilo u redu s o ima. U nemogu nosti da u ini bilo što drugo, prešao je rukom preko njih. Još uvijek nepomi na kao stijena, Cordelia je osjetila kako se Mathilde malo premjestila i tiho uzdahnula. Dok je Michael nastojao suzbiti strah i zbunjenost, Leo je navalio potpuno ispruživši ruku. U posljednjem trenutku, prije nego što mu se vid opet zamaglio, Michael je uo io svoju priliku. Namjestio je rapir za froisse, napad kojim e, uz dovoljno snažan udarac, razoružati svog protivnika. No Leo se kretao brzinom sportaša pa su im se oštrice sudarile. Michaelova je ruka bila potpuno ispružena. Imao je samo sekundu da povrati ravnotežu i u toj je sekundi Leo u protunapadu zabio svoju oštricu ispod Michaelove ruke skroz do rebara. Leo se polako odmaknuo spuštene oštrice. Michaelov je ma pao na pijesak. On je pao na koljena rukom pokrivši ranu. Krv mu je istjecala kroz prste. Na trgu je nastao muk, jedva da je tko disao. Cordelia se nije ni pomaknula. Sve se odigralo tako brzo, da joj se užas još uvijek nakupljao, ak i kad je vidjela Michaela kako pada na koljena. Leo je stajao nad njim, vrh njegovog rapira bio je taman od krvi. A tada, u trenutku kad se skamenjena publika napokon pokrenula, stupila je na trg i potr ala prema dvojici muškaraca. »Nemoj!«, rekao je Leo dok je tr ala prema njemu, o iju blistavih od radosti. Izgovorio je to tiho, ali toliko zapovjedni ki, da se ukopala na mjestu. Još uvijek nije sve bilo gotovo. Nije ga mogla pred svima zagrliti nad tijelom umiru eg muža, bez obzira koliko joj je to u ovome trenutku bilo potrebno. Stajala je mirno uz njih i promatrala svoga supruga koji je ostao na koljenima i žestoko pritiskao ranu rukama, kao da e time zaustaviti krvarenje i zalije iti ranu. O i su mu neobi no izgledale. »Jesam li ti pustio krv, Leo?«, tiho je upitao. »Reci mi da jesam.« Leo je pogledao svoj rasparani rukav. Koža mu nije bila ošte ena. Dok je Leo gledao ruku, Michael je uz posljednji napor zgrabio svoj rapir i uperio ga u svog protivnika. Cordelia mu je nogom izbila ma iz ruke, pokretom koji je bio toliko brz i refleksan, da je njezina noga izgledala samo kao zamagljena mrlja. Michael je pao postrance na svoj ma , krv je natapala pijesak ispod njega. Njegova mu je vlastita oštrica zarežala košulju i meso ispod nje. Leo je promatrao poraženog neprijatelja s istim prezirom u o ima. »Umri ne asno, kneže«, rekao je kao kletvu. Michaelove su o i zatreperile, kao da je ustuknuo pred tim strašnim prezirom. Osjetio je hladno u otrovane oštrice na koži i istjecanje krvi i o i su mu se zatvorile. A tada se ovo smrtonosno trojstvo raspalo kad su do njih tr i došli ljudi. Lije nici, dužnosnici i stražari okružili su umiru eg ovjeka koji je sada mirno ležao na tlu. Leo se odmaknuo ustranu, hladnoga lica i o iju tvrdih poput kamena. Cordelia je koraknula prema njemu. Zaustavio ju je podigavši ruku i ona je ustuknula. Leo je prešao trg i prišao kraljevskom baldahinu. Naklonio se kralju. Glas mu je odjeknuo cijelim trgom. »Pravda je zadovoljena, monseigneur. Molim za dopuštenje da odem s dvora.« »Odlazak vam je odobren, vikonte Kierston.« Kralj je ustao i napustio trg sa svojom obitelji. Toaneta je preko ramena pogledala mjesto na trgu gdje je kao napušteni lik još uvijek stajala Cordelia uz tijelo svoga supruga. Cordelia je ula Leove rije i koje su joj poput kapljica smrznute krvi doprle do svijesti. On je formalno zatražio dopuštenje da ode iz Versaillesa. Protokol je zahtijevao da nijedan kraljev gost ne smije oti i iz Versaillesa bez njegovog dopuštenja. No je li napuštao i
191
GIGA nju? Sada joj je izgledao kao potpuni stranac. Nakon onoga što je vidjela, nakon onoga što su rekli jedno drugome, više nije znala što može o ekivati od njega. Prišao joj je; lice mu je odjednom izgledalo mlade, o i sjajnije, kao da su iz njih izbrisane sve sjenke. Izgledao je kao onda kad ga je prvi put vidjela. Kad je na njega bacila ruže, a on se nasmijao i pogledao je gore na prozoru. Otada je prošla cijela vje nost - vje nost puna užasa, strasti i pomutnje. Vje nost u kojoj je odrasla u osobu koju više nije prepoznavala. A sada ga je ekala da joj prozbori rije i koje e okon ati tu beskona nost i njezinu vlastitu sre u ili ozna iti novi po etak njezinog života. Primio ju je za zglavak - onaj na kojemu je nosila narukvicu. Otkop ao je zmiju i držao je na dlanu promatraju i je kako blista na svjetlu izlaze eg sunca. Papu ica opto ena dijamantima je blistala; srebrna se ruža ljeskala; smaragdni je labud sjajio bogatom zelenom bojom. Drago kamenje koje ga je sada podsje alo samo na smrt i ne asnost. To nije bio nakit koji e nositi njegova žena niti nakit koji e ih pratiti u njihovoj budu nosti. »Ovo više ne eš nositi«, rekao je. Kleknuo je uz Michaelovo tijelo i otvorio mu još uvijek toplu ruku. Stavio je narukvicu u njegov dlan i sklopio mu prste. »Neka odnese ovaj simbol vlastite ne a-snosti sa sobom u grob.« Uspravio se i primio Cordelijine hladne ruke te joj se nasmiješio. Istim onim smiješkom kojim joj se prvi put nasmiješio. »Cordelia, do i sa mnom.« Pogledala je njegove zlatne o i s blistavim odsjajem lješnjaka koje su je ugrijale sve do koštane srži. »Zna i, ipak me voliš?« »O ti slabovjerna«, rekao je. Rukama joj je obuhvatio lice i poljubio je ispred cijelog grada Versaillesa i o aranih dvorana koji su zaostali na trgu. Tim je javnim poljupcem stavio pe at na prošlost i prigrlio budu nost koja nije imala nikakvih veza s mra nom osvetom i dvorcem Versaillesem od še erne pjene.
192
GIGA
Pogovor Ribarsko naselje, Calais Gdje li su? Christian se ogledavao po mra nom štaglju uz kr mu i zavirivao u mra ne kutove. Zraka sunca koja je dopirala kroz otvorena vrata iza njega bila je puna estica prašine koje su padale odozgo sa sjenika i uzdizale se s poda posutog slamom. »Cure!«, tiho ih je zazvao. U blizini nije bilo nikoga tko bi uo neobi no obra anje skrbnika dvojici dje a. »Amelia! Sylvie! Gdje ste? Ve era vam je spremna!« Stajao je na miru i osluškivao. Štakor je istr ao iz naslaganih bala slame na drugom kraju štaglja. Amelia je stavila prst na usne, iako njezinoj sestri nije trebalo nikakvo upozorenje. Još su se dublje zakopale u mirisno sijeno na tavanu, šakama pritiš i usta da priguše kikotanje. Ispod sebe su ule Christianove nestrpljive korake i njegovo uporno dozivanje šapatom. A tada je Sylvie kihnula kad joj je suha travka poškakljala nos. Christian je pogledao u tavan i uz uzdah se popeo ljestvama. Zaustavio se na vrhu i promotrio niski tavan. Nisu mogle biti daleko. Dvije hrpe sijena bile su udaljene manje od pola metra od mjesta na kojemu je stajao. Ispružio je ruku i zgrabio jednu hrpu. Iz sijena je, blistavih o iju i crvenih obraza, izronila Amelia, smiju i se nestašno. Prebacio ju je preko ramena i rukom posegnuo u drugu hrpu. Sylvie se pojavila na sli an na in, blistavih o iju i govore i kroz nos: »Ne bi nas našao da ja nisam kihnula«, veselo je rekla. Nije se protivila kad ju je otpremio niz ljestve i nose i Ameliju na ramenu krenuo za njom. »Ne znam zbog ega si to inila«, rekla je Amelia vise i naglava ke s Christianovog ramena. »Pa nisam to u inila namjerno, budalice!« Christian je osovio Ameliju na noge i pokušao izgledati strogo. »Madame Boucher vam je spremila ve eru«, grdio ih je. »Veoma je nepristojno pustiti je da vas eka, a da ne spominjem koliko ste mene rasrdile što sam vas morao posvuda tražiti.« Pregledao ih je pogledom koji je sli io o aju. Nisu imale kape, iz kose su im virili komadi i sijena, a lica su im bila zaprljana blatom. Njihova mu je kosa trovala život. Cordelia mu je pokazala kako da je vrsto zaveže tako da se pramenovi mogu sakriti pod kapu, što je bio veoma važan dio prerušavanja, ali su njegovi dugi i osjetljivi prsti glazbenika postajali vrlo nespretni kad su se bavili mekanim, svilenkastim zlatnim pramenovima. »Gdje su vam kape?« Amelia je dodirnula glavu. »Nema je«, bespotrebno je odvratila. »Ni moje«, potvrdila je njezina sestra kimnuvši glavom. »Gdje su nestale?«, upitao je Christian. »Mora da smo ih izgubile u sijenu«, odvažila se Amelia. Christian je bacio pogled na ljestve. Morat e se opet popeti gore i potražiti, jer se djeca bez njih o ito ne mogu pojaviti u kr mi. A što da u ini s blizankama dok on bude na tavanu? im im okrene le a, one e opet nestati. Osje ao se kao skelar u staroj zagonetki koji je preko rijeke morao prevesti mrkvu, zeca i vuka, ali samo tako da u amac uzme jedno od troje. »Amelia, idi i pogledaj«, rekao je i pokazao na Sylvie. Odustao je od pokušaja da pogodi koja je koja. Bio je uvjeren da su svako toliko pred njim zamjenjivale identitet. Sada ih je bez straha zvao njihovim imenima, ali ne i u javnosti kad ih je obje nazivao Nicolasom. To je savršeno poslužilo svrsi, a djevoj ice nisu nimalo marile. 193
GIGA Sylvie se uspentrala uz ljestve dok je on stajao na njihovom dnu drže i ruku druge blizanke. »Našla sam ih!«, za uo se trijumfalni povik. Dijete je od uzbu enja propustilo jednu pre ku i strmoglavilo se u njegovo naru je, još uvijek trijumfalno drže i u rukama dvije kape od ešljane vune. »Budite na miru.« Borio se s njihovim neurednim pramenovima sve dok nije uspio navu i kape na njihove male glave. Ovako u žu kastim hla ama i jaknama od ešljane vune, s prljavim licima i avim rukama, bile su uvjerljiv par derana. Istjerao ih je iz štaglja u dvorište upravo u trenutku kad je dvoje jaha a ulazilo kroz kapiju ispred ko ije. »To je monsiuer Leo...« »I Cordelia«, povikala je Sylvie i pridružila se sestri u sveop em oduševljenom vrištanju. Christian je ispustio dubok uzdah olakšanja, ramena su mu se uspravila kao da je s njega podignuto veliko breme odgovornosti. Cordelia je sko ila s konja trenutak nakon Lea koji se sagnuo i podigao dva mala tijela koja su mu poletjela u naru je. Zapanjio ga je i oduševio njihov nesputani do ek. Uko eno, formalno i suzdržano ponašanje djevoj ica, koje su bile pod velikom stegom, potpuno je promijenila njihova nova odje a. Brzo su se okrenule prema Cordeliji, brbljaju i joj o uzbudljivim doga ajima na putovanju, predivnim ljudima koje su upoznale, amcima u luci nasuprot njihovoj kr mi. »Bože pomozi, kakvih li brbljavica!«, izjavila je Mathilde oprezno izlaze i iz ko ije i drže i se za ruku ljubaznog konjušara. »To je Mathilde!«, jednoglasno su povikale djevoj ice. »Zar svi idemo u Englesku?« »Ne«, rekao je Christian malo prebrzo i previše gorljivo. »Siroti moj«, rekla je Cordelia, odmah ga shvativši. »Izgledaš iscrpljeno. Jesu li bile zlo este?« Christian se nasmijao uzvra aju i joj topao zagrljaj. Djeca su ga tjeskobno promatrala. »Ne, naravno da nisu. No bojim se da ja nisam stvoren za uvanje djece. Mnogo je kompliciranije nego što sam mislio.« »Nije nam znao urediti kosu kako treba«, izjavila je Amelia. »Ali pri a jako dobre pri e pred spavanje«, uvi avno je dodala njezina sestra. »Mnogo bolje od madame De Nevry. Ona nam ita samo Bibliju.« »Da, i sve samo o Jobu. A to je tako tužno. Ma koliko netko bio dobar, ipak mu se stalno doga aju loše stvari. Misliš li da je to pošteno?« Dva para Elvirinih o iju okrenula su se prema Leu. »Vjerojatno nije«, rekao je smiješe i se. »Christiane, uvijek u biti vaš dužnik.« »Gluposti«, rekao je mladi i malo porumenio. Pogledao je Lea u o i preko Cordelijine glave i na njegov je tjeskobni nijemi upit Leo samo odlu no kimnuo. Gotovo je. »Moram se vratiti u Pariz«, rekao je Christian. »Ne ideš s nama u Englesku?« Cordelia ga je pogledala zaštitivši o i od posljednjih sun evih zraka zalaze eg sunca. »Ah, naravno da ne. Tamo te eka Clothilde. I tvoj pokrovitelj. Naravno da se moraš vratiti.« »Dolazi li i naš otac u Englesku?« Nastala je tišina na ovo Amelijino pitanje, a zatim je Leo kleknuo do njih i primio ih za ruke. »Vaš je otac imao nesre u«, tiho je rekao. »Je li mrtav?«, iskreno je pitanje došlo od Sylvie. »Kao naša majka?« »Da.« Povukao ih je zagrljaj i one su neko vrijeme ostale privijene uz njegove grudi sišu i palac dok ne probave nove informacije. Nakon toga je Sylvie rekla: »Ali ti i Cordelia dolazite?«
194
GIGA »Da. Sada emo svi mi biti obitelj.« Cordelia se isto spustila na koljena kraj Lea i smiješila se ozbiljnim malim licima. »Vas dvije, Leo, ja i Mathilde .« »Ne i madame De Nevry?« »Ne. Ona se vratila u Pariz.« Nastupio je još jedan trenutak tišine, a potom su djevoj ice odjednom isko ile iz Leovog zagrljaja, uhvatile se za ruke i po ele vrtjeti ukrug. Cordelia se uspravila i zadovoljno ih promatrala. »Ne kanim blatiti ime tvoje sestre, Leo, ali misliš li zaista da su one Michaelova djeca?« Leo je dobro razmislio promatraju i djevoj ice koje su se vrtjele ukrug. »Vjerojatno nisu«, napokon je izustio. »Dakle, sve bi ovo uzbu enje moglo završiti suzama pred spavanje«, izjavila je Mathilde i pohitala prema djevoj icama. »Hajde, do ite sad. Treba vam ve era.« »Oh, ve im je spremljena i dugo ih vremena eka u salonu«, rekao je Christian odjednom se sjetivši. »Madame Boucher e se zabrinuti što je s njima.« »Idemo je umiriti«, rekla je Mathilde i potjerala djecu pred sobom prema kr mi. Christian, Leo i Cordelia stajali su na ruži astom odsjaju zalaze eg sunca i smiješili se. »Do i eš nas posjetiti?«, upitala je Christiana primivši ga za ruku. esto.« vrsto joj je stisnuo ruku. »I dopisivat emo se.« »Da, naravno. A ti eš se oženiti Clothildom?« »Da«, odlu no je rekao i oboje su se nasmijali. »Budi sretan.« Podigla se na prste i poljubila ga. »Ja sam siguran da eš ti biti.« »Ho u.« Okrenula se Leu blistavih o iju. »Kakva bih druga ija mogla biti sada? Ne mogu vjerovati da sam toliko sretna. Sigurna sam da to ne zaslužujem.« »Nakon onoga što si izdržala...«, zapo eo je Christian ljutito. »Gotovo je.« Ušutkala ga je stavivši mu prst na usne. Leo je došao iza nje, stavio joj ruke na ramena i privio je u zagrljaj. »Zbogom, Christiane. I zapamtite da vam dugujem veliku uslugu... možete je zatražiti kad god poželite.« Ispružio mu je ruku i Christian ju je žestoko protresao. Tada se sramežljivo nasmiješio i vratio u kr mu. »Zaista je sve gotovo«, šapnula je Cordelia gotovo za sebe i ovila svoje ruke oko Leovih. »Ljubavi moja, tek zapo inje.« Poljubio ju je u uho, a ona je zadrhtala, okrenula se u njegovom naru ju, zagrlila ga oko vrata i ponudila mu svoje usne. Mathilde je stajala na prozoru salona; žamor za stolom dok su djeca ve erala uo se kao tiho zujanje iza nje. Ona se smireno i zadovoljno zagledala u dvorište kr me. Cordelia ne e potratiti svoj život na neuzvra enu ljubav kao njezina majka. Sve je upravo onako kako i treba biti.
195
GIGA
SREBRNA RUŽA Sljede i ljubavni roman koji oduzima dah autorice Jane Feather Druga knjiga iz njezine nove trilogije Narukvica s privjescima govori o dvjema velikaškim obiteljima, o posljedicama preljubni ke strasti i zavadi koja prijeti novim prolijevanje krvi... ili povezivanjem dvaju srca unato svim razlikama. Ariel je zastala na vrhu kamenog stubišta. Velika je dvorana ispod nje bila dupkom puna gostiju od kojih su neki jeli kasni doru ak na dugim stolovima postavljenima uz vatru, dok su drugi ispijali velike koli ine vina od slugu koji su kružili naokolo. U dvorcu je bilo smješteno najmanje dvije stotine gostiju, dok su mladi neženje, na svoje veliko zadovoljstvo, bili smješteni u spavaonicama u starim vojarnama. Ariel je od svih ovih ljudi poznavala samo nekolicinu. Samo su bliski prijatelji njezine bra e bili gosti dvorca Ravenspeare. Njih je dobro poznavala. Blisko prijateljstvo s Oliverom Becketom omogu ilo joj je da je prihvate na njihovim okupljanjima, osim onih ve eri kad bi muškarci otišli u lov na žene i tada bi joj bio zabranjen ulaz u Dvoranu. Nemaju i nikakve volje da se spusti dolje u Dvoranu i sluša govorkanja gostiju, okrenula se i odabrala usko stubište u masivnim kamenim zidovima. Psi su je slijedili. Ovo je bilo stubište za sluge koje je po injalo u kuhinjama u kojima je nenaviklom oku vladao kaos. Pera ice posu a, potr kala i znojni livrirani lakaji užurbano su hodali kroz niz spojenih prostorija; veliki su kameni svodovi bili pocrnjeli od dima iz masivnih pe i u kojima su se na ražnjevima, što su ih okretali pomo ni sluge, pekli odojci, cijele ovce i cijeli gove i bubrežnjaci. Ariel je krenula kroz užurbano mnoštvo koje je bilo previše zauzeto da bi obra alo pažnju na nju, na uzrok cijelog ovog meteža, sve dok Romul, podigavši glavu iznad stola, nije uo io so nu svinjsku pitu koja se hladila i kojoj nije mogao odoljeti. Otvorio je svoju veliku njušku, jezikom prešao po oribanim borovim daskama i cijelu pitu ugurao u usta. »Prokleti lopove!«, povikala je žena omotana u nekoliko slojeva prega e posute brašnom. Romul je pojurio prema vratima još uvijek drže i pitu u ustima, a žena je mašu i valjkom za tijesto tr ala za njim. »Oh, tako mi je žao, Gertrude.« Ariel je istr ala u kuhinjsko dvorište. Kuharica je zadihano stala, dah joj se poput dima uzdizao u hladan zrak. Romulu nije bilo ni traga, a i Rem je potr ao za njim. »On, zapravo, nije lopov.« »Sva su pseta lopovi, gospojo«, izjavila je Gertrude. »To im je u prirodi ako se batinama ne istjera iz nji'. Nji'ova gospo'stva lordovi to znaju.« »Da«, rekla je Ariel. Njezina su bra a imala veoma jednostavne metode u dresuri životinja. »Ne e se više ponoviti, obe avam.« Kuharica ju je sumnji avo promatrala i potom zgužvala lice u osmijeh. »Pa, nije važno. Šta je to tu i tamo kak'a svinjska pita? Napokon, ipak je vjen anje.« Okrenula se i pohitala u kuhinju. Da, vjen anje da je tu mladoženja, pomislila je Ariel hodaju i prema konjušnicama. Nemogu e da se grof od Hawkesmooora ne e pojaviti na vlastitome vjen anju. Takva e uvreda uzrokovati novi krug krvne osvete. No možda mu je to i bila namjera. Primorao je svoje neprijatelje da pristanu na prezira vrijedno povezivanje, a sada e stajati sa strane i smijati se njihovom javnom poniženju. udno je bilo što se ona osobno nije osje ala ni najmanje uvrije enom. Vjerojatno je bilo manje zastrašuju e biti ostavljen pred oltarom nego morati biti mamac svoje bra e. Njezin je konjušar sjedio na okrenutoj ba vi za kišnicu i istio konjsku opremu kad je ona ušla u dvorište. »Osedlajte ri u kobilu, Edgare. Idem pustiti sokola.«
GIGA »U redu, gospojo.« ustao se. »Odma' idem.« Ariel je kimnula. Kad su njezina bra a bila u dvorcu, bilo je mudro slušati Ranulfova pravila. Ušla je u nastambu za ptice koja se nalazila uz konjušnice. Bila je mra na, zrak je u njoj bio zasi en mirisom krvi malih ptica i trpkog mirisa pti jeg izmeta. Sokoli su se premještali na svojim pre kama, o i su im se sjajile u tami. Otišla je do tre e pre ke i nježno dodirnula sokolovo perje. Okrenuo je svoje oštro i neljubazno oko prema njoj; okrutni mu se kljun našao blizu njezinog prsta. »Zlo ko jedan«, rekla je eškaju i ga po vratu i ne žele i maknuti prst. »Pustit ete letjeti arobnjaka ovog jutra, gospojo?« Sokolar se pojavio iz tame, kre i se brzo i tiho kao i njegove ptice. Držao je kukuljicu i svilenu vrpcu. »Samo uz rijeku.« Uzela je debelu željeznu sokolarsku rukavicu s police na zidu i navukla je na desnu ruku. Sokolar je navukao sokolu kukuljicu i zavezao mu svilenu vrpcu za nogu, a potom ga odvezao od pre ke. Ariel ga je primila na rukavicu i pri vrstila vrpcu. »Ne u se zadržati više od jednog sata.« Izašla je u dvorište gdje je Edgar stajao uz ri u kobilu i svoga konja. Pokraj konja su veoma zadovoljnog izgleda i obješenih jezika sjedili vu jaci. »Trebala bih vas zaklju ati u konjušnicu preostali dio dana«, ukorila ih je, ali ne odve uvjerljivo. Previše je vremena prošlo od nedjela da bi ih sada kažnjavala. Edgar joj je pomogao da se popne u sedlo. Sokol je sjedio na njenom zglavku, drže i glavu nakrivljenu na jednu stranu dok mu je vjetar mreškao perje. Prošli su kroz kapiju dvorca i preko pokretnog mosta. Zrak je bio hladan, ali ist, sunce je sijalo na nebu bez obla ka, cesta je vijugala preko tresetišta prema udaljenim šiljatim tornjevima Cambridgea. Ariel je rukom zasjenila o i dok je promatrala cestu. Vidjela je samo teretna kola. Ni traga zakašnjelom mladoženji. Nagnala je konja u galop dolje prema obali rijeke gdje je zategnula uzde, skinula sokolu kukuljicu i visoko ga podigla na ruci da pogleda okolinu. Vrana je graknula iz šiblja udaljenog nekoliko stotina metara. iopa se obrušavala nisko nad rijekom u potrazi za hranom. Sokol je zadrhtao. Ariel je otpustila vrpcu, zabacila ruku i vještim pokretom odbacila sokola visoko u zrak. * * * Grof od Hawkesmoora je zategnuo uzde, pogledao u sunce i procijenio da bi moglo biti blizu jedanaest sati. Na horizontu se ocrtavao golemi dvorac Ravenspeare, udaljen ne više od pola sata jahanja. Iza njega se uzdizao visoki toranj katedrale Ely. »Ne moraš žuriti, Simone«, rekao je jedan iz njegovog društva. Desetorica su muškaraca bila vojni kadar pod zapovjedništvom grofa od Hawkesmoora. »Ho u da moj dolazak bude u pravi as, Jack«, rekao mu je Simon. »Ne želim prihvatiti gostoprimstvo Ravenspearea prije nego što moram.« Nije se htio pridružiti svadbenom slavlju ni trenutak prije nego što bude morao stati pred oltar s Ariel Ravenspeare. Kad se vjen aju, ostat e do kraja svadbenog slavlja. To e se tuma iti kao pristojnost, no on e ostati zbog drugih osobnih razloga. Dok bude gost u Ravenspeareu imat e pristup zajednici koja živi pod Ravenspeareovom vlaš u. Negdje e na i informaciju koju je tražio. Možda ak i ženu koju je tražio. No najprije ono najvažnije. Potjerao je svoga konja naprijed prema uzvišenom grebenu sa smrznutim blatom. Nije znao kako izgleda djevojka koja e mu za sat vremena postati žena. Nikoga nije pitao da mu je opiše i nitko to nije ni u inio. Nije bilo važno ni je li zrikava, grbava, šepava ni napola luda. Oženit e je i ostati joj vjeran. Zato jer se krvna osveta mora ve jednom prekinuti. Ako Bog da, napravit e joj jedno ili dva djeteta i u initi ono što se mora. Otkako je odrastao, vidio je previše nepotrebnih smrti na bojnome polju. Previše je
197
GIGA obitelji oplakivalo svoje mrtve. Previše je mladi a osaka eno. I ako se on vjen a s nekom drugom i jednom bude imao djecu, njegove e nasljednike ipak dodirnuti zavada, ma koliko se on trudio da je sprije i. ut e za nju od slugu ili ro aka i tako e neizbježno njezin teret prije i i na drugu generaciju. Osim ako on to ne zaustavi. Pogledao je u blijedoplavo nebo i ugledao sokola kako lebdi. Zviždovka je uzletjela iz trske na rije noj obali i zatim se, kao da je uznemirena opasnoš u koja je lebdjela u zraku, mahnito spustila i letjela na jednu pa na drugu stranu da izbjegne ubojicu koji se bez žurbe spuštao prema njoj. Simon je zasjenio o i i škilje i pogledao gore. »To je sokol lovac«, rekao je Jack. »Nije obi ni divlji sokol. ini se da je u lovu.« Bio je to najljepši ubojiti stroj. Kao da je zadirkivao o ajnu zviždovku lebde i iznad nje svojim veli anstveno raširenim krilima, da bi se potom, gotovo bez žurbe, obrušio na nju. Zviždovka je poletjela u zrak, ali nije mogla održati visinu. Poletjela je dolje, prema šiblju na rije noj obali. Sokol je po-nirao snagom i preciznoš u olovnog metka, zakrivljeni mu je kljun obasjala slabašna sun eva zraka. S epao je zviždovku u zraku svojim opakim pandžama pa su muškarci na cesti opet po eli disati. »Netko ga pušta da leti uz rijeku.« Jack je svojim bi em pokazao na dvije figure koje su sjedile na konjima. Simon je impulzivno natjerao svoga konja u galop i okrenuo ga od grebena. Ostali su ga u galopu slijedili dolje prema rije noj obali. Ariel je promatrala arobnjaka. Tek je nedavno uvježban, pa je još uvijek znao umaknuti sa svojim plijenom. No jutros se ve više puta vratio na njezin zglavak, ali je osjetila da je postao nestrpljiv dok joj je donosio plijen. Ona je toliko napeto ekala da se vrati s plijenom iz ovog posljednjeg jutarnjeg leta, da je opazila konjanike tek kad su skoro stigli do nje. Mekana je zemlja prigušila konjski topot. Prva joj je reakcija bila srdžba. Zar nisu ti, tko god bili, znali da joj je za sokola bila potrebna potpuna usredoto enost? No ini se da ipak jesu. Zategnuli su uzde na vrhu malog humka, dovoljno udaljenog da ne ometaju sokola. arobnjak je ostao u zraku, okre i se i lebde- i zajedno sa svojim plijenom. U jednom je trenutku Ariel pomislila da se uputio u šiblje gdje bi mogao u miru razderati zviždovku. Skupina konjanika stajala je posve mirno na humku. Tada se sokol izvio i polako mašu i krilima krenuo prema rukavici na njezinoj ruci koju je podigla u zrak. Sletio je na nju, nakostriješio perje i poslušno predao plijen u Arielinu ruku. Ona je spustila pti icu u torbu na sedlu i pri vrstila sokolovu vrpcu. »Bravo.« Jedan se konjanik odvojio od skupine i spuštao dolje prema njoj. Psi su na ulili uši, ali ih je konjanik jedva i pogledao. »U jednom sam trenutku pomislio da e pobje i.« Arielina je prva pomisao bila da još nikad nije vidjela nekog tako ružnog poput ovoga diva koji je jahao na golemom šarcu nezgrapnog oblika i neporecive snage. Bio je gologlav, tamna mu je kosa bila odrezana sve do glave. inilo joj se kao da nijedna crta njegova lica nije bila u skladu s drugom. Nos mu je bio nepravilna izbo ina koju je još više isticao plavi ast ožiljak na obrazu. Vilica mu je bila isturena, usta pomalo naherena u osmijehu koji je otkrivao krive i snažne zube. Debele tamne obrve spajale su se iznad duboko usa enih i široko razmaknutih plavih o iju. Uo ila je tamnu jaha u odoru i kratku kosu puritanca. Naglo se okrenula, mahnula Edgaru, pucnula prstima psima i galopom krenula niz rije nu obalu s privezanim sokolom na zglavku. Simon se namrštio. Neobi no stvorenje loših manira, ali zato predivan prizor u toj grimiznoj jaha oj odori. »Do i, predugo smo se zadržali.« Primio je uzde i vratio se na cestu. Ostali su ga slijedili. Kad su stigli do nasipa, za uli su zvuk roga s dvorske stražarnice. »Netko nas
198
GIGA promatra«, rekao je Simon uz ironi an osmijeh. »Možda u se bojali da ne emo do i.« Dvadeset minuta kasnije, prešli su pokretni most i ušli u dvorac Ravenspeare. Vrata Velike dvorane okovana željezom bila su širom otvorena i kad je mladoženja sa svojim društvom ušao u unutrašnje dvorište, grof od Ravenspearea je okružen svojom bra om izašao iz dvorca. Sva su trojica bila odjevena u plave i srebrne boje Ravenspeareove vojske i nosila napudra-ne perike bujnih uvojaka. Sli nost je me u njima bila zapanjuju a: sive o i boje ugljena, etvrtaste crte lica i pomalo podrugljiva usta. Me utim, Simonovu je pažnju privukla figura koja je stajala na sredini dvorišta uz ri u kobilu. Djevojka s rije ne obale. Sude i po zadihanosti kobile, izgleda da je brzo jahala samo da stigne prije njega. Njoj o ito nije bilo teško pogoditi njegov identitet. Do njezinih su nogu stajala dva golema vu jaka, na željeznoj je rukavici sjedio sokol s kukuljicom. Ariel Ravenspeare. Ova nije bila grbava, zrikava ni luda. Skinula je kapu i stavila je pod ruku. Kosa boje teku eg meda pala joj je po ramenima i uokvirila ovalno lice. Sive o i oblika badema ispod dugih crnih trepavica srele su zapanjeni pogled grofa od Hawkesmoora, koji ju je promatrao uznemiruju im intenzitetom. Imala je mali nos, pune usne, lagano zašiljenu bradu. Nimalo nije sli ila svojoj bra i, a ipak je u njoj uo io nešto što je bilo posve Ravenspeareovo. Nešto u arogantnom držanju, u nagibu brade. Predivno je gra ena, primijetio je gotovo odsutno. Od spuštenih ramena i uskoga struka do oblih kukova. Odjednom mu se nije mililo sjahati i otkriti svoje nezgrapno šepanje ovoj djevojci savršene svježine i mladosti. Prišla su mu njezina tri brata. »Želimo vam dobrodošlicu, Hawkesmoor.« Ranulf mu se obratio usiljenom formalnoš u, no bio je srdit, o i su mu bile mra ne, podrhtavao mu je miši na licu i usta su mu bila toliko stisnuta da su se jedva vidjela. Simon je sjahao i ispružio ruku. Protresla su mu je sva trojica bra e, ali uz zamjetno oklijevanje. Simon je pogledao u grimiz odjevenu djevojku koja je mirno stajala uz svoga konja, pse i sokola. Nije se ni pomaknula. Simon je ispružio ruku na sedlo i skinuo srebrom opto eni štap. Pitao se kad e Ranulf pozvati sestru. »Želimo vam dobrodošlicu u Ravenspeare, gospodo«, izjavio je Ranulf grubim glasom koji je odjeknuo u tišini. Krenuo je prema ostalima koji su stigli sa Simonom da ih pozdravi. ekivao je lordove i gospe, prijatelje i Hawkesmoorovu rodbinu. Umjesto njih, ovaj je ovjek došao s trupom ratnika. Ranulf ih je sve poznavao, bili su to lordovi koji su se borili na europskim bojnim poljima uz bok vojvode od Marlborougha. Bili su naoružani samo uobi ajenim gospodskim ma evima, ali je Ranulfu bilo jasno kao dan da je grofa od Hawkesmoora pratila zaštitna jedinica. Ili možda napada ka. No nije ovo bilo jedino što ga je rasrdilo. Ve ina je srdžbe bila usmjerena k njegovoj sestri koja nije do ekala svog mladoženju u svadbenoj haljini okružena svojim slugama, ve je s drskim nehajem stajala tamo uz svoje pse i s prokletim sokolom na zglavku, kao da ekuje da e se vjen ati u lovu jašu i na konju. »A ledi?«, upitao je Simon još uvijek gledaju i djevojku. »Moja sestra«, grubo je odvratio Ranulf. »Vaša nevjesta, Hawkesmoor, iako vas se ne smije kriviti što ne znate. Do i ovamo, Ariel!«, zapovjedio joj je tonom koji bi više odgovarao pozivanju psa. U Simonovim se o ima na as pojavio prezir, a potom je, prije nego što je Ariel stigla poslušati Ranulfovu zapovijed, krenuo prema njoj, pokušavaju i se ne oslanjati previše na svoj štap i sakriti da malo vu e ranjenu nogu. Ona je ostala na svome mjestu i promatrala ga zagonetnim pogledom. »Gospo.« Naklonio se kad je stigao do nje. »Vjerujem da ste bili u prednosti dolje na rijeci.« Kad se nasmiješio, nije bio toliko ružan, pomislila je Ariel. U o ima mu je bio odsutan izraz, kao da je mnoge godine proveo promatraju i horizont, ali su sadržavale i tra ak veselja.
199
GIGA Pitala se je li šepanje trajno ili samo posljedica nedavnog ranjavanja. Doduše, ožiljak na licu e mu zauvijek ostati. Možda e malo izblijedjeti, ali e ga odnijeti sa sobom u grob. No, njegov fizi ki izgled ionako nije nimalo važan, podsjetila se. Ako su njezina bra a bila u pravu, on joj nikada ne e biti muž po i emu drugome osim po imenu. On je mrski Hawkesmoor i ne e upoznati tijelo Ravenspeareove. On je nimalo nije zanimao. Mogao je biti bilo tko, muškarac koji nije stvaran više od duha i koji e kratko vrijeme boraviti u njezinom životu. »Ne znam ni za jednog drugog puritanca koji bi mogao biti na cesti za Ravnespeare«, rekla je hladno se naklonivši te ironi no nastavila: »Drago mi je što smo se upoznali, lorde Hawkesmoor. A sad me ispri ajte, moram se pripremiti za vjen anje.« Nakon toga je zajedno sa psima otišla kroz nadsvo- eni prolaz koji je vodio u dvorište pred konjušnicama i pti jim nastambama. Simon se zamišljeno okrenuo svojim doma inima i opreznim prijateljima. »Oprostite mi, no ledi Ariel ne izgleda nimalo oduševljena ovim vjen anjem.« Ranulf je zasiktao kroz zube. Ariel ga je primorala da se ispri ava prokletom Hawkesmooru. »Moja je sestra svojeglava, Hawkesmoor. No uvjeravam vas da se želi vjen ati.« »Ariel je pomalo nekonvencionalna, lorde Hawkesmoor.« Bio je to Roland. Glas mu je bio diplomatski; neiskren mu je osmijeh iskrivio tanke usne. »Ona se najviše zanima za konje, a kao što ste mogli vidjeti, bavi se sportom. Njezin je život u ovoj mo vari pomalo osamljen i nije navikla na društvo. No ja vas uvjeravam da vam ne e uzrokovati probleme. Veoma e se lako prilagoditi vašemu imanju i ne e vam dodijavati posjetima dvorcu ni i im sli nim.« Govorio je o svojoj sestri kao da je neka istokrvna životinja koja e bez stvaranja problema prihvatiti svoje novo stanište ako se s njom ispravno postupa. Simon se nije mogao sjetiti što bi mu odvratio, pa je samo nakrivio glavu i pošao za svojim doma inima u dvorac. Iz svoga kratkog susreta s ledi Ariel nije stekao dojam da je prilagodljiva osoba. »Mislim da biste željeli promijeniti odje u.« Ranulf je pucnuo prstima lakaju. »Pokaži lordu Hawkesmooru i njegovim pratiteljima njihove odaje.« Pogledao je svoje goste. »Još je petnaest minuta do podna.« »Pet je minuta sve što mi treba«, rekao je Simon uz ljubazan osmijeh. Krenuo je za lakajem i ostavio zapanjenog Ranulfa koji nije mogao zamisliti kako se ovjek može za pet minuta presvu i u isto rublje i odje u i staviti formalnu periku. Zvono u kapelici je po elo zvoniti kad je sat pokazivao podne. Dvije stotine svadbenih uzvanika prešlo je dvorište do kamene kapelice. Najneobi nije je na ovome vjen anju bilo to što se nitko od njih nije izgubio. Mladoženja je održao rije i za pet se minuta vratio u Veliku dvoranu u tamnom odijelu bez ikakvih ukrasa, osim što mu je kravata bila obrubljena ipkom. Njegov je izgled bio u velikom kontrastu s naki enom ceremonijalnom odje om bra e Ravenspeare i njihovih gostiju: muškaraca u bogatoj svili i baršunu i ženama koje su izgledale kao egzoti ne ptice. Njegova je podrezana kosa gotovo sablažnjivo izgledala me u mnoštvom bujnih, sivo napudranih perika kad je stao pred oltar. Njegovi su prijatelji, jednako edno odjeveni, stali u polukrug na jednoj strani. Ništa nije moglo prikriti njihovo vojni ko držanje i, ma koliko se trudili da drže ruke podalje od držaka ma eva, taj je njihov napor bio gotovo opipljiv u mra noj kamenoj kapeli. * * * Ariel je slušala zvonjavu zvona dok ju je gomila sluškinja obla ila za vjen anje. Osje ala se praznom. Kao da joj je zdenac s osje ajima presušio. Sudjelovala je u ovoj šaradi kao marioneta jer su njezina bra a povla ila konce. Jedan je Hawkesmoor zaveo njezinu
200
GIGA majku i uzrokovao njezinu smrt. Ariel je to znala od ranoga djetinjstva, kljukali su je time, kao i obiteljskom mržnjom, kap po kap, sve dok nije potekla njezinim žilama. A sad e se za nekoliko minuta vjen ati sa sinom ovjeka koji je uzrokovao maj inu smrt. Za sina ne asne i sramotne obitelji. Vjen at e se ali ne e biti udana. Bit e mu žena, ali mu ne e biti supruga. Žena ne može biti supruga ako ne spava sa svojim mužem. »Sjedite mirno, gospo. Ne mogu vam urediti kosu kad se tako vrpoljite.« »Oprosti, Mary.« Sjedila je mirno dok joj je starija sluškinja pri vrš ivala biserima opšivene baršunaste vrpce oko glave. Kosa joj je ispod vrpci bila raspuštena. Uvojke joj je vru im željezom napravila djevojka ruži astih obraza, drže i uvu ene usne i škilje i, što je govorilo o njezinoj usredoto enosti. »Zvona su stala, gospo.« Ariel je ustala. Na trenutak je zatvorila o i, potom ih otvorila. Mirno je promatrala svoj odraz u staklu, odlu ila da joj se svi a to što vidi, iako je sve ovo bila velika sprdnja. »Do ite, gospo.« Marie ju je požurivala prema vratima. »Njegovo e vas gospodstvo ekati u predvorju.« Ariel je napravila grimasu. »Bolje da zadržite pse ovdje jer e me u protivnom slijediti sve do oltara.« Srdito pse e lajanje pratilo ju je niz stubište gdje je stajao Ranulf i ekao je smrknutog lica i grubog pogleda. »Ne znam što izvodiš, sestro. Ali ako misliš da eš mi pokvariti planove, bolje razmisli još jednom. Napravi samo jedan krivi korak i kunem ti se da eš ispaštati do kraja života.« »Pa ovdje sam, nisam li?«, rekla je. »Odjevena za žrtvovanje. Djevi anski ista, dražesno nedužna. Nisam li, Ranulfe?« »Ti si drska!«, gnjevno je rekao i primio joj ruku u željezni stisak. Prešao je s njom dvorište i ušao u kapelicu. Njegovi su se prsti duboko i bolno zabili u njezinu ruku. Kad su orgulje zasvirale i ljudi se okrenuli zadivljeno promatraju i prelijepu nevjestu, njegovi su se prsti još dublje urezali, kao da se boji da bi se mogla nenadano osloboditi i pobje i. Simon Hawkesmoor je promatrao približavanje svoje nevjeste u pratnji njezinoga brata. Zamijetio je kako Ranulf drži svoju ruku na sestrinoj i uo io snagu njegovog stiska te gotovo opaku odlu nost u njegovim o ima. Djevojka je pak bila posve bijelog lica, usne su joj bile napete. Simonu je bilo o ito da ne prilazi oltaru svojevoljno. No to nije ni on sam, pomislio je žalosno trgnuvši usnama i odlu no se okrenuvši prema oltaru. Svoje je osobne sklonosti morao podrediti dobrobiti zajednice. Djevojka mu se napokon približila. Bila je mlada, na njemu e biti da iskoristi svu svoju zrelost i iskustvo kako bi što bolje prihvatila svoj novi život. Ranulf nije ispuštao sestrinu ruku sve dok nije kleknula pred oltar pokraj lorda Hawkesmoora. I ostao je stajati uz nju, umjesto da se povu e u glavni dio kapele. Ariel je sklopila ruke na naslonu klupe i zagledala se u svoju narukvicu na zglavku. Sve je svoje misli usredoto ila na njezin oblik zmije i na profinjene privjeske. Podnevno je sunce dopiralo kroz rozetu iznad oltara. Kad je lagano pomaknula zgla-vak, rubin u sredini ruže zasjao je krvavocrvenim plamenom. O arano je pomaknula zglavak tako da se crvene zrake odraze i na smaragdnom labudu. Izgledalo je predivno. Sjaj srebra i blistanje smaragda Simon je zamijetio kraji kom oka dok je mirno promatrao sve enika koji je govorio pijevnim tonom. Okrenuo je glavu prema svjetlucanju na zglavku svoje nevjeste koji je po ivao na naslonu do njegovih ruku. Narukvica koju je nosila imala je u sebi nešto neobi no poznato. Namrštio se pokušavaju i se sjetiti o emu se radi, ali nije mogao. Osjetio je samo neki nejasan nemir.
201
GIGA Ariel nije bila svjesna da se uko eno odmaknula od golemog tijela pokraj sebe, ula je samo sve enikov glas koji je dolazio iz velike udaljenosti koja nije imala nikakve veze s njom. Odlu an glas lorda Hawkesmoora prepao ju je i trgnuo iz transa. Odgovorio je zvonkim i uvjerljivim glasom. Usta su joj se osušila. Sve enik ju je pitao uzima li lorda Hawkesmoora za svoga zakonitog muža. Pogled joj se prilijepio za grofove ruke koje su po ivale na naslonu. Bile su goleme, koš atih lanaka, podrezanih noktiju i žuljevitih prstiju. Zadrhtala je na pomisao da bi te ruke mogle dodirnuti njezino tijelo, dirati je u vo enju ljubavi. Sve enik je opet progovorio, nervozno ponovivši pitanje. U kapeli iza nje za ulo se meškoljenje i suštanje, no ona to nije ula. Razmišljala je samo o tomu da e udajom za ovoga muškarca potpisati svoju smrtnu presudu. Ranulf je krenuo naprijed. Stavio joj je ruku na zatiljak. To se moglo protuma iti kao gesta ohrabrivanja, no Ariel je osjetila stisak koji ju je prisilio da sagne glavu u znak pristanka. Drugo nije ni mogla u initi. Ne sada. Ona je bila mamac u klopci. A tada joj je sinulo da bi, ako poželi, mogla spasiti Hawkesmoora od osvete svoje bra e, raditi na tomu da sprije i zatvaranje klopke. No zašto bi jedna Ravenspearica spasila jednog Hawkesmoora? ak i da to u ini, osu ivala je sebe na prezira vrijedan brak. Pogled joj je opet pao na narukvicu. Ranulfovo mito za njezinu suradnju. Da odvrati pogled i drži jezik za zubima. Promrmljala je svoj pristanak i tek kad je sve bilo gotovo, Ranulf je odmaknuo ruku. Simon joj je pomogao da ustane drže i je za lakat. Gola joj je koža bila hladna kao led. Osjetio je kako je zadrhtala kad ju je dodirnuo. Dragi Bože, što li je to u inio? Mrzila ga je, osje ala je odbojnost prema njemu. Vidio je to u njezinim o ima kad ga je pogledala i brzo odvratila pogled. Ranulf se pridružio bra i u prvom redu. Smiješio se dok je promatrao kako se njegova sestra zajedno sa svojim mužem vra a od oltara. Lako e on savladati njezino protivljenje. Nije bila glupa - znala je ona što joj je initi. Vani na hladnome suncu, Ariel je maknula svoju ruku s muževljeve. »Obi aj je da mladoženja poljubi svoju nevjestu«, tiho je rekao Simon, primivši njezine sitne ruke u svoje i okrenuvši je prema sebi. Nije gledala u njega, samo je mirno stajala kao da se pomirila sa sudbinom, pa je ustuknuo. Ispustio joj je ruke i gotovo bespomo no rekao: »Nemate se ega bojati, Ariel.« Na to ga je ona pogledala o ima jasnim kao nebo i još uvijek punim napetosti. Zajedljivom mu je jednostavnoš u rekla: »Ne, ja se nemam ega bojati, gospodine.«
202
