PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Urednički odbor: RAFO BOGIŠIĆ, IVAN DONCEVIĆ IVO FRANGES, MARIN FRANIČEVIC JOŽA HORVAT, JURE KAŠTELAN GUSTAV KRKLEC, MARIJAN MATKOVIĆ VLATKO PAVLETIĆ, JAKŠA RAVLIC AUGUSTIN STIPČEVIĆ, KRSTO ŠPOLJAR DRAGUTIN TADIJANOVIĆ ŠIME VUČETIC Urednik: RAFO BOGIŠIĆ
Lektor: BRATOLJUB KLAIĆ Tajnik: KRSTO ŠPOLJAR
ZAGREB 1969
HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT I IZ LATINITETA 9-14 STOLJEĆA PISCI 15. i 16. STOLJEĆA EXMONUMENTIS LATINISSECK.-30V AUCTORES S/EC.XVETXVI
M A T IC A H R V A T SK A ZORA
PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga 2: HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT I IZ LATINITETA 9—14. STOLJEĆA PISCI 15. I 16. STOLJEĆA EX MONUMENTIS LATINIS SAEC. IX—XIV AUCTORES SAEC. XV ET XVI Priredili — Diqesserunt VELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVIĆ
Grafička oprema: MAJSTORSKA RADIONICA KRSTE HEGEDUSIĆA
TEMELJNE ZNAČAJKE HRVATSKOG LATINIZMA
ULOGA LATINSKOG JEZIKA U HRVATA
i
a je književno stvaralaštvo u Hrvata od 15. do 19. st. dvojezično te da se, osobito u starijim razdobljima, njegov latinski udio i vrijednošću i opsegom ravnopravno razvija uz hrvatski, či njenica je koju naša književna baština u potpu nosti dokazuje. Malo je naroda u Evropi koji imaju tako kontinuiranu i tematski raznoliku književnost na latinskom jeziku. Uostalom, kako zbog duga trajanja, tako i po utjecaju na javni život, uloga je latinskog jezika u nas bila značajnija nego kod većine naroda evropskoga kulturnog kruga. Razloga za dugotrajno održavanje latinskog jezika bilo je više. Jedan od njih, iako ne prvenstveni, bio je u kontinu itetu latinskih škola, koje su većinom vodili crkveni redovi. Izrasla na antičkom tlu, višestoljetna se tradicija latinskog jezika odražavala na književnom planu u stalnoj želji da se internacionalnim jezikom evropske »književne republike« izraze, uz opću tematiku, i vlastita osjećanja i razmišljanja, usko povezana s domaćim tlom. Zato je kod latinista iz raz ličitih krajeva naše zemlje domaća stvarnost izvorom inspi racije, bilo u sitnim strastima svakidašnjice, bilo u nekim svjetlijim zanosima rodoljublja, bilo u gorčini spoznaje teš kog udesa domovine. Na razmeđu Istoka i Zapada, hrvatski su krajevi bili iz loženi dugotrajnom nadiranju Turaka, pa se motivi borbe i otpora često susreću i u poeziji i u proznim djelima naše latinističke književnosti. To najviše dolazi do izražaja u brojnim očajničkim pozivima najistaknutijih hrvatskih la tinista evropskoj javnosti za moralnu i materijalnu pomoć protiv premoćnog neprijatelja s Istoka, koji je ugrožavao 7
kulturni napredak, pa čak i biološku egzistenciju našeg naroda. Ne samo u lijepoj književnosti nego i u egzaktnim naukama latinski se jezik kod Hrvata održao veoma dugo, dulje nego u mnogih evropskih naroda. Posebno je politički život ono područje na kojem je kod nas najdulje živio i kao pi sana riječ i kao živi govor. U sjevernoj Hrvatskoj, gdje je od 18. st. sve više prijetila germanizacija i mađarizacija, latinski je odigrao ulogu indirektnog zaštitnika narodnog jezika. Kad se već u političkim tijelima nisu zbog tuđinske vlasti mogli služiti svojim jezikom, Hrvati su svjesno zadrža vali latinski od kojega im nije prijetila nikakva opasnost. Zato je on ostao službenim jezikom hrvatskog sabora u Za grebu sve do god. 1847, kad je u ostaloj Evropi već davno bio nestao iz javne službene upotrebe. Značajno je da su najvatreniji pobornici hrvatskog pre poroda, dakle i borci za čistoću i slobodan razvoj hrvatskoga jezičnog izraza, redom bili od malih nogu školovani u latin skom jeziku. Prisno saživljeni s finesama Ciceronova i Horacijeva jezika, zrela književnog izraza jedne zaokružene kulture, unosili su i u svoja hrvatska djela duh latinske sin takse smatrajući da time obogaćuju izražajnost materinskog jezika. Ta se činjenica očevidno odrazila u upornom nasto janju iliraca i njihovih nasljedovača da se u javnom zalaga nju za vlastiti jezik, u težnji za njegovim modernijim obli kovanjem i u izdavanju starih hrvatskih pisaca održi konti nuitet sa starijom književnošću.
tez od Sredne, Ivan Cesmički (15. st.) i Stjepan Brodarić (16.
humanizma u našim krajevima traje od prvih decenija 15. do početaka 17. stoljeća. Kao izrazitija središta na Jadranu javljaju se: u početku 15. st. Zadar, u sredini 15. st. Šibenik, Trogir, Dubrovnik i Kotor, u drugoj polovici stoljeća Split i istarski gradovi, a na prijelazu 15. u 16. st. Hvar i Korčula. Iz sjeverne Hrvatske potječu znameniti humanisti Ivan Vi-
st.), koji djeluju izvan domovine. U Z a d r u humanistički se krug stvara najprije oko Petra Kršave, opata samostana sv. Krševana. U drugoj po lovici 15. st. Juraj Divnić, ninski biskup rodom Šibenčanin — čiji se duh javlja Petru Zoraniću na kraju Planina — i sam latinski pjesnik, okuplja oko sebe humaniste, među ko jima se ističu Jerolim Vidulić, latinist i ujedno najstariji dosada poznati hrvatski pjesnik iz Zadra, i Juraj Križan•Kršava. U 16 st. modruški biskup šimun Kožičić Benja značajan je ne samo po glagoljaškom radu nego i po zna menitim latinskim govorima na lateranskom koncilu i pred Leonom X. Najizrazitija je ličnost humanističkog kruga u Š i b e n i k u Juraj šižgorić, čije su Elegiae et carmina (Mleci 1477) najstarija tiskana pjesnička zbirka hrvatskog latinizma. Uz njega djeluju: Ivan Naplavčić, Petar Tavelić, Juraj i Šimun Divnić, Martin šibenčanin. Kasnije će se, u 16. st., istaći Franjo Mužić i još nekoliko Divnića. Humanizmu je i u T r o g i r u prethodila dugotrajna tradicija. Koriolan Cippico, ugledan član znamenite trogir ske Obitelji, sjajnim je stilom opisao protuosmanlijske po morske operacije mletačkog zapovjednika, kasnijeg dužda, Petra Moceniga (Petri Mocenici imperatoris gestorum libri III, Mleci 1477). Najveće ime trogirskog humanizma Fran Trankvil Andreis, pisac dijaloških rasprava i poslanica, go vora i bogate korespondencije, proživio je desetljeća po različitim zemljama i dvorovima Evrope, u dodiru s najis taknutijim humanistima 16. st., a samo je kraj života pro veo u rodnom gradu. Posebno mjesto u starijoj hrvatskoj književnosti zauzi ma D u b r o v n i k . U njemu se, više nego u ijednom našem kulturnom središtu, razvila bogata književnost na hrvatskom i na latinskom jeziku, Latinistička je književnost, osim toga, imala u tom gradu i najdulji kontinuitet. Razloga ima više. Među prvima su svakako zamjema ekonomska moć, osobi to do potresa 1667, i politička samostalnost Republike sv. Vlaha sve do početaka 19. st. Nadalje, Dubrovnik u još većoj mjeri nego ostala hrvatska središta ostaje neprestano otvo ren različitim kulturnim utjecajima, ali pokazuje i izrazitu sposobnost da ih asimilira i samostalno dalje razvija. Doka-
8
9
ISTAKNUTIJI HRVATSKI LATINISTI I KNJIŽEVNI KRUGOVI ugotrajna srednjovjekovna tradicija latinskog jezika stvarala je plodno tlo na kojem je humanizam mogao D ne samo uhvatiti korijena nego se i snažno razviti. Razdoblje
zom su tome i neki pojedinci, stranci, npr. pjesnik Didak Pir u 16. st., rodom portugalski Židov, u 18/19. st. Francuz Marko Bruerević-Brućre i Talijani, braća Frano Marija i Urban Appendini, koji svi u riznicu dubrovačke kulture ugra đuju nešto od duha svoje zemlje, ali se i skladno uklapaju u dubrovačku tradiciju i način dubrovačkog života. Upravo u razdoblju humanizma dao je Dubrovnik velik broj značajnih i talentiranih poklonika latinske Muze. Sku pinu starijih dubrovačkih humanista tvore: Ivan Gučetić, Karlo Pucić i Ludovik Crijević Tuberon, rođeni oko sredine 15. st., zatim nešto mlađi od njih Ilija Crijević, Jakov Bunić i Damjan Benešić. Dodamo li najdarovitijima među njima (liriČaru I. Crijeviću, epskom pjesniku Buniću i historičaru Crijeviću Tuberonu) filozofa Jurja Dragišića, koji je, vrativši se iz Italije, na izmaku 15. st. okupio značajan humanistički krug filozofa i pjesnika, smijemo zaključiti da je 15. stoljeće zlatni vijek ne samo dubrovačke nego i cjelokupne hrvatske latinističke književnosti u razdoblju humanizma. U drugoj polovici 16. st. djelovao je filozof Nikola Vitov Gučetić, koji je objavljivao većinom na talijanskom, ali je ostavio i dosta latinskih djela tiskanih i rukopisnih. Temeljito upućen i u suvremenu znanstvenu misao, u svom je opsežnom opusu raspravljao o problemima teorije države, prirodnih znanosti, estetike i metafizike. Oko te markantne ličnosti, čija su dje la bila veoma cijenjena i u Italiji, okupljao se u prisnoj prijateljskoj i duhovnoj povezanosti krug pjesnika i esteta, među njima Dinko Ranjina, Miho Monaldi, Cvijeta Zuzorić, Savko Bobalić, koji su pisali hrvatski i talijanski. U K o t o r u , našem najjužnijem središtu s bogatim tra dicijama latinskih škola i humanističkog interesa, ponikao je niz uglednih književnika i učenjaka. Osim brojnih Kotorana, koji su djelovali izvan rodnoga grada u drugim hrvat skim krajevima i u inozemstvu (npr. Nikola Modruški, na zivan i Nikola Kotoranin, tiskar-izdavač Andrija Paltašić, obojica iz 15. st., i nekoliko uglednih članova obitelji Bizanti u 16. st.), posebnu pažnju zaslužuje nekoliko vrlo talentira nih pjesnika: Bernard Pima iz 15, Ludovik Paskalić iz 16. i Ivan Bona-Bolica iz 16/17. st. Rasplamsavši se potkraj 15. st., humanizam u S p l i t u nije imao duga vijeka. Najveće njegovo ime i jedno od naj uglednijih u našim i evropskim razmjerima svakako je Mar10
ko Marulić. Velikih stvaralaca u njegovu krugu nije bilo.
Poznatiji su ipak: pjesnik i Marulićev biograf Franjo Božićević-Natalis, humanist mnogostranih interesa Dmine Papalić i govornik, diplomat i pjesnik Toma Niger. Uz Kopar, najjače žarište humanističke aktivnosti u I s t r i , i Piran, ističe se i Labin, odakle su rodom Matija Grbić i Matija Vlačić, humanisti-protestanti 16. st., utjecajni u Evropi, posebno u Njemačkoj, gdje su razvijali plodnu djelatnost. Na o t o c i m a južnog Jadrana, osobito u Hvaru i Kor čuli, humanistička je aktivnost dulje trajala nego u Marulićevu gradu, s kojim je u počecima bila usko vezana, i urodi la je bogatijim plodovima književnosti na hrvatskom jeziku. Četiri su vrlo značajna predstavnika h v a r s k o g huma nizma 16. st.: Vinko Pribojević, koji 1525. »kao Dalmatinac i prema tome kao Ilir i konačno kao Slaven« latinski za nosno govori »pred Slavenima o sudbini Slavena«; književ nik i učenjak Jeronim Bartučević (Hieronymus Atticus); konačno, autor Pisni Ijuvenih Hanibal Lučić i pjesnik Riba nja i ribarskog prigovaranja Petar Hektorović. K o r č u l a n i n je rodom Jakov Baničević, koji je samo kratko vrije me, nakon studija, živio u domovini kao kanonik korčulan skog i hvarskog kaptola. Sav ostali svoj vijek proveo je kao utjecajna ličnost u važnim diplomatskim službama po Evro pi, prijateljujući i dopisujući se s Albrechtom Diirerom, Erazmom Rotterdamskim, Pietrom Bembom i dr. Jedini će Dubrovnik, kako je već rečeno, i u 16. i u kas nijim stoljećima održati kontinuitet latinističkog stvaralaš tva, dok u ostalim jadranskim središtima pri kraju 16. st., a često i prije, književnost na latinskom zamire javljajući se kasnije samo ponegdje i ponekad u radu nekih književnika. U s j e v e r n o j H r v a t s k o j , osobito u Zagrebu, mogu se već od 12. st. utvrditi znaci znanstvenog i književ nog rada, u kojeha su se isticali crkveni redovi (benediktin ci, pavlini, dominikanci, franjevci). Sjemenišne i gradske škole podržavale su, iako u tankom sloju stanovništva, kul turnu klimu koja se nije mnogo razlikovala od slične zapad noevropske. Već trećinom 13. st. nekoliko se Hrvata obra zovalo u Italiji, a u slijedećim stoljećima sve ih je više iz Zagreba i Varaždina, iz Osijeka, Požege, Đakova i drugih 11
gradova studiralo ne samo u Padovi i Bologni nego i u Krakovu, Beču, Pragu, na njemačkim sveučilištima i u Parizu. Posebno treba napomenuti da najugledniji predstavnici sjevemohrvatskog humanizma (I. Vitez, I. česmički, S. Brodarić, B. Đurđević, A. Dudić, P. Skalić), kao i brojni naši pisci s juga Hrvatske (A. Vrančić, F. Trankvil Andreis, Juraj Utišenić, M. A. Dominis), djeluju izvan domovine, u Ugar skoj i drugim evropskim zemljama. Stoga će o njima biti govora kasnije. Jačanju latinističkog rada u sjevernoj Hrvatskoj pogo dovao je pokret protureformacije nakon tridentskog koncila (1545—63). Njezin odlučni promicatelj bio je zagrebački bis kup, hrvatski ban i književnik Juraj Drašković (1525—87), u čijem je krugu djelovalo nekoliko latinista, osrednjih pi saca, među njima: Juraj WyrfeI, Martin Briglević, Stjepan Berislavić i Nikola Bratković. Na poziv sabora dolaze 1606. u Zagreb isusovci i već 1607. otvaraju gimnaziju, a 1669. nji hova Akademija sa tri godišta filozofije dobiva od kralja Leopolda I. privilegij kojim joj priznaje status sveučilišta. I u Dubrovniku su 1658. preuzeli javnu školu, a 1684. osno vali kolegij (Collegium Ragusinum) koji je postao vrlo utje cajan. U Varaždinu osnovali su kolegij 1628, a gimnaziju 1636. Sve do ukinuća reda (1773) isusovci su vršili snažan utjecaj na kulturni, književni i politički život i u Dubrov niku i u sjevernoj Hrvatskoj, kamo su prodirali kao ustuk reformacijskim idejama koje su se širile iz Slovenije, Ugar ske i Njemačke. Prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj osnovali su 1503. pavlini u Lepoglavi, gdje su od 1400. imali samostan. »Premda hrvatski humanizam, razvijajući se u najtra gičnije doba naše povijesti i na usku pojasu između mora i prodirućeg Istoka, nije bio ni sav usredotočen u domovini niti je mogao probuditi onoliko samoniklih težnja i misao nog previranja koliko kod sretnijih zapadnoevropskih na roda, ipak je imao ogromnu važnost za dalji hrvatski kul turni život« (Kombol). Radikalnijeg misaonog previranja bilo je ipak, i to većinčm u onom dijelu hrvatske humanističke književnosti koji se odvijao izvan domovine, u nekonformističkim ambijentima velikih evropskih sveučilišta ili na dvo rovima slobodoumnih renesansnih vladara. Takvi su, na primjer, među ranim hrvatskim humanistima oni koji su pretežno izrasli iz klime pariške Sorbonne (I. Stojković, J. 12
Dragišić, N. Modruški, L. Crijević Tuberon, F. T. Andreis); takvi su i oni koji su se formirali u Italiji i prenosili libe ralnija shvaćanja renesansnoga visokog društva (I. Česmički, pa u prvoj fazi i I. Crijević); takvi će kasnije biti i prote stanti ili protestantizmu bliski latinisti Vlačić, Grbić, Dudić, Skalić i Dominis. Nasuprot tome, humanizmu na domaćem tlu jedno je od glavnih obilježja idejna konzervativnost i povezanost s vjerskim predajama koje mu daju temeljnu kršćansku boju. S obzirom na idejne koncepcije toga razdoblja hrvatske književnosti, imajući u vidu cjelinu njezina razvoja, prven stveno u domovini, treba se složiti s Kombolom: »Od Ilije Crijevića, a pogotovo od Jakova Bunića i Marka Marulića, vode zapravo izravne spojnice do katoličke obnove, zasje njene samo u prvoj polovini stoljeća, u doba Menčetićeve lirike, Jeđupke, Robinje i komedija Nalješkovićevih i Držićevih, kad je kod nas utjecaj renesanse na vrhuncu i kad su slavljenja zemaljske ljepote i zadovoljenja nepomućena nemirima savjesti i sjetnom mišlju na grijeh i ljudsku ne moć i nesavršenost.« Po mnogočemu latinska je humanistička književnost kod Hrvata na razini evropske književnosti toga doba; duboka je književna i istančana je jezična kultura naših pisaca, stalno je prisutna želja da na internacionalnom latinskom jeziku omjere izvorna nadahnuća s antičkim uzorima ili suvremeni cima, uočljivo je nastojanje da u grču stvaranja ili u igrari jama pera dokažu sebi i svijetu opravdanost umjetničke ri ječi u tokovima svakidašnjice. Poneki od naših pisaca huma nista (npr. I. Česmički, M. Marulić, L. Crijević Tuberon, I. Crijević, J. Bunić, A. Vrančić, M. Vlačić, F. Petrić) ravno pravno stoje uz bok najznačajnijim stvaraocima u latinskoj književnoj republici suvremene Evrope. U sretnom spoju individualiziranog izraza s bogatom umjetničkom invenci jom, iz sukoba slobodnih uzleta mašte s društvenom zaosta losti sredine, pod stalnom prijetnjom turskih najezda — brojni su naši humanisti znali ostvariti autentične vrednote pjesničke riječi i proznoga govora. Nije pretjerano kazati da su među svim slavenskim na rodima Hrvati u doba humanizma imali i najbogatiju i estet ski najvredniju latinističku književnost. 13
Cjelokupna hrvatska književnost 17. st. u sjeni je triju velikih pjesnika: Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića i Junija Palmotića, od kojih je samo Palmotić pisao i latinske stihove. Početku stoljeća pripada rukopisna zbirka Carmina (1607) Frana Gundulića i Institutiones linguae Illyricae (Rim 1604), prva gramatika hrvatskog jezika, koju je Bartol Kašić, čakavac s otoka Paga, napisao na osnovi »bosanskog« jezika, tj. štokavsko-ikavskog. Zanimljiva je i Kašićeva auto biografija (V ita ... ab ipsomet scripta), sačuvana u rukopisu ali nedovršena, napisana nekoliko mjeseci prije autorove smrti (1650). Uz nekolicinu manje istaknutih latinskih pjes nika iz sjeverne Hrvatske i iz Dalmacije, više pažnje zaslu žuju povjesničari i biografi: Juraj Ratkaj u prvoj i Baltazar Patačić u drugoj polovici 17. st. Kao što Dubrovčanima Gunduliću, Buniću i Palmotiću nema premca u hrvatskoj knji ževnosti ovog stoljeća, tako latinskim 17. stoljećem u Hrvata dominiraju Ivan Lučić-Lucius i Pavao Ritter Vitezović. Lučićevo glavno djelo De regno Dalmatiae et Croatiae (Amster dam 1666), iako venetofilski obojeno, prvi je kritički spis hrvatske historiografije; Vitezović, prvi naš profesionalni književnik, čitavim je opusom, i latinskim i hrvatskim, u svojoj viziji kudikamo više spajao hrvatski Sjever i Jug nego bi se moglo zaključiti iz podatka da je rođen u Senju a dugo živio u Zagrebu. Pjesnik i polihistor Sjepan Gradić veći je dio života pro veo u Rimu kao kustos i upravitelj Vatikanske knjižnice i predstavnik Senata svoga rodnog Dubrovnika kod rimske kurije. Iako samo prema pripovijedanju očevidaca, drama tično je opjevao strahote potresa u Dubrovniku 6. travnja 1667. U tome će ga slijediti nešto mlađi suvremenik Benedikt Rogačić (Proseucticon de terraemotu) i u 18. st. Benedikt Stay u jednoj epizodi epa o Descartesu. Prijelaznom razdoblju kraja 17. i prve polovice 18. st. pripadaju Ignjat Đurđević i Viče Petrović, ugledni članovi Akademije Ispraznih, što je po uzoru na talijansku akade miju degli Arcadi osnovana u Dubrovniku oko 1695. Za raz liku od Petrovićeva pjesništva, koje je pretežno bilo na latin skom, Đurđevićevi hrvatski stihovi, kojima je postao najre prezentativniji pisac svoga doba, kudikamo su brojniji od latinskih. Raznovrsnim i obilnim latinskim proznim stvara laštvom i latinskim stihovima, koji u mnogočemu odražava li
Ju maniru suvremene isusovačke i arkadske poezije, Đurđe vić je dosegao visok stupanj pjesničkog i proznog latinskog izraza. Nakon njegove smrti središta književnosti na narodnom jeziku premještaju se u 18. st. u sjeverne hrvatske krajeve, kojih je znatan dio tek potkraj 17. st. bio oslobođen od Tu raka. Ako od Dubrovnika — koji će u 18. st. ponovno, kaoi za humanizma, dati hrvatskoj latinističkoj književnosti: najveći broj istinskih stvaralaca — svratimo načas pogled na Sjever, upast će nam u oči u prvom redu Slavonac iz: Valpova Matija Petar Katančić, arheolog i numizmatičar, pjesnik i latinski i hrvatski, pisac prve hrvatske metrike (na latinskom). Stariji od njega, Bosanac Filip Lastrić autor je zanimljive i opsežne povijesti bosanske franjevačke pro vincije (Epitome vetustatum Bosnensis provinciae) i zbirke propovijedi, izdane paralelno na latinskom i hrvatskom je ziku (Testimonium bilabium). Vrlo bogate prinose latinskoj prozi 18. st. dalo je nekoliko autora Zagrepčana: Adam Alojzije Baričević, epistolograf, književni i kulturni historičar; Baltazar Adam Krčelić (rodom iz Brdovca kraj Zagreba), markantna ličnost tog stoljeća, obilnim je historiografskim radom dijelom nastavio Vitezovićeva istraživanja, a u me moarskim Annuama ostavio zanimljivo svjedočanstvo suvre menog javnog i privatnog života; Josip Mikoci u svom glav nom djelu Otiorum Croatiae liber unus (Budim 1806), koje se smatra najvažnijim za čitavu stariju posavsko-hrvatsku historiografiju, obradio je hrvatsku povijest do kraja 11. st., a u rukopisu, među ostalim, ostavio Lexicon historicum et topographicum; Franjo Sebastijanović, Požežanin koji je du go živio u Zagrebu, pisao je pjesničke panegirike, u kojima ima i rodoljubnih stihova; bio je i član rimske Arkadije. Među tim autorima vidno mjesto zauzima Tito Brezovački, hrvatski pjesnik i komediograf, ali i autor nekoliko latinskih pjesama u kojima pjesnička invencija ne zaostaje za oštro umno uočenim političkim problemima s kojima je Hrvatska bila suočena u posljednjem deceniju 18. stoljeća. U Dubrovniku je Đurđevićevom smrću nestalo posljed njeg većeg pjesnika na hrvatskom jeziku. Činjenica je da 18. i 19. st. nemaju u tom gradu bogato nadarena pojedinca, stvaraoca, kao što su bili u 16. st. Marin Držić, u 17. st. Gundulić i Bunić, u počecima 18. st. Đurđević. Ali pjesnici for15
mata Staya i Kunića, Džamanjića i Rastića, Galjufa i mno gobrojni prozaisti i pjesnici manjeg umjetničkog dometa, no ne i manje značajni za cjelokupnu sliku književnog rada, kao da su preuzeli na sebe zadaću da nastave i u latinskom jezičnom mediju pronesu svijetom staru slavu dubrovačke književnosti. Stoga se o dekadansi dubrovačke književnosti 18. st. može govoriti samo kad se misli na književnost hrvat skoga jezičnog izraza, jer je latinistička tog razdoblja ne sa mo estetski vrlo izražajna nego i duboko svjesna dubrova čke tradicije, koja je živa u starijem književnom stvaralaš tvu, i hrvatskom i latinskom. Nema sumnje da su ponovnom, tako snažnom procvatu dubrovačkog latinizma 18. st., uz utjecaj domaćih predaja, snažnim poticajem bili i dugotrajni plodni dodiri Dubrovča na s talijanskim kulturnim središtima i obnovljeni klasici zam u Italiji. Nadalje, tome su pogodovale dobro opskrblje ne knjižnice i znatan utjecaj školstva, u kojem su najprije isusovci a za njima pijaristi (skolopi) odgojili generacije latinskih pjesnika i stihotvoraca 18. i prve polovice 19. st. U doba pojačanog zanimanja za narodnu političku i kul turnu prošlost padaju i počeci hrvatske književne povijesti, i to u vezi sa spisima u kojima se i u sjevernoj Hrvatskoj iznosi historijat različitih crkvenih redova u nas, posebno njihova kulturnog djelovanja, npr. pavlina (Ivan Krištolovec), bosanskih franjevaca (već spomenuti Filip Lastrić), slavonskih franjevaca (Emerik Pavić i dr.). Bio-bibliografska književnost bila je osobito razvijena u Dubrovniku. Biogra fijama dubrovačkih pjesnika iz uvoda antologije Vitae illu strium Rhacusinorum (pisana između 1712. i 1716, izdana tek 1935) Ignjata Đurđevića poslužio se djelomice i Đuro Bašić u svojim Elogia Iesuitarum Ragusinorum (pisana 1764—65, izdana 1933), najpotpunijoj zbirci biografija dubrovačkih isusovaca među kojima je bilo dosta književnika. Najzna čajnija je Bibliotheca Ragusina (4 velika rukopisna sveska, 1740—43) dominikanca Sara Crijevića sa 435 biografskih i bibliografskih portreta pisaca koji su rođeni ili su djelovali u Dubrovniku. Posebno mjesto zauzimaju dvije rukopisne pjesničke zbirke Đura Ferića: prva sadržava Elogia Ragusi norum poetarum, qui Illyrica lingua scripserunt, tj. 164 po hvalna epigrama o dubrovačkim pjesnicima hrvatskog izra za, s kratkim, nerijetko lucidno zapaženim karakteristika16
ma njihova originalnog ili prevodilačkog rada; u drugoj je 18 Elogia nonnullorum civium Ragusinorum, qui soluta numeris oratione Illyrice scripserunt, o hrvatskim proznim piscima. U tim elogijima jasno je izražena svijest autora l a t i n i s t a o kontinuitetu i vrednotama h r v a t s k e književnosti u Dubrovniku. Nekoliko najvećih stvaralaca na latinskom jeziku du brovačkog 18. st. živi izvan domovine, pretežno u Italiji: Ruđer Bošković, svjetskoga glasa astronom, fizičar i matema tičar; Benedikt Stay, »dubrovački Lukrecije«; Rajmund Ku nić, liričar i slavom ovjenčani prevodilac Ilijade; Marko Faustin Galjuf, briljantni latinski improvizator (živio do četvrtog decenija 19. st.). Glavni su i najnadareniji nosioci pjesničkog rada u sa mom Dubrovniku koji daju ton književnom životu do prvih decenija 19. st.: Brno Džamanjić, koji superiorno vlada la tinskim izrazom različitih rodova; Đuro Ferić, svestrani pjes nik, prevodilac i popularizator narodne književnosti; Đuro Hidža, latinski pjesnik i ugledan prevodilac Horacija i Vergilija; Džono Rastić, najveći majstor latinske satire u Hrva ta. U njihovu su kolu tri »poilirena« stranca: Marko Bruerević, koji se jednako dobro okušao i u hrvatskom i u latin skom pjesništvu, i braća Appendini. Stariji Appendini, Frano Marija, u nekim je biografsko-kritičkim studijama poka zao visok stupanj filološke kulture i istančana ukusa. Još je uvijek za dubrovačku književnu i kulturnu povijest korisno njegovo talijansko djelo Notizie istorico-critiche sulle antichitd, storia e letteratura de’ Ragusei (2 sveska, Dubrovnik 1802—1803). Mlađi brat Urban izdao je kao dodatak zbirci vlastitih stihova (Carmina, Dubrovnik 1811) na str. 193—344 izbor dubrovačkih latinskih pjesnika, prvu i do danas jedinu antologiju hrvatskih latinista, iako nepotpunu i nedovoljno kritičku, osobito što se tiče humanističkog razdoblja. Poslenika na pjesničkoj njivi latinskoj 18. i 19. st. u Dubrovniku ima bezbroj. Nešto su značajniji od ostalih, iako nisu osobito talentirani pjesnici, u prvoj polovici 18. st. Jo sip Betondić, Franatica Sorkočević, Luko Mihov Bunić, u drugoj polovici stoljeća i u prvim decenijima 19. st. Jakov Betondić, Luko Stulli, Luko Didak Sorkočević. Braća Antun i Tomo Krša-Chersa, Ivo Bizzarro i Antun Kaznačić stvaraju u 19. st. u kojem se rodio i djelovao Ivan August Kaznačić. 2 Hrvatski latinisti I
77
U to doba pisali su se pretežno stihovi, osobito prigodni, vrlo različite vrijednosti. Solidan prosjek čine dobro školo vani pjesnici koji objavljuju pojedinačne pjesme i čitave zbirke na latinskom, prčvode, pišu ponešto i na hrvatskom, neki i na talijanskom. Drugi su, opet, obični stihotvorci koji bez nadahnuća kuju metrički pravilne stihove jezikom koji često nije bez elegancije i znakova dobrog poznavanja rim skih uzora. Treba, dakako, izuzeti velikane dubrovačkoga la tinskog Pamasa, koji su ili u širokom svijetu snagom pera probijali nacionalne i klasne ograde ili su, boraveći u Du brovniku, u koji je duh prosvjetiteljstva iz Evrope prodirao polako i teško, svojim talentom uspjeli izbiti žive vamice poezije prevladavajući strane utjecaje, u prvom redu antičke i talijanske, donekle francuske i ponešto engleske. U razdoblju nakon francuske (1806) i konačne austrij ske (1814) okupacije Dubrovnika našlo se pisaca koji, s uvje renjem ili bez njega, nastoje otkriti i neke prednosti austrij ske vladavine i života u neslobodnom gradu kao i onih koji duboko žale za vremenom francuske uprave. Kod svih se njih, osim u frankofilskom krugu Rafa Androvića (braća Stulli, braća Krša i dr.), ipak osjeća neka čežnja za nepo vratno minulim danima kada se nad Gradom vijala zastava Republike sv. Vlaha s ponosnim natpisom »Libertas«. Dum nihil habemus maius, calamo luđimus (Dok ne mamo ničega važnijeg, igramo se perom) nalazimo zapisano na jednom rukopisu iz god. 1810. Tu duhovitu opasku primi jeniti općenito na cjelokupno područje dubrovačke latinističke književnosti 18. i dijela 19. st. ne bi bilo opravdano jer je i tada bilo pojedinaca koji su imali pred očima neke veće estetske zahtjeve (npr. Rastić) ili, u doba ranog evropskog romantizma, isticali vrednote narodnog duha i stvaralaštva (npr. Ferić, Bruerević). Tek u dodirima s ilirskim preporodom dubrovački će književnici izaći iz dotadašnje izoliranosti. Među prvima Preporodu je prišao Antun Kaznačić, pa je kuća njegova i sina mu Ivana Augusta postala poznatim stjecištem hrvat skih preporoditelja (Gaja, Tmskoga, Preradovića, Kukuljevića). U povezanosti stare hrvatske književnosti u Dubrov niku s novom hrvatskom, u kojoj se kao središte snažno afirmira Zagreb, dubrovački su književnici našli onaj v a ž n i j i smisao. Višestoljetna tradicija dubrovačke književno18
•U pretočila se u nove žile ilirizma u Zagrebu. Na izmaku Utinizma i dubrovačkog i sjevemohrvatskog, počelo se na književnom planu u uzajamnoj suradnji jasno očitovati, a na političkom planu naslućivati ostvarenje čvrste veze svih hrvatskih krajeva koju su imali na umu već i neki humani sti, o kojoj je sanjao Vitezović, u predvečerje Preporoda pjevao o njoj Brezovački i politički nadahnuto pisao Derkos. MEĐUSOBNE VEZE HRVATSKIH LATINISTA nažna veza hrvatskih pisaca iz različitih krajeva i njihova međusobna zavisnost kroz stoljeća postojala je usprkos S činjenici što se hrvatska književnost više stoljeća razvijala mnogo različitih središta, geografski udaljenih i admini strativno, politički, ekonomski, čak i državnim granicama razdvojenih. Politička rastrganost hrvatskoga etničkog pod ručja, paralelni razvoj književnosti u više narječja i pravo pisa, izloženost raznolikim vanjskim utjecajima, razbijenost u više samostalnih područja (Dubrovnik, Mletačka Dalma cija i dijelom Istra, uža Hrvatska, Slavonija i ponešto Bosna i Hercegovina) stvarali su privid nacionalne nekoherentnosti, čak i podvojenosti. Taj se dojam mogao steći i zbog raz ličitih mjesnih ili pokrajinskih naziva književnika i krajeva (npr. dalmatinski, dubrovački, slavonski, bosanski). Ima u tome, si parva licet componere magnis, dosta analogije s antičkom grčkom književnosti, u kojoj — unatoč više uda ljenih i specifičnih književnih središta i regija, političkoj rascjepkanosti, različitim dijalektima i osebujnim književ nim tradicijama — također izbija duh iste etničke i kulturne pripadnosti. Da se pokažu dodiri hrvatskih književnika, proistekli ne samo iz istih estetskih i idejnih pobuda nego i iz zajed ničkog narodnog osjećaja, nije potrebno nizati davno utvr đene činjenice. Prije nego više kažemo o latinistima, koji nas ovdje prvenstveno zanimaju, možemo samo usput spo m enuti kako je Hvaranin Petar Hektorović bio u prisnim ve zama s Dubrovčanima Nalješkovićem i Vetranovićem, a Mikša Pelegrinović, također Hvaranin, sa Sabom BobaljeviĆem; ili kako Korčulanin Viđali, u odgovoru na jednu Nalješkovićevu poslanicu god. 1564, upućuje zanosne stihove svome pjesničkom drugu: U
19
časti izbrana, Niko, i hvalo velika, hrvatskoga diko i slavo jezika, spjevaoče izvrsni, uresna kriposti... i njegovu rodnom gradu: Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove. Za književne veze južnih i sjevernih Hrvata nije bez znače nja, na primjer, da Dominko Zlatarić god. 1597. posvećuje Jurju Zrinjskom, sinu sigetskog junaka, izdanje svojih pri jevoda, djela što su »iz veće tuđijeh jezika u hrvački izlože na«, a Vladislav Menčetić svoju Trublju slovinsku (1663) banu i pjesniku Petru Zrinjskom, slaveći ga kao slovinskog Apolona i Marsa; na jednom mjestu pjeva: Od ropstva bi davno u valih potonula Italija, o hrvatskijeh da se talih more otmansko ne razbija! Kako je snažan utjecaj imala kod ilirske generacije Katančićeva zbirka Fructus auctumnales, također je poznato. Št6 tek da se kaže o Smrti Smail-age čengića — tom estetski je dinstvenom rezultatu svijesti o stoljetnim vezama i kontinui tetu književnog jezika — koji spjev, i uz utjecaje antike, narodne poezije, Kačića i Marulića, čakavac Mažuranić objav ljuje u kajkavskom Zagrebu na štokavskom, Gundulićevu narječju! Manje je poznato i zato manje isticano koliko su i hr vatski latinisti bili združeni sličnim ili identičnim idej nim, narodnim i estetskim preokupacijama. Po latinskom naime jeziku oni su pripadali međunarodnoj »književnoj re publici«, vezanoj uz iste antičke uzore i slična suvremena strujanja. Time su oni i nadnarodni i kozmopolitski jer su djeluju u univerzalnoj pojavi latinske književnosti koja je nadilazila sve granice političke, socijalne, narodne i vjerske. No latinski je jezik kod nas, u višestoljetnoj rascjepkanosti hrvatskih zemalja, bio stvarna jezična i duhovna koinđ na kojoj su pisana znanstvena djela i jedan dio lijepe književ nosti. Kod mnogih hrvatskih pisaca latinski je jezični medij bio nadregionalna, živa spona u znanstvenom i književnom stvaralaštvu. Za naše je prilike to bilo nadasve značajno. La tinski izraz ne samo što naše pisce nije znatno udaljivao od bitnih problema vlastitog naroda i književnosti na materin skom jeziku nego je čak i čvršće, osobito poslije 17. st., po-
Vtzivao pojedince i čitave regije u istoj svijesti pred istom opasnošću, i ratnom i političkom i kulturnom, zvala se ona lu tc i ili Mlečani ili Mađari ili Austrijanci. Za višestruku isprepletenost dodira i uzajamno preuzi manje ideja i književnih motiva u stvaralaštvu na latinskom i narodnom jeziku — od osobnih poznanstava i književnih Oticaja među suvremenicima do osjećanja umjetničkog i ultumog kontinuiteta u kasnijih stvaralaca — može se na vesti više primjera. U rano doba našeg humanizma mladi Marulić upravlja proznu poslanicu Jurju šižgoriću, ističući kako neke šižgorlćeve pjesme već kolaju cijelom Italijom, i divi se njihovoj »gotovo božanstvenoj učenosti«, »umjetničkom skladu rije či« i »zdravim i novim mislima« u njima. Marulić je, kasni je, bio u prisnim vezama s kotorskim dominikancem i pis cem Dominikom Bućom, koji ga je potakao da napiše onu znamenitu poslanicu papi Hadrijanu VI. Kotoranin Ludovik Paskalić ne samo što izmjenjuje poslanice s humanistom Jeronimom Bartučevićem, hvarskim »Atikom«, nego radosno pozdravlja i poeziju na narodnom jeziku Hanibala Lučića. U prvim desetljećima 16. st. Dubrovčanin Ludovik CriJević Tuberon u povijesnim Komentarima evocira uspomenu na sjevemohrvatskog pjesnika Cesmičkoga iz Korvinova kruga. U nekim pismima šibenčanin A. Vrančić, taj ugledni diplomat na ugarskom i austrijskom dvoru i visoki crkveni prelat, s toplinom se sjeća svoga rodnog kraja i ističe pri padnost narodu iz kojeg je ponikao. Njemu u tuđini posve tio je Zadranin B. Kamarutić svoje djelo Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tvtbe. Dok se hrvatska književnost u 18. st. širila po sjevernim područjima, koja su se tada u kulturnom pogledu počela izjednačivati s ostalim hrvatskim krajevima, južni će Hrvati nakon smrti Ignjata Đurđevića izgubiti vodstvo u književno sti, ali će Dubrovnik ipak ostati klasičnim uzorom književne vrijednosti. Na mijeni 17. i 18. st. Pavao Ritter Vitezović »prvi (je) graditelj političkog i kulturnog jedinstva svih Hrvata, dalje pod istim imenom u Cfoaciji redivivi i svih južnih Slavena« (Fancev). U duhu pojačanog osjećanja kulturne zajednice među pojedinim hrvatskim krajevima, što karakterizira ci jelo to razdoblje, Vitezovićevim će tragom poći i zagrebački
20
21
E
kanonik Krčelić: poznavao je Kačićevo djelo — a Kačić se koristio i djelima sjevernih pisaca Ratkaja, Vitezovića i Bedekovića —, branio Reljkovića, dopisivao se s dubrovačkim povjesničarom Mihom Milišićem i čitao Gundulićeva Osmana. Kačića spominje i Katančić u knjizi Specimen philolo giae et geographiae Pannoniorum (Zagreb 1795), što će je A. A. Baričević poslati dubrovačkom prijatelju M. Milišiću. U predgovoru svoga djela Kamen pravi smutnje velike (Osi jek 1780), prvoga opsežnijeg originalnoga znanstvenoga rada napisanog na hrvatskom jeziku, Požežanin Antun Kanižlić izrijekom spominje kako se poveo za preporukom I. Đurđevića da se i u znanosti piše narodnim jezikom. Poznajući Dubrovčane (npr. Ranjinu, Palmotića, Đurđevića), Zadrani na Barakovića, Šibenčanina P. Divnića i dr., Katančić izdiže do klasične vrijednosti južnohrvatske književnike time što u pjesniku Svete Rožalije Kanižliću slavi njihova takmaca (... Raguseos aliosque Dalmatas... si non superaverit, ae mulatus certe e st... — ... Dubrovčane i druge Dalmatinfce... ako i nije nadvisio, bar se s njima natjecao ...). Ka tančić, gimnazijski profesor u Osijeku, a zatim u Zagrebu, gdje mu je 1791. izdana latinska i hrvatska zbirka Fructus auctumnales, u svojoj osobi sretno združuje posrednika i poticatelja. U latinskoj poeziji klasicist, u hrvatskoj i klasicist i ujedno poklonik vrednota narodne Muze, književno^ kritičkim je zapažanjima pronio do hrvatskih preporodite lja pojam klasičnosti dubrovačke književnosti. Svojim spi som In veterem Croatorum patriam indagatio philologica (FiloloSko istraživanje o drevnoj domovini Hrvata, Zagreb 1790), u kojem je dokazivao da su Hrvati u Panoniji i u Dal maciji autohtoni, najviše je pridonio naivnom vjerovanju iliraca da su Hrvati izravni potomci Ilira. Malo se koji hrvatski latinist, ne samo iz 18. st., po ši rini interesa, kultumopovijesnoj značajnosti i plodnim po sredničkim djelovanjem može mjeriti sa Zagrepčaninom Baričevićem. Budno prateći kulturni i književni život u razli čitim hrvatskim krajevima, cijenjen i u stranom svijetu, Baričević je u živoj korespondenciji osobito s Dubrovčani ma Milišićem, Ferićem i J. Stullijem, s Makaraninom PavIovićem-Lučićem (s kojim je bio u vezi i Katančić), s Istra ninom Voltićem koji je živio u Beču, a od Srba sa Stefanom 22
Stratimirovićem. Za Katančićevim oduševljenjem povodi se kida Đurđevića i Kanižlića smatra prvacima ilirske poezije (principes Illyrici carminis), ili kada među knjigama što ih lalje jednom članu petrogradske akademije iznad svega istite Đurđevićevu Mandaljenu pokornicu (Poema Magđalis, O Illyrii nihil habent excellentius — Poema Magdalida, od Je Iliri nemaju ništa izvrsnije). Za upoznavanje školovane javnosti s hrvatskom prošlo«I bili su vrlo značajni i zagrebački latinski kalendari s kra ja 18. st., u kojima su se, na primjer, pretiskivali odlomci iz Lučićeva djela De regno, iz nekih Vitezovićevih i drugih rastrava, iz Pavićeve latinske parafraze Kačićeva Razgovora
S
{
td.
Nije bez interesa napomenuti da Tomaš Mikloušić u Uboru dugovanj vsakovrstneh (Zagreb 1821), u odjeljku Od alovarnic, piščev i knjig orsaga horvatskoga, pod poglavljem Pisci horvatskoga naroda, po stoljećima i abecednim redom komentira, među ostalima, rad ovih pisaca s juga Hrvatske: Gundulića, Kamarutića, V. Menčetića, Vitezovića, Đurđevića, J. Stullija, a od latinista: Boškovića, Kunića, Džamanjića i Ferića. O bliskim vezama iliraca — od kojih su neki pjevali i na latinskom (npr. P. štoos, I. Mažuranić) — sa suvremenicima U Dubrovniku, o suradnji Dubrovčana u tadašnjim časopisi ma, o plodnim osobnim dodirima i brojnim rukopisima što (U ih Dubrovčani darivali preporoditeljima, rečeno je već dosta u znanstvenoj literaturi. Svijest o povezanosti hrvatskih zemalja preporoditelji SU obogatili »modemom idejom organičkog jedinstva narod ne cjeline kao nosilice historijskog života« (Kombol). Kao motto svojem spisu Genius patriae (Zagreb 1832), nastalom U č a s u rađanja hrvatskog preporoda, Derkos je stavio stiho ve Huga Grotiusa: O patria salve lingua! quam suam fecit Nec humilis unquam, nec superba libertas... (Zdravo da si, jeziče naših otaca! S tobom se združila slobo da, nikada ponizna niti bahata...) — svjestan narodnog i jezičnog kontinuiteta u Hrvata.
23
PJESNIČKI RODOVI I VRSTE d renesanse (Šižgorić, Cesmički) do posljednjih izdana O ka hrvatskog latinizma u 19. st. (Ferić, Hidža) l i r i k a se javlja u svoj raznolikosti vrsta i metričkih oblika. U me
•tlhovi. Najznačajniji domet u epigramatskoj vrsti ostvarili IU kod hrvatskih latinista Cesmički, I. Đurđević, Kunić i Ferld. Međutim, i mnogi su drugi pjesnici prigodice, pa i s uspjahom, posizali za tom uvijek primamljivom formom saže-
a
pjesničkog izraza. Jedinstven je i najznačajniji uzor svim svjetski majstor epigrama —
im epigramatičarima Marcijal.
tričkoj strukturi naši se latinisti pridržavaju antičkih uzo ra, osobito horacijevske alkejske i safičke strofe. Tematika je raznovrsna: kreće se od tipično antičkih motiva (pogo tovu mitoloških) do patriotskih, od ljubavnih do enkomijastičkih, religioznih, moralističkih. Uz opće lirske teme, koje su našim pjesnicima zajedničke s rimskima, prvenstveno s Horacijem i Katulom, i suvremenicima u Evropi, bogata ska la njihovih lirskih ostvarenja inspirirana je vlastitom inti mom i strepnjama i nadama, poteklim iz specifičnih prilika naše sredine. E 1e g i j e, iako pisane isključivo u tradicionalnom elegijskom distihu, u tematskom su pogledu vrlo raznolike. Uz ljubavne motive, koji su vrlo česti već kod rimskih uzora (Ovidije, Tibul, Propercije), neodjeljivo su, u toku stoljeća latinskog izraza, s našim eiegijskim pjesništvom vezana is tančana zapažanja o ljudima, svijetu i moralu, angažirani zahvati u suvremena društvena i politička zbivanja, ustrep tale autobiografske reminiscencije, idilični opisi domaćeg pejzaža, pjesnikovi filozofski nazori i vjerski zanosi, nadah nuti životom ili književnošću. U razmjerima naših stoljetnih prilika, toliko osebujnih u mnogom pogledu, posebno je zna čenje imala patriotska elegija, u kojoj se kao najčešći motiv javljaju, gotovo kao opsesija, crne slutnje ili gorka iskustva, stečena u neposrednom dodiru s turskim zavojevačem i, uopće, u presizanju tuđina u narodno biće. E p i g r a m a t s k o pjesništvo, kondenziran izraz časa i neposrednog reagiranja na životne i književne odnose, po poticajima najmanje je uz antiku vezana pjesnička vrsta u hrvatskom latinizmu pa je od prvorazrednog značenja i za raznovrsno doživljavanje kulturnopovijesnih, književnih, društvenih prilika u našim sredinama. Satirička nota, bez sumnje, u njemu prevladava: oštrica je uperena na pojedin ce i skupine, na domaće ili importirane ideje i navike. I epi grami su, poput elegija, pretežno oblikovani u klasičnom elegijskom distihu, uz koji se od drugih metara najčešće javljaju falečki jedanaesterci, jampski šesterci i holijampski
humanizma, najizrazitiji su dubrovački pjesnici I. Crijević, u čijem pjesničkom opusu ima elegija i pjesama (carmina) epistolarnog stila i sadržaja. Kunić, Džamanjić, Ferić i Ras tić. Tem atik a njihovih poslanica vrlo je bogata i raznolika. Ne iscrpljuje se u posvetama i prijateljskom ćaskanju, nego zahvaća i filozofska i književna, a nerijetko društvena i poli tička pitanja. Bez obzira na tematiku, te epistule i u pjesnič kom izrazu i u jedinstvenom metričkom obliku, heksametru, imaju kao uzor Horacija. Ni p a s t o r a l a , u stilu Vergilijevih ekloga, nije izosta la iz repertoara naše latinističke poezije, iako je u njemu skromnije zastupana. Naći ćemo je, na primjer, u D. Benešića (s brojnijim aluzijama na suvremene prilike), B. Boškovića, A. A. Baričevića. Pastoralnih elemenata ima ponešto 1 u poeziji L. Paskalića. Uz originalno stvaralaštvo kod naših se pjesnika javlja 1 latinski slobodan p r e p j e v , paraphrasis poetica. Vrlo su čest predmet prepjeva bili Psalmi Davidovi i pojedine pjesme rimskih liričara, u prvom redu Horacija. U parafrazama tekst je originala proširivan i dopunjivan, pri čemu je pred ložak redovno gubio od svoje konciznosti. Nadalje, raznovr sni lirski stihovi i strofe zamjenjivani su gotovo redovito heksametrom ili eiegijskim distihom, koji su bili najčešća i
24
25
Satiričkom epigramu bliska je heksametarska s a t i r a , koja je i u naših latinista zadržala tipičan ton horacijevske ■atire (ridendo dicere verum) uz mjestimičnu moralizator■ku indignaciju Juvenalovu. Najizrazitiji joj je i najtalentiraniji zastupnik u nas Džono Rastić. Kako je u prvom redu •uvremeni život područje koje pruža građu satiričkom pjes ništvu, sačuvane satire naše latinističke književnosti važne ■U i
za upoznavanje skrovitijih strana javnog i privatnog ži
vota različitih krajeva i razdoblja.
Među brojnim autorima p o s l a n i c a u stihu, pjesnič koj vrsti koja potječe iz antike a bila je osobito omiljela za
pjesničkom opisivanju najbliža metrička forma. Parafrazi rajući, pjesnik je i sam nastojao dublje proniknuti u lirski smisao izvornika i ujedno omogućivao čitaocu lakši pristup do složenijih lirskih cjelina. Parafraza je, također, u škola ma bila omiljela palestra u dikciji i versifikaciji. Prvi je izraziti predstavnik e p i k e , koja u našoj latinističkoj poeziji ima dugu tradiciju, Dubrovčanin Jakov Bunić. Kao humanist započinje svoj pjesnički rad mitološkim epom De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), a završava opsež nim religioznim epom De vita et gestis Christi (Život i djela Kristova), izdanim devet godina prije glasovitog epa Christias (Kristijađa) talijanskog humanista Girolama Vide. Tim se djelom uvrstio među najznačajnije epske pjesnike kršćan ske renesanse. Bunića je uzeo kao uzor njegov sugrađanin Damjan Benešić u epu De morte Christi (Kristova smrt). Stvaranje svijeta, istočni grijeh i otkupljenje Kristovom smrću motiv je epu Solimais (Solimaida, tj. pjesma o Jeru zalemu, Rim 1509), koji je spjevao šibenski humanist Ivan Polikarp Severitan. Glavni predstavnik splitskog humanističkog kruga, Mar ko Marulić, uz Juditu, prvi ep na hrvatskom jeziku, spjevao je kršćanski ep Davidias (Davidijada), koji je tek nedavno pronađen. To najopsežnije Marulićevo pjesničko djelo na la tinskom jeziku jasno pokazuje kako i nizanje činjenica iz proznog predloška Biblije može pod perom umjetnika izrasti u djelo visoka umjetničkog dometa. Kao što je pjesnik-humanist redovno bio zaokupljen ili tradicionalnom tematikom antičke mitologije ili Biblijom u duhu kršćanske renesanse, tako je u našoj latinskoj epici nnšla odjeka filozofska misao i prirodoznanstveni napredak 18. st. Učenjak svjetskoga glasa, Dubrovčanin Ruđer Bošković, koji je pretežno pisao u prozi, i u jednom je epskom djelu — De Solis ac Lunae defectibus (Pomrčina Sunca i Mjeseca) — heksametrima izložio izrazito astronomsku te mu. Njegov suvremenik i prijatelj Benedikt Stay, također Dubrovčanin i svećenik, odabrao je epsku formu i lukrecijevskim zanosom iznio Descartesovu filozofiju (Philosophiae versibus traditae libri VI — Filozofija izložena u stihovima, 6 knjiga) i načela Newtonove fizike (Philosophiae recentioris versibus traditae libri X — Novija filozofija izložena u stiho vima, 10 knjiga).
u književnost. Teže je odrediti stupanj književnoga u onim djelima što su na granici znanstvene i umjetničke proze, npr. u vrlo brojnim djelima teološkim i filozofskim, etnografsko-putopisnim, pa i gramatičkim i leksikografskim. Pripovjedačke proze izrazito beletrističkog karaktera, npr. novele i romana, uopće nema. Kod nas, kao i u ostalim evropskim književnostima, slobodnije i relativno modernije forme proznog izraza redovito su bile prepuštene književ nosti na narodnom jeziku. Latinski je izraz zadržao prven stvo poglavito u znanstvenoj i njoj bliskoj prozi. U ocjeni št5 se može uvrstiti u umjetničku prozu hrvat skog latinizma, treba podjednako uzeti u obzir snažan utje caj grčke i rimske tradicije — npr. u prozi historiografskoj, govorničkoj, književnopovijesnoj, kritičko-esejističkoj, epistolografskoj — kao i unutarnje kvalitete individualnog Stilskog i psihološkog oblikovanja. Uz filozofsku prozu, ne tom nabrojene vrste prema tradicionalnim antičkim kano-
26
27
Na izmaku latinističke književnosti u Dalmaciji, Makaranin Josip čobarnić (1790—1852) u epu Dioclias (Dioklijada, 3 knjige, u heksametrima i različitim stihovima i strofa ma) opjevao je, pod osjetnim utjecajem Vergilija i Horacija, posljednje dane rimskog cara Dioklecijana i početak splitske crkve. U Džamanjićevim kraćim epovima Echo (Jeka) i Navis aUria (Zračni brod) na zanimljiv je način izložena suvreme na znanost, povezana s antičkim mitom. Poveća je epska pjesma i Galjufova Navis Ragusina (Dubrovački brod), u kojoj se opisuje porinuće u more jednog broda u Gružu. Pjesma sadržava nekoliko lijepih opisa dubrovačkog krajo lika i reminiscencije iz dubrovačke kulturne prošlosti. Bez obzira na temu, svim je našim epskim pjesnicima glavni, iako ne jedini uzor i u stihu i u dikciji bio Vergilije. Odatle u njih upletanje govora u pripovijedanje, plastične poredbe i, čak u kršćanskim epovima, brojni mitološki elementi. PROZA obilju proznog stvaralaštva hrvatskog latinizma tokom stoljeća napisane su stotine pravnih, matematičkih, fi U zičkih, medicinskih i si. traktata, koji uopće ne pripadaju
nima pripadale bi izvan svake sumnje umjetničkoj književ nosti. No one joj pripadaju i po imanentnim vrednotama desetaka cjelovitiji ostvarenja ili zaokruženih cjelina u po jedinim djelima. Snažne inspiracije i visokog umjetničkog dometa ima katkada i u djelima kojima je namjena prven stveno znanstvena (filozofska i teološka proza) ili religiozno-moralistička ili politička. Ne ulazeći na ovom mjestu u detaljniju ocjenu, treba ipak u svakoj od navedenih proznih vrsta podsjetiti na ne koliko značajnijih imena koja su se dovinula višeg stupnja izražajnosti. H i s t o r i o g r a f s k o j prozi, na primjer, nije samo kronološki na čelu izvanredan stilist L. Crijević Tuberon, uz kojega su značajne stranice ostvarili S. Brodarić (dramat skim opisom mohačke bitke) i Pribojević (veličanjem Sla vena), a u 17. st. svehrvatski i sveslavenski vizionar Vitezović. U g o v o r n i š t v u , tematski pretežno diplomatsko-političkom i religiozno-teološkom, snažnim su se patosom — uz Nikolu Modruškoga, čiji je govor o smrti kardinala P. Riarija prvo tiskom izdano djelo hrvatskog autora (god. 1474), i Iliju Crijevića, poznatijeg kao pjesnika — istakli šimun Kožičić-Benja, Fran Frankopan i Trankvil Andreis, skladom kompozicije A. Vrančić, a biranom ciceronskom dikcijom R. Kunić. Njima treba pribrojiti još dva sjajna stilista, koje dijeli više od tri stoljeća i različitost idejne po zicije, ali ih spaja snaga uvjerenja i majstorstvo retoričkog oblikovanja: to su humanist i vjerski reformator hrvatskog porijekla Andrija Dudić i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, prvi proslavljen na tridentskom, drugi na va tikanskom koncilu. U književnopovijesnoj i kritičko-esejis t i č k o j vrsti podjednako ima lucidnih misli o stilu u jed noj kao i primjereno uočenih estetsko-povijesnih, pa i kom parativnih zapažanja u drugoj skupini. Osamnaesto je sto ljeće svakako dalo najplodnije književne povjesničare i bio grafe (npr. I. Đurđevića, S. Crijevića, Đ. Bašića, B. A. Krčelića, Josipa Jakošića), a — nakon I. Crijevića u 15. i S. Gra dića u 17. st. — i kritičko-teoretske priloge Katančića, Kristofora Staya, Kunića, Džamanjića, Ferića, Rastića, braće Appendini i dr.
U književnoj e p i s t o l o g r a f i j i najviše su i umjet nički najsnažnijih cjelina ostvarili A. Vrančić i A. A. Baričević. Uz njih se među brojnim epistolografima različitih raz doblja ističu Marulić, I. Crijević, Juraj Baničević, A. Dudić i Ferić. U okvirima f i l o z o f s k e proze najviše književnih kvaliteta ima u djelima humanisti Nikole Modruškog, Jurja Dragišića (iz Srebrenice u Bosni, 15. st.) i F. Petrića, kao što će i u teološkoj vrsti Vlačić i osobito Dominis ostvariti djela u kojima je individualni bunt izražen autentičnim stilskim patosom. R e l i g i o z n o - m o r a l i s t i č k a književnost, koja je bila usmjerena na primjenu kršćanske etike u svakodnevnu životu, pružila je mogućnost, npr. N. Modruškom i M. Maruliću, da u brojnim toplo intoniranim dijelovima izraze općeljudski stav, zbog čega su njihova djela bila posebno cije njena i u stranom svijetu. Diarium (Dnevnik) Baltazara Patačića i Annuae B. A. Krčelića karakteristični su primjeri m e m o a r s k e pro ze. U p u t o p i s n o - e t n o g r a f s k o j vrsti značajni su književni doprinos dali već spomenuti Nikola Modruški i A. Vrančić, a osobito Bartol Đurđević (nazivan i Georgijević, 16. st.), čija je neposredna proza, jednim dijelom autobio grafska, prožeta protuturskom propagandom i vizijom nji hova izgona iz Evrope, duboko utjecala i na vodeće političke ličnosti i šire slojeve njegova doba. Među takve autore mo že se ubrojiti i gradišćanski Hrvat Filip Vezdin (Paulinus a S. Bartholomaeo, 18. st.), pisac prve tiskane sanskrtske gramatike i brojnih rasprava s dragocjenim ekskursima o indijskoj kulturnoj povijesti, književnosti i mitologiji. što se tiče p o l i t i č k e proze, malo je koja od gorespomenutih proznih vrsta lišena bilo snažnije bilo slabije političke primjese. Najočitiji je predstavnik izrazito politi čke proze P. Vitezović. Ovamo pripada, u obzorju hrvatskog preporoda, i Genius patriae Ivana Derkosa. To je djelce u cjelini upućeno na dokazivanje potrebe jezičnog i pravopis nog jedinstva svih Hrvata, iz uže Hrvatske, Slavonije i Dal macije. (S Dalmatincima nas, kaže Derkos, već od vremena kralja Petra Krešimira spaja fraternus et mysticus aliquis. . . amor — bratska i neka m istična... ljubav.) No, Genius patriae ima i izričitu političku tendenciju, zajedničku svim
28
29
ilircima, da u otporu protiv germanizacije i mađarizacije je zik učini sredstvom borbe za političku i nacionalnu ravno pravnost Hrvata. Gledajući u cjelini, prozno je stvaralaštvo hrvatskih la tinista najraznovrsnije i umjetnički najizražajnije u 15. i 16. st. Zanimljivo je za kulturnu povijest da je hrvatski lati nist Pavao Skalić objavio u Baselu 1559. djelo Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam prophanarum epistemon (Znanstveni priručnik enciklopedije ili kruga sa kralnih i svjetovnih struka), u kojem je prvi upotrijebio ri ječ » e n c i k l o p e d i j a « u značenju vrlo bliskom današ njemu. Već prije Skalića djelomično enciklopedijskog ka raktera bilo je i djelo I. Crijevića s naslovom Lexicon, napi sano za vrijeme pjesnikova boravka u Rimu, sačuvano u rukopisu. Elemenata enciklopedijskog karaktera ima i u prvom hrvatsko-latinskom rječniku što ga je Bartol Đurđević god. 1544, objavio u Antwerpenu kao dodatak djelu De afflictione tam captivorum quam etiam sub Tureae tributo viventium Christianorum (Teško stanje kršćana u turskom ropstvu i pod turskim haračem). DRAMA usporedbi s ostalim književnim rodovima, dramska književnost u hrvatskom latinizmu nije dosegla izrazitiji umjetnički domet, a uz to dramski su tekstovi slabo sačuvani. Iako se kod nas latinski jezik brižno njegovao kroz stoljeća, ipak nije mogao prodrijeti u šire slojeve, pa tako latinska drama ne bi bila mogla ni računati na prijem kod publike. Treba ipak spomenuti da su po isusovačkim kolegijima đaci izvodili na latinskom jeziku drame biblij skog i povijesnog sadržaja, s pedagoškim i moralističkim ciljem. Iz malog broja sačuvanih školskih drama i iz na slova i sadržaja nesačuvanih očevidno je da u njima nije bilo znatnije književne vrijednosti. Takve su, na primjer, bile drame u prozi Kazimira Bedekovića, napisane za pitomce hrvatskoga kolegija u Beču: Ioseph (tiskana 1778. u Beču) i, pod naslovom Hilaria ante cineres (Vedri igrokazi pred Čistu srijedu, u Beču 1780), dvije drame, o sv. Bernar du i o sv. Justinu.
U
30
Pod utjecajem Vitezovićevih političkih ideja u latinske Ikolske predstave ulaze rodoljubni motivi. Veličaju se glaso vite ličnosti i slavni događaji iz hrvatske prošlosti (npr. ba novi Juraj i Nikola Zrinjski, Ivan Drašković; pobjeda kod Siska). OPĆE NAPOMENE O JEZIKU I STILU HRVATSKIH LATINISTA je da jezik evropskih humanista nije nastavak srednjovjekovnog latiniteta, koji se organski razvijao i Poznato više udaljivao od klasičnoga, nego umjetno presađen la
•ve tinski jezik klasičnog perioda. Jačem širenju humanizma u Hrvata najviše je pridonijela blizina susjedne Italije, u kojoj SC
taj duhovni pokret začeo i najplodnije razvio. U duhu
svoga vremena, iako su se mogli osloniti na domaću srednjo vjekovnu tradiciju, bogatu i dugotrajnu, i hrvatski književni ci hum an ističk og razdoblja pišu jezikom klasičnih uzora, u prvom redu Cicerona i Vergilija. U toku kasnijih stoljeća njihov se jezik zbog izmijenjene i raznovrsnije tematike, a isto tako pod utjecajem sintakse novijih jezika, osobito u prozi postupno udaljivao od prvotnih uzora. Dovoljno J e imati pred očima razlike u jeziku i stilu, na primjer, izme
đu Marulića, tipičnog predstavnika našeg humanizma, i Krčelića, pisca 18. st., koji piše dosta iskvarenim latinskim Jezikom.
U poeziji jezik nije doživljavao krupnije promjene do brim dijelom i zato što su naši pjesnici gotovo isključivo tidržali rimske klasične stihove i strofe i s njima povezanu dikciju. Antičke metričke obrasce s dugom tradicijom preUZimali su kao standardne uzore, nisu ih mijenjali niti stva rali nove. Gradeći stihove na kvantitetskom principu, naši IU latinisti dosegli zamjemo visok stupanj u poznavanju Mozodije koja se brižno i uporno njegovala u tadašnjim MOlama, gdje je latinskom jeziku pripadalo glavno mjesto. MalVećem dijelu pjesničkih ostvarenja, bar u formalnom, jMUfinom i prozodijskom pogledu, općenito nema prigovora. A latinski im nije bio materinski jezik. Retoričkoj izobrazbi u školama, koja se zasnivala na itnom ugledanju u rimske uzore proznoga i pjesničkog aza, naši latinisti, osobito pjesnici, duguju bogat reper-
K
31
toar stilskih i tematskih loci communes (opća mjesta), što su se tokom stoljeća održavali u evropskoj poeziji, pogoto vo na latinskom jeziku. To su ustaljeni izričaji, opće formu le, pjesničke slike, kompoziciona tehnika. I bogata slikovi tost mitoloških reminiscencija ugrađivana je u temelje pjesničkog izraza, omogućujući našem pjesniku da, uz ti jesnu povezanost s antičkim izvorom, slobodno prenese te sheme i na noviju, suvremenu tematiku. Zato pjesnička dik cija upravo obiluje mitološkim metaforama i metonimijama, koje nisu puki pjesnički ukras, nego organski izrastao oblik pjesničkog mišljenja i doživljavanja. Odatle brojna mitolo ška imena i asocijacije čak i u djelima izrazito kršćanski inspiriranima.
latinskom i talijanskom, ali se zanosi i »novom dalmatin skom lirom«, tj. hrvatskom poezijom Hanibala Lučića. Pre ma cjelovitom toku naše latinističke književnosti vidi se da Između nje i književnosti na narodnom jeziku nema izrazita antagonizma. Ima latinista, i to značajnih, koji pišu i latin ski i hrvatski, npr. Marulić, Vitezović, Đurđević, Katančić, Ferić. Marulić je Juditom, »u versih harvacki složenom«, Udario snažan pečat počecima hrvatske umjetničke literatu re, a I. Đurđević je svojim književnim radom na hrvatskom jeziku stekao istaknuto mjesto među predstavnicima našeg baroka. I sam Džamanjić u jednoj poslanici žali što premalo poznaje svoj materinski jezik da bi na njemu u dostojnoj književnoj formi mogao ili ispjevati originalni ep ili prevesti Homera.
ODNOS LATINISTA PREMA NARODNOJ KNJIŽEVNOSTI I JEZIKU
HRVATSKI LATINISTI KAO PREVODIOCI
njiževnost na latinskom jeziku prethodila je kod Hrva K ta književnom stvaranju na narodnom jeziku, a zatim se razvijala usporedo s njim sve do polovice 19. st. Svijest o vrijednosti narodnog stvaralaštva očituje se kod najstari jih naših latinista i proteže do posljednjih predstavnika la tinskog jezičnog izraza. Već u 15. st. šibenčanin J. šižgorić, iako sam nije pisao na narodnom jeziku, zanosnim riječima ističe vrednote pučke Muze uzdižući ih iznad antičkih do stignuća. Prvi je kod nas sabirao narodne poslovice i preveo ih na latinski. Narodnu je poeziju veoma cijenio i jedan od posljednjih naših latinista, Dubrovčanin Đ. Ferić, koji je na rodne pjestne čak i prevodio na latinski, a u nekim poslani cama opisivao narodne običaje, veličajući ih zajedno s na rodnim pjesmama. Iako je većina naših humanista pisala gotovo isključivo latinski, izrazito odbojan stav I. Crijevića prema književnom stvaranju na narodnom jeziku, koji podrugljivo naziva stri biligo Illyrica (ilirska nakaznost) — suvremenici su mu šiško Menčetić i Džore Držić! — prije je iznimka nego pravi lo. Posebno treba istaći da se humanist Nikola Modruški, rodom iz Grblja kod Kotora, u pismu modruškom kaptolu (vjerojatno 1478/79) odlučno zalagao za glagoljicu kao izraz narodne tradicije. Kotoranin L. Paskalić pisao je samo na 32
akar i ne bio obilan, prevodilački je rad u našoj latinističkoj književnosti karakterističan za opću sliku M njezina razvoja. Posebno mjesto zauzimaju prijevodi s grčkoga koji se najviše javljaju u doba humanizma i, kasnije, u 18. st. Osob ni afinitet prevodilaca i duh vremena utjecali su, bez sum nje, na izbor grčkih autora. Spomenut ćemo nekoliko imena. Za renesanse, na primjer, Ivan Vitez od Sredne prevodi'Demostena, česmički Demostena, Plotina, Plutarha, Homera i epigrame, Matija Grbić Heziodove Poslove i dane i Eshilova Prometeja, Petrić Prokla i tzv. Hermesa Ti-ismegista, Matija Bobaljević Bazilija Velikog, a Matija Benešić Aristotelovu raspravu O duši. Najplodniji i estetski najvredniji prevodi lački rad razvili su u 18. st. Kunić i Džamanjić. Uz Teokrita i brojne epigrame iz grčke Antologije, Kunić je u izvornom stihu preveo cijelu Ilijadu. Taj je prijevod već za njegova Života bio veoma cijenjen, izjednačivan s najboljim proizvo dima latinske Muze, a u kasnijoj je i današnjoj kritici go tovo jednodušno smatran najboljim latinskim prijevodom Homerova epa. Ne samo prijevodima grčkih bukoličara (Mosho, Bion, Teokrit) i obaju Heziodovih spjevova nego i prijevodom Homerove Odiseje, koja u mnogočemu doseže vrednote Ilijade njegova učitelja Kunića, Džamanjić je i u Italiji i u domovini stekao velik ugled. 3 Hrvatski latinisti I
33
U prevođenju grčke poezije (iz Ilijade, Teokrita, Pindara i Sapfe) ogledao se i Džono Rastić. Prevođenje s hrvatskoga na latinski ni izdaleka nije u razmjeru s bogatstvom naše književnosti u jednom i drum jezičnom mediju. Marko Marulić je, vođen historijskim rodoljubnim interesima, iz Papalićeva prijepisa preveo Ljetopis popa Duktjanina pod naslovom Regum Dalmatiae et Croatiae gesta. Đurđević je na latinski preveo prvo pjeva nje svoga spjeva Uzdasi Mandaljene pokornice, a E. Pavić objavio je skraćenu parafrazu Kačićeva Razgovora ugodno ga. Najplodniji je Ferić koji je prevodio narodne pjesme i poslovice i Menčetićeva Radonju. Taj kratki komički spjev preveo je još jednom i Džamanjić, od kojega nam je saču van i heksametarski prijevod 36 stihova iz petog pjevanja Gundulićeva Osmana. Još u 19. st. tiskan je u Mlecima slo bodan prijevod Osmana u latinskim heksametrima Dubrov čanina Blaža Getaldića. Hrvatski latinisti u svojem prevodilačkom radu nisu ostali bez interesa ni za ostvarenja drugih evropskih naroda. Marulić je, da spomenemo samo neke, preveo na latinski I. pjevanje Danteova Pakla i jedan Petrarkin sonet, A. Vrančić jednu tursku kroniku, Luko Bunić sa španjolskog jednu Quevedovu pjesmu, a A. Krša nekoliko pjesama Pindemontea i Montija.
ljeća, od ranog humanizma do posljednjih izdanaka u 19. st., svi važniji rodovi književnog stvaranja i, što je vrlo važno, neki najvrsniji predstavnici umjetničkog izraza i znanstvene misli svoga doba. Dva su kruga u kojima su u doba humanizma osobito aktivno sudjelovali i glavni im ton davali upravo naši ljudi iz Hrvatske: dvor ugarsko-hrvatskog:kralja Matije Korvina (1458—1490) i dvor Ivana Zapolje. Na prvom je najutjecaj nija ličnost bio Ivan Vitez od Sredne, rodom iz križevačke županije, Korvinov odgojitelj, svestrani organizator umjet-
ničkog i znanstvenog rada (osnovao je sveučilište i akade miju znanosti u Požunu, knjižnicu u Budimu). Najtalentiraniji književnik Korvinova kruga Vitezov je nećak, pjesnik Cesmički, zatim tu rade šibenčanin Ivan Polikarp Severitan, Dubrovčani Petar Džamanjić, bibliotekar dvorske knjižnice, Ludovik Crijević Tuberon, Serafin Bunić, minijaturist i pi sac Feliks Petančić, kipari rodom iz Trogira Jakov Statilić i Ivan Duknović, Pavao iz Ivanića, Vitezov tajnik, Juraj Augustin Zagrepčanin i brojni drugi. Na dvoru Ivana Zapolje istakli su se: Stjepan Brodarić, državni kancelar, Antun Vrančić, Juraj Utišenić, Ivan Stati lić, Trankvil Andreis i dr. Mnogi od spomenutih latinista studirali su u Italiji, pa i toj činjenici, uz talent sudionika i povoljnu atmosferu ko jom su bili okruženi na dvoru, treba zahvaliti što je poseb no Korvinski krug desetljeća bio jedno od istaknutih žarišta evropskog humanizma. Neki su naši pisci samo kraće vrijeme književno djelo vali u tim krugovima (npr. Crijević Tuberon i Nikola Modruški), neki su se aktivno uključivali u složene političke borbe između Ugarske, Poljske i češke (A. Vrančić i J. Uti šenić), a neki su nastavili plodan spisateljski i profesorski rad u drugim zemljama (npr. I. Polikarp Severitan u Italiji, T. Andreis u različitim diplomatskim službama po Evropi). Nema evropske zemlje sa značajnijim humanističkim središtima, u kojoj u toku 15. i 16. st. nije bilo naših ljudi. U Italiji su, na primjer, istaknuti profesori bili Kotorani Tripun Bizanti, Nikola Bolica i Ljudevit Pima; diplomatske, odgojiteljske i profesorske funkcije obavljali su Nikola Modruški, Juraj Dragišić, smioni branitelj Savonarole i Reuchlina, F. Petrić, najoriginalniji hrvatski filozof-humanist, že stok protivnik aristotelizma. U Francuskoj je po učenim ras pravama i obraiii katolicizma protiv Luthera osobito bio poznat Toma iz Ilirije (Thomasus Illyricus), franjevac rodom iz Vrane kod Biograda na moru; posebno je bio cijenjen u Patfzu i nazivan monarcha scientiarum filozof Benko Benković iz Zadra. Na njemačkim je sveučilištima predavao Istranin Matija Grbić, učenik Lutherov i Melanchtonov. Kao profesor istakao se na više njemačkih sveučilišta njegov mlađi zemljak Matija Vlačić, »Ahilej čistog luteranstva«, koji je už Melanchtona stvarao filozofiju protestantizma. Po nje-
34
35
r
RAD HRVATSKIH LATINISTA IZVAN DOMOVINE eć iz dosada poznate građe gotovo bi se mogla sastaviti zaokružena povijest hrvatske latinističke književnosti V napisane u inozemstvu. U njoj bi se našli pisci iz svih sto
govu je latiniziranom prezimenu posebna filozofsko-teološka struja protestantizma nazvana »flacijanizmom«. Neko je vrijeme u Njemačkoj predavao i kasnije bio u diplomatskim službama Pavao Skalić, rođen u Zagrebu od oca podrijetlom iz Stubice, pustolovna priroda, u početku blizak protestan tizmu, a poslije njegov žestok protivnik. Buran je život, na crkvenim i političkim položajima u Njemačkoj i drugim zemljama, provodio i Andrija Duđić, podrijetlom iz Orahovice kraj Krapine. Dugo je živio i u Krakovu, održavajući prijateljske veze, među ostalim, s najznačajnijim poljskim humanističkim pjesnikom Janom Kochanowskim. U Poljskoj su boravili i Vinko Pribojević, pravnik Frano Nigretić iz Kor čule, kancelar kralja Žigmunda, Trankvil Andreis, Skalić, a povremeno i A. Vrančić koji je u Krakovu tiskao pjesničke zbirke Elegiae i Otia. U Engleskoj je, nakon Italije, boravio Dominis i ondje objavio svoje glavno djelo. Udio naših latinista u evropskom humanizmu vidljiv je i po tome što su neki od njih bili u Italiji ovjenčani lovor-vijencem (poetae laureati, npr. Dubrovčani Petar Menčetić i Ilija Crijević, Kotoranin Bernard Pima, Šibenčanin Polikarp Severitan, Trogiranin Matija Andreis). Među pionirima evropskoga štamparskog umijeća nalaze se i dva glasovita štampara hrvatskog podrijetla: Kotoranin Andrija Paltašić i Lastovljanin Dobrić Dobrićević (Boninus de Boninis). U 17. st. vrlo je ugledna ličnost književnoga kruga šved ske kraljice Kristine u Rimu bio Stjepan Gradić, kustos i upravitelj Vatikanske knjižnice. Cosimu III. Mediciju do bavljao je hrvatska djela dubrovačkih književnika. Toliko se zauzimao za svoj rodni grad, osobito poslije potresa, da je bio nazvan »obnoviteljem Dubrovnika«. Istaknut profesor skotističke filozofije nekoliko je de setljeća na sveučilištu u Padovi bio franjevac Mate Frkić s otoka Krka (Matthaeus Ferchius Veglensis). četiri su se Dubrovčanina sredinom 18. st. dovinula vrlo visokih položaja u Rimu te su, sudjelujući u najbiranijim književnim i društvenim krugovima, nadaleko proširila ugled Nvoje domovine. Već proslavljeni Bošković doveo je u Rim Staya, koji je postao profesorom govomištva na arhigimnaziji, arhiprezbiterom sv. Jeronima i obavljao ugledne službe u papinskoj kancelariji. I kad su Boškovića znanstveni in teresi odvukli iz Rima u Francusku, Englesku, pa zatim u
sjevernu Italiju (gdje je postao upraviteljem zvjezdarnice u Breri), još nekoliko desetljeća prisno su prijateljstvo i suradnja povezivali glasovitog pjesnika i genijalnog astro noma i fizičara. I Kunić je nakon studija postigao sjajan književni i društveni ugled: bio je profesor govorništva i grčkog jezika u Collegium Romanum, rado priman i slav ljen član salona Marije Pizzelli (kojoj je pod imenom Lyda posvetio mnogobrojne epigrame) i sprijateljen s knezom Odescalchijem koji ga je poticao i novčano pomogao da pre vede i izda Ilijadu, i blisko povezan s intelektualnim krugo vima u Rimu (Alfieri, Monti, kipar Canova i slikar Mengs i dr.). Džamanjiću su Kunić i Bošković bili profesori u Rimu, gdje je on ostao do ukinuća isusovačkog reda, a zatim do povratka u Dubrovnik predavao grčki na sveučilištu u Sieni i Milanu. Tolika je bila književna slava Stayeva, Kunićevai Džamanjićeva, da im se glas širio do Francuske i Engleske, pa je Carducci mogao ustvrditi: Mali je Dubrovnik dao Ita liji i svijetu najbolje latinske pjesnike 18. stoljeća. Treba sa mo ispraviti: Mali je Dubrovnik dao H r v a t s k o j i svi jetu . . . I Dubrovčanin Galjuf djelovao je na koncu 18. st. i prvih desetljeća 19. st. u Rimu, Genovi i Parizu, djelomično kao sveučilišni profesor. Na drugom kraju Evrope, u Budimu, Slavonac Katančić od 1795. do 1800. predaje na sveučilištu arheologiju i numizmatiku. Članovima ugledne talijanske akademije degli Arcadi, koja je okupljala i talijanske i strane poznatije ljude od pera, bili su i naši pisci: Splićanin Ivan Patrizio, Dubrovčani Đuro i Jako Baglivi, Bošković, Stay, Kunić, Džamanjić, A. Maslać, L. Stulli, M. F. Galjuf i Požežanin F. Sebastijanović. Zbog velika ugleda što su ga stekli u stranom svijetu navest ćemo još nekoliko hrvatskih učenjaka različitih stru ka, iako većinu njih s latinskom književnošću u užem smislu povezuje samo jezik na kojem su pisali. Na opće je priznanje u Evropi naišao dubrovački mate matičar, fizičar i astronom Marin Getaldić-Ghetaldus (16/17. st.), koji je bio i u živoj korespondenciji s G. Galileijem. Getaldićev suvremenik M. A. Dominis nije se istakao samo tecloško-filozofskim radovima nego je bio na glasu i kao fizičar, pa ga pohvalno ocjenjuje čak i Neurton, a Goethe ga proglašava pretečom Descartesa u nauci o svjetlosti.
36
37
Faust Vrančić, nećak Antunov, izdao je 1595. Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum (Rječnik pet najglasovitijih evropskih jezika), tj. latinskoga, talijansko ga, njemačkoga, hrvatskoga (koji naziva dalmatinskim) i mađarskoga, kojima su u II. izdanju dodani češki i poljski. To je prvo naše samostalno djelo s područja leksikografije. Posebno se Vrančić proslavio u stručnom svijetu djelom Machinae novae, u kojem se — uz ostale tehničke zanimlji vosti — nalazi i najstariji prikaz padobrana i prva u svijetu slika padobranca (homo volans). Među autoritete evropske medicine ubrajao se na prijelazu 17. i 18. st. Dubrovčanin Đuro Baglivi, profesor rimskog sveučilišta i pisac brojnih medicinskih spisa, tiskanih u preko 20 izdanja sabranih dje la i prevedenih na više evropskih jezika. Njegov nešto mlađi sugrađanin, Anselmo Banduri, uvaženi arheolog, numizmatičar i jedan od prvih bižantologa koji je na latinskom obra dio bizantsku povijest i starine, radio je u Italiji i u Parizu, gdje je bio članom Academie des inscriptions et belles letrres. Fizičar Josip Franjo Domin, rodom Zagrepčanin, napi sao je nekoliko cijenjenih rasprava o elektricitetu i elektro terapiji; posljednjih je godina 18. st. bio i sveučilišni profe sor u Budimu. Istaknuto mjesto među našim učenjacima svakako pripada Ruđeru Boškoviću, jer je već za života kao astronom, fizičar i matematičar uživao neosporan ugled na najpoznatijim evropskih sveučilištima i u akademijama, a njegova teorija dinamističke atomistike i danas, ili danas pogotovo, izaziva posebnu pažnju svjetske znanosti. U kontekstu međunarodne izmjene ideja i književnih strujanja, kojima su kroz stoljeća upravo latinski jezik i la tinisti davali presudan ton, zanimljivo je istaknuti i činje nicu da su već od humanizma neki hrvatski latinisti bili, u svijetu ili u domovini, prevođeni na suvremene evropske je zike. Već nekoliko primjera bit će dovoljno. Marulićeva su se djela (osobito De institutione bene beateque vivendi) vrlo mnogo prevodila, u prvom redu na talijanski, pa na njemački, francuski, portugalski i češki. Govor Vuka Frankopana na augsburškom saboru 1530. u isto je vrijeme izdan na latinskom i .u njemačkom prijevodu. Pribojevićev spisD e origine successibusque Slavorum izdan je 1595. u talijanskom prijevodu. Gotovo sva djela Bartola Đurđevića (16. st.) prevođena su na talijanski, francuski. 38
njemački, engleski, holandski, poljski i češki. Dominisove rasprave, u prvom redu Suae profectionis consilium, prevo dili su na engleski, njemački, francuski i holandski. Spis Dinka Zavorovića De rebus Dalmaticis iz god, 1602. preveden je već iduće godine na talijanski (u rukopisu). Kompletan tekst Lučićeva De regno Dalmatiae et Croatiae preveden je na talijanski, i to tek 1896 (Trst). Boškovićeva djela prevo đena su na francuski i engleski. Stayev odlomak o dubro vačkom potresu preveo je na njemački A. Rocci-Ročić, a sva tri opisa potresa (Gradićev, Rogačićev i Stayev) na talijan ski L. Stulli. Zanimljivo je da je Ferićev latinski prijevod 9 narodnih pjesama Radelja preveo na talijanski. Cobamićeva Dioclias uskoro nakon objavljivanja (1881) prepjevana je na talijanski. Rad onih hrvatskih latinista, koji su veći ili manji dio života proveli u stranom svijetu, nedjeljiv je dio cjelovitog organizma hrvatske književnosti. Okupili smo ipak na ovo me mjestu najmarkantnije među njima i spomenuli važnije umjetničke i diplomatske krugove u kojima su se kretali, vjerske i političke pokrete u kojima su aktivno djelovali, prvenstveno zato što oni i suviše često izmiču našoj, a po gotovu svjetskoj pažnji. Svjetska znanost nerijetko svrsta va hrvatske latiniste među »evropske«, »renesansne«, »(neo) klasicističke« i si. ili ih pribraja nacionalnim književnosti ma zemalja u kojima su živjeli i objavljivali svoja djela. Iz latiniziranog ili katkada na latinski prevedenog imena pisca često se teško razabira originalni hrvatski oblik, a njihova pripadnost matičnoj književnosti i hrvatskom narodu u ko jem su ponikli katkada je zastrta regionalnim ili samo gradskim oznakama što ih stavljaju uz svoja imena, naziva jući se Ilirima, Dalmatincima, Panoncima, Bosancima, Istra nima, ali i Šibenčanima, Kotoranima, Zagrepčanima, Dubrov čanima i Hvaranima. Latinistička je književnost u puhom smislu riječi evrop ska književnost. Prema tome, i hrvatska je latinistička knji ževnost, uza sve svoje specifičnosti, njezin sastavni dio. Ona je u svim svojim stadijima bila podložna istovjetnim i sva koj razvijenoj književnosti zajedničkim procesima primanja 1 davanja tema, motiva i stilskih postupaka. I po tome su Hrvati bili dio zajedničke evropske kulture. Od malih nafoda nema nijednoga, a malo ih je i među velikima (od Sla39
vena nijedan), koji bi kao Hrvati dali tako značajan i bogat doprinos evropskom latinizmu. Mnogi su hrvatski latinisti stvarali samo u domovini, stotine godina razdiranoj na vjetrometini ideja, ratova i po litičkih sukoba. Mnogi su djelovali izvan domovine, napu stivši je fizički, ali gotovo nikada u srcu, i lutali po zemlja ma Evrope, gonjeni neumitnim udesom, vođeni nekom Stras nom željom za znanjem i novim otkrićima, poneseni talen tom, taštinom, prkosom. Jedni i drugi pripadaju hrvatskoj književnosti. Ne manje i Evropi. RUKOPISI I IZDANJA Multa sunt adhuc in scriniis recondita, cariosa, utilia, quae lucem desiderant. A. A. Baričević voja su djela hrvatski latinisti izdavali većinom izvan domovine, u različitim evropskim zemljama, osobito u Italiji. Među kulturnim središtima, u kojima su im tiskani rukopisi, ističu se: Mleci, Rim, Padova, Amsterdam, Basel, Pariz, London, Budim, Krakov, Beč, Koln. U našoj zemlji po broju tiskanih izdanja na prvom su mjestu Zagreb i Dub rovnik. Znatniji dio rada naših latinista ostao je do danas u ru kopisu. Da su mnogi od njih aktivno djelovali izvan svoje zemlje, posvjedočuju, uz ostalo, i brojni rukopisi sačuvani u knjižnicama širom Evrope, osobito u Rimu, Mlecima, Be ču, Budimu i Parizu. Ipak, njihova se rukopisna ostavština dobrim dijelom nalazi u Hrvatskoj, u brojnim samostan skim i javnim knjižnicama i u arhivima u Dubrovniku, Za grebu, Splitu, Zadru i dr. Najbogatiji rukopisni fundus toga našeg kulturnog blaga čuva se u Dubrovniku, pretežno u knjižnici samostana Male braće. Kako brojni rukopisi hrvatskih latinista nisu uopće hi nisu dovoljno proučeni, pred našom znanosti stoji značajan i dugotrajan zadatak da se neobjavljeni rukopisi, raspršeni po domaćim i svjetskim knjižnicama, učine pristupačnima u tiskanim izdanjima. I danas je aktualno Baričevićevo upo zorenje: Mnogo je toga još uvijek skriveno u škrinjama i
S
40
iztoteno truljenju, a korisno je i traži da bude objavljeno (Iz pisma M. Denisu 1790). Kritičkih i filoloških osvrta na rad pojedinih hrvatskih latinista bilo je kod nas i prije, ali je sistematskom i znan stvenom njihovu proučavanju i izdavanju temelje udarila Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu u prošlom stoljeću. U novije vrijeme (1950) ona je pokrenula posebnu zbirku Hrvatski latinisti. U toku 20. st. nastavljen je rad na proučavanju i izdavanju naših latinista i izvan Akademijinih okvira. Dragocjena je bibliografija svega što je s područja hrvatskog latinizma tiskano do god. 1848, koju je u izdanju Historijskog instituta Jugoslavenske akademije u Zagrebu 1968. objavio šime Jurić (Iugoslaviae scriptores Latini recentioris aetatis. Pars I: Opera scriptorum Latinorum natione Croatarum usque ad annum MDCCCXLVIII typis edita). *
lco iz ovog antologijskog izbora postane uočljivijom slo ženost i značajnost latinizma u cjelokupnom toku hrvat A ske kulture, priređivači će smatrati da su obavili koristan posao koji će dati pobude za dalji rad na približavanju hrvatskih latinista današnjem čitaocu. Jedna je činjenica neosporna: proučavajući hrvatsku latinističku književnost, ne bavimo se nečim tuđim, nama stranim, nego vlastitom književnom i kulturnom baštinom. Hrvatski latinizam teče u neprekinutom slijedu od 9. stoljeća, a u punoj zrelosti oblika i sadržaja od humanizma do sredine 19. stoljeća. Uzet kao cjelina, on nam u potpu nosti daje pravo da se ponosimo nesumnjivim vrednotama «to su ih Hrvati i latinskim književnim izrazom ugradili u opću riznicu evropske kulture. VELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVIC
OPĆA LITERATURA
I. Kukuljević Sakcinski: Marko Marulić i njegovo doba, u knjizi »Pjesme Marka Marulića«, Stari pisci hrvatski I, Zagreb 1869. F. Marković: Filosofijski pisci od 15.—18. vieka u Dalmaciji, Vienac 1881, br. 44 (izdano i pod naslovom »Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV—XVIII«, Rektorski govor prigodom instalacije dne 19. listopada 1881, Zagreb 1882). F. Rački: Prilozi za poviest humanisma i renaissance u Dubrov niku, Dalmaciji i Hrvatskoj, Rad JAZU 74, Zagreb 1885. K. Jireček: Die Anfange der lateinischen Literatur in Ragusa, u studiji »Der ragusanische Dichter šiško Menčetić«, Archiv fiir slavische Philologie 19, Berlin 1897. K. Jireček: Zur lateinischen Literatur der Ragusaner, u studiji »Beitrage zur ragusanischen Literaturgeschichte«, Archiv fiir slavische Philologie 21, Berlin 1899. T. Matić: Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njiho va doba, Rad JAZU 231 i 233, Zagreb 1925. i 1927. F. Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda (1790—1832), Građa za povijest knjitevnosti hrvatske 12, Zagreb 1933. M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog prepo roda, Zagreb, 1. izd. 1945, 2. izd. 1961. K. Krstić: Humanizam kod južnih Slavena, Enciklopedija Jugo slavije 4, 1960. K. Krstić: Latinitet kod južnih Slavena, Enciklopedija Jugosla vije 5, 1962. V. Gortan: Iz starijeg hrvatskog latiniteta, Umjetnost riječi 4, Zagreb 1967. K. Georgijević: Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969.
I IZ L A T I N I T E T A
9 - 1 4 . STOLJEĆA
EX M O N U M E N T I S L A T I N I S SAEC. IX-XIV
IZ SREDNJOVJEKOVNOG LATINITETA
rajevi u kojima su se naselili Hrvati bili su neg dašnji sastavni dio Rimskog Carstva, pa se u glavnim središtima, osobito na jadranskoj oba li, latinski dugo održao kao jezik uprave i jav nog života. Održavanju latinskog jezika u Hrva ta mnogo je pridonijela i činjenica što je on bio Službeni jezik katoličke crkve. Na tlu gdje su se isprepletati Ostaci materijalne i duhovne kulture kasne antike i ranoga kršćanstva nicali su u nas prvi izdanci latinskog stvaranja na kamenim natpisima. Već na dvorovima hrvatskih knezo va službeni se dokumenti pišu latinskim jezikom koji se i dalje upotrebljava u javnim i privatnim ispravama. Osobito su značajni notarski spisi (najstariji: u Zadru 1146) i sta tuti gradova (najstariji: splitski iz 1240), koji su sačuvani u Velikom broju i dijelom izdani. No u srednjovjekovnom latihitetu javljaju se, uz legende i hagiografske spise, i histo riografska i kroničarska ostvarenja koja nisu bez književne vrijednosti, npr. Historia SalonitaHa (Solinska povijest, tj. povijest splitske crkve od rimskih vremena) Tome Arhiđakpna iz sredine 13. st. i Obsiđio Iadrensis (Opsada Zadra) nepoznatog autora 14. st. ' U ttinoštvu latinskih natpisa sastavljenih u stihu, neki pokazuju dosta vještu versifikaciju i svježinu poetskog iz raza. Toliko je obilje spomenika latinske srednjovjekovne pismenosti, koji su vrlo vrijedan izvor za poznavanje politič kog, ekonomskog, društvenog života Hrvata, da ona zaslužu je posebnu i iscrpnu obradu. 47
Iako ova knjiga obuhvaća pojedine hrvatske latiniste od humanizma dalje, ipak su uvodno uneseni primjeri srednjo vjekovnog latiniteta, iz kojih se mogu nazreti neke stilske i metričke osobine proznog i stihovanog stvaralaštva prethumanističkog razdoblja od 9. do 14. st. Od odabranih primjera prvih sedam su natpisi, krono loški poredani. Ostali tekstovi (VIII—XVIII), pretežno diplo matičkog i povijesnog sadržaja, također su razvrstani kro nološkim redom. N a j v a ž n i j i p o d a c i uz t e k s t o v e : (I) Nepotpun natpis u kojem se spominje ime hrvatsko ga kneza Trpimira. Nalazio se na unutrašnjoj pregradi sta rokršćanske crkve u Rižinicama između Solina i Klisa. Pot ječe iz sredine 9. stoljeća. (II) God. 1898. naš poznati arheolog don Frane Bulić našao je u Solinu, u ruševinama crkve sv. Marije od Otoka, taj natpis sa sarkofaga, razbijen u oko stotinjak ulomaka. Upornim i strpljivim radom uspio je složiti ih u cjelinu. Kako su nedostajali neki dijelovi tog natpisa, Bulić je mje stimične praznine u tekstu rekonstruirao. Njegovu su re konstrukciju djelomično mijenjali šišić, Barada i Katić. Nat pis kraljice Jelene iz god. 976. važan je za genealogiju hrvat skih kraljeva. Pod kršćanskim imenima Mihajla i Stjepana navode se kraljevi Krešimir II. i Držislav. (III) Epitaf splitskog plemića Petra Crnoga, sina Gumajeva, nađen je na oltarskoj ploči u crkvi sv. Petra u Supetru kod Maloga rata između Splita i Omiša. Ta se crkva nalazi uz mjesto gdje je Petar Crni bio podigao oko god. 1064. crkvu i benediktinski samostan. Natpis je dao uklesati njegov pri jatelj đakon Dabro. U prvom dijelu govori sam pokojnik, u drugom đakon Dabro, a u posljednjem stihu čitaocu se obra ća sam natpis. Od 10 stihova, koji svi imaju leoninski srok, prvi i treći su pentametri, ostali heksametri. U natpisu nisu odijeljene pojedine riječi, pa u drugom stihu neki čitaju VIGVIT ERROR, a neki VIGVI TERROR. Prihvaćamo dru go čitanje, uz ostalo i radi očuvanja leoninskog sroka. (IV) Taj nadgrobni natpis od god. 1099, iz krstionice splitske katedrale, sastavljen je u jezično pravilnim heksametrima, kojima se pokojnik izravno obraća namjerniku. O nadbiskupu Lovri, koji je na splitsku stolicu došao iz Osora, 48
pohvalno govori Toma Arhiđakon u 16. glavi svog djela Historia Salonitana. (V) Ponešto oštećen natpis, sastavljen u jampskim os mercima, bio je ugrađen u zvoniku sv. Stošije u Zadru. Sa drži posvetu ciborija prokonzula Grgura, ugledne političke ličnosti iz Zadra, a potječe iz četvrtog decenija 11. stoljeća. (VI) Nadgrobni natpis Vekenege, glavarice samostana benediktinki sv. Marije u Zadru, iz god. 1111, odnosno 1110, sačuvan je u kapitulu te crkve. Napisan je na 4 ploče, i to na prvoj u heksametrima, a na ostalima u elegijskim disti sima. Svi stihovi imaju leoninski srok. Nepoznati pjesnik u većem dijelu natpisa veliča Vekenegine zasluge za samostan. Pjesnički su najizražajniji elegijski distisi na četvrtoj ploči. Budući da je natpis datiran i godinom kad je kralj Koloman osvojio Zadar, važan je za kronologiju starije hrvat ske povijesti. (VII) Natpis na grobu Mladena III. iz roda šubića, kneza bribirskoga, u stolnoj crkvi trogirskoj. Taj se knez bezuspješno odupirao kralju Ludoviku u Obrani svojih posjeda. Umro je god. 1348. od bolesti u Tro giru, koji je tada bio pod mletačkom vlašću. Anonimni pjesnik pohvalama uzdiže Mladena nazivajući ga CROATORVM CLIPEVS (štit Hrvata). Natpis je sastav ljen u rimovanim 13-ercima (aa bb) sa stankom iza sedmog Sloga. Taj stih, građen u akcenatskom ritmu, nalazimo često U latinskim pjesmama srednjovjekovnih vaganata (studena ta lutalica); isp. Meum est propositum in tabema mori, Vt sint vina proxima morientis ori. (VIII) Isprava o odluci skupštine održane god. 804. na tijeci Rižani kod Kopra. Pred izaslanicima Karla Velikoga predstavnici istarskih gradova iznose svoje pritužbe protiv vojvode Ivana, zastupnika franačke vlasti u Istri. Među osta lim prigovaraju mu što je na zemljišta oko istarskih gradova naselio Slavene. Ova je isprava vrijedan dokaz da su u to doba Hrvati i Slovenci bili naseljeni ne samo u unutraš njosti nego i u primorskim krajevima Istre. (IX) God. 1066, za vladanja kralja Petra Krešimira IV, Cika, majka Vekenegina, nakon smrti svoga muža osniva u Zadru samostan benediktinki uz crkvu sv. Marije. Iste go-
4
Hrvatiki latinisti I
49
dine kralj je tom samostanu podijelio kraljevsku slobodu (regiam libertatem) da može nesmetano uživati dobivene posjede. Isprava se čuva u arhivu samostana sv. Marije u Zadru. (X) Kralj Petar Krešimir IV. potvrđuje oko god. 1066. samostanu sv. Krševana u Zadru posjed sela Dikla kod Za dra. U toj ispravi kralj spominje svoje prethodnike na hrvatskom prijestolju i njihove banove. (XI) Prema tekstu ove darovnice, koja se čuva u Držav nom arhivu u Zadru, kralj Petar Krešimir IV. daruje samo stanu sv. Krševana u Zadru otok Maun kod Paga. U njoj kralj naziva Jadransko more mare nostrum Dalmaticum (naše dalmatinsko more). (XII) Oko god. 1064. Petar Crni (v. br. III) osnovao je benediktinski samostan sv. Petra u Selu i obdario ga posje dima za njegovo izdržavanje. Supetarski kartular, zbornik listina koje se odnose na taj samostan, ima u originalu na slov lura sancti Petri de Gomai. Sačuvan je u rukopisu u riznici splitske katedrale. Najstarija listina potječe iz god. 1080, neke su nastajale kasnije do pred kraj 12. st. Taj je kartular, jedini te vrste iz tog doba kod južnih Slavena, dragocjen izvor za posljednje desetljeće vladavine narodnih kraljeva u Hrvata. U njemu se ogledaju suvreme ne socijalne, ekonomske i političke prilike. Zanimljiv je i kao jezični spomenik tadašnjeg latiniteta u Dalmaciji. (XIII) Nekoliko karakterističnih odlomaka iz odredbe Dubrovačke Republike od god. 1235. o ograničenju miraza i suzbijanju raskoši u nevjestinoj odjeći. Tu je odredbu u skupštini prihvatio i narod, koji je i inače u Dubrovniku u 13. st. aktivnije nego kasnije sudjelovao u Odobravanju državnih i pravnih zaključaka. (XIV) Izvadak iz fragmentarno sačuvane (91 heksametar) najstarije dubrovačke kronike. Naziv je dobila po ime nu autora koji u njoj sebe zove Miletius. U toj kronici pre vladava religiozna tematika (vjerske legende, prijenosi moći svetaca, čudesa i si.), ali se mimogred spominju i političke zgode. Vrijeme postanka nije sigurno utvrđeno; obično se uzima 13. ili 14. stoljeće. (XV) Bribirski knezovi iz roda Šubića postali su darov nicama kraljeva Karla II. i Andrije III. najmoćniji velikaši u Hrvatskoj. Tako je Pavao I. upravljao svim hrvatskim 5Q
zemljama od Gvozda do Huma i primorskom banovinom. Zbog toga je od god. 1298. nosio naslov banus totius Croatiae (ban cijele Hrvatske), a od 1299. i naziv dominus Bosnae (gospodar Bosne). Kako se vidi iz ove listine, datirane god. 1304, Hrvatin, knez Donjih krajeva Bosne, bio je Pavlov vazal. (XVI) Izvaci iz Statuta zagrebačkog kaptola od god. 1334, koji je sastavio kanonik toga kaptola Ivan, arhiđakon gorički, povijesno-pravni pisac. U tom su statutu, koji i ina če sadrži vrijedne političke i kultumopovijesne podatke za ono doba, jasno izloženi agrarni odnosi na kaptolskim ima njima sa točno navedenim obavezama kaptolskih kmetova. To je najstariji poznati urbar s područja Hrvatske i Ugarske. (XVII) God. 1345/46. Mlečani su s kopna i mora opsje dali Zadar, koji se priklanjao ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku I. Zadrani su se nadali da će ih kralj, koji je za vri jeme opsade čak bio došao u njihov grad, do kraja poma gati, ali se on vrati u Ugarsku prepustivši ih njihovoj sudbi ni. Iako su se Zadrani dugo vremena uspješno odupirali opsjedateljima, naposljetku su bili prinuđeni na predaju. O toj opsadi Zadra sačuvana su dva anonimna suvreme na prikaza: opsežniji Obsidio Iadrensis (Opsada Zadra), naiisan u izrazito protumletačkom duhu, i kraći Chronica adrensis (Zadarska kronika), sklon Mlečanima. Pisac prvo ga od tih prikaza, vjerojatno iz svećeničkog staleža — što se može zaključiti po brojnim citatima iz Biblije — nije suho paran kroničar, nego mu je pripovijedanje prožeto elementi ma živog književnog izraza. Obsidio Iadrensis sadrži de taljan prikaz te dugotrajne i teške opsade. To je djelo za nimljivo i u jezičnom pogledu, osobito s leksičke strane. Objavio ga je I. Lučić uz De regno Dalmatiae et Croatiae, Amsterdam 1666. (XVIII) Kako je poznato, već od 13. st. dolazilo je u Zagrebu do krvavih sukoba između slobodnog kraljevskog ada na brdu Gradcu (danas Griču) i biskupskog grada na iptolu zbog teritorijalnih i političkih sporova. Nakon jed nog od takvih sukoba god. 1397. zagrebački biskup Ivan ekskomunicira brojne stanovnike grada na Gradcu. V .G .
J
E
I
I
TRPIMIROV NATPIS
TREPIMIRI INSCRIPTIO
Za kneza Trpimira. . .
Pro duce Trepim[ero]. . .
II
II
NADGROBNI NATPIS KRALJICE JELENE
HELENAE REGINAE EPITAPHIUM
ovom grobu počiva slavna Jelena, koja je bila žena kralja Mihajla i majka kralja Stjepana i držala vlast u kraljevstvu. Dana 8. listopada u miru je ovdje pokopana godine od utjelovljenja Gospodinova 976. . . . ciklusa. . . epakte 17. . . mjesečeva ciklusa 5, konkurente 6. Ona je za ži vota bila mati kraljevstva i postala zaštitnicom siročadi i udovica. Čovječe, kad amo svratiš pogled, reci: »Bože, smiluj se duši njezinoj!«
U
n hoc tjumulo quiescit Helena famo[sa quae fuijt uxor Mihaeli regi materq[ue] Stefani r[egi habenasque tjenuit regni. VIII Idus m[ensis] oct[obris in pac]e hic or[dinata fu]it an[no] ab incarna[tione Domini] DCCCCLXXVI. . . ciclo. . . [epacta] XVI I . . . l un. . . V [concjurrente VI. Istaque vivens fu[it] regni mater, fit pupillor[um] tuto[rque viduar]um. Icque aspiciens vir »Anime« dic »miserere, Deus!«
I
III III
INSCRIPTIO PETRI ZERNI SARCOPHAGO INSCULPTA
NATPIS NA SARKOFAGU PETRA CRNOGA red ovako jadnim stanom pogledaj što je čovjek! U svo jem ludovanju nisam se brinuo ni za što korisno mno gima 1, dok bijah u snazi, ulijevao sam strah okolini. Malo -bih još mogao kazati o svojem tjelesnom životu.
P
52
am sordente domo perspice, quid sit omo! In rebus stultis studui nichil utile multis. Et dum vigui, terror in orbe fui. Parum aduc dicam de mei corporis [vitam]:
T
53
Dok je živio u svijetu obasipan mnogim častima, isticao s e umom. Kako je valjano Petar vodio svoje poslove! Sve je to prezreo, srce je uvijek upravljao prema nebu, podigao je crkvu sa zidinama i ukrasio je. Ovdje je preminuo i duhom otišao k zvijezdama. Po Božjem nadahnuću sastavio me je Dabro.
5
Dum vicxit in mundo valatus munere [multo], Ingenio lucxit. Petrus sua quam bene duxit! Omnia despecsit, cor semper ad e[ter]a vecxit, Templum fundavit cum menibus et [djecoravit, [H]ic obdormivit, cum spiritu a[st]ra petivit. Dominus ascribit, Dabrus hic me pe[r]fecit.
10
IV
IV
NADGROBNI NATPIS SPLITSKOG NADBISKUPA LOVRE
LAURENTII ARCHIEPISCOPI SPALATENSIS EPITAPHIUM
olaziš li da saznaš tko sam ja kojega sapinju spone smrti? Bio sam Lovro, pastir mnoštva ovoga grada. Ako sam upravljajući njime počinio kakvo nevrijedno dje lo, molim te da ga molitvom očistiš da bi te Kristovom po moći sveti kralj rođen od djevice oslobodio grijeha.
D
ui sim, scire venis, qui mortis stringor habenis? Pastor eram turbis huius Laurentius urbis. Q Quam ego dum rexi, si quid minus utile gessi. Id prece, te flagito, tergas, ut opifice Christo 'Crimine te sanctus rex purget virgine natus.
V
V
NATPIS PROKONZULA GRGURA
INSCRIPTIO GREGORII PROCONSULIS
etre, pfvače prvaka, ključonošo nebeskog dvora, primi darak moje odanosti, koji sam zavjetovao ja, najponizniji prokonzul koji se zovem Grgur, da bi mi ti mali dar milostivo uzvratio velikim.
P
O
VI
VI
VEKENEGIN NADGROBNI NATPIS
VEKENEGAE EPITAPHIUM
1.
S
princeps Petre principum, caelestis aulae claviger. Devotionis suscipe munusculum, quod vo[veram] Proconsul ego infimus, Gregorius qui nominor. Ut pie michi conferas pro parvis magn[a munera].
jajući velikom slavom ovdje leži pokopana Vekenega ko ja je podigla zdanje zvonika i ujedno kapitul. Ona je 54
1. aude nitens multa iacet hic Vekenega sepulta. Quae fabricam turris simul et capitolia struxit.
L
55
umrla godine 1111. od Kristova dolaska u tjelesnom obličju. Peta je godina otkako nama vlada kralj Koloman i deseta otkako je biskupom postao Grgur.
5
Hae[c] obit undeno centum post mille sub aevo, Quo veniens Christus carnis gestavit amictus. Nos habet est annus quintus quo rex Colomannus,. Praesul et est decimus quo Gregorius fuit annus.
2. Tko ovo gleda neka se pomoli riječima: »Počivala u miru; neka joj tijelo pokriva lijes, a duša neka joj se vine u visine.«
2. Oret qui spectat dicens: »In pace quiescat. Corpus ut arca tegat, flatus et alta petat.«
3. Ti koji ovamo dođeš svrati pogled i kad ugledaš ovaj grob, reci: »Daj pokoj, Gospode, ovoj pobožnoj duši!«
3. Huc veniens vultum fer et hoc cernendo sepulchrumt »Huic pie« dic »anime da requiem. Domine!«
4. Sve je na svijetu u stalnom pokretu kao talasanje mora, i što se god rodi, propada i umire. Vekenega, koja je čista srca uvijek slijedila Boga, nije zapravo umrla, nego se u smrti rodila. Želeći naime očuvati valjan način života, djeli ma je upućivala redovnice u ono na što ih je riječju opo minjala. Dobro je čuvala od neprijateljskih zamki ulaz u svoj ovčinjak. Pod njezinom upravom napredovala je i ova kuća i ovo mjesto. Na blagdan sv. Kuzme i Damjana preseli la se na drugi svijet da je u Božjim dvorima zapadne vječan život.
5
iO
VII
VII
NATPIS NA GROBU KNEZA MLADENA
INSCRIPTIO SEPULCRI COMITIS MLADINI
ao! Alem sjajni ispod ove ploče crne Leži sad i usred tmine hrabrenost mu tme. J Svijetli Mladen, knez i slavni vladar Klisa grada. 5
4. Res fluitant cunctae mundi velut impetus undae, Quicquid et exoritur, labitur et moritur. Mente Deum pura semper Vekenega secuta. Non penitus moritur, sed moriens oritur. Namque probos mores cupiens servare, sorores Actibus excoluit, voce quod has monuit. Hostis ab insidiis aditus bene cavit ovilis, Quaque regente domus crevit et iste locus. In festo sacri Cosmae migrat ac Damiani, Ut sit in arce Dei vita perhennis ei.
Zašto mlad preminu, jedina svom puku nada? Sin knez-Jurja, uspomene dobre vlastelina. Bješe on gospodar Omiš-grada i Skradina. Čestitosti i značaja uzora nam nesta, 56
eu gemma splendida jacet sub hac petra. Cuius valor periit nunc in fossa tetra. Mladinus magnificus qui Clissie fuit Comes, suis sola spes cur tam cito ruit? Georgii comitis memorie bone Natus atque dominus Almesi, Scardone, Probitatis titulus, morum et honoris
H 5
57
10
15
20
Vrli junak, cvijet proljetni, živjeti nam presta. štit Hrvata on nam bješe, vrijedan nada svima, Plemenit i silan, prvi branič med prvima. Pitaš li me zašto smrt ga nevina zadesi? Ja sad vidim: Slavskog roda ubiše ga grijesil Plačite, Slaveni, svijetlog unuka banova, Zalog naših časti, zalog mira, blagoslova! A sad vaše Previšnjemu diž’te molbe vruće, Nek daruje grešnom svjetlost milosti moguće. Tisuć trista četrdeset osmog ljeta Gospodina našeg sa ovoga pođe svijeta, U prvi dan svibnja tijelo ovdje zemlji dade, Grob nam ga proguta i ugrabi naše nade, Ovdje Bogu dušu dade, al’ mu spomen draga Među nama ostade, na sve vijeke blaga.
10
15
20
Ut flos vernans defuit vir tanti valoris. Croatorum clipeus fortis et ipse erat Inter omnes fortior; volens scire querat: Eius mortem impiam cerno pro peccatis Slavonie gentium evenisse gratis. Flete, Slavi, nobilem nepotem banorum, Largam vestram copiam pacis et honorum. Sic preces altissimo date creatori, Quod ipse misericors parcat peccatori. Hic annorum Domini sub cursu milleni Trecenteni insuper atque quadrageni Octavo sub tempore traditus est limo In Calendis Madii mensis die primo. Cum bona sui memoria mors ipsum voravit, Deo reddens animam hic mox expiravit.
VIII
VIII
PLACITUM RISANUM
RIŽANSKI PRAVORIJEK ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Kad smo se, po zapovijedi prepobožnoga i preuzvišenoga gospodina cara Karla Velikoga i njegova sina kralja Pipina, mi, tj. svećenik Izzo i knezovi Kadolah i Ajo, njihovi sluge, uputili u Istru zbog poslova svetih Božjih crkava i naših gospodara i zbog nasilja nad narodom, nad siromasi ma, siročadi i udovicama, prvi smo došli na zemljište Kopra, na mjesto koje se zove Rižan. Pošto su se tu našli na okupu patrijarh časni muž Fortunat, biskupi Teodor, Lav, Stauracije, Stjepan i Lovro, ostali prvaci i puk istarske pokrajine, tada iz pojedinih gradova ili kula izabrasmo sto sedamdeset i dva glavara i zaprisegosmo ih na četiri sveta Božja evan đelja i na moći svetaca da će što god znaju o čemu ih bude mo pitali govoriti istinu. Najprije da će nam bez straha od bilo koga kazati istinu o poslovima svetih Božjih crkava, za tim o porezu našim gospodarima ili o nasilju pa o običaju naroda te zemlje i o postupku prema siročadi i udovicama.
n nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen. Cum per jussionem Piissimi atque Excellentissimi D. Caroli Magni Imperatoris et Pippini Regis, filii ejus, in Istria nos servi eorum directi fuissemus, id est Izzo praesbyter atque Cadolao et Ajo comites pro causis Sanctarum Dei Ecclesiarum, Dominorum nostrorum, seu et de violentia populi, pauperum, orphanorum et viduarum, primis omnium venientibus nobis in territorio Caprense, loco qui dicitur Riziano, ibique adunatis Vener. Viro Fortunato Patriarcha atque Theodoro, Leone, Stauratio, Stephano, Laurentio Episcopis et reliquis Primatibus vel populo Provinciae Istriensium, tunc eligimus de singulis civitatibus seu castellis capitaneos numero centum septuaginta et duos, fecimus eos jurare ad S. quatuor Dei Evangelia et pignora Sanctorum, ut omnia quicquid scirent, de quo nos eos interrogaverimus, dicent veritatem: in primis de rebus Sanctarum Dei Ecclesi arum, deinde de justitia Dominorum nostrorum, seu et de violentia vel consuetudine populi terrae ipsius, orphanorum et viduarum, quod absque ullius hominis timore nobis dice-
58
59
U
I
Oni nam za pojedine gradove ili kule uručiše isprave sastav ljene u vrijeme vojnog meštra Konstantina ili Bazilija, koje su sadržavale potvrdu da od crkava nemaju pomoći i da im ne daju daću koja bi se temeljila na običaju.
rent veritatem. Et ipsi detulerunt nobis breves per singulas civitates vel castella, quod tempore Constantini seu Basilii Magistri militum fecerunt, continentes quod a parte Eccle siarum non haberent adjutorium nec suas consuetudines.
»A što nas pitate o nasilju koje je nad nama vršio vojvo da Ivan, ono što znamo reći ćemo po istini. Glava I. Oteo je naše šume iz kojih su naši pređi dobi vali pašarinu i žirovinu, oteo nam je, nadalje, donje kule odakle su naši pređi dobivali prihode slično kako smo prije kazali. Sada nam Ivan to uskraćuje. Osim toga, na naše zemlje naselio je Slavene: oni oru naše zemlje i naše šikare, kose naše livade, pasu na našim pašnjacima i za te naše zemlje plaćaju porez Ivanu. Osim toga, ne ostaju nam ni vo lovi ni konji, ako pak što kažemo, vele da će nas ubiti. Oteo nam je i naša manja sela kojima su naši pređi upravljali po starom običaju. Glava II. Od davnine, dok smo bili pod vlašću grčkog carstva, naši su pređi po običaju dobivali položaj domaćih tribuna ili njihovih zamjenika a tako i čuvara. Po tim časti ma dolazili su u vijeće i na sjednicama sjedili svaki prema svojoj časti. Tko je htio dobiti čast veću od tribunske išao je na carski dvor, koji bi ga imenovao konzulom. Tada je carski konzul svagdje imao mjesto odmah iza vojničkog meštra. Sada nam je naš vojvoda Ivan postavio stotnike, razdijelio puk među svoje sinove, kćeri i svog zeta, pa oni pomoću tih siromaha grade sebi palače. Oduzeo nam je tri bune, ne dopušta nam da držimo slobodnjake nego samo kad nam je oduzeo naše. . . U naše kuće i na naše posjede smještamo došljake a nemamo ih u svojoj vlasti. U vrijeme Grka svaki je tribun imao pet zlatnika i više, a i to nam je oteo. Nikada nismo davali krmu, nikada nismo na dvoru kulučili, nikada obrađivali vinograde, nikada ga sili vapno, nikada gradili kuće, nikada kopali kanale, nikada hranili pse i nikada davali doprinos u naravi kao što sada činimo pa za svakog vola dajemo mjeru žita, nikada nismo davali doprinos za ovce kao što sada činimo te svake godine
»De forcia unde nos interrogatis, quas Joannes Dux no bis fecit, quod scimus, dicimus veritatem. I. Cap. Tulit nostras silvas, unde nostri parentes herba tico et glandatico tollebant; item tulit nobis castella infe riora, unde parentes nostri, ut supra diximus, similiter tol lebant. Modo contradicit nobis Joannes. Insuper Sclavos super terras nostras posuit: ipsi arant nostras terras et nostras runcoras, segant nostras pradas, pascunt nostra pascua et de ipsas nostras terras redunt pensionem Joanni. Insuper non remanent nobis boves neque caballi; si aliquid dicimus, interimere nos dicunt. Abstulit nostros casinos, quos nostri parentes secundum antiquam consuetudinem ordinabant. II. Cap. Ab antiquo tempore, dum fuimus sub potestae Graecorum Imperii, habuerunt parentes nostri consuetudi nem habendi actus Tribunati domesticos seu Vicarios nec non Locoservator, et per ipsos honores ambulabant ad com munionem et sedebant in Consessu unusquisque pro suo ho nore, et qui volebat meliorem honorem habere de Tribuno ambulabat ad Imperium, quod ordinabat illum Ypato. Tunc ille, qui Imperialis erat Ypatus, in omni loco secundum illum Magistrum militum procedebat. Modo autem Dux noster Joannes constituit nobis Centarchos, divisit populum inter filios et filias vel generum suum, et cum ipsos paupe res aedificant sibi Palatia. Tribunatos nobis abstulit, liberos homines non nos habere permittit, sed tantum cum nostros abstulit. . . Advenas homines ponimus, casa vel ortora nostra nec in ipsos potestatem habemus. Graecorum tempore Omnis Tribunus habebat scusatos quinque et amplius, et ipsos nobis abstulit. Foderum numquam dedimus, in Curte numquam laboravimus, vineas numquam laboravimus, cal carias numquam fecimus, casas numquam edificavimus, in egorias numquam fecimus, canes numquam pavimus, col lectas numquam fecimus, sicut nunc facimus: pro unoquo que bove unum modium damus, collectas de ovibus num quam fecimus, quomodo nunc facimus, unoquoque anno
60
61
dajemo ovce i janjad, sada plovimo u Mletke, Ravenu, Dal maciju i po rijekama, što nikada nismo radili. Poganima Slavenima, kad ih je sebi na grijeh a nama na propast preselio na zemljišta crkava i puka, tri smo godine davali one desetine koje smo morali davati svetoj crkvi. Sve te kuluke i namete koji su naprijed spomenuti vršimo na silu, što naši pređi nisu nikada činili, i zato smo svi pali u siromaštvo. . . Ako nam pomogne gospodin car Karlo, možemo se spasiti, inače bolje nam je umrijeti nego ovako živjeti.« Tada reče vojvoda Ivan: »Za te šume i pašnjake o koji ma govorite ja sam mislio da kao svojina gospodina cara moraju služiti općem dobru. No ako vi sada to izjavljujete pod zakletvom, ja vam se više neću protiviti. Doprinos od ovaca neću ubuduće tražiti, osim kako je to prije kod vas bilo uobičajeno. Slično tome, što se tiče dara gospodinu caru ili rada ili plovidbe ili većeg kuluka, ako vam se čini teškim, neka toga više ne bude. Vaše ću vam slobodnjake vratiti prema zakonu vaših predaka i dopustit ću vam da držite slobodne ljude da budu pod vašom zapovijedi onako kako se ponašaju prema svakoj vlasti našega gospodara. Pod vašom vlašću neka budu došljaci koji su se naselili na vašem zemljištu. Što se pak tiče Slavena o kojima govorite, pođimo na zemlje na kojima obitavaju i razmotrimo gdje bi mogli obi tavati bez vaše štete pa neka tu obitavaju. Gdje pak nanose kakvu štetu bilo poljima, bilo šumama, bilo šikarju, bilo ma gdje, mi ćemo ih odatle izbaciti. Ako želite da ih otpremimo na takva pusta zemljišta gdje mogu boraviti bez vaše štete, neka ondje budu od koristi za opće dobro kao i ostali puk.« Tada smo se mi izaslanici gospodina cara pobrinuli da vojvoda Ivan dade zaloge da će popraviti sve gore navedeno: žirovinu, travarinu, kuluk, doprinose u naravi, zatim pitanje Slavena, teških poslova i plovljenja, a da zaloge preuzmu Damjan, Honorat i Grgur.
damus pecora et agnos; ambulamus navigio in Venetias, Ravennam, Dalmatiam et per flumina, quod numquam fecimus. . .................................................................................. Per tres vero annos illas decimas, quas ad S. Ecclesia dare debuimus, ad paganos Sclavos eas dedimus, quando eos super Ecclesiarum et populorum terras nos transmisit in sua peccata et nostra perditione. Omnes istas angarias et superpostas, quae praedictae sunt, violenter facimus, quod parentes nostri numquam fecerunt, unde omnes devenimus in paupertatem. . . Si nobis succurrit D. Carolus Imperator, possumus evadere; sia autem, melius est nobis mori quam vivere.« Tunc Joannes Dux dixit: »Istas silvas et pascua, quae vos dicitis, ego credidi, quod ex parte D. Imperatoris ia publico esse deberent; nunc autem, si vos jurati hoc dicitis,, ego vobis non contradicam. De collectis ovium in antea nonfaciam, nisi ut antea vestra fuit consuetudo, similiter et de xenio D. Imperatoris, de opere vel navigatione seu pluribus, angariis, si vobis durum videtur, non amplius fiat. Libertos Vestros reddam vobis secundum legem parentum vestrorum,, liberos homines vos habere permittam, ut vestram habeant commendationem, sicut in omnem potestatem Domini nostri: faciunt. Advenas homines, qui in vestro resederint, in vestra sint potestate. De Sclavis autem, unde dicitis, accedamus super ipsas terras, ubi resident, et videamus, ubi sine vestra damnietate valent residere, resideant. Ubi vero aliquam damnietatem faciunt sive de agris sive de silvis vel roncora, aut ubicumque, nos eos ejiciamus foras. Si vobis placet, ut eos mittamus in talia deserta loca, ubi sine vestro damno valeant commanere, faciant utilitatem in publico sicut et caeteros populos.« Tunc praevidimus nos Missi D. Imperatoris, ut Joannes Dux dedisset vadia, ut per omnia praelata superposta: glandatico, herbatico, operas et collectiones de Sclavis et de; angarias, vel navigationes emendandum et ipsas vadias recu peret Damianus, Honoratus et Gregorius.
42
33
IX
IX
ZADARSKI KARTULAR SAMOSTANA SV. MARIJE
CHARTULARE IADERTINUM MONASTERII SANCTAE MARIAE
odine od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista tisuću šezdeset i šeste, dok je u Hrvatskoj kraljevao G kralj Krešimir, u Zadru bio biskupom Stjepan, a priorom u tom istom gradu Drago. Kad sam ja. Cika, kći Dujma i Vekenege, unuka priora Madija, žena Andrije, sina Papova, pošto mi je ubijen muž, ostala udovicom sa dvije kćeri, naime s Domnanom i Vekenegom, stadoh u svojem srcu razmišljati kako da ne upro pastim nasljedstvo u ovom prolaznom životu i da ne izgubim “budući vječni život. U tome mi se učini valjanom odluka da se ja sa starijom kćeri, naime s Domnanom, posvetim Bogu kao redovnica, a da mlađu kćer Vekenegu podvrgnem brač noj vezi. O toj sam odluci obavijestila rođenog brata i rođake koji su mi bili u blizini, biskupa Stjepana, priora Draga i Krnu, koji su u svemu tome sa mnom surađivali, mudro to uskladili i pomogli mi u onom što je trebalo odrediti. Kako im se moj postupak učinio korisnim, oni su održali zajedni čko vijećanje sa sugrađanima i, dobivši za taj moj naum pristanak Petra, presvetog opata sv. Krševana, i svih samostanaca, darovaše mi crkvicu sv. Marije Malene pred vrati ma zvanima »Belatina vrata«.
nno incarnationis domini nostri lesu Christi millesimo sexagesimo VI®, Cresimiro rege regnante Chroatiae et Stephano Iaderae praesulante ac Drago ibidem priorante. Ego Cicca, filia Doimi et Vekenege, neptis Madii prioris, uxor Andreae, filii Papae, post interfectionem mariti cum duabus remanens filiabus in viduitate, videlicet Domnana et Vekenega, coepi corde perpendere, qualiter istius caducae vitae non perderem hereditatem et futuram non ammitterem perpetuitatem sicque michi salubrius estimans consilium, ut ego cum maiori filia, scilicet Domnana, deo dicarer mo nacha, minorem vero Vekene[gam] maritali subderem iugo. Huius vero consilii fratrem germanum et consanguineos, quos habebam propinquos, feci michi conscios, Stephanum episcopum et Drago priorem et Crinam, totius mei actus cooperatores ac providos ordinatores et quae dictanda sunt adiutores. At postquam eis utilis est visa mea tractatio, ipsi communi cum concivibus habito consilio ac Petrum, sanctis simum abbatem sancti Chrisogoni, cum omnibus monachis huic innectentes meditationi donaverunt michi ecclesiolam sanctae Mariae ante portam Bellate. . .
X
X
KRALJ KREŠIMIR POTVRĐUJE POSJEDOVANJE DIKLA
CRESIMIRUS REX POSSESSIONEM HYCULI CONFIRMAT
a Krešimir, koji se drugim imenom nazivam Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, objavljujem svima da mi se čini J pravednim da se ne poništavaju odredbe mojih starih pre daka, pogotovo one koje se tiču spasenja njihovih duša. Doznao sam naime da je moj pradjed Krešimir Stariji, među ostalim djelima, za spas svoje duše predao u trajan 64
A
go Cresimir, qui alio nomine vocor Petrus, Chroatorum rex Dalmatinorumque, notifico omnibus, quod iustum mihi videtur, ut statuta parentum meorum antiquorum non cassentur, maxime illa, que ad salutem eorum pertinent animarum. Comperimus namque in gestis proavi nostri Cresimiri maioris, quod pro remedio anime sue tradidisse
E
S Hrvatski latinisti I
65
posjed samostanu sv. Krševana neko zemljište u mjestu koje se zove Diklo, i to od hrasta koji se diže iznad Bijesne doli ne sve do međašnog znaka koji je zato smješten na tropuću prema Zablati. To su zemljište njegovi posjednici sigurno posjedovali u vrijeme samoga Krešimira, njegova sina Drži slava i njihovih moćnih banova, naime Pribine i Godemira, zatim u vrijeme Svetoslava i njegove braće, naime Krešimi ra i Gojslava, pa njegova sina kralja Stjepana, mojega oca, uz odobrenje slavnih banova koji su bili u njihovo vrijeme; tu su: Varda, Bosetrenhc i Stjepan Praska. Stoga određujem da njihove odredbe, od mene potvrđe ne, trajno ostanu na snazi. Ako pak poslije moje smrti po kuša tko to prekršiti, neka ga snađe gnjev vrhovnog suca i neka na dan strašnoga suda, stojeći na lijevoj strani, čuje što zavređuju opaka djela. Ovo je izvršeno u gradu Ninu pred ovim svjedocima: Boleslav, dvorski župan, svjedok, Adamac, ninski župan, svjedok, Vukac, lučki župan, svjedok, Voleša djed, svjedok, Budac posteljnik, svjedok, Ivan, kraljev kapelan, svjedok, Zovac volar, svjedok, Dragonja štitonoša, Djedovit vinotoča, Grubonja dekan, svjedok. Ja Adam, opat sv. Bartula, napisah ovo po zapovijedi kralja, mojega gospodara.
monasterio sancti Chrisogoni territorium aliquod in loco, qui dicitur Hyculus, a quercu, que stat supra vallem Rabio sam, usque ad stafilum, qui hac de causa situs est in trevio, quod est contra Sablatam, perpetuo possidendum, quod tutum possessoribus suis mansit tempore ipsius et filii eius Dirzislai et eorum potentibus banis, videlicet Pribyne et Godemiri, et temporibus Svataslao et eius fratrum, scilicet Cresimiri et Goyslavi, et filii eius regi Stephani, patris mei, faventibus nobilibus banis, eorum qui fuere temporibus; hi sunt: Varda, Bosetrenhc et Stephanus Prasca. Unde sanccimus eorum sancciones a nobis roboratas perpetuo perma nere. Si quis autem post nostrum obitum ista violari temp taverit, supremi incurrat iudicis iram et in orrendi examinis die sinistrum possidens locum audiat, que sinistris merentur. Actum est hoc in Nona civitate his coram testibus: Boleslaus tepci testis, Adamizo Nonensis iupanus testis, Viakizo iupanus de Luca testis, Volesa dad testis, Budiz postelnic testis, Iohannes regis capellanus testis, Zoviz volar testes, Drugona scutobaiulus, Dodavit vinotoc, Grubona decanus testis. Ego Adam, abbas sancti Bartholomei, scripsi iussu regis, domini mei.
XI
XI
KRALJ PETAR KREŠIMIR DARUJE SAMOSTANU SV. KRŠEVANA U ZADRU OTOK MAUN
CRESIMIRUS REX IADERENSI MONASTERIO S. CHRYSOGONI INSULAM MAUNI DONAT
udući da izuzetna Božja uzvišenost podjeljuje najviše i najniže zemaljske časti ne samo prema zaslugama nego i po nedokučivoj raspodjeli te na neistraživ način uzvisuje one koji zaslužuju da budu uzdignuti a odveć uznositim oholicama lomi šiju, da bi se i trajno održao neizreciv sud ne izreciva suca i da bi zemaljske vlasti dijelila odluka Svemo gućega proizlazeći iz neiscrpna vrela, zato ja Krešimir, koji po milosti Božjoj upravljam Hrvatskom i Dalmacijom i vla dam kraljevstvom svoga djeda, blage uspomene kralja Kre šimira, i svog oca, kralja Stjepana, što se sretno odmara
oniam divinitatis eximia celsitudo summos ac minimos non modo pro meritis, verum etiam dispensatione nda terrenos largitur honores et modo investigabili elevat sublimandos et sublimiorum superborum colla pes•undat, ut ineffabilis iudicis ineffabile quoque iudicium perseveret et omnipotentis discrecio ex inexhausto proce dens fonte terrena dispenset imperia, ideo ego Cresimirus divina gratia largiente Chroatie atque Dalmatie iura guber nans atque avi mei beate memorie Cresimiri regis patrisquemei regis Stephani in Elisio campo feliciter quiescentis ha-
66
67
B
S
na Elizijskim poljanama, godine od utjelovljenja Isusa Kri sta, gospodina našega, 1069, indikcije 7, epakte 25, trećeg dana u sedmici, dok sam boravio u svom dvoru u Ninu za jedno sa svojim županima, dvorjanima i banovima, pa s ka pelanima našega kraljevskog dvora, stadoh razmišljati kako bi svemogući Bog očuvao povjerenu mi upravu nasljednoga kraljevstva i kako bi dušama mojih prethodnika dao vječni pokoj. Pronašao sam da među djelima milosrđa nema ni čega dostojnijega niti Bogu milijega nego iz našega zemalj skog dvora posjedima i primjerenim darovima nadarivati svete domove stanovnika neba i svetaca. Stoga, budući da je svemogući Bog proširio naše kraljev stvo na kopnu i na moru, odlučismo i spremno utanačismo da ćemo imanjima i posjedima obdariti samostan svetog mučenika Krševana, čije tijelo počiva među zidinama tamoš njega grada. Kako smo ujedno među djelima svojih prethodnika, i to najvrsnijih kraljeva, pronašli da su spomenuti samostan nadarili vrlo brojnim poljima i zemljištima, zato mi, ni u čemu ne skrećući s puta svojih prethodnika, za spas duše svoje i svih svojih pokojnika pružamo i ovom darovnicom stalno darivamo tebi, blaženom Krševanu, slavnome mučeniku, a preko tebe dostojnom opatu tvoga svetog doma, gospodinu Petru, svoj vlastiti otok u našem dalmatinskom moru koji se zove Maun i kojemu s istočne strane leži otok što se puč kim slavenskim jezikom naziva Vir, da ga zauvijek i bez ikakva ljudskog uznemirivanja drži i posjeduje spomenuti samostan svetog mučenika. Tako je naime odredila moja volja uz pristanak i molbe svih velikaša našega kraljevstva. Da bi pak ova naša darovnica zauvijek ostala čvrsta i dovijeka trajala, osnažujemo je svojim vlastitim svjedočan stvom i svjedočanstvom naših biskupa zajedno s potvrdom i zaštićujemo je od povrede određujući: Koji god smrtnik, ne mareći za Božji sud i rušeći naše kraljevsko dostojanstvo, bude ikada htio nepromišljenom drskošću uznemirivati sa mostan sv. Krševana zbog spomenutog otoka, koji smo mu prepustili na temelju naše kraljevske vlasti, i time bude htio gaziti naša prava, neka ga snađe srdžba za srdžbom budućeg suda i neka na tom posljednjem sudu bude krivac pa neka zajedno s Herodom, Judom i Simonom vračem dobije za vječnost svoj dio kazne, neka upadne u društvo Antikrstovo
benas regni retinens anno dominice incarnationis lesu Christi domini nostri MLX®VIIIIB, indictione VII, epacta vero (XX)V, concurrente III in nostro Nonensi cenaculo residens una cum nostris iupanis, comitibus atque banis, capellanis etiam nostre regalis aule cogitare cepi, qualiter omnipotens deus hereditarii regni michi concessa guberna cula conservaret et animabus meorum predecessorum requiem etemam donaret, inveni nichil in operibus misericordie dignius nichilque deo acceptabilius quam ex nostra ter restri aula supernorum civium atque sanctorum sacrata habitacula possessionibus muneribusque ditare condignis. Igitur quia deus omnipotens terra marique nostrum prolongavit regnum, decrevimus et promcto animo stabilivi mus monasterium sanctissimi G(risogoni) martiris, cuius venerabile corpus infra eiusdem civitatis menia requiescit, prediis atque possessionibus honorare. Simul quia in gestis antecessorum nostrorum, regum scilicet excellentissimorum in campis et territoris plurimis predictum monasterium invenimus privilegiatum, nos ergo a predecessoribus nostris in nullo deviantes pro remedio anime mee meorumque omnium defunctorum offerimus et stabiliter huius tenore donamus tibi beatissimo G(risogono), martiri glorioso, et per te domino Petro, tue sancte aule digno abbati, nostram propriam insulam in nostro Dalma tico mari sitam, que vocatur Mauni, cui ex orientali parte adiacet insula, que in vulgari Sclavonico Veru nuncupatur, ut eam habeat et possideat in etemum absque cuiusque mortalium inquietudine predictum sanctissimi martiris mo nasterium; nam sic bona nostra decrevit voluntas annuen tibus et supplicantibus universis nostri regni principibus. Ut autem hec nostra donatio in etemum fundetur et stabilitate perpetua perseveret, eam nostra nostrorumque episcoporum attestatione simulque cima testatione astringi mus et inviolabiliter premunimus statuentes, ut, quicumque mortalium, immemor divini examinis et perversor nostre regie dignitatis, voluerit unquam ausu temerario de predicta insula a nobis regaliter concessa monasterium sanctissimi G(risogoni) inquietare simulque nostra iura confundere, incurrat iram super iram futuri iudicii et sit reus in con spectu extremi examinis cum Herode, luda et Simone mago portionem in etemum habiturus et Antichristi consortium
68
69
i neka ga stigne vječno prokletstvo od svemogućeg Boga i svetih apostola, od cijelog zbora svetaca i od blaženoga Krševana, te neka našem kraljevskom dvoru i kralju našem nasljedniku, koji god bio, županima, dvorjanima ili banovi m a plati globu od 100 zlatnih libara i neka u našem kraljev stvu bude trajno beščastan. Ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, ja Stjepan, biskup zadarski, potpisasmo. Ovo su imena svjedoka koji su sudjelovali u tom činu: Adamac, župan ninski, svjedok; Boleslav, dvorski župan, svje dok; Vukac, župan lučki, svjedok; Voleša, djed, svjedok; Bu dae, posteljnik, župan bribirski, svjedok; Ivan, kraljevski kapelan, svjedok; Petar, kraljevski dvorski sudac, svjedok; Studec, kraljevski vinotoča, svjedok; gospodin Leon, carski protospatar i katapan cijele Dalmacije, svjedok; Želislav, su dac ninski, svjedok; Adam, redovnik, opat sv. Bartola, svje dok; Petar, župan sidraški, svjedok; Dragomir, župan cetin ski, svjedok; Andrija, prior biogradski, svjedok. Ja Anastazije, sastavljač ove isprave, biskup hrvatski i kancelar kraljevskog dvora, po zapovijedi i želji spomenuto ga kralja, moga gospodara, sretno napisah i potvrdih u gra du Ninu. Amen.
•possessurus ab omnipotente deo sanctisque apostolis et a cuncto sanctorum cetu et beatissimo G(risogono) maledi ctionem accipiat sempiternam et nostre regali curie, qui buscumque successoribus meis regibus, iupanis, comitibus sive banis componat libras auri C et in nostro regno perpe tuo sit infamis. t Ego Cresimir rex Cru(atie) atque Dal(matie). t Ego Stephanus, Iadre episcopus, subscripsi. Et hec sunt nomina testium, qui in hoc facto interfuerunt: f Adamgo, Nonensis iupanus, testis; Bolesclaus, curialis comes, testis; Viachigo, iupanus de Luca, testis; f Volessa dad, testis; Budec postelnig, Berberensis iupanus, testis; Iohannes, regis capellanus, testis; Petrus, regalis curie iudex, testis; Studes, regalis pincerna, testis; dominus Leo, impe rialis protospatarius ac totius Dalmacie catapanus, testis; Salvisclavus, Nonensis iudex, testis; Adam monacus, sancti Bartholomei abbas, testis; Petrus, iupanus de Sidraga, testis; Dragomir, iupanus de Cetina, testis; Andreas, Belgradensis prior, testis. f Ego Anastasius, huius cirographi dictator, Cruatensis episcopus et aule regie cancelarius, iussu et voluntate predicti domini mei regis scripsi et confirmavi feliciter in civi tate Nona. Amen.
XII
XII
SUPETARSKI KARTULAR
CHARTULARE SANCTI PETRI
ime Kristovo, godine 1080. od njegova utjelovljenja, indikcije pak VIII, a u vrijeme gospodina Lovre, po U štovanoga nadbiskupa splitske stolice, hrvatskoga kralja Zvonimira i priora Valice. Ja, Petar Crni, sin Gumajev, zajedno sa svojom ženom -gospođom Anom, kćerkom Maja Fave, po nadahnuću božan ske milosti i oslanjajući se na spasonosni savjet veoma mno gih slugu Božjih, radi svojih pokojnika i radi oproštenja gri jeha stvorismo odluku da po običaju vjernika od svoga vla stitog imutka damo svemogućem Bogu jedan dio prema svojim mogućnostima. Odredili smo da uz pomoć Božju to do kraja izvršimo. 70
n Christi nomine et eiusdem incarnationis. Anno millesi mo octogesimo, indictione vero VIII. Temporibus quo que domni Laurentii, venerabilis Spalatinae sedis archiepiscopi, regi Chroatorum Suinimiri, nec non Valizze prioris. Petrus ego Zerni, qui et Gumay filius, una cum domina Anna mea coniuge, filia scilicet May Favae, divina docente clementia ac plurimorum dei servorum fulti consilio, salu bre causa nostrorum defunctorum immo delictorum redemp tionis innivimus consilium, quatinus de nostro proprio con questu, more fidelium, omnipotenti deo pro posse nostro aliquam portionem offerre possemus. Quodque deo iuvante expleri diffinivimus.
I
71
Na mjestu dakle, koje se naziva Selo, oko crkve sv. Stjepana, koja potpada pod vlast našega gospodina, naime blaženog Dujma, započeli smo graditi crkvu u čast apostola Petra, poglavice svih apostola, i nju smo Božjim dopušte njem uz mar majstora i dovršili. Kad je najposlije bila goto va, pozvali smo već spomenutog nadbiskupa i ostale službe nike božanskog reda i zamolili da bude posvećena 11. listo pada. Na tu svečanost dođe vrlo mnogo Splićana i Hrvata radi oprosta ili odrješenja od grijeha. Tada gore spomenuti nadbiskup zajedno s ostalim svojim pomoćnicima, koji su uz njega stajali, stade na temelju božanskog ovlaštenja tra žiti od nas nadarbinu za tu crkvu. Mi pak prema svojim si lama i svojoj mogućnosti darovasmo što joj je god prema izjavi tih slugu Božjih bilo potrebno.
Igitur in loco, qui dicitur Selle, circa ecclesiam sancti' Stephani, quae ditioni domini nostri, videlicet beatissimiDomnii, subiacet, cepimus ad honorem principis apostolo rum omnium Petri apostoli ecclesiam construere, quamquedeo permitente studio artificum complevimus. Denique iam peracta, convocato presule iam memorato caeterisque mi nistris ordinis divini, V. idus mensis Octubris, eandem con secrari rogavimus, ad cuius sollempnitatem quam plurimi Spalatinorum Chroatorumque virorum gratia remissionis seu absolutionis venerunt. Deinde auctoritate duce divina prephatus archiepiscopus cum caeteris sibi astantibus mi nistris pro dotis eiusdem ecclesie nos exigere cepit. Nos vero, pro viribus et nostro posse quaecumque tamen necessaria eiusdem dei servis dictantibus erant, optulimus ibi.
Međutim poslije dugog niza godina razboljeh se tako da nije bilo nikakve nade da ću ozdraviti. Zato se za vrijeme same bolesti zavjetovah da ću, ako od te bolesti ozdravim, u spomenutoj qrkvi apostola Petra dati sebi ošišati glavu i da ću obući redovničku haljinu sv. Benedikta. Tako sam od ređenjem Božje milosti ustao iz kreveta. Na savjet i uz pomoć nadbiskupa Lovre i ostalih svećenika postavili smo svoga sinovca gospodina Grgura za opata u gorespomenutoj crkvi. I svoj zavjet ispunio sam uz pomoć Božju. A kad smo počeli graditi zgrade, koje su bile potrebne braći redovnicima, i njih smo uz potporu Božju dovršili. Zbog toga smo na savjet spomenutog opata i ostale braće htjeli podići majur za naše sluge na navedenoj glavici, koju sam nabavio od Miroslava i od Mihajlovih sinova. No Vukići i dvornik Prodan sa svim Tugaranima, iz zavisti i raspaljeni đavolskom strašću, stadoše se protiviti tome govoreći: »Ti ne smiješ graditi majur na glavici jer je ona naša.« A ja im odvratih: »Dolina i glavica, počevši od S&lina pa do Zatilja, sve je to moje, jer sam kupio od Miroslava pred valjanim svjedocima.« Upravo u to vrijeme dođoše u naše krajeve kralj Slavac, ban Petar i Zaruba zbog razmirice između Slavca i Ljubomira. Zato nas svi Tugarani pozvaše pred te sad spomenute muževe. Tad se stadoše prepirati s nama pred Slavcem, Petrom i Zarubom, koji su stolovali u crkvi sv. Petra u Omi-
Nam post multorum annorum curricula decidi in infir mitate, ut nulla spes evadendi esset; ideo votum vovi in ipsa infirmitate, ut si ego convalescerem de infirmitate, in prefata ecclesia Petri apostoli ibi me totonderem et habitum beatissimi Benedicti reciperem. Igitur dispensante divina, clementia surrexi de lectulo et consilio et adiutorio Lauren tii archiepiscopi, ceterrorum clericorum in supra nominata ecclesia domnum Gregorium, nostrum nepotem, abbatem or dinavimus; et hoc quod vovi, auxilio dei adimplevi. Sed cum coepimus aedificare domos quas necessaria erant fratribus aminiculo dei consumavimus. Quapropter consilio memorati abbati aliorumque fratrum voluimus in nominato Monticellum, quod comparavi a Miroslavo et a filiis Michahelis, vicum construere nostris famulis, ceperunt Uilkiki nec non Prodanus dvomico cum omnibus Tugaraniscausa invidie zeloque diaboli inflammati resistere dicentes: »Non licet tibi construere vicum in Monticellum, quia noster est!« Et ego illis: »Vallem et montem incipiente ex Saline usque Satilie, omnia mea sunt, quia emi a Miroslavo coram idoneis testimoniis.« Attigit eo tempore venire in nostris partibus Slavizo rex et Petrus banus nec non Sarubba causa discordiae, quae erat inter Slauzo et Lubomiro. Unde vocaverunt nos ante hos nominatos viros omnes Tugarani; residentibus in eccle sia beati Petri quae sita est in Olmisi, scilicet coram Slauzonec non Petro et Sarubba, ceperunt altercare nobiscum, e t
72
73
ršu. Ovi presudiše da od navedenih svjedoka pozovem tri važnija, naime svećenika Petra Pšenicu, Formina Platimisu i đakona Dujma Bocu. Pođoh dakle u Split i dovedoh ih sa sobom. Oni se popeše do spomenutih Stinica i pred đakonom Dabrom, sinom Ditovim, svećenikom Dominikom Mačikom, svećenikom Runtinom, Dujmom, sinom Ječamoče, Oliverijem, Rugatom, Vučinom, Domanegom, Dabrom Petrićevim, Krnom iz Tugara i Draganom Tustokose posvjedočiše, kako je gore rečeno, da je glavica i dolina od Sblina sve do vino grada Tustokose u cijelosti naša.
ita nobis iudicaverunt, ut ego vocarem tres meliores ex prefatis testimoniis, videlicet presbiterum Petrum Piseniza, et Forminum Platimisse nec non diaconum Duymum Bocae. Igitur habii Spalatum, mecumque adduxi eos et ad nomi natas petras ascenderunt et ita, ut supra scriptum est, quia Monticelum et vallem, et incipiente a Saline usque ad vineam Tilsto Cosse, totum nostrum esse testificaverunt coram Dabro diacono filio Diti, presbitero Dominico Macica, presbitero Runtino, Duymo filio Iezamoza, Oliverio, Rugata, Ulcina Damanego, Dabro Petriti, Kerna de Tugari, Drugana Tilsto Cosse.
XIII
XIII
OGRANIČENJE MIRAZA U DUBROVNIKU
DE MULIERUM DOTE RAGUSII RESTRINGENDA
odine od utjelovljenja Gospodinova tisuću dvjesta tri deset pete, dana 13. mjeseca travnja, u Malom i Veli kom vijeću, sakupljenom po običaju putem zvona, i u skup štini sazvanoj na zvuk zvona na javnom mjestu, Petar Balislavin, zamjenik dubrovačkoga kneza, suci i savjetnici iz Malog i Velikog vijeća i dubrovački puk više su puta odredili i odobrili da odsada ubuduće nitko ne smije dati nijednoj ženi u ime miraza više od dvjesta perpera i da za ukras glave, ušiju i ruku može dati samo vrijednost od deset zlat nika, i to u zlatu ili u srebru ili u biserju prema svojoj volji, ne uračunavši u to rupce i koprene. Ostalih ukrasa od zlata, srebra i biserja imaju se kaniti i zaručene i nezaručene dje vojke. No mladenka može da se obuče kao plemkinja po običaju grada Dubrovnika.
G
nno incarnacionis Domini millesimo ducentesimo trice simo quinto, mensis Aprilis tercio decimo die intrante, A in Consilio parvo et magno more solito per campanam coadunato et ordinata curia cum sonitu campane in puplico foro, a Petro de Ballislava vicecomite Ragusiensi et a iudicibus et consiliariis de parvo et magno consilio et populo Ragusino statutum et laudatum est multis vicibus, ut amodo in antea nullus dare debeat alicui mulieri plus quam ducen tos perperos nomine parchivi et non debeat dare nisi tantum decem pensas auri pro ornamento capitis, aurium et manu um et hoc in auro vel argento vel perlis secundum volunta tem suam non computatis fazeolis et zepeys, alia autem ornamenta de auro, argento et perlis tam a desponsatis quam a puellis non desponsatis deponantur. Sponsa vero possit indui more nobilis domine secundum consuetudinem civi tatis Ragusane.
Onoga dana kada mladenka odlazi u muževljevu kuću može se ukrasiti i okititi po svojoj volji i tako okićena može .ostati najviše osam dana. Nadalje, mladoženja je obično .držao uza se dva druga čitavu sedmicu, a mladenka na isti način dvije družice. Neka ih sada drže najviše tri do četiri .dana. Nadalje, mladenka je obično išla do sv. Ilije i ondje strašila novac. Toga neka više ne bude.
Et eo die, quo sponsa vadit ad domum viri, coronetur et ornetur secundum voluntatem suam et sic possit manere per octo dies et non plus. Item consueverat sponsus tenere duos socios per totam ebdomadam et sponsa eodem modo tenere duas socias, quod non faciant nisi per tres dies vel quatuor ad plus. Item consuevit ire sponsa ad sanctum Heliam et facere ibi expensas, quod amplius non fiat.
74
75
Ako se koji čovjek ili koja žena ogriješi o neku od gornjih naredaba iz naivnosti, neznanja ili nekako nesvjesno, neka ne budu krivi. Koji god muškarac ili žena budu optu ženi da su potajno ili javno dali ili primili u ime miraza više nego je rečeno ili koji god muškarac bude optužen ili koja god žena optužena da su se ogriješili o neku od navedenih zabrana, mogu se, da bi se opravdali, braniti uz pet svjedo ka pred presvetim Božjim evanđeljem. Budu li optužene obje strane, svaka se od njih radi opravdanja može uz pet svjedoka braniti pred presvetim Božjim evanđeljem. 0 tome je sačinjeno više isprava, ova i još druge, no ova se isprava ne može poništiti nikakvim svjedočanstvom. Ovo su svjedoci: Ivan Bogdan, Velcije, sin Ivana Vladimirova, Binzola, sin Bodace, i Andrija, sin Balislavin. Ja Paskal, svećenik i općinski notar, ovo sam pod za kletvom zapisao, svjedok sam i u tome sam sudjelovao.
Si quis vero vel si qua mulier ex simplicitate vel ignoTancia vel non certa consciencia contra aliquod supradictoiu m faceret, in aliquo non teneatur, et quicunque accusatus fuerit vir vel mulier, quod absconse vel puplice dederit vel acceperit plus quam dictum est nomine parchivi, et si quis vel si qua mulier accusatus vel accusata fuerit, quod fecerit •contra aliquod supradictorum, ad excusacionem sui possit s e defendere sexta manu sua ad sacrosancta Dei evangelia, ■et si ambe partes accusate fuerint, unaqueque per se ad excusacionem sui possit se defendere sexta manu sua ad sacrosancta Dei evangelia. De hoc autem facte sunt plures •carte hec et alie, hec autem carta nullo testimonio rumpi possit. Hii sunt testes: Johannes Bogdanus et Velcius Iohannis Bladimiri et Binzola Bodatie et Andreas Ballislave. Et ego presbiter Pascalis et communis notarius iuratus scriptor sum et testis et in his interfui.
XIV
XIV
MILECIJEVI STIHOVI
MILETII VERSUS
alo kasnije, dok je u Dubrovniku čast nadbiskupa imao Vitale, a čast suca Lampredije, bili su zajedno preni jeti u Dubrovnik tjelesni ostaci Lovre, ali ne onoga koji je bio pečen na žeravici, te Andrije i Petra, ali ne Kristovih učenika, koji su se bili ukazali Kotoranima. Zajedno s nji ma, kako je utvrđeno, pronađena je i glava sv. Vlaha kad je tekla godina tisuću dvadeset šesta. Ove je stihove sastavio Milecije, koji je tome bio svjedokom. Neka sretno žive oni kojima je slobodno da u mnoštvu žive ovdje. Neka te moći gledaju i takvim ih doista smatraju.
M
76
ost modicum tempus, Vitale Metropolitano, Iudice Lampredio residentibus urbe Rhagusa, Corpora Laurenti, sed non illius adusti, Andreae, Petri, non Christi discipulorum, Catharinis ostensa, simul translata fuerunt. Cum quibus et Blasii constat caput esse repertum, Millenus vicenus sextus cum foret annus. Hos versus edidit Miletius hic, inde testis. Vivant felices, quibus hic licet esse frequenter: Tales reliquias videant habeantque revera.
P 5
UO
77
XV
XV
BAN PAVAO, NJEGOV BRAT I SINOVI OBEĆAJU ZAŠTITU KNEZU HRVATINU
PAULUS BANUS EIUSQUE FRATER ET FILII HORVATINO COMITI FIDEM PROMITTUNT
i, Pavao, hrvatski ban, i Mladen, bosanski ban, i Mladen, knez Triju polja i čitave zemlje Huma, i Juraj, splitski knez, i Pavao i Grgur, knezovi, sinovi spomenutoga gospodi na bana Pavla, obavješćujemo ovom ispravom sve one kojih se to tiče da — položivši osobno zakletvu na tijelo Gospo dina našega Isusa Krista i na životvomo drvo Križa — obećajemo da ćemo uzeti u zaštitu plemenitog muža Hrvatina, kneza Donjih krajeva Bosne, našega ljubljenog i vjernog pri jatelja, i njegove sinove i da ćemo ih dužnom uobičajenom ljubavlju pratiti, zakriljivati, poštovati i ljubiti. Njegove utvrde, imanja i posjede nećemo primiti ni od njega ni od njegovih sinova i nećemo ih umanjivati, štaviše, neka bude siguran za osobu i imanja svoja i svojih sinova, pa neka kod nas uživaju potpunu slobodu u sigurnosti, osim ako se — ne dao Bog — prema nama pokažu očevidno nevjerni. Da bi gore spomenuta zaštita, naše obećanje i jamstvo sigurnosti ostali zauvijek čvrsti, ja, spomenuti Pavao, hrvat ski ban, kao stariji srodnik, senior i otac naređujem i spo menutom Mladenu, bosanskom banu, predragom svojem bratu, i svojim spomenutim sinovima pod kaznom gubitka mojeg blagoslova da se prema spomenutom knezu Hrvatinu, njegovoj braći i sinovima moraju u potpunosti pridržavati svega naprijed izloženoga, a ako u tim obećanjima pokušaju što izmijeniti, neka samim tim činom upadnu u prokletstva svemogućeg Boga, svih svetaca i mene osobno. Na sjećanje i na veću čvrstoću toga izdao sam ovu is pravu potvrđenu mojim pečatom. Dano u Splitu, na zemljištu braće dominikanaca, sutra dan po Uskrsu godine Gospodnje tisuću trista četvrte.
os Paulus, banus Croatorum, et Mladinus, banus Bosnensis, ac Mladinus, trium camporum et tocius terre N Hlim, Georgius Spalatensis, Paulus et Gregorius comites,, filii dicti domini Pauli bani, significamus, quibus expedit, te nore presemcium universis, quod prestito corporali iuramentosuper corpore Domini nostri Ihesu Christi et vivifice crucisligno, promittimus ad fidem nostram nobilem virum Horvatinum, comitem de inferioribus confiniis Bosne, conpatrem nostrum dilectum et fidelem, ac eius filios debita, sincera ac assueta dileccione prosequi, confovere, diligere et amare, ac quod castra ipsius, bona ac possessiones non recipiemusab eodem nec ab eius filiis neque minuemus, immo non dubitando de sua persona et suorum filiorum atque bonis,, omnimoda securitatis aput nos gaudeant libertate, nisi, quod absit, infidelitatem facerent nobis manifestam. Et, ut supradicta fides, nostra promissio et assecuracioin sua semper permaneat firmitate, nos Paulus, banus Cro atorum predictus, tamquam maior et senior atque pater tam prefato Mladino, bano Bosnensi, fratri nostro karissimo, quam filiis nostris nominatis sub pena benediccionis nostre iungimus, quod prenotata omnia nominato Horvatino comiti ac eius fratribus et filiis ad plenam debeant illese observare et, si aliquid de promissis inmutare attempta rent, omnipotentis Dei et omnium sanctorum atque no stram incurrant malediccionem ipso facto. In cuius rei memoriam et maiorem firmitatem presentes litteras concessimus sigillorum nostrorum munimine roboratas. Datum Spalati in loco fratrum Predicatorum, in crasti no resureccionis Domini, anno Domini millesimo trecente simo quarto.
78
79
M
XVI
XVI
STATUT ZAGREBAČKOGA KAPTOLA
STATUTA CAPITULI ZAGRABIENSIS
I.
1.
KOLIČINA I PLAĆANJE KUNOVINE
DE QUANTITATE ET SOLUCIONE MARTURINARUM
metovi tih i drugih sela na našim posjedima nazivaju se kunovnjaci po tome što su nekoć takvi pojedinci bili dužni davati svojim gospodarima jednu kožu kune svake godine. Stari naime u ovim krajevima smatrahu takve kože finijima za pođstavljanje odijela. Mjesto tih koža počelo se tokom vremena plaćati 17 do brih banskih denara po komadu. A kad se kaže dobrih ban skih denara, time se u običnom govoru razumijevaju takvi koji uvijek vrijede 12 malih bagatina svaki. No budući da u novije vrijeme nije uobičajeno kovati novac kojemu bi je dan denar mogao vrijediti 12 bagatina, neka zato jedna kunovina iznosi bar odsada 18 denara. To su nam dužni plaćati pojedini naše kunovnjaci, a po jedini predijalci dvije trećine tog iznosa, dok jedna trećina ostaje njima, i to u roku od 15 dana nakon provedenog oporezovanja, kako to vrijedi i za bilo koje druge prihode koji se za nas običavaju unositi u porezni popis ili registar po svuda na našim posjedima. Ako u međuvremenu neki kmetovi pobjegnu, a ne plate gore navedeni porez, naš dekan, čijem se nemaru to najviše pripisuje, morat će platiti ono što bi još imali da plate kme tovi naše zajednice. Što se pak tiče svote koju budu morali platiti kmetovi naših predijalaca, ili koja ostane neplaćena, ima naš dekan prisiliti predijalce da je oni sami plate u vri jeme kad je uobičajeno plaćanje, naime, kad se radi o ku•novini, oko Martinja koje pada zimi, kako je to ustanovljeno d određeno odavna, naime od godine Gospodnje 1300.
oloni harum villarum et aliarum in nostris tenutis vocantur martinarii ex eo, quia olim tales singuli obli C gabantur suis dominis dare unam pellem marturine an-
K
80
nuatim. Antiqui enim harum parcium reputabant nobiliores pelles tales pro subducturis vestimentorum, pro quibus pel libus singulis processu temporum ceperunt solvi decem et septem boni denarii banales; et ubi dicuntur boni denarii banales, hii tales intelliguntur in comuni vocabulo, quod singuli semper valeant XII parvulos bagatinos. Et quoniam modernis temporibus non consvevit fieri moneta, de qua unus denarius valere possit XII parvulos, ideo saltem faciat amodo una marturina denarios decem et octo. Hac solucione singuli nostri marturinarii nobis et predialium nostro rum eciam pro duabus partibus, tercia eisdem remanente, tenentur infra dies quindecim a tempore dicacionis earumdem, sicut et aliorum reddituum quorumcumque, qui di cari seu regestrari consveverunt pro nobis in nostris tenutis ubicumque ita, quod si aliqui coloni interim affugerint, non facta solucione de premissis, ex tunc id, quod restabit sol vendum de colonis comunitatis nostre, decanus noster per solvere tenebitur, cuius negligencia in hoc principaliter ar guitur. Illud autem, quod solvendum fuerit vel solvendum restabit per colonos predialium nostrorum, ipsi prediales solvere conpellantur per decanum eo tempore, quando con svevit fieri talis solucio, scilicet circa festum beati Martini iemalis, quantum ad marturinas, prout hec inveniuntur fuisse statuta et ordinata ab olim, videlicet anno domini M. trecentesimo.
^ Hrvatski latinisti I
81
2. OBAVEZNE SLUŽBE KMETOVA NA IMANJIMA KANONIKA sto tako dužni su kmetovi kanoničkog imanja u proljeće svojem gospodaru dva dana orati i sijati zob, nju ili dru go žito dva dana plijeviti, dva dana žeti, spremiti u ambar i, pošto je drugi na gospodarov trošak ovrše, dopremiti na svoj trošak u Zagreb kamo gospodar naredi. Jednako su dužni u jesen sijati žito i obavljati druge poslove kako je rečeno o zobi, uz tu izričitu napomenu da je jedan jaram volova, što se tiče oranja, dužan raditi dva dana, a svaki se gospodar mora time zadovoljiti. Isto tako dužni su jednako obavljati poslove u vinogra du, naime dva dana obrezivati, dva dana kopati, dva dana namještati kolce, dva dana okopavati i dva dana čistiti loze i vezivati ih pa taj posao jednako obaviti još dva puta. Za kanonički vinograd mora svaki kmet dati dvjesta kolaca i namjestiti ih u vinogradu na svoj trošak. Isto tako svaki je dužan raditi kod branja i gnječenja grožđa koliko više može, ali ipak tako da ne pretjeruje i da zbog toga ne zanemari vlastito imanje. Svaki je dužan dovesti u Zagreb jedan sud vina i smje stiti ga, kamo gospodar zapovjedi. No ako kmetovi imaju mnogo volova, tada mogu opravdano biti prisiljeni da dovezu u Zagreb više vina nego je gore navedeno, ali treba pom no voditi računa o ljudima i njihovim imanjima kao i o to me da zbog toga ne zapuste svoju zemlju. Isto tako dužni su kositi travu dva dana, sabrati je i dopremiti u Zagreb kamo gospodar zapovjedi. Dužni su ta kođer ograditi svom gospodaru kuriju ili vrt kad god to bude potrebno, ali, razumije se, ne pretjerujući, naime da ne budu opterećeni više nego što su obvezani. Isto tako dužni su voziti gospodaru iz šume drvo za po dizanje zgrada kad mu bude potrebno, ali tako da ne budu preopterećeni. Čini se da je dosta da onaj koji ima jednog vola doveze jedna kola, koji ima dva, dvoja kola itd. Isto tako dužni su takvi kmetovi umjereno podvoriti svoga gospodara i dati mu konak kad dođe u selo. čini se da je potpuno dosta i u redu ako se to desi dvaput u godini.
I
82
2. DE SERVICIIS COLONORUM, QUIBUS TENENTUR SUIS DOMINIS CANONICIS DE IPSORUM PREDIIS
tem coloni predii canonicalis tenentur duobus diebus in vere arare domino suo et seminare avenam et eam duo bus diebus vel aliam extirpare et duobus diebus metere et in oreum recondere ac tritulatam per alios expensis domini reponere Zagrabie suis expensis pro domini voluntate et ad idem tenentur in autumpno inseminando frumentum et alia facere, ut est dictum de avena, hoc expresso, quod singula iuga boum, quantum ad arare singulis tenentur duobus die bus, de quibus quilibet dominus debet contentari. Item eodem modo tenentur ad opera vinearum, scilicet duobus diebus putare, aliis duobus ligonizare, aliis duobus palos ponere, aliis duobus iterum ligonizare secundo, aliis duobus purgare vites et ligare et similiter secunda et tejrcia vice, et pro vinea canonicali debet quilibet colonus dare pa los ducentos eosque ponere in vinea suis expensis. Item quilibet tenetur colligere uvas et vinum expri mere, quantum plus sufficere potest bono modo, per hoc sua non negligendo, ducereque quilibet imam vini tunellam Zagrabiam et reponere pro sui domini voluntate, nisi coloni habundarent bobus, quo casu possunt iuste cogi ad ducen dum de vino plus Zagrabiam quam supra dicitur, consideracione bona habita ad personas et alia bona eorumdem, et quod sua per hoc non negligantur. Item tenentur falcare fenum, scilicet singulis duobus diebus et illud congregare reponereque Zagrabie pro domini voluntate. Tenentur eciam sepire curiam domini sui vel ortum, quociens necesse fuerit, intelligendo bono modo, scilicet ne plus debito agraventur. Item tenentur ducere lignamina domino de silva pro edificiis, quando necesse habet de hoc, in quantum expedit absque gravamine eorumdem et videtur sufficere, quod ha bens unum bovem unum ducat currum, habens duos ducat duos, et sic de singulis. Item tenentur coloni huiusmodi dominum suum procu rare et sibi hospitari moderate, quando ad villam eum ve nire contingat et videtur sufficere bene ordinarie bis in anno.
I
83
Isto je tako i gospodar sa svoje strane dužan te kmetove podvoriti, odnosno hraniti kako im dolikuje, u one dane kad za njega rade. No ipak, ako prema ustaljenom običaju gospo dar dade svakome pola dobroga banskog denara na dan, mora se kmet time zadovoljiti, osim ako se tko u tome drukčije pogodio sa svojim kmetovima, naime da će im dati određenu količinu žita. Ipak se takvi kmetovi za vrijeme berbe pri branju i gnječenju grožđa obično zadovoljavaju time da im se dade primjerena količina mesa. Onima pak koji voze mošt obično se kao nagrada daje primjerena koli čina kruha i mesa.
Item tenetur dominus eosdem colonos e converso pro curare seu pascere diebus, quibus sibi laborant, in quantum eos decet, ex more tamen consveto, si dominus dat medium denarium boni banalis pro singulis diebus cuilibet, debet contentari, nisi quis aliter cum suis ordinaverit in hac parte, dando videlicet eis de blado certam quantitatem; quamvis in vindemia consveverunt contentari coloni huiusmodi ibi in colligendo uvas et exprimendo, quod eis tantum In carnibus provideatur conpetenter, illis autem qui ducunt vinum consvevit dari prebenda in pane et carnibus conpe tenter. XVII
XVII
OBSIDIO IADRENSIS
OPSADA ZADRA PROLOGUS PROLOG zašto su se namnolili oni koji me muče? Mnogi se diiu protiv mene G ospode, ........................................................
D
omine, quid multiplicati sunt, qui tribulant me? Multi insurgunt adversum me.
.
Grad Zadar, za koji se kaže da je bio prvi među grado vima pokrajine Dalmacije, Mlečani odluče zbrisati s lica zemlje, a stanovnike nemilo i okrutno raspršiti. Nisu mu predbacivali nikakvo zlodjelo, nego su vjerovali riječima klevetnika te mu nisu dopuštali da se ponosi darom Carstva tom gradu. Iako u njemu nisu nalazili nikakve spletke niti traga kakvom poroku, napali su ga kao što nemilosrdan vuk grabi janje. Koliko Ii su nevinih otrgli iz krila roditelja i, da bi ostvarili svoj naum, otjerali ih da širom svijeta žive u bijedi! Koliko li su plemića, koliko ljudi nižeg staleža, koji bi možda još živjeli, otpremili na drugi svijet! Mleci su za sebe uzeli dolično ime Venezia, jer taj grad sve ljude venatur, tj. lovi da bi ih progutao, a ono što mu upadne u ždrijelo nikada ne vraća. Izjave Mlečana nikada nisu pouzdane. Kao što ptica leti po zraku na sve strane, tako oni imaju dvosmislen jezik i jedini zaziru od pravila i odredaba valjanijih i biranijih govornika. Stoga im se ne smije vjerovati. Prema Egidiju, koji u hvalevrijednoj knjizi
Illi Veneti Iaderanorum urbem, quae principatum in ter civitates regionis Dalmatiae dicitur obtinuisse, delere de terra viventium proposuerunt ac anguste et horrende dis sipare, nullum genus sceleris attribuentes eidem, sed detra hentium linguis fidem adhibentes spiritum contentum non gerere de Imperii donatione in praesenti civitate illi impo nebant, nullumque argumentum aut alicuius speciem erroris in ea comperientes, sicuti lupus immisericors rapit agnum. Quot insontes adhuc ubere alitos ipsorum motoris casu valvas per orbis girum erumnando direxerunt! Quot egre gios, quot alterius conditionis, qui forte adhuc potirentur vita, spiritum naturae ad superiora fecerunt convolare! Aequum nomen Venetiae sibi assumpserunt; quia omnes v e n a t u r , ut absorbeat, et nunquam gurgitatum refundens. Nam sermo eius nunquam fixus in ore habitat, sed, ut vaga per aera fertur avis, geminata perutitur parabola. Id, quod decentiores et elegantiores oratores statuunt et ratificant, ipsa sola abhorret. Fides igitur non est eis admittenda. Pro
84
85
Odgoj vladara otvoreno prekorava upotrebu uzde u vladanju nad vjernim podanicima, oni ne upravljaju svojim podani cima kako treba, nego ih gore od samih tirana ruše u pro past, Zato se svatko mora čuvati da ne padne pod njihovu kletu vlast i da ne poklekne pred njima bez valjana jamstva. Zbog svega toga Zadrani se tužaljkama i silnim jadikovanjem obraćaju vječnom Sabaotu: Zašto si, vrlo pravedni Eli, tim nitkovima tako jako povećao snagu da se dižu pro tiv mene bez ikakva pravnog temelja? Veliko mnoštvo bo raca nasrće na mene a da im nisam pružio nikakav povod. Možda se osvećuješ svojim neprijateljima pomoću svojih neprijatelja. Bog naime neće uslišati grešnika. No čuj što Jeremija, nadahnut od Duha Svetoga, govori u devetoj glavi svoga spisa: Protiv Babilona, tj. protiv smućenog Zadra, pripremite se svi naokolo koji napinjete luk. Pokorite ga pot puno, ne žalite strijela, jer je zgriješio Gospodu, naime po činio okrutno zlodjelo. Ako je tko u vlasti neznanja, tad iz mišlja lažne riječi kojih se svi moraju čuvati, no u Zadru se nalaze ljudi koji se razumiju u zakone i koji su završili stu dije u naučnim središtima. Međutim, o razmetanju Zadra ohološću neću da govorim jer za više lakata nadvisuje silnu bahatost Sabthaela, koji je, stvoren prema Božjem liku, nje govom milošću bio proslavljen, ali je zauvijek lišen sjajna izgleda i strmoglavljen u pakao. Zbog toga grad Zadar ne može navoditi onu tužnu izjavu kralja Davida. Jakom preva gom prošlih i sadašnjih grijehova morao je izazvati žestoki bijes oluje. Zato neka grešnik napusti svoj put, i Gospod će mu se smilovati; neka se vrati Gospodu, i njegovi će koraci biti sretni navijeke. PISMO AUTORA ONOME NA ČIJU JE MOLBU IZDANO OVO DJELO a pobjedu naroda grada Zadra! Pošiljalac, rođen u plemićkoj obitelji, bez navođenja Z svog imena pozdravlja onako kako je Izak pozdravio Jakova.
eo, quod camum in regendo fidelem subditum Aegidius in libro laudabili regiminis principum autentice disciplinat, regulariter non gubernant, sed deterius more tyrannico in chaos praecipitant. Ergo quibusque est cavendum, ne sub ipsorum perfida corruant potestate et sine idonea cautione genuflectant. De cunctis his Iadertini ad aeternum Sabaoth conquestu et magno ululatu conclamant: Quid, iustissime Helii, his pravis tam grandes dilatasti vires et absque titulo iuris ince dunt? Copia grandis virorum pugilum in me nulla praevia rationis causa irruit, forte vindicas inimicos cum tuis inimi cis. Deus enim peccatores non exaudit. Sed audi quod Hyeremias nono suae lectionis capitulo pneumatis alm i prolatione attestatur: Praeparamini contra Babylonem, id est contra confusionem Iadrae, per circuitum omnes, qui tenditis arcum; debellate eam, non parcatis iaculis, quia Domino peccavit, crudeliter nempe ipsa commisit. Nam si quis ignorantia est praeventus, fingit stilum mendaci orum, qui a cunctis est cavendus. Iadrae legum periti et in throno profetico approbati reperiuntur. Sed de eius superbiae elatione sileo eo, quod plurimis excedit cubitis fastum de grandis Sabthael non minimum, qui divina similitudine for matus ac eius fuerat gratia illustratus, visione decora est perpetuo privatus ac in abyssum est praecipitatus. Igitur Iadera non valet illud elegicum metrum regis Da vid resonare. Debuit enim tam horum quam illorum nimio librante onere vitiorum grandem tempestatis rabiem excitare. Derelinquat ergo impius viam suam, et Dominus ipsius mi serebitur; revertatur ad Dominum, et gressus sui prosperent in sempiternum. EPISTOLA AUCTORIS AD ILLUM, PRO CUIUS ROGATU PRAESENS OPUS EST EDITUM
Dva su me razloga potakla da sastavim ovo djelo puno gorka prijekora u ovom stilu s brojem stranica po svojem nahođenju. Prvi je ovaj: Obvezala me je molba Vaše dobro hotnosti kojom ste u svojim čestim pismima ponavljali že-
ictoriae populi urbis Iaderae. Ex nobili ortus progenie, praemisso nomine mittentis, salutem illam, quam Isaac intulit Iacob. Motu bino coactus praesens sarcosmos meo indice pagi nans praesenti stilo disposui propalare. Primo, quia captato vestrae benevolentiae rogatu, quo sincero vestro scripto cre-
86
87
V
Iju da Vam dostojno našega rodnoga grada što prije po redu i smireno iznesem glavni uzrok sukoba i sporove među su parnicima. Drugi je razlog: Da ne bi tako strašno nasilje što su ga izvršili Mlečani tokom vremena palo u zaborav, nego da bi se njihova okrutnost predala sjećanju potomaka, na stojao sam u ovom spisu jasno prikazati po poglavljima pojedinačna vojnička djela i borbe obiju strana.
brius auxistis flagitandum, ut motoris casus et condecens memoratae nostrae patriae discordiasque habitas inter aemu los seriatim vobis segniter festinarem legare; secundo, ne tam horrendus excessus per Venetos exactus in prolixitate defluat temporis, sed ut posteris eorum crudelitas remini scentiae commendetur, curavi actus militum agonesque par tium per capitula sigillatim et distincte in his scriptis per tractare.
ZAPOČINJE PRIKAZ DOGAĐAJA. KAKO JE KRALJ LUDOVIK SAKUPIO VOJSKU
INCIPIT PARS EXECUTIVA QUALITER CONGREGAVIT REX LUDOVICUS EXERCITUM
ad je sretni Karlo, ugarski kralj, prirodnom smrću na pustio ovaj svijet, ostavi tri sina. Jedan je od njih Ludovik, prvorođeni sin i očev nasljednik, drugi brat Andri ja, kralj Sicilije koji još nije nosio kraljevsko žezlo, bio je neopravdano umoren od svojih, a posljednji je bio Stjepan, najmlađi među njima, koji je imao biti postavljen za voj vodu pokrajine Hrvatske. Kralj Ludovik, nasljednik oca Karla, mimo učvrstivši svoju vlast u kraljevini, godine od utjelovljenja Gospodino va 1344, indikcije 12, mjeseca rujna nagomila snažnu vojsku da naknadi gubitke svojih predšasnika. Za njezina zapovjed nika postavi Nikolu, bana čitave Slavonije, i pošalje ga u hrvatske krajeve da podvrgne pod kraljevsku vlast sve tvr đave i gradove tog područja sa svim njihovim pripadnostima onako kako su bili podložni moći njegovih predšasnika prije toga. Kad se ban Nikola po zapovijedi svoga gospodara našao s vojskom u Hrvatskoj, započe po tome kraju poduzimati vojne pohode uzduž i poprijeko te naposljetku bez gubitaka stigne u podmčje grada Knina. Tu pokuša podvrći pod sve tu kraljevsku vlast kninsku tvrđavu, koju je tada zajedno sa sinom Ivanom posjedovala Vladislava, udovica Nelipčića, od roda Svačića. To nikako nije mogao postići jer na taj grad, zaštićen neobičnom visinom tvrđave, nije bilo moguće jurišati ni na koji način. Kad je ban s pratnjom vidio zaklo ne od pruća i obrambene utvrde, vrlo se uznemiri u svojem srcu. Izgubivši nadu da će taj grad moći osvojiti ratom, brižIjivije razmisli o svojoj odluci pa naredi da se tom kraju nanesu vrlo teške štete paljenjem njegovih polja, uništava-
elix Karolus, Ungarorum rex, debitum dum suae fatalita tis exolvisset, tres reliquit natos. Quorum imus Ludovicus hic primogenitus ac patris succedens, fratrum alius Andreas, Siciliae rex nondum sceptrum baiulans regale, qui ini quissimo interitu a suis extitit interfectus, et ultimus Stephanus, hic omnibus iunior, qui Croatiae dioecesis erat dux constituendus. Et idem Ludovicus rex succedens Karolo patri, cum iam sui regni baculum pacifice et possessum tenuisset, pro recu peranda perdita ex suis praedecessoribus anno Dominicae incarnationis MCCCXLIIII, indictione XII, mensis Septem bris validum cumulavit exercitum. Cuius praefecit ducem Ni colaum, totius Slavoniae banum, quem ad partes Croatiae di rexit, ut imperio regio subiugaret omnia castella ipsiusque regionis civitates cum eorum cunctis pertinentiis secundum quod hactenus dignitati praedecessorum illius extiterunt subiecta. Quo in Croatia existente cum exercitu iuxta sui domini edictum coepit per ipsam percurrere ac discurrere regionem. Tandem cum incolumitate in fines Tnini pervenit ibidemque conatus est ipsum Tnini castrum, quod tunc possidebat Vla dislava, relicta Neliptii, generationis Suadcich, cum Iohanne, eius filio, sacrae subiicere ditioni. Quod minime obtinere va luit, nam ipsum oppidum nullum genus agonis pati poterat eo, quod mirae altitudinis nec non et fortitudinis est convalatum. Quod videns ipse banus cum comitiva castri fasceninas et defensiones, in multa admiratione cordis est commo tus ac despiciens id bello capere non posse, diligentius deli-
88
89
K
F
njem trsova u vinogradima i rušenjem kuća. No kad ni tim žestokim naletom nisu imali uspjeha, ban, koji je bio ne obično hrabar, pomisli da bi bilo dovoljno da pod vlast nje gova prirodnoga gospodara padne neko tamošnje brdo, zva no Spas, pa stane na nj junački jurišati. Tu je njegova voj ska iskusila silnu hrabrost i tjelesnu izdržljivost koju su pokazali njegovi branitelji, tako da ga nije mogao osvojiti. Na drugoj strani banovi neprijatelji, vidjevši njegovu odluč nost i smionost, pomisle da to nisu razumni ljudi, nego bi jesni lavovi. Toliko su bili zadivljeni njihovom izvanrednom borbenošću. Kad je spomenuta Vladislava uzela u obzir sve to, poboja se da se neće moči oduprijeti tolikoj vojnoj snazi koja se sastojala od četiri tisuće oklopnika. Stoga odluči stupiti u pregovore sa spomenutim banom Nikolom da ona i njezin baštinik ostanu u vjernoj odanosti kralju, pa tako i učini. Između njih bi sklopljen ugovor neka se sama Vladislava u ime svoje i svoga sina pobrine i poradi da pred kraljevsko veličanstvo stupi valjan i prikladan izaslanik, koji će obe ćati i izraziti spremnost da u njihovo ime prihvaća vjernu poslušnost i ispunjavanje svega što god sveta kruna zapo vjedi. Izabrani izaslanik, pun vrlina i snabdjeven punomo ćima, žurno krene do kralja. Kad je došao pred njegovo lice, ponizno se pokloni i skromno izloži uzrok svoga poslanstva. Saslušavši izaslanikov govor, kralj mu upravi riječ.
berato consilio gravissima dispendia ipsi districtu imperavit impendere, tam eius rura combustui tradendo, quam etiam vinearum vites et domos eradicando. Et non valentibus id ■violento laceratu rapere, visus est quendam montem Spas vocatum, nimia virtute praecinctus, in domini naturalis sup petere potestate, viriliter ipsum coepit agonizare. Ibique mul tas probitates ac corporum strenuitates ipsa militia experta ■est, demonstrarunt, quod et obtinere nequivit. Cuius exer citus probitatem et audaciam eius adversarii intuentes, pu tarunt non rationales homines, sed rabiosos leones, sic miTabiliter pugnare in admiratione compelluntur. Quae omnia supradicta praefata Vladislava considerans timuit, quippe ac tantae potentiae, quae erat numero quatuor millium galleatorum, non posse resistere, extimata est pa cisci cum dicto Nicolao bano, qualiter ipsa et eius haeres in regis dilectione fideliter permanerent, sicque confecit. Inter veniente siquidem foedere ac firmato, videlicet quod ipsa Vladislava per se et pro sui nati parte procuret ac praesenta ri faciat unum idoneum ac sufficientem legatum coram Maiestate regali, qui spondeat ac velit pro eorum parte parere, quicquid sanctum imperaverit diadema, fideliter obedire et adimplere. Electusque nuntius virtutibus plenus et legationi bus potestatis instructus ad regem suum iter properavit ac ad ipsum regem accedens humili impensa reverentia causam suae legationis humiliter exposuit. Audito rex legati sermone haec verba ipsi nuntio est prolocutus.
KAKO JE KRALJ LUDOVIK KRENUO PREMA HRVATSKOJ
QUALITER LUDOVICUS REX MOVIT SE VERSUS CROATIAM
odine 1345. od navještenja Isusa Krista, indikcije 13, u mjesecu srpnju spomenuti kralj Ludovik sakupi jaku G vojsku, na broju dvadeset tisuća oklopnika, želeći i imajući za cilj da gradovi i tvrđave pokrajine Dalmacije i Hrvatske padnu pod njegovu vlast. Krenuvši na put s tom svojom voj skom, sretno stigne do područja Bihaća i tu provede u tabo ru gotovo osamnaest dana. Kad su čuli za kraljev dolazak, uplaše se svi Slaveni, i velikaši i srednji stalež i najniži, a tako isto obuze silan strah i primorske gradove, kojima je tada upravljala mletačka vlast. Zato dođu k njemu svi Hrva ti osim dvojice, koju ću odmah poimence navesti, iskazujući
luente itaque Annunciationis lesu Christi MCCCXLV, in dictione tertiadecima, Iulii mensis memoratus Ludovicus Tex agregavit validam militiam, numero viginti millia gallea torum, cupiens ac proponens tam civitates, quam castra pro vinciae Dalmatiae et Croatiae suae succumbere potestati. Et accipiente dicta comitiva itinerem cum incolumitate pervenit in fines Bihachi, ibi castrametatus est fere per decem et octo diebus. Omnes Slavi, sublimes, mediocres et infimi, adven tum regis intelligentes timuerunt. Quippe nec non civitates maritimae, quas tunc temporis Venetorum potentia guberna bat, vehementem conceperunt formidinem, atque ad eum
90
91
F
mu dužno poštovanje i nudeći mu ključeve tvrđava i svib svojih kuJa i posjeda. Kralj ih prijazno primi, a onog Ivana s majkom, iako su ga već dvaput povrijedili, milostivo primi pod svoje okrilje. Od njih pak dobije grad Knin s njegovim pripadnostima, kojim sada sam po svojoj želji sretno uprav lja i vlada. Tom istom Ivanu spomenuti kralj dade kao na gradu neko područje u Cetini. Jedino tri utvrđena grada kralj nije mogao dobiti u po sjed, naime Ostrovicu, Klis i Skradin, i to zato što su se tada knez Pavao Banić iz roda Šubića, koji drži pod svojom vlašću grad Ostrovicu, i knez Mladen istoga roda, pod čijom se zaštitom nalaze Klis i Skradin, bili pobunili protiv svete vlasti, međusobno se zavjerili protiv toga kralja te nisu htjeli iskazati kraljevskom veličanstvu nikakav znak vjerno sti, kako su bili uglavili i čvrsto zaključili. Dalmatinski pak gradovi pošalju tom kralju, dok je bo ravio u području Bihaća, svečane glasnike, odnosno izaslani ke sa sjajnim darovima. Posebno je Zadar izabrao tri ple mića, kojih su imena Martinusije de Butovan, ser Mihovil Blažov de Soppe i posljednji Nikola Makov de Gallellis, da kao izaslanici budu upućeni spomenutom kralju s vrlo lije pim darovima. Dok su oni putovali dostojanstveno, ali spo rim korakom, saznaju za neugodnu vijest, naime da je kralj otišao iz tih krajeva i požurio se u Ugarsku. Stoga, kad su ti izaslanici čuli takve glasove, vrate se s darovima u Zadar. Zbog njihova se povratka svi građani, i plemići i pučani, sil no uzbude i stanu ih prekoravati što su se vratili s puta, iako je jedan od njih, ser Mihajlo, bacao krivnju na sudru gove, ali jer su kao dvojica bili u većini i nadmoćni, da se morao pokoriti njihovoj volji. Mlečani se jako obraduju kraljevu povratku jer su jasno uviđali da nitko drugi nije potakao kralja da krene na put nego revni Zadrani. Tvrdili su da je Zadar vjeran kralju i da su na poticaj toga grada predane njemu sve hrvatske tvrđa ve kojima sada on lično zapovijeda. Time razljućeni, stanu Mlečani iskaljivati strašan bijes na Zadrane, što sam, ako mi Bog dopusti, odlučio prikazati.
92
omnes Croati praeter tantum duos, quos confestim nominabo, transmearunt debitam reverentiam impendentes ac claves ca strorum cunctarumque suarum vallationum et possessionum offerentes. Quas rex gratanter suscepit iliumque Iohannem cum sua genitrice offendentes iam bis ad sui gratiam benigne convocavit ab eis recipiens Tnini oppidum cum suis pertinentiis, quod et ipse rex suo nutu feliciter regit et gubernat. Eidemque Iohanni praefatus rex pro bravio quandam dioecesim in Cetina praemiavit. Praeterquam tria castra idem rex nequivit possidere, videlicet Ostrovizam, Clissam et Scardonam, tunc temporis eo, quod comes Paulus Banich seu gene rationis Subichievich, cuius brachio oppidum Ostrovizae manutenetur, nec non comes Mladinus generationis eiusdem, cuius mandato Clissa et Scardona protegitur, rebelliones sacro Imperio ac eius inspirationem ad invicem contra prae fatum regem conficientes nec aliquod fidelitatis signum re giae Celsitudini nolle impendere sicque per eos extitit exac tum et firmatum. Civitates siquidem Dalmatiae ad dictum regem in dictis metis Bihach castrametantem solemnes destinant nuntios sive legatos pariter cum praeclaris exeniis. Praecipue Iadera elegit tres ambassatores nobiles, quorum nomina scribuntur Martinussius de Butovan, Ser Michael Blasii de Soppe et ulti mus Nicolaus Machi de Gallellis, cum optimis donis ad dic tum regem destinandos. Et transmeantibus ipsis honoranter, sed lento gressu, quoddam vulgare ad ipsorum notitiam exti tit deductum, videlicet quod praefatus rex secessit ab illis partibus Ungariamque perrexit. Concipientibus itaque ipsis nuntiis tales rumores, Iadram pariter cum exeniis redierunt. De quorum reversione universi ingenui atque plebei vehe mentem conceperunt cordis turbationem increpantes eosdem de ipsorum itineris reversione, quamvis alter eorum Ser Michael tirannis apponebat, sed quia duo ut maior pars et vis, oportuit acquiescere eorum voluntati. Immensam suscipiebant Veneti laetitiam propter regis reversionem clare estimantes nullos alios miscuisse regis mo tionem praeter Iaderanorum industriam ac asserentes Iadram fore fidelem regis ac eius inductu omnia castra Croatica regi tradita ipse viriliter gubernat. Propter quod incitati ipsi Ve neti durissimum furorem contra Iadertinos eructarunt, sicut Deo concedente studui propalare. 93
O HIMBENOM POSTUPKU MLEČANA
DE VENETORUM FRAUDULENTA PERPETRATIONE
lečani poslaše Zadranima više drugih pisama s poru kom da u vjernosti, koju su kod njih uvijek željeli, moraju postojanije ustrajati da bi pred duždevim gospod stvom mogli steći obilatiju milost. No to su Mlečani radili zlobno i himbeno da bi što lakše s uspjehom mogli ostvariti svoju kletu zamisao. Pri tome doista nisu nimalo imali pred očima Boga, koji je uzrok svih uzroka i vrhovno biće, niti su se obazirali na bilo kakvu bar prividnu pravdu poput onih koji bijedno provode život u bezakonju. Pripovijeda se da su počinili neko užasno djelo: Dana 13. mjeseca kolovoza, prije navedene godine i indikcije, počitavom svijetu gdje dominira njihova vlast i ondje gdje bi bestidnom trgovinom na svoj zahtjev mogli ugrabiti kojega zadarskoga građanina, ako su kojega od njih mogli uloviti ili dobiti, to su revno izvršili. Na taj su način velik broj njih bacili u tešku tamnicu kao kradljivce ili gusare. Nisu ih okrivljivali nikakvom vrstom zločina, već su to, kako se pri povijeda, izvršili iz čiste samovolje. Osobito u gradu Pagu, odnosno u paškom području, koje se tada bilo pobunilo protiv Zadra, uhvaćeno je i zadržano pod strogom stražom tih Pažana 12 plemića i oko 37 pučana. Boljih plemića od tih nije se u to vrijeme moglo naći ni u samom Zadru, a ni od stava tih pučana nije se nikakav sma trao sigurnijim ni boljim. Jedne i druge, koji su tako bili utamničeni u Pagu, pre bace pod sigurnom pratnjom u Nin. Pošto su zarobljeni Za drani ostali tu nekoliko dana, upute ih u Mletke. Dok su boravili u Mlecima, u mračnoj ih noći odvedu u strašnu tam nicu i tu ih zatvore.
t quam plures tilias epistolas dicti Veneti dictis Iadertinis mandarunt, ut in fidelitate, quam semper de eis opta runt, deberent constantius perseverare, ut uberiorem gratiam possent coram Ducali dominatione promereri. Haec autem ipsi Veneti inique et fraudulenter perage bant, ut possent aptius eorum perfidam conceptionem effica citer terminare. Certe Deum, qui est causa causarum et pri mum ens, pro eorum oculis minime circumponentes nec ali quod genus coloris iustitiae inspicientes sicut illi, qui sine lege erumnosam ducunt vitam, quoddam horribilissimum vi tium per eos illatum fertur, quod die XIII Augusti mensis millesimo et indictione superius intitulatis per universum megagosmum, ubi eorum principatur dominium et ubi simoniace de rogatu rapere potuissent aliquem civem Iadrae, ardenter conati sunt et ita per mundi fines si quos capere et habere potuerunt, quamvis plurimos in duro ergastulo ut fu res et pyrratas detruserunt, nullum genus sceleris imponen tes, sed sola voluntate animi haec perpetrasse narratur. Et praecipue in oppido Pagi seu in terra Pagi, quae tunc civitati Iadrae rebellaverat, nobiles ultra duodecim et plebeios fere 37 capti et detenti sunt sub bona dictorum Pagensium custodia. Quorum nobilium progenies excellentior illis diebus in ipsa urbe minime reperiebatur atque ipsorum po pulariorum plebeitas tutior non extimabatur nec probior. Et tam istos, quam illos Pagi sic detentos cum tuta comitiva Nonam transmiserunt et ibidem per aliquot dies captivatis manentibus Venetias eos destinarunt. Quibus Venetiis ma nentibus ductis nocte tenebrosa ipsos in aspero clauserunt ergastulo.
M
O ODVRATNOM ČINU MLECANA
E
DE ABOMINABILI OPERE PER VENETOS EXACTO
ad je osvanuo 13. dan mjeseca kolovoza gore označene godine i indikcije, neke od već spomenutih galija pod zapovjedništvom mletačkoga kapetana Petra poslije 3. sata toga dana počine veoma strašan zločin, koji smatraju
uminante vero XIII die mensis Augusti, anno et indictione supra patefactis, dum tertia hora ipsius diei defecisset, quaedam galeae de superiori numero imperio Petri, capitanei praefati, quoddam horribilissimum scelus, quod non solum hominibus abominabile putatur, immo nequitiae Asmodeorum
94
95
K
L
odvratnim ne samo ljudi, nego koji bi držali jezivim čak i zli duhovi, Azmodeji. Dok su se neki skromni ljudi, zadarski građani i stanov nici, ploveći po moru sa svojih posjeda na otocima vraćali
horrendum haberetur, perpetrarunt: Quosdam homines ege nos, cives et habitatores Iadrae, per mare navigantes ab eorum insulis et possessionibus recedentes Iadramque ve nientes, aliquos ictu ensis laetaliter interfecerunt, aliquos in mari suffocaverunt et aliquos captivatos detinuerunt ipsorumque lembulos et lintres pro ipsorum usu et utilitate con verterunt et aliquos igne iusserunt cremare, nec non infantu los et insontes pueros in cunabulis eorum quiescentes, nulla moti misericordia nec intuitu pietatis, gladio occiderunt. Et sic illo die toto nihil aliud per eos egisse narratur. Ad quod cives Iadrae, tam parvi quam magnates, in multa stupefactione cordis sunt commoti. Eundem fratrem Nicolaum ad dictum capitaneum transmiserunt ac commis sione sibi apposita: »Non modicum admirantur Iadertini per vos, nobilis capitanee, de gestis eisdem illatis, cum insontes se fore sentiant. Nondum naturalis dies suum cursum termi navit, quod a vobis obtenta licentia Iadertini tres vel plures ad Ducalem dignitatem devote destinent legatos, in cuius conspectu conditiones ipsorum fideliter patefacient offeren tes se executuros quicquid Venetorum potentia iusserit exer cendum, cedentia honori eius statuique civitatis Iadrae. Quamobrem dicti cives humiliter ut domino speciali devote supplicant, quantum dignetur vestra nobilis dignitas ab ho rum perpetratione actuum cessare nec talia dispendia eos velle pati, quousque Ducali dignitali indicent seriatim. Nam mandatum eius ipsis institutum fideliter, immo praesto executioni demandent.« Ad cuius verba praefatus capitaneus consulte cum qui busdam suis consiliariis tale protulit responsum: »Petitionem Iadrensium perficere concepimus, quam admittere nullatenus sumus dispositi. Mandato nostri com- * munis nobis principaliter imposito nec expedit Ducali domi nationi Iadertinorum inserere conditiones, cum ipsa sit ple nius informata et mihi a collegis meis sit tradita in negotio capitaneatus libera potestas. De duobus unum eligant: aut huius urbis omnia moenia circumvalata funditus evertant nec non omnia castra fortitudinesque tam sitas intra, quam extra civitatem Iadrae tradere ac designare sine alicuius ambiguitatis obstaculo velint in potentiam Ducis et totius comunis Venetiarum, hoc addito, quod tribuant comiti electo per ipsum nostrum comune liberum et expressum dominium 7
Hrvatski latinisti I
97
u svemu, a on će voditi racima o pravdi prema svojoj odluci i volji, no ipak neka se svim svojim poljima i posjedima služe za svoju upotrebu i korist prema vlastitoj odluci i že lji — ili neka se muževno pokušaju oduprijeti mletačkoj moći, iako smatram da je za njih mnogo časnije da pristanu na prvi prijedlog.« Kad je čuo takve riječi, izaslanik se s pratnjom vrati u grad i izvijesti o tome svoje sugrađane. Oni odluče da je za njih časnija odluka da se odupru mletačkoj moći nego da gledaju kako se njihov grad stubokom ruši, pa da stoga ne pristaju na takav ugovor i ne slažu se s takvim uvjetima.
in omnibus, iustitiam meditando iuxta ipsius nutum et vo luntatem, nihilominus rura possessionesque eorum omnes in usum et utilitatem iuxta ipsorum beneplacitum et libitum convertant, — aut ipsi contra Venetorum potentiam viriliter procurent resistere, cum multo plus puto fore sanctius eis velle ad primum applicare partitum.« Percipiensque tales rumores nuntius cum comitatu ci vitatem rediit relationemque ipsis civibus indicavit, decer nentes pro sanctiori velle potentiae resistere Venetorum quam tunc eorum videre civitatem in ruinam praecipitare, nec tali consentire pacto et ad talem devenire conditionem.
KAKO SU MLEČANI OPSJELI ZADAR S KOPNA
QUALITER VENETI OBSEDERUNT IADRAM PER TERRAM
zoru onoga svečanog blagdana kada mati Crkva u re dovnim molitvama kanonika veoma pobožno izriče dužne pohvale divnom uzvišenju Svetoga križa, vojnici koji su opsjedali Zadar s mora i onaj odred smješten u gradu Ninu, koji se sastojao od trista konjanika i osam stotina pješaka, sakupljenih iz čitave Italije, stanu graditi čvrstu nastambu uz crkvu sv. Krševana od vrela prema gradu. Tu podignu protiv njihova grada utvrdu koju Talijani i Lango bardi obično nazivaju bastiđa, a Dalmatinci i Hrvati stikat. Ta je utvrda bila toliko duga koliko su glavna zadarska vrata u pravcu udaljena od crkve sv. Vida, a široka koliko se uz spomenuta vrata proteže trg. Sa svih strana bila je pokrive na drvenim, vrlo lijepo izrađenim daskama, a na njoj su u gustim razmacima bili podignuti i izgrađeni visoki zakloni. Međutim, od podizanja tog drvenog zaklona ili utvrde sve do njezina uklanjanja nije prošao gotovo ni jedan dan a da protivnici nisu tu zametali čarkanja ili manje okršaje. Po najviše, štaviše gotovo uvijek, Zadrani su iznosili pobjedu nad neprijateljima, sada ubijajući ih mačevima, sada odvodeći ih u zarobljeništvo, neke opet ubijajući strijelama i na drugi način kako to već obično biva u bitki. Uto, kad je osvanuo sedamnaesti dan spomenutog mje seca, onaj izaslanik iz Zadra, koji je u ime Zadrana bio po slan sicilskom kralju Andriji, dođe k njemu i opširno mu iz loži svrhu svojeg izaslanstva. On ga ljubazno sasluša i obeća da će njihove opravdane molbe stvarno ispuniti bez ikakva
iluculo applicante illius illustrae solemnitatis, qua ma ter Ecclesia laudes debitas horis canonicis mirificae exaltationi Sanctae crucis devotissime decantat, obsidium aequoris et cuneus ille in Nonae civitate collocatus, qui erat equitum trecentorum et peditum octingentorum ex tota Italia congregatorum, iuxta ecclesiam Sancti Chrysogoni de fonte fixum construere coeperunt habitaculum versus urbem et ibi confecerunt contra civitatem eorum, quam Italici et Longobardi bastidam, Dalmatici et Croati sticatum appellare consueverunt. Longitudo vero ipsius bastidae erat quantum ianua magistra Iadrae ab ecclesia S. Viti recta linea proce dendo distat et amplitudo eiusdem quantum forum a dicta ianua prolongatur. Quae undique vallata ligneis tabulis mi rae pulchritudinis fabricatis, propugnacula crebra et alta in ea confecta et constructa sunt. Porro, quia a constitutione ipsius sticati seu bastidae usque ad eius remotionem nullus fere praeteribat dierum, quin inimici mixtim scaramutias seu badalutios conficiebant, sed ut plurimum, immo fere semper Iadertini bravium de adversariis asportabant, nunc ense iugulatos, nunc ductu captivatos, aliquos iaculis im pressos aliaque, prout in pugna solet evenire. Item perveniente decimoseptimo die praefati mensis ille missus Iadrae, qui ad praesentiam Andreae, regis Sici liae, fuerat pro parte Iadertinorum transmissus, coram dicto rege se praesentavit suamque legationem abundanter nar ravit. Quem benigne intelligens, petitiones devotas obtulit
98
99
U
D
odlaganja. Ali, kad je osvanuo slijedeći dan, sveta nedjelja, istog mjeseca, spomenuti kralj poslije noćne straže bi kletim umorstvom ubijen od svojih mladih vojnika. Zbog njegove smrti Zadrane obuze silna žalost pa stadoše kukati. Brojni zadarski plemići u znak žalosti skinu odijela načinjena za vesele prilike i u dubokoj boli navuku tužne haljine, koje doista nisu svukli dok nije isteklo vrijeme od punih šest mjeseci. Sve su to Zadrani radili zato što su u toga kralja polagali veliku nadu i pouzdanje. Da se nije dogodila ta ne sreća, nesumnjivo bi bili postigli oslobođenje svoga rodnoga grada.
se efficaciter omni mora postposita impleturum. Sed cla rescente die sequenti Sanctae dominicae post vigiliam noctis eiusdem mensis memoratus Andreas rex a suis tyronibus impia nece extitit interfectus. De cuius morte Iadertini ni mio dolore compuncti ingemiscere ceperunt et quam plures nobiles de Iadra amaritudinis tactu togas hilaritate confec tas exuunt lugubriaque vestimenta in multo assumunt moe rore et ea veraciter non mutarunt, donec spatium sex men sium circulariter non defluxit, ex eo, quod dicti Iadertini grandem spem et fiduciam in ipso rege retinebant et, nisi talis eventus contigisset, iam Iadertini liberationem suae patriae infalibiliter percepissent.
DOLAZAK KRALJA LUDOVIKA DOK SE NALAZIO U ZADARSKOM KOTARU ste godine Gospodnje i iste indikcije, 4. dana mjeseca lipnja kralj Ludovik osobno sa svojom jakom vojskom od preko 100.000 konjanika, koji su bili dorasli da se ogleda ju u bilo kakvom okršaju, utabori se u području Zemunika u zadarskom kotaru gotovo 7 milja od grada, a 10. dana is tog mjeseca spomenuti kralj sa 2.000 izabranih konjanika dojaha do međe crkve sv. Ivana Krstitelja, podignute na početku uvale u luci. Gledao je grad vedra lica i s iskrenom ljubavi u srcu jer je živo želio da ga otme iz neprijateljskih ruku. Kod njega se sakupi silno mnoštvo plemića i ljudi sred njeg staleža, koji mu se klanjahu uz duboko poštovanje kle čeći i ljubeći mu jednako i ruke i noge. Pošto se tu neko vri jeme zadržao, požuri sa svojom kićenom i sjajnom pratnjom k svojim šatorima. Tko bi zapravo mogao izmjeriti silnu utjehu koju su osjećali vjerni Zadrani? Jezik ne bi ni bio kadar da to izrazi. Tko bi mogao iskazati kraljevu dobrohotnost koju je tada pokazivao prema veoma vjernim Zadranima? Vidjeli su ka ko je ne jednom, nego više puta i opetovano tvrdio da bi ra dije pristao da u Zadru bude pokopan nego da napusti i ostavi na cjedilu vrlo postojane Zadrane. Prema riječima njegove izjave, dogodit će se jedno od dvoga: Ili će grobna ploča u Zadru pokriti njegove kosti ili će Zadrani biti izbavljeni iz mletačkih ruku.
I
100
ADVENTUS REGIS LUDOVICI EXISTENTIS IN DISTRICTU IADRENSI odem anno Christi et indictione, secundo Nonas Iunii mensis Ludovicus rex personaliter cum suo valido exer citu ultra centum milia equitum, qui dignabantur in quo cunque agone permisceri, in confinio Semelnici districtus Iadrae distans ab urbe fere per spatium septem miliarium castrametatus est et Idus quarto ipsius mensis praefatus rex cum electis duobus milibus equitum penes fines S. Ioannis Baptistae, fundati in capite vallis portus, equita vit intuens urbem alacri vultu et sincero cordis affectu, quia tenerrime gliscebat a manibus eripere hostium. Ad quem ingens congeries nobilium et mediocrum virorum con venerat, multa reverentia, genibus flexis inclinabant, manus pariter et pedes osculando. Et aliquantulum ibidem indu cias facientes, cum sui decora et venusta comitiva ad sua properavit tentoria. Quis ergo librare posset solatium vehemens, quod fideles Iadertini percipiebant? Lingua quoque sufficiens non foret ad exprimendum. Quis benignitatem regis, quam tunc fidelis^ simis Iadertinis aperiebat? Qui non semel, immo saepe et crebrius cum iuramento affirmasse visus est potius suum velle corpus Iadrae condere sacrofago quam constantissimos Iadertinos velle desolatos relinquere. De duobus erit unum iuxta ipsius pronuntiationis sermonem: Aut epithaphium ossa eius Iadrae concludet aut ipsi Iadertini a manibus eruentur Venetorum.
E
101
KAKO SU PLEMIĆI SUZBILI PUĆANE TIME STO SU NEKE OD NJIH PRAVEDNO SMAKNULI
QUALITER GENEROSI CIVES SUPPETUNT PLEBEIATOS PROPTER IUSTITIAM CONTRA IPSOS EXACTAM
ana 23. srpnja, one nedjelje koju Zadrani nazivaju bla goslovljenom, desilo se da su neki pobunjenici, koji su bili prebjegli k neprijatelju, veslali u čamcu uz obalu na istočnoj strani grada. Neki iz pučkog staleža, vjerni rod nome gradu, pozovu ih na kopno pretvarajući se da se s nji ma slažu. Oni im povjeruju i pristanu uz obalu. Drugi koji su bili sakriveni u skrovištima ustanu i te zavjerenike, kojih je bilo pet, čvrsto zgrabe, svladaju i uhvaćene dovedu pred upravljače grada. Iza njih nagme čitav puk, no nitko nije bio tako drzak da bi ih pokušao oteti iz njihovih ruku. Kad je od tih zavjerenika mirno, bez upotrebe ikakva mučila, istisnuta prava istina, oni otkriju brojne sudionike u tom zločinu. Upravljači, konzuli i plemići bili su voljni radije pretrpjeti nemilu smrt nego u toj prilici napustiti svetu pravdu. Jedanaest uglednijih i biranijih iz pučkog sta leža, koji su priznali zločin, bace u teške okove, a od plemi ća samo Bivalda, sina Grgurova, de Botono, kojega smo spo menuli u početku našega gorkog prikaza, zajedno sa starijim sinom po imenu Grgurom odijeljeno zatvore u mračni za tvor. Pučani izgube pouzdanje, njihove se skupine rasprše, u narodu prestane mrmljanje, od straha svi stanu izjavljivati da su voljni mirovati pod brižnom obranom i zaštitom upravljača i plemića i pod njihovim okriljem, postanu mirni kao janjad iskazujući poštovanje prema plemićima i pri stanu da se podvrgnu volji upravljača. No veliki broj onih koji su bili pristali uz taj zločin potajno ostavi grad napustivši u velikoj žurbi svoj dom i neprijateljima potanko izloži ono što je izvršeno po zapo vijedi zadarskih plemića. Kad je otkrivena istina i postupak zlikovaca u tako strašnoj izdaji, na blagdan apostola Jako va, sina Zebedejeva, javno posred gradskog trga, gdje se bio sabrao čitav narod blagoslivljući Boga i svoga pastira koji je otkrio i iznio na javu tako strašnu zamisao, upravlja či grada, neometani nikakvim zaprekama, dadu onom pletniću zajedno sa sinom i dvojici od onih jedanaest biranijih pučana odrubiti glavu, četvoricu dadu oslijepiti, ostalima odrede kao kaznu trajan zatvor u okovima. Ti su naime
ominica quadam tertio viceno die Quintilis mensis, quam Iadertini benedictam dominicam dicunt, contigit, quod quidam rebelliones, qui ad hostes saltum fecerant, in quadam cymba iuxta littus ex Quirinali plaga urbis remigan tes, aliqui fideles patricie ex infimatum ordine sub specie fiduciae illos ad terram convocant. Quibus fide adhibita, iuxta littus applicarunt. Insurgunt quidam, qui in latibulis erant latitati, eos conspiratores, qui erant numero quinque, potenter ceperunt ac in ipsis manus iniecerunt, quos ad rectores civitatis captivatos conduxerunt. Post quos totum volgus est devalatum, nullus tanta audacia praecinctus, qui tueri a manibus Ulos attemptaret. Ex quibus conspiratoribus excussa veritatis origine sponte absque alicuius specia* eculei, quam plures participatores huius esse delicti exposuerunt. Eligere plus cupie bant praetores, consules ac generosi concives duram pati necem quam sancta iustitia in hoc casu per eos desistat. Undecim potentiores et elegantiores ex conditione vulgi con sentanei facinoris sub gravibus affixere compedibus ac inge nuum monos Bivaldum Gregorii de Botono, quem iuxta prin cipium nostri sarcosmos capitulo septimo recolimus nominas se, pariter cum seniori nato nomine Gregorium disiunctim tenebroso clauserunt ergastulo. Illi villi vires amittunt, disperguntur comitivae, cessat in populo murmur, quilibet pavore suffultus fatetur sub alis et tegimento regnatorum et nobilium et sinu velle qui escere mansuetique ut agniculi efficiuntur, venerantur inge nuum, assentiunt se adherere voluntati praetorum. Quam plurimi quidem, qui huic facinori consensum praebuerant, clam urbem reliquerunt propriumque habita culum multa deserunt celeritate, ea, quae nobilium Iadrae imperio exacta fuerant, hostibus singulariter indicarunt. Indagataque rei veritate modoque tam crudelis proditionis maleficorum, in festo Zebedei apostoli Iacobi in publico et medio foro civitatis, ubi universus convenerat populus Deum benedicens ac eorum pastorem, qui patefecit et tam enorme detexit putatum, absque alicuius impeditionis obstaculo il lum nobilem pariter cum filio binosque ex illis undecim ple-
D
102
D
103
kleti zavjerenici bili odlučili da onoga dana kad su zadovo ljili pravdu izvedu svoj strašan, pothvat, naime da neprija teljima označe neke od većih kula na sjevernoj strani grada i da otvore sva vrata kroz koja je imala ući mletačka vojska. Međutim, po odobrenju Božje volje nisu mogli uspjeti ni u jednom ni u drugom naumu. KAKO MLEČANI, USPRKOS OBEĆANJU DANOM POD ZAKLETVOM, MUCE I ZLOSTAVLJAJU ZADRANE aposljetku, dana 23. posljednjeg mjeseca u godini kape tani koji su zamjenjivali kneza, na zvuk zvona (kako je bio običaj) sazovu Veliko vijeće. Tu svi vijećnici, dodir nuvši rukom Sv. pismo, izjave da će se trajno pridržavati onoga što su obećali. Na sličan način slijedećeg jutra svi pu čani u velikoj loži na trgu potyrde pod zakletvom to isto. I dok su tako građani nekoliko dana bili u najvećem strahu, eto iznenada, naime 24. siječnja, izađe proglas kapetana da se sve oružje građana ima popisati i ujedno oduzeti. Još to nije bilo ni izvršeno, kad kao udar groma dođe duždev na log da pedeset biranijih i odličnijih građana mora hitno doći u Mletke, tako da s mjesta koje im bude određeno 27. siječ nja krenu put Mletaka u galijama.........................Kako li su brzo Mlečani prekršili zakletvu kao da žive u bezakonju po ... put K ald ejaca!................................................ Za zaštitu grada bi određeno 400 pješaka i 200 konjanika da bi neprekidno mogli čuvati grad od napadaja. Također budu porušene obje utvrde a nastambe uz njih sravnjene sa zemljom. Opskrbe grad živežom i drvom za slučaj da u gra du dođe do meteža. Kad je svanuo 18. ožujka, ostalim plemićima koje je dao grad Zadar i koji su boravili u Mlecima, pridruže još dese toricu plemića da se ispuni broj 60. Određeni su istim po stupkom Mlečana kao ona pedesetorica.
N
104
beiatis elegantioribus idem praetores iusserunt decolari, quatuor ex illis lumine privari et reliquos sub perpetuis compedibus pronuntiarunt cruciari. Tale enim crudele com missum ipsi iniqui conceptores decreverant effectui perdu cere et illo die, quo iustitiam compleverunt, aliquas ex tur ribus maioribus sitis ex boreali plaga urbis hostibus desig nare ianuasque civitatis, per quas Venetorum exercitus civi tatem ingredi debebat, reserare. Sed nutu permittente divino, nec isto nec illo gaudere potuerunt intentu. QUOMODO VENETI CRUCIANT IADERTINOS CUM MOLESTATIONE, NON OBSTANTE EORUM SPONSIONIS IURAMENTO enique die vicesimo tertio ultimi mensis memorati capitanei, qui vicem gerebant rectoris, grande consilium ad campanae sonum (ut moris erat) fecerunt, in quo omnes consiliarii tactis corporaliter Scripturis, quam compromise rant, inviolabiliter in perpetuum observabunt. Similique modo mane facto universi plebeiati in logia maiori in fora sita firmaverunt sacramentaliter. Et cum sic per aliquot dies sed in maximo persistissent tremore dicti concives, et ecce repente, scilicet in Kalendas nono Februarii exiit edic tum a capitaneis, ut universa civium arma describerentur,, pariter et auferantur. Nec non haec dum perfecta erant, et ecce aliud mandatum ducale intonuit quinquaginta elegantiores ac nobiliores cives Venetias debere celeriter adire, qui sexto Kalendas Februarii ad locum eis constitutum suum iter in galeis Venetorum arriperent....................... Quam cito iuramentum ipsi Veneti infringerunt, ac si sine lege, ut Caldei, vitam ducerent!........................................................... Deputantur in urbis custodiam peditum quatuor centum equitumque duo, qui continuis dietis civitatem valeant ab obstantibus tueri. Praecipitantur etiam utraque sticata atque eorum tabernacula in ruinam destruuntur fulciuntque civi tatem annona et lignamine, si necesse foret in civitate exer cendum. Et adveniente die octavo decimo Martii mensis denarios nobiles a civitate Iadrae ablatis reliquis nobilibus Venetiis quiescentibus associarunt, ut numerus sexagenarius adimpletus fuisset. Qui eodem tractatu Venetorum prout illi quinquaginta deputati sunt.
D
105
XVIII
XVIII
ZAGREBAČKI BISKUP IVAN IZOPCUJE GRAĐANE GRAĐA NA BRDU GRADCU
JOHANNES, EPISCOPUS ZAGRABIENSIS, CIVES OPPIDI MONTIS GRECENSIS EXCOMMUNICAT
ako je opće poznato i jasno kao dan, već prije, naime u nedjelju prije blagdana blaženog Tome apostola, za jednica, tj. puk i općina grada na brdu Gradcu dogovoriše se i na glas zvona javno i pod razvijenim barjacima oruža nom rukom neprijateljski se spustiše iz grada na brdu Gradcu pa provališe na naš zagrebački Kaptol zločinački, na prijevaru i izdajnički kao obični razbojnici, otimači i pustošitelji. Među njima su bili dolje navedeni ljudi, građani gra da na brdu Gradcu. Iz kurija gospode iz zagrebačkoga kap tola, Paše braće, i drugih prebendara naše zagrebačke crkve nasilno opljačkaše sve blago koje je u njima bilo pa ga uze še sa sobom i kao pljačku i plijen odniješe u grad na brdu Gradcu. Ne zadovoljivši se drugim zlodjelima, gomilali su opa čine na opačine pa same kurije gospode iz kaptola, naše bra će, iz kojih su tako bili opljačkali sve blago, zapališe, sažegoše i do temelja vatrom uništiše. Kao odvratni odmetnici od svete kršćanske vjere oni se također, želeći poniziti vlast svete matere crkve, nisu žacali staviti svoje svetogrdne ruke na papinska pisma i, strgnuvši s njih pečate, nogama ih ga ziti i naposljetku zapaliti. Jednako su postupali sa svim is pravama na koje su se god namjerili. I različite crkvene knjige, koje su bile kod naše braće radi nauke, knjige mi sala i brevijara i druge veoma vrijedne ugrabiše kao plijen i pljačku i odnesoše sa sobom služeći se njima za svoju sve togrdnu upotrebu na veliku štetu i gubitak svoga spasenja. Ne zadovoljivši se ni tim zlodjelima, već dodajući go rem najgore, navališe na dvor ili palaču, gdje mi obično sta nujemo, hoteći na sličan način opljačkati sve blago koje je bilo u tom dvoru ili palači i naposljetku potpaliti je vatrom i uništiti. Bili bi doista izveli svoj prokleti i pogubni naum da nije bilo velikog mnoštva naših pouzdanika koji su tu palaču obranili od njihove proklete i pogubne navale. Ipak jednoga našeg pouzdanika, sina našega zagrebačkog dvor-
ane pridem per facti notorietatem et luce clarius scilicet die dominica proxima ante festum beati Thome apostoli S universitas, populus et commune opidi montis Grecensis communicato consilio, ad sonum campane, publice, vexillis erectis, hostiliter manu armata de opido montis Grecensis descendendo in nostrum Capitulum Zagrabiense irruerunt nequiter, dolose, proditorie, tanquam publici latrones, spo liatores, depopulatores, inter quos fuerunt infrascripti ho mines, cives de opido montis Grecensis, et curias dominorum de capitulo Zagrabiensi, fratrum nostrorum, et aliorum prebendariorum ecclesie nostre Zagrabiensis bonis omnibus in ipsis curiis existentibus per violenciam spoliarunt et bona in ipsis curiis existencia acceperunt et ipsa bona ad ipsum opidum montis Grecensis secum in predam et in spolium deportarunt. Et aliis malis non contenti, mala malis accumulando ipsas curias dominorum de capitulo, fratrum nostrorum, sic per ipsos bonis omnibus spoliatas incenderunt, decremarunt et funditus combusserunt. Et ipsi iidem tanquam sancte christiane religionis detestabiles apostate in vilipendium clavium sancte matris ecclesie non fuerunt veriti manus sa crilegas in litteras papales mittere et, de eisdem detractis bullis, ipsas litteras pedibus conculcare et insuper igne ac cendere, eodem modo de processibus quibuscumque per eosdem repertis agentes; libros eciam ecclesiasticos diver sos, qui apud ipsos fratres nostros pretextu studii fuissent, et libros tam missalium, quam breviariorum et aliorum magni valoris in predam et rapinam committentes rapuerunt et secum asportaverunt in usus sacrilegos ipsorum conver tendo, in sue salutis dispendium non modicum et iacturam. Hiis eciam malis non contenti, pessima peioribus adicientes in curiam seu palacium solite nostre habitacionis irruerunt, volentes ipsum similiter bonis omnibus in ipso palacio seu curia existentibus spoliare et demum ipsum
106
107
K
skog župana, koji je sudjelovao u obrani spomenutog dvora, teško raniše uz veliko prolijevanje krvi. Ne zadovoljivši se ni tim zlodjelima, nego težeći za još gorima, navališe na našu zagrebačku crkvu sv. Stjepana kra lja. Htjeli su opljačkati iz te crkve dragocjenosti, svete mo ći, odjeću i drugo blago koje se tu nalazilo, pa da nisu glav na i druga vrata crkve bila čvrsta, bili bi izveli svoj proklet* i pogubni naum. Kad su vidjeli da tu crkvu ne mogu opljač kati, sasuše ha nju svu silu strijela, od kojih neke ostadoše zabodene na samoj crkvi pa su ondje i sada. Ne zadovoljivši se ni time, uhvatiše, istukoše i izraniše uz silno prolijevanje krvi dva gospodina iz zagrebačkoga kaptola, našu braću, naime gospodina Hinka, kapelana kra ljevskog veličanstva, kanonika naše zagrebačke crkve i arhiđakona čazmanskoga, i gospodina Nikolu iz Pečuha, također kanonika naše zagrebačke crkve, dok su se ostala gospoda iz kaptola, naša braća, od straha pred smrću, napustivši sve svoje blago, bijegom spasila. Ne zadovoljivši se ni tim zlodjelima, ispališe iz lumbarda silu hitaca na sam zagrebački Kaptol i osobito na našu za grebačku crkvu, naime na crkvu sv. Stjepana kralja. To se mora nazvati prije djelom pogana i Turaka negoli kršćana. Osim toga počiniše mnogo drugih užasnih, nečuvenih, od vratnih i kletih zlodjela koja bi bilo predugo pojedinačno nabrajati. A koliko je i kako velikih dobročinstava primila u prošla vremena ta njihova zajednica, naime narod, općina i sami građani, od naše zagrebačke crkve, njezinih prelata i gospode iz kaptola, naše braće, i kako su u prošla vremena svi oni veoma Ijubezno bili odgojeni mlijekom i pretilinom te crkve! Sve to što je počinila ta zajednica, naime narod ili opći na, preko svojih građana tako je, kažu, javno, poznato i oče vidno da se ne može prikrivati nikakvim izmotavanjem. Zbog toga nema sumnje da su zaslužili kaznu izopćenja za svetogrđe.
succendere igne et cremare, et ipsorum dampnatum et re probatum propositum implevissent, nisi familiarium nostro rum, qui ipsum palacium ab ipsorum dampnato et reprobo inpetu defenderunt, copia fuisset; sed nichilominus unum familiarem nostrum, filium comitis curie nostre Zagrabiensis, qui in defensione predicte curie erat, graviter et cum -magna effusione sanguinis vulnerarunt. Hiis eciam malis non contenti, ad peiora aspirantes, in ecclesiam nostram Zagrabiensem sancti regis Stephani irTuendo, ipsam ecclesiam volebant thesauro et reliquiis, paramentis et aliis bonis in ipsa ecclesia existentibus spoliare,
A vama skupno i pojedinačno, svima opatima, priorima, gvardijanima, župnicima, spomenutim upraviteljima crkava ili vašim zamjenicima, na temelju svete poslušnosti i pod kaznom izopćenja strogo naređujući nalažemo da svake ne-
Hiis eciam malis non contenti, eciam in ipsum capitulum Zagrabiense et maxime contra ecclesiam nostram Zagrabien sem, videlicet sancti regis Stephani, bombardas quam plu rimas fulminarunt, que paganorum et Tureorum pocius quam Christianorum debent opera nuncupari. Insuper multa alia enormia scelera inaudita, detestabilia et nefandissima perpetrarunt, que enarrare singula longum esset, quot et quanta beneficia ab ipsa ecclesia nostra Zagrabiensi et a prelatis ipsius ecclesie et a dominis de capitulo Zagrabiensi, fratribus nostris, ipsa universitas, populus, commune et ipsi cives receperunt temporibus retroactis et qualiter ipsi fue runt de lacte, pinguedine ipsius ecclesie cum magna dileccione retroactis temporibus educati. Que omnia per ipsam universitatem, populum seu com mune, per ipsos cives perpetrata dicuntur esse publica.
108
109
djelje i blagdana za svečanog misnog obreda, kad se mnoš tvo naroda sakupi na službi Božjoj, u svojim crkvama javno proglasite da su niženavedeni građani izopćeni i da naredite da ih se svi kao izopćenih klone dok ne zasluže milost dproštenja. Osim toga neka se nitko od vas niti drugi koji kape lan ili svećenik ne usudi i ne drzne služiti službu Božju u gradu na brdu Gradcu ili u njegovim podgrađima, jer su pod prokletstvom. Latit ćemo se i još težih mjera protiv njih, kako nam se bude činilo probitačnim i kako to zahtijeva i traži pravo. Dano u Zagrebu, u ponedjeljak po Bogojavljenju, godi ne Gospodnje 1397. Osim br. VII (prev. Josip Barač), sve tekstove iz latiniteta 9—14. st. preveo Veljko Gortan.
110
notoria et manifesta taliter, quod nulla possunt tergiversacione celari, propter quod non est dubium eos excommunicacionis et sacrilegii penam incurrisse. Vobis quoque universis et singulis abbatibus, prioribus, gardianis, plebanis et ecclesiarum rectoribus supradictis seu eorum loca tenentibus in virtute sancte obediencie et sub excommunicacionis pena districte precipiendo mandamus, quatenus singulis diebus dominicis ac festivis infra mis sarum sollempnia, dum multitudo populi convenerit ad di vina, ipsos infrascriptos cives in ecclesiis vestris excommunicatos publice denuncietis, mandantes eos ut excommunicatos ab omnibus evitari, donec meruerint graciam apsolucionis obtineri. Insuper nullus vestrum neque aliquis alius cappellanus seu sacerdos in ipso opido montis Grecensis vel eius suburbiis, tanquam suppositis interdicto, audeat vel presumat divina celebrare; ad graviora eciam contra ipsos procedemus, prout nobis videbitur expedire et prout iuris racio postulat et requirit. Datum Zagrabie, feria secunda proxima post festum Epiphanie domini. Anno eiusdem millesimo trecentesimo nonagesimo septimo.
II PISCI 15. I 16. STOLJEĆA A U C T O R E S SAEC. XV ET XVI
$
Hrvatski latinisti I
J U R A J ŠIŽG O R IĆ G E O R G IU S S IS G O R E U S (15. st.)
širokom krugu humanista koji su u 15. stoljeću djelo vali u Šibeniku Šižgoriću pripada prvo mjesto. Taj pjesnik, koji je svojem imenu s ponosom dodavao Sibenicensis Dalmata, bio je potomak stare plemićke obitelji. Kao svećenik studirao je u Padovi pravo i postigao doktorsku čast; bio je uvažen član šibenskog kaptola i vikar dvojice šibenskih biskupa, Luke Tolentića i Franje Quirinija. Iako je svojom latinskom poezijom stekao velik ugled i izvan uže domovine, u Šibeniku, gdje je pretežno živio, nije ga pratila sreća. Morao se boriti protiv moćnih protivnika tako da je čak izgubio i svoje zakonito naslijeđeno imanje. Na svoj gor ki udes najviše se tuži u autobiografskoj elegiji, upravljenoj teologu šimunu Divniću, svome sugrađaninu, ali tužnih alu zija na to ima i u drugim pjesmama. Za života objavio je samo jedno djelo, i to u Mlecima 1477. pjesničku zbirku Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama), u kojoj je uz tipične humanističke teme iz antike našla odraza i suvremena stvar nost, osobito u elegiji De Sibenicensis agri vastatione. U rukopisnom proznom djelcu De situ Illyriae et civita te Sibenici (O smještaju Ilirije i o erađu Šibeniku ) sa mno go ljubavi opisuje svoj rodni kraj. Posebnu pažnju zaslužuje zanos kojim on, iako izraziti humanist, u tom djelu uzdiže narodne pjesme i poslovice iznad najboljih antičkih umotvora. Velika je šteta što je netragom nestala zbirka narodnih poslovica koje je zajedno s prijateljem Ivanom Naplavićem preveo na latinski. U rukopisu je ostavio i zbirku od 16 pjesama u safičkoj strofi, koju antičku strofu često nalazimo i u njegovoj tiska noj zbirci. Uz posvetnu poslanicu šibenskom knezu Antoniju Calbo tu je 13 himni apostolima i dvije pjesme uperene pro-
U
117
tiv nekog domaćeg neprijatelja, nad kojim je, kako sam po nosno ističe, konačno iznio pobjedu. Obično mu se pripisuje i nesačuvano djelo na talijan skom jeziku pod naslovom Delle piti nobili prerogative di Sebenico (O najznamenitijim prednostima Šibenika). Sma tram da su krivo protumačene riječi opata Alberta Fortisa, koji u svom poznatom djelu Viaggio in Dalmazia (Putovanje po Dalmaciji) spominje kako nije mogao doći do neizdana Šižgorićeva djela che trattava delle piU nobili prerogative di Sebenico (koje je radilo o najznamenitijim prednostima Šibenika). Kako je upravo to glavni sadržaj njegova latin skog djela o Šibeniku, držim da je Fortis govorio o tom djelu. Kao humanistički pjesnik Šižgorić je u svojim pjesma ma obrađivao antičke mitološke motive, ali se u njima mno go snažnije odražava sredina u kojoj pjesnik živi i suvreme ni događaji. Općenito, on je pjesnik profinjene duše s izra zito m s k lo n o šć u .p rem a tu r o b n o m , e le g ič k o m tn n n . N je g o v i
stihovi odišu iskrenim, proživljenim pjesničkim osjećanjem izraženim adekvatnim pjesničkim izrazom. Po tadašnjem običaju Šižgorić je u svoju pjesničku zbirku uvrstio i nekoliko sebi upravljenih pisama. Jedno je od njih napisao mladi Marko Marulić koji mu izriče svoje divljenje i nudi mu iskreno prijateljstvo. U pjesmi Deprecationes pro triumpho (Molbe za pobje du) iz već spomenute zbirke od 16 pjesama u safičkoj strofi pjesnik kaže: Lusimus claudum celeremque iambum (Pjevao sam holijambe i hitre jambe). Međutim, u čitavoj njegovoj sačuvanoj pjesničkoj ostavštini, koliko tiskanoj, toliko rukopisnoj, susrećemo samo elegijske distihe, safičku strofu i falečke hendekasilahe.- Iz foga možemo s pravom zaključiti da je do nas došao samo dio njegova pjesničkog stvaralaštva. Da je šižgorićevo prozno djelo De situ Illyriae et civita te Sibenici, iako neobjavljeno tiskom, bilo poznato i cijenje no u književnim krugovima Dalmacije, najbolje nam potvr đuje činjenica što je poslužilo kao uzor Pribojeviću za go vor De origine successibusque Slavorum. To se očituje u izboru i rasporedu građe i u podudaranju citata iz antičkih pisaca. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA JVRJA ŠIŽGORICA Elegiarum et carminum libri tres, Venellis 1477. De situ Illyriae et civitate Sibenici, izdao M. šrepel u Građi 2, Zagreb 1899. Neobjavljena zbirka Šiigoričevih latinskih pjesama, izdao V. Gortan u Građi 28, Zagreb 1962. Elegiae et carmina (Elegije i pjesme), tekst priredio V. Gortan, u izboru preveo i uvod napisao N. šop. Hrvatski latinisti 6, JAZU, Zagreb 1966. LITERATURA O JURJU ŠIZGORIĆU M. Šrepel: Humanist šižgorić, Rad 138, Zagreb 1899. 1. Torbarina: Juraj šižgorić, humanist XV vijeka, Nova Evropa 25, Zagreb 1932. V. Gortan: Je li humanist Juraj šižgorić napisao djelo »Delle piu nobili prerogative di Sebenico«? Živa Antika VIII 1, Skopje V. Gortan: Juraj šižgorić i Vinko Pribojević, Filologija 2, Zagreb 1959. V. Gortan: Neobjavljena zbirka šižgorićevih latinskih pjesama u safičkoj strofi, Živa Antika, IX 1—2, Skopje 1959. V. Gortan: Autobiografski podaci u poeziji Jurja šižgorića, Živa Antika X 1—2, Skopje 1960. A. šupuk: šibenčanin Juraj šižgorić, Šibenik 1963. V. G.
E L E G I JE I P J E S M E
E L E G I A E ET C A R M I N A
I
I
JADI MOJE MUZE
DE MUSAE LUCTIBUS
olna mi bijaše Muza i plačljivih tužbaljki puna. Ali n& plač je nju moja potaknula kob. Nosila ona je plašt od boje sav zamračen crne. Kao kad Hektoru svom iđaše sestra na grdb. I neprestance je Muza plave si čupala vlasi. Isto ko Ana uz t&j složene lomače plam. Jecavoj njoj su stalno te oči se mutile sjajne. Kao djevi» kad svet vidje Hipčlita hum. Muza žalosna moja aonijsko napusti kolo, Leđnim po stijenama svoj bolni izvijajuć poj, Uzdasi tajni su često se tužnim odavali glasom što ga u isti je mah vraćao odjeka jek. Kada god božica uzdahne, opet i jeka joj opet Uzvrati isti u tren, bol toliki je njen.
B
5
10
usa mihi fuerat lachrymosis plena querellis, materiam Musae sed mea fata dabant. Portabat tunicam pullo mea Musa colore, quam soror Hectoreo detulit in tumulo. Et semper croceos lacerabat Musa capillos, fecit ut in ficto protinus Anna rogo. Illa gemens nitidos turbabat semper ocellos, sicut in Hypoliti funere virgo sacri. Liquerat Aonias tristis mea Musa choreas montibus in rigidis carmina moesta canens. Intima saepe dabant moestas suspiria voces et repetens missos reddidit echo sonos. Cum dea suspirat, repetens suspirat et echo, echo simul tanti plena doloris erat.
M 5
10
1 Djevičanskoj božici lova Artemidi-Dijani, kojoj je Hipolit bio miljenik
120
121
II
II
ELEGIJA O SMRTI DVOJICE BRACE
ELEGIA DE DUORUM OBITU FRATRUM
voju na pretešku kob, jer sudba je nesretna moja, Dižem svoj vapajni glas, Jupitre svemoćni, čuj: S Bijesna sudbina me nanovo očajnim napade bolom, 5
10
15
20
25
Survav u moju se grud, razdire teški me jad. Pritištu suze me sada, što teku iz srca mi tužnog, Žalosne obraze, gle, rastače plačljiva kap. Zlosretna hrana je moja i zlosretan darak mi Jakhov, Isto i cijelu mi noć zlokoban, tmuran je san. Nigdje mi bijednome mira i teret odasvud me tišti, Pođem li gdjegod u mir, naiđem svuda na bdl. Ako li latim se kvrgastih svežnjeva svetoga prava, Okove kušajuć strest, samo još navabim jad. Ako li verze bukolične čitam, pastirske pjesme, Tužni, Mellbeju, plač spriječiti ne možeš moj. Bojeve štijuć pjevača, što Mantova sretna ga rodi,2 Bol Didone i jad Prijamov strese me sveg. Čitajuć opet Nazona, što prognan je Tužbaljke pjevo, Pjevo sam zajedno s njim, ali i tugujuć s njim. Zapušten tražim poljane gdje mogu se stišati boli, Tražim i zlaćani klas, čokota rumeni grozd. Plodovi stabla i ljubice s njim i perunike cvijeće, Zatim i makov cvijet melem mi bijahu čest. Tako sve ovo promatrah, a grlica s lisnatog brijesta Odmah iz kljuna svog plačljiv odavaše glas. Rane, iz bijednog što srca selo ih uklanja blago. Lakšim ne učini sad grlice žalobni guk.
ata mihi nimium quia sunt mihi fata sinistra, maxime divorum Iuppiter, ipse queror. Insequitur me sceva novo fortuna dolore, me dolor inclusus pectore dilacerat. Meque premunt lachrymae moesto de corde fluentes et macerat tristes flebilis unda genas. Est cibus infoelix, infoelix munus Iacchi necnon infoelix est mihi nocte sopor. Est misero mihi nulla quies, labor undique nobis et, quocunque fugam torqueo, moeror adest. Si capio sacri nodosa volumina iuris, solvere conanti vincula moeror adest. Si lego buccolicos pastorum carmina ludos, tu, Melibee, querens demere moesta negas. Arma legens vatis, genuit quem Mantua foelix, Didonis, Priami meque querella premit. Nasonem repetens, exui qui tristia lusit, cantabam secum, sed pariterque dolens. Squalidus arva peto et minuentia prata dolores, flava seges Cereris vitis et ipsa iuvat. Arborei fructus, violae cum flore hiacynthi flosque papavereus saepe levamen erant. Talia cernebam, frondosa turtur ab ulmo extemplo querulos prebuit ore sonos. Vulnera, quae misero demebant pectore campi, turtur amara gemens non leviora dedit.
F 5
10
15
20
25
* Vergilija 122
123
30
35
40
45
50
55
60
Jecati iz grla nemoj prestati, grlice tužna. Posvuda rasut je cm pređe mi životne splet. Pjesmu žalostivu moju, o, pjevati s tobom ću skupa, Iznijeti sve ću što mog bola je uzročnik ljut. Uzrokom žalosti moje sudbina je dušmanski knita. Svoju ja proklinjem kob koja me tjera u plač. Ista na mene Sudba od mladih još udara dana. Napada, stežuć mi vrat pod svoj krilati hod. Koja li zla pretrpjeh i koje sad bolove trpim. Ako li sjetim se tog, svisnut ću uništen sav. O kad bi jecajem ovim završila ljeta se moja, Sretan bih bio što smrt smlavi tolika mi zla. Niti bih žalio tebe toliko, moj umrli brate, Koji si Jakobom zvan tada dok bio si živ. Niti bih žalio tebe zbog zlokobne propasti tvoje, Nikola, brate mi drag, srca polovico mog. Jedan još nije ni dvaput po deset navršio ljeta. Nesretni Jakob mi pak mlađi bijaše brat. Stariji istom je dvadeset godina im6 i prvu Tekao kad ga u smrt nesretna obori kob. Podneblja vlažno je vrijeme povrijedilo mlađeg mi brata. Koga je nenadno ljut odnio pomora val. Nesretni stariji bratac od krvave pogibe rane, Braneći zavičaj drag, boreći za svoj se dom. Tako sudbinom, ja ostah bez njih, bez očiju svojih, Tako žića mi mog propade najdraže sve. Tako ja ostadoh sam, bez udjela glavne mi snage, Cijeloga vijeka ću svog na taj pomišljati jad. Ali to trajat će kratko, Suđaje će prekinut brzo Žića mi bijednoga nit ako se požuri kob. Jer ko Nioba bih žalosna inače morao stijenom Postati, ii’ će mi pjev biti Alkionin plač, Ili ću uzdisat stalno, ko i ti, grlice tužna, Kada me bozi i kob u tvoj preobraze lik.
124
30
35
40
45
50
55
60
Gutture ne cesses gemere, o tristissima turtur, sunt passim vite stammina nigra mee. Cantabo tecum pariter miserabile carmen et que sit referam causa doloris ego. Causa mei nimium fors est adversa doloris, causa mei fletus fata severa, queror. In me fors teneris eadem quid scevit ab annis? Insequitur volucri sub pede colla tenens. Quae mala sim passus, quos nunc patiorque dolores, nimpar ego, ingenio si memorabo meo. Atque utinam nostros singultus clauderet annos, gauderem extinctis tot mihi morte malis. Nec te plorassem tantum, mihi frater adempte, cui Iacobo vite tempore nomen ei*at. Nec gemerem ipse tuo fatali funere, frater, dimidium cordis, mi Nicolae, mei. Alter bis denos nondum perfecerat annos, me minor infoelix ipse Iacobus erat. Lustra duo, qui maior erat, geminavit et imum addidit infoelix, cum periturus erat. Temperies celi viciarat amara minorem, tabida quem subito perdidit ipsa lues. Infoelix cecidit crudeli vulnere maior pro patria pugnans, pro laribusque suis. Sic geminis fato, geminis orbatus ocellis, sic periit nostrae maxima pars animae. Sicve superstes ero nostri sine parte vigoris, me miserum referam tempus in omne meum. Sed breve tempus erit, rumpent cito fila sorores, si non cessabunt impia fata, queror. Nam Niobes formam lachrymosi summere saxi cogor et alcionum carmine saepe queri, Sive tuos gemitus imitabor, turtur amara, mutatus fato numinibusque poli.
125
III
III
BRATU GRANDINU DUBROVČANINU
AD FRATREM GRANDINUM RAGUSIENSEM
sjećaš, brate Grandine, strelice ljubavnog žara. O Često od bjesnila tog srljati moraš u smrt. Ne znam ti razloga tome, al’ vjerujem, bjesnilu tome 5
10
15
20
Uzrokom djevojka bje, djevojka uzrokom bje, Kojoj na usnama sjedi Kupido što strijelama vitla Grubo i ranjava sveđ mekušna srdašca sva. Tebe raspaljuje djeva i snježnom bjelinom svog vrata, Pali i usnama što rujne kd ražin su cvijet. Dušu ti obuzmu cijelu i očice blistave njene, Mami te počesto put zlaćana njezina vlas. Zbog nje oklijevati nećeš i suze da prolijevaš pljuskom. Samo da uzmogneš tim zamke joj postavit splet. Ali tebi ni voda što sputana ledom je hladnim Ne škodi, niti pak bijel nogama hladnima mraz, Niti pak smeta ti voda, nit’ blistave gromade snijega. Samo da savladaš tu draganu, postigneš cilj; Najposlije ne bi oklijevd ni samim se zaklati nožem. Samo da domogneš ti svoje se dragane već. Budeš li uporan ti, pobijedit ćeš djevojku tvrdu, Hrabre duhove, čuj, pčmoć i Venera zna.
126
elia Cupidinei sentis. Grandine, furoris, cogeris et tanto saepe furore mori. Nescio quid causae, sed tanti, credo, furoris causa puella fuit, causa puella fuit, Cuius in ore sedet contorquens tella Cupido duras et aspectu mollia corda ferit. Urit te nivea mollis cervice puella, urunt purpureis proxima labra rosis. Corripiunt animum nitidi cementis ocelli, laederis aurata saepius ipse coma. Pro qua non dubitas imbres tolerare cadentes, dummodo tu ponas insidias dominae. Sed tibi nec glacies gelido constricta liquore nec nocet algenti cana pruina pedi, Nec laedunt latices te candida frusta nivales, dummodo tu dominam flectere posse pares; Denique non dubitas ferro iugularier ipso, dummodo tu domina iam potiare tua. Si perges, duram vinces. Grandine, puellam. Audaces animos et Venus ipsa iuvat.
T 5
10
15
20
IV
IV
NARCISOV EPITAF
NARCISI EPITAPHIUM
on fere dire, sitis alta nunquam nec mihi fontis latices amoeni, N nempe Narcisi nocuere falsi
ije mi teška žeđ duboka nikad, ni mlazovi izvora ugodnog nisu mi škodili, ni narcisi lažni, nego baš lice.
N
5
10
sed mihi vultus. 5
Samog dok lik obuzima me nježni, zaželjeh cjelov od njega, al’ otkle poljubac dobih sžt dna, za varavom ljubavlju buknuh. Ne tišti me, dakle, sada uma crna, nego cvijet me zatvara što moje ime nosi,* procvjetavam uvijek i miriše moje proljećem tijelo.
10
Ipse dum forma capior tenella basium forme cupiens, sed unde osculum figo penitusque vano rumpor amore. Ergo non urna premor ipse foeda, flore sed claudor titulum ferente. Floreo semper redoletque nostrum vere cadaver.
* Prema mitu, Narcisa su nakon smrti bogovi pretvorili u •cvijet istog imena. 128
9
Hrvatski latinisti I
129
V
V
PJESNIKU RAFAELU ZOVENZONIJU PJESMA O TRSTU
AD RAPHAELEM ZOVENZONIUM POETAM
prsta pero mi potajno kliznu, i klizilo dok je, Srce u isti je čas moje obuzimd san. Opazih, sanjajuć, kako pod prepunim jedrima plovim. Kako sad skakuće moj tršćanskim zalivom brod. Mornar je pjevo o moru, o valima Trsta mi ljupkog, Pjev6 o ribama što zaliv ih njeguje taj. Pjesme dok zamiro glas i dok jedra za katarku vežu, Uz vašu obalu, gle, sretno mi pristade splav. Ugledah, orošen tada od rosice preblagog sanka, Trst, na brežuljcima grad smješten i raštrkan svud. Čestiti Trste o grade, o zdravo, o zdravo mi, rekoh, I ti, junački moj narode, da si mi zdrav. Pobjedničku ja zemlju pod zvijezdama sretnim i dobrim Vidjeh, i mnogo još tog, vrijednog za veleban spjev. Radostan vidjeh, o Rafo, gdje krasne u voćnjaku rastu Kruške, i orah je tu, kupina rujna i dud, Žutike šljive također i trešnjina ugledah stabla. Pupoljak šipkov, taj lijep ukras za djevojčin lik. Vidjeh i jabuke one pod hladnom aT mekanom korom, Perzijske, s njima i svjež medenih smokava sok. Nemoj se čuditi, Rafo, što ovo istčdobno vidjeh. Premda u različnu dob svaka od voćaka zri. Polja prostranstvo se bujno pod zelenom pružalo travom Koju je katkada dah lahora njihao lak.
S
5
10
15
20
130
digito furtim calamus cadit ipse, cadente occupat et dulcis pectora nostra quies. Vidi ego dormitans plenis me currere velis et per Tergestes nave salire sinus. Navita Tergeste pelagus cantabat amoene et cecinit pisces, quos fovet ille sinus. Dum canit, aura fugit, dum ponunt carbasa malo, en tangit sospes littora nostra ratis. Vidi ego tunc madidus pergrati rore soporis Tergestam, que nam collibus alta sedet. »Urbs Tergesta decens, salve salveteque«, dixi, »vos quoque Martigene terque quaterque viri!« Ipse triumphantem foelici sydere terram vidi vel doctis multa canenda viris. Vidimus hortorum, Raphael, pulcherrima leti: Sunt pyra, sanguineo mora colore, nuces, Cerea pruna quidem; cerasos quoque vidimus omnes, grata puellarum punica mala genis, Vidimus et rigido, sed molli cortice mala persica vel ficus dente premente bonas. Nec, Raphael, stupeas: hec tempore imo vidi, quamvis diverso tempore cuncta vigent. Equora camporum viridi patuere capillo, quem ferit aspirans saepius aura levis.
E
5
10
15
20
131
25
30
35
40
Tamo se poljima klasovi prekrasna izgleda dižu, Od njih se zk tebe splet, rodna o Cerero, tka. Ondje opet u bujnosti jedri ti grozdovi zore. Iz njih, o Bakhuse moj, otače nektar se tvoj. Ovdje, na zelenoj krošnji, visoko ti masline rastu: To je mironosni tvoj, djevice Minervo, dar. Tu i sjenovit je gaj što vršcima oblake tiče. Borovi tu su i hrast, ive tu visoke struk. Vidio tu sam i stasite palme i tanane mirte. Vidjeh i pašnjake tu, stadima zalogaj drag. Seljanku vidjeh gdje siri, seljaka gdje jarčiće mlade Broji i ostalog svog stada odrasliji skup. Vidjeh i izvor, ko srebro mu mlaz, i kolibu vidjeh Koju je zaklanjo list lovorov, ružmarin, hrid. Okolo izvora svuda šarene pjevaju ptice, Na njem Pijeride sve, Drijade gasile žeđ. Dolaze k njemu i djevojke vaše, sve stasite, krasne. Ljiljan beruđi bijel, ružica rumeni cvijet.
Neki uz to pod ugodnim nadstorom sjenate bukve, Preslavni pjesniče moj, slavljahu učenih zbor: 45 Slavnog Homćra i onog iz Mantove pjesnika dičnog. Vještog Nazćna i s njim tebe, o Katule drag. Slavljahu tebe također, o preslavni pjesniče Rafo, Jer tvoj narod i dom slavu će p6 tebi steć. I dok su pjevali tako, ja se probudih i, evo, 50 Sve što sam sanjao sad složih u stihova sklad.
25
30
35
40
45
50
Hoc seges in campo surgit pulcherrima visu, unde corolla tibi texitur, alma Ceres. Hoc tumet in campo perpulchris uva racemis; nascitur hic nectar, candide Bacche, tuum. Hic florent olee ramis viridantibus alte, paciferum donum, virgo Minerva, tuum. Est nemus umbrosum, nebulis quod vertice certat: hic abies, quercus vel siler alta viret. Vidimus hic tenues cithisos, tenues quoque myrthos, vidimus hic toto pascua grata gregi. Rustica caseolos stringebat, rusticus edos coeperat et maius connumerare pecus. Argento similem vidi cum cespite fontem, quem claudit laurus, rosmaris atque silex. Hunc circum picte cantant Tergeste volucres, hoc sedant Driades Pyeridesque sitim. Huc veniunt vestre forma prestante puelle lilia seccantes purpureamque rosam. Preterea plures grato sub tegmine fagi cantabant doctos, clare poeta, viros: Meonidem et magnum, genuit quem Mantua, vatem, Nasonem doctum teque, Catulle, sacrum. Te quoque cantabant, Raphael clarissime vates, patria nam per te nomen habere cupit. Cunque ita cantarent, placidis sopor evolat alis visaque volventem scribere cogit amor.
* Vergilija 132
133
VI
VI
JURJU DIVNIĆU SIBENCANINU
AD GEORGIUM DIPHNYCUM SIBENICENSEM
ajviše će se Smirna Kamćnama radovat vječnim. Koje proslavlja svud Muzama odani zbor. Sretna će se i Mantova radovat pjesniku onom* Kom Kalićpa i Feb dadoše citare zvuk. Ne mislim da će me s velikog dara mog slaviti, Jure, S lire moje se, znam, ne vije veleban pjev. Ali ja tanko običavam pjevat o svojoj sudbini, Doista velika baš tužba na moju je kob. Doista, predraga štovanim znancima pjesma je moja Koju uz lire ja pjevam ii’ citare zvuk. Svakako zb6g toga učenoj mladeži poznat sam bio, Ne male ljubavi baš pjesma im dokazom bje. Premda me mnogi vršnjaci još nikada vidjeli nisu, Ipak su vidjeli svi mojih pjesama stih. Slave me pjesmom i šalju pjesme za uzdarje meni, Vrednija pjesme je riječ nego što Midin je dvor. Zemljak tvoj evo ti uzvraćam odanu, iskrenu hvalu Zk pjesme tvoje i tvoj citare ozbiljni zvuk. Ti Aonida si drugar, ti imenom dičiš se mojim, Uvijek miljenik ti najdraži duhu si mom. Učeni, Muze će spremno ti kosu ovjenčati vijencem Dičnim, i duhu tvom cjelove mnoge će dat. Ti si od mlade još dobi neprestano štovao Muzu, Ona će zato kroz svijet dići tvog imena glas.
N
5
10
15
20
* Vergiliju 134
axima perpetuis gaudebit Smyrna Camoenis, quas celebrat Musis dedita turba sacris. Et docto foelix gaudebit Mantua vate, cui cytharam Phoebus Calliopeque dedit. Non, puto, sic magno celebrabor munere, Gorgi, non sunt sublimis carmina nostra lyre. Carmine sed tenui soleo mea fata sonare, est quoque de fatis magna querella meis. Est quoque pergratum venerandis carmen amicis, quodque ego vel cythara vel cano saepe lyra. Notus ob hoc fueram studiose nempe iuvente, carmina non parvi pignus amoris erant. Quamvis me multi nunquam videre sodales, viderunt nostras attamen hique deas. Carmine me celebrant, mittunt pro munere carmen, nam superat carmen ditia regna Myde. Compatriota, tibi grates persolvo benignas proque tua cythara carminibusque tuis. Tu comes Aonidum, tu nostro nomine gaudes, tu semper nostre maxima pars anime. Musa tuum crinem grato, studiose, corymbo cinget et ingenio basia multa dabit. Tu Musam parvo semper veneratus ab evo, Musa tibi magnum nomen in orbe dabit.
M
5
10
15
20
135
25
Zdravo mi budi, o najljepši izđanče roda, o Jure-, Vjerno i imena mog sjeti se u svaki čas. Ili bar kol’ko se puta tvog imena sjete, o Jure, Tčliko puta i ti imena sjeti se mog.
136
25
Nobilium, valeas, soboles, pulcherrime Gorgi, et memor esto mei tempus in omne, precor. Vel quotiens tete tangent tua nomina, Gorgi, tu totiens nostri nominis esto memor!
137
VII
VII
ELEGIJA O PUSTOŠENJU ŠIBENSKOG POLJA
ELEGIA DE SIBENICENSIS AGRI VASTATIONE
jerovah da ću za tolikim zlima u mojemu žiću Napokon moći svoj mimo proživjeti vijek. Katkada nebo se tmušom navuče i vjetrina šiba, Katkada opet se njim sunčev rasprostire sjaj. Ne mijenja protivu mene sudbina te oštrice strijele; Zašto me bijednoga ti, usude, uvijeke treš? Vjerovah da ću već tananim pjesmu izvijati pjevom, Febe moj lijepi, što vijek Muzama mojim si sklon. Sada pak nanovo moram žalostive pjesme da pjevam, Na njih me vlastiti plač sili i nagoni moj. Ne znam za pjesnike meni sudbinom i nevoljom slične Koji izvijahu svoj u tužnim pjesmama poj. Delijo prekrasna, tebe je znalački opjevd Tibul, žaleć se da ga je sveđ ljubavni mučio žar. Premda taj pjesnikov jad izgarao ranom je teškom. Ipak u jadu je tom blažio ljubavni dah. Nazone, ti prognanik bez doma si bio, bez društva. Lišen i žene što drug žića ti bijaše sveg. Ovaj, o Nazone, bol sve druge je nadjačo bole, Ali ga sigurno sad moj nadjačava bol. Svoju prešućujem braću od samrti smlavljenu grozne. Koju uz bolan je glas moj oplakivao cvil.6 I spomenuv tek mnoge bole što tištahu mene, Zašto me, sudbino zla, propinješ stalno na križ? Jaoh, ne bugarim sada nad poljima očinskim, pustim I nad užasnim zlom štono ga kršćanin muž•
redebam post multa mei mala fata vigoris denique iam fatis vivere posse bonis. C Interdum celum nimbis agitatur et auris,
V
5
10
15
20
25
• Vidi pjesmu II. 138
5
10
15
20
25
interdum radiis ornat Apollo suis. Non mutat scaevas in me fortuna sagittas; me miserum semper, fors mala, quid crucias? Sapphica credebam iam leto condere cantu te, pulcher, Musis, Phoebe, favente meis. Nunc elegos iterum cogor cantare dolentes et premor, a! lacrimis protinus ipse meis. Non fato similes habeo, fortuna, poetas, qui cecinere elegos corde gemente malos. Delia, te cultus cantat, formosa, Tibullus et dolet ingratas semper habere faces. Non erat ille dolor vatis sine vulnere ceco, attamen ille dolor plenus amoris erat. Naso, pulsus eras patria cariturus, amicis, sollatio multo, coniuge et ipse tua. Ille dolor cunctos vincebat, Naso, dolores, quem vincit certe nunc meus iste dolor. Praetereo fratres crudeli morte peremptos, quos flevit misero nostra querella sono, Et taceo multos, qui me pressere, dolores; me miserum semper, fors meda, quid crucias? Hei mihi, nunc doleo patrios vastarier agros factaque christicolis maxima probra viris. 139
30
35
40
45
50
55
60
65
Snosi; to moja je bol i uzrok mi velike tuge. Mog je bugarenja jek jači no tužbaljke spjev. Pleme svim ljudima mrsko na čitavoj kugli zemaljskoj Bio je Turaka taj kleti i podmukli rod. Živi taj narod po onom Muhameda zakonu kletom. Odan Koranu je svom, vjeruje ii njega sav. Ipak taj rod si dopušta požudu ovu iT onu: Hudu za ženama strast, iT za mladićima žud. Zakon im uvijeke brani uživanje kapljice žarke, Ipak se često taj soj povali po tlima pjan. Zakon toj gomili brani da svinjom se nečistom hrani. Ali od krmeta ta gadnija rulja je sva Odana svinjskom, i divlje to pleme je odano ratu, Ufanje sve mu je štit, sječivo, strijela i konj. Dušmansko pleme to pregnu da uništi zakone svete što ih na zemlji je svim izbranim stvorio Bog. Tužim se kako je moćnik osvojio stari grad Bizant, Kako li krvlju je on grčko poprskao tlo. Podmukli Turčin je jošte i lezboske svladao kule. Mnoge i zemlje pod tvrd jaram je sputao svoj. Nedavno on je i bezbrojno brodovlje natisno morem. Koliko nije ni Kserks poveo na Grke kralj. Bombama tukd je visoko ziđe Aulide te ga Skršio, krbz cio grad potokom potekla krv. Kada nabrajat bih stao kolike je gradove, zemlje Slistio, ne bi mi spjev dostajd ni cio dan. Turčin ovamo stiže da naša pustoši polja, Hiteć da šibensku moć skrši i uništi svu. S visoke kule promatrah pobjesnjele Turke i njihov NS mladež domaću gnjev, n& ljude domaće bijes. Gledajuć često se čuđah brzini njihovih konja, Prijetnji kopdlja i tom lukavstvu dušmana zlog. Gledah i crvene njihove zastave, vijane vjetrom, Počesto spazih i bijel mčd njima vuko se stijeg. Prekrasna mladež je hrabreno nosila mače i štite. Boreći za svoj se dom, zavičaj braneći svoj. U pomoć ujedno skoči i seoska s praćkama čeljad. Nađe se prisutan tu vojak, sa strijelama, stran. Zemljak se boraše, al' se i dušmanin borio ljuto. Mnogih rana je sijek Turčin zadbbio tad. 140
30
35
40
45
50
55
60
65
Ista mei luctus et magni causa doloris, et superat querulos nostra querella modos. Est genus invisum cunctis in partibus orbis, Tureorum semper perfida turba fuit. Vivit et hic populus Maomethis lege nephanda, gens Alcorano credit et ipsa suo. Est tamen huic generi fas ille vel ille cupido, fas Veneris crimen, fas Ganymedis amor. Lex vetat his semper ferventis pocula Bacchi, saepe tamen vino turba sepulta iacet. Lex data, ne porcis utatur turba prophanis, foedior est porcis Turchia turba tamen. Dedita perpetuo et scevo gens dedita bello, unica spes ferrum, parmula, cuspis, equus. Gens inimica sacras ardescit perdere leges, quas Deus electis fixit in orbe suis. Conqueror, antiquam vicit Bizantion urbem, foedavit Graiam sanguine Tureus humum. Lesboas Tureus superavit perfidus arces, plurima sub diro continet arva iugo. Nuper et innumeram conflaverat equore classem, qualem non Xerxes duxerat in Danaos. Pugnavit bombis et muros Aulidis altos fregit et in tota profluit urbe eruor. Dicere si vellem, quot vicit regna, quot urbes, deficeret carmen deficerentque dies. Tureus adest patrie, patrios populetur ut agros, et Sibenicas frangere pergit opes. Cernebam Tureos alta de turre furentes in patrios iuvenes in patriosque viros. Certe ego veloces cursus mirabar equorum hastarumque minas barbaricumque dolum Motaque per varios vexilla rubentia ventos saepius et vidi candida signa trahi. Pulchra iuventa furens scutum portabat et ensem pro patria pugnans pro domibusque suis. Currebatque simul cum fundis rustica pubes praestoque cum tellis advena miles erat. Pugnabant patrii, dirus pugnabat et hostis, plurima sunt Tureis vulnera fixa viris. 141
70
75
80
85
90
95
Triput on pokušd bješe da napadne nS naše čete. Tri puta Turčin se krut prćd našim dade u bijeg. Tako razbijen u svoje se tabore požuri tada, Turskih vojnika je pun svaki oranice slog. Prokletnik bjesneći stade sve kuće da ruši i pali. Svaki je seljački krov uskoro pepeo, prah. Žito, sa mladim onim i tekar proklasalim vlaćem, Turčin je konjima sve dao da utaže glad. Citavi čokoti, s lišćem nabijale vinove loze. Obilan bili su brst stadu što pade u plijen. Žarkome dadoše ognju i preslavne Pžilade stablo. Ili pak slomljenom svud maslinom činiše hlad. Ujedno robiti staše i staraca mnoštvo i mladež, S djecom je postala tad mnoga i seljanka rob. Uznika ili batinaju ili pak negvama stežu. Samoj na mladeži blud tažili svoj su i strast. Drugi oklijevali nisu božanske da skvmu oltare. Avaj, ni presveti križ n i kome propet je Bog. Nisu se bojali oni ni hostiju dirati svetu, Napokon, mnogi su hram satrli ognjem u prah. Kojim ću cviljeti cvilom, što raditi, dome moj mili? Bijedan, što činit ću sad 1 ti, moj zakone svet? Previše duša je moja od preteške satrta boli, Tresuć uz jecaj se hud moja će pući mi grud. Evo, sad ustajem smjesta i Febovu odlažem liru. Zamahom snažnim da ljut trgnem iz korica mač. Uzbuđen ostavit ja ću te bezbrojne pravničke svežnje^ Uz pomoć Marsovu sad hvatat ću štita se svog. Za te, o vjero mi sveta, za te, o mili moj dome. Život žrtvujem svoj, divlji što vreba ga rod. Tebi se zaklinjem, za te svoje sad izlažem grudi. Pripravan za tebe mrijet, krvav i izranjen sav.
70
75
80
85
90
95
Ter conatus erat nostras invadere turmas, ter nostris Tureus Martia terga dedit. Ad sua festinat compulsus verbere castra, noster ager Tureo milite plenus erat. Impius ille furens villas dedit ignibus omnes, in cinerem versa est rustica tota domus. Arvaque cum teneris alte surgentia spicis ieiunis potuit iam dare Tureus equis. Totaque cum folio florentis vinea Bacchi esca fuit capto maxima facta gregi. Vulcanoque datur preclare Palladis arbor, vel facit umbrosas cesa Minerva domos. Protinus et capiunt multos iuvenesque senesque, captaque cum natis villica multa fuit. Verbera vel patitur captus vel vincula suffert, captaque sed Venerem passa iuventa fuit. Nec dubitant alii divum foedare figuras, hei mihi, nec sacre numina fixa cruci. Numine nec vero panem timuere sacratum, sunt data fumosis denique templa focis. Carmine quo flebo? Faciam quid, patria dulcis? Quidve miser faciam, tuque sacrata fides? Est mea mens tanto nimium, queror, egra dolore, rumpuntur fletu pectora nostra gravi. Cogor Apollineum vates deponere plectrum et gladium nostra stringere posse manu. Consultus ponam numerosa volumina iuris et clypeum capiam Marte favente mihi. Pro te, sacra fides, et, dulcis patria, pro te sit mea barbaricis dedita vita viris! Pro te me voveo, pro te mea pectora trado et morior pro te vulnera sceva ferens.
Preveo Nikola šop
142
143
0 SM JEŠTAJU ILIRIJE I O GRADU ŠIBENIKU
DE S IT U I L L Y R I A E ET C I V IT A T E SIBENICI
MJESTA UZ ŠIBENIK
DE LOCIS SIBENICO> CONTIGUIS
od gradskih je vrata poljana dosta široka i ponešto du guljasta. To je mjesto ugodno za one koji izlaze da se više nadišu svježeg zraka, nadalje prikladno je za konjske utrke, za gađanje u igri s kopljima, za loptanje i za gađanje u cilj strijelama. Osim toga nad gradom se diže brdo7 kojemu se na vrhu blista kapelica posvećena sv. Ivanu Krstitelju. To je brdo zasađeno maslinama i, kako govore oni koji su je vidjeli, dosta nalikuje Maslinovoj gori kod Jeruzalema, mjestu gdje je ostvareno naše spasenje.8 Zatim se u velikoj luci nalazi kutak, nazvan ružičastim po ružičastom izvoru koji tankim mlazom izbija iz stijene i teče u obližnje podgrađe, nad kojim se diže stari hram, sa građen u čast sv. Nedjelje u vrijeme kad su Iliri protjerali iz svog kraja obijesne Grčiće. Nadalje, velika se luka pruža u duljinu od 12 milja, oda svuda zatvorena, ali prema Jadranskome moru otvorena vrlo uskim kanalom. Na njegovu se ulazu s obje strane na laze dvije crkve, a nasuprot gradu dvije se kule dižu jedna prema drugoj. Vidi se i neki tjesnac, širok jednu milju, a na većini mjesta još uži; jedino je širi kod Prokljanskog jezera. U nj se izlijeva rijeka Krka, na kojoj su naši mlinovi i koja se miješa s morem što ulazi kroz tjesnac. Tu se nađu tunji ne obične veličine, tu se vide dupini u igri, a vrlo se često po-
pud portam urbis area satis lata et in longum paulisper protensa. Locus equidem gratus aegredientibus ad res pirandum et ad amplioremb>auram captandam, porro aptusc> equorum cursibus et hastiludiorum ictibus, pilam quoque percutientibus et sagittas dirigentibus ad signum. Est praeterea mons civitati supereminens, in cuius verti ce sacellum emicat divo Baptistae dicatum, mons equidem olearum et non dissimilis Monti oliveti apud Hierosolymam, nostrae salutis officinam, testimonio eorum, quid> viderunt. Est subinde angulus magni portus, dictus roseus a roseo fonte, de rupe tenui rivulo erumpens in suburbio proximo et contiguo, supra quem phanum extat antiquum in hono rem diei dominicae fabricatum eo quidem tempore, quo Illyrii ex sua regione Graeculos protervos profligarunt. Magnus item portus est XII milliariis in longum proten sus, undique clausus, sed ab Hadriaci maris proluvie angustis simis faucibus apertus, in quarum ore duo hinc et inde tem pla et in urbis conspectu duae turres oppositae. Canale quodam videtur®) uno milliario latum et plerisque in locis angustius, sed apud Prochytam latius. In hoc cadit Tyrus fluvius, in quo sunt molendina nostra, et miscetur mari per fauces intranti. Hic thynni mirae magnitudinis reperiuntur et delphines**) aspiciuntur ludentes, hic vituli marini sae pissime apparente) Dentrices cristatae capiuntur sole exi-
K
7 Današnji šubićevac * Prema Bibliji, tu se Isus molio prije svojih muka i smrti ma križu.
144
A
a) c) e) g)
corr. ex Sibenici; b) corr. ex amphorem corr. ex apta; d) corr. ex quem corr. ex viderunt; f) corr. ex delphinos corr. ex apparient
10 Hrvatski latinisti I
145
kažu i tuljani. Kad je sunce u zviježđu Raka, Lava i Djevice, tu se love zubaci krunaši koji se ubrajaju u velike poslasti ce; takvi se, kažu, love još samo u Dardanelima. Tu se love i ostrige, ukusne zbog okusa dalmatinskog mora, nadalje cipli, salpe, škrpine, trlje, lubini* glamoči, komarče, pagari, lignje i skuše. Kad sunce ulazi u zviježđe Bika, iz dubine mora na udicu se hvata obilje girica i špara. Ponekad se tu pokažu i neobična morska čudovišta, nikad prije viđena.
stente in Cancro, in Leone et in Virgine, quae quidem magnis in deliciis habentur et huiusmodi, ut aiunt, non capiuntur nisi in Hellesponto. Et ostrea Dalmatico nimium saturata liquore, capiuntur praeterea capitones, salpae, scorpenae, muli, lupi, gobiones, auratae, pargi, loligines1») et scombri. Et sole ingrediente Taurum copia menarum et sparulorum hamo ex maris fundo trahitur. Ostenduntur interdum et mira piscium mon stra prius numquam visa.
DE MORIBUS QUIBUSDAM SIBENICI
O NEKIM ŠIBENSKIM OBIČAJIMA z zakone naši građani imaju neke posebne običaje pa i neke strane koje su usvojili od susjeda. Tako se služe ilirskim poslovicama, koje sam latinski nazvao dicteria i iz domaćeg jezika preveo na latinski» zajedno s Ivanom Naplavićem, učenim i rječitim mužem. Oštroumniji od njih ne čine mi se naime ni Solonovi zakoni, ni izreke Nume Pompilija, ni sami Pitagorini propisi. Osim toga, u žalosti pri sprovodu žene glasno izriču na ricaljke, koje diraju i potiču na plač i ljude tvrda srca i ko je su dirljivije od tužbalica Tetide i majke Eurijalove,*10*i) ko jima su barbarskim zavijanjem oplakivale smrt svojih sinova. Pri svadbi plešu i pjevaju neke svatovske pjesme kakve nismo čuli da je pjevao ni Katul ni Klaudijan. Nadalje, obi jesna mladež, obuzeta ljubavnom čežnjom, noću glasno pje va takve ljubavne pjesme kakve bi jedva spjevao uglađeni Tibul ili nježni Propercije ili razbludni Likoridin Gal ili Sapfa s Lezbosa. I vrteći kamen za tiještenje ulja naizmjence improvizi raju pastirske pjesme tako da bi rekao kako se pred Palemonom natječu u pjevanju Dameta i Menalka. Osim toga u plesu prema ritmu pjesme topoću nogama. Opisujući taj prizor, Galeotto u djelu O čovjeku kaže: Kod Slavena je sada uobičajen onaj način iz antike. Kad se na ime plešući zaustave, svi u isti čas udaraju nogom o zemlju.
U
• Sižgorić je naš prvi sakupljač narodnih poslovica. 10 Isp. Vergilije, Eneida IX 481—497. 146
ores habent ultra leges nostri cives quosdam peculiares et quosdam peregrinos, quos a finitimis imbiberunt. Siquidem proverbiis Illyricis utuntur, quae nos dicteria dixi mus et ex lingua vernacula in Latinum vertimus cum Ioanne Naupleo, viro docto et diserto.») Illis namque nec leges Solonis nec Numae Pompilii excogitationes nec ipsa Picthagorica praecepta videntur acutiora. Mulieres praeterea in funerum luctibus reboant nenias constantium animos virorum percutientes et ad lachrymam excitantes, ferventiores quidem fletibus Thetidis et matris Euriali, quos in filiorum perditionibus barbaro ululatu emit tebant. Et in nuptiarum die choreas ducentes quaedam cantant epithalamia, qualia nec Catullus nec Claudianus cecinisse fuit auditus. Petulans deinde iuventus cupidinibus capta voce valens amatorium carmen tale noctu decantat,)) quale vix cultus Tibullus aut blandus Propertius aut lascivus Lichoridis Gallus aut Lesbya Sappho decantaret. Et molam vertentes pro conficiendo oleo meditantur eglogas alternas diceresque Dametam et Menalcam coram Palemonek) modulari. Pro modo praeterea cantilenae in choreis terram feriunt. Quam rem describens Galeottus li° De homine sic loquitur: Apud Sclavinos nunc in usu est modus ille antiquorum. Nam
M
h) corr. ex loligones i) corr. ex discreto j) corr. ex decantant; k) corr. ex Polemonem 147
I kao što su se za vrijeme Saturnalija u Rimu dječaci igrali orasima, a odrasli se ljudi kockali, donosili darove i zauzvrat dobivali na gozbi druge darove, tako se taj običaj održava u gradu Šibeniku o najvećoj svetkovini, Rođenju Gospodinovu, u onom mjesecu u kojem su oni to radili u okviru Saturnalija, a mi, uklonivši pogansku zabludu, za vrijeme Božića. Zato Seneka piše o tome Luciliju ovim rije čima: Prosinac je mjesec kađ je Rim u najvećem poslu. Sve odzvanja od silnih priprema.» Na najsvečaniji dan, na Bo žić, svetkujući taj blagdan ovdje jedan cjeliva drugoga jav ljajući time kao zalogom mira da je došlo vrijeme spasenja i da se rodio tvorac mira, za kojim je silno čeznula čitava zemlja i čijoj se ljepoti divi sunce i mjesec.
cum staticulos in chorea jecerunt, omnes uno eodemque tem pore terram pede pulsant.............................................................. Et, ut in Saturnalibus Romanorum pueri nucibus et viri alea1) ludebant xeniaque ferebant et apophoreta referebant, sic moris est in civitate Sibenici celeberrimo Natalis domini festo, eo quidem mense, quo illi inter Saturnalia, nostri intra Christi Natalia dempto errore gentilitatis servare. Quocirca Seneca ad Luciliumm>scribit: December?') inquit, mensis, cum maxime civitas sudat. Ingenti apparatu sonant omnia. Die namque Natalis sollemnissima festo favens alter in alterius concurrit oscula tamquam obsides pacis salutis tempus adve nisse nuncians et pacis auctorem, cuius multum desyderabat universa terra cuiusque pulchritudinem sol et luna mirantur.
Preveo Veljko Gortan
l) corr. ex alta m) corr. ex Lucilium; n) corr. ex De october
11 Pisma Luciliju, 18, 1. 148
IV A N Č E S M I Č K I IA N U S P A N N O N IU S (1434 - 1472)
eć iz njegova humanističkog nadimka Pannonius jasno se vidi kako je njime želio istaći svoj širi rodni kraj, Panoniju. Po prezimenu česmički možemo zaključiti da je njegova obitelj podrijetlom iz česmice kod Čazme. No kako sam kaže da je u Italiju pošao odanle Qua, mox Danubio mixturus nomen et undas, Pinguia culta secat leni iam gurgite Dravus (Panegirik Guarinu 487—488) »gdje Drava, imajući doskora utopiti u Dunavu i svoje ime i svoju vodu, teče kroz plodne oranice već mirnim tokom«, očito je da prije odlaska u Italiju nije živio u Česmici, koja nije blizu Drave, nego u nekom mjestu nedaleko od utoka Drave u Dunav. Oslanjajući se na jedno pismo pape Pija II, mađarski historičar V. Fraknoi zamijenio je dotada uobiča jeni oblik Pannoniusova prezimena C e s i n g e sa Cs e zm i c z e i = česmički. U novije vrijeme dovodi se u sumnju (I. Tćth) Fraknoijeva izmjena i zagovara stariji oblik Ce singe, koji bi odgovarao negdašnjem mjestu Kesinac (mađ. Kesincze) nedaleko od utoka Drave u Dunav. Prema tome Ivan se ne bi zvao česmički, nego Kesinački ili Kesinski. Dok se to potpuno sigurno ne utvrdi, ostajemo pri obliku česmički. Međutim ni jedno ni drugo prezime ne pobija već utvrđenu činjenicu da je podrijetlom bio iz hrvatskoga kraja. Mnoge pojedinosti svoga kratkog života (umro je u 38. godinTT česmički iznosi navi še mjesta n sv nm__pjf;srnčkoTp opusu, a najviše u elegiii posvećenoj majci Barbari prilikom njezine smrti. ~TT6diose29. kolovoza 1434. u plemićkoj, ali siromašnoj obitelji. Tž sam kaže da mu je majka Barbara »sve što bi zaradila tkanjem i predenjemr trošTTarza njegovo školovanje«. Kad miTjeoilo 13 godina, njegov ujak Ivan Vitez od Sredne,
V
153
kanonik zagrebački, kasniji nadbiskup ostrogonski, primas Ugarske i kancelar kralja Matije Korvina, pošalje ga na studije u Italiju. U Ferrari je učio kod Giovannija Guarina, glasovitog učitelja i pisca, u čijoj se školi darovitošću ubrzo istakao među saučenicima. S lakoćom je dobro naučio i la tinski i grčki te je već sa 16 godina pisao elegantne latinske epigrame. Nakon sedmogodišnjeg boravka u Ferrari pođe u Padovu na pravne studije i poslije četiri godine postigne doktorat kanonskog prava. Među brojnim prijateljima koje je stekao za svog školovanja u Italiji posebno se ističu pjes nici Galeotto Marzio iz Narnija, Tito Vespasiano Strozzi i Jacopo Antonio Marcello, čije je ljubavne talijanske pjesme prevodio na latinski. Poslije 11 godina provedenih u Italiji Pannonius odlazi u Ugarsku, doduše nevoljko jer mu je žao ostaviti sredinu u kojoj se potpuno snašao i koja je odgovarala njegovu tempe ramentu. Dobiva visoke i unosne crkvene položaje: najprije je imenovan prepoštom crkve u Titelu, pa kanonikom u Varadinu i naposljetku u 26. godini života biskupom pečujskim. Kako je kralj Matija veoma cijenio literate, pozove Pannoniusa na dvor u Budim. Već god. 1463. pjesnik prati kralja na njegovu vojnom pohodu u Bosnu, a i slijedeće je godine opet na ratištu. Kako je bio nježna zdravlja, tu se teško razboli i jedva ostane na životu. Život u taboru nije mu odgovarao, a bile su mu teretom i dvorjaničke dužnosti. Stalno je čeznuo za sunčanom Italijom gdje je proveo naj ljepše svoje godine. Zato je god. 1465. s veseljem primio kraljev nalog da na čelu poslanstva pozdravi u njegovo ime novog papu Pavla II. i zamoli ga za pomoć protiv Turaka. Tako je imao prilike da se ponovno sastane sa starim prija teljima, da stekne nove i da nabavi dosta rukopisa antičkih pisaca. God. 1468. opet prati kralja Matiju u vojni protiv češko ga kralja Jurja Podebradskoga, a slijedeće godine imenovan je, zajedno s gospodarom Medvedgrada Ivanom Thuzom, za bana slovinskoga, no doskora su obojica, navodno zbog ne marnosti, uklonjeni s tog položaja. Kako je kralj Matija stalno stezao vlast velikaša, oni protiv njega skuju zavjeru u kojoj su, uz ostale, sudjelovali kancelar Ivan Vitez od Sredne, Pannonius i zagrebački biskup Osvald Thuz. Zavjerenici ponude ugarsko prijestolje Kazimiru Jageloviću, sinu polj-
skoga kralja. Kad je on s vojskom prešao granicu i došao do grada Njitre, Pannonius mu osobno preda taj grad. No Mati ja preosvoji Njitru i uguši velikašku zavjeru. Ivan Vitez od Sredne bi bačen u tamnicu, a Pannonius pobjegne u Hrvat sku vjerojatno s nakanom da se odatle prebaci u Italiju, no na putu se razboli pa potraži sklonište kod prijatelja Thuza na Medvedgradu. Tu je i umro 30. studenog 1472. Pokopan je u pavlinskoj crkvi u Remetama, odakle je kasnije preni jet u Pečuh i pokopan u tamošnjoj katedrali. Pjesnički opus Ivana Cesmičkoga, sav na latinskom je ziku, dijeli se na Heroica, tj. pjesme spjevane u heks'ametni, na~elegije i epigrame. Među prvima su i dva panegirika, je dan u čast~njegova učitelja Guarina, a drugi sa 2923 stiha (to je najdulja pjesma u čitavoj zbirci) u čast prijatelja Jakopa Antonija Marcella. Tu je i epska pjesma mitološkog sadržaja s grčkim i latinskim nazivom ’Eguvefiog seii Carmen đe certamine ventorum (Eranemos ili pjesma o borbi vjetrova.) Elegija ima dvije knjige. U drugoj je pod brojem 9. elegija Ivanova prijatelja Strozzija kao odgovor pjesniku. I epigrami su podijeljeni na dvije knjige. Ima ih preko 400, od čega ih je 30 prevedeno iz Grčke antologije. Većina je epigrama spjevana u elegijskim distisima, no me đu njima ima i falečkih hendekasilaba, jampskih senara, holijamba, heksametara i epigrama spjevanih u safičkoj strofi. Prevodio je s grčkoga Plutarha, Demostena, Plotina i iz Ho merove Ilijade (VI 119—236) scenu sastanka Diomeda i Glauka. Sačuvano je i nekoliko njegovih govora i pisama. Panonije je veliki pjesnički talenat suptilne osjećajnosti i bogate fantazije, koji svoje utiske izražava živim i plastičmfirpoetsklm slikama. Mjestimice nalazimo kod njega snaž nih realističkih opisa, osobito n prikazivanju" boTeštFgdje"je minuciozno tačan. Kao kod svih humanista, tako je~T"kocT njega poezija puna klasične erudicije s brojnim reminiscen cijama iz mitologije, stare povijesti i antičkog života, ali to vanjsko ruho nije moglo prigušiti njegov iskreno doživljen pjesnički sadržaj. Što se tiče tematike, treba posebno istaći da je velik dio njegove poezije usko povezan s vremenom i prostorom u kojem je živio. Zato su krvavi ratovi protiv Turaka često nalazili odjeka u njegovim stihovima. Pjesnik ujedno iznosi svoje intimne osjećaje, tužna i vesela raspoloženja. Općenito
154
155
prevladava neki sjetan, turoban ton kao kod Tibula. Izuze tak su epigrami iz prve mladosti koji kipte mladenačkim veseljem i neobuzdanošću. Glavni mu je uzor u epigramu nekovati stihove pune ironije i jetke satire. Neki su uz to spojehi s neprikrivenom lascivnošću, npr. epigrami upereni protiv Ursule. Iako je kasnije postao visoki crkveni dosto janstvenik, kritički se odnosio prema rimskoj kuriji izrugu jući se naivnosti onih koji hodočaste u Rim lakovjerno vje rujući u dobivanje oprosta od grijeha. Od čitavog pjesničkog rada Cesmičkoga najbolje su mu elegije iz kasnijeg vremena, u kojima se najočitije otkriva njegova lirska priroda s čestim melankoličnim raspolože njima. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA IVANA CESMIČKOGA Opera multo nunc demum quam usquam antea et auctiora et emendatiora, Basileae 1555. Libri III poematum, elegiarum et epigrammatum. Budae 1754. Opera, Pars I: Poemata quae uspiam reperiri potuerunt omnia. Pars II Opuscula, Traiecti ad Rhenum 1784 (S. Teleky). J. Abel, Analecta ad historiam renascentium in Hungaria littera rum spectantia, Budapest 1880. Panegyricus in Guarinum Veronensem, ed. L. Juhasz, Budapest 1934. Stihovi i epigrami (latinski tekst s prijevodom N. šopa i s pred govorom M. Kombola), JAZU, Hrvatski latinisti 2, Zagreb 1952. LITERATURA O IVANU ČESMIČKOM V. da Bisticci: Vite d’uomini illustri dei secolo XV. Firenze 1859. J. Kukuljević: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Matica hrvatska, Zagreb 1886. M. šrepel: O cinizmu Panonijevih epigrama, Nastavni vjesnik IX, 1901. J. Huszti: Janus Pannonius, Pćcs 1931. V. Gortan: Janus Pannonius, Enciklopedija Jugoslavije 4, 1960. E, šinko: Srednjovjekovna i humanistička poezija, Janus Pan nonius, u Tri književne studije. Rad 333, Zagreb 1963. V. G.
E L E G I JE
ELEGIAE
I
I
U SMRT MAJKE BARBARE
DE MORTE BARBARAE
uid querar, unde novo sumam fomenta dolori? Ecce iacet lachrymis mater humanda meis. Q Ergo erit ista dies, nobis dum vita manebit,
zalud žalba, odakle novoj boli melem da pribavim Evo mi mrtve majke, oplakane mojim suzama. U Dok god budem živio, ovaj dan, makar i turoban. 5
10
15
20
25
Uvijek će biti Vrijedan moga najdubljeg štovanja: Bilo da nađem se tada u žarkoj Libiji, Ili budem Likaonijskim podnebljem pritisnut. Jer, koliko god se puta okrenula brza godina, U taj dan moja će rana nanovo buknuti. Zaplakat ću, ljubav će moja obnoviti štovanje. Pobožno štovanje odat će grobu počasti žalobne. Svatko će priznati da je vrijedna iskrene žalosti I smrt onih koji su dugovjeko živjeli. Odana ljubav nikome nije godine brojala. Što ti je drago, čini ti se da ne stari nikada. Pa, zar da te, majko, ne ožalim bolnim suzama. Iako si dvanaest dugih petoljeća živjela? Začetog u utrobi svojoj ti si me nosila. Dok vrijeme od devet mjeseci nije proteklo. Porođaj težak možda bi ti raskind utrobu Da ti Junona nije u pomoć pritekla. Zatim si čedo, mene, u mekome naručju njihala; U tvoje sam dojke gnjurio svojim usnama. Ti si me grlila, ti najviše mene mazila, pazila, Ko da jedinac ti bijah. Na grudi me grijala. Daleko zavist, uza me još je dvoje ih imala. 158
5
10
15
20
25
Semper acerba licet, rite colenda tamen: Sive illam Libyco longe deprensus in aestu, Sive Lycaonio sidere pressus agam. Nam quoties agilis sese converterit annus. Nostra recrudescet tempore plaga suo. Admonitus plangam, pietas renovabit honorem, Moesta pius tumulo munera reddet honos. Nec vero illorum quisquam neget esse gemendos Interitus, vitae quis mora longa fuit. Syncerus nullos affectus computat annos: Quicquid ames, nunquam consenuisse putes. Tene ego post duodena licet quinquennia raptam Non fletu et lachrymis prosequar, alma parens? Tu me ćonceptum genitali in sede tulisti, Exigeret menses dum vaga luna decem. Forsitan et duri rupissent viscera partus, Ni tibi nitenti luno tulisset opem. Exin progenitum gestasti mollibus ulnis, Ac tua sunt labris ubera pressa meis. Tu me complecti, tu me, velut unicus essem, Comere, tu blando sueta fovere sinu. Longe livor erat, geminos me praeter habebat, 159
30
35
40
45
50
55
60
Ali sam njezin bio miljenik najdraži. Jer majka kao da sluti sudbinu djeteta. II' žarče ljubi dijete rođeno kasnije? I čim hodati počeh sigurnijim korakom, I jezik se presta lomiti riječima tepavim, Odmah si osnovnom učenju marnog me privukla I nijesi dala da doma besposlen boravim, što god si na tkanju svome i na svome predenju Zaslužila, sve si meni dala za učenje. Tek što se mlađan uputih u čitanje, pisanje, I sigurne dokaze dadoh napretku budućem, Brat me tvoj posla tada u auzonijske krajeve1 U dalekoj da se zemlji u pjesništvo uputim. Njegovim troškom pohodih mnoge gradove venetske, Dok sunce jedanaest puta ne prijeđe krug svoj godišnji. Kroz to vrijeme, koliko li si za mnom čeznula! U potajnoj strepnji koliko li bješe radosti! Pošto me domovini zemlja italska povrati, Još mladome čast mi biskupska dopade.12 I nigdje ti, staroj nije bilo draže sklonište, Nego da uza me smjestiš gnijezdo staračko. Tu revna si svakog mi časa spremala radosti, Cas drhtavom rukom tkala tkanje laneno, Dok suđenica ti Kloto presti ne otpoče Životnu nit, i za nekoliko dana je doprede. Saznav za čaše ti zadnje, sleti se tužno susjedstvo: Mnoštvu ženskinja preuska bješe kuća prostrana. Briga tvoja, rođakinje mlade, plakahu, I kćerka tužna, koja ti oči je sklopila. Dušu sam starice tješio riječima umilnim, Izrazom lica bol svoj tajeći, Samo da brigom svojom tvoju ne umnožim, S moje tjeskobe da ne budeš tjeskobna. A ti i u toj pogibli, svjesna da si roditelj, Reče: »Uz čilo mi dijete slatko ću umrijeti.« Već mutnim je pogledom za mnom tragala I stalno je moje ime šaptala, Kad, iznenada, u zrak otplinu dah joj posljednji, Na postelji još toploj tijelo se ukoči.
30
35
40
45
50
55
60
1 u Italiju 2 Postao je biskupom u Pečuhu. 160
U
Sed tamen ambobus charior unus eram. Omen inest genitis et habent praesagia matres, An magis in sera stirpe moratur amor? Hinc ubi iam certo fixi vestigia gressu, Desiit et blaesos frangere lingua sonos, Protinus ingenuas docilem transmittis ad artes. Otia nec pateris ducere lenta domi. Quicquid lana tibi, quicquid tibi tela lucelli Contulerat, merces erudientis erat. Imbiberam tenerae vix prima elementa Minervae, Nec mala venturi iam documenta dabam: Cum tuus Ausonias tradit me frater ad oras Longinquo et Musas quaerere in orbe iubet. Illius impensa Venetas celebravimus urbes, Dum sol undecies per sua signa redit. Quod desiderium tanto tibi tempore nostri? Quanta inter dubios gaudia saepe metus? Ast, postquam patriae me reddidit Itala tellus. Obtigit et iuveni Pontificalis honos: Non fuit ulla tuae sedes tam grata senectae. Quam prope me modicos incoluisse lares. Hic modo delicias nobis studiosa parabas. Nunc trepida nebas linea texta manu. Donec fila tibi torquere novissima Clotho Coepit et extremos annumerare dies. Convenit audito tristis vicinia casu. Nec capiunt densas atria lata nurus. Flebant cognatae nuper tua cura puellae Clausura et visus filia moesta tuos. Ast ego blanditiis animum solabar anilem. Tristitiam vultu dissimulante tegens. Scilicet augeret mea ne tibi cura dolorem, Anxia ne fieres anxietate mea. At tu nec tanto genitricem oblita periclo. Dulce tibi, aiebas, me superante mori. Quaerebant nostros iam caligantia vultus Lumina, nec nomen deerat in ore meum, Cum subito in vacuas discedens spiritus auras Hrvatski latinisti I
161
65
Jao, o majko, zašto me baš sada ostavljaš. Kad si uza me zadovoljnog mogla živjeti? Sad bi uživala gledajući me sretnog i uglednog. Sad bi ti dani tekli u svakom obilju. Eto, sirote sestre još se nisu udale, 70 Družba još potrebita tvoga savjeta. Tko će ih mlade učiti sada poslima domaćim? Nježno im djevojaštvo tko li će čuvati? Primi, o premda majko, moga bola spomenik, Ne onaj što ga nad grobom diže slavni graditelj, 75 Ni mauzolej veličajni visinama uzdignut. Ni visoke piramide što u nebo prodiru. Nego, po obredu, korove psalama, mirise tamjana. Nego u žalobnim napjevima riječi drhtave. Eno, pred nosdjkom stupa svečana povorka, 80 S tornjeva svetih zrakom odjekuje zvonjava. Na brojnim oltarima voštanice se krupne užižu. Za pokoj ti duše odzvanja cio hram. A ja, svećenik, u svečanoj crnini, s&m, Na grobu za te pogrebne žrtve prinosim, 85 Premda ne sumnjam da si sada u sjedištu blaženih, Ako pobožne čeka gore ikakva nagrada. Pošteno si živjela i uvijek značaja blistava, Svakom pomagala. Boga si štovala. I koliko si mužu, zaista, vjerna ostala, 90 Doživotno ti udovištvo snažnim je dokazom. Udovicom osta, sve dok sunce u svom kruženju Nije složilo četiri puta po tri jeseni. S pravom bi dakle, nekoć, kod starih Rimljana, Dobila onu rijetku krunu za čestitost. 95 I smrt je tvoja skladna bila tvome življenju. Pošten život obično se i lijepo svršava. Učinivši sve što sveti nalažu zakoni. Iz tamnice zemne ti odleti visinama beskrajnim. Zbogom sada, o majko mi časna, građanko Olimpa, 100 Kolebljivcu meni na zemlji, priteci, pruži spas. 162
65
70
75
80
85
90
95
Destituit tepido frigida membra thoro. Mater io,») cur me rerum inter prospera linquis? Hoc tibi vivendum tempore, mater, erat. Cum me florentem, cum me spectare beatum. Cum poteras omni commoditate frui. Pupillae certe nondum nupsere sorores, Turba magisteriis instituenda tuis. Quarum quis molles nunc imbuet artibus annos? Quis tenerae custos virginitatis erit? Accipe, chara parens, nostri monumenta doloris, Non ampla artificis structa sepulchra manu, Nec Mausolei pendentis in aere molem. Nec ruiturarum culmina Pyramidum: Psallentum sed rite choros, sed thuris odores. Sed cum flebilibus verba tremenda modis. En feretrum celebri praecedunt agmina pompa, Pulsata et sacris turribus aera sonant: Dives ad innumeras offertur cereus aras Ac requiem templum concinit omne tibi. Ipse ego solenni pullatus veste sacerdos Ad tumulum pro te mystica dona fero, Quamvis haud dubitem felici sede receptam, Orbe manent alio praemia si qua pios. Vixisti innocue, coluisti labe remota Officiis homines, relligione Deum. Incolumi sane fueris quam fidaN marito, Declarat viduae non repetitus hymen. Mansisti coelebs, dum vertens saecula Titan Iungeret autumnis lustra quaterna tribus. Ergo apud antiquos olim tibi jure Quiriteis Rara pudicitiae parta corona foret. Nec mors praeteritis dispar tibi contigit actis: Fine bono claudi vita probata solet. Omnibus expletis, sacra quae lege iubentur, Libera terreno carcere ad astra volas. Sed iam sancta vale genitrix et civis Olympi a) corr. ex jo b) corr. ex fido 163
100 Sjedinit ćemo se jednom, kada se zaori Cijelom kuglom zemaljskom sudnjih truba glas. Dotle nek mimo u žemlji počiva tvoj prah, I grobna ti ploča bila lagana kao dah.
164
100
Cunctantem in terris voce precante iuva. Mutua nos rursum iunget praesentia, cum mox Audiet extremam machina tota tubam. Interea facili corpus requiescat in urna, Nec gravis incumbens urgeat ossa lapis.
165
II
II
MATIJA, KRALJ UGARSKI, GOVORI ANTUNU KONSTANCIJU, PJESNIKU ITALSKOM
MATTHIAS HUNGARORUM REX ANTONIUM CONSTANTIUM POETAM ITALUM ALLOQUITUR
am patrium iuxta vires dum cogimus Istrum, Venturum Martis dum meditamur opus: N Ecce protervus Halis, fiducia summa suorum,
dok na Dunavu donjem pripremasmo ratne snage dok razmišljasmo o ratnim djelima bliskim, JKad,er,I gle, goropadni Alija, najveća nada svojih, 5
10
15
20
Prešavši Savu, natisnu se oranicama srijemskim. Ponadao se da će se izvanredne domoći slave. Ako preda mnom po mome kraljevstvu žari i pali. Već, pobjednički kličući, s plijenom se povući htjede. Pobjeći preko vode, preko koje maločas dođe. Kad iznenada nasluti blizinu mojih četa, Premda je posred puteva svud mrkla pritisla noć. Smjesta čete svoje svrsta u redove bojne; Odavle trube se čule, a odanle talambasa potmuo zvuk. Bijesno jedni na druge grunuše, odapevši strijele. Bje sraz, bje lom i krvlju se mnogom natopi zemlja. Promijenivši se triput nas obmanu ratna sreća, I dušman triput je jurišao, uzmicao triput, AT kada bojne redove osvijetli bijeli dan, Vidjevši metež međ svojima, on podbrusi pete. Mnogi u boju padoše, većina zaglavi u rijeci, Jedan ih dio bje u teške negve okovan, A sam ranjen jedva se iz kobne rijeke spasi. Dok preoteti plijen bje vraćen domu svom. Ali ni poslije poraza nije mirovao, lud. Nego sramota ga podbode da opet stupi u boj. 166
5
10
15
20
Sirmia traiecto pervolat arva Savo, Nimirum egregia sperans se laude potiri. Ureret ante oculos si mea regna meos. Iam praedam referebat ovans, iam victor abibat. Per modo transmissas mox fugiturus aquas: Cum subito nostras praesensit adesse phalanges, Quamvis nox medium densa teneret iter. Ilicet instructas agit in certamina turmas. Hinc litui, ast illinc tympana rauca sonant. Infesta adversis concurrunt agmina telis: Fit fragor, et multo terra cruore madet. Ter mutata vices victoria vertit, et hostis Ter pugnam fertur, ter repetisse fugam. Sed postquam aeratas acies lux clara retexit, Turbatum visu rettulit ille pedem. Magna cadit campo pars, maxima mergitur amni, Pars fert captiva tristia vincla manu. Ipse per adversas evadit saucius undas. Mittitur ad proprios praeda recepta lares. Non tamen accepta vesanus clade quiescit, Sed stimulat victor bella novare pudor. 167
25
30
35
40
45
50
55
60
Skupivši vojsku on prebrodi Dunav nenadano, AT povuče se odmah pretrpjevši grozan slom. Ja smatrah da je sramotno braniti samo svoje I ne koristiti zgodu danu mi u taj mah. U naletu silnome srnem preko dušmanskih polja, Za mnom ječi jauk, a preda mnom trepet i strah. Ruši se Mižana moć, a naokolo svuda Bjesni pokolj, i svuda oganj, zgarišta, prah. Nigdje groznoga Alije, nigdje baš svemoći turske, I nigdje konjika, vična megdanu lukom i kopljem. I pošto ne nađosmo nigdje za kakav okršaj zgodu, Zaokrenusmo uzde i svojoj se vratismo kući. Ali, kako se livadama još zelenjela trava, I ratovanju još nije smetala surova zima, Odlučih s onu stranu okušati junačku sreću, A Božja pomoć, ko dosad, i odsada bit će mi sklona. Bij aše dio Ilirije, koji sad Bosna se zove, Divlja zemlja, ali bogata srebrnom rudom. Tu se dugom brazdom nisu prostrana pružala polja, Ni njive, koje bi obilnom rađale žetvom, Nego surove gore, nego sure, nehotične stijene I visoke kule na vrletnom stršeći bilu. I ovu zemlju pod zaštitom neosvojivih tvrđa. Što ih, misliš, ni gromovi ne bi srušiti mogli, Tog istoga ljeta osvoji taj siledžija kruti I jadnome onome kralju* mačem odrubi glavu. Sve dotle doprijeh i, zauzevši odmah prijestolni grad. Raspodijelim snage i oborim se na ostala mjesta. Napokon, svršivši s time, rodnom se vratismo kraju I nećemo u lagodnom odmoru ostati dugo. Jer, čim smrznuta zemlja pod toplim zakopni dahom, I prvom se travom ospe crnica meka. Naši će šatori opet na zelenoj livadi nići, A možda će neka pomoć i sa strane stići. No, kako mi i sam javljaš, tog nema pod kapom nebeskom, Tko misli da pritekne u pomoć mojoj stvari. Francuska spava. Španjolska za Krista baš ne mari. Engleska propada od pobune velikaša, * Stjepanu Tomaševiću god. 1463. 168
25
30
35
40
45
50
55
60
Danubium rursus, collecto milite, transit: Rursus et ingenti caede repulsus abit. Hic ego turpe ratus tantummodo nostra tueri. Nec rerum oblata commoditate frui: Continuo hostiles transcendo laetus in agros, It comes a tergo luctus et ante pavor. Mysorum spoliantur opes, trux omnia late Gradivus ferro, Mulciber igne rapit. Nusquam torvus Halis, nusquam ampla potentia Tureae, Nusquam arcu et conto vincere doctus eques. Postquam nulla datur quaesitae copia pugnae. Vertimus ad patrias frena retorta domos. Sed quoniam pratis etiam tunc herba virebat, Nec fera militiam praepediebat hiems: Fortunam ulterius placuit tentare secundam, Nec tam praesenti tam cito deesse Deo. Pars fuit Illyrici, quam nunc vocat incola Bosnam, Dura, sed argenti munere dives humus. Non illic virides spacioso margine campi Nec, sata qui multo foenore reddat, ager, Sed rigidi montes, sed saxa minantia coelo. Castella et summis imposita alta iugis. Hanc tunc invicto tutam munimine terram. Quam vix excindi fulmine posse putes, Caeperat ille ferox hac ipsa aestate Tyrannus, Principis et miseri dempserat ense caput. Huc feror et, regni confestim sede potitus, Caetera partitis viribus aggredior. His demum exactis patrias remeamus ad oras. Nec dabimus lentae tempora longa morae. Nam simul astrictas Zephyrus regelaverit undas Fuderit et molli gramina prima solo, Nostra virens iterum tentoria campus habebit, Forsitan auxilium caetera turba feret. Ut tamen ipse refers, nemo est sub tegmine coeli, Qui studeat nostris addere rebus opem. Gallia dormitat, nec curat Iberia Christum, Anglia gentili seditione ruit: 169
65
A susjedna Njemačka u besciljnom zborovanju vrijeme trati. Italija se i dalje svojom trgovinom bavi I nikoga, osim Venećana, briga za mnom ne mori: Njih sa mojom sudbinom stečeni savezi vežu. Čusmo da oni već odavno junački spremaju rat I da njihovi brodovi mnogi more već prekrivaju sinje.
170
65
Proxima conventus Germania cogit inanes. Permutat merces Itala terra suas: Nec quenquam praeter Venetos ea cura remordet. Quos iungunt fatis foedera parta meis. Hos dudum audimus moliri nobile bellum. Horum iam multa Nerea classe tegi.
171
III
III
VOJNIKU BLAŽU
DE SE FEBRICITANTE AD BLASIUM MILITEM
i si u taboru što blijesti pod šarenim zastavama I uši tvoje zaglušuje promuklih truba glas. A ja, Blažu, bolujem, groznica ljuta me slama I u strahu očekujem dosadne smrti čas. 5 Ništa ne koristi, dakle, što ratovi bjesne daleko Kada ni usred mira meni nema života. 0 da sam naoružan pošao s tobom na Turke, Ne bi mome životu prijetila takva strahota. Mene ognjena groznica spopane iznenada, 10 A ti svaku opasnost opaziš na vrijeme. Ja u svoju bitku moram, a ti samo tada Kad prilike ti za to čas povoljan spreme. Ja nikakvom varkom ne mogu izbjeći udarcima, A ti svakoj strijeli možeš na put stati. 15 Iznemogo bolesnik uvijek, slabašan, klima, A vojnik, razbivši dušmana, često se i vrati. Mene u bolesti teškoj stalno tegobe prate, A ti, u naporu ratnom, imaš i veselih sijela, često se zabavljaš bezbrižan sve do u sitne sate, 20 Za opkopom se ne bojeći neprijateljskih strijela. Kockarskim stolom ti je štit, a čašom ti je kaciga ratna, Kraj visoke vatre se ori pjesma u glasu pijanom. Zatim slijedi san, a kad se zvijezde gase. Umorni ljudi se krijepe hranom opljačkanom. 25 Gomila se plijen, u lastovanju prođe i mjesec dana.
T
172
um te castra tenent pictis fulgentia signis, Et trepida raucas excipis aure tubas. Nos, Blasi, aestifera correpti febre iacemus, Desidis et lethi triste timemus iter. Nil igitur prodest, quod longe bella gerantur. Si fata in media vivere pace negant. In Tureas utinam tecum simul arma tulissem, Non foret in tanto nunc mea vitac> metu. Hic nec opinanti gelidos tremor occupat artus: Illic quam veniat cernitur ante malum. Nos pugnam inviti capimus: nisi tempora suadent, Vos detrectatis conseruissed> manus. Non ulla hic caecos astutia defugit ictus: Illic vitari missa sagitta potest. Debilis a morbo semper prosternitur aeger: At miles fuso saepius hoste redit. Nobis praeterea certamine nulla molesto Lux vacat: in vestro est multa labore quies. Luditis in mediae securi sidera noctis, Hostiles vallo nil metuente minas: Fert clypeus talos, dat pocula cassis, et altum Ebrius ante ignem carmina lixa canit: Succedit ludo somnus, pallentibus astris Curantur rapto corpora fessa cibo: Praeda venit, totus laxatur in ocia mensis,
D 5
10
15
20
25
c) corr. ex vitu d) corr. ex conseruise 173
30
35
40
Obogaćen vojak više i ne misli kada će plaća. A reci kakva se bolniku radost pruža, Kad mu se i gutljaj vina iz usta vraća. Gadi se jela, jedva ga zgrčenim usnama dime, Svaki mu zalogaj stvara nove bolove i strah. Sunca se kloni, za prozorima zatvorenim leži, Svježega zraka ne smije udahnuti ni dah. Jaučući prevrće ležajem bolno tijelo. Ako se mršavost bijedna može tijelom da zove. čas pokrivač traži, a čas ga sa sebe zbaci, I uzalud sebi blage zaziva snove. Svejedno, čija je teža, tvoja ii' moja sudbina, želim da se ja tebi, ti meni vratiš trajno, I zdrav da ti natočim pehar mladoga vina: Vremena će ova proslavit pero sjajno.
174
30
35
40
Debita nec dives postulat aera cohors: Dicere nulla queas languentis gaudia, cuius Ipse fugit vini primus ab ore sapor. Fercula contortis libat male grata labellis, Prandia nec miseris questibus ulla carent. Decubat excluso commissis sole fenestris. Nec sinitur coelo liberiore frui. Membra gemens stratis versat, si membra vocamus Ossibus haerentem vix sine came cutem. Pallia nunc poscit, nunc rursus pallia ponit. Lumina nec placidus mulcet abacta sopor. Verum sive tua est seu sors mea durior, oro Nos tibi, te nobis reddat ut ima dies: Ac reduci sanus large nova musta propinem: Tempora signabit candidus ista lapis.
175
IV
IV
BOLOVANJE U TABORU
DE SE AEGROTANTE IN CASTRIS
1. taborom idem ja pjesnik, ne bojim se oštrih strijela Ni brzoga na konju dušmana konjanika. Ali, ljuto me muči groznica bolna i vrela, Okrutnija od gvožđa vatra mi pritiska grudi. Ako si živ, Prometeju, život gorak ti budi. Ako si mrtav, bila ti preteška ploča grobna. Ti ljudskome rodu cijelom snaga bio si kobna, Zbog tebe pogubni pomor ljude je moriti stao, A prije tebe život samo zdravljem je cvao. Ni sušice nije bilo niti kakva drugog jada. Na šumskoj osami čistoj ljudski je stanovd rod, Miran i nediran od zvjeradi gorske. Iz potoka je pio, sa grana ga hranio plod. Pećine bile mu stanom, a mekim ležajem trava. Nitko tad nije znao za korijenja snagu tajnu, Niti da znalački skuplja ljekovite vlati, Ni da od sokova razne tekućine stvara, Ni da razne otekline vještom rukom para. Tada još nije krcata nosila lađa Mirise što ih obala Mora Crvenog rađa. Život je tekao prosto, i nikad mu bolest nije Otežala ili oduzela ma i jedan dan, Nego na koncu dugovjeka života Staračko tijelo blagi je gasio san. Ali kada si ti blistavom suncu kradom Uzeo vatru i ljudima donio je sjajnu,
S
5
10
15
20
25
176
1. astra sequor Vates: non spicula castra sequentem Terrent nec celeri barbarus hostis equo, Tristia sed dirae torquent incendia febris. Saevior et ferro pectora flamma premit. Seu vivis, sit amara diu tibi vita, Prometheu: Sive iaces, durus degravet ossa lapis. Tu generi humano tantorum causa malorum, Abs te feralis gentibus orta lues. Ante nec insani vexabant corpora morbi, Lurida nec macies, nec dolor ullus erat. Avia tunc nemorum mortalis turba colebat Inter montanas inviolata feras. Quippe cibos rami praebebant, pocula rivi. Antra casas, mollem gramina laeta thorum. Nulli tum arcanas radicum noscere vires Herbarum aut medicas vellere cura comas. Nec cuiquam studium varios confundere succos, Ulcus et artifici praesecuisse manu. Nec dum etiam pressae redolenti merce carinae Portabant Rubri quod creat ora maris. Vita rudis sed sospes erat, nec tabida pestis Angustum fati praecipitabat iter, Sera sed annosae cum venerat hora senectae. Solvebat placidus languida membra sopor. Tu postquam aetherea nitidi de lampade solis Subduxti astuto lumina adempta dolo.
C
5
10
15
20
25 12
Hrvatski latinisti I
177
30
35
40
45
50
55
60
Gnjevni nas Jupiter kazni smrću i drugim jadom. Stoga zasluženo ležiš na Skitskoj okovan stijeni. Opkoljenoj grozom vječnog leda i zime. I najmanje se Herkul može podičiti time što je na osvetnicu pticu4 sasuo strijele. Ah, tužim se na zajedničko i svima odavno znano. Tu kaznu ja zaslužili za grijeh svoj. 0 trostruko luda li mene, što ostavih mir i sjene I pođoh za trubama bojnim u krvavi boj. Tu napor, tu nakazna bijeda, tu blijedoga straha krik. Tu bjesnilo, tu smrti silovite divlji lik. Bez sumnje, tu mi sunce, kiša, zrak i prah Povrijediše tijelo, nenaviklo na tolike tegobe. O da sam ostao leškareći u hrasta gustoj sjeni. Ili gdje romoni izvora romon sneni. Ili sad ovom, sad onom knjigom zasladio čas Ili sa grana svijenih ubrao kakav plod! Ta kamo ćeš, luđače, mnogi me grdio glas: Priberi se, novače, ustavi bezglavi hod. K6 Ahilu, kad se u žensko preobukd skriveno,5 Ili Herkulu divu preslica i vreteno,« Kad se od košulje Nesove užga i spali. Tako i tebi pristaje o boku mač i na glavi šljem, 1 desnici tvojoj koplje jasenovo. Na prijateljske opomene ostadoh gluh i nijem I na noge navukoh teške kundure tučane. Samo u tvrdome oklopu htjedoh biti vojakom I gvozden u gvožđu s gvozdenim otići divljakom. Pa eto mi, što htjedoh, sad trpim zasluženo. Ovo mi je ratovanje donijelo divan dar, Jer baš me sada spopada grčevita jeza. Skorih mi muka to je koban znak. Već usne mi blijede, iz mrzlog nosa slini, U očnicama lupa bila udar jak, Po nogama i rukama kao led se čini,
4 Prometeju, okovanu na pećini, jastreb je kljuvao jetra što su se stalno obnavljala. 5 Da ne bi morao poći u trojanski rat, Tetida sakrije svog sina Ahileja, preobučena u žensko, na otoku Skiru u dvoru kralja Likomeda. « Radi ispaštanja svojih grijeha Heraklo je tri godine služio kod lidijske kraljice Omfale vršeći ženske poslove. 178
30
35
40
45
50
55
60
Mox lethum et lethi causas diffudit in orbem Vindex decepti scilicet ira Iovis. Iure igitur Scythica vinctus sub rupe sedebas, Qua riget aeterno squallida zona gelu. Nec quicquam Alcides minus hoc laudabile fecit, Quam quod in«) ultricem tela tetendit avem. Verum prisca nimis queror et communia cunctis. Ista fuit culpae debita poena meae. O ego ter demens, umbra qui et pace relictis, Tentarim lituos et fera bella sequi. Hic labor et pallens metus et deformis egestas. Hic furor et vultu mors violenta truci. Nec dubito, quin sol, quin aura et pulvis et imber Laeserit insuetum talia ferre latus. Quanto erat o melius densave sub ilice fusum. Aut ubi rauca levi murmure lympha sonat. Nunc his, nunc illis mentem oblectare libellis Pomave curvatis demere ab arboribus! Dicebant multi: »Quae te vecordia ducit? Quo raperis? nervos consule, tyro, tuos. Scyria celatum quam lana decebat Achillem, Herculis aut validas Lydia pensa manus. Tam femori gladius, capiti tam fulgida cassis, Fraxina tam dextrae*) convenit hasta tuae.« Ast ego praecludens monitis veracibus aurem Aptabam suris aerea suta meis, Nec nisi duratum Lambro thoraca volebam, Nec nisi ferrato ferreus ire fero. Ergo animis fruor ipse meis et iusta profecto Optatae capio praemia militiae. Dum loquor, horridulos sensim rigor occupat artus. Sentio tormenti praevia signa mei. Iam labra plus multo livent, iam mucidus alget Nasus, et incussae concrepuere genae.
e) add. in f) corr. ex detrae 179
65
70
75
A srce lupa, lupa, sve jače i jače. 0 momci, drhtim, brzo mi dajte pokrivače, Pa makar ih odmah i zbacio sa tijela. 1 već mi sva nutrina jarom silenom planu, K6 sumpor kad ga zahvati plamene zublje žar. I, brzo me stresavši jednom, vatra splasne, K6 u suhome lišću kad učas bukne i zgasne, A1’ ostaje tinjajući, žežući bolnom nutrinom. Skini sa mene, momče, tu ćebad tešku skidaj! Zar je bog neki plamenu Etnu survao na me? Ili mojom utrobom žarki ključa Flegeton? Jao, izgorjeh. Opekline mi grozne vodom viđaj, Mrzlicom ledenom, o prijatelju, ako si gdjegod blizu. Ni Taga, ni Paktola, ni Hermusa svi vali Ne vrijede, koliko sada hladne vodice jedna kap. Na gomili etske7 lomače tako je Herkulu bilo Kad se od košulje Nesove užga i spali. 2. ogovi okrutni, zbog čega vam toliko skrivih? što vam kod mene nije tako po ćudi? Ako mrzite zločine, uklonite krvave čete Razbojnika, smlavite tisuće lupeških ljudi! A spasite mene, Febova poklonika tiha. Barem dok mi još pjesme lete bijelim svijetom. Kolike još su grube i hrapava stiha, A kolike tek upola uglačah svojim dlijetom! Da su vas cvjetna moja mladost, ljepota i um Taknuli, ja bih još vrijedan bio da živim. Priznajem, eto, drzak učinio sam čin, AT ipak toliko vam ja ne mogoh da skrivim. Bilo što bilo, oprostite, sve dajte zaboravu. Jer iskrenu pokajniku grijeh oprošten biva. Crna Suđenica nema za grešnikovu glavu Milosti, u vjetar se rasplinu molba živa. Osjećam, životu mome kraj se približava.
65
70
75
B
5
10
15
Nec minus ima pedum, manuum quam summa gelantur. Acrius et longe quam modo vena salit. Adiicite, o famuli, tremulis velamina membris Post licet exigua reiicienda mora. Quin iam flagranti penitus succendimur aestu, Sulphura ut admotae?) cum rapuere faces. Nec late vibrata semel cito flamma residit, Mulciber ut siccis cum strepit in foliis, Sed manet et miseras urit sine fine medullas: Tolle molesta procul pallia, tolle, puer! Num me flammivoma quisquam deus obruit Aethna? Per mea num Phlegethon viscera forte fluit? Uror, io: immensum restinguite fluctibus ignem. Da gelidum laticem, si quis amicus ades. Nunc quicquid volvunt Tagus et Pactolus et Hermus, Vilius est gutta frigidioris aquae. Talis in Oethaei Tirynthius aggere busti Arsit Nessaea saucius a tunica.
2. rudeles superi, merui quo crimine tantum, Quidve in me vobis displicuisse potest? Si scelera odistis, removete cruenta latronum Agmina, sacrilegos tollite mille viros. Me servate, precor, Phoebi pia sacra colentem. Dum saltem in lucem carmina nostra volant. Plurima sunt nobis summam poscentia limam. Sunt quae dimidia parte parata manent. Si vos ingenium, si florida tangeret aetas, Si species, certe vivere dignus eram. Quamquam, haud inficior, patravimus improba quaedam. Improba, non nimium flagitiosa tamen. Verum quicquid id est, meminisse absistite, si quem Poenitet, hoc ipso desinit esse nocens. Oramus frustra, nec talibus atra movetur Atropos, et ventis irrita vota damus. Agnosco vicina meae confinia vitae.
C
5
10
15
g) corr. ex admotas 7 Na gori Eti Heraklo se sam spalio. 180
181
Bilo sve slabije bije, dah mi vene. 0 bregovi, o livade bujne, o nebesa plava, 20 O izvori bistri, o šume zelene! Dakle, ja vas ostavljam skupa s danom bijelim, 1 od mene će ostati samo imena pusti zvuk. Avaj, što uza me nema brata ni premile mi sestre, Da mi zaklopi oči i u vječni me položi muk. 25 O, koliko si ti sretnija, majko moja mila. Koju prije mene sustiže zadnji čas. što bi ti sada radila kad bi tu prisutna bila, II' ti o mojoj smrti naglo stigao glas? Brzo, što prije donesite mi pločice voštane 30 Da zadnje na njima želje zabilježim sad. A vi, prijatelji, umrlome podignite humak Na mjestu gdje buja trava i rosni hlad. Gdje su zelene livade i lisnate gore, Na kojima veselo pleše kolo Drijadi, 35 Gdje zefiri neprestano blagim dahom lahore I gdje cvrkutavih ptica zvonka pjesma vlada. A da u grobu ne ostanem samo neznanac vajni, Neka mi ovim natpisom sudbina bude sklona: Tu leži pjesnik Ivan, koji je na Dunav zavičajni 40 Prvi donio pjesmu s božanskoga Helikona. O zavisti, bar ovaj spomen mrtvome ne spriječi: Spomeniku pristaju samo dobre riječi.
182
20
25
30
35
40
Spiritus et numero deficiente fugit. O coelum, o colles, et amicti gramine campi, O vitrei fontes, o virides syluae. Ergo ego vos dulci pariter cum luce relinquam, Nec reliquum de me iam nisi nomen erit? Heu quod nec frater nec adest soror optima nobis. Quae digitis oculos condat et ossa legat. Tu vero multum felix, charissima mater. Cui cadere ante meas contigit exequias, Quid nunc, quid faceres, seu praesens ista videres, Sive esset subiti nuncia fama mali? Huc age ceratas quam primum afferte tabellas, Queis animi tradam vota suprema mei. At vos defuncto tumulum componite, amici, Roscida qua multo gramine vernat humus, Frondosos inter saltus et amoena virentis Prata soli et Dryadum concelebrata choris: Assidue Zephyri spirent ubi mitibus auris, Semper ubi argutae suave querantur aves. Quin etiam tacita iaceam ne ignotus in urna, Signari hoc cineres carmine mando meos: Hic situs est Ianus, patrium qui primus ad Istrum Duxit laurigeras ex Helicone deas. Hunc saltem titulum, livor, permitte sepulto: Invidiae non est in monumenta locus.
183
V
V
VARAVOST ŽENE
AD T. VESPASIANUM STROZZAM
ročitah, o pjesniče, pjesme tvoje, pjesme Feba Dostojne i skladne kao Orfejevih pjesama zvuk. U njima hvališ nježne djevojke darove divne. Koji su, kako veliš, predragi srcu tvom. No darodavac te je uzbudio više nego darovano. Donosilac dara više negoli darak sam. No ja ću, dopusti mi samo, istinu slobodno reći, Iznijet ću ti skriveni u srcu svome sud. Nemoj, što možda sličim Tersitu, koji je htio Svjetovati Uliksa, prezreti savjet moj. Ljubav ti nč da jasno razabrati, dok ja mnogo šire Gledam jer ni za jednu djevojku nisam ljubavlju spet. Mislim da opasni ovaj darak sumnjive Ijubovce Odbaciš daleko, streseš ga sa prsta svog. Ženino mišljenje površnošću obiluje mnogom, I uvijek joj se nestalno leluja srce i um. Na poticaj ženin — ovo nije neka priča pusta — Dijete je ubio Katilina, bezdušan i krut. Tarkvinije, ubivši tasta, kraljevstvo mu ote, Tula je započela i smislila zločin taj. Sad cvrkutuša mati8 žali ubijenoga Ita, Kome je glavu odrubio njezin prokleti mač. Belide sad u podzemlju probušene krčage piine, Što se drznuše muževima svojim nanijeti smrt.
P
8 Da bi se osvetila mužu Tereju što joj je zaveo sestru, Prokna ubije svoje i njegovo dijete, nejakog Itisa. Bogovi je pretvore u lastavicu.
egimus, o vates, tua carmina, carmina Phoebo Digna nec Orpheis inferiora sonis, Pulchra, quibus tenerae commendas dona puellae. Grata refers anim o quae nimis esse tuo. Nec tantum dono, quantum donante moveris, Author momentum munere maius habet. Ast ego pace tua, liceat modo vera referre. Quod sedeat nobis, commemorare velim. Nec quia Thersites videar moniturus Ulyssem, Hoc nostrum debes spernere consilium. Cernere amor rectum te non sinit, ast ego cerno Plurima, quem vinctum nulla puella tenet. Censeo, ut hoc dubium suspectae munus amicae A digitis iubeas eminus esse tuis. Foemineae mentes multum levitatis abundant. Et semper varium foemina pectus habet. Foemineo impulsu (non est ea fabula falsa) Occidit prolem trux Catilina suam. Tarquinius socero rapuit male regna necato, Tulla caput sceleris consiliumque fuit. Quem detestato quondam iugulaverat ense. Nunc gemit ereptum garrula mater Itym. Ad Styga deportant terebratas Belides urnas. Agmina cognatos ausa necare viros.
184
185
5
10
15
20
L
5
10
15
20
25
30
35
40
45
50
55
60
Sve zbog žene, priča se, kroz cijelo vrijeme je nekad Otok Lemno bio bez ijednog muškarca,» pust. I čim ju je bludna Venera takla mahnitom vatrom, U srž kostiju prože je razbuktala strast. Prirodno zlo se povećava ljubavi onom kobnom, Tad bjesni žena k6 Tebanka,1®što je zavede domaći bog. I od halkidskih valova tad je nestalnija ona. Tad je pomamnija nego hirkanske tigrice bijes. Tada je lakša od slamke lake i od opalog lista, što ga vitla po zraku jesenjeg vjetra dah. Nije njojzi do glasa i svaki učinit će zločin, što ga bezumno čini svaki ljubavnik slijep. A može se neki pojavit i dušmanin ljubavi tvoje, I zavidnik može biti, i takmac ti biti ljut. Pa lažno pronijeti glas da druge djevojke voliš, I djevojci tvojoj tu ludu dojaviti vijest. A ona, neoprezna, lažnom će vjerovat glasu, Jer zaljubljenik je uvijek lakovjeran i lud. Zatim će himbena ona tebi na prst nataći Otrovan prsten podmuklo hineći dar. Ta ne čudi se što djevojka na takva je zlodjela spremna. Neće ni prva ni posljednja steći o sebi takav glas. Kada uščitaš božanstvene pjesme pjesnika drevnih. Znaj, od žene je u njima svaki primjer i čin: Kako je bolesna ljubav na pokolje krvave goni I Čini je spremnom za svaki zločin klet. Daj, skinide s prstiju dar te sulude djevojke kobne; Zadržiš li ga, bit će ti nesreća samo i jad. Taj dragulj, što optočen zlatom tako se raskošno šija, Zašto te raduje? Zar samo isprazni sjaj? II’ zato što je na prstima dragane djevojke bio? II’ zato što ga je ona na prst natakla tvoj? Utoliko prije duh svoj plemenitom umijeću onom Priklonimo što ga veliki dade nam Apolon, Što dobra Melpomena i ostala družba sestara Dade, i Kaliopa što nosi u srcu svom. Ne misli da ove ti riječi, možda, upućujem zato*
» Zbog ljubomore Lemnjanke poubijaju sve svoje muževe, no kasnije s Argonautima obnove stanovništvo otoka. 10 Bakhantkinja, Menada 186
25
30
35
40
45
50
55
60
Quod fertur quondam per saecula cuncta fuisse Orba viris Lemnos, foemina causa fuit. Quam simul insanis tangens Venus improba flammis, Intima vibratas fixit in ossa faces. Naturale malum funesto augetur amore. Tunc furit, ut patrio Thebais acta deo. Tunc vel Chalcydicis est inconstantior undis. Tunc est Hyrcana tygride saeva magis. Time levibus levior stipulis et fronde caduca. Quam raptam praeceps fert per inane Notus. Nec curat famam, nullum patrare veretur Flagitium, caecus quidlibet audet amans. Esse potest aliquis vestrorum inimicus amorum. Invidus esse potest, aemulus esse potest. Qui te forte alias confingat amare puellas Et rem vaesanam deferat ad dominam. Illa fidem falsae tribuit temeraria culpae: Quisquis amat, nimium credulitatis habet. Inde venenatam simulato munere gemmam Imposuit digitis insidiosa tuis. Nec mirare quidem tam magna audere puellam, Non famam ex tanto crimine prima feret. Cum relegas veterum divina poemata vatum, Qualibet exemplum de muliere cape. Quam male sanus amor diras committere caedes Impulit et promptam fecit ad omne nefas. . . . Pone age de digitis malesanae dona puellae, Quae te sollicitum saepe retenta dabunt. Gemma, laborato quae clausa refulget in auro, Cur te delectat? Sola ea causa subest, Quod fuit in digitis carae gestata puellae, Quod dedit hanc digitis cara puella tuis. Quo magis ingenuas animum debemus ad artes Flectere, quas nobis magnus Apollo dedit, Quas bona Melpomene, quas caetera turba sororum, Pectore quas gestat Calliopeia suo. Nec, quod ad has sacras esses minus impiger arteis, 187
65
70
75
80
85
90
95
100
Što smatram da u tebi gasne za umjetnošću žar. AT ipak, počesto odvraća pažnju ljudskoga duha I njegovu želju za znanjem jalovi ljubavni plam. Zbog toga nije dovoljno da samo streseš sa prstiju svojih Mamene djevojke ukras, o počuj mi, molim te, glas, Nego, jer sad ti je jasno da naslada zamamna nije, I jer uviđaš da je u ljubavi otrov žuk, Iščupaj iz sputana srca te tegobne, opasne brige, Strgaj sa svoga vrata tog ljubavnog jarma teg. Odvrni pogled i sasvim u umjetnost krasnu utoni, Prezri ljubav i snažnih pjesama izvijaj pjev! Ta tko bi, kome se zgoda slobode takove pruža. Htio pod ropski jaram svoj povinuti yrat? Ali bog je Kupido, veliš mi, strijele taj ima, A ja sam čovjek preslab da pobijedim takovu moć. Kažu da opasan ima luk i brzokrilo leti I da užegljivu ima i raspaljivu luč. Da je Kupido bog i od boginje rođen, to smisli Pohota slijepa služeći bestidni blud. Ime božanstva mu dade da prikrije razbludu bijesnu. Da bi izgledala časnijom, uze božanstva lik. Svakako je Venera naredila krilatom dečku11 Da po zemljama svim oblijeće brzi mu let. Lepršajući u zraku u naletu brzome pušta Iz ruke nježne strijela opojnih zuj. No on vlada nad ljudima i nad višnjima svima I nad svime što hrani nebo, zemlja i val. Ovo je smislila nekada grdna zabluda ljudska: I Veneru i tulac tvoj, o Kupidone nag. Brzo, što brže odstupi ti, ljubavi oružje lažno. Brzo, Venero, 1 ti odstupi u isti čas. A priđite, vi Muze, i s kitarom, ti Apolone, I ti, iskreni Bakhe, a s tobom i bog Pan. Njih korakom silnim prati veličanstvena slava, I posvuda se učas pronese o njima glas. Nije samo ljubav, o kojoj si pisati moćan. Još mnogo Ijepćta ima i novi i stari vijek. Ili ti prija da opjevaš bojeve muževa slavnih Tako da predmetu tome bude prikladan stih. 11 svom sinu Amoru ili Kupidonu 188
Id me nunc verbis insinuasse puta. Sed tamen humanas persaepe retardat et arcet A studio mentes desidiosus amor. 65 Quare age non solum malesanae dona puellae. Munera de digitis excute, quaeso, tuis, Sed cum te haud lateat, quae sit male blanda voluptas, Cum bene perspicias, quam sit acerbus amor. Excute damnosas captivo e pectore curas, 70 Deme Cupidineis et tua colla iugis. Prorsus et ingenuas convertere totus ad artes Et grave neglecto carmen amore cane. Quisnam, cui sese redimendi est ulla facultas. Malit servili subdere colla iugo? 75 At deus est, referes, et habet sua tela Cupido, Non valeo tantum vincere numen homo. Vulnificos arcus, celeres, quibus evolat, alas, Nec non ignitas fertur habere faces. Esse deum genitumque dea confinxit amorem 80 Servitio obscoeno caeca libido favens. Numinis et titulo voluit velare furorem. Dignior ut venia liberiorque foret. Scilicet aligerum terras Erycina per omnes Admissis natum gressibus ire iubet. 85 Ille levem rapido conscendens aethera cursu. Contorquet tenera spicula lenta manu. At genus humanum et superos dominatur in omnes. Et quicquid pascunt sidera, terra, fretum. Hoc hominum quondam finxit temerarius error, 90 Et Venerem et pharetras, nude Cupido, tuas. Ocius abscedant commenta Cupidinis arma. Ocius abscedat luxuriosa Venus. Pegasides veniant, veniat cytharaedus Apollo, Et cum Moenalio, candide Iacche, deo, 95 Quos gravis ingenti comitetur gloria passu. Et late rapido quae pede fama volat. Scribere quae valeas, sunt plurima praeter amorem, Sive nova arrident, sive vetusta placent. Bellica sive iuvat clarorum gesta virorum, 100 Carmine materiae conveniente suae, 189
Sive referre togam, per quas tua naviget undas Cimba, dabit Latium, terra Pelasga dabit.
II’ želiš djela mira, to dat će ti Lacij i zemlja Pelazga, kamo će tvoj zaploviti čun.
105
110
115
120
Koliko duhom pak vrijediš, dobro je svima nam znano, Klarskoga boga1* je dostojan svaki ti spjev. A sad mi predigru malu dopusti, pred velike stvari, Da stihovi mali prokrče velikim put. Neprimjetno prolazi vrijeme, dok se ti spremaš da pjevaš. Tako se pusto, neplodno završi vijek. Dosta već igre, burno se napokon smirilo more,Nad njim se prostire put u pjesnički kraj. Na posao! Ne boj se! Febo te štiti, počni već jednom! Iz uzane bare u širok se otisni svijet! Poslije mekušnih svađica junačka kreševa pjevaj, Ratove, kojima" treba drukčija stopa i sklad. Zbogom ljubakanje, reci, i raspusna Venero, zbogom. Drugu sad prihvati liru, kojoj silan je jek! Bijaše noć i oči mi umorne san je obaro, Kad mi se učini da mi, sanenu, prilazi bog. Da, zaista, Febo je bio, s lirom zvonkom u ruci, S tulcem, a svježi lovor krasio kose mu pram. On me tače da ove ti hrapave stihove skladam. Kakvi su da su, srdačno primi ih sam.
105
110
115
120
Quid tamen ingenio valeas, bene novimus omnes, Tu fingis Clario carmina digna deo. At sine me paulum tantis praeludere rebus, Ut sternant magnis metra minora viam. Labuntur sensim, dum te praeludere fingis. Tempora, sic aetas praeterit omnis iners. Praelusum est, ventis pelagus patet omne fugatis, Strataque carminibus satque superque via est. Incipe, quid metuis? Phoebus favet, incipe tandem Et freta de parva magna palude pete. Post molles rixas, certamina magna canantur Et quae sunt alio bella canenda pede. Sit finis ludo, valeat lasciva Dione, Sume gravem plectro cum graviore lyram. Nox erat, irriguo dederam mea lumina somno, Est deus ante oculos visus adesse meos. Phoebus erat certe, Phoebum chelys ipsa probabat Et pharetra et lauro nexa virente coma. Hos ad te incomptos monuit me scribere versus. Excipe tu placido carmina nostra sinu.
** Apolona, tako nazvanog po njegovu glasovitom proročištu u Klarosu u Maloj Aziji 190
191
VI
VI
IANI PANNONII DE RERUM HUMANARUM CONDITIONE
LJUDSKI UDES
vemogući na Olimpu svome je sjedio visoko I pod sobom na sve osnove ljudske upirao oko. Promatro je prostranstva mora i zemalja širine I zvijezde, što god ih se krije sred zvjezdane visine. Pokatkad bi duboko prozro u ljudska zbivanja razna Da težnje ljudskoga duha otkrije i sazna, Da život, običaje, da želje i radosti upozna. Od čega tko bježi i što slijedi, da dozna. Opazi da je zemlja u mrežu mnogih obmana pala, I vidje oblike tolikih opačina i toliko vidje zala. Bezumne ljudske brige i želje nevaljale svuda vidi, I nigdje nijednog čovjeka koji se bogova boji i stidi. Ovaj traži da gradove smrvi mač i ognja sila, Da bezbrojna odasvud blaga sebi nagomila. Ovaj oružjem zakone krši, nit ljude nit bogove časti, I teži da države tuđe podvrgne svojoj vlasti. Jedni na braću oružjem srću i na roditelje mile, Drugi sa svojima bojeve ljute vode, klete sile. Mnogima se lopovluk sviđa, dobiti, grabeži ljuti. Avaj, i hramovi su opljačkani, a bogovi svrgnuti. Gospodara ovaj vara, roditelja vlastito dijete, A onaj kupcu razne prevare podmeće i plete. Drugima se rasipnost silna sviđa i raskoš sjajna. Pa zadovoljni podižu sebi zdanja veličajna. Drugi za pohotom gramze, u strasti izgaraju bez duše.
ederat omnipotens medio sublimis Olympo Subdideratqueh> oculis condita cuncta suis. S Lustrabat tractusque maris terrasque patentes,
S
5
10
15
20
25
192
5
10
15
20
25
Quidquid et astriferi clauditur axe poli, Paulatimque hominum defixit lumina rebus. Ut studia humani cerneret ingenii. Ut vitam et mores, ut vota et gaudia nosset, Quod quisque effugeret, quod sequeretur opus. Conspicit implicitum tam multis fraudibus orbem, Tot scelerum facies et mala tanta videt. Insanas hominum curas, vota improba cernit Et nullo in terris esse in honore deos, Hic petit excidiis urbes, per tela, per ignes Tendit, ut innumeras undique cogat opes. Ille armis violat leges hominesque deosque. Subdat ut imperio regna aliena suo. Ense petunt alii fratres carosque parentes. Cumque suis alii bella nefanda gerunt. Furta iuvant multos, foenus saevaeque rapinae Fanaque direptis proh! spoliata deis. Decipit hic dominum, fraudem parat ille parenti. Emptori varios iniicit ille dolos. Pars amat ingentes sumptus luxumque superbum, Laetaque magnificas aedificare domos. Pars Venerem sequitur caecique Cupidinis ignes, h) corr. ex Subbideratque
13
Hrvatski latinisti I
193
30
35
40
45
50
55
60
A treći se oblaporni u silnoj proždrljivosti guše. Ovi za zlodjela preziru kaznu na drugom svijetu I nagradu, koja sigurno čeka dušu svetu. Težnjama ovim i djelima ljudi preneražen Otac nato, Zažali što se toliko osililo ovo prosto blato. Rastuži se i ujedno gnjevom silenim planu. Grudi mu srdžbom teškom uzbukte i bolom zavijati stanu. Tako i ovdje pretužna majka,1®poniknuvši nikom, Ponizno ovo progovori prigušenim krikom: »Sine, ta što mi još osta, ti majci si jedina nada, Jedino u tvoje ime se uzdajuć govorim sada. Preblagi sine, što u jarost nedostojnu planu? Kakav to novi je uzrok tvom gnjevu nenadanu? Kakva uvrijediše tvoje božanstvo zlodjela golema, Da nikakve milosti više ni za koga nema? Zar blagost ne pobjeđuje tvoja svaku zloću i krivnju? Zar tuđa šteta i bijeda ne umanjuje tvoju kivnju? Koga kazniti, koga uništiti spremaš se, moj sine? S kime to ratuješ, o najveći u carstvu nebeske visine? Zar zalog ljubavi svoje da gubiš, djecu ljudskoga puka, što ga od gipke mekane gline izvaja tvoja ruka? što ti koristi s dušmaninom nejakim voditi boj? Što ti koristi bjesnjeti sve više na plijen svoj? Zar će ti rat s tim prostim rodom koristan da bude? Ili, kakvu ćeš hvalu steći uništivši te ljude, Kojima mora, kojima kopna i sve ostalo preda? O sine, zar će od koristi biti zemlja pusta, bez reda? Dakle, uzalud napori koji stvoriše ovaj svijet. Uzalud zemlja će neumorno svoj kružni vršiti let. Besciljno će sijati zvijezde sa neba blistavo plava. Putanjama će poznatim svojim kružiti one badava. Kome će bezbrojni nositi plod zemlja od plodnosti svijena? Za koga će tolika blaga čuvati krcata utroba njena? Kome će hraniti stada svoja: ptice i divljač, kome? Kome će ona hraniti ribe u valu nemirnome? Bez ljudi tako sva dobra će tvoja propasti, moj sine. Zar ćeš dopustit da djelo tvoje tako u truleži gine? 13 mati Isusova
30
35
40
45
50
55
60
Pars sequitur rabidam luxuriosa*) gulam. Hi spernunt Stigiosque lacus poenasque malorum. Quaeque manent animas praemia certa pias. His Pater attonitus studiis votisque virorum, Hoc doluit vili posse licere luto. Indoluit simul et magnas exarsit in iras. Aestuat ira, gravi mista dolore fremit. Atque ibi deiecto mater moestissima vultu Suppliciter tales fundit ab ore sonos: »Nate, tuae, quid enim superest, spes unica matris. Quo solo videor nomine freta loqui. Nate quid indignas mitissime surgis in iras? Quae nova tam subiti causa furoris adest? Et quae tanta tuum laeserunt crimina numen, Ut nullus veniae iam locus esse queat? Quid tua non omnem superat clementia culpam? Anne animum minuit noxa aliena tuum? Ulcisci quos, nate, paras, quos perdere tentas? Cum quibus, o superum maxime, bella geris? Nonne hominum genus ecce tuum, tua pignora perdis. Duxerat e molli quos tua dextra luto? Quid iuvat invalido Martem exercere sub hoste. Quid iuvat in praedam saevior esse tuam? Quae tibi cum vili bella ac certamina gente, Aut quae deletis laus tibi parta viris? Cui mare, cui terras, cui caetera tradis habenda. Quae rerum facies, nate, quis usus erit? Frustra igitur magni moles erit edita mundi. Frustra erit ad motus irrequieta suos. Fulgebunt nitido nequicquam sidera caelo Et peragent notas per sua signa vias. Cui feret innumeros tellus uberrima fructus. Servabit tantas cui gravis alvus opes? Cui pecudes alet illa suas volucresque ferasque, Et vaga cui pisces nutriet unda suos? Sublatis tot, nate, viris tua dona perire Et squallere tuum sic patieris opus? i) corr. ex luxoriosa
194
195
65
70
75
£0
Zar ćeš, i pobožne smlativši, dati da zemljom pustoš hara, I nikakav da baštinik ne ostane tolikih tvojih dobara? No, tebi tako se svidje: nek je sve sazdano uzalud, I neka, sine, propadne toliko djelo, toliki trud. Zar si doista mogao sa neba na zemlju saći I uzaludno iz moga rodnoga krila izaći? Uzalud zar si dao se mukama raznim strti, O sine, i umrijeti onako nedostojnom smrti? Zar će uzalud trpjeti tolike patnje i boli Pravedna družba što tvoje zakone štuje i voli? Ako već misao na tolike napore potaknula te ne bi, A ono neka te potakne hvala koju zemlja duguje tebi. I tko će ti služiti službe, tko štovati mjesta ti sveta? Tko li će ime tvoje raznositi širom svijeta? Nikad hodočasnik više ni poklonik neće ti doći. Božanstvo tvoje i moć na zemlji će zauvijek proći. Na nebu ćeš dokoniti, neslavno vući dane vijeka svoga, I djela tvoja neće od tebe činiti nikakva boga. Ako ipak baš nikakvi razlozi ne mogu te saviti, I čvrsto si riješen cijelu zemlju teškom kaznom smlaviti, Ošini grešne kaznama i samo škodljiva tijela, A nedužne neka poštedi tvoja pravedna strijela.«
196
65
70
75
80
Ferre potes vacuum caesis cultoribus orbem, Haeredem tantis nec superesse bonis? Sed tibi sic placitum: sint omnia condita frustra, Et pereat tanti, nate, laboris opus. Time etiam poteris caelo delapsus ab alto Nequicquam in nostro procubuisse sinu? Num poteris laceros variis cruciatibus artus Nequicquam indignae, nate, dedisse neci? Nequicquam tantos poterit tolerasse dolores, Obsequitur iussis dum pia turba tuis? Si te nulla movet tantorum causa laborum, At moveat, debet quem tibi mundus, honor. Quis tibi sacra feret, quis templa arasque dicabit. Quis sparget nomen cuncta per ora tuum? Nemo aderit, qui vota ferat, qui numen adoret. Quin nullum in terris iam tibi numen erit. Otia ages caelo, duces inglorius aevum, Et tua te facient munera nulla Deum. Si tamen haud ullae possunt te flectere causae Et certum est poenas sumere ab orbe graves, Affice suppliciis sontes et noxia tantum Corpora, at immeritum perdere parce genus.«
197
EPIGRAM I
EPIGRAMMATA
I
I
MOJI EPIGRAMI
DE SUIS EPIGRAMMATIS
ajd' amo, veseli čitaoče! Smijeh i šala sad mi se zbija. A bježi, ukloni mi se što dalje. Ti, čitaoče, kome šala ne prija. Kad si pogleda mrka i tužna, Ne čitaj moje vesele zbrke. Ili pak, ako ih slučajno čitaš, Razvedri svoje obrve mrke.
H
5
udimus ecce iocos, ades huc, non tetrice Lector, Tu procul hinc contra, tetrice Lector, abi. Triste supercilium cum sit tibi, ne lege nugas. Aut, si forte legis, pone supercilium.
L
II II
PLOVIDBA VINZENTSKOGA KONJIKA
DE VINCENTINO QUODAM NAVIGANTE onjik vinzentski14 nevikao na morsku pučinu, kad Zaprepašten stiže u Mletke, bogati grad, Poslije bljuvanja teškog i skoro izvrnuta mozga, I poslije burne vožnje, koja brodić skoro zdrozga, Kad se dočepa obale, viknu: »Nikad se više na kljusici Takvoj voziti neću koja ima uzde na stražnjici.«
K
5
V
5 14 iz talijanskoga grada Vicenze 198
incentinus eques, tumidi rudis ante profundi, Miratus Venetae, dum redit, turbis opes: Post vomitus crebros et versum pene cerebrum, Post fractum rigido robore molle latus, Contigit ut littus, „Non me vehet amplius” inquit „Ad culum quisquis frena caballus habet". 199
III
III
O SEBI
DE SE IPSO u, qui nocturnum tentas accendere lychnum, Ne silicis venas quaerito neve focos. Cor tribuet nostrum lumen tibi, nam mihi saevis Flammavit facibus pectora durus amor.
i, što želiš upaliti svjetiljku noćnu, Ne traži kremen ni ognjišta plam, Jer srce moje ljubavnim žarom plamti: I svjetiljku ću ti srcem svojim upaliti sam.
T
T
IV
IV
DE IMMUTATIONE SUI NOMINIS
O PROMJENI SVOGA IMENA van mi bijaše ime, a sada se pišem Jan, Prijatelju čitaoče, nek ti je ovaj slučaj znan. Nisam od oholosti neke odbacio to ime. Ta nijednim zemlja se ne diči koliko njime. Nevoljkog nagnala me je na promjenu tu malu Plavokosa Talija, kad me okupala U pjesničkom valu.
I
5
oannes fueram, Ianum quem pagina dicit, Admonitum ne te, lector amice, neges. Non ego per fastum sprevi tam nobile nomen. Quo nullum toto clarius orbe sonat. Compulit invitum mutare vocabula, cum me Lavit in Aonio flava Thalia lacu.
I
5
V AD LEONELLUM FERRARIAE DUCEM
V LEONELLU, FERARSKOM KNEZU eonelle kneže, što dođoh u tvoj grad Nedavno iz sjeverna, ledena kraja, Dopusti, nije me amo privukla slava tvojih djela sad Niti me dom tvoj privukao prepun sreće i sjaja, Ni raznolikost Ferare tvoje, raskoš joj sjajna i duh. Ni dvotoki Pad, koji se u sedam ljupkih rukavaca vije. Ne dođoh da se nagledam, nego da žedni napojim sluh Riječju slatkom koja se iz Gvarinovih usta lije.
L
5
200
uod, Leonelle, tuam. Princeps, accessimus urbem Arctoi gelido nuper ab axe poli. Q Da veniam, non nos rerum inclyta fama tuarum. 5
Nec domus augustis splendidai) traxit avis, Nec tua praefulgens variok> Ferraria cultu. Nec septemgemini brachia amoena Padi, Non oculos, avidas huc pascere venimus aures. Quarum Guarini manat ab ore cibus. j) corr. ex splendita k) corr. ex varia 201
VI
VI
GRILU
IN GRYLLUM
itagora zlatne pjesme, Fokilid srebrne skova, A ti, Grile, kuješ Pjesme od olova.
P
urea Pythagoras, argentea carmina fecit Phocylides, sed tu plumbea, Grylle, facis.
A
VII VII IN PROSPERUM
PROSPERU oliko te, Prospere, volim, teško ti saznati nije, Kad želim da sa zemlje odeš u nebo što prije.
K
V
te. Prosper, amem, potes hoc agnoscere solo. In caelum e terris te quod abire velim. Quam
VIII
VIII
VERONSKO KAZALIŠTE
DE THEATRO VERONENSI
erono, negdašnje tvoje kazalište sad je bludnički stan. Tamo sada boginju Floru štuju svaki dan.
st tibi prostibulum, quod erat, Verona, theatrum, Assidue Floram nunc colit ille locus.
E
IX GRIL PJEVA
IX DE GRILLO
ada ti, Grile, zapjevaš, sve cvrčke pjesmom smutiš, . Oni zašute. Nek oni pjevaju makar i rđavo. Samo ti da šutiš.
K
202
Grille, sonas, reticent per prata cicadae: illae, dummodo tu taceas. CumMalotu.sonent 203
X
X
PJESNIK IVAN O SEBI
DE SE IPSO
jesnik sam koji kraj duboke vode se rodio Drave, Štioče, i to mi znaj, usput pročitaš li što. Cesto o ljubavi svojoj pjesnici pjevahu stari; Svako na jeziku svom pjesme razumije glas. Nevješt u ljubavi pjevah Marcelove ljubavi žarke. Što ih je riječima svog jezika ispjevo on. Želiš li stihove skladne na italski sročene način. Takove dati će taj kakve Petrarka već da. Ili pak htjedneš li pjesme po latinskom skladane zvuku, Dokonu tebi će moj tada se svidjeti stih.
I
P
5
10
5
10
XI
XI
ZALJUBLJEN
DE SE QUI AMARE COEPERAT
to mi je često proročki glas tvoj znao da zbori, O Mihaele, to stvarno se zbilo u ovaj mah. Zapletoh se, planuh, čitavo biće mi gori. Ta, zaboga, umrijeh, već gubi mi se dah. U času kad sam te ludo izvrgavao rugu, I mjesto ti meni, ja tebi se rugah u sav glas. Ti, iskusni Ijubavniče, pomozi sada svom nevještom drugu. Uputi ga, svjetuj ga, molim te, donesi mu spas.
S
5
uod mihi divino tu saepius ore solebas Dicere, nunc, Michael, exitus ipse probat. Haesimus et totis concepimus ossibus ignem, Concidit et tandem spiritus ille meus, Cum te dementem dementia nostra vocabat, Cum mox ridendo tu mihi risus eras. Quare in amore rudi, doctissimus ipse, sodali Consilium, quaeso, confer et auxilium.
Q
5
XII
XII
JURJU
AD GEORGIUM
urju, ništa se ne daje kada se mrko da. Uz izdašnu ruku mora i lice da se sja.
J
lle ego et haec cecini Dravum generatus ad altum. Perlege et haec, si quis caetera forte leges. Saepe suas flammas veteres cecinere poetae. Cuilibet et pro se Musa diserta fuit. Nos in amore rudes Marcelli lusimus ignes, Quos modo vulgari luserat ille lyra. Sive voles cultos Itala testudine rythmos. Ille dabit, quales ante Petrarcha dedit. Seu cupies elegos Latia sub lege sonantes, Sumetur vacuo pagina nostra tibi.
204
N
il mihi das, quando tristi das fronte, Georgi, Larga suam faciem debet habere manus. 205
XIII
XIII
AD IUSTINAM
JUSTINI ustino, moja družice, mezimče moj mio, što si mi vratila onaj poslani dar? Nisam ga poslao što bih te zavesti htio, Živote moj, ta daleko od mene tako ružna stvar, Nego da vidiš kolika je ljubavi moje snaga. Neki darak ti poslah, moja draga. Tražiš, za tu uvredu da ti nekako platim? Pa pošalji ti meni dar da ti ga vratim.
J
5
el, Iustina, meum, mea cara sororcula, quare Missa remisisti munera nostra tibi? Non ideo misi, quo te corrumpere vellem, Sit procul a nobis hic, mea vita, furor, Sed magis, ut scires, quam te devotus amarem: Vult aliquo nosci pignore carus amor. Qualiter offensam valeas pensare, requiris? Tu mihi fac mittas, ut nec ego accipiam.
M
5
XIV XIV
DE AMATORE LIBRORUM VETERUM
LJUBITELJU STARIH KNJIGA ma knjiga pisanih već prije tisuću ljeta. Učenih dosta, ali se ljepotom ne žare. Ti ih ipak hvališ više nego pjesme moje Samo stoga što moje nisu tako stare. Toliko ti sada cijeniš vremena stara, S toliko osjećaja poštuješ davnine. A ipak, ljepše je ono novo što se stvara, A ne, Bartole, što je puno svelosti i truhline. što da ti sada zaželim za tvoj ukus naopaki? Ovo ti želim, iako je malo opasno ipak: Da ti se sviđa bućkuriš, a ne falemac15 jaki, I da se tvom ukusu sviđa samo gnjio šipak; Da s tobom ne legne lijepa Poliksena, Nego Hekuba, ne starica više, nego kuja ljuta, Ta grdobna štrklja, prebučna što, barama opkoljena. Po zvonkim obalama zavija i škrguta.
I
5
10
15
11 kod starih Rimljana cijenjena vrsta vina 206
unt quaedam prope mille, puto, iam scripta per annos. Docta quidem, sed non et*) speciosa satis. Tu tamen illa magis quam nostra poemata laudas Hoc solo, quod sint anteriora meis. Tanta tibi nunc est prisci reverentia saecli. Tam sensum canos et venerare dies. At rerum plures novitate placere videmus. Non carie et putri, Bartholomaee, situ. Quid pro perversis adeo tibi moribus optem? Haecm) opto quamvis exitiosa parum: Plus sapiat musto vetus et tibi vappa Falerno, Nec gustare nisi marcida poma velis. Dormiat et tecum formosa Polyxena nunquam. Verum Hecube, sed iam non anus, imo canis: Turris avidarum, quae cincta palustribus undis Instrepit argutis persona littoribus.
S
5
10
15
l) corr. ex ut m) corr. ex Hoc 2ffl
XV
XV
AURISPI
DE AURISPA
itaš zašto ništa ne piše tako učeni Aurispa. Zato što stalnom šutnjom on još učeniji ispa.
P
am doctus scribat cur nihil Aurispa, requiris. Credatur multo doctus ut esse magis.
T
XVI
XVI
FIĆFIRIĆU
IN PHILITREUM
e nadimaj se, fićfiriću, jer svi dobro znamo Odakle podrijetlo tvojih roditelja vodi. Jer jedno od njih u rukav svoj useknjuje se samo, A drugo ne pljuca na pod, nego samo u svečanoj zgodi.
N
e nimium tumeas, Philitree, novimus omnes. Qua tibi sit geminus nobilitate parens. Altera nam cubito nares emungit, at alter Non spuit in terram, sit nisi festa dies.
N
XVII
XVII
DE VALLA
VALLA
G
avran živi stoljećima i vrana živi stoljećima, A Valla umrije prerano: zar onda bogova ima?
aecula tot corvus”), tot vivit saecula cornix, Valla obit ante diem, quis putet esse deos?
S
XVIII XVIII EXCUSATIO, QUOD PERICULA NON SUBEAT JEDNO OPRAVDANJE i, ratoborna gospodo, mene pratioca kraljevih četa Nemojte zbog moga straha da uzalud grdite sada, što nikada ne srćem naoružan protiv dušmana kleta I što se ne penjem na visoke zidine opsjednuta grada.
V
208
elligeri proceres, me regia castra sequentem Ne frustra ignavi carpite, quaeso, metus. Quod nunquam adversos decurro armatus in hostes, Scando nec obsessi moenia celsa loci,
B
n) corr. ex cervus 14 Hrvatski latinisti I
209
5
10
Već samo k6 gledalac postran junaštvu vašem se divim. Vjerujte, ne strah, već briga za vas na to me sili. Ta, ljudi, vi svakako za najduljom žudite slavom. Koja čini da vas rana ne boli, a da smrt vam se mili. A kad bi i pjesnik u bitkama bio i tu ga snašla kob, Tko bi opjevao pogibije vaše, sahrane vam sjajne i grob?
5
10
Sed spectator iners aliena pericula miror. Non timor hoc, vestri, credite, cura iubet. Gloria nempe, viri, petitur longissima vobis. Hoc faciles plages, funera grata facit. Quod si pugnantem rapiat sors ulla poetam, Quis vestras mortes, funera vestra canat?
XIX
XIX
ODU DE SE AD ODUM vališ me previše, sa starim pjesnicima Uspoređuješ me, svake zgode. Znam da lažeš, ali ipak To mi prija, Ode.
H
audas me nimium, priscis et vatibus aequas, Mentiris, novi; me tamen, Ode, iuvat.
L
XX
XX
KRALJU slavni kralju, ti usred rata Veneru štuješ po noći i danu. Sjajno, ta ona može privući Boga Marta na tvoju stranu.
O
AD REGEM ure colis Venerem mediis, dux inclyte, castris: Illa tibi Martem conciliare potest.
I
XXI
XXI
PETRU
AD PETRUM
zvana si Fabricije, iznutra si Apicije, I nemoj za moje šale da me kriviš. Jer, kako ti govoriš, ja onako živim, A kako ja govorim, ti onako živiš.
I
210
u, qui Fabricius foris es, sed Apicius intus, Parcius in nugas, quaeso, vehare meas. Qualia verba tibi, tales, Petre, sunt mihi mores: Quomodo tu vivis, sic ego, Petre, loquor.
T
211
XXII
XXII
PETRARKIN GROB
DE F. PETRARCHA
eđu Euganejskim selima Arkada je selo slavno, Trojanci Antenorovi podigoše ga davno. Premda si krasna položaja i premda si plodnošću sretno I premda nezdravu žegu ne pozna tvoje podneblje ljetno; Premda si po tom poznato, još slavnije time si ti što pjesnik Petrarka blaženo u mekom ti krilu spi.
M
5
5
XXIII
XXIII
OCU SMIJEHA
AD MARTIALEM
jesniče moj najbolji, duhoviti Marcijale, Tvorče svakog smijeha, tvorče svake šale I svih dosjetaka i svakakvih trica, Pred tobom i Plaut je mali, nedorasto tvojoj šali: Koliko mognem, slijedit ću te u knjižicama svojim. Ni samog Feba neću zazivati ni Muze Da priteknu u pomoć pothvatima mojim. Od bogova jedinog tebe ću ja zvati, Ti jedini, makar i pjesniku slabom, Sklono i dobrohotno svoju ćeš pomoć dati. Pa ako ima čega istinoga U mišljenju onog starca šutljivoga16. Da jedna duša može u više tijela prijeći, Ko što se divni Homer u Eniju krio: A budući je prestao taj pjesnik uzvišeni Da izvija svoj pjev divotom ukrašeni, Ti sav se salij u me, nestani u meni. I zaslužim li doista da prožme duh me tvoj, Na dopust ću, vjeruj mi, tada poslati svoj.
P
5
10
15
rquada Euganeos inter celeberrima pagos, Quondam Antenorei quos°) tenuere Phryges, Quamvis pulchra situ, quamvis sis ubere felix Nec tua morbiferum noverit aura canem, Inde tamen longe maior tibi gloria surgit, Vatis Petrarchae sancta quod ossa foves.
A
16 filozofa Pitagore koji je naučavao da duša seli iz jednog tijela u drugo (metempsihoza) 212
e, vatum optime, culte Martialis, Ludorum pater et pater leporum, Nugarum simul et facetiarum. Prae cuius sale Plautus ipse verna est, Qua possum, sequar in meis libellis. Nec Phoebum libet aut vocare Musas, Ut coeptis properent adesse nostris. Unum te omnibus e deis vocamus. Tu tantum, licet a malo poetae, Ne, quaeso, invideas tuos favores. Quin si vera senis silentiosi Est sententia, qui putavit unam Multos posse animam volare in artus. Si mixtus sacer Ennio est Homerus, Postquam desierat superbus ales Pictam sideribus levare caudam. Nostras labere totus in medullas. Mentem certe ego si tuam merebor, Iam nostrae dabo, crede, commeatum.
T
5
10
15
o) corr. ex quas 213
XXIV
XXIV
SEVERU
IN SEVERUM
evere, ti odličnu knjigu iznese na javu, U kojoj nas poučavaš da preziremo slavu. I da bi nas, kako želiš, uvjerio u to jedno I primjerom dokazo da slava nije ništa vrijedno, Crvenim, krupnim slovima napisao si masno Navrh korica knjige svoje ime časno.
cripsisti egregium, Severe, librum. Quo contemnere gloriam docemur. S Quae siP) vile quid est putanda cunctis,
S
5
5
Ut credi cupis et probare tentas, Quare tu minio tuum rubenti Summo margine nomen annotasti?
XXV XXV AD REGEM KRALJU ic me rogare tua modo est humanitas Dignata, summe principum: „Quid tibi meorum vis, poeta, impertiam" — „Secreta praeter quodlibet.”
S
ad je baš blagost me tvoja izvoljela zapitati, 0 najveći kralju: S „što bih ti ja, pjesniče, mogao dati?” — 5
„Sve što ti se hoće, Samo ne — svoje samoće.” XXVI PRO PACE
XXVI ZA MIR vemogući oče, koji nebo i zvijezda kriješ Pod vječnom držiš vlašću, oči svoje moćne Obmi na zemlju bijednu ovu, koju Martov bijes Naočigled tebi pustoši i u dugom uništava ratu. Napokon, o predobri oče, mir nam svima podari. Koji daleko crnu otklanja smrt i sve opake stvari.
S
5
214
Pater omnipotens, qui caelum et sidera solus Aeterna ditione premis, defige potentes His miseris oculos terris, quas Marte feroci Vastari cernis longoque perire duello, Et nobis tandem tribuas. Pater optime, pacem. Quae mala cuncta procul mortesque repellit acerbas.
O
5
p) corr. ex sit 215
XXVII
XXVII
GUARINU IZ VERONE
AD GUARINUM VERONENSEM
ebe molim, o diko i slavo našega doba, Gvarine učeni, znalče ona jezika oba,17 Ti, koji si tolike godine učio me mlada, Molim te, gost mi budi, stolu pristupi mi sada. Kakvu čast Herkul učini Evandru na njegov uslužan zov. Takvu ćeš i ti meni, uđeš li pod moj krov.
T
5
e precor, o nostri decus et nova gloria saecli, Qui calles linguas, docte Guarine, duas. Quo iam tot fuimus sub praeceptore per annos, Hospes ut in coena nunc meus esse velis. Quam dedit Euandro laudem Tirynthius hospes, Hanc dabis ipse mihi, si meus hospes eris.
T
5
XXVIII
XXVIII
MAMCU NA PREVELIKO CUIDAM ARDUA SUADENTI oslane pjesme, što odišu na samog Apolona I tako učene, primih s puno topla osjećaja. U njima, sjećajući se hvala svojih uznositih. Dižeš me u visine zvjezdanoga sjaja I nukaš me da opjevam bojeve krvave I tolike vođe, koji su slavnim djelima vični. Kad bi mi sam Apolon pjesničku pomoć ukazo, Tvom pozivu bih se odazvao, moj pjesniče dični. AT grudi moje ne bujaju kastalijskim nektarom, Niti se usne moje natapaju aonskom česmom, Niti je u duši mi toliko pjesničke snage Da bih tolike muževe mogao proslavit pjesmom. Sva bujnost mladosti moje toliko nema jačine, I terete tolike ne podnosi moje rame; S vremenom, kada možda nešto iskusniji budem, Ako mognem, tvoj poziv biti će privlačan za me. Dotle Ivana svoga ne gubi iz sjećanja mila. Ti, koji pjevaš pjesme dostojne samog Vergila.
P
5
10
15
17 grčkoga i latinskoga i« piće olimpskih bogova
216
uae mihi misisti Clarium redolentia vatem, Accepi placido carmina docta sinu: Q In quibus altarum memorans praeconia laudum 5
10
15
Siderei tollis me super astra poli Ac me sanguineas hortaris dicere pugnas Et tot magnorum splendida gesta ducum. Si mihi Pierium praestaret Apollo favorem. Parerem monitis, clare poeta, tuis, Sed mihi Castalium nec spirant pectora nectar, Nec sunt Aonio labra rigata lacu. Non mihi Pegaseae veniunt in carmina vires, Ut possim tantos edere voce viros. Non verso tantum tenero sub pectore robur, Tanta negant humeri pondera ferre mei. Post modo maturis fuero cum doctior annis, Si potero, monitus forte subibo tuos. Interea fixum teneas sub corde Ioannem, Qui canis Andina carmina digna tuba. 217
XXIX
XXIX
MOLITVA BOGU MARTU ZA MIR
AD MARTEM IMPRECATIO PRO PACE
slavni Prodorniče, što treseš Najviši neba kraj, što blistave perjanice Topiš u krvavi sjaj! Junonin veliki sine, Unuče Saturnov, Braniču nebeske visine, Užasu TitanA Ti, kliktavi Pobjedniče, Mira i rata Začetniče, Muških grudi Ukrasitelju, Bogova Osvetitelju! O Navalniče s blještavim Mačem, uvijek svesjeklim. Sviju polja Pustošniče, Svih gradova Razorniče, Zemlje Sveispraznitelju, Podzemlja Ispunitelju. Ljudske krvi Ispijaču, Ljudskih tijela Proždiraču, Muškaraca Zatorniče, Sviju žena Prokletniče, Siromašnih Uzvisitelju, Bogatih Uništitelju. Mira strasni Mrzitelju, Grozne gladi Stvoritelju, Prvi širitelju straha, Gušitelju ljudskog daha, Molim te, smiluj se već tim Panoncima umornim, O, Oče!
radive, quinti clare dominator poli, G Spargens corruscas
O
5
10
15
20
25
*30
218
5
10
15
20
25
30
luce sanguinea iubas, Iunone magna genite: Saturni nepos: Tutela coeli: summe Titanum timor: Gaudens tropheis: pacis ac belli arbiter: Decorator hominum: consecrator Numinum: Gradive, ferro tecte semper fulgido: Vastator agrum: dissipator urbium: Vacuator orbis: Tartari impletor trucis: Potor cruorum: devorator corporum: Lues virorum: mulierum execratio: Ditator inopum: pauperator divitum: Osor quietis: genitor obscenae famis: Autor pavorum: concitor formidinum: Iam parce fessis, quaeso, Pannoniis, Pater.
219
XXX
XXX
SLAVA PANONIJE
LAUS PANNONIAE uod legerent omnes, quondam dabat Itala tellus, Nunc e Pannonia carmina missa legit. Q Magna quidem nobis haec gloria, sed tibi maior.
ekad je Italija svima davala birano štivo, A sad im pjesme šalje Panonija ravna. N To velika slava je moja, no još veća je tvoja, O ti, po mome duhu domovino slavna.
Nobilis ingenio Patria facta meo.
XXXI
XXXI
MUSICA
DE SIGISMUNDO MALATESTA ARIMINI TYRANNO
(Sigismundu Malatesti)
rbis Arimineae modicus Malatesta tyrannus Caesaribus suminis maior in orbe sonat. U Sic e formica faciunt elephanta poetae
alatesta, vladarčić si mali Riminija grada, A više nego o caru silnom grmi ti imena trijesak. Pjesnici tako od sitna mrava učiniše slona. Mušici dadoše Jupitrove munje blijesak.
M
Cogunt et muscas fulmina ferre lovi.
XXXII XXXII DERIDET EUNTES ROMAM AD IUBILAEUM ISMIJAVA HODOČAŠĆE U RIM JUBILARNE GODINE 1450. isuću četiri stotine sunce obasjalo ljeta i k tome još ljeta deset puta po pet, kako, čovjekom postavši, stvoritelj svemira cijelog od prečiste djevice dođe na ovaj svijet. Sad spas je bliži, odovud najkraća cesta s bijedne zemlje vodi na sam nebeski prag.
T
5
220
ille quadringentis Hyperion aureus annis Adiicit haec decimae tempora Olympiadis, Natus ut aeterni, qui condidit omnia, patris Prodiit intacta virgine factus homo. Nunc propius quaerenda salus, et ad aethera clarum Vilibus “ terris maxima porta patet.
M
5
221
Već narodi idu s Istoka, Zapada, Sjevera, Juga. Sve što odovud optače Tanaj, a odonuda Tag, sve u Rim se žuri, sav svijet u Grad se sliva, od tolikih ljudi nijedno mjesto slobodno ne osta. Ta lakovjernost19 hoće Ii im koristiti, ne znam, al' znam da će papi koristiti dosta. Preveo Nikola Sop
19 da će obilaskom rimskih crkava dobiti oprost od grijeha
Iam Zephyri et Boreae gentes. Occasus et Arctos, Omne, quod hinc Tanais claudit et inde Tagus, Romam festinant, et confluit orbis in Urbem, Nec capiunt ipsae millia tanta viae. Nescio, credulitas haec si sua proderit ipsis, Hoc scio: Pontifici proderit illa satis.
MARKO MAR U LIĆ MARCUS MARULUS ( 1 4 5 0 - 1524)
15
Hrvatski latinisti I
odio se 18. kolovoza 1450. u staroj patricijskoj obitelji koja se nazivala i Pečenić ili Pecinić. U splitskim se R ispravama njegov otac, koji je bio gradski odvjetnik, navodi pod imenom nobilis vir ser Nicolaus Pecenich de Marulis. Majka mu se zvala Dobrica i pripadala je splitskoj obitelji Alberti. Od šest im sinova i jedne kćeri Marko je bio naj starije dijete. U Splitu mu je bio učitelj Tideo Acciarini, poznati tali janski humanist, prijatelj pjesnika Jurja Šižgorića. Završivši pravne nauke u Padovi, vratio se Marulić u Split gdje je ži vio do kraja života. Jedino se kao šezdesetgodišnjak povu kao na seosko imanje u Nečujmu na Šolti, ali se poslije dvi je godine vratio u Split. Njegov biograf i prijatelj Franjo Božićević-Natalis ovako prikazuje njegov lik: Bio je srednjeg stasa, širokih ramena, vitka tijela, široka i vedra čela, crnih očiju, orlovskoga nosa, svijetlosmeđe i podulje kose i duge brade. Ono što Božiđević govori o njegovu isposničkom načinu života i o bičevanju samog sebe ne djeluje uvjerljivo jer se ne slaže s arhivskim podacima. Iz njih proizlazi da je Marulić aktivno sudjelovao u gradskim dužnostima, bavio se odvjetničkim zvanjem, bio društven, prijazan i vedar. Imao je mnogo prijatelja, s ko jima ga je povezivalo književno djelovanje. Među njima su bili: Toma Niger, trogirski biskup, braća Jeronim i Franjo Martinčić, Dmine i Jeronim Papalić, Franjo Božićević-Nata lis, Nikola i Antun Alberti i dr. Marulić je bio centralna ličnost tadašnjeg humanističkog kruga u Splitu. Nedvojbeno je utvrđeno (i po njegovim vlastitim riječima u oporuci) da se bavio i slikarstvom. Umro je 5. siječnja 1524. u 74. godini života i pokopan je u crkvi sv. Frane na splitskoj obali. Svojim latinskim djelima religiozno-moralističkog sadrža ja, koja su doživjela brojna izdanja ne samo u izvornom 227
tekstu nego i u prijevodima, Marulić je postao poznat po či tavoj Evropi. Njemu je kršćanski moral jedini siguran te melj za oblikovanje ljudskog života. Zato njegova djela ima ju jasno izraženu tendenciju: davati praktične upute za kršćanski život pozivajući se na Bibliju i na živote svetaca. Iako Marulić po vremenu pripada među humaniste, njegov rad nije ponikao na temeljima svjetovne renesanse, nego se zasniva na religioznoj književnosti srednjega vijeka. U djelu De institutione bene vivendi per exempla sanc torum (Upućivanje u čestit život prema primjeru svetaca), tiskanom u Mlecima 1506, danas poznatijem po naslovu 4. izdanja De institutione bene beateque vivendi (Upućivanje u čestit i blažen život), u kasnijim izdanjima i pod nazivom Dictorum factorumque memorabilium libri V I (Šest knji ga spomena vrijednih izreka i djela), Marulić daje niz prak tičnih moralnih pouka potkrijepljenih primjerima iz života svetaca izričući uvjerenje da na ljude više djeluju primjeri iz života nego upute i propisi. To je djelo doživjelo 15 izda nja (Mleci, Basel, Kbln, Antwerpen, Paris) i prevedeno je na talijanski, francuski, njemački, češki i portugalski). Drugo njegovo djelo kojim se pročuo po zapadnom kršćanskom svijetu, Evangelistarium (Evangelistar), obu hvaća 7 knjiga i prvi je put tiskano u Mlecima 1516. Građa je raspoređena prema načelima vjere, ufanja i ljubavi, a u posljednjim knjigama govori se o seksualnom životu. Izdano je devet puta i prevedeno na više evropskih jezika. Quinquaginta parabolae (Pedeset priča) zbirka je priča sastavljenih po uzoru na Isusove parabole s moralnim po ukama, namijenjena svećenicima. Izdana je dvaput u Mle cima i jedanput u Kolnu. Slobodan hrvatski prijevod tog djela objavio je Milan Pavelić, Pedeset priča, Zagreb 1924. Mala pučka knjižnica 2. Djelo De humanitate et gloria Chri sti (O Kristovoj čovječnosti i slavi), Mleci 1519, asketskog je sadržaja i prekorava poroke svećenstva. Impresivno dje luje pismo koje je uputio papi Hadrijanu VI (tiskano u Mlecima 1522), u kojem ga preklinje da pruži pomoć njego vu zavičaju, po kojem nemilo haraju Turci, i potiče da uje dini evropske vladare u borbi protiv zajedničkog dušmanina. Kraću njegovu raspravu In eos, qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt (Protiv onih koji tvrde da je sv. Je ronim bio Talijan) objavio je Lučić u izdanju svog djela 228
De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske). Tu dolazi do izražaja patriotski stav Marulićev. De ultimo Christi iudicio (O posljednjem sudu Kristovu) ima oblik govora, u kojem se živo prikazuje Posljednji sud. Marulića kao humanista najbolje karakterizira djelo In epigrammata priscorum commentarius (Tumač drevnih natpisa). To je zbirka od preko 100 antičkih natpisa iz Rima i drugih talijanskih gradova, kojima je dodao solinske nat pise iz zbirke svog prijatelja Dmine Papalića. Ti natpisi po tiču pisca da obnovi reminiscencije na veličinu Rima, na ca ra Dioklecijana, osnutak Splita i si. Izvadak iz toga, i to solinske natpise, tiskao je Lučić u svojoj zbirci Inscriptiones Dalmatiae (Dalmatinski natpisi), Mleci 1673. Prelazeći na Marulićev pjesnički rad na latinskom, spo menimo oveću pjesmu De laudibus Herculis (Pohvale Herakla, Mleci 1523). To je dijalog između pjesnika i klerika, u kojem prvi uzdiže hvalom junačka djela Heraklova, dok mu drugi suprotstavlja kršćanske vrline. Na kraju klerik predobiva pjesnika. Ako je točan podatak Marulićeva biografa Božićevića, da je bilo sedam knjiga Marulićevih pjesama, a sačuvano ih je relativno malo, nameće se zaključak da je veći dio njego vih pjesama izgubljen. Bez sumnje- najvrednije je Marulićevo djelo na latin skom jeziku ep Davidias (Vavidijada) u 14 knjiga sa 6.765 Kak8“pokazuje sam naslov Davidias, to je kršćanski ep u koiem su prikazana djela kralja Davida. Marulić se točno drži rasporeda građe prema Starom zavjetu (Knjiga Samuelova t. gi. i3 — li. i Knjiga kraljeva I. gl. 1—2) tako da ne možemo govoriti o nekoj vlastitoj pjesnikovoj kompoziciji. Građa je raspoređena na tri dijela od koiih svaki ima vlasti ti proemij. Prvi dio (knjiga I—VI) prikazuje Davidova djela dok: jo š nije bio krali, dxugi (knj. VIT—1AJ opisuje^prvi period njegava^kraljevanja, a treći (knj. X—XIV) sadržava nevolje koje su ga snašle zbog njegovih grijeha. U prvom proemiiu Marulić traži inspiraciju samo od Boga i odčiče~5g druŽhijT^nganskih antičkih, pjesnika. Zato i antička mitolo gija slabije dolazi do izražaja a tom kršćanskom epu, u ko jem |e u pripOTijedanje na višem jesta upleteno moralizi ranje i davanje vjerskih pouka. 229
Iako je Marulić bio sputan Biblijom u rasporedu građe u koji nije htio dirati, ipak je stvorio pjesničko djelo trajne vrijednosti. U njemu.ima krasnih metafo ra, dul.iih poredi&Li .^ .dUetova« U stihu i u pjesničkoj fakturi povodi se za Vergilijem. Daviđijađa je spjevana u klasičnom latinskom jeziku uz mlfflmalBirTirt» mlesiTsredniovieKovnog JatmTtetžu Iza epa dodao je pjesnik u prozi Tropologica Davidiadis expositio (Alegorijsko tumačenje Daviđiiade), gdje kaže da se pod likom Davida krije Krist, a da Saul predstavlja Židovp koji su Krista progonili. Ostaie još uvijek nernešen problem: Kako to da je taj Marulićev kršćanski ep ostao neobjavljen? V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA MARKA MARULIĆA De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum, Venetiis 1506. De institutione bene beateque vivendi libri sex. Coloniae .1530. Dictorum factorumque memorabilium libri sex, sive De bene beateque vivendi institutione ad normam vitae Sanctorum utriusque Testamenti, Parisiis 1586. Quinquaginta parabolae, Venetiis 1510. Carmen de doctrina Domini nostri lesu Christi pendentis in cruce, Erfordiae 1514. Evangelistarium, Venetiis 1516. De humilitate et gloria Christi, Venetiis 1519. Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI pont. max. de calamitatibus occurrentibus et exhortatio ad com munem omnium Christianorum unionem et pacem, Romae 1522. Opera omnia, numquam antea simul excusa, divisa in duas par tes, Antverpiae 1601. Carmina, izdao M. Srepel, Građa II, Zagreb 1899. De ultimo Christi iudicio, izdao M. Srepel, Građa III, Zagreb 1901. Carmina, Zbornik Marka Marulića 1450—1950, Djela JAZU, knj. 39, Zagreb 1950. Davidias, priredio J. Badalić, Stari pisci hrvatski, knj. 31, Za greb 1954. Davidiadis libri XIV, e codice Taurinensi in lucem protulit M. Markovich, Merida 1957. LITERATURA O MARKU MARULICU M. Srepel: O Marulićevim latinskim pjesmama, Nastavni vjesnik VII, Zagreb 1899. 231
P. Kasandrić: Marko Marulić. život i cijela. Predgovor Judite u izdanju Matice hrvatske, Zagreb 1901. J. Badalic: Bibliografija Marulićevih djela te radova o životu i djelima Marulićevim, Zbornik Marka Marulića 1450—1950, Djela JAZU, ktij. 39, Zagreb 1950. J. Badalić: Marulićeva Davidijada, Predgovor prvog izdanja, JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 31, Zagreb 1954. V. Gortan: O tekstu prvoga izdanja Marulićeve Davidijade, živa Antika V 1, Skopje 1955. V. Gortan: Antička mitologija u Marulićevoj Davidijadi, Zbor nik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu III, Zagreb 1955. M. Franičević: Marko Marulić, Enciklopedija Jugoslavije 6, Za greb 1965. V. G.
M LADIĆ MARKO M ARULIĆ DALM ATINAC PJESN IK U JURJU ŠIŽGORICU
epoznat pišem ti pismo, premda te nikada nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je, do ista, učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas. Htio bih ipak, preljubazni Jure šižgoriću, da mene koji sam ti tako sklon prigrliš zdušno istom ljubavlju, jer ako je u tebi čovjekoljublja isto toliko koliko i učenosti, ovo sam sigurno postigao, a to mi je od svega najdraže. Vidim, naime, koja je u tebi mladu čovjeku moć i oštrina duha, a neke od tvojih pjesama koje kolaju po cijeloj Italiji, odlikujući se nevjerojatnom, gotovo božan stvenom učenošću, stigoše također i k nama. Razmišljajući o tako umjetničkom skladu riječi u njima, o tako zdravim i novim mislima, činilo mi se da se onim drevnim i uzvišenim pjesnicima nije nitko tako približio kao ti. Prednjačiš ne samo pjesnicima našega vremena nego te smatram i veoma sličnim Nazonu, Properciju i Tibulu. Za ove se, naime, misli da su pisali elegije najizrazitije i naj blistavije.1 Tebi, dakle, moj preljubazni Jure žižgoriću, bogovi sve na dobro okrenuli, pa kao što živi slava tvoga duha, tako neka se pronosi i jača ime i glas o tvojoj blagosti i susret ljivosti. Stvar je u tome: Budi već jednom prema meni takav kakva vidiš mene u odnosu prema tebi. Ako pak u tome slučajno ispadnem previše slobodan, te se usudim da tebi,
N
1 Ovdje mladi Marulić posebno ističe Šižgorićeve elegije. 234
M. M A R U L U S A D O L E S C E N S D A L M A TA AD GEORGIUM SISGOREUM POETAM
ad te litteras scribo, quem, etsi nunquam viderim, I gnotus amavi tamen, antequam viderim. Virtus hoc quidem tua
effecit ingenii, quippe que non solum eos, quos non vidimus, sed etiam qui multo ante nos fuerunt, amabiles nobis red dat. Vellem tamen, suavissime Georgi Sisgoree, ut me tui tam studiosum mutuo complecti non fastidires amore. Quod si tibi inest par doctrine tue humanitas, hoc certe, quod omnium mihi est gratissimum, consecutus sum. Video enim, que vis in te iuvene acerrimi ingenii et quam potens. Etenim nonnulla ex metris tuis, que iam totam pervagantur Italiam, incredibilem quandam et prope singularem et divinam do ctrinam praeseferentia ad nos quoque pervenerunt. In his itaque contemplanti mihi tam artificiosam verborum com positionem, tam integras novasque sententias, qui priscis illis sanctisque vatibus propius accederet, videtur nemo. Teque non nostre etatis modo poetis prefero, sed etiam Nasoni, Propertio, Tibullo simillimum iudico. Hi enim exac tissime omatissimeque elegiam scripsisse putantur. Tu igitur, iucundissime Georgi Sisgoree — sic tibi dii omnia bene vertant — facias, ut quemadmodum ingenii tui, ita mansuetudinis et humanitatis nomen vigeat et celebritas, hoc est talem iam mihi te prestes, qualem me quoque erga 235
veleučenome mladiću, koju riječ uputim svojim suhoparnim govorom, branit ću se da je to sve bilo od silne želje da se s tobom sprijateljim. Ostaj mi zdravo! Preveo Nikola Šop
te esse cemis. Et si in hoc nimis forte temerarius ferar, quod te, disertissimum iuvenem, mea exili oratione alloqui ausim, conciliandi tui defendar cupiditate. Vale!
236
237
UPUĆIVANJE
U ČESTIT I BLAŽEN ŽIVOT
DE I N S T I T U T I O N E B E N E BEATEQUE VIVENDI
I
I
Marko Marulić srdačno pozdravlja poštovanog u Kristu oca Jeronima Cippica, stručnjaka za crkveno i građansko pravo, vrlo dostojnog kanonika i arhiđakona splitske metropolitanske crkve.
Reverendo in Christo patri Hieronymo Cippico, divini humanique iuris consulto, canonico et archidiacono metropolitanae Spalatensis ecclesiae dignissimo, Marcus Marulus salutem plurimam dicit. uod fecere quidam historias evolvendo gentilium, idem tentare mihi venit in mentem vitas lectitanti sanctorum, Q ut scilicet inde exempla traherem virtutum imitandaque
to su neki učinili čitajući povijest poganskih naroda, to sam namislio i ja, dok sam čitao živote svetaca. Odlučio sam, naime, izabrati kreposne uzore i predložiti ih kao pri mjere onima koji i sami živo žele biti sveti, jer je u naravi čovjeka da ga na teže pothvate više potiču primjeri negoli upute i pravila. Svatko se radije i s više pouzdanja prihvaća posla za koji zna da ga je drugi već obavljao a ne samo preporučivao. Gotovo se nitko ne bi bio dao na obdržavanje siromaštva, poniznosti, čistoće, bdijenja, postova i ostalih tjelesnih napora, pa i kad bi ih svi ljudi hvalili, da se nije našao nitko koji ih je prije vršio. A tko smatra da ničije sile nisu dorasle toliku teretu, mogao bi reći onima koji ga na to potiču: Licemjeri, zašto na moja leđa tovarite ono što sami nećete ni da taknete prstom? Čujem savjetnike, a ne vidim izvršitelje. Učinite prije sami što nalažete, kako ne bih mislio da je teže izvršiti negoli se čini i kako bih smatrao da će mi koristiti kad učinim, kao što tvrdite. Ako li ne uvidim da vaše riječi odgovaraju djelima, smatrat ću da me ne savjetujete, nego da se mnome izrugujete.
proponerem iis, qui et ipsi sancti esse percupiunt, cum praesertim natura comparatum est, ut humanus animus ad duriora subeunda negocia magis moveatur exemplo quam institutione atque praeceptis. Quisque enim ei operi libentius confidentiusque sese accingit, quod ab altero factitatum quam quod suasum agnoscit. Nemo fere paupertatem, hu militatem, castitatem, vigilias, ieiunia reliquasque corporis fatigationes, etiam si omnes homines ea magnificarent, observare animum induxisset, si nullus reperiretur, a quo antea observata fuissent. Atque aliquis tanto oneri nullius vires sufficere ratus hortatoribus diceret: Hypocritae, ut quid humeris meis imponitis quod ipsi ne digito quidem attingere vultis? Audio monitores, non video operatores; facite ipsi prius quod praecipitis, ne tam difficile factu, quam videtur, putem et facienti, aeque atque asseritis, pro futurum credam; nisi verbis facta respondere in vobis per spexero, non consuli mihi, sed illudi arbitrabor.
238
239
S
II
II
LAKOMOST
DE AVARITIA
ako moraju mrziti želju za dobitkom i novcem oni koji su primili svete redove, neka čuju novije primjere, K ako ih gore spomenuti primjer Giezija, kao zastario i tobože zaboravljen, možda dovoljno ne straši. Poslije blažene smrti sv. Jeronima jeruzalemski biskup ćiril piše Augustinu i kaže da je u okolici Tebaide bio neki samostan s gotovo dvije stotine žena, koje bi bez sumnje bile svete da nisu ljepotu svetosti okaljale ogavnom lakomošću. Zavele su, naime, vrlo gadan običaj da ne prime u zajednicu ženu koja sa . sobom ne donese određenu svotu novaca. Jednoj od njih, koja je u svojoj odanosti Bogu zazirala od tako opake trgovine, javi se u snu Jeronim i naredi da ostalima najavi, ako se odmah ne pokaju i ne okane takva utjerivanja novca, da već prijeti njihovu životu od Boga pripravljena kazna. Kad je to u prisutnosti svih ispripovjedila, sve su na to prasnule u smijeh smatrajući da je to buncanje jedne žene koja na starački način luduje i ne go vori istinu, iako je to bila istina. Zatim je druge i treće noći isto vidjela pa je opet pred svima pripovijedala. Pošto su je već bile zamrzile, izgrdiše je i izbaciše napolje. Ali, da ne bi propao Lot sa Sodomom i pravednik s nepravednima. Bog se za nju pobrinuo. Tek što je, naime, ta žena izišla iz samostanskog dvorišta, samostan se uz strašnu lomljavu iz temelja potrese i ruševinama zatrpa sve ostale, tako da se nakon te nesreće od tolikog broja nije našla nijedna koja bi u samrti bar još disala. I tako su im jadno smrskani udovi i sve su zajedno u tako kratkom vremenskom razmaku po ginule. Tek tada prestale su biti pohlepne kad su prestale živjeti.
240
ucri autem pecuniarumque detestandam cupidinem in iis qui sacris initiati sunt, si forte Giezi superius a nobis propositum exemplum non satis deterret tanquam vetustate iam obliteratum, audiant recentiora. Cyrillus, Hierosolimitanus episcopus, post divi Hierony mi in domino dormitionem, ad Augustinum scribens tradit fuisse monasterium quoddam in Thebaidis partibus ducen tarum fere foeminarum, sanctarum utique, si non avariciae foeditate sanctitatis decorem polluissent. Consuetudo pes sima apud illas inoleverat nullam in collegium admittendi, quae certum pecuniae numerum non afferret. Cuidam ex iis, cuius deo devotus animus a tam profana negociatione abhorrebat, apparuit in somnis Hieronymus lubens, uti caeteris pergeret nunciare, nisi actutum poenitentes ab ea exactione destiterint, ultionem a deo paratam iam ipsarum capitibus imminere. Cumque haec in conventu omnium narrata fuissent, ridiculo excepta sunt, existimanti bus deliramentum esse mulierculae aniliter desipientis nec vera (ut erant) referentis. Altera deinceps et item tertia nocte eadem visa rursum coram replicantem, iam odio habi tam probris agitantes eiecere. Deo pro illa disponente, ne scilicet Loth cum Sodomis disperiret, iustus cum impiis, vix etenim mulier septa monasterii egressa fuerat, cum mona sterium ipsum terribili fragore funditus concussum reliquas oppressit ruina, ut ex tanto numero ne una quidem saltem extremum in morte anhelitum ducens post casum illum sit inventa. Itaque, contusis miserabiliter artubus, una omnes tam parvo temporis momento extinctae, tunc demum avari ciae cum vitae finem fecere.
L
16 Hrvatski latinisti I
241
III
III
ODIJEVANJE I NJEGA TIJELA
DE VESTITU CULTUQUE CORPORIS
i tebe, oče Franjo, neću na ovom mjestu mimoići. Da pokriješ svoje tijelo, tebi je bila dosta jedna haljina, a i ona, dakako, od gruba konca i proste tkanine. Mjesto po jasom pasao si se konopom na uzao bez kopče. Glavu i za tiljak pokrivao si kukuljicom, a noge su ti bile posve bose, osim što si možda katkad nosio drvene potplate mjesto sandala, da se gole noge ne bi doticale zemlje. A sad vidimo da se tog običaja pridržavaju članovi tvoga reda. Mnogi su se u tvoje doba izrugivali tvojoj odjeći, a danas je slave po cijelome svijetu. Kad se netko tebi u zimsko doba tako ja dno odjevenu rugao i pitao da mu prodaš kapljicu znoja, o kako si mu mudro odgovorio da je prodaješ Kristu a ne lju dima. O sretna li tog znoja tako ismijanog siromašnog odi jevanja! Ti si ga posvetio samo Kristu i tako zadobio kra ljevstvo nebesko!
N
eque te, pater Francisce, hoc loco praeteribo, cuius te gendo corpori tunica ima, et ea sane crassi admodum fili impolitaeque texturae satis fuit, quam pro cingulo prae cinxerat funis nodo astrictus, ubi committebatur non fibula, caput et cervix cuculla velabantur, pedes prorsus nudi erant, nisi forte ligneis socculis veluti sandaliis, ne terram contin gerent, suffulti. Quem morem nunc a professoribus institu tionis tuae servari videmus. Multis tunc habitus iste ludibrio erat, nunc per orbem celebratur. Sed quam tu sapienter cuidam nuditatem hanc tuam hyemis tempore calumnianti ac petenti, ut guttulam sibi sudoris venderes, eam te Christo, non hominibus vendere respondisti! O foelix ille sic irrisae nuditatis sudor, quem tu soli Christo dedicans mercatus es regna coelorum!
N
IV
IV
RUČNI RAD
DE OPERIBUS MANU EXERCENDIS
ikada ljudski duh nije pristupačniji ispraznim mislima nego kada se samo tijelo prepušta besposlici. To mo žemo dokazati Antunovim primjerom. Kad je jednom osjetio svu težinu pustinjačkog života i kad su ga morile sumnje, stade vikati: »Gospode, želim se spasiti, a evo mi se protive moje misli!« Naskoro, čim je izišao iz svoga siromašnog stana, ugleda nekog čovjeka obu čena u redovničko odijelo kako čas plete košare, čas klečeći moli. Dok se šutke tome čudio, od njega je napokon čuo: »Antune, tako i ti radi! Budeš li tako radio, spasit ćeš se!« A kad je zapazio da je onaj koji mu je to govorio odjednom išeeznuo, shvati da je to bio Božji anđeo. Poslije toga po njegovu je savjetu naizmjenično radio i molio te postigao
unquam autem magis patet vanis cogitationibus mens nostra quam cum ocio corpus ipsum indulget. Et hoc quidem Antonii exemplo probare possumus. Qui quondam solitudinis taedio affectus, cum dubius animi aestuaret, clamare coepit: »Salvari cupio, domine, et ecce cogitationes meae mihi adversantur.« Mox, ubi de cella prodiit, conspexit hominem, monachali habitu succintum, nunc calatos texentem, nunc ad orandum procumbentem. Et dum rem tacitus miratur, ab eodem tandem audivit: »Sic flt tu age, Antoni, sic enim agendo salvaberis.« Cumque id loquentem statim non comparuisse animadverteret, angelum dei fuisse intellexit. Ac deinde operum orationumque vices monitu eius diligenter servans ad tantam perfectionem con-
242
243
N
N
toliku savršenost da se u ono doba ni jednomu opatu, ni samostancu, ni pustinjaku ljudi nisu više divili negoli njemu.
scendit, ut nemo illis temporibus vel abbatum vel monacho rum anachoritarumque maiori admirationi fuerit.
V
V
ISTINOLJUBIVOST I BIJEG OD LAŽI
DE VERITATE COLENDA MENDACIOQUE FUGIENDO
ko bi se ipak usudio napasti lukavštine, varke i prave laži udovice Judite, pomoću kojih je rodni kraj oslobo dila opsjedanja, a cijelu Judeju, tj. Božji narod, pogubna ropstva? Uresila se svim ukrasima, a Gospod joj je dao još veću ljepotu stasa i dražest lica da bi mogla kao udicom privući Levijatana. Izišla je iz grada, susrela neprijateljske izvidnice te im rekla: »Židovka sam i pobjegla sam od svojih sunarodnjaka, jer sam doznala da ćete ih porobiti.« Ćak je •obećala da će Holofernu pokazati prolaz kroz koji će zauzeti grad bez gubitka svojih ljudi. Napokon ga je u razgovoru prevarila riječju, obećanjima i izrazom lica i, kad joj se pru žila zgoda, ubila njega neopreznog, kojemu se klanjala i •čijom se sluškinjom prikazivala. Nitko joj nije tu lukavost upisao u grijeh, nego su svi u ■zvijezde kovali taj pothvat. Sam veliki svećenik Joakim s velikom pratnjom svećenstva dođe iz Jeruzalema u Betuliju da vidi lice one čijem se dobrom glasu divio, što da mnogo govorim? Svi su zahvaljivali toj jednoj ženi i javno prizna vali da im je svojom hrabrošću i junačkim činom pribavila spas u koji su već bili izgubili nadu. I nisu propuštali da je hvale i slave kako to zaslužuje osoba silnog i junačkog ■duha! Toliko je dakle dobra postignuto tom lukavošću koliko h i zala bilo nadošlo bez nje. Tko bi se, naime, bio mogao oduprijeti u otvorenom boju tolikim tisućama Asiraca i to likim četama naoružanih vojnika? A eto, oni koji su prije u jednom naletu pokorili tolike narode i gradove, sad su pod legli svladani lukavštinom jedne žene. I budući da nitko neće poricati da se to dogodilo Božjom voljom i pomoći, siju rao nije bilo nedopušteno bezbožnika tako prevariti.
ravit? Omnibus se ornamentis comit, et dominus auget illi formae decorem orisque venustatem, ut trahere possit Leviathan hamo. Egressa ergo occurrit exploratoribus. »Et filia sum Hebraeorum,« inquit, »ideo ego fugi a facie eorum, quoniam futurum agnovi, quod dentur vobis in depraeda tionem«. Denique Holopherni se indicaturam pollicetur, quo aditu sine suorum pernicie capiat civitatem. Postremo cum ipso collocuta sermone, promissis, vultu fallit atque eundem, quem adoraverat, cuius se ancillam dixerat, captata occa sione incautum interimit. Nemo dolos illi vitio vertit, factum omnes laudibus extulerunt. Summus ipse sacerdos Ioachin cum magno presbyterorum comitatu de Hierusalem Bethuliam venit, ut faciem eius videret, cuius famam admirabatur. Quid multa? Omnes uni foeminae gratias agere et eius virtute beneficio que salutem, quam iam desperaverant, se consecutos palam fateri, nihil laudis, nihil gloriae omittere, quod magno forti que animo dignum esset. Tot igitur bona illo figmento comparata sunt, quot sine Illo mala secutura erant. Quis enim tot milibus Assyriorum, tantis armatorum copiis aperto Marte resistere valuisset? Et ecce, qui multas iam gentes urbesque uno impetu subiugaverant, unius mulieris fraude capti succubuerunt. Et cum Jd dei voluntate auxilioque factum nemo neget, certe sic Imponere impio non illicitum fuit.
244
245
T
uis tamen Iudith viduae sutellas dolosque et mera men dacia audet accusare, quibus patriam obsidione, IudaeQ am omnem, hoc est dei populum, servitutis periculo libe
VI
VI
LAKOUMNO PROSUĐIVANJE
DE NEMINE TEMERE IUDICANDO
ad ćemo nabrojiti primjere evanđeoske pouke, za koje se čini da će odgovarati pojedinom slučaju. Naš Gospo S din Isus Krist prekorio je židovsku zlobu u prosuđivanju ri
unc euangelicae institutionis exempla, quae ad proposi tum quicquam spectare videbuntur, colligemus. Domi N nus noster Iesus Christus Iudaeorum in iudicando maliciam
ječima: »Došao je Ivan Krstitelj koji ne jede kruha i ne pije vina, a vi kažete: 'Opsjednut je’. Došao je Sin Čovječji koji jede i pije, a vi kažete: 'Evo izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grešnika’.« Takvi su oni koji o svima zlo misle i, što god učiniš, tu mače na zlo. Ponizna čovjeka nazivaju licemjercem, jedno stavna ludim, onoga koji posti zanesenjakom, a koji ne po sti, sladokuscem, onoga koji kara krivce, krutim i strogim, a koji teži za spokojstvom, lijenim i mlitavim. Napokon, ne ma ni jednog dobra za koje se oni ne trude da ga svojim zlobnim i opakim pogrdama ne ocrne. Stoga se baš s pra vom o njima kaže: Neka se zacrvene zlikovci i neka budu bačeni u pakao, a usta koja lažu, neka umuknu!
arguens »Venit« inquit »Ioannes baptista neque manducans panem neque bibens vinum, et dicitis: 'Daemonium habet'. Venit filius hominis manducans et bibens, et dicitis: 'Ecce homo devorator et bibens vinum, amicus publicanorum et peccatorum’.« Tales sunt qui de omnibus male sentiunt et, quicquid egeris, vitio vertunt. Humilem appellant hypocritam, simpli cem fatuum, ieiunantem phreneticum, non ieiunantem gulo sum, delinquentes corripientem durum et asperum, quieti Studentem desidem et ignavum. Nullum denique bonum agi tur, quod hi malignis perversisque suggillationibus denigrare non contendant. Propterea merito sane de illis dicitur: Eru bescant impii et deducantur in infernum, muta fiant labia dolosa.
VII VII
PODNOŠENJE NEPRAVDE ekom svećeniku koji je htio postati samostanac uspro tivio se opat Bernard tvrdnjom da može ostvariti savr šenost i među svojima. Ovaj je to odbijanje vrlo teško podnio i, ne mogavši svladati srdžbu, šakom u lice udario onoga koga je malo prije ponizno molio. Braća su htjela osvetiti nepravdu nanesenu opatu, ali ih je on molio i zakli njao neka ne misle na osvetu, već neka radije puste bez kazne onoga za koga znaju da ga je povrijedio. Potpuno je, naime, opravdano da drugome oprašta onaj koji svaki dan moli Boga za oproštenje, pogotovo kad Istina* tvrdi: »Ako
N
* Krist 246
DE PATIENTIA INIURIAE cmardus abbas presbytero cuidam monachum profiteri volenti refragatus est, quod eum etiam inter suos per fectum esse posse diceret. At ille, repulsam aegerrime ferens atque irae impatiens, eidem, cui dudum supplicaverat, pugna in faciem incussit. Fratres vindicare volebant abbatis iniuriam, sed ab ipso inhibiti sunt obsecrante atque obtestante, ne vindictae animum intenderent, sed eum potius, a quo se laesum scirent, impunitum dimitterent. Aequissimum enim esse alteri parcere ipsum, qui quotidie a deo sibi parci expeteret, cum praesertim Veritas affirmet dicens: »Nisi di-
B
247
ne oprostite, neće vam biti oprošteno.« Onaj, dakle, koji želi stići u pokoj vječnoga mira, treba da podnosi udarce, a ne da ih uzvraća.
miseritis, non dimittetur vobis.« Ferre igitur, non referre verbera illum oportet, qui ad pacis aeternae quietem per venire contendit.
VIII VIII RAZMATRANJE O SMRTI DE MORTIS MEDITATIONE vaki dan, dakle, razmišljajmo, svaki dan ponovno raz matrajmo kakvi ćemo doskora biti i bit će nam jasno* S da su zavodljive zemaljske naslade varave. Koga one obu zmu, taj će, baš onda kad bude smatrao da je došao do vrhunca sreće, upasti u skrajnju nevolju i onaj neugasivi oganj ,3 odakle se nitko ne može nadati da će se ikada vratiti. Ali tko u sama sebe malo pronikne i počne ispitivati ljudski udes, sam će u sebi zamišljen reći: »Jao, kako velik dio moga života iz dana u dan nestaje, kako se brzo moj život primiče svom svršetku! Bijah dječak i ne osjetih kako za čas postadoh zreo; ne mogu znati kad sam počeo živjeti, a evo sam odrastao muž, već mi se glava bijeli od sjedina i nabo rano mi lice navješćuje starost koja je srodna smrti. Napo kon — kako kaže prorok4 — dani se moji nagnuše kao sjena i ja se osuših kao sijeno. Što mi preostaje, molim, nego da postanem zemlja, od koje sam sazdan? A kad se tijelo raspadne i zemlja vrati zemlji, što god duše poslije toga ostane, bit će vječno. Pravedni će dobiti blaženstvo, a zli kaznu. Jedno i drugo neće nikada prestati. Zašto se, jadnik, već jednom ne opametim? Zašto bar pre ostali dio života tako ne uredim i ne upotrijebim da za kra tak trud zadobijem vječni mir, a ne — kako sam dosada radio — da za kratkotrajne naslade upadnem u vječne muke?...« Preveo Hrvatin JuriŠić
uotidie igitur animo volvamus, quotidie ruminemus, quales mox futuri sumus, et praesentium voluptatum Q illecebras dolos esse patebit. Quibus qui capti fuerint, tunc cum se ad foelicitatis culmen evectos putabunt, ad extremas corruent miserias ignemque illum inextinguibilem, unde nul lus unquam sperari regressus potest. At vero qui seipsum aliquantulum recognoverit contemplarique incipiet humanae naturae conditionem, iam intra se tacitus dicet: Heu, quam magna pars mei in dies minuitur, quam cito ad finem suum aetas properat! Puer eram et non sentiente me momento temporis ad pubertatem veni nec scire possum, quando esse coepi, et iam factus sum vir, iam iam canis albicat caput et rugis arata facies cognatam morti senectam indicat. Denique (ut propheta ait) dies mei sicut umbra declinaverunt, et ego aicut foenum arui. Quid, quaeso, reliquum est nisi ut, de qua confictus sum, terra fiam? Soluto autem corpore et terra terrae reddita, quicquid deinde animae erit, aeternum erit. Iustis beatitudo, iniquis deputabitur poena, utriusque finis nullus. Cur tandem non resipisco miser? Cur non hoc saltem, quod superest, vitae sic dirigo, sic exerceo, ut pro brevi labore quietem capiam sempiternam, et non, sicut adhuc egi, ut pro brevibus deliciis in perpetuos incidam cruciatus?. . .
3 pakao 4 Izaija 248
249
PJESMA O POUCI GOSPODINA N A ŠE G A ISUSA KRISTA OBJEŠENOG NA KRIŽU
CARM EN DE D O C T R IN A DOM INI NOSTRI IESU CHRISTI PENDENTIS IN CRUCE
KRŠĆANIN PITA. K RIST ODGOVARA.
CHRISTIANUS INTERROGAT. CHRISTUS RESPONDET.
10
Kršćanin: Višnji Bože, zašto si uzeo na sebe smrtno tijelo i zašto, spustivši se s nebeskih dvora, živiš na zemlji? Krist: Zato da bi zemaljski čovjek, kojega je zave la bludnja, preko mene naučio da ravnim putem ide put neba. Kršćanin: što te je, premda si uvijek bio daleko od svake krivnje, nagnalo da dobrovoljno trpiš kazne i smrt? Krist: Ljubav prema čovjeku, da bi njega, kojega je tištala vlastita krivnja, moja krv očišće nog dovela do zvijezda. Kršćanin: Zašto pružaš raširene ruke? Zašto su ti, Kriste, tijesno spojene noge? Krist: Zato da odasvuda pozivam različite narode i da ih stalnim vezom združujem u jednu vjeru. Kršćanin: Zašto nagnut i spuštena vrata tako upireš lice i oči put zemlje? Krist: Opominjem smrtnike neka ne budu oholi u svojem hvastanju, nego neka krotko sa vijaju vrat pod jaram pobožnosti. Kršćanin: Zašto ti je tijelo golo? Zašto ti se na suhu licu ogleda mršavilo i zašto su ti mršavi udovi ukočeni? Krist: Želim da ti ne bude teško prezreti svjetovnu
5
10
15
Christianus: Summe deus, quare mortales induis artus Et terras coeli lapsus ab arce colis? Ut terrenus homo per me, quem torserat Christus: error. Ad coelum recta disceret ire via. Christianus: Quid te, qui semper procul esses crimine ab omni. Velle pati poenas compulit atque necem? Erga ipsum pietas, ut quem sua culpa Christus: gravabat. Lustratum noster ferret in astra eruor. Christianus: Quare expansa tibi tenduntur brachia? Quare Consertim iuncti sunt tibi, Christe, pedes? Hinc illinc quoniam diversas convoco Christus: gentes Inque unam stabili foedere iungo fidem. Christianus: Sed cur demissa pariter cervice reclivus Sic defixa tenes ora oculosque solo? Christus: Mortales moneo non inturgescere fastu. Sed subnixa pio colla domare iugo. Christianus: Quae causa est nudi tibi corporis? Arida quare Stat vultu macies membraque sicca rigent? Christus: Hoc volo, ne pigeat luxum te spernere mundi 251
20
30
40
raskoš i zajedno sa mnom trpjeti glad i oskudicu. Kršćanin: No tvoje slabine obavija tanko tkanje. Dali, pitam te, i pokriveni dio tijela na nešto opominje? Krist: Iz toga nauči da mi se mile čista tijela i da mrzim ako kome nedopuštena ljubav ogoljuje stid. Kršćanin: što znače ćuške, što pljuvanje, pogrde, bičevanje, trnova kruna i sve ostale muke na križu? Krist: Neka svatko tko želi uživati mir nad viso kim zvijezdama podnosi sve uvrede, a ne nanosi nikakvu. Kratak život i umjeren trud, to je najpoželjnija nagrada, to je uvi jek neizmjerno i trajno dobro. No ako na koga već ne djeluju ni najveće nagrade, ne ka ga bar uplaši izgon u vječni zatvor, ne ugasiv oganj, neprobojna tama, crv koji stalno grize, vječno gorka nevolja, strašni jecaji, oštar bol, tužna jadikovka i beskraj no zlo. Jer to sve čeka one kojima sada vlada prolazna naslada i zavarava ih umi ljatim primamljivanjem. Ona stavlja u izgled lakomcima bogatstvo, lijenčinama ne rad, sladostrasnicima ljubavne slasti klete Venere, poklonicima trbuha slatko vino i slasna jela, oholicama svečane ophode, a ratnicima bogat plijen. Primamljeno tim varkama, nesretno mnoštvo, ne misleći na spasenje, srlja u kazne i propast. Ne sluša opomene, ne ide mojim stopama i čak se zbog toga ne boji ni mojega suda, strašnoga suda, kad jed nom dođe onaj dan, onaj dan gnjeva, onaj dan vihora, kada silna lomljava uzdrmanog etera hitrim vrtlogom poremeti tok zvijezda 252
20
25
30
35
40
45
Atque famem mecum pauperiemque pati. Christianus: Candida sed graciles cingunt velamina lumbos. Anne, rogo, quicquam pars quoque tecta monet? Hinc discas, quod casta placent mihi corpo Christus: ra et odi, Si quibus illicitus turpia nudat amor. Christianus: Quid colaphi, quid sputa notant, opprobria. flagra. Spinea serta, crucis caetera supplicia? Perferat offensas omnis, non inferat ullas. Christus: Qui super alta cupit sidera pace frui. Vita brevis, modicus labor, optatissima merces, Immensum semper perpetuumque bonum. Quod si quem ne summa quidem iam praemia tangunt, Terreat aeterni carceris exilium Indomitique ignes indiscussaeque tenebrae, Semper edax vermis, semper amara lues. Horrendi gemitus, dolor acer, moesta querela. Assidui luctus et sine fine malum. Talia quippe manent quos desertura voluptas Nunc tenet et blandis decipit illecebris, Divitias cupidis ostentans, ocia pigris, Mollibus infandae concubitus Veneris, Dulce merum, dulces ventri indulgentibus escas, Inflatis pompas, fortibus exuvias. His illecta dolis infoelix turba, salutis Immemor, in poenas perniciemque ruit. Nec monitus audit, mea nec vestigia servat, Denique iudicium nec timet inde meum, Iudicium horrendum, cum tandem venerit ille, Ille dies irae, turbinis ille dies, Cum concussi ingens fragor aetheris astra rotatu 253
50
60
70
i stane rušiti ognjene kugle, kad mjesec krvavim svjetlom uplaši narode, a sunce povuče svoje zrake i ostane tamno. Sve će se tresti i čitav će se svemir u isti čas ruši ti, pa će se vidjeti kako su zapanjeni i an đeoski korovi. Vatra će pucketavim plame novima obuhvatiti svijet, i kopno i more postat će velika lomača. Zatim ću doći ja, moćan krepošću i strašan u svojem veličanstvu, i sjest ću na crveni oblak. Oko mene će se okupiti mnogo tisuća svetaca, mnogo tisuća bljeskavih duhova. Odmah će s visina strašno zatrubiti truba cijepajući zemlju i uzbuditi do dna Tartar. Istog časa uskrsnut će svi oni koje je lišene života velika majka primila u svoje prostrano krilo. Pred mojim će sudištem stajati uskrslo mnoštvo očekujući u drhtavu strahu moje zapovijedi. Jer tada već ništa neće ostati nepoznato, ništa tajno ni skri veno, pa ni ono što je tko šutke u sebi sno vao. Prema zasluzi dat će se kao plaća vječan život ili smrt kojoj nikada neće biti kraja. Stoga, ded vi bijednici, koje sada spu tava kobna zabluda, odriješite, dok još mo žete, spone sa sputanih nogu! Probudite se da vas crni dan onog zadnjeg časa ne zateče uspavane dubokim snom. Gledajte kako vrijeme teče hrlim korakom i kako čas što izmiče ne zna ni za kakav zastoj. Sretan je onaj koji uvijek smišlja kako će dobro upo trijebiti život i koji ima na umu da će mu skoro doći kraj. Preveo Veliko Gortan
254
Turbabit rapido decutietque globos. Sanguinea populos terrebit lampade luna,. Sol nulla, radios contrahet ille suos. Cimeta trement totusque simul quassabi tur orbis. Angelicos videas obstupuisse choros. Corripiet mundum flammis crepitantibus ignis Atque unus fiet terra fretumque rogus. Mox virtute potens et maiestate verendus Adveniam et rutila nube sedebo super. Circumfusa aderunt sanctorum milia multa,. Multa coruscantum milia spirituum. Extemplo horrificum sonitum tuba fundet ab alto. Diffindens terras, Tartara et ima ciens. Nec mora, consurgent omnes, quos lumine cassos Excepit magno magna parens gremio. Stabit et ante meum rediviva caterva tribunal Expectans pavido iussa tremenda metu. Namque indiscussum nihil occultumve latensve. Nec quod quis tacitus mente agitarit, erit. Pro meritis dabitur merces seu vita perennis. Seu iam non ullo mors moritura die. Ergo agite, o miseri, quos nunc malus implicat error. Dum licet, impliciti solvite vincla pedis! Evigilate, gravi ne pressos lumina somno Occupet extremi temporis atra dies. Cernite quam celeri labuntur tempora cursu. Quamque fugax nullam sentiat hora moram, Foelix, qui semper vitae bene computat usum. Cogitat et finem iam fore iamque suum.
DJELA DALMATINSKIH I HRVATSKIH KRALJEVA
R E G U M D A L M A T IA E ET CROATIAE GESTA
MARKO MARULIĆ POZDRAVLJA GOSPODINA PAPALICA
MARCUS MARULUS DOMINO PAPALI SALUTEM
amoljen od tebe preveo sam na latinski djelce sastavljedalmatinskim govorom, koje si nedavno pronašao u Krajini* i koje pripada među najstarije pisane spomenike toga naroda, a sadržava djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva.« Ono zacijelo zaslužuje da bude objavljeno i da ga upo znaju ne samo oni koji poznaju naš domaći jezik nego i La tini. Iz te će naime povijesti i dobri ljudi moći uzimati pri mjere da bi se za njima povodili i zli primjere da bi se po njima popravili. A to je upravo bilo ono što je nagnalo i tebe da me potakneš na prevođenje te povijesti i mene da te poslušam. Ipak još više od toga na preuzimanje tog posla natjerala me je ljubav prema tebi. Ta ima li čega što joj ne dugujem? Zdravo! Godine od kršćanskog spasenja 1510.
Z
omentariolum a te in Craina nuper repertum, inter ve tustissimas gentis illius scripturas dalmatico idiomate C compositum, tuo rogatu latinum feci, Croatiae Dalmatiaeque regum gesta continentem. Res certe digna relatu et quam non solum nostrae vernaculae linguae gnari, sed etiam Latini intelligant. Ex hac enim historia et boni exemplum petere poterunt quod imitentur et mali per quod sese cor rigant. Atque hoc illud fuit, quod et te impulit, ut me ad historiam transferendam urgeres, et me, ut tibi obtempera rem; magis tamen tuus erga me amor laborem hunc coegit me subire. Quid enim est, quod illi non debeo? Vale. Anno Christianae salutis MDX.
Preveo Veljko Gortan
* naziv za Makarsko primorje • U svom većem dijelu to je hrvatska redakcija latinskog Ljetopisa popa Dukljanina. 256
17
Hrvatski latinisti I
257
UBOJSTVO KRALJA ZVONIMIRA
CAEDES REGIS ZVONIMIRI
osta na njegovu m istu sin K rišim ir i bi svakom dobro tom urešen i napunjen straha božijega. I kraljujuće imi sina i postavi m u ime Zvonimir. I tako živi lit trideset i jedno i um ri. I osta kraljem Zvonimir, koji počteni kralj, sin dobroga spom enutja, poče crikve veoma čtovati i ljubiti. I poče dobre pomagati, a pro goniti žale. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zalih nenavijen, jere ne mogaše zla viditi. I tako ne biše on za Hrvate, zašto oni neće biti dobrotom dobiti, d&, bolji su pod strahom . I za dobroga kralja Zvonimira biše vesela sva zemlja, jere biše puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni sre bra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izji bogati, i nejaki da mu vazme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodin, jere kralj svih branjaše, zašto ni sam prezpravdeno ne posidovaše, tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogactvo biše, tako u Zagorje, kako u Prim orje, za pravdenoga kralja Zvo nim ira. I biše puna zem lja svakoga blaga i biše veće vridna ureha na ženah i m ladih ljudih, i na konjih, ner i nada sve imanje. 1 zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom , ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razm i gnjiv gospodina Boga, koji dojde svrhu ostatka njih, kako Pismo govori: Oci zobaše kiselo grozdje, a sinovom zubi utrnuše. Po ovi način i u to vrime zgodi se da cesar rim ski s vo ljom svetoga oca pape posla posle i listove svoje ovako g dostojnom u kralju Zvonimiru prošeće i moleće kako draga b rata i m eju kralji krstjanskim kralja počtovanoga: »Oto te molimo i prosim o da skupiš k sebi svu gospodu zemlje tebi podložne i svih od vridnosti. I kada bude skupšćina, da pročtiš m eju svimi ovi drugi list, koga s tvojim listom šalje se od strane naše gospodstvu vašemu moleće, kada pročte, da odgovore i da dadu nam na znanje volju svoju i odlučenje, ko učine vi tezi i baruni s voljom gospod stva tvoga.« I tako dobri i sveti kralj Zvonimir prijam še listove od pape i cesara, zapovidi po sve kraljevstvo svoje da bude skupšćina, i sa shodom u petih crikvah u Kosovi da svaki bude do dan dvadeset i pet. I prišadše vrime da priđe
Cultu. Cum unum et triginta regnasset annos, in dem ortui loco ■uffectus est filius Zvonimerus, cum ornam entis ac religione nemini superiorum regum postponendus, aequi ac legum praecipuus observator et proinde pessimo cuique maxime invisus. Eo regnante prospere inoffenseque succedebant omnia, quieverant bella, opes augebantur nec pauperibus e ra t tim ori dlvitum avaritia, nec plebs potentiorum vim form idabat, omnes p ariter tuente ac protegente ipsa regis iustitia, quae Bwninem prorsus ab aliquo vexari patiebatur. Cumque Omnium par sibi cura esset, arva colere, pecudes alere, nego tiationibus exerceri, num quam antea regnum illud ulla re rum copia opulentius fuisse m em orabatur. Abunde in civita tibus erat vestis preciosa decoraque arm a et phalerati equi, exquisita supellex, auri quoque argentique vis, gemmae, margaritae et quaeque alia, quae m ortalium animos vel extim atione vel pulchritudine allicere solent, sed, u t fit, lUXuria in superbiam verti coepit, in summ um usque scelus •fupturam , quod ex sequenti modo patebit narratione veIMmque esse constabit. Contigit enim, u t Roma caesaris pontificisque legati ad Ivonim erum regem missi cum binis litteris venirent; prim as ragi tantum legendas dederant, quarum haec sententia erat: »Rogamus obsecram urque te, Zvonimere frater, regum Chriitianorum piissime, u t coacto procerum tuorum popuItque concilio alteram epistolam coram resignari coram que l« |l iubeas et una cum ipsis deliberes his de rebus, quas nos, (lao bene iuvante, aggredi m editam ur pro am ore Christi •CGlesiaeque sanctae utilitate; cum demum quicquid comm unl concilio decretum fuerit, u t nobis nihil m oratus rescrib « l cfficiasque certiores. Vale.« Zvonimirus igitur naviter, sicut rogabatur, accersitis Omnibus regni sui praefectis decurionibusque civitatum conlunctimquc habito ad quinque ecclesias in campo, qui
258
259
I
ui in pace defuncto successit Chrismerius filius et ipse in omnibus laudandus, naturae fortunaeque bonis aeque insignis, sed praecipue in deum observantia atque
C
mnoštvo veliko. I legoše vojske i narediše straže. I kada dojde dan, učini slavni i dobri kralj Zvonimir otvoriti listo ve pape i cesara velikoga grada Rima, s voljom svetoga oca pape, koji kazahu: »Brata našega Zvonimira molimo s vlasnici i pukom zemlje i kraljevstva njegova, da bi hotil odlučiti i s nami biti zajedno s pomoću ine gospode krstjanske, koji ovake listove imaju od nas, i oni da odluče volju njih, i da nam dadu na znanje, jesu li k volji našoj pristali, ča jest z dopušćenjem božijim i sina njegova, koji jest porojen od dive Marije i muku trpel i krv prolio na drivo križa i na njem umoren, koja smrt bi otkupljenje svita i oslobojenje svetih otac iz limbene tamnosti. I tako z dopušćenjem njegovim i s pomoću u njega virujućih jesmo odlučili osloboditi mista, koja je za ljubav našu okrvavio i gdi je pridao duh ocu kroz muku i trud, i greb u kom bi položeno prislavno tilo njegovo.« I toj čuvše bogom prokleti i nevirni Hrvati, ki ne mno go prija daše pomoć hudobnomu sinu dobroga njih gospodi na kralja Radoslava iz kraljevstva njegova izagnati i s oružnom rukom s nemilostivim sinom njegovim iz zemlje pro gnati. Tada čuvši toj nevirnici, ne daše ni listove dočtiti i skočiše ne samo da bi pristali na dostojnu molbu svetoga oca pape i cesara rimskoga da sveta mista iz ruk poganskih izmu i oslobode, da oni bogom kleti počeše kričati i vikati na svetoga kralja, tužeći se i vapijući jednim glasom, kako na Isukrsta Židove, da on išće izvesti njih iz domov njih i žen i diče njih, i s papom ter s cesarom otimati mista gdi je Bog propet i gdi je grob njegov. »A što je nam za to?« I nevirni Hrvati vazeše zlu misal i nepravden svit, i meju sobom zlo viće učiniše, i sebi i ostatku svomu rasap i vičnje pogrjenje. I tako počeše upiti kakono Židove vapiše na Isukrsta, kada reče poglavica: »Bolje da jedan umre nere tolik puk da pogine.« I tako sramotni i nevirni Hrvati po češe govoriti vapijuće kako psi ali vuci: »Bolje da on sam pogine ner da nas iz didine naše izvede cića Boga i inim mista toliko daleko obujimati, zemlje i gradove.« I ne inako, nere kako psi na vuke lajući kada idu, tako oni na do broga kralja Zvonimira, kome ne daše ni progovoriti, nere 260
Cossovus nuncupatur, concilio, litteras aperiri fecit et cun ctis cum silentio audientibus publice recitari, quae in haec 'fere verba scriptae erant: »Romanus pontifex et caesar augustus Zvonimiro regi .populoque eius salutem. Rem certe indignam et christianotutn principum ignaviae adscribendam existimamus, ut 'Hyerosolyme sanctaque loca, in quibus Christus dominus pro nobis nasci, pro nobis mori voluit, ab infidelibus tam diu possideantur possessaque polluantur prophanenturque •t ab iisdem illa sacra, illa domini misteria, quae nobis ve nerationi sunt, probro derisionique habeantur. Idcirco vos, •lcut et reliquos per orbem fideles, hortamur, ut nobiscum •ocia arma iungentes ad res Christiano nomini repetendas in libertatemque vindicandas proficisci statuatis. Huic rei caeteros reges ac nationes, quibus itidem scripsimus, con•ensuros speramus. Nobis autem tam praeclarum facinus conantibus domini opem affuturam nemo diffidat, quando quidem non nisi eius nutu atque instinctu talis menti no strae incidere potuit cogitatio. Quid ergo consilii vobis sit, hoc est utrum, quod roga mini, facturi estis, quamprimum nosse cupimus. Valete in domino.« Id audientes nequissima Crovatorum gens protinus in dignari coepit, ita ut vix litteras perlegi pateretur. Non so lum itaque non consenserunt litteris et hortationi pontificis • t Caesaris, verum etiam in regem suum insurgentes magno tumultu et vociferatione conquesti sunt illum huiusce rei AUCtorem, ut ipsi relictis coniugibus, liberis patrioque solo procul per alienas domos errent, aliena sequantur imperia, •t non sibi expedire, loca illa sancta si liberentur. Atque ita Infesta concio pessimis usa consiliis nequivit inhiberi, quin Npente, sanctissimum regem Zvonimerum invadentes, multis conficerent vulneribus atque interimerent, eadem ippe illa perfidae mentis ferocia, quae ipsos impiissimi lilavi partes sequi fecit et Radoslavum patrem, omni laude dignum virum, regno pellere, in Zvonimerum quoque com pulit saevire. Non aliter furibundi circumstetere quam cum n b ld i venatorum canes, imbellem cervum nacti, nunc latra tibus terrent, nunc dentibus laniant. Rex autem, dum adhuc spiraret, tantae perfidiae im manitate commotus eos devovisse fertur, ne umquam sui
S
z bukom i oružjem počeše sići njega i tilo njegovo raniti i krv prolivati svoga dobroga kralja i gospodina, koji ležeći u krvi izranjen velicimi bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatak njih Bogom i svetimi njegovimi i sobom i nedostoj nom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. I tako izranjen ležeće a Hrvate proklinjuće izdahnu, i pojde duh njegov, po milosti onogaj ki sve može, s anjeli ve seliti se u vike vikom. Originalni tekst iz Krajine
262
generis dominum habeant, sed semper alienigenis regibus principibusve subiecti sint. Ex illo ad hanc usque diem tem pore isthaec maledictio tam certum eventum habuit, ut non ab irato prolatum, quod tunc dixit, crediderim, sed praenun tiatum, deo volente palam fieri, quanto gravius luituri erant supplicium criminis auctores, si sic posteri quoque eorum essent afficiendi. Post haec verba Zvonimerus continuo animam exhalavit et relicto corpore ad coeleste regnum transferri meruit, cum terrenum tam bene rexisset per annos quinque et triginta. Tam diu enim cum potestate vixit.
D A V I D U AD A
DA VIDI AS
I
I
očinjem pripovijedati o slavnim djelima pobožnoga kralja Davida. Tko bi mi sad udijelio moć da ih dostojno opjevam? Ne bi ni Apolon koji silazi s vrha kirske hridi glave ovjenčane lovorom, ni božanstvo Niže, pomamni Bakho, ni zbor Pijerida, jer ne mislim pričati o propasti Troje ili Tebe, ni o tesalskim polja nama koje su za vrijeme građanskih ratova bile poprs kane krvlju rimskih građana, nego o djelu, povezanu s nebom i posvećenu skrovitim otajstvima. Veliki Bože, pomozi mi da opjevam ono čemu si jedini, vjerujemo, jedini začetnik.
P
10
avidis memorare pii gesta inclyta regis Instituo. Quis nunc dignas in carmina vires Suppeditet? Nona) Cyrrheae de vertice rupis Descendens lauroque caput praecinctus Apollo, Non Nysae numen, furiata mente Lyaeus, Pieridumque chorus. Nam non ego dicere Troiae Excidium Thebasve paro, nec sparsa cruore Thessala Romano bellis civilibus arva. Sed caelo cognatum opus arcanisque sacratum Mysteriis. Quorum qui solus crederis autor, Solus, magne Deus, mihi iam cantanda ministres.
Đ
5
10
II
II
K
264
alibus instanti rex tandem caessit et arma Apta dedit: phrameam, ferratum tegmen et hastam^ Et nitidam puro galeam clypeumque metallo. His tamen abiectis abiit Iesseia proles, Arrepto tantum nodosae stipite quercus. Funiceas etiam fundae Balearis habenas Aptat et e scrupeo ripae propioris acervo ■< ; Quinque capit lapides, aequati ponderis omnes,. Collegitque sinu, praestolantemque Goliam
T
5
a) corr. ex Suppeditet, tum
265
10
20
snažno udari, probije kacigu i rascijepi mu čelo po srijedi. Ranjen smrtonosnim udarcem jaukne kao bik pri klanju uz sveti žrtvenik. Po licu i po oružju stade mu teći jadna krv te poče curiti zajedno s mozgom. Posrćući uzalud se naslanja na čvrsto koplje, uzalud želi ostati na nogama. A zatim odjednom cijelim se tijelom sruši na zemlju. Zadrhta zemlja pod njegovom težinom i, dok je padao, oružje mu se oglasi strašnom zvekom. David nato brzo dotrča i baci se na oboreno tijelo. Zgrabi umirućega za kosu i njegovim mačem odmah mu presiječe strašni grkljan na golemom vratu. Odsječenu glavu visoko podiže i pokaže je svojima kao pobjednik. Silna vika Izraelaca ču se do visokih zvi jezda. Prestrašene gomile neobrezanoga naroda udariše u bijeg po brdskome bespuću.
10
15
20
25
III
Protinus aggressus, fundae vertigine saxum Coniicit, idque volans stridenti turbine fertur. Tum valide illisum, perfracta casside frontem Diffindit mediam. Laethali saucius ictu Mugiit ut taurus sacras mactatus ad aras, Per vultus perque arma fluens miserabilis humor Sanguinis admixto coepit manare cerebro. Ille labans tereti iam frustra innititur hastae. Frustra stare cupit. Mox praeceps corpore toto Labitur in terram: tremuit sub pondere tellus Armaque labentis magno sonuere fragore. Impiger hinc David prostratos occupat artus Accurrens, praensaque coma morientis et ense. Continuo secat immanis fera guttura colli Avulsumque caput tollit sublime suisque Ostentat victor. Ferit ardua sydera clamor Israhelitarum. Trepidae fugere catervae Incircumcisae montana per avia plebis.
III
osred nebeskog svoda dizalo se žarko Sunce i sve više je sukljao gorući oganj iz nozdrva Piroja, brzoga Flegonta, blještavog Eoja i žarkog Etonta. Tad je vrijedna Nabalova žena ušla u kuću i ugledala raz dragane uzvanike kod svečane i bogate gozbe i kako se pjenušavo vino u punim vrčevima donosi na stolove, ravno postavljene u dugome redu. Sva je kuća bučala: jedni su posluživali, a drugi tražili sad ovo, sad ono. I svi su uzvanici za stolom tratili vrijeme u kojekakvim razgovorima. Smiju se, glasno pjevaju, stalno brbljaju i od snažnih glasova odzvanjaju tavanice. Kao što se u velikom stadu stoke često čuju rika i mukanje, izmije šani s ovčjim blejanjem i svinjskim roktanjem, i kao što nejasni glasovi neskladnim zvukom paraju otvorene
P
10
266
candebat medium caeli Sol aureus orbem Ferventemque magis spirabant naribus ignem S Pyrous rapidusque Phlegon et lucis Eous 5
10
15
Foecundus plenusque suis ardoribus Aethon, Quando tecta domus Nabalis sedula coniux Succedens vidit dapibus convivia largis Fervere et impletis u n d a n t ia vina lagenis Afferri pariter positis longo ordine mensis. Atria tota strepunt, istis famulantibus, illis Nunc hoc, nunc illud poscentibus, omnis et ipsa Plebs recubans vario tempus sermone trahebat. Risusque et cantus creberque per ora susurrus Fertur et elatae rumpunt laquearia voces. Qualiter in magno pecudum grege saepe ruditus Mugitusque sonat, ballatu mixtus ovili Grunituque suum: tum vox confusa canore Diverso patulas hominum circumtonat aures, 267
20
30
40
50
uši ljudi, tako se i tu po cijeloj blagovaonici dizala vika i raznovrsni žamor ispunjao je prostranu kuću- Među gostima Abigajila slučajno ugleda svoga muža Nabala: objema rukama prihvati on i podiže pun vrč, primaknu ga usnama te požudno pijući ispi ga nadušak. Tad žena zapazi da se on toliko više od drugih zagrijao koliko se gospodar obično više i slobodnije od sluge prihvaća vina. Nabal bijaše pijan. Izgovarao je riječi napola i zaplitao jezikom, ali ne što bi mu govor inače bio mucav, nego od vina od kojeg su mu se nadule i nabrekle žile. On ne zna ni govoriti ni šut jeti — ustima mrmlja, rukama maše i očima žmirka. I da pijan nagnuvši grudi ne leži naslonjen na stol, ne bi mogao stajati uspravno na nogama. Kad ga je takva ugledala brižna žena, zašuti. T& što tko može svjetovati riječima čovjeku u besvjesnom stanju ili reći a da to brzo ne odnese vjetar ili nestalna oluja? A kad je već iza vesele gozbe duboki noćni mir njezinu mužu otjerao pijanstvo i kad mu se svijest u cik zore počela vraćati, Abigajila pristupi k njemu i ispriča mu što je sve radio. On se prestraši kad ču za pogibelj i jedva se od straha držao na nogama. Zatim se u čudu poboja da neće više moči izbjeći zasluženoj kazni. Bio je kao čovjek koji se sjeća da su ga nasred morske pučine valovi bacali u, krhkoj lađi, pa se još uvijek boji valova kojima je jedva izbjegao te ne može mirno na njih misliti. David je Nabala milostivo oslobodio kazne, ali ga Bog udari zbog luda govora i uvreda što ih je izrekao protiv svoga dobrotvora, te ga poslije deset dana smrt nenadano odnese u Tartar. Glasnik brzo obavijesti Da vida da je Nabal svoj grijeh platio smrću. Tad on po diže k nebu obadvije ruke i oči i glasno reče: »Zahva ljujem ti, vrhovni Upravitelju svijeta! Ti nemilo uda raš pravednom kaznom djela drska i nezahvalna čovje ka i sam ne možeš trpjeti da ostane nekažnjena ne-
20
25
30
35
40
45
50
55
Talis ibi per tota ruens triclinia clamor Murmure multiplici latas repleverat aedis. Inter convivas Nabalem forte maritum Cernit, qui manibus plenum cratera duabus Sustulit amplexus labrisque admovit et ore Exhaustum cupido totum consumpsit hiacum. Et tunc illa quidem deprendit tam magis ipsum Incaluisse aliis, quanto maiore bibendi Libertate solet dominus quam servulus uti. Potus Nabal erat, perplexo verba palato Dimidiata refert, non blesae crimine linguae. Sed vini vitio, venas inflante madentes. Ipse idem nescitque loqui nescitque tacere: Murmurat ore, manu gestit, connivet ocellis. Et nisi quod mensis innixus pectore prono Ebrius accumbat, pedibus consistere rectis Non bene sufficeret. Talem quum provida coniux Vidisset, siluit. Quid enim suadere loquendo Capto mente potest aliquis, vel dicere quod non Ventus et instabiles properent auferre procellae? Ast ubi iam noctis convivia laeta secutae Alta quies crapulam digessit mensque nitere Coepta nitente die est, verbis aggressa maritum, Abigail narrat quae gesserat. Ille periclo Territus audito, trepidos vix sustinet artus. Inde stupens nec adhuc meritas evadere poenas Posse timet. Veluti mediis qui fluctibus olim lactatum fragili meminit se forte carina. Quos vix effugit fluctus, exhorret eosdem. Nec potis est illos animo memorare quieto. Liber erat poena Davidis munere Nabal, Sed mulctante Deo stultae commissa loquellae Et benefactori mala probra relata, repenti Post bis quinque dies rapitur sub Tartara laetho. Morte luisse scelus Nabalem, nuncius aures Protinus implevit Davidis. Sustulit ille Ad caelum geminas gemino cum lumine palmas Et voce intenta: »Tibi, mundi maxime Rector, Grates«inquit»ago: Tu iusto facta protervi 269
60
70
80
90
pravda nanesena tvojim slugama. Pobrinuo si se da se ja ostavim bijesa koji me bijaše obuzeo, da sam povri jeđen drugoga ne uvrijedim, nego da radije oprostim. Sad se sjećam da si rekao: 'Prepustite osvetu meni, jer moje je pravo kažnjavati zle, a obilno nagraditi dobri ma pravedne koji podnose nepravde’. Ti Osvetniče, ti ujedno Oče, što uvijek podižeš ponizne i ponizuješ ohole, daj mi da prema svojim kletim neprijateljima budem blag, da uvijek, potpomognut tvojom snagom, uzmognem i njima izbjeći i ujedno postati dostojan da dobijem kraljevstvo i žezlo kako si mi obećao.« Kad David to reče i pođe na počinak, nestade ob laka s nebeskog svoda, a vedro nebo zvjezdanim sja jem dade povoljne znakove božanske volje. Zatim se sjeti lijepoga Abigajilina lika, njezina ponizna duha, razborita i rječita govora. T& kako je brižno i vjerno molila oproštenje, pa ga je i postigla za svoga opakog i nedostojnog muža poslije njegovih zlodjela. Stoga odluči da je uzme za ženu i pošalje svoje ljude da joj ponude udaju. A ona najprije naklonom glave iskaže poštovanje prema Davidu i onda iz dna duše ovako progovori: »Priznajem da nisam dostojna te časti. Da se nazovem Davidovom suprugom i Išajevom nevjestom — to je previše za moj položaj! Spremna sam služiti, spremna služiti svome gospodaru! Učinit ću što god mi on zapovjedi. Pa neka mi naredi da operem golijeni i stopala njegovih slugu, ovim ću rukama izvršiti tu prostu službu samo da zaslužim ući u dvore takva muža i, ubrojena među njegove sluškinje, da ili posta nem ili se nazovem jednom od njih.« Kad je, dakle, prema svome mrtvome mužu izvrši la što je bila dužna, ustade, uzjaši na leđa svoga magarčića, pođe na put u pratnji pet djevojaka i požuri s ljudima koji su bili došli da je pozovu. A još nije 270
60
65
70
75
80
85
90
95
Ingratique viri poenarum verbere pulsas. Nec potes Ipse pati, collata iniuria servis Ut sit inulta Tuis. Tu me decaedere ab ira Curasti incaepta, ne laesus laedere pergam. Sed magis ignoscam. Nunc Te dixisse recordor: »Caedite vindictam mihimet, punire malignos luris quippe mei est dignisque indigna ferentes Accumulare bonis«. Tu vindex. Tu pater idem Attollens humiles semper subdensque superbos. Da quoque in infestos ut sim placabilis hostes. Ut semper virtute Tua stabilitus et illos Evitare queam, simul et me reddere dignum Promissis in regna Tuis sceptroque potiri«. Discessere polo nubes aethraque relucens Syderea caelum divini prospera nutus Signa dedit, facto quum David fine quievit. Inde subit mentem formae decor Abigailis Submissusque animus prudensque loquentia linguae, Nec facunda minus. Quanta curaque fideque Quaesierit veniam, sed et impetrarit iniquo Et venia indigno post impia facta marito. Ergo suis illam thalamis admittere secum Decernens, quosdam genialia iura petitum Emisit. Quibus ipsa, trahens a pectore vocem. Haec responsa dedit, sed prono vertice nomen Davidis venerata prius: »Me munere tanto Immeritam fateor. Davidis dicier uxor Iesseique nurus plus est quam nostra requirit Conditio. Servire meo, servire parata Sum domino: quicquid mihi iusserit ille, facessam. Quamvis ipsa suis me crura lavare pedesque Praecipiat servis, manibus complebitur istis Vile ministerium, merear modo talis in aedes Esse recepta viri numeroque admissa suarum Vel fieri, vel dici pars aliqua ancillarum«. Ergo ubi defuncto persolvit iusta marito, Exurgit dorsumque sui conscendit aselli Ingrediturque viam quinis comitata puellis Cumque viris, illi qui se venere vocatum. Maturavit iter. Nondum Phoebeia lampas Oceani Hesperia praeceps se merserat unda. 271
Febovo svjetlo bilo utonulo u zapadne vode Oceana, kad je k mužu Davidu došla mlada nevjesta. I postade 100 ženom tome čovjeku, sklopivši brak sretniji od pri jašnjega. A poslije toga (jer je zakon dopuštao iz svoga plemena uzeti više žena) David je želio dobiti za ženu i Jezraelićanku Ahinoamu. Napokon stade uživati u braku s te dvije žene. Prva, naime, njegova žena Mikola, po Saulovoj zapovijedi i protiv Božje naredbe bi dana nekom Faltu. — Jer kome god bijes i srdžba uzne miruju prevrtljivi duh, taj ne zna živjeti po zakonima. Zbog toga što je Saul tada bio neprijateljski raspolo žen prema Davidu, u svojoj je pakosti razbio njegov ti 10 zakoniti brak i naredio da se njih dvoje vežu grešnom i nedopuštenom vezom.
Quando ad Davidem venit nova nupta maritum Atque ipsi coniuncta viro est, melioribus usa 100 Quam prius auspiciis. Post haec (quia lege licebat De tribubus propriis plures adducere sponsas) Iezrahelitanam thalamo sibi iungere David Achinoen studuit. Demum gaudere duarum Harum coniugio coepit. Nam prima Michola 105 Tradita erat Phalto cuidam, sic Saule iubente Contra scita Dei. Nam nescit legibus uti Cuiuscunque levem turbat furor iraque mentem. Hinc quia Davidi infensus tunc extitit ille, 1 Solvit legitimos perverso more hymeneos, 110 Illicitos iussit vinclo vincire prophano.
IV IV umque iterum Saulem pravi livoris Herinis Adversum Davida modis urgeret amaris, C Ecce hunc Ziphei quidam ad Gabaona sedentem
(DAVID I SAUL) ok je Erinija opake zavisti žučijivo opet poticala Saula protiv Davida, eto mu, dok je bio u okolici Gibeona, dođoše neki Zifejci i javiše da se u klancima gore Hakile nalazi Išajev sin sa svojom uplašenom pratnjom. Ustade, dakle, i požuri na zifejska polja s tri tisuće momaka i opkoli brdo Hakilu. Tu se zadrža vao, skupivši vojsku u učvršćen tabor, a već je mrkla noć svojim sjenama prekrila zemlju šireći prijatan san po opuštenim udovima. Junačina se David uz pratnju jedinog Abišaja, neobično hrabra junaka, spusti do Saulova tabora. Htio je saznati što se tad u taboru do gađa i kako vojnici, čuvari i stražari noću izvršavaju svoje zadatke. Zateče ih sve kako leže u duboku snu. Izmorene ih svladao san i u dubokom počinku živi su izgledali kao mrtvi. Obojica, dakle, prijeđu nasip i laganim se korakom došuljaju do Saulova šatora. Nato ugledaju kralja kako diše u duboku snu i zapovjednika vojske Abnera i manju četu stražara. Tad se smioni
D
10
20
272
5
10
15
20 18
Conveniunt referuntque super iuga montis Achilae Ipsum Iesseiden timida cum gente morari. Exurgens igitur Zipheia currit in arva Cum ter mille viris collemque obsedit Achilae. Stabat ibi fixis collecto milite castris Et iam caeca suis terram Nox texerat umbris, Diffundens blandum per mollia membra soporem. Magnanimus David solo comitatus Abisa, Praestanti virtute viro, descendit ad ima Saulis castra, volens quid tunc ageretur in illis Noscere, quid miles, quid custos procubitorque Sub noctem curent operis. Sopita iacere Corpora deprendit. Fessos irrepserat artus Somnus et alta quies vivos in morte tenebat. Ambo igitur vallum transgressi, Saulica lento Successere gradu tentoria. Denique cernunt In medio regem somno spirare sepultum Militiaeque ducem Abnerum turbamque minorem
Hrvatski latinisti I
273
30
40
50
60
Abišaj nagne Davidovu uhu i ovako prozbori: »Evo, Bog, Bog ti evo predade tvoga neprijatelja! Iskoristi zgodu! Hoćeš li da jednim udarcem koplja ubijem Saula?« Koji je čovjek ikada to zabranio učiniti tako opasnom neprijatelju, kojega nisu više mogle smiriti ni blage riječi ni poznate usluge vjerne duše? A ipak to zabrani junačina Išajev sin! I tad ovako odvrati Abišaju: »Okani se takve misli! Nikako ne može biti bez krivnje tko god se usudi povrijediti ili mačem ra niti muža pomazana svetim uljem! Daleko od mene da ja ikada ovu svoju desnicu omastim krvlju Kiševa si na. Premda on u svom opakom srcu snuje propast moga života, ipak ću ga podnositi sve dok ga ne udari Božji bič i ne prestane bjesnjeti i nepravedno me mrzi ti. A sad tiho uzmi koplje, koje vidimo zabodeno eto uz njegovu glavu, i čašu za vodu što visi o koplju. I dok nas štiti mrkla noć, vratimo se samo s tim plijenom na ona ista brda.« Odu neopaženi, jer se još nisu bili pro budili Saulovi vojnici. Kad se David popeo na vrh brda, okrene se prema kraljevu šatoru i poviče silnim glasom: »O vi što brižno čuvate Saula, ustanite već! Ustanite i nemojte se oglu šiti na ove moje riječi!« Abnera probudi Davidov glas i buka njegovih ljudi pa zapita: »Tko si ti što svojom gromkom vikom remetiš kralju san?« A David odvrati: »Abnere, zar ti nije kralj u svojoj darežljivosti dao čast da si prvi iza njega? Zar se tako odužuješ za svoj položaj? On se izlaže sigurnoj životnoj opasnosti dok spava, a zar ga ti tako čuvaš? Th netko je kralju odnio koplje i čašu što su bili uz njegovu glavu dok je spa vao. Kome se može militi da tako čuva svoga gospodara, taj je zaslužio smrt!« Kralj prepozna Davidov glas. Dirne ga čestitost to ga junaka koji je njemu, iako mu je toliko puta po stavljao zasjede, volio poštedjeti život negoli ga ubiti. 274
25
30
35
40
45
50
55
60
Custodum. Patulam tunc se Davidis ad aurem Inclinans audax animi sic fatur Abisas: »Ecce Deus, Deus ecce tuum tibi tradidit hostem! Utere sorte data! Vis uno cuspidis ictu Conficiam Saulem?« Quotus hoc vetuisset in hoste Tam sibi suspecto, quem iam nec mitia verba Reddere placatum poterant, nec cognita fidi Pectoris officia? At vetuit Iesseius heros. Qui tunc tale suo responsum fudit Abisae: »Mitte animum talem! Nequaquam criminis expers Esse potest quisquis perfusum chrismate sacro Ausus erit violare virum, seu laedere ferro. Absit ut hanc unquam Cisidae sanguine dextram Foedarim! Licet ille meae dispendia vitae Dira mente paret: semper tolerabimus illum, Donec divino mulctatus verbere finem Imponat furiis odiumque reliquat iniquum. Nunc hastile illud, quod fixum stare videmus Ad caput ecce suum, taciturnus tolle cyphumque Hastili haerentem. Cumque hac tantummodo praeda. Dum nox atra favet, colles repetamus eosdem«. Indeprensi abeunt nondum vigilantibus ipsis Saulis militibus. Superato vertice montis David, converso ad regis tentoria vultu. Ingenti clamore tonat: »Custodia curae O quibus est Saulis, iam surgite, surgite et aure Nequaquam surda nunc nostra admittite dicta!« Abnerus vocis sonitu vulgique tumultu Experrectus ait: »Quis tu, qui veneris isto Verborum tonitru regis turbare quietem?« Respondit David: »Num non, Abnere, potestas Illa tui donata manet tibi munere regis, Post ipsum ut fieres primus? Taline rependis Officium mercede suum? Quum dormiat ille Sub te custode, ut vitae tam certa pericla Ille suae subeat? Nam quidam sustulit illi Tela cyphumque simul, capiti quae proxima regis Sopiti steterant. Domini custodia quem sic Delectet, mortis poenas est pendere dignus«. Agnovit vocem iam rex Davidis et idem Commotus pietate viri, qui parcere vitae 275
pa reče: »Ej, jesi li ti Išajev sin i moj David?« A on mu odmah odvrati: »Ja sam David i tvoj sluga. Moju vjernost i moje junaštvo svatko poznaje osim tebe! Molim te, reci mi koji je uzrok tvoje klete mržnje? Obećavaš mi mir, a dižeš na me nemilo oružje. Kršiš 70 zadanu mi riječ, a prekršenu na prijevaru pokušavaš obnoviti. Javno se praviš mojim prijateljem, a u srcu si mi ljut neprijatelj. Kralju, kakav je to bijes? Opro sti, ali me bol tjera da tako govorim, jer sam ti uvijek bio na čast i moja je desnica obarala tvoje neprijatelje. Moja junačka djela pamte palestinske falange i pri znaju da su preda mnom uzmicale kad god im se pro htjelo zametnuti bitku. A sad su sigurni pa se vesele i nadaju da će zla, što su ih za tvoje vlasti pretrpjeli od mene i moje vojske, sada kad si se ti digao na me80 ne, naknaditi propašću mojom i mojih ljudi. Stoga, Kišev sine, ne možeš dizati strašno oružje protiv mene a da time ujedno ne pomogneš svoje neprijatelje. Pre stani konačno željeti smrt meni koji te poštujem i ugađati onima koji i tebi i meni žele jadan svršetak i uvijek te potiču na rat. Eto, i opet sam te mogao probosti svojom desnicom, ali sam se suzdržao. Prije je odrezak odijela svjedočio o činjenici, a sada nek svjedoči ovo koplje i čaša. To je plijen što sam ga uzeo 90 s tvoga ležaja gdje si izvaljen spavao duboko dišući, dok su i svi tvoji tvrdo spavali.« Kralj je bio smeten jer je vidio da mu nije pre ostalo ništa čime bi mogao opravdati svoja zlodjela. Doskora reče: »Zgriješio sam! Priznajem, molim te, oprosti mi! Davide, moja me velika lakoumnost navela da ti nanesem tolike nepravde. Svjestan sam da sam pogriješio i žao mi je. Siguran se vrati u grad, ili, ako ti se više sviđa, pođi očinskoj kući, ili kamo god hoćeš. 100 Ne boj se više nikakve nevolje i nikakva nasilja! Budi uvjeren da ću ti ja uvijek biti prijatelj kad ti sam više želiš da ja budem živ i zdrav nego da poginem. Pri znajem, ja to nikada ne bih povjerovao, da za to, evo. 276
65
70
75
80
85
90
95
100
Insidiatoris toties quam caede nocere Maluit: »Heus«, inquit »numquid Iesseia proles Et meus es David?« Cui statim reddidit ille: »David ego servusque tuus, virtute fideque Nulli non notus te praeter. Causa nefandi Quae sit, quaeso, odii? Pacem promittis, et arma Importuna moves. Data nobis foedera frangis, Fracta dolo sarcire paras. Ostendis amicum Fronte palam, saevum servas in cordibus hostem. Quis furor hic, o rex? Ignoscas, talia fari Compellit me quippe dolor, tibi semper honori Quum fuerim, quum nostra tuos everterit hostes Dextra. Palestinae memorant mea gesta phalanges, Nec mihi se caessisse negant, certamen inire His quoties placuit. Nunc tuti gaudia carpunt. Quod mala, quae passi te sunt autore, meorum Viribus atque meis, te nunc ultore ruina Compensare mea iam sperent atque meorum. Ergo infesta mihi, Cisides, arma movere Non potes, ipse tuos nisi contra iuveris hostes. Desine me tandem, qui te colo, velle perire Atque favere illis, optant qui tristia fata Ambobus nobis et semper Marte lacessunt. Ecce iterum potuit mea te configere dextra, Et se continuit. Facti mutilatio vestis Fecerat ante fidem, faciat nunc hasta cyphusque, Praeda thoro sublata tuo, distenta sopore In quo membra tenens proflabas pectore somnum. Quum nemo, qui non altum dormiret, adesset«. Confusus rex mente fuit, quo crimina posset Expurgare, nihil sibi cernens esse relictum. Mox: »Peccavi.« inquit »Veniam da, quaeso, fatenti. Multa mei levitas animi me traxit, inique Talia ut inferrem tibi, David. Conscius ergo Erroris doleo. Redeas securus in urbem Aut, mage si libeat, patrios concede penates Vel quocumque velis, et nil iam denique triste, Vim nullam metuas. Meme tibi semper amicum Crede fore, ipse meam quando superesse salutem Quam periisse magis cupias. Quod credere nunquam Induci posset mea mens, nisi talibus esset 277
nemam takve dokaze, i to sigurne dokaze.« Ali ni sad mu David nije posve vjerovao. I dok mu je vraćao oduzete predmete, reče: »Kao što sam ja često pošte dio tvoj život, neka me tako sudbina sačuva za sretnu budućnost i neka daleko od mene otjera nesreću.« Tad 110 i Kišev sin njemu veselo poželi sreću i ni traga nepri jateljstva ne ostade u njemu. Podiže tabor i ode u Gibeon.
105
110
V
Edocta indiciis, fateor, nil certius istis«. Sed nec adhuc David se prorsus credidit illi Raptaque restituens: »Velut« inquit »saepe peperci Ipse tuae vitae, sic rebus fata secundis Me servent sortemque velint auferre sinistram«. Tunc et Cisides illi ipsi prospera laetis Optavit votis et nil hostile relinquens, Sublatis petiit Gabaonia praedia castris.
V
D
10
20
278
5
10
15
20
25
................ Sed donec bella Ioabus Dura gerit, Solymis agit ocia mollia David, Ocia virtutis gnavae frangentia vires. In vitium propensa nimis. Si victus in illis Invictus fuerit David, quis tuta putabit Illa sibi? Medios igitur quum scanderet axes Caelivago nitens lampas Phoebeia curru. Excitus a somno caenacula tota pererrat Iesseides David: dumque iret dumque rediret, Ecce videt posita mulierem veste lavantem Sese, ex adverso reclusis forte fenestris. Egregiam forma niveoque colore nitentem. Talem (si veterum figmentis credimus) olim Nudam Gargaphii Titanida fontis in undis Vidit Aristeides, tales et Troius ille Arbiter ob speciem certantes atque decorem Spectavisse deas perhibetur, tempore longo Incertus, cui prima daret praeconia formae. Hanc ergo ut vidit, totis ardere medullis Iesseides coepit flammaque accensus amoris, Quae foret illa rogat. Bersaben discit, Uriae Connubio iunctam, qui tunc ductore Ioabo Militiae tolerabat onus. Nil talia regem Compescunt: superat Veneris vesana cupido. Bersaben iubet acciri turpique pudicam Foedat adulterio. Quae quum sub nocte redisset Ad talamum stuprata suum, se sensit ab illo 279
30
40
50
60
zatrudnjela od njegova sjemena i to mu dojavi. Tada kralj, hoteći sakriti svoj opaki zločin, naredi da mu što prije pozovu Uriju iz Joabove vojske i tabora. Kad je Urija stigao, reče mu: »Dobri moj vojniče Urija, reci mi kako je naš vojskovođa Joab, kako moja voj ska i saveznici? Kakva je nada u ishod rata? Napokon, kad će biti kraj vašoj borbi pod visokim zidinama gra da Rabe?« Dok su se oni tako razgovarali, večer se spusti s visokog Olimpa. Tad kralj naredi Uriji da se umoran odmori, da posjeti svoje i s njima se zabavi. Također naloži da za njim pošalju birana jela, pa kad zasiti veliku pohlepu za hranom, da se ponovno s dra gom suprugom počne smijati, šaliti i napokon da ob novi svoje prekinuto bračno pravo, kako njegovu ženu ne bi smatrali preljubnicom kad zbog skorog poroda bude imala bremenit trbuh. Ipak tu njegovu osnovu osujeti slučaj i vjetar odnese sve lukave pokušaje da se zločin sakrije. Urija, naime, nije išao svojoj kući, nego ostade pred vratima kraljevske palače. Tu obučen legne na golu zemlju i podmetne pod glavu ispupčeni štit koji mu je poslužio kao jastuk. Junački ratnik, otvrdnuo u bojnim naporima, ne traži meke prostirače. Tako se nauznak ispruži i slatko zaspa pod nebeskim, a ne pod kućnim krovom. Doznade to David. Tad ga ujutro dade pozvati i navali na nj riječima: »Zašto nisi išao svojoj kući? Mogao si se od duga i dosadna putovanja odmoriti na boljoj postelji i silno razveseliti svojom prisutnošću ženu i sve ukućane i ugodno se porazgovoriti te slo bodno slušati i uzvraćati mile riječi.« Tako će njemu David, a Urija mu ovako odvrati: »Kožni pokrivač za klanja sveti kovčeg božanskog zavjeta, a mali šatori izraelske čete, Joab leži ispružen na tvrdoj zemlji, naj veći dio ljudi našega roda spava pod vedrim nebom, o 280
30
35
40
45
50
55
60
65
Concepisse novum commixto semine foetum. Rettulit hoc regi. Tunc rex caelare prophanum Solicitus facinus, revocari mandat Uriam Ad se quam primum a castris valloque Ioabi. Huic, postquam venisset, ait: »Bone miles Uria, Dic mihi, quam recte noster dux ipse Ioabus Sese habeat populusque meus sociique meorum Et quo sit spes nostra loco. Quis denique finis Pugnandi vobis Rabbae sub moenibus altis?« Ast illi inter se dum talia verba vicissim Evolvunt, prono successit vesper Olympo. Tunc rex, ut fessum corpus iam curet Urias Invisatque suos et se soletur in illis, Iussit et ambrosias post ipsum mittier escas Mandat, ut his rabidam postquam satiarit orexim. Dimissos repetat chara cum coniuge risus, Inde iocos atque inde thori genialia iura Interrupta novet, mulier ne mecha putetur, Quum gravidam partu vicino praeferet alvum. Haec commenta tamen casus dissolvit et aurae Evertunt omnes caelandi criminis astus. Quippe suas non est aedis ingressus Urias Ipse, sed ante fores augustae substitit aulae Et nuda vestitus humo prosternitur, aptans Suppositum capiti tumida testudine scutum, Idque viro cervical erat. Non mollia quaerit Stragula belligero virtus durata labore. Sic ille extento resupinus corpore lentum Captavit somnum, caelo, non fornice tectus. Resciit hoc David. Time illum mane vocatum Aggreditur dictis: »Cur non tua tecta petisti? Tedia longa viae stratu meliore levasses, Uxorem totamque domum solamine praesens Donasses multo, dulces miscere loquellas Dum licet ac gratas audire et reddere voces.« Sic David, sic ipse sequens respondit Urias: »Scortea sacratam divini muneris arcam Velamenta tegunt, tentoria parva cohortem Israhelitanam, dura in tellure Ioabus Distentus recubat, generis pars maxima nostri Sub divo carpit somnos, iustissime regum, 281
najpravedniji kralju, a ti hoćeš da ja sada pođem u svoju kuću, da se u njoj svečano gostim, da sit legnem u perje i da se nježno grlim sa svojom ženom? Veliki kralju, kunem se tobom i tvojim zdravljem, koje više cijenim nego svoje, da to nikada neću učiniti dok naše čete ne osvoje Rabu, ne podvrgnu je pod tvoju vlast i ne vrate se kući te dok ne doživim dan da mogu uživati u tako silnom slavlju.« Kad je kralj vidio da su sva njegova nastojanja 80 propala, nagovori Uriju da još taj dan ostane i s njim ga provede. Nadao se da će ga svladati vinom pa, kad ga Urija obilnije popije, da će, što manje bude svjestan, to više poželjeti svoju ženu a zaboraviti na vojskovođu i na svetinje. Stol je bio vrlo bogato pripravljen i obilovao je jelom i vinom. Tu su mnogi uzvanici, a Išajev sin samo nazdravlja Uriji vrčem cijeloga vina. Urija je za vrije me gozbe više puta pio. A kad mu je David na izmaku dana zapovjedio da ode, premda nije bio sasvim pri 90 svijesti, ipak je ostao u kraljevu dvoru. Zađe među ro bove, pođe u prizemlje i zaspa u najdonjoj sobici. I svladan od sna i vina nije odatle prije maknuo nogom dok sunce nije granulo na istočnom kraju svijeta i obasjalo svojim zrakama Iberske go#e. Kralj požali što su mu propali toliki pokušaji i od luči se na okrutno zlodjelo: otpusti Uriju da već jed nom pođe u tabor i ponese Joabu pismo u kojem je ovo pisalo: »Naredi juriš na zidine Rabe i zapovjedi 100 da se na onoj strani bori junačina Urija gdje budeš znao da je najpogibeljnije. Ali prije toga opomeni nje gove drugove, kad izbliza počnu mačevi udarati jedan o drugi i odzvanjati, neka ga sama izvrgnu neprijate ljima da samo on pogine.« Nakon toga, dok je bjesnio boj strašnoga Marta, iz grada Rabe izleti snažni klinasti bojni red i navali na četu kojoj je tad bio vođa Hetit Urija. Vojnici se stanu biti, ali ga njegovi ostave. Sila ga junaka pri tisne i liši života i oružja. No, svi nisu mogli pobjeći. 70
282
70
75
80
85
90
100
105
Et tu me nostris vis nunc succedere tectis, His ut susceptus convivia festa frequentem Et satur in plumis iaceam et complexibus utar Molliter uxoris? Per te, tibi iuro, tuamque. Quam praeferre meae soleo, rex magne, salutem. Hoc me facturum nunquam, nisi copia nostrae Quum veniet gentis, victa certamine Rabba Et tibi subiecta, si tunc mihi vita superstes Fiet, ut hoc tanto possim gaudere triumpho.« Postquam rex vidit cunctos hac parte suasus In cassum caessisse suos, compellit Uriam Illo etiam perstare die secumque morari, Hunc vino superare ratus, quo largius ille Hausto, mente magis captus, magis appetat ipsam Uxorem, ducis oblitus rerumque sacrarum. Mensa reposta fuit vinique cibique paratu Luxuriosa nimis, multisque sedentibus uni Iesseides cratere mero propinat Uriae. Inter caenandum repetitis potibus ille. Quamvis mente minus constaret, iussus abire Decedente die, tamen intra regia mansit Limina. Mancipiis nam mixtus claustra petivit Inferiora domus caellisque quievit in imis, Nec prius inde pedem somno vinoque sepultus Extulit, exortus quam Sol de finibus orbis Eoi montes radiis percussit Iberos. Conatus rex ipse dolens vanescere tantos. Aggreditur crudele nefas: dimisit Uriam, Ut iam castra petat, ferat et diploma Ioabo His intus verbis conscriptum: »Moenia Rabbae Oppugnare iube: tum qua plus esse pericli Parte scies, illa fortis dic pugnet Urias. Ante sed hoc comites moneas, quum comminus enses Ensibus illisi coeptent crepitare, relinquant Hostibus hunc solum, solus perimatur ut ipse.« Porro dum fierent saevi fera praelia Martis, E Rabba egreditur cuneus fortissimus urbe Invaditque globum, cui tunc Aetheus Urias Dux erat: armati certant, sed linquitur ipse Vique virum praessus, vita spoliatur et armis. Nec cunctis fugisse datum: circumdata nanque 283
110 Pade i velik broj opkoljenih drugova junaka Urije, da ne bi sam sišao u podzemlje k žalosnim sjenama koje su hrabrom rukom stekle slavu dok su se nalazile u udovima svoga tijela. Tad vojskovođa Joab po glasniku javi Davidu o tim događajima: »Pod zidinama Rabe«, reče glasnik, »pade mnogo junaka: neki su poginuli od kopalja bačenih sa zida, a druge je posjeklo oružje onih koji su se usudili provaliti kroz vrata Rabe, stu piti u bitku i izvrći se opasnostima neizvjesnog Marta. 120 Protiv tih borio se Hetit Urija i poginuo. Odlučio je radije umrijeti pod oružjem nego sramotnim bijegom spasiti kukavan život. Slavni kralju, Joab mi je nare dio da te izvijestim o ne baš veselim događajima i ovoj nesreći. On je i sam žalostan zbog poraza svoje vojske i pita da li zapovijedaš da prestane opsjedati Rabu ili još ima nade da će ti se sreća nasmiješiti?« Kralj bol no uzdahne nad gubitkom svojih ljudi, a ipak veseo 130 zbog željene smrti jadnoga Urije reče: »Idi i ovo javi vojskovođi Joabu: Joabe, nemoj dopustiti da te ovaj neuspjeh slomi! Ratna je sreća promjenljiva. Naiz mjence, tko je bio pobijeđen, pobjeđuje i dobiva vlast. Osokoli svoje vojnike da ne napuste što su davno za počeli i da ne odustanu j»d svoga pothvata. Nagradu dobiva samo onaj koji ustraje i božica Viktorija uskra ćuje palmine grane onima koji odustaju. Junaci, srča no se borite! Već izmučena Raba spušta svoju oholu glavu. Ustrajte još' malo i grad će doskora osvojen pasti pod našu vlast!« 140 Međutim se po cijelome gradu raširi glas da su nedavno poginuli neki vojnici iz Joabova tabora. Kad je Betsabeja čula da joj je muž pao, od žalosti poče čupati kosu i tužna se zavi u crninu, stade roniti suze niz obraze, a rukama se tući u prsa i jadna uzalud za zivati svoga muža. Napokon, čim prođe nekoliko uobičajenih dana tu govanja od svečanog sprovoda, presele je u sjajan dvor kralja Davida. I već je javno postala žena uglednog muža i rodila sina, od koga su vrlo mnogo, čak neiz mjerno očekivali, da je sudbina to dopustila. Ali se ta 150 ženidba, sklopljena uz cijenu strašnoga zločina, nije 284
110
115
120
125
130
135
140
145
150
Pars non parva cadit comitum certantis Uriae: Ne solus tristes Herebi descendat ad umbras, Quae quandoque suos habitantes corporis artus. Ipsae etiam peperere manu virtutis honorem. Nuncius inde ducis portans ea gesta Ioabi Ad Davida tulit. »Rabbae sub moenibus«, inquit, »Non pauci cecidere viri: missilibus illi E muro iactis, hi caesi comminus armis Illorum, quos Rabba suis effundere portis Ausa est ad pugnam dubiique pericula Martis. Hos quoque tunc contra certans Aetheus Urias Oppetiit potiusque mori decrevit in armis Quam per probra, fugae turpem servare salutem. Atque haec laeta parum fatisque peracta sinistris. Inclyte rex, tibi me iussit narrare Ioabus, Moestus et ipse quidem tali de strage suorum. Et rogat, an iubeas Rabbam obsidione levare An sperare tuae mage fata faventia sorti.« Ingemuit rex ipse suae dispendia gentis, At tamen optata miseri nece laetus Uriae, »Vade« ait »atque duci referas mea dicta Ioabo: Ista, Ioabe, tuum frangat, committere noli. Res animum. Varia est belli fortuna: vicissim Qui victus fuerat, vincit rerumque potitur. Exhortare tuos, ne dudum coepta relinquant Propositove cadant: duranti praemia dantur, A cessante suas retrahit Victoria, palmas. Magno animo pugnate, viri! Vexata superbum Inclinat iam Rabba caput. Perstate parumper, Illaque sub nostras mox ibit subdita leges.« Interea totam vulgatur fama per urbem In castris quosdam nuper periisse Ioabi. Caede viri audita, Bersabe moesta capillos Carpsit et in nigro consedit tristis amictu, Ora lavans lachrymis et plangens pectora palmis, Frustra illum miseranda vocans. Tandemque peractis Funebris pompae paucis de more diebus, Traducta est claram regis Davidis in aulam. Iamque palam thalamis magni magis usa mariti, Enixa est puerum summae, si fata tulissent, Immensaeque spei. Sed crimine parta nefando 285
svidjela vječnome Bogu koji vlada nebom i zemljom. Stoga on naredi proroku Natanu da prekori kralja. Natan pođe prema sjajnim dvorima, uđe u raskošnu kraljevu odaju i ovako mu prozbori: »Kralju, tražim valjanu presudu. Bio neki bogataš, koji je imao mnogo više ovaca i krupne stoke negoli ostali ljudi. A neki drugi bijaše siromašan i nije imao ni novčića u škrinji, ni stoke na polju, osim jedne krotke ovčice koju je 160 silno volio. Lakomi bogataš primi u goste nekog putni ka i, kad mu je htio prirediti gozbu, baci oko na tu ovcu, ukrade je i priredi je za jelo svome prijatelju, štoviše, da je ne bi morao vratiti, ubije i njezina gos podara i tako svom zločinu bezbožno doda i drugi zlo čin, a sve zato da ne bi zaklao jedno janje iz svoga stada.« David poviče: »Strašnom smrću mora biti kaž njen taj čovjek kojega je učinila okrutnim pohlepa što na zlo savjetuje i nezasitna želja za pljačkanjem tuđe imovine.« Tad mu odvrati prorok Natan: »Kralju, 170 pravedno si presudio! Ali se sjeti da si baš ti sam taj koga osuđuješ! Osim toga, s&ra Bog, sim Bog, ogorčen Ivojom bezbožnošću, zapovjedio mi je da ti prenesem ove njegove riječi: 'Nisam li se ja udostojao tebe po častiti izraelskim kraljevskim žezlom, nisam li ja tebe uvijek štitio od Saulove srdžbe, nije li moja božanska moć neprestano poticala Izrael i Judeju da ti služe, nisam li ti u svakoj bitki svojom naklonošću uvijek davao pobjedu? A želio sam te još i drugim obdariti. Zašto si se, onda, drznuo prezreti zakone, donijete mo180 jom voljom? Oskvrnuo si svetinju tuđega braka i ne prijateljskim si mačem dao ubiti čovjeka kojemu si prije Oteo ženu. Na tvoju zapovijed on je bio izložen neprijateljima koji su ga obasuli kišom strijela i ubi li, te je iskrvario i izgubio život. Davide, nećeš ostati nekažnjen za taj i toliki zločin! Vodit ćeš težak rat sa svojim neprijateljima i, kao što si oskvrnuo tuđu ženu, tako će i drugi obeščastiti sve tvoje žene u ovome gra du, i to ne tajno, nego pred očima čitavog naroda!’« 286
155
160
165
170
175
180
185
Coniugia aeterno caelum terramque regenti Displicuere deo. Nathano proinde prophetae. Arguat ut regem, mandat. Petit ille penates Sydereos et regis adit penetrale superbum Hisque illum aggreditur dictis: »Inquiro probatum, O rex, iudicium: Gregis unus dives ovilis Extitit ante alios armentorumque redundans. Alter erat pauper, cui nummus nullus in arca, Nulla pecus ruri, nisi mitis ovicula tantum, Ipsi chara nimis. Peregrinum dives avarus Suscipit hospitio coenamque daturus ad istam Lumina vertit ovem raptamque apponit amico. Quin etiam repeti ne posset, mactat et ipsum. Cuius erat, scelerique scelus superaddit iniquus, Una suo tantum ne de grege decidat agna.« Exclamat David: »Morte est mulctandus acerba Hic, quem crudelem fecit malesuada cupido Predandique aliena fames.« Tunc intulit ipse Nathanus vates: »Recta est sententia regis. Te tamen hunc ipsum, quem damnas, esse memento! Praeterea deus ipse, deus tibi dicere iussit, Impietate tua commotus: Nonne ego sceptri Israhelitani te sum dignatus honore? Nonne ego te Saulis protexi semper ab ira? Nonne meum numen semper servire coegit Israhelem Iudamque tibi? Victoria tecum Norme favore meo certamine stabat in omni? Addere et his volui. Quare ergo numine nostro Sancitas ausus dudum contemnere leges, Laesisti externi genialia foedera lecti Et, cuius fueras uxore potitus, in illum Hostili gladio saevisti? Te ille iubente Hostibus obiectus, telorum turbine multo Prostratus vitam pariter cum sanguine fudit. Non impune feres haec tanta piacula, David! Adversae gentis duro vexabere Marte Atque ut mechus eras alienae coniugis, omnes Uxores hac urbe tuas sic polluet alter. Nec tamen hoc tacite, turba spectante sed omni.« 287
VI
VI (TAMARA, AMON I ABŠALON) amara posluša očevu zapovijed, pođe u Amonovu kuću i priredi kašu od brašna i druga jela. Pristu pi k bolesniku, stavi preda nj, pruži mu, ponudi i stade ga nukati i moliti da ne odbije uzeti hranu, laganu za bolesnika i ujedno zdravu. On odvrati svoje lice i, lukavac, reče da ne može trpjeti dosadno mnoštvo po sjetilaca. Stane se prevrtati i jecati. I tako, pošto je svima naređeno da odu, njih dvoje ostadoše sami. On prihvati njezinu ruku i, sramotnik, izjavi joj ljubav. Držeći je stade je vruće moliti da s njim legne u po stelju i poče sve žešće navaljivati. Jadna se djevojka zaprepasti nad tim silnim zlodjelom i povlačeći se na trag reče: »što si tako navalio, Amone? Zašto snuješ zločin, zaboravivši na krvno srodstvo, na Božji zakon i na pravo čistoga braka?« — »Pusti me, pusti!« stalno je vikala. Ali on se svom snagom upeo da svlada njezin otpor i napokon je svlada. Bludnik-zločinac obeščasti jadnu sestru i sam svladan od grešne pohote. I čim je mladić jednom zadovoljio svoju prokletu požudu, u njemu se raspali mržnja, ugasi ljubavni žar te iz kuće istjera nju za kojom je tako strasno žudio. Mislim da je tada bio ogorčen na sama sebe, jer ga je grizla sa vjest zbog toga sramotnog zločina. Ona ode sa suzama oplakujući u tihoj žalosti izgu bljeno poštenje i djevičanstvo. Kad je ušla u svoju sobu, posu glavu pepelom, razdere na prsima svoju haljinu, oblivena stidom obori oči, Mi se ipak nije mogla uzdržati a da se u žalosti gorko ne potuži svome bratu Abšalonu i da ne iznese Amonovo nedjelo. Abšalon se zgrozi nad tim, usplamti žalosnim gnjevom te u sebi stade razmišljati na koji bi način osvetio nevinost svoje sestre, oduzetu nasiljem i prijevarom. Dok su mu se različite misli rojile u srcu, reče joj: »Nemoj tugovati! Silovana poštena djevojka ostaje bez krivnje. Obeščašćena djevojka može dobiti zadovoljštinu samo
T
10
20
30
288
hamaxis ergo patris iussis compulsa penates Ammonis petiit pultemque cibosque paravit. Accedens aegro proponit, porrigit, offert Solicitansque rogat, ne sumere differat escas, Languenti faciles illi pariterque salubres. Ille suos vultus avertens, tedia turbae Astantis tolerare negat se posse malignus. Aestuat atque gemit. Quare discedere iussis Omnibus hi tantum soli mansere relicti. Ille manu ipsius praensa testatur amorem Improbus et, lecto secum concumbat in illo, Eflagitat retinens et iam violentus inhaerens. Obstupuit miseranda nefas tam grande puella Seque trahens retro: »Quid me sic opprimis« inquit, »Quod molire scelus, cognati sanguinis, Ammon, Oblitus legisque dei iurisque pudici Connubii? Sine me, sine me«, clamabat. At ille Luctantem toto contendit vincere nixu Et tandem vincit. Miseram sceleratus amator Germanam violat, vi victus et ipse nefanda. Iamque expleta semel iuvenis damnata libido Exardens odio flammas extinxit amoris Et, quam tam cupide dilexerat, aedibus illam Exturbat, sibimet tunc indignatus, opinor, Ipsum flagitii quum conscia cura momordit. Illa abiit lachrymans et virginitatis ademptae Deplorans tacito secum moerore pudorem. Nec tamen ipsa, suas postquam penetravit in aedis. Se potuit retinere, graves quin moesta querelas Promeret et fratri fratris scelus Absaloni, Pulvere sparsa caput tunicisque a pectore scissis Atque solo fixis oculis pudibunda, referret. Obstupuit factum tristemque exarsit in iram Absalon et tacitus, quanam ratione sororis Vindicet ablatum per vim vitiumque pudorem, Cogitat et nunc hoc, nunc illud mente volutans: »Mitte queri,« dixit »culpa est aliena puellae Vis illata probae. Stupratae damna rependi
T
5
10
15
20
25
30
35
19 Hrvatski latinisti I
289
40
50
ako nasilnik bude kažnjen kaznom koja odgovara zločinu. A neka ti bude na utjehu što nisi pristala na gri jeh i što si se dugo odupirala. Tijelo ti je doista povri jeđeno, ali ti, ti ipak ostaješ neporočna jer čast djevičanstva pripada čistim djevojkama, čak i kad su obeščašćene. No, ti o svemu tome šuti i pravi se kao da se ništa nije desilo.« Te je riječi utješe, ona zašuti i obuzda svoju bol, premda joj lice obli rumenilo. Posluša njegov savjet i zataji rodoskvmuće. I Abšalon je pokazivao mirno lice, iako je u dnu srca kovao strašne namjere. Pucao je od gnjeva i u dnu duše bio pun mržnje. Ipak mu je lice izgledalo mimo i prijazno, Kao što se, kad je za pretana žeravica skrivena nasred ognjišta, misli da je sva snaga vatre potpuno ugašena i da je ostao samo pepeo, dok se stavljena drva ne zagriju žarom i počnu dimiti te se konačno dugo pritajeni oganj rasplamsa, tako je ozlojeđeni brat skrivao svoj silni gnjev, dok mu u određeni čas nije izbio na javu. Preveo Hrvatiti Jurišič
290
Non nisi raptoris possunt pro crimine poena. Solamen tibi sit non consensisse scelesto Et luctasse diu. Caro est vitiata, sed ipsa, Ipsa integra manes. Servatur quippe pudicis Virginitatis honos, etiam ludibria passis. Rem tacitam teneas et dissimulare memento.« His dictis sedata silet frenatque dolorem, Quamvis ora rubor suffundat, iussa facessit Incestumque tegit. Sed et Absalon, impia cordis Condere consilia adnixus, placabilis oris Monstrabat speciem succensaque felle tumebat Intus mens odii. Mitis tamen extima vultus Signa benigna dabat. Veluti quum pruna caminis In mediis obducta latet: restincta putatur Ignea vis omnis penitus solique iacere Creduntur cineres, donec superaddita ligna Concepto incipiant alte fumare calore Et caelata diu mittant incendia flammas. Sic indignati fratris gravis ira latebat, Donec servato se promere tempore coepit.
PJESME
CARM INA
I
I
MARKU SVITARIĆU, ŽENI SVOJOJ OMRZNUTOM
IN MARCUM SUITARIZAM UXORI ODIOSUM
itaš me ča žena, ka te negdar učini svojim izabranikom. Sad biži od tebe, kini te svađom i vsakom riči prikom. Marko, ništa istinije do ovo ne mogu ti rici: Htila te dok biše mlad, a sada te starog hoće izbići. Sve one griše u tome da mrze muže bidne, Ki stari iznemogoše, i suju ih sve do jidne. Đuduć si side brade i želiš u miru uživati čistu, Biž’ u daleč i svikni se u drugome živiti mistu.
uaeris cur coniunx quae te dilexerat olim Nunc fugit et duris litibus exagitat. Q Verius haud quicquam possum tibi dicere, Marce:
P
5
292
5
Dilexit iuvenem, nunc fugit illa senem. Omnibus hoc vitium est: miseros odere maritos* Aetas longa quibus languida membra facit. Vis tu pace frui, cum sit tibi candida barba, I procul atque alio vivere disce loco.
293
II
II
SVEĆENICIM
AD SACERDOTES
emple ne urešiva srebro, ni zlato, ni svione svite. Cista se srca, popi, bogu posvitite.
T
294
empla male exornant argentum, vestis et aurum. Casta, sacerdotes, corda dicate deo.
T
295
III
III
EPIGRAM: DVA ODVITNIKA
CAUSIDICUS VERSIBUS RECTIS BONUS, RETROGRADIS MALUS
IZVORNIK PROČTIT REDOSLIDNO: POĆTEN ODVITNIK irnost, a nikako svađa, počtenje i pravedna parba. Blago mi jedino jest: uvike pravedan sud. Hvalu ja želim, ne želim gomilanje blaga, jer činim Svitao imena glas, nezastrt činima zlim. Iskrenim ričima pravdu ja tražim, ne začinjem svađe, Jerbo mi želja je sveđ ostati odvitnik prav.
5
5
IZVORNIK PROČTIT UNAZAD: NEPOČTEN ODVITNIK arbenik onaj sam pravi, jerbo mi želja je vavik Svađe začinjati, ne iskreno braniti stvar. Činima zlima zakriven, ja ne činim imena svitlost, Jerbo mi blaga je kup glavno, a nikako čast. Ne mirnost, uvike svađa, ne počtenje, privama parba. Blago mi glavna je stvar, nikako pravedan sud.
P
5
296
ax bona, non mala lis, probitas non conscia fraudis„ Quaestio quas praestat, da mihi divitias. Laus volo, non volo res crescat, nam diligo famae Lumina nec tetris me tego flagitiis. Simplicibus peto ius verbis, non garrula fundo Iurgia, nam verum me puto causidicum.
P
M
5
Causidicum puto me verum, nam iurgia fundo Garrula, non verbis ius peto simplicibus. Flagitiis tego me tetris nec lumina famae Diligo, nam crescat res volo, non volo laus. Divitias mihi da, praestat quas quaestio fraudis Conscia, non probitas, lis mala, non bona pax.
297
IV
IV
FRANI BOŽIĆEVIĆU ODGOVOR MARKA MARULA U NECUJMU BORAVECEGA
FRANCISCO NATALI MARCI MARULI IN VALLE SURDA COMMORANTIS RESPONSIO
ilo i zdravljenja pripuno od tebe stiže mi pismo, Frane, o spona nam tih prijaznih čtovaču drag. Po njemu činim ti, koli je privajna odsutnost moja Onima kima sam vik pratilac bio i drug. Sada kad ovomu pri teškom bolu još drugi mu priđe, Dok se u sužanjstvo tru ljudi i blago ko plin. Kako ćeš oba zla snosit i blažiti žalosti obe, Kušat ću kazati rič, kako ćeš postići to. Znaš da na otoku7 stanujem, koji baš priđalek nije, Nego je od grada on udaljen stadija sto. Ako li slučajno ushtiju prijani sa mnom da budu. Hoće 1’ da užiju moj blaženi, seoski mir, Jedna će veslarka ubrzo, sedam za nepunih sati. Čilo đorinuti njih amo gđi boravim sam. Vesel došljake ću primit i zagrlit sve ću ih redom, Cilovim' cilove dat, obrazim’ obraza dva. Zatim poligati svi ćemo masline sočne u hladu, Tihotna zatona tu slišajuć umilan šum. Ugodno mi ćemo pričati tada o stvarima raznim, Dokle nam ditića mar ne spremi čagod za jist. Ubrzo prizvani tad ćemo jila se primiti, ali Jistvine neće to bit ča ih Antonije ždro. Niti to pladnji će tvoji, o Lukule, biti i gozbe.
M
5
10
15
20
rata salutatrix a te mihi litera venit, O Francisce, meae cultor amicitiae. G Haec docuit, quanto est absentia nostra dolori 5
10
15
20
His, quibus extiteram semper in urbe comes. Tum quod tristitiae cumulus superadditur isti. Dum pecus in praedam ferri hominesque vident. Ferre utrumque malum mentique mederier aegrae Dicere conabor qua ratione decet. Insula me retinet quae, scis, non amplius ista Quam stadiis decies distat ab urbe decem. Quod si forte velint mecum simul esse sodales Et nostra cupiunt rusticitate frui, Acta ratis remo septenis ocius oris Sistet in hoc illos quo moror ipse loco. Excipiam laetus venientes, brachia collo Advolvam, labris labra, genisque genas. Inde recumbentes oleae viridantis1») in umbra. Placati iuxta murmura blanda freti. Alterno dulces miscebimus ore profatus, Dum pueri mensas prandiolumque parant. Mox invitati pergemus sumere, non quas Dicitur Antoni mensa vorasse, dapes, Nec patinas, Luculle, tuas pinguesve capones. b) corr. ex viridentis
7 na Šolti 298
299
25
30
35
40
45
50
55
60
Makar tu oprasne bil svinje i najslaji smok, Negoli obid ča ga je, ostaviv pluženje, Seran Blagovo rado, prez muk, svojih iz počtenih ruk, Obid ča ga je uzima, prizrivši samnitsko blago, Kurije, uzvisit duh, viran i kriposan muž. Obrocim prostim utažiti glad i priprostim pićem Vrilu ugasiti žeđ, dosti je dovoljno to, Ter je i dostojno hvale; a svigdar se sramotnim smatra ždrilu robovati svom, grlu svom pridati vlast. Prijani, gozba će naša ipak bogatija biti, Domaći bit će tu plod, karfiol, cikla i grah, Mora iz obližnjeg ribe ča netom ih udicom zadi: Sardele, modraš i pas, lignji i salpa i vuk. Biti će tud i pehari pripuni rujnoga vina, Kome se doliva sviž vodice hlađane mlaz. Zatim plodovi ča nam ih voćnjaci daju za jistvom, Kruške, jal smokvice, jal jabuka medenih slast. Dakle, ako li moje prijane briga k£ mori, Tira li kakova njih želja da vide me sad, Reci im, Frane, da dojdu, putčvanje priteško nije, S& njima dojdi i ti ako li činiš me ča. Nije se tako ni dolasku Uliksa radovo negdar Alkinoj, voćnjaka kralj, drevna ča veli nam rič, Ljubezni takvom ni Molorho pastir primio nije Herkula, kako se svud o tom pronosio glas. Sam ja, koji ću razdragan izići vama u susrit, Srdačno primiti vas, dvorno i pripravom svom, Želim da prijani moji, ke Bog će darovati meni, Podile sa mnom ča ’mam, dionik nek mi je svak. Frane, ovako međutim je možno ti utišit one Ke je ucvilio tvrd nevoljam teškima rat, Neka ih ne slomi nesrića, nek ih ne uznosi srića. Čine od velike ni slava ni ohola čast. Ništar na ovome svitu ni stalno, ni sigurno nije. Nazad i naprida sve obrće nestalan krug. Iro se učas u Kreza obrne, Krezo u Ira, Bidnik je gavanom sad, gavan je bidnikom sad. Sužanjstvo pritišće onog ki negdare imaše pristol. 300
25
30
35
40
45
50
55
60
Sive«) papillatae sumina grata suis, Sed coenam, cui dimisso Serranus aratro Vellet honoratas applicuisse manus, Et qua contentus Samnitum sperneret aurum Vir praestans animo Curius atque fide. Pulmento satiare famem potuque levare Simpliciore sitim creditur esse satis. Laudeque tam dignum: quod prorsus turpe putatur Esse suae servum mancipiumque gulae. Coena tamen vobis dabitur magis ampla, sodales. Nostri ruris opes, brassica, beta, cicer, Et de vicino capti modo gurgite pisces: Sargus, maena, canis, sepia, salpa, lupus. Pocula non deerunt Baccho saturata rubello Quaeque solet rigidum lympha domare merum. Denique quae mensae donat Pomona secundae, Vei pira vel ficos vel melimela dabo. Ergo si qua meos nunc cura fatigat amicos Visendique mei si qua cupido tenet, Dic veniant — iter est modici, Francisce, laboris — Cumque illis, si me diligis, ipse veni. Non sic adventu quondam laetatus Ulyxis Hortorum cultor dicitur Alcynous, Nec tanto exceptum pastoris amore Molorchi Amphitrioniademd) fama fuisse refert. Ipse ego, qui vobis hilari ferar obvius ore Et toto cedam protinus hospitio. Cunctorum, quaecumque deus mihi donat, amicos Consortes fieri participesque volo. Solari interea Martis, Francisce, maligni Casibus afflictos hac ratione potes: Nec frangi adversis nec laetis fidere rebus Egregium quiddam magnificumque putent. Terrarum nihil orbis habet firmumve ratumve. Omnia non stabili fertque refertque rota. Irus ut in Cresum, sic Cresus transit in Irum: De misero locuples,«) de locuplete miser. Servitio premitur dudum qui sceptra tenebat. c) corr. ex Sint d) corr. ex Amphitrionadem e) corr. ex locuplex 301
Sada pridržava vlast negdar ki bijaše rob. Najposli zbivanja sviju se kruzi veliki viju. Tako se razlikih min’ obrće sileni ždrib. 65 Tamo nek naše se hlepnje i molitve naše se dvižu, Gdino sveudilj skrit vičnjega dobra je vir, Gdino privirne krstjane beskrajna obima rados, Rados ka nigdare svoj neće doživiti kraj. Nikog se prikog ne boje i niti se žalosti plaše 70 Oni kim data je čast Božji da gledaju lik. Zapovid Bog nam je dao u rajskom da žijemo mistu, Nigdar da bude nam stan zemlje gdi tužni je dol. Zaradi toga, ki žali ča zemljine radosti zgubi, Privarno čini da ta njegov je istini dar. 75 Ovdi tek žaliti triba sva zlođila opake duše. Toli da žalbom se tom ublaži Jupitrov gniv. Ovdi nas kajanju uči, da jednom se vinemo tamo, Tamo gdi žalosti toj nikakva prostora ni. Tamo gdi prava je rados mir sveti i vičnje je žiće, 80 Gdino je pokoj sam, gdino je uvike dan. Toliko o tom. A sada nek pismica pozdravi moja Prijane s kojima sveđ prijazni spaja me vez, Jeru na citari vrsna i ozbiljnog Marina zatim, Za njim Alvizija, ki poljskim je poslovim višt. 85 Za njim i veselog Niku, al’ sada posebno molim Neka mi bude sprid svih pozdravljen Barbarus moj. Da prem je pisnima svojim i svojom starinom prid svima. Ipak ne nevoljko on moje će stihove čtit.
65
70
75
80
85
Sceptra tenens regnat qui modo servus erat. Denique cunctarum sunt magna volumina rerum Atque agitat varias sors animosa vices. Illo igitur nostrae mentes et vota ferantur. Est ubi perpetui mansio certa boni, Christicolas immensa beant ubi gaudia fidos, Gaudia non ulla deperitura die. Nil hostile timent, nec quidquam triste verentur Conspectum summi qui meruere Dei. Ipse quidem nobis coelesti in lumine sedem Esse iubet, non, quam nunc habitamus, humum. Propterea quicumque gemit dispendia terrae, Fallitur, haec patriae*) si putat esse suae. Hic lugenda tamens?) pravae sunt crimina mentis. Ut dolor iratum mitiget iste Iovem. Hic culpas deflere decet, scandamus ut illo, Illo ubi tristities non habet ulla locum. Illo ubi laeta salus, pax candida, vita perennis, Et sine lite quies, et sine nocte dies. Hactenus haec. Ipsos nunc nostra Thalia salutat. Intima quos nobis iungit amicitia, Hieronymum cythara clarum, gravitate Marinum, Ruris et agrorum cultibus Alvisium, Nicoleon risu facilem, sed ut ipse iubemus Ante salutetur Barbarus usque meus. Ille licet Musis et sanguine praestet avorum. Non tamenh> invitus carmina nostra legit.
f) corr. ex praemia g) corr. ex tam n) corr. ex tum 302
303
V
V
FRANI MARTINCICU
AD FRANCISCUM MARTINIACUM
udući tebi sam, Frane, ja najdraži sada od sviju. Želiš mi veli da broj proživim došasnih lit. Poradi toga ti molitvam, zavitom sžilićeš Višnje, Sveudilj tamjanov dim sučeš nad žrtvenik svet. Ali razberi sad zašto dugolitno prezirem žiće: Čiloj u starosti toj trhotan mana je niz. Leđa se grbe i klamiću kraci i drhturi tilo, Obraz mežura, i gled blidi, a otpada zub. Koža u vorama visi, i sliću na ćelavu glavu Osice, stršljeni zli, pčela, komarac i trut. Oči se mrene, a jaziku svaka slačina je žuka, Sluhom Što ostade gluh mrmori dosadan bruj. Boljke učestaju, razdire kašalj zadahtalo grlo. Sušica kini i s njom svaka pritiskuje zlost. Otuda često na razbor navaljuje mahnitost grda, Učas ter postane lud, bistru ki imaše svist. Dodaj k tome da smrti i primnoge nesriće svojih Mora doživiti sid čovik i plakati slip. Ne bi on vidio dičicu smaknutu dušmanskom rukom, Da ga je odnila smrt prije no postade star, Ne bi rasulo Pergama vidio Anhiz da nije Žićem nadživio svih predaka svojijeh dob. L&hezo, neću da meni toliko živčta naprćdeš Da mi je dosadno čtit lita mi tolikih broj. Samo nek snažna sam tila i pameti zdrave i počten, Kada na drugi me svit suđeni prizivne čas.
um quoniam, Francisce, tibi carissimus unus. Optas me multas vivere olympiadas. S Hoc propter votis divos precibusque fatigas
B
5
10
15
20
25
304
5
10
15
20
25 20
Nec cessas sacris thura cremare focis. Accipe sed, quare longevae tempora vitae Despiciam: vitii est plena senecta sui. Curvatur dorsum, titubat pes, membra tremiscunt. Caligant oculi, dens cadit, ora rigent. Laxa cutis fluitat, calvum caput ictibus urgent Crabro, vespa, culex, musca, tabanus, apis. Et languent visus nec quicquam dulce palato est, Inque cava assiduus tintinat aure sonus, Crebrescunt morbi, quatit artus tussis anhelos. Consumit tabes et mala multa premunt. Inde etiam mentem solet infestare phrenesis Et fit delirus qui catus ante fuit. Adde quod et mortes et plurima damna suorum Cogitur exhausto lumine flere senex: Non natos nolens spectasset ab hoste peremptos, Consumptus senium si foret ante suum, Non versa in cineres vidisset Pergama, si non Aetate Anchises praeteriisset avos. Nolo mihi toties, Lachesis, tua stamina laxes, Ut pigeat soles me numerare meos. Sit validum corpus, mens sana et criminis expers. Cum nos de terris cedere fata volent. Hrvatski latinisti I
305
30
Tada neću baš riti da življah od gavrana manje. Manje no vrana, ii’ ti, stoviki gavrane vran. Stoga ne želi mi tako da.primnoga lita doživim. Dosti je ako li svoj zdravo preživim ja vik. Preveo Nikola Sop
306
30
Time neque me corvis, neque me cornice fatebor Vivacem, nec te, corve, fuisse minus. Hinc tu, qui multos optas me vivere in annos, Sat multos annos esse valere puta.
PISMO PAPI
HADRIJANU
VI.
PAPI HADRIJANU ŠESTOM MARKO MARULIC SPLIĆANIN PONIZNO I S MOLBOM
udući da sam, presveti Oče, znao da sam veoma neznat na ili uopće nikakva ugleda, a dobro mi je bilo poznato da ti sjediš na najvišem vrhu svih dostojanstava i časti koje postoje u svijetu, doista sam se skanjivao da bilo kakvo pismo upravim toliko uzvišenom mužu. Nadalje, dok sam oklijevao i dugo bio u dvojbi, na pisanje me je konačno nagnala nevolja zbog događaja koji nahrupljuju i potaknula tvoja posvuda poznata blagost.
B
Ovo su nevolje koje nas tište: Nevjerni nam Turci sva kodnevnim provalama zadaju jada i neprekidno nas muče; jedni se kolju, drugi odlaze u ropstvo, imanja se razgrabIjuju, stoka odvlači, zaseoci i sela izgaraju u vatri, a polja, koja su nam obrađena omogućivala život, dijelom se pu stoše, dijelom, ostavljena bez obrađivača, rode tmjem, ne žitom. Samo zidovima branimo svoj opstanak i zadovoljni smo što zbog nekog prividnog mira jedino gradovi naše Dalmacije nisu još opsjedani i izloženi jurišu. Pošteđeni su dakle samo gradovi, a sve je ostalo izloženo pljački i grabežu. Ne navodim koliko je kraljevstava taj narod, najbezbožniji od svih Antikrsta, u proteklo vrijeme oteo kršćanima, koliko je pokrajina, koliko gradova sebi podvrgao, koliko je crkava porušio i oltara oskvmuo, jer, kako je to i suviše poznato svima, ne treba sada ponavljati. Nekoć smo plakali, nekoć smo jecanjem i suzama prati li pljačku samostana, oskvrnuće djevica, obrezivanje, po 308
E P IST O L A AD A D R IA N U M PONT. MAX.
VI.
MAXIMO PONTIFICI ADRIANO VI. M. MARULUS SPALATENSIS HUMILIS AC SUPPLEX
uum me. Sanctissime Pater, vel exiguae admodum vel nullius omnino authoritatis esse scirem, te autem in Q summo omnium quae in terra sunt dignitatum honorumque fastigio sedere non ignorarem, verebar profecto ad tantae maiestatis virum mearum quicquam dare litterarum. Porro haesitantem ac diu dubium ad scribendum et ipsa tandem rerum ingruentium necessitas impulit et animi tui ubique vulgata mansuetudo persuasit. Mala quae nos praemunt haec sunt: Quotidianis infide lium Turearum incursionibus infestamur, sine intermissione carpimur; alii trucidantur, alii in captivitatem abeunt, res diripiuntur, pecus abducitur, villae vicique igni comburun tur, agri, quibus cultis vitam sustentabamus, partim vastan tur, partim sublatis cultoribus deserti obsitique spinis, non frugibus germinant, muris tantum defendimus salutem satis que habemus, quod nondum oppida ipsa Delmatiae nostrae obsideantur atque oppugnentur intercedente nescio quo adumbratae pacis foedere. Solis ergo urbibus parcitur, caetera omnia praedae rapinisque exposita sunt. Omitto, superioribus temporibus ista omnium Antichristorum impiissima natio quot regna Christianis abstulerit, quot provincias, quot oppida sibi subdiderit, ecclesias ever terit, aras prophanaverit, quae, quoniam plus quam satis nota sunt omnibus, non est necesse nunc repetere. Olim fle309
običaju muhamedanskog krivovjerja, dječaka koji su davno bili očišćeni svetim krštenjem, a kasnije od vjernika postali nevjernici. No pritisnuti sadašnjim nevoljama, gotovo smo natjerani da zaboravimo prošla zla, ne zato što bi one bile teže nego zato što su svježije. Ne prođe gotovo ni jedan dan a da strašne nevjerničke zvijeri ne nanesu Kristovim štova teljima kakvo god mogu nasilje. Gotovo je, vjeruj mi, s kršćanskom zajednicom ako svi iste misli, jednake vjere i složni u odluci ne združe svoju moć i snagu te, spojivši vojske i zazvavši ime Kristovo, za jedno ne krenu u rat i radije odaberu smrt nego da ikada robuju bezbožnoj krivoj vjeri. Stoga smatram da treba da što prije svi pošalju pomoć onoj kraljevini nakon čijeg će, ne dao Bog, osvojenja neprijatelju biti otvoren put da na vali na Njemačku i Italiju, da pokori čitavu Iliriju i, napo sljetku, da pod svoju vlast podvrgne preostali kršćanski svijet. Stoga tvoja mudrost, presveti Oče, i tvoje dostojanstvo treba da se pobrinu da pojedina kršćanska kraljevstva, uporno ustrajući u međusobnoj borbi, ne propadnu svlada na od nevjerničkog tiranina, da se oni koji imaju unutarnjih razmirica bez oklijevanja izmire, oproste nepravdu, priklo ne se radije miru nego ratu i da ujedinjeni složno brane sebe i svoju imovinu od onoga vuka, najgrabežljivijega od svih vukova, koji se ne može zasititi nikakvom količinom naše krvi, da onima koji su u nevolji velikodušno i odlučno priteknu u pomoć i da nastoje opet osvojiti ono što su izgubili, a kad osvoje, neka uz Božju naklonost to brane i čuvaju. Molim te dakle da se pokažeš predvodnikom toliko na roda koliko ih je Gospod povjerio tvojoj zaštiti, tj. svih kršćana. Sve njih kao otac potiči na mir i uzajamnu ljubav, a kao gospodar na to ih nagoni. Taj zadatak doista dolikuje najboljem papi Hadrijanu uzvišena duha, koji je protiv ne vjernih vukova (kako ja vidim) raspaljen više nego što mogu iskazati. One koji stoje na svojim granicama neprekidno, presveti Oče, pom&ži oružjem, novcem i svim potrepštinama kako bi što lakše mogli ostati pri svojoj odluci da se neće predati poganima niti napustiti svoje mjesto. Takvu tvoju 310
vimus, olim lamentis lachrymisque prosecuti sumus mona steria desolata, virgines constupratas, pueros baptismate sacro dudum purificatos, deinde vero ntaumethanae perfi diae more*) circumcisos et ex fidelibus infideles factos. Sed praeteritorum malorum pene oblivisci compellimur prae sentibus oppressi angustiis, non quia graviores sint, sed quia recentiores. Vix enim ullo die cessant immanes infidaeque bestiae quamcunque possunt iniuriam Christi inferre culto ribus. Actum est, mihi crede, de republica Christiana, nisi omnes pari animo, aequali fide, concordi proposito opes viresque coniungant et sociis agminibus Christique nomine invocato simul ad bellum procedant morique magis optent quam barbaricae perfidiae unquam servire. Auxilia igitur quam primum ab omnibus mittenda censeo illi regno, quo si hostis (Deus hoc avertat) potitus fuerit, aperta erit ei via Germaniam Italiamque invadendi, Illyriam omnem oppri mendi, reliquum denique Christianorum orbem sibi subiugandi. Ne igitur singula Christianorum regna, dum inter se pertinaciter dimicant, ab infideli tyranno oppressa pereant, tuae sapientiae est, Pater Sacrosancte, tuaeque dignitatis prospicere, ut qui secum dissident, sine cunctatione in gra tiam redeant, iniurias remittant, pacem quam bellum malint et simul uniti a lupo illo luporum omnium rapacissimo, qui nullo sanguinis nostri haustu satiatur, se suaque defendant, laborantibus magno atque alacri animo succurrant, amissa repetant, recepta Deo propicio tueantur et conservent. Rogo igitur, ostendas te tot populorum praesidem, quot tuae fidei a Domino habes commendatos, id est omnium Christianorum. Omnes ad pacem mutuamque benivolentiam hortare ut parens, compelle ut dominus. Decet certe res ista Pontificem optimum excelsique animi Adrianum, magis (ut equidem video) adversus infideles lupos animatum quam a me dici queat. Non desinas, Pater Sanctissime, illos qui in finibus sunt armis, pecunia, rebus necessariis iuvare, quo facilius in proposito persistere queant non dedendi se proi) corr. ex morae 311
darežljivost kovat će u zvijezde još preostali gradovi Hrvat ske, knezovi Liburnije i svi zapovjednici tvrđava. U ovom času ne možeš uraditi ništa za svoju crkvu spasonosnije, ništa za sebe pohvalnije, ništa Bogu ugodnije. Da si mi uvijek zdravo u Gospodu, kojega danju i noću nepre stano zaklinjemo da tebi i tvojem stadu bude sklon i mi lostiv. Preveo Veliko Gortan
312
phanis neque loco suo decedendi. Tuam ea in re liberalitatem praedicabunt Croatiae quae adhuc supersunt oppida libumiaeque dynastae omnes arciumque praefecti. Nihil ecclesiae tuae salubrius, nihil tibi laudabilius, nihil Deo gratius hoc tempore efficere potes. Vale in Domino semper. Quem, ut tibi gregique tuo volens propiciusque sit, obsecrare die noctuque non cessamus.
POČETAK DJELA DANTEA ALIG H IERI JA S F IR E N T IN S K O G A GOVORA PR EVEDEN NA L A T I N S K I O D M. M A R U L I C A
a pola našeg životnoga puta u mračnoj mi se šumi noga stvori, jer s ravne staze skrenuvši zaluta. 4 Ah, kakva bješe, mučno li se zbori, ta divlja šuma gdje drač staze krije! Kad je se sjetim, još me strava mori. 7 Cememija ni samrt mnogo nije; al’ da bih kazo što tu dobro nađoh, ispričat mi je druge zgode prije. 10 Ja ne znam pravo kako tamo zađoh, tako sam bio snom omamljen, kadno, zalutavši, sa prave staze sađoh. 13 Al’ kad sam stigo jednom brijegu na dno, tamo gdje kraj je onoj bio draži, što nagna stravu u srce mi jadno, 16 pogledah uvis te mu leđa spazih već odjevena zrakama planeta što pravo vodi svijet po svakoj stazi. 19 Tad presta malo strava da mi smeta što svu noć nije srcu mira dala, noć provedenu u toliko sjeta. 22 I kao čovjek koji je iz vala bez daha na kraj isplivo, pa gleda natrag na vodu opasnu sa žala, 25 tako i duh moj, jošte sklon da pršda, na ono se je osvrtao ždrijelo, što živu proći nikome još nS da.
PRINCIPIUM OPERIS DANTIS A L IG E R I I DE F L U E N T I N O SE R M O N E IN L A T IN U M C O N V E R SU M PER M. M A R U L U M
N
314
umanae spacium vitae concesserat aetas Iam medium tenerosque mihi subduxerat annos. Per loca quum tenebris obscura atque aspera silvis Me miserum errantem sensi gressuque represso Incertusque viae mentem confusus inhaesi Et circumlustravi oculis pavitantibus. Horror Non tantum spectasse fuit, memorando pavoris Offertur facies, et adhuc conterrita pulsat Corda metus; vix ipsa magis mihi dura videri Mors et acerba potest. Sed enim nec inutile demum Illa referre reor, quum spes oblata salutis Errexit mentem, quae vidi. Non tamen, atris Quomodo me silvis anceps incluserat error. Scire datum, captumque oculis sopor altus habebat, Quum rectum rationis egens iter ipse reliqui. At postquam silvis egressus tristibus alto Me sub colle tuli, surgentis lumina Solis, Solis, iter verum claro qui detegit ortu. Suspiciens montis dorsum splendescere vidi. Paulatim cessere metus, qui noctis abactae Cum gemitu gelido quassarant turbine mentem. Utque feris ereptus aquis pluviaque procella Littus ad optatum qui venit, pectus anhellum Fessus adhuc tumidas cum lumine torquet ad undas Et stupet insanos ponti quos pertulit aestus, Sic ego adhuc fugiens oculis post terga reductis Spectabam, vix credens evasisse per illam
H
5
10
15
20
25
315
28 31 34
Odmoriv malo utruđeno tijelo, uz obronak se pusti dadoh, gdjeno na donjoj nozi težište je cijelo. AT istom da ću uzbrdo, kad eno odnekud panter brz i gibak pao, s krznom što bješe od pjega šareno; i nije mi se više s oka dao, već me u hodu priječio sve jače, pa sam se vraćat više puta stao.
30
35
Preveo Mihovil Kombot 40
316
Erroris vallem, vallem evasisse per illam. Quae tulit innumeris lethum, sic fumat opacam Exhalans nebulam et fuscans caligine caelum. Ut licuit placida corpus relevare quiete, Collis inaccessi sublatis gressibus alte Corripuisse viam pergo. Vix limina adibam Prima iugi, Linx ecce levis distinctaque mille Terga super maculis villos arrexit et acrem Intendit visum subitoque accensa furore Fertur in adversum: stat contra atque obvia terret Et coeptam vetat ire viam prorsusque resistit Usque adeo, quod certa mihi mens saepius esset Retro ferre pedem versoque recedere tergo.
LU D O V IK CRIJEVIĆ T U B E R O N L U D O V I C U S CERVA T U B E R O ( 1 4 5 9 - 1527)
alji rođak znamenitog pjesnika Ilije Crijevića, Ludovik se rodio u vlasteoskoj obitelji u Dubrovniku 1459. Za D studija u Parizu nadjenuli su mu i ime T u b e r o prema rimskom povjesničaru Tuberonu, suvremeniku Ciceronovu. (Glavno mu se prezime javlja u ovim latinskim oblicima: C e r v a ili d e C r i e v a , u jednom kasnijem izdanju nje gove knjige i C e r v a r i u s ; od oko 1515. i u testamentu: Cervinus.) Nešto od libertinskog duha pariške Sorbonne donio je nakon studija u svoj rodni grad Dubrovnik, gdje je u kon zervativnim krugovima imao neprilika zbog slobodnijeg na čina odijevanja, a — kako se razabire iz brojnih asocijacija u njegovu djelu — i ne samo zbog odijevanja. Godine 1484. rastavio se od zaručnice i stupio u benediktinski red te je tada primio ime A l o y s i u s . Do 1502. živio je povučeno u sa mostanu na otočiću Sv. Andrije, odakle je prešao u Višnjicu nedaleko Dubrovnika kao opat benediktinskog samostana sv. Jakova, gdje je proveo do smrti u lipnju 1527. Bio je i du brovački nadbiskupski vikar. Prema dosta pouzdanim podacima Crijević je neko vri jeme proboravio u Budimu na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina, u kolu poznatih humanista kojih su većinu sačinjavali znanstveni radnici i umjetnici iz hrvatskih krajeva. God. 1508. ili oko te godine bio je u Baču kod kaločkog nadbiskupa Grgura Frankopana, koji mu je pružao broj ne podatke o mađarsko-turskim odnosima i nagovorio ga da u svojoj knjizi dopiše još tri poglavlja o prošlosti Dubrov nika. U Veroni je postojao kodeks s nekoliko Tuberonovih latinskih pjesama, no danas mu se zametnuo trag. Glavno je Crijevićevo djelo Commentaria de rebus, quae temporibus eius. . . gestae sunt (Komentari o događajima 21 Hrvatski latinisti I
321
koji su se z b ili... u njegovo vrijeme), napisano u 11 knjiga, za života autorova neizdano. Tiskano je prvi put tek 1603, u Frankfurtu na Majni. To je zapravo i jedino autorovo dje lo, jer je De Turearum origine, moribus et rebus gestis (O podrijetlu, običajima i djelima turskim) — izdano također poslije Crijevićeve smrti, u Firenci 1590 — samo izvadak iz cijeloga djela (iz knjige VI), a De origine et incremento urbis Rhacusanae (O podrijetlu i napretku grada Dubrovnika), što ga je Miho Sorkočević izdao u Dubrovniku tek 1790, sa mo je neznatno prerađen dio o Dubrovniku također iz cije loga djela Komentara (iz knjige V). Iako vremenski ograničeno na 32 godine, od smrti Matije Korvina (1490) do smrti pape Leona X (1522), i prostor no »ponajviše na onaj dio Evrope, koji nastavaju Panonci i Turci i njihovi bliži i dalji susjedi«, dakle na jugoistok Evro pe, povijesno je prikazivanje u Komentarima široka panora ma događaja i ljudi, teških socijalnih i ekonomskih proble ma, dubokih duhovnih i vjerskih previranja, što su se začinjali u širim evropskim razmjerima, a na našem se tlu odra žavali ili na njemu i nastajali. ♦Prilično slobodan u rasporedu građe, pisac glavninu sadržaja prvih 5 knjiga posvećuje borbama za ugarsko pri jestolje nakon smrti Matije Korvina, uplećući i tu i u idu ćim knjigama sve više podataka i prizora o nadiranju Tura ka na Zapad, iznosi pustošenja mletačko-turskog rata, a od IX. knjige italske događaje i intrige pape Julija II, te pri kraju djela dinastičke borbe u Turskoj. Mjestimično prekida kronološki slijed pripovijedanja, posežući i za daljom pro šlošću, npr. u V. knjizi kad prikazuje Dubrovnik od prvih početaka ili u VI. knjizi gdje daje sažeti prikaz turske povi jesti. Od obilja političke, ratne, kulturnopovijesne, geograf ske i etnografske građe, što je upletena u ovo djelo, posebno su za hrvatsku i južnoslavenske nacionalne povijesti zanim ljivi, osim spomenutih, opisi krbavske bitke i Derenčina u V. knjizi i pobjeda Petra Keglevića nad Turcima kod Jajca 1521. u XI. knjizi, zatim odlomci o Milošu Obiliću i kosov skoj bitki u VI. i pad Beograda u XI. knjizi, a od nama bli žih stranih dramatičan opis bune mađarskih seljaka i smrti njihova vođe Jurja Dože u X. knjizi. Ono čime se Komentari ističu posebnim čarom original nosti, bez sumnje je stalno prisutna motivacija političkih i 322
ratnih događaja. Pisac svoje pripovijedanje prožima oštrim zapažanjima o nacionalnim, državnim, pa i društvenim od nosima. Iz toga duboko kritičkoga stava proizlazi i analitičko prikazivanje odnosa višeg plemstva, s jedne, i nižeg plemstva i naroda, s druge strane, prema vladaru, zatim otvorena kri tika crkvene politike, osobito visokoga katoličkoga klera i papa (Aleksandra VI, Julija II, Leona X), zbog čega su vje rojatno Komentari, istina tek 1734, bili stavljeni na indeks u Vatikanu. Isti je stav nametnuo piscu objektivan, čak i nekim poštovanjem prožet prikaz religioznosti i morala Tu raka, koji bi u tome mogli služiti kao uzor feudalnim kršćan skim državama. I Tuberonova tolerancija prema drugim vje rama (husiti, pravoslavni, pa i Turci-muslimani) također je usko vezana s njegovim nekonformističkim nazorom na svijet. Vrlo su zanimljivi i za cjelinu djela karakteristični su dovi o pojedinim narodima, što su upleteni u knjigu, npr. o gramžljivosti Mlečana (i trgovački mentalitet u svom rod nom Dubrovniku pisac smatra srodnim mletačkome!), o nepostojanosti Francuza, taštini i divljini Mađara, krutosti Tu raka, slobodarskom duhu i vojničkoj vještini Ceha. Ma ko liko objektivan želio biti, Tuberon ne može prikriti svojih antipatija prema Mlečanima, Nijemcima, ponegdje i Mađa rima. Slavenska i hrvatska rodoljubna nota osjeća se, makar i samo u intonaciji, u cijelom djelu piščevu. Plastičnosti historiografsko-umjetničkoga pripovijedanja posebno pridonose anegdotsko-novelistički umeci, u koje jednako pripadaju britka zapažanja o psihologiji ličnosti (npr. Matije Korvina, kralja Vladislava, Cesara Borgie, sul tana Selima), kao i zaokružene scene i pojedinosti raznovr sna pripovjedačkog karaktera. Neki su suvremenici s razlogom Crijevića Tuberona zva li »dubrovačkim Salustijem«. Doista, slobodnije nizanje či njenica u Komentarima, s ekskursima etnografskim, psiho loškim i dr., upletanje fiktivnih govora (među kojima se go vor Jurja Dože u X. knjizi može smatrati biserom hrvatske i svjetske retoričke literature) i neki elementi dikcije — bez sumnje su plodni i stvaralački odjeci rimskog povjesničara u hrvatskog pisca. Ako je zgusnutost izraza ono što posebno vezuje Tacita s njegovim prethodnikom Salustijem, onda se naš Crijević i u tome mjestimično dovinuo svojih uzora, iako 323
je opća intonacija njegove rečenice ciceronska. No s nenad mašivim stvaraocem Anala spaja Crijevića više nešto drugo: u prvom redu misaona impostiranost što je ugrađena u Komentare, s kronološkim slijedom prikazivanja uvijek srasla težnja za otkrivanjem skrivenih i nagonskih pobuda u djelima pojedinaca ili širim događajima, a sve to — prožeto oštrim sječivom psihološke analize i natopljeno nekim patosom gorčine. Kompozicioni postupci i osobita jedrina kazivanja, izvirući iz cjelovitog dojma o prikazanom razdoblju od tri de setljeća, izdižu stilski jedinstvenu umjetninu Ludovika Cri jevića Tuberona među vrhove latinističkoga proznog stvara nja, i suvremenoga humanističkog i hrvatskoga uopće. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA LUDOVIKA CRIJEVIĆA TUBERONA De Turearum origine, moribus et rebus gestis commentarius, Florentiae 1590. Commentariorum de rebus, quae temporibus eius in illa Europae parte, quam Pannonii et Tureae eorumque finitimi incolunt, gestae sunt, Francofurti 1603. Commentaria de temporibus suis, pars II u: Syndromus rerum Turcico-Pannonicarum..., Francofurti ad Moenum 1627. (=2. izd. djela Commentariorum de rebus...) Commentariorum de rebus suo tempore, nimirum ab anno Chri sti MCCCCXC usque ad annum Christi MDXXII in Pannonia et finitimis regionibus gestis libri XI, tomus II u djelu: Scriptores rerum Hungaricarum veteres ac genuini, ed. I. G. Schwandtner, Vindobonae 1746. (= 3. izd. djela Commen tariorum de rebus...) Commentaria suorum temporum, Rhacusii 1784. (= 4. izd. djela Commentariorum de rebus...) Commentariolus Ludovici Cervarii Tuberonis de origine et incre mento urbis Rhacusanae, Rhacusii 1790. LITERATURA O LUDOVIKU CRIJEVIĆU TUBERONU K. Jireček: Beitrage zur ragusanischen Literaturgeschichte, Archiv fiir slavische Philologie 21, Berlin 1899. K. Krstić: Ludovik Tuberon Crijević, Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1956. V. V.
KOMENTARI
O MOJEM
VREMENU
C O M M E N T A R IA DE SUIS
TEM PORIBUS
I I
<0 PJESNIKU IVANU CESMICKOM) eki su nadalje tvrdili da se ni Ivan česmički, rodom također Slaven, vrlo slavan pjesnik svoga vremena, nadbiskup pečujski, dok se zauzimao za odnose s Poljskom, nije pokazao baš osobito vjeran kralju Matiji Hunjadiju Korvinu. Međutim se Ivan ni za života nije skanjivao govo riti da se izložio srdžbi kralja Matije ne iz neke svoje krivice već iz zavisti Ugara. A pred smrt je to isto posvjedočio u stihovima koje je sam sastavio i koji su uz dopuštenje kra ljevo uklesani na grobu. Te stihove čitamo ovako složene:
N
Ovdje počiva Ivan koji je prvi na zavičajni Dunav Doveo s Helikona Muze koje lovor donose. O zavisti, barem ovu čast dopusti pokojniku, Na spomenicima nema mjesta zavidnosti. Ovaj Ivan, muž vrijedan spomena i po književnom radu i po talentu, bio je plemenita roda i rodio se u onom kraju unutrašnje Dalmacije koji leži između Save i Drave, a Drava ga dijeli od Dalmacije. Sada tu obitavaju, kako je prije spo menuto, Slaveni podrijetlom s druge strane Dunava.
326
orro quidam affirmabant Ianum quoque Pannonium, ge nere itidem SIavenum, poetam aetatis suae clarissimum, Quinqueecclesiensium antistitem, dum Polonis rebus studet, haud integra fide in regem Matthiam Hunyadem Corvinum extitisse. Quamquam ille, et dum vixit, asseverare non dubi tavit se nulla sua culpa, veram Hungaroram invidia in iram regis Matthiae incidisse, et moriens, versiculis abs se com positis regisque permissu sepulchro inscriptis, idem testatus est. Quos sane hunc in modum editos legimus:
P
Hic situs est Ianus, patrium qui primus ad Istrum Duxit laurigeras ex Helicone deas. Hunc saltem titulum, livor, permitte sepulto, Invidiae non est in monumenta locus. Hic autem Ianus, vir et literis et ingenio memorabilis, nobili genere natus fuit in ea mediterraneae Dalmatiae re gione, quae, inter Savum et Dravum amnes sita, a Pannonia Dravo dirimitur, nunc a Slavenis Transistrana, ut supra de monstratum est, natione incolitur.
327
II
II
U
328
rat in Hungaria, quo tempore haec gerebantur, Ioannes Dalmata, illustris sua aetate sculptor. Hunc rex Matthias Corvinus, cum ei ex quibusdam eximiis operibus iussu ipsius factis multum auri deberet, castello quodam ad Savum amnem posito una cum agro satis lato et frequentia colonorum instructo, ne pecuniam, cuius semper fere ob in gentes sumtus erat indigus, numeraret, donaverat: sive cu piens hominem ex opifice in equestrem dignitatem provehe; re, magno enim studio ille rerum ferebatur obscura illu strandi, sive ambiguae possessionis donatione, ut erat in genio callidus, opifici imponens, pecuniis suis parcere voluerit. Igitur ubi sculptor animadvertit regis beneficium sibi ereptum esse simulque mercede debita se fraudatum, quippe hunc quoque Prior castello de improviso occupato posses sione sua expulerat: coepit non modo de adversarii iniquita te conqueri, sed et regis Matthiae liberalitatem suspectam habere, quasi subdola largit4one esset circumventus. Et pro fecto, si rex alienum patrimonium in sculptorem> cui ingen tem pecuniam debebat, sciens contulit, non immerito fraudis est suspectus, quandoquidem de regio, non autem de alieno et suae fortunae congruens merces sculptori erat solvenda; eo magis quia praedium castello et colonis instructum non opifici, sed equiti convenit, qui scilicet antiquo regum insti tuto militare cogitur et regnum ab hostibus armis tutari. Quocirca maxime accusandi videntur horum temporum quidam reguli, qui supra quam decet his, quibus minime convenit, largos sese interdum exhibent, cum in remuneran dis militaribus viris ac de se bene meritis mirifice parci sint.
E
329
III
P
Prodaje Aleksandar ključeve vlasti, oltare i Krista, Kupio prije je to, s pravom prodaje sad.
III ortuo Innocentio Alexander VI Pontificatum pecunia adeptus Gemium in Caroli VIII Francorum regis tunc Neapolitanum regnum petentis coactus, uti supra dictum est, permisit potestatem, dato ei prius veneno haud quidem praesentaneo, sed quod ad occultandam facinoris invidiam aliquot diebus mortem protraheret. Ferunt autem hunc Pontificem adeo deplorata vita atque ad extremum perditum fuisse, ut omnia sacra pretio vende ret. Quosdam insuper cardinales divitiis notos veneno su stulisse dicitur, quo eorum pecuniis liberorum suorum ex adulterio susceptorum fortunam augeret. Quare eius aetate per totum fere Christianum orbem hi versiculi passim decantabantur:
M
Vendit Alexander claves, altaria, Christum; Emerat ista prius, vendere iure potest.
Rimski papa Aleksandar VI, po rodu Španjolac, onaj koji se prije pontifikata zvao Rodrigo Borgia, a o njemu smo prije govorili, još dok je bio kardinal imao je s nekom rim skom kurtizanom petero djece, od kojih četiri muškarca. Najmlađi među njima po imenu Cezar, nazvan vojvoda od Valentinoisa, toliko se isticao drskošću i okrutnošću i prema svojima i prema tuđima, da je samovoljom i silovitošću nad mašio ili izjednačio okrutnost gotovo svih vremena. A otac, koji se novcem domogao papinstva, kako smo na drugom mjestu spomenuli, odredio je njega tek odrasla za kardinala, slagavši da to nije njegov sin već sin onoga čiju je ženu bio zaveo, kako je to već dovoljno poznato. Da bi se okušao u velikim zločinima, Cezar je otrovao Mehmeda Džema, sina turskog cara, na zapovijed oca, kako kruži glas, dok je za jedno s Turčinom kao talac poslan od oca išao preko volje s Karlom VIII. francuskim kraljem koji je, kako smo prije spomenuli, tražio napuljsko kraljevstvo. Počinjući svoja zločinstva ovom strahotom, podržavao je grešne odnose s bratovom ženom. Kada je ova stvar došla
Alexander VI Pontifex Romanus, Hispanus natione, ille, qui ante Pontificatum Rodericus Borgias appellatus est, de quo supra etiam meminimus, dum esset cardinalis, quinque liberos ex quadam adultera Romana femina tulit, quorum quattuor mares fuere; quos inter natu minimus, Caesar praenomine, Dux Valentiniensium nuncupatus, audacia atque crudelitate cum in suos, tum in alienos ita notus extitit, ut omnis fere memoriae barbariem libidine atque importuni tate aut supergressus sit aut adaequarit. Hunc pater, pecu nia, ut alio loco diximus, Pontificatum nactus, vix puberetn cardinalem designavit ementitus non ex se genitum esse, sed ex viro, cuius uxorem, quod satis constat, ipse adultera verat. Qui ut magnis sceleribus rudimentum poneret, Ge mium Mechmetem, Turearum regis filium, iussu parentis, ut fama obtinuit, veneno sustulit, dum una cum Turea quasi obses a patre datus Carolum octavum Francorum regem, regnum Neapolitanum, ut supra demonstravimus, petentem invitus sequitur. Ab hac immanitate facinora sua incipiens cum fratris uxore consuetudinem habuit. Quae res cum fratri natu ma-
330
331
do ušiju najstarijem bratu, vojvodi od Kandije, jer mu se potužio brat kome je nepravda bila nanesena, ovaj je preIjubnika ukorio oštrim riječima i zaprijetio mu više puta da će ga kazniti i batinama ako se ne okani sramotnog djela. Cezar osim toga što je zavidnim okom gledao na imutak svoga brata, a k tome i teško podnosio njegove prijetnje, odlučio ga je ubiti, zahvaliti se na kardinalskoj časti te pri svojiti sebi kraljevstvo. A da to postigne, nije mu nikako bio lak put, kako je i sam mislio, dok mu je stariji brat živ. Jer da bi mogao ostvariti ono što je odlučio, morao je sam prisvojiti čitav očev imutak. Stoga je hineći pomirenje po zvao brata na večeru u neke vrtove izvan grada. A kad se ovaj pred večer vraćao u grad i ponešto se udaljio od prati laca tobože da vidi neku lijepu ženu, ubio ga je dok ovaj nije ništa slutio, davši nalog jednome od svojih kome je bio povjerio svoju odluku. Sašio ga je u vreću s teškim kame njem i bacio u Tiber. Poslije ovog ubojstva Cezar se svojevoljno zahvalio na kardinalskoj časti koju je bio primio kad mu je otac sam ponudio, ne iz naklonosti prema vjeri, nego, kako to većina čini, zbog nade u bogatiji imutak. Javno je priznao da je pa pin sin i da zbog toga nikako ne može biti dostojan takve svećeničke časti, kao da je veća sramota da najveću sveće ničku službu vrši onaj koji je nezakonito rođen nego to da zloupotrebljava sveti i Bogu posvećeni novac koji bi se imao upotrijebiti u dobrotvorne svrhe, pa tim novcem preko zlo čina prisvaja kraljevstvo protjeravši zakonite kraljeve. A jer se vlast stečena zločinom obično vrši na najgori način i svačiji loš primjer pada na glavu počinitelja, Cezar je oca počeo susretati krvničkim pogledom i prijetnjama, vladao njime po svojoj volji i, utjeravši mu strah, tako ga pridobio za svoje želje, da je i od onako opakog čovjeka uči nio najgoreg i prisilio ga da odbaci svaku čovječnost. Naime, taj vrlo jadni otac nije se usuđivao ništa zanijekati sinu kad mu je što tražio, pa čak ni onda kad bi to što je tražio bilo najsramotnije. Sve sveto bilo je na prodaju. To se pak ni kad nije čulo govoriti kod onih svetih papa koji su ustanovi li kršćanski moral. I što je ne manje sramotno od ovoga, za novac su se davali i oprosti za krivice. Nitko nije dolazio ni do kakve časti učenošću ili svetošću života, jedino novcem bio je otvoren put do svećeničkih službi. Bogati biskupi bili
ximo, Candiensium duci, querela ipsius, qui iniuria afficie batur, innotuisset, adulterum saeva oratione increpuit ma lumque ei inter castigandum saepius minatus est, ni a turpi tudine desisteret. Caesar, praeterquam quod fratris fortunae invidebat minas insuper eius aegre patiens, ei mortem in ferre depositoque cardinalatu regnum sibi parare constituit; ad quod sane illi, maiore fratre incolumi, facilis via, ut ipse arbitrabatur, haudquaquam patebat. Nam ut, quae destina verat, efficere posset, tota parentis fortuna sibi soli erat vendicanda. Itaque simulata reconciliatione fratrem in quos dam extra urbem hortos ad coenam invitat redeuntemque sub vesperum in urbem atque aliquanto a comitibus amo tum, per speciem aspiciendae cuiusdam insigni forma muli eris, dato uni ex suis, cum quo consilium communicarat, negotio, ni tale suspicantem obtruncat saccoque una cum gravibus saxis insutum in Tyberim demersit. Hoc parricidio admisso Caesar cardinalatu, quem a patre ultro oblatum non religionis studio, sed spe, ut plerique faciunt, opulentioris fortunae acceperat sese sponte abdicavit; palam professus se a Pontifice progenitum et ob id tanto nequaquam idoneum sacerdotio, aeque ac maius flagitium esset illegitime natum summum sacerdotium obti nere quam sacris Deoque dicatis pecuniis ac in hospitalita tem absumendis abuti atque his ipsis regna pulsis iustis re gibus per nefas parare. Et quia potentia per scelus quaesita pessime exerceri solet ac plerumque suum ipsius exemplum in authorem reci dit, patrem carnificio vultu minisque circumsessum arbitrio suo regebat atque ita in suam, incusso metu, cupidinem tra hebat, ut ex scelerato per se homine perditissimum efficeret omnemque humanitatem exuere cogeret. Nihil enim petenti miserrimus pater negare audebat, vel si id quod peteretur turpissimum foret; sacra omnia venalia erant. Quod quidem apud sanctos illos Pontifices, qui Christianorum mores con diderunt, nunquam fando auditum est. Et quod his non mi nus flagitiosum est, noxiorum quoque impunitates pretio dabantur; nemo literis aut vitae sanctimonia ad ullam sub vehebatur dignitatem, solis nummis ad sacerdotia aditus patebat. Divites episcopi veneno necabantur, quo non modo Pontificis filius, quod turpiter prodigeret, haberet, sed etiam
332
333
su ubijani otrovom da bi ne samo papin sin imao od čega će sramotno rasipati nego da bi se i njegova obitelj obogatila plijenom. Na mjesto umrlih i na upražnjene svećeničke slu žbe postavljao se onaj koji bi ponudio više zlata. Tim novcem unajmljivali su se vojnici, a njihova se voj nička služba i ratni pohod sastojao u tome da gone sa svojih sjedišta prinčeve Italije, da ih ubijaju ako su bili slučajno zarobljeni ili izmamljeni na vjeru. Zato su i čitava oblast Flaminije i k tome svi gradovi koji su potpadali pod pravo rimskog pape odzvanjali jecajima i plačem. Ugledne žene bile su osramoćivane, otimale su se djevice i nevini mladići. Sve je bilo zagađeno krvlju, bijegom, pohotom, požudom i svakom vrsti zločina. I kad je nekoliko godina ova kuga i strašna zvijer tako nastupala i istakla se veličinom zločina kod svih naroda, pa kad ni grabeži nisu bili dovoljni za troš kove — dijelio je, naime, i druge stvari a osobito novac — odlučio je smaknuti dva kardinala rimske crkve za koje je bio doznao da se protive njegovim zločinima, a koji su bili na glasu zbog svog bogatstva, da bi njihova dobra sebi prisvojio kao tobože propala i bez gospodara i već dospjela u blagaj nu. Da bi dakle uklonio sumnju, pozvao ih je zajedno s pa pom na večeru i otrovao je vino bolje vrsti koje se imalo točiti kardinalima, a da za to nitko nije znao. Upozorio je mladića koji je bio određen za točenje, a koji isto tako nije znao za zločin, da za vrijeme večere nudi od tog vina samo onima koje je bio odredio otrovati. Uostalom papa Aleksan dar, već se naime približavao posljednji dan zločinačkog pontifikata, prije nego su drugi došli na večeru — jer u nje govoj se palači održavala večera — potaknut žeđom slučajno je upitao slugu koji je bio određen za točenje kakvo se vino iznosi za goste. Sluga mu je ponudio upravo ono vino u koje je bio pomiješan otrov ne znajući, kako smo rekli, za zločin. Nikome, naime, Cezar nije bio otkrio tu užasnu stvar. Papa je primaknuo vino usnama i ono mu se dopalo pa je zapo vjedio da mu dadu štogod za jelo te se opet jedanput ili dvaput napio onog istog vina koje sluga uopće nije bio oku sio, siguran da nije otrovano jer se sluga smatrao čovjekom prokušane vjernosti. Međutim kardinali za koje smo rekli da su bili pozvani na večeru kolebali su se u dvojakom stra hu da li da idu na pogubnu gozbu ili da ostanu kod kuće pod izlikom bolesti. Ali jer je dotle došlo da je bilo jednako
eius familia spoliis expleretur. In demortuorum locum atque in vacua sacerdotia, qui plus auri obtulisset, sufficiebatur. His pecuniis milites conducebantur, quorum expeditio ac militia erat principes Italiae ex suis sedibus pellere, captos forte aut fide interposita vocatos interficere. Unde tota Flaminiae regio et quidquid praeterea urbium ad ius Romani Pontificis spectabat, ploratibus ac lamentis sonabat. Illustres constuprabantur feminae, virgines, pueri ingenui rapiebantur. Cuncta cruore, fuga, libidine, avaritia omnique scelerum genere foeda erant. Cumque aliquot annis haec pestis atque immanis bellua ita grassata esset seque apud omnes fere gentes scelerum magnitudine insignem fecisset, nec sumtui rapinae suffice rent, erat enim cum aliarum rerum, tum maxime pecuniae largitor: duos Romanae ecclesiae cardinales, quos et flagitia sua aversari intellexerat et divitiis celebres erant, tollere constituit, quo eorum bona, veluti caduca ac vacantia atque ad fiscum devoluta, sibi vendicaret. Ad avertendam igitur suspicionem illos una cum Pontifice ad coenam vocat, vinum nobilioris notae cardinalibus porrigendum inscientibus omni bus veneno inficit et eum, qui a calicibus erat, sceleris pror sus inscium, admonet, ut de illo vino solis, quos morti destinarat, inter coenandum offerat. Caeterum Alexander Pon tifex, iam enim scelesti Pontificatus supremus dies appete bat, cum forte, priusquam caeteri ad coenam venissent, nam in eius aedibus convivium instructum erat, sitis admonitu interrogat ministrum poculis praepositum, quale vinum con vivis depromtum esset, minister illud ipsum vinum, cui ve nenum immixtum erat, sceleris, ut diximus, ignarus, offert; nemini enim rei atrocitatem Caesar aperuerat. Quod cum admotum labris placuisset Pontifici, iussit apponi sibi ali quid esculenti moxque semel atque iterum ipsius vini potio nem, nullo forte ministri gustu libatam, securus veneni, eo quod exploratae fidei minister habebatur, hausit. Interim cardinales, quos diximus ad coenam vocatos, ancipiti metu deliberare, irentne ad pestiferas epulas an valetudine excu sata domi sese continerent. Sed quia eo rerum ventum erat, ut non minus periculosum esset vitare quam inire convivium — timebant enim, ne evitato veneno in ferrum inciderent — praesumtis adversus venenum remediis eunt ad epulas. Ita que cum omnes discubuissent. Dux Valentiniensium, et ipse
334
335
opasno izbjeći gozbu kao i otići na gozbu — bojali su se, naime, da ne bi izbjegnuvši otrov naletjeli na bodež — uzeli su prije lijekove protiv otrova i pošli na gozbu. I tako, kad su svi posjedali za stol, vojvoda od Valentinoisa i sam za štićen protuotrovom, hineći veselo lice počeo se obilato časti ti i, da bi kardinalima otklonio strah, počeo je piti od onog vina koje je bilo otrovano. Tolika je pohlepa bila u toj ne mani da ubije ove kardinale. Ali budući da je sluga ne zna jući ulio u vrč toliko čistog i neotrovanog vina koliko se u piću bilo potrošilo, najvećim dijelom bio je ublažio snagu otrova. Jedini je papa u prvom napitku ispio otrov koji je djelovao smrtonosno. On je za dvanaest dana umro, a ostali gosti zajedno s papinim sinom kasnije su se ne baš tako teško razboljeli i izbjegli smrt. Ova bolest je isto tako kao i papina smrt Cezarov po ložaj iz temelja srušila. Naime, prikovan bolešću nikakav posao nije mogao samostalno obavljati, a njegov položaj je zahtijevao ne samo njegovo djelovanje već i njegovu prisut nost. Stoga su za nekoliko dana gradovi koji su plaćali po rez rimskoj crkvi, očekujući staru vlast, dijelom pozvali na trag svoje prinčeve protjeravši prije Cezarove posade, a di jelom su se, kako je rečeno, predali Mlečanima.
adversus venenum praemunitus, vultu in hilaritatem compo sito coepit large epulari atque ex eo ipso vino, cui venenum inditum erat, quo metum cardinalibus demeret, bibere. Tan ta aviditas huic monstro inerat necandi hos cardinales. Sed quia minister, dum, quantum de venenato vino potionibus absumebatur, tantundem puri atque innoxii vini in lagenam imprudens adiicit, vim veneni magna ex parte mitigarat; vi rus in inferenda morte efficax prima potione solus Pontifex hausit. Quo intra duodecim dies extincto caeteri convivae una cum Pontificis filio haud gravi adeo morbo paulo post afflicti periculum evasere. Haec aegritudo non minus quam Pontificis mors res Caesaris funditus evertit: nam morbo implicitus nihil nego tii per sese obire potuit, cum res sua ipsius non modo opera, sed etiam praesentia indigeret. Itaque intra paucos dies urbes ecclesiae Romanae vectigales partim antiquum imperium respicientes pulsis Caesarinis praesidiis principes suos revocarunt, partim Venetis sese, ut dictum est, dedi derunt.
IV IV
I
336
ec mirum est Tureas tantum imperium brevi adeptos esse, quandoquidem praeter Christianorum quum de N sidiam tum discordiam, quae maxime hostili nos iniuriae exponit, his sunt praediti moribus, quos sane, modo non obstet Dei voluntas, imperium necessario subsequi solet. Etenim genus hominum est laboris, inediae, vigiliae, aestus ac algoris tolerantissimum animi ad omnia pericula et ipsam mortem subeundam pro gloria et regis sui amplitudine prona tissimi. Vitam parcam ac duram atque ab omni luxu alienam ducunt. Maior anni pars aut sub dio aut sub tabernaculis, fronde seu culmo intectis, agitur; atque quum iter faciunt vel in expeditionibus sunt, si sol aestivus fervet aut imber 22
Hrvatski latinisti I
337
kabanica od grube vune štiti i konja i gospodara, bilo da ljetno sunce peče ili kiša pljušti. Hrana im je jednostavna i lako se nabavlja, a piće im je: mlijeko ili čista voda s izvo ra, kao gotovo i ostalim muhamedancima, ili, kada nešto slave, pomiješana s medom. Nijedno se umijeće ili znanje u njih ne cijeni više od onog koje im može koristiti za borbu. Zato su vrlo vješti u bacanju strijela i jahanju. Tolika je u njih želja za ratova njem, da gotovo teže podnose mir nego bolest. Kad svladaju neprijatelje, ne uzimlju to kao svoju zaslugu, nego smatraju da je sve to od Boga primljeno. Ako su slučajno pobijeđeni, a to se često događa, poraz pripisuju svojoj nemarnosti prema Bogu. A budući da se kod njih siromaštvo ne smatra nikakvom sramotom, to ni bogatstvo ni starina roda nikoga ne čini odličnijim. Svaki onaj koji je ugled stekao oružjem dovoljno je samim tim slavan. I zato nitko ne čezne za ugledom pre đa da bi povećao svoju slavu. Gostoljublje drže tako svetim da smatraju grijehom povrijediti onoga s kojim su jednom zajedno jeli, pa čak i onda ako im on postane neprijatelj i s njim se u boju sukobe. Drže, naime, da se u bilo kojoj svađi ne smije pogaziti pravo prijateljstva. K tome većina cijeni vjernost i zakletvu isto toliko koliko i sav imutak pa čak i sam život. Dosta se uporno širi glas da se rijetko kada našao Turčin koji bi zatajio povjereni mu novac, pa čak i kad nema svje doka i nikakva pismenog dokaza. A smatraju da oni koji su to učinili, teško ispaštaju na drugom svijetu. Napokon, svoga cara toliko poštuju i časte, da je po znato kako su neki, koje je car naumio smaknuti, sigurno išli u smrt i ni na koji način nije ih se moglo natjerati da bijegom izbjegnu opasnost. A to zato da se ne bi činilo da su prezreli carevu zapovijed iz ljubavi prema životu, od koje ljudima nema ništa slađe, ili zbog svog prkosa.
incesserit, eadem penula ex subcoactis facta equum pariter et dominum protegit. Cibus his simplex et parabilis est; potus: lac aut purus, ut fere et caeteris Mahometanis, fon tium liquor vel, quum genio indulgent, meile conditus. Nulla apud eos ars aut disciplina in maiore habetur pretio quam quae decertandi usui esse potest; atque idcirco sagittandi atque equitandi peritissimi sunt. Tanta his inest belligerandi cupiditas, ut gravius fere otium quam morbum ferant. Hostibus superatis nihil sibi arrogant, sed totum Deo acceptum referunt. Si forte, ut saepe fit, vincuntur, suae in Deum impietati adversam adscribunt fortunam. Et cum apud eos nulli sit dedecori paupertas, neque divitiae neque generis vetustas quempiam honestiorem red dunt; quem quisque sibi armis ac virtute splendorem pa ravit, eo satis clarus est. Atque idcirco ad gloriam augendam maiorum nobilitatem nemo desiderat. Hospitalitatem adeo sanctam habent, ut cum quo semel cibum sumsere, eum vel hostem factum atque in acie occurrentem violare nefas pu tent existimantes etiam in quolibet dissidio ius amicitiae haud esse spernendum. Ad haec fidem plerique et iusiurandum tanti faciunt, quanti non modo fortunas omnes, sed et ipsam vitam. Fama satis constans est raro unquam Tuream inventum esse, qui amotis etiam arbitris atque sub nullo scripto sibi creditam abnegaret pecuniam; et qui id sceleris commiserint, eos graves apud inferos poenas luere arbitrantur. Regem suum postremo tanta colunt veneratione, ut quosdam morti a rege destinatos in certam ivisse perniciem constet nec ullo pacto induci potuisse, quo fuga periculum evitarent, ne scilicet aut vitae amore, qua sane nil iucundius est mortalibus, aut per contumaciam regium neglexisse im perium viderentur.
338
339
V
V
posve siguran da će zbog golema bogatstva naslijediti Julija na stolici rimskog pape. Moral je, naime, u rimskoj crkvi tako nisko pao te se smatralo da što je neki kardinal bogatiji to je i prikladniji da vrši papinsku čast. A to je baš dokaz da u Rimu gotovo i nije bilo mjesta za neporočne i učene ljude. Da bi u Ugarskoj ponovno nadoknadio novac koji je u Rimu bio potrošio — dok je, naime, u Rimu agiti rao za papinstvo i nastojao da ga sjaj i veličanstvenost pre poruče, nije mogao tu djelovati bez golemih troškova — Toma Bakač je isposlovao od rimskog pape Leona X. apo stolsko poslanstvo, čast, koja uvijek donosi korist i dobitak, i vratio se u Panoniju. Počeo je poticati Mađare da poduzmu rat protiv Turaka obećavajući oproštenje od grijeha i vjeru jući da će to Mađarima biti drago i da odatle neće nastati nikakva buna ili opasnost. Kad se po čitavom ugarskom kraljevstvu proširio taj glas, Juraj Doža, ne podnoseći mir i nerad, pristupi kardina lu i izjavi da će za kratko vrijeme sakupiti veliku četu Ma đara i zavoj štiti na Turke, samo neka ugarsko plemstvo svo jim novcem bude od pomoći ovom ratu ili bar neka ne odu govlači ovaj sjajni pothvat. Kardinal je pohvalio Dožu i ne znajući za budući ishod dao mu pismo u kojem jamči da Apostolska Stolica obećava oprost za sve grijehe onima koji uzmu oružje protiv Turaka. I tako, kako su Mađari pobožni, skupilo se zajedno za nekoliko dana otprilike 80.000 seljaka. Plemstvo i mađarski knezovi koji su se osobito isticali razboritošću nad ostalima bili su iznenađeni ovom novosti pa su stali pitati koja je to sloboda, štb znači to napuštanje poljoprivrede i okupljanje seljaka i po čijoj se zapovijedi oni skupljaju. A svatko mi-
er idem fere tempus Thomas cardinalis ac Strigoniensium antistes Roma in Hungariam redierat, quo profectus fuerat sub extremum tempus Pontificatus Iulii secundi Pon tificis Romani spe fere certa ob ingentes divitias Iulio in Pontificatum Romanum succedendi. Eo enim mores Roma nae Ecclesiae devenere, ut qui cardinalium opibus instruc tior est, is ad Pontificium munus obeundum magis idoneus existimetur. Quod quidem argumento est Romae integritati ac doctrinae nullum fere locum esse. Et quo Thomas cardi nalis pecuniam, quam Romae absumserat, in Hungaria re sarciret — nempe dum Romae Pontificatum ambit atque a splendore ac magnificentia commendari curat, sine ingenti sumtu ibi agere nequiverat — impetrata a Pontifice Romano, Leone decimo, legatione apostolica, re nunquam non quaes tuaria et lucrosa, regressus in Pannoniam coepit Hungaros hortari, pollicendo peccatorum purgationem, ad expeditio nem in Tureas suscipiendam, credens nec Hungaris id in gratum fore et nullum inde tumultum aut periculum ortum iri. Quod cum per totum Hungariae regnum fama vulgatum esset, Georgius Scytha, quietis et otii impatiens, accedit ad cardinalem, profitetur se brevi, magna Hungarorum manu contracta. Tureis bellum illaturum, modo nobilitas Hungarica aut suis opibus huic expeditioni auxilio foret aut saltem moram tam egregio facto non iniiceret. Cardinalis homine collaudato, ignarus futuri eventus, dat ei litteras, quibus fidem faceret arma in Tureas sumentibus expiationem omni um admissorum sedem Apostolicam polliceri. Itaque ut sunt Hungari religioni dediti, paucis diebus ad octuaginta millia agrestium duntaxat in imum convenere. Nobilitas et principes Hungariae, qui praesertim caeteros prudentia anteibant, rei novitate permoti inquirunt, quid id licentiae esset, quid sibi vellet agrorum cultura relicta rusti corum coitio cuiusve iussu coirent. Atque alius existimans alium scire, quod ipse ignorabat, percontatur, quis dedisset rusticis arma, quo auctore tantum audaciae sibi assumsissent. Dumque singuli fere nobilium conventus per se magis
340
341
tprilike u isto vrijeme Toma Bakač, kardinal i ostrogonski nadbiskup, vratio se iz Rima u Ugarsku kamo je O bio otišao potkraj pontifikata rimskog pape Julija II. gotovo
P
sleći da drugi zna nešto što on ne zna, propituje tko je se ljacima dao oružje, po čijem nagovoru su se drznuli do toli ke smjelosti. I dok se pojedini skupovi plemića gotovo više čude smjelosti seljaka nego što im se suprotstavljaju, seljaci su bez ičijeg otpora sakupili veliko mnoštvo ljudi svoga staleža i obratili se starijima kako da svoj pothvat ostvare. A kad su između sebe dobro pretresli kako da zavoj šte na Turke, uvidjeli su da su lakoumno pograbili oružje protiv vrlo moćnog neprijatelja i da nisu ničim opremljeni za takav rat, pa su najposlije potaknuli građanski rat da se ne bi činilo da su se uzalud zajedno sakupili. Postoji pak gotovo prirođena mržnja između puka i plemstva. Jer većina ple mića zaboravlja na čovječnost i vlada pukom kao robovima, zato se puk pokorava Svojim knezovima ne iz neke dobro voljnosti već jedino iz straha koji je, doduše, slab čuvar sloge. I zato puk pouzdavajući se u svoju spremnost i mnoštvo, kao što konj prezire jahača kad su mu uzde stegnute, na prijedlog Jurja Dože, kako je rečeno, okrene protiv knezova oružje koje je bilo pripremljeno za Turke. Međutim, ova je pobuna bacila ljagu gotovo na sve biskupe pučkog podrijetla zato što seljaci nisu njima kao ljudima svog staleža učinili nikakvu nepravdu ili nasilje, dok su se naprotiv prema ple mićima pokazali vrlo nepravedni. Čim je Juraj Đoža opazio da je masa raspaljena protiv plemstva, još više im je potak nuo bijes svojim govorom, a već su sami od sebe bili pomamni, neka se otresu ropskog jarma i neka ne samo sebe oslobode nego i zavladaju svojim gospodarima. Mislio je u sebi da će im vlast pripasti tim putem. Svojstveno je pak mnoštvu da ništa ne čini umjereno, nego ili zloupotrebljava slobodu ili se ponizno pokorava i predaje pod tuđu vlast. Kažu da je Juraj ovakvim govorom potaknuo seljake protiv plemstva: U Svetom pismu se priča, Mađari, da se Gospodin Bog jednom smilovao na preteško ropstvo Juđejaca i narod, iz kojeg je odlučio osnovati svoju drtavu, istrgnuo iz egipatske vlasti i -faraonskog jarma i silnih nevolja te ga ne samo ob dario slobodom već ga učinio pobjednikom nad susjedima i gospodarom nad svojim neprijateljima. I s pravom. Bog, vrhovni stvoritelj i gospodar svega, ničemu se više ne protivi nego samovoljnoj tiraniji čovjeka nad čovjekom.
admirantur agrestium audaciam quam his obviam eunt, rustici ingenti sui corporis hominum multitudine, nullo obsistente, coacta referunt ad maiores natu, quonam modo coepta exequerentur. Et cum multa de inferendo Tureis bello inter se disseruissent, tandem, animadvertentes se te mere arma adversum potentissimum hostem cepisse nec se ulla re tantae expeditioni idonea instructos, bellum civile excitant, ne frustra una coivisse viderentur. Est autem inge nitum prope odium inter plebem et nobilitatem. Plerique enim nobilium humanitatis obliti plebi ut servis dominan tur, itaque plebs nulla benevolentia, sed solo metu, qui qui dem malus concordiae custos est, suis principibus paret. Unde plebs freta sua coitione ac multitudine, perinde ac equus domitis frenis sessorem contemnens, arma in Tur eas parata adversum principes suos convertit auctore, ut dictum est, Georgio Scytha. Quanqriam omnes fere plebeii generis antistites haec coniuratio infamia asperserit eo, quod rustici illos, utpote sui corporis homines, nulla iniuria ac maleficio affecerant, cum e contrario nobilitati maxime iniurii extitissent. Qui quidem Scytha, ubi animadvertit mul titudinis animum in nobilitatem accensum) addit ultro ef frenatis oratione furorem; ut scilicet excusso servitii iugo non modo in libertatem sese vendicent, sed etiam suis prin cipibus dominentur, ratus sibi quoque ea via imperium ac cessurum. Est autem proprium multitudinis nihil modeste agere, sed aut libertate abuti aut humilitat abiecto anim o sese alterius imperio subiicere. Ferunt autem Scytham huiuscemodi oratione rusticos in nobilitatem concitasse:
342
343
Sacrarum litterarum monumentis traditum est, viri Hungari, Deum Optimum Maximum misertum esse quondam gravissimae Iudaeorum servitutis et populum, ex quo civi tatem suam constituere destinarat, ab Aegyptiaca tyrannide iugoque regio ac ingentibus aerumnis ereptum non modo li bertate donasse, sed etiam accolarum victores hostiumque suorum dominos fecisse. Nec immerito. Nihil enim magis aversatur Deus, summus rerum omni um parens ac dominus, quam hominum in homines impo tentem dominatum. Nam cum non natura, sed fortunae in iuria et humana cupiditate servitus sit constituta, nulli mor-
A budući da ropstvo nije nastalo po prirodi nego zbog ne pravednog imutka i ljudske pohlepe, to ljudi ne čine veći zločin nego kad zloupotrebljavaju svoj ugled pa upravo lju de svoje narodnosti uništavaju nemilosrdnim i teškim ropstvom. što, naime, mari da je netko pritisnut ropskim poslovi ma ili da je rob, kupljen za novac ili zarobljen u ratu? Na ravno, po teškoj sudbini to se između sebe uopće ne razli kuje, premda je razlika samo po imenu. Jer ugarsko plem stvo vas, svoje kmetove, ne drži za građane nego vlada vama kao robovima i s vama postupa neprijateljski kao da im je to dozvoljeno po ratnom pravu. Dapače jedva vas smatra vrijednim ovog svjetla kojim se bez razlike koriste i ljudi i stoka. Sve ostalo što mora vama biti zajedničko s plemstvom, plemstvo isključivo sebi nepravedno prisvaja. Dapače ova vrlo ohola vrsta ljudi ne bi vam ni jadnu dušu ostavila da im vaš život nije od koristi, što god, naime, rode polja obrađena vašim trudom i marom, što god vaše blago jede, sve to pripada kao plijen plemstvu. Za njih se ore zemlja, za njih se sade loze, za njih se uzgajaju stada i krda. Vama s ropstvom preostaje samo oskudica svega i svačega. A to je tim teže podnositi jer neimaštinu najviše osjećaju upravo oni koji su uzrok bogatstva. Tako je neutaživa gramzivost plemstva. Ne iznosim među stanovnike ugarskog kraljevstva ništa dvojbeno jer svatko dobro zna što u svojim jadima svako dnevno kod kuće svaki od vas podnosi. Tko je, naime, od plemića išta poduzeo, bilo to teško ili lako izvesti, bez vašeg truda i žrtve? Jer ako tko od plemića gradi, ako se ženi ili udaje kćer, ako prima goste, ako se rađa, umire ili ako ide kralju zbog svog posla — vi za to plaćate. Ne čine oni ni gdje ništa bez velike vaše štete. Tko bi ovo mogao podnositi, ako je u njemu išta ljud ske svijesti, da se plemićima ne mole dogoditi ništa ni po voljno ni nepovoljno što vama ne bi donijelo neku nevolju. Ako oni slave ili svetkuju neki praznik, vama nameću tugu zahtijevajući od vas porez da bi dobili novac koji će potro šiti na raskoš. Ako su pak sami u žalosti ili nekoga sprovode (na vječni počinak), pogrebne svečanosti obavljaju na vaš trošak i od vas izmamljuju istinske suze. Ovi opaki ljudi ne
talium maius scelus suscipiunt quam qui propria auctoritate abutentes suae praesertim nationis homines inclementi ac dura affligunt servitute. Quid enim refert servilibus operibus premi et servum esse aere paratum aut bello captum? Nempe fortuna haudquaquam haec inter se differunt, quamvis nomine tantum distinguantur. Neque enim Hungarica nobilitas vos, colonos suos, civium loco habet, sed u t mancipiis dominatur, aeaue ac belli iure liceret, in vos hostilia exercent. Im m o vix luce ista, qua promiscue homines cum pecoribus utuntur, vos dignos censet. Caetera omnia, quae vobis cum nobilitate communia esse debent, sibi ipsi nobilitas seorsum nefarie vendicat. Quin etiam ne miseram animam vobis superbissima gene relinqueret, nisi vita vestra ei usui foret. Nam quidquid agri ferunt labore ac industria vestra exculti, quidquid pecora vestra edunt, nobilitati in praedam cedit. Illis terra aratur, illis vineae ponuntur, illis greges et armenta educantur, vo bis cum servitute omnium rerum egestas relicta est. Quod eo gravius toleratu est, quia, qui opulentiae causa sunt, h i maxime inopiam sentiunt. Tam sane inexhausta est nobili tatis rapacitas. Nil quidquam dubium inter incolas regni Hungariae re fero, quandoquidem nemo ignorat, quae miseriis suis quo tidie domi quisque vestrum experitur. Quis enim nobilium rem ullam instituit, sive ea magni operis sit sive factu faci lis, sine vestra opera et impensa? Nam si quis nobilium aedificat, si uxorem ducit, si filiam collocat, si hospitem accipit, si nascitur, si vita excedit, si ad regem sui negotii causa proficiscitur, vos mulctamini. Nihil rei usquam ab illis geritur sine gravi vestro detrimento. Quis hoc ferat, cui aliquid humanae inest mentis, nihit nobilibus neque prosperi neque adversi evenire posse, quod vobis aliquam non afferat calamitatem? Si illi diem festum celebratumque agunt, vobis luctum indicunt tributum exi gendo, quo habeant pecuniam in luxum absumendam. S i ipsi lugent funusve ducunt, vestris impensis exequias faciunt vobisque veras lachrymas eliciunt; neque libertate neque magnificentia, maximis atque gratissimis virtutibus, scelesti homines sine vestra pernicie utuntur. Si vero pecuniae, cuius
344
345
slute se bez vaše pogibli ni đaretljivošću ni velikodušnošću, tim najvećim i najljepšim vrlinama. Ako pak tele novac, za kojim su ljudi veoma pohlepni, pune svoje kovčege grabeći od vašeg i ponosno koračaju veliki i moćni od vašeg plijena. A najveću pohvalu među svojima uživaju oni koji su na ne pravedan način svojim kmetovima više odnijeli. Dokle ćete, Mađari, trpjeti ovo tako nedostojno stanje? Zar vas je Atila, onaj vrlo slavni kralj i pobjednik Evrope, zato doveo vi hiperborejskih planina da budete na ruglo oholosti nekolicine, da vašim ropstvom i pregorkim vašim nevoljama ljudi stječu blago i plemstvo, da najgorima iz među vas budu pristupačne službe,, vlasti, svećeničke časti, a da vama nikada ne ostane ni nada na slobodu, a kamoli neko mjesto za čast? Slijedite, dakle. Boga, jamca vaše slo bode, koji vas je na zaprepaštenje vaših protivnika zajedno okupio i oružjem opremio. Jer niste se bez Božje privole zajedno pod oružje sakupili, a da vam se nitko od plemića nije suprotstavio. Stoga navalite na vaše neprijatelje dok su obamrli od straha i sve ćete ispuniti pokoljem i bijegom. Pokvareni u svojoj raskoši ovi ljudi misle da je vaša na mjera samo da se otresete ropskog jarma. Naučite obijesne zvijeri da š jednakim pravom žive sa svojim kmetovima i građanima, a ne da bezbožno vladaju u nepodnošljivoj oho losti i samovolji. Nemojte propustiti ovu priliku da se oslo bodite. Zgodna prilika pobjegne ako je nisi Odmah ugrabio i nikad se više neće vratiti ti pravo vrijeme. Odlika je razbotitih ljudi da idu za sretnom prilikom koja im se pruža i da še upuštaju u ono Što im se nudi samo od sebe. Zato se ču vajte da ne rasrdite Boga i ne propustite ovu priliku da izvedete ovo djelo. Neka nikakav nesmotreni strah ne oslabi vašu smjelost, neka vas ne prevari varljiva nada u oprost. I ne nadajte se, ako se pokajete ža pothvat, da će protivnici prema vama biti milosrdniju Dapače, ovo bezazleno dogo varanje i okupljanje bit će vam na štetu. Plemstvo će misliti da ste dugo u sebi razmišljali o ovom udesu i da je do ove urote došlo na božanski poticaj. Zbog toga ćete biti jednako kažnjeni zato što ste se odlučili pro tiv plemstva kao da ste i izvršili zločin. Stoga nema srednjeg puta: ili plemstvo treba uništiti ili ove najokrutnije nepri jatelje treba zasititi vašom krvi i teškim i vječnim ropstvom. Nevini i uslužni niste mogli podnositi tiraniju plemića. Pro346
mortales avidissimi sunt, student, de vestro rapiendo arcas suas replent vestrisque spoliis magni atque opulenti ince dunt, laudem maximam inter suos ferentes, qui plura colo nis suis per nefas ademerunt. Quousque haec tam indigna patiemini, viri Hungari? Ideone vos Attila, rex ille clarissimus et victor Europae, ab Hyperboreis montibus eduxit, iit paucorum Superbiae ludi brio essetis, ut servitute et aerumnis vestris amarissimis hominum opes ac nobilitas quaereretur, ut scelestissimis civium 'vestrorum magistratus, impetia, sacerdotia paterent, vobis vero ne libertatis unquam spes, nedum honoris locus ullus esset? Sequimini igitur Deum, libertatis vestrae aucto rem, qui stupentibus adversariis vestris vos una contraxit atque armis induit; neque enim sine Dei nutu in unum armati nullo nobilium obsistente convenistis. Itaque, dum m etu torpent, aggredimini hostes vestros, omnia caede ac fuga complebitis. Nihil minus sperant luxu suo perditi ho mines quam vobis animum esse excutiendi iugum servitutis. Docete insolentes belluas ex aequo cu m suis colonis ac civi bus vivere, non autem per intolerabilem fastum atque impo tentiam nefarie dominari! Nolite praetermittere occasionem hanc vindicandi vos in libertatem! Occasionis opportunitas, si eam statim rion arripueris, praetervolat eodem loci post hac nunquam reditura. Prudentum est fortunam se prae bentem sequi e t, his, quae ultro offeruntur, consilium ac commodare. Quare cavendum est vobis, ne Deo irato hanc rei gerendae facultatem omittatis. Nulla inconsulta formido audaciam vestram minuat, vana spes veniae animos vestros non decipiat! Nec sperate, poenitentia incepti, clementiores vos adversarios habituros; vel innoxia haec deliberatio et coitio fraudi vobis futura est. Existimabit nobilitas vos diu animis volutasse hanc fortunam ac divino instinctu factam coniurationem, et ob id, perinde ac initi adversus nobilitatem consilii ac sceleris perpetrati, poenas luetis. Unde nihil medium est: aut nobilitas extinguenda est aut sanguine vestro gravique ac perpetua ser vitute superbissimis hostibus satisfaciendum. Non potuistis innocentes et officiosi nobilium tyrannidem pati. Quid noxii passuri estis, considerate, si noxii appellandi sunt, qui liber-
mislite štd ćete tek podnijeti kao krivci, ako krivcima treba nazivati one koji zahtijevaju da im se vrati sloboda i njiho va prava. A nemojte misliti da ću se ja naći izvan opasnosti ako vi đospijete u nevolju. U vašoj borbi da zadobijete slo bodu proglašavam se vašim vođom i obećavam — samo neka Bog bude sklon pothvatu — da m i neće uzmanjkati n i srca ni vjere da podnesem opasnosti. Vas ću, jer ste m i kao vašem zaštitniku dali ime zapovjednika, štititi i neprijatelje uništiti — služeći se tim nazivom. Zapovjednik Erdelja dade dovesti k sebi Jurja Dožu i premda je ovaj, kako je rečeno, bio teško ranjen, naredio je da mu stave na glavu usijanu željeznu krunu. I tako ga je smaknuo za ruglo kao seljačkog kralja da bi seljaci na pri mjeru takve kazne naučili da plemićima pripada vršiti voj ničku službu, a da je dužnost seljaka da obrađuju polja i da od plodova stečenih svojim trudom daju plemstvu hranu jer ono tobože svojim oružjem štiti i same seljake. A Mađa rima se ipak nije učinilo da se Ivan zbog tako oštre kazne pokazao nečovječnim i okrutnim prema Doži jer su seljaci na poticaj samoga Dože okrutno i sramotno ubijali naj uglednije ljude Ugarske koje su izmamili na zadanu riječ: nekog iz obitelji Caki, čanadskog biskupa, Jurja Docija, Petra Ravozdija, Nikolu Torneja. Između ovih ubili su bis kupa čakija utjeravši mu kolac u utrobu, premda kažu da je ovaj nadbiskup zasluženo bio kažnjen zbog samovolje I silovanja žena.
tatem et iura sua sibi restitui postulant. E t ne putetis vobis in discrimen coniectis me extra periculum fore: in asserenda libertate vestra profiteor me ducem esse recipioque, modo Deus ceptis faveat, mihi in laboribus ac periculis subeundis neque animum neque fidem defuturam. Vos quod nomen imperii assertori vestro imposueritis, eo ad vos tuendos atque adversarios oppugnandos utar. Praefectus Transilvanus adducto ad se vivo Georgio Scytha, licet graviter, ut dictum est, vulnerato, coronam e ferro fabricatam candentem eius capiti imponi iussit atque ita per ludibrium, quasi rusticorum regem, interfecit, quo eo supplicio agrestes discerent ad nobilium officium perti nere militiam exercere, rusticorum vero esse agrum colere et ex fructibus, labore suo partis, nobilitati alimenta sup peditare, quippe quae armis suis ipsos rusticos tueretur. Nec ob tam atrocem poenam visus est Hungaris Ioannes inhumana in Scytham usus crudelitate, eo quod rustici ipsius Scythae instinctu nobilissimos Hungariae viros, fide interposita evocatos, crudeli ac foeda morte affecerant: quendam ex Chakia familia, Chanadiensium episcopum, Georgium Docium, Petrum Ravosdium, Nicolaum Tomeum. Ex quibus Chakium praesulem, palo in viscera eius adacto, trucidarant, quamquam ferunt hunc antistitem ob libidines et stupra feminis per vim illata meritas dedisse poenas.
VI
VI (POBJEDA PETRA KEGLEVIĆA NAD TURCIMA KOD JAJCA) Zapovjednik posade u Jajcu bio je Petar Keglević, Dal matinac, vrlo smion mladić, koji se nije dao lako uhvatiti u turske zamke jer je od najmlađih dana naučio ratovati s Turcima. Stoga kad Turci u Jajcu nisu uspjeli prevariti uhode koje je Keglević također dosta često slao po mjestima blizu grada, da izvide da ne bi Turci spremili kakvu izne-
rat Iaiczae praesidii praefectus Petrus Cheglevus, Dalmata, acerrimus iuvenis, nec Turcaicis opportunus in sidiis, quippe qui cum Tureis bellare a tenera aetate didi cerat. Itaque cum Tureae Iaiczae speculatores, quos Che glevus per loca urbi vicina exploratum identidem mittebat, ne quid improvisae fraudis a Tureis strueretur, haudquaquam fefellissent indicatumque praefecto esset, ubi Tureae in insidiis laterent, convocatis militibus suis, praeerat autem ducentis circiter equitibus, iubet eos levi cibo vires corporis
348
349
E
nadnu zasjedu, i kad je zapovjedniku bilo javljena gdje se Turci u zasjedi skrivaju, sazvao je svoje vojnike — zapovi jedao je, naime, otprilike sa dvjesta konjanika — i naredio im da se okrijepe lakom hranom, da polegnu zatim konje i da budu spremni za napad. U prvi, dakle, sumrak pošalje iz grada sto konjanika u tihom bojnom redu i naredi im da zaobiđu dolinu u kojoj su se skrivali Turci te da im potajno dođu s leđa. čim čuju znak za napad, neka navale na neprijatelja podigavši što je moguće veću buku. Malo pred zoru sam Keglević zapovjedi djevojkama i mlađim ženicama da plešu kolo izvan grada i da hrabro nastave i onda kad ugledaju Turke, uvjeravajući ih da će im priskočiti u pomoć U pravo vrijeme. Kad su Turci ugledali kolo djevojaka — oni kojima je bilo naređeno još nisu bili dogotovili ljestve, a činilo se da svaki pokušaj bez ljestava uopće neće uspjeti — i zora se već približavala, odustaše od napada i krenuše da ugrabe djevojke. Čim je Keglević to opazio, izleti iz grada s ostalim konjanicima pa spasivši djevojke smjesti ih iza konjanika da se mogu same bez opasnosti vratiti u grad i navali na Turke, davši znak onima koji su bili skriveni iza brda da napadnu neprijatelje s leđa. I tako su Turci svi do jednoga bili ubijeni ili zarob ljeni, samo je ostavljen jedan kao glasnik poraza. Preveo Vedran Gligo
350
reficere, deinde equos sternere paratosque in expeditionem esse. Primis igitur tenebris centum equites silenti agmine ex oppido emittit docetque, ut circuita valle, in qua Tureae abditi erant, occulti a tergo illis considerent et, ubi signum consurgendi accepissent, hostes sublato quanto maximo cla more possent, invaderent. Ipse paulo ante lucem iubet puel las et caeteras iuniores mulierculas choreas extra urbem ducere atque in conspectu Turearum audacter pergere, af firmans se tempori auxilio affuturum. Tureae — nondum scalis effectis ab his, quibus id negotii demandatum erat, omnis nempe conatus sine scalis vanus omnino futurus vi debatur — conspecto puellarum choro, et iam lux appetebat, consilium oppidi invadendi omittunt atque ad rapinam vir ginum sese convertunt. Qua re animadversa Cheglevus cum reliquis equitibus ex oppido provolat mulieribusque receptis ac post equites ita locatis, ut per sese tuto urbem repetere possent, in Tureas impetum facit dato signo illis, qui trans montem conditi erant, ut a tergo hostes adorirentur. Itaque Tureae ad unum omnes vix nuntio cladis relicto caesi aut capti.
KARLO P UCIĆ CAROLUS PUTEUS ( 1 4 5 8 - 1522)
2 3 Hrvatski latinisti I
alo je podataka poznato o njegovu životu. Rođen u vlasteoskoj obitelji 1458. u Dubrovniku, bio je najsta riji od četiri poznata pjesnika, suvremenika i sugrađanina, Ilije Crijevića, Jakova Bunića i Damjana Benešića; godine 1511. bio je knez u Slanom, 1522. je umro. Odgovarala bi ustaljenoj praksi Dubrovčana, iako se ničim ne može doka zati, Korblerova pretpostavka da je nekoliko mladenačkih godina proveo u Firenci i možda tu, a ne u Mlecima, tiskao svoju knjižicu elegija. Pored Elegiarum libellus, od Pucićeva su pjesničkog ra da doprla do nas samo još dva prigodna epigrama s kraja 15. st. S. Crijević u Biblioteci tvrdi da je nekoć bilo i više njegovih latinskih pjesama. Zbirka Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae (Knjižica elegija o pohvalama djevojke Agneze), tiskana je bez oznake mjesta i godine, vjerojatno u Firenci ili Mlecima oko god. 1499, Prve tri elegije toga malog pjesničkog izda nja, najstarije tiskom objavljene zbirke jednog Dubrovča nina, spjevane su u elegijskim distisima (imaju 40, 48 i 50 stihova), a četvrta u hendekasilabima (56). Po dikciji one su posvema u tradiciji rimskih elegičara i boljih ostvarenja humanističke latinske poezije u svijetu. No u tonu i idejnoj potki, osobito treća i četvrta, odaju i saživljenost sa suvre menom tezom kršćanskog platonizma, npr. talijanskog hu manista Marsilija Ficina, o prevladavanju zemaljske ljubavi nebeskom. Na toj opoziciji građeni su Pucićevi lusus amoris: prve dvije elegije do srži su prožete strasnom zaokupljenošću Agnezinim tjelesnim dražima, ognjem što žari srce ljubav nika i okrutnošću okova koji ga stežu. Treća i četvrta kon cipirane su kao zaokret od tijela (zemlje) prema nebu, i to u drugoj polovici svake elegije, koja polovica — u suprot nosti sa strasnom zaslijepljenosti u prvoj — pokajnički
M
355
svraća pjesnikov duh prema čistim vrhuncima neba, Majci Božjoj i višnjoj Mudrosti. Na plastičnoj mijeni izražajnih atributa i intenzivnom nizanju ili suprotstavljanju sažetih glagolskih konstrukcija građena je stilski silina doživljaja u sve četiri elegije. Prva je od njih ipak najzaokruženije ostvarenje, pravo remek-djelo u latinističkom pjesništvu: i stupnjevanjem lirskog doživljaja, i biranom mitološkom metaforikom, i u posljed njih desetak stihova osam puta anaforički ponovljenim gla golom uror (gorim) uz — izgled, pogled, smijeh i suze dra ge, moćne ljubavi. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA KARLA PUCIĆA Caroli Putei, patricii Ragusini, Elegiarum libellus đe laudibus Gnesae puellae, s. 1. et a.; tekst objavio Đ. Korbler u Građi 8, Zagreb 1915. LITERATURA O KARLU PUCIĆU Đ. Korbler: Iz mladih dana triju humanista Dubrovčana 15. vi jeka (Karlo Pavlov Pucić, Ilija Lampričin Crijević i Damjan Paskojev Benešić), Rad 206, Zagreb 1915. V. V.
K N J I Ž I C A E L E G I JA O P O H V A L A M A DJEVOJKE GNEZE
E L E G IA R U M L I B E L L U S DE LAUDIBUS GNESAE PUELLAE
I
I
STO MI DIVOTNIM SVOJIM . . .
QUID MEA FORMOSO . . .
to mi divotnim svojim likom ranjavaš srce, ljubavlju nježnom što mi mučiš smirenu grud? S Ljubavnim strijelama svladan postadoh ljubavi sužanj, 5
10
15
20
svojoj u zamci, okrutna momo, mučiš me sad. Što mi utrobu cijelu potajnim razaraš plamom, Gnezo, zašto me bijednog steže okov ti krut? Sama mi ljubavlju slijepom sažižeš cijelu nutrinu, srce mi čupaš iz grudi samog iz središta mog. Nekada slobodan bijah i brige oslobođen svake, ne znam što ću i kako sebi da pomognem sam, nego ovako se mučim u lance zakona krutog sputan. 0 Amore, jao, ukloni taj tobolac svoj! Tako ni robu nije pod zakonom tirana groznog kao što meni je teško biti tvoj pokorni rob. I s pravom, jer tko za te ne bi i visoke Alpe prešao, i tko ne bi Stiksov preplivo tok! Herkulove tko ne bi tegobe podnio za te i tko ne bi međ’ libijske zvjeradi zašao bijes! Za te i svemoćni Jupiter u bezbroj bi likova prešo, za te i l'jepi Apolon običan posto bi pastir. Ne bi Helenu, već tebe oteo zavodnik friški,1 Danaje bi se zbog tebe odreko Jupiter sam. 1 Paris, čija se rodna Troja nalazi u maloazijskoj pokrajini
Frigiji.
358
uid mea formoso praecordia conficis ore. Quid tenero placidum pectus amore feris? Q Praeda Cupidineis capior ferienda sagittis 5
10
15
20
Et trahor in laqueos, saeva puella, tuos. Quid mea furtiva consumis viscera flamma. Quid miserum valida compede, Gnesa, tenes? Sola meas caeco desiccas igne medullas, Cor rapis e medio pectore sola mihi, Qui modo liber eram curaque solutus ab omni. Non ego sum iuris perditus ipse mei, Sed teneor duris dura sub lege catenis Captus. Io, pharetra tela repone, puer! Non ita captivus remanet sub iure tyranni, Ut mea servitio vita subacta tuo est. Et merito: celsas quis non transcenderet Alpes, Quis Stygios pro te nollet adire lacus? Herculeos pro te quis non perferre labores, Quis Lybicas pro te nollet inire feras? Altitonans pro te sumpsisset mille figuras, Pro te pavisset pulcher Apollo greges! Non Elenam, sed te Phrygius rapuisset adulter. Te Iovis ob Danaen destituisset amor. 359
25
30
35
40
Zbog tebe Krećanku2 Bakho, a Dafnu bi prezreo Febo, Care moje, da te je takvu starinska rodila dob. Pod nebom kakva ljepota i lik još ljepši od zvijezda, može li biti na zemlji što ljepše od obličja tvog? Oči ne može tvoje zasjenit sunčeva svjetlost, niti je bjelji od tvoga vrata skitijski snijeg. Gorim, bilo da očima moje promatraš lice. Gorim, bilo da govoriš ili ti utihne glas. Gorim, bilo da riječi slažeš u blistavom skladu, gorim, bilo da hladnoj zemlji obaraš gled. Gorim, ii’ kad se smiješ ii’ suze ti teku niz lice. Gorim ili kad blag iz grla ti dopire glas. Gorim ili kad trag za korakom ostavljaš brzim, gorim ili kad sama lagano povlačiš hod. Ili kad previše mrziš ii’ previše voliš, gorim! Tako životu je mom dosudila preteška kob. O da tolike ne bih podnosio nevolje, ja bih volio više u bučnoj brzici postati kap!
* Arijadnu, kćer kretskoga kralja Minosa 360
25
30
35
40
Gnosida Nyctelius») Daphnen sprevisset Apollo, Lux mea, si talem saecula prisca darent. Quae species caelo, quae forma decentior astris, Quae facies regno dignior esse potest? Non tua devincit solaris lumina splendor, Non Scythicae superant lactea colla nives. Uror: seu nostros prospectas sydere vultus. Uror: seu loqueris seu taciturna siles. Uror: seu nitido componis verba lepore. Uror: seu gelidae lumina figis humi. Uror: seu rides, lachrymas seu spargis abortas. Uror: seu placidos ducis ab ore sonos. Uror: seu celeri ponis vestigia gressu. Uror: seu lentos contrahis ipsa pedes. Odisti aut nimium, nimium seu diligis: uror! Haec data sunt vitae stamina dura meae. O ego ne tantos valeam tolerare labores, Quam mallem in rapidis amnibus esse liquor!
a) corr. ex nyctileus 361
II
II
ELEGIJA O OKRUTNOJ LJUBAVI
ELEGIA DE CRUDELITATE AMORIS
to je od bolesti teže, od uza ljubavnih gore, što je žarče od vatre što ljubavna stvara je strast? S Dječače mali, što je od tvojih negava teže, 5
10
15
20
25
koja je rana teža od rane što stvaraš je ti? Gori užgan u vrućici ljutoj nesretni bolnik, on se u liječnika vještaka pouzdaje moć. Napokon, ili ostane zdrav ili iščezne sasvim, i ne trpi više nevolje tolikog zla. Najzad tamnice nema sa tako čeličnom bravom, kojoj porabom dugom neće otpasti ključ. Sužanj će ili provaliti vrata ili zavarat jadne tamničare i vješto izvršiti varavi čin. Drugi opet, našav se u grotlu Etninom, gori, njega za kratko će vrijeme bijesni spaliti plam. Onaj pak ubrzo gine i ne uživa dugo u časti, naglo ga jadnika mora snaći u požaru smrt, ovaj pak snažnim lancima vezan i tvrde u negve sputan, al’ napokon ipak taj će rastrgat čvor. Teško li ovoga kazne, a onom pogibelj prijeti, ili zbog kakva čina naglu zasluži smrt. Ovom pak oštrim i tvrdim su šiljkom probite grudi snažne, ali ipak će mu rane zacijeliti lijek. Onaj svinut pod teretom golemog kamena stenje, ali, čim se otereti, više ne tišti ga teg. I sam Sizif se najzad od napora odmori teškog. 362
uis gravior morbus, quid carcere peius an Quisve Cupidineo saevior1») igne focus? Q Parve puer, quae vincla tuis graviora catenis, Quodve tuo maius vulnere vulnus erit? Uritur infoelix cum febribus aeger acutis, Ille Machaoniae consulit artis opem. Reditur incolumis tandem seu desinit esse, Nec patitur tanti taedia longa mali. Denique nullus erit tam diro carcere clausus 10 Quem non longa dies subtrahet inde foras Aut miser erumpet portas aut fallet inanes Excubias vigili solicitoque dolo. Alter in Aetneis») positus fornacibus ardet. Quem non flamma diu vivere saeva sinit; 15 Occidit ille brevi, nec tot fastigia suffert. Et subito infoelix cogitur igne mori. Fortibus hic laqueis vinctus duraque tenetur Compede, sed tandem solvere vincla potesi Supplicium vel triste subit vitaeque periclum, 20 Noxia seu subita crimina morte luit. Hic percossa gemit duro praecordia ferro, Cruda tamen medicis vulnera sanat aquis. Hic lapidis vasto premitur sub pondere lassus Cum cadit ex humeris, nec grave sentit onw 25 Sisyphus ipse valet posito requiescere saxo,* b) corr. ex senior c) corr. ex aeteneis 5
363
is,
30
35
40
45
preteški kamen onaj valjajući uz brijeg; Danaja kćeri također svakodnevni prekinu poso, šuplju u burad dok zalud lijevaju mlaz. Katkad i stigijske sjene i duše počivaju mimo, čak i neprekidne muke podzemlja prestanu čas. Kad li pak Venera mamna prestane mučiti žrtve, kada li opusti Amor okova svojih čvor? On sustežljive potiče, zatim ohladnjele opet raspinje: uvijek na ljubav sili taj ljubavi bog. Potiče mirne, ne nagle, nasrtljive muči, ne pušta nikoga da bez kazne uživa mir. Izmučene on još silnije muči i kini, mirujućim pak ne da da ih obuzme san. Kome nanese bol, taj ozdravit ne može više: vječnim sužnjem ljubavi jadnik ostane on. Gori neprestano žarče od sicilske Etne, koga je ranio jednom ljubavi plam. Tko je jednom pogođen strijelom Amora pao, ranu mu neće izliječiti ničija moć. Koga Venera moćna zaplete i zaveže tvrdim sponama, od nje više nije slobodan on. Tužnih se ne prođe uzdaha nikad, nego će biti brigama uvijek mučen ljubavnik taj.
30
35
40
45
Montis in adversum quem grave lassat opus; Et Danai proles solito vacat illa labore. Dolia dum fusis vana reportat aquis. Interdum Stygii manes umbraeque quiescunt, Nec tenet assiduus Tartara regna labor. Quando blanda Venus miseros non vexat amantes. Quando vincla suis saeva remittit Amor? Ille retardantes stimulat deus, ille sedentes Excruciat: semper cogit amare deus. Solicitat stantes, currentes, pungit euntes. Nec sine suppliciis quemque iacere sinit. Ille laborantes stimulis ingentibus urget. Ille quiescentes pervigilare facit. Non medicina levat, quibus addidit ille dolorem: Perpetuo miseros carcere claudit Amor. Uritur assiduo Sicula flagrantius Aetna, Quem semel igne suo laesit acerbus Amor. Ille, Cupidinei cecidit qui cuspide ferri, Curavit nulla vulnus Amoris ope. Quem Venus implicitum retinet durisque revinctum Nexibus, hinc nemo liber abire potest. Tristia deposuit nunquam suspiria, sed sic Solicitus curis semper amator erit.
Preveo Nikola šop
364
365
III
III
O ISTINSKOJ LJUBAVI ILI O MIJENI LJUBAVI
DE VERO AMORE ELEGIA TERTIA VEL DE MUTATIONE AMORIS
dloživši trud, u umilnoj dokolici bijah, i dok slatki plod nerada uživah, O dječak me Kupidon zateče u mislima ispraznim: 5
10
15
20
»Zašto«, reče, »zaludu i uprazno vrijeme trošiš? Budi moj i našeg ratnika nosi pobjede znak! Dokolica neradna odviše te drži.« Tako reče i strijelu odape od sigurna luka i grudi moje zgodi okrutnik Amor. Također me u ropstvo vrže i turobna ostavi, i nagna me bijednog tisuće okova trpjeti. Ostaše stoga u srcu mojem užasne boli, i odatle bolujem okrutnom ranom ranjen. Stoga okovom sputana zadrža me Gneza godine tolike: djevojka koja je jedina udovoljavala željama mojim, koju pretpostavljah Grcima i svima ostalim zajedno, pod čiju vlast željeznu nagnan bijah. Njojzi sam bio podložan, pod njenim ostadoh zakonom, pod kojim slobode nikakve mi ne bi. I nije tako Noćniku» Arijadna, niti krava*4 Gromovniku, niti se tako Dafna smilila, krasni Apolone, tebi, kao što ja uzljubih ljupki Gnezin lik, koji bi svom milošću spaliti mogao boga. Nju sam volio više no Krasa gavana zlato, ona mi je više bila no bogata Lidija;
* Epitet boga Bakha 4 Lijepu Iju, u koju se bio zaljubio Zeus, Hera je iz ljubo more pretvorila u kravu
366
tia deposito traherem cum blanda labore. Cum mihi desidiae dulce placeret opus. Me puer invenit meditantem vana Cupido. »Cur« ait »in cassum tempus inane teris? Sis meus et nostris miles fer signa triumphis! Otia te nimium desidiosa iuvant.« Sic ait et certo telum demisit ab arcu Et mea perculsit pectora saevus Amor. Me quoque servitio pressit maestumque reliquit, Impulit et miserum vincula mille pati. Inde meo saevi mansere in corde dolores. Hinc ego crudeli vulnere laesus agor. Hinc laqueo vinctum tenuit me Gnesa tot annis: Quae placuit votis sola puella meis, Quam Grais aliisque simul praeferre solebam. Imperium cuius ferre coactus eram. Cuius ad arbitrium, cuius sub iure manebam, Sub qua libertas non erat ulla mihi. Non ita Nycteliod> Gnosis nec vacca Tonanti, Nec placuit Daphne, pulcher Apollo, tibi. Ut mihi Gnesa suo libuit formosa decore. Urere quo poterat numina cuncta deum. Hanc ego mallebam Crassi quam divitis aurum. Quae mihi quam dives Lydia pluris erat.
O
5
10
15
20
d) corr. ex nyctileo 367
25
30
35
-40
45
.50
ništa mi prema njoj ne bjehu ni bogatstva Krezova, zbog nje sam prezreo zlato što rijeka Hermo ga nosi. Nu, čim zemaljske brige odgoniti počne, i u grudima mojim izraste prava ljubav. Srce moje ne čezne za oblicima smrtnim, niti meni više godi Gneza djeva krasna. Postala je gorča od šparoge, gora od alge, niti mi je više mila kao što je prije bila, iako je po ustima krasnim ljepša od Dijane, i lica je bjeljeg nego u nebesnika. Sada se Djeva5 sviđa i neudata majka Gromovnika višnjeg blažena djevica koja zagovore moje prima, divnija od svih stvorova na zemlji, svetija od sviju skupova na nebu, koja daleko od paklena ždrijela i močvare stigijske, koja daleko od svijeta odgoni vječnu smrt. Jedina, po kojoj se smrtnici vežu s Olimpom visokim, u kojoj se nebeska dotiču zemaljskih mjesta. Po njoj se pozemljarima daje veza s nebom, i po njoj se mi s nebesnicima mjerimo. Tko ne bi za zlato žuto zemlju prezreo, tko ne bi za dragulje dao štogod nevrijedno? Kao što Ledina braća, dotaknuv rasijane zvijezde, odvratiše oči od zemljinih predjela; kao što Heraklo jedanput na najviši uspe se Olimp, i pogleda s najvišeg neba na ono najniže.
25
30
35
40
45
50
Divitias Croesi pro qua nihil esse putabam, Spernebam pro qua, quas vehit Hermus opes. Ast ubi terrenas coepit depellere curas, Crevit et in nostro pectore verus amor. Non mea mortales cupiunt praecordia formas, Nec mihi Gnesa magis pulchra puella placet. Asperior rusco facta est et vilior alga, Nec mihi plus chara est, ut prius illa fuit. Sit licet insigni formosior ore Diana Oraque caelicolis candidiora gerat. Diva placet summique parens innupta Tonantis, Quae recipit nostras virgo beata preces. Omnibus in terra sublimior una creatis, Omnibus in caelo sanctior una choris, Quae procul inferni fauces Stygiamque paludem, Quae procul aeternam pellit ab orbe necem. Unica, quae celso mortalia iunxit Olympo, Quae miscet superis inferiora polis. Per quam terrigenis dantur commercia caeli. Per quam caelicolis nos sumus ecce pares. Quis non pro fulvo terram contemneret auro, Quis non pro gemmis vilia quaeque daret? Ut vaga Ledaei tetigerunt sydera fratres, Verterunt oculos a regione soli; Ut semel Alcides summum conscendit Olympum, Despicit e summis deteriora plagis.
5 Djevica Marija, Majka Božja 368
24
Hrvatski latinisti I
369
IV
IV
PJESMA O LOMNOSTI LJUDSKOJ I MIJENI LJUBAVI
CARMEN DE FRAGILITATE HUMANA ET MUTATIONE AMORIS
5
10
15
20
Kad umiljatoj Veneri povjerih život svoj besposlen u kolu Muza, i svu mladost svoju stavih u službu dobru tvoju, Kupidone, očekujuć plaću dostojnu truda, dao si mi Gnezu, djevu nestalnu, kao plaću vrijednu službe, koju ružičastim uresom veza Venera, a kojim duh moj odmah ugrabi. Ipak nestade magla bludnje i ružičasta želja izostade: ne pokreću me rujne usnice Gneze, ne dira me svijetlo oko Gneze, ne privlače me sjajne vlasi Gneze, ne zavodi me bijeli djevojke vrat, ne zanose me njezini obrazi rumeni. Razuzdan radije hoćah prije biti kao Polemon i mekoputan kao Periklo nego slijediti vrle dane nježne mladosti i preostalu ružnu starost. Već silno štovah svoju djevojku, odviše ljubljah svoje ljubavi, kao što naredi Venerin dječak Kupidon.
um blandae®) Veneri meam dicarem Vitam Pieriis choris vacantem C Et nostram placido darem iuventam 5
10
15
20
Omnem servitio tuo, Cupido, Expectans meritum labore dignum. Mi Gnesam dederas vagam puellam Mercedis validae loco tenendam. Cui iungit roseum Venus decorem. Quo nostram rapuit repente mentem. Erroris nebula tamen remota Et desiderio roseob relicto: Non Gnesae rubeum movet labellum. Non Gnesae cruciat micans ocellus. Non Gnesae nitidus rapit capillus, Non collum niveum trahit puellae. Non eius capiunt genae rubentes. Lascivus fieri prius Polemon Et mollise) volui magis Pericles Quam castos tenerae dies iuventae Et turpem reliquam sequi senectam. Iam nostram colui satis puellam, Dilexi nimium meos amores. Ut iussit Veneris puer Cupido.
e) corr. ex blande f) corr. ex roseum g ) corr. ex molis 370
371
25
30
35
40
45
50
Sada brigu nevrijednu ostalim a ostavljam. Više me ne kinji kratka požuda, koja ne može dugo trajati, nego strmoglavo žuri propasti. Kao što iznenada cvjetna latica opada i nestaje ures sjajne boje, koji odnosi sjeverac ili vlažni južnjak ili jugo, tako odnese Gnezi nježni ures doba teško i laka boljka. O oblika krhkog m oje djevojke, 0 obilnih osm ijeha i šala ispraznih — kako sve to prođe krokom hitrim ! U što previše stavih nestalne nade, što vrijem e donese milostive mladosti, ostavljam bijedan tm ine grijeha 1 grozne bure nem irna m ora. Božansku zaslužnim slaviti hvalama i slijediti svjetlost sjajne m udrosti veseli me sad u naucim a napornim . Ne želim više letjet s otrcanim perim a, pripravljam se za nebo te napuštam tlo, i najm anje ću prebivati na zemlji nepostojan. Na prstim a i rukam a izrasta perje i krepak se pretvaram u h itra krila. Jer m jesta visoka vidjeti želim i uzvišeno prijestolje Gromovnika najvišeg, dopuštenjem vrline i nagnućem časnim, koje na sjajnom Olimpu uživa moćni Heraklo, i u sličnu stupnju Poluks, kojim a je Kvirin, otac grada«, izbjegao strm i put močvare stigijske, dok sudac7 bludni trojansku upropasti moć, pošto se odm etnu od bogova. Preveo Tomislav Ladan
25
30
35
40
45
50
55
Nunc curam reliquis levem relinquo. Plus me non cruciat brevis voluptas, Quae iam non poterit diu m anere. Sed praeceps properat brevi perire. Ut floris folium cadit repente E t perdit nitidi decus coloris, Aufert quem boreus, notus vel auster, Sic Gnesae tenerum rapit decorem Aetas pergravior levisque m orbus. O form am fragilem meae puellae, O risus nim ium iocosque vanos, Qui sic praetereunth> gradu citato! In qua spem posui nimis fugacem, Quae tem pus placidae tu lit iuventae, E rroris tenebras m iser relinquo E t saevas tum idi m aris procellas. Me divae m eritas referre laudes E t lum en nitidae sequi sophiae Delectat studio laborioso. Non trita cupidus volare penna Caelum constituo solum relinquam , In terris m inime vagus m orabor. Fiunt per digitos m anusque plumae E t m utor celeres vigens in alas. Iam sedes cupio videre celsas E t summos superi thronos Tonantis V irtutis licito proboque nixu, Quo claro fru itu r potens Olympo Alcides, simili graduque Pollux, Quo pronam Stygiae viam paludis Urbis destituit pater Quirinus: Incestus Phrygias opes reduxit Iudex') in nihilum deis relictis.
h) corr. ex praeteriunt i) corr. ex Index
• Rima 7 Paris
372
ILIJA C R IJE V lC AELIUS LAM PRIDIUS CERVINUS ( 1463 - 1520)
rijevićev otac, vlastelin dubrovački, zvao se Lamprica, pa je po njem u naš pjesnik i navodio uvijek u svojem latiniziranom imenu: Lampridius, Lampričin. Ilija se rodio 1463. Tek što je u Dubrovniku bio završio gram atičko i re toričko školovanje, rođak Stjepan Džamanjić odveo ga je 1476. kao trinaestgodišnjeg dječaka u Rim na dalji studij. Crijević se u velikom gradu vrlo rano istakao talentom i stu dioznim radom . Odlučan utjecaj na njegovo form iranje iz vršio je učeni istraživač rim skih starina Pomponije Let (Iulius Pomponius Laetus), osnivač i glava Akademije na Kvirinalu, obnovitelj kazališnog izvođenja antičkih autora, u prvom red u Plauta i Terencija. Svakodnevni poticaji u tom hum anističkom krugu i m eđu uglednicima rim ske kurije, prisna prijateljstva, osobito s kardinalom Aleksandrom Farnese (kasnijim papom Pavlom III), razbuktali su u mladom Dubrovčaninu neslućene duhovne snage. Predano se posve tio osobito proučavanju Plauta (koji je tek desetak godina prije, 1472. u Mlecima, bio objavljen u prvom izdanju!), in terpretirao ga uz oduševljeno odobravanje k ard in ali i su djelovao u predstavam a Plautovih i Terencijevih komedija. Zbog tih uspjeha i rasprave o Vergiliju, zbog Leksikona i zbirke ljubavnih elegija Biondo ga je u ime Akademije 1485. ovjenčao pjesničkim lovor-vijencem. Tu će čast Crijević više pu ta u svojim djelim a s ponosom isticati, a u službenim dub rovačkim dokum entim a navodit će uz ime uvijek i titulu poeta! Dotada je Ilija svoje ime latinski pisao E l i a s L a m p r i d i i d e C r i e v a ( C e r v a ) , a pošto je postao poeta laureatus: A e l i u s L a m p r i d i u s C e r v i n u s . Prije 1490. vratio se u Dubrovnik. God. 1491. dopao je zatvora je r je na javnom m jestu najpogrdnijim riječim a go vorio o svojoj punici. Prvi se p u t nalazi u javnoj službi kao gradski odvjetnik, 1494. Iduće je godine nekoliko mjeseci
C
377
bio kaštelan u Stonu (v. Odu Dubrovniku!), zatim između 1497. i 1514. u dva maha jedan od rektora dubrovačke gimna zije, a pri koncu 1504. i u prvoj polovici 1505. kaštelan tvrđa ve Sokol na hercegovačkoj granici (tu je napisao spjev O Epidauru). Godina 1510. prekretnica je u Crijevićevu životu: postao je prvi rektor gimnazije, zadržavši tu službu do smrti, a nekako istovremeno prešao je u svećenike i ubrzo postao kanonik. Već je prije bio ostao udovac, a pomalo je i napu stio nade, kojima se prošlih godina zanosio, da će dobiti kakav časniji i unosniji položaj u Ugarskoj ili Mlecima. Ta ko je tek potkraj života sredio svoje materijalno stanje koje ga je tištalo od povratka iz Rima. Umro je 15. IX. 1520. Tridesetak godina poslije Crijevićeve smrti njegov će sugrađanin u prologu Skupa ustvrditi kako djeci »na skuli legaju« Plauta. Ima li razloga sumnjati da je Crijević svoju staru ljubav prema rimskom komediografu prenosio među školske i građanske krugove u Dubrovniku, poticao recitiranje i možda scensko izvođenje njegovih komada te tako i direktno pridonio povoljnijim uvjetima za rad hrvatskoga Plauta — Marina Držića? Da je Ilija Crijević oduševljen humanist, najznačajniji među latinistima dubrovačkim, do srži zadojen ljubavlju prema antici, dokazuje gotovo svaki redak što ga je napisao, bilo u pjesništvu, koje je glavno područje njegova stvaranja, bilo u prozi (govorima, pismima, filološkom radu). I u top loj Odi Dubrovniku rodni mu je grad »prava naseobina Kvirita«; i u nedovršenom dijelu spjeva De Epidauro (sačuvana 572 heksametra) Epidaur će propasti, ali će se ljepši podići u novom Dubrovniku, na starim temeljima i sa starim duhom 'antikeT TTfijević ne samčTsto mje"ni riječi napisao na hrvatskom jeziku, nego ie i njegov načelan stav upravo ne trpeljiv: narodni jezik zove stribiliso illurica (ilirska izopačenost, u pjesmi Super comoedia veteri. ..), scythica lingua, illyrismus itd. Sasvim suprotno od njegovih starijih suvre menika u Šibeniku i Splitu — Šižgorića i Marulića! Criiević čak nigdje ni riječju ne spominje svoje sugrađane i gotovo vršnjake Žiška Menčetića i Džora Držića. hrvatske pjesnike. Jednu je ipak iznimku napravio: u epigramu što ga je uvrstio u posmrtni govor Ivanu Gučetiću (1502) — koji je pjevao na grčkom, latinskom i hrvatskom — kaže na jednom mjestu:
Adde, quod illurico tot carmina nectare condis (Uz to, tolike pjesme začinjaš ilirskim nektarom). Iako je uz Crijevića kao književnika i humanista suvre menicima, a i nama danas, prvenstveno povezan pojam pjes nika, nikako mu, bar začas, ne smijemo mimoići prozni rad. Iz njegovih kritičkih i filoloških interesa za studija u Rimu potekli su: raspravica o životu i djelima Vergilija ( i u poezi ji ima Crijević filološko-estetskih priloga, npr. Super co moedia veteri et satyra et nova, cum Plauti apologia, De dactylo et spondeo. De musica ad Marianum) i nedovršeni Lexicon (napisan između 1476. i 1485), u kojem je mladi pi sac, nizom ne samo leksikonski nego često i enciklopedijski obrađenih natuknica iz filologije, filozofije i prirodnih zna nosti, dokazao vrlo visok stupanj humanističke erudicije. U njegovoj epistolografiji (tematika joj je politička, kulturna i društvena, vrijeme nastanka: poslije 1490) kara kteristična su, na primjer, pisma hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu II. Jageloviću, nasljedniku. Matije Korvina, u ko jima pjesnik nudi kralju svoju službu i svoje književno pe ro, priželjkujući da jednom i on stupi u znanstveno-umjetnički krug budimskoga dvora, na kojem su od vremena kra lja Matije najviše funkcije obavljali toliki humanisti iz hrvat skih krajeva. S tom je svrhom očito sastavljen i zanimljiv autobiografski govor u pohvalu pjesnika, posvećen kralju Vladislavu (Oratio de laudibus poetarum ad regem Vladislaum). Među govorima, koji u Crijevićevu proznom stvaralaštvu zauzimaju vrijedno mjesto, osobito se ističu pogrebni. Kao i pisma, oni su karakteristični za razumijevanje kulturne i općedruštvene klime u Dubrovniku s kraja 15. i u prvim desetljećima 16. stoljeća. Prvi je takav govor održao Crijević u Dubrovniku 1490, na uspomenu netom preminulog kralja Matije Korvina (Oratio funebris in regem Mathiam), istak nuvši u punom sjaju ciceronske retorike slavu Korvinove obitelji, a u prvom redu zasluge Matijine za promicanje umjetnosti i znanosti. Više pogrebnih govora održao je u čast nekih uglednih dubrovačkih građana i svojih prijatelja, npr. kneza Martula Džamanjića, Džona Sorkočevića, nekoliko članova obitelji Gučetić, Marina Gradića.
378
379
Izvanredna gipkost jezika i poznavanje hum anističkoga proznog stila, a to znači prvenstveno Ciceronova, odlikuje jednako i Crijevićeva pism a i govore. Od pjesničkog rada nije Crijeviću, osim tri epigram a i jedne pjesme, za života ništa tiskom izdano. Opus m u je naj potpunije sadržan u vatikanskim , najvjerojatnije autografskim rukopisim a br. 1678 i 2939: u prvom pjesm e, u drugom govori, rasprave i pisma, uz neke epigrame, epistule i spjev De Epidauro. Ti su rukopisi uneseni u Vatikansku bibliote ku ne kasnije od god. 1624. Tek 1934. i 1935, puna četiri sto ljeća nakon Crijevićeve sm rti, našao se značajan dio njegova pjesništva (samo rukopis br. 1678) u tiskanom izdanju. Cjelokupan pjesnički opus im a 9 knjiga i oko 240 pje sama. Tiskani dio sadrži 6 knjiga i ukupno 146 pjesam a, kojih oko dvije trećine čine elegije i poneka elegi jska poslanica (epistolae elegiacae), a ostalo su pjesm e različita opsega, epi grami, ode i himne. Zbornik nije kronološki kom poniran, a uglavnom ni tem atski. Jedino su u II. knjizi okupljene ele gije i pjesm e većinom duhovno-vjerskog i m oralističkog ka raktera; u IV. knjizi, koja ima i poseban naslov Elegiae eroticae ad Marium Bonam, tem atika je gotovo sva ljubavna (ovdje su i elegije posvećene Flaviji); u V. knjizi većinom su elegije i pjesm e koje se odnose na krug Crijevićevih rim skih poznanstava i neke iz dubrovačkog perioda. Sve krupnije tem e u Crijevićevoj lirici nalaze se, bez sum nje, i u njegovim antičkim ili suvrem enim hum anističkim (npr. Poliziano, Pontano) uzorima. Ali bogati detalji osobnih akcenata, jezično m ajstorski izvedenih i lirski transponiranih, ugrađeni su u Crijevićevu motiviku. Naći ćemo ih nema lo i u pjesm am a političkog sadržaja, kakve su tri pjesm e upućene Vladislavu II. Jageloviću, ili u protuturskim dvjem a pjesm am a francuskom k ralju K arlu V III. i dvjema papi Leonu X. s pozivom da se Zapad udruži protiv Osmanlija. Im a ih, kraćih i dužih, dosta i vrlo uspješnih, što su posve ćene dubrovačkim prijateljim a, ili m eđu duhovno-nabožnima u kojim a neke odaju znakove neponovljiva pjesničkog talen ta. Posebnu svježinu uspio je pjesnik ostvariti u nekolikim pjesm am a idiličkog ugođaja u prirodi, npr. u elegiji Alek sandru Farnese o Lopudu ili u pjesm i O mihi iucundos. . . (S tobom meni, Marijane ...) o Rijeci Dubrovačkoj, po čemu je Crijević prvi koji je opjevao ljepote hrvatskih obala Jadrana.
380
No, ljubavna lirika i u njoj 12 elegija i 1 pjesm a u hendekasilabima, što su posvećene Rim ljanki Flaviji (»Flavijin ciklus«), bez sum nje su najizvorniji i u svemu Crijevićevu pjesništvu najuspjeliji izraz njegova talenta. To nije lirika intim nih ugođaja i filigranske dikcije: u njoj vri strast mladenaštva, od najburnijih ushita putene ljubavi, zarobljenosti misli i tijela, do najžešćih predbacivanja Flaviji što više nije njegova ili nikad nije ni bila samo njegova. Ma koliko su u Crijevićevoj lirici osjetljivi tragovi Katula, Ovidija i Tibula, patos je Propercijev i moćna slikovitost njegove dikcije naj više prisutna u ovom kanconijeru. I naš se pjesnik obilato služi m itološkom m etaforikom da bi silini svojih osjećaja — pa i kada su stilizirani! — dao širi asocijativni zamah. Ne možemo se ipak oteti dojm u da nabujalost njegove dikcije (govorim o poeziji u cjelini) katkad prevrši m jeru, da lirska transpozicija ostane bez intim nijeg poticaja, da se iza sti hova javi više učenost nego nadahnuće. Ali samo stihotvorac Crijević nije nikad! Bogata skala tonova stalna je značajka njegova jezika. Ljubavna m u je poezija nastajala u časovima kad su se istinska životna i emocionalna uzbuđenja pjesni kova spojila s intenzivnim doživljavanjem i proučavanjem rim ske književnosti, lirike pogotovo. Ta sretna udruženost nepatvorenih doživljaja, m jestim ične njihove stilizacije i plodnih poticaja iz rim skih elegičara — tvori poeziju »Flavijin a ciklusa«. U cjelovitom sklopu hrvatskog latinizm a Crijević je je d an od najvećih um jetnika riječi. V. V.
BIBLIOGRAFIJA DJELA ILIJE CRIJEVIĆA
Opera, rukopis (Cod. lat. Vat. 1678, 2939) Lexicon, rukopis, Biblioteca Marciana, Venezia De Epidauro (objavio C. Tadin, Rivista Dalmatica VI) S. Hegedus: Analecta recentiora ad historiam renascentium in Hungaria litterarum spectantia, Budapest 1906. Aelii Lampridii Cervini Operum Latinorum pars prior cura et studio Iosephi Nicolai Solae edita, Archivio storico per la Dalmazia XVI—XIX, Roma 1934—1935. LITERATURA O ILIJI CRIJEVIĆU F. Rački: Iz djela E. L. Crievića, Dubrovčanina, Starine IV, Za greb 1872. C. Tadin: L’umanista Raguseo dei sec. XVI. E. L. Cerva, Rivista Dalmatica VI, Žara 1905. Đ. Korbler: Iz mladih dana triju humanista Dubrovčana 15. vi jeka (Karlo Pavlov Pucić, Ilija Lampričin Crijević i Damjan Paskojev Benešić), Rad 206, Zagreb 1915. R. d’Alfonso: Un umanista dalmata dei secolo XV, Elio Lam pridio Cerva, Annali dei R Istituto orientale di Napoli I, 1928—1929. A. Cronia: Relazioni cui turali tra Ragusa e l’I talia negli anni 1358—1526, Atti e memorie della Societa dalmata di storia patria I, Žara 1926. G. Praga: Indagini e studi sull’umanesimo in Dalmazia: II Lexi con di Elio Lampridio Cerva, Archivio storico per la Dal mazia XIX, Roma 1935. P. Kolendić: Krunisanje Ilije Crijevića, Zbornik radova SAN X, Ins't. za proučavanje književnosti I, Beograd 1951. V, Vitezica: Ilija Crijević, Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1956.
E L E G I JE, P J E S M E ,
EPIGRAM I
ELEGIAE, CARMINA, E P IG R A M M A T A
I I
ODE IN RHACUSAM
ODA DUBROVNIKU celle mi Rhacusa, ocelle mi patria, Soli marisque, quod solum omne Circuit, O Propago vera, verior colonia
ubrovniče, zjenico moja, domovino, zjenico moja, potomče pravi, opasan odasvuda kopnom i morem, naselje časno i dvostruki izdanče Kvirita.
D
5
10
Tebi, najbolji, što da u bogova zamolim najbolje? Neka te vječna i blažena pratnja nebesnika održava uvijek u najboljem stanju, neka te u sreći čuva i vječno uvećava. Jer puštaš da ginem, a ne daš da poginem, zapovjednik u groznoj tvrđi na Istmu, zatočen pod žarkim suncem sred kužna zraka, u kugi dvomorskog Stona,
15
već sebi si vratio Iliju i okrijepio milošću svojom iznemogla gojenca, učenika svojeg koji je ponovno u tvojem krilu, kao Bakho u krilu Jupitera.
20
Vrativ se iz ralja smrti i podzemlja, da bijedan uzmognem s radošću pripovjediti tebi, kao Heraklu Alkestida stidna, ko Eskulapu Tezejev sin.
Bis prolesque Quiritium. 5
10
15
20
25
384
Tibi optimae quid optimum precer deos? Perennis et beata coelitum cohors Te in optimo statu usque et usque sospitent Et te perpetuo augeant. Quod interire me, nec emori sinis, Febriculosa in arce praesidem, Isthmii Sole aerisque pestilentia obsitum Et Stagni bimaris lue, Tibique reddis Aelium, et tibi unico Favore debilemque alumnulum allevas Tuoque rursus educatulum in sinu. Ut Bacchus gremio Iovis. Quod ergo mortis ore et inferis miser Reducor, hoc tibi referre gaudeo. Ut Herculi pudica Thessala, ut deo Thesides Epidaurio.
Hrvatski latinisti I
385
II
II
ELEGIJE FLAVIJI
ELEGIAE AD FLAVIAM
1. ŠTO ŽELIŠ, FLAVIJO L IJE P A ...
QUID TIB I VIS BLANDO. . .
1.
to želiš, Flavijo lijepa, tim ugodnim licem, što će tebi, častohlepnice, moje Muze? S Ili želiš da te i moja pjesma slavi 5
10
15
20
ili te veseli da i u mojim knjigama kraljuješ? Zbog toga mnogo zlato oko tvoga vrata teče i mirisima teškim odišu kose tvoje. Tko da bijesne bojeve dpijeva i Marsov gnjev, kad se ti svojim licem meni prikradaš? Tko da prosipa plamenje, tko da o razjapljenim ranama zbori, tko da doziva bojne rogove ii izvikuje bojne povike? Tko pjesmom u boju da potiče smione čete, tko se boriti može s rukama dušmanskim? Tko da plijen plijeni, tko da bogatim darima zatrpava logore, tko da valovitu zemlju krvlju masti? Oprosti stoga pjesniku; prestani bjesnjeti lijepim licem; poštedi, Flavijo, srce moje. Kako vidjeh, tako propadoh, i poput slamke krhke izgorjeh, dok žitka vatra žile mi grize. Izgorjeh, i živo plamenje vatre neugasive u krvi mojoj potiče ljuta ljubav. Na straženja grozna goni, prošlo je spokojno vrijeme, i naređuje mi brižnomu bdjeti noći cijele. 386
uid tibi vis blando, pulcherrima Flavia, vultu. Quid tibi cum Musis, ambitiosa, meis? Q An cupis atque meo celebrari carmine gestis, 5
10
15
20
Teque iuvat libris regna tenere meis? Propterea multo collum circumfluit auro Atque opulenta tuus balsama crinis olet. Quis vero fera bella canat Martisque furorem. Si mihi te vultu surripis ipsa tuo? Quis sparget flammas, quis hiantia vulnera dicet, Quis lituos aut quis classica pulsa ciet? Quis cantu audaces agitare in proelia turmas. Quis queat hostiles conseruisse manus? Quis spolia eripiet donisque onerabit opimis Castra, quis undantem sanguine tinget humum? Parce igitur vati, vultu saevire venusto Desine; visceribus, Flavia, parce meis! Ut vidi, ut perii, et stipulae levis instar acervi Exarsi venas igne bibente meas. Exarsi, inque meo vivaces sanguine flammas Ignis inextincti ventilat acer amor. Excubiae venere truces, procul otia cedunt, Et curae insomnes pervigilare iubent. 387
25
30
35
Smiluj se pjesniku svojem; prestani bjesnjeti svojim lijepim licem; i poštedi, Flavijo, srce moje. Ne sjaje se u šumama nikakvi šljemovi, ni oružje, niti bljeska ikakav šiljak mjedeni, dušmanske čete ne smišljaju penjat se na visoke kule, niti željeznim kukama opsjedaju zidine. Niti kovač mačeve kuje, bridovima oštrinu dodaje i zatupljene udarcima izoštrava. Štitovi bojni i mači nestadoše iz pjesme naše, i pomirljiva Venera oduže oružje Marsovo. Smiluj se pjesniku svojem; prestani bjesnjeti svojim lijepim licem; i poštedi Flavijo, srce moje. Dakako, valjat će hvale junaka i kraljeva, bitke i tolike vođe osveti jedna ljubav!
25
30
35
Parce tuo vati, vultu saevire venusto Desine; visceribus, Flavia, parce meis! Iam nullae silvis galeae, iam nulla refulgent Arma nec aeratus fulgurat ullus apex. Hostica nec celsas meditatur scandere turres Turba nec aptantur moenibus harpagones. Non faber extendit gladios, mucronibus iras Addit et obtusos cotibus exacuit. Scuta virum atque enses cecidere e carmine nostro Et rapit imbellis Martia tela Venus. Parce tuo vati, vultu saevire venusto Desine; visceribus, Flavia, parce meis! Scilicet heroum laudes regumque valebunt, Proelia totque ducum vindicat unus amor!
2. ME TUA SIT H O N IIS. . .
2. MENE — TVOJA PU T. . . ene — tvoja put što natječe se s trakijskim snijegom, oči ravne čistim zvijezdama, vlasi slične zlatu i bjelokostan vrat, naravna boja i lik živ — mene zatravljuju. Ne umjetne draži tražena ljepota, već tvoja, kojoj ljage ni zamjerke nema. Meni je priprostost tvoja slična pticama pafijskim. U stidljivim ti ustima sveti je sram, i napokon navike srodne u snježnim prsima. Mene plijene uresi duše tvoje, koji će prije biti dari darežljivih nebesnika nego poklon matere tvoje u desetom mjesecu. Dražila zašto pak, zašto da riječi umilne zborim, ili pjesme što potječu iz grla labuđeg? Što bih se pozivao na trudna umijeća učene Atene i lirskim pjesmama pokretao tvoje poslušne ruke? Zašto bih zazivao proljetno cvijeće
M
5
10
15
388
e tua Sithoniis certantia colla pruinis. Aemula me puris lumina sideribus. Me similes auro crines et eburnea cervix Ingenuusque color vivaque forma capit. Nec lenocinio fuci quaesita venustas. Sed tua, quam labes nullaque menda notat. Me tua simplicitas Paphias imitata volucres. Quique verecundo est sanctus in ore pudor. Denique me niveo cognati in pectore mores, Me dotes animi corripuere tui. Qualia credibile est caelestes dona benignos. Non matrem decimo mense dedisse tuam. Illecebras quid enim, quid verba iuvantia dicam. Aut, quod olorino stillat ab ore, melos? Quid referam doctae studiosas Palladis artes Atque tuas dociles plectra movere manus? Quid referam vernos spirantia basia flores,
M
5
10
15
389
20
25
30
35
40
45
50
mirisnim poljupcima, kojima su usne rumenije od tirskoga purpura? Zašto da sve ostalo nabrajam, za kojim je nekoć zaostajala djevičanska Atena i gola Venera sa suprugom Jupitrovom? Da si pak, odloživši sram, natjecat se mogla i pastiru naga povjeriti tijelo, poželjev da te rado nekažnjeno gleda, i da kažnjivo ne bude gledati tebe ko gole božice, besmrtan bih bio, kad bih te prozračnu bez odjeće vidjeti mogao, uz privolu tvoju. Bolujem ranjen željama ovakvim, i mimo te utješit ništa me ne može. Te me žudnje drže i oči moje ne vole više ni zvijezde ugledat no tebe, božicu moćnu, koje je lik i Jupitra svukao s visoka sjedišta, koji je velike mogao pokrenuti bogove. To je moglo i moje skršiti grudi, i zamkama takvim sputati mi dušu. Ni tašta oholost, ni duša prezriva, ni plemićke krvi visoka čast, niti mi sada Feb, ni elegija ukrašenih kosa, niti mi koristi Kaliopa mukla zvuka. Sve je pod nogama ljubavi gole, sve su to istrti potplati, djevojko, tvoji. Dakako, i Feb je vodao stoku po poljanama ferskim i po šumskim stanovo klijetima, a Jupiter je na se sad stavljao perje, sad rogove lažnog bika (ako je istinita glasina), a na to sve je nagonila ljubav. Nek sad Brata moja zadaću uslužnu ne odbije, i neka budem, djevojko, dostojan jarma željenog. Idite dalje, oholice, lažni odlazite Katoni i zakrabuljena lica pod razbarušenom bradom! Jer ne takvim savjetima strogim i licem ozbiljnim, već nježnim ugađanjem umoljava se ljubav. Tko je popustljiv i brzu rijeku prepliva, plivač često nadvlada i goleme vode. Popustljivost kroti i lavove libijske, i svlada hirkanske zvijeri. 390
20
25
30
35
40
45
50
Quaeque magis Tyrio murice labra rubent? Caetera quid referam, quibus innuba cederet olim Pallas cumque Iovis coniuge nuda Venus? Si modo deposito certare pudore tulisses Pastorique tuum credere nuda latus, Spectarique libens cuperes impune, nec esset Te quoque ceu nudas poena videre deas, Immortalis ero, si te sine veste videre Perspicuam liceat proditione tua. His desideriis infirmor saucius, et me Copia te praeter nulla levare potest. Haec me vota tenent, nec mallent sidera quam te Cernere praesentem lumina nostra deam. Quae conspecta Iovem solio deducere ab alto, Quae possent magnos sollicitare deos. Haec eadem nostrum valuere infringere pectus. Haec laqueis animos implicuere meos. Nec mihi ventosi factus animique superbi Nec mihi patricii sanguinis altus honos. Nec mihi nunc Phoebus cultisque Elegia capillis. Nec prodest rauco Calliopea sono. Omnia sub pedibus nudi calcantur amoris, Omnia sunt solea trita, puella, tua. Scilicet et Phoebus campis armenta Pheraeis Ducere et agrestes incoluisse casas, Nuncque Iovem pennas, nunc falsi cornua tauri Sumere (si vera est fama) coegit amor. Nec mea nunc Erato munus servile recusat. Nec dedignamur ferre, puella, iugum. Ite procul, fastus, ficti procul ite, Catones, Et personatis horrida barba genis! Non hic consiliis gravibus vultuque severo, Mollibus obsequiis conciliatur amor. Obsequio pronus currentia flumina tranat. Vincit et aequoreas saepe natatur aquas. Obsequium Lybicos fecit parere leones. Fecit et Hyrcanas succubuisse feras. 391
55
60
Popustljivost skine s drveta i žilave grane, popustljivost svije i hrastovinu tvrdu. Ovo blago božanstvo zašto da ne pobijedi, zašto ne bi steklo ljubav uslugama svojim? Ovo, vjeruj meni, svladati može i ljude i bogove, ili i umilnomu Jupitru izbiti trozubo oružje. Ti, poput voska pod palcem učitelja učena, postojanom snagom božansku savijaš mu moć. Flavijo, ako i od stijena si tvrđa, ni ti nećeš biti surovija (nek mi popustljivost moja pomogne).
55
60
Obsequium lentos declinat ab arbore ramos. Obsequium flecti robora dura facit. Hoc placidum numen quid non superabile reddit. Quid nequit officiis demeruisse suis? Hoc, mihi crede, potest homines superare deosque, Excutere et blando tela trisulca lovi. Tu quoque, ceu docti sub pollice cera magistri, Flectere adsidua numinis huius ope. Flavia, si scopulis sis durior, aspera nec tu (Obsequium nobis auxilietur) eris.
3. MOLLITIE PLUMAS. . .
3. MEKOPUTNOSCU PAHULJICE . .. ekoputnošću pahuljice nadmašuješ i grudu mliječnu i, Flavijo lijepa, netaknuti snijeg. Sjajem se takvim ni parski mramor-bijelac ne diči, niti pak — mislim — sjajem takvim bjelokost sja, kao što udovi svjetlucaju tebi, i grlo ti srebrno, kolikom sjajnom gizdom bliješti tijelo tvoje. Ni glatki mramor toliko ne vara stopala, i val kad izmiče mamnim rukama, ni kamen vlažan, ni vedrac tvrdi, ni kad glatke školjke od citerijske blješću vode, kao što ti, varljivice, rukama mojim koje te traže i zagrljajima izmičeš mojim u igrama nježnim. Ništa nije lakše zagrliti udove tvoje na bijeg spremne nego zadržati Protejeve varljive mijene. Ako te cjelivati zaželim, usne se iznenada nađu na obrazima koji uskraćuju. Ili kad je pipnuti bujnost dojki, ni jedna se ne podaje dodiru mojem. Ili kad pokušam zagrliti vrat što izmiče, prazne opet ostaju moje ruke. Tako često uzrujan putnik u povodnu zemlju nemirnu sađenicu postavit ne može.
M
5
10
15
20
392
ollitie plumas vincis massamque coacti Lactis et intactas, Flavia pulcra, nives. Nec tanto Parium marmor candore superbit, Non elephanteum sic, puto, fulget ebur, Quam tibi membra micant cervixque argentea, quanto Candoris corpus gaudet honore tuum. Lubrica nec tantum vestigia marmora fallunt Cumque lacessentes effugit unda manus. Non lapis aequoreus, non dura absynteta nec quae Trita Cytheriacis concha refulget aquis. Quam mea te, fallax, prensantia brachia ludis. Levis et amplexus effluis usque meos. Nec minus amplecti tua membra fugacia durum est, Prothea quam mediis detinuisse vadis. Basia seu volui tibi figere, labra repente Sunt delibatis currere visa genis. Sive papillarum licuit tractare tumorem, Non patitur tactus ulla papilla meos. Sive ego tentavi tua transfuga colla tenere, Transfuga frustratas destituere manus. Sic nequit erranti trepidus consistere planta Irriguam nactus saepe viator humum.
M
5
10
15
20
393
25
30
Tako i meni koji se sad uzalud nadam zadržati tebe, izmičeš vješto rukama mojim. Tako mi iščezavaš, želju mi ne ispuniv, i bježiš iz krila mojeg poput lagana daha. Tako izmičeš i nikakve te ruke zadržati ne mogu, i hitra varaš nezadovoljene ruke. Tako ispraznim likom zavodi varljivi san, i vara prazna sanjivost povjerljiva srca. Tako netko rukama ispruženim teži voću visećem i želi doseći zabranjenu vodu. Prestani stoga varati toliko moje ruke, jer ne priliči to tvojoj naravi.
25
30
4. QUID FUGITIVA. . .
4. ZAŠTO USKRAĆUJEŠ . . . ašto uskraćuješ prolazne darove hitre mladosti, i noktom ne otkidaš ruže što nakratko cvatu? Zašto ne ubireš s drveta plodove zrele? Ako ovdje ne pobereš sazrele jabuke, otpadaju. Kad sazori Cerera, žanje se žetelačkim srpom, zrelo grožđe masti bačvu praznu. Neće uvijek na zlatnoj glavi bliještati vlasi, na grimiznim ustima Ijeskat se mliječna boja. Ni Ijubičnjaci cvjetni ne rese livade uvijek, niti se kićena zemlja oholi vječnim proljećem; niti se, jao, nadoknaditi mogu gubici prolazna života, kao hitre mijene mjesečnoga Mjeseca. Tko da u svlaku ostavi starost, poput zmije, ili da taknuto glazbalo obodri umorna tijela? Poboljšava li duboku starost načinom Feničana onaj kom je dopušteno izgladiti rđu ljudsku? Kao što purpurno cvijeće zao jug iz zavisti ostavlja i kao što zavidi lisnatu drveću užasna zima, tako brzo ljepota prolazi, pošto je ocvalo doba,
uid fugitiva negas velocis dona iuventae. Nec festinantes praeripis ungue rosas? Q Quid tempestivos non carpis ab arbore fetus?
Z
5
10
15
394
Sic mihi sperantes frustra iamiamque tenentes Teque potituras deseris arte manus. Sic mihi vanescis me quantum haud compote voti Et fluis e nostro ceu levis aura sinu. Sic fugitiva volas nullisque tenenda lacertis, Ingratamque celer fallis utramque manum. Sic mendax vana deludit imagine somnus, Decipit et vacuus credula corda sopor. Sic aliquis manibus pendentia poma supinis Atque interdictas sumere gestit aquas. Quare, age, parce meos toties fraudare lacertos Nec sine naturae tanta licere tuae.
5
10
15
Tempestiva leges haec nisi poma, cadent. Tempestiva Ceres messoris falce secatur, Tempestiva cavos inquinat uva lacus. Non semper fulvi radiant in vertice crines, Purpureoque micat lacteus ore color. Florida nec semper violaria prata venustant, Picta nec assiduo vere superbit humus. Nec licet heu vitae reparari damna fugacis, Ut reparat celeres menstrua luna vices. Nam quis in exuviis senium deponit, ut anguis, Comibus aut tactis corpora fessa levat? Emendatque gravem phoenicis more senectam. Cui licet humanos exspoliare situs? Quam cito purpureos flores malus invidet auster, Invidet arboreas horrida bruma comas, Tam cito pulcra subit, postquam defloruit aetas, 395
20
25
30
35
40
45
50
55
i pogrbljena starost, kad noga više ne sluša. Gle kako cvjetovi niču za dana, i venu, i sviba što ujutro buja, uvečer sahne. I ta tvoja prolazna ljepota, koja buja novim cvatom, uvenut će i svoju napustiti gospodaricu. Neće se tebi lice podmladiti kolhidskom pomašću, izbrazdat će se nježni obrazi borama. U starovječno doba koža se odjednom opusti, i iskitiš rijetkim kosama ogoljele sljepoočice. Molit ćeš toliko mnoge, nitko te pitati neće, niti će zaslužnoj starici pristajat udvoran glas. Ni nategnuta koža, ni naličeno lice, niti se pusta ćelavost da skriti kupljenom kosom. Ismijat će unuk Hekubu i sićušna cvrčka, klecavim korakom dršćuće tijelo staračko. Veselit će se potajno mladići i krišom djevojke, podmećući tvojim nogama u veseloj gomili. Neće ih odmaknuti ni štap sluškinje, i često će te ostaviti nasred puta. I čemu se sada smiješ s pravom će se smijati svi; počinioca svoga zločini natrag zovu. Na prijevaru prijevara čeka, na zločin zločin, sporo i s mnogo kamata kazna dolazi. Vidjeh pak lakomislene djeve što Veneru prezreše, a kasnije plakahu ostarjele zbog svojeg vladanja. Tako dakle, budeš li mlada pokazivala oholost zlu, kao starica ćeš to uz dvostruke kamate platiti. I ti ćeš ubrzo morati kaznu zbog ohole duše platiti, kad samo budeš dogurala do prebivališta sjena. Kakvom Hekubu, kakvom Sibilu pamte stari, kakav je užas u pokojnim dušama, takvo će biti lice i bezbojna sjena i stan, kad postaneš istrošena starica, tužni leš. I već sada tvojih usta dah sve vrijeđa, i što god s tvojih usana poteče — otrov je tužni. I dok ti naboranu starost zrcalo predbacuje, plakat ćeš što ni jedan dan ne možeš vratiti. Ništa ti neće koristiti što želiš raniji lik, koreći ružno opuštene obraze. 396
20
25
30
35
40
45
50
55
Non intellecto curva senecta pede. Aspice qua flores nascantur luce, senescant, Et quae mane virent nocte ligustra ruant. Et tibi flore novo quae pullulat, ista senescet Et dominam linquet forma caduca suam. Nec tibi Colchiacis facies iuvenescita> ahenis. Sulcabit teneras cum tibi ruga genas. Et simul annoso pellis laxabitur aevo. Et pinges raris tempora calva comis. Orabis quoties multos, te nemo rogabit, Emeritam nec vox blanda decebit anum. Non extensa cutis, facies fucata, nec emptis Arida calvities dissimulanda comis. Ridebitque nepos Hecubam gracilemque cicadam, Succiduoque tremens corpus anile gradu. Gaudebunt furtim iuvenes furtimque puellae Supplantare tuos, turba iocosa, pedes. Nec baculum ancillae parcent subducere nec te Saepius in media destituisse via. Et, quae nunc rides, merito ridebere cunctis; Auctorem repetunt crimina quaeque suum. Fraus quemquam pro fraude manet, pro crimine crimen. Tardior et multo fenore poena venit. Vidi ego iam faciles Venerem sprevisse puellas, Postmodo flere senes criminis arte sui. Sic modo, si qua malos exerces femina fastus, Fenore cum duplici perpetieris anus. Tu quoque mox animi es poenam luitura superbi, Cum modo larvali confidere situ. Qualem Hecubam, qualem prisci meminere Sibyllam, Qualis et extinctis Manibus horror inest, Talis eritb) facies et decolor umbra situsque, Cum capularis anus, triste cadaver, eris. Iamque tui cunctos offendet anhelitus oris, Quaeque fluent labris dira venena tuis. Et, tibi rugosam speculo exprobrante senectam, Non unum flebis posse redire diem. Nec tibi profuerit vultus optare priores, Turpiter et laxas increpitare genas. a) corr. ex invenescit b) corr. ex eris 397
60
65
70
75
Uzalud tražiš oči ravne zvijezdama, i sjajne kose, zlatne vlasi. I nećeš se više moći ni nadati bijelim rukama, ni vratu što bjelji je od tračkoga snijega, ni poljupcima što nekoć vonjahu kao cvijeće iz Pešta, ni usnama što rumenije su od rumenice, kad budeš žalila što ti jedva jedan zub ostade i poput paučine dvije-tri vlasi. Lijepa je tijela kratkotrajna poraba, te će takav biti gubitak tvojeg lika. Možda ćeš i nekoć glupe izrugivati ljubavnike, koje teška ljubav nestalnim imetkom sveza. Tako, kad staračke bore u zrcalu spazi, ismija ljubavnike svoje Lakedemonka lijepa. Tko se još ne gadi starenja i grdne starosti? Samo mladost godi našoj dobi. To će i nas srušiti, i plač neće ništa pomoći, niti što starci žale za prošlim vremenima. Stoga nemoj gubiti uzalud tolike hitre godine, niti pače škrtari, Flavijo, prolaznim dobrima.
60
65
70
75
5. GAUDIA, LIBER TA S. . .
5. NEKA SE SIRE: RADOST. . . eka se šire: radost, sloboda, cjelovi, smijeh, pjesma i uz šalu obijesne riječi. Neka ni jedan gost ne obuzdava slatki smijeh: ostavi, živahna gomilo, mušičave starce, i zajedno se latite slatke borbe Bakhove, i ne štedite mile dare oca Bromija. I sva mladež, nasljedujući divlje šumljake, naizmjence nek poskakuje nogom triput-četirput. I nek ne dodije pružati silno vino mokrim rukama i svijati riječi u pjesme nove. Ali prvo naizmjence šest vrčeva nek se obreda u ime gospoje moje. A nek se trpeza ne postavlja kraj jastuka visokih.
audia, libertas spatientur, basia, risus, Cantus et admixto verba iocosa sale. G Nec quisquam dulces frenet conviva cachinnos:
N
5
10
398
Sideribusque pares oculos frustraque requires Nunc tibi flaventes, aurea fila, comas. Nec tibi candentes®) dabitur sperare lacertos Collaque Threicia candidiora nive, Paestanosque olim redolentia basia flores, Quaeque magis minii labra colore rubent, Cum tibi vix unum dentem superesse dolebis Instar araneolae tresve duasve comas. Formosique brevem causabere corporis usum, Iactura est formae tanta futura tuae. Forsitan et stultos olim ridebis amantes, Quos gravis instabili dote revinxit amor. Sic, ubi iam rugas speculo conspexit aniles, Risit amatores pulcra Lacaena suos. Quis non fastidit senium turpemque senectam? Aetatis nostrae sola iuventa placet. Haec ubi corruerit nobis, nil flere iuvabit, Temporis et prisci poenituisse senes. Quare, age, nec celeres ingloria perde tot annos. Nec cito lapsuris, Flavia, parce bonis!
Exue morosos, sedula turba, senes. Certamenque simul nunc dulce capessite Bacchi, Spernite nec Bromii mitia dona patris. Omnis et agrestes satyros imitata iuventus Alterno saltet terque quaterque pede. 10 Nec pigeat multo iactare madentia vino Brachia et ad cantus flectere verba novos. Pocula sed primum peragantur sena vicissim Ad dominae nomen pernumeranda meae. At neque structa toris consurgat mensa superbis. c) corr. ex candenter 5
399
15
20
već nek se svatko posadi na livadi šarenoj. Legnimo zajedno svi u gustu sjenu, gdje vlati zelene tratine prostiru postelju, ili pak gdje su umilni šapati govorljive izvor-vode i na vlažnoj obali tekućica šapuće. I tako neka Bakha slavi sva mladež nauznak i skupa tu nek jednim glasom pjesma se pjeva.
15
20
Quisque sed in prato versicolore cubet. Atque omnes pariter densa iaceamus in umbra. Qua pandit virides graminis herba toros, Sicubi vel lymphae sunt murmura blanda loquacis, Udaque currenti ripa susurrat aqua. Sicque omnis Bacchum celebret resupina iuventus Et simul haec una carmina voce canat.
6. RADUJEŠ SE, H IM E N E JU ...
aduješ se, Himeneju, ugrabiti ovu mladenku ružu, zašto je plačevnu vodiš? Prve se radosti plaši. Zašto se toliko gnjevi? Ona se pripravlja braniti hitrim noktima djevičanski cvijet. Može li se u same nokte pouzdati? Zašto ne? Priliči pouzdati se u djevičanski zub ili nokat. Zašto opet onomu kojeg pobijedit ne želi, djevica odbija? Zar ne zato što je krvavi poraz veseli? Ako nam, da bismo se naužili prvih proljetnih mirisa, godi golijeni pozlijediti trnjem kupine, niti se pak itko susteže s trnjika brati cvjetove Pešta ili pustošiti sicilijska saća, tako i mene veseli ubrati cvijet djevičanski među tolikim suzama, ugrizima i s tisuću rana. Stoga, djevo, ne prestani braniti svoj stid! Bori se, jer što se budeš više borila, draža ćeš biti. Tako ćeš mužu svojem u ljubavi još milija biti: o koliko vrle djevice otpor godi!
6. QUI RAPERE HANC. . .
R
5
10
15
400
ui rapere hanc nuptam gaudes, Hymenaee, marito. Cur flentem ducis? — Gaudia prima timet. — Cur secum irasci patitur? — Defendere florem Virgineum rapidis unguibus illa parat. — Unguibus an solis poterit confidere? — Quidni? Fidere virgineo dente vel ungue licet. — Cur tamen huic, nollet quem vincere, virgo recusat? — Quid nisi quod spolia haec sanguinolenta placent? Si tamen, ut primos veris spoliemus odores, Nos iuvat hamatis laedere crura rubis. Nemo nec e spinis Paestanos carpere flores Horreat aut Siculos depopulare favos. Me quoque virgineum florem rapuisse tot inter Lacrimulas, morsus, vulnera mille, iuvat. Ergo ne cessa defendere, virgo, pudorem! Pugna, pugnando es nam placitura magis. Sic poteris cupido pretiosior esse marito: O quantum castae virginis arma iuvant!
O
5
30
15
26
Hrvatski latinisti I
401
7. NE PREKLINJEM SADA. . .
7. NON EGO F ILA . . .
e preklinjem sada za posljednje niti svojeg života, niti se plašim pridružiti pokojnicima svojim, N nego me muči veći gubitak — tvoje ljubavi, 5
10
15
20
25
da pogrebu našem neće nedostajat obične vjere. Jer nagonim te da oćutiš hladni pepeo, i u grobu živi moja nepravedna ljubav. Jer nije pak ni Laodamija u smrti prestala ranije brige brinuti vidjevši muža, čije je dotad s tjeskobom uživala zagrljaje vjerne, te se kao vjerna pratilja pridruži njegovoj sjeni. Zato, ako smrt ne uništi ćutila, tvoja, Flavijo, sjena preostat će mi, rekao bih, pa ma koliko mala. I rekao bih, ako je u Eliziju takav golem skup, ako bih i vidio junake, drevna imena, nevjeste, neću se izmijeniti, jer ni sama Tindarida, niti bilo koja glasovita ljepota ne može zamijeniti tvoju. Priliči tebi i težem starcu sudbu razriješiti, a ja bih pak morao i pepeo ljubiti tvoj. Zato radije, moja Flavijo, daruj mojemu grobu: pravije je da ti preostaneš od života moga. Kako se bojim da se u posljednjoj riječi ne pokolebaš, da se negdašnja vjernost ne odrekne moje ljubavi, da ne budeš nevoljka nagnana svojim tužbama i grob suhih obraza zaobiđeš. Dok se može, međutim, živimo skladno kao sretni ljubavnici, u ljubavi ni jedno doba nije dostatno sito.
on ego fila meae nunc deprecor ultima vitae Nec vereor«» manes anticipare meos. N Sed gravior iactura tui me torquet amoris. 5
10
15
20
25
Ne solita careant funera nostra fide. Namque ego te gelida cogar sentire favilla. Et meus in tumulo vivet inustus amor. Morte obita neque enim curas cessare priores Testatur viso Laodamia viro. Cuius dum fruitur complexibus anxia veris, Coniugis est manes fida secuta comes. Quod nisi mors finit sensum, tua, Flavia, dicar Umbra superfuero quantulacunque mei. Dicar et Elisii detur si copia coetus. Si videam heroas, nomina prisca, nurus, Non ego mutabor, nec Tyndaris ipsa nec ulla Fama vetus formae est substituenda tuae. Te licet et senio fatum graviore resolvet. Tunc etiam cineres cogar amare tuos. Quod potius nostro tribuas, mea Flavia, busto: Rectius est vitae te superesse meae. Quam verear nequid suprema in voce vacilles Neve antiqua meo cedat amore fides Parcere neve tuis cogare invita querellis Et tumulum siccis praeteriisse genis. Dum licet, interea laeti vivamus amantes Inter nos: aetas nulla in amore sat est.
8. DESINE BLANDITIAS. . .
8. PRESTANI MENI LAŽN E. . . restani meni lažne laske stvarati, o ti, loše vična varkama skrivenim! P Prestani, kad tvoja zaista prozirem umijeća. 402
esine blanditias mendaces fingere nobis, O male celandis ingeniosa dolis! Desine, namque tuas tandem deprendimus artes,
D
d) corr. ex verear 403
jer ne umiješ više prikrivati svoje opačine. Na prodaju si za bilo kakav novac, tu propast je tebi, lakomice, bludni prirad donio. Nekoć jedina čuvarica srama tvojeg, ta vrata sad su zlatom izborena, osvojena kasno, i široko otvorena ona jasnom škripom se glase 10 i o očitom lupeštvu svoje gospođe govore. Odatle se širi govorkanje puka i na tebi je biljega bludnice gnusna. Ono u čemu si bila čestita i lijepa, sada se čini nije ni jedno ni drugo: jednim ili drugim gubiš i jednu i drugu krepost. 15 A nije ni glasina o izgubljenom sramu mala osveta, koja tebi gorka ureza biljeg nakazan. Ona pjeva o onoj koja je novcem sputana, a ljubavlju nije obuzeta, i Venera nije ono što ti ružnim dobitkom slijediš, ni vrata ne želiš otključati onomu tko nije bogat, sa zlatnim ključem, 20 niti ljubiti mimo zlatnoga Jupitera. I, ako laži ne pričaju, kad bi od samog Jupitera bio bogatiji, i krvnika bi pretpostavila Jupiteru. Ljubavnik tvoj mora biti bogat koliko i lijep, i ništa nema dok mu novcem nabijen ne opaziš špag. 25 Dijeliš snošaje na prodaju i poljupce za novce, te cjeliva te bilo prostak bilo govedar. I prčevite starce i Terzitove cjelove hvališ, niti odbijaš gnusobnome sramotno kupljeno krilo. Ne odbijaš ni slinave usne sa smradnim čirom, 30 da se lijepe i griju na usnicama tvojim. Jao, od čijeg se dodira sustežu i gavran i vuk, ono što se gadi samim supovima pohlepnim, ni žuč ti ne izaziva, ni želudac ne dira, nikakvu mučninu ne tvori, niti se bojiš neizrecive kuge Avema. 35 A ne izbjegavaš ni zloćudne zaraze bolesne brade, od kojih zala u kosti otrov se uvlači nov. Nemila pošast, koja iz stranoga po teče svijeta, »čirom na bradi« se zove ili pak imena nema. Smradno bludište time nagrađuje bestidne ljude. 5
404
5
10
15
20
25
30
35
Quod vitium ulterius dissimulare nequis. Addicta es pretio, quovis mercabilis aere. Hanc tibi perniciem quaestus, avara, dedit Illa tui quondam custodia sola pudoris Auro expugnata est ianua, victa sera, Laxataeque fores crebro stridore queruntur Et manifesta suae furta loquuntur herae. Hinc tu nescio quo vulgi rumore laboras. Et tibi pollutae turpis inusta nota est. Ergo quae fueras«) casta et formosa, videris Nunc neutrum: alterutro perdis utrumque decus. Ultio nec parva est violati fama pudoris. Quae tibi deformem fixit acerba notam. Illa canit pretio captam nec amore teneri. Nec Venerem quam te turpia lucra sequi. Nec postes auri nisi divite clave recludi Velle nec auratum praeter amare Iovem. Et nisi falsa ferunt, si sit love ditior ipso. Carnificem velles praeposuisse lovi. Et tibi quam locuples tam pulcher habetur amator. Nec nisi nummatos respicis ipsa sinus. Venales cuiquam coitus, venalia praestas Oscula, seu fossor sive bubulcus amant. Hircososque senes, Thersitis et oscula laudas. Nec renuis spurcum turpiter empta latus. Ulcere nec foedo manantia labra recusas, Viscanda et labris usque fovenda tuis.*) Heu, quorum abstineant tactu corvique lupique. Quae facerent avidis taedia vulturibus. Nec bilem aut stomachum faciunt tibi, nausea surgit Nulla, nec infandae pestis Avema times. Nec mala morbosi vitas contagia menti. Quod vitium instillat virus in ossa novum. Dira peregrino quae fluxit ab orbe Mephitis, Mentagrae aut nullum quod, puto, nomen habet. Obscoenis olidum tanti est coluisse lupanar, e) corr. ex jueros f) corr. ex luis 405
40
45
50
55
60
65
dok zaraza je ta daleko od čovjeka stidnog. Ti pak, jao, za malu cijenu kraljevstva moja negdašnja i užitke moje za zlato izdaješ, pohlepnice. Zar suparnika sad meni pretpostavljaš, kojemu rana tisuću, tisuću ožiljaka, tisuću čirova vidiš? Zar takvoga zagrliti možeš, i nije ti žao i nije te sram bilo tvoga lika, bilo tvoje časti, glupa curo? Vrijedi li toliko ono što cijeli svijet ima, a nekmoli mali imetak, neznatna gomila, da ti žrtvuješ tolike svoje bijedne poljupce, zar bi takvom se žrtvovala takva djevojka kad bi znala? Pa ipak i jezik se umeće među usne smradne, i s nečistih usta tužne otrove srčeš. I kao da je život dosadio i zavidiš svijetu na uresu i rijetkim darima lika svoga, i plaća li se jednom gubitak izgubljena srama, i čisti li druga kazna staro ruglo? Ono što je moguće zaslužiti — to jedno te ipak molim: neka grijeh ne bude ono što pere lakomost tvoju. Stari je to grijeh kojim te vodi lakomislena putanja svjetine i granica koja je otvorena samo griješenju. Odatle juriš u ponor po čijim se stranputicama susteže ići i najgore doba, gdje svečan put pučke tragove pokazuje i pruža se prolaz stazom utrtom. A ako se postupci mnogih trajnije veličaju, zašto je jedna žena takvom zločinu kriva?
40
45
50
55
60
65
Nam procul haec vita coelibe pestis abest. Tu tamen, heu, pretio quondam mea regna pusillo Deliciasque auro prodis avara meas. Hunc mihi rivalem praefers, cui stigmata mille, Mille cicatrices, ulcera mille vides? Hunc potes amplecti, nec te miseretque pudetque Aut formae aut famae, stulta puella, tuae? An tanti est quicquid terrarum possidet orbis, Exiguae nedum, vilis acervus, opes. Ut tua devoveas miseranda tot oscula, cuius Devoveat tactum, si qua puella sapit? Attamen et labris lingua insertatur anhelis, Oris et immundi dira venena bibis. Ac veluti vitae pigeat mundoque decorem Et formae invideas munera rara tuae, An semel amissi luitur iactura pudoris, Purgat et opprobrium mulctas) secunda vetus? Quod mereare licet, tamen hoc tibi deprecor unum. Neu sit avaritiae culpa luenda tuae. Hic vetus est error, quo te levis orbita vulgi Nec nisi peccandi limes apertus agit. = Hinc ruis in praeceps, quo pessima sustinet aetas Ire per anfractus irrediviva suos, Quo via sollemnis vestigia publica monstrat. Tramite et attrito molle patescit iter. Quod si multorum diuturnior elevat usus. Femina cur tanti criminis una rea est?
g) corr. ex multa 406
407
III
III
S TOBOM MENI, MARIJANE . . .
O MIHI IUCUNDOS . . .
tobom meni, Marijane,i o ugodna li na osami boravka, S zavičajna ladanja što zla mi odgoni! 5
10
15
20
Da bi mi došao zaborav briga, kad me ugodna Rijeka* * umiruje u prohladnu zatonu; koje tako iz nepresušne grudi natapa slatka žila. Ona ne služi ljutite vode na pučini, jer se suprotstavlja Jadran, te blagi zavoj toka poput obale ima. A nije moguće ni pića slatka oskvrnaviti vodom morskom i tijek blagi tekućicom. Od toka rijeke nauznak se vraća unatrag, te na izmjenu odnosi i donosi noge što uzmiču. Stazom tako dugom ne zna razlučiti vlastite tokove i dvostruke polumorske vode. Providna je ipak, i pri dvostrukoj plimi nekažnjeno se vide sjajna leđa morskog boga. I nasred valova pokazuje se gola Cimotoja, naga Dejopeja pruža svoje bedro. Triton se ipak ne usuđuje ni ovu ni onu dotaći, tako pobožne običaje naučava sveti val. I kao što se sjajnim draguljima nadmeću i za okladu se od njih dvostruka svjetlost odbija, tako i časni neoskvrnjeni val, nikakvom silom netaknut, 1 Bunić, pjesnikov prijatelj * Rijeka Dubrovačka, Ombla 408
mihi iucundos tecum, Mariane, recessus. Nec nisi sedandis otia nata malis! Ut mihi curarumh>subeant oblivia, cum nos Ombula frigidulo mulcet amoena sinu. 5 Cuius inexausto sic ubere dulcis inundat Vena, nec offensas aequore servat aquas. Namque reluctetur licet obvius Adria, mollem Fluminis occursum littoris instar habet. Nec potis est potus dulces violare marinis 10 Fluctibus et cursum lene fluentis aquae. Verum occurrenti resupinus ab amne recurrit, Inque vicem refugos fertque refertque pedes. Tramite sic longo proprios discernere fluctus Nescit et ambiguas semimarinus aquas. 15 Perspicuus tamen est, duplicemque impune per aestum Apparent viridi lucida terga deo. Nudaque Cymothoe mediis ostenditur undis. Nuda suum pandit Deiopea latus. Non tamen hanc audet Triton tentare vel illam, 20 Sic didicit mores sanctior unda pios. Atque ut conspicuis intermicat aemula gemmis, Certatimque duplex lumen utrimque refert. Sic, casta et nullis umquam violata rapinis. Dignior et sanctas unda lavare deas. h) corr. ex curaram
O
409
svete umiva božice. I priliči ovdje Marsu otrti zagušljivi znoj i u iscjeljivim vodama zaliječiti rane. Pa ipak, jedva da ima drugih tritonskih voda, u kojim bi božica dubravi tako prikladno plivati mogla. Ni Galateja drska, ni Salmacija nevaljala, 30 niti se ovdje Najada usuđuje taknuti Heraklova Hilu. I, koliko god budeš odražavala Narcisa likom, nećeš biti pogubna svojem gospodaru, da kao bogata voda, što obiluje na izvoru, 35 ne bi jednako tako svoj nastavila put. Od Dunava ili Nila ne bi Rijeka gora bila, kada bi samo mogla imati njihov tok. Uz to pak, kad Nerej slatke vale presiječe, ne trpimo nevrijeme i užasni jug, vjetrova oslobođeni: voćnjake nam ■40 blagim mrazom odgaja i cvijeće blaga zima ne spaljuje. Tako se tuđim vremenom hladni mjeseci vesele, a ne laju ni suha usta psa ljetonoše, nego je vječito proljeće, lede nema, i ljeto i zefire uživa lijepa dubrava. •45 Ovdje je stoga sretan tko god za ljetne sparine grabi svježinu vode što slatko žubori, ne treba mu kaprejskih brežuljaka, ni bajskih kupali, ili da bi više želio korkirsku dubravu, da zaželi perivoje Hesperida, i ovomu pretpostavi .50 visoke Tempe i slatka polja sicilijske dušice. Jer ne bih više volio ni gajeve Venere ili Dijane, ili pak ležati među ružama Pestuma. što više bivaju radosti udvostručena proljeća, veća je i milina ljupka Ijetnjega mjesta; kavkaski se snijezi mogahu katkad zarumenjeti, 55 i pijesak libijske zemlje zazelenjeti cvjetovima. Stoga kad god godi liječiti moje boli i ublažiti turobnu čežnju, utjeha ti si meni, ti mi napitak pružaš «60 na način Lakedemonke, i činiš da se lišim briga. 25
410
25
30
35
40
45
50
55
60
Et licet hic Mavors sudorem abstergat anhelum,*) Inque salutiferis vulnera sanet aquis. Attamen haud aliis Tritonis honestius undis. Nec minus et nemorum diva natare potest. Non Galatea procax, non Salmacis improba, non hic Herculeum auderetk> tangere Nais Hylam. Et quamvis melior Narcissum imiteris imago. Non esses domino perniciosa tuo. Quam si dives aquis, ceu primo exuberat ortu. Sic pariter longum continuaret iter. Danubio aut Nilo non vilior Ombla fuisset, Si modo progressus posset habere suos. Non tamen, ut dulces Nereus intercipit undas, Sic patimur coros horribilemque notum, Ventorum expertes: pomaria frigore miti Educat et flores blanda nec urit hiems. Sic gelidi menses alieno tempore gaudent. Aestiferi latrant sicca nec ora canis. Sed ver perpetuum est, glaciemque ignorat et aestum Et Zephyris fruitur vallis amoena suis. Haec felix igitur nimios quicumque per aestus Dulce susurrantis frigora captat aquae. Nec Capreas molles, Baiarum aut stagna requirat Aut Corcyraeum malit habere nemus, Hesperidumque hortos desideret, altaque Tempe Praeferat et Siculis dulcia rura thymis. Namque ego non Veneris malim lucosque Dianae, Inter Paestanas sive iacere rosas. Quo magis augescunt duplicati gaudia veris, Maior et aestivi gratia blanda loci, Caucaseae possent quocum rubuisse pruinae Floribus et Lybici vernet arena soli. Quandocunque igitur nostros sanare dolores Et desiderium triste levare iuvat. Tu mihi fomentum es, tu pocula more Lacenae Porrigis et curas dedidicisse facis.
i) corr. ex anheluni k) corr. ex auderes 411
IV
IV
KRALJU VLADISLAVU
AD REGEM LADISLAVUM
* Ovdje i u idućim stihovima aludira na svoju pjesničku slavu u Rimu kad je bio ovjenčan lovor-vijencem.
ui proavi solio et patrueli culmine regnas Et postliminio sceptra recepta tenes. Cuius nunc reduci iactantior ore potestas Gaudet et optato principe laeta frui, Quod mea deductum Tiberino a flumine mimus Vecta coronatis Musa propagat equis, Indulgetque tuis populis et amabile carmen Gaudet in Illyrico littore Roma loqui: Hoc tibi sacramus fidi. Rex magne, clientis Tam procul audita perfruiture lyra. Cuius honoratos crines redimire Quirinus Et gavisa sua maxima Roma manu. Nec mea Rhacusae merces ingloria venit, E septemgeminis parta corona iugis, Cum modo, tot victis rivalibus, optio praecox. Portarem externus Romula serta puer. Tu quoque carminibus nostris delectus haberis, O decus, o vatis mutua fama tui. Te solum mea Musa ducem et Pannonia nacta est, Crescit et officiis illa vel illa tuis. Militiae cuinam et pacis virtute secundus. Rex sacer et belli fulmen et orbis amor? Namque Ladislavi victricibus intonat armis Ditandis eadem prodiga dextra bonis.
412
413
ebi koji pradjedovskim prijestoljem i visočjem stričevskim vladaš, i držiš primljeno žezlo starih zavičaja, čija je kraljevska vlast silnija sada zbog povratka tvog i radosna što uživa u željenom vladaru, dar — s rijeke Tibera doveden, koji moja Muza širi na ovjenčanim vozeći se konjima,* a narodima tvojim Rim je sklon i raduje se što na ilirskoj obali ljupka odjekuje pjesma: taj dar, veliki kralju, tebi posvećujemo. Bit ćeš tako slavljen na liri, koja će daleko odjeknut, liri štićenika svog komu je časne vlasi ovjenčao Kvirin i moćni Rim svojom uz veselje rukom. A kao moja veoma slavna nagrada Dubrovniku dođe vijenac stečen u gradu od sedam brežuljaka, kad pobijedivši nedavno protivnike, preran izbor, tuđinac mladić donesoh Romulove vijence. Budeš li izabrao našu pjesmu, o uresu, pjesnikova će slava biti ravna tvojoj. Ti jedini si vođa mojoj Muzi i Panoniji, zaslugama tvojim uzdiže se i jedna i druga. U ratnom umijeću i vrlini mira tko ti je ravan, kralju sveti, ratni grome i ljubavi svijeta?! Jer pobjedničkim oružjem grmi i zasipa obilnim dobrima ista izdašna desnica Vladislavova,
O
T
5
10
15
20
5
10
15
20
vična tvrđama i oružju, prikladna službi u miru, tvrda vjerom ona čvrsto čuva ugovore, u ratu propast i milost, prijatelje stječe službom, a neprijatelja ista ruka svladava snagom. 30
Ako je dug vijek dopušteno obećati stihovima, bit ćeš uvijek poznat po dubrovačkoj pjesmi. Ni živi kamen rječitim oblicima, ni mramor Fidijinom obrađen rukom, ni Lizip, ni Apel ne bi te tako proslavili, koliko Romulova pjesnika plemenito djelo.
414
25
30
Fundendis opibus telisque accommoda, pactis Congrua servandis, officiosa fide. In bellum praeceps et munera, vincit amicos Officiis, hostem viribus una manus. Si licet et longum promittere versibus aevum, Rhacusio aeternum carmine notus eris. Saxa locuturis non te spirantia formis. Non te Phidiaca marmora ducta manu. Nec tam Lysippus nec tam illustraret Apelles, Quantum Romulei nobile vatis opus.
415
V V
IN BIBLIOTHECAM
KNJIŽNICI
romatraj, što može domišljati pisaca mar i vrijedna ruka pisanim znacima. Obrisima svojim prenose poruke neizbrisive, te ne mogu zastarjeti ni drevne listine. Ovdje su od tužne smrti preostali postojani svesci, svuda su naokolo mnoge tisuće knjiga. A i mi smo dio njih, izbor i odabir, i sve dotle nismo tek hrpica knjiga, dok prvake učimo zakonima i pravu, svemu što ljudi namriješe ili što odredi Bog. Korist ćeš steći, učenjače, proučavajući knjige i valjano slijedeći najviše vođe životal
P
5
- 30
416
dspice, quid possit scriptorum industria sollers Signandisque manus officiosa notis. Indeleta suis mandantur signa figuris. Nec memores possunt consenuisse notae. Hinc extant dirae secura volumina mortis. Multaque librorum millia ubique scatent. Pars quota nos quorum? Delectus et optio tantum. Non tamen usque adeo copia parva sumus Librorum, proceres qui leges, iura docemus, Quodque homines vel quod tradidit ipse deus. Ergo proficias libris, studiose, legendis Et vitae summos rite sequare duces.
A
5
10
27
Hrvatski latinisti I
417
VI
VI
ILIJIN EPITAF
EPITAPHIUM AELI
vo Ilija tih sahranjen u mračnu kutku: sad barem štiti o meni, opora Zavisti.
E
A
elius obscuro tacitus tegor ecce recessu: Nunc de me saltem. Livor acerbe, sile.
VII
VII
TOPU4
IN BOMBARDAM
vu novost načini Baptist za obranu Dubrovnika, poletješe hici pod oblake.
O
aec nova RhacuSae finxit Baptista tuendae Nubibus erumpunt qualia tela cavis.
H
4 Distih je urezan na topu koji je 1505. izradio Baptist, ro dom Rabljanin, znameniti ljevač zvona i topova u Dubrovniku.
418
419
VIII
VIII
BRATU FRANJI Za pjesničko umijeće
ko je po nekima ljudskoj duši srodno pjesništvo, na etersko je sjedište posađeno i nebeskim se naziva, i sam Bog je tvorac njegov. Tko poslove bogova izmišlja, Franjo, tko se spori oko čestice uzvišena etera i otima nešto od visokog neba? Tko je tako grub, neupućen i priprost, te ne zna da tajne vaše potječu s najvišega svoda i da tijelo ljudsko nosi znake rana božanske ljubavi, kojih Franjo nosi pravo lice i uspomene, što ih je oslikao Amor krilati. Jer ranjiva duša slijepom ranom ranjava tijelo i ono bolesno na izmjenu prenosi zarazu. Ili, pitam, s drugog li mjesta potječu sibilska proroštva duši što predskazuju i ishodi drevnih proroka, ili je misliti kako iz drugoga izvora potječe pjesnik i dušu i um udišu sveti pjevači?
FRATRI FRANCISCO (Pro poetica)
A
5
10
15
20
25
Ako možda vidiš gdje cirnejski lopuh vonja kao pjesnički med, nećeš unaprijed osuditi svako saće i sicilijski nektar i atički med. Pa ako je smiješana tvar pogrešna, zar je kriva žudnja bogova i ljudi za Muzama? Te ako trinakrijska čudovišta, ahelojske ptičurine i grozne Sirene izbjegavamo kao otrov ljut. 420
i quibus humanae cognata poetica menti Contigit, aethereis est sedibus insita seque S Caelitus esse probat, pariter mentisque suique 5
10
15
20
25
Auctorem testata Deum, quis munera Divum Insimulet, Francisce, quis arguat aetheris alti Particulam et caelo quicquid bacchamur ab alto? Quis rudis, ignarus, simplex, mysteria nescit Summo vestra polo manare et amoris inuri Corpus in humanum divini vulnera, quorum Franciscus veram faciem monimentaque gestat, Quae volucer depinxit Amor. Nam vulnere caeco Saucia mens pariter corpus consauciat ipsum Inque vicem patitur contagia corporis aegri. An, rogo, fatidicis mens est aliunde Sibyllis Praescia venturi et priscis exorta prophetis. Aut alio vates de fonte venire putandum est Et sacros animum mentemque haurire poetas? Tu quoque Cymaeas si forte poetica taxos Mella vides redolere, favos nec protinus omnes Nec Siculum nectar damnabis et Attica mella. Quod si materies promiscua peccat, habenda Num rea Calliope est hominum divumque voluptas? Nam si Trinacrias Acheloia monstra volucres Sirenasque truces fugitamus ut acre venenum, Non minus et caeli nobis innoxia Siren 421
30
35
40
zar ćemo se isto tako kloniti nevine Sirene neba, pjeva slađanog s deveterostruka etera, i zar nećemo ljubiti umilne Muze i ljupku pjesmu? Zašto je dakle Franjo, slijedeći nauk Kristov, kao umirući labud, kažu, u posljednjem času pjevao napjeve one? Jer sam Iskupitelj i nagrada svijeta za iskupljenja, Krist, preteče pjesme koje se pjevahu među učenicima* Sam tvorac stvari, najviša Mudrost, naređuje iskušati sve, slijediti bolje, i tko će zbog tmja optužiti ružičnjake Pešta? Zar se turobno i ljupko ne razlučuju kad se približe, i različnosti kad se izmjenjuju, i zar se lidijski kamen ne razlikuje tako od ostalog i čisto zlato od proste mjedi? I koje čudo stoga kad bi se pojedinosti pretvorile opet u zbrkanu pratvar, ako izbor i odabir ne budu bolji?
422
30
35
40
Declinanda, melos aut suave novemplicis aethrae, Nec dulces Musas et amabile carmen amemus? Cur igitur Christi Franciscus dogma secutus Ut moribundus olor supremo in funere fertur Nescio quos cecinisse modos? Namque ipse redemptor Et mundi pretilim propiora piacula Christus Discipulos inter cantatis praevenit hymnis. Idem opifex rerum. Sapientia summa, probare Cuncta iubet, meliora sequi, quis grata recuset Currentem spinam Paestique rosaria damnet? Nonne maritari cernis cum compare dulci Tristia et alternare vices per mutua, verum Lydius ut lapis hoc ratio discernit ab illo Atque subaeratum puro discriminat auro? Depravari igitur quid mirum singula nec non In chaos antiquum rursus confusa reverti. Si non delectus melioris et optio fiat?
423
IX
IX
ALEKSANDRU FARNESE KARDINALU, SVOJEM KNEZU
ALEXANDRO PHARNESSIO CARDINALI, SUO PRINCIPI
ok vedrina plamti nad ljetištem i bolestan grad tuguje tražeći vode i vodovod prazan optužuje zbog toga što je nema i drevne pretke optužuje narodna žeđ, u luci ljupkoj zadržava me dokolica radosna i obale s vinogradima plemićkim, među kojima u samoj sredini je otok5 i od sredine je poteklo i ime mjestu; po čijoj pješčanoj obali iđasmo po vodu, sve dok pučina ne popusti slatkome tijeku, najbliže vrčeve ne kvari ni gorka struja; tu nesmetanu stražu straži meka pržina. Zaista koliko vidimo lagane crpnje bez pogibelji (često se pače piju i vode noktima iskopane), toliko mislimo neizvjesno jest da li je blagost veća tekućini no zraku ili je veća milost krotke vode. U čudo da povjeruješ. Ovdje cvjetno voće rukom bereš s grana i zima se proljećem ovjenčava; najkraći dan godine prođe bez užasna leda ili snijega, te jesen smjenjuje proljeće. A ne kaljamo se ni pljuskom Amaltejine koze, ni jednu stazu ne kalja nečisto blato,1
D
1 Lopud, nalazi se u sredini između šipana i Koločepa, zato lat. (insula) media, tal. (Isola di) mezzo.
um conspirato flagrant aestiva sereno Urbsque indagandis aegra laborat aquis. Futilis et ductus culpatur inutilis undae Et sitis antiquos publica damnat avos, Otia me portu iucunda morantur amoeno Cultaque vinetis litora nobilibus. Qua prope contiguis media est utrimque duabu» Insula et a medio nomen adepta situ. Cuius arenosum per litus aquamur amicum Usque adeo indulget dulcibus aequor aquis. Proxima corrumpunt nec amari pocula fluctus. Servat inoffensam mollis arena fidem. Quam vero faciles haustus impune videmus (Unguibus effossae saepe bibuntur aquae), Tam reor incertum est liquidi clementia maior Aetheris an placidae gratia maior aquae. Mira fides! hic poma manu florentia gestat Frondibus et vernis tempora cingit hiems; Horrida nec glacie aut nivibus consputa senescit Bruma, sed autumnum verque fidelis agit. Non tamen Oleniae foedamur ab imbre capellae. Sordet ab immundo semita nulla luto.
424
425
5
10
15
20
D
5
10
15
20
25
30
35
40
45
50
već blista i gizda se zemlja Jupiterom kišonošom: ukrašava se ona zgodno umivena oblacima. Dakle, kaljuže gnusne ovdje ništa ne kaljaju: što više se zagnjuri, to ljepši izađe vepar. Ovdje se ne trebaš bojati kalne mrlje nikakva pada, krotka vjeverica, bjelja od skitijskog snijega! Ali ni suhi šljunak nije neplodan, već to više buja lozom zasađeno polje, što strmije pada otok u zaklonjene luke, i meka pržina žuđene doline. Ta mjesta oplođuje Borej, dok po svojem Bukaču« južnjak plodi padine. Ni najviši čokoti nek ne zavide poljskim i loza odozgor nek vlada plemenita na svom tlu; ako igdje, tu na kršu nema divljine i nasipom čvrstim se opire zaglušnoj buci voda. Užitak je ovdje slušati srditu pučinu i slatko motriti užas turobna mora, što naizmjence sad gotovo dodiruje vrhunce visoka svoda, a sad se opet strovaljuju obijesna kruništa pučine. Pa ni plijen ne ozlovoljava, bilo prigodice skrivenim kukama, ili kad valja trozupcem loviti, ili prostranu vršu postavit u more, ili opet širokim zamašajima obići obalu. U tima se ugodama, štovani gosparu, odmaram, i one meni ublažuju mnoge tisuće briga. Ovdje, teškim burama izmoren, odahnuti može moj čamac i otpočinut na krotkim vodama.
* Epitet Bakha (Dioniza), boga vina i vinogradarstva 426
25
30
35
40
45
50
Sed nitet et sese pluvio love terra venustat: Pulcrescit nimbis lota decenter humus. Ergo volutabres hic nulla sorde lutescunt: Quo mage mersatur, pulcrior exit aper. Nullius hic luteam labis vereare lituram, Candidior Scythica, blande sciure, nive. Sed neque ieiuno sterilis sabulone laborat, Sed mage luxuriat vite solutus ager, Qua cadit in tutos devexior insula portus, Pandit et optatos mollis arena sinus. Haec loca fecundat boreas, sed collis et auster Nobilitat Bromium per iuga celsa suum. Summa nec invideant1) campestribus, uva superne Nobilis et tumulis regnat opima suis, Sicubi non salebris scatet horrida, et obice duro Circum latrantes obvia frangit aquas. Hinc indignantes fluctus audire voluptas, Tristis et horrorem dulce videre maris Nunc vicibus summi prope culmina lambere caeli. Nunc pessum tumidas aequoris ire minas. Nec praedae pigeat, seu forte latentibus hamis. Sive tridentifera est iUa petenda manu, Seu subter pelagus nassam posuisse capacem. Seu iuvat extensis litus obire plagis. His ego deliciis, princeps venerande, relaxor. Quae mihi curarum millia multa levant. Hic mea respirat gravibus iactata procellis Et tandem placidis cymba quiescit aquis.
1) corr. ex invideat 427
X
X
EVO, SAD PRERANOM . . .
ECCE, IMMATURO . . .
vo, sad preranom ranom smrti gorke, gotovo jednakim pogrebom, obojica smo ranjeni. Ali se jednakom tugom zajednički gubitak ne smanjuje, već zajedničku kaznu otežava još i bol drugoga. Pristupaju mojim još i tuđe tegobe, ako od naše nesreće može išta biti veće. Jer ostao si udovac iza netaknute djevice, čiji je, eto, smrtni odar pretekao svadbeni pir. Ali ja, dok mi je supruga mrtva, tvrda srca živim, a trebalo bi da sam kao i umrla mrtav. Niti je tvoja rana manja, niti se pak krv osušila u onoga koji je bračnim vezom bio vezan. Umrle majke ostade mi slika najviša, no zalogom ti nikakvim tužne gubitke ublažit ne možeš. Samo, gubitak lakši je tvoj; ona pak kao udata žena i mati djeci svojoj preminu. Ti oplakuješ novo sjeme rođena plamena prije no što su bračne ugasle zublje. A ja oplakujem čežnju za tako dugom ljubavi, tugu moju izazivaju nejačad, kojih nemoćno i jadno djetinjstvo traži pravednu pomoć majčinske pomnje. Mlijeko i pomnju prizivaju i ruke mališima potrebne, zagrljaj, poznate poljupce traže, i uzalud ponavljaju i ime zaludno zahtijevaju, jao majku, na čijim grudima se hraniše! I tako se meni rana majčina lika ponovno otvori.
E
5
10
15
20
25
428
cce, immaturo nunc vulnere mortis acerbae. Par quasi funereum, laesus uterque sumus. Nec moerore pari consors iactura levatur, Sed gravat alternus mutua damna dolor. Acceduntque meis aliena incommoda, siquid Plus sese ulterius nostra ruina capit. Intacta nam tu viduatus virgine, cuius Funereus taedas praevenit ecce torus. Ast ego defuncta crudelis coniuge vivo, Debueram pariter qua moriente mori. Nec tua plaga minor sanguis namque ille fatiscit. Qui sponsalitio foedere iunctus erat. Extinctae superest mihi plurima matris imago, Pignore tu nullo tristia damna levas. Est iactura tamen levior tua, nupta marito Et mater natis occidit illa suis. Tu nova nascentis deploras semina flammae Ante maritales consenuisse faces. Nos desiderium tam longi flemus amoris, Irritant luctus pignora parva meos. Imbellis quorum miseranda infantia iustam Maternae poscit sedulitatis opem. Lac et opem, parvisque implorat debita natis Brachia, complexus, oscula nota petunt Incassumque iterant et nomen inane requirunt, Heu, matrem uberibus cuius alenda fuit! Ergo recrudescit mihi matris imagine vulnus.
E
5
10
15
20
25
429
30
35
40
45
50
i siročad udvostručuju brige moje. Priča se da nije ni Jupiter tako pokazao lijejskom strijelom djelo umrle majke, kao što sam nagnan skrbi očinskom majku zamijeniti, i dva tereta natovariti na svoja pleća. I još me ne smiju od toga odvratiti teške godine, niti lakoumno smijem ovu zamijeniti drugom ljubavlju. Niti je pak povjeriti podmladak bezbožnoj maćehi, niti to dopušta uzajamni zavjet sa ženom. Ali, tebe ne veže nikakva bračna sveza, niti je preostao okušane ljubavi zalog. Dubrovnik je ipak bogat plemenitim djevama kojima su rod i obraz jednako skladni. I kao Što se dižu ljubice jednake i srodni ljiljani i sestrinske ruže pod istim svodom, tako, među tolikim jednorodnim uresima, izbor je jednak, i ne bi se više dvoumio ni kod blizanaca Dioskura. A ni mlijeko nije mlijeku više slično nego što je djevojkama oblik isti i bilo koja jednaka u bilo kojem dobru. Umjereno oplakuj stoga mrtvu ljubav, jer gubitka nema što se ožaliti ne može. Sretna je pak ona što sad je u nebeskoj svezi, ponosita nevjesta elizijskog Jupitera. A možda je (ako se za to pobrinu bozi) pod okriljem božanskim njegova zaručnica i moja Paula.
30
35
40
45
50
55
55
Prestani, molim te, žaliti: taj se gubitak dade nadoknaditi, nemoj izazivati zavisti bogova pravednih. Meni i djeci mojoj, kojih je rana neiscjeljiva, pristaju ove suze koje ne priliče tebi.
430
Et soboles curas duplicat orba meas. Fertur abortivo nec tam praestasse Lyaeo Iuppiter extinctae fulmine matris opus. Quam studio cogor matrem indulgere paterno, Incumbitque humeris sarcina bina meis. Et licet hoc gravibus nondum dissuadear annis. Non temere huic alter substituetur amor. Nam neque sacrilegae soboles credenda novercae Nec sinit uxoris mutua parque fides. Ast tibi coniugii retinacula nulla supersunt, Nec delibati pignus amoris obest. Est tamen ingenuis dives Rhacusa puellis, Quas genere et forma contigit esse pares. Ut violae aequales cognataque lilia surgunt Consortesque una conditione rosae, Sic, congermanis tot dotibus, optio par est, Nec magis ambiguos Castoras esse putes, Nec mage lac lacti simile est quam forma puellis Concolor et variis quamlibet aequa bonis. Parcius ergo tui funus deflebis amoris. Nulla nec illius damna dolenda putes. Felix illa quidem, quae nunc caelestia carpit Connubia, Elysii nupta superba Iovis. Forsan et illius (si diis quoque talia cordi), Auspicibus superis, pronuba Paulla mea est. Parce, precor, lacrimare: tuum reparabile damnum est,, Invidiam iustis parce movere deis. Me natosque meos, quorum immedicabile vulnus. Hae lacrimae, quae te dedecuere, decent.
431
XI
XI
EVO KOMEDIJA OBNAVLJA. . .
vo Komedija obnavlja kazališni pljesak, evo se ponovno smještaju halje tragičke drevne. Nastupa jednako cipela niska kao i kotura; jedna ponizno puzi, uzvišeno grmi drugi. Uzvišenije grmi ovaj o kraljevima i razvalinama njihovima, dok druga umilnijim načinom oslikava šaljive riječi. Komiku pristaje smijeh, a tuga tragedu: jedan nam ugađa tužan, a veseo drugi. Zato s namrštenom obrvom tragedija je lijepa: Seneki priliči grmjeti turobna čela. Zamamljivi Plaut (sva je komika obijesna) redove gledalaca i glumište zasipa smijehom. Zato se prijašnja lica usuđuju vratiti, te su i jedna i druga Muza opet na svojem drevnom mjestu, pa se ponovno na rimskim brežuljcima gledališta tresu. Kome, pitam, kome dar taj pripisati valja? Pomponijev je izum to, i pod njegovim se začetništvom sada vratio evo kazališni onaj običaj prijašnji. Jer on je ponovno uveo tragičku halju i negdašnje glumište s cipelama niskim.
ECCE THEATRALES. . .
E
5
10
15
432
cce theatrales renovat Comoedia plausus, Ecce habitus redimunt syrmata prisca suos. Procedit pariter soccus pariterque cothurnus; Hic humilis serpit, grandius ille tonat. Grandius ille tonat reges regumque ruinas. Dulcibus hic pingit verba iocosa modis. Comoedum ridere decet, lugere tragoedum: Tristior hic nobis, laetior ille placet. Inde supercilio graviore tragoedia pulcra est: Morosa Senecam fronte tonare decet. Blandior at Plautus (lascivia comica tota est): Per cuneos risus perque theatra movet. Quod tamen in vultus audent remeare priores, Utraque longaevo Musa recepta situ, Rursus et Ausonios pulsant proscenia colles. Cui, rogo, cui munus tale referre licet? Pomponi inventum est, quo nunc auctore repertus Ecce theatralis mos prior ille redit. Ille cothurnatum nam syrma et prisca reduxit Pulpita cum soccis conspicienda suis.
E
5
10
15
20
28 Hrvatski latinisti I
433
XII
XII
SAD SLAVIM BOŽIĆ . . .
NUNC AGO NATALEM . . .
ad slavim Božić, Gradiću,7 ali ne onakav kakav sebi u spokojnu svijetu priredi Bog. Jer, kad Krist se rodi, po svijetu blažen bi mir, dok ja kod kuće trpim opake ratove. Vol i magarac dahom štalicu grijahu Kristovu: a u štalama mojim laju čeljusti pasje. Ambrozijskom cikom Boga odjekivaše kolibica, a evo mojim tužbama odjekuje tamnica. Noć je ona bila vedrija od dana: a meni je ovdje neprestana noć. Mistička zvijezda i zviježđe Božjem rođenju zasja, a mojim su očima uskraćena nebeska svjetlila. Pastiri pjevahu božanskome porodu: sav tužni dom u mojoj tamnici stenje. Kolijevku svetu opsluživaše sluga novi, i svi oni koji pri porodu poput munje bijahu: dok mene krvnici opslužuju i pomoćnici grozni, obična rulja, užasnim uslugama. Nebeski kor svijeta pjevao je hvalu, i radost novu zemlja i nebo donose. A čime drugim da tužno odjekuje neg okovima, željezom i zveketom lanaca ovo tužno i žalosno mjesto? Kristu su vrata često bila otvorena: meni se teškim zatvaraju prijevornicama.
S
5
10
15
20
7 Marin Gradić, pjesnikov prijatelj. Pjesma je nastala u vezi s Crijevićevim boravkom u zatvoru 1491. 434
unc ago Natalem Christi, Gradaee, nec illum. Quem sibi pacato gessit in orbe Deus. Nam Christo nascente fuit pax alma per orbem, Ast ego perpetior bella nefanda domi. Bos stabulum Christi sociusque afflavit asellus: Adlatrant stabulis ora canina meis. Ambrosioque Dei vagitu parva sonabant Tecta, meis carcer questibus ecce tonat. Confessa est nox illa diem meliore sereno: Nox mihi perpetuo est una futura situ. Mystica stella Deo et sidus natale refulsit: Interdicta meis sidera sunt oculis. Pastoresque pium cantabant numinis ortum: Tota domus nostro carcere moesta gemit. Servabatque novus cunabula sancta minister, Quicumque ad partus fulminis instar erant: At nos carnifices servant dirusque satelles, Adsueta infandis turba ministeriis. Caelestisque chorus mundi cecinere salutem, Laetitiamque egit terra polusque novam. Quid nisi compedibus, ferro et stridore catenae Hic locus horrendum, flebile, triste sonat? Expositumque palam Christi praesepe patebat: Clauditur invicta ianua nostra sera.
N
5
10
15
20
435
25
Nevinoga št6 u mračnu tamnicu zatvori, zar je zločin samo iskrenost jezika? Mnogima ni zločini ne škode životu, meni i sloboda jezika i pobožne riječi.
436
25
Innocuum quid enim tenebroso in carcere clausit Aut tantum linguae simplicitate reum? Non multis vitae nocuerunt crimina, nobis Linguae libertas et pia verba nocent.
437
XIII
XIII
MARTINALIA. . .
MARTINJE. . .
artinje je sad zima donijela: neka je postavljen stol, odsječen komad kolača treba odabrati, te pogaču žitnu komad po komad siječem. A ne manjka nam ni srebrna, ni mjedena, ni zlatna novca, zato komad po komad dijelimo. Od pletera ispletena kotarica za pletivo nek ždrebove primi i dvostruki prostre se ubrus. Višnji, budite milostivi stolu, jer inače je bez snage i bez blagoslova gost, i Cerero i oče Lijeju, vama neka prva je čast, potom gostu Mariju, mojemu drugu. Ovo žrtvujem Cereri, ovo vino napijam po osobitu običaju domovine, neka nas svečano kao ravne drugove usreći kolač svetog Martina vezom vječnim i složnom vjerom poveže i druzima svima dobar prorekne znak.
5
10
15
20
438
artinalia nunc hiems revexit: Adsit farreus orbis et placentae Sectae portio sortienda, crustum Incido cereale frustulatim. Non argenteus aereusque nobis Desit nummus et aureum numisma. Quod per singula frusta partiamur. Et de vimine textilis quasillus Sortes accipiat duplexque mappa Praetexat. Superi, favete mensae. Quorum expers opis est inauspicatus Conviva, et Ceres, et pater Lyaeus, Vobis primus honos habendus, inde Convivae Mario, meo sodali. Hanc libo Cererem, hoc merum propino, Pro ritu patriae peculiari. Nos solemniter ut pares amicos Confarranea vinculo perenni Martinalia caelitus secundent Concordique fide ligent, et omnes Felix omen inauguret sodales.
M
M
5
10
15
20
439
XIV
XIV
O KOJI ROMULOVIM . . .
O QUI ROMULEIS . . .
davle Lav Kristov moćnik upravlja uzdama svijeta, to više uz sveukupno ljudsko suglasje, O što zaista uz pomoć Božju najviše počasti steče. 5
10
15
20
25
Stoga, kao što je zgromio Turke koji tulce nose i složio ljute Gale, Kaledonce, Britance i Germane pozva, a ne poreče ni nagrade hrabrim Hunima, Španjolsku pokrenu i na kopnu i moru sjeverne ruke i dvoimene Istra sazida obale kličući i od italskih zidina odbaci dušmana. Time zadovoljan nS bi, nad Tračanima sažaliv se, pođe čistiti od istočne ljage, i sretna pobjeda dopade pobjednika i pobijeđene: sav će se svijet posvetiti, stopljeni u jedno tijelo Istok i Zapad pod vladarom Kristom, čijim si namjesnikom; Nevjerni Faros, prokleti Kanop i divlje obrede Mehmeda pročistit ćemo, i rod ako i divlji jest, umirit će se očinskim običajima. Ti samo bozima onim koji traže takvu čast odobri i. Lave, u uvjetima boljim oružja se maši, te dokini nečasne odgode; dok ti si zdrav, na sve strane oživljavaju stare zajednice Uzvišenih: neka jedinstvo i mir i ljubav i stalna sloga vežu jednodušne kraljeve i razbacane udove glavi vrate. Bez tebe truplo nepokretno i nekorisno, oni neće odbiti bojne ti pozive na zajedničkom skupu. Jer da bi slijedili Krista, za koga kad ratovi se vode, 440
inc Leo Christipotens rerum moderatur habenas. Humanis nedum consensibus urbis et orbis. Verum hortante Deo fastigia summa capessit. Inde pharetratos Tureas ut fulminet, acres Componit Gallosque Caledoniosque, Britannos Germanosque ciet nec praemia fortibus Hunnis Denegat, Hispanumque movet terraque marique Arctoasque manus, ripasque binominis Istri Munit ovans Italisque avertit ab arcibus hostem. Nec contentus eo est, Thracas miseratus. Eoas It tersum maculas; felix victoria iuxta Victori et victis: totus sacrabitur orbis. Ortus et occasus coalescet corpus in unum Principe sub Christo, cuius vice fungeris; ergo Infidamque Pharum detestatamque Canopum Magmedisque feros cultus purgabimus, et gens Siqua fera est, patris mansuescet moribus ultro. Tu modo tale decus poscentibus annue divis Auspiciisque, Leo, melioribus arma retractes Indecoresque abrumpe moras; te sospite passim Prisca reviviscunt procerum consortia: reges Unio, pax, amor et stabilis concordia nectat Unanimes capitique errantia membra reponat. Te sine truncus iners et inutilis ocius omnes Nec dedignentur socio tua classica coetu, Immo sequi Christum, pro quo dum bella parantur,
H
5
10
15
20
25
441
30
nitko Gotfrida neka ne želi, ni Boemunda kralja ne priželjkuje nit Urbana ili Pija traži. Sudionike dat će on pobožne i savjet za opći spas, ukrast će svijet vođama novim, da na nebu i na zemlji velepobjeda uzlikuje, i natječući se dvostruko nebo likuje u klicanju.
442
30
Nemo Gothifredos desideret aut Boemundum Suspiret regem Urbanumque Piumque requirat. Consortes dabit ille pios rerumque saluti Consulet, ornabitque novis ductoribus orbem, Ut caelo et terris victoria tanta triumphet, Certatimque duplex exultet ovantior axis.
443
XV
XV
GRAĐANSKO ČUVANE. . .
CIVICA SERVATAE . . .
ad tebi8 blage uzde prepusti Akademija pod vodstvom koje drevni nauci oživješe, S koja svečano godine svake grada začetke9 slavi, 5
10
15
zidine njegove koja plemenitim štuje skupom, pjesnike odlikujuć pradjedovske obnavlja običaje, a lovor-vijenci iskupljuju drevnu diku. Zbog toga odviknute časti dugo zanemarena vijenca udostoji se, Biondo, svetom rukom povezati. Ne bojim se biti optužen ko tražitelj isprazne časti, radi koje otplovismo iz očinskoga kraja. Niti zavjetima, niti nepriličnim preklinjanjima ovo mamimo, ne hlepimo ulizivanjem za ovom čašću. Sramotno je odbijati, a ne tražiti, ako je stranica naša ocjenitelje potakla pravedne. I ne bojimo se rana okrenutog nokta: i nema voštane tablice koja neće priličiti mojim pjesmama. Godi biti na prosudbi u tako učenih ljudi, i ova čast mi je veća što strožiji sud. Svakako preran izbor i zahtjev pobratimstva.*•
8 Juliju Pomponiju Letu (1425—1498), osnivaču Akademije na Kvirihalu u Rimu. • Članovi su Akademije obnovili starinsku svetkovinu Palilia te su 21. travnja slavili osnutak grada Rima. Tada su i proslav ljeni pjesnici bili ovjenčani lovor-vijencem. 444
5
10
15
"KTunc tibi quae placidas Academia cessit habenas. Qua respirarunt dogmata prisca duce, Urbica quae celebrat cunabula rite quotannis. Moenia quae coetu nobiliore colit, Vatibus ornandis ritus instaurat avitos Et redimunt priscum laurea serta decus. Hinc desueta diu neglectae munera frondis Digneris sancta nectere, Blonde, manu. Nec vereor, vani insimuler quaesitor honoris, A patriis cuius solvimus ergo iugis. Non votis, non hoc precibus venamur iniquis, Captamus non hoc ambitione decus. Turpe negare tamen non poscere, si modo iustos Exploratores pagina nostra tulit. Vulnera transversi nec formidavimus unguis: Dedecorat lusus cera nec ulla meos. Censerique iuvat doctorum examine tanto, Quod mihi iudicii pluris honore fuit. Utque sodalitii delectus et optio praecox, 445
20
25
30
ali želim sad postati dijelom vašega kola. Evo zelenim lovorom u mladim se godinama glasam i ugodit želim gotovo dječak-pjesnik. Ako je dopušteno zboriti odloživši bol, nek Muza naša likuje na okrunjenim konjima. Kakvu radost žele učeni i valjani, kakav dan svoj vidjeti radosni Rim? Varam li se, gledajući, meni zelen vijenac pleteš, i udostojavaš se, Biondo, povezati moje kose? Pobijeđen si, evo mi pjesnički vijenac dođe, prosudbom tvojom još veća slava će mi biti. Pobijeđen si i ujedno plaćaš ono što zahtijeva milost,, što zasluga pjesnikova, a daješ što obje traže.
20
25
30
Pars ego nunc vestri nuncupor una chori. Sic viridi lauro teneris donandus in annis Praedicor et placeo paene poeta puer. Eia age, deposito si fas est dicere luctu. Nostra coronatis Musa triumphet equis. Qualem laetitiam cupiunt doctique™) probique, Qualem laeta suum cernere Roma diem? Fallor an, ut video, mihi serta virentia nectis Dignarisque meas cingere, Blonde, comas? Vinceris, en tandem mihi palma poetica venit, Iudicio maior palma futura tuo. Vinceris et pariter solvis, quod gratia poscit. Quod meritum vatis, das quod utrumque petit.
Preveo Tomislav Ladan
m) corr. ex docti 446
447
O EPIDAURU
DE E P ID A U R O
I
I
P
5
10
15
20
448
st Socolitanum castelli nomine saxum Deserto sub monte loco, quod surgit in auras Vertice praeruptum summo, ab radicibus altis Saxum horrendum, ingens et formidabile visu. Desuper usque adeo specula prospectat ab alta Undique cinxerunt asperrima saxa fragosis Rupibus et cautes avulsae a montibus altis. A tergo hi sese circum flexere theatri In speciem, quos nec saxosos esse putares; Sed saxa horrorem sic per declivia vastum Usque ad radices lapidoso vertice servant Cunctaque saxorum magnis adoperta ruinis Vestiri et late videas vastescere circum. Mollescit facies paulatim a fronte, nec") omnis Terra riget, cultuque rudis natura polita est Assiduo et durus, nisi quatenus area calva est. Exossatus ager promotaque finibus auctis Terra laborantum studiis accrescere gaudet. Inferius segetes laetantur cultaque passim Aequora lata patent parcoque undantia Baccho; Namque illi quota pars terrae praescripta, nec audet Lege sibi iussos tantillum excedere fines.
E
5
10
15
20
n) corr. ex ne 29 Hrratski latinisti I
449
25
I zaista su zabranjene međe čokota, polje je ovdje Cereri posvećeno i za usjeve određeno i posve zabranjeno bogu Brigomoru.1®
25
Verum interdictae quoqumque a limite vites, Hic Cereri devotus ager totumque ferendis Frugibus indulget, vetitum est quodcumque Lyaeo.
II II
(RUŠEVINE EPIDAURA) edaleko od nas zadržalo se malo tragova i nešto preostataka Epidaura i gole obale; N Kamen međaš dijeli kratak razmak između nas 5
10
i što god među tim na polju leži, ravnina pružena u uvale, prekrasna sela s obližnjim imanjima i sami žitelji okolice, nekoć sve nova zemlja, a sada ne jalova polja, ni umorne od pluga ili istrošene njive; zaista nikakvi tabori ne ostadoše od starine, iako tvrdimo da je postojala, kamenita po tolikim komadima velikih ruševina, krhotinama novim gdje sad su prekrivene klijeti tijesne, malene zgrade, nastanjene ratarima oporim.
procul a nobis vestigia parva supersunt N ecReliquiaeque breves Epidauri et littora nuda. 5
10
Quod breve nos inter decimus lapis intervallum Metitur medium, quodcumque interiacet arvis, Dedita planicies fundis peramoena propinquis Rura suburbanique soli, nova praedia quondam, Nunc quoque nec steriles campi, nec lassa colendo Aut effeta seges, verum praetoria restant Nulla vetustatis, licet illa fuisse probemus, Saxosum magnis per tot fragmenta ruinis Ruderibusque novis squalent magalia parvae Nunc angusta casae, duris habitata colonis.
III III
(BUDUĆA SLAVA DUBROVNIKA) ebe pak nevinog blagost će naša grijati, i građane tvoje, koje nekoć barbarski mač i razorna vatra dušmanskim plamenj em rastakaše, građanima neba ću učiniti i postavit nad visoke zvijezde i mučenicima ću se svojim pridružiti, budućim građanima uzdušnog Epidaura: tako ću pobijeđene učiniti glasovitim pobjednicima, koji će iznijeti nebu toliku radost dostojnih. . .
T
5
10 Nadimak Bakhov 450
e tamen innocuam clementia nostra fovebit, Namque tuos cives, olim quos barbarus ensis Atque rapax flammis hostilibus hauserit ignis, Municipes caeli faciam et super alta locabo Sydera martyribusque meis sociabo, futuros Aetherei cives Epidauri: sic ego victos Victores reddam insignes, tot gaudia caelo Digna relaturos . . .
T
5
451
10
15
20
25
Ti ćeš sad jedan, dvostruki Epidaur, i drugi nebeski postati i od najvišeg kruga jasnije svijetliti, pridružen zvijezdama novim, na drugome tlu ćeš rasti, jer građani po najvišim vrhovima gore što izmakoše, povratit će se natrag uz bolju sudbu, tebe da ustanove kojeg utemeljiti valja na obližnoj obali, tamo gdje mnoge godine nesječena šuma zasjenjuje morske hridi i planine Srđ samo podnožje, šumu će obuhvatiti visokim kulama i dvostrukog zida golemom utvrdom i zaštitama će čvrstim strme jarke opremiti. A koliko od trudnog podviga ostaje da učiniš, unutra što ti od osobnih i javnih zgrada ostaje, kakav trošak novi hramovi bozima traže, vodovod, vrata i ceste, kakvom težinom i s koliko rada revnog spremaš, koji će tebi od sadašnjeg koljena poteći unuci! I ondje, samo promijeniv ime, Dubrovnikom ćeš se zvati, i nećeš se kajati što se prenesen preseli. Preveo Tomislav Ladan
452
10
15
20
25
Tu nunc una duplex Epidaurus et altera fies Caelestis summoque micantior orbe nitesces, Syderibus stellata novis, cursabere terra Altera, nam cives per summa cacumina montis Elapsi et reduces fato meliore novabunt Teque restaurandam propiori in littore condent, Hic ubi tam multos incaedua sylva per annos Littoreas rupes et Sergi montis obumbrat Radioes summas, lucum complexa superbis Turribus et duplicis vasto munimine muri Cautibus et duris praecisae ornabere fossae. Quod vero magni facies operosa laboris, Introrsum quae te privata et publica rursus Tecta manent, quantus Superis nova templa dicabit Sumptus, aquae ductus, portus et strata viarum, Qua mole et quanto cultu studiosa repones, Qui tibi venturi praesenti e stirpe nepotes! Atque ibi mutato Rhacusa vocabere tantum Nomine, translatam nec te migrasse pigebit.
J A KOV B U N I Ć IACOBUS BO NUS ( 1469 - 1534)
obro obrazovan već u Dubrovniku, gdje se u vlasteoskoj obitelji rodio 1469, Bunić je studirao kraće vrijeme D u Padovi, zatim posljednjih godina 15. st. u Bologni. Oko 1500. boravio je i u Rimu. Iako se rano počeo baviti poezi jom, velik je dio njegova života vezan uz trgovinu i brojne važne funkcije, što ih je obavljao u Dubrovniku. Trgujući po Evropi i Istoku, odakle je dovozio sagove i drago kame nje, obišao je mnoge zemlje i stekao poznanstva. Kao uglednom trgovcu i svjetskom čovjeku Republika mu je po vjeravala i neke diplomatske funkcije, pa je npr. bio i na čelu dubrovačkog poslanstva god. 1513. novoizabranom papi Leonu X. U Dubrovniku je više puta, ne tek u starijoj dobi, bio knez Sipana i Stona, pet puta knez Republike i jednu godinu član Malog vijeća. U jesen 1525. zaputio se u Rim da od pape Klementa VII. ishodi preporuku za objavljivanje svoga velikog epa De vita et gestis Christi. Postigavši to, sam je nadzirao tiskanje knjige koja je završena u svibnju 1526. Suvremenik Ilije Crijevića i nešto starijih Ludovika Crijevića Tuberona, Karla Pucića, Siška Menčetića i Džora Držića, Bunić je u jednoj osobi udružio pjesnika, poslovnog čovjeka i vrlo ugledna građanina. Umro je u Dubrovniku 18. V. 1534. Svoj mladenački ep u 1006 heksametara De raptu Cer beri (Otmica Kerberova), tiskaiT u Kimu između 1490. i 1500, podijelio je Bunić u 3 pjevanja i svako nazvao imenom jedne od~Gracija: Aglaea (Aglaial. Thalia. Euphrosyna, lž grčkoga mita pjesnik je izabrao dio u kojem se Herkul Za građu poslužila^mu, ,je SeneMna tragedija Hercules fu rens. No kao i ostalim humanističkim pjesnicima, Vergilije je i našem Buniću ne samo prvi uzor u epskoj dikciji, nego se i u slikanju Herkutova silaska u Plutonovo kraljevstvo i 457
boravka u njemu poslužio sličnim scenama iz VI. pjevanja Eneiđe. Najsamostalniji je Bunić u velikoj epizodi (veći dio I. i početak II. pjevanja), gdje Hila, ljubimac Herkulov s gornjeg svijeta, priča junaku kako ie dospio nepokopan u podzemni svijet. Veći dio III. pjevanja posvećenje'žoT1 nom opisu strašnih podzemnih četa i žestokog kreševa, u kojem Herkul svlada Plutona, oslobodi Tezeia te s njim i u lance sapetim KerBerom izađe ponovno na gornji svijet. Ma koliko bila kratka, Bunićeva Otmica kompoziciono nije posve uravnotežena: proemij je nešto predug, najviše je prostora posvećeno Hilinu pripovijedanju i Piritoievu opisu podzemlja, govorFsu u epu počesto rastegnuti. Ipak, izrazite se vrednote epa ne iscrpljuju samo u svježim mito loškim asocijacijama ili u superiornom jezičnom majstor stvu, po čemu je potpuno bio na razini uzornih ostvarenja suvremene humanističke poezije. Životvoma snaga Bunićeve invencije očituje se pogotovo u upletenoj priči Hilinoi s maštovitim doživljajem podmorskog svijeta i, na koncu epa, u skladnom povezivanju "mita o Arionu s opisom slika na njegovu svetištu. U prvih stotinjak stihova III. pjevanja Otmice (Piritojeva »apokahp5a«T""0 vrhovnom vladaru Olimpa, stvoritelju svijeta i čovjeka, i opis Sotone sa 1000 paklenih demona i ostalih zlih duhova u pratnji Plutonovoj), ima doista nekih nanosa kršćanskog nauka. No, u cjelini impošlačije 1 ffletaforičkdnrTeperio^ ie potpuno mitološki i humanisti čki. Bunić će tek u II. izdanju, što ga~Te~tiskao~Za1eđ!Ig' sa svojitn velikim epom p Kristu i s nekoliko prigodnih pjesama i đva pisma, promijeniti naslov u Sub figura Herculis ChristCpraetuđium .^7"fKrnilov preludij u liku Herkulovu; latinski je naslov pred II. i III. pjevanjem: Christi sub fi gura Herculis praeludium) i svjesno sugerirati alegorijsko kršćansko tumačenje, po kojem Bi HerkuEv silazak u p od zemljeodgovarao^Kristovu sIEsklTiLlimb. Inače je tekst toga izdanja, osim nekih izmjena u dikciji, ostao isti. Bunićev De raptu Cerberi najstariji je ep hrvatske književnosti^ a — uz Pucićeve elegije — najstarije veće tiskano djelo jednoga dubrovačkog latinista. — ------ Potpuno po intencijama protureformacije pisan je i ne punih deset godina nakon Lutherovih teza izdan Bunićev ep De vita et gestis Christi (Kristov život i djela), u 16 pjevanja 458
s ukupno 10.049 heksametara. U njemu se, prema evanđe ljima, nižu zgode iz života Krista i njegovih učenika, od časa kad se Bog odlučio poslati na svijet Spasitelja do pe desetoga dana nakon smrti i uskrsnuća Isusova kad je Duh Sveti sašao na apostole. Ep je razdijeljen u dva dijela: 9 pjevanja prvog dijela, u kojima je prikazano rođenje, djetinjstvo i mladost Isuso va, zovu se Chori prema devet zborova anđeoskih bića na nebu; 7 pjevanja drugog dijela, u kojima je prikazana opre ka između Isusa i farizeja, pa muka i smrt Isusova, zovu se Dona prema sedam darova Duha Svetoga. Potpuno je nezavisan od biblijske predaje Bunić samo u I. pjevanju, gdje opisuje dugo vijećanje na nebu o potrebi da se ljudskom rodu pošalje Spasitelj i iznosi konačnu od luku Božju da anđeo Gabrijel navijesti Mariji da će postati majkom sina Božjega. Inače se u daljem toku epa naš pjes nik dosta vjerno pridržava evanđelja, slijedeći kazivanje sad jednog, sad drugog evanđelista ili kombinirajući ih, a posvu da dodaje i svoja razmatranja, zadojena živom vjerom. Uz ra zumljiv udio latinske dikcije Vulgate, u epu je prvenstveno prisutan odjek Vergilijeva jezika i gradnje stiha. Iako, zbog osjetljive teme i želje pjesnikove da građu što potpunije iscrpi, Bunićeva invencija nije dosegla razinu njegova prvog ali svakako i boljeg epa De raptu Cerberi, ipak je i ova stihovana parafraza evanđelja prošarana samostalno zamišlje nim i svježe izvedenim detaljima, osobito bogatim poredba ma iz mitologije i povijesti, i u prvom redu iz šarolikog ži vota prirode. Duh renesanse došao je do punog izražaja i u stapanju antičkih mitoloških predodžaba s kršćanskim vjerskim naukom: poganski bogovi osobito su u govorima i poredbama ne samo metaforički rekvizit nego i sastavni dio stilske fakture, tako da se uz kršćanskog Boga u radnju uvodi i Astreja, boginja pravde (kao rimska Iustitia), ili Pluton — podzemni Jupiter, a i sam se Krist naziva »ocem i vladarom velikog Olimpa«, »vođom devet Muza«, »svetim, od uzvišenog Jupitera poslanim«. Bunić je prvi od hrvatskih i svjetskih humanista u sti hovima obradio čitav život Kristov. Izdanje njegova epa značilo je u svoje vrijeme događaj i književni i crkveno-propagandni. Slavom ga je zasjenila devet godina kasnije izdana Christias Girolama Vide, u 6 pjevanja i 6012 latinskih 459
heksametara, kompoziciono čvršća i koncentrirana na dva posljednja mjeseca Isusova života, maštovitija u mijenjanju i nadopuni predaje. Kristifada Junija Palmotića, objavljena 1670, pisana je prema Vidinu epu, ali odaje i jasne tragove Bunićeva utjecaja. V. V BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA JAKOVA BUNIĆA De raptu Cerberi, R om ae cca 1490—1500 (2. izd.: v. d olje; 3. izd., id en tičn o s 1., o b ja v io B. B ologn in i u B a selu 1538)
De vita et gestis Christi eiusque mysteriis et documentis. .., R o m ae 1526 (o v d je objavljeno i 2. izd . ep a De raptu Cerberi, a li p od n aslovom Praeludium. .. atque Herculis labores et gesta in Christi figuram) LITERATURA O JAKOVU BUNIĆU Đ. Korbler: Jakov B u n ić D ubrovčanin, la tin sk i p jesn ik (1469— — 1534), Rad 180, Zagreb 1910. N. Zabughin: S toria d ei rinascim ento cristia n o in Ita lia , M ila-
OTMICA KERBERA
DE R A P T U C E R B E R I
I
I
jevat ču o Tenarskom ždrijelu, o porazu kraljevstva podzemnog Jupitera i njegova prijestolja, odakle je, kako se priča, junačina s toljagom u ruch izvukao na gornji svijet troglavog psa. Prije toga je kao stra šan pobjednik svladao pod mikenskim kraljem* mnoge čudovišne nemani svoje bijesne maćehe3 i iz temelja srušio ehalijske kule. Pomozi mi, slavni Jupiterov sine, zaštitniče Helikona, raznolikom moći silni Febe, bilo da kao gospo dar upravljaš zlatnim zvijezdama, bilo da vodiš ratove, bilo da te igrajući kolo okružuje divna svita Pijerida, dok na kitari sviraš božanske pjesme, bilo da radije boraviš na Latoninu Kintu, svojoj kolijevci, ili u patarskim hramovima ognjene Himere. Apolone, iz grada Timbre, ne pozivam te za pjevanje obične pje sme i za već opjevane bojeve. Ta kome nisu poznati strašni ratni pothvati Giganata i Titana? Tko nije čuo za bojeve Romulovih potomaka, za vjerolomnu Kartagu i za poraženi Pergam, koji zapališe Argivci, i za druge ratove o kojima se u prošlosti čulo? Ja ću, naime, pjevati o novim bojevima koje su zametnule Furije, jer o ovom ratu nitko prije mene nije ovako pjevao.
P
10
20
aenarias fauces et debellata profundi Regna Iovis soliumque canam, quo claviger heros Tergeminum traxisse canem sub sidera fertur. Multa prius saevae qui prodigiosa novercae Monstra Mycenaeo domuit sub rege timendus Victor et Oechalicas evertit funditus arces. Adsis, o Helicona tuens Iovis alma propago, Numine Phoebe potens vario, sive aurea princeps Astra tenes, seu bella geris, seu candida circum Pieridum te turba choro ludente coronat Enthea vocali modulantem carmina plectro Seu tua Latoo potius cunabula Cyntho, Flammiferae seu templa colis Patarea Chimaerae, Non te ad vulgatum Thymbraee vocamus Apollo Garmen et ad dictas acies. Quis nanque Gigantum Aut fera Titanum belli conamina nescit? Quoi non Romulidum referuntur proelia, quoi non Perfida Carthago devictaque Pergama flammis Argolicis et si qua prior vulgaverit aetas? Sed Furiis commota canam nova proelia, nanque Sic prius hoc bellum nulli cecinere priorum.
T
5
10
15
20
1 Heraklo 2 Euristejem 3 Zeusove (Jupiterove) žene Here (Junone); Heraklo je sin Zeusa i Alkmene 462
463
II
II lkejev potomak4 kvrgavom batinom ljutito i smje lo odmah stade naokolo munjevito vitlati i razbi jati blijede i brze sjene u trku i ići putem koji vodi prema rijeci Aherontu. I već se približavaše stigijskoj vodi preko koje prevozilac u lađi s plavom krmom prevozi duše sahranjenih pokojnika. Divlji starac stra šno je uprljan i nečist. Sijeda mu je kosa čupava i neuređena. U očima mu plamti oganj, a ždrijelo mu zjapi poput široke peći. Glavu je s dugim ušima i tije lo crnje od crne rđe prekrio nepripasanom dugom haljom. Oko njega bezbrojno mnoštvo oblijeće i nepokopani mrtvaci bijesno nasrću po cijeloj obali.
A
10
ic subito Alcides nodoso robore circum Fulmineos acer rotat imperterritus ictus Praecipitesque fuga tenuis diverberat umbras Et, qua pandit iter, se fert Acherontis ad amnes. Ianque propinquabat Stygiae qua portitor undae Caerulea puppi manes transvectat humatos, Quoi fera terribili sordet pedore senectus Hirtaque canities incultaque, fervidus ignis Luminibus, fauces lata fornace fatiscunt. Auritum caput et nigra ferrugine corpus Atrius involvit discincto syrmate, gentes Quem circum innumerae volitant ripasque per omnes Turba inhumata ruit.
H
5
10
III
III
K
4 Heraklo, koji je unuk Alkeja, Amfitrionova oca 464
unc tristis laetatus Hylas stetit Hercule viso Atque ait: »O magni domitor fortissime mundi, Alcide, neque te frater neque Thracius») Orpheus Nec falsis responsa deum lusere figuris. Nam tibi (quandoquidem fatis convenimus altis) Ipse meos casus fabor mortemque nefandam. Hellespontiacos portus Argoa carina Quom tot onustab> deum genitis intrarat, Iasaon Quos secum auricomam cupientes carpere pellem Colchon et Aeetei°) ducebat Phasidos undas, Tum (bene si memini) quom tota in puppe corona Heroum accubuit mensae circumque ministri Aurea vasa, dapes et dulcia vina ferebant,
T
5
10
a) corr. ex tratius b) corr. ex honusta c) corr. ex Oethei 3 0 Hrvatski latinisti I
465
20
30
40
50
sili zlatno suđe, jelo i slatka vina, meni bilo naređeno da zagrabim vode iz hladna izvora i napunim vrč. Užetom tad zavežem vrč i bacim ga u rijeku da bih izvukao hladnu i bistru vodu. Tad, eto, podalje pod žarkim suncem divna Aretuza suši svoju vlažnu kosu: djeva na vodi napola naga. Brzo dvaput zaroni u bistru vodu i opet dvaput izroni iz nje, te pozove svoje sestre nimfe. U taj čas zapazim po cijeloj pu čini nage najade kako plivaju po pjenušavoj vodi. Zaprepastim se i nenadani mi strah privuče k srcu životni sok — krv, i po mojim sleđenim udovima sta de se širiti bljedilo, mrak mi na oči pade, klonulo tijelo kao da će se srušiti na zemlju, i padoh onesviješten. I tad me kao mrtva cijela četa najada odvede u duboku spilju pjenušave Doride. No, reći ću ti ukratko da ne gubim vrijeme u is praznom pričanju, čim me sama Dorida primila i stala grliti u svom naručju, reče: 'Ovaj krasni ures, Nimfe, bit će dostojan dar mome ocu Okeanu. Požu rite, brzo mi dovedite kola i dotjerajte skitnice del fine! Donesite mi kristale, smrznute na krutom ledu, da ga njima ogradimo kako bi zajedno s nama mogao nesmetano gledati morske vale i promatrati sve što more u dubinama krije!’ Ona to reče, a hitre Nimfe donesu nelomljivi ledac, dopremljen s alpskih vrhu naca, i uz prag velikih vrata postave delfine i kola. U međuvremenu je njezin otac Okean pripremio sve stolove, a trublje su snažnim glasom pozivale morske bogove na uobičajenu gozbu. Morska dubina i široke spilje odjekivahu od zvučnih školjki. Iz odaja svojih iziđe kraljica, pope se na kola u koja su upregnuti delfini te sjede odjevena u zlatnu haljinu. Do nje je Mera, koja je prva iskusila novu ljubavnu vatru, i Dijanasa, koja divno svira na trostranoj kitari, Apseđa i Janira i Mena Ijuskava tijela — sve su one puhale ružičastim usnama u prošupljenu šimširovu stabljiku, dok su tri djeve: Glauka, Feruza, koja se isticala svojom zlatnom kosom, i Dori466
15
20
25
30
35
40
45
50
Ipse ego iussus eram gelidis e fontibus urnam Implere ex haustu laticum, quam fune revinctam In vada proieci, frigentes flumine lymphas Ut caperem. Tunc ecce procul sub sole calenti Candida siccabat madidos Arethusa capillos. Gurgite pube tenus virgo stans nuda supremo. Bis subito liquidas sese summergit in undas Bisque emergit aquis iterum Nymphasque sorores Evocat: extemplo nudatas aequore toto Naiadas aspicio spumantes ire per undas. Obstupui humoremque mihi sub pectora traxit Sanguineum formido repens, gelidosque per artus Pallor iit, nox orta oculis, labefactaque terram Membra petunt, sopita cadit mens corde sub imo. Me tunc exanimo similem chorus omnis abegit In cava Naiadum spumosae Doridos antra. Sed dicam brevius, ne dillabatur inani Temporis hoc spatium sermone. Ut me ipsa recepit Doris ait meque in gremio complexa tenebat: Egregium decus hoc Nymphae munusque parente Dignum erit Oceano. Ite, citos mihi ducite currus, Delphinas stimulate vagos! Cristalla ferantur Praeduro concreta gelu, quo conditus altos Possit inoffensus nobiscum cernere fluctus Et, quod pontus habet, iam prospectare sub undis. Dixit et haud segnes referunt ascyntheta Nymphae, Alpinis extracta iugis, ac plaustra rotati Sistunt delphines magnae prope limina portae. Interea genitor mensas instruxerat omnes Oceanus, magnoque tubae clangore vocabant Aequoreos ad nota deos convivia, pontus Antraque clamosis resonabant intima conchis. Progreditur regina thoro currumque iugalem Scandit et aurata palla vestita resedit, Maeraque prima novos experta cupidinis ignes. Et cythara Dianassa sonans miranda tricordi, Apsedis Ianiraque et hispida corpore Meni, Omnes inflabant roseis cava buxa labellis Tresque simul iuvenes; Glaucis nitidisque Pherusa Conspicienda comis matrique simillima Doris 467
60
70
80
90
da, vrlo slična svojoj majci, nježnim glasom pjevale slatke pjesmice. Mene pričvrste pod zaobljen svod go lemih kola i stave mi unutra božanskog pića i ambrozijske hrane. Bio sam zatvoren u stakleni zatvor kao kad se u velikim dvorima indijska ptica, zabava dje vojaka, uči govoriti ljudskim glasom: mala njezina kućica, spletena od srebrnih žica, zatvorena i pričvr šćena pod gredama, visi na ravnoj motki. I već su brza kola brodila po pučini i Arionov del fin leđnom perajom sjekao duboko plavo more, kad strašni morski psi duguljasta tijela dovezu Nereja u hitrim kolima. On se želio što više približiti Doridinoj pratnji i u izjednačenoj vožnji doprijeti do mor ske dubine te se pridružiti njezinoj sviti. Kao kad bakhantice slave trogodišnju svetkovinu kličući »Euan!«, upregnuvši tigre, kad Bakho silazi s tajgetskih vrhunaca i zaželi združiti zaljubljene satire s la konskim djevojkama, tako i vesela družba nerejidai šumne rijeke dođoše u sinje more i izmiješane s nim fama prate Nereja. Tu su Strimon, Sperhej, Ilerda i Nimfama mili Likos i žuti Oaks i plavi Tiber i Aheloj bez roga i Nil sa sedam ušća, kome se ne zna za iz vor. Tu je i Tag sa zlatnim licem i dvorogi Rodan i dalmatinski Naron, koji goji svakovrsne ribe i razli čite ptice. Tu je Fazis i frigijski Kaik i lovorom plod na Eurota, od crnoga Orka izbačeni crnorogi Eridan, Lipar, medijski Nifat, Smirnjanin Meles, Istar, po znat po mnogim ratovima, i Narbon koji dolazi s ilirske obale. I već su jedna i druga kola usporedo jurila, kad utonuše s površine u dubinu mora. Koje li sam sve pod vodom vidio morske nemani, koje li stanovnike morske dubine: duga bi to pripovijest bila, pa sve kad bih imao i tisuću grla i kad bih na tisuću raznih načina i na tisuću usta govorio, jedva bih za mjesec dana sve ispričao! Sve što zemlja pod velikom kapom 468
55
60
65
70
75
80
85
90
Dulcia crispabant tenera modulamina voce Meque sub ingentis camerata fornice currus Defigunt, intus divinaque pocula ponunt Ambrosiasque dapes, vitreo sub carcere clausum. Qualis ubi in domibus magnis avis Inda puellis Delicium humanas meditatur promere voces, Argento contexta domus quam parvula claudit Fixaque sub trabibus recta suspendit ab hasta. Iam vada sulcabat provectus in aequora currus Altaque Arionius scindebat caerula delphin Tergore pinnifero, volucri quom Nerea curru Immanes longo vexerunt corpore pristes. Agmina nam propior cupiebat iungere Nereus Atque rotis altas paribus perlabier undas Miscerique simul, veluti trieterica Bacchae Orgia quom celebrant euantes tygribus Euan, Taygetis si quando iugis descendit amantes Virginibus satyros cupiens miscere Lacaenis, Nereidum sic laeta cohors fluviique sonantes Nerea delapsi vastum comitantur in aequor Immixti Nymphis: Strymon, Sperchios, Ilerda Dillectusque Lycus nymphis et fulvus Oaxis Et flavusd) Tybris cornuque Achelous adempto Et septemgeminus secreto Nilus ab ortu Auratoque Tagus vultu Rhodanusque bicornis, Omnigenosque ferens pisces variasque volucres Dalmaticus Narone>, Phasis Phrygiusque Caycus, Laurifer Eurotas et nigro excussus ab Orco Corniger Eridanus, Liparis, Maedusque Niphates Smyrneusque Meles et multo Marte notatus Ister et Illyrico veniens a littore Narbon. Ianque vias utraeque pares tenuere quadrigae, Marmore demersae in medio. Quae monstra natantum. Quos pelagi populos et quaeve sub aequore vidi, Longa est haec series, quod si mihi guttura mille, Mille modis variis et mille per ora sonarent, Vix equidem unius numerarem tempore mensis. Omnia nam magno quaecunque sub aethere tellus Concipit et pulchri profert in lumina solis. d) corr. ex flanus e) corr. ex Naran 469
100
nebeskom rađa i što god ljepota iznosi na svjetlost dana — sve to posjeduje mnogorodna Amfitrita i sve se to rađa u dubokim bezdanima sinjega mora. Tu su šume i planine s visokim vrhuncima, prostrana zemljišta i usjevi crvenih koralja, a po zelenim liva dama tumaraju razna stada i po pašnjacima veselo lutaju družbe pastira. No, što ja to pričam? I premda po cijelome moru na sve strane ima vrlo mnogo stanova od živoga kamena i kuda za Nimfe i velikih dvoraca za bogove, ipak će biti bolje da spomenem moju okrutnu propast i tako žalostan udes moje jadne duše.«
Omnia multiparens complectitur Amphitrite Nascunturque alto vasti sub gurgite ponti. 95 Sunt nemora et celso consurgunt vertice montes. Sunt lati fundi, sunt rubra corallia messes, Et virides errant diversa armenta per agros Pastorumque greges per pascua laeta vagantur. Verum haec quid referam? Nam quamvis marmore toto 100 Plurima sint passim vivis magalia saxis Tectaque Nympharum et palatia magna deorum. Exitium crudele tamen memorare iuvabit Atque animae miserae tam lamentabile fatum.
IV IV CHARON I HERAKLO. PRIČA O ORFEJU) ila se obraduje tim riječima i dječaku silno po rastu nade, ako uopće postoji kakva nada za jad nike među tim žalosnim sjenama. Alkejev potomak odjuri do stigijskih močvara. Čim ga Haron iz svoga zelenkastog čamca ugleda kako trči prema rijeci i ka ko glasno poziva ledene obale sa smradnim tokom i brodara lađe, prestraši se mrk u licu i užasnut u dnu duše jedva se usudi pitati za kobnu grančicu, zadrža vati ga i ispitivati uzroke njegove žurbe. Tada se sjeti svoje službe i reče: »Stani, ti što nosiš toljagu! Što te goni k ovoj vodi? Koje li si božanstvo u ljudskom ti jelu? što hoće to oružje i snaga nagorjela kolca? Ka mo srćeš! Ovdje se sastaju ljudi koji napustiše višnje svjetlo, i moj čamac prevozi duše sahranjenih pokoj nika a nikada nije osjetio težinu ljudskoga tijela. No, ako imaš zlatnu grančicu rumene Perzefone, tada ćeš se moći u mojoj lađi sretno prevesti i donijeti Plutonovoj ženi njezine darove. Sjetih se Orfeja, koga je dala na svijet divna Kaliopa, a Ejagar mu bijaše otac. Njega je moja lađa prihvatila, jer je zapanjene podzemne sile opčarao svo-
H
10
20
470
is dictis gavisus Hylas magnamque recepit Spem puer, haec si qua est miseris sub tristibus umbris. Proripit Alcides Stygiae se ad stagna paludis. Quem simul atque Charon viridi prospexit ab alveo Ad vada currentem caenosoque algida fluxu Littora vectoremque ratis clamore vocantem. Expavit torva facie magnoque tremendum Pectore vixque ausus fatalem poscere virgam Cunctarique virum et properandi quaerere causas, Officii memor ipse sui: »Tu claviger,« inquit »Siste pedes! Quo te ad nostras rapit impetus undas? Quis deus humanis inducuš carnibus, istud Quidve petit ferrum, quid stipite robur obusto? Quo ruis? His supero defunctae lumine gentes Conveniunt manesque vehit mea cymba sepultos Corporeis nunquam membris assueta gravari. Sed si Persephones rutilantis virga metalli Est tibi, tum nostra poteris tranare carina Sospes et ad dominam Ditis sua munera ferre. Orphea nam memini, quem candida Calliopea Edidit Oeagro conceptum, flumine cymba Accepisse mea, stupidos quom carmine manes
H
5
10
15
20
471
30
jom pjesmom i zvonkom kitarom upravljao tokom bi jesne rijeke te poticao na pjevanje šume i duše u pod zemlju. Prestade buka u podzemlju i zašute lajava pseća usta čim on stade na zvonkoj kilenskoj kitari iz voditi zvukove koji su pratili njegovu pjesmu. Orfej je tražio natrag Euridiku, koja je nenadanom i tuž nom smrću bila oteta. A on je pjevao o drevnom praz nom prostoru, o prvim počelima svijeta što ih je Flegetont stvorio u nebeskim predjelima i kako je Jupi ter s braćom podijelio vlast. Dok je Rodopljanin Orfej sve to slavio u pjesmi, mila je utjeha blažila jadne duše pokojnika: Eolov sin prestade valjati tvrdi ka men, Iksion zaustavi kotač, a Belove unuke napune vodom probušene posude i zamuknu valovi Aheronta. Gospodar podzemlja Pluton, zanesen milinom i ugod nošću, predade Orfeju dušu njegove otete žene, te se Orfej s njom kao pobjednik vrati na gornji svijet.«
25
30
35
Mulcebat cytharaque lacus resonante furentis Firmabat cursum silvasque animasque trahebat Ad cantum: inferni strepitus latrantiaque ora Conticuere canis, dum garrula murmurat ipsis Cyllenis fidibus voces imitata canentis. Ille reposcebat miserando funere raptam Euridicen: chaos antiquum primaevaque mundi Semina, quae Phlegethon dias produxit in oras, Germanosque Ioves divisaque regna canebat. Talia dum cantu celebrat Rhodopeius Orpheus, Dulcia lenibant miseros solacia manes, Tractus et Aeolides dura cum caute rotaque Constitit Ixion, pertusas fontibus urnas Bellides implerunt Acheronque obmutuit undis. Victus et infernus blanda dulcedine Pluto Restituit manes abreptae coniugis Orpheo: Orpheus et superas remeavit victor ad auras.«
V
V
T
10
472
ic prope vestibulum et diri palatia Ditis Stat solium sublime dei iuxtaque triformis Cerberus, humano depastus sanguine, sternit Membra subexesa scabri testudine saxi, Quo Stygias prostratus aquas custodit et alta Atria latratu triplici gentesque sepultas Devorat et tenues horrendus territat umbras. Isque ubi mota pedum propius vestigia sensit Accessisse dei, lapsas mox suscitat aures Captavitque sonum et paulatim gutture clauso Infremuit, vibrat caudam draco verbere torto. Vipereis stant colla iubis, procurrit et altos Edit in adversum latratus eminus hostem, Et modo terga timor vertit, modo subtrahit ira. Indomitus stetit Alcides formidinis expers Nudatumqe clepit Nemeaeo tegmine corpus Et grave suscepit vibrato pondere robur
H
5
10
15
473
20
30
pregledati i pripremati snažne okove i neslomljive lance za psa koga će malo kasnije uhvatiti. Tad se kao munja bijesno na nj baci, a on se dade u bijeg prema visokom Plutonovu prijestolju. Kao što katkad haonski pas osjeti korake putnika koji mu se približava, naglo prelomi gvozdene lance kojima je svezan i lajući na nj navali, ali ga neustrašivi putnik, koji zna ukrotiti bijes zastrašene Likiske, toljagom odbije i dotjera do gospodarove kuće, tako i protjerani Kerber bježi i boji se blizih lanaca i udaraca strašne topuzine. I već ga je uhvatio Alkejev potomak i već ga je stao snažno tući po leđima silnom snagom vitlajući velikom kijačom. Kerber pade pred prijestolje stigijskog Jupitera i uko čen pusti da mu ljutim lancima zaveže vrat. Amfitrionov sin hitro mu pritegne željezne lance oko crne šije i svega ga sputi bezbrojnim zavojima, kao što asahejska hidra, žedna maurske krvi, vreba na slona, ili stra šna stoji u zasjedi u živoj vodi, ili se skriva u debelom hladu, pa se splete oko njega i jako ga stegne kao čvor.
20
25
30
35
Exploratque manu versans aptatque catenas Ingentes infracta cani mox vincula capto. Tum se proripuit furibundi fulminis instar. Ille fuga versus petit alta sedilia Ditis. Ut quom Chaonius quondam latrator euntis Mota viatoris sensit vestigia, raptim Dura catenati frangens retinacula ferri Currit in adversum latrans, sed fuste viator Expertus rabiem timidae domitare Lyciscae Profugat impavidus tectumque suburget herile — Sic premitur fugiens vicinaque Cerberus horret Vincla catenarum et minitantis verbera clavae. Iam penes Alcides aderat, iam terga premebat Ictibus intorquens magna vi robur inorme, Quom Iovis ante thronum Stygii collabitur atque Colla dedit domitus duris vexanda catenis. Haud segnis ferrum cervicibus alligat atris Amphitryoniades spiris immanibus omnemque Implicat, Assacheus veluti draco sanguine Maurum Quom sitiens elephanta petit seu flumine vivo Insidiatus atrox, seu densa conditus umbra. Nexibus involvit longoque ligamine nodat.
VI (HERAKLO SE SJEĆA TEZEJA. PIRITOJ OPISUJE KRUGOVE PODZEMLJA) on uzdahne navikao braniti od zla jadnike. I sje ti se kako je snagom ukrotio dvotjelesne Nefeline potomke5 i kako mu je, natječući se s njime u hrabro sti, Tezej pomogao u ratu za ženuV I* s rijeke Termodonta i kako je nepobijeđen ugrabio Amazonku kao plijen. Smirivši se tad ukratko reče: »Prijatelju, već odavno želim biti uzrokom tvoje utjehe, ne bojim se podzemnih gustih sjena ni tisuću smrtnih opasnosti. Pokaži mi, dakle, gdje trune Tezejevo tijelo bez života, gdje propada, u kakvim okovima gnjije? Ali me prije ukratko uputi u ovo: S koliko je ovih zidova ograđen
VI
A
10
5 Kentaure • Amazonsku kraljicu Hipolitu (odn. Antiopu) 474
lle malis miseros defendere suetus Ingemuit. Subiere thori, quibus ipse bimembres Nimbigenas domuit, virtus subit aemula Thesei, Thermodoontiaca quocum pro coniuge bellum Gessit et invictis spoliavit Amazonas armis. Talia tum breviter sedato pectore fatur: »Huius, amice, tibi solaminis auctor adesse Iam pridem cupio, nec me crassator Avemus Terruit umbrarum, non mille pericula leti.b Ostendas igitur, squallent quo languida Thesei Membra situ, qua mole ruunt, qua compede marcent.
I
5
10
f) corr. ex laeti 475
20
30
40
tužni Ork i što zatvaraju tolike naprave?« Flegijin po tomak mrske Martove krvi odvrati: »Žalosno je Perzefonino kraljevstvo opasano s devet krugova. Posljed nji od njih, sjajan od vedra zraka, gleda blažene duše kako se igraju na mekanim livadama i sretne skupine blaženika. U osmome prebivaju oni koji su se već očistili ljaga starih grijeha i obilno piju iz rijeke zabo rava. U sedmom se krugu duše čiste od grijeha raznim sredstvima za očišćenje: laganim povjetarcem, ili vo dom, ili vatrom. U preostalih šest krugova duše trpe razne muke: iznutra ih izjeda vatra i muče vječne kazne te tako trpe za svoje grijehe. Te zlotvore stalnočuva strašna i uvijek budna Alekta. Njih i sada izjeda želja za ratom, a u Idalijskom gaju nalazi se plodni krug gdje zaljubljene jadnike prži ljubavni žar. Tu je postojbina ubojica i onih koji su svojevoljno na sebe digli opake ruke i svoj život zauvijek upropastili. Tako svojevoljna smrt nagrađuje one kojima je ugasila svjetlo života u tjelesnom zatvoru, pa je potrebno da svatko proživljuje svoju sudbinu. Ovdje je u tvrdom ledu i debelom mrazu prikovano zamrznuto mnoštvo, koje nije ni došlo do spoznaje, te bez svjetla razuma i nepokretno stoji u zgusnutoj vodi. Njih je Lucina maćuhinski primila u naručaj i ljutito pogledala kad je kao neprijateljica sišla na zemlju s pakosnog neba. Tu oni oplakuju svoju strašnu smrt, okrutan udes i brak svojih majki.«
15
20
25
30
55
40
Sed prius hoc strictim doceas: quot moenibus istis Cingitur Orcus inops, quid claudit machina tanta?« Quoi Phlegyae genus inviso de sanguine Martis: »Tristia Persephones clauduntur regna noveno Circuitu, quorum ridenti lucidus aura Ultimus aspectat ludentes mollibus arvis Foelices animas et fortunata piorum Concilia, octavus veterum iam labe malorum Lustratas, largo quae potu oblivia captant. Septimus impressas vario purgamine culpas Levibus exedit ventis vel fonte vel igni. Sex reliqui variis resonant cruciatibus, intus Instipant animas flammis poenisque cohercent Perpetuis peccata luant. Has dira nocentes Pervigil Alecto semper custodit, at illas Belli fervor adhuc mutilat, stat fertilis orbis Idalio saltu, hic miseros amor urit amantes. Hic homicidarum statio et qui sponte nefandas Iniecere manus sibimet vitasque dederunt Aeterno exitio. Tantum mors ipsa rependit Libera, corporeo quibus est de carcere pulsa Lux vitae quoique ut peragat sua fata necesse est. Hic solida glacie atque altis concreta pruinis Gens, quae ignara fuit rerum, sine fulgure mentis Figitur atque undis immota tenacibus haeret. Quosque novercales Lucina excepit in ulnas Aspexitque truci vultu defluxa maligno In terras inimica polo, crudelia lugent Funera, crudeles Parcas matrumque hymenaeos.«
VII
"V
476
VII
rincipio architenens excelsi rector Olympi, _ Libera causa, deus, mens mundi, certa voluntas, In quo principium rerum finisque recumbit, Miscuit ex alta rerum mysteria mente In magno cratere chaos caelumque deosque
»P
477
stvorio prauzroke i likove u sinu i po sinu i u svetoj povezanosti sazdao i stvorio uzvišena čovjeka. U tek 10 stvorene nježne udove čitavoga svijeta zatvorio je oganj, djelo poslije stvaranja čovjeka izvrsnije od svih drugih djela. A čovjeka je kao gospodara svijeta ob dario povlasticom slobodnog odlučivanja. Odatle svaki od nas dobiva dva duha: jedan nam pokazuje put pre ma nebu, a drugi prema tamnom Orku. Bog nas je kao sudac u najvišim dvorima podložio sudbini, sudbini koja nas tjera na sve pothvate. No sudbina nije sklona naravi i odlukama našega vijeka. Duhove slijedimo, ali potpuno dragovoljno. Stoga bolesti duha i ludost sli jepe duše odvraćaju neiskusne ljude od olimpskih vi20 sina, ili ih ljubav koja na zlo potiče privlači na ono što je nisko. A kad nas od naših udova odijeli crna smrt, koju iako bez naše volje slijede tako teška i opaka djela, s kojima su vezani zločini što ih počini zla na vika, pa kad nas božanska blagost rastavi od života, zao nas duh kao krivce prati i vodi iz mračnoga Aheronta k strašnome sjedištu i k prijestolju strogoga su ca. Tu se na vagi svakome točno odmjeri kazna za grijehe. Tu ne vrijede nikakve zbirke javnih spisa, niti se tu traže svjedoci u prilog krivcu. Pred sucem koji 30 jasno vidi tajna djela krivaca, sporna su pitanja pot puno razgolićena. »Ovaj bog nije poznat svim narodi ma. On je, naime, svemoguć, najveći porod vječnoga oca, spas ljudi, koji će svojevoljno kao krivac prihva titi tjelesnu smrt, da bi ljudima mjesto smrti dao ži vot. Kao pobjednik u tijelu praroditelja isplatit će pra vednom krvlju vječnu kaznu. On kažnjava krivce koji pod teretom teških grijeha idu raznim krivim putovi ma i srljaju u stigijsku vatru. Tad se podvrgavaju drugim zakonima i drugima naredbama, naime, gdje 40 se pod beskrajnom zemljom Širi ovaj bezdan, protežu se po praznom prostoru sve do sjena Plutonovi dvori i silna moć uzvišenoga Jupitera. Diktejska braća drže u svojim rukama okrutne aherontske uzde i vlast u podzemlju i izvršuju strašne Plutonove naredbe i za kone, koji propisuju okrutne kazne. Eak tu kroji pravdu narodima Evrope, a Radamant narodima Isto478
Conflavit, pater archetypas et mente figuras Protulit in nato et per natum et foedere sancto Magni hominis fecit caput et fundamen et ignem Post hominem cunctis opus excellentius instar 10 Mundi totius tenues conclusit in artus Et domino rerum donavit libera iura. Hinc manes sibi quisque duos sortimur: ad astra Alter monstrat iter, caligantem alter ad Orcum. Nos etiam fatis summae deus arbiter aulae 15 Subiecit, fatis ad res impellimur omnes. Non tamen ingenium nostrique arbitria saecli Fata trahunt: genios sequimur, sed sponte volentes. Hinc animi morbi caecaeque insania mentis Ignaros homines a summo avertit Olympo 20 Aut malesuadus amor deiectas attrahit ad res. Quom vero a membris nos morte resolvimur atra, Quam gravia invitos quamque impia facta sequuntur. Crimina inherescunt, pravus quae fecerat usus, Ergo ubi nos vitae clementia diva reliquit, 25 Impius ex atro sontes Acheronte satelles Ducit ad horrendas sedes soliumque severi Iudicis. Hic poenas et crimina lancibus aequant. Quo non ulla valent populi tabularia, testes Nec pro sonte citant, nudae stant iudice causae, 30 Iam sontum revelata palam secreta vidente. Omnibus hic deus est ignotus gentibus, ille Scilicet omnipotens, aeterni maxima patris Progenies, humana salus, qui corpore mortem Sponte reus capiet, vitam pro morte daturus 35 Gentibus, et primi victor sub carne parentis Aeternas iusto delebit sanguine poenas. Hic sontes damnat, qui magno errore gravati Tramitibus variis Stygios merguntur in ignes. Tunc alias subeunt leges atque altera iura. 40 Nanque sub ingenti qua se tellure profundat Hoc barathrum tenditque cavum per inane sub umbras Plutonis domus et summi Iovis alta potestas. Dictaei fratres saevas Acherontis habenas Imperiumque tenent umbrarum atque impia Ditis 45 Iussa regunt et iura feris obnoxia poenis. Aeacus Europae gentes, Rhadamantus Eoas 479
ka i velike Azije. Sve grijehe ponovno razmatra Minos i nadgleda naredbe braće.«
ludicat atque Asiam magnam peccataque Minos Cuncta recognoscit fraternaque iura recenset.«
VIII
VIII (HERAKLOVA BORBA S PLUTONOM. HERAKLO OSLOBAĐA TEZEJA) kad je silno i crno strašilo stigijskog vladara pristupilo bliže Alkejevu potomku, strašno mu A se naježi i nakostriješi kosa, iz vatrenih mu očiju
10
20
30
sijeva bijes, znoj ga oblijeva, grudi mu se snažno nadimlju, a u grlu pritiska vatru koju disanjem iz bacuje. Kao kad lav silazi s Pidna, Apolonova tesalskog vrha, da se napije na rijeci Nestu ili na tvojim izvorima, Aheloju, ako spazi da se ratoborni Geti spremaju da ga napadnu, počinje strašno rikati, jeza mu spopada ramena i naduti vrat, u dnu srca je pun bijesa i ne boji se oružja, nego mrkim pogledom zuri u zemlju, da bi nasrnuo na ljuta koplja. Tad otac Dit koji vlada kraljevstvom što leži pod nogama gro movnika Jupitera, a u koje daju pristup visoki Tenar svojim vatrenim ždrijelom i žarki Vulkan u pećina ma Etne, zapovjedi da suspregnu konje i izdade na redbu da cijeli bojni red stane i da se ne miče s mje sta. Gomila posluša boga i kočijaši tvrdim uzdama zaustave crne konje, koji snažnim dahom iz prsiju sipaju gorući oganj kroz drhtave nozdrve i rzanje im u ustima stvara krvavu pjenu. Konji zaustavljaju troprege, bacakaju se kopitima i veselo udaraju po zraku. Uto se bog sjend pokrenu na visokim kolima i okrenu strašnu glavu i oči, što i u tami nadaleko vide, pune crne groze. I ugleda sina Alkmene i svemoguće ga Jupitera kako je isred srijede vatrenog Orkova ždrijela ugrabio troglavog psa te se još usuđuje odupirati svim podzemnim silama i svim demonima. Ta da strah i bijes obuzmu srce stigijskog vođe i po480
ostquam autem Stygii tempestas atra tyranni Astitit Alciden propius, riget horrida tortis Caesaries errecta comis atque acribus ardor Fulgurat ex oculis, sudor fluit, aestuat ingens Pectus anhelantesque premit sub faucibus ignes. Qualis Apollineo Perrhaebi vertice Pindi Quom leo descendit poturus flumina Nesti Seu fontes, Acheloe, tuos, si conspicit arma Bellaces inferre Getas, fremit arduus, armi Horrescuntque et colla toris, ardescit in imo Pectore vis, nec tela pavet, sed lumina torva Figit humi, quo saeva ruat venabula contra. Tum qui regna tenet pedibus subiecta tonantis Dis pater, ignitis produnt quae faucibus alta Taenara, et Aetneis torrens Vulcanus ab antris. Quadrupedes frenare iubet cunctasque phalanges Iussit in immotis pariter consistere castris. Turba deo paret durisque auriga lupatis Nigrantes attraxit equos, quibus actus ab armis Spiritus ardentes concussis naribus ignes Spargit et hinnitu spumas agit ore cruentas. Illi autem trigas sistunt et calcibus auras Sublatis feriunt ventosque lacessere gaudent. Mox deus umbrarum curru se submovet alto Et vertit ferale caput lateque videntes In tenebris acies plenas formidinis atrae. Et videt Alcmenae et Iovis omnipotentis alumnum Faucibus e mediis mediisque ex ignibus Orci Tergeminum rapuisse canem contraque catervas Tartareas audere et contra daemonas omnis.
P
5
10
15
20
25
30
31 Hrvatski latinisti I
481
40
50
60
70
novno neodlučan stade promišljati da li bi bilo ko risno za uvrijeđeno veličanstvo podzemlja da u miru traži natrag plijen, ili da se ogleda u borbi, oporom Martovu poslu. Ovdje se ispriječila strahovita i ne savladiva snaga velikoga Alkejeva potomka, nepobje divog sina uzvišenog Jupitera, poznatog i samome Ditu. Za njega je u nebeskim visinama otac unapri jed rekao nebesnicima da će ga roditi jedna mlada žena kao pobjednika i neba i zemlje i podzemnog svijeta, baš kad je imao izići iz majčine utrobe na svjetlo božanskog Olimpa. Zgrabi oružje i skoči na zemlju s visokih kola. Koliko se diže Olimp, koliko Atos ili koliko Atlas što donosi oblake i hrani šume te strši dugom sjenom, koliko se proteže bilo Kavkaskog lanca, koliko Pahinskog, ili kolikim se vrhovima izdiže Gargar na Idi, toliko je bilo lice trozubonosnog Hada! Tad žezlom i migom svima naredi da šute. Odjednom umuknu strašna vojska i čitavo neumoljivo podzemlje zasutje osim vladara. Ne čuju se više udarci osvetnice Tizifone, mirno stoje sjene u vatri. Miruje gadna stigijska močvara, zanijeme mutne vode Aheronta koje su tužno bučale, mirno stoji vatrena rijeka i struja ko ja, Kokite, tromo teče uz tvoje obale. Zatim upravi ljubazne riječi božanstvima Ereba: »Veliki tvorče svega, koji ležiš na prostranom Gorgoninu krilu i kojega je grijeh očito poznavati ili ime ušima čuti, i ti kaose, pratvari, koja u svetoj tišini, združena s bogom, iz plodne utrobe rađaš sve, i ti oče Pane, izumitelju milozvučne svirale, koji ljubiš šume i unosiš grozan strah u zahuktali boj, i ti veli ka majko, koja u dubini pećine držiš zatvorena Ere ba, i ti Flegetonte, i noći koja ovija raznobojni plašt: vama, silni bogovi, zavjetovana je žrtva, pred vas nek padne i na vašim žrtvenicima neka se prinese! Ja ću sam navaliti, a vi budite malo podalje, drugovi, budi te postrani, i neka nitko ne ulazi u boj!« To reče, a Alkejev potomak već davno želi započeti boj, pa lan cima šapne Kerberove udove i položi ga na zemlju kao seljak svezana kozlića. 482
35
40
45
50
55
60
65
Tune ambage nova Stygii timor iraque mentem Invasere ducis praedam seu pace reposci Seu durum Mavortis opus certamen iniri Expediat laesa pro maiestate barathri. Hinc obstabat atrox atque insuperabile robur Alcidae magni, Diti quoque cognita summi Progenies invicta Iovis, quem pater in alto Aethere caelitibus praedixerat unius alvo Victorem prodire nurus terraeque polique Infemaeque domus, quo tempore matris ab alvo Exiturus erat dii sub lumen Olympi. Arma rapit curruque pedes descendit ab alto. Quantus Olympus, Athos quantus vel nubifer Atlas Quantus alit silvas et longa prominet umbra, Quantaque Caucasei dorsi iuga, quanta Pachyni, Aut quantis Idaea iugis se Gargara tollunt, Tanta tridentiferi facies erat Aidonei. Time sceptro cunctis nutuque silentia suadet, Obticet atra phalanx subito, silet omnis ad unum Implacata domus, non amplius insonat ultrix Verbera Tisiphones), tacitae stant ignibus umbrae. Styx tacet atra palus, mutescunt triste sonantis Pallentes Acherontis aquae, silet igneus amnis Et ripis, Cocyte, tuis grave labile flumen. Deinde deos Erebi precibus compellat amicis: »Summe pater rerum, vacua qui Gorgonis alvo Stas, quem scire palam vel cuius nomen in aures Ferre nefas, res prima chaos, quae rite silendo. Dum sis iuncta deo, foecunda fundis ab alvo Omnia, tuque pater calami Lycaee canori, Cultor silvarum et Martis lymphator anheli, Magna parens, Erebum medio quae claudis in antro. Et Phlegethon et nox, quam discolor ambit amictus: Vobis, o magni, devota est victima, divi, Vobis succumbat, vestris mactetur in aris! Solus ego aggrediar, porro vos eminus este, Este procul, socii, nec quisquam bella capessat!« Haec ait. Alcides iamdudum invadere pugnam Gestit, Cerbereos et nexibus implicat artus g) corr. ex Thesiphone 483
80
90
100
110
Tad i on ovako stade moliti bogove: »O svemo gući oče, kralju bogova i ljudi, u kojem je sadržan početak i svršetak svega, i ti neokaljana djevice, Tritonko, moćna gospodarice rata, koju je naoružanu rodila uzvišena glava, i ti sunce, izvore svjetla, srce nebesa i dušo dubina, i vi Muze, blagoglasne sirene visokog Olimpa, što pjesnicima ulijevate uzvišeno na dahnuće: vama, silni bogovi, neka padne ova žrtva, vama neka se prinese i postavi na vaše žrtvenike!« I tad su i duše pokojnika i svi demoni sa silnim užitkom gledali kako su se božanstva različitih svje tova i silni bogovi sukobili u žestoku dvoboju. A po što su brzo nasrnuli i izbliza počeli oružani sukob, cijeli Tartar stade odzvanjati od mnogobrojnih uda raca i duboka močvara razlijegaše se tutnjavom na udaljenim obalama. Alkejev potomak obdaren silnom snagom i Paladinom vještinom izloži lijevu nogu i lijevu stranu grudi Plutonovu napadu i udarcu koplja sa tri rta. Pluton, pun samopouzdanja, razjaren žestinom, nasrnu na izložene udove te snažno zamah ne kopljem da ga probode. Vojska podigne viku, ci jeli kaos odjekuje, a visoki dom mračnoga Avema odzvanja od buke. Heraklo žustro povuče lijevu nogu i dočekavši toljagom osujeti udarac koplja. Zatim okrenuvši se nadesno, desnicom toljagu zavitla i po put munje dohvati Orka. Tada se oba borca povuku. Međutim se vojska crnim krilima podiže i pri hvati Plutona koji se previjao od teške rane. A razbjesnjeli vojnici stanu se ljutiti te dirnuti bolju po češe mrmljati i moliti dopuštenje od krvavog kralja da se svi demoni ogledaju u borbi. Pluton im odgo vori: »Da se silna snaga junačine Herakla može svla dati, ja bih ga bio svojom desnicom svladao! čak vam i ovo naređujem: još i velikog Tezeja dajte Alkejevu potomku i okanite se toga čudovišnog junaka, da takva poguba što prije ode iz podzemlja!« Tad pobjednik veselo pođe s otetim plijenom i darom podzemlja do strašne pećine i do ždrijela zagušljivoga Flegetonta, gdje se lako može ući u bez484
70
75
80
85
90
95
100
105
Et deponit humi vinctum ceu rusticus hedum. Tunc et ipse deos tali sic voce precatur: »O pater omnipotens et rex hominumque deumque. In quo principium rerum finisque recumbit. Tu quoque, quam vertex armatam protulit altus, Bellipotens Tritonis hera, intemerata virago. Solque dator lucis, caeli cor mensque profundi, Vos quoque vocales magni Syrenes Olympi, Vatibus aetherios Musae quae infunditis haustus: Vobis, o magni, talis cadat hostia, divi, Vobis mactetur, vestris procumbat in aris!« Iam vero et manes certatim et daemonas omnis Conspexisse iuvat diversi numina mundi Ingentisque deos acri coiisse duello. Postquam autem rapido procursu cominus armis Invadunt Martem, crebris sonat ictibus omnis Tartarus et ripis longe palus alta remugit. Alcides multa pollens vi et Palladis arte Exponit laevumque pedem pectusque sinistrum Ditis ad insultum telique tricuspidis ictum. Dis impune putans ad apertos emicat artus Marte furens totoque intorquet turbine telum Ceu ferit: exclamant acies, chaos intonat omne. Et sonitu tetri domus alta resultat Averni. At vegetus retro cedit pes clavaque teli Excipiens ictum frustratum cum pede dextro Vertitur acta manu dextra ceu fulmen et Orcum Assequitur. Cedit retro bellator uterque. Tollitur interea fuscis exercitus alis Excipiuntque gravi nutantem vulnere Ditem Aegrescuntque acti Furiis mussantque dolore Accensi veniamque petunt a rege cruento. Daemonas ut omnis Mars experiatur ad unum. Respondit Pluto: »Magni vis Herculis ingens Si vinci posset, dextra hac devicta fuisset. Tmmn hoc praecipio vobis: date Thesea magnum Insuper Alcidae tantoque absistite monstro. Mature ut talis discedat pestis ab Orco!« Tum specus horrendum et fauces Phlegethuntis anheli Victor adit spoliis et munere laetus Averni, 485
120
dan, ali je teško iz njega izići. Ovdje Kerber svojim očima ugleda dotada nepoznati gornji svijet i neobič no svjetlo. Kao okot tame i mraka nije mogao pod nositi svjetlo bijeloga dana. Okrene se, dakle, prema stigijskoj tami, zatrese trostrukom glavom i svom snagom uzdrma svoje okove. Ali, pseto, kada si svla dano, što se uzalud nadimlješ?! Kad si pobijeđeno, što se otimlješ i zamećeš jalovu borbu?! Kad je Alkejev potomak stigao u divni i svijetli kraj i ugledao milu zemlju i vesele svodove nasmija nog neba, odmah ovako stane govoriti: »Blagi oče, koji iz svemirskog prostora daješ sve što Parke pre du na vretenima kao dosuđenu pređu života, evo tvoj sin nadvlada svetinje lakomog Plutona i kao pobjed nik oplijeni surovo podzemlje da bude svijetu jasno koliko ti cijeniš svoga sina, Alkejeva potomka, u ko me je zablistala tvoja sveta snaga! Stoga ti ja kao pobjednik izražavam zahvalnost, Jupitere, oče mene pobjednika nad kletim Junoninim silama!«
110
115
120
125
Qua patet introitu facilis sia prona barathri. Sed non egressu facilis. Tunc Cerberus auras Ignotas lumenque suo inspectabile visu Vidit nec potuit tenebrarum et noctis alumnus Lumine lucifugo splendorem ferre diurnum. Triplex ergo caput Stygias aversus ad umbras Concutit et toto conquassat vincula nixu. Sed domitus quid vana, canis, certamina sumis. Atque reluctando victus bella irrita tentas? Quom vero Alcides iucundas luminis oras Attigit et dulcem tellurem laetaque vidit Ridentis convexa poli, sic protinus infit: »Alme pater, mundi dolio qui promis ab alto Cimeta, ratis Parcae quae volvunt stamina fusis. En tua progenies sacraria Ditis avari Subiecit victrixque ferum spoliavit Avernum, Ut pateat mundo, quanti tibi filius esset Alcides, in quo virtus tua sancta refulsit! Ergo victor ago grates tibi, Iuppiter, auctor Victoris contra vires Iunonis iniquas.«
IX IX
T
486
um deus Alcides ob durum iter atque laborem Fessus anhelabat requiemque et, molle levamen Ut caperet curis, gelidas petit arboris umbras, Arboris antiquae, quae stans delubra secundum Ingentes ramos et brachia densa per auras Sparserat, algenti crepitans umbrosa susurro. Hic placida virides divellit ab arbore ramos Impexasque comas foliis bicoloribus ambit. Exin populeis protecti frondibus ambo Heroes recubant, pictam mirantur et aedem. Qua Methymnaeus donaria liquit Arion. Hic Ephyrea ratis Calabro resoluta Tarento Vela Notis effusa dabat pelagusque tenebat. Collecti in foribus nautae de caede nefanda
T
5
10
487
Lezbljanin Arion ponizno moli i sipa pred njih zlato. Ovdje, evo, nasred lađe stoji Arion, divan u grimiznom tirskom plaštu, i pjeva božanstvenim glasom tračke pjesme i na kitari urešenoj zlatom svira bijelom trza20 licom od slonove kosti. Mornari, omamljeni tom pjes mom, jedni polegoše, a drugi duboko zahrkaše. Svima se sa slatkim pjesmama zavukao san u pospane udove. Ova bi pjesma bila uspavala i Itačanina Odiseja, pri vukla vitke jasenove s visokih gora, potakla litice da slušaju, zadržala rijeke, združila nježne košute sa stra šnim tigrom, a i sam bi se Arion bez straha natjecao s vještim Apolonom. Ovdje ga po pučini vozi srebrni dupin, a on pliva na njegovim leđima i siječe plavetno 30 more. Na drugom kraju veselo dolazi do korintskih kula i pripovijeda korintskom vladaru svoje čudne do življaje. Kleta je lađa doplovila i usidrila se u luci što leži na dva mora, a mornari stoje pred svojim gospo darom, čude se što je Arion živ i zdrav, i blijedi su od silnoga straha. Preveo Hrvatin Jurišić
488
15
20
25
30
Tractabant, supplex fundebat Lesbius aurum. Hinc media puppi Tyrio stans lucidus ostro Orthrya dicebat divino carmina cantu Distinctamque auro cytharam niveoque elephanto* Pectine pulsabat, stupidi quo carmine nautae Hi flectebantur pronis cervicibus, illi Stertebant alte, comitatus carmina somnus Dulcia sopitos cimctis irrepserat artus. Hoc et Neritium cantu sopisset Ulixem Traxissetque altis proceras montibus ornos, Auritas faceret cautes, tenuisset et amnes. Cunque truci molles misceret tygride dammas Ipseque cum docto certaret Apolline tutus. Hinc illum vectans argenteus aequore delphin Innabat summo proscindens caerula dorso. Parte alia veniens Ephyreas laetus ad arces Mira Corinthiaco narrabat facta tyranno. Mox advecta ratis bimari iam perfida portu Stabat et incolumem mirantur Ariona nautae Astantes domino coram et formidine pallent.
KRISTOV ŽIVOT I DJELA
DE V I T A ET G E S T I S C H R I S T I
I
I
jesmom ću prikazati dvaput rođenog Kralja, bo žanske i ljudske razloge i uzroke, zbog kojih se jedna i druga narav, združena u djevičanskom krilu, ujedinila u jedno biće; jedna je dala život, a druga je podnijela smrt. Duše, koji sve rađaš i sjedinjuješ tro struko kraljevstvo, neizreciva ljubavi Oca i Sina, poka ži put nadahnutom pjesniku, siđi s visokog Olimpa i dozovi mi u pamet milu kolijevku Krista Spasitelja! Bijaše vrijeme Mira, kad po Božjoj volji zače Bo10 žanska Majka i kad Spas siđe s visokog neba, kad Otac s uzvišenog prijestolja ovo stade govoriti svome Sinu: »Jedinorođeni Sine moj, koga sam rodio prije svih sta novnika neba, prije negoli je nebonosnik okrenuo sto žere koji drže zvijezde. Ti si mi odvijeka rođeni Bog, Sin meni jednak, koji zajedno sa mnom živiš u nebe skim dvorima: Otac i Sin jednoga, jednoga sebi Jedna koga obojica dahom rodismo, jednu istu moć i jedno isto veličanstvo imamo sva tri. Jedan smo Bog prisu tan u svim svemirskim prostorima i na cijelome svije20 tu, Bog sam sebi uvijek, od neizmjerne vječnosti poznat.«
is genitum Regem, Divina humana que pandam Concilia et causas, quibus utraque germen in unum Virgineo natura sinu permista coivit: Altera largita est vitam, mortem altera passa est. Spiritus omniparens, triplicis concordia regni Et Patris et Nati non enarrabilis ardor. Pande viam vati celsoque allapsus Olympo Grata Salutiferi memora cunabula Christi! Tempus erat Pacis, quo numine plena tumeret Diva parens caeloque salus descenderet alto, Quom Pater haec Nato superis in sedibus infit: »Unica, nate, mihi soboles, prius edita cunctis Caelitibus, prius astriferos quam caelifer axes Volveret, aeterno Deus es mihi natus ab aevo. Una qui mecum caelesti vivis in Aula Filius aequalis: Pater unum. Filius unum. Spirat uterque parem, tribus una potentia nobis, Maiestas est una tribus; Deus imus in omnes Aetherios tractus et mundumh) fusus in omnem, Quique est immenso semper sibi notus ab aevo.«
B
P
5
10
15
20
h) corr. ex mundus 490
491
II
II
(ISUSOVO ROĐENJE) eka se veseli nebo i raduje zemlja i neka veselo kliče podzemni svijet i duše pravednika koje tre ba da preplove Aheront! Evo se rodilo dugo očekivano Nebesko Dijete, u kojem se združuje dvostruka narav, koje se svijetu pokazuje kao svjetlo, put, život, spas, pravi Bog i čovjek — Krist! Njega odbačenog prihvati zemlja na siromašnoj slami, i dok dršće i plače, majka mu se klanja. Povila mu je nježne udove i mliječna 10 usta nadojila svojim prsima, časno tijelo nije polože no u mekanu kolijevku, nego mu je postelja bila pri prosta slama i jasle. I nije mu vatra otjerala studen, nego ga, izdišući paru kroz tople nozdrve, griju vol i roditelj mazge magarčić koji dršće od leda. Sretno si romaštvo i po Božjem sudu blaženije od svakog obilja i strpljiva oskudica pogaziše bogatstvo. Pade isprazna slava bogatstva svladana od pravog trijumfa i pade ohola i obijesna nadutost.
xultet Caelum, tellus laetetur et antrum Gaudeat infernum manesque Acheronte trahendi! Ecce diu optatus caelestis prodiit infans, Quo duplex natura coit, quo panditur orbi Lux, via, vita, salus, verax Deus atque homo, Christus! Hunc simul excepit deiectum stramine vili Tellus, plorantem et trepidantem mater adorat, Velavitque artus teneros et lactea mammis Ora suis fovit, non mollibus inclyta cimis Membra reponuntur, sed stratum ignobile gramen Et praesepe fuit, nec frigora repulit ignis, Sed bos quique gelu muli pater horret asellus Dant fotum tepida spirantes nare vapores. Felix paupertas luxuque beatior omni Iudice facta Deo, patiens calcavit egestas Divitias, magno cecidit subiecta triumpho Gloria vilis opum tumidique superbia fastus.
E
N
5
10
15
III III (KRIST UTIŠAVA OLUJU) eć lagano odmičući s drugovima pođe na pučinu što privlači lađe i zaplovi, a pjenio se brod sličan mahuni. Bijaše noć, i Krist svoje umorno tijelo predade blagom počinku, a pod štovanja vrijednu glavu po stavi tvrdo uzglavlje.
am sensim elapsus scandit freta navibus apta Cum sociis curritque viam spumante phasello. Nox erat, et placidae Christus sopita quieti Membra dedit, durum capiti cervical honesto.
I
V
Oblak se nadvija nad pučinom, voda ječi od oluje, a nemirni se valovi vrtoglavo propinju. Mornari se napinju iz petnih žila i otimlju vjetru brodske križe i napete konope i jedra mokra od usključalih valova. Pramac siječe valove i orošen je od brzog prskanja: 492
5
10
Incumbit ponto nimbus, sonat unda procellis, Et tumidi toto consurgunt gurgite fluctus. Annixi antennas intensaque carbasa nautae Eripiunt ventis et ab aestibus humida vela. Prora secat fluctus rapidaque aspergine sudat, Eminet acta ratis modo aqua suspensa tumenti Et modo prona labat praerupti a vertice ponti, Et latere alterno crebram capit et vomit undam. 493
10
20
30
40
čas se lađa diže i visi na valu, čas se ruši i pada s vrha vala, te naizmjence s jedne i druge strane zahvaća i izbacuje silnu vodu. U sumraku se pjene valovi i južni vjetar zviždi. Mornari sve više i više viču, škripe ko nopi, bjesni budna smrt i na raznim stranama zameće borbe i okršaje. Život se skriva te pobjedonosno čuva i drži sve. Međutim, svakojakim uzrocima prestrašeni drugovi i mornari raskrivljenih usta stanu vikati: »Ži vot nam je na izmaku! Kralju, Učitelju, spasi, izbavi nas iz očite propasti!« A Krist, čim se probudio, do stojanstveno podiže glavu, ugleda još neviđenu oluju u zraku i strašno nevrijeme provrlo iz dubokog bez dana i uzburkanu sinju pučinu kako buči sa dna pritiješnjena stigijskim pljuskovima i svoju družinu ka ko je bacaju valovi i oluja s neba te reče: »Jadnici, kakva li pogibao svlada vašu vjeru? Kakav se to strah pred smrću zavukao u vaše kosti?« Kad to reče, stade. Zatim opet ovako prozbori i prekori valove, silne oblačine i vjetrove: »Neka prestane vaša bijesna sila i da više niste pokazali toliku smjelost! Neka pučina mirno počiva! Zar ste mogli podići tako silnu vodu? Ja ću vas ...« Na tu iznenadnu riječ smiri se pučina te se više nije mogao osjetiti ni dašak vjetra. Svi se zapanje, naježi im se kosa i silni ih obuze strah kad vidješe da se nenadano velikom moći tako izmijeni ono što ne može prestati po prirodnim zakonima. A kada se silna pučina potpuno smirila i prestala sva huka, ustanu izmoreni brodari i veslima od kojih se pjeni pučina zavezu se po sinjoj vodi prema Arap skoj zemlji i pristanu uz pustu Gerasku obalu, a mlado sunce u cik zore iziđe i prvim zrakama stade milovati najviše vrhunce ozarene Galadske gore.
15
20
25
30
35
40
Albicat in tenebris aestus et sibilat auster, Nauticus ingeminat clamor stridorque rudentum, Mors intenta furit diversaque proelia miscet, Vita latet custos et sustinet omnia victrix. Interea variis socii terroribus acti Et nautae acclamant »Vita addormiscit')!«, hiantes: »Salva, o Rex, Rabbi, manifesto hoc eripe letok)!« Christus ut evigilans altum caput extulit, auris Invisas hyemes tempestatesque profundo Emissas barathro convulsaque caerula fundo Fervere prospexit, Stygiis oppressa ruinis, lactatos undis socios caelique procella: »O miseri, quo vestra fides evicta periclo est? Quo tremor invasit pavitantia frigore membra?« Astitit hoc dicto, rursus dehinc talia fatur Increpitatque undas, urgentem et flamina nimbum: »At tibi, saeve nimis, vis isthaec cesset inanis, Tanta ne sit vobis audacia! Tuta quiescant Aequora! Sic tantas potuistin tollere moles? Vos ego sum ...!« Subito verbo hoc tranquilla quierunt Aequora, nec quisquam flatus vestigia pressit. Attonitis riguere comae, timor ingruit ingens, Ut videre repens ea tot mutata potenti Imperio, quae non naturae legibus haerent. Postquam facta quies pelago et fragor excidit omnis. Spumifero insurgunt et caerula remige verrunt Defessi ad fines Arabum ac deserta Gerasae Littora deveniunt, et sol iuga summa Galaad Exoriens primo radiis accensa tenebat.
i) corr. ex abdormiscit k) corr. ex laeto 494
495
IV
IV
M
’IO
-20
30
5
10
15
20
25
30
7 Isusove učenike, u Getsemaniju 496
nterea luxere faces, et murmur ab umbris Auditus magis atque magis clarescit et horror Ingruit: excutiunt somnum, rapit arma iuventus. Qualis Amathitem pacato gurgite Ionam, Quom ratis evexit flatu spirante secundo. Fluctibus acta repens evertitque aequora turbo, Tyndarides micuere faces et spumea ducto Murmurat unda salo, nautas timor excitat ingens. Incumbunt operi, vorat acrem bellua Ionam: Dux Erebi subiit sceleroso inductus luda Ceu thorace, duas agitans in bella cohortes, Praesidis una quidem, sed principis altera mystae. Sunt his tela sudes accintaque comminus enses; Arma, faces quatiunt inclusaque lumina cornu. Proditor his Christum mentita per oscula ludas Signaque sacrilego ferus indicat ore Magistrum. Hic ventura videns in se, est quaecunque profatus. Exit in occursum, quibus hoc »Quem quaeritis?« inquit. Nazareth auctorem referunt florentis Iesum. Lampadas has etenim lux Christi et signa fefellit. Sed se sponte sua manifesto nomine prodit, His »Ego sum« dicens, hoc illa ut fulminis ictu Versa retro fusos fluxerunt arma per hostes, Nomen ab eventu, res et divina patescit! Talis mille viros arrepta stravit aselli Mandibula Samson, et victor vomere Samgar, Aut uno extinxit fortissimus impete David. At fecit vitae praesentia surgere lapsos. Illis rursus ait: »Quem quaeritis?« Hostis »Iesum« Vociferat »magno Galilaei a monte Taboris.« — »Iam pridem vobis 'Ego sum’ professus, eundem Me modo profiteor. Quem quaeritis, ecce videtis. Ergo meos (si me vultis) sinite ire sodales!« Hoc perfecta dedit dicto promissa parenti.
I
32
Hrvatski latinisti I
497
40
50
obećanje Ocu kao Jona, bacan po moru i uzburkanim valovima. Juda im dade znak i izdajnički ga poljubi, podlim poljupcem, kakvim nekoć Joab poljubi svoga brata Amasa i kakvim zločinstvom ti, Kaine, ubi Abela! A Isus mu poljupca tad nije prezirno odbio, nego je prijateljski progovorio otrovnoj zmiji Ehidni, u koje je himbenim ustima otkrio gnusni zločin. Tad Petar zamahnuvši mačem odsiječe sami vrh desnoga uha Malku, koji je bio sluga velikoga svećenika u starome dvorcu. Isus prozbori: »Petre, ne treba mi takva po moć. Vrati svoj mač u korice ili odvrati čašu koju mi sam Otac dade da pijem. Svaki, naime, vojnik koji bez zapovijedi trgne mač, za kaznu će od mača i poginuti. Ako bih i samo jednom riječju zamolio Oca, zar mi ne bi s visokog neba priteklo u pomoć dvanaest četa an đela?« Nato dodirom zacijeli uho i izliječi ranu.
35
40
45
50
Iactatusque mari Ionas fluctuque tumenti. Signa dedit ludas et proditor oscula fixit. Oscula foeda, Ioab fratri quae fixit Amasae, Quale, Caine1), tuum crimen decussit Abellem. Atm>ea tum Iesus non aspernatus, amico Ore venenatam quin est affatus Echidnam, Cuius in ore nefas simulato immane retexit. Framea tum Petri vibrata a vertice summo Auriculam dextro deiecit tempore Malchi, Malchi pontificis famulantis in aede vetusta. »Non tali auxilio nobis opus« inquit Iesus »Petre, reduc ensem vagina, aut siste paternum Craterem, mihi quem Genitor dedit ipse bibendum! Omnis enim miles, qui iniussus strinxerit ensem. Ense periturus poenas dabit. Arduus aether Non mihi bissenis legionibus inferet arma, Una si tantum Genitorem voce rogaro?« Integrat hinc tactu auriculas et vulnere sanat.
V V
K
10
498
tque cibi et potus hausit libamen amarum, »Sic consumor« ait »vatumque oracla peregi«. U Praevius huic mortis pallor subit ora, gravescunt 5
10
Lumina, tum dextrum cervix accumbit in armum. Ipse graves oculos in caelum sustulit altum, Pallentesque genae lachrymis maduere caducis Et vox ingenti clamore suprema secuta est. Qua manibus patriis animam commisit euntem. Spiritus evicta morte et tepida ossa reliquit. Concidit hinc flexo caput illud amabile collo. Cruraque pressa suo exanimum sub pondere corpus Complicat inferiusque ruentia membra residunt. Et tendunt laxo laniatas vulnere palmas. Letifer») hunc alta speculatus ab arbore serpens 1) corr. ex Caitne m) corr. ex Ait n) corr. ex Laetifer 499
15
Victus ad infernas cruce conto truditur umbras. Horribilisque globus caligine densuit atra Involvens omnem terram caelumque profundum, Saxaque concurrere suos collisa per agros Scissaque dissiliere, tremor concussit Olympum.
20
At Marie virgo pulla circundata palla, Solis et orba sui radio cadit ante crucique Haesit, odorato dans oscula plurima cedro Fusaque sic roseo tinxit se sanguine Mater, Tollitur hinc, niveis extensaque brachia palmis Sustulit, alta volens attingere vulnera nati. Ter conata pedes amplecti stipite celso, Ter revoluta ruit rursusque erecta sub auras Deficit et socias inter collapsa recumbit. Illam curat amor tantae langore procellae, Ni faciat, tot victa malis extincta peribat. Iam iam pendentis nati miserabile corpus Spectaclumque videns tam flebile, tota refusas Solvitur in lachrymas ululantibus orba querelis: »Hei, mihi morte dolor, mihi funere acerbior omni! Non licet ah! te, nate, sequi me caede peremptam! Nam sine te mea vita mihi quae vita futura est? Quae mater vel quis fuit unquam talia passus? Et potui superesse maris tot fluctibus acta? Quippe solum omne mei longe est maris aestibus impar, Ah, matris meminisse tuae ne, nate, graveris, Tam desolatae matris, neu despice fratres. Nate, tuos, quamvis absint te in morte relicto. Respice qui crucis alta tuae sunt signa secuti!« Haec dicens lachrymis extillat et ora cruore Tincta lavat, pallens ut nati exangue cadaver.
pada u skrajnju tamu. A strašna crna i gusta tmica prekri krug zemaljski i zavi cijelu zemlju i visoko ne bo. Razbijeno se kamenje sudara po zemlji i stane se valjati, a trćšnja uzdrma Olimp. 20
30
40
Djevica Marija, zaogrnuta crnom haljinom i liše na sjaja svog Sunca, pada pred križ i drži ga se nepre stano ljubeći mirisni cedar. Tako naslonjena Majka okrvavila se crvenom krvlju. Zatim ustade i podiže se i raširi ruke sa snježnim dlanovima želeći dodirnuti u visini rane svog Sina. Triput pokuša zagrliti noge na visokom drvetu križa i triput se sruši. I opet se uspra vlja ravno, pa malakše, klone i pada među svoje pra tilice. Ljubav ju je krijepila u klonulosti od tolike nesreće, a bez toga bi je sigurno bili skončali toliki jadi. I gledajući sažaljenja vrijedno tijelo svoga raspetog Sina i promatrajući tako žalostan prizor, stade roniti gorke suze bez tužna naricanja: »Jao! 0 boli ljuća od smrti, ljuća od svakoga zatora! Ah, Sinko, nije mi mo guće da mrtva pođem za tobom! A kakav će mi biti život, moj budući život bez tebe? Koja je majka, ili bilo tko tako nešto ikada pretrpio? Zar sam mogla ostati na životu nakon toliko prepaćenih oluja! Budu ći da nema mjesta, koje bi mojem potresenom i ojađenom srcu pružilo utočišta, ah, Sinko, daj se sjeti svoje majke, tako osamljene majke i ne prezri, Sinko, svoju braću, premda su te na smrti napustili i daleko su od tebe. Pogledaj na one koji su pošli za uzvišenim zna kom tvoga križa!« Dok je to govorila, ronila je suze i kvasila okrvavljeno lice, blijeda poput beskrvnog tijela svoga Sina. Preveo Hrvatiti Jurišić
500
25
30
35
40
45
Š IM U N KOŽIČIĆ BENJA SIMON BEGNIUS (oko
1 4 6 0 - 1536)
adranin šimun Kožičić više je zaslužan za promicanje hrvatskog jezika nego za latinističku književnost. Bio Z je član zadarskog kaptola, a kasnije biskup modruški. Zbog turskih provala preselio se na Rijeku, gdje je god. 1530. osnovao glagoljsku tiskaru. Uz djela nabožnog sadržaja obja vio je Žitija rimskih arhijerejov i cesarov, gdje je prikazao život rimskih papa do Klementa VII. i rimskih careva od Julija Cezara do Karla V. U predgovoru moli trogirskog biskupa Tomu Nigera, kojemu je posvetio to djelo, da na latinskom sastavi knjigu o pohvali hrvatske zemlje (. . . da pospešniji budeši složiti knjižice od hrvačke zemlje i od hvali njeje), koju će on prevesti na hrvatski. Iz toga jasno izbija rodoljubna nota Kožičićeva. U jezičnom oblikovanju svojih djela on nastoji da u staroslavenski unese što više riječi iz narodnoga govora, osobito iz čakavskog narječja. Kao latinist istakao se svojim govorima održanim god. 1513. na lateranskom koncilu: Oratio in sexta Lateranensis concilii sessione... habita (Govor održan na Šestom zasje danju lateranskog koncila) i god. 1516. pred papom Leonom X: De Corvatiae desolatione (Opustošena Hrvatska). U nji ma uzbuđenim stilom sa mnogo iskrene retorike prikazuje nevolje Hrvata koji se grčevito bore da ne padnu pod tur sku vlast. Svjestan strateške važnosti koju u to doba Hrvat ska kao antemurale Christianitatis ima za čitavu Evropu, Kožičić ne moli, nego upravo zahtijeva od pape i rimske kurije hitnu i obilnu vojničku pomoć. Upozorava papu, ako ne pritekne u pomoć iscrpljenoj Hrvatskoj, da će na nj pa sti teška odgovornost pred čitavim kršćanskim svijetom. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA ŠIMUNA KOŽIČIČA BENJE Oratio in sexta Lateranensis concilii sessione quinto Kalendas Maias habita MDXIII, s. 1. et a. De Corvatiae desolatione. Oratio ad Leonem X, Pont. Max. Non. Novembris habita MDXVI, Parisiis, s. a. LITERATURA O ŠIMUNU KOŽIČIĆU BENJI F. Rački: Život šimuna Kožičića-Begne, biskupa modruškog i pisca, Zagrebački katolički list, 1861. J. Broz: Crtice iz hrvatske književnosti II, Zagreb 1888.V . V. G.
OPUSTOŠENA HRVATSKA DE
C O R V ATIAE
DESOLATIONE
i animis vestris excidisse crederem quod longa satis et miserabili oratione praedixisse me recolo, uberiori nunc S lachrymarum torrente subsequutam Corvatiae desolationem prosequerer. Verum quoniam hodierna haec dies de priori illa iudicium faciet, legationis huius munus detrectare non debui, quandoquidem et ad te veni, Pater beatissime, qui benignissime alias me audisti»), et tuam, Deus optime ma xime, causam ago, cuius misericordiam supplex imploro, ut et mihi dicendi copiam et Leoni, pontifici nostro maximo, hisque patribus calamitates nostras intelligendi et providendi promptitudinem largiaris. Ad te itaque spectat (ut diximus) providere, ne quid Christiana respublica detrimenti capiat. Itaque age. Pater beatissime, ut tua nos ope servatos esse caeteri christiani intelligant. Pauca a vobis miseri poscimus et micis quae cadunt de mensis vestris saturari expetimus. Quid prodest (per Deum rogo) aurum atque argentum insatiabili anxietate congerere, si congestum tanquam gryphi custodiamus? Ingentes domorum moles erigimus easque, ac si perpetuo in eis habitaturi essemus, auro et marmoribus incrustamus. Quid preciosa suppellex? Et aurum, quod ad captivorum redemptionem habere debet ecclesia, ne in ho stium potestatem deveniat (ut de templo domini Assyrios sustulisse refert Ambrosius), in sacro quid facit, si prophaa) corr. ex audistis 509
da svetogrdna neprijateljska ruka izvlači iz svetohraništa presveto tijelo Kristovo i da ga, bez ikakve kazne, nogama gazi? Dva dječaka (tako vam svemogućeg Boga) iz nedav nog modruškog plijena otkupljena su od Turaka za ciglih šest vagana zobi, treći dječak za jedan vagan, a četvrti za pogaču, tako da smo vrlo malim dijelom zlata ili srebra, koje čuvamo pretjeranom brižljivošću, mogli ne samo otku piti čitav onaj plijen nego i spriječiti da budu zarobljeni. Tko dakle, budeš li opasao mač oko svojeg bedra, neće sam tražiti da vrlo hrabro zametne boj? Pod tvojim vod stvom i pred tvojim očima tko ne bi rado poginuo za kršćan sku vjeru? Kraljevi će se podići, knezovi će se pokrenuti, more će se prekriti brodovima, polja će se ispuniti vojni cima, pogani će se uplašiti, protivnike će obuzeti strah. I pobjeći će zmija ispred lava koji će je uz riku progoniti. O, mnogostruko su blaženi oni kojima će biti dano da gle daju djedovsko kraljevstvo i da obrađuju očinska polja. Najviše su pak blaženi oni koji će naći junačku smrt pod znakom križa i pod tvojim zapovjedništvom. No ako za taj opći pothvat još nije (kako bi se možda moglo reći) kucnuo pravi čas, želite li da naši sačuvate kako bismo tada zajedno s vama pograbili oružje, osvrnite se na nas i smilujte nam se! Djelujte stoga da možemo očekivati to vrijeme kad vam neće biti žao što ste spasili rod ljudi doista vrlo hrabar i vrlo vješt ratovanju s Turcima. Na taj ćeš način, sveti Oče, sačuvati rimske građane, koji su uvijek bili najzaslužniji za našu zajednicu, pa se neće govoriti da si izgubio ikoga od onih koji su ti povjereni. Ali ako ne marite za naše jadikovke i ne slušate naše molbe, neka tvoja Svetost zna da nas odasvuda pritješnjuju sve moguće nevolje: izdale su nas snage, svi naši prijatelji i susjedi, koji bi se morali boriti za nas, napustiše nas pa se u brizi za slobodu uzdamo još jedino u najboljeg i naj silnijeg Boga i u tvoju Svetost. Ako se i u tome ona naša nesretna domovina razočara, ovo smo posljednji put preuzeli dužnost izaslanstva tvojoj Svetosti. Naši su naime ljudi pri siljeni da s Turcima sklope kakav savez ili mir i da im plaćaju danak. Ipak, imajući na umu svoju staru slavu (ka ko dolikuje najžešćim braniteljima kršćanske vjere), nisu1 1 Hrvate 510
nantur templa, sacraria spoliantur, virgines corrumpuntur, sanctuarium Dei polluitur, si sacratissimum Christi corpus sacrilega hostium manu de tabernaculis educi et pedibus conculcari (nullo vindice) videmus et patimur? Duo (per Deum omnipotentem) pueri ex Modrusiensi novissima praeda sex tantillis avenae modiis, tertius uno, quartus una pla centa a Tureis redempti sunt, ita ut minima auri aut argenti parte, quod nimia cura custodimus, ne dum totam illam praedam redimere, sed, ne caperetur etiam, obsistere po tuissemus. Quis igitur, te accingente gladium super femur tuum, potentissime manus conserere ultro non appetet? Quis te duce, te spectatore pro Christiana fide libens non obierit? Reges consurgent, principes movebuntur, mare classibus con sternetur, campi milite replebuntur, timebunt gentes, adver sarii formidabunt. Et fugiet serpens a facie leonis rugientis et persequentis. O terque quaterque beati, quibus avita regna videre et patrias terras colere dabitur. Beatissimi vero, quis sub crucis signo et te imperatore oppetere continget. Quod si generalis huius expeditionis tempus (ut dici fortasse pos set) nondum advenit et si salvos nos esse vultis, ut vobiscum tunc arma sumamus, respicite in nos et misereamini nostri! Itaque agite, ut tempus illud expectare possimus, cum certe robustissimum hominum genus et ad bella cum Tureis gerenda doctissimum servasse vos non penitebit. Sic cives Romanos et de republica quidem nostra optime semper meritos servaveris. Pater sancte, sic neminem ex his, qui tibi dati sunt, perdidisse diceris. At si gemitus nostros contemnitis et preces nostras non exauditis, sciat Sanctitas tua nos malis omnibus undique coangustari: vires nostrae defecerunt, amici omnes et pro ximi nostri, qui pugnare pro nobis deberent, elongati sunt a nobis unaque est in Deo optimo maximo et tua Sanctitate spes libertatis. Qua si infaelix illa patria frustrabitur, su premum hoc Sanctitati tuae legationis munus exolvimus. Nostri enim foedus aliquod icere pacemve cum Tureis fa cere et censum illis pendere coguntur. Priscae tamen nobi litatis memores (ut acerrimos Christianae fidei defensores decet), Sanctitate tua et hac sacrosancta sede apostolica 511
to htjeli učiniti, iako su ih Turci više puta opominjali i poticali, a da se prethodno ne obrate na tvoju Svetost i na ovu presvetu apostolsku stolicu. Cuo si dakle, preblaženi oče, kakve su naše nevolje i patnje. Čuj isto tako i ispriku za slučaj krajnje nužde. Ti pak, svemogući Bože, nedjeljivo Trojstvo, sveta vjero, kojoj smo dosada u najtežim progonima i tjeskobama sačuvali nedirnutu i neokaljanu vjernost, pogledaj na našu pravednu stvar, primi naše molbe! Tebi je naime otvoreno svako srce i nisu ti skriveni ničiji tajni prohtjevi. Vidio si, Gospode, jad tvoga naroda i ti znaš da se ne možemo više održati pred licem neprijatelja. Naposljetku bez ikakva osjećaja krivnje otvoreno ću reći još i ovo: Bojim se, sveti Oče, da oni naši siromašni zemljaci zbog oskudice, neimaštine i očaja ne budu prisiljeni da ratuju zajedno s Turcima i da pljačkaju ostale kršćane. Tko bude krivac tome, neka položi račun pred svemogućim Bogom. To sam vam ipak — ako sada niste skloni da mi vjerujete — kazao zato da se, kad do toga dođe, sjetite da sam vam to najavio.
inconsulta*»), licet moniti saepius et hortati sint ab ipsis, facere id noluerunt. Accepisti igitur, Pater beatissime, calamitatum nostra rum et angustiae statum. Accipe item supremae necessitatis excusationem. Tu vero, Deus omnipotens, individua trinitas, sancta relligio, cui illibatam incontaminatamque fidem in maximis persequutionibus et angustiis hucusque servavimus, causam nostram intende, preces admitte! Tibi enim omne cor patet et nullius te latent latibula voluntatis. Vidisti, Do mine, afflictionem populi tui et, quod subsistere ante faciem inimicorum non possumus, tu nosti. Illud denique nullo piaculo praetermittam et, plus quam dici possit, vereor. Pater sancte, ne pauperes illi nostri egestate, inopia et despe ratione ducti una cum Tureis bellare et caeteros Christianos depopulari cogantur. Cuius rei qui causam dederit, Deo omnipotenti rationem reddat. Dixi tamen id propterea vobis, ut, cum factum fuerit — si credere nunc non vultis — reminiscamini quia ego dixi vobis.
Preveo Veljko Gortan
b) corr. ex inconsuta 512
33
Hrvatski latinisti I
DAMJAN BENEŠIĆ DAM IANUS BENESSA (1477 - 1539)
odio se 1477. u dubrovačkoj vlasteoskoj obitelji. Po mnogim aluzijama na osobe i događaje u njegovoj poeziji može se s dosta vjerojatnosti zaključiti da je neko liko mladenačkih godina proveo na studiju u Italiji. Uz ostale brojne službe u rodnom gradu bio je i tri puta knez Republike. Umro je 1539. Njegov najmlađi sin Matija istak nut će se kao vrstan poznavalac filozofije i prevodilac Ari stotelove rasprave O duši. Latinizirano se Benešićevo prezime javlja i u obliku Benessius. Našem su pjesniku samo 3 epigrama tiskom izdana, i to u djelu Jurja Dragišića (Georgius Benignus) De natura caelestium spirituum (Florentiae 1499). Sva su mu inače djela sačuvana u rukopisu: u jednom nepotpunom. Poemata (Pjesme), koji je možda autograf, i u drugom, Opera omnia (Cjelokupna djela), što ga je 1816. iz prvoga i iz još jednoga nepoznatog rukopisa prepisao i popratio bogatim bilješka ma franjevac Antun Agić. Opsežan Benešićev pjesnički opus sadržava: ep De morte Christi (Sm rt Kristova) u 10 knjiga heksametara, 3 knjige epigrama (Epigrammatum libri, ima ih oko 120), 11 ekloga (Bucolicorum liber, 10 u heksametrima, 1 u elegijskim distisima), 2 knjige lirskih pjesama (Lyricorum libri, ima ukupno 36 oda), 11 satira (Sermonum liber) i, na koncu, pod Agićevim natpisom Miscellanea, još nešto poezije, nekoliko parafraza (npr. Tibula i Marcijala), nekoliko prijevoda s grčkoga (među njima i jedna elegija Grgura Nazijanskog) i nešto proze. Estetska vrijednost Benešićeva opusa nije u razmjeru s njegovom opsežnosti. Najvredniji su mu epigrami koji su tematski i metrički vrlo raznoliki, a mnogi bi po ritmu i tonu pripadali u tradicionalne ode, ili prema sadržaju i opsegu u elegije (nekima je i naslov takav), ili u dijaloške
R
517
ekloge. Nekoliko inventivnijih epigrama u prvoj knjizi, koja je nastala u mladenačko doba i sadrži ljubavnu tematiku, posvećeno je djevojci Zanni; u drugoj knjizi, iz zrelijeg razdoblja, uglavnom su prigodnice u hendekasilabima, a u trećoj, što je plod starijih dana, pretežu nabožni motivi. Među epigramima nema nijednoga koji bi bio pravi marcijalovski epigram. U zbirci lirskih pjesama, koje su pretežno sastavljene u Horacijevim metrima i strofama, nema potre bne sažetosti u kompoziciji ni individualne boje u dikciji. Mnogo više od vještine u građenju stihova i dobra poznava nja pjesničkog jezika ne pokazuju ni Benešićeve bukolske pjesme (ekloge) ni satire. U većini se ekloga mnogobrojnim stihovima parafraziraju misli Vergilijevih pastira. Samo su u rjeđima od njih došle do izražaja suvremene teme (npr. četvrta ekloga s pozivom francuskom kralju Franji I. na borbu protiv Turaka). Vrlo opsežne kao i ekloge, satire (ne ke i u više stotina stihova) malo se osvrću na aktualnu pro blematiku, obrađuju pretežno opća pitanja moralističkog sadržaja. Devet epigrama na grčkom jeziku ne pripadaju boljem dijelu Benešićeva pjesničkog rada. U proznom Epilogu na koncu zbornika Benešić ističe kako je rukopis pripremio za tiskanje pa ako kod publike uspije, izdat će svoje glavno djelo, koje dovršava, ep De morte Christi. No to je djelo mnogo više dug vremenu nego plod cjelovitijega pjesničkog nadahnuća: otegnuta, vrlo opširna parafraza evanđelja, s rijetkim iskrama poezije. Osjetljivi su u tom epu utjecaji Jakova Bunića. Benešić je tipičan predstavnik onih pisaca bez kojih kao da nijedna književnost ne može biti u pojedinim raz dobljima: znalac jezika, vješt graditelj stihova, marljiv knji ževni radnik i pratilac kulturnih i književnih zbivanja u svi jetu i u domovini. Značajne su i toplo pisane njegove pjesme posvećene starijim suvremenicima latinistima u Dubrovni ku: Karlu Puciću, Jakovu Buniću i osobito Iliji Crijeviću, u kojem je gledao uzor i učitelja. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA DAMJANA BENEŠICA Poemata, rukopis, m ožda autograf (v. M. Brlek: R ukopisi K n již n ice M ale braće u D ubrovniku, knj. I, Zagreb 1952, rkp. br. 78) Opera omnia, rukopis (v . Brlek, rkp. br. 256)
LITERATURA O DAMJANU BENESIĆU Đ. Korbler: Iz m ladih dana triju hum anista D ubrovčana 15. v i jek a (K arlo P avlov P ucić, Ilija L am pričin C rijević i D am jan P ask ojev B en ešić), Rad 206, Zagreb 1915.
V. V.
EPIGRAMI
EPIGRAMMATA
I
I
ODRIČE SE AMORA
RENUNTIAT AMORI
eselima priliče vijenci koje Lidija plete od svježeg cvijeća. Za njom već vrlo dugo čeznu prosci, a ona ni za kim nije ranjena Kupidonovom strelicom ili gorućom bakljom.
V
Za one kojima je drago provoditi noći neprekidno uz čaše i iz dana u dan izmišljati promjene, nema odmora u piću ni onda kada se zvijezda povuče pred sunčanim zrakama. 10
A meni hitrim krilom veselo prolazi dan i bježeći ne vraća se više: tako se hrabro ne mičem s mjesta za koje sam čvrsto prionuo. Daleko od mene ljubavne strijele! Ne bih želio da se upletem u okove Kupidonove koji strelicom svlada Orka, a koga lakovjeran puk zamišlja strašnim zbog žalosnih šuma.
20
A ja već lebdeći nad zemljom poput ptice želim uživati u providnom zraku. Kao prijatelj Muza s&m obilazim aonska brda i pijem iz Kastalijskog izvora. 520
aetos serta decent, Lidia quae novo Nectit flore, procis iam nimium diu Optata et nemini laesa Cupidinis Telo vel face fervida.
L 5
10
15
20
Noctes continuis ducere poculis Et proferre vices quos iuvat in diem. Quum solis radiis stella recesserit, Nec tunc fit requies meri. At nobis volucri laetus abit dies Penna, nec fugiens ora tulit retro: Utcumque intrepidus non moveor gradu, Quem pressi pede pervicax. Absint tela procul! Non ego vinculis Innectar Pueri, qui calamo regit Orcum, flebilibus quem populus levis Silvis horribilem videt. Ast ales liquido perfruar aethere Iam sublatus humo, Pieridum comes Colles Aonios rarus obambulo, Fonte et Castalio bibo. 521
Ne veselim se ljubavi, ni nepristojnim ljubavnim šalama, ni pjevanju; ne veselim se da Veneru uzdižem hvalama: nekoć u tim stvarima dosta strastan, ja sada sve prepuštam onima kojima je jedina briga da traže promjene u piću. Naime, odavno je mnome ovladao onaj važniji dio mene, ono što preostaje od nas i poslije smrti, kada se jadnicima isplaćuje kazna za krivice i kada se ispašta svaki zločin. 30
Non me cura iuvat, nec iocus indecens, Aut cantus, Venerem tollere laudibus: His olim asperior cuncta sino, quibus Potandi studio vices. 25
30
Nije Tartar isprazna bajka pjesnika, nego se tu kotrlja kliski kamen Sizifov; ustima želi onaj dohvatiti hranu koja izmiče; tu čvrsto stoji Iksionov točak. Takvu će kaznu zaslužiti onaj koji uživa u slastima života, popuštajući slobodno uzde zločinima, onaj koji se ne suzdržava zauzdan, kako valja, nemirnim strahom pred zakonima.
522
35
Nam dudum obtinuit: portio non levis. Quod nostri superest post obitum quoque, Noxae cum miseris poena rependitur Atque omne eluitur scelus. Non vatum tenuis fabula Tartarus, Sed moles ruit hic lubrica Sisyphi Instaturque epulis ore fugacibus. Stant Ixionis et rotae. Hunc fructum referet, perfruitur bonis Qui vitae, scelerum frena licentiae Laxans, nec trepido retrahitur metu Legum rite coercitus.
523
II
II
DE LAOCOONTE NUPER REPERTO ROMAE
O LAOKOONTU NEDAVNO PRONAĐENOM U RIMU1
klupku stoje dvije zmije isprepletenih krugova i zavojima obavijaju dva draga sina. Umjetnik je u mramoru živo oblikovao oca, njegovu ljubav i mržnju i postigao da osjećaji dobiju svoj izraz. Umire jedan sin: kako je istinito smrtno bljedilo na licu! U nijemom mramoru otac istinski pati. I drugi sin zapanjen boji se i samog mramora u zmiji. Istinite su prijetnje zmija, istinit je i njegov strah. Do sada je ovaj mramor, slava Rođana, bio nepoznat: vrijeme koje je ovo djelo zatrpalo, samo ga je iznijelo na vidjelo.
U
tant gemini in nodum connexis orbibus angues Et spiris obeunt pignora bina, patrem S Effinxit verum ars in marmore pectus et iras 5
10
Atque animos motus iussit habere suos. Occidit hic: mortis quam verus pallor in ore! Inque pater surdo marmore vera dolet. Alter et attonitus pavet ipsum marmor in angue, Suntque minae verae, verus et ipse pavor. Hactenus hoc latuit Rhodiorum gloria marmor: Quaeque dies pressit, ipsa reduxit opus.
1 God. 1506. isk op an a je u R im u tzv. L aokoontova sk u p in a, d jelo rod sk ih kipara k asn og helen izm a (I . st. p rije n . e .), i p o b u d ila n ep od ijeljen o d iv ljen je suvrem enika i k a sn ijih znalaca i lju b itelja u m jetn o sti (n a la zi se u V atikanskom m u zeju ).
524
525
III
III
AMORU
AD AMOREM
vamo dođi s tobolcem punim strijela, Amore, koji prijetiš napetim lukom! Na polju te čeka rijedak plijen, izvuci brzu strijelu!
O
Zar ne vidiš kako Zanna krasna lica blista među svojim vršnjakinjama, kako se ljepotom naročito ističe među drugim djevojkama. 10
Ona je kao dragi kamen koji se vezuje žutim zlatom, ili kao ruža što miriše u proljetnom vrtu, kada se svježe rascvjeta i stidno pomoli lice. što god imaš kod sebe oružja, brzo ovamo upotrijebi plamenove skupa sa strijelama: iz jedne jedine bitke postat ćeš slavnim pobjednikom.
20
Ako je pobijediš i vrat joj sapneš u okove, pa ako bi ona pristala sa mnom u zajednički bračni jaram, tusti bik kao žrtva učinit će da izgore ukrašeni žrtvenici. 526
uc ades plena calamis pharetra. Et puer tenso minabundus arcu: Praeda stat campo tibi rara, prome Missile telum!
H
5
10
15
20
Non vides, quali speciosa vultu Inter aequales socias refulget. Grande discrimen speciosa ponens Zanna puellis? Qualis aut fulvo religatur auro Gemma, seu verno rosa spirat horto, Cum recens rupto pudibunda frontem Protulit ore. Quidquid armorum tibi nunc repostum est, Huc celer flammas simul et sagittas Advoca: pugna fueris beatus Victor ab una! Colla si victae dederis catenis. Et iugo mecum subigatur uni. Pinguis ornatas adolebit aras Victima taurus. 527
Opremit ću kola veličanstvenije nego za prazni' ovjenčat ću kosu po danu bršljanom, i trzalicom ću izvesti novu pjesmu na liri od sedam žica.
Amplius festa statuam choreas. Luce constringens hedera capillos, Et novum septem resonabo chordis Pectine carmen.
Vratit će mi se zlatni krilati dječak, blago dijete morske Venere, koji jedini može pobijediti zemlju, Ereb i bogove. 30
25
O dane moj bijeli! O čisti oni zagrljaji kojima ću biti milovan! O sretnog li mene, i d6 tri puta sretnog kad ugledam lice djevojke moje.
528
30
34
Aureus nobis referetur ales, Alma propago Veneris marinae. Qui potens terras, Erebum deosque Vincere solus. O diem nobis niveumque et illos Candidos nexus, quibus attinebor! Meque, cum cernam, prope ter beatum. Ora puellae!
Hrvatski latinisti I
529
IV
IV
TUŽALJKA U SMRT PJESN IK A ILIJE*
DEPLORATIO IN MORTE H E L II POETAE
eka Muze sada stoje u žalosti raspuštenih kosa i neka cijela družba oplakuje prom jenljivost ljudske sudbine. Umro je i leži već m rtav Ilija poznat po cijelome svijetu, Ilija, jao! velika slava vašeg zbora. Poznaš ga i dugo ćeš ga, Glase, spom injati, je r je njegova duša bila ukrašena rijetkim vrlinama. A da ipak ne um re, nije mu ništa koristilo to što je pjesnik, a nije mu jadnom e koristilo ni to što je bio pobožan. Po rođenju preuzeo ga je Apolon u svoje ruke jer je bogu bilo vrlo mnogo stalo do dječaka. I već od ranih godina rastao je u krilu Muza i zbog toga stekao vrijedne plodove svog napornog rada. Još m lad skladao je riječi u zvučnim ritmovima i svojom um jetnošću, u koju se tek nedavno uveo, takm ičio se sa starijim a. Poštenjak, volio je samo pjesm u i Muze i sm atrao to neokaljanim duhovnim blagom. Pa kad m u je već m ladost pružala obilno polje rada, ubrao je odatle ne baš male plodove svojih sposobnosti. Kasnije je tome pridodao još i veliku želju za obrazovanjem i um jetnošću. 2
N
10
2 Crijevića, najglasovitijeg pjesnika-latinista toga doba u Dubrovniku.
530
5
10
15
CU ent hic Pierides fusis lugubre capillis ^ M ortalesque fleat tota caterva vices. Occidit et toto notus iacet Helius orbe, Helius, heu! vestri gloria magna chori. Novisti vatem que diu tu, Fama, loqueris, Cuius erant raris pectora culta bonis. Neu tam en occumbat, nil vatem profuit esse Atque nihil m isero profuit esse pium. Nascentem m anibus propriis excepit Apollo, Quando deo pueri maxima cura fuit. Atque sinu prim is M usarum crevit ab annis, Sudoris fructus retulit unde bonos. E t tener in num eros redigebat verba sonoros Ac nuper coepta provocat arte senes. Innocuus Musas et solum carm en am abat. Sinceras anim i quas reputabat opes. M ultiplicemque sibi segetem praebente iuventa Haud frugem ingenii protulit inde levem. Mox studium cultus m ultum superaddit et artis,
531
20
25
.30
pa ga je i Rim proslavio kao čovjeka slavna imena. Ovjenčao ga je lovorom i s naklonošću ga proglasio pjesnikom, a to je jedina čast od mnogih koja mu je ostala. Nije bilo boljeg pjesnika, niti je itko drugi bio Febu miliji, a učena Muza uzdigla ga je visoko. Oviseći o njegovu mišljenju svoja sam djela prosuđivao i nije me bilo stid da ih dotjeram po bilješkama koje je on označio. Zbog toga suze i gorki uzdasi istinske tuge, dok, učeni pjesniče, težimo za tvojim pjesničkim iskustvima. Dobrim dijelom smo prezreli i već istjerali neobrazovanost koja nas naokolo zasipa poput divljeg neprijatelja. Tvoja su načela uvijek prednjačila učenim ljudima, pa zato s pravom oni za tobom tuguju, kad je Parka bila već tako okrutna. A što se tiče ostalog, svojim ću stihom počastiti ovu smrt da ispunim posljednju želju tvom mrtvom tijelu. Ovamo, deder, pozivam da požure na grobni humak svi oni koji nešto znače u lirskom i epskom pjesništvu.
532
20
25
30
35
Reddidit et celebri nomine Roma virum: Implicuit fronde et fecit studiosa poetam, Solus de multis qui sibi mansit honos. Non vates melior nec Phoebo gratior alter. Proclivem quoquo docta Camoena tulit. Huius et arbitrio pendens mea scripta probabam. Puncta suis piguit nec revocare notis. Hinc lachrimae et veri suspiria acerba doloris. Usus dum petimus, docte poeta, tuos. Barbariem parva non parte exegimus ulti, Circum qua veluti fundimur hoste truci. Praeibant doctis semper tua signa, queruntur Qui merito; haec quoniam Parca severa fuit. Quod reliquum, nostro haec decorabo funera versu. Ut solvam exequiis ultima vota tuis. Huc agediun ad tumulum contendere vatis adhortor. Quique elego, heroo carmine quique valent.
533
V
V
TUŽALJKA U SMRT JAKOVA BUNIĆA
EPICEDION IN MORTE JACOBI BONI
ar da ostavim smrt neopjevanu i neoplakan sprovod izvrsnog pjesnika, a meni tako bliskog? Ta ja sam jednom usred grada uz natjecanje mnogih čitao birane pjesničke teme. I premda je od godina popustio stari žar, i premda Feb istjeran iz mog tijela jedva životari, a presahla je potpuno i snaga riječi, ipak sada samo prava ljubav, koja vidi kako ovaj mrtav leži završivši svoj životni put, ne dopušta mi da šutke obamrem u velikoj boli. Dapače, ako bi čak mnogi razlozi tražili od mene pjesmu i ritmove, tko bi mogao ovu smrt ostaviti bez stiha, tko bi mogao ovaj pogreb lišiti riječi, tko bi mogao pjesniku ne dopustiti pjevanje?
I
Z
10
20
Još u našem gradu nije bilo sve na prodaju, i nije vladala tolika strast za dobitkom, ni tolika briga za posjedom, nego je još cvjetao dostojan kult poštenja, pa se zbog toga uvelike cijenilo učenje latinskog jezika. Stoga si nastojao, Ilija, da kuća tvoja, koja se u to vrijeme odlikovala časnim obrazovanjem, bude prožeta plemenitim umjetnostima, ističući se i po sposobnosti djece i po načinu života. Kao što platane ili hrastovi pružaju grane 534
ndictos obitus infletaque funera linquam Egregii vatis, nobis tantumque propinqui? Materias ultro quaesitas carminis olim Qui legi media multis certantibus urbe. Atque vetus studium quamvis elanguit annis. Excussus nostro quamvis de corpore Phoebus Exulat et virtus dicendi exaruit omnis: Ast hic, quae cernit pietas modo vera iacentem Iam iam mortalis defunctum munere vitae, Non sinit in magno tacitum torpere dolore. Quin etiam carmen si poscant multa modosque. Quis fatum fraudare sono, quis funera voce Possit, quis cantum non indulgere poetae?
5
10
15
20
Urbis erant nostrae nondum venalia cuncta Et lucri non tantus amor, non cura peculi. Sed non indignus florebat cultus honesti, Hinc erat et studii pretium non vile Latini. Unde domum institui properabas artibus, Heli, Ingenuis, cultu quae tunc florebat honesto, Praestans ingenio gnatorum et rebus agendis. Quales vel platani seu quercus brachia tendunt. Et pecori faciunt, faciunt cultoribus umbras. 535
i daju sjenu stoci, a daju i ratarima, i nikada napušteni krajevi u ljetnoj žezi ne ostaju sami, a stabla svojim tvrdim deblom čvrsto se opiru o zemlju, kako bi odoljela prijetnjama vjetrova, i ne boje se silnog pljuska ni rušenja zemlje, — tako je i muževna krepost iskusila sve što je vrijeme donosilo i nije klonula uzdrmana udarcima sudbine.
25
30
30
40
Uvijek je volio i nastojao da se penje naviše i da postane pravi čovjek i da bude poznat po slavnim djelima. Dok je živio, premda se sve ostalo mijenja, on je u životu napredovao uvijek sličan sebi, i kako je jednom kao dječak započeo život, usavršavao ga je do kraja i do posljednjih dana starosti. Jao! kako bez ikakva stida okrutna smrt uništava ono što nije dostojno da bude ugrabljeno, i u mrtvačkom lijesu iznosi ga dalje. Evo, onaj koji je zaslužio da proživi Nestorove godine, ipak je podlegao kao cvijet koji na poljima uvene ili kao dan koji rasipa maglu što se noću zgusne. Već ga iznose. Iznenada nam je tolika vrijednost ugrabljena, a kuća i domovina, jao! tugom se obaviše, a tugom se obaviše i učene Muze.
536
35
40
Et nunquam deserta manent loca sola per aestus Ventorumque minas laturae robore firmo Haerent nec terrae metuunt coelive ruinam: Sic virtus experta virum quodcunque ferebat Tempus et impulsu fortunae haud mota ruebat. Sic amor et studium sibi semper in ardua niti Atque virum fieri et claris notescere gestis. Dumque aevum degit, variarent cetera quamvis, Ast in eo similisque sibi florebat et usque. Ac puer instituit queis vitam moribus olim. Ad finem excoluit postremaque fata senectae. Heu! indigna rapi quam nullo mota pudore Destruit et capulo fera mors tibi protinus effert. Ecce quidem meruit qui vivere Nestoris annos, Attamen occubuit ceu flos collapsus in arvis, Dissipat aut nebulam veluti lux nocte coactam. Effertur, subito bona tot sibi rapta domusque Et patria, heu! luxit, doctae luxere sorores.
537
VI
VI
O ORFEJU
DE ORPHEO
ošto se Tračanin vratio iz m račnog Orka, zvučna lira neprestano tuži za Euridikom. Ali jao! Kikonska ruka drznula se tada na težak zločin i grijeh te odrubljenu glavu dala rijeci da je nosi. Pa ipak Orfej ni tako nije zašutio, nego nošen brzim vodama uzduž čitave rijeke ponavlja svoju tužnu pjesmu. On ni u okrutnoj sm rti nije prestao da jadnim ljudim a pjeva teške jadikovke pjesnika i da neprestano plače.
P
5
538
ostquam de nigro Thrax gressum retu lit Orco, Euridicen questa est usque canora chelys. Sed manus, heu! Ciconum grave tunc scelus ausa nefasque Abscissum ferri mox caput amne dedit. At nec sic tacuit, sed toto flumine vectus Ingem inat rapidis flebile carm en aquis. Difficiles vatum questus fletumque perennem . Desinit, heu! m iseris qui neque m orte fera.
P
5
539
VII VII
JURJU DRAGIŠIĆU SALVIJATU3
AD GEORGIUM BENIGNUM SALVIATUM to, ono što je onaj Skot bio za daleke Britance, a što učeni Aurelije za svoje Maure, ono što je vatreni Jeronim bio za Dalmatince na moru, a Ambroz je za svoje galske narode, to isto si sada za nas ti, štovanja dostojni Jurju! Tebe jedinog priznajem velikom slavom Ilirika; jer tebi je bilo dano da umom prodreš u najdublje tajne vječnog Gromovnika i da promatraš anđeoske korove. Ti si nazvan dobrim, slavnim, mudrim i ozbiljnim Dobrotićem 10 i u naše doba posvuda si i svima drag. Tebe su slavili u gradu Firenci, tebe je zavolio Lorenzo,4 sličan djedu Cosimu, tebe je prigrlio Nicen, ljubitelj časne mudrosti, tebe je prigrlio i vojvoda od Urbina, strašan u ratnom umijeću. Ništa ti, dakle, nije nedostajalo što može imati zemaljski putnik; što god je dano živim ljudima, sve si ti postigao. Preveo Veđran Gligo 3 Hrvatskom latinistu (oko 1450—1520), filozofu i teologu, rodom iz Srebrenice u Bosni. Epigram je objavljen u djelu De natura caelestium spirituum, quos angelos vocamus (O prirodi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima, Firenze 1499), što ga je Dragišić napisao za boravka u Dubrovniku (1497—1500). 4 Medici, nazvan ii Magnifico; Dragišića je uzeo za odgoji telja svojim sinovima, od kojih je mlađi Giovanni kasnije postao papa Leon X.
E
540
cce quod extremis Scotus fuit ille Britannis, Doctus quod Mauris Aureliusve suis. Quod quoque Dalmaticis ardens Hieronymus undis. Quod Senonum populis Ambrosiusque suis, Illud idem nobis nunc tu, venerande Georgi, Illyrici fateor gloria magna soli; Intima perpetui tibi nam secreta Tonantis Et datur angelicos cernere mente choros. Tu bonus, illustris sapiensque gravisque Benignus Dictus es et nostro tempore ubique pius, Tuque Fluentina cantatus in urbe fuisti. Te similis laurus Cosmi adamavit avi; Nicenus sophiae te fovit amator honestae. Te dux Urbini Martis in arte furens. Defuit ergo nihil, quod posset habere viator. Quae data sunt vivis, omnia parta tibi.
E
5
10
15
V I N K O P R I B O J E VI Ć V IN CE N TIU S PRIBOEVIUS ( 1 5 - 1 6 . st.)
Pribojevićevu životu nemamo drugih podataka osim onih koji se mogu naći u njegovu jedinom sačuvanom O djelu. Rođen u Hvaru u obitelji pučkog podrijetla, škole je završio u rodnom gradu, a zatim stupio u dominikanski red, kojemu je pripadao i njegov brat Jeronim. Studije je nasta vio u Italiji i dobio čast profesora teologije. Dosta je puto vao i proveo tri godine u Poljskoj. God. 1525. održao je u Hvaru pred sugrađanima govor De origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i zgodama Slavena) i zajedno s posvetnom poslanicom uputio ga hvarskom vlastelinu Petru Vitaljiću s molbom da ga objavi. Poslije sedam godina, 1532, Pribojevićev je govor tiskan u Mlecima. To malo povijesno djelo podijelio je pisac na tri dijela. U prvome govori općenito o Slavenima počinjući od biblij skog potopa. Među Slavene ubraja, uz ostale, i Tračane, Ilire, Makedonce, Gete, Gote, Getuljane i Vandale. Najviše ističe i hvali njihov ratnički duh, preziranje smrti i želju za slavom. U epilogu toga prvog dijela veliča Slavene kao po bjednike nad najmoćnijim narodima Evrope, Azije i Afrike i ujedno žali što se nije našlo historičara koji bi bez zavisti nepristrano prikazali sjajna djela slavenskog roda. Drugi je dio namijenjen Dalmaciji. Pribojević s odu ševljenjem opisuje povoljan smještaj, plodnost i bogatstvo toga kraja. A kakvim tek riječima crta lik Dalmatinca! Mi slim da ga nitko ni prije ni poslije njega nije toliko ideali zirao. Ističući kako je dalmatinsko tlo rodilo mnogo muževa koji stekoše besmrtnu slavu književnim radom, navodi ime na mnogih književnika iz Kotora, Dubrovnika, Splita, Trogi ra, Šibenika, Zadra i posebno Hvara, a počinje s Markom Marulićem. U trećem dijelu sa mnogo žara i lokalnog patriotizma hvali i uzdiže svoj uži zavičaj. Najprije opisuje pogodan 35 Hrvatski latinisti I
545
položaj otoka Hvara, njegove prirodne ljepote, veze sa stra nim svijetom i bogatstvo koje mu pribavlja razvijena trgo vina. Nakon dosta opširnog prikaza samoga grada Hvara i uže okolice slijedi pregled njegove povijesti od najstarijih vremena. U zaključku živo su prikazana junačka djela Hva rana, istaknutih pomoraca. Pribojević opisuje podrijetlo, junaštvo, moć i slavu slavenskog roda takvim žarom i oduševljenjem da mu rado praštamo nekritičnost i naivnost mnogih zaključaka. Činje nica je da je on prvi kod nas formulirao ideju panslavizma. Već kod njega nalazimo in nuce sve što je kasnije razradio Dubrovčanin Mavro Orbini u djelu II regno đegli Slavi, Pesaro 1601. Za Pribojevićev osjećaj povezanosti svih slavenskih na roda važna je činjenica što je, kako smo spomenuli, tri go dine živio u Poljskoj. Njegov panslavizam nije, dakle, morao biti samo knjiški, već se mogao razviti ili bar ojačati u iz ravnom dodiru s drugim pripadnicima slavenskog roda. Vri jedno je također istaći da za Ruse kaže da govore dalma tinskim govorom. Zacijelo je, slušajući govor Rusa, opazio da se čakavski govor u akcentu dosta podudara s ruskim jezikom. U svom djelu, kojim se pročuo već za života, Pribojević želi dokazati da hrvatski živalj na Jadranu nije bez tradicije ni bez slavne prošlosti, da nije odsječena grana, nego izda nak velikog i moćnog slavenskog stabla koje je svijetu dalo mnogo slavnih muževa. U svojem rodoljubnom zanosu ne ustručava se pribrojiti im i Aristotela i Aleksandra Veliko ga. Da je njegovo izlaganje bilo namijenjeno i susjedima preko mora, možemo zaključiti iz onog dijela govora u ko jem polemizira s Talijanima zbog neopravdanog svojatanja sv. Jeronima. Povijesno prikazivanje protkao je živopisnim pripovjed nim odlomcima, osobito u dijelu o otoku Hvaru. Ima kod njega i patetičnih mjesta u kojima se obično služi retoričkim ukrasima. Svoj govor nije improvizirao, nego brižno sasta vio služeći se djelima brojnih autora, i antičkih i novijih, koje sve s podacima citira in margine. Od antičkih grčkih pisaca najčešće se poziva na Strabona i Apijana, od rimskih na Plinija Starijega, a od novijih na Talijane Sabelika (Mar546
cus Antonius Coccius), Filipa iz Bergama (Jacobo Filippo Foresta) i Eneju Silvija Piccolominija, kasnijeg papu Pija II. Već u istom stoljeću, god. 1595, izdan je u Mlecima ta lijanski prijevod Pribojevićeva djela iz pera Splićanina Belizara Malaspallija. Prijevod je posvećen dubrovačkom pje sniku Dominku Zlatariću, koji je Malaspalliju bio darovao primjerak Pribojevićeva djela.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA VINKA PRIBOJEVIĆA De origine successibusque Slavorum, Venetiis 1532; novo izdanje u zbirci Hrvatski latinisti 1, JAZU, Zagreb 1951 (kritički tekst i komentar G. Novaka, prijevod V, Gortana). A. Fredericus, Consultatio de principatu inter provincias Europae (pag. 715—756: Vincentii Priboevii Oratio de origine, successu et virtute Slavorum, Croatarum, Dalmatarum et Illyriorum), Amstelodami 1636. LITERATURA O VINKU PRIBOJEVIĆU G. Novak: Dalmacija i Hvar u Pribojevićevo doba, u izdanju Pribojevićeva djela. Hrvatski latinisti 1, JAZU, Zagreb 1951. A Schmaus: Vincentius Priboevius, ein Vorlaufer des Panslavismus, Jahrbiicher fiir Geschichte Osteuropas I 1953. V. Gortan: Sižgorić i Pribojeviđ, Filologija 2, Zagreb 1958. F. Barišić, Vizantijski izvori u dalmatinskoj istoriografiji XVI i XVII veka. Zbornik radova Vizantološkog instituta 7, Beo grad 1961. V. G.
O PODRIJETLU I ZGODAMA SLAVENA
DE ORIGINE S U C C E S S I B U S Q U E SLAVORUM
I
I
TRI ZADATKA OVOGA GOVORA
TRIA IN HAC ORATIONE AGENDA
ato, želeći ukratko nešto kazati o slavnom slavenskom rodu, nastojat ću o tako neispitanoj građi više iznositi Z mišljenje drugih nego svoje vlastito. Neće naime (po mojem
uapropter breviter aliquid de nobilissima Slavorum gente dicturus curabo magis aliorum quam meam in Q tam abdita re opinionem referre. Nam (ut mea fert
mišljenju) biti lako meni slabome i neukome otkriti ono što je ostalo skriveno najmudrijim ispitivačima starine. No do ista, često sam u svom srcu osjetio želju da ponovno opšir nije pretresem i pomnjivije ispitam navode nekih pisaca. Ipak je kod mene prevladala odluka da isprazan posao pre pustim ispraznim ljudima i da se prihvatim spasonosnijih nauka. I ne kajem se jer je (da se poslužim Plinijevim ri ječima) težak posao starome dati nov sadržaj, novom sadr žaju ugled, zastarjelom sjaj, tamnome svjetlo, dosadnom ugodnost, dvojbenom uvjerljivost, svemu pak prirodni raz voj i tom prirodnom razvoju sve podvrći. AU, jer sam kao Dalmatinac i prema tome kao Ilir i konačno kao Slaven odlučio održati govor pred Slavenima o sudbini Slavena, zato ću na prvom mjestu govoriti o pod rijetlu i slavi slavenskog roda i o tumačenju njegova imena, zatim ću se ukratko osvrnuti na povijest Dalmacije, koja je važan dio Slavenstva, i naposljetku izložit ću položaj i po vijest ovoga našega drevnoga grada.
Sententia) haud facile mihi exiguo et indocto comperta erunt, quae solertissimos antiquitatis scrutatores latuerunt. Enimvero ea voluntas meam mentem frequenter incessit, ut prolixiori haec sermone retexendo quorundam auctorum dicta accuratius librarem. Vicit tamen ratio, ut vana vanis relinquens salubriora studia consectarer. Nec me penitet, quoniam (ut Plinii sermone utar) res ardua est vetustis novitatem dare, novis auctoritatem, obsoletis nitorem, ob scuris lucem, fastiditis gratiam, dubiis fidem, omnibus vero naturam suam et naturae suae omnia. Verum quia Dalmata et proinde Illyrius ac demum Slavus coram Slaviš de Slavorum fortunis sermonem habere statui, ideo originem gloriamque ac nominis Slavonici gene ris interpretationem primo in loco in medium adducam, Dalmatiae deinde, quae haud spernenda Slavorum nationis portio est, eventus perstringam, postremo huius nostrae vetustissimae civitatis situm successusque depromam.
550
551
II
II
I ISTRANI SU SLAVENI
ET HISTRI SUNT SLAVI
relazim sada u svom govoru na Istrane. Ne mogu se do voljno načuditi kako, u nekom suparništvu s nama, Biondo iz Forlija, Filip iz Bergama i neki drugi, da bi mogli nama oduzeti i među svoje ubrojiti sv. Jeronima, tvrde da je Istra talijanska pokrajina, premda je ona i svojim smje štajem i običajima i govorom odvojena od Italije i premda se sve okolno pučanstvo, koje je bliže Italiji nego Istri, kao stanovnici Trsta i Gorice i neki drugi, bez razlike služe me đu sobom samo slavenskim govorom. Doduše, zbog susjedstva i zbog neprekidnih veza s Talijanima Istrani, osobito oni (kako kaže papa Pio) koji žive u primorju, a tako isto i Dalmatinci, kad im se hoće, razgovaraju talijanski. No neka ti pisci čitaju Apijana iz Aleksandrije koji u pregledu iznosi bojeve s Ilirima. On pripovijeda da je vaš sugrađanin Demetrije Hvaranin oružanom rukom pokorio Istrane, ilirski (kako sam kaže) narod. Zbog toga (kako točno kaže papa Pio) nije prikladno s Italijom spajati Istru koja je odijeljena od nje Jadranskim zalivom i okružena mo rem u obliku poluotoka. Zar ne piše Polibije da se makedon ska vlast prostirala sve do Hadrije, a između toga grada i Istre smješteni su drugi posebni narodi? Gdje su, molim, saznali da su Makedonci ikada vladali Italcima? Stoga, budući da je Trst (kako kaže Pomponije Mela) smješten u najunutarnjijem zalivu Jadranskog mora gdje se završava Ilirija, nema razloga da sumnjamo u to da su Istra ni, između kojih (kako sam prije rekao) i Italije leži po sredini Trst, ilirski narod kao ni u to da sv. Jeronim, rođen u gradu Stridonu, koji Ptolomej naziva »Sidrona« i koji se (prema svjedočanstvu samog sv. Jeronima) nalazi na granici Panonije i Dalmacije, nije bio Talijan, nego Slaven.
ed ad Histros mea nunc vergente oratione mirari satis nequeo Blondi Foroliviensis ac Philippi Bergomatis S necnon et quorundam aliorum, ut peritissimum a nobis
P
552
auferre suisque connumerare divum possint Hieronymum, Histriam Italiae esse provinciam astruentium erga nos aemulationem, cum situ ac moribus et sermone Histria ab Italis distinguatur omnesque circum adiacentes populi Hi stria Italiae intimiores, ut Tergestini ac Goricienses et qui dam alii, passim non alio quam Slavorum idiomate ad invi cem coutantur. Quamquam propter locorum vicinitatem et continuam cum Italis consuetudinem Histri, praesertim (ut papa Pius inquit) qui maritimam oram incolunt, quemad modum et Dalmatae Italico sermone, quum eis libuerit, colloquantur. Sed legant hi Appianum Alexandrinum Illyrica praelia sub compendio recensentem, qui Demetrium Pharium, con civem vestrum, Histros, Illyriorum (ut ipse dicit) nationem, armata manu obtinuisse tradit. Quapropter (sicut recte papa Pius dicit) Histria inconvenienter Italiae iungitur Adriatico sinu disiecta et in peninsulae modum circumdata mari. An non Polybius Macedones ab Hadria, inter quam et Histriam praecipui populi siti sunt, imperium tenuisse scribit? At ubi, quaeso, compertum habent Macedones aliquando Italis im perasse? Quapropter, Tergeste (quemadmodum Pomponius Mella dicit) intimo in sinu Hadriae situm finiente Illyricum, non est unde ambigamus Histros, inter quos (ut praefati sumus) et Italiam Tergestum mediat, Illyricam esse nationem di vumque Hieronymum ex oppido Stridonis, quod Ptolomeus Sidronam vocat, Pannoniae Dalmatiaeque (ipso eodem divo hoc testante Hieronymo) confinia complectente natum non Italum, sed Slavum extitisse.
553
III
III
SLAVENI VIŠE CIJENE SLAVU NEGO ŽIVOT a pameti su mi mnoga takva djela koja se često stva raju na mnogim mjestima širom po slavenskom rodu, ali neću da ih navodim da vam, možda, ne bih dodijao pre tjeranom opšimošću. Ipak ne mogu šutke prijeći preko ove činjenice: Kad se sudare vojske bilo u pomorskoj bitki ili u borbi na kopnu, gdje god dođe do izražaja strahovit bijes slavenskog vojnika, uvijek Slaveni ili svladaju neprijatelja i iznesu pobjedu ili u muževnoj borbi nalaze slavnu smrt. Ništa se naime kod njih ne smatra slavnijim i dostojnijim hrabra muža nego pobijediti ili poginuti u junačkoj borbi. Zato, kad traže da im se nešto vjeruje, često se pod zakle tvom iskreno preklinju riječima: »Umro ja ležeći u krevetu ako to nije tako!« Stoga mole svećenike da im svojim mo litvama izrade od Boga da nađu smrt vitlajući mačem i po kriveni štitom. Doista, kad se taj rod zagrije željom za sla vom, Smatra da mu nije važno da li će prolijevajući krv izgubiti i život. To vrlo često potvrđuju i gotovo nevjerojatne pobjede Ceha nad neprijateljima, opisane kod pape Pija,1 i mnogo strašnih i krvavih sukoba Slavena s Turcima na raznim stranama, tako da Turci ne mogu bez krvave borbe oteti Slavenima ni najmanji zaselak. Stoga se nikome ne smije činiti čudnovato što turski sultan toliko cijeni ljude slaven skog roda da između njih imenuje gotovo sve zapovjednike svoje vojske i što od Tračana, Makedonaca i Ilira stvara jak odred od gotovo 20000 ljudi za svoju ličnu stražu. Iskustvo je naime pokazalo, osobito u ovo naše vrlo nesretno vrije me, da Otmanovi potomci pomoću slavenskih četa svladava ju kraljevstva, zauzimaju carstva, osvajaju jako utvrđene gradove i svim silama nastoje srušiti rimsko carstvo te da će, ako ruka svemogućeg Boga ne pruži pomoć, uništiti i satrti pravu vjeru. Pa i Mletačka je Republika često bila strah i trepet svojim neprijateljima, osobito na moru, kad
N
SLAVI GLORIAM VITAE ANTEPONUNT
1 Papa Pio II (Enea Silvio de' Piccolomini) napisao je, uz ostalo, i Povijest čeha (Historia Bohemorum).
ulta his similia per Slavos passim plerisque in locis frequenter fieri mentem subeunt, quae, ne nimia pro lixitate tedio vos forsan afficiam, silentio involvo. Tacere tamen nequeo, sive navali praelio sive eductis copiis certa men fiat, ubicunque Slavonici militis terribilis furor inter fuerit, semper aut victoria comite Slavos de hostibus trium phare aut viriliter dimicando nobilissima cede decedere. Nihil enim apud eos gloriosius viroque forti dignius existi matur quam vincere aut strenue pugnando morti succum bere. Hinc cum aliquid sibi credi exigunt, sedula est eorum et frequens sub sacramentis imprecatio, ne lecto incubantes intereant. Quam ob causam et sacerdotes deprecantur, ut precibus a deo obtineant, quatenus ipsi gladium vibrando clypeo tecti mortem nanciscantur. Nempe hoc hominum ge nus, cum gloriae cupiditate incaluerit, parum sua interesse putat, utrum vitam cum sanguine evomat. Testantur hoc creberrime et fere incredibiles Bohemo rum apud Pium papam de hostibus partae victoriae et atrocia passim cruentaque cum Tureis Slavorum frequentia certamina, ut ne villulam quoque aliquam Turee valleant a Slaviš incruento Marte auferre. Quamobrem nulli mirum vi deri debet -tanti viros Slavorum generis a Principe Turea rum duci, ut fere omnes sui exercitus praefectos ex eis statuat phalangemque viginti millium fere virorum ad suae salutis tutelam ex Thracibus ac Macedonibus Illyriisque decernat. Experientia enim compertum est, his praecipue infelicissimis nostris temporibus, Othomani posteritatem Slavorum acie regna superare, imperia obtinere, munitis simas urbes expugnare, evertendo Romano imperio incum bere orthodoxamque religionem, nisi omnipotentis dei ma nus suppetias attullerit, destruere et pessundare. Veneta res etiam, praesertim per aequora, hoc milite suis se hostibus
554
555
M
se služila slavenskim vojnicima. Uopće nitko nikada nije vidio da bi Slaveni bili mlitavi za borbu. Presretnog li dakle slavenskog roda koji je, posjedujući već toliko tisuća godina baštinjenim pravom velik dio Evro pe i znatan komad Azije, uzeo kao dalji zadatak da vlada čitavim svijetom, što je doista po želji vrlo uspješno ostva rio kroz dugi niz godina pod vodstvom Aleksandra Velikoga, Decija, Klaudija, Proba, Dioklecijana i ostalih prije spome nutih careva! To je, kažem, rod kojega je Gospod blagoslo vio i dao mu da se razvija u silan skup naroda, koji je po bijedio kraljevstva, dao na svijet pobjednike carstava i na vikao nositi pobjeđnosno oružje.
frequenter terribilem exhibuit, nec quisquam unquam Slavos segnes ad pugnam invenit. O igitur felicissimam Slavorum nationem, quae tot mil libus annorum magnam Europae partem et haud spernen dam Asiae portionem haereditario iure possidens manum adiecit, ut totius orbis habenas regeret, quod equidem per longa annorum curricula duce Alexandro Magno, Decio, Claudio, Probo, Dioclitiano caeterisque supra enumeratis imperatoribus felicissime ad vota est assecuta. Hic est, in quam, populus, cui benedixit dominus crescereque eum fe cit in gentem magnam, quae regna vicit, imperiorum victores edidit victriciaque arma ferre consuevit.
IV
IV
EPILOG HRABROSTI SLAVENA
EPILOGUS STRENUITATIS SLAVORUM
ko je onda od smrtnika kadar uzdizati Slavene pohvala ma dostojnim njihove slave, kad su oni svojom hrabrošću ponizili bahate Perzijance, oslabili moćne Asirce i Međane, srušili slavične Egipćane, porazili vrsne Grke, po korili nemile Skite, nadvladali brojčano jake Indijce, nadja čali surove Germane, pobijedili okretne Hispance, svladali divlje Gale, oslabili ponosite Rimljane i satrli lukave Punjane? Učinio sam eto što sam mogao prema svojim silama, ali ne onoliko koliko je tražilo samo dostojanstvo Slavena, jer nisam ni izdaleka dorastao tom zadatku.
uis igitur mortalium dignis valet Slavorum gloriam laudi bus extollere, quorum virtute depressa est Persarum Q arrogantia, enervata Assyriorum et Medorum potentia, deiecta Aegyptiorum extollentia, debellata Graecorum prestantia, subacta Scitharum immanitas, oppressa Indorum mul titudo, superata Germanorum asperitas, devicta Hispano rum dexteritas, prostrata Gallorum ferocitas, inclinata Ro manorum sublimitas, deleta Penorum calliditas. Feci pro virili nostra quae potui, sed non quanta Slavo rum dignitas ipsa efflagitabat, longe enim inferior subsedi.
V
V
VANJŠTINA I DUH DALMATINACA
DALMATARUM HABITUDO ET MENS
to se pak tiče samih stanovnika Dalmacije, Dalmatinci su prosječno ponajviše visoka stasa, imaju ljepušna, bjeloS putna i duguljasta lica prelivena laganim rumenilom, vrlo
uantum autem ad Dalmatiam inhabitantes attinet, Dal matae sunt cum mediocritate quadam maiori ex parte Q procere staturae, venustas habentes facies, albicantes, oblon-
55(5
557
T
živahne oči, i to ne jednobojne (kao što Germani imaju pla ve, a Etiopljani crne), snažnu šiju, mišićava ramena, široke i izbočene prsi, vidljive mišiće na rukama, duge ruke, snažne prste, uske bokove, utegnut trbuh, vrlo čvrsta bedra, noge (da upotrijebim uobičajen izraz) kao izdjeljane, listove no gu jedre i čvrste zbog tvrdoće tetiva, nogu zbijenu oko gle žnja, široko stopalo, vrlo prikladno da nosi toliku tjelesnu težinu, konačno čitavo držanje muževno i snažno, kao stvo reno za borbu, a u sebi imaju još vrsniji duh. Pamet im je naime oštra, okretna za sve, duh potpuno spreman na smrt, ruka žustra, živahnost ugodna, a postojanost u bitkama vri jedna divljenja.
gas, moderato rubore perfusas, occulos bene mobiles, non uniformis coloris (quemadmodum habent Germani ac Ethiopes, hii quidem ceruleos, illi autem nigros), cervicem virilem, humeros musculosos, pectora lata et eminentia, apparentes brachiorum lacertos, brachia longa, valentes di gitos, lumbos restrictos, ventrem non expanssum, coxas firmissimas, crura (ut dici solet) tornatilia, surram crurium turgidam, nervorum duritia collectam, crus circa cavillam compressum, pedem amplum, ad sustinendam tantam cor poris molem aptissimum, totam demum habitudinem virilem et robustam, ad impetum ellectissimam, praestantiorem in tus gestantes animum. Nam acre est eis ingenium, ad cun cta versatile, mens ad mortem paratissima, manus impigra, iocunda alacritas, constantia in pugna admirabilis.
VI VI
DALMATINCI NJEGUJU KNJIŽEVNOST
DALMATAE LITTERARUM CULTORES asjala je u ovo naše doba u Dalmaciji druga luč. Marko Marulić, koji je sastavio mnogo svezaka kršćanske pobožnosti. Njemu se pridružuju: Trogiranin Koriolan Cippico, kojemu je Sabelik upravio utješnu pjesmu, danas sačuvanu, zbog požara njegove kuće u Dalmaciji, Dubrovčani Ilija i Ivan Gučetić, koje posebno spominje Sabelik, dominikanac Ivan Stojković i franjevac Juraj Dragišić, zatim Trogiranin Ivan Štafilić, pa šibenčanin Ivan Polikarp i Hvaranin Je ronim Pribojević, moj brat, obojica pripadnici dominikan skog reda, benediktinac Ivan Rabljanin i Hvaranin Pavao Paladinić, o kojemu ću kasnije govoriti. Svi su oni svojim književnim djelima stekli vječnu slavu. Još su u ovo naše doba živi muževi koji su glasoviti zbog svoga književnog rada: Splićanin Toma Niger, Zadra nin šimun Benja, Kotorani Vinko i Dominik Buća, domi nikanci, koji su svojim djelima rasvijetlili brojne tajne ka toličke vjere, Zadranin Fridrik Grisogono, zatim Jeronim Bartučević, Hanibal Lučić, Petar Hektorović, koji je osim ostalog rada preveo uz opće divljenje na ilirski jezik ele gantnim stihovima Nazonovo djelo O ljubavnom lijeku ne
ulsit et aliud lumen nostra hac tempestate ex Dalmatia Marcus Marulus, qui plurima Christianae pietatis volu mina compilavit, et Cypicus Coriolanus Tragurita, ad quem consolatorium carmen extat Sabellici de domus deflagratione in Dalmatia, ac Haelius et Ioannes Gotius, quorum utique meminit Sabellicus, et Ioannes Stoicus ordinis praedicato rum Georgiusque Benignus Minorita, Ragusei, et Ioannes Staphileus Tragurita et Ioannes Pelicarpus Sibenicensis Hieronymusque Priboevius Pharius, germanus meus, ambo praedicatoriae familiae, cum Ioanne Arbensi ordinis divi Benedicti ac Paulo Paladino Phario, de quo infra mentio fiet, qui literarum monumentis perhennem sibi gloriam vendicaverunt. Exstant nostra hac tempestate in humanis magni no minis viri Thomas Nigro Spalatinus et Simon Begnius Iaderita ac Vincentius et Dominicus Bucchii Catharenses ordinis praedicatorum, qui plurima catholice fidei archana suis scri ptis illustraverunt, necnon et Federicus Grisogonius Iaderita et Hieronymus Atticus Hannibalque Lutius, Petrus
558
559
Z
F
izostavivši ni slova,* i Mikša Pelegrinović, sva četvorica Hvarani, Trogiranin TranJevil Andreis, Kotoranin Juraj Bisantić, Korčulanin Franjo Nigretić i mnogi drugi, kojih vrlina i obrazovanost iiz dana u dan sve više izbija na vidjelo.
Hectoreus, qui inter caetera eleganti metro Nasonem de remedio amoris in Illyricum idioma cum magna omnium admiratione transtulit vel minimum iota non ommittens, et Michael Peregrinus, hii quatuor Pharii, cum Andronico Tranquillo Tragurita et Georgio Bixantio Catharensi ac Francisco Niconitio Cor§ulensi, multique alii, quorum virtus et eruditio in dies elucescit.
VII OPIS GRADA HVARA VII ad ovuda ploviš iz Grčke prema Mlecima, s desne ti se strane na početku toga kanala pruža luka koja može primiti mnogo lađa. Zatvaraju je tri omanja brda, od kojih je srednje najviše. Na njegovu vrhuncu, kojemu se stijene (kako kaže Sabelik) sa svih strana strmo spuštaju, diže se nepristupačna tvrđava, učvršćena vrlo jakim zidom. Sa za padne strane, gdje se nalaze tri silno utvrđene kule, može se teškom mukom prići do tvrđave strmim i vrlo tijesnim puteljkom. Pod njom se prostire po čitavom tom brdu grad Hvar. Sam grad zaprema i velik dio ravnice što se pruža između istočnog brda — do kojeg dopire predgrađe sa go tovo 700 kuća sagrađenih uz veliki trošak od četverouglastoga kamenja — i onog brda kojemu se na vrhu, kako sam rekao, diže tvrđava, pa je svojim zgodnim smještajem otvo ren zračnoj struji s istočne i s južne strane, na kojoj more ulazi u luku. Ostali dio ravnice zapremaju dva prostrana trga koja okružuju sjajnu stolnu crkvu i biskupsku palaču. Gornji trg, koji gleda prema istoku, pruža krasan izgled svo jim izvorima vode i krugom zelenih vrtova. Donji se trg pro stire do samostana sv. Marka Evanđelista, koji leži uz mor sku obalu na podnožju zapadnog brda i u kojem žive po propisima reda fratri dominikanci. Među ostalim ukrasima tog vrlo prostranog trga pred vratima biskupske palače nalazi se bunar neobične veličine. Ne sjećam se da sam ika da vidio tako velik bunar.
K
* Pribojević to posebno ističe jer se u to vrijeme prevodilo vrlo slobodno. 560
URBS PHARUM DESCRIBITUR
endentibus enim hac Venetias versus ex Graecia huius tractus in principio tribus clausus monticulis, medio caeteris eminentiore arcem inaccessibilem validissimo fir matam muro praeruptis (ut Sabellicus inquit) undique rupibus in vertice gestante, multarum capax navium portus a dextris obiicitur, clivo asperrimo et perangusto aditum ad ipsam arcem ab occidentali parte, a qua munitissimae tres exstant turres, perquam difficilem exhibente, sub qua urbs Pharum dicta per totum hunc montem expanditur magnam
T
36
Hrvatski latinisti I
561
A što da kažem o prekrasnoj kneževoj palači, koju sa zapadne strane grada uz crkvu sv. Marka Evanđelista čuvaju četiri veličanstvene kule i koja se krasno diže nad lukom i nad trgom? U njoj je prostrana vijećnica, dva bunara, široke blagovaonice, ugodni hodnici, posebne sudnice za ljeto i za zimu i (da ukratko obuhvatim mnogo toga) sve i iznutra i izvana uređeno velikim troškom i kraljevskim (kako se obično kaže) sjajem. Namjerno se ne osvrćem na privatne zgrade (jer, kad bih htio svojim prikazom sve obuhvatiti, moj bi se govor previše oduljio), ali ću ipak spomenuti naš krasni samostan, koji (kako sam spomenuo) leži na morskoj obali prema biskupskoj palači. Njegova crkva, posvećena sv. Marku Evanđelistu, naziva se (kako spominju stariji ljudi) plemićkom kapelom. Naši preci, osobito patriciji, smatrahu da je grijeh pokopavati svoje mrtve izvan te crkve. Taj se samostan kao neki čardak tako uzdiže nad trgom i lukom da se iz njega lako može vidjeti i razabrati sve što se u njima nalazi, zatim gotovo sve kuće grada i predgra đa, sama tvrđava i kneževa palača, čak i neki otoci udaljeni 40.000 koraka.
Quid dicam de pulcherrima praetoria aula magnificis quatuor turribus ab occidentali civitatis parte iuxta aedem divi Marci euangelistae vallata, portui ac foro excellenter imminente, in qua late patens est curia, duae cysterne, ampla caenacula, iocunda deambulatoria, varia aestiva ac hyemalia iudiciorum loca, et (ut brevi sermone multa complectar) magnis sumptibus regio (ut dici solet) apparatu cuncta intus forisque disposita? Consulto privata dimitto aedificia (quoniam, si cuncta sermone complecti voluero, nimium nostra excrescet oratio), nostri tamen caenobii ex opposito episcopalis aedis in littore maris (ut praefati sumus) siti amoenitatem non praetermittam. Cuius templum beatissimo Marco euangelistae dicatum (quemadmodum antiquiores refferunt) nobilium capella nuncupatur. Extra quod maiores nostri, praesertim patritii, cadavera suorum sepeliri nephas esse arbitrabantur. Quod velut specula quaedam sic foro ac portui supereminet, ut singula in . eis reperta ac fere omnes urbanae et suburbanae domus et ipsa arx ac principis palatium necnon et quaedam insulae, quadraginta milibus passuum hinc distantes, facile ex eo valeant conspici et di scerni.
Sve sam to kazao o Hvaru zato da se vidi lakoća kojom zbog blizine kopna možemo dobavljati žito i sitnu i krupnu stoku, čega ima u velikom obilju u susjednim krajevima, zatim bogatstvo našega grada zbog njegova vrlo zgodnog primorskog položaja, jer u nj, htjeli ne htjeli, moraju pri stati svi koji s robom plove po Ilirskom moru, te uglađenost i fino ponašanje Hvarana zbog česta dodira s ljudima razli čitih narodnosti koji pristaju svojim lađama u ovaj grad. Što god naime proizvodi bogati Istok, što god daje plodni Lacij, što god pruža hrabra Ilirija, što god rađa sunčana Afrika, što god nosi opora Hispanija, što god daje u zamje nu surova Skitija, što god pruža sretna Arabija, što god iz vozi rječita Grčka, može se vrlo često kupiti u ovom gradu. Ugodan je i, za one koje muči gradska radoznalost, dosta primamljiv prizor gledati gotovo svakog dana kako u ovaj grad naizmjence jedan za drugim dolaze brodom ljudi raz ličitih narodnosti. Cesto sam vidio kako je ova luka u zoru
Cuncta haec de Pharo ideo dixerim, ut ex continentis soli vicinitate commeatus frumenti pecudumque ac armen torum, quorum apud adiacentes nobis regiones ingens est copia, facilitatem et ex ipsius urbis maritima opportunitate, ad quam, velint nolintve, fere omnes Illyricum sulcantes sa lum cum mercibus appellere necesse est, divitias et ex fre quenti diuersarum nationum ad hanc urbem appellentium convictu urbanitatem et venustissimos Pharensium mores intuearis. Nam quicquid dives producit oriens, quicquid pin gue parturit Latium, quicquid ferox gignit Illyria, quicquid aprica generat Aphrica, quicquid aspera affert Hispania, quicquid horrida permutat Scythia, quicquid felix prodit Arabia, quicquid verbosa educit Graecia, frequenti hac in urbe est successione venale. Iocundum spectaculum et ur bana curiositate laborantibus satis expetibile singulis fere diebus diversarum nationum viros navigio sibi invicem hac
562
563
bila bez brodova, a podveče sam ih u njoj nabrojio dvadeset do trideset.........................................................................................
in urbe succedentes intueri. Vidi frequenter portum hunc prima luce esse sine navibus, vespere autem viginti aut tri ginta naves magnas in eo numeravi.............................................
VIII VIII 0 HRABROSTI HVARANA PHARENSIUM FORTITUDO li neću prešutjeti ni pobjedu koju je nad gusarima iz vojevao moj sestrić Petar Blaž. Kad je on na svojem A prostranom i za borbu zgodnom teretnom brodu plovio uz afričku obalu (putovao je naime put Engleske), bi mu jav ljeno da neki španjolski gusar sa svojim vrlo velikim bro dom u kartaškoj luci* dugim opsjedanjem ugrožava tri mle tačka kljunata broda. To ga je toliko razjarilo da je, ne vo deći brigu o svojem zdravlju (mučila ga je naime groznica), ni o mnoštvu neprijatelja (priča se da ih je bilo 300), ni o veličini neprijateljskog broda, koji je bio mnogo veći od njegova, ni o mjedenim bojnim hitalima, kojima su neprija telji, kako se pričalo, bili silno jaki, bez i najmanjeg straha odmah odlučio navaliti na gusare. Nije gubio ni časka, a uz to je puhao povoljan vjetar. Hvarani uđoše odvažno u borbu, koja se dugo otegla i u kojoj je poginulo nešto malo naših. Konačno zapali on neprijateljski brod, pohvata gusare i sve ih do posljednjega smakne. Spomenut ću neobičnu zgodu, ali ipak svima vama dobro poznatu. Naši su se tom prilikom borili tako vatreno da je među ostalima Andrija Stipić, proboden kroz prsi na desnoj strani strijelom izbačenom iz baliste (kako sam ja sam vidio pregledavajući njegove bra zgotine), tek tada opazio da je ranjen kad je odložio oružje, pošto su njegovi brodski drugovi opustošili neprijateljski brod. K tome pridolazi i sjajan pothvat Vida Gazarovića. On se kroz vrlo guste redove Turaka probio do Marbega, koji je opustošio Forll, a spominje ga Sabelik, zadao mu tri rane i natjerao ga da potraži sebi spas skokom naglavce u rijeku. Kad je na Gazarovića nasrnulo nebrojeno mnoštvo Turaka, * u Tunisu 564
ed nec Petri Blasei, consobrini mei, partam de piratis victoriam tacebo. Cui ampla et ad pugnam oneraria sua S nave apta Aphricum littus sulcanti (Angliam enim versus tendebat) cum allatum esset tris Venetas rostratas naves a quodam pirata Hispano vastissimam habente navim in Carthaginensi portu longa obsidione fatigari, ita iniquo tulit animo, ut postposita propriae salutis cura (febribus enim laborabat) neque hostium multitudinem (trecenti enim fuisse dicuntur) neque navis adverse notabilem supra suae navis magnitudinem neque aeneorum tormentorum machi nas, quibus hostes summopere polere ferebantur, vel tantil lum veritus extemplo piratas agrediendos iudicaverit. Nec mora, flante prospero vento, capescentibusque alacri corde praelium Pharensibus, protracta diu pugna, paucis e nostris desideratis, incensa hostium nave comprehensos piratas ad unum enecavit. Mira refferam, vobis tamen notissima. Tanto animi ardore a nostris pugnatum fuit, quod inter caeteros Andreas Stipichius spiculo balista excusso per medium pec tus a latere dextro (quemadmodum ego ipse cicatrices in spexi) transfixus non prius se vulneratum esse advertit, quam direpta per socios navales hostium nave arma de posuit. Accedit et Vittus Gazarus, praeclarum inter confertissi mos Turearum cuneos facinus in Marbegum, cuius Sabelli cus meminit, Fori Iullii depopulatorem, trino sibi prius inflicto vulnere, praecipiti in flumen saltu salutem suam quaerere compulsum. Qui innumera Turearum multitudine 565
On, imajući na umu da je Hvaranin, poput bijesna lava po gubnim mačem poubija mnogo neprijatelja i tako, osvetivši svoju smrt, izdahnu među gomilama Turaka koje je smaknuo. Doista (kako se tada govorilo), da je u mletačkoj vojsci bilo 1000 muževa sličnih Vidu, nipošto ne bi kršćan stvo bilo pretrpjelo tako sramotan poraz, nipošto ne bi bilo spaljeno toliko utvrda, toliko sela i toliko zaselaka, nipošto ne bi bilo odvedeno nebrojeno mnoštvo ljudi i stoke. Preveo Veljko Go'rtan
566
in eum ruente memorans se Pharensem esse sevientis more leonis torvo telio, magna hostium caede, propriam mortem ultus inter acervos a se trucidatorum expiravit. Enimvero (ut fama fuit), si mille in castris Venetorum Vitto similes viri fuissent, minime tam faeda plaga Christianum nomen affectum, minime tot castra, tot pagi, tot ville conflagrate, minime innumerabilis multitudo hominum et pecudum fuis set abducta.
L U D O V I K PA SK A L IĆ L U D O V I C U S P A S C A L IS (oko 1500 - 1551)
z brojnih pjesama, što ih je u prijateljskoj odanosti po svetio svojim sugrađanima u Kotoru (npr. Đuri i Mari janu Bizanti, Ivanu Bolici, Kamilu Drago, Dinku Buća) i književnicima iz ostalih krajeva (npr. Dubrovčaninu Kli mentu Ranjini, Hvaranima Hanibalu Lučiću i Jerolimu Bartučeviću), kao i iz vrlo živih aluzija na suvremene političke događaje i osobe (Franjo I, Karlo V, Turci, Hajredin Barbarossa), mnogo više doznajemo o Paskalićevu životu negoli na temelju arhivskih podataka. Rodio se oko 1500. u jednoj od najuglednijih kotorskih obitelji. Kao mladić studirao je u Padovi. Kratko je vrijeme bio i u Africi, zarobljen od maurskih gusara. U mletačkoj državnoj službi, za obranu od Turaka, boravio je 1537. na otoku Kreti (u gradu Retimnu), odakle se 1538. vratio u Kotor. Umro je u rodnom gradu 1551. U prilog obliku P a s k a l i ć pjesnikova prezimena go vore i latinski (Pascalis) i talijanski oblici (Paschale, Pa scale), kako ih je sam upotrebljavao, usprkos obliku P asq u a l i (Paskvali) kojim će se u 18. st. služiti njegovi po tomci pa se po tome uobičajio u dijelu literature o njemu. U novije se vrijeme (Torbarina) ističe i P a s k o v i ć kao originalan hrvatski oblik, jer i danas u mjestu Muo kraj Kotora žive članovi toga roda. Taj, uostalom, oblik prezi mena proizlazi iz vlastitog imena Pasko i Paškoj e. U Mlecima 1549. objavio je Paskalić svoju talijansku liriku (Rime volgari) petrarkističko-bembističke inspiracije, laku u fakturi stiha, bogatu u jeziku i lirizmu fraze. Nekoliko mjeseci nakon smrti našeg pjesnika izdao mu je prijatelj i vjerojatno vršnjak, talijanski pjesnik Lodovico Dolce, latinsku zbirku Carmina (Pjesme, Mleci 1551), u 4 knjige. Prve su 3 knjige elegiae, a u četvrtoj, s posebnim natpisom sylvae, dulje pjesme u čistim heksametrima; ukup-
I
571
no ih, uz još jedan epigram u četvrtoj knjizi, ima 34. Izvan te tiskane zbirke ostale su 1 silva, 3 elegije i 32 epigrama,, što su se bili našli u nekom starijem rukopisu obitelji Uvraćen u Kotoru. »Ilirske Muze«, koje nadahnjuju Paskalića kao i nje gova sugrađanina Ivana Bolicu, i Silvija — središnja su. mjesta u latinskoj lirici našeg pjesnika. Ako i ne pretežu brojčano, kao u talijanskoj zbirci, lju bavne pjesme u Paskalićevoj latinskoj poeziji imaju vrlo» značajno mjesto. Donna i madonna u talijanskoj i Sylvia u latinskoj lirici — ista je pjesnikova draga, rođena Kotorka. Istim plamom gori ljubavnik za bjelinama njezine piiti I nezatomljenom strašću tuguje za izgubljenom ljubavi. I po neki motiv (npr. o ogrlici gospoje), ma kako već bio često« obrađivan u starijih rimatora, u oba je idioma Paskalićeve poezije očuvao svježinu dikcije i maštovitost lirske asocijativnosti. Vrlo je šarolika spektra njegova prigodna latinska lirika: od pjesme utješnice »hvarskom Atiku« Jerolimu Bartučeviću o smrti njegove žene do satiričke elegije, kojom je ošinuo nadutoga stihotvorca; od rodoljubnih elegija, s toplim opisi ma svoga zavičaja ili žarkim pozivima kršćanskim vladarima da se udruže protiv Turaka, do prpošnih stihova uz doživljaj1 svetkovine Martinalia (Martinje). U školi Tibulovoj i Vergilijevoj izbrusio je Paskalić svoje umijeće, osobito kako će s mjerom i ukusom ugraditi mito logiju u svoj lirski svijet i dikciju pročistiti do birane izražajnosti. I sylvae u četvrtoj knjizi uglavnom samo naslov du guju rimskom pjesniku Staciju, a dikcija i djelomično dija loški oblik i bukolički ugođaj u njima jesu vergilijevski. Uz: ostalo, latinska lirika pokazuje kako je Paskalić poznavao i vrsnu latinsku poeziju svojih starijih suvremenika u Italiji Sannazzara i Bemba, koje je mogao u Padovi i osobno upo znati. Imao je pravo Appendini kad je Paskalića proglasio naj boljim latinskim pjesnikom među onima »što su ih u 16. st. dali gradovi Dalmacije«. No, i u Širim razmjerima cjelokup nog pjesništva hrvatskog latinizma Paskalić zauzima ugledno» mjesto. Ako i ne po bogatstvu novih motiva, ali svakako po» jasnoći i preglednosti lirske fraze, po čistoći jezika i glatkim stihovima. Ako su katkad u njegovu prigodnom pjesništvu 572
I u ljubavnim elegijama prisutni tragovi stilizacije doživljaja, »čime se uostalom ugledao i u rimske elegičare Augustova vi jeka, opći mu se ton pjesme nikada ne spušta ispod razine. Lirsku temu uvijek tečno vodi, u nizanju slika zadržava skla dan ritam, tako da mu elegije, i kad su dulje po opsegu, imaju u kompoziciji neku prirodnost i ostvaruju specifičnu čuvstvenu cjelinu. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA LUDOVIKA PASKALIĆA Carmina, Venetiis 1551. LITERATURA O LUDOVIKU PASKALICU Đ. Korbler: Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka, napose u Kotoru i u Dubrovniku, Rad 212, Zagreb 1916. J. Torbarim.: Pjesnički odjeci bitke kod Hercegnovoga (g. 1539), Hrvatsko koto XXII, Zagreb 1941. R. Kovijanić: Kotorski pjesnici-humanisti. Stvaranje VIII, Cetinje 1953. J. Torbarim: The Setting of Shakespeare’s Plays, Studia Roma nica et Anglica Zagrabiensia 17—18, Zagreb 1964.V . V. V.
PJESME
CARMINA
I
I
SILVIJI
AD SYLVIAM
ezbrižno ja sam u dubravi nevin provodio život bježeđ od svađa što ih podiže brbljavi trg. Brige napustivši tu se sav spokoju bezbrižnom dadoh, Pečalne brige sve redom istjerah iz srca svog. Katkada umorne oči lagodnim shrvane sankom sklapah, a potoka blizog žubor me svladao blag. čas bih, u pećini obrasloj, skriven pjevušio pjesmu, palcem izvijajući na tananim strunama zvuk. Kako sam često, dok samotno sklonjen pjevah u hladu, umilne frule dok je zvonak se dizao glas, radosna viđao poljska božanstva gdje poletno svuda šarnim po poljima svoj bučni izvode ples. Koliko puta osjetih u dvoredu djevojke mlade, naizmjence gdje moj odabran pjevaju stih, zatim gdje odmah vijence spletene od raznoga cvijeća stavljaju na glavu meni nježno mi kiteći vlas. Tad među Nimfe šetačice u šetnju zađoh i šalom, smijehom i dosjetkom kasni provedosmo čas. Dotad sva sklona mi bješe i vedra sudbina, nikad srž i kosti mi nije ljubavni prožeo plam. Prekrasna tada me Silvija očara očima svojim, nagna me da pod nepoznat jaram podvijem vrat, ne marim otad za šume i utjeha srcu ne vrijedi, livade cvjetne su sada oku suvišne mom. Ništa baš ne blaži moje nevolje pastirska frula ni riječi usklađene uz treptavi lire zvuk.
B
5
10
15
20
25
576
ucebam facilem in sylvis sine crimine vitam. Verbosi fugiens iurgia vana fori. Illic sepositis demissus ad otia curis Pectore depuleram tristia cimeta meo. Interdum molli claudebam languida somno Lumina, vicinae murmure captus aquae; Et modo muscoso cantabam abiectus in antro. Increpitans querulae pollice fila lyrae. Ah quoties, aliqua canerem dum solus in umbra Et daret argutos dulcis avena sonos, Agrestes vidi captos dulcedine divos Ducere confusos lata per arva choros. Ah quoties virides sensi ingeminare Napaeas Excepta alterno carmina nostra sono, Et modo dissimili lectas de flore corollas Aptabamque meis mollia serta comis, Errantesque inter Nymphas spatiabar et ipse Decipiens variis tempora tarda iocis. Et tranquilla mihi spirabant fata nec unquam Nostra Cupidineus usserat ossa calor: Cum formosa suis me Sylvia cepit ocellis. Pressit et insolito libera colla iugo, Non mihi iam sylvae, non sunt mihi moenia cordi, Nec capiunt oculos florida prata meos. Non facit ad nostras agrestis fistula curas, Iuncta nec argutae consona verba lyrae.
D
5
10
15
20
25 37
Hrvatski latinisti I
577
30
35
40
45
50
55
60
65
Samo si ti, o Silvijo, sva mi zarobila čuvstva, bez tebe držao ne bih ni najvećeg kraljevstva moć. Tebe da mogu samo strastveno zagrlit jednom, odbio ne bih da za to podnosim pečal i bol. Kad bi mi sad naredila da u daleku Indiju pođem i od istočnih strana donesem ti darova skup, ili, još bolje, da me na libijski pošalješ pijesak što ga vitla i diže snažnoga južnjaka vir: samo naredi, kud bilo, što bilo da učinim tebi, ljubav će ista potpomoći svaki poduhvat moj. 0 nado ti jedina moja, ti zvijezdo vodiljo moja, s tobom će buktat mi ljubav, s tobom će biti joj kraj. A da me zaborav ne bi svladd od Letinog vala, stigijskom rijekom posmrtno moj će te pratiti hod, tamo gdje lavežom Kerber užasava turobne sjene, trostrukim dokle ždrijelom zmijski razdire vrat, 1 gdje u grudima Titija, bijesni boraveć jastreb, jetra mu kljuje neprestano njegov grabežljivi kljun, bezbožni Iksion gdje na paoke razapet oštre naglavce usred kotača stalno se vrti u krug, Belide gdjeno uzalud šuplju ispunjuju burad, slično gdje Sizif uzalud gromadu valja na vrh, ili gdje usred valova nesretni Tantal se trudi iz vala stiglog do usana jednu bar doseći kap. Usred svih ovih patnji, sred muka i mučenja teških vjerno ću slijediti tvoj pusti i žalosni put. Nadam se, u ovoj tami će svjetlost, Venera zlatna smjelim učiniti mene, ljubavi jedine moć. Između rječica što teku elizijskim poljem naći ću te, o dušo, gdje bereš ružin svijet, usred heroja i usred prekrasnih heroina, zapanjeni što gledaju tvoj dostojanstveni lik. Tamo obnavljajuć opet u sjećanju prošli nam život, život što ovdje će brzo svoj zemni završiti tok, plakat ćemo što ničim nadoknadit ne da se vrijeme, ako smo beskorisno i jedan proveli dan. Zato dok nam je dano, spajajmo ljubav nam dragu, grljenju, milovanju, nijedan da ne prođe čas. Poslije smrti da ni tebe ni mene ne muči bolno sjećanje da smo na zemlji uzalud proveli vijek.
30
35
40
45
50
55
60
65
Sola meos etenim praedata es, Sylvia, sensus. Maxima nec sine te regna tenere velim. At tua dum cupidis complectar colla lacertis, Tristia non renuam quaeque et acerba pati. Si me longinquos iubeas transcurrere ad Indos Et ibi ab Eoo munera ferre mari, Seu potius Lybicas me miseris inter harenas. Quas movet assidui vis furiosa Noti, Da modo te facilem, fiet quodcunque iubebis. Conatusque meos ipse iuvabit Amor. Tu mea spes sola es, tu lux mea, denique vitae Ardorisque mei terminus unus erit. Et nisi Lethaeis veniunt oblivia in undis, Post obitum Stygias te sequar inter aquas, Qua terret miseras latratu Cerberus umbras. Dum quatit anguineas per tria colla iubas. Et Tytii saevus habitans sub pectore vultur Assiduum rabido distrahit ore iecur, Impius Ixion radiis laceratur acutis Inque caput celeri volvitur usque rota, Belides et cribro toties frustrantur inani Aetemumque loquax Sisyphus urget onus. Et sitit in mediis infelix Tantalus undis Et frustra refugas appetit ore dapes. Has inter furias, inter tormenta, nocentum, Te sequar haud dubia per loca maesta via. Spes dabit in tenebris lumen, Venus aurea vires. Audacem faciet me meus unus amor. Inveniam Elysii circum vaga flumina campi Carpentem niveas te, mea vita, rosas Heroas inter formosasque heroinas Attonitas formae nobilitate tuae. Illic transactae repetentes tempora vitae, Tempora praecipiti praeteritura fuga, Flebimus, haud ullo quod sit reparabilis aevo. Si qua dies vitae fluxerit huius iners. Dum licet, hic igitur charos iungamus amores Nullaque iam nostris lusibus hora vacet, Ne mihi neve tibi, post funera, segniter olim Temporis elapsi sit meminisse dolor.
Preveo Nikola šop 57S
579
II
II
IVANU BOLICI1
AD IOANNEM BONNAM
rlo ljupke pjesme koje si mi poslao, pružaju veliku utjehu mojim jadima. To su pjesme koje bi se mogle takmičiti s Filetom iz Kosa, pjesme koje bi jedva mogao oponašati labud na umoru. Zacijelo, ja bih bio lud, ako bih se — dok prekoravaš moje ljubavne zanose — tužio ili tvrdio da ne govoriš istinu. Priznajem, pravo me svjetuješ i sve spasonosno, ali ljubav mene sili da živim po tuđoj volji. Onaj koji je zdrav, na žalost, lako savjetuje žednom bolesniku da se strpljivo uzdržava od hladnih voda. A i ti, koga još nije zapalio žestok Kupidonov bijes i koji još imaš srce netaknuto ljubavnom ranom, lako osuđuješ ljubavne strasti drugoga, a tvoj način života čini da se ne možeš ražalostiti nad mojim jadima. Svaki onaj koji ljubi, koga muči čežnja za mladom djevojkom, htio bi da manje voli ono što voli previše. Htio bi da se onaj pomamni žar pomalo stiša i da ljubavna muka bude lakša. Ali, naprotiv, Kupidon se uporno bori s Marsom i što se više povlačiš, on te više muči. Ipak, ono što sada pišem nemoj tako shvatiti da pomisliš, Bolico, kako ja ne mislim na zakonitu ljubav.
mihi misisti, dulcissima carmina, nostris QuaeSolamen tribuunt non mediocre malis.
V
10
20
1 Kotorski pjesnik (latiniziranim imenom: Ioannes Bona de Bolicis), mlađi Paskalićev suvremenik. 580
5
10
15
20
Carmina, quae Coo possint certare Philetae, Carmina, quae moriens vix imitetur olor, Certe ego sim demens, dum nostros arguis ignes. Si querar aut si te dicere vera negem. Vera mones, fateor, et cuncta salubria, sed me Alterius nutu vivere cogit amor. Qui valet, heu facile sitienti consulit aegro, Abstineat gelidis ut patienter aquis. Tu quoque, quem nondum violenta Cupidinis ira Ussit et intactum vulnere pectus habes. Alterius facile damnas incendia, nec te Usus, ut indoleas ad mala nostra, facit. Omnis amans, tenerae quem torquet cura puellae. Id, quod amat nimium, vellet amare minus; Vellet, ut ille ferus sensim decresceret ardor. Et levius fieri vellet amoris onus: Sed contra assiduo depugnat Marte Cupido, Quoque magis retrahis te, magis ille premit. Non tamen accipias ita, quae modo scribimus, ut me Legitimi immemorem, Bonna, reare tori. 581
30
40
Možda me muči i slatka čežnja za čistom bračnom ložnicom i sili me da umrem od prevelike ljubavi. Ali dok vidiš moje suze i čuješ moje uzdahe, reći ćeš: »To nije ljubav nego tvoja ludost. Ako sigurno posjeduješ ono što ljubiš i ako ostva ruješ želju, zašto uzdišeš i suzama natapaš lice? Plač pristaje jadnom ljubavniku koji se zavarava nadom i ne može u ljubavi podnositi dugo čekanje.« To su tvoje riječi. Međutim, s druge strane čuj što ja tvrdim i radije se drži toga nego onoga što je prije rečeno. Bezbrojni pjesnici, kojih su ti pjesme poznate i koje muči silna želja za vječnim imenom, obično mnogo toga izmišljaju i istinitim doživlja jima dodaju lažne da bi im djelo odmah bilo raznolikije i ljepše. Lakovjeran si ako misliš da je Tibul pjevao istinu kad je želio da postane kamenom u hladnim brdima. Lakovjeran si ako misliš da su pjesnici pjevali istinu kad čitaš kako neprestano jadikuju u svojoj br bljavosti. Lakovjeran si ako vjeruješ da u hvalisavih i zako nom nesputanih pjesnika ima pouzdane vjere. Pa i mene, koji poštujem pjesničke uzore, Apolonov žar često sili da mnogošta izmišljam. I sada sam ti tako izmislio teške ljubavne muke, koje, rječiti Bolico, čitaš u mojim pjesmama — jer sam čuo da je umiljata Venera počela plesti protiv tebe neke zamke — da bi te moje ljubavne strasti učinile opreznim i da se ne bi neoprezno dao uloviti njenim zamamnim varkama. Preveo Vedran Gligo
582
25
30
35
40
45
50
Forsitan et casti me dulcis cura cubilis Decoquit et nimio cogit amore mori, Sed tu dum lachrymas, mea dum suspiria sentis, »Non amor est«, dices »sed furor iste tuus. Si, quod amas, securus habes votoque potiris. Cur gemis et lachrymis turpiter ora rigas? Flere decet miserum, qui spe frustratur amantem Nec potis est longas ferre in amore moras.« Haec tua. Sed contra, quae nos adducimus, audi Et super addictis haec potiora tene! Innumeri, quorum sunt nota poemata, vates. Quos sacer aeterni nominis urit amor, Fingere multa solent et veris iungere falsa, Illicet ut varium pulchrius extet opus. Credulus es, si vera putas cecinisse Tibullum, Dum cupit in gelidis montibus esse lapis. Credulus es, si vera putas cecinisse poetas, Quos legis assidua garrulitate queri. Credulus es, si grandiloquis et lege solutis Vatibus indubiam credis inesse fidem. Me quoque, qui vatum veneror vestigia, saepe Cogit Apollineus fingere multa calor; Et nunc tam duros tibi sum mentitus amores. Quos legis in scriptis, Bonna diserte, meis. Quandoquidem audieram blandam coepisse Dionem In tua nescio quos damna movere dolos. Scilicet ut facerent te nostra incendia cautum, Incautus placidis ne caperere dolis.
583
III
III
OGRLICI MOJE GOSPOJE
DE MONILI DOMINAE
z kojih si indijskih voda i kojom te doveze Englez, ogrlice, što krasiš moje gospoje vrat. Da nisi možda, tko zna, iz samog proizišla raja i otud sa rajskih visina na zemlju pala si tad: sretniji nisu, ni vredniji mnogi dragulji što ih skrivaju mora i zemlje i nedostižni vis, kao što tvoja je sudba od sudbe sretnija svake, kada god se spustiš na bijelih joj ruku dlan, ili, dok se njišeš po ljubavi vrtiću bujnom, i usred ruža ubireš zlatnih jabuka čar, pa učas cjelova bezbroj na dojke prekrasne spuštaš, cjelove što ti ih katkada uzvraća tisuću put, cjelove koje neće ometati nemila zavist, cjelove kojim se silno ponosi samrtnik muž. O, kad bi mi bilo dano da oblike poprimam razne i da na bezbroj načina svoj preobražavam lik, ne bih ni promukli labud bio, ni rogati junac, nego bih ogrlica gospoje želio bit.
I
5
10
15
n quibus Indus aquis, quo te tulit amne Britannus,. Quod cingis Dominae colla, monile, meae? Certe ego crediderim coeli in regionibus ortum, Inde per aereas huc cecidisse vias: Nam quae pontus alit, quae tellus gignit et aer. Illa ego non tanto munere digna putem. Quam tua sors felix et sorte beatior omni. Dum toties nivea te tenet ipsa manu. Aut dum fecundo spatiaris Amoris in horto Et legis in mediis aurea mala rosis; Et modo formosis das oscula mille papillis Osculaque interdum mutua mille refers, Oscula, quae tristis non possit carpere livor, Oscula mortales apta beare viros. O mihi si liceat varias assumere formas Et mea in innumeros vertere membra modos. Non ego raucus olor, non alta fronte iuvencus, Sed fieri Dominae posse monile velim.
I
5
10
15
Preveo Nikola Šop
584
585
IV
IV
O SILVIJI
DE SYLVIA
ok mi se podatno, evo, moja sad Silvija pruža i bijelim rukama strasno moj obavija vrat, ljubeć se uzajamno sa cjelovom spajamo cjelov, poljupce što ih ne pruža ni ciparske Venere draž, moja se čula sada ukočiše čudesnom slašću, čak i u grudima učas moj se ugasio dah, jedva dopirio je do rubova usana mojih, zatim izdahnuo, u nečujni otuda let: možda da, usrkan iz gospoje slatkoga grla, može izdašnije da ljubavnu uživa slast. Istu međutim silu i dika tad osjeti moja, činilo se da izdiše, slađanu ćuteći smrt. čudna li sklada, dok ja se žurim i ona se žuri, njezina duša s mojom naglo se sjedini tad. Tako tim sjedinjenjem od dvoje njih postaje jedno, tako dvije grudi složno jedan oživljava dah. Otud i jednak osjećaj u njih i misao jedna, njezin ja bolji sam dio, a ona moj.
5
10
15
um mihi se facilem nuper mea Sylvia praebet. Implicat et niveas per mea colla manus, Mutuaque apprehensis coniungimus oscula labris. Oscula, quae Paphiae vix imitentur aves, Obstupuere mei mira dulcedine sensus. Nec stetit in proprio spiritus ipse loco, Immo libens summum pervenit ad usqe labellum Seque parat tacita proripere inde fuga. Scilicet ut Dominae iucundo exceptus ab ore Largius optato posset amore frui. Interea parilem vim lux mea sensit amoris Seque anima visa est destituente mori. Mira fides, mea dum properat, festinat et illa, Illa anima est animae mista repente meae. Sic mistus pariter geminus concrevit in unum Spiritus atque unus pectora bina colit. Ex illo par affectus, par sensus utrique est, Sumque ego pars melior illius, illa mei.
D
D
5
10
15
Preveo Nikola šop
586
587
V
V
LUNI
AD LUNAM
božice, koja sjajnu glavu pomaljaš u čistom izlazu i sva sjajiš puna bratove svjetlosti: neka tvoj brat* iznese svoju svjetlost među sjene i neka kasnije uđe u zapadne vode, da bi ti. Luno — dok Večemjača ne pozove tvoja svjetla — mogla nježno primiti Endimiona u svoje nježno krilo. Deder sada izvedi na vidjelo noćni dvopreg i oba vljaj dužnosti mjesto svoga sjajnog brata, samo da ne bi, dok u krilu grlim drage ljubavnice^ neprijateljska svjetlost otkrila moje slasti. I jer sumnjam da ti još goriš starom ljubavnom vatrom, neću se bojati, božice, da ovo kažem pred tobom kao svjedokom: želio bih da noći protječu vječno bez tebe, a dani bez brata (ako sudbina to ne spriječi) i da svi vijekovi budu zakopani u mračnoj tami i jednoj neprekidnoj noći. Tako bih ja mogao bezbrižno uživati u vječnoj lju bavi, a i ti bi mogla uživati u svome Endimionu.
dea, quae puro nitidum caput exeris ortu®) O Totaque fraterno plena nitore micas: Sic tuus in medias sua lumina proferat umbras
O
10
5
10
15
Frater et occiduas tardius intret aquas, Ut, dum. Luna, tuos nondum ciet Hesperus ignes. Tu cupido foveas Endymiona sinu. Nunc age nocturnos in lucem extende iugales Inque vicem nitidi munera fratris obi. Ne modo, dum charos gremio complector amores, Delicias retegat lux inimica meas; Et, quia adhuc priscis te suspicor ignibus uri. Haec ego non verear te, dea, teste loqui, Ire quod aeternum vellem (nisi fata vetarent) Et sine te noctes, et sine fratre dies, Scilicet obscuris ut saecula cuncta tenebris Atque una assidua nocte sepulta forent. Sic ego perpetuo fruerer securus amore, Tuque tuo posses Endymione frui.
Preveo Vedran Gligo
2 U rimskoj mitologiji Luna (u grčkoj Seline) boginja je mjeseca, a brat joj je Sunce (grč. Hilios, rim. Sol). 588
a) corr. ex ortum 589
VI
VI
PRIJATELJIMA
AD AMICOS
udite sada, stari drugovi, kratko vrijeme uz mene, dok se po širokoj pučini morskoj ne otisnem na daleki put, drugovi, koje je još od mladih godina prava vjernost jednom za sva vremena svezala vječnom vezom. Rastajem se od vas i dragovoljno odlazim u kretsko kraljevstvo starog Jupitera koje mi je tek po čuvenju poznato. Tamo me zove moja sudba, a vi uz dobru želju zaželite sreću meni i mome putu! Zagrlite me i kao dokaz naše ljubavi primite ove poljupce pomiješane s mojim suzama. Sjećajte me se i neka vas dugi put u tome ne spre čava, i neka me vaša ljubav prati onamo kamo ne mogu vaši udovi. Zdravo ostajte i vi, ilirske šume i brda, i sve rijeke poznate po mojim pjesmama. Neka budu pozdravljeni i očinski lari i očinski penati i mjesta kojima sam ja posvećivao osobitu pažnju. I vi, nebesnici, puhnite u jedra povoljne vjetrove dok ne dođem u diktejsku zemlju. A kada bude vrijeme, neka vaša božanska volja nakon prevaljena morskog puta vrati moja jedra u očinske zaljeve. Tko god je pak sada tu, neka mi izreče povoljne želje dok svojom rukom odrješujem zadnji konop.
B
10
20
os mihi nunc veteres paulisper adeste sodales, Dum feror in longas per freta vasta vias, Quos mihi adhuc teneris aeterno foedere ab annis Una semel iunxit tempus in omne fides. Abstrahor a vobis et vix mihi cognita fama Sponte sequor veteris Gnosia regna Iovis, Quo mea me fortuna vocat: vos omine laeto Laeta mihi et nostrae dicite verba viae. Iungite complexus et nostri pignus amoris, Accipite haec lachrymis oscula mista meis. Este mei memores, nec vos via longa moretur. Et quo non poterunt membra* sequatur amor. Et vos Illyrides sylvae montesque, valete, Cunctaque carminibus flumina nota meis. Iam valeant patriique lares patriique penates Et loca, quae studiis culta fuere meis. At vos, caelicolae, faciles in carbasa ventos Mittite, Dictaea dum potiamur humo. Et, quum tempus erit, pelago mea vela remenso Ad patrios referant numina vestra sinus. Sed iam quisquis adest, mihi vota faventia fundat. Ultima dum nostra solvitur ora manu.
V
5
10
15
20
Preveo Veđran Gligo 590
591
VII
VII
BRATU KLEMENTU RANJINI
F. CLEMENTI DE RAGNINA
ti koji u pradjedovskom grbu nosiš tri pauka i imaš prezime povezano sa svojim grbom, znamenit si po pradjedovima koje je slava uzdigla do Olimpa, a isto tako i po plemenitosti svoga zavičaja* — koji je podigao glavu daleko iznad ilirskih gradova što ih Jadran pl&če tihim vodama. Glas koji nije lažan dojavio je mojim ušima da si ti krepošću već nadmašio svoj rod i da neporočnim životom, vjernošću i ostalim duhovnim vrednotama daleko prednjačiš pred drugima.
O
10
Deder dakle, pošalji mi vlastoručno svoje spise koji oblijeću po našim obalama, a vrijedni su isto tako da polete do oba pola. Što tako odugovlačiš obostrane želje? Neka italska zemlja čuje ilirske glasove, i ono što je naša zemlja toliko puta čula iz tvojih usta, neka čuje i ona u tvojim knjigama i neka to pohvali.
qui fers triplicem proavito in stemmate arachnen Cunque tuo iunctum stemmate nomen habes; Insignis proavis, quos gloria iunxit Olympo, Nec minus et patriae nobilitate tuae, Quae super Illyricas longe caput extulit urbes. Quas circum placidis Hadria lambit aquis: Pertulit ad nostras non mendax nuntius aures Te virtute tuum iam superasse genus. Et longe ante alios morum probitate fideque Et reliquis animi dotibus ire viros.
O
5
10
15
Ergo age, quae nostras volitant tua scripta per oras Non minus ad geminos digna volare polos. Mitte manu! Quid tam communia vota moraris? Sentiat Illyricos Itala terra sonos Et, quod nostra tuo toties audivit ab ore. Audiat in libris et probet illa tuis!
Preveo Vedrati Gligo
* Dubrovnika; K. Ranjina bio je teolog, pisac raznovrsnih traktata. 592
38
Hrvatski latinisti I
593
VIII
VIII
SIROVOM PJESNIKU
AD POETAM BARBARUM
ok se čudim tvojim pjesmama koje vrve nadutom barbarskom oholosti i dok ih zaprepašten čitam, pitam se koji je bog tom pjesniku udahnuo toliko buč nih riječi. Za sve to ne bi bio dovoljan ni Helikon ni čitava Čira. Ne bi zato bile dovoljne ni kastalijske sestre ni Apolon vješt u pjevanju na tužnoj liri. Neka smjerni pjesnici, kojima je drago udarati trzalicom u tanke žice, časte ta obična božanstva, a tvoja se usta nadimlju kao dva mijeha dok hrapavim glasom izvaljuješ nadutu pjesmu. Makar se usporedi s tobom Vergilije, makar Homer: Vergilije će ispasti glup, a Homer tup. A na koje, dakle, bogove da pomislim da ti kazuju pjesme i slažu tvoje riječi tako nadutim zvukom? Ne znam da li to tebi kazuje nečist Vulkan iz sicilskih spilja, koji srditom Jupiteru kuje oružje, i da li on tvoje srce napuhuje Etninim mjehovima? Zbog toga se tvoja usta nadimaju kao da su u njima dva mijeha. Dapače, pošto je bio bačen s vrha Olimpa i njež nim stopalom udario o lemnijske hridine, sam bog šepa. Ti, potaknut njegovim bijesom, slažeš pjesme koje sve šepaju u svojim stopama. Sam bog je pokriven crnom čađi. Tako su i tvoje pjesme crnje od crne smole.
10
20
594
um tua barbarico passim turgentia fastu Miror et attonita carmina fronte lego, Quis deus huic, inquam, tantos inflavit hyatus? Non foret his Helicon totaque Cirrha satis. His neque Castaliae possent satis esse sorores, Nec canere ad querulam doctus Apollo lyram. Ista colant humiles vulgaria numina vates. Quos iuvat exili plectra movere sono, At tua ceu geminis inflantur follibus ora, Quum tumidum rauco gutture carmen hyas. Sit tibi Virgilius, tibi sit collatus Homerus: Virgilius stupidus, bardus Homerus erit. Quos igitur dictare putem tibi carmina divos Et tua tam tumido nectere verba sono? Fallor, an haec Siculis squallens tibi dictat ab antris Mulciber, irato qui struit arma lovi Et movet Aetnaeos intra tua pectora folles? Hinc tua ceu geminis follibus ora tument. Quin etiam, summo postquam deiectus Olympo Percussit tenero Lemnia saxa pede. Claudicat ipse deus, cuius tu concitus oestro Cuncta suis pedibus carmina clauda facis. Ipse deus picea tegitur ferrugine: sic sunt Et tua plus nigra carmina nigra pice. Utque solet madidus cum fratre Pyracmone Brontes
D
D
5
10
15
20
25
595
30
•40
Kao što pijani Brontes s bratom Pirakmonom i Sterop, kada se ugriju od silna vina, obično posrćući korakom zbrkano plešu te puštaju mnogovrsne glasove ali bez smisla, tako i tvoje pjesme posrću i glupo zvuče pa ni sama stopa ni sam smisao ne vrše svoju službu. Međutim, ludi pjesniče, ti ipak nastavi pjevati pje sme dostojne sicilskoga boga, da bi trgovac mirodija njima savijenima u kesice zamatao u prodaji tamjan i ljuti papar. Jedino to te upozoravam da se ne usudiš u hlad nom mjesecu prosincu objaviti svoje pjesme koje si složio na svoju ruku. Tada, naime, kada se povrate saturnalijski dani, svi bogovi slave gozbe. Tada Vulkan, prisustvujući tim sjajnim svečanostina, nema vremena da napuhuje tvoje stihove. I tako su tvoje pjesme, neugrijane sicilskim peći ma, hladnije od skitskog mraza. Deder dakle, neka tvoja Kiterka tako zaboravi skrovite ljubavi i neka bude vjerna zakonitom braku. Ti, Vulkane, spali pjesme svoga pjesnika, da bi on u svojoj hladnoći osjetio zasluženu pomoć vatre! Preveo Vedran Gligo
596
30
35
40
45
Et Steropes, multo quum caluere mero, Ducere confusas gressu titubante choreas Et dare multimodos, sed sine mente sonos: Sic titubant stultumque sonant tua carmina, nec pes Ipse, nec officium mens facit ipsa suum. Tu tamen interea pergas, insane poeta. Condere Trinacrio carmina digna deo, E quibus intortis venalia thura cucullis Induat et crispum pharmacopola piper. Hoc imum moneo, gelidi ne mense Decembris Edere facta tuo carmina Marte velis. Tunc etenim cuncti celebrant convivia divi, Satumalitii quum rediere dies: Tunc ea Mulcibero solennia festa colenti Non vacat, in numeros spiret ut ille tuos. Sic tua, quae Siculis non sunt calefacta caminis. Carmina sunt Scythico frigidiora gelu. Ergo, age, furtivos tua sic dediscat amores Fidaque legitimo sit Cytherea toro; Tu, Vulcane, tui venias in carmina vatis. Frigidus ut meritam sentiat ignis opem!
A N T U N VRANČIĆ A N T O N IU S VERANTIUS (1504 -1573)
ako je vrlo mlad iz rodnoga Šibenika otišao u daleki svi jet i u njemu umro, zavičaja nije mogao nikad zaboravi ti: počesto u pismima s čeznućem mašta o povratku u do movinu; počesto u svojim djelima, uz ostale visoke titule ili i bez njih, imenu dodaje Sibenicensis Dalmata. Latinizirano mu prezime nerijetko nalazimo i u obliku W r a n c i u s (V r a n c i u s ) . Rodio se 29. V. 1504. Brigu oko odgoja njegova i brata mu Mihovila preuzeli su rođak po majci Petar Berislavič i osobito ujak Ivan Statilić. Malo prije svoje smrti (1520) Berislavič pozva Antuna u Ugarsku, odakle ga Statilić — tada već ugledan u ugarskim crkvenim krugovima, uskoro (1528) i biskup erdeljski i savjetnik na dvoru Ivana Zapolje — posla na studij u Padovu. Nakon Italije Antun je nastavio nauke u Beču i Krakovu. Godina 1530. početak je njegove diplomatske karijere, kad ga je Ivan Zapolja imenovao svo jim tajnikom. Ostavši u službi njegovoj i kraljice Izabele punih dvadeset godina. Vrančić je u političkim i crkvenim poslanstvima, a i po vlastitoj inicijativi, proputovao cijelom Evropom, posjetio više puta sva njezina važna središta, ste kao mnogobrojna poznanstva (npr. s Melanchtonom i pri jateljstvo s Erazmom Rotterdamskim). Na povratku iz Francuske, 1546, posjetio je Vrančić i Šibenik, koji neće poslije toga nikada više vidjeti. U kolopletu vanjskopolitičkih zbivanja (sve žešće nadi ranje Turaka koji su potpomagali Zapolju protiv Habsburgovca Ferdinanda) i unutarnjih erdeljskih, pogotovu nakon smrti Ivana Zapolje 1540, Vrančić se počeo manje lagodno osjećati. Tomu je svakako pridonio i Juraj Utišenić (zvan Brat, Eremita itd.), glavni savjetnik kraljice Izabele, s kojim je Vrančić živio čas u prijateljstvu, čas u žestokim svađama i mržnji, potpadajući pod udar njegovih makinacija. Zapo-
I
601
ljin je dvor očito postao premalen za njih dvojicu, oba mudra i oba ambiciozna, kako je dobro rečeno. Godine 1549. prešao je Vrančić u Beč kao tajnik Habsburgovca, hrvatsko-ugarskoga kralja Ferdinanda I. Tada mu se otvorilo sret nije i slavnije doba života. Kralj ga je 1553. imenovao bisku pom pečujskim i svojim savjetnikom. Iste godine povjerio mu je poslanstvo k sultanu Sulejmanu radi pregovora o miru. Vrančić je pune četiri godine proveo u toj važnoj misiji u Carigradu i nekoliko mjeseci (1555) u Maloj Aziji, u kojoj je sabrao mnogo istočnih rukopisa, našao znameniti turski ljetopis i preveo ga na latinski, a kao krunu svega otkrio — zajedno s poznatim nizozemskim humanistom Busbecqom, također članom poslanstva — u Angori ploče s popisom djela i časti rimskog cara Augusta (tzv. Monu m entum Ancyranum). U znak zadovoljstva što su poslanici ipak uspjeli urediti preliminare mira, Ferdinand imenuje Vrančića biskupom jegarskim i kraljevskim savjetnikom. Tih se godina naš pisac intenzivno bavio književnim radom i brinuo se za odgoj i napredak svoga nećaka, Mihovilova sina Faustina (1551—1617), koji će kasnije postati biskup čanadski i pisac hrvatski i latinski, slavan u znanstvenom svijetu po svojem petojezičnom Rječniku (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Mleci 1595) i pogotovo djelom Machinae novae (Novi strojevi, Mleci, oko 1595), u kojem je lucidno anticipirao mnoge tehničke izume našeg doba. Faustin je u Požunu 1575. napisao i životopis svoga strica (Vita Antonii Werantii). Nakon Sulejmanove provale u Slavoniju i Ugarsku (Siget), Ferdinandov sin i nasljednik na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Maksimilijan II, odluči poslati Vrančića u po slanstvo u Carigrad. Poslije uspješno obavljena poslanstva i ugovora o osmogodišnjem miru 1568, iduće je godine Vran čić od kralja nagrađen najvišom crkvenom čašću: postao je nadbiskup ostrogonski i primas ugarski, a tri godine kasnije, 1572, postigao je vrhunac moći u Ugarskoj postavši kralje vim namjesnikom u Ugarskoj. Iduće godine, 15. lipnja 1573, Antun Vrančić umro je u Prešovu. Malo dana prije smrti primio je od pape pismo s viješću da ga je imenovao kar dinalom. U Vrančićevu književnom i znanstvenom radu apsolutno pretežu djela na latinskom jeziku, jer je tek ponešto napisao
na talijanskom i mađarskom, a od hrvatskog rada sačuvana je samo Molitva, koju stoti i govori svaki dan (objavljena u Nauku kršćanskom I. T. Mmavića, 1699). Njegov se književni i ljudski lik najpotpunije zrcali u Pismima (Epistolae, oko 400 pisama, god. 1538—1573), koja gotovo iz dana u dan prate buran život Vrančića diplomata, crkvenog prelata, svestrano zainteresiranog i duboko obra zovanog humanista i — ne na posljednjem mjestu — časnog čovjeka, brižljivog zaštitnika rodbine, ljubavnika. Ugledajući se u ponešto nabujaliju varijantu Ciceronova stila, ali ne s uvijek najčistijom dikcijom. Vrančić raznovrsnošću in timnih pobuda, svojih i tuđih, gradi jedan svijet duboko in dividualne i do kraja ljudske patetike, kojom doživljava okolinu i djeluje na nju. Padovi i usponi čovjeka i duboko angažiranog javnog radnika, taština i ironija s primjesom gorčine, ushiti radosti i tankoćutni preljevi osjećajnosti prema voljenim osobama — neke su nijanse koje prožimaju Vrančićeva pisma izvanrednim književnim kvalitetama i osi guravaju im, izvan svake sumnje, mjesto među najzanimlji vijim i najvišim dostignućima epistolografije hrvatskog latinizma. 0 univerzalnosti Vrančićevih veza, njegovu silnom ugle du i širokim interesima očito govore i imena ljudi s kojima se u Evropi dopisivao. Evo ih samo nekoliko: S. Maciejowski, P. Opalenski, S. Tarnowski, Trankvil Andreis, F. Nigretić, S. Brodarić, P. Giovio, Melanchton, Erazmo Rotterdamski, ban N. Zrinjski, P. Gregorijanec, N. Olah, A. Busbecq, A. Dudić, A. Rapić-Rapicius, J. Strada, J. Drašković, I. Statilić. Govori Vrančićevi, kojih nije mnogo sačuvano, pisani su biranim retoričkim stilom, npr. govor kojim je u ime redova i staleža Kraljevstva Ugarske pozdravio nadvojvodu Rudolfa kad je došao na krunidbeni sabor u Požun 1572 (Oratio, q u a . . . Rudolphum . . . venientem, Posonium ad ineundam coronationem excep it..., tiskano u Mlecima 1572). Nekoliko povijesnih spisa, što su preostali od Vrančića, zapravo su manji dio zamišljene i nikad dovršene Vrančićeve povijesti ugarske crkve i onih događaja koji su se zbili nakon smrti kralja Matije Korvina (1490). Tako se i pod zajedničkim naslovom De rebus gestis Hmgarorum ab incli natione regni mogu naći, u literaturi i posebno navođeni, na
602
603
primjer: De Georgii Utissenii, Fratris appellati, vita et rebus commentarius (Komentar o iivotu i djelima Jurja Utišenića, zvanog Brat) i neki spisi etnografsko-geografski. Od povijes nih spisa spominjem svakako još životopise Petra Berislavića (Vita Petri Berislavi) i Ivana Zapolje (De rebus gestis Ioannis, regis Hungariae). U svima je prisutna težnja za is tinitošću prikazivanja i jasnoća stila. Diplomatski izvještaji, kao i nekoliko desetaka pisama toga karaktera, potvrđuju autorovu političku umješnost i osvjetljuju mnoge zanimljive detalje u odnosima toga doba. Među djelima putopisne, geografske i etnografske vrste na prvom mjestu treba spomenuti dva usko povezana, Iter Buda Hadrianopolim (Putovanje od Budima u Drinopolje) i De itinere et legatione sua Constantinopolitana Antonii Verandi cum fratre Michaele dialogus (Razgovor Antuna Vrančića s bratom Mihovilom o carigradskom putovanju i poslanstvu), oba krnje sačuvana (Iter do riječi:. . . et mox civitas Hadrianopolis = i uskoro evo grada Drinopolja). Tiču se Vrančićeva putovanja u poslanstvu god. 1553. Služe ći se antičkom i srednjovjekovnom geografskom literaturom, iskusan putnik i oštrouman promatrač, pisac nam je pružio niz slikovitih opisa krajeva i običaja s puta od Budima pre ko Beograda i Smedereva na jug do ćuprije i zatim starom rimskom cestom do Drinopolja (Jedrene). I u geografsko-etnografskom opisu Erdelja, Moldavije i Vlaške (De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae), nastalom očito u povodu Sulejmanove provale u Moldaviju i Erdelj god. 1538, jasno dolaze do izražaja — kao i u nekim drugim dje lima — Vrančićeva samostalna istraživanja rimskih iskopina i natpisa. Pjesnički Vrančićev rad u sjeni je njegova javnog djelo vanja i opsežnoga proznog stvaranja. Obje pjesničke zbirke. Elegiae i Oda (Pjesme u dokolici), izdao je u Krakovu, prvu 1537, drugu 1542, u Poljskoj dakle, koja mu je bila posebno prirasla srcu i u koju je više puta tijekom života navraćao, zadržavajući se u njoj katkad i po nekoliko mje seci. Otia su mala zbirka od 41 pjesme, većinom epigrama, među kojima i jedan talijanski madrigal i jedan sonet s pri jevodima na latinski. Po tematici ljubavne, političke, kulturno-književne i autobiografske, većinom se ne izdižu iznad solidnoga prosjeka poezije Vrančićeva doba. Ima ipak u 604
njima nekoliko oštro uočenih psiholoških crta, poneki sretno ukomponiran smioni izraz i odbljesak intimnog stanja duše. Posljednja pjesma zbirke, Ad se (Sebi samom), najzagonet nija je, ali možda i najuspjelija sinteza umjetničkoga izraza i životnog trenutka pjesnikova. Neke pjesme iz Oda pokazuju značajniji stupanj ljubav nih iskustava. Tematski i vremenski pripada u njihov krug i nekoliko pisama, npr. ujaku Statiliću o Uršuli i, posebno, pismo Magdaleni Millaversi, kojemu s obzirom na cjelovi tost nadahnuća i patos samoispovijesti ne nalazim premca u ljubavnoj epistolografiji hrvatskog Iatinizma. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA ANTUNA VRANČIĆA De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae (objavljeno u: Scriptores rerum Hungaricarum minores, t. II, Budae 1798, ed. M. G. Kovachich) Ioannis regis Hungariae decessus Ioanni Statilio... 1540 per scriptus (objavljeno u Kovachich, o. c. I) De rebus gestis Hungarorum ab inclinatione regni (Kovachich o. c. II) Elegiae, Cracoviae 1537. Otia, Cracoviae 1542. Gratulatio... in nuptiis felicibus clarissimi Sigismundi Augusti, regis Poloniae, nomine serenissimae Isabellae..., Cracoviae 1543. Iter Buda Hadrianopolim anno MDLIII, exaratum ab Antonio Verantio, Venetiis 1774 (objavio i Fortis u dodatku svoga djela Viaggio in Dalmazia, i, Venezia 1774, i u engl. prijevo du Fortisova djela: Travels into Dalmatia, London 1778) De itinere et legatione sua Constantinopolitana cum fratre Michaele dialogus (Kovachich o. c. II) Oratio, qua nomine omnium ordinum ac statuum regni Hungarici Rudolphum archid. Austriae venientem Poss. ad ineun dam coronationem excoepit..., Venetiis 1572. Orationes duae..., Venetiis 1793. Monumenta Hungariae historica, ser. II, t. 2, 3—6, 9, 10, 19, 20, 25, 26, 32 (Verancsics Antal, Osszes munkai, I—XII), Budapest 1857—1875, ed. Szalay L. et Wenzel G. Expeditionis Solymani in Moldaviam et Transsylvaniam libri duo. De situ Transsylvaniae, Moldaviae et Transalpinae liber tertius, ed. C. Eperjessy, Budapest 1944.
LITERATURA O ANTUNU VRANČIĆU F. Verantius: Vita Antonii Werantii (objav. u Kovachich o. c. II) Wenzel G EIoszć, u: Monum. Hung. historica, ser. II, t. 32, Budapest 1875. P. Matković: Putovanja po balkanskom poluotoku XVI. vieka, VI: Putovanje Antuna Vrančića g. 1553, Rad 71, Zagreb 1884. I. Kukuljević Sakcinski: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Zagreb 1886. F. Banfi: Una lettera di Antonio Veranzio da Sebenico a Maddalena Millaversi da Ragusa, Archivio storico per la Dalmazia XIX, Roma 1935. V. V.
39 Hrvatski latinisti I
PISMA
EPISTOLAE
I
I
ANTUN VRANČIĆ BRATU MIHOVILU VRANČIĆU POZDRAV
ANTONIUS WRANCIUS MICHAELI WRANCIO FRATRI S.
eć me dugo, brate,1 potičeš da se pobrinem kako bih pisma, koja pišem s pomnjivom pažnjom i razmišlja njem, skupio i sačuvao te ih zatim — vrijedna objavljivanja, prema tvojim riječima — pripremio za knjigu. Osobito stoga što sam mnogo toga spominjao o ovim prilikama i meteži ma u Ugarskoj i Erdelju, dok ti mirno putuješ Italijom i Francuskom. Evo vidiš, pokoravam se tvojoj vrlo časnoj i doista punoj ljubavi želji.
iu est, frater, quod me hortaris, ut epistolas, quas accu ratiore studio ac meditatione scribo, colligendas servandasque ac in librum perinde, ac luce, ut ais, dignas elu cubrari curem, praesertim quod his de rebus ac tumultibus Hungariae et Transsylvaniae multa, donec tu in Italiam et in Gallias excurris, memoraverim. Obsequor, vides, hone stissimo et quidem pleno amoris desiderio tuo.
V
Mnogo toga, naime, na svakom mjestu pišemo, učeni i neuki, pogotovo u ovo naše doba, i dajemo u tisak, pa svi jednako bez ikakva stida želimo da nas čitaju i cijene. Zbog toga se i događa da od naših čitatelja neki često jedva mogu suzdržati smijeh, drugi san. TS. što, molim te, koristi čitave dane i noći u tom se poslu znojiti i sav trud unijeti u knji gu, koja bi — kao neka slika ili kip — jedanput ili dvaput viđena, onoga koji gleda ispunila zadovoljstvom, ali ne bi kod ljudi ostavila nikakvu želju da je češće promatraju? I doista, ako knjiga nema duha, uzalud joj tko predaje svoje napore, probdjevene noći i plodove toga da bi sačuvao dug spomen svome imenu. Ali kako se ne bi činilo da se tebi
D
1 Mlađi Antunov brat Mihovil (rođ. 1507), također latinski pjesnik, povremeno je obavljao neke diplomatske službe po Evropi, a češće i živio s Antunom u Ugarskoj i Austriji.
Scribimus enim passim multa docti ac indocti, hoc praesertim nostro aevo, et incudi tradimus omnesque eadem ratione remoto pudore legi atque haberi cupimus. Quo fit, ut lectores nostri alii risum, alii somnum saepe vix conti nere possint. Verum quid, quaeso, iuvat totos dies ac noctes ea in re desudare et omnem operam in librum contulisse, qui, velut pictura aut imago quaedam, semel aut bis visa intuenti satietatem afferat, nec in se reliqui fecerit, quod sa epius homines ad videndum invitat? Etenim, nisi genium liber habuerit, frustra quis labores, vigilias ac foetus suos huic quasi diuturnitatis suae ac nominis custodi crediderit. At ne
610
611
opirem, a sam sa sobom nisam iskren, jer doista vrlo radočinim to, iako bi općenito bilo časnije da me na to istom netko nagna, priklanjam se tvojoj volji, vođen čak jedinim onim motivom, i to doista najobičnijim, da nijedna knjiga nije tako siromašna, tako otrcana, da u njoj ne bi našaa nešto što bi se svidjelo ili što bi novo naučio, prema Marcijalovu epigramu:2 »U cijeloj knjizi ima trideset loših epigrama«. Ako ih isto toliko ima dobrih, Lauze, knjiga je dobra. Nadalje, ako i ova moja pisma budu tako patila od mana i ne budu odisala žarom Ciceronovim ili Plinijevim, želio bih da to pripišeš različitosti temperamenta, pa sma traj da su ona, ako to i nisu mogla postići, barem imala želju progovoriti pravilno latinski, uostalom prema moguć nostima svoga tvorca. Ma što dakle bilo, brate, što me siliš da poduzmem, povjeravam tvojoj bratskoj ljubavi, povje ravam plemenitoj težnji nas obojice, te sam ipak okupio i sredio svoja pisma, iako su bez sjaja, bez finesa, a i nisu izglačana Mentorovom ili Fidijinom rukom. Ne namećem ih učenima na čitanje; obrazovani ljudi istančanije i uglađenije kulture naći će u njima i ono što se, štono riječ, vozi u četveropregu.8 Moja pisma zadovoljna su svojim ograniče nim dometom, a ako budu i slabo ili nikako cijenjena, ba rem će biti svjedočanstvom da vrijeme nisam proveo u do kolici i neradu. Ostaj mi zdravo! U Budimu, 21. siječnja 1538. Preveo Vladimir Vratović
refragari tibi, et ipse mecum dissimulare videar, quum id equidem non invitus facio, ad quod cogi honestius omnino esset: annuo voluntati tuae vel eo solo argumento, et quidem vulgari ductus, nullum librum adeo humilem, adeo trivialem esse, in quo quod placeat, aut addiscas, non invenias, iuxta carmen Martialis: »Triginta toto mala sunt epigrammata libro.« Si totidem bona sunt, Lause, liber bonus est. Porro sic hae nostrae quoque epistolae si suis naevis labo raverint, nec Ciceronianam aut Plinianam redolebunt fra grantiam, varietati ingeniorum ascribas velim et eas alioqui pro genii sui conditione voluisse saltem Latine loqui, si nequiverint, existimato. Quicquid igitur, frater, id est, quod me subire cogis, do fraterno amori tuo, do humano utriusque nostrum studio, et epistolas meas, licet sine nitore, sine sale, neque Mentorea aut Phidiaca manu expolitas, collegi tamen et in ordinem congessi. Eas doctis legendas non obtrudo; eruditiores, cultioresque eruditi, et quae, ut dicitur, quadri gis vehantur, invenient. Meae suis terminis et sua pellicula contentae sunt, eruntque testimonio saltem otio nos ac de sidia aetatem non egisse, si nullo numero, nullo loco cen sebuntur. Vale. Budae XII Kalendas Februarii MDXXXVIII,
* Epigrammata VII 81
* Stilski uzvišeno
612
613
II
II
ANTUN VRANČIĆ POZDRAVLJA SVOG UJAKA IVANA STATILIĆA
ANTONIUS WRANCIUS IOANNI STATILIO AVUNCULO S.
ato te molim, preljubazni ujače: t£ ti znaš biti veliko dušan, znaš praštati onima koji dragovoljno priznavši krivicu hitaju po oproštenje. Ta i lavovi štede one što su se ničice bacili na tle, a Božju srdžbu poniznost prekršitelja obraća u opraštanje. Ja dakle priznajem da sam se u tvome domu, u kojem vladaju tvoje nadaleko slavljene kreposti i prema kome bih se morao odnositi s najvećim strahopošto vanjem i smjemošću, upustio u ljubakanje; i da je Uršulino dijete od mene, dakako ako me ona ne vara, ne tajim niti ga laganjem činim tuđim. Jer uistinu više bih volio i umrije ti nego makar samo jednom zanijekati istinu pred tobom, pred kojim još nikad nitko nije bez štete izrekao laž. Pod istim je krovom sa mnom živjela žena lijepa; oboje smo bili krepke mladosti i svježe dobi, ljubav bijaše uzajamna, a prilika obilje, pa se ukazala i mogućnost da našu strast dovedemo do ispunjenja. T& samim pogledom dovikivala mi je da sam tvrđi od željeza, predbacivala da sam ledeniji od mramora, optuživala da sam krući od čelika, i u svojoj bi me ljutnji smatrala kamenim kipom ili kladom, da joj ni sam uzvratio ljubav. Njezinu je žestinu povećavalo još i to što je već godinu dana bila daleko od muža, koji je Budimljanin, i od svakog svjedoka. A doista i nije se moglo od mlade žene, koja je i ljupkošću veoma obdarena, kojoj su u očima poigravala sva nevaljalstva strasti i kojoj bi bilo dodijalo predugo uzdržavanje od Venerina dara, očekivati
age, avuncule pientissime; scis generosi esse Quapropter animi, parcere sponte confessi criminis ad veniam cur
Z
614
rentibus. Nam et leones prostratis parcunt et Divina ira submissione deliquentis in gratiam convertitur. Fateor equi dem me domi tuae, in qua tu celeberrimas virtutes exerceas, cui per me summa reverentia exhiberi debuerat, amoribus operam dedisse; partumque Ursulae ex me, nisi me ipsa fallit, meum esse non inficior neque mentiendo alienum facio. Malo siquidem etiam mori quam vel semel tibi ne gasse veritatem, cui nemo unquam feliciter dixit mendacium. Mulier enim formosa sub unis mecum tectis morabatur, utrique aetas integra, anni virides, amor mutuus, loci copia et peragendae rei facultas aderat; soloque ipso obtutu voci tabat ferreum, arguebat marmoreum, urgebat adamantinum, et indignabatur ut statuae ac stipiti, nisi amore respondis sem. Accedebat ad haec, qui Budensis erat, quod a praesen tia mariti et ab omni teste iam annum libera; nec aliud certe fuit sperandum a muliere iuvene, quam et venustas multum commendabat et in oculis nequitiae totius libidinis ober rabant et feriae Veneris nimis longae taedio verterentur. 615
drugo nego ono što je smislila. O sebi što da kažem? Kad me tako ljubila, zar da ne uzvratim ljubav? Kad me zvala, zar da se ne odazovem? Kad me grlila, zar da je ne zagrlim? Kažeš: »Ne!« Slažem se. Ali gdje je bila mudrost Salomonova, gdje svetost Davidova, gdje filozofija Aristotelova, gdje hrabrost Aleksandrova, gdje postojanost ostalih junaka ko jih su vrline na glasu, onda kad je ljubav nad njima slavila pobjedu? Molim te i zaklinjem tvojom neporočnošću, sretnom sudbi nom koja te zapala i, napokon, uzajamnom rodbinskom vezom naše krvi, budi dobar i obziran ujak, pokaži se po pustljivim prema tim troškovima koji su me zbog svega toga zadesili, a ovu krivicu kao čovjek čovjeku oprosti znajući kako je teško umiriti ljubavnu želju kad izazovna čednost, ljepota i lakoumnost tako iskusne žene zarobi mladenački žar. A ja ću uistinu uznastojati da ubuduće ostanem čist od takvih prijestupa i da nikada ne izazovem tvoju srdžbu. Samo ovaj jedini put postupi prema meni očinski i u skladu sa svojom velikodušnošću i povrati meni svoju ljubav, a sebi moju, te ovu moju krivicu, kakva ona god bila, ljudski ocijeni. Zbogom. U Erdeljskom Biogradu, 2. travnja 1540.
quam quod peperit. At de me quid dicam? Si sic amabar, non redamassem? Si vocabar, non respondissem? Si com plectebar, non complecterem? Ais, non! Assentior. Verum ubi fuit Salomonis sapientia, Davidis sanctitas, Aristotelis philosophia, Alexandri fortitudo ceterorumque notae virtu tis heroum constantia, quando de eis amor triumphabat? Oro et obtestor per integritatem tuam, per fortunam, qua es felicissima, per mutuam demum nostri sanguinis necessi tudinem, velis te avunculum pium et indulgentem his in hunc modum expensis demonstrare et hanc noxam, ut homo ho mini condonare; sciens, quam difficile sit sedare cupidinem, ubi iuvenilis ardor, lasciva modestia, pulchritudine et faci litate tam scitae mulieris permolliatur. Etenim operam dabo, ut in posterum vacuum me ab his offensis contineam, ne que indignationem tuam unquam exstimulem. Hac tantum sola vice pro magnitudine animi tui paterne agas mecum, teque mihi, tibi me restituas et id criminis quicquid id est, humane aestimes. Vale. Albae Gyulae IV Nonas Aprilis MDXL.
Preveo Zđeslav Dukat
616
617
III
III
ANTUN VRANČIĆ MAGDALENI MILLAVERSI
ANTONIUS VERANTIUS MAGDALENAE MILLAVERSIAE
eć deset godina ništa ti, Magdaleno, čak ni jednom, ne napisah niti javih o svom životu i stanju, kako su to stari naši pisci, i to najmiliji, tražili. Razlogom je što sam i zbog godina, koje mi iz dana u dan četvrti decenij primiču petom, i zbog prežalosnih i ozbiljnih teškoća, u koje su nas bacile grozne i neprestane pobjede Velikoga Turčina Sulejmana, postao polustarac i gotovo posve barbarin: jer među ovim tvrdoglavim, šumskim i gorštačkim narodom tako prisno i tako dugotrajno boravim, kao da sam već pred ci jelu vječnost od vas došao. Pa iako se po licu i udovima pre poznajem kao čovjek, jer držim i glavu uspravno i vidim nebo, jer još nisam u svemu lišen razuma, ipak kao da sam zaboravio na uljuđenost i gradsku društvenost. Ta ovdje sam, gdje god bio, gotovo seljak i brđanin te ne smatram da sam postao drugo nego jedan od onih koje je Kirka pre tvorila.4 I sve se više uvjeravam da me je to snašlo, kada u mislima pomnije obnavljam protekli život i drugovanje s ljudima najplemenitijeg podrijetla, zajednički život i navike s prijateljima, zajedničko stanovanje i druženje s onima s kojima sam se u tvom gradu Mlecima uz najveće užitke u mladosti znanstveno obrazovao, živa je to istina, i ne moraš se, čini se, ni najmanje čuditi. Jer kao biljke i sjemenje — to je, kažu, Kir govorio svojim Perzijancima koji su čeznuli
V
uod a decennio nihil ad Te de vitae ac status mei ra tione vel semel nec scripserim nec nuntiaverim, Magda Q lena, quemadmodum veteres auctores nostri, iliique iucun-
4 čarobnica Kirka pretvorila je nekoliko Odiše jevih drugova u svinje.
dissimi postulabant, causa est, quod iam quum propter annos, qui mihi in dies VIII lustro ad IX properant, tum propter tristissimas et graves difficultates, in quas horren dae et continuae Magni Tureae Zulimani victoriae nos abiecerunt, factus sim semisenex et ferine totus barbarus, quod inter hanc pervicacem, sylvestrem et Alpinam gentem tam intime tamque diu, velut aeternum a vobis solum venissem, degam. Et quamquam me hominem ex vultu membrisque agnoscam, quod et os fero sublime et coelum videam, quippe qui nondum omni ex parte destitutus sum ratione, humani tatis tamen atque urbanae conversationis perinde ac obli tus, quum hic ubique pene paganus sim ac montanus, non alium me quam Cyrcaeam quandam Metamorphosim factum putem, tuneque magis adhuc credam id mihi contigisse, quum intentius priorem vitam et nobilissimae stirpis con sortia, amicorum convictus et consuetudines, contubernia sodalitatesque mecum recolam, quibuscum in ista urbe Ve neta summa voluptate studiorum litterariorum iuventutem excolebam. Quod quam verum sit, tam tibi mirandum videri minime debet. Quandoquidem ut plantae et semina, quod Cyrus ad suos Persas campestres olim sedes peroptantes
618
619
za negdašnjom postojbinom u ravnici — tako i ljudska ćud i narav prilagođuju se kraju u kojem žive. Ali nemoj misliti da te zbog toga, ljubavi moja, ikada mogu zaboraviti, iako i tvoja ljepota prolazi, a i mene sama, čini se, napušta onaj ljubavni žar koji nas je bio vezao. U tebi sam uistinu nešto više ljubio i divio se, draga, više nego izvanrednu ljepotu ili cvijet najpristalije mladosti: osobito narav, stranu svakoj korintskoj pohlepi, zatim čednost po vezanu s Ijupkošću i prijaznost sa susretljivošću, nadalje glazbeno umijeće, u kojem si se glasom i sviranjem na harfi toliko isticala te mi se činilo kad si — dodam li lidijske i jonske napjeve5 i ostalo pred čime ljudi lako padaju u zanos — rado uzbuđivala Mlečane, da bez sumnje možeš nadmašiti Ariona ili uspavati Arga; naposljetku plemenitost i otmje nost u postupcima koju sam u tebi upoznao tako stalnu, a inače tako rijetku, te sam smatrao da si potekla od tro janskog plemstva, o kojeg su se vrlo udaljeno podrijetlo i sjajnu veličinu mnogi kraljevi i više naroda otimali ne samo kao da ga prisvajaju nego da doista vuku lozu od njega. Zbog toga, premda si vanjskim likom, kretnjama i krasotom jasno izazivala lijepu i proslavljenu hvalu, čak si i više od toga nečim tako ljupko, tako dražesno zračila licem, očima, po čemu mi se činilo da si i samoj Veneri više na lik: ipak sam poslije, pošto sam stupio s tobom u prisnije i dublje veze, jasno u tebi otkrivao čistu i časnu, gotovo rekao bih rimsku Lukreciju. Stoga si i one svoje draži, tako obuzdavane ovim velom poštenja i predavane uz neku uzdržljivost, činila bez sumnje dražima i poželjnijima pa si one koji te vole poticala da ih mnogo više poštuju i cijene, znajući da je svaka pretjeranost niska i pripada samo pro stom puku. Nego, dosta s isprikama i laskanjem! Molim te za opro štenje, i ne budi okrutna srca da me ne uslišiš! TS. zaslužio sam ga već ovim pismom, po kojem ćeš živjeti, ako ono bu de živjelo. Sjeti se prijatelja i uzvrati ljubav onome koji te 5 Pisac se izražava terminima grčke teorije, prema kojoj su glazbene ljestvice imale posebnu izražajnost, a na njoj se te meljio pozitivan ili negativan etički učinak i odnos prema melodi jama, izgrađenima na tim ljestvicama; lidijske i jonske ljestvice pobuđivale su bol, strasti, mekoputnost. 620
fertur dixisse, sic et hominum mores ac ingenia regionum similitudinem trahunt. Verum nec has ob res, Tui me, meum suavium, oblivisci ullo tempore posse existimes, quamvis et pulchritudo Tibi Tua praeterit et ipse iam eo Cupidine, qui nos coniunxerat, de stitui videar. Maiora certe ego amabam et admirabar, deli cium, quam aut formae praestantiam aut adaptissimae aeta tis florem; mores imprimis ab omni avaritia Corinthiaca alienos, modestiam dein iucunditati comitatemque affabilitati copulatam; musicae postea scientiam, in qua sic voce, sic pollebas fidibus, ut quum seu Lydios modos, seu Ionios*) addam et reliqua, quibus facile cedunt, Venetos movere maluisses, Ariona vincere et Argum sopire posse haud dubie mihi videbaris; ingenuitatem postremo ac elegantiam actio num, quam in Te tam solidam, tam raram cognovi, ut a Troiana nobilitate, a qua multi reges plurimaeque nationes remotissimam originem1») ac fastuosas magnitudines non tam mutuare quam trahere contenderunt, prodiisse Te censuerim. Hincque est, quod licet externa imagine gestuque ac decore bellam et famigeratam laudem perspicue referres, supra etiam nescio quid magis tam suave, tam delectabile ex ore, ex oculis spirares, quo mihi ad ipsam quoque Venerem pro pius accedere videreris: tamen postmodum ad internam et penitiorem Tuam consuetudinem reductus, pudicam et vere cundam paene Lucretiam Romanam apparenter in Te depre hendebam. Quapropter et voluptates illas Tuas hoc hone statis velo sic restrictas et cum frugalitate quadam conces sas, procul dubio chariores optabilioresque reddebas longeque maiorem ipsarum existimationem pretiumque apud amantes excitabas, sciens omnem copiam vilem esse et ad vulgus pertinere. Sed excusationum blanditiarumque satis! Ad veniam advocor«), quam ut mihi concedas, non sis dura; eam enim promerui vel hac epistola, qua vives, ipsa si vivet. Ceterum memineris amici et amantem licet absentem redama aevoa) corr. ex Jovios b) corr. ex originam c) corr. ex avocor 621
voli, makar bio daleko, iskoristi vrijeme koje hitro prolazi! Već je naime jesen stigla, koja otima ljepotu proljeća i lje ta, i zima je na pragu. Ako mi ona sve to oduzme, tješit ću se svojim nevoljama promatrajući tuđe i barem ću uživati u tvojim vrlinama kojima si ne samo u sve vrijeme dosad bila ljubazna, nego ćeš čak i u starosti, što će vrijediti još više, biti i vrijedna dubokog poštovanja. Zbogom! U Erdeljskom Biogradu, 20. srpnja 1543. Preveo Vladimir Vratović
que fugitivo fruere! Nam autumnus, veris ac aestatis bono rum spoliator, iam adest et bruma instat, quae mihi si reli quum ex eo fecerit nihil, meos casus solabor ex alienis, tuisque saltem pascar virtutibus, quibus quum per omnes aetates fuisti hucusque amabilis, tum in senectute, quod erit cumulatius, fies etiam honorabilis. Vale. Albae Iuliae Transsylvanae XIII Kalendas Augusti MDXLIII.
622
623
IV
IV
ANTUN VRANČIĆ TRANKVILU ANDREISU POZDRAV
ANTONIUS WRANCIUS TRANQUILLO ANDRONICO S.
sam već kod Vladara6; s obzirom da sam prvi put ovdje, i zaštitnici, kraljevi ljudi, pružaju mi mnogo Jnade.aprijatelji I Sreća se napokon počela pomalo obazirati na mene i prijazno me potezati za kosu, ako me ne vara lakovjernost nesretnika, prema onoj: što bijednici žele, to lako vjeruju. Moram ipak, vjeruj mi, Trankvile, zavidjeti tvojoj blaženoj dokolici. Kamo sreće da i ja mogu već jednom obnoviti srdačne odnose sa zavičajem i okušati onu slast i slobodu, koja se nikakvim zlatom ne može nadoknaditi! Ali to ću možda zbog ove nove službe dosta kasno postići. Prilike su u Erdelju zbog mržnje Eremite i Petrovića burne, ako ikada, sada najviše, a opasnije nisu bile nikada. Iz dubina se, naime, i ono što je davno bilo i što su obojica bila zaboravila ponovno budi i iznosi na vidjelo. A ti se, sretni starce, lišen napokon ovakvih smutnja i napetosti,7 molim te, prepusti životu i mimo, Trankvile, • H absburgovca F erdinanda II, o d 1527. hrvatsko-ugarskoga k ra lja (F erdinand I ), č iji je tajn ik p o sta o V rančić 1549. 7 I u evropskim razm jerim a zn am en iti h rvatsk i la tin ist (p jesn ik , govornik i h isto riča r), Fran T rankvil A ndreis (A ndro n icu s T ranquillus P arthenius, 1490—1571), povukao se p osljed n ja d v a d esetljeća živ o ta u rod n i T rogir, nakon du gogod išn jeg d jelo v a n ja zn an stven og (p ro feso r k la sičn ih jezik a u L eipzigu, tije sn i d od iri sa svim p ozn atim h u m an istim a) i d ip lom atsk og (u slu žb i fran cu sk og, Z apoljina i h absburšk og d vora) širo m E vrope.
624
T~?go iam sum apud Principem; spes, ut in primordiis, non
' exigua fit ab amicis et fautoribus regulis nostris. For tuna etiam denuo coepit nonnihil respectare et ad me capil lum vertere, nisi me fallit infelicium credulitas, iuxta illud: Quod miseri volunt, hoc facile credunt. Nequeo tamen, mihi crede, Tranquille, quin felicissimo otio tuo non invideam. Utinam et ipse iam tandem aliquando cum natali solo re deam in gratiam et experiar eam dulcedinem ac libertatem, quae nullo auro sat bene permutatur. Sed haec fortasse hac nova servitute serius consequemur. Res Transsylvanae odiis Heremitae atque Petrovii fluc tuant, si unquam magis, nunc maxime, et perniciosius nun quam. Ab imo enim etiam vetustissima et quae utrique dudum exciderant, excitata sunt et in medium prodita. Tu interim, o senex fortunate, exemptus iam huiusmodi perturbationibus atque tragoediis, quaeso, vitae incumbas tranquilleque, Tranquille, fruaris et Musis et aucupiis pisca40 Hrvatski latinisti I
625
uživaj u svojem književnom radu, ptičarenju i ribarenju. I ne daj Dalmaciju za cijeli svijet, a Trogir ni za koji ma najbogatiji grad! Jadna li mene što kasno spoznah slast i mir domovine! Zdušno me, molim te, preporuči svojem tro girskom plemstvu, i to s bolje strane! Svoju braću i nećake pozdravit ćeš kao moje. Ostaj mi zdravo! 12. ožujka 1550. U Beču. P reveo Vladimir Vratović
tionibusque tuis. Nec des Dalmatiam pro toto mundo, Tragurium pro urbe quamvis felicissima! Miserum me, quod sero intellexi patriae suavitatem et quietem. Me isti nobi litati Tragurinae, rogo, commendes diligenter et quidem de meliore nota. Tuos autem fratres nepotesque ut nostros salutabis. Vale. XII Martii 1550. Viennae.
626
627
V
V
ANTUN VRANČIĆ, BISKUP JEGARSKI, POZDRAVLJA PLEMENITOG MUŽA I PRIJATELJA STARINE JAKOBA STRADU (1558)
ANTONIUS VERANCIUS, EPISCOPUS AGRIENSIS, PRAECLARO VIRO ET ANTIQUITATIS STUDIOSO IACOBO STRADAE S. D.
er što je prirodnije i što bi moralo biti čovjeka dostoj nije nego ljubiti domovinu i neprestano željeti u njoj boraviti? Primjerom su nam mnogi narodi koji malokad udobno, a ponekad i nikako ne navikoše živjeti u tuđini. Pa onda, koliko ima ljudi koji su, iz takozvanog Novog svijeta u naš dovedeni, dugo poživjeli? Priča se da su naočigled iz dana u dan venuli i u veoma kratko vrijeme propadali; ali ako bi ih opet natrag odveli, čak i kad su trpjeli od najteže bolesti, čim bi ih samo dotakao dašak rodne grude, opo ravljali su se i ozdravljivali. A to se često može vidjeti i u naših ljudi. . . . Da ne duljim, spomenut ću samo Odiseja, čovjeka razborita i mudra, uz to odlična položajem, ugledom i ži votnim iskustvom. On je više volio svoju Itaku nego to like znamenite gradove što ih je u životu vidio i samo je zato podnio tolika lutanja i tolike opasnosti da se zdrav i čitav vrati na Itaku i da bude na Itaci sahranjen. A zar se I taka, zaboga, uopće može uspoređivati s Mlecima? Mleci — to je tržište, pozornica, boravište gotovo čitavog svijeta. Sjeti se njihove veličanstvenosti i ljepote, njihovih zgrada, institucija, uglađenosti, brižnoga nastojanja oko svih umjet nosti i onih nebrojenih umjetničkih djela kojima su tako slavni. Kolik i kakav je grad bila i mogla biti Odisejeva Ita-
J
<525
uid enim magis et naturale est et humanum esse debeat quam amare patriam et in ea perpetuo cupere com Q morari? Suntque nobis exemplo complures nationes, quae apud exteros et raro commode et quaedam nunquam etiam assuescunt. Quot praeterea ex novo, ut vocamus, orbe in nostrum educti sunt mortales, qui diu supervixerint? Con tabescere eos sane in dies ac brevissimo tempore deficere, caeterum, si reducantur, vel gravissima etiam aegritudine correpti mox vel ipsam ubi nativi soli auram attigere, con firmari et convalescere feruntur; quod in nostris quoque hominibus crebro videre licet....................................................... Omnibus tamen praeteritis, ne sim longior, Ithacam Ulysses, homo prudens et sapiens, immo et conditione et dignitate et rerum experientia summa, totque amplissimis urbibus praetulit, quot in vita viderat, nec alia causa tot errores, tot pericula pertulit, quam ut rediret sospes in Ithacam et sepeliretur in Ithaca. At Ithacae ad Venetias, quaeso, quae sit comparatio? Orbis fere universi emporium, theatrum, domicilium sunt Venetiae. Commemoro magnitu dinem, pulchritudinem, aedificia, instituta, politiam, omnium artium studia, et id genus sexcenta, quibus habetur celeber rima. Ulyssis Ithaca vix etiam scopuli digna nomine, nedum <529
ka, koja jedva zaslužuje ime morskog grebena, a kamoli otoka, prosudi sam. Stoga ovu ljubav. Strada, koju obično osjećamo prema domovini, ma čime bili zaokupljeni, valja nam pripisati samoj naravi i taj osjećaj ne smatrati protiv nim razumu.
insulae, quantam et qualem et urbem fuisse et esse potuisse, ipse iudices. Hoc itaque amoris, quo in patriam esse con suevimus, quicquid sit quod in nobis profecto plurimum dominatur, naturae ipsi demus oportet, Strada, nec putemus id a ratione quoque esse alienum..............................................
Preveo Zdeslav Dukat
630
631
VI
VI
PREUZVIŠENOM GOSPODINU NADBISKUPU OSTROGONSKOM NIKOLI OLAHU (1559)
AD REVERENDISSIMUM DOMINUM ARCHIEPISCOPUM STRIGONIENSEM NICOLAUM OLAHUM
to se pak tiče ovih krajeva,8 zapali su u zaista veliku po gibao kakve možda nikada dosad nije bilo. Ovdje naime S nema nikoga tko bi slušao, a onih koji bi htjeli zapovijedati
quod ad hos fines attinet, magno sane in discri Caeterum mine versantur, et fortasse in quanto nunquam ad hoc
i koji se trude činiti sve ono što god se svakome od njih svidi tako je mnogo, da nikoga ne mogu izuzeti: svi su do jednoga takvi. Pri tome ne postoji nitko dovoljno odlučan i dovoljno čestit da ih obuzdava, a neprijatelji prijete sa svih strana. Ukratko, posvuda nered i zbrka, posvuda bezakonje i samovolja izazvana sigurnošću od kazne i drska do kraj nosti. I ako se brzo na neki pouzdan način ovim krajevima ne ukaže pomoć i briga, veoma se plašim neće li jednoga dana iznenada udariti takva nesreća da će nam za suzbija nje nedostajati i vremena, i načina, pa i samih sredstava, te ćemo samo, zaprepašteni, jadikujući kršiti ruke od tuge zbog izgubljenoga. Narod se tuži na pustošenja i nasilja, vojnici na neisplaćene plaće; pred očima nas nekolicine ne znatnih kojima su na brizi neki javni poslovi svakodnevno izbija opće negodovanje, dok mnogi, jamačno snujući u sebi štogod drugo, smišljaju kako da sebe spasu u ovoj opasno sti koja prijeti državi. Sama zemlja doista čitava traži kralja i zazivlje njegovu zaštitu. Nebrojene su druge ovakve nevo lje kojima treba naći lijeka najvećim marom i najvećom 8 T j. isto čn e U garske.
632
tempus. Hic enim qui pareat, nemo est; qui imperare velint contendantque perpetrare quicquid cuique libuerit, tam multi sunt, ut neminem excipiam, quia sane omnes, nullo certo, nullo digno moderatore in medio existente, et omni ex parte ho stibus imminentibus. Quid quaerit? Omnia sunt confusa, omnia perturbata, omnia licentia et impunitate depravata inclinataque ad extrema. Et nisi solida quapiam ratione mature hisdem finibus prospectum fuerit, vereor magnopere, ne una dierum talis improviso casus ingruat, cui ad occur rendum et tempus et ratio et remedia ipsa deerunt palmas que tantummodo, stupentes et dolentes, invicem complo demus ob amissa. Populi de populatione et violentiis, mi lites de stipendiorum insolutione lamentantur et variae co ram pusillis aliquot nobis, qui hic praesimus quadam ex parte rebus, protestationes quotidie fiunt, dum complures aliud quippiam fortasse secum meditantes sibi de periculis finium cavent. Terra vero ipsa universa regem expetit et tutelam eius inclamat. Sexcenta alia sunt huiusmodi, quibus <533
hitnjom, ako se pokaže da je pohod Turčina osobito protiv nas uperen.
est summo studio, summa celeritate providendum, i praesertim contra nos expeditio Tureae comprobatur.
P reveo Zđeslav Dulcat
634
635
VII
VII
HASAN-BEGU SANDŽAKU HATVANSKOM
AD HASSAN-BEGUM ZANGZIACCHUM HATVANENSEM
(1559)
elemožni gospodine, susjede naš poštovani, pozdravljam Vas i nudim svoju naklonost. Veoma su mi bila mila pisma Vaše Velemožnosti, kojima ste mi pokazali naklonost Vašeg dobroga susjedstva, a ponajviše zbog toga što smo bliski jer pripadamo hrvatskom narodu, u kojem se ponosim što sam i ja rođen, a iz njega je potekla i Vaša Velemožnost. Pa ako nam ništa ne može jednako biti drago kao da uži vamo — ako nam je palo u dio da posjedujemo neke pri padnike našeg roda — u njihovu dobrom i željenom susjed stvu, to bismo barem htjeli shvatiti i osjetiti u prvom redu kod Vaše Velemožnosti, čije bi ne samo srodstvo po hrvat skom rodu nego i blizina samog mjesta bilo mnogo draže kad bismo prema onoj našoj želji, čije ostvarenje žarko oče kujemo od Vašeg prijateljstva, mogli uživati u uzajamnom dobrom prijateljstvu. No, jer je i nedavno Vaša Uzvišenost nekoga našeg kmeta oglobila velikom svotom novaca, a dru gih je, kako razabiremo, dvanaest podanika našeg područja dala dozvati k sebi na sud, ne vjerujemo da ćete prema njima postupati išta plemenitije i blaže nego što ste postupili s onim prvim, što doista od Vas kao susjeda ne bih očeki vao. Stoga, iako smo se pismeno požalili Velemožnom go spodinu paši budimskom, namjesniku Vašeg Cara, i potužili se zbog tih nepodnosivih nepravda nad bijednim kmetovima Vašeg i našeg Cara, ipak, budući da se to posebno tiče Vaše Velemožnosti, usrdno Vas molimo u ime ovog susjedstva i
agnifice domine, vicine nobis honorande, salutem et benevolentiae nostrae oblationem. Litterae Vestrae Magnificae dominationis nobis pergratae fuerunt, quibus oblationem Eius bonae vicinitatis nobis ostendit, maxime ob propinquitatem nostrae nationis Croatae, unde et nos natos et dominationem Vestram Magnificam promanasse magno pere gratulamur. Si quidem nihil aeque nobis charum esse potest, quam si quos ex genere nostro propinquos nobis esse contingat, eorum bona et optata fruamur vicinitate, quod certe imprimis de Vestra Magnifica dominatione intelligere et sentire vellemus, cuius non modo Croatici generis propinquitas, sed ipsius loci vicinitas grata multo magis esset, si pro eo voto nostro, quod magnopere de Eius ami citia speraremus, mutua bona amicitia frui possemus. Verum quum et proxime Vestra Magnifica dominatio quendam colonum nostrum magna summa pecuniarum taxaverit, ut Intelligimus, alios XII subditos4) nostrae ditionis ad se accersiri fecerit, quos credimus nihilo liberalius et clementius tractaturam quam tractavit priorem; quod sane a vicinitate Eius non expectaremus. Qua de re, quamvis ad Magnificum dominum Passam Budensem, Locumtenentem Vestri Impe ratoris, querulose scripserimus et de hisce intollerabilibus detrimentis miserorum Vestri et nostri Imperatoris colo norum conquesti simus, nihilominus quod peculiariter ad Vestram Magnificam dominationem attinet, rogamus dili-
636
637
V
M
d) corr. ex iudices
srodnosti našega hrvatskog roda, koji nam je obojici drag, da biste popustljivije postupali s našim zajedničkim kmeto vima koji nama jednom i drugom jednako služe i plaćaju danak.
genter pro ea vicinitate et nostrae gentis Croaticae propin quitate, quae nobis ambobus grata est, velit remissius cum nostris communibus colonis agere, qui aeque utrisque no strum serviunt et tributa pendunt.
Preveo Vladimir Vratović
638
<539
VIII
VIII
CARSKOM VELIČANSTVU"
AD MAIESTATEM CAESAREAM
rije četiri dana vratih se iz Trnave u Požun da održim namjesnički sud te već iz dana u dan očekujem parničare. No nema tome dugo kako sam doznao da se seljački puk tvrđava Susedgrada i Stubice u Slavoniji toliko uzbunio i brojem ojačao, da već ima veće zahtjeve i pokušava raditi više negoli je opravdano u odnosu na Velemožnog gospodina Franju Tahija, tako da u onoj provinciji snuje ozbiljno odmetništvo i bunu. Budući da je to zlo — ako pomnije razmotrimo ćud i prirodu naših podložnika — veoma opa sno, brzo ga treba suzbiti, i to mnogo prije negoli k sebi privuče neko značajno mnoštvo. Ipak treba prije promisliti, da li da se pri njegovu uklanjanju postupi silom ili blažim sredstvima. Ako se naime u tome upotrijebi sila, moći će se dogoditi mnogo toga, na što se sada možda i ne pomišlja, i to zbog drugih nemira što bjesne Ugarskom. Jer kako se seljačka strast ne obazire na vlast i kako je bez rasuđiva nja, tako u svom pothvatu — kad se jednom prihvati nepro mišljena sramotnog djela — bjesni kao razuzdan i uplašen konj te ne prestane prije nego je ili umorstvom zatru ili ona ne otvori put takvim nevoljama koje se poslije čak i najvećim naporima ne mogu ukloniti. Ako se pak sila učini prikladnijom za ugušivanje toga zla, trebat će je upotrijebiti snažnu, iznenadnu i nemilo-•
go nudius quartus redii Tyrnavia Posonium Iudiciorum Locumtenentiae causa et iam in dies litigaturos expecto. Ceterum non diu est, quod intellexi plebem rusticam arcium Zumzidvar et Ztubizae in Sclavonia adeo esse commotam et auctam, ut iam maiora affectet et conetur agere quam quae causa Magnifici domini Francisci Tahy causa est attentare, sic ut seriam secessionem et seditionem moliatur in ea pro vincia. Quod malum quum sit valde periculosum, si mores et naturam subditae gentis nostrae diligentius expendamus, mature est illi occurrendum, idque multo ante quam sibi iustam quampiam massam contrahat. Videndum tamen est prius, vine an mitioribus rationibus agendum erit, ut summoveatur. Vi enim si agetur res, multa, quae nunc fortasse non considerantur, subsequi poterunt propter alia mala, quae saeviunt per Hungariam. Quia rusticus ardor, ut est sine authoritate et iudicio, ita ubi semel temeritatem cuius piam flagitii aggressus fuerit, furit in incoepto ut effrenis et exterritus equus, nec desistit, antequam aut occidione tollatur aut tali malo viam aperiat, quod postea magnis etiam rationibus summoveri non possit. Ac si vis potior videbitur ad hoc malum extinguendum, magna et subita et inclementi utendum erit, nec vel dies
P
• M aksim ilijanu II, caru njem ačkom i o d 1563. kralju hrvatsko-ugarskom .
640
E
41 Hrvatski latinisti I
641
srdnu. I neka se ni jedan dan, ako bude moguće, ne okli jeva, da ne bi seljački bijes, izazvan i raspaljen, malom silom bio više razjaren i zbog našeg predugog oklijevanja k sebi privukao veće snage i da ne bi postalo teže njegovo suzbijanje. No, budući da je opasno laćati se sile u neiz vjesnoj situaciji, da ne bi seljaci stupili u kakve tajne pre govore ili s Turcima ili i s drugima, kojih tolike tužbe u vrijeme skupštine zamaraju Vaše Veličanstvo, ili da ne bi iz poraza podanika izbili u kraljevstvu odveć snažni neredi a da bi se mogli uz malo truda suzbiti, i da se ne bi tim ljudima nanijela odveć velika šteta a da bi se lako mogla popraviti čak uz velik trošak — zbog svega toga moje je vrlo ponizno mišljenje da bi trebalo jednako brzo, ali bla žim načinom nagovoriti puk na pokornost, i to posredstvom osobe ne osrednjih sposobnosti nego najvišeg ugleda.
unus, si fieri poterit, detur morae, ne lacessitus et exacer batus agrestis furor parva vi succendatur magis, et ex lon giore nostrae rei conficiendae mora maiores vires sibi con trahat, et ad subiiciendum reddatur difficilior. Sed in in certum experiri vim, quum sit metuendum, ne vel cum Tureis occulte habeat aliquid transactionis vel etiam cum aliis, quorum tot interdum querimoniis Comitiorum tempore Maiestas Vestra fatigetur, vel ex clade subditorum maiores tumultus in Regno suscitentur quam qui mediocri negotio supprimi poterunt, maior quoque iactura eius genti inferatur quam quae facile etiam magno apparatu reparabitur — hu millime putarem pari quidem celeritate, sed mitiore ratione, ut sese summittat, tentandam esse plebem, idque persona non mediocri, sed summae authoritatis interposita.
I doista, Preblagi Care, seljaci se tuže na nepravde potpuno opravdano. Jer u nas se sa stokom bolje i časnije postupa negoli vlastelini s ovom vrsti podanika. I premda vlastelini bijedne seljake baš nikako ne mogu obraniti od turske tiranije, na isti ih način ipak izrabljuju i pretvaraju u robove kao i sami Turci. Ne mogući se jadnici više odupirati tim teretima, bacili su se u vrtlog ovakvih pothvata, i kamo sreće — ako se ne oslanjaju na tursku pomoć! To zlo i opasnost neka bi Vaše Veličanstvo, u skladu sa svojom najmilostivijom prirodom i sa svojim najsvetijim položa jem, radije izliječilo blagošću nego strogošću: smatrao bih da će to u današnjoj situaciji u kojoj se nalazi Vaše Kra ljevstvo Ugarske biti prije za preporuku nego neka žešća kazna. Uz to bi trebalo u pravo vrijeme njihovim gospoda rima odrediti zakon, i više kršćanski i više ljudski, po kojem će ubuduće biti obavezni njima vladati. Ta već su (kako se posvuda žale) tolikim izrabljivanjem pritiješnjeni, podjed nako od prirodnih gospodara kao i od neprijatelja. Pa ako se njihovoj ludosti ne pritekne u pomoć radije razboritošću i milostivošću Vašeg Veličanstva negoli krutim pravom, tre ba se bojati (to je moje skromno mišljenje), da to — naime ako se puk zatre ili tako dovede do bijesa da se konačno neće moći ni zatrti ni smiriti — ne bi naposljetku bilo
Et sane. Clementissime Imperator, non immerito de hoc lamentantur, quoniam apud nos pecora melius et ho nestius habentur a suis dominis quam hoc genus subditorum. Quumque miseros a tyrannide Turcica haudquaquam tueri queant, eodem modo eosdem expilant et in servitutem redi gunt, quo ipsi Tureae. Hisque gravaminibus nequeuntes iam resistere miseri, devoverunt se huiusmodi praecipitiis, atque utinam non etiam Turcicis confisi auxiliis. Cui malo atque periculo ut Maiestas Vestra pro natura sua benignissima et pro suo sanctissimo instituto, lenitate potius quam seve ritate medeatur, putarem hoc statu rerum Regni sui Hungariae fore consultius quam aliqua poena duriore. Data etiam lege suo tempore eorum dominis magis et Christiana et humana, qua imposterum eis praeesse debebunt. Quia iam (ut ubique lamentantur) tot extorsionibus aeque dominorum naturalium atque hostium premuntur, ut nisi providentia et pietate Maiestatis Vestrae potius quam summo iure illo rum insipientiae succurratur, verendum est (quod humiliter arbitror), ne demum ex hoc et gentis Hungaricae ruina et fortasse Regni etiam ultimum nauffragium causetur, deleta
642
643
uzrokom i propasti ugarskoga naroda i možda također kraj njeg brodoloma Kraljevstva. Bog Najbolji i Najveći neka što dulje obdari zaštitom i srećom Vaše Presveto Carsko Veličanstvo. U Požunu, 23. veljače 1573.10 Preveo Vladimir Vratović
18 Vrančić će tek nekoliko dana poslije ovoga pisma doznati da je buna hrvatskih i slovenskih seljaka već ugušena (glavna je bitka seljaka s plemstvom bila 9. II, a 15. II. pogubljen je vođa seljaka Matija Gubec). 644
plebe aut sic in rabiem compulsa, ut ad postremum nec deleri nec sedari possit. Et Deus Optimus Maximus Sacratis simam Imperatoriam Maiestatem Vestram diutissime sos pitet atque felicitet. Posonii 23. Februarii 1573.
LASTOVANJA
OTIA
I
I
DADNE LI USUD MI ŽIVOT . . .
SI FATUM VITAM . . .
adne li usud mi život, a sreća lasti života, Mojim će djelima bit dodana posljednja riječ. Ako li ne bude, ti što me naslijediš, hoće li moja Djela stajat ii past, tvoj neka odluči sud.
D
Fies, arbitrio stentque cadantque tuo.
II
II
MAGOCINU
AD MAGOCINUM
tara su imala, kažu, vremena pjesniku mnogo, Jer meceni je tad bio veliki broj. Pjesnika ima i danas, al' niti jednog mecene Nema u vremenu tom njima da nagrade da. Dakle, mi ćemo pisat? Ne, nikako. Zašto da pjesme. Muzi nedrage, taj neharan dobije svijet.
S
5
i fatum vitam, si sors dabit otia vitae, Addetur scriptis ultima lima meis. S Si minus addetur, quisquis mihi proximus haeres
empora prisca, ferunt, multos habuisse poetas, Quod Maecenatum copia grandis erat. Sunt nostro multi, sed non hoc unus in omni, Extat Maecenas, praemia quive daret. Ergo scribemus? Nequaquam. Iniqua Camenae®) Ingratis non sunt carmina danda viris.
T
e) corr. ex inique Camenas 646
647
III
III
O KESU
DE KESSO
tko navike drugog i sklonosti zna oponašat O najS pravom može se tad njegovim imenom zvat.
uicunque alterius mores imitatur et artes. Hic huius merito nomen habere potest. Q Bacchus amat vites, haurit bene pocula Kessus:
Bakho obožava vino, a Keso pošteno zna piti. Pravo je stoga da Kes odsad zove se Bak.
Bacchi igitur Kessum nomen habere decet.
IV
IV
UGRIMA ok u oblasti svojoj, Panonci, silom napose Želi svaki od v&s žezlo da nosi ko kralj, Vodite ratove ljute međusobno u kući svojoj Tako da uzalud svu vlastitu slabite moć. Zemun je pao, a slavonska Turčinu robuje zemlja, Budim pod jaram je djet, Istar je propao s njim. Nesložni duhom ni oružje svoje ne združiste snažno. Kao da slobodan već Dunav i Budim je grad. Vlastitu rušite krunu, pa što da vam kažem, Panonci, Nekada plemenit rod sposoban za svaki rat? Mudrost u spremnosti leži. Nek Grčka vam primjerom bude. Valjada želite još izginut zajedno svi!
AD HUNGAROS
D
5
10
er vim, Pannonii, vestrum dum quisque seorsum In ditione sua regia sceptra gerit. Intestina domi crudeles bella fovetis Et vestras frustra debilitatis opes. Taurunum periit, servit Slavonia Tureae, Cumque Istro missa est sub iuga Buda suo. Nec vestros animos, nec fortia iungitis arma, Tanquam Danubius Budaque salva foret. Quid dicam vobis, vestri diadematis hostes, Pannonii, quondam gens bona, Marte potens? In promptu ratio est. Exemplo Graecia fiat. Vultis vos omnes nempe perire simul!
P
5
10
V
V
PRSTENU BLUDNICE
AD ANNULUM SCORTI
ubi se, prstene, gubi, u crno se gvožđe pretvori, Nevrijedan s tobom da kam plemenit ukrasi prst! G Moju si ruku zarazio šugom, ti prljavče, dok te
nnule, dispereas, ferrum muteris in atrum, Indignus gemma nobiliumque manu! A Replesti digitos scabie mihi, luride, dum te
Umjesto gospođe ja grijah i nošah za njii.
Pro domina amplector, pro dominaque fero
648
649
5
10
Budući kovina da si, ne biće od krvi i mesa, Jesam li mogao znat kako si okužen ti? Sreća je sva što je sveđ Doroteja odlagala meni, Kratila ljubavne sve šale i razvratni blud. Jer bi mi francuska kuga okaljala čitavo tijelo, Da mi je Venera s njom spojila svaki moj ud.
5
10
Sanguine cum careas, cum sis sine came metallum. Credere quis possit, quod tibi morbus inest. At bene successit, quod mi Dorothaea negavit. Distulit et lusus nequitiasque suas. Namque lues nostrum foedasset Gallica corpus, Illi iunxisset si mea membra Venus.
VI
VI
EPITAPHIUM SACERDOTIS LENONIS
EPITAF SVEĆENIKA SVODNIKA sud moj plačite, mene jer duboki ugrabi Tartar, Muči me ognjeni plam, kroti me okrutni bič, Zato što malih od nogu ja svodilac, doušnik, bludnik, Preljubnik, skvmitelj sveđ, kicoš i rasipnik bjeh. Takav sam ja osamdeset živdta provodio ljeta Kao bezbožan pop, Bogu dušmanin svud. Zato sad uzalud meni opijelo pjevate jadnom: Bogovi, gotov sam ja, nestao meni je spas.
U
5
lete meos casus: rapuit me Tartarus imus Et cruciat flammis verberibusque domat. Quippe quod a teneris leno, delator, adulter. Ganeo, stuprator, scurra neposque fui. Hanc egi vitam bis quadraginta per annos Sacrilegus mystes, hostis ubique Dei. Iusta igitur misero nequicquam solvitis: actum est O superi, de me deque salute mea.
F
5
VII VII
AD IUSTUM DECIUM DE AMORE, NUMMO, NOCTE ET BACCHO
JUSTU DECIJU O LJUBAVI, NOVCU, NOĆI I BAKHU
5
650
rges, Iuste, nimis, quod nil moderabile suadent Quattuor haec: nummus noxque, merumque et amor. Concedo, immodicas depravat copia mentes. Magna tamen non res, sed malus usus obest. Improba, tolle igitur nummum, succedet egestas. Saepe bonos etiam quae facit ima malos. Absit amor, nil dulce potest mortalibus esse. Pax et sancta ruit, surgit et omne nefas. Subtrahe dona meri, moerebunt laeta iocique.
U
O
dveć navaljuješ, Juste, da ništa na dobro ne sluti Ovo četvero: noć, novac, vino i spol. Priznajem: obilje veliko duh neumjeren kvari; Nije imutak ni kriv tome, već poraba zla. Novac ukloni: tad će nastupiti uboštvo jadno Koje i najbolje zna ljude učiniti zlim. Nema li ljubavi, nema ni ljudima nikakve slasti. Sveti tad nestaje mir, podiže svako se zlo. Darove vina uskrati, žaldvat će igre i šale.
5
651
10
15
20
Bljedilo prekrit će lik, usta će mučiti žeđ. Ne bude 1’ držala noć redoviti tok svojih mijena, Nestat raznolik će slijed vodi što za danom džin. čula obamrla pri tom naime obnavlja ona, Sjetila krijepi nam sva, tvrdim oživljuje snom; Jedina noć badava oslobađa napora one Koje izmuči trud dugoga dana, i znoj. Stog ako. Juste, te stvari uživanja daju i život, Krivo osuđuju noć, novac, vino i spol. Kad se ujedno morem i kopnom uz pogibli silne Traže novac i mir, Cerera k tome i Bak, Bilo bi uprav budalasto nikako ne htjet uživat Stečen uz toliki trud željen, dobiveni plod. Ako si mudar, dok možeš, ti radosne dane provodi; Prostačko komu je to, prostak čovjek je sam.
10
15
20
Corrumpet genas pallor et ora sitis. Nox si non certos cursusque vicesque tenebit, Inquies occidet continuusque dies. Namque haec per somnum tenacem inibi sepultos Restaurat sensus restituitque sibi, Et quos lassat opus longo sudore dierum, Nox omnes gratis sola labore levat. Quare haec si vitam, si dant solatia, Iuste, Aes male damnatur noxque merumque et amor. Quumque mari terraque simul per magna pericla Pax, nummus, Bacchus quaeritur atque Ceres, Prorsus erit stulti tantorum nolle laborum Fructibus optatis redditibusque frui. Si sapis ergo dies, dum possis, exige laetos, Istaque cui sordent, sordidus ille homo est.
VIII
VIII
AD SE
SAMOME SEBI dje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim, ovdje. Tamo gdje htio bih pak dh sam, ne mogu ja bil. Tako to hoće mi kob, ali moj ne zaslužuje život; Propala, dabogda, ta želje što priječi mi svud.
G
Preveo Josip Torbarina
652
ic ubi sum, non sum, nec qui loquor ipsemet hic sum. Atque ibi ubi esse velim, non licet esse mihi. Sic mea fata volunt, nec mores ista merentur; Impedit, o pereat, quae mea vota, precor.
H
RAZGOVOR VRANClCA
S BRATOM
M I H O V I L O M 11
D IA L O G U S VER A N C II CUM FR A TR E SUO MICHAELE
(1553)
11 Faustin Vrančić, nećak i biograf Antunov, naziva ovaj spis: De itinere et legatione sua Constantinopolitana Antonii Verantii Dialogus. Fragmentum (Razgovor Antuna Vrančića o nje govu carigradskom putovanju i poslanstvu. Ulomak).
ICH. Quare tria sunt, quae initio scire pervelim. Cau sam primum legationis huius tuae in Turciam. Deinde satisne ea functus es ex sententia. Tertium, quid otii, quid securitatis, quid pacis a tanto hoste nobis retuleris. Postea ad iter descendemus. ANT. Legatione quidem functus sum magis strenue quam ex sententia; ex quo de otio, de securi tate, de pace cognosce reliqua, et causam eius sume pluribus. MICH. Ut lubet. ANT. Puto siquidem te meminisse, frater, quanto semper studio, quamque vario et multiplici conatu iam inde ab ipsis regni Hungariae sumptis auspiciis, inclytus rex noster Ferdinandus mentem ac vires suas exercuit, ut certam firmamque aliquam rationem inveniret, qua memo ratum regnum, quod iam tum armis Turearum graviter la befactari inceperat, allevare a calamitatibus, et in pristinum statum restituere posset, nihil prorsus vel occasionum prae termittendum, quaecunque illi sese opportune obtulissent, nihil intentatum vel bello vel pace, amicitiaeque officiis re linquendum; necdum tamen eius regni fortunam ob seditio sorum partim quorumdam procerum intemperias, partim ob imperium hostile, nimis iam in ipsius regni visceribus illatum, eo potuit perducere, ut conquiesceret, discriminique eximeretur. Nunc igitur denuo, quum ad renovandam cum eodem hoste eam pacem fuisset provocatus, quam haud ita pridem deditio turbaverat Transsylvaniae, etsi nec bellato ribus viris nec opibus sic esset exhaustus animumque ad belligerandum despondisset, ut viam armorum urgere vel
654
655
IHOVIL: Tri su, stoga, stvari koje bih ponajprije že lio doznati: prvo, razlog tvom poslanstvu u Tursku, zatim, da li si ga obavio onako kako si želio, i treće, koliko nam odmora od ratovanja, koliko sigurnosti i koliko mira donosiš od tako strašna neprijatelja. A poslije možemo po razgovarati i o samom putovanju. ANTUN: Poslanstvo sam opravio više na brzinu nego po svojoj želji; iz toga sam prosudi ostalo o počinku, o sigurnosti i o miru. 0 razlogu pak njegovu čuj nešto potanje. MIHOVIL: Kako želiš. ANTUN: Mislim naime da se ti, brate, sjećaš koliko je naš slavni kralj Ferdinand uvijek nastojao i za kakve je sve različite i opetovane pothvate još od samog početka svog vladanja mađarskim kraljevstvom naprezao svoj um i svoje sile, ne bi li pronašao neki siguran i pouzdan način kojim bi to znamenito kraljevstvo, što se već tada počelo ozbiljno klimati pod udarcima turskog oružja, uzmogao pridići iz nesreće i povratiti ga u prijašnje stanje i čvrstinu. Smatrao je da za to ne valja propustiti ni najmanju povoljnu priliku koja se ukaže ni bilo koje sredstvo koje još nije iskušao u ratu ili u miru, pa ni takvo gdje se treba poslužiti uslugama prijatelja. No ipak nije mogao toliko popraviti položaj svoje države da bi se ona smirila i oslobodila opasnosti: djelomice je tome kriva neposlušnost nekih buntovnih velikaša, a dje lomice neprijateljska sila koja se već preduboko ugnijez-
M
M
dila u samom srcu kraljevine. Stoga, premda mu nije ni ponestalo ratnika i sredstava, niti je on toliko klonuo du hom da ili ne bi mogao ili se ne bi usudio ustrajati u oru žanoj borbi — ta tko se doista od drugih kraljeva što sada vladaju i smatraju se kršćanskima dulje odupirao i tko se još i sada ustrajnije odupire Turčinu od ovog našeg kralja? — kad ga je dakle sada taj isti neprijatelj pozvao da obnove onaj mir koji je ne baš davno pomutila predaja Erdelja, pomislio je na neprekidne i stalne poraze koje ovaj narod trpi sve tamo od smrti kralja Ludovika i pokazao je da se u svojoj plemenitosti i brizi za oporavak tog naroda ne usteže odložiti oružje i posvetiti svoje snage obnavljanju vlastite vojne sile i da će radije dopustiti da se narod po činkom i mirovanjem bar malo oporavi nego da ga i dalje iscrpljuje tvrdoglavim ratovanjem. Jer on dobro zna da narodu upletenom u dugotrajan rat, i kratak odmor od na pora vojevanja redovito veoma koristi za uvećanje i jačanje snage. Zato brzo održavši o spomenutom miru savjetovanje sa svojim prelatima i velikodostojnicima 1. ožujka godine 1553, odluči da se turskom sultanu Sulejmanu pošalju po slanici .............................. ............................................................ Preveo Zdeslav Dukat
nequiret vel non auderet, — quis enim regum id temporis aliorum, qui censentur Christiani, et diutius Tureae restitit et constantius nunc eodem rege nostro resistat — consideratis tamen cladibus, quibus fere assiduis et continentibus ab excessu regis Ludovici ea gens fatigatur, visum est non alie num fore a sua magnitudine et cura eiusdem gentis repa randae, si usu armorum seposito, et suis ipsius viribus in staurandis navaret operam et eam ipsam gentem otio po tius nonnihil et quiete reficeret, quam bellorum gravaret pertinacia, non ignarus, quod genti, bello diuturno impli citae plurimum emolumenti ad augendas et firmandas vires afferre consuevit temporaria laborum et dimicationum re missio. Quapropter habito mature cum purpuratis et pro ceribus suis de memorata pace, Kalendis Martii anni MDLIIIf) consilio, oratores ad Solymanum Turearum prin cipem decrevit mittere.
f) corr. ex MDXLIII 656
42
Hrvatski latinisti I
657
P U T O V A N J E IZ B U D I M A U DRINOPOLJE
dući dalje tim putem,12 sustigosmo neke Turke koji su tjerali konje i mazge natovarene košarama punim ljudi. Dio ovih što su se tako vozili imali su lica pokrivena obra zinama od platnenih krpa, drugi opet otkrivena. Ta me stvar osobito potaknu da upitam za objašnjenje. Jer takav neobi čan prizor u zemlji koja nam je toliko tuđa stvarao je dojam nečeg upravo čudovišnog, što znače, upitah, ove dionizijske maske, što ta marva natovarena ljudima? Jesu li to trgovci ili kakvi lopovi? Odgovoreno mi je da su ovi u košarama sužnjevi. Oni među njima koji se ističu mladošću ili rodom pokriveni su obrazinom da im žar sunca ili neugodna pra šina ne nagrde lica, a i zato da ih ne bude moguće pre poznati ako su neki od njih možda bili ukradeni iz obližnjih mjesta. Ostali su trgovci dijelom iz krajnje Trakije, dijelom iz Azije; običavaju naime dolaziti sve do najudaljenijih gra ničnih područja gdje mogu zbog veće ponude jeftinije kupiti zarobljenike koje će onda kod kuće skuplje prodati. Zaista bijaše to grozna i tužna slika gdje ljude vode kao stoku na prodaju i s njima postupaju kao s najprostijom robom.
I
A kad smo počeli prelaziti rijeku,12 naiđu drugi Turci među kojima se jedan isticao otmjenim držanjem i odjećom. Za njima išla su petorica Egipćana koje sada nazivamo Ci ganima ili Cinganima, jednim istim lancem bili su vezani oko vrata, a vukli su ih u redu jednoga za drugim. Oni su glasno jadikovali i tužili se na svoje siromaštvo. Zapitah, tko su pridošlice i zašto su Cigani lancem okovani. Odvratiše 12 Od Smedereva do Jagodine, nakon sela Livada (danas Livadica) 15 Moravu, kod sela Drvente, 3 milje od Livade. 658
ITER BU DA
HADRIANOPOLIM
oc pergentes tractu. Tureas quosdam assequimur, qui equos ac mulos plenis hominum corbibus pellebant oneratos, parsque eorum, qui gestabantur in hunc modum, persona linei panni habebant tectas facies, pars vero aper tas. Quae res etiam mihi praebuit causam quaestionis. Novi tas enim eiusmodi in solo tam a nostro alieno monstri cuius piam fecerat speciem. Quid, inquam, sibi velint personae Dionysiales, quid ea hominibus iumenta onerata? Mercatoresne sint an furtivi aliqui? Responsum est onera captivos esse, caeterum qui persona tegebantur, iuniorum et nobiliorum notare conditionem, quibus caveretur ne solis ardore ac pulverum iniuria facies illorum laedantur, et si qui forte fuissent suffurati e propinquis locis, ne agnoscantur. Reli quos mercatores esse et alios ex ultima venisse Thracia, alios ex Asia, tamquam extime ad confinia prodire consuesse, ut captivos ex copia vilius emant, carius in patria vendi turi. Horrendum profecto et lamentabile fuit spectaculum videre hominem venalem ut pecus et tractari tam viliter.
H
Ubi autem fluvium coepissemus traiicere, alii Tureae occurrunt, inter quos unus erat caeteris habitu vestituque amplior, et eos quinque Aegyptii, quos nunc Ciganos sive Cinganos appellamus, ima eadem catena collo vincti et ordi ne tracti sequebantur, lamentabiles voces edentes et egesta tem excusantes. Quaesivi tum, ii quinam forent et quae causa catenarum. Retulere exactores esse tributorum, quae tam ex 659
da su to utjerivači danka koji se dijelom ubire u novcu a dijelom odvođenjem nedoraslih dječaka. Zgrozih se nad ta kvim bezbožnim nametom i sramotom. Tada sam doznao da je nekoć bio običaj da taj danak u dječacima ubiru svake pete godine. Sada to čine i svake druge i treće, a uz to i strože no što dopušta zakon koji se uobičajio stalnim ponavljanjem. Hvataju naime i one koje ne bi smjeli, onda se iz lakomosti nagode za otkupninu, ali pošto je utjeraju, ponovno se vraćaju po danak. Stoga se dešava da jadni puk, kad začuje da su odaslani ti utjerivači i čim dozna da su već blizu, sakriva mušku djecu u šume ili ih drugamo šalje, dok ne prođe ta pošast. Tako nemilo srdno ne postupaju odmah nakon pobjede nego tek pošto granice države pomaknu dalje od novoosvojenog područja i pošto se dobro učvrste na stečenome. O tome neka razmisle oni koji čeznu za turskom vlašću i vjeruju da u Turaka ima blagosti prema našem rodu. Toj su zabludi podlegli i Grci i Mižani i Tračani, i svi ostali koji su već prije bili pod jarmljeni. Sad se već i na nas ustremila njihova sila, ostale su sve s a t r l i ................................................................................. . . . . A to je selo kod šestog miljokaza od Jagodne i leži pod šumovitim brežuljkom. Ime mu je Ra&nji što znači rainjevi; jer na tom mjestu, gdje dvije planine što se sastaju ostavljaju samo vrlo uzak prolaz, posljednji su raški knezovi, kad su ih turski upadi duboko u unutrašnjost ze mlje i već do pred sama vrata Smedereva, posljednjeg uto čišta njihove vlasti, žestoko pritisnuli — a spominje se da se to dogodilo u vrijeme Lazara kojega je, kao što je po znato, Veliki Turčin Murat ubio istoga dana kad i Miloša Kobilića — postavili pregradu od posječenih stabala zaši ljenih grana: stabla su jedno s drugim svezali i onda ih naperili poput ražnjeva prema onoj strani odakle su napa dali neprijatelji. Stari su takvu napravu nazivali rašljama. I to selo, koje je prije toga nosilo drugo ime, kasnije je ■čestim neprijateljskim provalama bilo opustošeno i razo reno. Poslije izvjesnog vremena, kad su Turci već pokorili čitav onaj kraj i kad im se sve pokoravalo, prijašnji su ga stanovnici obnovili, i kako je ono promijenilo gospodara, tako je promijenilo i ime. Po tim je rašljama, zašiljenim poput ražnjeva, nazvano Ražnji, a to je ilirska riječ . . . . Preveo Zdeslav Dukat
660
pecuniis quam quae ex impuberibus proveniunt. Exhorrui nefarias decumas et contumeliam. Didici tunc morem fuisse olim, quinto quoque anno hoc impuberum tributum legere. Nunc et secundo et tertio idque severius quam pro lege consueta, corripientes etiam vetitos, paciscique pretio avaritiae gracia, eoque extorto, denuo restitui. Quo fit, ut misera plebes, audito huiusmodi exac torum emissione, ubi eosdem adesse senserunt, in sylvis abdunt liberos vel amandant alio, donec ea lues praeterie rit. Qua inclementia non utuntur victoriarum initiis, sed post ubi longius protulerint finium pomeria et iam adepta bene constituerint. Expendant haec, qui Turearum sceptra expe tunt et iis clementiam erga genus nostrum inesse credunt. Ducti autem sunt hoc fuco et Graeci et Mysi et Thraces et reliqui quique prius subacti. Nunc iam ad nos quoque trans lata eorum potentia, reliquos omnes protrivere . . . . Qui pagus est in VI milliario a lagodna, sub colle ne moroso, dictusque incolis Rasgni, hoc est veruta: quod eo loci propter duorum montium arctiorem invicem concursum postremi Rascianorum principes, dum incursionibus Turea rum intime et iam pro foribus Zmiderovii ultimae suae diti onis perfugii validius premerentur, quod Lazari temporibus, fuisse memoratur, quem ab Amurate magno Turea constat esse occisum una die cum Milosso Kobilyht, obicem desecatarum arborum, ramis earundem mucronatis, mutuoque nexu implicitis, ac veluti veruta in adversos hostium incur sus versis, cervos appellavere veteres, obiecerant, isque pa gus, tametsi antea alio nomine fuisset praeditus, postea tamen crebris hostium irruptionibus vastatus ac deletus est. Successu inde temporis, quo iam subiugata ea regione Tureis parebant omnia, idem per veteres colonos restitutus, quemadmodum mutarat dominum, ita mutavit et nomen, dictusque est ab his cervis, in verutorum formam fastigiatis, Rasgni, quod vocabulum Illyricum est.
BILJEŠKE O ŽIVOTU I RADU JURJA UTIŠENICA, ZVANOG BRAT
Utišenić rodio se u Hrvatskoj i potekao je od stare Juraj hrvatske obitelji. Oboje mu je roditelja bilo odlična, uz
to i drevna roda, no majčin je ipak bio ugledniji. Njegovo je rodno mjesto slavno po znamenitoj kuli, a ime mu je Kamičak što na hrvatskom jeziku znači »kamenčić«. Iako je to ime dobio zbog mjesta na kojem leži, pristup do njega ipak nije odveć strm; položaj mu je izvanredno ljubak i iz daljine privlači na sebe pogled. Ja sžm već sam ga triput posjetio. Rijeka Tit naime — domaće je stanovništvo zove Krka — koja se kod Skradina ulijeva u more, puna riba, duboka i prijatna svojom uvijek bistrom vodom, lomi se na dva slapa što se izdižu malo poviše tog mjesta — ondje leži čuveni mlin kojim se koristi gotovo čitava Dalmacija — a onda protječe uza samu stijenu na kojoj su podignute zi dine tvrđave. Osim toga mjesto je okruženo jednolikom i skladnom ravnicom koja se nigdje široko ne otvara zbog krševita brda Skrada. Po ravnici porazbacani su ovdje-ondje brežuljci osrednje visine. Oni se, od mnoge litice kameniti i sušni, čas penju uvis, čas opet razlijevaju i šire. Ugled mjestu podiže blisko susjedstvo slavnih dalmatinskih gra dova Šibenika, Skradina i Zadra, kao i mora na kojem ti gradovi leže, posutog ljupkim grebenčićima i otocima. U unutrašnjosti za nj je važna blizina Knina i Bribira i velikog broja izvrsnih utvrda, kojih imena ne spominjem zbog pre tvrdog ilirskog izgovora. Možeš tu vidjeti i divljenja vri jedne ostatke Bergana, nekoć znatnog rimskog grada, a gotovo pod samom kulom leži otok Visovac i na njemu velik bemardinski samostan koji još slavnijim čine grobovi Utišenića. Preveo Zdeslav Dukat 662
DE GEORGII U T IS S E N II, F R A T R I S A P P E L L A T I , V IT A ET R E B U S COMMENTARIUS
atus est Georgius Utissenius in Croatia ex vetere na tionis eius prosapia. Nobile utriusque parentis et iuxta N vetustum genus, sed maternum clarius. Patria insigni arce celebris. Nomen est Kamichacium, quod Croata lingua lapil lum notat, a loco sic dicta, cui non perinde arduo, sed mira amoenitate et conspicuo situ posita est nobisque ter visa. Nam et fluvius Titus, Karka dictus indigenis, qui ad Scardonam in mare influit, piscosus, altus et aeterna perspicuitate lympharum delectabilis, cataractis paulo supra eminentibus binis fractus, ubi famosae et paene toti Dalmatiae usui expo sitae molae sunt, ipsam petram, cui elata insident moenia, praeterlabitur, et planitie, modicis collibus hinc inde interiectis, non quidem late patenti, propter asperitatem montis Scardi, qui ubique multa caute duri aridique, hic tollunt, hic diffundunt sese, sed satis congruenti circumfusa est. No bilitat locum Sibenici, Scardonae ac Iadrae, clarissimarum urbium Dalmatiae, marisque, cuius in portu iacent, iucundissimis scopulis atque insulis possessi oppido propinqua vicinitas. In mediterraneis Tinini Bribiriique oppidorum et insignium arcium magnus numerus commendat, quas ob duriorem Illyricorum vocabulorum enunciationem non no minamus. Ubi et Bergani, Romanae olim civitatis non exi guae digna spectatu apparent vestigia, et sub ipsa prope arce Viszovacium insula, in eaque coenobium Bernardinorum non contemnendum, quod sepulturis quoque Utisseniorum esse celebrius haberetur.
I VAN B O N A - B O L I C A I O A N N E S B O N A D E B OLI CI S ( o k o 1520 - o k o 1570)
drugom dijelu latiniziranog pjesnikova prezimena uzeo sam B o 1i c i s umjesto tradicionalnog B o l i r i s na U temelju sasvim uvjerljiva nagađanja A. Mayera da su se u prenošenju za tiskano izdanje njegova djela vrlo lako, zbog sličnosti grafije u ono doba, mogla zamijeniti slova c i r. Jer doista, Bolice su u Kotoru poznati već od 12. st., a nekim Bolirima nema inače ni traga. Bolica je podrijetlom, iz stare patricijske obitelji, koja će i u 17. st. dati Kotoru nekoliko značajnih muževa, a jedna su njezina grana i dubrovački Bunići. Ne zna se točna godi na ni njegova rođenja ni smrti. Sin je Nikole i Paule Zagurović, vjerojatno je studirao u Padovi. God. 1552. izabran je prvi put i kasnije još nekoliko puta obnosio je visoku čast redovnog suca. Suvremenici su mu neki značajni pjesnici 16. st., toga najbogatijeg razdoblja kotorske književnosti i kulturnog života: Ludovik Paskalić, Ilija Zagurović, Luka Bizanti i dr. Prema dvjema Paskalićevim elegijama, koje su najvje rojatnije upućene baš našem pjesniku, može se zaključiti da je Bolica spjevao i više nego što nam je, uz Descriptio, sa čuvano (1 latinski epigram, na talijanskom 1 sonet i živo topis bi. Ozane). Glavno mu je djelo pjesan u 331 heksametru Descriptio Ascriviensis urbis (Opis građa Kotora), napisano između 1538. i 1551. Skladnu je kompozicionu cjelinu pjesnik zapo čeo zazivom ilirskih Muza i kratkom posvetom prijatelju i pjesniku Iliji Zaguroviću te je u glavnom dijelu od 300 sti hova opisao Boku Kotorsku i osobito Kotor. Povezujući u završnim stihovima ime Ascrivium, tj. prema humanističkoj fikciji 16. st. stari naziv za Kotor, s Askrom u Beotiji, rodnim mjestom grčkoga pjesnika Hezioda, Bolica želi naglasiti di daktički karakter svoga djela. A i početni mu stih glasi: 667
Ascraei quae sacra. . . Glavnu je snagu pjesnik dosegao u prikazivanju prirodnih ljepota Boke Kotorske, od ulaza u nju iz Jadranskog mora do dvaju otočića, što su se »kao labudovi« svili nasuprot Perastu, od pogleda iz daljine na tvrđavu sv. Ivana i dojma koji ostavlja krševiti Lovćen, nadvijajući se nad cijelim zaljevom. Mjestimične povijesne re fleksije, idilične scene poput one s nestašnim djevojkama na vrelu Puč, ili pokoja crta iz života svetaca kojima su posve ćene crkve u Kotoru, unose raznolikost i svježinu u opise. Descriptio je prošarana reminiscencijama iz Vergilijevih Georgika i iz Eneiđe. Iako bez zamaha velikog pjesnika, Bolica je ostvario jezično čist i stilski plastičan ugođaj ljepota Boke i znamenitosti svoga rodnoga grada. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA IVANA BOLICE Ascriviensis urbis descriptio, izdao S. Razzi na koncu svog djela »La storia di Raugia«, Lucca 1595 (2. izd. priredio J. Gelčić, Dubrovnik 1903). LITERATURA O IVANU BOLICI M. Srepel: Ivan Bolica Kotoranin, latinski pjesnik. Rad 118, Zagreb 1894. R. Kovtjanić: Kotorski pjesnici-humanisti. Stvaranje VIII, Cetinje 1953. A. Mayer: Catarensia, Zbornik Historijskog instituta JAZU I, Za greb 1954. V. V.
DESCRIPTIO A SC R IV IEN SIS URBIS
OPIS GRADA KOTORA
I I
IZAZIVANJE ILIRSKIH MUZA) j vi, ilirske Muze, što svetinje Kotora starog čuvate, zatim rijeke, proplanke Vrmca i brojne O uvale, dajte o Muze, da s pomoću opišem vašom 5
10
krajolik domovine i one oko nje i nad njom gore nehotične, obale uvala pune i zaliv Risanski,i s njime plićake same što koritom dugim pritokam slično učas u Jadransko utječu more. Božice, treba da vas po stijenama vodim i strmim padinama, hridima, grebenima i strašnom Lovćena bilu i vršcima što se od snijega bijele, koje odvažna mladež prečacima dostići želi.
scraei quae sacra senis, quae flumina quaeque Vermanos colitis saltus vallesque reductas, A Ulyrides Musae, liceat mihi munere vestro 5
10
Descripsisse situm patriae circumque supraque Aerios montes sinuosaque littora portus Rizonici vadaque ipsa simul, quae tramite longo Aemula flaminibus mox excipit Adria vastus. Fas mihi vos duxisse. Deae, per saxa, per ipsos Anfractus rupesque cavas perque horrida tesqua Lefteni montis nivibusque cacumina cana, Invia quae audaci cupio tentare iuventa.
II II
lanities hic lata maris, lata aequora, ubique Continui montes, hinc atque hinc littora curva, Littora quae obiiciunt sic se, ne cernere possis Totam extemplo urbem. Primo Arx in vertice montis
P
orski tu širok je zaliv i široko more, a svuda lanci su gora, a ovud i onud su obale svite, bregovi nadviti tako da ne možeš spaziti odmah čitavi grad. Gle, prvo na vrhu brda se diže
M
1 Prema običaju grčkih geografa humanist Bolica Boku Ko torsku naziva Risanskim zaljevom. 670
<57/
5
10
15
20
tvrđa, i ona prva spazi došljake i daje znak da se netko strani približava samome gradu. Malo zatim već cio vidi se grad, i kada ne smeta prepreka kakva, tad cijele zidine grada potpuno vidjeti možeš i tomje i krovove kuća. Otud je nekad sa splavova trista i četama mnogim turski navalio bijes i proklet se survao bijesno nama na zator, i srušivši bedeme Ercega Novog,* dalje ne uzmože niti pješakom, ni lađama da se probije, što, Barbarossa, čete spremaš za vojnu, čemu te lađe? Uzalud pripremaš s tolikom žudnjom redove bojne i vjetru razapinješ tolika jedra. Kotor se ne plaši borbe ni Sulejmanove sile da te na boj izazove, pa bilo da gađa te koplje sumporom usijano ii’ iz daleka se sprema napasti tebe i lađu, ne boj se, nema tu straha ako ukoštac se hvataš i ustrajat želiš u borbi.
5
10
15
20
Sese offert, prima et venientes prospicit atque Dat late signum venientum protinus urbi. Parva mora est: sed cum tota urbs quoque cernitur et cum Nulla obex restat, quin moenia scilicet urbis Tota videre queas, turresque ac tecta domorum. Hinc quoque tercentumque rates numerosaque gentis Agmina») Turcaicae quondam furor impius egit Nostra in damna. Novi post diruta moenia Castri, Namque ultra nec ferre pedem nec scindere remis Aequora posse datum. Quid, Barbarussa, maniplos, Quidve rates in bella paras? Frustra impete tanto Tot stringis acies, tot pandis carbasa ventis. Non pugnam Ascrivium, Solimana nec arma veretur. Quin ultro ad bellum te provocat: en volat igne Sulfureo contorta pila et petit eminus ipsum Teque tuamque ratem. Longe timor omnis abesto. Si conferre manum pugnaeque insistere mens est.
III III
10
strši, u brdo se samo ovija bedemom svojim. širok je pred gradom prostor, a brda obronak tamni blagom u zavoju sačinja luku; tu puhanje divlje vjetrova sviju se smiri, a površje ne dira mimo nikakav bijes, već ono u zatonu miruje stalno. Kraj grada tu i tamo su sela; tu vinograd buja, tamo pak rastu voćke u dugome nižuć se redu. Za njima dvije su gore što šiljatim vršcima bodu u same zvijezde, tu lijevo od grada diže se Lovćen, nadesno Peštingrad, a od njih nije ni Osa viša, ni Rodopsko gorje, ni visoki vrh Apenina.
5
10
* Na čelu jakoga turskog brodovlja Hajredin Barbarossa napao je i zauzeo god. 1539. Herceg-Novi; zatim je navalio i na Kotor. 672
c primum montis iacet in radicibus imis Urbs conclusa mari: mons est sine nomine, at ipsa Ascrivium dicta est. Arx celsa in vertice montis Assurgit montemque suum sua moenia cingunt. Area lata patens ante urbem montis opaci Obiectu curvo portum efficit; hic furor omnis Ventorumque silent flatus, placida aequora nullam Admittunt rabiem, tutaque in sede quiescunt. Rura suburbana hinc atque hinc. Haec tirsiger Euan, Haec Pomona tamen sibi vendicat ordine longo. Mox gemini montes procero vertice lambunt1») Sydera, Leftenus laevum latus occupat urbis, Pestigradus dextrum; non illis altior Ossa Aut Rhodope aut celsi iuga verticis Appennini.
A
a) corr. ex Agminaque b) corr. ex lambut 43
Hrvatski latinisti I
673
IV
IV
(FRANJEVAČKI SAMOSTAN. IZVOR PUČ) u3 sandalonogi oci na obali sazdaše kuću i svoj osnovaše dom u kome se Djevi božanskoj žrtvenik diže i visoka kupola, zatim i glavni oltar, to novo djelo od parskog se mramora diže. Tu slatkovodnim pršteći mlazom iz grla i grotla, zarastao u bršljan. Puč izvor izvire, teče, po vodu dolaze tu uvijek iz cijeloga grada; tu se djevojke nježne natječu koja će prva, baš kao mravi zrnobiri nekad u dugome redu zimi kad raštrkani novo sakupljaju zmje: jedni dolaze, odlaze drugi, pod teretom sretni.
T
5
10
ignipedes hic tecta patres in margine ripae Atque aedem statuunt, ubi divae Virginis ara Erigitur celsusque tholus venerandaque templi Maiestas, novum opus, Pario de marmore surgit. Hic dulces volvens latices et arundine et alvo Frondenti caput incinctus fons Pucius exit. Unde haustum e tota semper concurritur urbe. Ac mixtim tenerae certant haurire puellae. Frugilegae haud aliter formicae olim agmine longo Discurrunt, dum forte hyemi nova grana recondunt: Hae veniunt, redeunt illae, et sub pondere gaudent.
L
5
10
V
V
odalje otud trg širok se pruža, a okolo vidiš svodove gorde, tu prvi je redom i golem se koči veličanstveni hram a posvećen Tripunu friškom. S desne strane je trijem podbočen stupovljem svojim mramornim, kuda se često šetaju sipljivi starci ili se sastaju oci, pa zbore o stvarima javnim ili na visokim sudačkim stolicam sjede i pravdu dijele jednodušno puku, u čemu još tragova ima drevne one slobode, jer silniku ne bješe nikad podložan ovaj grad. . . Takav izgled je hrama čije se pročelje grčkim načinom građeno blista, al’ odmah lijevo i desno četverokutni boče se tornji što vršcima svojim, piramidama slični, dodiruju vrhove neba,
P
5
10
3 Izvan gradskih zidina
674
rotinus hinc fora lata patent, tecta ardua circum Undique conspicias, primoque occurrit ibi ingens Maiestas templi Phrygio sacrata Tryphoni. Porticus erigitur dextra suffulta columnis Marmoreis, ubi saepe senes spatiantur anheli, Conveniuntque Patres, tumque hic seu publica tractant Sive sedent celsa ad subsellia iuraque reddunt Unanimes populis, quod adhuc vestigia priscae Libertatis habet, nam nulli addicta tyranno Urbs fuit h a e c ....................................................................
P
5
10
Ast Templi facies, cuius fastigia Graio More extructa nitent, dextra simul atque sinistra Quadratas praefert turres, quae vertice tandem Pyramides imitantur, quo alti culmina coeli 675
15
zvonjavom zvonkom odjekujuć, zahvalnim sazvučjem Tebi hvale izričući silne naizmjence. Vladaru moćni svoda nebeskog, i zovu puk na otajstvenu žrtvu.
15
Contingunt resonantque®) simul dicuntque vicissim Concentu grato laudes tibi, Maxime Rector Aetheris, atque vocant ad Christi mystica plebem.
VI VI
jedište grada je to, položaj njegov i izgled; askrejski naseljenici njega osnovaše negda. S Priča se naime (a s vremenom priča sve tamnija biva) 5
10
da su negda Askrejci, kada zla kob im ote Askre pjesnika, odmah napustili domove svoje, ognjišta ostavili i svetinje svojih penata. Tu dakle (ne zna se da li taknuti ljupkošću kraja ii' prije izmoreni bespućem, lutanjem dugim) grad osnovaše svoj na nehotičnom vrhuncu. Gradu, da bi se dugo spominjalo to ime, dadoše ime Askrivij, po askrejskom pjesniku svome. Kako su kreposnu ćud i čist sačuvali značaj potomci, naroda svoga pokazujuć’ postanak jasno, zahvalna sada ga djeca nazvaše imenom Kotor.4 Preveo Nikola Šop
4 Podrijetlo imena Kotor (Catharum) Bolica izvodi iz grčke riječi kathards »čist«. 676
aec urbis sedes, situs hic, haec denique forma est, Ascraei quondam quam fundavere coloni. Namque ferunt (longis fama est obscurior annis) Ascraeos olim, postquam fata impia vatem Ascraeum rapuere suum, tum protinus omnes Deseruisse domos atque execrasse penates. Hic ergo (incertum capti dulcedine terrae An potius fessi longarum ambage viarum) Constituunt certam celsis in montibus urbem. Quae tamen ut longum sibi nomina chara referret, Ascrivium Ascraei vatis de nomine dicta est. At quoniam ingenuos mores purosque reservat Posteritas gentisque suae primordia monstrat. Nunc ideo Catharum grati dixere minores.
H
10
c) corr. ex resonanque
MATIJA V L A Č I Ć IZ I L I R I J E MATTHIAS FLACIUS ILLYRICUS ( 1520 - 1575)
atija Vlačić rodio se u istarskom gradiću Labinu 3. ožujka 1520. u obitelji koja je uz prezim e Vlačić ima la i drugo: Franković. Njegov otac Andrija, prilično imućan posjednik, bio je školovan te se brinuo za prvo njegovo obrazovanje. Kad m u je bilo 16 godina, Vlačić krene u Mletke da na stavi školovanje. Tu je naučio latinski, ponešto grčki i ste kao smisao za povijesno prom atranje pojedinih problema. Glavni njegov učitelj u Mlecima, Egnacije, bio je i sam po vjesničar. U to vrijem e živio je u Mlecima b ra t njegove ujne fra Baldo Lupetina kao gvardijan sam ostana Male braće. Nakon trogodišnjeg boravka u tom gradu, Vlačić zamoli fra Balda da m u pomogne da se zaredi i stupi u njegov sam ostan ili u koji drugi u Bologni ili Padovi. Fra Baldo, koji je bio potajni pristaša Lutherove nauke, svjetova Vlačiću, ako se želi posvetiti studiju teologije, neka ne uđe ni u koji samo stan, nego neka otputuje u Njemačku, gdje je Luther vratio u život učenje Evanđelja. Kad je Vlačić na to pristao, fra Baldo m u otkrije da je u duši protestant i dade m u da pro čita neke luteranske spise. Time je izvršio presudan utjecaj na životni put mladog Vlačića. U 19. godini Vlačić odlazi u karavani s trgovcima prote stantim a iz Mletaka u Augsburg, odakle ga tam ošnji prote stantski superintendent pošalje na sveučilište u Basel, gdje je ostao godinu dana. Nakon toga proveo je jednu godinu u Tiibingenu, gdje je njegov zem ljak M atija Grbac (M atthias G arbitius Illyricus) predavao grčki na protestantskom sve učilištu. On ga uputi u W ittenberg k M artinu Lutheru i Fili pu M elanchtonu. U 21. godini života Vlačić se upozna s Lutherom , s kojim je ostao povezan do njegove sm rti. Luther je uočio Vlačićeve sposobnosti i polagao u nj velike nade.
M
681
God. 1544. Vlačić postaje u Wittenbergu magister artium i profesor hebrejskog jezika na sveučilištu, ali već god. 1549. po vlastitoj odluci napušta to mjesto da bi kao nezavisna ličnost mogao odlučnije voditi borbu protiv svih onih koji su nakon Lutherove smrti bili skloni kompromisu s Rimom. Kad su njegove teze iznijele pobjedu, on je neko vrijeme bio glavni autoritet u protestantskim redovima. Iz Wittenberga prelazi u Magdeburg i tu ostaje osam godina. U tom je pro testantskom gradu razvio veliku djelatnost. S uspjehom se borio protiv carskog zakona o prisilnom unijaćenju, izradio plan za djelo Catalogus testium veritatis (Katalog svjedoka istine) i pokrenuo izdavanje opsežnog djela Ecclesiastica historia (Povijest crkve), tzv. Magdeburških centurija. God. 1557. postaje profesor teologije u Jeni i crkveni superintendent za pokrajinu Thiiringen. Međutim, zamršeni odnosi među protestantima odvijaju se protivno Vlačićevoj koncepciji. Godine 1561. zemaljski knez protjera iz Jene Flaciusa i profesore, njegove istomišljenike, i to zbog nje gova učenja o istočnom grijehu i o determiniranosti ljudske volje materijalnom supstancijom čovjeka. Otada je Flaciusu sreća potpuno okrenula leđa. On će i kasnijih godina biti protjerivan iz Regensburga, Strassburga i Frankfurta na Majni. Malo-pomalo Vlačićeva struja u protestantizmu (flacijanisti) biva ugrožena i ponekad pokolebana. Ta među njegovim protivnicima bio je i Filip Melanchton. On sam ni u sitnicama ne odstupa od svojeg učenja ostajući do konca mukotrpnog života beskompromisni borac za vlastito uvje renje. Međutim, ipak mu je jedan dio protestanata ostao vjeran do smrti, čak su ga neki, koji su pod pritiskom cara ili velikih njemačkih knezova bili prisiljeni javno ga proga njati, potajno podržavali i podupirali. Kad je morao napustiti Jenu, pomišljao je na osnivanje nove škole ili Akademije u Regensburgu, kamo bi mogli dolaziti studenti iz obližnjih zemalja: Austrije, Bavarske, Koruške i Češke, i na osnivanje malog sveučilišta u Celovcu za Slovence i Hrvate. Do ostvarenja toga plana nije doduše došlo, ali je Regensburg postao središte za veze između nje mačkih i slovenskih i hrvatskih protestanata. Vlačić se bri nuo i za tiskanje potrebne vjerske literature na hrvatskom i slovenskom jeziku, pa je i sam napisao nekoliko takvih knjiga, odnosno brošura.
Od god. 1562. živi u Regensburgu, odakle god. 1563. pu tuje u Sloveniju, Istru i Mletke. U tom gradu umre mu žena, a on se razboli, no unatoč tome neumorno djeluje i piše. Tu se ponovno oženio. Uzeo je za ženu pastorovu kćer, Magda lenu Ilbek, koja mu je rodila šestoro djece, a iz prvoga braka ostalo mu ih je živih osmero. No gradski senat u Regensburgu otkaže mu gostoprimstvo jer "je to zahtijevao car Maksimilijan II. Otada živi u Frankfurtu n. M. i Antvrerpenu, a zatim, od 1568. do 1573. u Strassburgu, odakle je ta kođer bio protjeran. Izmučen, tjelesno srvan, ali još uvi jek nepokolebljiv, potraži sklonište u samostanu Bijelih gos pođa u Frankfurtu n. M., no saski knez August zatraži da se Vlačić i odatle progna. Zato Vlačić ostavi obitelj u tom gra du, a sam provede čitavu god. 1574. na putovanjima po Nje mačkoj tražeći da se sazove veliki protestantski sinod. Me đutim, već fizički iscrpljen i iznemogao, razboli se potkraj god. 1574. i umre 11. ožujka 1575. u krugu svoje brojne obi telji. Ne zna se gdje mu je grob. Vlačić je bio pronicav i oštrouman, nepoštedan i bes kompromisan, uvijek spreman da brani svoje uvjerenje. Nije puštao pero iz ruke ni u časovima kad su ga moćni nepri jatelji, osobito car Maksimilijan II. i njemački knezovi, bez milosti proganjali krateći mu da se bilo gdje u Njemačkoj stalno smjesti i smiri. Njegov opus, koji je vrlo opsežan (preko 300 knjiga i brošura), ne pripada samo u područje teologije, nego i filozofije, historiografije i filologije. Najvažnija su mu djela: Catalogus testium veritatis (Katalog svjedoka istine) za koji je iz tiskanih knjiga i rukopisa sakupio 650 svjedoka što su se u proteklim vjekovima suprotstavljali papinstvu. U izdanju iz 1666. iz kojeg je uzet tekst za ovu knjigu, broj svjedoka sveden je na 430, iako ništa nije izostavljano, jedi no je mjestimice po nekoliko svjedoka združeno u jednom poglavlju. Katalog je plod dugotrajnog i napornog rada zdru ženog s ispitivanjem rukopisne građe. Uspjeh je nadmašio sva očekivanja. Djelo se mnogo čitalo jer je bilo zanimljivo i dokumentirano. Ecclesiastica historia (Povijest crkve) vrlo je opsežno djelo u 13 svezaka, tiskano u Baselu od 1559. do 1574. Kako je prvi dio izrađen u Magdeburgu, a građa raspoređena po centurijama, tj. po stoljećima od 1. do 13., to se djelo obično
682
683
naziva Magdeburške centurije. Vlačić je izradio plan, uprav ljao čitavim tim pothvatom, bio glavni pisac u prvim cen turijama i u njima surađivao do 12. Cilj je djelu bio da obnovi kršćanstvo u protestantskom duhu. Clavis Scripturae Sacrae (Ključ Sv. pisma) golemo je djelo lingvističkog sadržaja. Glavni mu je dio tumačenje hebraizama. U drugom dijelu objavljene su Vlačićeve samo stalne lingvističke rasprave: O dijelovima govora, O tropima i figurama, O stilu. Iz mlađih je dana Vlačićevih njegova Apologta (Obrana) u kojoj polaže račun o svom dotadašnjem radu. U svojoj studiji o Vlačiću, na str. 93, Mijo Mirković, najbolji naš poznavalac toga svog velikog zemljaka, kaže da je to naj ljepši književni rad Vlačićev. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA MATIJE VLAČIĆA Apologia ad scholam Wittenbergensem in Adiaphororum causa. Epistola de eadem materia ad Philip. Melancht., Magdeburgi 1549. Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclama runt papae, Basileae 1556. Disputatio de originali peccato et libero arbitrio inter Matthiam Flacium Illyricum et Victorinum Strigelum... habita, s. I., 1563. De sectis, dissensionibus, contradictionibus et confessiombus doctrinae religionis scriptorum et doctorum pontificiorum liber, Basileae 1565. Clavis Scripturae Sacrae seu De sermone Sacrarum Literarum, I et II, Basileae 1567. Novum Testamentum lesu Christi, filii Dei, ex versione Erasmi Roterdami innumeris in locis ad Graecam veritatem genuinumque sensum emendata Glossa compendiaria Matthiae Flacii Illyrici Albonensis, Basileae 1570. Ecclesiastica historia, integram ecclesiae Christi ideam... secun dum singulas centurias perspicuo ordine complectens... Per aliquot studiosos et pios viros in urbe Magdeburgica, Ba sileae 1559—1574 (ukupno 13 svezaka). Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem pontifici Romano et papismi erroribus reclamarunt pugnantibusque sententiis scripserunt, Francofurti 1666. Katalog svjedoka istine, odabrana poglavlja preveo V. Vitezica, priredio V. Gortan, predgovor napisao M. Mirković, JAZU, Hrvatski latinisti 5, Zagreb 1960.
685
LITERATURA O MATIJI VLAČIČU W. Preger: Matthias Flacius Illyricus und seine Zeit, I—II, Erlangen 1859—1861. F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti, Zagreb, 1910. M. Mirković: Matija Vlačić Ilirik, Djela JAZU, knj. 50, Zagreb 1960. M. Mirković: Predgovor uz prijevod Kataloga svjedoka istine, JAZU, Hrvatski latinisti 5, Zagreb 1960.V . V. G.
KATALOG SVJEDOKA ISTINE
CATALOGUS TESTIUM VERITATIS
POSVETNA POSLANICA EPISTULA DEDICATORIA
VEOMA UGLEDNIM I RAZBORITIM MU ŽEVIMA, KONZULIMA, SENATU I OSTA LIM PRIPADNICIMA CRKVE BOŽJE U SLAVNOM GRADU LVBECKU MATU A VLAČIĆ IZ ILIRIJE ŽELI DA TRAJNO ČUVAJU PRAVU ISTINU GOSPODNJU vo bih djelo preporučio kršćanskom čitaocu, da mu je preporuka potrebna ili da dolikuje da je ja i sastavim. O Kažem dakle samo ovo: U ovo su djelo uvršteni mnogi vrlo ozbiljni i korisni povijesni prikazi i čitavi spisi, koji se ina če ne nalaze nigdje u tiskanim knjigama te se ne mogu lako pronaći odruguđ, nego baš iz ovog djela. Ali kako je sasvim točna izreka da čuvati stečeno nije manja vrlina nego stjecati, zato mene i druge prave učitelje Kristove vjere nekako posebno muče i zabrinjuju ona raz novrsna zavođenja, zablude, vrlo pogubni pojedinačni poku šaji, sablazni i štete nanijete crkvi, kojima je cilj da jednim udarcem sruše čitavu obnovljenu religiju i crkve. Tome se svim marom i na svaki način treba odupirati i to suzbijati, samo da ovaj nebeski amanet neokrnjen i neoštećen (kako nam ga je Bog povjerio preko Luthera i drugih svojih odabranika) možemo sačuvati i predati potomstvu. Zbog toga u drugim valjanim i spasonosnim pothvatima ne možemo na predovati koliko bismo željeli.
688
AMPLISSIMIS ET PRUDENTISSIMIS VIRIS, CONSULIBUS, SENATUI ET RELIQUAE DEI ECCLESIAE INCLY TAE URBIS LUBECENSIS PERPE TUAM SINCERAE VERITATIS DO M INI CONSERVATIONEM OPTAT MATH. FLACIUS ILLYRICUS. uod Opus commendarem Christiano lectori, si vel indi Q geret commendatione, vel me etiam facere eam deceret. Illud igitur solum dico multas gravissimas ac utilissimas hi storias et etiam integra scripta hic inserta esse, quae nus quam alioqui in impressis libris reperiantur nec facile aliunde quam ex hoc ipso scripto reperiri queant. Verum quemadmodum praeclare dicitur non minorem esse virtutem quam quaerere parta tueri, ideo nescio quo modo praecipue cruciant et occupant me aliosque sinceros ac fidei Christi doctores istae variae corruptelae, errores, pessimi quorundam conatus, scandala et damna Ecclesiae, quae totam instauratam religionem ac Ecclesias uno impetu evertere conantur quibusque omni studio ac ratione resi stendum ac repugnandum est, ut modo caeleste depositum integrum ac illaesum (ut id Deus per Lutherum aliaque sua organa nobis commendavit) custodire et posteris quoque tradere queamus. Hinc fit, ut minus pro voto in aliis prae claris ac salutaribus conatibus progredi queamus. 44
Hrvatski latinisti I
689
Tome pridolazi i ona strašna i krajnje odvratna ljudska bezbožnost, svetogrdna nezahvalnost ili, točnije, okorjelost i želja za rušenjem, tako da većina, iako vidi, neće da vidi, te iako čuje, neće da čuje očito pokazane zablude i vukove zaogrnute u ovčju kožu ni pobijanje toga. Zato nema ni kakva uspjeha ako ih gotovo neprekinutim nizom knjiga i kao vikom na prikladan ili neprikladan način ne potičemo i smućujemo. A kad bi oni bili zadovoljni ovom ili onom po ukom i kad bi se, upoznavši jednom zablude, velikom revnošću pridržavali istine i od zabluda zazirali, zacijelo bi nam borba protiv zavodnika bila lakša i brža i — dodajem — plodonosnija. Ovo sam djelo, sastavljeno uz vrlo veliki trud i trošak, zaželio posvetiti vama, veoma ugledni i razboriti muževi, iz više uzroka, od kojih ću sada iznijeti samo dva. U prvom redu uvijek sam osjećao neku posebnu sklonost prema slo bodnim gradovima zbog važnih razloga, jer se samo u njima nalaze sve vrijedne i ljudskom rodu potrebne nauke i umi jeća, jer u njima još uvijek cvate pravo i neka pravična sloboda, jer se upravo u njima razvija i cijeni nauka i obra zovanost i, naposljetku, jer je u njima još uvijek sačuvana čestitost i neki red.
Huc accedit quoque ista horrenda et extreme detestan da hominum impietas, sacrilega ingratitudo, vel potius induratio ac subversio, ut plerique videntes videre nolint et audientes audire recusent propalam monstratos errores et lupos ovilla vestitos eorumque refutationes, ut, nisi quasi perpetuis scriptis et veluti clamoribus opportune et impor tune excitentur et perturbentur, nihil proficiatur. Quod si una aut altera institutione contenti essent et, ubi semel er rores agnovissent, magno zelo in veritate permanentes ab illis abhorrerent, facilius profecto expeditiusque, addo, et fructuosius certamen contra seductores haberemus. Vobis vero. Viri amplissimi prudentissimique, hoc Opus maximo labore ac sumptu confectum dedicare ob plures causas volui, quarum nunc duas tantum recensebo. Nam primum semper singulari quadam benevolentia liberas civi tates ob gravissimas rationes sum prosecutus, quod in iis solis omnes bonae ac necessariae humano generi artes et artificia reperiantur, quod ibi adhuc ius et aequabilis quae dam libertas vigeat, quod in illis potissimum literis ac eru ditioni locus honosque habeatur et, denique, quod illic ho nestas ac disciplina adhuc aliqua supersit.
PRAEFATIO PREDGOVOR MATIJA VLAČIĆ IZ ILIRIJE KRŠĆANSKOM CITAOCU VJEČNI POZDRAV U GOSPODU
MATTHIAS FLACIUS ILLYRICUS CHRISTIANO LECTORI AETERNAM IN DOMINO SALUTEM
1 To su pripadnici vjerske židovske sekte koji su se isticali prividnom pobožnošću i strogim održavanjem formalnih pro pisa.
Sic et Christi ac apostolorum tempore sese pharisaei de Mose praeceptore deque patrum vetustis sanctionibus et observationibus iactabant proramque et puppim, quod di citur, salutis nostrae veraeque religionis in assiduitate sa crificiorum, studio ceremoniarum et mediocri disciplinae seu honestioris vitae cura ponebant eamque vetustissimam religionem esse, magno assensu multorum affirmabant, con tra vero Christum, qui traditiones patrum spernebat, cere monias, sacrificia non magni faciebat, denique totam pieta tem in vera cordis ad Deum conversione, in morbi nostri
690
691
ako su se u vrijeme Krista i apostola farizeji1 razmetali učiteljem Mojsijem, starim odredbama i propisima ota ca, te su, štono riječ, i pramac i krmu našeg spasa i prave religije polagali u postojano prinošenje žrtava, u revnost za obrede, u nekakvu brigu za red i za časniji život, pa su uz silno odobravanje mnogih tvrdili da se u tome sastoji
T
ona drevna religija. Naprotiv, Krista, koji nije mario za predaju otaca, koji je malo cijenio obrede i žrtve pa napo sljetku tvrdio da se čitava pobožnost nalazi u iskrenom obraćanju srca k Bogu i u čvrstoj spoznaji naše bolesti i liječnika Mesije, najoštrije optuživahu zbog novotarenja, bogohuljenja i bezbožnosti. Kad je pak dokazivao svoju drevnost i govorio da je njegovo učenje starije od Mojsijeva, štaviše da je i sam Abraham bio spašen njegovim djelom i zaslugom ili time što ga je priznao, tada su potpuno padali u bijes i htjeli se s njime boriti kamenjem, a ne više doka zima, i uništiti ga. Tako su mnogo bili uvjereni u starinu svoga učenja i u novotariju učenja Kristova. Stoga, kao što je u ono vrijeme prorocima, Kristu i apo stolima bilo gotovo nemoguće da oduzmu bezbožnoj vjeri i njezinim učiteljima hvastanje starinom, a da od svoga učenja uklone omraženu ljagu novotarije, tako je i nama to još uvijek vrlo teško. Uzroke toga već sam prije naveo. Prvi je uzrok, što se istina ponajviše mnogostruko po tiskuje pa je prisiljena da se gotovo skriva, drugi, što malo njih istinu prihvaća, a još ih manje nju pravo shvaća, i posljednji, što ona nije tako upadljiva i ne svraća na sebe svačiji pogled, kao što to radi papinska gomila sa svojim križevima, trostrukim krunama,* raznolikim kapama, tako skupocjenim ornatima, tako raskošnom odjećom i razno bojnim kukuljicama, uz toliko zavijanje i viku, uz toliku zaglušnu zvonjavu zvona i, naposljetku, tolikim i tako veli kim ophodima, trijumfalnim povorkama i bogatstvom. Zato, kada se gdje i nalazi prava Vjera i učenje, zbog njezina po niznog i neupadljivog izgleda jedva se zna ili osjeća da je ona tu. Ipak tom vjerojatnom i odveć prihvatljivom sofizmu suprotstavljamo na prvom mjestu jasno i izričito svjedo čanstvo božanske riječi koje potvrđuje da pravu zajednicu Božju ili crkvu sačinjavaju oni koji njegovu riječ slušaju, prihvaćaju i čuvaju, a ne oni koji je progone i bogohule. No pristupimo bliže svojem zadatku. Upravo sam zato u ovom djelu sabrao, koliko mi je bilo moguće, sve one koji su prije Luthera na bilo koji način posvjedočili Kri-
Meschiaeque medici solida agnitione esse contendebat, no vitatis, blasphemiae ac impietatis atrocissime accusabant. Cum vero ille de sua vetustate contenderet ac diceret suam doctrinam Mose vetustiorem esse, quin et ipsum Abrahamum sua opera ac merito seu sui agnitione esse servatum, tunc plane in furorem agebantur lapidibusque, non iam argumentis cum eo certare eumque opprimere volebant. Adeo illi de suae doctrinae vetustate et de Christi novitate certi sibi esse videbantur. Quare, sicut tunc temporis prophetis, Christo, apostolis perdifficile et ferme impossibile fuit gloriationem vetustatis impiae religioni ac doctoribus adimere odiosamque novi tatis maculam a sua doctrina amovere, ita nobis quoque iam est. Causae vero eae sunt, quas supra indicavi. Prima: quia plerunque veritas multipliciter premitur et quasi latitare cogitur. Secunda: quia pauci eam amplectun tur paucioresque vere intelligunt. Ultima: quia non ita con spicitur omniumque oculos in se convertit, sicut pontificia, turba cum suis crucibus, triplicatis coronis, tam variis ga leris, tara preciosis ornatibus, tam prodigiosis vestibus et discoloribus cucullis, tantis boatuum ululatibus, tantis Cam panarum tonitruis totque demum ac tantis pompis, trium phis et opibus, ita ut, cum etiam adsit vera religio ac doc trina, ob humilem inconspicuamque speciem vix adesse sciatur aut sentiatur. Veruntamen opponimus huic verisimili nimiumque plau sibili sophismati primum clarum expressumque Verbi divini testimonium, quod testatur eos esse verum Dei coetum sive Ecclesiam, qui vocem eius audiunt, amplectuntur et custo diunt et non eos, qui persequuntur et blasphemant.
* Papinska je kruna od početka 14. st. trostruka (triregnum) kao simbol papine svećeničke, pastirske i učiteljske vlasti.
Ut enim propius ad nostrum institutum accedamus, ob hoc ipsum in hoc scripto omnes eos, quantum quidem fieri potuit, collegi, qui aliquo modo testimonium ante Lutherum veritati Christi contra errores et furores Antichristi dede-
692
<593
stovu istinu protiv zabluda i bijesa Antikrstova i koji su govorili protiv protivničkih zabluda, zanemarivanja dužnosti i raskalašena života, da bih samim činjenicama i iskustvom pokazao kako je uvijek bilo mnogo tisuča pravih vjernika koji su zazirali ili od svih ili od većine zabluda rimskoga Baala, njima se suprotstavljali i vatreno upravljali Bogu svoje tužaljke da ih oslobodi tolikog ropstva. Iako navodim brojne svjedoke takvoga istinitijeg mi šljenja i citiram njihova svjedočanstva, ipak nije teško na gađati da je ondje gdje je bio jedan učitelj, koji je ispravnije mislio, bilo i vrlo mnogo slušalaca kojih imena i izjave nisu zapisane. Isto tako lako je nagađati da je osim tih učitelja ili svjedoka istine bilo i vrlo mnogo drugih koji se od straha nisu usudili ništa sastaviti ni predati pisanim spomenicima zbog vrlo teških opasnosti ili, ako su što i napisali, da su njihova pobožna djela propala ili zbog zuba vremena ili zbog prijevare i nasilja protivnika. Tako se u mnogim knjigama koje su još sačuvane čita da su naši pro tivnici s najvećom revnošću nastojali potpuno uništiti sva djela napisana protiv njihovih zabluda, tiranije i nečista života. Upravo se iz tih povijesnih spomenika može obilno dokazati da je uvijek bilo nemalo tisuća vjernika koji su ispravnije mislili od običnog mnoštva i zajedno s nama osu đivali ili čitavo papinstvo ili neke njegove dijelove, jer je i samo vrijeme koje sve proždire uništilo mnogo takvih spisa, jer ih je Antikrst zajedno sa svojim sljedbenicima s najvećom revnošću uništavao i, naposljetku, jer je jedan učitelj ponajviše imao mnogo učenika i slušalaca.
runt adversariorumque erroribus, officii neglectioni et per ditissimae vitae contradixerunt, ut reipsa ac experientia ostenderem, semper fuisse multa piorum millia, quae aut ab omnibus aut a plerisque erroribus Romani Baalis abhor ruerint, eis contradixerint et ad Dominum ardenter pro liberatione ex tanta captivitate gemuerint. Etsi autem non paucos eiusmodi verioris sententiae testes recenseam eorumque testimonia adscribam, tamen non est difficile coniicere, ubi unus doctor rectius sentiens fuerit, ibi quoque plurimos auditores, quorum nomina ac confessiones literis mandatae non sunt, extitisse. Facile item est coniicere, praeter hosce doctores aut testes veritatis plu rimos alios quoque fuisse, qui vel metu scribere monumen tisque tradere ob maxima pericula nihil ausi sint, vel etiam, si quid scripserunt, id ipsum piorum scriptorum aut tem porum iniuria aut adversariorum fraude ac tyrannide pe rierit, sicut in multis adhuc extantibus libellis legitur adver sarios summo studio id egisse, ut omnia scripta contra suos errores, tyrannidem et impuritatem vitae conscripta penitus abolerent. Ex hisce ergo ipsis historicis testimoniis abunde probari potest semper fuisse non pauca millia piorum rectiusque communi turba sentientium et vel totum Papatum vel partes aliquas eius una nobiscum damnantium, quando quidem et ipsa rerum edax vetustas multa talia consumpse rit et Antichristus cum suis sectatoribus summo studio talia oppresserit, et denique unus doctor multos plerunque discipulos auditoresque habuerit.
HIERONYMUS
JERONIM eronim je živio oko god. 390. U svojoj poslanici Evagriju on tvrdi da svi biskupi imaju jednaku vlast i jasno izje dnačuje rimskog biskupa s drugim biskupima i najmanjih gradića. On čak jasno dokazuje da biskupi nisu iznad obič nih svećenika po Božjem, već po ljudskom pravu, jer da je nekoć biskup bio isto što i svećenik. Tako, tumačeći Pavlovu
J
694
ieronymus vixit anno 390. Is in Epistola ad Evagrium contendit omnes episcopos esse pari potentia praedi tos ac diserte exaequat Romanum episcopum aliis minimo rum oppidulorum episcopis, quin etiam clare probat episco pos non divino, sed humano iure presbyteris maiores esse; fuisse enim olim idem presbyterum et episcopum. Sic etiam
H
695
poslanicu Galaćanima, veli da se Pavao nikako ne bi bio usudio prekoriti Petra, da nije bio uvjeren da mu je ravan. Sjajna je i ona izreka toga muža protiv papinskog ča stohleplja koja se nalazi u njegovoj 40. poslanici: Nije lako biti na mjestu Petra i Pavla i sjediti na stolici onih koji vladaju zajedno s Kristom, jer se o tome kaže: Nisu sinovi svetaca oni koji su zauzeli njihova mjesta, već oni koji vrše njihova djela. Odlična je uistinu ta izreka koju Jeronim navodi kao uobičajenu i poznatu. Kad bi naime mjesta izje dnačivala crkvene učitelje, tada bi se i onaj koji je poučavao u Jeruzalemu poslije Krista izjednačio s njime i u autori tetu. A što bi se apsurdnije ili pogubnije od toga uopće moglo zamisliti? Nadalje, u knjizi O načinu kako da se živi (De norma vivendi) Jeronim kaže: Nema na svijetu tako okrutne zvi jeri kao što je opak klerik ili svećenik jer ne podnosi da ga ispravljaš niti može slušati istinu. Tom je izrekom sasvim slikovito ocrtao naše lažne duhovnike, a osobito samoga papu.
scribit super Galatas, quod Paulus nequaquam Petrum obiurgare ausus fuisset, nisi se ipsi parem esse novisset. Illud quoque huius viri dictum contra Paparum ambi tionem praeclarum est, quod Epist. 40. citatur: Non est facile in loco Petri et Pauli stare et tenere cathedram regnan tium cum Christo, quia hic dicitur: Non sanctorum filii sunt, qui tenent loca sanctorum, sed qui exercent opera eorum. Praeclarum sane hoc dictum est, quod hic Hiero nymus tanquam usitatum ac celebre recitat. Si enim loca doctores aequarent, tum et is, qui Hierosolymis post Chri stum docuit, ei authoritate aequaretur. Quo quid absurdius aut perniciosius omnino excogitari potest? In libro porro De norma vivendi inquit Hieronymus: Nulla tam crudelis in mundo bestia est, quemadmodum cle ricus vel sacerdos malus, nam corrigi non patitur nec veri tatem audire potest. Quo ille sane dicto admodum graphice nostros pseudospirituales praesertimque ipsum Papam de pinxit. FABULAE
BASNE biblioteci u Fuldi, a i u drugima, nalazi se neki stari primjerak basana Ezopa i sličnih pisaca s lijepim sli kama. Mnoge slike u tom primjerku odlično napadaju na papinske prelate. Tu se na više mjesta može vidjeti kako propovijedaju vukovi u ogrtaču s kukuljicom. Među osta lim ima jedna slika gdje vuk odjeven u fratarski habit s ku kuljicom i obrijana tjemena drži propovijed ovcama oko sebe. Dodano je i tumačenje koje glasi: Vuk u plaštu s ku kuljicom, to je licemjerac. Zato se i kaže u Evanđelju: ču vajte se lažnih proroka! Piva od ovih basni prikazuje vuka u habitu s kukulji com i poduprtog o štap kako drži propovijed guskama i govori: Bog m i je svjedok kako vas sve želim u svojoj utrobi. Druga je basna o mačku s mitrom i s biskupskim štapom u ruci, koji propovijeda miševima da bi ih obratio. Najstariji miš odgovara mu ovim riječima: Milije mi je da umrem kao poganin nego da od tvoje ruke postanem kršća-
U
696
etus quoddam exemplar fabularum Aesopi ac similium, cum pulchris picturis, extat in Bibliotheca Fuldensi et aliis. Multae ibi sunt picturae praelatos papisticos egregie taxantes. Saepe ibi videre est lupos cucullatos concionantes. Inter alias una est, ubi lupus monachali cuculla indutus rasoque vertice concionatur ovibus circumstantibus. Est autem interpretatio adiuncta hisce verbis: Lupus cucullatus hypocrita est. Unde in Euangelio: Attendite a falsis pro phetis! Prima omnium fabula habet lupum cucullatum et ba culo subnixum ac condonantem anseribus et dicentem: Testis est mihi Deus, quam cupiam vos omnes in visceribus meis. Alia est de catto infulato et manu tenente episcopalem scipionem ac praedicante muribus, ut eos convertat. Cui sorex maximus natu respondet hisce verbis: Charius est mihi ut moriar paganus quam sub vestra manu fiam Chri stianus atque omnes mures aufugiunt. Voluit forte is, qui cunque demum olim illas picturas fecit, indicare pharisaeos.
V
697
nin. Svi se miševi nato daju u bijeg. Zacijelo je onaj, tko god to bio, koji je nekoć izradio te slike, želio označiti da farizeji i licemjerci Antikrstovi obilaze morem i kopnom (kako kaže Krist) da bi pridobili jednog novoobraćenika, kojega kasnije čine vrijednim paklenih muka dvostruko više nego je prije bio. Nadalje je označio da su oni pravi vukovi zavodnici koji proždiru stado Gospodnje. Te basne spominje u nekom svom spisu Vicelije i naziva ih pravim luterovskim. Zacijelo su prvi put napisane prije dvjesta ili trista godina.
hypocritas Antichristi circuire mare ac aridam (ut Christus inquit), quo imum proselytum acquirant, quem tamen po stea duplo magis gehennae reum faciant quam fuit ante. Indicavit item eos esse meros lupos, seductores et devora tores gregis Domini. Vicelius in quodam suo scripto illarum fabularum men tionem facit easque Lutheranissimas vocat. Forte sunt ante 200 aut 300 annos primum scriptae.
JOANNES VUICLEPH JOHN WICLIF
* Prema kršćanskom učenju, pretvaranje kruha u tijelo Kristovo, a vina u njegovu krv. * satovi određeni za obavezne molitve
oannes Vuicleph Anglus, vir doctus et pius, vixit ante annos 170. Multa contra Papam docuit: Non debere esse in Ecclesia aliquem supremum episco pum; Papam non solum non esse vicarium Christi, sed etiam Antichristum. Eius privilegia, bullas, dispensationes et indulgentias esse tum otiosas ac inutiles, tum etiam im pias. Spiritualibus non esse dandum dominium politicum. Papam ac eius spirituales rapuisse claves regni coelorum, et nec ipsos ingredi, nec alios permittere intrare. Transsubstantiationem, missas, officia, horas canonicas et alias battologias improbavit. Ex baptismo sustulit chri sma ac simplici aqua baptizandos fideles docuit, sicut Christus fecit. Confessionem auricularem vel eius abusum improbavit. Reprehendit et papisticam doctrinam de poeni tentia et satisfactione. Ait esse talem satisfactionem impo nendam, qualem Christus adulterae imposuit: Vade et noli amplius peccare! Tantum duos ministrorum ordines esse debere iudicavit, nempe presbyteros et diaconos. Sacramentum confirmatio nis et extremae unctionis plane improbavit. Venerationem reliquiarum et sanctorum reprehendit. Affirmavit doctores summos et infimos tantum eatenus audiendos, quatenus verbum Dei afferunt. Ritus humanos et novas umbras ac traditiones plane reiecit. Negavit cuiquam licere quicquam addere ad religionem in sacris literis comprehensam eam-
698
699
J
ohn Wiclif, Englez, čovjek učen i pobožan, živio je prije sto sedamdeset godina. Naučavao je mnogo toga protiv pape: U crkvi ne smije biti neki vrhovni biskup. Ne samo što papa nije Kristov zamjenik nego je čak Antikrst. Nje gove povlastice, bule, dispenzacije i oprosti, sve je to koliko nevrijedno i beskorisno, toliko i bezbožno. Duhovnicima se ne smije davati politička vlast. Pape i njegovi duhovnici prigrabili su ključeve kraljevstva nebeskoga, te niti oni sami u nj ulaze niti dopuštaju da uđu drugi. Zabacivao je transsupstancijaciju,3 mise, obavezne mo litve, kanonske satove** i druga blebetanja. Iz obreda kršte nja uklonio je pomazanje i naučavao da vjernike treba krstiti običnom vodom kako je kršten Krist. Zabacivao je tajnu ispovijed, odnosno njezinu zloupotrebu. Prekoravao je i papinsko učenje o kajanju i pokori. Tvrdio je da treba davati onakvu pokoru kakvu je Krist dao preljubnici rije čima: Idi i nemoj više griješiti! Smatrao je da su potrebne samo dvije vrste crkvenih službenika: prezbiteri i đakoni. Sakrament krizme i posljed njeg pomazanja potpuno je zabacio. Prekoravao je štovanje relikvija i svetaca. Tvrdio je da i najviše i najniže crkvene učitelje treba slušati samo toliko koliko iznose riječ Božju.
I
Sasvim je uklonio obrede uvedene od ljudi, nove opsjene i tradicije. Osporavao je bilo kome pravo da išta dodaje reli giji sadržanoj u Sv. pismu i oteščava joj smisao i tužio se da je tako postupao papa. Smatrao je da treba ukloniti bazilike i sav onaj sjaj papina štovanja, a isto tako i razli čite stupnjeve duhovnika. Osuđivao je fratarske redove kao praznovjerne, bezbožne i veoma štetne pravoj vjeri te je držao da ih što prije treba dokinuti. Optuživao je papu i njegove duhovnike što su mnogostruko opteretili crkvu i oduzeli joj slobodu koju joj je dao Krist. Također je branio pričest pod obje prilike,5 kako se jasno vidi iz osude Jana Husa. Osim navedenoga protivnici mu još pripisuju i neke premalo pobožne postavke koje se nikako ne mogu odobriti. No naslućujem da su ih papini sikofanti« zlobno izvukli iz konteksta Wiclifovih knjiga. Doduše ne poričem da u nekim pitanjima njegovo mišljenje nije bilo točno. On svjedoči da je u njegovo vrijeme bilo više ljudi koji su se, kad je papinska vlast zbog shizme? bila oslabljena (tada su naime bila dva pape koji su se međusobno zati rali), usudili propovijedati istinu.
que facere difficiliorem, sicut Papam fecisse queritur. Ba silicas et totam istam pompam cultus Papae, item et varios spiritualium gradus tollendos putavit. Ordines monachorum tanquam superstitiosos, impios et verae religioni plurimum noxios damnavit et quampridem deserendos censuit. Accu savit Papam ac eius spirituales, quod multipliciter Eccle siam aggravaverint eamque libertate a Christo donata spo liaverint. Defendit quoque communionem sub utraque spe cie, ut ex damnatione Ioannis Hus apparet. Praeter haec porro tribuuntur quoque ei ab adversariis quaedam parum pia, quae nequaquam probari debent. Sed suspicor ea parum bona fide ab istis sycophantis Papae ex libris Vuiclephi extracta esse, quamquam non negem eum in aliquibus revera parum recte sensisse. Testatur etiam suo tempore plures fuisse, qui debilitato per schisma papatu (erant enim tunc duo Papae, se mutuo conficientes) veritatem profiteri ausi sint.
JAN HUS I JERONIM PRAŠKI
JOHANNES HUSS ET HIERONYMUS DE PRAGA
čenje valdovaca ili, točnije, Kristovo evanđelje obnoviše kasnije, god. 1400, česi Jan Hus i Jeronim Praški. U Silvije naime jasno tvrdi da su oni preuzeli dogmu valdo
doctrinam, vel potius Christi Euangelium, in W aldensium stauravit postea Johannes Huss et Hieronymus de Pra
vaca. No ipak pomogli su se i Wiclifovim spisima. Osim toga dodali su članak vjere (kako navodi Silvije) o pričesti pod obje prilike i o poklonjenom spasenju, iako ne sumnjam da je i Valdus revno iznosio učenje o Kristovoj milosti. No ipak među člancima vjere koji mu se predbacuju kao here tički, ne spominju se vjera i milost. Nadalje, pričest pod obje prilike bila je u Valdusovo vrijeme u običaju i kod papinih pristaša.* 6 kruhom i vinom * doušnici 7 crkvenog raskola 700
ga, Bohemi, anno 1400. Sylvius enim clare affirmat eos Wal densium dogma amplexos esse. Sunt tamen et Viclephi scrip tis adiuti. Addiderunt praeterea articulum (ut Sylvius indicat) de communione sub utraque specie et de gratuita iustificatione; quamquam non dubito, quin et Waldus doctrinam de gratia Christi diligenter tradiderit, sed tamen inter articu los, qui ei tanquam haeretici obiciuntur, de fide et gratia nulla fit mentio. Tempore Waldi porro communio sub utra que specie adhuc in usu fuit etiam apud pontificios. 701
I Hus i Jeronim Praški osuđeni su na koncilu u Konstanzu unatoč službeno zajamčenoj sigurnosti, i to gotovo bez mogućnosti obrane. Jan je spaljen god. 1415, a Jeronim slijedeće godine. I jedan i drugi (kako priznaju i sami nji hovi neprijatelji) neustrašivom mučeničkom smrću potvrdiše svoje učenje. Čujem da se narod koji je prisustvovao Husovu smaknuću toliko divio njegovoj neustrašivoj i pobožnoj smrti da je govorio: Ne znamo što je taj čovjek prije naučavao ili činio, ali ovo ovdje veliki su dokazi prave pobožnosti. Pripo vijeda se naime da se prije smrti usrdno molio. No između ostaloga najviše je spomena vrijedno to da je on, kako se pripovijeda, malo prije smrti rekao duhovni cima koncila: Za sto godina odgovarat ćete Bogu i meni. Ta ista izjava nalazi se i na nekom husitskom novcu, skovanom prije naših dana. Bilo je to doista proročanstvo o dolasku drugog učitelja koji je malo sretnije zastupao istu stvar protiv volje vrata paklenih. Hus je naime ubijen god. 1415, a Luther je počeo napadati papinstvo god. 1517. Također se govori da je pred smrt izrekao i ovo proročanstvo: Sad spaljujete mene, gusku (to naime znači Hus u češkom), no doći će kasnije labud koji će vam nešto ljepše zapjevati, ali ga ipak nećete moći spaliti. To se može shvatiti kao pro ročanstvo o silnoj Lutherovoj nadarenosti, o njegovoj slo bodi govora i o sretnom uspjehu koji ga je u obnovi crkve i u rušenju Antikrsta pratio sve do smrti. Premda je gotovo čitav svijet bijesno nastojao uništiti toga Božjeg čovjeka, lišenoga gotovo svake ljudske pomoći, nije u tome uspio.
MAGARČEV ISPOVJEDNIK
Uterque in Concilio Constantiensi, contra publicam da tam eis fidem, ferme indicta causa, condemnati sunt. Iohannes quidem anno 1415, Hieronymus vero sequenti exustus est; constanti uterque martyrio (ut etiam ipsi eorum hostes fatentur) suam doctrinam confirmavit. Audio vulgus, quod supplicio Huss interfuit, ita admiratum eius constantem piamque mortem, ut dixerint: Quid iste homo antea do cuerit aut jecerit, ignoramus; certe ista sunt maxima verae pietatis indicia. Ardentissime enim orasse paulo ante mortem dicitur. Maxime tamen inter caetera memorabile est, quod traditum est, eum paulo ante mortem ad spirituales Con cilii dixisse: Centum revolutis annis Deo respondebitis et mihi. Invenitur idem dictum et in Hussistica quadam mo neta, ante haec tempora cusa. Fuit enim vere prophetia de venturo alio doctore, qui eandem causam paulo foelicius invitis portis inferorum egit; nam cum Huss anno 1415. sit interfectus, Lutherus coepit anno 1517. papatum oppugnare. Dicitur quoque et illam prophetiam paulo ante mortem edi disse: Me iam, inquit, anserem (nam id Huss Bohemice significat) assatis, sed veniet postea cygnus, qui vobis ali quanto melius cantabit, nec tamen eum assare poteritis. Quae potest videri prophetia de amplissimis Lutheri donis deque parrhesia ac foelici usque ad mortem in instauranda Ecclesia et affligendo Antichristo successu. Quem Dei virum, pene omni ope humana destitutum, totus ferme mundus opprimere, cum rabiose conaretur, non potuit.
ASINI POENITENTIARIUS
aišao sam na vrlo elegantnu pjesmicu pod naslovom Magarčev ispovjednik (Asini poenitentiarius), stariju od dvjesta godina. Uz nju je naime bilo zapisano: Dovršeno godine Gospodnje 1343., samo ne znam da li se to odnosi na prepisivanje ili na prvo sastavljanje.
Nactus sum perelegans poemation, titulo Poenitentia rius asini, 200 annis vetustius; nam erat adscriptum: com pletus anno Domini 1343. Dubito, an de descriptione aut prima compositione.
702
703
N
U toj se pjesmi prikazuju vuk, lisica i magarac kao pokajnici. Najprije se vuk ispovijeda lisici, koja ga lako odrješuje i još ga ispričava. Zatim vuk pokazuje sličnu bla gost prema lisici kad se ona njemu ispovijeda. No kad je došao na red magarac, koji je bio pun pouzdanja (jer je znao da su njegovi grijesi lakši od vukovih i lisičinih), tada se istom pokazala sva strogost discipline. Magarac nije pro nađen vrijednim baš nikakva oprosta, pa su ga tada ti njegovi duhovnici požderali. Tko god bio taj koji je sastavio tu basnu, svakako je htio pokazati kako lako klerici i prelati gledaju jedni dru gima kroz prste kad se radi o njihovim vlastitim zločinima, a kako tlače i guše samo svjetovnjake. Jedino njih optere ćuju pokorom, jedino njima nameću nepodnošljive terete, koje sami neće da dirnu ni vrškom prsta. Vuk je bez sumnje sam papa, glavni majstor najgorih nedjela. Lije, to su pre lati, dvorjanici, svećenici i čitava ona kaljuža duhovnika. Te lisice lako odrješuju od grijeha papu vuka, a i on njih. No kad dođe do ispitivanja krivnje jadnih svjetovnjaka, koje u toj basni predstavlja magarac, a osobito kad pre sveta cenzura ispituje djela njemačkih careva, tada se, kako to dosta i predosta potvrđuju svi povijesni događaji, pro nalaze kod njih neoprostivi grijesi.
In eo inducuntur lupus, vulpes et asinus poenitentiam agentes. Primum confitetur lupus vulpi, quae facile eum absolvat et insuper etiam excuset. Deinde lupus consimilem clementiam vulpi confitenti exhibet. Verum ubi asinus opti me sperans (upote qui sciret sua peccata leviora esse quam lupi aut vulpis), ibi demum omnis severitas disci plinae ostenditur, nec ulla prorsus venia dignus reperitur asinus, sed mox a suis spiritualibus patribus devoratur. Omnino quicumque is fuit, qui eum apologum compo suit, voluit ostendere, quam facile in sua scelera mutuo clerici et praelati conniveant et solos laicos premant et opprimant. Illos solos onerant disciplina eisque imponunt intolerabilia onera, quae digitulo minimo attingere non vo lunt. Lupus haud dubie est ipse Papa, pessimorum facino rum primarius artifex. Vulpeculae alii praelati, curtisani, sacerdotes, et eius tota Lema spiritualium, a quibus vulpi bus facile Papa lupus absolvitur, et contra. Verum cum devenitur ad cognitionem culpae miserorum laicorum, qui per asinum exprimuntur, et praesertim cum sanctissima censura Germanicos Caesares examinat, ibi irremissibilia peccata inveniuntur, ut omnes Historiae plus satis indicant.
RHYTHMI STIHOVI a kraju knjižice Nikole Clemangisa o pokvarenom sta nju crkve u vrijeme pape Ivana (ne znam da li Dvadesetdrugoga ili Dvadesettrećega) štampani su neki stihovi najmanje prije sto četrdeset godina. Našao sam ih i napi sane u vrlo starom rukopisnom kodeksu zajedno s nekim drugim davno štampanim stihovima. Tko god bio njihov autor (čini se da zacijelo nije bio ni bezbožan ni neuk), on najprije kaže da je u Rimu pravda potlačena. Rimsku kuriju uspoređuje sa Sicilskim tjesna cem. Kaže da ona guta zlato, štoviše da poput Skile i Haribde proždire čitav svijet, tako da je ljudima jedva moguće
N
704
Rhythmi quidam impressi in fine libeli Nicol. Clemangis de corrupto statu Ecclesiae tempore Ioannis Papae, dubito an vigesimi secundi vel tertii, ut minimum ante annos 140. Eosdem inveni etiam scriptos in vetusto admodum co dice cum quibusdam aliis olim excusis. Quicunque autem eorum author (certe nec impius nec indoctus fuisse videtur), dicit, primum, iustitiam Romae esse oppressam. Comparat Romanam curiam freto Siculo. Dicit eam sorbere aurum, imo totum mundum devorare instar Scyllae et Charybdis, ita ut vix sit possibile homines ab 45
Hrvatski latinisti I
705
da od nje sačuvaju i paru. Veli da se čitav svijet sili na davanje darova Rimu. Kardinale naziva deos carnales (putenim bogovima) i kaže da su to oni gusari koji harače po moru. Odvjetnike kurije naziva neprijateljima istine i Skilinim psima. Tvrdi da u Rimu nitko nije dobro došao ako ne nosi dar. Kaže da je olovo iskovano u kuriji skuplje od zlata. Pošto je strašno prikazao kardinale i čitavu kuriju, dodaje: »I takvi neznalice hoće da poučavaju svijet, da upravljaju Petrovom lađom i da imaju ključeve moći i vlast vezivanja duša?« Dalje kaže da po novom pravu kardinali prodaju Kristovu baštinu. Opisuje ih ovim riječima: »Izvana Petar, iznutra Neron. Iznutra vukovi, izvana pak poput janjadi.« Napo sljetku veli da u onom tjesnacu gusarima vlada Ivan (da kako papa), kojega naziva kugom svijeta i velikom nemani. Među onim prvobitno neštampanim stihovima, u prvoj satiri8 (jer postoje dvije), koja se započinje riječima: Roma caput mundi est, etc. (Rim je glava svijeta, itd.), kaže da se u Rimu pravo prodaje, da je pred sudom vredniji iskaz onoga koji više daje, da ondje govori novac, a zakoni šute. Uz papu ima mjesta samo za onoga koji daje. Riječ »papa« izvedena je od papare (pohlepno gutati) jer hoće da pro ždere svačije imanje. Potiče nabrekle kese da dođu u Rim; ondje ima liječnika koji ih znaju pročistiti. Preveo Vinko Vitezica
8 Ta pjesma, koja se zapravo započinje stihom Utar contra vitia carmine rebelli (Buntovnom ću pjesmom udariti na opači ne), pripada srednjovjekovnoj vagantskoj poeziji. 706
ea sibi servare vel obolum. Totum mundum dicit cogi Ro mae offerre munera. Cardinales appellat deos carnales et dicit eos esse illos piratas, qui in eo mari grassentur. Advocatos curiae appel lat inimicos veritatis et Scyllae canes. Romae, ait, nullum esse gratum sine munere. Plumbum in curia formatum dicit esse auro charius. Postquam vero horribiliter depinxit car dinales et totam curiam, addit tales indoctos velle docere mundum, regere navem Petri, habere claves et ligandi po tentiam. His addit cardinales novo iure vendere Christi patrimonium, quos et hisce verbis depingit: Foris Petrus, intus Nero; intus lupi, foris vero sicut agni ovium. Postre mo, in eo freto piratis dominari ait Ioannem (Papam ni mirum), quem vocat mundi luem et grande monstrum. Caeterum in illis prius non excusis, in priore satyra (nam duae sunt), quae incipit Roma caput mundi est, etc. dicit Romae venalia esse itura, plus dantem melius allegare; ibi nummum loqui et leges tacere. Apud Papam non esse locum nisi danti; Papam derivari a papando, quia omnium opes velit devorare. Hortatur turgida marsupia, ut Romam veniant; ibi esse medicos, qui ea sciant purgare.
F R A N J O PETRIĆ F R A N C I S C U S P A T R IC IU S (1529 - 1597)
ilozof i polihistor Franjo Petrić (Petris, Petriš, Petrišević) proživio je buran život, ispunjen naizmjence uspjesima i nedaćama. U pismu od 12. siječnja 1587. opisao je glavne zgode svog života do god. 1577. U toj kratkoj auto biografiji jasno se ocrtava njegov dinamični i ponešto pu stolovni lik. Rođen je 25. travnja 1529. u Cresu od ugledne plemićke obitelji, koja je isticala svoje bosansko podrijetlo. Njegova majka Marija bila je sestra poznatog istarskog fratra Balda Lupetine, koji je kao Lutherov sljedbenik znatno utjecao na Matiju Vlačića. Oca mu Stjepana u Mlecima optuže da je protestant i osude na izgon iz Cresa, pa je i umro u izgnanstvu. Kao dječak od devet godina Franjo se sa svojim stricem ukrca na galiju. Bio je svjedokom brojnih pomorskih bi taka te umalo ne dopade turskog zarobljeništva. God. 1542. iskrca se u Mlecima gdje se započinje njegovo školovanje. Po povratku u Cres, uz Vlačićevu pomoć krene na studije u Ingolstadt u Bavarskoj, ali zbog vjerskih ratova u Njemač koj ostade tu samo 15 mjeseci. U Ingolstadtu je dobio prvu pouku iz grčkog jezika, u kojem se kasnije sam usavršavao. Godine 1547. otac ga pošalje u Padovu da studira medicinu, no njega je više privlačila filozofija. Presudnu ulogu za njegov kasniji znanstveni rad odigrala su predavanja nekog franjevca kod kojeg je slušao Platonovu filozofiju. Kao student u Padovi stekao je mnogo prijatelja iz uglednih talijanskih obitelji. Više puta navraćao je u Cres jer je zbog nasljedstva bio zapao u dugotrajne parnice sa svojom rod binom, posebno s onim stricem s kojim je kao dječak dugo plovio. Od god. 1562. živi na Cipru kao upravitelj imanja grofa Contarini-Zaffo, za koje je planirao i pomoću nasipa i mreže
kanala izveo opsežne bonifikacije pa time znatno povećao grofove prihode. Zbog sušnih godina Petrićevi zahvati nisu urodili očekivanim plodom, zbog čega dođe do spora između njega i vlasnika. Uvrijeđen, podnese ostavku. U dva navrata boravi i u španjolskoj. Prvi put kao kućni učitelj kod vojvode de Francaville u Barceloni, ali samo kratko vri jeme. Za vrijeme drugog zadržavanja u toj zemlji prodao je kralju Filipu II. za biblioteku sv. Vincenca u Escorialu zbirku od 75 grčkih rukopisa koje je sakupio za svog bo ravka na Cipru. Veći je dio tih kodeksa propao kasnije u požaru; ostalo ih je samo 27. U svojim trgovačkim pothva tima nije imao sreće. Stalno je bio u nekim sporovima i sudskim parnicama, tako da nikada nije mogao potpuno srediti svoje materijalno stanje. Godine 1577. (dokle dopire njegova autobiografija) po sredstvom prijatelja Montecatinija dobije službu kod voj vode Alfonsa II. d'Este u Ferrari. Otada počinje mirniji period Petrićeva života u kojem je razvio bogatu i mnogo stranu znanstvenu djelatnost. Na sveučilištu u Ferrari pre davao je Platonovu i novoplatonsku filozofiju. Tu je ostao do god. 1592, kada je prešao na rimsko sveučilište (Sapienza). Pozvao ga je njegov prijatelj iz studentskih dana u Padovi, kardinal Ippolito Aldobrandini, koji je doskora izabran za papu i uzeo ime Klement VIII. U svom nastojanju da potpuno uništi Aristotelov ugled i ukloni njegov utjecaj Petrić je dobio mnogo pristaša, ali i opasnih protivnika, među kojima se isticao kardinal Bellarmino. Od progona Inkvizicije spasio ga je samo ugled njegovih zaštitnika. Ipak je njegovo glavno filozofsko djelo Nova đe universis philosophia uvršteno u crkveni popis za branjenih knjiga. Bio je član više akademija, pa i Akade mije »della Crusca«. Umro je 7. veljače 1597. u 68. godini života. Pokopan je u crkvi sv. Onofrija blizu Torquata Tassa s kojim je u mladim danima vodio nepoštednu literarnu polemiku. Petrićev latinski i talijanski znanstveni opus vrlo je bogat i raznolik. Bavio se poetikom (sam je pisao i pjesme), retorikom, historiografijom, vojnim disciplinama, matema tikom, geometrijom i medicinom, no ipak glavno je pod ručje njegova rada filozofija. Ogorčeni je protivnik Aristo tela i skolastičke peripatetičke filozofije i vatreni zagova-
710
711
F
ratelj Platona, čiju je filozofiju želio dovesti u sklad š kršćanskom teologijom. U svojoj je filozofiji propagirao i eksperimentalnu metodu, a kao jedan od prvih zastupnika novovjekovne filozofije prirode utjecao je i na Giordana Bruna. Svojim mladenačkim djelom La citth felice (Sretna država), u kojoj izlaže kako zamišlja idealnu društvenu za jednicu, preteča je Campanellina djela Civitas solis (Država sunca), U svom talijanskom djelu o poetici ruši Aristotelov autoritet i na tom području, iako ponekad preoštro i neo pravdano. U Discussiones peripateticae (Rasprave o peripatetičkoj filozofiji) odriče Aristotelu na području filozofije svaku originalnost i znanstvenu vrijednost te želi dokazati da njegovo učenje nije u skladu s osnovnim kršćanskim idejama. Svoj vlastiti filozofski sistem, koji se zasniva na Platonu i neoplatonizmu, izložio je u opsežnom traktatu Nova de universis philosophia (Nova opća filozofija) koji obuhvaća 4 dijela: Panaugia, Panarchia, Panpsychia, Pancosmia. Osnovne su postavke tih dijelova: Čitava je priroda odsjev prasvjetlosti, sve potječe od jednog prapočela, sve je pro žeto duhom, poredak u kozmosu odgovara mikrokozmu. Petrićeva je filozofija u mnogočem preteča nekih kasnijih filozofskih pogleda. Čitavim svojim znanstvenim radom, a posebno svojom filozofijom, Petrić zauzima časno mjesto među velikim rene sansnim misliocima. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA FRANJE PETRIĆ A De legendae scribendaeque historiae ratione dialogi decem ex Italico in Latinum sermonem conversi, Basileae 1570. Discussionum peripateticarum tomi IV, Basileae 1581. Procli Lucii Elementa theologica et physica fecit tatine F. Patri cius, Perrarae 1583. Apologia contra calumnias Theodori Angelutii, Ferrarae 1584. Philosophiae de rerum natura libri I I priores, Ferrarae 1587. Nova de universis philosophia libris quinquaginta comprehensa, Ferrarae 1591. Magia philosophica, Hamburgi 1593. LITERATURA O FRANJI PETRIĆU M. šrepel: O Patricijevoj poetici, Rad 108, Zagreb 1892. P. Donazzolo: Francesco Patdzio di Cherso, erudito dei secolo XVI, Atti e memorie della Societa istriana di Archeologia e storia patria XXVIII, 1912. F. Jelašić: Franjo Petrić, O 400-godišnjici njegova rođenja. Hrvatsko kolo X, Zagreb 1929. D. Nedeljković: Filozofija Franje Petrića, Beograd 1929. K. Krstić: Franjo Petrišević, Enciklopedija Jugoslavije 6, Za greb 1965. V. Premec: Franciskus Patricijus, Beograd 1968. Lj. Sifler-Premec: Poetika Fr. Patritiusa, Forum 8, 6, Zagreb 1969.
NOVA OPĆA FILOZOFIJA
PRESVETOM NAŠEM GOSPODINU PAPI GRGURU XIV. I BUDUĆIM RIMSKIM PAPAMA
N O V A DE U N I V E R S I S
PHILOSOPHIA
SANCTISSIMO DOMINO NOSTRO GREGORIO XIIII PONTIFICI MAXIMO FUTURISQUE ROMANIS PONTIFICIBUS MAXIMIS
et filozofija, koje su sve pobožne i u skladu s katolič kom vjerom, iznosim ti, preblaženi Oče Grgure, u ovom djelu: svoju nedavno sazdanu, haldejsku Zoroastrovu, egi patsku Hermesa Trismegista, drugu egipatsku mističnu i vlastitu Platonovu, koje sam doista s velikim trudom jedva izvukao iz ruševina, sabrao u jedno, osvijetlio i rasporedio prema njihovim znanstvenim postavkama. Sve te filozofije, presveti Oče, dajem, namjenjujem i posvećujem imenu i zaštiti tvojoj i svih budućih rimskih papa te ih ponizno i smjerno povjeravam samo vašem okrilju. To pak činim zato da bi se kod potomaka očuvao tra jan znak sadašnjega mojeg štovanja i klanjanja tvojoj za ista pravoj Svetosti i da bi se obnovilo sjećanje na moje poštovanje i pažnju prema tebi. T& možda ćeš se sjetiti ovoga: Kad si kao mladić zajedno sa svojim bratom Pavlom Barone studirao u Padovi, ja sam tada mimo sve ostale tamošnje ugledne ljude posebno cijenio samo vas dvojicu i Jeronima Ruvere, koji je sada kod tebe kardinal svete rimske crkve. To sam radio samo zbog toga što sam u vama veoma jasno opažao i naslućivao neobičnu skromnost, valjan način života i neku urođenu nesebičnost. A kako sam često bio u vašem društvu i uživao u vašoj veoma ugodnoj ljubaznosti, osjećao sam da ste me, pogotovo ti, ponešto cijenili i da ste gajili neku nadu da ću imati uspjeha u filozofiji. Da te ta nada ne bi prevarila, posvetio sam još kao mlad čovjek tebi mlađem od sebe svoje dijaloge O re torici. Sada spoznajem da ja kao već stariji, iako sam pri vatna osoba, ovo svoje važnije djelo dugujem tebi iako još
Zoroastri, Hermetis Trismegisti Aegyptiam, Aegyptiam aliam mysticam et aliam Platonis propriam, a nobis sane non mi nimo labore e ruinis vix erutas, in unum collatas atque illu stratas et in ordines suos scientificos distinctas. Eas omnes tuo, P a t e r S a n c t i s s i m e , nec non etiam futurorum omnium Pontificum Romanorum nomini ac numini dona mus, dicamus et consecramus atque uni vestro patrocinio humiliter ac devote commendamus. Id autem facimus, et ut praesentis meae erga tuam ve ram profecto Sanctitatem venerationis atque adorationis perpetuum apud posteros extet indicium veterisque erga te observantiae meae ac cultus memoria renovetur. Forte enim recordaberis, quod, cum tu adolescentulus cum fratre tuo Paulo Barone Patavii litteris dares operam, vos unos et Hieronymum Ruvereum, qui S. R. E. Cardinalis apud te sedet, praeter caeteros, qui tum aderant, principes viros, eximie coluerim, non alia sane de causa quam quod eximiam modestiam morumque probitatem atque animi innatam quandam integritatem in vobis ego quoque perspiciebam et suspiciebam maxime. Ac, cum apud vos frequens versarer et iucundissima vestra fruerer humanitate, in aliqua me fuisse, apud te presertim, existimatione sentiebam nonnullamque spem mei in philosophia profectus te concepisse. Quae spes ne te falleret, dialogos De rhetorica meos adole-
714
715
P
uinque hoc volumine, pias omnes, omnes catholicae fidei consonas, Gregori, Pater Beatissime, tibi afferi Q mus philosophias: nostram recens conditam, Chaldaicam
nisi star, ali si ipak vrhovni prvak. Neka vam ne bude teško saslušati razloge zašto upravo tebi i tvojim nasljednicima na tom najuzvišenijem prijestolju moram posvetiti ovo djelo, u skladu s mojom pobožnosti prema Bogu i s očin skom dobrohotnosti koju iskazujem prema toj ljubljenoj kćeri i ostalim njezinim sestrama, što su mojom zaslugom preporođene i iskićene, i zašto zbog očinske i dužne ljubavi prema čitavoj kršćanskoj republici upravo vi morate nje govati i zaštićivati tih pet veoma uglednih i pobožnih se stara. U duši puka, pa čak i mnogih obrazovanih ljudi, učvrsti lo se mišljenje da većina onih koji se bave filozofijom ne misli dobro ni pobožno o katoličkoj vjeri i da su ili krivo vjerci ili nevjernici, pa se posvuda izruguju filozofima ovom već opće poznatom izrekom: Ovaj je filozof, ne vjeruje u Boga. No takvo njihovo mišljenje i nije doista bez osnova. TS vide kako se u svim gimnazijama po Evropi i u svim re dovničkim samostanima uz velike nagrade i s velikom revnošću predaje samo Aristotelova filozofija. Znaju pak i čuju da ona jedina (jer Epikurova filozofija, koja je jedva saču vana samo kod Lukrecija, leži gotovo nepoznata) oduzima Bogu i svemogućnost i providnost, što bi dakle drugo mogli da sude o njezinim njegovateljima i promicateljima ili kakvo bi bolje mišljenje o njima mogli dobiti? No ja sam razmišljajući nekoć o tome i vraćajući se često u mislima na ovu izjavu premudrog Trismegista: Bez filozofije nemoguće je biti veoma pobožan. Silnu naime, dodaje on, ljubav sadržava i na sve nevolje zaboravlja ona duša koja upozna svojeg tvorca, jer ne može više napustiti dobrotu. Kad postane slična Bogu, ili se pretvara u čisti um ili se preobražava u Boga — naslutio da se može pronaći filozofija drugačija od peripatetičke i istinitija, pomoću koje bismo se mogli vratiti svojem tvorcu, naime besmrtnom Bogu, i postati čisti um i gotovo bogovi. Stoga sam se sav predao njezinu istraživanju i dozvao u pomoć tvrdnje i razloge najstarijih i od Boga nadahnutih mudraca da bih lijek tom zlu, ako u tom razmatranju jed nom kakav pronađem, iznio na javu radi javne koristi a po nešto i radi malo moje osobne slave. Mnoga su nam naime ispitivanja pokazala da pogani i muhamedanci preziru istinu riječi Božje i da Zidovi i heretici zabacuju ugled Apostolske
scens iuniori tibi dicavi. Nunc a seniore me, quamvis privato homine, tibi, licet nondum seni, summo tamen principi, mai ora haec deberi cognosco. Quae Pontifici tibi Maximo tuis que in isto supremo solio successoribus cur dicari a me debeant, pietatis meae in Deum ergo ac paternae benevolen tiae, qua filiam hanc dilectam ac reliquas, opera mea renatas et ornatas, sorores eius prosequor, et cur a vobis ob pater nam debitamque erga totam Christianam Rempublicam charitatem nobilissimae istae quinque et piae sorores suscipi, foveri ac protegi debeant, causas audire libeat. Vulgi et litteratorum etiam multorum animis insedit plerosque eorum, qui philosophiae operam navant, de fide catholica non bene, non pie sentire et aut non recte aut nihil credere, ridentque passim philosophos hoc dicterio, iam vulgato: Hic philosophus est, in Deum non credit. Neque id sane temere. Vident enim in omnibus Europae gymnasiis, in omnibus monachorum coenobiis solam Aristotelis philoso phiam magnis praemiis et magna cum ambitione doceri. Hanc autem solam (nam Epicurea, quae in Lucretio vix superest, fere ignota iacet) Deo et omnipotentiam et providen tiam auferre et sciunt et audiunt. Quid igitur de eius culto ribus et propugnatoribus concipiant aut quas meliores de eis imbibant opiniones? Ego vero haec olim considerans simulque illud sapientissimi Trismegisti dictum mente saepius revolvens: Sine phi losophia impossibile esse summe esse pium. Vehementem enim, subdit, amorem habet et malorum omnium oblivisci tur ea anima quae suum đidicerit authorem. Nam a bono discedere amplius non potest et, Deo facta similis, vel pura fit mens vel Deus evadit, aliam quam peripateticam, verio rem in rebus reperiri posse philosophiam suspicatus sum, cuius ope ad authorem nostrum, Deum nempe immortalem, redire ac purae mentes ac pene Dei evadere possemus. In eam igitur perquirendam me totum conieci, vetustis simorum et Deo afflatorum sapientum dogmata rationesque in adiutorium advocavi, ut, si quod tanto malo remedium aliquando contemplando adinvenirem, id et publicae utilita tis causa et gloriolae aliquid meae in publicum proponerem. Experimenta enim multa docuerunt Divini verbi veritatem ab ethnicis, a Maumetistis sperni, Sedis Apostolicae authoritatem a Iudaeis et ab haereticis contemni, oecumenicis sy-
716
717
Stolice, da se ne daju uvjeriti ekumenskim sinodima ni pra vovjernim dogmama, da se ne daju skloniti primjerima svetog života niti primamiti častima i darovima. Dijelom to prelazi mogućnost ljudskog shvaćanja, dijelom se oni u to me boje prijevare, a dijelom im se čini da se time vrši na silje nad prirodom. Svako nasilje i prijevara izazivaju strah, ljudski se um povodi samo za umom, um rado ide za umom, i um se, htio ne htio, daje privući od uma. Umom dakle treba privoditi ljude Bogu. Filozofirajući samo umom, svim sam se dakle silama prihvatio te prave i božanske filozofije i čini mi se da sam je golemim ali i veoma upornim radom priveo kraju. Kao drugarice dodao sam joj one filozofije koje sam nazvao po božnima. Sve one imaju naime cilj da dokažu kako je Bog stvorio svijet, kako njime upravlja, za nj se brine i skrbi da ljudi upoznaju koliko njega, toliko i sebe te da nauče na koji se način ljudske duše mogu vratiti svojem tvorcu Bogu i uživati kod njega vječno blaženstvo. Kad su već te tako pobožne filozofije dijelom rođene a dijelom preporođene i posvećene tvom imenu i zaštiti u vrijeme kad vladaš kao vrhovni pastir duša i kao Kristov zamjenik na zemlji, zašto onda, preblaženi Oče, ne bih morao gojiti nadu da ćeš ih ti prvi vrlo rado prihvatiti te naređivati drugima i poticati ih — a da će povodeći se za tobom i potaknuti samom stvari to dopuštati i željeti i svi tvoji nasljednici — neka se u svim gimnazijama i samostani ma tvoje države, osobito u Rimu, pa i u ostalima u kršćan skom svijetu javno predaje jedna od tih filozofija? Ona bi bila od silne pomoći za njegovanje, zaštitu i širenje Kristove vjere i po ostalom svijetu koji još nije kršćanski, jer razlo zima učvršćuje ono što može potvrditi samo um. Zašto se javno predaju samo dijelovi Aristotelove filozofije koji su upravo neprijateljski i prema Bogu i prema crkvi, a ove pobožne filozofije pune pomoći nisu ni u kakvoj cijeni? Stvarno, Hermetova knjižica O pobožnosti i filozofiji ima više filozofskog sadržaja nego čitava Aristotelova filo zofija pa bi vrlo lako mogla ispuniti taj pobožni zadatak. Poimandres prikazuje stvaranje svijeta i čovjeka gotovo isto kao Mojsije, a misterij Trojstva obrazlaže kudikamo otvorenije nego on. Kod njega ima mnogo knjiga potpuno ispunjenih i pravom pobožnošću i pravom filozofijom koje
nodis et orthodoxorum dogmatibus eos non persuaderi, vitae exemplis et sanctimoniae non flecti, honoribus et muneribus non allici. Haec enim partim supra humanae mentis captum sunt, partim fraudes in eis timent, partim naturae vim vi dentur inferre. Vis omnis et fraus horrentur, ratione sola ratio humana ducitur, rationem ratio libens sequitur, a ra tione ratio volens nolens etiam trahitur. Ratione igitur sunt homines ad Deum ducendi. In hanc ergo veram ac divinam philosophiam, ratione sola philosophando, totis viribus incubui et ingenti, sed obstinatissimo labore ad finem eam mihi videor perduxisse. Socias eis addidi, quas dixi pias. Omnes namque propositum sibi finem habent, ut doceant Deum rerum esse conditorem, rectorem, curatorem ac provisorem, et ut homines tum il lum, tum se ipsos cognoscant et addiscant, quibus modis ad creatorem Deum animae humanae redeant aetemaque apud eum beatitudine fruantur. Cur ergo. P a t e r B e a t i s s i m e , sperare non debeam, quin tu primus, quando philosophiae istae tam piae, te summo animarum pastore praesidente ac Christi vices in terris gerente, partim natae sunt, partim renatae tuoque nomini ac numini consecratae, tu quoque eas libentissime suscipias ac iubeas atque horteris, et te imitati reque ipsa admoniti successores omnes tui patiantur etiam ac velint, ut in omnibus ditionis tuae, et Romae praesertim, ac reli quis christiani orbis gymnasiis coenobiisque harum aliqua publice legatur philosophia, quae ingenti futura sit adiumento ad Christi fidem fovedam, tuendam ac per reliquum nondum Christianum orbem propagandam, quippe quae ra tionibus firmet ea, quae sola ratio firmitare potest? Cur Aristotelis philosophiae solae eae praeleguntur partes, quae magis et Deo et Ecclesiae suae sunt hostes, piae hae adiutrices nullo sunt in munero? Certe Hermetis libellus De pietate et philosophia plus philosophiae quam universa Aristotelis philosophia continet, qui facillime munus hoc piissimum adimpleat. Poemander creationem mundi et hominis cum Mosaica fere eandem complectitur et Trinitatis mysterium longe apertius quam Moses ipse enarrat. Multi apud eum et vera pietate et vera philosophia sunt plenissimi libelli, qui pro Aristotelis impiis subrogari et possunt et debent. Aegyptia vero illa mystica
718
719
mogu i moraju zamijeniti one bezbožne Aristotelove. Ona pak mistična egipatska filozofija počiva na tako čvrstim dokazima ljubavi prema Bogu da se takvi dokazi teško mogu naći i kod kršćanskih teologa, a ne postoje ni kod matema tičara. Ima u Platona mnogo dijaloga o kojima se može javno predavati bez ikakve opasnosti od bezbožnosti, već naprotiv uz veliku podršku pobožnosti. To su: Fileb, Timej, Sofist, Parmeniđ i Fedon. Sve Plotinove knjige sadrže neku svetu nauku koja je više teologija nego filozofija. Snagom dokazi vanja ne zaostaje Plotin ni za jednim filozofom, a oštroumnošću nadvisuje sve druge. Proklovi Elementi teologije, koje sam prije malo godina preveo na latinski, sastavljeni su poput matematičkih dokaza i natječu se s njima u pouz danosti. Dobri Bože, kako je sveta, kako divljenja vrijedna teologija o Bogu, o Trojstvu i o božanskom poretku kod Damascija u djelu O osnovama! Sveti Augustin, stup i najviši domet teologa, uvijek spo minje te filozofe platoničare kao najuglednije od svih filo zofa i cijeni ih više nego sve ostale. Zar tako ugledan otac u teologiji ne može da dirne srce samostanaca? Pred tim djelima oni, jao, daju prednost sasvim očitoj aristotelovskoj bezbožnosti, ali to čine iz neznanja. Ne uviđaju naime i ne zapažaju koliko otrova upija odatle mladež. One pak naj slavnije, one božanske filozofe, jao sramote, ne poznaju ni po imenu. Doista, svi stari teolozi, koji su udarili temelje presve toj vjeri i tako visoko uzdigli crkvu, sv. Dionizije, Justin, Klement Aleksandrijski, Origen, Ćiril, Bazilije, Euzebije, Teodoret, Amobije, Laktancije, Augustin, Ambrozije i veći na ostalih, budući da su znali kako uz male promjene platonovci lako mogu postati kršćanima (navodim riječi Augustinove), davali su Platonu i njegovim pristalicama prednost pred svim ostalim filozofima, a Aristotela su spominjali samo po zlu glasu. No otprilike prije četiri stotine godina teolozi su udarili suprotnim putem: Aristotelove bezbožnosti uzeli su kao te melj vjere.1 Ispričavam ih što nisu mogli upoznati one spo-
tam firmis pietate erga Deum demonstrationibus fulcit, ut vix apud Christianos theologos ullae tales demonstrationes inveniantur aut ullae apud mathematicos tales extent. Sunt apud Platonem multi dialogi, qui sine impietatis periculo ullo, pietatis adiumento multo, publice doceri pos sint: Philebus, Timaeus, Sophista, Parmenides, Phaedo. Plotini libri omnes sacram quandam continent verius theolo giam quam philosophiam. Neque argumentationum viribus philosopho ulli cedit, alios omnes acutie superat. Theologica Procli elementa, quae nos ante paucos annos Latina fecimus, ad instar mathematicarum demonstrationum sunt contexta, et cum iis ipsis de certitudine certant. Deus Bone, quam sacrosancta, quam admiranda est apud Damascium, opere De principiis, de Deo, de Trinitate, de divinis ordinibus theologia! Platonicos hosce philosophos D. Augustinus, theologo rum columen et culmen, philosophorum omnium nobilis simos semper in ore habet et caeteris omnibus anteponit. Et tantus theologiae pater coenobitarum animos non movet? Aristotelicam, pro nephas, manifestissimam impietatem eis praeferunt, sed praeferunt ignorantia. Neque enim, quan tum venenum iuventus inde bibat, animadvertunt aut no tant. Hos vero nobilissimos, hos divinos, pro dedecus, de nomine etiam ignorant. Profecto») theologi veteres omnes, qui et sacrosanctae fidei iecerunt fundamenta et Ecclesiam tam alte extruxerunt, D. Dionysius, Iustinus, Clemens Alexandrinus, Origenes, Cyrillus, Basilius, Eusebius, Theodoretus, Arnobius, Lactantius, Augustinus, Ambrosius, alii plerique omnes, quia scirent, paucis mutatis, platonicos facile Christianos fieri posse (Augustini verbis utor), Platonem eiusque sectatores hosce philosophis reliquis omnibus antetulerunt, Aristotelem non nisi cUm infamia nominarunt. Quadringentis vero abhinc circiter annis scholastici the ologi in contrarium sunt annixi: Aristotelis impietatibus pro fidei fundamentis sunt usi. Excusatos eos habemus, quod, cum Graecas litteras nescirent, illos cognoscere non potue runt, non vero eos excusamus, quod impietate pietatem adstruere sint conati.
1 Aristotel je bio glavni filozofski autoritet skolastičkoj filozofiji. 720
a) corr. ex Perfecto 46
Hrvatski latinisti I
721
menute jer nisu znali grčki, ali ih ne ispričavam što su po kušali graditi pobožnost na bezbožnosti. Zapovjedi dakle, presveti Oče, ti prvi a za tobom i svi budući pape, obećavši časti koje hrane nauke i nagrade koje traži svaki napor, neka se po svim gimnazijama tvojeg pod ručja i po svim samostanskim školama stalno tumače neke od spomenutih knjiga, što sam ja 14 godina radio u Ferrari.2 Pobrini se da to isto zapovjede vladari kršćanskog svijeta za svoje gimnazije, pa ćeš dosta brzo pridobiti za načela prija teljska crkvi vrlo umne Talijane, oštroumne Španjolce i strastvene Francuze. A što će biti ako, povodeći se za njima, i njemačke škole i druge, koje se drže odbojno prema rimskoj katoličkoj crkvi, budu potaknute da urade to isto? Zar neće onda nji hovi mladići upiti pobožna načela i lako se vratiti u katoli čku vjeru? Svakako kudikamo lakše nego što bi ih na to mogle prinuditi bilo kakve crkvene kazne ili oružana svje tovna vlast. Veliku je slavu i velike nagrade vječne slave kod Boga stekao tvoj prethodnik Grgur XIII. time što je u Rimu i drugdje osnovao za razne narode toliko gimnazija pod bri gom i paskom isusovaca. Ti, preblaženi OČe, započni osnivati tako pobožnu, tako korisnu, tako potrebnu ustanovu pobožnosti. Po tvojem prijedlogu i zapovijedi neka se tako po božan studij uvede, uredi i širi po kršćanskom svijetu. Tre ba se naime nadati da će se djelovanjem tih istih isusovaca, koji su u ovom stoljeću i riječju i krvlju najbolji borci za katoličku vjeru po čitavom kršćanskom svijetu, a po još nekršćanskom najbolji njezini širitelji, za kratko vrijeme vrlo čvrstim razlozima učvrstiti duše kolebljivaca i da će neprijateljske opačine biti raskrinkane. Pobrini se stoga da se tako pobožna filozofija poučava i ustali u njihovim kolegijima. Silna će te slava čekati kod potomstva i izvršit ćeš djelo Bogu veoma ugodno. Mene pak, koji te potičem i nagovaram na tako slavno i tako korisno djelo, s obzirom na moje staro poštovanje prema1 1 To je bilo od 1577. dalje dok je na sveučilištu u Ferrari predavao Platonovu filozofiju. 722
Iube ergo. Pater Sanctissime, tu primus, iubeant futuri Pontifices omnes, honoribus, qui artes alunt, praemiis, quae omnis expetit labor, propositis, per omnia tuae ditionis gymnasia, per omnes coenobiorum scholas librorum, quos nominavimus, aliquos continue exponi, quod nos per annos XIIII fecimus Ferrariae. Cura, ut Christiani orbis principes idem in suis iubeant gymnasiis, satis cito acutissima Italo rum, peracuta Hispanorum, fervida Gallorum ingenia ad Ecclesiae amica dogmata excitabis. Quid vero, si istorum imitatione scholae etiam Germa nicae et quae ab Ecclesia Romana Catholica sunt aversae ad eadem excitentur? Nonne adolescentium suorum mentes pia dogmata imbibent et facile ad catholicam redibunt fidem? Longe sane facilius quam vel censuris ecclesiasticis ullis co gantur aut secularibus armis. Magnam Gregorius XIII, antecessor tuus, in Ecclesia gloriam, apud Deum magna aeternae gloriae praemia est consecutus tot nationum -gymnasiis, et Romae et alibi, sub cura ac disciplina Iesuitarum patrum institutis. Incipe tu. Pater Beatissime, tam pium, tam utile, tam necessarium pietatis instituere institutum. Te authore iussoreque, per christianum orbem tam pium studium introducatur constituaturque et divulgetur. Sperandum enim est, opera eorun dem Iesuitarum, qui hoc seculo catholicae fidei per totum christianum orbem et verbis et sanguine optimi sunt pro pugnatores ac per nondum christianum propagatores, brevi rationibus firmissimis titubantium animi firmabuntur et hostium perversitates13) convincentur. Fac igitur, in suis collegiis tam pia philosophia doceatur et stabiliatur. Ingens te apud posteros gloria manebit, Deo opus egeris charissimum. Me vero, tam gloriosi, tam profi cui operis apud te promotorem atque hortatorem, pro veb) corr. ex perversitate 723
lebi i radi brige za tvoju sadašnju i buduću slavu, primi to zacijelo možeš — među svoje štićenike. U Ferrari, 5. kolovoza godine 1591.
Ponizno cjeliva noge tvoje Svetosti Fran j o P etrić Preveo Veliko Gortan
teris erga te mei cultus ratione, pro praesentis tuae gloriae «t futurae studio, in clientelam tuam, potes enim, suscipe. Ferrariae, Augusti die V, anno MDXCI. Qui Sanctitatis tuae pedes humiliter exosculatur, Franciscus Patricius
I Z V O R I TEKSTOVA FONTES
I Z L A T I N I T E T A 9— 14. S T .
(I) F. šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914, str. 122. (II) L. Katić: Zadužbina hrvatske kraljice Jelene na O toku u Solinu, Rad 306, Zagreb 1955. Tu su navedene sve dosadaš nje rekonstrukcije natpisa. U ovoj knjizi naveden je tek st pre m a čitanju M. Barade uz jednu izm jenu K atićevu. (III) V. Novak—P. Skok: Supetarski kartular, Djela JAZU 43, Zagreb 1952. — M. Marković, E pitaf Petra Crnog, Starohrvat ska prosvjeta III 3, Zagreb 1954. (IV ) F. šišić: Priručnik, str. 134. (V ) I. Petricioli, R anosrednjovjekovni natp isi iz Zadra, Diadora II, Zadar 1960/61. (V I) V. Novak: Zadarski kartular sam ostana sv. M arije, JAZU, Zagreb 1959. — M. Marković, Dva n atpisa iz Zadra, Zbornik radova SAN XXXVI, V izantološki institut, knj. 2, Beo grad 1953. — M. Barada, Iz kronologije hrvatske p ovijesti, Ča sopis za hrvatsku poviest I 1—2, Zagreb 1943. (V II) V. Klaić: Bribirski knezovi, Zagreb 1897, str. 176. — N atpis je preveo J. Barač (Novo doba od 25. X II 1938, S p lit). T ekst i prijevod objavio je Z. Doroghy. B lago latinskog jezika, Zagreb 1966, str. 392. (V III) . L. Kirac: Crtice iz istarske p ovijesti, Zagreb 1946, str. 287 i d. (IX ) Codex diplomaticus I, Zagreb 1967, JAZU, str. 101. (X ) Codex diplomaticus I, str. 105. — F. šišić: Povijest H rvata u vrijem e narodnih vladara I, Zagreb 1925, str. 519. (X I) Codex diplomaticus I, str. 112. (X II) Codex diplomaticus I, str. 171. — V. Novak—P. Skok: Supetarski kartular, Zagreb 1952, JAZU. — Prijevod tog odlom ka već je objavljen u H istorijskoj čitanci za hrvatsku p o v ijest I. od J. Šidaka, Zagreb 1952, str. 23 i d. (X III) Codex diplomaticus III, Zagreb 1905, str. 435 i d . (X IV ) N. Nodilo: Annales R agusini N icolai de R agnina,
Monumenta historiam Slavorum meridionalium spectantia IV
(S criptores I), Zagreb 1883, JAZU, str. 211. (X V ) Codex diplomaticus VIII, Zagreb 1910, str. 80. (X V I) I. Tkalčić: M onum enta historica episcopatus Zagrab ien sis II, Zagreb 1874, Pars 1, cap. 15 i Pars 2, cap. 13. — N a-
729
vedeni prijevod već je objavljen u šidakovoj H istorijskoj čitan c i za hrvatsku p ovijest I, str. 64 i d. (X V II) 1. Lučić: De regno D alm atiae e t Croatiae, Amstelod am i 1666. — L učićev je tek st za ovaj izbor na v iše m jesta ispravljen prem a rukopisu iz god. 1532, Arhiv JAZU, II a. 35. (X V III) I. Tkalčić: M onum enta h istorica liberae regiae ci v ita tis Zagrabiae I, Zagreb 1889, str. 378 i d . — N avedeni pri jev o d već j e objavljen u šidakovoj H istorijskoj čitanci, str. 73. i d.
JURAJ ŠIŽGORIĆ Latinski
tekstovi
Elegiae et carmina — iz izdanja JAZU, H rvatski latin isti 6, Za greb 1966: /* = 1 1 , 1—14; II = II 5; III = II 6; IV = II 8; V = II 9, 9—50 i 67—74; VI = II 19; VII = II 29 De situ Illyriae et civitate Sibenid — iz izdanja M. šrep la. Građa II 1899, pogl. X III i X V II; tek st je ispravljen pre m a rukopisu 3250 I b iblioteke M uzeja Correr u M lecima. Prijevodi
P rijevodi Iz iste knjige iz k oje su uzeti i latinski tekstovi: Elegije: I = str. 11, 15, 17, 19; II — str. 35, 37, 39; III — str. 71, 73; IV = str. 75, 77, 79, 81; V = str. 123, 125, 129, 131; VI = str. 161, 163, 169, 171, 173 Epigrami: I = str. 171; II — str. 181; III = str. 183; IV — str. 185; V = str. 191; VI = str. 201; VII = str. 203; VIII = str. 203; IX = str. 205; X = str. 221; XI = str. 229; XII = str. 229; XIII = str. 229; XIV = str. 231; X V = str. 243; X V / = str. 243; XVII = str. 245; XVIII = str. 253; XIX = str. 257; X X = str. 267; XXI = str. 273; XXII = str. 275; XXIII = str. 279; XXIV = str. 281; X X V = str. 287; X X V / = str. 293; XXVII = str. 297; XXVIII = str. 307; XXIX = str. 309; X X X = str. 311; XXXI = str. 315; XXXII = str. 319
MARKO MARULIC
Elegije i pjesme — iz izdanja JAZU, Hrv. lat. 6, Zagreb 1966: / = str. 11; II = str. 22—24; III = str. 24; IV = str. 25; V = = str. 26—28; VI = str. 31—32; VII = str. 37—39 O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku — prevedeno za ovu knjigu.
Latinski
tekstovi
M. Marulus adolescens Dalmata ad Georgium Sisgoreum poetam — Juraj Sižgorić: Elegije i pjesme, JAZU, H rvatski latin isti 6, Zagreb 1966, str. 76—77
IVAN CESMIČKI Latinski
XVI = str. 242; XVII = str. 244; XVIII = str. 252; XIX = str. 256; XX = str. 266; XXI = str. 272; XXII = str. 274; XXIII = str. 278; XXIV = str. 280; X X V = str. 286; XXVI = str. 292; XXVII = str. 296; XXVIII = str. 306; XXIX = str. 308; X X X = str. 310; XXXI = str. 314; XXXII = str. 318
tekstovi
Elegiae et epigrammata — iz izdanja JAZU, H rvatski latinisti 2, Zagreb 1951:
Elegiae: I = E legia III 1— 10, 77—170; II = E legia V I 11—62, 79—94; III = E legia IX; IV = E legia X 1 e t 2; V = Elegia X X I 1—50, 117—169, 211—230; VI = E legia X X X I 1—32,
De institutione bene beateque vivendi — B aselsk o izdanje s na slovom Bene vivendi instituta iz god. 1513: / = Epistola dedicatoria; II — lib. I, cap. 7; III = III 8; IV = III 9; V = IV 4; VI = V 1; VII = V 2; VIII = V 9 Carmen de doctrina domini nostri lesu Christi pendentis in cruce — Dodatak na kraju B aselskog izdanja djela De institutione bene beateque vivendi iz god. 1513, f. 79 i d. Regum Dalmatiae et Croatiae gesta — F. šiš ić , Letopis popa
* Ovdje i dalje u tek stu npr. I znači I. p jesm u ili I. odlo m ak u izboru za ovu knjigu, a brojevi nakon znaka jednakosti označuju broj knjige, broj pjesm e i stihove (odnosno u prozi odlom ke i si.) iz originalnog izdanja ili rukopisa.
Dukljanina, Srpska kralj, akadem ija, Beograd—Zagreb 1928: I = str. 382; II = str. 411—416 Davidias — M. M arkovich, Davidiadis libri XIV, M erida 1957: / = Lib. I 1— 11; II = lib. I 448—474; III = lib. V 1— 110; IV = lib. V 111—221; V = lib. IX 176—364; VI = lib. X 68— 125 Carmina — Zbornik M arka M arulića 1450— 1950, JAZU, Zagreb 1950: I = str. 10; II = str. 10; III = str. 14; IV = str. 18, 20, 22; V = str. 6 Epistola ad Adrianum VI pont. max. — izdana u R im u 1522, str. 1—4 i str. 9— 10
730
7 31
107— 154, 193—196
Epigrammata: I = str. 180; II = str. 180; III = str. 182; IV — str. 184; V = str. 190; VI = str. 200; VII = str. 202; VIII = str. 202; IX = str. 204; X = str. 220; XI = str. 228; XII = str. 228; XIII = str. 228; XIV = str. 230; XV = str. 242;
Principium operis Dantis Aligerii de Fluentino sermone in La tinum conversum per M. Marulum — V. Gortan, La version latine du Ier chant de la Divine Com edie par M. Marulić,, Studia Rom anica et Anglica Zagrabiensia, 9—10, 1960, str. 12 i d. Prij evodi
Mladić M. Marulić Dalmatinac pjesniku Jurju Šižgoriću — iz iste knjige iz koje je uzet latinski tekst, str. 16— 17
Upućivanje u čestit i blažen život — prevedeno za ovu knjigu. Pjesma o pouci gospodina našega Isusa Krista obješenog na križu — prevedeno za ovu knjigu Junačka djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva — iz iste k n jig e iz koje je uzet latinski tekst, str. 411—416
Davidijada — prevedeno za ovu knjigu Pjesme — iz iste knjige iz koje je uzet latinski tekst: I = str. 11; II = str. 11; III = str. 15; IV = str. 19, 21, 23; V = str. 7 Početak djela Dantea Alighierija — Dante Alighieri, Pakao, preveo* M. Kom bol, Zagreb 1960, str. 5—6
LUDOVIK CRIJEVIĆ TUBERON Latinski
tekstovi
Commentaria de temporibus suis — iz 3. izd., što ga je ob ja v io Schvvandtner u B eču 1746. pod naslovom Commentariorum đe rebus suo tempore . . . gestis libri XI: I = knjiga III, § 6; II = III, 10; III = VI, 7 i V III, 15; IV = V I, 13; V = X , 3, 4 i 5; VI = X I, 1
ILIJA CRIJEVIĆ Latinski
tekstovi
Elegiae, carmina, epigrammata (ovaj skupni naslov n ije Crijevićev!) — osim p jesm e Ode in Rhacusam, sve uzeto iz Aelii Lampridii Cervini Operum Latinorum pars prior, ed. Sola, Archivio storico per la Dalm azia (skraćeno: Arch. st. D alm .), X V I—X IX , Rom a 1934— 1935: I = Rački, Iz djela E. L. Crievića, Starine IV, Zagreb 1872, str. 170—171 (prem a Cod. lat. Vat. 1678, fol. 154); II 1 = Arch. st. Dalm., sv. X V III, str. 336—337, stih 1—6, 23—52; / / 2 = Arch. st. Dalm. X V III, 338—340; 7 / 3 = Arch. st. Dalm. X V III, 341—342; II 4 = Arch. st. Dalm . X V III, 342— —344; I I 5 = Arch. st. Dalm. X V III, 348—349, st. 1—20; /7 6 - Arch. st. Dalm. X V III, 350; /7 7 = Arch. st. Dalm. X V III, 352 (br. 86!); 77 8 = Arch. st. Dalm . X V III, 354— —356, st. 1—66; 777 = Arch. st. Dalm. X V III, 347—348; IV = Arch. st. Dalm. XVI, 536—537 i 540, st. 1—28, 166— 172; V = Arch. st. Dalm . X V II, 36, br. 12 (orig. naslov: In eandem ); VI = Arch. st. Dalm. XV II, 36, br. 14 (orig. na slov: Epitaphium eiusdem ); VII = Arch. st. Dalm . X V II, 39, br. 19 (orig. naslov: In eandem ); VIII = Arch. st. Dalm. X V II, 77—80, st. 1— 17, 97— 121; IX = Arch. st. Dalm. XV II, 161— 164, st. 1— 46, 83— 86; X = Arch. st. Dalm . X V II, 170— — 172, st. 1—38, 49—62, 79—82; XI = Arch. st. Dalm . X V II, 179, br. 56, st. 1—20; XII = Arch. st. Dalm . X V II, 180—182, s t. i— 24, 37—40; XIII = Arch. st. Dalm . X V II, 188— 189, st. 1—21; XIV = Arch. st. Dalm. X IX , 30—31, st. 108— 139; XV = Arch. st. Dalm . X IX , 183— 184, 190, st. 7—28, 293—302 De Epidauro — iz rukop. br. 68, v. Brlek, Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, I, Zagreb 1952: 7 = str. 204—206, st. 1—25; 77 = str. 207—208, st. 53—64; 777 - str. 235—236, st. 358—365, 371—389
Prijevodi Prijevodi
Komentari o mojem vremenu — prevedeno za ovu knjigu KARLO PUCIC Latinski
tekstovi
Elegije, pjesme, epigrami — prevedeno za ovu knjigu O Epidauru — prevedeno za ovu knjigu JAKOV BVNIĆ
Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae — iz isto im en e knjige objavljene krajem 15. st. (K orblerov tek st u Građi 8, Zagreb 1915, n ije dovoljno sređen, osob ito u interpunkciji!) Prijevodi
Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze — prevedeno za ovu knjigu
732
Latinski
tekstovi
De raptu Cerberi — iz 2. izdanja, tiskanog u R im u 1526: 7 = 1 1—21; 77 = I 58—70; 777 = I 107—135 i 176—248; IV = II 69—107; V = II 145—183; VI = II 291—330; VII = III 1—48; VIII = III 115—155, 194—259 i 273—294; IX = III 298—331 De vita et gestis Christi — izdano u Rim u 1526:
733
I (Chorus I) 1—20; I I = III (Chorus III) 65—81; VII (Chorus VII) 234—237, 263—294 i 306—310; I V = XIV (Donum V) 563—614; V = XV (Donum VI) 688—706 i 727—'752 Prijevodi O t m i c a K e r b e r a — prevedeno za ovu knjigu K r i s t o v ž i v o t i d j e l a — prevedeno za ovu knjigu I = III =
S IM U N K O Ž IČ IĆ B E N IA
Latinski tekst D e C o r v a tia e d e s o la tio n e
— Govor tiskan u Rimu 1522, str. 1, 3—4
Prijevod O p u s to š e n a H r v a ts k a
L U D O V IK P A SK A L 1Ć
Latinski tekstovi — iz istoimene zbirke izdane u Mlecima 1551: I knjiga, str. (r>— 7*; I I = I knj., str. l l r (orig. naslov: Ad eundem); I I I — I knj., str. 12*; I V = I knj., str. 15'; V = I knj., str. 15v; V I = II knj., str. 16--; V I I = II knj., str. 25r (st. 1—8) i 25^ (st. 1—2 i 11—16); V I I I = III knj., str. 30
C a r m in a I —
Prijevodi P je s m e
— prevedeno za ovu knjigu
— prevedeno za ovu knjigu A N T U N V R A N Č IĆ
D A M JA N B E N E S IC
Latinski tekstovi
Latinski tekstovi — osim VII, svi iz rukopisa O p e r a o m n i a (br. 256 u: Brlek, R u k o p i s i K n j i ž n i c e M a l e b r a ć e u D u b r o v n i k u ): I = I 17; I I = I 22; I I I = I 26; I V = II 13, 19-40 i 51—64; V = III 29, 1—13, 60—73 i 200—212 (v. i Korbler, Jakov Bunić. . . , Rad 180, str. 134 i d.); V I = III 43; V I I = iz Dragišićeva djela »De natura caelestium spirituum«, Florentiae 1499.
E p ig r a m m a ta
Prijevodi E p ig r a m i
— iz izdanja Monumenta Hungariae historica, ser. II, ed. Szalay et Wenzel, Budapest 1857—1875: I = sv. 32, str. 201—203; I I = 32, 209—211; I I I = 32, 212— —215; I V = 10, 49—51; V = 10, 281—284; V I = 10, 321—322; V I I = 19, 77—78; V I I I = 26, 239—241 O t i a — iz Monumenta Hungariae historica, ser. II, sv. 12: I = str. 3; I I = str. 4; I I I = str. 6; I V = str. 14; V = str. 15; V I = str. 16; V I I = str. 19; V I I I = str. 20 D i a l o g u s V e r a n d i . . . — iz Monumenta Hungariae historica, ser. II, sv. 2, str. 272—273 I t e r B u d a H a d r i a n o p o l i m . . . — iz Monumenta Hung. hist., ser. II, sv. 2, str. 302—305 D e G e o r g i i U t i s s e n i i . . . — iz Monum. Hung. hist., ser. II, sv. 2, str. 24—25
E p is to la e
— prevedeno za ovu knjigu
V IN K O P R IB O JE V IĆ
Prijevodi
Latinski tekstovi D e o r ig in e s u c c e s s ib u s q u e S la v o r u m
— iz izdanja JAZU, Hrvat
ski latinisti 1, Zagreb 1951: = str. 58—59; I I = str. 65—66; I I I = str. 77—78; I V = str. 79—80; V = str. 83; V I = str. 86—87; V I I = str. 99—102; V I I I = str. 109—110
I
Prijevod
P i s m a — prevedeno za ovu knjigu L a s t o v a n j a — prevedeno za ovu knjigu R a z g o v o r V r a n č i ć a . . . — prevedeno za ovu knjigu P u t o v a n j e i z B u d i m a u D r i n o p o l j e — prevedeno za ovu B i l j e š k e o ž i v o t u i r a d u J u r j a U t i š e n i ć a . . . — prevedeno
knjigu
knjigu za ovu
IV A N B O L IC A
O p o d r i je t lu i z g o d a m a S la v e n a
— iz iste knjige iz koje je uzet
i latinski tekst: / = str. 162—163; I I = str. 169—170; I I I = str. 181—182; I V = str. 183—184; V = str. 187; V I = str. 190—191; V I I str. 212—214 734
Latinski tekstovi D e s c r ip tio A s c r iv ie n s is u r b is
storia di Raugia«:
— iz dodatka Razzijevu djelu »La 735
I I = 85—105; I I I = 129—142; 222—231 i 243—249; V I = 318—331
/ = st. 1— 11; V =
IV
= 159—169;
Prijevodi O p is građa K o to ra
— prevedeno za ovu knjigu
M A T U A V LAČIĆ IZ IL IR IJ E
Latinski tekst
PREVODIOCI U I. SVESKU
C a t a l o g u s t e s t i u m v e r i t a t i s — Frankfurtsko izdanje od god. 1666: I = Epistula dedicatoria; I I = Praefatio; I I I = (Num.) CXIX; I V = CCXXXVIII; V = CCLXXXVI; V I = CCLXXXVII; V I I = CCCXIII; V i l i = CCCXXXVI
Prijevod
Gortan, Veljko
K a ta lo g s v je d o k a istin e
— iz izdanja JAZU, Hrvatski latinisti 5,
Zagreb 1960:
I Posvetna poslanica I I I Jeronim = str.
= str. 3—6; I I Predgovor = str. 7—12; 73—77; I V Basne = str. 186; V John Wiclif = str. 251—253; V I Jan Hus i Jeronim Praški = str. 254—255; V I I Magarčev ispovjednik = str. 286—287; V I I I Stihovi = str. 302—303
Jurišić, Hrvatin Kombol, Mihovil Ladan, Tomislav šop, Nikola Torbarina, Josip Vitezica, Vinko Vratović, Vladimir
FRANJO PETR IC
Latinski tekst — tiskana u Mlecima 1593: Sanctissimo domino nostro Gregorio XI I I I . .. = Posvetna poslanica na početku djela
N o v a đ e u n iversis p h ilo so p h ia
Prijevod N o v a o p ć a filo zo fija
Barač, Josip Dukat, Zđeslav Gligo, Veđran
— prevedeno ka ovu knjigu
str. 56—58 str. 614—616, 628—634, 654—662 str. 326—350, 520—540, 580—582, 588— —596 str. 52—110, 144—148, 250—254, 256, 308—312, 508—512, 550—566, 714— —724 str. 238—248, 264—290, 462—500 str. 314—316 str. 366—372, 384—452 str. 120—142, 158—222, 234—236, 292— —306, 358—364, 576—578, 584—586, 670—676 str. 646—652 str. 688—706 str. 610—612, 618—626, 636—644
KAZALO Temeljne značajke hrvatskog latinizma (V e ljk o G ortan i V la d im ir V r a t o v i ć ) ..........................
5
I Z L A T 1 N IT E T A 9— 14. STO LJE Ć A — E X M O N U M E N T IS L A T IN IS SAEC . I X — X I V
I z s r e d n j o v j e k o v n o g l a t i n i t e t a (V . G .) I. Trpimirov natpis — Trepimiri inscriptio 52 i II. Nadgrobni natpis kraljice Jelene — He lenae reginae epitaphium . . . 52 i III. Natpis na sarkofagu Petra Crnoga — Inscriptio Petri Zerni sarcophago in sculpta ............................................. 52 i IV. Nadgrobni natpis splitskog nadbiskupa Lovre — Laurentii archiepiscopi Spalatensis e p it a p h iu m ....................... 54 i V. Natpis prokonzula Grgura — Inscriptio Gregorii p r o c o n s u lis ....................... 54 i VI. Vekenegin nadgrobni natpis — Vekenegae e p i t a p h i u m ....................................... 54 i VII. Natpis na grobu kneza Mladena — In scriptio sepulcri comitis Mladini . 56 i VIII. Rižanski pravorijek — Placitum Risanum ............................................ 58 i IX. Zadarski kartular samostana sv. Marije — Chartulare Iadertinum Monasterii sanctae M a r i a e ....................................... 64 i X. Kralj Krešimir potvrđuje posjedovanje Dikla — Cresimirus rex possessionem Hyculi c o n fir m a t....................................... 64 i XI. Kralj Petar Krešimir daruje samostanu sv. Krševana u Zadru otok Maun — Cresimirus rex Iaderensi monasterio s. Chrysogoni insulam Mauni donat 66 i XII. Supetarski kartular — Chartulare sancti P e t r i .......................................................... 70 i XIII. Ograničenje miraza u Dubrovniku — De mulierum dote Ragusii restringenda 74 i
739
47 53 53 53 55 55 55 57 59 65 65
67 71 75
XIV. Milecijevi stihovi — Miletii versus . 76 i 77 XV. Ban Pavao, njegov brat i sinovi obeća vaju zaštitu knezu Hrvatinu — Pau lus banus eiusque frater et filii Horvatino comiti fidem promittunt . . 78 i 79 XVI. Statut zagrebačkoga kaptola — Statuta capituli Z a g rab ie n sis............................... 80 i 81 XVII. Opsada Zadra — Obsidio Iadrensis . . 84 i 85 XVIII. Zagrebački biskup Ivan izopćuje građa ne grada na brdu Gradcu — Johannes, episcopus Zagrabiensis, cives op pidi montis Grecensis excommunicat 106 i 107 P I S C I 15. I 16. S T O L J E Ć A A U C TO R E S SAEC . X V E T X V I
Ju_ra4 S JJL g o rić — G e o r g i u s S i s g o r e u s (V. G . ) ................................................ Elegije i pjesme — Elegiae et carmina . O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku — De situ Illyriae et civitate Sibenici . Ivan C esm ički — Ia n u s P a n n o n iu s (V. G . ) ...................................................... Elegije — E le g ia e .......................................... Epigrami — E p ig r a m m a ta ........................ M arko M aru lić — M arcus M aru lu s (V. G . ) ...................................................... Mladić Marko Marulić Dalmatinac pjesniku Jurju Šižgoriću — M. Marulus adolescens Dalmata ad Georgium Sisgoreum poe tam ............................................................ Upućivanje u čestit i blažen život — De in stitutione bene beateque vivendi Pjesma o pouci Gospodina našega Isusa Kri sta obješenog na križu — Carmen de doc trina Domini nostri lesu Christi penden .......................................... tis in cruce Djela dalmatinskih i hrvatskih kraljeva — Regum Dalmatiae et Croatiae gesta . Davidijada — D a v i d i a s .............................. Pjesme — C a r m i n a .................................... Pismo papi Hadrijanu VI — Epistola ad Adrianum VI. pont. max.............................. Početak djela Dantea Alighierija s firentin skoga govora preveden na latinski od M. Marulića — Principium operis Dantis Aligerii de Fluentino sermone in latinum conversum per M. Marulum . . . . L u d o v i k C r i j e v i ć T u b e r o n — Lud o v i c u s C e r v a T u b e r o (V. V.) 740
115 120 i 121 144 i 145 151 158 i 159 198 i 199 225
234 i 235 238 i 239
250 i 251 256 i 257 264 i 265 292 i 293 308 i 309
314 i 315 319
Komentari o mojem vremenu — Commen taria de temporibus s u i s ........................ 326 i 327 KaiJo Pucić — Carolus Puteus (V. V . ) ............................................................ 353 Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze — Elegiarum libellus de laudibus Gnesae p u e l l a e ................................................ 358 i 359 I l i j a C r i j e v ić — Aelius LampridTus C e r v i n u s (V. V.) ............................ 375 Elegije, pjesme, epigrami — Elegiae, car mina, e p i g r a m m a t a .............................. 384 i 385 O Epidauru — De E p id a u ro ........................ 448 i 449 Jakov Bunić — Iacobus Bonus (V. V . ) ............................................................ 455 Otmica Kerbera — De raptu Cerberi . . 462 i 463 Kristov život i djela — De vita et gestis C h r i s t i ...................................................... 490 i 491 Š i m u n K o ž i č i ć B e n j a — S i m o n Begn i u s (V. G . ) ................................................ 503 Opustošena Hrvatska — De Corvatiae deso latione ...................................................... 508 i 509 D a m j a n B e n e š i ć — D a m i a n u s Ben e s s a (7. F . j .......................................... 515 Epigrami — E p ig r a m m a ta ........................ 520 i 521 Vinko Prib ojević — Vincentiu s P r i b o e v i u s (V. G . ) .............................. 543 O podrijetlu i zgodama Slavena — De ori gine successibusque Slavorum . . . 550 i 551 L u d o v i k P a s k a l i ć — L u d o v i c u s Pa s c a l i s (V. V . ) .......................................... 569 Pjesme — C a r m i n a .................................... 576 i 577 A n t u n V r a n č i ć — A n t o n i u s Ve r a n t i u s (V. V . ) ................................................ 599 Pisma — E p i s t o l a e ......................................... 610 i 611 Lastovanja — O t i a .................................... 646 i 647 Razgovor Vrančića s bratom Mihovilom — Dialogus Verandi cum fratre suo Mic h a e l e ...................................................... 654 i 655 Putovanje iz Budima u Drinopolje — Iter Buda H a d ria n o p o lim .............................. 658 i 659 Bilješke o životu i radu Jurja Utišenića, zvanog Brat — De Georgii Utissenii, Fra tris appellati, vita et rebus commenta rius ............................................................ 662 i 663 Ivan Bona-Bolica — Ioann es Bona The—B o 1i c i s (V. V . ) .............................. 665 Opis grada Kotora — Descriptio Ascriviensis urbis ................................................ 670 i 671 M a t i j a V l a č i ć i z I l i r i j e — Mat t h i a s F 1 a c i u s I l l y r i c u s (V. G.) . 679 741
Katalog svjedoka istine — Catalogus testium veritatis ...................................... 688 i 689 Franjo Petrić — Franciscus Patri t i u s (V. G . ) ................................................ 709 Nova opća filozofija — Nova de universis p h ilo s o p h ia ..................................................... 714 i 715 Izvori tekstova — F o n t e s .............................. 727 Prevodioci u I. s v e s k u .................................... 737
PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Izdavači: MATICA HRVATSKA Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 i IZDAVAČKO PODUZEĆE »ZORA« Zagreb Prilaz JA 2 Za izdavače odgovaraju: Pero B u d a k i Iv a n D ončević
Korektori: D r V e ljk o G ortan i D r V la d im ir V ra to vić
Znak biblioteke i hrbat: Ž e ljk o H egedušić
Crtani naslovi: A lfre d Pal
Crteži: M ilen ko B osanac
ŠTAMPARIJA »VJESNIK«, ZAGREB Tiskanje dovršeno 15. XI. 1969.
