PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Urednički odbor: RAFO BOGISIĆ, IVAN DONČEVIĆ IVO FRANGES, MARIN FRANICEVIC JOŽA HORVAT, JURE KAŠTELAN GUSTAV KRKLEC, MARIJAN MATKOVIC VLATKO PAVLETIĆ, JAKSA RAVLIC AUGUSTIN STIPCEVIC, KRSTO SPOLJAR DRAGUTIN TADIJANOVIC SIME VUČETIC Urednik: RAFO BOGISIĆ Lektor: BRATOLJUB KLAIC
HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT
II PISCI 17-19. STOLJEĆA AUCTORES S/EC.XVIJ-XIX
Tajnik: KRSTO SPOUAR
ZAGREB 1970
ZORA M A T IC A H R V A T SK A
PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga 3: HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT II PISCI 17—19. STOLJEĆA AUCTORES SAEC. XVII—XIX Priredili — Digesserunt VELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVIĆ
PISCI 17-19. STOLJEĆA AUCTORES SAEC. XVII-XIX
Grafička oprema: MAJSTORSKA RADIONICA KRSTE HEGEDUSICA
MARKO ANTONIJE DE DOMINIS MARCUS ANTONIUS DE DOMINIS (1560-1624)
ominis, pisac velike erudicije, oštrouman mislilac, gla sovit fizičar, vrstan teolog širokih koncepcija i beskom D promisan borac, pročuo se u svijetu najviše svojim mili tantnim teološkim djelom De republica ecclesiastica (Crkvena država). Rođen u Rabu 1560. od oca rapskog plemića i majke iz Mletaka, već je kao dijete pokazivao neobičnu bistrinu i nadarenost. Zato ga njegov stric, kasniji senjski biskup, pošalje na školovanje u Italiju, u isusovački Collegium Illyricum u Loretu. Završivši u Padovi sveučilišni studij, kao isusovački profesor predaje u Veroni humanističke nauke, u Padovi matematiku, a u Bresciji filozofiju i retoriku. U isusovačkom redu ostaje dvadeset godina, a 1596. istupa iz njega po vlastitoj želji. Te iste godine bi imenovan administratorom senjske biskupije, u kojoj je tada biskupska stolica ostala slobodna smrću njegova strica Antuna u borbi protiv Turaka pod Klisom. God. 1600. promoviran je na čast doktora teologije na sveučilištu u Padovi i bio uvršten u tamošnje magistre. U toj godini posvećen je u Mlecima za senjskog biskupa. Za svog boravka u Senju posredovao je u oštrim sporovima i teškim sukobima između habsburškog dvora, Uskoka i Mletaka. Zbog objektivnih teškoća, osobito zbog nečovječnog postupka austrijskog generala Rabatte prema Uskocima, Dominisovo je posredovanje ostalo bezuspješno i on je morao napustiti Senj. U svojoj pripovijetki Čuvaj se senjske ruke Šenoa, u romantičarskom zanosu za junaštvo Uskoka i ne vodeći računa o sačuvanim dokumentima, neobjektivno pri kazuje Dominisovo djelovanje u Senju. God. 1602. imenovan je za splitskog nadbiskupa s naslo vom Dalmatiae et Croatiae primas. Taj zvučni naziv nije nikako odgovarao prilikama koje je zatekao u Splitu. Bisku9
pija je bila siromašna, stolna crkva neuređena, narod nepro svijećen, a kanonici — navikli da sami upravljaju crkvom — kivni na svog nadbiskupa što je stvarno preuzeo vlast i želio provesti potrebne reforme. Uspješan rad bio mu je otežan i time što je po odredbi rimske kurije morao plaćati 500 dukata na godinu trogirskom biskupu Andreucciju, koji se zajedno s njime natjecao za splitsku nadbiskupsku stolicu. Osim toga i politička je situacija bila vrlo teška jer su Turci bili u neposrednoj blizini, na samom Klisu. Unatoč svim tim neprilikama Dominis je u Splitu razvio zamjernu aktivnost. Redovno je održavao propovijedi u katedrali, pobrinuo se za njezino proširenje i uređenje, pripremao osnutak posebnog učilišta za mlađe svećenike i u isto vrijeme pisao svoje kapi talno djelo De republica ecclesiastica. Međutim, upadao je u sve teže sukobe s kanonicima i svojim sufraganima i bio prinuđen da se bori protiv brojnih otvorenih i potajnih protivnika. Zato, nezadovoljan i ogorčen, zatraži 1613. od Rima odobrenje da može sebi uzeti koadjutora. Kad nije dobio pristanak, 1615. zauvijek napusti Split i dođe u Mletke. U to vrijeme bio je pozivan u Rim, jer je Inkvizicija već prije bila saznala da piše opsežno teološko djelo protiv papinske vlasti i tadašnje politike katoličke crkve. Kako se tim pozivima, koji su često bili laskavi, nije odazivao. Inkvi zicija zatraži od mletačke vlade njegovo izručenje. U strahu za goli život — čak se bojao da bi potajno mogao biti umoren — i nagovoren od engleskog poslanika u Mlecima, odluči otići u Englesku. Na putovanju u London tiskom objavi u Heidelbergu 1616. brošuru Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis con silium exponit (Marko Antonije de Dominis, splitski nad biskup, obrazlaže odluku o svojem putovanju). Rim ga zbog te brošure ekskomunicira a njegove knjige zabrani. U Londonu je srdačno i prijateljski primljen od kralja Jakova I. i od najvišeg društva. Živio je gospodski, kretao se u najotmjenijim krugovima, uživao velik ugled i 1619. bio imenovan dekanom windsorskim. God. 1617. izašle su u Londonu prve četiri knjige njegove Crkvene države, peta i šesta knjiga tiskana je 1620. u Lon donu i u Frankfurtu na Majni, a knjige sedma i deveta 1622. u llunnuu. Knjige osma i deseta nisu nikada objavljene iako
& je Dominis sigurno napisao jer u prije spomenutoj brošuri Iz 1616. navodi njihov sadržaj. Nisu sačuvane ni u rukopisu zato što je Inkvizicija zajedno s njegovim mrtvim tijelom javno spalila sve njegove knjige i rukopise do kojih je mogla doći. Tako od deset knjiga Dominisova glavnog djela imamo danas samo osam. U međuvremenu hrvatski primas nije više u Londonu bio zadovoljan kao u početku. I na tamošnjem kraljevskom dvoru vladalo je spletkarenje i neiskrenost, u čemu se isti cao španjolski poslanik grof Gondomar, pa je položaj wind«orskog dekana bio prilično uzdrman. Prilike su za nj postale još teže kad je kralj odlučio zatražiti od Rima odobrenje da se prestolonasljednik Charles vjenča sa španjolskom Infantkinjom Marijom. To zbližavanje anglikanskog Londona 1 strogo katoličkog Madrida nikako nije odgovaralo Dominisu. Osim toga nije mu prijala ni opora engleska klima. Razočaran, donosi odluku da se vrati u Rim računajući • pravom da neće imati većih neprilika, jer mu je tadašnji papa Grgur XV. bio prijatelj iz mladosti. * Po povratku u Rim objavi 1623. knjižicu Marcus Anto nius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit (Marko Antonije de Dominis, split ski nadbiskup, obrazlaže odluku o povratku iz Engleske), u kojoj opravdava svoj boravak na engleskom dvoru. Treba posebno istaknuti da su bez temelja tvrdnje nekih njego vih protivnika da je u Londonu prešao na anglikansku vje*u. On sam to izrijekom pobija. Njegov se položaj u Rimu uvelike pogoršao kad je GrIgur XV. naskoro umro a naslijedio ga Urban VIII, na čiju naklonost nije mogao računati. Inkvizicija ga optuži kao tteretika, baci u zatvor u Anđeoskoj tvrđavi i povede protiv njega istragu. On se isprva odlučno borio za svoje uvjere nje, no kasnije, napušten i slomljen pritiskom, povuče svo je glavne teološke teze. U zatvoru se razboli i umre 8. IX. 1624. Inkvizicija nastavi postupak i protiv mrtva Dominisa i 'Osudi ga kao heretika. Njegovo je mrtvo tijelo ostalo nepokopano čitave jeseni, dok 21. XII. iste godine nije javno Spaljeno na Campo di Fiori, na istome mjestu gdje je 1600. kao heretik bio živ spaljen Giordano Bruno. Zajedno s Dominisovim lesom spaljena je i vreća njegovih tiskanih djela 1 rukopisa.
10
11
P ro b le m im a fizike bavio se Dominis intenzivnije dok je kao nastavnik predavao u Italiji. Kasnije je sve više bio zaokupljen teološkim ispitivanjem. U Mlecima je 1611. ob javio djelo De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (O vidnim i svjetlosnim zrakama u lećama i o dugi). U njemu raspravlja o svojstvima leća, a završava pitanjem dalekozora. Sto se pak tiče Dominisova objašnjenja pojave duge, ono je naišlo na puno odobravanje samog Newtona, iako je istom Descartes dao točno tumačenje te prirodne pojave. U djelu Euripus seu De fluxu et refluxu maris sen tentia (Eurip ili Mišljenje o morskoj plimi i oseci) navodi svoju teoriju o redovnoj elevaciji i depresiji morske vode uzimajući bitne elemente tumačenja od svog zemljaka Federika Grisogona iz Zadra. U istom djelu govori i o obliku zemlje te pobija mišljenje Franje Petrića iz Cresa da je taj oblik mnogostrano nepravilan, usvajajući oblik kugle. Za svoje životno djelo De republica ecclesiastica, koje je pisao u Splitu gotovo 12 godina, mamo je proučavao Bibliju, crkvene kanone, zaključke starijih koncila, djela crkvenih otaca i tradiciju kršćanske crkve, nadalje velik broj novijih teoloških traktata i povijesnih djela, što se vidi po citatima u samom djelu. Podvrgavajući oštroj i nepoštednoj kritici tadašnje uređenje crkve katoličke, Dominis daje konkretne prijedloge za uklanjanje svega što je u njoj štetno i pogubno. Njegove su osnovne teze: Potrebno je je dinstvo svih kršćanskih crkava, zasnovano na ravnopravno sti. Rimska crkva nije univerzalna, a papa nema prava na primat. Sva vlast u crkvi pripada biskupima kao nasljed nicima apostola. Crkvena je vlast isključivo duhovna, pa joj ne pripada svjetovna vlast. Među kršćanskim crkvama i na rodima prijeko je potreban mir koji se može postići jedino međusobnom tolerancijom. Dominis piše pravilnim latinskim jezikom koji se odli kuje bogatstvom riječi i fraza, živahnom, često uzbuđenom rečenicom i efektnim stilom, prožetim retorikom, a pone kad i patetikom. Zna biti i podrugljiv i ironičan. Osim na latinskom pisao je i na talijanskom. Bio je to veoma uman čovjek, svjestan svoje vrijedno sti, čije su mnoge ideje i danas aktualne. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA MARKA ANTONUA DE DOMINISA De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride, Venetiis 1611. Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, Heidelbergae 1616. Papatus Romanus, Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius, Londini 1617. De republica ecclesiastica libri X, Pars 1. continens libros I—IV, Londini 1617; Heidelbergae-Hanoviae 1618—1622, Pars 1. con tinens libros I—IV, Heidelbergae 1618, Pars 2. continens libros V—VI, Francofurti ad Moenum 1620, Pars 3. conti nens libros VII—X (Libri VIII et X desiderantur), Hanoviae 1622. Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, sui re ditus ex Anglia consilium exponit, Romae 1623. Euripus seu De fluxu et refluxu maris sententia, Romae 1624. LITERATURA O MARKU ANTONIJU DE DOMINISU 5. Ljubić: O Markantunu Dominisu Rabljaninu, Rad 10, Zagreb 1870. 6. Ljubić: Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rablja nina, spljetskoga nadbiskupa, Starine 2, Zagreb 1870. š. Ljubić: Prilog k razpravi o Markantunu Dominisu Rabljaninu, Starine 4, Zagreb 1872. P. Rački: Marko Antun de Dominis, Vienac 9, Zagreb 1877. S. Hondl: Marko Antonij de Dominis kao fizičar, Vienac 36, Za greb 1944. R(edakcija): Dominis (Gospodnetić) Markantun, Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1958. I. Supek: Marko Antonije de Dominis — poruka mira, Encyclopaedia moderna II 5—6, Zagreb 1967. 13
V. Gortan: Prijevod iz djela Marka Antonija de Dominisa, ibidem II 5—6, Zagreb 1967. 2. Dadić: Rad Markantuna Dominisa na problemima fizike, ibi dem II 5—6, Zagreb 1967. Š. Jurić: Građa za bibliografiju Markantuna de Dominisa, ibidem II 5—6, Zagreb 1967. V. Gortan: Dominisovo djelo »De republica ecclesiastica«. Kolo 1—2, Zagreb 1968. I. Supek: Heretik, Zagreb 1968.
M A R K O A N T O N I J E DE D O M I N I S , SPLITSKI NADBISKUP, OBRAZLAŽE ODLUKU O SVOJEM PUTOVANJU
M A R C U S A N T O N I U S DE D O M I N I S , ARCHIEPISCOPUS SPALATENSIS, SUAE PROFECTIONIS CONSILIUM EXPONIT
d prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih Kristovih crka O va. Odvajanje Zapada od Istoka, Juga od Sjevera u vjerskim
ovebam a primis mei clericatus annis in me innatum pene desiderium videndae unionis omnium Christi Ec F clesiarum; separationem Occidentis ab Oriente in rebus fi
pitanjima nikada nisam mogao ravnodušno podnositi. Živo sam želio upoznati uzrok tako brojnih i tako velikih raskola i razmotriti da li bi se mogao pronađi kakav put da se sve Kristove crkve združe u pravo staro jedinstvo, pa sam gorio od želje da to vidim. Mučila me je unutarnja duševna bol zbog tolikih razdora među onima koji ispovijedaju Kristovu vjeru, zbog vrlo ljute mržnje koja se raspalila među najgla sovitijim crkvama i zbog sramotno razderane i rasparane Kristove tunike. Ta me je bol i prekomjerna žalost neobično satirala i iz dana u dan satire me sve više. Odatle sam dobi vao poticaj za gorljivo studiranje.
dei, Austri ab Aquilone aequo animo ferre nunquam pote ram. Cupiebam anxie tot tantorumque schismatum causam agnoscere ac perspicere, num posset aliqua excogitari via omnes Christi Ecclesias ad veram antiquam unionem com ponendi idque videndi ardebam desiderio. Dolore interno animi ex tot dissidiis inter Christianae religionis professo res, ex odiis acerrimis inter nobilissimas Ecclesias inflam matis, ex tunica Christi foede scissa et lacerata concepto excruciabar. Qui me dolor et nimia tristitia mirum in mo dum conficiebat et in dies magis conficit, indeque ad fervens Studium incitabar.
Bio je članak vjere da je upravo univerzalna crkva, raširena po čitavom svijetu, ona katolička1 crkva Kristova kojoj je sam Krist obećao vječnu potporu i koju Pavao na ziva stupom i potpornjem istine. Sada su naši u Rimu taj članak vjere suzili tako da se pod imenom katoličke crkve razumijeva samo Rimska kurija i da se propisuje kako čvrstom vjerom treba vjerovati da jedino u njoj, štoviše je dino u papi, ostaje čitav Kristov duh. što je god nekoć bilo rečeno u čast univerzalne crkve Kristove, sve se to na taj način grubom silom i nasiljem nad crkvom prenosi jedino nn Rimsku kuriju. U Rimu se tako unosi u članke vjere vrlo
Fuit aliquando articulus fidei Universalem Ecclesiam, per totum mundum diffusam, esse Ecclesiam illam Christi Catholicam, cui Christus ipse perpetuam promisit assistentiam, quam Paulus columnam vocat et firmamentum veri tatis. Nunc articulum hunc fidei nostri Romani contraxe runt, ut iam Catholica Ecclesia ipsa Romana Curia intelligatur atque in ea sola, imo in solo Papa totum Christi spiritum residere, firma fide credendum proponatur et quid quid in honorem Universalis Christi Ecclesiae olim dictum sit, id totum ad solam Curiam Romanam, per summam vim et iniuriam Ecclesiae, pertrahatur et ad fidei articulos Ro mae reducantur plurima, quorum nullam a Christo habu imus unquam institutionem quibusque insuper animae fi-
1 Katolički 1 znači: opći, univerzalni. 16
2 Hrvatski latinisti II
17
mnogo onoga što nam Krist nikada nije odredio. Time se, povrh toga, bijedno zaluđuju duše vjernika tako da zaslijep ljeni zajedno sa svojim slijepim vodičima srču i strmoglavljuju se u bezdan. I to me, uz ostalo, već dugo silno potresa i u mojoj duši izaziva nevjerojatnu bol. Nebrojene pak novotarije Rimske kurije i vrlo pogubne zablude — zbog kojih se upropašćuju duše, krši snaga crkve ne stege, sprečava širenje i pročišćavanje vjere, unose u crkvu bezbrojne sablazni, remeti građanski mir kršćana, iza zivaju među njima ratovi, ruše kraljevstva, dolazi do straš nih razdora među crkvama i niču vrlo teške nevolje (što sam sve već potpuno točno utvrdio) — neću pojedinačno navodi ti jer sve to u potpunosti pretresam u svome djelu Crkvena država, koje već dugo imam pripremljeno pa ću ga odmah dati u tisak i predati tiskaru na kojega se prvoga na ovom putu namjerim kao prikladnoga. što sam onda mogao dalje raditi posred nevaljalog i opakog svijeta? Da sam htio upravljati svojom crkvom kako je trebalo, prema staroj stezi katoličke crkve, da sam htio naučavati i provoditi u djelo pravo katoličko učenje, bio bih ubrzao protiv svoje glave vrlo teške oluje iz Rima i vrlo gadne nepogode. Već se dugo protiv mene gajila mržnja u Rimu koji je bio nanjušio da nastojim pisati protiv njegova shvaćanja. Ta ne jedanput bio sam zbog toga opomenut i prekoren od apostolskog nuncija u Mlecima. Bilo mi je stoga bolje uzeti krila golubova i odletjeti, otići daleko i pobjeći u pustinju, gdje bih mogao čekati onoga koji bi me oslobo dio malodušnosti i oluje, nego kao dobrovoljni slijepac za jedno sa slijepcima voditi slijepce u propast. Što su već biskupi pod rimskim silništvom? Doduše, u svjetovnim poslovima, gdje su bogate svećeničke službe i gdje se ističu svjetovnim dostojanstvom, oni su velikaši, ugledni ljudi i prvaci, ali nikada nisu biskupi osim u krivom značenju. Biskupsko naime dostojanstvo i vlast ostalih biskupa potpuno su propali jer je cjelovita uprava svih crkava prenijeta na Rim, a sami su biskupi jedva zamjenici i službenici gospodina pape, nevrijedni, prezreni, tlačeni, gaženi i bijedno podložni ne samo papi nego i kardinalima i tako brojnim kongregacijama koje su protiv njih osnovane u Rimu, pobočnim legatima, apostolskim nuncijima, inkvi-
delium miserabiliter decipiuntur ac consequenter caeci si mul cum suis caecis ductoribus in barathrum perditionis ruunt ac praecipitantur. Atque haec, inter caetera, tandiu me summa afficiunt molestia doloremque in animo meo excitant incredibilem. Innumerabiles vero has Romanae Curiae novitates perniciosissimosque errores, quibus et clades animarum exer cetur et disciplinae Ecclesiasticae vigor frangitur et fidei propagatio ac perpurgatio impeditur et scandala innumera in Ecclesiam invehuntur et pax civilis Christianorum turba tur bellaque inter ipsos cientur et regna subvertuntur et schismata horrenda fiunt Ecclesiarum et mala gravissima oriuntur (quae omnia iam exactius observavi), nunc singillatim commemorare praetermitto, quia haec omnia in meo opere de Republica Ecclesiastica plene persequor, quod iandiu praeparatum habeo statimque illud typis dabo et calcographo, qui mihi in hoc itinere primus commodus occur rerit, imprimendum consignabo. Quid ergo facerem amplius in medio nationis pravae atque perversae? Si meam Ecclesiam regere, ut par erat, iuxta veterem Catholicae Ecclesiae disciplinam, si doctri nam veram Catholicam et docere et exercere voluissem, gravissimas in caput meum procellas Romanas foedissimasque tempestates accelerassem, contra quem iandiu odi um conceptum Romae fovebatur, quae meos in scribendo adversus ipsius sensa labores iam subolfecerat, nam et per Nuncium apostolicum Vanetiis commorantem non semel monitus hac de re et correptus fui. Satius ergo fuit pennas columbae assumere et avolare, elongari fugereque ad solitu dines, ubi expectare possim eum, qui salvum me faciat a pusillanimitate spiritus et tempestate, quam me caecum vo luntarium cum caecis in interitum caecos ducere. Quid sunt iam episcopi sub Romano potentatu? In tem poralibus quidem, ubi opima sunt sacerdotia et diginitate eminent saeculari, magnates sunt, conspicui sunt, principes sunt, sed episcopi, nisi aequivoce, nequaquam fiunt. Reliquo rum vero episcoporum episcopalis dignitas et potestas tota periit. Regimen enim omnium Ecclesiarum totum est Ro mam redactum, ipsi vero episcopi sunt domini Papae vix vicarii et administri, viles, contemptibiles, oppressi, concul-
18 19
žitarima, vizitatorima i, naposljetku, nebrojenim redovima redovnika i njihovim fratrima, koji se svojim apostolskim privilegijima već ne samo izjednačuju s biskupima nego ih i nadvisuju, sprečavaju u upravljanju i otimaju im vlast. Pod rimskim papom crkva nije više crkva, nego neka ljud ska država, potpuno pod svjetovnim papinim samovlašćem. Ona je vinograd da se od njega opija jedino Noa, ona je stado da ga pastir muze do krvi, šiša, štoviše brije, odire mu kožu i kolje. Zašto dakle da ne pobjegnem da ne bih više gledao te opačine ili čak da ne bih postao njihov suradnik i saučesnik? Krist me je postavio za psa čuvara u svojem stadu, pa ne smijem više biti nijem kao što su nijemi svi rimskom bisku pu podvrgnuti biskupi koji — s jedne strane primamljeni nadom a s druge uplašeni strahom — šute i radije dodvo ravajući se žure zajedno sa svojim vođom u propast. A kako poslušnost stvara prijatelje, a istina mržnju,2 budući da napustiti istinu niti mogu niti smijem, svakako sam morao pobjeći od najbliže mržnje i ukloniti se njezinim re dovnim posljedicama: otrovu i bodežu. Dotle smo naime u naše vrijeme došli da se u Rimu i radi obrane Rima crkveni sporovi više ne povjeravaju ni teolozima ni koncilima, nego mučiteljima, krvnicima, razbojnicima, krvopijama i uboji cama srodnika. S ovih deset knjiga Crkvene države, koje ću, kako sam spomenuo, odmah objaviti, nastojim najviše oko toga daše otkriju pogreške Rima, da izađu na vidjelo istina i spasonosnost katoličkog učenja i stege, da se veoma brojne crkve, odbačene i uklonjene od naše rimske, zadrže u katoličkom (općem) značenju, da se put k jedinstvu svih Kristovih crkava migom i prstom ako ne sasvim pokaže, a ono bar natukne, da svi, ako je ikako moguće, jedno govorimo i jed no mislimo. Nadalje, da se suzbiju razdori i da se kršćan skim vladarima oduzme prilika da smišljaju međusobna tlačenja i da pod izlikom vjere i religije remete javni mir i spokoj stvo kršćanskog naroda tegobnim i doista bezbožnim ratovima, pa da radije uprave svoje sile na to da se Kristove crkve, koje jecaju pod jarmom tirana, pravih nevjernika, vrate u negdašnju slobodu. * Citat iz Terencijeve komedije Andranka, stih 68. 20
cati, subiecti miserabiliter non soli Papae, sed cardinalibus totque congregationibus contra illos Romae institutis, lega tis a latere, nuntiis apostolicis, inquisitoribus, visitatoribus ac demum regularium innumeris ordinibus eorumque fratri bus, qui iam suis apostolicis privilegiis non aequantur modo episcopis, sed eos etiam superant impediuntque in regendo ac eorum absorbent potestatem. Ecclesia sub Romano pon tifice non est amplius Ecclesia, sed respublica quaedam hu mana, sub Papae monarchia tota temporali, vinea est ad so lum Noe inebriandum, grex est, quem pastor emungat ad sanguinem, tondeat, imo radat, imo excoriet et mactet. Cur igitur non fugiam, ne mala ista videam amplius neve etiam eorum sim cooperator et particeps? Canem me Christus in suo grege posuit; mutus esse amplius non de beo, sicut muti sunt omnes episcopi, qui hinc spe allecti, in de metu territi silent potiusque assentantes simul cum du ce ad praecipitium properant. Quoniam vero obsequium ami cos, veritas odium parit, cum veritatem deserere neque pos sim neque debeam, odium propinquum mihi omnino fugi endum fuit odiique effectus iam ordinarii: venena et pugio nes fuerunt evitandi. Eo enim nostris temporibus redacta res est, ut Ecclesiasticae controversiae non theologis ampli us, non conciliis, sed tortoribus, sed carnificibus, sed sicari is, sed sanguinariis, sed paricidis defendendae Romae aut Roma committantur. Decem de Republica Ecclesiastica, quos, ut monui, statim edam, libris illud maxime conor, ut Romani errores de tegantur, veritas et sanitas Catholicae et doctrinae et disci plinae aperiatur, Ecclesiae plurimae, a nostra Romana abiectae et repudiatae, in Catholico sensu retineantur, unio nis omnium Christi Ecclesiarum via nutu et digito si non demonstretur, saltem indicetur, si quo modo fieri possit, ut unum dicamus omnes, unum sentiamus et schismata com primantur principibusque Christianis ansa eripiatur oppres sionem inter se meditandi et sub obtentu religionis ac fi dei publicam populi Christiani pacem et tranquillitatem bel lis importunis ac vere impiis perturbandi, sed potius eo vires suas dirigant, ut Ecclesiae Christi sub iugo tyran norum vere infidelium gementes in libertatem pristinam vin dicentur. 21
CRKVENA DRŽAVA
PREDGOVOR
ilo je vrijedno i za mene doista vrlo poželjno da ovo svoje djelo, prije nego se tiska, dostavim jedino vama, poštovani oci, i učenim profesorima svete teologije i ujedno vrsnim sveučilištima i da vam ga tako predam da ga pretresete svojim čak strogim, ali iskrenim ispitivanjem. No umna žanje tako velikog broja rukopisnih primjeraka nije mi bilo ni lako, ni slobodno, ni sigurno, štoviše prelazilo je moje snage. Izjavljujem dakle da ovo prvo izdanje ima poglavito taj cilj da vi (oci i braćo, vrli ljubitelji Boga) i svi učeni, pobožni i katolički teolozi ispitate samo djelo pomno, ali s ljubavlju. Ja ne izbjegavam, čak živo želim točnu ocjenu svih glasovitih kolegija teologije, a osobito našeg u Padovi, čiji sam ja član i drug. Tražim također slobodan sud pošto vane i u čitavom kršćanskom svijetu ugledne Sorbonne, či jem sam se oštroumlju i točnosti uvijek divio i čiju posto janost i slobodu veoma cijenim jer nije navikla da se prila gođuje prilikama i da na mig bude poslušna, nego da samu istinu više cijeni od svih ljudskih predrasuda i strasti. I samoga presvetog rimskog papu najponiznijim molba ma molim da ovo moje djelo, izdano sa spomenutom svrhom, ne primi neprijazno i ne samo da ne spriječi da ono dođe pod pomno, što želim, ispitivanje učenih ljudi, nego i da on sam u prvom redu, koliko to može Njegova Svetost, nastoji i pobrine se da ono bude podvrgnuto briž noj ocjeni svih razboritih čitalaca. Ako pak on to spriječi i čitavo djelo, po običaju, dade spaliti ili ukloniti iz sebi pod ložnih crkava, čitav će kršćanski svijet morati opaziti i uvid-
B
22
DE R E P U B L I C A E C C L E S I A S T I C A
PRAEFATIO
aec nostra, antequam typis ederentur, operae precium erat mihique certe perquam optabile solis vobis. Pa H tres venerandi, discretisque sacrae Theologiae professoribus ac almis simul Universitatibus communicasse et vestro eti am severo, sed sincero examine excutienda proposuisse. Illud vero mihi nec facile, nec liberum, nec tutum fuit, imo nec mearum virium exemplaria tot manuscripta congemi nare. Profiteor igitur hanc primam impressionem eo potis simum a me dirigi, ut a vobis (Patres fratresque Dei amantissimi) omnibusque theologis doctis, piis et Catholicis opus ipsum diligenter, sed cum charitate examinetur. Exactam ego celeberrimorum quorumque sacrae Theologiae Collegio rum trutinam non defugio, imo cupio et exopto, Patavini praesertim nostri, cuius ego membrum sum et socius. Eti am liberum venerandae totique orbi Christiano conspicuae Sorbonae iudicium expeto, cuius ego ut acumen solidita temque semper sum admiratus, ita constantiam libertatem que plurimi facio, utpote quae non temporibus famulari ac ad oculum servire solita est, sed veritatem ipsam omnibus praeiudiciis ac perturbationibus humanis anteferre. Hoc etiam ab ipso sanctissimo Romano Pontifice humil limis precibus contendo, ut hanc operis mei editionem eo, quo dixi, fine publicatam non gravate ferat neque solum non impediat, quo minus ad sedulum, quod cupio, virorum doctorum examen perveniat, sed etiam ut accuratam om nium prudentium lectorum censuram subeat, ipse impri mis, quantum in sua Sanctitate est, satagat atque urgeat. Quod si impedierit totumque opus, de more, igni addixerit aut ex Ecclesiis sibi subditis exterminari curaverit, non po23
jeti da on ne želi pomoću razloga nego pomoću sile očuvati svoje zloupotrebe i držati crkvu potlačenu lažima i da se, ne pouzdavajući se u svoju stvar, kako nema nikakva štita, ni kakva oklopa, nikakve časne zaštite protiv odapetih strijela, služi bijednim izmicanjem, štoviše sramotnim bijegom i pomno pazi ne doduše da ne bude pobijeđen, nego da se ne pokaže pobijeđenim svojim sljedbenicima, od čijih očiju zato krije i naše oružje i svoje rane. Ako je moj napadaj slab, ako je isprazan, a on nosi štit vjere, čega da se boji? Zašto da bježi? Zašto da se povlači iz boja? Zašto da krije oružje kojim je napadnut? »Krijem ga« reći će »da ne bi naškodilo nenaoružanima, da ne bi povrijedilo oči i kožu novacima. Zabranjujem i daleko od bijam kužnu knjigu da ne bi namjestila zamku neupućenijima, naivnijima i premalo izobraženima i da ih ne bi zava rala lažnim izgledom prihvatljivih sofizama.« Pa dobro. Ovu onda knjigu i njoj slične zabranjuj, preblaženi Oče, nevje stom puku i, ako ti se mili, onima koji su slabo upućeni u crkvene knjige, pa čak i poluučenim kandidatima teologije. Ne protivim se. Izuzmi ipak, zaklinjem te, posebno izuzmi iz te opće zabrane stare crkvene borce, sve biskupe, pojedi ne kolegije učitelji teologije i sve magistre i licencijate svete teologije. Svima njima, molim, ne samo dopusti da takve sporne spise slobodno čitaju nego im i svjetuj da ih revno proučavaju pa im vlašću kojom si moćan to i naređuj. Međutim najpravičnije je odustati od potpune osude i odgoditi kaznu za moje djelo dok ne bude do kraja pročita no. Ako ovu knjigu smjesta zabraniš, time vrlo mnogo i ne pravedno škodiš ili meni ili, presveti Oče, sebi. Meni, čije se zablude, ako ih ima, neće otkriti bude li knjiga šutjela, pa ću tako ustrajati u zabludi tvojom krivnjom, preblaženi pa pa, koji si kao moj najbliži pretpostavljeni dužan da me od zablude odvratiš. Ako pak govorim istinu, a ipak po tvojoj zapovijedi moj glas bude ušutkan (neka mi bude slobodno kazati ono što se vama mili raditi), zacijelo najviše škodiš sebi jer zatvaraš oči da ne bi vidio istinu i daleko je odbijaš da ne bi došla do tebe. Tako ćeš sam slijep propasti u svojoj sljepoći i zajedno sa svojim slijepcima, kojima tu istinu kri ješ, upasti u jamu vječne osude.
test orbis universus Christianus non advertere et agnosce re, ipsum non ratione, sed vi suas tueri velle usurpationes Ecclesiamque falsitatibus oppressam detinere adeoque cau sae suae diffisum, cum clypeum nullum habeat, loricam nullam, nullum adversus tela intorta honestum munimen tum, ignava declinatione, imo fuga uti turpissima ac se dulo cavere, .non quidem ne vincatur, sed ne victus suis ap pareat asseclis, a quorum conspectu propterea et tela no stra et vulnera sua abscondit. Si debilis, si inanis impetus noster sit, si ipse fidei cly peum gestet, quid timeat? Cur refugiat? Cur se e proelio subducat? Cur, quibus impetitur, tela abscondat? »Abscon do,« inquiet »ne inermibus noceant, ne tyronibus oculos cutemque perstringant: librum pestiferum prohibeo longeque arceo, ne rudioribus, simplicioribus parumque eruditis laqueum struat et sophismatum plausibilium fuco fraudem faciat.« Esto. Librum hunc igitur aliosque similes. Pater Beatissime, prohibe plebi imperitae ac, si placet, etiam lite ratura tenui imbutis, imo Theologiae candidatis semidoctis. Non repugno. Excipe tamen, obsecro, expresse excipe ab hisce generalibus prohibitionibus veteranos Ecclesiae pugi les, Episcopos omnes, singula doctorum theologicorum Col legia universosque in sacra Theologia magistros et licentiatos. His, quaeso, omnibus non modo liberam huiusmodi controversalium scriptorum lectionem permitte, sed et stre nuum eorundem examen suade et pro ea, qua polles, pote state praecipe. Interim vero ab operis nostri nondum perlecti absolu ta damnatione abstinere censuramque suspendere certe est aequissimum. Si statim comprimas librum, aut mihi pluri mum et iniuste noces aut. Sanctissime Pater, ipse tibi. Mihi, cuius errores, si qui sunt, libro obmutescente, non detegen tur, adeoque vestra. Beatissime Pontifex, culpa in errore perseverabo, a quo me ut proximus meus Praelatus teneris revocare. Sin vera loquar et nihilominus iussu tuo vox mea comprimatur (licet dicere, quod vobis libet facere), tibi cer te obes maxime, qui nempe, ne veritatem videas, claudis oculos eandemque, ne ad te accedat, longe propellis, ut ipse caecus in caecitate pereas et cum caecis tuis, quibus ean dem veritatem abscondis, in foveam cadas aeternae dam nationis.
24
25
I
RIMSKA CRKVA eć sam u prvoj knjizi ovog djela odredio oblik crkvene države potpuno uklonivši iz nje samovlade, u drugoj sam toj istoj državi dao njezine upravljače i službenike, u trećoj sam po nekom hijerarhičnom redu međusobno raspo redio same crkvene službenike bez ikakva čak i prividna iz gleda vidljiva samovlada, a sada bih, ne zaustavivši korak, bio pristupio istraživanju i tumačenju vlastite moći ove države da me, dok sam žurno išao tom cilju, nije kao nekim vihorom i olujom zadržala pretjerano uzdignuta oholost Rimske crkve. Dok se ona čvrstom odlukom ne ustručava zadržati ono samovlade za koje sam smatrao da sam ga vrlo daleko udaljio od naše države, prisiljen sam da se kod nje zadržim i da i dalje nastojim, ako bude moguće, odvratiti je od suvišne revnosti u obrani nekog prisvojenog primata. Ona će zacijelo biti na mene ogorčena i ljuta što joj u samom razmatranju crkvene hijerarhije nisam potpuno potčinio sve ostale crkve čitavog kršćanskog svijeta, što nisam sve biskupe, sve primase, sve metropolite i sve patrijarhe učinio podložnima njezinu biskupu kao vrhovnom vidljivom glavaru u ovoj državi, jedinom Kristovu zamjeniku i univer zalnom biskupu, što nisam prikazao sjaj samoga rimskog klera, tj. raskošnog kardinalskog kolegija i njegove pred nosti nad klerom svih ostalih crkava i što nisam uzeo u raz matranje izvanrednu vlast apostolskih legata, nego sam pre ko svega toga šutke prešao kao da to u crkvenoj državi ne zauzima nikakvo ili bar ne najistaknutije mjesto. Ovdje dakle treba da neko vrijeme zaustavim svoj korak i da ovu knjigu posebno namijenim rimskom primatu. Doista, to je težak zadatak, opasno raspravljanje, posao pun omraze. Dok se time bavim, vidim da me muči ista tjeskoba koja je nekoć mučila Ambrozija te gotovo nije imao kamo da se obrati. Car Valentinijan bio je izdao zakon da o tadašnjim spornim vjerskim pitanjima nikome ne bude slobodno suditi drukčije nego što je on sam bio presudio u prilog arijanaca. I po provincijama je istovremeno izdan na log: Tko se god suprotstavi caru, neka bude smaknut ma-
V
26
I DE ROMANA ECCLESIA onstituta iam a nobis in primo huius operis libro Ec clesiasticae Reipublicae forma cum totali ab ea monar C chiae remotione, datis in secundo libro suis eidem Reipub licae rectoribus et ministris, dispositis tertio libro, aliquo ordine hierarchico, ipsis inter se Ecclesiae ministris, absque ulla visibilis monarchiae specie vel apparenti, ad huius no strae Reipublicae propriam potestatem indagandam et explicandam inoffenso pede accessissem, nisi me eo prope rantem Romanae Ecclesiae elati nimium spiritus quasi tur bine quodam aut tempestate detinuissent. Quam enim mo narchiam me putabam longe longius a nostra Republica amandasse, eam Romana Ecclesia obfirmatis animis adhuc retinere dum non veretur, cogor cum ea moram facere conarique ulterius, ut eam a nimio usurpati cuiusdam Prima tus defendendi studio, si fieri possit, absterream. Indignabitur certe ac irascetur mihi, quod in ipsa Ec clesiastica hierarchia recolenda ei reliquas omnes totius orbis Christiani Ecclesias plane non subdiderim, quod ip sius episcopo episcopos omnes, primates omnes, omnes metropolitanos, patriarchas omnes, tanquam supremo in hac Republica visibili capiti, soli Christi vicario et episcopo uni versali, non fecerim subiectos, quod ipsius cleri Romani, id est pompatici cardinalium Collegii splendorem et supra re liquos omnes omnium Ecclesiarum cleros praerogativas non extulerim, quod legatorum apostolicorum potestatem eximi am non consideraverim, sed haec omnia praetermiserim, quasi in Republica Ecclesiastica aut nullum aut non eminentissimum locum occupent. Hic igitur sistendus mihi pes est tantisper ac liber hic peculiaris Romano Primatui dedi candus. Arduum vero negotium, periculosa tractatio, res plena invidiae. In qua dum versor, iis me angustiis premi cerno, quibus aliquando pressus Ambrosius, quo se verteret, ferme non habebat. Valentinianus imperator legem tulerat, ne cui esset liberum iudicare de rebus fidei tunc controversis, nisi prout ipse, in gratiam Arrianorum, iudicarat, et per provin27
čem! Vodila se raspra kome pripada milanska crkva, da li Ambroziju ili arijancu Auksenciju. Car je naredio da presu du o tome donesu u carskoj palači svjetovnjaci. Kako je postupao Ambrozije? Tvrdio je da svjetovnjacima ne pripa da sud o vjeri, ali je spomenuo i težak položaj u kojem su se našli katolički svjetovnjaci. „Ima li tko” reče „koji bi bilo sim bilo zajedno s nekolicinom mogao reći caru: Ne odo bravam tvoj zakon? Zar se govoriti o tome ne dopušta sve ćenicima, a dopušta svjetovnjacima? Zar će suditi o vjeri onaj koji se nada carevoj milosti ili se boji da ga ne uvri jedi? Nadalje, zar ću počiniti to da za suce izaberem svje tovnjake da bi, ako se budu držali vjerske istine, bili ili stavljeni van zakona ili ubijeni kako određuje zakon donesen 0 vjeri? Ja ću dakle izložiti ljude ili varanju ili kazni”. To su, eto, i moje tjeskobe. Zakon je: što god papa rekne, odredi ili učini u pitanjima vjere, to je istinito, neoskvrnjivo, nepovredivo; tko se tome suprotstavi, neka bude smaknut mačem! Mogu li izreći iskren sud o stvari o kojoj namjeravam raspravljati dok se ili nadam milosti, ako po vlađujem laži, ili bojim da se ne zamjerim, ako se držim istine? Kako da se borim za istinu ako se na temelju zako na donesena i napisana krvlju zastupnici istine ili stavljaju van zakona ili ubijaju? Sebe samoga izlažem dakle varanju ili kazni. S obje strane sigurna je patnja: s jedne za tijelo, a s druge za dušu. Rado bih zajedno s Ambrozijem rekao Njegovoj Sve tosti: »Ako treba raspravljati, naučio sam raspravljati u crkvi, što su činili i moji preci; ako u pitanju vjere treba vršiti usporedbe, to treba da pripada svećenicima, kako se 1 dogodilo za vladara časne uspomene Konstantina, koji nije prethodno izdao nikakve zakone, nego je slobodan sud pre pustio svećenicima. — Ukloni dakle zakon ako želiš otvore nu borbu! Neka mi, preblaženi Oče, bude slobodno izložiti ne po svojem posebnom i privatnom mišljenju nešto na što bi se nepromišljeno i ludo mogao drznuti osobito uzbuđen osjećaj, nego iznijeti na vidjelo ono što su predali, nauča vali, utvrdili i razjasnili sama istina, sveti zakoni, povijesni spisi crkve katoličke, vjera, razum, evanđelje, Sv. pismo, pravovjerni oci i poštovani starješine nepovredive crkve. Neka poštovanim biskupima i svakom katoliku koji se bavi Sv. pismom i koji je obrazovan bude slobodno da ovo moje
cias uno momento mandatum fuerat, ut quicunque obviave rit imperatori feriatur gladio. Contendebatur, cuiusnam es set Ecclesia Mediolanensis, Ambrosiine an Auxentii Arriani. Iudicium hac de re in palatio a laicis habendum indixerat im perator. Quid Ambrosius? Negat iudicium fidei ad laicos per tinere, sed et illas catholicorum laicorum commemorat an gustias. »Quis est,« inquit, »qui possit, vel unus vel inter paucos, dicere imperatori: Lex tua mihi non probatur. Non permittitur hoc dicere sacerdotibus, permittetur laicis? Et iudicabit de fide qui aut gratiam sperat aut metuit offensam? Deinde ipse committam, ut eligam iudices laicos, qui, cum tenuerint fidei veritatem, aut proscribantur aut necentur, quod lex de fide lata decernit? Ego igitur aut praevaricationi offeram homines aut poenae.« Hae porro sunt meae quoque angustiae. Lex est, ut quicquid dixerit, statuerit feceritve summus Pontifex in re bus fidei, id verum, id sacrosanctum, id inviolabile sit; qui contradixerit, gladio feriatur. Quod iudicium in re, quam propono disputandam, ferre possum sincerum, dum aut spe ro gratiam, si obsequar falsitati, aut metuo offensam, si ve ritatem sequar? Quomodo veritatem propugnem, si verita tis assertores, ex lege data ac sanguine scripta, aut proscri buntur aut necantur? Me igitur ipsum aut praevaricationi offero aut poenae. Utrinque certa crux: hinc corpori, illinc animae. Dicerem libenter suae Sanctitati cum Ambrosio: »Si tractandum est, tractare in Ecclesia didici, quod maiores fecerunt mei; si conferendum de fide, sacerdotum debet es se ista collatio, sicut factum est sub Constantino augustae memoriae principe, qui nullas leges ante praemisit, sed li berum dedit iudicium sacerdotibus. — Tolle igitur legem, si vis certamen. Liberum sit. Pater Beatissime, mihi non ex meo peculiari et privato sensu quicquam promere, quod pos sit praesertim perturbata affectio temere stulteque audere, sed quod veritas ipsa, quod sacrae leges, quod Ecclesiasti cae catholicae historiae, quod fides, quod ratio, quod Euan gelium, quod Sacrae literae, quod patres orthodoxi, quod venerandi sacrosanctae Ecclesiae senatus tradiderunt, docu erunt, sanxerunt, explicarunt, in medium proferre. Liberum sit venerandis episcopis et cuique catholico, Sacris literis addicto et erudito, haec ipsa legere et iudicare. Neque quis-
28
29
djelo čita i prosuđuje. U tom prosuđivanju neka se nitko od njih ne nada milosti i ne boji uvrede. Tako će onda sama istina vrlo jasno zablistati. Zacijelo ne smiješ odbiti otvore nu borbu, pa ako je želiš, dokini zakon!«
quam eorum in his diiudicandis aut gratiam speret aut me tuat offensam. Sic enim veritas ipsa patentissime eluces cet. Certamen profecto recusare non debes, sed tolle legem, si vis certamen.«
II ZA KARDINALE SE BIRAJU NEVRIJEDNI SVJETOVNJACI
II LAICI INDIGNI CARDINALES ELIGUNTUR
akvi li se sve ljudi u naše vrijeme pretežno biraju za kardinale, to je vrednije žaljenja nego opisivanja. K Koliko se mnogo prelata veoma zaslužnih za Rimsku crkvu i istaknutih u učenosti i vršenju poslova prezire, zabacuje i odbija! Međutim kardinalsku čast dobivaju oni koji su puni novaca i koji uz golemu cijenu kupuju onaj ništetni crveni šešir* a inače su nesposobni da upravljaju crkvom, neizobraženi, raspušteni i sablažnjivi (uz dužnu čast čestiti ma od kojih neke sam poznajem i poštujem), pa kardinal sku čast traže, dobivaju i vrše kao neku zemaljsku vlast samo zbog svjetovne taštine. Ili se iz blata uzdižu ljudi naj prostiji i bez ikakve vrijednosti kao papini nećaci, sigurni za tu trajnu službu, da prilikom koncila učvrste svoje svje tovne planove i da time izgube mogućnost, odvažnost, čak i umješnost da ikada napuste papinu stranku. Ili se pak kardinalskom čašću počašćuju sinovi ili braća vladara, koji se uvrštavaju među kardinale ponajviše pod imenom i na zivom đakona, a u stvari su čisti svjetovnjaci bez ikakva svetog reda i možda nikada neće ni biti zaređeni. I ti čisti svjetovnjaci hoće da imaju prednost pred biskupima, a mi se ne stidimo i njih ubrajati među crkvene dostojanstveni ke! Rimska se crkva već pretvorila u pravu svjetovnu kuriju. Gotovo svi crkveni poslovi, pa i oni koji pripadaju sa mim biskupima u njihovoj redovnoj vlasti ili metropolitima, krajnjom nepravdom i nasiljem, kako smo vidjeli u prethod noj trećoj knjizi, povučeni su u Rimsku kuriju. Međutim papa, bilo zato što želi da oslobođen briga mirno uživa u svojoj papinskoj vlasti bilo što je potpuno zaokupljen svjetovnim stvarima, povjerava te poslove kardinalskim * Oznaka kardinalske časti 30
uinam vero his temporibus cardinales plerunque eligan Q tur, magis lugendum est quam describendum. Quot prae lati de Ecclesia Romana optime meriti in doctrina et rebus agendis consummatissimi contemnuntur, postergantur, abiiciuntur? Et vel bene nummati,qui ingenti precio vanissimum illum rubrum galerum coemunt, etiam alioquin ad regimina Ecclesiastica ineptissimi, illiterati, dissoluti, scandalosi (sal vo suo bonis, quos ipse aliquos novi et observo, honore), qui cardinalatum uti terrenum quendam principatum et ambi unt et retinent et tractant sola vanitate temporali, vel vilis simi et nullius precii homines de stercore eriguntur, ut pa pae nepotes de eorum perpetuo famulitio securi, sua con silia humana in occasione Conclavis firmiora faciant, neque illi possint neque audeant, imo neque sciant ab eorum se factione separare, vel principum filii aut fratres cardinalatu decorantur, qui sub diaconorum nomine ac titulo ut pluri mum inter cardinales reponuntur, revera meri laici et nul lo sacro ordine initiati et fortasse nunquam initiandi. Et hi quoque meri laici volunt episcopis anteferri, nec erubescimus illos quoque inter Ecclesiae praelatos numerare. Iam Eccle sia Romana in curiam versa est saecularem. Et quia per summam iniuriam et vim omnia iam ferme ne gotia Ecclesiarum, etiam ad episcopos ipsos in suo ordina rio regimine aut ad metropolitanos pertinentia, ut vidimus libro 3. praecedenti, ad Romanam sunt attracta curiam, papa vero, aut a molestiis liber papatu suo vult quiete frui aut in temporalibus totus occupatus, cardinalium congrega tionibus illa committit. Cardinales vero plurimi nihil minus genio indulgere volentes negotiorumque Ecclesiasticorum ut 31
kongregacijama. Kardinali opet, želeći jednako kao i papa ugodno živjeti i ponajviše neupućeni u crkvene poslove, prenose ih na svoje tajnike i istražne službenike, većinom najprostije osobe i silno pohlepne za dobitkom, pa ih rješa vaju na temelju njihova izvještaja. Gdje ne teče zlato, ondje posao zapinje i ne može doći do rješenja, a pravda se naginje na onu stranu na kojoj je više zlata. A ipak mi biskupi i metropoliti veoma ludo, čak vlastitom voljom i redovne po slove prenosimo na Rimsku kuriju u kojoj univerzalnom crkvom ne upravljaju ni pape ni kardinali, nego grabežljivi I podmitljivi tajnici. Ta papa se zajedno s kardinalima bavi svjetovnim poslovima kao kudikamo važnijima, a o božan skim i crkvenim stvarima ne vodi računa.
plurimum ignari, ad ipsorum secretarios et auditores, vilis simas ut plurimum personas et lucri avidissimas, negotia ipsa deferunt eorumque relatione decidunt. Et ubi aurum non fluit, negotium haeret neque ullum finem habere potest, atque ex ea parte iustitia, ex qua maius auri pondus, pro pendet. Et tamen nos episcopi atque metropolitani, non sine magna stultitia, nihilominus sponte etiam, nostra propria et ordinaria negotia ad Romanam curiam transmittimus, in qua non papa, non cardinales, sed Harpyiae secretarii mer cenarii gubernant Ecclesiam universalem. Papa enim cum cardinalibus in rebus temporalibus, tanquam longe maioris momenti, occupantur, divina et Ecclesiastica parvi pendunt.
III
III
PAPINSTVO TREBA SVESTI NA PRAVU MJERU
PAPATUS AD IUSTAM MENSURAM REDIGENDUS EST
ada pak potlačena crkva nije mogla sa svoje šije strgnuti taj jaram, jadnica je podnosila taj teret teži od Etne i često kao svjedoke svojeg robovanja i boli, preko usta i pera svojih sinova, iznosila sad oštre i pravedne na padaje sad opet tužaljke i jadikovke. Priznajem da me to doista uzbuđuje i poziva da sudjelujem u općoj tužaljci, pa ne mogu a da žalobnoj jadikovki ostalih ne pridružim i svoju, ma kakva ona bila. O sljepoće naroda! 0 ropstva svećenstva! 0 teške li bolesti kršćanstva, pošasne i zaista odveć smrto nosne! Ona se raširila kudikamo više nego nekoć nesretno arljanstvo i zarazila je Kristovu crkvu kužnom zarazom i oslabila je bijednim komadanjem tako da već pomoću naj većeg nasilja i nepravde u presvetoj Kristovoj zaručnici gospodari raskol. Kad čuju riječ raskol, ustaju naši Rimljani, proglašavaju se jedinim njegovim neprijateljima i nazivaju papinstvo jedinom vezom jedinstva i jedinom sponom da se Čitava crkva ne raspadne na dijelove i komade. Ja, na protiv, tvrdim da je papinstvo čisti raskol i stranka koja se odvaja od ostalog sklopa crkvenog tijela. Budući da je ta stranka nasiljem i opačinom dugo bila nadmoćna, prisvaja scb| Jedinoj ime i časti crkve, a sve ostale skupove, koji se
K
32
bi vero oppressa Ecclesia iugum hoc a cervicibus suis repellere non potuit, misera sustinuit onus hoc Aetna U gravius ac frequentes emisit servitutis suae dolorisque tes tes, in ore scilicet calamoque filiorum suorum, nunc acres iustasque criminationes, nunc planctus et eiulatus. Quibus ego certe me excitari fateor ac in partem publicae querimo niae advocari adeoque non posse reliquis lugubrem Eccle siae cantilenam concinentibus meam qualemcunque non adiungere. O caecitatem populi! O servitutem cleri! O mor bum Christianitatis gravem, epidemicum nimisque vere ca pitalem! qui longe latius quam infelix olim Arianismus gras satus est Christique Ecclesiam pestifera contagione infecit ac miseranda dilaceratione debilitavit, ut iam sanctissimae Christi sponsae schisma per summam vim iniuriamque dominetur. Schismatis audito nomine assurgunt insurguntque nostri Romani, se solos schismatis hostes ferunt, solum clamant papatum unitatis vinculum unicumque retinaculum, ne in partes et frusta Ecclesia tota dilabatur. Ego vero pa patum schisma merum esse assero ac probo factionemque se a reliqua corporis compage avellentem. Quae quia per vim nefasque iamdiu praevaluit. Ecclesiae nomen titulosque 3 Hrvatski latinisti II
33
ne pridružuju tom odvajanju, smatra raskolnicima, dakako kao što luđaci sanjaju da su samo oni pametni, a da svi dru gi luduju. No kad bi se ta mahnita nametnuta glava, koja je to samo po imenu, a u stvari je samo ud crkve, svela na mjesto koje joj pripada i na pravu mjeru, uvjeren sam da bi se či tavo tijelo kršćanstva, makar pojedini njegovi dijelovi imali u nekim pitanjima različito mišljenje i obilovali svojim tu mačenjem, čvrsto povezalo vezom mira i bratske zajednice i da bi njegova pojedina stada bez naduvena hvastanja jedno drugome u spornim pitanjima mimo i ljubazno odobrilo slobodu. Kao što se naime iz podvojenih mišljenja u dogma tici rađaju raskoli, tako se opet iz raskola, koji je nadmoćan pomoću nasilja i tiranije, u sporovima bilo sitnijima bilo obostrano prijepornima povećava i zaoštrava razdor i upor nost. Odatle ona stara i današnja sve veća odbojnost Istočne crkve prema Zapadnoj, čak i u dogmi, odatle zacijelo žestina i oštrina nekih crkava koje su iz žive želje za reformom odbacile svaku zajednicu s Rimskom crkvom. Zazirući od papina znamenja i imena, one su ne samo napustile sve sta re obrede za koje se činilo da podsjećaju na papinstvo nego i u nekim teološkim pitanjima, koja nisu ni bitna po sadrža ju ni jasna s obzirom na božansku objavu, žele udariti pu tem suprotnim već potpuno utrtom putu svih latinskih crkava. To, kako mi se čini, ne rade toliko iz mržnje prema prošlom ropstvu koliko od straha pred sadašnjim još stvar nim papinstvom, da bi što dalje pobjegle od tako moćna ne prijatelja i da mu ne bi pružile nikakvu nadu da će se nji hova podložnost obnoviti. Ali kad bi se ta odvratna kuga pročistila u samom kori jenu, tj. na stolici ili, točnije, prijestolju rimskog pape, kad bi se po zajedničkoj odluci i pristanku uklonio strah od nje I kad bi se taj kamen smutnje snizio i poravnao s drugima prema pravednoj kanonskoj normi, imali bismo predvorje crkve izglačano i veoma sjajno kao najljepši biseri svetišta, pa bismo svi međusobno prigrlili u potrebnim pitanjima jedinstvo, u nepotrebnim slobodu, a u svima ljubav.* Tako mislim, tako želim, tako se potpuno pouzdavam u onoga koji je naša nada, pa nećemo ostati smućeni. 4 Izreka protestantskog teologa Ruperta Meldeniusa (pseu donim Petra Meuderlinusa) iz početka 17. stoljeća 34
šibi soli arrogat, reliquos omnes coetus, qui se huic sepa rationi non adiungunt, pro schismaticis habet, scilicet ut insani se solos sapere, alios omnes insanire somniant. Quod si malesanum hoc Ecclesiae supercrescens caput nomine, revera membrum, idque tumidum, in locum suum debitamque mensuram redigeretur, non dubito, quin univer sum Christianitatis corpus, utut partibus nonnulla diversa sentientibus et sensu suo abundantibus, pacis fraternaeque consociationis vinculo sit cohaesurum eiusque greges parti culares, sine fastu supercilioso, alterum alteri in rebus con troversis libertatem placide suaviterque indulturos. Ut enim ex discrepantibus de re dogmatica sententiis oriuntur schi smata, ita vicissim ex schismate per vim et tyrannidem praevalente augetur et acuitur animorum in controversiis vel levioribus vel in utramque partem disputabilibus dis sensio propositique tenacitas. Hinc illa Ecclesiae Orientalis et antiqua et hodierna ab Occidentali etiam in dogmate obfirmatior aversio. Hinc certe Ecclesiarum quarundam ex illis, quae reformationis studio omnem cum Romana communionem abiecerunt, fervor et vehementia. Quae papatus omen nomenque abominatae, non modo ritibus omni bus antiquis, quod papatum redolere viderentur, se denu darunt, sed etiam in placitis quibusdam theologicis, quae nec quoad materiam gravia sunt nec quoad divinam revelatio nem clara, semitam ingredi cupiunt calcatissimae Ecclesia rum omnium Latinarum viae contrariam. Atque hoc facere mihi videntur non tam ex praeteritae servitutis odio, quam ex praesentis et adhuc stantis papatus metu, ut ab hoste adeo potente longissime fugiant nec ullam redintegrandae subiectionis spem porrigant. Quod si in ipsa radice, hoc est sede vel potius solio Romani Pontificis haec abominationis lues purgaretur et ex c o m m u n i Ecclesiae consilio consensuque auferretur hic metus, depressa scilicet hac petra scandali ac ad normae canonicae iustitiam complanata, haberemus Ecclesiae atrium aequabile levigatum ac pulcherrimis sanctuarii gemmis splen didissimum omnesque mutuam amplecteremur unitatem in necessariis, in non necessariis libertatem, in omnibus carita tem. Ita sentio, ita opto, ita plane spero in eo, qui est spes nostra, et non confundemur. 35
spletke i navode općenitu istinu suprotnu častohleplju i la komosti rimskog klera. Da ne bi narodi vjernika, podvrgnuti papi, otvorili oči, upoznali čistu istinu i prozreli varke svojih učitelja, knjige u najvećem stupnju katoličke i u svakom pogledu pravovjerne ti suci proglašavaju heretičkima i od bijaju od njih čitaoce želeći da ti budu slijepi, da ne bi mogli prozreti varke i spletke kojima se izruguju bijednim na rodima. Što se tiče ovoga mog djela Crkvena država tako kruto i tako strogo osuđena« zbog hereze u Parizu od malobrojnih nazoviteologa, u Kolnu od nekakvih papinih parasita, a u Rimu od onoga vrhovnog ureda Inkvizicije, ja sam ga doista već podvrgao ispitivanju prema pravim crkvenim propisima i ponovno ga iskreno i vrlo rado podvrgavam.
detegere, veritatem catholicam ambitioni et avaritiae Roma nensium contrariam tradere. Ac ne fideles populi, papae subiecti, oculos aperiant, puram discant veritatem et suorum decipulas cognoscant magistrorum, libros maxime catholicos et ex omni parte orthodoxos haereticos esse clamant et ab eis avertunt lectores, quos omnino caecos esse volunt, ne possint dolos et artes perspicere, quibus miseri populi ludi ficantur. Ego sane, quod spectat ad hoc meum De Republica Ec clesiastica opus, tam rigide tamque severe Parisiis a paucu lis theologastris. Coloniae a papae nescio quibus parasitis, Romae ab illo supremo Inquisitionis officio haeresis dam natum, veris Ecclesiasticis regulis examinandum iam subieci et denuo ex animo libentissime subiicio.
VI
VI
KRŠĆANSKIM SE VLADARIMA PREPORUČUJE MIR U CRKVI
PAX ECCLESIASTICA PRINCIPIBUS CHRISTIANIS COMMENDATUR
ko o sklapanju mira i o crkvenoj slozi neće da razmiš ljaju crkveni prvaci, koji bi to najviše morali, obraćam A se na vas, sve kršćanske vladare, a osobito moćnije i glaso-
uodsi Ecclesiastici proceres de ineunda pace et concor Q dia Ecclesiastica cogitare nolunt, qui maxime deberent, vos iam Principes Christianos interpello omnes, ac praeser
vitije monarhe na jednoj i na drugoj strani. Ako priznajete Krista gospodarom svojeg žezla, ako ljubite njegovu zaruč nicu crkvu, svoju majku, vaša je dužnost da crkvene službe nike i vodiče u vjeri pobožnim nagovaranjem, oštrijim po ticanjem, pa čak i blagim prisiljavanjem navedete na to da svakako budu voljni u tolikim razmimoilaženjima izgraditi crkveni mir potrebnom međusobnom snošljivošću. Prije toga treba ipak da saslušate učitelje zaista pobožne i umjerene da biste od njih naučili kako ta snošljivost nimalo ne škodi temelju vjere. Nadam se da će Cassanderov, odnosno ovaj moj savjet odobriti umjereni teolozi jedne i druge strane ako pomno• • Tu su oštru kritiku nekih katoličkih krugova izazvale prve četiri knjige Crkvene države koje je Dominis objavio u Londonu god. 1617.
tim Monarchas potentiores utriusque partis et celebriores. Vestrum est, si Christum sceptrorum vestrorum dominum agnoscitis, si Ecclesiam, ipsius sponsam, vestram matrem, diligitis, Ecclesiasticos ministros et fidei duces pio suasu, vehementiori impulsu, etiam suavi coactione eo adigere, ut velint omnino pacem Ecclesiasticam in tot dissensionibus per necessariam mutuam tolerantiam componere, prius ta men auditis vere piis et moderati animi doctoribus, a quibus intelligatis tolerantiam hanc nihil fidei fundamentali obesse. Spero enim consilium Cassandri, consilium hoc meum a moderatis theologis utriusque partis, si diligenter totum meum consilium cum iis, quibus ad ipsum viam mihi prae munivi, pervolutarint, approbatum iri. Cura haec pacis Ec clesiasticae ad vos maxime pertinet. Principes religiosissimi.
38
39
pročitaju čitav moj savjet zajedno s onim čime sam sebi utro put do njega. Ova briga za crkveni mir pripada najviše vama, vrlo pobožni vladari, da bi se uklonili tako gadni, ta ko sramotni i tako pogubni raskoli i ostvarilo crkveno je dinstvo. Jer te isprazne vjerske nesuglasice uzrok su golemih meteža, potiču među kršćanima građanske ratove, ne do puštaju čak ni da sama građanska država uživa svoj mir i spokoj i, što je vrhunac i kruna svih svjetovnih nevolja, po tiču Turčina da ovaj preostatak naše Evrope, za kojim žesto ko žudi, čitav proždere i proguta. Mir crkve bit će ujedno mir i snaga države. 0 tom miru ozbiljno razmišljajte i dje luj te. Način koji sam predložio za ostvarenje mira siguran je i lak, samo ako ga i vi prihvatite. Preveo Veljko Gortan
40
u t schismata haec tam foeda, tam turpia, tam perniciosa tollantur et unio Ecclesiae concilietur. Hae enim religionis vanissimae dissensiones turbarum causa sunt ingentium, bella civilia inter Christianos excitant, Rempublicam etiam ipsam civilem pace et tranquillitate sua frui non permittunt et, quod malum omnium temporalium summa et coronis est. Tuream excitant, ut hoc quod reliquum est nostrae Europae, in quod vehementer inhiat, totum devoret et absor beat. Christianorum dissensiones fuerunt semper Turearum incrementa. Pax Ecclesiae erit pax et robur etiam Reipublicae. Serio de hac pace cogitate et agite! Modus ineundae pacis a me propositus et tutus est et facilis, modo vos etiam soli velitis.
IVAN LUČIĆ JOANNESLUCIUS (1604-1679)
općem priznanju Ivan Lučić osnivač je znanstvene, kritičke hrvatske historiografije. P oRodio se u Trogiru u staroj plemićkoj obitelji u rujnu 1604. Roditelji su mu rano umrli, pa se za njegovo školova nje brinuo ujak Nikola Divnić. On ga 1618. pošalje u Rim, gdje dobiva humanističko obrazovanje, a zatim u Padovi studira filozofiju i matematiku. Poslije toga u tom istom gradu posvećuje se studiju prava i 1630. postaje doktor utriusque iuris. Kako mu je u to vrijeme umro u Trogiru brat, vraća se 1630. kući da preuzme skrbništvo nad njego vom djecom. Od 1633. do 1635. boravi u Rimu, a tada se vraća u Trogir i tu ostaje do 1654. Kao plemić aktivno su djeluje u gradskoj upravi. U pismu iz god. 1651. javlja svom prijatelju, zadarskom arhiđakonu Valeriju Ponte, da je započeo pisati opsežno povijesno djelo koje će mu zadati više posla nego što je mislio. Smatrajući da se povijest može pisati samo na teme lju natpisa, arhivske građe i suvremenih dokumenata. Lučić, koji se u Padovi uputio u moderne historiografske metode, s velikim se marom daje na sabiranje takve građe za svoje djelo o povijesti Dalmacije. U tome su mu pomagali neki prijatelji iz Splita, Šibenika, Zadra i Raba. Kako je želio da se upozna sa više povijesnih izvora i s novijom literaturom u Italiji, napušta 1654. Trogir i odlazi u Rim, gdje ostaje do kraja života. Tu se mnogo družio s nekim poznatim Hrvati ma, među ostalim i s Tomkom Mrnavićem i Bartolom Kašićem, a najviše sa Stjepanom Gradićem, kustosom Vatikan ske biblioteke. Umro je 11. siječnja 1679. i pokopan je u zavodu sv. Jeronima kojim je upravljao od 1666. Lučićev znanstveni prvijenac bilo je kritičko izdanje životopisa sv. Ivana, biskupa trogirskoga (Vita beati Ioannis, episcopi Traguriensis). Objavio ga je u Rimu 1657. Ivan 45
je bio biskup u Trogiru od 1066. do 1100, dakle u vrijeme posljednjih hrvatskih kraljeva narodne krvi. Ta biografija potječe iz 12. stoljeća i važno je vrelo za tadašnju povijest Trogira. Svojim glavnim povijesnim djelom De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) u šest knji ga Lučić je, uz ostalo, želio pobiti tvrdnje nekih političara da će Mletačka Republika, izgubi li u ratu s Turcima Kandiju (Kretu) s naslovom kraljevstva, biti lišena počasti koje joj se kao kraljevstvu iskazuju u međunarodnoj politici. Već samo posjedovanje Dalmacije kao starog kraljevstva daje, pre ma Lučićevu mišljenju, Mlecima pravo na te počasti. Iako to djelo ima izrazitu promletačku tendenciju, napisano je objektivno novom, kritičkom metodom na temelju najboljih izvora dostupnih piscu. U njemu je izložena povijest Dalma cije od antičkih vremena do 1480. Posebno je zanimljiva šesta knjiga s prikazom privatnog života Dalmatinaca i dru gih Hrvata koji su imali užeg dodira s Dalmacijom. Na tom djelu radio je Lučić preko deset godina, završio ga je najkasnije 1662, ali je do njegova tiskanja prošlo ne koliko godina. Kako u Italiji nije mogao naći izdavača koji bi mu rukopis tiskao potpuno o svojem trošku, prihvatio je povoljnu ponudu izdavača Blaeu-a iz Amsterdama. No naj prije kuga u tom gradu, pa ratovi u Nizozemskoj oduljiše izdavanje do 1666. Kao dodatak Lučić je u istoj knjizi objavio deset dal matinskih povijesnih izvora, od kojih su neki vrlo važni za našu stariju povijest, npr. djelo splitskog arhiđakona Tome o solinskim i splitskim biskupima (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium). Među njima je i Obsidio Iadrensis (Opsada Zadra), u kojem anonimni pisac u protumletačkom duhu prikazuje mletačku opsadu Zadra 1345— —1346. Iza toga slijedi odjeljak iz Apijanove Rimske povi jesti o ratovima Rimljana s Ilirima, preveden na latinski od Lučićeva prisnog prijatelja Stjepana Gradića. Paralelno sa svojim glavnim djelom Lučić je pisao i po vijest rodnoga grada i izdao je na talijanskom 1673. u Mleci ma pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traii (Povijesni spomeni Traguriona sada nazvanog Trogir). Tu je na temelju bogate dokumentarne građe obrađena poli tička i kulturna povijest Trogira od prvih njegovih početaka
do polovine 15. stoljeća s povremenim osvrtom i na ostalu Dalmaciju. U djelu Inscriptiones Dalmaticae iz god. 1673. Lučić je, uz izbor rimskih natpisa iz Dalmacije i uz bilješke za dva latinska izvora tiskana s njegovim glavnim djelom, objavio i Addenda et corrigenda in opere De regno Dalmatiae et Croatiae (Dodaci i ispravci u djelu O kraljevstvu Dalma cije i Hrvatske). Historiografska metoda Lučićeva još uvijek nije zasta rjela, a obilje njegove dokumentarne građe nije ni do danas izgubilo svoju vrijednost. Kako je za njega historiografija strogo egzaktna znanost, ne trudi se da piše elegantnim stilom niti se služi retoričkim ukrasima. Zato mu je izlaga nje sažeto i hladno, ponekad gotovo suhoparno. Iako nije objavljen pod Lučićevim imenom, plodom nje gova znanstvenog rada može se s pravom smatrati i kritički tekst Trogirskog statuta (Statuta et reformationes civitatis Tragurii) na kojem je dugo radio. Izdao ga je 1708. u Mleci ma njegov prijatelj Trogiranin Jerolim Cippico. Znanstvenu kritičnost pokazao je Lučić i kod trogirskog rukopisa opsežnog odlomka iz Petronijeva Satiricona s opi som Trimalhionove gozbe. Kad je Marin Statilić oko 1653. pronašao u nekom trogirskom kodeksu taj dotada nepoznat Petronijev fragment, Lučić je odmah uočio da se radi o pra vom tekstu Petromje-vu i brinuo se da se taj neobično vri jedan nalaz što prije objavi, i to onako kako je nađen, bez ikakvih izmjena i ispravaka. Djelo De regno Dalmatiae et Croatiae doživjelo je tri iz danja, 1666, 1748. i 1758, a u talijanskom prijevodu Klementa Miošića i Cezara Pavišića objavljeno je u Trstu 1896. V. G.
47 46
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA IVANA LUČIĆA Vita beati loannis, episcopi Traguriensis, Romae 1657. De regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelaedami 1666; drugo izdanje priredio I. J. Schwandtner u zbirci Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Slavonicarum veteres et genuini, knj. 3, Beč 1748; treće izdanje, nepotpuno i nekritičko, tiskano je također u Beču kod iz davača I. T. Trattnera 1758. Inscriptiones Dalmaticae, Venetiis 1673. LITERATURA O IVANU LUČIĆU F. Rački: Povjestnik Ivan Lučić, Trogiranin, Rad 49, Zagreb 1879. V. Brunelli: Giovanni Lucio, Rivista dalmatica, Zadar 1899—1901. B. Poparić: Pisma Ivana Lučića Trogiranina, Starine 31 i 32, Za greb 1905—1907. F. Sišić: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914. Zbornik Historijskog instituta JAZU, sv.6, povodom 300-godišnjice djela De regno Dalmatiae et Croatiae (1666), Zagreb 1969. V. G.
4 H rvatski latinisti II
49
O KRALJEVSTVU DALMACIJE HRVATSKE
I
I
DE R E G N O D A L M A T I A E ET CROATIAE
I
O JADRANSKOJ PREFEKTURI I DUKATU DALMACIJE DE PRAEFECTURA ADRIATICI ET DUCATU DALMATIAE ad se rimsko carstvo približavalo svome kraju i barbari pustošili Italiju, Veneti su se zbježali na obližnje obale K i otoke te tu sagradili privremene nastambe. Međutim kako su i novi barbari stalno nadolazili, dugo su se zadržali na tim istim mjestima. A pošto su zatim Heruli i Goti zauzimali Italiju i Dalmaciju, Veneti su nastavili tu živjeti, navikli već na teškoće pomorskog života. Ni kasnije, kad je Belizar po novno osvojio Italiju, nisu se usudili vratiti se u svoju po stojbinu, jer se nastavljao rat s Gotima, već su se stalno na selili između močvara i, skloni carstvu, prevezli su Narsetovu vojsku preko svojih laguna protiv volje Franaka. A kad su Langobardi najposlije zauzeli zapadni dio Italije i povećao se broj onih koji su se sklanjali na te iste otoke, počeli su graditi različite gradove i, zadržavajući međusobno povjerenje i rimske običaje, dali se na pomorstvo pristajući uz ravenske egzarhe.1 Budući da je grčka moć u Italiji pomalo opadala, Lan gobardi su zauzeli ostale krajeve venetskog kopna, a Slaveni su na sličan način, gotovo u isto vrijeme, osvojili Dalmaciju s nekim otocima. Tada se povećao broj stanovnika i venetskih otoka, a grčka pomorska sila bila je oslabljena gubit kom Dalmacije. Zbog toga su i jedni i drugi, tj. Veneti i Dalmati, zbog životnih potreba još više bili prinuđeni da se dadu na pomorstvo, samo što su Veneti zbog zgodnog po1 U Ravenni je imao sjedište egzarh, bizantski vojni zapo vjednik kojem je bilo povjereno i vršenje civilne vlasti. 50
eneti enim, declinante Imperio Romano barbarisque Italiam vastantibus, ad proxima littora insulasque con V fugientes temporarias habitationes construxerant, sed aliis atque aliis barbaris supervenientibus in iisdem locis persti terunt. Herulis deinde et Gothis Italiam cum Dalmatia oc cupantibus, jam maritimis aerumnis assuefacti, ibidem ha bitationes continuarunt neque post Italiam a Belisario re cuperatam, ob continuatum cum Gothis bellum, patrias re petere ausi sunt, sed sedibus inter paludes fixis. Imperio facientes, Narsetis exercitum invitis Francis per propria aestuaria transfretarunt. Longobardis tandem occidentalem partem Italiae occupantibus confugientiumque ad easdem insulas numero crescente, varias civitates construentes, con cordes inter se fidem moresque Romanos servantes, Exarchis Ravennae adhaerentes navigationem exercuerunt. Sed Graecorum viribus in Italia sensim decrescentibus, Longobardi reliqua continentis Venetiae loca et Slavi simili ter Dalmatiae cum aliquibus etiam insulis uno eodemque tempore occuparunt. Tunc et Venetarum insularum habita torum numerus auctus est et Graecorum vires maritimae in Adriatico, ex Dalmatiae mutilatione, debilitatae fuerunt. Abindeque utrique, tam Veneti quam Dalmatae, ob victus necessitatem eo magis navigationi incumbendi necessitatem habuerunt, sed Veneti ex situs opportunitate meliorem con ditionem nacti sunt, cum omnium occidentalis Italiae flumi51
ložaja imali bolje mogućnosti jer su u svojoj vlasti držali ušća svih rijeka zapadne Italije koje se slijevaju u Jadran sko more. Tako se ima protumačiti činjenica da su Veneti povećali broj brodova i proširili svoje pomorske putove.
num in Adriaticum se exonerantium ostia in potestate») ha berent. Ideo navium Venetarum numerum auctum naviga tionemque eorum dilatatam argui debet.
II II
DE MORIBUS CROATORUM
O OBIČAJIMA HRVATA
eđutim, kad su Hrvati došli pod vlast Franaka i Zapad nog carstva, hrvatski su knezovi od njih preuzeli na slove za svoje župane i za svoje dvorjanike. Naime, u prije spomenutim privilegijima nalaze se popisani ovi naslovi: komornik prvi, drugi, treći; pehamik, palatin, konjušnik, dvorski knez (tepči)2, kapelan kneževskog a kasnije kraljev skog dvora, oružar, štitonoša, dvorski sudac — slavenski: p o s t e l n i k , tj. komornik ili nadstojnik spavaće sobe u b r u s a r ili nadstojnik trpeze v o l a r ili nadstojnik volova š t i t o n o š a ili nosač štita d v o r n i k ili dvoranin d a d ili d e d — djed ili starosta i slični, koje su hrvatski kraljevi upotrebljavali. Ne zna se da li je Maverarius bio slavenski ili latinski naziv. Krešimir je župane nazvao knezovima, a to su onda nastavili i ugarski kraljevi. To se moglo naći u vezi s dvorskim službama i zapo vjednicima oblasti, o vojničkim pak službama bit će govora kasnije u vezi s ugarskim kraljevima. Poznato je iz Arciđakona i navoda privilegiji da je dvor knezova i kraljeva bio pokretan, a ne stalan. Pa ipak bi se iz prije spomenutog privilegija Krešimirova iz godine 1069, izdanog u njegovoj rezidenciji u Ninu, kao i iz spora ninskog biskupa i splitskog nadbiskupa, spomenutog u Mucimirovu privilegiju, moralo zaključiti da je Nin bio rezidencija kne-1
M
1 Tepči = nosilac kraljevskog žezla 52
t Croatis Francis et Occidentali Imperio se subjicienti bus, ab eisdem duces Croatorum titulos ipsis zupanis A vel suis aulicis mutuati sunt, nam in supradictis privilegiis inveniuntur subscripti camerarius primus, secundus, tertius, pincemarius, palatinus, cavallarius, curialis comes, capellanus ducalis, postea regalis curiae, armiger, scutobajulus, iudex curiae, et Slave: p o s t e l n i k , id est camerarius sive cubilis praefectus u b r u s a r sive mensae praefectus v o l a r sive boum praefectus s c h i t o n o s sive scutobajulus d u o r n i c h sive curialis d a d sive d e d — avus vel senior et similia, qui Croatorum regibus in usu fuere. Mavevarius autem an Slavum vel Latinum fuerit, incompertum est. Zupanos Cresimirus comites appellavit, et deinceps reges Ungariae continuavere. Haec de aulicis magistratibus et regionum praefectis invenire licuit, de militaribus autem infra dicetur regum Ungariae tempore. Curiam ducum et regum mobilem, non fixam fuisse ex Archidiacono et datis privilegiorum constat, quamvis ex Cresimiri privilegio 1069. supracitato, dato in suo Nonensi cenaculo, et contentione Nonensis episcopi cum arhiepiscopo Spalatensi, in Privilegio Mucimiri memorata, Nonam residentiam ducum et regum fuisse dici deberet episcopumque Nonensem tunc ducalis procuratoris munere functum, quod a) corr. ex potestatem 53
zova i kraljeva i da je ninski biskup u to doba vršio dužnost kneževskog prokuratora. To se, s obzirom na položaj, može prihvatiti, osobito za vrijeme dok su hrvatski knezovi bili pod vlašću kraljeva Italije. Premda se našlo malo privilegija izdanih u Ninu, a mnogo u Šibeniku, Novigradu, Kninu, Bio gradu i ostalim mjestima Hrvatske, ili na poljanama kod crkava blizu rijeka i izvora, ipak se može tvrditi da su se skupštine održavale ondje gdje je dvoru bolje odgovaralo. Na svečanijim pak skupštinama, sazvanim od kralja, sudje lovali su biskupi iz Dalmacije i Hrvatske. Privilegiji su se ovjeravali na različite načine: samo pe čatima, kao Trpimirovi, pečatima i pečatom kneževskog prstena, kao Mucimirovi, potpisom i odobrenjem dvorjanika i biskupa, kao kralja Petra Krešimira i Zvonimira. I prem da se sačuvalo više originalnih kraljevskih privilegija, našao se samo jedan Krešimirov iz godine 1071. s visećim okruglim pečatom od voska, a nalazi se u svetištu crkve u Rabu. Na pečatu se vidi slika kralja kako sjedi na prijestolju.
III 0 PUSTOŠENJU ZADRA
neque etiam ex situs opportunitate incongruum fuit, prae sertim donec duces Croatorum regibus Italiae paruerunt. Tamen cum pauca privilegia Nonae data reperdantur, multa autem in Sibenico, Civitate Nova, Teneno, Belgrado caeterisque locis Croatiae, vel penes ecclesias, prope flumina fontes que in locis campestribus, pro aulae commoditate curias caelebratas comprobatur. Solemnioribus autem curiis regum episcopi Dalmatiae et Croatiae interveniebant. Privilegia diversimode firmabantur: signis tantum, ut Tirpimiri, signis et sigillo annuli ducis, ut Mucimiri, subscrip tione et approbatione aulicorum et episcoporum, ut regum Cresimiri Petri et Zuonimiri. Et quamvis plura originalia regum privilegia supersint, unicum tantum pendenti sigillo cereo rotundo Cresimiri reperitur anni 1071. in sanctuario Arbensis ecclesiae existens, in quo imago regis in throno sedentis apparet.
III DE IADRENSI DESOLATIONE
nterim cruce signatorum relata multitudo militum, sicut ex diversis longinquisque regionibus procedebant, ita ad Ipraestitutum tempus Venetias non convenerant et, quod
međuvremenu skupilo se veliko mnoštvo križara, a kako su dolazili iz različitih i udaljenih krajeva, nisu se sastali u Mlecima u određeno vrijeme i, što je najvažnije, nisu imali obećani novac bez kojeg im Mlečani nisu htjeli opremiti lađe niti im pripraviti živežne namirnice. Zbog toga se u razmiricama gubilo vrijeme za odlazak u Siriju, pa je onda došlo do novih odluka. Mlečani su, naime, uviđali da će se, ako ustraju u nakani da zadrže brodovlje, vojnici ra zići i da će potom opremanje lađa biti promašeno, a na ve liku štetu građana pokvarit će se i hrana koju su po ugovo ru pripremili. Zato su na domišljat savjet dužda predložili Francuzima da osvoje Zadar (silno su, naime, željeli da ga opet zadobiju). To su uzalud često i prije pokušavali, a na dali su se da će ga sada lako osvojiti ako uprave na njegovo
magis intererat, pecuniam promissam non habebant, sine qua classem deducere commeatusque praebere Veneti nole bant, ob id tempus in Syriam navigandi in contentionibus absumeretur, inde nova consilia orta sunt. Nam Veneti pro spicientes, si in retinendae classis proposito persisterent, milites dilapsuros apparatumque exinde navium in irritum abiturum et commeatum ex pacto praeparatum maximo ci vium damno corruptum iri, propterea ex solerti Ducis con silio Iadram (cujus recuperandae studio vehementi tene bantur) oppugnandam Francis proposuerunt sperantes, quod olim saepe frustra tentaverant, tunc ob discordiam, quae inter regem Ungariae et Andream, ejus fratrem, intercede-
54
55
U
opsjedanje tako moćnu vojnu silu jer je, zbog nesloge koja je izbila između ugarskog kralja i njegova brata Andrije, Zadar ostao bez ugarske pomoći. I premda su križari u po četku silno od toga zazirali, ipak su — budući da su uporno ostajali pri odluci da ostvare hodočašće, a zbog nestašice hrane bili su i ovisni o Mlečanima — prihvatili uvjete uz male preinake i pogodili se da će plijen koji im pripadne po osvojenju Zadra dati za otplatu duga što su ga još prije s Mlečanima utanačili. I tako napokon isploviše tek na izmaku ljeta, tj. osmog listopada god. 1202. Najprije su utjerali strah Tršćamima i prisilili ih da Mlečanima plaćaju danak, a zatim su se do vezli u Dalmaciju i počeli opsjedati grad Zadar. Međutim Zadranima nisu ostale nepoznate pripreme koje su se u Mlecima vršile, pa su se u strahu za svoju sudbinu obratili papi3 da ih zaštiti, kako se može doznati iz njegovih pisa ma. Ali zbog teškoća u kojima su se nalazili Francuzi, Za drani su mislili da te zime brodovlje neće isploviti ili su očekivali da će proslijediti ravno u Siriju daleko od nji hovih zidina. Zbog toga treba smatrati da se nisu ni pobri nuli za pomoć ni spremili za obranu jer su se prevarili u tom očekivanju. A svatko može lako zamisliti kako su se Zadrani strašno preplašili kad su mimo svako očekivanje ugledali brodovlje svuda naokolo svojih zidina i Francuze koji su im, iskrcavši se na kopno, onemogućili svaku pomoć. Dandolo ovako opisuje opsadu Zadra: »Duid odmah krene i s brodovljem stigne pod Zadar, koji je pod zaštitom ugarskog kralja sve dotle ustrajao u pobuni, pa uz pristanak Francuza pozove stanovnike da mu se predadu na uobičajeni način. Kad su oni to odbili, duid zapovjedi vojnicima da uzmu oruije i izvrše juriš na grad. Mlečani su čitav dan navaljivali svježim snagama, a kako Zadrani nisu bili u stanju podnijeti napor rata, slijedećeg jutra predadoše se mletačkom duidu bez ikakvih uvjeta. Duid uz pristanak čitave mletačke vojske koja je tu bila prisutna zapovjedi da se svuda naokolo sruše zidovi uz more i odluči tu provesti zimu. Stoga građani, bojeći se da neće dobiti duždeve milosti i pouzdavajući se u kraljevu zaštitu, iziđoše iz grada.«* * Inocenciju III. 56
bat, Ungaricis auxiliis destitutam facile se expugnaturos, si tam validum apparatum in eiusdem obsidium verterent. Et quamvis initio cruce signati ab ea re vehementer abhor rerent, tamen, cum in susceptae peregrinationis proposito perseverarent et ob inopiam commeatuum Venetis obnoxii essent, conditionem (exceptis paucis) receperunt Iadrensiumque spolia, quae contigissent, in dissolutione aeris alieni, cum Venetis pridem constituti, cedere pacti sunt. Sic tandem aestate jam elabente, die scilicet 8. Octobris anni 1202, e portu solventes, primo incusso Tergestinis ter rore ad tributum Venetis pendendum coegerunt, inde in Dalmatiam delati Iadrensis urbis obsidionem aggressi sunt. Sed sicuti apparatus, qui Venetiis fiebat, Iadrenses non la tebat, ita sibi timentes summi Pontificis protectionem pro curarunt, ut ex epistolis ejusdem elicitur, sed ob angustias, in quibusb>reperiebantur«) Franci, vel illa hyeme classem non discessuram opinasse vel recto tramite Syriam versus longe ab ipsorum moenibus progressuram credidisse, ideo, hac incertitudine deceptos, neque subsidia procurasse neque se ad defensionem praeparasse censendum est. At cum praeter expectationem circumfusam moenibus classem et Francos, descensioned>in terram facta, subsidia intercepisse cernerent, quanto terrore perculsi fuerint Iadrenses, quisque coniicere potest. Iadrensem oppugnationem Dandulus describit: Dux Ulico secedens, cum stolo Iadram pervenit, quae favore regis Ungariae in rebellione hucusque permanserat, et obtemperantibus Francis incolas monuit, ut solita ad eum subjectione redirent. Quibus renuentibus, jubet Dux arma capere et contra civitatem insultum facere. Illi integra die renovatis instabant viribus, Iadrenses itaque, pondus proelii non ferentes, mane sequenti se voluntati Ducis sine aliqua conditione submiserunt, Dux autem, consensu totius populi Veneti tunc praesentis, maritimos muros circum quaque dirui fecit et ibidem hyemare disposuit. Cives itaque Ducis gratiam non mereri formidantes et de regio favore confisi ex urbe exiverunt. b) corr. ex quas c) corr. ex reperiebanter d) corr. ex dissensione 57
Međutim opširnije o tome govori Pavao Ramnazije u prvoj knjizi djela O carigradskom ratu po zapisima Geoffroia Villehardouina, koji je učestvovao u tom ratu, i po starim spomenicima. On, naime, priča da je brodovlje prista lo u Zadar desetog studenoga 1202. i da su se Francuzi is krcali na kopno. Sutradan su Mlečani raskinuli lance i osvo jili luku, a Zadrani, lišeni pomoći Ugara i Hrvata, odlučili su se predati mletačkom duždu. Pošto je dužd zadarske poslanike poslao Francuzima, neki su od njih umirili Zađrane i uvjerili ih da se oni neće boriti protiv kršćana, pa su se Zadrani ohrabrili (premda su toliko puta iskusili mletačku silu) i počeli spremati obranu. A kako su i razboritiji Fran cuzi pristajali na juriš, počeli su veoma snažno jurišati na grad, s kopna Francuzi, a Mlečani s mora, dovukavši na sje veru bojne sprave s obje strane. Kad su Mlečani potkopali temelje jednoj od kula, Zadrani su klonuli duhom i predali se pod uvjetom da se poštede životi građana. Iako je Zadar bio osvojen uz pomoć Francuza, plijen je, prema ugovoru, pripao samo Mlečanima. Ondje su prezimili, a došlo je tu nekoliko puta do nemira između Francuza i Mlečana pa je mnogo Francuza prebjeglo k Ugrima, među kojima autor spominje kao glavnog Simona de Montforta. Mlečani su na pokon sravnili sa zemljom zadarske kule i zidine da bi Zadrahe učinili još slabijima pa su odatle isplovili sedmog travnja 1203. godine.
Sed fusius Paulus Ramnasius De bello Constantinopolitano, lib. primo, ex commentariis Gothefredi Villharduini, qui eidem bello interfuit, ex antiquis monumentis. Classem enim Iadram appulsam die decimo Novembris 1202. descen sionemque in terram Francos fecisse refert, sequenti vero die Venetos fracta catena portum occupasse Iadrensesque, Ungarorum et Croatorum auxiliis destitutos, deditionem Du ci Veneto facere voluisse. Duce autem legatos Iadrensium ad Francos remittente, eorum aliquos Iadrenses confortatos se contra Christianos non pugnaturos asseruisse, ideo Iad renses animo reassumpto (cum toties Venetorum vires ex perti fuissent) defensionem parasse. At sanioribus Franco rum oppugnationi assentientibus, Francos a terra, Venetos vero a mari, ex aquilonari parte machinis utrinque prolatis, acerrime oppugnasse, et fundamentis unius ex turribus a Venetis subrutis Iadertinos animos despondisse deditionem que salva tantum civium vita fecisse, Iadraque Galli auxilio capta solius Veneti praeda ex pacto fuit, ibique hybematum, ubi inter Francos et Venetos aliquoties tumultuatum, et multos ex Francis ad Ungaros descivisse, inter quos princi palem Simeonem Montefortensem memorat. Venetosque tan dem et muros Iadrae complanasse, ut infirmiores redderent Iadrenses, indeque discessisse septima Aprilis 1203.
IV IV
DE DUCATU CHULMIAE ET PIRATICA ALMISANORUM
O KNEŽEVINI HUM I OMIŠKOM GUSARENJU
miš leži na ušću rijeke Tilura, sada Cetine, koja utječe u more između dva vrlo visoka i duga planinska vrha, strma i bez luka, koji s istočne strane sežu do ušća rijeke Neretve, a sa zapadne se pružaju sve do Splita. Premda ova rijeka teče uskim koritom između visokih i strmih planina, ipak je plovna u dužini od tri milje. Prije nego utječe u more, širi se u obliku jezera, jer su tu brda
O
58
lmisum situm est ad ostium fluroinis Tilluri, nunc Ceti na, quod in mare exit inter duo praealta continuataA que montium juga, aspera et importuosa, ex occidentali vero Spalatum usque protensa. Flumen autem ipsum, quamvis inter altos et arduos montes restrictum fluat, tamen navigabile est per tria milliaria, sed antequam in mare exeat, montibus hinc inde re cedentibus, quasi in lacum dilatatum insulam efficit ripas59
s obje strane razmaknuta, i čini otok i tu i tamo ima plitke obale pogodne za brodogradnju. Zatim se rijeka opet stiska između dvije visoke i nepristupačne litice koje se nadovezuju na brdski masiv, izbija na plitku obalu i tako pruža si guran smještaj brodovima. A budući da je i more oko ušća rijeke puno pličina i prudova koji se mijenjaju prema plimi i oseki, samo stanov nici koji taj kraj poznaju mogu ući u rijeku. S istočne stra ne na teritoriju Huma na veću stijenu prislanja se manja na kojoj leži Omiš, koji može vrlo lako bilo kojoj vrsti bro dova spriječiti ulaz u rijeku što leži ispod. Strabon spominje da su tu obalu od starine posjedovali Ardijejci i da su ih Rimljani zbog gusarenja odbacili daleko od morske obale. Zato nije nikakvo čudo što su se u ovom sigurnom i od pri rode stvorenom skrovištu zajedno našli Hrvati i Humljani pa obnavljajući često gusarenje proslavili ime Omišana. Pa kao što su napadaje na moru vršili na zapovijed kralja, dokle god je trajao rat s Mlečanima, tako treba smatrati da su nastavili s gusarenjem za svoj račun kad se kralj pomirio s Mlečanima. Budući da su pljačkali sve one koji su plovili, pa čak plijenili i hodočasnike koji su išli u Svetu zemlju, papa Honorije bio je zbog toga prisiljen da pošalje legata Akoncija, kako je to vidljivo iz njegova pisma upućenog Splićanima.V
que hinc inde tenues«) et ad fabricanda navigia aptas habet, deinde coarctatum inter duas altas et inaccessibiles rupes, quae crepidinibus*) montium junguntur, in littus vadosum erumpens commodam stationem navibus praebet. Cum vero mare ipsum circa ostium fluminis brevibus et syrtis scateat, quae etiam aestu maris variantur, ideo solis incolis notum ingressum permittunt, ex cujus orientali parte in Chulmitana regione annexa est maiori minor rupes, supra quam Almisum sedet, quod subjacens fluminis ingressum cuicunque generi navium facillime prohibere potest. Hanc eandem oram antiquitus Ardieos possedisse et ob piraticam a Romanis longe a mari abaotos memorat Strabo. Ideo nil mirum, si in hoc tuto a natura parato receptaculo Croati et Chulmitae convenientes piraticamque saepe renovantes Almisanorum nomen famosum effecerint, et prout infestatio nem maris, usque quo bellum cum Venetis gerebatur, jus sione regia exercuisse censendum est, ita, rege cum Venetis componente, piraticam per se continuasse. At cum universos navigantes vexantes, peregrinos quoque in terram sanctam procedentes spoliarent, hac de causa Honorius summus Pontifex Aconcium legatum mittere coactus fuit, ut ex ejus dem epistola Spalatensibus scripta apparet.
V V
DE COMITIBUS BREBERIENSIBUS ET PIRATICA ALMISANORUM RENOVATA
0 BRIBIRSKIM KNEZOVIMA I OBNOVI OMIŠKOG GUSARENJA
vaj se pak primorski grad u privilegijima naziva Almu sum, slavenski Omiš. Treba reći da su Mlečani u početku malo držali do omiškog gusarenja. Njihovi veliki brodovi ploveći izvan za ljeva i napredujući ravnim smjerom uzduž obale daleko od njihove zemlje prezirali su gusare kao neopasne. Međutim,
O
60
oc autem maritimum oppidum in privilegiis Almisum dicitur, Slave Omise. HHanc Almisanorum piraticam a principio Venetos parvi pendisse dicendum est. Nam sicut naves ipsorum majores extra Culfum navigantes recto itinere longe ab eorum fini bus procedentes imbecillitatem piratarum spernebant, ita e) corr. ex tenes f) corr. ex trepidinibus 61
ako bi im neki manji brod bio uhvaćen, oni bi od susjednih Splićana prijateljskim putem zatražili i isposlovali da im se brod vrati po ugovorima koji su morali biti sklopljeni s ugarskim kraljem (iako se ti ugovori nisu našli, ipak se po kasnijim pogodbama, koje u svoje vrijeme treba iznijeti, mora zaključiti da su postojali). A budući da su gusari iz dana u dan postajali sve jači te napadali i veće brodove, Mlečani su ih obuzdali, kako izvješćuje Dandolo.
si quae minora ligna intercipiebantur, a proximis eorum Spalatensibus recuperationem amicabiliter ex pactis, quae cum rege Ungariae statuta esse debuerunt (quae quamvis non reperiantur, tamen ex posterioribus conventionibus suo loco referendis extitisse conjici debet), requisivisse et rece pisse. Sed cum piratae in dies invalescentes majora quoque ligna aggressi fuissent, a Venetis compesciti fuerunt, ut Dandulus refert.
Poznato je da je gusarenje bilo obnovljeno, a po sudje lovanju u plijenu bribirski su ih knezovi zaštićivali. To do kazuju činjenice koje se mogu naći u pismenim dokumenti ma. Kad je, naime, ban Pavao Bribirski navijestio rat Spli ćanima godine 1285. i prisilio Trogirane da mu dođu u po moć protiv njih, Mlečani su tada poslali poslanike u Trogir.
Piraticam autem renovatam constat, et ex participatione praedae comites Breberienses fautores habuisse arguunt ea, quae ex scripturis eliciuntur. Nam cum Paulus Breberiensis banus guerram indixisset Spalatinis 1285. Traguriensesque coegisset sibi contra eosdem opitulari, Veneti tunc ambasciatores Tragurium miserunt.
Nikako se ne može saznati zbog čega su ti poslanici bili poslani. Pa ipak, budući da su Trogirani imali sa Splićanima i Šibenčanima neke nemilice, pa su ovi godine 1283. opu stošili trogirsko polje i more, i budući da je iste godine na čelnik trogirski bio Petar Faledro i oni odlučili zatim da iza beru načelnika iz Ferma te za njegov prijevoz isposlovali od Omišana sigurnost, i to od Grgura Bribirskog, kneza trogir skog i omiškog, i budući da je taj načelnik uza sve to od Omišana bio zarobljen, dugo zadržan i tek na zahtjev samog kneza jedva pušten, kako je zabilježeno u domovinskoj Kro nici — čini se da treba zaključiti da su Mlečani poslali po slanike upravo zbog Omišana. A to tim više jer se saznaje da su se ban Pavao i njegova braća nagodili s Mlečanima, a Trogirani su uz njegovo jamstvo odredili da će platiti svotu od 600 libara one godine kad Omiš više ne bude pod vlašću bribirskih knezova. Po tome se jasno vidi da su u to vrijeme bribirski knezovi zaštićivali omiško gusarenje, a to će kasni je biti još vidljivije. Stoga Mlečani, uvijek budno pazeći da bude mir na Jadranu, kao što su nastojali Omišane istrgnuti iz vlasti bribirskih knezova da ih lišene zaštite mogu uništiti, tako su preko posrednika nastojali spriječiti razmirice s Hrvati ma ako bi slučajno do njih došlo, kako se vidi iz arbitražne odluke donesene povodom spora između Rabljana i Ninjana.
Hi autem ambasciatores qua de causa missi fuerint, nulla memoria reperitur. Tamen cum Tragurienses cum Spalatensibus et Sibenicensibus simultates habuissent, et Traguriensem agrum et mare ab eisdem damnificatum fuerit 1283. eodemque anno Franciscus Faletrus potestas fuerit Traguriensium, qui deinde decreverunt eligere sibi potesta tem de Firmo, pro cujus transfretatione securitatem de Almisanis a comite Gregorio Breberiensi eorum et Almisi comite obtinuissent, nihilominus idem potestas ab Almi sanis captus diuque detentus, vix comitis ejusdem jussu liberatus fuit, ut in patriae Chronico. Idcirco Venetos Almisanorum potissima de causa hos ambasciatores misisse di cendum videtur et eo magis, quia banum Paulum eiusque fratres cum Venetis convenisse et Tragurienses pro ejusdem fide jussisse reperitur se soluturos partem sescentarum li brarum eo anno, quo contigerit Almisum exire de potestate comitum Breberiensium. Ex quo Almisanorum piraticam tunc a comitibus Breberiensibus protectam apparet, quod deinde clarius patebit. Ideo Veneti, quieti Adriatici semper intenti, sicuti Almisanos e manibus Breberiensium eripere studebant, ut pro tectione destitutos reprimerent, ita si quae controversiae cum Croatis intercedebant, per arbitros compescere cura bant, ut per sententiam arbitrariam inter Arbenses et Nonenses prolatam apparet.
<52
63
VI
VI
0 NOVIJIM OBIČAJIMA HRVATA
DE MORIBUS CROATORUM RECENTIORIBUS
oznato je da su se u određeno doba godine obično za jedno sastajali stanovnici pojedinih županija i tu su se P onda na zapovijed banova i knezova, kako bi već prilike i
tatis anni temporibus convenire simul solitos singularum zupaniarum homines constat et praeterea jussu banoS rum et comitum, prout occasio necessitasque exigebat, ibi-
potrebe zahtijevale, savjetovali o zajedničkim pitanjima i prema potrebi donosili odluke. U spisima se saznaje da se taj skup latinski zvao P a r l a m e n t u m , a hrvatski Z b o r . Tim nazivom nazivale su se i gradske skupštine kad god bi se sastale radi vijećanja. Kod Hrvata nisu bili u upotrebi nikakvi pisani zakoni; naime, običaj pređa i stare navike vrijedile su kao zakoni. Pri ugovaranju rijetko su se služili pisanim dokumentima zadovoljavajući se kod zaključivanja sklopljenih poslova vjerodostojnošću i savjesnošću svjedoka. Suđenje su vršili posebni službenici, a ponajčešće obranički suci na koje bi stranke pristale. Vrijedno je zabilježiti da se smatralo da se stranka koja bi na sudu izgubila valja no žali na presudu samo tako ako uloži priziv bacivši pokri valo za glavu na zemlju. Tada se spor prenosio na skupštinu oblasti ili na sabor čitavog kraljevstva, prema tome kako je to zahtijevala vrsta spora. Preveo Vedran Gligo
que in commune consulere et, quae res ferebat, decernere. Hoc conventum Latine Parlamentum in scriptis appellatum reperitur, Croatice vero Sbor dicunt; quo nomine etiam civi tatum universitates, quoties deliberandi causa in unum con veniebant, dictae fuere. Nulla lex scripta apud Croatos in usu fuit: mos quippe majorum et antiquae consuetudines pro legibus habebantur. In contrahendo raro admodum scripturarum documentis utebantur, testium fide et religione ad res gestas probandas contenti. Iudicia a certis magistratibus ac plerumque ab arbitris, de quibus inter partes convenerat, exercebantur. Illud notatu dignum, quod pars in judicio victa non aliter appellare a sententia rite censebatur nisi, operimento capitis in terra jacto, appellationem protestaretur, tuncque controversia ad regionis congregationem vel totius regni curiam, prout rei controversae qualitas requirebat, deferebatur.
5 Hrvatski latinisti II
JURAJ RATKAJ GEORGIUS RATTKAY ( 1612 -
1666)
Ratkaj potomak je stare plemenitaške obitelji, koja Jiraj je po podrijetlu bila iz Mađarske, ali se potpuno pohrva
tila. Njegov djed Petar dobio je barunski naslov, a po posje du Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju ti su se Ratkaji na zivali Velikotaborski. Rođen 1612, najvjerojatnije u Karlovcu, gdje mu je otac tada službovao kao krajiški oficir, Juraj se školovao u Grazu pa u Beču kao pitomac Hrvatskog sjemeništa. Isprva je pripadao isusovačkom redu, ali ga je kasnije napustio i ži vio kao svjetovni svećenik. U 28. godini života imenovan je kanonikom zagrebačkog kaptola, u kojem je postigao čast arhiđakona a zatim ugledan položaj lektora. Pod naslovom Kriposti Ferdinanda II izdao je 1640. u Beču na kajkavskom prijevod latinskog djela isusovca Vilima Lamormaina i po svetio ga svom pokrovitelju, tadašnjem hrvatskom banu Iva nu Draškoviću, s kojim je 1641. ratovao protiv Turaka kod Kladuše. Zagrebački mu kaptol 1647, na molbu Petra Zrinjskoga i Jurja Frankopana Tržačkoga, odobri da zajedno s njima sudjeluje u 30-godišnjem ratu. Već slijedeće godine kao dobrovoljac, pod vodstvom Nikole Zrinjskoga, bori se protiv Turaka kod Petrinje, Kostajnice i na Uni. Po povratku iz te vojne natječe se, ali bez uspjeha, za čast zagrebačkog biskupa. Koliko je zbog svoje učenosti i uspješnog djelova nja u javnom životu bio cijenjen, vidi se i po tome što ga je 1649. hrvatski sabor izabrao da zajedno s Ivanom Zakmardijem bude njegov izaslanik na ugarskom saboru u Požunu. Već od mladih dana sabirao je građu za svoje povijesno djelo Memoria regum et bonorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (Uspomena na kraljeve i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije), što ga je izdao u Beču 1652. u šest knjiga. Kako to djelo odiše protureformacijskim i protugermanskim duhom, protestanti u Regens69
burgu i Frankfurtu oštro ga osude i javno spale. Na žalost, hajku protiv Ratkaja digoše i njegovi brojni zavidnici u Zagrebu, na čelu s biskupom Petretićem, kojemu je bio su parnikom pri izboru za biskupa. Tražili su da se to djelo zabrani jer da bi moglo imati neželjene političke posljedice. Našao se, štoviše, i neki anonimni redovnik iz Hrvatske koji je na latinskom sastavio pamflet protiv Ratkajeva djela i poslao ga ugarskom kancelaru. U njemu oštrim riječima predbacuje piscu taštinu, zlonamjemost i lažljivost, osobito prema strancima. Nakon dugotrajne borbe sam je Ratkaj svojim žučljivim protivnicima pružio priliku da slave pobje du. Zbog dviju ljubavnih afera osuđen je 1664. na gubitak svih kanoničkih časti i prihoda. Ojađen i bolestan, povuče se u selo Kraj. Međutim, slijedeće godine povjerena mu je župa sv. Ivana u zagrebačkoj Novoj Vesi. Umro je 1. rujna 1666. kao obični župnik, ali je pokopan sa svim kanoničkim po častima. Svoje povijesno djelo napisao je na poticaj bana Ivana Draškovića. Kad je taj 1646. imenovan palatinom, Ratkaj ga na požuhskom saboru pozdravi u ime Hrvata i održa mu pohvalni govor, koji je uvrstio u petu knjigu svog djela. U njemu posebno ističe kako je Drašković peti po redu Hrvat kojega je zapala ta visoka čast. Ratkaj se i inače isticao kao govornik; tiskom su objavljena dva njegova govora: jedan Održan u crkvi sv. Stjepana u pohvalu ugarskoga kralja sv. Ladislava, a drugi na kaptolskom zboru u Zagrebu. Ratkajev povijesni prikaz naših kraljeva i banova naj starije je povijesno djelo u sjevernoj Hrvatskoj. Započeo ga je s biblijskim općim potopom, a završio suvremenim do gađajima. Za stariji period nije se služio pouzdanim izvori ma, tako da povijesnu vrijednost imaju posljednje dvije knjige u kojima prikazuje događaje što ih je sam doživio i dijelom u njima sudjelovao. Ratkaj piše dosta dobrim la tinskim jezikom, živahno i dramatično, osobito kad opisuje borbe s Turcima. Vrijedno je istaknuti da je po čitavom svojem djelovanju Ratkaj bio izraziti hrvatski rodoljub, što u njegovo doba nije kod nas bila osobito česta pojava. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA JURJA RATKAJA Panegyris D. Lađistao Htmgariae regi... declamata anno 1641, objavljena uz djelo Memoria regum etc. u Beču 1652. Oratio in Synodo Zagrabiensi habita... 1642; objavljeno uz djelo Memoria regum etc. u Beču 1652. Memoria regum et bonorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavomae inchoata ab origine sua et usque ad annum MDCLII deducta, Viennae 1652; 2. izdanje, Beč 1772. LITERATURA O JURJU RATKAJU I. Kukuljević: Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka s ove strane Velebita, Zagreb 1869. F. šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914. V. G.
U S P O M E N A NA K RA L J E V E I B A N OV E K RALJEV STA VA HRVATSKE, DALMACIJE I SLAVONIJE
M E M O R I A R E G U M ET B A N O R U M REGNORUM DALMATIAE, C R O A T I A E ET S C L A V O N I A E
I
I
ada je Andrija umro godine Gospodnje tisuću dvjesta trideset i pete, na kraljevskom saboru zakonski odr žanom bio je kao kralj pozdravljen njegov stariji sin Bela. Iako Bonfinije za njega kaže da je u početku nastojao za držati očevu zdušnost i pravednost, Pecsi ipak iznosi da je prema svojima bio previše strog i neprijazan. Mrzio je do maće običaje i bio popustljiv i obziran prema samovolji i raspuštenosti Kumanaca, koje je bio primio u svoje kra ljevstvo i dao im tu zemljište. Zbog toga se spominje da je uvijek u svim ratovima bio zasluženo nesretan. Tek je kraljevao pet godina, kad provala Tatara vrlo teško uzbudi Ugre te je kralj zatim sa svojim narodom bio bacan tolikim vrlo bijesnim valovima tatarskih ratova dok nije dospio u Dalmaciju kao usred brodoloma na obalu spasa. Tu su ga prvaci kraljevstva primili vrlo srdačno pa je on naše narode obdario sa veoma mnogo i to vrijednih diploma i privilegija; utemeljio je i podigao grad Zagreb na brdu Gradcu i obdario ga izvanrednim povlasticama. Po sjede, za koje se sada drži da pripadaju Medvedgradu, pre dao je Filipu Četvrtom, zagrebačkom biskupu, koji je ka snije na uzvisini crkvenim novcem iz temelja sagradio kulu, vrlo lijepo i moćno zdanje, da sačuva u onim nemirnim vre menima i kraljevsko i crkveno blago. A i Varaždin u Sla voniji, koji je bio podigao njegov otac Andrija, osnažio je kralj sloboštinama, zatim Klis u Dalmaciji i više drugih gradova.
K
72
uum Andreas humanis excessisset anno salutis millesimo ducentesimo trigesimo quinto, Bela filius natu major comitiis regalibus rite habitis rex consalutatur, quem tamet si Bonfinius in principio paternam aequitatem ac justitiam retinere studuisse affirmet, Peohius tamen plus nimio se vero erga suos et averso fuisse animo refert: patrios exosum mores, Cumanorum libidini atque licentiae, quos in regnum datis eisdem ibi sedibus admiserat, indulgentem et addic tum; ob quod non immerito infelix omnibus semper praeli is fuisse memoratur. Vix quinquennium regnarat, cum Tartarorum adventus Hungarorum animos gravissime perculit, totque deinde rex cum gente sua saevissimis Tartaricorum bellorum fluctibus est jactatus, donec in Dalmatia velut e medio naufragio ad securitatis littus est delatus. Ibi a regni proceribus liberalis sime habitus, ubi etiam plurimis, iisque praeclaris populos gentis nostrae diplomatibus ac privilegiis donavit, ac urbem Zagrabiensem in Monte Graeco amplissimis dotatam grati is fundavit atque extraxit bonaque, quae nunc arcis Medved censentur, Philippo Quarto Episcopo Zagrabiensi dedit, qui postea Ecclesiae pecuniis arcem elegantissimi fortissimique in edito monte operis, ad conservandos tam regios, quam Ecclesiae turbatis illis temporibus thesauros, a funda mentis aedificavit. Varasdinum quoque in Sclavonia, a pa tre Andrea fundatum, libertatibus ipse auxit, Clissiam in Dalmatia aliaque plura.
O
73
II
II
o da počnemo od sretnijih događaja, treba se sjetiti ovoga: Kad su Turci navalili na Zemun u Srijemu i N na Temišvar, obranu gornje Ugarske, u noćnom napadu
t autem a felicioribus ordiamur, illud repetendum est, U quod cum Taurunum in Syrmio et Temesvarum supe rioris Hungariae praesidium nocturna expeditione urendo
paleći i pljačkajući polja, i ikad su teško oštetili grabežima i požarima zaseoke Stjepana Bdthoryja te odveli mnogo tisuća stanovnika pa se onda vratili pognavši plijen neda leko od Arada (Varadina), taj su poraz osvetili Mirko Derenčin, zapovjednik Ilirika, sa Bernardinom Frankopanom i Karlovićem, krbavskim knezovima, i drugim hrvat skim velikašima nanijevši neprijateljima veće gubitke. Kad su se, naime, Turci radi pljačke razmiljeli u velikom broju uz rijeku Unu, koja izvire u dalmatinskim brdima, a teče vijugavim takom kroz unutrašnjost Hrvatske, sad lagano i mimo, sad brže zbog brzica te utječe u Savu kod utvrđenja Duhice, naši — koje smo upravo spomenuli — sasjekli su ih i potpuno uništili. Bilo je zarobljeno tisuću i petsto nepri jatelja i isto toliko ubijeno, a ostali su se utopili u rijeci Uni.
agros et populando excurrissent ac Stephani Bathori villas rapinis incendiisque deformassent abductisque multis inco larum millibus,3) non longe a Varadino actis praedis essent reversi: illud incommodum Emericus Derencenius, Illyrici praefectus, cum Bernardo Frangepano Caroloque, Corbaviae comitibus, aliisque Croatiae regulis, majori hostibus illato detrimento rependerunt. Cum enim Turea ad Hunnam flu vium, qui e Dalmatarum montibus ortus, sinuoso cursu per intima Croatiae defluens, modo lenis et placidus, modo citatis aquis celerior, sub arce Dubicia Savo miscetur, mag no numero populabundi vagarentur, a nostris, quos modo nominavimus, occidione deleti sunt, captis hostium mille quingentis totidemque caesis, reliquis in profluente Hunna submersis.
III III ok su knezovi o tome raspravljali, Turci kao nekim bijesom razjareni iziđoše iz dosta gustih šuma kroz D koje su prolazili, pa svrstavši bojne redove i razvivši zastave
um haec a ducibus disputantur, Tureae, quadam veluti rabie efferati, e densioribus sylvis, per quas iter fece D rant, egressi, acie instructa explicatisque signis, nostros pro
počeše naše izazivati na boj. Bojali su se, naime, da ne bi stigao Jakov Sikulac s njemačkim četama — ali on se već bio povratio — pa da opkoljeni s čela i s leđa i kao mrežom zatvoreni ne bi bili prisiljeni da se pobiju. Stoga Derenčin sastavi tri odreda koja su se imala svrstati u obliku četve rokuta, zapovjedi da se podignu i razviju zastave, da zatrube trube i da prvi red odreda navali na neprijatelja. Vodila se borba dugo i s velikom upornošću. Jakub-paša je bez oklijevanja dojurio k svojim četama, koje su bile u nevolji i već počele uzmicati, noseći im pomoć u svježim konjaničkim snagama. S druge strane Derenčin vrlo glasno pozove kneza
vocare ad praelium coepere, quod metuerent, ne Jacobus Si culus, sed is jam redierat, cum Germanicis copiis adventa ret, ipsique a fronte et a tergo circumventi et veluti indagi ne clausi manus conserere cogerentur. Itaque Derencenius tribus agminibus, quae in quadrata latera densarentur, fac tis, attolli signa et explicari, tubas canere et primum agmen in hostes irrumpere jubet. Pugnatur diu et magna conten tione; et Jacuppes suis laborantibus jamque inclinatis re-
74
75
a) corr. ex milbus
1 Prema drugim izvorima, Juraj Vlatković bio je tada jajački ban.
centi equitum subsidio sine mora suppetias ferens adcurrit. Contra Derencenius magna voce Bemardum comitem com pellans »Nunc« inquit »fortissime vir, nutantem hostium aciem ardenti animo invade et, qui pugnae auctor fuisti, victoriam etiam invicta virtute nobis praesta.« Nec mora, Bernardo in hostes se acriter inferente, atrox et cruentum certamen instauratur; quo diutius protracto, dum utraque pars ardentissime praeliaretur, ac Derencenius, ubi pluri mum periculi imminere videbatur, adcurrendo et suos co hortando aciem restitueret, ad extremum Joannes Frangepanus ab hastatis Tureis trajicitur. Ejus cadaver dum no stri, ac imprimis Georgius Blatcovicius, Narisii in Dalmatia regulus, eripere conarentur. Tureis contra auferre illud conantibus, cadente Georgio, pugna magis ac magis recrudescit. Postremo nostri viribus impares cum ipso Bernardo terga vertunt et foede profugiunt. Quae res totam aciem ordines que, qui adhuc Turearum impetum vimque fortiter sustine bant, mirum in modum perterrefecit secumque in praeci pitem fugam traxit. Derencenius cum tertio agmine, quod in subsidiis collocaverat, adhuc viribus integer adeurrere, vociferari, fugam retentare conatus, dum frustra omnia esse seque nihil proficere videt, in confertissimos hostes irruit, eique cum fortissimis familiarium acerrime pugnanti equus lancea confoditur. Quo cadente, pedibus non minus acri ter dimicando se tuetur, donec gladio, quo peritissime ute batur, capulo tenus perfracto ab hostibus circumventus non sine vulnere capitur. Cui cum laboranti filius, quem unicum egregiae indolis habebat, ac frater opem ferre vellet, cum paucis familiarium qui supererant equitum adeurrere. Sed neque illi jam ab hostibus capto quidquam opis attulere et ipsi ambo circumventi atque crudelissime interfecti sunt. Cecidere ex nostris, praeter Joannem Frangepanum et Georgium Blatcovicium nonnullosque clarioris nominis tri bunos, quinque millia hominum et septuaginta septem, om nia signa amissa, ex hostibus mille aut eo amplius deside rati: plurimi etiam, vulneribus acceptis debilitati, domi vi tam finivere. Derencenius ipse banus et Nicolaus comes Frangepanus, cum multis nobilioribus equitibus Ungarici
76
77
Bernardina i reče: »Sada, vrli junače, žestoko navali na neprijateljski bojni red koji se već pokolebao. Ti, koji si bio pokretač bitke, ishodi nam nepobjedivom svojom hrab rosti i pobjedu!« Nije bilo krzmanja. Kada je Bernardin oštro navalio na neprijatelja, ponovno se obnovila strašna i krvava borba. Boj je dosta dugo trajao, dok su se obje strane vrlo živo borile, a Derenčin je, gdje mu se činilo da prijeti najveća opasnost, hitro prilazio i sokoleći svoje opet uspostavljao bojni red. Konačno su turski kopljanici proboli Ivana Frankopana. Dok su naši, i to najviše Juraj Vlatković, velikaš iz neretljanskog kraja u Dalmaciji,1 poku šavali oteti njegov leš, a Turci s druge strane nastojali da ga odnesu, pao je Juraj, pa se bitka opet sve jače i jače razbuktala. Naposljetku naši, jer im nisu bili dorasli snagom, okrenuše leđa sa samim Bernardin om i sramotno pobjegoše. Taj je događaj čitavu vojsku i odrede koji su još hrabro odolijevali turskoj sili i navali strašno preplašio i povukao u bezglavi bijeg. Derenčin je s trećim odredom, koji je bio smjestio kao rezervu, došao u pomoć — još u potpunoj snazi — i počeo vikati pokušavajući zaustaviti bijeg dok nije vidio da je sve uzalud i da on sam nije ni od kakve koristi. Zato srne među najgušće redove nepri jatelja. Dok se osobito žestoko borio zajedno sa svojim vrlo hrabrim drugovima, konj mu je bio proboden kopljem. Kada mu se konj srušio, Derenčin se pješice isto tako hra bro borio i branio dok mu se mač kojim je vrlo vješto rukovao nije skršio sve do balčaka. Okružen neprijateljima, bio je zarobljen, ali ne bez rana. Kako mu je u nevolji htio priteći u pomoć jedinac sin, momak sjajnih sposobnosti, i njegov brat, došli su s malim brojem pouzdanih konjanika koji su još bili preostali. Međutim ne samo što mu nisu pružili nikakvu pomoć, jer je već bio zarobljen od nepri jatelja, nego su obojica i sami bili opkoljeni i ubijeni na vrlo okrutan način. Od naših pade, osim Ivana Frankopana, Jurja Vlatkovića i nekoliko časnika dosta poznatog imena, pet tisuća i sedamdeset sedam ljudi; sve su zastave bile izgubljene. Od neprijatelja je izginulo tisuću ili još više, a vrlo ih je mnogo umrlo kod kuće podlegavši zadobivenim ranama.
Među zarobljenicima nalazili su se sam ban Derenčin i knez Nikola Frankopan sa mnogo uglednijih vitezova ugar skog i hrvatskog imena. Nikola se naposljetku otkupio sa mnogo zlata, a Derenčina je Jakub-paša poslao u Carigrad s ostalim vrlo brojnim zarobljenicima i sa svim zastavama na dar sultanu Bajazitu. Tamo je bio bačen u tamnicu sa sedam kula pa je tri mjeseca kasnije od žalosti zbog gubitka vojske i strašne smrti sina i brata uvenuo i premi nuo godine Gospodnje 1496.
atque Illyrici nominis, inter captivos fuere; hic demum mul to auro se redemit, illum autem Jacuppes Bizancium ad Bajazetem Principem cum aliis captivis quam plurimis ac sig nis omnibus dono misit, ubi in carcerem septem turrium conjectus, tribus post mensibus moerore animi ob amissum exercitum ac filium fratremque trucidatos contabuit vitam que cum morte commutavit anno salutis 1496.
IV IV
eleberrima quoque semper familia ista Zriniorum habita fuit et ab aliquot jam saeculis vel ipso comitum titulo C gloriatur, nec facile discernas, an virtute militari quodam-
obitelj Zrinjskih uvijek se držala vrlo slavnom pa se nekoliko stoljeća diči grofovskim naslovom. Teško Ibi seveć moglo ustanoviti da li je dobila vrlo bogate posjede
modob) innata potius an favore virorum principum ac po pularium, quamvis neutrum illi unquam defuerit, opulentis sima semper dominia et honores amplissimos obtinuerit. Ejus familiae viri Subych olim cognominati de Ostervicza, postea vero, ubi comitis titulo decorati fuerant, ab arce Zryn in Croatia sita appellationem usurparunt. Sed Nicolaus primam banatus sui arridentem excepit fortunam; etenim cum Solimannus anno 43. supra 1500. exi guo labore Quinque Ecclesias, Strigonium Albamque occupasset ipseque, jam fesso exercitui quietem concessurus domum reverteretur, Tartarorum aliquot millia ad vastan dum Jaurinensem agrum excurrere jusserat. Erant nihilomi nus in castris circa Jaurinum copiae quaedam, quae tuendae regioni excubabant, inter eas Nicolaus comes de Zrinio, Illyrici praefectus, Andreas Batthorius, duo Bartholomaei Croatae ac caeteri quamplures duces praefectique. Ii cum Tartaros ex castris hostium excurrisse et obvia populari cognovissent, cohortante comite Zriniano, in eos coercendos majori quo potuerant numero castris exire ac foedam mori bus cultuque corporis gentem armis aggredi constituerunt. Itaque Zrinius in itinere Paulum Rattcaium, oppidi Papensis praefectum, virum manu, consilio promptum, sibi adjunxit et cognito ab exploratoribus Tartaros ad Zomlionis agrum
i visoke časti većma po svojoj nekako urođenoj vojničkoj hrabrosti ili po naklonosti vladara i svojih zemljaka, mada toj obitelji nije nedostajalo ni jedno ni drugo, članovi te porodice nekoć su se zvali Šubići od Ostrovice, a kasnije — kad su bili počašćeni grofovskim naslovom — uzeli su ime po tvrđavi Zrinj koja se nalazi u Hrvatskoj. Nikola je iskoristio prvu priliku koja mu se nasmije šila da dobije bansku čast. Kad je, naime, Sulejman godine 1543. uz malo napora osvojio Pečuh, Ostrogon i Stolni Biograd i vraćao se kući s namjerom da već umornoj vojsci dade odmor, zapovjedio je da nekoliko tisuća Tatara krene u napad i opljačka đursko polje. U taboru oko Đura nala zile su se ipak neke čete, koje su tu čuvale stražu radi zaštite toga kraja, a među njima su bili grof Nikola Zrinjski, zapovjednik Ilirika, Andrija Bathory, dva Bartula Hrvata i dosta drugih zapovjednika i časnika. Kad su oni opazili da su Tatari izašli iz neprijateljskog tabora i da pljačkaju sve na što naiđu, na poticaj grofa Zrinj skog odluče da iziđu u što većem broju iz tabora kako bi ih spriječili i da oružjem napadnu na to pleme divljih običaja i ružna tijela. Tako Zrinjski na putu pridruži svojim četama Pavla Ratkaja, zapovjednika grada Pdpa, čovjeka spremna i oruž jem i savjetom, pa saznavši od uhoda da su Tatari ša 78
b) corr. ex quoadmmodo 79
svojim pljačkaškim četama doprli do zdlyomskog polja, brzo pohita tamo s čitavom vojskom. Ugledavši naše, Tatari su smatrali da ne smiju izbjegavati sukob s njima, pa bez oklijevanja prihvatiše strijele i lukove, kojima su u boju bili neobično jaki, i nisu krzmali da našima izađu u susret. Ratkaj je išao sprijeda sa dva Bartula, a grof Zrinjski ih je slijedio skupa s ostalima u nevelikoj udaljenosti. Nije se dugo čekalo. Naši isture koplja i navale na njih, mnoge obore s konja i sasijeku. A koji su od naših išli za njima ipak brzo dođu u pomoć svojima koji su se zatekli u nevolji pa u snažnoj navali skrše veliki broj kopalja na neprijateljskim prsima i slabinama i vrlo mnogo njih obore s konja i ubiju. Tatari nisu nikako mogli izdržati navalu naših pa okrenuše u neuredan bijeg i stadoše bježati osta vivši sve zarobljenike koje su bili uhvatili pljačkajući i pustošeći. Naši su progonili neprijatelje koji su u slijepoj jurnjavi zapali u močvarni i blatni gaj (bUi su naime od bojazni i straha izbezumljeni pa nisu ni vidjeli kamo bježe), te su jedan veliki dio, koji se napustivši konje bio zapleo u blato i močvare, dijelom zarobili, a dijelom ubili. Poslije duge borbe jedan je dio odmah tu nastradao, a velika se većina razboljela od muha i komaraca pa umrla u taboru; više njih koji su se slučajno uz krajnji napor mogli izvući bili su posvuda bez milosti ubijani od seljaka kojima su bili spalili kuće i obitelji im zavili u crno. Sigurno se zna da je što u boju, što u bijegu poginulo više od tri tisuće Tatara.
praedabundis agminibus discurrere, eo cum universo exer citu mature progressus est. Nec Tartari visis nostris eorum congressum vitandum duxere, sed sine mora arcubus et sagittis acceptis, quibus in praelio potissimum valerent, no stris obviam prodire non dubitarunt. Rattcaius praecedebat cum duobus Bartholomaeis, Zrinius comes cum caeteris haud procul vestigiis eorum insistebat. Nec mora: nostri inclinatis hastis in eos irruerunt multosque equis deturba tos ceciderunt. Nostri, qui sequebantur, suis nihilominus laborantibus maturam ferunt operam, magnum hastarum numerum in hostium pectoribus ac lateribus acri illato im petu perfringunt plurimosque ex eis equis dejectos occidunt; vim eorum Tartari nequaquam sustinentes, in effusam fu gam conversi, terga dant relictis omnibus captivis, quos po pulando et vastando ceperant. Nostri eos in palustre quod dam coenosumque nemus coeco procursu delatos (metu enim et pavore exanimes, quorsum fugerent, non animad verterant) insecuti, magnam eorum partem, relictis equis, coeno et paludibus implicitam, partim ceperunt, partim tru cidarunt; pars post longam colluctationem ibidem interiit, plerique a muscis culicibusque male habiti, etiam in castris perierunt, plures etiam, qui summo labore forte eniti potue runt, ab agricolis, quorum familiam exustis domibus affli xerant, sine misericordia passim caesi fuere, adeo ut ex Tartaris amplius tria millia, tam praelio quam in fuga, ce cidisse certo constiterit.
V lunjski je imao kao druga u vrhovnoj vlasti Jurja Draškovića, zagrebačkog biskupa, čovjeka koji je poznavao S svakovrsne nauke, bio slavan po prijateljstvu s carem, a i po tome što je bio delegat na tridentskom koncilu. Ipak je sva briga oko vojničkog posla padala na Slunjskog. Stoga, kada je Slunjski umro, mase seljaka i ratara misleći da je s njim propalo vojničko iskustvo, a i zato što su se tužili da ih gospodari kinje nepodnošljivo ih sileći na ropske poslove i neprestano tražeći od njih novaca, nepromišljeno 80
V abuerat quidem Slunius supremi magistratus collegam Georgium Drascovicium, episcopum Zagrabiensem, vi H rum omni scientiarum genere et amicitia Principis et legati one Tridentinae synodi celebrem, Slunio tamen omni disci plinae militaris mole incumbente; proinde, cum Slunius e vivis excessisset, rusticorum et agricolarum plebs, militiae peritiam cum eodem concidisse rata, quodque intolerandis servilium operum ac pecuniariis exactionibus opprimi se a £ Hrvatski latinisti II
81
podigoše oružje protiv plemstva. Situacija je postala tako opasna te se činilo da je domovina, izmrcvarena građanskim ratom, imala biti potpuno uništena, da nije Drašković, održavši zemaljsko vijeće, brzo izabrao Gašpara Alapija i Matiju Keglevića s plemstvom i krajišnicima s Kupe, koje je kraljevstvo tu običavalo držati, da uguše pobunu poganog ološa i naredio da što brže protiv njih krenu. I zaista, kada su pobunjenici bili uništeni i Matija Gubec bio okrunjen u Zagrebu željeznom krunom, kažnjen strašnom vrsti kazne zato što je uzeo ime kralja i što se usudio na toliku drskost, i kad je ukroćena seljačka drzovitost, čitava se ta pobuna okončala.
dominis quereretur, temeraria in nobilitatem usurpavit ar ma; eoque res periculi processerat, ut, nisi mature Drascovitius, habito provincialium concilio, Casparem Alapi et Matthaeum Keglevitium cum nobilitate et Colapianis praesi diariis, a Regno interteneri solitis, ad sedandam nefariae col luvionis seditionem delegisset et adversus eos quantocyus properare mandasset, intestino tumultu deformata patria penitus evertenda videbatur. Verum profligatis rebellibus, ac Matthaeo Gubecio, ferrea corona Zagrabiae redimito horrendoque supplicii genere usurpati regii nominis temerita tisque praesumptae poenas luente, ea omnis seditio, domi ta agricolarum insolentia, finem accepit.
VI VI rinjski je pozvao u boj banske čete i k tome prvake Z kraljevstva, među njima Ivana Draškovića, današnjeg palatina, žigmunda Ratkaja, kasnijeg slavnog vojskovođu carske vojske, Nikolu i žigmunda Keglevića, pa pripojivši svoje snage krene da oslabi tursku silu u Kaniži. Zaista dugo su čekali neprijatelje na mjestu pogodnom za zasjede, a kako se oni nisu usuđivali pojaviti se, odagnao je osamsto goveda i vratio vojsku bez gubitaka. Veći dio naše vojske bio je već prešao rijeku Muru i nalazio se na sigurnom. Međutim, na jednu pješačku četu koja još nije bila prešla rijeku, nego se zadržavala na neprijateljskoj obali, navale neprijatelji iznenada i vrlo brzo pa sasjekavši nekolicinu naših prisile ostale da se bore u krugu. Opazivši da su naši U opasnosti, Ivan Vojković, zapovjednik Pokuplja, skine odijelo i golih nogu, zaogrnut jedino košuljom, da bi se — jer je bio vješt u plivanju — lakše bacio u rijeku ako bi »lučajno primijetio da je u opasnosti, uzme samo mač i dvije manje puške pa se ukrca u »nasadu«2 ili, kako naši zovu, šajku. Mnogi, ohrabreni njegovim primjerom, pođu ZA njim. Kad je prešao rijeku, na nj se zaleti Turčin kopljem i kad mu je već bio sasvim blizu, Vojković ga dočeka malom puškom. Ubijeni neprijatelj pade s konja* * od mađarske riječi naszad 82
xciverat quippe in praelium Zrinius praesidia banalia ac alios regni proceres, inter quos Joannem Drascovitium, hodie palatinum, Sigismundum Rattcaium, clarum postea imperialis militiae exercitus ductorem, Nicolaum et Sigis mundum Keglevicium, ac unitis suorum viribus, ad attenu andas Canisiensium opes proficiscitur. Verum expectatis diu opportuno insidiis loco hostibus, nec iis prodire audenti bus, octies centenis abactis bobus, incolumem reducit exer citum, jamque majori ejus parte trajecto flumine Mura in tuto posita, in unam quasi peditum centuriam, quae necdum flumen superaverat ac in hostili littore morabatur, repentina festinatione irruunt hostes ac nostris aliquot caesis caeteros in orbem dimicare cogunt. Animadverso nostrorum periculo Joannes Voicovicius, Pocupiani loci praefectus, deposito ve stium onere, nudis pedibus ac uno tectus indusio, ut, si for te proximum periculo se sentiret, nandi peritus commodius in flumen sese praecipitaret, gladio solum ac duobus mino ribus instructus sclopis, scandit nazadam seu, ut nostri vo cant, saicam; cujus plures animati exemplo eundem se quuntur. Trajecto flumine hastatus in eum involat Turea, quem ille opportune jam sibi imminentem sclopo excipit;
E
83
kojega uzjaše Vojković i s ostalima koji su ga slijedili zametne oštar boj s Turcima. Uz božju pomoć i hrabrost Vojkovićevu dođe do pobjede na našoj strani, a neprijatelji udare u bijeg. Banu je donio na dar sedamnaest odrub ljenih glava i spasio naše od neminovne smrti jer su ih neprijatelji imali ubiti ili su se morali utopiti u viro vima rijeke. Zrinjski je ne samo Turcima u Kaniži dao dokaz svoje hrabrosti već je napadajući s dosta jakom četom i na Kostajnicu ametice porazio sedam neprijateljskih četa koje su mu pošle u susret, i to tako sretno da su vojnici prvog reda, koje su predvodili Vuk Mrnavić, Ivan Vojković i Vuk Križanić, odmah zapodjenuli boj i uništili neprijatelja. U tom boju došla je do izražaja izvanredna hrabrost sviju. Navalili su na neprijatelje vrlo žestoko i sa dvije strane. Vojković je imao protiv sebe Turčina koji je na nj kopljem nasrnuo, ali on je izbjegao njegov udarac i pogodio ga manjom puškom. Međutim, dok je istrgnuvši sablju udarao neprijatelja po šiji, konj mu se nespretnim padom propeo i srušio na zemlju. Cim su Turci opazili taj pad, hitro dotrče da ga kopljima dotuku. Ali njegov drug Križanić poput nagle bujice dohrli sa svojima i spasi druga od smrti u času kad je već imao stradati. Ubivši jednog Turčina, ostale rastjera i s Vojkovićem, koji se već bio pridigao sa zemlje, nastavi ih dalje tjerati. Turci se zatim stanu obazirati i opaze da ih samo mali broj naših progoni. Stoga prestadoše bježati i jedan od njih kome je kosa bila protkana časnim sjedinama dotrči ka Križaniću da se s njime mačem pobije. Turčin je doduše prvi skršenim željeznim križem na balčaku lagano ranio Križanića u ruku i tako ga razdražio. A ovaj vidjevši krv, jer nije čak ni malo krvi mogao podnositi, rani Turčina tako strahovitim udar cem da ga je ubio rascijepivši mu cijelo lice od zatiljka. Malo zatim priđe Križaniću i drugi Turčin, žestok u svojoj mladenačkoj smjelosti, i vrhom mača pogodi ga u prsi. A ovaj, već raspaljen ratnim bijesom, nečuvenim udarcem presiječe ga poprijeko, jer je mač od desne strane vrata dopro do lijeve niže srca. I tako je kao pobjednik u tri uspješne borbe, dostojne besmrtne uspomene, svladao te neprijatelje, a ostale, izbezumljene od straha, natjerao u sramotan bijeg i stao ih s drugovima progoniti.
delapso ex equo interfecto hoste, eundem Voicovicius con scendit ac cum caeteris eum secutis acre cum Tureis con trahit certamen. Stetit a nostris propitio Deo ac virtute Voicovicii victoria, ac hostibus in fugam conversis, eorum sep tem supra decem praecisa capita bano retulit nostrosque a praesenti morte vel ab hostibus necandos vel aquarum gurgitibus absorbendos conservavit. Non Canisianis solum virtutem suam probatam reli quit Zrinius, sed et Costaniciam versus cum sat valida manu excursionem instituens, septem centurias hostium ob vias factas ea felicitate fudit ac fugavit, ut primi statim agminis milites, praeeunte Lupo Memavicio, Joanne Voicovicio ac Lupo Crisanicio, certamen inirent ac dirimerent, quo in certamine mira omnium enituit virtus. Bipartito enim et acri in hostes invecti impetu, dum obvium habet Voicovicius hasta in se involantem Tuream, ejus eluso ictu, eum breviori trajicit sclopo, dumque extracto acinace cer vicem hostis ferit, infelici casu proruens sub eo equus ter rae illiditur, cujus Tureae animadverso casu festini adeurrunt, hastis eum oppressuri. At Crisanicius collega rapidis simi torrentis more socium jam jam periturum a morte vindicans cum suis irruit, unoque ex eis interfecto, caeteros dissipat ac cum Voicovicio jam terra sublevato longius insequitur. Respectant subinde Tureae et paucos e nostris insequi animadvertunt; stitere proinde fugam, ac eorum unus veneranda respersus canitie occurrit Crisanicio, gladio cum eodem congressurus; et Turea quidem prior perfracta capuli cruce ferrea levi inflicto manui vulnere irritat Crisanicium. Viso enim ille cruore, vel modici impatiens san guinis, eo immani Tuream sauciat ictu, ut universam divi dens ab occipitio faciem hostem exanimaverit. Mox sub sequitur alter juvenili audacia ferociens ac cuspide gladii pectus Crisanicii perstringit, sed is Martiali jam accensus furore inaudito impetu, a parte dextra colli in sinistram in fra cor descendente gladio, per transversum totum dis secans, tribus secundis victor congressibus, immortali dig nis memoria, hostem interemit; caeteros pavore perculsos in ingloriam conjectos fugam cum sociis insecutus.
84
85
VII
VII
euobičajeni i dosta česti potresi potresali su gotovo cijelo kraljevstvo i toliko je bilo miješanje zračnih N struja da gotovo ni jedan dio kraljevstva nije bio pošteđen
am et terrae motus inusitati ac frequentiores univer sum prope regnum concutiebant, et ea aeris inaequa N litas vigebat, ut nulla fere regni pars pestifera contagione
od pogubne zaraze. Susjedne pokrajine bile su zaražene sličnom kugom i nikome nisu dopuštale siguran život ni mogućnost međusobnih veza. Zatim je već došlo i do poplave nabujalih rijeka koje su se razlile na dugo i široko iz svojeg korita, a već su strašne tutnjave neba, gromovi i munje bili toliko jaki da bi čovjek rekao da se približavaju upravo Nojina vremena, poznata po općem potopu, ili čas Posljed njeg suda koji će skončati svijet. A kako se ne bi činilo da nešto nedostaje do punine 'kazne i zala, godine četrdeset i pete na nekoliko mjesta bjesnjela je strahovito jaka vatra, osobito u Zagrebu u mjesecu ožujku. Buknuo je požar u devet sati noću u gornjem gradu koji se zove Gradec, a vatra se širila takovom strahotom da je samo trećina grada ostala neoštećena. K tome su još, za nesreću, puhali i vjetrovi sa svih strana, pa se vatra proširila na kanonički kolegij i on je gotovo u cijelosti jadno izgorio sa još dvije poznatije crkve i biskupskim dvorom. Ali se bijes vatre ni tu nije zaustavio, već se prenio na Vlašku ulicu koja je ispod biskupskog dvora i pod njegovom jurisdikcijom i tu je na sličan način neobuzdano bjesnio. Premda je nanesena šteta bila neprocjenjivo velika, ipak su kod svakoga najveće sažaljenje budile četiri poznate crkve pretvorene u prah: katedrala sv. Stjepana Kralja, župna crkva sv. Marka, crkva sv. Katarine s isusovačkim kolegijem i crkva sv. pranje sa samostanom braće istog reda, nekoć obitavalištem samog serafskog oca i glasovitom ćelijom. I tako nas je Bog dosta oštro kaznio, pa kad se već pristupilo poslu oko popravka katedrale, slijedeće godine srušio se svod, oštećen od mnogih udaraca kiša, pljuskova i vjetrova, pošto je pao stup koji ga je podržavao, i to uz takvu štetu da je zatrpao i uništio kor, biskupsku stolicu, pet oltara pod korom, pola sjedišta na lijevoj strani i, što nije moguće iskazati bez velike boli, vrlo vrijedne orgulje koje su stajale mnogo tisuća, a sve je to bio stari i sjajni umjetnički rad.
libera fuerit, vicinaeque provinciae, simili infectae tabe, nul li tutam praeberent vitam commeandique facultatem. Jam deinde tumescentium fluminum terminos suos longe lateque evagantium mundationem, jam immanes coelorum mugitus, tonitrua, fulmina ea fuere, ut vel Noeana tempora generali cataclysmo memorabilia, vel extremi tribunalis horam, mun do finem posituram, adesse dixisses; ac ne quid malorum poenarumve ad complementum defuisse videretur, anno quadragesimo quinto aliquot in locis vehementissimus de saeviit ignis, praesertimque Zagrabiae mense Martio. Orto enim incendio hora noctis nona in superiori civitate, quae Mons Graecius dicitur, ea immanitate grassabatur flamma, ut non nisi pars urbis tertia illaesa permanserit: conspiran tibus deinde in perniciem undique ventis, delatoque in ca nonicorum collegium igne, illud pene totum cum duabus celebrioribus ecclesiis et arce episcopali miserrimum in mo dum conflagravit. Nec ibi sistente flammarum furore in vi cum Italicum, episcopali arci ac jurisdictioni subjectum, sese transfert similique debachatur impunitate. Et quamvis inaestimabilis pretii detrimentum sit illatum, praecipuam tamen omnibus commiserationem movebant insignia quatuor incinerata templa, Divi Stephani Regis cathedrale, Di vi Marci parochiale, Divae Catharinae societatis patrum cum collegio, ac sancti Francisci ejusdem ordinis regularium cum monasterio, olim ipsius patris seraphici inhabitatione cel laque nobili. Ampliorem adhuc Deo de nobis sumente vin dictam, dum cathedralis ecclesiae reparationi insudatur, anno insequenti fornix multis imbrium, pluviarum vento rumque impulsibus labefactatus, cedenteque cui inniteba tu r columna, eo corruit detrimento, ut chorum, episcopi thronum, quinque sub choro aras, stallos sinistrae partis dimidios et, quod sine animi dolore dici nequit, nobilissi mum multorumque millium organum, omnia veteris magnificique operis, oppresserit, comminuerit.
86
87
VIII
VIII
ošto je Zrinjski dao tolike dokaze svoje ratne hrabrosti, bio je imenovan vrhovnim zapovjednikom posada i ge P neralom svih Hrvata da bi se tako žaru njegove hrabrosti
is virtutis bellicae a Zninio datis documentis, quo am plius irritatae virtuti incitamentum suppeditaretur, H supremus vigiliarum praefectus ac Croatarum omnium ge
dalo još više poticaja. I tako, kada je sve izvan zemlje obavio vrlo povoljno i pohvalno, vratio se u domovinu i svoje Me đimurje koje je u međuvremenu bilo ucviljeno i izmučeno od neprestanih turskih napada. Dotada je naime za njegovu obranu bio određen brat mu Petar. Ovo mjesto potiče nas, kad smo već spomenuli Petra, da ukratko o njemu kažemo nešto vrijedno spomena. On je još mladić ali muževna srca, herkulske snage, vješt u umi jeću kojim se obično služe artiljerijski zapovjednici. Tu je vještinu bio odlučio naučiti kako bi time mogao jače škodi ti neprijatelju kršćanskog imena, pa je tako jedan dio kaniškog predgrađa uz pomoć te vještine, a i svojim trudom, pretvorio u prah i pepeo. Osim toga pružio je nesvakidašnji dokaz svoje hrabrosti za vrijeme zasjedanja sabora u Požunu, i to naočigled cara. Dok se naime Ferdinand radi od mora zabavljao lovom, dođe mu u susret vepar od sedam godina. Zrinjski na zapovijed cara da navali na nj, odmah sjaše s konja, izvuče sablju i udari zvijer jednim jedinim, ali tako strašnim udarcem da se odmah srušila na zemlju i crkla, mačem raskoljena čela i prosuta mozga. Car se zadi vio, pa uzevši mač od Zrinjskog, malo je njime zamahnuo i vratio ga Zrinjskom izjavivši da taj mač nije za njegovu ruku. Kao što je to bio sjajan dokaz njegove tjelesne snage i prokušane hrabrosti, tako je i ono što slijedi jedinstven primjer veličine njegova duha. Sam Petar držao je straže po selima svoga Međimurja, dok mu je brat Nikola bio daleko, zauzet službom u carskoj vojsci, ali je bio pozvan zbog dolaska neprijatelja. U slijepoj i olujnoj noći, dok se radilo o zasjedi i jednome i drugome, iznenadnim slučajem sreli su se i oduševili za nesiguran boj. Petar, raspaljen ratnim duhom, natjera nekog Turčina u bijeg i stade ga progoniti sve do rijeke Mure. A Turčin, neodlučan kako da se spasi, ne nađe mogućnosti bijega na obali pa bi prisiljen da se baci u virove Mure. Neprijatelj, dakle, skoči u vodu a za njim knez te u samim virovima
neralis constituitur; atque ita omnibus prospere laudabiliterque foris actis in patriam ac Insulam suam, perpetuis interea Turearum incursionibus afflictam ac vexatam, re vertitur, cui hactenus defendendae Petrus frater fuerat con stitutus. Admonet hic locus, ut, cum Petri mentio nobis inciderit, de eo pariter quaedem memoria digna brevibus inseramus. Juvenili adhuc est aetate, sed masculo corde, robore Hercu leo, artis peritus, qua tormentorum magistri uti solent, quam eo fine discendam sibi proposuerat, ut Christiani no minis hosti gravius inde noceret, quo factum, ut Canisiensium suburbiorum partem semel arte ista ac industria sua in cineres ac favillas redegerit. Porro fortitudinis suae ex perimentum non vulgare Posonii sub comitiis spectante Cae sare praebuit: dum enim Ferdinandus levandi animi causa venatione sese oblectat, ecce fit obvius aper annorum sep tem; jussus a Caesare Zrinius aggredi subito desiliens equo, evaginato acinace, eo uno immani belluam ferit ictu, ut di visa acinace fronte diffusoque cerebro e vestigio humi pro strata animam vomeret. Caesar miratus accepto a Zrinio gladio eum paululum vibrat ac restituit, adjiciens eum non pro sua esse manu. Ut hoc virium corporis ac spectatae for titudinis nobile fuit documentum, ita alterum, quod sequi tur, animi magnitudinis exemplum singulare. Excubabat Petrus ipse per pagos Insulae suae, donec frater Nicolaus imperialibus occupatus distineretur armis, adventu hostium excitus; et caeca intempestaque nocte, dum utriusque studetur fraudi, inopino casu obvii facti, in incertum accendunt animos certamen. Petrus Martiali spi ritu succensus Tuream in fugam convertit ac usque in Muram flumen persequitur: Turea salutis anceps dum in littore effugium non invenit, in Murae vortices se praecipitem da re cogitur. Insilit ergo hostis, sequitur comes et in ipsis aquae gurgitibus Neptuno immolat victimam; quamvis et
SS
89
rijeke žrtvova barbarina kao žrtvu Neptunu. Knez koji se i sam morao u valovima utopiti bio je jedva spašen zalaganjem nekog mladića s nadimkom Dečko. Za vrijeme sabora u Požunu primio je od cara ponuđeno zapovjedništvo u Žumberku, a pod njim je bilo gotovo tisuću ljudi. Tu je čast dobio ipak pod uvjetom da se svaka tri mjeseca sa šest četa, koje će skupiti na svoj trošak, pridruži carskoj vojsci, iako su se po starom običaju ugarskih kraljeva i po zakonu te časti obično davale zaslužnim ljudima bez ikakvih obaveza.
ipse aegre admodum opera cujusdam Dechko cognominati, fluctibus prope absorbendus, ereptus fuerit. Collatam deinde a Caesare accepit durantibus Posonii comitiis praefecturam Silbergensem, cui mille prope parent homines, ea tamen conditione, tametsi de veteri regum Hungariae consuetudine ac lege dignitates hujusmodi absque ullo onere bene meritis conferri consuevissent, ut cum sex militum centuriis suo aere comparatis exercitui Caesareo per trimestre sese conjungat.
IX
IX
isto vrijeme u Zagrebu u Iliriku, u gluho doba noći, tri sata je iz proloma oblaka pljuštala tako strašna U kiša da je uski potok, koji se starim imenom zvao Cirkven-
ub idem tempus Zagrabiae in Illyrico, nocte intempesta, adeo vehemens nube rupta trium horarum spatio rue S bat imber, ut exiguae latitudinis fluvius Cirquenschak vetu
ščak, a sada Medvednica, i koji razdvaja grad od svećenič kog kolegija, strahovito nabujao, prelio se preko korita i poplavio vrlo mnogo prizemnih kuća u predgrađu. Dvanaest je kuća iščupao iz temelja i zajedno s ljudima koji su spa vali čvrstim snom odnio sve do Save, tako da se čak ni tra govi nekih kuća više ne vide. Oko pedeset ljudi utopilo se od iste žestine brzica, neki su nađeni pod ruševinama kuća, a neki ležeći na poljima odneseni vodenim tokom. K tome je u toku čitave godine vladala krajnja nestašica hrane jer su gotovo svi zemaljski plodovi bili odneseni ili sagnjili. I nije se ta katastrofa ograničila samo na ilirske zemlje. Sa znajemo da su gotovo u isto vrijeme u vrlo udaljenim dije lovima Belgije čitavi gradovi bili poplavljeni golemim koli činama vode. Bolji ljudi su objašnjavali da se to nije dogo dilo bez teške i velike kazne svemogućeg Boga, koji vrlo oštro kažnjava zločine i gnjevan je što smo na nj potpuno zaboravili, kazne koja izaziva božju osvetu. Mada su Zagrepčani i susjedi tom kobnom poplavom bili teško potreseni, ipak su živnuti i razveselili se kad su saznali za novu sjajnu i neobičnu pobjedu bana Nikole koju je izvojevao nad Turcima u Kostajnici.
sto nomine, nunc Medvednicza appellatus, urbem a collegio sacerdotum intersecans, in immensum superatis alveis tu mefactus, plerasque suburbanas domos humi locatas inun daverit, duodecim vero imis evulsis fundamentis una cum hominibus somno sopitis ad Savum usque detulerit, ut quarundam ne vestigia quidem apparuerint, et quinquaginta homines eadem aquarum celeri vehementia suffocati, partim sub domorum ruinis, partim campis jacentes aquarum decursu delati reperti fuerint, totus deinde annus, cunctis pene terrae frugibus ablatis aut putrefactis, summa anno nae penuria laboraverit. Nec Illyrici finibus vis mali con clusa, sed eodem pene tempore dn remotissimis quoque Belgii partibus civitates integras undarum copia insepultas accepimus. Non sine gravi praepotentis Dei, acerrimi scele rum vindicis, usque adeo in nos sui oblitos irati, ac magna divinae ultionis urgente poena haec accidisse potiores inter pretabantur. Una hac diluvii infelicitate Zagrabiensium ac vicinorum animi graviter perculsi, nova insigni nec vulgari Nicolai proregis de Costanioiensibus Tureis relata victoria recreati exhilaratique fuere.
Preveo Vedran Gligo 90
STJEPAN GRADIĆ STEPHANUSGRADIUS (1613-1683)
ubrovačka Republika, iako okružena moćnim susjedima, nekoliko je stoljeća uspjela očuvati svoju samostalnost D u prvom redu zato što je vodila vrlo mudru i vještu politiku. Među brojnim njezinim građanima koji su se istakli kao vrsni diplomati vidno mjesto pripada opatu Stjepanu Gra diću. Rođen je 1613. od oca plemića, koji je vršio neke javne službe u Dubrovniku ii bavio se književnim radom, i majke Marije, sestre kanonika Petra Benešića. Niže škole i »filozo fiju« polazio je u rodnom gradu, a zatim, na ujakov poziv, pođe u Rim, u Seminarium Romanum. Pravne je nauke studirao u Bologni, gdje je 1638. promoviran na čast doktora prava, a studij teologije završio je 1642. u Rimu. Iste godine umre mu ujak Benešić, koji je bio zastupnik Dubrovačke Republike kod Rimske kurije, te ga on zamijeni na tom važnom i delikatnom položaju. U Rimu je bio član znanstveno-literarnoga kruga pape Aleksandra VII, koji se i sam bavio latinskom poezijom, i švedske kraljice Kristine. U tom su krugu nastale četiri Gradićeve fizičko-matematičke rasprave što ih je kasnije, 1680, objavio u Amsterdamu. Vrlo cijenjen u rimskim crkve nim i svjetovnim krugovima, postavljen je 1661. za kustosa a 1682. za upravitelja Vatikanske biblioteke. U Dubrovnik je dolazio samo povremeno i na kraće vrijeme, osim što je če tiri godine neprekidno, od 1648. do 1652, proveo u svom gra du kao kanonik i kaptolski vikar. Umro je u Rimu 1683. i pokopan u crkvi sv. Jeronima uz svoga prisnog prijatelja, povjesničara Ivana Lučića iz Trogira. Kao predstavnik dubrovačkog senata kod Rimske kurije Gradić je razvio vrlo živu djelatnost i pokazao neobičnu diplomatsku sposobnost. To je posebno došlo do izražaja nakon katastrofalnog dubrovačkog potresa 1667. Njegove su 95
posljedice mogle biti kobne za dalji opstanak te male repub like koja je na svojem bijelom stijegu ponosno isticala geslo LIBERTAS (SLOBODA), a na tvrđavi Lovrijencu dala po staviti natpis: Non bene pro toto libertas venditur auro (Svoju slobodu ne bismo prodali ni za sve zlato na svijetu). Ispunjen jedinom željom da svom zavičaju u tako teškoj nevolji što brže i što djelotvornije pomogne, Gradić ne umorno traži i moli pomoć na sve strane. U tome je imao i uspjeha jer je bio veoma cijenjen i jer je imao dobrih poli tičkih veza. U Mleoima je 1675. objavio pjesmu od 315 latin skih heksametara pod naslovom De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen (Pjesma o pohvalama Prejasne Mletačke Republike i o nevoljama rodnoga grada. Sam opis potresa, požara i pljačke di jelom napuštena grada obuhvaća više od polovice stihova. Ostali dio sadržava pohvalu Mletaka i pjesnikove molbe za hitnu pomoć unesrećenom gradu. Iako Gradić nije bio oče vidac potresa nego je pjesmu ispjevao na temelju pismenih izvještaja, njegov je opis živ, dramatičan i potresan, impresivniji od Rogačićeva i Stayeva koji su sastavljeni kasnije, također u latinskim stihovima. U omanjoj zbirci Poemata (Pjesme) pretežu pjesnički sastavi prigodna sadržaja upravljeni ličnostima iz književ nog kruga pape Aleksandra VII. Tu je objavljena i oda spje vana u Horacijevu stilu, posvećena Jundju Palmotiću, za čije je postumno izdanje Kristijade Gradić napisao latinski predgovor s izvrsno sastavljenom pjesnikovom biografijom. Te su pjesme tiskane u ovećem skupnom djelu Septem il lustrium virorum poemata (Pjesme sedmorice slavnih ljudi), koje je izašlo najprije u Antwerpenu, a u proširenom opsegu u Amsterdamu 1672. U njegovo vrijeme bio je cijenjen filozofski spis Dispu tatio de opinione probabili (Rasprava o vjerojatnom mišlje nju) u kojem je polemizirao s isusovcem Onoratom Fabri. Istakao se i kao govornik, osobito govorom De eligendo summo pontifice (O izboru pape) što ga je nakon smrti pape Aleksandra VII. održao u bazilici sv. Petra u Rimu. Politička i diplomatska njegova aktivnost najbolje se ogleda u pismi ma koja je na talijanskom jeziku upućivao dubrovačkom senatu od 1667. do 1683. Zbirku od 312 takvih pisama izdao je Đ. Korbler u izdanju JAZU. To je ujedno najbolji izvor 96
za upoznavanje posljednjeg perioda njegova života i važan đokumenat za povijest Dubrovnika u 17. stoljeću. Zajedno s Ivanom Lučićem, kojemu je pomagao pri iz radi njegova djela De regno Dalmatiae et Croatiae, Gradić je odlučno i uvjerljivo branio autentičnost trogirskog ruko pisa, u kojem je oko 1653. Marin Statilić pronašao dotada nepoznat opsežan odlomak Petronijeva Satiricona s opisom Trimalhionove gozbe. Napisao je i apologiju tog nalaza koja je zajedno s novopronađenim Petronijevim tekstom tiskana 1670. u Amsterdamu. U dodatku uz spomenuto Lučićevo djelo tiskan je kao povijesno vrelo Gradićev latinski prijevod odjeljka o ratovi ma Rimljana s Ilirima (De bellis Illyricis) iz Rimske povi jesti grčkog pisca Apijana. Gradić je bio vrstan diplomat, uvažen pisac filozofskih, teoloških i matematičko-fizičkih traktata, član dviju talijan skih akademija, glasovit govornik, dobar latinski pjesnik i — što ga posebno karakterizira — dubrovački rodoljub ko jemu je sreća i napredak Republike sv. Vlaha bila u životu glavna briga. V. G.
7 Hrvatski latinisti II
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA STJEPANA GRADIĆA Oratio đe eligendo summo pontifice sede vacante post obitum Alexandri VII ... Romae 1667. De vita, ingenio et studiis Junii Palmottae, predgovor izdanju Palmotićeve Kristijade, Rim 1670. Poemata, u zbirci Septem illustrium virorum poemata, editio altera, Amstelodami 1672, str. 377—418. De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen, Venetiis 1675. Disputatio de opinione probabili cum p. Honorato Fabri, Romae 1678. Antiquitatum Rhacusanarum brevis diatriba, tiskano 1790. u Dubrovniku uz djelo L. Crijevića Tuberona Commentariolus de origine et incremento urbis Rhacusanae Opera, rukopis br. 184 Knjižnice Male braće u Dubrovniku; za jedno s rukopisom uvezana su i dva tiskana Gradićeva djela. LITERATURA O STJEPANU GRADIĆU F. Ambrosoli: Stefano Gradi, u djelu Galleria di Ragusei illustri, izdavač Pier-Francesco Martecchini, Dubrovnik 1841. Đ. Korbler: Pisma opata Stjepana Gradića Dubrovčanina, Monu menta spectantia historiam Slavorum meridionalium 37, Zagreb 1915. F. Banfi: Christina di Svezia e Stefano Gradi di Ragusa, Archivio storico per la Dalmazia, XXVII, Roma 1939. K. Krstić: Stjepan Gradić, Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1958. V. G.
PJESMA O POHVALAMA PREJASNE MLETAČKE REPUBLIKE I O NEVOLJAMA RODNOGA GRADA
DE L A U D I B U S S E R E N I S S I M A E R E I P U B L I C AE V E N E T A E ET CLADIBUS PATRIAE SU AE CARMEN
prvaci, vi koji ste nekoć iz domovine u pla Ivimalijski menu nosili pobijeđene penatei na visokim brodo i koje je sretnija sudbina dovezla na euganejski
io
20
Timav te vam naložila da osnujete grad ravan rim skim kulama2 i da vječno nadživite požar Troje, na rode slavni zbog vlasti nad morskom pučinom, kojemu je sam otac Neptun predao svoju vladavinu nad Ja dranskim morem, pomognite narodu pogođenu stra šnim nevoljama i dobrostivo saslušajte bijedne tužalj ke njega, vašeg molitelja, koji je pretrpio grozne udar se i nezaslužene patnje i koji još dugo jeca u neizre civoj nesreći. Kakvim je udesom uz strašan potres vihor za hvatio naš grad, nitko nije tako surov, neupućen i tuđ a da do njegovih ušiju nije dopro glas o tome i da mu oči nije natopila bujica suza. Svetkovali smo tužnu svetkovinu četvrtka uoči da na3 koji svetim svjetlom zaključuje Večernica pamteći večeru nekoć priređenu nebeskim jelima i održanu pred sam početak muke, one muke kojom smo mi smrtni ci očišćeni od djedovskih i svojih vlastitih grijeha. U svim crkvama mnoštvo je u pjesmi ponizno spomi njalo pojedine zgode toga mukotrpnog zbivanja, pro slavljenog po čitavom svijetu, kako se izdanak božan skog sjemena, zamijenivši eterski Olimp našim sjedi štima, divnom ljubavi požurio da podnese sramotne pogrde, nemilo bičevanje i vlastitu smrt, kazne koje 1 državne bogove 2 Mletke 3 Velikog petka 100
proceres, celsis quos classibus olim IVexitliaci Portantes victos patria ex ardente penates ad Euganeum melior fortuna Timavum Et geminam iussit Romanis arcibus urbem Condere et aeternum Phrygiae superesse favillae. Imperio pelagi gens inclyta, cui pater ultro Adriacas sua sceptra dedit Neptunus in undas. Casibus afflictae diris succurrite genti Et placidi vestrae miseras audite querelas 10 Supplicis, immanes ictus indignaque passae Funera et infanda dudum sub clade gementis. Qualibus horribili terrae conflata tremore Tempestas nostram fatis agitaverit urbem. Nemo adeo ferus est rerumque ignarus et hospes. 15 Attonitas cuius non fama advenit ad aures Et lacrimis oculos non humectavit obortis. 'orla 4. Tristia agebamus quartae solemnia lucis imioris Ante diem, sacro quam claudit lumine Vesper icbdomadae Conscius instructae dapibus caelestibus olim 20 Suppliciique inter celebratae eoxordia Coenae, Supplicii, mortale genus quo stirpis avitae Et nostra luimus contracta piacula culpa. Omnibus in templis supplex chorus, omnibus aris Alternis durae memorabant cantibus acta 25 Historiae, fama totum celebrata per orbem, Ut sata divino proles de semine, postquam Sedibus aetherium nostris mutavit Olympum, Ad turpes ignominias, ad verbera saeva, Ipsius ad mortis miro properarit amore 5
101
30
40
50
60
su skrivila tuđa nedjela, i kako je izdan, razočaran i osuđen pretrpio strašne rane i bio podignut uvis na sramotnom drvu — kad se odjednom zemlja stane strahovito tresti, uzdrmani temelji naglo pomicati, a pragovi i krovovi njihati: građevine što su se dizale put neba pucaju od krova, visoke utvrde s kulama i božji hramovi, prepuni brojnog svijeta, ruše se na glim padom, od iste nesreće padaju na zemlju majke i očevi, tjelesa mladih i starih, strašna sila ne štedi ni najviše ni najniže. Diže se buka kakvu stvaraju mukli gromovi kad odjekuju nebom, posvuda se nailazi na strašne prizore, na licima se odražava grozan strah, vrtlog uzvitlane prašine vije se po otvorenom nebu i crnom maglom širi mrak. Tko bi mogao izraziti nevolje, tko grozote te jezo vite oluje, tko različite vrste umiranja? Ovaj nesret nik pogiba pod silnim teretom krova što se ruši, ono ga ubija kiša kamenja, a onaj opet u praznom prostoru pod svodovima urušene kuće, uzalud zaštićen golemim slojem kamenja, sporom smrću napušta ži vot, pokopan prije smrti. Da se moje srce sastoji od tvrde kovine i da mi stotinu usta i grla odzvanja stotinom jezika, ni tada mi ne bi bilo moguće nabrojiti nevolje mnogostru kog udesa ni sve pristupe i putove do smrti. No nije bila bolja sudbina ni onog mnoštva koje je to preži vjelo i koje je poštedio sudbonosni mač nepraved nih Suđenica. I njima je neočekivani spas bio poguban, a život omražen. U strahu napuštaju grad i mučno im je promatrati oplakivanja vrijednu propast svog zavičaja. Bježe na otvoreno i srljaju neodlučni i bez ičega. Zamrzivši prave kuće, jedni odlučuju provo diti život u tijesnim kolibama, a drugi ukrcati se na mjeđu okovane brodove i zaploviti morem. »Makar sada zemlja potresla svoju utrobu i potresenom po vršinom udarala do neba, nije nas briga. Odavle će mo moći sigurno promatrati kako se uzdižu polja, kako rijeke teku u protivnom smjeru i kako se brda ruše. čvrsta nam je odluka da napustimo ovaj kraj pogođen i tolikim drugim nevoljama, da tražimo d o 102
30
Excidia et meritas alieno crimine poenas. Proditus, illusus, damnatus diraque passus Vulnera et infami sublatus in aera ligno, Terrae Cum tremere horrendum tellus, convulsa repente motus Fundamenta quati postesque et summa labare 35 Culmina; dissiliunt eductae ad sidera moles Tectorum celsaeque suis cum turribus arces Et delubra deum populo distenta frequenti Praecipitique cadunt lapsu; sternuntur eodem Matres atque viri casu iuvenumque senumque 40 Corpora: non summis vis parcit acerba nec imis. Stat fremitus, qualem dant rauca tonitrua, caelo Cum reboant, passimque atrae formidinis ora Terribili occurrunt visu: consurgit in auras Pulveris exciti vortex perque aethera apertum 45 Volvitur et noctem caligine fundit opaca. Quis cladem illius, quis funera dira procellae Explicet et varium leti genus? Ille cadentis Immani perit infelix sub pondere tecti, Hunc pluvii perdunt lapides, hic concava subter 50 Intervalla recedentis camerasque ruinae Saxorum ingentem frustra molitus acervum Lenta animam, ante obitum tumulatus, morte relinquit. Non, duro constent si pectora nostra metallo, Centenisque sonent totidem ora et guttura linguis, 55 Omnia multiplicis liceat discrimina fati Atque omnes aditus mortis numerare viasque. Nec melior turbae fortuna superstitis, a qua Fatale abstinuit Parcarum iniuria ferrum. Insperata salus gravis his invisaque lux est; 60 Urbem horrent, taedet patriae lacrimabile bustum Usurpare oculis: fugiunt in aperta ruuntque Consilii rerumque inopes, pars iusta perosi Tecta sub angustis agitare mapalibus aevum Instituunt, pars aeratas conscendere puppes 65 Neptunumque sequi: »Quatiat sua viscera tellus Nunc licet et moto diverberet aera dorso, Nil nostra; hinc tutis salientes cernere campos Continget refluosque amnes montesque caducos. Linquere pollutas aliis tot caedibus oras 103
70
80
90
100
movinu koju grij e drugo sunce i da krenemo u dale ke zemlje.« Među njima je i skupina mila Bogu više od drugih zbog pobožnosti i časti djevičanstva i dra ga nebu. Te djevice, zaručnice višnjeg Boga, zaziru od svojih crkava te napuštaju razorene oltare i svece koji im nisu uslišali molitve. Čvrsto odlučuju povje riti život uzburkanome moru i na tuđoj obali tražiti nesigurna sjedišta. »Kamo srćete, bijedne sugrađanke, i ti, čestiti bi skupe, vodiču čiste skupine, kamo smjeraš? Odakle tvom milom zalogu prijete tako teške opasnosti kakve su one kojima nerazborito ideš u susret? Nije u toli koj mjeri izgubljena svaka mogućnost spasa i nije ne stalo svake nade u bolju sudbinu da bi bilo dopušte no otrgnuti ove presvete zaloge od grada, makar bio razoren. Bolje je u krilu zavičaja i pred licem kuć nih bogova dočekati što god to bilo čime još prijeti strašan gnjev neba, bolje je, ako je već takav bijes kivne sudbine, izgubiti život bilo kakvom smrću.« Tako je negodujući govorio pametniji dio jadnog puka i patricija, no one ipak ostaju pri stvorenoj odluci. Ukrcavaju se na brodove i bježeći sa svojim vođom razapinju jedra. No premda ih je Tetija nera do primila i premda su na bijegu pretrpjele nemile udarce neba i mora, podnijele bolesti i strašne jade te, izbačene na pijesak tuđinske obale, stupale kao bijedna slika zatrpane domovine, sretne su što nisu vlastitim očima vidjele nemile požare, ni crni pepeo, ni propast grada u plamenu, koji su zapalile klete zublje pljačkaša. Kad se naime strašan potres stišao i visoki se oblak prašine raspršio po začuđenom nebu i vratio svjetlost, dok oni koje nije uništio bijes prohujalog vihora trče kao bez duše a drugi se izvlače iz hrpe kamenja i u slijepom strahu dozivaju sebi u pamet rušenje i druge nevolje, dok se svatko boji samo za sebe pa nema zajedničkih odluka i dok nikakva stra ža ne čuva uzdrmale zidine te su vrata širom otvore na — provali lakoma rulja pljačkaša koju je izbacila 104
70
Atque alio patriam sibi quaerere sole calentem Diversasque sequi certa est sententia terras.« Quos inter pietate et virginitatis honore Chara Deo manus ante alias acceptaque caelo Horrescunt sponsae Superum sua templa puellae, 75 Eversasque aras et inexorata relinquunt Numina. Stat vitam tumido committere ponto Et petere incertas alieno in littore sedes. »Quo ruitis, miserae cives, tuque optime casti Agminis Antistes ductor, quo tendis et unde 80 Deposito tam dura times discrimina charo. Quam quibus imprudens occurris? Non adeo omnis Conclamata salus rerum est, spesque omnis adempta Fortunae melioris, ut haec sanctissima sit fas Pignora ab eversa quamvis divellier urbe. 85 Praestat in amplexu patriae aspectuque penatum, Quidquid id est, quod adhuc caeli gravis ira minatur. Excipere: ipsam etiam, si tanta est sortis iniquae Saevities, animam quocunque absumere leto.« Talia dum laceri populique patrumque fremebat 90 Pars melior, suscepto illae non secius instant Proposito: scandunt classem et fugientia tendunt Cum duce vela suo. Sed quamquam invita recepit Tethys, et adversae profugas caelique marisque lactavere vices, morbosque infandaque passae 95 Funera, et eiectae peregrinae in littus arenae Spectaclum infelix patriae incessere sepultae. Felices, quod non incendia dira nec atrum Hauserunt oculis cinerem, accensosque nefandis Praedantum tedis urbem considere in ignes. 100 Nam postquam tremor horrificus consedit, et alti Pulveris attonito decessit ab aethere nimbus Restituitque diem, dum cursant exanimes, quos Turbinis exacti rabies non abstulit, et se Aggeribus lapidum expediunt aliasque ruinas 105 Atque alios caeca reputant formidine casus, Dumque uni sibi quisque timet, commune nec ullum Consilium est nec nutantes custodia muros Ulla tenet portaeque patent, irrupit avara Direptio Praedonum ingluvies, quos proxima barbara tellus 105
110
susjedna barbarska zemlja i ujedno najgori ološ do maće svjetine, čitave gomile pastira, seljaci neiscrpljeni radom i mnoštvo što živi u širokim brodovima, te se razmili po kućama bez gospodara i po otvore nim krovovima. Provaljuju u škrinje, grabe pohranje no zlato, stare srebrne predmete i skupocjenu odjeću te kao nepozvani gosti sjedaju za stolove koji nisu za njih prostrti i uz jelo. U općoj žalosti veselo ispi jaju čaše i bezobzirno pripremaju jela na vatri nad suhom hrastovinom i ne brinu se da ugase bačene 120 zublje. Ima ih također kojima prija sam požar jer se bo je, ako išta preostane od stare zgrade, da se ne bi tko pojavio da ih kazni i da im se osveti za njihove zlo čine. Ništa kobnije od toga, ništa uz veću srdžbu bo gova nije moglo snaći razoreni grad. Plamen naime, isprva malen i duboko skriven, plazio je po širokim gredama, stvarao nestalan dim i prigušenim žarom zahvaćao unutrašnju suhu građu, a doskora se ma130 lo-pomalo dizao visoko uvis i širio svoj odsjev pre ma otvorenom nebu. No možda bi se ta nevolja bila mogla odvratiti od naše imovine, da se — kao krajnji udarac sudbine — nije sa sjeverne strane podigla silna snaga vjetrova, koje iz prostranih spilja šalje Eol kao brze pomagače oblaka i oluja kad se sprema da na njivama obara usjeve, da s planina čupa jasenove i da od samoga dna uzburkava morsku pučinu. Kao što vozač u Olimpiji, žureći se da dobije nagradnu palmu, popušta 140 uzde konjima što jure i naginjući se naprijed čestim ih povicima i udarcima zadihane potiče, podvostručuje udarce, podbada ih ostanom i bez prekida i od mora tjera dok zamorenu spregu pobjeda ne dovede do samoga cilja — isto se tako žestoki sjevernjak sruči na plamen koji se pružao prema njemu. Vjetrovi osla bljeni zbog visokih brda rasprše maglu i, ponosni što su nebu vratili vedrinu, nasrnu na vatru koja se sporo širila. Mnoštvo plamenova što se dotada diza lo prema visokim oblacima i zvijezdama stane se ši riti poprijeko te povođeći se za vihorom zahvati i ono 106
Indigenaeque simul vomuit fex ultima vulgi, Pastorum manus omnis, inexhaustique laborum Agricolae, et pandas habitat quae turba carinas, Per vacuas dominis aedes adapertaque tecta Funduntur: penetrant arcas, aurumque repostum 115 Argentique decus priscum pretiosaque vestis Diripitur, dapibusque et mensis haud sibi structis Iniussi accumbunt convivae: pocula laeta Communi in luctu libant epulasque procaces Ignibus expediunt temere super arida iactis 120 Robora, nec iactas cura est restinguere tedas. Sunt etiam, quos ipsa iuvant incendia, ne quis Poenarum exactor scelerumque existeret ultor, Mansisset veteri si quicquam e sede superstes. Ouo nihil eversae quicquam funestius urbi, Nil magis iratis potuit contingere divis. 125 Incendium Parva etenim primo penitusque occlusa per amplas Serpere flamma trabes fumosque excire volucres Arentemque intus comprendere fomite opaco Materiem: mox se paulatim tollere in auras 130 Sublimem et caelo radios extendere aperto. Nec fortasse opibus malum ineluctabile nostris Illud erat, si non urgentibus ultima fatis Surrexisset ab arctoo vis plurima mundo Ventorum, vastis quos expedit Aeolus antris Nimborum celeres tempestatumque ministros. 135 Sternere agris segetes, excindere montibus ornos Cum parat et fundo maris aequora vertere ab imo. Qualis Olympiacae properans ad munera palmae Dat lora effusis auriga iugalibus atque Pronus anhelantes et voce et verbere crebro 140 Suscitat ingeminatque ictus stimulisque fatigat: Nec mora nec requies urgendi, donec ad ipsam Admoveat metam fessos victoria currus, Haud secus oppositos Aquilo violentus in ignes Incubuit. Detrita per altos flamina montes 145 Et pulsis nebulis caeloque superba retecto Aestibus insultant lentis, quaeque hactenus altas Agmina flammarum nubes atque astra petebant, In transversa ruunt et adhuc intacta reflexo 110
107
150
160
170
175
što je još bilo nedirnuto od vatre pa ognjenim nizom spoji najbliže zgrade s udaljenima. Ničim nezaustavljena vatra nasrće i kao pobjednik zahvaća i vrata i visoke krovove: lete iskre i zublje, žar se bijesno diže u zrak i, podižući vatreni vihor, baca na sve strane istrgnute grede i zapaljene dijelove kuća i tako hitrim plamenom širi požare. Tako ćeš, promatraš li izbližega nebeski svod, vidjeti kako se na nebu kroz proziran zrak zvijezde strmoglavce ruše (Takvi se prizori često pružaju našim očima) i kako u noćnome mraku na njihovu repu svjetlucaju goleme pruge etera. Strašna je oluja bjesnjela dvadeset dana i noći. Što smo god jadni sakupili pod okriljem potpunog mira, što je god tokom stoljeća nagomilala dugotraj na radinost i štednja imovine, ona nam je otela i u ti li čas raspršila u tanani zrak. Višnji bogovi nisu sma trali nedostojnim da se dvaput vidi naš rasap, dva put oružje nakvašeno od kletog prolijevanja krvi i prizor kako pošast kao nemilo znamenje neprijateljskog udesa oskvrnjuje kosti i pepeo pokojnika. Zato vas zaklinjemo pepelom predaka i kostima roditelja, nadom u buduće potomstvo i slavom unu čadi, Bogom i svim višnjima i svime što igdje smrtnička srca smatraju svetim i pobožnim — koliko mo žete i koliko je velika vaša moć — nemojte dopustiti da i dalje ostanu gomile ružnih ruševina, nakazne brazgotine i znakovi žalosti, koje smo podnijeli i ko jima pogođeni i srušeni ležimo na tlu, i osušite dugo trajne suze nas nesretnika!
150
155
160
165
170
175
Turbine corripiunt et proxima quaeque remotis Continuant; ruit effusis Vulcanus habenis Perque fores victor perque alta cacumina regnat. Scintillaeque facesque volant: furit aestus in auras Avulsasque trabes atque inflammata domorum Frusta ciens hyemem partes iaculatur in omnes Ardentem et volucri differt incendia flamma. Tales, si superam spatiis propioribus oram Accedes, stellas liquidum per inane videbis (Quae saepe occurrunt oculis spectacula nostris) Praecipites caelo labi, noctisque per umbram Aetheris immensos a tergo ignescere tractus. Bis denos fera tempestas noctesque diesque Saeviit et, quidquid miseri congessimus altae Pacis in amplexu, diuturna industria quidquid Et parcus cumulavit opum per secula cultus. Eripuit tenuesque brevi diflavit in auras. Nec fuit indignum Superis bis nostra videri Excidia, infanda bis tela madentia caede Grassatamque per adversi dira omina®) fati Ossibus et cineri pestem insultare sepulto. Quod vos maiorum cineres per et ossa parentum. Per spem venturae stirpis famamque nepotum, Perque Deum Superosque omnes et quidquid ubique est. Quod mortalia pectora habent sanctumque piumque, Oramus: foedae cumulos extare ruinae Deformesque cicatrices et signa dolorum, Quos tulimus, quibus afflicti stratique iacemus, Quantum opis in vobis, quam lata potentia vestra est, Ne sinite et longos miserorum abstergite fletus.
a) corr. ex omnia
m
109
PJESME
CARMINA
I
I DE INSULAE IUPANAE AMOENITATE
O LJUPKOSTI OTOKA SIPANA oste sretnog otoka, vidiš ljupke grude zemlje, prekrive ne zelenilom i vesele zbog pitoma voća. Napuštajući svoju Indiju, glasovit otok Hios i lozom bogatu Metimnu, Bakho ovdje svetkuje svoje jesenske svečanosti. Ovdašnjim se vinom veselije napaja nego ikojim drugim i ovdašnjim se lozovim lišćem ovjenčava radije nego bilo kojim. Zbog vina koje je sazrelo na ovdašnjim brežuljcima, kaže on, višnji bogovi, da više ne čezne za vašom trpezom.
elicis hospes insulae, vides glebas Virides amoenas, mitibus hilares pomis. F Ubi relinquens Indiam suam Bacchus
G
5
Chiumque nobilem uvidamque Methymnam1*) Madidus iocosos feriatur Octobres Nullaque vite laetius calet, nulla His gratiora pampinis gerit serta, Praeque his adulto collibus mero vestra Desiderare, Caelites, negat mensas.
II
II
JUNIJU PALMOTICU
AD IUNIUM PALMOTTAM Ode
Oda
plena tristi mortis imagine Humana durum vita negotium, O Assueta distinctos acerbis
K
ako si krut, ljudski živote, ispunjen žalosnom sli kom smrti, navikao da vodiš čas pobjedničku povorku čas tužni sprovod! Ti uklanjaš veselu radost žalosnom tugom i tužnu žalost veseljem i svagdje miješaš gorki otrov i kekropski4 med. 4 kekropski = atički; Kekrop je bio prvi legendarni atički kralj. Atički je med bio na glasu u antici. 110
Ducere funeribus triumphos! 5
Tu laeta moestis gaudia luctibus Moestosque luctus laetitiis fugas, Passimque commisces amara Cecropiis aconita succis.
b) corr. ex Methymnam 111
10
Koji bi te vihor, koji udar munje dostigao u letu? Dani i godine u stalnoj mijeni hitro nestaju, a za okrut ne Suđenice nikakvo vrijeme nije dovoljno kratko. Ništa ne koriste kraljevska žezla, ništa raskošne haljine obojene sjajnim grimizom, ništa ponosite go mile plijena otetog uništenim narodima.
20
15
Ništa ne koristi ni dobar glas, ni slavno ime, ni sklonost prevrtljivih sugrađana, ni znakovi vlasti, ni liktori, ni dugi niz glasovitih predaka. Nema razlike između najviših i najnižih. Ne umoljiv i krut udes neumoljivom kosom svima siječe vrat te na istu gomilu baca i bijednike i sretnike. Samo krepost krši čelične zakone sudbine. Njoj ne mogu ništa ni nesretna kob ni strijele zlobne Prozerpine.
30
10
Ona je tebi, Junije, sjajni talent izvježbala u radu među prašnim knjigama, tebi koji odbijaš užitke i izo pačene želje prostoga puka.
20
40
25
Nihil secundus rumor et inclytum Nomen faventumque aura Quiritium Fascesque lictoresque et alta Nobilium series avorum.
Virtute sola fati adamantinas Frangente leges, illius in latus Nil sortis adversae licetve Persephones iaculis malignae.
30
Haec te erudito in pulvere splendida, Juni, laborum exercuit indole. Vulgi recusantem profani Gaudia degeneresque curas.
25
Haec docta sacri pectora Numinis Replevit haustu non aliis dato, Quo fretus audacem Deorum Coetibus insereres Camoenam,
40
112
Nil sceptra quidquam regia, nil decus Claro ebriarum murice vestium Prosunt nec eversis superbi De populis spoliorum acervi,
Nec summus imo discrepat, omnium Immitis aeque saeva necessitas Metit rapaci colla falce. Aggerat et miseros beatis.
Ona ti je kao nikom drugom ispunila učeni um dahom svetog božanstva da bi svoju smjelu Muzu mo gao uvrstiti među zborove nebesnika. Ona ti je dala ime koje ne zna za crnu smrt, ime koje će uz vječne zvukove lire kao na krilima dopirati do naklonjenih ušiju ilirskih naroda.
Quis turbo, qui te fulminis impetus Aequet volantem? Praecipitant dies Annique vertentes, nec ulla est Sat rigidis brevis hora Parcis.
Haec nomen atri funeris inscium Dedit, perennis cum strepitu lyrae, Late volaturum per aures Illyridum populorum amicas.
5 Hrvatski latinisti II
113
O ŽIVOTU, N A D A R E N O S T I I KNJIŽEVNIM TEŽNJAMA JUNIJA PALMOTIĆA
DE VITA, I N G E N I O ET S T U D I I S JUNII PALMOTTAE
etus Ragusinorum mos est, ut cum suae quisque aeta tis suique ordinis hominibus conversetur ac vivat; ac V Jam inde a pueritia distincti quasi in manipulos greges pro
tari je običaj Dubrovčana da se svatko druži i živi s ljudima svoje dobi i svojeg staleža. Već od djetinj stva nastupaju nekako razdvojeni na omanje skupine koje sami nazivaju družinama. Te se družine sastaju prema stalnim međusobnim pravilima i biraju poglavare za godinu ili samo za jedan mjesec; poslušnima daju nagrade, a prkosne kažnjavaju te i inače pružaju sliku valjano uređene države. Ipak u njoj nema ničeg ozbiljnog, ničeg priprem ljenog za strogost i dostojanstvo, već je sve udešeno kako bi se život provodio veselo i ugodno te kako bi se ostva rivale čestite naslade i otmjena izobrazba. U takvim druži nama osobito se brinu za pozornicu i za igrokaze, i to najviše za one koje obično rado gledaju u određene dane pokladnih svetkovina. Taj su običaj preuzeli od talijanskih gradova. Odatle se pjesnicima pruža velika mogućnost da se proslave, jer se spomenute družine međusobno vatreno natječu za koju će se od njih kazati da je na pozornici i u kazalištu postigla najveći uspjeh u zabavljanju naroda. No iako uživaju u novim igrokazima, a ne u onima koje su prije gledali, ipak ima uvijek za to dovoljno pjesnika, jer se mladi ljudi time revno bave. Na tom području najčuveniju, najvećeg divljenja vri jednu i gotovo božansku sposobnost u kovanju stihova imao je Palmotić, jer njemu obično nije trebalo više vre mena da sastavi dramu nego je glumcima za osobe koje je iznosio na scenu trebalo vremena da upamte svoje uloge. Ono što su imali govoriti na sceni on bi im ponajviše diktirao, i to ne iz pismenog sastava, nego napamet prema svojoj zamisli. Ipak je prije toga obično ulagao mnogo
deunt, quos Jpsi societates appellant. Hi certis inter se legi bus conveniunt et magistratus annuos aut menstruos creant praemiisque erga obsequentes et poenis adversus contu maces utuntur caeteramque civitatis recte institutae ima ginem referunt. Nihil tamen in ea re serii, nihil ad severi tatem gravitatemque compositi, cuncta ad vitam hilariter jucundeque degendam et ad honestas voluptates persequen das, et luxus eruditi gratia comparata sunt. Praecipuum que hujusmodi coetibus scenae ludorumque studium, et maxime eorum, quibus per statos Bacchanalium festorum dies indulgeri solet, accepto ab Italicis civitatibus more. Hinc magna poetis clarescendi materies, accensis inter se ad aemulationem dictis societatibus, ut primum sibi quae que decus oblectati in scena ac theatro populi tulisse dicatur. Novis porro nec antea spectatis fabulis gaudent, nunquam tamen poetarum copia, effusis in eam rem juven tutis studiis, deficiente. Sed maxime omnium illustris in hoc genere Palmottae industria fuit maximeque admirabilis, et prope divina in fundendis carminibus felicitas, cum plerumque non amplius spatii sibi ad fabulam componendam sumeret quam quan tum personis, quas in scenam proferebat, ad suas cuique partes memoriae consignandas opus erat, atque his plerum que non ex scripto, sed memoriter quae mente concepisset recitanda dictabat, cum tamen multum antea operae mul tumque diligentiae in meditando argumento ejusque serie
114
115
S
ordinanda ac disponenda collocare soleret, adhibito avun culi, quem diximus, aliorumque gravium et doctorum homi num consilio imprimisque Joannis, Seraphini filii, multa rum artium et consummati judicii viri.
truda i mara u pronalaženje sadržaja i u sastavljanje i raspored njegovih dijelova. Pri tome se služio savjetom svoga već spomenutog ujaka i ostalih ozbiljnih i učenih ljudi, osobito Ivana, sina Sarova, čovjeka široke umjet ničke naobrazbe i pronicava suda.................................... U ljubavi prema svojem zavičaju ničim se nije više proslavio nego prikazivanjem njegovih začetaka. Takav je sadržaj iznio u umjetnički vrlo dotjeranoj drami nazvanoj Pavlimir preuzevši i naziv i sadržaj iz djela Kraljevstvo Slavena popa Dukljanina. Napisao je i drugu sličnu dramu koju je nazvao Captislava u čast starog Epidaura. To mjesto još do našeg doba zadržava jasne tragove nekoć razorenog grada i danas se zove Cavtat. U ilirskim je stihovima pre veo i latinsku tragediju Svevia, koju je u Rimu prikazao Alessio Donati, i u tome se ugledao u svog ujaka, koji je preveo tragediju Crispo Bernarda Stefonija....................... Međutim, on je smatrao da nije ništa postigao ako ne izda neko vrijedno djelo po kojem bi potomci mogli vidjeti da je bio kršćanin i revan štovatelj prave vjere. Pošto je dugo i mnogo i u sebi i s prijateljima istraživao koju bi temu za to najradije uzeo, odluči odabrati samoga glavara svijeta i prihvatiti se zadatka da prikaže povijest ljudskog spasenja što ga je ostvario Krist Gospodin. Da ga u počet nom zanosu ne bi zadržavao mučan napor pronalaženja građe, ugledao se na prve rimske pjesnike za koje su se pisali sažeti sadržaji. Kao što su se oni koristili grčkim piscima, tako isto odluči on koristiti se latinskima. Nije mario za slavu kod ljudi — koja ga kao pisca očito nije imala pratiti jednakim sjajem ako ga u stvaranju književnih djela bude vodio tuđi um — jer je težnja za slavom božjom i za općom koristi poticala njegov plemeniti duh da se prihvati vrijedna zadatka i jer se nije toliko brinuo što će ljudi suditi o piscu djela koliko o tome što će suditi o samom djelu. Budući da mu se stariji kršćanski pjesnici nisu činili osobito visoka duhovnog dometa, jer su živjeli u doba koje se nije odviše isticalo obrazovanošću, obratio je pažnju na pjesnike bliže našem vremenu, u čijim djelima blista kršćanska pobožnost izložena biranim stilom. Među njima je ostavio po strani Sannazarovo djelo De partu Virginis (O porođaju Djevice) premda je sadržavalo mnogo poje dinosti o djelima koja je izvršio Krist Gospodin prikazanih
Sed nichil actum sibi existimavit, nisi justum aliquod opus extaret, quo se posteri hominem Christianum et studi osum verae religionis cultorem fuisse intelligerent, et cum diu multumque apud se et cum amicis deliberasset, quonam ad eam rem argumento potissimum uteretur, ipsum rerum caput petere statuit, ut historiam humanae salutis a Christo Domino patratae exequendam susciperet. Ac ne molesto in ventionis construendae labore in impetu concepto retarda retur, ad scribenda compendia primis Romanis poetis usi tata respexit, ut quommodo illi a Graecis profecissent scrip toribus, sic ipse a Latinis proficeret securus humanae glo riae, quem non perinde splendida secutura videbatur scrip torem ad alieni ingenii ductum in edendis suis operibus respicientem, quippe non suae privatae laudis, sed Dei glo riae et communis utilitatis stimuli ad capessendos egregios labores pulcherrimum animum commovebant, nec tam cu rae fuit, quae hominum judicia de operis auctore, quam de ipso opere erant futura. Itaque cum vetustiores Christi ani poetae non magni admodum spiritus viderentur, quip pe in seculo non nimis erudito versati, ad viciniores aetati nostrae animum adjecit, quorum in scriptis elegantiori stylo condita Christiana pietas elucescit. Ex his autem libros
116
117
Sed pietatis erga patriam nusquam illustrior quam in ejus primordiis describendis, quod argumentum executus est elegantissimo drammate, cui Pavlimiro titulus est, nomine pariter et argumento ex opere Presbyteri Diocleatis petito de Regno Slavorum. Cui fabulae affinem aliam dedit, quam Zaptislavam appellavit, in gratiam scilicet veteris Epidauri, cujus locus eversae olim urbis non obscura vestigia ad hoc usque tempus retinens Zaptat vocatur. Sveviam quoque La tinam tragoediam ab Alexandro Donato Romae datam Il lyrico carmine interpretatus est, accepto ab avunculo, quem dixi, exemplo in vertendo Crispo Bemardini Stephonii tra goedia.
vrlo brižno i s mnogo umijeća, i to zato što je vidio da je ispunjeno egzotičnim poganskim imenima. Držao je da njegovoj namisli mnogo više odgovara Christias (Kristijada) Girolama Vide, biskupa iz Albe, jer je to djelo, iako nije jednako visoka dometa niti izrađeno s toliko pjesničkog umijeća kao Sannazarov ep, ipak smatrao potpunijim, boga tijim i djelotvornijim za poticanje na kršćansku pobožnost. To je dakle djelo uzeo za svoj uzor kao što se Ciceron u nekim filozofskim djelima poveo za Platonom ne osvrćući se na propise potpuno vjernog prevođenja. Za sastavljanje toga svog djela nije utrošio mnogo vremena ni truda, no ipak, kad ga je počeo dotjerivati, vrlo se mnogo na tome zadržao i samom sebi postao neugo dan i upravo dosadan. Neprekidno ga je sa svojim prija teljima ispitivao, uspoređivao, ispravljao i mijenjao da ne bi u njemu ostalo što kruto ili neobično ili zastarjelo, kakvo je obično ono što iznese na vidjelo prvi zanos uma. Pri tome su se ljudi divili koliko izvanrednoj snazi i spo sobnosti njegova duha, toliko i nekoj neobičnoj lakoći pam ćenja, jer su ga slušali kako bez zapinjanja od riječi do riječi recitira čitav tekst svoga djela ne samo kad je bilo dovršeno i dotjerano nego i kad je bilo u prvim počecima i neizglađeno. Na taj je način iznosio nekako čitav histo rijat svoga pjesničkog oblikovanja, jer je ponekad napamet i spremno izgovarao riječi i misli ne samo u obliku u kojem su mu prvi put pale na pamet nego i onako kako su mu se nakon brižna i dugotrajna dotjerivanja svidjele istom kod druge, treće ili dalje obradbe. Tako je uvijek postupao i s ostalim tvorevinama svoga uma za kojih oblikovanje nije trebalo da se oslanja na pisanje. Zbog toga je njego vom smrću izgubljen kudikamo najveći dio njegovih stihova. Veoma se brinuo, osobito u tom epu, da mu jezik bude pravilan i čist od ostalih mana, a osobito od stranih riječi. Kako je pak zapažao da je slavenski jezik zbog pro stranstva zemalja i raznolikosti naroda koje obuhvaća nekako razdijeljen na više narječja, nije se povodio za načinom govora kojim se služe njegovi sugrađani — oni, kako sam već rekao, ni po podrijetlu3 nisu Slaveni, a zbog 5 Prema tradiciji, Dubrovnik su u početku VII. stoljeća osnovali stanovnici porušenog romaniziranog Epidaura (današ njeg Cavtata).
Sanazari de Partu Virginis, quanquam praecipua quaeque de rebus a Christo Domino gestis multo cum artificio et summa elegantia complexos, fabulosis ethnicorum nomini bus refertos videns praeteriit, commodiorem proposito suo arbitratus Christiadem Hieronymi Vidae, Albensis Antistitis, quod etsi non aeque elegans id carmen est nec tanta poeti ces arte perfectum, plenius tamen illud et uberius et ad exci tandos ad Christianam pietatem animos efficacius judicavit. Hunc igitur sibi sequendum suscepit, quommodo Cicero in quibusdam de philosophia commentariis Platonem contem ptis religiosi interpretis legibus sectatus est. Nec multum temporis aut laboris in opere conficiendo consumpsit; cum tamen ad limae officium ventum est, plu rimus in ea re sibique displicens ac plane morosus fuit; nul lum enim finem faciebat recensendi cum amicis, conferen di, castigandi, mutandi, ne quid durum aut insolens aut exoletum, qualia fere sunt, quae primus ille ingenii fervor effundit, relinqueretur. Qua in re super eximium ingenii de cus atque praestantiam inusitatam quandam memoriae feli citatem homines admirabantur, cum non solum operis hu jus perfecti et absoluti seriem universam sine haesitatione ad verbum recitantem audirent, sed etiam inchoati et rudis, totamque suae lucubrationis veluti historiam exequentem, cum interdum verba omnesque sententias, tum quae primo in mentem venissent, tum quae deinde accedente limae mo ra et labore semel iterumque ac tertio et deinceps placuis sent, memoriter et expedite pronunciaret, qui mos illi per petuus in aliis etiam ingenuis faetibus fuit, ad quos adeo edendos nullo scripturae adjumento opus habuit; quo fac tum est, ut mortem ejus multo maximae partis illius carmi num amissio sit consecuta. Magna autem illi curae fuit in hoc praecipue poemate sermonis ratio, ut purum illum et cum a caeteris, tum maxime a vitio peregrinationis emaculatum praestaret. Cum autem animadverteret linguam SIavam ob amplitudinem terrarum et gentium, quas amplectitur, varietatem in plures veluti dialectos dispertitam, genus orationis secutus est non quidem suis civibus usurpatum, quippe qui neque a stirpe, ut jam diximus, Slavi sunt, et assiduo cum Italis caeterisque externis gentibus commercio, dictione gaudent peregrinis
118
119
neprekidnih veza s Talijanima i s ostalim stranim naro dima uživaju u govoru punu stranih riječi i fraza — nego onim kojim se služe Bosanci. Ti se naime ljudi koliko tjelesnim izgledom i dostojanstvom, toliko i načinom govora čine od prirode stvorenima za ozbiljnost i ljepotu. Njihov se govor mnogo više približava uobičajenom jeziku daleke Podolije i Rusije negoli onome kojim se služe česi i Poljaci što leže među njima. Ako ostali Dalmatinci i Hrvati ili drugi koji naši ljudi naiđu u tom djelu na govor koji se ponešto razlikuje od onoga kojim se sami služe, treba da smatraju da taj veoma vrstan pjesnik zaslužuje onaj isti oprost kojim su Atenjani počastili Pindara, Kalimaha, Teokrita i dorske pjesnike, odnosno nauzvrat Sicilci, Beoćani i Lakonci Atičane Sofokla, Euripida i Aristofana. Ako mi je, dok govorim o tom sjajnom pjesniku, dopu šteno proricati, sa dosta sigurnosti nagovješćujem da će svi slavenski narodi, obuzeti ljepotom tih stihova, jednom sma trati riječi u njima upotrijebljene, fraze i čitavu dikciju jezikom vlastite književnosti i poezije, onako isto kao što je nekoć Grčka zbog visoke vrijednosti spomenutih pjes nika držala da je atičko narječje kao stvoreno za ozbiljnost tragedije, a dorsko za veličanstvenost lirike. I u naše se vrijeme događa da se zbog božanske rječitosti Petrarkine svi talijanski gradovi, napustivši vlastiti način govora i osta vivši ga samo za prostiju upotrebu, kad se god radi o Muzama i Apolonu, služe samo toskanskim i nikakvim drugim govorom. Preveo Veljko Gortan
tum vocibus, tum loquendi formulis passim scatente, sed quod vicinis Bossinatibus in usu est, quae gentes, ut specie ac dignitate corporis, ita loquendi genere ad gravitatem et elegantiam a natura factae videntur, multoque magis eorum sermo ad extremae Podoliae Moscoviaeque morem quam quo interjecti Bohemi et Poloni utuntur, accedit. Qua in re caeteri Dalmatae Croatique, et si quae aliae gentes ab horrentem non nihil a proprio eorum usu in hoc opere ora tionem offendent, eadem venia elegantissimum poetam di gnum judicare debent, qua Athenienses Pindarum, Calimachum, Theocritum, Doricos vates, et vicissim Siculi Boeotiique et Lacones Sophoclem et Euripidem et Aristophanem Atticos dignati sunt. Quod si vaticinari quoque de summo poeta loquenti fas est, captos olim horum carminum elegantia omnes Slavomm populos vocabula in iis usurpata et loquendi formulas et universam dictionem quasi propriam litterarum et Musa rum linguam judicaturos non temere auguramur, non secus ac olim Graecia universa propter dignitatem poetarum, quos dixi, Atticam dialectum ad cothurni gravitatem, Doricam ve ro ad lyrae magnificentiam natas judicavit; quodque hoc tempore usu venit propter divinam Petrarchae eloquentiam, ut posthabitis suis quaeque Italiae civitas dicendi formis et ad viliora quaeque tractanda relegatis, quoties cum Musis et Apolline res est, non alia quam Hetrusca lingua loquan tur.
120
121
PAVAO RITTER VITEZOVIĆ PAULUS RITTER (1652-1713)
123
itezović je bio povjesničar, publicist, pjesnik i leksi kograf. Pisao je hrvatski i latinski. U svom nemirnom V životu vršio je različite poslove, ali ponajviše nije imao sreće pa je doživljavao gorka razočaranja. Rodio se u Senju 7. siječnja 1652. u obitelji kojoj su preci podrijetlom bili iz Alsacea, odakle su se preselili u naše krajeve i pohrvatili. Pavao je prvi od svoje obitelji izvornom njemačkom prezimenu Ritter dodao pohrvaćeni oblik Vitezović. Završivši osnovnu školu u rodnom gradu, gimnaziju polazi u isusovačkom kolegiju u Zagrebu, ali je ne završava, već nakon šestog razreda (retorike) odlazi u svijet. Neko vrijeme živi u Rimu. God. 1676. i 1677. boravi u Wagensbergu u Kranjskoj kod slovenskog polihistora Ivana Weikharda Valvasora, koji ga uvodi u studij povijesti i njezinih pomoćnih znanosti. Tu se upućuje i u umjetnost bakroreza. U djelu Topographia ducatus Carnioliae modernae (Topografija vojvodstva sadašnje Kranjske), koje je Valvasor objavio u Ljubljani 1679, od ukupno 316 bakroreza Vitezović je izradio 54. U Wagensbergu spjevao je veći broj latinskih pjesničkih poslanica koje je kasnije tiskao pod naslovom Epistulae metricae (Metričke poslanice). Tu je 1677. napisao i svoje prvo povijesno djelo kojim je htio dokazati da su plemići Gušići potomci krbavskih knezova Kurjakovića. Objavio ga je 1681. u Ljubljani. Početkom 1679. napušta Kranjsku i dolazi u Senj, koji ga bira za svojeg zastupnika na ugarskom saboru u šopronju. U čast kralja Leopolda, koji je 1681. zaključio taj sabor nakon osam mjeseci zasjedanja, spjevao je latinski panegirik za koji je bio nagrađen svotom od 100 rajnskih forinti, ali priželjkivanog počasnog naziva poeta laureatus (lovorom ovjenčani pjesnik) nije dobio. Iz šopronja odlazi u Beč, gdje u toku 1682. i prvih mjeseci 1683. pjeva čitav 125
niz latinskih prigodnica, većinom čestitaka uglednim lično stima. Znatan dio tog pjesničkog rada sabrao je i tiskao 1682. u Beču pod nazivom Nova Musa. Po povratku u domovinu stupa zajedno s bratom Jurjem kao dobrovoljac u hrvatsku konjaničku pukovniju grofa Ricciardija i sudjeluje u tjeranju Turaka iz Međimurja. Nakon toga boravi u Senju, Wagensbergu i Beču. God. 1686. i 1687. bio je u Beču agens regni (otpravnik kraljevine), koju mu je dužnost povjerio hrvatski sabor. Tih godina spjevao je 76, što većih što manjih, latinskih pjesama u čast kraljeva, knezova, generala i crkvenih prelata koji su pripomogli oslobođenju Ugarske od Turaka. Te pjesme nazvane »anagrami«, jer se premještanjem slova dobiva ime slavljenika, izdao je 1687. u Beču pod naslovom Anagrammaton liber primus sive Laurus auxiliatoribus Ungariae (Prva knjiga anagrama ili Lovor-vijenac pomagačima Ugarske). Poslije svoje krunidbe za ugarskog kralja 1687, Josip I. uz druge neke plemiće imenova zlatnim vitezom (eques auratus) i Vitezovića, koji se time veoma ponosio i taj naziv stalno pisao uz svoje ime. God. 1689. izdao je Anagrammaton sive Laurus auxiliatoribus Ungariae liber secundus (Druga knjiga anagrama ili Lovor-vijenca poma gačima Ugarske), gdje se veličaju zemlje koje su pomogle Ugarskoj u borbi protiv Turaka (Njemačka, Italija, Ilirik, Španjolska i Rusija) i njihovi pojedini gradovi. U Ilirik uvrštava Vitezović sve zemlje hrvatske, srpske, bugarske, arbanaske i vlaške. God. 1691. grof Ricciardi, nasljedni župan Like i Krbave, imenova ga svojim podžupanom, što hrvatski sabor iste godine potvrdi. No to je bila samo nomi nalna čast od koje nije imao nikakve koristi. Već mu je bila blizu 40. godina života, a još uvijek nije imao stalna zanimanja ni osiguranih dohodaka. Prvi pokušaj da se oženi završio se neuspjehom. Zalju bio se u Mariju, kćer starog bosanskog plemića Pavla Brankovića, dok je još bila djevojčica. Iako je njezinu ocu i njegovoj braći pomogao da od cara Leopolda dobiju pravo da se smiju potpisivati »knezovi od Jajca«, bio je odlučno odbijen. Kasnije se oženi barunicom Katarinom Vojnović koja mu rodi sina. Kad je 1694. osnovana u Zagrebu zemaljska ili kraljevinska tiskara, hrvatski mu staleži povjere dužnost njezina 126
upravitelja. Poslije karlovačkog mira 1699. izaberu ga kao stručnjaka za svog pouzdanika u komisiji za razgraničenje između Hrvatske, Mletačke Dalmacije i turske Bosne. Pred sjednik te komisije grof Marsigli povjeri mu izradu memo randuma o granicama Hrvatske. U toj spomenici on progla šava Hrvatskom sve zemlje u kojima žive Hrvati, Srbi i Slovenci. Međutim, razgraničenje je izvršeno protivno njegovu očekivanju, jer se i suviše popuštalo Turcima. Pod dojmom toga tiskao je u Zagrebu 1700. omanje djelo u prozi Croatia rediviva (Oživjela Hrvatska), u kojem prika zuje što je sve Hrvatska obuhvaćala dok je nisu razgrabili Turci. U predgovoru tog djela, pozivajući se na brojne strane i naše povjesničare, tvrdi da se Hrvatskom, uz male izuzetke, ima smatrati sve što su Rimljani zvali Ilirikom. Imena ilirski, slovinski i hrvatski za nj su tri sinonima. God. 1700. kralj Leopold pozove ga u Beč da mu izradi spis s detaljnijim podacima o granicama Hrvatske. Tu je, uz ostalo, 1701. objavio svoje dugo spremano djelo Stemmatographia (Opis grbova), u kojem je tiskano i protu mačeno 56 grbova pokrajina koje je on ubrajao u Ilirik. Neki su od tih grbova izmišljeni. Iste godine predade kralju traženi elaborat pod naslovom Regia Illyriorum Croatia (Kraljevska ilirska Hrvatska), od kojeg je sačuvan samo koncept. Kao nagradu za drugu spomenicu, u kojoj je izlo žio prava kraljevskog fiska u Hrvatskoj i Slavoniji, Leo pold ga imenuje dvorskim savjetnikom. I to je bio samo počasni naslov. Kako je Vitezović za vrijeme toga svog boravka u Beču više potrošio nego dobio, tražio je, ali bezuspješno, da mu se odobri stalna potpora. Umjesto toga Leopold mu je izdao povelju kojom mu se daje pravo pristupa u sve javne i privatne arhive. God. 1702. uzalud se natječe za mjesto velikog kapetana Like i Krbave obra ćajući se uglednim ličnostima u Beču i tražeći njihov zagovor. God. 1703. (na knjizi stoji 1702) tiskao je u Zagrebu pjesničko-povijesno djelo u heksametrima Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske), koje je odlučio napisati već u vrijeme rada komisije za razgrani čenje između turske Bosne i Hrvatske. U njemu sama Hrvatska nabraja kronološkim redom sve nevolje koje su je snašle od 1500—1700. Prema Ljetopisu popa Dukljanina napisao je Vita et martyrium b. Vladimiri, Croatiae regis 127
(Život i mučeništvo bi. Vladimira, hrvatskoga kralja), gdje je izložio legendu o dukljanskom kralju Vladimiru i njego voj ženi Kosari. Za požara u Zagrebu 1706. stradala je Vitezovićeva kuća na Gradcu i zajedno s njom teško je oštećena zemaljska tiskara tako da se nekoliko godina nisu mogle u njoj tiskati knjige. God. 1707. uze u zakup imanje šćitarjevo u Turopolju, vlasništvo grofa Ivana Jonate Ivanovića, zagrebačkog kano nika, posljednjeg muškog potomka svoga roda, koji kao umobolan nije njime mogao upravljati. Iako je od kralja Leopolda dobio povelju da može tu ostati, štoviše da nakon Ivanovićeve smrti postaje vlasnikom njegova imanja, nije u tome uspio, jer se protiv njega diglo i plemstvo i svećenstvo tužbom osporavajući vrijednost povelje. Zbog toga mu je oduzeta uprava zemaljske tiskare, a osim toga oružanom je silom protjeran iz šćitarjeva. Njegova Defensio (Obrana), u kojoj pobija optužbe što su ih 1710. iznijeli u Saboru njegovi protivnici, sadržava brojne biografske podatke za posljednji period njegova života. Razočarao se u ljudima od kojih je sa sigurnošću očekivao pomoć i zaštitu, a nije uza se imao nikoga od svojih, jer mu je žena 1708. ili 1709. umrla. Jedinac sin umro mu je još kao nejako dijete 1698. Duboko povrijeđen i ogorčen, u ožujku 1710. napušta Zagreb i Hrvatsku i odlazi u Beč, gdje se opet bori s materijalnim poteškoćama. Umro je u tom gradu kao prognanik 20. siječnja 1713. Već sutradan popisana je njegova vrlo oskudna imo vina. Sve njegove rukopise kao vrijednu građu preuzela je odmah Ugarska kancelarija i držala ih do 1749, kad ih je po nalogu kraljice Marije Terezije predala zagrebačkom kanoniku Baltazaru Adamu Krčeliću da mu budu od pomoći pri pisanju povijesti hrvatskih zemalja. Tako je Vitezo vićeva rukopisna baština došla u Zagreb gdje se i danas čuva. Po uzoru na kapitalno Valvasorovo djelo Die Ehre des Herzogtums Krain Vitezović je bio naumio izdati opsežno povijesno-filološko djelo De aris et focis Illyriorum (O žrtve nicima i ognjištima Ilira). U Zagrebu je 1696. tiskao pro glas kojim se obraća stanovnicima »ilirskih« krajeva da mu pomognu pri sabiranju građe za to djelo. Od tog široko zamišljenog znanstvenog pothvata ostao je u rukopisu samo opći nacrt i predradnje za prvi dio. Kao sastavni dio 128
tog djela treba smatrati njegovu posebno objavljenu Stematografiju. Iz nacrta se vidi da je četvrta knjiga imala naslov De lingua illyrica (O ilirskom jeziku) j da je bila raščla njena na 20 poglavlja. Tu gramatiku ili uopće nije dospio napisati ili se izgubila. Nakon dugogodišnjeg rada sastavio je i Lexicon latino-illyricum u jednom, a Lexicon illyrico•latinum u dva sveska. Na žalost, sačuvan je samo prvi dio sa 1132 stranice, i to u rukopisu. Da je Vitezović napisao oba dijela, može se zaključiti po tome što je 1710. nudio papi Klementu XI. jedan i drugi dio da ih dade tiskati bilo on sam ili rimska »Congregatio de propaganda fide«. Saču vani svezak sadržava opsežno jezično blago na štokavskom, čakavskom i kajkavskom i solidno je obrađen. U bogatoj rukopisnoj ostavštini Vitezovićevoj posebnu pažnju zaslužuju još neka djela. Offuciae Joannis Ludi, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (Pobijanje opsjena Ivana Lučića u djelu O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) oštar je napadaj na Lučićevu tvrdnju da su Mleci na Jadranu nasljednik Istočnorimskog Carstva. Vite zović ističe da Mlečani nisu gospodari Jadranskog mora, da su štoviše plaćali danak hrvatskim vladarima i da nemaju prava na Dalmaciju koja je sastavni dio Hrvatske. Pravnopovijesna rasprava Banologia (O banskoj časti), dovršena poslije 1710, u 11 poglavlja iznosi postanak i pre rogative banske časti. Prema sudu Vjekoslava Klaića, to je najbolje Vitezovićevo povijesno djelo. Dopunjen prijevod Banologije izdao je Ljudevit Gaj u Danici ilirskoj za god. 1863. U djelu Serbiae illustratae libri octo (Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga) izložena je povijest srednjovjekovne Srbije do pada Smedereva pod tursku vlast 1459. U pred govoru Vitezović s ponosom ističe da je to prva sustavna povijest Srbije. Vitezović je bio talentiran, radin i marljiv čovjek. Kla sično obrazovan, zarana je stekao zamjernu lakoću u kovanju latinskih stihova, kojih je napisao nekoliko tisuća. Iako to u prosjeku nije poezija visoka dometa, ipak se pojedi načno može u njoj naći i iskrenih lirskih zanosa, osobito u poeziji rodoljubna sadržaja. Kao povjesničar ostavio je brojna djela nejednake vrijednosti, ali zanimljiva i za njegovo osobno gledanje i za vrijeme u kojem su napisana. 9
H rvatski latinisti II
129
Znanstvenoj dubini njegovih proznih djela na latinskom škodila je bez sumnje činjenica što je svoju djelatnost razvijao na mnogim područjima. Svojim pogledima na jedinstvo južnih Slavena pod zajedničkim imenom Hrvata utjecao je i na Gaja i na Starčevića. Općenito, po čitavom svom opsežnom opusu ostavio je dubok trag u hrvatskoj kulturnoj povijesti. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA Apographum ex Joanne Lucio aliisque nonnullis approbatis hi storicis de comitibus Corbaviae, qui fuerunt ex genere Gussich, Labaci 1681. Nova Musa sive Pars artificiosa operum poeticorum, quae annuo ablegationis suae ad Caesaream aulam tempore concinnabat, Viennae 1683. Anagrammaton liber primus sive Laurus auxiliatoribus Vngariae, Viennae 1687. Anagrammaton sive Laurus auxiliatoribus Vngariae liber secun dus, Viennae 1689. Croatia rediviva, regnante Leopoldo Magno Caesare, deducta ab Eq. Paulo Ritter, Zagrabiae 1700. Stemmatographia sive Armorum Illyricorum delineatio, descrip tio et restitutio (s. 1. et a. = Beč 1701); Stemmatographiae Illyricae liber I. Editio nova, priore correctior et auctior, Zagrabiae 1702. Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta, Zagrabiae 1703. Vita et martyrium b. Vladimiri, Croatiae regis, fido calamo piis patriotis relata, Zagrabiae 1705. Obrana Pavla Rittera Vitezovića, izdao Vj. Klaić, Građa 8, Zagreb 1916. Bossna captiva sive Regnum et interitus Stephani, ultimi Bossnae regis, Tymaviae 1712. RUKOPISI Epistolarum metricarum liber I et II (Arhiv JAZU II. d. 147) Epistolae metricae (Arhiv JAZU IV. c. 4) Offuciae Joannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, refutatae (Nac. i sveuč. biblioteka R-3453) Lexicon latino-illyricum (Metropolitanska biblioteka u Zagrebu MR 112) 131
De aris et focis Illyriorum (Metropol. bibi, u Zagrebu MR 74) Banologia sive De banatu Croatiae, cum continua banorum chronologia ab A. Ch. 576 (Nac. i sveuč. biblioteka R-3455) Serbiae illustratae libri octo (Nac. i sveuč. biblioteka R-3452) LITERATURA 0 PAVLU RITTERU VITEZOVIĆU Vj. Klaić: Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb 1914. Djela Pavla Vitezovića (katalog uz izložbu). Opis Vitezovićevih djela sastavili V. Pulanec, V. Košćak, S. Ubel, a bibliografiju M. Despot, JAZU, Zagreb 1952. T. Matić: Vitezovićev Lexicon latino-illyricum, Rad 303, Zagreb 1955. V. G.
DVA STOLJEĆA UCVILJENE HRVATSKE
PLORANTI S CROATIAE S A E C U L A DUO
I
I
134
deo bellorum assiduae tempestates pluribus jam saecu A lis Croatiam depopulabantur, quod suis vasti agri colo nis, oppida et urbes civibus, castella proceribus, arces pri matibus, templa sacerdotibus aut caesis, mactatis, vel in perpetuam servitutem abactis, aut pulsis fugatisque, miser rimam toti regioni faciem induxerint, non civibus duntaxat omni aevo plorandam, nec viciniae compassione tantum, sed et orbis Christiani commiseratione dignam. Inde, pristinas Croatiae calamitates atque tot plagas atroces contemplanti eo mihi amor pellexit animum, ut, cum a nullo mortalium recenseri omnia, minus propriis affectibus exprimi quirent (nihil enim difficilius est quam magno dolori paria verba reperire), perpessa ultimo bissaeculo mala inculto (uti ope ris materia exigit et angustia temporis admittebat) versu ploraturam in publicum evocarem, vel hoc longaevi tempo ris momentum ab indigna oblivione vindicaturas.
135
II
II
revoco laciymas, quibus olim saepius auxi N onDanubium, Dravum, Savum, Kuppam atque
e obnavljam suze kojima sam nekoć češće pove ćavala1 Dunav, Dravu, Savu, Kupu i Neretvu dok N su na me navaljivali Rimljani, dok su nasrtali Turci
10
paleći kuće i natapajući polja prolivenom krvlju i doveli me do ruba propasti. Ograničavam se na opla kivanje nedavnih udaraca sudbine: oplakivat ću svoje najteže rane ovih posljednjih dvaju stoljeća.2 Dugo vrijeme ublažava staru bol, a sadašnja jače peče. Kad je naša Bosna podmetnula svoj vrat pod turski jaram i pala u ropstvo, kažnjena više zbog nesloge svojih kraljeva negoli svladana u ratu s Tur činom, Istok je na me svalio sve zlo od kojega jedva da je nekoć ilirskim kraljevstvima bio strašniji hladni sjever. Turčin, naime, okrutan i pohlepan, neprekidno jarmom pritiska pokorene šije i toliko se oholije napu huje svojom nadutom drskošću koliko mu se ili pri jaznije nasmijava sreća, ili ga poniznije moli nepri jatelj, kako ni na kakav način ne bi porekao da je silnik.I
5
10
15
Naronem, Dum me Romanus peteret, dum Sarmata, tecta Comburens flammis et campos caedibus opplens, Exitio vicina meo, contenta recentes Fatorum plorare vices, postrema duorum Saeclorum memoranda gemam mea vulnera: lenit Longa aetas veterem, praesens dolor acrius urit. Postquam nostra jugo captivum Bossnia Tureo Submisit collum, regum damnata suorum Seditione magis quam Thraci Marte coacta, In me Oriens ruit omne malum, quo tristior olim Vix fuit Illyricis gelidus Septentrio regnis. Perpetuo Thrax namque jugo crudelis, avarus, Subdita colla premit tantoque superbior ausu Inflatur tumido, quanto vel blandior illi Arridet fortuna, magis vel supplicat hostis, Ne quocunque modo sese neget esse tyrannum.
III (MOHACKA BITKA) III God. 1526. Tedva oplakah srijemska sela i puk, naseljen u J maloj pokrajini, kad evo, Mohačko polje (ime je dobilo od muha po nepovoljnom znamenju) glasno pripovijeda cijelome svijetu o strašnom pokolju svoga naroda i njegovih prvaka te o smrti kralja, koji je na poticaj klera3 prekršio sa sultanom sklopljeni mir i s nesložnim saveznicima i neuređenim bojnim redom 1 U prvom licu govori ucviljena Hrvatska. 2 16. i 17. 8 Glavni zapovjednik bio je kaločki nadbiskup Pal Tomori. 136
1526.
5
Vix Sirmia rura Deplanxi et plebem parva in regione colonam, En Muchaginus ager (de muscis nomen adeptus Omine non fausto) totum proclamat ad orbem Infandam caedem populi procerumque suorum, Regis et interitum, qui cleri hortamine motus Sancitam pacem cum Tureo principe rumpens, 137
10
20
zametnuo kobnu bitku. Ali trijezni neprijatelj, koji se bez prigovora pokorava naredbama svoga vođe, izvojeva pobjedu toliko u pothvatu strašniji, koliko je bio skromniji kad je molio za mir. Mađari i Hrvati, vojsko vođe i prvi velmože, crkven- dostojanstvenici i ugledni muževi izmiješani s hrabrim vojnicima bijedno prekriše polja stare Dacije, tako da bi se moglo izbro jiti što zarobljenih, što od strašnog mača poginulih do dvije stotine tisuća. Sam se kralj* strmoglavi s konja, na kojem je bježao, u blatnjavu rijeku Karaš i sa životom ugasi i začetu ljubav prema domovini. I odavle je prvo i najveće zlo preotelo maha po mađarskim zemljama i izgubljen je dio kraljevske krune. Koliki li je strah svagdje zavladao! Kako li je narod ostao zaprepašten! Kako li se bježalo! Koliko Ii se jaukalo i naricalo! To ne može izreći ljudski jezik, niti ljudska ruka opisati tanahnim perom. Vođa ovoga rata i začetnik ovoga rijetkog krvoprolića bio je nesretni Tomori, kome se kaločka mitra činila manje važnom od kacige. Tolikim je zlima uzrokom bio jedan jedini monah!
10
15
20
25
Disparibus sociis turbatoque ordine adorsus Certamen fatale fuit, sed sobrius hostis Atque sui parens dictis sine lite strategi Praevaluit victor, tanto truculentior ausu. Quanto supplicior, quando pro pace rogabat. Pannonii Hyrvatique duces primique dinastae, Praelati magnique viri cum milite forti Confusi Dacis misere sternuntur in arvis. Ut captos inter gladiique furore peremptos Millia bis centum numerem. Rexque ipse, fugaci Praecipitatus equo, limoso Karas in amne Cum vita in patriam conceptum extinxit amorem. Atque hinc Ungaricis et prima et summa ruina Invaluit terris, et pars amissa coronae. Quantus ubique timor? quae consternatio plebis? Quae fuga? qui gemitus? humana edicere lingua Non posset, tenuive manus describere penna. Dux hujus belli, tam rarae cladis et autor. Infelix Tomoreus erat, cui mitra Colossum Casside visa minor. Tantorum monachus fuit unus causa malorum!
IV
IV Annus 1566. n n u n c post lustra duo redeunt infausta Sigeto A Fata meo. Totum Tureorum rex Orientem Unius exitio trahit arcis, ut hacce subacta Pannonios posthac decurrat tutius agros, 5 Hinc Styras, illic Australes et Moravanas Depraedetur opes, villas populetur et arces. Nil moror; expedio banum cum pube fideli. Qui, si forte cadant turres cum moenibus arci, Martia Threiciis opponat pectora telis. 139
10
20
Tolikoj se, eto, vojnoj sili odupro taj junački ban, kolikoj bi se jedva bila odrvala i cijela Evropa. I prije su se srušile kule i okolne zidine negoli junaštvo branitelja. Naposljetku, odasvud pritiješnjen razbjesnjelom vatrom, vrsni ratnik iziđe iz zlosretne tvrđave i junački zametne veličajnu borbu, da ne bi živ ustupio neprijatelju ni mjesto ni najmanju slavu. I tako Turčin neslavno uđe u praznu tvrđavu, koja je ostala otvo rena kad su u silnom pokolju izginuli vojnici i vođe. Veliki dio moje vojne posade izginu u Sigetu, ali tako je trebalo da brane domovinu njezini sinovi, tako je trebalo braniti žrtvenike i ognjišta. Tolikim prolijevanjem krvi trebalo je valjano zasvjedočiti vjernost Bogu i kralju i ljubav prema svojima. Kad je već ljudima sudbina odredila da moraju umrijeti, sretna je smrt prinesena kao žrtva za spas domovine!
V
10
15
20
Tantam sustinuit vim prorex strenuus isthic, Quantae Europaeus vix non succumberet orbis, Corruerantque prius turres et moenia circum Quam defensoris virtus. Tandem undique saevis Arctatus flammis, funesta egressus ab arce Praeclarum fecit generosus miles agonem, Neve locum aut laudis quid vivus cederet hosti. Intravit vacuam sic Thrax inglorius arcem, Militiae atque ducum praemulta caede solutam. Praesidii pars magna mei sublata Sigethi est, Sed tutanda suis fuerat sic Patria natis, Sic arae atque foci: tali signanda liquore In Superos regemque fides, amor inque propinquos Rite fuit; postquam naturae debita mors est: Felix pro Patriae mors consecrata salute.
V
<0 SENJU) d. 1576.
10
A li da ne bi možda koji moj dio ostao netaknut £ \ , od nevolje, strašna Erinija pokazala se zavidnom junaštvu Senja. Taj je naime grad zbog svojih ratnih pothvata cvjetao na kopnu i na moru i nanosio Turcima vrlo mnogo štete: često je odvodio skupine zarobljenika u okove, ukrašavao kruništa gradskih zidina glavama poubijanih neprijatelja, bogatio svoje kuće plijenom, mnoga mjesta u Lici i Krbavi i stari Makar obvezao na plaćanje danka, prisilio Turke, Židove i Grke da mu plaćaju stari porez od mora za plovidbu Jadranom, a ostalim je kršćanima moj Senj dopuštao da mirno brodovima brazdaju zajedničko more, iako su nekoć svi ostali, pa i moćni Mlečani, morali hrvatskim kraljevima plaćati uobičajeni danak dok je Senj bio čuvarom liburnskog mora. A kad je Turčin vidio da mu ničim ne može naškoditi, pozove Mlečane za saveznike da tako u dvostrukom ratu na 140
Annus 1576. Q ed, ne forte malo quae pars intacta maneret, k J Invidit Senae virtuti tristis Erinnys. Illa etenim belli studiis terraque marique Floruerat, Tureis incommoda plurima patrans, 5 Captorum quae saepe greges in vincula duxit, Caesorum pinnas urbis cervicibus ornans, Ditavitque lares spoliis, loca multa tributis Corbaviae Licaeque suis, Mukarumque vetustum Adstrinxit: veterem cogens et ab aequore censum 10 Adriaci de jure maris persolvere Tureos, Hebraeos, Graecos; reliquos mea Sena sinebat Christicolas commune aequor sulcare quietos. Quamquam etiam reliqui quondam. Venetique potentes. Regibus assuetum Crovatis solvere censum 15 Debuerint, pelagi Sena custode Liburni. Cui sese postquam vidit nil posse nocere 141
Thrax, Venetos socios vocat, ut terraque marique Sic gemino Mavorte prius cadat obruta Sena Nec se fortunis opponat jam unica Tureis.
kopnu i na moru što prije padne nadjačani Senj i da se svojom snagom ne suprotstavlja samo turskoj sili. VI
VI
{PJESNIK O SEBI) 1652.
10
T T početku godine pedeset druge Senj rodi Pavla ViU tezovića, dovoljno dorasla zamašnim pothvatima, ali slabe sreće. On će možda jednom svojim djelima ovjekovječiti moje ime. Ipak će doživjeti da će mu do movina biti nezahvalna, prijatelji nestalni, a nade ne ostvarene. Njegov će naime život pasti u ono vrijeme kad će se zbog opadanja hrvatske vrline svatko brinuti za vlastite probitke, a nitko za opće. No on će u svom životu biti obuzet većma brigom za čast nego za korist. Time se dokazuje plemenit duh. Th upisivati sebi u hva lu vlastitu korist to je veselje za prosti puk. Poslije smrti napuštamo sve darove sudbine: kao jedina vrlina za nama ostaje dobar glas koji trajno živi.
Annus 1652. A nni principio post quinquaginta secundi I a . Sena Equitem Paulum genuit, sat grandibus aptum Rebus, at exiguae fortunae, qui mea quondam Nomina perpetuis mandabit forsitan actis. 5 Ingratam Patriam tamen experietur, amicos Instabiles et spes vanas, namque incidet illam Temporis aetatem, qua decrescente valore Illyrico quivis curabit propria, nemo Publica: et ipse magis rebus capietur honestis 10 Quam vitae utilibus. Sic mens generosa probatur. Ducere nam propriae incrementa domestica laudi, Hoc ad laetitiam vulgarem pertinet. Omne Fortunae donum post fata relinquimus: una Virtutum remanet pro nobis fama perennis.
VII
VII
{POŽAR U VARAŽDINU I POTRES U DUBROVNIKU) 1665. i 1667. 'T 'a d požar uništi Varaždin, grad blizu Drave, komu A je Bela nadjenuo ime zbog kraljevskog poklona dinja; taj se kraj prije zvao Jasia. Tako razorno vrijeme mijenja životne prilike i nazive stvari. Samo da ne ide na gore! Poslije toga uzdrmana silnim potresom pade visoka Ragusa (u našem jeziku Dubrovnik). On je jedini slo bodni grad Slavena na Jadranskom moru. Pade i Kotor (negdašnji Ascrivium) i okolni gradovi na toliko 10 zaprepaštenje neba i mora da se nebo zastrlo gustim oblacima, a more povuklo od obala uz silno ključanje valova. 142
Annus 1665. et 1667. 5
10
unc Varasdinam consumit Mulciber urbem Vicinam Dravo, nomen cui Bela peponum T A dono tribuit, regio fuit ante vocata Jasia. Sic mutat mores et nomina rerum Tempus edax: utinam non in pejora ferantur. Post haec telluris miro concussa tremore Alta Ragusa cadit (nostro sermone Dubrovnik), Unica in Adriatico Slavorum urbs libera ponto, Kottorque (Ascrivium quondam) vicinaque circum Oppida cum tanto coeli pelagique stupore, Quod fuerit densis obtectum nubibus illud, Hoc a littoribus bullitu ingente recessit. 143
VIII
VIII
Annus 1700. /""V Dii! o Patres! convertat gratia vultum In populum vestrum vestramque Croatiam. Adeste Et tranquilla, precor, date tempora. Vos meliora Edite fata mihi: sanas in corpore vires 5 Atque animo, mentemque bonam inspirate benigni. Vos in laeta meum convertite gaudia luctum, Ut grates vobis recinam per jubila, ut in me Vestrarum laudum nullo sit tempore finis.
Preveo Hrvatin Jurišić
144
10 Hrvatski latinisti II
145
BOSNA ZASUŽNJENA
BOSSNA CAPTIVA
I
I
(HERCEG STJEPAN VUKČIĆ RATUJE S DUBROVČANIMA)
ogodilo se naime u ono vrijeme da je neka Firentinka, žena neobične ljepote ali odveć podatljiva tijela, napu D stila domovinu i otišla u zemlju hercega Stjepana. Kad je
cciderat enim ea tempestate, ut Florentina quaedam excellentis formae mulier, sed corporis nimium prodi A ga, relicta patria in Stephani Ducis regionem se conferret.
on čuo da su Firentinke i po dražesnoj vanjštini i po razbo ritosti bez sumnje prve među svima, željan da je vidi dade je pozvati k sebi. Čim je bila dovedena, zato što je bila veoma lijepa a on se bio zasitio vlastite žene, ludo i stras tveno zaljubi se u strankinju pa je s njom spavao. Ne odje ljujući se od Firentinke ni u javnosti, postade veoma grub prema svojoj ženi. Ne podnoseći više nedostojne postupke muževljeve, ona s najstarijim sinom Vlađislavom ode u Dubrovnik. Herceg pošalje ženi poslanike moleći je da se vrati u svoju zemlju i da ne živi u tuđini objavljujući među ljudima svoju sramotu. Ona je odgovorila da će se vratiti ako otpusti Firentinku. Stoga je Stjepan preko svojih posla nika zahtijevao i od Dubrovčana da mu vrate ženu i sina. Kako mu nisu uvažili žalbu (jer su s njim imali težak sukob i zbog nekih dohodaka od soli), navijesti im rat. Dubrovčani jednodušnom odlukom izaberu za zapovjednika u tom ratu Stjepanova sina Vladislava i, prinoseći veliku svotu novca, trudili su se da odbiju hercegovu vojsku. Vladislav se sukobi u bitki s ocem Stjepanom, pobijedi ga i natjera da se bijegom spasi, pošto mu je ubio velik broj vojnika. Tada je herceg Stjepan, još više ozlojeđen svojim sramotnim bijegom, čestim porukama požurivao Mehmeda da navijesti rat kralju bosanskom i dubrovačkim građa-
Qui cum audisset Florentinas tum formae venustate, tum prudentia facile inter omnes primas esse, videndae cupidus, eam ad se vocari jubet. Accersita ipsa, eo quod pulcherrima esset, ille uxoris propriae satur, peregrinae amoribus amens et ardens cum ea concubuit. Jamque palam Florentinae adhaerescens, uxori molestus admodum esse coepit. Uxor indignitates mariti amplius non ferens, cum Vladislavo filio natu maximo Ragusam se contulit. Dux, missis ad uxorem legatis, rogabat, ut in regionem suam reverteretur nec in aliena degeret, suum in homines dedecus vulgans. Illa se non redituram respondebat, nisi dimissa Florentina. Quare Stephanus Ragusinos quoque per legatos requisivit, qui uxorem et filium sibi reddant. Eisque preces non admit tentibus (cum etiam ob quaedam salis vectigalia gravem cum ipso controversiam haberent) bellum indixit. Ragusini communi sententia Vladislaum, Stephani filium, ei bello imperatorem eligunt magnamque pecuniae summam contri buentes Ducis arma propulsare satagebant. Vladislavus, praelio cum patre Stephano congressus, victoria potitus est illumque fuga sibi consulere coegit, non exiguo paternorum militum numero interfecto. Tunc fugae quoque turpitudine Stephanus Dux acrius exagitatus crebris nuntiis Mehmetem ad inferendum Bossnae regi et Ragusinis civibus bellum sollicitabat. Interea Stephanus, Bossnae rex, bellum sibi a
146
147
nima. U međuvremenu bosanski kralj Stjepan, da bi osuje tio rat koji mu je prijetio od barbarina, pošalje papi Piju ljude visoka uzrasta i po sjedinama dostojne poštovanja.
barbaro imminens anteversurus, ad Pium, summum Ponti ficem, viros procera statura et senili canitie venerandos delegavit.
II
II
po prirodnom položaju veoma utvrđen. Dovodeći topove i mužare, Mehmed je bez prestanka ulijevao strah građa nima i konačno se domogao grada, osvojivši ga silom zlata, a ne oružja. Naime, zapovjednik grada Radić, potkupljen od sultana darovima i veoma velikim obećanjima, predao mu je grad i nagovorio na najsramotniju predaju posadu tvrđave, veoma, utvrđene prirodom i umijećem, posadu tako opskrbljenu hranom i svim potrepštinama da je mogla dvije godine odolijevati bilo kojoj neprijateljskoj sili. Ljude koje je Murat tu zarobio dijelom je ostavio u tom gradu, dijelom poklonio turskim velikašima, a dijelom poslao u Carigrad.
n n ransmisso Bossna flumine, impetum in regionem fecit X et Bobovciam urbem aggressus eam omni machinarum genere oppugnabat. Urbs haec in excelso monte sita est, quapropter natura loci validissima. Mehmetes, bombardas et mortaria expediens, oppidanis terrorem injicere non ces sabat tandemque urbe potitus est, auri, non ferri vi expugna ta. Radichius enim, urbi praefectus, muneribus et pollicita tionibus maximis a Sultano corruptus, eam ipsi tradidit arcisque natura et arte munitissimae praesidium, commeatu omnibusque rebus necessariis adeo provisum, ut cuicunque hostili vi per biennium resistere posset, ad turpissimam de ditionem exhortatus est. Hominum, quos ibidem adeptus fuerat Murates, partem in ea urbe reliquit, parte Tureorum optimates donavit, tertiam partem Byzantium transtulit.
Naime, kad se bila proširila vijest da je turski car zauzeo Bobovać, koji je od svih gradova Bosne bio kudi kamo najutvrđeniji, ostali gradovi odmah su se prestra šili, okrenuli se na protivnu stranu i svaki je revno nastojao da se prije od drugih preda, u nadi da će na taj način naći veliku milost kod barbarina. Stoga, kad se Mehmed približavao Jajcu, njegovi građani odmah mu pošalju u susret prvake grada predajući mu smjesta sebe i svoje. Molili su ipak tiranina da im dopusti upravljati gradom po drevnim i ustaljenim običajima. Sklon njihovim molbama, odmah je obećao da će udovoljiti njihovu zahtjevu. Primio je zatim predaju tvrđave i, postavivši svoju posadu, učvrstio ju je.
Nam ubi fama increbuisset Fabianam a Tureorum rege captam esse, quae urbium Bossnae totius longe munitissima erat, reliquae urbes, illico territae, in diversum abripiebantur, et pro se quilibet sedulo contendebat, ut prior deditionem faceret, sperans in hunc modum non parvam apud barbarum gratiam se inventurum. Oviae igitur cives appropinquanti Mehmeti continuo urbis primores obviam miserunt sese et sua illico dedentes. Orabant autem tyrannum, ut ipsis per mitteret patrio et solito more rempublicam administrare. At ille preces eorum non aversatus continuo, quod petierant, praestiturum se promisit. Arcem deinde in deditionem accepit et imposito suorum praesidio firmavit.
148
149
rešavši rijeku Bosnu, Mehmed provali u zemlju i udarivši na grad Bobovac napadao ga je svim vrstama P opsadnih strojeva. Taj grad leži na visoku brdu, zato je
III
III
paucorum dierum intervallo Mehmetes, Tureorum Imperator, pluribus quam septuaginta urbibus, castellis Iet taarcibus arte situque locorum et natura ipsa munitissimis, Bossnae regno regumque thesauris et auro conflato ultra millionem potitus est servilique jugo gentem liberam bel licosam, Illyrici cor, tyrannidi Musulmanae servituram victor mancipavit. Tunc violatae castae matronae, defloratae virgi nes, trucidati venerandi senes, infantes innocentissimi pedi bus contriti, profanatae Divorum aedes, foedata igni altaria, viri sacri aut gladio caesi aut ludibrio habiti. Tunc praeda hominum innumerabilis in Thraciam et Asiam, barbaras ditiones, abducta Tureos deinceps propagatura. M agna etiam Bossnensium pars ex eo turbine in proxi mas Croatiae plagas oramque maritimam fuga se salvavit, quorum pleraeque familiae olim nobiles nunc privatae super sunt religionis quam patriae amantiorum. Nam cum agros et lares proprios reliquissent, alienum solum culturi, erant tamen ex iis qui statuam etiam ligneam satis magnam sub nomine B. V. Mariae cultam Tersactum in Liburniam (hodie Croatiam maritimam) cum memorabili ecclesiastica gaza transportarunt.
Ita Bossna procerum ignavia, nullo eorum hosti resi stente, quin ultro sese dedentibus, veluti procella quadam concussa corruit.
Preveo Josip Lučić
150
151
OŽIVJELA HRVATSKA
CRO A T I A R E D I V I V A
I
I
e quis vero Croatos a Slaviš aut Illyriis aliam existimet N esse nationem, hic monitum iri volumus. Croatos nempe tam inter se quam a Dalmatis Slavorum nomine nuncupatos in scripturis antiquis reperitur, in Privilegiis autem tantum se Duces et Reges Croatorum, non Sclavorum nominarunt, ut Lucius3) refert... omnesque superius dictae gentes vernaculam suam linguam generaliter Slavam vel Slovinicam, id est Illyricam, nuncupant, cujus usum com munem habent, ut Croatae proprii: nas hervatski aliti slovin ski jezik, id est: nostra Croatica sive Slavonica lingua, Carnioli: nas krajnski inu slovenski jezik, nostra Carniolica et Slavonica lingua, sic ceterae.
II CTEŽAK UDES HRVATSKE) opće se ne treba čuditi što se spomen na staru hrvatsku povijest, zapisan na tankim pergamenama ili papiru U izloženom propadanju, nije u većem opsegu sačuvao do nedavnih Lučićevih vremena, kad je pravo čudo što je ostao kamen na kamenu, pošto je, izmučena tako brojnim i pogubnim nasrtajima, najprije Rimljana, a zatim različitih6
II demum haud dignum est, rerum antiquitus Admiratione in Croatia gestarum memoriam, tenuibus membranis aut corruptibilibus tabellis inscriptam, ad nupera Lucii tem pora copiosam non supermansisse, ubi, quod lapis supra lapidem manserit, mirum, postquam tot infestis Romanorum primum, diversorum deinde barbarorum incursionibus fati-
6 O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knj. 1, gl. 2, 15 (Vitezovićeva bilješka)
a) De reg. Dal. et Cr. 1. 2. c. 15 (Vitezovićeva bilješka)
152
153
barbara, naposljetku već neprekidno za posljednja tri sto ljeća potlačena na najvećem svojem dijelu jarmom Turaka, Hrvatska bila uništavana ognjem i mačem. Njezine nekoć čvrste utvrde i bogati gradovi, utvrđeni opkopima, jarcima i veoma hrabrim građanima, tako su sravnjeni sa zemljom i uništeni da se kod većine jedva razabiru tragovi, a mno gima je i ime zatrto. Preveo Josip Lučić
154
gata, postremum tribus jam continuis saeculis Tureorum jugo maxima sui parte oppressa igne ferroque evertebatur Croatia! Cujus valida quondam oppida et opulentae civita tes, vallis, fossis et civibus fortissimis munitae, prostratae adeo sunt et attritae, ut plurimarum vestigia vix noscantur, non paucorum etiam nomine abolito.
155
ŽIVOT I MUCENIŠTVO b l a ž e n o g VLADIMIRA, HRVATSKOG KRALJA
V I T A ET M A R T Y R I U M B. V L A D I M I R I , CROATIAE REGIS
i I
(MIROLJUBIVOST KRALJA VLADIMIRA) očinjalo je deveto stoljeće od Kristova rođenja kada, nakon smrti oca Petrislava, Vladimir7 — po nekom udesu dobivši to ime koje znači »miroljubivi vladar« — preuze po baštinskom pravu djedovsko kraljevstvo Crvene Hrvatske. Mir, naime, koji je Krist, Spasitelj ljudskog roda, preporučio apostolima, on je uvijek tako njegovao da, neokaljanih ruku i srca, nije pružao oružan otpor čak ni žestokom neprijatelju. Doduše sjeo je na kraljevsko prijestolje kao mladić po dobi, ali je ipak vladao narodima vrsnim umom poput starca. Po rodu ga naime i kraljevskom bogatstvu najple menitija prirodna sposobnost i razboritost, sjedinjene s pobožnošću, bijahu učinile tako sposobnim za kralja da mu nije nedostajala nijedna vrlina dostojna vladara, niti bi se u njegovu kraljevstvu bio mogao poželjeti dostojniji vladar za podanike. Bio bi domovini povratio vrlo plodonosan mir da ga tiranin, koji mu je inače bio svojta, nije prije vremena lišio istovremeno kraljevstva i života. Dok je naime Vladimir godine svoje mladosti, uz odo bravanje čitavog naroda, mirno provodio na prijestolju svojih predaka, bugarski vladar Samuel — koji je zapo vjedio da ga nazivaju carem, jer je poslije mnogih hrabro zametnutih bitaka s Grcima kao pobjednik njih izbacio iz čitave donje Mezije — navali s golemom vojskom na Vladi-
P
onum a Christi nativitate ordiebatur saeculum, cum, N post obitum Petrislavi patris, avitum Rubeae Croatiae regnum haereditario jure capessivit Vladimir, fato quodam
7 Prethodno je Vitezović spomenuo da je to djelce izradio prema podacima Ljetopisa popa Dukljanina.
ita praenominatus: Pacificus Dominator. Pacem quippe, a Christo, generis humani Salvatore, apostolis commendatam, adeo semper coluit, ut ne quidem vel infesto arma opponeret hosti, manibus et mente immaculatus. Puer quidem aetate regni solium consedit, populos tamen senilis ingenii probitate rexit. Genere namque fortu nisque regalibus nobilissima in eo indoles et sapientia cum pietate conjunctae adeo regno idoneum effecerant, ut nulla in ipso digna principe virtus desideraretur neque regno dig nior princeps optari subditis potuisset. Pacem quoque Pa triae fertilissimam restituisset, nisi affini tyrannide regno et vita simul ante diem privaretur. Dum enim adolescentiae suae annos Vladimir, applau dente universo populo, in throno patrum suorum pacifice ageret, Samuel, Bulgarorum princeps, qui se Imperatorem vocari jussit, quod post multa cum Graecis praelia fortiter commissa victor eos ex universa inferiore Moesia ejecerit, ingenti cum exercitu Vladimiri ditionem invadit, eam quo que suae jugaturus libidini, eoque facilius, quod adolescentulum regem, pietatique et sanctimoniae deditum, praeesse illi noverit populosque inde (licet alias natura fortes et bello idoneos) longae pacis otio intorpuisse.
156
157
mirovu državu, da bi i nju podvrgao pod svoju samovolju, to lakše što je doznao da joj je na čelu kralj koji je još momčić, odan pobožnosti i svetosti, pa su narodi (iako su po prirodi inače hrabri i vješti ratu) u dokolici dugog mira omlitavjeli. Kad je pobožni vladar Vladimir čuo da Bugari dolaze da unište njegovo kraljevstvo, nije se najviše brinuo da sačuva blago, zgrade i gradove, nego da spasi narod od neprijatelja. Ne hoteći da bilo tko od njegovih bude uništen, povuče se sa svim đvorjanicima, prvacima kraljevstva i pukom u klanac brda Taraboš uzdajući se da mu je tu sigurno sklonište protiv te strašne navale.
II
Audito Bulgarorum in exitium regni sui adventu Vladi mir, princeps pientissimus, non opum, non aedium urbium que servandarum, sed populi maximam suscepit curam ab inimico salvandi. Nolens enim quempiam de suis perditum iri, ad Obliqui montis claustra cum aulicis omnibus regnique primoribus et plebe secessit, tutum ibi asyllum contra hunc turbinem sperans.
II itaque die Cossara, Samuelis Imperatoris filia, Quadam divino ad exercendum Christianae pietatis haud ulti
da siđe u tamnicu sa sluškinjama i da opere glavu i noge zarobljenicima, što joj je otac rado dopustio. Često naime i kod najokrutnijih barbara i tirana srce katkad popusti u svojoj nesmiljenosti. Siđe dakle djevojka i izvrši Bogu ugodno djelo milo srđa. Za to vrijeme zamijeti Vladimira i videći da je lijep po izgledu, ponizan, blag i čedan, pun božanske mudrosti i razboritosti i veoma dostojanstven, zadrža se i porazgovori s njim: činilo joj se da mu je govor slađi od meda i saća. Stoga, sažalivši se nad sudbinom tako vrijedna zarob ljenika, ne zbog pohote, nego iz čiste samilosti prema nje govoj mladosti i dražesti, cijeneći i kraljevsku krv uzvišenu tolikim krepostima, zavolje Vladimira i zažudje ga tajnom pomišlju sebi za muža. Ipak kraljeva kći, prikrivši izvana tu ljubav, pozdravi utamničenog kralja i ode. Kad se Kosara vratila iz zatvora, pođe k ocu, baci mu se pred noge i ovako ga stane moliti: »Oče moj i gospo daru, znam da ćeš mi dati muža kako je običaj. Stoga sada, ako je po volji tvome veličanstvu, ili mi daj za muža kralja
mum officium inflata numine, patrem accessit petiitque, liceret sibi cum ancillis descendere capitaque et pedes capti vorum lavare, quod a patre non invito impetravit. Saepe namque in severissimis quoque barbaris atque tyrannis animus non nunquam suam crudelitatem remittit. Descendit ergo puella peregitque misericordiae opus Deo gratissimum. Inter haec cernens Vladimirum vidensque pulchrum aspectu, humilem, mansuetum atque modestum, divinaque sapientia et prudentia repletum totumque ad ma jestatem formatum, morata nonnihil locuta est cum illo: videbaturque ei loquella illius meile dulcior et favo. Quare indolens tanti captivi sortibus, non libidinis causa, sed pura juventuti venustatique illius compassione, regiumque sangui nem tot virtutibus sublimatum appretians, Vladimirum adamavit tacitaque mente in virum sibi concupiit. Amore nihilominus exterius tecto, salutato captivo rege, princeps puella recessit. Rediens ab ergastulo Cossara patrem adiit pedibusque illius prostrata sic oravit: »Pater mi et Domine, scio, quia daturus es mihi virum, sicuti moris est. Nunc ergo, si tuae placet magnitudini, aut des mihi virum Vladimirum regem, quem in vinculis tenes, aut scias me prius morituram quam alteri nuberem.«
158
159
{KOSARA I VLADIMIR) tako jednoga dana Kosara, kćerka cara Samuela, nadah nuta božjim poticajem da izvrši vrlo važnu dužnost Ikršćanskog milosrđa, pristupi k ocu i zamoli da joj dopusti
Vladimira, koga držiš u okovima, ili znaj da ću prije umrijeti nego se udati za drugoga«. Samuel pristane na opravdane želje svoje jedinice, to veselije što je znao da je Vladimir kralj i da je potekao od kraljevskog roda. Zato naredi da ga odmah oslobode okova, okupaju u kupaonici i obuku u kraljevske haljine. Kad su ga doveli preda nj, dobrostivo ga pogleda i zagrli uz očinski poljubac. Tada u prisutnosti sabranih dvorjanika svoga dvora i velikaša kraljevstva obeća mu kćer Kosaru za ženu i proglasi ga kraljem i svojim zetom.
Samuel justis filiae unicae postulatis eo lubentius favit, quod Vladimirum regem et regali progenie ortum esse no verit. Eum igitur vinculis actutum solvi balneoque lavari ac regalibus indui vestibus jubet. Tunc sibi praesentatum be nigne intuens amplexumque paterne osculatur. Convocatis tum praesentibusque aulae suae ministris et regni summati bus, Cossaram filiam uxorem ei despondet, regem et sui generum pronuntiat.
Preveo Josip Lučić
160
11 H rvatski latinisti II
161
5
10
15
20
25
O SVOJEM DA NU ROĐENJA 7. S I J E Č N J A
D E N A T A L I D I E SUI I P S I U S 7. J A N U A R I I
rijatelj dan rođenja prijašinu čestita dobrom Želee da mu se dan št6 dulje povraća taj. P A i običaj sviju svečdra je rodnoga dana
d Natale bono gratatur amicus amico. Per quam plura illam saecla vovendo diem. A Mos quoque communis natalizantibus hic est,
Da ko najveći god rodni svetkuju dan. I ja običaj taj ne osiiđujem, jer se pristoji Neka se drži sad, nek i budiićnost ga zna. Ali zar bih si ja čestitao? treba li — ne znam — Po običžju da svoj rodni proslavim dan? Lijep je običaj dašto, od žića ništa nam draže; Mene ni jedno to n& radost ne goni baš. Jer bih, ako mi Sreća povoljnija ne bude odsad Nego što mi je sveđ bila do ovoga dne, Želio da mi se živu ne povrati više ni jedan I za pogreb da moj bude mi sjutrašnji dan. Onaj se smrti treba zacijelo bojati manje Kojemu ovdašnji vijek manje ugodan bi. KSliko 6d hude sreće u vijčku svom ne pretrpjeli Prije no obraz se moj maljama osuo tek! Tko bi vjerovat mogo? sudbina mi prevari mater; često je, vjerujem sad, Jova spopao gnjev. Noću bo, boginja pred što iznest će me iz vrta vanka,8 Ona je usnila san da joj u krilu je cvijet, t kad sam s pljeskom ja u nedjelju ugledo svijet, »Velik na porođaj taj«, rekla je, »polažem nad.« Cvijet taj prevari tebe Dorčteju, draga o majko. Zimskih bo niža duh osjeti jedini on. Nikake utjehe dosad za pfvenca nč vidiš svoga, često je Sunčev dan» njemu osvanuo mrk.* 8 Prije nego me dade na svijet. * Sunčev dan, dan Gospodnji, nedjelja 162
5
10
15
20
25
Utque ea tunc inter maxima festa colant. Hos ego nequaquam, ceu dignos, improbo mores. Tempora quos isthaec quosque futura colant. Sed num grater ego mihi, num celebrare deceret (Nescio) natalem more et amore diem. Mos equidem probus est, vita nil charius: ambo Haec sunt laetitiae frigida causa meae. Nam mihi ni melius posthac Fortuna faveret Quam mihi praesentem favit adusque diem. Optarem, ut nunquam vivo amplius ulla rediret Proximaque exequiis lux foret apta meis. Illi mors homini minus est metuenda profecto. Deliciosa fuit cui sua vita minus. Quanta ego pro! tenera non sum lanugine passus Fortunae et vitae grandia damna meae! Decepere meam (quis credat?) fata parentem, Credimus iratum saepe fuisse Jovem. Noctu etenim, quam nos horto deab>promeret ante. Florem se in proprio vidit habere sinu. Cumque die Solis plausuc>sibi natus adessem, »Hos partus retulid>magnae« ait illa »spei.« Dorotheam te flos, o mater chara, fefellit, Uni brumales nam sapuere rosae. Nulla hucusque vides primi solamina nati. Saepe fuit Solis turbida visa dies. b) horto dea anagram za Dorothea, ime pjesnikove majke c) plausu anagram za Paulus d) partus retuli anagram za Paulus Ritter 163
30
35
40
45
50
55
Nepostojanom san nas zaluđuje utvarom noćni, Kako nam brzo šta da, tako nam oduzme to. Mnogi mi mnogo sreće obricati gatajuć znaju, Ali mi poslije šest lustara10 vijeka mog Teško je dobru se nadat pod tćšklm bremenom zala; Bijednom daleko je smrt, sretnomu evo je na. I križ meni se davno da bilježi započe treći, Ali ne znadem reć različnih križeva broj. Što sam gode dosžida na hrvatskom jeziku piso, Prvi i posljednji jad meni zadade to. Komu se sreća smijčšl, poskakuje dobro; i janjac Skače nžisav se sit, skače i medo sit. Proročkim nagonom zalud boždnstva poštujem devet;11 Dobre pjesnike kob često prevari zla. Preslavni Nazon poslan na 6balu Crnoga mora12 Koliko p&dnese sve na moru, na suhu zla! Ipak bih želio postić prorečene mjesece meni, Makar i podnio što; trpjet mi vična je ćud; Da vidim bar završit sudbina kako li kani (Meni nemila sveđ) moja tolika zla. Nek blage zvijezde sreću dončsu pjesniku mladom, I Parka milosna još dala mu staračku dob! Ko što je mater bćrba upoznao, tako što prije Nek vidi da mu se zla dkreće nžt sreću kob. Muze neka mu lovor saplčtu, Napćje vijence, A zlata neka mu da Jima i boginje sve. Neka ga utvrdi Krepost i Harite, Časti nek prate, I Slava neka mu još bogat otvori put. S bozim mu, s boginjama nek naklonjen bude Apolon, Dokle ostaviv svijet ne nađe n& nebu stan.
Decipit omnivaga nocturnus imagine somnus Quamque aliquid cito dat, tam cito (crede) rapit. Multa mihi augurio promittunt prospera multi, Sed post aetatis bis tria lustra meae. Ah, durum est spectare bonum sub mole malorum: Longa mora est miseris, sospitibusque brevis. 35 Cruxque mihi pridem signari tertia coepit, Nec scio quam varias enumerare cruces. Hactenus Illyrico quaecunque idiomate scripsi, Principium et finem scripta doloris habent. Cui ludit Fortuna, salit bene; sic satur ursus 40 Saltat, lactata saltat et agnus ove. Numina vatidico frustra colo ter tria pulsu:e> Illudit vates sors mala saepe bonos. Missus ad Euxinum Naso celeberrimus aequor Quanta mari, terris quanta pericla tulit! 45 Attamen optarem dictos attingere menses, Sive quid et paterer; mens mihi docta pati est; Ut saltem videam: tantos quo fine dolores (Semper dura mihi) solvere fata volunt. Grata ergo iuvenem fortunent astra poetam 50 Efficiatque senem Parca benigna, petam. Quam prius adversam, matrem ceu sensit agonum. Sortem, conversam sentiat inque bonum. Musae illi laurum texant, et serta Napaeae, Et donent aurum Juno aliaeque deae. 55 Virtus et Charites firment, comitentur Honores, Gloria cui dites pandat amica fores. Cumque diis faveat vati atque deabus Apollo, Donec ab hoc abeat mundo habitetque polo. 30
Preveo Stjepan Ivšić
10 Kod Rimljana lustrum je bilo razdoblje od pet godina. Prema tome, šest lustara = trideset godina. 11 Poštujem devet božanstava, tj. Muza, naime bavim se pjesništvom. 12 Odnosi se na Ovidijevo progonstvo iz Rima u Tome na Crnome moru po Augustovu nalogu. 164
e) ter tria pulsu drugi anagram za Paulus Rit ter 165
BALTAZAR PATAČIĆ BALTHASAR PATTACHICH (1663-1719)
Patačić od Zajezde pripada među memoarske pisce, koji su među hrvatskim latinistima malobrojni. Baltazar Rodio se 14. listopada 1663. u Vidovcu kod Varaždina. Školovao se u Grazu, Beču i Zagrebu. Već kao 20-godišnji zastavnik polazi u rat protiv Turaka. Slijedeće 1684. godine sudjeluje u opsadi i osvajanju Budima i Novog Mjesta u Mađarskoj, odakle se vraća u domovinu i 1685. opet ratuje protiv Turaka kod Osijeka i Kostajnice. U time hrvatskih staleža prisustvuje 1687. krunidbi Josipa I. i tom prilikom postaje zlatni vitez. Isticao se diplomatskom djelatnošću pa je od hrvatskog sabora dobivao različite političke misije, a 1693. kralj ga imenuje savjetnikom Ugarske dvorske kan celarije. Sudjelovao je u obrani Međimurja od pristaša po bunjenog mađarskog velikaša Franje Rakoczyja i kao nagra du dobio čast baruna. Kako su Rakoczyjevi vojnici opusto šili i popalili njegova međimurska imanja, u zamjenu do bio je od kralja druge posjede, među kojima Vrbovec i Rakovec, koji su prije pripadali obitelji Zrinjskih. Kao vrsna pravnika kralj ga je više puta imenovao sucem u važnijim, zamršenijim parnicama i svojim ličnim povjerenikom. God. 1707. postao je veliki župan virovitički. Na putu iz Beča u Zagreb, kamo je išao na sjednicu Sabora, razboli se i umre u Zagrebu 7. prosinca 1719. Pokapan je u tadašnjoj fratar skoj crkvi u Remetincu kod Zagreba, u kapelici sv. Antuna koju je sam dao sagraditi. Njegov sin Antun podigne mu mramorni nadgrobni spomenik s oduljim latinskim nat pisom. U Vidovcu osnova 1696. Društvo vinskih doktora, tzv. Pintu (pinta je vrč od pola litre) s latinskim kao službenim jezikom. U knjigu tih doktora, koju je Patačić uvijek imao uza se, jer su se sastanci održavali i na drugim mjestima, članovi su se upisivali pod imenom kojeg liječnika. Sam 169
Patačić uzeo je ime doktora Illmera, tadašnjega vrhovnog liječnika u kraljevini Hrvatskoj. To veselo vinsko društvo, koje se održalo do smrti njegova osnivača, okupljalo je go tovo sve poznatije i uglednije ljude iz Hrvatske i Slavonije, čak i nekoliko biskupa. Uz vino kao glavnu zabavu tu se pjevalo, zbijale su se šale i improvizirali satirični stihovi. Sačuvana je i knjiga tih vinskih doktora pod nazivom Orđo doctorum in celeberrima Facultate neo-medica promotorum (Popis doktora promaknutih na vrlo glasovitom novo-medicinskom Fakultetu) u Arhivu JAZU, III. d. 114. Posljednji član Pinte, kojoj je pripadao i Pavao Ritter Vitezović, bio je 1719. podban Ivan Rauch. U Vitezovićevoj tiskari u Zagrebu objavio je Patačić 1698. latinsku preradu političkog spisa poljskog pisca An drije Fredra Monita politica (Političke upute). Njegovo glavno djelo Diarium (Dnevnik) 1687—1717 ostalo je u ru kopisu, i to nepotpuno. Prvi dio, koji obuhvaća četiri godi ne, 1687—1690, pronašao je E. Laszowski u Državnom arhi vu u Zagrebu, među spisima obitelji Patačić. On smatra da je to kraća osnova opširnijeg dnevnika koji nam je ostao nepoznat. Drugi dio dnevnika, što ga je već prije objavio I. Kukuljević, ide od 1691. do 1717, ali je sačuvan samo u kraćim izvacima, a izvornik se izgubio. No ne samo što su to izvaci, ponekad vrlo kratki, nego je umjesto 27 godina navedeno samo 17, i to napreskok. Diarium započinje s ratovanjem protiv Turaka u Ma đarskoj nakon pada Budima, a završava porazom hrvatske banske vojske kod Bosanskog Novog. Veći dio zapremaju ratni događaji, ali se pisac osvrće i na politički život, osobi to na rad Sabora, čak mimogred prati i zbivanje u svijetu. Iako je to dnevnik, u njemu se ne ogleda privatni život piš čev. Mnoge pojedinačne događaje Patačić prikazuje dosta opširno jer je sam u njima sudjelovao, a za neke navodi očevice od kojih je dobivao podatke. Patačićev Diarium, iako mršav i krnj, može poslužiti kao dobra nadopuna drugim povijesnim izvorima za to raz doblje. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA BALTAZARA PATAČIĆA Monita politica ex Andreae Fredro editione in unam centuriam collecta, Zagrabiae 1698. Ex Diario vitae Balthasaris Pattachich excerpta memorabilia (1691—1717), objavio I. Kukuljević, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. X, Zagreb 1869. Diarium baronis Balthasaris Pattachich de Zajezda annorum 1687—1690, objavio E. Laszowski, Starine 27, Zagreb 1895. LITERATURA O BALTAZARU PATAČIĆU l. Kukuljević: Ex Diario vitae Balthasaris Pattachich excerpta memorabilia (1691—1717), Arkiv za povjestnicu jugoslaven sku, knj. X, Zagreb 1869, str. 225—230. E. Laszowski: Diarium baronis Balthasaris Pattachich de Zaje zda annorum 1687—1690, Starine 27, Zagreb 1895, str. 194— —195. V. Klaić: Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb 1914, str. 108—109. J. Matasović: Iz galantnog stoljeća, Zagreb 1921, str. 89—110. V. G.
DNEVNIK
DIARIUM
GODINA 1688.
ANNUS 1688.
kolovozu vojska krene prema Beogradu i preko mo stova položenih na brodove povučene iz Dunava sret U no prijeđe Savu. Kad je to vidjela turska vojska pod vod
progreditur exercitus versus Albam Graecam Inet,Augusto tractis ex Danubio navibus, Savum felicissime supe
stvom seraskerai i Thokolyja, kako nije mogla spriječiti prijelaz našima (kojih je u jednoj noći već bilo prešlo 6000, dok je preostala vojska na drugom mjestu pokazivala svoju snagu da bi razdvojila neprijatelja i spriječila njegove po kušaje), pretrpjevši neke gubitke udari u bijeg i zapali podgrađe Beograda. Malo kasnije uđu tamo naši vojnici, ugase požar i okruže grad opsadom. Ujedno smjeste posadu od 1000 ljudi u grad Smederevo koji leži 4 milje2 niže od Beo grada. Neprijatelj u bijegu napustio je i taj grad, iako op skrbljen sa 40 dobrih topova. Dok se Beograd tresao od žestoke obrane Turaka, knez Ludovik prijeđe kod Siska Savu i pridruži grofu banu i ple mićkoj vojsci 5 njemačkih pukovnija i one vojnike koji su bili zauzeli luku Brod, da bi ih sve poveo do Kostajnice, kamo stigne 12. kolovoza. Sutradan sam sretno prijeđe u grad na Uni, gdje su Turci dugo pružali otpor, svlada njiho ve čarkare raspršivši na vlastitom konju neprijateljsku sku pinu. Zatim stane jurišati na tvrđavu. Kako su pomoćne turske čete koje su čuvale prijelaz preko Une izgubile nadu u uspješan ishod bitke i udarile u bijeg, 15. kolovoza i po sada ugovori predaju tvrđave.
rat stratis pontibus 10. Augusti. Quo viso Turearum exerci tus sub Seraschieri et Thokolii ductu, cum nostros a trans itu arcere non posset (quorum una nocte 6 millia iam trans iverant, donec residuus exercitus alibi vires ostentaret ho sti distinendo conatusque impenderet), accepta fors aliqua clade in fugam agitur et suburbia Belgradi succendit, quae paulo post noster miles ingreditur et, extincto incendio, Belgradum obsidione cingit, imposito etiam 1000 hominum praesidio urbi Samandriae 4 infra Belgradum milliaribus sitae, quam etiam fugiens hostis deseruit, licet 40 commo dis tormentis provisam.
1 Seržtsker, turska riječ perzijsko-arapskog podrijetla, ozna čuje vrhovnog zapovjednika. 2 Tadašnja je milja u Austriji i Ugarskoj iznosila 7.585,94 m.
Dum Belgradum quatitur strenue propugnantibus Tureis, princeps Ludovicus quinque Germanorum regimina et illos Brod Portus occupatores comiti bano ac regnicolis, supera to ad Sziszium Savo, coniungit, universos ad Kosztanyczam ducturus, quorsum 12. advenit et 13. Unnam in castrum diu obluctantibus Tureis eos velitantes proprio etiam sonipede hostilem globum prostratus, incolumis ipse transit. Oppug natur dein praesidium et, postquam auxiliares copiae, quae Unnae traiectum tuebantur, desperato pugnae successu aufugiunt, praesidiarii etiam 15. deditionem arcis pacti sunt.
172
173
Odatle naši krenu prema Dubici i Jasenovcu i napo sljetku prema Gradiški. Sva je ta mjesta neprijatelj potpu no napuštao čim bi se naši primicali. Knez prepusti Gradi šku grofu banu i plemićkoj vojsci (za sebe zadrža samo jed nu satniju konjanika kao počasnu) i pođe prema Brodu ne naišavši nigdje na neprijatelja, s kojim se želio jednom ogle dati. No konačno u početku rujna sazna da se u tamošnjem taboru nalazi oko 15.000 turskih vojnika. Zato onoga dana kojega je svu prtljagu prebacivao preko mosta na drugu obalu Save, kao da i sam namjerava poći za njom, neoče kivano izađe iz tabora jedino s konjaništvom koje su sači njavali Nijemci i Hrvati iz Varaždinskog zapovjedništva i čitavu se noć kretao prema neprijatelju u blizini. Sutradan, 5. rujna, u osvit dana iznenada navali na nj i nakon nedo voljno snažna otpora natjera ga u bijeg. Uništio mu je go tovo čitavu pješačku vojsku i kao jedini plijen dobio njegov tabor. Poslije vrlo oštrih juriša i pošto su poginuli mnogi naši ugledni zapovjednici i vojnici, među kojima i plemeniti Scharffenberg i dr., uz bodrenje i većma davanje primjera nego zapovijedanje bavarskoga kneza izbornika, konačno 6. prosinca pade u naše ruke i Beograd, a neprijatelji budu do istrage uništeni. Neki misle da je knez izbornik zapovjedio tako brz i tako krvav juriš zato što je malo prije u tabor bio stigao lotarinški vojvoda koji doduše još za vrijeme opsade nije imao biti vrhovni zapovjednik, nego samo izbomikov savjetnik, ali je knez izbornik želio sebi prisvojiti tu slavu kao onaj kojemu tuđa pomoć nije potrebna. Bi određeno tursko izaslanstvo koje je imalo poći k Njegovu Veličanstvu da moli mir. Bavarski izaslanik primi to izaslanstvo u već našem Beogradu i otpremi ga k caru.
Inde Dubiczam et Jeszenovicziam, tandem Gradiscam itum est, quas omnes hostis adventu solo nostrorum peni tus vacuas reliquit. Gradišća comite3) bano et regnicolis re missis (praeter unam centuriam equitum honoris gratia sibi servatam) in Brod pergit princeps nullibi hoste obvio, cum quo semel confligere in votis habuit. Sed ad Septembris tandem initium exploratis Turearum castris in 15 quasi millia coactorum, cum equitatu solo tam Germanorum quam Croatorum Varasdinensis praefecturae post finem diei, quo impedimenta omnia ad aliam Savi ripam per pontes remit tebat, quasi et ipse secuturus, insperate castris egreditur et nocte tota versus vicinum hostem procedit, quem sequen ti die, quae fuit 5. Septembris, sub ortu solis inopinate aggreditur et post resistentiam non satis validam profligat, peditatu ferme omni deleto et castris unicum in praedam obtentis. Sexta Decembris et Belgradum, post acerrimos insultus caesosque e nostris multos ac praecipuos heroes et milites, generosum quoque Scharffenberg etc. tandem, animante praesentium et monstrante magis quam iubente electore Bavaro, in nostrorum venit potestatem, hostibus ad inter necionem deletis. Sunt qui tam tempestivum adeoque cruentumb> insultum electori0) institutum esse credunt, quod Lotharingus dux paulo ante in castra pervenerit non quidem obsidione durante armis praefuturus, sed a consilio duntaxat electori adfuturus: soli sibi hanc gloriam veluti alienae opis minus indigod) vendicanti. Legatio Turcica pacem petitura ad Suam Maiestatem instituitur et in Belgrado iam nostro a Bavaro admissa ad Caesarem expeditur.
a) b) c) d) 174
Corr. ex comiti corr. ex cruentem corr. ex electore corr. ex indigno 175
GODINA 1689.
ANNUS 1689.
ajteža zapreka i kraj napora bila je Udbina. Ipak se poslije 17 dana opsade, pritisnuta nestašicom hrane i N osobito vode, povela za primjerom susjednih mjesta i pre
dbinya omnium potentior laboris scopulus et terminus fuit, quae tamen post 17 dierum obsidionem, annonae U et potissimum aquae defectu pressa, vicinarum exemplum
dala na milost pobjedniku. To je izvršeno uz toliko manju opasnost za naše što je izaslanik bosanskog paše kao opu nomoćeni njegov zamjenik, kod Turaka zvan ćehaja3, inače poslan u pomoć Krbavi s velikim brojem izabranih i izvjež banih vojnika, promijenio plan i odlučio ponovno osvojiti ili opustošiti područje Zrinja, koji su naši sebi pripojili pro šle jeseni, i na taj način osvetiti se i kazniti krivokletno odmetništvo Vlaha. Kad je glas o tome dopro do banske vojske, hrvatski ban grof Nikola Erdody pošalje grofa Ivana Draškovića s la ko pokretnom četom plemićkog konjaništva na mjesto oda kle bi se neprijateljski pothvati mogli nadzirati a u slučaju potrebe i suzbiti. I tako taj izađe iz tabora s više odvažno sti nego snage koja bi odgovarala jednom i drugom tako naglo preuzetom zadatku. Putujući gotovo čitavu noć, uoči Petrova, kad je već svitalo, razašalje svoje borbene jedini ce po poljima Zrinja. Kad su ih domaći ljudi ugledali, po novno im se vrati hrabrost koja se od straha pred neprija teljem već klimala, pa svoje oružje, koje su izgubivši sva ku nadu u spas namjeravali odbaciti, združe s našima. Dotle Turčin, koji je ne znajući ža naše vojne snage već dan prije kod Krupe prešao rijeku Unu što teče uz to pod ručje, upravo u zoru toga dana, siguran u pobjedu, provali u taj kraj. Dio vojske (koja je brojila 10.000) ostavi da pazi na tvrđavu Novi na visokom brdu uz obalu rijeke i da po sadi spriječi provalu iz nje, a drugi dio, i to veći, odvede u unutrašnjost toga kraja da opljačka i opustoši čitavo pro strano polje, zaseoke i sela i da prema surovom običaju svoga naroda ognjem i mačem uništi tamošnje stanovnike. Podivljali je neprijatelj već posvuda iskaljivao svoj bijes: Dimile su se zapaljene kuće stanovnika, u velikom su broju gorjeli zaseoci, u ropstvo se odvodilo mnoštvo neratobornog spola i dobi i kao plijen tjerala su se brojna stada stoke. 3 Ćehaja je kod Turaka bio pomoćnik ili zamjenik vezira, paše i drugih visokih dostojanstvenika. 176
secuta, victoris arbitrio cessit eo minori nostrorum discri mine, quod Bosznensis passae cum vicaria potestate legatus, Tureis Chehaia dictus, cum valido selecti et exercitati militis numero, Corbaviae alioquin auxilio immissus, mutato con silio, Zriniam ditionem nostris praeterito autumno adiectam recipere vel devastare itaque perfidam Valachorum de fectionem ulcisci, vindicare statuerit. Cuius rei nuntio ad banalia castra delato, comes Nicolaus Erdeidyus, Uljarici prorex, Ioannem Draskovichium comi tem cum expedita nobilitatis equestris manu eo destinat, unde hostium molimina observari et exigente occasione etiam repelli possint. Hic itaque maioribus animis quam viribus utrique nempe necessitati tam repentinae conformi bus castris egreditur et nocte, quae dieme> beati Petri prae cessit, ferme tota procedens, illucescente iam die in agros Zrinianos praeliatrices copias effundit. Quibus indigenae vi sis animos iam hostium metu labantes recipiunt et arma, quae desperata fere salute iam abiecturi erant, nostris as sociant. Dum Turea nostrarum expers virium, Umna flumine ditionem praeterfluente iam pridie ad Krupam superato, hoc ipso diluculo suae securus victoriae in fines ditionis irrumpit et partem exercitus (decem quippe millia numera bat) arcis Novi ad ripam fluminis in edito monte sitae cu stodiae relinquit, quae praesidiarios ab eruptionef) distine at, partem vero, et quidem potiorem, in viscera ditionis ducit omnem, qua late patet, campum, villas et pagos de populaturus, vastaturus, in incolas pro barbare gentis more igne et ferro saeviturus. Et explebat iam passim rabiem effe ratus hostis, fumabant succensae incolarum aedes, flagrabant frequenti numero villae, captiva trahebatur inbellis sexus et aetatis cohors, complures pecorum greges in praedam pellebantur. e) corr. ex die f) corr. ex emptione 12 Hrvatski latinisti II
177
GODINA 1708.
ANNUS 1708.
Q srpnja održan je u Zagrebu Sabor, spomena vrijedan 2 5 .zbog potpisane izjave jedanaestorice svjedoka, koji su punovažno priznali da kraljevina ne namjerava spriječiti ni jednom pripadniku ugarske narodnosti da dobije čast zagre bačkoga biskupa. To su oni radili upravo imajući u vidu da je tada zagrebačka biskupska stolica bila upražnjena, kako bi isključili gospodina senjskog biskupa, a razboritiji su taj čin tumačili kao veoma štetan za hrvatsko svećenstvo i narod, čak i u budućnosti. 20. kolovoza primili smo tužnu vijest o porazu naših banskih vojnika koji su pod vodstvom Gabrijela Jelačića, zapovjednika u Središču — najviše zavedeni uvjeravanjem Legrađana — odveć neoprezno prešli Muru i doskora bili opkoljeni od većeg broja buntovnika. Bio im je zatvoren prilaz mostu, te su natjerani u Muru pa ih je više poginulo u riječnim valovima (među njima i sam kapetan Jelačić) nego pobijeno oružjem. 26. studenoga održana je javna konferencija, na kojoj su za čuvanje Drave od odmetnika određene straže, a za is pražnjeno mjesto zapovjednika u Središču predloženi su kandidati ne bez velike prepirke, jer je gospodin UzoJin, uz zagovor gospodina biskupa i gospodina protonotara, silom tražio da bude uvršten među kandidate.
A O Julii celebratur Zagrabiae Congregatio, ab undecim 2 0 » testium subscriptione memorabilis, qui authentice recognoverunt: non eam intentionem regni esse, ut Hungarorum nationis praetextu aliquis ab infulae Zagrabiensis accessu arceatur; id quod ipsi praecise pro moderno vacantiae casu ad Dominum Segniensem excludendum, prudentiores autem in magnum Croatici cleri et nationis praeiudicium etiam in futurum factum interpretabantur. 20. funestum accipimus nuntium de nostrorum banalium clade, qui sub ductu Gabrielis Jellachich, commendan tis in Szredichko, — potissimum Legradensium persuasi one seducti — Muram incautius transierunt et mox a maio re rebellium numero cincti et a pontis accessu exclusi, in Muram impulsi, plures aquis hausti (quos inter et ipse capitaneus Jellachich) quam armis caesi perierunt. 26. Novembris celebratur conferentia publica, in qua pro Dravi custodia contra rebelles ordinantur excubiae et pro vacante Szredichkensi commenda candidati proponun tur non sine magna disceptatione eo, quod Dominus Uzolin, favore Domini Episcopi et Domini Protonotarii, se illorum numero per vim introduci postulaverit.
GODINA 1709.
ANNUS 1709.
1 siječnja bijedni moj brat Matija Patačić, ne znajući se j l , svladati, nije mogao zatomiti vrlo oštru mržnju koju je u sebi gajio protiv Ivana Uzolina zato što mu je preoteo službu zrinjskog zapovjedništva (zapovjedništvo u Središču dobio je naime Pavao Patačić), nego ga je na putu kod Vidovca napao najprije vrlo oštrim riječima, a zatim i oru žjem, te ga ubio. Da bi pak izbjegao vrlo žestokom ogorče nju grofa bana, povuče se na sigurnije mjesto.
-I Januarii miserandus frater Mathias Pattachich, im<3 J. • potens animi, acerrimum, quod contra Joannem Uzolin ob praereptum commandae Zriniensis officium (nam Szredichkensem Paulus Pattachich obtinuerat) conceperat, odium cohibere non poterat, sed eum prope Vidovecz in itinere primum durioribus verbis, mox et armis aggressus vita privavit, se vero, ut ferocissimam Comitis Bani indig nationem effugeret, in tutiora recepit.
178
179
GODINA 1717.
ANNUS 1717.
lipnja naši krajišnici pod vodstvom dvojice podzapo. vjednika, Matačića i Paraminskoga, izvojevaše sjajnu 3 pobjedu nad bosanskim Turcima na istome mjestu gdje je
Junii confiniarii nostri Kosztajniczenses et Zriniani, .sub duorum vice-commendantum, Matachich et Para3 minsky, ductu, insignem de Tureis Bosnensibus reportant
pokojni grof Ivan Drašković na Petrovo 1689. slavno porazio cehaju, također Bosanca. Tom prilikom pobjednik je zaro bio i samoga bega, po imenu Cerića, glasovitog po vojnoj slavi, sa sinom i s bratom i sa 13, kako tvrde, aga i 400 voj nika, osim toga 4 barjaka, 300 konja i 30 zarobljenika. Glas o toj pobjedi primili su i u Beču s velikim odobravanjem. Rujan. U isto vrijeme namjesnik grof Drašković odve de u tabor plemićku vojsku s krajišnicima. S njime je spo jio čete varaždinskoga generalata general Heister da bi na mjesnik udruženim silama podsjedao neprijateljsku tvrđa vu. Tu je kapetan koprivničkih konjanika Nikola Gotal u ne kom čarkanju zadobio ranu na koju se s početka nije oba zirao. Eto, moramo upoznati neočekivanu i ujedno vrlo tužnu vijest o našim vojnicima u tom taboru. Kad su naime dočuli da dolazi u pomoć neprijatelj s jačom vojskom, prekinu op sadu Novoga i prenesu tabor na rijeku Divušu blizu mjesta koje se pučki zove sv. Kata, a krajišnici se svi raziđu u svo je krajeve pod izlikom da će možda neprijatelj provaliti u sela na granici. Ali neprijatelj pođe za našima i 19. rujna ujutro pojavi se u blizini s nekoliko odreda. S njima se sudari gotovo isto toliko naših satnija. Kako se broj nepri jatelja stalno povećavao i njihove čete u sve većem broju pridolazile iz obližnje šume, uzastopno je gotovo čitavo naše konjaništvo krenulo u napad, a pješaštvo je ostavljeno da čuva tabor i da pazi i učvršćuje prijelaz preko Divuše, inače vrlo pogodan. Premda su naši, da bi neprijatelju otežali juriš, zaposjeli brežuljak koji je bio među njima, ipak Turci, ne bojeći se ni tog uspona, bijesno nasrnu na njih. Dok su im prve čete odolijevale hrabro i junački, one druge, koje još nisu imale mogućnosti ni prilike da se bore, ne prihvate borbu, nego udare u bijeg. Po njihovu primjeru stanu bježati i pješaci, ostavljeni u taboru. Zbog
victoriam eodem loco, quo comes Ioannes olim Draskovich die S. Petri 1689. Chehaiam, itidem Bosnensem, nobili cla de affecerat. Casu hoc Beghus ipse, Czerich dictus, militari fama clarissimus, cum filio et fratre, cum 13, ut volunt, Aghis et 400 gregariis, vexilla praeterea 4 cum equis 300 et 30 captivis victori in praedam cessere. Cuius victoriae nun tium Viennae etiam cum plausu acceperant. Septembris. Per idem tempus comes Draskovich locumtenens regnicolas cum confiniariise) in castra eduxerat, cui et generalis Heister Varasdinensis generalatus copias coniungebat, ut coniunctis viribus munimentum hostile obside ret, ubi Nicolaus Gothal, Capronczensium equitum capitaneus, in velitatione quadam vulnus accepit, ab initio con temptum. Ecce insperatum idemque tristissimum nuntium de no stris castrensibus intellegere debemus: se, nimirum ad fa mam hostis validiori manu in succursum adventantis, obsi dionem Noviensem solvere et castra prope S. Katam, ver nacule dictam, ad fluvium Diussa transtulisse, sed confiniariis omnibus in sua dimissis praetextu irruptionis hostilis in limitaneos ne fors pagos tentandae. At hostis nostra ca stra insecutus, 19. mane cum aliquot vexillis ex propinquo se ostentat, quibus et nostrae totidem quasi centuriae oc currunt. Cumque hostium numerus et copiae ex vicina silva sensim prodeuntes continuo augerentur, contigit et nostrum ferme totum successive in occursum prorupisse equitatum, peditatu ad custodiam castrorum adeoque observandum et muniendum Diussae fluvii transitum, alias valde opportu num, relicto. Et quamvis nostri, aggressionem hostibus dif ficiliorem facturi, colliculum intermedium occupaverint, Tureae tamen nec illum ascensum formidantes nostros furi ose invadunt. Quibus dum primae cohortes fortiter et gene rose resistunt, aliae, quae neque pugnandi copiam nec tem-
180
181
g) corr. ex confiniis
toga su one čete koje su dočekale prvi napad, izgubivši za stave i kapetane, ametice poražene. Ostali pak, ne našavši spasa ni u bijegu, pretrpješe strašne gubitke. Brojni plemići budu ili zarobljeni ili poubijani, a tabor postade plijenom neprijatelja. U toj bitki poginuše istaknuti zapovjednici banderijskih četa: Krsto Cmkoci, posljednji odvjetak te stare obitelji, Nikola Jelačić, Mihanović, Bušić, Presek mlađi, Cinderi i mnogi drugi. Ne mnogo manje ih je zarobljeno, među kojima i Jakov, sin Franje Jelačića. Običnih vojnika, što ubijenih, što zarobljenih, izgubljeno je preko 1000. Jednaka sudbi na snašla je isti broj vojnika iz generalata s njihovim ofici rima. O tom porazu tako su mi pripovijedali moji ljudi, a po tvrdio je to i očevidac barun Gabrijel Gotal.
pus adhuc habuerunt, non praelium sed fugam adornant: horum exemplo etiam pedites in castris relicti ad eandem pervertunt. Inde factum, quod cohortes illae, quae aggres sionem primam exceperant, amissis vexillis et capitaneis, ad internecionem quasi deletae, reliqui vero, nec in fuga salutem reperientes, ingenti clade affecti, copiosi etiam no biles vel capti vel caesi castraque victoris cesserint praedae. Occubuerunt eo praelio praecipui copiarum banderialium praefecti: Christophorus Chernkoczy, antiquae illius prosapiae ultimus surculus, Nicolaus Jellachich, Mihanovich, Bussich, Preszek iunior, Czindery et multi alii. Capti non multo pauciores, quos inter Jacobus, filius Francisci Jel lachich, desiderati gregarii, tam caesi quam capti, supra 1000, totidem ex generalatu cum suis officialibus eandem sortem subivere. Ita narratur mihi per homines meos praemissa clades, quam occulatus testis baro Gabriel Gothal confirmavit.
182
183
ELOGIUM FACU LTATIS
POHVALA FAKULTETA
tace, secura dixero pace, JamQuosSorbonna tu Doctores numeras, queis pandis honores,
ad već, Sorbono, šuti — reći ću bez uvrede. Oni koje ti uvrštavaš među doktore i kojima otvaraš put do S časti, u ovoj će kući jedva moći postati učenici. Ovo je
10
prava škola doktora, ova učena Minerva napitaka pru ža učenima znanost i liječnicima liječničko umijeće, pravnicima otvara zakone, a svećenicima brevijar. Voj nicima pruža štit, a narodu posvemašnju sigurnost. Ona štuje ljudska prava a ne želi kršiti ni božja. U P i n t i je naime kvintesencija znanosti koja govoru daje uvjerljivost a pjesništvu ljupkost. Stoga poslije malo drugih ona s pravom postaje peti Fakultet.
5
10
N o s t r o s ante Lares poterunt vix esse scholares. Haec schola Doctorum est, haec docta Minerva liquorum Doctis doctrinam, medicis confert medicinam; Leges juristis, pandit Breviaria mystis. Militibus scutum, populum facit undique tutum, Jura humana colit. Divina offendere nolit. Est enim in P i n t a studiorum essentia quinta, Quae suadam plenam, Musam quoque reddit amoenam, Hinc post non multas merito fit quinta Facultas.
Preveo Veljko Gortan
184
m
IGNJAT ĐURĐEVIĆ IGNATIUS GEORGIUS (1675-1737)
je Đurđević značajniji po svojem pjesničkom opusu hrvatskom jeziku, i među našim latinistima pripada Imuakonaugledno mjesto. Rođen je 13. veljače 1675. u Dubrovniku kao jeđinac u obitelji koja je uvrštena u vlastelu istom poslije strašnog potresa od 1667. Na krštenju je dobio ime Niko Marija. U 10. godini života stupio je u isusovački Collegium Ragusinum u kojem je završio šest razreda humaniora. Navršivši 18 godina, primljen je u Veliko vijeće, dvije godine kasni je imenovan je knezom otoka Sipana, a slijedeće godine kapetanom tvrđave Lovrijenac. God. 1698. neočekivano na pušta Dubrovnik i stupa u Rimu u isusovački red. čini se da je tog mladog, veselog i raspojasanog mladića, koji se već kao šipanski knez zabavljao s tamošnjim djevojkama i udatim ženama, neuzvraćena ljubav prema Mari Boždarevoj nagnala da napusti svjetovni život. Kad je 1702. završio tro godišnji tečaj filozofije, nije stupio u teološki tečaj, nego je kao učitelj službovao u isusovačkim kolegijima u Loretu, Ascoliju i Pratu. U toj službi istakao se kao vrstan pozna valac latinskog jezika i vješt stihotvorac. Kako je bio nagle ćudi i nediscipliniran, već početkom 1705. napušta isusovač ki red. Svoj je čin opravdavao slabim zdravljem, ali je vjero jatnije da ga je na to nagnalo nezadovoljstvo što se u tom redu nije mogao u većem opsegu baviti svojim omiljelim poslom — poezijom. God. 1706. vraća se u Dubrovnik i po slije nekoliko mjeseci stupa u benediktinski samostan sv. Jakova uzimajući ime Ignjat, zacijelo prema osnivaču isu sovačkog reda Ignaciju Loyoli. Miran život u tom samostanu pružao mu je obilno pri like i mogućnosti da se posveti pjesništvu i znanstvenom radu, pretežno povijesti starog Ilirika. Zbog sudjelovanja u akciji da se dubrovačka benediktinska kongregacija spoji 189
sa svojom maticom u Monte Cassinu, dođe 1710. u sukob s dubrovačkim senatom. Prognan iz Dubrovnika, dvije je go dine proveo u Italiji. Putovao je po njezinim južnim kraje vima, a neko je vriiemeT sIužbovao"ir •Napolju kao lector eloquentiae u benediktinskom samostanu sv. Ševerina. Na in terv en ciju p ap ^ u Dubrovnik. Tada se započinje najplodniji period njegova'književnog i znan stvenog rada. Bio je član dubrovačke Akademije Ispraznih, a 1718. i njezin predsjednik. Ne slažući se s duhom toga književno-znanstvenog kruga, u kojem nije tada bilo jačih ličnosti, 1721. istupa iz njega. Došavši u sukob s dubrovač kim biskupom Gallanijem, 1725. ponovno napušta Dubrov nik i odlazi kao opat u benediktinski samostan na Mljetu. Od 1728—1731 boravi u Padovi radi izdavanja nekih svojih djela. Po povratku u domovinu izabran je za predsjednika dubrovačke benediktinske kongregacije pa do smrti, 21. si ječnja 1737, živi u samostanu sv. Jakova. Đurđević je u mladim danima više cijenio svoje latinske pjesme od hrvatskih pa ih je prije sabrao u zbirku pod na slovom Poetici lusus varii (Različne pjesničke igrarije). Ia ko je na naslovnom listu autografa pjesnik napisao da su pjesme te zbirke spjevane između 1703. i 1708, ipak ih ima koje su nastale prije i poslije tih godina. U tematici vidljiv je utjecaj suvremene isusovačke poezije na latinskom jezi ku (npr. metamorfoze o duhanu, kavi, kakaou i barutu), a ima i podosta pjesama potpuno religioznog sadržaja. Među njima je betlemski motiv vješto i invenciozno uz mnogo raz nolikosti obrađen u 14 pjesama. Želeći pokazati svoje teme ljito znanje latinskog jezika, jednu od njih, Iter ađ antrum Bethlemiticum (Put u betlemsku spilju), pjesnik je spjevao u Plautovu jeziku i metru. Među ljubavnim pjesmama, koje su u toj zbirci malobrojne, ističe se Somnium đe Domina (San o Gospoji) s jakom senzualnom notom. Ta pjesma, koja nas podsjeća na njegovu hrvatsku ljubavnu liriku, naj ljepša je u čitavoj zbirci. Epigrama ima 88, od kojih je većina spjevana po uzoru na Marcijala. Đurđević se najviše služi elegijskim distihom i heksametrom, no ima u toj zbirci od 162 pjesme različitih horacijevskih strofa, zatim običnih jamba i holijamba, u jednoj pjesmi jampskih i trohejskih dugih stihova, pa čak i jedan sonet.
Pobjede austrijskog vojskovođe Eugena Savojskoga kod Petrovaradina i Beograda, koje su prethodile požarevačkom miru 1718, toliko su oduševile Đurđevića da je odlučio u njihovu pohvalu spjevati Poema đe victoria principis Eugenii Sabauđii (Pjesma o pobjedi princa Eugena Savojskoga) u četiri knjige, no dovršio je samo dvije. Spjevane su u ste reotipnom panegiričkom stilu s brojnim personifikacijama i alegorijama. Tekstu svojih Uzdaha Mandaljene pokornice od osam pjevanja u osmercima, objavljenom u Mlecima 1728, dodao je latinski heksametarski prijevod ili, točnije, parafrazu prvog pjevanja (Magdalidos IUyricae liber primus). U pred govoru tog prijevoda ističe ljepotu i snagu »ilirskog« jezika te poziva i druge pisce da se povedu za njim služeći se što više svojim materinskim jezikom. Opsežno Đurđevićevo latinsko djelo u prozi D. Paulus apostolus in mari, quod nunc Venetus situs dicitur, naufra gus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes (Apostol sv. Pavao brodolomac na moru koje se sada zove Mletački zaliv i poslije brodoloma gost na dalmatinskom otoku Mljetu), izdano u Mlecima 1730, posvećeno je jednom pitanju iz crkvene povijesti. U Djelima apostolskim pripo vijeda se da je apostol Pavao na putu iz Male Azije u Rim doživio brodolom kod otoka Melite. Kako je »Melite« grčki naziv i za Maltu i za Mljet, Đurđević s mnogo truda i znan stvenog aparata, citirajući oko 350 autora, nastoji dokazati, ali bez uspjeha, da to nije bila Malta, kako se općenito smatra, nego Mljet. Đurđević se s pravom može smatrati pionirom naše književne povijesti jer je prvi sabirao vijesti o životu i radu dubrovačkih književnika i učenjaka, sastavljao kratke bio grafije s podacima o tiskanim i rukopisnim djelima a kod pjesnika pružao i oglede iz njihova stvaralaštva. U ruko pisu je ostavio djelo s nazivom Vitae illustrium Rhacusinorum (Životopisi slavnih Dubrovčana) ili Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum (Životopisi i pjesme nekih slavnih dubrovačkih građana). Dodatak tom djelu nalazi se u posveti Saltijera slovinskoga. Osim toga Đurđević je u pismu dubrovačkom svećeniku Radu Miličiću iznio vrlo sažete podatke o nekim dubrovačkim piscima odjeljujući one kojih su djela tiskana od onih kojima su
190
191
ostala u rukopisu. Iako su njegovi podaci ponajviše vrlo oskudni, ipak predstavljaju vrijedan doprinos proučavanju života i rada dubrovačkih pisaca. Đurđević se prihvatio i zadatka da u opsežnom djelu na latinskom jeziku prikaže povijest starog Ilirika pod naslo vom Antiquitates Illyricae (Najstarija povijest Ilirika). To djelo, sačuvano nepotpuno (dijelom u dubrovačkom, dije lom u hvarskom rukopisu), bilo je u prvom dijelu zamišlje no kao jedinstveni tekst, a u drugom kao velik skup (preko 200) posebnih rasprava povijesnog, geografskog, arheološ kog, književnog i lingvističkog sadržaja. Kako je bio uvje ren da su stari Iliri bili Slaveni, u tom je djelu namjeravao izložiti i najstariju povijest svoga rodnoga grada. U izvođe nju tako široko postavljenog zadatka pisac nam pokazuje veliku erudiciju, ali nedovoljnu kritičnost. U tzv. Homerovu pitanju preteča je Friedricha Augusta Wolfa — koji dovodi u pitanje Homerovo autorstvo Ilijade i Odiseje — ali upor no nastoji dokazati da je oba ta epa spjevao filozof Pitagora. Sačuvani dio njegovih Antiquitates Illyricae ima da nas samo kulturnopovijesnu vrijednost. Đurđević je istaknuti rodoljub, iskreni poštovalac »ilir skog« jezika, erudit i u znanosti odveć smioni kombinator. No prije svega on je talentiran pjesnik. To se očituje i u njegovu latinskom pjesničkom opusu. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA IGNJATA ĐVRĐEVIĆA Poetici lusus varii, tekst priredio V. Gortan, odabrane pjesme preveo N. flop. JAZU, Hrvatski latinisti 4, Zagreb 1956. Vitae Illustrium Rnacusinorum, u djelu: P. Kolendić, Biografska dela Ignjata Đurđevića, Zbornik za istoriju, jezik i književ nost srpskog naroda, II odelj., knj. VII, SA, Beograd 1935. Magdalldos Illyricae liber primus ab authore D. Ignatio Georgio Latine redditus, Venetiis 1728. D. Paulus apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes, Venetiis 1730. Poema de victoria principis Eugenii Sabaudii, pod naslovom »La tinska pjesma Ignjata Đorđića, u kojoj slavi pobjede Eugena Savojskoga nad Turcima 1716. i 1717. godine«, izdao Đ. Ktirbler, Građa 5, Zagreb 1907. Antiquitates Illyricae, u djelu: I. Pudić, Rerum Illyricarum Ignjata Đurđevića, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela XXVIII, Sarajevo 1967. Bellum Troianum, u raspravi Đ. Korblera Ignjat Đorđić prethod nik VIoljov u Homerovu pitanju, Rad 186, Zagreb 1911. Homerum nunquam fuisse suspicio, priredila D. Nevenić-Grabovac, SANU, Posebna izdanja, knj. CDXX, Beograd 1968. LITERATURA O IGNJATU ĐURĐEVIĆU Đ. KSrbler: Ignjat Đorđić prethodnik Wolfov u Homerovu pita nju, Rad 186, Zagreb 1911. M. ReSetar: Djela Ignacija Džordži, knj. 2, Stari pisci hrvatski XXV (2), Zagreb 1926. P. Popović: O radu na dubrovačkoj biografiji, u knjizi P. Kolenđića »Biografska dela Ignjata Đurđevića«, Zbornik za istori ju, jezik i književnost srpskog naroda, II odelj., knj. VII, SA, Beograd 1935. 13
H rvatski latinisti II
193
M. Deanović: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, II dio. Rad 250, Zagreb 1935. V. Gortan: »Iter ad antrum Bethlemiticum« Ignjata Đurđevića, Živa Antika I 2, Skopje 1951. V. Gortan: Dubrovnik u Đurđevićevoj zbirci latinskih pjesama, živa Antika IV 1, Skopje 1954. V. Gortan: Predgovor izdanju Poetici lusus varii, JAZU, Hrvatski latinisti 4, Zagreb 1956. R. Lachmann-Schmohl: Ignjat Đorđić, Koln 1964. I. Pudić: Uvod u »Rerum Illyricarum Ignjata Đurđevića«, Akade mija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Djela XXVIII, Sarajevo 1967. V. G.
LATINSKE PJESNI RAZLIKE
POETICI LU SUS VARII
I
I
SAN O GOSPOJI
SOMNIUM DE DOMINA
Elegija
Elegia
oslije gnušanja dugog u bunovnim snovima mojim. Umornog tijela ja svog čemerni ostavih log. P Tmurna mi groza na licu i noćni se vidjeli jadi, 5
10
15
20
Ponoćna viđenja moj mirni uzburkaše duh. Podigoh žrtvenik stoga da molbenu žrtvu prinesem, Staviv pred srditi lik bogova žrtveni dar. Zato po devet je puta u postelju moju i čelo Tesalska vračara svoj basmeni hlapnula hlap. Zato i plodovi slani i prolitom krvlju je svojom Jarčić umirio cm stigijskog Jupitra gnjev. Jaoh, o što li sve vidjeh! Znam, često da varav si, Sanče, Ali od varke je te opreznog dragana strah. Ako li java si prava, tad skloni se ne samo s moga Pogleda nego i sam oku ukloni se svom. Kako je različna moja ljubav od ostalih sviju! Jadna li mene! Ta moj bolan je ljubavni plam. Ljubav osnažuje druge, a meni oduzima snagu. Tuđa je jača no smrt, moja je krhka ko sjen. Lisnatim tamo pod stablom, gdje rosnu kroz travu vijuga Bistroga potoka plak, rasipljuć hlađani hlad, Svježim pod lahora daškom tud cvijeće se njihalo šarao, Kićenom obalom svud ptica se orio pjev. Krotki su Fauni tu u nježno se hvatali kolo. Tu je i brujao blag žuborne vodice bruj. 196
ost incompositae fastidia longa quietis Ingrato eripui languida membra thoro. P Torvus in ore timor nocturnaque cura sedebat 5
10
15
20
Turbabantque animos somnia visa meos. Hinc aram institui votum ad lustrale vocando Desuper imposita numina furva dape. Hinc thalamum novies, novies mea tempora circum Tessala cantato flumine sparsit anus. Hinc sale commistae fruges et sanguine fuso Placavit Stygium nigra capella Iovem. Hei mihi, quae vidi! Novi te ludere. Somne, Sed timet in ludo seria cautus amor. Talia si rursum properas, a lumine nostro Non modo, quin oculis sis procul ipse tuis. Quam meus a reliquis dissentit amantibus ignis, Me miserum: nostra est non bene sana Venus. Addit Amor vires aliis, mihi demit, amando Nec fera mors alios, me levis umbra movet. Fronde sub arborea, qua per lactentia serpit Gramina perspicuae mobile frigus aquae, Aura repercussos motabat candida flores, Pictaque per multam ripa sonabat avem. Hic teneros placidi lusus captare Favoni Et murmur querulae lene videbar aquae. 197
25
30
35
40
45
50
55
60
Kadli za pećinom tajnom tad gospoju spazih skrivenu, Skritu mladiću na grud, ali to nč bijah ja. Jaoh, štete, o zašto u tuđ je zagrljaj daješ. Kad si je mogao, Sne, vinut u zagrljaj moj? Gore da bude, to bijaše Liko, moj dušmanin kleti, Zmijica, koju je blud svio na gospoje grud. Mirnije, o Dejaniro, na grudma je gledao tvojim Herkula Aheloj bog riječnog iz skrovišta svog. Blaže je s hemonske splavi u krilu Brizeide gledo Sina Atrćjeva ljut Ahil, pelionski vođ.i Hitrije negoli zmija i brže no lavovi gorski Razne zapreke zna bijesna ukloniti strast, Kao što moja je naglo, dok žalosne sanje promatrah. Crnim zastrujala krv, bijesom se prelila žuč. Mladić međutim silovito jurnu da dohvati plijena, Požudnom rukom sa svih strana navaljuje on. Napada dohvatno što je, već svima po udima žene Drhti, probliskava srh. Požude razorni žar. Gnjure sad bedrom u bedro, sad nježno po vratu se ljube. Sada po licu im, gle, rumen se prelije trag. Napokon on se zažćli baš zadnjega domoći cilja: Svladanoj tvrđi u vrh pobjedni zabosti stijeg. Licem prosijava, blijeska iz očiju pohota jasna. Njezin je zažagren lik Kipridin oblio stid. Tada, kao što spretan borac na borištu čini, Čvrsto joj obujmi vrat, za noge zgrabi je tad. Oči sad s očima stapa, sad stapa sa usnama usne, Dotaći htio bi sad jedrih joj njedara plod. Draženjem sada je mamnim, sad žalbom namamiti želi. Gnjevnim se pričinja sad, sada molećiv mu glas. Ona pak zbilja se bori, al’ pobjedu ko da ne želi. Boji se ne dat mu to što mu ne dopušta sad. Trči sad amo, sad tamo i bježanjem ko da ga draži. Ne bi 1' izmamila tim od njega cjelova još. Žena za podajom žudi, al’ ne voli žudnju da oda, Junačan svaki je muž, varava žene je ćud. Jaoh, niti je grizla, nit bijesno se branila noktim’. Nit je zazivao njen osvetu bogova zov.1 1 dva primjera ljubomore iz grčkog mita 198
25
30
35
40
45
50
55
40
Cum noto furtiva Dominam sub rupe latentem Innexam iuveni, nec tamen ipse fui. Heu dolet! Alterius cur das complexibus illam, Quam nostro poteras ponere. Somne, sinu? Quodque magis, fuit ille Lycas! mea perfida pestis Et coluber Dominae captus amore meae. Mitius Alciden viridi spectavit ab antro Amnis in amplexu, Deianeira, tuo. Mitius Atriden inter Briseidos ulnas Vidit ab Aemonia Pellias ira rate, Et colubri levius, levius de monte leonum Perfurit obstantes dira libido moras Quam mihi, per maestum dum talia cerno soporem. Intumuit nigro sanguine molle iecur! Interea iuvenls praedam contingere velox Initat et ardentes urget utrinque manus. Quod patet, aggreditur, perque omnia membra puellae Flammea praedaci cursitat ore Venus. Nunc instant femori, tenero nunc basia collo. Nunc referunt roseae signa relicta genae. lamque ille extremam tandem contingere palmam Armaque devicta figere in arce cupit. Ore natat fluitatque oculis manifesta libido Et rubet in molli Cypridis ira gena. Nunc, velut in media prudens luctator arena, Insultat collo, corripit inde pedes. Nunc oculis oculos, nunc miscet labra labellis, Nunc tentat nivei candida poma sinus. Nunc petit illecebris, nunc expugnare querelis. Nunc iram simulat, nunc movet arte preces. Illa quidem pugnat, veluti si vincere nollet. Nec cito permittat, quod retinere timet. Illa quidem refugit, veluti fugiendo lacessat, Ut sapiant molli basia rapta fuga. Foemina vult vinci, sed non vult velle videri, Et vir plus frontis, foemina fraudis habet. Hei mihi, non morsus, nan saevos expedit ungues. Nec simul ultores invocat illa deos. 199
Nit je, ko Filomela, kad trački je tiranin2 svlada, Kukala, rasuuši vlas niz svoj užasnut lik. 65 Nego se branila, tobož, ko negda u ljubavnoj igri Mudra Helćna, kad brod trojanski čekaše nju. Sve sam promatrao tako i, dok sam promatrao, spremah Sve što pospješit zna nenadna srdžba i jad. Više nego Busiris i nego podivljali Kiklop, Moje srdžbe je nož krvavi tražio njih. 70 Triput sam pregnuo da im tu ogavnu prekinem igru I da Srdama zlim žrtvujem oboje njih. Triput sam ustati htio, ali mi uzalud napor. Ne mogah k obali doć, ukočen bio mi hod. 75 I dok bacah pokrivač, dok tijelom u ognjici trzah I dok cio sam log stezo u zagrljaj pust, Prenuh se naglo, i s bunovna lica mi pobježe Sanak, Nemirnu kretnju jer taj nikako ne voli bog. 0, ti, koga ta ljubav, još jača od tvojih nebesa. Nagna da postaneš bik,» ričuć kroz Sidonski kraj, 80 O, ti, višnji nad višnjima, kome nad svemoćnim žezlom Veća još diže se moć: žena što plete nam kob. Kako ja Lika sad sanjah, o daj, nek tako on mene Vidi u zbilji, i tad neka ga ubije jad!
t
s
bika.
65
70
75
60
Non velut Ismario Philomela oppressa tyranno Eiulat abiectis torva per ora comis, Sed pugnat, placito quondam ut pugnabat amori Callida Dardanias ante Lacena rates. Omnia cernebam, dumque omnia cerno, parabam Omnia, quae subitus scit properare dolor. Busirin ultra saevumque Cyclopa ruebat Tendere sanguineas ultio nostra manus. Nempe ter ingratos pugnavi solvere lusus Et gemina Furiis caede litare meis, Surgere ter volui, sed surrexisse volentem Nolebant rigidi ferre per arva pedes. Pallio dum lacto, dum corpora vibro per aestum. Et toto fluitant brachia nostra thoro. Aufugit excussus turbato somnus ab ore, Namque incompositos non amat ille deus. O, quem Sidonias iussit mugire per herbas Altior orbe suo, se quoque mair Amor, O vindex superum, cui rerum in fronte sedenti Pendent a domina subdita fata manu. Omnia, quae falso vidi, bone Iuppiter, in me O queat attonitus cernere vera Lycas!
Terej Da bi lakše oteo ljepoticu Europu, Zeus se pretvorio u 200
201
II
II
VINKU PETROVICU
AD VINCENTIUM PETROVIUM
Elegija
Elegia
rijane dragi, s obale Dauna Muzama tvojim Ruke potez mi brz uzvraća otpozdrav živ. Primi što bilo da bilo, sad podliježem ocjeni druga: Ovid po sudbi sam ja, ali po pjesmama ne. Nije ni čudo, jer sad bi Likambovom natopljen žuči. Zgodniji bio mi brid, spreman za junački boj. Tiha i nježna Elegija uvijek izbjegava gnjevne. Ne dira meki me zvuk stiha, neg trubalja rik. Priznajem, povrijeđen jesam, al ne što dušman me rani, Nego što mišljaše on da me je ranio grub. Povrijeđen jesam, jer se ne ponosim svojom sudbinom. Jao, o zašto mi bol zadade dušmanin prost? Sretni, o presretni Rezu, što nekoć pod Tididom pade. Sretni o Tumo, jer tvoj svlado je £neja bijes. Sarpedon samu pred smrt je osjećo Ahila silnog, Protezilaja u grob obori Hektorov mač. A ja, što sam — no bolje je složiti jezik za zube. Trošit na nevrijedno riječ, mislim da prazna je stvar. Tebi sad zahvale kakve i zaloge ljubavi nježne Pružiti mogu, o moj Vinko, za trajan ti glas? Hvale sam nevrijedan, osim baš ako tko pomisli da sam Zaslužan s toga što tvoj snažni me proslavlja stih. Pitaš u kakvu zanimanju kratim dugočasno vrijeme. Potanko želiš da znaš radim li štogod i što. Reći ću: Sobom se dičim, a krutu ismijavam sudbu, Supatim s domom i svim vremenom njegovim zlim. Vrijeme van službe Muzama dajem, a ostalo spavam.
5
10
15
20
25
202
ulcis amice, tuis Dauni de littore Musis Redditur en propero pollice ducta salus. AOClpe quodcunque est, censurae subdor amici: Sum lato, sed
D
P
S
10
13
20
23
203
30
35
40
45
50
55
60
65
Gostim se, šalim se sveđ, nerađan provodim čas. Počesto pođem u šetnju i divim se, štujem tu drevnu Italiju i njen pustoj u zemljici grob. Svakom tu izvoru čast i svakom je kamenu slava, Trupla iz junačkog tu niče i sazrijeva klas. Posvuda ovdje pod ralom ii velikim lemešom zvekne Koplje i blatnom u tlu rđom potamnio šljem. Nema tu mjesta koje zavrijedilo ne bi Homera, Niti o kojemu svet Aonka ne pjeva zbor. Hramove višnjih vladara vidjeh i zidine grozne Garganske, štono ih živ jadranski miluje plak. Sipunt zatim, tu prastaru rimskoga brodovlja luku, Onda i Baril, u kom Kane je utisnut žig. Zatim i Aufid što ljutit o obadva lomi se mosta. Kome već tri puta zreh izvora hlađani buk. Vidjeh i tebe, časni Galeze tog Tarenta krutog, Prijane divni, što moj bogatstvom zasiti vid. Vidjeh i Brundizij značajan lukom i dvostrukim stupom, Vigilije i grad Monopol, zalivom znan. Melfikt i Tran i zatim zavičaj slavnog Horaca,4 Nježnu Abelu, što svoj hlađani njeguje gaj. što da spominjem Barij, u kome proštenik došljak Cjeliva crkveni prag, zavjet izvršujuć svoj, Ili pak Lupije drevne, po mramoru raskošnom slavne. Gdjeno je graditelj vješt veleban podigo hram, Ili Hidrant, ii’ crkve lacinijske, kojima temelj. Kojima stubište tre jonskih valova mlat? Vidjeh, i toliko put sam pješačio Dauna zemljom, Vidjeh, i Dubrovniče moj, stid me je tebe i sram. Neka ti sada, o Vinko, sve sretno se ostvare sanje. Čeznem da tebe i sve moje svinem na grud. Oj sreće, s lacijske kule zagrmio blagi je Otac, Slušam, jer s lacijske, čuj, kule se prolomi grom. Zdravo, o znamenje sretno, i ti, što svojim božanstvom Vaskolik ispunjaš Rim, vjernima snažan si štit. Oče veliki, kojega um božanska je volja. Kojeg i uzvišen vrh tiče u zvjezdani svod. Prijane, ostaj mi zbogom, jer Muza moja već kunja. Slobodan prohuja čas, priko moj, zdravo mi stoj!* * Venuziju 204
Laute coeno, nimis ludo, laboro param. Saepe iter ingressus miror venerorque vetustae 30 Italiae in vasta grande cadaver humo. Cuique honor est fonti, nullum sine nomine saxum, Corpore ab heroum pullulat orta seges. Passim hic sub rastris et grandi tinnit aratro Lancea et immundo cassis adesa situ. 35 Ncc locus est, aliquem qui non meruisset Homerum Et qui non lucis debeat Aoniis. Vidi templa ducis superam, qua saxa minantis Gargani trepidis Adria palpat aquis. Hinc navale vetus classis Sypunta Latinae 40 Et Barulum, Cannae cui tribuere genus. Aulide, nunc gemino frendens irascere ponti, Aufide in algoso ter mihi vise specu. Tt| quoque Spartani venerande Galese Tarenti, Explesti visus, cultor opime, meos. 45 Brunduslum portu insignem geminisque columnis, Vlggilias villis Monopolimque sinu. Melfictum, Tranum patriamque ingentis Horati, Quaeque foves gelidum, mollis Abella, nemus. Quid Barium referam, cuius peregrina per aedes 50 Relligio lambit limina, vota facit? Quid Lupias veteres, queis mollia marmora famam Conditaque egregia fana dedere manu? Quidve Hydrunta loquar, quid templa Lacinia, quorum Tunditur Iordo pesque solumque mari? 55 Vidimus et toties Dauni calcavimus ossa, Vidimus, et puduit, nostra Rhacusa, tui. Nunc age. Vincenti, tua somnia Apolline dextro Sint rata; complectar teque meosque, precor. Sunt rata, io: tonuit Latia Pater almus ab arce. 60 Audio, nam Latia rursus ab arce tonat! Salve, omen faustum, tuque o, qui numine Romam Imples et trifido protegis igne pios, Magne parens, cuius de pectore fata feruntur, Cuius et immensus sydera tangit apex. 65 Dulcis amice, vale, mea nam Polyhimnia stertit, Permissumque fugit tempus, amice, vale! 205
III
III
BARDOKUKULU, ZAVIDLJIVOM PJESNIKOVU PROTIVNIKU
IN BARDOCUCULLUM, POETAE OBTRECTATOREM Epigramma
Epigram voj da zaštiti opstanak, lija lukavstvom se služi, Oštrim kandžama lav, zubima veprina ljut. S Neki stvorovi pak po vlažnoj gamižu zemlji. Njima je najviši vrh izmeta smrdljivi dom. Samo im poplava smeta i zemljina otrovna para, Protivu dušmana svih najbolje štiti ih smrad. Njima sličnim te smatram, ti Bardokukule gnusni. Koji na svinjeći znoj bazdiš i biićkuriš gnjil. Rigaš, gnusniče, kal i kuda prolaziš, podli, 10 Svatko začepljuje nos, vaskolik prestane rad. . Makar se svađd i lajo i ljutio, ne bi li jednom Pjesme zavrijedio glas, jedan zaslužio stih. Nisam tako baš jeftin, nit jeftina pjesma je moja. Ruke da gnusim u tvoj tako oduran kal.
t vitam redimant, se vulpes fraude tuetur. Ungue micante leo, fulmine dentis aper. U At quaedam madidis serpunt animalia terris, 5
5
206
10
Queis arcem praestat Patrocliana domus. His sola illuvies pugnat, rotat arma mephitis. Et tuta infesto paedor ab hoste facit. Te reor his similem, qui totus iure suillo Et vappa veteri. Bardocuculle, mades. Tu vomis Amsanctum, te clausis, improbe, nasis Ingens iustitium praetereunte venit. Hinc rixere licet, latres, ringaris, u t ictum Possis Apollineae commeruisse lirae. Non mihi sum vilis, non est mihi vilis Apollo, Sordeat u t tali vulnere nostra manus.
207
5
10
15
IV
IV
EPITAF KAMILU LIVERNU ARHIPOETI
CAMILLI LIVERNI ARCHIPOETAE EPITAPHIUM
Epigram
Epigramma
asnih i pjesničkim zeljem ovitih vlasi tu leži Mimo pod vrbama tim arhipoeta vam naš. M Prerano umrije, jer nije htio na gozbama rimskim
ieria pingues redimitus crambe capillos Has inter salices Archipoeta iacet. Occidit ante diem, nam per convivia Romae Noluit efetus dente carere senex. Obtutu fertur visos suxisse trientes Ossaque ventriculo perdomuisse suo. Saepe hausit Phoebum, dum fartis pocula buccis Atque Palatinas strangulat ore dapes. Non minor urbe fuit, nam magni paene Leonis Munificam vicit ventre gulaque manum. Huic busto si dona feras, non ingere flores, Myrrham aut lustralis debile frigus aquae. Funde merum large patinamque appone calentem Et iecur et sponsae trita tomacla suis. Nam cinis in teneros et pubescentia caules Laetitiae signum protinus ossa dabunt.
Jesti ko starkelja slab, krezub da bude mu žvak. Kažu da pogledom samim bi praznio vrčeve do dna, Zatim i želucem on svaku bi samlio kost. Cesto bi prošo mu dan dok, prepuna ždrijela, bi u se Naginjo čaše i svih gozba palatinskih slast. Manji od Rima ne bješe, jer skoro darežljivost silnu Velikog Lava je taj ždranjem nadvisio svat. Nosiš li darove njegovu grobu, ti cvijeće ne nosi. Miru iliti svet škropnice vodice mlaz. Nego mu krčag vina položi i vruću još zdjelu Pržene jetre i suh oprasne 'krmače but. Tada će pepeo njegov, što u zelje je izrasto nježno. Zatim i kostiju zvek radostan odati znak.
208
P
5
10
15
14
Hrvatski latinisti II
209
V
V
BRBLJAVOM HVASTAVCU SVOGA RODA
IN SUI GENERIS GARRULUM OSTENTATOREM
Epigram
Epigramma
oću i danju, o velikom, nadutih obraza, vičeš, Kožnoj na ispravi grb roda izvikuješ svog. N Već si na popis junačkih djela i slave predaka 5
10
15
20
Papir potrošio pust, s njime i crnilo sve. Pričaš kako tvoj pradjed odjednom je sasjeko trista Ljudi i krvi po toj slavan odjedrio tad. A tvoj kada je djed po Španjolcima toljagom lup6, Silni odjek je čak tresd o Strimonsku hrid. Gord kad je vezane pojasom svojim kraljeve vuk6, Kraljevskom krvlju mu sav bijaše natopljen plašt. Otac ti dive je mogo savladat i ponijet u vreći. Vepre, po petnaest bi njih poždero u isti mah. Kakova spilja mu bila kd šljem, a samom na vršku Ponad čelenke baš čitava šuma mu bje. Koplje mu ko piramida, a tobolac amfiteatar, Praćka tolika da njom Atos bi hitnuo sav. Kašalj mu pravi je vihor, a prdnjava gromovi mukli. Svojim pak hrkanjem taj potresa zemlju i svod. Ipak (o koliko varavog ima u stvarima ljudskim!5) Od te grdosije, gle, ništavni rodi se miš.
octe dieque crepas disutis grandia buccis Et tua diploso stemmata folle tonas. N Iamque tibi in titulos et nomina cedit avorum 5
10
15
20
Quidquid Turpini nigra papirus habet. Agmina tercentum proavus demessuit uno Impete et in tanto sanguine vela dedit. Ast avus Hispanos dum clava tunderet hostes. Reddebant Getici Strimonis antra sonum. In decus appensos tulerant sua cingula reges, Caesareo fuerat tincta cruore clamys. Quid pater in bulga captivos ferre Gigantes Quindenosque simul mandere suetus apros? Cui fuit in galeam Caci specus: addita cono Desuper hirsuto vertice sylva tremens. Spicula pyramides, pharetram dedit amphitheatrum. In funda totum saepe rotavit Athon. Tussiit hic Borean et fulmina rauca pepedit. Intremuit roncho terra polusque suo. Attamen (humanis quantum est in rebus inane!) Futilis e tanto nascere monte sorex.
5 citat iz rimskog satiričara Perzija, Sat. 1,1 210
211
VI
VI
GRILU DALMATINCU KOJI SE ITALIZIRA
IN GRILLUM DALMATAM ITALIZANTEM
■<.Epigram
Epigramma
talus postati želiš, a nisi neg Dalmata, Grile, Glas te i duh te i lik, kretnje te odaju sve. Dašćeš prostotom i urlaš također čudovišne riječi. Koje ni šaljivac lud ne bi, ni kuharski soj. 5 Želiš da učeno zboriš i već u proljeće, jadan, Počinješ spremati to što ćeš u prosincu reć. Ipak su dosjetke tvoje baš oštre i slane toliko Da bi se soliti tunj mogo i švinjeći gnjat. Uzalud raskošne tvoje se sijaju kovrče kose, 10 Uzalud španjolskog sjaj prsluka krasi ti grud. Zađe 1’ ti uvojak u nos, ta tvrda ga ne smije ruka Izvući, tako je krut novih rukaia ti kroj. Zalud je hod ti sputavat i noge, razbacljive, jednim Uspravit pravcem da krok bude ti skladan i mek, 15 Ako po glavi i stražnjici istim češeš se prstom, Poslije trljanja tog nokat da 1’ vraća se pun. Nevoljke Venere sine, što tražiš nedostižne stvari, Zašto u odbojni taj srljaš u italski kraj? Zašto, Grile, se trudiš da izmijeniš zavičaj, sebe, 20 Glupom dok dosta je to ako li ostane svoj?
talus esse cupis, non es sed Dalmata, Grille, Voce, animo, curis, gestibus, ore, gradu. I Halas barbariem, latras quoque monstra loquendo.
I
212
5
10
15
20
Qualia non Itali scurra coquusque Numae. Sudas culta loqui: quae dicas mense Decembri, Incipis a primo vere parare miser. Hoc tamen inde refers, valeant ut spargere tynnum Et porcina tui terga salire sales. Frustra luxuries volitat tibi crispa comarum Atque Hispana tuas vestit aluta manus, Si cadit in nasum cirrus, nec gnara moneri Torpet ad ornatus saxea dextra novos. Quid iuvat incessum modulari et tendere varos (Mollius ut subeant) alterutrinque pedes, Si caput atque nates digito scabis asper eodem, Unguis et atrita plenus ab aure redit? O Venere invita prognate, quid ardua poscis Quidve reluctantem pruris in Italiam? Cur te ipsum et patriam dediscere. Grille, laboras, Dum stulto satis est, si queat esse suus?
213
VII
VII
LJUBAVNI EPIGRAM
AMATORIUM Epigramma
učena gnjetenjem slabim svog nemoćnog suhonje muža. Nevoljna gospa se već dizala s dušeka svog. Ja sam pak svakoga jutra od ljubavne uzdisd žudnje, Stapd svog uzdaha glas ptičji u jutarnji poj. Kada odjednom, gle, pred očima stvori se mojim Lucija, dragost mi sva, Lucija, ljubav mi sva. Jao, o bijedna li mene, to blijesak me žudnog obmano: Ne ona, s mora je to sunčev došiknd mi sjaj.
M 5
214
nvalidos sicci nisus pertesa mariti Surgebat roseo lutea sponsa toro. I Et volucram cantu solitas miscere querelas 5
Me matutina lege iubebat Amor. Cum subito ante oculos visa est consistere nostros Semper amata mihi, semper amanda Lyce. Hei mihi, nam miserum splendor decepit amantem. Non ipsa, at veniens aequore Phoebus erat.
215
VIII
VIII
KLEPSIDRA OD PRIJATELJEVA PEPELA
CLEPSYDRA EX AMICI CINERIBUS
Epigram
Epigramma
ok je u staklenku stavljo svog umrlog pepeo druga, Sipkanjem svojim da sveđ točan mu označi čas. D Reče preblagi Danaj: »Taj pepeo predajem tebi, 5
10
Klepsidro, koju će još moj uzveličati plač. Jer dan koji mi stigne po tragu tog pepela dragog Nikada ne može crn biti i nesretan dan. A ti, pepele, čaše mi niži po širokom onom Točku na kome je spet Iksion vitlan u krug. Ti, koji život mi bješe, sad budi mi vrijeme života. Prestavši živjet u svom, živi u vremenu mom!
216
stincti cineres vitro dum condit amici. Ut fluxu dirimant tempora certa suo. Dixit amans Danaus: »Cineres tibi credimus istos. Augenda o lacrymis clepsydra saepe meis. Nam quae sub ductu cineris mihi curret amati, Nulla aderit niveo non pede fausta dies. At tu per longos contorti Ixionis orbes. Quae mihi te abstulerunt, tempora plecte, cinis. Qui fueras mea vita, meae sis regula vitae, Cumque tuo nequeas, tempore vive meo.
E
5
10
217
IX
IX
KAFEJ TRAČANIN PRETVOREN U BILJKU ISTOG IMENA
CAPHEI THRACIS IN PLANTAM SUI NOMINIS METAMORPHOSIS
arode Istoka već i već Indiju podjarmi Bakho, I bog, ukrotivši zemlju, ka zidinam' iđaše Niže Pobjednim hodom, i svojim Arapima; a mladež, Mahnita teškog od vina i bršljanom kićenih glava, Za njim se tiskala, i Satiri pod jelenjim pašom. Sjedi na kolima on, a zapregu grozdovi vijenci Krase, i tobolci lozom oviti; u kola cvjetna Tigri su upregnuti sve žvalili čokotae uzde. Stigav ka vratima Niže, svu družbu, a s njome i Bakha, Zgranu preinačen izgled kraja: svud užasna pustoš. Doista, grozno je bilo, jer okolo ležaše loza, Skršena bezbožnom rukom, a grozdovi, zgnječeni posvud Bezumnom silom, i lozje ščupano s korijenjem svojim. Isto tako ko vihor, kad strahotno navali s tučom Te još nezreo pomlati plod vrijednog težaka. Začu se Satiri glas da nizejsko preote žezlo Likurg, a drhteći sve bakhantice glasno se klehu Da se je Pentej Tebanac povratio na zemlju opet; Ljubljahu slomljeno trsje i suzama kapahu svojim Lozinih suza u kapi, sve kiteć se lozicom dragom. Krivac nije se krio, gle, vrata otvorivši, sunu Napolje jarosni Kafej, taj Čovjek, Tračanin rodom. Nahrupi Bakhu u dvore, jer mrzitelj bijaše njegov, štujući samo rijeke i nimfe u valima bistrim; Naoružan do zuba, kad stupi na očigled njima,
populi aurorae, iam cesserat India Baccho, Deus a domita tellure ad moenia Nisae IIbatamEtovans Arabasque suos; insana iuventus
N
5
10
15
20
25
218
Mota mero pingui et viridi redimita corimbo Pone subit, Satyri succinctaque nebride Maenas. Ille sedet curru, gravibus iuga plexa racemis. Tela racemus obit, plaustroque virente subacti Lora capistrati mordebant vitea linees. Ut ventum ad Nisae portas, sociosque deumque 10 Percussit rerum facies nova: turbidus horror Undique et horror erat, circum vineta iacebant Sacrilega vastata manu, vis improba botros Sparserat et vites ima ab radice revulsas, Ceu solet aestiva metuendus grandine turbo 15 Spargere vota pii nondum matura coloni. Clamabant Satyri Niseia sceptra Licurgo Cessisse, et rursum superas rediise sub auras Ogigium trepidae iurabant Penthea Bacchae; Oscula dant truncis, iungunt quoque vitis amatae 20 Cum lacrymis lacrymas, vulsa cum fronde capillos. Auctor non latuit. Foribus ruit ecce reclusis Fulmineus Capheus (hic Bacchi invaserat aulam, Thrax proavis spretorque dei, nam sola colebat Flumina et in vitreis latitantes Naiadas undis). 25 Utque in conspectum septus furialibus armis 5
219
Kriknu, a od osorna glasa gnjevnika toga Zadrhta Bakhova pratnja i ustuknu klecavih nogu Te o bršljanov štap posrtljiva upire tijela. »Vojsku kozonogih« reče »pjanu, nit’ vođu vam samog 30 Ne štuje Niza, tog vođu, što nikakva uma baš nema. Kome je mekušno lice i jedini, umjesto žezla. Nosi timpane, a čelo Ukrašava grozdovim vijencem. Samo za umnog je vlast i snažnog, stog tornjaj se otud, Mlohavče, bježi što brže i nemoj primjerom svojim 35 Gadnim i obredom grešnim da kvariš mi Arape hrabre! što, zar nećeš? O, tako mi boginje, lijepe Najade Pomogle, sad ću učinit, o besramni dvomajčin sine,6 Neka sok skršene loze o skoroj ti prorekne krvi. Ne štujem napitak tvoj, već bogove samo riječne, 40 Koji te svladati znaše, i svoju da pokažem snagu, Preziruć kapljicu tvoju, ja pucima svima bih đavo Pehare svoje krvi.« »I davat ćeš«, uzviknu Bakho, Planuvši gnjevom, ko onda, u gigantskoj kada je borbi Zastao, svladavši Reta kod previšnjeg prijestolja svoga. 45 Kafej pak pogođen riječju, ko gromom, opazi kako Silom u gomolj se stvara, a tijelo zelenjet se stalo. Vidio svoje bi lišće i bobica prepune ruke, Da mu u prozirne vise već duša odletjela nije. Prastaro zadrža ime. I stoga mu slični potomci, 50 Koji nastavaju Rodop i Hebar, Arapi, Geti, Silno bakanalske vrče i Bakhovu kapljicu mrze. Kafeja, brata svoga, svi krvcu uzavrelu7 srču Iz fildžana. I tako suđeno bješe da Kafej Osvetnik protjera otud tog mekušnog Bakhusa boga.
30
35
40
45
50
Se dedit, exclamat, tumiđa sub voce minantis Intremuit Lenea cohors, gressusque labantes, Membraque correptis fulsere cadentia tyrsis. »Capripedum« dixit »non ebria castra nec istum Poscit Nisa ducem, cui nulla potentia mentis, Cui mollis facies, qui turpia sustinet unus Timpana pro sceptris, pro frontis honore corimbos. Regna manum mentemque petunt, ergo ocius isthinc, Semivir, urge pedes, exemplo perdere molli Magnanimos Arabas rituque relinque profano! Nec dum terga dabis? Sic me mea numina, pulchrae Naiades servent, faciam, probrose Bimater, Praelusisse tuo vineta excisa cruori. Sperno tuos latices et, quae te frangere norunt, Flumina sola colo, utque tuas explodere vites Praevaleam, populis de sanguine pocula nostro Ipse darem.« »Dabis« exclamat Leneus et ore Emicuit toto, qualis post bella gigantum Constitit oppresso supera ad capitolia Rheto. At Capheus verbis ictus ceu fulmine parvam Cogitur in molem corpusque virescere cernit, Vidissetque suas frondes cumulataque baccis Brachia, ni tenues petiisset spiritus auras. Priscum nomen inest. Ast hinc cognata propago, Qui Rhodopen Hebrumque tenent, Arabesque Getaeque Bassaridum ciatos Bacchique odere liquorem Deque suo Capheo succos paterasque calentes Mutato de fratre bibunt. Sic ultor ab orbe Pellit adhuc mollem Capheus post fata Lieum.
• Bakho je nazvan dvomajčin sin, jer ga je najprije u utro bi nosila majka Semela, a kad je poginula prije nego ga je rodi la, nosio ga je u svojem bedru do porođaja njegov otac Zeus. 7 kavu 220
221
5
10
15
20
X
X
KRISTU GOSPODU NOVOROĐENOM
CHRISTO DOMINO NATO
Idila
Idillium
ada u betlehemskoj spilji ubog se rodi Dugo očekivani spas vjekova sviju — Isus, K Svanuloj napokon sreći kliknuše pašnjaci, sela,
etleo postquam iacuit deiectus in antro Seclorum spes longa Puer Iesseaque circum B Tandem permissae plauserunt pascua sorti,
I odmah iz pećine šuplje Nabatejac Himilkon osta Zgranut viđenjem tim, i pred nožice djeteta takvog Ničice pade i stubokom zgodom ovom božanskom Bje zanesen, a srce nenadnim zatrepta strahom. Tada pjevati poče: na pjev mu umuknuše vode, I prestade huka Sjeverca, na krilcima lebdeći svojim, Začu ga mladunče ptičje, a glas, što je gospodnju slavu Pjevao, čule su ovčice zaboravivši na travu. Odjekujte sa mnom o odjeci s betlehemskih stijena! Kakav u krajeve grozne dolaziš stigijskog mraka, Takav nam, Žuđeni, stižeš. Vidim, željna te polja Dozivlju, tebi bukvici širokim hvojama mašu. Odjekujte sa mnom o odjeci s betlehemskih stijena! Zašto, zemljo o majko, oklijevaš rođenom pružit Proljetne plodove ljupke i milovat čisto mu tijelo Plašljivom ljubičicom i zlaticom kadifenom? Hijacinte rujni, i ruže, već plamene glavice jednom Dignite, i neka zimzelen nježni uljepša još dare. AT nemoj zemljo, t& ništa dostojno nije božanskog Sina, jer njegov će lik zasjeniti darove tvoje. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena! 222
5
10
15
20
Continuo de rupe cava Nabatheus Himilcon Obstupuit viso et tanti ad vestigia partus Vultu pressit humum, fibrisque illapsus ab alto Impetus et subito caluerunt pectora metu. Tum canere exorsus: lymphae siluere loquenti Et Boreae stetit aura, suas librata per ulmos Audiit alituum soboles, dominique canentis Herbarum immemores vocem excepere capellae. Concine Bethlemiis mecum de cautibus Echo! Qualis in horrentes Stygia ferrugine terras Exspectate venis! Video, te prona salutant Rura, tibi celsas motant nemora ardua fagos. Concine Bethlemiis mecum de cautibus Echo! At quid, terra parens, nascenti sternere cessas Gratas veris opes et sacrum lambere corpus Pallenti viola et luteolo amarantho? Iamque, rubens Hyacinthe, rosae, capita ignea tandem Tollite, et a molli pingatur caltha ligustro. Sed cessa, nihil est nascenti numine dignum. Et tua ab opposita sorderent munera forma. Concine Bethlemiis etc. 222
25
Ah, samo da te Sjeverac ne dira ledenim dahom. Ah, da nježno ti tijelo ne pritište gruba ta stijena. Ipak, na dodir tvoj će se smekšati kamenje tvrdo I ledeni dah Sjeverca; može on biti i nježan. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena!
25
Ah ne te rigidi perstringant flamine Cori, Ah tibi ne teneros durum specus urgeat artus! Te tangente tamen mollescent aspera saxa Et parcent Cori, novit quoque Corus amare. Concine etc.
30
Dolaskom tvojim, o Dijete, bit će cijelome svijetu Vedrije lice, i mir će čitavom kuglom zemaljskom Sinuti, i mač se prekivati u korisne svrhe. Ogrezć prije u krv, sad brazdat će zemlju, a koplje, Savito dugu u kosu, jedro će kositi klasje. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena!
30
Te veniente, puer, tandem meliore sereno Instauret mundus faciem, pax missa per orbem Emicet, et placidos ensis curvatus in usus, Sanguine quae tinxit, sulcet sola ductaque longam In falcem gravidas populetur lancea messes. Concine etc.
35
40
45
Čuju me: Sloga je sada opreke složila silne, Cokot zavolio lijesku, a rojevi opore tise. Maslina masna hrast, a voćke metljiku divlju. Tigri se igraju s ovcama, a junad nejaku toplo Tetoši medvjedica, a vuk leži uz jaganjca nježnog. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena! U stajama gojnim i toru od vrbovine spletenu Suho je pruće prolistalo pod njuškama ješna stada, Već rastočnu i zjapnu šupljinom srčiku debla Ovi u zelenu odjeću tropleti bršljanov bokor. Zmijinje leglo gadno i ležaj bijesnoga zmaja Od sebe samo olista, i trskova frula ga zvučna Očara, i s gologa tla izbijaju mladice snažne. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena!
35
40
45
Audior; infensos iungit concordia mores: Vitis amat corilum, tristes examina taxos. Quercum oleae pingues, pallentes poma miricas; Alludunt tygres pecori, mollesque iuvencos Lambens ursa fovet, tenero lupus accubat hedo. Concine etc. Iam gravibus stabulis cratique intexta salignae Arida virga avido pecudum frondescit in ore, lamque exesa cavis et hiantia robora truncis Deproperant hederae triplici vestire corymbo. Serpentum cunas saevique cubile draconis Ultro scena virens et arundine rauca sonanti Ambit, et a nuda surgunt uligine iunci. Concine etc.
50
Potecite, pastiri, pašnjakom sigurnim, jer nesta Pred jaganjcima otrovne trave, ili vas mami bujni Arnon ili Saron hladni ili maslinom plodni Karmel ili Hefebon, čuven po burama ljetnim. Odjekujte sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena!
50
Currite, pastores, per pascua tuta, recessit Agnis herba nocens, seu vos movet herbidus Arnon Seu Saron egelidus vel oliviferi Carmeli Prata vel aestivis Hefebon pellucidus undis. Concine etc.
55
To mi je kao dječaku obično pričati znao Proročki Pelates, od kojeg nitko mudriji znalac Vremena nije bio, po mjesecu on je prorico Vjetrove nagle i kiše, potrese, strahotnu tuču. Utihnite sa mnom, o odjeci s betlehemskih stijena!
55
Tanta mihi puero, memini, narrare solebat Fatidicus Pelates, quo non prudentior alter Ventorum insidias pluviaeque et grandinis atrae Inspecta subitos luna praedicere motus. Desine Bethlemiis mecum de cautibus Echo!
224
15
Hrvatski latinisti II
225
XI
XI
PIJANČEV EPITAF
EBRII EPITAPHIUM
Epigram
Epigramma
sam ja davio Bakha a on mene, i navalom slijepom DokJedan drugog u zlu, nesretnu rušio kob, 5
Padoh u borbi zajedno s pobjednikom i vinskim Vonjem natopljen duh izrigah na drugi svijet. Napokon čim Radamantu mrskome stigoh i njega Užasni ošinu vonj vina iz grla mog, Naredi da me za kaznu na obalu zakuju crnu. Vječna da mori me žeđ, stigijski gledajuć val.
5
Cum victore simul victam animam vomui. Ut tamen implacidum veni ad Rhadamanton, et illum Feda exhalati perculit aura meri, Pro pena fixum me nigro in margine iussit Etemum Stygii cernere fontis aquas.
XII
X II
ARTEMIZIJA, POPIVŠI PEPEO MAUZOLA, MUŽA SVOGA, PODIŽE MU MAUZOLEJ
ARTEMISIA POST EPOTOS MAUSOLI CINERES MAUSOLAEUM CONDIT
Epigram ad si iz pehara zlatnog ti pepeo ispila tužna. Mužu si podigla svom spomenik i sebi glas. K Zašto novim sad zdanjem ti svijetu iznosiš čudo,8 5
um Bacchum iugulo, me Bacchus, et impete caeco Alter in alterius fata subinde ruit. D Pugnando cecidi sparsamque cruore meraco
Cineć da sljemenom već tiče u zvjezdani svod? Mužu svom sama si urnom; za zasluge tolike, dakle, Pravo bi bilo da to zdanje je za tebe grob. * Ta se grobnica u antici ubrajala u sedam svjetskih čudesa. 226
Epigramma um cineres bibis et tristi te proluis auro, Et sponso et famae das monumenta tuae. C Mole quid ergo nova profers miracula mundo Et facis, ut structus sydera tangat apex? Te vir habet tumulum; meritis pro talibus ergo Par foret, ut cineres haec tegat urna tuos. 227
5
10
XIII
XIII
IZVOR IZ GROBA
FONS E SEPULCRO
Epigram
Epigramma
amo gdje uvire sve ti izvireš, stoga ni jedan Vječnim se ne može tok nazvati kao taj tvoj. T Živ iz smrti se rađaš i spajaš svršetak s početkom.
mnia quo properant, tu nasceris inde, nec ulla Iustius hoc nomen lympha perennis habet. O Viva e morte venis, finem coniungis et ortum.
Tebe ne plaši smrt, iz nje ti rađaš se sam. Ledan, čudno to nije, kad žuboriš hladnom po tijelu. Bistar ti ostaje tok, smrću ti čisti se mulj. Niti Prokion te neće, ni silena jara iscrpsti, Više se iskona tvog plaši zvjezdani svod. Bilo tko da si, svoj usijan mozak rashladi tom vodom, Ona će misao tu uliti tvoju u svijest: Život mi donosi smrt, smrt život, a tebi je stalno Živjet da dočekaš kraj, mrijeti da izbjegneš smrt.
5
10
XIV
XIV
PULU, CRNOMANJASTOM MLADICU Epigram
IN PULLUM, NIGELLUM IUVENEM Epigramma
ule, zavodljivi što se kupljenom sjajući mašću šetaš, iduć na trg odvlačiš, vučeš svoj hod, Mirtom vonjajuć jače neg mirisi pogreba triju, Dok niz kosu ti siv truni na leđa se prah, Gavrana zar se ne bojiš? Ta skrij svoju lešinu skupu. Koju, već natrulu, njen izgled označuje crn. Nastavi ipak sa šetnjom, ta sličnog ne raskida gavran, Cesto poštedjet je on znao svoj srodnički plijen.
ulle, quid adsciti lascive propola nitoris Per fora compositos fersque refersque gradus? P Cumque exhalata vincas tria funera myrrha,
P
5
Nec mortem metuis, quae tibi facta parens. Et gelida, haud mirum, gelidos si transilis artus. Pura es, nam sordes tergere fata solent. Non Procyon, non te validi Canis hauriet ortus. Formidant ortus nam magis astra tuos. Quisquis ades, tali tumidum caput ablue lympha, Dogmata nam capiti suggeret ista tuo: Dat mihi vita necem, mors vitam; te quoque certum est Vivere, ne vivas, ne moriare, mori.
228
5
Crinalisque fluat per tua terga cinis, Non metuis corvos? Pretiosum absconde cadaver, Quod iam semustum denotat atra cutis. Perge tamen, similes corvus non distrahit artus, Cognataeque dapi parcere novit avis. 229
XV
XV
KRIST GOSPODIN BODIMICE NA STRANICI NASLIKAN
CHRISTUS DOMINUS IN PAGELLA PUNCTIM DEPICTUS
Epigram
Epigramma
asred papira zaboden ostao vršak je pera. S pera tad sićušna kap upi u papir se bijel. N Zatim još jednom i opet, pod povlakom ubodna palca. 5
10
Točkama pravilno tad papir taj izbode sav. Već bjelina papira, polako se lomeć u sjenke. Svenu, i ploha se već tamnim u pjegama skri. Smjesa tolika se zatim u jedno obličje stopi, I još iz oblaika tog tamnoga izroni sjaj. Čudno, što svjetlost nije učinila, učini sjenka, Crne iz kapljice, gle, umrli stvori se Bog. Sveta kap kako dostojno gospodnje prikaza muke: Pleća, štono ih ljut židovski išiba bič. Jer, dok goraše željom da grezne u teže još muke. Taj za mukama žar ništa ne bješe no kap.
n media calami consedit mucro papiro. Tinxit et exigua candida lina nota. I Mox iterum atque iterum salienti pollice ductus 5
10
Suppositas pupugit non sine lege nives. Iam folii candor sensim laceratus in umbras Degenerat, maculis area tota latet. Tantaque congeries speciem coalescit in unam, Visus et a fusca surgere nube decor. Mirandum, quod lux non fecerat, umbra peregit, Finxit et exanimem guttula nigra Deum. Quam merito expressit Domini pia gutta dolores Membraque et Isacio verbere tergus hians, Nam dum submergi poenis gravioribus ardet. Iste dolor cupido nil nisi gutta fuit.
Preveo Nikola Sop
230
231
ŽIVOTOPISI SLAVNIH DUBROVČANA
VITAE ILLUSTRIUM RHACUSINORUM
I
I
ANDREAS CIUBRANOVICH
ANDRIJA ČUBRANOVIĆ ndrija Cubranović, veoma glasovit ilirski pjesnik, nije zaslužio da se zbog nemara sugrađana i rodbine i zbog zuba vremena izgube ostala njegova književna djela i radoA'i. Njegov stil i čist jezik pokazuju nam da je živio oko god. 1500. Naši su ga glasovitiji pjesnici toliko cijenili da se Gundulić i Palmotić nisu stidjeli uvrštavati u svoje pjesme nje gove stihove bez izmjena, kao što je Vergilije radio s Enijem i Lukrecijem. Sačuvana je njegova tiskana pjesma u kojoj prikazuje Jeđupku ili Ciganku kako nekim djevojkama pro riče budućnost. Ta je pjesma prvi put izdana god. 1599, a iza toga više puta.
A
ndreas Ciubranovich, vir celeberrimus in Illyrica poesi, indignus, cuius et reliqua opera et studia civium et consanguineorum incuria atque aetate evanuerint. Illum circiter anno 500 vixisse stilus monet et candor dictionis. Adeo magni a nostris celebrioribus poetis est habitus, ut Gundula et Palmotta non erubuerint eius integra carmina. Ut Virgilius Ennii atque Lucretii, suis carminibus intertexere. Typis editum extat eius poema, in quo Aegyptiam sive Slngaram sagam inducit quibusdam puellis sua fata porten dentem, quod poema primum editum fuit anno 1599, subinde multoties.
A
II II FLORIA DE ZUZERIS
CVIJETA ZUZORIĆEVA vijeta Zuzorićeva bila je punijeg tijela, stasa za ženu malo previsokog tako da se primicao visini muškarca, lica veoma ljupkog, obraza bijelih kojima nije trebalo umjet nog rumenila, s dražesnim malim ustima, cmooka, plavo kosa, lica više obloga i punašnijega, vrata ponešto debljega, lica vedroga i kao stvorenog za ljubav, očiju živahnih iz ko jih je izbijala oštroumnost, čela pristalog i izbočenog.
loria de Zuzeris habitudine corporis pleniori fuit, statura inter mulieres paulo altiori, ut ad virilem accederet. Vultu venustissimo, facie candida et ruboris adscititii non Indigente, decenti osculo, nigris oculis, capillitio flavo, facie •d rotunditatem accedente et pleniuscula, collo pinguiori, ••reno vultu et ad veneres facto, oculis vividis, ut ingenii •cumen prae se ferrent, fronte decenti atque exporrecta.
232
233
C
F
III
III
MAVRO ORBINI
MAURUS ORBINUS
avro Orbini izdao je tiskom povijesno djelo II regno đegli Slavi (Slavensko carstvo), za koje je doduše M povadio građu iz mnogih pisaca, ali dosta nesređeno, jer je samo površno poznavao talijanski jezik. Kao svjedoke za po jedine događaje često navodi inovjerne pisce i nekako se odviše poziva na njihov autoritet. Zbog toga je i cenzura u Rimu osudila to djelo dok se iz njega ne uklone imena osu đenih nevrijednih pisaca. Sretna bi bila slavenska povijest da je našla ili povjesni čara koji je više pročitao ili nekoga koji je vrlo mnogo čitao a ujedno bio više povjesničar.
234
aurus Orbinus edidit typis »De regno Slavorum« histo riam, quae e multis quidem est auctoribus exceipta, eed satis indigeste, ut ab homine, qui paulo magis quam primoribus labris linguam Italicam attigisset. Heterodoxos auctores saepe in testes rerum adducit et quodammodo ipsorum auctoritate luxuriat, unde quaesitorum et Romae meruit censuram, donec nomina damnatae plebeculae deleantur. Felix Slavorum historia, si vel historicum, qui plura legisset, vel plurima legentem magis historicum reperissetl
M
235
SALTIJER SLOVINSKI
SALTIJER SLOVINSKI
DINKO ZLATARIC
DOMINICUS SLATARICHIUS
itez Dinko Zlatarić Dubrovčanin kod učenih ljudi u Pa dovi i na tamošnjem sveučilištu, koje je upravo u to V vrijeme posebno cvjetalo, ostavi uspomenu ne samo svoje učenosti nego i dostojanstva i razboritosti. Nakon odlično završena studija bio je rektor padovske arhigimnazije odnosno glava gimnazije »artista«, koji je na ziv prema tamošnjem shvaćanju obuhvaćao studente teolo gije, filozofije, medicine, matematike, retorike i ostalih ple menitih umijeća osim studenata jednoga i drugoga prava. Njegovo isticanje u studiju i početak rektorstva prikazuje Tommasini u Pađovskoj gimnaziji, knj. 5. ovim riječima: »Godine 1579. u početku kolovoza. Rektor pravnika bio je taj isti Petar Polidoro iz Picena, a rektor artista vitez Dinko Zlatarić, mladić istaknute obrazovanosti, koji je 13. rujna prema starom običaju primio u stolnoj crkvi rektorski plašt.« Za tu godinu spominje to i Antun Riccoboni u 1. knjizi, Komnen Papadopoli u 1. svesku, 1. knjizi, 2. odsjeku, 17. poglavlju i tiskani Popis rektora gimnazije, ali najjasnije to potvrđuje pohvalni natpis na zidu u predavaonici arhi gimnazije do Visoke pravničke škole, okićen naokolo pozla ćenim vrpcama i vijencima i ovako od sveučilišta sastavljen: »Slavnome mužu Dominku Zlatariću, sinu šimunovu, Dub rovčaninu, vitezu, sjajnom rektoru, koji je svojim ugledom i marom vratio rektorskoj časti drevni sjaj kojega je gotovo bilo nestalo, sveučilište filozofa i medicinara na spomen nje gova dobročinstva postavi 28. srpnja godine Gospodnje 1580.« 236
on modo eruditionis suae Patavinis sapientibus atque eo potissimum tempore florentissimae academiae, sed dignitatis quoque prudentiaeque monumenta reliquit eques Dominicus Slatarichius Ragusinus. : Ipse post studiorum circulum egregie absolutum rector Patavini archigymnasii fuit sive gymnasiarcha artistarum, tyUod vocabulum iuxta loci nomenclaturam theologos, philo•Ophos, medicos, mathematicos, rhetoras et caeterarum praeter utramque iurisprudentiam liberalium artium profes•ores complectitur. Eius in studiis praestantiam et regiminis Initium Tomasinus in »Gymnasio Patavino« libro 5 his verbis prodit: »Anno 1579 initio Augusti. Legistarum rector idem Petrus Polidorus Picenus et artistarum rector Dominicus Slatarichius eques, iuvenis eruditione praestans, qui 13 Sep tembris in cathedrali pro veteri consuetudine caputium lumpsit.« Quod ad hunc annum referunt quoque Antonius Rlccobonus libro 1, Comnenus Papadopoli tomo 1, libro 1, MCtione 2, capite 17 et »Album rectorum gymnasii« typis •R C U SU m , sed prae caeteris luculenter elogium, quod in audi torio archigymnasii, contermino scholae maximae iuristarum, • pariete eminet, inauratis lemniscis atque opere coronario Circumfulgens et a studiorum universitate in haec verba Conceptum: »Illustrissimo viro Dominico Slatarichio SimeOnll filio Ragusino, equiti aurato, rectori splendidissimo, qui ■UO splendore ac vigilantia gradum rectoratus pene dirutum pristino candori restituit, universitas philosophorum et mediCOrum in memoriam beneficii posuit 5 Calendas Augusti anno Domini 1580«.
N
237
Mnogo je pisao, ali su do nas došle samo njegove ilirske Pjesni, koje su tiskane, i Knjiga erosa ili ljubavi, koja još nije izdana. Kad se naime iz Italije vratio k svojima, taj je vrli rodoljub ulagao mnogo truda u njegovanje dalmatin skoga govora te je svoja djela napisao tako čistim jezikom da ga nitko nije nadvisio. Preveo je na ilirski Tassovu pastirsku igru Aminta pa s grčkoga Sofoklovu tragediju Elektra. To je zajedno s mnogim drugim sjajno i umjetnički sastavljenim pjesmama, ukrašeno elegantnim bakrorezima, posvetio carskom vojskovođi knezu Zrinjskome, u čijoj je vojsci kao zapovjednik čete ratovao u Ugarskoj njegov brat Miho. Na svoj trošak dao je tiskati talijanske pjesme pjesnika Simonette i posvetio ih plemkinji Cvijeti Zuzorićevoj, udatoj Pescioni, dubrovačkoj pjesnikinji koja se isticala uče nošću, ljepotom i moralom. Posvetio joj je također prije spomenutu Ljubav Pirama i Tizbe, gdje u uvodu spominje da će doskora izdati knjigu pjesama sastavljenu u njezinu čast. Sumnjam da je to izvršio, jer to izdanje nisam nigdje vidio.
Multa conscripsit, sed ad nos non pervenere nisi eius Illyrica »Carmina«, typis evulgata, et »Liber eroticon sive limorum«, qui adhuc ineditus est. Reversus enim ex Italia ad suos egregiam operam in excolendo Dalmatico idiomate Vir patriae amantissimus posuit eoque sua dialecti candore •lucubravit, ut nihil supra. Vertit Illyrice pastoritiam fabu lam Tassii, quae »Amyntas« inscribitur, »Electram« quoque Sophoclis tragoediam ex Graeco; quae et alia permulta luculenter atque affabre parta et eleganti chalcographico opere perpolita obtulit comiti Srino, caesaris archistratego, sub cuius signis Michael, eius frater, legionis praefectus, in Hungaria militabat. Imprimenda quoque suis sumptibus curavit Etrusca poemata Simonetae, quae Floriae de Zuzeris Pescioniae, •ruditione, forma et pudicitia praecellenti poetriae Ragu•Inae, inscripsit, perinde ac quos supradiximus Amores Pyrami et Thisbes, ubi in prosphometicis literis memorat MSe libellum carminum in eius laudem concinnatum propedlem daturum in publicum, quod an fecerit, ambigo, nam nusquam editum vidi.
238
239
PISMO ĐURI M AT IJ A SE V IC U
ad smo imali otići iz Dubrovnika, otprilike oko podne spremismo prtljagu i krenusmo na put, svaki od nas K suncobranom zaštićen od sunčane pripeke. Obično smo pu tovala dvojica, don Stijepo, župnik sv. Marije đe Picea, i ja, ali ovoga smo puta poveli sa sobom i Rudu Draka, na koje ga smo pukim slučajem naišli kako se sprema na isti put. Tjeran snažnim mišicama mladih veslača, čamac je hitno prevaljivao velik prostor, ali su nam sunce na nebu i njegov okomiti odraz na moru podvostručavali neugodnu žegu. Ipak bi nas ponekad osvježavao blagi dašak maistrala, a vedrim i ugodnim razgovorom ublažavali smo tegobu pu tovanja po nemirnu moru. Stigli smo na Lopud preko očeki vanja vrlo brzo. TS. čitavo je putovanje trajalo jedva jedan sat. Tu smo izmijenili pozdrave s domaćim ljudima, iskazali poštovanje boravištu nimfe Kalipse i divili se luci, za koju bi bilo opravdano smatrati da njezinu uvalu nije stvorila igra prirode, nego umjetno ljudski um, a zatim smo krenuli ravno na naš otok. Kako je dan već tekao prema svojem iz maku, pred noć smo pristali na Sipan, i to na istočnoj strani, koja je po tamošnjem samostanu sv. Đurđa nazvana Suđurađ. Dočekani od sviju vrlo uslužno, sjeli smo za stol i istek dana dočekali u međusobnom razgovoru. Dok su se tražili konji za mene i za mojeg suputnika (župnik je naime bio otišao u svoje obližnje mjesto, a za nas nije prenoćište bilo ondje, nego istom oko tri milje dalje na drugom kraju otoka nazvanom Luka), mrak je malo-pomalo postajao sve gušći i pala je mrkla noć. Zbog toga smo krenuli na put, podboli konje i predali se vodstvu vodiča. Nije nam naime bio poznat put, a k tomu 240
E P I S T U L A AD G E OR GI U M M A T T E I U M SCRIPTA
ara plus minus sexta ex urbe discessuri conclamavimus. ad sarcinas et iter adorti quisque sua protectus umbella H pro estu meridiano. Duo enim consvevimus, D. Stephanus Sanctae Mariae de Picea parochus et ego, assumpto etiam Rutgerio Draco, quem forte fortuna ipsum iter ingressurum invenimus. Promota validis iuvenum brachiis phaselus assequebatur ad multum spatium in momento, sol vero libratus et per pendiculo repercussus ex equore geminabat caloris mole stiam. Tamen quandoque ethesiarum leni flabello perfusi et gravitatem maris et asperitudinem itineris levigantes lepida iucunditate sermonum Delaphodiae adlabimur citis sime et preter quam credibile fuit; vix enim una hora totus(!) iter constiterat. Ubi dicta acceptaque ab incolis salute Calipsus nimphae habitaculum venerati miratique portum, quem ad lusum non naturae, sed artis ingenio sinuatum dignum est credere, recta contendimus in insulam nostram. Iamque dies in declinia raptus consenuerat, nos nocte appetenti potiti lupana ad partem, quae secundum orientem est, quae a coenobia Sancti Georgii in ea parte sito nomen induerat, et ab omni bus perquam officiosis modis excepti consedimus, dumque mutua inter nos miscerentur colloquia, iam dies expiraverat, dumque equi pro me et socio quaererentur (nam parochus ad suam stationem, quae aberat non longe, decesserat neque erat illic diversorium nobis, sed ad tertium circiter lapidem in extrema insulae parte, quam Lucam vocant), paulatim •ese intendentibus tenebris nox in altum excreverat. Nos itaque concitis equis incessimus anteambulone prae posito; non enim viae notae erant, praesertim dum densis16
H rvatski latin isti II
241
je vrlo gusti mrak zastirao pogled konjima, koji su inače bili obdareni vrlo oštrim vidom. Išli smo za nesigurnim tragom, jer se i sam vodič zbunjivao u stazama, po stranpu ticama, zavojima, vrlo uskim puteljcima sa svih strana zastrtima dračom kao da spremaju zasjedu, po stjenovitim putovima, po niskim puteljcima u udolinama i po otvorenim poljima. Tada nam se u noćnoj jezi i strahu činilo da vidi mo noćna strašila i aveti, o kojima puk u zabludi, osobito na ovom otoku, pripovijeda da se dižu iz grobova i da po svuda naokolo tuku namjernike. Noćnu su tišinu činile je zivom žabe, kojih se kreketanje čulo izdaleka, sove i noćni gavrani pjevanjem tužaljki odasvuda sa stabala i vukovi ili neka vrsta životinja vukovskog soja svojim zavijanjem i cviljenjem uz neprekidno stenjanje sa stijena, iz spilja i iz grmlja. Padajući obilno iz vedra neba, rosa nam još nije bila nakvasila putni ogrtač, ali je samu košulju kao nekim vrlo mekim lijepkom priljubila uz tijelo. Konačno, prevalivši čitav taj put i strpljenjem nadvla davši sve te neprilike, lako nađosmo svratište, skinusmo s konja opremu i pođosmo na počinak. Kako smo bili izmu čeni od zaobilaznog putovanja, koje je obična stvar kod lu tanja, i od noćnih neprilika, nismo bili željni ni jela ni pića, nego smo živo tražili počinak koji nam je tada bio dovoljan. Pošto sam se pozdravio sa suputnikom, krenuo sam u svra tište, koje se po vanjskom izgledu, bar koliko se moglo vi djeti pri slabom noćnom svjetlu, po broju prozora i po prostranosti činilo dosta pristalim, ali je iznutra pružalo vrlo ružnu sliku svih mogućih neugodnosti i strahota. Kad sam došao do vrata, najprije mi se ukazalo dvorište, ukoliko se dvorištem može nazivati mjesto prikladno za čobane, dvo rište, koje su bez ikakva reda okruživali poluporušeni zidovi druge kuće i polupolomljene drvene ograde.......................
sima umbra corrumperet obtutus ipsis equis, ceteroqui exploratissimo visu praeditis. Per diverticulos et meandros arctissimasque vias quaquaversum ceu in insidias excitatis vepribus offusas, per saxea viarum, per humilia convallium, per aperta camporum incerto ducti vestigio saepissime ipso praeposito vias confundente. Tunc nocturno in horrore ac metu visi illi tenebriones ac lemures, quos in hac presertim insula ex sepulcris exilientes obviosque circumquaque pul santes vulgi error commemorat. Ranarum coaxantium de longe acceptus clamor, ululae et nicticoraces undequaque de arboribus complorantes, lupi seu quaedam animalia de gente luporum suspirantes et iugi gemitu de cautibus, criptis et fruticetis ululantes exasperaverant silentia noctis. Ros liberali defluens vena et sudo etere desudatus nondum peplum viarium humectarat, verum subuculam ipsam lentissimo ceu visco corpori adglutinarat. Iamque emenso tot interfecto spatio et victis patientia incommodis, commode diversorium adepti et liberatis equis ad quiescendum divertimur, nam corpora, partim solitis erroribus circumducta, partim nocturna intemperie tentata, nec cibi nec potus avida quiete sibi suffici enixe petebant. Iamque socio salute auspicata pedem removeram diver sorium aditurus, quod externa facie, prout videndum noc tis dubium lumen dabat, videbatur non aspemendum et fe nestrarum numero et capacitate, et in coeteris ipsum comendaverat situs, sed intrinsecus omnium difficultatum ac horrorum incommodissima vigebat imago. Ut ad portas ventum est, atrium in primis ob oculos fuit, atrium, si licet atrii nomine compellare pecuariis idoneam stationem, atri um, quod alterius domus semiruti parietes et pulpita semifracta opere casuali praecinxerant.
Preveo Veljko Gortan
242
243
VICE PETROVIĆ VINCENTIUS PETROVIĆH ( 1677-
1754)
odio se 1677. u dubrovačkoj obitelji, koja je bila pod rijetlom s otoka Lopuda. Nakon retorike i filozofiju je R učio u rodnom gradu kod dominikanaca, koji su ga stali upućivati i u teologiju. Ne zna se zašto nije pošao na dalje nauke u Italiju niti završio teologiju. Ipak, po općem sudu suvremenika, koji su ga vrlo cijenili kao pjesnika, bio je veoma obrazovan. Već se od 1706. potpisuje kao javni i za kleti kancelar koju je uglednu službu, uz druge pravničke po slove, obavljao do kasne starosti. U dubrovačkom književ nom društvu »Academia otiosorum« (talijanski nazvanom »Academia degli oziosi«) marljivo je surađivao, u kolu s Vladislavom Menčetićem, Vladislavom i Lukom Gučetićem, Ivanom Aletićem, Đurom Matijaševićem, Džankarlom Angelisom i dr. Sudbina je zadala dva teška udarca našem pjesniku: 1738. umrli su mu sin i kći, a pet godina kasnije, nakon tridesetgodišnjeg braka, i ljubljena žena. Motiv neprebolne tu ge nadahnut će nekoliko najsnažnijih Petrovićevih elegija, a i kasnije će se, sve do smrti pjesnikove 28. siječnja 1754, počešće provlačiti njegovom poezijom neka gorčina, osjećaj osamljenosti bez žene i vjernih prijatelja. Petrović je pjevao na latinskom, hrvatskom i talijan skom. Talijanske su mu pjesme, osim dva soneta, sve izgublje ne, hrvatske su većinom izgubljene (među njima i cjeloku pan prijevod Tassova epa Gerusalemme liberata, za koji znaju biograf Slade-Dolci, po njemu Appendini, a i Ferić u Elogijima). Od latinskog njegova pjesništva samo mu je jedan epi gram tiskan za života, a ostalo je sačuvano u rukopisima, autografskim ili prijepisima, ili je izgubljeno. 247
Elegije (Elegiae), epigrami (Epigrammata), veće epske pjesme (Carmina) i satire (Satyrae) pjesničke su vrste u kojima je Petrović okušao svoju latinsku Muzu. Najvrednije su mu, bez sumnje, elegije i među njima one četiri u 'kojima oplakuje smrt svoje žene: ovidijevska dikcija zazvučala je ovdje novim potresnim tonovima ne utješne boli i očaja, napuštenosti i osamljenosti. Uz elegije-tužaljke ima u Petrovićevoj zbirci i nekoliko elegija satiri čke intonacije (npr. u elegiji Quid mihi vobiscum.. . — Što imam s vam a..., gdje će oštro šibati propadanje bračnog morala u Dubrovniku, ili u elegiji In Aulam — Protiv Aule, dubrovačke prostitutke-gulikože, ili u Asinorum ad Bacchum supplex libellus — Ponizna molba magaraca bogu Bakhu, u kojoj se magarci utječu bogu Bakhu za pomoć). Sačuvano je oko 600 Petrovićevih epigrama, iako je više njih, osobito ljubavnih — po svjedočanstvu S. Crijevića — pjesnik razderao ili spalioJSvi su mu epigrami pisani u ele gijskim distisima..o s i n o u '§v^S5~l*etrović okretnou.vlada.metri.komt.-dotjerujHĆi mnoge,po više puta sadržajno i .jezično. Najviše ih ima (oko trećina svih ukupno), aTujedno su i estetski najizražajniji — podrugljivi epigrami, upereni.Rrfitiv’^vtem snika (većinom pod rimskim pjesničkim pseudonimima) i protiv moralne izopačenosti i zlih navika u Dubrovniku. Za nas su vrlo zanimljivi epigrami 0 povijesnim i.osobito o književnim prilikama « Dubrovniku. Religiozni epigrami, kojih je Petrović dosta na pisao, izražavaju većinom, samo opća mjesta, tako da dm — uz epigrame što izriču misli poznatih poslovica (ima tu i parafraza hrvatskih narodnih poslovica) ili mudrih rečenica 1 uz većinu poučnih — pripadaju slabom dijelu Petrovićeva pjesništva. Dakako da se naš pjesnik u fakturi i dikciji epi grama povodio i za Marcijalom, no ne treba zanemariti ni poticaje kojih je našao u bogatoj tradiciji dubrovačke latinističke poezije, kojoj će, mislim, i poneka Petrovićeva ele gija uspjelo slijediti izražajna dostignuća (npr. renesansnog pjesnika Ilije Crijevića). Tri satire, u ‘kojima se žigoše pohlepa Dubrovčana za bogatstvom, nisu bolji dio Petrovićeva pjesništva. Po broju stihova najobilnije, njegove veće heksametarske epske pjesme općenito pripadaju slabijem dijelu knji ževnog rada, iako im je — kao u svemu što je napisao — 248
latinski jezik čist, a tok stihova gladak. Po vrsti su najvećma prigodne: šest pjesama, na primjer, tematski je tješnje po vezano sa carskom kućom u Beču za vlade Karla VI. For malno je dotjerana pjesma Carolus VI. Romanus imperator electus (Karlo VI. izabrani car rimski, u 489 heksametara, vjerojatno god. 1711). Najuspjeliji je svakako među njima epinikij iz god. 1716. u 311 heksametara: Super insigni victo ria principis Eugenii a Sabaudia, ducis armorum Caroli VI, parta de Tureis inter Carlovicensem et Petri-Varadini arces Nonis Sextilibus 1716 (O značajnoj pobjedi princa Eugena Savojskog, vojskovođe Karla VI, izvojevanoj nad Turcima između tvrđava Karlovaca i Petrovaradina 5. kolovoza 1716). Dikcija, umješno upletanje poredaba i personifikacija u toj, pa i u ostalim epskim pjesmama, odaju izvrsna znalca rim skog pjesništva, Vergilija pogotovo. Petrović je nešto pisao i u prozi. Uz rimske utjecaje, što ih je znao asimilirati, stilski postupci iz ranijeg razdoblja talijanskoga arkadskog pjes ništva miješaju se u našeg pjesnika s pojavama njegova kasnijeg razvoja. Petrović nije velik, ali je obilan i razno vrstan pjesnik, dobar je stilist i pisac nekoliko izvrsnih ele gija i pregršti vrlo dobrih epigrama. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA VICE PETROVIĆA Epigrammatum liber I, rukopis-autograf, u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (Kaznačićev popis br. 503, sada br. 1190) Manoscritto autografa, rukopis-autograf, u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (Kaznačićev popis br. 601) Collectio carminum, rukopis, prijepis, u Dubrovačkom Arhivu, Zbirka Pavlović-Gracić, serija 24 Carmina, rukopis, prijepis, u: Zbornik dubrovačkih latinskih pjesama XVII.—XVIII. stoljeća (Brlek, Rukopisi Knjižnice Male braće u Dubrovniku, knj. I, Zagreb 1952, rkp. br. 244) Nekoliko odabranih pjesama Petrovićevih, dodatak Korblerovoj studiji: Vićentije Petrović Dubrovčanin (1677.—1754.), Rad 186, Zagreb 1911. LITERATURA O VICI PETROVIĆU Đ. Korbler: Vićentije Petrović Dubrovčanin (1677.—1754.), Rad 186, Zagreb 1911. M. Deanović: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, II, Rad 250, Zagreb 1935. V. V.
E L E G I JE
ELEGIAE
I
I
U POVODU SMRTI ŽENINE
IN OBITU UXORIS
ako li da se odijelimo, od života mi draža ženo, smrt da nas tvoja od postelje rastavi?! Tako li me jadnog napuštaš, ti što nikad nećeš napuštena biti, mene jadnog i djecu svoju, zalog ljubavi naše?! Ne zadržava tebe Baktra, ni mene daleka Tula: još je veća udaljenost što sad nas razdvaja. Sebi bih sada zaželio pjesmu što vjetrove i bujice kroti, sada bih zaželio čitanu koju su čule duše pokojnika, ne da hrast pokrenem s visokoga Hema, ili da nepokretnim učinim ptice raspjevana glasa, nego da mile supruge vratim plahu sjenu — sad s molbom, sad s citarom i molitvom; pošao bih smion (a ljubav sama zubljom bi bila) po mjestima punim tmina, punim straha. I netko bijedan od žalosna roda tihih, koje nekoć sličnom ranom rani ljubav, ukazav se daleko od Elizija, radosna mjesta pobožnih, »Koju tražiš, 6no mjesto«, reče, »6no drži«. Ne mene, ne zadrža me ni devet puta razliveni Stiks, ni vrbova splav kojom je deset puta se voziti, a niti će me zaplašiti gujolikom kosom strašna Megera, ni srdito dostojanstvo Stigijskog Jupitera. Možda bi i onaj na molbu suze pobožno lio i povratak supruge mile obricao. Što li lud govorim, jao? Povratit se ne može više, iščezla je sjena što jednom je prešla jezero stigijsko; izvoru se ne vraća val što ga jednom napusti.
iccine dividimur, vita mihi carior uxor. Morte tua nostrum dissociante thorum? S Siccine me miserum, nunquam relictura, relinquis
T
5
10
15
20
25
252
5
10
15
20
25
Me miserum et natos, pignora cara, tuos? Non te Bactra tenent, non me nunc ultima Thule, Longius est spatium, nos quod abesse facit. Nunc mihi, nunc cantum ventosque amnesque morantem, Nunc cuperem auditas Manibus esse fides. Non summo ut faciam quercus descendere ab Aemo Aut stare immotas voce canentis aves. Sed carae ut repetam fugientem conjugis umbram Nunc prece, nunc cythara consociante preces. Irem audax (amor ipse facem praeferret eunti) Plena tenebrarum per loca, plena metus. Atque aliquis miserans maesta de gente silentum, Quos olim simili vulnere stravit amor, Ostendens procul Elysium, loca laeta piorum, »Quam petis, ille tenet,« diceret »ille locus.« Non me, non novies Styx interfusa teneret Viminea et novies trajicienda rate. Non fera vipereo terreret crine Megaera, Majestas Stygii non truculenta Jovis. Forsan et ille pius lacrymas ad verba precantis Funderet et reditum conjugis annueret. Quid loquor, ah, demens? Non est revocabilis ultra. Transvecta est Stygios quae semel umbra lacus, Non redit ad fontem, quae fontem deserit unda, 253
niti ponovno cvjetaju jednom ocvale ruže. I što je bijednom još preostalo i jedino blažilo, 30 kojim da bol olakšam, jao — ne osta mi ništa do plača, da oplakujem nesreće svoje, rane ljute, dok se pepelu supruge ne pridružim i sam pepeo. I tek što ojađen dom opetovane žalosti skide znake, i još se dobro ne osušiše obrazi ovlaženi: 35 pade evo i treća žrtva smrti opake — supruga, ranama trima žrtva pogođena. I nisi je ni umorila po općem običaju, mrska smrti, već si je morala udarcima zatući. Sve sulice bijesa svog ti na bijednicu posla, 40 ali se one zadjenuše u kožu samu. Udove zla su shrvala, ali duša bijaše iznad njih, ti si pobijedila tijelo krhko, a duša tebe. Često je potrebno bilo i vatre i željeza. I pusti li ona ikakav glas u mukama tim? 45 Zar se ona ne preplaši, jaukmu li od željeza? Ne otrpjev uzdah, bijedan sam jaukah. Jao! krvarili su od ocjela krutog izmrcvareni udovi bolesnice: ali se obrazi suzama ne okvasiše. A kad je opomenuta da se posljednji čaši života bliže 50 i hitaju ubrzana kroka, zaplaka li onda? Tako je srčanost njoj duh dao nesvjestan krivnje i još prema Bogu pobožnost i život čedan, ljubav za ove bijednike, nakana u nevolji im pomoći, ruka sebi samoj zatvorena, a ostalima uvijek otvorena, 55 i budna skrb nad djecom i trud da se u domu održi ona snježno bijela krepost; čak i u mukama groznim usijanim gvožđem sječena koje je ona toliko puta pretrpjela rado, kako bi posmrtne izbjegla patnje, udobrovoljivši Mane, 60 s nadom gotovo sigurnom, ako se oni ublažiti mogu. Takvu srčanost pokaza ona, kad joj se iz hrabrih grudi otvori dvostruka rana zbog smrti djece. 0 bozi, koliko se nagleda žalosti gorke 1 koliko snage ugleda onaj dan! 65 Koji obrazi ostaše bez suza i usta bez žalopojke? A ona nije ni suzu pustila, niti se išta žalila. Izvana se ne pokaza kao majka, ali je to u duši bila, i nije sebe, nego je jadnog oplakivala muža. 254
30
35
40
45
50
55
60
65
Nec reflorescunt, quae cecidere, rosae. Ergo, quod est miseris reliquum solumque levamen, Quo lever, heu! superest nil nisi flere mihi, Nil nisi flere meos, saevissima vulnera, casus. Dum cineri uxoris jungar et ipse cinis. Vix afflicta domus geminati insignia luctus Exuerat, madidas non bene sicca genas: Ecce cadit saevae jam tertia victima Morti Uxor, vulneribus victima caesa tribus. Non fuit illa tibi communi lege necanda. Impia Mors, plagis percutienda fuit. Cuncta tui in miseram consumpsti tela furoris, In sola haeserunt sed tua tela cute. Membra malis cessere, animus fuit altior illis. Tu fragilis victrix corporis, ille tui. Saepe opus igne fuit ferroque; ullumne dolentis Inter eas poenas edidit illa sonum? Num viso extimuit ferro ingemuitve recepto? Non patiens gemitum, sed miser ipse dabam. Ah! chalybe immiti languentis caesa rigabat Membra eruor: lacrymis mon maduere genae. Num, quando monita est, momenta novissima vitae Instare et celeri jam properare gradu? Scilicet hos animos illi mens inscia noxae, Inque Deum pietas et proba vita dabat. Hos amor in miseros miserisque intenta juvandis. Clausa sibi, reliquis semper aperta manus, Et vigil in natos cura et studium acre tuendae In nivea morum simplicitate domus, Et tormenta per haec candentis atrocia ferri. Quae toties visa est sustinuisse libens, Posthuma vitandi tormenta, piantia Manes, Spes prope certa, sibi si qua pianda forent. Hos animos etiam illa dabant, quae pectore forti Ex gemina amissa vulnera prole tulit. O Superi, quantum vidit maeroris amari Et quantum vidit roboris illa dies! Quae caruere genae lacrymis et questibus ora? Fundere nec 'lacrymas visa nec illa queri. Exuerat matrem coram, matrem intus agebat. Non se, sed miserum commiserata virum. 255
Darima tim tolikim kakva sad dobra tjelesna da dodam, kakvo dragocjeno svojstvo vrijednom dometnut svojstvu? Koja pak slatka popijevka ostade od usta živih, u kojima s&m tvorac meda načini saće? Takvu sudba ote meni, sudba bešćutna, družicu u ložnici i okrilje moje. 75 Poslije dva okrutna pogreba ljubljene djece, ona mi jedino utočište bi. Kao da u njoj bijaše sav rod preostao, i dok je ona zdrava, svi udovi doma na okupu. Uz njezinu se utjehu uopće ne smatrah bijednim, 80 ona ublažavaše suze moje i pratilica mi bi. Te se umanji tako i tuga, razlita u uši povjerljive, kao što se u rijeci izgubi otisnut val. Pa uz ostalo, i najviša prošavši zla, nevin od zavisti bijah, silom nadvladan: 85 a sad mi je podvalom opakom pravo slobode oteto, oduzeto blago, što dade ga život skromni. Dok tebe je bilo, ženo, sretnim slovljah i sretan bijah, i okrutna kob mi ne mogaše strijelama nauditi svojim. Zla su gubila snagu u slatkim ustima supruge 90 i manje je od tebe uzmogla učiniti sudba bešćutna. Komu da se požalim nesretnik, komu sad da reknem jade svoje, koja će prijateljska ruka obrisati suze sada? Sve, kad mi je oteta ona, ote zavidna ruka Parke, odakle duša ranjena zlima snagu je crpla. 95 Pa iako triput po deset sa mnom proživi ljeta, nije mi je žaliti manje, što ugrabljena mi je tobože kasno. Jao! čvršće veže ono što duže traje, i ono što je više vezano, raskinuto više boli. Tako mekoj i nježnoj hvoji, što uz granu prianja tek, 100 nove veze lakom rukom raskineš. A starovječna se lomi ili se svladava i s cvilom jedva odvaja jedna od druge. I ni jedan užitak dostatno nije dug, ako prestati može, i u velikoj ljubavi ni jedan boravak nije dug. 105 Ali je dug sad boravak meni bez supruge i svaki mi je dan od mjeseca duži, a sat od dana.
70
256
70
75
80
85
90
95
100
105 17
Dotibus his tantis quid nunc bona corporis addam, Quid cultum ingenuis artibus ingenium? Quid quam dulce melos manabat ab ore loquentis, In quo opifex mellis fecerat ipsa favos? Talem fata mihi rapuere, immitia fata, Consortem thalami subsidiumque mei. Post duo dilectae crudelia funera prolis Praesto illa, auxilium quae mihi ferret, erat. Tota videbatur gens esse superstes in illa Nullaque, ea salva, membra recisa domus. Nec me illa omnino miserum solante putabam, Illa levamen erat flentis et illa comes. Decrescit siquidem fidas diffusus in aures Luctus, ut in rivos secta fit unda minor. Adde alios casus et quae mala plurima passus, Insontem invidiae vi superante, fui: Nunc mihi fraude mala jus libertatis ademptum, Nunc raptae, parcus quas dabat usus, opes. Dum tu aderas, uxor, felix dicebar eramque, Nil nocuit telis sors mihi saeva suis. Vim mala perdebant in dulci conjugis ore, Et quam tu poterant aspera fata minus. Cui querar infelix, cui nunc mea tristia dicam, Quae lacrymas posthac terget amica manus? Cuncta, illa rapta, rapuit manus invida Parcae, Unde afflicta malis mens capiebat opem. Nec, quia ter denos mecum una exegerit annos, Est mihi, ceu sero rapta, dolenda minus. Ah! magis illa ligant, quorum est diuturnior usus, Et plus, quae plus sunt nexa, dirempta dolent. Sic tener, ac mollis ramo si ramus adhaesit, Disjungas facili vincla novella manu. Frangitur annosus, vel vix victusque gemensque Alter ab amplexu solvitur alterius. Nullaque sat longa est, quae desinit esse, voluptas, Et nulla est magno longa in amore mora. Longa mora est tali mihi nunc uxore carenti, Qmnis mense dies longior, hora die est.
Hrvatski latinisti II
257
Sto bijedan ostajem, zašto da omražena svjetlila ne napustim, zašto da tebe ne slijedim, živote moj? Govorila si da bez mene ti ništa slatko biti neće, 110 pa makar ti ustima i sam nektar tekao. Kamo stoga sama bježiš, prezrevši pratioca muža? Zar u hitri vjetar odoše riječi tvoje? Ali ne odlaziš sama: ljubav što nas vezaše hoće da i dalje žijem s tobom, gdje god si ti. 115 Jedan dio mene s tobom ode, a drugi manji osta: otišao je onaj bolji, a ostao bola pun. Ali i ovaj sam domalo će tvojim stopama poći, od većeg ne može dijela daleko manji biti. O kad će onaj dan, što oba će dijela sjedinit, 120 i mene vrijeme učinit vječnim pratiocem tebi! Smrt tvoja razdijeli, moja neka nas spoji, žara će združiti one što ložnica združiti ne može.
258
110
115
120
Quid moror ergo miser, cur non invisa relinquo Lumina, cur te non, o mea vita, sequor? Tu mihi dicebas sine me nil dulce futurum, Non si ipsum flueret nectar in ora, tibi. Quo sola ergo fugis, comitem aspernata maritum? In rapidos abeunt cur tua dicta Notos? Sed non sola fugis: me tecum, ubicumque moraris, Qui bene nos junxit, vivere cogit amor. Una mei pars tecum abiit, minor altera mecum est, Pars abiit melior, plena dolore manet. Ast haec ipsa brevi tua post vestigia curret, A majore nequit pars procul esse minor. O volet illa dies, quae partes uniat ambas, Meque addat comitem tempus in omne tibi! Mors tua divisit, mea nos conjungat, et urna Consociet, thalamus quos sociare nequit.
259
II
II
ŠTO IMAM S VAMA . . .
QUID MIHI VOBISCUM . . .
to imam s vama, veseli rode Pinđa, Kamene, što s tobom, Febe, ti vođo aonskog kola? S Davno padosmo mi, davno nam propade 5
10
15
20
25
najveći dio života, a domalo će i onaj drugi. Udovi se klimaju, u drhtavu grlu riječi škriplju, sljepoočice su od čistoga snijega bjelje. Uzmem li pero, bolestan ga odbija duh i zbunjuje ništa manje zbunjenu ruku. Ako pak pergament primi što od prsta tromih, vidi se kako je recima ispisan barbarskim. I knjiga mi oblika nema što bi ga trebala imati, jednom je bez nogu, drugi put bez glave. I ništa nije kao što bi valjalo biti; ovo gore, ono dolje, predaleko jedno od drugoga. Vi kolo igrate, a mene teret pogubni što pritisnu jednom, pritišće i sad o tlo samo. Radost iz duše i pjesma iz usta nestade; i u smijeh se ušuljaše briga i bol. Meni se sjetna mjesta mile, u kojima ni šapata nema. vas radosnim šumom pokreće voda kastalijska. Vaše su radosti, citare i pjesme srcu; a meni bijednom, što je mio pjev, ako ne za plač? Plač zbog nesreće mojih i mnogih nanesenih rana, koje iscijeliti ne može ni jedan dan: zbog pokojne supruge i djece i onih s kojim sam krvnim i onih s kojim se vezah vezom prijateljstva vjerna, zbog mržnje i varke pod udvornim čelom skrivenih 260
vobiscum est, Pindi gens laeta, Camoenae, QuidQuidmihitecum Aonii dux mihi, Phoebe, chori? Jam dudum occidimus, jam dudum maxima vitae Pars periit nobis, pars peritura brevi est. 5 Membra labant, tremulo strident de gutture verba. Tempora sunt pura candidiora nive. Si calamum sumo, calamo mens aegra repugnat. Et stupet in stupida non minus ille manu. Si qua tamen digitos membrana recepit inertes, 10 Visa est barbaricis non nisi scripta notis. Nulla est, quae capiat, quam debet littera formam. Altera trunca pedes, altera trunca caput. Nulla est, quae recta sese ferat: illa deorsum, Haec sursum, a socia stat procul illa sua. 15 Vos agitis choreas, me pondus inutile, pressi Quod semel, illud idem sustinet usque solum. Laetitia ex animo cantusque ex ore recessit, Et subeunt risus cura dolorque locum. Me loca maesta juvant et nullo mota susurro, 20 Vos laeto labens Castalis unda sono. Gaudia sunt vobis citharaeque et carmina cordi; Dulce melos misero quid nisi flere mihi? Flere meos casus et quae sum plurima passus Vulnera, quae poterit nulla abolere dies: 25 Uxorem amissam natosque et sanguine junctos Et junctos fidae foedere amicitiae, Atque odia atque astus blanda sub fronte latentes 261
30
35
40
45
50
55
60
i vjere skršene izdajom gnusobnom. što god je grozovita sudba imala otrova tužnog, što tesalska zemlja i hiberska pripravi, sve je izbljuvala i ispraznila iz tulca, sve svoje strelice tako često na mene. I bogatstva što ih je roditelj i ona što ih moja pribavi skrb, pohara bezbožna ruka lupeža, i, kao nasićena, mene samog meni ostavi: da se neprestano mučim sred tolikih zala. Pošto mi prijatelje ugrabiše što bi me tješili, ni u koga nevoljan pomoći ne tražim. Oni među kojima živim, mene što jedva slaba koljena vučem, odvraćena pogleda izbjegavaju i odbijaju mi ruku, ii ako ne izbjegavaju, zar ne vidim bijesne ralje vučje sa zubima iskešenim na me, divlje kanibale, lica skitska, ili zmijolike kose Furija? Što stoga imam s vama, žiteljice Pinda? To mjesto ne priliči onima što ih zgodi grom. Pjesme su veseo porod uma vedra; Zagrmi li, citara umah iz ruku ispada. Pa ipak pišem ne bih li kako zavarao tužno vrijeme i da se ne bih sjećao sudbe moje. No na kratko vrijeme lijek ovaj mir mi pruža, te se još tužnija groznica u dušu vraća. Pišem pak da se nedjela svijetom ne razulare i da uzdama dužnim obuzdam zla. Inozemne stvari nas plijene i jezik glumaca na velikoj je cijeni, koji umije umješno pjevati, dok jednaka ili pak veća domaća vrlina tuguje u slaboj djeni i zebe sa zemlje. Ne znam komu supruga nadaleko najljepša bješe, a zbog koje bi Jupiter Europu prezreti mogao. A ona ipak čast svoju prepusti glumcu, pokazav da prezir zaslužuje više no njen ljubavnik glumac: otuda mržnje i raspre, rastava drugova u ložnici, i groznica što utrobu izjeda suprugu i bijednici. 262
30
35
40
45
50
55
60
Et laesam turpi proditione fidem. Quidquid atrox habuit diri Fortuna veneni, Thessala quod tellus et quod Hibera parit. Evomuit totamque exhausit saeva pharetram Tela in me toties conjiciendo sua. Quas et opes genitor, quas et mea cura pararat. Impia furaci est depopulata manu, Et mihi me solum veluti satiata reliquit Vexandum tantis tempus in omne malis. Scilicet ereptis qui solarentur amicis, Nequidquam quaero, qua lever aeger opem. Inter quos vivo, me vix genua aegra trahentem Averso fugiunt ore negantque manum. At si non fugiunt, an non rabida ora luporum Exertis in me dentibus aspicio. An non Cannibalasque truces vultusque Scytharum, An non anguineis crinibus Eumenidas? Quid mihi vobiscum est igitur, gens incola Pindi? Fulmine percussis non patet ille locus. Carmina sunt hilaris partus mentisque serenae; Si tonat, ex manibus plectra repente cadunt. Scribo tamen, si forte queam sic flebile tempus Fallere, fortunae nec meminisse meae. Per breve sed tempus pacem haec medicamina praestant. In mentem febris tristior inde redit. Scribo etiam, prave ne facta licentius errent, Utque aliqua injiciam debita frena malis. Extera nos adeo rapiunt et mimica tanto Lingua est in pretio, quae canere arte sciat, Dum par interea aut major vernacula virtus Jejuna in vili squalet et alget humo. Nescio cui conjux longe pulcherrima, prae qua Juppiter Europen spernere posset, erat. Et tamen illa suum mimae concessit honorem, Visa suo mima vilior esse viro: Hinc odia et rixae et socii divortia lecti. Conjugis et miserae viscera febris edens. 263
65
70
75
80
85
što pak da ružno kažem o kazalištu pokladnom, što nekoć je moje ime do zvijezda uznosilo? Nije li to kao gledati Herakla što umjesto kože lavlje navlači halju tvoju, lidijska ženo, i toljagu, kojom pobi tolike ljude i zvijeri, zamjenjuje neratobomom ženskom preslicom? 0 zločina, o bluda! Mjesto što nas je nekoć učilo dičnim drevnim djelima srčanih otaca, ne poučava ničemu sada (jer pozornica tek je javna svodilja) do lupeštvu i varkama nečiste Venere. Ustanite, dusi predaka, bojem i oružjem povratite što vaš je utemeljio trud. Mi, vaša krv (da ne bi kakav spomen ostao drevne hvale 1 ures u gradu) sve pak razorismo; uzalud njih plamen poštćdje, uzalud zemlja stresena udarom trozuba strašnog. Bješnja je zavist, što kao prijekor uništava one s kojima se izjednačiti ne može. Hramove su trebali uresiti bozima, a nama gode samo glumišta za igru. Mi samo Veneru štujemo i samo orgije Bakhove, te digosmo zlatna svetišta, Kupidone, tebi!
264
65
70
75
80
8$
Quid versum dicam navale in turpe theatrum, Olim quod nostrum nomen ad astra tulit? Nonne hoc aspicere est exutum pelle leonis In tunica Alciden, Lyda puella, tua, Et clavam, qua tot cecidere hominesque feraeque, Mutatam imbelli foemineaque colo? O scelus, o probrum! nos qui locus ante docebat Fortia magnanimum facta vetusta patrum, Nil nisi nunc (nam quid scena est nisi publica lena!) Impurae Veneris furta dolosque docet. Surgite majorum Manes, per bella, per arma Quaesito haec vester condidit aere labor. Nos, vester sanguis (ne quae monumenta supersint Antiquae laudis, ne quod in urbe decus) Omnia destruimus; frustra illis flamma pepercit, Frustra ictu saevi mota tridentis humus. Saevior invidia est, velut exprobrantia perdit Se quibus aequandis non videt esse parem. Templa fuit nobis curae exornare deorum; Nobis ad ludos sola theatra placent. Nos Venerem solam colimus, sola orgia Bacchi, Aureaque erigimus templa, Cupido, tibi!
265
EPIGRAMI
EPIGRAMMATA
I
I
Čit a o c u
AD LECTOREM it licet in nostro prope pagina nulla libello. Quae non plus rabido mordeat Archilocho, S Ora quid avertis? Forsan legisse juvabit.
ko u knjižici mojoj ni jedne gotovo stranice nema, A koja ne grize više od bijesnog Arhiloha, 5
zašto bi oči odvratio? Možda će goditi štivo. Ko Ahileja koplje, i ranu i pomoć donosim. Gorke su i neugodne trave što bolnicima koriste, Libitina je sama često u vrčevima nektamim. Ako si zdrav, ovdje ćeš naći, štioče pošteni, prijatelja. Ako si pak bolestan, tebi će pomoći liječničke ruke.
5
II
II
TRIA TEMPORA, TRES CARNIFICES
TRI DOBA, TRI KRVNIKA uči me prošlost, jer mnogoga se sjećam, što ne bih želio ili što bih želio da je bilo. I sadašnje vrijeme izjeda, jer vidim mnogo toga, što smijeha je dostojno Demokritova i suza, Heraklite, tvojih. A još više buduće muči; ono pak što će sa mnom biti, sam Bog više voli da mi posve skrije.
xcruciat me praeteritum, quia multa recordor. Quae nolim vel quae facta fuisse velim. E Tempus edit praesens, video quia plurima risu
M 5
266
Vulnus opemque, velut Pelias hasta, fero. Tristia sunt et amara aegris quae gramina prosunt. Saepe in nectareis nat Libitina scyphis. Sanus es? Invenies hic, candide lector, amicum. Aeger es? Hic medicas experiere manus.
5
Democriti et lacrymis digna, Heraclite, tuis. Sed plus venturum torquet, quid namque futurum Sit de me, voluit me latuisse Deus.
267
III
III
VELEČASNOM OCU SERAFINU CRIJEVICU O SEBI SAMOME
AD R. P. SERAPHINUM CERVA DE SE IPSO
ene li častiš svetim pjesnika imenom, nije li ti već na maloj cijeni čast imena njegova? M Feb daje meni, kao što veliš, pritegnuti Pegazu uzde, 5
10
kad vidi da se podzemlju spušta Pinda. Tako li ushićuju tebe bilo kakvi glasi, pa ti se i sam gusak šištavi čini labudom? Što te nagna te o pisanju mojem tako sljepariš? Što tako napisa, nagna te tek ljubav naša. Opisa me kakvim me želiš, a ne kakav jesam: list je napisan tek prema želji tvojoj. Skini ime moje s imenika labudova svetih, jer inače nema vjere u onome što pišeš!
ene etiam sacro dignaris nomine vatis, M Jamne tibi est vilis nominis hujus honor? Pegaseasque mihi dat, ut inquis, Phoebus habenas 5
10
Flectere, dum Pindi repere ad ima videt. Sicne rapit vocis te qualiscumque voluptas, Ipse anser stridens ut videatur olor? De me scribentem quid caecutire coegit? Fecit, ut hoc scribas, non nisi noster amor. Qualem me velles, non qualis scilicet essem, Dixisti: ad votum est pagina scripta tuum. Deme meum ex albo sacrorum nomen olorum, Aut a te scriptis non erit ulla fides!
IV IV O IZNENADNOM PREMINUĆU OPATA IGNJATA ĐURĐEVICA, AKADEMIKA DUBROVAČKOG POD IMENOM TITIRA ve više i više dobarce naše nek cvate, dok sebe utruđuje i ukrivljene šije volova; evo usred posla ostavi nesiguran plug i zemlju ore Titir zadihanih usta. »Jao, mnogo si nevješt«, rekoh, »radi toliko, jer rad je golem, a vrijeme će još veći dati. Ne žuri se, za onima što žure Laheza staje i niti s preslice vučene naglici siječe«. A on mi reče: »Ako smrt pSzna mojim zavidi ljetima, ako mi brani privesti cilju djela što započeh, ona će po meni ipak živjeti vječno.« To proričući reče te mrtav pade.
DE REPENTINO OBITU ABBATIS IGNATII DE GEORGIIS, ACADEMICI RAGUSINI SUB PERSONA TITYRI atque magis noster florescat agellus. Dum sese lassat collaque panda boum, UEccet magis opere in medio suspensa relinquit aratra
S
5
10
268
5
10
Et ferit exanimi Tityrus ore solum. »Ah, nimio imprudens« dicebam »parce labori. Quod labor immensus, longior hora dabit. Ne propera, a tergo Lachesis properantibus instat Filaque praecipiti turbine ducta secat.« Ille mihi: »Si sera meis mors invidet annis, Ducere si ad metam me mea coepta vetat. Illa tamen pro me nullo non tempore vivent.« Talia vaticinans dixit et occubuit. 269
V
V
DUBROVAČKI TRIJUMVIRAT
TRIUMVIRATUS R.
esložan puk nama iznutra vlada, a izvana oni što Moj šija i koji tebe, Muhamede, štuju. N I kao da taj dvostruki jaram dosta težak nije,
ens recutita intus nobis dominatur et extra, Quae Mosen et quae te, Mahumete, colit. G Ac veluti grave non esset juga ferre duorum,
evo i trećeg dijela vladavine tvoje, kuge bizantijske.
Est tua pars regni tertia, Graeca lues.
VI
VI
O BISKUPU JEDNOM PREKOBRDSKOM
DE QUODAM ANTISTITE TRANSMONTANO
ojeći jaja kokošja i s praščićem mačke, što nekoć mu bi doma krasna gomila čitava, G sad među gosparima, do zvijezda uzdignuv lice, 5
10
15
u sredini stupa i ne sjeća se sebe sama. Onoga komu klistir i britva slatki teret nekoć bi, ruka sada drži palicu biskupsku. I naiđe možda tako kakav seljak kojem je o nadlaktici gruba košarica jaja, te prekine ophod svečani i kolovođu motreći, kao da dobro zaslužnu poznaje ruku, uzvikne: »Primi što ti već dvadeset godina dugujem, ta poslije Boga ti si mi jedini spas, jer kad mi se trbuh od otrova nekog naduo bio, ti si mi ga klistirom ispuhao.« I rekavši to, prostotom bozima milom, taj deset jaja pruži: i pročelnik ih primi i porumeni, a zatim reče: »Načelo je vjere: tko ima, još će mu se dati; pa prema načelu tome, ti, govedaru, i postupaš.«
270
va fovens gallina et parvo cum sue felis Tota fuit lautae cui modo turba domus, O Ecce inter proceres, erecto ad sydera vultu. 5
10
15
Incedit medius, non meminitque sui. Cui clyster fuit olim et dulce novacula pondus. En gerit illa manus pontificale pedum. Forte superveniens cum quidam rusticus, ovis Corbula pendebat cui gravis ex humeris. Incidit in pompam fixusque in praesule, de se Ut bene promeritam novit ab ore manum, »Accipe,« ait »tibi quod viginti debeo ab annis. Altera post superos tu mihi nempe salus. Nescio quo tumefacta alvus cum nostra veneno Immisso per te clystere detumuit«. Haec dicens, grata dis simplicitate, decem ova Obtulit: accepit praesul et erubuit. Tum quidam »Fidei dogma est«, inquit »quod habenti Plus dabitur; juxta dogma, bubulce, facis«.
271
VII
VII
ODGOVOR N. N.-u NA TALIJANSKI EPIGRAM ILI SONET
AD QUODDAM EPIGRAMMA ITALICUM, VULGO SONETTO, N. N. RESPONSIO
to ćeš ti s jarcem? Pusti ga bijele ljiljane čupati i trgati nježne ruže, koje mu usta traže. Ovim se darima, Titire, Filida tvoja ne pridobi: kratak je cvijeću vijek, za drugim ona darima čezne. Pa d jarca samog da pošalješ, drznica će odbiti: ono po čem se jarac od jarice razlikuje, to ona ljubi.
cum capro? Sine, candida lilia carpat QuidEt tibi carpat teneras, quas petit ore, rosas.
S
5
5
Non his, non capitur donis tua, Tityre, Phyllis: Vita brevis florum est, altera dona cupit. Ipsum etiam caprum si miseris, improba spernet: Quod caprum esse capram non sinit, illud amat.
VIII
VIII
O FURIJU
DE FURIO
ažu da Furije međ ženama je muž K i među puzdratim muškarcima žena. Po istome je razlogu onda
urius est ut vir mulieres inter et inter Caudatos mulier dicitur esse viros. F Sic ratione pari vir Furius inter asellos
međ magarcima Furije muž, i među muževima magare.
Atque viros inter Furius est asinus.
IX
IX
AD MARIANUM
MARIJANU
lurima scripsisti, Mariane, epigrammata, quae sunt Nescio quo casu fluctibus hausta maris. P Laetari debes et non, Mariane, dolere:
noge si, Marijane, epigrame napisao, što ih, ne znam kako, vali progutaše morski. Veseliti se, Marijane, valja, a ne tugovati, jer sad ih zaista možeš slanima zvati.
M
272
Namque ea nunc vere dicere salsa potes.
18
H rvatski latinisti II
273
X
X
BENEDIKTU STAYU, ŠTO IZRAZI SRETNO GOTOVO SVE MISLI DESCARTESOVA NAUKA LUKRECIJEVSKIM STILOM I STOPAMA
AD BENEDICTUM STAY QUI CARTESIANAE PHILOSOPHIAE PLACITA FERE OMNIA LUCRETIANO STYLO ET NUMERIS FELICITER EXPRESSIT
naj komu je užitak bez ikakve tuge i brige O ono najviše i jedino dobro, i po kojem se ničemu nadati ne treba, 5
10
15
kao ni bojati bogova, koje na svijet dovede tek strah; kojemu pusti postroj svijeta nema upravljača, sastavljen od čestica vječnih i nedjeljivih, vrativ se iz sjena u Lukrecijevu pjesmu, Epikur — grčki plašt zamijeni rimskom togom. Njemu je više godilo da nauk vidi svoj pretvoren u pjesmu lirom rimskom. »O trostruko bih sretan bio«, Descartes reče, »kad bi pjesnika takve pjesme dostojna, Febe, dao i meni!« Kimnuv Apolon mu reče: »Ali koji pjesnik, recite, Muze, zadaći je dorastao takvoj?« Svima si, Benedikte, Lukrecije drugi i jedino je tvoja lira ravna rimskoj.
lle voluptatem luctu curisque carentem I Qui summum et solum redidit esse bonum Et nil sperandum nobis, nil esse timendum 5
10
15
XI
XI
O KNJIŽARU I KNJIŽEVNIKU
DE BIBLIOPOLA ET AUCTORE
njižar od mene neprestano knjige traži. Te stoga jadan pišem i danju i noću. Knjižar mi za knjige novce daje, tražeći opet knjige i sve tako dalje. I da pravo kažem: bez tebe, knjižaru, živjeti ne mogu, ali mi ne godi ni živjeti s tobom.
ibliopola meos efflagitat usque libellos. Ut mittam. Scribo nocte dieque miser. B Bibliopola mihi pro missis aera libellis
K 5
A dis, quos primus fecit in Orbe timor; Cui nullo rectore stetit vaga machina Mundi Ex individuis fortuitoque globis, Lucreti ad cantum remeans Epicurus ab umbris Mutavit Latia pallia Graeca toga. Plusque sibi placuit tum cum sua dogmata vidit Pectine Romanae facta canora lyrae. »O ego ter felix, vatem« Cartesius inquit »Huic cantu similem si mihi, Phoebe, dares!« Annuit oranti »Sed quis vatum« inquit Apollo »Par oneri est tanto, dicite, Pierides?« Omnibus es visus, Benedicte, Lucretius alter. Et tua Romanae par lyra sola lyrae.
5
Persolvit, versus poscit et inde novos. Ut verum fatear: sine te nec vivere possum. Vivere nec tecum, bibliopola, placet.
Preveo Tomislav Ladan 274
275
SARO CRIJEVIĆ SERAPHINUS MARIA CERVA ( 1686- 1759)
avršivši retoričko školovanje u Dubrovniku, gdje se ro dio u staroj vlasteoskoj obitelji 4. listopada 1686, CriZ jević je stupio u dominikanski red i otišao u Mletke, gdje je pod utjecajem nekolicine uglednih učenjaka produbio osobito svoje književno obrazovanje. Na studiju boravio je i u Firenci i Rimu. Po povratku u Dubrovnik propovijedao je na BCTafeK m ^lJ^lattSM m rpr^vao u samoštafiu svoga reda filozofiju i teologiju te marljivo sabirao građu Tž dubro vačke ^kulturne prošlosti, obilato crpeći podatke iz javnog arhiva. Najveći i najplodniji dubrovački biograf, Crijević je umro u D u b r o v n i k u ' 1759. Najpoznatije i za dubrovačke biografije najvažnije nje govo djelo jest Bibliotheca Ragusina, in qua Ragusini scrip tores eorumque gesta et scripta recensentur (Dubrovačka bi blioteka, u kojoj se prikazuju dubrovački pisci i njihova djela i spisi), napisano 1740—1742 (neke posljednje bio grafije, kako je utvrdio Korbler, pisane šu još i 1743), u 4 oveća sveska sa 435 životopisa dubrovačkih pisaca latinskog i hrvatskog izraza, ne samo književnika i ne samo domini kanaca. Bibliotheca Ragusina — kao i sva ostala Crijevićeva djela — nije izdana. Na hrptu korica jednog rukopisa navodi se Viri illustres (Glasoviti muževi) kao naslov djela. Idući u književnopovijesnom i biografskom istraživanju tragom svoga sugrađanina Ignjata Đurđevića i crpeći gra đu iz njegovih biografskih spisa (osobito iz Pisma Radu Miličiću i iz Vitae illustrium Rhacusinorum), Crijević je uz upo trebu drugih izvora, rukopisnih genealogija, rječnika, pisa ma, službenih akata, rukopisnih i tiskanih djela samih pisa ca, što ih u prozi i u stihu često citira, stvorio omašno biografsko djelo, kojemu kao vrelu za cjelokupnu dubro vačku književnost do sredine 18. st. nema premca. Neki su mu životopisi vrlo opširni (npr. I. Đurđevića, Ludovika 279
Crijevića Tuberona, Klementa Ranjine), neki vrlo kratki. Ima životopisa u kojima osim čistih biografskih i biblio grafskih podataka, nerijetko začinjenih zanimljivim osob nim refleksijama, nećemo naći ni riječi o vrijednosti knji ževnog djela, dok su u ponekima sretno isprepleteni bio grafski podaci s književno-kritičkim primjedbama o poje dinim djelima ili opusu u cjelini, pri čemu Crijević dokazu je zamjernu zrelost prosuđivanja, smisao za estetske vred note i uklopljenost pisca u tradiciju nacionalne književno sti. Biranošću latinskog izraza i istančanošću kritičke ter minologije posebno se odlikuje ovo djelo. Biblioteka je kom pilacija, ali kompilacija izvedena na širokoj i kritičkoj osno vi. U njoj ima i omašaka, no one nisu namjerne. Za živQjjtmke.jiojQ3 poslužio, se pi sac svojim starijim djelom Iconotheca illustrium-~4ratrum Congregationis' Ragusinae sacfi ordinis Praedicatorum (Zbir ka portreta glasovite braće dubrovačke kongregacije-^vetog reda propovjednika, god 1728—1734, 142 životopisa). Mnoge podatke iz Biblioteke upotrijebit će, na primjer, i u kasni jem djelu Sacra Metropolis Ragusina (Sveta nadbiskupija dubrovačka), do kojega je vrlo mnogo držžtt^4rrsđ'TTcTljiga datirana joj je godinom 1744, opisuje se u njoj prošlost du brovačke nadbiskupi! e, a obuhvaćeno „je. u 65 biografi ia, razHoblje od god. 981.* đd 1689CTT tu je pisac upotnj&bio. mnogobrojne izvore. Po smrti Crijevićevoj dao je dubrovač ki senat cenzurirati i isjeći neke listove nepovoljne za Re publiku. Kao uvod u Sacra Metropolis napisao je Crijević 1744. Prolegomena in sacram Metropolim Ragusinam (Uvod u svetu nadbiskupiju dubrovačku, 1 knjiga), više prikazujući, od postanka Dubrovnika, svjetovne prilike s kojima je ka tolička crkva bila usko povezana. Sačuvano je, također u rukopisu, još nekoliko Crijevićevih djela biografske i bibliografske vrste, a izgubljeno je 12 svezaka njegovih prijepisa, ispisa, bilježaka i dr. (Adver saria) i na hrvatskom pisane propovijedi. V. V.
BIBLIOGRAFIJA DJELA SARA CRIJEVIĆA Iconotheca illustrium fratrum Congregationis Ragusinae sacri ordinis Praedicatorum, Ragusii 1728—1734, 5 sv., rukopis Monumenta Congregationis S. Dominici de Ragusio, Ragusii 1728—1734, rukopis Bibliotheca Ragusina, in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur, Ragusii 1740—1742, 4 sv., rukopis, prijepis N. Grgurevića u knjižnici Male braće u Dubrovniku (v. Brlek, rkp. br. 218—220) i R. Radeljevića u Arhivu JAZU Prolegomena in sacram Metropolim Ragusinam, ad illustrandam Ragusinae provinciae pontificum historiam necessaria, Ra gusii 1744, rukopis, prijepis N. Grgurevića (v. Brlek, rkp. 212)
Sacra Metropolis Ragusina sive Ragusinae provinciae pontificum series, 5 knj., prva dat. 1744, rukopis, prijepis N. Grgurevića (v. Brlek, rkp. 213—217) Chirographotheca Coenobii S. Dominici de Ragusio ord. Praed. sive codices MS, Ragusii 1751, rukopis O p a sk a : Svi autografi Crijevićevih djela nalaze se u Knjižnici samostana dominikanaca u Dubrovniku LITERATURA O SARU CRIJEVIĆU P. A. Kazali: Serafino Cerva, u: Galleria di Ragusei illustri, Ragusa 1841. P. Popović: O radu na dubrovačkoj biografiji, u knjizi P. Kolenclića: Biografska dela Ignjata Đurđevića, Beograd 1935, Zbor nik za istoriju, jezik i knjii. srpskog naroda, II odel.. Spomen, na tuđim jezicima, knj. VII K. Krstić: Saro Crijević, Enciklopedija Jugoslavije 2, Zagreb 1956. S. Marijanović: Uz dvjestagodišnjicu smrti dubrovačkog bio grafa i historiografa (1759—1959), Serafin Crijević, Zadar ska revija IX, Zadar 1960. V. V.
DUBROVAČKA BIBLIOTEKA
BIBLIOTHECA R A GU SINA
PREDGOVOR
PRAEFATIO
akanio sam zapisati spomene o znamenitim piscima, koji su se u Dubrovniku isticali nekom slavom zbog učenosti, i opisati pojedinačno njihova djela vrijedna spo mena da potomci — hoteći uzeti izvore o životu — proma traju njihova vrlo slavna djela i imaju ih pred očima kao neke uzore koje će nasljedovati. Oni pak koji pišu uspome ne o slavnim ljudima, moraju se brinuti ne samo za glas onih koje spominju, nego se također i osobito osvrtati na korist čitatelja. Smatra se da je za prihvaćanje vrline naj korisnija uspomena na one koji su se istakli vrlinom prije nas i ostavili svijetle tragove čestitosti da ih nasljedujemo; naime, daleko je lakši i sigurniji način predobivanja ljud skih duša za krepost primjerima drugih, osobito sudrugova, zemljaka i sunarodnjaka, nego propisima i zakonima stege. Nema nikoga tko ne bi iz starih spomenika znao da je grad Dubrovnik bio nekoć obrazovan grčkom i latinskom kultu rom kao nijedan drugi grad kršćanskoga svijeta, ili tko nije barem iz pripovijedanja otaca čuo da su se njegovi građani, obuzeti svakim slobodnim umijećem, duhovnim i svjetov nim, bavili objelodanjivanjem djela iz svake grane plemeni tih umijeća. Osim što su, naime, dubrovački građani od prirode nadareni osobitim oštroumljem, da bi bilo teško naći čo vjeka, rođena pod ovim blagim podnebljem, bez ikakve oštrine uma, oni prianjaju uz koje god plemenito ili i pri prosto umijeće te se u njemu visoko uzdižu. Da lakše steknu znanje o svjetovnim i božanskim stvarima, putovali su i u strane zemlje i nekoć odlazili na znamenitije evropske škole. Zato se čuva predaja da su se neki dali na nauke u Parizu,
criptorum, qui aliqua doctrinae laude illustres Ragusii flo ruerunt, memoriam litteris mandare constitui eorumque S res gestas memoratu dignas carptim perscribere, ut posteri vitae documenta sumere volentes praeclara eorum facinora intueantur et quasi exemplaria quaedam prae oculis habe ant, quae imitentur. Qui enim illustrium virorum monumen ta litteris committunt, non modo famae eorum, quos lau dant, verum etiam et potissimum legentium utilitati consu lere debent. Utilissima autem esse censetur ad virtutem ca pessendam eorum memoria, qui virtute eximii nos anteces serunt et praeclara probitatis vestigia, quae imitaremur, reliquerunt; nam longe facilior est atque certior per aliorum maxime sodalium populariumque atque gentilium exempla quam per praecepta et disciplinae leges hominum ad vir tutem mimos alliciendi ratio. Porro Ragusinam urbem et Graecis et Latinis litteris, ac si aliam Christiani orbis civi tatem, excultam olim fuisse, nemo est qui ex veteribus ejus monumentis non novit vel a narrantibus saltem patri bus non acceperit, civesque ejus omni liberali disciplina cum sacra, tum profana praeditos edendis in omni bonarum artium genere lucubrationibus operam dedisse. Etenim praeterquam quod egregio a natura instructi ingenio Ragusini cives, ut non facile sit sine ullo prorsus acumine reperire hominem, qui sub mitissimo hoc caelo in lucem prodiit, ad quamcumque vel ingenuam vel etiam il liberalem artem se conferant, in eadem excellentes evadunt; ut facilius humanarum divinarumque rerum cognitionem adipiscerentur, exteras quoque regiones peragrare et ad in signiora Europae gymnasia se conferre olim consueverant. Hinc nonnullos Parisiis, Lovanii, Romae, Bononiae, Patavii
282
283
N
Louvainu, Rimu, Bologni, Padovi i na tim vrlo uglednim učilištima naučavali kako duhovne tako svjetovne znanosti, kako će se pokazati na određenom mjestu.
studiis vacasse, atque in eisdem florentissimis gymnasiis cum divinas, tum humanas litteras docuisse memoriae pro ditum est, uti suis locis demonstrabitur.
I doista, da su ti pisci koje smo spomenuli, stranci i koje god narodnosti, možda bi stekli neko priznanje ovakvih sudaca, a nikakvo ne stječu jer su domaći. U običaju je, naime, našega naroda da slavi djela stranih ljudi ne samo ona plemenite vještine nego i djela priprostih umijeća, premda nisu osobita i u svakom pogledu savršena; ako bi se izdala vrlo dobra i savršena i u svim pojedinostima dotje rana djela domaćih ljudi, ne bi kod njih bila cijenjena. A ja koji slijedim razum i istinu i koji sam navikao prezirati krivi sud puka, ne trpim da na mene toliko utječu ovakva mi šljenja zemljaka, a da ne bih držao i mnogo ne cijenio vrlo dobra djela pojedinaca i ostala djela, pa i priprostih umije ća, a najviše mi se čine dostojnima pohvale ona djela što su ih napisali domaći ljudi.
Et sane si ii ipsi, quos laudavimus, scriptores exteri essent et alterius cujuscunque nationis, aliquam fortasse ab hujus modi censoribus gratiam inirent, nullam profecto, quia po pulares sunt. Etenim in gentis nostrae more positum est, ut non modo lucubrationes et ingenuae cujusvis facultatis, sed omnium etiam illiberalium artium opera ab exteris ho minibus edita, quamvis non absoluta et undequaque per fecta, in aliqua saltem laude ponant; si meliora, optima et omnibus absoluta numeris a popularibus edantur, in nullo sint apud illos loco. Ego vero, qui rationem ac veritatem sequor et perversum populi judicium contemnere consuevi, moveri me popularibus hujusmodi opinionibus non patior, quominus magni faciam et in pretio habeam optimas cujusque lucubrationes caeteraque opera etiam illiberalia, et ea maxime, quae a popularibus graphice elaborata, laude mihi digna videntur.
ILIJA CRIJEVIĆ AELIUS CERVINUS zvišeni onaj i plodni um kojim je priroda — iako ne kima maćeha, ali ovome zaista vrlo darežljiva majka — nadarila Iliju Crijevića, dubrovačkoga vlastelina, kojega moram s pohvalom spomenuti na prvom mjestu, kako to traži obzir prema književnosti, nije on zanemario i ostavio ga neobrazovanim i praznim, niti se njime služio za lakše prihvaćanje zlih navika — što i jedno i drugo običava činiti bezumnost većine — nego ga je od rane mladosti i upravo od djetinjstva i neprestano kroz cijeli vijek izobražavao proučavanjem lijepih umjetnosti i svakom naukom slobod nom i dostojnom plemenita čovjeka i kršćanina. U prvom redu bavio se pjesništvom postojano zaista i marljivo te se tako u njemu odlikovao da je zaslužio da se ubroji među prve pjesnike svoga doba, da bude štovan od najvećih ljudi i bude odlikovan najvećim pohvalama. Mavro Orbini zove ga izvrsnim pjesnikom, Nikola Gučetić, onaj sin Vitov, vrlo
U
284
ublime illud ac fertile ingenium, quo natura, etsi aliqui bus noverca, illi profecto munificentissima parens Ae S lium Cervinum Ragusinum patritium, qui primo loco, uti litterarum ratio postulat, laudandus mihi est, donavit, non neglexit ille incultumque ac desertum reliquit, neque eo ad pravos mores facilius combibendos usus est, quod utrum que plurimorum vecordia solet, sed ab ineunte aetate atque a primis fere unguiculis et per omnem deinceps aetatem op timarum artium studiis omnique liberali et digna homine nobili ac Christiano disciplina excoluit. In primis autem poeticae operam dedit assiduam certe et sollicitam adeoque in ea excelluit, ut inter principes suae aetatis poetas nume rari, a summis viris coli summisque laudibus efferri meru erit. Maurus Orbinus excellentissimum poetam vocat, Ni285
znamenit s mnogo razloga, smatra Crijevića dostojnim naj veće pohvale.
colaus Gozeus, ille Viti filius, multis nominibus clarissimus, summa Cervinum laude dignum censet.
Naime među brojnim prijateljima prvim je držao Julija Pomponija Leta, Salernitanca, kojega je također volio više od ostalih, svojega nekoć sudruga u Rimskoj akademiji, iako po dobi daleko starijega.
Primum autem in amicorum numero habuit Julium Pomponium Laetum Salernitanum, quem etiam prae caeteris dilexit, suum olim in Quirinali Academia socium, etsi aetate longe majorem.
Njega1 hvali što je u Rimu otvorio kazalište i obnovio već nekoć napušteno izvođenje komedija i tragedija.
Eundem laudat, quod Romae theatra aperuerit et comoe diarum atque tragoediarum usum jam olim antiquatum instauraverit.
Napokon, da ne spominjem ostale ljude, iako odlične u svakoj plemenitoj nauci, živio je u vrlo tijesnom prijatelj stvu s Jeronimom Fracastorom, Veronjaninom, liječnikom, pjesnikom, filozofom, astrologom, vrlo poznatim po cijelom svijetu i zbog veličine imena i zbog izdanih djela, za kojega se pripovijeda da se dopisivao sa svima učenim ljudima svoga vremena. Od Fracastora je stoga dobio na dar ono Lukrecijevo djelce popravljeno i izglađeno1 2, a o toj je stvari Crijević napisao elegiju i hvali prijatelja, slavna s mnogih razloga, i zahvaljuje za primljeni dar.
Denique, ut missos faciam caeteros, etsi illustres omni li berali disciplina viros, amicissime vixit cum Hieronymo Fracastoreo Veronense, medico, poeta, philosopho, astrolo go et nominis amplitudine et editis lucubrationibus toti orbi notissimo, qui cum eruditis omnibus suae aetatis ho minibus litterarum commercium habuisse perhibetur. A Fracastoreo igitur dono recipit Lucretii opusculum emenda tum illud et perpolitum; qua de re elegiam scripsit Cervi nus laudatque amicum multis clarum nominibus atque pro accepto munere gratias agit.
ALOJZIJE CRIJEVIĆ redovnik mljetski ad bi trebalo da ugađam svojoj volji i željama pri hva ljenju slavnih ljudi u ovome popisu pisaca, najviše bih pohvalio, i zaista nikoga radije od svih nego Alojzija Crijevića ili Cervarija,* muža svakako i izvrsna zbog uče nosti i vrlo glasovita po izdanim djelima i — što bi me možda više potaklo na to — ne samo čovjeka sunarodnjaka nego također svoga rođaka po ocu: jer i ja potječem od nje-
K
ALOYSIUS CERVINUS Monachus Melitensis i genio votisque meis indulgendum mihi esset in laudan dis in hoc scriptorum albo illustribus viris, plenissime S laudarem et neminem profecto ex omnibus libentius quam
1 Pomponija Leta 2 Misli na II. izdanje Lukrecijeva epa De rerum natura iz god. 1500. * Glasoviti povjesničar, hrvatski latinist iz Dubrovnika Ludovik (Alojzije) Crijević Tuberon.
Aloysium Cervinum sive Cervarium, virum utique et doctri na eximium et lucubrationibus editis celeberrimum et, quod magis fortasse me moveret, meum non gentilem modo, sed etiam agnatum, quandoque ab Aloysio ejus avo ipse quoque genus duco per Martolizam, ejusdem Aloysii filium, meum tritavum et hujus, de quo agimus, Aloysii patruum. Sed
286
287
gova djeda Alojzija, i to po svojem šukundjedu Martolici, sinu toga Alojzija, a stricu ovoga Alojzija o kojemu govori mo. Ali jer moram, kako sam na početku obećao, u pripo vijedanju pokazati ne samo vrline nego i mane pisaca koje ovdje spominjem, smatrao sam da mu moram nešto odu zeti od najviših pohvala jer ima u njegovim djelima doduše onoga što se može veoma pohvaliti, ali ima i nečega što se može pokuditi: naime ona neobuzdana sloboda koju je la koumno prisvajao, da svašta piše i o najuglednijim muževi ma, pa i o rimskim papama, i prlja njihov dobar glas, u čemu je prešao baš sve granice umjerenosti. Stoga ću nje gova djela, kako dolikuje istinitu i nepristranu piscu, iskre no i po redu opisati crpeći podatke iz javnih arhiva, iz spisa njegova samostana i još iz njegovih djela. Završivši u Parizu studije na koje se dao, vratio se ku ći; i da učini po volji majci (jer se čini da mu je otac umro dok je on boravio u Parizu), zaručio se, kako pripovi jedaju, s plemenitom djevojkom iz porodice Gučetića, zva nom Jeluša ili Jelena. Ali dakako, jer je bio i mladić i za ručnik, a osobito jer se vratio iz Francuske — gdje se moda obično mijenja iz dana u dan i dnevno se sve elegantnija izmišlja duhom naroda vrlo domišljata u njezinu pronala ženju — oblačio je modernije kićeno odijelo i dugo do gležanja, a koje se zato jako razlikovalo od uobičajenoga do maćeg. Tada su naime kod vlastelina bile u običaju dulje haljine do sredine golijeni, i ne duže. Cim je izašao na trg obučen u ovo dugo i po novom kroju iskićeno odijelo, obra tio je na sebe pažnju svih, a starije je, koji obično sve no votarije tumače na lošije, i uvrijedio. Već je bio gizdavi mladić svima na jeziku i, kako to obično biva, jedni pristajahu uz njega, a drugi ga osuđivahu kao začetnika pogubne novotarije. Ali to bijahu sudovi neslužbenih ljudi koje je on, činilo se, prezirao i riječima i djelima i svoje je kritičare izrugivao duhovito i šaljivo mnogo dana. A ova je mladićeva pustopašnost, i način vladanja i obrane, slobodniji nego je opravdano, sve više i više razjarivala starije. Stvar se dakle raspravljala u državnom vijeću koje se zove Malo vijeće, i s jedne i s druge strane raspravljena ovako je napokon svršila: službenom presudom i, kako kažu, u sudnici pred sucima bilo je Tuberonu svučeno ono odijelo i podrezano; 288
quia, uti initio pollicitus sum, non solum virtutes, sed etiam vitia, quos hic commemoro, scriptorum narranti mihi dete genda sunt, a summis laudibus non nihil detrahendum pu tavi, cum in rebus ejus gestis est quidem, quod multum laudes, sed sunt et aliqua, quae vituperes: effraenata nem pe illa licentia, quam sibi temere arrogavit, quidvis de viris etiam principibus ac Romanis Pontificibus scribendi eorumque famam villicandi, qua in re omnes profecto modestiae fines egressus est. Res itaque ejus gestas, uti candidum scriptorem et a partium studio alienum decet, sincere et ex ordine describam ex publicis tabulis, ex ejus coenobii monumentis ac etiam ex ejus scriptis haustas. Absoluto Parisiis studiorum, quibus se tradiderat, curriculo, domum reversus est, utque matri morem gere ret (nam eo adhuc Parisiis agente pater ejus obiisse vide tur), nobilem puellam Gozeae, ut ferunt, familiae, Jelusiam seu Helenam nomine sibi despondit. At vero, quia et juve nis, et sponsus, et praesertim ex Gallis reversus, ubi in dies vestitus ratio mutari solet et elegantior quotidie excogitari nationis genio in iis excogitandis solertissimae, novam comp tioris formulae et ad talos demissam adeoque a patrio more longe abhorrentem vestem induit; tunc enim ad medi as usque tibias, nec longiores togae patritiis viris in usu erant. Ut primum prolixam illam vestem et novo ritu comp tam indutus in forum prodiit, omnium in se oculos conver tit et seniorum, qui omnia nova in deteriorem partem inter pretari solent, etiam offendit, jam in ore omnium versaba tu r comptulus juvenis et, ut fieri solet, alii ab eo stabant, alii ut perniciosae novitatis authorem damnabant. At haec privatorum hominum erant judicia, quae ipse et verbis et factis contemnere visus est, censoresque suos per multos dies salse et facete ludere sustinuit; quae tamen juvenis licentia et liberior justo agendi et se tuendi ratio senioribus magis magisque stomachum movit. Res igitur in Publicis Comitiis, quae Minora appellantur, agitata et in utramque partem excussa hunc tandem exitum habuit: publica authoritate et, ut ajunt, in Praetorio coram arbitris detracta illa 19
H rvatski latinisti II
289
osim toga mu je određena globa da se takvom odjećom, ili sličnom, više ne bi služio. Taj se postupak Tuberona vrlo duboko kosnuo: duboko se naime usadio bol u njegovoj duši zbog nanesene mu uvrede. A kako ni na kakav način nije mogao pregorjeti gorčinu sramote, izmolivši od zaručnice pristanak da uđe u samostan, sam ode u dobi od dvadeset i pet godina u samostan svetoga Andrije, podignut nekoć od obitelji Crijevića na nekom malom otoku nedaleko od Elafita,4 i ondje je prigrlio redovnički život po pravilu svetoga Benedikta 1484. godine, a slijedeće je godine početkom mjeseca kolovoza položio po običaju redovničke zavjete. Ali ovim mojim pohvalama čovjeka, koji se udaljuje od kršćanskih uredaba, pisanim osjećajnim perom, ne treba uopće pridavati važnost, otkako je bilo određeno 1734. go dine vrlo pravednim crkvenim sudom, da samo djelo ne do lazi više u ruke ljudi koji se brinu o vjeri i istini, budući da je odlukom svete kongregacije kardinala, koja se nazivlje »Ab Indice« (za Indeks), zaplijenjeno i uneseno u Indeks žigosanih odnosno zabranjenih djela. Da ipak nešto dodam i u obranu Tuberonovu, da se ne čini kao da sam neraspoložen prema njemu, osobito jer smatram — potaknut sudom Crkve — da treba odbaciti ove njegove Komentare. Ali ja spominjem s najvećim poštova njem samoga pisca koji je vrlo slavan u mnogom drugom pogledu. Pisao je dakle Tuberon o onome o čemu mu je davao podatke Grgur Frankopan, kaločki nadbiskup, o Mađarima, Turcima i susjednim narodima; o papama pak koje je napadao, i o događajima u Italiji pisao je što god se širilo glasinama — koje često izmišljaju laž umjesto da iz nose istinu — i što je god govorkanjem puka dopiralo do njega koji je boravio daleko. Kad je pak to napisao, opazio je da je bio zanesen prevelikom lakovjemošću o stvarima i bio lakovjerniji u vjerovanju pučkom pripovijedanju nego je pržlvo, i da si je zato pribavio mržnju mnogih. Zbog toga je on sam smatrao ovo djelo, izrađeno s mnogo truda, ma-
Tuberoni vestis fuit et succisa; indicta praeterea illi multa, ne ea vel simili amplius uteretur. Eam ob rem angore quam maximo affectus est Tubero, alte enim ex illata sibi contu melia in animo ejus dolor insedit, cumque nulla ratione pos set ignominiae acerbitatem decoquere, exorata sponsa, ut in monasterium ingrederetur, ipse annos natus XXV ad Di vi Andreae coenobium, a Cervina familia olim erectum in parva quadam insula non procul ab Elaphitis, se contulit ibique religiosam vitam sub Divi Benedicti regula amplexus est anno MCCCCLXXXIV et sequenti anno initio Sextilis mensis votorum religione se pro more illigavit. Sed hae laudes hominis a Christianis institutis abhorrentis sensu et calamo scriptae nihil prorsus faciendae, cum aequis simo Ecclesiae judicio anno MDCCXXXIV cautum fuit, ne amplius in manus hominum, qui religionis et veritatis studio tenentur, perveniret Opus ipsum, utpote Sacrae Car dinalium Congregationis, quae ab Indice appellatur, decreto proscriptum et in proscriptorum seu prohibitorum Indicem relatum.
4 Grčko-latinsko ime za skupinu otoka između Pelješca i Lapada kod Dubrovnika; najveći su među njima Sipan, Lopudi Koločep, a na jednom od manjih, Sv. Andriji, nalazio se spome nuti samostan.
Ut autem aliquid etiam ad Tuberonis defensionem addam, ne infensus ei videar, cum praesertim Commentaria haec ejus improbanda quidem censeam Ecclesiae judicio permo tus; at veneratione quam maxima authorem ipsum prose quor aliis multis nominibus clarissimum. Scripsit itaque Tubero, quae illi a Gregorio Fragepano Colociensium ponti fice subministrabantur de Hungaris, Tureis finitimisque populis; de Pontificibus autem, quos male habuit, rebusque in Italia gestis quaecumque fama vulgabatur, quae saepe falsa pro veris comminiscitur, et ad eum longe agentem vulgi sermone deferebantur. Postquam vero litteris illa man davit, animadvertit se nimia rerum credulitate captum et in credendo vulgi sermonibus justo faciliorem fuisse atque adeo multorum invidiam sibi parasse; propterea ille ipse hoc opus, multo labore lucubratum, luce minus dignum censuit atque adeo ex eo secrevit in lucem emittenda, quae mox laudabimus, et jam sine ullius offensione typis
290
291
nje vrijednim da se izda i zato je iz njega izlučio ono što treba izdati, a što ćemo naskoro spomenuti, i to je već pre dano u tisak bez vrijeđanja bilo koga i pribavilo mu je vrlo veliku hvalu; ostalo bi možda osudio na oganj ili učinio da se na neki drugi način izbriše, da nije to djelo došlo cjelo vito u ruke prijatelja i već iz toga bili načinjeni mnogi pri jepisi; djela naime, kakva god ona bila, ili dobro ili loše pri ređena, kad jednom dospiju u tuđe ruke, nisu više u našoj vlasti, ako im želimo dijelove izvaditi i uništiti. Neka nitko ne misli da sam ja to slučajno izmislio za obranu Tuberonovu: da tako vjerujem, vode me naime tako sigurni dokazi da će svaki razborit čovjek, ako ih prosudi, pristati lako uz moje mišljenje.
emissa sunt maximamque ei laudem pepererunt, caetera forte igni damnasset vel alio quocumque modo oblitterasset, nisi antea integrum hoc opus in amicorum manus pervenis set, et multa jam inde exemplaria facta fuissent; lucubra tiones enim, quaecumque illae sint, sive recte sive male editae, si semel in aliorum manus inciderint, non sunt am plius in potestate nostra, si eas supprimere et abolere ve limus. Nec id quidem a me ad Tuberonis defensionem te mere excogitatum quisquam existimet; argumentis enim adducor, ut ita credam, adeo certis, ut cordatus vir quisque, si ea perpendat, in meam facile descendet sententiam.
ANDREAS CIUBRANOVICH») ANDRIJA ČUBRANOVIĆ
I
zdao je ilirsku pjesmu pod naslovom Jeđupka — pomiš ljajući na ime kojim ga je bila nazvala odlična gospođa. Zatim je prijateljima i svojim zaštitnicima, ljudima učenima i osobito vještima toj umjetnosti, dao na uvid svoje djelce; kad je vidio da ga svi hvale i u zvijezde kuju, nije sigurno da li se vratio zanatu, ali je sigurno da se ipak sav posvetio pjesništvu i da je napisao mnogo drugih pjesama koje su propale zbog nebrige naših predaka. Sačuvana je pjesma Jeđupka — o kojoj sam govorio a sastoji se od 158 kitica5: doista, ako bi točno prosudio ili blistavost riječi, ili dubinu misli, ili kompoziciju, melodioznost, ritam i eleganciju pjesama, pomislio bi da bi jedva moglo nastati taiko nešto, a ništa bolje; da bi i savršenim pjesnicima bilo teško izraziti prikladnim riječima i primjerenim sadržajem ono što je on izrazio. Zato se nisu stidjeli ni najslavniji naši pjesnici Ivan Gundulić i Junije Palmotić potpune njegove strofe uvrstiti u svoje spjevove pa su ti najveći ljudi jasno pokazali da to liko cijene Andrijine pjesme koliko je Vergilije cijenio pje sme Enija i Lukrecija.• • Jeđupka ima zapravo 155 kitica. 292
oematium edidit Illyricum Aegyptiam alludens ad no men, quo eum matrona appellaverat, inscriptum. Cum amicis deinde ac patronis suis, viris doctis et ejus artis egregie peritis de lucubratiuncula sua communicavit, quam cum probari ab omnibus summisque laudibus efferrib>vidis set, utrum in officinam deinceps redierit, incertum, certum tamen est illum poesis studio se totum dedisse et multa edidisse alia poemata, quae majorum incuria periere. Aegyp tia, de quo diximus, poematium superest CLVIII metris constans: certe si vel verborum nitorem, vel sententiarum gravitatem, vel carminum rationem, numeros, modos ele gantiamque perpendas, vix aliquid tale, melius fieri nihil posse putabis, ut aptis verbis et ad rem accomodatis ea, quae ille feliciter expressit, consummatis etiam Poetis dif ficile fuerit exprimere. Hinc celeberrimos nostrorum poeta rum Joannem Gundulam et Junium Palmottam non puduit integra ejus carmina suis inserere poematibus, ut inde pa lam facerent summi illi viri eam se Andreae carminum ra tionem habuisse, quam Ennii atque Lucretii carminum ha buit Virgilius.
P
a) corr. ex Cibranovich b) corr. ex efferre 293
CVIJETA ZUZORIĆ
FLORIA DE ZUZORIS
bično ugledni ljudi nastoje da se u perivoje, u trijemove za slike i u zgrade, na samom ulazu i u predvorju, sta ve ili umjetnički izrađene slike ili kipovi, načinjeni vještom rukom, ili drugo znamenito umjetničko djelo, da bi te krasne stvari odmah na ulazu upale u oči onima koji dolaze i zaokupile im pažnju; stoga se događa da su ushićenima i zadivljenima i ugodnošću obuzetima divni i ugodni ostali dijelovi mjesta iako neki uopće nisu vrijedni divljenja. Upozoravam da sam i ja to učinio, ne doduše namjerno, nego slučajno, iznoseći po redu slavna imena učenih ljudi, ja koji prikazujem na početku ovoga drugoga sveska kao na ulazu stvar vrlo lijepu: naime ime pjesnikinje i odlične gospođe koju sada upravo moram hvaliti, ime nekoć ukras svoje domovine, a kasnije na slavu svim budućim pokolje njima. Cvijeta Zuzorić bila je nekoć vrlo poznata ne samou Dubrovniku nego gotovo u cijeloj Italiji pjesničkom slavom koju sada počinjem hvaliti. Neću spominjati ljepote usta, krasote lica, ma koliko se pričalo da je bila urešena ljepo tom do divljenja, neporočno vladanje i čednost po kojoj, čini se, da je treba staviti za uzor odličnim gospođama svih vremena, da bi njoj s pravom mogao pripisati ono mjesto pjesnika:
olent principes viri in pomariis, in pinacothecis aedibus que operam dare, ut in aditu ipso atque vestibulo vel S tabulae graphice depictae, vel signa docta manu efficta, vel
O
Uz nju kao suučenicu ili uz nju kao učiteljicu bila bi učenija, Sapfo, i ujedno stidljiva. (Marcijal, Epigrami, knj. X, 35, 15—16), neću spominjati ona umijeća kojima se bavi ženska rev nost, osobito slikarstvo u koje se izvrsno razumjela, to joj je bilo zajedničko s mnogima, i nije, naime, tako teško naći žene i lijepe, i čedne, i marljive, osobito plemkinje. Pohvalit ću ono što je osobito, što je bio njezin vlastit ures, i što — da tako kažem — ne pripada ženama.I I doista u njoj bijaše prirođene nadarenosti u lakom sastavljanju stihova, duha okretna i oštra, te se činilo da je odgojena u krilu Muza. Pripovijeda se da su njezini epigrami, kojoj se pjesničkoj vrsti najviše veselila, građeni 294
aliud insigne artis opus locetur, quo nempe aspectum ade untibus statim in propylaeo0) speciosae res illae ad oculos veniant eorumque animum occupent; fit enim inde, ut atto nitis et in admirationem jam traductis atque voluptate affectis caeterae loci partes, etsi quaedam non omnino admirandae, admirationi sint ac voluptati. Id a me, ne cogi tante quidem sed casu et ex ordine illustria doctorum homi num nomina referente jam factum adverto, qui in alterius bujusce tomi initio, quasi in limine rem admodum speciosam doctissimae scilicet poetriae lectissimaeque matronae, quae se mihi laudandam offert, nomen, suae olim patriae orna mentum, seculis deinceps omnibus praedicandum exhibeo. Floria de Zuzoris olim non modo Ragusii, sed in tota fere Italia poeticae artis laude notissima ea est, ad quam laudan dam aggredior. Neque vero oris ejus pulchritudinem et vultus venustatem, quamvis specie ad miraculum exculta fuisse perhibeatur, non castos mores atque pudicitiam, qua omnium seculonum matronis in exemplum proponenda vide batur, ut illud poetae illi merito ascripseris Hac condiscipula vel hac magistra Esses doctior et pudica, Sappho. (Mart. Lib. X, Epigr. 5, 15—16),d) non artes illas, in quibus muliebre studium se exercet, prae sertim ceu pingendi, quam eximie profitebatur, commenda bo, id illi cum multis commune; neque enim adeo difficile est et pulchras et pudicas et industres mulieres, praesertim matronas, reperire. Quod singulare, quod proprium decus ejus fuit et ad mulieres, ut ita dixerim, non pertinens, illud laudabo. c) corr. ex Popylaeo d) corr. ex IX, Epist. 32 295
tako elegantnim stilom, začinjeni tako duhovitim mislima, da bi i kod muškarca i vrlo vješta pjesnika jedva što takvo poželio. Ako se zatim nađu u ženi okretan i bistar um i iz vrsna obrazovanost, birano i njegovano bogatstvo izraza, pribavljaju joj veliko «divljenje svih i sasvim zasluženu naklonost. Doista, nitko ne traži od toga spola da se bavi književnošću, nitko ne želi od njega koji se po općem sudu svih upućuje igli i preslici umjesto knjizi, tkalaštvu umjesto školi; stoga se misli, ako se žena bavi književnošću, da igra ulogu muškarca podigavši se iznad položaja spola. Zaista je u Cvijeti zasjala ona snaga nadarenosti, ona ljubav prema književnosti i vrsnoća pjesničkoga dara, ona vještina u ple menitim umijećima, da bi se trebalo diviti ako bi se našla u muškarcu, pa i neprekidno predanu književnom radu. Po tome ćeš lako razabrati zašto si je pribavila u ono doba udivljenje i naklonost najvećih muževa i zaslužila također da se slavi uz najveće pohvale.
Etenim ingenio erat facili ad condendos versus, promp to, acuto, ut in Musarum sinu educata videretur. Epigram mata ejus, quo carminis genere maxime delectabatur, stylo adeo eleganti confecta, adeo argutis conclusa sententiis fe runtur, ut vix in viro atque poeta exercitatissimo aliquid tale desiderares. Porro docile ac perspicax ingenium, insig nis eruditio atque elegans cultaque dicendi copia in muliere si reperiantur, magnam profeoto illi omnium admirationem et benevolentiam jure merito conciliant. Enim vero littera rum studia in eo sexu nemo exigit, nemo desiderat, qui co m m u n i o m n iu m judicio pro libris ad acum et colum, pro schola ad textrinam amandatur; hinc si litteras colat mulier, supra sexus conditionem elevata virum agere creditur. Sane in Floria ea vis ingenii, is litterarum amor et poeticae facul tatis praestantia, ea bonarum artium peritia enituit, ut, si in viro etiam assiduis studiis addicto reperiretur, admira tioni esset. Hinc facile intelliges, quare summorum ea aetate virorum et admirationem et benevolentiam sibi conciliaverit merueritque summis etiam laudibus celebrari.
FRA JURAJ DRAGISIĆ reda Male braće
FRATER GEORGIUS BENIGNUS Ordinis Minorum
odio se, dakle, u Kraljevini Bosni, u mjestu zvanom od stanovnika domaćim imenom Srebrenica, po čemu se R i sada zove Bosna Srebrna (jer se argentum ilirski kaže srebro), što će se naskoro dokazati nekim pisanim izvorima. I nazvan je imenom Juraj, krivo ga Grgurom nazivlju Ughelli, Pirri, Wadding, Mongitore. Da naime ne spominjem dubro vačke pisce, doista je sam sebe u svojim pismima i u ispra vama, koje je potpisivao kao biskup i koje još sada postoje, nazivao samo imenom Juraj, tako da uopće nema nikakva razloga sumnjati o njegovu imenu. Ughelli ga naziva Benig nus među biskupima Caglia, naziva ga Benignus među bisku pima nazaretskim6, njega kojega svi drugi nazivaju Benig nus, a i on sam sebe tako nazivlje i u spisima i u ispravama. I ispravno je uzeo baš takvo latinsko prezime on koji se• • Dragišića je papa 1507. imenovao biskupom u gradu Cagli, a 1512. nadbiskupom Nazareta sa sjedištem u Barletti. 296
in Regno Bosniae, loco ab incolis vernaculo nomine Srebarniza nuncupato, unde Bosnia Argentina nunc Ietiamtaque nuncupatur (nam argentum Illyrice srebro dicitur) natus est, quod mox nonnullis monumentis probabitur. Et quidem Georgio nomine appellatus est, quem perperam Gregorium vocant Ughellus, Pirrus, Waddingus, Mongitorius. Ut enim Ragusinos scriptores praetermittam, certe ipse se in scriptis suis ac in diplomatibus, quae Antistes signavit, et adhuc extant, non alio quam Georgio nomine appellat, ut nulla omnino de ejus nomine dubitandie> ratio appareat. Ughellus Benignum inter Callienses, Benignum inter Naza renos, quem alii omnes Benignum, et ipsemet cum in scrip tis, tum in diplomatibus se cognominat. Et recte quidem e) corr. ex dubitandio 297
ilirskim prezimenom zvao Dobrotić (a ova se obitelj za sa mostalnosti kraljevstva ubrajala među tri [ugledne] bosan ske). A dok je bio u Firenci, primljen je od plemenita muža u obitelj roda de Salviatis te je običavao katkada ovo ste čeno prezime dodavati djedovskom. Pošto je čitalac ukratko obaviješten, prijeđimo na njegova djela i na to kako pripa da Dubrovčanima. I tako je fra Juraj Dragišić Salviatus još kao dječak, izbjegavši turski bijes, došao u Dubrovnik kao mnogi dru gi slavni bosanski ljudi, i prigrljen dobio građansko pravo, po čemu je i od vršnjaka svojih uvijek smatran i sam htio da ga smatraju Dubrovčaninom, a i nije naime pozna vao druge domovine osim Dubrovnika. I tako mi se činilo da ga valja s pravom pribrojiti dubrovačkim građanima, kako mu je samom bila želja, i unijeti u ovaj popis. Da je kao dječak došao u Dubrovnik, sam svjedoči u predgovoru djela Nebeski duhovi, upućenog dubrovačkom Senatu, i tu — navodeći razloge svoje ljubavi prema ovom gradu — ima ovo: »Po prirodi smo, naime, od kolijevke navedeni i prisi ljeni da volimo mjesta na kojima smo kao djeca puzali.«
Latinima ejusmodi cognomen usurpavit, qui Illyrico cogno mine Dobrotich (quae familia incolumi regno inter tres Bossinatum censebatur) audiebat; at dum Florentiae esset, a nobili viro Salviatae Gentis in familiam receptus, avito adscitum hujusmodi cognomen addere aliquando consue verat. Lectore de his breviter admonito, ad res ejus gestas et qua ratione ad Ragusinos pertineat, aggrediamur. Itaque frater Georgius Benignus Salviatus puer admo dum Turearum saevitiam fugiens, Ragusium, ut alii multi il lustres ex Bossinatibus viris, delatus est et civitate donatus, unde Ragusinus et ab aequalibus suis semper habitus est et ipsemet haberi voluit, neque enim aliam praeter Ragusium patriam novit; adeoque Ragusinis civibus, ut ipsi in optatis erat, merito accensendus et in hoc album referendus mihi visus est. Quod Ragusium puer venisset, ipse testatur in praefatione operis, quod De coelestibus spiritibus inscripsit ad Ragusinum senatum, ubi amoris sui erga hanc urbem causas indicans haec habet: »Natura enim in cunabulis nostris afficimur et loca diligere cogimur, in quibus pueri reptavimus.«
IGNJAT ĐURĐEVIC
IGNATIUS GEORGIUS
redovnik mljetski
Monachus Melitensis
ko je ikada tko od smrtnika poštovao prijateljice Muze, ako je tko s njima ugodno prijateljevao i naslađivao A se književnošću iznad ostalih stvari, to je svakako bio Ignjat
i quis unquam mortalium amicas coluit Musas, si quis jucunde cum illis conversatus est et litterarum studio S prae rebus caeteris oblectatus, is profecto fuit Ignatius
Đurđević kojega počinjem hvaliti, makar manje nego bi mu priličilo, jer dostojanstvo toga čovjeka nadilazi svaku dužnu hvalu. On je htio da se znanstvenim radom bavi danju i noću, da bude njime zaokupljen na ladanju i na putu, u čemu zaista nije nikada poznavao nikakve mjere. To, osim što su zapazili i iznijeli na vidjelo i njegovi sudrugovi i svi građani, posvjedočuje mnoštvo pisanih djela što ih je izdao, raznolikost, učenost, stilska dotjeranost, da je također zbog prekomjernoga posla, dugo pritiješnjen slabim zdravljem, napokon umro prenaglom i nenadanom smrću, izmučen i iznemogao od rada. 298
Georgius, quem laudare infra dignitatem tamen, cum viri dignitas omne laudationis officium excedat, instituo. Hic studia noctesque diesque secum versari, rusticari secum ac peregrinari voluit, in quibus nullum plane unquam modum agnovit. Id praeterquam quod tam sodalibus ejus, quam universis civibus perspectum est atque manifestum, lucu brationum ab eo editarum copia, varietas, eruditio, elegan tia testantur, ut etiam ex immoderato studiorum usu adversa diu valetudine afflictus, tandem praepropera morte ac re pentina studiis confectus et enectus interierit. 299
MARIN DRŽIĆ
MARINUS DARSIUS
uze, osobito ilirske, koje je kao dječak zavolio, nasta vio je revno štovati i kad je postao muž i posvećen M za svećenika. Zato je, kako je bio vrlo okretna duha u pjes
usas, praesertim Illyricas, quas puer adamaverat, vir M etiam factus et sacerdos inauguratus studiose colere perexit. Hinc, ut ad poesim facillimi erat ingenii, multa
ništvu, napisao mnoga djela izražena ilirskom pjesmom koja su se sačuvala, druga su možda propala. Umro je oko 1580. godine od Spasenja čovječanstva. A imamo još ova potpuna njegova pisana djela: 1) pa stirsku igru nazvanu Tiretia, držanu i sada u velikoj cije ni kod učenih ljudi zbog elegancije stihova i izraza i dubine misli. Nju je napisao još kao mladić jer je u Etruriji, kojoj je blizu Tirensko more, zavolio djevojku možda imenom Paulu. Prigodom pira Vlaha Držića, kako smo prije primi jetili, bila je izvedena godine 1548. Mavro Vetranović, koji je tada živio kao pjesnik velika imena, bio je smatran piscem igre: nitko nije, naime, mogao zamisliti da ju je na pisao Držić, još mladić, jer nitko do tada nije upoznao snagu njegova talenta i zato nipošto nije mogao izbjeći da bude potvoren zbog plagijata, pa se na to sam tuži u stihovima pisanim Sebastijanu Gunduliću. Ali je Vetranović, čovjek ugledan i pobožan, velikodušno posvjedočio izdanom pjes mom, i proširenom među narod, da ona igra nikako ne pri pada njemu i mnogim ju je razlozima osigurao Držiću kao pravom piscu, kao što je doista bilo.
scripsit, quae extant Illyrico carmine lucubrata ab eo opera, alia forte perierunt. Circa annum reparati hominis MDLXXX e vivis excessit. Hasce autem ejus lucubrationes adhuc integras habe mus: 1. bucolicam comoediam, Tyrrhenam inscriptam, ob carminis verborumque elegantiam sententiarumque pondus magno nunc etiam in pretio habita ab eruditis. Eam adhuc juvenis lucubravit, quod puellam, forte Paulam nomine, in Etruria, cui proximum est Tyrrhenum mare, adamasset. Occasione nuptiarum Blasii Darsii, quod supra a nobis observatum est, in scenam producta fuit anno MDXLVIII. Maurus Vetranus, qui tunc vivebat magni nominis poeta, creditus est comoediae author; nemo enim facile sibi in animum inducere poterat a Darsio admodum adolescente lucubratum; nemini quippe adhuc vis ejus ingenii perspecta erat, adeoque plagiarii notam effugere minime poterat; qua de re ipse versibus ad Sebastianum Gundulam scriptis con queritur. At Vetranus, vir gravis et religiosus, carmine edito et in vulgus producto ingenue testatus est poema illud ad se nihil pertinere multisque rationibus Darsio legitimo, uti res erat, authori vindicavit.
ŠIŠKO MENČETIĆ SIGISMUNDUS MENZIUS rije sam s pohvalom spomenuo Ivana Gundulića, Franova sina, prvaka među svima pjesnicima koji su gajili P ilirske Muze, a što je opće mišljenje svih učenih ljudi. A do ista začetnik ilirskog pjesništva i učitelj na čijim su se pjes ničkim načelima odgojili svi ostali pjesnici, a kojega sada moram s pohvalom spomenuti, jest šiško Menčetić, sin Šimunov, čovjek vlasteoskog roda i vrlo slavan ugledom staroga plemstva, s pučkim nadimkom Vlahović. Kad je naime vidio da uopće ima malo ilirskih pjesnika i da su oni 300
oetarum omnium, qui Illyricas coluere Musas, principem Joannem Gundulam, Francisci filium, quae communis P doctorum omnium sententia est, supra laudavi; at vero Il lyricae poeseos parens ac praeceptor, cujus nempe prae ceptis caeteri omnes instituti sunt poetae, laudandus mihi in praesentia est Sigismundus Menzius, Simonis filius, se natorii vir ordinis et antiquae nobilitatis splendore claris simus, vulgari cognomento Vlahovich. Cum enim vidisset 301
vrlo nevješti i nedotjerani, dao se sav na čitanje latinskih pjesnika, da odande crpe pravila koja treba dati svojim nasljednicima koji se budu bavili pjesništvom. Menčetić je doista sretno zahvatio to područje; naime talentom, po kojem je bio snažan, i neprekidnom vježbom dovinuo se do takve pjesničke slave da je ne samo stekao sebi besmrtan glas kod potomaka nego je također, što je naj više želio, nosio luč pred ostalim dubrovačkim pjesnicima, koji su se povodili za njim, i uputio ih u najbiranije pjes ničko umijeće. Ovo su djela što ih je ostavio potomstvu na čitanje: Ljuvenih pjesama šest knjiga, Knjižica pjesama Isusu koji visi na križu. Postoje u samostanu sv. Jakova dva sveska njegovih djela koja sadrže različite pjesme. Ardelio Delia Bella navodi ga u svome rječniku. Dinko Ranjina, vrlo profinjen pjesnik, napisao je više epigrama i epitafa u hvalu Menčetiću, zove ga najvrsnijim pjesnikom i kaže da se ilirska poezija s njime rodila i s njime također propala, i da njemu vraćaju dug svi koji su postali slavni u tome umijeću. Isti Ranjina u pismu upućenom Mihu Menčetiću tvrdi da je Menčetić bio vrlo odan Platonu, jer je bio i pjesnik i filozof. Ignjat Đurđević u spisu Bilješke popraćuje pohvale Menčetiću ovom bilješkom: »šiško Menčetić, prvak među ilirskim pjesnicima, po dobi vršnjak Džora Držića, naime oba su bili na vrhuncu stvaralačke snage početkom 1500. godine. Usudio bih se jednoga od ovih nazvati Petrarkom, drugoga Boccacciom ilirskog pjesništva; naime i biranost izraza, i nepatvoreni patos i ljupkost misli ističe se posvuda kod njih«. Sam Đurđević misli da je naš Menčetić umro 1501. u dobi od četrdeset i četiri godine, a da je to posve krivo, očito je iz spisa u državnom arhivu od kojih imam kod sebe prijepis, a koji navode da je isti Šiško Menčetić bio živ dne 17. srpnja 1510.
Illyricos poetas paucos omnino esse eosdemque satis rudes atque inelegantes, Latinorum poetarum lectioni totum se tradidit, ut inde praecepta hauriret posteris suis, qui poeti cae operam darent, tradenda. Feliciter profecto eam provin ciam suscepit Menzius, nam ingenio, quo plurimum valebat, atque jugi exercitatione ad eam poeseos laudem pervenit, ut non modo famam sibi apud posteros immortalem com paraverit, verum etiam, quod maxime optabat, caeteris, qui eum secuti sunt, Ragusinis poetis facem praeferens, eos ad elegantissimam hujusmodi artem instituerit. Opera, quae posteris legenda reliquit, haec sunt: Eroticorum libri sex, Libellus ad Jesum in Cruce pendentem. Extant in Sanjacobeo monasterio ejus opera, volumina duo, quae varia continent poemata. Laudatur ab Ardelio Dellabella in Lexico. Domini cus Araneus, poeta elegantissimus, plura in Menzii laudem scripsit epigrammata et epitaphia, excellentissimum illum poetam vocat aitque Illyricam cum eo poesim exortam cum eo pariter occidisse et quicumque excellentes ea in arte evaserunt, illi acceptum referre. Platoni addictissimum fuis se, nam et philosophus et poeta fuit, idem Araneus testatur in Epistola nuncupatoria ad Michaelem Menzium. Ignatius Georgius in Adversariis hoc elogio Menzii laudes prosequi tur: »Sigismundus Menzius inter poetas Illyricos primus, aetate coaevus Georgio Darsio, nam ineunte anno MD uter que floruit. Ausim ex his alterum Petrarcham, Boccaccium alterum Illyricae poeseos appellare, nam et elegantia idiomatis et inelaboratum pathos atque sententiarum suavitas in ipsis passim eminet.« Idem Georgius obiisse putat Men zium nostrum anno MDI, natum annos XLIV, quod omnino falsum esse constat ex tabulis in publico tabulario descriptis, quarum apud me apographon, qui eundem Sigismundum Menzium in vivis agentem exhibent die XVII Julii anno MDX. STEPHANUS GRADIUS
STJEPAN GRADIĆ daleko svjetliji primjer svoje ljubavi prema domovini, kad je ona nakon onoga vrlo velikoga potresa koji A se zbio 67. godine prošloga stoljeća, ležala oborena u prah.
t longe luculentius suae erga patriam charitatis, cum ex maximo illo terrae concussu, qui accidit anno supe A rioris seculi LXVII, solo prostrata jaceret, specimen dedit
302
303
dao je Gradić, što nije učinio zaista odličan građanin i rođen na dobro domovini da je uzdigne srušenu, opusto šenu i napuštenu? Sam se obratio Aleksandru VII, zatim Klementu IX, papama, posve iz vlastite pobude, i radio da na neki način pomognu Dubrovačkoj Republici, izrazito kršćanskoj, koja tada ležaše u prahu, izložena turskim napa dajima i ostavljena gotovo bez svake nade. Isposlovao je od Aleksandra da redovnice koje su pobjegle iz razorene domovine budu primljene u samostan u Jakinu, a kad su odlučile da tu osnuju svoje sjedište i da prenesu dobra samostanska iz Dubrovnika u Jakin, što bi bilo na vrlo veliku štetu domovine, isposlovao je od Klementa da budu vraćene natrag, pošto je izvrsno razloživši pobio teškoće koje su iznijeli Ivan Nikola kardinal de Conti, nadbiskup jakinski, i drugi. Kad su naši građani došavši u skrajnju opasnost odredili poslanike, izabrane većim dijelom između redovnika, za gotovo sve vladare Evrope, da od njih izmole neku pomoć u svojoj nevolji, Gradić se pobrinuo da oni budu poučeni vrlo mudrim savjetima, da pravo i korisno obave zadatak, i da se gotovo svaki pojedini opskrbi pis mima papinim i diplomatskih predstavnika u Rimu na njihove vladare. Još postoji i čuva se među javnim spisima neko njegovo vrlo učeno pisano djelo kojim propisuje svojim sugrađanima upute i način kako će obnoviti i pobolj šati stanje države. Nagovorio je iste svoje sugrađane da ne ostavljaju staro sjedište i ne osnivaju novi grad, što su mnogi lakoumno željeli. I kako se ne bi činilo da ne sudje luje u nekom poslu za unesrećenu domovinu, poslao je iz Rima graditelje i majstore zidare i klesare da obnove grad. Da ne duljim, ispuštam ostalo što je učinio Gradić u ono tužno doba i u jadnom stanju naših prilika, nastojeći služiti i javnom i privatnom dobru svakoga, ne plašeći se nikakva truda. Preveo Antun Djamić
Gradius. Quid non egit egregius profecto civis et patriae bono natus, ut afflictam, desertam, depositam erigeret? Ipse ad Alexandrum VII, deinde ad Clementem IX, Summos Ponti fices, adiit vel injussus egitque, ut Ragusinae Reipublicae, apprime Christianae jacenti jam et Turearum insultibus expositae et omni fere spe destitutae, opem quoquo modo ferrent. Sacratae virgines ex eversa patria profugae, ut Anconae in monasterium reciperentur ab Alexandro, ut dimit terentur, cum sedem ibi figere et, quod in maximum patriae damnum cessisset, monasteriorum bona Ragusio Anconam transferre constituissent, a Clemente difficultatibus, quas Joannes Nicolaus Cardinalis de Comitibus, Anconitanus antistes, aliique proposuerant, egregie explanatis, obtinuit. Cum cives nostri in ultimo rerum discrimine constituti lega tos ex coenobitis maxime delectos ad universos fere Europae principes destinassent, opem aliquam suis calamitatibus exoraturos, eosdem Gradius et sapientissimis praeceptis ad munus recte utiliterque obeundum erudiendos et singulos fere Pontificiis ac oratorum, quif> Romae erant, ad suos principes litteris instruendos curavit. Extat adhuc et inter publica«) monumenta servatur doctissima quaedam ejus lucu bratio, qua reparandae ac in melius mutandae Reipublicae civibus suis formam rationemque praescribit. Author iisdem civibus suis fuit, ne antiqua sede relicta novam, quod temere multi in votis habebant, urbem conderent; et ne aliqua in parte afflictae patriae deesse videretur, architectos fabros que caementarios ac lapicidas Roma misit, qui urbem insta urarent. Caetera, ne longior sim, omitto, quae luctuoso illo tempore miseroque rerum nostrarum statu egit Gradius, qui publicis ac privatis cujusque commodis servire nullo deter ritus labore studuit.
f) corr. ex quae g) corr. ex pubblica 304
20 Hrvatski latinisti II
305
RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ ROGERIUS JOSEPHUS BOSCOYICH (1711-1787)
ošković je jedna od najznačajnijih ličnosti u evropskom znanstvenom svijetu 18. stoljeća. Po svojoj je djelat B nosti bio mnogostran: matematičar, fizičar, astronom, geodet, arheolog. diplQmat.TtatSski- pjesnik, ali u prvom redtr filozof i teoretski fizičar. Rodio se 18. svibnja 1711. u Dubrovniku od oca Nikole, podrijetlom Hercegovca iz Grahova Dola, i majke Pavle, kćeri Bara Bettere, uglednog dubrovačkog građanina i hrvat skog pjesnika. Ostao je bez oca u desetoj godini, a majka mu je doživjela izuzetno visoku starost od 103 godine. Iako je gotovo čitav svoj vijek, osim prve mladosti, proveo izvan Dubrovnika, ostao je s njime povezan najviše preko starijeg brata Bara i sestre Anice, s kojima se mnogo dopisivao. Ta nam korespondencija pruža bogate podatke za upoznavanje njegove ličnosti i sitnijih pojedinosti iz njegova života. Dobrobit rodnoga grada bila mu je uvijek na srcu. Kad se god dubrovački senat obraćao na nj da mu pomogne u političkim i diplomatskim sporovima, uvijek se spremno odazivao i povjerene mu zadatke s uspjehom izvršavao, jer je kao istaknuti učenjak imao dosta prijatelja među utje cajnim ljudima svjetovnog i crkvenog staleža. Nakon školovanja u Isusovačkom kolegiju u Dubrov niku, kad mu je bilo 14 i po godina, brat Baro, koji je i sam bio isusovac, povede ga u Rim na Collegium Romanum, glavno učilište njegova-rgdar^u je zavrsTo^^ednje skolovarije, a 1733, nakon trogodišnjeg višeg školovanja, nestao profesor filozofljtfi Iflafematike. Predavao je na isusovačkim školama-u Fermu T Kimu do 1740, kad je naslijedio svog učitelja Horacija Borgondija na katedri za matematiku Rimskog kolegija. Na tom je mjestu ostao do 1759, naime do svog odlaska u Francusku i Englesku. U tom najplod nijem razdoblju svoje znanstvene djelatnosti napisao je 309
40 rasprava i pripremio svoje životno djelo o prirodnoj filo^ n jL N ek e od tIHrasprava djelomično obrađuju proBleme k o jr je u tom djelu sveo u jedinstven znanstveni sistem, npr. De viribus vivis (O živim silama, 1745), De lumine (0 svjetlu, 1748), De continuitatis lege (O zakonu kontinui teta, 1754), De lege virium in Natura existentium (O zakonu sila koje postoje u Prirodi, 1755). O tim problemima raspra* vlja i u komentaru filozofsko-fizičkog djela koje je njegov prijatelj, Dubrovčanin Benedikt Stay napisao u stihovima pod naslovom Philosophiae recentioris versibus traditae libri decem (Novija filozofija izložena u stihovima, 10 knjiga). Svoje fundamentalno djelo Philosophiae naturalis theo ria redacta ad unicam legem virium in Natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u Prirodi) Bošković je objavio u Beču, U tom je gradu boravio 1757/58 u diplomatskoj misiji koju mu je povjerila talijanska republika Lucca u sporu s Velikom vojvodinom Toskanom. Taj se spor imao riješiti pred carem Franjom I. Za svog boravka u Beču upoznao se sa mnogo uglednih osoba, među ostalima i s Nizozemcem Gerardom van Swietenom kojemu je carica Marija Terezija povjerila da reorganizira i modernizira bečko sveučilište. Sve slo bodno vrijeme ulagao je u konačnu redakciju svoga glavnog djela, tako da je pred povratak u Rim rukopis, gotov za tisak, predao svojem prijatelju, isusovcu Karlu Scherfferu. Te iste godine, 1758, djelo je i tiskano. Buduči da su se tiskani primjerci djela brzo rasprodali, objavljeno je 1763. u Mlecima drugo izdanje pod nadzorom samog autora koji nije bio zadovoljan bečkim izdanjem. Treće izdanje, s engle skim prijevodom, objavljeno je 1922, Chicago-London. Boškovićeva se teorija, koju izlaže u tom djelu, zasniva na zakonu sila privlačnosti i odbojnosti što djeluju na neprotežne i nedjeljive točke od kojih se sastoji materija. Iz jednog jedinog zakona sila, predočenog jednostavnom krivuljom, Bošković izvodi opća svojstva tijela, i mehanička i kemijska, i tumači svojstva svjetlosti i zvuka, elektrici teta i magnetizma. Njegovo djelo, koje nagoviješta modema shvaćanja materije, prostora i kretanja, izazvalo je veliko zanimanje u znanstvenim krugovima, osobito u Engleskoj, te
naišlo na odobravanje, ali i na protivljenje. U novijoj na uci sve se više cijene originalne i kritičke ideje Boškovićeve. God. 1750, dok je još bio profesor matematike na isu sovačkom Collegium Romanum, prihvatio se zadatka da zajedno s engleskim isusovcem Kristofom Maireom, koji je živio u Rimu, izmjeri dva meridijanska stupnja u Papin skoj državi između Rima i Riminija. To je mjerenje imalo pridonijeti rješavanju problema veličine i oblika Zemlje. Bošković, koji nije bio samo teoretičar, usavršio je za taj posao neke instrumente i poboljšao metode mjerenja. O tom astronomsko-geodetskom pothvatu izdao je 1755. u Rimu djelo De litteraria expeditione per pontificiam ditionem (Znanstveno putovanje po Papinskoj državi) u pet knjiga, od kojih je drugu i treću napisao K. Maire. Francuski pri jevod, nešto proširen, izišao je 1770. u Parizu. Kratak izvod iz toga svog djela od 1755. poslao je Bolonjskoj akademiji, koja ga je objavila 1757. Kad se 1758. vratio iz Beča u Rim, opazio je da većina u isusovačkom kolegiju ne odobrava osnovne misli njegova životnog djela pa je odlučio napustiti mjesto profesora u tom zavodu. Osim toga, nije se slagao s tamošnjim siste mom nastave. Zato prihvati ponudu Michel-Angela Romagnolija, vlastelina u Ceseni, da zajedno s njim pođe na puto vanje po zapadnoj Evropi. U Parizu su se razišli, ali je Bošković ostao još neko vrijeme u tom gradu gdje je imao dosta znanaca, jer je od 1748. bio dopisni član Francuske akademije. Tom je prilikom osobno upoznao D’Alemberta, La Condaminea, La Landea i neke druge glasovite francuske učenjake. Iz Pariza otputuje u London i tu 1760. objavi u heksametrima djelo De Solis ac Lunae defectibus (Pomrčine Sunca i Mjeseca), posvećeno učenom društvu Royal Society, koje ga slijedeće godine izabere za svoga člana. Namjera vajući promatrati u Carigradu prolaz Venere ispred Sunca, otputuje u Mletke i tu se ukrca na brod. Kod otoka Teneda brod zahvati oluja tako da se plovidba morala prekinuti. Tu priliku iskoristi Bošković za razgledanje i proučavanje ruševina Troje. U Carigrad nije stigao na vrijeme da bi mogao promatrati spomenutu astronomsku pojavu, ali je zbog bolesti ipak tu ostao sedam mjeseci. Kad je ozdravio, preko Bugarske i Moldavije otputuje u Poljsku. U Varšavi je bio vrlo srdačno dočekan. O tom svom putovanju izdao
310
311
je na talijanskom zanimljiv dnevnik Giomale di un viaggio da Constantinopoli in Polonia, Bassano 1784 (prijevod D. Nedeljković, Beograd 1937. i M. Katalinić, Zagreb 1951). Namjeravao je posjetiti i Petrograd, ali ga je spriječila bolest. God. 1763. vraća se u Rim i dobiva od pape zadatak da napravi plan za isušenje Pontinskih močvara. Te godine sveučilište u Paviji izabere ga za profesora matematike. Odatle je češće navraćao u palaču Brera u Milanu da nadzire gradnju nove isusovačke zvjezdarnice za koju je načinio nacrte. God. 1770. preseli se u Milan gdje je za nj osnovana katedra za astronomiju i optiku. Kad je za ravnatelja te zvjezdarnice, u koju je uložio mnogo truda i novaca, 1773. imenovan francuski astronom La Grange, uvrijeđen, Bošković dade ostavku na katedru u Milanu i preseli se na mle tačko područje. Dok se spremao na put u Dubrovnik, njegovi prijatelji i štovatelji u Parizu pribave mu dobro plaćeno mjesto direktora Optike za francusku mornaricu. No kako je iste godine ukinut isusovački red, neki su ga u Parizu, gdje je dobio i francusko državljanstvo, smatrali nepo ćudnim. Osim toga zapao je i u znanstvene sporove s astro nomima La Placeom i Rochonom, koji su ga uvelike ozloje dili. Nesklon mu je bio i D’Alembert. Nije mu prijala ni pariška klima pa je češće pobolijevao. Zbog svega toga već 1780. odluči vratiti se u Italiju. Kad su ga izdavači braća Remondini u Bassanu obavi jestili da su voljni o svojem trošku tiskati njegova još neobjavljena djela iz optike i astronomije, rado prihvati njihovu ponudu te zatraži dvogodišnji dopust da bi osobno mogao nadgledati tiskanje svojih djela. God. 1782. napustio je Pariz u koji se više nije vratio, jer je svoj dopust stalno produljivao. Nadzor nad tiskanjem njegovih Opera perti nentia ad opticam et astronomiam (Djela s područja optike i astronomije) u pet svezaka protegao se do 1785. i jako iscrpio već bolesnog Boškovića. U tom periodu dosta se zadržavao u Milanu. Već 1786. počeli su se kod njega javljati znakovi umne poremećenosti. Ponekad je zapadao i u bjes nilo. Iz Brere prenijet je u kuću kirurga Bossija, gdje je 13. veljače 1787. umro od ugušenja plućnim katarom. Poko pan je u milanskoj crkvi sv. Marije Podone. Kad je u Dubrov niku 21. travnja iste godine Veliko vijeće raspravljalo o 312
posmrtnim počastima svome velikom sinu, koji je u više navrata jako zadužio svoj rodni grad, odbijen je prijedlog da mu se podigne kip u Velikoj vijećnici. Zaključeno je samo da mu se održe zadušnice u katedrali i da mu se ondje podigne nadgrobna ploča. Bošković nije bio samo učenjak nego i latinski pjesnik. Njegova pjesnička sposobnost jasno dolazi do izražaja u djelu De Solis ac Lunae defectibus u kojem s lakoćom elegantnim heksametrima pjesnički oblikuje apstraktne astronomske teorije. Bio je i član rimske Arkadije, koja je u svojim edicijama objavljivala njegove pjesme. Spjevao je i nekoliko latinskih prigodnica, npr. u čast poljskoga kralja Stanislava I (1753), carice Marije Terezije (1756), prigo dom rođenja francuskog prestolonasljednika (1781). Iako je već za života uživao velik ugled u evropskim znanstvenim krugovima, ipak je istom u novije doba utvr đeno da se u mnogočemu izdizao nad svoje vrijeme i da je preteča novih znanstvenih dostignuća. Uz snažan intelekt posjedovao je živu fantaziju i prodornu intuiciju. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA RUDERA JOSIPA BOŠKOVIĆA De viribus vivis, Romae 1745. De lumine, I et II, Romae 1749. Elementa universae Matheseos, tomus I, II, III, Romae 1754. De continuitatis lege et ejus consectariis pertinentibus ad prima materiae elementa eorumque vires, Romae 1754. De lege virium in Natura existentium, Romae 1755. Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem viri um in Natura existentium, Viennae Austriae 1758 (preštampano 1759); II. izdanje: Theoria philosophiae naturalis re dacta ... nunc ab ipso perpolita et aucta et a plurimis prae cedentium editionum mendis expurgata, Venetiis 1763; III. izdanje s engleskim prijevodom J. M. Childa, Chicago and London 1922; taj engleski prijevod bez latinskog teksta, Cambridge, Massachusets 1966. De litteraria expeditione per pontificiam ditionem ad dimetien dos duos meridiani gradus et corrigendam mappam geo graphicam ... suscepta, Romae 1755; (izvadak) De litteraria expeditione..., De Bononiensi scientiarum et artium Insti tuto atque Academia Commentarii IV, 1757. Philosophiae recentioris a Benedicto Stay versibus traditae libri X ... cum adnotationibus et supplementis P. Rogerii Josephi Boscovich..., tomus I Romae 1755, tomus II 1760, tomus III 1792. De Solis ac Lunae defectibus libri V, Londini 1760. Opera pertinentia ad opticam et astronomiam, maxima ex parte nova et omnia hucusque inedita, in quinque tomos distri buta, Bassani 1785.
315
LITERATURA 0 RUĐERU JOSIPU BOŠKOVIĆU ?» ta
Zamagna: Oratio in funere R. J. Boscovichii, Ragusii 1787. Ricca: Elogio storico dell'abbate Ruggiero Giuseppe Boscovich, Milano 1789. I. Kukuljević: Glasoviti Hrvati, Zagreb 1887. F. Rački: Rugjer Josip Bošković, Rad 87, 88, 90, Zagreb 1887—1888. G. Gelcich: Lettere dell’Ab. R. G. Boscovich alla Repubblica di Ragusa, ibidem. J. Torbar: Roger Bošković i njegov rad na polju astronomije i meteorologije, ibidem. V. Dvorak: Boškovićev rad na polju fizike, ibidem. F. Marković: Filosofijski rad Rugjera Josipa Boškovića, ibidem. V. Varićak: Matematički rad Boškovićev, Rad 181, Zagreb 1910. Spomenica Rugjera Josipa Boškovića o 200-toj obljetnici njego va rogjenja Dubrovnik 1911. V. Varićak: Ulomak Boškovićeve korespondencije. Rad 185, Za greb 1912. D. Nedelkovitch: La philosophie naturelle et relativiste de R. J. Boscovich, Paris 1922. F. Kesterčanek: Ruđer Bošković u portretima i spomenicima. Vrela i prinosi 12, Sarajevo 1941. /. Torbarina: Rudžer Bošković u krugu engleskih književnika. Almanah Bošković za 1950. N. čubranić: Geodetski rad Ruđera Boškovića, Zagreb 1961. 1. Marković: Rude Bošković, I i II, Zagreb 1968 i 1969. (JAZU).V . V. G.
TEORIJA PRIRODNE FILOZOFIJE
THEORIA PHILOSOPHIAE NATURALIS
PREGLED SADRŽAJA ČITAVOG DJELA SYNOPSIS TOTIUS OPERIS prvih šest točaka izlažem kad sam i kojom prilikom pronašao svoju teoriju i gdje sam dosada o njoj go U vorio u već izdanim raspravama, nadalje što ona ima za
rimis sex numeris exhibeo, quando et qua occasione Theoriam meam invenerim ac ubi hucusque de ea P egerim in dissertationibus jam editis, quid ea commune
jedničko s Leibnizovom i Newtonovom teorijom, u čemu se od jedine i druge razlikuje i u čemu ih doista nadvisuje. Dodajem ono što sam na drugome mjestu obećao, a tiče se ravnoteže i središta titranja, i kako se moje raspravljanje — kad sam to sada pronašao i kad to potpuno samo od se be proizlazi iz jednog jedinog vrlo jednostavnog i elegantnog teorema — razvilo u čitavo djelo znatne veličine, premda sam mislio napisati samo kratku raspravicu i već se s tom nakanom bio prihvatio posla. Zatim sve do točke 11. iznosim samu teoriju: Materija se sastoji od točaka potpuno jednostavnih, ne djeljivih, neprotežnih i međusobno odijeljenih. Sve te točke imaju silu inercije i osim toga međusobnu aktivnu silu ko ja zavisi od njihovih udaljenosti. Stoga, ako je dana udalje nost, time je dana i veličina i smjer te sile, pa ako se uda ljenost smanji, mijenja se i sama sila. Smanji li se udalje nost do neizmjemosti, ta sila postaje odbojna i raste do neizmjernosti, a ako se udaljenost poveća, ta se sila smanjuje i nestaje pa se mijenja u privlačnu, koja najprije raste, a zatim se smanjuje, nestaje i ponovno prelazi u odbojnu. To se događa u mnogo navrata dok naposljetku kod većih uda ljenosti ta sila ne prijeđe u privlačnu, koja se smanjuje u obrnutom omjeru s kvadratom udaljenosti. Tu povezanost sila s udaljenostima i njihov prijelaz iz pozitivnih u negativne ili iz odbojnih u privlačne ili obrnu to zorno prikazujem pomoću sile kojom dva šiljka elastič nog pera nastoje da se međusobno približe ili da se naiz-
habeat cum Leibnitiana, quid cum Newtoniana Theoria, in quo ab utraque discrepet et vero etiam utrique praestet. Addo, quid alibi promiserim pertinens ad aequilibrium et oscillationis centrum, et quemadmodum, — iis nunc inven tis ac ex unico simplicissimo ac elegantissimo theoremate profluentibus omnino sponte — cum dissertatiunculam brevem meditarer, jam eo consilio rem aggressus, repente mihi in opus integrum justae molis evaserit tractatio. Tum usque ad num. 11 expono Theoriam ipsam: mate riam constantem punctis prorsus simplicibus, indivisibilibus et inextensis ac a se invicem distantibus, quae puncta habeant singula vim inertiae et praeterea vim activam mutuam pendentem a distantiis, ut nimirum, data distantia, detur et magnitudo et directio vis ipsius, mutata autem distantia, mutetur vis ipsa, quae, imminuta distantia in infinitum, sit repulsiva, et quidem excrescens in infinitum; aucta autem distantia, minuatur, evanescat, mutetur in attractivam crescentem primo, tum decrescentem, evanes centem, abeuntem iterum in repulsivam, idque per multas vices, donec demum in majoribus distantiis abeat in attrac tivam decrescentem ad sensum in ratione reciproca duplicata distantiarum. Quem nexum virium cum distantiis, et vero etiam earum transitum a positivis ad negativas, sive a repulsivis ad attractivas, vel vice versa, oculis ipsis propono in vi, qua
318
319
mjence udalje prema tome koliko su više nego je opravda no rastegnuti ili stegnuti. Odatle pa do točke 16. pokazujem kako to nije neki konglomerat sila koje se stapaju slučajem, nego je predo čen neprekinutom krivuljom pomoću apscisa, koje pred stavljaju udaljenosti, i pomoću ordinata, koje predstavljaju sile. Izlažem konstrukciju i prirodu te krivulje i pokazujem u čemu se ona razlikuje od one hiperbole trećega stupnja koja predstavlja Newtonovu silu težu. Naposljetku, na tom istom mjestu iznosim predmet i podjelu cijeloga djela. Nakon što sam to iznio, prelazim na izlaganje čitave analize kojom sam došao do takve teorije i iz koje se, sma tram, izravnim i temeljitim umovanjem sama ta teorija iz vodi u cijelosti. Obrazlažem doista sve do točke 19. da pri sudaru tjelesa ili dolazi do kompenetracije ili se kod nagle promjene brzine — kad tjelesa s nejednakim brzinama dođu u nepo sredan dodir — krši zakon kontinuiteta. No budući da se taj zakon, kako tvrdim, svakako mora održati, zaključujem ovo: Prije nego tjelesa dođu do dodira, njihova se brzina mora mijenjati djelovanjem neke sile koja će biti kadra da uništi brzinu ili razliku brzina, ma koliko znatna ona bila. Od točke 19. do 28. ispitujem smicalicu kojom se, da bi opovrgli snagu mojeg dokaza, služe oni koji poriču posto janje tvrdih tjelesa. No tim se prigovorom ne mogu poslu žiti newtonovci niti uopće zastupnici teorije o korpuskulima koji uzimaju da su osnovne čestice tjelesa potpuno tvr de. Oni dakle koji pretpostavljaju da su sve tjelesne čestice, ma kako bile sitne, stvarno meke ili elastične ne izmiču po teškoći, već je prenose na prvu površinu ili na točke u koji ma bi svakako dolazilo do nagle promjene i kršio se zakon kontinuiteta. Na tom istom mjestu upozoravam na neko igranje riječima, koje uzalud primjenjuju da bi opovrgli snagu mojeg dokazivanja. U slijedećim točkama, 28. i 29, pobijam nadalje dva prigovora drugih. U jednom od njih, da bi skršio snagu mo jeg dokaza, netko tvrdi da kod prvih počela materije dolazi do kompenetracije, a u drugom se kaže da se točke materi je, i kad s obzirom na svoj položaj potpuno miruju, još uvijek međusobno kreću. Protiv prve smicalice dokazujem 320
binae elastri cuspides conantur ad se invicem accedere vel a se invicem recedere, prout sunt plus justo distractae vel contractae. Inde ad num. 16 ostendo, quo pacto id non sit aggre gatum quoddam virium temere coalescentium, sed per unicam curvam continuam exponatur ope abscissarum expri mentium distantias et ordinatarum exprimentium vires, cujus curvae ductum et naturam expono ac ostendo, in quo differat ab hyperbola illa gradus tertii, quae Newtonianam gravitatem exprimit, ac demum ibidem et argu mentum et divisionem propono operis totius. Hisce expositis gradum facio ad exponendam totam illam analysim, qua ego ad ejusmodi Theoriam deveni et ex qua ipsam arbitror directa et solidissima ratiocinatione deduci totam. Contendo nimirum usque ad numerum 19 illud, in col lisione corporum debere vel haberi compenetrationem vel violari legem continuitatis, velocitate mutata per saltum, si cum inaequalibus velocitatibus deveniant ad immediatum contactum. Quae continuitatis lex cum (ut evinco) debeat omnino observari, illud infero, antequam ad contactum deveniant corpora, debere mutari eorum velocitates per vim quandam, quae sit par extinguendae velocitati vel velo citatum differentiae cuivis utcunque magnae. A num. 19 ad 28 expendo effugium, quo ad eludendam argumenti mei vim utuntur ii, qui negant corpora dura. Qua quidem responsione uti non possunt Newtoniani et Corpusculares generaliter, qui elementares corporum par ticulas assumunt prorsus duras. Qui autem omnes utcunque parvas corporum particulas molles admittunt vel elasticas, difficultatem non effugiunt, sed transferunt ad primas superficies vel puncta, in quibus committeretur omnino saltus et lex continuitatis violaretur. Ibidem quendam ver borum lusum evolvo frustra adhibitum ad eludendam argu menti mei vim. Sequentibus num. 28 et 29 binas alias responsiones rejicio aliorum, quarum altera, ut mei argumenti vis eli datur, affirmat quispiam, prima materiae elementa compenetrari, altera dicuntur materiae puncta adhuc moveri ad se invicem, ubi localiter omnino quiescunt, et contra primum effugium evinco impenetrabilitatem ex inductione, 21
H rvatski latinisti II
321
pomoću indukcije da je kod njih nemoguća penetracija, a protiv druge ističem neku dvoznačnost u riječi k r e t a n j e , na kojoj se dvoznačnosti osniva čitav taj prigovor. Zatim u točkama 30. i 31. pokazujem u čemu se ne sla žem s Maclaurinom. Nakon ispitivanja istog sudara tjelesa koji sam i ja promatrao, došao je do zaključka da se pri tome krši zakon kontinuiteta, a ja sam, smatrajući da taj zakon mora biti nepovrijeden, došao do čitave svoje teorije.
contra secundum expono aequivocationem quandam in significatione vocis m o t u s , cui aequivocationi totum innititur. Hinc num. 30 et 31 ostendo, in quo a Mac-Laurino dissentiam, qui, considerata eadem, quam ego contemplatus sum, collisione corporum, conclusit continuitatis legem violari, cum ego eandem illaesam esse debere ratus ad totam devenerim Theoriam meam.
Do te mjere obrazlažem i određujem zakon tih sila. Za tim u točki 81. iz samog tog zakona izvodim sastav počela materije. Ona moraju biti jednostavna zbog odbojnosti koja se pri veoma sitnim udaljenostima neizmjerno povećava, jer da se sama počela slučajno sastoje od dijelova, ta bi odbojnost potpuno uništavala njihovu povezanost. Sve do točke 88. istražujem da li ta počela, kao što mo raju biti jednostavna, tako isto moraju biti i neprotežna. Iz loživši onu protežnost koju nazivaju virtualnom, isključu jem je po načelu indukcije. Tu rješavam i teškoću koja bi se mogla izvući iz primjera one vrste protežnosti, koju op ćenito dopuštaju u nedjeljivoj i jednostavnoj duši preko ne koga djeljivog i protežnog dijela tijela, ili iz primjera božje posvudašnjosti, a i onu koja bi se mogla izvući iz analo gije s mirovanjem, u kojem se doista jedna točka prostora mora spajati s neprekinutim nizom točaka vremena da bi se u virtualnoj protežnosti jedna točka vremena spojila s neprekinutim nizom točaka prostora. Tom prilikom poka zujem da nigdje u prirodi nema posvemašnjeg mirovanja i da nema uvijek potpune analogije između vremena i pro stora. No tu ubirem golem plod takva određivanja pokazujući sve do točke 91. od kolike je koristi jednostavnost, nedjelji vost i neprotežnost počela materije. Tako je naime uklonjen prijelaz od neprekidne praznine skokom do neprekidne ma terije, tako je uklonjena granica gustoće — koja se u tak voj teoriji može ne samo smanjivati do neizmjernosti nego i povećavati do neizmjernosti, dok se u običnoj teoriji, kad dođe do dodira, gustoća nikako ne može dalje povećavati — i tako je, što je osobito važno, uklonjen svaki kontinuum
Eo usque virium legem deduco ac definio; tum num. 81 eruo ex ipsa lege constitutionem elementorum materiae, quae debent esse simplicia ob repulsionem in minimis distantiis in immensum auctam; nam ea, si forte ipsa elementa partibus constarent, nexum omnem dissolveret. Usque ad num. 88 inquiro in illud, an haec elementa, ut simplicia esse debent, ita etiam inextensa esse debeant, ac exposita illa, quam virtualem extensionem appellant, eandem excludo inductionis principio et difficultatem evolvo tum eam, quae peti possit ab exemplo ejus generis exten sionis, quam in anima indivisibili et extensam passim admit tunt, vel omnipraesentiae Dei, tum eam, quae peti possit ab analogia cum quiete, in qua nimirum conjungi debeat unicum spatii punctum cum serie continua momentorum temporis, uti in extensione virtuali unicum momentum tem poris cum serie continua punctorum spatii conjungeretur, ubi ostendo, nec quietem omnimodam in Natura haberi usquam nec adesse semper omnimodam inter tempus et spatium analogiam. Hic autem ingentem colligo ejusmodi determinationis fructum, ostendens usque ad num. 91, quantum prosit sim plicitas, indivisibilitas, inextensio elementorum materiae, ob summotum transitum a vacuo continuo per saltum ad materiam continuam, ac ob sublatum limitem densitatis, quae in ejusmodi Theoria ut minui in infinitum potest, et potest in infinitum etiam augeri, dum in communi, ubi ad
322
323
koji bi postojao zajedno s nekim drugim. Kad se on ukloni, gube se i veoma mnoge ozbiljne teškoće, te nema nikakve neizmjemosti koja bi stvarno postojala, nego samo među mogućim stvarima ostaje niz određenih, produljen do ne izmjemosti. Preveo Veljko Gortan
contactum deventum est, augeri ultra densitas nequaquam potest, potissimum vero ob sublatum omne continuum coexistens. Quo sublato et gravissimae difficultates pluri mae evanescunt et infinitum actu existens habetur nullum, sed in possibilibus tantummodo remanet series finitorum in infinitum producta.
324
325
PREDGOVOR NOVIJE FILO ZO FIJE U STIHOVIMA BENEDIKTA STAYA
PRAEFATIO PHILOSOPHIAE R E C E N T I O R IS A B E N E D IC T O ST A Y VERSIBUS TRADITAE
REVNOM CITAOCU RUĐER JOSIP BOŠKOVIĆ, ISUSOVAC
LECTORI STUDIOSO ROGERIUS JOSEPHUS BOSCOVICH S. JESU
red tobom je, dragi čitaoče, Novija filozofija u stihovi ma Benedikta Staya, glasovitog muža i meni vrlo bli P skoga jer nas ne samo povezuje zajednički zavičaj i zajed nički rođaci nego i još tješnje spaja staro prijateljstvo i go tovo svakodnevno drugovanje. To djelo, već dugo iščekiva no, bit će zacijelo vrlo ugodno i korisno svima onima koji uživaju u čistoći, pjesničkoj ljepoti i ljupkosti latinskog jezika i koji su zašli u najskrovitije prirodne tajne te navi kli na dublje razmatranje prirodnih pojava. No ipak, da bi to djelo moglo pružiti korist i užitak što većem broju čita laca, smatrao sam da ne smijem ustuknuti ni pred kakvim trudom i naporom. Da bi ti> mogao što lakše to ocijeniti već pri samom početku i imati pred očima neku sažetu sli ku čitavoga tog djela, izložit ću što je on sebi postavio za cilj i što je ostvario, a što sam ja, spremajući se da izdam to djelo, sam dodao.
abes, amice lector, Benedicti Stay, celeberrimi viri ac mecum non communis patriae tantummodo et com munium consanguineorum vinculo, sed arctiore veteris amicitiae et quotidianae fere consuetudinis nexu conjunc tissimi, Recentiorem Philosophiam versibus traditam, opus jamdiu expetitum ac iis omnibus, qui simul et Latini ser monis puritate ac poetica venustate et lepore delectantur et in intima quaedam naturae veluti penetralia recepti altioribus physicarum rerum contemplationibus assueverunt, futurum sane et jucundissimum et utilissimum; quod tamen quo multo pluribus et adjumento esse posset et voluptati, nulli ego quidem aut industriae parcendum duxi aut etiam labori. Qua de re quo in hoc ipso limine facilius judicare possis et brevem quandam totius operis imaginem intueri, dicam, quid ipse sibi proposuerit animo ac re praestiterit, quid ego in publicum emissurus adjecerim.
Nadalje, svatko vidi koliko je ta tema opsežna i koliko je teška. Naš naime pjesnik ne dodiruje samo opća načela, i to površno, kako su radili Algarotti ili Voltaire, nego ulazi u dubinu do same srži. Katkada navodi geometrijske dokaze, vrlo često izlaže sve elemente dokazivanja, a gotovo uvijek izriče pojedine teoreme i iz njih izvedene zaključke. Budući da to iznosi u najčistijem latinskom jeziku izbjegavajući svaku riječ koju ne upotrebljavaju najbolji stari pisci, kako i dolikuje pravom pjesniku, i budući da to začinja pjesnič-
Porro quanta sit hujus argumenti ubertas, quanta dif ficultas, nemo non videt. Neque enim Noster primis tantum modo summa quaeque delibat labris, quod vel Algarottus vel Volterius praestitit, sed ad intimam ubique medullam usque se insinuat et geometricas ipsas demonstrationes nonnunquam perficit, saepissime autem omnia demonstrationum ele menta proponit, fere semper theoremata quaeque et con sectaria enunciat. Quod quidem cum Latino semper sermone praestet purissimo, interdicto sibi quovis cujuscumque a
326
327
H
kom ljepotom, doista je očevidno, kad bi se takvi stihovi objavili bez tumačenja, da bi to djelo — izuzevši neke ljup kije epizode kojima privlači čitaoca, osobito na početku i završetku pojedinih knjiga — bilo korisno samo za one koji pristupaju njegovu čitanju kao vrsni poznavaoci latinskog pjesništva i upućeni u filozofske tajne. A što da kažem o tome kako dokazi i nizovi istinitih tvrdnji, koje se izvode jedne od drugih, ponajviše zahtijevaju vrlo složene geome trijske dokaze a katkada i prave račune? Zato je, općenito uzevši, pjesniku bilo nemoguće ovladati istinom koju je uzeo za cilj i očigledno izložiti onu unutarnju povezanost u kojoj i leži najveći dio filozofskog razmatranja. Služi se, dakle, ovim mojim radom i savjetima ako ti budu korisni. Dogodi li se pak po nekom udesu suprotno, bar cijeni moju dobru volju prema tebi, a osuđuj moje sna ge, nedorasle tako zamašnom pothvatu. Zdravo! Preveo Veljko Gortan
328
veteribus optimae notae auctoribus non adhibitae vocis usu, ut sane poetam decet, ac poetico lepore condiat, patet profecto, si sola ejusmodi prodirent carmina, demptis episodiis quibusdam venustioribus, quibus potissimum in exordio et in egressu singulorum librorum lectorem detinet, iis tantummodo futurum usui opus ipsum, qui et Latinae poeseos apprime gnari et philosophicis etiam arcanis ini tiati ad lectionem accederent. Quid vero, quod cum veri tatum, quarum aliae ab aliis derivantur, demonstrationes ac nexus plerumque et complicatissimas geometricas demonstrationes et calculos initos aliquando requirant, fieri omnino non potest, ut veritatem propositam poeta evincat, ut nexum illum ponat ob oculos, in quo maxima pars philo sophicae contemplationis est sita? Fruere igitur laboribus hisce meis atque consiliis, si forte successum habuerint; quod si fato quodam secus acciderit, animum saltem tui studiosissimum commenda, vires incusa tanto operi nimirum impares. Vale.
329
POMRČINE SUNCA I MJESECA
DE S O L I S AC L U N A E D E F E C T I B U S
I
i
(TEMA SPJEVA S INVOKACIJOM) aethereas Titan sine nube per auras CurDumquondam, micat et puro respergit lumine terras.
katkada Titan1, dok svijetli s vedroga nebesko ga svoda i dok čistom svjetlošću obasiplje zemlju, Z ašto crvenilom optočuje svoje lice; zašto se crna
izn e n a d n im
10
20
noć, nestrpljiva u čekanju, spušta usred dana na svojim t a m n i m krilima i otkriva zvijezde na nebu; zašto Di jana12, dok radosno svijetli na vedrome nebu, sada ta mom prekriva glavu,a sada jarkim crvenilom bojadiše čelo — pokušat ću izložiti u latinskom stihu i otkriti tome najdublje razloge. Ti mi, Febo, koji najuzvišeniji svijetliš na arka dijskom prozračnom nebu, otvori nepoznate pristupe prirodi i usadi u mene božansku svjetlost; ti me obdari pjesničkim darom dostojnim sebe! O tebi se radi bilo da sam zemlji uskraćuješ svjetlost bilo da svojoj sestri oduzimaš svjetlo koje joj pripada. Tako i ti, Uranijo, za mene najveća među aonijskim božicama3 koja se, zazirući od zemlje što leži u nizini, hitrim korakom dižeš u visine i sklanjaš glavu među zvijezde, budi mi sada na pomoć i milostiva ne napusti svojega pjesnika!
5
10
15
Divna Venera nikada neće sjati usred noći, nikada na nebu Febu nasuprot. Večernjača (tako Grci nazvaše
1 Titan označuje ovdje samo Sunce. 2 Dijana, božica Mjeseca, ovdje je naziv za Mjesec. 3 Aonijske su božice Muze. Aonija je drugi naziv za Beotiju, u kojoj im je bila posvećena gora Kiteron. 330
20
Praetexat subita nitidos ferrugine vultus, Impatiensque morae fuscis nox prodeat alis Atra die medio stellasque inducat Olympo; Cur, sudo dum laeta nitet Latonia Coelo, Nunc tenebris condat caput et nunc sanguine multo Inficiat frontem, Latiis memorare Camoenis Aggrediar penitusque imas educere causas. Tu mihi, qui Arcadico, aethereo qui summus Olympo, Phoebe, nites, naturae aditus tu pande repostos Divinumque immitte jubar; tu suffice venam Te dignam: tua res agitur, seu lumina terris Ipsa neges, solita seu fraudes luce sororem. Tuque adeo Aonias inter mihi maxima Divas, Uranie, terras quae dedignata jacentes Alta petis cursu et caput inter sydera condis, Huc ades atque tuum facilis ne desere vatem.
Alma Venus nunquam media tibi nocte nec unquam Adversa Phoebo Coeli de parte nitebit. 331
30
40
tu božicu jer se na zapadnom nebu sjaji kasno uvečer) u stopu prati Feba: no ona se ista, kao Danica, diže na istoku iz Oceana, naviješta Febovu svjetlost, početak dana i rad ljudi i stoke. Prekrasna Danica svojim zrakama nadvisuje Jupitera, a iz lica, kojim zarobljava jadan rod smrtnika i bogove, prosipa žarku svjetlost i raspršuje noćnu tamu. A katkada, iako sunce visoko s neba ispunja u podne beskrajne prostore silnom svjetlošću, divna s pola pomalja svoju blistavu glavu, privlači pogled zapanjenih promatrača i zastrašuje srca neukoga puka, koji ne zna uzrok tome. Tako smo ne davno vidjeli kako se silno mnoštvo odasvuda sjatilo u prostran Agripin Panteon i u njegovo predvorje s viso kim, debelim stupovima i kako je iz duboke sjene s ču đenjem promatralo tu zvijezdu. Katkada se opet bez sjajnih zraka kreće tamnim nebom slabije osvijetljena i svjetluca samo tananim tračkom svjetla, bilo mučeći jadne zaljubljenike bilo zavaravajući ih dok je traže po širokim prostranstvima neba.
25
30
35
40
II
Hesperus (ut sero occiduas cum vespere ad oras Effulget, Divam Graji dixere vocantes) Consequitur Phoebum: ast eadem consurgit ab undis Phosphorus Eois et Phoebi nunciat ignes Vicinumque diem, pecudumque hominumque labores. Illa Jovem radiis pulcherrima vincit, et ore, Quo miserum mortale genus, quo numina captat, Effundit jubar ac nocturnas discutit umbras. Atque olim, licet e medio Sol altus Olympo Imbuat aerios immenso lumine campos, Exerit alma polo nitidum caput atque stupentes Allicit adspectantum oculos, ignaraque rerum Corda rudis vulgi percellit; nuper ut amplam Agrippae ad molem atque immanibus alta columnis Atria confluere affusas circum undique turmas Vidimus et densa mirari sydus ab umbra. Ast olim obscuras etiam spoliata per auras Depositis graditur radiis tenuique renidens Lumine seu torquet miseros, seu fallit amantes, Immensas late quaesita per aetheris oras.
II
(POMRČINA) i pak uz to uzmi staklo ili zagasito ljubičasto obo jeno ili vrlo začađeno koje je — niti premalo T niti predugo — bilo nad upaljenom svjetiljkom. Time
10
zaštiti oči; takvim štitom zaštićen, promatraj Febove užarene strijele i bezbrižno se smij tekućem plamenu te proučavaj njegov usijani oblik. Najprije, korisno će biti da promatraš oblik i veličinu sjene. Ona pak, osim ako slučajno na rubu jedva dotiče Febov krajnji dio na kojem se zaobljuje prema zapadu, pošto se rub uvine, neprestano čini sve veći obrub, povija se izbočena povinutim leđima i rastući kreće se u luku prema istoku. Gle, kako sve više i više pokazuje okrugao oblik dok raste i kako se oblina kugle povija u krug! I sama djevičanska Dijana pokazuje zaobljeni 332
u tamen aut violae saturo fucata colore Vitra cape adjungens aut pingui perlita fumo, T Nec semel ardenti, nec longum admota lucernae. 5
10
15
His tutare oculos, hoc tela ardentia Phoebi Excipe protectus clypeo flammasque volucres Securus ride et radiantem transpice vultum. Ac primum formamque umbrae molemque tueri Proderit. Illa quidem, nisi forte in margine summam Vix radat Phoebi frontem, qua curvus ad undas Prominet occiduas, curvato limite limbum Irrepens cavat, et dorso convexa recurvo Flectitur Eoasque tumens sinuatur ad oras. Dumque subit, viden, ut formam progressa rotundam Exhibeat teretemque globi se inflectat in orbem? At teretem ipsa etiam virgo Latonia formam 333
oblik i rastući u luku se u krug savija. Zaista je i veličina sjene ista: sjena koja sve više tamom pre kriva svijetlo lice tolika je kolikim obujmom Cintija4 putuje nebeskim prostranstvom dok cijela sjaji i pu nom svjetlošću uzvraća divnome bratu i razgoni noćne tmine.
20
Prae se fert curvumque tumens sinuatur in orbem. Nec vero et moles non convenit: umbra, nitentem Quae tristi irrepens condit ferrugine vultum. Tanta patet, quanta aetherias se mole per auras Cynthia fert, cum tota ardet plenoque nitentem Ore refert fratrem ac nocturnas discutit umbras.
III (POHVALA PARIZA KAO ASTRONOMSKOG SREDIŠTA)
III
srcu Evrope nalazi se mjesto kroz koje unutar visokih obala protječe kraljevska Seina i oplakuje U grad-prijestolnicu. U njemu živi narod bogat blagom, 5
u tegobnom ratu vrlo hrabar i ujedno brižljiv poklonik blagostive Minerve. Tu se diže Uranijino svetište5 i ve lika građevina od čvrstoga mramora koja vrhom do diruje oblake, često tamo božici u čast hrli mnoštvo mladeži i staraca: ona sa žezlom visoko sjedi na uzdig nutom prijestolju i potiče duhove, rođene za velika djela.
st locus Europae in medio, qua regius altis Ingreditur ripis dominamque interluit urbem E Sequana. Dives opum et duro fortissima bello 5
IV
Gens tenet, at simul et placidae studiosa Minervae. Hic templum Uraniae solidoque e marmore vastae Consurgunt aedes et vertice nubila pulsant. Turba frequens venerata Deam juvenumque senumque Affluit: illa sedet solio sublimis in alto, Sceptra tenens, stimulatque animos ad grandia natos.
(ZORA) davle i Zora na ružičastocrvenom četveropregu u rano jutro pretječe Sunčeve konje; i kad kasno uvečer na zapadnim žalima nestane Sunčevih kola, sumrak dugo potiskuje Noć koja se spušta i priječi joj da raskrili svoja sumorna krila. Sunce još gleda predjele na vrhu neba i obasjava ih svojim svjetlom; skriva se našem pogledu zbog zaobljena oblika mora i zemlje, ali je vidljivo s vrha neba. Gornji slojevi zraka odrazuju primljene sunčane zrake te njima obasiplju krajeve na zemlji i oči promatrača.
IV
O
10
4 Cintija, nadimak božice Mjeseca po brdu Cintu na otoku Delu, gdje je rođena, i ovdje označuje sam Mjesec. 5 Astronomski opservatorij 334
inc etiam roseis Aurora invecta quadrigis Solis equos primo praecedit mane, sub undas H Cumque idem occiduas sero jam vespere currum 5
10
Abdidit; adventantem objecta crepuscula Noctem Longum arcent tristesque vetant extendere pennas. Scilicet extantes summi dorso aeris auras Suspicit affusoque irrorat lumine Titan, Ille quidem nobis latitans, sed vertice ab alto Conspicuus maris ob curvam Terraeque figuram. Exceptos aurae radios jaculantur et imos Respergunt Terrae tractus oculosque tuentum. 335
V
V
(POHVALA NEWTONA I VELIČANJE NJEGOVIH OTKRIĆA) ada ću se evo dati na posao i opjevati zašto Mjesec, dok klizi u tamnoj noći, jakim crvenilom zaodijeva svoje lice, zašto grimizom ispunja svoje zrake, zašto bojadiše svoju svjetlost odraženu s gor njih slojeva zraka i zašto rastkiva svoje tkanje. To me posvećujem ovu posljednju knjigu svoga djela. Neću ovdje u pjesmi spominjati božanstvo s Pinda6, niti skup učenih sestara7, niti krilatog Pegaza, niti božanstva lažnoga Pamasa! Ti, velika diko Engleza i slavo ljudskoga roda, ti ćeš mi, Newtone, biti uzvišenije božanstvo. Tebi je Priroda sama od sebe dobrostivo dopustila da prvi prodreš u njezine neistražene tokove i posve tajanstvene sile. Tebi je dopustila da upoznaš njezine tajne zakone i da ih nadaleko obznaniš zapanjenom svijetu. Ti si prvi shvatio po kojem se zakonu zvijezde, privučene nekim tajnovitim vezom, kreću praznim prostorom; kako savijaju putanju i oko nepomična središta obnavljaju neprestane krugove; kamo u beskraj nestaju kometi dok zemlji nakon duga vremena ponovno ne pokažu svoje blijedo svjetlo i krvavi rep. Upoznao si također zašto remete svoje putanje i čete svojih pratilaca Jupiter i njegov otac8, već spor od duboke starosti, kružeći istim dijelom neba. Nema među njima sjećanja na srdžbu9, već obnovlje nom ljubavi traže ponovne zagrljaje i uzajamne poljup ce. Usud priječi da se njihova okrugla tijela sastanu, unutarnja ih sila goni da se kreću svemirom i da se razilaze na suprotne strane dok se, približivši se jedan drugome, ponovno nakon dvadeset godina ne susretnu. Uzalud je Mjesec dvojbenim putovima izvodio nepouz-
S
10
20
age, cur multo turpatos sanguine vultus N uncInficiat, tristem dum Cynthia permeat umbram,
5
10
15
20
25
• Apolona 7 Muza 8 Planeti Jupiter i Satum 9 Prema antičkom mitu, Zeus (Jupiter) svrgnuo je s prije stolja svog oca Krona (Satuma). 336
22
Quid radios fuco saturet lucemque coloret Aeriis deflexam auris et fila retexat, Jam canere atque operi supremam impendere curam Aggredior. Non hic Pindi pater atque sororum Docta cohors, non Pegasus aliger et mendacis Numina Parnassi veniant in carmina. Grande Tu decus Angligenum atque humanae gloria gentis, Tu majus mihi numen eris, Newtone, repostos Cui primo penetrare aditus penitusque latentes Sponte dedit vires Natura arcanaque jura Discere et attonitum late vulgare per Orbem. Tu vacuas nosti primus qua lege per auras Attracta arcano se foedere sydera ducant Inflectantque viam mediumque immobile circum Aeternos renovent gyros, per inane Cometae Quo fugiant, longo donec post tempore tristem Restituant terris vultum crinesque cruentos. Nosti etiam, Coeli cum parte feruntur eadem Jupiter et multo genitor jam tardus ab aevo, Cur turbent motusque suos comitumque catervas: Non illi irarum memores, sed amore novato. Quo rursum amplexus, rursum oscula mutua poscunt, Fata vetant conferre globos, jubet ire per auras Impetus et rursum oppositas discedere ad oras. Dum se iterum juncti quatuor post lustra revisant. Nequidquam incertos dubiis erroribus orbes Implicuit curasque diu delusit inanes Hrvatski latinisti II
237
dane putanje i uzalud je dugo izigravao ispitivanja učenjaka, koja su ostala bezuspješna: ti to otkrivaš, ti 30 stavljaš pod određene zakone. Što da spominjem naiz mjenične pokrete kojima se duboko more, razorivši sve brane, diže u nabujalom valu, a onda se vraća i sasvim smiruje? Ili uleknuti oblik Zemlje, svuda po sredini nabreknut, a spljošten na jednom i drugom polu? što da kažem o nejednakosti težine na različitim mjestima; ili o sili koja dovodi sve zvijezde na istočno nebo, ili o snazi koja ubrzava godišnji početak kišovitog proljeća? Sve je to nekada bilo smrtnicima nepoznato: ti si prvi 40 svojim oštrim umom u to proniknuo. Sada se nakon tebe čak i dječaci od rane dobi u školi u tome poučavaju. A i ono drugo, nekoć nepoznato, a po tebi sada poznato već dječacima i nježnim djevojčicama, jednako ti je pribavilo vječno ime i slavu. Naime, prvi u proučavanju razlučuješ oštrim okom kako su Harite u rano praskozorje svijeta snježnobijelim prstima izvlačile iz bojama bogate pređe tanahna vlakna svjetla i kako su provlačeći ih kroz zlatno tkalačko brdo tkale crvenkastožuto tkanje. Zrake odjeljuješ 50 i pojedine podvrgavaš u promatranju oštrom pogledu i poučavaš nas koju boju svaka od njih pokazuje, koliko s ravnoga pravca skreće svoj put ili kolik zahtijeva razmak puta da u stalnoj izmjeni ili, ako se prikladnije postavi druga strana tijela, lakše nastavlja svoj put istim smjerom ili se odbijena vraća. Tada opet kakvu boju zajedno daju ili kakvom snagom djeluju na naše oči, ako ih je više zajedno. Pošto si tako sve to proučio, ostalo već poučen 60 iskustvom ispituješ kao pobjednik i krećeš se jasnim područjem. Zatim nas poučavaš kako pojedini dijelak materije, bilo deblji ili tanji, propušta ili odbija koju zraku kada bijela u punom sjaju padne na njega. Poučavaš nas koje zrake nastavljaju započeti put, a koje se vraćaju, te kakva se boja potom pokazuje i kakva, pošto se svjetlost odbije, dolazi do naših očiju. Iz toga određuješ izvanjske oblike tjelesa, različitu veličinu i sastav čestica, koja su tjelesa neprozirna 338
30
35
40
45
•50
55
60
65
Cynthia: tu retegis, tu certis legibus arctas. Quid memorem alternos motus, quibus alta tumenti Objicibus ruptis consurgunt aequora fluctu, Tum redeunt retro rursumque in se ipsa residunt? Quid pressam Terrae formam, circum undique dorso Quae tumet in medio atque polo subsidit utroque? Diversis diversa locis quid pondera vel quid Vim cuncta Eoas urgentem sydera in oras. Annuaque imbriferi celerantem exordia veris? Omnibus haec ignota olim mortalibus acri Vidisti ingenio primus: nunc te duce molles Jam pueri in ludis primoque docentur ab aevo. Nec minus illa quidem vel quondam incognita, vel nunc Per te jam pueris, teneris et nota puellis Aeternum peperere tibi nomenque decusque. Scilicet in prima nascentis origine Mundi Quae niveis Charites digitis tenuissima lucis Fila colorato duxerunt stamine et aureo Texuerunt fulvam nectentes pectine telam. Inspiciens oculo dispescis primus acuto Filaque dissocias atque acri singula sistis Obtutu contemplanda, et quem quodque colorem Exhibeat, quantumque, doces, de tramite recto Intortum deflectat iter, vel quanta requirat Intervalla viae, ut certa vice, si nova sese Corporis objiciat facies, aut pergere porro, Aptius aut retro fiat resilire repulsum. Tum si plura simul coeant, quem mixta colorem Component, vel quo percellent lumina nisu. His ita perspectis, prono jam caetera victor Persequeris cursu et campo expatiaris aperto. Nam quodvis filum quae lamina materiai Transmittat reddatve, magis prout crassa minusve, Deinde doces, pleno radius cum venerit albens Lumine, quae coeptum producant stamina cursum, Quae redeant, qui proinde color seu transpiciatur Sive oculis sese reflexo lumine sistat. Hinc formas rerum externas et particularum Deprendis variam molem textumque, et opaco Quae sint caeca sinu, quae corpora pervia luci. 339
70
80
90
a koja propuštaju svjetlost, koja zadržavaju istu boju a koja je mijenjaju prema svojem različitom položaju i položaju onoga koji promatra. Poučavaš nas zašto se nježno lišće zaodijeva zelenim ogrtačem i zašto žuti opaljeno prejakim sunčevim ognjem; odakle ru žama jarko crvenilo; poučavaš nas odakle crnkasta boja i grimiz što obrubljuju tamnom sjenom ljubice i zašto bijele kaline sjaje neokaljanom bjelinom a zašto, nasuprot, zaobljeni vrat blage golubice i mje hurići, igra dječaka, zašto tanahna vlakna i niti koje pauk izvodi iz tekućeg soka, zašto drago kamenje i kapi što lebde u kišnome zraku nasuprot suncu pružaju bezbroj različitih boja. Sve si to prvi objasnio i ujedno protumačio bezbroj drugih tajni i to obznanio nadaleko po cijelome svijetu, čudi se zapanjeni smrtni rod duboko razmišljajući u duši što je iznenada tako mnogo učinjeno i tako sažeto objašnjeno u spisima. U proučavanju prirode jedan je čovjek više otkrio negoli je kroz sva stoljeća otkrilo mnoštvo mudrih ljudi. Tebe jedinoga, zane marivši Apolonov žrtvenik, mladež željna znanja kao novo božanstvo koje je sišlo s visokoga neba ponizno časti, tvoje spise marno prelistava noću i danju, tebi upravlja svoje želje, tebe pita za savjet, za tebe pripravlja darove i tamjan i smišlja da ti podigne visok hram s mramornim stupovima. Dođi stoga ovamo, Velikane, i vodi sada pjesnika koji pjeva o tvojim pronalascima i obasjaj ga prame nom blage svjetlosti, vodi njegove nesigurne korake, udijeli mu lakoću u pjevanju i zvonke stihove!
70
Quae certum servent et quae variata colorem Pro vario positu mutent oculique suique. Cur tenerae viridi frondes velentur amictu, At nimio exustae flavescant Solis ab igne; Unde rosis ardens vultu rubor; unde nigrantes 75 Purpura quae violas tristi circumsidet umbra, Canaque cur puro niteant candore ligustra; At contra tenerae cur laevia colla columbae. Et bullae, pueris lusus, tenuesque capilli. Filaque, quae molli deducit aranea succo, 80 Et gemmae, et pluvio pendentes aere guttae, Mille trahant varios adverso Sole colores. Haec primus comperta vides, simul abdita pandis Mille alia atque alia accumulans, totumque per Orbem Diffundis late. Stupet alta mente volutans 85 Attonitum mortale genus tam multa repente Educta atque adeo brevibus concredita chartis: Plus imum vidisse hominem quam viderit omne Naturam inquirens Sapientum turba per aevum. 90 Ergo novum Coelo delapsum ut Numen ab alto Te supplex unum veneratur, Apollinis ara Posthabita, tua scripta terit noctuque diuque Evolvens, te in vota vocat, te oracula poscit, Dona tibi, tibi thura parat studiosa juventus 95 Altaque marmoreis meditatur templa columnis. Huc ades o igitur vatemque inventa canentem. Magne, tua atque almae tua tenvia stamina lucis Tu praesens moderare, incertos tu rege gressus. Da facilem venam et cantum versusque sonantes.
Preveo Vinko Didović
340
341
ZNANSTVENO PUTOVANJE PO P A P I N S K O J DRŽAVI
DE L I T T E R A R I A E X P E D I T I O N E PER P O N T IF IC IA M DITIONEM
početku se naime smatralo da Zemlja ima oblik kugle, pa su geografi na temelju mjerenja jednoga jedinog U bilo kojeg stupnja ispitivali veličinu čitave Zemlje, a one
am initio quidem telluris figura censebatur sphaerica, et ex unici cujuscumque gradus mensura in totam ip N sius magnitudinem geographi inquirebant tribuebantque
nejednakosti što su se pojavljivale u različitim već određe nim stupnjevima pripisivali su netočnosti instrumenata i nemaru astronoma pri promatranju. Pošto je i zbog meha ničkih razloga postalo jasno da Zemlja ne mora imati oblik kugle i pošto su se astronomija i čitav način promatranja mnogo više usavršili, pomnije se stalo ispitivati i samo mje renje stupnjeva. Kad je pak Mac-Laurin dokazao da homo gena tekućina u okretanju oko osi mora poprimiti oblik Apolonijeve elipse, koju dovoljno određuju dva stupnja, mislilo se da su za takvo određivanje dovoljna dva među sobno dosta udaljena stupnja. Kako se nije moglo ni naslu titi niti se uočilo da se ni više parova međusobno ne poduda ra, prešlo se i na druge hipoteze. No u svemu tome filozofi su, svagdje uporno zastupajući neku jednostavnost i pravil nost, uvijek smatrali da Zemljin oblik potječe od neke kri vulje, koja se tako okreće oko svoje osi da su svi meridijani međusobno potpuno jednaki i da presjeci okomiti na os imaju oblik kružnice. Upravo zbog toga stupnjeve sasvim različitih meridijana izjednačivali su sa stupnjevima bilo kojega istog meridijana. Što onda, ako je nepravilnost Zemljina oblika tolika — a to je slobodno naslućivati na temelju onoga što smo prije kazali — da su i sami meridijani nejednaki i da se paralele ne podudaraju s kružnicama? Kad bih se prihvatio istraži vanja upravo toga, zar ne bih u tom problemu, koji je u ovo naše vrijeme tako opće poznat, započeo neku novu vrstu ispitivanja? Takvo se ipak istraživanje ne može sigurno iz-
inaequalitates eas, quae in diversis gradibus definitis occur rerent, vitio instrumentorum atque observationum negligentiae astronomorum. Posteaquam et per mechanicas rationes innotuit telluris formam sphaericam esse non debere et astronomia atque omnis observandi ratio multo magis excul ta est, diligentius in ipsam graduum mensuram est inquisi tum ac, ubi a Mac-Laurino est demonstratum homogeneum fluidum circa axem revolutum debere induere ellipseos Apollonianae figuram, quam bini gradus satis determinant, credi tum est binos ad ejusmodi determinationem satis remotos a se invicem gradus abunde esse; ubi autem nec plura binaria inter se cohaerere vel suspicari licuit vel deprehensum est, ad alias hypotheses est itum. At in iis omnibus simplicitatis cujusdam et regularitatis tenacissimi ubique philosophi il lud retinuerunt semper telluris formam ortum ducere a cur va quapiam circa axem suum revoluta ita, ut meridiani omnes inter se penitus aequales essent et sectiones axi per pendiculares circularem haberent formam; quam ipsam ob causam meridianorum admodum diversorum gradus pro gra dibus meridiani cujuspiam ejusdem habuerunt. Quid vero, si ea sit terrestris figurae irregularitas, quod ex iis, quae supra diximus, omnino suspicari licet, ut ipsi quoque meridiani inaequales sint et paralleli a circulis ablu dant? Si id ipsum investigandum susciperem, an non novum quoddam perquisitionis genus inirem in re per haec nostra tempora usque adeo pervulgata? At ejusmodi investigatio
342
343
vesti ni na koji drugi način nego ako se točno odrede dva meridijanska stupnja u različitim geografskim dužinama, ali u istoj širini. Stupnjevi samih paralela mogu se naime određivati sa mnogo manje točnosti, a ako su paralele opće nito kružnice, međusobno moraju biti jednaki stupnjevi ne samo bilo koje paralele nego i stupnjevi meridijana kad pripadaju istoj paraleli. Stoga sam želio da mi se pruži takva prilika da bih mogao mjeriti meriđijanski stupanj negdje na onoj geograf skoj širini na kojoj je drugi koji meriđijanski stupanj već dovoljno točno određen na različitoj dužini. Takva mi se prilika pružila u ljeto god. 1750. Kad je portugalski kralj tražio nekoliko ljudi iz naše Družbe10 upućenih u matema tičke nauke da ih pošalje u Braziliju radi izrade geograf skih karata za krajeve koje je imao zamijeniti sa Španjol cima i radi određivanja granica, sam se ponudih, spreman da vrlo rado otplovim u Novi svijet, ako mi se dopusti da nakon obavljenih ostalih zadataka negdje u blizini ekvatora na kraljev trošak mjerim meriđijanski stupanj, koji bih usporedio sa stupnjem u Quitu. Kad je to saznao kardinal Silvije Valenti — kojega mi je smrt nedavno ugrabila, zbog čega se uzdišući žalostim i žalostit ću se dok god budem živ, muž besmrtne uspomene i vrlo zaslužan za republiku nauke i za svaku vrstu plemeni tih umijeća — zapita me za uzrok tako duga putovanja, čim ga je od mene čuo, onom sebi svojstvenom pronicavošću zapita da li bi se to moglo izvesti i u Papinskoj drža vi. Kad je pak od mene saznao da je raspored ravnica i go ra u toj državi doista vrlo prikladan za mjerenje bar dvaju meridijanskih stupnjeva, od kojih bi se onaj u sredini mo gao usporediti s krajnjim stupnjem izmjerenim u južnoj Francuskoj, iznese to pred premudroga papu koji isto tako silno voli nauku. On me preko samoga kardinala Valentija obavijesti da svakako želi da ne pođem na to putovanje i da takvo istraživanje ne poduzimam u Americi, nego u Papin skoj državi. Preuzevši na sebe taj zadatak, za njegovo sam izvršenje ishodio, kako sam gore spomenuo, da za druga u poslu dobijem Le Mairea. Samome pak Le Maireu, zaista silnom ljubitelju geografije, iznio sam i misao da bi se ta10 Družbe Isusove, tj. isusovaca 344
nulla alia ratione certius institui potest quam si bini meridi anorum gradus in diversis longitudinibus, in eadem vero latitudine determinentur; nam parallelorum ipsorum gra dus multo minus accurate definiri possunt et si paralleli sint omnino circuli, non tantum cujuscumque ex ipsis, sed etiam meridianorum gradus, ubi ad eundem parallelum per tinent, inter se debent esse omnino aequales. Desiderabam igitur occasionem ejusmodi, qua meridiani gradum dimetiri mihi liceret in ea latitudine alicubi, in qua alius jam in diversa longitudine satis esset accurate defi nitus. Obtulit autem se mihi occasio ejusmodi per aestatem anni 1750, et cum Lusitaniae Rex aliquot e nostra Societate homines in mathematicis versatos disciplinis in Brasiliam mittendos exposceret ad geographicas permutandarum cum Hispanis regionum mappas delineandas et limites definien dos, ultro me obtuleram, in alium Orbem libentissime navi gaturus, si illud mihi concederetur, ut, ceteris peractis, pos sem alicubi prope Aequatorem regiis impensis dimetiri meri diani gradum, quem cum Quitensi conferrem. Id cum rescisset Sylvius Cardinalis Valentius, quem fa to nuper ereptum mihi doleo ingemiscens et dolebo, dum vita supererit, immortalis memoriae vir et de Republica Lit teraria atque omni genere bonarum artium optime meritus, tam longi itineris causas sciscitatus, ubi audiit, pro ea, qua pollebat, animi vi interrogavit, an idem in Pontificia quoque ditione praestari posset, et cum ex me intellexisset aptissimam sane esse camporum ac montium dispositionem ad dime tiendos saltem duos meridiani gradus, quorum medius cum postremo in meridionali Gallia definito conferri posset, rem detulit ad Pontificem sapientissimum et litterarum itidem amantissimum, qui mihi illico per ipsum Cardinalem Valen tium significavit se omnino velle, iter illud omitterem et non in America, sed in Pontificia ditione perquisitionem ejusmodi instituerem, ea in me suscepta provincia; in qua admini stranda ut Mairium mihi adjungerem, quemadmodum supra innui, impetravi, ipsi vero Mairio, geographiae nimirum amantissimo, illud etiam suggessi posse totius geographicae mappae ditionis Pontificiae correctionem institui, quam ejus 345
kođer moglo izvršiti ispravljanje čitave geografske karte Papinske države. To sam upravo u njegovo ime predložio kardinalu Valentiju. Kad je on prihvatio moj savjet i odre dio to znanstveno putovanje, pomno sam se pobrinuo da u potpunosti pripremim instrumente. Nakon toga dao sam se zajedno s La Maireom na promatranja i putovanja, za što smo utrošili gotovo tri godine. Dvije smo pak godine uložili dijelom u računanje, pisanje i štampanje, a dijelom u od ređivanje položaja manjih mjesta preko prijatelji, dok ni smo, kako sam spomenuo, potkraj prošle godine objavili samo djelo i geografsku kartu posvetivši ih papi. Za astronomska promatranja odabrali smo na jednoj strani sam grad Rim, a na drugoj Rimini, za koji je već Bianchini dokazao da je vrlo malo udaljen od rimskog me ridijana ispravljajući time vrlo uobičajenu i jako krupnu pogrešku ovoga dijela zemljovida Italije. Ovdje smo proma trali u ovom Rimskom kolegiju, a ondje gotovo u sredini grada, u kući riminskoga patricija Franceska Garampija, veoma učena i obrazovana muža i dobro poznata u našoj Akademiji. Njegovu se talentu, još dok je bio sasvim mlad, i osobitoj ljubavi prema astronomiji divila vaša Bologna, a Eustahije Manfredi javno je pohvalio tu vašu besmrtnu diku. Odabrali smo dvije baze da bismo pomoću trokuta iz među njih izveli jednu bazu iz druge i utvrdili sam niz tro kuta, i to prvu ovdje kod Rima na Apijevoj cesti od Meteline grobnice, što se uz crkvu sv. Sebastijana diže na mjestu nazvanu Capo di Bove, do malenog posjeda obitelji Colonna, koji na tri tisuće koraka s ovu stranu grada Albe prekida Apijevu cestu na mjestu prozvanom Le Frattochie, a drugu na riminskoj obali od ušća Ause, koje je vrlo blizu samoga grada, pa dalje prema istoku. Jedna i druga baza protežu se u dužini od otprilike osam rimskih milja. Za poligon uzeli smo sedam vrhova brda koja se dižu između Rima i Riminija, i osim toga s ove strane kupolu sv. Petra, a s one oniži brežuljak, sasvim uz more i riminsku obalu, koji nazivaju Monte Luro. Preveo Veljko Gortan 346
potissimum nomine Cardinali Valentio proposui et consilio ab ipso arrepto ac expeditione imperata omnem instrumen torum apparatum diligenter curavi et una cum ipso Mairio observationes atque itinera aggressus sum, in quibus fere triennium impendimus; biennium vero partim in calculis et scriptione atque impressione, partim in minorum loco rum positionibus per amicos determinandis, donec, ut innui, sub exitum superioris anni volumen ipsum et mappam ad Pontificem delata vulgavimus. Pro astronomicis observationibus selegimus hinc ipsam urbem Romam, inde Ariminum, quod a Romano meridiano, parum admodum distare Blanchinus, communissimum et admodum enormem hujusce partis geographiae Italicae er rorem corrigens, jam demonstraverat. Et hic quidem in hoc Romano Collegio, ibi vero im media fere urbe, in aedibus Francisci Garampii, Ariminensis Patricii, doctissimi et cul tissimi viri ac in Academia nostra notissimi, cujus nimirum adhuc adolescentis ingenium et astronomiae in primis amo rem vestra suspexit Bononia et immortale illud vestrum de cus Eustachius Manfredius publice collaudavit. Binas bases selegimus, ut, altera deducta ex altera tri angulorum intermediorum ope, seriem ipsam triangulorum confirmaremus, primam hic prope Urbem in Appia via a sepulcro Metellae, quod prope S. Sebastiani aedem eminet in eo loco, quem dicunt Capo di Bove, ad Columnensis fa miliae praediolum tribus citra Albanam urbem passuum millibus ipsam intercipiens Appiam viam in eo loco, quem appellant le Frattochie, secundam vero in Ariminensi littore ab Aprusae ostio urbi ipsi quam proximo Orientem versus, quarum utraque per octo circiter Romana milliaria proten ditur. Pro poligono assumpsimus septem vertices montium in terjectos Romam inter et Ariminum et praeterea hinc quidem tholum D. Petri, inde vero humiliorem collem mari et Arimi nensi littori proximum, quem dicunt Monte Luro.
BENEDIKT STAY BENEDICTUS STAY ( 1714-
1801)
avršivši školovanje u isusovačkom kolegiju u Dubrov niku, gdje se rodio 1714, nadareni je mladić vrlo brzo Z u gradu stekao ime izvrsnog' znalca latinskog pjesništva)
filozofije i matematike'te jc zauzimao vrlo ugledno mjesto u književnom krugu koji se tridesetih godina 18. stoljeća okupljao oko Marina Sorkočevića: u društvu s Mar kom Bassegli, Antunom Sorkočevićem, Sabom Džartianjićem, Franom Ranjinom, bratom- Kastofoiom Stayem f ttav Na nagovor prijatelja prihvatio se obradbe Cescartesove filozofije i fizike u latinskim stihovima pa je taj didaktički ep u 6 knjiga (Philosophiae versibus traditae libri VI) zavr šio i 1744. izdao u Mlecima. Stayev sugrađanin, latinist V. Petrović prvi je nakon izlaska knjige u jednom epigramu nazvao našeg pjesnika »drugim Lukrecijem«. Svojim je epom postigao znatan uspjeh daleko izvan granica Dubrov nika, poglavito u Rimu. U idućih pet godina djelo je doži vjelo još dva izdanja, što zdušnim zalaganjem Boškovićevim, što zbog priznanja koja je zadobivao kao intelektu alac i pjesnik, Stay je uspio 1746. doći u Rim, gdje je završio teologiju i zaredio se za svećenika. Pripadao je isusovačkom redu. Izvanredno je bio priman u uglednom društvu i u Vatikanu. Kardinal Silvio Valenti, državni tajnik u Vati kanu, postavio ga je za javnog profesora govomištva u Rim skom arhigimnaziju, a zbog velike učenosti i savršena po znavanja latinskog jezika papa Benedikt XIV. postavit će ga 1769. za tajnika »Brevium ad principes«, dakle odgo vornim za dopisivanje Vatikana sa stranim vladarima. Bio je i kanonikom, arhiprezbiterom sv. Jeronima te zadobivao druge visoke časti. God. 1755. izdao je u Rimu I. svezak (3 pjevanja) svoga novog epa o Newtonovoj filozofiji (Philosophiae recentioris versibus traditae libri X), posvetivši ga kardinalu Valen351
tiju. To djelo potvrdilo je Stayev ugled i proširilo mu pjes ničku slavu čak do Engleske. Zajedno sa sugrađanima i prijateljima Boškovićem, Kunićem i Džamanjićem, čini Stay onu znamenitu četvorku koja je sredinom 18. st. uživala nepodijeljeno priznanje najbiranijih književnih i znanstvenih krugova u Rimu. čašćen i slavljen kao jedan od najjačih intelekata tadašnjega Rima, »Lukrecije epohe Pompadour« (Truhelka), Stay je umro u Rimu 25. veljače 1801. Nekoliko je manjih pjesama objavio u jednoj zbirci arkadskog pjesništva, a napisao je i nekoliko govora (tri su tiskana, jedan rukopisni: o smrti poljskoga kralja Fridrika Augusta III, o smrti pape Klementa XIII, o izboru novog pape i, u Rimskom arhigimnaziju, pohvala pape Leona X), održanih pred vatikanskim kolegijem, a odlikuju se iz vrsnim latinskim jezikom i retoričkim umijećem. No, u povijesti hrvatske književnosti Stay će, kao i suvremenicima, prvenstveno biti važan kao pjesnik dvaju filozofskih epova. Prvi je Philosophiae versibus traditae libri VI (Filo zofija izložena u stihovima, 6 knjiga), izdan u Mlecima 1744, s ukupno 10249 heksametara (u II. izdanju, Rim 1747, broj stihova bit će povećan na 11229). U njemu pjesnik izlaže sistem Descartesove filozofije i fizike, proširujući ih mje stimično rezultatima Galileijevih, Keplerovih i Newtonovih otkrića. Upletanjem kršćanskog nauka (osobito u VI. knjizi o Bogu kao vrhovnom dobru), i prožimajući, uopće, ep kršćanskom tendencijom, Stay je nekako odviše mehanički spojio smionu Descartesovu misao o sumnji s pozitivnom crkvenom teorijom o Bogu. Zazivanjem Mudrosti počinje I. pjevanje, u kojem je prikazana jezgra Kartezijeve filozofije; u II. pjevanju opisana je dispozicija ovog svijeta i Descartesova nauka o molekulima i nebeskim tijelima; uzroci i počeci svijeta prikazani su u II, a priroda vođe, zraka i vatre u IV. pjevanju (ovdje je i snažan opis potresa u Du brovniku); ljudska priroda, duša i osjeti obrađeni su u V, etika u VI. pjevanju. M. šrepel temeljito je obradio koliko se Stay u vanjskoj ekonomiji epa i brojnim pojedinostima poveo za Lukrecijevim epom De rerum natura, iako bez izvornoga prosvjetiteljskog žara kojim rimski pjesnik raz goni tamu praznovjerja i straha od smrti. Oplođujući svoj 352
talent i dostignućima versifikacije Vergilija i drugih pjes nika Augustova doba, naš je pjesnik poletom misli i igrom upletenih epizoda, sjajnim poredbama i izbrušenim jezikom uspio oporu građu prožeti poezijom. Jasno izlažući Descartesov rad, Stay je unio i svojih misli; slijedeći u obliko vanju i kompoziciji Lukrecija, Stay je stvaralac jezični. Po nagovoru Ruđera Boškovića, svoga brata Kristofora, kardinala Valentija i dr. Stay se konačno odlučio — pomi šljao je na to već od god. 1745 — da u latinskim stihovima obradi Newtonovu filozofiju, uz koju će izložiti i teoriju sveopćeg privlačenja s posljedicama i primjenama i optička Newtonova istraživanja. Taj drugi svoj ep (Philosophiae recentioris versibus traditae libri X — Novija filozofija izlo žena u stihovima, 10 knjiga) s ukupno 24227 heksametara u cjelini je završio te I. svezak (knjiga 1—3) izdao u Rimu 1755 (II. svezak s knj. 4—6. tiskan je god. 1760, III. svezak s knj. 7—10. tek 1792). U prve tri knjige razvija Stay meta fizičke spoznaje, raspravlja o duhu i tijelu i iznosi opća svojstva materije; u knjizi 4—6. obrađuje nebesku silu teže, uzajamnu i opću, a u knj. 7—9. svojstva svjetlosti; u X. knjizi prelazi na matematičku metodu i izlaže prva počela tjelesa, najprije prema Newtonu, zatim prema Boškoviću. Nadasve je značajna i jedinstvena u književnosti hrvatskog latinizma suradnja Boškovića s našim pjesnikom u stva ranju ovog epa. Veliki astronom i fizičar nije samo napisao obilne bilješke uz sva tri sveska Stayeva djela nego je prvim dvama na koncu dopisao i bogate Dodatke (Supplementa, izdanje se III. sveska zato toliko oduljilo, jer ih Bošković nije dospio prije smrti završiti, pa je ovaj svezak izdan bez njih), u kojima matematičkim metodama dokazuje izrečene Stayeve teoreme i rješava probleme. O još višem stupnju su radnje doznajemo iz Boškovićeva pisma bratu Baru 1748: svake večeri Ruđer kazuje sat-dva dum Benu u pero New tonovu fiziku, po lijepom i novom redu, i upleće na mje stima razne metafizičke nazore. No, Stayev ep — istaknut će to Bošković u predgovoru za čitatelja na početku I. sve ska — nije rad popularizatora Newtonove filozofije, poput suvremenika Algarottija i Voltairea, nego pjesnik svugdje prodire do same srži pitanja, a u nekim filozofsko-metafizičkim izlaganjima nadmašio je i Newtona. Stoga se ne može kazati da bi ovaj ep bio »govorljivi geometar Bošković 23
H rvatski latinisti II
353
preruSen u heksametarski konciznog D. Bena« (Truhelka). Jer zamisao cjeline, impostacija problema, raspoređenost detalja, da se i ne govori o jezično-stilskoj fakturi — pot puno su Stayevi. Gustoća i zrelost dikcije u Novijoj filozofiji još su izražajniji, misaonost zaokruženija nego u njegovu mladenačkom epu o Descartesu. Počeci i završeci .pojedinih pjevanja posebno su pjesnički snažni, biranost upletenih epizoda istančano je provedena. Lukrecijeva škola ostavila je i ovdje pozitivnih tragova. Nećemo se doslovno složiti s Appendinijem da je Stay više od ijednog modernog pisca dostigao ili čak prestigao antičkoga klasika. Još manje ćemo tvrditi da su njegovi epovi zaokružena i »čista« poezija. Ali oduševljenost kartezijanskom misli i Newtonovim prodornim pogledom u sustav svemira, krepčina i biranost jezika, razigranost strogih ž umilnih, dostojanstvenih i svijetlom vedrinom prožetih epi zoda i digresija, u kojima slobodniji let mašte nadilazi okvire sustavnoga izlaganja unaprijed zadane građe — čine Staya najvećim didaktičkim pjesnikom hrvatske književnosti i osiguravaju mu značajno mjesto na evropskom Parnasu ovoga žanra. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA BENEDIKTA STAYA Philosophiae versibus traditae libri VI, Venetiis 1744 (II. izd.: Romae 1747; III. izd., identično s II: Venetiis 1749) Philosophiae recentioris versibus traditae libri X, Romae 1755— —1792 (Tom. I: 1755, tom. II: 1760, tom. III: 1792) 'Ad Clementem XIII, p. m. in funere Priderici Augusti III, PoIoniae regis, oratio..., Romae 1764. Oratio in funere Clementis XIII, pontificis maximi..., Romae 1769. Arcadum carmina, Romae 1756—1768, ed. 2., P. 2—3 LITERATURA O BENEDIKTU STAYU M. šrepel: Stay prema Lukreciju, Rad 124, Zagreb 1895. B. Truhelka: Prvi uspjeh Bena Staya, Književnik I, 9, Zagreb 1928. J. L. Tacconi: I poemi filosofici latini di Benedetto Stay, ii Lucrezio Ragusino, Rivista dalmatica XV i XVI, Žara 1934. i 1935. 2. Marković: Rude Bošković, dio I, Zagreb 1968. V. V.
355
FILOZOFIJA U STIHOVIMA (Še
st
k n j ig a
PHILOSOPHIAE VERSIBUS T R A D I T A E L I B R I VI
)
I
i
10
15
u vječnoj slici plodonosna uma, po tebi su uzroci i zametak stvarima i zamecima svima njihova snaga i moć: Ti božice, ti uzroče poretka divnog, počela sva spajaš mjerama svojim i brojem svladavaš. Zemlja ti donosi plod, zviježđe ti svjetlost daje. Činiš da ognji plamte, ti pučine razastireš modrinu i nebesa obavijaš uzduhom lakim; činiš da vrijeme protječe hodom postojanim po razlučenim kretnjama svojim i na izmjenu se vraća. Umovima ljudskim ti sigurna i najviša si radost, jer jednom kad zasja svjetlost tvoja i zrake pokažeš prijateljskog žara, usplamti duša požudna slašću nenasićenom i vječno bi te mogla slijediti i u tebi uživati.
356
errarum Caelique potens atque uberis alma Naturae Genitrix, magnum. S a p i e n t i a , numen. T Quam Pater haud aevo nec majestate secundam 5
10
15
Edidit aeterna foecundae in imagine mentis Progeniem, per te causae et sua semina rebus Seminibusque suus vigor et vis indita vitae: Tu Dea, tu pulchri Ratio ordinis, omnia nectis Mensuris elementa suis numerisque revincis. Terra tibi foetus, tibi debent sidera lucem, Tu facis, ut caleant ignes, tu caerula ponti Diffundis caelumque levi circumtegis aura, Et facis, ut certo volvantur tempora cursu Per motus distincta suos vicibusque recurrant. Mentibus humanis tu certa et summa voluptas, Nam simul atque tuum longe splendescere lumen Incipit et lucis radios ostendis amicae, Ardet inexpleta cupidum dulcedine pectus Teque sequi visaque frui semperque potiri.
357
II
II
rancuz nam umom i duhom razboritim sve to istraži: ni čudovišta, ni himere, F ni Scile, ni Sfinge, ni Kentaura tužni vjekovi, 5
> 10
15
20
25
30
dok skrivene je prirode prelazio stupnjeve, muža toga ne spriječiše ni tri ješkom groznim, ni likovima užasnim. Životvorna sila, nebo pobijedi i odatle svjetlost nama odvažan iznese on sretnim znamenjem i rastjeravši tmine svijeta, domišljat razotkri slijepo umijeće prirode. Bog ovoga, Bog sam svijetu i tebi, Francuska, praštajući mnogo u ono vrijeme dade, kad slijepa je sila ljudi, otrovom natopljena stigijskim, oteti kanila svijetu Božanstvo i sasvim ga poreći i iz srca istrgnuti svojeg. On odvažan ne povede rat ni novcem, ni oružjem, ni onim čim svijet od čudovišta očisti toljagaš Heraklo, ili čime se posluži božica streljačica1 s bratom Febom protiv giganata onih što brda nošahu, već udari silinom razbora i samom slikom prirode, dok ona sama pravim svjetlom ne zasja, te slijepom umu ne podari oči. Spasonosni nauk njegov od početka slijedim; stupiti ako želiš u spokojna svetišta Prirode i ona da se tebi sasvim otvore, prije svega u sve ti je ono sumnjati za što si prije mislio da znaš. I to ne zato što ničeg istinitog u prirodi nema, ili što se ono ne može nikakvim razborom otkriti, nego sve valja držati za lažno, pa odatle onda čistija proizlazi Istina sva, načela su stalnija u stvarima i s Razborom se odvija sve.
allus homo nobis ea mente animoque sagaci G Omnia pervidit: non illum monstra, Chimaerae, Scyllaeque Sphingesque aut tristia Centaurorum Saecla peragrantem naturae lustra latentis Obvia compressere minaci murmure contra Horrificisque Virum formis. Vis vivida caelum Vicit et hinc lucem nobis felicibus audens Extulit auspiciis et pulsis orbe tenebris Naturae caecam patefecit callidus artem. 10 Hunc Deus, ipse Deus mundo et tibi, Gallia, multum Indulgens plane est illo dare tempore visus. Quo vis caeca hominum Stygiis suffusa venenis Tollere de medio Numen penitusque receptum Infixumque suo sub corde abolere parabant. 15 Ille audax bellum contra non aere nec armis. Aut quibus infestum monstris purgaverat Orbem Claviger Alcides, aut Diva quibus jaculatrix Usa in montiferos Phoebo cum fratre Gigantes, Sed rationum illud suscepit pondere, et ipsa 20 Naturae specie, dum veri luce corusca Fulgurat, et caecae praepandit lumina menti. Hujus ego servata legens vestigia longe Principio edico, Naturae in templa serena Si juvat admitti atque illa gaudere reperta, 25 Omnibus esse tibi dubitandum in limine primo De rebus, quas nosse prius te cumque putabas. Non id propterea, quia rebus nulla vel extent Vera, ea vel possint nulla ratione patere. Omnia pro falsis sed habendum, purius inde 30 Eductum ut Verum omne nitescat certaque constent Principia in rebus totamqe gerat Ratio rem. 5
1 Artemida 358
359
III
III
(POHVALA FRANCUSKE I DESCARTESA) rancuskoj su s jedne strane Sredozemnog mora plavetni vali, F s druge je pak natapa šumna plima Oceana, 5
10
15
20
25
30
k tome joj granice postavi Priroda: bujnu Rajnu i oblakonosne Pirineje i bedeme Alpa. Zbog mnogoga je vrh mnogih područja cijeniti valja, jer se diči i prijatnom toplinom podneblja blaga, i zemlje onim plodnim tlom, blažene perivoje ima i divne doline, te nije zavidjeti ni krajevima drevnih Feačana, niti pak onim Hesperida gajevima zlatnim, niti pak, Peneju, obalama tvojim, uprav tako je ljudima divote vidjeti što ih to područje pogledu pruža. Tko će nabrojiti ljudima gradine utvrđene, imutak sav ili pak gradove goleme? Vidjet li je grad na svijetu cijelom, što bi se mogao natjecat s Parizom, toliko bogatim blagom, obilnim dobrom dragocjenim? A koje li samo muževe francuska zemlja porodi? A ratove kada povede, koji je narod oružju vičniji? Ili zagrljajem mira milostiva posle građanstva vodi i njeguje prdvo i umijeća mnoga, što toliko u pothvatima napreduju sretnim, da narodima upravo čudesne izume dadoše u blagodatima javnim života ljudskog. A čudesa sva ta št6 su napokon pred veličanstvom i otkrićem onoga, koji nam otkri razlog onaj, po kojem sve se na nebu i na zemlji zbiva, istinitije proizlazi iz dubina grudi božanskih negoli tronošci sveti, lovor i proročište Feba? Francuz je taj, veliki gojenac Francuske. Blažen si ti, što prvi si uzmogao dići svjetlo jasno i nadaleko se pročut svijetom golemim i oblake i zvijezde pretpostaviti umu svojem. 360
quae Medii glaucis hinc aequoris undis. G allia, Illinc Oceani rauco perfunditur aestu. 5
10
15
20
25
30
Ultro cui fines posuit Natura, tumentem Rhenum et nubiferam Pyrenem Alpinaque claustra, Propter multa quidem multis regionibus una est Anteferenda, quia et mitis laetissima caeli Gaudet temperie, telluris et ubere gleba. Felicesque hortos habet et pulcherrima Tempe, Ut neque propterea priscis Phaeacibus arva Nec nemora Hesperidum invideat licet aurea quondam. Nec ripas, Penee, tuas, proin mira videri Gentibus ut possit regio visendaque ferri. Oppida quis populis munita opibusque, quis urbes Ennumeret magnas? Num terra urbs visitur omni Aemula Lutetiae, quae tantum rebus opima. Rebus opima bonis? Viden et quos Gallica profert Terra viros? seu bella movent, quae doctior armis Gens erit? Amplexu placidae seu civica pacis Jura artesque colunt, tantum felicibus ausis Progrediuntur, uti prorsus miranda reperta Gentibus humanis in publica commoda vitae Ediderint. Verum miranda haec omnia quid sunt Denique prae rerum majestate atque repertis Ejus, qui nobis rationem invenit eam, qua, In caelo quidquid peragi terraque videtur, Verius ex adyto divini pectoris edit Sacri quam tripodes, laurus cortinaque Phoebi? Gallus et hic, magno se Gallia tollit alumno. Felix, qui clarum potuisti extollere primus Lumen et immensum te late ferre per orbem Et nubes atque astra tuae supponere menti! 361
35
Tebe ja slijedim, o uresu roda francuskog, i učenim tvojim tragovima otisnutim kročim, ne što se nadam, da bih te hitra jednako pratio, nego zaista zbog ljubavi kojom duša plamti, jer zublju Istine nosiš i svjetlost daruješ.
35
IV
Te sequor, o Gallae gentis decus, atque tuorum Docta pedum relego pressis vestigia signis, Non quia te sperem properantem aequare sequendo, Veri propter eum sed, quo mens ardet, amorem: Namque facem Veri praefers lucemque ministras.
IV
(PODRIJETLO I POSLJEDICE POTRESA) vo ti dakle uzroka potresima: zadrhti zemlja kad se u zatvorenim spiljama razvije velika silina plamena od zapaljene tvari lužine i sumpora; jer zrak se stlačen mora osloboditi snažnim potiskom vatrenim; podzemna sila stoga širenje potiče te postojano spilje pritišće i odrinjuje. Gore onda drhti pomaknuto zemlje tlo, nagnuti zidovi padom prijete ili se obaraju ruševinama zatrpani svojim, pače i gore goleme znaju se raskoliti i na stožeru visoku sunce ih prelazi rascijepljene ždrijelom razjapljenim. Zato gdje zemlja puna je mnogih spilja, i u krilu stijenje ima i šuplje litice, lako se upale pare sumporne i nakupi lužina; trzaji nagli, kažem, zemlju potresaju: kao što često podrhtavaju mjesta bliska gorama što vatru bljuju, i često se gradovi kraj Etne trinakrijske potresaju drhtajima snažnim i sama okolica brda Vezuva napuljskog trese se zbog nestalna tla.
inc ratio tibi terrai quoque motibus extat. Terra tremit, clausis cum subter magna cavernis H Vis oritur flammae succensa sulphuris atque
E
5
10
15
20
362
5
10
15
Nitri materia: nam protinus igne necesse est Aera conclusum dilatari impete magno; Propterea subitis expansus viribus urget Et premit obnixus speluncas atque repellit. Hac ratione super terrae sola mota vacillant, Inclinataque jam minitantur moenia casum Stemunturve suis late confusa ruinis. Quin etiam magni montes finduntur et alto Vertice distractos patulo Sol transit hiatu. Quapropter multis tellus ubi plena cavernis Constat et in gremio rupes habet et cava saxa, Accendi facilis qua sulphuris halitus atque Conveniat nitri; crebris ea motibus, inquam, Concutitur tellus: veluti loca saepe tremiscunt Montibus ignivomis propiora, ut saepe prope Aetnam Trinacriae magnis subsultant motibus urbes, Ipsaque conspiciens montem vicina Vesevum Parthenope instabili crebro tellure vacillat.
363
V
V
(POTRES U DUBROVNIKU 1667)
T T ic Patriae me casus et horrida fata meorum rodnog razor grada I mojih kleta prem udesa KJaadar spomenem, me popada
Ježnja, i strah duh mi stresa; Ah, jednijem je smert nemila Mahom tisuć mi ih zanila. Nu hoteći sad izrijeti Sve što od one čuh nesreće. Na pjevanje me dospjeti 10 Kako ođlučih berzo neće. Bol pustite odložiti, Djedah pepeo požaliti. Ka onadar svojim očima Oci naši, jaoh, vidiše, Povijedajuć sinovima Grozne suze sveđ proliše. Rad bolesti uzdisahu. Jedva ovako govorahu: (10) »Zgrade svudar razorene 20 Vidite li, djeco mila, Stijene u herpah navaljene Ke sakupi huda sila? Polače ono bihu i dvori, Sad omirine i razori. 25 Ondi tužna vaša mati Vas je imala poroditi, Ondi s’ vama pribivati I slavi vas odgojiti, Samo ostaje domovine 30 Sad vam plakat obaline.« Otadžbino, ah, tvojijeh Zadojnice prem nesrićna, U krajinah ilirskijeh Tebi grada nč bi slična! 35 Druge si imenom dobila, A u bogatstvih čudno plila. (20) Sve do neba zemlje plodnost Tebe uzdignu i broj sinovah, Kako davna jur slobodnost 40 I plemenstvo tvojih mužovah. 5
364
5
10
15
20
25
Quaeque hic quondam uno pariter cecidere sub ictu Millia multa movent animoque horrescere cogunt. Prorsus et oblitum causarum excedere certos Carminis impellunt fines ultroque dolori Indulgere meo paulum cinerique meorum. Dum, pueris toties quae nostri cumque solebant Cum lacrymis, cum singultu memorare parentes Quondam visa, libens repeto atque audita revolvo. »Cernitis eversas« dicebant »undique moles, O pueri, disjecta solo congestaque passim Saxorum in cumulum tot quondam ingentia tecta Cernitis? En Urbis quondam cognoscite vestrae Immanem diro prostratae turbine casum, Et super his paulum juvet illacrymare ruinis«. Heu, Patria, heu quondam nutrix infausta tuorum! Non erat Illyricis florentior omnibus oris Urbs alia aut opibus tantum famaque vigebat, Ubertasque soli multaeque frequentia gentis Nobilitasque virftm atque omnes servata per annos Libertas caelo tollebant fortibus armis Naturaque loci murorumque objice circum Defensam a validis vicini incursibus hostis. Tot rebus Fortuna bonis invidit et uno est Conata excidio res vertere funditus omnes. Tempus erat, vernis quo primas floribus herbas Pingebat Natura diemque ferebat ad Arcton, 365
Hrid i tverđa tvoga mira Protivnika bližnog tira. A sreća navideć tolicim dobrima Jednom te razoreć dignu ih tužnima. 45 U vrijeme ono kad livada Pervijem se ištom cvijetjem resi. Dan se uputi put zapadai Dan nezgodni po udesi’, (30) Daždje oblaka iz tmastoga 50 Kim se nebo sve navuče. More s kraja običnoga U ponore sve se odvuče. Visoka se berda okoli Strašno čuše zajektiti, 55 Jazi i spile paka doli Oriti se i muktili. Zemlja veza van svojega Časom se evo derkta i trese, A temelja bez tverđega 60 U dubinu grad prosije se. Prašni se oblak u visinu Diže i nebo sve prikriva, Dan u merklu noćnu tminu Svojim cemilom pritvoriva. 65 Sred takoga događaja I skončanja stvarih svijeh, (40) Ke ćutjenstvo duh osvaja. Koja miso bi tužnijeh? Prispijeva eto tresak novi, 70 S tli nestavnijeh noge semu. Svim na glave se oru krovi, (Meni i sadar duh protemu).
75
80
Njeki tijelo raskinuto Za sobome čim smucaju, Lazeć kamenje uz rasuto Svoje u pomoć dozivaju. Nečuveni izdisahu, Meu kam mertvi zapadahu. Oni mater zove svoju, Ovi izbavit bi oca hotil. Plače ljiibi i djecu koju Tretji s kućom je izgubil; Zaman ište, plače i zove, Jer zanijemi smert njegove. 366
30
35
40
Jamque ea lux aderat, casum qua fata parabant: Horrentes caelum nebulae tegere undique visae, Imber vicina tenuis de nube pluebat. Aequoris insueto subsederat unda recessu, Praeterea auditi gemitus sunt edere magnos Montes atque cavis altae mugire cavernis. Ecce tremit moto subsultans cardine tellus, Nec mora, deficiente solo, jam prodita pessum Labitur omnis et immani resoluta ruina Urbs ima consedit humo, se pulveris ingens Protinus in caelum nubes agit atraque lucem Involvit noctemque refert. Quae in turbine tanto Mens animusque fuit, rerum in vertigine tanta Deprensis? Iterum tellus concussa videtur Jam trepidare (animum quoque nunc ita concutit horror) Sub pedibusque labare solum, ruere ardua tecta In c a p u t .....................................................................
4 5 ................................... nonnulli membra trahentes Post sese lacera et laniatos ictibus artus Reptabant per saxa suosque in opem vocitabant; Demum opis expertes deserti, ut bucera saecla. Tristem exhalantes animam inter saxa cadebant. 50 Qui fuerant autem juvenili robore freti Viribus intactis et amor pietasque suorum Queis moestum desiderio cor fixerat acri, Ibant huc illuc evolvebantque ruinas Et collapsarum certabant saxa domorum 55 Eruere, amissam prolem seniumque parentum 367
85(50) Nu koji mladi nam junaci Bihu i srećno neranjeni. Dragi ginu da im rođaci Ljuto u sercu ucviljeni Raskopavat svud se ervaju, 90 Tužne pomoć željno iskaju. Kad shranjenoj po žeravi Žestok oganj ki se upali, (60) Kruti udese! njih rastavi I od mertvijeh ke su iskali, 95 I nehamijem dužnost sveta Pokopanja njim je oteta. Nami jurve prijadnima Ovo se je još hotilo I rasutijem kamenima 100 Da se ne bi već prostilo; Smerti, rasap nije zadosti! Hude sreće nemilosti! Ovdi mertvo tijelo gori, živ se ondi peče i vika; 105 Kog ne ubiše padajuć dvori, Smert ga stisnu više prika; Zaman skroven gdje stojo je, (70) Naći ga oganj umio je.
60
65
70
Cum gemitu et lacrymis et luctisono ululatu Quaerentes sub eis, iterumque iterumque vocantes. Flamma vorax totam dein ingens orta per Urbem A consaguineis disjunxit denique moestos Corporibus sanctoque ingratis, proh fera fata! Vulsit ab officio. Nostris hoc denique deerat Aerumnis, Urbis quoque conficeretur u t ipsum Triste cadaver et in miseras quoque dira ruinas Saeviret Fortuna: cremantur corpora passim Exanimum et pariter viventum, namque sub ipsis Lapsi qui domibus vitarant funera lethi Sub tignis, sub fornicibus, sub pariete fracto Subque cavis circum occlusi obstructique ruinis; Posterius tamen hos lethi vis corripiebat Saevior, heu! vivos dissolvens ignibus artus.
Prepjevao Antun Ročiđ
368
24
H rvatski latinisti 11
369
VI
VI
5
10
15
20
25
30
Reći valja, koja je Dobru samom najviša svrha i koji je razlog izvjestan kojim onamo pute možemo pripravit, što godi, što činiti valja za dare života blaženog. Sretnih li! ili onih kojim ono jedno znati je dato, ma kako ne poznavali sve ostalo što opstoji, kako pak Sunce i Mjesec se kreću i zviježđa broj; poznavati gibanja različna, vjetrova znati moći, pokretne vatre i tekućeg valovlja sile, i po kojem se zakonu zbiva sve, što vidimo mi na nebu i na zemlji, — ugodno makar bilo takvo što i korisno za stvari mnoge, pridonije li važnosti života blažena (to pak je najviše od svega), ikada išta? Ti mene, ti slijepi um mi uputi, svjetlošću zublje božanske, o M u d r o s t i , — nepouzdana upravi savjetom svojim, o Božice, gutljaj podari napitka s izvora uzdušna, kojim napajaš srca tvojenaca, odakle potječu zakoni sveti i vječna prava Pravice postaju. O majko pravednoga i dobrostivoga, pokaži molim te zalutalu prostor siguran, kojim bih kročiti uzmogao, ti srce, ti usta naša dahom pokreni višnjim, kako bih izreći i činiti mogao tvoje što jest, a svakako više činiti: to su mi želje najviše. Od početka najviši cilj, kojemu težimo svi, a koji valja spoznati — narav je najvišeg Dobra: jer bez spoznaje o tome, život se niti uspostaviti, niti živjeti ne može, niti stvoriti običaj ljudski, niti ikako vladati. Drugačije ne već ako ne znaš 370
ac lustrare tenus Naturae impervia vulgo Regna sat est: instant alii subeuntque labores. Dicendum, quae summa Boni sit finis et illuc Qua ratione viae possimus tendere certa, 5 Quid juvet, ad vitae quid contra dona beatae Officiat nobis. Felices! vel quibus unum id Scire datum, quamvis ignorent caetera prorsus Quae sunt cumque, etenim Solem Lunamque meantem Et numerum astrorum, varios et noscere motus, 10 Scire potestates aurarum et mobilis ignis Undarumque liquentum, et qua ratione gerantur Omnia, quae caelo peragi terraque videmus. Dulce sit id quamvis atque ad res utile multas. Attamen ad vitae quidnam momenta beatae, 15 (Haec etenim rerum summa est) quid contulit unquam? Tu mihi, tu caecam divinae lumine lucis Ingredere, o mentem, S a p i e n t i a , consilioque Nutantem rege, Diva, tuo, da nectaris haustus Aetherio de fonte, rigas quo corda tuorum, 20 Unde fluunt sanctae leges aetemaque jura Justitiae manant. O Justi mater et Aequi, Tu, precor, erranti certum, quo currere possim. Praemonstra spatium, tu cor, tu nostra superno Ora move afflatu, valeam ut tua dicere quae sunt 25 Et facere, at potius facere: haec sunt ultima vota. Principio extremus qui sit, quo tendimus omnes, Finis, quaeque Boni summi natura videndum: Harum notitia sine rerum namque fateri Est opus institui vitam non posse, nec ulla 30 Formari mores hominum ratione regique. Haud secus ac caeli si, qua sit parte locata,
H
371
35
gdje je predio neba kojemu težiti treba, nikada nećeš izabrati put što će te dalje onamo odvest na mjesto pravo, Jer vilo daleko otići valja od same zemlje.
35
Ignores,' regio, quo debes tendere, nynquam Possis carpere iter, quod recta protinus illuc Te ducat reddatque loco, namque ipse ferare Avius a vera longe tellure necesse est.
Osim V. odlomka, sve preveo Tomislav Lađatt
372
373
NOVIJA
FILOZOFIJA
U STIHOVIMA
PHILOSOPHIAE RECENTIORIS VERSIBUS TRADITAE LIBRI X
(DESET K N JIG A )
I
I
dakle svijetli najljepša ova pojava golemog svijeta razastrta po velebnim područjima prostora, O kojim se vezom vežu različiti dijelovi razdvojiti, 5
10
15
20
25
koje tu sile kroz koja tijela struje, i kako se sve stvari kreću kretnjama mnogostrukim, laćam se evo oglasiti i promicati pjesmom umilnom; i ono što trudom teškim nova umijeća otkriše dosad i što je u svetištima pohranjeno stroge znanosti — prvi ću iznijeti pjesmom plemenita počitanja Muza. Jer što doličnije i korisnije privlači umove ljudske od obilna nektara Istine vječne, kojim se napajamo, spoznati dok težimo uzroke i stvari podrijetlo, zaputivši se tako u cjelinu Svijeta? Jer što se više svetim govorom pjesnika uznosi međ plemenima tolikim ii što se pak godinama pamti, ako ne djelo neizmjerno razbora božanskog? O Ti što raspaljuješ plamenje Olimpa zvjezdana, što podstrojku mora nebom širiš, te uzduh prevrtljivi i zemlju svezom svojom vežeš, dok promatramo spomenike trajne umijeća Tvoga, uputi nas unapredak u razloge što zakone tvore, po kojima Ti odavno svijetu velikom početak postavi i svime sada postojanim poretkom upravljaš, — izreoi Istinu, što se u vječnom umu skrivala prije početka svega, a zatim prože i natopi sve, po Tebi sva pak stvorenja žive, — 374
nde per immensos regionum didita tractus Fulgeat haec species vasti pulcherrima Mundi, U Disjunctaeque locis variae quo foedere partes 5
10
15
20
25
Conveniant, quae sint vires per corpora fusae Et quam multiplici se volvant omnia motu. Aggredior suavi diffundens pandere cantu, Difficilique novas inventa labore per artes. Hactenus atque adytis doctrinae inclusa severae Primus ad ingenuos Musarum educere cultus. Quippe quid humanas praestantius utiliusque Illidat mentes quam Veri nectare pasci Largius aeterni, causas dum visere et ortus Conamur rerum et toto discurrimus Orbe? Quidve magis sacro vatum sermone feratur Per gentes hominum varias memoresque per annos. Ingens quam quod opus dia ratione peractum est? O qui stelliferi flammas succendis Olympi, Qui mare substratum caelo diffundis et amas Mobilitas terramque sua compage revincis, Dum memoranda tuae monumenta revolvimus artis. Infer legiferas nos protinus in rationes, Per quas et magni jamprimum exordia mundi Ponebas, cuncta invicto et nunc ordine flectis, Da Verum effari, aeterna quod Mente latebat Ante ortus rerum, quod deinde per omnia fusum est Immissumque, vigent per Te quaecumque creata, 375
ures podari i svetu podijeli milinu Muza, što traži Veličanstvo samo ispunjeno djelima tvojim! 30
35
40
45
50
A dotle ti, diko* Auzonije, koji dok si zdrav, nauku se radujemo lijepom i naporima plemenitim, primi što sami najviše dati možemo, darove dugo čuvane zapovijedima tvojim, znameniti. A u dokolici, kad umoran priliči malo odmoriti um, ti se lagan predaj razlozima istinskim: u skrovišta stvari i u nutrinu Prirode, kojima ću prodrijet u svetišta, služeći dugo trazima velikim čovjeka, moć kojega plamena razgoni sjene sve, moć duše plamena, što je gdje god se pojavi kao po krajevima neizmjernim rasprostrta Teža što tjelesne sve stvari privlači odasvud, i tereti se uzajamni nadaleko šire područjima praznim, po kojoj se zemlja, more, sunce, zvijezde obrću, po kojoj čak bojom šarnom pristala svjetlost sja, jasnije no obično i božanska se obnavljaju svjetlila, što ćeš od toga veće ili pak bolje naći? što li rod ljudski više približava bozima? Onoga duhom svojim što toliko nam dade, osvijetliv život predivnim mu darom, primjereno želim li pratiti, te najveće izume stvari u tijekove vjekova položene k tomu još dodaš i dopustiš da ti duša podnijeti može ne baš bez tereta ono što sve veće uvijek pokreće stvari i izvrsne pogoni misli.
Da decus et sacros Musarum inferre lepores, Quos petit ipsa tuis Majestas indita gestis!
30
35
40
45
50
Tuque adeo decus Ausoniae, quo pulchra vigere Sospite gaudemus studia ingenuosque labores, Excipe, largiri quae maxima possumus ipsi, Dona diu vigilata tuis haec, Inclite, jussis; Cumque vacat fessaeque licet brevia otia menti Reddere, te facilem rationibus adjice veris, In rerum, latebras et in intima Naturai Queis adyta irrumpam, lange vestigia servans Magna Viri, cujus vis ignea discutit omnes. Ignea vis animi, qua se cumque inserat, umbras. Scilicet immensas per quem diffusa per oras Omnem corpoream Gravitas agit undique molem. Mutuaque in vacuos late sunt edita tractus Pondera, quae terram, mare, solem, sidera versant. Per quem etiam vario lux compta colore refulget Clarior assueto et patitur sua dia retexi Lumina. Quid tantis majus meliusque repertis? Quid genus humanum propius Dis admovet ipsis? Ergo parta suo qui talia pectore nobis Edidit, illustrans praeclaro munere vitam. Sectari si rite aveo, si maxima rerum Inventa in longos aetatum immittere cursus, Huc ades atque tuum sine saltem haud mollibus ausis Posse tenere animum, qui semper grandia gestit Moliri rerum et praestantes volvere curas.
* Kardinal Silvio Valenti 37d
377
II
II
oji god od početka žele istražiti prirodu, pojave same imenom dvostrukim označuju K i pod dvostrukim rodom sve nadaleko sjedinjuju; 5
10
15
20
25
30
35
jer ili su tijela koja naša sjetila potaknuti mogu, i život što god pak jest, što duh i duša čuje; a ono što ni tijelo ni duh nije, kad ne možemo spoznati što bi biti moglo, kažu mnogi tek je ništa; ovdje kao da nešto priječi da treća priroda postoji, ili možda još i mnoge po različitu poretku; pače na službu nam stoje i imena traže: kad je već posve neizvjesno je li u stvarima još priroda neka, a tragati za tim mučan nam je trud, bolje je reći kako se to ne zna, nego je u prazno uroniti niištavilo, pribrojiti međ stvari što postojati ne mogu. A upravo ono što nam je drugo od dvostrukih stvari, duh: ili je nešto najviše i prvo koje je jedno, a po sebi ima sve što jest, bez kraja i bez početka; ili po svršetku vremena sve duše u njem imaju početak svoj i uživaju života dar: to mi Božanstvom zovemo i Bogom, govoreći o njem kao o stvari najvišoj i jednoj. Budući da u životu našem prvo duše naše poticati počinju stvari koje god su stvorene, i natječu se poznanstvo lako kovati prije ostalih, razbor se naš od ovih penjati pomalo treba do Prirode najviše, na kojoj se sve temelji, i, kao od granica dalekih kraljevstva golema, doći do sjedišta velikoga Kralja. Zato nam prvo nas i tijela oko nas istražiti valja: nagrada i kruna truda će biti, najvišoj Prirodi bliže prići, i, koliko smrtniku pristoji. Božanstvo spoznati, — ili se više diviti Gospodinu i Njega poštovati. Nikakav ne može u stvarima stvorenim postojati duh, 378
rincipio quicumque solent inquirere rerum Naturam, duplici res ipsas nomine signant P Tantum et sub geminum late genus omnia cogunt; 5
10
15
20
25
30
35
Namque aut corpora sunt, nostros impellere possunt Quae sensus, ducunt aut unde exordia sensus, Vitaque, quodcumque est, quod mens et spiritus audit. At quod nec corpus nec mens sit, cum nequeamus Scire, quid esse queat, multi nihil esse fatentur; Hic veluti quiddam prohiberet, tertia constet Ne natura etiam, aut vario fors ordine plures; Quin praesto nobis sistant se et nomina poscant: Sed quoniam, anne aliqua in rebus natura sit ultra. Prorsus in incerto est, quaerendique irritus omnis Est labor, idcirco potius nescire fateri Par erat, in nihilo quam mersam dicere inani, Atque inter res, quae nequeant extare, referre. Et jam, quae nobis geminarum est altera rerum. Spiritus, aut aliquid summum est primumque, quod uno A se habet omne, quod est, finisque et originis expers; Aut quae finito produotae tempore mentes Principium tenuere sui vitaeque fruuntur Munere: nos illud Numenque Deumque vocamus. Rem summam utroque hoc dicentes nomine et unam. At quoniam nostros animos impellere primum In vita incipiunt res, quae sunt cumque creatae. Notitiamque sui facilem procudere certant Ante alias, ratio paulatim scandere nostra Debet ab his summam ad Naturam, unde omnia pendent. Et, veluti vasti lustratis undique regni Finibus, ad magni solium nos sistere Regis. Quapropter nosmet nobis et corpora circum Vestiganda prius: pretium finisque laboris Illud erit, propius Naturae accedere summae, Et, quantum fas est mortali, agnoscere Numen, Aut admirari potius Dominumque vereri. At nullam, constare queant quaecumque creatae 379
40
45
50
55
60
65
70
ukoliko vlastiti ne spoznamo u svemu, jer ondje ga unutra osjećamo istim, ono što s tijelom je vezano našim i što dušom zovemo; i osjećamo također kako u nutarnjem skrovištu stvari djeluje: naime ona sama unutra i misli i želi. Ali jer vidimo gdje ona unutra djeluje, da li je dato pregledati sve i svaki promatrati dio? Da li ćemo posve vidjeti ono što narav je duha? Zatim pak m5ći i sile što ih ima, kojim se razlogom nagone na čine svoje, Čime se pokreće tijelo, kojim se vezom vezano veže? Ni jedna stvar nazočnija nije, a ipak se manje ne vidi: premda okom sve nadaleko pregledati možemo: nebo, zemlju i pučinu duboku, tolike vrste različite stvari i boje različite, tijela tolika različita mjesta i oblika, ipak ono samo nazočno jedva razabrati možemo, jer se sdmo nikad ne može okrenuti u poglede vlastite, sebi sa suprotne strane doći, ukoliko se iz zrcala ne vraća možda slika jasna. Ili je ipak potrebno zrcalo u kojem bi odražen duh mogao vidjeti svoj lik? I obraća se tako u sebe, u sebi ide vazda u susret sebi, te ništa manje sebe u mrkloj tami sebi skriva. Zato tko misli da duh je tek stvar što misli i da iz toga izvora istog potječe sve, upravo prenaglim taj meni se čini; jer ako je stvar što misli, neprestano služiti mora prirodu svoju; stoga i misli cijelo vrijeme, što uistinu traje u stvarima; a može li tko nama dokazati to razlogom sigurnim? Kad umorne udove ljudi opusti duboki san, i makovom im rosom pokropi oči, ne samo da u zaborav slatki utone duh, nego tko da dokaže da nikad mira nema i dokolicu svoju? Tko da stoga niječe da ono što duh misli, jedno je njegovo od svojstava mnogih, stoga i da lako odustati čitav može od običaja toga? 380
40
45
50
55
60
65
70
In rebus mentes, nisi nostram ex omnibus ipsi Percipimus, quia nos intra sentimus eandem. Corpore quae juncta est cum nostro, animamque vocamus; E t sentimus item, quid in interiore recessu Rerum agat: ipsa intus nimirum et cogitat et vult. At quia percipimus peragentem haec intus, an omnem Perlustrare datum est et ab omni parte tueri? An penitus, mentis quae sit natura, videmus? Inde potestates etiam viresque quot extent, Quaque suos solers ratione feratur ad actus. Qua moveat corpus, quo foedere juncta ligetur? Non res ulla quidem praesentior et tamen ulla Nota minus non est: oculo licet omnia late Lustremus, caelum, terras pelagusque profundum. Tot varias rerum species variosque colores. Tot mutata locis, variis et corpora formis, Attamen illum ipsum praesentem haud cernere quimus. Namque suos in se obtutus convertere nunquam Ipse potest sibique ex adverso occurrere, clara E speculo nisi forte sui referatur imago. Anne opus at speculo est, possit mens unde tueri Effigiem reflexa suam? Reflectitur in se Scilicet, in seseque sibi redit obvia semper, Nec minus obscura sibi se in caligine condit. Hinc qui nil, nisi rem, quae cogitat, esse, putavit. Mentem, atque ex isto manare huic omnia fonte, Prorsus id ille mihi temere arripuisse videtur; Namque ea si res est, quae cogitat, usque necesse est Naturam servare suam; proin cogitat omni Tempore, quo perstat revera in rebus; at istud Quis ratione queat nobis ostendere certa? Cum lassata virum sopor altus membra resolvit Atque papavereo conspersit lumina rore, Dulcia non etiam captare oblivia mentem. Quis vincat, nunquam et requiem suaque otia habere? Quis neget hoc ipsum proin, quod mens cogitat, ejus Esse facultatem de multis scilicet unam, Propterea ut possit facile hoc absistere ab usu 381
75
80
85
90
95
Kao Sto vidimo često gdje tijela se kreću, a vlastita im priroda nepokretna ostaje. Već, ako duh uvijek misli, vanjska mu sila onda ni pritjecati ne može, nego po istom zakonu prirodu p ra ti vječno istu? Osim toga su od početka o stvarima mnogim utisnuta znanja duboko u duše naše, i po jednoj rođena, a ne iz samih iscrpljena stvari i odvađena, nego u duši nutarnjoj otkrivena, — te reći možeš da razloga drugoga tomu nema. Koji kažu kako sami vrijede da ih gledaju, od drugih su duša sretnije; tako bijaše nekoć netko od broja mudraca, što sjećaše se koliko se u dobima prijašnjim nekada tijela seljahu i što bijaše u doba rata trojanskog. Ali ovo što se zove utisnuti duboko te označiti u dušama našim, što je ako nije učiniti to da se stvari svjetlošću jasnom u dušama ustave i iznenadnom istinom da se pokrenu u razne probuđene oblike i pokazane počnu okretati? Kada bi činili tako oni u utrobi skriti, novi porodi majke, dječica udova nježnih, izbijali bi na životne dahove zraka naukom mnogim nadojeni.
75
Incolumis? Veluti quoque corpora saepe moveri Cernimus et propriam naturam immota tueri. At vel si semper mens cogitet, exteriusne Non ea vis menti queat advenisse, sed ista Lege, ut naturam semper comitetur eandem? 80 Praeterea impressas multarum ab origine prima Rerum notitias in nostris mentibus alte Atque una genitas, non haustas rebus ab ipsis Exceptasque, animo sed in interiore repertas Dicere uti possis, ratio non ulla videtur. 85 Qui dicunt, illas soli meruere tueri. Plus aliis animae felices; sic fuit olim Quidam de numero sapientum, qui meminisset, In quot praeteritis migrant corpora saeclis. Quondam et qui fuerit Trojani tempore belli. 90 Ast hoc, quod vocitant in nostris mentibus alte Imprimere et signare, quid est, nisi forsitan illud Efficere, ut res se manifesto lumine sistant Mentibus et varias hae vertant evigilantes Se subito ad veri formas visasque revolvant? 95 Quod facerent utero clausi, nova germina matris. Artubus infantes teneris, multaque venirent Doctrina imbuti ad vitales aeris auras.
III III
on igitur Tellus aliis se praeferat ullis Corporibus, si non aliis concedere multis N Ipsa velit. Si nos sumus hic Telluris alumni.
N 5
382
5
Fors alibi alterius variae Telluris alumni Sunt alii. Quid jam refert, qua parte colatur Orbis hic? Orbis enim cives sumus unius omnes, Quotquot ubique sumus, qui vita, qui ratione 383
10
15
20
25
30
35
40
i kretnjom duha i dara pamtiti možemo. Voljom našom ipak domaju ovu zajedničku promijeniti ne možemo, niti građane i zakone svrći, jer zakoni ti su nepobjedivi. Zakonodavac, što nekoć ih posveti, i sad ih posvećuje i svetima se oni obdržavaju. Naše je diviti se, promatrati, istraživati zakone Svijeta i spoznati htjeti prirodu samu. Stoga koji vidje mnogo po zvijezdama kretanje i visoki eter umom svojim, ukroti neukroćeno ono i izvede ono što dugo bijaše skrito na gornji svijet, proširivši goleme granice domovine, od mnogih on je dostojniji preteča, kao domovine otac i knez, te stoljeća sva živa što nadvisuje ne zlatom ni snagom, već spoznajom o stvarima velikim i o upravi svijeta. A na drugoj je strani svjetina što sitne i prve stvari motri i kao da se drži vanjske kore Prirode i domaju spčznaje samo koliko sjetila takne i što pukim tijelom obavljati može. Ali tko je onaj što uznosi se u zvijezde uzvišene i očima našim približava ono što je udaljeno i besmrtne čine reda naporom smrtnim? Taj muž na put stupivši (u pjesmama kojemu časno dajemo ime svetim lovorom Pinda) uzmognu krilatim umom preletjeti područja golemog etera i umijećem promotriti sve novim: i putanje Mjesečeve i Zemlju, koja privlači, i velikog Sunca svuda razasute sile, podredivši brojevima iznađenim beskonačnost samu. Izdvoji pobjednik iz slijepe tmine noći Prirodu napokon što lažna Kca nosi i prisili je, kao Proteja, da pravi pokaže lik. Dolaskom njegovim Nauka ne promijeni, kao prije, postavke vlastite: odasvud tako pouzdana zasja. Jer slučajno željama i umovima, kao i svime, upravljaše Sudba voljom svojom; 384
10
15
20
25
30
35
40
25
Et memori mentis motu ingenioque potimur. Non tamen hanc patriam communem flectere nostro Possumus arbitrio cives legesque movere, Invictae quoniam leges sunt. Arbiter, olim Qui sanxit, modo sancit item sanctasque tuetur. Nostrum admirari est, spectare, inquirere Mundi Leges et rerum naturam noscere velle. Proin vidit qui plura, per astraque lapsus et altum Aethera mente sua, domuit non ante subacta Eduxitque diu latitantia multa sub auras Immensos patriae visus distendere fines, Ille aliis longe praecurrere dignior unus. Ut patriae pater et princeps, viventia saecla Omnia quandoquidem non auro et viribus anteit, Rerum at notitiis magnarum orbisque regundi. Ast alii plebs sunt, qui pauca et prima tuentur Et velut externo Naturae in cortice adhaerent Et patriam agnoscunt, ut sensus afficit ipsos Tantum et qua stolido tractari corpore possit. Sed quis is est, qui se sublimibus inferat astris Subjiciatque oculis adeo distantia nostris Factaque mortali struat immortalia nisu? Ille Vir, ille viam ingressus, per carmina clarum Cui Pindi sacra lauro praetexere nomen Instamus, potuit volucri transcurrere mente Aetheris immensi tractus et cuncta tueri Arte nova, Lunaeque vias Terramque trahentem Et Sole a magno diffusas undique vires, Supponens numeris etiam infinita repertis. Extraxit victor caeca a caligine noctis Naturam fictos ponentem denique vultus Et vera, ut Protheum, forma apparere coegit. Illius adventu proprias non mutat, ut ante. Jam Doctrina vices: sic undique certa refulsit. Nam vicibus studia et mentes, ut cuncta, regebat Hrvatski latinisti II
385
45
50
55
60
te je nekoć tako blistala Stoa, a sad je dugom izbrisana starošću. I tvoji sjenoviti cvjetni perivoji, Epikure, doživješe sudbinu istu, od oštra mraza slabo zaštićeni. što god se učenom Likeju* činilo čvrstim, vrijednost izgubi i toliki broj stvarima ispraznim poveća. A onaj božanski koji nadahnut Sokratovim naukom javno nastupi, neuspjeha isto toliko požnje, koliko i uspjeha ugleda. Dakle, svjetlom čim novim razloga zabljesnu veliki Newtonov um, vidjesmo kaiko se od sigurnog odvoji nesigurno i u skrovištima svojim preostaci vječno neokušani, um što podiže se protiv nauka gornjih. Tako kad sunce ogranu, nestadoše noćne sjene (i putnicima slobodan otvori se put). Onoga pak što blagim putem prodire u zvijezde neprestano slijedeći, kad sapi vidio, kakva je Teža na cijeloj Zemlji, ispitat ću što mi preostaje: je li ona podijeljena i kako i koliko po prostranstvima eterskim.
45
50
55
60
Arbitrio Fortuna suo; sic porticus olim Claruit, at nunc est longa deleta senecta. Hos casus, Epicure, tui subiere sub umbris Florentes horti, male crudo a frigore tecti. Quodque ratum doctis stetit immotumque Lyceis, Viluit et numerum tot rebus inanibus auxit. Et qui Socratica divinus prodiit arte, Pertulit interitus totidem, quot vidit et ortus. Ergo ubi magna novo rationum lumiine fulsit Newtoni mens, a certis incerta dirempta Vidimus atque suis haec intentata relicta Aeternum in latebris, contra illa educta superne. Solis ita exortu noctis fugere tenebrae Atque iter ingressis ductus patuere viarum. Illuim igitur placido tranantem sidera cursu Usque sequens, Terra gravitas cum qualis in omni. Vidissem, quod jam superest, an didita constet, Inquiram, aetherias qualisque et quanta per oras.
IV (ULJUDBA I RASPORED ŽIVOTNIH DOBARA NA ZEMLJI)
IV
skudica prva u zaštitu života iskova nekoć O različita umijeća tolika smrtnicima bijednim, oštreći im smisao za stvari i pomoć im pribaviv. 5
Oholost i pohlepa navališe zatim, iznađene navike stvoriše, koliko se više činilo da to većma traži udobnost naša negoli korist života skromna!
* Prema gaju u kojem je Aristotel, Platonov učenik, imao svoju filozofsku školu. 386
5
'Q rim a in praesidium vitae procudit Egestas ■*- Olim tot varias miseris mortalibus artes Ingenia exacuens pro rebus opemque ministrans. Fastus et ambitio dein excepere, repertos Protuleruntque usus, quanto plus commoda nostra Et vitae utilitas inopis quam poscere visa! Sic vestes primum inventae, defendere membris 387
10
15
20
Odjeća tako prvo iznađena bi, da bismo udove od mraza štitili i oštrih šiba vjetra, i u blagim dolinama nastambe sićušne, da bi se izbjeći moglo bijesu zvijeri, a sada u grimiznim i zlatnim haljama zatrpavamo se rasikošju i nasladama, sad se prostrane palače dižu što će se ispuniti šutljivim likovima kamenim i blistaju se mramornim stupima poduprti stropovi s pregradama, po čemu ime i ures gradu i narodu. I da bih ti te razloge jasnije iznio na temelju drugih uvjeta života i skorašnji razvoj vještinama prostim i veliki otkuda potječe napredak zatim, dopusti da se na stvarima zadržim malo dulje, kojih prvotna poraba bijaše da ljudi njima život urede i da ne bi ponestalo onog čim će se kasnije naslade otkriti
25
30
35
40
i razmaknute međe prirode priproste i jedni iz drugih izrastali običaji i nova uljudba i zbog toga proširena gospoština, koja se stoga prelila po svim stvarima. U početku Priroda razlogom jednakim stvori nas ljude, sve rod smrtan, kako se ne bi tkogod hvastao da je po podrijetlu višem od drugih i svojatao sebi veće i prvotnije od stvari. Svima je jednako pravo braniti život i rod i od zemlje za žiće uzeti ono što običaj nalaže. Sve korisno što Zemlja ima zajedničko je bogatstvo ljudi: svugdje je puna soka i porod ona svaki poziva na svoje grudi kao majka. Ništa nije vlastito i naše, osim truda i skrbi. Tek tako kad shvatimo, zajedničko što jest, našim biva, kao onaj što bere voće meko, njegovo je, i žir je njegov što pobire pod hrastom visokim, ili zeca kad lovi i jelena hitra, ili ribu što perajama gibljivim siječe modrinu mora. 388
Frigus u ti possimus acutaque verbera venti; Parvaque sic tepidis in vallibus edita tecta 10 Sunt, rabiem quoque detur uti vitare ferarum: At nunc purpurea aurataque in veste locamus Luxum e t delicias, nunc laxa palatia surgunt Effigies etiam e saxo exceptura silentes, Marmoreisque nitent laquearia fulta columnis, 15 Unde urbi gentique decus nomenque paratur. Utque tibi ex aliis vitae rationibus istas Clarius evolvam causas, rudibusque recentes Artibus exortus et grandes unde recepti Porro auctus, in res procurrere me sine paulo 20 Longius, usus erat queis primitus instituisse Vitam homines, ne deficeret, queis deinde retectae Deliciae e t fines Naturae simplicis illi Dimoti, atque aliis alii de moribus orti Mores, atque novi cultus distensaque longe 25 Grandia propterea res incrementa per omnes. Principio Natura pari ratione creavit Nos homines, mortale omnes genus, ut neque quisquam Jactet sese aliis potiori vivere ab ortu, Nec majora sibi deberi primaque rerum. 30 Omnibus aequum jus vitam stirpemque tueri est Et capere ad victum de terra, quae velit usus. Utile quidquid habet nam Tellus, divitiae sunt Communes hominum: repleta est undique succo Et natum ad sua quemque vocat velut ubera mater. 35 Nil proprium est nostrumque, labor nisi curaque tantum. His igitur cum percipimus, communia quae sunt. Fiunt nostra, velut qui carpit mitia poma. Jam sua sunt, glandesque suae, quas colligit alta Sub quercu, aut leporem capiens cervumque fugacem, .40 Aut piscem motis findentem caerula pinnis. Namque penu de communi res extrahit illas. 389
45
50
55
60
jer ih od zajedničkog živeža oduzima. Koliko i kad se komu svidi, ne priliči stoga uzeti: već koliko je potrebno i koliko sama želja traži, što preostane, uništiti se ne smije; rasipna Priroda nije, ma koliko da je plodna, i sve u korist želi pretvoriti, da ne bi ono što pripravlja uzalud bilo. Stoga valja od zemlje uzeti onoliki dio koliki se obrađuje i svatko može sjemenom bogatim oploditi uzeti dio, hrane onoliko sebi koliko može potrošiti. Drugima to štetiti neće i razlog biti pravičan prepirke, što? Zar jedna Zemlja nije dosta svima, jednako koji uzimaju, i zar će ikad u najnužnijem oskudice biti? Da li ikomu tko teži nedostaje zemlje obradive? Jer potrepštine mnoge života našeg dugo nam ne mogu na službu stajati nego ako ih vratimo brzo u upotrebu prikladnu, propadaju lako, smanjuju se i nestaju. Tko dopusti da se to zbude, rasipa darove Prirode i poguban je po ostale, jer hrpimice od zajedničkog grabi više no potreba traži, stoga je na štetu drugima koji bi potrošiti mogli korisnije.
45
50
55
60
Quantum at cumque libet, non sumere proinde licebit, Ast et opus quantum et quantum petit ipsa voluptas. Quod superest, non fas corrumpi; prodiga non est, Quamvis sit Natura ferax et in utilitatem Omnia vult verti, ne, quae struit, irrita fiant. Propterea tantam terrai sumere partem. Quam colat, et largo foecundet semine versam Cuique licet, victum sibi quanta effundere possit. Non aliis id erit damno, non causa querelae Justa. Quid? Una satis non Terra sit omnibus, aeque Qui capiant, unquamae fuat penuria parvi? Ulli deficiant sola, queis pascatur, aranda? Pleraque sed quoniam, quae vitae accommoda nostrae, Tempore non possunt longo servata manere. Sed nisi forte brevi nostros vertamus in usus. Putrescunt facile et minuuntur dispereuntque. Qui sinat hoc fieri. Naturae dona profundit Atque injurius est aliis, quia sumit acervo Plus de communi quam quantum postulat usus. Proinde aliis damno est, consumere qui potuissent Utiliter.
V <ŠAH I ZRNA ŽITA NA NJEGOVIM POLJIMA)
V
riča se da je izumitelj igre što šahom se zove pokazao jednom umijeće svoje vladaru Indije. P Rata se slike sviđahu, i crni i bijeli bojni redovi, 5
i različite bitke poretkom izvanrednim, te imena ratnika, sve od šimširovine, pokret potom, zasjede, oružje, upotreba i raspored četa. Vladar tu domišljatost ne ostavi jalovom. 390
ama repertorem ludi, quem schachida dicunt. F Monstravisse ferunt olkn, quam protulit artem. Regnatori Indo. Belli simulacra placebant 5
Et nigrae canaeque acies variataque miro Praelia consilio et pugnacis nomina buxi. Motus insidiaeque armorumque usus et ordo. Non rex ingenium infoecunda ornavit, uti mos 391
10
15
20
25
30
kao 8to je običaj mnogima, nego on njemu reče: »Traži i dobit ćeš nagradu koju želiš!« Obećanje to iskoristi lukavi savjetnik, zatraživ darak naizgled malen: »Želim, o kralju najveći«, reče, »toliko zrna žita, koliko po računu ovome izlazi: jedno ovo prvo polje« (i bijela i crna četvrtasta polja ploče pokaza, na kojima su oba bojna reda bila, te se do označene granice borila), »drugo polje dva, treće po četiri, četvrto osam i tako dvostruko neka zrna rastu na svakom se obojenom dvostručeći polju, kojih na svakoj strani osam ima polja, i na čitavoj ploči ne više od šezdeset i četiri«. Smijući se ubogoj duši, kralj pristade tražitelju dati tako malo. Ali ubrzo, kad se na brojeve izračunalo, računari mu dođoše i zaprepašteni govorahu: Ne bi, čak ni kad bi cijelim svijetom vladao sam, mogao izvršiti što bješe obećao, jedva da bi na Oceanu prostranu dostajalo brodova da dovoljno žita ponesu kad bi se svi narodi nadaleko sjedinili sa svima. Zaprepasti se i kralj, diveć se veliku oštroumlju čovjeka, nađe ga prikladnim za silne savjete kraljevstva, imetkom stoga nagradiv, zadrža ga u službi javnoj, ne otpustiv ga nikad sa dvora svojega.
10
15
20
25
30 VI (O TEŽI SUNCA, ZEMLJE I MJESECA) a je na početku jednaka sila što Zemlju i Mjesec Suncu privlači i udaljava po mjestima svima D na jednakim razmacima, što bi putanje njihove remetilo? Naravski, bit će da nešto remeti, jer nisu uvijek 392
Pluribus est, tantum laude, at »Pete« dixit »habebis Praemia, quae cupias!« Voti hic praesetulit esse Callidus exilis munusque exposcere visus Pertenue: »Optarem, regnantum maxime«, dixit »Tot Cereris mihi grana, quot hac ratione putentur Princeps haec unum sedes« (albasque nigrasque Quadratas tabulae sedes monstrabat, ubi ambae Insistunt acies et noto limite pugnant) »Altera bina ferat, tum tertia quattuor, octo Quarta et sic duplici crescant repetita per omnes Grana coloratas vice sedes, quolibet octo Quae sunt in latere, et toto non aequore plures Quam decies senis adjunctae quattuor, extant.« Rex inopem ridens animum tam parva petenti Annuit. Ast inita porro ratione ministri Per numeros, adeunt illum attonitique fatentur: Non, si vel toto dominetur solus in orbe, Posse reum exsolvi promissi; haud esse per amplum Navigia Oceanum segeti satis ampla ferendae. Omnia gente procul si conducantur ab omni. Rex stupet atque viri magnum admiratus acumen Regni consiliis ratus est ingentibus aptum; Proin opibus donatum in publica munera rerum Detinuit, nunquam et propria dimisit ab aula.
VI si vis, qua Terra et Luna trahuntur Principio In Solem, foret aeque aequis per loca distans Cimeta intervallis, quid eas turbaret euntes? Quippe fit, ut turbet, quia nec sunt tramite in uno 393
5
10
15
20
25
30
35
na jednoj stazi, niti se među se pod istim nagibaju kutom, niti su od Sunca jednako udaljeni, da bi se jednako privlačili. I ako još bolje upoznati želiš sile što remete, koje putem pravim Zemlju i zubljom Sunčevom vežu, nastoj neka ti težu Zemlje predoči prema zublji Sunca, nastoj neka ti predoči Mjesečevu težu prema istoj Sunčevoj zublji i put koji onamo vodi, stazu što je između Sunca i Mjeseca; a ona ista je sada kraća, sad dulja; nasuprot: ovdje put je kad dulji, kad kraći, koga nazvah stazom što vodi od Sunca do Zemlje; Mjesečevu težu prosuđujući pa'ko, ovaj put treba da odgovara putu što je između Sunca i Zemlje (uzima se dakako Zemljina teža prema Suncu), naime: poretkom onim kojim jedanput ova u sebi ponovljena, odgovara određenom prostoru između sjajne zublje Sunca i globusa Mjesečeva prema sebi, ali ponovljeno; jamačno teže koliko po prirodi se zahtijeva. Ovu zatim Mjesečevu težu izračunatu tako razdijeli na dvije, od kojih će jedna onamo izravno ići, kojom se određuje prostor što jednako veže tijela Mjeseca i Zemlje; a drugi će dio težiti onamo gdje se između Zemlje i Sunca stječe srednji put. Ta sila prva gotovo je jednaka prostoru između Mjeseca i Zemlje i obrće se jednako, i povećava Mjesečevu težu u tijelima Zemlje: druga je sa Zemljom djelomice zajednička; njezinu razliku od teže Zemljine valja dobiti u dijelu razloga poremetnje, a razlika ista (da mjernici bi lako uzmogli znati) odgovara razlici trostrukoj prostora kojim je Mjesec od Febove zublje i Zemlje odmaknut. Preveo Tomislav Ladan 394
5
Semper, ut obliquae nequeant non mutua vires Esse, nec inter se vario non vergere flexu. Aeque nec distant a Sole, trahantur ut aeque. Atque mage ut valeas turbantes noscere vires, Quae Terram via recta et Solis lampada nectit, 10 Illa tibi Terrae gravitatem in lampada Solis, Fac, referat; fac deinde, in lampada Solis eandem. Quae Lunae est gravitas, referat via scilicet illae Ducta, meat qua Solem inter Lunamque locatus Trames; at hoc eadem tum sit contractior et tum 15 Longior, hic contra trames cum longior atque Cum brevior fuerit, quem dixi, tramite ducto A Sole ad Terram; Lunai nam gravitatem Haec referens debet via respondere viai. Quae Solem est Terramque intersita (nempe refertur 20 Qua Terrae gravitas in Solem) scilicet illo Ordine, quo semel haec in se repetita locato Respondet spatio claram inter lampada Solis, Lunaique globum in sese quoque sed repetito; Nimirum gravitatis uti natura reposcit. 25 Hanc porro Limae gravitatem ita nempe relatam Dissolve in geminas, quarum directa sit illuc Altera, dirigitur quo tractus, corpora nectit Qui Lunae et Terrae pariter; pars altera at illuc Contendat, quo Tellurem Solemque meatus 30 Conjungens medius. Quae vis est prima, prope aequat, A Terra spatium est quod Lunae et turbat eandem. Atque auget Lunae gravitatem in corpora Terrae: Altera Telluri partim est communis; at hujus Discrimen quod erit Terrae a gravitate, venire 35 Turbantum in partem causarum debet, idemque Discrimen (facile ut mensores noscere possunt) Respondet triplici spatiorum differitati, Phoebea queis Luna a lampade Terraque distat. 395
BALTAZAR ADAM KRČELIĆ BALTHASAR ADAM KERCSELICH ( 1715 -
1778)
rčelić je danas najpoznatiji po svojem povijesno-memoarskom djelu Annuae (Zapisi po godinama). KPojedinosti iz njegova nemirna života najpotpunije doznajemo iz Annua, u kojima se često njegova osoba nalazi u prvome planu. Rodio se 5. veljače 1715. u selu Brdovcu kod Zagreba, u plemićkoj obitelji podrijetlom iz Krbave. Školovao se u Zagrebu kod isusovaca a zatim u sjemeništu. Budući da se isticao kao bistar i nadaren đak, poslan je u Beč u Hrvatski kolegij. Nakon toga proveo je četiri godine (1734—1738) u Bologni u Ilirskom kolegiju i završio studije kao doktor filozofije i teologije te ujedno stekao dobru pravničku izobrazbu. Po povratku u domovinu imenovan je župnikom u Seli ma kod Siska. Zagrebački biskup Juraj Branjug imenovao ga je 1745. prefektom zagrebačkog sjemeništa, a 1747. kano nikom. Iste godine Branjug ga postavi za rektora Hrvatskog kolegija u Beču. Tu je došao u bliži dodir s mnogim ugled nim ličnostima, među ostalima s reformatorom austrijskog školstva Nizozemcem Gerardom van Swietenom, dvorskim knjižničarom Adamom Franjom Kollarom i s ugarskim kancelarom grofom Leopoldom Nadasdyjem koji ga je zašti ćivao. Od carice Marije Terezije dobio je rukopisnu ostav štinu Pavla Rittera Vitezovića kojom se u svojim povijesnim djelima obilno služio. Kad je 1749. na zagrebačku biskupsku stolicu došao Franjo Ksaver Klobušicki, imenovao ga je svojim kanonikom a latere (pobočnikom). Zbog toga Krče lić napušta svoje mjesto u Beču i vraća se u Zagreb. Međutim, Klobušicki je 1751. imenovan nadbiskupom kaločkim, a zagrebačku biskupsku stolicu dobije dotadašnji biskup bosanski Franjo Thauszy, koji Krčelića nije trpio. Iako je to živo želio, za čitavo vrijeme Thauszyjeva biskupovanja nije mogao dobiti čast arhiđakona, štoviše u kaptolu je 399
stalno bio zapostavljan, ometan u znanstvenom radu i pro ganjan. Doduše, da iskaže svoju naklonost prema njemu, carica ga 1752. imenuje prisjednikom Sudbenoga stola, ali to nije nimalo popravilo njegov težak položaj u kaptolu. Budući da su plemići pod vodstvom podbana Ivana Raucha 1755. krvavo ugušili seljačke bune u Hrvatskoj i opljačkali seljačka imanja i posjede nekih sebi nepoćudnih zemaljskih gospodara, u Beč su stizali oštri prosvjedi i pri tužbe. Zato bečki dvor pošalje u Zagreb komisiju na čelu s grofom Mihajlom Ivanom von Althan da ispita uzroke buna i pozove na odgovornost podbana i njegove suradnike. Tu je situaciju bečki dvor htio politički iskoristiti i promi jeniti u Hrvatskoj sistem vladavine na štetu Sabora i plem stva. Kad je von Althan dobio zadatak da izradi takav prijedlog, pozove k sebi Krčelića i zamoli ga za pomoć. Predobiven nadom da će dobiti čast velikog prepošta, on mu izradi dva nacrta takvog preuređenja. Iako mu je von Althan obećao strogu diskreciju, ipak se to saznalo, pa je Krčelić navukao na sebe mržnju većine Hrvata i bio pro glašen dvorskom ulizicom i izdajicom vlastitog naroda. Krčelićev se položaj još više pogoršao Ikad je biskup Thauszy podigao protiv njega tužbu đe infamia. Njezine su glavne točke bile: utaja novca, nepolaganje računa, nemar u pohađanju crkve, nagovaranje na homoseksualnost i nečastan postupak u vezi s Althanovom komisijom. Parnica se dugo vodila, a završena je nagodbom nepovoljnom za Krčelića, iako je bio oslobođen najtežih točaka biskupove optužbe. Uz ostalo, morao je Thauszyja moliti za oproštenje. Ishod te parnice još je više ogorčio Krčelića i teško povri jedio njegovo samoljublje. On, koji je zacijelo sebe smatrao dostojnim biskupske mitre, bio je pune 22 godine kanonik magister, a čast arhiđakona dobio je istom 1769. nakon Thauszyjeve smrti. Sve svoje knjige i rukopise poklonio je 1777. knjižnici Pravoslovne akademije kojom je udaren temelj današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Umro je 29. ožujka 1778. i pokopan je u zagrebačkoj kate drali. Posmrtni govor na zadušnicama održao mu je pro fesor Vinko Kalafatić. Krčelić je bio pristaša prosvijećenog apsolutizma i pro tivnik jačeg utjecaja crkvenih redova. Kao dvorski čovjek 400
stekao je u Hrvatskoj mnogo neprijatelja. Oštar i strastven, u borbi s protivnicima znao je i jetko uzvraćati udarce. Pisao je latinski i hrvatski na kajkavskom, tadašnjem književnom jeziku u Zagrebu. Crkvenoj povijesti pripada njegovo djelo Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I (Povijest zagrebačke stolne crkve, I. svezak prvog dijela), Zagrabiae 1770. To je prikaz zagrebačkih biskupa od Duha do Nikole Zelnicaja Stepanića (1093—1602), napisan na temelju građe dobivene od kanonika Jurja Marcelovića. U drugom svesku prvog dijela, sačuvanom u rukopisu, prika zan je dalji niz zagrebačkih biskupa od Šimuna Bratulića do Petra Petretića (1603—1667). U povijesnom djelu De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares (Prethodne bilješke o kra ljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji), Zagrabiae 1770, Krčelić nastoji dokazati prava ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju. Time se predstavio kao pravi dvorski povjesničar i vjerni podanik krune. Djelo, koje je zamišljeno kao građa za pravu povijest, obuhvaća u pregledu cijelu hrvatsku povijest od najstarijih vremena do 1606, ali nekritički. U Varaždinu je 1774. pod imenom Adalberta Barića objavljena Krčelićeva knjižica Scriptorum ex regno Scla voniae a saeculo X IV usque ad X V II inclusive collectio (Pregled pisaca iz kraljevine Slavonije od 14. do zaključno 17. stoljeća), kratka povijest književnosti u sjevernoj Hrvat skoj od Augusta Gazottija do Pavla Rittera Vitez,ovića. U njoj se navode i hrvatski i latinski pisci. Glavno je Krčelićevo djelo Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam (Annuae ili Povijest od uključivo 1748. godine i slijedećih (do 1767) na znanje potomstvu), koje je počeo pisati istom 1764. Na prednjoj strani korica autografa napisao je: »Želim da se ovo ne otvara i ne čita za moga života«. U Zagrebu se znalo da Krčelić piše svoje memoare pa su mnogi od njih strepili. Kad je poslije njegove smrti taj rukopis otpečaćen, predan je na ocjenu savjetniku grofu Festetiću. Pro čitavši ga, on predloži da se ili spali ili strogo cenzurira. Zato Nikola škrlec, negdašnji Krčelićev učenik, a tadašnji pročelnik Odsjeka za bogoštovlje i nastavu kod Namjesni26
H rvatski latinisti I I
401
čkog vijeća u Hrvatskoj, dade na 22 stranice gustim crnilom precrtati ona mjesta u rukopisu koja bi mogla sablazniti čitaoce. Od toga se manji dio dade pročitati, ali je veći dio tako temeljito premazan crnilom da se ne može proči tati ni uz pomoć najmodernijih tehničkih sredstava. Jugo slavenska akademija izdala je 1901. u redakciji T. Smičiklasa latinski tekst Annua, a 1952. hrvatski prijevod V. Gortana. Krčelićeve su Annuae, makar napisane strastveno i pri strano, važan izvor za proučavanje političke, kulturne i društvene povijesti Hrvatske sredinom 18. stoljeća. One su ujedno glavni izvor za povijest seljačkih buna iz piščeva doba. Zanimljive su upravo stoga što je više dano naličje nego lice javnog i privatnog života. Iz njih je, dok su još bile u rukopisu, August Šenoa preuzeo građu za roman Diogenes, a Josip Eugen Tomić za roman Za kralja — za dom i za pripovijest Udovica. Treba spomenuti da Krčelić piše iskvarenim latinskim jezikom koji je mjestimice čak teže razumljiv.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA BALTAZARA ADAMA KRČELIĆA Historiarum catheđralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae to mus I, Zagrabiae 1770. De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praetiminares, Zagrabiae 1770. Scriptorum ex regno Sclavoniae a saeculo XIV usque ad XVII inclusive collectio, Varasdini 1774. Annuae sive Historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium XXX, Scriptores IV, digessit T. Smičiklas Zagrabiae 1901 (Hrvatski prijevod V. Gortana, Hrvatski latinisti JAZU knj. 3, Zagreb 1952. LITERATURA O BALTAZARU ADAMU KRČELIĆU V. Kallafatich: Oratio funebris... dum 8. Idus Aprilis anno 1778. B. A. Kerchelich grati animi ergo parentabat Regia Zagra biensis Academia... Zagrabiae 1778. (Preveo V. Gortan uz prijevod Annua, str. 610—619) M. Mesić: O Krčeliću i njegovih Annuah, Rad 32, Zagreb 1875. T. Smičiklas: A. Životopis Baltazara Adama Krčelića. B. Krčelićeva djela. Predgovor uz izdanje Annua, Zagreb 1901. F. šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914. F. Sišić: Hrvatska historiografija od XVI. do XX. stoljeća, Jugoslovenski istoriski časopis, Beograd 1936. V. G.
403
ANNUAE
ANNUAE
G O D I N A 1749.
A N N U S 1749.
TUROPOLJU. Općina ovog polja, koja se nekoć zvala općina zagrebačkog polja i grada, bila je od Bele IV, O kasnijeg ugarskog kralja, dok je još bio slavonski herceg,
E CAMPO TUROPOLIA. Universitas campi hujus, olim campi Zagrabiensis et castri vocata, a Bela IV. qua D Sclavoniae duce, postea Hungariae rege, ab eodem Zagra-
izlučena iz toga zagrebačkoga kraljevskoga grada. Ona uživa vlastite privilegije i upravljana je poput samostalne općine. Ima vlastiti magistrat, sama se brine za svoje probitke, ima vlastiti sud, a isto tako i pravo mača,1 maltarine, sajma i trga u Gorici. Magistrat se sastoji od 12 prisjednika ple mića, od kojih jedan predsjeda ostalima i naziva se u pučkom govoru špan, a inače plemenski župan. Kraljevskim pismom biva pozivan na ugarske sabore, a tako i na sabore kraljevine Hrvatske javnom pozivnicom. Pod sobom ima kao podšpana jednoga prisjednika, koji je obično nepismen, a upravlja bregovitim krajem prema Dubrancu, zatim biljež nika i kapetana, također izabrane među prisjednacima. špan je redoviti sudac svima, njemu se upravljaju molbe za obnovu suđenja koliko zbog stvarnih prigovora, toliko zbog prigovora postupku, te je u njegovoj ruci sva vlast. Priziv protiv njegovih odluka može se upraviti na županijski sud zagrebačke županije, a odatle na Banski stol i kraljevski dvorski sud. U općini postoje također razne službe, kao služba fiškala, blagajnika, šumara itd. U svoju zajednicu primaju i ljude izvana, u prvom redu uglednije u kralje vini. Oni koji su primljeni imaju od toga dobit što se mogu koristiti šumama i pobirati žir, tako da i sami grofovi traže da budu primljeni u njihovu općinu. Restauracija njihove općinske uprave održava se 13. prosinca. Toga su se dana skupljali pojedinci s područja* * pravo nad životom i smrću 404
biensi regio castro exempta suisque gaudens privilegiis in star communitatis regitur, proprium habet magistratum, in commune bonum consulit, judicia servat, jus item gladii, tellonii, nundinarum et fori in Goricza. 12 constat nobilibus assessoribus magistratus, quorum unus et caeterorum prae ses, vulgo spanus, alias comes terrestris dicitur, per rega les ad diaetas vocatur, uti et ad congregationes regni Croatiae per publicatorias, habet sub se vicespanum ex assessori bus, qui plerumque illiteratus est praeestque montanis ad Dubranecz partibus, notarium capitaneumque ex assessori bus. Spanus judex omnium est ordinarius; ad hunc instan tiae revisionis summariae vel etiam processualis pertinent omniaque regiminis. Appellatur ab eo ad sedriam comita tus Zagrabiensis et hinc ad tabulam banalem curiamque regiam. Communitas habet aeque officia, u t fiscalis percep toris, sylvanorum etc. Aggregant in sui medium exteros potiores potissimum regni, utUisque est aggregatio ob sylvarum glandinationisque usum, ut haec a comitibus ipsis expetatur. Restaurandi magistratus dies est 13. mensis Decembris. Singuli de communitate ad diem hunc confluebant. Promo veri cupientes aesculentorum et vini largiori oblatione me reri oportebat, ut promoveantur. Hinc poti festo sanctae Luciae confluentes ad Lucavecz, arcem ipsorum et magi405
općine. Tko je želio postići kakvu čast, morao je to zaslu žiti obilnijim darivanjem jela i vina. Zbog toga su se pijani skupljali na blagdan sv. Lucije u Lukavcu, njihovoj tvrđavi i mjestu gdje se održava restauracija. Tu je između onih koji su se skupljali redovito dolazilo do svađe, galame i tučnjave. Jedni su podizali viku da treba podijeliti čast ovome, a drugi opet onome; jedni su šakama i drugim sredstvima podržavali svoga kandidata i silom ga vukli da zauzme mjesto i sjedište, a drugi su ga vukli natrag čupa jući mu kosu, trgajući mu odijelo, a vrlo su ga često i tukli. Taj nečuveni način izbora bio je dokinuo i zabranio ban Josip Eszterhdzy. Poslije njegova banovanja ponovno su se vratili na spomenuti način biranja više nastojanjem onih koji su željeli postići časti nego vlastitom voljom. Prošle je godine gospodin Juraj Ligutić, kojega su jedni htjeli izabrati za špana, a protivnička mu stranka iščupala kosu, strgla mu odijelo i prilično ga namlatila, ishodio od staleža da ubuduće restauraciju općinske uprave vrše prisjednici i da na dan restauracije ne dolaze pojedinci s područja općine, nego po dvojica iz svakog sela, odabrana od ostalih, pa da glasuju za svoje prvake. Toga se sada pridržavaju.
stratus restaurandi locum, ubi plerumque rixae, clamores, verbera intra confluentes eveniebant, dum pars hunc, pars alium promovendum clamabat, pugnis aliisque sustinebat promovendum, vi ad sedem locumque occupandum trahen do, aliis eundem retrahentibus per capillos vestiumque di lacerationem ac saepissime per verbera ipsa. Sustulerat prohibueratque inauditum hunc electionis modum banus Josephus Eszterhizy, at post banatum ejus plus ambientium promoveri opera quam sua sponte relapsi ad praemissa sunt. Et superiore anno, cum dominus Georgius Ligutich, quem pars in spanum volebat, a parte sibi adversante decalvatus fuisset, vestitu privatus satisque per cussus, effecit apud status, ut dehinc magistratus restaura tio penes assessores esset, neque singuli ex communitate, sed ex singulo pago bini, per caeteros electi, ad diem restau rationis accederent suffragiaque dicerent suorum princi palium, quod ipsum etiam observatur.3)
A N N U S 1752. G O D I N A 1752. DLUKA O TAMANJENJU VRABACA. Člankom 10. sta leži odlučiše da se potamane vrapci, tako da svaki O dim* bude obvezan s porezom predati 300 komada vrabaca. Ta mjera, po sebi pametna i ujedno sredstvo za zaštitu žita, najprije je izazvala silan smijeh i paskvile. Tako se pripovijedalo da je u ime vrabaca upravljena molba čak na Njezino Veličanstvo. Među tim paskvilima najviše je izazvala odobravanje misao onoga koji je izveo ovakvu šalu: Krist se usporedio s vrapcem, a kraljevina Hrvatska naziva se kraljevinom Kristovom; stoga je Hrvatska prikladno mjesto za vrapce. Ako se dakle progone vrapci, progoni se1 1 kuća s dimnjakom; seosko domaćinstvo 406
ASSERES EXTERMINANDI. Articulo statuum 10. pas seres exterminandi decernuntur, ita ut a singulo fumo P capita eorum 300 cum dica praestari debeant. Res, in se salutaris senvandique frumenti medium, pri mo risus multos habuit et pasquillos, ut nomine passerum instantia plane ad Suam Majestatem facta fuisse perhibere tur. Inter pasquillos ejus maxime probabatur cogitatio, qui allusit Christum se passeri comparasse, regnum Croatiae Christi regnum dici adeoque Croatiam passerum locum es se proprium et persecutione passerum Christum persequi. Item postquam dii Croatiae vindicare se nequivissent de militaribus, tandem ad passeres transivisse etc. a) corr. ex observaretur 407
i Krist. Isto tako misao: Kad se bogovi Hrvatske« nisu mogli osvetiti vojnim osobama, iskalili su na kraju svoj gnjev na vrapcima. Napokon je postalo jasno da je istrebljivanje vrabaca samo način da se zasiti blagajnikova lakomost. Njemu su jadni seljaci za svakog vrapca morali plaćati po 1 kraj cer jer je on volio krajcere nego vrapce, pa kad su mu ih nosili, predbacivao im je da ga baš ne veseli njihov smrad i da on nije župnik za pokapanje vrabaca. To je oko g. 1756. samo od sebe prestalo.
G O D I N A 1753. OJI SU TO BOGOVI HRVATSKE. IZVJEŠTAJ O RAFFAYU. Gospodin Josip Raffay, sin Bužanove sestre, muž Najšićeve štićenice gospođe Ane Škrlec, čovjek koji se isticao brbljavošću i častohlepljem, uživao je naklonost bogova Hrvatske, naime podbana Ivana Raucha, protono tara Adama NajŠića i blagajnika Ivana Bužana. Vidjelo se da ga ti bogovi žele sebi pridružiti, pa su mu zato podje ljivali sve moguće časti i unosne položaje da bi ga se ostali bojali. Stoga se činilo da je on jedini sposoban za sve službe. Kako bi povećao svoje bogatstvo, on je postavljen za komesara u Senju, on je imenovan podtavernikom,345 iako bez uspjeha, on je postao opunomoćenik obitelji Erdody u Hrvatskoj, gospodar njihovih imanja i tlačenjem puka obnovitelj njihova gospodarstva, pa je tako sebi zgmuo mnogo hiljada. Premda je naime imao masnu plaću i prihode u naravi, tlačio je ljude u Moslavini i preko Save utjeriva njem gornice,® daće za krčevine i drugih nameta. Povećavao je u ime obitelji Erdody daće, a za sebe pridržavao visok iznos, koji su bijednici morali plaćati za vinograde i za
K
3 To su: podban Ivan Rauch, protonotar Adam Najšić i bla gajnik kraljevine Ivan Bužan. 4 Tavernik je visok državni dostojanstvenik kojemu su u prvom redu bili povjereni poslovi oko kraljevskih prihoda. 5 stalna godišnja dažbina od vinograda u vinu, žitu ili u go tovu novcu 408
Demum, postquam evenisset passerum exstirpationem modum fuisse saturandae avaritiae exactoris, cui pro sin gulo passeris capite miseri rustici xgj>) 1 dare debuissent, maluitque is xgeros quam capita passerum exagerans ista adferentibus, quod foetore horum non delectetur neque sit parochus sepeliendorum passerum, res sua sponte desiit, circa 1756. A N N U S 1753. II CROATIAE QUI. DE RAFFAY RELATIO. Quoniam favoribus deorum Croatiae, videlicet Joannis Rauch D vicebani, Adami Naisich protonotarii, Joannis Busan exac toris, dominus Josephus Raffay, ex sorore Busanii filius, tutellatae Naisichianae dominae Annae Skerlecz maritus, homo loquacitate et ambitione pollens, iisdem diis adscribendus per hos suos videbatur, ideo omnia honoris utilitatis que, ut metuendus caeteris evadat, conferebantur, solusque visus est cunctorum officiorum capax. Ipse, ut divitiis crescat, Segniam commissarius, ipse vicetavemicus resolutus licet sine effectu, ipse Erdoedianae familiae plenipotentiarius in Croatia et bonorum eorundem arbiter atque cum oppressione plebis restaurator oecono miae, ut sic ipse milia multa congregaverit. Nam, praeter pingue salarium et deputatum. Montis Claudii et Possavanos homines afflixit in promontoriis, exstirpaturis aliisque cen sibus, adaugens pro familia census, pro se autem novam a miseris vinearum exsolutionem, uti etiam exstirpaturarum. Ipse in comitatu Zagrabiensi a morte Sigismundi Bussich solus et unicus vicecomes, ipse aeque talis in Varasdinensi per comitem Erdoedium resolutus. Quae res a biennio quan tum illi intulerit ex salariis, birsagiis, processibus, quivis perfacile cognoscet. Ipse capitulorum notarius, ipse ad omnia utilitatis majoris ac diurnorum ablegatus, uti ad diaetam 1751. b) xg — kratica za cruciger 409
iskrčena zemljišta. On je u zagrebačkoj županiji nakon smrti 2igmunda Bušića bio sam i jedini podžupan, on je također bio imenovan od grofa Erdodyja podžupanom u varaždinskoj županiji. Koliko mu je taj položaj za dvije godine donio prihoda od plaće, globa i parnica, svatko će lako razabrati. On je bio bilježnik kaptola, on je bio iza slanik za sve poslove gdje je bilo znatnije koristi ili dnev nica, kao mpr. za ugarski sabor g. 1751. Kako se dakle sve to mnogima činilo nepodnošljivim i kako je bahatost gospodina Raffaya neobično porasla, tako da je prezirao svakoga osim gore spomenutih svojih zaštit nika, njegovo je djelovanje bilo izneseno dvoru.
G O D I N A 1754. a z lič iti n o v i o b lic i r a s k a la š e n o s ti u z a g re b u . Ove zime više nego ikada došla je do izražaja u R Zagrebu raskalašenost u zabavama i, da tako kažem, tri jumf razblude. Doduše, već je g. 1749. pokojna grofica de Erdody uvela javne plesove, koji se prije toga nisu u Zagrebu nikada ni vidjeli ni čuli, tako da se nije znalo što je to ples. Ona nije smatrala nedostojnim sebe da sama s nekoliko pripadnika prvih obitelji predstavlja u nekoj njemačkoj komediji, prema čemu je ipak građanstvo i plemstvo osjećalo neku odvratnost. Njima se to nije ni moglo svidjeti jer su prije smatrali obrazinu i krabulju nečim đavolskim. Kad je nakon smrti grofice, koja je voljela zabave, došla u Zagreb žena sadašnjega grofa namjesnika Terezija Illeshdzy, mlada žena divna tijela (poput Dijane), koja je voljela društvo (i zato bila odana nasladama i taštini), promicala je u najvećem stupnju takve priredbe. Prijašnjih godina, kao 1750. i 1751, priječili su to biskup i Erdody, ali su se ipak priređivali javni plesovi, krabulje i druge takve zabave po privatnim kućama, a g. 1752. čak i u kralj evinskoj •kući, jer je Klobušicki tada već bio premješten, a sadašnji se biskup ulagivao toj ženi. Na takve svečanosti bili su pozi vani oficiri banske Krajine, koji su (iz obzira) morali uz 410
Igitur cum haec intolerabilia multis viderentur ipsiusque domini Raffay crevisset mirum in modum superbia, ut omnes despiceret praeter suprascriptos fautores suos, res suae ad aulam fuere praesentatae.
A N N U S 1754. AGRABIAE VARIAE NOVITATES LIBERTATUM. Hac quoque hyeme mundanae libertatis majus ac unquam Z Zagrabiae exercitium et voluptatis, u t dicam, triumphus. Equidem licet anno adhuc 1749. defuncta comitissa ab Erdoedy saltus publicos Zagrabiae antea nunquam auditos aut visos et, quid baal sit, ignorantes, induxisset, comoediam Germanicam quandam agere ipsa cum primariis quibusdam non dedignata, res tamen a civibus et nobilibus detestaba tur, utpote quibus antea larva, maschera etc. res diabolica videbatur neque placere poterat. Comitissa illa mundana mortua, cum actualis comitis locumtenentis uxor Theresia Illeshazy venisset, foeminaque juvenis, formae egregiae et Dianae instar esset, popu laris item, voluptatibusque et vanitati ideo dedita atque maxime harum rerum promotrix maxima exstitit. Et priori bus annis ut 1750. ab episcopo arcebatur et Erdoedio, prouti et 1751., attamen in privatorum domibus, quin et regnicolari domo 1752., translato videlicet Klobusiczkio, actuali autem episcopo foeminae huic blandiente, balo (sic) publi cum, mascherae aliaque talia instituta sunt, accersitis ad festa talia officialibus confiniorum banalium, qui tempus totum magnis sumptibus transigere ex respectu debuerunt in his ineptiis, in cameval ab Epiphania ad quadragesimam transigere libertatem...0) Anno autem hoc, quo praefata c) U rukopisu Annua dao je Nikola škrlec, tadašnji pro čelnik Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, gustom crnom tintom precrtati ona mjesta koja su mu se činila osobito sablažnjiva i uvredljiva. To je izvršeno na 22 stranice. Do danas precrtani se tekst, osim manjeg dijela, nije mogao pročitati ni pomoću naj modernijih tehničkih sredstava. Odatle potječu praznine u Srničiklasovu izdanju Annua. 411
veliki trošak provoditi u tim ludorijama čitavo vrijeme poklada od Bogojavljenja do korizme. . . Ove pak godine, kada je spomenuta grofica preuzela vodstvo toga, vladala je silna raskalašenost, te su pozivane sve grofice, mlade plemkinje, kojima je ugađala raspuštenost, a tako isto i oficiri... Svaki je posjetilac morao svake večeri platiti 34 krajcera, a to je išlo u grofičin džep. Pristup je bio slo bodan svakome tko bi naišao, bio seljak, bila služavka, samo ako bi platio taj iznos. Oficiri su morali dolaziti iz obzira, a isto tako pojedini mlađi građanski službenici i plemići, jer se onome koji ne bi došao trebalo opravdati. Na taj način ono što su građani i drugi prema predaji svojih predaka prije od sebe odbijali sad su počeli njego vati i obožavati, te raskošno živjeti, tako da se sram i stidljdvost smatrala manom.
comitissa a capite esse coepit, summa libertatis fuit ratio, proinde vocatae comitissae omnes, juvenes nobiles, quibus libertas arrideret etiam, officiales similiter... Quivis ac cedentium xgeros 34 solvere omni et singulo vesperi debuit quae. . . comitissae oeconomiae fuit. Cuivis obvio, rustico, ancillae liber aditus, dummodo solvat. Offioiales ex respectu adesse obligabantur, ex politicis et nobilioribus juvenibus praecipue aeque singuli. Reddenda enim erat ratio, qui non comparuisset. . . Hacve ratione, quae cives aliique majorum suorum traditione detestabantur antea, colere et adorare inceperunt, libertatem tam .. . exequi, ut pudor et pudicitia vitium sint habita.
ANNUS 1755. G O D I N A 1755. BUNA, SELJAČKA. OPIS BUNTOVNIČKIH ZLO. DJELA. PODJELA NA TRI DIJELA. PODRAVSKA m BUNA. Već pristupamo pripovijedanju o trećoj buni. Nju
u m u l t u s iii. r u s t i c o r u m , d e s c r i p t i o p a t r a t o r u m A TUMULTUANTIBUS. IN TRES PARTES T DIVISI. TUMULTUS PODRAVANUS. Jam ad tumultum III.
su započeli u Ravnu podložnici gospode Josipa Raffaya, Ignjata Kašnera i Vuka Jelačića 24. veljače kad je zvonar u Ravnu počeo zvoniti i znakom zvona pozivati puk na zlodjela. Kao bezobzirne vođe postaviše im se na čelo upra vitelji imanja spomenute gospode, obično nazvani špani, a osobitu je ulogu preuzeo neki Kušić. Oni se podigoše tobož zbog kudjelje, koju je gospođa, odnosno žena gospo dina Raffaya, davala na predenje ženama buntovnika. Naj prije spališe tu kudjelju, zatim provališe u plemićke dvorce, oplijeniše ih i popiše vino, a tada zapališe i pretvoriše u pepeo same dvorce spomenutih plemića s gospodarskim zgradama, pri čemu se gospodin Kašner jedva spasio. Besramno započevši svoje djelovanje, išli su dalje po ple mićkim dvorcima, pljačkali ih i palili. Tako dopriješe do dvorca Jales gospodina Hadrovića, a odatle do biskupske rezidencije u Gradcu. To je bio prvi dio te seljačke bune.
enarrandum accedimus. Initium hujus in Raven a subditis dominorum Josephi Raffay, Ignatii Kaszner et Wolffgangi Jellachich die 24. Februarii est positum, campanatore Ravensi compulsante atque ad facinus plebem signo campanae vocante. Ductores temerarios sese fecerant praefatorum dominorum villici, vulgo spani, praecipuumque titulum ac cepit quidam Kussich. Hi praetextu stuparum a domina sive uxore domini Raffay ab uxoribus tumultuantium nendarum insurrexerunt, easdem stupas primo comburendo, tum per nobilium curias excurrendo et easdem spoliando vinumque perpotando, curias praefatorum dominorum ipsas cum ac cessoriis aedificiis incenderunt atque in favillas redegerant, vix semet salvante domino Kaszner. Infamiter incoato opere, ultro progressi sunt per nobilitares curias, easdem spoliando, incendendo, videlicet ad curiam domini Hadrovich, Jallesz vocatam, inde ad episcopalem ad Gradecz residentiam pro gressi sunt. Atque haec prima erat rusticani tumultus hujus pars.
412
413
Drugi je dio pripadao Vrbovčanima, koji su nemilo bjesnjeli gotovo u isto vrijeme kad i oni prvi. Pod vodstvom Patačićeva seoskog kneza započeše bijesnim postupkom i pljačkanjem u Vrbovcu, spališe zgrade gospođe udovice Aleksandra Patačića, paleći i pljačkajući krenuše dalje preko bližnjih plemićkih kuća u Dijanešu, zatim pretvoriše u pepeo Rakovec, utvrđen dvorac grofa Ludovika Patačića. Krenuše dalje preko Novog Mesta i Negovca, prodriješe u tvrđavu Bisag, a zapovjedništvo preuze neki Kadović. Treći dio bune, koji je izbio gotovo u isto vrijeme kad i drugi, započeo je kod Lovrečdne, pa je nanio jednaku štetu samoj Lovrečini, Pogančecu i Preseci, naime imanjima Domjanića, Šimunčića i grofa Patačića, zatim isusovačkom ima nju Tkalcu, imanju Klobušdckoga Brežanima i Bogačevu gospodina Magdalenića. Glava tog dijela bune bio je Kelek, špan gospodina grofa Patačića iz Preseke. Gotovo u isto vrijeme bukne i četvrti dio bune u selu Veliki Otok kod Legrađa, jednako sramotan i sličan prijaš njima, samo utoliko sramotniji što su plemića Soebeka u njegovoj kući ubili i zajedno s kućom spalili. Kad se podigao onaj prvi dio buntovnika na čelu s Kušićem, grof Ivan Patačić bio je na svom imanju Rakovcu. Razborito smatrajući da bunu treba odmah ugušiti i bun tovnike raspršiti, išao je sam lično po kućama svojih pod ložnika pozivajući ih da ga slijede kao vođu protiv bun tovnika i štetočina. Ali ni molbama ni naredbama nije mogao naći nikoga koji bi pošao s njime. Treba naime smatrati da su se oni već bili urotili, kako su doista i pokazali u drugom dijelu bune. TRAH ZAGREPČANA. Biskupovi ljudi koji su pobjegli iz Gradca dojaviše u Zagreb strahovita zlodjela prve S skupine buntovnika, a to je pri dolasku u Zagreb potvrdio i grof Ivan Patačić. Čudno je i nevjerojatno kakvi su se prizori i kakav metež vidjeli po Zagrebu. Posvuda strah, a pojedinci su se mučili da svoj imutak skriju unutar zidina kraljevskoga grada, dapače i sami članovi kaptola. Pristup na Kaptol bio je zabranjen svima, a osobito plemićima. Kako je pak u kanoničkim vinotočjima zapela prodaja, u svojoj lako414
Altera Verbovcensium erat, qui eodem ferme tempore, quo et priores, grassabantur. Duce knezio Patachichiano grassari, praedari a Verbovecz incoarunt, combustisque dominae viduae Alexandro-Patachichianae aedificiis, progres si comburendo spoliandoque sunt per nobilium vicinas in Dianes aedes, inde comitis Ludovici Patachich castellum Rakovecz in favillas redegerunt. Progressi per Novomeszto et Negovecz, tandem ad arcem Biszag penetrarunt, quodam Kadovich imperium assumente. Tertia factio eodem fere, quo et secunda, erumpens tempore ad Lovrechinam nata, quae ipsam Lovrechinam, Poganchecz, Preszekam tam Domjanichii quam Simunchichii et Patachich comitis, tum bonum Jesuitarum Tkalecz, Bresane Klobusiczkianum, Bogachevo domini Magdalenich aequalibus damnis onerarunt. Factionis hujus caput Kellek, villicus domini comitis Patachich ex Preszeka, fuerat. Quarta eodem fere tempore erupit in pago Nagy Attak prope Legradinum, aeque infamis et prioribus similis, eo tantum infamior, quod nobilem Soebek in domo sua occisum cum domo combusserint. Prima illa Kussichiana exsurgente factione, comes Joannes Patachich in bonis suis Rakovecz fuit. Prudenter rem illico exstinguendam dissipandamque ratus, ipse in persona per domus singulorum suorum subditorum ivit, ut praeeun tem se contra rebelles et damnificantes sequerentur. At sequentes nec precibus nec mandato habere potuit, utpote qui jam conspirasse censendi sunt, uti in effectu per 2. de monstrarunt factionem. ETUS ZAGRABIENSIUM. Zagrabiam ab aufugientibus ex Gradecz episcopi hominibus primae factionis nefan M da delata sunt, ab adveniente comite Joanne Patachich ultro confirmata. Mirum et incredibile, quae Zagrabiae rerum facies et confusio. Metus ubique, res suas singuli intra muros civita tis regiae abscondere satagebant, ipsi plane capitulares. In capitulo praecluditur aditus cuique et nobilibus praecipue. Cum autem in canonicorum educillis defectus esset, admit415
mosti zbog vinotočja zaključiše da se na Kaptol mogu puStati seljaci, ali da nijedan kanonik ne smije primati plemiće. U gradu izniješe na trg neke topove koji kod struč njaka izazivahu smijeh. Škole su bile zatvorene na nekoliko dana, štoviše zbog straha bili su raspušteni i isusovci, a rektor njihova zagrebačkog kolegija, otac Ivan Galjuf, bijaše otišao u Štajersku s ispravama i novcem kolegija. Događalo se još više toga što je izazivalo smijeh. Plemići pak, kako je kome bio bliži koji grad, tamo su se povlačili i zapuštali selo, a svaki se od njih tužio na bestidnost i nasilje kmetova. OD PODBANOVIM VODSTVOM PROVODI SE PLJAČ KANJE NESRETNIKA. ISTO TAKO VRŠE SE UBOJ STVA. PODBAN ODREĐUJE KRVNIKE. 1) Otimali su volove, krave, junad, konje, svinje, kobile i svaku vrstu stoke, a ono što im nije bilo potrebno za jelo dijelili su između sebe tako da osim Nikole škrlca i Krste Krčelića nije bilo nikoga koji ne bi primio dio te pljačke, (štoviše podžupan Raffay, pozivajući se na rodbinsku vezu, uzimaše dio gospodina škrlca.) Kad se pročula lakomost kod tog pljačkanja, više plemića pozva svoje sluge i kmetove da pomažu gospodarima u pljački, pa ih je vrlo mnogo navrvjelo na takva nedjela. 2) Uzimahu i razne kućne potrepštine koje su mogli odnijeti, kao sukno, haljine, košulje itd., štoviše i one koje pobunjenici bijahu ugrabili iz popaljenih plemićkih kuća pljačkahu i uzimahu za sebe kad bi na njih nailazili u napu štenim pobunjeničkim kućama. 3) Ubijali su bez obzira na dob, spol i krivnju svakoga na koga bi se namjerili kod prvih pohoda, i to bez ikakva suđenja, tako da su majke kao lude radije bacale u vodu svoju djecu da se utope. Kasnije su slali zarobljenike u zatvor u Zagreb, a istom kad je određen za suca podžupan Petković, oni koji su se činili većim krivcima, nakon vrlo kratke rasprave bez ikakve mogućnosti obrane, izloženi najstrožem postupku, bili su najposlije na vrlo okrutan način ubijeni. Kako nije bilo toliko vješala, vješahu ih o grane stabala ili bi ih objesili rasječene i raskomadane.
P
416
tendos conclusum per avaros ob educilla rusticos, nobiles a nemine canonicorum suscipiendos. In civitate educta ad forum quaedam tormenta, quae risum intelligentibus faciebant. Scholae per dies aliquot neglectae, immo Jesuitae ipsi ob metum dimissi fuerant, et rector collegii Zagrabiensis, pater Joannes Galliuff, cum litteralibus documentis et aere collegii in Stiriam abiverat. Pluraque talia risum moventia facta sunt. Nobilitas, prout cuique vicinior extitit aliqua civitatum, in easdem se reci piebat rusque negligebat, quivis de suorum colonorum la mentans protervia et injuria. e p r a e d a t i o m is e r o r u m s u b d u c t u v ic e b a n i PATRATA. ITEM HOMICIDIA. CREAT VICEBANUS D CARNIFICES. Rapiebant 1. boves, vaccas, vitulos, equos, su es, caballas amnemque animalium speciem, et, quae pro esu necessaria non erant, intra se dividebant, ut, exceptis Nico lao Skerlecz et Christophoro Kercselich, fuerit nemo, qui ex his rapinis partem non accepisset, immo domini Skerlecz portionem affinitatis jure vicecomes Raffay tollebat. Vul gata harum praedarum avaritia, plures nobilium servos colonosque suos vocarunt, qui in praedando juvarent domi nos, et quam plurimi ad facinus hoc accurrerunt. 2. Suppeilectilem ipsam, quam asportare poterant, tol lebant, ut pannos, vestes, indusia etc., quin et ipsam illam, quam tumultuantes e crematis nobilium aedibus sustulerant, repertam in desertis tumultuantium domibus praedabantur et auferebant. 3. Primis motibus quos repererant, sine discretione aetatis, sexus, culpae et sine omni judicio occidebant, ut matres stolidae in aquas plane praecipitarent ibidem sub mergendos potius pueros suos. Dein captos mittebant Zagrabiam ad carceres, et demum vicecomite Petkovich pro judice dato, qui rei magis videbantur, judicio brevissimo ac sine omni rei defensa severissimis afficiendo morti dabant crudelissimae, atque in tot patibulorum defectu ad ramos arborum suspendebant aut dissectos frustatosqued) d) corr. ex frustratosque 27
Hrvatski latinisti II
417
Nadalje, kako nisu imali krvnika, dadoše objaviti da će biti pomilovani oni koji su voljni preuzeti krvničku dužnost. Nato se seljaci otimahu o tu sramotnu službu, pa su najposllje odabrana za taj posao Četvorica seljaka, koji su jadnike još jadnije i okrutnije ubijali. Međutim je pod župan Juraj Petković bio lukav te je tražio da podiban kao glavar potpiše osudu svakog optuženika koji bude osuđen i nije dopustio da itko bude smaknut prije nego podban potpiše osudu. To je, kako su pokazali kasniji događaji, bila za nj velika sreća, a time je ujedno dokazao svoju opreznost.
appendebant. Porro justitiae ministro carentes, promulgari fecerunt, eos, qui carnificis munio defungi vellent, gratia vitae donari. Ergo certatum a rusticis pro infami est officio et postremo 4 illorum ad tale munus delecti, qui miseros miserius et crudelius morti dabant. Porro cautus vicecomes Georgius Petkovich fuerat, qui cujusvis rei et judicati sen tentiam a vicebano ut capite subscriptam voluit, neque vel unicum expediri permisit, antequam vicebanus non subscrip sisset, magna, ut eventus docuit, sui felicitate et pro suae prudentiae commendatione.
G O D I N A 1758.
ANNUS 1758.
EVOLJE NOVAKA. Za vrijeme toga zasjedanja Ban skoga stola svakog su dana dovođeni u Zagreb, kako sam spomenuo kod prikaza prošle godine, osuđenici kao novaci za pukovnije. Bilo zbog običaja ove zemlje i nemara ili zbog mržnje prema tim ljudima, postupak prema njima bio je krajnje okrutan. Nisu imali hrane, stana, opreme, u jednu riječ, ničega. Raspravljalo se gdje bi morali biti smješteni jer, kako se mislilo, nisu imali biti smjesta otpremljeni. Neki su predlagali da se smjeste po kućama građana, ali se to pokazalo nemogućim jer bi trebalo mnogo stražara; drugi su mislili da bi ih trebalo smjestiti u škole, a da bi se obuka mogla održavati u vrlo prostranom isusovačkom kolegiju. Ali, zbog nepoznatih uzroka, tome su se protivili biskup i podban Najšić. Stoga su bili smješteni u zagre bačke tzv. regnikolame kuće, no njihova je opskrba bila tako bijedna da su ih svi sažaljevali. U tim kućama sta novalo ih je usred zime preko 1.500 bez drva, odjeće i stelje. Od smrada i drugih nevolja pomrlo ih je preko 300, pa je netko o tome pisao kraljici i prikazao stanje tih jad nika. To se pismo pripisivalo isusovcima. Tko je god to napisao, bio je milosrdan te je postigao da je izdan kra ljevski nalog, na temelju kojega su ti jadnici dobili stelju za 4 krajcera na dan.
N
418
ISERIAE RECLUTARUM. Sub cujus etiam tabulae decursu quotidie ducebantur Zagrabiam damnati, ut M superiori anno dictum est, pro reclutis ad regimina et, sive ex patriae more et neglectu, sive personarum odio, ad sum mam tyrannidem sunt tractati. Caruere victu, hospitio, pro visione, verbo omni. Agitatum, quo collocari deberent, cum, ut credebatur, statim non mitterentur. Pars per civium domos collocandos censuit, sed ob tot vigilias res videbatur impossibilis, pars ad scholas collocandos credebat, has vero in amplissimo Jesuitarum collegio absolvi posse, sed, nesciretur quare, episcopus cum vicebano Naisich contra stabant. Itaque ad regnicolares, ut vocant, Zagrabiae domus fuere locati, sed tam provisi misere, ut commiserationem moverint omnibus. Ultra 1500 fuere in domibus summa hyeme sine lignis, vesti tu, stramine, ut omnino ex foetore aliisque miseriis supra 300 illorum sint mortui fueritque reginae eatenus a quopiam scriptum descriptaque miserorum conditio. Attribuebatur hoc Jesuitis. Quisquis fuerit, pius erat effecitque, ut post mandatum regium miseris stramine diurno crucigeris 4 provideretur. Et quia comes banus edixisset, submittendos illico atque per partes etiam, nec tamen secutum fuisset, murmur 419
Kako je grof ban bio objavio da će oni smjesta biti otpremljeni, i to po pojedinim skupinama, a do toga ipak nije došlo, otvoreno se mrmljalo protiv njega i držalo da je odašiljanje novaka poteklo od njega kako bi mogao steći zasluge na dvoru i nadoknaditi ljude koje je izgubio kod Breslaua. Do tog je mišljenja došlo zbog toga što je Ugarskoj naredba za odašiljanje novaka poslana kasnije kad su u Hrvatskoj novaci ibili već određeni, a pogotovo zbog tako dugotrajna zadržavanja i zanemarivanja novaka. Ban je znao za to javno mrmljanje, pa je u nekom strahu preko sebi odanih ljudi ispričavao tu sporost, a 'krivnju za odgađanje otpreme novaka bacao sad na nedostatak odora i sukna, sad na nedostatak vojnika koji bi se mogli poslati mjesto tih jadnika. On je već objavljivao potpuno određene rokove za njihovo otpremanje, a u stvari je bio veoma nemiran i zabrinut zbog bijednog stanja tih jadnika. Jednako je bilo stanje i onih koje su vodili u Varaždin. Kako su se oni nalazili pred banovini očima, izazivali su kod njega još veće sažaljenje.
erat contra banum apertius, censebaturque, ut mereri in aula possit perditosque ad Vratislaviam substituere homines, suum de reclutis inventum esse, tum ob Hungariam, ad quam de his tardius scriptum et post resolutos in Croatia, cum vel maxime ob tam diuturnam moram et reclutarum neglectum, bano murmur publicum resciente et nescio quae submetuente, per sibi affectos tarditateme> excusante ac jam in defectum mondurae ac panni hanc submissionis reclu tarum moram rejiciente, jam in defectum militis, qui pro istis miseris mitteretur, jam certissimos submittendorum terminos evulgante, in effectu autem admodum valdeque anxio et sollicito de horum miserorum infelici statu. Aequalis fuit eorum, qui Varasdinum ducebantur, con ditio, qui, ut prae bani oculis existentes, majorem illi pieta tem movebant.
ANNUS 1761. G O D I N A 1761. MRT ADAMA NAJŠIĆA. NJEGOV OPIS. Dne 13. travnja umre u Varaždinu podban kraljevine Adam Najšić. S Njegova je bolest dugo trajala, pa se i očekivalo da je neće preboljeti. Još za vrijeme zasjedanja Banskog stola razabi ralo se da ban namjerava za njegova nasljednika u podbanskoj časti postaviti Jurja Petkovića. Kad je Najšić saznao za tu banovu namjeru, zamoli ga da dođe k njemu. Taj se odazva pozivu, a Najšić ga tom prilikom nagovori neka nje govim nasljednikom imenuje gospodina Ivana Bužana. što ga je na to potaklo, nije poznato. Najšić je ostavio tri kćeri, a nijednog muškog potom ka. Plemstvo je bio dobio njegov djed od Leopolda. Najšić je bio popularan i na glasu kao pijanica, tako da se činilo, a i čini se, da je s tom ispičuturom nestalo starog običaja pijančevanja. Bio je lukav, neiskren prema svima, prevrt ljiv i, zbog odsutnosti bana Batthyanyja iz kraljevine, silno 420
DAMI NAISICH MORS. EJUS DESCRIPTIO. Die 13. Aprilis Varasdini Adamus Naisich regni vicebanus obiit. A Et quia diuturnior sua fuisset infirmitas, quam superaturus non credebatur, sub decursu adhuc banalis tabulae cum apparuisset banum ad Georgium Petkovich inclinare pro dando successore in vicebanali officio, ideo hac inclinatione intellecta rogat Naisichius bani praesentiam, qua obtenta persvadet banum, ut successorem sibi daret dominum Joannem Busan; quibus ex motivis, incognitum. Tres Naisichius reliquit filias, in masculo deficiens. Avus suus nobilitate fuit donatus a Leopoldo. Homo fuit popularis celeberrimusque potator£), ut veteris perpotationis mos cum hoc heluone vini exstinctus visus sit videaturque. Astutus erat, sincerus nemini, varius ac ob bani Batthyan e regno absentiam omnipotentissimus, adorabaturque ad e) corr. ex tardidatem f) corr. ex potatur 421
moćan. Uživao Je opće poštovanje do g. 1756, kada se po kazao u pravom svjetlu i bio raskrinkan. Zbog toga je mo rao mnogo toga progutati, kako svjedoče već spomenuti događaji. Slabo se brinuo za svoj imutak. U politici je imao dva načela: ulagivati se i laskati dvoru i banu te javnu dobrobit prosuđivati prema vlastitoj koristi. Vješto je pod metao klipove svećenstvu, fratrima i velikašima. Iz bijede i siromaštva, u kojem je bio rođen, s mukom se probio, i to najprije pomoću braka sa Cecilijom Kristi nom Matačić, koja mu je donijela imanje Belec, 13.000 fo rinti u gotovu novcu i druge prihode. Pomno je vrebao kako bi kojem 'bogatašu sastavio oporuku, pa je taj posao oduzeo fratrima, koji su ga prije obavljali. Iskazivao je što vanje prema bogatim udovicama radi svoje zarade, ali je gotovo sve prevario. Svoju je zaštitu kod Banskog stola za ista običavao prodavati, kako mu je to dokazao gospodin Ivan Saić u parnici koju su protiv njega podigli grofovi Auersperg zbog imanja Brkunjevca, iznijevši pred čazmanskim kaptolom njegovo očitovanje. Sastavio je oporuku go spodinu Bengeru, Gudiću, barunu Gothalu, grofu čikuliniju, koji su svi umrli bez muških potomaka, zatim grofu Ludoviku Erdodyju itd., i to nijednu bez vlastite koristi jer je u svakoj odredio i za sebe zapis. Isto tako gospođi Skrlec, rođenoj Despotović. U toj oporuci postavio je sebe za skrbnika njezinih sinova Petra i Nikole i kćeri Ane i Cecilije. Kasnije je to skrbništvo prenio na gospodina Husinca da ga neoprezna smota, kako se na koncu i dogodilo kad je Husinec polagao račune pred Sudbenim stolom kralje vine. Tom prilikom iziđe potpuno na javu Najšićev mar: imanja obitelji škrlec spala su na ništa, sve je pokućstvo uništeno, Cedlija je prodana i prouzrokovano je više dru gih općepoznatih šteta. Tako su svi jasno upoznali njegovo licemjerstvo.
annum 1756, quo prodiit estque detectus pluraque excoquere debuit, uti superiora testantur. Rerum suarum fuit incurius; in politicis duo observabat: aulae ac bano assentiri adularique ac ex suo utili publicam felicitatem metiri. Lusit bene cum clero, monachis ac magnatibus. E miseriis ac paupertate nativa eluctatus primum matri monio cum Cecilia Christina Matachich, per quam bona Belecz, milia in paratis 13 aliaque est consecutus. Ad divi nim testamenta condenda fuit vigilantissimus et hanc curam, monachorum antea, ipsis eripuit. Hinc ex testamentis multa est consecutus. Divites viduas coluit lucri sui causa, sed vix fuit aliqua, quam non decepisset. Sane protectionem suam in banali tabula vendere solitus, id quod ei probavit dominus Joannes Szaich in causa Auersperg comitum contra se pro mota pro bonis Brokunjevecz, fassione coram capitulo Chasmensi plane celebrata. Testamenta condidit domino Benger, Gudich, baroni Gotthal, comiti Chiculini, omnibus deficien tibus, comiti item Ludovico Erdoedy etc., ac nullum quidem sine suo utili sibique inscripto legato; dominae item Skerleczianae natae Despotovich, cujus filiorum Petri et Nicolai filiarumque Annae ac Ceciliae tutorem se scripsit, hunc dein transferendo in dominum Huszinecz, ut incautum involveret, quemadmodum in fine accidit, dum ratiocinaretur Huszi necz coram tabula regni judiciaria. Qua occasione Naisichii zelus plene evenit: bona nempe redacta Skerlecziana ad nihilum, attrita supellex omnis, Cecilia vendita, pluraque alia notoria plane, ut hypocrisis hominis patuerit omnibus.
ANNUS 1763. G O D I N A 1763. IBRI INTRODUCTI VARII. Redeuntibus ad patriam officialibus tam iis, qui ex castris solutis dimissi fuere, L quam et ex captivitate eliberatis, postquam ibi antea credi
NOŠENJE RAZNIH KNJIGA. U domovinu su se vraća li oficiri koji su bili otpušteni prilikom raspuštanja vojske kao i oni koji su se oslobodili zarobljeništva pošto su isplatili svoje tamošnje vjerovnike. Pri povratku kući
toribus satisfecissent, reversi domum, copiam variorum li brorum bonorum malorumque in Croatiam invexerunt, ut
422
423
U
uvezoše u Hrvatsku mnoštvo raznih dobrih i loših knjiga. Zato su prema kraljevskoj zapovijedi morali poslati banu popis svih tih knjiga. Posljedica je bila da se učvrstilo do bro mišljenje o tim knjigama i da su njihovi donosioci ka snije hvalili njihovu čistoću, koje mišljenje inače samim čitanjem ne bi ljudi bili stekli. Jao, kakve su sve ideje mnogi od tih povratnika donije li i propovijedali neukim ljudima i ženama, npr. da je du ša smrtna, da su sve svetinje, pa i sama vjera, čiste izmi šljotine, i druge bezbožne misli, štoviše, najveći se dio tih ljudi hvastao da su bezvjerci, drugi opet da su slobodni zidari, a vrlo je malo njih govorilo da su kršćani. Oni su ši rili novu vjersku zbrku toliko lakše što je biskup primje rom svoga života pokazivao da medo drži do vjere i da sam ne poznaje njezinu nauku, a i kanonici su isto tako bili u tome nemarni da ne bi povrijedili biskupa.
jussu regio talium omniumque elenchum banum submittere jussi fuerint, alio haud effectu quam firmatae opinionis allatorum librorum praedicataque per eos postea talium librorum puritate, quam recepti non fuissent ab eis. Eheu, quas doctrinas plures ipsorum attulerunt taliumque facti sunt apostoli apud rudes foeminasque, uti morta lem esse animam, res sacras omnes ac religionem ipsam commenta pura esse, aliaque nefanda. Quin plurimi se atheos jactabant, liberos murarios alii, paucissimi Christia nos; novumque chaos religionis tanto facilius vulgabant, quod episcopus parum de religione se tenere exemplo vitae monstraret, doctrinam ejus ipse ignoraret, canonici haec aeque negligerent, ne episcopus offenderetur.
G O D I N A 1765.
IABOLUS GORENSIS. In Gore, praepositi Zagrabiensis dominio, sequens longe celebrior casus accidit. DOmnium celebratum sermonibus isthic, in domo qua
AVAO u GORAMA, u Gorama, vlastelinstvu zagrebač kog prepošta, zbio se slijedeći daleko glasovitiji slu Đ čaj.
dam daemonem sese insinuavisse, molestare homines et, cum loci capellanus exorcisaret domum noctu, ad parochialem Gorensem transivisse daemonem; illic sese in umbra praebere adspectabilem, sermones edere miraque patrare. Officiales quosdam rerum omnium incredulos, dum ad do mum comparuissent rustici, verberavisse, pluraque similia pro referentis peritia fingendi. Parochus Gorensis Mathias Koosz in persona venit Zagrabiam, recensuit«) de daemone isto quam plurima epis copo, praeposito et capitularibus, ut videretur haereticum de re ista vel subdubitare. Plurima, ut fieri amat, divinae providentiae motiva praedicabantur, communis fuit ad coercendos confiniorum officiales, qui licentiush) viverent et lectione allatorum ex Saxonia librorum infecti atheistae essent.
Svi su ondje pripovijedali da se u neku kuću uvukao đavao, da zlostavlja ljude i, jer je mjesni kapelan noću za klinjanjem čistio kuću, da je taj đavao prešao u župni dvor u Gorama, da se tu u sjeni pokazuje, da govori i čudnovato se ponaša. Kad su neki oficiri, koji ni u šta ne vjeruju, do šli u tu seljačku kuću, da ih je izmlatio. Pričalo se i više takvih priča kako je tko bio vještiji izmišljanju. Gorski župnik Matija Kos lično dođe u Zagreb te o tom đavlu podnese opširan izvještaj biskupu, prepoštu i člano vima kaptola, tako da se činilo krivovjerjem sumnjati u to m akar malo. Isticali su se, kako se to rado dešava, brojni razlozi božanske providnosti, a općenito se govorilo da se to zbiva radi obuzdavanja krajiških oficira, koji žive odveć raskalašeno i koji su zbog čitanja knjiga donijetih iz Saske zadojeni bezvjerjem. 424
ANNUS 1765.
g) corr. ex racensuit h) corr. ex licentiacius 425
Kad su to saznali neki oficiri, smatrajući da se novcem može razotkriti ta tajna, potkupe neke u onoj se ljačkoj kući i doznadu da se tu nalazi starica koja bijaše izjavila da dobro poznaje toga đavla. Stoga je stanu ispi tivati, a ona, vidjevši i primivši novac, ispriča da je mjesni kapelan vatreno zaljubljen u neku ženu, pa kako mu se nije pružala prilika da s njom spava, pronašao je slijedeći način: Spomenuta žena, s kojom je spavao kao s milosni com, podizala je buku, a donošeno svjetlo gasila puhanjem iz mijeha, tako da su drugi bježali iz kuće, koja je ostaja la prazna. Nato je kapelan bio pozivan da izgoni đavla, te se, ostajući tu, mogao predavati ljubavnim užicima sa svo jom ljubavnicom. To je sjajno uspjelo. Napokon uvjeriše seljake da je đavao rekao kapelanu da progoni samo milo snicu. Budući da je kapelan ne može ondje stalno čuvati da je đavao ne ugrabi, neka zamole župnika da primi u svo ju kuću tu kapelanovu priležnicu. Oni zamoliše, župnik pri stade, pa tako ta tobože uznemirivana žena bi preseljena u župnikovu kuriju. Da i župnik bude prevaren, i u njego voj je kuriji lažno prikazivano uznemirivanje, koje je vršio neki plaćeni i najmljeni čovjek. Dvaput je silom htio pro valiti, a jedanput je srušio vrata. Zbog mjesečine vrlo je lako stvarao sjene, ričući, kako je bio upućen, puštao je neke glasove i oponašajući promukli glas psovao kapelana što mu oduzima dušu koja mu pripada. Stoga je radi si gurnosti ta žena svake noći spavala s kapelanom. Pošto je starica otkrila navedene zgode sa mnogo dru gih okolnosti i pošto je za to saznao župnik, kapelan bi odanle maknut, a đavla nestade. Za priležnicu našao se muž, a oficirima je naposljetku bilo zabranjeno da o tome govore da ne bi svećenstvo postalo omraženo, a puk nemaran u pri manju sakramenata. Taj je događaj jedino ostavio sjećanje na đavla u Go rama, tako da služi kao podloga poslovici: »To je đavao u Gorama«. Naprijed navedeno zabilježio sam radi tuma čenja te poslovice, a inače sam mogao izostaviti.
Intellecto hoc officialium quidam, pecuniis arcanum rumpendum arbitrati, in domo illa rustici corrumpunt ali quos audiuntque esse in domo senem vetulam, quae edixerat: scire se bene diabolum. Ergo tentatur illa et visis acceptis que pecuniis narrat: capellanum foeminae isthic unius ardere amoribus, quacum commiscendi cum occasio non fuisset alia, hanc adinvenisse, ut fragores per fatam foeminam, quacum amasia dormitabat, excitarentur, lumen allatum vento folle dato extingueretur, ut alii e domo fugientes vacuam domum relinquerent, capellanus ad exorcismum vocaretur isthicque permanens frui amasia possit. Res ista successit commode. Demum persvasum rusticis, daemonem capellano dixisse, persequi semet unice cicisbaeam, quam cum continuo ibi tueri nequiret, ne ipsa rapiatur, rogarent parochum, ut is ad domum concubinam capellani reciperet. Rogarunt illi, parochus assensit, ergo transfertur ad curiam parochi molestata. Ut parocho iterum illudatur, finguntur molestiae etiam in curia parochi per solutum conductumque unum, qui bis irruere vi voluit et semel portam dejecit. Ob lunae splendorem umbras facillime praesentavit, mugiendo, ut erat instructus, quaedam protulit, quaedam raucam imitando vocem in capellanum invehendo, quod suam rape ret animam; causa ergo securitatis, haec cum capellano concumbebat nocte singula. Posteaquam priora cum aliis multis circumstantiis pro didisset foemina et parocho etiam innotuissent, capellanus inde amotus est et daemon disparuit. Concubinae inventus maritus; officiales tandem prohibiti, ne ob cleri invidiam et suscipiendorum sacramentorum a plebe incuriam loque rentur. Casus reliquit unice memoriam diaboli Gorensis, ut serviat proverbio: »Est diabolus Gorensis«, ad cujus intelligentiam praemissa notavi, alias omittere poteram.
426
427
G O D I N A 1766. pROPOVIJEDI KANONIKA JURJA BISTRICEJA. Iz radoznalosti bijaše se sakupilo vrlo mnogo svijeta, a bio je prisutan ii velik broj kanonika i fratara. Bistricej objesi sat na raspelo i stane najprije propovijedati zašto se tako rano popeo na propovjedaonicu, naime zato što članovi kaptola mrze istinu. Pošto je o tome ispričao neke pojedi nosti, uze kao temu iz evanđelja: »Ja sam pastir dobri«. Pošto je u vezi s time izložio obaveze dobrog pastira, poseb no navodeći osobe, poče ispitivati biskupov« život te stane pričati ono što je bilo javno i opće poznato: On se nimalo ne brine za dijecezu, nego jedino nastoji kako bi nagomilao novaca, tjera od sebe siromahe javno go voreći da mu smrde, tlači narod, na sablazan sviju pljačka svećenstvo, upada u oči mržnjom već od g. 1754. kada je započeo progoniti Krčelića, nikada ne govori misu, ne moli brevijar i ne ispovijeda se; u sve dane korizme i posta žde re meso, ne obavlja nikakvu biskupsku funkciju, pa da ni je posvećen veliki prepošt, svećenici bi se naprste brojili. Njegov je bog trbuh, svakog je dana triput pijan i stalno mamuran, zanemaruje crkvena prava, čak želi da odu do đavola, ne može podjeljivati sakramenat Potvrde, ali može svojom rukom tući i mlatiti. Tada prijeđe na kaptol, koji također jednako nemilo napadne zbog mržnje, koristoljublja i lakomosti, tako da je nemoguće da se, izuzevši četiri kanonika, naime velikog prepošta i Baltazara Krčelića (drugu dvojicu nije spomenuo), ostali spase. U nastavku na temelju javnih djela stade žigosati javnu lakomost, brbljavost, nepravednost i osvetljivost lektora Malenića i dokaza da je pravi Juda. Zatim napade kantorovo neznanje i oholost, čuvarovu lažljivost, tako da je otac i vreća laži, pa ga i biskup zbog zanemarivanja duž nosti i zbog ostalih mana drži za potpuno nevrijednu staricu. Da je Delinić jama svih poroka po mišljenju naroda i po svojim djelima. Ostale je nazvao laskavcima, zavidnicima i• • Tadašnji je zagrebački biskup bio Franjo Thauszy. 428
ANNUS 1766. ^-lONCIONES CANONICI GEORGII BISZTRICZEI. Convenerat frequentissimus populus ex curiositate, ca nonici plurimi, monachi aeque. Bisztriczei, appenso ad cru cifixum horologio, narrat primum, cur tam mature in cathe dram conscenderit, ob odium nempe veritatis in capitulari bus, narratisque circumstantiis, accipit tesseram ex evangelio: »Ego sum pastor bonus«; ex qua narratis boni pastoris obli gationibus specifice nominando personas, accipit examinan dam episcopi vitam narratque publica et notoria: eum dioe cesis nullam gerere curam, sed unice studere coacervandae pecuniae, pauperes pellere sibique foetere palam dicendo, populum opprimere, clerum spoliare ad scandalum omnium, odio lucere ab anno 1754, quo Kerchelichium persequi incepit, nec missam unquam dixisse, nec orare breviarium, nec confessum esse; diebus omnibus quadragesimae et je juniorum vorare carnes, functionem episcopalem nullam obivisse, ut, si praepositus major non esset consecratus, vix sacerdotes numerarentur; deum ejus ventrem esse, diebus singulis ter quotidie potum esse et perpotationes edormire, jura ecclesiae negligere, quin optare, si ad diabolum pereant, sacramentum confirmationis non posse administrare, sua autem manu caedere et agere percussorem eum posse. Descendit tum ad capitulum, quod aeque horride habuit ab odio, interessentia, avaritia, ut demptis quatuor canonicis, nempe praeposito majore et Balthasare Kerchelich (alios duos non nominavit), caeteros impossibile sit salvari; tum progressus lectoris Malenich avaritiam publicam, loquacita tem, injustitiam, vindictam exprobravit factis publicis et verum Judam esse docuit. Cantoris ignorantiam, superbiam; custodis mendacia, ut parens esse mendaciorum et sacculus ab episcopo et vilissima anu audiat a negligentia officii sui caeterisque affectibus. Vitiorum omnium lacunam esse Delinichium, populi voce et ejus factis dixit, alios adulatores. 429
gomilom u koje nema vjere, nema brige osim za novac i žde ranje. Tima je opet očitao lekciju oštrim izrazima. Nakon toga prešao je na ispitivanje što je tome uzrok, pa je utvrdio da je to nauka isusovaca, koji su bujica riječi 1 nilta više, a sa svojim probabilizmom7, nedostojnim duša ma, častima i novcem da su laskavci mogućnika i rušitelji u pakao te uistinu ili apokaliptička zvijer ili đavao koji obi lazi tražeći koga bi progutao. Molio ih je neka ne varaju na rod, nego ili neka slijede, govore i naučavaju u školama istinu ili neka napuste ime drugova Isusovih. Preveo Veljko Gortan
7 isusovačko načelo da se neki čin može smatrati opravda nim ako se za nj može navesti bilo kakav opravdani razlog 430
veritatis osores et plebem, cui nulla fides, nulla cura nisi aeris, ventris etc.; hos docuit iterum gravibus sententiis. In causam horum inquirendam descendit constituitque Jesuitarum doctrinam, qui essent flumen verborum praetereaque nihil, cum probabilismo suo, animarum indignitate, honoribus et aere, potentiorum adulatores et praecipitatores ad infernum, vereque esse vel apocalipsis bestiam vel diabolum1), qui circumit quaerens quem devoret. Rogabat eos, ne decipiant populum, sed vel sequantur, dicant doceantque in scholis veritatem, vel sociorum Jesu nomen deponant.
i) corr. ex diabotum
RAJMUND KUNIĆ RAYMUNDUS CUNICHIUS (1719-1794)
28 Hrvatski latinisti II
pigramatičar i proslavljen prevodilac Homerove Ilijade na latinski, pjesnik u nekoliko književnih vrsta, profesor E retorike i grčkog jezika, Kunić nije imao burnih životnih obrata, iako je bio vrlo cijenjen i rado priman u biranim kulturnim krugovima Riima, u kojem je proveo sav svoj vijek od rane mladosti do smrti. Rodio se 24. siječnja 1719. u Dubrovniku od građanskih roditelja. Završivši školovanje u isusovačkom kolegiju rod noga grada, stupio je u isusovački red koji ga je poslao na dalje studije u Rim. Tu mu je u Collegium Romanum iz matematike bio profesorom slavni Ruđer Bošković. Završivši studia superiora, bi poslan za profesora gramatike i huma niora u nekoliko škola po Italiji (Fermo, Castello, Firenze), odakle je ponovno vraćen u Rim, gdje je završio teologiju i bio postavljen za profesora humaniora u Rimskom kole giju. Tada počinje njegov pravi književni rad. U prvom redu iz njegovih epigrama, kojih je bezbroj pisao cijeloga života, ogleda se društveni život Rima u kas nom settecentu, širina Kunićevih umjetničkih interesa, razgranatost njegovih poznanstava. Družio se ne samo sa sugrađanima i sunarodnjacima Boškovićem, Stayem i Džamanjićem, nego je i u živim društvenim i prijateljskim vezama bio s pjesnicima Alfienijem, Montijem, Pindemonteom i Metastasiom, sa slikarom Mengsom, kiparom Canovom, kompozitorom Cimarosom. Bio je rado priman i slavljen član salona Marije Pizzelli, kojoj je — u suzdrža nom ljubavnom tonu — pod imenom Lyda ispjevao mno gobrojne epigrame. U uglednoj akademiji degli Arcadi, koja je okupljala poznatije talijanske i strane ljude od pera (među njima od 1788. i Goethea) bio je članom (arkadsko mu je ime: Perelaos Megaris) zajedno s još nekolicinom naših ljudi. Sudjelovao je u još jednom tadašnjem književnom 435
društvu: akademiji degli occulti. Njezin je predstojnik, knez Baldassare Odescalohi zdušno poticao Kunića da prevede Ilijadu i novčano ga pomogao da je izda. Kad je 1773. ukinut isusovački red, Kunić je odbio ponuđenu katedru na sveučilištu u Piši te je kao običan svećenik (opat) ostao u Rimu i do smrti, 22. studenoga 1794, profesorom retorike i grčkog jezika na Rimskom kolegiju. Vrlo je opsežan i raznolik Kunićev književni rad. Osim govora (od kojih je 1 tiskan, a 5 u rukopisu), većinom izre čenih pred nastavnicima Rimskog kolegija, u kojima ciceronska dikcija živi u punom sjaju, i nekih predgovora, sva su mu djela u stihu: prvo mjesto zauzimaju mnogobrojni epigrami, zatim tematski raznoliki hendekasilabi (tiskano ih 24, oko 20 u rukopisu, s brojnim utjecajima Katulovim), pjesme (carmina, tiskane 2, u rukopisu 11, većinom nabožnog karaktera i pod utjecajem isusovačke latinske poezije), elegije (19 tiskanih i više netiskanih, tematski raznolike, pod utjecajem isusovačke poezije, ali i Tibula i Katula) i posla nice (tiskana samo 1, u rukopisu 11, s utjecajima Horacijevim, a i Vergilijevim). Najobilniji su i uz prijevod Homerove Ilijade najzna čajniji proizvod Kunićeva stvaranja — epigrami, svi napi sani u elegijskim distisima. Vrlo mnogo ih je prigodnih, tematski su vrlo raznoliki: registriraju sve važnije događaje osim — francuske revolucije (Torbarina). U dubrovačkom, na primjer, izdanju što ga je 1827. priredio R. Radeljević (Epigrammata. Nunc primum in lucem edita — Epigrami. Sada prvi put objelodanjeni), razvrstani su po ovim sku pinama: Epigrammata sacra (nabožni), votiva (zavjetni), moralia (moralni), encomiastica (pohvalni), satyrica (sati rički), ludicra (šaljivi), varia (raznoliki), sepulcralia et lu gubria (grobni i žalobni), ad Lydam Lydaeque familiam (Lidi i Lidinoj obitelji). U tom ih izdanju ima ukupno gotovo 1000, a u najvećem rukopisu Kunićevih epigrama (Carmina, Radeljevićev prijepis u 103 fascikula, rkp. br. 1156 u Knjižnici Male braće u Dubrovniku) gotovo četiri puta toliko. I u tiskanim izdanjima Kunićevih pjesama i u rukopisu (tiskana je možda samo jedna četvrtina svih epigrama) najbrojnije su zastupljeni satirički epigrami i oni što su posvećeni Lidi (u spomenutom rukopisu sati-
ričkih ima 1472, onih o Lidi 635). Oni su ujedno i estetski najizražajniji: satirički — po oštro zapaženim osobinama ljudi i mana, po nonšalantnoj, a ipak peckavoj oštrici poente; epigrami posvećeni Lidi — po raznolikosti i zaokruženosti jednog doživljaja, koji uza sve to što potječe od svećenika i uza sve stilizacije koje pjesnik duguje i Katulu i Tibulu — tvore pravi ljubavni kanconijer, potekao iz istin skog, iako sustežljivog i profinjenog, ali postojanog i moć nog ljubavnog osjećanja zrelog muškarca prema otmjenoj, lijepoj i kulturnoj Mariji Pizzelli pod pjesničkim pseudo nimom Lyda. Taj Lidin kanconijer Kunićev najznačajniji je i najzaokruženiji u lirici hrvatskog latinizma nakon »Flavijina ciklusa« humanista Ilije Crijevića i pjesama Silviji L. Paskalića. Već se sto i četrdeset godina provlači literaturom Alfierijev sud o Kunićevim epigramima: »Che peccato di si bella latinith sprecata in tanti nienti«, dakle: lijep latinski jezik upotrijebljen na tričarije! Govorljiva latinska poezija, rekao bi Kombol. No, istančaniji uvid u cjelokupan Kunićev epigramatski opus — ne samo satirički, šaljivi i posvećen Lidi, nego i dio nabožnog, pohvalnog (osobito posvećenog našim ljudima, domovini—Dubrovniku itd.) — nameće upravo suprotan sud od onoga koji sugerira Alfieri i za njim značajan dio književnih povjesničara. Da u Kunića nema, ili bar nema prečesto, one udarne snage Marcijalova ili Katulova pera, sasvim je sigurno. Ali je također ne dvojbeno da opći ton njegovih epigrama predstavlja i speci fičnu vrednotu novine: nadmoćno majstorstvo jezika, ostva reno u sličicama epigramskog žanra koje naizgled površno dodiruju bezbroj tema i neizmjerno mnogo detalja, fizičkih ili psiholoških, izbijajući iz njih iskru pjesničke uopćenosti ili zaokruženosti ugođaja ili topline ljudskog suosjećanja u pomalo prigušenim tonovima. Kunić hoće, i to mu većinom uspijeva, da bude ležeran: i u dikciji, i u prijelazima s uvodnog na završni dio epi grama, i u šarolikom izboru tema. S toga stajališta treba ga i ocjenjivati. Jer ležernost nije svojstvo slabih pjesnika: ona mora biti postignuta ili je nema. S tim se slaže elegancija Kunićeva jezika, koja nije nametljiva, nego se stapa s općim tonom cijelih skupina njegovih epigrama. Dakako, indivi-
436
437
dualni talent našeg pjesnika uklapa se i u duh galantnog stoljeća i ujedno pojačanog klasicizma. Iako samo četvrtina Kunićevih epigrama može izdržati strože estetske kriterije, oni svi predstavljaju i značajan, i zanimljiv, i estetski vri jedan epigramatski opus. Ugled neospornog prvaka među suvremenim prevodi ocima Homera na latinski stekao je Kunić prijevodom Ili jade (Homeri Ilias Latinis versibus expressa — Homerova Ilijada izražena u latinskim stihovima, Rim 1776). što u njoj ima 18.790 stihova za Homerovih 15.696, dakle 3094 heksametra više od izvornika, i vanjski je znak da Kunić pojedinačne epitete, stihove ili skupine njihove perifrazom i amplifikacijama proširuje, a mjestimice je odviše retoričan tako da i time ponegdje slabi jezgrovitost ili čar svježine iz vornika. No u cjelini uzevši. Kunić je i u praksi postupio prema temeljnom načelu o prevođenju što ga je izložio u predgovoru svoje Ilijade (Operis ratio): prevoditi duh a ne riječi izvornika, spojiti fiđes (vjernost) prijevoda s venus tas (ljepota). Pisan u punoj zrelosti životnoj i književničkoj autorovoj, Kunićev se Homer čita gotovo kao da je izvor no pjesničko djelo. U dikciji prijevoda, koja je jednako brižljiva koliko i inventivna, ugrađen je niz reminiscencija iz Vergilija, što su se našem pjesniku nesvjesno nadavale, a posebno brojne poredbe — dokazao je to N. Majnarić — svjesno su i doslovno preuzete iz odgovarajućih mjesta Eneide. Sretno udružujući preciznog filologa, istančanog znal ca latinskog jezika i talentiranog pjesnika. Kunić je ostva rio najbolji latinski prijevod Ilijade od svih postojećih i jedan od najznačajnijih prijevoda Homerova epa uopće. Monti se u svome, još i danas cijenjenom prijevodu Ilijade (1810), poslužio i Kunićem. Ne samo da upotpunjuju sliku Kunića ikao književnika, nego su i vrlo značajni njegovi ostali latinski prijevodi s grčkoga. U prvom redu to vrijedi za 499 epigrama iz Palatinske antologije (Anthologica sive epigrammata anthologiae Graecorum selecta. . . — Antologija ili izabrani epigrami Grčke antologije. . . , u Rimu 1771), gdje su zastupani goto vo svi pjesnici Grčke antologije. Precizno po smislu ali in ventivno po duhu. Kunić svugdje pogađa poentu epigrama, i to većinom onako pregnantno i jedro kako je u grčkom izvorniku. Kunić je još prevodio Teokrita (Theocriti Idyllia 438
et epigrammata — Teokritove Idile i epigrami, izd. postumno u Parmi 1799) dosta slobodno i pjesnički, s reminiscen cijama Vergilijevim u dikciji; iz Ezopa, Kalimaha itd. S talijanskog preveo je i 18 strofa iz Tassova epa Gerusalemme liberata. Cjelokupnim svojim prevodilačkim radom Kunić je uz Džamanjića najplodniji i ujedno jedan od najuspješnijih prevodilaca u cijeloj književnosti hrvatskoga latinizma. Kunićeva Ilijada ostat će u evropskim razmjerima veli ko djelo prevodilačke književnosti latinskog izraza. Zbog nje će Zagrepčanin Baričević, mlađi suvremenik Kunićev, u svom Elogiju nazvati Dubrovčanina Homerus Latinus, Il lyricae nationis delicium. No samo kad se uzme u obzir i drugi, epigramatski pol njegova stvaranja — ako začas i isključimo ostali rad — možemo dobiti potpunu sliku Kunićeve pjesničke ličnosti. A ona je i po epigramima pri sa mom vrhu latinskoga Pamasa 18. stoljeća. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA RAJMUNDA KVNIČA Carmina Raymundi Cunichii transcripta a R. Radelja, rukopis br. 493 (Kaznačićev popis), sada br. 1156 u Knjižnici Male braće u Dubrovniku. Kunićeve pjesme i govori, nezaved. rkp. u Knjiž. Male braće u Dubrov. Clemente XIII, pontifice maximo renunciato. Oratio..., Ro mae 1758. Selecta Graecorum carmina versa Latine (izdano i zajedno s Džamanjićevim spjevom Echo), Romae 1764. Ant hologica sive Epigrammata Anthologiae Graecorum selecta Latinis versibus reddita et animadversionibus illustrata, Ro mae 1771 (v. još: ed. 1. Veneta, Venetiis 1784, zatim: Regii Lepidi 1823. i 1827) Carmina recentiorum poetarum VII e Societate Jesu, Cremonae 1772. Homeri Ilias Latinis versibus expressa, Romae 1776. (ed. 1. Ve neta: 1784; Vindobonae 1784) Collezione delle similitudini contenute nella Iliade di Omero. Estratte delle due piu celebri 1'una latina dei r. p. R. Cunicii, l’altra italiana di V. Monti, Roma 1830. Collectio poetarum elegiacorum stylo et sapore Catulliano scri bentium, Vindobonae 1785. Theocriti, Bionis et Moschi Idyllia omnia. A Bernardo Zamagna Rhacusino Latinis versibus expressa, Senis 1788 (također: Parmae 1792, 2 izdanja iste godine) — Džamanjić preuzeo Kunićevih 7 prijevoda Teokrita Theocriti Idyllia et epigrammata. Latine conversa a Raymundo Cunichio Ragusino. Opus postumum nunc primum in lucem editum, Parmae 1799. Epigrammatum libri quinque. Accedit Endecasyllaborum libel lus, Parmae 1803. Epigrammata. Nunc primum in lucem edita, Ragusii 1827. 441
LITERATURA O RAJMUNDU KUNIĆU J. Tosius: De vita R. Cunichii commentariolum, Romae 1795. M. Sorgo: Elogio dell’abate Raimondo Cunich, Ragusa 1795. F. Maixner: Život i rad Rajmunda Kunića, Rad 96 i 98, Zagreb 1889. Đ. Korbler: O Kunićevu i Zamanjinu latinskom prijevodu Teokritovih pjesama, Rad 164, Zagreb 1906. N. Majnarić: Prilog za poznavanje Kunićeva prijevoda Ilijade (Vergilijev utjecaj kod prevođenja poredaba), Hoffillerov zbornik (Serta Hoffilleriana), Zagreb 1940. /. Torbarina: Oko engleskog prijevoda jedne Đurđevićeve pje sme, Zbornik radova Filozofskog fakulteta I, Zagreb 1951. T. Smerdel: Kanconjer Rajmunda Kunića, Zbornik Zagrebačke klasične gimnazije 1607—1957, Zagreb 1957. Ž. Puratić: O nekim neobjavljenim radovima Rajmunda Kunića, Živa antika XIII—XIV, Skoplje 1964. J. Torbarina: Raymond Kunić and Alfieri, Friendship’s Garland. Essays presented to Mario Praz, vol. II, Roma 1966. V. V.
442
EPI GRAMI
EPIGRAMMATA
SATIRIČKI EPIGRAMI
SATYRICA
I
I
KOJA JE PJESNIKU NAMJERA KAD PIŠE SATIRE
QUID PROPOSITUM HABEAT IN SATYRA SCRIBENDA
ričam u knjigama svojim o buđalaštinam ljudskim. Vidjeh koliko ih god, mijenjajuć ime im svud. Ono što držat skriveno u grudima nijemim ne m6gu. Tako, štedeći glas drugih, iznositi znam. Tako ja ugađam sebi, a možda će 6d mene korist Imati budući vijek; svakako to mi je cilj.
umanas narro, vidi quascunque, libellis Ipse meis, verso nomine, stultitias. H Sic famae parcens alienae promere suevi.
P
5
5
Quae nequeo tacito clausa tenere sinu. Sic mihi ego prosum, saeclis prodesse futuris Sic forsan possum, certe equidem studeo.
II
II
KVINTU KOJI PREZIRE SVE
AD QUINTUM OMNES FASTIDIENTEM
se nfe sviđa tebi, o Kvinte; naplaćuješ tako. jednakom svim kojim se ne sviđaš ti. NitkoMjerom
444
placet tibi, Quinte; vicem sic reddis, opinor, Quinte, parem cunctis, queis nihil ipse places. N emo
445
III
III
KVINTU KOJI JE UVIJEK ZBOG LJUBAVI ODSUTAN DUHOM
IN QUINTUM ANIMO SEMPER AMORIS CAUSA SUSPENSO
ugo je odsutan Kvint i kamo on pobježe, ne znam; To sada jedino znam da nam je odsutan Kvint. D Tijelo vidim mu ovdje; a kuda U um njegov luta.
uintus abest longe, nec possum dicere, quonam Q Fugerit; hoc possum dicere: Quintus abest. Membra quidem heic video: qua mens in parte vagetur.
Ljuti tek Amor to zna koji ga, jadnika, tre.
Scit saevus, miserum qui male versat, Amor.
IV
IV
AULU KOJI PREZIRE UGLAĐEN STIL
IN CONTEMPTOREM STYLI CULTIORIS
ule, pisca što čistim pokušava pisati stilom. Koji ko prostački puk prostu ne govori riječ, A Teško osuđuješ njega i nejasnim, nespretnim zoveš 5
I ravnodušno t® ne možeš njega da štiš. Dakako, velikim sjajem te vrijeđa, mnim, ko što vrijeđa Sunca veliki sjaj ptica noćnijeh vid.
V O VAROVU NEVALJALU SUDU U IZJEDNAČIVANJU NOVIJIH PJESNIKA SA STARIMA jesnike nove 'kad izjednačuješ. Vare, sa drevnim. Iznosiš svakako svoj sasvim nevaljao sud; P Ne samo piscima glupim pridodaješ one što hvališ, Več kao hvalilac sam sebi oduzimaš čast.
ui puro scriptor cultu nitet, Aule, popello Q Vilia cum vili verba nec eloquitur. Obscurum veluti damnas ac dicis ineptum, 5
Aequa nec possit qui tibi mente legi. Quippe, reor, multo laedit te lumine, multo Ut sol nocturnas lumine laedit aves.
V DE FUTILI VARI JUDICIO IN RECENTIBUS CUM VETERIBUS POETIS COMPARANDIS are, novos vates priscis quod vatibus aequas. Prodis nempe tuum futile judicium; V Nec quos collaudas, fatuis scriptoribus addis. Sed tibi laudator detrahis omne decus.
446
447
VI
VI ZAŠTO AKA NE TREBA DA PLACE ZA MRTVIM MUŽEM
CUR NON FLENDUS AB ACCA UXORE VIR MORTUUS ne fle, miserum nec dicito! Non est, qui te fugerit, Acca, miser. MorteCredevirimihi,
e plači za mužem mrtvim, ne zovi ga bijednim! Nije Bijedan, vjeruj mi, on, bježi T od tebe u smft.
N
VII VII SI UXOR DOMINA, ERGO MANCIPIUM VIR AKO JE ŽENA GOSPODARICA, MUŽ JE ROB
K
tuam uxorem dominam tu, Postume, dicis. Quid ni uxor dicat te tua mancipium? N empe
ad već, Postume, ti gospodaricom suprugu zoveš. Zašto da ona ti tad ne reče da si joj rob?
VIII
VIII
IN GLAUCIAM INTERPELLATOREM
GLAUCIJU KOJI SMETA rišavši, s Lidom spise dok čitah majstora starih, Glaucijo, ne vidiš zar, dosadan kako si ti? Ako li, Glaucijo, ćutiš da težak si nama oboma, Mimo zar možeš tu nedrag provoditi čas, Dugo nas mučit i nudit nam, umjesto zlaćanih riječi Starih pisaca tih, svoju olovnu riječ? Nosi se, d6 bijesa! Brže daleko se nosi odavle! Zar da ušutkam njih, s tobom da govorim ja?
um Lyda veterum nactus me scripta legentem. Non sentis quam sis, Glaucia, utrique gravis? C Esse gravem sentis vel si te, Glaucia, utrique.
P
5
5
Hic potes ingratas ducere, lente, moras Et longum torquere ambos, tua plumbea dicta Pro veterum et dictis oggerere aureolis? Cede, malum! procul hinc, cede ocyus! Hosne silere, Hosne viros patiar, Glaucia, teque loqui? IX
IX
DE DURISSIMIS QUINTI CARMINIBUS
O PRETVRDIM KVINTOVIM PJESMAMA
scribis calamo tua carmina, Quinte; Carmina sed calamo sunt mage dura tuo. Aerato
jedenom pisaljkom, Kvinte, svoje ti pjesme pišeš; Pjesni su tvrđe ti još nego je pisaljke mjed.
M
448
29
Hrvatski latinisti II
449
X
X POSTUMU KOJI SE ISPRIČAO ŠTO JE ZAKASNIO eliš da kasno ti stiže. Moj Postume, ipak jedanput Stigne i kasno li tko, mislim da nije to zlo.
V
AD POSTUMUM SERIUS SE VENISSE EXCUSANTEM serum venisse inquis. Mi Postume, serum, venit, nil reor esse mali. TeQuandocumque
XI
XI
PREZIRATEUU GRČKIH I LATINSKIH PISACA
IN SCRIPTORUM GRAECORUM AC LATINORUM CONTEMPTOREM
i što prezireš tako i latinske pisce i grčke, Kakav bit će ti stil, mrzi me, Cino, da znam. T Glavno je znati da svemu što napišeš dostajat neće Latinski svečani ton, grčkog oštroumlja sol.
ui Grajos spernis scriptores atque Latinos, Quid rerum scribas quaerere, Cinna, piget, Q Scire sat est, quaeque scribas, gravitate Latina Scilicet ac Grajo cuncta carere sale.
XII XII LOŠEM PISCU KOJI SE ČUDIO ŠTO JE PJESNIK FLAKOVA DJELA PROČITAO DESET PUTA udiš se Flakova1 djela što deset puta pročitah? Čudo što tvoja sam ja jedan pročitao put.
IN MALUM SCRIPTOREM, QUI MIRABATUR A POETA DECIES FLACCUM LECTUM FUISSE iraris, decies Flacci quod scripta relegi? Miror ego, legi quod tua scripta semel.
M
XIII JEDNOM KOJI SE HVALI DA ĆE SVE DIVNO UČINITI AKO USHTJEDNE vasta se Aulo da sve će učiniti upravo divno, Ako li učini što; ništa me učini baš. H Ne zna što može; sve misli da može; ja pako mislim Svemu kad bio bi vješt, ništ’ ne bi mislio tad. 1 Rimski pjesnik Kvint Horacije Flak 450
XIII IN PRAEDICANTEM OMNIA SE MIRE FACTURUM, SI VELIT il se non mire facturum jactitat Aulus, Si faceret: verum nil facit interea. N Quid possit, nescit; credit posse omnia; quorum, Expertus, credo, crederet ille nihil. 451
XIV
XIV
PREZIRE PREZIRATELJA
CONTEMPTOREM CONTEMNIT
tebi da moje prezireš pjSsni, dok dopuštaš ti tvoj da prezirem sud. Cino,Menidopuštam
tibi patior sperni mea carmina, sperni Dum mihi judicium tu patiare tuum. Cinna,
XV
XV
AULU KOJI SVE PO PRAVILU RADI
DE AULO OMNIA AD NUMERUM FACIENTE
ulo po pravilu sve, bez zakona ne radi ništa. Propisna njemu je riječ, stajanje, sjedenje, hod. A Ništa ne ćuti jer hoće da ii njega sve je u redu,
il non ad numerum facit Aulus, nil sine lege. Ad normam incedit, stat, sedet, eloquitur. N Non sentit se, quod vult omni ex parte decere,
Stoga jedva da što učini kako je red.
Idcirco haud quidquam sic facere, ut deceat.
XVI
XVI
PJESNIKU KOJI U STIHOVIMA OBRAĐUJE SRAMOTNE PREDMETE
AD POETAM VERSIBUS FOEDA TRACTANTEM
ragi moj druže, mrzim te pjesme u kojima pjevaš Crijčva pogani kal, trbušnih vjetrova grom. Nije te stid u gadnom premetali zahodu misli, Slavan u govnima glas tražit za pjesnički dar? Slušaj me, prestani šale već jednom zbijat i vidi Pjesniku kakva se riječ, kakva li pristoji stvar! Djela ti toliko nek ne ugađaju prostome puku. Društvo pristojno pak neka ne prezire njih.
ulcis amice, istaec odi tua carmina, foedam Queis tractas ventris proluviem et crepitus. D Non pudet in turpi mentem versare latrina.
D 5
452
5
In merdis famam quaerere et ingenii? Crede mihi, tandem scurrari desine, tandem Quae deceant vatem verbaque resque vide! Ne tantum vili placeant tua scripta popello. Coetibus ingenuis at male displiceant.
453
XVII
XVII
URSU KOJI PJEVA O SRAMOTNIM STVARIMA
AD URSUM FOEDA VERSIBUS CANENTEM
elike pjesnike koji opijčvahu gdleme teme Naravna stvar je da ml znamo ljeporekim zvat. V Osrednje pjesnike koji opijevahu slađane teme 5
Naravna stvar je da ml znamo slatkorekim zvat. Ako li, Urse, malen ko ti tko pjeva o govnu? Nije li pjesnika tog pravo govnorekim zvat?
randia qui magni vates cecinere, solemus Nimirum vates dicere grandiloquos. G Dulcia qui modici vates cecinere, solemus 5
Nimirum vates dicere dulciloquos. Quid si quis merdas humilis canit, ut facis, Urse? Nonne decet vatem dicere merdiloquum?
XVIII
XVIII
VARU KOJI JE DOŠAO I REKAO DA SVE VIDI
AD VARUM VENIENTEM ATQUE OMNIA SE VIDERE DICENTEM
olazeć ovamo, »Ja sve vidim«, Vare, ti reče. Dolazak nije da tvoj ugodan, vidiš T i to?
D
video, dixti, Vare, omnia. Quid, quam Non gratus venias, id quoque, Vare, vides? Adveniens
XIX
XIX
RUGA SE LJUBAVI STARCA POSTUMA
POSTUMI SENIS AMORES IRRIDET
tarčiću, Postume, tebi zamamljiva Filida stara Razbludnu prozbori riječ koju ti prihvati r&d. S Nasmija mali se Amor, kad vidje da snježne sjedine I sam zapaliti led može njegova luč.
XX GELUI, O ČOVJEKU LIJEPU ALI DOSADNU me, Gelija, kako mi Čina se dopada. Reć ću. Očima mnogo je drag, uhu pak nikako mom. Pitaš 454
hyllis anus vetulo tibi, Postume, coepit ineptas Blanda nec invito dicere delicias. Risit parvus Amor, gaudens canasque pruinas Atque sua glaciem posse calere face.
P
XX AD GELLIAM. DE HOMINE PULCHRO ET INSULSO placeat mihi Cinna, rogas me, Gellia. Dicam. oculis, auri nil placet ille meae. QuamMultum 455
XXI
XXI
GRDI TUKU ŠTO JE U PRIČANJU SUVIŠE OPŠIRAN
CARPIT TUCCAM NIMIS IN NARRANDO PROLIXUM
reci. Tuka, što govoriš. Ja se početka Ne sjećam nikad i stog shvatit ne mbgu ni kraj. Ukratko
dic, Tucca, brevi. Cognoscere finem quoties principium haud memini. QuaeHauddicis,possum,
XXII
XXII
KRITIČARU KOJI SEBE SMATRA RAVNIM PJESNICIMA
IN CENSOREM SE VATIBUS EXAEQUANTEM
ravnim sebe ti smatraš! O svršenom djelu Sudit zar isti je trud kao izvršiti rad? Pjesniku
censor te vatibus! An labor idem Est opus effectum cernere et efficere? Exaequas
XXIII
XXIII
GLAUCIJU KOJI NIJE DOSTOJAN PRIMLJENIH CASTI
IN GLAUCIAM ACCEPTIS HONORIBUS INDIGNUM
se ne ističeš, kao što misliš, u najvišoj časti; Glaucijo, čast ii tebi izgubi sjaj. Ti Najviša,
non tu clares, ut credis, honore: te sed summus, Glaucia, sordet honor. InInsummo
XXIV
XXIV
GALI, DA SE ČUVA RUKOVANJA S MUŠKARCIMA
AD GALLAM, UT ABSTINEAT A PRENSANDIS MANU VIRIS
etom ugledaš Galu, već zboriš joj, dirat je odmah Počinješ. Mislim da znaš krajnosti koje me strah. N Često ruku tko takne jedva da ikada, Kviete, Žudi jedino tek ruku taknuti, znaj.
idisti; visam alloqueris; jam tangere Gallam Coepisti. Extremum scis, puto, quid metuam. V Saepe manum quisquis tangit, vix evenit unquam, Gestiat ut solam tangere, Quinte, manum.
456
457
XXV
XXV
VARU O NJEGOVOJ KNJIZI
AD VARUM DE EJUS LIBRO
voju knjigu pročitah; ti pitaš me što mi se čini. Vare, ne valja reć dobro, ali ni zlo, Da, kao kuditelj iskren, moj druže, ne omrznem tebi, Hvalilac lažan da pak sebi ne omrznem sam.
T
tua scripta; rogas, quid sit mihi visum. nil, Vare, boni dicere nilque mali: LNeegiStattibiequidem displiceam verax reprensor, amice. Laudator mendax ne mihi displiceam.
XXVI
XXVI
KVINTU KOJI PREZIRE PJESNIKOVA DJELA
IN QUINTUM CARMINA AUCTORIS SPERNENTEM
oljelo mene bi, Kvinte, što pjesme ti moje ne vrijede, BKvinte, da ne znam da sam ništa ne vrijediš mi ti.
XXVII STARCU KOJI UZIMA STARICU ZA ŽENU tarkeljo staricu ženiš; za život ne (jer oboma Kratak preostaje vijek), družicu želiš za smft.
S
XXVIII ZAŠTO NITKO NEĆE DA UZME ŽENU BEZ PRĆIJE
N
itko ne uzima ženu bez prćije. Pitaš me, zašto. Nitko jer nije lud mukte da uzima zlo. 458
mea nil sapiunt tibi carmina, Quinte, dolerem. si te, Quinte, nihil sapere. QuodNescirem
XXVII IN SENEM DUCENTEM ANUM vetulus; non vitae (restat utrique brevis), at sociam mortis habere cupis. DucisParsanum XXVIII CUR NEMO SINE DOTE UXOREM VELIT DUCERE ducit nemo sine dote. Requiris Causam? Quod gratis vult sibi nemo malum. Uxorem
459
XXIX
XXIX
ZAVIDNIKU
IN INVIDUM meae, fama est, te, Pontice, Musae: Dii faciant, Musae nemo tuae invideat! Invidere
Pontiče, ti da mojoj zavidiš Muzi: Tvojoj Muzi da tko zavidi, ne dao Bog! Pričaju,
XXX
XXX
KOMU PRIPADA IME PJESNIBCA
CUI NOMEN POETAE TRIBUENDUM SIT el nova, si potis es, jubeo te scribere, vel, si Non potis es, saltem scribere, Quinte, nove. V Horum qui neutrum vates facit, haud facit hercle;
olim te, možeš li, Kvinte, o stvarima novim ti piši; Ako li ne možeš, bar piši na način nov. M Pjesnik, ne čini li jedno ii drugo, ništa ne čini;
Nil est cur dici jure poeta velit.
S kojim se pravom tad on želi pjesnikom zvat?
5
XXXI
XXXI
POSTUMU KOJI LOŠE I NEPRILIČNO SUDI O VERGILIJU I O HOMERU
IN POSTUMUM MALE ET INEPTE DE VIRGILIO ET HOMERO JUDICANTEM
elikim zoveš Vergila, no jošte većim Homera; Može, Licinije, bit krivo ne govoriš to, V Ali nasumce zboriš: na svojoj neznatnoj vagi
agnum Virgilium, majorem dicis Homerum, Nec falso dicis forsitan id, Licini. M Sed certe dicis temere: metitus utrumque
Oba kad pjesnika ta izvažeš kukavan ti, Neznana jednog od drugog što ne znaš cijeneći više, Kako su obadva ta velika, ne možeš znat.
460
5
Vatem namque tuis exiguus modulis, Non potis es, quam sit magnus, deprendere, uterque. Ignoto ignotum turpiter anteferens.
461
XXXII
XXXII
IN FATUUM PETRARCHAE CARMINUM CONTEMPTOREM
BUDALASTU PREZIRATELJU PETRARKINIH PJESAMA isliš, Likota, da stine Petrarca, a ti da sav goriš Vatrom kojom ti Feb piri pjesnički žar? Ti, čije obično mrzim bogatstvo jalovih riječi. Čiji tupoglavi bijes često me goni u smijeh; Kojeg, što više misli da sve oko sčbe on pali. Rado to više znam studenim veoma zvat. Sličnim slikanom ognju što premda, nh izgled goruć. Ne može nikoga žeć niti je po sebi vruć. Takav da prezre Petrarku pred kojim kastšlijske Muze Pinda napuštaju brijeg njegov na slađani pjev; Koga, na krilima hitrim kad prelijeće visoki oblak, Jedva da, ležeć na tlu, okom slijediti znaš!
etrarcham torpere gelu te ardere, Lycota, Quo Phoebus vates concitat, igne putas? P Cujus ego soleo fatus ridere furores,
M
5
10
5
10
XXXIII
XXXIII
DE GELLIA SE VEL CITRA VEL ULTRA MODUM VESTIENTE
0 GELIJI KOJA MEĆE NA SEBE ILI PREMALO ILI PREVIŠE ODJEĆE elija, mnogog od ruha da ne bi izgledala tusta. Jedva odjeta tek trese se kada je mraz. Nasuprot, kada je žega, da ne bi se činila tanka, Na sebe oblači sve potrebno i više još. Tako je briga da svidi se, bijednu, neprestano muči. Tako se odijeva vijek zh puk, al’ zk sebe ne.
e multa pinguis videatur Gellia veste, Veste carens glacie contremit in media, NAestu eadem contra metuit quod macra videri.
G 5
462
Verborum et vanam spernere luxuriem; Quem, mage quo passim succendere cuncta putas tu. Hoc mage consuevi dicere frigidulum. Et pictae similem flammae, quae gliscere visa Nec quemquam incendit, nec calet ipsa tamen. Talis Petrarcham spernas, cui dulce canenti Assurgunt Pindi e vertice Castalides, Ardua quem celeri superantem nubila penna Ipso stratus humi vix tu oculo sequeris?
5
Vestem non sumit, quanta opus, at nimiam. Sic miseram nunquam non torquet cura placendi, Sic vestit sese non sibi, sed populo.
463
XXXIV
XXXIV
JEDNOMU KOJI PRIGOVARA HORACIJEVOJ PJESMI
IN QUENDAM HORATIANI CARMINIS REPREHENSOREM
dličak ti se tolika ne skanjuješ pjesnika korit, Flakovih pjesama zvuk hladnim ponešto zvat? T Nije te strah da te Muze sa presvete Pindove gore 5
Vilama za tili čas naglavce ne bace van? Zar se, dostojan mržnje i grohotna smijeha, ne bojiš Drugim Zoilom* svi tebe da ne počnu zvat? Velikom pjesniku, slušaj ti mene, šutke se divi. Nemoj ko čavka sveđ smetati labuđi pjev.
antillus tantum haud dubitas reprendere vatem Et Flacci carmen dicere frigidulum? T Nec metus est, Pindi sacro de vertice Musae 5
Ne te furcillis praecipitem ejiciant? Nec metus est, odio dignus dignusque cachinnis Alter ne dici Zoilus incipias? Crede mihi, magnum tacitus mirare poetam, Neu cycni cantu graculus obstrepito.
XXXV XXXV
O CIMAROSI KOGA SU U RIMU IZVIŽDALI
DE CIMAROSA ROMAE EXPLOSO imarosa se svlđo, sad više se ne sviđa Gradu? Ne zna li zanat on svoj? U je prevrtljiv Grad? Ne zna 6n koji nekad je znao toliko, koji Od Harmdnije vijek učiti znao je sve? Grad je prevrtljiv; Grad je od svakog gibljiviji zraka; Ustrajan nije, k6 val njegov lelija se sud: Daš li mu staro, zaželi se novog, ako li novo, Mršti se želeći već staro da mu se da.
C 5
imarosa diu placuit, nunc displicet Urbi. Urbs levis est? Artem nescit an ille suam? C Nescit, qui scibat nuper tam multa, doceri 5
Ipsa mirifice visus ab Harmonia? Urbs levis est; omni magis est Urbs mobilis aura. Nec stat, judicio sed natat usque suo; Priscaque si dentur, quaerit nova, si nova dentur. Nauseat atque iterum vult sibi prisca dari.
XXXVI AULU KOJI KAŽE DA PJESNIK PIŠE OPĆE STVARI ažeš da pišem stvari općenite; možda i jesu, Vjerujem naime to: ii meni opći je duh. Aule, ti za kog vele da nemaš općega duha, Bilo što napišeš ti tvoje biti će sve.
K
1 Grčki retor i sofist 4. st. prije n. e., koji je zbog oštrog suda o Homeru postao pojmom zlobna kritičara. 464
XXXVI IN AULUM DICENTEM POETAM SCRIBERE COMMUNIA uae scribo, dicis communia; forsitan et sunt. Communis, credo, quod mihi sensus inest, Q Tu, quem communi sensu ajunt, Aule, carere. Scribe: id erit, quidquid scripseris, omne tuum. 3 0 H rvatski latinisti II
465
XXXVII
XXXVII
KVINTU, 0 TOME ZAŠTO JE LEONILA S NJIM USLUŽNA
IN QUINTUM, QUARE LEONILLA SECUM OFFICIOSA SIT
o što te ona ljupko u društvu veliku srćće, Što te obasipat zna prijaznim riječima svim, To što se rukuje s tobom i što te umiljato gleda, što Leonila te sveg prima u zagrljaj svoj: Starosti ružnoj, ako već ne znaš, to duguješ, Kvinte. Od nje što dobije star, ne bi dobio mlad.
T
5
C
Q
5
XXXVIII
XXXVIII
STARCU ČINI KOJI SE ŽENI
IN CINNAM SENEM, CONNUBIUM CELEBRANTEM
ino, zar tako sijed se ženiš, da djevojka bude Nesretan bračni drug, ili udovica tek?
C
onnubium celebras tam canus, Cinna, puella Fiat ut infelix uxor, an ut vidua?
XXXIX
XXXIX
NEZGRAPNU PISCU
IN INEPTUM SCRIPTOREM
e slušaš ništa, ne čitaš, već pišeš i rasipaš riječi Mnoge, Boga mi, ti, silan njihov je zvek: U tim riječima mnogim baš nikakva nema ti duha Što ga pokazao već ne bi trogodišnji đak. Nije ni čudo, jer pišeš bez glave. Jasno da tamo Ništa gdje ne smisliš ti ne bude ništa iz tog. N
5
uod coetu in magno venienti occurrit amice, Quod solita est omnes dicere delicias, Quod dextram dextrae jungit, quod blanda tuetur. Quod prope complexu te, Leonilla, fovet: Haec debes foedae, si nescis, Quinte, senectae. Non faceret juveni, quae facit illa seni.
466
il legis aut audis: scribis modo verbaque fundis Multa hercle ingenti, Postume, cum sonitu; In multis at nulla subest sententia verbis, A trimo afferri quae nequeat puero. Nec miror, cassa quid scribas mente. Necesse est, Nil ubi condideris, prodeat inde nihil.
N
5
467
XL
XL
O KVINTOVIM SPISIMA KOJE TREBA SASVIM OSUDITI
IN QUINTI SCRIPTA PRORSUS IMPROBANDA
ve što je pogrešno, briši,« to veliš, dok meni ti, Kvinte, Sšalješ novi svoj spis, moj da ga odobri sud.
uidquid mendosum est, deme, inquis, quum tua, Quinte, QMittis judicio scripta probanda meo.
Brisat ću, ali se bojim, kad izbrišem ono što treba. Da ti se nijedna riječ vratiti neće u dom.
Demam equidem, vereor sed, demptis omnibus hercle. Ne scripti redeat nil tibi, Quinte, domum.
XLI
XLI
STO SE PJESNIKU U PJESMI NAROČITO NE SVIĐA
QUID SIBI PRAECIPUE IN CARMINE DISPLICEAT di ego delicias verborum cassaque rebus Carmina; tetram odi, Pontice, barbariem O Turpantem foedis rerum pulcherrima verbis.
rzim kićenost riječi i pjesme lišene smisla; Pontiče, omrznuh sve gadno divljanje to M Riječima odurnim što nagrđuje najljepše stvari. 5
Pitaš me, što mi se još manje sviđa od tog. Najviše, najviše to baš ja mrzim: radije nego Da mi nedostaje duh htio bih postati nijem.
468
5
Horum, sed quaeris, quid mage displiceat. Primum, primum illud mage displicet: esse quod hercle Elinguis potius, quam sine mente, velim.
469
ŠALJIVI EPIGRAMI
LUDICRA
I
I
GELIJI KOJA NOSI GOLEME TURBANE
AD GELLIAM IMMANES MITRAS GERENTEM
zmeđu golemih mitra, povezača silnih i vrpca Mala Gelijo, tvoj jedva razaznajem lik; I Cesto, u platnom obavijanu i zapletenu Glave nakitu tom, glavu ti tražiti znam.
mmanes inter mitras, redimicula, vittas. Parva, tuam video, Gellia, vix faciem; I Et soleo velis tot plexo conque voluto Ornatu in capitis quaerere saepe caput.
II
II
O EGLI KOJA POVLAĐUJE SVE STO ANTIGEN KAŽE
DE AEGLE ANTIGENI SEMPER ANNUENTE
očima sluša, ne ušima: kune se da je upravo sve Antigen reče što lijep. EglaPrelijepo III
non auribus: omnia pulchra pulcher dixerit Antigenes. AegieJurat,oculisquaeaudit, III
PONTIKU KOJI MOLI DA MU PJESNIK DARUJE ILIJADU
IN PONTICUM ILIADEM DONO POSTULANTEM
a ti Ilijade prijevod svoj poklonim, Pontiče, tražiš Zato što ti se, mnim, vanredno svidio on. D Da bih, što mnim da je istina, točno utvrditi mogo.
i versam Iliadem poscis tibi, Pontice, dono, Credo, lecta tibi quod placet eximie, M Verum id quod credo, certo ut pernoscere possim,
Ono što krotko ko dar tražiš, kupi ti to. 470
Blanditim dono quam tibi poscis, eme. 471
IV
IV
PJESNIK SE BOJI DA JE NEŠTO POGRIJEŠIO U SVOJOJ PJESMI, JER JE ČINA HVALI
PECCASSE ALIQUID IN CARMINE TIMET, QUOD LAUDETUR A CINNA
Cino, moju ti pbhvali pjesmu. U pjesmi Toj da ne zgriješih št6 krupno, pobojah se ja. N apokon,
meum carmen laudasti denique. Ne quid Magnum peccassem in carmine, pertimui. Cinna,
V
V
KVINTU KOJI PITA ZAŠTO PJESNIK NE OBJAVLJUJE SVOJE PJESME
AD QUINTUM, CUR SUA CARMINA NON EDAT POETA uae scripsi, rogitas, cur non edam. Edere solus Non possum, solus scribere quae potui. Q Nempe liber (dictum tolle hoc tibi, dives amice)
itaš me zašto ne izdam sve ono što pisah. Sam dno Izdat ne mogu što sam mogoh napisati ja. Knjigu naime (zapiši to sebi, ti bogati druže!) Novac objavljuje pust, ali je napiše um.
P
Editur argento, scribitur ingenio.
VI
VI
IN RULLUM DE JEJUNIIS
RULU, O POSTOVIMA ulo dobavlja ribu odksvud iz obala tuđih. Ljušture ljigave sve, morsko što krije ih dno; Pečurke hoće da mu iz dalekog svijeta dovčzu, Mirisnih jabuka plod, strani što rodi ih kraj. Zatim traži hijska, mareotska, falemska vina. Nova i nova, od svih želi ponajbolju vrst. Pripit i sit, hvali post i hvasta se zato što nikad Živadi zabranjen tov njegov ne dodirne zub.
ullus conquirit peregrinos undique pisces Et quaecumque mari squalida concha latet; R Et sibi boletos, sibi vult fragrantia poni
R
5
472
5
Advecta externis tubera litoribus. Vina dein poscit Mareotica, Chia, Falerna, Atque alia, atque alia de meliore nota. Ebrius atque satur laudat jejunia seque Jactat, quod vetitis abstinet altilibus.
473
VII
VII
SVRABLJIVCU ČINI KOJI MU PRUŽA RUKU
IN CINNAM SCABIOSUM, DEXTERAM PORRIGENTEM
rijatelj desnicu nek ti ne dohvati gnoj koja struže. Čuvaj za dušmana to, želiš li, Cino, mu zlo! Gorak pldd prijateljstva ti meni slatkoga nudiš, Kaniš li dati da tvoj s tobom ja uživam svrab.
P
bradis qua pus, dextram ne porrige amico: Serva hosti, si quem perdere, Cinna, voles! A Dulcis amicitiae fructum proponis acerbum, Communem tecum si mihi vis scabiem.
VIII
VIII
GELIJI KOJA JE LIJEPA ALI GLUPA
IN GELLIAM PULCRAM, SED STUPIDAM
Gelijo, zovem te Venerom: lijepa si, lijepa MTakoramornom, kao što kam lijepim ukazat se zna. Prazna si ti i nijema, dušu mi ne možeš dirnut. Stojiš studena ko led, čudesna samo za vid.
armoream dico Venerem te, Gellia: pulcra es, Pulcra, lapis pulcro quo solet esse modo: M Excors, elinguis, mentem nil mi afficis ipsam. Spectaclum solis frigida stas oculis.
IX
IX
AULU KOJI PROPISUJE PRAVILA ZA GOZBE KOJIH SAM NIKAD NE PRIREĐUJE
AD AULUM CONVIVIO, QUOD NUNQUAM PRAEBEAT, LEGES SCRIBENTEM
ule, gostima zakon propisuješ; nitko pak tebi Nikada nije gost, niti će ikada bit. Tako je zakone jednoć božanski napisao Platon Za neki budući rod vidjet što neće ga svijet.
cribis convivis leges, conviva nec ullus, Aule, tibi est unquam, nec, reor, ullus erit. S Sic olim leges, non ulla aetate futuris,
474
475
A
Divinus scripsit civibus ille Plato.
X
X
ĆELIJI
AD CAELIAM
pazih gdje šepavac prati, podupire. Ćelijo, tebe; Mulciber meni se on pričini, Venera ti.
S
a claudo fultam ut te, Caelia, vidi: Mulciber ille mihi, tu mihi visa Venus. D educi
XI
XI
O KIHANJU LIKABE
DE LYCABANTE STERNUENTE
na zemlju sve da se ruši naglom u padu. Pogledah: Likaba to užasno kihnu ko trijes. Pomislih
ad terram subito ruere omnia casu. Respexi: horrendum sternuerat Lycabas. Credideram
XII
XII
0 RUČKU KOJI JE MANCIJA PRIREDILA
DE COENA A MANCIA PARATA
eliš li, možeš sa mnom gladovati«. Mancija reče, Kako se kazati zna; pomislih: šali se tek. Ž Istinu uskoro vidjeh da reče, jer tako je malo
i placet, esurias mecum, inquit Mancia; dici Ut solet, hocce joco dictum ego credideram. S Mox vere dictum sensi: tam pauca paravit.
Dala, da nije to objed bio već glad.
N
Illa ut non fuerit coena, sed esuries.
XIII
XIII
O HERMOKRATOVOJ GRBI
IN GIBBUM HERMOCRATIS
apokon našli smo dijel od cjeline veći, jer veća Negoli Hermokrat cijel njegova grba je baš.
476
toto major comperta est denique: toto est gibbus grandior Hermocrate. ParsHermocratis
477
PJESME LIDI
AD LYDAM
I
I
O LIDINOJ SKROMNOSTI U NAJVEĆIM HVALAMA
DE LYDAE IN SUMMIS LAUDIBUS MODESTIA
ida ljepotom sve djeve na svijetu savladati može, Lidin može pak um svladat muškarce sve. L Ali djevama svim ustupati Lida će rado 5
I ustupati zna rado muškarcima svim. Stoga muškarci i djeve ma koliko ona ih svlada. Svladani takme se svi uvijek ljubeći nju.
yda potest omnes, quotquot sunt, ore puellas, Lyda potest omnes vincere mente viros. L Sponte sua gaudet sed cedere Lyda puellis. 5
II
II
O LIDINOJ POSTOJANOSTI U VRLINI
DE LYDAE IN VIRTUTE CONSTANTIA
akon toliko zima i žetava promatram Lidu Takvom kakvu je ja prvi upoznah put. N Dostiže (mišljah da jedva to može ikada biti) 5
Sponte sua gaudet cedere Lyda viris. Ergo illam, quoties vicit, victaeque puellae Et victi certant semper amare viri.
Postojan žene te duh svakog muškarca um. Pobija stalnošću uma izvanredno skupa sve one Koji vele da lak, nestalan ženski je rod.
478
ualis Lyda die primo est mihi cognita, multas Talem post messes atque hyemes video. Q Foemina, quod rebar fieri vix posse, virorum 5
Nullum constanti non animo aequiparat. Ingenio et stabili mire omnes una refutat, Queis leve foemineum dicitur esse genus.
479
III
III
VOLI KATULA I KAD GRIJESI
CATULLUM VEL PECCANTEM AMAT uaeris, cur blandi culpetur Musa Catulli. Non me, verum alios id, mea Lyda, roga! Q Nam me sic blandi cepit sibi Musa Catulli,
itaš me zašto Muzu okrivljuju Katula bludnog. Ne pitaj mene sad to, Lido, već druge mi ti! P Mene zatravi tako ta Muza Katula bludnog,
Ut. auae vel Deceat, cosrar amare tamen.
Da sam i grijehe mu čak prisiljen ljubiti ja.
IV
IV
0 LIDINOM SUDU U OCJENI PJESAMA
DE LYDAE JUDICIO IN PROBANDIS CARMINIBUS
o što se vjeruje zlatu na k&menu kušanu lidskom, Vjerujem pjesmi ja toj, Lido, što voliš je ti. Valja li što ii ne valja, razlučiti divno baš znadeš, Ako nešto je zlo, oštar je tada ti sud. Ako što odobriš, sama pravčreka kao da tada Pitija dade svoj glas s Febova tronoga svog.
ydium ut ad lapidem spectato fidimus auro, Fido ego carminibus, quae tibi, Lyda, placent. L Quid deceat, quid non, mire nam cernis, acutum.
K
5
5
Quidquid inest vitii, nec latet ingenium: Ut, quaecunque probas, queat ipsa probasse videri Verax Phoebeo Pythia de tripode.
V
V ZAŠTO SE PJESNIK VESELI UVIJEK KAD LIDA SUDI O NJEGOVIM PJESMAMA ida mi pjesme hvalom odobrava. Ako su vrijedne. Ukus me raduje njen; nisu li, ljubi me, znam.
L
480
CUR DIJUDICANTE DE CARMINIBUS SUIS LYDA POETA SEMPER GAUDEAT yda probat semper mea carmina. Quae bona si sunt. LLaetor quod sapiat, sin mala, me quod amet.
31 Hrvatski latinisti II
481
VI
VI
O LIDI KOJA PO DRUGI PUT LJUPKO PRIČA ISTU STVAR
DE LYDAE EADEM ITERUM NARRANTIS LEPORE
ajka, kad prvi je put ti Ispriča, ugodna bješe; Drugi kad pričaš je put, ugodna uvijek je još. B Um ne razblažuje stvari novina, negoli tvoja 5
Ta, mila Lido, ta tvoja u govoru draž. Dok je to tako, pričaj što hoćeš, opet i opet: Mogu po deseti put, ko da je prvi, te čut.
abula, cum primo narrasti, grata; secundo Cum narras, eadem est fabula grata tamen. F Non res delectat mentem nova, sed tuus iste, 5
Iste tuus fantis, Lyda venusta, lepos. Qui dum aderit, narra quidvis iterumque iterumque: Dicta queo decies dicta putare semel.
VII
VII
LIDI KOJA SE NIČEMU ODVEĆ NE DIVI
AD LYDAM NIHIL NIMIUM ADMIRANTEM
to ti se, moja Lido, ne sviđa vanredno ništa, U tebi vanredno to sviđa mi, Lido, se baš.
video, mea Lyda, placere, nimium mi, mea Lyda, placet. QuodHoctibiin nilte nimium
VIII
VIII
PJESNIK TUMAČI DA SE POD IMENOM LIDE KRIJE MARIA PIZZELLI
PIZZELLIAM IN LYDAE NOMINE LATERE DOCET
vdje tko čita o Lidi, a tebe, Marijo, ne zna, Traži boginju on ime što Lide je skri. Tko te pak pozna, ikko ja šutim, pod imenom Lide U tili prepozna čas tvoje pohvale sve.
O
IX O TEŠKO BOLESNOJ VIOLANTI oluje Violanta; a majka strepi joj Lida, Srce joj probada bol; meni je slagati pjev. Oh, kad bih mogao! Lako ćeretati bezbrižan može; Nijem je tjeskobni jad teško kad pritišće grud.
B
482
ui Lydam legit heic, nec te, Pizzellia, novit, Quae lateat Lydae in nomine diva, rogat. Q Sed qui te novit, Lydae sub nomine laudes, Me tacito, agnoscit protinus ipse tuas.
IX DE VIOLANTA GRAVITER AEGROTANTE egrotat Violanta; pavet cor fixa dolore Lyda parens: jubeor scribere carmen ego. A Possem utinam! Garrire levis solet; anxia corda Quae premit immani pondere, cura silet. 483
X
X
PJESNIK SE SPREMA DA S LIDOM ČITA HOMERA
LECTURUS HOMERUM CUM LYDA ltos, Lyda, boni sensus quaeramus Homeri: Ortum, obitum quaerant factaque grammatici. A Scire sat est, Phoebi quam multo lumine plenus.
misao dubok u vrlom Homeru trdžimo, Lido; Djela, rođenje i smrt, neka gramhtik to zna. S Dovoljno znat je s koliko je Febova ispunjen svjetla.
Scire sat est, quanto scripserit ingenio.
Dovoljno nam je znat, kakav to plso je um.
XI
XI
PREDNOSTI STARENJA
COMMODA SENECTUTIS uid mihi longa ferat, quaeris, mea Lyda, senectus. Pernoscam laudes ut magis usque tuas. Q Quoque minus fatuo mens haec turbatur amore.
itaš me, Lido, što će mi duga donijeti starost. To da bolje ću znat tvoje zasluge sveđ; P Luda kada mi ljubav smućivala ne bude duha.
Hoc videam, quam sis digna ut amere, magis.
Spoznat ću kako si tek dostojna ljubavi ti.
XII
XII
KAD LIDA DOLAZI NA SELO
ADVENIENTE RUS LYDA idet ager, subita capti dulcedine ludunt Passim lanigeri lata per arva greges. R Laeta magis viridi late se gramine vestit.
miju se polja, šale se svladana nenadnom slašću. Pašnjaka ravnih u šir, stada runjava svud. S Sve radosnije travom se zelenom prekriva zemlja. 5
Sve radosnije dol šaren obasjava cvijet. Sve radosnije tiho lahori zapadni vjetar. Sve radosnije sja vedri nebeski svod. Je li to varka? Ne, nije jer na to blaženo selo Moja to Lida već dolazi ii dobri čas.
484
5
Laeta magis vario flore renidet humus. Laeta magis placidi circum fremit aura favoni. Laeta magis puro fulget ab axe dies. Fallor an huc venit?. . . non fallor: rura beata Venit ad haec fausto jam mea Lyda pede.
485
XIII
XIII
STO JE U PISANJU NOVO
QUAE SIT IN SCRIBENDO NOVITAS
ido, ne smatraš novim baš ništa što pišemo. Tako Kuću nijčdnu ti novom ne možeš zvat. L Naime, kako riječi mi slažemo pisaca starih, 5
Tako zidara skrb slaže starinski kam. Staro je to od čeg stvara se djelo; nov djela je oblik, I djelo novo je čak, majstor kad dade mu lik. Tako su, nadam se, nove i moje pjesme; i tako Govor iz usta ti taj milo što teče je nov.
yda, putas nihil esse novum, quod scribimus. Aedem LSic etiam nulla dixeris esse novam. 5
Quippe etenim, ut struimus veterum nos dicta virorum. Sic fabri antiquos cura struit lapides. Quo fit opus, vetus est: operis nova forma novumque Ipsum etiam, formam cui dedit auctor, opus. Sic nova sunt, spero, mea carmina; sic novus iste Sermo est, suavidico qui fluit ore tibi.
XIV XIV
ZAŠTO PJESNIK SLAVI JEDINU LIDU
CUR LYDAM TANTUMMODO LAUDET ašto jedinu častim ja Lidu? Zato što ona Jedina, reko bih ja, moju zaslužuje čast. Z Mnirn da sam škrt: obožavat i pjevat da ushtjednem
ydam cur laudo solam? Quod sola videtur Illa mihi haud impar laudibus esse meis. L Parcus in hac dicor: mirari et scribere si quam
koju Drugu, rasipnim tad sebe bih počeo zvat.
Vellem aliam, dici prodigus inciperem.
XV
XV
O DOMU PIZZELLIJEVIH
DE DOMO PIZZELLIA
akon dugoga rada mi odmor, jedina luka. Zaštita svega od zla jeste Pizzellija dom. N Mislim ko prognanik da bih u gradu Romula bio 5
Kad bi mi ulaz u dom ovaj zatvorila kob. Ako mi otvoren bude za svakad što god mi se desi. Mimo ću u svaki čas sretan provoditi vijek. Ovdje dobra mi Lida u pero neprestano pjesni Kazuje; tu je moj Pind, Helikon meni je tu. 486
na mihi requies longae Pizzellia curae Est domus, una meis portus et ara malis. U Exui Romulea videar mihi degere in urbe, 5
Hanc mihi praecludant si mea fata domum. Haec modo si pateat semper, quocumque cadat sors. Nullo non aeque tempore laetus agam. Hic Helicon Pindusque mihi est; hic est bona, carmen Assidue dictat quae mea Lyda mihi. 487
XVI
XVI
AD LYDAM
LIDI ebe ja ne zavoljeh na pogled zatravljen ludo. Niti mi tebe se rad tvoja svidjela ćud; Ti si se počela tvoje zbog ćudi sviđati meni, Koje milina i čar uvijek nadvisuje sve. Takva nek ostane uvijek, i takva će ostati moja Ljubav neporočna vijek sve dok ne postanem prah.
on ego te stulte modo visam captus amavi, Propter te mores nec placuere tui; N Tu propter mores cepisti, Lyda, placere,
T
5
5
XVII
XVII
AD LYDAM DANTIS CARMINA LEGENTEM
0 LIDI KOJA ČITA DANTEA ebi Dantea djelo užitak tčliki pruža, Tvoj taj ženstveni lik sakriva muževni um. Ne zatravljuju tebe tek riječi raskošne, nego Silni uzvišen duh, divotnih prizora niz; Dante što piše tako je slikano bojama vjernim, Zaklela da bi se ti vidiš da očima sve; Groza te hvata na pogled, bol i veselje, dok tako Donji obilaziš svijet iliti nebeski dvor. To te zatravljuje, Lido, što muškom se ukusu sviđa, Žene ostale pak požudno slušaju vijek. Jedinim pjesnikom zovu i listaju, čitaju, uče Napamet laskavog sveđ Metastazija tek.
armina cui Dant ~ tam sunt jucunda, virile Condis feminea sub facie ingenium. C Non te deliciae verborum, sec capit alti
T
5
10
Queis nihil est unquam suavius et melius. Hi tibi fac maneant semper; meus usque manebit Idem amor, extremos integer ad cineres.
5
10
Vis animi, rerum mirifica et series, Pictaque tam vero quae scribit cunque colore, Ipsis te ut jures cuncta videre oculis; Et visu horrescas, doleas, laetere, sub imam Aut terram aut sedes rapta per aetherias. Haec capiunt te, Lyda, viris pol digna placere, Blandum aliae cupidis auribus excipiunt, Et solum clamant vatem versantque, leguntque Et memori condunt mente Metastasium.
489 488
XVIII
XVIII
LI DI
AD LYDAM
oliko volim te, Lido, ja spoznah kad nije te bilo. Bez tebe, Lido, sam tegotan sebi sam ja. K Druzima okružen dragim, pohoditi koji me dođu, 5
10
Čini se da sam pust, ostavljen posve od svih. Kad me pak napuste sama u mome skrovitom domu, Aonski ne može pjev meni ublažiti grud: Već božanski Homera Ijeporekog spjev mi ne prija. Pjesnik ne prija mi sam rimske Ilijade već. Nazočnost jedina tvoja mi godi, kad napokon dođeš, Radostan, velik uz sjaj, vedar sviće mi dan. Jak je duh; poteče pjev, kao s gore da Pinda Silazi u dobri čas moje Kaliope lik.
uam sis grata mihi, didici te, Lyda, carendo, Ipsi nam sine te sum mihi, Lyda, gravis. Q Et caris, qui me visunt, stipatus amicis 5
10
XIX
XIX
O IMENU LIDE, JULIJU SOMALIJI
DE LYDAE NOMINE, AD JULIUM SOMALIAM
ašto, pitaš me, mudri Somalijo, nazivam Lidom Rijetku djevojku tu koju slavi mi pjev. Z Lidskoj po Omfali, koja Herakla ukroti, nazvah 5
10
Desertus videor, solus et esse mihi. Nec, mihi cum solus secreta in sede relinquor, Aoniis possum corda levare modis: Non mi grandiloqui divinum carmen Homeri, Romanae scriptor non sapit Iliadis. Una juvas praesens animum, te denique visa Laeta oritur multa luce serena dies. Mens viget: effundo carmen, de vertice Pindi Venerit ut subito si mea Calliope.
Lidu što bolje me zna svladati svladana već. Ona zapovjedi bogu da prođe se lijepoga posla, Sraman da obavlja on ženski uz preslicu rad, Ova sustalu meni zapovijeda pjesni da pišem Dok me ne oblije znoj lijepu poslu na tom. Ona bijedniku uze stečenu čast, ova mene Sili stječem da čast nalog vršeći njen.
490
ur Lydam vocitem, Somalia docte, rogasti Istam, quae canitur rara puella mihi. C Omphale Alciden domuit quod Lyda, vocavi 5
10
Lydam ego, me captum quae melius domuit. Illa deum a pulcro jussit cessare labore Foedaque feminea ducere pensa colu, Haec me cessantem pulcro insudare labori Atque sua carmen scribere lege jubet. Illa decus misero partum abstulit, haec mihi cogit Me, sua dum perago jussa, parare decus.
491
XX
XX
LIDI, U SMRT NJEZINE KĆERI VIOLANTE
AD LYDAM IN FUNERE VIOLANTAE FILIAE uae virgo hinc abiit, tibi gnata, in flore juventae, Lyda, quot et quantis est cantura malis! Q Hoc certe: haud unquam, ceu tu nunc, perdita luctu
jeva ti kći u cvijetu života što umire, Lido, Kolikih, kakvih će s tim nevolja riješena bit! Ovo je sigurno: nikada ona otetu smrću Plakati vlastitu kćer neće ko tužna sad ti.
D
Plorabit gnatam, viscera cara, suam.
XXI
XXI
DOK LIDA TUGUJE, PJESNIK SE NE MOŽE POSVETITI MUZAMA
SE LYDA MOERENTE MUSIS VACARE NON POSSE
to me šutljiva bodriš? Dok ti, Lido, tuguješ, misliš Radostan mogu da ja začeti veseo poj? Ne, makar otac me Feb potaknuo askrejskim ognjem II u kastMijski vir vrgla Kallopa sveg. Pjesniku jedina ti za pjevanje poticaj pružaš: Za tebe pjevam ja, Lido, tebi sam nijem. Nakon što vihar se smiri, ozariti smijeh će ti lice, Muza kada mi svoj iznova započne pjev.
uid tacitum increpitas? Te moesta, Lyda, putas me Posse hilarem cantus fundere laetificos? Q Non, si me Ascraeo Phoebus pater incitet igni,
S
5
492
5
Castalio et mergat Calliopea lacu. Vati sola potes tu ad carmina subdere calcar: Lyda, tibi canto, Lyda, tibi sileo. Riseris ut primum discusso turbine, cantus Incipiet rursus haec mea Musa suos.
493
XXII
XXII
SLAVNOM PJESNIKU, O LIDI
AD CLARISSIMUM POETAM, DE LYDA
ida je meni jedina pjesma. Lidu da digne Zvjezdan u nebeski dvor Muza moja se pre I da onakvom je, kakva je, pokaže vremenu poznom Tako da njezinu čast svaki upoznat će dan. To mi je posao, briga: pod teretom duh se koleba. Niti je dorasto, joj! pothvatu smionom um. Pjesniče, slavan što Eurldiku opjeva negda, Meni pomozi, svoj s mojim udruži pjev, Kada te već sa rijeke Sebeta ovamo meni Rimskog na Tibra brijeg sretna dovede kob. Ona je Orfeja lire daleko dostojnija, vjeruj, Mnogo nadizali, znaj, drevne junakinje sve.
yda mihi est unum carmen. Lydam mea certat Musa domos caeli tollere in astriferas. L Qualis et est, talem seris ostendere saeclis.
L
5
10
5
10
XXIII
XXIII
ZAŠTO PJESNIK NEĆE VIŠE DA SLAVI LIDU
CUR LYDAM NOLIT DIUTIUS LAUDARE
avno ja već o tebi zašutjeh i šutjet ću dugo. Ja, kome nekada ti pjesma vječita bje. D Što god napišem, ništa se ne sviđa tebi, ni meni. 5
Makar, sudu po mom, svoj naprezao um, Željeni istine cilj doseći nikad ne mčgu: Lido, sudu po tvom, taj prekoračujem cilj.
494
Illius ignoret ne decus ulla dies. Hoc opus, haec mihi cura: labat sub pondere sed mens. Nec par heu! magnis ausibus ingenium. Tu fer opem, tu junge meis tua carmina, vates Olim cantata clarus ab Euridice; Te mihi, Sebethi linquentem flumina, quando Fors bona Romanum huc attulit ad Tiberim. Crede, una haec omnes longe anteit heroinas, Orphea haec longe dignior ima lyra est.
e te jamdudum tacui longumque tacebo, Olim perpetuum quae mihi carmen eras. D Nec tibi enim, quidquid scribo, mihi nec placet ipsi. 5
Judice me, nisu quolibet ingenii Haud possum optatum veri contingere finem: Judice te, verum, Lyda, supergredior.
495
ENKOMIJASTIČKI EPIGRAMI
ENCOMIASTICA
I
I
U POHVALU DUBROVNIKA, SVOGA ZAVIČAJA
DE LAUDIBUS RAGUSAE, PATRIAE SUAE
tijene visoke Srđa ti gledaš, stranče, i pod njim Dubrovnik, maleni grad stisnut o morsku hrid. Lijepa sveudilj tu gospari goje umijeća, Lijepa sveudilj tu cvate sloboda još. Ravan je italskom odgoj, a veliki duhovi ljudi Slabiji nisu za trun italski no što je duh. Sveg u izobilju ima; jer zašto da žitelji, koji U jedrenjacima sveđ morima plove po svim, Ne misle da je sve što u tuđim se zemljama rađa Za njih rodio sam njihov rođeni kraj?
ergi saxa vides, hospes, praecelsa, Rhacusae Urbem et suppositis exiguam in scopulis. S Libertas huic pulcra tamen viget usque, coluntur
S
5
10
5
10
Usque bonis artes civibus ingenuae. Omnis et est Italo par cultus, magna virorum Nec cedunt Italis ingenia ingeniis. Copia nec rerum deest omnis: docta carinis Currere nam ponti gens vada velivolis, Quidquid in externis terrarum nascitur oris, Id natum sibi cur non putet esse domi?
II
II
0 HOMEROVOJ ILIJADI
DE HOMERI ILIADE
su pjesme za obične ljude; Ilijada sama, Reče makedonski kralj, štivo je kraljeva tek. Druge
496
privatis vatum scripta: Ilias una, Rex Macedo ut dixit, regibus apta legi. Caetera
3 2 Hrvatski latinisti II
497
III
III
0 SLIKARU MBNGSU
DE MENXIO PICTORE
čaran dok ja gledah onomadne posljednju sliku Koju je slikao Mengs sjajni, uzdahnuh tad. O Suzama navrelim tužnu se meni zališe oči, 5
Muža što takvog je već zavidna otela smrt. No u blizini divno kad spazih rađeno djelo. Sliku na kojoj je svoj nekoć prikazao lik. Rekoh: Libitina je njega poštedjela jezna, I nakon pogreba Mengs ovdje još uvijek je živ.
ostremam eximii defixo lumine Menxi Dum tabulam specto nuper, et ingemui P Et lacrymis oculos suffudi moestus obortis. 5
Invida quod talem tam cito mors rapuit: Sed prope quum vidi, studio quam pinxerat olim Ipse suam ingenti, mirum opus, effigiem. Huic atrox certe, dixi, Libitina pepercit, Menxius hic sua post funera vivit adhuc.
IV
IV
0 ZRAČNOM BRODU*
DE NAVI AERIA
mu nijedan pothvat ni tegotan nije ni mučan: Oblakom visokim put francuski krči si brod. U Mnogo dostojniji neba od one argivske splavi, Možda će jednom se još s eterskim zvijezdama srest.
V GRČKOJ, 0 FRANCUSKOM IZUMU ZRAČNOG BRODA to se ti Dedala letom toliko hvastaš, o Grčka? Francuska jedina zna ploviti zračni kroz val: S Tako te svojom slavom pobjeđuje Francuska, kako Povijesne istine sjaj lažni pobjeđuje mit.
nulla est res dura atque ardua: celsas Per nubes puppis Gallica tendit iter. IForsngenio etiam aetheriis olim sese inferet astris, Argiva caelo dignior illa rate.
V AD GRAECIAM, DE GALLICO NAVIS AERIAE INVENTO aedaleos jactas quid nisus, Graecia? Fluctus Gallia sola potest nare per aerios: D Laude sua quae te tam vincit Gallia, mendax Fabula quam vera vincitur historia.
* U ovom i idućem epigramu pjesnik očito aludira na braću Montgolfier koji su u lipnju 1783. pustili u zrak balon ispunjen toplim zrakom. Iste godine, 21. XI, uzletio je nad Parizom takav balon s dva člana posade. 498
499
VI
VI
FIRENCI, O DANTEU ALIGHIERIJU
AD FLORENTIAM, DE DANTE ALIGHERIO
ebe opačina sijelom, Firenco, i prevara Dante Onaj je prozvao tvoj; oteo nije ti on T Sjaja toliko koliko je dao. Ostaje bolna, 5
Jalova optužba ta, nitko ne prihvaća nju. Više i više slava ti raste; da si Homera Toskanskog rodila ti, sveđ uživat ćeš glas.
e fraudum sedem ac sceleris, Florentia, Dantes Ille tuus dixit; nec tamen eripuit T Splendoris tantum, quantum dedit. Illa dolentis 5
VII
VII
O BENEDIKTU STAYU, ODLIČNOM PJESNIKU I FILOZOFU
DE BENEDICTO STAY, POETA ET PHILOSOPHO PRAESTANTISSIMO
ogovi Stayu višnji dosudiše stigne da lako Newtonov mudrosti dar, zvonki Lukrecijev stih. B On sam dvostruki vijenac od lovora, masline nosi,
ewtoni sophiam, numeros aequare Lucreti Stayadae faciles annuerunt superi. N Unus habet duplicem lauroque oleaque coronam,
Febu mio je on, kekropskoj boginji drag.
Phoebo, Cecropiae carus et ille deae.
VIII
VIII
BALTAZARU ODESCALCHIJU
AD BALTHASAREM ODESCALCHIUM
ao Ilijade tumač ja divljah se veljem Homeru, Iznad pjesnika svih više cijeneći njeg. K Ipak sad mu se, sjajni moj Baldo, divim još više 5
10
Credita non ulli vana querela jacet, Sed magis atque magis tua laus viget: esse fereris Quod semper Thusci patria Maeonidae.
Jasan kad izlijevaš na nj svjetla božanskoga zrak, I, što je nekada Pope napiso za svoje Engleze, želiš da poznato tu tvojim Italcima sja. Time ko darom ti revno obdaruj rodnu si zemlju, Oba u jezika vješt, nastavi pbčeti rad; Kaži još kakav pravi bi pjesnik morao biti; Naši Arkađani taj, na žalost, ne znaju lik. 500
aeonidae interpres magnum mirabar Homerum, Nullis non illum vatibus anteferens. M Nunc magis at miror, diae cum fulgura lucis 5
10
Clara illi affundis, Balthasar eximie, Atque, suis olim scripsit quae Popius Anglis, Vis nota esse tuis non minus Ausonidis. Urge opus incoeptum; lingua et mirandus utraque His patrios fines affice muneribus, Atque doce, veri quae sit forma illa poetae, Ignotam nostris quam doleo Arcadibus. 501
IX
IX
ZAPISANO POD CICERONOVIM LIKOM
SIMULACRO CICERONIS SUBSCRIPTUM alve, urbis decus aeternae, salve, optime Tulli, Salve, o magnorum maxime Romulidum, S Eloquii princeps, quo sub duce Roma Pelasgos
dravo, diko vječnoga grada, Tulije vrli, Zdravo, najveći ti veljih od Rimljana svih; Z Blistave prvak si riječi, pod čijim je vodstvom Pelazge,
Vicit, quos armis vicerat, ingenio!
Pošto svlada ih mač, rimski pobijedio duh.
X
X
O KORNELIJI KNIGHT, ENGLESKINJI, SLAVNOJ PO UČENOSTI I SPISIMA
DE CORNELIA KNIGHT ANGLA, DOCTRINA ET SCRIPTIS CLARISSIMA
akve je drevno doba junakinje rađalo nekad (Tijelom prelijepe sve, osobit u njih bje um). Takvu gledamo tebe, božanska djevojko, gdje nam S Temze očinske ti dođe u Romulov grad; Čudom se čudimo tebi gdje zboriš besjedom, kojom Govore Latin i Grk, jezik Toskane ti znaš, I, dok iz svetišta srca dubčke iznosiš misli, Sada kad zelen ti vijek, ii tebi slutimo duh Kakav godina dugih u toku jedva da može Steći iskusan muž, mudrosti Pžilade vješt. Likuj s takva početka čuvčna i velikom slavom Sebe, svoje i sav ženski prodiči ti rod!
uales prisca aetas olim tulit heroinas, Corpore praestantes, ingenio eximias. Q Talem Romuleas ad sedes, dia puella.
K
5
10
502
5
10
Te patrio advectam cernimus a Tamesi; Et Grajo, et Latio, Tusco et sermone loquentem Promentemque alto pectoris ex adyto Doctrinae oracla attoniti miramur et aevo In viridi tantam suspicimus sophiam. Quantam posse sibi vix longa aetate videmus Palladia insignes arte parare viros. Gaude istis memoranda orsis, teque ipsa tuosque Orna et foemineum, gloria rara, genus!
503
MORALNI EPIGRAMI MORALIA I OPOMENA STARCIMA
I MONITUM AD SENES
li tko, neka nikom ne želi ugodan biti: neka je to, težak da ne bude on. StariDovoljno
nulli jucundus postulet esse: satis est, nulli si queat esse gravis. QuiHocsenuit,
II KAKVU ŽENU TREBA DA KVINT IZABERE
II CUJUSNAM FORMAE UXOR SIT A QUINTO DELIGENDA
užnu ne uzmi, Kvinte, ženu, ali ni lijepu: Sam kad nisi već lijep, osrednji njoj nek je lik. Dugo neće moći ljepotica tebe podnosit. Ružnu podnositi pak dugo ne možeš ti.
R
ec pulchram haud pulcher, nec foedam ducito, Quinte, NUxorem; forma si qua sit at media. Foedam non poteris tu longo tempore teque Longo non poterit tempore pulchra pati.
504
505
III
III
O SVOM STARENJU
DE SE SENESCENTE
dje je dobra mi narav i gdje je blaga mi sada. Prijazna, vedra još k tom svima ugodna ćud? Krivnjom staračke dobi zar pamet već mi ne kiši? Starcu, kad oslabi um, kakva još ostaje slast? U tom je stvar: sad nitko se više nč sviđa meni; Izmijenjen, u tom je stvar, nikom se ne sviđam ja.
unc ubi mi placidi mores, ubi mite, nec ulli Non ultro arridens comiter ingenium? N Fallor, an aetatis vitio jam pectus acescit,
G
5
5
IV
IV
O NEPOSTOJANOSTI MIŠLJENJA
DE MENTIS INSTABILITATE
veđ se kolebaš, ni jedne se stvari čvrsto ne držiš, Kao maleni brod, morski kad ziba ga val. Hoćeš pa nećeš; hvališ, osuđuješ; goniš i bježiš; Bila noć ili dan, mijenjaš mišljenja sva. Sramno je čovjeku nikad u nestalnoj nč stati misli. Luči, odluči se, daj, čuvaj stečenu čast!
sque labas, firmus nec re consistis in ulla. Fluctuat ut medio parva carina mari. U Vis, non vis; sequeris, vitas; damnasque probasque;
S
5
V SKLADAN DUH U SKLADNU TIJELU
D
Mens et habet senio perdita dulce nihil? Hoc est, nemo mihi quod jam placet; omnibus ipse, Hoc est, mutatus quod male displiceo.
ragi ko kam što je lijepo u kovinu ukovan lijepu Tako nam skladan je duh tijelu u skladnome drag.
506
5
Altemasque omnes nocte dieque vices. Turpe viro instabili nunquam consistere mente. Cerne, cape, arreptum perge tenere decus!
V MENS CULTA IN CORPORE CULTO in pulchro quae pulchre inculsa metallo est. USict gemma, mens in culto corpore culta placet.
507
VI
VI
O PRAVILU MORALA
DE RECTI NORMA
ravilo godi: al onaj Sto pravilo pita za savjet Svaku za najmanju stvar, pravilo preskače tad.
P
placet: recti sed normam transilit, ipsam Qui recti normam consulit immodice. N orma
VII
VII
O MUŽU I ŽENI MUDRE ILI LUDE GLAVE
DE VIRO ET UXORE SANI AUT INSANI CAPITIS
aže se muž da ženi je glava. A što ako ženi Glava je nži mjestu, muž lude glave je baš? Uloge tad je promijenit pošteno, da s jednakim pravom Žena započne već glava suprugu bit.
K
VIII POSTUMU SUVIŠE REVNU U ČUVANJU ŽENE enu ti, Postume, čuvaš neprestano. Očito želiš Nju koja vjerna je sad nevjernom stvoriti, mnim.
ir caput uxoris fertur. Quid si caput uxor Sanum habeat, sano vir careat capite? V Recte si fiat, mutatis partibus, aequum est. Uxor ut incipiat jam caput esse viri.
VIII AD POSTUMUM NIMIS DILIGENTEM IN UXORE CUSTODIENDA assidue custodis, Postume. Fida est Quae nunc, infidam vis, reor, efficere. U xorem
IX
IX
O AMOROVOJ SLICI
DE IMAGINE AMORIS
dječak? Amor. što lije iz ume? njegov na mig ljudski roni ih rod. TkoSuzeje tajšto krilati 508
pennatus? Amor. Quid fundit ab urna? ex oculis, lacrimas. QuisQuaspuerciethichumanis 509
X
X
0 DVAMA AMORIMA OD KOJIH JE JEDAN OD BJELOKOSTI, DRUGI OD EBANOVINE
DE DUOBUS AMORIBUS, ALTERO EX EBORE, ALTERO EX EBENO
ašto je Amora dva nenalična združio kipar, Jedan je slonova kost, drugi od ebana mrk? Z Možda jer Amor bijel kao snijeg s početka će biti.
ur tam dissimiles conjunxit sculptor Amores, Hunc ebore, hunc nigro scilicet ex ebeno? C An quod Amor primo solet ortu candidus esse,
Zatim, kad promijeni mast, često postane cm?
Dein verso fieri saepe colore niger?
XI
XI
O MNOGOSTRUKOM BAVLJENJU UMJETNOSTIMA
DE MULTIPLICI ARTIUM STUDIO
mjetnost nijednu ne zna koj' mnoge nastoji znati; Jednu naučiti tek težak večma je trud. U Nije Hipokrat velji za liječnike pisao samo:
rtem scit nullam, qui multas scire laborat; Unam etiam prorsus discere difficile. A Ars est longa, brevis vita haec, quam ducimus: unis
Umjetnost duga je prem, život kratak je naš.
5
Non scripsit medicis maximus Hippocrates.
XII
XII
FLAKU, O TOME ŠTO TREBA MISLITI O LJUDIMA
AD FLACCUM, QUID DE HOMINIBUS EXISTIMANDUM
ara se, doista, onaj što misli svi da su dobri; Isto se vara i tko misli svi da su zli. V Jest u životu neka sredina; ne budi, Flako,
allitur hercle, bonos omnes si quis putat esse. Fallitur aeque, omnes si putat esse malos. F Est medium in vita quiddam: nolo, mihi simplex
Naivan suviše ti, ali ni previjan baš. Misli da ima ih mnogo u koje se možeš pouzđat. Mnogo u koje se pak uzdati može tek lud.
510
5
Sis nimium; nolo, sis mihi, Flacce, vafer. Esse puta haud paucos, queis tuto fidere possis. Multos, queis magna est fidere stultitia.
511
XIII
XIII
AD CINNAM
ČINI
manus cohibe, teneras ne attinge puellas! Non satis Idalio vel procul igne nocent? Cinna,
ino, prste k sebi! Ne diraj djevojke nježne! Zar izdaleka već njin ljubavni nb udi plam?
C
XIV
XIV
IN CINNAM NIMIAM DOTEM PETENTEM
ČINI KOJI TRAŽI VELIKI MIRAZ
ur nimiam poscis dotem tibi, Cinna? Tuae vis Stultus an uxoris mancipium fieri? C Quae dotem mulier nimiam tulit, haud putat ipsa
ašto miraz ti tražiš za sebe veliki, Cino? Želiš li postati glup svojoj ti supruzi rob? Žena kad velik miraz donese, već pokorna nije: Misli po pravu da njoj pripada kupljeni muž.
Z
Duci, verum emptum ducere jure virum.
XV
XV
DE CONJUGIO MALE AUSPICATO
0 BRAKU SKLOPLJENU U ZAO ČAS nu što boginjom zvaše ti nekad, Erinijom zoveš, Postume, Gelija čim ženom ti postade sad. Ta što je najljepša bila u društvu likova lijepih. Nema ljepote već, jao! nema ni lik. S njom ti govoraše samo ko s drugom da živjeti možeš: S njom sad ne možeš ti živjeti više ko drug. Tako stradaju svi bez razbora koje taj Amor, Na oba oka slijep, bračni povede u vgz.
uam dixti nuper divam, nunc dicis Erynnim, Postume, ubi conjux Gellia facta tua est. Q Quae lepidas inter visa est lepidissima formas,
O
5
512
5
33
Jam nihil heu! formae nilque leporis habet. Qua nisi cum socia vivere posse negabas. Hac jam cum socia vivere posse negas. Sic pereunt, quos non ratio, sed captus utroque Ille oculo ad thalami foedera duxit Amor.
Hrvatski latinisti II
513
NABOŽNI EPIGRAMI
SACRA
I
I
STAJAŠE DO KRIŽA MATI NJEGOVA
STABAT JUXTA CRUCEM MATER EJUS
»Vidim je gdje stoji, ne vidim da plače«. Sv. Augustin tajaše majka s ranom u sfcu, gledajuć gdje joj Polumrtav je sin raspet na sramotan križ. Stajaše, silna visoka ko stijena prkoseć vjetru, Šiba što pjenasti sveđ pustoga mora je val; Stajaše; tihe suze da roni ne vidje nitko, Niti začu ma tko žaloban uzdisaj njen; žario bol je duboko u grudima ko što u plahom Zavoju, pustu kroz peć, skriven kotrlja se plam. Niti gdje ima pukllne kroz koju bi čdatle mogo Napolje izbiti van, razbivši zapreke sve, Te se u valima tako u slobodan razliti uzduh; Njega jer okolo svud tvrdi okružuje zid, Rve se sveđ i mračnim zaludu mrmorom tutnji. O kad bi briznut u plač mogla, djevice, ti, O kad bi izbio jecaj iz usta majčinih! Jeca, Plače tek lagani jad: tu gdje tugdnosan bol Bremenom golemim tišti, nijema je tjeskobna tuga; Neće olakšati nju jecaj ni rastužen plač.
»Stantem lego, flentem non lego« S. August. tabat moesta parens luctu cor saucia, gnatum Cernens probroso in robore semianimem. S Stabat, celsa velut stans rupes obvia ventis,
S
5
10
15
514
5
10
15
Spumea quam vasti verberat unda maris; Stabat, nec gemitus audita est fundere tristes, Nec visa est molles fundere lacrymulas; Quippe dolor penitus gliscebat pectore in imo, Abdita ceu rapidis flamma voluminibus Convolvit sese vasta in fornace, nec usquam Rima est, qua sese proferat ac vacuas Objicibus ruptis undantem effundat in auras, Sed circum duris irrita parietibus Luctatur caecoque immugit murmure frustra. Diva, utinam flesses, atque iterum atque iterum Isset materno singultus ab ore! Gemitque Fletque levis moeror: mole ubi luctificus Incubuit dolor ingenti, silet anxia cura, Nec gemitu et moestis fletibus egeritur.
515
II
II
O MARTIRIJU SV. IVANA KRSTITELJA
DE S. JOANNIS BAPTISTAE MARTYRIO
ao, posred jela obilatih trpeze carske Glava je stavljena, ljut što je odreza mač4! JNagrada koju bludnoj obećaše djevojci, glava: 5
Svetiju od nje sav nijednu ne pozna svijet! Mnim da, kad ugleda kako je nose, Kupidon je opak. Koji je jezivi taj savjetom pdtako čin. Užasnut i sam grozno protrnuo, svratio pogled. Od stida njemu u lik briznula rujna je krv.
eu, heu, regalis laeta inter fercula mensae Demessum saevo ponitur ense caput! H Ponitur, incestae merces promissa puellae. 5
III
III
MARIJA MAGDALENA O SAMOJ SEBI
MARIA MAGDALENE DE SE IPSA
ičilom bojenih lica, zakčvrčene si kose Zlatnim nakitom svim bujnu uresivši grud, L Svladanim varkom, žudnjom zavedenim likom za taštim, 5
Quo nullum est toto sanctius orbe caput! Quod postquam inferri vidit, credo, ipse Cupido, Qui malus horrendum suaserat, heu, facinus Intremuitque horrore artus, avertit et ora. Nec potuit totis non rubuisse genis.
Magdala (kajem se ja) omiljeh ljudima svim. Sušicom crnom strta, iznemogla, čupavih vlasi, Zavita prnjama sad, prosta i razdrta sva, Neznatne tragove jedva sačuvavši obličja krasnog, Veljim (veselim se tom) svecima mila sam ja.
icta genas, ferro vibratos compta capillos, Et laxos auro conspicienda sinus. P Deceptis vanae captisque cupidine formae 5
Magdala (quod nollem) terrigenis placui. Nunc pallens, atra macie consumpta, solutam Hirta comam, laceris vestibus horridula, Vix parva eximiae servans vestigia formae, (Quod laetor) magnis caelitibus placeo.
4 Motiv koji je prema Bibliji (Evanđelje po Marku 6,21) vrlo mnogo obrađivan u umjetnosti: židovska princeza Saloma oduševila je svojim plesom na gozbi očuha Heroda i goste; kad ju je očuh htio nagraditi za divan ples, zatražila je po maj činu nagovoru glavu Ivana Krstitelja koji je bio u zatvoru. 516
517
GROBNI I ŽALOBNI EPIGRAMI
SEPULCRALIA ET LUGUBRIA
I
I
LUKŠI SORKOCEVIĆU, DUBROVČANINU, KOJI ZAMOLI PJESNIKA DA NEŠTO NAPIŠE U SPOMEN RUDŽA BOŠKOVICA
AD LUCAM SORGIUM RAGUSINUM, QUI POETAM ROGAVERAT, UT IN PARENTALIBUS ROG. BOSCOVICHII ALIQUID SCRIBERET upremum volui Rogero solvere munus, Funereum tristes carmen ad exequias. S Ingeniumque ingens, clara et laudare reperta
htjedoh Rudžu iskazati žalobnu počast. P osljednju Pogrebni spjevati spjev, tužan, u njegovu smrt.
5
10
Duh pohvaliti silan i njegove izume sjajne. Život opisati sav, osobit značaj i ćud. Nfe mogah: nemoćan um se na spomen dragoga druga Skrši, ne teče mi stih niti mi dolazi riječ, Do dna mi tuga i jad probadaju srce, te krupne Suze teku niz lik, teku moju niz grud. Njih domaji ja mogu, njih milom pokloniti drugu, Tebi, što nukaš me, njih, Sorgo glasoviti, još. Tuga sad moja tek plače; kad mnogo vremena prođe. Možda će tada moj bol prikladnu iznaći riječ.
II GROB RAFAELA MENGSA vdje je sahranjen Mengs; dok življaše, kao da opet Rafael bijaše živ; umrije; — umrije i on.
O
518
5
10
Et vitam, mores dicere et eximios. Nec potui: cari admonitu mens aegra sodalis Frangitur, haud voces, haud subeunt numeri, Ima fodit moeror luctu praecordia, manant Perque genas largae perque sinum lacrymae. Has patriae possum, dulci has persolvere amico, Has tibi, qui me urges, inclyte Sorgiade. Nunc plorat meus hic tantum; post tempore longo Fors erit, ut fundat verba diserta dolor.
II RAPHAfiLIS MENXII TUMULUS hic situs est, quo vivo vivere rursum Est visus Raphael, quo moriente mori. Menxius 519
III
III
TIZIANOV GROB
TITIANI TUMULUS oc tibi amatores artis, Titiane, sepulcrum, Ne jaceas parvo maximus in tumulo.
mjetnost koji ljube taj spomenik digoše grobni Tebi, da većeg od svih malen ne pokriva grob.
H
U
IV
IV
VOLTAIREOV GROB
VOLTERI TUMULUS
leži Voltaire koji mnogo tisuća ljudi, Ovdje Nesretnik, i sebe sam uništi pameću svom.
5
Istinom rugač sad višnjih ispovijeda to čem se ruga. Vidi da srdit je Bog, težak njegov je gnjev. Koji to čitaš uzdahni iz tužna srca i reci Kratka da šala d&g ima u suzama kraj.
520
olterus jacet hic, qui millia multa virorum Seque suo infelix perdidit ingenio. V Nunc, risor superum, quae risit, vera fatetur 5
Et videt offensi quam gravis ira Dei est. Qui legis haec, gemitum da moesto corde, brevisque. Dic, jocus, heu, longas desinit in lacrymas.
521
EPIGRAMI RAZLIKI
VARIA
I
I
O POTREBI I UMIJEĆA I UMA ZA GAJENJE ZNANOSTI
DE ARTIS ATQUE INGENII AD DOCTRINAM NECESSITATE
ne pomaže um kad nema umijeća: umijeće M nogo Ništa ne pomaže pak ako nedostaje um.
ingenio non multum, qui caret arte: Qui caret ingenio, proficit arte nihil. Proficit
II
II
ŠTO JE TO LIJEPO
QUAENAM PULCHRA SINT
lijepo je, Tule. T6 što se viđeno sviđa, sviđa se t6, gledajuć ne možeš reć. PitašPrem,što zašto
videnti Quae sint pulchra, rogas. Quae, quamquam, Tulle, Cur placeant nequeas dicere, visa placent.
522
523
III
III
KVINTU, O PJESNIČKOM UMIJEĆU
AD QUINTUM, DE ARTE POETICA
nici prirode bili su starima pristupni, sada I nam su pristupni. Što mamo listamo sve V Spise uzalud starih, ne slijedeći naravi primjer. 5
Pažljivim očima koj’ leži otvoren svud? Godi spjevana pjesma po stvarnosti: pjesnike stare Znala je umjetnost ta stvorit, i nove će znat. Kvinte, ti ovu sasvim proiiči umjetnost: možda Ravan u pjesmi ćeš tad samom Homeru bit.
aturae fontes priscis patuere, patent nunc Et nobis. Veterum scripta quid assidue N Volvimus incassum, nec rerum exempla tuemur. 5
IV VITTORIJU ALFIERIJU, O NJEGOVIM TRAGEDIJAMA
IV AD VICTORIUM ALFERIUM, DE EJUS TRAGOEDIIS
vojstva zahtijevaju ženska, dok muževna naprotiv mrze, SViktore, bez reda svi djela što kore ti sad. 5
Tragedija krepka nek Herkula toljagu nosi, Nek izbjegava vijek nadut, mekoputan vab; Neka Veneri slična ne želi bit, već Minervi, Ne slatkoreka, ne, već velikbreka sveđ.
emineos quaerunt comptus, odere viriles, Victori, passim qui tua scripta notant. F Herculeam gestet nervosa Tragoedia clavam. 5
Vi freta et molles negligat illecebras; Nec Veneri, at similem sese velit esse Minervae, Non pol! suaviloquam, sed mage grandiloquam.
V
V
O ČITANJU PJESNIKA
DE LEGENDIS POETIS
jesme su zdravlje života i otrov života, jer pjesmom Krepost se prenosi sva, prenosi njom se i grijeh. P Ovu poslušaj Muzu, pred onom uho zatvori. 5
Quae fidis passim subdita sunt oculis? Ex vero ductum carmen placet: ima poetas Haec fecit veteres ars facietque novos. Hanc tu, Quinte, artem penitus tibi disce: vel ipsum Aequabis forsan carmine Maeoniden.
Dječače; sav nije čist djćva pijerijskih zbor. Jedan se, stidljivi, skup posvetio čistoj Minervi, Obijesnu Veneru pak slijedi bezočni skup. 524
armina sunt vitaeque salus, vdtaeque venenum: Carminibus virtus traditur et vitium. C Huic praebe, huic aurem Musae, puer, obstrue; non est 5
Omnis Pierii casta puella chori. Pars castae addixit sese pudibunda Minervae, Effrons lascivam pars sequitur Venerem. 525
VI
VI
PJESNIK O SEBI I 0 SVOJOJ LJUBAVI PREMA STARIMA
POETA DE SE SUOQUE ERGA ANTIQUOS AMORE
miješ se meni djela što slavim pjesnika starih I što ih dan i noć ne dam iz ruku ja; S Mnim da se s grčkim ne da poredit nit rimskog je 5
10
vrijedan Po kulturi naš vijek ili po slavi naš um. Smiješ se? Ali što imaš da možeš suprotstavit starim, čim bi veličati naš mogao današnji vijek? Današnje doba kome se divimo, k nebu ga dižuć, Njima ravno je 1' što dalo ii podobno tek? One što hvališ poredi s Homerom ili s Maronom Velikim: vidjet ćeš tad puke da trice su to.
rrides, vatum quod laudo scripta priorum, Et verso assidua nocte dieque manu; I Nostra nec aut Grajis aequari aut digna Latinis Saecla reor cultu, laude vel ingenii. Irrides? Sed, quod priscis opponere possis, Ecquid habes, aetas nostra quod extulerit? Haec, quam miramur, quam caelo attollimus, aetas Pame illis quidquam protulit aut simile? Maeonidae confer, quos laudas cumque, Maroni Vel magno: nugas dixeris esse meras.
5
VII VII
IN SCRIPTOREM, NOSTRI AEVI CONTEMPTOREM
PISCU KOJI PREZIRE NAŠE DOBA ui priscos tantum laudatque legitque poetas. Despuit et quidquid tempora nostra ferunt. Q Nuper et est si quid scriptum, fastidit et odit,
O
5
naj pjesnike stare što čita samo i hvali. Koji pljuje na sve naš što donosi vijek. Nedavno pisano ako je što, na to mrzi i psuje. Bilo kićeno to, ljupko i učeno čak, Ne voli niti zdušno vrline osjeća starih, Zh naš pak osjeća um samo zavist i jal: Radi to — ako mu reku da prost je i dosadan pisac — Krivit da može za sve ne svoju grešku no vijek.
5
Doctumque et cultum sit licet et lepidum, Non aequus veterum virtutem sentit amatque. Lividus at nostris invidet ingeniis. Hoc et agit, non ipse suo dicatur, at aevi Ut vitio insulsus scriptor et illepidus.
Preveo Josip Torbarina
526
527
HENDEKASILABI
HENDECASYLLABA
I
I
O EPIGRAMIMA GRČKE ANTOLOGIJE KOJE JE SAM PREVEO NA LATINSKI
IN EPIGRAMMATA ANTHOLOGIAE A SE LATINE CONVERSA iquis Cecropios amat lepores. Nec Grajae numeros fugit Camoenae, S Huic, opto, admoveat manum libello.
ko kekropske ljubi tko miline I od stiha ne bježi grčke Muze, A Neka primakne ruku ovoj knjizi. 5
10
15
Tko pak nč ljubi kekropske miline I tko bježi od stiha grčke Muze, Nek ne primakne ruke ovoj knjizi. Jedan i drugi pročita li knjigu Prvi, naklon, što primi s odobrenjem, Drugi, zlohotan, primit će sa smijehom. Ako slučajno smijeh taj ipak moje Uši dostigne, neću se uzbudit; Nit se nadam ni težim svima godit. TS. ni Jupiter sam ne godi svima, Silom kad sjevemj&ka vedri nebo II kad navlači oblak juga vlažnog.
5
10
15
Qui nec Cecropios amat lepores, Et Grajae numeros fugit Camoenae, Hoc, oro, abstineat manum libello. Nam si legerit haec uterque, fiet Ut quae lecta bonus probavit alter. Alter excipiat malus cachinno. Qui si forte meas tamen cachinnus Aures attigerit, nihil movebor. Nec spero aut studeo placere cunctis. Non cunctis placet ipse Jupiter, seu Clari vi Boreae polum serenet, Seu nubem et madidos reducat Austros.
II
II
NESPOSOBNU PJESNIKU
IN POETAM INEPTUM
rže, letite letom amo, stijene Nekoć maknute Orfejevom lirom! B Što još čekate? Treba hitro sada
uc, huc ocyus advolate, adeste Orphei saxa lyram secuta quondam! H Quid statis? Lycabae lyram citato
Slijedit Llkabe liru koja bijedne
Motu nunc decet insequi, sonore
528
34
H rvatski latinisti II
529
5
10
15
20
5
Nas neprestano ružnim šumom davi. Zvižduk ne može nju ni grohot smijeha Niti glasova muklo bučan žubor Iz paržizijskih šuma nagnat u bijeg. Sad sve zajedno (brže, brzim trikom) Jao, dođite, kol’ko god vas ima. Hajde, trčite, skupite se, stijene! Sručite se na liru zlog poete I na prste mu kao strašan oblak, Ko na vinograd kada teškim pljuskom Gr&da gustoga udari oluja I grozd nabrekli obori na zemlju. Jao, molbe ni zavjeti ne vrijede! Mislim, vjere mi, da se prići liri Lošeg pjesnika boji samo stijenje I da, maknuto s mjesta, od nje bježi.
10
15
20
III
III
PROTIV BESTIDNOG PJESNIKA
CONTRA VATEM OBSCOENUM
arkadske ostajte mi šume, Z bogom Bistri izvori, zbogom, i jezćra.
5
10
Quae nos usque malo enecat misellos. Quam nec sibila, nec queunt cachinni. Nec vocum fremitus male obstrepentum Pulsam Parrhasiis fugare sylvis. At cuncta (ocyus impetu citato) Quotquot estis io! venite, adeste, Ite, currite, convolate saxa! In lyram, in digitos mali poetae, Confestim incidite impotente nimbo. Ut vineta super gravi ruina Densae grandinis ingruit procella. Et sternit gravidos humi racemos. Heu, heu, vota nihil valent precesque! Ipsa, credo equidem, mali poetae Lyram permetuunt adire saxa, Suo et pulsa loco fugam capessunt.
Joj, paržizijsku dubravu nam kalja Pjesnik jezika pogana i gnusna. I ne stidi se besramno u čiste Uši lijevati pogibeljne šale. Od tih šala se meni jako bljuje I od silne se žuči jetra burica, Poigravaju noge mi da pođu. Mogu dosadno blejanje ovaca, Mogu volova m/ukanje podnosit, Mogu magarce trpjeti kad revu, Ali roktanje svinja mi se gadi, Nagnem bježati smjesta čim ga čujem.
nunc Arcadicae valete silvae, et liquidi valete fontes. JHeu,amLacusque heu, Parrhasium nemus profanat 5
10
Vates spurcidicus merumque coenum. Nec jactare pudet male ac licenter Jocos auriculis graves pudicis. His mihi stomachus jocis movetur, Aestuat jecur impotente bile, Et pedes male gestiunt abire. Balatus ovium queo molestos, Et boum queo perpeti querelas. Asellos etiam pati rudentes, Grunnitum suis odi abominorque, Auditoque statim fugam capesso.
Preveo Josip Torbarina
530
531
HOMEROVA I L I J A D A IZRAŽENA U LATINSKIM STIHOVIMA
HOMERI I L I A S LATINIS VERSIBUS EXPRESSA
I
I
ram, diva, trucem Pelidae concine Achillei, Innumeris horrenda olim quae pressit Achivos ILuctibus, obscuro multas et compulit Orco 5
Poslala, & njih je same učinila, plijen da budu Psima i pticama gozba; a Zeusu se vršaše volja, Otkad se bjehu onbmad razdvbjili poslije svađe Atrejev sin, junacima kralj, i divni Ahilej.
II
Heroum fortes animas, ac frigida leto Membra feris canibus praedam alitibusque reliquit Omnigenis (magni certo Jovis omnia nutu Ibant), ex quo, acres ad jurgia saeva coorti. Regnatorque virum Atrides et dius Achilles Ruperunt pactamque fidem et socialia vincla.
II
CHEKTOE I ANDROMAHA) T^ako si, Hektore, ti mi i otac i gospođa majka, " JL Ti si mi brat i mlađahni muž; al smiluj se sada I daj ostani ovdje na kuli, udovicom žene Svoje ne ostavi sad ni siročetom djeteta svoga. 5 K6d smokve deder ljude urćdi, odakle se može Najlakše ii grad unići, osvojit se bedemi m6gu.«
10
Velji sjajnošljemac Hektor ovako prihvati riječ: »Sve je doista to na umu, ženo, i meni, Nego se Trojaca ja i dugbhaljki Trojanki bojim Ako li budem od borbe ko strašljivac bježao kakav; Ni srce to mi ne da, jer navikoh vazda valjanim 532
u mihi nunc, Hector, pater es, tu mater, et idem Tu frater, thalami tu vir mihi foedere junctus. T Quare age da miserae hanc veniam: discedere ab urbe 5
Parce, caput dubiis parce objectare periclis, Ne patre hunc orbum rapto, ne conjuge adempto Me viduam linquas. Aciem hinc hortare jubeque Agrestem ad ficum sistat, qua mollis in urbem est Adscensus facilique aditus sub moenia clivo.«
Tum sic orsa refert Hector: »Conjux, mihi cordi 10 Omnia sunt istaec, Troas peplumque trahentes (10) Troadas at vereor, vitem si praelia duri 533
15
20
25
30
35
40
45
Biti i v&zda se hrabro među pfvim Trojcima borit Stječući veliku slavu i ocu i samome sebi. Jćr ja ii srcu svom i u duši predobro znadem, Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij 1 kralj kopljbmetnik Prijam i narod Prijama kralja. Ali nfe marim ja i nč žalim Trojce toliko Niti Hekabu samu ni Prijama, trojanskog kralja, Ni braću svoju, što svi su valjani i što ih je mnogo, Ali će ii prah pasti od neprijateljskih junžka, — Koliko žalim tebe, mjedćnhalja kad te Ahejac Suznu koji odvede slobode ti uzevši danak.« Reče svijetli Hektor te pruži zh sinom ruke. Ali se tivine sin krasnopojasnoj dojkinji n& grud 1 krikne, preplašiv se, kad Ogleda miloga oca. Mjedi se prestraši on i konjbgrivne kite, kad spazi. Kako se strašno trese na kacigi ozgo na vrhu. Tome se mili otac nasmije i gospođa majka. Odmah svijetli Hektor sa glave kacigu svoju Sjajnu, presjajmu, skine i nk tle je metne, te sina Poljubi miloga sv8g i na rukama ponjiše njega; Onda molitvu Zeusu i ostalim bozima rekne. Reče 1 miloj ženi dječaka u naručje metne, Ona se plačuć nasmije i k mirisnim grudima svojim Privije čedo, a mužu, kad opazi, bude je žao, On je pogladi rukom, progbvori i riječ joj rekne: »Nemoj se, neboga ženo, žalostiti odveć u duši, Jerbo me preko sudbine k Aidu poslati neće Nitko, a smfti, mislim, da čovjek, kada se rodi, Uteko dosad nije ni jedan, ni rđa ni junak. Nego u dvore otiđi te gledaj poslove svoje, Prelu i tkalački stan, a i dv&rkinjama naloži, Neka ti idu za poslom. Muškarcima, što smo u Troji, Svima vojćvati valja, a najviše samome meni.« Rekavši svijetli Hektor sa zemlje kacigu uzme S konjskim repom, a žena u dvore mila mu pođe Često se osvrćuć zk njim i bujne rbneći suze. 534
Martis iners. Animus nec me sinit ipse quieti Indulgere, acer qui praelia semper obire Et primas inter didici pugnare phalanges 15 Atque armis servare decus patriumque meumque. Hoc equidem haud dubiis possum praedicere signis: Tempus erit, prostrata solo quo sacra jacebit Ilios et Priamus, Priami et gens inclyta bello. Sed mihi non clades Troum extremique labores, 20 Ipsius aut Hecubae aut Priami fratrumve remordet Tantis corda dolor curis, qui pulvere in atro (20) Multique et fortes Grajo sub Marte jacebunt: Quam crucior, quod te captam vinclisque gravatam Grajum aliquis flentem hinc abducet...« 25
Sic ait ac manibus dulcem Astyanacta petebat Protentis. Trepidus flevit puer udaque clamans Ora sinum in famulae abduxit, cari ille parentis Territus adspectu ac metuens radiantiaque arma. Horrendum et summo nutantes vertice cristas. 30 At pater et genitrix riserunt vana timentem. Ergo hirtam capiti galeam citus exsuit Hector (30) Inque solo posuit fulgentem, dulce recepit Dehinc famulae e manibus pignus paullumque moratus. Oscula ubi fixit puerumque agitavit in ulnis, 35 Altum suscipiens caelum sic ore precatur. Sic ait ac puerum maternas tradit in ulnas. Illa sinu exceptum fragranti fovit et ore Moesta renidenti quiddam lacrimabile risit. Quam vir, blanda tuens, sortem et miseratus iniquam, 40 Demulsitque manu dulcique affatus amore est: »Pone modum lacrimis nec saevo indulge dolori Me propter, dulcis conjux. Me nanque virorum Haud quisquam praeter fatum demiserit Orco: (40) Effugere at fatum nulli, reor, obtigit unquam, 45 Ut semel est natus. Fortem hoc, hoc vincit inertem. Verum age, jamque domum rediens telamque columque, Foemineum quae cura genus decet una fatiget, 535
III (AHILEJ UDARA NA TROJANSKU VOJSKU)
50
ičući strašno Ahilej na Trojce nasrnu silovit. Prvoga zahvati 6d njih Otrinteju čestitog sina, V Ifitićna junaka, čeldvođu mnogome ljudstvu, 5
10
15
20
25
30
Kojeg Nejatka nimfa Otrinteju, grade što bije, P5d Tmolom snježanim rodi u krhju plodovi tom hidskom. Kad on jurnuti htjede, Ahilej ga pogodi kopljem Baš po sredini glave, te cijela nadvoje pukne. Sruši se, stane ga j§k......................................... Ahilej pojuri zatim Prema Demoleonu, Antćnora čestitom sinu. Te ga kroz poličje šljema baš ii slijepo pogodi oko; Mjedeni ne mogne šljem odoljeti koplju, već naskroz Mjedeno prođe oštrice i lubanju razbije njemu, I sav se skrvavi mozak; u nasrtu tako ga svlada. Zatim Hipčdamasa, kad s kola n& zemlju skoči 1 stane bježati pred njim, u leđa pogodi kopljem, Izdišuć rikne tada Hipbdamas, kakono i bik Znade riknuti vučen, kad momci ga oko oltara Gospoda Heličkog vuku; zemljotresac tom se veseli, Duša mu, dok je krčo, iz kosti junačka ode. S kopljem za Polidorom, što Prijamov bijaše sinak. Pođe tada Ahilej: u borbu nije ga pušto Otac, jer najmlađi od svih sinćva porodom bješe Najdraži bijaše ocu, nadtrčati mogaše svakog. Taj je u svojoj ludosti pokazujuć n6gu valjanost Jurio izmed rtnika, dok nS strati dragog života. Njega brzonogi divni Ahilej, kada prolfeti tJza nj, pogodi kopljem sred leđa, gdje su se zlatne Pojasne držale kopče, gdje dvostruki branjaše oklop. Naskroz mu prođe oštrice od koplja do samoga pupka. Padne na koljeno jecnuv, i mrki ga ogrne oblak, Na zemlju klone Polidor i k sebi crijeva povuče. Kako svojega brata sjajnošljemac opazi Hektor 536
Exerce, ac famulas hortare ad pensa. Virorum At quod opus, bellum duri et certamina Martis Curabunt Troesque alii praeque omnibus Hector.« Sic ait atque solo se acclinans tollit equinis Terribilem cristis galeam. Digressa petebat Illa domum interea, respectans, udaque fletu.
III t Teucros ruit in medios vi fretus Achilles, Horrendum clamans, et cominus Iphitiona A Sternit Otryntiden, densas in bella catervas 5
10
Ducentem, forti quem nympha creavit Otrynteo Nais, Hydae genitum populo in praedivite, celsi Aeriis Tmoli sub rupibus. Arma ferenti Huic hastam caput in medium defixit Achilles Inque duas totum crudeli vulnere partes Diffidit. Ille ingens ingenti pondere nigram Planxit humum. .....................................................
................................................................... Peleius heros (10) Pugnacem ante alios Trojano Antenore cretum Demoleonta gravi percussit cuspide ad ipsum Tempus per galeam; nec ferrum cassis ahena 15 Mergi avidum tenuit: fractum os, vastoque cerebrum est Vulnere foedatum penitus. Quem dius Achilles Ardentem ut domuit leto, Hippodamanta, relictis Dum bijugis fugit ante, hasta perfodit adacta In tergum: ille animam exhalans immugiit, altum 20 Taurus ut immugit, quem regi Helicona tuenti Flava manus juvenum vi tractum sistit ad aram; Gaudet fluctipotens Neptunus. Post, ubi liquit (20) Huic animus nervos atque ossa immane gementi, Priamiden saeva Polydorum turbidus hasta 25 Insequitur, similem dis pulchro corpore. Grajis Haud pater hunc muros extra pugnare sinebat, Quippe erat et minimus natorum et carior olli 537
35
Gdje je klonuo zemlji i drži u rukama crijeva, Mrak mu se n& oči saspe, i nč htjede duže daleko Boravit, nego odmah k Ahileju pođe nasuprot Oštro vrteći koplje a n& plamen nalik. . . . Iz grčkog izvornika preveli Tomo Maretić i Stjepan Ivšić
538
Ante omnes, cursu et nullum non vincere suerat. Tunc etiam ille, pedes vesana mente volucres 30 Ostentans, primos studio cursabat inani Per Troum cuneos, dulcem dum perdidit amens Tandem animam. Propter fugienti dius Achilles Nam telum dorso in medio defixit acutum, Apta ubi fulgentem nectebat fibula balteum 35 Aurea, et obstabat duplex ad vulnera thorax. (30) Hasta gravis ventrem trajecta cuspide ad imum Exiit: altum ululans duplicato poplite pronus Ille cadit, tenebris nigrescunt omnia, flexo Corpore, lapsa manu retinenti viscera utraque. 40 Hector ubi fratrem crudeli vulnere vidit Confossum, terrae acclinem, sua viscera habentem In manibus, luctuque animum confusus et ipsos Moesta nube oculos caligans, non tulit ultra Circumagi saevumque hostem vitare, sed igni 45 Assimilis magnum contra volat acer Achillem, Dextra fulgentem quatiens interritus hastam.
539
BRNO DŽAMANJIĆ BERNARDUS ZAMAGNA (1735-1820)
mu se, po latiniziranom i talijanskom P rezime često u književnosti javlja kao : Z a m a n j a.
obliku,
Srednje školovanje završio je u Dubrovniku, gdje se u vlasteoskoj obitelji rodio 9. studenoga 1735. Kao osamnaestogodišnjak otišao je na dalje nauke u Rim, i to na isuso vački Collegium Romanum, gdje mu je grčki predavao Ku nić, s kojim će ga kasnije vezati prisno prijateljstvo, a ma tematiku Ruđer Bošković. Po završenoj filozofiji nekoliko je godina bio profesor gramatike u isusovačkim školama. Kad je 1770. u Rimu završio teologiju, imenovan je profeso rom retorike u Sieni, gdje je ostao — i nakon ukinuća isu sovačkog reda 1773 — kao svjetovni svećenik i predavač. Za boravka u Sieni preveo je i u istom gradu 1777. izdao svoj latinski prijevod Homerove Odiseje. Na poziv carice Marije Terezi je preselio se 1779. u Milano, gdje je za njega stvorena katedra retorike i grčkog jezika. Bio j e i član rimske Akademije degli Arcadi. Zbog obiteljskih razlo ga vratio se 1783. u Dubrovnik i proživio tu, vrlo udob no, dobrim dijelom boraveći u Konavlima i na Brgatu u lo vu, još gotovo četiri desetljeća. Po smrti nadbiskupa Lazzarija postao je 1791. generalni vikar dubrovačke nadbisku pije. Umro je 20. travnja 1820, doživjevši i francusku i austrijsku okupaciju rodnog grada. Čvrstih načela u politici nije bio: latinskim je pjesmama slavio i Napoleona i austrijskog cara Franju. Ali koristoljubiv nije bio. U vrlo obilnom književnom stvaralaštvu — pisao je sa mo na latinskom, gotovo isključivo stihove — naći ćemo dva kraća spjeva, elegije, veće pjesme, idile, poslanice, hendekasilabe i epigrame. Tematika im je raznovrsna, uglavnom primjerena književnoj vrsti i nekim Džamanjićevim etičkim i estetskim nazorima. 543
Mali spjev Echo (Jeka, 2 knjige, s ukupno 1361 heksametrom) prvo mu je veće tiskano djelo, a izdano je u Ri mu 1764: u njemu je obradio nauku o jeci, kako ju je na učio od Boškovića, uz brojne reminiscencije iz grčke mito logije i svoga lovačkog života. Na vrlo je povoljan odjek naišao drugi njegov spjev. Navis aeria (Zračni brod, u 2 knjige i ukupno 1473 heksametra), koji mu je Kunić — za jedno s deset elegija u slavu Djevice Marije i s četiri idile — tiskao 1768, u Rimu. Navis nije bila novina u aeronautič koj teoriji (jedino je II. izd. epa, u Beču 1784, bilo vrlo aktualno jer su neposredno prije njega dva Francuza u slo bodnom balonu, kako su ga zamislila braća Montgolfier, iz vela zračno putovanje nad Parizom). Žive pjesničke slike i zvučni heksametri, crtanje povijesnih ili suvremenih zgo da i živopisni umeci (npr, kad se pjesnik pri kraju II. pjevanja u mislima zanio visoko iznad zemlje te pod so bom iz zračnih visina gleda Evropu, dijelove Amerike, kine ske zidove, Afriku, Grčku s povijesnim i kulturnim zname nitostima) — čine pjesničku osobitost djela. Svježe su izrazom i neke vrlo zanimljive i aktualne eiegije (Elegiae) kojih u Appendinijevu izdanju Džamanjićevih djela (Carmina selecta — Izabrane pjesme, u Zadru 1830) ima 22. U Idile (Idyllia) pjesnik je ubrojio i neke prijevode iz grčkoga, a i svoj heksametarski prijevod—parafrazu Menčetićeva kratkoga komičkog spjeva Radonja, koji je Džamanjiću po reprodukciji izvornika i plastičnosti dikcije kudikamo bolje uspio od ranijeg Ferićeva prijevoda. Hendekasilaba (Hendecasyllaborum liber, u Appendinija ima ih 12) i epigrama (Epigrammatum liber, preko 100 u Appendinijevu izdanju) ima prigodnih i književnih, vjer skih i političkih, uvijek jezično majstorski oblikovanih. Najbolji su, vjerojatno, i najzreliji plod Džamanjićeva pjesništva heksametarske Epistolae (Poslanice, napisane 1795. i 1796, izdane u Mlecima vjerojatno god. 1796. ili 1797; ima ih 15). Prošarane reminiscencijama iz Horacijevih Poslanica (i Satira), one i u slobodnijoj kompozicionoj shemi, maštovitosti prijelaza s teme na temu, u tome što su upravljene konkretnim osobama, a pogotovo u stvara lačkoj i istančanoj zrelini jezičnog izraza podsjećaju na rimskoga pjesnika. Tematski su raznolike: u četvrtoj, na 544
primjer, potiče Pjerka Sorkočevića da, bilo uz sudačku služ bu koje će se prihvatiti u Dubrovniku, bilo na ladanju, zduš no radi i dovrši dopunu Gundulićeva Osmana; u osmoj obraća se Tomi Bassegli, suvremeniku koji je i teoretski i praktički bio pokušao — uzor su mu bili Francuzi — re formirati privredu u Dubrovačkoj Republici, te mu s tugom opisuje privrednu krizu Dubrovnika pri koncu 18. stoljeća, obara se na raskoš, zalaže za učvršćenje morala i zakona i Za davanje veće slobode seljacima; u jedanaestoj potiče Džanluku Volantića da izda Gundulićeva Osmana i da ili potakne Pjerka Franaticu Sorkočevića ili sam da na hrvat ski prevede Homera; u poetičnoj četrnaestoj poslanici, upra vljenoj Katarini Ranjina, slika užitke svog boravka u la danjskoj idili; posljednja poslanica, upućena znamenitom epskom pjesniku—latinistu Benediktu Stayu, apologija je latinskog jezika i njegovih vrednota za mnoge znanosti. U prozi je Džamanjić malo pisao: uz značajne i izvrs nim stilom pisane predgovore svojim prijevodima Odiseje i Hezioda, u kojima ističe kako se što više nastojao pribli žiti Vergilijevoj dikciji, napisao je i nekoliko govora (npr. Oratio in funere Rogerii .Iosevhi Boscovichi i_— Govor na pogreFu~Kuđera Josipa Boškovića, izdano u Dubrovniku 1787). Književnoj slavi Džamanjićevoj i profesorskom ugledu nisu malo pridonijeli njegovi prijevodi, stvoreni na visokoj reproduktivnoj razini što se tiče sadržaja i u izvanredno bogatom ruhu latinskog izraza. Cjelokupni prijevodi Hezi oda, bukoličara Teokrita, Biona i Mosha, i Homerove Odi seje čine opus, po kojem je Džamanjić ne samo, uz Kunića, najplodniji nego i jedan od najuspješnijih prevodilaca u cjelokupnoj književnosti hrvatskog latinizma. U izdanju Teokrita preuzeo je prijevode sedam idila, što ih je Kunić bio već prije preveo i izdao, ali ih je nadopunio i dotjerao na mjestima koja je Kunić iz moralističkih razloga ispustio ili previše ublažio. Džamanjićev je prijevod, u usporedbi s Kunićevim, potpuniji i vjerniji izvorniku; Kunićev je slobodni ji ali pjesničkiji u dikciji i plastičniji u reprodukciji Teokritovih stihova. To isto uglavnom vrijedi i za Džamanjićevo najambicioznije prevodilačko ostvarenje, Odiseju (Ho meri Odyssea Latinis versibus expressa — Homerova Odi seja izražena u latinskim stihovima), koju je objavio u Sie35 H rvatski latinisti II
545
ni 1777, godinu dana nakon Kunićeve Ilijade. Lijepa sestra (pulcra soror) Ilijade, kako ju je Kunić u epigramu najavio, Džamanjićeva je Odiseja već po sudu suvremenika nadmaši la prethodne latinske prijevode toga epa, a i dostojno se takmiči s Khnićevom Ilijadom. U 13.411 heksametara transpanirao je Džamainjić Homerovih 12.103, dakle je i on, poput Kunića, posegao mjestimice za obilatijom parafrazom izvornika. I ovdje bogatstvo, zornost i prozračnost latin ske dikcije čuva najpozitivnije osobine ostalih Džamanjićevih djela. Zaostajući ponešto ipak za pjesničkim kvaliteta ma Kunićeva prijevoda, i to prvenstveno u nekim finesama psihološke reprddukcije izvornika i melodije stiha, Džama njićeva /Odiseja ostaje veoma značajno ostvarenje latinsko ga pjesništva. Ako po snazi izvorne inspiracije, izuzevši Po slanice, nije na vrhovima ni hrvatskoga ni evropskoga latinizma, Džamanjić kao stilist bez sumnje je jedan od najve ćih majstora latinskog pera, u hrvatskom 18. stoljeću sva kako najveći. Iako ni slova nije napisao na hrvatskom jeziku, Dža manjić je više puta dokazao svoj neposredan i duboko pozi tivan odnos prema književnosti rodnog grada i hrvatskom jeziku na kojem je ona pisana. Dokazao je taj odnos i za nimanje, na primjer, time što je na latinski preveo Menčetićeva Radonju i, očito na nagovor Appendinijev za njegovo djelo Notizie istorico-critiche, odlomak iz Gundulićeva Osmana (36 stihova iz V. pjevanja), a namjeravao je, čini se, prevesti i cijeloga Osmana, ali to nije nikad ostvario. Smi sao za književnu prošlost dubrovačku i njezine klasike do kazao je i poslanicom Pjerku Sorkočeviću u kojem ga poti če da dovrši nadopunu izgubljenih pjevanja Osmana. Doka zao je, napokon, u najvećoj mjeri svojom poslanicom, zna menitom za hrvatsku književnu povijest, Džanluki Volantiću, u kojoj iskreno žali što zbog duga izbivanja iz domo vine ne poznaje dovoljno tančine književnog izraza svoga materinskog jezika: a hrvatski je jezik i mek i pun snage i lako se podaje svakoj pjesničkoj građi; stoga, kad već ne . može sam to učiniti, zdušno nagovara Volantića da ili on i ili na njegov poticaj Pjerko Sorkočević prevedu Homera na hrvatski. Uporan i dosljedan latinist, jedan od najdosljednijih u povijesti hrvatskog latinizma jer ni u jednom drugom jezi546
ku nije pisao, Džamanjić glorificira hrvatski jezik! Prido nosi tako i on, uz nešto mlađe suvremenike Ferića, Hidžu, Bruerevića i dr. koji su gojili i hrvatsku Muzu, onoj klimi koja će podržavati poštovanje svijetlih tradicija dubrovač ke književnosti na hrvatskom jeziku. Indirektno i on, pišući samo na latinskom, sudjeluje u pripremanju onog puta kojim će se dubrovačka književnost pretočiti u nove žile hrvatskog Preporoda u Zagrebu i postati njegovim klasičnim književ nim uzorom. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA BRNA DŽAMANJIĆA Echo, libri duo, Romae 1764. Navis aeria et Elegiarum monobiblos, Romae 1768 (2. i 3. izd. spjeva Navis aeria »ad exemplar Romanum«: Viennae 1782. i 1784) Carmina recentiorum poetarum VII e Societate Jesu, Cremonae 1772. Scutum Herculis. Carmen Hesiodi Ascraei Latine versum, Senis 1776. Opera et dies ac Scutum Herculis. Carmina Hesiodi Ascraei La tinis versibus expressa, Mediolani 1780. Hesiodi Ascraei Opera omnia. Latinis versibus expressa atque illustrata. Graece et Latine, Parmae 1785 (v. i parmsko izda nje 1797) Idilli di Masco, Bione e Teocrito. Recati in versi latini dal conte Bernardo Zamagna, volgarizzati... da Luigi Maria Buchetti, Milano 1784. Oratio in funere Rogerii Iosephi Boscovichii habita XII. Kal. Iunii, Rhacusii 1787. Theocriti, Bionis et Moschi Idyllia omnia. Latinis versibus ex pressa, Senis 1788. Theocriti, Moschi et Bionis Idyllia omnia. Latinis versibus ex pressa, Parmae 1792 (v. iste godine u Parmi još jedno izd., u 2 sveska) Epistolae, scriptae an. 1795 et 96., Venetiis s. a. Carmina, u II. dijelu (Selecta illustrium Ragusinorum poemata) knjige U. Appendinija Carmina, Ragusii 1811. Carmina, Rhacusii 1814. Carmina selecta, u knjizi F. M. Appendinija De vita et scriptis Bernardi Zamagnae, Jaderae 1830. 549
Navis Aeria of B. Zamagna, M. B. Mc Elwain ed. (lat. izvornik, engl. prijevod, uvod M. H. Nicolsona), Smith College Class. Studies, N* 12, 1939. LITERATURA O BRNU DŽAMANJIĆU F. M. Appendini: De vita et scriptis Bemardi Zamagnae, patricii Rhacusini, Jaderae 1830. N. Tommaseo: Bemardo Zamagna, Galleria di Ragusei illustri, Ragusa 1841 (u Slovincu VI, br. 25, Dubrovnik 1883., pod naslovom »Bmja Zamanja« Tommaseov članak preveo X) Đ. Korbler: Još jedan latinski prijevod Menčetićeva »Radonje«, Nastavni vjesnik XIV, Zagreb 1905—1906. Đ. Korbler: 0 Kunićevu i Zamanjinu latinskom prijevodu Teokritovih pjesama, Rad 164, Zagreb 1906. Đ. Korbler: Je li Bmja Đamanjić pjevao i hrvatski?, III. u: Sitniji prilozi za povijest dubrovačke književnosti, Rad 212, Zagreb 1916. Đ. Korbler: »Navis aeria«, latinska pjesma Bmje Đamanjića o plovljenju zrakom, Hrvatska prosvjeta III, Zagreb 1916. ž. Puratić: Latinske pjesničke poslanice Bernarda Zamanje, Ži va antika XV 2, Skoplje 1966. V. V.
550
POSLANICE
EPISTOLAE
I
I
TOMU JAKOVLJEVU BASSEGLI, VLASTELINU DUBROVAČKOM
AD THOMAM JACOBI F. BASSEGLIUM, PATRICIUM RHACUSINUM
što dugo po stranom si lutao svijetu O Bassegli, I nadaleko, vrlom za znanjem ljubavlju vabljen.
5
10
15
20
25
Sretan što možeš društva mudraca pohodit, upoznat Gradove ljudi i nj ine raznolike navike, kako Svidje na povratku tebi se zavičaj koji nas oba Pustismo, sklonosti raznih, golobradi, slijedeći razne Nauke? Kako je slatko u znanom odmorit se gnijezdu I nakon vremena dugog domaju vidjeti rodnu, Zagrlit s v o j e ! ............................................................ Ali se bojim da nas ne obiđe uskoro staro Uboštvo i da nas mudrost ne prignječi prekasna, stv&ri Lišene svih, u bijedi, bez ikakve zalihe zdrave. Srebra što koristi nama snesena množina i zlata, Ako ne ostavlja ovdje ni traga, kao kad vodu Odvode cijevima mjednim a ta se na obale druge Odavle vraća ili uvećava opet i hrani Tuđega roda probitak? Tek prometnost koristi, dakle, Brodska na koju nas naši takmaci tjeraju sada Silama svim, kad je žar za vještinom živahno mnogom Radin obodrio narod i kkda nam podmladak brojni Stečeni mijenja dobitak u potrebe stalne života Ištuć vjekovit imutak, pa bilo da netaknut pašnjak Svinutim lemešom teži ii pak da brijestove sadi Hiti ovce da pase, ii drvo da rezbari gvožđem; Ostari tako poslom za teškim neprestano radeć. Sada trleći lan, sad opet predući vunu. 552
assegli, externos longeque diuque vagate Per populos, pulcro doctrinae illectus amore B Dum gaudes coetus sapientum invisere et urbes 5
10
15
20
25
Et mores hominum varios cognoscere, qualis Visa tibi reduci patria est, quam liquimus ambo Diversis animis studia et diversa sequuti Imberbes? Suave est noto requiescere nido Et natale solum post longum visere tempus Amplectique suos.................................................... Sed vereor, ne prisca brevi nos tempore visat Pauperies, neu sera premat sapientia rebus Omnibus exhaustos et sanae frugis egentes. Quid juvat argenti convectum pondus et auri. Si, velut aeratis cum se unda canalibus effert, Nulla manent heic signa, iterumque relabitur oras Hinc alias, iterumque alienae commoda gentis Auctat alitque opibus? Tunc tantum industria prodest Nautica, quam nostri totis nunc viribus urgent Certantes, gnavum cum vividus ardor ad artes Multiplices acuit populum, numerosaque lucrum Cum soboles certos vitae convertit in usus Et stabiles inquirit opes intactaque curvis Vomeribus sive arva serit, sive educat ulmos, Seu pecudes pascit, seu scalpit robora ferro, Assiduoque labore opera inter dura senescit Nunc linum subigens, nunc lanae vellera texens. 553
30
35
40
45
50
Narod u takvome duhu, od takva zanimanja cvate. Niti ga plaše ljuti prevrtljive udarci sreće. Bbgatstvo time se hrani, a radinost vrvi i skrblju Potiče duh, i sve se pobjeđuje čestitim radom. Ako se slabo zelene ravnice pćlja i cvjetne Livade, zastire ako brežuljke šljunak i golo Kamenje, zašto neće da sade više ni murve Svilcu za hranu ni debla dugovjeke masline širom? Zašto se rijđka ta koja teče konavoskih posred Krajeva drevnih, po cijeloj dolini ne razlije, zašto Rasuta svud u vrulje i toke, sad ove sad one žedne od pripeke vruće ne obdari usjeve vlagom? Zašto, izviruć podno planine, bistri Arion žito tek potire vodom, a neće umijećem da nagnan Hrastovo drvo cijepa i rude i žice da tanji Niti od snježnog papira da tanahne listove stvara? Nek se izdubene jame nehotičnih bregova gajit Nauče kestene; bukva i golemi hrast neka daju Drvo i želud: poljska vještina uzdiže svagda Državu više nego po bogatoj nađeno žili. Kopano dubokog zemlje iz ždrijela, žeženo zlato. Koji je otok stada za ispašu bolji od dugog Mljeta? Zemlja je pusta i žalosna, s malo težaka; Izdašno otrovne zmije tek rađa; ali kad dođu Novi pastiri, nestat će pustoš, i z'& mjesec dana Imat će tržnica tusta sav četveronožaca porod, Gradu pak neće više nedostajat sir, a ni mlijeko.
554
30
35
40
45
50
His studiis, hac mente vigent non ulla perosae Damna revolventis fortunae tristia gentes; His et aluntur opes: fervens industria curis Excitat ingenium, labor et bonus omnia vincit. Si non planities camporum et prata virescunt Florea, si colles nudus lapis obtegit atque Glarea, cur moros bombycum in pabula cessant Conserere et truncos late vivacis olivae? Cur vagus ipse amnis, veteres qui interfluit undis Enchelios, non in rivos diductus et omnem Per vallem sparsus nunc his, nunc dividit illis Frugibus humorem calido sitientibus aestu? Cur vitreus surgens radice e montis Arion Tantum undis frumenta terit nec ab arte coactus Robora diffindit tenuatque in fila metalla, Aut folia effingit niveae tenuissima chartae? Castaneas scrobibus condiscant ferre cavatis Aerii montes, nec fagus et aesculus ingens Ligna negent glandesque: magis sollertia regnum Extulit agrestis semper quam divite vena Inventum effossumque aurum telluris hiatu. Quae melior gregibus pascendis insula, longa Quam Melite? Squallet raris deserta colonis Atque malos gleba colubros alit ubere: cedet Squalior ab inductis pastoribus, unaque mensis Sufficiet, pinguique dabit genus omne macello Quadrupedum, deerit nec lac nec caseus urbi.
555
II
II
DŽANLUKI FRANOVU VOLANTIĆU, DUBROVČANINU
AD JANUM FRANCISCI F. VOLANZIUM, CIVEM RHACUSINUM
žanluka, ti što te ures domovine ljubavlju vrlom Žari za slavom i nuka da djela rječita starih Tumačiš pisaca, kada će od tebe priređen Osman Svjetlo ugledat dana i kad će se ilirska zemlja Dičiti velebnim spjevom? Oslobođen po tebi ljaga Premnogih, kojim bje zastrt od mračne ružno starine I prepisača ruke neiskusne, neće li sada Rijedak i plemenit dar taj Muza daleko zablistat Krasan i pročišćen? Neće to samo na radost nama Tvoja izvršiti skrb, već svud će se, hvala tvom trudu. Učena diviti mladež inozemna našemu blagu. Slika čistome sjaju, riječi svečanom zvuku, Homerskom duhu junaka i temi pjesme vrijednoj.
ane, decor patriae quem pulcro laudis amore Succendit veterumque docet clarare diserta JScripta virum, quando tibi culta Osmanais auras
D 5
10
15
20
25
Kamo sreće da nisam u cvijetu mladosti rodnu Zemlju napustio; možda bi tada Ahileja snaga Ili Odiseja vrsnog odzvanjala velika hrabrost Pjesnima ilirskim te bi po ovim žalima bila Djela prvaka grčkih i trojanskih poznata bolje Negoli kako je junak vojevao Skenderbeg dugo Ili Siblnjanin Janko ii desnica ljutoga Marka. Premda sam uzalud sad da se okušam željan i voljan, Odvikle riječi meni nedostaju kao i svaka Maternjeg jezika, koji zaboravih, dražest. Jer nikad Naime duboko ne uđoh u jezika temelj, i samo Služim se onim što malo od dojilje nekad naučih; A1 ne naučih da lučim, neiskusan, od nečistdće 556
5
10
15
20
25
Lucis in aetherias prodibit et Illyris ora Grandiloquum jaotabit epos? Te vindice multis A maculis, queis foede obduxerat atra vetustas. Scriptorumque ignara manus, tam nobile tamque Rarum Pieridum munus splendescere late Incipiet tersum et purgatum? Non modo nobis Suavius efficiet tua cura, sed et ipsa labore Docta tuo nostras mirabitur extera pubes Divitias, grandemque sonum purumque nitorem Moeoniosque animos et dignas carmine vires. Atque utinam non ipse olim vernante juventa Liquissem natale solum, fors robur Achillei Et virtus Laertiadae generosa sonaret Cantibus Illyricis, circumque haec littora Grajum Trojugenumque forent procerum mage cognita facta. Quam quae bella diu vel Scanderbeghius heros, Hunniades vel gessit et acris dextera Marci. Nunc cupidum quamquam et frustra tentare volentem Deficiunt pariter desueta vocabula et omnis Gratia nativi oblitum sermonis. In ima Numquam etenim ingressus linguae penetralia, tantum, Edidici a nutrice olim quae paucula, servo; Nec dictum lepide quod sit, quod Apolline dignum, 557
30
35
40
45
50
55
Pučke to što reččno je ljupko i dostojno pjesme. Tako (a to je sramota) neprestano nevještu meni Izmiče umješnost slaganja riječi te sjajnd sposobnost Kao i slatka milina.................................................... Zašto jezika čast navlastito koju nam čistu Namriješe očevi naši, ne gojimo duševno jaki Nastojeć dodati nove ljepote i ukrase nove Njegovu sjaju? Sada kad mladež naša u sramnoj Tromosti pliva sveđ zavedčna neradom mrskim, Najveći narod koji pod skitskim podnebljem cvate, Ugledom caricei svoje i krepošću potaknut njenom Silnom, za velike stvari ko rođen, ujedno željan Pohvale svih i odžisvud da pribavi sebi, a uz to Pobjedom slavan kao i jako mirčnosan sloveć, Oteti nama i ovu će diku. Jer isti taj narod Ustrajno njegujuć jezik djedova predivnim žarom. Osim Što knjige poizbor s veseljem tiska, Homera Onog, što svaki narod Evrope u jeziku svome Želi da štuje, sili da moskovski izuči govor Te da se privikne na to da bude u prijevodu* čašćen, Tražeći ii tom slavu za sebe nagrade prve Koju dosada napor ne dostiže pisaca naših. Buduć da Palmotić kao i Gundulić i bolji onaj Đurđević, znanosti pun i oštrdumlja Helade silnog, časnim vijencem tim zanemariše oplesti kosu, Džknluka, ispravi ti sad grijeh i od rodnog odvrati Kraja sramotu. Kad si već pregnuo revno da radiš, Sorga potakni ii sam se na posao daj, dok je hora, Smjelo navdli i rodnim ti dodaj Muzama slavu — Tako da Homer bi sam to djelo priznao svojim — Duhove jače veseleć no tisuću pisaca jato Naviklih stihove prazne prodavat i pjesničke trice.
30
35
40
45
50
55
A vulgi ignarus coeno secernere novi. Usque adeo (quod turpe reor mihi) daedala fallit Et junctura rudem verborum et splendida virtus Concinnusque lepor................................................ Cur non imprimis, quem purum accepimus olim A patribus, linguae fortes servamus honorem, Conamurque novas veneres novaque addere lucis Ornamenta bonae? Jamjam, dum nostra juventus Segnitie turpi atque ingrati diffluit oti Illecebris, Scythico florens gens maxima coelo Auspiciis excita suae et virtute potenti Regnatricis, amat quae nata ad grandia quaeque Una sibi cunctas cunctorum adjungere laudes, Pacifera non arte minus quam clara triumphis, Hoc quoque praeripiet nobis decus. Illa parentum Miro ardore instans linguam fovet, iliaque praeter Egregios quos usque libros emittere gaudet, Ipsum etiam, quem quaeque suo sermone loquentem Europae gens laeta colit, perdiscere voces Moschorum coget versoque assuescere cultu Moeoniden, primaeque petet sibi praemia palmae, Quae nostro restabat adhuc intacta labori. Tu, quoniam Palmotta et Gundula et optimus ille Georgius, ingenii et doctrinae plenus Achivae, Neglexere comis hinc dignum intexere sertum. Anteveni tu, Jane, nefas et dedecus arce A patria: utque operi nunc pulcro strenuus instas, Sorgiaden hortare aut ipse accingere, istud Dum licet, invadens patriis decus adde Camoenis, Quo dici noster non dedignetur Homerus, Valdus oblectans animos, quam millia vatum Sueta inopes rerum versus et vendere nugas.
1 Ruska carica Katarina II. Velika 2 Već se u to doba pripremalo prevođenje Homera u Rusiji. Cijeli prijevod Ilijade u heksametrima izdat će Gnedič 1829, a Odiseju Žukovski 1849. 558
559
5
10
15
20
III
III
KATARINI RANJINA, KĆERI MARINA BUNDIĆA, VLASTELINKI DUBROVAČKOJ
AD CATHARINAM RAGNINAM, MARINI BONDAE FILIAM, PATRICIAM RHACUSINAM
.........................................................Mene vesfeli sloboda. Proste me naravi dari vesele, plodovi poljski: Nadutost mrzim i raskoš, života utrte staze Staroga slijedim, kad još ne poznavaše nikakve grade Slobodno ljudstvo, viklo da poštuje genija sela. Kako da meni se svide od mramora velebni dvori. Stupovi vitkoga rasta, visoki, lozu što nose? Kako da mi se svide u voćnjaku kipovi ljupki, Zeleni čempresi u krug sa prednje šišani strane, Skrita jezerca i vrela što poje hladovito bilje, Ako daleko od sela i, zarobljen, moram da živim Gradskom po obredu? Ako me sili nesretna kob da Nesane provodim noći, udešavam hod svoj i govor Gradskom po pravilu? Ako mi brbljavih posjeta rulja, Koja se provrtno takmi za službe, dosađuje? Kako Ovdje se naprotiv bolje sve odvija! Tegotan nitko Amo ne dolazi da mi lastbvanje željeno muti Niti navaljujuć silom zaglušuje molbama uši Nć dajuć d& budem svoj. Po presudi trbuha i sna Ručam i liježem: kad vidim da nebo ostaje vedro, Lagan kad osjetim lahor u di-veća lišću da šušti Hladne sa sjeverne strane, zbog znamenja presretan toga. Uživam: tugujem samo od tebe što sam daleko, Potpun bez koje ni jedan mi savršen nije užitak. 560
5
10
15
20
36
...................................Me libertas, me ruris opes et Munera delectant naturae simplicis: odi Et luxum et fastum. Veteris vestigia vitae Pressa sequor, nullas quum libera noverat urbes Gens hominum, genio sueta indulgere locorum. Nam mihi quid placeant surgentes marmore sedes Eductaeque, gerant quae vites, mole columnae Procera? Quid sculpta inter pomaria signa Et virides circum detonsa fronte cupressus Inclusique lacus inductaque fontibus umbra Irriguis, careo si rure et vivere ritu Urbano cogor captivus? Si alea pernox Detinet insomnem, si gressus fingitur et vox Morem ad civilem, visentum ac turba fatigat Garrula et officiis certat male sedula? Quanto Rectius heic contra procedunt omnia: nemo Huc veniens optata incommodus otia turbat Aut interpellans inviti verberat aures Meque meum vetat esse. Cubo coenoque soporis Arbitrio et ventris: coelum constare serenum Si video et faciles crepitare in frondibus auras Egelida Boreae de sede, hoc omine laetus Nil queror aut doleo, ni te quod dividor una. Qua sine non ulla est perfecta ac plena voluptas. H rvatski latinisti II
561
IV
IV
BENEDIKTU STAYU, PRESLAVNOM MUŽU I PRESVIJETLOM DOSTOJANSTVENIKU
AD BENEDICTUM STAYUM, VIRUM CLARISSIMUM ATQUE AMPLISSIMUM PRAESULEM
tayu, Nestora ti što daleko pretječeš starost Ne po dužini života, već uma oštrinom i silnom Krepošću, hoću li možda izgledati neskladan, ako Sada progovorim s tobom o latinskom jeziku koju? U njemu majstor si ti i prednjačiš svima: smiješan Pitagčrika nauk da nije, mislio ja bih Da se u tebe duša preselila, duševni oganj Rječitog onog Lukrecija. I kao što on se već davno Pope na Helikon, odnije od lovora, netaknut, vijenac Kojime Muze prije ne oviše nikomu čelo I u mirisave sam Epikurove vrtove uđe; Tako se iisudi ti, kao pobjednik, dići u zvučne Pamasa dvore nauk Descartesa3 i divna otkrića Newtona4 te ih slatkim obasuti nektarom pjesme, Tako da bistrije ništa, dražesnije ništa i niti Išta može od t6g uzvišenije biti.
qui Nestoream non longa aetate senectam. Sed multa virtute ac mentis acumine, Staji O Longe antecellis, num forte videbor ineptus,
S
5
10
15
5
10
15
20
Glavno je svatko svoje da goji: u kojemu tko se Rodio kraju, nek narav upoznat, oblike, snagu Njegova jezika pregne, po pravilu ako li želi Pisati, ako li želi zasaditi svojoj u zemlji Izvorne brazde. Tada se rađa rječitost, tada Živost u izrazu, kada bez okova vatrena duša * Epom Philosophiae versibus traditae libri VI 4 U epu Philosophiae recentioris versibus traditae libri X 562
20
De lingua tecum si fabor pauca Latina? Hujus tu antistes cunctis praestantior, in quem. Ni ridenda foret sententia Pithagoraeum, Grandiloqui migrasse animamque ipsumque Lucreti Credam animi ardorem. Namque ut quondam ille coronam, Unde prius nulli velarant tempora Musae, Detulit ex Helicone intactam, ingressus in hortos Suave exhalantes Epicuri, ita victor et ipse Cartesii placita et Neutoni dia reperta Ausus es in resonas Pemassi extollere sedes, Spargere Musaei sic dulci et nectaris haustu, Nil ut lucidius, nil esse venustius et nil Grandius ut possit............................................................. Quod caput est, sua quisque colat: qua quilibet ortus In regione, ejus curet congoscere linguae Naturam et formas et vim, si scribere recte, Ac velut in proprio vestigia figere regno Libera si cupiat. Tum se facundia promit, Ardor et in verbis, pedicis sine vivida cum mens 563
25
30
35
40
45
Premeće domaće riječi po volji u slobodnu slijedu I, kamo hoće, uvijek usmjerava tok svojih misli. To izjavljuju, često ponavljaju, štetne te stvari Mladosti izlažu. Makar većinom to istina bila. Ipak odobrio ne bih u cijelosti: pravo jer oni Brkaju s krivim i svagda ne pogode bit. Neka vide Prvo je 1’ duh povodljiv dječaka u ljetima nježnim Prikladan takva za slavna počela mudrosti, a zatim Neka odgovore, zašto zabranjuju djelima samo Rimljana da se štiju u prvotnom izvoru, s druge Strane, u isto vrijeme, pozivajuć premnogi da se Jezici uče Francuza, Talijana i, možda, Engleza Te, ako Bog da, k tome i Turaka? Naravno, svi ti Jezici vrijede i bit će od znatne koristi, kada Veliki narodi budu međusobno sklapali posle, Knjige pisali svoje i slagali ugodne pjesme. Slobodno! Ali staro kad pripojiš novome, prvom Pridat ćeš značajnu prednost: jer kakva će spriječiti zavist Djeci da priključiš majku? U sklopu govora pučkih Slavom nek blista, nek stoji od tvrdoga trajniji tuča Onaj jezik što Augusta cara odzvanjaše dvorom. Čega se bojati t r e b a ? ................................................... Jezika, koji bi ti, domišljat, stvoriti htio, Nema, ii sav je u ovom već sažet jeziku rimskom. Ne možeš skovati bolji: elčmente makar, dovitljiv, Združivši sve, oponašat ti želio Proteja vještog, Prije možeš brodu zapovjedit nebom da plovi, Pljačkajuć s uspjehom boljim papire staroga Lane,® Nego se radosna srca veselit u ovom umijeću. Jezik nek rimski družbom gospodari odličnih ljudi Koji Evropu sad pune i svoja objavljuju djela, Ali se jezikom svi ni govorom nć služe istim. Mudrost božanska nek blaga čuvarom učini jezik Latinski, neka ga uzme u najam za vjernoga slugu;5
25
30
35
40
Arbitrio versat nativa vocabula, agitque Quo vult cumque suos, ceu sponte sequentia, nutus. Haec clamant, haec saepe iterant, haec damna juventae Objiciunt. Quae vera licet sint pleraque, non et Cuncta probem: miscent fanda atque infanda, nec ad rem Semper. Nam primum videant, num mollibus annis Mobilium puerorum animus sit idoneus istis Praeclaris sophies elementis; deinde referre Ne renuant, cur sola vetant cognoscere scripta Romulidum nativo in fonte monentque vicissim Discere complures et eodem in tempore linguas Gallorumque Italumque, ipsorum et forte Britannum, Si dis et placeat, Thracum quoque? Nempe vigent et Usui erunt omnes, magnae quando modo gentes His inter sese commissa negotia tractant Conficiuntque libros et dulcia carmina pangunt. Esto! sed jungas si prisca recentibus addes Haud leve sic pretium: quae matrem adjungere natis Invidia impediat? vulgares inter honore Fulgeat eximio solidoque perennior aere Lingua stet, Augusti sonuit quae in Caesaris aula. Quid terrere j u v a t ? .....................................................
5 Isusovac Francesco Lana Terzi u jednom je svom spisu 1670. iznio ideju o lađi koja bi mogla ploviti zrakom upravljana jedrima i veslima. Džamanjić ga slijedi u svom spjevu Navis aeria (Zračni brod). Lana je svom izlaganju priložio sliku, koja je u bakrorezu reproducirana i u izdanju Džamanjićeva spjeva.
4 5 ............................... Aut nusquam est, fingere sollers Quam cuperes, aut haec in lingua inventa Latina est. Haud potiorem aliam excudes: licet omnia miscens Rerum elementa sagax imitari Protea cures. Tu prius in coelo classes innare jubebis 50 Successu meliore expilans scrinia Lanae Quam voti compos laetere hac dives in arte. Lingua regat Romana illustres una catervas. Quae nunc Europen complent suaque acta propagant Nec sermone omnes nec iisdem vocibus usae, 55 Ipsaque sit, quam dia sibi sapientia jungat Depositi custodem una fidamque ministram;
564
565
50
55
60
65
70
75
80
On će raznositi sve što Britanci prodorna duha Ostvare vješto, druge predvodeć, sposobnosti umne Napinjuć; jedini on će Talijana prodičiti krepost, Jedini sjajnim svjetlom zaodjeti smjele Francuza Pothvate, njemačkog duha i španjolskog napore silne; Tako i zemlja koja pod Velikim Medvjedom leži,6 Kao da nije od sunca daleko i Palade sjaja, Sve što je stvorila vrijedno izložit će opću na korist. Nije li svima to želja? Zar cijeli taj kutak Evrope, Konačno izmoren takvom raznolikom jezika zbrkom, Zalud ne ište i tr&ga? Pa eto, tu je rješenje, Svima pri ruci: nek opći nam bude Romulov jezik. Kao što vladaše nekad u svijetu svladanom, tako Neka sad znanosti bude na čelu i svim učenjaka Spisima; neka zvukom, dobrostiv, međusobno združi Narode razne i svaki nek pisani spomenik čuva. Jao! Rijet ćeš da pišuć o stvarima ozbiljnim tako Ludujem, ja koji rođen i odgojen bjeh onkraj mora Oštroj na ilirskoj hridi? No, hoćeš li, ti me pouči, Jer snoviđenja mi možda zaluđuju zatravljen mozak; Ili, po snazi tvog glasa i tvoje vrline, nadodaj Riječima tim neki ugled da tako štilac ih može, Sud kad ih potkrijepi tvoj, ko neprijeporne primit i priznat. Spoznaš li pak da se branit to nć može, ostavi moje Pismo u skrovitu mjestu za hranu moljcima zlobnim. Četa d&ktora mudrih da na njeg ustala ne bi. Uši naćulivši svoje, na Midine nalik, da čuju Kako se građanin smije tupoći svojega druga.
60
65
70
75
80
Sola feret, naris quaecumque Britannus acutae Extudit ingenii sollers intendere nisum Ante alios; Italum clarabit sola decorem, Sola acres Gallorum ausus et mentis Hiberae, Teutonicae et pariter tentamina lumine puro Vestiet atque dabit supposta trionibus ora Solis uti a radiis, non Palladis avia luce, Quae speciosa tulit vitae melioris in usum. Estne hoc in votis? Europae hoc angulus omnis Tam varia tandem fessus farragine vocum Et petit et vestigat inaniter? Ecce repertum Inque manu est: communis lingua habeatur Romula et, ut victo quondam regnavit in orbe, Sic nunc doctrinae atque annalibus una sophorum Praesit et alma sono gentes conjungat eodem Inter se varias monumentaque publica servet. Heus! tu me insanire putes solemnia, scribo Talia dum natus trans et mare et altus acutis Illyriae in scopulis? Atqui me corrige, sodes. Vana movent captam si fors insomnia mentem. Aut tua quae virtus, quae fama est nominis, adde His aliquod pondus, quo possint lecta probari Judicio firmata tuo atque innoxia ferri. Si vero videas defendi haud posse, relinque Blattis scripta malis latebrosa in sede voranda. Ne grex doctorum contra consurgat et aures Midae cognatas in apertum educere cogat. Stultitiam ridere volet cum civis amici.
Preveo Josip Torbarim.
* Rusija 566
567
KNJIGA EPIGRAMA
EPIGRAMMATUM LIBER
I
I
U SMRT RAJMUNDA KUNIĆA
IN OBITUM RAYMUNDI CUNICHII lbius ad tumulum residens unaque Catullus Cumque ipsis medius flet tua fata Maro. A Laurus opacat humum subter, Raymunde, virentem.
lbije7 stoji do groba ti, zajedno s njime je Katul, Maron8 između njih tvoju oplakuje kob. A Zelenu zemlju lovor zasjenjuje, Rajmunde, koji, 5
Jao, Džamanjić tvoj suzam orosuje vijek. Živjet ćeš, lovore, mojih od suza ćeš živjeti, ti pak, Kuniću, krepošću već dignut nad zvijezda si roj.
5
Quam tuus, heu, lacrymis usque Zamagna rigat. Vives, laure, meo vives humore, sed ipse. Quo pia te virtus sustulit, astra premis.
II
II
U SPOMEN RUDŽA BOŠKOVIĆA, DUBROVČANINA, KOJEGA JE PJESNIK U JAVNOM ZBORU SLAVIO
IN FUNERE ROGERII BOSCOVICHII RHACUSIMI, QUEM PUBLICE IN CONCIONE LAUDAVERAT
eznatnim, Epidaure, nazivaju tebe i sitnim; Sitan si, priznajem, ti, ali neznatan — ne: N Koliko god si ti sitan, pretpostavljam tebe to više 5
S pravom po zasluzi sveđ kraljevstvu svakome ja. Je li to m&guće, pitaš? Zar nisi ti zavičaj onom Kraljevstva kojemu sva nisu još rodila par, Niti će roditi? Rudže koliko nadilazi ljude Ostale, toliko ti pretječeš kraljevstva sva.
arvam te dicunt vilemque, Epidaure, nec esse Inficior te parvam ipse, sed esse nego P Et vilem: quantumvis immo sis mage parva. Te merito regnis omnibus antefero. Qui potis hoc, dices? Illius patria nonne eš. Cui non ulla parem regna tulere Virum, Nulla ferent? Homines idcirco quam anteit omnes Rogerius, tam regna omnia tute supra es.
7 Rimski elegičar Albije Tibul • Rimski epski pjesnik Publije Vergilije Maron 568
569
5
III
III
U SMRT SLAVNOGA BENEDIKTA STAYA
IN FUNERE BENEDICTI STAY, VIRI CLARISSIMI
naj je dobri Stay preminuo; Pjesništvo divno Njemu i Mudrosti dar slavan su stvorili glas; O Silan Descartesov duh i Britanca učenog znanje
tayades bonus ille obiit, cui dia Poesis, Cui Sophia aeternum condidit alma decus, S Cartesii manes et docti magna Britanni,
Veliko stavljaju njeg suproć Lukreciju sveđ; Zlatnoj po svojoj vrlini i žica nadasve čistoći. Zemljom dok hodaše živ, bozima podoban bje. Dubravo, tuguj: u mMo je godina treći ti otet Slavljenik.® Kada će, oh, takvoga roditi vijek!
5
IV
IV
O PLAVČICE . . .
ALLEGORIA PATRIAE BELLO CIRCUM INGRUENTE
o ma mila, O plavčice, Ka strahoća zle godine
ara mihi, ah, navis, nigri qui turbinis horror Te captam in medio tam male dirus agit? C Tu procul a nimbis secura per aequora nabas
Sad nadmene sred pučine Eto je tebe, vaj, zanila?
5
(5)
Quem scita objiciunt vati, Epicure, tuo, Aurea quem virtus ac puri ante omnia mores Vivum etiam in terris dis similem dederant. Luge, Epidaure: annis tibi paucis tertia rapta Fama est. Heu, quando saecla parem referent!
U tišini mirna truda Prije slobodna plovila si I malahna er bila si Vjetar blagijeh bij razbluda.
10
Tvardi sjever sad te stište, Proć njim silni Jug ustaje, Kružu stijene na sve kraje. Gdi ćeš naći zaklonište?
15
Višnji (pokli je bez obrane, Niti obranu uf at smijem), Daj od vila da sasvijem Priklopjena ne ostane. Preveo Jakov Betondić
5
Parvula, lascivis delicium zephyris. Nunc aquilo atque auster conversis viribus urgent, Circum et stant cautes, portus et omnis abest. Di superi (quid enim tanto in dicrimine restat?), Vos facite, hoc fugiat semisepulta malum.
* God. 1787. umro je Bošković, 1794. Kunić, 1801. Stay. 570
571
V
V
O PUCANJU MUŽARA NA DAN SV. VLAHA
DE EXPLOSIONE TORMENTORUM IN FESTO SANCTI BLASII
veti moj Vlaho, ono što čini, da pbčasti tebe. Ovaj veseli puk, drago je, 6d srca sve. S Ali što tutnjavom trijesak neprestanom udara uši, 5
(Moje mi nekakav gnoj spopade u zao čas), Nedrago najviše meni je stoga što znam da ni tebi Ugodan nije taj lom, niti je zabavan baš. Molitve smjerne su draže; upućujem ovu ja tebi: Neka oćuti taj puk nžid kugom svetu ti moć.
lasi sanote, tuo laetus dat quidquid honori Hic populus, charam est id proprie ex animo. B Sed quod continuo tonitru fragor intonat aures. 5
Quas mi nescio quis pessimus humor habet, Ingratum est, fateor, praesertim quum tibi credam Esse nec id charum, nec nimium volupe. Votam agis supplexque animus placet; haec tibi dono. Sentiat et sanctam «tu face pestis opem.
VI VI
O NAPADNOJ GNUSOBI NEKOGA KVINTA
DE QUINTI CUJUSDAM INSIGNI SPURCITIA ogledaj Kvinta gdje stupa: ta reko bi da mu, dok koso PPetama gazi po tlu, golijeni savija rak. 5
Pogledaj njega dok sjedi: iko žaba pred porod se čini Koja napinje svoj svaki raskrečen ud. Pogledaj njega kad spava: ko magarac gromko što reve, Strašan iz usta mu šum stalno provaljuje van. Ipak je žena mu lijepa i dražesna njemu su djeca: Zbog toga tako je to, bolje da iskoči rug.
572
spice vadentem Quintum: sua crura recurvat Cancer uti, obliquo dum sola calce terit. A Aspice sidentem: partu vicina videtur 5
Rana, ubi distortis nititur articulis. Aspice sopitum: rugitus qualis asello est, Horrendum eructans murmur ab ore ciet. Et tamen illi uxor bella est natique venusti: Hoc fit, uti melius nequitia emineat.
573
VII
VII
DE SUA ODYSSEA AD ILIADEM CUNICHIANAM
PJESNIK KUNIĆEVOJ ILIJADI O SVOJOJ ODISEJI ećeš u sjaju već sama obilazit latinske grade: Dnigu, IVtjado, sad sestrica traži si svud.10 Ruku bojažljivoj pruži, od štčvanja obijesna dičnog Nemoj uskratiti glas mojoj Odiseji ti. Prva i bolja si: kao što ona ti ustupa, manja. Mjesta prvoga čast. Kuniću ustupam ja.
Latias ito florens jam sola per urbes, Ilias: en sociam quaerit ubique soror. NDaontimidae dextram, nec cultu elata superbo
N
5
5
VIII
VIII
PJESNIK 0 SEBI I 0 SVOJIM PJESMAMA
DE SE IPSO SUISQUE CARMINIBUS
osta sam pjevao: zvučna je najprije nastala Jeka, Zatim je zračni na put leteći izaslan čun; Poslije usudih se pisat o lutanju s Itake muža, Prevest u latinski glas starca Hezloda riječ; Sicilski labuđi11 tad se na šum Aretuze ustresu, Prhnuše plaho u l&k Hamadrijada roj. Mnogo još pjesama spjevah o mnogim stvarima koje Sretna mi nanese kob ili ih Talija da. Ostarjeli sad: i dok slatke aganipske12 ostavljam vode, Tihim se korakom cm Parke već primiče lik.
at lusi: primum dicta est resonabilis Echo, Dein emissa vias cymba per aerias; SPost Ithaci longos ausus describere cursus
D
5
10
Nomen Odysseae noscere saeva neges. Tu prior es meliorque: utque est me cedere dignum Cunichio, cedit sic minor ista tibi.
5
10
Et Latio Ascraei reddere dicta senis; Tum Siculi pavere Arethusae ad murmur olores Et statuere leves inter Hamadryadas. Multa etiam multis de rebus carmina finxi. Quae fors cumque tulit, quaeque Thalia dabat. Nunc senui: dulces linquendi Aganippidos haustus, Jam propior tacito Parca stat atra pede.
Osim 4. epigrama, sve preveo Josip Torbarina 10 Ovim je epigramom, na str. XXXVI. Uvoda pred svojim prijevodom Odiseje (1777) odgovorio na epigram, kojim je Ku nić, najavljujući ga, nazvao Džamanjićev prijevod pulcra soror (lijepa sestra) svoje Ilijade (1776). 11 U svakom od pet stihova pjesnik se, po vremenskom sli jedu, sjeća svojih glavnih djela: spjevova Echo i Navis aeria, prijevoda Homerove Odiseje, prijevoda Heziodovih epova, pri jevoda Teokritovih Idila. 12 Aganipa je u grčkoj mitologiji izvor na Helikonu, po svećen Muzama; njegova voda daje pjesnicima nadahnuće. 574
575
5
10
15
20
25
E L E G I JE
ELEGIAE
I
I
DJEVICI, NAKON BLAGOVIJESTI
AD VIRGINEM, COELESTI NUNCIO ACCEPTO
i koji prilaziš skrušen donesi tamjan; vi drugi, Bezbožni, idite, svet smjesta napustite kraj! T Eto, iz zlatnoga dvora nebesa zvjezdanih ide
ades, fer thura pius: vos ite profani. Quisquis Ite et sacratis cedite limitibus.
Anđeo Božji (već lepet mu krila znam, Već mu ambrozijsku kosu prepoznajem, dobro to vidim) Blistavu nogu u taj, radostan, polaže dom. Uđe već: Djevice, kakve li đonije vijesti, što reče? Tebi bojažljivoj grud dršće kao da duh Nemiran uzdahe vabi iz nje! Ah, zašto ti tužnoj Taj djevičanski ruj snježan obasjava lik? Čemu toliki strah, zar cmi plaše te glasi Zbunjenu? Jamačno on radosnu ddnese vijest; Vjernima veseli bozi objavljuju radosne vijesti: Sretnom te nazva jer svet u tebi začet je rod, Sretnom između majki te nazva i jedinom koju Zavolje više od svih isti svemogući Bog. Tog li se. Djevice, bojiš i strepiš od imena majke? Slobodno neka ti strah uzburkan napusti duh. Majka ćeš Djevica bit, roditeljicom jerbo je sebi Tebe izabrao Bog Svevišnji; zar te je strah Da ti ne usahne cvijet djevičanstva? Nasuprot, sve više Dahom božanstva će on čistiji, vrsniji sjat! Objave proroka drevnih dozivajuć u pamet, eto. Djevojko nevina, svih majki u tebi čast Onu prepoznajem, onu Junakinju Bog koju plodnom Učini; 6d toga što može radosnije bit? 576
5
10
15
20
25
Siderei en rutila coeli venit ales ab arce Numinis (alarum nosco ego jam sonitum, Ambosios nosco crines, nec fallor) et ista Fulgentem laetus ponit in aede pedem. Jam subiit: quid, Virgo, tulit, quae verba loquutus? Me miserum, trepido pectore sollicita Turbatae similis suspiras! Cur ita spargis Virgineo niveas moesta rubore genas? Qui timor hic tantus, quae tristia nuncia terrent Attonitam? Certe gaudia laeta tulit, Laeta piis hilares portendunt gaudia Divi: Felicem diae germine te sobolis, Felicem matres inter te dixit et unam Cunctis omnipotens quam Pater antetulit. Idne times, Virgo, materno et nomine palles? Ah, istum trepido pone metum ex animo. Mater eris, sed Virgo simul: Deus ipse parentem Te sibi jam legit maximus, et metues, Ne tibi virgineus pereat flos, purior imo Adflatu extiterit numinis ac melior! En repetens animo priscorum oracula Vatum In te illud matrum, casta Puella, decus, Foecundam in te illam divinitus Heroinam Agnosco, o quidne laetius esse potest?
37 Hrvatski latinisti II
577
30
35
40
45
Sto je poželjnije moglo zadesiti zemlju? »O, zdravo. Ti što si nade nam luč, dionik radosti sve!« — »Anđele, zdravo!« — Zdravo, ti najveća između kćeri Jeseja! Obećan već onaj bit će nam dan. Bit će, o Djevo, u koji, opasnosti poslije mnogih, Nakon sramota svih, svaki kad nestane rug Koji smo, krivi za zločin otaca, podnosili jadno, Slobodan mi ćemo već jarma razriješiti vrat, Mi ćemo Nebu se nadat: po tčbi sretnije ljudski Cijeli sad rađa se rod, bolja njemu je kob, Izgubljen dobiti natrag očekuje ures; ko žena Ženski onaj ti čin spčri nesretni s nas, Djevice, nebeskog plodna od daha. Ako se stroga Oglušiš, lahor će naš zavjet raznositi pust, Propala naša će nada zaronit u Letinu rijeku. Nitko, ako ne ti, naime, ne može bol Naš i veliku tugu oduzet: d6 tebe same Stoji naš otkup i spas, 6d tebe zavisi pad. Ako ne želiš, od Eve okrutnija. Mi, našu propast, Neka dirne te već ljubav ljudski za rod. Ovo te majčine suze, ovo te roditelj moli: Zar ćeš i njima ti nadu oduzet u raj?
578
30
35
40
45
Quid magis optandum terris contingere? »Salve, Lux bona, speratae conscia laetitiae!« — »Salve, Ales!« Salve, quot sunt Jesseidas inter, Maxima! Jam promissa ergo erit illa dies. Ergo erit, o Virgo, qua post discrimina rerum Multa, ignominias post tot et opprobria. Quae misere patrio tulimus pro orimine sontes, Libera jam dabitur solvere colla jugo, Jam Coelum sperare: hominum per te genus omne Nunc melius faustis nascitur auspiciis Ac decus amissum spondet sibi; tu modo. Virgo, Elue femineum femina triste scelus. Aetheria foecunda aura. Si dura resistes, Irrita per coelum vota ferent zephyri, Mersaque Lethaeo spes usque innabit in amne. Haud etenim nostrae tollere tristitiae Tantillum quisquam potis est, te praeter: ab una Nostra salus pendet nempe vel interitus. Exitium ahl nostrum ni vis crudelior Heva, Humani te jam tangat amor generis. Hoc matris lacrymae, hoc genitor te poscit: an audes Hos quoque speratis demere sideribus?
579
II
II
BOŽICI MIRA
AD PACEM
i koja vežeš novi u savez nesložna srca, Ne daš da vječiti rat sije silovitu smrt, T Zašto, o boginjo divna, od nevoljnih bježiš zemalja? 5
10
15
20
25
Glavu pomčli, oh, daj, krasnu, elizijski stan Ostavi, božice, glavu pomčli; iz vedrih nebesa Iride šarene lik, zlaćan što resi ga plašt, Neka ne prestane radost donositi ljudima jadnim: Mira ti glasnice, oh, vrati se, vrati nam mir! Vidiš da Eumenide, iz stigijskih dvora izašav, Zameću krvavi rat, mahnit da caruje gnjev; Vidiš da pogubni Mars po svijetu čitavom divlja, Zvjerski, uskovitlan bijes lomi sve, ruši u prah! Jao! Kakav smo zločin počinili protivu tebe, Te nas, ko žestoki val, muči jezoviti rat Plačne i smućena duha? Poštedi nas, već je vrijeme: Titan je pozlaćen svoj konja vatronogih spreg Proveo peti već put po zodijaku otkada čete Vidjesmo kako u boj idu na dušmana svog, Svud, bez marnih težaka, opustjela vidjesmo polja, Svaki osiroćen grad, cijeli mu zatrt je puk. Mir neka blaženi dođe: oh, vrati se, boginjo divna, Spokoja predragi ti vrati nam iznova dan! Okolo tebe igre lepršaju, smijesi i šale, Okolo tebe vijek radosti grimizan let Razuzdan lebdi; tebi u plodnu i raskošnu krilu Zemlja, slikar ko vješt, šareni uzgaja cvijet. Cim ti lijepa i sjajna zlatokosu glavu s nebesa 580
uae nova discordes animos in foedera jungis. Nec sinis aeterno fervere Marte neces, Q Cur adeo miseras refugis. Dea candida, terras? 5
10
15
20
25
Formosum, oh, campis exere ab Elysiis, Exere, Diva, caput, nec cesset ab aethere puro Iris in aureola versicolor clamyde Gaudia ferre aegris mortalibus: o bona Diva, 0 Pax, o Pacis nuncia sancta redi! Adspicis, ut toto saevit Mars impius orbe, Ut Stygiis motae sedibus Eumenides Bella cient bellumque ferunt, furor iraque regnat, Omniaque immani turbine fracta labant! Quod tantum heu! crimen tibi nos admisimus, aut quid Tantis nos belli fluctibus exagitas Plorantesque vagosque animi? Jam parcere tempus: Jam quintum ignipedes aureus egit equos Signifero Titan in calle, ex quo incita contra Agmina in adversas vidimus ire acies, Vidimus et raptis viduos cultoribus agros Oppidaque extinctis civibus orba suis. Jam veniat Pax fausta: redi, o pulcherrima Divum, Atque iterum terris otia cara refer! Te circum lususque volant risusque jocique. Te circum pennis gaudia purpureis Luxuriant semper, tibi pictor daedala tellus Foecundo flores educat in gremio. Nam simul auricomum ostendis caput aethere, spicas 581
30
35
Pomoliš držeći pun klasova snježani skut. Odmah se ugodan miris po mjestima razlije svima, Cijeli zapljuskuje kraj nžid kim Amfitrita bdi, I ko što nekad u gori obilate vodama Ide Jupiter zadrhta sav Žene na dolazak brz, Mnogo se diveći kosi mirisavoj, lika milini, Jasno pokazujuć jak velike radosti znak, Tako se raduje zemlja, sad Cerera pohodi polja, Veseo likuje Bakh, glavu mu lijepu list Loze obavija, pastir svom poslu se radostan vraća. Vode romonit uz tok njegov se razliježe pjev.
582
30
35
Pulchra tenens nivea nobilis in tunica, Continuo suavis, qua tenditur Amphitrite, Omnia diffusus per loca serpit odor. Quo subito irriguae ceu quondam in montibus Idae Conjugis adventu Jupiter exiluit, Fragrantesque comas miratus et oris honorem Certa dedit magnae pignora laetitiae: Excita laetatur tellus, Ceres arva revisit. Pampinea in pulchro serta gerens capite Bacchus ovat, laetus redit ad sua munera pastor Et canit ad rivum lene sonantis aquae.
583
III
III
RAJMUNDU KUNIĆU, SVOM BIVŠEM UČITELJU
AD RAYMUNDUM CUNICHIUM, SUUM OLIM MAGISTRUM
jubav za slavom prvake je pjesnika, odlične ljude. L Mudri Paladin skup, zbor što Apolon ga zna, Tjerala oštrim da umom istražuju Naravi tajne. 5
10
Učeni da ih u spjev slože, izdadu na svijet; Ista ta ljubav, jer voli da s najvišim najniže združi. Luči sjedinivši sve opći da raspiri žar, Mene je. Rajmunde moj, također potžikla da tražim Lovorom bogati Pind, u njem da lovim ja lov Te da ti pošaljem, priprost i sirov ma kako on bio, Uhvaćen tamo moj plijen, skroman nekakav spjev Koji o Jeki ti priča med stijenama skrivenoj pustim.
Meni naime ni lovor, ni pijerijski vir Hipokrene, Muze, ni krilati konj,13 koji Gorgone je plod. Ništa baš nisu pomogli, nit uopće pomoći mogu, 15 Ako li ne budeš ti vjeran na putu mi drug. Vodič u aonska brda. Po tvojem sam idući tragu Nogom drhtavom tvrd kušao svladati put, Puzeć polako u gbre na beotski Pamas, do spilja Nimfa, kojima sveđ pjesmom odjekuje stan. 20 Tko će me željna u Muza dovesti zanesenu družbu? Gdje je, o, Helikon drag, svetih gdje rijeka je tijek! 13 Pegaz, krilati konj Muza u grčkoj mitologiji; tek se u novije doba počeo smatrati konjem pjesnika, na komu se oni u nadahnuću uzdižu, jer je na mjestu brda Helikona, gdje je Pegaz udario kopitom, izbio izvor Hipokrena, čija voda umjet nički nadahnjuje. 584
cuncta ingenio Naturae arcana sagaci QuiScrutari et doctis prodere carminibus 5
10
15
20
Primores egit vatum, praestantia coetus Palladii et coetus lumina Apollinei, Idem, quando imos summis adjungere gaudet Urereque admotis cuncta solet faculis, Idem laudis amor me me, Raymunde, coegit Errantem in Pindi vertice laurigero Venari captamque istuc tibi mittere nostram, Quamquam erat agrestis, quamquam erat horridula. Nescio quam solis latitantem in rupibus Echo. Nam neque me laurus, nec Pieria Hippocrene, Non Musae, ac soboles Gorgonos ales equus Aut quidquam juvere, juvare aut denique possent, Ni mihi tute fores duxque comesque viae Aonas in montes. Tua per vestigia durum Conabar tremulis vincere iter pedibus Paullatim adrepens ad Hyanteum Parnassum Antraque Nympharum garrula carminibus. O antra! o Helicon! o flumina sancta! quis inter Musarum sistant me cupidum thyasos? 585
25
Tko će mi lovorom čelo ovjenčati pamaskim? Muze, Nek me zagdvori drug koji mi stoji uz bok, Dražeg od kojega meni ni vrednijeg nema, od kojeg Nitko drugi ni vam miliji nč može bit; Primite mene koji pristupih na prag vaših dvora. Meni kastklijski vaš kosu nek ovije list! Preveo
586
25
Lauro quis frontem cingat Parnasside? Vos o Hunc per ego, Musae, deprecor, hunc comitem. Qui lateri adsistit, quo non mihi carior alter, Quo nusquam vobis alter amabilior. Accipite ingressum me vestrae in limina sedis En mihi Castalia cingite fronde comas.
Josip T orbarim .
587
NAVIS
LETEĆI BROD
AERIA
I
I ako vjetrima može i veslima gonjena lađa Zračnom po prostoru plovit, umijećem kojim se može Ravnat nebesima silnim, po latinskim mjestima pjesmom Prvi objavit ću ja. Po srednjim poljima godi Lebdjeti providnog zraka, uzletjet i lutat po neba Besputnom kraju, povrh stijena Parnasa, povrh Vrhova strmih. Moj pothvat nadahni, Uranijo divna! Ako je Palada mogla sagraditi prvi brod Argo, Koji se drznu preplovit neistražen val sve do mćđa Kolhide, božice, ti sagradi drugi sad Argo Koji će znati oblijetat po golemom neba prostranstvu. Mene pouči u novom umijeću, objasni mi novi Zakon i uzdušne sile! Toliko će veća ti slava Biti koliko će ova nadvisiti druge sve lađe, Koliko visoki Olimp nadilazi duboko more. Marine,1415ti što si moje po zasluzi dionik slave, Aonskim Muza umijećem oplemenjen, pomoć mi pruži. Nemoj ti prezreti ovaj moj trud, makar neznatan Ibio. Marku1« već pjesmom otkupih svoj dug: ovo moje nek djelo Počne sada za tebe, u cvjetnom već kraju kad stoje Otprti hramovi Muza, a s visokog Pinda zaludu Ne gleda blagi Apolon u mene koji ga slušam.
K
5
10
15
20
ua valeat remis et vento concita puppis Nare per aerios traotus, quanam aethere in alto Q Arte regi, Latias cantu vulgare per urbes 5
10
15
20
Primus ego incipiam. Longe juvat aeris ire Per medios liquidi campos, juvat invia ferri In loca subvectum rupes atque ardua supra Culmina Parnassi, nostris modo candida coeptis Uranie adspires. Primam si condidit Argo Per non tentatos ausam decurrere fluctus Colchidos ad fines Pallas; tu nunc, dea, conde Argo aliam, latas caeli volitare per oras Quae sciat, atque novas artes, nova foedera rerum Aeriasque doce vires! Tua gloria tanto Major erit, puppes quantum super iverit omnes Haec alias, quantum maria ima excedit Olympus. Tuque adeo nostrae merito pars altera famae. Huc ades Aonias Musarum exculte per artes. Ac tenuem quamvis curam ne sperne. Marine! Debita jam Marco persolvi carmina: nostrum Hoc tibi surgat opus, quando florentibus oris Pieridum jam templa patent, nec mitis Apollo Audentem frustra Pindo me spectat ab alto.
14 Džamanjićev brat, komu je ovo djelo posvećeno 15 Džamanjićev brat, kojemu je bio posvećen prvi spjev Echo (Jeka) 588
589
II
II (KOLUMBO OTKRIVA AMERIKU) što duboki hrabro Ocčan i srdi se jer mu Španjolci još zavlače TkoGledaje onaj nadu, Preziruč novim da svijetom zavladaju, preko mijena Godišnjih doba i sunca i preko poznatih zvijezda? 5 Muža prepoznajem vrlog iz Genove, poznam gojenca Rimske vrline. Nimfe vi italske, dajte vijence Lovora svježega, dajte lijera prebijelih pune Košare: njegova vječno će živjeti dika i slava Morskih dok valova bude i otvoren dokle god stoji 10 Put do u zemlje gdje Febo od jarma svoj ispreže dvopreg. Koliko muka i koje sve promjene sreće pretrpje Dok se od španjolskih žala opraštao! Kakve tegobe Pbdnije, kakve oluje na moru i burnim pod nebom Prvi razmatajuć jedra u smjeru još novih zemalja! 15 Njega zacijčio ne nadbi ni Hćraklo progonjen mržnjom Ljute Junone, ni onaj Odisej lukavi, prem je, Nakon obaranja kula sagorjele Troje, toliko Godina proveo ganjan po zemljama svim naširbko I po morima pustim tumarao vrSmena dugo. 20 Hrabrost Kolumbova silna sve prepreke savlada ipak, željene dotaknu žale, gdje noćne Večemjača zvijezda Kresove pali, a drugo se zviježđe sjajnije blista Onda kad u nas Febo sa spregom dahtavom žari; Priveza lađu za brijeg zlatonosni, mora božanstvu 25 žrtvu prinese, zavjet svoj ispunjen videći. Kubu Spazi i narod od čilda i velika podviga zbunjen. Prešavši golem Ocean u. jednom i h drugom smjeru, S brodovljem, pobjednik moćni, u španjolsku vraća se zemlju, Ddtada neviđen plijen iz stranoga donosi svijeta, 30 Hvali otkriveno blago, opisuje raskošna mjesta, Govori plodnoj o zemlji, dragbcjenim bogatoj zlatom. Odatle hitro po cijeloj Evropi rasprostranjen leti Glas da je četvrti dio svijeta otkriven, Ocean 590
ille autem fidentior, altum Quisnam Oceanum qui spectat et indignatur Iberos 5
10
15
20
25
30
Spem trahere ac regna alterius contemnere mundi Trans anni solisque vias et sidera nota? Magnanimum nosco Ligurem, virtutis alumnum Nosco Italae. Viridi date serta recentia lauro, Ausoniae Nymphae, calathis date candida plenis Lilia: semper honos, semper stet fama sepulti, Oceani dum fluctus erit, dum semita ad oras Pervia, Phoebus ubi solvit temone jugales. O quas ille vices et quanta pericula passus, Litore ab Hispano dum solveret! Aspera rerum Quae tulit et quantas pelagi caelique procellas Primus ad ignotas intendens carbasa terras! Non certe Alcides odiis agitatus iniquae Junonis, non ipse vafer se praeferat illi Laerta satus, incensae post diruta Troiae Pergama tam multos quamvis expleverit annos Omnibus et terris et late fluctibus actus. Virtus multa viri vicit tamen omnia et oras Vectus ad optatas, ubi nos quum Phoebus anhelis Adflat equis, vesper nocturnos excitat ignes Atque alia effulget stellis majoribus arctos, Dis pelagi, aurifero religata in litore puppi, Dona tulit voti compos Cubaque potitus, Gentibus attonitis monstro atque ingentibus ausis. Quin et jam menso Oceano rursusque remenso, Victor ad Hispanos remeans cum classe Penates Ante invisa refert peregrino munera ab orbe Inventasque ostentat opes cultusque locorum Edocet atque auro dites atque ubere glebas. Hinc subito Europen late vulgata per omnem Fama volat veterem quarta crevisse reperta 591
35
40
Pokoren, stari da svijet preko posljednjih zvijezda nebeskih Raste; sretni tamo da narodi kraljevstva sretna Drže, da potoci zlatom i dragim kamenjem teku, Drugo kamenje drago da slobodno leži po gorju, Dolju i šumi bez svakog čuvara, da još pored toga Ulja skupocjena ondje s mirisavih cure stabala. Žudnja sad ljude sve, navedene tim pothvatom prvim. Potiče nova carstva da traže: čuđčvišta ona Jeziva, sav onaj strah, u laki ishlapiše uzduh, Ko što iščezava noći tajnovite varljiva mora.
35
40
Parte orbem, Oceano edomito, trans ultima caeli Sidera; felices illic felicia gentes Regna tenere, aurum rivis fluere atque adamantas Gemmarumque alias nullo custode jacere Per juga, per saltus et sylvas, unde superne Balsama odorato manant sudantia ligno. Ergo omnes ardor stimulat nova quaerere regna Auspiciis actos tantis: timor omnis et illa Formidata leves jam monstra abiere per auras. Falsa velut tacitae fugiunt insomnia noctis.
III
III
10
15
Gledati Veneru sjajnu1®na zvjezdanu, široku nebu, Pojavi kad se malena pod velikim kolutom sunca. Prolaz dok potraje njezin i sve dok ne odmakne dalje, Febov napustivši sjaj, dobrdhotna neka nebesa Blistaju jasnom vedrinom i lagani Zefiri neka, Trepteći krilima, oblak rastjeruju! Ah, nek ti nada Varava trud ne omete i nek te ne prevari opet Željna, ah, ko što te nekad izigrala ljuto u gradu Mlečana, Jadranskog mora na žalu, kad plovio ti si Mrski u Bospor i ružne Propčntide visoke kule. Pođi, diko ti naša, oh, pođi kamo te vuče Prirođen nagon za znanjem: bez slave se vratiti nećeš. Kakav god bio ishod!
uas nempe inter tu maxima cura Palladis, Uranies et honos et fama Rogeri, Q Si freta sustineas longe tot inhospita obire. 5
10
15
Incedet magno solis quum parva sub orbe, Sideream Venerem lato spectabis Olympo. 0 tibi, dumque subit dumque ipsa egressa relinquit Lampada Phoebeam, caelo lux alma sereno Fulgeat et faciles Zephyri plaudentibus alis Disjiciant nubes! Ah, te ne eludat inani Spe labor, ah! cupidum rursum ne fallat, in urbe Ceu Veneta quondam Adriacas male lusit ad oras, Bosphoron invisum foedaeque Propontidos arces Cum peteres. I, docta rapit quo innata cupido, I, decus o nostrum: non tu sine laude redibis, Quo res cumque cadat!
16 To mu — zbog zadržavanja u Mlecima (v. st. 11—12) — nije uspjelo prije nekoliko godina, 1761. u Carigradu. Džamanjićeva dobra želja neće se ni ovaj put ispuniti: Bošković neće nikada otputovati u Kalifomiju! 592
38
Hrvatski latinisti II
593
IV
IV
Gledat nit ilirski kraj što na žalu jadranskom blista. Premda se Orfejem izmarskim ponosno hvasta, nek ona Pokaže, može li, znane daleko tvrđe mog Grada! Zdravo, ti draga domajo! U Lacij blaženi plovim Bespućem, cijeli ko pobjednik prošavši svijet; ako dar ti Masline elidske ne dam, bar hitim da pribavim tebi Spleten od bršljana i od lovorike pamaske vijenac.
alvete o iterum Phoebo loca culta! Quis alto Post haec aut Thracen aut jam despectet ab axe, S Illyris Adriaco ridet qua litore, terram. 5
Nobilis Ismario quamquam illa superbiat Orpheo, Haec patriae notas longe mihi praeferat arces? O patria, o mihi cara, vale! Feror avius almum In Latium toto peragrato victor ab orbe. Si non Eleae properans tibi mimus olivae, Ast hedera et lauro mixtum Parnasside sertum.
Preveo Josip Torbarina
594
595
UZ G U N D U L I C E V A O S M A N A )
( EX G U N D U L A E O S M A N A I D E TRANSLATIO)
5
često cijela još telesa, sleđena u krvi i smrznuta, nastupajuć s konjem splesa sjemo-tamo priko puta. <10)
Mnokrat mu se konj poplaši, puha, rža, strepje u sebi: konj ga i konjik mrtav straši priko koga proć mu je trijebi;
pače mnokrat naše skoči cić namjere tužne toli, — (15) on za milos zaže oči i suzami lice poli. Na svakčas ga uspomena s mnozijeh mjesta gore cvijelja: od rođaka ondi ubijena, a ovdi od mila prijatelja. 596
10
TT't jam inter cumulos aggestae stragis et ossa Othmanidum dux fertur equo: cura atra dolorque Stant lateri comites, nec luctu effingere vocem Nec datur ad gemitus tristes via. Namque revulsa Brachiaque ex umero rigidis arentia fibris Et capita informi tabo nigrantia spectans Horrescit magis atque magis. Quam saepe coactus Quadrupetante putres gressu male proterit artus Per medios molitus iter! Quam saepe resistens Acer equus refugitque horrens et naribus auras E patulis efflans frem itu sonat et vomit ignem Fumifero sudore madens, dum saltibus ipsos Supra et equos equitesque una glomerantibus instat? Quid ductor? Visu misero turbatus et horrens
15
Avertit nequidquam oculos et lumina claudens Uda rigat laorymis late manantibus ora Curarumque aestu magno torquetur in horas Acrius, aut consaguineos sibi funere raptos Aut cari memorans confossum pectus amici. 597
(20)
I zasve to raan se uzmiče, jer je usiljen putujući onijem istijem kih nariče konjskim stupom kosti tući.
20
Ah, jaoh, sasma teška jada! Ah nevolje bez izgleda! (25) Pleše onijeh mrtvijeh sada kih najveće živijeh gleda.
25
Put mrzeći tako tjera vas dan, svu noć bez umora, ali veće kraj Nestera tridesta mu svanu zora. O sm an,
598
30
Jamque etiam cuperet frustra divertere calle Et longe preparare alio: vetat invia cursu Semita et albentes sparsis late ossibus agri; Nunc haec, nunc illa insultans quatit ungula cornu. Heu, quid in adversis rebus crudelius umquam Esse recordanti poterat vultusque suorum Fortunasque usumque olim, quos laedere passim Cogitur invitus? Sic tota nocte dieque Invisum properabat iter, dum constitit undas Ad Tanais, roseo cum tertia fulsit ab ortu Post decimam lux alma etc. etc.
V 21—56
599
PARAFRAZA
ILIRSKE
IDILE
PARAPHRASIS
(RADONJA VLADISLAVA MENČETIĆA)
Corydon, Corydon miserande, jugalia vincla H eu,I propera ac dominam jam nunc in teota superbam
5
600
ILLYRICI
(VLADISLAVI MENTII RADOGNA)
ele bijedni, ah Radonja, i pođ se udomi, L ter podloži snagu i mlados oholoj momi! Bolje ti je niz klisuru i vrat si ulomit, neg s ovakom hudom momom tužan se udomit. Jutros netom zora prasnu, 10 nadvor me istjera ma Milava, huda lađa, kleta joj namjera! — (10) veleći mi: »Pođi na teg, radi o koristi, 15 sulj privraća’, gradi međe, potoke čisti. Ali misliš u ložnici vazdan počivat? Za moć hranit ženu i djecu, 20 trjeba je dobivat«. Ja joj rekoh: »Prije neg ručam, ne idoh ni pedi«. (20) Odgovori: »Dobio si ga, hodi, zasjedi«. 25 Ter s kudjeljom na me skoči, brade se uhiti, »Pođ mi s oči sad otole«, poče vapiti, »malovrijedni zločesnjače,
IDYLLII
5
10
15
20
Duc age, cui robur subdas viridemque juventam. Aeriae certe satius de vertice rupis Frangere cervicem fuerat quam tale subire Servitium et dirae miserum succumbere pesti. Vix radiis mane hoc primis eruperat Eos, Cum subito exturbat foribus me nempe Lycoris Egregia, infausto mihi ducta has omine in aedes, Vociferans: »Quid stas ignavo o pectore, lucra Nec sequeris? Tempus nunc rastris frangere glebas. Nunc fossas purgare manu, nunc saxa parare. Camporum in pluvias munimen. Siccine lentus Posse putas totas recubantem ducere luces, Natorum quin cura agitet, quin conjugis ulla Sollicitum?« Fanti cui talia »Non ego« dixi »Prorepam vel tantillum, nisi membra refectus Ante aliquid gustem, minitans licet omnia tentes.« Subridens ast illa »Adside huc« inquit »habebis Quae petis et meritus porro es.« Dein improba rapta. Quae lateri precincta, colu barbaque prehensum Me contra insiliit clamans: »Hinc te ocyus aufer, O pigri ingluvies ventris. Di, perdite lucem 601
30
35
proklet čas bio koji me je, zbušenjače, na te nanio!« I tako se rasrčena na me izbeči da ne umijeh joj izustit najmanje riječi.
Mladoženje koji mome na stan vodite, od Radonje i Milave 40 izgled uzmite. (30) Ne dajte se kako kljuse za nos voditi, da vas plešu, da vas prte, i počnu biti, 45 neg na vrijeme oprite se, er tko se opire, kudjelju mu žena nosi, a on čakšire.
25
30
Ingratam, quae me primum tibi junxit inerti!« Haec dicens irata oculos ita torsit, ut olli Hiscere non ausus quidquam sim Vos autem, o juvenes, queis mens est ducere sponsas. Discite ab exemplo, Corydon unaque Lycoris Sint speculum: non calce teri, non verbera ferre, Non ceu muta trahi proscissa animantia nare Vos sinite, at pugnate statim atque obsistite in ipso Principio, dum tempus adest. Quicumque repugnat, Huic uxor contenta colu sua pensa resolvet. Ille suo indutus braccas haud cedet honore.
Rađonja, st. 1—36 i 157—168
602
603
HOMEROVA ODISEJA IZRAŽENA U LATINSKIM STIHOVIMA
HOMERI O D Y S S E A LATINIS VERSIBUS EXPRESSA
I
I
O
5
10
5
10
II
"A K usa, virum memora, varium qui pectore versans. ■IVI. Ingenium erravit longum post eruta Trojae Pergama. Multorum mores inspexit et urbes Ille hominum, multa et pelagi mala passus in undis, Dum sibi, dum sociis reditum molitur, at illos Providus haud valuit nigro subducere leto; Nam culpa periere sua, dementibus ausis Aggressi niveos Solis violare juvencos, Quos propter vetuit reditu deus ipse potiri. Ergo harum et nobis da rerum evolvere partem, Diva, precor, magni Jovis o pulcherrima proles.
II
(POLIFEM) Subitoque ardentia rursum H aecVinaCyclops. dedi ter sponte ferens, terque impiger hausit
eče mi, i ja mu opet podadem žarkastog vina; Triput donesem i dadem, i triput ispije luđov. R A kad je Kiklopu vino osvojilo bilo već pamet, 5
Onda mu ove ja progovorim ljubazne riječi: »'Kada me, Kiklope, pitaš, za moje glasito ime. Reći ću, a ti dar mi po svojem daj obećanju. Moje je ime Nitko, i otac i mati mene Nitko zovu, a Nitko i ostali zovu me druzi.’« 604
5
Ille bibens. Jamque ut sensi praecordia circum Fervere, sic coepi simulato pectore fari: »Quaeris tune meum, Cyclops, cognoscere nomen? Dicam equidem, promissa tamen sint munera praesto. Nemo dicor ego; sic pectora fida sodales, Sic tenerum dici cari voluere parentes.« 605
10
15
20
25
30
Tako mu rečem, a Kiklop odgovori nemilo meni: »’Nitka ću posljednjeg pojest od njegovih sviju drugova; Ostale pojest ću prije, — od mene dar ti je takav.’« Reče i n&uznak padne izvaliv se i legne tako Na stranu debeli vrat nakriviv, te svesilni zatim Njega obuzme san; iz ždrijela mu navali vino I komadići ljudski; u pjanosti rigaše teškoj. Dotle zaprećem kolac pod pepeo gusti, pod njime Da se ugrije brzo, i drugove hrabriti stanem Te im govorit, da ne bi uzmaknuo 6d stra ni jedan. A kad se maslinov kolac zapaliti šćaše u ognju, Ako je i bio zelen, i strašno kada se usja. Onda ga bliže iz ognja izvučem, a drugovi moji Okolo stanu, i bog nas slobodom nađahne veljom. Oni maslinov kolac oštrljati uzmu iz ognja, Pa ga u oko njemu zabođu, a ja se ozgo Uprem i kćcam zavrtim, ko gredu da tkogod lađenu Stane bušiti svrdlom, a drugi remenom ozdo S obje zaokruže strane, i jednako vrti se svrdlo: Tako u oko onom zavrtimo usjali šiljak. Kolac se kreće, a krvoa poteče topla po njčmu. Jara Kiklopu kanje i obrve paliti stane, Zjenica gorjeti počne, a žilice pište od ognja.
Vix ego finieram, quum saeva fervidus ira: »Ultimus ergo« inquit »tu Nemo vorabere caros Post socios, dignumque feres hoc hospite munus.« Dixit et immenso jacuit resupinus in antro Inflexa cervice solo; tum pectora somno Victa dedit patuloque eructans gutture frusta 15 Evomuit vino et sanie commixta cruenta. Ast ego ferventi vectem candescere feci Sub cinere et dictis socios hortatus amicis Ultro animos acui, ne quis mihi cederet auso Territus. Hinc viridis jam jamque arsurus in igne 20 Supposito quum vectis erat circumque rubebat Torridus, eripui flammis crepitantibus: una Stant socii, ingentemque animum deus ipse ministrat. Jamque illi arreptum fixere in lumine torrem Cuspide candenti, super ipse at rectus acutum 25 Undique versabam telum. Ceu robora navis Quum terebrant, alius premit instans vertice summo. Hinc atque hinc alii torquent utrinque tenentes Lora manu adnixi subter, circumque rotatu Volvitur assiduo trepidatque volubile ferrum: 30 Haud secus ardentem defixo in lumine torrem Versamus. Calido sanguis de vulnere manat, Hirsutumque supercilium setosaque lucis Urit claustra vapor media ardescente oorusci Sede oculi; crepitat flammis jamque intima radix. 10
III III
ic dicens tandem descendit ab altis Aedibus et vario curarum fluctuat aestu S Multa putans animo: dulcemne aggressa maritum
R 5
<506
5
Eminus inclamet, capiti ferat oscula caro An potius coram niveos amplexa lacertos? Postquam autem venit dubiosque in limine gressus Marmoreo posuit, diversa in parte resedit Parjetis alterius flammarum exposta nitori Contra Ithacum. Longa subnixus at ille columna 607
10
15
20
25
Sada bi poznala njega po njegovu obličju jasno. Sad ga poznala ne bi, jer bijaše nužno odjeven. Grdnu izusti riječ Telemah i kaže njojzi: »Mati, nemati moja, ej baš si neljupka srca! što se daleko držiš od oca? zašto uz njega Ne sjedneš ovdje, razbi'rat i pitati zašto li nećeš? Drugoj ne bi ženi podneslo srce da sjedi Od muža svojeg daleko, kad zala mnogo pretrpjev Iza dvadeset ljeta na postojbinu joj dođe! Ali je srce svagda u tebe od kamena tvrđe.« Mudra Penelopa njemu ovako odgovori na to: »čudi se, dijete moje, u grudima mojima srce. Te ja ne mogu riječ izustiti, pitat ne mogu Niti pogledat mogu u lice. Ako je zbilja Ovo Odisej i kiići povratio se, još bolje Mi se možemo dvoje upoznati, jere imamo Nas dvoje znakove tajne, za koje nč znaju drugi.«
10
(10) 15
20
(20) 25
Preveli iz grčkog izvornika Tomo Maretić i Stjepan Ivšić 30
608
39
Dejecitque oculos vultuque immobilis haesit Exspectans, qua voce prior, quibus excita dictis Incipiat visum jam tandem affarier uxor. Ipsa diu sine voce stetit turbataque pectus Obstupuit; noti modo gaudet imagine vultus Luminibus lustrans tacitis, modo tegmina foeda Sordentesque videns artus ignara moratur. Cui tum Telemachus cunctanti turbidus infit: »0 genitrix, mala jam genitrix et robore septa Indomito, refugis quid patrem aversa neque instas Heu propior notas audire et reddere voces? At non sic duro mulier foret altera corde, Conjugis aut fugeret vultus, qui plurima passus Bis decimo tandem patriam contingeret anno: Durius est gelido semper tibi marmore pectus.« Illa autem: »Stupor altus habet me, nate, nec ullas Aut valeo cupido voces expromere ab ore Aut petere, ipsum etiam nec possum cernere contra. Quod si verus adest Ithacus, post nosse licebit Scilicet id melius nos inter, namque tenemus Nobis certa imis alios fugientia signa.«
H rvatski latinisti II
609
ĐURO FERIĆ GEORGIUS FERRICH ( 1739 -
1820)
uro Ferić istakao se kao mnogostran i plodan latinski pjesnik i kao oduševljen poštovalac narodne poezije. ĐRođen u Dubrovniku 5. lipnja 1739. u pučkoj obitelji, nakon školovanja u dubrovačkom isusovačkom kolegiju stu dira teologiju i filozofiju u Ilirskom kolegiju u Loretu, oda kle se vraća kući kao doktor filozofije i svjetovni svećenik. Sve do smrti stalno je boravio u Dubrovniku. Poslije ukida nja isusovačkog reda predavao je humaniora i poetiku, ali je već 1777. napustio nastavničku službu. Bio je kanonik mjesnoga kaptola, a nakon smrti posljednjeg dubrovačkog nadbiskupa Nikole Banija imenovan je kapitulamim vika rom dubrovačke dijeceze. Njegov brat Nikola bio je biskup trebinjsko-mrkanski. Pjesničkim radom počeo se baviti is tom u zrelijim godinama. Njegov biograf Tomo Krša ističe da je bio ustrajan u poslu i veoma radin te da je dugi niz godina svakog dana stvarao bar 30 latinskih stihova. Bio je opore ćudi i svojeglav, a Krša ga nastoji opravdati i od pri govora škrtosti. Iako je živio dosta povučeno, nagovorio je Miha Sorkočevića da u svojoj kući osnuje književni krug, koji je i sam posjećivao i na njemu čitao svoje pjesničke sastave. Odlazio je i na književne sastanke kod dominikana ca. Odlično je poznavao latinski, osim toga grčki, talijanski, francuski i ponešto engleski, a pjevao je na latinskom i hrvatskom. Kao vrstan latinski pjesnik postao je članom rimske Arkadije. Umro je 13. ožujka 1820. u 81. godini života. Na poticaj opata Franje Staya parafrazirao je psalme u latinskim heksametrima, no Franjin ga brat Benedikt na govori da heksametre zamijeni lirskim, pretežno horacijevskim metrima. U tom novom pjesničkom ruhu objavio je 1791. u Dubrovniku svoj prepjev psalama pod nazivom Paraphrasis psalmorum poetica. 613
Smatrajući basnu prikladnom književnom vrstom za moralni odgoj mladeži, prihvatio se zadatka da u latinskim stihovima napiše zbirku basni, i to na temelju narodnih poslovica. Svaka je basna imala kao naslov narodnu poslo vicu prema kojoj je oblikovao njezin sadržaj. Zbirku od 113 takvih basni nazvao je Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae (Pričice iz prorečja slovinskijeh) i izdao 1794. u Dubrov niku. Vlastite latinske basne prevodio je na hrvatski, tako đer u stihovima. Antun Kaznačić objavio je u Srbsko-dalmatinskom magazinu u Zadru 1844—1847. u Ferićevu hrvatskom prijevodu 32 basne iz te zbirke. Osokoljen uspjehom i po tican od mnogih, nastavio je taj rad. U rukopisu je ostala opsežna zbirka Adagia Illyricae linguae fabulis explicata (Prorečja jezika slovinskoga pričicom istomačena) od šest knjiga s ukupno 346 basni u latinskim stihovima uz paralel ni hrvatski prijevod. Originalna je Ferićeva zamisao da za podlogu svojih basni uzme narodne poslovice, ali je bio dosta nespretan u izmišljanju priče kojoj je poslovica imala poslužiti i kao naslov i kao moralna pouka. Osim toga nje govim basnama nedostaje jednostavnost, tipična za basnu. Uz taj rad prevodio je i latinskog fabulista Fedra pa je 1813. izdao u Dubrovniku Fedra, Augustova odsutnjika, pričice Esopove u pjesni slovinske prinesene. Narodna poezija i folklor predmetom su dviju Ferićevih latinskih poslanica u heksametrima. Pročitavši njegovu tis kanu zbirku basni sastavljenih prema narodnim poslovica ma, Johannes Miiller, kustos dvorske biblioteke u Beču, po ticao ga je da se pozabavi i ostalim vrstama narodnog pjes ničkog stvaralaštva. Ferićev je odgovor Ad clarissimum vi rum Joannem Miiller epistola (Poslanica slavnome mužu Johannesu Miilleru), tiskana u Dubrovniku 1798. U njoj go vori o narodnim pjesmama, guslama, plesu u kolu i si. i do daje u latinskom prijevodu 37 narodnih pjesama, i to dvije epske (jedna je od njih Hasanaginica prema Fortisovu tekstu) i 35 lirskih. Srodnog je sadržaja Ad clarissimum virum Julium Bajamontium Spalatensem epistola (Poslanica slavnome mužu Juliju Bajamontiju, Splićaninu), objavljena u Dubrovniku slijedeće godine. Potakla ju je Bajamontijeva rasprava II morlachismo d’Omero, tiskana u Giornale enciclopedico d’Italia 1797, u kojoj taj učeni Splićanin nalazi brojne analogije između naše narodne epike i Homera. U
toj poslanici Ferić iznosi osnovne misli Bajamontijeve i na pominje da bi trebalo izložiti i razlike između ostalih naroda i našega, koji gaji poeziju blisku Homerovoj. Na završetku moli Bajamontija da mu pošalje narodnih pjesama da ih prevede na latinski. Tu Ferić naziva naše narodne pjesme čistim zlatom (purum aurum). U dva, ponešto različita, autografa sačuvana je neobjav ljena Ferićeva zbirka Slavica poematia Latine reddita (Latin ski prijevodi slovinskih pjesama). Potpuniji je i uredniji onaj koji je Dubrovčanin Antun Kaznačić poklonio Ljudevi tu Gaju (sada u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Za grebu) s latinskim prijevodom 26 epskih narodnih pjesama, 13 Kačićevih i 12 ljubavnih. Za sve pjesme, osim za 8 epskih, Ferić paralelno navodi i hrvatski izvornik. Iako se trudio da mu prijevod bude što vjerniji, ipak se izgubio onaj karak terističan narodni kolorit koji je teško izraziti u drugom jezičnom mediju. Ad clarissimum virum Michaelem Denisium Vindelicum epistola (Poslanica slavnome mužu Mihovilu Denisu iz Gor nje Austrije), tiskana prvi put 1798. u Beču, gdje je Denis bio dvorski bibliotekar, a drugi put u Dubrovniku 1824, u 303 heksametra sadržava pohvalu Dalmacije i prijedloge za njezino uzdizanje. U toj rodoljubnoj poslanici Ferić spomi nje imena 20-orice Dalmatinaca koji su se istakli u lijepoj književnosti i u znanosti. Pjesnički je najvrednije Ferićevo djelo Periegesis orae Rhacusanae (Opis dubrovačke obale) u dvije knjige sa 3379 heksametara, objavljeno u Dubrovniku 1803. U 11 poglavlja prve knjige opisana su u najhitnijim crtama mjesta na kop nu od Cavtata do Pelješca, a u 6 poglavlja druge otoci Lasto vo, Mljet, Sipan, Lopud, Koločep i Daksa. Posljednje poglav lje veiiča sam Dubrovnik. Opisu pojedinih mjesta dodaje Ferić i pojedinosti iz njihove prošlosti i iz načina života stanovnika, a ima i satiričnih zapažanja. U pjesničkoj faktu ri povodi se za Vergilijem i Horacijem. Najveći dio njegove rukopisne ostavštine pripada epi gramima. Zbirka njegovih izvornih epigrama u pet knjiga obuhvaća 482 broja s ukupno 4212 stihova spjevanih u elegijskim distisima, koji su najčešći, falečkim hendekasilabima i jampskim senarima. Po broju stihova ti epigrami po kazuju veliku raznolikost: najkraći imaju 2, a najdulji 50
614
615
stihova; epigrami od 6 stihova su najbrojniji. Teme su im pretežno loci communes kakvih ima kod svih epigramskih p jesnika. Zato ćemo uzalud u njima tražiti ogledalo i kritiku suvremenog života u Dubrovniku. Najbrojniji su šaljivi i sa tirični, među kojima ima i lascivnih, ali ima podosta i m o ralističkih i enkomijastičkih. Znatan dio njegovih epigrama, osobito u petoj knjizi, i nisu pravi epigrami, nego šaljive priče i zgode, ponekad opće poznate, iznijete živo, ali pre opširno. Jezik njegove epigramske poezije uglavnom se drži klasične norme, a leksik joj je bogat i raznolik, iz čega se jasno vidi da je dobro poznavao rimske pjesnike i iz poklasičnog doba. Glavni mu je uzor bio nenadmašen majstor epigrama — Marcijal. Još je opsežnija njegova zbirka od 1015 epigrama koju je nazvao Apophthegmata Erasmi Latinis versibus explicata (Glasovite izreke iz Erazmove zbirke izlolene u latinskim stihovima), sačuvana većim dijelom u autografu. Od 3104 glasovite izreke uglednih Grka i Rimljana, koje je Erazmo Rotterdamski sabrao iz antičkih autora i tiskao 1531. u Baselu, Ferić je odabrao 1015 i izložio ih u latinskim stihovi ma dosta vješto i zanimljivo. Iz dubrovačkog života uzeta je tematika za omanju zbirku Epigrammata de nostratibus (Epigrami o našijencima). Ukupno 110 epigrama iznosi, pretežno podrugljivo, ša ljive i svakodnevne zgode iz života dubrovačkih književnika i drugih poznatijih ljudi. Vrlo su različite pjesničke vrijed nosti. Uglavnom prema latinskom biografskom djelu Fasti litterario-ragusini (Pregled dubrovačkih pisaca) Dubrovčanina Sebastijana Slade-Dolci, tiskanom u Mlecima 1767, sastavio je Ferić dvije zbirke Elogia (Pohvala) za dubrovačke književnike koji su pisali hrvatski. Prva, opsežnija, obu hvaća 164 Elogia i odnosi se na pjesnike, a druga sa 18 namijenjena je proznim piscima. Najviše Elogia posvećeno je pjesničkim djelima Junija Palmotića i Ivana Gundulića. Kako pokazuje sam naziv, to su odreda pohvalni epigrami, ali ipak jedan od njih (29) ne izriče pohvalu, nego prekorava Junija Palmotića što je objavio svoju Govnaidu. U uvod noj riječi, upravljenoj čitatelju, Ferić ističe da je utrošio mnogo truda i vremena na to da se stari rukopisi hrvatskih djela dubrovačkih pisaca dadu prepisati i tako sačuvaju od 616
propasti. Time je, iako izrazit latinist, najočitije pokazao kako je mnogo cijenio književna djela na hrvatskom jeziku. Treći po redu od Elogia posvećenih pjesnicima hvali Rađa nju, šaljivu pjesmu Vladislava Menčetića, koju je Ferić pre veo na latinski. Menčetićeva 84 četmaesterca te šaljive pa stirske pjesme prenio je u 105 heksametara. Poslije Ferića preveo je Radonju na latinski uspješnije i poetičnije njegov suvremenik Bmo Džamanjić. Među epigrame u najširem smislu može se ubrojiti i 1039 Ferićevih poučnih i etičkih Distiha, razdijeljenih prema svojoj tematici na šest knjiga. Među njima su najbrojniji (548) distisi s glasovitim mudrim izrekama (disticha senten tiosa) i ćudoredni (disticha moralia). Kao uzor mogla su mu poslužiti tzv. Disticha Catonis iz 3. st. n. e. koja su u srednjem vijeku bila sastavni dio školske lektire. Ferić se ogledao i u tzv. makarooskoj poeziji. Spjevao je naime dvije odulje šaljive latinske pjesme u heksametrima umećući u njih talijanske i hrvatske riječi i izraze. To su Carnovalis Ragusini descriptio macaronica (Makaronski opis dubrovačkih poklada) i Descriptio Cucagnae (Opis zem lje Dembelije). Zanimljivija je prva od njih u kojoj se šalji vo, ali i zajedljivo opisuju pokladni običaji u Dubrovniku. U usporedbi s prošlošću suvremeno slavljenje poklada Ferić ocjenjuje kao neukusno i priprosto. Svojim bogatim i raznolikim pjesničkim opusom na la tinskom jeziku Ferić je među hrvatskim latinistima osigurao sebi časno mjesto. Iako nije bio pjesnik visoka dometa, imao je sposobnost živa fabuliranja. Ne može mu se odreći ni vještina u gradnji latinskih stihova. Iskrenim oduševlje njem za proizvode narodne Muze bio je u neku ruku preteča našeg romantizma, a uporno isticanje vrednota svega što je ilirsko pokazuje probuđenu nacionalnu svijest. V. G.
BIBLIOGRAFIJA IZDANJA DJELA ĐURE FERIĆA Paraphrasis psalmorum poetica, Ragusii 1791. Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae, Ragusii 1794. Ad clarissimum virum Michaelem Denisium Vindelicum episto la, Viennae 1798; Ragusii 1824. Ad clarissimum virum Joannem Mulier epistola. Huic accedunt Illyricae linguae poematia triginta septem Latinis carmini bus reddita, Ragusii 1798. Ad clarissimum virum Julium Bajamontium Spalatensem epi stola, Ragusii 1799. Periegesis orae Rhacusanae duobus libris comprehensa, Ragusii 1803. (Za rukopise v. u ovoj knjizi Đuro Ferić, Izvori tekstova) LITERATURA O ĐURI FERIĆU T. Chersa: Della vita e delle opere di monsignore Giorgio Ferrich, Ragusa 1824. I. Kasumović: Ferićeva Perijegeza i rimski pjesnici, Nastavni vjesnik VIII, Zagreb 1900. I. Kasumović: O latinskom prijevodu nekijeh našijeh narodnijeh pjesama, školski vjesnik, Sarajevo 1900. I. Kasumović: Dvije poslanice Đure Ferića, Nastavni vjesnik X, Zagreb 1902. Đ. Korbler: Još jedan latinski prijevod Menčetićeva Radonje, Nastavni vjesnik XIV, Zagreb 1906. /. Kasumović: Dva originalna naša fabulista. Rad 206, Zagreb 1915. V. Gortan: Izvorni latinski epigrami Đure Ferića u cavtatskom autografu, Živa Antika XV 1, Skopje 1965. i . Puratić: Đuro Ferić i Kvint Horacije Flak, živa Antika XVI, Skopje 1966. V. G. 619
POHVALE DUBROVAČKIH PJESNIKA K O J I SU P I S A L I I L I R S K I M J E Z I K O M
RAGUSINORUM POETARUM QUI I L L Y R I C A L I N G U A SCRIPSERUNT ELOGIA
I
i
NACRT DJELA
PROSPECTUS OPERIS
Čitaocu
Ad lectorem laris haec ego serta cur poetis, Quos urbs pacifica Adriae inquieti, C Musarum egregia artiumque cultrix,
dragi čitaoče, uzrok zbog kojega ja pletem ove Cuj,vijence slavnim pjesnicima što ih je iz svoga sret
10
20
nog krila dao na svijet Dubrovnik, miroljubiv grad na nemirnom Jadranu, valjan njegovatelj pjesništva i umjetnosti. Budući da sam vidio kako se ilirski pjesni ci rijetko nalaze u rukama naše mladeži i, što je još tužnije i gorče, sa žalošću opažao kako iz dana u dan propadaju mnoga njihova izvrsna djela, što sam god starih i novih njihovih djela bilo gdje mogao naći, dao sam ih prepisati. Smatrao sam da sam dobro uložio svoje vrijeme i trud ako sam uspio da proždrljivosti vremena suprotstavim bar tu pregradu. Da bi već na prvi pogled bilo jasno što je pojedini pjesnik svojim pjesničkim radom iznio, nižem ove po hvalne stihove rječitim pjesnicima koje je iz svoga sretnog krila dao na svijet Dubrovnik, miroljubiv grad na nemirnom Jadranu, valjan njegovatelj pjesništva i umjetnosti. Ti ovo odobri i budi mi zdravo! 620
5
10
15
20
Rhacusa e gremio tulit beato, Texo, intellige causam, amice lector! Quum raros manibus iuvenculorum Vates Illyrios teri viderem Et (quod tristius est acerbiusque) Quum multa eximia interire scripta In dies magis ac magis dolerem. Quidlibet potui uspiam invenire Chartarum veterum recentiumque. Descriptas volui, bene arbitratus Tempus atque operam meam locasse, Haec repagula si voracitati Saltem opponere temporis valerem. Atque u t intuitu pateret uno. Quam quis carmine rem fuit sequutus. Laudes vatibus has ego disertis, Quos urbs pacifica Adriae inquieti, Musarum egregia artiumque cultrix, Ragusa e gremio tulit beato, Texo: consule tu boni valeque! 621
II
II
(POHVALA) VLADISLAVA MENCETIĆA JERONIMOVA, TVORCA PJESME KOJA SE ZOVE RADONJA
VLADISLAVI HIERONYMI MENZU AUCTORIS CARMINIS, QUOD INSCRIBITUR RADOGNA
A
ko se mrzovoljna žena bude s tobom svađala, imat ćeš ustuk koji je tim djelom dao Menčetić.
tecum si litiget uxor, habebis, Quod dedit hoc scripto Menzius, antidotum. D ifficilis III
III
STEPHANI MARINI DE GEORGIIS DE CARMINE DERVISC
STJEPANA ĐURĐEVIĆA MARINOVA O PJESMI DERVIŠ omišljata ljubav služi se i barbarskim riječima, barbarskim ali ugodnim njegovoj gospodarici. Pitaš jesu li ugodne i čitaocu. Mogu izazvati smijeh, stoga su, po mojem sudu, ugodne.
D
ngeniosus amor loquitur quoque barbara verba. Barbara, sed dominae dulcia verba suae. IDulcia lectori num sint, petis. Apta movere Sunt risum, ergo meo dulcia iudicio.
IV
IV
MARINI DARSCICH DE COMOEDIIS
O KOMEDIJAMA MARINA DRŽIĆA ko voliš slobodnije šale, čitaj Tirenti i Novelu od Starica, koje su vrlo ljupke, i Adonisa. Ako si pak strožih nazora, ne primiči ruke tim knjižicama.
isus si qui amas solutiores, Tirrenam lege Stantiique casus R Sane perlepidos Adortidemque.
A
622
5
Qui supercilio severiore es, Ab his abstineas manum libellis.
623
V
V
DŽONA PALMOTICA ĐURINA 0 VRLO OTROVNOJ PJESMI KOJA IMA NASLOV GOVNAIDA
JUNII GEORGII DE PALMOTTA DE VIRULENTISSIMO CARMINE, QUOD GOVNAIDA INSCRIBITUR
amo sreće da je to djelo ostalo skriveno u naj K crnjoj tami! Pero se nije smjelo uprljati izmetinama.'
scriptum tenebris utinam latuisset in imis. calamum stercore non licuit. HocTurpari
VI
VI
DOMINICI SLATARICHII DE ELECTRA, TRAGOEDIA SOPHOCLIS
DINKA ZLATARIĆA 0 ELEKTRI, TRAGEDIJI SOFOKLOVOJ
um legit Electram Sophocles, quam purius auro Rettulit in numeros Aurius Illyricos, D Obstupuit, tum sic dixit: »Ni lingua praeiret
ok je Sofoklo čitao Elektru, koju je čistije od zla ta prenio u ilirske stihove Zlatarić, zapanjio se pa zatim rekao: »Da grčki jezik nema prednost pred ilirskim, umalo ne ostadoh poražen!«
D
Argolica Illyricae, quam prope victus eram!«
VII
VII
ELOGIA JOANNIS FRANCISCI DE GUNDULA DE POEMATE INSCRIPTO OSMAN
POHVALA DŽIVA GUNDULIĆA FRANOVA O EPU NAZVANU OSMAN
dum fata canit miseranda tyranni O smani Gundula, quid valeat patria lingua, docet.
jevajući o jadnom udesu silnika Osmana, Gundulić pokazuje kakvu snagu ima njegov materinski je zik. Kad se već odvažio ilirskim stihovima oblikovati ep, pruža nadu da se može roditi nova Ilijada.
P
Illyricis namque ausus epos tractare Camoenis Spem dat posse novam nascier Iliadem.
1 Ovo je jedini Ferićev elogium koji ne sadržava pohvalu, nego oštru osudu. 624
40
H rvatski latinisti II
625
VIII
VIII
JAKOVA PALMOTIĆA DŽIVOVA, NAZVANOG DIONORIĆ O PJESNI DUBROVNIK PONOVLJEN
JACOBI JOANNIS DE PALMOTTA DICTI DIONORICH DE POEMATE RAGUSII RENOVATI almotta exitium patriae crudele canebat, Mox renovata sui moenia Ragusii, P Quum mors, quae tantae fuerat pars maxima cladis
almotić je pjevao o strašnoj nesreći svoga rodnoga grada, a malo zatim opjevao je obnovljene zidine P svoga Dubrovnika. Tada se smrt, koja je u toj nesreći 5
imala najviše udjela i koja, okrutnica, uživa u ljudskim nevoljama, poboja da ne bi i o njoj izrekao nešto ne ugodno pa ukloni i samog tvorca toga tužnog prikaza.
5
IX
IX
G. IGNJATA ĐURĐEVIĆA, OPATA MLJETSKOGA, O PRIJEVODU PSALAMA DAVIDOVIH
D. IGNATII GEORGII ABBATIS MELITENSIS DE PSALTERIO DAVIDICO A SE ILLYRICE VERSO
jesme koje je David slagao uz hebrejsko glazbalo ovaj poče prilagođivati ilirskoj kitari. Dobro je P zazvučala prva žica i druga, ali je treća bila u nekom
10
Quaeque hominum damnis barbara perfruitur, Permetuens, ne quid de se grave diceret, ipsum Flebilis auctorem sustulit historiae.
neskladu s njima. Pjesnika je to neslaganje uplašilo, pa se već spremao da bojažljivo digne ruke od tog pothvata. Zatim, hrabreći sam sebe, reče: »Što se, lildo, uzbuđuješ, ako time, upravo time svirač na kitari po stizava uspjeh?« Bez oklijevanja u svoje stihove unese različite ritmove i zbog toga se oni više sviđaju ilir skom uhu.
uae David Haebraeo pangebat carmina plectro. Aptare Illyricae coeperat hic citharae. Q Reddidit una sonum bene chorda, bene altera, verum 5
10
Nonnihil a reliquis tertia discrepuit. Terruit haec vatem discordia, jamque parabat Incoeptis trepidas abstinuisse manus. Deinde sibi faciens animos »Quid, stulte, moveris, Hinc«, ait »hinc pretium si citharoedus habet?« Nulla mora, in multos variat sua carmina rithmos, Quae magis Illyricis auribus inde placent.
X
X
DINKA ZLATARIĆA O LJUBAVI PIRAMA I TIZBE
DOMINICI SLATARICHII DE PYRAMI ET THISBES AMORIBUS
jevajući o Piramu i Tizbi, pružaš sjajan dokaz da si sam zaljubljen. Ne pada mi ipak ni na kraj pa meti da te osudim, jer svaki častan čovjek ljubi sjajne žene.
P
626
yramus et Thisbe tibi dum cantantur, amoris Ipse tui praebes magnificum indicium. P Te tamen ut damnem, longe absum, nam mulieres, Dominice, egregias omnis honestus amat. 627
XI
XI
DINKA RANJINE, VITEZA SV. STJEPANA, 0 NJEGOVIM PRIJEVODIMA GRČKIH PJESAMA NA ILIRSKI
DOMINICI DE RAGNINA, EQUITIS S. STEPHANI, DE IIS, QUAE EX GRAECIS ILLYRICA FECIT
olika je krepčina i bogatstvo ilirskog jezika da bi se moglo reći da je nastao iz grčkog izvora. Kad bi se vratio Filemon, kad bi se vratio i Mosho i kad bi obojica čitala te prijevode svojih pjesama, mislim da bi rekli: »Ovaj bi bio mogao sjajno pisati našim jezikom, a mi njegovim.«
anta est Illyricae gravitas et copia linguae, Argolico ut possis dicere fonte satam. T Philemon redeat, redeat quoque Moschus, et ambo.
T
5
5
Quae scripsere olim, carmina versa legant, Hoc ego dicturos credo: »Lingua hic potuisset Egregie nostra scribere nosque sua.
XII
XII ISTOGA 0 NJEGOVIM PRIJEVODIMA LATINSKIH PJESAMA NA ILIRSKI
10
EJUSDEM DE IIS, QUAE EX LATINIS ILLYRICA FECIT ua promere de penu paratus Quidquid collibeat sibi, solebat S Tamen Ragnina identidem Latinos
preman da iznosi što god mu se svidi iz vlastite riz nice, Ranjina je ipak znao katkada prevoditi latin S ske pjesnike, uzimajući sad nježne pjesme Tibulove,
5
sad Propercijeve, a često i tvoje, pjesniče Marcijale. Neki misle da taj rad odaje slabost talenta i da se tako njeguje nerad. Neka misle, ah ja ću više cijeniti one koji budu dobro prevodili kao ovaj, koji ili nadvisuje svoj izvornik ili mu je bar ravan.
10
628
Vates vertere, culta nunc Tibulli Sequens carmina, nunc Propertiique Nec non et tua saepe. Martialis. Sunt qui hoc ingenii putant pusilli Opus desidiamque sic foveri. Putent, ast ego pluris aestimabo Illos, qui bene verterint, ut iste, Qui vel archetypum praeit vel aequat.
629
XIII
XIII
PETRA KANAVELIĆA O DUBROVAČKOM POTRESU GOD. 1667.
PETRI CANAVELLI DE TERRAEMOTU RAGUSINO ANNI 1667.
ako se strašna nesreća moga rodnoga grada, koju si ti, Petre, mogao sam vidjeti, dogodila davno prije Imojeg vremena, ipak, kad čitam tvoje djelo o tome, 5
čini mi se, jao, da se sam nalazim u toj nevolji i u bijednom metežu, štoviše, zapanjen se pitam: »Zar se i poslije te tužne nesreće građani ne boje graditi kuće na tom istom tlu?« Preveo Veljko Gortan
630
uamvis exitium patriae mea tempora longe Praecessit, tibi quod, Petre, videre fuit, Q Attamen in luctu heu! videor miseroque tumultu 5
Versari, quoties haec tua scripta lego. Quin loquor attonitus: Post flebile funus eodem Haud trepidant cives ponere tecta solo?
631
POHVALE NEKIH DUBROVAČKIH GRAĐANA KOJI SU P I S A L I NA I L I R S K O M U PROZI
ELOGIA NONNULLORUM CIVIUM RAGUSINORUM QUI S O L U T A N U M E R I S O R A T I O N E ILLYRICE SCRIPSERUNT
I I
VIČE GUČETIĆA, DOMINIKANCA, O PANEGIRICIMA I SVETIM PROPOVIJEDIMA
5
VINCENTII GOZZE ORDINIS PRAEDICATORUM DE PANEGYRICIS ET SACRIS CONCIONIBUS
a su te, Viče, privukla umijeća Paladina, tvojem bi peru bila sklona ta plavooka djevica. Tebe ipak D ne muči osobno šastohleplje niti propadljiva čast uz nemiruje tvoj um. Privlačila te je jedino dobrobit tvog zavičaja, a na taj cilj izvrsno upućuju i tvoja dva na pisana djela.
i te, Vincenti, traxissent Palladis artes, Favisset calamo caesia virgo tuo. S Non tamen ambitio te nominis ista fatigat 5
Nec periturus honos vellicat ingenium. Utilitas patriae tenuit te sola, duoque Huc tua collimant scripta opera egregie.
II II
ĐURE BAŠIĆA, ISUSOVCA, VRSNOG PROPOVJEDNIKA
5
GEORGII BASSICH SOCIETATIS JESU, EXIMII CONCIONATORIS
ada želim spomenuti i ovoga glasnika božje riječi čijim sam se govorom češće zanosio i potokom S suze lio. U tolikoj je mjeri bio gospodar ljudskih srda ca! Da ne bi pomislio da sam ga pohvalio više nego za služuje, čitaj ga sada kad je mrtav pa ćeš odatle saznati što je bio za života.
632
unc quoque divini praeconem dicere verbi Me juvat, e cujus saepius eloquio H Pendebam et largos fundebam lumine fletus. 5
Humani usque adeo cordis erat dominus! Neve putes me plus aequo laudasse, legatur Mortuus et, vivus quid fuit, inde scies. 633
III
III
OCA IGNJATA GRADIĆA, ISUSOVCA, KOJI JE NA ILIRSKI PREVEO KNJIGE ČASNE MARIJE D'AGRADA
P. IGNATII GRADI SOCIETATIS JESU, QUI LIBROS VENERABILIS MARIAE DE AGRADA ILLYRICE EST INTERPRETATUS
gnjat je, dok ga je mučila uporna bolest, do kraja preveo knjige što ih je napisala redovnica po imenu D'Agrada i spremao se da ih objavi kako bi ilirska zem lja sretno uživala plodove njegova rada. Međutim, kad je smrt opazila da to sprema, najprije ga pogleda mrkim pogledom, pa se zaustavi i zatim nape brzi luk te mu strašnom strelicom probode srce.
Phaleucium
I
10
uae volumina sanctimonialis Scripsit foemina nomine Agradensis, Q Haec Ignatius, insequente morbo 5
IV 10 G. IGNJATA ĐURĐEVIĆA, OPATA MLJETSKOGA, O ŽIVOTU SV. BENEDIKTA, KOJI JE NAPISAO S MNOGO UKUSA eki se, Ignjate, čude kako si mogao tako lijepo opisati život tvoga Benedikta. Ja se — ne zamjeri mi, sjajni mužu — nimalo ne čudim jer je dužnost si nova2 da valjano prikažu život svog oca.
N
Pertinaciter, absoluta tandem Vidit et facere illa destinabat Juris publici, ut Illyris laboris Sui perciperet beata fructum. At mors, dum videt ista molientem. Primum lumine conspicata torvo Stetit, mox celerem tetendit arcum Et cor cuspide sauciavit atra.
IV D. IGNATII GEORGII, ABBATIS MELITENSIS, DE VITA S. BENEDICTI ELEGANTISSIME AB EO CONSCRIPTA
Preveo Veljko Gortan ic pulchre, o Ignati, Benedicti scribere vitam Mirantur quidam te potuisse tui. S Pace tua, nil miror ego, vir maxime, namque Natorum est vitam rite referre patris.
* Đurđević je najprije pripadao isusovačkom, a kasnije be nediktinskom redu. 634
635
OPIS D U B R O VA Č KE OBALE
PERIEGESIS ORAE R H A C U S A N A E
I
I
RIJEKA DUBROVAČKA, U STARINI ZVANA ARION
DE UMBLA, QUAE ANTIQUIS ARION
^ e s to sam posjećivao, Rijeko, tvoje izvore, jedrio čamcem sad na ovu, sad na onu stranu vijugave obale, da se za kratko vrijeme oporavim. I često sam se odmarao u kolovozu, u dane kad se sunce visoko penje prema zviježđu Erigoni, a zreli grozd već traži da se tiješti. Sad ću, kako je moja navika, živim slika ma prikazati običaje i mjesto. Brojni stanovnici naseljavaju obje ove morske, ako nećeš reći riječne, obale. Desna je strana krševita i sve pokriva goli kamen. Zbog toga su stanovnici ovdje morali uložiti mnogo truda, još iz početka, da pripito me neplodnu prirodu, da uzgoje voćnjake i podignu brajde protiv žege, svinuvši lozu kao svod. Lijeva obala, pitoma na pogled, ima prisojna zemljišta i plodno se zeleni do položite sredine brda, koje svojim vitkim vrhom dodiruje zvijezde. Sve od ušća na rubu obiju obala bogati patriciji sagradili su brojne kuće radi uživanja, ali daleko naj ljepši od svih stoji ljetnikovac Sorkočevića: do njega vode velike stepenice povrh samog mora, sazidane ve likim umijećem od tvrda mramora, ukrašene brojnim kipovima. Odatle se ulazi u prostrano predvorje, zid je s jedne i druge strane oživljen mnogovrsnim slikama, ljetnikovac je vrlo prostran i pruža krasnu priliku za kupanje. Uza nj su gajevi i hladovita skrovišta, spilje i mirišljivi perivoji, dugački kanali što presijecaju u u ravnom redu zemlju, a na raznim stranama zelene se čempresi sa svojim šišarkama.
tuos fuit, Umbla, mihi fas visere fontes Et modo ad hanc partem, modo curvi ad littoris Saepe illam
C
10
20
636
5
10
15
20
25
Lintre vehi, brevis ad spatium dum recreor horae. Saepe moram et traxi sextili mense, diebus Cum petit Erigonen sol arduus, uvaque poscit Jam matura premi: mores nunc ipse locumque Ad vivum expressa, meus ut mos, pingo tabella. Haud paucis haec ora maris, ni fluminis actam Dicere malueris, habitatur utrinque colonis. Horrida pars dextra, atque lapis tenet omnia nudus: Hinc sterilis multo natura domanda labore Principio his fuerat, qui adjunctos aedibus hortos Pomiferos fecere sibi atque umbracula ab aestu, Vitibus in morem curvatis desuper arcus. Laeva habet apricos, cerni non aspera, tractus Fertiliterque viret media usque ad dorsa supini, Sidera qui lambit procero vertice, montis. Faucibus a primis geminaeque in margine ripae Multa voluptatis causa posuere beati Tecta patres, sed Sorgiadum pulcherrima longe Stat domus: huc ducunt ipso super aequore structae Multa arte ingentes solido de marmore scalae Pluribus ornatae signis, hic itur in ampla Atria, pictura paries animatur utrinque Multiplici; domus ipsa ingens et balnea praebet Loturis, nemora accedunt gelidique recessus. Antraque et halantes horti, longique canales Terram inter recto ducti ordine, coniferaeque Hinc atque inde virent cyparissi. 637
II
II
TRSTENO
DE CANNOSA, ILLYRICE TAERSTENO
oslije uvale Orašca slijedi Trsteno koje se diči zdravom klimom i vodama i debelom hladovinom za ljetne žege. Ovamo sam se uputio vozeći se na ma lom brodiću s prijateljima da vidim selo, koje se može s pravom nazvati imanje Gučetića, jer što god ovdje vidiš zemlje, ona, uz mali izuzetak, pripada tom rodu. Kad je čamac doplovio do ulaza gruške luke, odjednom opazismo kako se na olujnoj pučini dižu odveć uzburkani valovi. Kad su iskusni mornari tvrdili da ne može mo sigurno pristati uz tu kamenitu obalu, koja nema pristaništa, uplovili smo u Zaton te, okrijepljeni jelom, nastavili put pješice. Kako bismo lakše podnijeli ne ugodnu srpanjsku žegu, skinuli smo haljetak, prebacili ga preko ramena i branili se od oštrih sunčanih zraka lisnatom stabljikom loze. Tada veselo pjevajući po se ljački pjesme, pružili smo korak i pomalo bez osjećaja umora prešli čitavu stazu, a malo kasnije posjedasmo na meku travu. Umiljata je bila slika mjesta, nije se mogla vidjeti ni gruda neobrađene zemlje, a potočić spuštajući se niz strm brežuljak natapao je zelene vrtove i ujedno mljeo žito seljacima. Vidio sam kuću vlasnika mjesta i ljupki perivoj, vidio sam Neptuna kako izbacuje vodu iz trozuba, a izlivenu tekućinu hvata velika mramorna školj ka. Kako nam je upravitelj imanja sve pokazao, ništa nam nije nedostajalo osim prisutnosti gospodarove. Uvis se dižu dvije goleme platane3, zasađene na rubu vodom natopljene obale: nas obuze živa želja da izmjerimo pri dnu deblo veće platane. Kad se nas pe torica uhvatismo za ruke i obuhvatismo je, jedva su nam ruke dostajale da je zahvatimo. U Trstenu ne živi toliko seljaka koliko bi ih lako moglo posjesti pod nje zinu sjenu. Nedaleko odavde ugledao sam ne manji hrast. Tolika je veličanstvenost ovih stabala da se čini kao da već sama čine šumu.
ost Nuceam sequitur vallem Cannosa, salubri Coelo et aquis gaudens et in aestu mollibus umbris. P Hoc ego cum sociis, parvo vectante phaselo.
P
10
20
30
3 I danas su te dvije platane ponos Trstena. 638
5
10
15
20
25
30
35
Visere rus ibam, merito quod Gozzea dici Villa potest, quodcumque soli nam hic aspicis, illam Ad gentem spectat, pauca excipe. Ad ostia portus Gravosae ut linter devenerat, ecce tumentes Plus nimio undas iracundum cernimus aequor Erigere. Experti nautae cum appellere tuto Saxosum portuque carens nos posse negarent Ad littus, Malphum ingredimur, dapibusque refecti Ultro viam aggredimur pedibus, minus utque molestus Quintili sit mense calor, de corpore veste Detracta impositaque humeris arcemus acuta Palmite vitigenae radiorum spicula frondis: Tum laeti agrestum cantantes carmina ritu Tendimus, et sensim sine sensu absolvitur omnis Semita, mox paulum in molli consedimus herba. Blanda loci facies, nulla hic inculta videri Gleba erat, acclinique jugo revolutus aquarum Rivulus in virides hortos manabat et idem Agricolis pagi pariter frumenta terebat. Vidi aedes dominique loci et viridaria laeta, Neptunumque undas jaculantem e dente trisulco, Quaeque capit laticem affusum, de marmore concham Ingentem vidi pariter, nil abfuit unum Praeter herum, nobis nam villicus omnia monstrat. Cum duplex, riguae quae margine consita ripae est, Surgeret immanis platanus, quae grandior imum Metiri ad truncum nos quidam incesserat ardor. Ut quini circum ductis hinc inde lacertis Sepsimus amplexi, vix suffecere obeundae Brachia. Non tanta agricolum hic vis degit, ad umbram Quanta illius adhuc facile considere posset. Haud minor hac quercus pariter mihi cognita mole Non procul hinc: tanta est majestas scilicet illis Arboribus, solaeque nemus formare videntur. 639
III
III
RIBOLOV
DE PISCATU
ošto sam vidio veliki dio kopna, obuze me druga želja, naime da obiđem morske zaljeve i da do P znam kakvom lukavštinom love iz mora izvrsne ribe u
10
20
30
ovom kraju. Kada sam ispunio svoju želju i to vidio, tada sam otplovio na pučinu, gdje ribari na mnogim brodicama za vrijeme besane noćne tišine s naporom love srdjele. Pod svjetlošću smolaste luči naširoko je plamtio čitav onaj dio mora gdje šumi muklo kamenje obližnjeg Mljeta, bijelo od kostiju mnogih. Pošto se najprije izvučena kockom razdijele mjesta, svatko baci mrežu na svoje područje mora i nije dopušteno nikome izići iz propisanih granica; tako se mudri zakon pobri nuo da ne bude među ribarima svađe. Cesto puta uz digne se iz dubokog mora dupin sa svojim velikim trupom dok progoni plašljive ribe, tjera na stotine jata na bijegu da uđu u varljive mreže i da ostanu zatvore na, pa se čitav taj golemi plijen zadrži u njima. Ali dupin je i užasno zlo, jer ribe napuštaju ono duboko more u kojem opaze da se nalazi to strašno čudovište i udaraju u bijeg. A što tek onda ako sam jurne u mrežu silno se zaletjevši? Jao! Žalost, kosmatim zglo bovima razdire mreže, a šteta je jedva naknadiva. Bio sam često puta i na mjestima gdje za vrijeme ljeta hvataju neobično velike tune. Kada prohladni sjeverozapadnjak zapuhne i namreška pučinu, bacaju se mreže u dubinu, a tada plijen nikada ne razočara riba re koji ga željno očekuju, žustro nakrcaju čamce pa na vesla ili hitrim jedrima žure u Dubrovnik, gdje se sav ulov ribe proda u tili čas: tako rado Dubrovčani jedu tu ribu.
640
isa ut multa soli mihi pars, subit altera cura Aequoreos lustrare sinus et discere, quali V Astu his egregios pisces venentur in undis. 5
10
15
20
25
41
Inspecta haec cupido pariter: vasti aequoris exin Prospectum petii, capiendis multa ubi sardis Navigia insomnem tacitae per tempora noctis Dant operam. Late piceo sub lumine ponti Ardebat pars illa omnis, qua rauca propinquae Saxa sonant Melitae multorumque ossibus alba. Divisis sorte ante locis hoc retia tractu In fluctus dat quisque suos, neque finibus ulli Praescriptis exire licet; lex provida, ne sint Jurgia piscantes inter, sic cavit. Ab alto Saepe mari attollens se vasto corpore delphin, Dum pavidum insequitur pecus, insidiosa subire Retia et includi centum fugientia cogit Agmina, praeda ingens et scilicet haec manet omnis. Verum triste malum delphin quoque, nam mare pisces Id linquunt penitus, quo saevum id degere monstrum Noverunt capiuntque fugam. Quid, si ipse feratur In lina adsiliens magno impete? Proh! dolor, hirtds Artubus haec lacerat, vixque est reparabile damnum. Nec non immanes aestivo ubi sidere thynnos Deprendunt, loca saepe adii. Cum caerula cori Frigidulis crispant alis, jaciuntur in altum Retia, praeda viros tum numquam eludit hiantes. Cymbam implent alacres, remisque aut praepete velo Rhacusam approperant, ubi totus venditur horae Momento piscis, tantus tenet ardor edendi.
Hrvatski latinisti II
641
IV
IV
MELITENSIS LACUS
MUETSKO JEZERO amo gdje otok na zapadu završava, nalazi se morski zaljev velike površine koji se naširoko poprijeko proteže. Na to mjesto vode tijesni prolazi, i manji čamci jedva mogu uniđi, dapače se i njima može spri ječiti ulaz ako se zatvori stijenom. Reći ćeš da je ovo mjesto priroda htjela hotimice sakriti od pogleda onih koji je ne razumiju. Zaljev dakle počinje od veoma uskih ulaza, rasteže se naskoro u dovoljno širok bazen. Naokolo sa svih strana opasuje ga omorikova šuma koja je samonikla. I kako se s najvišeg vrha vrletnog brežuljka spuštaju borovi do morske površine, ako se tko vozi lađom gdje se morska obala malo uzdiže, taj kao zapanjen plovi kroz zelenu šumu. Površina mora je smirena kao zrcalo i mirnije prosijava nego samo ulje. Po čitavom dnu naširoko su razasute svakojake vrste školjki i ostrige koje ne bi čeznule ni za Lukrinskim jezerom ni za divnom Bajom. Prijatno je također ovdje gledati različite igre i česte bitke ljuskavog jata: ti samo baci mrežu pa ćeš naskoro donijeti kući trilje teške tri funte i ribu zlaćanih šara i goleme jastoge i bezbroj drugih riba koji ma je od starine sjajna raskoš gozbi dala i ime i vri jednost. To mjesto ništa ne duguje ljudskom umijeću: priroda, koja daleko nadilazi umjetnost, urešena svo jim bogatstvom, sama je tu stvorila sve što je prikla dno i korisno.
nsula in occasum qua desinit, est sinus ingens Aequoris, in longum se extendens tramite multo: IAngusti huc ducunt aditus, cymbaeque minores
T
10
20
642
5
10
15
20
25
Vix etiam penetrare queunt, quin objice saxi Has quoque ab ingressu facilis prohibere potestas. Dixeris hunc naturam oculis voluisse profanis Consulto celare locum: sinus incipit ergo Ille perangustis a faucibus, in craterem Mox dilatatur satis amplum: hunc pinea circum Sponte sua enascens sylva omni a parte coronat; Utque supercilio clivosi e collis ad aequor Descendunt picearum aliquae, qui lintre vehatur, Qua ripa assurgit patilo altior, ille virenti Navigat in sylva attonitus. Maris unda silescens In morem speculi atque oleo pacatior ipso Pellucet: fundum late dispersa per omnem Omnigena hic species concharum atque ostrea, stagno Quae neque Lucrino invideant Bajisve beatis. Squammigeri hic varios lusus pugnasque frequentes Dulce etiam spectare gregis: tu retia tantum Mitte, domum mox ut referas mullosque trilibres, Conque colorem auro piscem immanesque locustas, Totque alios, antiqua quibus nomenque decusque Splendida luxuries caenarum fecit; hic arti Nil locus humanae debet: praestantior arte Quidquid conveniens, quidquid fuit utile, compta Divitiis satis ipsa suis natura paravit.
643
V
V
PROZOPOPEJA GRADA DUBROVNIKA
PROSOPOPEIA RHACUSANAE URBIS
egda bijah gnijezdo morskih lasta i pusta litica, kad je, dolazeći iz Rima u pratnji brojnih KviriN ćana, Bel4 htio da me ovdje podigne u živoj stijeni i
10
20
zapovjedio da se nazovem gradom, iako sam imao slab izgled grada, jer niti sam bio dpasan dubokim jarcima, niti su me štitile zidine, niti je preko noći nada mnom bdjela straža naoružanih vojnika. Otada sam se polako povećavao i tek poslije nekoliko stoljeća mogao sam pokazati lice slavnoga grada, nepodložen vladavini tu đega naroda, nego pokoravajući se vlastitim zakonima. To sam stekao uz mukotrpne napore, jer sam se bezbroj puta, izazvan na rat od susjeda, junački odu pro i, da me ne bi ponovno napali oni koji su u svojoj vlasti na suprotnoj obali držali goru Gargano i koji su se domogli Apulije, zajedno s brodovljem grada Zadra natjerao u bijeg Maure. Više mi je jada zadavala silna snaga moćnih Mlečana, koji su, služeći se više lukav stvom i prijevarom nego ratom i oružjem, neprekidno nastojali da me podvrgnu pod svoju vlast. No meni je pošlo za rukom da izbjegnem strašne njihove zamke, a da bi me štitilo okrilje velikog imena, gotovo od sa mog svog postanka povezao sam se čvrstim savezom s bizantskim carevima. Preveo Josip Lučić
lim nidus eram alcyonum desertaque cautes. Cum Roma adveniens, coetu comitante Quiritum, O Hic vivo voluit Belus me ponere saxo 5
10
15
20
Atque urbem dici jussit, licet urbis imago Vana forem, cum nec fossis praecingerer altis, Moenia nec tegerent, nec pernox invigilaret Armati custodia militis. Hinc ego sensim Crescere postque aliquot clarae urbis saecula vultum Prodere vix tandem potui, haud obnoxia gentis Externae sceptro, propriis sed legibus utens. Quod mihi per duros est partum nempe labores. Nam vicinorum toties tentata duello Fortiter objeci latus, adversique tenentes Gargani dorsum et Dauni regione potitos, Ne me iterum impeterent, Mauros cum classibus una Jadertinae turbis pepuli. Me magna potentum Vis magis angebat Venetum, qui adjungere sceptris Perpetuo studuere suis, plus arte dolisque Quam bello atque armis usi; vitasse timendos At laqueos licuit, magnique ut nominis umbra Protegerer, me Caesaribus non foedere casso Cum Byzantinis pene ipsa ab origine junxi.
4 prema prikazu Ljetopisa popa Duktjanina 644
645
EPIGRAMI 0 NAŠIJENCIMA
EPIGRAMMATA
octo homini ut Bassus de Punico opuscula bello (De quo at non memini) scripta legenda tulit, D »Te volo Aristarco« sic illi »in talibus uti,
K
10
II ašto si, Bućo, napisao riječ Aprilis sa dva Z?« — »Lako ću to ispraviti«, odgovori on i doda treće Z.
Z
III lastelin je htio odvesti sa sobom nekog priprostog seljaka, koji još nikada nije vidio Dubrovnik. Uzjahavši na konja, naredi mu da ide pred njim i pre da mu neke putne potrepštine. Kad stigoše do vrha
V
646
NOSTRATIBUS
I
I ad je Baso dao na čitanje učenom čovjeku djelce O punskom ratu (ne sjećam se kojem), ovako mu reče: »želim da mi u tome budeš strog kao Aristarh. Ne štedi crnila gdje god opaziš da treba što brisati. Onaj strpljivo pročita kratak rukopis do posljednje stranice. Kad je vidio da u njemu nema ničeg vrijed nog, upita prisutnog Basa: »Želiš Ii doista da ti ovo ispravim?« — »Svakako želim.« Tada on vrškom prstiju izvadi iz mjedene kutije spužvu namočenu crnom tekućinom i stade njome mazati papir. Na to će onaj drugi, zapanjen: »što to radiš?« — »Ispravljam, Baso, tvoje djelo.«
DE
5
10
Nec tu atramento parce, ubicumque vides Delendum esse aliquid.« Patiens legit ille supremam Usque ad pagellam codicis exigui. Ut vidit nihil esse boni, »Vis ergo«, petivit Praesentem Bassum »corrigam ut ista tibi?« — »Pol volo.« Hic imbutam succo atro spongiam ab aerea Ut theca summis extulerat digitis. Illinere hoc chartas coepit. Stupefactus at ille »Quidnam agis?« inquit. . . »Opus corrigo, Basse, tuum.« II duplica L vocem Aprilis cur, Bucchia, scripsti? ait »facile«, tertium et apposuit. Cum»Corrigo« III uemdam herus agricolam rudiorem adducere secum. Cui prius haud umquam visa Racusa, volens. Q Ut conscendit equum, sese praecedere iussit Et quaedam ut ferret tradidit apta viae. 647
10
Brgata, odakle se vidi grad kako se diže svojim visokim zidinama, seljak, koji je poznavao samo seoske kuće i staje četveronožne stoke, reče: »Gospodaru, kako golemu staju vidim! Koliko mora da je u njoj i golemih volova!«
5
10
Postquam ad Vergati culmen venere, praealtis Urbs unde assurgens moenibus aspicitur, Ille alia haud noscens nisi tecta agrestia tantum Et iumentorum quadrupedum stabula, »Quam stabulum immane aspicio, domine!« inquit »In illo O quam etiam immanes est opus esse boves!«
IV IV
K
10
ad je u Gružu umro neki Francuz, konzul Prćaux, koji nije volio Dubrovnik, naloži grobaru neka mrtvaca položi u javorov lijes. Hitar čamac vozio je tužan teret. Sam je konzul na krmi čitao molitve, s jedne je strane plakao trbušasti Remedelli, a s druge Bušo drhtave glave. Kad stigoše na suprotnu obalu, gdje je tijelo imalo biti pokopano, lijes nije mogao ući u grob koji je bio pretijesan. Kriv je bio majstor što, prije nego je izradio lijes, nije izmjerio otvor groba. Tada se konzul rasrdi i reče: »Ova barbarska zemlja ne prima Francuze ni žive ni mrtve.«
acusae infestus consul Prevotius urbi, Gravosii Gallus cum periiset homo. R In capsa iubet ut vespillo cadaver acerna 5
10
V
V
je Zlatarić, koji je već po samom licu mogao Z ašto prepoznati pjesnike, dobio nadimak Mačak? Da.
10
li zato što je licem naličio toj životinji ili, radije, što je pri govoru puhao? Ni jedno ni drugo. Zlatarić voli služavke, pa da bi noću mogao uživati u njihovu za grljaju, poput mačka laganim krokom ide po krovovi ma kuća i tiho se uvlači u njihove ložnice. Kad obavi posao, po istom tragu u gluho doba noći vraća se istim putem kući. 648
Ponat, cymba agilis triste vehebat onus. In puppi ipse preces recitat, Remedellius amplo Ventre hinc, Bussus flet tremulo hinc capite. Littus ad oppositum ut delati, ubi corpus humandum, Capsa illa in tumulum, qui arctior, mgredier Haud poterat culpa artificis, qui haud ora sepulcri Dimensus, prius hanc quam fabricaret, erat. Consul ibi irascens »Nec vivos barbara« dixit »Excipit haec Gallos terra nec exanimes.«
ur Feles dictus fuit Aurius ille, poetas Cui solum a facie noscere posse datum? C An quia vultus erat par illi belluae? Acuta 5
10
An potius quod vox flantis ab ore fluat? Nil horum: ancillas amat Aurius, utque potiri Illarum in nocte amplexibus ille queat, Felis more levi pede se per summa domorum Fert tecta adrepens leniter ad thalamos. Utque opus exegit, sua post vestigia eodem Calle suam repetit nocte silente domum. 649
VI
VI
10
5
10
VII
VII
avomm Quae modo eunt post terga, praeibant tempore
lužavke, koje sada u Dubrovniku idu iza svojih gos pođa, u vrijeme naših predaka išle su pred njima. S Zašto to? Ta je razborita odluka donijeta zato da ne 5
bi trhonoša noseći težak teret udario njime u gospođu, nego da služavka ili hitro otkloni udarac ili da ga sama dočeka svojim tijelom. Preveo Veljko Gortan
650
res Blasii effigies positu cur dispare ćemo? Hic sedet, illic stat, genua flectit ibi. Sic quidam exponit feliciter: Ille sedendo, Racusae populo cum pia vita fuit Paucaque peccabant cives, a numine quidquid Pro gente hac petiit, protinus obtinuit. Coepere at postquam gravius delinquere, stando Orat, sed precibus saepe repulsa venit. Crimina criminibus sed cum addita, poplite flexo Orat nilque humili proficit ille prece.
T
Z
ašto vidim na tri slike sv. Vlaha u različitom polo žaju? Ovdje sjedi, tamo stoji, a ondje kleči. Netko je to uspješno objasnio: Kad je svijet u Dubrovniku pobožno živio i kad su građani malo griješili, sjedeći je molio i što je god od Boga tražio za ovaj narod, od mah bi to i postigao. No kad stadoše teže griješiti, molio je stojećke, i molitve su mu često bile odbijene. Međutim, otkako su se zločini nagomilali na zločine, on moli klečeći, ali njegova ponizna molitva nema ni kakva uspjeha.
5
Racusii ancillae, dum gradiuntur, heras. Cur ita? Consilio sane prudente, ne in illas Baiulus irrueret, dum grave gestat onus, Ast hunc ut rapide serva aut deflecteret ictum Aut prius illa suo corpore ut excipiat.
651
M A K A R O N S K I OPIS D U B R O V A Č K I H POKLADA
CARNOVALIS RAGUSINI DESCRIPTIO MACARONICA
ste slušali moje ozbiljno pjevanje, a sada otvorite, molim, uši za pjesme makaronske. D osada No vaši pradjedovi nisu tako živjeli, nego su na svoj trošak željeli zabavljati i grad i sebe (blagoslov ljene im bile duše) u vrijeme koje se može nazivati proljećem života. Bi li prošla i jedna godina a da se pred brojnim narodom nije prikazivala komedija i da na trgu nije plesalo silno mnoštvo mladeži? Zar se, 10 možda, senator u to vrijeme stidio po mletačkom obi čaju nositi krinku i, prepoznat od naroda, šetati po gradu obasipljući djecu konfetima i dopuštajući da na nj bacaju voštane kuglice ispunjene vodom? Doista, nije. A ako bi ih slučajno kritizirao kakav čovjekomrzac, obično bi mu zatvarali usta riječima pjesnika iz Venuzije »da je jedanput u godini, kad to trazi vrijeme i prilike, dopušteno ludovati56čak i mudracu.« No čemu ja, smušen i nepametan, sada deklami20 ram, a ne prihvaćam se što brže svog zadatka? Započni, Muzo, kazivati nešto o dubrovačkim pokladama! Svagdje se krabulje obično javljaju tokom velikog dijela poklada, a sada čuj kako je kod nas. Ono što je Vergilije u prvom pjevanju Eneide rekao o Trojancima, kad je rasrđena Junona sručila strašnu oluju na brodovlje bijednog Eneje, naime Na moru prostranom gdjegdje plivači se rijetki vide* može se primijeniti i na dubrovačke krabulje. Među5 Prema Horacijevu stihu: Dulce est desivere in loco (Carm. 4, 12, 28) 6 Eneida 1, 118 652
cantantem finora audistis, orecchias nunc, quaeso, ad Macaronica pandite SeriaCarmina vestras.
5
10
15
20
25
At vestri non sic proavi vixere, sed urbem Divertire suis expensis atque seipsos (Sint illis benedictae animae) circa illa volebant Tempora, quae vitae possunt primavera vocari. Quis fuit ille annus, quo non recitata frequenti Fabula erat papulo, quo non danzaverit ingens In platea juvenorum agmen? Num forte senator Portare erubuit Veneto tunc more bautham Et conosciutus populo girare per urbem Confettos spargens pueris patiensque balottas Intus aqua plenas de cera projici adossum? No certe. At criticam si quis mysantropus illis Fors dabat, huic boccam Venusini voce solebant Obturare, »semel quod in anno vel sapienti Impazzare licet, dum tempus resque domandat.« At quid ego nunc declamo storditus et excors, Nec, quod proposui, sequor ocyus? Incipe, Musa, De carnovali Ragusae dicere quiddam! Maschera ubique solet magnam sibi sumere partem Temporis istius. Nunc accipe, qualis apud nos. Quod de Trojanis in primo Aeneidos inquit Virgilius, cum terribilem arrabiata procellam In miseri Aeneae flottam Saturnia misit: Apparent rari nantes in gurgite vasto. De personatis Ragusae hoc dicere possis. De numero at checche sit, nil disciaptius illis 653
tim, bez obzira na njihov broj, od njih nema ničega 30 neukusnijega. Danas možeš vidjeti tri do četiri pučanina, preobučena u lovce poput Vlaha, kako nabijaju pušku mekinjama ili pilovinom umjesto puščanim prahom i klečeći posipaju time leđa ljudi koji se toga nimalo ne boje, a sutra možeš promatrati druge kako po seljačkom običaju, uz diple i svirale, vode mladenku. Puk se tome smije, a svi razboriti mršte čelo. Neki se radije preoblače u trgovce, neki u sluškinje, a neki opet onako kako ih upućuje vlastita raspuštenost ili 40 kukavni pronalazak njihove glave. Teško vama, krabulje, ako godina dobro urodi narančama! Jao, kakva vas oluja čeka i kakva će vas cika djece pratiti po svim ulicama sve do mrkle noći! To su, priznajem, neduhovite zabave samo prosto ga puka (mudar naime čovjek sve to prezire), a sada čuj kako se maskiraju finiji građani. Ovaj oponaša modernu visoku frizuru gospođa i podiže kosu uvis kao cilindar, a onaj predstavlja gimnazijskog školnika, šiba 50 djecu i prebacuje ih preko koljena te umjesto lažnih prdaca izbacuje iz stražnjice prave. Drugi opet, koji nikada prije nije u kazalištu vidio ni Doktora, ni Pulcinelu, ni Brigelu, ni Arlekina, odvažit će se da glumi njihovu ulogu. Što da vam više o tome pripovijedam, prijatelji, kad već zijevate? Tu se završava moj prikaz dnevnih zabava.
60
Neki (što je rjeđe od bijele muhe) uživaju u pro duljivanju gozbe do u kasnu noć. Tada možeš vidjeti kako svi u gradu napuštaju svoju kuću (toliko su ra doznali da saznaju tuđe poslove) i idu tamo prisluški vati ne bojeći se ni vjetra ni kiše sve dok ih prazan želudac ne natjera da se požure na večeru. želio bih nastaviti pripovijedanje, ali ne znam što bih više mogao kazati o dubrovačkim pokladama, osim ako ne želite da vam opišem i ples krojača, kojemu je opravdano pokrovitelj Amor s tobolcem strijela, jer njegove oštre ubode, prouzrokovane strijelama koje odapinje sa svog nemilog luka, na žalost svi osjećamo. Preveo Veljko Gortan 654
Esse potest. Hodie videas tres, quatuor ima De plebe indutos Morlacho more figuram Venantum accipere et pyrio pro pulvere crusca Vel segaturis sclopos caricare genuque Curvato de drio homines nil tale timentes Spargere, cras videas cum diplis atque svirallis 35 More agresti alios sponsam deducere. Plebs haec Ridet, sed frontem quivis aggrinzat honestus. Hi mercatorum malunt sibi sumere vultus. Illi ancillarum, ast alii ut sua cuique libido Suggerit et propriae meschina inventio testae. 40 Vae, personati, vobis, si fertilis annus Ille melarancis fuerit, proh! quanta procella Vos manet et qualis puerum vos skvicca per omnes Contradas usque ad noctem comitabitur atram! Haec bassi, fateor, sunt insulsissima vulgi 45 (Sprezzat enim haec sapiens) solatia, nunc age civis Accipe personam, qui cultior. Ille modernam Matronarum imitans in vertice pettinaturam Tollit ad altezzam cannae; facit iste magistrum Gymnasii, sferzat pueros alzatque cavallo 50 Pro fictisque menat veros in podice coipos. Ast alius, qui Doctorem numquam ante theatro, Nec Pulcinellas, Brighellas Arlichinosque Vidit, aget temere arditus. Quid caetera narrem De genere hoc, si vos jam sbadigliatis, amici? 55 Atque hic finiscunt divertimenta diei.
30
60
65
Nonnulli (muscis sed res haec rarior albis) Festinum in multam gaudent producere noctem. Tum totam videas divulsam e sedibus urbem (Tanta curiositas aliena negotia scire est) Ire in prisluschos nec vento aut imbre moveri. Ad caenam vacuus cogat dum currere venter. Ulterius narrare velim, sed nescio quid jam De camovali Ragusae dicere possim. Ni sartorum etiam vultis me scribere ballum, Cui pharetratus Amor bene praesidet, ut pote cujus Puncturas pur troppo omnes sentimus acutas. Quas causat stralis, saevo quae sooccat ab arcu. 655
PRICICE IZ P R O R E C J A s l o v
inskijeh
FABULAE EX ADAGIIS ILLYRICIS DESUMPTAE
I
I Illyr. Isplivo je na sidru. Enavit in anchora.
Isplivo je na sidru. ČOVJEK KIJ DOPLIVA NA SIDRU
HOMO ENATANS IN ANCHORA
ut kraja hridijiva srdito more čim Jur plav zaćeriva s valim strahovitim, P Pomorce sve blijede strah smrti priuze. 5
10
15
20
Uzmnažat a slijede vjetri se i k tomu se Množ dažda sdružaše, ka crna iz oblaka Tak silno padaše, da nigda bS taka. Korablja valima jur jačim mjesto da, Rasutim zglobima ter se sva raspada. Iz smrtne se izvući ištu uze, al zamani, More proždirući u dubinu svijeh sni. Još jedan plovaše po moru, koga val Za priklopit staše s veljom silom domal. Al s prure sidro čim u more padaše, Val s naporom mnogim kij dasku tiskaše, Dasku ka je od plavi razbijene, među dva Tak zuba je ustavi od sidra da se sva Usadi tu tako ko čavlim pribijena I sidru nikako da pasti morska u dna. Rukam potom ga se on hrabren uhvati, Val s srećom u čas se uzdiže istij tij, Prijateljski kij na kraj dade ga čitava. Ako tebe (ovo znaj) hoće Sreća zdrava, Stvarim će se služit za tebe spasiti Onim ke ćeš cijenit podobne manje ti. 656
axosa forte cum carinam ad littora Magnis procella propulisset fluctibus. S Formido mortis occuparat pallidis 5
10
15
20
Jam corda nautis: ventus usque saevior Gliscebat eque nubibus densissimi Imbres ruebant, jamque victa fluctui Latus carina fortiori praebuit In frusta laxis diffluens compagibus. Sibi quisque quaerit mortis, at frustra, fugam: Omnes profundum navitas sorbet mare. Adhuc natabat unus, quem frementior Pene obruebat fluotus alto gurgite. De prora in aequor forte sed dum ferreus Cadebat uncus, vis furentis aequoris Tabulam peramplam nuper effractae ratis Utriusque dentis egit inter angulos, Clavoque veluti fixa cum consisteret, Ponto innatantem sustinebat anchoram. Hanc dexter uncis manibus ut prehendidit, Ecce illa fluctu grandiore concita Incolumem in oras littoris amici dedit. Fortuna si te praepotens salvum velit. Tuam in salutem vertere id efjicax erit, Minus quod aptum tu saluti existimas.
42 Hrvatski latinisti II
657
II
II
Zaludu mi je biser, kad mi grlo davi.
Illyr. Zaludu m’ je biser, kad mi grlo davi. Quid mihi gemmae, si guttur elidunt?
GOSPOĐA I OGRUAJ
MATRONA ET MONILE ospođa dizaše ogrljaj čim s vrata, Kij nahijen bijaše bisera i zlata, G Krivo ga gledajuć drži u necijeni. 5
10
15
20
On se snebivajuć mahnitu je cijeni: »Tot mene, kim žena svaka, ka omiliti Nastoj, urešena ište sveđer biti, S vrata odmećeš tvoga sama, jer s’ ohola ti?« (Gosp.) »Ne cijeni da stoga ja te htjeh smetnuti, Nego jer što ćutim, zlo daviš da me ti.« (Ogr.) »Trak popusti, i tim već ne bud se strašiti.« (Gosp.) »Ali mi i tako ti vrat daviš.« (Ogr.) »Bolje to Htjej mi tomačiti?« (Gosp.) »Ja, biće ku prosto Dopade, udata za muža budući Veoma bogata, on u zlatne obući Hotje me haljine, na rukam prstene Zamjerne svjetline stavi mi i cijene, Na dvoru tkogodi da mene vidi it’, Srećnija ne rodi da se druga, ima mnit. Nu pak kao u kući živemo!« . . . Riječ ženi Tad on prisijekući »Već ne kaži meni« Reče joj »i što si davljena, krivo daj Mužu, ne prinosi tužbe na ogrljaj!« Sred blaga i svake raskoše več-krati Duh muke opake nespokojan patu
658
atrona collo cum monile lacteo Gemmis et auro splendidum deponeret. M Illud severo conspicata lumine 5
10
15
20
Sprevit. Monile stupuit insanam putans. Mon. »Tun’ me ergo, quo omnis, quae placere discupit* Ornare collum foemina impense studet, Abs te una fastu sic superbo rejicis?« Mat. »Ne crede fastum perpulisse, ut ponerem. Tua at quod opera strangulari sentio.« Mon. »Nil tale metuas, si relaxes taeniam.« Mat. »Elidis et sic colla.« Mon. »Tamen id explica.« Mat. »Viro locata cum fuissem diviti, Fortunae at ipsa tenuis, ille cyclade Me aurata operuit, ille gemmis dexteram Ornavit, ut qui me foris videt, hic satis Putet beatam; at si domi quo vivimus Pacto...« Monile foeminam heic interloqui: »Ne plima narres, sed viro da crimini. Quod strangularis, non monili gemmeo.« Mediis in opibus saepe animus est anxius.
659
III
III
Prag od kuće najveće brdo
Illyr. Prag od kuće je najviše brdo. Limen domus mons omnium altissimus.
POKLISAR KIJ SE DIJELI IZ SVOJE KUĆE
LEGATUS DOMO PROFICISCENS
a Bosnu poklisar jedan poslan kij je. Budući svaku stvar spravio malprije N Za puta M toga trebuje, grijaše 5
10
15
20
Prijatelja svakoga i djeci dijeljaše Medene cjelove i dobroj ljubi svoj. Jur sluge njegove, kijeh je ne mal broj, I pratež sva prid njim ide, pak uputi I on se istij zatim posljednij, al nuti! Pristupi kad na prag, taj čas se ustavi, Odstupi tere natrag i ljubit se stavi ženu i djecu iznova, službi i naređivat Sad ona, sad ova: tu ga al veće ni’ stat; Opeta se uputi za izit, nu iznova Na pragu on ćuti noge ko od olova I lijenost u svemu tijelu. To videć svoj Drag jedan reče mu prijatelj: »Brate moj. Kao brda visoka ti ćeš proć, na vrati Kad kuće prije roka lijenost te ta uhvati?* Kom on: »Ne straše me brda ina, samo da Prođem ja kuće me prag višij svih brda.« Stvari na svijetu k i mi većma ljubimo, S muke se velike od njih odcijepimo.
660
egatus ire jussus ad Bithyniae Regem Cleanthes cum parasset omnia. L Iter quae ad illud expedire censuit. 5
10
15
20
Natis, amicis optimaeque conjugi Mellita centum dividebat oscula. Servi praeibant, commeatus, sarcinae. Herusque ad ipsa succedebat limina Domo egressurus, cum repente substitit Et retrocedens basiare conjugem Natosque rursus coepit, hinc domesticis Mandare multa; certus at discedere Sub limen iterum venit. Heic cum plumbeos Pedes ut ante sensit et torpedine Inusitata corpus omne corripi, Quidam ex cimicis quod fiebat intuens »Tune arduorum montium conscendere Valebis« inquit »culmina, hanc in aedium Qui prodis ipso tarditatem limine?« Huic ille: »Cura caeterorum montium Haud me fatigat, dummodo hunc altissimum Liceat in ipso transilire limine.« Ab iis, quae amamus, separamur aegrius.
661
IV
IV
Vrati meštru gvožđa!
Illyr. Vrati meštru gvožđa! Ređđe artifici instrumenta.
OD SELJANA KOVAČ
E RUSTICO FABER
uibeći puč u svom rataj sebi vrtu. Krug veljij pod zemljom (kao stavljen ne znam tu) D Iznađe gvozdenij: s njime gre iz sela 5
10
15
20
U grad, kij dalek ni’, on srca vesela. U kovačnicu ide, tere prije svega, što žudi da izide gvožđa njemu od tega. Stade meštru kazat. U već’ rasijeca ga On dijela; da smekšat bude, u oganj stavlja ga; Gorušta ga paki vadi i batom mlati, U sliku ter svaka žuđenu obrati. Pomnjivo kij svu tu iseljanin gledaše Kovača rabotu, lasnu je cijenjaše. Da mu da jur pita oruđa, jer da obrati Gvožđe u lemeš kriv ta hoće i jur ga mlati, U kovača rataj pretvoren iznenad. Nevješta ali taj za posao njega kad Momče od kovačnice ugleda »Gvožđa ti Loše iz desnice meštru« reče »vrati!« Nitko se u tuđem zanatu nek smije Zabavljat jer će mu rugat se tko umije.
rofundum in agro puteum ut faceret sibi, Humum excavabat rusticus, cum ferream. P Quo casu in illo nescio repositam loco. 5
10
15
Invenit massam; gestiensque ad fabricam Vicinioris ut traduxit oppidi. Fabro indicavit quidquid hinc fieri cupit. In plura sectam fragmina hic igni prius Mollire, crebris ictibus deinc tundere, Formamque rite cuncta flectere ad suam. Agricola fixis intueri singula Dum perstat oculis, censet id facillimi Opus laboris. Hinc dari fabrilia Sibi arma poscit, ut recurvam vomeri Donet figuram, jamque faber e rustico Repente factus malleo ferrum gravi Tundebat alacer. Ad quae, ut adspexit rudem Puer officinae deditus ferrariae, »Sua arma fabro redde,« dixit »villice!« In arte nemo non sua se exerceat.
Preveo Đuro Ferić
662
663
PISMO SLAVNOME MUŽU JOHANNESU MULLERU
emoj, Miillere, misliti da sam potpuno zaboravio ono što si mi (otada su protekle pune dvije go dine) pisao u skladu sa svojim pothvatima. Iznio si naime želju da se ja, pošto sam nedavno u stopama hitrog jamba izložio poslovice ilirskog jezika,7 prihva tim prikazivanja narodnih pjesama i pripovijedaka. Poticao si me neka se u prvom redu pozabavim onom vrstom priča koje u svakom narodu mlađima obično pripovijedaju djedovi i sijedi očevi. Te priče, preda vane po stalnome redu iz ruke u ruku, kao neka živa proročanstva u neprekinutom nizu traju stoljećima. Želio si da više toga iznesem ako ne s mnogo truda i s ukrasom pjesničke ljepote, a ono bar običnim govorom. Ako sada posjedujemo svjedočanstva gotovo o svim narodima, ako su države dosta poznate po slavnim dje lima vladara i ako oni koji takvim sadržajem pune svo je knjige ne iznose ništa novo, koliko će više ugleda kod učenih ljudi postići onaj koji se smjelo prihvati istraživanja toga vrednijeg blaga! Kad već, kako lijepo kažeš, ova domaća pouka majki i staraca jače zadire u ljudski rod, odakle bolje prosijava narodni duh i otkrivaju se običaji? Odakle se pouzdanije nego iz tih vrela mogu crpsti prošle zgode s toliko različitih is hoda u miru i u ratu? Upoznavanje toga dostojno je mudra i čestita muža, te tko god želi steći vrijedne zasluge za svoj narod treba da odatle započne. To se općenito čini ishodištem i to je stvarno kao neki te-
AD C L A R I S S I M U M V I R U M JOANNEM MULLER EPISTOLA
O
N
10
20
7 Odnosi se na Ferićevo djelo Fabulae ex ađagiis Illyricis desumptae. 664
uae mihi digna tuis scripsti conatibus (Annus Unus abhinc alterque abiit), ne pectore prorsum Lapsa meo, Miillere, putes; tibi nempe placere Aiebas, post Illyricae ut proverbia linguae Explanata citi pedibus mihi nuper iambi Ad cantus vellem, fabellas et populares Scribendas animum adjicere, in primisque monebas. Ut genus historiarum id consectarer, in omni Quas populo proavi narrare minoribus aevo Incanique solent patres. Haec ordine certo Tradita perque manus, ceu viva oracula quaedam. Haud interrupta serie per secula durant. Pluraque de genere hoc si non operosius atque Musaeo exornata lepore, at simplice saltem Sermone exponi cupiebas. Si omnium habemus Nunc documenta fere populorum, publica factis Si res nota sat est illustribus imperitantum, Nilque novi referunt, libros qui talibus implent, Gratia cum doctis quam maior inibitur auso Vestigare haec nobiliora! Domestica quando Haec, ut pulcre inquis, matrum doctrina senumque Humanum propius tangit genus, ingenium unde Elucet populi melius moresque patescunt? Totque domi ac belli variis eventibus olim Gesta unde hauriri possunt quam e fontibus istis Certius? Ista viro digna est sapiente proboque Cognitio, et patria quisquis de gente mereri Egregie velit, his ab rebus ducat oportet Principium. Haec omnino rudimenta esse videntur
5
10
15
20
25
665
30
40
50
60
melj i gradilište na kojem se u bilo kojem narodu (jer je to kod svih jednako) treba da podigne nad gradnja znanja, zakona i propisa; o tome ovisi svako mišljenje, običaj, navika, u jednu riječ čitav izgled života. Budući da je Ilirik uvijek bio plodna majka i od gojiteljica junaka i budući da se tamošnji narod ne koć proslavio u tako brojnim ratovima i velikim po bjedama koje je ne jedanput iznio nad ratobornim Romulovim narodom, morao je dobiti vlastitog povjesničara, koji bi u svom djelu istinito izložio kako su se odigravali ti događaji, no sudbina je tom narodu us kratila takvu čast i htjela je da se to čita razasuto i veoma skraćeno. Ipak to nije zaprekom da nam ne bude poznat najveći dio onoga što se odnosi na težak posao Martov. Ostalo su grčki i rimski pisci jedva dodirnuli, i to površno i kratko. Nadalje, budući da je poznato da su ilirski kraj u čitavu njegovu području (ležeći između dva mora, pruža se od donjeg Dunava do granica koje je imao s Grčkom) nastavala nebrojena plemena u različito ili u isto vrijeme i budući da se može smatrati da još i danas u jeziku i običajima ostaju neki tragovi mnogih od njih, pa i u onome čega se dobro sjećaju starci, kako bi bilo lijepo i, dodaješ, korisno kad bi tko sve to sabrao te zabilježio mjesta odakle je što uzeo i lju de od kojih je što čuo! Na taj bi se način jasno po kazalo: koji narodi stanuju u brdima, koji na obali, a koji u ravnici, koji žive na sličan, a koji na različit način, koje zakone, obrazovanje i običaje ima svaki od njih, koje zablude, obrede, proročišta, dogme, na vike, umijeća, nadarenost, nošnju, javne priredbe i igre. Osim toga moglo bi se iznijeti još više spomena vrijednih podataka koji odgovaraju našem vremenu tako da bi jedna stranica istodobno obuhvatila dvo struku povijest. Dok frula utaknuta u mijeh ne stane svirati, dotle ne počinju ples. Najstariji je od plesova onaj koji je dosta jednostavan, i najviše od sviju vole upravo taj 666
30
Suntque reapse ceu fundamen et area, cui omnis Quolibet in populo (ratio namque omnibus una) Doctrinae, legum praeceptorumque struenda Desuper est moles; hinc amnis opinio pendet. Consuetudo, usus, color omnis denique vitae. 35 Illyricum foecunda parens cum semper et altrix Heroum fuerit tellus pqpulusque tot olim Ille inclaruerit bellis magnisque triumphis Non semel actis belligera de gente Quirini, Huic debebatur proprius, qui proderet, ut sunt 40 Gesta, quidam, chartis veracibus omnia, scriptor. At talem populo fortuna invidit honorem Et voluit dispersa legi contractaque multum. Id tamen haud obstat, pateant quin plurima nobis, Quae spectant grave Martis opus, vix cetera Graii 45 Scriptores Latiique obiter parceque secuti. Cum porro Illyrici regionem, qua patet, omnem (Haec gemino interieota mari se extendit ab Istro Usque ad germanos, habuit quos Graecia, fines) Innumeras vario vel eodem tempore constet 50 Incoluisse tribus multarumque ipse rearis In lingua remanere etiamnum ac moribus inque his. Quae firme meminere senes, vestigia quaedam, Quam porro pulcrum foret, addis, et utile, si quis Omnia colligeretque looosque unde hausta notaret 55 Et per quos parta auctores! Sic fiet, u t harum Omnino rerum ratio manifesta patescat: Qui montes populi teneant, qui littora quique Planitiem, qui sint simili, qui dispare victu. Quas leges cultusque habeant, quos quilibet usus, 60 Errores, ritus, oracula, dogmata, mores. Artes, ingenium, vestes, spectacula, ludos. Pluraque praeterea memoratu digna referri Possent, huic aevo quae propria, tempore eodem Historiam ut duplicem comprendat pagina simplex. 65
Infixa utriculo spargat ni tibia cantum, Haud ante incipiunt choreae; antiquissima porro Illa eadem, quae simplicior, longe omnibus unam Hanc tamen anteferunt aliis, quae tendit in orbem, Foemina virque una nullo discrimine iuncti 667
70
80
koji se vije u krug. Žene i muškarci združeni bez ikakva reda hvataju se za ruke i najprije se počinju lagano kretati u krugu njišući se, zatim krug gubi svoj oblik (to treba pripisati sposobnosti kolovođe) i sad postaje po obliku četverokut, sad se mijenja u duguljast, jajolik oblik, sad naliči slovu kojim se pri kazuje siiktanje zmija, a sad se čitav raspada na pa rove. Tada svi po dvoje, tj. muškarac i žena, poskaku ju, a najviše se cijeni onaj koji više od drugih ustraje u tim neobičnim skokovima, od kojih ne zazire ni žena prevrćući u nesređenim pokretima i tijelo i ha ljinu. Obuzima ih gotovo nevjerojatan zanos za tom vrsti seljačkog plesa, pa u tom silovitom kretanju (oduzmeš li kratke odmore) znaju ostati po mnogo sati. Dok se kolo vodi, izvan njega se pjeva, a i sami plesači prihvaćaju pjesme kojima se još više uzbuđuju. Preveo Veljko Gortan
70
75
80
85
UXOR A VIRO REPUDIATA, DUM ALII A FRATRE NUPTUM DATUR, PRAE DOLORE MORITUR.
ŽENA ODBAČENA OD MUŽA UMIRE OD TUGE, DOK JE BRAT UDAJE ZA DRUGOGA to se bijeli u gori zelenoj? A1 su snijezi, al su labutove? S Da su snijezi, već bi okopnuli, 5
10
labutove već bi poletjeli. Nisu snijezi, nit su labutove, nego šator age Asan-age. On boluje u ranami Ijut’mi. Oblazi ga mater i sestrica, a ljubovca od stida ne mogla. Kadli mu je ranam bolje bilo, on poruča vjernoj ljubi svojoj: »Ne čekaj me u dvoru bijelomu, ni u dvoru, ni u rodu momu!« Kad kaduna riječi razumjela, 668
Se manibus capiunt et primum volvere lente Se circum incipiunt nutantes, inde figuram Circulus amittit (choreae ducis id tribuendum Ingenio) et modo fit quadrati forma, modo ovi Oblongam in speciem se mutat, littera nunc fit Sibila serpentum referens, modo diditur orbis In totidem paria et bini tunc scilicet omnes Vir mulierque pedes agitant, summoque is habetur In pretio, qui plus aliis se obdurat ad illos Enormes saltus, queis ipsa haud foemina parcit Motu incomposito corpus vestemque revolvens. In genus hoc choreae agrestis quidam abripit ardor Plane illos incredibilis, multasque per horas (Deme breves pausas) motu in violente manebunt. Dum choreae fiunt, extra cantatur et ipsi Cantibus indulgent saltantes, queis animant se.
in silva candens elucet? An illud QuidNixviridi an cycni? Si nix, verna resolveret aura; 5
10
Si cycni, jam sese illinc pernicibus alis Abriperent. Non ergo nives, non agmen olorum est, At ducis Assani niveis tentoria velis. Saevo ille in pugna perfossus vulnere maesta Voce dolet: mater germanaque flebilis aegrum Invisunt, sponsam tenuit pudor. Ille superbe Id factum reputans irascitur; hinc ubi coepit Vulneris accepti minui dolor, aspera fidae Indici haec sponsae jussit: »Ne me amplius albis Expectes in porticibus, nec divite in aula Conjunctosque inter mihi sanguine.« Talia postquam Audiit infelix domina, in diversa trahebant 669
15
20
25
.30
35
40
45
.50
55
još je jadna u toj misli st&la jeka stade konja oko dvora; i pobježe Asan-aginica, da vrat lomi kule niz pendžere. Za njom trču dvije ćeri djevojke: »Vrati nam se, mila majko naša, nije ovo babo Asan-ago, već daidža Pintorović-beže!« I vrati se Asan-aginica, ter se vješa bratu oko vrata. »Da, moj brate, velike sramote, gdi me šalje od petero diče!« Beže muči, ne govori ništa, već se maša u džepe svione i vadi njoj (knjigu oprošćenja, da uzimlje potpuno vjenčanje, da gre s njime majci uzatrage. Kad kaduna knjigu proučila, dva je sina u čelo ljubila, a dvije ćere u rumena lica, a s malahnim u bešici sinkom odijelit se nikako ne mogla, već je bratac za ruke uzeo i jedva je s sinkom rastavio, ter je meće k sebi na 'konjica, s njome grede dvoru bijelome. U rodu je malo vrijeme stala, malo vrijeme ni nedjelju dana, dobra kada i od roda dobra, dobru kadu prose sa svih strana, a najveće imoski kadija. Kaduna se bratu svome moli: »Aj, tako te ne želila, braco, nemoj mene davat za nikoga, da ne puca jadno srce moje gledajući sirotice svoje!« Ali beže ne hajaše ništa, već nju daje imoskom kadiji. Još kaduna bratu se moljaše, da njoj piše listak bijele knjige, da je šalje imoskom kadiji: 670
15
20
25
30
35
40
45
50
55
Crudeles animum curae: circum atria tecti Illa maritalis strepitus exaudit equorum Et celeri gressu turrim conscendit in altam, Ut se praecipitem mittat moritura deorsum. At geminae extemplo sua post vestigia natae Accurrunt: »Ah, chara parens! ah, retrahe gressum E Hic qui fertur equo non est pater, at tuus ad te Pintori soboles frater venit.« Uxor ad illa Assani tenuit gressum et candentia collo Brachia fraterno innectens »Proh dedecus« inquit »Sic quinae sobolis mater miseranda relinquor?« Nil olli frater, sed quae sub veste latebat Purpurea chartam tradit, qua vincla prioris Conjugii solvens iterum sibi tempora sertis Alterius nova sponsa viri praecingat, ad aedes Maternas comitante illo cum venerit. Aegra Scriptum ubi percurrit mulier, repetita duobus In frontem natis tulit oscula et oscula proli Foemineae in roseis impressit vultibus, at se A puero in cunis posito divellere prorsum Haud potuit, sed eam multa vi denique frater, Barbarus avulsit frater dorsoque locatam Quadrupedis secum patriam perduxit in aulam. Illa brevi hic mansit: nondum septena rubentes Aurora extulerat vultus, cum sanguinis alti Mille proci dominam petiere, Imoschus at illam Prae reliquis praetor petiit. Flens illa rogabat His fratrem: »Me nulli iterum sociare marito, Frater amate, velis, vitae per lumen ego te Dulce tuae obtestor, ne me dolor opprimat, orbam Cum sobolem aspiciam.« Duro ille ast ferreus ore Voces contemnit miserae Imoschoque sororem Praetori in sponsam jam destinat, iliaque rursum Sic rogat: »Ah, quoniam tua fert ita certa voluntas,. Imoscho sic scribe duci: Tibi sponsa salutem Mittit teque orat, cum tu illam connubiali Ducere cum turba processeris, ut simul olli Peplum grande feras, quo summo a vertice ad imos. Usque pedes sese obvolvat, ne cernere possit Ipsa orbam sobolem genitrix, cum transeat altam Assani ducis ante domum." Vix talia praetor 671
60
65
70
75
80
85
90
»Djevojka te lijepo pozdravljaše, a u knjizi lijepo te moljaše, kad pokupiš gospodu svatove, dug potkljuvac nosi na djevojku, kada bude agi mimo dvora, nek ne vidi sirotice svoje.« Kad kadiji bijela knjiga dođe, gospodu je svate pokupio, svate kupi, grede po djevojku. Dobro svati došli do djevojke i zdravo se povratili s njome. A kad bili agi mimo dvora, dvije je ćerce s pendžera gledahu, a dva sina prid nju ishođahu, tere svojoj majci govorahu: »Vrati nam se, mila majko naša, da mi tebi užinati damo!« Kad to čula Asan-aginica, starješini svatov govorila: »Bogom brate, svatov starješina, ustavi mi konje uza dvora, da daruj em sirotice moje.« Ustaviše konje uza dvora, svoju dicu lijepo darovala: svakom sinku nože pozlaćene, svakoj ceri čohu do poljane, a malome u bešici sinku, njemu šalje uboške haljine. A to gleda junak Asan-ago, ter dozivlje do dva sina svoja: »Hod’te amo, sirotice moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša, srca arđaskoga!« Kad to čula Asan-aginica, bijelim licem u zemlju udrila, uput se je s dušom rastavila od žalosti gledajuć sirćta.
60
65
70
75
80
Narodna pjesma
672
43
Scripta; sibi Imoschus legit, magnam undique cogit Vim comitum, qui sponsam adeant, peplumque quod optat Fert secum. Adveniunt ad sponsae limina faustis Ominibus fausteque illam comitantur euntem. At dum praetereunt Assania tecta, fenestris Ex altis matrem geminae aspexere puellae, Processere foras pueri, qui talia flentes Orabant: »Ad nos, genitrix dilecta, reverte. His caenam sumas ut in aedibus.« Illa, ubi posci A natis audit se talia, supplice fari Sic primo comitum voce incipit: »O mihi fratris Tu dilecte loco et senior dux agminis hujus. Hanc prope quadrupedes paulisper sistier aedem Quaeso jube, suprema meis u t dona relinquam Natis, quae nostrum erga illos testentur amorem." Substitit extemplo pressis equitatus habenis Ante domum. Charae genitrix tunc munera proli Obtulit: auratos pueris dat habere cothurnos. Pallam virginibus, limbo quae tangat arenam, At posito in cunis puero mittebat amictum Exiguum exiguo. Cuncta haec aspectat ab aede. Quo se rettulerat medicato cuspidis ictu, Assanus natosque suos deinc advocat: »Ad me. Nati infelices, nati remeate relicti, Quandoquidem vestri haud voluit miserescere mater Ferrea.« Ut illa viri vox aegrae perculit bures Conjugis, extemplo tremebundo corpore labens Exangui illa solum vultu percussit et una Vitam exhalavit natos discedere cernens.
Hrvatski latinisti II
673
LATINSKI PRIJEVODI SLOVINSKIH PJESAMA
SL AVICA POEMATIA LATINE REDDITA
TUŽALJKA MAJKE ZA IZGUBLJENIM SINOM I BRATOM
CARMEN FLEBILE MATRIS DE FILII ET FRATRIS AMISSIONE CONQUERENTIS
(MAJKA MARGARITA) Jad ertin ae urbis prope portas parva gementi Gutture raucisonos cantus iterabat hirundo. vilu to mi cviljaše drobna ptica lastovica, ona mala ptica; ona cvilu cviljaše Zadru gradu na pridvratju, ona mala ptica. Biše mi se cvileći drobna ptica zakasnila, ona mala ptica; ter ju biše pustilo žarko sunce na zapadu, onu malu pticu; a biše ju zaskočio sjajni misec na istoku, onu malu pticu; ali ono ne biše drobna ptica lastovica neg mi ono biše stara majka Ivanova, majka Margarita. Ona majka klikovaše sinka svoga i brajenka, majka Margarita. Na nju mi je našetala bila vila planinkinja ter mi side bila vila staroj majci besiditi, majci Margariti: »ča mi tako cviluješ, stara majko Ivanova, majko Margarito? Koja ti je nevolja grozne suze prolivati, majko Margarito?« Side to mi stara majka biloj vili besiditi, majka Margarita: »Ostaf me se, bila vilo, jadi te se ostavili, planinkinjo vilo! Dvi su meni ljute rane na mojemu željnom srcu, planinkinjo vilo;
C
5
10
15
674
Hic alto occiduus dum mergitur aequore Titan Liquerat, hic oriens invenerat aurea Phoebe 5
Singultus sera miseros sub nocte trahentem. Nuncia sed veris non haec avis, ipsa sed, eheu, Margaris est miseri genitrix grandaeva Joannis, Quae fratrem natumque vocans ululatibus aegris Insolabiliter gemit. E sylvestribus una
10
Longaevam nymphis tum sic affata parentem: »Margari, quid maesto gemitus de pectore mittis, Quaeve jubent tantos te fletus fundere causae?« Illa autem: »Heu, miseram fuge me, fuge, candida nympha, A te sic fugiant luctus. Duo vulnera cordi
15
Haerent saeva meo, queis nulla medebitur aetas. Damoetas frater matrisque novissima proles 675
20
25
30
35
40
obe su mi j adovi ljute rane otrovane, planinkmjo vilo! I ovo ih ne mogu jadna majka priboliti, posestrino vilo! A ove su ljute rane na mojemu željnom srcu, posestrino vilo! Ja t’ sam majka imila mlada Petra bratca moga, posestrino vilo; a Ivana hranila mila sinka od srdašca, jedno malo dite; i kad sam ih jadna bila do viteštva dohranila po njih mi je svitla zora od istoka poručila, posestrino vilo! Obih sam ih jadna majka svitloj zori otpravila. Dali eto ne znadem za njih smrti ni života, vilo posestrino! Neg su mi se zli bilizi jadni majci ukazali, majci Margariti; gdi se gavran vijaše nad merli od Zadra grada, ona crna ptica; a bihu mu črna pera sva od krvi ustrapana, onoj črnoj ptici. Sila sam ga jadna majka kumiti i bratimiti, onu kobnu pticu: ’Kaži meni, gavrane, te bilige do istine, ptice zlokobnice; a ja ti se jadna majka virom mojom obituju, moj črni gavranče, da ti hoću trudna pera sva suzami prohladiti, ptice zlokobnice.’ Dali ne hti na mene huda ptica ni gledati, ona huda ptica; nego to mi odleti u planinu čmu goru, mene majku ostavi grozne suze prolijući, majku Margaritu.« Side to mi bila vila staroj majci besiditi: »Ovo ću te, stara majko, radi boga uprašati, majko Margarito; ako bi ti obadva turske uze dopadnuli kojom bi jih ti spenzom iz tamnice iskupila?« Side to mi stara majka biloj vili besiditi: »Ako su mi, bila vilo, turske uze dostignuli, posestrino vilo; lasno ću ih jadna majka iz tamnice iskupiti, posestrino vilo; za braca ću mojega dati moju rusu glavu, posestrino vilo; 676
Et Nicon fuerat mihi filius, unica cordis Cura mei puer ille; alui ceu provida mater Hos ego vixque ambos perduxi ad firmius aevum, 20
Aurora auricomans petiit cum protinus ipsa. Nec quid ab hoc factum sit tempore, novimus, auras An superas spirant, an pallens possidet Orcus. At mihi se miserae signa obiecere parenti Tristia, nam crocitans haec circum moenia corvus
25
Dum volat, huic nigrae stillabant sanguine pennae. Illum ego proh! fratrem comitemque vocare coacta Sum genitrix miseranda et avi ferale canenti Talia suppliciter fari: Tu, quaeso, quid isthaec, Corvule, portendant me signa doceto, vicissim
30
Defessas tibi mater ego miseranda tepentum Alas largifluo lacrymarum fonte lavabo. At neque respexit volucris me dira citisque Se rapiens pennis nemora in frondosa recessit Et miseram largis hic fletibus ora rigantem
35
Deseruit.« Tum coepit anum sic poscere nympha: »Dic mihi per magnum, mater grandaeva, Tonantem, Si tibi forte ambos teneant immitia Thracum Vincula, quo pretio redimi tibi possit uterque.« Illa autem: »Si Threiciae crudelia gentis
40
Vincla utrumque tenent, en quae spes pectore surgit. Objicerem caput ipsa meum pro corpore fratris, 677
45
50
55
60
a za sinka Ivana živim ognjem izgoriti, za to mlado dite.« Sila mi je bila vila staroj majci besiditi, majci Margariti: »Nisu ti jih, stara majko, turske uze dopadnule, starice nebogo; dali ću ti istinu, jadna majko, povidati, starice nebogo; bratca ti je obljubila mlada moma Grkinjica, majko Margarito; ter ti ga je napojila mrzle vode zabitljive, starice nebogo; da se nigdar od tebe sestre svoje ne spomene, majko Margarito. A kada si od sebe sinka svoga otpravila, ono mlado dite; onda se je u tebi srdašce okamenilo, starice nebogo; jer kada mi on dojde u Primorje valovito, ono mlado dite; na njega se namiri lipa Cvite Primorkinja, na to mlado dite; ona venac vi jaše od primoga vilovita, mlada Primorkinja; ondi mi se oni bihu očicami sagledali, mladi i gizdavi; očicami sagledali a srdašce saljubili, mladi i gizdavi; Biše mi ga lipa Cvite onim vencem okrunila; ono mlado dite; da se nigdar nikadare k tebi majci ne zavrati, starice nebogo. Cvili, majko, i žali i prolivaj grozne suze, majko Margarito! I da ti se nikadare od suz lišća ne osuše, majko Margarito; nit ćeš bratca dozvati, nit ćeš sinka dočekati, starice nebogo!« Narodna pjesma (bugarštica)
678
Pro dulci in medias puero ruerem impigra flammas.« Tum nympha: »Haud vinclis, anus miseranda, premuntur Thracum illi, at veros amborum jam accipe casus. 45
Graia puella tui malesano ah! fratris amore Perdita Lethaea miserum sic imbuit unda, Amplius ut charae nequeat meminisse sororis. Ipsa autem patriis cum longe abscedere ab oris Et dulcem avelli puerum a te passa, rigenti
50
Tum saxo infelix steterant tibi pectora mater. Undisono namque ille pedem vix littore figens Phyllidi se pulcrae tulit obvius: illa corollas, Artis qpus magicae, manibus texebat eburnis. Illic se pulcri juvenes per mutua ocellis
55
Insatiabilibus primum adspexere sibique Alternis uri pectus sensere favillis. Illo igitur Phyllis Niconis tempora serto, Numquam ultra ut redeat, cinxit. Fle, mater, et ora A fletu arescant tibi numquam: adducere fratrem
60
Ad te nec poteris nec natum amplectier ulnis.
679
EPIGRAMI
EPIGRAMMATA
I
I
vaj što ovdje leži za žica sav novac je spisko, Umiruć ostavi tek urne te nevrijedne kam. O U njoj pepeo svoj sahraniti želi i kosti, Baštinik niti da taj ne bi naslijedio kam.
ui jacet hic totum vivens absumpserat assem Umamque hanc liquit saxeam agens animam. Q Hic cineres vult ille suos atque ossa reponi. Post fata hunc ne haeres possideat lapidem.
II II je nejednake stihove pisao Ligdam: Bješe u jednakim8 slab zato što bijaše hrom D obro
inaequales elegos bene Lygdamus, idem Hexametro infelix carmine: claudus erat. Scripsit
III III ko da podzemlje crno više cijeni od raja? Ipak Danteov spjev to ti pokazuje sav.
T
IV
praestare Acherontia regna? carmine vera vide. QuisHaecputettamenElysiisin Dantis
ašto bogova vladar ljubavnoj laži se smije? Zato što varo je sam mučući baš kao vo.»
IV
* Nejednaki su elegijski distisi jer iza dužeg heksametra slijedi kraći pentametar; jednaki su heksametri. * Zeus je u liku bika oteo ljepoticu Europu.
superum rector mendacia ridet amantum? in falso quod bove et ipse prius. CurMugiit
680
681
Z
V
V
anjen u metežu teško Hermogen zatraži pomoć kirurga; jedva bol podnoseć, upita tad: R »Jao, šta mi je s okom, gdje je?« A kirurg će mimo:
ercussum graviter saxo curare chirurgus In turba ut populi venerat Hermogenem, P »Amisine oculum?« petiit miser ille. Chirurgus
»Neka te nije strah, držim u ruci ga ja.«
»Ne metue, in digitis en teneo« inquit »ego«.
VI
VI
ada je srditi muž izbatinao nemilo svoju Deliju da joj već ukroti prkosnu ćud. K Pade i ko bez duše na zemlji ležaše ona, 5
10
Neće li postupkom tim zavaran biti joj muž. On viknu: »Kada je napokon crkla ta opaka zvjerka, Kožu joj moram sad zguliti, idem po nož.« Reče i požuri odmah i lati se noža da njime Smjesta odere nju kao živinu što zna. Ona palk vidjevši kakva joj sudba se okrutna sprema, »Živa sam!« viknu tad, smjesta se dade u bijeg.
t fuerat multis irato a conjuge secta Ingenium ob petulans Delia verberibus, U Corruit atque immota solo ceu extincta jacebat. 5
10
VII
VII
itali su zašto se uskrsli Krist ukazao najprije Magdaleni. P Poslije mnogih odgovora šturih 5
i nezgodnih često, napokon je ovaj dobio prvo mjesto: Njoj se javio da se što brže, u isti čas, o njegovom uskrsnuću svuda pronese glas. Htio je čuti kako će, kada to sazna, ona javiti svijetu bučnije nego trube Jerihona.
682
Arte hac si posset fallere forte virum. Ille autem: »Quoniam interiit mala bestia tandem. Nunc illi pellem detrahere aggrediar.« Haec ait adque pedes strictum tulit illico cultrum Excoriaturus non secus ac pecudem. Illa autem, ut novit sibi talia dira parari, »Mortua non sum« inquit seque fuga eripuit.
uaerebant, Christus cur sese a morte resurgens Visendum primo Magdalidi obtulerit. Q A multis ubi multa, parum sed idonea dicta. 5
Conclusit lepido sic quoque scurra sale: »Ut cito se Solymis diffunderet undique rumor Se Christum ad vitam re revocasse sua. Hoc voluit primo mulierem scire, sonorae Talia quae ritu vulget ubique tubae.«
683
VIII
VIII apoče u igri srdito, neumjesno liječnik da se svađa psujući bijesno: Z »Živa ću te rastrgat, dugo nećeš ni ti.« —
oeperat in ludo violenta percitus ira Cum quodam medicus jurgia conserere, C ■Quin se illi vitam erepturum intentat, at alter:
»Ne bojim se, ti mi liječnik nećeš biti.«
»Non metuo hoc, nam te non medico utor« ait.
IX IX radljivci rekoše seljaku dok je vršio sjetvu: K »Ti šiješ sada 5
pargenti semen fures haec verba colono: »Tu seris, at nostra in commoda messis erit.« S Queis ille: »Hoc facile eventurum credo, quia apte
nama na korist jer mi ćemo ti odnijeti žetvu.« A seljak će na to: »To lako može biti jer konoplja što će ovdje rodit k6 omča će vam sigurno godit.«
Semina ego sparsi cannabis ad laqueos.«
X X ada je bolesnom slikaru stigla u pohode huda Smrt da prekine nit bolnog života mu tog, K Dvojnike ugleda ona likova jednakih sasvim 5
(Bio je nasliko baš svoj na umoru lik). Ne znajuć koga da smakne, na sliku tad odape hitac: Tako na pogodak kriv slikar je ostao živ.
XI a pogubljenje vođen razbojnik pogleda svoga Uperena na križ reče ovaku mu riječ: »Kriste, zloće mnoge tebi učinih, a ti mi Uzvraćaš jednom, a ta gora od mojih je svih.«
N
684
egro ut pictori raperet mors impia vitam, Ad sua se gressu praepete tecta tulit. A At geminos similes ut vultus viderat illic 5
(Depictus facie nam morientis erat), Quem feriat, dubia est; tabulae tandem intulit ictum. Sic pictor vitam, quam dedit error, habet.
XI atro ad supplicium raptus laqueoque necandus Defixis oculis in Cruce sic loquitur: L »Multa ego te contra, Christe, ausus, tu modo at unum Reddis, quod gravius quam mea cuncta, mihi.« 685
XII
XII
askošnim haljinama žena zavodi i delije« tako je Emiliju draganu duhovito peckao Lelije. »Kad bi tvoji kićeni grudnjaci i rubenina ti cijela bili bar peti ii šesti dio težine tvoga tijela!« — »A koliko samo varate vi« reče ona u šali »kada u tako prostranim hlačam krijete onaj djelić mali!«
mpla veste viros quod fallant foeminae, amicam Sic lepide carpit Laelius Aemiliam: A »Si tibi tot plexus et vana volumina tollas.
R 5
XIII vim drugim živjet od pljačke to je sramota prava. A živjet od plijena zašto je samo vojniku slava?
S
XIV ko slika nije ništa drugo do nijema poezija, onda je poezija samo govorna slika.
A
XV pruži pijancu! Kad ugleda nabuhlo lice, Z rcalo Jedino to će ga moć sklonut da prestane pit. XVI na sceni znao je mrtav da se pravi. M oličre Jednom to vidje Smrt pa ga pravom smrću smlavi. 686
5
Vix pars quinta tuum sextave corpus erit.« — »Quin mage vos nobis imponitis,« illa reponit »Braccis rem qui amplis clauditis exiguam.«
XIII si turpe aliis est rapto vivere, solis sit rapto vivere militibus? Cur,Gloria
XIV aliud nihil est nisi muta poesis, pictura loquens ergo poesis erit. Si Etpictura
XV speculo videat sese ebrius: una valebit hunc vultus corrigere effigies. In Mutati
XVI obit in scaena Mollerius: ut videt id mors, vero corripit interitu. FicteLusorem 687
XVII
XVII
ibliopolae innixo abacum super »O bone, quidnam Dic rerum vendis« dixerat agricola. B Ille petentem acri collustrans lumine »Plebi
eljak upita knjižara nad bukvar nagnuta dobro: »Što nam to radiš, što nam to prodaješ, moj pobro?« S Ovaj oštrim pogledom seljaka motreći reče: 5
»Evo, seljačkom prodajem puku glave magareće.« — »Sretna ti bila« odvrati seljak »ta prodaja vrijedna! I sve glave ako prodaš, uvijek će ti ostati jedna«.
5
Vendo asinina« inquit »rusticae ego capita.« — »Pol! tibi venditio facta horum maxima«, prompte Rusticus huic »imum nam tibi restat« ait. XVIII
XVIII ako li sretan i bez svađe obostrane može Uvijek da bude brak, Fabijev upit je čest. K Tako, ako li spremno muž uvijek gluhim se čini, Žena pak ako na sve uvijek zažmiriti zna.
uinam conjugium felix citraque querelas Esse queat, crebro me, Fabiane, petis. Q Sic puto, si surda faciat sese aure maritus, Si conjux caeco lumine se simulet.
Preveo Nikola Šop
688
44 H rvatski latinisti II
689
G L A S O V I T E I Z R E K E IZ E R A Z M O V E ZBIRKE IZLOŽENE U LATINSKIM STIHOVIMA
APOPHTHEGMATA ERASMI LATINIS VERSIBUS EXPLICATA
I I indarus alta canens fulcimen Graeciae Athenas Esse ait; id carmen magnificum ut recitant, P Spartanus miles sic corrigit: »Haec cave credas,
jevajući u visokom stilu, Pindar reče da je Atena stup Grčke. Kad su tu veličanstvenu pjesmu javno pjevali, spartanski vojnik to ovako ispravi: »Ne vjeruj tome, Grčko, jer ako se u zao čas osloniš na taj pot poranj, propast ćeš.«
P
Graecia, fulcro illi nam male nixa cades.« II
II enandar je napisao više od sto komedija, i to dobrih i punih atičke duhovitosti, ali je samo M s osam komedija iznio pobjedu. Kako se, pitaš, to do
10
godilo? Cesto mu je pobjedu preoteo Filamon naklonošću puka, koji obično hvali ono što je lošije. Kad se jednom Menandar susreo s njim, reče mu: »Filemone, bez zamjerke reci mi, to te molim, kad ti puk daje prednost preda mnom, ne osjećaš li stid?« III ad mu je, dok se iskrcavao iz broda, noga posrnu la, Cezar pade ničice na neprijateljsku obalu. K Makar su drugi to smatrali nepovoljnom kobi, on preokrenu znamenje i poviče: »Afriko, ja te već imam.« 690
lus centum bene et Attico refertas Fabulas sale scripserat Menander, P Solis at fuit octo victor. Ecquo 5
10
Id fato, petis, accidebat? Illi Philemon populi favore, semper Qui pejora solet probare, palmam Saepe praeripuit. Menander olim Cum obvium hunc habuit, »Bona, Philemon,« Inquit »dic venia, illud oro, cum te Mi antefert populus, tui pudetne?« III navi exscendens Caesar, dum pes male fallit. Hostile in littus cernuus ore ruit. E Laevum alii hoc credant, ille in contraria verso Omine »Te« exclamat »jam, Africa, ego teneo.« 691
IV
IV
laton je smatrao da se čovjek može dobro definirati riječima: Dvonožno živo biće bez perja. Kad je to P čuo Diogen, što je učinio? Smjesta je uhvatio pijetla, 5
iščupao mu s tijela perje i, kad je Platon predavao u školi, tiho ga pustio unutra uz uzvik: »Evo Platonova čovjeka!«
um bene definiri hominem Plato posse putabat. Hunc si implume animal diceret atque bipes. C Quidnam Diogenes, qui haec audiit? Illico gallum 5
V
V
ad je jedan od onih koje je Cezar poslao u Rim uvidio da senatori nisu voljni odobriti da se Ce K zaru vlast produži, udari desnicom o balčak mača i 5
reče: »Ali ovaj će mu to pribaviti!« To je navuklo na Cezara tešku omrazu, ali je ujedno hladna jeza prožela senatorima kosti. VI
Preveo Veljko Gortan
692
t quidam ex illis, misit quos Caesar in Urbem, Cognovit patres talia nolle dare, U Caesar ut imperium ultra proroget, hic capulum ensis 5
Dextra percutiens »Ast« ait »ipse dabit.« Magnam hoc invidiam conflavit Caesari, at una Invasit patrum frigidus ossa pavor.
VI
ako lijepo Anaharzis uspoređuje zakone s tananom mrežom koju plete marljiv pauk! Ona zadržava K sitne buhe i muhe, ali je krupnija ptica razbija hitrim krilima.
Accipit et plumas corpore diripiens In schola eum tacite immisit, quo nempe docebat Tempore, succlamans: »Ecce Platonis homo!«
uam pulchre confert leges Anacharsis inani Q Telae, quam solers texit araneolus! Exiguos pulices et muscas illa retentat, Grandior at penna praepete rumpit avis.
693
DISTISI
DISTICHA
ĆUDOREDNI DISTISI
DISTICHA MORALIA
I
I
Uvodni epigram
Epigramma prodromum
vaše ruke, djeco, evo predajem ove korisne pouke koje se mogu upamtiti s malo truda. Sretnih li vas ako spoznate vrijednost dara! Ovdje odjekuje glas samo vrline i pravednosti. Zavolite ovu knjigu i više je cijenite od zvučnih igrarija, koje mogu izazvati jalov smijeh, ali ne mogu pružiti prave vrednote.
tilia, o pueri, et facili retinenda labore Haec monita in vestras ponimus ecce manus. U Felices, doni pretium si noscitis! Una
U
5
II
U
učenju je život, a neukost je slika smrti. Uči i nemoj već za života padati u zaborav! POUČNI DISTISI I
to traže prilike, mudar čovjek zna kriti svoje i nastupati bez hvastanja. A kovrline II je nešto dobro, ali ipak, kad je pretjerana, zna i škoditi te je ne jednom dovela do ropstva. Sloboda 694
5
Hic vox virtutis justitiaeque sonat. Librum hunc diligite et nugis praeferte canoris Risum aptis sterilem, non bona vera dare. II in studiis, inscitia mortis imago est. Disce et Lethaeas haud bibe vivus aquas. V ivitur DISTICHA SENTENTIOSA I celare suas, res cum exigit, absque Et fastu sapiens prodere novit homo. Virtutes II bona libertas, nimia tamen obfuit uti non semel occasio servitii. EstFactaque 695
III nije potrebno mnogo riječi, a ono što je izreče no bez kićenosti, čvršće se usadi u dušu. Istini
III verum verbis eget, et sine fuco sunt dicta, animo firmius illa manent. HaudQuaemultis
IV IV jevojka nije nikada bolje ukrašena nego kad jojje ures jednostavan. Tako se ona i više sviđa čestitima.
D
V ^ o v je k koji preuzme brigu oko poslova neke žene, neka se ne nada da će ikada imati mira. C VI veoma mnogo vrijedi smjelost. Često se čovjek spasi jedino uz njezinu pomoć. U nevolji VII različiti običaji i nesklad u mišljenju, ne može doći do međusobne ljubavi. Gdjeondjesu nikada VIII tko slučajno što obeća natjeran strahom ili lukavstvom, smije ne održati obećanje. A koprevaren IX ijani, nerazboriti, ludi, utonuli u san i djeca često govore istinu. Preveo Veljko Gortan
P
696
ullo melius cultu quam simplice virgo sic et plus placet illa probis. HaudOrnatur, V sibi res mulieris homo suscepit agendas. hic haud umquam speret habere sibi. QuiOtia VI valet in miseris audacia rebus. Sola homini saepe hac est duce parta salus. Permultum VII ubi diversi et sententia dispar, amor haud umquam mutuus esse potest. SuntHicmores VIII qua est pollicitus quis forte timore coactus dolis, hinc resilire licet. Si Deceptusve IX imprudens, fatuus somnoque sepultus Atque puer crebro dicere vera solent. Ebrius, 697
MATI JA PETAR KATANČIĆ MATHIAS PETRUS KATANCSICH (1750-1825)
svom. znanstvenom prvencu Dissertatio, đe columna milliaria 117821 latinizirano je prezime pisao K a t a n U c i u s , poslije uvijek K a t a n c s i c B . •Rbđen od oca čizmara u "Valpovu 12. kolovoza .17511, osnovno je obrazovanje dobio u rodnom mjestu, nastavio« ga u Pečiib'u, giihmaziju pohađao u Budimu i Bajii, a huma niora završio l770. u Segedinu i filozofiju 177TT ii Bttđimu, svršivši iduće godine u Baču (FđTčš) franjevački novicijat i primivši ime Petar. Na teološke i filozofske studije poslao ga je njegov red u Osijek, tadašnje kulturno središte slavon skih franjevaca, među kojima je ugledni učenjak i pjesnik Josip Pavišević poticao svog učenika Katančića da se ogleda u hrvatskim pjesmama klasičnog metra. Nakon toga studirao je 1778. i 1779. filozofiju (estetiku i poetiku) u 7?uđimtOe"bd 1779. devet godina proveo u Osijeku kao profesor poetike na gimnaziji. Ovdje ga je Pavišević potaknuo na istraživanje domaćih starina. God. 1788, i zbog vala germa nizacije u osječkoj gimnaziji i zbog želje da dođe u jače kulturno središte, Katanoić se preselio u Zagreb gdje je, marljivo nastavljajući arheološke studije, na arhigimnaziji predavao u gramatičkim razredima, zatim i humaniora, dogod. 1795. U Osijeku i Zagrebu znanstveni rad počeo ga je odvraćati od poezije: božica Klio sve ga je više otimala Taliji — sam je rekao u uvodnoj pjesmi Ad lectorem (Čitate lju). God. 1795. postao je jrrofesor arheologije i numizmati ke na sveučilištu u Fešii (već se 1791. bio natjecao za kate dru estetike). Predavao je samo do 1800. kad je zbog slaba zdravlja umirovljen, te je, duboko povučen u svojoj samo stanskoj ćeliji, znanstveno radio i prevodio Sv. Pismo (ko je mu je postumho izdano u-6- svežakd"l 031, -kao^prvi„hrvatski prijevod nakon protestantskih), sve do smrti u Budimu 23. svibnja 1825. 701
Iako je i pjevao, na hrvatskom i latinskom, u mlado sti i na mađarskom, Katančić je u prvom redu znanstveni radnik: arheolog, numizmatičar, historičar i filolog. Dok su njegova jezično-etimološka domišljanja bila u suvreme noj znanosti dočekivana sa skepsom ili posve, s pravom, odbacivana, epigrafski i geografski su mu radovi bili veoma cijenjeni, hvaljeni čak od velikog istraživača povijesti i ar heologije antičke Mommsena. Treba posebno istaknuti jed nu Katančićevu omiljelu tezu, znanstveno inače neodrživu, koju je osobito razvio u knjižici In veterem Croatorum patriam indagatio philologica (Filološko istraživanje o drevnoj domovini Hrvata, u Zagrebu 1790): postoji etnički kontinuitet na Balkanu i u Panoniji od rimskog doba do danas, pa su prema tome Hrvati autohtoni u Panoniji i Dal maciji, a ne pridošlice! Tu je raspravu, uz ioš neke druge, pod naslovom De origine et priscis Croatorum sedibus (O podrijetlu i drevnim sjedištima Hrvata) uvrsfio"Tr svoju knjigu, izdanu 1795. također u Zagrebu, Spč'ćtmen-philolo giae et geographiae Pannoniorum, in quo de origine, lingua et literatura Croatorum... disseritur (Ogled filologije i geografije Panonaca, u kojem-&e.,t&spraylja o podrijetlu, je ziku i književnosti H rvata...). Upravo je' Katančić, dakle, u mnogome pridonio vjerovanju hrvatskih preporoditelja da su Hrvati izravni potomci Hira! No, nešto je još važnije pronio Katančić, sa svog sla vonskog aspekta, do ilirske generacije tridesetih godina 19. stoljeća: uvjerenje o klasičnosti dubrovačke i uopće južnohrvatske književnosti, a time i o kontinuitetu hrvatske knji ževnosti kao cjelovita organizma. Visoko, naime, cijeneći Svetu Rožaliju, Katančić je za njezina autora Kanižlića us tvrdio da se on s Dubrovčanima i ostalim Dalmatincima bar takmičio, ako ih i nije nadvisio. A Katančić je pozna vao književni rad Dubrovčana Ranjine, Palmotića, Đurđevića (koji je bio uzorom Kamižliću), Zadranina Barakovića, Sibenčanina P. Divnića i dr. Time Katančić sretno združuje u sebi posrednika i po ticatelja, uvjerenog klasicista i ujedno poklonika narodne Muze, kako je dokazao i svojom latinsko-hrvatskom zbir kom pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi, u Za grebu 1791). U I. je dijelu zbirke okupio većinu svojih la tinskih pjesama (39), podijelivši ih u lyrica, elegiaca et he-
roica i epigrammata (osobito prve dvije skupine spjevao je već za studija u Budimu), pa uz jednu, koja je pri koncu hrvatskog dijela Fructus, i uz 6 latinskih pjesama što ih je T. Matić u kritičkom izdanju objavio iz drugih rukopisa, sačuvano nam je ukupno 46 pjesama, pisanih u safičkoj, alkejskoj ili asklepijadsko-glikonejskoj strofi i u raznolikim stihovima (heksametrima, jampskim senarima, asklepijadskim i anakreontskim). Ne samo metrički nego d dikcijom pjesme su mu posve u klasičnom duhu (Horacije, eolski gr čki liričari), odajući izvanrednu autorovu učenost. Temat ski su većinom prigodnice, s mjestimičnim iskrama pjesnič kog nerva, kojega u Katančića nije bilo mnogo. Njegov la tinski jezik — korektan, jezgrovit, svijetao u izrazu, kako ga je dobro ocijenio Šafarik — glavna je vrednota pjesama. Jer, većinom kroz književnu kulturu dolazio je Katančić do poezije (Kombol). ' Osam hrvatskih pjesama napisao je Katančić striktno prema kvantitativnoj metrici grčkoj i rimskoj, kojoj je načela za primjenu u hrvatskom stihu izložio u člančdću Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio (Krat ka napomena o prozodiji ilirskog jezika), stavljenom kao uvod pred hrvatskim dijelom Fructus auctumnales. Katan čić je u tom svjesnom i dosljednom provođenju klasične metrike doista bez prethodnika u Hrvata. Nešto slično pokušavat će malo kasnije, ne znajući za Katančića, Marko Bruerević u Dubrovniku, a neki će hrvatski preporoditelji (Mažuranić, Preradović) u mladosti, potaknuti i Katančićevim primjerom, ispjevati po koju pjesmu na temelju kvantitetskog ritma. Neposredno prije Katančićeva dolaska na studij u Bu dim i u doba njegova boravka ondje izašle su dvije zbirke mađarskih pjesama s kvantitativnom metrikom (Baroti Szabo i Rćvai), prva i s autorovom raspravom o teoriji me trike po klasičnim uzorima. Klasicistička atmosfera u Ma đarskoj, uz pojedince (npr. G. Szerdahelya, latinskog pjes nika i Katančićeva profesora estetike u Budimu), davali su Katančiću žive pobude i za oduševljenje antikom i za imitiranje njezino u pjevanju na svom jeziku. Dalje je i široko razvio prozodijske, poetičke i estetske teze u rukopisnoj raspravi koju je kao uvod svom izdanju Kanižlićeve Svete Rožalije očito bio pripremio za tisak: De
702
703
poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus (Knjiži ca o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike, u Budimu 1817, 69 gusto pisanih stranica). Podijelio ju je u tri poglavlja: u prvom, na str. 1—11, raspravlja o prvim počecima i izvorima pjesništva uopće (Poetices incunabu la); u drugom, na str. l t —58, o stanju pjesništva kod Ilira (Poeseos conditio apud Illyrios); u trećem, na str. 58—69, 0 hrvatskoj metrici, zapravo prozodiji (Ars metrica poeti ces) i o pjesničkim ukrasima. Najopsežnije je i svakako najvažnije drugo poglavlje, kojemu u prvom dijelu Katančić izlaže svoje poglede na stariju i suvremenu hrvatsku književnost, umjetničku i na rodnu, a u drugom dijelu iznosi propeđeutički stiliziranu poetiku. Ostajući pri svojoj tezi o etničkom sastavu tračko-ilirskih plemena, Katančić prve naše pjesnike nalazi već u Tračana prije Homera, npr. Orfeja, zatim — nakon tisuću godina šutnje — basnopisca Fedra i pjesnika Ovidija s pje smama iz progonstva na Crnom moru, pa onda tek od re nesanse dalje. Dosta pažnje posvećuje pučkim pjevačima, 1 najstarijim i suvremenoj narodnoj poeziji, osobito lirskoj. Od hrvatskih pjesnika citira ili spominje Đurđevića, Anicu Bošković, Barakovića, Kačića i Reljkovića, uspoređujući ih često s grčkim ili rimskim liričarima, osobito kad misli da je našao sličnosti u gradnji strofe ili stiha. Gundulića ni je poznavao. Od svih pjesnika najviše cijeni Kanižlića, a nje govu Svetu Rožaliju smatra najljepšim djelom hrvatske po ezije te redovno iz nje uzima odlomke kao potvrdu za svoje estetske sudove. U teoretskom, poetičkom dijelu ovoga po glavlja (na str. 37—58, pod naslovom Poesis ex arte forma ta, Poetae finis, dos et caracter i Genera poematum com plura) dosta se oslanja na opća estetska i poetička latinska ■djela (izdana između 1778. i 1783) G. Szerdahelya, svoga profesora estetike u Pešti, komu je posvetio i zbirku Fructus auctumnales. Birajući pisce u raspravljanju, Katančić se svjesno ograničava: osim hrvatskih pisaca, osvrće se još samo na Bibliju i na rimske i grčke klasike. Već u prvom paragrafu ovog dijela II. poglavlja Katan čić spominje epitete, trope i figure, ali je njihov potpun pregled dao pri koncu III. poglavlja (str. 64—67). Uz la tinski i grčki termin navodi uvijek i svoj hrvatski prije vod (npr. za figuru — sličnost, za trop — okret, za metafo704
n i — prinos, za ironiju — porug, za poeta — popivnik, za epopeju — slavnopls, za tragediju — tugopis itd.). Bez ob zira koliko su uspjeli i koliko su potrebni ti prijevodi tro pa, figura i drugih tehničkih termina poetike, uz Katančićevo ime spojen je prvi dosada poznati pokušaj da se stvo ri hrvatska poetička terminologija. U pogledima na pjesničku ličnost Katančić je pod ja kim utjecajem Horacija i Cicerona: zadaća je pjesnikova da zabavljajući poučava i opominje; sva je snaga pjesniko va u prirodnoj nadarenosti i božanskom nadahnuću, ali ih mora izoštriti opsežnom općom naobrazbom, poznavanjem grčke i rimske književnosti, proučavanjem starine, prirode i običaja ljudi; pjesnički je rad stvaralački, u pjesnika mo ra biti mašte, a od prirodnih darova najdragocjeniji mu je dobar ukus (facultas sentiendi pulcrum ac turpe utriusque praeterea gradus ac limites sensuum discernendi). Iako je prije njega odnosno prije nastanka njegove rasprave De poesi Illyrica bilo vrijednih bio-bibliografskih priručnika, s mjestimičnim zanimljivim estetskim opaska ma (npr. u Dubrovčana: Đurđević, S. Crijević, Slade-Dolci, Appendini, u Slavonaca: u rukopisu Jakošić) — koje nije ni poznavao —, Katančić je od Hrvata »prvi svijesno i iz rijekom istakao da će o hrvatskom pjesništvu pisati sa estetskoga stajališta« (Matić). To je označio i u naslovu svoga rukopisa, to je u njemu dosljedno — u okviru shva ćanja svoga doba i svojih klasicističkih sklonosti — i pro veo. Mimoilazeći brojna Katančićeva djela s područja arheo logije, geografije i historiografije, tiskana ili rukopisna, za književnost je od interesa spomenuti još ova tri: opsežnu rukopisnu autobiografiju od njegova odlaska iz Zagreba na sveučilište u Peštu (danas je nepoznata); nestali rukopis djela Prolusio in litteraturam aevi medii (Uvod u srednjo vjekovnu knjitevnost, u Budimu god. 1820), gdje u II. i III. poglavlju govori o ćirilu i o glagoljskoj književnosti; Etymologicon Illyricum (Pravoslovnik), hrvat9ko-latimski rječnik, izrađen do riječi »Svemoguch«, s više od 50.000 riječi na 1488 stranica; čuva se — kao i najveći dio Katančićeve rukopisne ostavštine — u Sveučilišnoj knjižnici u Bu dimpešti). 45 Hrvatski latinisti II
705
Jedan od najučenijih ljudi što ih je Hrvatska imala, vrstan latinski stilist, reformator metrike, autor prve hrvat ske književne estetike, prevodilac i leksikograf — Katan čić zauzima ugledno mjesto u književnosti hrvatskog iatinizma. V. V. BIBLIOGRAFIJA
DJELA MATIJE PETRA KATANČIĆA Poemata lyrica, rukopis-autograf. Franjevački samostan u Bu dimpešti In veterem Croatorum patriam indagatio philologica, Zagrabiae 1790. Fructus auctumnales, Zagrabiae 1791 (2. izd.: Zagrabiae 1794) Fructus auctumnales, kritičko izd. u: Pjesme Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića i Matije Petra Katančića, prired. T. Matić, Stari pisci hrvatski 26, Zagreb 1940. Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum, in quo de ori gine, lingua et literatura Croatorum... disseritur, Zagra biae 1795. De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus. Budae 1817, autograf, nesign. rukopis u Franjevačkom samostanu u Slavonskoj Požegi LITERATURA O MATIJI PETRU KATANČIĆU F. Maixner: »Pastirski razgovori« u Katančićevih »Fructus auc tumnales«, Rad 65, Zagreb 1883. T. Matić: Matija Petar Katančić, profesor u osječkoj gimnaziji, Nastavni vjesnik 37, Zagreb 1929. A. Petravić: Matija Petar Katančić, Hrvatsko kolo XVIII, Za greb 1937. A. Petravić: Klasična metrika u hrvatskoj i srpskoj književno sti, Beograd 1939. T. Matić: Život i rad Matije Petra Katančića, u: Pjesme Antuna Kanižlića..., Stari pisci hrvatski 26, Zagreb 1940. J. Hamm: Etymologicon illyricum, Nastavni vjesnik 51, Zagreb 1942-43. T. Matić: Katančićev »De poesi illyrica libellus ad leges aesthe ticae exactus«, Rad 280, Zagreb 1945. V. V. 706
707
JESENSKI PLODOVI
FRUCTUS AUCTUMNALES
I
I
MAJKA OPLAKUJE ZAVOJACENOG SINA
MATER FILIUM AD BELLUM, QUOD CUM BORUSSO ERAT, PROFECTUM DEPLORAT
etski te ratobornik navalom snažnom G istrže, o sine, iz majčina krila, mjesto mladićkog prama sad tučani šljem 5
10
15
20
na glavu moraš staviti, i njegova sila nagna te da mjesto toge navučeš oklop. A ostruge na nožice nježne i dugo koplje u ručice krhke, luk i strijele i praćku na leđašca, nevikle mišice na toliki teret. S tobolcem groznim ratnik se približava. Jao meni! što rodih? I devet mjeseci zašto ga njegovah u utrobi svojoj? Mišljah da ćeš sve do starosti svoje biti mi pomoć i radost, o dijete moje, u roditeljskoj sreći do zadnjega časa. Ali te jadnoj majci otimlju sa grudi i guraju te u smrt, kad te s ognjišta gone. Ah, proklet bio onaj tko je prvi od ljudi mačeve, strijele naoštrio i nesmiljeno na braću navalio, tog Božja kazna nek stigne, plamena munja da ga šatre i neka se neprestano u vrtlogu Stiksa i Tantalovim u mukama se muči. Ah, smrt, smrt Prusu, koji te nježnog ote 708
rgo te Getico belliger impetu Tollit, gnate, sinu matris? Aheneam E Pro vittis galeam ponere vertici 5
10
15
20
Ferratumque iubet sumere pro toga Thoracem? Pedibus lora tenellulis Et longum manibus missile mollibus, Arcumque et iaculum telave tergori (Insuetum teneris omne onus artubus) Vasta cum pharetra belliger adplicat? Heu me! Quid genui? Quid mea per novem Confovere sinu viscera Cynthias? Te vitam senio, gnate, putaveram Adfectae genetrici et fore gaudium Aetati, solitum patribus, ultimae. Tu matri miserae tolleris e sinu Et mortem acceleras, cum raperis lari. — Ah, qui primus erat, qui dedit ensibus, Qui telis aciem, primus et impio In fratres odio saeviit, is deum Correptus valido fulmine concidat Et mersus Stygio vortice Tantali Poena saevitiae perpete fluctuet. — Ah, qui te tenerum, gnate, parentibus Moestis eripuit, vivere desinat 709
25
roditeljima tužnim, i smrt Vilima sinu,* koji udari ratom na Austriju mirnu. Smrt i propast njemu, prdpo u pakao crni, taj sviju majki i djece prokleti zatornik.
25
Prussus; quive dedit pacis amantibus Vilhelmi Austriacis proelia filius, Tollatur Lachesi, nigrave Tartara, In matres sobolesque impius, oppetat.
» Friedrich II. Veliki; pjesma, kojoj bi pun naslov u prije vodu bio Majka oplakuje sina koji je otišao u rat što se vođi s Prusima, aludira na tzv. rat za bavarsko nasljedstvo (1778— —1779) između Prasije i Austrije. 7 10
711
II
II
DIJANA S NIMFAMA OPLAKUJE FILIDU
EPICEDION PHYLLIDIS, QUAM DIANA CUM NYMPHIS DEPLORAT, PRIDIE KALENDAS FEBRUARIAS
ilida mila leži, tijela ukočena, i obraza nekad gorućih i rujnih, sada od bljedila tananoga venu, iz grudi joj posljednji dah. 5
10
15
20
Koji li bol, o Filido, i žalosna sudba tako te muče? 0 Filido, odaj svoj glas! Gle, tu su Drijade, o Filido, de se obazri, tvoja te Cintija zove. Jedva što otvori oči, odmah ih sklopi, tužna, ophrvana Lahezom ne oda se sestrama svojim, ni glaskom, na jecanje, naricanje Delije bolne. Jao, Filida mrtva je zauvijek. Avaj, stdgijske suđenice grozne okrutnim kandžama oteše Filidu mladu! Ah, plačite za njom, satiri; tugujte, tankovite Nimfe, i vi, u spiljama skrite! Dok je živjela, Filida bijaše vaš ponos i dika, radošću, šalom zabavljala vas neprestano očima svojim blistavim i rumenim obrazima i čelom sjajnim zanosila vas krasna. Tko se, vidjevši joj članke nježne i tanane ruke joj i obrve crne i oči tamnoplave, 712
cara iacet, pallida corpus et Malas, quae roseis ante coloribus Phyllis Fragrabant, tenero languida et ultimum Ducit pectore spiritum. 5
Quis te, Phylli, dolor fatave tristia Sic torquent nimium? Phylli, reponito! En adsunt Dryades; te tua, respice, Phyllis, Cynthia nominat.
10
Intendens oculos maesta recondidit; Non vocem, Lachesi pressa, sororibus Reddit, non querulae verbula Deliae: Mox, heu, vivere desinit.
15
Ah, saevam Stygiae ac terribilem manum Parcae, quae iuvenem Phyllida sustulit! Ah, flete hanc, Satyri; flete tenellulae Nymphae; flete, cavernulae!
20
Vestrum Phyllis erat, cum steterat, decus; Vos plausu atque iocis exhilaraverat Phyllis vosque genis blanda rubentibus Traxit fronteve candida. Quisnam artus graciles, quis teneras manus, Quis nigrum cilium, caesia lumina 713
Cernens non subito Phyllin amaverit? Cuius diva Venus genas
gledajući je, koga ne bi očarala u isti taj tren? Sama božica Venera 25
rujnim je bojama onim istim kojim uljepšala, kada je prema sudu
obojila obraz njen, je zavodnica svoje sjajno lice htjela biti od ostalih ljepša Parisa Trojanca.
30
O, plačite za njom Drijade, plačite i vi posestrime s Najadama sjedinjene, vi žalosne Oreade, i koliko god vas ima po poljima, livadama, pripijevajte Filidi tugovanku.
35
Neće se više oriti veselo po pašnjacima negdašnje igre, neće više kolo voditi ljupki kor Nimfa ni bučna družba satira, prekinu se Filide životna nit.
40
O Pane, u šumi je muk, za ljubavlju uzalud žudi gaj i blistave, rujne ružice venu, otkako smrtonosni, hlađani val 6plače ledeno Filidin mlađahni lik. O zbogom, Filido draga, Filido nježna, tanana, kojoj, eto, kratki se prekinu vijek; malo si živjela, ali i to dosta je bilo, presvisnu pod teretom tolike ljepote.
714
25
30
35
40
Pingebat roseis ipsa coloribus, Queis unxit faciem blandula splendidam, Cum vellet reliquis esse venustior Troiano Paride arbitro. O, flete hanc, Dryades, flete sororibus Iunctae Naiadibus lugubre Oreades; Et quisquis recolis rura, rependito Carmen flebile Phyllidi. Non iam laeta ferent pascua pristinos Ludos, nonque choros ducet amabiles Nympharumque phalanx et Satyrum greges: Cedunt stamina Phyllidis. O Pan, silva tacet; luget amoribus Frustratum nemus et purpureae rosae Flaccescunt, gelidis quando liquoribus Hument tempora Phyllidis. Suavis Phylli, vale! Phylli tenellula! Quae victura diu vivere desinis; Vixisti modicum, sed satis illud est: Plus pulcra esse nequiveras.
715
III PJESNIK POSLIJE DUGE SUŠE TRAŽI OD JUPITRA KIŠU
Z 5
10
15
20
ašto, o veliki Jupitre, sa nebeskog vrha visokog oklijevaš? Zašto dok Feba četiri već puta obnavlja svoj lik, Faetontov da suzbiješ žar,
zašto ne šalješ kišu? što opet ne osvježiš zemlju raspuklina od čestih izrovanu i užganu sunčanim žarom, što zjala joj žedna žuđenim ne zaliješ mlazom? Iz bjelokosna krčaga božanski nektar piješ iz ruke, ti vrsniče umorni, u dvoru, ili sretan i blažen, sjenoviti neumorno osvježavaš lug.
III POETA AB IOVE POST DIUTURNAM SICCITATEM PETIT PLUVIAM magne, caeli vertice, Iupiter, moraris? Quid patientibus, Quid,AltoPhoebe quater cornu innovante. Perpetuos Phaetontis aestus 5
10
IP žudnjom izgaraš da djevojku blijeda čela ugrabiš, dok ljubičice bere po sidonskim livadama, te hrabra i smjela tvoju glavu ukrašava vijencem, neoprezna, ne znajuć da se to Jupiter krije u obliku tog bika na kojeg je lakonogo sjela2 i gladi po vratu tog nosača, što sad s njome grabi put morske pučine. Ne, ne šali se tako, ti Jupitre svemoćni, pa ako te patnja tvog ljudskog roda boli, uslišaj molbe i daj spasonosnu kišu narodu koji te moli.
2 Prema mitu, zaljubljeni Zeus (Jupiter) oteo je, poprimiv ši lik bika, Europu i otplivao s njom na otok Kretu. 716
15
20
Non mittis imbrem? Non reficis solum. Crebros hiatus sole quod igneo Ustum querenti monstrat ore Atque petit pluvios liquores? Cratere divum nectar eburneo Potas in aula nobilis e manu Hebes, amoeno vel beatus Assidue recreare luco. Aut fronte bellam prendere blandula Ardes puellam, dum violas legit Per prata Sidonis virago Datque tuo capiti corollam Incauta, tauri dum specie Iovem Nescit latentem, dum levis insidet Tergo et cava mulcet ferentem Multa manu rapiturque ponto. His parce ludis, maxime Iupiter, Et, si tibi cura est generis tui, Audi preces natum et salubrem Da populo pluviam petenti. 717
IV
IV
PARENTIBUS MARTINI PERECZKY, CUM PRIMUM OFFERRET SUPERIS SACRIFICIUM, DICATUM
RODITEUIM MARTINA PERECZKI, KADA BI MLADU MISU REKAO oliko se gizda veseli Dijana Među svojim sestram, kadno priko dana Tirajuć zviradi luk na stranu dade, Kada sunce pade,
K 5
10
15
20
Svoje drugarice miloljubno videć, Lov svima jednako dili, lako sideć Raduje s’, kad vidi sestrice igrati, Počamši svirati; Kako milo gleda med ružicam Flora, Kad se igrat začmu, smijati se mora, Kad srdce mirisom privlače svakoga, Mladog i staroga; Tako plodna majka, od mlogih srićnija. Veseli se, svoje kada sinke prija, Kad ji vidit može, kad jim ljubav daje, Radost uzmnožaje. Evo, sladka majko, svikoliki sinci Oko tebe side kano cvitja vinci, Kadno Martin prvu misu prikazuje, Majku pokripljuje. Neka suze grozne sad jurve pristanu, Koje prolivasmo, kad Martin izdanu; 718
U 5
10
15
20
t gaudet teneris diva sororibus Circumplexa diu quum sequitur feras. Silvisque occiduo sole tepentibus. Arcum Cynthia ponere:
Et miti comitem fronte crebram tuens Cunctis alma solet par spolium dare, Laetari, sociae si capiunt choros Ad suavem citharae sonum; Ut festiva videt Flora, rubentibus Intermista rosis, ludere flosculos Et vincire suis corda coloribus Et grato trahere impetu; Sic, foecunda parens, prole beatior Multis, quando tuos cernere filios, Quos caelo potius quam dederas solo, Possis, gaudia duplicas. En cuncti recubant matris ad ubera, Et quum sacra facit prima piissimis Martinus Superis, cuncta parentibus Reddunt gaudia filii. Iam cessent lacrimae, queis pia luximus Martini crebrius fata piissixni; 719
25
Martin evo drugi k nam danas doseli. Da nas razveseli. Otac i mamice, da se veselite, Kada sinke vaše sve zdrave vidite: Ti, čedo mlađano, stricem ruku dodaj, Veselje uzmnožaj!
25
Alter, qui revocet gaudia patribus, Martinus subiit larem. Gaude, care pater, cara parens, tuis, Quos hoc conspicitis limine, filiis; Tu, cunis reoubans, parvule, mollibus, Auge gaudia patruis.
Izvorna Katančićeva pjesma8
* Ima još jedna hrvatska verzija ove pjesme (v. u Matićevu izdanju str. 309): ta je nešto bliža latinskom izvorniku, ali je ova ljepša, pa sam je izabrao kao primjer usporednog pjesniko va stvaranja na latinskom i hrvatskom. 720
45
H rvatski latinisti I I
721
V
V
O KOZAMA, KOJE SU VALPOVČANI PROTJERALI
DE CAPRIS, QUAE UNIVERSA DYNASTIA OPLAVNENSI EXULARE SUNT IUSSAE
rmlje, tmjake i drijenke i lijeske glođete, koze brze, bezazlene sad, koliki čeka vas jad, G izgon vam prijeti, na cijelom stm jaku na obali Drave .5
10
lijevoj primaju sad u goste srdačno vas. Plakat će dječica nježna i plakat će sela, što osta bijelog bez nektara svog ognjište svako i dom. Ali vi bježite od nas, vi koze, štetočine šumske, zemlja će drukčija bit, krasno i pitomo tle. Opet će lijeska žirom, a čokoti rađati grozdom, hrastovi davat će plod, pletene mladice krov.
722
umos et frutices, cornos corylosque, capellae. Roditis; incautas quanta pericla manent! D Exilium impendet, toto pelleminor agro, 5
10
Hospitium Dravi ripa sinistra dabit. Flebunt et tenerae proles flebuntque coloni, Nectare quod niveo sit caritura domus. Sed vos tam nocuae silvis migrate, capellae; Alter erit mundus raraque forma soli: Nunc coryli glandem reddent et robora baccas; Quercus septa dabunt, virgea tigna domos.
723
VI
VI
SUMI S PANONSKOG PARNASA4
AD SILVAM PARNASSI PANNONII
a r n a s a š u m o , koju brojna družba čuva, o krošnjata, zdravo! S Pbožica š u m o , ovjenčana lovorovim vijencem
l v a P a r n a s s i , tenerae phalanges colunt divum, nemorosa, salve! SiQuam S i l v a , sacrata redimita lauru, Dives Apollo
dičnog Apolona, 5
koji blagoglasno prebire po strunama, okružen živeć kolom čednih Najada, š u m o , dražesnim učenog odgajivača sađena marom.
10
Učio me kako ću na tamburi zvučnoj udarati onom trzalicom jakom, kako po žicama prebirat u sjeni, š u m i c e , tvojoj.
15
O tebi pjesme orit će se snažne, Bakhovim darom slavljena ćeš živjet. š u m o , rasti uvis i neka te nikad ■ne pogodi sjekire sik!
5
10
15
Quam tenet, casta medius caterva Naiadum, suavi modulante plectro, S i l v a , cultoris peramoena docti Consita cura! Ipse dulcentis citharae sonoras Prendere arguto calamo docebat Chordulas nostros digitos sub umbra, S i l v u l a , vestra. Te canent nostrae viridem Camoenae; Liberi fructu celebrata vives. Cresce sublimis, ferienda numquam, S i l v a , securi!
4 Silva Parnassi Pannonii naslov je latinske pjesničke zbirke koju je u Beču 1788. objavio G. Szerdahely. Naš pjesnik pozdrav lja pjesmom to izdanje svoga bivšeg profesora estetike u Budimu i ujedno se vrlo uspješno igra dvostrukim značenjem latin ske riječi silva: šuma i zbirka (raznovrsnih) pjesama (kakvo je i u rimskog liričara 1. st. n. e. Štacija).7 724
725
VII
VII
PROTIV BRBLJAVA GALA
IN GALLUM OBGANNIENTEM
ale, tako često dereš jadne kapuljače; zar ti se toliko sviđa G boja njihovih resa? 5
10
Promatraj ruže: one miješaju crvenu boju s bijelom, ali malo kasnije se rascvjetaju, padnu. Pjesnicima pristaje tamna odjeća, ona pristaje pravim sinovima Mudrosti, samo tašta žena traži grimiznu haljinu. Plodna učenost rađa prave muževe, Gale, a ne kapuljače ni rese. Pod odijelom krije se golo tijelo. Ništa ne pišeš, nego mnogo brbljaš, ili skrivaš ono što si napisao. Riječi odlijeću, znaš li? Hoću da vidim što si napisao.
nnocuos toties pergis lacerare cucullos, Galle; tibi cirri praeplacet anne color? IContemplare rosas: hae cum candore ruborem 5
10
Miscent, sed paullo, quae viguere, cadunt. Vates pulla decet, genuinos pulla Sophiae Natos, purpuream femina vana petit. Alma viros doctrina parit, non, Galle, cuculli Neu cirri; vestis corpora nuda tegit. Nil scribis, sed multa crepas, aut scripta recondis. Verba volant, nosti? Scripta videre volo.
Preveo Vedran Gligo
726
727
VIII
VIII
IN INVIDOS
ZAVIDLJIVClMA rzniče, zašto gadnom zavišću pjesnike kinjiš? Ne znaš da višnjim se ta nepravda ne sviđa baš. Pjesnici štuju božanstva, stoga ne žuri se da ih vrijeđaš, nemoj da bijes Jupitra razdražiš sad. Jupiter otac je Muza, a zaštitnik njihov Apolon, pazi da na tebe sad njegov ne surva se grom!
mprobe, quid foedo vates livore lacessis, Non scis hoc Superis displicuisse nefas? ICultores divum vates sunt. Laedere pergis
D 5
5
IX
IX
IN RUFUM
PROTIV RUFA njige koje je marljiv pisac sastavio za tri godine, ti, Rufe, možeš prolistati u tri dana. Ništa ne shvaćaš, a naučio si iz sveg srca izricati mišljenja: ako budeš pametan, čitaj knjigu tri mjeseca. Ne razumiješ se ni u umjetnost pisanja ni čitanja: ako nisi vješt onoj, ova ti ostaje beskorisna.
uos scriptor ternis gnavus construxerat annis Libros, tu triduum volvere, Rufe, potes. Q Nil capis, et toto nosti de pectore sensus
K 5
Vatem? Fulmineum vis temerare Iovem. Iupiter Aonidum pater est, protector Apollo: Fulmine vel iaculo ne feriare, cave!
5
Reddere: si sapies, sume trimestre tibi. Nec calles artem scribendi neve legendi: Illam ni recolas, haec tibi cassa manet.
Preveo Veđran Gligo
128
129
X
X
VALPOVO
VALPO
O da I
O de I
aši to ljetopisi prije dvije stotine ljeta spominju: turski dok bijes sjekao je, palio sve, N kada je Valpovo naše čuvao Petar Pereni, — 5
10
15
barbarske rulje se lom na naš obori grad. Palatin odsutan bješe, kad oružje tresnu i bijesnu, dušmana nahrupi roj, ne znaš koliki im broj. Kud li će, šta li, u tvrđi tek sama je ostala žena Petrova, času u tom šaka vojnika je s njom. Turčin po tvrđavi tuče i — barut zapalivši — kugle bacaljkom hita na grad, zapraska Valpovo tad. Ljestve prislonivši zidu tad po njima verat se počnu, skaču odozgo, i plač širi se, njihov gdje mač udara, što li će Petrova žena? Sad svladati mora svoj već po naravi strah. »Momci na oružje!« — glas njezin se začu, pa u boj se baci sokoleći borce. Nije to žena već muž Turke što obara sad. Tako tri mjeseca stalno se tukla junakinja naša. Tako se priča, a mi stalno veličajmo nju!
nnales nostri memorant haec ante ducentos Annos: dum rabies Turcica cuncta daret A Flammis et Petrus servaret Valpo Perćni, 5
10
15
Vim facit in castrum barbara turba gravem. Inde Palatinus tunc abfuit; arma refulgent, Hostis adest miles, quem numerare nequis. Quid fit? Castello coniux est sola reclusa Petri cum pauco milite; Turea ferit Arcem, tormentis succenso pulvere sphaeras Appingit muro, Valpo fragore sonat. Tum scalas teretes demissis moenibus aptant, Insilit et castrum miles et ense ferit. Quid coniux Petri? Seponit clara pavorem, Quem natura dedit: »Miles ad arma!« fremit. Pugnat et armigeros stimulat; non femina, sed vir Apparet, Tureas intrepida ense necat. Sic tres per menses constanter Amazona nostram Heic pugnasse ferunt. Vivat Amazon ovans!
Osim IV, VII. i IX, sve pjesme preveo Nikola šop
730
731
XI
XI
KRATKA NAPOMENA O PROZODIJI ILIRSKOG JEZIKA
BREVIS IN PROSODIAM ILLYRICAE LINGUAE ANIMADVERSIO
ilirskoj metrici, kojoj smo razvili pravila bez ijeđnog prethodnog primjera, gledali smo poglavito na U duh jezika, dakako služeći se načinom Grka i Rimljana,
n metro Illyrico, quod nos absque omni exemplo* struere ausi sumus, naturam linguae potissimum Ispectabamus, Graecorum scilicet, et qui universa ab his mu
koji su način ovi zadnji od prvih u cjelini pozajmili. Dakle, srednji i prvi slogovi riječi, koji su duboko i oštro nagla šeni, po naravi su dugi, npr. gusta, Uska naglašuju oštro prvi slog, suša, biva duboko naglašuju predzadnji slog. Položajem dugi su oni predzadnji slogovi kada vokal stoji ispred dva konsonanta, kao što su u riječima prsten, mislim (jer za dvostruke jednake konsonante, kojih u nas ima malo, izvan sumnje je [da su slogovi, koji pred njima stoje, dugi]).
tuati sunt, Latinorum consuetudine usi. Itaque, quod me dias primasque vocum syllabas concernit, quae gravi aut acuto exprimuntur sono, natura logae sunt, e. g. gustar liska primam acuunt, suša, biva penultimam gravant. Posi tione longae sunt, ubi vocalis duas praecedit consonas (nam de iteratis, quae sunt apud nos paucae, nullum dubium), quales sunt in vocibus prsten, mislim penultimae.
Jednosložne riječi koje se sastoje od jednoga vokala, kao što su ponajviše uzvici i prijedlozi, pa i ako za njima dolazi vokal, duge su, npr. U onomu dvoru ja i on bismo zajedno.
Monosyllaba, quae una constant vocali, quales interlec tiones plerumque sunt et praepositiones, longam habent quantitatem etiam altera sequente vocali, e. g. U onomu dvo ru ja i on bismo zajedno.
Kod višesložnih riječi na koncu vokali a, e uvijek su kratki, ako na njih ne pada dug glas kao npr. žene u dru gom padežu i čuje se u vezi. Vokali i, o, u jesu neodređeni, ako ne priječi prvo pravilo, npr. Ja kozu s dvim jarići dadem tebi, samo posviraj.
Fine in polisyllabis vocales a, e corripiuntur semper, ni; sonus in eas longus cadat, ut žene altero casu et čuje se in contextu. Vocales i, o, u communes, ni lex prima intercedat, e. g. Ja kozu s dvim jarići dadem tebi, samo posviraj.
Elizija, uobičajena kod Latina, smeta harmoniji, naro čito u pjesmi. Mi smo joj se prema grčkom običaju ukla-
Elisio, Latinis familiaris, turbat harmoniam, in cantu praesertim. Nos Graecorum exemplo eam vitavimus, demta
732
733
mjali, osim u Samoborskoj ođi.s Ekloge« sastavismo u degijskom distihu da ispadne lakše pjesma, makar znamo da se one običavaju pjevati u herojskom stihu (heksametru), kao što smo to učinili u trećoj eklogi. čitava ilirska poe.zija (narodna) ispjevana je u trohejskom stihu, a ona se pak običava izvoditi uz glas gusala.
Ode Samoborensi. Eclogas elegiaco dedimus versu, u t car men adpareat facilius, non ignari eas heroico, quali tertiam construximus, fieri solitas. Illyrica poesis versu trochaico consistit universa, quae lyrae quidem sono adhiberi con suevit.
Preveo Ante Petravić
5 Pravi joj je naslov: Vinobera u zelenoj Molbice dolini • To su tri Razgovora pastirska na početku hrvatskog dijela zbirke Fructus auctumnales. 734
735
KNJIŽICA O ILIRSKOM PJE SN IŠT V U I Z V E D E N A PO Z A K O N I M A E S T E T I K E
DE P O E S I I L L Y R I C A L I B E L L U S AD LEG ES A E S T H E T IC A E EXACTUS
I Čit a o c u f il o l o g u p o z d r a v
I
(PROBLEMI OBRAĐENI U OVOJ RASPRAVI. O IZDANJU KANIŽLIĆEVE SVETE ROŽALIJE)
LECTORI PHILOLOGO SALUTEM
rije dvadeset i šest godina, kad sam u knjižici nazva noj Jesenski plodovi objavio neke pjesme na latin skom i ilirskom jeziku, obećao sam7 da ću jednom pisati o ilirskom pjesništvu. Stoga, našavši slobodno vrijeme jer sam uz blagoslov Neba priveo kraju geografske komentare8 na koje sam se bio odvažio, po zakonima nauke o Lijepom sastavih za filologe ovo djelce na koje sam nekoć pomi šljao. Namjera mi je da se i oni kojima je ilirsko manje poznato mogu njime udobno koristiti te sam sve što se navodi ilirskim jezikom preveo na latinski, i to, kako kažu, od riječi do riječi. Jer dugim sam iskustvom poučen da od toga ima obilne koristi ne samo za početnike nego i za učitelje. A svoju sam zadaću ovako odlučio provesti: prvo, ocijenio sam stare narodne pjesnike, ukratko prikazavši podrijetlo pjesništva i napravivši izbor ponajpače iz svetih knjiga, a dodao sam tome i drevne primjere domaćeg jezika; zatim sam opširnije izložio stanje narodnog pjesništva, a onda raspravio o pjesništvu umjetnički oblikovanom po*
P
7 Pri koncu članka Brevis in prosodiam Illyricae linguae animadversio, objavljenog u okviru Fructus auctumnales (Za greb 1791). * To su neobjavljeni komentari uz geografiju Ptolemejevu, Herodotovu, Strabonovu, Homerovu i Mojsijinu, pisani od 1808. do 1817; rukopisi im se čuvaju u Sveučilišnoj knjižnici u Budim pešti. 736
nte hos viginti sex annos, cum poematia quaedam Latio et Illyrico sermone libello, oui Fructuum auctumnalium A nomen, in vulgus darem, pollicebar me olim de poesi Illyrica scripturum. Itaque nactus otium, commentariis geographi cis, quos destinaram, Coelo favente, ad finem perductis, opusculum, quod olim meditabar, e legibus doctrinae Pulcri philologorum gratia contexui ea ratione, ut ii quoque, quibus Illyrica sunt minus familiaria, eo commode uti valeant, omni bus nimirum, quae Illyrico idiomate adferuntur, in sermo nem Latium, idque ad verbum, ut aiunt, conversis. Magnam quippe ex eo non in tirones modo, verum et in magistros redundare utilitatem longa sum experientia doctus. Sic au tem negotium instituere placuit, ut origine poetices e sacris potissimum libris decerpta, adductis etiam perantiquis ver naculae linguae exemplis, breviter data, veteres primum gentis poetas recenserem, deinde popularem poetices condi tionem pluribus exponerem, tum de poesi ex arte formata secundum leges aestheticae agerem, de praecipuis poematum generibus, adductis illustrium gentis scriptorum exemplis, quae locum speciminis tenere queant, commentarer. Quamvis autem non paucos seu aetatis paullo anti quioris sive recentioris et nostri huius aevi vates nominare 47
H rvatski latinisti II
737
zakonima estetike i, napokon, razmotrio glavne vrste pje sama, dodavši primjere slavnih narodnih pisaca koji mogu biti uzorom. No, iako je moguće navesti podosta pjesmotvoraca bilo iz nešto starijeg doba, bilo iz novijeg i ovoga našeg stoljeća, ipak nećeš zamijetiti baš mnoge koji bi zaslužili da se zovu pjesnicima po zakonima božanske umjetnosti. Stoga, izuzmeš li jedino Antuna Kanižlića, svi se oni poka zuju samo kao stihotvorci ili čak još gore od toga, tako da osim riječi koje, kako kažu, slično zvuče i slično se završavaju» — a postavljaju se nerijetko zbog nestašice bogatstva i obilja riječi, nategnute i bez smisla — nećeš u njih naći ništa iz pjesničkog carstva, ništa što bi poteklo iz obrazovanja istančanijeg ukusa i smisla. To se uistinu svakome može činiti čudnim u ovo naše doba u koje je lijepa književnost i u nas znatno procvala; a ima uzor-pisaca koje je zasigurno slobodno oponašati. No većinom možeš vidjeti kako se pjesnikovanja poduhvaćaju takvi koji se doista ni približno nisu upoznali s pjes ničkim umijećem niti su pravo upili humanističko obrazo vanje, čak ni gramatičke zakone nisu pravo naučili. Zato ljudi u kojih je imalo više smisla za izbirljivost, uvrijeđeni tom vrsti piskaranja preziru i ono što je možda očevidno i dosta dobro. Zbog toga božanska vještina, u koju nedo stojno diraju prljave ruke, u obrazovanom svijetu nije cijenjena. Ako mladić, kojega je priroda obdarila sjajnim talen tom, već od osnovnog školovanja upije ideju lijepih umijeća te ako nju — postupno po razredima napredujući upozna vanjem stvari, koje se odnose na filologiju, tj. povijesti i, što je njezina luč, zemljopisa i kronologije, epigrafike i numizmatike, a u razredima humaniora upoznavanjem na roda, gradova, običaja i navika ili onoga što je srodno tome — ako tu, kažem, ideju lijepe književnosti, upijenu već u nježnoj dobi, tijekom vremena povećava, ako se revno vježba u čitanju i oponašanju starih te, pokročivši prema strožim disciplinama, požudno ih i uz velik napredak prigrli, svoj će duh studijem filologije izvrsno uresiti, u znatnoj mjeri spreman da idući primjerom slavnih pisaca pokuša• • Tako Katančić opisno naziva srok u pjesmi. 738
liceat, qui tamen poetae e legibus artis divinae adpellari mereantur, haud multos intueare. Adeo, si imum Kanislich Antonium demas, universi versificatores modo aut etiam hoc vocabulo deteriores in vulgus comparent, ut praeter similiter cadentes, ut aiunt, ac desinentes voces, quae haud raro ex inopia ubertatis et copiae verborum coactae et sensu carentes ponantur, nihil e regno poetico, nihil e sani oris gustus et sensus disciplina ortum deprehendas. Quod mirum sane hac nostra aetate cuiquam videri queat, qua scientiae amoeniores apud nos quoque haud minimum accepere florem; et sunt exempla scriptorum, quae imitari tuto liceat. Sed plerumque tales ad condendum versus accedere videas, qui ne imaginem artis poeticae qui dem concepere neque humaniores disciplinas rite combibe re, quin neque grammaticas leges rite didicere. Quo fit, ut paullo delicatioris sensus homines, id genus cacographia offensi, etiam quae meliora videri queant, aspementur. Adeo divina scientia, ab illotis manibus indigne tractata, in orbe erudito pretium non habet. Si adolescens, praeclaris naturae dotibus praeditus, inde ab elementari ludo bonarum artium imagine concepta, sen sim per classes progressus, eam rerum, quae ad philologiam faciant, notitia, ut historiae et, quae huius lumina sunt, geo graphiae et chronologiae, epigraphicae, numariae, in huma nioribus populorum, urbium, rituum et consuetudinum, quaeve cum his habent cognationem, si eam, inquam, amoe niorum disciplinarum a teneris conceptam imaginem, suc cessu temporis augeat, in veterum lectione et imitatione se dulo se exerceat, facto ad severiores disciplinas gradu, avide eas et magno cum progressu amplectetur, animum philolo giae studiis eximie ornabit, haud leviter instructus, qui exemplo illustrium scriptorum ductus seu prosa quid com mentari sive poema condere tentet. Sic poetam, qualem hoc libello designamus, parari oportebit, qui monstra, quibus orbis literatus impetitur, felici ausu profliget. 739
ili nešto obraditi u prozi ili sastaviti pjesmu. Tako će pjesnik, čije obrise u ovoj knjižici naznačujemo, trebati da se pripremi kako bi sretno i smiono odagnao nemani što nasrću na književni svijet. Budući da pjesništvo traži metar, kako bi modulaciji glasa prisno odgovarao kvantitet slogova, prikazujemo pro zodiju na temelju jezične prirode i pjesničkih zakona,, navedavši iz djelca Plodovi primjere koji mogu služiti filo lozima, bilo početnicima ili učiteljima. Njima sam na koncu odlučio dodati ortografiju u stihu, trope i figure, prevedavši termine na grčki i ilirski; činilo mi se da će biti vri jedno na ovome mjestu to upoznati. Rožaliju Antuna Kanižlića, ispravljenu i uklonivši sve tiskarske i pisarske pogreške i naglaske, koji su — loše postavljeni — samo zadržavali čitaoca, neokrnjenu i neiz mijenjenu izdajemo s tom namjerom da bi filolozima bila uzorom poeme izvedene po zakonima estetike. Druga djela istog muža, veoma zaslužna za ilirsku književnost, uzimamo u obzir u Pravoslovniku. Roialiji, posljednjem plodu briž ljiva pisca, nedostaju predgovor, kazalo i pregled sadržaja trećeg i četvrtog dijela; stoga se može vidjeti kako su i djela znamenitih autora često bez glave i repa. Ispunivši praznine, mi na kraju poeme navodimo kazalo dijelova i paragrafa. O geografskim komentarima, koji sadrže velik dio filologije zasnovane na starini, obavijestit ćemo te drugom prilikom. Sretno se posluži i ovim našim pokuša jima i budi zdravo! U Budimu, 1. kolovoza 1817.
Cum autem poesis exposcat metrum, ut vocis modula tioni quantitas syllabarum adcurate respondeat, prosodiam e linguae natura et legibus poeticis damus, adductis e Fruc tuum opusculo exemplis, quae philologis seu tironibus sive magistris servire queant. His, pro coronide orthographiam in versu, tropos et figuras, vocabulis Graece et Illyrice red ditis, subiungere placuit; quae heic nosse operae pretium fore videbatur. Rosaleidem Antonii Kanislich emendatam, expunctis typothetarum et scribarum mendis et accentibus, qui prave positi lectorem remorabantur, universis, integram et sibi similem damus eo consilio, ut poematis ad leges aestheticae exacti specimen philologis esse valeat. Alia eiusdem viri, de re literaria Illyrica praeclare meriti, opera ad Etymologicon recensemus. Rosaleis, postumus adcurati scriptoris fetus, praefatione, indice ac partis tertiae et quartae synopsi caret; adeo postuma insignium quoque auctorum opera capite saepenumero pedibusque destituta videas. Nos, lacunis quidem expletis, indicem partium et paragraphorum fine poematis exhibemus. De geographicis commentariis, qui magnam philologiae antiquariae portionem continent, alias te certio rem faciemus. Felix iam conatibus nostris utere et vale! Budae, Kalendis Augusti MDCCCXVII.
740
741
II (PJEVAČI NARODNIH PJESAMA. O ANDRIJI KAČIĆU) koji njeguju pjevanje upotrebljavaju peterac1® po O ni narodnom običaju; muškarci iz naroda ili na puto
vanju ili za vrijeme svadbe ili u koje drugo vrijeme veselja, osobito pjevači, predmetnuvši oj — w | — — drhtavim glasom u tri maha uzviknu, u spondejskom p etercu ------1 ----- 1-------1------ j------ pjevaju svoje, otežući slogove, prema notama označenim u tablici.11 Ponajčešće pjevaju po dvojica, od kojih jedan otpjeva stih, a drugi ponovi isti stih jedna kim napjevom (zovu ga triglas); katkada žene nastupaju umjesto onoga koji ponavlja. Pjevač na tejskom glazbalu,12 guslama, sam nabraja narodne junake i njihova djela, gla som i napjevima malo ugodnijima. To glazbalo u obliku kornjače s jednom je žicom od konjske strune, s ručicom dugom jednu stopu ili malo više, s gudalom od iste strune tako prilagođene da zvukom točno odgovara modulaciji glasa. Malo se tih pjevača danas nalazi u Slavoniji, jer u lirskoj pjesmi prevladava tambura, a više ih je u Dalma tinskoj zagori, Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i drugim ilir skim krajevima. Među izvrsnima koji su se poslužili tom vrsti pjesme, jest Andrija Kačić iz Brista, našeg reda,13 muž čašćen kod svojih; sastavio je pjesničko djelo znatnog opsega, u obliku četvrtine tiskano u Mlecima god. 1759. u drugom izdanju. U njemu nabraja više djela junaka ilir skog naroda, u petercima, dikcijom pristalom i jednostav nom, riječima prikladnim i bez sroka, po starinskom i u narodu prihvaćenom načinu, izuzevši malo pjesama. Niže četverostihove, po običaju prihvaćenom u njegovih, kojega se drže i pjevači iznoseći svaki četvrti stih višim glasom.
II ui cantum curant, quinario vulgi consuetudine utuntur; Q viri quippe e vulgo seu iter facientes sive nuptiarum aliove laetitiae tempore, in primis cantores, praemisso oj — —| tremula voce, trium temporum exclamatione, quinario spondaico - -|- -|- -|- -|- -| decantant sua, syllabis longum productis, iuxta notas in tabella signatas. Plerumque bini canunt, quorum alter praecinit versum, alter eumdem pari modulatione (trillas vocant) repetit; quandoque mulieres subeunt vicem repetentis. Cantor fide " 'a, gusle, solus heroas gentis eorumque facta voce ac mod -lis paullo suavi oribus percenset. En est testudo monochorda e setis equinis, manubrio pedem aut paullo amplius longo, cum plectro in eadem seta, sic apta, ut vocis modulationi adcurate sono respondeat. Pauci hodie in Slavonia, tambura, lyrico cantu, locum obtinente, plures in Dalmatia montana, Croatia, Bos na, Hercegovina aliisque partibus Illyricis reperiuntur. In praecipuis, qui hoc genere carminis usi fuere, est Andreas Kacsich Bristanus, ordinis nostri, vir apud suos honoratus; condidit opus poeticum iusti voluminis, forma quarti, Venetiis an. 1759. secundis curis impressum. Quo facta heroum Illyricae gentis pleraque recenset, pede quinario, phrasi ter sa, simplice, vocabulis idoneis, absque simili cadente aut desinente, more prisco et vulgo recepto, paucis odis demtis. Vadit autem per tetrasticha, ritu apud suos recepto, quem etiam cantores tenent, quarto versu altiore voce prolato.
10 tj. peterac dvosložnih stopa, dakle narodni deseterac 11 Na više mjesta, osobito uz narodne pjesme, Katančić upućuje na tablice s notama, ali ih u rukopisu, na žalost, nema. 18 Prema rodnom mjestu Teju grčkoga liričara 6. st. prije n. e. Anakreonta: gdje god može, naš pisac povezuje hrvatsku narodnu pjesmu, njezine oblike itd. s antičkom. w tj. franjevačkog 742
743
III (SUKLADNOST METRIKE, RITMA, DIKCIJE I SADRŽAJA) jesničku dikciju upotpunjuju harmonija i umetnuti govor. Ona mora biti u skladu s određenom kohezi P jom stopa i mjerom slogova koju zovemo metričkim umi
III ictionem poeticam complent harmonia et oratio inter polata. Illa in pedum certa cohaesione et syllabarum D mensura, quam vocamus artem metricam, prosodiam, con
jećem, prozodijom; i ritam neka bude u skladu s jedno stavnim riječima koje izražavaju zadani predmet; neka postoji sukladnost stopa, ritma, riječi i fraza sa sadržajem. U riječima upotrebljavaj zvučnije; mekše, časnije i dosto janstvenije riječi pridonose ritmu. U pojedinačnim riječima pazi na red i harmoniju da bi bili u tijesnoj vezi, da se oštri glasovi ne bi međusobno sudarali, da ne bi došlo do hijata i da se ne bi glasovi sukobljavali kad se isti glas ili slog češće ponove; čuvaj se riječi sa srokom i čestih jednosložnica, jer se njima vrijeđaju osjetljive uši i istan čaniji ukus; t& i same vrline, ako se ne iznose u nekoj razno likosti, dodijaju. Zatim pripazi koji ritam odgovara veselju, a kakav žalosti, koje riječi prvenstveno služe za izražavanje sadržaja, promisli čak i o glasovima koji će upozoriti na veličinu, kratkoću, brzinu, mir.
sistere debet; et numerus quidem verbis simplicibus, quae rem propositam exprimunt, constet; pedum, numerorum, verborum, phrasium concordia cum re esto. In verbis adhibe consonantiora; leniora, honestiora, digniora faciunt ad nu merum. In singulis verbis considera ordinem et harmoniam, u t apte cohaereant, ut asperae non collidantur inter se literae, ne sit hiatus nec literarum rixa oriatur, eadem litera aut syllaba saepius repetita; similiter cadentia, desinentia, crebra monosyllaba caveto, his quippe aures delicatae et sanior gustus offenditur; siquidem et virtutes ipsae, nisi varietate quadam proponantur, taedium adferunt. Observa deinde, quis laetitiae, dolori qualis numerus competat, quae vocabula rei exprimendae inprimis serviant, quin et literas, quae amplitudinem, brevitatem, celeritatem, quietem indi cent, expende.
IV
IV
(0 PROZODIJI I RITMU. PROTIV SROKA) u tim primjerima14 i onima što ih dosta često izniZ aista jesmo, nismo osjećali metar koji pjesnik u stihu traži, a ritam stopa, kvantitet slogova, izbor riječi i međusobna njihova veza traže se u pjesmi: kad toga nema, pjesma se ne može u pravom smislu riječi nazvati tim imenom. Jer ritam stopa i mjera slogova u nekoj su prirodnoj harmoniji s ljudskim osjećajima, kao što je ugrađena u to modulacija
14 Neposredno prije ovog mjesta analizira pisac odlomak iz Kanižlićeve Svete Roialije. 744
erum in his et quae haud raro protulimus exemplis metrum, quod poeta in versu requirit, non sentieba V mus, numeros pedum, quantitatem syllabarum, delectum vocabulorum et inter sese nexum in poemate requiri; quibus careat, poema vero et proprio nomine dici nequit. Habet enim pedum numerus et mensura syllabarum naturalem quamdam cum sensibus humanis harmoniam, quemadmo dum instructa vocis et musicae doctae modulatio, ut supra monebamus. Ad haec similiter cadentia, desinentia, quae vulgo apud vates nostros invaluere, poetae aures Homeri, 745
glasa i učene glazbe, kako smo gore upozoravali. Uz to, riječi sa srokom koje su općenito uhvatile maha u naših pjesnika šibaju uši pravih pjesnika, koje su, kao ikod Homera, Vergilija i Nazona,15 razmažene junačkim stihom (heksametrom) ili, ikod Pindara, Alkeja i Sapfe, lirom. Andrija Kačić, dosta mio dalmatinski pjesnik, doduše ravnomjerno kroči u petercu i bez srokova, ali mu pjesme, lišene metra po prozodijskim zakonima, ipak ne odaju pravog pjesnika.
Virgilii, Nasonis versu aut Pindari, Alcaei, Sapphus lyra mollitas verberant. Andreas Kacsich, haud invenustus vates Dalmata, quinario quidem pede absque similiter cadentibus recte incedit, sed metro e prosodiae legibus destitutae, eius elegiae poetam non faciunt.
V V (POHVALA KANIŽLIĆEVE ROŽALIJE)
pud nos Antonius Kanislich, quem vatem nostrum et domesticum adpellare solemus paremque in prosa Ci A ceroni, in poemate Nasoni facimus, aetate iam provecta epo-
nas je Antun Kanižlić — 'kojega obično nazivamo svo jim domaćim pjesnikom i smatramo ga u prozi ravnim U Ciceronu, u pjesništvu Nazonu — već u poodmakloj dobi
poeiam de Rosalia, virgine Panormitana in Sicilia, condidit versu senario disticho, ad normam heroici veterum absque metro, libello in octavo maiore, paginis 125, Viennae an. 1780. typis Ghelenianis edito, quem a mendis repurgatum ad cal cem huius opusculi habes.
ispjevao ep o Rozaliji, panormitanskoj djevici na Siciliji, u šesteračkom dvostihu, po normi junačkog stiha starih bez metra, u knjižici što ju je u velikoj osmini, na 125 stranica, izdao Ghelen god. 1780. u Beču, a sad je imaš, pročišćenu od pogrešaka, na kraju ovog djelca. .. . sama poema, vješto sastavljena po zakonima esteti ke ili biranijeg ukusa, sjajnom, ljupkom i dražesnom upo trebom tropa, figura i epiteta, čudesnom raznovrsnošću prijelaza i digresija, napokon toliko lijepom kompozicijom cijele poeme tako se duboko prima ljudskog srca, da čitalac, čiji je duh oblikovala estetika, ne misli da ima pred očima pustinju u kojoj je boravila Rozalija, nego neki mirisan ružičnjak i vrt naslada. To je ta pjesma kojom je naš pjesnik nadmašio i svu dražest grčke i rimske starine i sama sebe. Njezina se ljupkost ne osjeća u latinskom prijevodu, jer svalki jezik ima svoje osobitosti, svoje draži; no u ušima ilirskog čovje ka koji se razumije u predmet i valjano je izučen u njego vanju lijepih umijeća nalazi odjeka ta ljupka nježnost, ta 15 Ovidija 746
... ipsum poema, ad leges aestheticae seu gustus elegantioris gnave contextum, troporum, figurarum, epithetorum decoro, venusto ac delectabili usu, transitionum et digres sionum mira varietate, denique universi poematis amoena structura adeo se in penetralia cordis humani insinuat, ut lector, cuius praecordia aesthetica formavit, se non in soli tudine quapiam, in quali Rosalia degebat, sed i-n rosario quodam odorifero et horto voluptatum inerrare arbitretur. Hoc est illud carmen, quo vates noster et omnem vetu statis Graiae et Latiae venustatem et se ipsum superavit. Non sentitur ea suavitas in versione Latina, quod quaevis lingua suas habet proprietates, suas veneres, sed in auribus Illyrici hominis rerum periti et artium bonarum cultura 747
sladost što oblijeva sve prce slušaočevo, koja se ne može ni kakvim bojama naslikati, nikakvim riječima smrtnih ljudi izraziti. Nego, taj pjesnički napor16 ne smije doći na vidjelo, pa kod našeg pjesnika nigdje i ne dolazi na vidjelo: tako lakim strujanjem i prirodnom obilnošću i Ijupkošću sve teče te se čini kao da se baš ništa nije mučio oko toga.
subacti est ea teneritudo suavitatis, ea se in omnia auditoris praecordia diffundens dulcedo, quae nullis coloribus depingi, nullis mortalium verbis exprimi valeat. Verum sudor is poetae adparere non debet, neque us quam adparet apud vatem nostrum: adeo facili vena et nativa ubertate ac suavitate fluunt omnia, ut nihil prorsus laboras se videatur.
VI (POČETAK PJESME SATIR OD KOLA SUDI KAO PRIMJER HRVATSKOGA KVANTITATIVNOG HEKSAMETRA) knjižici Plodovi naći ćeš kratku pjesmu uperenu pro tiv neznalice u pjesništvu, pod nazivom Satir koji se izruguje plesu Nimfa, sastavljenu u starom heksametra, s ovim početkom: Pan sviralćm jednćć zapovid na Feba potočne Sestre kupi na gori Fruškoj kod Srima ponđsnog: »U kolo, Nimfe«, veli, »svetac valja Cinta današnji Prćslavit i starom poigrat po n&činu, zndte! J& moje pisme dadć kod Vdlpova perve volarom, K6đ Sokolovca pivdt nauči'h na staru kozare. Sestrice jur na gori Cernoj moje piske slišaše. Amo se, Feba našeg slavimo, naše diple, Napee17!«
U
VI ructuum libello reperies poema breve in poetices igna rum, Satyri choros Nympharum ridentis vocabulo, ve F teri hexametro contextum, hoc principio: Pan sviralom jednoć zapovid na Feba potočne Sestre kupi na gori Fruškoj kod Srima ponosnog: »U kolo, Nimfe«, veli, »svetac valja Cinta današnji Proslavit i starom poigrat po načinu, znate! Ja moje pisme dado kod Valpova pervea>volarom. Kod Sokolovca pivat naučihb>na staru kozare. Sestrice jur na gori Cernoj®) moje piske slišašed>. Amo se, Feba našeg slavimo, naše diple, Napee!«
Preveo Vladimir Vratović
16 Lat. sudor (znoj), o kojem govori u prethodnom odlomku te citira i Kanižlića, ističući koliko je važan uporan trud oko dotjerivanja pjesničkog djela. 17 U tekstu sam označio iktuse za čitanje heksametra, prema načelima što ih je Katančić u ovoj raspravi razradio, aii i već dvadeset i šest godina prije, u članku Brevis in prosodiam... (Kratka napomena...), jasno skicirao. 748
a) b) c) d)
ed. Matić, p. 306: jurve ed. Matić: nauči ed. Matić: crnoj ed. Matić: slušaše 749
ĐURO HIDŽA GEORGIUS HIGGIA (1752-1833)
akon srednje škole u Dubrovniku, gdje se rodio 7. ve ljače 1752, otišao je 1771. o trošku Republike na stu N dij medicine u Bolognu. U tom gradu i obilasku bolnica u Firenzi, Rimu i Napulju proveo je deset godina te se kao gotov liječnik 1781. vratio u Dubrovnik. Svoje zvanje nije mnogo volio: o tome direktno svjedoče i neke njegove pje sme. Liječnik Hidža — napisano je negdje — više latinskih distiha sastavi za jedan dan nego recepata za godinu dana! Kad je god mogao, povlačio se u svoj ljetnikovac izvan Du brovnika i predavao se pjesništvu. Ili je u gradu vodio prvu riječ na književnim sijelima u ljekarnici Male braće, u dru štvu s fra Beninjom Albertinijem, Lukom Didakom Sorkočevićem, fra Anakletom i dr., osobito prvih godina austrij ske vlade. Prisno je prijateljevao sa satiričarom-latinistom Džonom Rastićem. Konzervativan Dubrovčanin, u velikom je dijelu svojih latinskih epigrama i u nekim hrvatskim pje smama (npr. Pjesan Minčeti) iskaljivao mržnju na francu sku upravu i ojađenost zbog gubitka slobode Republike. Austriju izričito nije mrzio, ali je iskreno davao ođuška pre ziru zbog servilnosti svojih sugrađana, pri čemu su i vlaste la dolazila pod udar njegova oštra jezika i pera. U hrvat skoj svojoj poeziji posezao je samo za jezikom iz starijih stoljeća dubrovačke književnosti, pazeći da mu u stihu ne izmakne koja riječ »puka divljačkoga s obližnjih gora« (iz poslanice Salatiću). Sasvim suprotno od Marka Bruerevića! »U jednoj je crti svoga karaktera taj književni natražnjak ipak sačuvao nezamjenljivu dubrovačku odliku iz sta rih dobrih vremena: u jeku laskava prigodničarstva i puzava lakajstva nakon pada republike uzdiže se u njegovim iz vornim, doduše malobrojnim pjesmama ponosno i mrko dostojanstvo ljudi staroga kova« (Lozovina). Pod starost bio se sprijateljio s talijanskim književnikom Urbanom Lam48
H rvatski latinisti II
753
predijem, koji je 1825. došao u Dubrovnik, pa se među nji ma razvilo originalno dopisivanje u talijanskim sonetima. Hidža je umro 27. listopada 1833. u svom ljetnikovcu u Zatonu. Iako je sSm svoj. hrvatski pjesnički rad, osobito prevo dilački, smatrao vrednijim od latinskog, Hidža je na Horadjevu i Ovidijevu jeziku napisao dosta stihova tijekom života. Najbrojniji su i njegovu temperamentu najbliži epi grami: većinom je to prigodna poezija, pisana bez dovoljne sažetosti i jezične izbrušenosti, doista »govorljiva poezija« (Kombol). No, i u autografskom rukopisu (u Franjevačkom samostanu u Dubrovniku, ima ih 149) i u Pavlovićevu pri jepisu u Dubrovačkom arhivu (Nonnulla Epigrammata — Nekoliko epigrama, ima ih 92) sadržana je vrlo aktualna nota: četvrtina epigrama iz franjevačkog i više od dvije trećine iz arhivskog rukopisa oštricom su upereni protiv Francuza, pisani očito u doba francuske okupacije Dubrov nika. Poglavito je u drugom rukopisu ironičkim i punim prezira žalcem apostrofiran Praetor, kako Hidža prema funkciji koju je obavljao zove Domenica Garagnina, rodom Trogiranina, guvernera Dubrovnika i Kotora u to doba. Ostali su epigrami ili opće epigramatske tematike, ili moralistički, ili upućeni prijateljima književnicima (npr. Feriću, U. Appendiniju, Džamanjiću i dr.). Čini se da je Hidžin najraniji pjesnički rad na latin skom obilježen poslanicama. Naziva ih ili Epistulae (Posla nice, tako u četiri autografske iz Naučne biblioteke u Dub rovniku, nastale vjerojatno između 1772. i 1775, a u svima prigovara Džonu Rastiću što piše lascivne pjesme), ili Ser mones (Razgovori, ćaskanja, kako je Horacije zajednički nazivao i svoje satire i poslanice; tri su autografske u knjiž nici Male braće u Dubrovniku: u jednoj, Sermo ad amicum — Poslanica prijatelju, izražava nezadovoljstvo svojim li ječničkim zvanjem i tvrdi kako bi radije da je postao redov nik; u drugoj. Sermo I — Razgovor I, nazvanoj u jednom prijepisu Ad NN Umblae aestivantem — NN.-u na ljetova nju u Rijeci Dubrovačkoj, aluzije su na suvremena politič ka zbivanja). U Hidžinu opusu nalazimo i Carmina (Pjesme), razno vrsne tematski, dulje i kraće, od kojih poneka, npr. u alkejskoj strofi, fakturom i tonom podsjeća na Horacija, čijih 754
tragova i inače ima u Hidžinu i latinskom i hrvatskom pjes ništvu. Među Elegijama (Elegiae) Hidžinim prvo bez sumnje mjesto ima Questus Ragusae (Tužaljka Dubrovnika): koli ko po zgusnutoj i mračnoj dikciji, toliko i po općem tonu. lamentacije Grada i pjesnika nad gubitkom slobode i tragičnošću popratnih pojava u savjesti nekih građana. Vrlo je obilan, po nečemu i vrlo karakterističan, Hidžin prevodilački rad s latinskog na hrvatski. Kompletan pri jevod Horacijeve lirike, koju je počeo prevoditi oko 1804— —1806, postumno mu je izdao Antun Rocci-Ročić u Dubrov niku 1849 (Quinta Horacia Flaka Piesni liričke). Raznolikopo vrijednosti, od prijevoda koji parafrazom gotovo posve uništavaju ljepotu Horacija, do odlomaka i osobito kraćih pjesama koje plastičnom dikcijom reproduciraju intenzitet izvornika, to je Hidžino djelo još i danas jedini cjelovit pri jevod Horacijeve lirike u južnoslavenskim književnostima. Na poticaj Ferića, Džamanjića i Rastića, preveo je i sva Vergilijeva djela, koja se nalaze u Knjižnici Male braće u Dubrovniku, što u autografu što u prijepisu Pacifika Radeljevića koji ih je sve »prigledao i ponapravio«, izdavši samoulomke Eneide u Zadru 1856. Gotovo je u cjelini naš pjes nik preveo Tibula, samo manje dijelove Katula, Propercija i Ovidija. I dvanaest Džamanjićevih pjesama navodno je preveo na hrvatski, zatim iz Grčke antologije (ali iz Kunićeva latinskog prijevoda!), dio Ferićevih Fabula na talijan ski i 21 na hrvatski, 63 Ezopove basne na talijanski. Latinski pjesnik, čiji estetski dometi nisu u razmjeru s obiljem napisanih stihova, Hidža se nekim karakteristič nim crtama i ostvarenjima izdiže iznad prosjeka prigodni čarske poezije svoga doba. To osobito vrijedi za njegove pri jevode. V. V.
755
BIBLIOGRAFIJA
DJELA ĐURA HIDŽE Epistulae, autograf, rukop. br. 433 u Naučnoj biblioteci u Dub rovniku Sermo 1, Sermo 2, autograf, nezaved. rukop. u Knjiž. Male brade u Dubrovniku Sermo ad amicum, autograf, nezaved. rkp. u Knjiž. Male braće u Dubrovniku Epigrammata, autograf, koncepti, u II. omotu nezaved. rukopisa Giorgio Higia - Razno, Knjižnica Male braće u Dubrovniku Epigrammata, autograf, Drž. arhiv u Dubrovniku, sign. XXI b 103 Nonnulla Epigrammata, Questus Ragusae, Carmina varia, u: Poesie diverse, rukopis, prijepis L. Pavlovića, Drž. arh. u Dubrovniku, Zbirka Pavlović-Gracić, serija 12 Epigrammata, 2, str. 13 Zbornika dubrovačkih latinskih pjesnika XVIII.—XIX. stoljeća, Brlek 180 LITERATURA O ĐURU HIDŽI I. A. Kaznačić: Đuro Hidža, Slovinac V, br. 4, Dubrovnik 1882. J. Bersa: Dubrovačke slike i prilike (1800.—1880.), Zagreb 1941. S. Kastropil: Đuro Hidža i jedna njegova autografska zbirka neobjavljenih ljubavnih stihova, Zadarska revija IX, Zadar 1960. ž. Puratić: O Hidžinu prevodu Publija Vergilija Marona, živa antika XI 1, Skoplje 1961. ž. Puratić: Đuro Hidža i Junije Resti, živa antika XV 1, Skoplje 1965. Ž. Puratić: Poezija Đura Hidže Dubrovčanina na latinskom i narod nom jeziku, Radovi Filoz. jak. u Sarajevu, II, Sarajevo 1964. ž. Puratić: Pjesničke poslanice Đura Hidže Dubrovčanina, živa antika XVIII 1, Skoplje 1968. V. V. 757
RAZLIČITE PJESME
CARMINA VARIA
I
I
UPRAVLJENO N. N.-u NA LJETOVANJU U RIJECr DUBROVAČKOJ
AD N. N. UMBLAE AESTIVANTEM8»
(Sermo)
(ćaskanje) estivus calor atque fori strepitus cunctisque molesta1*) A Indago scelerum, demas si e patribus unum.
jetna vrućina, buika na trgu i svima mučna istraga zločina, ako izuzmeš jednoga od senatora kojega L ti je pridružila ne znam da li dobra ili zla sreća, to>
10
20
te je najviše nagnalo da umoran zamrziš grad i pođeš na ladanje s dragom suprugom i s golemim sandukom knjiga. Ondje te je tvoj lijepi ljetnikovac primio u hladovit zaklon. Oko njega posvuda listaju zeleni rogoz i tanka trstika diže sivkastoplave listove. Nedaleko iz strmih stijena izbija potočić, sjajan kao staklo, okru žen vlažnom mahovinom, žubori i brzo ulazi u slano more. To je mjesto bogato svakovrsnim ribama i obilno se zeleni raznolikim i biranim voćem. Tu sunce izlazi kasnije, manje te grije svojom žarkom svjetiljkom i brže se skriva iza brda. Nigdje ti tu ne nedostaje sjena lozom obrasla drveća ni zefiri koji mekim krilima miluju zrak, to silno željeno olakšanje za vrućega ljeta. To će ti sačuvati zdravlje u satima kolovoza i ukloniti groznicu i strah od bolesti što je težak tijelima i duši. Tako ćeš poći za milom dokolicom i uživati ugodnosti smirenoga života. Na ladanju je smrtnicima krepči zrak i zdravija je priroda vode što je piju. Ta voda nije kao ona koju 758
5
10
15
20
Quem socium bona vel mala sors tibi, nescio, junxit. Haec te praecipue defessum urbemque perosum In rus compulerant cara cum conjuge cumque Ingenti librorum arca, quo te tua laetum Villula frigidulo excepit formosa recessu. Hanc circum virides frondescunt undique junci Et tenuis glaucas frondes extollit arundo. Rivulus haud procul errumpens e rupibus altis Splendidior vitro, musco circumlitus udo. Obstrepit et salsum mox sese immittit in aequor. Piscibus omnigenis locus hic exuberat atque Fructibus eximiis variisque virescit opimus. Serius exoriens te ardenti lampade Phoebus Calfacit et citius fugiens se montibus abdit. Nusquam pampineae te deficit arboris umbra. Mollibus et Zephyri mulcentes aera pennis, Valde exoptatum ferventi aestate levamen. Servabunt haec incolumem Sextilibus horis Atque abigent febres aegrotandique timorem a) corr. ex aestivanti b) heptameter! 759
30
40
50
jednako sa mnom pije gradski stanovnik, koja je pri samom izvoru čista i hladna, ali dok teče po izdubenoj strmini prokopanoga brda, postaje topla i ustajala, a onda je zaražuju vodonoša svojom trgovačkom nebrigom, nečista stoka i crvi što plivaju u njoj. Dodaj tome još (a to je pogubnije od svega) da se u gradu-gospodaru isparuje više smradnih jama. I ona najgadnija kuga naše luke: miris zahoda i gnusna klaonica, lešine što se raspadaju u božjim hramovima i prljava voda što izlazi iz tamnih ograda. Sve to truje životni zrak, izaziva bolesti i povećava broj pogreba. O tome sam ja dosad s tobom razgovorljivo pričao, a ti meni ni riječi o buni seljaka i o župskom knezu,* koji se visoko izdiže i blista među šumskim ljudima, opaljenim suncem, kao nježni mak među oporim cvje tovima, strašan čak i svojem stadu, jer kao strogi sudac obuzdava jezike kladama od cerovine i novom lukavštinom traži povratak potajno ukradenih vrša. Tako on dovitljivo prozire seljački lopovluk. Došao je u Rijeku Dubrovačku u pratnji pisara i sa svih ga strana panduri čuvaju i dvore, a pred njim su se nosila koplja okićena ružama, znaci preslavne vlasti. I ti si došao da to gledaš, sa mnogo« duhovitosti, s različitim šalama i ustima punim dosjetaka. Oh, koliko je ondje zabave bilo, koliko ste toga šaljiva i dosjetljiva rekli i učinili! Ako to ti ne otkriješ meni kao prijatelju, sve je sasvim skriveno i uvijek će ostati takvo. Tu je rječita prvakova žena, a i on je duhovit, stariji Đurđević, i oboje umiju šaljivim razgovorima ili naizmjence pokretati šale i igre. A više su se puta u društvu ljubazno i uljudno šalili. A što je s gazdom2 kojega su Mleci i slavna Njema-*1
1 U ovom se dijelu poslanice aludira na političke događaje iz god. 1813. Gotovo je sigurno da pjesnik misli na ustanak selja ka iz dubrovačke okolice protiv Francuza 1813. župski knez vje rojatno je Dživo Natali, koji će dobrim dijelom voditi ustanak. 1 Taj bi gazda (patronus) mogao biti Dživo Kaboga, brat Bernarda Vlaha Kaboge. 760
25
30
35
40
45
50
55
Corporibusque animisque gravem. Sic otia grata Sectatus placidae captabis commoda vitae. Sunt mage vitales ruri mortalibus aurae Lympharumque magis potu natura salubris. Haud qualem urbanus pariter bibit incola mecum Quaeque ortu in primo pura est et frigida, sed dum Defluit effossi cava per declivia montis. Aestuat, hanc venali incuria acquarius atque Immundum pecus inficiunt vermesque natantes. Adde etiam (hocque magis cunctis infestius est) quod In domina plures exhalant urbe mephites. Illa quidem primum nostri taeterrima portus Pestis: odor latrinarum foedumque macellum, Aedibus et divum putrefacta cadavera et atris Carceribus missa effluvia; auram haec cuncta venenant Vitalem, incutiunt morbos et funera adaugent. Tecum ego de his huc usque loquaciter, at mihi tu nec Verbum de agresti concitu deque Brenensi Principe, qui medius summa cervice refulget Inter silvestres homines a sole perustos. Horridulos inter flores ut lene papaver. Usque gregi proprio formidandus, premit asper Judex namque malas iligna compede linguas Surreptasque novo repetit percallidus astu Nassas. In rurale scelus tam cernit acutum. Ille Umblam venit scriba comitante suisque Circumspectus ubique satellitibus, roseaeque Anteibant hastae, praeclari insignia regni. Tu quoque spectatum accessisti cum sale multo Cumque jocis variis plenoque leporibus ore. O quot ibi lusus, quot ludicra quotque faceta Dictaque factaque sunt! Tu si non pandis amico. Cuncta latent illum penitus semperque latebunt. Principis hic uxor facunda, facetus et ille Giorgiadum major, lepidis sermonibus ambo Alternove sales apti lususque movere, Comiter urbaneque palam sunt plura jocati. Patronus quid, quem urbs Venetum et Germania vidit 761
60
70
čka vidjeli kako ispunja tešku dužnost putnika? Je li šutke uživao u časti svojega srodnika okrećući u duši bratovo žezlo i vlast ili su čovjeku pođrugljivcu izazvale smijeh velike riječi, dostojanstveno držanje i bratovo strogo čelo dok je narodu obnavljao zakone i pravo? Ne znam što da vjerujem i kolebam se nesiguran i dvojben. To želim živo vidjeti začinjeno tvojom duho vitošću, bilo u stihovima, bilo, ako ti je tako draže, u nevezanu govoru. Ako to učiniš, sačuvat će te Apolon u dobrome zdravlju od polovice kolovoza do prvih dana rujna.
762
60
65
70
Clara viatoris complentem munus acerbum? An consaguineo tacitus gaudebat honore Sceptra animo fraterna potestatemque volutans. Sive homini emunctae naris risum ellicuere Verba rotunda, supercilium grave fronsque severa Fratris, dum populo leges et jura novabat? Nescio, quid credam, et fluito suspensus et anceps Haec salibus conspersa tuis cupide opto videre. Seu numeris mage sive lubet sermone soluto. Quod tu si facies, sanum servabit Apollo Augusti a medio Nonas Septembris ad usque.
763
II
II
TUŽALJKA DUBROVNIKA
QUESTUS RAGUSAE
Elegija
Elegia
Dubrovnik, hrabro sam podnio zveket oružja Ja,i mali francuske zastave unutar gradskih zidina i nemi
orti animo armorum strepitus et Gallica signa F Intra urbis muros parva Ragusa tuli, Incensasque domos dire a praedonibus, antra
losrdan palež mojih kuća od razbojnika što su ih poslale crnogorske spilje i Kotor*. Podnio sam i to što su kosti mojih sinova iskopane iz mramornih grobova i što su surovi vojnici oskvrnuli Božje hra move. Izgubivši već pod silom oružja i slobodu, pod nosim sada i siromaštvo, glad i teško ropstvo. Ali tebe ne mogu podnijeti, namjesnice*4, kojega je barbarska zemlja rodila iz tamnih trogirskih jazbina, tebe neobrazovana, silno umišljena i po prirodi sklona svakovrsnim porocima, što ih ustrajno njeguje lukava i propala rulja koja zaslužuje smrt na kolcu, u zatvoru, na vješalima ili na križu. I ne mogu podnositi stado koje tebe, što uživaš u slatkim riječima, stalno opsjeda: u srcu ono hlepi za zlatom i tim sramotnim lukav stvom prisvaja vinograde, gajeve, imanja i maslinike. Jao, bol me neobuzdano vuče za sobom i baca me u ponor grozne žalosti, zato što najgori ološ mojih sta novnika združen s tobom srće u svoju i moju propast.
10
* 27. V. 1806. ušao je Lauriston na čelu Francuza u Dubrov nik. Tijekom lipnja pustošili su Crnogorci, Bokelji, Konavljani i Hercegovci — potpomognuti Rusima — dubrovačkim područjem u Donjoj župi i Konavhma. 4 Ovdje i u epigramima II. i III, što slijede, Hidža očito misli na Domenica Garagnina, rodom Trogiranina, koji je 1808. postao namjesnikom (guvernerom) Dubrovnika i Kotora.
20
10
20
764
5
15
Quos misere Nigri Montis et Ascrivium Ossaque marmoreis tumulis defossa meorum Et foedata truci a milite sacra deum. Mox fero et ammissa jam libertate sub armis Pauperiemque famemque et grave servitium; Te ferre haud possum. Praetor, quem barbara tellus Tragurii obscuris protulit e latebris. Ingenioque rudem, captum et vertigine mentis Et pronum natura omnigena in vitia. Quae colit assidue recocta ac perdita turba. Digna mori palo, carcere, fune, cruce. Nec possum tollerare gregem, qui te obsidet usque Assentatorem dulcibus alloquiis: Aurum corde inhiat turpique hac occupat arte Vineta et lucos praediaque atque oleas. Heu, dolor immissis penitus me raptat habenis Et jacit immitis tristitiae in barathrum. Quum conjuncta meae tecum pars pessima gentis In proprium atque meum confluit exitium. 765
EPIGRAMI
EPIGRAMMATA
I
I
VESPULA GRIZE . . .
VESPULA DE POPULO. . .
espula grize narodne prvake i sam u razgovoru sa svakim govori zlo o javnim prilikama. Ali dok može, V neka prvo izliječi sebe i neka kao liječnik ne omalovaži
espula de populo primores rodit et idem De rebus prave cuilibet obloquitur. V Dum potis est, primum sese ipsum curet et ulcus
tako gadan čir. Inače će se, kada mu u gradu leđa budu nemilo išarana od batina, ponovno zaželjeti na selu prostih opanaka.
5
Tam foedum parvi ne faciat medicus. Nam secus urbano male tergum fuste dolatus Rure iterum crudas discupiet soleas.
II
II
NAVIKAO U TROGIRU . . ,
TRAGURIO ASSUETUS . . .
avikao u Trogiru sjediti na golu kamenu i umorno tijelo osvježivati vinom iz kiipe od cerovine, podigao N se svojim nevaljalim lukavstvom i, uz naklonost naoružanih Francuza, sada sjedi, mali Dubrovniče, na tvojem prije stolju5. On ti dijeli zakone i građanska prava, premda nema pojma što zahtijevaju zakon i sveta prava. No lukavac glo bama tiješti od građana sve zlato kao što vinogradar iz grozda tiješti sok.
* V. bilješku 4.
ragurio assuetus nudo considere saxo, Fessa vel illigno membra levare cado, T Arte mala evectus Galloque favente sub armis. 5
Nunc sedet in solio, parva Ragusa, tuo. Ille tuas leges et civica jura ministrat Ignarus, quid lex, quid sacra jura petunt. Ellicit at sapiens mulcta omnem civibus aurum. Ut succum ex uva vinitor elliceretc>.
c) corr. ex ellicerat 766
767
111
III
DALMATINSKI ROD SMION . . . almatinski rod smion i ratoboran neće da sagne šiju pod francuski jaram. Ali namjesnik Dalmatinac, taj odrod, još nevaljaliji pod francuskim mačem, podvrgao je i tijelo, pa i samu dušu pod jaram.
D
DALMATA GENS ANIMIS. . . gens animis audacibus acris in armis Obstat Gallorum subdere colla jugo. D almata
Dalmata sed Praetor, sub Gallo degener ense Vilior, et corpus subdit et ipsam animam.
IV
IV
SI PEREUNT LETO . . .
AKO U SMRTI PROPADAJU . . . ko u smrti propadaju samo smrtni udovi i duše skoro opet ulaze u druga tijela, onda su u tebi, Bernarde«, sigurno tri duše: jedna Homerova, druga Teokritova i treća Heziodova. Preveo Radoslav Katičić
A
I pereunt leto tantum mortalia memora Inque alia immittunt corpora mox se animae, S Bernarde, in te insunt tres certe: Maeonidae una.
Altera Theocriti tertiaque Hesiodi.
• Džamanjić, latinist, Hidžin suvremenik; preveo je Home rovu Odiseju, Teokritove Idile i Heziodove spjevove. 49 H rvatski latinisti II
768
769
DŽONO RASTIĆ JUNIUS RESTIUS (1755-1814)
našoj se književnoj povijesti navodi njegovo ime i: J u n i j e R e s t i , prema talijanskom ( R e s t i ) i la U tinskim ( R e s t i u s , de R e s t i i s ) oblicima u kojima su ga suvremenici spominjali. Najveći satiričar hrvatskog latinizma, rodio se u vlasteoskoj obitelji u Dubrovniku 11. siječnja 1755. Izvrsno obrazovan već od djetinjstva u roditeljskom domu, nakon za vršene gimnazije u isusovačkom kolegiju i navršivši osam naest godina, krenuo je sa stričevima na putovanje Itali jom (Rim, Napulj), gdje se živahnom i vrlo inteligentnom mladiću pružila prilika da se upozna s kulturnim znameni tostima. U Rimu je upoznao i sprijateljio se s već proslav ljenim latinskim pjesnikom, Dubrovčaninom Benom Stayem. Vrativši se u Dubrovnik, sav se predao izučavanju geometrije i fizike. Vrlo se mlad oženio. Uz temeljit studij grčke i rimske književnosti, također se sam, bez učitelja, udubio u proučavanje pravnih znanosti, tako da je u svom gradu bio cijenjen kao najbolji pravnik. Izvrsno je govo rio i pisao talijanski, dobro je naučio francuski, kasnije učio i usavršio grčki, a nakon toga naučio i engleski. God. 1792. postao je senator, 1797. bio je i knez Republike. Za cijela života, kad god mu je posao dopuštao, vrlo je rado boravio u svojim ljetnikovcima u Rijeci Dubrovačkoj, Konavlima ili na otoku Lopudu. U Gradu u mlađim je danima posjećivao »Akademiju« latinista i grecista Miha Sorkočevića, kamo bi zalazili Alberto Fortis, Đuro Ferić, Frano Stay, po koji put Brno Džamanjić kad se vratio iz Italije i dr. Ve liki su mu prijatelji bili Hidža, Bruerević i Frano Appendini. Sudjelovao je i na književnim sastancima »Fratara bije lih« (dominikanci): u društvu s Fenićem, A. Maslaćem, Salatićem, Rafom Radeljevićem. 773
Aristokrat po krvi i najdubljem uvjerenju, ogorčen pro tivnik svega što je donijela francuska prosvjeta i revoluci ja zadnjih desetljeća osamnaestog stoljeća — to će se du boko odraziti u njegovim satirama, — čim su Francuzi 1806. okupirali Dubrovnik, Rastić se povukao na svoje imanje u Trstenom i ostao ondje osam godina. Kad su Francuzi protjerani krajem 1813, vratio se u Dubrovnik da bi po tražio lijeka svojoj očnoj bolesti od koje je niz godina pa tio. Doživio je i austrijsku Okupaciju. Umro je dva mjeseca poslije, 31. ožujka 1814. Nema tragova da bi Rastić, osim na latinskom, išta bio napisao hrvatski. No, protivnik materinskog jezika nije bio. Frano Appendini izdao je 1816. u Padovi Rastićev latin ski pjesnički opus (Carmina — Pjesme), napisavši mu kao uvod vrlo dobar prikaz pjesnikova života i rada. Objavio je u toj knjizi 25 Rastićevih satira (Satyrae), 9 elegija (Ele giae), 5 poslanica (Epistolae) i 14 Carmina varia (Različite pjesme, među kojima su 4 ode — prva je od njih prijevod Sapfine ode Afroditi —, jedna pjesma u hendekasilabima i devet epigrama). Izvan toga tiskanog korpusa ostao je sa mo neznatan dio u rukopisima: nekoliko poslanica (u Na učnoj biblioteci i u Knjižnici Male braće u Dubrovniku), nekoliko elegija (Knjižnica Male braće i Naučna biblioteka u Dubrovniku) i šest epigrama (Mala braća u Dubrovniku). Nisu ovdje objavljeni ni Rastićevi prijevodi s grčkoga na latinski: I. i XIV. Teokritova idila, gotovo cijelo XI. pjeva nje Homerove Ilijade i VII. Pinidarova olimpijska oda. Idu ći u elegijama, kako kaže Appendini, srednjim putem izme đu Katula i Tibula, Rastić je dosta prostora posvetio ugođa jima iz prirode i osobito ljubavi. Kako je u mladosti bio sklon lascivnim temama, a elegije pripadaju tom razdoblju, Rastić je sam kasnije izbacivao takve pjesme iz svog kor pusa. I Appendini je u svom izdanju IX. elegiju (Amor) objavio nepotpunu, uklonivši iz nje slobodnija mjesta! Među poslanicama prve se dvije, upućene Feriću i F. Appendiniju, bave književnim pitanjima, ostale uzimaju za predmet brak, prijateljstvo, gospodarske poslove kao izvor imutka. Izvrstan stilist, dobar učenik rimskih pjesnika, Ras tić nije bio rođeni liričar. Njegova je snaga u didaktičko-moralističkoj vrsti. Najpotpuniji i najkarakterističniji svoj
književni izraz našao je u satirama koje su plod njegove zrelije životne i umjetničke doba. Godine 1804. do 1810. raz doblje su njegova najintenzivnijeg satiričkog rada, godine neposredno prije i u toku francuske okupacije Dubrovni ka. Kad tvrdim da je Rastić najizrazitdji i najpotpuniji horacijevac u hrvatskoj latinističkoj književnosti — već ga je Dujmušić nazvao hrvatskim Horacijem — onda ne mi slim isključivo na očite utjecaje venuzijskog majstora u Raslićevim satirama, donekle u gradnji i dikciji lirskih pje sama, više od elegija u poslanicama. Dakle, ne mislim sa mo na specifičan ton u kompoziciji i detaljima oblikovanja satire kojom je naš pjesnik prisno vezan uz rimski uzor. No, začas treba baciti pogled na tematiku nekih Rastićevih satira. Prva satira, koju posvećuje svom starom prijatelju Antunu Sorkočeviću, programatskog je sadržaja: žigosat će u svojim satirama vitia aetatis (poroke svog doba), a ne mane pojedinaca. Programatske su mu i VIII (Apologia — Obrana) i XXIII (Ad lectorem — čitatelju) satira: kao u zrcalu iznijet će pred mlada čovjeka opće mane; zadovoljan je malim brojem odabranih čitatelja. U trećoj, jednoj od najboljih svojih satira, živo crta skupinu politikanata (Anglofili — Frankofili), u čemu je pobude mogao naći i u engles kog satiričara Addisona, kojega je Rastić neobično volio pa je doslovno prema njemu izradio i svoju XVIII. satiru (Anatome). Vješto je komponirana, zanimljiva i karakteri stična za jedan vid dubrovačkog života s kraja 18. stoljeća IV. Rastićeva satira (Peregrinantes) u kojoj slika fićfirića što se šepiri nakon povratka iz inozemstva. Jedna je od naj žešćih V. (Philosophi), uperena na francuske enciklopediste: njih i narod kojemu pripadaju naziva Rastić — kao Juvenal Grke — natio comoeda (narod komedijaša)! Kritiku suvre menog ispraznog kazališta i glupog oduševljavanja Dubrov čana iznosi u IX. satiri (Bacchanalia). Satira XXIV. napadaj je na zle posljedice izuma tiskarstva, jer — eto — tiskaju se i Voltaire i Rousseau! Temeljna je intonacija Rastićevih satira u fakturi horaoijevska, ali joj je — u trenucima gorčine kojom je zado jen do srži konzervativan autor — primiješana doza morali zatorske indignacije Juvenalova stila.
774
775
Ne treba izvornost Rastićeva satiričkog talenta prosu đivati samo po tome koliko je i koliko uspješno preuzimao motive od Horacija, ili Addisona i Stemea, ili Parinija. Niti samo po tome, što po Horacijevu uzoru upotrebljava dija loški oblik ili umeće govore da bi mu prikazivanje bilo živ lje. Ili što se u dikciji ravna prema Horaciju, da bi bila gradska, dovoljno savitljiva i razgovorna, i što u duhu Ho racijevu ne samo gradi svoj heksametar, nego i kuje — i to vrlo originalno — nove izraze za modeme pojmove. Tematika je Rastićevih satira gotovo u jednakoj mjeri opća, tj. evrop ska i Horacijeva, koliko i živo ukorijenjena u duhovnu klimu Dubrovnika pri zamaku 18. stoljeća. No tuđi su poticaji prevladani u Rastića jednom novom kvalitetom — bilo u tonu ćaskanja ili mjestimičnoj moralnoj i idejnoj zagriženosti — što je duboko iznikla iz stanja autorova duha, iz ne kog nadmoćnog prezira prema ispraznosti suvremenih ži votnih manifestacija. A negdje duboko u tim satirama pro vlači se mukli predosjećaj propasti republike sv. Vlaha i svega onoga što za pjesnika predstavlja najintimnija načela moralna, filozofska i politička. Time je Rastić u isto vrijeme: i najortodoksniji sljed benik Horacijev u hrvatskoj književnosti i jedan od najindividualnijih stvaralaca književnosti latinskog izraza u Hrvata. V. V.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA DŽONA RASTIĆA Carmina, ed. F. M. Appendini, Patavii 1816. Carmina, ab autographis accurate exscripta Rhacusii a. 1804, rkp. 193 u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku Elegiae, u rkp. 1136 i 1042 Male braće u Dubrovniku Epistolae, rukopis-autograf br. 788 u Knjižnici Male braće u Dubrovniku Epigrammata, rukopis Mise. 20 u Knjiž. Male braće u Dubrov niku LITERATURA O DZONU RASTIĆU F. M. Appendini: De vita et scriptis Junii Ant. f. com. de Restiis, patricii Ragusini, u izd. Carmina, Patavii 1816. M. Srepel: 0 latinskoj poeziji Junija Restija, Rad 114, Zagreb A. Filippi: Commento e versione delle satire XI e XVII đi Giunio Resti, Atti e memorie della societd. dalmata di storia patria I, Zara 1926. J. Dujmušić: O životu i radu Junija Restija, Omladina XVIII, br. 3, Zagreb 1934—1935. J. D(ujmušić): 0 satirama Junija Resti, hrvatskoga Horacija (10. I. 1755.—31. III. 1814.), Hrvatska straža X, br. 221, Zagreb 1938. R. Maixner: »Journal des Savants« o Rastićevim latinskim pjesmama, Građa 28, Zagreb 1962. Ž. Puratić: Đuro Hidža i Junije Resti, Živa antika XV 1, Skoplje 1965. V. V.
776
777
SATIRE
SATYRAE
I
I
MECENATU
AD C. CILNIUM MAECENATEM PROOEMIUM
inc mihi non famoso incessere carmine quemquam Mens est aut opprobria rustica fundere, multo H Ut vino solet aut vappa prolutus agaso.
toga ja ne namjeravam nikoga napasti ovom pjes mom ili razastrijeti seoske zločine ili kako od S mnogo vina zaudara gončin ili polivši se. Dapače neće
10
20
biti mjesta bestidnim zlikovcima, pa neće mladić od naših razgovora odvraćati pristojnoga uha niti će se gospođa bojati za stidljivu kćerku. Časnoj će se satiri dati uglađen ukus, ako bude slobodno po Momovu nadahnuću mane i one srednje mane, kojih će se jedva tko stidjeti i koje će malo zamrziti, posuti duhovi tošću. Ta tko može zabraniti reći istinu u smijehu i koliko mognem vršiti zadaću pjesnika Horacija i poput njega polagano se ušuljati u srca, pa bockave pjesme prekriti potajnim smijehom? Satire će imati komičnu građu i silu. Zato leže dokazi na području zajedničkoga života. Ako se dadnu cipele zgodno udesiti za noge kao u komediji i potražiti uglađena duhovitost od čistih Karma, ako ništa zakutno ni oporo neće zaustavljati početka poduzetoga djela, ako jasna namjera isključi sve neukusno, ako misli budu kratke i razumljive, neću se ja bojati tebe, Cilnije1, kao kritičara ni uzeti te za suca, kad sam te već prije opisao kao zaštitnika.
» Gaj Cilnije Mecenat bio je prijatelj Horacijev, zaštitnik umjetnika za vlade rimskog cara Augusta. Njegovim imenom naziva naš pjesnik, posvećujući mu uvodnu satiru, svoga starog prijatelja Antuna Sorkočevića. 778
5
10
15
20
Versibus obscenis quin nullus erit locus hic nec Ingenuam puer a nostris sermonibus aurem Torqueat, aut natae timeat matrona pudicae. Sed color urbanus satyrae inducetur honestae, Si parvis vitiis porro et mediocribus illis, Quorum vix pudeat quemquam, pigeatve parumper, Adpersisse salem. Momo adspirante, licebit. Quis vetat interea ridendo dicere verum Et, quantum potero, fungi vice vatis Horati Illiusque modis in corda irrepere sensim Salsaque furtivo praetexere carmina risu? Comica materies satyris et vis erit. Atqui Argumenta jacent communis in ordine vitae. Si dabitur pedibus soccos aptare decenter Urbanumque salem a lautis quaesisse Carinis, Si nihil obscurum durumque morabitur orsi Coepta operis, si laeva excludat lucidus ordo, Si facilis brevitate sua sententia constet, Non ego te, Cilni, verear censore, nec uti Judice, patrono pridem usus: nec mea scripta 779
30
40
Tako se neće moji spisi pretvoriti u odijelo bibera ni u plašteve skuša. Da počnem!. . . Ruke mi klonuše i sile me osta više odmah u pripremanju. Gomila predviđene građe već leži pred očima i prizori stvari su razvrstani u lijepu redu, pa pojedine stvari imaju vlastito mjesto. Već mi je tkanina gotova i nategnuta. Nu, kojom bojom, molim, treba ovu sliku naslikati, kad je njezin život u jedinoj boji? U starom jeziku treba nove stvari predočiti i način novoga života, koji je nepoznat starom Kvirinu. Pokretnim stvarima valja dati nepo kretnu ljepotu; stoga mi se ne da lako prenijeti na nove pojave starina, koja slična starcima pod utje cajem ljubavi štiti prava svoga nemilosrdno provede noga vremena, pa se teško pokorava novostima. Ipak valja pokušati; velika je pohvala u pokusu. Uzet će se dakle boja od starinskoga zlata latinskoga razgovora kojim su pjesnici Flak2 i Vergilije vodili grčke Muze k rimskim pjesmama i po kojim je pjevala i ostala zlatna kohorta pisaca.
25
30
35
40
In tunicas piperi aut ibunt in pallia scombris. Incipiam.. . Cecidere manus viresque parantem Defecere statim . . . Provisae copia frugis Ante oculos jacet et series rerum ordine pulcro Digesta est, propriumque locum sortita tuentur Singula: jamque parata mihi est extensaque tela. At quonam, quaeso, tabula haec pingenda colore est. Illius in solo quoniam stat vita colore? Antiquo sermone novae res et nova vitae Pandenda est ratio veterique ignota Quirino. Dandus mobilibus decor est immobilis atque Ad nova non facilis mihi traducenda vetustas, Quae senibus similis praefracte temporis acti Jura tuetur amans paretque recentibus aegre. Tentandum tamen est: laus in tentamine multa. Ergo color prisco Latii sermonis ab auro Ducetur, Flaccus quo Virgiliusque poetae Duxerunt Grajas Romana ad carmina Musas, Aurea quoque cohors scriptorum cetera lusit.
! Horacije 780
781
II
II
ANGLOFILI — FRANKOFILI
ANGLOMANI — GALLOMANI
ednom sam se slučajno vraćao kući u prvi sumrak idući iz sela što leži blizu Dubrovnika. Kad se J približih trgu, malo se zaustavih da vidim nekog prija
10
20
telja, pa uđoh u obližnju kavanu da umaknem noćnoj hladnoći dok toga prijatelja dočekam. Tu se prodaje vruća kava; tu se sastaju svi vitezovi i senatori, pa za četiri asa8 kupe čašicu crne kave, gorke vode od arapske leće, i piju kao nešto zgodno za glavu i želudac. Tada bijaše tu mnogo svijeta, jednako pomije šani mladići i starci, svi naćulili uši, svi šute, svi su srkali vruću kavu ili su plaćali konobarima. Kako uniđem i sjednem na praznoj strani klupe, odmah me laktom blago gume uslužni susjed, pa na moje pita nje št6 hoće, otpočne: »Zar ne znaš da je iz Beča došao u grad skoroteča i da je došla lađa iz Picena?« — »Čestitam da su zdravi stigli«, odvratim, ali on reče: »To je najmanje; tS. donijeli su važnih stvari o caru*4, o Francuzima i o Englezima. Strašni se ratovi vode i na kopnu i na moru.« On to jedva reče, kad Ligarije, sjedeći na visokoj stolici, uredi rukama togu i pridigne haljinu, sprema jući se na govor i počne govoriti od Adama i Eve. Zatim izvadi krasnu burmuticu od cme kornjače i iskićenu zlatom, te njom počasti sve prisutne. Iz nje s Najmanja rimska novčana jedinica 4 Napoleonu 782
ure suburbano primi sub vesperis ortum Ibam forte redux urbanaque tecta petebam. R Atque foro propior, quemdam visurus amicum. 5
10
15
20
25
Consisto paulum noctumaque frigora vitans, Vicinae, dum hominem opperior, succedo tabernae. Venditur hic calida: huc omnes equitesque, patresque Conveniunt, sorbentque quaternis assibus emtos Nigrae undae cyathos, Panchaeae lentis amara Pocula, sed capiti et stomacho opportuna bibuntur. Tunc ibi densa humeris et confertissima forte Turba aderat, mixti pariter juvenesque senesque. Auribus arrectis omnes, omnes taciti, omnes Sorbebant calidam aut pendebant aera ministris. Ingressus vacua ut scamni me parte locavi Extemplo cubito me leniter officiosus Vicinus premit et, quid vellet, ubi rogo, primus Occupat: »Ignoras tu Vindobona quod in urbem Cursor et a Piceno advenit publica navis?« »Gratulor incolumes venisse« repono, sed ille »Hoc minimum est,« inquit »nam res de Caesare magnas Attulerunt: magnas de Gallis deque Britannis. Horrida bella mari: terra horrida bella geruntur.« Vix ea fatus erat, cum sede Ligarius alta Composuitque togam manibus vestemque reduxit Dicturus, dictisque exordia quaerit ab ovo. Caelatamque prius nigra testudine et auro Porrigit in gyrum late, cunctisque propinat Urbane thecam. Digitis attingitur inde 783
30
40
50
60
se prstima uzima crn prah satrven kao sitan pijesak, pa se u nos poteže. Taj podražaj ide duboko do u sam mozak, pa se ljudi osvježuju tim mirisom. Andaluzija, Pariz i daleka Kuba daje te lepršave čestice, pače i nekadanja Pirova kraljevina5. Ovaj se prašak cijeni stoga što se bez njega nikada ne mogu straš ljivi senatori sastati na vijeće ili nešto veće raditi i vrlo se često ideja korisnija po domovinu izvadi iz te kutijice. Nitko ne može bez ovoga praška postati govornikom; ta je kutijica češće pjesnicima bila jedina Muza. I ja sam, kakve god pjesme pjevao kao jedno stavan pisac, priznajem da pišem pod zaštitom te male kutijice. Ona grije duh i nos udešava za pjesmu. Za koliko je ovo bolje nego glodati žive nokte te se češati po glavi ili lupati šakom po zidu kad stihovi teško izlaze iz pera. »Pročitao sam sve dnevnike«, progovori Ligarije, »koliko ih je danas dovezeno u grad, i one koji se šalju iz Trsta, i one koje knjižar u glavnom talijanskom gradu otpremi iz tiska, osobito one koje Nije mac s rijeke Maj ne izdaje na francuskom jeziku tako dobro. Oh, koliko znanja i učenosti u tim novinama! Divna je mudrost onoga muža! On je doista dostojan da u kraljevskoj dvorani upravlja državnim intere sima po svojoj volji. Sve sam pročitao i obradio u svojoj duši. Reći ću nešto slobodnije što mi se pri činilo: Ili će biti rat ili mir! Ponavljam: Ili će biti mira bez krvi ili će poslije oštrih bojeva pobjednik diktirati mir pobijeđenomu. Tamna budućnost pre kriva ljudske događaje tako te danas ne može mudrac ništa proreći.« Jedva Ligarije završi svoje političke primjedbe i ušutje, kad žestok protivnik, pod imenom Mamura, skoči te će ovako: »A što mislite: da li Francuz može prebroditi sjeverni tjesnac i napasti na Britaniju? Što mislite, kamo će doprijeti tolike neprilike novoga i nečuve noga rata? To je teškoća, to problem.«8 8 Albanija
784
Ater et exiguae in morem contritus arenae Pulvis, at aetherii ducuntur naribus haustus. It tenuis cerebroque intus penito involat alte Spiritus, ac lenti recreantur odore meatus. Baetica Semideis, Lutetia et ultima Cuba Dant volucres atomos Pyrrhique Molossica tellus. 35 Pulveris hujus honos est, illo quod sine numquam Nocturnum trepidi patres potuere senatum Cogere vel meliora sequi: saepissime ab illa Sumta est utilior patriae sententia theca. Orator nemo fuit hoc sine pulvere: doctis 40 Saepius haec etiam fuit unica Musa poetis. Ipse ego, qualiacumque rudis nunc carmina scribo Auspiciis parvae, fateor, me scribere thecae. Haec fovet ingenium reficitque in carmina nares. Quanto rectius hoc, ungues quam rodere vivos, 45 Scalpere vel caput aut muris impingere pugnum. Difficiles numeris quoties haesere Camenae! »Omnia lecta mihi« (sic nempe Ligarius infit) »Quotquot in urbem advecta hodie sunt acta diurna: Tam quae Tergeste emittuntur, principe quam quae 50 Bibliopola Italum prelis excudit in urbe. Praecipue quae Germanus de flumine Moeni Scriptor tam bene Gallorum sermone recudit. Pol, scite docteque! Viri sapientia mira Illius! Ille quidem regali dignus in aula 55 Publica ad arbitrium moderari commoda rerum! Omnia perlegi atque animo mecum ante peregi. Liberius, quod visum est, dicam. Aut bellum erit aut pax. Rursum vel sine sanguine pax erit: acria vel post Praelia dictabit victo victoria pacem. 60 Res adeo humanas mergit caligo futuri, Nulla hodie ut sapienti divinatio detur.« Haec ubi conticuit fatus, contra exilit acer Atque infit Mamurra: »O, quid censetis, an arctum Transmisisse fretum queat atque Britannica regna 65 Invadet Gallus? Quonam cessura putatis Tanta novi haec et inauditi discrimina belli? Hoc opus, hic labor est.« Surgit gravitate senili Cotta manuque silentia poscit utraque. Atque repente sinu, senior dum surgit, aperto 30
50
H rvatski latinisti II
785
70
80
90
100
Iza njega se digne Kota sa staračkom ozbiljnošću, sa obje ruke zatraži šutnju, no u taj mu čas, dok se starački dizao, ispadne iz krila nevjerojatno mnoštvo zemljovidnih karata, golema sadržina raspadnute knjige. Domišljati izdavač Talijan, Francuz, Nijemac i Englez tu je na papiru iznio buduće ratove i uzvi šene planove kraljeva, proniknuvši duboko u njihovu dušu, planove kojima vladaju u miru i vode ratove. Te planove što ih je kupio za malo para on je obja vio narodu kao sudbinu čitavog svijeta. A sada ih vjetar naglo raznije! Konobari koji su se strčali jedva su ih, uvlačeći se pod klupe, mogli sabrati i vratiti zabezeknutom Koti. A on, čim je došao k sebi, prozbori ovako: »Žao mi je što mi ova skupocjena imovina leži sada porazbacana, jer ja brižno i uporno bdijem nad sudbinom cijele Evrope. Ja neprestano čitam dnevnike, skupljam ih i čuvam i slažem, da mogu odmah izvaditi što mi zatreba. To mi je posao i danju i noću. Sunce me u rano jutro zateče pri gorućoj svjetiljci. Uz sadašnjost ja proučavam i doga đaje staroga vijeka. Najbolja zublja za događaje novoga vijeka jesu stara djela. Ja držim da se sve može dogoditi; ali ujedno sam uvjeren da se većina stvari teško događa. Te riječi raspale žestinu nagloga Mamure, pa on zagrmi: »Ja mrzim sumnjive stvari i mrsko mi je događaje starih vremena, što su ih kroničari tražili nadaleko i u tami, zastrijeti sumnjama, kao da bi se starinski primjeri mogli oživiti novima ili kao da se sada valja boriti pod štitom i sa strelicama. Ili zar se radi o nepoznatim stvarima? Mi sve smatramo jasnim kao dan o podne. Moniteur8 će na divan način istresti (kao iz rešeta) sve što je sumnjivo, koliko god toga skupi razvikani Piron67. Uzmite Moniteur za učitelja; th tu nema nikaikve tmine nad budućnošću!«
6 Pariške novine, Napoleon ih je 1800. učinio službenim listom vlade. 7 Grčki filozof (4/3. st. prije n. e.), utemeljitelj skeptičke filozofije 786
70
75
80
85
90
95
100
Excidit excussum illi haud enarrabile textum Chartarum, scissi farrago voluminis ingens. Ingeniosus ibi ventura duella papyro Bibliopola Italus, Gallus, Germanus et Anglus Crediderat penito et rimata in pectore regum Consilia alta, regunt queis pacem et bella ministrant. Haec populo paucis vulgaverat assibus emta, Fata orbis terrae! Vento nunc rapta feruntur! Vix discurrentes pueri et sub scamna ruentes Collegisse queunt et hianti reddere Cottae. Ille, ubi collegit sese, sic ore profatur: »Hanc testor cladem, mihi qua pretiosa supellex Nunc disjecta jacet, quali studio atque labore Pervigil incumbo Europae dignoscere fata. Usque diurna ideo acta lego collectaque servo, Inque vicem compono, ut mox depromere possim. Hae mihi sunt nocte atque die artes: saepe legentem Deprendit me sol ad vivam mane lucernam. His studiis aevi res gestas addo vetusti. Optima fax rerum sunt facta antiqua novarum. Nil ego crediderim fieri non posse, sed idem Pleraque difficile fieri contendo. Talibus exartis dictis violentia praeceps Mamurrae rabidoque fremens sic intonat ore: »Et dubia et dubiis odi praetexere causas Priscorum a fastis longe obscureque petitas, Tamquam antiqua novis possint exempla referri. Aut clypeo nunc sit, decertandumque sagittis An, puto, de ignotis res est? Nos clara putamus Omnia et in media jam luce locata diei. Excutiet Monitor mire dubia omnia, quotquot Congerat explosus Pyrrhon. Monitore magistro Utere, nulla super caligo incerta futuri est.« Sic ait et laenam ex humeris, quam forte gerebat. Deripit extenditque solo. Tum »Haec Anglica sunto» 787
110
120
130
140
Tako rekne pa vunenu kabanicu, koju je upravo nosio, skine s leđa, raširi je po podu i nastavi: »Ovo neka budu engleske obale, ovo francuske; posred mora stere se Engleska; neka protivni narodi razgrabe tjesnace. Ovo je Calais; prema Calaisu leži Dover«. Zatim on po kabanici rasporedi čaše i zdje lice skinuvši ih s ormarića, posudama dade imena gradova i mjestima označi granice, prikaže vrijeme i način ratovanja; smjesti tabor, postavi zasjede i bitku zametne na više strana; navaljuje, bori se, isti pobje đuje i bude svladan. Ovo je konac rata; ovo je budući red prilika? Zapamtite to, da je Mamura ovo sve vidio mnogo prije nego se išta dogodilo. Sad on htjede podići kabanicu sa zemlje i čaše opet metnuti na prijašnje mjesto. No dok se je on u isto vrijeme prepirao s drugima, pa mnogi svoje tvrdnje doka zivali i riječima i rukama, to se čaše porazbijaju, to se Mamurina kabanica jako umrlja od kave. Cijelo se društvo stane smijati Mamuri. Ofela opazi u kutu neki Avit pa mu dobaci: »Nevaljanče, uzalud se uzdaš da ćeš mi izmaknuti. Sad je došao red na te. Neće ti pomoći poznata lukavost. Sjećam se dobro: prošla su ona tri dana koje smo ti bili dali na tvoju toplu molbu, da nam mogneš pravo sastaviti planove i da pročitaš odlomke koji ti se god budu sviđali, o Englezima i Francuzima. Već izreci: što te tišti u tvojoj duši; kakvo mišljenje imaš ti o toj stvari!« On odvrati: »Tri su dana prošla, ne tajim. Ali koja luda misao može biti u mojoj glavi kada skoroteča nije donio ništa o tom da li su Francuzi otplo vili iz Gesorijaka8 ili brodovlje jošte čuva morsku obalu. Čini se da se smijemo nadati miru dok rat ne počne; međutim nije nikomu slobodno proricati nepouzdane zgode sudbine.« Avit mu odvrati: »Sada si dobro utekao kazni. Ali nas neće više tvoja oštroumnost dugo izigravati, Ofele! Evo ti dajemo drugi rok od tri dana. Mudro 8 Rimsko ime luke Boulogne 788
105
110
115
120
125
130
135
140
Littora, Gallorum haec, medioque Britannica ponti Interfusa« ait »adversas dirimant freta gentes. Hoc Caletum, haec Caleto contraria Dubris.« Mox armariolis cyathos raptasque patellas Disponit per laenam et vasis oppidulorum Nomina dat fragilique notans loca limite signat, Ostenditque rei tempusque modumque gerendae, Castra locat, parat insidias et praelia miscet: Invadit, pugnat vincitque et vincitur idem Exitus hic belli, rerum hic est ordo futurus. Discite, Mamurram multo haec vidisse prius quam Quidquam evenit. Humo dein pergit tollere laenam Atque loco cyathos rursum posuisse priore. Sed dum vociferatur, dum huic respondet et illi. Franguntur cyathi lapsi: scatet uncta lacerna Immundis maculis. Coetu ridetur ab omni Mamurra. Hunc ut forte latentem agnovit in angulo Avitus »Elabi te posse mihi frustra, improbe, speras: Nunc ventum ad verum est« ait. »Haud te nota juvabit Calliditas. Memini bene: praeteriit triduum illud. Orati prece quod multa concessimus ultro. Consilia ut posses recte componere tecum Et partes legeres certas, quaecumque placerent, Anglorum vel Gallorum. Jamque ede, quod intus Corde premis; tibi quae tanta est sententia de re?« Ille refert: »Triduum elapsum est; haud inficior: sed Quaelibet imprudens esset sententia nobis. Cum nihil attulerit cursor, Gessoriaco utrum Galli vela Notis dederint, an credita portu Classis servet adhuc littus: speranda videtur Pax, donec bellum incipiat; licet interea nec Ulli fatorum incertos praedicere casus.« »Evasti modo« Avitus ait. »Sed tempore longo haud Nos tua ludificet posthac solertia, Ofelle. Ecce aliud triduum tibi largimur. Sapienter 789
se okoristi darom, a ne odgađaj jamstva više. Ako naime za tri dana ne odabereš nikakovih odlomaka iz novina koje htjedneš, neće ti, Ofele, više biti otvo rena naša 'kavana. Kao nesretan prognanik sramotan ćeš život provoditi pod vedrim nebom; ležeći u smradu nečiste krčme morat ćeš nove stvari usisavati iz usta lakrdijaša Rufina i vjetrogonje Sorana.«
790
145
Utere donis, neve magis vadimonia differ. Nam si post triduum nullas delegeris anceps Qualescumque voles partes, non nostra patebit Amplius haec tibi, Ofelle, taberna. Extorris et exui Famosum duces sub dio turpiter aevum, Immundaeque jacens olido in nidore popinae De scurra Rufino et de nebulone Sorano Res haurire novas foedo damnabere casu.«
191
III
III
PEREGRINANTES
U TUĐEM SVIJETU rijašnjoj se ludosti pridružuje, Mecenate9, i ova krupna, kojoj korijenje ide u daleku prošlost; ona se ogleda u tom što se golobradi mladići, jedva što se oslobode pratioca, šalju preko mora, i što im se zapovijeda da pohode mnoge narode i lutaju u mnogim gradovima. Jedva što se završi filozofija i matematika i geometrija i formule jednadžbi i pošto se skupi veliko obilje stranih, ali neskladnih riječi, samo za prividnu školovanost i iskvareno brzim govorom, golušavi sveučilištarac brže-bolje izleti iz gnije zda pa se vine pod nebesa. Ako možda, dok se nalazi pod nježnom majčinom njegom i u očevoj kući, opo naša riječi učenih mudraca opetujući ih i brbljajući pravila o korijenu i kocki, zamjenjujući četvorinu krugom i plinove krutim predmetima, on kao maj mun izgovara ljudske glasove i nesreća jedna se hvasta da se vlada kao čovjek.
H
P
10
20
Ali što ja sebe kao naivčinu varam praznom nadom? Zar nisi opazio kakva slika realnosti izbija pred nas? Prvi pogled u lice toga mladića vara i mene i tebe. TU. kandidat je povrativši se prevario sva naša očekivanja i narugao se našim opomenama kao naivnima, što je brže mogao. Zar ne vidiš kakvu je kravatu metnuo Oko vrata i na koji mu opseg stište izbočeni vrat i umata dugi podbradak? žuri se.• • V. bilješku 1. na str. 778. 792
aec quoque stultitiae accessit pars magna recenti, Maecenas, longo et radices egit ab usu, Imberbes pueri quod vix custode remoto Trans mare mittuntur multasque jubentur adire Gentes et peregre multas errare per urbes. Nempe ubi vix Sophiae atque opera est navata Mathesi, Lineolaeque omnes numerique et calculi et omnis Formula ubi aequandi percursa est atque ubi abunde Barbara verborum est atque importuna supellex Collecta ad speciem et linguae mandata volucri; Ocyus implumis Sophiae de nidulo alumnus Evolat et caelum sublimi vertice tangit. Materna in pluma et Laribus si forte paternis Doctorum repetendo imitetur verba Sophorum, Radices, blateransque cubos, quadrata rotundis Miscens, cumque acido et fixo gas aere jactans. Psittacus humanas sic reddit gutture voces Et nostro infelix laudatur Simia gestu.
5
10
15
20
25
Omnia quippe redux haec nostra fefellit alumnus Auspicia et monitus praeceps elusit inanes, Nonne vides, quae illi circumdet fascia collum. Comprimat elisas quantoque volumine fauces? Et longum involvat mentum: propera atque Machaon, Si quis ades, fer opem, jugulum nam angina misello Praefocat: velit hac quis bellulus arte videri? Aspice ab auriculis ad malas usque genasque 793
30
40
50
60
Mahaone, ako si tu, i pruži pomoć, jer će tjesnoća zagušiti bijednika. Tko bi se htio činiti ljepušnim na ovaj način? A sad ga pogledaj od vanjskoga uha do jabučica i obraza, kako čupava brada bježi od brijačevih prsti, ostali je dio obrijan ili iščupan i uglađen staklom. Isti kandidat ide sa pola lica poput Židova kojima je tašto praznovjerje u Jeruzalemu zapovje dilo da okaju svoje zločine. Tko slobodne uši buši i kroz njih provlači zlato? To bijaše prodajni znak koji bi trgovac robljem udarao Karanima i Sircima, a sada ti veselo nosiš naokolo tu ropsku čast. Zašto nikakva kosa ne izgradi časne glave? Ošišati kosu — i ovo je oznaka robova — isto je što i obrijati glavu. Varamo se ovdje, Herkula mi, i to za veliku razliku. Sada se nov oblik daje, kao oblik: sada se daje drugo lice ljepote. Kratka frizura stoji dobro kuštravoj dlaci kao djelo učena umjetnika kojemu kakav kovrčilac s ulice ne daje pouke. On krati vlasi vatrom i oblik im daje iglom; on ih uskuštravi i slijepo im dade moć da se one amo-tamo kreću — bez reda; on ih ovlaži poprskavši ih citronovom tekućinom. U desnoj ruci nosi kandidat (sveučilištarac) batinu od tvrde hrastovine, Polifeme, tvoje oružje i oružje drugih razbojnika. Ako je on možda požudnim očima samo vidio onaj grad kroz koji teče Sekvana10 i sreća mu dala ukaljati nazuvke sekvanskim blatom, sada on već blažen u svakom pogledu kao spužvom pokupi djetinjske običaje triča voga naroda1» j svojim odijevanjem pruža sliku pravog bludnika. On je smiješan: kučinama razbija dvostruku grbu i u domaći govor utiskuje solecizme, kao barbarin brblja nepristojne riječi — sve bez sklada i s takvim dojmom kao kad početnici udaraju u glazbala ili kad mačke noću zavijaju po kućnim krovovima. I toga je kratka, ona dopire jedva do koljena i pokriva bedra, mladenački ponos. Mjesto tunike nose duge hlače, što počinju od prsa i dopiru do gležnja. U hlačama je sakrivena ljevica i ovlažena upija *1 '• Rimski naziv rijeke Seine, koja teče kroz Pariz 11 tj. Francuza 794
30
35
40
45
50
55
60
65
Hispida tonsoris digitos ut barba refugit: Cetera pars rasa est vel vulsa aequataque vitro. Dimidio et verpus vultu procedit alumnus Judaei in morem, Solymis quem denique jussit Vana superstitio vitae male facta piare. Trajecto ingenuas auro quis perforat aures? Caribus atque Syris olim venalia signa Haec feerant domino imposita a mangone sub hasta: Nunc tu servilem circumfers laetus honorem. Caesaries cur nulla caput componit honestum? Tonsa coma est, serviliter hoc quoque: vertice raso. Fallimur hic, magno hercle et fallimur intervallo! Nunc forma nova forma datur: datur altera pulcri Nunc species. Est haec hirto coma curta capillo Docti opus artificis, cui non vulgare ciniflo Quisquam de trivio studium impenditque laborem. Ille igni domuit crines et finxit acu, ille Crispavit temereque dedit sine lege vagari, Ille superfuso madefecit nectare citri. Dextra manus duro moderatur robore clavam, Gestamen, Polypheme, tuum, exuviasque latronum! Quod si forte illam, qua Sequana labitur, urbem Galligenas inter cupidis tantisper ocellis Vidit Sequanicoque ocreas si tingere coeno Forte datum est, tunc ex omni jam parte beatus Nugacis populi pueriles spongia mores Combibit atque refert primores veste cinaedos. Ridiculus duplicem stupa confringere gibbum Atque soloecismos patria intorquere loquela Undique quaesitos, patriisque innectere verbis Murmure barbarico voces et inhospita dicta Nescio quid blaterans stridens discors et acutum. Quale manu resonant tironum exercita plectra, Noctumique gemunt feles per tecta domorum. Curta toga est etiam: summo toga poplite nodos Vix aequat femorisque decus juvenile recludit. Pro tunica incipiunt longae ipso a pectore bracae Demissae ad suram, talos et ad usque reductae. In bracis belle puerili exercita ludo Laeva latet clam et odoratum bibit uncta teporem. 795
70
mirisnu toplinu. Napokon dražesna, srebrom urešena cipela obuhvata nogu ili se crna koža dotiče obija nogu kratkim nazuvkom. Pustio je bradu koja nije strasnija ni ružnija od crnih runja, čvorasta batina u ruci, nepočešljanih kosa izašavši iz jezovite pećine — kao poluzvijer Kako plašio je italske seljake. Nikada nijedan ružniji vojnik, barbarin, ne bijaše italskih gradova pustošio došavši s hladnoga sjevera. Ovi se ipak smiju civilizaciji, i bez takve odjeće nitko se ne sviđa sebi: takvi su sada bludnici.
796
70
75
Denique in argento argutus pede calceus haeret. Vel geminum crus nigra brevi tegit ocrea aluta. Non visu horridior, non villis foedior atris, Promissa barba, nodosae stipite clavae. Crinibus impexis horrendo egressus ab antro Semifer Ausonios Cacus terrebat agrestes. Nullus et a gelida quondam deformior Arcto Barbarus Italicas miles vastaverat urbes. Hi tamen arrident cultus, atque hac sine veste Nemo placet sibi: sunt ista nunc arte cinaedi.
797
IV
IV
PHILOSOPHI
MUDRACI
ma dosadan, lakouman i komedijaški narod,12 silovito stado, mlitav i ništetan, bez ikakva duha, bez ikakve umjetnosti, iako teži za prvenstvom u znano stima i umjetnostima. Njegovi prvaci ne ćute ništa s narodom, nego čim se što stvori pred njima kao izmišljotina ili strašilo, odmah to prihvate, objeručke, pa te strašne nakaze drže za nova otkrića. Zar se novost nalazi samo u nasladama? Dakako, ona se jedina sviđa, ona je nešto razborito, nju hvale i ljube.
E
I
10
20
Ima ih — velik je to dio — kojima bogovi nisu priuštili da tako lako budu mudraci. Svaka mudrost stoji njih skupo i mnogo truda. Oni se čudno smiju svemu što je strano; oni se brinu samo za ono što je francusko. Njih se doimlje samo francuska Venera. Zato oni odsvuda sakupljaju samo ono što je fran cusko. Koliko tko zna razvaliti usta i zgodno izgovara cirkumfleks, akut, kako Francuska zapovjedi, i gravis, toliko je pametan. Takvi državnici, vrijedni mjehura ili kipaodceranskog voska13, pokreću ratove, siju svađu i hrabro srću
12 Francuzi; sva žestina ove satire uperena je na filozofe enciklopediste is p0 gradu Ceri u Etruriji 798
st insulsa, levis, comoedaque natio quaedam Ridiculorum hominum, grex importunus, iners et Futilis, ingenio nullo, nulla arte magistra. Doctrinarum apices affectans atque leporum. Nil populare sapit, verum arripit illico quidquid Portento simile objicitur vel prodigiosum, Proque novis capit usque immania monstra repertis. Tantum in deliciis novitas est! Scilicet una Haec placet, haec sapit, hanc laudant, mirantur amantque.
5
10
15
20
Sunt alii, pars magna, quibus sapientibus esse Tam facile invidere dii. Sapientia multo Qualiscumque his aere stat et multo emta labore. His mire arrident peregrina, hi Gallica curant Dumtaxat, Venus hos percellit Gallica tantum. Verborumque operosa superstitio patriis et Maternis inimica opibus, quia non procul absunt, Incessit misere, ridendo et torquet amore. Gallica conquirunt elementaque Gallica discunt Toti in litterulis. Quantum diducere callet Quis rictum et circumflexum pronunciat apte Ore gravemque sonum atque, ut Gallia jussit, acutum, Tantumdem sapit. Atque adeo digni vesica aut caerite cera Bella movent oratores et jurgia miscent 799
30
za ludu slobodu, skidaju kraljeve s prijestolja, a zloči načkoj svjetini daju vlast u ruke i najviše državne časti, Bogu oduzimaju vlast, smiju se Bogu i najvećim mudracima. Tako oni nastoje kako bi .iz temelja preobrazili sve ljudske ustanove i uveli — životinjski život. Da ih nije ona pobjedonosna desnica ukrotila podjar mivši sve te grdobe poput Herkula, bio bi svijet zlo prošao. Da pak oduševe prosti svijet za svoje nazore, idu na sve strane, raspravljaju i drže govore na raskrš ćima, na trgovima, po selima, po noćnim zabavištima, po krčmama što zaudaraju po mokraći, i u dućanima. Tim su se govornicima divili: kuhari, bludnice, glumci, brijači i njihovi znanci. Mi se držimo daleko od njih, jer nam se gadi taj ludi narod.
800
25
30
35
51
Fortiter insana pro libertate ruentes. Pellere ridiculi reges plebique scelestae Imperium et fasces saevasque dedisse secures. Sceptra Jovi eripiunt; divos et fulmina rident Cyclopes Sophiae! Sic imo vertere fundo Humana aggressi et vitam induxisse ferinam; Ni victrix conantes dextra coerceat illa, Alcidis quae ritu jam omnia monstra subegit. Haec tamen ut rudibus possint praecepta probare Omnia, discurrunt, disceptant atque perorant Per trivia urbis, per loca, per fora, compita, vicos Per lustra, unctas perque popinas atque tabernas. Dicentes stupuere coqui, meretriculae et acris Natio mimorum, tonstrinarumque gregales. Nos missos facimus, quia gentis taedet ineptae.
H rvatski latinisti II
801
V
V
APOLOGIJA
APOLOGIA
uale nostris timeas a versibus, ede. Anne ego forte meis aliquid si illevero chartis. Q Ulico libertas periit venitque repente
eci kakva se zla bojiš od naših stihova. Zar će možda, ako ja što napišem na svom papiru, R odmah propasti sloboda ili će doći Hanibal pred vrata?
10
20
Ako sam spomenuo suhoparna Voltaireova djela i preafektiranu pripovijetku o novoj Elisi14, za što bi se, molim, na mene ljutili pjesnici: jadni Mevije i Bavije15? Ja sam držao da su pjesme loših pjesnika vrednije čemerike nego moje satire. Stoga uopće ne govorimo o hvali pjesnika. Uzalud sam se nadao da ljudi opraštaju ljudima. Ako mi sve ostalo oduzmu, ja ću protiv njihove volje bar ovo priznanje silom dobiti, da moja pjesma nije nikoga uvrijedila, jer je crna kleveta daleko od nje i ničijem životu nije ona utisnula žiga. Zakonito se radi, ako se govori o stvarima štedeći osobe. Ako ti posve ne odobravaš moga posla, ili jer je neznatan ili jer se dobre stvari satira dotakne nevino, a ona bi se morala pohvaliti ili barem prešutjeti, ne znam što tebi može sada ureći bolesne oči ikada pred oltarom ludosti obrađujem toliko besmislenih stvari i u brijačnicama otkrivamo sudbinu Evrope, pa kada putujemo isto tako pametno kao ždralovi kada jakim krilima plivaju po zračnome moru, ili kada ludo filo14 Julie ou la Nouvelle Heloise Rousseaua 15 Loši pjesnici u Vergilijevo doba u Rimu 802
m a lu m
5
10
15
20
25
Annibal ad portas? Voltaeri frigida scripta, Putidulamque novae si dixi fabulam Elisae, Cur mihi Maeviolus, quaeso, Baviusque poetae Indignentur? Inepta malorum ego carmina vatum Helleboro potius satyris quam digna putavi. Inde poetarum omnino de laude silemus. Insano speravi insanos parcere frustra. Hoc tamen invitis, adimant si cetera, certe Extorquebo, meo nimirum carmine laedi Neminem, ab hoc siquidem quia nigra calumnia longe Exulat et vitae nota nulla alicujus inusta est. Dicere de rebus, personis parcere certum est. Si res ipsa minus tibi, vel quia parva, probatur, Vel bona materies satyra quod tangitur acri Immerito, laudari aut certe digna sileri, Nescio quid tibi nunc oculos male fascinat aegros. Stultitiae ante aram cum tot curamus inepta Atque in tonstrinis Europes fata movemus, Cum peregrinamur nihilo sapientius, ac si Vere grues validis tranarint aere pennis. Absurde cum philosophamur et esse videri Cum volumus docti, sed pravi intus vel inertes. Haec tu parva putas? Musae his decernis honorem? 803
30
40
50
60
zofiramo i kada hoćemo da se činimo učeni, ali smo u svojoj nutrini zli ili nesposobni za takav rad. Zar ti ovo držiš za neznatno?! Zar tako određuješ čast Muzi?! Kada Foloja čita pripovijetke što uče griješiti, kada Klaudina piše pismo, kada plavokosa Likora govori onomu rječitomu pjesniku, kada Filida i Egla kupe suze u bočicu, kada se život provodi bez pravih muževa i djevojaka, mogao bih se smijati uz obilate dosjetke dok gledam da se oni kreću u ovim grani cama. Ta etički se odgoj razlikuje od Platonove Venere; on se ne krije, bez ljage je, stvara šale rado, da se čovjek može smijati ne dirajući ni u čiju čast. Ipak se nećeš smijati ništa slađe tada kada etički odgoj očito vodi u ljubavne odnošaje, pa ona koja je sada Filida i Egla postaje malo-pomalo Lezbijka ili Liciska. Tada pak ne postoji nikakva briga ni za kuću ni za muža; i muževi rade isto i brinu se za iste stvari. Zato sinovi slijede primjere koje usišu u nježnoj dobi. Reci gdje je majka, ovaj otac, muž, sin, žena. Lud je to život; on se nigdje ne slaže sa zdravim razumom. — Jao, de ti sada stvaraj satire i spasi razvaljeni Pergam! Dok tašta tupoglavost provodi lud život, dok muže vima godi sjesti nerazborito na ženska mjesta pa razmatrati i pretresati ženske trice, dok svaka gospođa slavi muške sastanke, dok se oba spola uzajamno dotiču, dok daju važnost vrlo neznatnim stvarima, koliko misliš da odstupaju od umjetnosti i znanosti? Tko se brine za opće interese, za zakone i za poslove svojih prijatelja? Koji bi mekušac dopustio da se od ništetne šaljive pjesme otrgne na ozbiljne poslove? Nad kim vlada naklonost da novac troši u tuđini, da podnosi svrab, da se odijeva po stranoj modi, taj će stradati od iste bolesti. Da je Kota bio ostao kod kuće, ti, naš upravitelju dobara, ne bi bio čuo za suncokret ni za krumpire.
804
30
35
40
45
50
55
60
Et tamen his vitae totius vertitur error. Cum legit historias Pholoe peccare docentes, Cum scribit Claudina, Lycoris flava disertum Vatem cum alloquitur, vitro cum Phyllis et Aegie Illacrimant; cum vana viris et vana puellis Vita agitur, salse et possim ridere facete. Hos intra donec video consistere fines. Distat enim Veneri Attica disciplina Platonis, Publicaque est adeo atque omnino criminis expers. Officiosa jocos init et ridetur honeste. Nil tamen utilius ridebis, tum quia sensim In Venerem ducet, quaeque est nunc Phyllis et Aegie, Lesbia paulatim fiet, Saufeja, Lyoisca. Tunc vero non ulla domus, non ulla mariti Cura subest: faciunt eadem curantque mariti. Et nati, a teneris quae hausere, exempla sequuntur. Dic, ubi mater, ubi his genitor, vir, filius, uxor? Desipit hic, toto hic disconvenit ordine vita. Et domus infelix domini ruit in caput. Heus tu Tunc satyris incumbe eversaque Pergama serva. Dum vana exercet stultam socordia vitam, Femineisque viros temere sedisse cathedris, Femineasque juvat meditari et volvere nugas, Dum celebrat coetus omnis matrona viriles, Mutua dum sexus contagia spargit uterque, Dum sapiunt solum minimis dare pondera rebus, Artibus ingenuis quantum decedere censes, Quantum doctrinae? Cui publica commoda, leges Cui curentur, amicorumque negotia? Inerti Quis ferat avelli mollis se ad seria lusu? Perdendi nummos peregre scabiemque ferendi Atque peregrino studium femoralia cinctu Quem tenet, hic morbo pariter concedet eodem. Si mansisset Cotta domi, tu, villice noster, Non herbam audisses solarem et terrea poma.
805
VI
VI
BACCHANALIA
BACCHANALIA
li kakav se ono skup ljudi valja na drugoj strani i kakav je ono žamor? Kamo se žure gospođe, sluškinje i četa slugu? Pa i momci i senatori i kra mari i svećenici? Rekao bi da tu zuji kao u jesen rojevi osa. Znam: otvoreno kazalište već zove naše Kvirićane16; za kazalištem najviše luduju naši ljudi. Prema patricij kama ide da sjedne kći nekakva kuhara u prozirnoj haljini i kći grobara Sule. Muževi vole pred pretorom krivo izjaviti da imaju toliki posjed kolik je propisan da se uđe u viteški stalež. To je najveća želja u Rimu; to je puit koji vodi do slave. Najprije služi u bogatoj kući, radi na lađi, makar i na dug, ali ne dugo vremena, napravi kuću sjajniju od Lukulove i u kazalište uvodi ženu. Takvi su ljudi jedino plemstvo u očima prostoga svijeta. Samo hodnici rastavljaju brijače od ljekarnika, svodnike i sluge od prostitutke, čast se prodaje za zlato; zlato se prodaje zločinački. Prosti je puk daleko od kaza lišta jer je stalež svodnika pokvario moral. Ipak oprosti. Vrijedno je vrtjeti se među prijateljicama i susjedama usred Subure i opisati jučerašnje zgode na kazalištu.10
olvitur ille alia quis parte virum globus et qui Tollit se fremitus? Matrona, ancilla, manus quo V Servorum properat? Quo lecticarius atque
A
10
20
5
10
15
20
25 10 Rim i Rimljani (Kvirićani) znači u ovoj satiri: Dubrovnik i Dubrovčani. 806
Navita et admixtus Salio propola senator? Stridere autumno vesparum examina dicas. Sentio: aperta vocat nostros jam scena Quirites. Scena hominum porro est nostrorum insania princeps. Patricias contra ut Coa pellucida palla Sessum eat in cuneos ex lege et spectet Orestae Nata coqui, vespillonis vel filia Suili. Vir quadringentos coram praetore professus Ementitur et in tabulas descriptus equestres Pallet ad Oceani et pallet censoris ad umbram. Votorum haec summa est Romae: haec via, qua itur ad astra. In locuplete domo primum servire: merere Aera aliena in navi haud longum. Splendidiorem Lucullo aedificare domum cuneisque locare Uxorem. Cunei populo sunt unica nostro Nobilitas. Cuneis tonsori et pharmacopolae Lenones, servi distabunt et meretrices. Auro venit honos, aurum per crimina venit. Exulat a cuneis ideo plebs prisca Quirini, Lenonumque novos corrupit natio mores. Ignoscas tamen. Est aliquid sese inter amicas Vicinasque inter media jactare Suburra Et visam hesternae historiam describere scenae. 807
30
40
50
60
Uniđem. Ugledam rimske majke i snahe raspo redane u sjedalima. Među redovima sjedala idu ljupko bludnici, pa se odmah uspostavi uzajaman razgovor očicama, šeširom, lepezama i nogom. Ova se dispozicija proširi razgovorom, pa se ustanovi vrijeme i mjesto sastanka. Ovome se smiju, ovo donosi časova mržnje, srdžbe, rata, «proštenja i mira. Tko god bude ovo gledao samo sa malo pažnje, taj će sam bolje nego bi ga poučila sama pripovijest naučiti na što je spala rimska država. Ovaj moj Rim mudro i toplo njeguje svoje ugodnosti u zatvorenom kazalištu. Nabrana obrva i strogi sud, dostojan Katona, što znače, nerazboriti cenzore morala, koji zlobnom satirom šibaš po kazalištu? Ta ti ukidaš najčistije radosti građanskoga uživanja i natrag u život uvodiš čisto barbarstvo i nečisto selo. Neka bude, da ih je sagriješilo dvoje ili troje, ali si ti to protegao na sve. A što sadašnji život duguje Sofoklu ili Menandru? što je uglađenije, što li je kulturnije od kazališta! Odakle bi se mogla crpiti čistija naslada kod koje stid ništa ne gubi? što bi moglo bolje popraviti moral? Da li ima ikoje mamilo na dobro, kulturnije od komedije i dostojnije za oči i uši rimskih građana nego što je tragedija? Kad se tebi kazalište toliko sviđa zbog vele gradske dražesti i zbog slasti prema kojoj teže sokratovci, koju bi mogao pružiti Sofoklo i Menandar, daj da ti u malo riječi ispitam upravo ove slasti, ovaj atički med koji ti toliko godi, dražest rimskoga kaza lišta i Gracije i veselje, _dostojno Sokrata, i to po običaju ne baš stroga cenzora. No ipak neka mi bude slobodno pisati istinu, dakle bez ičijeg prigovora. Ponajprije je mjesto pretamno i nečisto: odatle ti udara u nos veoma gadan smrad, dostojan pod zemnog svijeta. O Atenjanine, sada se rastopi od ovih naslada?! Kad bi koji seljak u čistu zdjelu metnuo pauna ili obliša, sigurno bi pobjegao od toga ugod nog stola, makar ništa ne jeo. Kad ono trpiš što bi htjela jedva podnositi prostitutka u smrdljivim krčmama, zar bi mogao reći da se fino okrepljuješl 808
30
35
40
45
50
55
60
65
Ingredior. Cuneis dispostas ordine matres Romanasque nurus video volitare cinaedos. Per vacuum in medio extemplo instauratur ocellis Et pileo atque flabello mutuus et pede sermo. Panditur hoc animus sermone, hoc hora notatur Et locus, hoc rident rivales, hoc odii, irae Bellique et veniae et pacis momenta ministrant. Quicumque haec paulo attente spectaverit, ille Plenius ac melius quam si ipsa Fabulla doceret Discat, quo Romana loco sit res. Sapienter Commoda recluso fovet haec mea Roma theatro! Triste supercilium atque severo digna Catone Quid sibi vult sententia, censor inepte, maligna, Qui male perstringis satyra scenam atque theatra? Urbanaeque voluptatis purissima tollis Gaudia, barbariemque meram immundumque reducis In vitam rus. Esto: peccarint duo vel tres. Sed tu ad communem respexeris aequius usum, Vita memor Sophocli quid debeat atque Menandro. Quid magis urbanum, quid scena est cultius? Unde Purior hauriri et nullo emta pudore voluptas Possit? Quid mores emendet rectius? Anne Cultior una datur socco illecebra atque cothurno Urbanis oculis, urbana et dignior aure? Quandoquidem urbano tantum tibi scena lepore Deliciisque voluptatis placet illius, ad quam Socratici tendunt, Sophocles quam detque Menander, Delicias has ipsas paucis, Atticum et hoc mei, Quod tibi jam tantum placuit, scenaeque leporem Romanae et Charites et Socrate gaudia digna. Expendamus, age, haud censoris more severi. Sed tamen ut liceat scribenti dicere verum, Quodque neget nemo. Hoc primum, tenebris loca squalent Immundoque situ: nares teterrimus afflat Et Styge dignus odor. Nunc his, o Attice, belle Difflue deliciis. Si quis tibi rusticus hospes Uncto pavonem apponat rhombumve catino, Suaves res certe, fugias vescique recuses. Cum toleras haec, vix olidis quae scorta popinis Ferre velint, dicas urbane te recreari? 809
70
80
90
Tvoj trbuh zaudara po velegradu, a pamet po čis tom selu. Ali i glazba zabavlja tvoje fine i učene uši. Ako ništa drugo, to je muzika najdostojnija smijeha i da se u Rimu izviždi. Manjkav je orkestar i zbor ima malo više od svoje polovice. Citaraš je pospan i nespretno udara po žicama, pa nastaje neskladna simfonija, kao kad kovač turpijom struže po željezu. Ovdje svirala daje najviši, ondje Citara najniži glas. Svima se to sviđa; svi plješću. Obuzet sladunjavom ljubavlju za glazbom, što svirač manje veselja pruža slušaocima i što nevještije pogriješi, Korbulon toliko žešće punih usta viče »Sjajno!« i »Divno!« i željno traži nekoliko puta da se to ponovi. Korbulon dakle ima uši poput kralja Mide; razumije se u umjetnost koliko, štono riječ, magarac u liru. To ti on naziva otmjenom zabavom. što hvališ pozornicu zbog gizdave opreme i da nove scene dobivaju nove oblike: sad more, sad vele grad, sad zelenu šumu, da bi se prividnim prizorima pomoglo ušima, da se pjesnici bolje približe istini onoga što fabula predočuje? Neka se to pripovijeda onima koji nisu to vidjeli, a ne njemu kad je on sam to sve vidio. To je laž i ludorija. Vaše pozornice nemaju ništa što može predočiti cirkus ili trg ili sobu, ako se predočuje nešto iz domaćih stvari. Jadno me omamljuje sve to, ali kazalište prijeti i težim zgodama. Nekakva me rosa odnekud ovlaži te mi strada ogrtač i toga. Kako gnusna kiša kapa odozgor!
100
Joj, bježi i izbavi glavu iz muka što ih trpe jezikoslovci! Fabula ili glumac bi ipak morao misliti na ovakve neugodnosti, dok te naslada drži u svojoj vlasti slat kom obmanom. Ne znam kakav je lakrdijaš s javne ceste sastavio tu neukusnu fabulu i koja ga je kleta oskudica natjerala u tjesnac da tu pribavlja tunike 810
70
75
80
85
90
95
Nimirum redoles ventre urbem, at mente merum rus. Auriculas sed enim exercet tibi musica doctas. Musica, si quidquam, risu dignissima Romae Explodi res est. Manca est orchestra chorusque Dimidia plus parte sui. Tum semisopitus Somno atque absurdus chordis citharoedus oberrat Stridulaque exoritur quaedam et symphonia discors. Quale dedere melos lima cum pondera ferri Attrivere fabri. Hic summam dat tibia vocem, Hic citharae resonant imam. Omnibus hoc placet, omnes Plaudunt; suavidicoque sonorum abreptus amore. Quo fidicen reddit magis illaetabile murmur Quoque indoctius erravit, tanto acrius »Io!« Atque »Euoe!« plenis inclamat Corbulo buccis Et cupidus repeti plusquam vice postulat una. Ergo habet auriculas, quas rex Mida, doctus in arte Corbulo et est vere, quod dicitur, ad lyram asellus. Hoc vocat urbane recreari Corbulo tecum. Versilis ornatu laudas quod scena superbo Discedit capiuntque novas proscenia formas. Nunc mare, nunc urbem aut viridem simulantia sylvam Illusae quo aures oculorum errore juventur. Singula uti poscunt proprie propiusque poetae Ad verum accedant, quas fingit fabula, partes! Ista peregrinis narrentur tutius atque Esse aliquid poterint inter mendacia Cottae. Sed mihi cum narras, qui vidi et qui modo specto, Insanis. Desunt vestris haec omnia scenis, Quae circum atque forum contentae ostendere solum Et conclave, agitur res si qua domestica forte. Obtundor misere. At cunei graviora minantur. Nescio qui me ros rigat inde peritque lacerna Et toga. Quam spurcus distillat desuper imber!
100
Heu, fuge et aerumne caput eripe grammaticorum! Fabula vel mimus tamen haec incommoda penset. Dum teneat dulci te captum errore voluptas. Putida nescio cui conscripta est fabula scurrae De trivio, angustis quem dura in rebus egestas 811
110
120
za biber i skuše. Komu se čini dražesno ili duho vito ili dostojno grada Atene sve što je god ispalo iz neopranih usta? Ovo je miraz pravoga uma i na ovakav način iznosi dražesti. Ali misli da je to pisao Aristofan ili Plaut. Kakvu bi ulogu onda imao Pantolab, kakvu Neera? Ako je stalno u strasti kao u tragediji, to je Orest manje bijesan. Ako iznosi što komično, tako je nespretan u šaljivu komadu kao mesar koji bi se opasao vojničkim mačem, tako se razumije u pravo kao kad pretor Aulo sudi. Onaj koji se malo prije krio u gnusu tamne krčme gdje je masnom slaninom punio kobasice, pojavio se na pozornici te tako odjedanput postao glumac drsko tražeći pljesak u rimskom kazalištu, a jedva je sposoban pripovjediti kakvu pričicu ili zube izvaditi starcu Kodru. Neću se ja rugati vašemu sudu, Kvirićani, koliko biste god puta vi u cirkusu gledali medvjeda ili psetance gdje skače ili šale gadnoga majmuna. Ali kad vi tvrdite uporno da je lijepo i duhovito to što vam kao veselje pruža lakrdijaš neopranih ruku, kad vam nije ružna životinja čovjek-majmun, tada ću otvoriti Momove kovčege, tada ću upotrijebiti jetkost, razlit ću čaše ljutoga octa i vašim zabludama poka zati pravu sliku.
812
105
110
115
120
125
Impulit, ut tunicas piperi scombrisque pararet. Cui Charites et sal ipsaeque videntur Athenae Quidquid ab illoto obscenum forte excidit ore, Haec dos ingenii est promitque hac arte lepores. Sed puta Aristophanem aut Plautum scripsisse. Quid inde Actio Pantolabo qualis, qualisque Neaerae? Si tragice insanit, minus est furiosus Orestes. Comica si tractat, tam socci est hospes in arte Quam lanius, ferro si militis accingatur, Desipit in jure aut praetor cum judicat Aulus. Qui modo in immundae latuit squalore popinae. Farsit ubi lardo tuceta salarius uncto. Prodiit in scenam atque repente est histrio factus. Audax Romano plausus meruisse theatro, Quatuor in circo vix dignus jungere tigna, Fabellas narrare aut Codro evellere dentes. Non ego judicium vestrum ridebo, Quirites, In circo quoties ursum aut saltare catellam Vel joculos turpis spectetis cercopitheci. Sed quando haec bella et contenditis esse faceta, Praebuit illotis manibus quae gaudia scurra, et Quando homo simiolus vobis, non bestia foeda est. Tunc satyras acuam. Momi tunc scrinia pandam. Tunc sal expediam, latices atque acris aceti Diffundam mediumque ostendam erroribus unguem.
813
10
20
VII
VII
PRIJATELJIMA KOJI PUTUJU PO DOMOVINI
AD AMICOS PER PATRIA LOCA PEREGRINANTES
to vam koristi što ste vidjeli otok Mljet, Lastovo? što vam koristi more što teče među tjesnacima, što Ii drevna republika seljačkog plemena? T& niti vas je ljubav za novcem niti slijepa naslada natjerala da otrgnete uže od domovinskog žala, nego vas je navika mnogih ljudi i nezagasiva žeđa za znanjem i učenjem i velika težnja nagnala da na malenoj lađi plovite po jadranskim valovima do pod rodno mjesto samih Plejada. Pa neka to bude, to je bila nekoć mudrost onoga Itačanina17 i onoga doktora kojega je kava upo znala s veseljem i koji se rado mazao krvlju stoke. No već je vrijeme da vi nama nakon povratka pripovijedate o svom putu i da nam večeru rasteg nete dugim razgovorom: kakva je narav u ona dva jezera na Mljetu, kakvih riba ima u moru; da li se morske jegulje, obliši, kamenice i trilje ili barbuni možda smiju pojaviti u Rijeci Dubrovačkoj i kod Stona; koliko pašnjaka, koliko šuma i usjeva ima po krajevima; kakva se čast odaje Bakhu; da li bolje rađa maslina ili grožđe, kako su sigurne duboke luke. Ima li još spomenika od starog pjesnika i ostataka kuće koji je učio praviti zasjede ribama u moru i razastirati mreže po šumama? Jeste li vidjeli trišlju pod kojom bi ležao Marunko18, velika dika među našim zaljubljenim dušama, i pjevao jadikovke? Jeste li iz 17 Odiseja 18 Aluzija na šaljivi spjev Ignjata Đurđevića Suze Marunkove 814
nsula quid vobis Melites, quid visa Ladestae? Quid maria objectas inter currentia fauces I Visa, quid agrestum respublica prisca virorum? 5
10
15
20
25
Nam neque vos amor argenti, nec caeca voluptas Littoribus jussit patriis abrumpere funem; Sed mores hominum noscendi plurium et artes Irrequieta sitis, discendi et multa cupido Impulit Adriacos parva rate findere fluctus Ipsarum sub iniquos ortus Vergiliarum. Et bene habet: fuit haec Ithaci sapientia quondam Et fuit illius doctoris, quo faba gaudet Cognato, pecudum tingi qui sanguine pavit. Sed vos jam reduces tempus narrare viai Historiam et coenam sermone extendere multo; Quae geminis Melites lacubus natura marique Piscoso, utrum murenae, rhombi, ostrea, mulli Forte ausint Umblae aut bimari contendere Stagno; Pascua quanta locis, quae sylvae, quae sata, Baccho Qualis honos; olera an veniant felicius uvae, Quam secura quies illic est portubus altis. Si quae etiam superant veteris monumenta poetae Reliquiaeque domus, docuit qui nectere ponto Piscibus insidias et retia tendere sylvis. Visane lentiscus vobis celeberrima, stratus Ad quam infelices lamentabatur amores Grande decus nostros inter Maruncus amantes? 815
Arbore num ex illa capiti decerpta tulistis Serta, coronati qua fronde jacere queatis?
krošnje toga drveta otrgli grana da biste mogli ležati zakitivši se tim lišćem? 30
40
50
Tako mi vaše putovanje nije donijelo gotovo nikakve koristi, nego odličan pronalazak: priređena je večera od kiselog graha. Ovdje je granica znanosti bila i ostaje. Ali za koliko je od svih vas pametniji jedini Arhigen, vama prijatelj kakva drugog više nemate, mladić poznat i Veneri i Minervi? Dok vi od ljubavi za znanostima putujete po moru, kopnu i visokim gorama tražeći besputne hramove i domove Muzi, on sjedeći laska gospođi i uzajamno daju poljupce; namamila ga je naglo u nježnu ljubav, pa zbija različite šale. On je jednu pohodio u rano jutro, drugu je osta vio bolno kada se sunce sprema na počinak. On je uvijek pun naklonosti prema ženskom svijetu, jer uvijek pohađa one koje dobro ne pokriva svila i koje se sjaju u lakim i prozirnim tkaninama, imaju crnu i čupavu kosu, pa u sumrak izlaze ljeti da se rashlade, hodajući golih pleća i lakata; još podignu haljinu vese leći se što mogu pokazati listove. Pristoji se da i vi, ako ste pametni promatrajući tako velike primjere, već odbacite sanjarije budnoga Platona i da blijedite radije za djevojkom nego za filozofom, te da ovo vijeka što vam preostaje, provedete veseleći se smjerno.
816
30
35
40
45
50
Sic mihi nulla fere vestrae accessere viai Commoda, sed praestans et demite grande repertum. Ex acidis data coena fabis. Hic terminus haesit Doctrinae atque etiam nunc finibus haeret eisdem. Omnibus at quanto vobis sapientior unus Archigenes, vobis non ut magis alter amicus Nec Veneri ignotus puer ignotusve Minervae? Dum vos doctrinae perculsi pectus amore, Perque mare et terras et montes curritis altos Avia quaerentes Musarum templa domosque, Ille sedens dominae blanditur et oscula libat Mutua: saepe jocos, teneri spe illectus amoris Instituit varios, hanc summo mane revisit, Hanc aegre linquit, cum Phoebus mergitur undis. Femineo studet usque gregi; nam saepe frequentat. Quas bene non operit vestis bombycina, quaeque Pellucent in Cois atque atrae comam et hirtae, Aestivum frigus captantes vespere primo Incedunt humeros nudae nudaeque lacertos Vesteque sublata gaudent ostendere suram. Vos quoque, si sapitis, tam magna exempla sequutos Somnia jam vigilis decet abjecisse Platonis Et quam philosopho potius pallere puella Atque hoc, quod superest, quidquid superesse dabunt dii. Comissabundos traducere leniter aevum.
52 Hrvatski latinisti II
817
VIII
VIII
AD MAECENATEM
MECENATU
što mi to zapravo prigovaraju kao porok? To je naime dvoje: što sam odlučio da pišem satire i živim na ladanju. A tko zna da pišem satire? Zar im ih možda čitam? Zar ikome osim tebi i nekolicini drugih prijatelja? Ja uživam u njihovu sudu ako što slučajno odobre; a ako ne, dajem se poučiti i param što sam pišući satkao. Ne bojim se prigovora i brisanja i ne opirem im se borbeno i nisam spor da se povedem za boljim kad me slučajno u čemu opomenu. Zar su ikada Hidža ili Betondić ili Betera19 pretrpjeli da ja pred njihovim očima nekažnjen stavljam što nepo šteno i sramotno na neumjestan papir? Čiji sam ja život napao da ga grizem zubom i zloćudnom pisalj kom, o kome sam izbrbljao što treba i ne treba i razglasio to među narodom, zaslužio on to ili ne? Zar je koji otac čuo od mene o djelima svojega sina? Tko se, pitam, može osuditi za krađu na temelju mojega svjedočanstva? Kada sam ja i gdje rekao da je Fabula kurva? Zar sam kada proširio vijest da je Planko uhvaćen u prijestupu? A to su stvari kakve vi izno site u svakodnevnu razgovoru kada se među sobom ugodno i šaljivo zabavljate. Pravedan sudac neće dakle ništa zla zamjeriti našim satirama, ništa zbog čega bih se kajao jer nikome nisam prigovorio za pravi porok nego sam oprezno odabrao samo one manje
tandem est, vitio mihi quod vertunt? Duo nempe: QuidScribere quod satyras decrevi et vivere ruri.
A
10
20
19 Rastićevi prijatelji, latinisti i hrvatski pjesnici 818
5
10
15
20
Quod scribam satyras, qui norunt? Num recito illis? Num cuiquam, praeter te et paucos praeter amicos? Quorum ego judioio, si illi quid forte probarint. Delector; sin, tum docilis mea scripta retexo. Non ego censuram nec formidare lituram Pugnax aut lentus meliora sequi, monuere Cum quid forte mihi. Hygiane aut Betondius umquam, Aut tulerit Beterra inhonesta et turpia ineptis Ipsorum ante oculos me impune immittere chartis? Cujus ego dente atque stylo mordere maligno Aggressus vitam, dicenda tacenda loquutus Traduxi ad populum immeriti aut meriti? Pater ecquis Nati facta sui audiit ex me? Quis, rogo, furti Damnetur me teste? Fabullam ego quando, ubi dixi Moecham? deprensum vulgavi ecquando ego Plancum? Sermone effertis vos qualia quotidiano, Nempe agitis cum inter vos jucunde atque jocose. Nil nostris ergo nigrum reprehenderit aequus In satyris judex, nil cujus poeniteat me. Qui vitium nulli objeci, tantum illa minora Cautus delegi salse et ridenda facete, 819
stvari da ih duhovito iznesem i da im se uglađeno nasmijem. To su stvari za koje nitko neće poreći da ih je učinio nego će čak misliti da je lijepo što ih je učinio: u tome se ja uvelike razlikujem od njega, ali mislim da je zaslužio veselu satiru, a ne križ.
30
40
A živim na ladanju. Zar možda to jedinome meni nije dopušteno? I ne uviđam pravo zašto mi se to zamjera kad su to mnogi značajni ljudi često radili, i to bolji od mene. A na ladanju me drži na prvom mjestu to što me nikakvi poslovi ne zovu da se vratim u grad i zatim što me vrućina odande tjera i sili da potražim lovorovo grmlje, platane i mrmor vode što lagano žubori. U tome smo robovi prirode. Tada me osamljena mjesta ispunjaju čudesnim užitkom i šuma svojim sjenovitim skrovištem kamo neće doći nitko nepriličan i gdje mi nitko neće pričati o slatkim doga đajima od kojih je sastavljen gradski život i u kojima vi, bljeđahni, nalazite melem i olakšanje dokolici i tako sastavljate isprazne sate i suhim razgovorom tjerate polaganu dosadu.
25
30
35
40
Facta sibi quae nemo neget, quae imo sibi pulcre Facta putet: qua de re ego multum discrepo ab illo Festivaque puto satyra, sed non cruce, dignum. At vivo ruri. Forte hoc mihi non licet uni? Nec video satis, hoc mihi cur est invidiosum. Quod factum est saepe et multis et fortibus atque Me melioribus. At ruri me detinet illud Primum quod revocant me nulla negotia in urbem. Quod calor extrudit, laureta et quaerere cogit. Et platanos et lene strepentis murmur aquai. Naturae servimus in hoc. Tum me loca sola Mire delectant, umbroso et silva recessu. Importunus quo accedat nemo, mihi nemo Illa urbanae elementa ubi narret suavia vitae, Queis vos languiduli fomentum et molle levamen Oti ducentes vacuas componitis horas Et lenta aridulo vobis sermone movetis Taedia.
Preveo Rađoslav Katičić Osim VIII, sve satire preveo lozo Dujmušić
820
821
E L E G I JE
ELEGIAE
I
I
PRESVIJETLOME MUŽU MIHU SORKOČEVIĆU
AD VIRUM CLARISSIMUM MICHAELEM DE SORGO
li meni se nijedna zemlja tako ne smiješi lijepim djevojkama kao ovaj otok svojim djevicama. Pa ipak, o djevojke Elafićanke,20 vi nadasve lijepo mnoš tvo, Apolon mi zabranjuje da odatle izvodim vašu pohvalu te vas dakle ne mogu slaviti što se na vašem licu sjaju ljiljani pomiješani s čistim ružama, nego što odlične darove vaše cvjetne ljepote resi zlatna vrlina, još draža kad se nalazi u lijepim tijelima, i što nevina iskrenost nepokvarenim običajima zadiše netaknutu čast. Dodaj tome još dvostruk mamac njegovana razgo vora i to da se s njima mogu dražesno pokretati ulju đene šale, te ime i glas nepovrij edena stida i dušu ukrašenu čistom vjerom. Odatle sada Apolon počinje istinitije razglašavati vašu hvalu, ne od uobičajenih po četaka, i poziva vas, djevojke, da se veselite zbog veli koga toga dobra koliko ni jedno drugo pleme u drugom narodu. I kamo sreće da mogu dostojnom pjesmom proslaviti koliko treba vašu ljepotu, elafitske snahe! Vi biste odnijele prvu nagradu te pobjede, a i pjesniku bi odande nastala nova dika. Zar se istinskom pjesniku može pružiti ikoja bogatija građa za izabranu pjesmu nego što ste vi kada do kasno u noć uz pjesmu vodite kolo u naizmjeničnim redovima po napjevima blage
ed mihi nulla aeque formosis terra puellis Ridet, ut ista suis insula virginibus. S Quamquam, o Elaphites, pulcherrima turba, puellae,
A 10
20
20 Elafitima zvala su se poglavito tri otoka pred Dubrovni kom: Sipan, Lopud i Koločep. Pjesnik ovdje misli na Lopud, gdje je imao ljetnikovac, i njegove žiteljice. 822
Vestras hinc laudes ducere Apollo vetat: Haud ego vos igitur celebrem, quod lactea vestro Ore nitent puris lilia mixta rosis; Sed quod florentis praestantia munera formae Gratior in pulcris aurea corporibus Exornat virtus intactosque afflat honores 10 Moribus ingenuis candida simplicitas. His super illecebras culti sermonis utrasque Et belle urbanos posse movere sales Adjice, et illaesi nomen famamque pudoris Et pura ornatas religione animas. 15 Verior hinc vestrae praeconia laudis Apollo, Non a vulgatis inchoat auspiciis, Vosque bono ingenti laetas jubet esse, puellae, Quantum nulla alio est gens alia in populo, Atque utinam vestram digno sat carmine formam 20 Possem ego, Elaphites, concelebrare, nurus! Vos prima istius ferretis praemia palmae Atque novus vati surgeret inde decor. Scilicet ingenuo num ditior ulla poetae Materies lecti carminis obveniat, 25 Quam vos in multam cum noctam non sine cantu Alternis choream ducitis ordinibus Ad blandae numeros citharae? Quae gratia, qui tunc 5
823
30
40
kitare? Koje li dražesti! Kakva se tada viđaju lica! Kako zamamni pokreti tijela! Kako je sve uokolo odjeknulo svečanim pljeskom! Kako poskakuju noge, kako sijevaju oči! što tu nije lijepo, veselo i ljupko? Što nije sama roditeljica Venera oblikovala svojom milinom? A ja ne bih većma želio provesti u drugoj kojoj zemlji što mi od mojeg vijeka još predstoji i preostaje ili gdje drugdje razvijati vještine koje se njeguju u dokolici ne trudeći se da zadobijem slavu i bez želje za ludim gradovima i naizmjence se baviti ladanjskim zanimanjima i plemenitim umijećima Aonaka među majstorima što ugodnim riječima obli kuju pjesme. I jednom pretjecati izlazak grimiznoga svjetla i razapinjati mreže za ljuskave čete, a drugi put strijelom probadati dalmatinske drozdove kao lovac težak od plijena s moćnim perjem: provoditi zimske noći u vedroj zabavi i veseliti se tvojim daro vima, dobrohotni Bakho, sve dok u zreloj dobi starost ne ispuni, ali kasno, bez bola posljednje dane.
824
30
35
40
45
Vultus, quae moti corporis illecebra! Ut festo circum sonuerunt omnia plausu, Ut micuere pedes, ut micuere oculi! Quid non hic pulcrum est laetumque et amabile, quid non Ipsa suo genitrix finxit honore Venus? Atque ego non alia magis optem degere terra, Quodcumque hoc aevi stat superestque mihi, Artibus aut alibi florere inglorius oti Urbibus insanis major et Aonidum Alternare bonas studiis agrestibus artes Suaviloquos inter carminis artifices. Et modo puniceae exortum praevertere lucis Retiaque agminibus tendere squamigeris. Et modo Dalmaticos telo configere turdos Venator praeda pennipotente gravis, Hibemasque hilari noctes producere ludo. Laetari et donis, Bacche benigne, tuis, Donec, sed tarde, matura aetate senectus Compleat extremos absque dolore dies.
825
10
20
II
II
LJUBAV
AMOR
ujte što je ljubav, dječaci i neudate djevojke, ilirske zaručnice, učite što je ljubav! Prekinite međutim malo svoje igre; slađa će biti igra u našoj pjesmi, što je vatri toplina, što vlaga tekućoj vodi, što svjetlo suncu i život ljudima rođenim od zemlje, to je upravo nama ljubav. Ta briga čini da se dižu koji leže i grije slatke osjećaje duše. Ej, kako bi gadna ležala sva priroda duboko zakopana u ružnoj i strašnoj plijesni kad bi odjednom prestao ovaj sklad velikoga svijeta i bila bi se raspala u prvobitan kaos! Baš bi se tako srušio sklad našega života da žena ne pogiba od blagoga ognja za mladićem i da on ne odgo vara jednakim žarom goreći za djevojačkim likom koji je ugledao. I jer se priroda boji te nesklapnosti, razbo rito je dala dječacima voštano srce, voštano djevoj kama te jedno osjeća čudesnu ljubav za drugo i uzajaman se plamen uvlači u šutljive grudi. Recite, lijepe djevojke, najveća moja brigo, i vi, moji lijepi dječaci, zašto, ako vam se samo učinilo da je djevojka sa snježnim tijelom zgodno pomakla lijepe noge ili dječak čvrste šije i snažnih nadlaktica ako se učinio kao muževan lik izvrsnoga muškarca, zašto tada nov plamen struji po uzburkanoj moždini i sve žile kucaju od ustalasane krvi. Zašto duh, nestalan u svojim raspo826
uid sit Amor, pueri, innuptaeque audite puellae, Illyricae sponsae, discite quid sit Amor. Q Interea vestros paulum intermittite lusus; 5
10
15
20
25
Suavior in nostro carmine lusus erit. Quod calor est igni, quod aquis manantibus humor, Quod lux est soli vitaque terrigenis, Scilicet id nobis Amor est. Ea cura jacentes Erigit atque animi dulcia sensa fovet. Squalida, proh, quantum foeda natura jaceret, Horrificoque alte tota sepulta situ, Si semel haec magni cesset concordia mundi, Rursus in antiquum prorueritque chaos! Concidet haud aliter nostrae concordia vitae, Ni blandis juvenem femina depereat Ignibus et parili respondeat ille calore Ardens conspectam virginis ad speciem. Quod natura cavet dum monstrum, cerea prudens Corda dedit pueris, cerea virginibus, Alter ut alterius miros sentiret amores, Serperet et tacito mutua flamma sinu. Dicite, formosae, mea maxima cura, puellae. Et vos formosi dicite mi pueri. Cur vobis, niveo si tantum corpore virgo Festivos apte est visa tulisse pedes, Aut tereti cervice puer, validisque lacertis Visa est egregii mascula forma viri. Cur nova turbatis manat tunc flamma medullis. Omnis et undanti sanguine vena micat? 827
30
40
50
loženjima, sad ovamo sad onamo se koleba i survava se u tisuću žudnji? Zašto vam je drago zajedno se smijati, zašto spojiti desnice i sjediniti usta u milim poljupcima? Doista priroda tako sve podvrgava moć nom vlašću pod zapovjedništvo nesavladive ljubavi. Idi sada, prođi do kraja po plemenitim vještinama i možeš s najvećom pažnjom izoštriti svoj um, ali nećeš naći ništa tako lijepo kako je djevojkama lijep muški lik i kako je djevojka lijepa muškarcima. Taj je upravo zakon pravedna Venera proglasila nama i zvijerima i jatu ptica i ljuskavih riba da idalijski dječak pali zublju plamenom sa svjetlosti lijepoga lica, grimiznih obraza i plamenih očiju i da kao gospodar majčina carstva barata zlatnim strelicama. Ništa nije slobod nije od Kupidonova kraljevstva: u tome carstvu zaista vlada sloboda. A vi međutim nagradite svojega pjes nika: raspolažete mnogim bogatim nagradama. To su osmijesi, zagrljaji, poljupci i mekana milovanja. Vene rini darovi. Preveo Rađoslav Katičić
828
30
35
40
45
50
Cur incerta sui nunc hac, nunc fluctuat illae Mens animi praeceps mille cupidinibus? Cur risus conferre juvat, cur nectere dextras Oraque blandidulis jungere suaviolis? Nimirum imperiis natura potentibus omnes Signa sub indomiti cogit Amoris ita. I nunc, ingenuas penitusque excurre per artes Exacuasque tuum pervigil ingenium, Tu nihil invenies tam pulcrum, ut pulcra puellis Forma viri est, utque est pulcra puella viris. Scilicet hanc nobis legem Venus aequa ferisque Dixit et alituum squamigerumque gregi, Ut puer Idalius formosi ad lumina vultus Purpureasque genas flammeolosque oculos Accendatque facem flammis et temperet aurea Spicula materni arbiter imperii. Liberius nihil est quam regna Cupidinis: illo Vere libertas regnat in imperio. At vos interea vestro date praemia vati: Sunt vobis multis praemia divitiis. Sunt risus, sunt amplexus, sunt oscula, sunt et Molliculae, Veneris munera, blanditiae.
829
POSLANICE
EPISTOLAE
FRANU MARIJI APPENDINIJU, PIJARISTU
FRANCISCO MARIAE APPENDINO. SCHOLARUM PIARUM
od onoga vremena Aonke samo lutaju po zelenoj dolini rijeke Sorgue i po obroncima nad VaucluA seom gdje ti, Petrarca, kličući vodiš kolo, sljepoočica
10
20
ovjenčanih kiterskom mrčom. I koliko se god puta Muza ma svidi da posjete grad ili velike palače mogućnika i kraljevsku raskoš, nećeš vidjeti da više uživaju u ikojem boravištu nego tamo gdje ponosan na auzonijsku liru stari Ariosto pjeva o bojevima, junaku i drevnoj ljubavi i sam izaziva na natjecanje svoje pjes nike, dublji od Eridana, silovitiji od Rodana, čistiji od Arna i plodniji od Egipatske rijeke. Doprle su božice i do ilirskih bregova i do visokih zidina dubro vačkih i dalmatinskih skrovišta i često su se poigrale na prisojnoj obali Župe, često su se također oprale u mirnim izvorima Rijeke24 kad je ono Stay pozivao na učene pjesme ili kada si ti, Raj munde,22 pjevao meke elegijske stihove. Tebi je Klaranin23 dopustio da dobiješ bršljan u znak kirenske počasti i ujedno da zaobljenim ustima zatrubiš u meonsku trubu: čitav Lacij se divi, i sam stariji Meonjanin24 ne smatra takvoga učenika nedostojnim. Preveo Radoslav Katičić
5
10
15
20
At tempore semper ab illo Aonides errant modo Sorgae valle virenti Valclusaeque jugis, ubi tu, Petrarcha, choreas Ducis ovans Cytheraea incinctus tempora myrto. Et quoties urbem seu limina magna potentum Regalemque placet Musis invisere luxum. Sedibus haud videas gaudere libentius ullis, Quam grandaevus ubi Ausonia testudine fretus Arma virumque canit priscos Areostus amores Atque omnes imus vocat in certamina vates Altior Eridano, Rhodano violentior, Arno Purior, Aegypti nigro fecundior amne. Illyricos etiam colles atque alta Rhacusae Moenia Dalmaticosque Deae subiere recessus Et saepe aprico luserunt littore Breni, Saepe etiam placidis laverunt fontibus Umblae, Tunc cum Staiades ad carmina docta vocabat, Vel tu elegos molles, mollis Raymunde, canebas, Cui Cyrenaeos hederae permisit honores Maeoniamque simul Clarius dedit ore rotundo Increpuisse tubam: Latium stupet omne, nec ipse Maeonides senior talem indignatur alumnum.
21 Rijeka Dubrovačka, Umbla 22 Kunić 28 Epitet Apolonov, prema jonskom gradu u kojemu je bio njegov hram i proročište. 24 Homer, čiju je Ilijadu Kunić preveo na latinski. 830
831
ADAM ALOJZIJE BARIČEVIĆ ADAMUS ALOYSIUS BARICHEVICH ( 1756 -
53
H rvatski latinisti II
1806)53
833
ranijim godinama latinizira svoje ime u obliku Ba r i c h e v i c h i u s , kasnije samo B a r i c h e v i c h . UMnogo mu je mirniji bio život nego što bi se moglo zaključiti iz njegove korespondencije s domaćim i stranim ljudima i iz njegova živog znanstvenog interesa. Rodio se u građanskoj obitelji 12. rujna 1756. u Zagrebu. Iste godine kad je po završenoj gimnaziji u rodnom gradu 1773. htio stupiti u isusovački red, ukinut je taj red te je Baričević pošao u Beč u Hrvatski kolegij (Collegium Croaticum) na filozofiju i teologiju (od 1773. do 1779). Zaređen 1780. za svećenika, ode kao kapelan u Pakrac, ali iste godine bi po slan u Peštu na dvogodišnji viši studij (1780—1782) i vra tivši se u domovinu postade 1782. izvanredni, 1784. redoviti profesor latinskog jezika na Zagrebačkoj arhigimnaziji. Na kon sedam godina profesorske službe imenovan je 1790. žup nikom pri sv. Mariji u Zagrebu, a 1803, vjerojatno zbog obi teljskih razloga (jer je imao na brizi sestru udovicu s mnogo djece), pošao je za župnika u Brdovee kraj Zagreba. U Brdovcu je i umro 21. ožujka 1806. Ugledan talijanski pisac i latinist Angelo Fabroni, s ko jim se naš pisac često dopisivao, nastojao je oko god. 1790. preko tajnika cara Leopolda II, Federiga Manfređinija, is poslovati Baričeviću katedru latinskog jezika i retorike na Budimskom sveučilištu, ali ta mu se želja izjalovila. 0 visokom ugledu što ga je Baričević uživao kao vrstan latinist, bibliograf i bibliofil, sakupljač rimskih starina, oso bito novaca, govore ne samo brojna pisma nekih od najzna čajnijih predstavnika tadašnje evropske znanosti, nego i to da je postao članom Napuljske kraljevske akademije i torinske Akademije Unanimium, a Carska ruska akademija u Petrogradu počastila ga je, po nalogu Katarine II, zlatnom 835
spomen-medaljom i brojnim vrijednim knjigama ruskim i staroslavenskim. Od obilna Baričevićeva rada, ostvarenog i zamišljenog, za književnost hrvatskog latinizma i kulturnu povijest naj značajnija je zbirka njegovih Pisama (Epistolae ad diversos — Pisma raznima, ima ih 374, od god. 1779. do 1805), koja se čuvaju u autorovu prijepisu (izvornika nema) u Arhivu JAZU II. b. 41. Od 6 svezaka suvislu i uredno napisanu cje linu čine samo svesci II, III, V. i VI; IV. svezak, uz ispravlje ne koncepte i si., ima samo pet pisama kojih nema u drugim svescima, a I. svezak zapravo je korespondencija Bariče vićeva prijatelja Vinka Kalafatića. Od 94 njegova dopisnika najviše je, dakako. Hrvata (39), zatim Mađara (npr. G. Szerdahely), Talijana (npr. Coleti, Fabroni, Ferri), Nijemaca i Austrijanaca (Michaeler, Wernsdorf, Denis), od južnih Slavena dva Slovenca (Kumerdej i Weibl) i jedan Srbin (patrijarh Stefan Stratimirović). Velik dio tadašnje hrvat ske inteligencije obuhvaća Baričevićeva korespondencija sa sunarodnjacima: opsežno je njegovo dopisivanje s Vinkom Kalafatićem, nekadašnjim profesorom Zagrebačke akademi je; obilno, vrlo živo i značajno osobito s Dubrovčanima pje snikom Ferićem i povjesničarom Mihom Milišićem i s makarskim polihistorom I. J. Pavlovićem-Lučićem, zatim za nimljivo s Voltićem, J. Stullijem, F. Koritićem, J. Reljkovićem i dr. Dopisivanje s Dubrovčanima i s Makaraninom Pavlovi ćem-Lučićem, s kojim se Baričević upoznao preko Ferića, izvanredno je važno ne u prvom redu zbog obilatosti te ko respondencije, što se odvijala u posljednja dva desetljeća 18. i prvih godina 19. stoljeća. U prvom je redu smatram važnom zbog posredničke uloge koju Baričević zdušno preuzima na sebe da bi informirao i svoju zagrebačku okolinu i sjevernohrvatsbi krug uopće, pa i mnoge inozemne korespondente (Austrijance, Nijemce i Mađare, Ruse i Talijane) o književ nim i kulturnim dostignućima hrvatskoga Juga. On traži i prima obavještenja, knjige, književne i znanstvene planove od njih i šalje im obavijesti o radu svojem i drugih na knji ževnom, historiografskom, kulturnom području u sjevernoj Hrvatskoj. Time, u žaru znanstvenika i plemenitom patosu hrvatskog rodoljuba, pomaže na kulturnom planu graditi iz pisma u pismo, iz djela u djelo, onaj most koji će trideset
godina nakon njegove smrti u doba hrvatskog preporoda tako čvrsto i uvjerljivo vezati ilirce s Dubrovnikom i Dal macijom. Dobro upoznat s dubrovačkom književnošću, Baričević se i za Katančićevim oduševljenjem povodi kada Đurđevića i Kanižlića smatra prvacima ilirske poezije (principes Illy rici carminis). Šaljući na dar knjige tajniku akademije u Petrogradu Lepehinu, iznad svega ističe Đurđevićevu Man daljenu pokornicu, od koje, kaže. Iliri nemaju ništa izvrsnije. Katančić je također bio u vezi s Baričevićevim dopisni kom Pavlovićem-Lučićem. Baričević će svom dubrovačkom prijatelju Milišiću poslati Katančićevo djelo Specimen philo logiae et geographiae Pannoniorum, a Feriću Kanižlićevu Svetu Rozaliju. Bogata međusobna izmjena misli, dojmova, knjiga, u čemu naš pisac igra vidnu ulogu, učeći sam i učeći druge! Nije dakle Baričević u svojem dopisivanju i znanstve nom radu isključivo zainteresiran za latinski jezik, prem da mu je on i očuvanje tradicija humanističke kulture prvenstveno na srcu. Iako piše samo na latinskom (na hrvat skom su postojali samo njegovi prijevodi triju Ciceronovih filozofskih spisa), iskreno se raduje svakom plodu hrvatsko ga izraza, bio to početak prijevoda Vergilijeve Eneide Franje Koritića ili Basne Đura Ferića. U stilskom pogledu Baričevićeva su Pisma birana sadrža jem i dotjerana formom, književni proizvodi svjesno konci pirani tako da ravnomjernost toka misli i glatkoća izraza nigdje ne budu poremećeni neprimjerenim izbojem u dikciji pojedinosti ili kompoziciji cjeline. Sav je tok Baričevićeva pisma odmjeren, sustežljiv, nigdje ili gotovo nigdje ne pušta pisac maha svojim osjećajima. Ako su ta pisma pomalo »hladna, jer ih ne zagrijava toplina unutrašnjeg saučešća« (Dukat), dijelom je tome razlogom Baričevićev temperament i viši ciljevi koji mu stalno lebde pred očima, dijelom ste reotipna forma književnog pisma, naslijeđena iz doba huma nizma. Vrijednost njihova za hrvatsku književnu i kulturnu povijest 18. stoljeća upravo je neocjenjiva. U krug Baričevićevih širih, poglavito književnopovijesnih interesa, pripada djelo za koje je skupljao građu, za koje su znali i njegovi prijatelji u zemlji i inozemstvu, iz kojega je neke detalje o hrvatskim piscima slao za zbornike A. Hord-
836
837
nyija, G. Belnaya, M. Paintnera, ali ga nije nikada u cjelini napisao. Možda su to bila i dva slična djela: prvo u pismima naziva Commentarii Scriptorum Croatiae (Komentari pisa ca Hrvatske), drugo: Historia litteraria Pannoniae Saviae (Književna povijest savske Panonije), Historia litteraria Croatiae (Književna povijest Hrvatske), Commentariolum de scriptoribus Pannoniae Saviae (Mali komentar o piscima savske Panonije) i Commentariolum de scriptoribus Patriae (Mali komentar o piscima Domovine). Bila to dva slična ili jedno zajedničko djelo — zovimo ga Historia litteraria Cro atiae — neizmjerna je šteta što mu se i građa još za života autorova raznijela i izgubila. Od svega što je Baričević za njega pripremao ostalo je: mali rukopis De scriptoribus Pannoniae Saviae. Collectanea (O piscima savske Panonije. Zbirka), u Arhivu JAZU II b 109, s popisom književnika, di jelom po mjestima rođenja, dijelom po redovima kojima su pripadali, a dijelom po vrstama književnog rada; zatim sla ba biografija latinista Stjepana Dijaneševića i objektivno pisana, ali krnja Vita Reverendissimi viri Balthasaris Adami Kerchelich (Život velečasnog muža Baltazara Adama Krčelića). Možda je toj književnoj povijesti bio namijenjen ruko pisno sačuvan Commentariolum de Nicolao Turchich (Mali komentar o Nikoli Turčiću). Od svih je Baričevićevih djela i do danas — osim neko liko pjesama — samo jedno tiskom izdano: Vita Hieronymi Ferrii Longianensis (Život Girolama Ferrija iz Longijana, objavljen u zborniku Biblioteca Ecclesiastica..., Pavia 1790). U toj toplo napisanoj biografiji talijanskoga klasičkog filo loga Baričević najopsežnije govori o metodi Ferrijeve latin ske obuke i o njegovu djelu (1773) kojim brani latinski jezik protiv D'Alemberta; francuski je, naime, filozof u nekom govoru bio izjavio da je latinski jezik mrtav i da ga treba iz baciti iz škole. U Baričevićevu rukopisu (Arhiv JAZU II. b. 79), koji sadržava tri govora, nekoliko beznačajnih epigrama i dvije ekloge, više je pažnje vrijedna samo Epistola Philomusi. . . qua exponitur munus professoris litterarum humaniorum (Pismo Filomuzija... u kojem se izlaže dužnost profesora književnosti), jer tu pisac sažima svoj stav latinista i hu manista.
Uz navedena i nenavedena njegova djela ili skice njiho ve nužno je dz kulturnopovijesnih razloga spomenuti da je Baričević pripremio za tisak Mikocijev Otiorum Croatiae liber unus (1806), da je namjeravao prirediti izdanje Krčelićeve Historia episcoporum Zagrabiensium i ponovno izdati Vitezovićevo djelo Plorantis Croatiae saecula duo. Vrlo zanimljiva ličnost zagrebačkog kulturnog kruga 18. stoljeća, Baričević je bio tradicionalist i prijatelj isusovaca, oštar protivnik jozefinizma i germanizacije, ali bez »trunke jakobinizma« (Dukat). Skroman po prirodi, no marljiv i ši rokih interesa, Baričević je ipak ostvario manje nego što je namjeravao, ald je njegov plodan utjecaj bio, čini mi se, veći nego je i sam mislio. Vrijedan poslenik koji je dao dragocjen obol hrvatskoj kulturi u cjelini, a svojim Pismima jednu od najizražajnijih zbirki u epistolografiiji hrvatskog latinizma.
838
839
V. V.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA ADAMA ALOJZUA BARIČEVIĆA Epistolae ad diversos I—VI, autorov prijepis, rkp. u Arhivu JAZU II b 41 Litterae Latinae A. Barichievich J. J. Paulovich-Lucichio dd. Zaggrabiae Id. Febr. MDCCXCII, pag. XII u: Raccolta di alcuni interessanti opuscoli, Ragusa 1794. De scriptoribus Pannoniae Saviae collectanea, autograf, Arhiv JAZU II b 109 Orationes, Epigrammata, Eclogae etc., rukopis II b 79 u Arhivu JAZU Vita Reverendissimi viri Balthasaris Adami Kerchelich. . ., ruko pis, Arhiv JAZU II b 111 Commentariolum de Nicolao Turchich, rukopis, Arhiv JAZU II d 113 Vita Hieronymi Ferrii Longianensis, separat s. 1. et a. u Knjižnici JAZU, a objavljeno u I. sv. zbornika Biblioteca Ecclesiasti ca, e di varia Letteratura antica e moderna, Ticini 1790. Raymundo Cunichio, Ragusino, Homero Latino... MDCCXCV, (Zagrabiae) s. a. LITERATURA O ADAMU ALOJZIJU BARIČEVIĆU V. Dukat: O književnom i naučnom radu Adama Alojzija Baričevića (1756,—1806.), Rad 224, Zagreb 1921. F. Fancev: Iz hrvatske književne povijesti, 4. »Literarna histori ja« A. A. Baričevića, Nastavni vjesnik 31, Zagreb 1922—1923. V. Dukat: Korespondencija Adama Alojzija Baričevića, Rad 243, Zagreb 1932. V. Dukat: Uz raspravu »Korespondencija Adama Alojzija Bariče vića«, Ljetopis 46, Zagreb 1934. N. Pribić: Studien zum literarischen Spatbarock in Binnencroatien. Adam Aloisius Baričević, Miinchen 1961. V. V. 841
I
I
Đ U R ISZERDAHELYJU
GEORGIO SZERDAHELYO Budim
ako se ne bi činilo da se prekasno odužujem, šaljem ti Teokritove i Moshove Idile,'- što su ih na latinski pre K vela dva usko povezana uzorita muža Kunić i Džamanjić, moji gotovo zemljaci. Mislim da ćeš iz ovoga malog dara razabrati moju naklonost i zahvalnost prema tebi. Zbirkom panonskog Parnasa,2 budući da je veoma prikladna za ukla njanje tegoba, kojih nam ne manjka u ovo vrijeme, nasla đujem se u najvećoj mjeri kad god se odmaram od napor nijeg znanstvenog rada. Ni tebi neće veliku zahvalnost iskazati oni kojih si djela, koliko je zavisilo od tebe, nastojao usaditi u pamćenje svih vremena. Kamo sreće da na svjetlo izneseš i ostalo što je sadržano u domaćim svescima! Bilo bi to, vjeruj mi, dokazom da u Panoniji pitome Muze još uvijek imaju svojih ljubitelja. Ostaj u zdravlju! U Zagrebu, 1. studenoga 1788.
Budam e tardior in referenda gratia videtur. Idyllia Theocriti et Moschi tibi mitto, quae Latina facta sunt a duum N viris elegantissimis Cunichio et Zamagna, popularibus quasi meis. Existimo equidem perspicere te ex hoc munusculo studium ac gratum animum erga te meum. Parnassi Panno nici silva ad levandas molestias, quibus non caremus hoc tempore, cum sit accommodatissima, quoties a gravioribus studiis animum remitto, plurimum delectari soleo. Nec tibi magnam gratiam habebunt, quorum facta in omnium aeta tum memoriam producere, quantum in te fuit, curasti. Utinam cetera in lucem proferas, quae fasciculis domesticis continentur! Essent, mihi crede, testimonio in Pannonia adhuc mansuetiores Musas amatores habere suos. Vale. Zagrabiae, Kal. Novemb. MDCCLXXXVIII.
1 Vjerojatno izdanje Theocriti, Moschi et Bionis Idyllia omnia, objavljeno 1788. u Sieni, u kojem je Džamanjić uz svoje prijevode preuzeo i sedam Kunićevih iz Teokrita. ! Silva Parnassi Pannonii, latinska pjesnička zbirka koju je Szerdahely, profesor estetike na budimskom sveučilištu, izdao u Beču iste godine kad je napisano ovo pismo. 842
843
II
II
ĐURU FERICU NAJSRDAČNIJI POZDRAV
GEORGIO FERRICHIO S. P. D. Ragusam
Dubrovnik sobitu zahvalnost dugujem Mihu Vileniku, čijom su Ijubaznošću došli u moje ruke uzorci parafraze psalaO ma.s Već sam iz malog broja njih odmah, kako se u poslo
ingularem debeo gratiam Michaeli Villenik, cujus huma nitate factum est, ut paradigmata paraphrasium psal S morum in manus meas venerint. Ex pauculis istis, veluti
vici kaže, po noktima prepoznao lava i zadivio se. Uopće, sjaj latinskog govora, biranost i snaga pjesničke dikcije, koje si u njima na čudesan način spojio, imaju vrlo mnogo miline. Kada to bude objavljeno, jamačno ćemo imati koga da stavimo uz bok Robertu Lowthu, negdašnjem profesoru poetike na Oxfordskoj akademiji, sada londonskom biskupu, o ćijoj latinskoj parafrazi vrlo slavni Michaelis kaže: »Tko se u hebrejskom pjesništvu može usporediti s Lowthom?« Također proričem, samo ako obrazovanost i ukus budu ostale u svojoj cijeni, da spomen tvoga imena i tako učenoga Dubrovnika nikada nikakvim nepravdama vremena neće biti izvrgnuti propasti. Ostaj u dobrom zdravlju i u moje ime pozdravi sve visokoučene muževe među svojim zemlja cima te se, ako ti bude potreba, počni služiti mojom pomoći. Zdravo! U Zagrebu, 23. srpnja 1790.
leonem ex ungue, ut est in proverbio, statim agnovi et demiratus sum. Omnino sermonis Latini nitor, elegantia et vis dictionis poeticae, quae in iis mire conjunxisti, pluri mum habent commendationis. Quae dum prodiverint in lucem, habebimus profecto, quem opponamus Roberto Lowth, olim poetices in Academia Oxoniensi magistro, nunc episcopo Londinensi, de cujus paraphrasi Latina celeber rimus Michaelis: »Quis« ait »in poesi Hebraica Lowtho se comparet?« Auguror etiam, si modo eruditioni atque ele gantiae suus constabit honos, memoriam nominis tui atque adeo litteratae Ragusae nullis unquam aevi injuriis interi turam. Cura, ut valeas, et litteratissimos quosque e popu laribus tuis meo nomine salvere jube et, si aliquis usus, opera mea uti incipe. Vale. Zagrabiae, X. Kal. Sext. MDCCXC.
3 To je sigurno dio rukopisa koji će Ferić pod naslovom Paraphrasis psalmorum poetica iduće godine, 1791, tiskom obja viti u Dubrovniku. Ovo je prvo Baričevićevo pismo Feriću. Po budilo je u Dubrovniku toliku pažnju da ga je makarski polihi stor Pavlović-Lučić — s kojim će se Baričević upoznati preko Ferića — djelomično pretiskao u svojem djelu Protrepticon ad Dignitates, Canonicos, Beneficiarios etc., u Mlecima 1791. 844
845
III
III
MIHAJLU DENISU NAJSRDAČNIJI POZDRAV
M. DENIS S. P. D.
Beč ikakva truda nisam žalio u pronalaženju junačkih stihova, pisanih hrvatski, pa ti šaljem dva prona đena epigrama. Iz toga će biti jasno, ako ti svojim nastojanjem i nisam mogao baš mnogo pomoći, da sam ipak imao volju. Nađeš li mjesta bilo jednoj ili drugoj pjesmi u svojem izvrsnom djelu,4 na neki ćeš način iskazati čast našem narodu. Posvuda nas, znaj, oštro okrivljuju što ne poznajemo ono što imamo. Mnogo je toga još uvijek skri veno u škrinjama i izloženo truljenju, a korisno je i traži da bude objavljeno. No o tome drugom prilikom. Budi pozdravljen! U Zagrebu, 30. studenoga 1790.
N
IV GOSPODINU MIHU MILIŠICU Dubrovnik isliš li da mi se išta ugodnije moglo dogoditi od tvog pisma? Otkako sam se počeo baviti književnim radom, slušao sam da se Dubrovčani ističu učenošću i poštenjem te da ih Talijani, kojima se bez ustezanja priznaje slava duha, nadvisuju samo brojem. Bošković, Stay, Kunić, Džamanjić itd., proslavljeni su u cijeloj Evropi, pa mlađi njiho vim radom moraju još više biti potaknuti, ako neće da odstupaju od toka istinske slave. Doista se mora činiti čudnim kako je mogao do vas doprijeti glas da Zagrebačka akademija pomišlja na izda vanje ilirskih pjesnika kod vas. Pustimo te isprazne snove! Taj rad ima kod nas još samo mali broj ljubitelja i gaji
M
4 Denis će u IV. svesku svog djela Ossians und Sineds Lieder (Beč 1791) uvrstiti dva stiha iz Magdalenića kao ogled hrvatskog aleksandrinca. 846
Vindobonam ulli diligentiae peperci in inveniendis versiculis heroi cis Croatice scriptis, inventaque duo epigrammata ad N te mitto. Ex his apparebit me, etsi valde mea opera te juvare non potuerim, voluisse tamen. Alterutri si locum concesseris in tuo excellenti opere, vindicabis quodammodo nationis nostrae decus. Passim scilicet inclementer igno rantiae damnamur. Multa sunt adhuc in scriniis recondita, cariosa, utilia, quae lucem desiderant. Sed tempori. Vale. Zagrabiae, pridie Kal. Decemb. MDCCXC.
IV D. MICHAELI MILLISCICHIO Ragusam utasne quidquam mihi tua epistola potuisse contingere jucundius? Ex quo litteris navare operam cepi, RaguP seos audivi doctrina et probitate excellere, neque ab Italis, quibus ingenii gloria non gravate conceditur, nisi numero superari. Boscovichii, Stayi, Cunichii, Zamagnae etc. Europa tota celebrati, quorum studio magis incitari debent juni ores, si a curriculo verae laudis nolunt deflectere. Mirum profecto videri debet, quomodo ad vos fama perferri potuerit Academiam Zagrabiensem de poetis Illy ricis apud vos edendis cogitare. Apage haec somnia vana! Haec studia apud nos jam paucos habent amatores, segni847
se mlitavije nego nekoć kad je latinska pismenost bila u cvatu; ne obazirem se na pojedince koji, pritiješnjeni doma ćom oskudicom, više od želja nisu ništa u stanju pridoni jeti. Ni ja vam zaista ne mogu obećati ništa osim uvjera vanja, dobre volje i žive želje. I potpuno sam uvjeren, kako ja vama ovo otvorena srca iznosim, da ćete i vi tako ugodno primiti, i ujedno molim, budući da mi osim dobre volje ne preostaje ništa čime bih ti uzvratio, da se u svojoj ljubaz nosti zadovoljiš time. Zdravo. U Zagrebu, 28. svibnja 1791.
usque quam olim florentibus Latinis litteris excoluntur; privatos non moror, qui rerum domesticarum inopia pressi ultra vota nil valent afferre. Ego quidem nihil vobis praeter fidem, benevolentiam ac studium polliceri possum. Atque haec quam libenti animo defero, tam jucundo vos accepturos minime diffido, idemque oro, cum mihi ad remunerandum te nil suppetat praeter voluntatem, hac pro tua humanitate contentus sis. Vale. Zagrabiae, V. Kal. Jun. 1791.
V
V
ĐURU FERIĆU GEORGIO FERRICH Dubrovnik išeš da se ugasio Kunićev život. Oh, tužne vijesti! Tko bi mogao ublažiti bol što me obuzela smrću tako zna P čajnog muža? Zar ja? Ili čak književna republika koja je izgubila umnožitelja svoje slave!? Živjet će ipak on nebro jeno stoljeća. Jer i samim Homerom, što ga je pretočio u latinski, postavio je sebi spomenik trajniji od mjedi.56Do voljno se, mislim, i samo po tome razabire koliko naše vrijeme duguje Dubrovčanima. Uopće mi se čini da su svim učenim ljudima, koji su se dugo i mnogo trudili kako bi vergilijevskim stilom preveli toga grčkog prvaka epskog pjesništva, višnji bogovi dodijelili hvalu za taj pothvat, ali su jedino za Dubrovčane sačuvali slavu savršenstva u tome. šaljem ti Pohvalnicu,* koju sam napisao da bih sačuvao uspomenu na vrlo učenoga muža. Ona sada već, uz ostale spomene na naše zemljake, resi moju knjižnicu. Kad budem imao vremena, možda ću ti više pisati. Prejasnim muže vima Džamanjiću, Sorkočeviću, Milišiću, Rastiću itd. šaljem najljepše pozdrave. Budi pozdravljen. 31. kolovoza 1795. 5 Monumentum aere perennius, usp. Horacije carm. 3,30,1 6 Elogium, sastavljen u prozi; Baričević u njemu naziva Kunića: Homerus Latinus, Patriae suae splendor, Illyricae natio nis delicium (Latinski Homer, slava svoje domovine, dika ilir skog naroda) 848
Ragusam unichium vita functum esse scribis. O tristem nuncium! Quis poterit solari dolorem, quem ex tanti viri interitu C cepi? Ego autem, imo vero etiam litteraria respublica, quae amisit suae gloriae amplificatorem! Vivet tamen ille seclis innumerabilibus. Namque sibimet ipso in Homero Latine reddito collocavit monumentum aere perennius. Satis, opi nor, intelligitur vel ex hoc uno, quantum debeat seculum Raguseis. Omnino mihi videntur superi eruditis quidem omni bus, qui in Graeco hoc epicorum principe Virgilianis colori bus exprimendo diu ac multum laborarunt, suscepti hujus consilii laudem concessisse, perfectionis gloriam unis Raguseis reservasse. Mitto ad te Elogium, quod privatim scripsi ad memoriam doctissimi viri conservandam. Nunc jam ceteris popularium nostrorum monumentis consociatum meam Bibliothecam ornat. Cum vacaverit, fortasse ad te plura. Viris clarissimis Zamagna, Sorgo, Millischichio, Restio etc. plurimam salutem mitto. Vale e x ... urbana. Pridie Kal. Sept. 1795. 54
H rvatski latinisti II
849
VI
VI
FRANJI KORITIĆU
FRANCISCO KORITICH Križevci
e moraš me koriti da sam manje pažljiv prema tebi zato što sam ponešto nemaran u odgovorima. Bio N sam vrlo zaposlen. Uživao sam u prvim stihovima Vergi
Crisium on debes me ut minus studiosum tui reprehendere, quod aliqua in respondendo negligentia usus sum. N Occupatissimus eram. Gustavi primos Virgiliani carminis
lijeva epa koje si prenio u domaći jezik i, u skladu sa svo jom ljubaznošću, imao si volju poslati mi ih na ogled. Veliku sam, vjeruj mi, nasladu u njima našao, pogotovo zbog te tvoje žarke ljubavi prema materinskom jeziku. Stoga zdušno prioni uz posao koji si započeo; tako neće biti razloga zašto bismo zavidjeli ostalim narodima na čiji je jezik ovo božansko djelo, Eneiđa, već davno prevedeno. I ne smatraj da samo ja tako sudim: ljudi koji se razumiju — a ja ih običavam obavještavati o takvu duhovnom radu — tako misle i počinju u tebe polagati nadu. Jer ponajviše biva da se oni, koji izvrsno poznaju lijepu književnost i očarani su dražima pjesničke miline, uopće i oduševljavaju takvim ostvarenjima kakva očekujemo od tebe. Oni pak koji nisu niti profinjeno odgojeni niti izobraženi u lijepim umijećima i znanostima, nikada neće ni u čemu pravo uživati, pa bio tome tvorac i Homer; no na takve se ti slobodno ne obaziri. Pripazi međutim da ne budeš rastrgan poslom. Radi samo to! Psalme ostavi za drugo vrijeme: ili ako bi bio više raspo ložen raditi na njima, prekini Vergilija! Zbog epitafa mnogo ti dugujem. Zdravo. U Zagrebu, 1801.
versus vernacula lingua a te redditos, quos mecum pro tua humanitate communicare voluisti. Magnam, mihi crede, ex illis voluptatem cepi vel ob ardentem illum tuum sermonis patrii amorem. Itaque urge opus, quod cepisti, naviter; non erit, cur ceteris nationibus invideamus, in quorum linguam jam diu divinum hoc Aeneidos opus versum est. Nec putes me unum ita judicare: intelligentes viri, quos talium lucu brationum facere participes soleo, ita sentiunt et de te bene sperare incipiunt. Fit enim plerumque, ut, qui amoeniarum litterarum egregiam scientiam habent suntque deliniti poeticae suavitatis illecebris, omnino talibus capi antur, qualia a te expectamus. Illis vero, qui nec liberaliter educati sunt neque bonis artibus ac disciplinis instituti, nihil sapiet unquam, etiamsi Maeonida auctorem habeat, cujusmodi tu contemnas licet. Interea vide, ne quid nimis. Unum hoc age. Psalmos in aliud tempus reservato: aut si malis in illis elaborare, Virgilium intermittito. De Epitaphiis multum tibi debeo. Vale. Zagrabiae, MDCCCI.
850
851
VII
VII
JOSIPU VOLTICU NAJSRDAČNIJI POZDRAV
JOSEPHO VOLTIGGI S. P. D. Viennam
Beč ad je do mene dopro glas da radiš na Ilirskom rječ niku? silno sam se obradovao. Nevjerojatno je koli K kim marom svi narodi počeše gajiti domaći jezik; to potvr đuju tolika njihova izdana djela što ih hvali kritika obrazovanih ljudi. Zar ne bi bila sramota da naši budu jedini koji drijemaju još uvijek? Usudi se ti, predragi Josipe, među prvima: smionima sreća pomaže.« Važno je za našu domovinu da ti svojski nastaviš započet rad na Rječniku: možda ćeš potaknuti u drugima želju da udruživši planove i međusobnom pomoći dovrše ono što si ti sjajno započeo. Vidio sam Leksikon Joakima Stullija objavljen u Pešti,9 ali se bojim da plodovi truda koji je uložen u nj nisu nikako u skladu s tako dugotrajnim iščekivanjem. Ustraj u svom poslu i budi mi sklon. Zdravo! U Zagrebu, 1801.
n Lexico Illyrico te elaborare ubi ad me perlatum est, vehementer laetatus sum. Incredibile est, quanto studio Inationes omnes ceperint linguam vernaculam excolere, cujus rei fidem faciunt tot ab iisdem edita opera eruditorum calculo probata. Quidni turpe esset nostrates imos esse, quos veternus adhuc occupet? Aude tu, Josephe optime, inter primos: audaces fortuna juvat. Interest patriae nostrae, u t institutum Lexici opus urgeas: excitabis fortasse curiosos, qui sociatis consiliis mutuaque opera, quod a te praeclare coeptum est, perficiant. Joachimi Stulli Lexicon vidi Pestini vulgatum, sed vereor, ne longe absit a tam diuturna expectatione laboris ab ipso impensi fructus. Age, quod agis, et me ama. Vale. Zagrabiae, MDCCCI.
7 Pod naslovom Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika objavit će ga Voltić 1803. u Beču. Ovo je prvo saču vano Baričevićevo pismo Voltiću. 8 U Vergilija (Aen. 10,284): audentes fortuna iuvat. • I to prvi dio (u dva sveska), Lexicon latino-italico-illyricum, 1801. 852
853
VIII
VIII
JOSIPU RELJKOVIĆU
JOSEPHO RELKOVICH Vinkovci
Aleksije Horanyi iz Pešte, s kojim me vezuje tijesno pri jateljstvo, javio mi je skorih dana da nastavlja svoje O djelo o piscima Ugarske1» itd. i da silno želi kako bih mu u drugoj pošiljci otpremio ono za što je saznao da imam spremno o našima. Naime prvi svezak, u kojem sam ja spomenuo djela i spise naših, već je ugledao svjetlo. Toj sam se vijesti veoma obradovao. Stoga ugrabivši sa živom željom tu priliku, u isti čas odlučih poslati mu što god sam skupio o piscima Savske Panonije. Jer smatram se ob veznim ne oglušiti se o želje toga muža. Tebi, veleučeni mužu, i tvojem ocu11 pripada mjesto među tim piscima. Samo nemoj, zaboga, reći da sam se ja, koji prije bijah zagrijan, sada ohladio. Smatrao sam, naime, da će vrijed nost učenih ljudi bolje osvijetliti netko drugi nego što bih to ja mogao. Knjiga Josipa Mikocija o Hrvatskoj12 tiskat će se u Zagrebu. Vrlo je poznata sjajna Mikocijeva učenost ne samo u onim znanostima koje je morao predavati u Zagre bačkoj akademiji, nego i u proučavanju starine. Nisam htio da to ne znaš. Toga sam se vrlo rado dotaknuo, ne bih li izmamio tvoje pismo koje će mi, ako ga dobijem i ako u njemu bude što od onoga za što sam te bio molio, biti veoma milo. Budi pozdravljen iz Zagreba, 1801.
Vinkovczium Alexius Hordnyi Pestinensis, quicum magna mihi . intercedit necessitudo, nunciavit proximis his diebus P se prosequi opus suum de scriptoribus Humgariae etc. atque adeo percupere, ut, quae parata de nostris me habere novit, iterum mitterem. Nam volumen primum, in quo nostrorum facta scriptaque a me commemorata sunt, jam lucem vidit. Hoc ego nuncio vehementer laetatus sum. Quare occasionem hanc avidissime arripiens statui e vestigio, quidquid collegi de scriptoribus Pannoniae Saviae, mittere. Religioni enim duco desideriis hujus viri non obtemperare. Tibi, vir doctis sime, patrique tuo inter hos destinatur locus. Cave autem dicas me, qui calebam antea, nunc jam frigere. Existimavi enim doctorum hominum ingenia melius per alium quam per me fieri possit illustratum iri. Josephi Mikoczii de Croatia liber typis Zagrabiensibus excudetur. Est notissima excellens Mikoczii doctrina non modo in iis litteris, quas profiteri in Academia Zagrabiensi debebat, sed etiam in studiis anti quitatis. Nolui te istud nescire. Haec ego perlibenter attigi, u t epistolam tuam allicerem, quae si ad me perferetur et aliquid afferet eorum, quae te rogavi, valde mihi grata erit. Vale Zagrabia MDCCCI.
10 Nova memoria Hungarorum 11 Matiji Antunu, piscu Satira iliti divjeg čovika 18 Otiorum Croatm liber unus, kojega je rukopis autor ostavio Baričeviću u baštinu. Baričević ga je nadopunio i prire dio za tisak. Djelo je izdano u Budimu 1806. 854
855
IX
IX
PRESLAVNOJ AKADEMIJI PETROGRADSKOJ
ILLUSTRISSIMAE ACADEMIAE PETROPOLITANAE Petropolim
Petrograđ ojim se da se ne biste ljutili na mene kao premalo zahvalna čovjeka što sam, iako obdaren od vas tako obilnim darom, odgovorio mnogo kasnije. Razlog ćete tome razaznati dz moga pisma prejasnom mužu Lepehinu. U ovom času ni za čim ne osjećam jaču želju nego da nađem prikladne riječi kojima bih Vam, kako dolikuje, izrazio zahvalnost na tolikoj Vašoj, preslavni muževi, dobrohot nosti. Međutim, smatram osobitom časti za sebe da budem obvezan Vama i ujedno ruskom narodu, u kojem se očituje sve ono što može pružiti vrlina, književni rad i sreća. Ove ću knjige sačuvati kao vječni i ujedno najsvetiji spomen na Vašu Akademiju. Naposljetku, želim da budete potpuno uvjereni u to da ću ja svim nastojanjem i revnošću gajiti sve ono što spo znam da se odnosi na Vašu slavu. A Vi mi nećete ničim ugoditi više nego ako me obavijestite na koji bih Vam način mogao iskazati svoje usluge. Budite pozdravljeni, preslavni muževi! U Zagrebu, 15. svibnja 1787.
B
ereor, ne mihi succenseatis, tanquam homini parum grato, qui tam amplo munere a Vobis donatus, multo V tardius respondi. Hujus caussam ex Lepechinii viri claris simi epistola cognoscetis. In praesenti nihil desidero vehe mentius quam idonea verba, quibus de tanta benevolentia, ut par est, grates Vobis, Viri Illustrissimi, agam. Interim valde honorificum mihi judico Vobis atque adeo Russico nomini obstrictum esse, in quo ea omnia conspiciuntur, quae dare virtus, litterae, fortuna potest. Libros hos con servabo penes me tanquam perenne aliquod idemque auspi catissimum Vestrae Academiae monumentum. Illud ad extremum Vobis persuasum esse cupio me omnia, quae ad Vestram laudem pertinere cognovero, summo studio ac diligentia curaturum. Vos autem nihil facietis gratius quam si significabitis, quemadmodum mea in Vos officia conferre possim. Valete, Viri Illustrissimi. Zagrabiae, Id. May. MDCCLXXXVII.
Preveo Vladimir Vratović
856
857
TITO BREZOVAČKI TITUS BREZOVATSKY ( 1757 -
1805)
voje ime pisao je u hrvatskim tekstovima Tito ili Tituš, a latinizirano prezime u grafiji B r e z o v a t s k y , kat S kada B r e z o v a c h k y . U Zaigrebu, gdje se rodio 4. siječnja 1757. u građanskoj obitelji, završio je osnovnu školu te je, nakon niže gimnazije u Varaždinu i Zagrebu, god. 1773. stupio u pavlinski red. U Lepoglavi je od 1776. do 1779. učio teologiju, a nakon viših studija filozofije i teologije iduće dvije godine u Pešti, po stao je 1781. profesor pavlinske (bivše isusovačke) gimnazije u Varaždinu. Kad je Josip II. ukinuo 1786. pavlinski red,, ostade Brezovački bez mjesta, s malom penzijom. Zaposlio se ipak kao njemački propovjednik u Varaždinu, zatim je od 1789. do 1792. pomoćnik župnika u Križevcima i kapelan u selu Rakovcu blizu Križevaca. Vrativši se radi pomoći starom i siromašnom ocu u Zagreb, Brezovački vrlo teško živi, sve se više zadužuje i ne vraća dugove, tako da Biskup ski ured obavještava gradski magistrat neka javno upozori građanstvo da se tome »svećeniku rasipniku« ne daje ništa, jer on osim svoje penzije nema nikakvih drugih prihoda. Teško ekonomsko stanje tih godina nemilo je pogađalo i Brezovačkog, to više što mu ni njegov pretpostavljeni, bis kup Vrhovac, nije htio pomoći. Vrhovac je, osim toga, bio jozefiinist, Brezovački to nije bio. Iako zavisan od biskupa,, Brezovački odbija ponuđenu župu u nekom zabačenom selu. Onemogućen u Zagrebu, odlazi na župu u Krapinu gdje je proveo od 1794. do 1798, a zatim u Ruševu kod Požege. Na kon uzaludnih pokušaja prošlih godina da se domogne stalna mjesta u Zagrebu, konačno mu uspije krajem 1799. dobiti mjesto altaris ta kod sv. Marka, a uskoro, 1800, prebendara sv. Ivana kod župe sv. Marka. Tek se tada ponešto smirio, i psihički i materijalno. Umro je iznenada u svom rodnom gradu 29. listopada 1805. 861
Latinistički rad Brezovačkoga u sjeni je njegova komediografskog i ostalog na hrvatskom jeziku. Dosad je poznato svega 14 pjesama, što kraćih što dužih, pisanih u elegijskdm distisima, heksametrima i alkejskim strofama. Nastale ve ćinom posljednjih godina života, u doba stalnog boravka u Zagrebu, bilo da pjevaju npr. o požeškim vlastelinima Patačiću i Svetiću, bilo da slave imendan biskupa Vrhovca kad se pjesnik s njim izmirio, ni vođenjem lirske teme ni jezi kom koji je ponajvećma bez izražajnih lirskih vrednota, čak nije lišen sintaktičkih nezgrapnosti — pjesme mu se ne iz dižu iznad prosjeka suvremenoga prigodničarskog stihotvorstva. Ali ima ih nekoliko u kojima je dubok nacionalni po nos i nekonformistička politička strast nadahnula pjesnika te je odlučnim slijedom ideje vodilje i krepkim izrazima uspio prevladati i efememost teme i mjestimičnu neistančanost dikcije. Takva je, na primjer, Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae... (Oda slavnom plemstvu kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije...), izdana u Zagrebu 1800, u kojoj poziva hrvatsko plemstvo da se zajed no s ugarskim podigne protiv »francuskog razbojnika« (prae do Gallicus), Napoleona. Jezgrovkija je, sva usredotočena na borbu hrvatskih poslanika u ugarskom saboru, pjesma Ad ablegatos Croatiae ad diaetam anno 1805 (Poslanicima hrvatskim na sabor godine 1805). Gotovo sudbinska jeka odzvanja u njezinim središnjim stihovima 5—6: Pulcher honor mitti, sed et horror grandis abinde/ Cum dubia Pa triae sorte redire suae (Lijepa je čast biti poslan, ali je i velik užas / Vratiti se odande s neizvjesnom sudbinom svoje Domovine). Vjerojatno najranija pjesma Brezovačkoga jest Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recur sus ad novum proregem Comitem Joannem Erdody... (Tri sestre Dalmacija, Hrvatska i Slavonija utječu se novom banu Ivanu Erdddyju...). Ta »najbučnija manifestacija hrvatske narodne svijesti i hrvatskog narodnog ponosa, a osim toga još i dokaz politički zrelog ocjenjivanja događaja« (Fancev) napisana je početkom srpnja 1790. u Križevcima. Nastala je u razdoblju kad su se hrvatski ideali o vezivanju s Ugarskom za obranu od Beča lomili pred sve izrazdtijim mađarizatorskim tendencijama ugarskog javnog mnjenja i budimsko-požunskog parlamenta. Brezovački se kao jedi-
noj nadi obraća Ivanu Erdodyju, onom banu koji će se na budimskom ugarsko-hrvatskom saboru žestoko oduprijeti tendencijama mađarizacije i iste godine 4. IX. u hrvatskom saboru izreći one poznate riječi: Regnum regno non prae scribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone), što su dugo u hrvatskoj političkoj povijesti ostale krilati com, doprijevši i do književnosti (šenoa, Matoš). širena anonimno — iako su mnogi saznali da je iz pera Brezo vačkoga — pjesma je silno odjeknula i u Križevcima, u Zagrebu i možda čak među delegatima u Budimu. Nije najvažnije što Brezovački u svetom gnjevu, možda i pretje rano, velikog župana zagrebačkog Škrlca, biskupa Vrhovca i velikog župana križevačkog Sečena optužuje kao jedine krivce za karijerističku popustljivost prema Mađarima. Va žna je temeljna teza: odlučna borba protiv mađarizacije, obrana političke samostalnosti i materinskog jezika hrvat skog. Nakon nekoliko tjedana, pošto su održana buma i za hrvatsku stvar vrlo povoljna vijećanja 'kiiževačke i zagre bačke županije, izlazi tiskom i latinska Deklaracija (Decla ratio ex parte nunciorum Regni Croatiae. . . — Deklaracija u ime poslanika kraljevstva H rvatske...; pod Hrvatskom, kaže se u bilješci, razumijeva se — jedanput i zauvijek — Dalmacija, Hrvatska i Slavonija), kojom hrvatski poslanici na budimskom saboru odlučno odbijaju mađarski jezik. Kao glas jednog dijela neslužbene javnosti te godine (Fancev), pjesma Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus nadilazi svojim općim tonom karakter političke prigodnice te na svoj način prejudicira za nose i ostvarenja hrvatskih preporoditelja četrdeset godina kasnije na književnom, jezičnom d političkom polju.
862
863
V. V.
BIBLIOGRAFIJA
IZDANJA DJELA TITA BREZOVAČKOGA Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae trium sororum recursus... i Non quisnam scripsit, sed num bene scripta reflectas, u Sitnim prilozima za povijest hrvatske književnosti (5. Iz latinske i hrvatske poezije Tita Brezovačkoga) F. Fanceva, Građa 11, Zagreb 1932. Djela Titula Brezovačkoga, prir. M. Ratković, Stari pisci hrvat ski 29, Zagreb 1951. LITERATURA O TITU BREZOVAČKOM F. Fancev: Iz naše političke prošlosti, Hrvatska revija II 4, Za greb 1929. F. Fancev: Iz latinske i hrvatske poezije Tita Brezovačkoga, 5. odjelj. u članku Sitni prilozi za povijest hrvatske književ nosti, Građa 11, Zagreb 1932. M. Ratković: Tituš Brezovački, u Djelima Tituša Brezovačkoga, SPH 29, Zagreb 1951. A. Djamić: Dva priloga za povijest starije hrvatske književnosti. Prilozi Pavla Popovića 31, Beograd 1965. V. V.5
55
H rvatski latinisti II
865
PJESME
CARMINA
I
I
TRI SESTRE: DALMACIJA, HRVATSKA I SLAVONIJA UTJEČU SE K NOVOM BANU GROFU IVANU ERDEDIJU
DALMATIAE, CROATIAE ET SLAVONIAE TRIUM SORORUM RECURSUS AD NOVUM PROREGEM COMITEM JOANNEM ERDODY
ašega spdsenja nado od nekada jedina, bane, Ovamo dođi brzo, i ne daj nam propasti sasvim! N Dalmatinac, Slovinac i Hrvat, odani kliču: 5
10
15
20
Ban će uskoro našoj doskočiti nevolji 1 zlu. Djedovska naša vjera u najvećoj lebdi pogibli, Narodna s njome sloboda, i tvoje, Lečpolde, pravo. S Luterom se je biskup1 sa svojim klerom povezo, Fočija i Kalvina nazivaju svoj ij em drugom. Tako ne činiše oci, o nesretno sad pokoljenje! U skup ne dolazite, ni drugima puštate u njeg. I gle strašna zločinstva, gdje bezbožna družina hoće Da nas, kraljice sve tri, sad kruna kraljevskih liši, K tomu hrvatsko ime i narod hrvatski zatre. Dalmatinca, Slovinca već neće biti ni jednog, U skitski* hoće narod i jezik da se prevedu. Divljačke običaje od njega i uredbe prime. Kakav vas obuze bijes, o građani, kakva li ludost. Da taj tegotni jaram na vratove mećete sami. Slobodna kraljevstva mi smo, a tko se stidi hrvatstva, Neka se Hunima* divljim pokorava 1 nek im služi. Od Huna, vjerujte, nema na c’jelome sv'jetu ni jednog Naroda nigdje ljućeg: i Tevton* pitomiji bješe.1*4
1 zagrebački, Maksimilijan Vrhovac, v. i st. 47 i 60 (Simon) * mađarski * Mađarima 4 Rimskim nazivom jednoga germanskog plemena Teutoni (Teutones), kasnije — često s prezirom — prenesenim na sve Nijemce, Brezovački zove Austrijance. 866
nica spes nostrae jam pridem, Bane, salutis Huc propera, penitus nec periisse sine! U Dalmata, Slavinus, clamat gens fida, Croata: 5
10
15
20
Banus erit nostris mox medicina malis. Religio summo versatur prisca in periclo. Libertas gentis, jus, Leopolde, tuum. Praesul cum clero sese junxere Luthero, Calvinum, Photium jam vocitant socium. Sic ne tui facere patres, sceleranda propago! Coetum non intras, nec sinis ire alios. Proh, scelus infandum, nostris spoliare coronis Nos tres Reginas impia turba parat. Atque Croatarum nomen gentemque abolere. Nullus abhinc Slavinus, Dalmata nullus erit, Sed genus in Scythicum linguamque immutare ipsam. Hirsutos mores inque statuta placet. Quis furor, oh cives! quae vos dementia coepit Subdere tam duro libera colla jugo. Libera Regna sinnus, si quem pudet esse Croatam, Hunnis subjectus serviat ille feris! Credite, nulla datur toto truculentior orbe Gens Hunno; Teuto suavior ipse fuit. Est levis, inconstans semper cupidusque novandi. 867
25
30
35
40
45
50
55
Sveđ su nepostojani, lakoumni, željni novine, Nesnosni gospodari, gospodstva tuđeg ne trpeć, Velikih puni su težnja, i svaki plemić im hoće Carevat, a ni jedan podnositi tereta općih. Oni ni prvoga uprav o vladanju nemaju znanja, A vi se njima sada želite prodati sami. Barbarski njihov je jezik, za koji ne mari nitko, Osim možda Laponac sa krajnjega sjevernog pola. A i pravo je tako, jer nema još alfabeta, Kojim bi hunske se riječi valjdno bilježit mogle. Tevton je okrutan bio naturujuć jezik vam tuđi, No koliko će Huni od njega okrutniji biti? Tevton je uljuđen bio, u uljudbi i dalje ide, Huni bradama svojim vremena vraćaju divlja. Ako kraj prosvjete sve urazumili nisu se Huni, Urazumit se neće, dijadem naučit ih neće. Ipak nas jadne njima da proda Skaliger56hoće Bezbožni, domovine i dosad izdajnik svoje. Što ti je, bezumni starče? Ta cio se, jadniče, narod Sjeća još dobro svega, što prije si činio jadan. Ti si prodavo se dvoru, dok dvor je dijelio milost, A sad se prodaješ onom tko može bolje da plati. Što je domoljublje pravo, to Skaliger ne znaše nikad, Niti se vjerovat može da ikad će doista znati. Drugi je izdajnik biskup,8 Ahates tri puta vjerni, što je pod njegovim vodstvom naučio, već je pokazo. Što je, da postane biskup, učinio, znano je svima, A da postane primas, i kraljevstva izdat je gotov. Treći7 u tome redu, no duhom i djelima prvi, Javno grmi, a stado bez razbora grne za njime. Kamo sve to smjera, de reci mi, Ugrine, sada, Jer je bojati se od roba robovanja ludost! što se v'jekova sedam dogodilo punijeh nije, To se dogoditi neće ni za drugih sedam unapr’jed.
5 Nikola Škrlec, veliki župan zagrebački; na skupštini svoje županije 15. IV. 1790. predložio je da se, za obranu od austrijskog presizanja, Hrvatska i Ugarska povežu nerazrješivom vezom; za tim se prijedlogom poveo i A. Sečen na skupštini križevačke županije 24. IV. iste godine. 6 V. bilješku 1. 7 Aleksandar Sečen, veliki župan križevački (v. i bilj. 5) 868
25
30
35
40
45
50
55
Intollerandus hoerus, non tollerans dominum, Ambitione tumens, quivis vult esse monarcha Nobilis et nullus publica ferre onera. Non est his certe vel notio prima gubernii. Et tamen his nunc vos vendere sponte lubet. Barbara praeterea lingua est, quam despicit omnis Ni extremi Lappon incola forte Poli. Ac merito, nam alphabetum non extat in orbe, Hunnica quo possis scribere verba bene. Theuto fuit durus, quod vos peregrina jubebat Verba loqui: quanto durior Hunnus erit? Ille tenet cultos mores et se excolit ultro. Hic revocat barbis barbara saecla suis. Hunni si modo non sapiunt in lumine tanto. Non sapient unquam, vel diadema docet. His tamen, ah! miseros nos vendere Scaliger optat, Impius et patriae proditor usque suae; Quid tentas, delire senex? Quid feceris ante, Infelix, meminit natio tota bene. Vendebas aulae, donec dabat aula favores. Vendis nunc illis, qui dare plura valent. Quid sit amor patriae, non scivit Scaliger unquam. Credere nec par est, quod sciat ille modo. Venditor est alter praesul, ter fidus Achates. Hoc duce quid didicit? Jam documenta dedit. Ut fieret praesul, norunt, quid fecerit, omnes, Ut fiat primas, tradere regna parat. Tertius in serie sed re ingenioque supremus Clam tonat et post hoc grex sine mente venit. Hungare, dic sodes: quonam haec molimina tendant, Servitium a servo namque timere stupor. Quod septingentis totis non accidit annis. Id totidem saeclis haud accidet aliis. Sic loquitur, quisquis verum disquirit in ortus, 869
60
65
70
75
80
85
90
Tako kazuje svatko tko stvari istražuje do dna, Svatko komu l’jena u glavi Minerva nije. Tevton bez Skaligera baš ništa pokušo nije, Niti se svetinja jedna bez Simona proda dosada. Zatrite Skaligere i Simone između sebe. Pa slobode svoje izgubiti nećete nikad! Ako savez želiš, o Hrvate, želi ga takva, Države sreću i posle u svojim da rukama držiš, Da ti ne bi drugi, zaželiš li promjenu kakvu, Pr’ječio možda ono izvesti što te je volja. Jednog zarobljuješ banskom, a drugoga senatskom čašću. Trećega pak primatom, te kraljevstva sva tri ti daju. Kraljevstva, koja toliko u rukama imasmo ljeta, Puštamo; narodna vjera i slavno nam propada ime! Ipak nije tako, jer eno spasenje naše, Erdedi, koga sretno i ime i znamenje prati, U slavi on je rođen od junačke krvi starinske, A po djelima svojim od djedova nipošto manji. Poput rimskih Kvirita zaštićuje svetinje naše, I nas, kraljevstva sva tri, zaštićuje junačkom rukom. On će nam netaknuta sačuvat starodrevna prava. Blagome Leopoldu sačuvat će trostruku krunu. Što su svomu kralju Hrvati odani uv’jek, To od njihove samo istinite dolazi vjere. Narod je madžarski slavan, al’ od našeg slavenskog nije Slavniji, pov'jest ti to dokazati uvijek može. Kraljevstva se Madžara po svemu gotovo sv’jetu Prostrla, ali su naša po vremenu postala prije. Dođide, bane, i spasi sestara jadnica prava! Vječna će nas i tebe povezati zahvalna ljubav. Za svog banovanja ne daj da dogodi zlo se toliko. Pa prostacima svima i svima budalama reci: Sad kad cio sv’jet za slobodom žudi toliko, Ludost je velika nje se od svoje volje odreći. Sve to ako sada pred kralja mudro izneseš, On dopustiti neće, da tri mu se oduzmu v’jenca. Za Madžaricu vruću, da prostiš kakva je, zna se: Kad joj dragoga hoće da oduzmu njezina muža. Preveo Stjepan Ivšić 870
60
65
70
75
80
85
90
Et cui non pinguis mente Minerva sedet. Theuto nihil sine Scaligeris tentaverat unquam, Absque Simone sacra vendere nulla solet. Tollite Scaligeros, fieri nolite Simones, Dulcis libertas vestra perennis erit! Ergo cupis jungi: cupias, ut publica salus Munia mancipium sitque, Croata, tuum. Nempe tuo velles si quando more novare. Ne ausus impediat forte, Croata, tuos. Hunc igitur captas banatu, illum senatu, Illum primatu, hi dant tria regna tibi. Heu cedimus, stetimus quae jam tot regna per annos, Religio gentis, gloria, nomen abit. Fallimur: en properat nostrae spes summa salutis, Erdody, felix nomen et omen habens; Inclytus, heroum priscoque a sanguine cretus, Nec minor est meritis, quos imitatur avis. Proteget exemplo patrum sacra vero Quiritum, Proteget et forti nos tria regna manu. Ut maneant, faciet salva nostra jura vetusta Atque Leopoldo terna Corona pio. Corda Croatarum cur Regi dedita semper, Solius est verae religionis opus. Hungara quidem clara est gens, sed non clarior ut Slavena, historia teste probare potes. Cernis, ut est totum late diffusa per orbem Hungariae Regna, nostra fuere prius .a> Bane, veni! Serva miserarum jura sororum! Aeternus gratos nos tibi junget amor. Te Bano tantum fieri ne admitte malorum, Dic rudibus qui sunt simplicibusque viris: Dum libertatem totus nunc mundus adoptat, Hac sponte est ingens se spoliare stupor. Quod si non sapiens reteges tunc omnia Regi, Qui certe sibi adimi non tria serta sinet. Hungara, da veniam, ardens quid sit femina, nosti. Illam dum caro vis spoliare viro.
a) Različite lekcije ovog i drugih stihova u pjesmi v. Fancev, Sitni prilozi za povijest hrvatske književnosti. Građa XI, p. 241 i Djela Tituša Brezovačkoga, ed. M. Ratković, Stari pisci hrvatski 29, p. 251 871
II
II
HRVATSKIM IZASLANICIMA
AD ABLEGATOS CROATIAEb)
dete u ugarski sabor u ime Hrvatske Kraljevine kao muževi poznati domorocima po svojem pošte nju. Idite! Ali tako da znamo da ste k njima otišli mi sleći na povratak k nama: jer naši su probiti u vašim rukama. Lijepa je čast biti poslan, ali je i velik užas vratiti se odande s neizvjesnom sudbinom svoje Do movine. Budite čvrsta duha i pokažite da ste Hrvati, kojima je kralj, kojima je Domovina uvijek bila na srcu! Preveo Rađoslav Katičić
ad Hungaricam pro Regni parte Diaetam noti de probitate viri! IIte!tisIngenuo sed ut reduces illuc ivisse sciamus,
I
5
5
Sunt etenim in vestra commoda nostra manu. Pulcher honor mitti, sed et horror grandis, abinde Cum dubia Patriae sorte redire suae. Este bonis animis et vos monstrate Croatas, Queis Rex, queis cordi Patria semper erat!
b) Pun je naslov: Ad ablegatos Croatiae ad Diaetam anno 1805. 872
873
III
III
PRIJATELJ U OBRANU PRIJATELJA PJESNIKA
AMICUS PRO AMICO POETA«»
ek što se desilo da je pjesnik zahvalio darežljivo me m u ž u na daru koji mu je nedavno poslao, T razlegla se odmah obijesna buka po čitavome gradu:
10
čak i oni koji nisu bili navikli da budu kritični kao nekada Zoil, postali su to. Svatko je iz nedužne pje sme izvlačio smisao kakav mu je padao na prebogat um. Zar pjesniku nije bilo dopušteno izraziti svoje želje. Bit će da se mnogima učinilo prevelikim očeki vanjem, kad je zaželio dično i nadaleko poznato ime, da izvrši velika djela. Tko zna da li se to neće možda i obistiniti? Ali on je mogao doista izraziti mnoge že lje, jer je naime pjesnik i nije htio nikoga prisiliti da zaželi isto. Mnogo je toga dopušteno l u d i m a , s l i k a r i m a i p j e s n i c i m a . Kako se samo to troje dobro slaže: slikar naime slika što hoće i pjesnik u stihu stvara, a treći, besposlen, prosuđuje njihova djela, i jer ne može stvoriti ništa svojega, da se sam nimalo ne izloži opasnosti, obično tankim zubom grize tuđe.
ix misso nuper meritas pro munere grates Munifico retulit forte poeta v i r o , V Obstrepuit petulans mox tota clamor in urbe 5
10
15
Et, qui nec didicit Zoilus esse, fuit. Quisque ex innocuo repetebat carmine sensum. Quem sibi luxuries indidit ingenii. An sua non licuit depromere vota poetae? Visa licet multis ambitiosa nimis. Dum decus et famam, dum grandia facta precatur, Quis scit, an haec non sint fors habitura fidem? Multa vovere quidem potuit, quia nempe poeta est, Ut quis idem voveat, cogere non voluit. Multa licent s t u l t i s , p i c t o r i b u s atque p o e t i s ; Quam bene conveniunt haec tria namque simul: Pingit enim pictor quod vult, fingitque poeta, Tertius amborum facta recenset iners Et sua cum nequeat producere, ne nihil ausit. Rodere subtili dente aliena solet.
Preveo Rađoslav Katičić
c) Pun je naslov: Amicus pro amico poeta in criticos car minis ejusđem Kal. Maji 1804. vulgati; ejusdem = Klohammerii 874
875
MARKO BRUEREVIĆ MARCUS BRUERE DESRIVAUXIUS (17657-1823)
ako se njegovo pohrvaćeno prezime u našoj književnosti piše dvojako, Bruerević ili Bruerović, ima pouzdanih Idokaza da je samo oblik B r u e r e v i ć ispravan. Neki su pisci, obraćajući mu se u pjesmama, prvi dio njegova pre zimena latinizirali u obliku B r u e r i u s . Mare Renć Bruere Desrivaux — tako se zvao naš pjes nik, Francuz, rođen oko god. 1765. u Toursu ili Lyonu. Kao dječak došao je 1772. u Dubrovnik s ocem koji je tu pre uzeo dužnost francuskog konzula. Prvi je Markov učitelj bio poznati pjesnik Đuro Ferić, čiji su učenici bili i Andrija Altestić i Petar Aletić, nerazdruživi prijatelji Bruerevićevi. God. 1777. stupio je Bruerević u Dubrovački kolegij, koji su nakon isusovaca tada vodili pijaristi (skolopi). Nakon toga možda je još pohađao neki kolegij u Romagni (Italija). Ali je cijelog života isticao i ponosio se samo svojim obra zovanjem, stečenim u Dubrovniku, s kojim se posve srodio, u kojem je od malih nogu izvrsno naučio hrvatski. Od 1793. do 1797. bio je francuski konzularni činovnik u Travniku gdje se i oženio. Po povratku u Dubrovnik najprije polu službeno, a od 1801. službeno kao vicekonzul surađuje sa svojim ocem. Na početku francuske okupacije Dubrovnika bio je redarstveni povjerenik, ubrzo 1806. odlazi za konzula u Skadar (tada je vjerojatno, nakon smrti prve žene, već bio drugi put oženjen), gdje ostaje do Napoleonova pada te se 1814. vraća kao konzul u Dubrovnik. God. 1816. opozvan je u Francusku, gdje ga njegov stari drug iz mladosti Antun Sorgo-Sorkočević uvodi u književne salone. A iskusni, duho viti i društvu prilagodljivi Bruerević znao je utažiti zna tiželju Parižana koja je dvadesetih godina 19. stoljeća bila osobito jaka za temama i krajevima jadranskih zemalja. Ime novan 1823. konzulom u Tripoliju, u Siriji, Bruerević je na putu u Tripoli umro na Cipru 25. studenoga 1823. 879
Naturalizirani »Ilir«, Bruerević nije se samo posve srodio s dubrovačkom sredinom po duhu i načinu života, nego je upravo na hrvatskom jeziku — kojim je pjevao uz latinski, talijanski i francuski — napisao najviše i najvred nije. Upijajući i s izvora narodnog govora i poezije, umješno ih je utkivao u svoj književni izraz, potpuno u tome oprečan svojem prijatelju i pjesniku Đuru Hidži. Na hrvatski je pre vodio: iz Katula, Ovidija, Propercija (v. rukopis u Držav nom arhivu i rkp. br. 141 u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku) i Horacija (v. autografski rukopis br. 331 u Naučnoj biblio teci u Dubrovniku), nekoliko Fedrovih basana. Opća je značajka tih pjesničkih prijevoda: težnja da se što tješnje približi izvorniku, kako u izboru frazeologije tako i u transponiranju misli. I još nešto: u prijevodima, npr., nekolikih Horacijevih oda nastoji i ritmički reproducirati klasičnu kvantitativnu metriku, kompromisno je preplećući s akcenatskim principom. To je isto, kako je poznato, učinio i u svo jim hrvatskim satirama. U tome je, i ne znajući, imao neposredna prethodnika u Slavoncu Katančiću, koji je i teoretski i praktički u zbirci Fructus auctumnales provodio kvantitativno načelo u hrvatskom stihu. Prevodio je i na talijanski (npr. naše narodne pjes me, dvije Rastićeve veće pjesme, Džamanjićev epigram o ruskom zauzimanju Očakova), na francuski (npr. Hasanaginicu), s francuskog na latinski, s latinskog na talijanski. Bruerevićevo izvorno pjesništvo na latinskom najpot punije je, koliko mi je poznato, okupljeno u rukopisnom zborniku — jer tiskom mu je izdano svega nekoliko pjesama — Poetici componimenti irt Italiano, Slavo e Latino (Držav ni arhiv u Dubrovniku). U tih tridesetak kraćih i dužih pje sama uspješno se okušao, uz elegijske distihe, u nekoliko horacijevskih strofa (alkejskoj, safičkoj, II. asklepijadsko-glikonejskoj, glikonejsko-asklepijadskoj), u jambima i hendekasilabima. Pretežno je Bruerević prigodničar, kakva je uopće poezija njegova doba. Pored pjesama posvećenih pri jateljima i drugovima u peru Feriću i Džamanjiću, U. Appendiniju i Rastiću, napisao je po koju satirički intoniranu pjesmu i epigram. Iako nedovoljno izbalansirana u kom poziciji cjeline, pjesma Breni laudes (Pohvala Župe dubro vačke) građena je na uspjeloj opoziciji političkih meteža evropskih (napisana je 1789) d svježega ugođaja u pitomoj 880
prirodi. Oda Ad Pacem (Miru, s karakterističnim datumom* pripisanim na koncu: Mart. 1812!) po zatvorenosti metričkefakture i zaokruženoj istančanosti izraza jedno je od naj uspjelijih ostvarenja Bruerevićeve lirike. Ne samo u nekim pojedinostima dikcije nego i u intonaciji nekih oda — da se i ne govori o metrici — jasni su tragovi Horacijevi u Bruerevića, ponegdje i u hrvatskim stihovima. Pregleda li se latinsko pjesništvo našeg pjesnika u cjelini, upada u oči izrazita čistoća i klasična biranost dikcije, elegantno vla danje metričkim shemama. Težnja, dakle, i ostvarenje ko jima se Bruerević mnogo uspješnije dovinuo od većine-, svojih suvremenika u Dubrovniku. V. V.
H rv a tsk i la tin is ti II
881
BIBLIOGRAFIJA DJELA MARKA BRUEREVIĆA Poesie Latine-Italiane i Latina Carmina, na str. 61—68 i 119—136* u zborniku: Poetici componimenti in Italiano, Slavo e Lati no, rukopis, prijepis L. Pavlovića, Drž. arhiv u Dubrovniku, Zbirka Pavlović-Gracić, serija 41 Ad Georgium Ferrichium Ode, rukopis, na str. 158—160 Zbornika dubrovačkih latinskih pjesama XVIII.—XIX. stoljeća (v. Brlek, Rukopisi Knjiž. Male braće u Dubrovniku, knj. I, rkp. br. 180) Raccolta di poetici componimenti in Ungue diverse. Autografa•• delVautore, rkp. u Knjižnici Male braće u Dubrovniku, Kaznačićev popis br. 808 Versi in morte... Detorres..., Ragusa 1802. Per la nascita del re di Roma. Poesie dei sig. Marco Bruere, console..., Ragusa 1811. Nave ragusea distinta col nome... Marino Ghetaldi, Italia 1819. In faustis natalibus ac sollemnibus sacri baptismatis caeremoni is a Deo Galliae dati optatissimi principis Henrici Burdi galae ducis Carmina..., Lutetiae Parisiorum 1821. LITERATURA O MARKU BRUEREVIĆU M. Pucić: Marko Bruere Desrivaux, pesnik slovinski, Dubrovnik III, Dubrovnik 1852. J. Nagy: Marko Bruere-Desrivaux ais ragusanischer Dichter,, Archiv fiir slavische Philologie 28, Berlin 1906. T. Matić: Izvještaj austrijskoga političkoga emisara o Dubrovni ku i njegovu balkanskom zaleđu iz god. 1805, Starine 37, Zagreb 1934 (v. i Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931) J. Dayre: Mare Bruere Desrivaux, Hrvatsko kolo XXII, Zagreb* 1941. J. Dayre: Mare Brućre Desrivaux, Annales de ITnstitut Frangais de Zagreb, V, N* 18—19, Zagreb 1941. V. VratoviĆ: Nekoliko Bruerevićevih prijevoda iz Horacija, živa antika IV 2, Skoplje 1954. V. V. 883
CARMI NA
PJESME
I
I
BRENI LAUDES
POHVALA ŽUPE
Ađ Clarissimum Virum Junium Restium Alcaicon
Presvijetlom mužu Dionu Rastiću Alkejska strofa
regum querere proelia, Juni, recuso et contulerint manus C ruenta Qua sorte bellantum cohortes,
e želim, Džono, govoriti o krvavim razboji ma kraljeva, ni kakvom su se srećom srazile čete ratnika ondje gdje brzi Dunav podgriza oranice.
N
Što me se tiče da li grozan bijes otmanskih boj nih redova divlje okreće svinute mačeve na germanske čete i pbhara odatle strašna biva?
10
Ili je li četa Panonaca moćnim zaletom razbila đačke rulje kad nisu bile dobre sreće i pripremila pro past uznositkn tvrđama? Što me se tiče da li sreća povoljnim okom sklona gleda tračkoga tiranina i pomaže li kraljici koja na sjeveru vlada ledenom obalom?
20
0 slatko ladanje župsko, neka ti nebesnici očuva ju darove što ti ih jednom dadoše! I da ne ugledaš kako Gromovnik olujama oštećuje tvoje usjeve! 884
Mordet ubi citus Ister arva. 5
10
15
Ferox recurvos quid mihi acinaces Germana si contorquet in agmina, Tremenda non leni ruina Othmanidum rabies phalangum? Vel si potenti Pannonidum manus Male auspicatas contudit impete Dacum catervas et superbis Arcibus exitium paravit? Quid mi, secundo lumine Thracium Si sors tyrannum spectet amicior, Juvetne reginam, sub arcto Quae gelidae dominatur orae? O dulce Breni rus, tibi quae semel Dedere, servent munera caelites! 885
Na tvojim se brežuljcima zelene maslinove bobe, suparnice maslinama iz Venafra, ti nam daješ vesele darove Bakhove i voćnjake pune svakovrsna voća. Tebe prijateljica masline voli Palađa, koja je osta vila atičke krajeve, i Cerera, i bogata Pomona i Jakho, tebe vole Harite i sin Cipranke. 30
40
20
Tuasque non laedi Tonantia> Adspicias segetes procellis! Tuis virescunt collibus aemulae Baccaeb> Venafro, munera Liberi Tu laeta praebes ac referta Fructibus omnigenis vireta.
25
Likorida, bjelja od prvoga snijega, donosi u te zlat no proljeće mladosti, Likorida koja me žari sve do naj dublje moždine, krasna ljubeći mene koji nju ljubim.
Te, amica olivae, finibus Atticis Pallas relictis diligit et Ceres Divesque Pomona atque Jacchus, Te Charites Cypridosque natus
Tko će pjesmom vjerno izreći kako me ona voli jednakim plamom, koji se takmiči s mojim, i znati pri čati o medenom smijehu, o poljupcima i ljubavnim igrama?
30
Prima Lycoris candidior nive In te juventae ver agit aureum, Lycoris, imis quae medullis Me urit amans speciosa amantem.
I nikada savitljiva loza ni prijemljivi bršljan ne prionu tako uz brijest, kako se čvrstim zagrljajem pripija uz moj vrat sklona mi djevojka.
35
Ecquis fideli carmine praedicet. Ut me illa flammis diligat aemulis, Risusque mellitos referre et Oscula quis valeat jocosque?
40
Haud vitis unquam flexilis addita Adhaesit ulmo sic, hedera aut tenax. Collo haeret adductis lacertis Vincta meo ut facilis puella.
a) corr. ex sonanti a) corr. ex Bacchae 886
887
II
II
MIRU
AD PACEM
Oda
Ode
ljepši od slavne majke, naslado svijeta, dobri O Miru, koji je hrabrima nedavno rodila Pobjeda
10
pod plemenitim lovorom, dođi, dođi! Tebe već osjeća vedrije seljačko pokoljenje u siro mašnom domu, a dugo su te tražili od višnjih bogova; tebe slave kraljevi jer si povoljan za procvat ne stalne vlasti; tebe slave zaručnice jer im srce više nije zabrinu to zbog ljubavi, tebe slave majke koje su sad manje uplašene, tebe slave zborovi djevojački. A pljeskaju ti i sami strašni vojnici i ratni vođe prahom uprljani. Jer tko toliko bjesni ili je srca tro struko čelikom okovana da ne bi volio milog boga mi ra, nasladu svijeta?
inclyta. delicium, Pax bona, fortibus MatreOrbiso pulchrior Quam Victoria nobili Sub lauru peperit nuper, ades, ades! 5
Te jam rustica laetior Sentit progenies sub lare paupere, Quaesitam superis diu; Rebus propitiam mobilis imperi
10
Te reges celebrant; suis Jam non sollicitae pectus amoribus Et sponsae et pavidae minus Matres, teque chori virginei colunt! Ipse et miles atrox tibi Bellorumque duces pulvere sordidi
15
Plaudunt! Ecquis enim furit Tantum, seu chalybe est pectora triplici Sic praecinctus, amabilem Ut non orbis amet delicium Deam?
888
889
III
III
ĐURU FERICU
AD GEORGIUM FERRICHIUM
Oda
Ode
. . \T is a m , jao, više, kakav bijah — snažan i čio. Ra/ / 1 N stače me dob koja brzo odmiče, i već se guste sjedine miješaju s crnom kosom. Nestaje snaga, joj, što je bila isprva u mladenač kim udovima i ljepota što je bila u njima, a česte bo lesti muče malaksale grudi«. 10
5
Tako nam dušu mučiš, jao, svojim jadikovkama, kada god u zrcalu ugledaš dragoga sebe, dragi moj Đu ro, i uzalud se žalostiš više nego što treba. Daj se jednom suzdrži od tih plačljivih napjeva kojima uzbuđuješ srca dragim drugovima, a osobito meni koji se sjećam kako sam pod tvojim vodstvom proveo prvo djetinjstvo.
20
am non qualis eram fortis et integer, Heu, sum! Me imminuit, lubrica nam fluit. Aetas crebraque jam jam Nigris canities comis
Siguran pod svetom zaštitom Muza, prepusti žalost i strah brzim vjetrovima da ih nose preko Jadran skog mora! Jer tko god se hrani darom zemlje, sličan ga usud pritište, i uzdisaji neće zaustaviti sate i starost koja nadolazi. Oni su samo Bakhu tirsonoši1 i Apolonu — zato što se zovu najboljim sinovima Jupiterovim — dopustili 1 jer je nosio štap opleten lovorom i vinovom lozom 890
10
15
20
Miscetur. Refugit proh! juvenilibus Quae vis prima inerat, qui decor artubus, Divexantque frequentes Morbi languida pectora!« Sic nos exanimas questubus, heu, tuis, Te si unquam speculo videris alterum, Mi dilecte Georgi, Frustra plus nimio dolens. O tandem abstineas flebilibus modis, Charis queis agitas corda sodalibus, Sed mi praecipue, te Actae rege puertiae Qui primae memini. Pieridum sacro Tutus praesidio tristitiam et metus Ventis ferre protervis Trade ultra Adrianum mare! Terrae quisquis enim munere vescitur, Urgetur simili sorte nec afferent 891
Horis atque senectae Instanti gemitus moram.
da uživaju mladost koja ne poznaje starenja božanstva. 30
A mudrac i u teškoj nevolji ostaje neslomljena duha te se dalje u srcu nada. Neće ti sudbina, ako i jest sada zla, i sutrašnji dan donijeti gnjevna. A ako ti ugodniji posao, kojim se sada baviš, pru ža kakvu radost, nemoj pitati kakva te sreća poslije čeka i nemoj radost potiskivati brigama.
40
30
Radije požuri da uhvatiš priliku i uživaš u daro vima koji ti se pružaju dok to još dopuštaju prilike i sudbonosno predenje škrte Parke. Jer nedjelatan dan niti staje niti se vraća, i kao što brzo prolaze Zefiri i žurni val rijeke, tako prolijeće cvjetna dob.
50
25
Drveću se vraća izgubljena krošnja čim se rastopi snijeg i novi gmaz svlači godine, ali nas zavidna sud bina prisiljava da se zaputimo onamo gdje Mevije2 i Maron3 kao blijede sjene, gdje siromašni Ir d bogati Atal, jao, bez ikakve razlike lutaju kao žrtve Tartara. Stoga prije nego se prišulja vječni san i pritisne umorne oči, veseli se slatkom pjesmom i slatkim vi nom! Preveo Radoslav Katičić
35
40
892
Infracto sapiens rebus in arduis Sperans corde manet. Non tibi crastinum Sors, si nunc male, et olim Iracunda diem feret. At si qua objiciat gaudia mollior Praesens cura, neges quaerere, quae dehinc Te sortes maneant, nec Curis laetitiam premas. Oblatis potius muneribus frui Capto sed properes tempore, res adhuc Et fatalia avarae Parcae stamina dum sinunt. Nec stat nec remeat segnis enim dies, Verni praetereunt quam Zephyri cito et Praeceps unda rivi, sic Aetas florida transvolat.
45
50
1 Slab pjesnik u Vergilijevo doba (1. st. prije n.e.) u Rimu * Vergilije, najveći epski pjesnik rimski
Solum thyrsigero Baccho et Apollini, Dicuntur soboles quod Jovis optima. Concessere juventam Carpi numina nesciam.
55
Amissae redeunt arboribus comae, ut Decessere nives, et coluber novus Annos exuit, at nos Fatis cogimur invidis, Umbrae quo tenues Maevius et Maro, Nec non Irus inops, dives et Attalus, Heu, discrimine nullo Errant victima Tartari. Defessa ergo prius lumina quam premat Subrepens tacite perpetuus sopor, Dulci carmine, dulci et Baccho laetitiam para! 893
MARKO FAUSTIN GALJUF MARCUS FAUSTINUS GAGLIUFFIUS (1765-1834)
ubrovčanin Galjuf stekao je svjetski glas kao improvizator elegantnih i duhovitih latinskih stihova bilo iz D vornih bilo ex tempore prevedenih pretežno s talijanskoga, a ponešto s francuskoga i engleskoga. Odvjetak je stare obitelji Ivanović koja je već u 16. sto ljeću dobila u Dubrovniku nadimak Galjuf (prema talijan skom gaglioffo = neotesanac). Nadimak je tokom vremena istisnuo pravo prezime. Rođen 15. veljače 1765, školovao se kod dubrovačkih pijarista, koji su ga kao bistra i nadarena đaka poslali 1780. na dalje školovanje u svoj zavod Collegi um Nazarenum u Rimu, gdje je završio teologiju i postao pijaristički redovnik. Vrlo rano istakao se kao vrstan latin ski pjesnik tako da je kao 19-godišnji klerik postao član rimske Arkadije. Po završetku studija, 1785, dobije mjesto nastavnika retorike u Urbinu, a dvije godine kasnije preuze nastavu retorike u pijarističkom Collegium Nazarenum i tu ostade 12 godina. Došavši na glas svojim latinskim go vorima, postade scriptor apostolicus u Vatikanu pa pisar privatnih pisama pape Pija VI. Međutim razvoj političkih prilika u Rimu potpuno iz mijeni njegov životni put. Kad je 1798, pod francuskim pokroviteljstvom, osnovana Rimska Republika, on skine re dovnički habit i postane pučki tribun novoosnovane repub like. Kako je dobro poznavao francuski jezik, bi mu povje ren zadatak da sastavi pismo s izrazima odanosti francu skoj vladi u Parizu. Kad je ta Rimska Republika nakon kratka vijeka 1799. dokinuta, Galjuf se skloni u Genovu, glavni grad Ligurske Republike, koja ga imenuje činovni kom svog poslanstva u Parizu. Na tom je mjestu ostao tri godine i počeo studirati pravo. Vrativši se u Genovu, koja mu je postala drugom domovinom, dobije mjesto bibliote kara i profesora retorike na tamošnjem sveučilištu. God.56 56
H rvatski latinisti II
897
1805. oslobođen je bibliotekarske službe da bi mogao za vršiti studij prava započet u Parizu. Kao doktor pravnih znanosti preuze 1810. katedru građanskog prava na sveuči lištu. No Galjufu nije bilo suđeno da u miru provede svoj vijek. Odlukom Bečkog kongresa Ligurska Republika 1815. prestade postojati, njezin teritorij bude pripojen Pijemontu, a vlast u njoj preuze kralj Viktor Emanuel I. Reakcio narna vlada otpusti iz službe sve nepoćudne ljude, među njima i Galjufa. Iako se umiljavao članovima kraljevske obi telji pohvalnim natpisima i pjesmama, nije dobio nikakvo namještenje. Punih 15 godina on nema stalna boravišta, već živi u različitim gradovima Italije i putuje po švicarskoj. Francuskoj i Bavarskoj. Istom 1831. novi kralj Karlo Albert vraća ga na mjesto bibliotekara na sveučilištu u Genovi. I nakon toga Galjuf dosta putuje i dulje boravi u Torinu i Parizu. U to vrijeme napisao je raspravu Specimen de for tuna latinitatis (Ogled o sudbini latinskog jezika) u ko joj ističe ljepotu, upotrebljivost i prednost latinskog jezi ka pred modernim jezicima. God. 1833. objavljuje u Torinu tu raspravu i izbor iz svog pjesničkog opusa. Dok se nalazio u gradu Novi, iznenada se razboli i nakon samo nekoliko dana bolovanja umre u tom gradu 16. veljače 1834. Još iste godine njegov prisni prijatelj Gian Carlo di Negro, koji ga je pratio na mnogim putovanjima, podigne mu poprsje u svom vrtu u Genovi. Svoj pjesnički rad na latinskom Galjuf dijeli na car mina meditata i carmina extemporanea. U prve ubraja pje sme koje je dulje izrađivao, a u druge sve svoje improvi zacije. Među carmina meditata, koja su pretežno prigodnog sa držaja, pjesnički je najbolja i za nas najvrednija pjesma Navis Ragusina (Dubrovački brod) od 196 heksametara, spjevana na poticaj Ivana Antuna Kaznačića, posljednjeg konzula Dubrovačke Republike u Genovi. Povod toj pjesmi bilo je porinuće novog trgovačkog broda dubrovačkih bro dovlasnika braće Senčića, za koji se tražilo prikladno ime. Galjuf prikazuje kako se u zaseoku dubrovačkoga vlasteli na Nikole Pucića nad gruškom lukom sastalo birano dru štvo. Kad je ponuđeno proslavljenom pjesniku Brni Džamanjiću da brodu dade svoje ime, on to odbije navodeći da
ima zaslužnijih od njega. Zatim iznese kratak enkomijastični prikaz zasluga petorice Dubrovčana (Staya, Kunića, Boškovića, Baglivija i Getaldića) te predloži da se brod Senči ća nazove imenom Getaldića, što je jednodušno prihvaćeno. Ta pjesma s krasnim opisom gruške luke i uznositom hva lom dubrovačkih velikana, jasno pokazuje kako je Galjuf, iako nikada nije svraćao u rodni grad, ipak osjećao da mu pripada i ponosio se njegovim uspjesima na području zna nosti i književnosti. Ivan Antun Kaznačić izdao ju je 1819. zajedno s drugim latinskim, hrvatskim i talijanskim pje smama dubrovačkih pjesnika posvećenima porinuću broda braće Senčića. Iste godine objavio ju je u gradu Lucca i sam Galjuf zajedno s talijanskim prijevodom Lazara Papija. Carmina extemporanea (što kraćih, što duljih preko 500) nije Galjuf ni sabirao ni izdavao, ali su to radili brojni njegovi štovatelji po talijanskim gradovima u kojima se za državao te u krugovima obrazovanih ljudi, većinom zamo ljen, pokazivao svoje improvizatorske sposobnosti. Tako su tiskane omanje zbirke njegovih improvizacija u Rimu, Ve roni, Mlecima, Aleksandriji, Pratu, Torinu, Milanu i Genovi. U Parizu je 1800. tiskan talijanski original dviju duljih improvizacija talijanskog pjesnika Franceska Giannija (L’asseđio di Genova — Opsada Genove i La battaglia di Marengo — Bitka kod Marenga) sa isto tako improviziranim Galjufovim prijevodom u latinskim heksametrima. Iz tih zbirki i iz rukopisa Gian Carla di Negro priredio je drugi Galjufov prijatelj, Nicola Pavese, izdanje njegovih carmina extempo ranea, koje je tiskano zajedno sa raspravom Specimen de fortuna latinitatis i sa 4 carmina meditata u Torinu 1833. Ne obično velik broj improviziranih latinskih stihova jasno po kazuje da je Galjuf bio nadaren pjesnik, sposoban da bilo u sažetom, epigramatskom obliku bilo u duljim sastavima adekvatnim stilom izrazi najraznovrsnije teme. Prvi poticaj za ekstemporiranje dobio je 1792. u Rimu od svog zemljaka, pjesnika Rajmunda Kunića. Tom je prilikom sa dva latinska distiha preveo sonet talijanskog arheologa i pjesnika De Rossija koji je tada prvi put čuo. Sam Galjuf više je cijenio svoja carmina meditata, ali su mu kod suvremenika veću slavu pribavile njegove, često briljantne, latinske improvizacije. U njegovim pjesmama uz
898
899
čiste heksametre, jambe, hendekasilabe i alkejsku strofu prevladavaju elegijski distisi. Bio je poznat i po brojnim latinskim natpisima (oko 200), kojih je najveći dio sastavio u Genovi. Njegov negdaš nji đak Giovanni Antonio Scazzola, kojemu je ostavio svu svoju književnu ostavštinu, sabrao je te njegove Inscriptio nes, rasporedio ih kronološki i po sadržaju i objavio u Aleksandriji 1837. V. G.
BIBLIOGRAFIJA
DJELA MARKA FAUSTINA GALJUFA Scherzi estemporanei tatini đel sig. avvocato Don Faustino Gagli uffi in occasione di viaggio per la Svizzera, Monaco e Ve rona. Verona 1826. Specimen de fortuna latinitatis. Accedunt poemata varia medi tata et extemporalia, Augustae Taurinorum 1833. Pjesme i govori, u rukopisnom zborniku (bez naslova) Galjufovih djela, Naučna biblioteka u Dubrovniku, rkp. br. 819. LITERATURA O MARKU FAUSTINU GALJUFU L. Carrer: Marco Faustino Gagliuffi, u djelu Galleria di Ragusei illustri, izdavač Pier-Francesco Martecchini, Dubrovnik 1840. Đ. Korbler: Dubrovčanin Marko Faustin Galjuf (Gagliuffi), po sljednji naš znatniji latinist. Rad 194, Zagreb 1912.V . V. G.
900
901
NAVIS RAGUSINA
D U B R O V A Č K I BROD
ndje gdje na žalima Gruža mladi mornari žurno O dopremaju goleme omorike i cijepaju dalmatin ske hrastove, koji će jednom doživjeti strašne oluje na Crnome moru, stajaše prekrasan brod braće Senčića, visok, spreman za plovidbu.
10
20
No evo, dolazeći s obale što se pruža ispod ljetni kovca, Kaznačić prozbori: »Zdravo, Niko Puciću, po slušaj moju molbu! čuj, traže te za suca u sporu. Senčići se naime međusobno prepiru — a njihova je nesloga nešto lijepo — čijim bi konačno imenom ukra sili onaj svoj brod. On će na to: »Slavni mjeraču mora1, ugodnu uslu gu od mene tražiš, ali se ja — nećeš se doista tome čuditi — ne smatram vrijednim te počasti. Kakav skup ljudi prima ovaj moj mali ljetnikovac, ti sam vidiš. Tu ima ljudi koji poznaju svako umijeće i svi su sposobni da se ogledaju na latinskoj ili ilirskoj ili talijanskoj liri. čemu da duljim? Među njima pogle daj čila starca12koji je zvonkim riječima, dostojnim Vergilija, opjevao lutanja Itačanina Odiseja i kao prevodilac pokazao se jedva slabijim od uzvišenog Homera. Skladajući pjesme na proročanskoj liri, on je također naučio zračne brodove da lete sa zemlje3. Taj, taj muž neka odredi brodu ime ili neka se i ovaj morski brod ponosi njegovim imenom.«
1 Dubrovčanin Ivan Kaznačić izdao je god. 1808. u Milanu hidrografsku kartu grčkog arhipelaga. 2 Bmo Džamanjić 3 Aluzija na Džamanjićev ep Navis aeria 902
aeta Gravosanis ubi pubes nautica in oris Ingentes properat pinus et robora scindit L Dalmatica Euxinos olim visura furores. 5
10
15
20
25
Stabat Senchicidum navis pulcherrima fratrum, Celsa, parata mari. Ecce autem adveniens subiecto e litore »Salve, Pozzaides Nicolae« inquit Casnaccius »et te Da facilem oranti: iudex tu posceris, audi. Illam quo tandem decorent cognomine puppim, Senchicidae inter se, pulchra est discordia, certant«. Ille sub haec: »Gratam, o pelagi clarissime mensor. Rem petis, at simili, nec enim mirabere, honore Haud me dignor ego. Qualem mea villula coetum Excipiat, tute ipse vides. En qualibet auctos Arte viros, omnes Latiam Illyricamve paratos Aut Italam tentare lyram. Quid plura? Virentem In mediis agnosce senem, qui digna Marone Verba sonans Ithaoi cecinit discrimina Ulyxei Vixque minor visus summo est interpres Homero. Ille et praesago meditatus carmina plectro E terra aerias docuit volitare carinas. Hic vir, hic imponat nomen, sive illius ipso Aequorea haec etiam iactet se nomine navis.« Vix ea dicta, omnis chorus adsurrexit et una Praesentem praesens iteravit voce Zamagnam. At senior placido subridens leniter ore 903
30
Cim je Pucić to izrekao, čitav skup ustane i jedno glasno stane ponavljati ime prisutnoga Džamanjića. Blago se smješkajući, taj starac mirnim glasom reče: »Slušajte me, mladi ljudi, i zajedno sa mnom čujte bolji prijedlog. Nekoć mi je, priznajem, nada i briga za vlastitu slavu pružala hranu kao vjetar tihoj vatri ili potok željene vode žednim ljubičnjacima. Pa i sada, kad mi je na leđima gotovo sto godina, vaši uzvici ugodno odzvanjaju u mojim oslabljenim ušima. No ako sam što zaslužio, već to mi je dovoljno. Dajte mi vijence! Ja ću prvi tim darom našega grada odati po čast našim pokojnicima, a brod braće Senčića dobit će zaštitnika koji se traži. mnogim su narodima živjeli mnogi ljudi, sjajni po svojem talentu i vrijednome radu, ali od tako U velikog skupa malo ih ima rođenih pod sretnom zvi-
40
50
60
jezdom koji izmiču uobičajenom zaboravu dugoga mraka. No ipak jedan grad, ovaj naš, opasan uskim zidinama, uživa što je svoju smrt nadživjelo toliko njegovih sinova koliko bi moglo ukrasiti bilo koji grad, pa i kraljevinu s brojnim tvrđavama i gradovi ma. Plješćite! Dižući se s rijeke Tibera i prelazeći preko snježnih Alpi i surovih Pireneja i preko mora koja se pružaju među krajnjim stanovnicima zemlje, glas o njima širi se i širit će se dok bude živa grčka i rimska luč što trajno blista nesagorivim plamom. Plješćite! Pozivajući me poznatim glasom, prvi stupa oštroumni Stav. Kako se silan on uzdiže preko visokih ne beskih oblaka i rukama razdire gusti mrak! Kako se silan kao pobjednik spušta s ledenog sjevera, prelazi preko šuma i dolina ili plovi preko morske pučine te zaogrnut Lukrecijevim plaštem i obdaren Platonovim umom slavi pobjedničkom pjesmom otkriće prirodnih tajni! Za njim dolazi Kunić i prvi mi pruža prijateljsku desnicu, od koje nam nijedna nije marnije pružala cvijeće ubrano na grčkoj stabljici i kojom je meni, dok sam išao njegovim stopama, obično otkrivao nova 904
30
35
40
45
50
55
60
»Audite, o« dixit »iuvenes, melioraque mecum Discite. Me quondam, fateor, sic laudis alebat Spes et cura meae, velut ignem ventus inertem Aut bibula optatae violaria rivus aquai. Nunc quoque, centeno dum cominus obruor anno, Suaviter obtusas vester sonus excitat aures. Sed, si quid merui, satis est. Date serta: sepultos Ipse prior cineres civili munere spargam, Senchiciaeque rati dabitur, qui quaeritur, auspex.« »Vixere ingenio veroque labore nitentes Gentibus in multis multi, sed ab agmine tanto Pauci, quos vivos felicior extulit aura. Effugiunt longae consueta oblivia noctis. Urbs tamen una, brevi nostra urbs circumdata muro. Tot gaudet superesse suos post funera gnatos. Quot possint cuicumque aliquod decus addere et urbi Et densas numeranti arces atque oppida regno. Plaudite: fama illos Tiberino a flumine surgens Trans et nimbosas Alpes saevamque Pyrenen Et maria extremos late interfusa colonos Fertque feretque memor, dum Graia Quirinaque stabunt Lumina inexhaustis semper rutilantia flammis. Plaudite: progreditur nota me Stayus acer Voce vocans. Quantus fugit ille per ardua caeli Nubila et obstantes manibus diverberat umbras! Quantus et algenti descendens victor ab Arcto Praeterit et nemora et valles aut aequora tremat, Lucretique gerens chlamydem mentemque Platonis Visa triumphali celebrat penetralia cantu! Pone venit dextramque ultro mihi tendit amicam Cunichius, dextram, qua non industrior ulla Attulit Argivo lectos e cespite flores Quaque mihi suerat vestigia cara sequenti Divitias monstrare novas. Hinc aemula virtus 905
70
80
90
bogatstva. Stoga me je plemenito natjecanje potaklo da se prihvatim Heziodovih čudnih likova starih bo gova i stada što su ih pasli grčki pastiri4, štoviše, upravo u vrijeme kad nam je taj naš pjesnik dozivao u pamet Ahileja, uskiptjelog od srdžbe pod tužnom Trojom, i sam se usudih natjecati se s njim nejedna kom sposobnošću. Vidio sam kako na Egejskom moru hridi odzvanjaju od sjevernjaka, vidio sam surovog Antifata, Skilu i kilklopske stijene. Ako sam i postigao kakvu slavu, ona je neznatna. On je zapanjenom Laciju dao da gleda Homera u rimskom svijetlu. Već se javlja i primiče hitra koraka Bošković li jepa izgleda kao nekoć kad je prvi objasnio mistične začetke tvari i uočio, divno! da se u svakom tijelu bore dvije sile56ili kad je na uskoj kori slikao tanke krugo ve, zapanjeno ih promatrao i iz toga izvodio težinu zemlje i čudne pojave na prostranom nebu. Tko to sada nosi granu i zmiju savijenu u sjajne zavoje? To zacijelo nije onaj Asklepije kojemu naši preci, dok su još štovali isprazne snove®, podigoše krasan hram. Ovaj koji je, ne varam se, prvi oštrim okom vidio koja se i kolika snaga i život kriju u tki vu7 i koji bi, da je kasnije otišao u nebeske visine, bio ili ravan ili vrlo blizak Hipokratu, to je Baglivi, vrstan čovjek potekao od naše krvi. Zdravo navijeke i uživajte u stečenoj pobjedi, slavne duše! Privlači me nova i visoka osoba, visoka doduše, ali neizdvojena od drugih, skromna izgleda i potpuno onakva kakva živi na slikama. To je tvoj lik, Getaldiću. Kako sam se često rastužio dozivajući u pamet taj udes! Toskana glasno hvali Galileja, Fran cuska Descartesa, engleska zemlja Newtona, a tebe gotovo bezimenog krije prosta uma. A ipak ti si za-
4 Odnosi se na Džamanjićev prijevod Heziodove Teogonije i Teokritovih pastirskih pjesama. 5 To je Bošković izložio u svom glavnom djelu Theoria philo sophiae naturalis. 6 tj. dok su još bili pogani. 7 Tiče se Baglivijeva djela De fibra motrice et morbosa, Perugia 1700. 906
Me tulit, ut veterum monstra Haesiodaea deorum Abriperem et Danais regnata armenta bubulcis. Tempore quin ipso, quo tristia pergama circum Noster hic exsultantem ira revocabat Achillem, 65 Ipse etiam haud aequis contendere viribus ausus Aegaeo vidi scopulos Aquilone sonates Antiphatenque ferum et Scyllam et Cyclopia saxa. Gloria parva mea est, si qua est; dedit ille stupenti Maeoniden Latio Romana in luce videndum. 70 Iam subit atque alacri se Boscovichius effert Iucundum adspectu, ut quondam, quum mystica princeps Cunctarum explicuit rerum primordia et omni Luctantes, mirum! geminas in corpore vires. Seu cum tot tenues angusto in cortice gyros 75 Pingeret inspiceretque inhians atque inde moveret Pondera terrarum et caeli portenta profundi. Ecquis nunc ramum gerit et fulgentibus anguem Implexum spiris? Haud certe Asclepius ille, Cui nostri extulerunt, dum somnia vana colebant, 80 Templum insigne patres. Hic, qui, nec fallor, acuto Primum oculo vidit, solidis quae quantaque fibris Vis et vita subest, si tardior alta volasset Ad supera, Hippocrati vel par vel proximus esset. Hic Baglivus erat, nostro haec de sanguine virtus. 85 Salvete aeternum et parto gaudete triumpho, Illustres animae! Nova me rapit altaque imago. Alta quidem, sed mixta aliis cultuque modesto Totaque ut in pictis vivit spectanda tabellis. Iste, Ghetalde, color tuus est. Tua fata revolvens 90 Quam saepe indolui! Galilaeum Hetruria clamat, Gallia Cartesum Neutonumque Anglica tellus, Teque prope indictum squallens amplectitur urna! 907
blistao prije nego je njihova svjetlost tako jasno sja la. Pod tvojim vodstvom vraćen je svijetu Apolonije iz Perge, pod tvojim okriljem sirakuški geometar Arhimed8, pa obojica otvoriše putove zamašnijim pot hvatima. Time je skraćen velik dio puta za Eulera i Lagrangea, na tome će se izdizati i napredovati potomci. 100
110
Zar ćemo mi, njegovi zemljaci, dopustiti da tako gla sovit građanin ostane u zaboravu? Nećemo, ne sum njaj! Danas ćeš našim glasovima biti proslavljen i dat ćeš brodu tvoje ime, koje će tako ploviti po svim mo rima. Neka nitko ne bude zavidan tvojoj časti n»d svima!« Džamanjić još nije bio ni završio svoj govor, a već se domaćin i slavni skup oduševe. Kaznačić pak s tornja zamahne bijelim rupcem i izviknu kroz zrak ime velikog Getaldića, kojem stari dadoše nadimak Beta9.
95
100
105
O
dmah zatim brodograditelj stane poticati radnike, a kapetan oduševljene mornare. Malo poslije obojica po starom običaju prime u ruku čaše i ispivši ih bace ih na brod koji je mirovao. Od veselog udarca on se zatrese, stane se njihati, škripati i s bučnim trijeskom naglo uroni u more. Pod njegovom težinom valovi se razdvoje, a on se uzdigne i ovlada pobijeđe nim valovima.
110
Attamen, ante illis quam lux tam clara micaret, Tu prior arsisti. Duce te Pergaeus ad auras Teque Syracosius remeavit vindice mensor, Atque ambo stravere viam maioribus ausis. Hinc magnum Eulero Lagrangaeoque peractum Est iter, hinc alii surgent crescentque nepotes. Tantumque, indigenae, civem patiemur inultum? Ne dubita: nostris hodie celebrabere votis Et nomen dabis ipse tuum, quod cuncta pererret Aequora: praelato invideat nemo alter honori.« Nondum ea finierat: iamque hospes et inclyta turba Aestuat atque ipsa linum Casnaccius album E specula exagitat spargitque per aera nomen Magni, quem veteres Beeten dixere, Ghetaldi. Continuo artifices monet hinc fabricator, et illinc Dux monet ardentes nautas. Mox pocula uterque Antiquo de more tenent libataque stantem In puppim iaciunt. Laetanti contremit ictu Nutatque et stridit subitoque emota tumultu Praecipitat navis. Fugiunt sub pondere fluctus; Illa effert sese et victis dominatur in undis.
8 Aluzija na Getaldićeva djela Promotus Archimedes i Apol lonius redivivus seu Restituta Apollonii Pergaei Inclinationum geometria. • Taj je nadimak Getaldić dobio po Betinoj spilji na pod nožju svog imanja izvan gradskih zidina u kojoj je, prema predaji, vršio pokuse sa zrcalima. 908
909
PJESME I EPIGRAMI
CARMINA ET EPIGRAMMATA
I
I
OŽENIO SAM SE . . .
UXOREM D U X I. . .
Oženio sam se. B. Radujem ti se. A. Nemoj mi se ona je dosadna. B. Žao mi je. A. Neka Ati ne, radovati: bude žao: miraz joj je velik. B. čestitam. A. Ne 5
moj: ovce koje sami za to kupio uginuše. B. Nesretna li tebe! A. Nemoj se zavaravati: zaradio sam još više na vuni. B. Onda, sretna li tebe! A. Ne govori toga: požar mi je uništio kuću i imanje. B. Jao, jadan li si! A. Ne moj to misliti: pri tome je poginula i žena.
duxi. B. Tibi plaudo. A. Haud plaude; molesta est. A.B.Uxorem Indoleo. A. Haud doleas: dos opulenta fuit. 5
II
II
MOJU SLIKU . . .
EFFIGIEM T IB I. . .
oju sliku, Kerstorfijo, želiš imati uza se? Evo ti je. Primi ovu ikoju slikar ne bi mogao naslikati. MĆelo mi je visoko, mos dulji nego bi trebalo, oči 5
B. Gratulor. A. Haud facias: emptum defecit ovile. B. Infaustum! A. Haud erres: plus mihi lana dedit. B. Faustum ergo! A. Haud dicas: tectum remque ignis ademit. B. Heu! miser. A. Haud credas: uxor adempta simul.
plave, obrve guste. Mršav sam, ali ne previše, na bla gom mi se licu ogleda smjernost, ali u meni se krije čila snaga, što tražiš, sam ti dadoh.
ffigiem tibi habere meam, Kerstorfia, quaeris? Eccam. Quam nequeat pingere pictor, habe. E Alta mihi frons est, nasus porrectior aequo. 5
Glauca oculorum aciesa>, grande supercilium, Non tristis macies, blando reverentia vultu, Vivida vis latitans. Quod petis, ipse dedi.
a) cor. ex accies 910
911
III
III
PO SUDBINI. . .
SORTE RAGUSINUS . . . orte Ragusinus, vita Italus, ore Latinus, Mente alacri, ardenti pectore, honesta colens. S Ingenuus facileque pius facileque iocosus.
o sudbini sam Dubrovčanin, po životu Talijan, po govoru Latin. Živahna sam duha, vatrena srca, P ljubitelj ljepote, prostodušan, sklon pobožnosti, ali i
Pauca mala aequo animo multaque fausta tuli.
šali. Doživjeh malo nesreće i mnogo sreće; sve mimo podnij eh.
IV IV
SOLA SED EN S. . .
SJELA JE MOMA. . « jela je moma kod mora, Momica moru govori: »Je li što šire od mora? Je li što slađe od meda? Je li što draže od brata?« Ribica glavu pomoli, Ribica momi govori: »šire je nebo od mora, Slađi je cjelov od meda, Draži je dragi od brata.« (Narodna pjesma)
ola sedens tacito formosa in littore virgo »An quid« dicebat »grandius est pelago? S Dulcius an meile est? An fratre est carius uno?«
S
5
10
5
Cui parvus piscis talia verba dedit: »Audi: aether vincit pelagum, mei oscula vincunt. Fratrem imum, o virgo, vincit amatus amans.«
10 Uz svoj latinski prijevod Galjuf je zapisao kao original tu narodnu pjesmu.
912
58
H rvatski latinisti II
913
V
V
LJUDI S U ...
SAEPE HOMINES . . .
judi su često slični psima: čim rulja začuje kako netko laje, smjesta udari u lajanje skupno.
L
U
homines canibus similes, nam turba, latrantem Unum si audierit, cuncta repente latrat. Saepe
VI
VI
UGINU PAPIGA . . .
PSITTACUS INTERIIT . . .
ginu papiga. Tu štetu naknadit je lako: mnogo je ljudi jednako brbljavih, neiskrenih, štetnih.
914
interiit! Facile est reparabile damnum. Non deest gens aeque garrula, falsa, nocens. Psittacus
915
O SUDBINI
OGLED LATINSKOG
JEZIKA
SPECIMEN DE F O R T U N A L A T I N I T A T I S
I
I
DOGAĐAJI NEPOVOLJNI ZA LATINSKI JEZIK
DE EVENTIBUS LATINITATI CONTRARIIS
akva je bila sudbina latinskog jezika u toku prvih sto ljeća, spomenuo sam samo mimogred, a sada mirno i K s većom pomnjom razmotrimo što ga je zadesilo ne zbog
ualis fuerit tabentibus prinus seculis Latinae linguae Q fortuna, quasi per transennam indicavimus; nunc, quid acciderit non ex 'barbarorum incursionibus, sed ex incredi
barbarskih provala, nego zbog nevjerojatne, štono riječ, po bjede uglađenijeg humaniteta. Do 18. stoljeća latinski je jezik živio u akademijama, pri svečanim zgodama i u svakoj vrsti plemenitih nauka. Ali, kad su neki muževi, i to niti priprosti niti neuki, počeli već teško podnositi njegov ugledan položaj, te pristali uz Lutherovu, Sozzinijevu ili drugu koju sektu, u Francuskoj, ne znam da li na sreću ili na nesreću Evrope, zablista Luj XIV. Pod njegovim okriljem naviješten je latinskom jeziku onaj rat koji je poslije velike francuske revolucije i pogotovu za nagla uspona Napoleonova sve jače bjesnio i koji se ni da nas, kako bi dolikovalo, me smiruje. Već u samom početku toga jezičnog rata francuskim su jezikom bila napisana brojna djela u kojima je često bilo dostojanstva, još češće elegancije a najčešće slobode u du hovitosti i mislima. Zbog toga su bila veoma tražena, pa je prodavanje tih knjiga postalo vrlo unosno. Gomilali su se zagovaratelji i učitelji tog jezika koji je slavio pobjedu. Bez ikakve potrebe na francuski se način preporučivala neka roba i neke sitnarije da bi zbog mode što lakše poskupile. Onu je djevojku trebalo ubrojiti među najotmjenije koja bi tvrdila da se pri odmoru u samoći zabavljala čitanjem kakve francuske knjige, a mladić koji bi prijatelju, kad ga 916
bili, ut aiunt, politioris humanitatis triumpho, tranquilla, si licet, mente diligentius consideremus. Vigebat ad seculum XVIII latinitas in academiis, in actis solemnioribus, in omni genere liberalium disciplinarum. At, postquam hanc eius praestantiam aegre ferre iam coeperant quidam non vulgares nec indocti viri, qui lutheranam, socinianam aliamve sectam secuti sunt, effulsit in Gallia, nesci mus quonam Europae fato, Ludovicus XIIII, cuius auspicio illud latinitati bellum indictum est, quod post immensam rerum Gallicarum conversionem et praesertim Napoleone fulgurante magis insaeviit neque adhuc, ut deceret, compo nitur. Multa iam ab ipso huius belli literarii principio nume rabantur opera Gallico sermone conscripta, quibus inerat saepe dignitas, saepius elegantia, saepissime facetiarum et opinionum libertas. Magna inde curiositas, quaestuosissima librorum negotiatio. Affluebant exsultantis linguae praecones et magistri. Gallico sine ulla necessitate modo nuntiabantur quaedam merces et nugae, quae facilius fierent ob novitatem cariores: ea erat puella inter elegantissimas recensenda, quae se, quum in solitudine torpesceret, Gallici alicuius libelli lectione recreatam affirmabat; reus laesae disci pii nae recentis habebatur adolescens, qui amico, quem domi repe917
nije mogao naći kod kuće, ostario posjetnicu kao znak da je dolazio napisanu više po svojem nego po francuskom običa ju smatrao se krivim jer se ogriješio o moderno ponašanje. U takvim prilikama nije bilo dopušteno nagađati što prijeti Francuskoj, što Italiji, što čitavoj Evropi. Zato se francu skim izrazima i konverzaciji stadoše priklanjati ne samo Talijani pod Alpama, susjedi Savoje, već i ugledni ljudi iz drugih naroda koji ne žive u blizini Francuza. Tako je u glavnim gradovima otvarala svoja vrata po koja velikaška kuća da bi je gost koji govori francuski što spremnije hvalio. Zbog toga su bogati putnici, koji su po običaju predaka učili različite jezike da bi mogli posjetiti različite države, došli do uvjerenja da će im već sam fran cuski jezik biti dovoljno prikladna popudbina. Nije dakle nimalo čudno što je taj jezik u nekim odličnijim obiteljima bio smatran i nazivan sjajnim. Francuskom jeziku ja ne osporavam izvrsna svojstva, ali mu osporavam prednost pred ostalim jezicima. Kad god naime razmatramo ljepotu starih jezika Grčke i Italije ili pak sadašnjih jezika Evrope, ne možemo se složiti s onima, ma koliko bili ugledni, ikoji smetnuvši s uma i zaboravivši dostojanstvo svoje zemlje i dužno poštovanje prema najslav nijim narodima, samo francuskom jeziku priznaju prvenstvo, samo njemu pobjedu. Neću ni spominjati Fridriha II. koji je k sebi privukao vatrenije filozofe koji su pisali ili govorili francuski da u dvorcu kod Berlina žive bezbrižno i s počasti ma, niti Katarinu II, veoma odvažnu ženu, koja je stanovni ke Petrograda poticala na svakovrsna slavna djela i na uglađen francuski jezik.
II STARI JEZICI reostaju (ne bi naime koristilo izvlačiti ostatke egipat skog, etrurskog ili sličnih jezika), kažem, preostaju P samo tri jezika kojih se ostacima i spomenicima trajnijima od mjedi divimo, naime hebrejski, grčki i latinski. No bu918
rire non poterat, chartulam adventus indicem suo potius ritu quam Gallico inscriptam reliquisset. Nefas erat in illis temporum inclinationibus suspicari, quid Galliae, quid Itali ae, quid toti Europae immineret; ideoque Gallicis formulis et colloquiis indulgere coeperunt non solum Itali Subalpini, Allobrogum participes, sed etiam alii primores populorum nullam cum Gallia propinquitatem habentium. Patuit igitur in urbibus primariis domus aliqua nobilis, quam Gallice loquens advena libentius celebraret. Hinc factum est, ut divites peregrinatores, qui ad varia regna visenda varias linguas more maiorum didicissent, unam sibi Gallicam satis commodo viatico fore non desperarent. Nihil ergo mirum, si haec lingua in quibusdam splendidioribus familiis excellens habita et dicta est. Suam nos sermoni Gallico excellentiam non negamus, negamus privilegium. Quotiescumque enim vel antiquarum Graeciae et Italiae vel praesentium Europae linguarum orna menta recolimus, fieri nullo modo posset, ut homini quan tumvis egregio assentiremus, qui, et patriae dignitatis et re verentiae clarissimis nationibus debitae ignarus vel immemor, uni linguae Gallicae principatum, uni triumphum concederet. Nihil nos dicemus nec de Friderico II, qui phi losophos ardentiores Gallice scribentes vel loquentes, ut Berolinensi in hospitio sine cura et cum honore versarentur, allexerat, nec de Catharina II, fortissima femina, quae Petropolitanos ad omne gloriae genus et ad Gallici sermonis festi vitatem excitavit.
II DE LINGUIS VETERIBUS upersunt (nec enim Aegyptiae, vel Hetruscae, vel similium linguarum rudera prodesset eruere), supersunt tres lin S guae, quarum reliquias et aere perenniora monumenta suspi cimus, scilicet Iudaica, Graeca et Latina. Sed, quum Iudaica, 919
dući da je hebrejski, koji je najstariji, dopro do nas ograni čen na malo knjiga i na uži sadržaj, pa sada ne može u svjetovnim stvarima imati šire primjene, usporedimo s la tinskim samo grčki jezik. U tome nema nikakve opasnosti da bi se među narodi ma raspalila zavist. Iako bi se naime sada kad je grčki narod opet postao samostalan moglo dogoditi da se ponovno po javi stari atički govor, na što kod naroda i jezika latinskoga ne možemo ni u snu pomišljati, ipak neću se tim jednim divnim događajem poslužiti na štetu latinskoga, nego ću radije kazati da grčki jezik, premda je pun svakog bogatstva, nema nekih dobrih svojstava koja silno preporučuju latinski jezik. On se lakše dade naučiti čak i pod vodstvom osrednjeg učitelja, on je veoma ukrašen i svojim i iz grčkoga preuze tim ljepotama i oslanja se na toliko mnogo i tako snažnih oslonaca antike, on je mnogo manje zastario i manje je tuđ današnjem životu, on je i danas i uvijek rasprostranjen na širem području, tako da mu se ne samo bez omraze nego i potpuno opravdano može dati prednost pred modernim, pa čak i pred starim jezicima.
quae vetustissima est, ad nos non pervenerit nisi paucis libris et argumentis circumscripta nullamque in rebus profanis amplitudinem tenere nunc queat, unam ilicet Graecam una cum Latina comparemus. Nullum in hac quaestione periculum invidiae inter po pulos inflammandae. Etsi enim possit accidere, ut, Graeca natione nunc iterum sui iuris facta, diurnam iterum in lucem exsurgat vetus Attica elocutio, quod de natione et lingua Latina ne somniare quidem liceret, nolumus tamen hoc uno plane admirabili eventu ad causam latinitatis abuti et potius dicemus linguam Graecam, licet illa sit omni divitiarum genere referta, carere quibusdam dotibus, quae Latinam vehementer commendant. Haec porro vel mediocri sub praeceptore faoilior, haec et opibus suis et Graecis spoliis et tot tantisque rerum anti quarum adminiculis ornatissima, haec multo minus obsoleta et minus a rebus hodiernis aliena, haec et hodie et quotidie ita magis didita, ut possit non solum sine invidia linguis recentibus, sed etiam sine iniuria veteribus anteponi.
III
III
EGZAKTNA PRIMJENA LATINSKOGA
DE STUDIIS SEVERIORIBUS
ko tko, neupućen u latinski, zapita kako će latinski na ziv dobiti oni pojmovi koji nikada prije nisu bili po znati, odgovorit ću da se to radi pomoću umijeća za koje znalci latinskog jezika znaju da nije ni teško ni površno i kojim su se i najnoviji fizičari služili i još se služe bez ikakva prigovora učenih ljudi. Veselje je neku riječ bilo grčku bilo predloženu od kojeg pisca koji nije Latin promišljeno i ele gantno tako oblikovati da dobije latinsko građansko pravo. I ja, kad me rijetko takva nevolja natjera, ne stidim se po kušati ono što su vrlo često i oštroumno radili naši preci.
ed si quis, qui latinitatem ignorat, sciscitetur, quo modo Latinum fieri poterit earum rerum nomen, quae nun S quam antea innotuerant, ea, respondemus, id fiet arte, quam
A
Preveo Veljko Gortan 920
latinitatis periti nec difficilem nec temerariam esse sciunt quamque recentissimi etiam physici sine ulla doctorum hominum querela adhibuerunt atque adhibent. Iuvat vocem aliquam vel Graecam vel hodie ab aliquo auctore non Latino propositam prudenter et belle sic inflectere, ut civitate La tina donetur; nec nos, quum hac rara necessitate premimur, illud tentare pudet, quod saepissime sagaciterque a maiori bus perfectum est. 921
IZVORI TEKSTOVA FONTES
MARKO ANTONIJE DE DOMINIS Latinski tekstovi Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit — iz izdanja tiskanog uz djelo De republica ecclesiastica, London 1617: odlomci iz gl. 5, 8, 10 i 13 De republica ecclesiastica — knjige I — IV (London 1617), knjige V — VI (Frankfurt na Majni 1620), knjige VII i IX (Hanau 1622): Praefatio = gl. 10 i 11; / = knj. IV, uvod, broj 1—3; II = knj. IV gl. 5, broj 64—65; III = knj. IV, gl. 8, br. 75; IV = knj. V, gl. 5, br. 16; V = knj. VII, gl. 7, br. 14; VI = knj. VII, gl. 12, br. 135 Prijevodi Marko Antonije de Dominis, splitski nadbiskup, obrazlaže odluku o svojem putovanju — odlomci iz gl. 5, 8, 10 i 13 u časopisu Encyclopaedia moderna II 15—6, Zagreb 1967: str. 89—91 Crkvena država: Predgovor, gl. 10 i 11 u spomenutom časopisu, str. 94 i 96; / = u spomenutom časopisu, str. 101—102; II = spom. časop. str. 103; III = spom. čas. str. 105; IV = spom. čas. str. 106; V — časopis Kolo br. 1—2/1968. str. 37; VI — Encycl. mod. str. 108 IVAN LUČIĆ Latinski tekst De regno Dalmatiae et Croatiae — De regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelaedami 1666: I = knjiga I, glava 15, str. 55; II = II 15, str. 96; III = IV 1, str. 153—154; IV = IV 4, str. 161—162; V = IV 9, str. 182—183; VI = VI 1, str. 271 P r i j evo d O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske — prevedeno za ovu knjigu 925
JURAJ RATKAJ Latinski tekst Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavomae — iz 2. izdanja, Beč 1772: I = knjiga III, str. 68—69; II = knj. III, str. 103—104 III = knj. III, str. 106—107; IV = knj. IV, str. 125—126; V = knj. IV, str. 136—137; VI = knj. V, str. 177—178; VII = knj. V, str. 205—206; VIII = knj. VI, str. 216—217; IX = knj. VI, str. 237 Prijevod Uspomena na kraljeve i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije — prevedeno za ovu knjigu
Vita et martyrium B. Vladimiri, Croatiae regis — Vita et marty rium B. Vladimiri, Croatiae regis, fido calamo patriotis relata, Graecomontii 1705: / = str. 3—4; II = str. 6—7 De natali die sui ipsius, 7. Januarii — Nova Musa sive Pars arti ficiosa operum poeticorum, Viennae, Austriae, 1683: list 14 Prijevodi Dva stoljeća ucviljene Hrvatske — prevedeno za ovu knjigu Bosna zasulnjena — prevedeno za ovu knjigu Oživjela Hrvatska — prevedeno za ovu knjigu život i mučeništvo blaženog Vladimira, hrvatskog kralja — pre vedeno za ovu knjigu O svojem danu rođenja 7. siječnja — Vjekoslav Klaić, život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb, 1914, str. 9—11
STJEPAN GRADIĆ Latinski tekstovi De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen — tiskano u Mlecima 1675: stihovi 1 — 170 i 307 — 315 Poemata — rukopis knjižnice Male braće u Dubrovniku, br. 184: I = str. 36 navedenog rukopisa; II = isti rukopis, str. 38—40 De vita, ingenio et studiis Junii Palmottae — Predgovor Kristijade Junija Palmotića, Rim 1670: odlomci iz gl. 6, 7, 10 i 11 Prijevodi Svi su tekstovi prevedeni za ovu knjigu.
BALTAZAR PATACIĆ Latinski tekstovi Diarium — E. Laszowski, Dnevnik baruna Baltazara Patačića od god. 1687. do 1690, Starine 27, Zagreb, 1895; Ivan Kukuljević Sakcinski, Ex Diario vitae Balthasaris Pattachich excerpta memorabilia, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. 10, Zagreb 1869. Godina 1688 = Laszowski, o. c. str. 202; god. 1689 = Laszowski, o. c. str. 206; god. 1708 — Kukuljević, o. c. str. 238; god. 1709 = Kukuljević, o. c. str. 238; god. 1717 — Kukuljević, o. c. str. 243—244 Elogium Facultatis — Vjekoslav Klaić, Život i djela Pavla Rittera Vitezovića, Zagreb 1914, str. 109 Prijevodi Dnevnik — prevedeno za ovu knjigu Pohvala Fakulteta — prevedeno za ovu knjigu
PAVAO RITTER VITEZOVIĆ Latinski tekstovi Plorantis Croatiae saecula duo — Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta, Graecomontii 1703: / = iz posvete; II = uvodni stihovi; III = uz god. 1526; IV = uz god. 1566; V = uz god 1576; VI — uz god. 1652; VII = uz god. 1665 i 1667; VIII = uz god. 1700. Bossna captiva — Bossna captiva sive Regnum et interitus Stephani, ultimi Bossnae regis, Tyrnaviae 1712: I str. 5—6; II = str. 10—11; III — str. 16—17 Croatia rediviva — Croatia rediviva Leopoldo Magno Caesare, Zagrabiae 1700: I = str. 15; II = str. 29
Latinski tekstovi Poetici lusus varii — iz izdanja Latinske pjesni razlike (Poetici lusus varii), Hrvatski latinisti JAZU, knj. 4, Zagreb 1956: I = str. 222—224 (CVII), II = 240—241 (CXXXII), III = 207 —208 (XCVI), IV = 198 (LXXXVII), V = 225 (CXI), VI = 232 (CXVI), VII = 221 (CVI), VIII = 131 (XXVIII), IX = 93—95 (IV), X = 114—115 (XIX), XI = 220 (CHI), XII = 148 (XLIII), XIII = 195—196 (LXXXII), XIV = 195 (LXXXI), XV = 99 (XI) ,
926
927
IGNJAT ĐURĐEVIĆ
Vitae illustrium Rhacusinorum — P. Kolendić, Biografska dela Ignjata Đurđevića, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, drugo odelj., knj. 7, Beograd 1935: I = str. 18, II = str. 17, III = 103 Saltijer slovinski — navedeno Kolendićevo izdanje, iz Posvete Saltijera slovinskoga: str. 130—131 i 136—137 Epistula ad Georgium Matteium scripta — M. Rešetar, Pisma Ignjata Đurđevića (Đorđića) i Dum Đura Matijaševića (Mattei), Građa 11, Zagreb 1932. Prijevodi Latinske pjesni razlike — iz gore citiranog izdanja: I = str. 5—7, II = 29—31, III = 52, IV = 53, V = 54, VI = 55, VII = 60, VIII = 74, IX = 9—11, X = 32—34, XI = 59, XII = 66, XIII = 75, XIV = 62, XV = 76 Životopisi slavnih Dubrovčana — prevedeno za ovu knjigu Saltijer slovinski — prevedeno za ovu knjigu Pismo Đuri Matijaševiću — prevedeno za ovu knjigu VICE PETROVIC Latinski tekstovi Elegiae — iz Dodatka Korblerovoj studiji Vićentije Petrović Dubrovčanin, Rad 186, Zagreb 1911: I = na str. 284—287; II = na str. 295—298, st. 1—54 i 109—140 Epigrammata — iz cit. Dodatka Korblerovoj studiji (skraćujem: K) i iz pjesnikova autografa rkp. br. 1190 Epigrammatum liber I u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (skraćujem: MB): / = K, str. 239; II = K 205; III = K 210; IV = K 236; V = = K 254; VI = K, 5. epigr. na str. 301; VII = MB, 26. epigr.; VIII = MB, 21. epigr.; IX = iz rkp. u Dubr. arhivu. Zbirka Pavlović—Gracić, serija 24, 15. epigr. (naslov iz prethodnoga, ovdje: Ad eundem); X — MB, 28. epigr.; XI = MB, 16. epigr. P ri j evodi Elegije — prevedeno za ovu knjigu Epigrami — prevedeno za ovu knjigu SARO CRIJEVIĆ
I, str. 33, 34—35, 51—52 i 53—54; Andreas Ciubranovich = = sv. I, str. 71; Floria de Zuzoris — sv. II, str. 1—2 i 2—3; Georgius Benignus = sv. II, str. 122—123; Ignatius Georgius = sv. II, str. 233; Marinus Darsius = sv. III, str. 49; Sigismundus Menzius = sv. IV, str. 104—105; Stephanus Gradius = sv. IV, str. 128—129 P r i j e vod Dubrovačka biblioteka — prevedeno za ovu knjigu RUĐER BOSKOVIC Latinski tekstovi Theoria philosophiae naturalis — Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in Natura existentium, latinski tekst s engleskim prijevodom, Chicago—London 1922: Synopsis totius operis, Pars I: točke 1—31 i 81—91 Praefatio Philosophiae recentioris a Benedicto Stay versibus tra ditae — Philosophiae recentioris a Benedicto Stay versibus traditae libri X, cum adnotationibus et supplementis P, Rogerii Boscovich S. J., Tomus I, Romae 1755: Lectori studioso De Solis ac Lunae defectibus — iz izdanja Graecii 1765: I = stihovi I 1—18 i 240—261; II = II 513—533; III = III 681— 689; IV = IV 470—480; V = V 1—98 De litteraria expeditione per pontificiam ditionem — tekst, prema prijepisu č. Truhelke, objavljen u knjizi: N. Cubranić, Geodetski rad Ruđera Boškovića. Zagreb 1961: str. 26, 28, 30, 32 Prijevodi Teorija prirodne filozofije — iz djela V. Filipovića, Filozofija renesanse (Filozofska hrestomatija III), Zagreb 1956: str. 291—293 i 295 Predgovor djelu Novija filozofija u stihovima Benedikta Staya — preveden za ovu knjigu Pomrčine Sunca i Mjeseca — prevedeno za ovu knjigu Znanstveno putovanje po Papinskoj državi — iz djela N. Čubranić, Geodetski rad Ruđera Boškovića, Zagreb 1961: str. 27, 29, 31, 33 BENEDIKT STAY
Latinski tekst Bibliotheca Ragusina — iz prijepisa rukopisa u Arhivu JAZU: Praefatio — Praefatio u sv. I, str. I. i VII—VIII; Aelius Cervinus = sv. I, str. 1 i 14—15; Aloysius Cervinus = sv. 928
Latinski tekstovi Philosophiae versibus traditae libri VI — prema 2. izdanju epa, objavljenom u Rimu 1747: 59
H rvatski latinisti II
929
/ - I 1—18; / / = I 85—115; III = III 1—36; IV = IV 1657—1677; V = IV 1722—1765 i 1815—1840; VI = VI 1—35 Phitosophiae recentioris versibus traditae libri X — iz istoime nog izdanja, sv. I—III, Rim 1755—1792: I = I 1—28 i 43—67; II = I 79—175; III = IV 40—99; IV — V 1—62; V = V 1146—1176; VI = V 2020—2057 Prijevodi Filozofija u stihovima (šest knjiga) — osim V. odlomka (iz knjige Das Erdbeben von Ragusa, Wien 1844, str. 17—19 i 21—22), sve ostalo prevedeno za ovu knjigu Novija filozofija u stihovima (Deset knjiga) — prevedeno za ovu knjigu BALTAZAR ADAM KRČELIć Latinski tekst Annuae — izdao Tadija Smičiklas, Monumenta spectantia histo riam Slavorum meridionalium, vol. XXX, Scriptores: vol. IV, Zagrabiae 1901: Annus 1749. = str. 32—33; annus 1752. = str. 110—111; annus 1753. = str. 118—119; annus 1754. = str. 122; annus 1755. = str. 159—160 i 164; annus 1758. = str. 359; annus 1761. = str. 415; annus 1763. = str. 459; annus 1765. = str. 507—508; annus 1766. = str. 520—521 Prijevod Annuae — iz izdanja JAZU, Hrvatski latinisti, knjiga 3, prev. V. Gortan, Zagreb 1952: Godina 1749. = str. 36—37; god. 1752. = str. 116; god. 1753. = str. 124; god. 1754. = str. 129; god. 1755. = str. 173—174 i 177—178; god. 1758. = str. 357—358; god. 1761. = str. 413; god. 1763. — str. 457; god. 1765. = str. 504—505; god. 1766. = str. 516—517 RAJMVND KUNIĆ Latinski tekstovi Epigrammata — iz izdanja Epigrammatum libri quinque, Parmae 1803 (skraćujem: P) i Epigrammata, Ragusii 1827 (skraću jem: R): Satyrica: I—V = P 1, 6, 12,18 i 23; VI—X = P 28, 29, 32, 40 i 43 (naslov iz prethodne pjesme, ovdje: In idem argumentum); XI -XVl l l = P 56,62,68,70,105,107,121 i 137; XIX—XXIV = — P 155, 199, 217, 225, 232 (naslov iz prethodne, ovdje: In 930
id. arg.) i 239; XXV—XXIX = R 5, 144, 86, 62 i 99; XXX = = P 90 (naslov iz prethodne, ovdje: In id. arg.); XXXI— —XLI = R 3 (naslov iz 1. pod Satyr., ovdje i u 2.: In id. arg.), 10, 23, 46, 56, 68, 79, 82, 97, 107 i 117 Ludicra: I—IV = P 2,37, 45 i 67; V—XIII = R 5 (naslov iz prethodne, ovdje: In id. arg.), 15, 26, 32, 42, 61, 69, 71 i 104 Ad Lydam: I—IV = P, pod Encomiast. 23,26,41 i 56; V—Vl = = P, pod Ludicra 17 i 52; VII—XIV = P, pod Varia 12, 20, 23, 32, 38, 62, 68 i 90; XV—XXIII = R, pod Ad Lydam Lvdaeque familiam 1, 4, 20, 27, 46, 97, 118, 128 i 133 Encomiastica: I—VI = R 1,91,216,242,244 i 247; VII—X = P 3, 27, 42 i 45 Moralia: I—VIII = P 3,12,40,66,77,93,98 i 101; IX—XV = R 78 (naslov iz prethodne, ovdje: Aliud), 79, 18, 23, 39, 105 i 111 Sacra: I—III — R 23, 30 i 40 Sepulcralia et lugubria: I—IV = R 1,21 (naslov iz prethodne, ovdje: Ejusdem tumulus), 24 i 27 Varia: I—II = P 29 i 43; III—VII = R 28, 3, 14, 53 i 54 Hendecasyllaba — iz izdanja Epigrammatum libri quinque. Accedit Endecasyllaborum libellus, Parmae 1803: I = 1; II = 13; III = 17 Homeri Ilias Latinis versibus expressa — prema rimskom izda nju 1776: 1 = 1 1—9 (u grčkom izvorniku: I 1—7); II — VI 514—521, 529—544, 560—570 i 579—596 (u grč. izvor.: VI 429—434, 440—455, 466—475 i 482—496); III = XX 437—446 i 454—489 (u grč. izvor.: XX 381—388 i 395-423) Prijevodi Epigrami — prevedeni za ovu knjigu Hendekasilabi — prevedeni za ovu knjigu Homerova Ilijada izražena u latinskim stihovima — iz izdanja Homerova Ilijada, prev. T. Maretić, pregl. i prir. S. Ivšić, 6. izd., Zagreb 1961, Matica hrvatska: I = i i_7; II = VI 429—434, 440-455, 466—475 i 482-496; III = XX 381—388 i 395—423 BRNO DZAMANJIĆ Latinski tekstovi Epistolae — iz izdanja Epistolae..., Venetiis s. a.: I = VIII, st. 1—9 i 87—130 na str. 37 i 40—41; II = XI 1—13 , 42—58 i 76—103 na str. 52—55; III = XIV 203—226 na str. 72—73; IV = XV 1—16, 95—122 i 164—203 na str. 74 i 77—80 931
Epigrammatum liber — iz izdanja F. M. Appendinija De vita et scriptis..., u Zadru 1830: 7 = 4. na str. 245 (gdje je naslov De eodem, a u 1. od 11 posveć. Kuniću: In morte R. Cunichii Rhacusini; u ovoj knjizi preuzet naslov iz Carmina U. Appendinija); 77 = str. 246 (naslov iz prethodne, ovdje: De eodem); III = str. 249 (gdje je naslov: ...Stay, Rhacusini; u ovoj knjizi prema Carmina U. Appendinija); IV = str. 274; V = str. 260; VI = iz Carmina U. Appendinija na str 287, naslov iz pret hodne pjesme, ovdje: De eodem); VII = str. 265; VIII = = str. 265 Elegiae — iz izdanja F. M. Appendinija De vita et scriptis..., u Zadru 1830: 7 = V, st. 1—48 na str. 171—173; II = XIV 1—20 i 63—80 na str. 207—210; III = XXII 1—11 i 31-^16 na str. 236—238 Navis aeria — iz izdanja Navis aeria et Elegiarum monobiblos, objavljenog u Rimii 1768: 7 = I 1—22; 77 = I 660-702; III = II 657—671; IV = II 716—724 (Ex Gundulae Osmanaide translatio> — sa str. 265—266 u II. svesku knjige F. M. Appendinija Notizie istorico-critiche, Dubrovnik 1803. Paraphrasis Idyllii Illyrici (Vladistavi Mentii Radogna) — iz Appendinijeva izdanja De vita et scriptis..., i to pod Idyllia, str. 98—99 i 102, st. 1—26 i 109—116 Homeri Odyssea Latinis versibus expressa — prema istoimenom izdanju, objavljenom u Sieni 1777: 7 = 1 1—11 (u grčkom izvorniku: I 1—10); 77 = IX 379—412 (u grč. izvor.: IX 360—390); III = XXIII 93—122 (u grč. izvor.: XXIII 85—110)
ĐURO FERIC
Prijevodi Poslanice — prevedene za ovu knjigu Knjiga epigrama — osim epigr. 4. (koji je preuzet iz bilješke na str. 284—285 knjige Carmina U. Appendinija, u Dubrov niku 1811), sve prevedeno za ovu knjigu Eiegije — prevedene za ovu knjigu Leteći brod — prevedeno za ovu knjigu (Iz Gundulićeva Osmana) — prema izdanju Ivan Gundulić II: Osman, prir. M. Ratković, Zagreb 1962, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 13: st. 21—56 iz V. pjevanja Parafraza ilirske idile (Radonja Vladislava Menčetića> — prema izdanju Zbornik stihova XVII. stoljeća, prir. R. Bogišić, Zagreb 1967, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 10: st. 1—36 i 157—168 Homerova Odiseja izražena u latinskim stihovima — iz izdanja Homerova Odiseja, prev. T. Maretić, pregl. i prir. S. Ivšić, 5. izd., Zagreb 1961, Matica hrvatska: 7 = 1 l—10; 77 = IX 360—390; 777 = XXIII 85—110
Latinski tekstovi Ragusinorum poetarum qui Illyrica lingua scripserunt e l o g i a — rukopis u knjižnici Male braće u Dubrovniku, broj 127 (Brlek): 7 = uvodna pjesma; II = 3. elogium; 777 = 11; IV = 16; V = 29; VI = 51; VII = 72; VIII = 87; 7X = 101; X = 126; XI = 129; XII = 132; XIII = 160 E l o g i a nonnullorum civium Ragusinorum qui soluta numeris oratione Illyrice scripserunt — rukopis u knjižnici Male braće u Dubrovniku, broj 127: 7 = elogium 3; 77 = 6; 777 = 13; IV = 18 Periegesis orae Rhacusanae — Periegesis orae Rhacusanae duobus libris comprehensa, Racusii 1803: 7 = 1 knjiga, 5. glava, stihovi 1—29; 77 = I 8, 1—37; III = I 10, 110—138; IV = II 2, 145—171; V = II 7, 1—22 Epigrammata de nostratibus = rukopis knjižnice Male braće u Dubrovniku, broj 180: 7 = 14. epigram, 77 = 15; 777 = 17; IV = 34; V = 55; VI = 67; VII = 105 Camovalis Ragusini descriptio macaronica — rukopis knjižnice Male braće u Dubrovniku, broj 180: stihovi: 1—2, 24—38, 67—104, 141—152 Fabulae ex adagiis Illyricis desumptae — tiskano u Dubrovniku 1794: 7 = fab. VI; 77 = fab. XI; 777 = fab. XIV; IV = fab. XIX Ad clarissimum virum Joannem Mulier epistola — tiskano u Dubrovniku 1798: str. 3—5, 11; Uxor a viro repudiata etc. = str. 17—20 Slavica poematia Latine reddita — rukopis br. 127 u Bogišićevu arhivu u Cavtatu; Carmen flebile matris etc. = poemation XIV Epigrammata — rukopis br. 153 u Bogišićevu arhivu u Cavtatu: 7 = 1 knjiga, 28 epigram; 77 = I 29; 777 = I 55; IV = I 56; V = I 90; V7 = II 15; VII = II 16; VIII = II 17; IX = II 20; X = II 21; XI = II 36; XII = II 43; XIII = III 42; X7F = III 44; XV = III 77; XVI = III 100; XV77 = IV 7; XVIII = IV 16; XIX = IV 51 Apophthegmata Erasmi Latinis versibus explicata — rukopis u Državnom arhivu u Dubrovniku, broj b XXI, 31 (knjige I— VII) i rukopis knjižnice Male braće u Dubrovniku, broj 481 (knjige I—X): 7 = II 48; 77 = III 28; 777 = IV 27; 7V = VIII 87; V = IX 32; VI = X 2 Disticha, rukopis br. 32 u Bogišićevu arhivu u Cavtatu; Disticha tnoralia I = Epigramma prodromum; II — distichon 20; Disticha sententiosa:
932
933
/ = 92; II = 174; III = 282; IV = 363; V = 418; VI = 442; VII = 523; VIII = 532; IX = 535
pišu Poesie diverse, pod Nonnulla Epigrammata; III = = epigr. 63. u rukopisu cit. kod II; IV — epigr. 103. u autografskom rukop. Giorgio Higia—Razno, II. omot nezaved. rukopisa kod Male braće u Dubrovniku
Prijevodi Pričice iz prorečja slovinskijeh — Srbsko-dalmatinski magazin za god. 1844. izdao Georgij Nikolajević, Zadar: str. 76 i d. Svi su ostali tekstovi Ferićevi prevedeni za ovu knjigu.
Prijevodi Različite pjesme — prevedeno za ovu knjigu Epigrami — prevedeno za ovu knjigu
MATIJA PETAR KATANČIC
DŽONO RASTIC
Latinski tekstovi Fructus auctumnales — iz Matićeva izdanja u Starim piscima hrvatskim, knj. 26, Zagreb 1940: I = str. 265, Lyrica 3; II = str. 267, Lyr. 5; III = str. 270, Lyr. 7; IV — str. 276, Lyr. 12 (naslov iz prethodne pjesme, ovdje: Iisdem utroque idiomate); V = str. 287, Epigram mata 3; VI = str. 289, Epigr. 7; VII = str. 291, Epigr. 11; VIII = str. 292, Epigr. 16; IX = str. 293, Epigr. 19; X = str. 329, st. 55—72 (ova pjesma ne pripada zbirci Fructus auct., objavljena je pred Katančićevim djelom Istri adcolarum geographia vetus I, u Budimu 1826); XI = str. 294—295 De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae exactus — iz autografskog rukopisa u Franjev. samost. u Slavonskoj Požegi: I = dvije nenumerirane stranice; II = str. 21—22; III — str. 35; IV = str. 36; V = str. 47, 48 i 49—50; VI = str. 58
Latinski tekstovi Satyrae — iz Appendinijeva izdanja Carmina, objavljenog u Padovi 1816: 1 = 1 107—148; II = III 1—91, 106—135 i 162—188; III = IV 1_18 i 42—99; IV = V 17—25, 64—76 i 145—161; V = VIII 26-40 i 181—226; VI = IX 49—74, 89—158, 185—187, 196—216 i 233—241; VII = XI 1—28 i 52—76; VIII = XX 12—37 i 118—132 Elegiae — iz gore citiranog izdanja: / = I 91—136; II = IX Epistolae — iz gore citiranog izdanja: I = II 54—75
P ri j evodi Jesenski plodovi — osim IV. pjesme (koja je izvorna Katančićeva, pisana usporedno s latinskom, v. Matićevo izd. na str. 325), sve ostale pjesme prevedene su za ovu knjigu; XI (Kratka napomena...) = iz Petravićeve knjige Klasična metrika u hrv. i srp. knjiž-, str. 20—22 Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zakonima estetike — prevedeno za ovu knjigu ĐURO HIDŽA Latinski tekstovi Carmina varia — iz rukopisa Poesie diverse u Drž. arhivu u Dubrovniku, Zbirka Pavlović—Gracić, serija 12: I = pod Carmina varia, tekst nije paginiran; II = kao I Epigrammata: I = str. 13 u Zborniku dubr. lat. pjesama..., Knjižnica Male braće u Dubrovniku, Brlek 180; II = epigr. 59. u ruko934
Prijevodi Satire — osim VIII (Rastićeve XX, koja je prevedena za ovu knjigu), sve ostale iz Hrvatske straže X i XI, Zagreb 1938. i 1939: I = Hrv. straža god. X /1938, br. 210, str. 8; II = X, 221, 8; III = XI/ 1939, br. 26, str. 7 i br. 27, str. 7; IV = X 246, 8; V = XI, 15, 7 i 16, 7; VI = XI, 34, 7; VII = XI, 49, 7 Elegije — prevedene za ovu knjigu Poslanice — prevedeno za ovu knjigu ADAM ALOJZIJE BARICEVIĆ Latinski tekst Epistolae — iz autorova prijepisa Epistolae ad diversos I—VI u Arhivu JAZU II b 41: I = sv. III, str. 4—5; II = III 24—25; III = III 29; IV = = III 34; V = V 53—54; VI = VI 12—13; VII = VI 16—17; Prijevod Pisma — prevedeno za ovu knjigu 935
T IT O B R E Z O V A Ć K I
Latinski tekst Carmina: I = iz članka F. Fanceva Sitni prilozi..., Građa 11, Zagreb 1932, str. 239— 241; II = iz Djela Tituša Brezovačkoga, prir. M. Ratković, SPH 29, Zagreb 1951, str. 173; III = iz Djamićeva članka Dva priloga za povijest starije hrvatske knji ževnosti, Prilozi PP 31, Beograd 1965, str. 252 PREVODIOCI U II. SVESKU
Prijevod
Pjesme: I = iz članka F. Fanceva Iz naše političke povijesti. Hrvat ska revija II, Zagreb 1929, str. 214—216; II i III = preve deno za ovu knjigu MARKO BRUEREVIĆ Latinski tekst Carmina: I = iz rukopisa Poetici componimenti..., pod Latina Car mina, str. 125 i 127—128, Drž. arhiv u Dubrovniku, Zbirka Pavlović—Gracić, serija 41; II — iz cit. rukopisa, str. 129—130; III = iz Zbornika dubr. lat. pjesama..., Brlek, rkp. 180, str. 158—160 P r i j e vod Pjesme — prevedene za ovu knjigu MARKO FAUSTIN GALJUF
330—340 282—304 778—816 50—64, 72—90, 726—728 16—40, 100—120, 172—184, 232— —242, 318—328, 342—346, 404— —430, 620-634, 646—654, 664— —668, 690—696, 902—920 str. 162—164, 532—538, 604—608, Ivšić, Stjepan 866—870 str. 134—144 Jurišić, Hrvatin Katičić, Radoslav str. 758—768, 818—830, 872—374, 884—892 str. 252—274, 356—362, 370—394 Ladan, Tomislav str. 146—160, 636—644 Lučić, Josip str. 532—538. 604—608 Maretić, Tomo str. 732—734 Petravić, Ante str. 196—230, 680—688, 708—716, Šop, Nikola 722—724, 728—730 str. 444—530, 552—594 Torbarina, Josip Vratović, Vladimir str. 736—748, 842—856
Didović, Vinko Djamić, Antun Dujmušić, lozo Gligo, Vedran Gortan, Veljko
str. str. str. str. str.
Latinski tekstovi Navis Ragusina — iz izdanja: Specimen đe fortuna latinitatis, accedunt poemata varia, Augustae Taurinorum 1833, str. 37 i d.: Stihovi 1—5, 21—25, 34—58, 78—140, 150—157, 190—196 Carmina et epigrammata — isto izdanje: I = str. 166—167, II = str. 198, III = str. 198, V = str. 148, VI — str. 184; IV = Rukopisni zbornik Galjufovih pjesama. Naučna biblioteka u Dubrovniku br. 819, str. 101 Specimen de fortuna latinitatis — isto izdanje: / = str. 7—8, II = str. 15, III = str. 22 Prijevodi Svi su tekstovi prevedeni za ovu Knjigu. 936
937
HRVATSKI POPIS IMENA
(I = prvi svezak, II = drugi svezak, mit. = iz mitologije, bibl. = iz Biblije, geogr. = geografski pojam, sv. = sveti, bi. = blaženi, v. = vidi) Abel (bibi.) I 498 Abela, grad u Kampaniji I I 204 Abigajila (bibi.) I 266, 268, 270 Abišaj (bibi.) I 272, 274 Abner (bibi.) I 272, 274 Abraham (bibi.) I 692 Abšalon (bibi.) I 288, 290 Acciarini, Tideo I 227 Adam (bibi.) II 782 Adam, opat I 66, 70 Adamac, župan ninski I 66, 70 Addison, Joseph II 775, 776 Adonis II 622 Afrika I 545, 562, 571; II 544, 690 — afrički I 564 Afrodita (mit.) II 774 Aganipa (mit.) II 573 — aganipski II 574 Agić, Antun I 517 Agneza, dragana pjesnika Pucića I 355; v. Gneza Agripa, vojskovođa Augustov II 332 Ahates (mit.) II 868 Ahejci II 532, 534 Aheloj (mit.) II 198, 468, 480 — aheloj ski I 420 Aheront (mit.) I 464, 472, 478, 482. 492 Ahilej, Ahil (mit.) I 35, 178; II 198', 202, 266, 532, 538, 556,906
Ahinoama (bibi.) I 272 Aid (= Had) [mit.] II 532, 534 Ajo, knez franački I 58 Aka, žensko ime iz epigrama II 448 Akoncije, papinski legat II 60 Alapi, Gašpar II 82 Alba, grad u Italiji II 118, 346 Albanija II 784 Alberti — obitelj I 227 — Antun I 227 — Dobrica I 227 — Nikola I 227 Albertini, Beninjo II 753 Albije (= Tibul) II 568 Aldobrandini, Ippolito I 711; v. Klement VIII, papa Aleksandar VI, papa I 323, 330, 334; II 36 — Aleksandar VII, papa II 95, 96, 304 Aleksandar Veliki I 546, 556, 616 Aleksandrija I 552; II 899, 900 Alekta (mit.) I 476 D’Alembert, Jean Le Rond II 311, 312, 838 Aletić. Ivan II 247 — Petar II 879 Alfieri, Vittorio I 37; II 435, 437, 442, 524
939
Alfonso II. d’Este, vojvoda u Ferrari I 711 d’Alfonso, R. I 383 Algarotti, Francesco II 326,353 Alighieri, v. Dante Alija, turski vojskovođa I 166, 168 Alkej (mit.) I 464, 470, 472, 474, 480, 482, 484, 486; II 746 — alke.jski II 703, 754, 862,880 Alkestida (mit.) I 384 Alkinoj (mit.) I 300 Alkiona (mit.) I 124 Alkmena (mit.) I 462, 480 Alpe I 358; II 360, 904, 918 — alp6ki I 466 Alsace II 125 Altestić, Andrija II 879 Althan, Ivan Mihajlo von I I 400 Alvizije, prijatelj Marulićev I 302 Amalteja (mit.) I 424 Amas (bibi.) I 498 Amatije (bibi.) I 496 Amazonka (mit.) I 474 — amazonski I 474 Ambrosoli, Francesco II 99 Ambrozije, crkveni pisac I 508, 540, 720; II 26, 28 Amerika II 344, 544, 590, 592 Amfitrion (mit.) I 464, 474 Amfitrita (mit.) I 470; II 582 Aminta II 238 Amon (bibi.) I 288 Amor (mit.) I 188, 358, 364, 366, 420, 520, 526; II 446, 454, 508, 510, 512, 654 Amsterdam I 14, 40, 51; II 46, 95—97 Ana, žena Petra Crnoga I 70; — sestra Didonina I 120 Anaharzis, filozof iz Skitije II 692 Anaklet, fra II 753 Anakreont II 742 — anakreontski II 703 Anastazije, biskup hrvatski 170 Andaluzija II 784 Andreis, Fran Trankvil I 9, 12, 13, 28, 35, 36, 560, 624 — Mati ja I 36 940
Andreucci, biskup trogirski II 10
sv. Andrija I 76, 321; II 290 Andrija, muž Cike I 64 — prior biogradski I 70 — sin Balislavin I 76 — II, kralj ugarski II 56, 72 — III, kralj ugarski I 50 — sin ugarskoga kralja Kar la I 88, 98 Andromaha (mit.) II 532 Andrović, Rafo I 18 Angelis, Džankarlo II 247 anglikanski II 11 Angora I 260 Anhiz (mit.) I 304 Antenor (mit.) I 212; II 536 Antifat (mit.) II 906 Antigen, ime iz epigrama II 470 Antiopa (mit.) I 474 Antonije, Marko, trijumvir 1298 sv. Antun I 242; II 169 Antwerpen I 30, 228, 683; II 96 Aonide (mit.) I 134 Aonija (mit.) II 330; — aonijski I 120; II 330 Aonke (mit.) II 204, 824, 830 — aonski I 216, 520; II 260, 490, 584, 588 Apel, grčki slikar I 414 Apenini I 672 Apicije, rimski sladokusac 1210 Apijan I 546, 552; II 46, 97 Apije Klauđije Slijepi II 346 Apolon (mit.) I 20, 186, 188, 216, 264 358, 366, 462, 480, 488, 530, 582, 594; II 120, 164, 274, 340, 584, 588, 724, 728, 762, 822, 830, 890 Apolonije, grčki matematičar II 342. 908 Appendini, Frano Marija I 10, 17, 28, 572; II 247, 354, 544, 546, 550, 705, 773, 774, 777, 830, 932 935 — Urban I 10, 17, 28; II 549, 754, 800, 932 Apseda (mit.) I 466 Apuli ja II 644 Arabija I 562 Arad II 74
Arapi II 218, 220 — arapski I 494; II 172 arbanaski II 126 Arcadi I 14, 37; II 251, 435, 543 Arciđakon, Toma II 52; v. i To ma Arhiđakon Ardijejci, ilirsko pleme II 60 Aretuza (mit.) I 466; II 574 — argijski II 498 Arg (mit.) I 620 Argivci I 462 — argivski II 498 Argo, brod Argonatu I 464; II 588 Argonauti (mit.) I 186 Arhigen, ime iz satire II 816 Arhiloh II 266 Arhimed II 908 Ari.jadna (mit.) I 360, 366 arijanci II 26, 28 ari.janstvo II 32 Arion (mit.) I 458, 468, 486, 488, 620 Arion (= Rijeka Dubrovačka) II 554, 636' Ariosto, Ludovico II 830 Aristarh, aleksandrijski filolog II 646 Aristej (mit.) I 278 Aristofan II 120, 812 Aristotel I 33, 517, 546, 616, 711, 712, 716, 718, 720;II 386 — aristotelovski I 720 Arkada, selo u Italiji I 212 Arkadija, pjesnička akademija u Rimu I 15; II 313, 613 — arkadijski II 330 — arkadski I 15; II 249, 352, 435, 530 Arkađani II 500 Arlekin II 654 Arno, rijeka II 830 Arnobije, kršćanski apologet I 720 Arnon, potok u Judeji II 224 Artemida (mit.) I 120; II 358 Artemizija, kraljica u Halikarnasu II 226 asahejski I 474 Asan-aga II 668, 670, 672 Asan-aginica II 668, 670, 672
Ascoli, grad u Italiji II 189 Asirci I 244, 508, 556 asklepijadski II 703, 880 Asklepije (mit.) II 906 Askra, grad u Grčkoj I 667, 676 Askrejci I 676 — askrejski I 676; II 492 Askrivij (= Kotor) I 672, 676 Astreja (mit.) I 459 Atal II 892 Atena, glavni grad Atike I 388; II 690, 812 Atena (mit.) I 390 Atenjani II 120, 808 Atičani II 120 — atički I 420; II 110, 120, 690, 886, 920 Atik (= J. Bartučević) I 21,572 Atlas, gora I 482 Atos I 482; II 210 Atrej (mit.) II 198, 532 Auersperg, grofovi II 422 Aufid, rijeka u Italiji II 204 Augsburg I 681 — augsburški I 38 August, rimski car I 573, 602; II 164, 353, 614, 778 — knez saski I 683 sv. Augustin I 240, 720; II 514 Auksencije, Arijev sljedbenik II 28 Aula, žensko ime iz elegije II 248 Aulida, luka u Beotiji I 140 Aulo, ime iz epigrama II 446, 450, 452, 464, 474 — ime iz satire II 812 Aurelije (= Augustin) I 540 Aurispa, ime iz epigrama I 208 Ausa, rijeka kod Riminija I I 346 Austrija I 682; II 172, 615, 710, 753 — austrijski I 18, 21; II 138, 543, 753, 774, 868, 883 Austrijanci I 21; II 836, 866 Auzonija II 376 — auzonijski I 160; II 830 Avemo (mit.) I 404, 484 Avit, ime iz satire II 788 Azija I 480, 545, 556; 658; II 150 Azmodeji, zli duhovi I 96
941
Baal, babilonsko božanstvo I 694 Babilon I 86 Bdcs II 701 Bač (geogr.) I 321 Badalić, Josip I 231, 232 Baglivi, Đuro I 37, 38; II 899, 906 — Jako I 37 Baja, rimsko kupalište kod Na pulja II 642, 701 — bajski I 410 Bajamonti, Julije II 614, 615 Bajazit, turski sultan II 78 Bakač, Toma I 340 Bakhantkinja (bahantica) I 186; II 218 Bakho I 188, 264 360, 366, 384, 398, 400, 448, 450, 468, 650, 652; II 110, 218, 220, 226, 248, 264, 724, 814, 824, 886, 890;v. i Jakho — Bak I 648 — Bakh II 582 — Bakhus I 132 Baktra (geogr.) II 252 balearski (geogr.) I 264 Balislava, dubrovački građanin I 76 Balislavin Petar, zamjenik dub rovačkoga kneza I 74 Balkan II 702 — balkanski I 608; II 883 Banđuri, Anselmo I 38 Banfi, F„ I 608; II 99 Bani, Nikola II 613 Baničević, Jakov I 11, 29 Banić, Pavao I 92 Baptist (= B. Rabljanin, Ivan Krstitelj R., ljevač zvona) I 418 Barač, Josip I 110, 729 Barada, Miho I 48, 729 Baraković, Juraj I 22; II 702, 704 Barbara, majka Ivana česmičkoga I 153, 158 Barbarossa, Hajređin I 571, 672 Barbarus, prijatelj MarulićevI 302 942
Barbula, v. Polikarp Severitan Barcelona I 711 Bardokukul, ime iz epigrama II 206 Baričević, Adam Alojzije II 833—857; I 15, 22, 25, 29, 40; II 439, 835—839, 841, 844, 852, 854, 935 Barić, Adalbert II 401 Barij (Bari), grad u južnoj Ita liji II 204 Baril, grad u južnoj Italiji II 204 Barišić, Franjo I 549 Barletta, grad u Italiji II 296 Barone, Pavao I 714 Baroti Szabo David II 703 Bartol, ime iz epigrama I 206 Bartučević, Jeronim I 11, 21, 558, 571, 572 sv. Bartul I 66, 70 BartuI, hrvatski vojvoda II 78, 80 Basel I 40, 228, 461, 681, 683,731; II 616 Baso, ime iz epigrama II 646 Bassano, grad u Italiji II 312 Bassegli, Jakov II 552 — Marko II 351 — Tomo II 545, 552 Bašič, Đuro I 16, 28; II 632 Bathory, Andrija II 78 — Stjepan II 74 Batthyany, Karlo II 420 Bavarska I 682, 710; II 898 — bavarski I 174; II 710 Bavije, loš rimski pjesnik I I 802 Baziiije (Veliki), crkveni pisac I 33, 720 — vojni meštar I 60 Beč I 12, 22, 30, 40, 601, 626, 732; II 69, 71, 125—128, 169, 180, 249, 310, 311, 399, 400, 544,615, 724, 746, 782, 835, 842, 846, 852, 862, 926 — bečki II 310, 400, 898 Bedeković, Kazimir I 30 — I 22 Bel, nadimak Pavlimira, legen darnog osnivača Dubrovnika II 644
Bel (mit.) I 472 Bela IV, kralj hrvatsko-ugarski II 72, 142, 404 Belata, zadarska obitelj I 64 Belec, imanje u Hrvatskom za gorju II 422 Belgija II 90 Belide [= Danaide] (mit.) 1 184, 578 Belizar, bizantski vojskovođa II 50 Bellarmino, Robert II 711 Belnay, G. II 838 Bembo, Pietro I 11, 572 — bembistički I 571 sv. Benedikt I 72; II 290, 634 Benedikt XIV, papa II 351 Benešić, Damjan I 515—541; 10, 25, 26, 355, 357, 383, 517—519, 734 — Matija I 33, 517 — Paskoje I 357, 383, 519 — Petar II 95 Benger, podžupan II 422 Benković, Benko I 35 Beno (= Benedikt Stay) II 353, 354 Benja (Kožičić), Šimun I 558; v. i Kožičić-Benja, Šimun Beoćani II 120 Beograd I 322, 383, 604; II 172, 174, 191, 193, 281, 312, 403, 707, 865, 928 Beotija I 667; II 330 — beotski II 584 Bergamo, grad u Italiji I 547, 552 Bergan (geogr.) I 662 Berislavić, Petar I 601, 604 — Stjepan I 12 Berlin l 43; II 883, 918 sv. Bernard I 30 Bernard, opat I 246 Bemardin, Frankopan Modruški II 76, 78 Bersa, Josip II 757 Beta, nadimak Marina Getaldića II 908 betlehemski [betlemski] (bibl.) II 190, 222, 224
Betondić, Jakov I 17; II 570, 818 — Josip I 17 Betsabeja (bibi.) I 278, 284 Bettera, Baro II 309, 818 Betulija (bibl.) 244 Bianchini, Francesco II 346 Bihać I 90, 92 Bijesna dolina, lokalitet kod sela Dikla I 66 Binzola, sin Bodace, dubrova čki građanin I 76 Biograd, Stolni II 78 — na moru I 35; II 54 — biogradski I 70 Bion I 33; II 545, 549 Biondo I 377, 444, 446 Biondo iz Forlija I 552 Bione II 549 Bisag, tvrđava II 414 Bisantić, Juraj I 560; v. i Bizanti, Đuro Bistricej, Juraj II 428 Bizant I 140 — bizantijski II 270 — bizantski I 38; II 50, 644 Bizanti, obitelj I 10 — Đuro I 571: v. i Bisantić — Luka I 667 — Marijan I 571 — Tripun I 35 Bizzarro, Ivo I 17 Blaeu, braća, izdavači iz Am sterdama II 46 Blaž, vojnik I 172 Blaž, Petar I 564 Bobalić, Savko I 10 Bobaljević, Matija I 33 — Šabo I 19 Bobovac, grad u Bosni II 148 Boca, Dujam, đakon I 74 Boccaccio, Giovanni II 302 Bodaca, dubrovački građanin I 76 Boemund, knez normanski I 442 Bogačevo, imanje obitelji Magdalenić II 414 Bogdan, Ivan I 76 Bogišić, Baltazar II 933 — Rafo II 932 Boka Kotorska I 667, 668, 670
943
Bokelji II 764 Boleslav, dvorski župan I 66, 70 Bolica, Ivan I 580, 667—670, 676, 735; v. i Bona-Bolica, Ivan — Nikola I 35, 667 Boliris, v. Bolica Bologna I 12, 457, 681; II 95, 284, 346, 399, 753 — bolonjski II 311 Bolognini, B. I 461 Bona-Bolica, Ivan I 665—677; 10, 571, 572, 582, 667—670; v. i Bolica, Ivan Bonfinije, Antun II 72 Borej (mit.) I 426 Borgia, Cesare I 323, 330 — Rodrigo I 330 Borgondi, Horacije II 309 Bosanci I 15, 39; II 120, 150,180 Bosanski Novi II 170; v. i Novi Bosetrenhc, ban I 66 Bosna I 19,21,29, 43, 51, 78,154, 168; II 127, 136, 146, 148, 150, 193, 194, 296, 401, 660, 742, 743. 927 — bosanski I 14—16, 19, 78, 710; II 146, 176, 180, 289,399 Bosna Srebrna II 296 Bosna, rijeka II 148 Bospor li 592 Bošković, Anica II 309, 740 — Baro I 25; II 309, 353 — Nikola II 309 — Pavla II 309 — Ruđer Josip II 307—347; I 17, 23, 26, 36—39; II 307, 309—313, 315, 316, 326, 351 —353, 435, 518, 543, 544, 568, 570, 592, 846, 899, 906,929 de Botono, Bivald I 102 — Grgur I 102 Boulogne II 788 Boždareva Mara II 189 Božićević-Natalis, Franjo I 11, 227, 229, 298, 300 Branković, Pavao II 126 Branjug, Juraj II 399 Brat (J. Utišenić) I 601, 604, 662 Bratković, Nikola I 12 Bratulić, Šimun II 401 Brazilija II 344
Brdovec, selo kod Zagreba I 15; II 399. 835 Brera, palača u Milanu I 367; II 312 Brescia II 9 Breslau II 420 Brezovački, Tito I I 859— 875; I 15, 19; II 861—863, 865, 936 Brežane, imanje u križevačkoj župani ji I I 414 Brgat, selo istočno od Dubrov nika II 543, 648 Bribir I 662 — bribirski I 49, 50, 70, 729; I I 60, 62 Brigela I I 654 Briglević, Martin I 12 Brigomor ( = Bakho) I 450 Brist II 742 Britanci I 440, 540; II 566, 570 Britanija II 784 Brizeida (mit.) II 198 Brkunjevec, imanje u zagrebač koj županiji II 422 Brlek, Mijo 'I 519, 733, 734; II 251, 28i; 757, 883, 933, 936 Brod, luka na Savi II 172, 174 Brodarić, Stjepan I 9, 12, 28, 35, 603 Bromije [= Bakho] (mit.) I 398 Brontes (mit.) I 596 Bručre Desrivaux, Mare Rene II 879; v. Bruerević Bruerević, Marko II 877—893,I 10, 17, 18; II 547, 703, 753, 773, 879—881, 883, 936 Brundizij (Brindisi) II 204 Brunelli, Vitaliano II 49 Bruno, Giordano I 712; II 11 Buchetti, Luigi Maria II 549 Bučar, Franjo I 686 Buća, ime iz epigrama II 646 — Dominik (Dinko) I 558, 571 — Vinko I 558 Budae, posteljnik I 66, 70 Budapest I 383, 607, 608, 735 Budim I 15, 35, 37, 38, 40, 154, 321, 604, 612, 648, 658, 735; II 169, 170, 701, 703—705, 724,740, 842, 854, 863, 934
944
— budimski I 379, 636; II 835, 842, 862, 863 Buđimljanin I 614 Budimpešta II 705, 707, 736 Bugari II 158 Bugarska II 311 — bugarski II 126, 156 Bukač (= Bakho) I 426 Bulić, don Frane I 48 Bundić, Marin II 560 Bunić. v. Bona-Bolica, Ivan Bunić, Ivan (Dživo) I 14, 15; II 116 — Jakov I 455—501; 10, 13, 26, 355, 457—461, 518, 534, 733, 734 — Luko I 17, 34 — Marijan I 408 — Saro II 116 — Serafin I 35 Busbecq, Augier Ghislain I 602, 603 Busiris (mit.) II 200 Bušo, dubrovački građanin II 648 Bušić, zapovjednik banderijalaca II 182 — Zigmund II 410 de Butovan, Martinusije I 92 Bužan, Ivan II 408, 420 Cagli, grad u Italiji II 296 Calais II 788 Calbo, Antonije, šibenski knez I 117 Cambridge II 315 Campanella, Tommaso I 712 Campo đi fiori, trg u Rimu I I 11 Canova, Antonio I 37; II 435 Capo đi Bove, lokalitet kod Ri ma II 346 Captislava, drama II 116 Carducci, Giosuč I 37 Carigrad I 602; II 78, 148, 311, 592 — carigradski I 604, 654; II 58 Carrer, Luigi II 901 Cassander, George, teolog iz Flandrije II 38 Castello, grad u Italiji II 435 60 Hrvatski latinisti II
Cavtat II 116, 615, 933 — cavtatski II 619 Ćelija, ime iz epigrama II 476' Celovec I 682 Cera, grad u Etruriji II 798 — ceranski II 798 Cerera (mit.) I 132, 394, 438,450,. 652; II 582, 886 Cerić, beg, turski vojskovođa II 180 Cema gora, u Slavoniji II 748 Cerva, Elio Lampridio I 383; v. Crijević, Ilija — Serafino II 281; v. Crije vić, Saro Cervarije, Alojzije II 286; v„ Crijević Tuberon, Ludovik Cesena, grad u Italiji II 311 Cesinge (= Kesinac), mjesto na. Dravi I 153 Cetina, rijeka II 58 Cetina, kraj I 92 — cetinski I 70 Cetinje I 575, 669 Cezar, Gaj Julije I 505; II 690,. 692 Cezar (= Cesare Borgia) I 330„ 332, 334, 336 Charles, engleski prestolona sljednik II 11 Chersa, v. Krša Chersa, Tommaso II 619 Chicago II 310, 315, 929 Child, J. M. II 315 Christina đi Svezia II 99 Ciceron I 8, 31, 321, 380, 603,612;; II 36, 118, 502, 705, 746, 837 — ciceronski I 28, 324; II 436 Cigani (Cingani) I 658 Ciganka II 232 Cika, kći Dujma I 49 Cimarosa, Domenico II 435,464 Cimotoja (mit.) I 408 Čina, muško ime iz epigrama II 450, 452, 454, 466, 47Ž, 474,. 512 Cinderi, zapovjednik banderijalaca II 182 Cint, brdo na otoku Delu II 334,. 748 Cintija (mit.) II 334
945
Cintija, ime iz pjesme II 712 Cipar I 710, 711; II 879 — ciparski I 586 Cippico, Jeronim I 238; II 47 — Koriolan I 9. 558 Cipranka (= Venera) II 886 Čira, grad u grčkoj pokrajini Fokidi I 594 Cirkvenščak, potok u Zagrebu II 90 cirnejski ( = korzički) I 420 citerijski I 392 Clemanges, Nikola I 704 Coleti, pisac II 836 Colonna, rimska obitelj II 346 Constantinopoli II 312 Contarini, Zaffo I 710 de Conti, Ivan Nikola II 304 Correr, mletačka obitelj I 730 Cosimo III ( = Medici) I 36 Cremona II 549 Cres I 710; II 12 de Crieva (= Crijević) I 377 Crijević, obitelj II 290 — Alojzije, djed Ludovikov II 288 — Alojzije (= Ludovik Crijević Tuberon) II 286,288 — Ilija I 375-453; 10, 13, 25, 28—30, 32, 36, 321, 355, 357, 377—381, 383, 384, 418, 434, 457, 518, 519, 530, 733; II 248, 284, 286, 437 — Lamprica, otac Ilijin I 357, 377, 383, 519 — Martolica II 288 — Paula, žena Ilije Crijevića I 430 — Saro II 277—305; I 16, 28, 355; II 248, 268, 279—281, 705, 928 — Tuberon, Ludovik I 319— —351; 10, 13, 21, 28, 35, 321—325, 457, 732; II 99, 280, 286 Crispo, tragedija II 116 Crni, otac Petra Gumaja I 48 — Petar I 729 Crnogorci II 764 — crnogorski II 764 Crno more II 164, 704, 902
Cronia, Arturo I 383 Crvena Hrvatska II 156 Crveno more I 176 Csezmiczei (= česmički) 1153 Cunich, Raimondo II 442; v. Kunić, Rajmund Cvite, Primorkinja II 678 Caki, obitelj (i biskup) I 348 čanadski I 348, 602 Čazma I 153 — čazmanski II 422 Cengić, Smail-aga I 20 Cesi I 323, 554, 700; II 120 — češki I 38, 39, 228, 702 Cesmica, mjesto kod Čazme I 153 Česmički, Ivan I 151—223; 9, 12, 13, 21, 24, 25, 33, 35, 151, 153, 155, 157, 182, 204, 216, 326, 730 Češka I 35, 682 Cikulini, grof II 422 Cobarnić, Josip I 26, 39 Crnkoci, Krsto, zapovjednik banderijalaca II 182 Čubranić, Nikola II 316, 929 Čubranović, Andrija II 232, 292 Ćiril, jeruzalemski biskup 1240 — crkveni pisac I 720 — slavenski apostol II 705 Ćuprija I 604 Dabro, đakon I 48, 54, 74 — Petrićev I 74 Dacija II 138 Dadić, Žarko II 14 Dafna (mit.) I 360, 366 D’Agrada, Marija II 634 Daksa, otok kod Dubrovnika II 615 Dalmacija I 14, 19, 22, 27, 29, 43, 50, 62, 66, 70, 84, 90, 118, 229, 308, 326, 545, 549, 550, 552, 556, 558, 572, 575, 626, 662; II 45—47, 50, 54, 56, 69, 72, 76, 99, 127, 129, 152, 401, 615, 702, 837, 862, 863, 866, 925, 926 — dalmatinski I 19, 33, 38,50, 92, 256, 468, 545, 546, 549,
946
732; II 74, 238, 614, 746, 768, 824, 830, 902, 934 — dalmata I 383; II 777 — Dalmati II 50, 212 — dalmatico I 383; II 335 — Dalmatinci I 11, 22, 29, 39, 64, 98, 234, 348, 540, 545, 550, 552, 556, 558, 732; II 46, 120, 615, 702, 768, 866 Dalmatinska zagora II 742 Dalmazia I 383, 607, 608, 733; II 99 Damascije, novoplatonski filo zof I 720 Dameta, ime pastira I 146 sv. Damjan I 56 Damjan, istarski plemić I 62 Danaj (mit.) I 364 Danaj, ime iz epigrama II 216 Danaja (mit.) I 358 Dandolo, Andrea II 56, 62 Danica (Venera), zvijezda II 332 Dante Alighieri I 34, 314, 732; II 488, 500, 680 Dardaneli I 146 Daun, mitski kralj u Apulij i II 202, 204 David fbibl.) I 25, 86, 229, 230, 264, 266, 268, 270, 272, 274,276, 278, 280, 282, 284, 286, 496,616; II 626 Dayre, Jean II 883 Deanović, Mirko II 194, 251 Decije, rimski car I 556 Dečko, nadimak II 90 Dedal (mit.) II 498 Dejanira (mit.) II 198 Dejopeja (mit.) I 408 Del, otok II 334 Delija, dragana Tibulova I 138 — ime u epigramu II 682 — ime u pjesmi II 712 Delinić, Juraj II 428 Delia Bella, Ardelio II 302 DembeJija, zemlja svakog obi lja II 617 Demetri je Hvaranin I 552 Demokrit II 266 Demoleon (mit.) II 536 Demosten I 33, 155 947
Denis, Mihovil (Michael) I 41; II 615, 836, 846 Derenčin, Mirko (Emerik), ban. I 322; II 74, 76, 78 Derkos, Ivan I 19, 23, 29 Descartes, Rene I 14, 26, 37; II 12, 274, 351—354, 358, 360, 562, 570, 906; v. i Kartezije Despot, Miroslava II 132 Despotović, udata Škrlec II 422 Detorres, Giorgio II 883 Didak Pir, v. Pir Didona (mit.) I 122 Didović, Vinko II 340, 937 Dijana (mit.) I 120, 368, 410; II 330, 332, 410, 712, 718 Dijanasa [= Nimfa] (mit.) I 466 Dijaneš, selo u križevačkoj žu paniji II 414 Dijanešević, Stjepan II 838 Diklo, selo kod Zadra I 50, 64, 66
diktejski (= kretski) I 478, 590 Di Negro, Gian Carlo II 898,899 Diogen II 692 Diogenes, naslov Šenoina ro mana II 402 Dioklecijan, rimski car I 27,229, 556 Diomed, junak iz Ilijade I 155 Dioniz (mit.) I 426 sv. Dionizije I 720 Dionorić, nadimak Jakova Palmotića II 626 Dioskuri (mit.) I 430 Dit, otac đakona Dabra I 74 Dit (mit.) I 480, 482 Divnić, Juraj I 9, 134, 136 — Nikola II 45 — Petar I 22; II 702 — Šimun I 9, 117 Divuša, rijeka u hrvatskoj kra jini II 180 Djamić, Antun II 304, 865, 936, 937 Djedovit, vinotoča I 66 Dobrićević Dobrić I 36 Dobrotić (= Juraj Dragišić) I 540; II 298 Docij, Juraj I 348
Dolce, Lodovico I 571 Dubranec, selo u Turopolju II Domaneg, stanovnik Tugara I 404 74 Dubrovčani I 14, 16, 19, 21—23, Domin, Josip Franjo I 38 26, 32, 34—37, 39, 126, 355, 377, •de Dominis, Antun II 9 383, 461, 519, 546, 558, 571; II — Marko Antonije II 7—41; 99, 114, 146, 191, 236, 251, 298, I 12, 13, 29, 36, 37, 39; II 310, 439, 518, 556, 568, 615, 616, 7, 9—14, 16, 38, 925 640, 702, 753, 757, 773, 775, 806, Domjamć, Stjepan II 414 836, 846, 848, 899, 901, 902, 912, Domnana, kći Cike I 64 928 Donati, Alessio II 116 Dubrovnik I 8—12, 14—21, 23, Donazzolo, P., talijanski pisac I 36, 37, 40, 43, 50, 74, 76, 321— 713 —323, 355, 377—379, 384, 412, Donji krajevi u Bosni I 51 418, 430, 450, 452, 457, 518, 519, Dorida (mit.) I 466, 468 530, 540, 545, 575, 592, 669, 733, Doroghy, Zvonimir I 729 734; II 95, 99,100, 102,104, 106, Doroteja, majka Pavla Vitezo108, 118, 142, 146, 189, 190, 194, vića II 162 204, 240, 248, 251, 279—282, 286, — ljubavnica A. Vrančića I 290, 294, 298, 304, 309, 312, 316, 650 351, 364, 435—437, 441, 496, 543, dorski II 120 545, 550, 594, 613—617, 620, 626, Dover, luka u Engleskoj II 788 640, 644, 646, 648, 650, 669, 703, Doža, Juraj I 322, 323, 340, 342, 753—755, 757, 764, 766, 773— 348 —77, 782, 806, 822, 837, 844,846, Dragišić, Juraj I 10, 13, 29, 35, 848, 879—881, 883, 897, 901, 926, 517, 540, 558, 734; II 296, 298 928, 932—936 Drago, prior zadarski I 64 — dubrovački I 10, 16—19, Drago, Kamilo I 571 22, 27, 74, 377, 378, 380, 414, Dragomir, župan cetinski I 70 457, 458, 517, 547; II 95—97, Dragonja, štitonoša I 66 189—193, 247, 248, 251, 268, Drako, Rudo, Dubrovčanin II 270, 279—281, 284, 302, 304, 240 309, 436, 543, 545, 547, 550, Drašković, banski namjesnik 613, 615—617, 620, 630, 632, II 180 636, 652, 654, 702, 753, 754, — Ivan II 176, 180 757, 760, 764, 775, 830, 837, — Ivan, ban II 69, 70 879, 880, 883, 897—899, 902, — Ivan, palatin II 82 929 — Juraj, biskup zagrebački I Dudić, Andrija I 12, 13, 28, 29, 9, 12, 31, 603; II 80, 82 36, 603 Drava I 153, 204; II 136, 142, Duh, biskup zagrebački II 401 178, 722 sv. Dujam I 64, 72, 74 Drijade (mit.) I 132; II 712, 714 Dujam, muž Vekenege I 64 Drinopolje I 604, 658, 735 — sin Ječamoče I 74 Drventa I 658 Držić, Džore I 32, 378, 457; I I 302 Dujmušić, Jozo II 775, 777, 820, 937 — Marin I 13, 15, 378; II 300, Dukat, Vladoje II 837, 839, 841 622 — Zdeslav I 616, 630, 634, 656, — Vlaho II 300 660, 662 Držislav, sin kralja Krešimira II. I 48, 66 Dukljanin, pop, v. pop Dukljanin Dubica II 74, 172
Egipćani I 556, 658 Egla, ime iz epigrama II 470 — ime iz satire II 804 Egnacije, Vlačićev učitelj I 681 ehalijski (mit.) I 462 Ehidna (mit.) I 498 Džamanjić, Bmo II 541—609; Ejagar (mit.) I 470 I 16, 17, 23, 25, 27, 28, 33, 34, Elafićanke (= žitelj ice otoka Lopuda) II 822 37; II 352, 435, 439, 441, 543— 547, 549, 550, 564, 568, 574, 592, Elafiti II 290, 822 — elafitski II 822 617, 754, 755, 768, 773, 842, 846, 848, 880, 898, 902, 904, 906, 908, Elektra (mit.) II 238, 624 Eli (= Bog) I 86 931 elidski II 594 — Marin II 588 — Marko II 588 Elisa (= Rousseauova Heloiza) II 802 — Martul I 379 Elizij (mit.) I 402; II 252 — Petar I 35 — elizij ski I 68, 430, 578 — Sabo II 351 — Stjepan I 377 Emilija, ime iz epigrama II 686 Džem, Mehmed I 330 Endimion (mit.) I 588 Džordži, Ignacije II 193; v. Đur- Enea Silvio de’ Piccolomini I đević, Ignjat 547, 554 Eneja (mit.) II 202, 652 Đakovo I 11 Engleska I 36, 37, 168, 564; II — đakovački I 28 10, 11, 309, 310, 351, 788 Đamanjić II 550; v. Džamanjić — engleski I 18, 39, 607; II Đorđić, Ignjat II 193, 928; v. 11, 311, 315, 316, 442, 613, Đurđević, Ignjat 773, 775, 788, 897, 906 Đur II 78 Englezi I 584, 698; II 336, 500, — đurski II 78 502, 564, 782, 786, 788 sv. Đurađ, samostan na Sipanu Enije, rimski pjesnik I 212; II II 240 232, 292 Đurđević, Bartol I 12, 29, 30, 38 — Ignjat II 187—243; I 14— Eoj (mit.) I 266 16, 21—25, 28, 33, 34; II Eol (mit.) I 472; II 106 187, 189—194, 268, 279, 281, eolski II 703 298, 302, 442, 526, 558, 626, Eperjessy C. I 607 634, 702, 704, 705, 814, 837, Epidaur I 378, 448, 450, 452, 733; 927, 928 II 116, 118, 568 — Marin II 622 Epikur I 716; II 274, 386, 562 — Niko Marija I I 189; v. Đur Erata (mit.) I 390 đević, Ignjat Erazmo Rotterdamski I 11, 601, — Stjepan II 622 603; II 616, 690 — stariji II 760 Erceg Novi (— Hercegnovi) I 672 Eak (mit.) I 478 Erdedi II 866, 870; v. Erdody, Eet (mit.) I 464 Ivan Egejsko more II 906 Erdelj I 348, 604, 610, 624, 656 Egidije, pisac I 84 — erdelj ski I 601 egipatski I 342, 714, 720; II 830, Erdeljski Biograd I 616, 622 918
948
949
Duknović, Ivan I 35, 328 Dunav, I 153, 166, 168, 182, 326, 410, 648; II 136, 172, 666, 884 Diirer, Albrecht I 11 Dvorak, Vinko II 316
Erdody, obitelj II 408 — Ivan, hrvatski ban II 862, 863 — Nikola, hrvatski ban I I 176 — grof II 410 — grofica II 410 — Ludovik II 422 Ereb (mit.) I 482, 496, 528 Eremita (=J. Utišenić) I 601, 624 Eridan (geogr.) I 468; II 830 Erigona, zviježđe II 636 Erinija (mit.) I 272; II 140, 512 Erlangen I 686 Escorial, dvorac blizu Madrida I 711 Eshil I 33 Eskulap (mit.) I 384 Esop II 614; v. Ezop Eszterhazy, Josip, ban II 406 Etiopljani I 558 Etna I 180, 362, 364, 480, 594; II 32, 362 Etont (mit.) I 266 Etrurija II 300, 798 — etrurski II 918 euganejski, s planina kod Pa dove I 212; II 100 Eugen Savojski II 191, 193, 249 Euler, Leonhard II 908 Eumenide (mit.) II 580 Euridika (mit.) I 472, 538; II 494 Eurijal (mit.) I 146 Eurip II 12 Euripid II 120 Euristej (mit.) 457, 462 Europa (mit.) II 200, 262, 680, 716 Eurota, rijeka u Lakoniji I 468 Euzebije, crkveni pisac I 720 Eva (bibi.) II 578, 782 Evagrije (Pontski), propovjed nik i pustinjak I 694 Evandar (mit.) I 216 Evropa I 7—9, 11, 13, 18, 24, 29, 35, 37, 40, 228, 322, 346, 457, 478, 505, 545, 556, 601, 610, 624, 716; II 40, 140, 304, 311, 334, 544, 558, 564, 566, 590, 786, 802, 846, 916, 918 950
— evropski I 7, 8, 10, 12, 13, 18, 31—36, 38-41, 322, 624; II 282, 309, 313, 546, 776, 835, 880 Ezop I 696; II 439, 755 Fabije, ime iz epigrama II 6S8 Fabula, ime iz satire II 810, 81$ Fabri, Onorato II 96 Fabrici je, Rimljanin poslovična poštenja I 210 Fabroni Angelo II 835, 836 Faetont (mit.) II 716 Faledro, Franjo II 62 falemski II 472 Falto (bibi.) I 272 Fancev, Franjo I 21, 43; II 841, 862, 863, 865, 871, 936 Famese, Aleksandar I 377, 380, 424 Faros (geogr.) I 440 Fauni (mit.) II 196 Fava, Majus, splitski građanirs I 70 Fazis, rijeka u Kolhidi I 464, 468 Feačani (mit.) II 360 Feb [Febo] (mit.) I 134, 138,142, 180, 184, 190, 212, 272, 278, 360, 390, 462, 532, 534; II 260, 268, 274, 330, 332, 358, 360, 394,462, 480, 484, 492, 500, 590, 592, 594, 748 Feba (= Dijana) II 716 Fedon, dijalog Platonov I 720 Fedro, rimski pisac basni II 614, 704, 880 Ferdinand I, kralj hrvatsko-ugarski I 601, 602, 624, 654 — II, kralj hrvatsko-ugarski II 69, 88 Ferić, Đuro II 611—697; I 16— 18, 22—25, 28, 29, 32—34, 39; II 247, 544, 547, 611, 613—615, 617, 619, 624, 662, 664, 754, 755, 773, 836, 837, 844, 848, 879, 880, 890, 933, 934 — Nikola II 613 Fermo, grad u Italiji II 62, 309, 435
Fortis, Alberto I 118, 607; II 614, 773 Fortunat, patrijarh gradeški I 58 Fracastoro, Jeronim (Girolamo) II 286 Fraknoi Vilmos, mađarski hi storičar I 153 franQais II 883 de Francaville, vojvoda u Bar celoni I 711 Francesco, Gianni II 899 Franci II 50, 52 Francuska I 35—37, 166, 601, 610; II 288, 309, 344, 358, 360, 498, 798, 879, 898, 906, 916, 918 — francuski I 18, 38, 39, 228, 330, 380, 624, 650; II 311, 312, 358, 544, 545, 564, 566, 613, 648, 753, 754, 764, 768, 773—775, 784, 788, 798, 838, 862, 879, 880, 897, 916, 918 Francuzi I 10, 323, 722; II 54, 56, 58, 358, 544, 545, 564, 566, 648, 754, 760, 764, 766, 773, 774, 782, 784, 786, 788, 794, 798, 879 Franičević, Marin I 232 Frankfurt na Maj ni I 322, 682, 683, 736; II 10, 70, 925 Frankopan, Bemardin II 74, 76, 94 — Fran I 28 — Grgur I 321; II 290 — Ivan, II 76 — Tržački, Juraj II 69 — Nikola II 78 — Vuk I 38 Franković, drago prezime obi telji Vlačić I 681 sv. Franjo (Frane) I 227, 242, 420, 422; II 86 Franjo I, car austrijski II 310, 543 — kralj francuski I 518, 571 Le Frattochie, lokalitet na Apijevoj cesti II 346 Fredro, Andrija, poljski pisac 866 H 170 Fokilid, grčki gnomičar I 202 Foloja, ime iz satire II 804 Fridrik August III, kralj polj Forli, grad u Italiji I 552, 564 ski II 352
Ferrara I 154, 711, 722, 724 — ferarski I 200 Ferri, Girolamo II 836, 838 Ferrich, Giorgio II 619; v. Fe rić, Đuro ferski (= tesalski) I 390 Feruza (mit.) I 466 Festetić, savjetnik II 401 Ficino, Marsilio I 355 Fidija I 414, 612 Fiieb, dijalog Platonov I 720 Filemon, grčki komediograf II 628, 690 Fileta, grčki pjesnik I 580 Filida, ime iz epigrama II 272, 454 — ime iz pjesme II 712, 714 — ime iz satire II 804 Filip četvrti, zagrebački biskup II 72 Filip iz Bergama, kroničar I 547, 552 Filip II, kralj španjolski I 711 Filipović, Vladimir II 929 Filippi, A. II 777 Filomela (mit.) II 200 Firentinka II 146 firentinski I 314 Firenze I 322, 355, 540; II 279, 298, 435, 500, 753 Flacius I 682; v. Vlačić iz Ili rije, Matij a — flacijanisti I 682 Flak (= Horacije) II 450, 464, 780 Flak, ime iz epigrama II 510 Flaminija (geogr.) I 334 Flavija, dragana pjesnika I. Crijevića I 380, 381, 386, 388, 392, 398, 402; II 437 Flegetont (mit.) I 180, 472, 482, 484 Flegija (mit.) I 476 Flegont (mit.) I 266 Flora, ime iz pjesme II 718 Flora (mit.) I 202 Focije, carigradski patrijarh II
951
Friedrich II. Veliki, kralj pru ski II 710. 918 Frigija I 358 — friški I 358, 674 Frkić, Mate I 36 Fruška gora II 748 Fulda (geogr.) I 696 Furi.je (mit.) I 462; II 262 Furije, ime iz epigrama II 272 Gabrijel, anđeo I 459 Gagliuffi, Marco Faustino II 901; v. Galjuf, Marko Faustin Gaj, Ljudevit I 18; II 129, 130, 615 Gal, Komelije, rimski pjesnik I 146 Gal, ime iz pjesme II 726 Gala, ime iz epigrama II 456 C-alaćani I 696 Galadska gora I 494 Galateja (mit.) I 410 Galeotto, talijanski pisac I 146 Galez, rijeka kod Taranta I I 204 Gali I 556 — galski I 540 Gali (= Francuzi) I 440 Galilei, Galileo I 37; II 352, 906 galilejski I 496 Gallani, dubrovački biskup II 190 de Gallellis, Nikola I 92 Galjuf, Marko Faustin II 895— —921; I 16, 17, 27, 37; II 895, 897—899, 901, 912, 936 — Ivan II 416 Garagnin, Domenico II 754, 764 Garampi, Francesco II 346 Gargafija, vrelo na Kiteronu I 278 Gargano, brdo u Italiji II 644 — garganski II 204 Gargar (geogr.) I 482 Gazarović, Vid I 564, 566 Gazotti, August II 401 Gelcich, Giuseppe II 316; v. Gelčić, Josip Gelčić, Josip I 669 Gelija, ime iz epigrama II 454, 462, 470, 474, 512 Genova I 37; II 590, 897—900
Georgijević, Krešimir I 43 Georgijević, v. Đurđević, Bar tol geraski (geogr.) I 494 Germani I 440, 556, 558 — germanski II 866, 884 Gerusalemme II 247, 439 Gesorijak (geogr.) II 788 Getaldić (Beta), Marin I 37; II 899, 906, 908 — Blaž I 34 Geti I 480, 545; II 220 — getski II 708 Getsemani (bibi.) I 496 Getuljani I 545 Ghelen, bečki izdavač II 746 Ghetaldi, Marino II 883; v. Ge taldić, Marin Gibeon (bibi.) I 272, 278 Giezije, tip lakomca I 240 Giganti (mit.) I 462 Giovio, Paolo, talijanski pisac I 603 Glaucija, muško ime iz epigra ma II 448, 456 Glauka (mit.) I 466 Glauko (mit.) I 155 Gligo, Vedran I 350, 540, 582, 588, 590, 592, 596; II 64, 90, 726, 728, 937 glikonejski II 703, 880 Gnedič, Nikolaj Ivanovič I I 558 Gneza, dragana pjesnika Pucića I 358, 366, 368, 370, 372, 732; v. i Agneza Godemir, ban I 66 Goethe, Johann Wolfgang I 37; II 435 Gojslav, brat kralja Svetoslava I 66 Golijat (bibi.) I 264 Gondomar, španjolski poslanik u Madridu II 11 Gore, vlastelinstvo II 424, 426 Gorgona (mit.) I 482; II 584 Gorica, grad I 552 Gorica (Velika), glavno mjesto u Turopolju II 404 Gortan, Veljko I 41, 43, 110, 118, 119, 148, 156, 157, 230, 232, 254, 256, 312, 505, 507, 512, 547, 549,
952
566, 684, 686, 712, 724, 732; II 12—14, 40, 47, 49, 70, 71, 120, 130, 170, 184, 192—194, 242,313, 314, 324, 328, 346, 402, 403, 430, 617, 619, 630, 634, 650, 654, 668, 692, 696, 900, 901, 930, 937 Gotal, Gabrijel II 182 — Nikola II 180 — barun II 422 Gotfrid (Bouillonski), vojvoda lotarinški I 442 Goti I 545; II 50 Gracić, Mato II 251, 757, 883, 928, 934, 936 Gracije (mit.) I 457; II 808 Gradec, brežuljak u Zagrebu I 51, 106, 110; II 72, 86, 128 — biskupsko imanje II 412, 414 Građi, Stefano di Ragusa II 99; v. Gradić, Stjepan Gradić, o. Ignjat II 634 — Marin I '379, 434 — Stjepan II 93—121; I 14, 28, 36, 39; II 45, 46, 93, 95—97, 99, 302, 304, 926 Gradiška II 174 Grandin, Dubrovčanin I 126 Graz II 69, 169 Grbac, Matija I 681; v. Grbić Grbalj, kraj između Kotora i Budve I 32 Grbić, Matija I 11, 13, 33, 35 Grci I 60, 140, 366, 556, 660; II 140, 156, 330, 502, 616, 732, 775 Grčići I 144 Grčka I 560, 562 648; II 120, 498, 544, 666, 690, 918 — grčki I 19, 27, 33, 37, 60, 140, 216, 378, 457, 546, 620, 667, 670, 674, 676, 710, 711; II 50, 116, 191, 238, 274, 282, 290, 435, 436, 438, 450, 464, 526, 528, 543, 544, 556, 574, 584, 613, 624, 628, 664, 703, 704, 732, 740, 746, 755, 773, 774, 780, 786, 848, 902, 904, 906, 918, 920, 931, 932 Gregorijanec, Pavao I 603 Grgur, franački opunomoćenik I 62
— Bribirski, knez trogirski i omiški II 62 — knez, sin bana Pavla I 78 — prokonzul I 49, 54 — biskup zadarski I 56 — opat crkve sv. Petra I 72 — XIII, papa I 722 — XIV, papa I 714 — XV, papa II 11 Grgur Nazijanski, crkveni pisac I 517 Grgurević, Niko II 281 Grič I 51 Gril, ime iz epigrama I 202; II 212
Grisogono, Federico, pisac iz Zadra I 558; II 12 Grkinjica II 678 Grotius, Hugo I 23 Grubonja, dekan I 66 Gruž I 27; II 648, 902 — gruški II 638, 898, 899 Guarino, Giovanni I 154, 155, 200, 216 Gubec, Matija I 644; II 82 Gučetić, dubrovačka obitelj I 379; II 638 — Ilija I 558 — Ivan I 10, 378, 558 — Jeluša (Jelena) II 288 — Luko II 247 — Nikola Vitov I 10; II 284 — Vice II 632 — Vito II 284 — Vladislav II 247 Gudić, Stjepan II 422 Gumaj, otac Petra Crnoga 170 Gundulić, Ivan (Dživo) I 14, 15, 20, 22, 23, 34; II 232, 292, 300, 545, 546, 558, 596, 624, 704, 932 — Frano, otac Ivanov II 300, 624 — Frano, pjesnik I 14 — Sebastijan II 300 Gušići, plemići II 125 Gvozd I 51
953
Habsburgovci I 601, 602, 624 — habsburški I 624; II 9 Had (mit.) I 482 Hadrija, grad I 552
Hadrijan VI, papa I 21, 308, 310 Hadrović, Franjo II 412 Hakila (bibi.) I 272 haldejski I 714 halkidski I 186 Hamadrijade (mit.) II 574 Hamm, Josip II 707 Hanau II 10, 925 Hanibal II 802 haonski (mit.) I 474 Haribda (mit.) I 704 Harite (mit.) II 164, 338, 886 Haron (mit.) I 464, 470 harvacki I 33: v. i hrvatski Hasanaginica II 614, 880; v. i Asanaginica Hasan-beg I 636 hatvanski I 636 Hebar, rijeka II 220 hebrejski I 682; II 626, 844, 918, 920' Hefebon (bibi.) II 224 Hegediis, S. I 383 Heidelberg II 10 Heister, general II 180 Hekaba (mit.) II 534 Hektor (mit.) I 120; II 202, 532, 534, 536 Hektorović, Petar I 11, 19, 558 Hekuba (mit.) I 206, 396 Helada II 558 Helena (mit.) II 200, 358 helespontski I 464 Helije II 604 Helikon (mit.) I 182, 326, 462, 594; II 486, 562, 574, 584 — helički (= helikonski) II 536 Hćloise II 802 Hem (geogr.) II 252 hemonski (= tesalski) II 198 Hera (mit.) I 366, 462 Heraklit II 266 Heraklo (mit.) I 178, 229, 368, 372, 384, 410, 462, 464, 470, 472, 474, 480, 484, 486; II 264, 358, 490, 590; v. i Herkul Herberstein, Ferdinand I I 134 Hercegnovi I 575 Hercegovci II 309, 764 — hercegovački I 378 954
Hercegovina I 19; II 193, 194, 742 Herkul (mit.) I 178, 180, 216, 300, 358, 457, 458; II 198, 524, 794, 800; v. i Heraklo Hermes Trismegistos I 33, 714 Hermet, filozof I 718 Hermo (mit.) I 368 Hermogen, ime iz epigrama II 682 Hermokrat, ime iz epigrama II 476 Hermus, rijeka I 180 Herod Antipa, vladar u Judeji II 516 — Veliki I 68 Herodot II 736 Heruli II 50 hervatski II 152; v. i hrvatski Hesperide (mit.) I 410; II 360 Hetit (= Urija) I 282, 284 Heziod I 33, 667; II 545, 574, 768, 906 hiberski II 262 Hidrant (= Otranto), grad u južnoj Italiji II 204 hidski, iz grada Hide u Lidiji II 536 Hidža, Đuro II 751—769; I 17, 24; II 547, 753—755, 757, 764, 768, 773, 777, 818, 880, 934 Higia, Giorgio II 757, 935; v. Hidža, Đuro Hila (mit.) I 410, 458, 464, 470 Himenej (mit.) I 400 Himera (mit.) I 462 Himilkon iz Nabateje II 222 Hinko, kanonik zagrebački 1108 Hios, otok II 110 — hijski II 472 hiperborejski I 346 Hiperion (mit.) II 604 Hipodamas (mit.) II 536 Hipokrat II 510, 906 Hipokrena (mit.) II 584 Hipolit (mit.) I 120 Hipolita (mit.) I 474 hirkanski, iz Hirkanije, zemlje uz Kaspijsko more I 186, 390 Hispanci I 556 Hispanija I 562
Hoffiller, Viktor II 442 holandski I 39 Holofemo (bibi.) I 244 Homer I 33, 132, 155, 212, 594; II 192, 193, 204, 435, 436, 438, 460, 464, 484, 490, 496, 500, 524, 526, 532, 543, 545, 546, 558, 574, 604, 614, 615, 704, 736, 746, 768, 774, 830, 848, 850, 902, 906, 931, 932 — homerski II 556 Hondl, Stanko II 13 Honorat, istarski plemić I 62 Honorije III, papa II 60 Horacije I 8, 17, 24, 25, 27, 518; II 96, 204, 436, 450, 464, 544, 615, 652, 703, 705, 754, 755, 775 —778, 780, 848, 880, 881, 883; v. i Flak — horacijevac II 775 — horacijevski II 613, 775, 880 Horanyi, Aleksije II 837, 854 horvatski I 23 hrvački I 20 Hrvati I 7, 8, 11, 13, 17, 20—23, 29—32, 39—41, 47, 49, 50, 58, 64, 72, 90, 98, 258, 260, 262, 505, 510, 608, 682, 729; II 45—47, 52, 58, 60, 64, 70, 88, 120, 127, 130, 138, 152, 174, 316, 400, 702, 703, 705, 776, 836, 866, 870, 872 — hrvatski I 7—10, 12—28, 30, 31, 33-43, 47—50,70,92, 153, 157, 228, 231, 232, 256, 321—324, 378—381, 505, 540, 546, 549, 571, 572, 602, 603, 605, 624, 636, 638, 640, 644, 662, 682, 685, 686, 713, 729— 732, 734, 736; II 11, 45,46, 49, 52, 54, 64, 69, 71, 74,78, 125—130, 140, 142, 150, 152, 169, 170, 176, 178, 189, 190, 192, 247, 248, 279, 280, 286, 309, 352, 353, 399, 401, 403, 404, 408, 439, 545—547, 550, 613—617. 701—707, 720, 734, 742, 748, 753—755, 773—777, 835—839, 846, 861—863, 865, S66, 872, 879—881, 899, 927, 930—932, 934—936
Hrvatin, knez Donjih krajeva Bosne I 51, 78 Hrvatska I 8, 11, 12, 14—16, 19, 23, 29, 34, 37, 40, 43, 51, 64, 66, 70, 88, 90, 155, 229, 312, 505, 508, 662, 734; II 46, 47, 50, 54, 69, 70, 72, 74, 78, 127—129, 134, 136, 144, 150, 152, 154, 156, 170, 400-402, 404, 406, 408, 420, 424, 705, 742, 836, 838, 854, 862, 863, 866, 868, 925—927 Hum, kneževina I 51, 78; II 58, 60 Humljani II 60 Huni (= Mađari) I 440; II 866, 868
— hunski II 868 Hus, Jan I 700, 702, 735 — husitski I 702 Husinec, skrbnik djece Katari ne Škrlec II 422 Hvar I 8, 11, 545, 546, 549, 560, 562 — hvarski I 11, 12, 545, 572 Hvarani I 19, 39, 546, 558, 560, 562, 564, 566, 571 Iberske gore u Aziji I 282 Ida, planina I 482; II 582 idalijski, iz grada Idalije na Kipra I 476; II 828 Ifition (mit.) II 536 Ija (mit.) I 366 Iksion (mit.) I 472, 522, 578; II 216 Ilbek, Magdalena 683 Ilerda (geogr.) I 468 Ilij (= Troja) II 534 — ilijski II 100 sv. Ilija I 74 Ilija ( = pjesnik I. Crijević) I 384, 418 — djed Jakova Bunića I 534 Iliri I 11, 22, 23, 39, 46, 144, 545, 550, 552, 554; II 97, 128, 192, 702, 704, 837, 880 Ilirija I 144, 168, 310, 552, 562, 679, 688, 690, 730, 736 — ilirski I 18,23,146, 379,468, 552, 558, 562, 572, 590, 592, 660, 662, 670; II 112, 116,
955
127—129, 136, 152, 191, 192, 232, 238, 292, 296, 300, 302, 364, 399, 556, 566, 594, 600, 613, 617, 620, 624, 626, 628, 632, 634, 664, 666, 702—704, 732, 734, 736, 740, 742, 826, 830, 837, 846, 852, 902, 934 Ilirik I 540; II 74, 78, 90, 126, 127, 150, 189, 192, 666 — ilirički II 852 Illeshazy, Terezija II 410 dr. Illmer, vrhovni liječnik u Hrvatsko) II 170 imoski II 670 Indija I 578; II 110, 218, 390 — indijski I 29, 584 Indijci I 556 Ingolstadt I 710 Inocencije III, papa II 56 — VIII, papa I 330 Ir(o) (mit.) I 300; II 892 Irida (mit.) II 580 Jsola di mezzo I 424 Istam I 384 Istar (= donji Dunav) I 440, 468, 648 Istra I 11, 19, 49, 58, 552, 683 — istarski I 8, 49, 681, 729 Istrani I 22, 35, 552 Isukrst I 260; v. i Krist Isus I 459, 460, 492, 498; II 222, 430; v. i Krist Isus Krist I 64, 68, 78, 90, 246, 250, 732; v. i Krist Išaj (bibi.) I 264, 270, 272, 276, 278 282 Itačanin I 488; II 902 Itaka I 628; II 574 Italci I 552; II 500 Italia II 514, 883 Italiano II 880, 883 Italija I 10, 11, 13, 16, 20, 21, 31, 33; 35—38, 40 98, 153—155, 160, 170 220, 234, 310, 334, 383, 461, 517, 545, 552, 572, 601, 610; II 9, 12, 36, 45, 46, 50, 52, 54, 126, 190, 204, 238, 247, 290, 294, 312, 346, 773, 879, 898, 918 — italski I 166, 322, 440, 592; II 496, 590, 796 italijanski II 852; v. talijanski
Italus II 212 Itis (mit.) 184 sv. Ivan, evanđelist I 668, 670; II 70, 861 — Krstitelj I 100, 246; II 516 — biskup trogirski II 45 Ivan, franački vojvoda I 49, 60, 62 — kraljevski kapelan I 66,70 — Bogdan I 76 — arhiđakon gorički I 51 — zagrebački biskup I 106 — zapovjednik plemićke voj ske I 348 — XXII, papa I 704, 706 — sin majke Margarite I I 674, 676, 678 — I 326; v. Cesmički, Ivan — II 116; v. Bunić, Ivan (Dživo) Ivanić (geogr.) I 35 Ivanošić, Antun II 707 Ivanović, staro ime obitelji Galjuf II 897 — Ivan Jonata, zagrebački kanonik II 128 Ivšić, Stjepan II 164, 538, 608, 870, 931, 932, 937 Izabela, žena Ivana Zapolja I 601 Izaija (bibi.) I 248 Izak (bibi.) I 86 izmarski (geogr.) II 594 Izrael I 286 — izraelski I 286 Izraelci I 266 Izzo. svećenik I 58 Jadran I 8, 11, 380, 408, 546, 592; II 62, 129, 140, 194, 251, 620 — jadranski I 11, 47; II 594, 814, 879 Jadranski zaliv I 552 Jadransko more I 50, 144, 552, 668, 670; II 50, 52, 100, 129. 142, 204, 592, 890 Jagelović, Kazimir I 154 Jagodina I 658 Jagodna I 660 Jajce I 322, 348; II 126, 148
956
Jakho (mit.) I 122; II 886; v. Bakho Jakin (= Ancona) II 304 — jaikinski II 304 Jakob, brat Sižgorićev I 124 Jakošić, Josip I 28; II 705 sv. Jakov I 321; II 189, 190, 302 Jakov I, kralj engleski I 10 Jakov, sin Izakov (bibl.) 86 — apostol I 102 Jakub-paša II 74, 78 Jales, imanje u Hrvatskoj II 412 Jan (= Ianus Pannonius) 1200 Janira (mit.) I 466 Jasenovac II 172 Jasia II 142 Jazon (mit.) I 464 Ječamoča, stanovnik Tugara I 74 Jedrene I 604 Jeđupka (= Egipćanka) II 232, 292 jegarski (geogr.) I 602, 628 Jeka (mit.) II 574, 584, 588 Jelačić, Franjo II 182 — Gabrijel II 178 — Jakov, sin Franje II 182 — Nikola, zapovjednik banderijskih četa II 182 — Vuk II 412 Jelašić, Franjo I 713 Jelena, hrvatska kraljica I 48, 52, 729 Jena I 682 Jere, Marulićev prijatelj I 302 Jeremija, prorok I 86 Jerihon II 682 sv. Jeronim I 36, 228, 240, 540, 546, 552, 694, 696, 736; II 45, 95. 351 Jeronim Praški I 700, 702, 736 Jeruzalem I 26,144, 244, 278, 696; II 794 Jesej (bibi.) II 578 Jezraelićanka (bibi.) I 272 Jireček, Konstantin I 43 Joab (bibi.) I 278, 280, 282, 284, 498 Joakim I 244 Jona (bibi.) I 496, 498
jonski I 620; II 204, 830 Josip I, car austrijski I I 126,169 — II, car austrijski II 861 Jov [= Jupiter] (mit.) II 162 Juda (bibi.) I 68, 496; II 428 Judeja I 244, 286 Judita (bibi.) I 26, 33, 232, 244 Jugoslavija I 43, 157, 232, 325, 383, 713; II 13, 99, 281 — jugoslavenski I 41; II 171, 403 Julie II 802 Julije II, papa I 36r 322, 323, 340 Juna (= Junona) II 164 Junona (mit.) I 158, 218, 462, 486; II 590, 652 Jupiter (mit.) I 122, 178, 220, 300, 358, 384, 390, 392, 404, 426, 430, 459, 462, 472, 474, 478, 480, 482, 486, 590, 594; II 196, 252, 262, 332, 336, 528, 582, 716, 728, 890 Juraj, ime iz epigrama I 204 — splitski knez I 78 — Augustin Zagrepčanin I 35 Jurić, Šime I 41; II 14 Jurišić, Hrvatin I 248, 290, 488, 500; II 144, 937 Just Decije, ime iz epigrama I 650, 652 sv. Justin, crkveni pisac I 30, 720 Justina, ime iz epigrama I 206 Juvenal II 775 južnoslavenski I 322, 755 Kaboga, Bernard Vlaho II 760> — Dživo II 760 Kačić Miošić, Andrija I 20, 22, 23, 34; II 615, 704, 742, 746 Kadolah, knez I 58 Kadović, vođa buntovnika II 414 Kafej, Tračanin II 218, 220 Kaik, rijeka u Miziji I 468 Kain (bibi.) I 498 ' Kako (mit.) II 210, 796 kalabrijski I 486 Kalafatić, Vinko II 400, 836 Kaldejci I 104 Kaledonci I 440
957
Kalifornija II 592 Kalimah II 120, 439 Kaliopa (mit.) I 134, 186, 390 470; II 490, 492 Kalipsa (mit.) II 240 Kallafatich, Vincendus II 403; v. Kalafatić, Vinko kaločki I 321; II 138, 290, 399 Kalvin II 866 Kamene (mit.) I 134; II 260 Kamičac, mjesto u Dalmaciji I 662 Kana II 204 Kanavelić, Petar II 630 Kandija I 332; II 45 Kaniža II 82, 84 — kaniški II 88 Kanižlić, Antun I 22, 23; II 702—704, 707, 736, 738, 740, 744, 746, 748, 837 Kanop (geogr.) I 440 kaprejski I 410 Kaptol I 51; II 414, 416 Karani II 794 Karaš, rijeka II 138 Karine, gospodska četvrt u sta rom Rimu II 778 Karlo Veliki I 49. 58, 62 Karlo I, kralj hrvatsko-ugarski I 89 — II, kralj hrvatsko-ugarski I 50 — V, car rimsko-njemački I 505, 571 — VI, car austrijski II 249 — VIII, kralj francuski I 380 Karlo Albert, kralj pijemontski II 898 Karlovac II 69 Karlovci II 127, 249 Karlović, krbavski knez II 74 Karmel II 224 Kamarutić, Bme I 21, 23 Kartaga I 462 — kartaški I 564 Kartezije (= Descartes) II 352 — kartezijanski II 354 Kasandrić. Petar I 231 kastalijski I 216, 549; II 260, 462, 492, 586 Kastropil, Stjepan II 757
Kasumović, Ivan II 619 Kašić, Bartol I 14; II 45 Kašner, Ignjat II 412 sv. Kata, mjesto II 180 Katalinić, Marin II 312 Katančić, Matija Petar II 699— —749; I 15, 20, 22, 23, 28, 33, 37; II 701—707, 720, 738, 742, 748, 837, 880, 934 sv. Katarina II 86 Katarina II. Velika, carica ru ska II 558, 835, 918 Katičić, Radoslav II 768, 820, 828, 830, 872, 874, 892, 937 Katić, Lovre I 48, 729 Katilina I 184 Katon I 390; II 808 Katul I 24, 132, 146, 381; II 436, 437, 480, 568, 755, 774, 880 kavkaski I 410, 482 Kazali, Paško Antun II 281 Kaznačić, Antun I 17, 18; II 614, 615 — Ivan Antun II 898, 899,902, 908 — Ivan August I 17, 18; II 251, 441, 757, 883 Keglević, Matija II 82 — Nikola II' 82 — Petar I 322, 348, 350 — Žigmund II 82 Kekrop (mit.) II 110 — kekropski II 500, 528 Kelek, špan II 414 Kentauri (mit.) I 474; II 358 Kepler, Johann II 352 Kerber (mit.) I 26, 457, 458, 462, 472, 474, 482, 486, 578, 734 Kerchelich, B. A. II 403; v. Krčelić, B. A. Kerstorfija, ime iz epigrama II 910 Kesinac I 153 Kesinačlci I 153 Kesincze I 153 Kesinski I 153 Keso, ime iz epigrama I 648 Kesterčanek, Frano II 316 Kiklop (mit.) II 200, 604, 606 — kiklopski II 906 kikonski (mit.) I 538
958
i
kilenski ( — Merkurijev) I 472 kineski II 544 Kint I 462; v. Cint Kiprida (mit.) II 198 Kir I 618 Kirac, Luka I 729 kirenski II 830 Kirka (mit.) I 618 kirski I 264; v. Čira Kiš (bibi.) I 274, 276, 278 Kiterka [= Venera] (mit.) I 596 Kiteron, brdo u Grčkoj II 330 kiterski (= s otoka Kitere) II 831 Kladuša II 69 Klaić, Vjekoslav I 729; II 129, 132, 171, 927 Klaranin II 830 Klaros I 190 — klarski I 190 Klaudijan I 146 Klaudije, rimski car I 556 Klaudina, ime iz satire II 804 Klement Aleksandrijski I 720 — VII, papa I 457, 505 — VIII, papa I 711 — IX, papa II 304 — XI, papa II 129 — XIII, papa II 352 Klio (mit.) II 701 Klis I 48, 56, 92; II 9, 10, 72 Klobušicki, Franjo Ksaver II 399, 410, 414 Kloto (mit.) I 160 Knight, Komelija II 502 Knin I 88, 92, 662; II 54 Kobilić, Miloš (= Obilić) I 660 Kochanowski, Jan I 36 Kodro, ime iz satire II 812 Kokit (mit.) I 482 Kolendić, Petar I 383; II 193, 281, 928 Kolhida II 588 — kolhidski I 396, 464 Kollar, Adam Franjo II 399 Koln I 40, 228; II 38, 194 Koločep I 424; II 290, 615, 822 Koloman, kralj I 49, 56 Kolumbo, Kristofor II 590 959
Kombol, Mihovil I 12, 13, 23, 43, 157, 316, 732; II 437, 703, 754 Konavli II 543, 773 Konavljani II 764 Konstanti je, Antun I 166 Konstantin, car II 28 — vojni meštar I 60 Konstanz I 702 Kopar I 11, 49, 58 koprivnički II 180 Korbler, Đuro I 355, 357, 383, 461, 519, 575, 732, 734; II 96, 99, 193, 251, 279, 442, 550, 619, 901, 928 Korbulon, ime iz satire II 810 Korčula I 8, 11, 36 Korčulani I 11, 19, 560 — korčulanski I 11 korintski I 486, 488, 620 Koritić, Franjo II 836, 837, 850 korkirski I 410 Koruška I 682 Korvin, Matija I 21, 34, 35, 154, 321—326, 328, 379, 603 Kos, otok na Egejskom moru I 580 Kos, Matija II 424 Kosara, kći cara Samuela II 128, 158, 160 Kosovo I 258 — kosovski I 322 Kostajnica na Uni II 69, 84, 90, 169, 172 Košćak, Vladimir II 132 Kota, ime iz satire II 786, 804 Kotor I 8, 10, 32, 545, 571, 575, 667, 668, 670, 672, 676, 735; II 142, 754, 764 — kotorski I 21, 571, 575, 580, 667, 669 Kotorani I 10, 21, 32, 35, 36, 39, 76, 558, 560, 572, 669, 670 Kovachich, M. G. I 607, 608 Kovijanić, Risto I 575, 669 Kožičić Benja, šimun I 503— — 513; 9, 28, 503, 505, 507, 558, 734 Krain II 128 Kraj, selo II 70
Krajina, (dalmatinska) I 256 — (banska) II 410 Krakov I 12, 36, 40, 601, 604 Kranjci II 152 Kranjska II 125 — kranjski II 152 Krapina i 36; II 861 Kras, rimski bogataš I 366 Krbava II 126, 127, 140, 176, 399 — krbavski I 322; II 74, 125 Krčelić, Baltazar Adam II 397—431; I 15, 22, 28, 29, 31; II 128, 397, 399—403, 428, 838, 839, 930 — Krsto II 416 Krećanka I 360 Krešimir II ( = Mihajlo Kreši mir II), kralj hrvatski I 48, 64, 66; v. i Mihajlo — III, kralj hrvatski I 66 — IV, kralj hrvatski I 29, 49, 50, 64, 66, 70; II 52 Kreta I 571; II 46, 716 — kretski I 360 Krezo I 300, 368 Krist I 26, 54, 56, 70, 76, 168, 228—230, 238, 242, 250, 252, 258, 310, 330, 422, 434, 440, 458, 459, 490, 492, 494, 496, 510, 517, 688, 690, 692, 696, 698, 700, 706, 718, 734; II 16, 18, 20, 26, 32, 36, 38, 116, 156, 222, 230, 406, 408, 682, 684; v. i Isus, Isukrst i Isus Krist Kristina, švedska kraljica I 36; II 95 Krišimir, otac kralja Zvonimi ra I 258 Krištolovec, Ivan I 16 Križan-Kršava, Juraj I 9 Križanić, Vuk II 84 Križevci II 850, 861—863 — križevački I 34; II 863, 868 Krk I 36 Krka I 144, 662 Kme, građanin zadarski I 64 Kme, iz Tugara I 74 Kron (= Saturn) II 336 Krstić, Kruno I 43, 325, 713; II 99, 281
Krša-Chersa, Antun I 17, 18, 34 — Tomo I 17, 18; II 613 Kršava, Petar I 9 sv. Krševan I 9, 50, 64, 66, 68, 70, 98 Krupa II 176 Kserks I 140 Kuba II 590, 784 Kukuljević Sakcinski, Ivan I 18, 43, 157, 608; II 71, 170, 171, 316, 927 Kumanci II 72 Kumerdej, Blaž II 836 Kunić, Rajmund II 433—539; I 16, 17, 23, 25, 28, 33, 37; II 352, 435—439, 441, 442, 543— —546, 550, 568, 570, 574, 584, 755, 830, 842, 846, 848, 899, 904, 930 Kupa II 82, 136 Kupidon, Kupido (mit.) I 126, 188, 366, 370, 520, 580; II 264, 516, 828 Kurije I 300 Kurjakovići, krbavski knezovi II 125 Kušić, vođa pobunjenih selja ka II 412, 414 sv. Kuzma I 56 Kvint, ime iz epigrama II 444, 446, 448, 456, 458, 460, 466, 468, 472, 504, 524, 572 Kvirićani II 644, 806, 812 Kvirin (mit.) I 372, 412; II 780 Kvirinal I 377, 444 Kviriti I 378, 384; II 870 Labin I 11, 681 Lachmann-Schmoll, Renate II 194 Lacij I 190, 562; II 594, 830, 906 — lacijski II 204 lacinijski II 204 La Condamine. Charles II 311 Ladan, Tomislav I 373, 446, 452; II 274, 372, 394, 937 sv. Lađislav, ugarski kralj I I 70 Lagrange (La Grange), Joseph Louis II 312, 908 Laheza (mit.) I 304; II 268, 712 Lakedemonka I 398, 410
960
Lakonci II 120 — lakonski I 468 Laktancije I 720 La Lande, Josep Jerome II 311 Lamormain, Vilim II 69 Lampredi, Urbano II 753 Lampredije, dubrovački sudac I 76 Lamprica, v. Crijević Lana Terzi, Francesco II 564 Langobardi I 98; II 50 Laodamija (mit.) I 402 Laokoont (mit.) I 524 Lapad II 290 La Place, Pierre Simon II 312 Laponci II 868 Lastovo II 615, 814 Lastovljanin I 36 Lastrić, Filip I 15, 16 Laszowski, Emilije II 170, 171, 927 lateinisch I 43 lateranski I 9. 505 Latini I 256; II 502, 732, 912, 920 — latinski I 7—11, 13—18, 20—27, 30—34, 37—39, 41, 47, 216, 256, 314, 321, 355, 378, 461, 505, 534, 571, 572, 602, 604, 610, 612, 667, 669, 732, 734—736; II 52, 125, 129, 192, 194, 247—249, 251, 279, 280, 282, 290, 296, 302, 313, 315, 326, 351, 352, 435 —439, 450, 528, 532, 543, 545—547, 550, 562, 564, 574, 588, 604, 613—615, 617, 628, 702, 703, 705, 706, 720, 724, 736, 746, 753—755, 757, 773, 774, 776, 777, 835, 837, 838, 842, 844, 848, 863, 865, 880 —883, 897—900, 902, 916, 918, 920, 927—931, 933—936 latino II 549, 880, 883 Latona (mit.) I 462 Lauriston, Jacques—Alexandre II 764 Lauz, ime iz epigrama I 612 Lav, biskup iz Istre I 58 — X, papa I 440; v. i Leon — Veliki, papa II 208 ()l Hrvatski latinisti II
Lazar, knez srpski I 660 Lazzari, nadbiskup dubrovački II 543 Leda (mit.) I 368 Legrad II 414 — Legrađani II 178 Leibniz, Gottfried Wilhelm II 318 Leipzig I 624 Lelije II 686 Lemnos (geogr.) I 186 — lemnijski I 594 Lemnjanke I 186 Leon, katapan Dalmacije I 70 — X, papa I 9, 322, 323, 340, 380, 457, 505, 508; II 208, 352; v. i Lav Leonello, knez u Ferrari I 200 Leonila, ime iz epigrama II 466 Leopold I, kralj hrv.-ugarski i car austrijski I 12; II 125— —128, 420 — II, kralj hrv.-ugarski i car austrijski II 835, 866, 870 Lepehin, Ivan Ivanovič II 837, 856 Lepoglava I 12; II 861 Leta (mit.) I 578; II 578 Levijatan (bibi.) I 244 Lezbijka II 804 Lezbljanin I 488 Lezbos I 146 — lezboski I 140 Libija I 158 — libijski I 358, 391 Libitina (mit.) II 266, 498 Libumija I 312; II 150 — libumski II 140 Licinije, ime iz epigrama II 460 Liciska, ime iz satire II 804 Lida (Lyda), ime Kunićeve dra gane u epigramima I 37; II 436, 437, 448, 478, 480, 482, 484, 486, 488, 490, 492, 494 Lidija I 366. 520 — lidijski I 178, 422, 620; II 264 — lidski II 480, 490 Ligarije, ime iz satire II 782, 784
961
Ligdam, ime iz epigrama II 680 ligurski II 897, 898 Ligutić, Juraj II 406 Lijej (= Bakho) I 438 — lijejski I 430 Lika II 126, 127, 140 Likaba, ime iz epigrama II 476 — ime lošeg pjesnika u hendekasilabu II 528 Likamb II 202 likaonijski I 158 Liko, ime iz elegije II 198, 200 Likomed (mit.) 178 Likora, ime iz satire II 804 Likorida, ime iz pjesme II 886 — dragana pjesnika Gala I 146 Likiska (mit.) I 474 Likos (geogr.) I 468 Likota, ime iz epigrama I I 462 Likurg, kralj u Trakiji II 218 Lipar, rijeka u Kilikiji I 468 Livada i 658 Livadica I 658 Livemo, Kamilo II 208 Lizip I 414 London I 40, 607; II 10, 11, 310, 311, 315, 925, 929 — londonski II 844 Longijan (geogr.) II 838 Lopud I 380, 424; II 240, 247, 290, 615, 773, 822 Loreto II 9, 189, 613 Lot (bibi.) I 240 lotarinški II 174 Louvain II 284 Lovćen I 668, 670, 672 Lovrečina, imanje II 414 Lovrijenac, tvrđava u Dubrov niku II 96. 189 sv. Lovro I 76 Lovro, biskup iz Istre I 58 — nadbiskup splitski I 48, 54, 70, 72 Lowth. Robert II 844 Loyola, Ignacije II 189 Lozovina, Vinko II 753 Liibeck I 688 Lucca, talijanska republika II 310, 899 962
Lučić, Hanibal I 11, 21, 33, 558, 571 sv. Lucija II 406 Lucija, ime iz epigrama II 214 Lučilije, prijatelj filozofa Seneke I 148 Lucina (mit.) I 476 Lucius I 14; v. Lučić, Ivan Lucrezio II 355; v. Lukrecije Lučić, Ivan II 43—65; I 23, 39, 51, 228, 229, 730; II 43, 45—47, 49, 95, 97, 129 — Josip II 150, 160, 644, 937 lučki, koji pripada županiji Lu ka I 70 Ludovik I, hrv.-ugarski kralj I 49, 51, 88, 90, 100 — II, kralj hrvatsko-ugarski I 656; II 138 Ludovik, knez II 172, 174 Luj XIV I 916 Luka (šipanska) II 240 Lukavac, utvrđeni grad u Tu ropolju II 406 Lukrecija, ćudoredna Rimljanka I 620 Lukrecije I 17, 716; II 232, 274, 286, 292, 351—355, 500, 562, 570, 904 — lukrecijevski I 26; II 274 Lukrinsko jezero II 642 Lukul I 298; II 806 Lupetina, Baldo I 681, 710 Lupije, grad u Južnoj Italiji II 204 Luther, Martin I 35, 458, 681, 682, 688, 692, 702, 710; II 866, 916 — luterovski I 698 Lyon II 879 Ljubić, Šime II 13 Ljubljana II 125 Ljubomir, hrvatski velikaš I 72 Maciejowski, S. I 603 Mac-Laurin (Maclaurin), Colin II 322, 342 Mačika, Dominik I 74 Madije, prior I 64 Madrid II 11
Mađari I 21, 323, 340, 342, 346, 348; II 138, 290, 836, 863, 866, 870 Mađarska II 69, 169, 170, 703 — mađarski I 38, 321, 322, 340, 603; II 138, 169, 702, 703, 863, 866, 870 Magdala (= Marija Magdale na) II 516 Magdalena, v. Marija Magdale na Magdalenić, velikaš II 414 — Matija II 846 Magdeburg I 682, 683 — magdeburški I 682, 684 Magocin, ime iz epigrama I 646 Mahaon, liječnik u Ilijadi II 794 Le Maire, Kristof II 344, 346; v. i Maire, Kristof Maire, Kristof II 310 Maixner, Franjo II 442, 707 — Rudolf II 777 Majna, rijeka u Njemačkoj II 784 Majnarić, Nikola II 438, 442 Makar II 140 Makarani I 22, 26; II 836 makarski I 256; II 836, 844 Makedonci I 545, 552, 554 — makedonski I 552; II 496 Maksimilijan, car I 602, 640; II 683 Mala Azija I 190, 602; II 191 — maloazijski I 358 Malaspalli, Belizar I 547 Malatesta, Sigismund I 220 Malenić, kanonik II 428 Mali rat, mjesto u Dalmaciji I 48 Malko (bibi.) I 498 Malta II 191 Mamura, ime iz satire II 784, 786, 788 Mancija, ime iz epigrama II 476 Mandaljena (= Marija Magda lena) I 23, 34; II 837 Manfredi, Eustahije II 346 Manfredini, Federigo II 835
Mantova I 122, 132, 134 Marbeg, turski vojskovođa I 564 Marcel, v. Marcello, Jacopo An tonio Marcello, Jacopo Antonio I 154, 155, 204 Marcelović, Juraj II 401 Marcovich, Miroslav, v. Marković, Miroslav Marci jal I 25, 156, 212, 517, 612; II 190, 248, 294, 437, 616, 628 mareotski, iz grada Mareote u Egiptu II 472 Maretić, Tomo II 538, 608, 931, 932, 937 Margarita, ime iz narodne pje sme II 674, 676, 678 sv. Marija (Djevica) I 48—50, 64, 150, 260, 368, 459, 500, 729; II 544. 835 sv. Marija Malena I 64 sv. Marija Podone II 312 Marija Magdalena II 516, 682 Marija, španjolska infantkinja II 11 — majka Stjepana Gradića II 95 — kći bosanskog plemića Pavla Brankovića II 126 — Terezija, carica II 128, 310, 313, 399, 400, 543 Marijan (= M. Bunić), prija telj I. Crijevića I 380, 408 Marijan, ime iz epigrama II 272 Marijanović, S. II 281 Marin, prijatelj Marulićev 1302 Mario, drug pjesnika I. Crije vića I 438 sv. Marko, evanđelist I 86, 560, 562; II 516, 861 Marko (= Marko Kraljević) II 556 Marković, Franjo I 43; II 316 — Miroslav I 231, 729 — Željko II 316, 355 Maron (= Vergilije) II 526, 568, 892 Mars (mit.) I 20.142,386,388, 410, 580; II 580; v. i Mart
963
Marsigli, grof II 127 Medvednica, potok II 90 Mart (mit.) I 210, 214, 218, 282, Međani I 556 284, 476, 482; II 666; v. i Mars Međimurje II 88, 126, 169 Martecchini, Pier-Francesco II Megera (mit.) II 252 99, 901 Mehmed (= Muhamed) I 440 sv. Martin I 438 Mehmed II, sultan II 146, 148, Martin šibenčanin I 9 150 Martinčić, Franjo I 227, 304 Melanchton, Filip I 35, 601, 603, — Jeronim I 227 681, 682 Marulić, Marko I 225—317; I Meldenius, Rupert II 34 11, 13, 20, 21, 26, 29, 31, 33, Meles (geogr.) I 468 34, 38, 43, 118, 225, 228—232, Melfikt, grad u južnoj Italiji 234, 238, 256, 298, 308, 314, 378, II 204 545, 558, 731, 732 Melibej, pastir I 122 Marunko, ime iz spjeva II 814 Melita, otok II 191 Marzio, Galeotto I 154 Melite, otok II 191 Maslac, Anđeo I 37; II 773 Melpomena (mit.) I 186 Maslinova gora I 144 Mena (mit.) I 466 Menada (mit.) I 186 Massachusetts II 315 Matačić, podzapovjednik kra Menalka, pastir I 146 jišnika II 180 Menandar I 690; II 808 — Cecilija Kristina II 422 Menčetić, Jeronim II 622 Matasović, Josip II 171 — Miho II 302 Matiđ, Tomo I 43; II 132, 703, — Šimun, otac šiškov II 300 705, 707, 720, 883, 934 — Siško I 13, 32, 43, 378, 457; Matija (= M. Korvin), kralj II 300, 302 ugarsko-hrvatski I 154, 155, — Vladislav I 20, 23, 34; II 166, 379 247, 544, 546, 550, 600, 617, Matijašević, Đuro II 240, 247, 619, 622, 932 928 Mengs, Anton Raphael I 37; II Matković, Petar I 608 435, 498, 518 Matoš, Antun Gustav II 863 Mentor I 612 Maun, otok kod Paga I 50, 66, meonski II 830 68 Meonjanin II 830 Mauri I 540; II 644 Mera (mit.) I 466 — maurski I 474, 571 Merida I 231, 731 Mauzol I 226 Mesić, Matija II 403 Mayer, Antun I 667, 669 Mesija (bibi.) I 692 Mažuranić, Ivan I 20, 23; II 703 Metastasio, Pietro II 435, 488 Metela II 346 Mc Elwain, M. B. II 550 Metimna, grad na Lezbu II 110 Mecenat, Gaj Cilnije II 778 Mecenat (= Antun Sorkočević) Metimnjanin I 486 Meuderlinus, Petar II 34 II 778, 792, 818 Medici, Cosimo (Stariji) I 540 Mevije, loš pjesnik u Rimu II 802, 892 — Cosimo III. I 36 — Giovanni, papa (Leon X) Mezija II 156 Michaeler, Karl Josef II 836 I 540 — Lorenzo (ii Magnifico) I Michaelis, Johann David II 844 540 Mida (mit.) I 134; II 566 medijski I 468 Mihael, prijatelj pjesnika česMedvedgrad I 154, 155; II 72 mičkoga I 204 964
Mihajlo, kralj hrvatski I 48, 52; v. Krešimir II. — iz Tugara I 72 Mihanović, zapovjednik banderijalaca II 182 mikenski I 462 Mikloušić, Tomaš I 23 Mikoci, Josip I 15; II 839, 854 Mikola (bibi.) I 272 Milan (Milano) I 37, 461; II 312, 316, 543, 549, 899, 902 — milanski II 28, 312 Milava, ime iz komičkog spje va II 600. 602 Milecije, dubrovački kroničar I 76 Miličić, Rado II 191, 279 Milišić, Miho I 22; II 836, 837, 846, 848 Millaversi, Magdalena, ljubav A. Vrančića I 605, 608, 618 Minčeta, kula u Dubrovniku II 753 Minerva (mit.) I 132; II 184, 334, 524, 816, 870; v. i Palada Minos (mit.) I 360, 480, 481 Miošić, Klement II 47 Mirković, Mijo I 684, 685, 686 Miroslav iz Tugara I 72 Mižani I 168, 660 Mladen, v. šubić, Mladen Mleci I 9, 34, 40, 62, 84, 104, 117, 198, 228, 229, 355, 377, 378, 545, 547, 560, 571, 602, 603, 618, 628, 681, 683, 710, 730, 735, 736; II 9, 10, 12, 18, 46, 54, 56, 96, 129, 191, 279, 310, 311, 351, 352, 544, 592, 616, 742, 760, 844, 899, 926 — mletački I 9, 19, 43, 49, 322, 323, 554, 564, 566, 571; II 46, 56, 100, 127, 191, 312, 652 Mlečani I 21, 51, 84, 88, 92, 94, 98, 104, 323, 336, 620; II 54, 56, 58, 60, 62, 129, 140, 592, 644 Mljet II 190, 191, 554, 615, 640, 814 — mljetski II 298, 626, 634, 642 965
Mocenigo, Petar I 9 modruški I 9, 32, 505, 506, 510 Modruški, v. Nikola Modruški Mohač II 136 — mohački I 28; II 136 Mojsije (bibi.) I 690, 692, 718; II 270, 736 Molbica (geogr.) II 734 Moldavija I 604; II 311 Moliere II 686 Molorko (mit.) I 300 Mom, ime iz satire II 778, 812 Mommscn, Theodor II 702 Monaldi, Miho I 10 Mongitore, Antonino II 296 Monopol, grad u južnoj Italiji II 204 Monte Cassino II 190 Montecatini, prijatelj Petrićev I 711 Monte Luro II 346 de Montfort, Simon II 58 Montgolfier, braća II 498, 544 Monti, Vincenzo I 34, 37; II 435, 438, 441 Morava I 658 moravski II 138 Mosco II 549 Mosho I 33; II 545, 628, 842 moskovski II 558 Moslavina II 408 mrkanski II 613 Mmavić, Ivan Tomko I 603; II 45 — Vuk I 84 Mucimir, hrvatski knez II 52, 54 Muhamed I 140; II 270 Mulciber (= Vulkan) II 476 Miiller, Johannes II 614, 664 Miinchen II 841 Muo, mjesto kraj Kotora I 571 Mura, rijeka II 82, 88, 178 Murat, turski vojskovođa II 148 — sultan I 660 Muze I 10, 22, 32, 33, 120, 134, 138, 188, 212, 326, 370, 386, 412, 420, 422, 432, 446, 459, 484, 520, 530, 532, 536, 572, 646, 667, 670; II 112, 120, 164, 202, 204, 248, 274, 294, 298, 300, 330, 374, 376,
460, 462, 464, 480, 492, 494, 524, 528, 532, 547, 556, 558, 562, 574, 584, 586, 588, 604, 617, 652, 702, 728, 780, 784, 804, 816, 830, 842, 890 Mužić, Franjo I 9 Nabal (bibi.) I 266, 268 Nabatejci II 222 Nadasdy, Leopold, ugarski kan celar II 399 Nagy, Josip II 883 Na jade (mit.) I 410; II 220, 714, 724 NajŠić, Adam II 408, 418, 420, 422 Nalješković, Nikola I 13, 19, 20 Napeje (mit.) II 164, 748 Naplavić (Naplavčić), Ivan I 9 117 146 Napoleon II 543, 782, 786, 862, 879, 916 Napoli I 383 Napulj II 190, 753, 773 — napuljski I 330; II 362,835 Narbon (geogr.) I 468 Narcis (mit.) I 128, 410 Narni, grad u Italiji I 154 Naron (geogr.) I 468 Narset, Justinijanov vojskovo đa II 50 Natali, Dživo II 760, Natalis, v. Božićević-Natalis Natan (bibi.) I 286 Nazaret I 496; II 296 — nazaretski II 296 Nazon (=Ovidije) 1122,132,138, 234, 558; II 164, 746; v. Ovidije Nečujam, mjesto na Šolti I 227, 298 Nedelkovitsch, v. Nedeljković, Dušan Nedeljković, Dušan II 312, 316, 713 Neera, ime iz satire II 812 Nefela (mit.) I 474 Negovec, selo II 414 Nejatka (= Najada) II 536 Neiipčić-Svačić, Ivan I 88, 92 — Vladislava I 88, 90 nemejski I 472
Neptun (mit.) II 90, 100, 638 Nerej (mit.) I 410, 468 neretljanski II 76 Neretva II 58, 136 Neron I 706 Neso (mit.) I 178 Nest I 480 Nester, rijeka II 598 Nestor (mit.) I 536; II 562 Nevenić-Grabovac, D. II 193 Newton. Isaac I 26, 37; II 12, 318, 320, 336, 351—354, 382, 386, 500, 562, 570, 906 — newtonovci II 320 Nicen I 540 Nifat (geogr.) I 468 Niger, Toma I 11, 227, 505, 558 Nigretić, Franjo I 36, 560, 603 Nijemci I 323; II 174, 784, 786, 836, 866 Niko, prijatelj Marulićev 1300 Nikola, brat pjesnika šižgorića I 124 — ban čitave Slavonije I 88, 90; II 90 — hrvatski ban; v. Zrinjski, Nikola — fratar iz Zadra I 96 Nikola iz Pečuha, kanonik za grebački I 108 Nikola Modruški (N. Kotoranin) I 10, 13, 28, 29, 32, 35 Nikolajević, Georgij II 934 Nil I 410, 468 nimački (= njemački) II 852 Nimfe (mit.) I 466, 470, 577; II 584, 590, 712, 714, 748 Nin I 66, 68, 70, 94, 98; II 52,54 — ninski I 9, 70; II 52, 54 Ninjani I 62 Nioba (mit.) I 124 Niza, grad u Indiji I 264; I I 218, 220
— nizejski II 218 Nizozemci II 399 Nizozemska II 46 — nizozemski I 602 Noa [Noja] (bibi.) II 20, 86 Noćnik (=* Bakho) I 366 Nodilo, Natko I 729
966
Novak, Grga I 549 — Viktor I 729 Novi, tvrđava II 176, 180 Novi, grad u Italiji II 898 Novigrad II 54 Novo Mesto, u Hrvatskoj I I 414 Novo Mjesto, u Mađarskoj II 169 Numa Pompilije, rimski kralj I 146
Orfej (mit.) I 184, 464, 470, 472, 538; II 494, 528, 594, 704 Origen, crkveni pisac I 720 Ork (mit.) I 468, 476, 478, 480, 484, 520, 538 Osa, planina u Grčkoj I 672 Osijek I 11, 22; II 169, 701 — osječki II 701, 707 Osman I 22, 34; II 545, 546, 556, 596, 598, 932 Osmanlije I 380 Osor I 48 Ossian II 846 Ostrogon II 78 — ostrogonski I 340, 602, 632 Ostrovica, grad I 92; II 78 Otman (Osman), prvi turski sultan I 554 otmanski I 20; II 884 Otok, lokalitet u Solinu I 48, 729 Otrintej (mit.) II 536 Ovidije (Ovid) I 24, 381; II 164, 202; 704, 746, 754, 755, 880; v. i Nazon — ovidijevski II 248 oxfordski II 844 bi. Ozana I 667
Njemačka I 11, 12, 36, 170, 310, 681, 683, 710; II 126, 760 — njemački I 12, 35, 38, 39, 228, 640, 683, 704, 722; II 74, 172, 410, 566, 861 Njitra (geogr.) I 155 Oaks (geogr.) I 468 Obilić, Miloš I 322 Ocean I 272; II 332, 360, 396,590 Očakov (geogr.) II 880 Od, prijatelj česmičkoga 1210 Odescalchi, Baldassare I 37; II 436, 500 Odisej I 488, 618, 628; II 556, 590,' 606, 608, 902 Ofel, ime iz satire II 788, 790 Okean (mit.) I 466 Olah, Nikola I 603, 632 Olimp (mit.) I 162, 192, 280,368, 372, 458, 459, 476, 482, 484, 500, 592, 594; II 100, 374, 588 — olimpski I 216 Olimpija II 106 Oliverije, svjedok I 74 Ombla (= Rijeka Dubrovačka) I 408 Ome.ro II 441, 614 Omfala (mit.) I 178; II 490 Omiš I 48, 56. 72; II 58, 60, 62 — omiški II 58, 60, 62 Omišani II 60, 62 sv. Onofrije I 711 Opalenski, P. I 603 Orahov Dol (geogr.) II 309 Orahovica I 36 Orašac (geogr.) II 638 Orbini, Mavro I 546; II 234, 284 Oreade (mit.) II 714 Orest, ime iz satire II 812
Pad, rijeka I 200 Padova I 12, 36. 40, 117, 154, 227, 457, 571, 572, 601, 667, 681, 710, 711, 714; II 9, 22, 45, 190, 236, 284, 774, 935 — padovski II 236 pafijski I 388 Pag I 14, 50, 94 pahinski I 482 Paintner, M. II 838 Pakrac II 835 Paktol, rijeka I 180 Palada (mit.) I 142, 484; II 502, 566,584, 588, 592, 632, 886; v. Minerva Paladinić, Pavao I 558 palatinski (= heidelberški) II 438 Palemon, pastir I 146 palestinski I 276 Palmotić, Dživo II 626 — Đuro II 624
967
Paškoje I 571 Pasković (= Paskalić) I 571 Paskvali (= Paskalić) I 571 Pasquali (= Paskalić) I 571 Patačić, obitelj II 170, 862 — Aleksandra II 414 — Antun II 169 — Baltazar II 167—185; I 14, 29; II 167, 169—171, 927 — Ivan II 414 — Ludovik II 414 — Matija II 178 — Pavao II 178 patarski, iz grada Patre u Ahaji I 462 Patricijus, Franciskus I 713; v. Petrić, Franjo Patrizio, Francesco I 713; v. Petrić, Franjo — Ivan I 37 Paula, dragana M. Držića I I 300 — v. Crijević, Paula sv. Pavao i 694, 696; II 16, 191 Pavao (Šubić), ban hrvatski I 50, 51, 78; II 62 — knez, sin bana Pavla I 78 Pavao II, papa I 154 — III, papa I 377 Pavao iz Ivanića I 35 Pavelić, Milan I 228 Pavese, Nicola II 899 Pavia II 312, 838 Pavić, Emerik I 16, 23, 34 Pavišević, Josip II 701 Pavišić, Cezar II 47 Pavlimir, drama II 116 Pavlović, Luka II 251, 754, 757, 883, 928, 934, 936 Pavlović-Lučić, Ivan Josip I 22; II 836, 837, 844 Pažani I 94 Pecinić I 227; v. Marulić Pecsi, povjesničar II 72 Pečenić I 227; v. Marulić Pečuh I 155, 160; II 78, 701 — pečujski I 326, 602 Pegaz (mit.) II 268, 336, 584 Paskalić, Ludovik I 569—597; Pelates, prorok II 224 10, 21, 25, 32, 571, 572, 575, 580, Pelazgi I 190; II 502 Pelegrinović, Mikša I 19, 560 667, 735; II 437 Pelej (mit.) II 532 Pasko I 571
— Jakov II 626 — Junije (Džono) I 14, 22, 460; II 96, 99, 110, 112, 114, 116, 118, 120, 232, 292, 558, 616, 624, 702, 926 Paltašić, Andriia I 10, 36 Pan (mit.) I 188, 482; II 714, 748 Pannonius (= Cesmički) I 155 Panonci I 39, 218, 322, 648; II 702, 884 Panonija I 22, 153, 220, 340, 412, 552; II 702, 838, 842, 854 — panonski II 138, 724, 842 Panonije (= Cesmički) I 155 panormitanski II 746 Pantolab, ime iz satire II 812 Pap, grad II 78 Papadopoli, Komnen II 236 Papalić, Dmine I 11, 34, 227, 229, 256 — Jeronim I 227 Papi, Lazzaro II 899 Papo, Zadranin I 64 Paraminski, krajiški podzapov.jednik II 180 parazijski (= arkadski) II 530 Parini, Giuseppe II 776 Paris, Trojanae (mit.) I 278, 358 372-' II 714 Pariz (Paris) I 12, 35, 37, 38, 40, 228, 321; II 38, 282, 288, 311, 312, 316, 334, 360, 498, 544, 784, 794, 897—899 — pariški I 321; II 312, 786 Parižani II 879 Parke (mit.) I 486, 532; II 164, 256, 574, 892 Parma II 439, 549 — parmski II 549 Parmenid I 720 Parnas I 18; II 336, 439, 584, 588, 724, 842 — pamaski II 586, 594 parski I 392, 674 Pascale (= Paskalić, L.) I 571 Paschale (= Paskalić, L.) I 571 Paskal. svećenik I 76
968
pelionski (geogr.) II 198 Pelješac II 290, 615 Penej, rijeka u Tesaliji II 360 Penelopa (mit.) II 606, 608 Pentej, Tebanac II 218 Perast I 668 Pereczki, Martin II 718 Perelaos Megaris, arkadsko ime R. Kunića II 435 Pereni, Petar II 730 Perga (geogr.) II 908 Pergam (=> Troja) I 304, 462; II 804 Periklo I 370 Perugia II 906 Perzefona (mit.) I 470, 476 Perzijanci I 556, 618 Perzije, rimski satiričar II 210 perzijski I 130; II 172 Pesaro I 546 Pestum (Pest), grad u Lukaniji I 398, 400, 410, 422 Pešta II 701, 704, 705, 835, 852, 854, 861 Peštingrad I 672 Petančić, Feliks I 35 sv. Petar, apostol I 48, 50, 54, 72, 76, 498, 696, 706; II 96, 180, 346 Petar Krešimir, kralj, v. Kreši mir IV Petar, župan sidraški I 70 — opat sv. Krševana I 64, 68 — kraljevski dvorski sudac I 70 — ban I 72 — Crni (Gumaj) I 48, 50, 52, 54. 70 — (Canale), mletački zapo vjednik I 94 — ime iz epigrama I 210 — ime iz narodne pjesme II 676 Petković, Juraj II 416, 418, 420 Petrarca, Francesco I 34, 204, 212; II 120, 302, 462, 830 — petrarkistički I 571 Petravić, Ante II 707, 734, 934, 937 Petretić, Petar, biskup zagreba čki II 70. 401
Petricioli, Ivo I 729 Petrić, Franjo I 709—725; 13, 29, 33, 35, 709—713, 724, 736; II 12; v. i Petrišević, Franjo — Marija I 110 — Stjepan I 710 Petrinja II 69 Petrislav, otac kralja Vladimi ra II 156 Petrišević, Franjo I 170, 713; v. Petrić, Franjo Petrograd II 312, 835, 837, 856, 918 — petrogradski I 23; II 856 Petronije II 47, 97 Petrovaradin II 191, 249 Petrović, Vice II 245—275; I 14; II 247—249, 251, 351, 928 Petrović, Vićentije II 928; v. Petrović. Viče — Vinko II 202, 204; v. Pe trović, Viče Petrović, Petar I 624 Picen, pokrajina u istočnoj Ita liji II 782 Piceno (geogr.) II 236 de’Piccolomini, v. Enea Silvio Pijemont II 898 Pijeride (mit.) I 132, 264, 462 pijerijski II 524, 584 Pima, Bernard I 10, 36 — Ljudevit I 35 Pind, gora u Tesaliji I 480; II 260, 262, 268, 336, 384, 462, 464, 486, 490, 584, 588 Pindar I 34; II 120, 690, 746, 774 Pindemonte, Ippolito I 34; II 435 Pinta, društvo vinskih doktora II 169 Pintorović-beg II 670 Pio II, papa I 153, 442, 552, 554; II 148 — VI, papa II 897 Pipin, kralj franački I 58 Pir, epirski kralj II 784 Pir, Didak I 10 Pirakmon (mit.) I 596 Piram (mit.) I 21; II 626 Piran I 11 Pireneji II 360, 904
969
Piritoj (mit.) I 458, 474 Ponte, Valerije II 45 Pontik, ime iz epigrama II 460, Piroj (mit.) I 266 468, 470 Piron II 786 Pontinske močvare II 312 Pirri, Rocco II 296 pop Dukljanin I 34, 731; II 116, Pisa II 436 Pitagora I 146, 202, 212; II 192 127, 156, 644 Pitagorici II 562 Poparić, Bare II 49 Pitija, proročica II 480 Pope, Alexander II 500 Pizzelli, Marija I 37; II 435, 437, Popović, Pavle II 281, 865 portugalski I 10, 38, 228; II 344 482, 486 posavski I 15 Planko, ime iz satire II 818 Platimisa, Formin I 74 Postum, ime iz epigrama II Platon I 711, 714, 720; II 118, 448, 450, 454, 460, 508, 512 302, 386, 474, 692, 804, 816, 904 požarevački I 191 platonovci I 720 Požega I 11; v. Slavonska Po Plaut I 212, 377, 378, 432; II 190, žega — požeški II 862 812 Plejade (mit.) II 814 Požežani I 15, 22, 37 Požun I 35, 602, 603, 640, 644; Plinije Stariji I 546, 550 — (Mlađi)' I 612 II 69, 88, 90 — požunski II 70, 862 Plotin I 33, 155, 720 Prag I 12 Plutarh I 33, 155 Pluton (mit.) I 457—459, 470, Praga, Giuseppe I 383 472, 474, 476, 478, 480, 484, 486 Praska, Stjepan, ban I 66 Podebradski, Juraj I 154 Prato, grad u Italiji II 189, 899 Praz, Mario II 442 Podolija II 120 Preaux, konzul u Dubrovniku podravski II 412 Pogančec, imanje II 414 II 648 Poimandres, naslov djela her- Preger, W. I 686 metske literature I 718 Premec, Vladimir I 713 Preradović, Petar I 18; II 703 Pokuplje II 82 Polemon I 370 Presek, zapovjednik banderijaPolibije I 552 laca II 182 Polidoro, Petar II 236 Preseka, imanje II 414 Polifem (mit.) II 604, 794 Prešov I 602 Polikarp Severitan, Ivan I 26, Pribić, Nikola II 841 35, 36, 558 Pribina, ban I 66 Pribojevlć, Vinko I 543—567; Poliksena (mit.) I 206 Poliziano, Angelo I 380 11, 28, 36, 38, 118, 119, 543, 545—547, 549, 560, 734 Polonia II 312 Poluks (mit.) I 372 — Jeronim I 545, 558 Prijam (mit.) I 122; II 534, Poljaci II 120 536 Poljska I 35, 36, 326, 545, 546, Prob, rimski car I 556 604; II 311 — poljski I 36, 38, 39; II 313 Prodan, dvornik iz Tugara 172 Prokion, zviježđe II 228 Pomona (mit.) II 886 Pompadour, madame de II 352 Proklo, Lucije, novoplatonski filozof I 33, 720 Pomponije Let, Julije I 377, Prokljansko jezero I 144 444; II 286 Pomponije Mela I 552 Prokna (mit.) I 184 Pontano, Giovanni I 380 Prometej (mit.) I 33, 176, 178
Propercije I 24, 146, 234, 381; Radoslav, kralj hrvatski I 260 II 628, 755, 880 Raffay, Josip, podžupan II 408, Propontida (geogr.) II 592 410, 412, 416 Prosper, ime iz epigrama I 202 Ragusa I 43, 383, 608; II 99, 142, Protej (mit.) I 392; II 384, 564 281, 316, 442, 550, 619, 841, 930 Protezilaj (mit.) II 202 Ragusaner I 43 Prozerpina (mit.) II 112 ragusanisch I 43; II 883 Prasi II 708, 710 raguseo II 883 Prasija II 710 Ragusei I 17, 22, 383; II 99, Pšenica, Petar I 74 281, 550, 901 Ptolemej (Ptolomej) I 552; II Ragusino II 355, 549 736 Rajna II 360 Puclć, Karlo I 353—373; 10, 355, RAkdczy, Franjo II 169 357, 383, 457, 458, 518, 519, 732 Rakovac, selo blizu Križevaca — Medo II 883 II 861 — Niko II 898, 902, 904 Rakovec, vlastelinstvo II 169, — Pavao I 357, 383, 519 414 Puč, vrelo I 668, 674 Ramnazije, Pavao II 58 Pudić, Ivan II 193, 194 Ranjina, Dinko I 10, 22; II 302, Pulcinela II 655 628, 702 Pulo, ime iz epigrama II 228 — Frano II 351 Punjani I 556 — Katarina II 545, 560 — punski II 646 — Klement I 571, 592; II 280 Puratić, željko II 442, 550, 619, Rapič-Rapicius, Andrija I 603 757, 777 Rastić, Džono II 771—831; I Putanec, Valentin II 132 16—18, 25, 28, 34; II 753—755, 757, 774—777, 818, 848, 880, Quevedo y Villegas, Francisco 884, 935; v. i Resti, Junije de I 34 raški I 660 Quirini, Franjo I 117 Ratkaj, Jura] II 67—91; I 14, Quito (geogr.) II 344 22; II 67, 69—71, 926 — Pavao II 78, 80 Rab II 9, 45, 54 — Petar II 69 Raba (bibi.) I 280, 282, 284 — Žigmund II 82 Rabatta, Josip, austrijski gene Ratković, Milan II 865, 871, 932, ral II 9 936 Rabljani I 418; II 13, 62 Rauch, Ivan, podban II 170,400, Rabljanin, Ivan I 558 408 Rački, Franjo I 43, 383, 507, 733; Raugia I 669, 735 II 13, 49, 316 Raven, selo II 412 Radamant (mit.) I 478; II 226 Ravena (Ravenna) I 62; II 50 Radelja, Rafo I 39; II 441; v. — ravenski II 50 Radeljević, Rafo Ravozdi, Petar I 348 Radeljević, Pacifik II 755 Razzi, Serafino I 669, 735 — Rafo II 281, 436, 773; v. i Ražnji (geogr.) I 660 Radelja Regensburg I 682, 683; II 69,70 Radič, zapovjednik Bobovca II Reljković, Josip II 836, 854 — Matija Antun I 22; II 704, 148 854 Radonja, ime iz komičkog spje va I 34; II 544, 546, 550, 600, Remedelli. Dubrovčanin II 648 Remete, selo I 155 602, 622, 932
970
971
Remetinec, selo II 169 Remondini, braća izdavači u Bassanu II 312 Resti, Junije II 757, 773, 777; v. Rastić, Džono Rešetar, Milan II 193, 883, 928 Ret, gigant (mit.) II 220 Retimno, grad na Kreti I 571 Reuchlin, Johannes I 35 Revai Miklos II 703 Rez, trački kralj II 202 Riario, Pietro I 28 Ricca, A., Boškovićev biograf II 316 Ricciardi, nasljedni župan Like i Krbave II 126 Riccoboni, Antun II 236 Rijeka, grad I 505 Rijeka Dubrovačka I 380, 408, 410; II 636, 754, 758, 760, 773, 814, 830 Rim I 14, 26, 30, 37, 40, 148, 156, 220, 222, 229, 260, 340, 372, 377—379, 412, 444, 446, 457, 524, 532, 682, 704, 706, 718, 722, 731, 733, 734; II 10, 11, 16, 18, 20, 45, 95, 96, 99, 116, 125, 164, 189, 191, 204, 208, 234, 279, 284, 286, 304, 309— —312, 346, 351—353, 435, 436, 438, 464, 543, 544, 644, 692, 753, 773, 802, 806, 808, 810, 892, 897, 899, 926, 929, 930, 932 — rimski I 14, 24—27, 31, 38, 47, 258, 260, 264, 323, 330, 334, 336, 340, 355, 377, 378, 381, 432, 505, 510, 546, 554, 573, 604, 620, 662, 694, 704, 711, 714, 722; II 18, 22, 26, 28, 32, 34, 36, 50, 95, 100, 116, 129, 204, 208, 248, 249, 274, 286, 288, 313, 346, 351, 352, 435, 436, 490, 494, 502, 526, 564, 590, 613, 616, 619, 666, 702—704, 746, 773, 774, 780, 794, 808, 812, 835, 866, 870, 897, 904, 906 Rimini I 220; II 311, 346 — riminski II 346
Rimljani I 162, 206, 381, 556; II 32, 46, 60, 97, 127, 136, 152, 164, 502, 564, 616, 732, 806 Rimsko Carstvo I 47 Risanski zaljev I 670 Ritter, Juraj II 126 Ritter Vitezović, Pavao II 926, 927; v. Vitezović, Pavao Rižan, mjesto u Istri I 58 — rižanski I 58 Rižana, rijeka u Istri I 49 Rižinice, selo I 48 Rocci-Ročić, Antun II 755; v, Ročić, Antun Rochon, Alexis Marie II 312 Ročić, Antun I 39; II 368 Rodan, rijeka u Galiji (= Rhdne) I 468; II 830 Rodop (geogr.) II 220 — rodopski I 672 Rođopljani I 472 rodski I 524 Rođanin I 524 Rogačić, Benedikt I 14, 39; II 96 Roma I 383, 608; II 549, 883 Romagna II 879 Romagnoli, Michel-Angelo II 311 Romul I 412, 414, 440, 462; II 486, 502, 566, 666 de Rossi, talijanski pjesnik II 899 Rousseau, Jean-Jacques II 775 sv. Rozali.ja II 746; v. i Rožalija sv. Rožalija I 22; II 702—704, 736, 740,' 744, 746, 837 Rudolf, nadvojvoda austrijski I 603 Ruf, ime iz pjesme II 728 Rufin, ime iz satire II 790 Rugata, svjedok I 74 jRulo, ime iz epigrama II 472 Runtin, svećenik I 74 Rusi I 546; II 764, 836 Rusija II 120, 126, 558 — ruski I 546; II 835, 836, 856, 880 Ruševo (geogr.) II 861
972
Ruvere, Jeronim, kardinal I 714 Sabaot I 86 Sabelik (Marcus Antonius Coo cius) I 546, 558, 560, 564 Sabthael (bibi.) I 86 Saić, Ivan II 422 Salatić, Ivan mlađi II 753 — Ivan II 773 Salernitanae II 286 Salmacija I 410 Saloma II 516 Salomon (bibi.) I 616 Salustije I 323 de Salviatis, talijanska obitelj II 298 Samgar (bibi.) I 496 samnitski I 300 samoborski II 734 Samson (bibi.) I 496 Samuel, car bugarski I 229; II 156, 158, 160 Sannazaro (Sannazzaro), Jaco po I 572; II 116, 118 Sapfa I 34, 146; II 294, 746, 774 — safički II 703, 880 Sapienza, rimsko sveučilište I 711 Sarajevo II 193, 194, 316, 619, 757 Saro II 116; v. Bunić, Saro Saron (bibi.) II 224 Sarpedon (mit.) II 202 Saska II 424 Satiri (mit.) II 218 Saturn (mit.) I 218; II 336 Saul (bibi.) I 230, 272, 274, 286 Sava, rijeka I 166, 328; II 74, 90, 136, 172, 174, 408 — savski II 838, 854 Savoja II 918 — savojski II 191, 193, 249 Savonarola, Girolamo I 35 Scazzola, Giovanni Antonio II 900 Scharffenberg, general II 174 Scherffer, Karl II 310 Schmaus, Alois I 549 Schwandtner, I. G. I 325, 732
Scila (mit.) II 358 sv. Sebastijan II 346 Sebastijanović, Franjo I 15, 37 Sebeničo I 118, 608 Sebet, rijeka II 494 Sečen, Aleksandar II 863, 868 Scgedin II 701 Scina, ri jeka II 334, 794 Sekvana (geogr.) II 794 sekvanski II 794 Sela (geogr.) II 399 Selim, sultan I 323 Selo (geogr.) I 50, 72 Semela (mit.) II 220 Senčići, braća, brodovlasnici II 898, 899, 902, 904 Seneka, rimski filozof i tragički pjesnik I 148, 432, 457 • Senj 1 14; II 9, 125, 126, 140, 142, 408 — senjski II 9, 178 Seran (= Atili je Regul) I 300 Sever, ime iz epigrama I 214 sv. Severin I 190 Sfinga (mit.) II 358 Shakespeare, William I 575 Sibila (mit.) I 396 — sibilski I 420 Sibinjanin Janko II 556 Sicilci II 120 Sicilija I 88; II 746 — sicilijski I 400, 410, 420 — sicilski I 98. 364, 594, 704; II 574 sidonski (geogr.) II 200, 716 sidraški (geogr.) I 70 Sidrona (geogr.) I 552 Siena I 37; II 543, 545, 842, 932 Siget I 602; II 138, 140 — sigetski I 20 Sikulac, Jakov II 74 Silvija, dragana pjesnika Pas ka) ića I 572, 576, 578, 586; II 437 Silvi.je (=* Silvije Eneja Piccolomini) I 700 Simon, vrač I 68; II 870 ( = Maksimili.jan Vrhovac) Simonetta, talijanski pjesnik II 238
973
Sined, bard, pseudonim-anagram Mihovila Denisa II 846 Sipunt (geogr.) II 204 sirakuški II 908 Sirci II 794 Sirena (mit.) I 420, 422 Sirija II 54, 56, 879 Sisak I 31; II 172, 399 Sizif (mit.) I 362, 522, 578 Skadar II 879 Skalić, Pavao I 12, 13, 30, 36 Skaliger (= Skrlec) II 868, 870 Skenderbeg II 556 Skila (mit.) 704, 706; II 906 Skir, otok I 178 Skiti I 556 Skitija I 562 — skitijski I 360, 426 — skitski I 178; II 262 — skitski (= mađarski) II
Slavonska Požega II 707, 934; v. i Požega slavski I 58 Slovenci I 682; II 127, 836 Slovenija I 12, 683 — slovenski I 644, 682; II 125, 152 Slovinac II 550, 757 Slovinac (= Slavonac) II 866 slovinski I 20; II 127, 152, 191, 236, 614, 615, 656, 674, 883, 928, 934 slunjski II 80 Smail-aga, v. Cengić Smederevo I 604, 658, 660; II 129, 172 Smerdel, Ton II 442 Smičiklas, Tadija II 402, 403, 930 Smirna I 134 866 Smimjanin I 468 — skitski (= ruski) II 558 Smith, college II 550 Skok. Petar I 729 Sodoma (bibi.) I 240 Skopje (Skoplje) I 119; II 194, Soebek, plemić II 414 442, 550, 619, 757, 777, 883 Sofoklo II 120, 238, 624, 808 Skot (= filozof Duns Scotus) Sokol, tvrđava I 378, 448 I 540 Sokolovac (geogr.) II 748 Skrad I 662 Sokrat II 386, 808 Skradin I 56, 92, 662 Solin I 48, 729 Slade-Dolci, Sebastijan II 247, — solinski I 47, 229 616, 705 Soline (geogr.) I 72, 74 Slano (geogr.) I 355 Solon I 146 Slavac, kralj I 72 Julije II 490 Slaveni I li, 21, 28, 39, 43, 49, Somalia, de Soppe, Mihovil I 92 50, 58, 60, 62, 90, 146, 326, 545, 550, 552, 554, 556, 734; II 50, Soran, ime iz satire II 790 116, 118, 130, 142, 152, 192, 235, Sorbona (Sorbonne) I 12, 321; II 22, 184 836 — slavenski I 13. 28, 323 545, Sorgo II 518; v. Sorkočević — = Sorkočević, Pjerko Fra546, 552, 554, 556; II 52,118, natica II 558 152, 234, 870 — Sorgo-Sorkočević, Antun slavenstvo I 550 II 879 Slavi II 234 slavisch I 43; II 883 Sorgue, rječica u Francuskoj Slavo II 880. 883 II 830 Slavonci I 15, 37; II 705, 880 Sorkočević, Antun II 351, 775 — Džono I 379 Slavonija I 19, 29, 602, 640; II — Franatica I 17 69, 72, 127, 170, 401, 732, 862, — Luko Didak I 17; II 518, 863, 866, 926 753 — slavonski I 16. 19, 648; II — Marin II 351 404, 701, 702 974
— Miho I 322; II 442, 613, 636, 773, 822, 848 — Pjerko Franatica II 545, 546 Sozzini, Faust, teolog II 916 spartanski II 690 Spas (geogr.) I 90 Sperhej, rijeka I 468 Splićani I 37, 60, 62, 72, 547, 558; II 614 Split I 8, 10, 40, 48, 74, 78, 227, 229, 378, 545; II 9, 10, 12, 16, 45. 58 — splitski I 47, 48, 50, 54, 70, 227,238; II 9—11, 16,46,52, 925 — spljetski II 13 Srbi I 22; II 127, 836 Srbija II 129, 401 — srpski I 731; II 126, 281, 614, 707, 928, 934 Srde (mit.) II 200 Srđ I 452; II 496 Srebrenica I 29; II 296 Središče (geogr.) II 178 Sredna (geogr.) I 153 Sredozemno more II 360 Srijem II 74 — srijemski I 166; II 136 Srim (= Srijem) II 748 Stacije, rimski pjesnik I 572; II 724 Stanac II 622 Stanislav I, kralj poljski II 313 Starčević, Ante II 130 staroslavenski I 505, 836 Statilić, Ivan I 601, 603, 605, 614 — Jakov I 35 — Marin II 47, 97 Stauracije, biskup iz Istre I 58 Stay, B enedlkt II 349—395; I 14, 16, 17, 26, 36, 37, 39; II 96, 274, 310, 326, 351—355, 435, 500, 545, 562, 570, 613, 773, 830, 846, 899, 904, 929 — Franjo (Frano) II 613, 773 — Kristofor I 28; II 351, 353 Stefoni, Bemardo II 116 Steme. Laurence II 776
Sterop (mit.) I 596 don Stijepo, župnik sv. Marije II 240 Stiks (mit.) I 358; II 252, 708 — stigijski I 364, 372, 464, 474, 480, 482, 494; II 226, 252, 358, 580 Stinice (geogr.) I 74 Stipić, Andrija I 564 sv. Stjepan I 72; II 628 sv. Stjepan, kralj I 108; II 86 Stjepan, kralj (— Držislav) I 48, 52 — kralj, otac Krešimira IV. I 66 — bosanski kralj II 148 — herceg II 146 — sin^ ugarskoga kralja Kar— biskup iz Istre I 58 — biskup zadarski I 64, 70 Stojković, Ivan I 12, 558 Ston I 378, 384, 457; II 815 sv. Stošija I 49 Strabon I 546; II 60, 736 Strada, Jacopo (Jakob) I 603, 628. 630 Strassburg I 682, 683 Stratimirović, Stefan I 22; II 836 Stridon (geogr.) I 552 Strimon (geogr.) I 468 — strimonski II 210 Strossmayer, Josip Juraj I 28 Strozzi, Tito Vespasiano I 154, 155 Stubica I 36, 640 Studec, kraljevski vinotoča I 70 Stulli, Joaklm I 22, 23; II 836, 852 — Luko I 17. 18, 37, 39 Subura, bučna ulica u starom Rimu II 806 Suđenice (mit.) I 180; II 102, 112
Suđurađ, selo na Sipanu II 240 Sula, ime iz satire II 806 Sulejman II. Veliki I 602, 604, 618, 656, 672; II 78
975
Supek, Ivan II 13 Supetar, mjesto u poljičkom primorju I 48, 729 — supetarski I 50, 70 Susedgrad I 640 Svačići. rod I 88 Svetić, obitelj II 862 Svetoslav, kralj hrvatski I 66 Svevia, naslov tragedije II 116 Svitarić, Marko I 292 van Swieten, Gerard II 310, 399 Szalay Laszlo I 607 Szerdahely, Đuro (Gyorgy) II 703, 704, 724, 836, 842
Štafilić, Ivan I 558 Štajerska II 416 — štajerski II 138 štoos, Pavao I 23 Šubić, Juraj I 56 — Mladen (III) I 49, 56, 92 — Mladen, bosanski ban I 78 — Mladen, knez zemlje Hu ma I 78 — Pavao I 50 Šubići od Ostrovice II 78 Šupuk, Ante I 119 Švicarska II 898
Šafarik, Pavel Jozef II 703 šćitarjevo II 128 Šenoa, August II 9, 402, 863 Šibenčani I 9, 21, 22, 32, 134, 558; II 62, 702 Šibenik I 8, 9, 35, 36, 39, 117, 118, 144, 148, 378, 545, 601, 662, 730; II 45, 54 — šibenski I 26, 138, 140, 146 Šidak, Jaroslav I 729, 730 Šimunčić, Ivan II 414 Šinko, Ervin I 157 šipan, otok I 424, 457; II 110, 189, 240, 290, 615, 822 šišić, Ferdo I 48, 729, 731; II 49, 71, 403 Šižgorić, Juraj I 115—149; 9, 21, 24, 32, 115, 117—119, 227, 234, 378, 549, 730—732 škrlec, obitelj II 422 — Ana II 408, 422 — Cecilija II 422 — Nikola II 401, 416, 422, 863, 868 — Petar II 422 Šop, Nikola I 157, 222, 234, 306, 364, 578, 584, 586, 676; II 193, 230, 688, 730, 937 šopronj II 125 Španjolci I 330, 722; II 210, 344, 590 Španjolska I 168,440,711; I I 126 — španjolski I 34, 564; II 11, 212, '566, 590 Šrepel, Milivoj I 119, 157, 231, 669, 713, 730; II 352, 355, 777
Tabor (geogr.) I 496 Tacconi, I. L. II 355 Tacit I 323 Tadin, C. I 383 Tag, rijeka I 180, 222, 468 Tahi, Franjo I 640 tajgetski (geogr.) I 468 Talija (mit.) I 200; II 574, 701 Talijani I 98, 228, 546, 552, 667, 722; II 120, 564, 566, 786, 836, 846, 912, 918 — talijanski I 14, 16—18, 26, 33,' 37—39, 228, 229, 355, 547, 552, 571, 572, 575, 603, 604, 667, 712; II 120, 194, 238, 247, 249, 251, 272, 279, 310, 435, 439, 543, 613, 617, 754, 755, 773, 784, 838, 880, 897, 899, 902 Tamara (bibi.) I 288 Tanaj, rijeka I 222 Tantal (mit.) I 578; II 708 Taraboš, brdo II 158 Tarent I 486; II 204 Tarkvinije, posljednji rimski kralj I 184 Tarnowski, S. I 603 Tartar (mit.) I 254, 268, 484, 522, 650; II 892 Tasso, Torquato II 238, 247, 439 Tatari II 72, 78, 80 — tatarski II 72 Tavelić, Petar I 9 Teba I 264 Tebaida, kraj u južnom Egiptu I 240
976
Titije (mit.) I 578 Tebanac II 218 Titir, ime iz epigrama II 272 Tebanka I 186 — ime I. Đurđevića u Aka Tej (Teos), otok II 742 demiji dubrovačkoj II 26& — tejski II 742 Tizba (mit.) II 626 Telemah (mit.) II 608 Tizian II 52G Temišvar II 74 Tempe, dolina u Tesaliji I 410 Tizifona (mit.) I 482 Tižba ( = Tizba) I 21 Temza II 502 Tkalčić, Ivan I 729. 730 Tenar (geogr.) I 480 Tkalec, imanje II 414 — tenarski I 462 Tmol (geogr.) II 536 Tened, otok II 311 Tolentić, Luka I 117 Teocrito II 549 bi. Toma, apostol I 106 Teodor, biskup iz Istre I 58 Toma Arhiđakon I 47, 49; II 46* Teodoret, teolog I 720 Teokrit I 33, 34; II 120, 438, Toma iz Ilirije I 35 439, 441, 442, 545, 550, 574, Tomašević, Stjepan I 168 Tomi, grad na Crnome moru 768, 774, 842, 906 Terej (mit.) I 184; II 200 II 164 Tomić, Josip Eugen II 402 Terencije I 377; II 20 Tommaseo. Niccolb II 550 Termodont (geogr.) I 474 Tersit [Terzit] (mit.) I 184, 404 Tommasini, pisac II 236 tesalski I 264, 480; II 196, 262 Tomori, Pdl II 136, 138 Tetida (mit.) I 146, 178 Torbar, Josip II 316 Torbarina, Josip I 119, 571, 575,. Tetija (mit.) II 104 652; II 316 436, 442, 526, 530,. Tevton II 866, 868, 870 Tezej (mit.) I 384, 458, 474, 480, 566, 574, 586, 594, 937 Torino II 898, 899 484, 486 Thauszy, Franjo II 399, 400, 428 — torinski II 835 Thokoly, turski vojskovođa II Tomej, Nikola I 348 Toskana II 310, 502, 906 172 — toskanski II 120, 500 Thiiringen I 682 Thuz, Ivan I 154, 155 Toth, I. I 153 — Osvald I 154 Tours (geogr.) II 879 Tiber I 332, 412, 468; II 494, 904 Tračani I 440, 464, 538, 545, 554*. Tibul I 24, 138, 146, 156, 234, 660; II 218, 704 381, 517, 572, 582; II 436, 437, Tragurio II 46 568, 628, 755, 774; v. i Albije Trakija I 658; II 150, 594 Tidid [= Diomed], (mit.) I 202 — trački I 488; II 200, 704, Tilur [= Cetina], rijeka II 58 884 Timav, rijeka II 100 — trakijski I 388 Timbra (geogr.) I 462 Trankvil Andreis, v. Andreis,. Timej, dijalog Platonov I 720 Fran Trankvil Tindaride (mit.) I 402, 496 Trano, grad u južnoj Italiji II Tirena II 300 204 Tirensko more II 300 Troii II 46 tirski (geogr.) I 390, 488 Travnik II 879 Tit (geogr.) I 662 trebinjski II 613 Titan (mit.) I 218, 462; II 330, tridentski I 28; II 80 580 Trimalhion II 47, 97 Titanka (mit.) I 278 trinakrijski (geogr.) I 420; II 362 Titel I 154 62
H rvatski latinisti II
977
Tripoli (geogr.) II 879 — turski I 13, 29, 30, 34, 321, sv. Tripun I 674 322, 505, 554, 602, 654, 660, Trismegistos, nadimak boga 672, 710; II 76, 78, 127, 138, Herma I 716 150, 172, 174, 298, 304, 596, Triton (mit.) I 409 730 — tritonski I 410 Turčić, Nikola II 838 Tritonka (= Minerva) I 484 Turno (mit.) II 202 Trnava (geogr.) I 640 Turopolje II 128, 404 Tmski, Ivan I 18 Turska I 322, 654 Trogir I 8, 9, 35, 49, 545, 624, Tustokose, Dragan I 74 626; II 45, 46, 62, 95, 766 — trogirski I 9, 49, 505, 626; Ubel, Stella II 132 II 45, 47, 62 Udbina II 176 Trogirani I 36, 558, 560; II 47, Ugarska I 12, 35, 51, 92, 154, 49, 62, 754, 764 328, 340, 348, 601—603, 610, Troia I 264, 358; II 100, 311, 534, 632, 640; II 74, 126, 172, 238, 590, 604, 906 420, 854, 862, 868 — troianski I 372, 620; II — ugarski I 21, 34, 321, 322, 200; 382, 534, 536, 556 340, 344, 379, 601—603, 624, Trojanci I 212; II 532, 652, 714 640, 644; II 52, 56, 62, 70, Trojci (=Trojanci) II 532, 534 78, 128, 169, 399, 401, 404, Trpimir I 48, 52; II 54 410, 862, 863, 872 Trsat II 150 Ughelli, Ferdinando II 296 Trst I 39, 130, 552; II 47, 784 Ugri I 326, 648; II 58, 72, 868 — tršćanski I 130 Uliks (mit.) 184, 300 Trsteno II 638, 774 Umbla II 830; v. Rijeka DubroTršćani II 56 Vcičkci Truhelka, B. II 352, 354, 355 Una, rijeka II 69, 74, 172, 176 — ćiro II 929 Uranija (mit.) II 330, 334, 588, Tuberon I 321, 323; II 288, 290, 592 295; v. Crijević Tuberon, Lu- Urban II, papa I 442 dovik — VIII, papa II 11 Tiibingen I 681 Urbino I 540; II 897 Tugarani I 72 Urija (bibi.) I 278, 280, 282, 284 Tugari, selo I 74 Urso, ime iz epigrama II 454 Tuka, ime iz epigrama II 456 Ursula, ime iz epigrama I 156 Tula (geogr.) II 252 Uršula, ljubavnica A. Vranči Tula, žena Tarkvinija Ohologa ća I 605, 614 I 184 Uskoci II 9 Tulije (= Ciceron) II 502 Utišenić, Juraj I 12, 35, 601, 604, 662, 735; v. i Eremita, Brat Tulo, ime iz epigrama II 522 Turci I 7,15, 21, 108, 140, 142, Uvraćen, kotorska obitelj 1572 154, 155, 172, 228, 308, 322, Uzolin. Ivan II 178 323, 330, 336, 338, 340, 342, 348, 350, 440, 510, 512, 518, Valdus, vođa vjerske sekte I 700 554, 564, 566, 571, 572, 601, 618, — valdovci I 700 634, 642, 648, 656, 658, 660; II 9, 10, 40, 46, 69, 70, 74, 76, 82, Valenti, Silvije (Silvio) II 344, 346, 351, 353, 376 84, 88, 90, 126, 127, 136, 140, 148, 154, 169, 170, 172, 176, 180, Valentinijan, car rimski II 26 Valentinois (geogr.) I 330, 336 193, 249, 290, 564, 596, 730 978
Valica, prior I 70 Valla, Lorenzo I 208 Valpovčani II 722 Valpovo I 15; II 701, 730, 748 Valvasor, Ivan Weikhard II 125, 128 Vandali I 545 Varadin I 154; II 74 Varaždin I 11, 12; II 72, 74, 142, 169, 174, 401, 410, 420, 861 — varaždinski II 174, 410 Varda, ban I 66 Varićak, Vladimir II 316 Varo, ime iz epigrama II 446, 454, 458 Varšava II 311 Vatikan I 323; II 351, 897 — vatikanski I 14, 28, 36, 380, 524; II 45, 95, 352 Vaucluse, dolina u Francuskoj II 830 Vekenega, glavarica benediktinki u Zadru I 49, 54 — majka Cike I 64 — kći Cike I 64 Velcije, svjedok I 76 Velebit I 43; II 71 Veliki Otok, II 414 Veliki Tabor II 69 — velikotaborski II 69 Venafro, grad u Kampaniji II
Vergilije I17, 25, 27, 31, 122, 230, 377,379, 457, 459, 518, 572, 594, 668; II 232, 249, 292, 353, 436,438, 439, 442, 568, 615, 652,746, 755, 757, 780, 802, 837, 850, 852, 892, 902; v. i Maron — vergilijevski II 572, 848 Verona I 202, 216, 321; II 9, 899 — veronski I 202 Veronjanin II 286 Vesgula, ime iz epigrama II
Vetranović, Mavro I 19; II 300 Vezdin, Filip I 29 Vezuv II 362 Vicelije, pristaša Lutherov I 698 Vicenza I 198 sv. Vid I 98 Vida, Girolamo I 26, 459, 460; II 118 Viđali, Ivan I 19 Vidovec, selo kod Varaždina II 169, 178 Vidulić, Jerolim I 9 Vigilije, grad u južnoj Italiji II 204 Viktor Emanuel I. II 898 Vilenik, Miho II 844 Vilim I, Fridrik, kralj pruski II 710 886 Villehardouin, Geoffroi II 58 Venećani I 170 sv. Vincenco I 711 Venera (mit.) I 126, 186, 188, Vinkovci 190, 210, 252, 364, 370, 388, 390, vinzentskiIII 854 396, 404, 410, 522, 528, 578, 582, Violanta, ime 198 iz epigrama, kći 586, 614, 620, 650; II 212, 264, Marije Pizzelli II 482, 492 311, 330, 474, 476, 524, 592, Vir, otok I 68 714, 798, 804, 816, 824, 828 virovitički II 169 Veneti II 50, 52 Visovac (geogr.) I 662 Venezia I 84, 383, 607 Višnjica (geogr.) I 321 Venuzija, grad u Apuliji II 204, Vitale, dubrovački nadbiskup I 652 76 — venuzijski II 775 Vitaljić, Petar I 545 Verancsics Antal I 607; v. Vran Vitez od Sredne, Ivan I 8, 12, čić, Antun 33—35, 153—155 Veranzio, Antonio I 608; v. Vitezica, Vinko I 383, 685, 706 Vrančić, Antun Vitezović, Pavao Ritter II 123 Vergil I 216; II 460; v. Vergili—165; I 14, 15, 19, 21—23, 28, 29, 31, 33; II 123, 125—132, je 979
142, 152, 156, 170, 171, 399, 401, 839 vizantijski I 549; v. bizantski Vlačić, Andrija I 681
— M atija iz Ilirije I 679— 707; 11, 13, 29, 35, 679,
681—686, 688, 690, 710, 736 bi. Vladimir, hrvatski kralj II 128, 156, 158, 160, 927 Vladimir, iz Dubrovnika I 76 Vlađislav II. Jageloviđ, kralj hrvatsko-ugarski I 323, 379, 380. 412 sv. Vlaho I 9, 18, 76; II 97, 572, 650, 776 Vlahović, obitelj II 300; v. Menčetić, šiško Vlasi II 176, 654 — vlaški II 86, 126 Vlaška I 604 Vlatković, Juraj II 76 Vojković, Ivan II 82, 84 Vojnović, Katarina II 126 Volantić, Džanluka II 545, 546, 556 — Frano II 556 Voleša, djed I 66, 70 Voltaire II 326,353,520,775,802 Voltić, Josip I 22; II 836, 852 Vrana (geogr.) I 35 Vrančić, Antun I 599—663; 12, 13, 21, 28, 29, 34, 35, 36, 38, 602—604, 607, 608, 610, 614, 618, 624, 628, 644, 654, 735, — Faustin (Faust) I 38, 602, 654 — Mihovil I 601, 602, 604, 610, 654 Vratović, Vladimir I 41, 324, 325, 356, 357, 381, 383, 460, 461, 518, 519, 573, 575, 605, 608,612, 622, 626, 638, 644, 668, 669, 737; II 249, 251, 280, 281, 354, 355, 439, 442, 547, 550, 706, 707, 748, 755, 757, 776, 777, 839, 841, 856, 863, 865, 881, 883,937 Vrbovčani II 414 Vrbovec II 169, 414 Vrhovac, Maksimilijan II 861 —863, 866 980
Vrmac, brdo u Boki Kotorskoj I 670 Vučemica II 100 Vukac, župan lučki I 66, 70 Vučina, svjedok I 74 Vukčić, Stjepan, herceg II 146 — Vlađislav II 146 Vukići, obitelj iz Tugara I 72 Vulkan (mit.) I 480, 594, 596 Wadding, Luca II 296 Wagensberg, dvorac II 125, 126 Weibl. Kastul II 836 Wenzel Gusztav I 735 Wemsdorf, Johann Christian II 836 Wiclif, John I 698, 700, 736 Wien II 930 windsorski II 11 Wittenberg I 681, 682 Wolf, Friedrich August II 192, 193 Wyrfel, Juraj I 12 Zablata, selo I 66 Zabughin, N. I 461 Zadar I 8, 9, 35, 40, 47, 49—51, 64, 66, 84, 86,92, 94,96,100,104, 545, 662, 729; II 12, 45, 46, 49, 54, 56, 58, 281, 544, 614, 644, 674, 676, 755, 757, 932, 934 — zadarski I 51, 64, 70, 505, 729; II 45, 281, 757 Zadrani I 21, 22, 51, 86, 92, 94, 96, 98, 100, 102, 104, 505, 558; II 702 Zagorje I 258 Zagreb I 11, 12, 14, 15, 18—23, 36, 40, 41, 43, 51, 82, 110, 119, 157, 228, 231, 232, 325, 357, 383, 461, 519, 549, 575, 608, 669, 686, 713, 729—734; II 13, 49, 70, 71, 72, 80, 82, 86, 99, 125—128, 131, 132, 169—171, 178, 193, 194, 251, 281, 312, 316, 355, 399—401, 403, 410, 414, 416, 418, 424, 442, 547, 550, 615, 619, 701, 702, 705, 707, 757, 777, 835, 841, 842, 844, 846, 848, 850, 852, 854, 856, 861—863,
865, 883, 901, 925, 927—932, 935, 936 — zagrebački I 12, 21, 23, 51, 80, 106, 108, 507; II 69, 72, 128, 178, 399, 404, 410, 418, 442, 835, 836, 839, 846, 854, 863, 868 Zagrepčani I 15, 22, 35, 38, 39; II 90, 414, 439 Zagurović, Ilija I 667 — Paula I 667 Zajezda, selo II 169 Zakmardi, Ivan II 69 Zamagna, Bernardo II 549, 550; v. Džamanjić, Brno Zamagna, Bernard (Brno) II 442, 543, 550; v. Džamanjić Zanna, dragana D. Benešića I 518, 526 Zapolja, Ivan I 34, 35, 601, 604, 624 Žara I 383; II 355, 777 Zaruba, velikaš I 72 Zatilje, selo I 72 Zaton, mjesto kod Dubrovni ka II 638, 754 Zavorović, Dinko I 39 Zebedej (bibi.) I 102 Zefir, vjetar II 592, 892 Zelnicaj Stepanić, Nikola II 401 Zemun II 74 Zemunik, selo kod Zadra I 100
Zeus (mit.) I 366, 462; II 200, 220, 336, 532, 534, 604, 680, 716 Zifejci (bibi.) I 272 — zifejski I 272 Zlatarić, ime iz epigrama II 648
— Dinko (Dominko) I 20, 547; II 236, 624, 626 — Miho II 238 — šimun II 236 Zoil II 464, 874 Zdlyomski II 80 Zora, božica II 334 Zoranić, Petar I 9 Zoroaster, filozof, osnivač mazdaizma I 714 Zovac, volar I 66 Zovenzonije, Rafael I 130, 132 Zrinj, tvrđava II 78, 176 — zrinjski II 178 Zrinjski, obitelj II 78, 169 — Juraj, vojskovođa I 20, 31; II 238 — Nikola, ban, sigetski ju na I 31, 603; II 78, 80, 138, 140 — Nikola, ban II 69, 82, 84, 88
— Petar I 20; II 69, 88, 90 Zuzorić, Cvijeta I 10; II 232, 238, 294, 296 Zvonimir, kralj I 70, 258, 260; II 54 Želislav, sudac ninski I 70 Židovi I 10, 230, 260, 716; II 140, 794 — židovski II 516 Žigmund, I. Veliki, kralj polj ski I 36 žukovski, Vasilij Anđrejevič II 558 Žumberak II 90 Župa Dubrovačka II 764, 830, 880, 884 — župski II 760, 884
V. G. i V. V.
981
INDEX NOMINUM LATINUS
(I = volumen prius, II = volumen posterius, myth. «= mythologicum, bibi. = biblicum, geogr. = geographicum, adi. = adiectivum, s. = sanctus, d. = divus, b. = beatus, v. = vide) Abel (bibi.) I 499 Abel, J. I 157 Abella (geogr.) II 205 Abigail (bibi.) I 269, 271 Abisas (bibi.) I 273, 275 Abnerus (bibi.) I 273, 275 Abraham(us) (bibi.) I 693 Absalon (bibi.) I 289, 291 Acca, nomen ex epigrammate II 449 Achates (myth.) II 869 Achelous (geogr.) I 469, 481 — Acheloius, adi. I 421 Acheron (myth.) I 465, 473, 479, 483 — Acherontius, adi. II 681 Achila (bibi.) I 273 Achilles (myth.) I 179; II 203, 533, 537, 539, 557, 907 Achinoe (bibi.) I 273 Achivi II 533 — Achivus, adi. II 559 Adam, abbas I 67, 71 Adamco I 71; v. Adamizo Adamizo, iupanus Nonensis I 67 Adonis (myth.) II 623 Adria I 409, 671; II 205, 621; v. Hadria — Adriacus, adi. II 101, 141, 593, 595, 815
Adrianum mare II 891 Adrianus VI, papa I 231, 309, 311, 731 Adriaticum (mare) II 51, 53, 63 Adriaticus, adi. I 553; II 143 Aeacus (myth.) I 479 Aeeteus (myth.) adi. I 465 Aegaeus, adi. II 907 Aegidius, scriptor I 87 Aegie, nomen ex epigrammate et satira II 471, 805 Aegyptia II 233, 293 Aegyptii I 557, 659 Aegyptus II 831 — Aegyptiacus, adi. I 343 — Aegyptius, adi. I 715, 719; II 919 Aelius (= Aelius Lampridius Cervinus) I 385, 419 Aemilia, nomen ex epigramma te II 687 Aemonius, adi. II 199 Aemus (geogr.) II 253 Aeneas (myth.) II 203, 653 Aeolides (myth.) I 473 Aeolus (myth.) II 107 Aesopus I 697 Aetheus I 283, 285 Aetna (geogr.) I 365; II 33, 363 — Aetneus (Aetnaeus), adi. I 363, 481, 595
983
Aethna (geogr.) I 181 Amazon (myth.) I 475; II 371 Aethon (myth.) I 267 (s.) Ambrosius, scriptor eccle Africa II 691 siasticus I 509, 541, 721; II Aganippis (myth.) II 575 27, 29 Aglaea (myth.) I 457 America II 345 Aglaia, v. Aglaea Ammon (bibi.) I 289 de Agrada, Maria II 635 Amor (myth.) I 365, 367, 421, — Agradensis, adi. II 635 521, 527, 579, 585; II 197, 201, Agriensis (geogr.) adi. I 629 215, 447, 455, 509, 511, 513, 655 Agrippa II 333 Amphitrioniades (myth.) I 301, Aidoneus (myth.) I 483 475 Ajo, comes I 59 Amphitrite (myth.) I 471; II 583 Alapi, Caspar II 83 Amstelaedamum II 49, 925 Alba (geogr.) II 79 Amstelodamum I 549, 730; II Alba Graeca (geogr.) II 173 99 Alba Gyula (geogr.) I 617 Amurates, Turearum princeps Alba Iulia Transsylvana I 661 (geogr.) I 623 Amyntas II 239 Albanus, adi. II 347 Anacharsis II 693 Albensis, adi. II 119 Anastasius, episcopus CroataAlbius (= Tibullus) II 569 rum I 71 Albonensis, adi. I 685 Anchises (myth.) I 305 Alcaeus II 747 Ancona (geogr.) II 305 Alcides (myth.) I 179, 369, 373, — Anconitanus, adi. II 305 465, 471, 473, 475, 481, 483, 485, Ancyranus, adi. I 602 487; II 199, 265, 359, 491, 591, Andinus, adi. I 217 801 d. Andreas I 77; II 291 Alcmena (myth.) I 481 Andreas, prior Belgradensis I Alcynous (myth.) I 301 71 Alecto (myth.) I 477 — Ballislave I 77 Alexander Magnus I 557, 617 — Ciccae maritus I 65 Alexander VI, papa I 331, 335; — II, Hungariae rex II 55,73 II 37 — Siciliae rex I 89, 99, 101 — VII, papa II 99, 305 Andronicus, Tranquillus (Par Alferius, Victorius II 525 thenius) I 561, 575, 624 Algarottus, Franciscus II 327 Angelutius, Theodorus I 713 Aligerius (Aligherius), v. Dan Angli I 699; II 501, 787, 789 tes Aligerius Anglia I 169, 565; II 11, 13 Allobroges II 919 — Anglicus, adi. I 575, 732; Almesum (geogr.) I 57 II 787, 907 Almisani II 59, 61, 63 Angligenae II 337 Almisum (geogr.) II 59, 61, 63 Aloysius (= L. Cerva Tubero) Anna (myth.) I 121 Anna, Petri Gumay uxor I 71 I 321 Annibal II 803 Alpes I 359; II 905 — Alpinus, adi. I 467, 619; Ansanctum II 207 II 361 Antenor (myth.) II 537 Alvisius, M. Maruli amicus I — Antenoreus, adi. I 213 303 Antigenes, nomen ex epigram Amasas (bibi.) I 499 mate II 471 Amathites (bibi.) I 497 Antiphates (myth.) II 907 984
Antonius (= Marcus,Antonius, triumvir) I 299 s. Antonius I 243 Antverpia I 231 Aones (myth.) II 585 Aonides (myth.) I 135; II 729, 825, 831 Aonius (myth.), adi. I 121, 201, 217, 521; II 205, 261, 331, 491, 589 Apelles I 415 Aphrica I 563 — Aphricus, adi. I 565 Apicius, helluo I 211 Apollo (myth.) I 139, 187, 189, 217, 265, 359, 361, 367, 463, 489, 531, 595; II 121, 165, 205, 207, 275, 341, 557, 589, 725, 729, 763, 823, 893 — Apollineus, adi. I 143, 481, 583; II 207, 585 Apollonius Pergaeus II 908 — Apollonianus, adi. II 343 Appendinus, Franciscus Maria II 831 Appenninus I 673 Appianus Alexandrinus I 553 Appius, adi. II 347 Aprusa (geogr.) II 347 Apsedis (myth.) I 467 Aquilo II 17, 107, 907 Arabes I 495; II 219, 221 Arabia I 563 Araneus, Dominicus II 303 Arbensis, Ioannes I 559 Arbensis, adi. II 55 Arbenses II 63 Arcades II 355, 501 — Arcadicus, adi. II 331, 531 Archidiaconus. v. Thomas Archidiaconus Archigenes, nomen ex satira II 817 Archilochus II 267 Archimedes II 908 Arctos I 223; II 365, 905 — Arctous, adi. I 201, 441 Ardiei II 61 Areostus, Ludovicus II 831 Arethusa (myth.) I 467; II 575 Argivus, adi. II 499, 905
Argo (myth.), navis II 589 Argolicus, adi. I 463; II 625, 629 Argous (myth.), adi. I 465 Argus (myth.) I 621 Arianismus II 33 Ariminum (geogr.) I 221; II 347 — Ariminensis, adi. II 347 — Arimincus, adi. I 221 Arion (= Umbla, flumen) II 555, 637 Arion (myth.) I 487, 489, 621 — Arionius, adi. I 469 Aristarcus II 647 Aristeides [= Actaeon] (myth.) I 279 Aristophanes II 121, 813 Aristoteles I 617, 717, 719, 721 — Aristotelicus, adi, I 721 Arlichinus II 655 Arnobius, theologus I 721 Arnon (geogr.) II 225 Arnus (geogr.) II 831 Arquada (geogr.) I 213 Arrianus II 27, 29 Artemisia II 227 Asclepius (myth.) II 907 Ascraei I 677; II 549 Ascraeus, adi. I 668, 671, 677; II 493, 575 Ascrivium (geogr.) I 667, 673, 677; II 143, 765 — Ascriviensis, adi. I 667, 669, 671, 735 Asia I 481, 557, 659; II 151 Asmodei, daemones I 95 Assacheus (myth.), adi. I 475 Assanus, dux II 669, 671, 673 — Assanius, adi. II 673 Assyrii I 245, 509, 557 Astyanax (myth.) II 535 Athenae II 691, 813 Athenienses II 121 Athos (geogr.) I 483; II 211 Atlas (geogr.) I 483 Atrides (myth.) II 199, 533 Atropos (myth.) I 181 Attalus II 893 Atticus, adi. I 421; II 121, 691, 805, 809, 887, 921 Atticus, Hieronymus I 11, 559 Auersperg, comites II 423
985
Aufidus (geogr.) II 205 Augusta Taurinorum (geogr.) II 901, 936 s. Augustinus I 241, 721; II 515; v. et Aurelius Aulis (geogr.) I 141 Aulus, nomen ex epigrammate et satira II 447, 451, 453, 465, 475, 813 Aurelius ( = Augustinus) I 541 Aurispa I 209 Aurius. Dominicus II 625 Aurora (myth.) II 335, 671 Ausonia II 377 — Ausonius, adi. I 161, 433, 591, 797, 831 Ausonidae II 501 Auster II 17, 529 Australis, adi. II 139 Austria I 607, 610; II 315, 927 Austriaci II 711 Auxentius II 29 Averna (myth.) I 405 Avemus I 475, 485, 487 Avitus, nomen ex satira II 789 Baal I 695 Babylon II 87 Bacchae II 219 Bacchanalis, adi. II 115 Bacchus (myth.) I 133, 141, 143, 301, 385, 399, 401, 449, 649, 651, 653; II 111, 219, 221, 227, 248, 265, 583, 815, 825, 893 Bactra (geogr.) II 253 Baetica Semideis II 785 Baglivus, Georgius II 907 Baiae (geogr.) I 411; II 643 Ba.jamontius, Julius II 614, 619 Bajazetes II 79 Balearis (geogr.), adi. I 265 Ballislava, v. Andreas Ballislave — Petrus, vicecomes Ragusiensis I 75 Banich, Paulus I 93 s. Baptista I 145; v. Ioannes Baptista Baptista, Johannes, Campana rum fusor I 419 Barbara, lani Pannonii mater I 159 986
Barbarus, M. Maruli amicus I 303 Barbarussa I 673 Bardocucullus II 207 Barichevich, Adamus Aloysius II 833—857; 835 Barichevichius II 835; v. Bari chevich Barichievich II 841; v. Bariche vich Barium (geogr.) II 205 Barone, Paulus I 715 Bartholomaeus, dux II 79, 81 — Iani Pannonii amicus 1207 s. Bartholomeus I 67, 71 Barulum (geogr.) II 205 Basilea (geogr.) I 157, 685, 713 Basilius, magister militum I 61 — scriptor ecclesiasticus I 721 Bassanum (geogr.) II 315 Bassaris II 221 Basseglius, Jacobus II 553 — Thomas II 553 Bassich, Georgius II 633 Bassus II 647 Bathor (Batthorius), Andreas II 79 — Stephanus II 75 Batthyan, Carolus, banus I I 421 Bavarus, adi. II 175 Bavius II 803 Beetes II 909 Begnlus, Slmon I 503—513; 503, 559 Bela IV, Hungariae et Croatiae rex II 73, 143, 405 Belecz (geogr.) II 423 Belgium II 91 Belgradum, in Dalmatia II 55 — Belgradensis, adi. I 71 Belgradum, in Serbia II 173, 175 Belides (myth.) I 185, 473, 579 Belisarius, dux Byzantinorum II 51 Bellata, familiae nomen I 65 Belus, Ragusii conditor II 645 s. Benedictus I 73, 559; II 291, 635 Benessa, Damianus I 515—541
Benessius I 517; v. Benessa Benger, vicecomes II 423 Benignus (Salviatus), Georgius I 517, 541, 559; II 296,297,299, 929 Berberensis, adi. I 171; v. Breberiensis Berganum (geogr.) I 663 Berislavus, Petrus I 604 Bernardus, abbas I 247 — = Zamagna, Bernardus II 769 Berolinensis, adi. II 919 Bersabe (bibi.) I 279, 285 Beterra, B. II 819 Bethlemiticus, adi. II 190, 194 Bethlemius, adi. II 223, 225 Bethulia (bibi.) I 245 Betleus, adi. II 223 Betondius, Jacobus II 819 Bihach (geogr.) I 91, 93 Binzola Bodatie, civis Ragusinus I 77 Bion II 441, 842 Biszag (geogr.) II 415 Bisztriczei, Georgius II 429 Bithynia II 661 Bixantius, Georgius I 561 Bizancium II 79 Bizantion I 141 Bladimirus, civis Ragusinus I 77 Blanchinus, Franciscus II 347 Blaseus, Petrus I 565 s. Blasius I 77; II 573, 651 Blasius, civis Iadertinus I 93 — miles I 173 Blatcovicius, Georgius II 77 Blondus Foroliviensis I 553 — I 445, 447 Bobovcia (geogr.) II 149 Bocae Duymus, diaconus I 75 Boccaccius II 303 Bodacia, civis Ragusinus I 77 Boemundus I 443 Boeotii II 121 Bogachevo (geogr.) II 415 Bogdanus, Johannes I 77 Bohemi I 554, 701; II 121 Bohemicus I 703
Boleslaus (Bolesclaus), comes curialis I 67, 71 Bolicis, v. Bona de Bolicis Boliri(s), v. Bona de Bolicis Bona, Marius I 380 Bona de Bolicis, Ioannes I 665 —677; 580, 667; v. et Bonna, Ioannes Bonda, Marinus II 561 Bonfinius, Antonius II 73 de Boninis, Boninus I 36 Bononia II 283, 347 — Bononiensis, adi. II 315 Bonna, Ioannes I 581, 583; v. Bona de Bolicis Bonus, Jacobus I 455—501; 535 — Ioannes II 117 — Seraphinus II 117 Boreas I 223, 427; II 211, 223, 529, 561 Borgias, Rodericus I 331 Borussi II 709; v. Prussi Bo8covlch, Rogerlus Josephus II 307—347; 307. 315, 327, 519, 549. 569, 847, 907, 929 Bosetrenhc, banus I 67 Bosna [Bossnal (geogr.) I 51, 79, 169; II 131, 147, 149, 151, 926; v. et Bossnia — Bosnensis, adi. I 15, 79; II 181 Đosnia Argentina II 297 Bosphoros II 593 Đossinates II 121, 299 Bossna, flumen II 149 Đossnenses II 151 Bossnia (geogr.) II 137; v. Bosna Bosznensis, adi. II 177 de Botono, Bivaldus I 103 — Gregorius I 103 Brasilia II 345 Breberiensis, adi. II 61, 63 Brenum (geogr.) II 831, 880, 885 — Brenensis. adi. II 761 Bresane (geogr.) II 415 Brezovachky II 861; v. Brezovatsky Brezovatsky, Titus II 859—875; 861 Bribirium (geogr.) I 663
987
Brighella II 655 Briseis (myth.) II 199 Bristanus (geogr.) II 743 Britanni I 441, 541, 585; II 565, 567, 571, 783 — Britannicus, adi. II 785, 789 Brod (geogr.) II 173, 175 Brokunjevecz (geogr.) II 423 Bromius (= Bacchus) I 399, 427 Brontes (myth.) I 595 Bruere Desrivauxius, Marcus II 877—893; 883 Bruerius II 879; v. Bruere Brundusium II 205 Bucchia, nomen ex epigram mate II 647 Bucchius, Dominicus I 559 — Vincentius I 559 Buda (geogr.) I 157, 604, 607, 613, 649, 659, 735; II 707, 741, 843 — Budensis, adi. I 615, 637 Budec (Budiz), cubicularius I 67. 71 Bulgari II 157, 159 Burdigala (geogr.) II 883 Busan, Joannes II 409, 421 Busiris (myth.) II 201 Bussich, copiarum praefectus II 183 — Sigismundus II 409 Bussus II 649 Butovan, v. Martinussius de Butovan Byzantium II 149 — Byzantinus, adi. II 645 Cacus (myth.) II 211, 797 Cadolao, comes I 59 Caelia, nomen ex epigrammate II 477 Caesar Augustus II 565 Caesar, Gaius Iulius II 691, 693 Caesar (= Caesar Borgias) I 331, 333, 335, 337 — Caesarinus, adi. I 337 Caesar (= Napoleo) II 783 Cain (bibi.) I 499 Calaber, adi. I 487 988
Caldei I 105 Caledonii I 441 Caletum (geogr.) II 789 Calimachus II 121 Calliensis (geogr.), adi. II 297 Calliope (myth.) I 135, 421; II 491 — Calliopeus, adi. II 493 Calliopea [Calliopeia] (myth.) I 187, 391, 471 Calypso (myth.) II 241 Calvinus II 867 Camenae (myth.) I 647; II 785; v. et Camoenae Camoenae (myth.) I 135, 533; II 113, 331, 261, 529, 559, 625, 725; v. Camenae Canavellus, Petrus II 631 Candiensis (geogr.) I 333 Canisiani II 85 Canisienses II 83, 89 Cannae (geogr.) II 205 Cannosa (geogr.) II 639 Canopus (geogr.) I 441 Capheus, Thrax II 219, 221 Capo di Bove II 347 Capreae (geogr.) I 411 Caprensis (geogr.), adi. I 59 Capronczensis (geogr.), adi. II 181 Cares II 795 Carinae II 779 Carlovicensis, adi. II 249 Carmelus (geogr.) II 225 Camioli II 153 Carniolia (geogr.) II 125 — Camiolicus, adi. II 153 Carolus Magnus I 59, 63 Carolus, Corbaviae comes 1175 Carolus VI, imperator Romanus II 249 — VIII, Francorum rex I 331 Cartesius II 275, 563, 571 — Cartesianus, adi. II 275 Cartesus II 907; v. Cartesius Carthago I 463 — Carthaginensis, adi. I 565 Casnaccius, Joannes Antonius II 903, 909 Cassander, Georgius, theologus II 39
Castalides (myth.) II 261, 463 Castalius (myth.), adi. I 217,521, 595; II 493, 587 Castores [= Dioscuri] (myth.) I 431 Castrum Novum (geogr.) I 673 Catharenses I 559, 561 d. Catharina II 87 Catharina II, imperatrix I I 919 Catharini I 77 Catharum (geogr.) I 676, 677 — Catarensis, adi. I 669 Catilina I 185 Cato I 391; II 617, 809 Catullus I 133, 147; II 481, 569 — Catullianus, adi. II 441 Caucaseus, adi. I 411, 483 Caycus (geogr.) I 469 Cecropius, adi. II 111, 501, 529, Centauri (myth.) II 359 Cerberus (myth.) I 26, 457, 458, 461, 463, 473, 475, 487, 579,733 — Cerbereus, adi. I 483 Ceres (myth.) I 123, 133, 395, 439, 451, 653; II 393, 583, 887 Cema Gora (geogr.) II 749 Cerva, Seraphlnus Maria II 277—305; 269 — Tubero, Ludovlcus I 319— 351; v. et Cervinus, Aloysius Cerva (= Cervinus, Aelius Lam pridius) I 377 Cerva (= Cerva Tubero, Ludovicus) I 321 Cervarius (= Cerva Tubero, Ludovicus) I 321, 325; II 287 Cervinus, Aellus Lampridius I 375—453; 377, 383, 385, 733; II 285, 287, 928 — Aloysius I 321; II 928; v. Cerva Tubero, Ludovi cus — Aloysius, Ludovici (Aloysii) Cervae avus II 287 — Martoliza II 287 — Paulla, Aelii poetae uxor I 431 Cervinus, adi. II 291 Cetina (geogr.) II 59 — comitatus I 71, 93
Chakius, praesul I 349 Chalcydicus (geogr.), adi. I 187 Chaldaicus (geogr.), adi. I 715 Chanadienses I 349 Chaonius (geogr.), adi. I 475 Charites (myth.) II 165, 339,809, 813, 887 Charon (myth.) I 471 Charybdis (myth.) I 705 Chasmensis, adi. I 109; II 423 Cheglevus, Petrus I 349, 351; v. Keglevitius Chemkoczy, Christophorus II 183 Chiculini, comes II 423 Chimera (myth.) I 463; II 359 Chius (geogr.) II 111 — Chius, adi. II 473 Chrismerius, rex Croatarum I 259; v. Cresimirus s. Chrisogonus I 65, 67; v. s. Chrysogonus Christus I 26, 55. 57, 71, 77, 149, 169, 228, 229, 231, 239, 243,251, 259, 261, 311, 325, 331, 423,435, 441, 457, 458, 461, 491, 493, 495, 497, 511, 517, 518, 677, 689, 691, 693, 697, 699, 701, 707, 719, 731, 733; II 17. 21, 27, 33, 37, 39, 117, 119, 157, 223, 231, 407, 683, 685; v. et Icsus Christus, Ihesus Christus. Jesus Chroati I 65, 71, 73; v. Croati s. Chrysogonus I 67, 99 Chulmia (geogr.) II 59 — Chulmitanus. adi. II 61 Chulmitae II 61 Cicca, Doimi filia I 65 Cicero II 119, 503, 747 — Ciceronianus, adi. I 613 Cigani (Cingani) I 659 Cimarosa II 465 Cinna, nomen ex epigrammate II 451, 453, 455, 467, 473, 475, 513 Cint (Croatice = Cynthus) II 749 Cippicus, Hieronymus I 239; v. et Cypicus Cirquenschak (geogr.) II 91 Cirrha (geogr.) I 595
989
Cisides [= Saul] (bibi.) I 275, 277, 279 Ciubranovich, Andreas II 233, 293, 929 Civitas Nova (geogr.) II 55 Clarius, adi. I 191, 217; II 831 Claudianus I 147 Claudina, nomen ex satira II 805 Claudius, imperator Romanus I 557 Cleanthes II 661 Clemanges, Nicolaus, scriptor Francogallicus I 705 Clemens Alexandrinus I 721 Clemens IX, papa II 305 — XIII, papa II 355, 441 Clissia [Clissa] (geogr.) I 57, 93; II 73 Clotho (myth.) I 161 Coccius, Marcus Antonius, dic tus Sabellicus I 546 Cocytus (myth.) I 483 Codrus, nomen ex satira II 813 Colapianus (geogr.), adi. II 83 Colchi I 465 Colchis II 589 Colchiacus (geogr.), adi. I 397 Colocienses II 291 Colomannus, rex Hungariae et Croatiae I 57 Colonia (geogr.) I 231; II 39 Colossi II 139 Columnensis, adi. II 347 de Comitibus, Joannes Nicolaus II 305 Constantiensis (geogr.), adi. I 703 Constantinopolitanus, adi. I 604, 607, 654; II 59 Constantinus, imperator I 61; II 29 — magister militum I 61 Constantius. Antonius, poeta Italus I 167 Corbavia (geogr.) II 75,131,141, 177 Corbulo, nomen ex satira I I 811 Corgulensis I 561
Corcyraeus (geogr.), adi. I 411 Corinthiacus (geogr.), adi. 1489, 621 Corus II 225 Corvatia I 505, 507, 509, 734; v. Croatia Corvinus, Matthias (Hunyadi) I 327, 329; v. et Mathias, Mat thias Corydon II 601, 603 s. Cosma I 57 Cosmus (Mediceus) I 541 Cossara, Samuelis imperatoris filia II 159, 161 Cossovus campus (geogr.) 1261 Costanicia (geogr.) II 85; v. et Kosztanycza — Costaniciensis, (adi.) I I 91 Cotta, nomen ex satira II 787, 805, 811 Cous (geogr.) adi. I 581; II 807, 817 Cracovia I 607 Craina (geogr.) I 257 Crassus I 367 Cremona II 441 Cresimirus II (= Michael Cresimirus II ), rex Croatarum I 65, 67; v. et Mihael — III, rex Croatarum, regis Svataslai frater I 67 — IV, rex Croatarum I 65, 67, 71; II 53 Cresus I 301; v. Croesus de Crieva (= Cerva Tubero, Ludovicus) I 321 Crina, civis Iadertinus I 65 Crisanicius, Lupus, militum praefectus II 85 Crisium (geogr.) II 851 Crispus, tragoedia Bemardini Stephonii II 117 Croatae I 41; II 79, 89, 153, 549, 867, 871, 873; v. et Croati, Chroati, Crovati Croati I 22, 49, 59. 79, 93, 99; II 53, 55, 59, 61, 63, 65, 121, 153, 175, 702, 707; v. Croatae Croatia I 14, 15, 21, 34, 39, 51, 89. 91, 229, 257, 313, 663, 730, 731,; II 9, 46, 47, 49, 51, 55, 69,
990
71, 73, 75, 79, 97, 127, 129, 131, 132, 135, 145, 151, 153, 155, 157, 401, 403, 405, 407, 409, 421, 423, 743, 838, 839, 854, 855, 862, 863, 865, 867, 873, 925—927; v. et Chroatia, Corvatia, Cruatia — Croaticus, adi. I 93, 637, 639; II 49, 153, 179, 835,847 — Croatus, adi. I 637, 663; v. et Crovatus Croatia Rubea II 157 Croesus I 369; v. et Cresus Crovati I 261; v. Croatae, Croati — Crovatus, adi. II 141; v. Croatus Cruatia I 71; v. Croatia — Cruatensis, adi. I 71 Cuba (geogr.) II 591, 785 Culfus II 61 Cumani II 73
Cunichius, Raym undus II 433— 539; 441, 442, 569,575, 585, 831,
841, 843, 847, 849, 905, 932 — Cunichianus, adi. II 575 Cupido (myth.) I 127, 189, 193, 367, 371, 521, 581, 621; II 265, 517, 829 — Cupidineus, adi. I 127, 189, 359, 363, 365, 577 Curius I 301 Cyclops (myth.) II 201, 605, 607 — Cyclopius, adi. II 907 Cyllenius (myth.), adi. I 473 Cymothoe (myth.) I 409 Cynthia (= Luna) II 335, 337, 339 Cynthia (= Diana) II 719 Cynthia, nomen ex carmine II 713 Cynthus (geogr.) I 463 — Cynthius, adi. II 709 Cypicus, Coriolanus I 559; v. Cippicus Cypris (myth.) II 199, 887 Cyrcaeus (myth.), adi. I 619 Cyrenaeus, adi. II 831 Cyrillus, theologus I 721 — episcopus I 241 Cymaeus (geogr.), adi. I 421 Cyrrheus (myth.), adi. I 265 Cyrus I 619
Cythereus (geogr.), adi. I 597 Cytheriacus (geogr.), adi. 1393 Czerich, Turearum dux II 181 Czindery, nobilis II 183 Dabrus, filius Petriti I 75 — diaconus I 55, 75 Dacus, adi. II 139 Daedaleus, adi. II 499 Dalmacia (geogr.) I 71; v. Dal matia Dalmatae I 22, 117, 235, 349, 549, 551, 553, 557, 559, 601, 731; II 51, 75, 121, 153, 213, 747, 769, 867 — Dalmatensis, adi. II 191, 193 Dalmatia I 14, 34, 39, 51, 63, 67, 71, 85, 91, 93, 229, 257, 327, 551, 553, 557, 559, 607, 627, 663, 730, 731; II 9, 46, 47, 49, 51, 55, 57, 69, 71, 73, 77, 97, 129, 131, 153, 401, 403, 862, 863, 865, 867, 925, 926 — Dalmaticus, adi. I 39, 50, 69, 147, 257, 469, 541; II 47, 49, 239, 825, 831, 903 — Dalmatas, adi. II 769 Dalmatia montana II 743 Dalmatici I 99 Dalmatini I 65 Damanegus, testis I 75 Damascius, philosophus I 721 Dameta I 147 s. Damianus I 57 Damianus, nobilis Histricus I 63 Damoetas, frater Margaridis II 677 Danae (myth.) I 359 Danai I 141 — Danaus, adi. II 907 Danaus (myth.) I 365 Danaus, nomen ex epigrammate II 217 Dandulus, Andreas II 57, 63 Dantes Aligerius (Aligherius) I 315, 732; II 489, 501, 681 Danubius (geogr.) I 153, 169, 411, 649; II 137, 173 Daphne (myth.) I 361, 367
991
Dardanius, adi. II 201 Drago, prior I 65 Darscich, Marinus II 623 Dragomir, iupanus de Cetina I Darsius, Blasius II 301 71 — Georgius II 303 Drascovicius, Georgius II 81,83 — Marinus II 301, 929 Drascovitius. Joannes, palatinus Daunus II 203, 205, 645 II 83 David (bibi.) I 87, 265, 267, 269, — Ioannes, comes II 177, 181 271, 273, 275, 277, 279, 281, 285, — locumtenens II 181 287, 497, 617; II 627 Dravus (geogr.) I 153, 205, 327; — Davidicus, adi. II 627 II 137, 143, 179, 723 Dechko II 91 Driades (myth.) I 133; v. Dry Decius, imperator Romanus I ades 557 Drugona, scutobaiulus I 67 Deianeira (myth.) II 199 Dryades (myth.) I 183; II 713, Deiopea (myth.) I 409 715; v. et Driades Delaphodia (geogr.) II 241 Dubicia (geogr.) II 75 Diocleas, Presbyter, v. Presby Dubicza (geogr.) II 175 ter Diocleas Dubranecz (geogr.) II 405 Dione (myth.) I 191, 583 Dubris II 789 Dionorich II 627; v. Palmotta, Dubrovnik II 143 Joannes Duymus, filius Iezamozae I 75 -d. Dionysius I 721 Dionysialis, adi. I 659 Diphnycus, Georgius I 135, 137 Echidna (myth.) I 499 Dirzislaus, rex Croatarum, Cre- Echo (myth.) II 223, 225, 575, 585 simiri II filius I 67 Dis (myth.) I 471, 473, 475, 479, Elaphites (geogr.) II 823 Elaphitae (geogr.) II 291 483, 485, 487 Ditus, Dabri diaconi pater 175 Electra (myth.) II 239, 625 Diussa (geogr.) II 181 Elena [= Helena] (myth.) 1359 Dobrotich (— Georgius Benig Eleus, adi. II 595 nus) II 299 Elias (= Aelius Lampridius Cer Docius, Georgius I 349 vinus) I 377 Dodavit, pincerna I 67 Elisa, nomen ex satira II 803 Doimus, Vekenegae maritus I Elisium (myth.) I 403; v. Ely 65 sium s. Dominicus II 281 — Elisius, adi. I 67 >de Dominis, Marcus Antonius Elysium (myth.) II 253, 681 II 7—41; 7, 10, 11, 13, 17, 925 — Elysius, adi. I 431, 579, Domjanichius, Stephanus I I 415 581; II 681 Domnana, Ciccae filia I 65 Endymion (myth.) I 589 s. Domnius I 73 Ennius I 213; II 233, 293 Donatus, Alexander II 117 Eos (myth.) II 601 Doricus, adi. II 121 —t Eous, adi. I 441, 479, 579; II 333, 339 Doris (myth.) I 467 Dorothea, Pauli Ritter mater Eous (myth.) I 267 Ephyreus (geogr.), adi. I 487, II 163 489 — Antonii Verantii amica I 651 Epicurus II 275. 387, 563, 571 — Epicureus, adi. I 717 Dracus, Rutgerius II 241 992
Epidaurus (geogr.) I 378, 380, 383, 449, 451, 453, 733; II 117, 569, 571 — Epidaurius, adi. I 385 Erasmus Roterdamus I 685; II 616, 691, 933 Erato (myth.) I 391 Erdoedius, comes II 409, 411 — Erdoedianus, adi. II 409 Erdody, Joannes II 862, 867, 871 Erdoedy, comitissa II 411 — Ludovicus II 423 Erdeidyus, Nicolaus, banus II 177 Erebus (myth.) I 483, 497, 529 Erfordia I 231 Eridanus (geogr.) I 469, 831 Erigone (myth.) II 637 Erinnys (myth.) II 141 Erycina (myth.) 189 Erynnis (myth.) II 513; v. Erin nys Eszterhazy, Josephus, banus II 407 Ethiopes I 559 Etruria II 301 — Etruscus, adi. II 239 Euan (= Bacchus) I 469, 673 Euander (myth.) I 217 Euganeus (geogr.), adi. I 213; II 101 Eugenius Sabaudius (a Sabaudia) II 191, 193, 249 Eulerus, Leonhardus II 909 Eumenides (myth.) II 263, 581 Euphrosyna (myth.) I 457 Eurialus (myth.) I 147 Euridice (myth.) I 473, 539; II 495 Euripides II 121 Euripus II 12 Europa I 38, 325, 347, 479, 549, 557, 602, 717; II 41, 283, 335, 559, 567, 787, 847, 917, 919 — Europaeus, adi. II 141 Europe II 263, 565, 591, 803 Eurotas (geogr.) I 469 Eusebius, scriptor ecclesiasticus I 721 Euxinus, adi. II 165, 903 Evagrius, praedicator I 695 53
H rvatski latinisti 11
Fabiana (geogr.) II 149 Fabianus II 689 Fabri, Honoratus II 99 Fabricius I 211 Fabula, nomen ex satira II 811 Fabulla, nomen ex satira I I 819 Falernus, adi. II 473 Faletrus. Franciscus II 63 Fava, Maius, civis Spalatensis I 71 Favonius II 197 Feb (Croatice = Phoebus) II 749 Ferchius Veglensis, Matthaeus I 36 Ferdinandus I. Hungariae et Croatiae rex I 655 — II, Hungariae et Croatiae rex II 89 Ferrara I 713 Ferraria I 201, 723, 725 Ferrich, Georgius I I 611—697;
611. 849 Ferrichius, Georgius II 845, 883, 891; v. Ferrich Ferrius, Hieronymus, scriptor Italus II 838, 841 Firmus (geogr.) II 63 Flaccus (= Horatius) II 451, 465. 781 Flaccus, nomen ex epigramma te II 511 Flacius Illyricus, M atthlas I
679—707; 679, 685, 686, 689, 691 Flaminia (geogr.) I 335 Flavia, poetae Aelii Cervini pu ella I 387, 389, 393, 399, 403 Flora (myth.) I 203 Flora, nomen ex carmine II 719 Florentia I 299, 325. 501, 517,734 — Florentinus, adi. II 147 Fluentinus, adi. I 315, 541, 732 Foroliviensis, (adi.) I 553 Fortunatus, patriarcha I 59 Forum Iullii I 565 . Fracastoreus, Hieronymus II 287 Fragepanus, Gregorius II 291 Franci I 331: II 51, 53, 55, 57, 59. 331
993
s. Franciscus I 243, 421, 423; II 87 Francofurtum ad Moenum I 325, 685; II 13 Frangepanus, Bemardus II 75, 77 — Joannes II 77 — Nicolaus II 77 Frater (= Georgius Utissenius) I 604, 663 le Frattochie II 347 Fredericus, A. I 549 Fredro. Andreas II 171 Fridericus II, Borussiae rex II 919 Fridericus Augustus III, Poloniae rex II 355 Fruška gora (geogr.) II 749 Fuldensis, adi. I 697 Furiae (myth.) I 463, 485; I I 201 Furius, nomen ex epigrammate II 273 Gabaon (bibi.) I 273 — Gabaonius, adi. I 279 Gagliuffius, Marcus Faustinus II 895—921; 895 Galaad (geogr.) I 495 Galatae I 697 Galatea (myth.) I 411 Galeottus, scriptor Italicus I 147 Galesus (geogr.) II 205 Galilaeus (geogr.), adi. I 497 Galilaeus, astronomus II 907 Galla, nomen ex epigrammate II 457 de Gallellis, Nicolaus I 93 Galli I 441, 557, 723; II 59, 289, 361, 565, 567, 649, 767, 769, 783, 785, 787, 789 Gallia I 169; II 345, 359, 361, 499, 799, 883, 907, 917, 919 — Gallicus, adi. I 651; II 361, 499, 799, 862, 917, 919 — Gallus, adi. II 363, 649 Galliae (geogr.) I 611 Galliuff, Ioannes II 417 Gallus, Cornelius, poeta I 147 Gallus, nomex ex carmine II 727 994
Ganymedes (myth.) I 141 Garampius, Franciscus II 347 Garbitius Illyricus, Matthias I 681 Garganus (geogr.) II 205, 645 Gargaphius (geogr.), adi. I 279 Gargara (geogr.) I 483 Gazarus, Vittus I 565, 567 Gellia, nomen ex epigrammate II 455, 463, 471, 475, 513 s. Georgius II 241 Georgius, lani Pannonii amicus I 205 — (Šubić), comes I 57, 79 — = G. Benignus I 541 — Scytha, v. Scytha, G. de Georgiis, Marinus II 623 — Ignatius II 269; v. Geor gius, Ignatius — Stephanus II 623 Georgius, Ignatius II 187—243; 187, 193, 299, 303, 559, 627, 635, 929 Gerasa (geogr.) I 495 Germani I 441, 557, 559; II 173, 175, 787 Germania I 171, 311; II 761 — Germanicus, adi. I 705, 723; II 75, 411 — Germanus, adi. II 785, 885 Gessoriacus (geogr.) II 789 Getae I 481; II 221 — Geticus, adi. II 211, 709 Ghelenianus, adi. II 747 Ghetaldus, Marinus I 37; II 907, 909 Giezius I 241 Gigantes (myth.) I 463; II 211, 359 Giorgiades, major II 761 Glaucia, nomen ex epigrammate II 449. 457 Glaucis (myth.) I 467 Gnesa, Putei poetae puella I 355, 357, 359, 367, 369, 371, 373, 732 Gnosis (myth.) I 361, 367 Gnosius, adi. I 591 Godemirus, banus I 67 Golias (bibi.) 265 de Gomai, Petrus I 50, 71
Gore (geogr.) II 425 — Gorensis, adi. II 425, 427 Gorgo (myth.) I 483; II 585 Goriciensis I 553 Goricza (geogr.) II 405 Gothal (Gotthal), Gabriel II 183 — Nicolaus II 181 — baro II 423 Gothi II 51 Gothifredus, dux Lotharingius I 443 Gotius, Haelius I 559 — Ioannes I 559 Goyslavus, frater regis Svataslai I 67 Gozea, adi., familia II 289 — Jelusia (Helena) II 289 Gozeus, Nicolaus, Viti filius II 287 — Vitus II 287 Gozze, Vincentius II 633 — Gozzeus, adi. II 639 Gradaeus, Marinus I 435 Gradecz, episcopalis residentia II 413, 415 Gradišća (geogr.) II 175 Gradius, Ignatius II 635 — Stephanus II 93—121; 93, 303, 305, 929 Gradivus (myth.) I 169, 219 Graeci I 61, 557, 661; II 51 141, 157, 438, 441, 733 Graecia I 561, 563, 649; II 121, 499, 667, 691, 919 — Graecus, adi. I 685, 721; II 117, 239, 271, 275, 283, 451, 549, 629, 741, 849, 919, 921 Graecium II 929 Graecomontium II 926, 927 Graeculi I 145 Grai (Graji) I 367; II 535, 537 — Graius, adi. I 141, 675; II 451, 503, 527, 529, 535, 557, 667, 679, 747, 781, 905 Grandinus, Ragusiensis I 127 Gravosa (geogr.) II 639 — Gravosanus, adi. II 903 Gravosium (geogr.) II 649 Grecensis mons I 107, 111
Gregorius, proconsul Iadertinus I 55 — praesul Iadertinus I 57 — nobilis Histricus I 63 — = G. Benignus II 297 — Breberiensis II 63 — ecclesiae s. Petri abbas I 73 — (Šubić), comes I 79 — XIII, papa I 723 — XIV, papa I 715, 736 Grillus II 213 — Dalmata I 203 Grisogonius, Federicus I 559 s. Grisogonus, martyr I 69, 71 Grubona, decanus I 67 Gryllus, malus poeta I 203 Guarinus, Ioannes Veronensis I 157, 201, 217 Gubecius. Matthaeus II 83 Gudich, Stephanus II 423 Gundula, Franciscus II 301, 625 — Iohannes II 233, 293, 301, 559, 597, 625, 932 — Sebastianus II 301 Gussich, genus Croatarum II 131 Hadria, urbs I 553 — mare I 553, 593; v. et Adria Hadriacum mare I 145 Hadrianopolis I 604, 607, 659, 735 Hadrovich, Franciscus II 413 Haesiodaeus, adi. II 907 Halis, Turearum dux I 167, 169 Hamadryades (myth.) II 575 Hamburgum I 713 Hanovia II 13 Harpyiae (mith.) II 33 Hassan-begus I 637 Hatvanensis I 637 Hebraei I 245; II 141 — Hebraeus, adi. II 627 — Hebraicus, adi. II 845 Hebrus, geogr. II 221 Hector (myth.) II 533, 535, 537 — Hectoreus, adi. I 121; II 203 Hectoreus, Petrus I 559 Hecuba (myth.) I 397; II 535
995
Hecube (myth.) I 207 Hefebon II 225 Heidelberga II 13 Heister, generalis II 181 Helena, Croatarum regina I 53 s. Helias I 75 Helicon (myth.) I 183, 327, 463, 595; II 487, 537, 585 Helii (= Eli = Deus) I 87 Helius ( = Aelius Lampridius Cervinus) I 530 — Iacobi Boni avus I 535 Hellespontus I 147 — Hellespontiacus, adi. I 465 Henricus, dux Burdigalae II 883 Heraclitus II 267 Hercegovina (geogr.) II 193, 743 Hercules (myth.) 1 179, 229, 385, 457, 458, 461, 465, 485; II 549 — Herculeus, adi. I 359, 411; II 89 Herebus [= Erebus] (myth.) I 285 Heremita (— Georgius Utissenius) I 625 Herinis [= Erinnys] (myth.) I 273 Hermes Trismegistos I 715, 717, 719 Hermocrates, nomen ex epi grammate II 477 Hermogenes II 683 Hermus (geogr.) I 181, 369 Herodes, procurator Galilaeae I 69 Heruli II 51 Hesiodus II 549, 769 Hesperides (myth.) I 411; II 361 Hesperus I 589; II 333 — Hesperius, adi. I 271 Hetruria II 907 — Hetruscus, adi. II 121, 919 Heva [= Eva] (bibi.) II 579 Hiberus, adi. II 263, 567; v. et Iberus Hierosolyma, f. I 145 Hierosolyma, plur. n. I 697 Hierosolyme, plur. f. I 261 996
Hierusalem I 245 s. Hieronymus I 228, 241, 541, 553. 695, 697 Hieronymus, M. Maruli ami cus I 303 — de Praga I 701, 703 Himilcon II 223 Hinsko, canonicus Zagrabiensis I 109 Hippocrates II 511, 907 Hippocrene (myth.) II 585 Hippodamas (myth.) II 537 Hispani I 331, 441, 557, 723; II 345 Hispania I 563 — Hispanus, adi. I 565; II 211, 213, 591 Histri I 553; v. et Istri z Histria I 553; v. et Istria Hlim (geogr.) I 79 Holophemes (bibi.) I 245 Homerus I 213, 595; II 193, 205, 438, 439, 441, 461, 485, 491, 497, 501, 533, 545, 559, 605, 745, 841, 848, 849, 903, 931, 932 Honoratus, nobilis Histricus I 63 Honorius III, papa II 61 Horanyi, Alexius II 855 Horatius II 205, 779; v. et Flac cus — Horatianus, adi. II 465 Horvatinus, comes I 79 Hungari I 327, 341, 343, 347, 349, 603, 607, 649; II 73, 179, 291, 854, 869, 871; v. et Ungari, Hunni Hungaria I 157, 329, 341, 345, 348, 383, 607, 611, 641, 643, 655, 735; II 75, 91, 239, 421, 855, 871; v. et Ungaria — Hungaricus, adi. I 325, 341, 345, 607, 608, 643; II 49, 873; v. et Hunnicus — Hungarus, adi. II 871 Hunna (geogr.) II 75 Hunni (= Hungari) I 441; II 867, 869 — Hunnicus, adi. II 869; v. et Hungaricus
Hunniades II 557 Hus (Huss), Ioannes I 701, 703 — Hussisticus I 703 Huszinecz, nobilis II 423 Hyanteus (geogr.), adi. II 585 Hyculus, locus I 65, 67 Hyda (geogr.) II 537 Hydrus (geogr.) II 205 Hyeremias, propheta I 87 Hyggia, Georgius II 751—769; 819 Hylas (myth.) I 411, 465, 471 Hymenaeus (myth.) I 401 Hyperboreus, adi. I 347 Hyperion [= Sol] (myth.) I 221 Hypolitus (myth.) I 121 Hyrcanus, adi. I 187, 391 Hyrvatus, adi. II 139; v. Croatus Iacchus (myth.) I 123, 189; v. et Jacchus Iacob (bibi.) I 87 lacobus, apostolus I 103 Iacobus, Sisgorei poetae frater I 125 Iadera I 87, 93; v. et Jadera — Iaderensis, adi. I 67 laderani I 85, 93 Iaderita I 559 Iadertini I 87, 93, 95, 97, 99, 101, 103, 105; II 59 — Iadertinus, adi. I 65; II 645, 675; v. et Jadertinus Iadra I 71, 87, 93, 95, 97, 99, 101, 103, 105, 663; II 55, 57 59 — Iadrensis, adi. I 47, 51, 85, 97, 101; II 46, 55, 57 Iadrenses II 57, 59 lagodna (geogr.) I 661 Iaiczae (geogr.) I 349 lanira (myth.) I 467 Ianus Pannonius, v. Pannoni us, Ianus Ianus (= Pannonius, I.) I 327 Iasaon [= Iason] (myth.) 1465 Iberi II 591 Iberia (= Hispania) I 169 Iberus, adi. I 283; v. Hiberus Ida (geogr.) II 583 — Idaeus, adi. I 483
Idalius, adi. I 477; II 829 Iesseides (bibi.) I 273, 279, 283 Iesseius (bibi.), adi. I 265, 275, 277 Iesseus (bibi.) I 271 — adi. II 223 Iesus I 497, 499; v. et Jesus Iesus Christus I 65, 69, 91,-247, 251, 685, 731; v. et Christus, Jesus Iezrahelitanus, adi. I 273 Ihesus Christus I 79 Ilerda (geogr.) I 469 Iliacus, adi. II 101 Ilios (= Troia) II 535 Illeshazy, Theresia, uxor locumtenentis II 411 Illuricus, adi. I 378, 379; v. Il lyricus Illyria I 117—119, 145, 311, 563, 730; II 567 — Illyricus, adi. I 14, 16, 23, 32, 147, 413, 469, 541, 553, 563, 593, 661, 663; II 9, 79, 97, 117, 129, 131, 132, 137, 143, 153,165, 191—194, 233, 239, 293, 297, 299, 301, 303, 365, 439, 557, 601, 614, 619, 621, 625, 627, 629, 633, 635, 639, 657, 659, 661, 663—665, 703—705, 707, 733, 735, 737, 741, 743, 747, 827, 831, 837, 847, 848, 852, 853, 903, 933, 934; v. et Illuricus Illyrii I 23, 145, 549, 551, 553, 55$; II 127, 128, 132, 153, 704 — Illyrius, adi. II 621 Illyricum I 169, 553; II 75, 79, 91, 151, 177, 667 Illyris II 595, 635 — adi. I 591, 671; II 113, 557 Imoschus (geogr.), adi. II 671, 673 Indi I 557, 579 India II 111. 219 — Indus, adi. II 391 Indus I 585 Innocentius VIII, papa I 331 Insula (geogr.) II 89 Ioab I 499; v. Ioabus
997
Ioabus (bibi.) I 279, 281, 283, 285 Ioachin, Hebraeorum summus sacerdos I 245 s. Ioannes, Baptista I 101, 247 — apostolus II 71 b. Ioannes, episcopus Traguriensis II 45, 49 Ioannes, dux Francorum I 61, 63 — rex Hungariae I 604, 607 — exercitus nobilium prae fectus I 349 Ioannes ( = Pannonius, Ianus) I 201, 217 Ioannes XXII, papa I 705, 707 Iohannes, regis cappellanus I 67, 71 — Bogdanus, testis I 77 — episcopus Zagrabiensis I 107 — Seraphini filius II 117; v. Bonus, Ioannes Ionas (bibi.) I 497, 499 Ionius, adi. I 621; II 205 Ioseph, dramatis nomen I 30 Iphition (myth.) II 537 Irus (myth.) I 301; II 893 Isaac (bibi.) I 87 Isabella, Hungariae regina I 607 Isacius (bibi.), adi. II 231 Ismarius, adi. II 201 Israhel I 287 Israhelitae I 267 — Israhelitanus, adi. I 287 Ister, flumen I 167, 183, 327, 441, 469, 649; II 667, 885, 934 Isthmius, adi. I 385 Istria I 59; v. Histria —Istriensis, adi. I 59 Itali I 228, 553, 723; II 119, 565, 567, 785, 787, 847, 913, 919 Italia I 99, 235, 311, 335, 553, 611; II 37, 51, 55, 121, 205, 213, 239, 291, 295, 919 — Italicus, adi. I 553, 713; II 87, 115, 235, 273, 347, 797, 852 998
— Italus, adi. I 161, 167, 171, 205, 221, 441, 593; II 213, 497, 591, 903 Italici I 99 Ithaca I 629 — Ithacus, adi. II 903 Ithacus (= Ulyxes) II 575, 607, 609, 815 Itys (myth.) I 185 luda, gens I 287 Iudaea I 245 Iudaei I 247, 717 Iudaicus, adi. II 919 ludas, apostolus I 69, 497, 499; v. et Judas Iudith (bibi.) I 245 Iugoslavia I 41 Iulius II, papa I 341; II 37 luno (myth.) I 159, 219, 487; v. et Juno lupana, insula II 111, 241 Iuppiter (myth.) I 123, 179, 221, 303, 333, 359, 385, 391, 405, 431, 463, 473, 475, 479, 481, 483, 487, 591, 595; II 197, 201; v. et Jupiter Iustina, nomen ex epigramma te I 207 Iustinus, scriptor ecclesiasti cus I 721 Iustus Decius, nomen ex epi grammate I 651, 653 Ixion (myth.) I 473, 523, 579; II 217 Izzo, presbyter I 59 Jacchus (= Bacchus) II 887; v. Iacchus Jacuppes, Turearum dux II 75, 79 Jadera II 550; v. Iadera Jadertinus, adi. II 645, 675; v. Iadertinus Jallesz, curia II 413 Jasius, adi. II 143 Jaurinum (geogr.) II 79 — Jaurinensis, adi. II 79 Jellachich, Gabriel II 179 — Franciscus II 183 — Jacobus II 183 — Nicolaus II 183
— Wolffgangus II 413 Jesseides (bibi.) II 579 Jesus II 303, 327, 431, 441, 549, 633, 635; v. et Christus, Iesus Christus Jeszenoviczia (geogr.) II 175 s. Joannes Baptista II 517 Joannes, filius Margaridis II 675 Judaei II 795 Judas II 429 Juhasz, L., scriptor I 157 Juno (myth.) II 165, 591; v. luno Jup(p)iter (myth.) II 163, 253, 263, 333, 337, 529, 533, 583, 605, 717, 729, 893; v. Iuppiter Kacsich, Andreas II 743, 747 Kadovich, rebellium dux II 415 Kamichacium (geogr.) I 663 Kanislich, Antonius II 739, 741, 747 Karas (geogr.) II 139 Karka (geogr.) I 663 Karolus I, rex Hungarorum I 89 Kaszner, Ignatius II 413 s. Kata (geogr.) II 181 Katancius II 701; v. Katancsich Katancslch, Mathias Petrus II 699—749
Keglevitius (KegL-vicirr), Mat thaeus II 83 — Nicolaus II 83 — Sigismundus II 83 Kellek, villicus II 415 K ercselich (K erchellch), Balth asar Adam II 397—431; 403, 429, 838, 841
— Cristophorus II 417 Kerna de Tugari I 75 Kerstorfia, Gagliuffii poetae amica II 911 Kessus, nomen ex epigrammate I 649 Klobusiczkius. Franciscus Xaverius II 411 — Klobusiczkianus, adi. II 415 999
Klohammerius, Franciscus II 875 Knight, Cornelia II 503 Kobilyth, Milossus I 661 Koosz, Mathias, parochus II 425 Koritich, Franciscus II 851 Kosztanycza (geogr.) II 173; v. et Costanicia — Kostajniczensis, adi. II 181 Kottor II 143 Krupa (geogr.) II 177 Kuppa (geogr.) II 137 Kussich, spanus II 413 — Kussichianus, adi. II 415 Lacaena (Lacena) I 399, 411 Lacaenus, adi. I 469 Lacena (= Helena) II 201 Lachesis (myth.) I 305; II 269, 711, 713 Lacinius (geogr.), adi. II 205 Lacones II 121 Lactantius I 721 Ladesta (geogr.) II 815 d. Ladislaus I, Hungariae rex II 71 Ladislavus II, Hungariae et Croatiae rex I 413 Laelius II 687 Laertes (myth.) II 591 Laertiades II 557 Lagrangaeus, Iosephus II 909 Lambrus, flumen I 179 Lampredius, iudex Ragusinus I 77 Lampridius (= Aelius Lampri dius Cervinus) I 377 Lana Terzi, Franciscus II 565 Laocoon I 525 Laodamia (myth.) I 403 Lappon (geogr.) II 869 Lateranensis, adi. I 505, 507 Lateranus, adi. II 37 Latini I 257; II 733 Latium I 191, 563; II 575, 595, 831, 907 — Latinus, adi. I 41, 45, 147, 315, 535, 613, 713, 721, 732, 733; II 35, 53, 65, 117, 129,
131, 132, 193, 205, 283, 299, 303, 327, 329, 438, 439, 441, 451, 527, 529, 533, 545, 549, 563, 565, 605, 616, 619, 629, 675, 691, 747, 841, 843, 845, 848, 849, 913, 919, 921, 931— 933, 936 — Latius, adi. I 205; II 205, 275, 331, 503, 575, 589, 667, 737, 747, 781, 903 Latonia (myth.) II 331 — Latonius, adi. II 333 Latous, adi. I 463 s. Laurentius I 77 Laurentius, archiepiscopus Spalatensis I 55, 71, 73 — episcopus Histricus I 59 Lausus, nomen ex epigram mate I 613 Lazarus, Serborum dux I 661 Ledaeus, adi. I 369 Leftenus (geogr.) I 671, 673 Legradenses II 179 Legradinum (geogr.) II 415 Leibnitianus, adi. II 319 Lemnos I 187 — Lemnius, adi. I 595 Leneus, adi. II 221 Leo, episcopus I 59 — protospatharius imperialis I 71 — X, papa I 341, 441, 507, 509; II 209 Leonellus, Ferrariae dux I 201 Leonilla. nomen ex epigram mate II 467 Leopoldus I, rex et imperator II 131, 421, 926 — II, rex Croatiae et Hungariae et imperator Austriae II 867, 871 Lepechinius, Iohannes II 857 Lema (myth.) I 705 Lesbia, nomen ex satira II 805 Lesbii I 489 Lesbous, adi. I 141 Lesbyus, adi. I 147 Lethaeus (myth.), adi. I 579; II 579, 679, 695 Leviathan (bibi.) I 245
Liber (= Bacchus) II 725, 887 Libitina (myth.) II 267, 499 Liburnia I 313; II 151 — mbumus, adi. II 141 Libycus, adi. I 159 Lica (geogr.) II 141 Lichoris, Galli poetae amica I 147 Licinius, nomen ex epigram mate II 461 Licurgus, Thracum rex (myth.) II 219 Lidia, Benessae poetae puella I 521 Lieus (myth.), adi. II 221; v. Lyaeus Ligarius, nomen ex satira II 783. 785 Ligures (geogr.) II 591 Ligutich, Georgius II 407 Liparis (geogr.) I 469 Livemus, Camillus II 209 Londinium II 13, 315 — Londinensis, adi. II 845 Longianensis, adi. II 841 Longobardi I 99; II 51 Loth (bibi.) I 241 Lotharingus, adi. II 175 Lovanium (geogr.) II 283 Lovrechina, pagus II 415 Lowth, Robertus II 845 Lubecensis I 689 Lubomirus, comes I 73 Luca, comitatus I 71 — locus in insula lupana II 241 Lucca (geogr.) I 669 s. Lucia II 405 Lucilius, Senecae amicus I 149 Lucina (myth.) I 477 Lucius, Joannes II 43—65; 43, 129, 131, 153 Lucretia, Tarquinii Collatini uxor I 621 Lucretius I 717; II 233, 275, 287, 293, 501, 563, 905 — Lucretianus, adi. II 275 Lucrinus (geogr.) II 643 Lucullus I 299
1000
Ludovicus I. rex Hungariae et Croatiae I 89, 91, 101 — II, rex Hungariae et Cro atiae I 657 — princeps II 173, 175 — XIV, rex Francogallorum II 917 Lukavecz. arx II 405 Lupiae (geogr.) II 205 Lusitania II 345 Lutetia (Parisiorum) II 785, 883 Lutherus, Martinus I 689, 693, 703; II 867 — Lutheranus, adi. I 699; II 917 Lutius. Hannibal I 559 Lyaeus [= Bacchus] (myth.) I 265, 431, 439, 451 Lybicus, adi. I 359, 391, 411, 579 Lycabas, nomen ex epigram mate et hendecasyllabo II 477, 529 Lycaeus, adi. I 483 Lycambes II 203 Lycaonius, adi. I 159 Lycas II 199, 201 Lyce, puella II 215 Lycisca I 475; II 805 Lycoris, nomen ex carmine II 601, 603 805, 887 Lycotas, nomen ex epigram mate II 463 Lycus (geogr.) I 469 Lyda, Cunichii poetae amica I 37; II 435-437, 449, 479, 481, 483, 485, 487, 489, 491, 493, 495, 931 Lyda, adi. (= Omphale) II 265 Lydia (geogr.) I 367 — Lydius, adi. I 179, 423, 621; II 481 — Lydus, adi. II 491 Lygdamus II 681 Lysippus I 415 Macedones I 553, 555; II 497 Machaon (myth.) II 793 — Machaonius, adi. I 363 Macica, Dominicus I 75
Mac-Laurinus, Colinus II 323, 343 Madius, prior Iaderensis I 65 Maecenas, C. Cilnius I 647, 779 Maecenas (= Antonius Sorgius) II 779, 793, 819 Maedus, adi. I 469 Maenas (myth.) II 219 Maeonides (= Homerus) II 501, 525, 527, 769, 831, 851, 907; v. et Meonides, Moeonides Maeonius, adi. II 831; v. Moeonius Maevius (Maeviolus), malus poeta II 803. 893 Magdala (bibi.) II 517; v. Ma ria Magdalene Magdalenich, baro II 415 Magdalis (bibi.) I 23; II 191, 193, 683 Magdeburgum I 685 — Magdeburgiensis, adi. I 685 Magmedes I 441 Magocinus, nomen ex epigram mate I 647 Mahumetus II 271 Mairius, Christophorus II 345, 347 Malatesta, Sigismundus I 221 Malchus (bibi.) I 499 Malenich, canonicus II 429 Malphum (geogr.) II 639 Mamurra, nomen ex satira II 785, 787, 789 Mancia, nomen ex epigramma te II 477 Manfredius, Eustachius II 347 Mantua I 123, 133, 135 Maomethes I 141 Marbegus, Turearum dux 1565 Marcellus, lani Pannonii ami cus I 205 s. (d.) Marcus, euangelista I 87, 561, 563 Marcus, heros carminum popu larium II 557 Marcus (= M. Zamagna, Bernardi poetae frater) II 589 Mareoticus, adi. II 473 Margaris II 675
1001
s. Maria I 65; II 151 Maria Magdalene II 517; v. Magdala Marianus, nomen ex epigram mate II 273 — Cervini poetae amicus I 379, 409 Marie, Virgo I 501 Marinus, M. Maruli amicus I , 303 — = M. Zamagna, Bemardi poetae frater II 589 Marius, Cervini poetae amicus I 439 Markovich. Miroslavus I 231, 731 Maro (= Vergilius) II 527, 569, 893, 903; v. Virgilius Mars (myth.) I 143, 167, 195, 211, 215, 219, 245, 277, 283, 285, 287, 301, 387, 469, 477, 483, 485, 541, 555, 581, 597, 649; II 137, 535, 537, 581, 667; v. et Mavors — Martialis, adi. II 85, 139 — Martius, adi. I 143, 389 Martialis, poeta I 213, 613; II 295, 629 Martigena I 131 Martiniacus, Franciscus I 305 s. Martinus I 81 Marulus, Marcus I 225—317; 225, 231, 235, 239, 257, 299, 309, 315, 559, 731, 732 Maruncus, nomen ex poemate II 815 Matachich, vicecommendans II 181 — Cecilia Christina II 423 Mathias (= M. Corvinus) I 379; v. Matthias (Corvinus) Matteius, Georgius II 241, 928 Matthias (Corvinus), rex Hungarorum I 167; v. Corvinus Mauni, insula I 67, 69 Mauri I 541; II 645 — Maurus, adi. I 475 Mausolaeum II 227 Mausolus II 227 Mavors (myth.) I 411, 483; II 143; v. Mars Medi I 557
Mediolanum II 549 — Mediolanensis, adi. II 29 Medium aequor (geogr.) II 361 Medved (geogr.) II 73 Medvednicza (geogr.) II 91 Megaera (myth.) II 253 Mehmetes, Turearum imperti tor II 147, 149, 151 Melanchton, Philippus I 685 Meles (geogr.) I 469 Melfictum (geogr.) II 205 Melibeus, pastor II 123 Melita (Melite), insula II 191, 193, 555, 641, 815 — Melitensis, adi. II 287, 299, 627, 635, 643 Melpomene (myth.) I 187 Menalcas, pastor I 147 Menander II 691, 809 Meni (myth.) I 467 Mentius, Vladislavus II 932; v. et Menzius Mentoreus, adi. I 613 Menxius, Raphael II 499, 519 Menzius, Hieronymus II 623 — Michael II 303 — Sigismundus II 301, 303, 929 — Simon, Sigismundi pater II 301 — Vladislavus II 623 Meonides (= Homerus) I 133; v. Maeonides Merida (geogr.) I 231, 731 Memavicius, Lupus II 85 Meschias (bibi.) I 693 Metastasius, Petrus II 489 Metella II 347 Methymna (geogr.) II 111 Methymnaei I 487 Michael, lani Pannonii amicus I 205 Michaelis, Johannes David II 845 Michahel, Tugaranus I 73 Michola (bibi.) I 273 Mida(s) (myth.) II 567, 810, 811 Mihael, rex Croatarum I 53; v. Cresimirus II Mihanovich, militum praefectus II 183
1002
Mikoczi, Josephus II 855 Miletius, scriptor I 50, 77 Millaversia, Magdalena I 619 Milliscichius, Michael II 847, 849 Minerva (myth.) I 133, 143, 161; II 185, 335, 525, 817, 871 Miroslavus, Tugaranus I 73 Mladinus (šubić), comes I 57, 93 — banus Bosnensis I 79 comes terrae Hlim I 79 Mocenicus, Petrus I 9 Modrusiensis (geogr.), adi. 1511 Moenalius (geogr.) adi. I 189 Moenus, flumen II 785 Moeonides (= Homerus) II 559; v. Maeonides, Meonides Moeonius, adi. II 557; v. Maeo nius Moesia (geogr.) II 157 Moldavia (geogr.) I 604, 607 Mollerius II 687 Molorchus (myth.) I 301 Molossicus, adi. II 785 Momus, nomen ex satira II 779, 813 Mongitorius, Antonius II 297 Monopolis (geogr.) II 205 Mons Claudius II 409 Mons Graecius II 87 — Graecus II 73 — Niger II 765 — oliveti I 145 Monte Luro II 347 Montefortensis, Simeon II 59 Moravanus (geogr.), adi. II 139 Morlachus, adi. II 655 Mosaicus, adi. I 719 Moschi (geogr.) II 559 Moschus II 441, 549, 629, 842, 843 Moscovia (geogr.) II 121 Moses I 691, 693, 719; II 271 Mucarum (geogr.) II 141 Muchaginus (ager) (geogr.) II 137 Mucimirus, dux Croatarum II 53, 55 Mulciber (myth.) I 169,181, 595, 597; II 143, 477
Miiller, Joannes II 614, 619, 665, 933 Mura (geogr.) II 83, 89, 179 Murates, Turearum dux II 149 Musae (myth.) I 121, 135, 139, 161, 213, 303, 387, 413, 423, 433, 447, 485, 531, 625, 671; II 121, 126, 131, 165, 185, 203, 297, 299, 301, 375, 377, 461, 465, 481, 493, 495, 525, 563, 585, 587, 589, 621, 653, 781, 785, 803, 817, 831, 843 — Musaeus, adi. II 563, 665 Mycenaeus, adi. I 463 Mydas (myth.) I 135 Mysi (geogr.) I 169, 661 Nabal (bibi.) I 267, 269 Nabatheus (geogr.) II 223 Nagy Attak, pagus II 415 Naiades (myth.) I 467; II 219, 221, 715, 725 Nais (myth.) I 411; II 537; v. Naiades Naisich (Naisichius), Adamus II 409, 419, 421, 423 — Naisichianus. adi. II 409 Napaeae (myth.) I 577; II 165 Napee (Croatice = Napaeae) II 749 Napoleo II 917 Narbon (geogr.) I 469 Narcisus [Narcissus] (myth.) I 129, 411 Narisium (geogr.) II 77 Naro [Naron] (geogr.) I 469; II 137 Narses II 51 Naso (= Ovidius) I 123, 133, 139, 235, 561; II 165, 203, 747 Natalis, Franciscus I 299, 301 Nathanus (bibi.) I 287 Naupleus, Ioannes I 147 Nazarenus, adi. II 297, 897 Neaera, nomen ex satira I I 813 Neapolitanus, adi. I 331 Negovecz (geogr.) II 415 Neliptius, Iohannes I 89, 93 Neliptii vidua Vladislava I 89, 91 Nemeaeus, adi. I 473
1003
Neptunus (myth.) II 89, 101, 103, 537, 639 Nereides (myth.) I 469 Nereus (myth.) I 171, 411, 469 Neritius (geogr.), adi. I 489 Nero I 707 Nessaeus (myth.), adi. I 181 Nestor (myth.) I 537 — Nestoreus, adi. II 563 Nestos (geogr.) I 481 Newtoniani II 321 Newtonus (Neutonus), IsaacII 337, 907 — Newtonius (Neutonius), adi. II 387. 501, 563 — Newtonianus, adi. II 319, 321 Nicenus I 541 Nicolaus, totius Slavoniae banus I 89, 91 — prorex II 91 — monachus I 97 — canonicus Zagrabiensis I 109 — Sisgorei poetae frater I 125 Nicoleos, M. Maruli amicus I 303 Nicon, filius Margaridis II 677, 679 Niconitius, Franciscus I 561 Nigro, Thomas I 559 Nilus (geogr.) I 411, 469 Nimfe (Croatice = Nymphae) II 749 Niobe (myth.) I 125 Niphates (geogr.) I 469 Nisa (geogr.) II 219, 221; v. Nysa — Niseius, adi. II 219 Noe (bibi.) II 21 — Noeanus, adi. II 87 Nona (geogr.) I 67, 71, 95, 99; II 53. 55 — Nonensis, adi. I 69, 71; II 53 Nonenses II 63 Notus, ventus I 187, 487, 579; II 259, 789 Novi, arx II 177
— Noviensis (geogr.), adi. II 181 Novomeszto (geogr.) II 415 Nucea (geogr.) II 639 Numa Pompilius I 147; II 213 Nyctelius (= Bacchus) I 367 Nymphae (myth.) I 467, 469, 471, 577; II 585, 591, 713, 715, 740 Nysa (geogr.) I 265 Oaxis (geogr.) I 469 Obliquus mons (geogr.) II 159 Oceanus I 271, 467; II 361, 393, 591, 593, 807 Odescalchius, Balthasar II 501 Odus, nomen ex epigrammate I 211
Oeagrus (myth.) I 471 Oechalicus, adi. I 463 Oethaeus (geogr.), adi. I 181 Ofellus, nomen ex satira II 789, 791 Ogigius, adi. II 219 Olahus, Nicolaus I 633 Olenius, (myth.), adi. I 425 Oliverius, testis I 75 Olmisium, oppidum I 73 Olympiacus, adi. II 107 Olympus I 163, 193, 281, 369, 373, 477, 479, 483, 485, 491, 501, 593, 595; II 101, 331, 333, 375, 589 593 Ombla I 411; v. Umbla Omise, oppidum II 61; v. et Olmise, Olmisium Omphale (myth.) II 491 Oplavnensis (geogr.), adi. II 723 Orbinus. Maurus II 235, 285 Orcus (myth.) I 469, 477, 479, 481, 485, 521, 539; II 533, 535, 677 Oreades (myth.) II 715 Orestes, nomen ex satira II 807, 813 Origenes I 721 Orpheus (myth.) I 465, 473, 539; II 529, 595 — Orpheus, adi. I 185; II 495
1004
Osman II 625 Ossa (geogr.) I 673 Ostervicza (geogr.) II 79; v. et Ostroviza Ostroviza, castrum I 93 Othmanides II 597, 885 Othomanus I 555 Otrynteus (myth.) II 537 Otryntides II 537 Ovia (geogr.) II 149 Oxoniensis, adi. II 845 I
Pachynus (geogr.) I 483 Pactolus, flumen I 181 Padus, flumen I 201 Paestum (geogr.) I 423 — Paestanus, adi. I 401, 411 Pagenses I 95 Pagus (geogr.) I 95 Paladinus, Paulus I 559 Palatinus, adi. II 209 Palemon, pastor I 147 Palestinus. adi. I 277 Pallas (myth.) I 143, 389, 485; II 567, 589, 593, 633, 887 — Palladius, adi. II 585 Palmotta, Georgius II 625 — Iunius (Junius) II 99, 111, 113, 115, 233, 293, 559, 625, 926 — Jacobus II 627 — Joannes II 627 Pan (myth.) II 715 Panchaeus, adi. II 783 Pannonia I 221, 325, 327, 341, 413, 553; II 843, 855 — Pannonicus, adi. I 325; II 843 — Pannonius, adi. II 139, 724, 725, 842 Pannonia Savia II 838, 841 Pannonides II 885 Pannonii I 22. 219, 325, 649; II 702, 707, 937 Pannonius, Ianus I 131—223; 151, 153, 157, 183, 193, 201, 217, 327 Panormitanus, adi. II 747 Pantolabus, nomen ex satira Papadopoli, Comnenus II 237 Papalis, Dominicus I 257
Papas, civis Iadertinus I 65 Papensis (geogr.) adi. II 79 Paphius (geogr.) adi. I 389, 587 Paraminsky, militum subpraefectus II 181 Parcae (myth.) I 477, 487, 533; II 103, 113, 165, 257, 575, 713, 893 Paris (myth.) II 715 Parisii (geogr.) I 231; II 39, 283, 289 Parius, adi. I 393, 675 Parma II 441, 930, 931 Parmenides I 721 Parnassis, adi. II 587, 595 Parnassus II 337, 585, 589, 724, 725, 842, 843 Parrhasius, adi. II 531 Parthenope (myth.) II 363 Pascalis, Ludovicus I 969—997; 571 Pascalis, presbyter I 77 Pattachlch (Patachlch), Alexan der II 415 — Balthasar II 167—189; 167, 171, 927 — Joannes II 415 — Ludovicus II 415 — Mathias II 179 — Paulus II 179 — Patachichianus, adi. II415 Patareus, adi. I 463 Patavium I 715; II 283, 777 — Patavinus, adi. II 23, 237 Patritius, Franciscus I 709—725; 709, 713, 725 Patroclianus, adi. II 207 Paula, Marini Darsii poetae puella II 301 Paulinus a S. Bartholomaeo I 29 Paulla, v. Cervinus, Paulla Paulovich-Lucichius, Joannes Josephus II 841 s. Paulus, apostolus I 697; II 17. 191, 193 Paulus (Subich), comes I 79 — (Subich), banus I 79; I I 63 Pavlimirus II 117 Pecenich, Nicolaus de Marulis I 227
1005
Pechius, historicus II 73 s. (b.) Petrus, apostolus I 55, Pegasides (myth.) I 189 71, 73, 77, 499, 697, 707; II 177, 181, 347 Pegasus (myth.) II 337 — Pegaseus (myth.), adi. I Petrus, aliud nomen regis Cre217; II 269 simiri IV. I 65 Pelasgi (myth.) II 503 — iupanus de Sidraga I 71 — Pelasgus, adi. I 191 — abbas s. Chrysogoni I 65, 69 Pelates, vates II 225 Peleius, adi. II 537 — curiae regalis iudex I 71 Pelias, adi. II 267 — Gumay; v. Zemi, Petrus Pelicarpus, Ioannes I 559 — banus I 73 Pelides (myth.) II 533 — (Canalis) classis Venetae Pellias (geogr.), adi. II 199 praefectus I 95 Peneus (geogr.) II 361 — nomen ex epigrammate I Peni I 557 211 Pentheus, Thebanus II 219 Phaeaces (myth.) II 361 Pereczky, Martinus, II 719 Phaedo. Platonis dialogus I 721 Peregrinus, Michael I 561 Phaeton (myth.) II 717 Perćni, Petrus II 731 Phaltus (bibi.) I 273 Pergaeus (geogr.), adi. II 909 Pharenses I 563, 565, 567 Pergama I 305, 463; II 605, 805 Pharii I 553, 559, 561 Pericles I 371 Phamessius, Alexander I 425 Pernassus (= Parnassus) II 563 Pharum, urbs I 561, 563 Perrhaebus (geogr.), adi. I 481 Pharus (geogr.) I 441 Persae I 557, 619 Phasis (geogr.) I 465, 469 Persephone (myth.) I 471, 477; Pheraeus, adi. I 391 Pherusa (myth.) I 467 II 113 Pescionia II 239; v. de Zuzeris, Phidiacus, adi. I 415, 613 Philebus, Platonis dialogus I Floria 721 Pestigradus (geogr.) I 673 Philemon II 629, 691 Pćstinenses II 855 Philetas I 581 Pestinum (geogr.) II 853 Petkovich, Georgius II 417, 419, Philippus Bergomas I 553 Philippus Quartus, episcopus 421 Zagrabiensis II 73 Petrarca (Petrarcha), Francis- Philitreus, nomen ex epigram cus I 205, 213; II 121, 303, mate I 209 463, 831 Philomela (myth.) II 201 Petrislavus, Vladimiri regis pa Philomusius, nomen ex episto la II 838 ter II 157 Phlegethon (myth.) I 181, 473, Petropolis II 857 483, 485 Petropolitani II 919 (myth.) I 267 — Petropolitanus, adi. II 857 Phlegon Phlegyas I 477 Petro-Varadinum (geogr.) II Phocylides(myth.) I 203 249 Phoebe (myth.) II 675, 717 Petrovich, Vlncentlus II 245— Phoebus (myth.) I 135, 139, 181, —275; v. et Petrovius 185, 191, 2i3, 391, 463, 533, 535; II 209, 215, 261, 269, 275, 331, Petrovius, Vincentius II 203, 333, 359, 463, 485, 493, 501, 591, 205; v, Petrovich, Vincentius 595, 759, 817 — Petrus I 625 1006
— Phoebeus, adi. II 395, 481, 593 — Phoebius, adi. I 271, 279 Pholoe, nomen ex satira II 805 Photius II 867 Phryges I 213 — Phrygius, adi. I 359, 373, 469, 675; II 101 Phyllis, nomen ex carmine II 273, 455, 679, 713, 715, 805 Picea (geogr.) II 241 Picenum (geogr.) II 783 — Picenus, adi. II 237 Picthagoricus, adi. I 147; v. Pithagoraeus Pierides (myth.) I 265, 463, 521, 531; II 275, 557, 589, 891; v. et Pyerides — Pierius, adi. I 217, 371; II 209, 525, 585 Pindarus II 121, 691, 747 Pindus I 481; II 261, 263, 269, 337, 385, 463, 465, 487, 491, 585, 589 Pintorus II 671 Pippinus, rex Francorum I 59 Pirrus, Rocco II 297 Piseniza, Petrus I 75 Pithagoraeus II 563 Pius II, papa I 443, 553, 555; II 149 Pizzellia, Maria II 483 — Pizzellius, adi. II 487 Plancus, nomen ex satira II 819 Platimisse, Forminus I 75 Plato I 715, 721; II 119, 303, 475, 693, 805, 817, 905 — Platonicus, adi. I 721 Plautus I 213, 379, 433; II 813 Plinianus, adi. (Plinius Minor) I 613 Plinius (Maior) I 551 Plotinus I 721 Pluto (myth.) I 473, 479, 485 Pocupianus (geogr.), adi. II 83 Podolia (geogr.) II 121 Podravanus (geogr.), adi. I I 413 Poemander, collectio tractatu um philosophiae Hermeticae I 719
Poganchecz, pagus II 415 Polemon, philosophus I 371 Polidorus, Petrus II 237 Pollux (myth.) I 373 Poloni II 121 Polonia I 607 — Polonus, adi. I 327 Polybius I 553 Polydorus (myth.) II 537 Polyhimnia (myth.) II 205 Polyphemus II 795 Polyxena (myth.) I 207 Pomona (myth.) I 301, 673; II 887 Pomponius Laetus, Iulius I 377; II 287 Pomponius Mella I 553 Ponticus, nomen ex epigram mate II 461, 469, 471 Popius, Alexander II 501 Portus (geogr.) II 173 Posonium (Possonium) [geogr.] I 603, 607, 641, 645; II 89, 91 Possavanus (geogr.), adi. II 409 Postumus, nomen ex epigram mate II 449, 451, 455, 467, 509, 513 Pozzaides, Nicolaus II 903 Praga (geogr.) I 701 Prasca, Stephanus I 67 Presbyter Diocleas II 117 Preszek, militum praefectus II 183 Preszeka, pagus II 415 Prevotius, consul II 649 Priamides II 537 Priamus (myth.) I 123; II 535 Priboevius, Hieronymus I 559 — Vincentius 1 543—567; 543, 549 Pribyna, banus I 67 Probus, imperator Romanus I 557 Prochyta, locus I 145 Proclus, Lucius I 713, 721 Procyon, astrum II 229 Prodanus, dvornicus I 73 Prometheus (myth.) I 177 Propertius I 147, 235; II 629 Propontis (geogr.) II 593
1007
Prosper, nomen ex epigram mate I 203 Protesilaus (myth.) II 203 Proteus [Protheus] (myth.) I 393; II 385. 565 Prussi (geogr.) II 711; v. Borussi Ptolomeus, geographus I 553 Pucius, fons I 675 Pulcinella II 655 Pullus, nomen ex epigrammate II 229 Punicus, adi. II 647 Puteus, Carolus I 353—373; 357 Pyerides (myth.) I 133; v. Pierides Pyracmon (myth.) I 595 Pyramus (myth.) II 239, 627 Pyrene (geogr.) II 361, 905 Pyrous (myth.) I 267 Pyrrhon II 787 Pyrrhus II 785 Pythagoras I 203 Pythia II 481 •#
Quinque Ecclesiae (geogr.) II 79 — Quinqueecclesiensis, adi. I 109, 327 Quintus, nomen ex epigram mate II 445, 447, 449, 457, 459, 461, 467, 469, 473, 505, 525, 573 Quirinus (myth.) I 373, 413; II 667, 781, 807, 905 — Quirinalis, adi. II 287 Quirites I 163, 385; II 807, 813, 871 Quitensis (geogr.), adi. 345 Rabba (bibi.) I 281, 283, 285 Rabiosa vallis, locus I 67 Racusa II 647, 649, 651; v. Ragusa, Rhacusa Racusium II 651, 933; v. Ragusium, Rhacusium Radichius, arcis praefectus II 149 Radogna II 623, 932 Radoslavus. rex Croatarum I 261
Raffay, Josephus II 409, 411, 413, 417 Ragnina, Catharina II 561 — Clemens I 593 — Dominicus II 627 — Nicolaus I 729 Ragusa II 143, 147, 497, 653, 655, 755, 757, 764, 767, 845, 847, 849, 883; v. et Ragusium, Rhagusa, Rhacusa, Rhacusium — Ragusanus, adi. I 75 Ragusei I 559; II 847, 849 Ragusini II 115, 147, 279 Ragusium I 75; II 281, 283, 295, 297, 305, 316, 441, 549, 619, 627, 930; v. et Ragusa, Rhagusa, Rhacusa, Rhacusium — Ragusinus, adi. I 12, 16, 17, 27, 75, 357, 729; II 189, 237, 239, 269, 279—281, 283, 285, 297, 303, 305, 441, 616, 617, 621, 631, 633, 653, 777, 841, 898, 913, 928, 933, 936; v. et Rhacusinus, Rhacusanus — Ragusiensis, adi. I 75, 127 Rakovecz, castellum II 415 Ramnasius, Paulus II 59 Rasciani (geogr.) I 661 Rasgni (geogr.) I 661 Rattkay (Rattcaius), Georgius II 67—91; 67 — Paulus II 79, 81 — Sigismundus II 83 Rauch, Joannes II 409 Raven, pagus II 413 — Ravensis, adi. II 413 Ravenna I 63; II 51 Ravosdius, Petrus I 349 Raymundus (= R. Cunichius) II 831 Regium Lepidi (geogr.) II 441 Relkovich, Josephus II 855 Remedellius, Ragusinus II 649 de Restiis II 773, 777; v. Restius Restius, Junius II 771—831; 773, 849, 885 Rhacusa I 385, 413, 419, 431, 453, 733; II 205, 497, 621, 641, 831; v. Ragusa, Ragusium, Racu sa, Racusium
1008
— Rhacusanus, adi. I 322, 325; II 99, 615, 619, 637, 645, 933; v. Ragusanus, Ra gusinus — Rhacusinus, adi. II 191, 193, 441, 550, 553, 557, 932; v. Ragusinus Rhacusini II 191, 193, 233, 569, 928; v. Ragusini Rhacusium I 325: II 549, 777; v. Ragusium, Ragusa — Rhacusius, adi. I 415 Rhadamantus (Rhadamantos) (myth.) I 479; II 227 Rhagusa I 77; v. Ragusa Rhenus I 157; II 361 Rhesus (myth.) II 203 Rhetus (myth.) II 221 Rhodanus (geogr.) I 469; II 831 Rhodii I 525 Rhodope (geogr.) I 673; II 221 — Rhodopeius, adi. I 473 Riccobonus, Antonius II 237 Risanus, adi. I 59 Ritter, Paulus II 123—165; 131, 143, 163, 165 Rizianum, locus I 59 Rizonicus .(geogr.), adi. I 671 Rogerius (— R. Boscovichius) II 593 Roma I 221, 223, 231, 259, 341, 413, 447, 461, 465, 533, 705— 707, 719, 723, 733; II 13, 17, 19, 21, 39, 49, 99, 117, 209, 235, 283, 287, 305, 315, 347, 355, 441, 442, 465, 503, 645, 807, 809, 811, 929 — Romanus, adi. I 37, 261, 265, 331, 335, 337, 341, 511, 621, 663, 685, 695, 705, 715, 723; II 13, 17, 19, 21, 27, 31, 33, 35, 37, 51, 95, 101, 117, 249, 275, 289, 347, 435, 491, 495, 543, 549, 565, 781, 809, 813, 907 Romanenses II 39 Romani I 149, 557; II 17, 33, 61, 137, 153 Romanicus, adi. I 575, 732 Romuleus, adi. I 415, 441; II 487, 503 64 Hrvatski latinisti II
Romulidae I 463; II 503 Romulus, adi. I 413; II 567 s. Rosalia II 747 Rubrum mare I 177 Rudolphus, archidux Austriae I 603, 607 Rufinus, nomen ex satira II 791 Rufus, nomen ex carmine II 729 Rugata, testis I 75 Rullus, nomen ex epigramma te II 473 Runtinus, presbyter I 75 Russicus, adi. II 857 Ruvereus, Hieronymus I 715 Sabaoth I 87 Sabaudia (geogr.) II 249 — Sabaudius, adi. II 191, 193 Sabellicus, scriptor I 559, 561, 565 Sablata, locus I 65 Sabthael, malus angelus I 87 Salernitanus, adi. II 287 Saline, locus I 73, 75 Salius II 807 Salmacis (myth.) I 411 Salomon (bibi.) I 617 Salonitanus, adi. I 47, 49; II 46 Salviatus, adi. II 299 — Georgius Benignus II 299 Salvisclavus, iudex Nonensis I 71 Samandria (geogr.) II 173 Samgar (bibi.) I 497 Samnites I 301 Samoborensis (geogr.), adi. II 735 Samson (bibi.) I 497 Samuel, Bulgarorum impera tor II 157, 159, 161 Sanazarus, Iacobus II 119 Sappho I 147; II 295, 747 — Sapphicus, adi. I 139 Sarmata II 137 Saron (geogr.) II 225 Sarpedon (myth.) II 203 Sarubba, iupanus I 73 Satilie, locus I 73 Saturnia (myth.) II 653
1009
Saturnus (myth.) I 219 Satyri (myth.) II 219, 713, 715 Saufeia, nomen ex satira II 805 Saul (bibi.) I 273, 275, 287 — Saulicus. adi. I 273 Savus. flumen I 167, 327, 329; II 75, 91, 137, 173, 175 — Savius, adi. II 838, 855 Saxonia II 425 Scaliger (= Nicolaus Skerlecz) II 869, 871 Scanderbeghius II 557 Scardona, castrum I 57, 93, 663 Scardus mons I 663 Scharffenberg, militum prae fectus II 175 Scithae I 557 Sclavi I 61, 63; II 153 ; v. Slavi Sclavini I 147 Sclavonia I 641, 649; II 69, 71, 73, 401, 403, 862, 926; v. Slavonia Sclavonicum (= lingua Sclavonica) I 69 Scotus, Duns I 541 Scylla (myth.) I 705, 707; II 359, 907 Scyrius (geogr.), adi. I 179 Scytha, Georgius I 341, 343, 349 Scythae II 263 Scythia I 563 — Scythicus, adi. I 179, 361, 378, 427, 597; II 559 ( = = Russicus), 867 (= Hungaricus) s. Sebastianus II 347 Sebethos, flumen II 495 Segnia II 409; v. et Sena — Segniensis, adi. II 179 Seislavus, regis Radoslavi fili us I 261 Selle, locus I 73 Semelnicum, pagus I 101 Seria (geogr.) II 141, 143 Senae (geogr.) II 441, 549 Senchicidae, fratres II 903 — Senchicius, adi. II 905 Seneca, philosophus I 149, 433 Senones I 541
Sequana II 335, 795 — Sequanicus, adi. II 795 Serbia II 129, 132 Sergius mons I 453; II 497 Serranus (Attilius Regulus) I 301 Severus, nomen ex epigram mate I 215 Sibenicenses I 135, 601; II 63 Sibenicum I 17. 118, 119, 145, 147, 149, 663, 730; II 55 — Sibenicensis, adi. I 117, 139, 559 — Sibenicus, adi. I 141 Sibylla (myth.) I 397, 421 Sicilia I 89, 99; II 747 — Siculus, adi. I 365, 401, 411, 421, 595, 597, 705 Siculi II 121, 575 Siculus, Jacobus II 75 Sidon (geogr.) II 717 Sidraga, comitatus I 71 Sidrona, oppidum I 553 Sigetum [Sigethum] (geogr.) II 139, 141 Sigismundus Augustus, rex Poloniae I 607 Silbergensis, adi. II 91 Simon, magus I 69 — = Maximilianus Verhovacz II 871 Simoneta, poeta Italus II 239 Simunchichius, nobilis II 415 Singara II 233 Sirenes (myth.) I 421; v. et Syrenes Sirmius, adi. I 167; II 137 Sisgoreus, Georgius I 115—149; 115, 235, 731 Sisyphus (myth.) I 363, 523, 579 Sithonius, adi. I 389 Skerlecz, Ana II 409, 423 — Cecilia II 423 — Nicolaus II 417, 423; v. et Scaliger — Petrus II 423 — Skerleczianus, adi. II 423 Slatarichius, Dominicus II 237, 625, 627 — Michael II 239 — Simeon II 237
1010
Slauzus, rex I 73 Slaveni I 327 — Slavenus, adi. II 871 Slavi I 38, 59, 91, 118, 545, 546, 549, 551, 553, 555, 557, 729, 734; II 51, 99, 117, 119, 143, 153, 235, 403, 930; v. et Sclavi — Slavicus, adi. II 615, 675, 933 Slavinus (= Slavonicus) II 867 Slavizo, rex I 73 Slavonia I 89; II 743, 862, 863, 865, 867; v. et Sclavonia — Slavonicus, adi. I 551, 555; II 49. 153 Slavus, adi. II 53, 119, 153 Slunius II 81 Smyrna I 135 — Smyrneus, adi. I 469 socinianus, adi. II 917 Socolitanus (geogr.), adi. I 499 Socrates II 809 — Socraticus, adi. II 387 Sodoma (bibi.) I 241 Soebek, nobilis II 415 Sokolovac (geogr.) II 749 Sola, Iosephus Nicolaus I 383, 733 Solimannus (Solymanus), Tur earum imperator I 607, 657; II 79 — Solimanus, adi. I 673 Solon I 147 Solyma I 279; II 683, 795 Somalia, Julius II 491 Sophocles II 121, 239, 625, 809 de Soppe, Michael I 93 Soranus, nomen ex satira II 791 Sorbonna (Sorbona) II 23, 185 Sorga, flumen II 831 Sorgiadae, familia II 637 Sorgius (Sorgiades, Sorgo) Lucas II 519 — Michael II 823, 849 — Petrus F. II 559 Spalatenses II 61, 63, 614, 619, 925 Spalatini I 73, 559; II 63
Spalatum I 75, 79; II 59 — Spalatinus, adi. I 71, 73, 559 — Spalatensis, adi. I 55, 79, 231, 239, 309; II 10, 11, 13, 17, 46, 53 Spartanus, adi. II 205, 691 Spas, mons I 91 Sperchios (geogr.) I 469 Sphinx (myth.) II 359 Srim (geogr.) II 749 Srinus (Georgius), comes II 239; v. Zrinius Stagnum (geogr.) I 385; II 815 Stantius II 623 Staphileus, Ioannes I 559 Statilius. Ioannes I 607, 615 Stauratius, episcopus Histricus I 59 Stay, Benedictus II 349—395; 275, 315, 327, 501, 571, 905, 929, 932; v. et Stayus (Stayades) Stayus (Stayades) II 501, 563, 571, 831, 847; v. Stay, Bene dictus s. Stephanus, martyr I 73; II 629 s. Stephanus, rex Hungarorum I 109; II 87 Stephanus, rex Croatarum (= Dirzislavus) I 53 — rex Croatarum, pater Cresimiri IV. I 67 — Bossnae rex II 131, 926 — dux II 147 — regis Caroli filius I 89 — episcopus Histricus I 59 — episcopus Iaderensis I 65, 71 — parochus II 241 Stephonius, Bernardinus II 117 Steropes (myth.) I 597 Stigius (myth.), adi. I 195 Stipichius, Andreas I 565 Stiria II 417 Stoicus, Ioannes I 559 Strabo II 61 Strada, Iacobus I 629, 631 Stridon, oppidum I 553 Strigelus, Victorinus I 685 Strigonienses I 341
1011
Strigonium (geogr.) II 79 — Strigoniensis, adi. I 633 Strimon (Strymon) [geogr.] I 469; II 211 Strozza, Titus Vespasianus I 185 Studec, regalis pincerna I 71 Stulli, Joachim II 853 Styx (myth.) I 185; II 253, 809 — Stygius, adi. I 359, 365, 369, 373, 465, 471, 473, 475, 479, 481, 483, 487, 495, 579; II 223, 227, 253, 359, 581, 709, 713 Suadcich, generatio I 89 Subalpinus, adi. II 919 Subichievich, generatio I 93 — Mladinus I 93 Suburra II 807 Subych, familia II 79 Suinimirus, rex Croatarum I 71; v. Zvonimerus, Zvonimirus Suitariza. Marcus I 293 Sullus, nomen ex satira II 807 Svataslaus, rex Croatarum I 67 Svevia II 117 Sydonius, adi. II 201 Sylvia, Pascalis poetae puella I 572, 577, 579, 587 Sylvius (= S. Aeneas Piccolomini) I 701 Sypus (geogr.) II 205 Syracosius, adi. II 909 Syrenes (myth.) I 485; v. Sire nes Syri II 795 Syria (geogr.) II 55, 57 Syrmium (geogr.) II 75 Szaich, Joannes II 423 Szerdahelyus, Georgius II 843 Sziszium (geogr.) II 173 Szredichko (geogr.) II 179 — Szredichkensis, adi. II 179 Tabor (geogr.) I 497 Taenarum (geogr.) I 481 — Taenarius, adi. I 463 Taersteno (geogr.) II 639 Tagus, flumen I 181, 223, 469
Tahy, Franciscus I 641 Tamesis, flumen II 503 Tanais, flumen I 223; II 599 Tantalus (myth.) I 579; II 709 Tarentum I 487; II 205 Tarquinius, ultimus rex Roma norum I 185 Tartara (myth.) I 255, 269, 365; II 711 Tartarus (myth.) I 219, 485, 523, 651; II 893 — Tartareus, adi. I 481 Tartari (= Tureae) II 73, 79, 81 — Tartaricus, adi. II 73 Tassius, Torquatus II 239 Taurinensis (geogr.), adi. I 231 Tauropolia (geogr.) II 405 Taurunum (geogr.) I 649; II 75 Taygetus (geogr.) I 469 Teius (geogr.), adi. II 743 Teleky, Samuel I 157 Telemachus (myth.) II 609 Temesvarum (geogr.) II 75 Tempe (geogr.) I 411; II 361 Tenenum (geogr.) II 55; v. Tininum Tergesta I 131 Tergeste I 133, 553; II 785 Tergestum I 553 — Tergestis, adi. I 131 Tergestini I 553; II 57 Tersactum (geogr.) II 151 Tessalus, adi. II 197 Tethys (myth.) II 105 Teucri II 537 Teutones (Teutoni) II 866, 867, 871 — Teutonicus, adi. II 567 Thalia (myth.) I 201, 303, 457; II 575 Thamaris (bibi.) I 289 Thebae I 265 Thebais (= mulier Thebana) I 187 — regio I 241 Theocritus II 121, 438, 441, 549, 769, 842, 843 Theodoretus, theologus I 721 Theodorus, episcopus I 59
1012
Thermodoontiacus. adi. I 475 Thersites (myth.) I 185, 405 Theseus (myth.) I 475, 485 Thesides (myth.) I 385 Thessala (= Alcestis) I 385 Thessalus, adi. I 265; II 263 Thetis (myth.) I 147 Thisbe (myth.) II 239, 627 Thokolius, Turearum dux II 173 b. Thomas, apostolus I 107 Thomas Archidiaconus II 53 Thomas (= Bacach), Strigoniensium antistes I 341 Thomasus Illyricus I 35 Thrace (geogr.) II 595 Thraces I 441, 539, 555, 661; II 137, 141, 143, 219, 565, 679, 885 Thracia (geogr.) I 659; II 151 — Thracius, adi. I 465 — Thrax, adi. II 137 Threicius, adi. I 399; II 139, 679 Thule (geogr.) II 253 Thuscus, adi. II 501 Thymbraeus (geogr.), adi. I 463 Tiberis II 495 — Tiberinus, adi. I 413; II 905 Tibullus I 139, 147, 235, 583; II 629 Ticinum (geogr.) II 841 Tillurus (geogr.) II 59 Tilsto Cosse, Dragana I 75 Timaeus, Platonis dialogus I 721 Timavus (geogr.) II 101 Tininum (geogr.) I 663; v. Tninum, Tenenum Tirpimirus, dux Croatarum II 55; v. Trepimiras Tirrena II 623 Tirynthius (geogr.), adi. I 181, 217 Tisiphone (myth.) I 483 Titan ( = Sol) 1 163; II 331,335, 581, 675 Titanes (myth.) I 219, 463 Titania (= Diana) I 279 Titianus II 521 Titus, flumen I 663 Tityrus, nomen Ignatii Georgii
in Academia Ragusina II 269 — nomen ex epigrammate II 273 Tkalecz, bonum Iesuitarum II 415 Tmolus (geogr.) II 537 Tninum, oppidum I 89, 93; v. Tininum Tomasinus, scriptor II 237 Tomoreus, P., Hungarorum dux II 139 Torneus, Nicolaus I 349 Tosius, J. II 442 Tragurienses II 63 Tragurita I 559, 561 Tragurium (geogr.) I 627; II 47. 63, 767 — Traguriensis, adi. II 45, 49. 63 — Tragurinus, adi. I 627 Traiectum ad Rhenum I 157 Transalpina (geogr.) I 604, 607 Transistranus, adi. I 327 Transylvania (geogr.) I 604, 607, 611, 655 — Transsylvanus (Transilvanus), adi. I 349, 625 Tranum (geogr.) II 205 Trepimiras (Trepimeras), dux Croatarum I 53; v. Tirpimi rus Tridentinus, adi. II 81 Trinacrius, adi. I 421, 597; II 363 Triton (myth.) I 409, 411 Tritonis (= Pallas) I 485 Troades II 533 Troes II 533, 535, 537, 539 Troia (Troja) I 265; II 591, 605 — Troianus, adi. I 621; I I 193, 383, 537, 715 — Troius, adi. I 279 Trojani II 653 Trojugena, adi. II 557 s. Tryphon I 675 Tubero (= Cerva Tubero, Ludovicus) II 291 Tucca, nomen ex epigrammate II 457 Tugarani I 73 Tugari, pagus I 75
1013
Tulla (= Tullia), Servii Tullii, regis Romanorum, filia I 185 Tullius (= Cicero) II 503 Tullus, nomen ex epigrammate II 523 Tureae I 30, 169, 173, 309, 321, 325, 331, 337, 339, 341, 343, 349, 351, 441, 511, 513, 555, 565, 619, 635, 643, 649, 655, 657, 659, 661; II 41, 75, 77, 83, 85, 89, 91, 173, 175, 177, 181, 249, 291, 305, 597, 731 Turchich, Nicolaus II 838, 841 Turci I 109, 141, 143; II 137, 139, 141, 143, 149, 151, 155 — Turcaicus, adi. I 349, 673 — Turchius. adi. I 141 — Turcicus, adi. I 325, 643; II 175, 731 — Tureus, adi. II 137 Turcia I 655 Turnus (myth.) II 203 Turpinus, nomen ex epigram mate II 211 Tuscus, adi. II 503 Tyberis (geogr.) I 333 Tybris I 469 Tydides (myth.) II 203 Tyndarides (myth.) I 497 Tyndaris (= Helena) I 403 Tyrius, adi. I 391, 489 Tymavia (geogr.) I 641; II 131 Tyrrhena, comoedia bucolica II '301 Tyrrhenum mare II 301 Tyrus, fluvius I 145 Tytius (myth.) 579 Udbinya (geogr.) II 177 Ughellus, Ferdinandus II 297 Uilkiki, rusticus I 73 Ulysses (myth.) I 185 Ulyxes (myth.) I 301, 489, 629; II 903 Umbla, flumen II 637, 754, 759, 761, 815, 831 Ungari I 89; II 59; v. Hungari Ungaria I 93; II 53, 55, 57, 63, 126, 131; v. Hungaria — Ungaricus, adi. II 57, 77, 139
Unna, castrum II 173 — flumen II 173, 177 Uranie (myth.) II 331, 335, 589, 593 Urbanus II, papa I 443 Urbinum (geogr.) I 541 Urias (bibi.) I 279, 281, 283, 285 Ursula, Verantii amica I 615 Ursus, nomen ex epigrammate II 455 Utissenius, Georgius I 604, 663, 735 Uzolin, Joannes II 179 Valachi II 177 Valclusa, vallis II 831 Valentinianus, imperator II 27 Valentiniensis, I 331, 335 Valentius, Sylvius II 345, 347 Valizza, prior Spalatensis I 71 Valla, Laurentius I 209 Vallis Surda (geogr.) I 299 Valpo (geogr.) II 731 Valpovo (geogr.) II 749 Varadinum (geogr.) II 75 Varasdinum (geogr.) II 73, 403, 421 — Varasdinensis, adi. II 175, 181, 409 — Varasdinus, adi. II 143 Varda, banus I 67 Varus, nomen ex epigrammate II 447, 455, 459 Vaticanus I 383 Veglensis, v. Ferchius Vekenega, monialium abbatissa I 49, 55, 57 — mater Ciccae I 65 — filia Ciccae I 65 Velcius, Iohannis filius I 77 Venafrum (geogr.) II 887 Veneti I 85, 89, 91, 93, 95, 97, 99, 101, 105, 171, 337, 567, 621; II 51, 55, 57, 59, 61, 63, 141, 143, 645, 761 Venetia II 51 Venetiae I 61, 85, 95, 97, 105, 119, 231, 549, 561, 575, 607, 629; II 13, 19, 55, 57, 99, 193, 315, 355, 441, 549, 743, 931
1014
— Venetus, adi. I 161, 199, 555, 565, 619; II 51, 53, 57, 59, 96, 99, 101, 191, 193, 441, 593, 653, 926 Venus (myth.) I 127, 141, 143, 187, 189, 193, 211, 253, 279, 365, 371, 389, 391, 397, 405, 411, 523, 529, 579, 615, 621, 651; II 197, 199, 213, 265, 331, 475, 477, 525, 593, 715, 799, 805, 825, 829 Venusinus, adi. II 653 Verancius I 655, 735; v. Verantius Verantius, Antonius I 599—663; 604, 607, 618, 629, 654, 655; v. et Verancius, Wrancius, Werancius — Faustinus I 608 — Michael I 604, 607; v. et Wrancius Verbovcenses II 415 Verbovecz II 415 Vergatum (geogr.) II 649 Vergiliae (= Pleiades) II 815 Vermanus (geogr.), adi. I 671 Verona I 203 — Veronensis, adi. I 157, 203, 217; II 287 Veru, nomen Slavicum insulae Mauni I 69 Vesevus (geogr.) II 363 Vespula, nomen ex epigramma te II 767 Vetranus, Maurus II 301 Viachi?o, iupanus de Luca I 71; v. et Viakizo Viakizo, iupanus de Luca I 67 Vicelius, scriptor I 699 Vida, Hieronymus II 119 Vidovecz (geogr.) II 179 Vienna I 627; II 71, 131, 181, 315, 549, 619, 747, 853, 927; v. Vindobona Viggiliae (geogr.) II 205 Vilhelmus I, Borussiae rex II 711 Villenik, Michael II 845 Villharduinus, Gothefredus II
Vindelicus II 615, 619 Vindobona I 325; II 441, 783, 847; v. et Vienna Vinkovczium (geogr.) II 855 Violanta, Lydae-Mariae Pizzelli filia II 483, 493 Virgilius I 595; II 233, 293, 461, 653, 747, 781, 851; v. et Maro — Virgilianus, adi. II 849,851 Viszovacium (geogr.) I 663 Vitalis, episcopus Ragusinus I 77 s. Vitus I 99 Vladislaus II , Croatiae et Hungariae rex I 379 Vladislava, v. Neliptii vidua VIadislavus, filius Stephani du cis II 147 b. Vladimirus, Croatiae rex II 127, 131, 157, 159, 161, 927 Vlahovich, familia II 301; v. Menzius Voicovicius, Joannes II 83, 85 Volanzius, Franciscus II 557 — Janus II 557 Volesa (Volessa), dad I 67, 71 Volterius (Volterus, Voltaerus) II 327, 521, 803 Voltiggi, Josephus II 853 Vrancius I 601; v. Verantius Vratislavia II 421 Vuicleph, Ioannes I 699, 701 Vulcanus (myth.) I 143, 481, 597; II 109 ' Waddingus, Luca II 297 Waldus I 701 — Waldenses I 701 Werantius I 602, 608, v. Veran tius, Antonius Wittenbergensis, adi. I 685 Wrancius I 601, 611; v. Veran tius, Antonius, Michael Xerxes I 141 Zagrabia I 83, 111, 730; II 83,91, 131, 171, 179, 403, 411, 415, 417, 419, 425, 707, 841, 843, 845, 847, 849, 851, 853, 855, 857, 926, 930 59 — Zagrabiensis, adi. I 81, 107, Vincentinus ( = Vicetiae inco 109, 575, 729, 732; II 71, 73, la) I 199 1015
81, 179, 401, 403, 405, 409, 417, 425, 839, 847, 855 Zagrabienses II 91, 415 Zajezda (geogr.) II 171 Zamagna, Bemardus II 541— 609; 441, 550, 569, 843, 847, 849, 903 Zanna, Benessae poetae puella I 527 Zaptat (geogr.) II 117 Zaptislava II 117 Zebedeus, pater Iacobi I 103 Zephyrus I 169, 183, 223, 441; II 593, 759, 893 Zemi, Petrus I 53, 55, 71 Ziphei (bibi.) I 273 — Zipheius, adi. I 273 Zmiderovium (geogr.) I 661 Zoilus II 465, 873 Zomlio (geogr.) II 79 Zoroaster I 715 Zovenzonius, Raphael I 131, 133
Zoviz, boum praefectus I 67 Zrinii, familia II 79 Zrinium (geogr.) II 79 — Zriniensis, adi. II 179 — Zrinianus, adi. II 177, 181 — Zrinius, adi. II 177 Zrinius, Nicolaus, banus, Sigeti praefectus II 79, 81, 141 — Nicolaus, banus II 83, 85, 89 — Petrus II 89, 91 de Zuzeris (Zuzoris), Floria II 233, 239, 295, 297, 929 Ztubiza (geogr.) I 641 Zulimanus I 619; v. Solimannus Zumzidvar (geogr.) I 641 Zvonimerus, rex Croatarum I 259, 261, 263; v. et Zvonimirus, Suinimirus Zvonimirus, rex Croatarum I 259, 261; II 55 V. G. et V. V.
1016
NAPOMENA
Već naslov ovih dvaju svezaka zbirke »Pet stoljeća hrvatske književnosti« jasno pokazuje da ovo nije antologija hrvatskog latinizma, nego hrvatskih latinista. Izuzetak su tekstovi na početku prvog sveska, u kojima smo iznijeli nekoliko primjera razno vrsne pismenosti i književnosti latiniteta 9—14. st. Kad smo se prihvatili zadatka, časnoga ali ne i lakoga, da sastavimo antologiju hrvatskih latinista, našli smo se pred dile mom: ili da se opredijelimo za veći broj pisaca, zastupanih u manjem izboru, ili za vrlo ograničen broj, kojih bi književna fizionomija mogla potpunije doći do izražaja. Odlučili smo se za srednji put, to više što su nam po utvrđenom planu cijele zbirke dana na raspolaganje svega dva sveska. Stoga smo oda brali ukupno 37 autora, iako bi ih i u antologijskom izboru moglo biti dvostruko više. Uz estetski kriterij kao primaran nismo mimoišli ni književnopovijesne i, donekle, kulturnopovijesne momente. U skladu s takvom koncepcijom relativno smo potpunije prikazali ograničen broj pisaca žrtvujući pri tome mnoge manje autore, pa čak i nekoliko vrlo značajnih, kojih tematika pretežno prelazi granicu lijepe književnosti. Toga smo se načela uglavnom držali i u izboru iz djela pojedinih pisaca, pogotovo ako im je opus opsežan i raznolik. Radije smo iz manjeg broja karakte rističnih djela ili zbirki uvrstili veći izbor negoli da iz većeg broja izaberemo tek neznatne izvatke. Iako smo se nastojali pridržavati što objektivnijih krite rija, svjesni smo da svaki antologijski izbor, pa i ovaj, nužno uključuje i subjektivnu notu sastavljača, pogotovo u izboru tekstova. Pisce smo poredali strogo kronološki prema godini rođenja tako da su prvim sveskom obuhvaćeni humanisti 15. i 16. st., a drugim pisci 17, 18.1 19. st. Ma koliko taj redoslijed bio for malan, smatrali smo da više može koristiti nego škoditi, jer se po njemu najbolje vidi kako se hrvatski latinisti istovremeno javljaju u više udaljenih krajeva. Za raspored kojim smo u anto logiji navodili djela istog pisca mjerodavni su nam bili sad
ion
značajnost jednog djela pred ostalima u piščevu opusu, sad razlozi variranja proze i stiha. Da bi mogla ući što raznolikija građa, iz pojedinih smo djela, odnosno iz većih odlomaka, uvrštavali manje ali zaokružene cjeline. Njihovi naslovi navedeni su u zagradama kad ih nema u latinskom originalu. Lirske pjesme manjeg opsega donosili smo bez ikakva kraćenja. Radi lakšeg citiranja svaki je peti stih i u tekstu i u prijevodu označen brojem; u proznim prijevodima označen je samo svaki deseti stih izvornika. U »Izvorima tek stova«, na kraju svakog sveska, nalaze se podaci odakle je uzet pojedini odlomak. Građa za ovo izdanje izabrana je i iz tiskanih djela i iz rukopisa. Latinske smo tekstove kritički priredili prema načelima koja danas vrijede za tekstove klasičnih latinskih autora. Zato smo dosljedno proveli i gramatičku interpunkciju koja se kod nas redovno primjenjuje u izdanjima latinskih pisaca. Također smo s današnjim ortografskim načelima uskladili i pisanje majuskula i minuskula. Radi bolje preglednosti latinskog teksta konsonantsko u zamijenili smo konsonantom v, kako se to i inače često čini u latinskom, što se tiče pisanja konsonantskog i slovima i ili ;, slovo i zadržali smo svagdje osim kod onih kasnijih pisaca koji ga dosljedno pišu j. Mjesto diftonga ae i oe samo smo izuzetno zadržali grafiju e, i to u tekstovima za koje je ona specifična; kad isti pisac upotrebljava sad ae ili oe sad e, dosljedno smo proveli pisanje diftonga. Uz tekstove paralelno je naveden i prijevod. Ako je bilo već tiskanih dobrih prijevoda, uvrstili smo ih u knjigu. Većina tekstova ovdje je prevedena prvi put. Gdje je bilo potrebno, surađivali smo s prevodiocima. Zbog objektivnih teškoća poezija je djelomično prevedena i prozom. Naglašavamo da nam pri izboru pojedinih pisaca ili odlomaka nije prvenstveno bila od lučna činjenica postoji li već tiskani prijevod. Ako je prevodilac za ovaj izbor preveo cijelog pisca ili sve tekstove iz jednoga njegova djela, potpisan je samo na kraju, a ako je sudjelovalo više prevodilaca, svaki je naveden iza prevedenog teksta. U literaturi uz medaljone o pojedinim piscima citirali smo važnija djela domaćih autora, rjeđe stranih. Kod latinista koji su pisali i hrvatski osvrtali smo se, prirodno, samo na literaturu koja se tiče njihovih latinskih djela. Nismo težili za potpunošću, nego smo birali znanstvene priloge koji se prvenstveno odnose na književni rad u užem smislu. Iz Enciklopedije Jugoslavije navodili smo samo veće, sintetičke prikaze. Koncepciju djela u cjelini izradila su zajednički oba prire đivača. Opseg i složenost građe tražili su ipak podjelu rada, pa je tako izbor tekstova i prikaz pisca pripao: Veljku Gortanu u I. svesku: Iz latiniteta 9—14. st., Šižgorić, Cesmički, Marulić, Kožičić, Pribojević, Vlačić i Petrić; 1018
u II. svesku: Dominis, Lučić, Ratkaj, Gradić, Vitezović, Patačić, Đurđević, Bošković, Krčelić, Ferić i Galjuf, a Vladimiru Vratoviću u I. svesku: L. Crijević, Pucić, I. Crijević, Bunić, Benešić, Paskalić, Vrančić i Bolica; u II. svesku: Petrović, S. Crijević, Stay, Kunić, Džamanjić, Katančić, Hidža, Rastić, Baričević, Brezovački i Bruerević. Mogli bismo dugo nizati raznovrsne teškoće na koje smo u sastavljanju ove knjige neprestano nailazili. No one su uglavnom zajedničke svim sastavljačima antologija, osobito ako nastoje donekle izmiriti estetske zahtjeve s dužnim obzirom prema više stoljetnoj baštini. Za ovu knjigu — koja je, uostalom, prva anto logija hrvatskih latinista — ima premalo potrebnih predradnji Objavljen je naime tek mali broj monografija o pojedinim pis cima i izdano vrlo malo njihovih djela. V. G. i V. V.
KAZALO
PISCI 17—19. STOLJEĆA AUCTORES SAEC. XVII—X IX M a r k o A n t o n i j e de D o mi n i s — M a r c u s A n t o n i u s de Do mi n i s fK. G.j . Marko Antonije de Dominis, splitski nadbiskup, obrazlaže odluku o svojem putovanju — Mar cus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium edponit Crkvena država — De republica ecclesiastica I v a n Lu č i ć — J o a n n e s L u c i u s G.j . O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske — De regno Dalmatiae et Croatiae................................. J u r a j R a t k a j — G e o r g i u s R a t t k a y (V.G.) Uspomena na kraljeve i banove kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije — Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et S c la v o n ia e ........................... S t j e p a n Gradi ć — S t e p h a n u s G r a d i u s (V. G . ) ........................................................... Pjesma o pohvalama Prejasne Mletačke Republi ke i o nevoljama rodnoga grada — De laudi bus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen . . • Pjesme — Carm ina........................................... O životu, nadarenosti i književnim težnjama Junija Palmotića — De vita, ingenio et studiis Junii P a lm o tta e ...................................... 1021
7 16 i 17 22 i 23 43 50 i 51 67
72 i 73 gj
11U
.jqI i111 . jjs
Pavao R i t t e r Vi t ezovi ć —Paul us R i t t e r (V. G . ) ............................................................ 123 Dva stoljeća ucviljene Hrvatske — Plorantis Croatiae saecula d u o ...........................................134 i 135 Bosna zasužnjena — Bossna captiva . . . . 146 i 147 Oživjela Hrvatska — Croatia rediviva . . . . 152 i 153 Život i mučeništvo blaženog Vladimira, hrvatskog kralja — Vita et martyrium b. Vladimiri, Croatiae r e g i s ................................................ 156 i 157 O svojem danu rođenja 7. siječnja — De natali die sui ipsius 7. Januarii................................ 162 i 163 B a l t a z a r P a t a č i ć — B a l t h a s a r Pa t t a c h i c h (V. G . ) ................................................. 167 Dnevnik — D ia riu m ........................................... 172 i 173 Pohvala Fakulteta — Elogium Facultatis . . . 184 i 185 I g n j a t Đur đevi ć — I g n a t i u s Georgi us (V. G . ) ............................................................ 187 Latinske pjesni razlike — Poetici lusus varii . . 196 i 197 Životopisi slavnih Dubrovčana — Vitae illustrium Rhacusinorum ............................................ 232 i 233 Saltij er s lo v in s k i........................................... 236 i 237 Pismo Đuri Matijaševiću — Epistula ad Georgium Matteium s c r i p t a ...................................... 240 i 241 Vi c e P e t r o v i ć — V i n c e n t i u s P e t r o v i c h (V. V . ) ............................................................ 245 Elegije — E le g ia e ............................................ 252 i 253 Epigrami — Epigrammata................................. 266 i 267 Saro Crijević — Se r a p h i n u s Ma r i a Ce r v a (V. V . ) ................................................. 277 Dubrovačka biblioteka — Bibliotheca Ragusina . 282 i 283 R u đ e r J o s i p B o š k o v i ć — R o g e r i u s Jose307 p h u s B o s c o v i c h (7.G J ............................. Teorija prirodne filozofije — Theoria philosophiae naturalis........................................................... 318 i 319 Predgovor Novije filozofije u stihovima Benedikta Staya — Praefatio Philosophiae recentioris a Benedicto Stay versibus traditae . . . . 326 i 327 Pomrčine Sunca i Mjeseca — De Solis ac Lunae d e fe c tib u s ................................................. 330 i 331 Znanstveno putovanje po papinskoj državi — De litteraria expeditione per pontificiam 342 i 343 ditionem ................................................. B e n e d i k t S t a y —B e n e d i c t u s S t a y (V. V.) 349 Filozofija u stihovima (šest knjiga) — Philoso phiae versibus traditae libri VI . . . . 356 i 357 1022
Novija filozofija u stihovima (Deset knjiga) — Philosophiae recentioris versibus traditae libri X ...................................................... B a l t a z a r Ad a m K r č e l i ć — B a l t h a s a r Ad a m K e r c s e l i c h (V. G . ) ...................... A n n u a e ............................................................ R a j m u n d K u n i ć — R a y m u n d u s Cunic h i u s (V. V . ) ................................................. Epigrami — Epigrammata........................ 444 Satirički epigrami — Satyrica . . . . Šaljivi epigrami — L u d ic ra ............. 470 Pjesme Lidi — Ad Lydam ................... 478 Enkomijastički epigrami — Encomiastica . Moralni epigrami — Moralia . . . . Nabožni epigrami — S a c r a ..................514 Grobni i žalobni epigrami — Sepulcralia et l u g u b r i a ........................................518 Epigrami razliki — V a r ia ................. 522 Hendekasilabi — Hendecasyllaba . . . . . Homerova Ilijada izražena u latinskim stihovima — Homeri Hias Latinis versibus expressa . Br no Dž ama nj i ć — B e r n a r d u s Zamagna (V. V . ) ............................................................ Poslanice — E p isto lae...................................... Knjiga epigrama — Epigrammatum liber . Elegije — E l e g i a e ...................................................
Leteći brod — Navis a e r ia ................................. —
četića) — Paraphrasis Idyllii Illyrici . . . . . . . Homerova Odiseja izražena u latinskim stihovima — Homeri Odyssea Latinis versibus expressa Đ u r o F e r i ć — G e o r g i u s F e r r i c h (V. G.) . Pohvale dubrovačkih pjesnika koji su pisali ilir skim jezikom — Ragusinorum poetarum qui Illyrica lingua scripserunt elogia . . Pohvale nekih dubrovačkih građana koji su pisali na ilirskom u prozi — Elogia nonnullorum civium Ragusinorum qui soluta numeris oratione Illyrice s c r ip s e r u n t.......................... Opis dubrovačke obale — Periegesis orae Rhacusanae ................................................................ Epigrami o našijencima — Epigram m ata de no stratibus .......................................................... Makaronski opis dubrovačkih poklada — Camovalis Ragusini descriptio macaronica
1023
374 i 375 397 404 i 405 433 i 445 444 i 445 i 471 i 479 496 i 497 504 i 505 i 515 i 519 i 523 528 i 529 532 i 533 552 i 568 i 576 i 588 i
541 553 569 577 589
596 i 597 600 i 601 604 i 605 611 620 i 621 632 i 633 636 i 637 646 i 647 652 i 653
Pričice iz prorečja slovinskijeh — Fabulae ex adagiis Illyricis d e su m p tae...................... 656 i 657 Pismo slavnome mužu Johannesu Miilleru — Ad clarissimum virum Joannem Miiller epistola 664 i 665 Latinski prijevodi slovinskih pjesama — Slavica poematia Latine r e d d ita ........................... 674 i 675 Epigrami — Epigrammata................................. 680 i 681 Glasovite izreke iz Erazmove zbirke izložene u la tinskim stihovima — Apophthegmata Erasmi Latinis versibus explicata........................... 690 i 691 Distisi — D istic h a ............................................ 694 i 695 Ma t i j a P e t a r Ka t a n č i ć — Mat hi as P e t r u s K a t a n c s i c h (V. V.) . . . . 699 Jesenski plodovi — Fructus auctumnales . . 708 i 709 Knjižica o ilirskom pjesništvu izvedena po zako nima estetike — De poesi Illyrica libellus ad leges aestheticae e x a c tu s........................... 736 i 737 Đ u r o H i d ž a — G e o r g i u s H i g g i a (V. V.) . 751 Različite pjesme — Carmina varia...................... 758 i 759 Epigrami — Epigrammata................................. 766 i 767 Dž o n o R a s t i ć — J u n i u s R e s t i u s (V. V.) . 771 Satire — S a ty r a e ............................................ 778 i 779 Elegije — E le g ia e ............................................ 822 i 823 Poslanice — E pisto lae...................................... 830 i 831 Ad a m A l o j z i j e B a r i č e v i ć — A d a m u s A l o y s i u s B a r i c h e v i c h (V. V.) . . . 833 Pisma — E pistolae............................................ 842 i 843 Ti t o Br e z o v a č k i — Ti t us B r e z o v a t s k y (V. V . ) ............................................................ 859 Pjesme — C arm ina............................................ 866 i 867 Mar ko B r u e r e v i ć — Mar cus B r u e r e D e s r i v a u x i u s (V. V. ) ................................. 877 Pjesme — C arm ina............................................ 884 i 885 M a r k o F a u s t i n G a l j u f — M a r c u s Faust i n u s G a g 1i u f f i u s (V. G.) ...................... 895 Dubrovački brod — Navis Ragusina . . . . 902 i 903 Pjesme i epigrami — Carmina et epigrammata . 910 i 911 Ogled o sudbini latinskog jezika — Specimen de fortuna L atinitatis........................................... 916 i 917 Izvori tekstova — F o n t e s ....................................... 923 Prevodioci u II. s v e s k u ............................................ 937 Hrvatski popis i m e n a ............................................ 939 Index nominum L atinus............................................ 983 Napomena........................................................................ 1017 1024
PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Izdavači: IZDAVAČKO PODUZEĆE »ZORA« Zagreb, Prilaz JA 2 i MATICA HRVATSKA Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2 Za izdavače odgovaraju Pero Budak i Ivan Dončević Korektori: Dr Veljko Gortan i Dr Vladimir Vratović Znak biblioteke i hrbat: Zeljko Hegedušić Crtani naslovi: Alfred Pal Crteži: Milenko Bosanac ŠTAMPARIJA »VJESNIK«, ZAGREB Tiskanje dovršeno 15. XII 1969.
