Hfz. Husejn Čajlaković RIZNICA MUDROSTI -Poučne priče, dersovi i savjeti Zenica, 2012.god. Naslov: Riznica mudrosti -Životne priče, pouke i dogadaji-
Autor: Hfz. Husejn ef Čajlaković Urednik: Mr. Ahmed Kulctnić Izdavač: Hfz.. Husejn ef. Čajlaković Lektor: Hfz. Medžida Čajlaković-Kulanić Tiraž: 2000 Hvala Allahu dž.š., koliko obuhvata Njegovo znanje i koliko ima Njegovih rijeći. Salavat i selam na nuri sejjidina Muhammed s.a.v.s. Ovo nije nova knjiga, već novo izdanje u kojem sam objedinio četiri svoje knjige. Dva su razloga za to: financijski i praktični. Korisnije i meni i čitaocima da na jednom mjestu uz povoljnu cijenu ima četiri moje knjige: Dersovi, Putevi spasa, Snagom vjere do uspjeha i Poučne priče i savjeti. Molim Allaha da bude ovo od koristi i meni i svima onima koji budu ovo čitali. Amin! Strpljivi starac Jednom je beduin prolazio kroz planinski vijenac i naišao na slijepog starca koji je bolovao od raznih bolesti. Teško je obolio. Iako je bio paraliziran, bio je prisiljen da ostane u sjedećem položaju. Beduin ga je mogao jasno čuti kako izgovara: “Sva hvala pripada Allahu dž.š., koji me je sačuvao bolesti sa kojima testira mnoga svoja stvorenja, i Onome koji mi je dao mnoge prednosti u odnosu na druga stvorenja.” “Brate moj”, uzviknu beduin, “Od čega si to spašen? Tako mi Allaha mislim da si obolio od svake moguće bolesti.” “Odlazi od mene”, izgovori starac dok je podizao glavu. “Zar još uvijek nemam jezik sa kojim mogu slaviti Allahovu Jednoću, i sa kojim ga mogu spominjati svakog trenutka? I zar još uvijek nemam srce sa kojim ga mogu spoznati?" Te starčeve riječi su bile dovoljne beduinu da se pokaje i zatraži oprost od Allaha dž.š. Zapamtite, uvijek postoji neko ko je u težim problemima od vas.
Da li smo zahvalni Allahu, dž.š., za vid? Slijepi dječak je sjedio na stepenicama jedne zgrade sa šeširom među nogama i držao komad papira sa natpisom: “Slijep sam, molim vas pomozite.” U šeširu je bilo svega nekoliko novčića. Tada je naišao jedan čovjek, izvadio nekoliko novčića iz džepa i spustio u dječakov šešir. Onda je uzeo natpis od dječaka, okrenuo ga i napisao nešto. Vratio je natpis dječaku i okrenuo ga tako da svako vidi nove riječi. Uskoro se šešir počeo puniti novcem, jer je puno više ljudi davalo novac dječaku. Istog podpodneva čovjek koji je promijenio natpis je došao provjeriti kako stvari idu. Dječak ga je prepoznao po njegovom hodu i upitao ga: “Jeste li vi promijenili moj natpis jutros? Šta ste napisali?” Čovjek mu odgovori: “Napisao sam samo istinu. Rekao sam isto što si i ti rekao samo na drugi način.” Ono što je napiso bilo je: “Danas je lijep dan, a ja ga ne mogu vidjeti.” Mislite Ii da su prvi i drugi znak govorili isto? Naravno, oba znaka su ljudima govorila da je dječak slijep. Ali prvi znak je samo iznosio činjenicu da je dječak slijep, dok je drugi znak govorio da su ljudi sretni jer oni nisu slijepi. Pa trebamo li se onda iznenaditi što je drugi znak bio učinkovitiji? Isto bi mogli kazati kad hoćemo reći pozitivno „Džamija je bila do pola puna!; a kad hoćemo reći negativno rekli bi: „Džamija je do pola bila prazna!". Ovo je slično, a nije ni nalik. “On je taj koji vam je podario čulo sluha (uši), vida (oči) i pamet; a kako malo vi zahvaljujete!” (sura Al-Mu'minun; 78). Vrijednost džuma namaza Priča se da je Hamid El-lefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi: magarac mu se izgubio, brašno mu je ostalo u mlinu, a bio je njegov red da napaja svoju zemlju vodom iz potoka. Razmišljao je: "Ako odem u džamiju propustiću sve ove poslove." A onda reče sam sebi: "Ahiretski poslovi su bolji i vječniji." Pa ode u džamiju na džumu namaz zanemarujući svoje dunjalučke obaveze. Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primjeti privezanog magarca, a kad uđe u kuću vidje da njegova žena pravi hljeb od tek samljevenog brašna!? On začeno upita ženu o tome a ona mu reče: "Čula sam neku trku van kuće, a kad sam izašla ugledala sam hijenu koja je gonila našeg magarca, sve dok on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i odnio onu našu. Kad je primjetio da je zamijenio vreće, donio je našu vreću i ostavio pred naša vrata.” Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesima pa reče: „O Gospodaru!
Ja sam prema Tebi izvršio samo jednu obavezu, a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio!" Poslanik, a.s., nas je podučio ko tri džume namjerno izostavi Allah mu srce zapečati. Džuma je sedmično postrojavanje muslimana, a dnevni namazi su svakodnevno postrojavanje. Jedan jevrejski rabin je rekao: ,,Kad muslimana bude na sabahu koliko je sada na džumi nama nema mjesta na ovoj planeti." Vladar i sjeme Vladar na Dalekom istoku je stario i znao je da je vrijeme da izabere svog nasljednika. Umjesto da odabere nasljednika između svojih potomaka ili pomoćnika, odlučio se za nešto sasvim drugačije. Jednog dana je pozvao sve mladiće u palatu i obratio im se: “Došlo je vrijeme da napustim prijestolje i izaberem budućeg vladara. Odlučio sam da to bude jedan od vas prisutnih.” Mladići su bili izbezumljeni, ali je vladar nastavio: “Dat ću svakome od vas jednu sjemenku danas. Jednu posebnu sjemenku. Želim da je posijete, zalijevate i da se za godinu vratite ovdje sa onim što je izraslo iz ove sjemenke. Onda ću procijeniti biljke koje ste donijeli, i onaj ko pobijedi bit će sljedeći vladar.” Taj dan je bio prisutan i jedan dječak po imenu Ling, te je i on dobio sjemenku. Nakon toga je otišao kući i ispričao majci o tom događaju. Ona mu je pomogla u pripremi i sadnji, dok je on zalijevao sjemenku. Ling je od tada svaki dan obilazio sjemenku i gledao da li raste. Nakon tri sedmice drugi mladići su počeli govoriti da su njihova stable već počela rasti. Ling je konstantno provjeravao svoje, ali ono nikako da krene rasti. Sedmice su prolazile, ali ništa se nije dešavalo. Dok su drugi govorili o svojim biljkama kako rastu, on je osjećao sve veću tugu. Prošlo je šest mjeseci od sadnje, ali još uvijek ništa, mislio je da je on kriv za to i da je ubio sjemenku. Svi drugi mladići su imali stabla, samo on nije. Ali nikome ništa nije govorio već je čekao da njegovo sjeme izraste. l’rošla je puna godina od kad je dobio sjemenku i bilo je vrijeme da svi odu kod kralja. Ling nije htio ići prazne kante pred kralja, ali ga je majka uvjeravala da je iskrenost jedino važna. Na kraju je poslušao majku i krenuo sa sjemenkom pred kralja. Kada je stigao vidio je prekrasna stabla i biljke kod drugih mladića. Ling je spustio praznu kantu na pod. Vidjevši to, svi drugi dječaci su mu se smijali. Nekolicina ga je sažaljevala i govorila mu: “Dobar pokušaj.” Onda je vladar ušao u prostoriju i razgledavao biljke koje su mladići donijeli, Ling sav postiđen se sakrio u ćošak i stavio svoju kantu za leđa. “Kakva lijepa stabla, cvijeće i biljke ste uzgojili” govorio je vladar, “Danas će jedan od vas biti imenovan novim vladarem.” Odjednom vladar ugleda Linga na kraju prostorije sa praznom posudom. Naredi stražarima da ga dovedu naprijed. Čuvši to
Ling se prepao: “Vladar zna da nisam uspio. Sigurno će me ubiti!” Kad je Ling istupio naprijed, vladar ga upita za njegovo ime. “Zovem se Ling”, odgovori on. Ostali mladići su se smijali i izrugivali mu se. Vladar naredi da svi ušute, a onda progovori: “Počujte, ovo vam je novi vladar! Njegovo ime je Ling!” Ling nije mogao vjerovati, kako je on mogao biti novi valadar, pa nije uspio da uzgoji svoje sjeme, kako će biti vladar? Tada vladar progovori: „Prije godinu dana sam vam dao sjemenke. Rekao sam da uzmete sjeme, posadite ga, zalijevate i nakon toga ga donesete nazad. Ali dao sam vam prokuhano sjeme koje ne može rasti. Svi vi, osim Linga, ste mi donijeli stabla, cvijeće i biljke. Jer ste kada ste uvidjeli da sjeme neće da raste, zamijenili ste sa drugim. Jedino je Ling bio iskren i hrabar i donio mi zdjelu sa mojom sjemenkom. Stoga je on taj koji će biti novi vladar.“ Poslanik, a.s., nas je učio: „Istina vodi dopravdenosti, apravdenost vodi u Džennet! I čovjek govori istinu sve dok ne postane ,, čovjek istine Laži vode do fudžura (zloće, činjenja zla) a fudžur vodi do Džehennema, a čovjek koji nastavi govoriti laži kod Allaha, dž.š. će hiti zapisan kao lažac. “ (Sahih al-Buhari, Vol. 8:116). Znanje ii' imanje, šta je bolje?! Pitali su h. Aliju, r.a., šta je od ovo dvoje bolje, pa im je on dao deset odgovora, koji su bili različiti, jer je on od svog Poslanika, a.s., prozvan „Vrata znanja“, a nije imao diplome. Dao je prednost znanju, jer je znanje bolje nego imanje iz deset razloga: 1. Znanje je miraz od Poslanika, a.s., a bogatstvo je nasljedstvo Karuna 2. Znanje tebe čuva, a imetak ti čuvaš 3. Bogataš ima zavidnika, a učen prijatelja 4. Imetak se dijeljenjem troši, a znanje širi 5. Bogataše pogrdnim imenima zovu, a alime poštuju 6. Bogatstvu trebaju čuvari i stražari, a znanju ne trebaju 7. Znanje će se zauzimati za nas na Sudnjem danu, a za bogatstvo valja račun polagati 8. Bogatstvo je kvarljiva roba, a znanje nema roka trajanja 9. Bogatstvo ogrubljuje srce, a znanje ga osvjetljuje 10.Bogataši pripisuju sebi moć, a učeni znaju da samo Allah ima moć. ❖ Sulejmanu, a.s.. je ponuđeno da bira između bogatstva, znanja i vlasti, pa je izabrao
znanje, a uz znanje je dobio imanje i vlast. Ne može svako ni biti bogat. Najbolje je birati sredinu. Jedan roditelj je savjetovao svog sina ovako: „ Dijete boli glava i kad imaš i kad nemaš, najbolje je da budeš u sredini.“ ❖ Sulejmanu, a.s., nije škodilo bogatstvo, a ni Isa, a.s., siromaštvo jer nisu zaboravili Allaha dž.š. Ibn Džerir je oborio rekord svih vremena, dnevno je pisao po 40 stranica, a za svog života za pisanje je potrošio 28 tovara tinte. Ibn Hiban, ono što bi za jedan dan napisao, njegovi su to prepisivali sedmicu dana. Ebu Hanife je učio pred 4 000 učitelja. Mi ne možemo ni nabrojati toliko učitelja i ne znamo ih toliko, a kamoli da bi učili kod njih. ❖ Nekada je znanje bilo ljubav, a danas je zanat i vještina. Allahov osmjeh U tri slučaja Allah se osmjehuje: 1.Kada se vojska postrojava 2.Kada se safovi redaju 3.Kada se iza ponoći ustane i klanja nafila-namaz Ovu nafilu (kijamul-lejl), Allah, dž.š, toliko voli da ona ima vrijednost kao đa klanjamo pored Kabe. Svako voli hediju, a hedija Bogu je nafila. Farzovi su obavezni, što znači da ih moramo izvršavati, a nafilu ne moramo, ona je dobrovoljna. Tako mi nafilom dokazujemo da volimo Allaha. Redanje safova u borbi i u džamiji Allah voli jer tu dokazujemo svoje bratstvo i jedinstvo. Zato se trebamo dodirivati da bi bili u tom strujnom kolu kako bi Allah naša srca uvezao. Ko rastavi saf Allah će ga od sebe rastaviti. Po našim safovima se može vidjeti koliko se mi volimo. Ashabi su znali odjeću na ramenima poderati od dodira braće. Allah uvezuje naša srca u džematu u safovima, a ne u kući ispred televizora. Danas se malo volimo jer slabo se u safovima nalazimo. Ne možemo se mi voljeti kad je nama ćeif, jer ljubav se ne naručuje i ne može se kupiti za pare. Zato dodirno u džemat da se zavolimo i osmjeh Allahov dobijemo. Poslušna kćerka
Ovo je živa istina koja se nedavno dogodila u arapskom svijetu. Radi se o jednom običnom vjerniku, radniku koji je slabo živio, a imao je porodicu. Duže vrijeme se zaduživao kod jednog jakog biznismena sve dok mu ovaj jednog dana nije pokazao svesku sa njegovim dugovima rekavši: „Vidiš li koliko si se zadužio, a još tražiš, pa kad ćeš sve ovo vratiti?!" Ovaj čovjek je samo slegnuo ramenima, nije znao šta reći, jer zna da nema odakle vratiti taj dug. Nedugo zatim ovaj jaki biznismen mu dade prijedlog: „Postoji jedan način da mi se odužiš. Daj mi svoju kćerku za ženu." Ovo ga je srozalo do bola. Takav ojađen se vratio kući, a kćerka je primijetila da je otac tužan, da ga nešto muči. A i ko bi bio normalan. Kćerki je samo osamnaest godina, a njemu skoro šezdeset. No, kćerka je osjetila očevu bol te je insistirala sa pitanjima zašto je u takvom stanju. Naposlijetku otac je rekao bolnu istinu na koju nikada ne bi pristao, ali... kćerka pristade i reče: “Babo, ako je to problem, lahko ćemo ga riješiti. Ja pristajem samo da usrećim tebe i riješim tvoje brige i probleme." Tako je i bilo. Kada nešto Allah hoće onda sve ide kako treba. Bilo je i vjenčanje, planirana je bila i nezapamćena svadba, ali mora se Allahov kader dogoditi. Isti dan, prije prve bračne noći on dobiva hitan poziv za Njemačku o važnom neodloživom poslu. Odlazi tamo da se ne vrati. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Osta kćerka netaknuta poput bisera, ali sada kao milionerka koja može da bira kakvog želi momka, a sve zbog pokornosti i poslušnosti svome ocu. Eto kako još na dunjaluku roditelji plaćaju. Jedini grijeh za koji se kažnjava još na dunjaluku jeste neposlušnost prema roditeljima. Sve druge kazne mogu ostati za Ahiret osim ovoga. Sa kime su roditelji zadovoljni i Allah je zadovoljan. Mubarek dedo U blagoslovljenom Damasku živio jedan mubarek dedo koji je redovno odlazio u Emevijsku džamiju. Zanimljiv je slučaj tadašnjeg imama Emevijske džamije i ovog dede. Naime, ovaj je imam držao ders poslije jacije namaza. Broj prisutnih se sve smanjivao sve dok jednu noć ovaj alim nije odlučio prekinuti sa predavanjem. Tako razočaran krene prema izlazu, ali dedo stane pred vrata i reče:“ Nećeš izaći, meni vajzi.“ Da nije straha od Allaha on bi izašao, ali... uvijek postoje uzroci nečega. Dedo je jedan u nizu uzroka. Alim je počeo sa dedom, a onda Allah dade čudo, preokret. Uz dedu se počeše priključivati i drugi. Malopomalo, sve više i više se sakupi ljudi. Svaku drugu noć masa se povećavala do te mjere da se cijela Emevijska džamija napunila, preko sedam stotina duša. Tako je vrijeme prolazilo, ali jednu noć je alim primijetio da u safu nema dede. I tako prođe druga i treća noć, a dede i dalje nema Alim se raspitivao za njega dok mu neko nije rekao daje preselio. Uz dužno poštovanje raspitao se za njegovu adresu i došao mahsuzile njegovoj porodici da izrazi saučešće. Dok im je pričao o dedi i njegovom sevepu da sada ima punu džamiju slušalaca, sinovi su se u toj žalosti malo i osmjehivali. U čudu, alim upita sinove što se osmjehuju, a oni rekošeNaš otac je bio hajirli insan, obični radnik, zanatlija, ali naš babo je od rođenja gluh, on tebe nije ništa čuo ni razumio, samo je govorio: “Šta je ovim ljudima, što neće hodžu da slušaju?" Ne zna se ko je stvarno gluh.
Allah, dž.š, kaže: “Imaju uši ali ne čuju.“ Izgleda da je ovaj gluhi dedo dobro čuo. Allah nam daje ibrete i išarete preko gluhih, slijepih, luđih, siromašnih, bolesnih, itd. Koliko je slijepih i gluhih koji su bolje džematlije od zdravih, ili.. Neda se svakome. Mi smo jedni drugima iskušenje. Blago onome ko stvarno čuje, vidi i osjeća. Redovniji su oni džematlije koji su dalje od džamije nego oni koji su blizu i ne ide u džamiju ko je blizu džamije već ko voli džamiju. Umro da bi živio Biti musliman, znači živjeti prirodno, normalno. Kada upitate ove što se vraćaju islamu što primaju islam, kratko odgovaraju: „Hoćemo da živimo normalno i prirodno.“ Znači, ovaj današnji život je nenormalan i neprirodan. Evo jednog primjera, žive istine. Jedan momak katolik iz Pariza družeći se sa muslimanima osjetio je i zavolio islamski način življenja i prihvatio islam. Kad je njegova majka to čula prekinula je sve kontakte sa njim, ali čudo se dešava. Sin se naglo razbolio i ubrzo umro. Majka je čula za njegovu smrt. Tražila ga je i našla, baš u gasulhani dok su ga njegovi jarani gasulili. Kazala je da je njegova majka i tražila dozvolu da prisustvuje obredu kupanja, što su joj normalno i dozvolili. Pomno je pratila i uzdisaja. Kad su ga fino okupali, u ćefine bijele zamotali, namirisali, majka zatraži dozvolu da ga poljubi što su joj odobrili. Pitala je: „Recite mi kako je moj sin primio islam." Rekoše: „Družeći se sa nama vidio je ljepotu islama u nama i tako primio islam.“ Majka reče: „Ne pitam vas zašto je primio islam, već način kako je primio islam.“ Rekoše: „Eh, to je lahko, okupa se i izgovore se ove riječi: Ešbedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah.“ Majka zamoli: „Mogu li ja malo kasnije ponovo doći ovđje?“ na što su oni rekli da može. Nakon kraćeg vremena dolazi majka, ali sada pokrivena kao prava muslimanka. Prilazi mladićima i reče: „Mogu li i ja izgovoriti riječi kojima bi primila islam?" Koja promjena u jednom danu, u jednom satu. Izgleda trebao je sin da umre da majka shvati i primi islam. Nakon što je, bivša katolkinja dojučerašnja guja islama, primila islam i izgovorila šehadet, momci upitaše majku: „Reci nam sada ti, ne kako si primila islam, jer smo to el hamdu lillahi čuli i vidjeli, nego zašto ti primaš islam?" Ona kratko i jasno reče: „Zbog onoga što sam malo prije vidjela." Kada islam vjera nalaže da se onako fino prema umrlima ophodite kako je tek prema živim." Islam nije fantazija već sistem života. Nije to samo deset zapovjedi već čitav život. U modernom, naprednom, „civilizovanom" svijetu je neshvatljivo da žena sluša svoga muža i da hoće rađati djecu. Kod njih niko nikog ne sluša. Svako živi za sebe. Niko ni skim. Ostalo je samo šćene koje ga sluša i voli, ali i njega mora zorile vodati. U islamu postoji red kojeg je Allah uspostavio i to je trend. Neko je preveo: „Allahus-samed"; Allah je tok, umjesto - Allah je utočošte svemu. Možda je ovo - tok - bolje, jer ko je sa Allahom on je u toku, a ko je bez vjere; tj. bez Allaha, je van toka. Živi stoka ih kao stoka. Zato budimo u toku sa Allahom i nikada izgubiti nećemo. Allah je ehad. Jedan. Jedini, a sve ostalo je nula. „Sve će nestati osim. Njegovog bića.“ Nula sa jedinicom vrijedi. Vjera je jedna, jer je jedan Bog. Ako bi bile tri vjere onda bi trebalo da postoje i tri Boga, što je nemoguće. Ako stavimo Boga, vjeru ispred kao broj jedan, onda kolikogod dodamo nula iza jedinice one vrijede. Ukoliko nule stavimo ispred jedinice bićemo pomnoženi sa nulom. Nule daju nulu. Sa
Allahom i vjerom vrijedi sve: Dunjaluk, euro, dolar, žena, djeca, kuće, auta, sve ... Bez vjere gubimo sve ! Dva mladića i djevojka Družila se dva arapa sa jednom djevojkom iz Londona. Kad bi ona sa njima sjedila pričali bi na engleskom. Jednom ih je tako zatekla u parku kako pričaju na arapskom. Čim su je ugledali počeli su govoriti na engleskom. Pitala ih je zašto i dalje ne pričaju na arapskom, pa su joj rekli: „Naš Poslanik, a.s., nas je podučio kad su troje u društvu, dvoje ne smiju da se sašaptavaju, da se treći ne bi rastužio i osjećao suvišnim.“ Mi ne želimo da tebe rastužimo i da se osjećaš suvišnom.“ Nakon ove konstatacije djevojka je izjavila jaku misao: ,,A jest vaš Poslanik civilizovan.“ Nemalo poslije toga primila je islam. Zato ne stidimo se kad nešto radimo da spomenemo da nas je Posalnik, a.s., tako naučio. Njegov život je cool, in, trend za sva vremena. On nas je svemu podučio, pa čak kako ćemo obaviti malu i veliku nuždu, pa i na koju stranu pljunuti, ako zatreba. Ne treba tražiti hljeba nad pogačom ili izmišljati toplu vodu. U islamu je sve objašnjeno i uvijek aktuelno. Zaljubljeni mladić (musliman) Zaljubio se mladić, ko biva musliman, u djevojku kršćanku toliko da je odlučio oženiti se njome, no otac nije htio ni da čuje za tu odluku. Budući da je otac bio bogat, sinu se nije nikako isplatilo biti neposlušan. Otac mu je dao prijedlog neka primi islam i neka je oženi. Momak se dao u akciju. Kupio je preko stotinu knjiga islamske tematike i dao djevojci da čita kako bi nešto shvatila. Dao joj je mjesec dana roka. Djevojka je ozbiljno shvatila ponudu i dala se na čitanje. Mladić nakon mjesec dana sa nestrpljenjem pita djevojku šta ima da kaže o čitanju i udaji, a ona energično reče: „Sad baš ja neću da se udam za tebe. Ono kako sam ja razumjela o islamu iz onih knjiga, ti nisi nikakav musliman". Nije neko musliman zbog imena ili što je osunećen, već ko je pokoran i predan Allahu, dž.š. Ime na Sudnjem danu neće nikome ni pomoći ni odmoći. Razlika muslimana i nevjernika je abdest i namaz. Po tome će Muhammed, a.s., prepoznati svoj ummet; po tragovima sedžde i abdesta, poput šarenih i crnih konja. Ummet Muhammedov biće obilježen. Na sudnjem danu svi ćemo biti goli i neobrezani, a niko neće primjetiti da je bez odjeće. U Džennetu ćemo biti odjeveni prema svojim djelima, a i džehenemlije će imat košulje od vatre, da Allah sačuva. Starica i moralni student Došao jedan musliman da studira na Zapadu i tražio gdje će stanovati. Čitajući oglase došao je kod jedne starice na pogodbu. Kad je starica čula da je musliman glatko ga je odbila zbog lošeg iskustva sa prijašnjim studentima koji su bili muslimani, ali nepošteni. Nisu svu kiriju platili, a otišli. Ovaj moralni student je ubjeđivao staricu da on nije kao oni, ali... sve džaba. Predlagao je da unaprjed plaća samo da mu vjeruje i da joj dokaže da svi muslimani nisu isti i da je islam vjera morala. Išao je čak dotle da duplu kiriju plaća samo da ga ne odbije. Nakon dužeg ubjeđivanja starica je pristala. Ovaj moralni mladić ne samo da je vrijedno kiriju plaćao, već bi joj svaki dan neki poklon u znak pažnje donio. Kad su se
rastajali starica je tužnim i plačnim glasom rekla mladiću: „Sine umri na toj svojoj vjeri." Subhanallah! Tri hurme Prenosi h. Aiša, r.a., pravedan postupak jedne majke sa dvije kćerkice. Naime, došla je žena tražeći nešto za svoje gladne kćerkice, a Aiša, r.a., nije imala ništa do tri hurme koje im je dala. Majka je odmah dala po jednu hurmu kćerkama, a treću je ostavila sebi. Tamam da stavi hurmu u svoja usta kćerkice su već bile pojele svoje hurme i tražile još da im se da. A majka ko majka vraća svoju hurmu iz usta i polovi je kćerkicama. Kad je taj slučaj Aiša, r.a., prenijela Posalniku, a.s., rekao je: „Ta hurma koju je tako nesebično prepolovila i dala biće joj zaštita od vatre i viza za Džennet. Vo i devet kamara sijena Ukrali kršćani vola od muslimana i prije nego ga zakolju, poglavica bande kaže: „Pustite vola da vidimo na koju kamaru sijena će otići.“ Normalno, prije toga rasporedili su devet kamara sijena. Kad su pustili vola, zanimljivo, vo je prišao trećoj kamari sijena. Kad su to vidjeli, vođa bande je rekao: „Vratite vola u štalu, brzo bi fasovali, na trećem koljenu roda.“ Znači, i kršćani vjeruju da Allah ravna nepravdu još na dunjaluku. To je onaj tzv. taksirat. Ko god nešto uščepi, zakine, vratiće se na nekome. U narodu je ostala izreka kad se nekom dešavaju belaji da kažu: „Dužan je nekom taksiratu.“ Jedino što Allah ne trpi na dunjaluku je zulum. Musa, a.s., i Allahova pravda Zaželio je Musa, a.s, da mu Allah, dž.š., pokaže kako nepravdu poravnava još na dunjaluku. Bilo mu je rečeno da dođe kod jednog izvora i da se tu sakrije i vidi šta će se dogoditi. Tako je i uradio. Prvo je došao na izvor čovjek sa konjem da se napije vode. Pijući vodu ispala mu je kesa dukata. Čovjek je otišao ne vidjevši da je ostala kesa dukata. Nemalo poslije toga došao je drugi čovjek, napio se vode i ugledao dukate i ko' svoje stavio ih u džep. Došao je i treći čovjek i tu se malo odmorio, a u međuvremenu onaj prvi čovjek se vraća da vidi jesu li mu tu ostali dukati. Čim je vidio ovog čovjeka kako odmara okrivio ga je za krađu. Ovaj se pravdao, ali uzalud, jer nijedan nije znao da je između njih dolazio drugi čovjek. Uz prepirku ovaj prvi je ubio ovog trećeg čovjeka. Musau, a.s., ništa nije bilo jasno. Gdje je tu pravda. Lopov (onaj drugi) otišao, a fasovao ovaj treći ni kriv, ni dužan. Allah mu na to objasni: „Onaj prvi što su mu ostali dukati je ukrao od oca onog drugog kesu dukata, tako da je sin samo namirio očev dug. A ovaj treći je ubio oca onog prvog, pa je ovaj prvi samo izvršio poravnanje. Slijepi mudžahid U Siriji je zabilježen slučaj jednog mudžahida koji je u borbi izgubio oba oka. U znak solidarnosti njegovi ahbabi mu kupe jedan poslovni prostor
kako bi od te kirije mogao živjeti. Ovo je rijedak slučaj da braća ovako nešto urade. Poslije se taj mudžahid oženio svojom komšinkom. Ono što je zanimljivo istaći jeste izjava njegove žene koja kaže: "El - hamdulillah moj čovjek me je samo jednom u životu vidio prije nego što je oslijepio." Naime, toliko je bio moralan i pobožan dok je bio mladić svega jednom je vidio svoju komšinku kao djevojku, sadašnju ženu. Pogled je šejtanska strijela i kad neko pogleda tuđu ženu šejtan se pretvori u njen lik i još više je dočarava tako da je poslije teško izbrisati iz naše mašte čak i kad bi zažmirili ona je uslikana i ne može se izbrisati ko na mobitelu ili kompjuteru zato je najbolje nikako ne gledati. Vječno namirisani Strasti su najveći neprijatelj čovjeku. One nas prate čitav život. Sa šejtanom je drugačije. On. l.a., ako nas ne može navesti na jedan grijeh, on odustane i navodi na drugi grijeh, samo neka se griješi. Ako nas ne može odvratiti od namaza, onda će nas nagovarati da brzo klanjamo ili svašta u namazu mislimo ili da u džematu prije imama glavu dižemo ili da nas drugi vide kako fino klanjamo itd. Strasti su tvrdokornije i ubitačnije. Primjer koji želimo navesti je primjer jedne žene koja je pukla na jednog svog komšiju i silno željela da ga ima, ali kako? Prezala je priliku za to i nije posustala u tome. U dobru insan na prvoj prepreci odustaje i gubi snagu i nadu, dok u zlu se ide često do kraja. Tako i ova komšinka jednom je uspjela da komšiju uvede u kuću kad je bila sama pod izgovorom da joj treba neke stvari premjestiti, ali... kad je ušao zaključala je vrata i rekla: „Nemaš nikakvog posla, ja, ustvari, hoću tebe, ako pokušaš bježati, vrištaću i reći da si ti došao da me siluješ." Ovaj pobožni i moralni mladić razmisli da ode u zahod i nešto skonta. Mislio je da se poništi, ali je odustao i skontao da se sav nedžasetom namaže. Kad se vratio unutra sav je smrdio i bio umazan. Nije bilo druge nego da ga takvog istjera iz kuće. Došao je tako svojoj kući i onda se okupao, ali je poslije toga čitav život mirisao, čak i kad je umro, tjelo mu je mirisalo i tako su ga prozvali. Onaj ko se u ime Boga usmrdi, Allah ga čitav život pa i vječno namiriše. Blago njemu i svima sličnim njemu. Mudri Šejh i učenik Pravi šejhovi znaju stanja svojih učenika, a počesto učenici nisu svjesni toga. Tako jedan od učenika zadugo nije dobio idžazetnamu o završenom školovanju. Mnogi od njegovih vršnjaka su dobivali, ali on nije, sve dok nije upitao šejha kad će on doći na red. Šejh bi mu govorio da on još nije sazrio za tu idžazetnamu (diplomu). No, učenik je bio uporan sve dok mu šejh nije praktično dokazao da nije još sazrio. Uveo gaje u jednu prostoriju čistih bijelih zidova i zabio dvije crne tačkice na tom zidu. Kad je učenik ušao u prostoriju, šejh ga je pitao šta vidi, a on je odmah uočio te dvije tačkice, na što mu šejh reče: “Vidiš, od ovoliko bijelih zidova ti si uočio te dvije tačkice što znači da si ti i u životu takav. Vidiš kod ljudi samo ono što ne valja, a mnogo je više onoga što je dobro. Jednostavan si i površan i nisi još sazrio za idžazetname.“ ❖ Većina je ovakvih ljudi. Kod ljudi vide samo mahane, a dobre osobine ne žele da
istaknu. Ako nekoga mrze onda su još gori, tada oni i dobre osobine vide kao loše. Mržnja im je tama, na srcu i očima, pa nisu iskreni i pravedni. Trebalo bi reći: “Ja tog insana ne volim, ali je dobar, recimo, ekonomista, ili političar, biznismen, učitelj ili slično.“ Imanska snaga Ehu Zurra-a Ebu Zurra'a je ležao na samrtničkoj postelji, a njegovi učenici su zanijetili da ga zijarete, ali bojali su se kako da ga upozore da izgovori šehadet, pa su skontali da navedu dva hadisa u kojima se spominje la ilahe illellah. Tako su i učinili. Došli su, a Ebu Zurra'a je ležao gotovo bespomoćan. Kad su počeli citirati hadis spetljali su se imenima prenosilaca tog hadisa, a Ebu Zurra'a je to slušao pa im reče: “Pomozite mi da se malo pridignem“, te im on citira hadis bez greške sa tačnim lancem prenosilaca, citirao je hadis i na samom kraju kako stoji u hadisu: “Ući će u Džennet kome zadnje riječi budu la ilahe illellah.“ To je izgovorio i dušu ispustio. Vladar silnik i pas Bio jedan vladar koji je bio poznat po silništvu i nepravdi, ali jedno djelo mu je pomoglo da zaradi milost i oprost od Allaha, dž.š. Naime, jednog hladnog zimskog dana vidio je promrzlog psa kako drhti na snijegu. Uzeo ga je, unio u kuću i nahranio. Te noći je usnio san i čuo glas kako mu govori:" Bio si poput psa, a sada si zaradio da ti se smilujemo." Milostivima će se Allah smilovati. Kažu da je zloglasni Hadžadž na samrti govorio: “Bože, smiluj mi se, jer narod misli da mi nećeš oprostiti." Kada je to čuo Hasan El-Basri rekao je: “Možda mu Allah oprosti što je tako rekao." Allah voli dobročinitelje Sanjao jedan Kuvajćanin tri noći zaredom isti san. Na snu mu je rečeno da ima jedan Allahov rob u Rijadu koji je dženetlija. Sve mu je u snu rečeno: grad, ulica i broj kuće. Budući da je tri noći isti san sanjao odlučio je da nađe tog Allahovog roba. Upalio je auto i krenuo pravo za Rijad. Pronašao ga je baš po upustvima iz sna. Kad su se malo bolje upoznali Kuvajćanin je ispričao svoj san. Pitao ga je o načinu njegova života, a posebno čime bi mogao zaslužiti Džennct. Na kraju mu je rekao ovo: “Ništa posebno, klanjam, postim, ali možda je ovo. Imam jednu komšinicu, hudovicu, koja već sedam godina živi sa djecom bez muža i ja sa njom polovim svoju platu već sedam godina." Eto to je to! Nakon sedam dana ovaj hajirlija je preselio na Ahiret, eto čuda Božijeg. A naš Poslanik, a.s., nas uči da je pomaganje udovicama ravno džihadu na Allahovom putu.
Najzadovoljniji Allahov rob Ebu Kilabe, čovjek koji slabo vidi i čuje, a još i paralisaan. Ne može čak ni rukama ni nogama da upravlja. Imao je od porodice samo jednog sina koji ga je hranio i pojio. Ovaj Allahov rob je često govorio: “Hvala ti, Allahu, koji si me odlikovao nad mnogim drugim stvorenjima." Čuo to jedan poznati alim Evzaija i zaželio da upozna tog čudnog Allahovog zahvalnog roba. Kada mu je došao i vidio u kakvom je stanju pitao ga je: “Na čemu si ti toliko zahvalan?", a ovaj mu je odgovorio: “Na jeziku kojim mogu da spominjem i zahvaljujem Svome Gospodaru." Čudno! Na kraju razgovora Ebu Kilabe je zatražio od Evzaija jednu molbu:" Ima evo već tri dana kako mi nema sina koji mi hizmeti pa se bojim za njega da mu se šta nije desilo. Tri dana ne jedem i ne pijem, a klanjam kako mogu, pa da li bi mi ga ti potražio?, a Evzai reče: “Tvoja potreba mi je sada najpreča" Otac se ne brine za sebe što tri dana ne jede već se brine šta mu je sa sinom. Evazai se dao u potragu i brzo pronašao sina, ali rastrganog od divljih zvijeri. Sad je nastao problem, kako ocu kazati za njegovog sina jedinca. Evzai se vratio i rekao mu: “Ti znaš šta je sve Ejjuba, a.s., pogodilo pa jesi li ti bolji od njega i kako se Ejjub, a.s., strpio." A Ebu Kilabe je odgovorio: “Nisam bolji od njega, a on se strpio i zahvalan bio." Tada Evzai reče: „Tvoj sin nije među živima, zvijeri su ga rastrgale." Na to Ebu Kilabe reče: “Hvala Allahu kada u mom potomstvu nema nepokornih Allahu, dž.š." Na ove riječi Evzai se onesvijestio. Kada je došao sebi Ebu Kilabe je već preselio. Poslije ga je sanjao kako se šeće po Džennetu i kako uči ajet: “Selam vama na onome na čemu ste strpljivi bili, divan je to završetak." Blago njemu. Malo je stpljivih i zahvalnih, a iman se sastoji od dva dijela; pola je u saburu, a druga polovina je u šukru. Bereket Musafira Jedan ashab je imao jaku želju da mu Poslanik, a.s., dođe u kuću, ali ga nije imao sa čime počastiti. Bio je previše siromašan. Resul, a.s, je preko Džibrila obaviješten o njegovoj silnoj želji, te mu je jednog popodneva rekao: „Hajde reci ženi da ti dolazimo sa ashabima u zijaret." Došao je kući sav zadihan i usplahiren od sreće i zabrinutosti; sa čime Allahovog Poslanika počastiti. Imali su samo šolju mlijeka. Poslanik, a.s., mu je još rekao ono najhitnije: „Gledaj kad ti budemo dolazili i odlazili šta ćeš vidjeti." Kad je Resul, a.s, došao sa ashabima čudo se desilo, hrane je bilo u izobilju, čak je i ostalo. Kad ga je sutradan Poslanik upitao šta je vidio, rekao je: „Kad ste ulazili vidio sam na vašim glavama sofre hrane, a kad ste izlazili vidio sam pod vašim pazuhima lešinare." E to je to. Musafir donosi berekt, a odnosi grijehe, prljavštinu ukućana. Nema dobra u kući gdje se gosti ne dočekuju, kaže Resulullah, s.a.v.s. Nije ni čudo što se u kući ne volimo, svađamo, jer bereketa (musafira) nemamo. Televizor i kompjuter su sve rastjerali. Tražili ste gledajte! Mudri šejh i Harun Er-Rašid
Sastali se halifa Harun i mudri šejh u traženju savjeta, pa mu halifa reče: ,,De mi bar jedan savjet daj.“ Alim reče: „Ono što je drugom određeno tebi nikad neće doći.“ Svidje se to halifi, te mu reče: ,,De još jedan savjet kad si tako pametan.“ Alim reče: „Vladaru, poslije ovih palača valja u mezar ići.“ Kad to ću, halifa reče: ,,De bar još jedan savjet reci.“ Šejh odgovori: „Poslije smrti nema više savjeta." Reče halifa: „Reci šta želiš, sa čime da te nagradim.“ Alim završi: „Onaj koji tebi daje nije ni mene zaboravio." Iblis i Faraon Dobro jc poznato da se Faraon proglasio Bogom, normalno uz saradnju sa Iblisom. Ko je proklet voli da ima slične sebi, po onoj narodnoj - sličan se sličnom raduje. Tako jednom došao iblis pred vrata faraona i pokuca, a faraon reče: „Ko je ?“ Iblis da ga tržne reče: „Pa kakav si ti bog, kad ne znaš ko ti je pred vratima.“ Zalio se zid ekseru Žalio se zid ekseru što ga buši, a ekser veli: „Šuti nije do mene i mene drugi tuku.“ Uvijek neko nekog potiskuje, da li ponižava ili uzvisuje. Sve savršeno fiinkcioniše. Priča života Krenuo čovjek sa ženom i djecom na put. U putu ga zaustavlja nepoznata osoba. Kada je stao pitao ga je: „Ko si ti?“ Reče: „Zovu me dolar, pa ako hoćeš povezi me bit ću ti od koristi." Čovjek reče: „Imam ženu, djecu, gdje da te smjestim." Reče: „Ženu pozadi, a djecu u gepek, a mene naprijed, jer ja sam svjetska valuta, razumi, dolar!" Čovjek promisli, te pristade na ponudu tako što ženu premjesti pozadi, a dolar stavi naprijed. Idući tako zaustavlja ga drugi nepoznati čovjek i pita može li i njega povesti, a ovaj vozač reče: „Pa ko si ti ?" Reče: „Mene zovu curo." Vozač reče: „Imam evo dolara naprijed, šta ćeš mi ti." Reče: „Eh, pa ja sam ti jača valuta, nego mene stavi naprijed, a dolara premjesti pozadi." Vozač reče: „Pa, dobro jeste da sijača valuta al' šta ću sa ženom i djecom." Reče: „Ženu u gepek, a djeca mogu i pješke, izbaci ih." Čovjek promisli kako je euro zbilja jača valuta, tc pristane i po cijenu da izbaci djecu. Nedugo zatim, zaustavi ga i treći čovjek: „Ko si ti." Reče: „Zovu me dunjaluk." Vozač reče: „Pa šta ćeš mi ti, evo imam curo i dolar." Dunjaluk reče: „Ja ti nudim sve na ovom svijetu, više od dolara i eura.“ Reče vozač: „Pa gdje ću te, imam ženu, a djecu sam već izbacio." Reče: „Izbaci ženu, šta će ti, ja ti nudim sve.“ Dobro kad je tako, ulazi, „Reče vozač koji osta zbog dunjaluka i bez žene i djece. Tako mnogi propadnu u životu, ali ovo nije kraj priče i životnog putovanja. Idemo dalje. Sljedeća prepreka. Zaustavlja četvrti stoper: „Eh, ko si ti" Reče: „Ja sam Islam.“ Reče: „Pa šta ćeš mi još i ti, šta nudiš.“ Reče: „Ja ti nudimspas na oba svijeta."Vozač odgovori: „Ja imam sve, dolar, euro, dunjaluk, ti mi, stvarno ne trebaš." Reče: „Dobro, samo zapamti, kajat ćeš se." I tako čovjek nastavi put dalje kad najednom nestade ' puta, a na kraju puta stoji
čovjek. Reče: „Šta ti hoćeš, šta nudiš?,, „Ja ništa ne nudim već uzimam, ovo je kraj tvog puta i života. Ja sam Azrail, melek smrti. Jedno što bi te moglo spasit je Islam." Čovjek reče: „Evo imam dolara, eura, dunjaluka, a islam sam ostavio misleći da mi neće trebati" Azrail reče: „To što si nabrojao kod mene ništa ne vrijedi osim Islama." Reče: „Pa mogu li ja u rikverc da se vratim i uzmem islam." Reče Azrail: „Nema rikverca, ni povratka, što si ponio, to si donio, kraj života i tvog puta !" ❖ Na granici kad se dođe pretresa se i sve što je sumnjivo oduzima se i kažnjava. Ta granica svakog čeka, a ona se zove smrt. Zato pripremimo se za tu granicu, ni dolara, ni eura, ni dunjaluka već dobrih djelasa islamom jer to se samo prima. Mnogi u životu izgube sve i ženu i djecu i na kraju prokockaju život igrajući se sa dunjalukom. Ako već igramo, onda igrajmo ono što će nam koristiti na oba svijeta. Sa islamom nam vrijedi sve: dolar, euro, žena, djeca, dunjaluk, sve. Bez islama sve je nula. Jedna žena je trideset osam puta ubola nožem jednog zlatara koji joj je prodavao lažno zlato i srebro zbog povrede časti i želje za dunjalukom, kako će tek biti na Ahiretu kad budemo vidjeli da smo izgubili vjećnost zbog lažnog dunjaluka! Svekrva i nevjesta Hvalila se jedna žena kako će ona biti prava svekrva kad oženi sina, ali ... To su samo želje i pretpostavke. Jedno stanje se ne razumije dok ne dođemo u to stanje. Pitao jedan učenik imama Gazaliju kako izgleda kad se neko oženi da mu se to opiše, a imam Gazali mu veli: „Nisam znao da si tolika budala. Oženi se, pa ćeš vidjeti i osjetiti." Mnogo toga u životu se ne čita već doživljava. Mnogi govore kad bi dobili na bingu pola bi podijelili. Bog zna bi li u pameti ostali ili bi poželjeli još toliko da imaju. Ne treba nikad govoriti ja bih ovako ili onako uradio. Lahko je tuđu ženu i djecu sređivati, de sredi svoju. Lahko je biti dobar kad nikom ne možeš pomoći. To je ono kad neko rekne: „Ja bih ti pozajmio, kad bih imao.“ A da ima možda bi krio od drugih da mu ne zatraže. No, da se vratimo ovoj budućoj svekrvi? Zašto svekrve ne vole nevjeste? Jednostavno, ljubomora dolazi sama po sebi. Sin dok je neoženjen on je čitav materin, ali kad se oženi dijeli ga tada sa nevjestom, a to majčino srce teško podnosi. Jedna majka je bila realna kad je oženila sina, rekla je: „Sine do sada si bio čitav moj, al' eto sada si oženjen, pa budi pola moj, a pola ženin.“ Ovaj problem ljubomore može samo vjera da reguliše. Ljubav prema ženi nije isto kao prema majci. Voli ženu do nebesa, al' majka je na prvom mjestu. Niko nije rekao da ne treba ženu voljeti, ali nemoj je ispred majke postavljati. Nemoj je pred roditeljima grliti i dirati. Kad si sam diraj je svunoć i voli je do nebesa, al nemoj da oni osjete da su u sjeni. Jedan se tako mladoženja vozio u autu, žena naprijed, a majka pozadi. Da još bude gore, otvorio on prozor i pita ženu: „Ženo pušel' ti?“, a majka progovara: „Sine, ne pitaš, puše li materi.“ Eh, to je to. I da napokon završimo sa budućom svekrvom. Oženila ona sina i sutradan došle žene da joj čestitaju i pitaju kakva je svekrva, a ona reče: „Subhanallah, čim sam nevjestu ugledala na vratima u mene je ušao onaj šejtan svekrvin.“ Jah! To je to. Tako je jedna žena dozvolila
čovjeku da se oženi drugom, jer je bila bolesna i mislila da će moći to podnijeti, ali kad se on oženio i kad ju je na vratima vidjela odma je u bandak pala. To su ta stanja koja se razumiju tek onda kad se dožive. Ko se neće kajati Svi će se kajati; i vjernici i griješnici. Vjernici kad budu vidjeli koje ljepote dženneta su dobili, kajat će se što još nisu bili bolji i da još više zarade. Recimo, zakirini (oni koji su puno zikir činili) kajat će se što još više nisu zikirili. Klanjači što nisu još više klanjali, postači što nisu postili itd. Čak će i šehidi poželjeti da se vrate na dunjaluk, pa da deset puta poginu kako bi još više dobili. Griješnici će se zasigurno kajati što prije tobe nisu došli kad budu vidjeli kako je Allah milostiv. A ko se neće nikako kajati ? Neće se kajati šakirini (zahvalni). Oni na dunjaluku nisu bili nezadovoljni sa onim što im je Allah propisao već su zahvaljivali, pa tako i na Ahiretu oni će samo šurati tj. zahvaljivati, a oni će najbolje stepene imati, a malo je zahvalnih. Postavlja se jedno zanimljivo pitanje: Zašto će najviže žena biti u vatri? Ne zbog neklanjanja, ogovaranja, zinaluka već zbog nezahvalnosti svojim muževima. Valjaš čitav život, jednom pogriješi i bit će kao da nikad nisi ni valjao. Takvi su i ljudi, pozajmiš nekome devet puta, a nemoj deseti put kad zatraži i dobit ćeš neprijatelja, a ono prethodnih devet puta će zaboraviti tek tako. Insan je proklet, osim vjernika. Kažu tako da su dva jarana išla putem, kada pred jednom pećinom piše: “Ovdje u pećini ima nešto, ko ga uzme pokajat će se i ko ne uzme pokajat će se.“ Rekoše jedan drugom: „Hajde ti uzmi, a ja neću pa da vidimo šta će biti.“ Kad su izašli iz pećine onaj što je uzeo dobio je dragulje. Normalno je da se ovaj pokajao što nije uzeo. Ali što da se kaje koji je uzeo? Pa, zato što nije još uzeo. Kažu da ja bio jedan Allahov zahvalni rob kojeg je Allah iskušao tako što su mu Rimljani oteli 400 bikova a imao je 100 robova koji su čuvali te bikove. Kad je to čuo zahvalio se Allahu na tom iskušenju što je time još više povečao zadovoljstvo Allahovom odredbom, a u znak svega toga i robove je oslobodio.Subhanellah! Prosjak u Bagdadu Za vrijeme hadždža na Safi i Mervi vidio jedan alim kako neki hadžija na mazgi obavlja svoj sa'j tako uznosito da su se hadžije sklanjale kako bi on nesmetano kružio na Safi i Mervi. Nedugo poslije hadža ovaj alim prepozna ovog hadžiju u Bagdadu na jednom mostu kako prosi. Zagledao se u njega pitajući se je li to baš on, a on progovori: “Jeste, ja sam onaj hadžija koji se uzdigao na mjestima gdje nisam trebao, pa me je sada Allah ovako ponizio.“ -To je to!
Ko se radi Allaha ponizi, Allah mu ugled poveća. U Džennet neće ući ko u svom srcu bude imao trun oholosti. Da nas Allah sačuva toga. Što bi rekao Gazalija: “Kako da se oholiš, a dva puta si prošao kuda mokraća prolazi, a još si pun izmeta.“ Kada bi makar ovoga bili svjesni dunjalučari! Marifetluci Priča se da je nekada jedan softa završio nauke na El-Azharu, pa prije nego što je trebao kući u Bosnu, šejh mu veli da ostane još šest mjeseci da nauči marifetluke. No, softa je mislio da je dovoljno pametan i dođe kući. Došao je u neko selo gdje je bio stari, priučeni hodža koji je dosta stvari činio pogrešno. Vidjevši mladog, učenog softu, stari hodža veli džematlijama: „Evo, danas će vam se obratiti mladi softa koji je završio nauke na ElAzharu" Kada je naivni softa ustao, između ostalog, reče: „Ljudi, pa za kim vi klanjate? On vama pogrešno uči i govori!“ Kada je iskusni, stari hodža to čuo reče: „Ljudi, ja vama četrdeset godina klanjam i važim, zar ćete vi ovom balavcu vjerovati?!“ Onda narod navali na softu koji jedva živu glavu izvuče. Skonta softa da je red poslušati šejha i vratiti se naučiti marifetluke. Tako je i učinio, pa se vratio u isto selo, kod istog hodže, samo je sada bradu pustio da ga ne prepoznaju. Kada je ponovo dobio riječ, evo šta je tada rekao: „Ljudi, da vi samo znate kakvog vi hodžu imate! On je mubarek insan. Svaka njegova dlaka iz brade liječi mnoge vrste bolesti.“ Poslije dersa narod je navalio na hodžu da mu iščupaju dlake iz brade, tako da se sav ukrvavio. Ovo je bilo daleko mudrije, a to je taj marifetluk. I budali kada kažeš da je pametan, on će sam na kraju priznati da je budala, al' nije fino da mu ti to kažeš. Car i hodža Priča se kako je jedan car napisao neke stihove i pozvao hodžu da mu kaže je li njegova pjesma dobra. Hodža je bio iskren i rekao da pjesma ne valja. Car ga je srdito ukorio i poslao u zatvor. Zbog istine! On je mislio, ako je vladar mora biti i dobar pjesnik. Car je napisao i drugu pjesmu i pozvao hodžu da mu sad rekne valja li ili ne valja. Kad je hodža saslušao stihove, ustao je i krenuo prema vratima. Car ga upita kuda će i valja ii pjesma, a hodža veli: Idem u zatvor. Tek tada je car shvatio da nema dara za poeziju. Bilo na jednoj televiziji emisija o idealnim djevojkama tako da je svaka djevojka između ostalog trebala da na brzinu izrecutuje neki stih. Obično zgodne i lijepe djevojke misle da su i pametne. Tako jedna od njih je izrecitovala ove stihove:“Volim te volim puno te volim zbog tebe pušim 57.“Da Bog sačuva! H. Alija, i njegova pravednost Prenosi se da su dva beduina, negdje u pustinji, sjeli da jedu. Imali su osam hljebova. Prvi je imao pet, a drugi tri hljeba. U tom je naišao neki stranac i pridužio im se. Kad su sve hljebove pojeli, stranac im plati osam dinara što je jeo. Njih dvojica su pokušali da pravedno podijele, ali se nisu mogli složiti. Prvi je predlagao da uzme pet dinara jer je imao pet hljebova. Drugi se nije složio i tako su došli do h. Alije da im presudi. Hazreti Alija nije bio
profesor mateamtike, al' im je sto posto pravedno presudio, tj. podijelio. Osam hljebova je podijelio na tri dijela i tako dobio 24 komada, 8 x 3 = 24. Onda je rekao: „Svi ste vi pojeli po osam komada hljeba. Prvi je imao pet hljebova po tri komada jednako je 15 komada. Budući da je pojeo osam komada, onom strancu je dao sedam komada i pripada mu sedam dinara. A ovaj drugi je gotovo sam pojeo svoje hljeboe, jer u tri hljeba imao je devet komada, a pojeo osam, što znači da je strancu dao samo jedan komad i pripada mu jedan dinar.“ Ovaj pravedni postupak zadivio je beduine te su rekli kako nisu upoznali pravednijeg čovjeka. Primjer Omer ibn Abdul Aziza Omer ibn Abdul Aziz vladao je samo 30 mjeseci, ah je toliko bio pravedan da su mjesecima tražili kome da daju sadaku jer nisu mogli naći siromašnog. Toliko bogatstvo da su pšenicu po brdima prosipali kako bi ptice hranili. Ako je ikada postojala idealna država bez sirotinje onda je to bila ova država. Samo za dvije i po godine njegove vladavine država je postala izuzetno bogata i respektabilna sila. Koliko je važno da je vladar pravedan, svjedoči i sljedeća zanimljivost. Omer b. Abdul Aziz imao je jednog saradnika čija je dužnost bila samo da ga podsjeća na smrt. Čudne li profesije. Kada je trebao preuzeti funkciju halife, tresao se od straha kako će preuzeti emanet vodstva države. Jednom mu je, po noći. službeno došao jedan prijatelj. Dok su razgovarah o državnim problemima, gorjela je državna svijeća, ali kad su prešli na prijateljske razgovore, ustao je, donio svoju svijeću i upalio je, a ugasio državnu. Na prijateljev upit zar da baš on kao vladar donosi svijeću. Omer je rekao: Ja sam Omer i šta mi fali da donesem svijeću, i meni trebaju sevapi. Hazreti Omer je svakog petka poslije džume namaza govorio: „Uzmite od mene ovaj emanet hilafeta.“ Smatrao je vladavinu poput strvine. Dva portira U vrijeme komunizma bila su dva portira: jedan musliman i jedan pravoslavac. Obojica su morali biti u partiji, jer je mjesto portira odgovorno mjesto. Jednom reče pravoslavac svome kolegi: Ramo, slušaj, ja ne mogu izdržati više u partiji. Ja ću vratiti ovu knjižicu jer ja volim crkvu“. A Ramo mu odmah reče:“ Nosi i moju knjižicu, volim i ja džamiju“. Ko zna da je Ramo imao fakultet da li bi ovo rekao, jer naš Ramo nije imao šta izgubiti, ali ovo je znak ljubavi prema džamiji. Pravi prijatelj Ima naivnih ljudi koji samo misle da imaju puno prijatelja, kao jedan sin što se ocu hvalio da ima puno prijatelja, a otac ga iskuša rekavši: „Sine, ti veliš da imaš puno prijatelja, a ja imam samo pola prijatelja, pa hajde da vidimo kakvi su tvoji prijatelji. Reći ćeš im da si ubio čovjeka i da ga treba negdje skloniti, pa da dođu. Ako dođu, ja ću ovna zaklati i tako ćemo se počastiti.“ Sinje išao od prijatelja do prijatelja, ali niko se nije odazvao. Onda je otac rekao sinu da ode do onog njegovog pola prijatelja i da mu isto saopći. Kad, na veliko čudo,
on se odazva. Onda otac rekne sinu: „Vidiš, sine, ovo mog malo prijatelja, bolje je od svih tih tvojih silnih prijatelja zajedno“. Ebu Derda je govorio kako ima 360 prijatelja. Kad su ga upitali otkud mu toliki prijatelji rekao je:“Ja imam na svom spisku 360 ljudi kojima svaki dan činim dovu i nadam se da će mi oni valjati i na dunjaluku, a još više na Ahiretu.“ Smisao prijateljstva Bila su dva dobra prijatelja i jednom je jedan od njih došao da zijareti drugog. Pa prije nego što je ušao pokucao je na vrata i tražio dozvolu da uđe. Domaćin ga upita: „Ko je?“ Gost odgovori: ,,Ja.“ Domaćin mu ne otvori vrata. Prijatelj se zabrinut vratio nazad razmišljajući što mu ahbab ne otvori vrata. Kasnije je porazmislio i ponovo došao. Kad je ponovo pokucao, na upit ko je, prijatelj je rekao: ,,Ti.“ Onda mu je otvorio vrata i rekao: „Kako da sebi vrata ne otvorim. Htio je reći da pravi prijatelji nemaju ono ja i ti, već jedno ti. Hasan Basri kaže da su se u vakat ljudi toliko voljeli da su čak smatrali škrtim onoga ko bi nekom uzajmio, jer su se braća pomagala, bez obaveze na vraćanje duga. I Allah pomaže dvojicu braće dok oni jedan drugog pomažu. Danas su mnogi primorani da dižu kredite i vraćaju kamate zato što nema pomaganja i uzajmljivanja. Niko nikome ne vjeruje, a i oni koji vjeruju često se razočaraju pa i oni povjerenja u ljude izgube. A ko nema povjerenja nema ni vjere. Muslimani su danas poniženi jer se ne pomažu i jedan drugom ne vjeruju. Allahov je zakon da takve neće pomoći. Dva brata evlije Priča se da su bila dva brata i obojica su bili dobri ljudi, evlije. Jedan je živio u planini kao čobanin, a drugi je u gradu bio obućar. Jednog dana ovaj iz planine dođe bratu u zijaret i kad je ušao u njegovu radnju, objesi mlijeko na zid u mreži kao dokaz svog kerameta. Mlijeko je tako stajalo dok u radnju nije ušla jedna gospođa da joj obućar, brat evlija, uzme mjeru. Ona je samo malo ispružila nogu i to primjetio evlija sa planine. Osjetio je pojačanu strast i mlijeko je odmah procurilo iz mreže. Na to obućar reče: „Lahko je biti evlija u planini.“ Koliko je bio jači brat evlija u gradu!? Ko pravo vidi Pitao je jedan šejh svoje učenike da li znaju kad se razdvaja dan od noći. Odgovori su bili različiti, kao recimo, kad se razlikuje konj od krave, znači da je nastupila zora, itd. Dok šejh nije rekao: „Onaj ko izađe na put i koga god sretne od braće na putu - da pomisli da su svi bolji od njega i koju god ženu sretne - da vidi u njoj svoju sestru u vjeri, pa čak i ako nije muslimanka - da vidi u njoj potencijalnu vjernicu, jer možda će ona da pređe na islam. Eh, ko tako gleda on zna razlikovati dan od noći. Po ovoj šejhovoj konstataciji u većine je uvijek mrak na očima.
Okean ljubavi Poslušajmo kako je reagovao Ibrahim b. Edhem na provokaciju jednog huligana. Naime, vozio se Ibrahim b. Edhem brodom pa ga neki huligan počeo provocirati, a on je samo šutio. Huliganu nije bilo dovoljno samo riječima da ga napada već ga je počeo i za bradu vući, a Ibrahim je samo šutio i uživao jer u huliganu je vidio običnu životinjicu. Vrhunac provokacije je bio kad se huligan pomokrio na njega. Ibrahim veli da se tada najljepše osjećao u životu. Subhanellah! Koja je to duša! To je more ljubavi. Ta duša nije potok, već okean, a potok se laliko pomuti. Ponos muslimana Pripovjeda se kako je neki kršćanin za vrijeme džume - namaza stajao pored Begove džamije i gledao, pa ga neko upita šta radi i gleda, a on reče: „Gledam kako ovi ljudi izlaze iz džamije, ali ne vidim muslimane.“ Kad je bio upitan zbog čega to, rekao je: „Prije 50 godina, za vrijeme džuma - namaza ja ovuda, Saračima, nisam smio proći od nekog straha, a sada nemam ama baš nikakvog straha, jer nema onih muslimana.“ I pas osjeća kad je nekog strah, a kako da ne osjeti čovjek od čovjeka! Kada je Mu'tesim Billah čuo da je jedna muslimanka pala u zarobljeništvo bizantijskog kralja evo šta mu je halifa napisao: „Od Mu'tesima psu bizantijskom (nije rekao kralju). Ako mi ne vratiš našu ženu opremljenu i sa pratnjom, poslat ću ti vojsku koja više voli smrt nego život tako da će prvi vojnik biti kod tebe, a zadnji kod mene.“ To je mogao reći tadašnji halifa, jer su imali snagu i ponos. Ljepota muslimana sadržana je u ružnoći kjafira, jer da nije kjafira kako bismo mi znali da smo muslimani. Zato, kad sretnemo kjafira budimo sretni, zadovoljni i ponosni što nas je Allah, dž.š., odabrao kao muslimane, a to će kafiri osjetiti bez govora. Ništa nije uzlaud stvoreno i slučajno, ali hvala Bogu kad smo mi muslimani. Šta smanjuje i povećava nafaku Prvo ćemo spomenuti šta sve umanjuje opskrbu: • Spavanje i mokrenje kad smo goli. • Uzimanje abdesta kad smo nečisti. • Jedenje oslonjen na stranu. • Neuzimanje hrane koja padne sa stola. • Hodanje ispred starijih. • Dozivanje roditelja njihovim imenima. • Čačkanje zuba čačkalicom ili sličnim predmetom.
• Sjednje na pragu. • Uzimanje abdesta u zahodu. • Šivanje odjeće na sebi. • Brisanje lica odjednom. • Ostavljanje paučine u kući. • Izigravanje sa namazom i brzo klanjanje. • Ostavljanje neopranog suda. • Oblačenje hlača stojeći. • Ne učiti dovu umrlim roditeljima. • Škrost, lijenost, raspiništvo i griješenje. Ono što povećava opskrbu je: • Davanje sadake. • Rano ustajanje. • Veselo lice i lijepa riječ. • Pranje posuđa i metenje ispred kuća (čista avlija). • Branje i jedenje mrvi. • Skrušeno klanjanje i učenje dove. • Obavljanje duha - namaza. • Klanjanje vitr - namaza u kući i spavanje poslije vitr - namaza. • Učenje sura: Vakia, Vel - Lejli, Elem nešrah leke, Mulk, Muzemmil. • Dolazak u džamiju prije ezana. Šta je najteže Najteže je troje: 1. Biti pobožan kad si sam,
2. dati kad nemaš, i 3. reći istinu onome od koga strahuješ i ko bi ti mogao biti od koristi. Objašnjenje prvog slučaja: Onaj u koga je tajni život bolji od javnog, to je pravo dobročinstvo, dok onaj kod koga je javni i tajni život isti to je pravednost, a onaj kod koga je javni život bolji od tajnog to je licemjerstvo. Zato je Poslanik, a.s., rekao: “Najbolji su oni koji su dobri prema svojoj porodici." U porodici nema šejtanluka i pretvaranja. Ne može se neko ženi, djeci i roditeljima prikazivati više nego što on jeste. Žena te najbolje poznaje, a i roditelji. Pa, onaj ko je porodici dobar on i jeste, stvarno, dobar. Mi, obično, pred svijetom pokazujemo drugo lice. Nismo prirodni, glumimo neke dobričine, a prema roditeljima, ženi i djeci smo grubi. Da nas je samo ponekad snimiti skrivenom kamerom kakvi smo u kući, mislim da bi se sami sebe stidjeli, dok djecu marškamo, roditelje obezvrjeđujemo, ponižavamo kao i ženu nekim riječima, poput: “Dobro je, šta ti znaš.“ Objašnjenje drugog slučaja: Lahko je dati kada se ima, ali treba dati i kada se nema. Na ovaj način će baraba zaraditi Džennet sa samo jednim dobrim djelom. Naime, doći će na Sudnji dan čovjek kome fali jedno dobro djelo da uđe u Džennet. Tražit će od svoje porodice, ali mu niko neće dati. To će čuti jedan baraba koji ima samo jedno dobro djelo i reći će: “Evo uzmi od mene, ja svakako nemam nade za spas, bar se ti spasi.“ Allah će na to reći: “Nisi ti bolji od mene džometlija, nego Mojom milošću obojica uđite u Džennet.“ Ne znam da li bi oni što budu u prvom safu ovako uradili. Ne može svako biti kavalir. Objašnjenje trećeg: Lahko je govoriti istinu onome koga se ne bojiš i ko ti neće trebati u životu. To je kao ono kad neko hodži kaže: “Šta ti mislim reći iza leđa, reći ću ti u oči, što zna Bog neka zna i narod (hodža). Ovo je laž. Da je hodža neka funkcija, ne bi mu to govorio. Možda će ovaj primjer šejha oslikati pravu iskrenost. Naime, jedne noći došao sultan u tekiju kod šejha na zikr i sohbet. Budući da se sultanu svidjelo sijelo i zikr na kraju kaže:“ Bujrum, šejh-efendija, reci šta mogu uraditi za vas.“ Šejh reče: “Imam želju da nam više ne dolaziš. Moji derviši bi zaboravili na Allaha ako bi ti češće dolazio u želji da se pokažu pred tobom jer ti si, ipak, sultan.“ Subhanallah, ko bi ovako mogao i smio reći sultanu. Ovo mogu samo oni koji žele Ahiret i Allahovo zadovoljstvo. Šejtan i kolac Pripovijeda se da je u vakat jedna žena imala ovna koji je bio svezan za jedan kolac. Šejtan je jednom samo olabavio kolac tako da je ovan mogao lakše izvaliti kolac i pravo potrčao prema ogledalu koje je bilo pred kućom i tako razbio ogledalo. Kad jc to žena
vidjela odmah je ubila ovna. Kad je došao čovjek i vidio da je žena ubila ovna zbog ogledala, onda je on nju istukao. Čula su to ženina braća (šure) te su krenuli tako u obračun po logici, jer nije ovan toliko vrijedan da zbog njega im istuče sestru. Nego, tako je nastala opća gužva, malo je falilo da bude i mrtvih, a šejtanov udio je to što je samo malo olabavio kolac. On samo zakuha, kako se kaže u narodu, a ostalo je sve do ljudi. Zato budimo oprezni, obično sve polazi od sitnica, pedlja zemlje, ružne riječi itd. Škrtica i jogurt Jednom prilikom zatražio jedan prosjak od jednog škrtice nešto para za ručak, a ovaj mu da samo za jogurta. Uzalud je siromah tražio i za hljeb, ali... ne može svako biti kavalir. No, Allah se, ipak, smilovao tom škrtici, te tako on sanja kako jc ušao u Džennet i kako je ogladnio. Tražio je da jede, pa su mu donijeli samo jogurta. Kada je zatražio i hljeba dobio je odgovor: “Eh, ti si samo jogurt poslao." Kada se probudio shvatio je da ono što podijeli naći će na Ahiretu i tako je počeo više dijeliti. Ko čini dobro sebi čini dobro, isto kao i zlo, a ko škrtari od sebe škrtari, sebi dobro ne želi. Neko neće žaliti i lahko će profućkati što su neki godinama sabirali. Tako je uvijek bilo. Neko je škrtario i štedio, a neko poslije njega trošio. Zato su škrti ljudi svima drugima bolji nego sebi, a hudnici misle da sebi čuvaju i valjaju. Malo je onih koji su ovo shvatili. Tevba mladića pred Omerom Mladić jc išao putem noseći u ruci bocu vina. Odjednom je na putu ugledao h. Omera. Od straha se gotovo izgubio i samo je zamislio: „Bože dragi ako mi sada pomogneš, neću više nikada. “Kao da je osjećao da će ga Omer upitati šta mu je u ruci, iako je on odmah bocu pod pazuh sklonio. Taman nije sve misli ni sabrao, Omer, r.a., ga upita: „Mladiću šta ti je to u boci?“ Da li da slaže ili uistinu kažc!?“ Reče: „Sirće o vladam pravovjernih" Reče: „De da vidim.“ Subhanellah! Čudo se dogodilo. Vino se pretvorilo u sirće. Šta radi iskrena tevba! Što bi rekli ašici: ,,U ljubavi i gorko postane slatko." Ženidba Hasana i Rabije Došao Hasan kod Rabije da jc zaprosi za ženu. Ona mu veli: „Hasane, udat ću se, ako mi odgovoriš na 4 pitanja.“ Reče: „Hoću, ako znadnem.“ Prvo pitanje: „Hasane, hoću lija preseliti sa ovog svijeta sa imanom.“ Reče: „Ne znam.“ Drugo pitanje: „Hasane, hoću li u mezaru Munkiru i Nekiru znati odgovoriti kako treba.“ Reče: „Ne znam.“ Treće pitanje: „Hasane, hoću lija u Džennet ili nedaj Bože u Džehennem.“ Reče: „Ne znam.“ A onda mu Rabija reče: „Hasane, pored ovolikih mojih briga, zar je tebi do ženidbe, a još manje meni do udaje.“ Hasan je poslije zaplakao kao dijete. I još mu je Rabija dodala: „Hasane, znaš da muško ima devet pameti i jednu strast, a žensko devet strasti i jednu pamet. Ti Hasane ne možeš sa devet pameti da kontrolišeš tu jednu strast, a ja uspijevam sa ovom jednom pameću da kontrolišem devet strasti.
Strasti su poput šćeneta. One počesto u nama zalaju. I neka laju, jer to je priroda šćeneta (strasti) samo nek je šćene na lancu svezano. Ako se odriješi može zijan napraviti. Kad šćene u nama prestane lajati, gotovo je, tada nam lanac više ne treba. O koristi salavata Kad proučimo jedan salavat istovremeno tri stvari se dogode. 1. Resul, a.s., nam uzvrati na selam i bude mu kazano naše ime i ime' našeg oca. Znači: Salavatom čak i naš otac postaje važan faktor kod Poslanika. 2. Allah tada 10 salavata na nas donese. Ako mi 100, Allah 1000, a ko prouči 1000 salavata, ima garanciju za Džennet. Koja fajda. Koliko Allah voli svog Poslanika, da ako mi Njegovog voljenog Resula spomenemo onda nas deset puta više spomene. 3. 70.000 meleka mole za naš oprost. Vasiona se aktivira zbog samo jednog salavata. Samo spominjanje dobrih ljudi spušta Allahov blagoslov, a ko ima bolji od našeg Resulullaha? Nije čudo što se mi na našim sijelima, druženjima, sohbetima loše osjećamo, jer spominjemo loše ljude i više pričamo o zlu, pa kako da nam bude dobro! Ako nikako ne valjamo volimo i spominjimo dobre ljude; biće nam fajda. Ko su Allahovi prijatelji (evlije) Na Sudnjem danu, svaki narod će se prozivati po svome Poslaniku, npr: „O Nuhov narode, o Jusfuov narode, o Ummete Muhamedov... itd. Ima jedna skupina koja se neće zvati ni po jednom Pejgamberu. To je najdraža i naodabranija skupina koju Allah najviše voli i njima će na Sudnjem danu zavidjeti i poslanici i šehidi. To su oni koji su se u ime Allaha, za ljubav Allahovu voljeli i družili i tako se rastali sa ovog svijeta. Njih će Allah ovako dozivati: „Ja, evlijaellah, o Allahovi prijatelji, uđite u Moj hlad.“ Blago se takvima. Čudo pored Ka'be Baš se desilo čudo. Došao je paralizovan čovjek u kolicima da obavi hadžđž. Kod kuće jc osjetio potrebu da treba obavezno doći Vladaru Ka'be i uputiti dovu. Kada je došao pored Ka'be rekao je sinovima: “Ostavite me ovdje, a možete vi ići.“ Dozivao je Allaha govoreći: “O Ti, koji svime upravljaš, koji sve možeš, koji se odazivaš kad Te zovnu robovi Tvoji. Evo jedan rob Tvoj pored Tvoje kuće koji Te moli i doziva. Ja vjerujem da Ti sve možeš. Ja odavde neću otići dok ne ozdravim ili preselim." Molio je tako plačnim glasom i onda kada se umorio malo je pritrenuo. Čuo je u snu glas koji mu govori: “Ustani i hodaj, ustani i hodaj, ustani i hodaj..." Probudio se i desilo se čudo Božije, prohodao je nakon više godina paralisanosti.
Čuda se dešavaju kada jc neko ubijeđen u ono što radi, dovi, moli. Ljubav Ebu Bekra prema Poslaniku, a.s. Kada su pitali Ebu Bekra, r.a., šta ga u životu najviše raduje rekao je: "Gledati u lice Allahovog Poslanika, a.s." A primjer koji slijedi je vrhunac svih ljubavi svijeta. Naime, dok su hidžru činili, Ebu Bckr i Poslanik, a.s., su ožednjeli. Nisu puno vode imali, pa je l 'bu Bekr dao prednost Poslaniku, a.s. da se napije. Dok je Resulullah, a.s., pio vodu Ebu Bekr je svoju žeđ gasio gledajući Resula, a.s., kako pije. Subhanallah! Prava je sreća kad smo sretni zbog sreće drugih, onaj koji je sretan samo zbog sebe to nije sreča već egoizam. Nesebičnost ashaba - Omer i Ali, r.a.Žalio se Omer, r.a., Poslaniku, a.s., da mu Ali, r.a., ne naziva selam. Kada ga je Resulullah, a.s., pitao rekao je: “Ja sam čuo, da si ti, o Allahov Poslaniče, rekao: “Ko prvi nazove selam Allah će mu sagraditi kuću u Džennetu. Ja želim da Omer tu nagradu dobije, pa sam zato čekao da on prvi selam nazove. Jučer, danas i sutra Ovo su tri dana od kojih uvijek postoji samo danas ili samo sada. Jučer ne postoji, jer jc prošlo i nema te tehnike koja to može povratiti. Zato u životu nema reprize. Ono što prođe nikada se više vratiti neće. Repriza će biti na Sudnjem danu, ali tada neće biti popravnog. Zato iskoristimo ovo danas (sada), da ne bi žalili za jučer. Sutra ne postoji, jer nije još došlo, a kada dođe neće se zvati „sutra" već danas (sada). Znači, za sve robove; vladare, bolesne, zdrave, bogate, siromašne, nema ni jučer ni sutra već svima ima samo danas (sada). Ko je jučer bio bolestan to je prošlo i nema ga kao i onome ko je bio zdrav. I svima nama, od Adema, a.s., do Sudnjeg dana bit će samo danas. Kako budemo radili danas bit će nam bolje sutra na Sudnjem danu. A Allah upozorava: “Neka svako gleda šta je pripremio za sutra.“ Iskoristimo ovo trajno danas da se ne bi kajali sutra. Sve što možeš uraditi danas ne odgađaj za sutra, jer možda nećeš dočekati sutra. Ebu Bekr je do sabaha uradio što neko ne bi za cijeli dan uradio: zapostio, bolesnika obišao i sadaku udijelio, uz napomenu da je to bilo prije sabaha. Probudimo se, sada, ovdje, danas. Tri lične karte
Svako ima tri lične karte. Prva lična karta jeste ona kako sebe vidimo. Onoliko koliko smo upoznali sebe tako se i vidimo. Mi smo tajna Allahova, a Allah je tajna naša. Zato je čudno kada neko kaže: “Znam ja njega, pročitao sam ga ja.“ Postavlja se pitanje, kako će drugog znati, a sebe ne zna. Blago onome ko je bar nešto o sebi saznao. A Poslanik, a.s., nas uči: “Koga Allah zavoli učini ga da upozna svoje mahane.“ Blago onome ko se zabavi sobom, a u našem narodu ostala je kletva kada se kaže: “Da Bog da se o sebi zabavio." Blago onom ko se o sebi zabavi neće misliti o drugom. Druga lična karta je ona kako nas drugi vide. Mi smo svjedoci jedni drugima. Ako komšije za nekoga kažu da je dobar, Allah će upisati da je dobar bez obzira, ako bi bio i loš. Zato je bolje grijeh sakriti, da narod ne zna, jer grijeh je kao zarazna bolest. Što zna Bog ne mora i narod znati o nama. Allah je Onaj koji skriva (Settar), pa pokrijmo i mi svoje grijehe. Treća lična karta je ona kakvi smo kod Allaha. Ova lična karta je najvažnija, ali ona je skrivena kod Allaha. Poslanik, a.s., nas uči da će biti ljudi koji su u narodu džehennemlije, a kod Allaha su džennetlije i obrnuto. Zato se ne treba umišljati, jer ne znamo kakvi smo kod Allaha, dž.š. Konačni udarac šejtana je, i to može biti katastrofalan udarac, to kada se grijeha prođemo i ufuramo da smo bolji od drugih, tada sigurno ne valjamo dok se tako osjećamo. Živimo i umrimo između straha i nade, a ne umišljanja da smo dobri. Šejh i halifa Prolazio halifa pored grupe ljudi i svi su mu tom prilikom ustali osim jednog čudnog šejha. Halifa ga tada upita: “Što ti ne ustaješ, znaš li ti ko sam ja?“ Na to šejh odgovori: “Znam! Prvo si bio ona sperma na koju se svakom gadi, a onda ćeš biti smrdljiva lešina, a sada između toga dvoga si trenutno pokretni zahod." Šejh i murid Sanjao murid svog šejha u obliku svinje što ga je puno uznemirilo i zabrinulo. Nije mogao da ispriča šejhu, a opet gaje mučilo u duši ako mu ne kaže to. Jedne prilike je skupio snage i sav u znoju ispriča san šejhu, a on mu na to reče: “Dobro si sanjao, samo nisi sanjao mene nego sebe. Ja sam tvoje ogledalo, pa de ti popravi sebe. Ti si, ustvari, vidio sebe." Nije ogledalo nekome krivo što nije dovoljno lijep. Mi smo jedni drugima ogledalo. Hatimova pobožnost Pitali Hatima kako je stekao takav nivo pobožnosti, a on im veli da je to stekao kroz četiri osobine: 1. Nafaka. Znam da mi je nafaka određena i ne brinem se za to, a većina ljudi se slomi
oko te nafake koja se ne može ni smanjiti niti povećati. Kapital se može povećavati, ali to nije nafaka. Kada umremo prestaje naša nafaka, a kapital ostaje nasljednicima. 2. Posao. Znam da onaj posao koji je meni naređen i u emanet povjeren neće niko drugi uraditi za mene, pa sam se dao na obavljanje onog posla koji se mene tiče. Niko moj posao neće uraditi. 3. Smrt. Znam da moram umrijeti i stalno se za to pripremam. Mi nismo potencionalni mrtvaci, već stvarno realni. Niko neće ostati, a da neće otići sa ovog svijeta, pa koga žaliti kada nas sviju isto čeka, kada ćemo svi umrijeti. Treba žaliti onoga, ko ne daj Bože, ode bez dina sa ovog svijeta. 4. Motrenje. Znam da me Allah vidi i trudim se da što bolji budem. Ne mogu Bogu ništa sakriti i stidim se Allaha, dž.š. Fatih u Edirnama Preobukao se sultan Fatih u obično odijelo i došao na pijacu da vidi kakvi su trgovci. Došao u prvi dućan i nabrojao šta sve želi kupiti, a trgovac mu nije sve dao. Kada ga je sultan upitao što nije i ostalo donio što je tražio rekao je: “Ima moj komšija koji nije danas dobro pazario, pa bih volio da taj ostatak uzmeš kod njega da i on zaradi.“ Tako je uradio i taj drugi preporučivši ga trećem. Tada je Fatih vidio kakav narod ima te je rekao: “Sa ovakvim narodom smio bih krenuti čitav svijet osvojiti.“ Ademov i Iblisov grijeh Adem, a.s., je pogriješio iz pobude, strasti i odmah poslije toga se pokajao, dok je Iblisov grijeh učinjen iz oholosti; on se nije pokajao. A tu postoji razlika kao između istoka i zapada. Zato budimo Ademova djeca, a ne šejtanska braća. Usamljeni šejh na sohbetu Bio jedan šejh u selu koji je malo kome išao na sohbet. Jedan biznismen je tako jednom prilikom organizovao sohbet i uspio je da nagovori ovog šejha da mu dođe, ali pod tri uslova: prvi je bio da kada mu dođe da sjedne gdje hoće, drugo da jede što hoće i treće da ode kad hoće. Biznismen je to slatko prihvatio samo da drugima dokaže kako njemu šejh hoće doći. Kada su se svi sabrali dolazi šejh i sjeda kod vrata. Kada se jelo on je uzeo koru hljeba i to pored vrata jeo. Nije čekao kraj sohbeta već je ustao i otišao. Kada su ga nudili da prođe naprijed, da jede s njima i da muhabeti s njima rekao je: “Jesam li rekao; da sjednem gdje hoću, jedem što hoću i da odem kad hoću.“ Biznismen je sve to priznao, ali ga je na kraju
zamolio da bar nešto kaže. I rekao je, ali kratko: “To što vam je odvezano zavežite, a to što ste zavezali odvežite.“ Nikome ništa nije bilo jasno. Jedan mudri derviš je to protumačio ovako: „To što je sjeo pored vrata je znak skromnosti, što je jeo koru hljeba je znak sigurnosti u halal hranu i zaradu i ono što je odvezano su vaši jezici pa treba da ih zatvorite i svežete, da ne pričate što ne treba, previše, a svoje kese koje ste zavezali odvežite i dijelite." To je to! Kada neko sadaku udijeli ona progovori: 1. Bila sam mala sada sam velika; 2. Bila sam malobrojna sada sam mnogobrojna; 3. Bila sam ti neprijatelj sada sam ti prijatelj; 4. Bila sam prolazna sad sam vječna; 5. Do sada si ti čuvao mene sada ja čuvam tebe. Vladar i mudri dječak Sreo vladar jednog dječaka sa torbicom oko vrata koju je nosio kako bi mu nešto udijelili. Vladar mu ubaci jedan dinar, ali dječak kroz plač odbi tu sadaku. Reče vladar: “Što ne smiješ uzeti?" Dječak reče: “Babo će me istući, reći će mi da sam ukrao.“ Vladar reče na to: “Ma ne boj se, reci da sam ti ja dao.“ Dječak reče: “Još gore mi tada neće vjerovati, jer vladar kad daje ne daje dinar već punu šaku." Nakon toga vladar obilno nagradi dječaka. Tako je i h. Omer nagradio dječaka koji se nije s puta sklonio dok su druga djeca pobjegla. Kada ga je Omer, r.a., upitao što i on nije pobjegao sa drugom djecom, rekao je: “Vladaru, nisam ništa zgriješio da bježim, a put je dovoljno širok da možeš proći.“ Isa, a.s., i ha varijuni Naišao Isa, a.s., pokraj jedne njive u kojoj su bili kukuruzi, a njegovi havarijuni (učenici, apostoli) gladni, te im rekao da se najedu tih kukuruza. Kada ih je vlasnik njive ugledao, došao je da ih istjera govoreći da je to njegova njiva. Ništa nije pomoglo što su oni govorili da im je Allahov poslanik Isa, a.s., rekao da smiju ući i najesti se. Kada mu ni Isa, a.s., nije uspio udobrovoljiti učinio je Allahu dovu da prožive svi oni čija je ta njiva nekad bila. Kada su svi vlasnici te njive pojavili se tu na njivi govorili su jedni drugima: “Izlazite iz moje njive.“ Nastala je opća gužva. Previše svojatamo ovaj dunjaluk. Kad se zemlja zatrese, brda budu kao raščupana vuna gdje će onda biti menjici i njive. Jedan je dobro uzorao njivu i rekao: “Nije te niko ovako uzorao.“ A njiva mu reče: “Mene je oralo samo sedamdeset Hasana ćoravih u jedno oko.“ Najbolje je rekao jedan
zemljoradnik za svoju njivu: “Ovo je Allahova zemlja, meni trenutno u emanet data.“ Sve je Allahovo, kada bismo makar toga bili svjesni. Polaganje računa Jedne prilike otac je rekao svom sinu: „Danas mi ispričaj sve što budeš pričao sa ljudima i sve što izgovoriš poslije jacije-namaza, pokaži mi sve gestove i pokrete koje si činio.“ Ovaj mladić je nakon jacije ocu sa velikom mukom i trudom, jedva nekako ispričao svoj cjelodnevni govor i postupke. Sljedećeg dana otac je ponovio isti zahtjev na šta je sin odgovorio: „Nemoj, bolan, oče, zaduži me bilo kojom drugom obavezom i teretom, samo ne traži ovo od mene, nemam snage za to.“ Otac onda reče: „Moja je namjera da budeš oprezan i svjestan, da se bojiš polaganja i obračuna na Sudnjem danu. Danas nemaš strpljenja za jednodnevni obračun sa svojim ocem, koji ima toliko razumijevanja za tebe. Kako ćeš sutra imati strpljenja položiti račun za cijeli život?“ Estagfirullah! Melek Bilo jedno dijete koje se spremalo da dođe na dunjaluk. Jednog dana upita Allaha dž.š.: "Gospodaru, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na svijet, a ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?" "Od svih meleka odabrao sam jednoga za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i bit ćeš sretan." Odgovori Allah. "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik?", priupita dječak. "Melek će ti govoriti najljepše i najslađe riječi, koje ćeš moći čuti na dunjaluku, te će te pažljivo i sa ljubavlju naučiti da pričaš." "Dobro, Gospodaru moj, šta ću raditi kada poželim pričati sa Tobom?" "Tvoj melek će te naučiti da Mi se moliš, šireći svoje ruke." "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, ko će me štititi?" "Tvoj melek će te stalno štititi, bilo to i po cijenu njegovog života." "Ali ja sam veoma tužan što Te neću moći vidjeti." "Tvoj melek će ti uvijek pričati i naučit će te putevima koji vode do Mene." Tada u džennetu nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba da ide i postavi posljednje pitanje:
"Gospodaru, ako sada trebam ići, molim Te reci kako se zove moj melek?" "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga MAJKOM zvati." Mudri Ljekar Jedan sultan, po imenu Kemal, bijaše na brodu sa nekim od svojih najboljih dvorjana. Jedan od njih rođen je i odrastao na planini i nikada se prije nije vozio brodom. Čao je u jednome ćošku broda i vrištao, plakao, molio i jecao. Ostali su bili ljubazni prema njemu i moliše ga da se smiri. Ali njihova molba dopiraše samo do njegovih ušiju, ne i srca. Sultan Kemal nije mogao podnositi mladićeve krike i kuknjavu te se vožnja po plavome moru i pod plavim nebom pretvori u nelagodu. Tada mu jedan mudri ljekar reče: „Ako dopustite, ja ga mogu umiriti.” Bez oklijevanja sultan dade dozvolu. Ljekar naredi kapetanu broda da mladića baci u vodu. Ovaj jedva dočeka. Mladić pljusnu u vodu, poče se boriti za zrak, jedva se uhvati za kraj broda i poče moliti da ga vrate. Kapetan ga vrati u brod, a on se šćuri negdje u prikrajku i ućuta. Niko više nije čuo ni glasa od njega. Sultan se zadivi pa upita ljekara: „U čemu je mudrost?” Ljekar odgovori: „Nikada nije kušao slanoću mora niti je znao kakve sve opasnosti voda krije. Zato ne mogaše ni cijeniti ljepotu mirnoga plutanja po vodi. Samo onaj ko je kušao opasnost zna istinski cijeniti smirenost i mir.” Harut i Marut Komentatori (mufessiri) i ashabi su prenijeli predaju da su se meleki na nebu čudili nasilju Ademovog potomstva, nedosljednosti, razvratu i prolijevanju krvi. Kazali su: "Bože, odabrao si stanovnike Zemlje, a oni su nepokorni." Gospodar svjetova je odgovorio: "Da vi posjedujete onu strast koja se u njima nalazi i vi biste postupali poput njih." Svi su odgovoril: "Subhanallah! Ne smijemo mi činiti grijeh prema Tebi, nama ne dolikuje da kršimo Tvoju odredbu." Gospodar svjetova im je odgovorio: "Između vas odaberite dva meleka da ih učinim sa onim svojstvima kao što je Ademovo potomstvo i stvorim u njima ljudsku strast." Meleki su odabrali Haruta i Maruta, najpobožnije i najbogobojaznije od svih meleka. Uzvišeni Bog ih je poslao na Zeml ju da vladaju i narodu dijele pravdu. Stvorio je u njima strast i svojstva koja imaju Ademovi sinovi i rekao im je: "Ne činite širk, ne činite blud. ne pijte alkohol i ne prolijevajte, bez opravdanja krv, ne jedite svinjsko meso, u odredbu i određenje vjerujete, nemojte se uplitati i ne podržavajte nasilje." Oni su na Zemlji u svakodnevnim poslovima presuđivali ljudima i obavljali ostale potrebne poslove, dok bi se noću vraćali na Nebo i mjesto gdje su činili ibadet. Na koncu, jednog dana sa svojim problemom došla im je neka žena da joj presude. Zvala se Zuhra, imala je lijepo lice i savršenu ljepotu. Priča se da je bila princeza iz Perzije. U njihovim srcima se javila ljubav i strast prema ovoj ženi. Priznali su to jedan drugom, a potom su joj presudu odgodili kako bi je pozvali kući i udovoljili svojim strastima. Žena je prvo odbila, no, poslije, ipak im je rekla ako žele da udovolji njihovoj požudi i strasti pristat će pod uvjetom da oni prihvate idolopoklonstvo, kao što ga je ona prihvatila, ili da ubijaju ili da alkohol konzumiraju. Oni su odgovorili da takvo nešto ne
proističe iz njihove misije i da su im takve stvari zabranjene, naređeno im je da ih se klone. Prošao je taj dan. Drugog dana postavljen je isti uvjet i uslijedio je istovjetan odgovor. Sljedećeg dana požuda i strast je dosegla svoj vrhunac i nadvladala je njihovu strpljivost. Kazali su: "Od onoga što si nam rekla konzumiranje alkohola je najlakši grijeh." Nisu znali da je alkohol zbir svih zločina i temelj grijeha; Poslanik, a.s., kazao je: "Alkohol je majka zla." Dakle, pili su alkohol sve dok se nisu opili; sa tom ženom su počinili blud i udovoljili su svojoj strasti; dok su bili u stanju činjenja bluda došla je jedna osoba kod njih, nekim svojim poslom, prepali su se da će ispričati to što je vidjela, te su je ubili. Na taj način počinili su i ubistvo i blud, i odali se alkoholu.Uzvišeni Allah dž.š. je potom obavijestio meleke na Nebu o njihovom postupku, dopustio im je da ih takve, i u tom stanju vide. Od tada meleci čine istigfar i traže oprost za stanovnike Zemlje. Eho Neki čovjek i njegov sin hodaše šumom. Odjednom, dječak zapne i osjećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, ču glas koji dolaziše s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa se dreknu: "Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobi bijaše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti, pa se ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" Dječak pogleda oca i upita ga: "Babo, šta se ovo dešava?" "Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!" Dječak stajaše iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući šta se dešava. Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali to je ustvari 'život'. Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podari više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumijevanje i poštivanje, tada razumijevaj i sam poštivaj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela." Leptir Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri leptira. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao, ali imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažilo ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Uprkos svoj svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama čovjek nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila da bi kad se oslobodi čahure bio spreman za let. Ponekad su upravo poteškoće potreba u našem životu. Kad bi nas Bog oslobodio svih prepreka i nevolja, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
Pijesak i kamen Jednom su dva prijatelja hodala pustinjom. Tokom putovanja nešto se posvađaše, te jedan prijatelj ošamari drugoga. Ovoga to zabolje, no, ne reče ništa, uze štap i napisa u pijesku: "Danas me je moj prijatelj udario!" Nastaviše kretati se, te dospješe do neke oaze u kojoj se odlučiše okupati. Onaj prijatelj koji je dobio šamar, zape u blatu i poče polahko tonuti u vodu i gušiti se. Ali, spasi ga njegov prijatelj. Nakon što dođe sebi, zapisa na kamen: "Danas me je moj prijatelj spasio!" Ovaj drugi, koji gaje prethodno udario, a sada spasio, iznenađeno upita: "Nakon što te udarih, pisao si po pjesku, a sada, nakon što te spasih, pišeš po kamenu - šta to znači?" Prijatelj mu odgovori: "Kada nas neko povrijedi, sjećanje na to trebamo zapisati na pijesku da bi vjetar oprosta mogao taj tren izbrisati. Međutim, kada nam neko učini kakvo dobro, sjećanje na to moramo ugravirati u kamen, stijenu, kako taj događaj nikada ne bi bio zaboravljen." Valja nam naučiti bol zapisivati u pijesku, a lijepe stvari otiskivati na kamen! Opskrba Zabilježeno je da je mudri Sulejman a. s. upitao mrava: „Koliko jedeš godišnje?" Mrav je odgovorio: „Za godinu pojedem 3 zrna.“ Onda ga je Sulejman a.s. zatvorio u jednu kutiju i stavio mu 3 zrna. Kada je prošla godina dana Sulejman a.s. je otvorio kutiju i bio iznenađen. Vidio je daje mrav pojeo samo zrno i po. Ljutito gaje upitao Sulejman a.s.: „Kako to, rekao si mi da ti je potrebno 3 zrna godišnje, a vidim pojeo si samo zrno i po?“ Mrav mu reče: „Kada sam bio na slobodi znao sam da me Gospodar neće zaboraviti s opskrbom, a sad kad si me ti zatvorio u kutiju nisam bio siguran da me nećeš zaboraviti, pa sam uštedio još za jednu godinu." Kada je umro perzijski vladar Kisra, pokraj njega je pronađen papir na kojem je stajalo: „Ako je sudbina određena, nema razloga za brigu. Ako je opskrba propisana, nema razloga za očaj. Ako je smrtni čas predviđen, smirenost na ovom svijetu je samo zavaravanje. Ako je odlazak s ovog svijeta istina, pouzdanje u bilo kojeg čovjeka je slabost.“ Pobožnjak i trgovac Postojao je jedan pobožni čovjek koji je sam živio, te je većinu svoga vremena provodio u namazu, slaveći Allaha i zahvaljujući mu. Gotovo svo vrijeme koje je bio budan provodio je u ibadetu. Bio je presretan zbog svog duhovnog napretka. Nijedna zla misao nije mu naumpla, niti je osjetio ijednu zlu želju u svome srcu. Jedne je noći usnio uznemirujući san. Usnio je jednog trgovca koji je bio pobožniji od njega i na većoj deredži, te je odlučio otići do njega da bi naučio osnove istinskog ibadeta. Rano ujutro se zaputio trgovcu, te ga je zatekao zauzetog sa mušterijama, kako prodaje robu i uzima novac nasmiješena lica.
Sjeo je u ugao prodavnice i pažljivo promatrao trgovca. „Nema nikavnih znakova pobožnosti“, mislio je u sebi pobožnjak, „moj san ne može biti istinit." Onda je vidio da trgovac ode klanjati, a kada se vrati opet nastavi sa poslom. Tada trgovac primjeti pobožnog čovjeka u uglu i reče: „Es-selamu alejkum, želite li nešto brate?" „Alejkumusselam" -odgovori pobožni čovjek - ne, ne želim ništa kupiti, ali bih vas upitao nešto." Te tada ispriča svoj san. „Pa to je lahko za objasniti" - reče trgovac i nastavi „ali ćete morati učiniti nešto za mene prije nego odgovorim na vaše pitanje." „Učiniti ću sve što zatražite" odgovori pobožni čovjek. „Uredu onda! Uzmi ovaj tanjir žive i odnesi ga do kraja ulice i vrati se u roku od pola sahata. Ukoliko proliješ živu od mene nećeš dobiti nikakav odgovor. Kreni sada." Pobožni čovjek je uzeo tanjir i počeo trčati. Živa se gotovo prosula iz tanjira, uspio je sačuvati je i onda je usporio. Ali se onda sjetio da se mora vratiti u roku pola sata te je počeo hodati što je brže mogao. N kraju se vratio sav zadihan. „Izvoli svoju živu, sačuvao sam je" obrativši se trgovcu ,,A sada mi protumači moj san." Trgovac pogleda pobožnog čovjeka kako je umoran i upita ga: „Prijatelju, koliko si se puta sjetio Allaha, dž.š. dok si išao sa ovog na drugi kraj ulice?“ „Sjetiti se Allaha?“ uzviknu pobožnjak „Nisam Ga se sjetio nijednom. Bio sam preokupiran živom u tanjiru.“ ,,A ja ga se uvijek sjećam.“ odgovori trgovac „Kada radim ja također nosim živu u tanjiru, pošten sam, iskren i ljubazan prema mušterijama. Ali ja nikada ne zaboravljam Uzvišenog Allaha u mojim poslovima." "Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa. ” (Kur’an sura: En-Nur, 37-38) Džunejd Bagdadi i ljubav prema Allahu dž.š. jednom za vrijeme Hadždža, u Mekki su se okupili Allahovi prijatelji među kojima i Džunejd Bagdadi r.a. Na tom okupljanju je došlo do rasprave na temu „Ljubav prema Allahu", te koje istinski zaljubljenik u Allaha dž.š. Mnogi su iznosili svoje mišljenje dok je Džunejd samo šutio. Onda su ga natjerali da nešto kaže. Pognute glave i sa suzama u očima rekao je: „Istinski zaljubljenik u Allaha dž.š. je onaj koji zaboravlja na sebe, konstantno se sjeća Allaha dž.š. sa izvršavanjem svih svojih obaveza, gleda Allaha dž.š. sa očima svoga srca, koji prži svoje srce strahom od Allaha dž.š., spominjanje Allaha dž.š. ga ispunjava, izgovara riječi Allahove kao da Allah dž.š. govori kroz njega, ukoliko se pomakne to čini radi Allahove dž.š. naredbe, dobija mir samo
kroz poslušnost Allahu dž.š.; a kada dođe u takvo stanje njegovo jelo, pijenje, spavanje i buđenje, ukratko sva njegova djela i radnje su radi Allahova dž.š., zadovoljstva, niti obraća pažnju na dunjalučke običaje, niti pridaje važnosti ikakvim zlonamjernim kritikama ljudi." Istrajnost Prenosi se da je neki čovjek žurio na sabah. Išao je mračnom ulicom i u jednom trenutku padne i pokvasi svoju odjeću u bari koja je bila na ulici. Čovjek se vrati kući, opra prljavštinu, promijeni odjeću i ponovo krenu na sabah. Ponovo se dogodi isto, pa se on ponovo vrati kući i ponovi sve kao i prije. Kada treći put krenu, pred sobom vidje čovjeka koji je nosio svjetiljku i osvjetljavao mu put. Čovjek ga uze za ruku i povede ga do pred džamiju. Kada su stigli, on upita svog vodiča: "Ko si ti, čovječe?" On mu odgovori: "Ja sam Iblis." "Zašto si mi, onda, pomogao" - začeno upita čovjek. Iblis mu objasni: "Kada si prvi put pao, pa se vratio kući i pripremio ponovo za namaz Allah ti je oprostio grijehe. Kada si drugi put pao i vratio se kući pripremajući se za namaz, Allah je oprostio grijehe tvojoj porodici, pa sam se pobojao da će Allah oprostiti grijehe čitavom ovom gradu ako bi ti još jednom pao, pa se vratio i ponovo se spremio za namaz." Ptičiji jezik Nekada davno u Afganistanu bio car po imenu Mahmud i imao je jednog vrlo pametnog vezira, koji se zvao Ejas. Ejasu jednog dana dođe siromašni čovjek i zamoli ga da mu kod cara isposluje kakvu pomoć. Na to mu Ejas rekne: „Car će ići sutra u lov, a i ja ću s njim. Ti izađi pred nas, pa digni ruke i čini dovu. Car će se zaustaviti kad vidi da ti činiš dovu. Kad završiš dovu, reci caru da znaš ptičiji jezik. Car će se, dakako, čuditi pa će i mene pitati, a ja već znam šta ću mu odgovoriti.“ Slijedećeg dana, čovjek izađe pred cara, prouči dovu i rekne da zna ptičiji jezik. Car se okrenu Ejasu i rekne u čudu: ,,A može li čovjek znati ptičiji jezik?“ „Može, sretni care,“ - potvrdi Ejas, a onda se nadoveza - „ako ti dozvoljavaš, neka taj čovjek i mene nauči." Car je mnogo volio tog vezira i naredi čovjeku da ostane kod Ejasa dok ga ne nauči. Dan po dan i prođe mjesec. Tad Ejas uvede čovjeka caru i reče da gaje čovjek naučio ptičijem jeziku, našto car bogato nagradi čovjeka. Odmah poslije toga, car ode sa Ejasoni u lov. Kad su bili u gustoj šumi, car ugleda na grani dvije sove gdje jedna na drugu othukuju, pa reče Ejasu: „Ti si naučio ptičiji jezik, reci mi šta govore one dvije sove.“ Ejas najprije posluša šta sove govore, a onda reče: „Ona desna sova ima valjda sina na ženidbu, pa prosi kćer od one lijeve, ali joj ona odgovara: „Ja ti ne mogu dati kćer ako mi ne obećaš da ćeš mi dati pet stotina pustih sela.“ ,,Ih, staje meni pet stotina pustih sela,“ reče joj ova druga, „dat ću ja tebi, ako hoćeš, toliko
pustih gradova, pa zar ti ne znaš da je ovo zemlja Sultan Mahmudovo carstvo!" Kad to ču Sultan Mahmud pomisli: „Ja sam zbilja zulumćar kad u mom carstvu gradovi i sela postaju pusta. On naredi Ejasu da sve porušene gradove i sela popravi." Čarape Kada se približio kraj jednom uglednom i jako bogatom muslimanu pozvao je svoja dva sina i predao im dva zapečaćena pisma. Rekao im je da prvo pismo smiju otvoriti kad on umre i prije nego što ga ukopaju, a drugo pismo tek nakon njegove dženaze. Nakon što je otac umro braća se sakupiše i otvoriše prvo pismo da vide očevu oporuku. U njoj je pisalo: “Dragi moji sinovi, kad umrem ogasulite me, zamotajte u ćefine i obujte mi čarape. Nemojte me zakopavati bez čarapa!” Braća se počeše prepirati. Mlađi reče da bi trebali ispuniti očevu želju, dok stariji reče da se niko od muslimana ne kopa u čarapama pa neće ni njihov otac. Tako i bi, i oni ukopaše oca bez čarapa. Nakon dženaze otvoriše drugo pismo da vide šta im je otac oporučio. U njemu je pisalo: “Dragi moji sinovi! Bio sam jako bogat i vidite šta sam sve na dunjaluku imao, a u grob ni čarape nisam ponio!” Ahiretski uspjeh je važniji od dunjalučkog Priča se da su u davna vremena mu'min - vjernik i kafir - nevjernik pošli da love ribu. Kada god bi nevjernik bacio mrežu u vodu spomenuo bi neka svoja božanstva i svaki put bi izvukao mnogo ribe. Vjernik je svaki put spominjao ime Allahovo, ali ne uhvati baš nijedne ribe. Tek pred sami zalaz sunca uhvati se u njegovu mrežu jedna jedina riba, ali se i ona nekako izmigolji iz mreže i otplovi u vodu. Vjernik se vrati kući ne noseći baš ništa, a nevjernik se vrati noseći cijeli tovar ribe. Melek, koji je bio zadužen da prati tog vjernika, se zbog njegovog slabog ulova prosto ožalostio, a kada se uzdigao na nebesa, Uzvišeni Allah mu pokaza mjesto u Džennetu koje je bilo pripremljeno za tog vjernika, pa Melek jako obradovan, reče: „Tako mi Allaha! Ništa tom čovjeku neće nauditi šta god da ga zadesi na dunjaluku kada ga ova divota u Džennetu očekuje! “ Onda je tom istom Meleku pokazano mjesto u Džehennemu koje je bilo određeno za onog nevjernika, pa kada je Melek to vidio on uzviknu: „ Allaha mi! Ništa mu neće koristiti sve ono što stekne na dunjaluku kada poslije toga mora da bude bačen u ovu strahotu!“ Fadileti sadake Prenosi se da je Abdullah ibn Mubarek išao na hadž, pa kada je došao u Kufii ugleda jednu ženu koja je perutala patku. Abdullah pomisli kako je to uginula patka, pa o tome zapita ženu, a ona reče: - Jeste, ja sam je našla mrtvu i hoću da jc pripremim sebi i svojoj djeci za večeru. -Allah je zabranio ono što je uginulo! - reče Abdullah.
- Ima već tri dana kako ja i moja djeca ništa nismo jeli, pa nisam ni imala drugog izbora. Abdullah povede svoju devu koja je bila natovarena hranom, odjećom i drugim potrebštinama, te ode kući te žene i reče joj: -Uzmi ovu devu i sve što je na njoj, vama je potrebnija nego meni! Onda se Abdullah ibn Mubarek vrati u svoj grad i te godine nije ni otišao na hadž. Pošto mu je deva nedostajala on je dugo putovao do kuće, i desi se da je stigao baš kada i hadžije koje su te godine bili na hadžu. Kada ljudi koji su dočekivali hadžije počeše i njemu čestitati obavljanje hadža, on im reče: - Ja nisam obavio hadž ove godine! Onda jedan od hadžija reče: - Subhanallah! Zar mi nisi u Mekki čuvao one stvari dok sam ja išao u to i to mjesto? Dragi hadžija dodade: - Zar mi nisi dao vode na onom mjestu? Treći reče: - Zar nisi sa mnom kupovao tu i tu robu? Abdullah im začeno odgovori: - Ja ništa ne znam o tome što govorite! Te noći on u snu vidje čovjeka koji mu reče: - O Ahdullahu! Allah je primio tvoju sadaku i poslao Meleka u tvom suretu (liku), pa je on za tebe obavio hadž, jer si onu sadaku dao iskrena nijjeta, tražeći u tome Allahovo zadovoljstvo i nagradu od njega, a ne nešto ođ ovosvjetskih nagrada i uživanja! Imam Ebu Hanife i pijanica Dobro je poznato da je Ebu Hanife svake noći obavljao tehedždžud. Provodio je noći učeći Kur'an. Imao je i komšiju koji je svake večeri pio i pjevao ljubavne pjesme što je počelo da smeta velikom imamu.
Međutim, jedne večeri Ebu Hanife nije čuo pjesmu svoga komšije pa je otišo da priupita šta se dogodilo. Obavijestili su ga da je zatvoren. Tako je imam odlučio da ode u zatvor, a Ebu Hanife je bio najpriznatiji i najveći kadija u to vrijeme. Kada je vladar saznao da je Ebu Hanife išao u zatvor, pitao je sluge za razlog njegove posjete, te je obaviješten da je imam išao u posjetu svome komšiji koji je zatvoren. Čuvši to vladar odmah naredi da se taj čovjek oslobodi. Čovjek je tada upitao Ebu Hanifu zašto je to učinio a ovaj mu odgovori: „Jer imaš prava kod mene kao komšija, a ja ne želim to pravo da ti osporim.“ Ovo je bio razlog tevbc ovog čovjeka. Hiljadu kamila Tokom vladavine hazreti Omera, r.a., zavladala je velika glad od koje su ispaštali svi stanovnici Medine zbog nedostatka hrane. Tada je u Medinu stigao karavan Osmana, r.a., od hiljadu kamila natovarenih svakojakom hranom iz Sama (Sirija). Nekoliko trgovaca je odmah ponudilo Osmanu, r.a., da otkupi cijeli tovar karavane. Onda ih je pitao koliku maržu (profit) će mu ponuditi. ,,Pet posto“ odgovoriše. Zatim im on reče da može veći profit dobiti nego što oni nude. Oni su se nakon toga počeli raspravljati sa Osmanom, tvrdeći da mu nijedan trgovac neće ponuditi veću maržu. A on im je na to odgovorio: „Poznajem jednoga koji će mi platiti i do sedamsto dirhema za jedan dirhem (arapski novac).“ Trgovci su ga gledali začeno, a onda je Osman citirao Kur'anski ajet u kojem Uzvišeni Allah kaže: „Oni koji imanja svoja troše na Allahovu putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Kur'an, 2:261) A zatim Osman, r.a., reče: „O trgovci, budite mi svjedoci na Sudnjem danu da sam udijelio sve ovo siromašnim stanovnicima Medine.“ Škrtac i melek smrti Jedan škrtac je sakupio tri stotine hiljada dinara radeći, štedeći i posuđujući. Imao je zemlju, zgrade i drugi imetak. Onda je odlučio da će jednu godinu provesti u uživanju, ugodno živeći, te će onda odlučiti šta će dalje sa svojim životom. Ali gotovo istog trenutka kada je odlučio da neće više gomilati novac melek smrti ga je posjetio. Škrtica je pokušaovao ubijediti meleka na sve načine, ali se melek nije dao ubijediti. Onda mu škrtac predloži: „Dat ću ti jednu trećinu onoga što posjedujem samo mi dozvoli da još tri dana provedem na zemlji. “ Melek je to odbio i zgrabio škrticu da mu uzme dušu. Onda, opet čovjek predloži: „Dat ću ti dvije stotine hiljada dinara iz radnje, samo mi dozvoli da barem još dva dana budem živ.“
Ali ga melek nije htjeo ni slušati, te je odbio da mu produži život i za jedan dan za sav njegov imetak. Onda ga škrtac zamoli da mu da toliko vremena da napiše jednu malu poruku. Melek mu udovolji na ovu molbu, te mu dade toliko vremena da ispiše poruku. Škrtac, vlastitom krvlju napisa sljedeće riječi: „ O čovječe, iskoristi svoj život! Ja nisam mogao da kupim niti jedan sat vremena sa tri stotine hiljada dinara. Potrudi se da iskoristiš svoje vrijeme na koristan način.“ Kralj i siromah Jednom je kralj odlučio da obiđe svu svoju zemlju. Kako je prolazio kroz različita mjesta, ljudi su hrlili da se sretnu sa njim. Međutim, kada je prolazio kroz jedno mjesto primijetio je jednog siromašnog starijeg čovjeka koji nije mario za kraljem, već je nastavio sa svojim poslom koji je radio do tada. Tada je kralj prišao siromahu i upitao ga zašto se nije priključio ostalim ljudima koji su prilazili da vide kralja. Siromah mu odgovori: „Prije tebe je bio jedan kralj, koji je isto prolazio ovuda. Svi su također hrlili da ga vide, kao i sada. Ali nakon nekoliko dana kralj se razbolio, te je sahranjen ovdje u blizini. A bio je jedan siromah, u to vrijeme, koji je umro kada i kralj, te je također sahranjen u blizini kraljevog mezara. Nakon nekog vremena je bila poplava koja je uzrokovala da se dva mezara izmiješaju. tako su se kosti siromaha pomiješale sa kostima kralja, a kosti kralja sa kostima siromaha. Nakon silnih pokušaja nismo ih uspjeli razdvojiti. Nakon ovog događaja nije mi bitno više ko je kralj a ko prosjak. Jer na kraju sviju očekuje jedna kuća jednaka za sve.“ Istinski muslimanski lider Jednom je hazreti Omer, r.a., tokom svoje vladavine krenuo na uobičajeni put u Harrah (predgrađe Medine), sa svojim pomoćnikom Aslamom, te je ugledao vatru u pustinji. „To je sigurno kamp. Možda je to karavan koji nije mogao ući u grad jer je pala noć. Hajdemo provjeriti to, pa da im osiguramo bezbijednost tokom noći.“ Kada je stigao tamo, vidio je ženu i nekoliko djece koja su plakala. Žena je držala tavu vode iznad vatre. Omer, r.a., ju je poselamio, te sa njenom dozvolom joj prišao. Žena nije prepoznala da se radi o halifi Omeru, r.a. a on je upita: „Zašto ti djeca plaču?" „Jer su gladna!" odgovori žena. Pa šta onda imaš u tavi, priupita Omer, r.a.. „To je samo voda koja će mi pomoći da djeca zaborave da su gladna i da zaspe dok misle da se večera priprema. A, Allah dž.š. će presuditi između Omera i mene na Sudnjem danu zbog zanemarivanja moje nevolje" - odgovori žena. „Neka ti se Allah smiluje, ali kako Omer može znati za tvoju nevolju?" upita Omer, r.a., kroz suze. A ona mu odgovori: „On je naš vladar, a kao vladar pravednih mora znati o našim nevoljama." Omer, r.a., je odmah
ustao i vratio se u Medinu, te otišao u Bejtul-mal i uzeo jednu vreću i napunio je brašnom, datulama, uljem, i odjećom, te uzeo i nešto novca. Kada je završio sa time rekao je Aslamu: „Stavi ovu vreću na moja leđa!" „O vladaru vjernika, dozvoli meni da nosim tu vreću" izusti Aslam. Omer odbi da posluša Aslama, čak i na njegovo insistiranje da ponese vreću te mu reče: „Šta?! Zar ćeš ti na Sudnjem danu nositi moj teret? Ja sam taj koji će na Ahiretu biti pitan za ovu ženu!" Aslam onda natovari vreće na leđa Omera, r.a., koji ju je onda ponio prema šatoru žene. Aslam ga jc slijedio. Kada je stigao, Omer je raspalio vatru i počeo pripremati večeru za ženu i njenu djecu. Nakon nekog vremena večera je bila spremna, te ju je Omer poslužio ovoj porodici. Nakon što su večerali, djeca su se počela igrati oko šatora a Omer, r.a., ih je posmatrao. Žena je bila zahvalna na tom činu te reče: „Da te Allah nagradi za tvoju ljubaznost. Ti uistinu zaslužuješ da zauzmeš mjesto halife Omera.“ „Kada dođeš da posjetiš halifu, vidjet ćeš me na njegovom mjestu" odgovori joj Omer. Još malo je sjedio i gledao djecu kako se igraju i vesele, a onda se zaputio u Medinu. Na povratku je rekao Aslamu: „Da li znaš što sam sjedio tamo? Kako sam ih vidio da plaču zbog svoje nevolje da bih sebi oprostio morao sam ih neko vrijeme gledati kako se raduju i smiju." Mudri učitelj Priča se daje neki perzijski vladar unajmio učitelja za svoga sina kako bi ga podučio znanju i lijepom ponašanju. Kada je vladarev sin sve dobro savladao i naučio, a u lijepom ponašanju postao pravi uzor, učitelj ga pozva sebi i dobro ga istuče bez ikakvog razloga. To dječak nikad nije mogao zaboraviti, a kada je odrastao i otac mu umro on posta vladar umjesto oca. Tada se sjeti svoga učitelja, te ga pozva preda se, i upita: -„Zašto si me tog i tog dana onako žestoko istukao bez ikakvog razloga i povoda?" Učitelj mu odgovori: -„Znaj, o vladaru, kada sam vidio da si onako bistar i da si sve shvatio što sam te ja podučio, znao sam da ćeš ti jednoga dana naslijediti svoga oca. Istukao sam te zato da bih ti pokazao šta znači bol koji neko nekom nanese nepravedno i bez ikakvog razloga, pa da se ti kao vladar trudiš da ni nad kim nasilje ne provodiš, jer onaj kome je nasilje učinjeno to lako ne zaboravlja!" Vladar se zahvali svome učitelju na svemu i bogato ga nagradi, te odustade od osvete koju jc naumio da izvrši. O onome koji izvinjenje ne prihvata Priča se da je Iblis došao kod Firauna i pitao ga: -Poznaješ li me? Ovaj mu odgovori -Svakako, ti si prokleti Iblis. A Iblis mu reče: Ti si me ipak preteko u jednoj stvari i osobini. U čemu sam ja to tebe preteko? -upita Firaun. Iblis reče: -Tvoja izjava
da si bog !?Ja sam od tebe mnogo stariji, imam mnogo veće znanje, mnogo sam jači , ali se na takav grijeh prema Allahu, dž.š, nisam usudio. Firaun odgovori: - U pravu si, ali ću se ja za to pokajati i tržiti oprost od Allaha. Onda mu prokleti Iblis reče: -Polahko! Ne čini to nipošto. Stanovnici Egipta su te već prihvatili kao božanstvo i ako se ti toga odrekneš i oni će se tebe odreći. Onda će prihvatiti nekog tvog neprijatelja i njega slijedeti i obožavati, a on će ti preoteti vlast i ti ćeš ostati sam i ponižen. Firaun onda odgovori: -Pravo si kazao, neću se kajati i oprost tražiti. Nego reci ti meni ima li na zemlji iko gori od nas dvojice ? Iblis odgovori: -Svakako! Onaj kome se neko za nešto izvinjava i ispričava, a on to izvinjenje i ispriku neće da prihvati; taj je gori od nas dvojice! Predanost Allahovoj dž.š odredbi Prenosi se da je Tarik Essidik (istinoljubiv) nazvan tako zbog jednog zanimljivog slučaja. Jedanput je idući upao u nekakav zapušteni bunar, i dok je bio dolje čuo je grupu ljudi koji su tu naišli kako govore: Ovaj bunar je beskoristan i napušten. Hajde da ga zatvorimo da ne bi neko slučajno upao u njega! Tarik reče sam sebi: -Ako sam na istini i pravom putu, onda se neću javljati, pa šta bude. On se stvarno ne javi iz bunara, a oni ljudi bunar zatvoriše te on osta u potpunom mraku. Odjednom se pojaviše dvije svjetiljke i prema njihovoj svjetlosti Tarik ugleda ogromnu zmiju koja je puzala preme njemu. On pomisli: -Sada će se istina razlučiti od zablude!!! I kada je već pomislio da će ga zmija pojesti, ona mu obavi rep oko vrata i nogu, pa ga podiže tako nježno kao kad majka drži svoje malo dijete. Tako ga zmija neozlijeđena iznese iz bunara,Tarik onda ču glas koji mu reče: - Ovo je Allahova milost prema onima koji su u potpunosti predani Allahu. Spašen si od neprijatelja pomoću neprijatelja!!! Od tada Tarika prozvaše Essidik. Zadovoljstvo sudbinom Kazuje se da su dvojica meleka sišli sa nebesa na zemlju, jedan na tuašrik- istok, drugi na magrib-zapad. Kasnije su se vratili i ponovo sastali na nebesima, da bijedan od njih upitao drugoga: -Gdje si bio? „Bio sam na mašriku, gdje me je moj Gospodar poslao kod jednog bogatog čovjeka. Učinio sam da njegova riznica, koja je bila puna blaga, propadne u zemlju.“ -reče prvi melek. ,,A meni je Allah naredio da izvadim tu riznicu sa blagom i da je odnesem u kuću jednog siromaha na magribu, koji nije imao ni dinara ni dirhema.“ - reče drugi melek. Njihov razgovor je čuo Ridvan, melek koji čuva Džennet, pa im on reče: -„Moja je priča još čudnija od vaše. Gospodar moj mi je naredio da odem u kuću tog siromaha te da prebrojim svo to blago, i dinare i dirheme. Kada sam to uradio, naređeno mi je bilo da u Džennetu sagradim za svaki dinar i dirhem po jedan dvorac, i to za vlasnika one riznice, kao i za siromaha sa magriba." Onda se meleki obratiše Uzvišenom Gospodaru Allahu: „O Gospodaru naš! Objasni nam ovaj nesvakidašnji keramet kojim si obasuo tu dvojicu ljudi?“
Uzvišeni Allah reče: „Što se tiče vlasnika one riznice, kada mu je ona propala u zemlju on je reko: , Hvala Allahu koji me je učinio da budem zadovoljan na njegovoj odredbi!“ A što se tiče siromaha, on se uopšte nije obradovao toj riznici punoj blaga, nego je rekao: "Hvala Allahu koji me je učinio neovisnim od drugih Ijudi" Namaz u džematu Ibnu Omer Kavariri, jedan od učitelja Buharije, Muslima i Ebu Davuda, priča: „Nikad nije prošla jacija namaz a da je nisam klanjao u džematu, osim jedanput. Te noći mi je došao neki gost zbog kojeg sam se zadržao i zakasnio u džamiju na jaciju. Požurio sam od džamije do džamije i tako obišao cijelu Basru nebili gdje zatekao džemat. Svugdje je džamija bila zatvorena i već je svako bio obavio namaz. Ja se vratih kući i pomislih: “U hadisu se kaže: namaz u džematu je bolji od namaza pojedinaca dvadeset i sedam puta! - Ja ću toliko puta klanjat kako bih nadoknadio to što nisam klanjao u džematu." Onda ja klanjah jaciju tačno dvadeset i sedam puta, a zatim umoran legoh da spavam. Te noći sanjah kako neki silni ljudi jašu na konjima, a i ja jašem svoga konja i tako se utrkujemo. Međutim koliko god da sam gonio svoga konja nikoga od tih ljudi nisam mogao sustići. Jedan od tih jahača se okrenu pa mi reče: Nemoj badava da umaraš svoga konja jer ti nas ioanako ne možeš stići! -Zašto to? -upitah ja. On reče: - Zato što smo svi mi klanjali u džematu, a ti si klanjao sam!” Deset mudrosti Hasana El-Basrija Hasan El-Basri. r.a., je rekao: «.jednog dana. dok sam šetao sokacima i tržnicama Basre u društvu jednog pobožnog mladića, stigoh do ljekara koji je sjedio na stolici. Oko njega stajahu ljudi, žene i djeca sa bocama vode i svaki od njih mu traži lijek za svoju bolest. Tada mladić priđe ljekaru i upita ga: -O liječnice, imaš li ti lijek koji spira grijehe i liječi bolesti srca? -Imam - odgovori liječnik. -Mogu li ga dobiti? - zatraži mladić. ❖ Poslušaj od mene deset savjeta - kaza ljekar - uzmi korijen drveta siromaštva sa korijenom drveta skromnosti, zatim ih stavi u mirobalan (vrsta drveta) pokajanja. Sve to zgnječi u stupi zadovoljstva, isitni strugom zadovoljstva, stavi u ćup bogobojaznosti i prelij vodom stida. Zatim to skuhaj na vatri ljubavi, nalij u čašu zahvalnosti, osvježi lepezom nade i na kraju posrči kašikom zahvalnosti. Ako zaista budeš ovo uradio, bićeš sačuvan od svake bolesti na ovom i budućem svijetu.» Deset mudrosti petorice učenih
Rečeno je da je neki vladar sakupio pet učenjaka i mudraca i naredio da svaki kaže po jednu mudrost, na što oni rekoše po dvije, i na kraju ispade deset mudrosti. ❖ Reče prvi: «Strah od Stvoritelja je sigurnost, ne bojati se Njega je kufr (nevjerovanje). Ne osjećati strah od stvorenja je sloboda, a strah od njih je robovanje.» ❖ Kaza drugi: «Ko traži od Allaha bogatstvo, neće mu siromaštvo smetati. Odustajanje od toga je siromaštvo pored kojeg nikakvo bogatstvo ne koristi.» ❖ Treći reče: »Bogatstvu srca ne šteti prazna torba, a siromaštvu srca ni prepuna torba ne može pomoći.» Reče četvrti: »Bogatstvo srca i darežljivost mogu samo uvećati bogatstvo, dok siromašno srce i bogata torba neće uvećati ništa osim siromaštva.» ❖ Peti kaza: «Uzimanje mrvice dobra je bolje od ostavljanja krupnog zla; a napustiti sva zla je bolje od napuštanja male količine dobra.» Traganje Jedan mudrac je kazao: „Tražio sam deset stvari na deset mjesta, ali ih nađoh na drugih deset: tražio sam visinu u oholosti, a nađoh je u srkomnosti; tražih robovanje Allahu u namazu, a nađoh ga u poštenju; tražih blagostanje u pohlepi, a nađoh ga u zuhdu; tražih svjetlost srca u glasnom učenju na dnevnom namazu, a nađoh je u šaputanju na noćnom namazu. tražio sam proživljenje darežljivošću i velikodušnošću, a našao sam je žedu i postom; tražio sam dozvolu za Sirat u žrtvi (kurbanu), a nađoh je u milostinji; tražih spas od Vatre u dozvoljenim stvarima, a nađoh ga u napuštanju strasti. tražio sam blagostanje u skupovima, a našao sam ga u izdvojenosti od naroda; tražih svjetlost srca u poukama i učenju Kur'ana, ali ga nađoh u razmišljanju i plaču.“ Deset pouka Ibrahim ibn Edhema Kazali su Ibrahimu ibn Edhemu o ajetu: «Zovite me i ja ću vam se odazvati»: - “Mi zovemo, ali nam se niko nije odazvao.” Na to im on odgovori: “Spoznali ste Allaha, ali ne ispuniste dužnosti prema Njemu, čitate Njegovu knjigu, ali ne radite po njoj,
zagovarate neprijateljstvo Iblisa, ali ga ipak smatrate vođom, velite da volite Poslanika, a ostavljate njegovu praksu i sunnet, kažete da volite džennet, ali za njega ne radite, govorite da se plašite Vatre, ali ne prestajete s griješenjem, smatrate daje smrt istina, a za nju se ne spremate, zauzeti ste istraživanjem tuđih mahana, a na svoje zaboravljate, jedete Allahovu opskrbu, a ne zahvaljujete Mu na tome, i sahranjujete svoje mrtve, a ne uzimate pouku iz toga.” Devet osobina spašenih Ebu Bekr Es-Sidik, r.a. je rekao: „Svaki rob koga je Allah obdario sa devet osobina spašen je od svih nesreća i zaraza, svrstan u stepen Bogu bliskih i uzdignut na stupanj bogobojaznih. Prva od tih osobina je stalna iskrenost, a sa njom skromno srce. Druga je potpuna strpljivost, a sa njom stalna zahvalnost. Treća je stalno siromaštvo, a sa njom prisutan zuhd. Četvrta: neprekidno razmišljanje, a sa njim prazan stomak. Peta: stalna tuga i s njom strah povezan. Šesta: stalan trud uz skrušeno tijelo. Sedma: neprekidna blagost sa prisutnim rodbinskim vezama. Osma: stalna ljubav uz stid. Deveta: stalan iman, a sa njim zdrav razum.“ Deset istinskih vrijednosti Rekao je Omer, r.a.: «Deset stvari ne vrijedi bez drugih deset: pamet bez poštenja, dobročinstvo bez znanja, uspjeh bez pribojavanja, vladar bez pravednosti, plemstvo bez vaspitanja, sreća bez sigurnosti, bogatstvo bez darežljivosti, siromaštvo bez zadovoljstva
malim, visoko mjesto bez skromnosti, niti sreća bez borbe.» Deset stvari koje treba zanemariti Kazao je h. Osman, r.a.: “Deset stvari zanemarujem: učenjaka za kojeg se ne pita, nauku po kojoj se ne radi, ispravno mišljenje koje niko ne prihvata. oružje koje se ne koristi, mushaf iz kojeg se ne uči, blago iz kojeg se ne udjeljuje, konja koji se ne jaše, nauku o zuhdu kod onoga koji želi ovaj svijet, i dug život kod čovjeka koji se ne sprema za Put.” Deset Mudrosti h. Alija Hazreti Alija, r..a, je kazao: “Nauka je najbolje nasljedstvo, vaspitanost najbolja osobina, svijest o Bogu najbolja oprema, robovanje je najbolji kapital, lijepo djelo najbolji vodič, lijepo ponašanje najbolji drug, blagost je najbolji pomoćnik, zadovoljstvo malim je najveće bogatstvo, sreća najbolja služavka, a smrt je najbolji odgajatelj.” Vrijedna i poduzetna žena Potužio se neki siromah Muhammedu, a.s., na težak život i zamoli ga da ga uputi šta da čini da bi materijalno poboljšao svoje stanje. Alejhisselam ga upita je li oženjen. Siromah je odgovorio da nije, jer nije u stanju ni sam sebe izdržavati, a kamoli još i ženu. „Ja ti preporučujem,“ veli mu Alejhisselam „da se oženiš.“ Siromah ga posluša i oženi se. Nakon izvjesnog vremena ponovo ode Alejhisselamu i saopći mu da mu je sada još gore stanje. „Dovedi još jednu," reče mu Alejhisselam. „Zar nisu dovoljna dva slijepca nego da dovedem i trećeg?" - mislio je siromah, ali je ipak poslušao Alejhisselama i doveo i drugu ženu. Stanje se još više pogoršalo, te se siromah ponovo obrati Alejhisselamu upoznavši ga sa svojom nevoljom. Alejhisselam mu preporuči da dovede i treću. „Zar nisu dovoljna tri slijepca, nego da dovedem i četvrtog?" „Ako želiš da zaimaš, onda dovedi i treću", glasio je odgovor. Siromah dovede i treću ženu.
Kada je treću doveo, zatekla je one prve dvije kako sjede. Upitala ih je: „Šta vi radite?" „Šta ćemo raditi kad u kući nema ništa." ,,A na čemu sjedite?" „Na kožici", odgovore one. „Dižite se i odmah ostrižite vunu sa kožice!" - reče treća. Nađu one u komšiluku makaze, te odmah ostrigoše i opraše vunu. Nakon što se vuna osušila, naredi treća da se vuna oprede i da se od prediva opletu čarape. Muža pošalje na pijacu da ih proda, a da od dobijenog novca kupi nešto vune i nešto jela. Tako je otpočeo rad u toj kući, pa niko nije imao vremena dići glavu od posla. Proizvodnja se sve više povećavala. Zarada je bila sve veća. Život se poboljšao. Prošlo je mnogo vremena a da se bivši siromah nije obraćao Alejhisselamu. Jednom prilikom se negdje susretnu i Alejhisselam ga upita: „Kako je sad?" On odgovori: „Kako sam doveo onu treću ja više nemam vremena da ti dođem, sve nas je u kući zaposlila i sada je život krenuo na bolje. El-hamdulillah." Bez truda tanka nafaka U nekom mjestu bijahu otac i sin. Oba su bili učeni. Otac je bio jako vrijedan, a sin ljenčina. Otac ga je nagonio da radi, ukazujući mu na posljedice nerada i lijenosti, podsjećajući ga da nas Kur'an upućuje na rad riječima. „ Ve en lejse lil-insani illa ma se'a" „da za čovjeka nema ništa bolje od njegova rada i truda“. A sin odgovori, da je Allah, dž.š., zagarantovao svakom nafaku riječima. „ Ve ma min dabbetin fil-erdi illa alallahi rizkuha". Otac mu reče kako on zna za taj kur'anski ajet, ali je pitanje o kakvoj i kolikoj se zagarantovanoj nafaci radi. Sin i dalje osta pri svom. Jednog dana sin izrazi želju da malo prohoda po svijetu i da proba ima li bolje nafake od babine. Putujući od mjesta do mjesta zadrži se u jednom gdje mu se život svidio. Kada je potrošio svu gotovinu, uvidi da ga niko ne prima i odluči da se vrati kući. U putu ga uhvati noć u jednoj šumi i on zanoći u jednom grmu. Rano se probudi i ugleda lisicu, koja je bila bolesna i jedva se dovukla do jednog grma, pa se tu savila i ležala, jer dalje nije mogla. Tada pomisli: „Ova lisica je bolesna, sama sebi nije u stanju pribaviti nafaku", te ostade tu tri noći, da bi vidio hoće li ona doći do nafake. Nakon tri noći ugleda kurjaka kako nosi plijen u zubima i spušta nedaleko od lisice. Kad ga je pojeo i dotjerao do kostiju odusta i ode. Lisica se s mukom dovuče do kostiju i počne jesti svoju nafaku. Poslije ovog doživljaja putnik nastavi put. Kada je stigao kući, upita ga otac gdje je bio i šta je doživio, te zašto se tako brzo vratio. Sin mu sve ispriča i na kraju i događaj o lisici i kurjaku, ističi da je on bio u pravu, da je Allah, dž.š., svakom zagarantovao nafaku, pa i onoj bolesnoj lisici. Otac mu na to odgovori: ,,E, moj sine, tačno je to da je Allah svakom zagarantovao nafaku, ama kakvu? Ti si se ugledao u onu bolesnu
lisicu, koja je tek treći dan nešto okusila, i to iza drugog kosti oglodala, a što se nisi ugledao, sram te bilo, na kurjaka, koji je i sebe nahranio i drugom donio.“ Pronicljivost šejha Jednom se zbio događaj dok je student šetao školskim vrtom sa svojim učiteljem. Učenik je odlučio da iznese problem koji ga je tištio svom učitelju, te zatraži savjet od njega. Obratio se šejhu riječima: „Imam duševnu bolest, u navici mi je da loše govorim o ljudima, te da im govorim iza leđa.“ Šejh je nastavio hodati, te nakon nekoliko koraka upitao ga: „imaš li mobitel?“ Učenik je odgovorio potvrdno, te izvadio telefon da ga pokaže učitelju. Telefon je bio jedan od najmodernijih modela koji su se mogli pronaći na tržištu i on ga je tek nedavno kupio. Kada je šejh vidio kakav telefon ima student, te kako je vezan za njega reče mu da ga baci u obližnje blato, te da nastavni hodati. Učenik je zapanjeno slušao savjet svoga učitelja i nemogavši više izdržati upita: „Kako ću baciti ovakav telefon? Puno sam ga platio i tako mi je dragocjen!?“ Šejh mu odgovori: „Tako je isto dragocjeno poštovanje i uvažavanje časti tvoje braće u očima Allaha, dž.š.! Pa kako ti onda možeš tako lahko da prelaziš preko toga?!“ Tada je učenik shvatio kako nikada nije shvatio niti iskreno cijenio čast brata muslimana, te od toga dana nikada više nije prestao cijeniti čast svoje braće uvijek ih poređeći sa njemu najvrijednijim stvarima. Učenjak i brodar/skeledžija Naučnik iz oblasti gramatike i jezika jednog dana je krenuo na put, te je morao da prijeđe preko rijeke. Kako je bio običaj u to vrijeme, naučnik je unajmio brod, te čekao skeledžiju da ga preveze preko rijeke. Tokom vožnje, učenjak upita skeledžiju, sa očiglednim ponosom i uvredljivim tonom, da li zna išta o gramatici i jezičkim pravilima. Skeledžija jednostavno odgovori: „Ne, ne znam.“ ,,Jao!“, uzvikunu naučnik: „Protraćio si pola svoga života!“ Iako vidno uvrijeđen i ljut skeledžija je šutio. Odjednom brod se počeo ljuljati zbog velikih valova. „Da li znaš plivati, o učeni gospodine!?“ - upita skeledžija. ,,Ne.“ - odgovori učenjak. Skeledžija mu onda reče: „Jao! Protraćio si čitav svoj život, jer će se brod sigurno
prevrnuti za nekoliko minuta!“ Dječak i drvo jabuke Nekada davno postojalo je ogromno drvo jabuke. Jedan mali dječak je volio da često dolazi i igra se kod njega. Volio je da se penje uz njega, jede jabuke sjedeći na njemu, odmara u njegovom hladu... volio je to drvo kao što je i drvo voljelo njega. Kako je vrijeme prolazilo dječak je odrastao i sve se manje igrao oko drveta. Jednog dana je dječak svratio do drveta, a ono je izgledalo tužno, te se obrati dječaku: „dođi i igraj se sa mnom.“ „Nisam više mali dječak, ja se više ne igram sa drvećem.“ odgovorio je dječak - „sada želim igračke, ali mi treba novca za njih.“ Drvo mu odgovori: „žao mi je ali ja nemam novca, ali možeš uzeti moje plodove i prodati ih te ćeš tako skupiti novca.“ Dječak je bio tako uzbuđen, ubrao je sve jabuke sa drveta i otišao presretan. Dječak se više nije vratio, a drvo je bilo duboko potišteno. Jednog dana, dječak je svratio kod drveta ali sada kao odrastao muškarac. „Dođi se igrati sa mnom“ -uzbuđeno uzviknu drvo. „Nemam vremena da se igram, moram da radim za svoju porodicu. Sada trebamo kuću da živimo u njoj, možeš li mi pomoći?" -upitao je dječak. „Tako mi je žao“, -reče drvo „ali ja nemam kuću da ti dam, ali možeš ubrati moje grane i od njih sagraditi kuću za sebe.“ Tako je muškarac otkinuo sve grane sa drveta i otišao zadovoljan. Drvo je uživalo da ga vidi sretnoga, ali muškarac više nije navraćao, te je drvo opet bilo uznemireno i usamljeno. Jednog ljetnog dana muškarac je opet svratio, a drvo je bilo oduševljeno. „Dođi se igrati sa mnom“ -reče drvo. ,,Starim!“ -odgovori muškarac „htio bi ići na putovanje morem da se odmaram. Možeš li mi dati čamac?“ -upita čovjek. „Iskoristi moje deblo da sagradiš svoj brod, tako ćeš moći ploviti daleko i biti sretan." Tako je čovjek i uradio, odsjekao je deblo i napravio čamac. Dugo je plovio i nije se vraćao. Konačno, nakon mnogo godina čovjek je opet navratio do drveta. „Zao mi je dječače moj, ali ja više nemam ništa za tebe. Nemam više jabuka za tebe.“ -reče drvo. „Nema problema, svakako nemam zuba da ih jedem'" - odgovori čovjek. „Nemam ni stabla da se penješ po meni,“ -nastavljalo je drvo. „Svakako sam ostario i ne mogu se penjati" -reče čovjek. „Stvarno ti ne mogu ništa ponuditi... jedino što mi je ostalo je moje odumiruće korijenje," -drvo je govorilo kroz suze. „Ne trebam puno toga sada, samo neko mjestašce da se odmorim, umoran sam nakon svih ovih godina." - prozbori čovjek. „Odlično. Staro korijenje drveta je najbolje mjesto za odmor i izležavanje. Dođi, dođi, sjedi i odmaraj se uz mene." Čovjek sjede na korijenje, a drvo ga zadugo gleda kroz smijeh i suze. ❖ Pouka: Ovo drvo je poput naših roditelja. Kada smo mali volimo se igrati sa mamom i babom... kada odrastemo odemo od njih... i samo im dolazimo kada nešto trebamo, ili kada smo u kakvoj nevolji. Bez obzira na sve, roditelji su nam uvijek pri ruci i učinit će sve samo da budemo sretni. Bogati trgovac
Jednom davno postojao je bogati trgovac koji je imao četiri žene. Najviše je volio svoju četvrtu ženu, divio joj se i kitio je raznim poklonima i nakitima. Vodio je neviđenu brigu oko nje i nije joj ništa osim najboljeg kupovao. Treću ženu je također mnogo volio. Bio je veoma ponosan na nju i uvijek se hvalio njom pred svojim prijateljima. Međutim, uvijek je strahovao da će ga napustiti i otići sa drugim muškarcem. Volio je i drugu ženu. Ona je tako obazriva, uvijek strpljiva i bila je trgovčev povjerilac. Kadgod se trgovac susretao sa nekim problemom, uvijek se obraćao svojoj drugoj ženi, a ona ga je uvijek tješila i pomagala mu da prebrodi teška vremena. Njegova prva žena je veoma odan patner, i mnogo je doprinijela u izgradnji njegova bogatstva kao i u brizi oko kuće. Međutim, trgovac je nije mnogo volio, iako je ona njega neizmjerno voljela, on je jedva primjećivao. Jednog dana trgovac se teško razbolio i osjećao je da će uskoro umrijeti. Razmišljao jc o svom luksuznom životu i govorio sebi: „Sada imam četiri žene, ali kada umrem biću sam. O kako ću usamljen biti tada!“ Stoga on upita svoju četvrtu ženu: „Najviše sam te volio od svih žena, kupovao sam ti najljepši nakit i odjeću i pokazivao najviše pažnje. Sada kada umirem, hoćeš li me slijediti i umrijeti sa mnom?“ „Nema šanse“ -odgovori četvrta žena i ode od njega mrmljajući nešto. Odgovor se zabio poput oštrice noža u trgovčevo srce. Onda je trgovac upitao svoju treću ženu: „Mnogo sam te volio tokom čitavog svog života, sada kada umirem, hoćeš li me slijediti i umrijeti sa mnom?“ ,,Ne!“ -odgovori treća žena „život ovdje je tako dobar, da ću se kada ti umreš preudati!" Trgovčevo sreće se steglo i postalo hladno. Došlo je na red da pita i svoju drugu ženu, te trgovac izusti: „uvijek sam se tebi obraćao kada sam imao nekih problema i ti si mi uvijek pomagala. Sad opet trebam tvoju pomoć. Sada kada umirem, hoćeš li me slijediti i umrijeti sa mnom?" „Zao mi je, ali ti ovaj put ne mogu pomoći!" -odgovori druga žena —,,u najboljem slučaju mogu tc ispratiti do groba." Odgovor je pogodio trgovca kao grom i osjećao se uništenim nakon i ovog odgovora. Onda je začuo glas: „Ja ću ići sa tobom, uvijek ću tc pratiti bez obzira gdje ti išao." Trgovac jc pogledao i vidio svoju prvu ženu kako stoji. Bila je tako mršava, kao daje patila od neishranjenosti. Vidno ožalošćen trgovac reče: „trebao sam se bolje brinuti o tebi dok sam mogao!“ Uistinu svi mi imamo četiri žene u some životu. Četvra žena je naše tijelo, bez obzira koliko ga mi njegovali i koliko vremena proveli da ga uljepšamo ono će nas napustiti kada umremo. Naša treća žena je naše vlasništvo, status i bogatstvo. Kada umremo, sve to ide drugima. Druga žena je naša porodica i prijatelji. Bez obriza koliko su nam bliski tokom života, najdalje što mogu je da nas isprate do groba i da nas ukopaju. Prva žena je naša duša, često zanemarivana našom željom za materijalnim bogatstvima, strastima i uživanjima. Ali to je jedina stvar koja će nas uistinu pratiti kada krenemo sa ovog svijeta. Stoga, trebali bi daje njegujemo dok možemo na ovom svijetu prije nego padnemo u mrtvačku postelju. A gdje je Allah, Ibn Omere?
Prenosi se od Nafi'a da je rekao: "Jedanput je Abdullah ibn Omer pozvao svoje prijatelje, među kojima sam bio i ja, i pripremio je gozbu izvan Medine. Kada smo sjeli za sofru naišao je neki čoban sa stadom ovaca. Ibn Omer ga je pozvao za sofru, a on je odbio rekavši da posti. Onda je u čudu rekao: “Zar u ovako dugom danu i na ovakvoj vrelini da postiš? Zašto sam sebe iscrpljuješ?” Čoban je odgovorio: “Da koristim slobodno vrijeme i pripremam se za Dan obračuna.” Zatim ga jc ibn Omer upitao: “A bi li mi prodao jednu ovcu da zakoljem? Platit ću ti koliko vrijedi, i pored toga dat ću tebi mesa da pripremiš sebi za iftar.” Na to će čoban: “Ne mogu to učiniti jer ovce nisu moje.” A Abdullah ibn Omer mu reče: “To nije nikakav problem, vlasnik ovaca te ne vidi, a kada te bude pitao za ovcu reci vuk je pojeo.” Čoban mu odgovori: “A gdje je Allah?” (tj. zar Allah ne vidi, ako ne vidi vlasnik ovaca) Oduševljen postupkom čobana, Abdullah ibn Omer je sve do Medine ponavljo njegove riječi: “A gdje je Allah?” Zatim je pronašo vlasnika ovaca i kupio od njega i čobana i stado, a onda jc oslobodio čobana i poklonio mu stado zbog njegove iskrene vjere i poštenja. Mudri muslimanski dječak Prije mnogo godina, za vrijeme Tabi'ina, Bagdad je bio poznat po islamu. Ustvari, to je bio glavni grad Islamske civilizacije, a zbog velikog broja učenjaka koji su tamo živjeli, bio je i centar islamskog znanja. Jednog dana, vladar Rima je u to vrijeme poslao svog izaslanika u Bagdad sa tri izazova za muslimane. Kada je glasnik stigao na domak grada, on je obavijestio halifu da ima tri pitanja i da izaziva muslimane da odgovore na njih. Halifa je okupio sve učenjake u gradu i Rimski izaslanik se zatim popeo na visoku platformu i rekao: "Došao sam sa tri pitanja. Ako odgovorite na njih, onda ću vam ostaviti veliku količinu imetka kojeg sam donio od kralja Rima". A što se tiče pitanja, ona su: "šta je bilo tamo prije Allaha? U kojem smjeru jc okrenut Allah? Šta Allah radi u ovom momentu? Ljudi su šutjeli. U sredini ovih briljantnih učenjaka i studenata bio je čovjek-posmatrač sa svjim sinom. „O moj oče! Ja ću mu odgovoriti i ušutkati ga!" Rekao je dječak. Dječak je zatražio odobrenje od halife da mu odgovori što mu je halifa i odobrio. Rimljanin se obratio mladom muslimanu i ponovio svoje prvo pitanje: "Šta je bilo tamo prije Allaha?" Dječak je upitao: "Znaš li da brojiš?" "Da" reče čovjek. "Onda broj od 10 pa nadolje", Rimljanin je brojao nadolje, "10.9.8..." sve dok nije došao do 1 i prestao da broji.
"A šta dođe prije 1?" upita dječak. "Nema ništa prije 1 - to je to!" reče čovjek. "Pa dobro, ako je jasno da poslije matematičkog jedan nema ništa, kako onda očekuješ da ima nešto prije Jedinog koji je Potpuna Istina, Vječan, Oduvjek i Zauvjek? Sada jc čovjek bio iznenađen sa ovim direktnim odgovorom na koji nije mogao da odgovori bilo šta. Zato je upitao: „Onda mi reci, prema kojem pravcu je Allah okrenut?" „Donesi svijeću i zapali je“, reče dječak, "I reci mi prema kojem pravcu je okrenut plamen...?“ „Ali plamen je samo svjetlo-širi se na sve četiri strane, Sjeverno, Južno, Istočno i Zapadno. Ne samo prema jednom pravcu“ -reče čovjek sav začen. Dječak odgovori: „Pa ako se ovo fizičko svijetlo-širi na sve četiri pravca lako da mi ti ne možeš reći prema kojem pravcu je okrenuto, šta onda očekuješ od Nur-us-Samawati-walArd: Allaha koji je Svijetlo Nebesa i Zemlje? Nurun-ala-Nur - Svijetlo nad svijetlima, Allah je okrenut u svim pravcima u svako vrijeme." Rimljanin je ostao bez riječi i zapanjen da ovaj dječak odgovara na njegove izazove na takav način da on ne može da kaže bilo šta protiv dokaza. Zato je očajno želio da pokuša i svoje zadnje pitanje. Ali prije nego što je to i uradio, dječak reče: "Čekaj! Ti si onaj koji pita pitanja, a ja sam onaj koji daje odgovore na ove izazove. Pravedno je da ti siđeš dolje gdje ja stojim, a da se ja popnem gdje si ti sada, s ciljem da se i odgovor čuje jasno kao i pitanje." Ovo je izgledalo razumno za Rimljanina, pa je sišao dolje sa mjesta gdje je stajao, a dječak je zauzeo platformu. Onda je čovjek ponovio zadnje pitanje: "Reci mi, šta Allah radi u ovom trenutku?" Dječak je ponosno odgovorio: "U ovom trenutku, kada je Allah pronašao na ovoj visokoj platformi lažljivca i onoga koji se ismijava islamom, On jc učinio da on siđe i spusti ga nisko. A što se tiče onoga koji vjeruje u Allahovu Jednoću, On ga je podigao gore i uspostavio Istinu. "Svaki dan On se zanima nečim" /Ar-Rahman: 29/ Rimljanin nije imao šta da kaže osim da ode i vrati se u svoju zemlju, poražen. Putnici i drvo Dvojica ljudi su šetala jednog sunčanog ljetnog dana. Uskoro je postalo nesnošljivo toplo, i njih dvojica nisu mogla nastaviti putovanje, pa su se skolnili u hladovinu pod jedno obližnje drvo, da se odmore. Sjedeći tako u hladu drveta, jedan od njih primijeti: „Kako je ovo beskorisno drvo, niti ima voća na njemu niti bilo kakvih plodova, a i deblo mu nije korisno nizašta."
„Ne budi tako nezahvalan" -progovori drvo -,,u ovom trenutku sam ti veoma korisno, ja ti dajem hlad na ovom vrelom danu a ti me nazivaš beskorisnim." Sva Allahova stvorenja su stvorena sa svrhom, i islam nas uči da nikada ne omalovažavamo Allahova stvorenja. Farmer i roda Otkrivši da mu vrane jednu tek posijani kukuruz, farmer jedno veče odluči da postavi mrežu na njivu da bi uhvatio ptice. Kada je ujutro došao da provjeri šta se desilo u mreži je našao nekoliko vrana ali i rodu. „Oslobodi me, oslobodi me, molim te“ -kroz plač je govorila roda -,ja nisam ni okusila tvoje kukuruze, niti sam ti ikakavo zlo nanijela. Ja sam jadna i nevina roda -kao što možeš vidjeti -ja sam najposlušnija ptica, slušam svoje roditelje, ja...“ Ali farmer prekide njenu priču riječima: „Ovo što govoriš možda i jeste istina, ali sam te uhvatio sa onima koji su mi uništavali kukuruze, te stoga i ti moraš platiti zbog društva u kojem si zatečena.“ Ljudima se sudi prema njihovim prijateljima (pratnji). S kim si takav si. Ako ne znaš kakav je neko, pitaj s kim se druži. Plaćano u cjelosti Maleni dječak je jednu večer došao do svoje majke u kuhinju dok je ona pripremala večeru, te joj dao papir na kojem je nešto napisao. Nakon što jc majka oprala ruke, uze u ruke papir i pročita: -Košenje trave -10KM, -čišćenje sobe -5KM -odlazak u prodavnicu -2KM -čuvanje mlađeg brata dok si bila u kupovini -1KM -za čišćenje bašte i vrta 0.5KM Ukupno dugovanje: 18.50KM“ Onda se majka zamislila i dječak je primijetio kako joj sjećanja naviru. Onda je uzela olovku i papir okrenula na drugu stranu i napisala: -Devet mjeseci kojih sam te nosila i njegova u stomaku: džaba,
-Sve noći koje sam probdjela budna sa tobom i ljuljala te: džaba, -Sve noći provedene u brizi za tebe: džaba, -Igračke, hrana, odjeća, čak i brisanje tvog nosa: džaba. -Kada sve to sabereš, cijena moje ljubavi je: besplatna." Kada je dječak završio čitanje onoga što je majka napisala, oči su mu /asuzile, pogledao je majku i rekao: „zasigurno te volim." Onda je uzeo olovku i napisao što je najviše mogao: „PLAĆENO U CJELOSTI.“ Evlija i šamar Došao čovjek pred džamiju i pita: „Ima li među vama dobrih ljudi, čitav život čeznem da ga upoznam, al' kako da ga otkrijem?" Neko mu reče: „Ovdje ima jedan dedo, on zadnji izlazi, a ti da ga isprobaš bez objašnjenja mu opali šamar kad mu priđeš." Tako je i uradio. Mubarek dedo nije tražio osvetu i pravdanje već je nakon primljenog šamara uzviknuo: „Ljudino, halali jel' te ruka zaboljela." Jah, to ti je evlija. Stepeni spoznaje Prva stepenica je šerijat. U šerijatu se zna šta je tvoje, šta je moje. Druga stepen ica je tarikat. U tarikatu što je tvoje to je i moje (bratstvo). Treća stepenica je hakikat. U hakikatu nema ni tvog ni mog, sve je Allahovo. Četvrta stepenica je me'arifet. U me'arifetu nema ni tebe ni mene, samo Allah postoji, sve ostalo je fan (prolazno). Najveći rahatluk je biti u četvrtoj kategoriji. Kad znaš da te nema, onda se ne ljutiš, ne sikiraš i ne mučiš, a u stvari nikog i neće biti osim Allaha dž.š. Putevi sreće Hazreti Halid b. Velid, r. a., prenosi da je Poslaniku došao neki čovjek i rekao:" Pitat ću te za ono što će me usrećiti na oba svijeta", a Muhammed, a. s., je odgovorio: “ Pitaj!"
Ju Resulullah, želim du postanem nujučeniji čovjek. Boj se Allaha, čini ono što ti On naređuje, čuvaj se od onog što On zabranjuje, bit ćeš najučeniji. Želim postati najbogatiji čovjek. Budi zadovoljan onim što imaš, bit ćeš najbogatiji. Želim biti najbolji čovjek. Najbolji čovjek je onaj koji koristi drugim ljudima, pa i ti budi takav Želim biti najpravedniji čovjek. Što želiš sebi to traži u prisustvu ljudi tada ćeš biti najpravedniji. Želim postati Allahu najbliži čovjek. Allaha spominji mnogo, bit ćeš mu najbliži. Želio bih da postignem deredžu dobročinstva Čini ibadet kao da vidiš Allaha, iako ti Njega ne vidiš On tebe vidi. Želio bih upotpuniti svoj iman. Uljepšaj svoj ahlak, tada će i tvoj iman biti potpun. Želio bih postati od onih koji su odani Allahu. Čini ono što ti je On naredio, bit ćeš od onih koji su Mu odani. Želio bih izaći pred Allaha čist od grijeha. Izaći ćeš čist pred Allaha ako se budeš čuvao džunupluka i čistio duhovno i tjelesno od grijeha. Na Sudnjem danu bih želio biti obasjan Allahovim nurom. Ne čini zulum nikome, tvoj će nur biti povećan Želio bih da mi moj Gospodar podari milost. Budi milostiv prema svojoj duši, prema svim stvorenjima i tada će ti tvoj Gospodar podariti milost. Želio bih da mi se smanje grijesi
Traži oprost od Allaha, tvoji će grijesi biti umanjeni Želio bih postati najplemenitiji čovjek. Nemoj ponižavati druga Allahova stvorenja, bit ćeš najplemenitiji. Želio bih biti najjači čovjek. Oslanjaj se na Allaha bit ćeš najjači Želio bih biti od onih koje Allah i Njegov Poslanik vole. Voli one koje Allah i Poslanik vole, a nemoj voljeti one koje oni ne vole. Želio bih biti siguran od Allahove srdžbe. Ne ljuti se ni na koga, bit ćeš siguran od Allahove srdžbe Želio bih da mi moja dova bude primljena. Nemoj se približavati haramu, tvoja će dova biti primljena Želio bih da me Allah sačuva pred ljudima. Pazi na svoja stidna mjesta da te Allah sačuva sramote Želio bih da mi Allah pokrije moje mane. Pokrij ti mane svoje braće pa će i Allah pokriti tvoje. Šta je to što može da poništi moje grijehe? Suze, bolest i pokornost i predanost Allahu Koje je najveće dobro kod Allaha? Lijepa ćud, skromnost, strpljivost u nevolji i prihvatanje Allahove odredbe sa zadovoljstvom. Šta je kod Allaha najveći grijeh i najveće zlo? Širk, loša ćud i skonost ka škrtosti Šta je to što gasi džehenemsku vatru? Strpljivost (Taberi 1293, Hevadirul Usul 325 str.) Koje su to naše želje... Prenosi se da je Poslanik, a. s., rekao: “Učinjeno mi je dragim od ovoga svijeta troje miris i žene, a moja radost je u namazu.“ Sa njim su sjedili njegovi ashabi, pa reče Ebu Bekr Es-Sidik: “Istinu si rekao, Allahov
Poslaniče. Meni je drago na ovom svijetu troje: Pogled u lice Božijeg Poslanika, davanje imetka za Božijeg Poslanika i da moja kći bude žena Poslanika.“ Zatim reče Omer:“ Istinu si rekao, Ebu Bekre, a meni je drago od ovoga svijeta troje: Naređivanje dobra, sprečavanje zla i pohabana odjeća.“ Na to kaza Osman:“ Pravo si rekao, Omere; meni je na dunjaluku drago troje: Nahraniti gladnog, obući golog i učiti Kur'an.“ Na kraju reče Alija:“ Istina je to što kažeš, Osmane; meni je učinjeno dragim na dunjaluku troje: Poslužen gost, ljetnji post i udarac sabljom.“ Dok su oni bili zaokupljeni razgovorom, dođe im Džebrail i kaza:“ Poslao me je Allah kada je čuo vaš razgovor i naređuje ti da me pitaš šta bih ja volio kada bih bio ovosvjetsko stvorenje:" Upita ga:“ Šta bi volio da si dunjalučko stvorenje?“ Ođgovori:“ Upućivati zalutale, družiti se sa Allahu pokornim strancima i pomagati ljude teškog stanja i siromašne" Zatim nastavi Džebrail" Gospodar moći voli kod svojih robova tri osobine: Davanje svega od sebe, plakanje u pokajanju i strpljenje u siromaštvu.!" Dvojica evlija i djevojka Idući putem dvojica jarana (evlija) ugledaju jednu čobanicu pored puta sa lijepim licem i strukom. Jedan kad ju je ugledao odjednom je postao opsihren, dok je drugi bio normalan. Toliko je zanijela onog prvog da za njega daljnjeg puta nije bilo. Njegove sve želje su bile ona, ali ona je kršćanka! Kada je to saznao nije se nimalo promijenio. Čak je bila i popova kćerka. Ali on nije odustajao. Čak je sa njom i vjenčanje ugovorio. Sve vrijeme njegovo ludosti i opijenosti ljepotom djevojke ovaj drugi jaran je uporno - do iznemoglosti govorio: „Jarane, jesil' ti normalan, dođi sebi..., dozovi se, jesil’ svjestan šta radiš?“ Ali ove riječi njegova prijatelja nisu dopirale do njegova srca sve do samog čina vjenčanja. Tek tada je evlija, mladoženja, došao sebi i stresao se, zadrhtao, počeo plakati i bježati. Djevojka je vikala: „vrati se, šta ti je?“ Allah se smilovao da se mladić probudi i dođe sebi, a koliko nas je zanesenih koji će se probuditi kad budu umirali, ali tada će biti kasno. Ljudi spavaju, al' kad umru probude se. Neko je mrtav prije smrti. Lahko je probuditi onoga ko je zaspao, al' dosta je na ovom svijetu živih mrtvaca. Ko je na ovom svijetu slijep biće i na Ahiretu slijep. Malo je svjesnih i probuđenih. Da budala zna da je budala ne bi bio budala. Kako prepoznati evliju? Lahko, kad ga vidimo da nas podsjeti na Allaha dž.š. Kada bi vidjeli Ibn Tejmiju ljudi bi Allaha spominjali. Dok je bio u zatvoru, dolazili bi i gledajući njegovo lice rješavali svoje brige i probleme. Zamislite, on u zatvoru, što bi trebalo njega tješiti on njih liječi. Derviš efefendiju, muderisa, kad je jedan vlah vidio rekao je: „Jeli ono čovjek sa ovog svijeta." Eto to su evlije!
Hasan Basri i ogrtač Bilježi se da je Hasan ostavio svoj ogrtač ispred abdesthane. Tim putem je naišao njegov veliki jaran, pa kad je vidio njegov ogrtač stao je kraj njega da ga pričuva. Kada se Hasan vratio iz abdesthane upitao ga je prijatelj: „Kome se bolan ostavio ovaj ogrtač na čuvanje?" Hasan reče: „Onome (Allahu) koji je tebe poslao da ga pričuvaš." Koji je rahatluk biti vjernik koji se na Allaha oslanja. Gazda i sluga Prolazili gazda i sluga pored džamije, te sluga zamoli gazdu da mu dozvoli da uđe u džamiju. Gazda nije baš volio klanjati, ali je ipak slugi dozvolio. No sluga se duže u džamiji zadržao, pa ga gazda doziva: „Hajde, ko te tamo toliko zadržava?" A sluga odgovara: „Onaj (Allah), koji tebe sprečava da uđeš.“ Četiri vrste učenjaka 1. Oni koji znaju i svjesni su da znanju - (ovakvih je malo na dunjaluku). 2. Oni koji ne znaju da znaju - (to su skriveni talenti nesvjesni svojih mogućnosti). 3. Koji znaju da ne znaju - (ovi su dobri jer su spoznali koliko ne znaju. Jedan filozof na samrti je rekao: „Sad znam da ništa ne znam.“) 4. Oni koji ne znaju da ne znaju - (ovi su najopasniji, jer misle da sve znaju. Kažu pametniji popušta, al' ne može pametan popustiti koliko budala može zategnuti). Učenost Abdullaha Kadira Gejlanije Idući noću putem desilo mu se čudo. Odjednom se nebesa usijaše i ču se glas sa neba: „Ja sam tvoj gospodar, sve što ti je do sada bilo zabranjeno, sada ti je dozvoljeno." Šta mislite da se to desilo nekom džahilu -pobožnjaku? On bi pomislio da je stekao deredžu sveca ili evlije. Ali Gejlanije imao znanje. On je pljunuo i rekao: „Lažeš prokletniče." Kad je to rekao nestalo je svjetlosti. Zatim je ponovo čuo glas: „Kako si me prepoznao?" šejh reče: „Prokletniče imam znanje, jer znam da Allah nikada sebe nije demantovao, haram je uvijek haram." Zato je pravi alim teži šejtanu od hiljadu pobožnjaka džahila. Jednom je Poslanik zatekao šejtana pred džamijom pitajući ga šta tu radi i čeka, a on, leanetullahi alejhi, reče: „Htio sam da uđem u džamiju da malo zabavim dva džahila pobožnjaka dok klanjaju, al' se bojim ući, jer u ćošku džamije ima jedan alim koji spava, pa ne smijem ući." Zanimljivo, više se šejtan boji alima koji spava nego džahila koji klanja.
Mudri dedo iz Cazina i šamar Zanimljiva je jedna istinita super priča koja se desila u Cazinu prije oko dvjesta godina. Na jednoj džumi jedan je mladić mujezinio i pomeo se, te nikako nije znao nastaviti. Kada se sve sklanjalo, jedan dedo upita: „Ma ko je ono mujezinio?" Javi se taj mladić, a dedo mu onako slobodno opali šamar i reče: „Što mujeziniš kad ne znaš?“ Mladić se vratio kući i nikako nije mogao izdržati to poniženje. Hajde da mu je samo rekao, već i šamar opalio, a to je bila prava sramota. Nego, mladić veli ocu i materi da on tu sramotu ne može podnijeti i da mora otići iz sela. Pokupio je svoje stvari i otišao pravo do Sarajeva, a iz Sarajeva do Stambola. Ostao je u Stambolu punih osam godina, sve dok nije dobio idžazetnamu da je muderis. Kada je postao muderis, vratio se u svoje selo i potražio onog dedu, ali ga nije našao. Umro je. Kažu da mu je svake godine mevlud pravio u znak zahvalnosti na šamaru, jer da ne bi didinog šamara, nikada on ne bi postao muderis. U tom smislu kaže Rumi: „Bolje ti je šamar od dobrog čovjeka, nego da te loš čovjek hvali.“ Vrijednosti ajeti Kursije - Ćursi dove To je najuzvišeniji ajet u Kur'anu. (Nesai) Ebu Hurejre prenosi kako je čuvao ramazanski zekat te mu je došao jedan čovjek i tražio nešto od hrane iz zekata za potrebe svoje porodice pa mu je Ebu Hurejre dao i prenio to Muhammedu, a.s. Tada mu je Poslanik, a.s., rekao daje taj čovjek slagao i da će ponovo doći i tražiti hrane. To se ponovilo tri puta, sve dok ga treći put Ebu Hurejre nije ščepao za ruku i rekao da će ga odvesti Muhammedu, a.s., a on mu reče da će ga podučiti nečemu što će mu puno koristiti ako ga pusti. Pitao ga je Poslanik šta ga je podučio, a on mu reče da mu je rekao: "Kada pođeš u postelju prouči ajeti kursiju do kraja, pa će ti Allah poslati čuvara da te štiti od šejtana sve do svanuća." Kasnije mu je Muhammed, a.s., rekao da je to bio šejtan i da mu je istinu rekao.1 1 Prenosi
Buhari
Pripovijeda se kako su bila dva jarana, jedan je klanjao i išao u džamiju, a drugi nije. Ovaj što je išao u džamiju stalno bi zvao i svog jarana da ide sa njim u džamiju. To ovom, neklanjaču, jaranu nije godilo i toliko mu je dojadilo da je jedne noći odlučio da ga ubije. Kada je provirio kroz prozor njegove sobe vidio je jednog stražara u ćošku sobe sa puškom i skontao da je nekako saznao da ga želi ubiti pa je našao stražara. Te noći je odustao od namjere da počini ubistvo ali je došao drugu noć. Kad je drugu noć vidio dva stražara pomislio je da je saznao njegovu namjeru da počini ubistvo pa je pojačao stražu. Onda je
odlučio treću noć, kad ono tri stražara, pa četvrtu noć - kad ono četiri stražara, te je onda konačno odustao od ubistva i odlučio da kaže jaranu šta mu se sve dešavalo i kakvu je namjeru imao da uradi, a ovaj klanjač jaran reče da on nikakvu stražu nije tražio, nego je prve noći proučio jednu Ajeti kursiju, druge noći dvije, treće noći tri, a četvrte noći četiri Ajeti kursije. Sedam puta proučiti Ajeti kursiju kad se kud krene i, sa Božijom pomoći, putniku neće moći ništa nauditi. Dobro je Ajeti kursiju naučiti na hranu radi bereketa. Propast jednog mujezina Kažu da je tako jedan mujezin u Egiptu pogledao jednu lijepu djevojku sa munare, toliko snažno i opasno daje, umjesto da uči ezan, sišao sa munare i pravo u njenu avliju. Na njeno pitanje šta traži, rekao je: “Srce si mi zarobila, pamet oduzela. “ Ona mu reče: “Ja neću s tobom grijeha, “ a on joj veli: “Udaj se za mene", a ona reče da nije muslimanka, i ako je hoće zaprositi , mora se prekrstiti, što je on na sve pristao, ali... Do pred mrak, istog dana, pao je sa kuće i umro. Tako je izgubio sve: nju, dunjaluk i Ahiret. Da nas Allah sačuva ovakvih pogleda i ljubavi. Treba prvo svoje srce očistiti, pa onda pogled oboriti. Žrtvovanje u ime Allaha, dž.š. Kad je Abdullah b.Huzafa dopao u zarobljeništvo Bizantinaca, sa još dvadeset svojih drugova, kralj mu je nudio oslobođenje od smrti da napusti islam i primi kršćanstvo. On je decidno odbio i rekao : “Kad bi me sjekli komad po komad ne bih ostavio svoju vjeru! “ Onda je kralj naredio da nalože vatru ispod kazana sa uljem da ga tako spali. Kad je pošao prema kazanu zaplakao je te su vojnici rekli kralju da se pokajao i prepao, pa gaje pozvao sebi i upitao: “Što si plakao!" A ashab reče: “Kada sam krenuo prema kazanu, palo mije na pamet da imam samo jedan život koji ću dati, pa sam zaplakao i poželio da imam života koliko imam dlaka na svom tijelu pa da toliko puta umrem na Allahovom putu. “ Kada je kralj vidio toliku ljubav i odvažnost oslobodio ga je pod jednim us lovom da ga poljubi u čelo. Kad mu je obećao da će i ostale muslimane osloboditi Abdullah ibn Huzafe je to i učinio. Tadašnji halifa, Omer r.a., kad je to čuo poljubio je Abdullaha u čelo i rekao: "Ja ovo prvi činim, i ko god sretne Abdullaha dužan ga je poljubiti u čelo. “ Pohlepa vodi u propast Putovao Isa a.s., sa jednim čovjekom pa pošto silno ogladniše kad dođoše u blizinu nekog sela, Isa,a.s., da nešto novca čovjeku i reče mu: - Idi i nabavi nam nešto za jelo!
Čovjek ode, a Isa,a.s., se pripremi za namaz i počne klanjati. Kada čovjek dođe donese sa sobom tri pogačice i sjede iščekujući da Isa.a.s., završi svoj namaz, a kako mu se to čekanje odulji on pojede jednu pogaču. Isa,a.s., je, kada je čovjek dolazio, primjetio da on nosi tri pogače, a kada završi namaz vidje da imaju samo dvije te on upita čovjeka: - Gdje je ona treća pogačica? Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio! Onda oni pojedoše te dvije pogače i krenuše dalje. Kasnije naiđoše na krdo gazela koje su pasle travu i Isa,a.s., pozva jednu gazelu koja im odmah sama dođe. Oni je zaklaše i jedoše koliko im je bilo potrebno, pa onda Isa,a.s., reče tom čovjeku: - Tako ti onoga koji ti je omogućio da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogaču? Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio! Oni krenuše dalje i dođoše u neko selo, a Isa,a.s., pozva Uzvišenog Allaha da im da nekog ko će ih izvijestiti o tom selu. Allahovim izunom i moći jedna cigla progovori i izvijesti ih o svemu što je Isa,a.s., pitao i htio da zna. Čovjek koji putovaše s njim se čudio svemu tome, a Isa,a.s., ga opet upita? - Tako ti onoga ko ti je dao da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogačicu? Čovjek opet odgovori: - Samo dvije pogače su bile! Nakon što su krenuli dalje naiđoše na jednu rijeku, a Isa,a.s., uze čovjeka za ruku i pređoše preko rijeke hodajući po površini vode. Čovjek začeno uzviknu: - Subhanallah! lsa,a.s., ga i tada upita za onu treću pogaču, a čovjek opet jednako odgovori da su samo dvije pogače i bile! Idući dalje naiđoše na napušteno selo, a na sred sela tri velike gomile pijeska. Isa.a.s., tada reče: - Sa Allahovim izunom budi zlato! Na veliko čenje tog čovjeka sve tri hrpe pijeska se pretvoriše u tri hrpe zlata, a Isa,a.s., dalje reče: - Jedna hrpa meni, jedna tebi, a treća onom ko je pojeo onu treću pogaču! Tada čovjek uzviknu: - Ja sam pojeo onu treću pogaču!
Isa,a.s., mu dade sve tri hrpe zlata i napusti ga te ode svojim putem, a čovjek ostade ne znajući kako toliko zlato da ponese sa sobom. Tuda naiđoše tri čovjeka, razbojnika, pa kada ga vidješe sa tim zlatom ubiše ga kako bi ih sve uzeli sebi. Onda jednog između sebe poslaše u susjedno selo po hranu, a kada on ode reče jedan od one dvojice što ostadoše drugome: - Kada onaj dođe ubićemo ga i svo zlato podijeliti između nas dvojice! - Drugi razbojnik se odmah složi s tim. Što se tiče onog trećeg, on ode razmišljajući kako da se riješi svojih ortaka. Tako odluči da u hranu koju im donese stavi otrova, pa kada je njih dvojica pojedu da se otruju. On tako uradi, donese hranu, a ova dvojica ga po dogovoru ubiju, a zatim pojedu onu otrovanu hranu pa i njih obojica umru! Kasnije Isa,a.s., ponovo tuda naiđe pa kada ih četvoricu ugleda kako mrtvi leže oko onog zlata reče: - Ovako dunjaluk postupa sa onima koji se samo za dunjaluk bore! Haram paprika Ono bio jedan pa gajio paprike. Gajio i prodav’o. Ali, kad bi dođi na pazar niko mu u paprike ne gleda, a kamoli da ih kupi. Onda on ode pa se požali nekom učenjaku i sve mu opriča: kako on sobom sve sam sadi, okopava, zaljeva i bere paprike, ali kad ih iznese da proda niko ih i ne gleda. Onaj učenjak mu reče: - Kad drugi put budeš na pazaru, a ti ukradi malo paprika od onog do sebe kad on ne gleda, pa umiješaj u svoje, pa gledaj šta će biti. On tako i učini. Pa kad bi prvi pazar sve posluša, ukrade malo tuđih paprika u svoje, ja kad narod navali, da je moro od kuće nekoliko puta paprike donosit’. Čim prije ode onom učenjaku, pa reče: - Ja kakvo je ono čudo. Prošle hefte niko u moje paprike ni ne gleda, a danas ih sve razjagmiše? - Prošle hefte tvoje paprike su bile halal, a za halal paprike trebaju i halal pare, a njiha na pijaci taj dan nije ni bilo. Kad si u svoje paprike umiješo haram lahko si ih rasprodao jer je haram para puna pijaca. Neposlušnost prema majci Majka imala jedinca sina, kojeg je voljela kao očinji vid. Sinjoj je bio hairli i pobožan. Probudi se u njemu želja, kao i kod svakog muslimana, da obavi hadždž. Kada je pripremio
sve što je potrebno, saopći majci svoj nijjet. Majka, znajući da je to dug put i da je (nekada) vezan sa izvjesnim opasnostima po život, predloži mu da sačeka još koju godinu. On majku ne posluša, već se zaputi da obavi svoju dužnost. Tako putujući stigne u neko veće mjesto u jacijski vakat. Naiđe pored džamije, vidi da ljudi klanjaju jaciju, pa i on uđe. Pošto nije prispio u džemat na vakat počeo je sam klanjati. Dok je on obavljao namaz, ljudi su izašli iz džamije. On je ostao sam, a u međuvremenu jedan lopov je pokušao da provali u neku kuću kroz prozor. Vlasnik ga primijeti i odmah pozva komšiluk koji se dade u potjeru za lopovom. Kada su naišli pored džamije neko je ugledao našeg putnika i poviče. „Eno lopova u džamiji“. Brzo ga uhvate i odvedu u policiju. On se otimao pokušavajući ih ubijediti da on nije lopov i da je pošao obaviti hadž. Niko mu to nije vjerovao. Sutradan je priveden kadiji koji je na osnovu mnoštva svjedoka donio presudu da mu se odsiječe ruka. Stavili su mu na prsa plakat na kome je pisalo da je kradljivac i tako je proveden kroz grad, a i sam je morao stalno vikati i ponavljati da je lopov. Međutim, on je umjesto toga stalno ponavljao: „Ovakva kazna čeka svakog ko ne sluša majku!“ Kada je kadija čuo šta on uzvikuje, upita ga za razlog, a on mu ispriča kako mu majka nije bila zadovoljna da on ove godine ide na hadž i smatra, da ga je Allah, dž.š., zbog te neposlušnosti prema majci kaznio. Kada je kadija saslušao njegovu priču, oslobodio gaje kazne. Čvrsta vjera i sumnja Priča se da su u doba Musa a.s., živjela dvojica Israelićana od kojih je jedan bio među najpobožnijim ljudima toga vremena, a drugi je opet bio veliki griješnik. Kada jc taj pobožni čovjek umro Musau je objavljeno da je on u Džehennemu, a kada je umro taj griješnik Musau je rečeno da je taj čovjek u Džennetu. Pošto ga je to veoma začudilo Musa ode ženi onog pobožnog i upita je o njenom umrlom mužu. Žena mu odgovori: - Bio je veoma pobožan i dobar!? Musa je ponovo upita: - A da li si još nešto posebno primijetila kod njega? Žena odgovori: - Često bi govorio: "Blago nama ako ovo što Musa propovijeda i što mi slijedimo bude istina'?!" Onda Musa ode ženi onog umrlog griješnika i upita je o njenom mužu, a ona reče: - Bio je veoma veliki griješnik i loš čovjek! Musa i nju upita da li je njen muž imao nešto posebno kod sebe, a žena odgovori: - Moj muž bi često govorio: "Nema drugog boga osim Allaha i hvala Allahu što nam je poslao Musa'a a.s.!" Onda Musau bude jasno da je Uzvišeni Allah onog pobožnog čovjeka kaznio
Džehennemom zbog njegove sumnje u Allahovo postojanje i istinitost Musaovog poslanstva, a da je onog griješnika nagradio Džennetom zbog njegove ubijeđenosti da Allah postoji i da je sve istina što Musa a.s. propovijeda ljudima. Neovisnost od ljudi i oslanjanje na Allaha Živio među Israelićanima jedan pobožan čovjek koji jc svojim rukama izrađivao pletene sepete i košare da bi to prodavao i tako sticao opskrbu za sebe i svoju porodicu. Tako on jedamput prodajući košare naiđe pored vladarevog dvora, pa ga opazi sluškinja vladareve žene koja odmah ode svojoj gospodarici i reče joj: - Eno neki čovjek prodaje korpe, a ja nikad ljepšeg čovjeka ne vidjeh od njega! Gospodarica joj naredi da dovede tog čovjeka, a kada on dođe, nju zadivi njegova ljepota i odmah odluči da ga iskoristi u svojim griješnim namjerama. Kada mu to reče dodavši još i to da mu onda više neće trebati da prodaje korpe jer ćc ga ona bogato nagraditi, čovjek se usprotivi i reče da tako nešto ne želi da učini. Vladareva žena mu onda reče: - Ako ti to ne želiš, odavde izaći nećeš dok ja svoju želju ne ispunim! Onda ta žena naredi vratarima pa oni sva vrata pozaključavaše a čovjek se nađe u veoma nezgodnoj situaciji. Onda on ko bajagi pristane na to i upita ženu ima li na krovu još kakvih prostorija. Žena reče da ima i naredi sluškinji da mu odnese vode na krovnu ploču da se malo uredi. Kada čovjek ode gore i priđe ivici krova vidje kako je to velika visina, a ne nađe nikakav način da se spusti na zemlju i da se riješi ovog iznenadnog belaja. Onda poče sam sebe da kori razmišljajući o svom dugogodišnjem ibadetu kojeg evo jedan čin može svega da upropasti. Tako razmišljajući odluči da se baci sa tog dvorca kako bi se spasio od grijeha na koji ga nagoni ta žena, makar po cijenu vlastitog života... Onda Uzvišeni Allah rede Džibrilu: - O Džibrilu, taj i taj čovjek, moj odani rob. želi da se ubije bježeći od moje srdžbe i svog grijeha, pa prihvati ga na svoja krila da mu se šta ne desi! Džibril tada pruži svoja krila i dočeka tog čovjeka, a onda ga nježno spusti na zemlju kao što bi majka spustila svoje malo dijete. Čovjek ode kući i bez robe i bez para za koje bi kupio nešto od hrane, a njegova žena ga upita: - Šta je to! Ništa nam ne donosiš? Čovjek odgovori: - Ništa nisam zaradio danas. Žena ga ponovo upita: - Pa čime ćemo se noćas iftariti? On odgovori: - Za noćas ćemo se nekako strpiti, a ti naloži vatru u peći neka naše
komšije ne znaju da mi ništa nemamo za jelo, pa neka misle da se i kod nas nešto priprema za iftar. Žena ode i naloži vatru, a onda sjede. U tom dođe njihova komšinica i upita je ima li goriva da joj pozajmi kako bi i ona sebi vatru upalila. Žena joj reče da sama sebi uzme iz peći koliko joj je potrebno, a kada se komšinica vrati iz kuhinje poviče: - Kako možeš tako mirno sjediti i s mužem razgovarati, a hljeb u peći samo što ti nije zagorio!? Žena skoči i pogleda peć, a tamo gotovo pečen kruh širi svoj ugodni miris. Tako ih Allah oboje nagradi za njihov sabur i tevekkul.. O povjerljivosti i poštenju Priča se da je neki čovjek bio veoma siromašan. Živio je sam sa ženom koja je bila pobožna i poštena. Jednom mu ona reče: - Mi za jelo nemamo više ništa! Čovjek izađe tražeći nafaku i opskrbu od Allaha, pa tako idući nađe kesu i u njoj hiljadu dinara. On se jako obradova i ode kući, a kad je njegova žena za to čula reče mu: - Kada se izgubljena stvar nađe, propis je da se to razglasi kako bi se vlasnik te stvari pronašao. Siromah ode u harem džamije da razglasi to što je našao, a tamo ču glas čovjeka koji je vikao: - Neka se javi onaj koji je našao kesu s hiljadu dinara! Siromah se odmah javi, a onda mu taj čovjek reče: - Taj novac pripada tebi i uz to još devet hiljada dinara! Siromah ga upita: - Jel'se ti to izigravaš sa mnom? Onaj čovjek odgovori: - Ne, tako mi Allaha! Nego, taj novac mi je dao jedan čovjek iz Iraka i rekao mi da hiljadu dinara stavim u kesu i bacim je u harem, a da onda pitam ko je to našao. Ako mi taj ko je kesu našao dođe, njemu trebam dati i ostalih devet hiljada, jer jc on time dokazao da je povjerljiv i pošten, a takvi treba da jedu i drugima daju sadaku. Kaburski azab U Medini živješe jedan čovjek koji je često odlazio u predgrađe da obiđe svoju sestru koja je tamo živjela. Najedanput mu sestra oboli, a nakon kraćeg vremena i umre. Čovjek se pobrinu oko njenog ispraćaja sa ovog svijeta, klanjaše joj dženazu i odnesoše
je na mezarluke, a kada je ukopaše on se vrati kući. Tada primjeti da je prilikom ukopa izgubio kesu s novcem kod sestrinog kabura. Zovnu jednog rođaka pa ponovo odoše na mezarluke i dok malo odgrnuše zemlju nadoše onu kesu i novcc. Tada čovjek reče svom rođaku: - Odmakni se malo, da ja pogledam u kakvom je stanju moja sestra! Kada se njegov rođak ođmače u stranu, čovjek skloni ono malo zemlje što je još bilo na lahdu (dio kabura gdje se položi umrli), a unutra u kaburu hukti vatra. On brže-bolje vrati sve kako je i bilo, poravna kabur i vrati se kući, te ode svojoj majci. Kada je došao reče joj: - O majko, ispričaj mi sve o mojoj sestri što znaš. Majka mu reče: - Zašto pitaš za nju sad kad je ona već mrtva? On reče: - Hoću da mi kažeš sve o njoj! Onda mu majka reče ovako: - Tvoja sestra je često kasnila sa namazom i nije ga obavljala na vrijeme, a klanjala je i kada nije bila potpuno čista. Imala je običaj da sluša razgovore u komšiluku, a onda je to prenosila drugima, iako je znala da je to veliki grijeh. Kada je to čovjek čuo, bi mu jasno zašto je njegova sestra isti dan kad je ukopana u kabur, bila izložena kaburskom azabu i kazni Uzvišenog Allaha. Hikaja o Miskiju Živio nekoć u Damasku momak koji se bavio prodavanjem lepeza po gradskim mahalama. Hodeći gradskim sokacima glasom svojim pozivao je ljude da kupe trščane lepeze. Tako jedamput začu iza nekih vrata glas mlađahne djevojke kako ga zove i traži da mu doda jednu lepezu. On to i učini, ali boja njezina njoj se ne svidje pa djevojka zatraži da vidi neku drugu. Momak joj pruži drugu lepezu, no ovaj put ruka njena bijaše i suviše gruba za djevojčine nježne ruke. Nijedna joj ne odgovaraše, te zatraži konačno od momka da uđe u kuću i pokaže joj sve lepeze koje ima uza se. Zakorači tako on u kuću bogate gazdarice s robom svojom svakojakom, kad se vrata za njim iznenada zamandališe. Gazdarica mu reče: „Ako pokušaš izaći, na sav glas ću početi da vičem i optužit ću te da si pokušao čast moju oskrnaviti!“ Momak se zabezeknu i ne znade šta da radi. Poče je ispitivati za razlog takvog njena ponašanja, a ona se sve više i više njemu približavala. Svaki njegov pokušaj ubjcđivanja u pogubnost i odvratnost njezina postupka bijaše uzaludan. Ona mu konačno reče: „Trenutak ovaj slatki dugo sam čekala!“ Spasa za momka kao da nije bilo. Razmišljao
je: „Počiniti blud i pred Allahom okaljan biti. Ne! Smrt je bolja!“ Ali, da ga ljudi kazne kao razbojnika bludnog?! Situacija bijaše odveć teška. Ne vidješe momak izlaza doli da pribjegne lukavstvu, poče se pretvarati kao da se pokorava njenoj želji, pa joj reče da će u krevet sa njom leći samo ako je u potpunosti zdrava. Ona se obveseli, oči joj zacakliše od radosti, uze mirisa najskupljega, stavi ga na lice i grudi svoje, te poče momku prilaziti, a on od jeze sav pretrnu. Ali brzo sc snađe i reče joj kako ga nužda izvjesna pritišće. Ona, sad već sigurna kako joj pobjeći ne može, dade mu ibrik i uputi ka zahodu. Mladić ostade sam. Ali šta da radi? Vrijeme kao da vječnost cijelu traje. U jednom trenutku on podiže poklopac zahodski, a iz unutrašnjosti njegove zapahnu ga odvratan smrad. Pruži ruku svoju u njegovu unutrašnjost i zahvati njome pogani zahodske, te se poče njome po tijelu svome mazati, govoreći u sebi: „Lakše mi je tijelo uprljati negoli dušu svoju. Pogan ova spasit će me od pada u haram.“ Izađe tako mladić pred gazdaricu sav zamazan u pogan zahodsku. Kad ga ona ugleda u takvom poganstvu, uzbuđeno viknu: „Luđak, luđak! Gubi se budalo!“ Mladić iskoristi priliku i izleti iz kuće. Ali! Valjalo je proći kroz čaršiju koja je stajala na putu do njegove kuće. No, ismijavanje prolaznika i dobacivanje dječije lakše mu je bilo negoli srdžba Allahova. Stiže konačno kući svojoj, skide odjeću, i nekoliko puta čistom vodom sapra tijelo svoje, sve dok u potpunosti ponovo ne bijaše čist. Sjede među ukućane, kad, gle čuda, iznenada osjetišc prijatan miris kako se širi. Počeše po sobi tražiti izvor takvog ugodog mirisa, no ne nađoše ga. Svaki put kad bi se pojavio mladić, pojavio bi se i prijatan miris. Zaključiše tako kako miris (misk) dolazi upravo od njega, te ga prozvaše Miški (Mirisni). To svojstvo mirisa koji sc širi iz njegova tijela ostade uz njega sve do smrti. Samo Allah dž.š. zna šta je za tebe najbolje Živio i vladao jednim carstvom vladar za kojeg se nije moglo reći da je bio nevjernik. Uz njega jc uvijek bio njegov sluga. Nerazdvojni pratilac je sva zbivanja propraćao riječima: «To je Allahova volja!» Time je mirno primao sve oko sebe. To je vladaru znalo i zasmetati. Ali, sluga je bio šutljiv. Rijetko je išta drugo progovarao. A to je, već, dobra osobina. Nije li ga i odabrao zato što su mu pričalice dosadne? Vladar se, jednom, pozabavi s nožićem za djeljanje drveta. Tome nije bio vješt, pa otfikari dio kažiprsta, na lijevoj ruci; onoj kojom je pridržavao komad drveta. Ugleda krv i prođoše ga srsi. Poče galamiti kad vidje da mu komadić prsta visi na noktu. Strašno se ružio. Svi uokolo poskakaše. Neki, da bi mu pružili pomoć, svi da ga utješe. Skoči i sluga koji se nije razdvajao od njega, pa će reći: „To je Allahova volja!“ Vladar, ionako bijesan, još više se rasrdi. Naredi da slugu bace u tamnicu. Sluga to primi mirno i osvjedoči kao Allahovu volju.
Sutradan, pođe vladar u lov. Sam. Dobro mu što s njim nema onoga nerazdvojnog sluge. Nije ni znao kako je lijepo biti sam. Toliko mu je bilo lijepo da, zanesen ljepotom, zađe duboko u šumu. I to mu se dopade. Zađe još dublje. Tada pred njeg iskočiše čudni ljudi. Škole ga. Uhvate. Uvežu. I ponesu u svoj grad. Privezaše ga za drvo. Vladar shvati da je dopao u ruke nevjerničkom narodu. Razabra da im je sutra praznik uz koji prinose žrtvu onome u koga oni vjeruju, te da žrtvuju čovjeka. Vladaru ta noć prođe u najmučnijem iščekivanju. Ujutro ga odvežu. Poskidaju sa njega odoru... Namuči se i on dok sve skidoše. Na kraju, i rukavice. Desnu. Pa, lijevu. Na lijevoj se ukaza zavoj. I, koliko su god bili nestrpljivi, hajde da odmotaju i to s prsta. Tada uvidješe daje bez dijela prsta. Šukav. Divljaci se rastrčaše u potrazi za novom žrtvom. Vladar ostade sam. Odvezan. Prepušten sebi. Oslobođen. Bolje negoli ikad, uvidje da je sve Allahova volja. To ga podsjeti na nerazdvojnoga slugu.A sluga u zatvoru. Brže-bolje, navuče na sebe nešto od razbacanih i razbucanih vladarskih krpa, pa kroz šumu, zaobilazno, ali što je brže mogao. I dođe do svoga dvorca. Odmah naredi da se sluga pusti iz tamnice. - Izvagajte ga i toliko mu, koliko je težak, dajte zlata! Vijerni sluga odbi. Reče da je već nagrađen. - Kako?! - začudi se vladar. -Zatvorom. -Kako?! - Zato što je sve Allahova volja. - Kako?! - vikao je i vladar. - Da nisam završio u tamnici, oni nevjernici ne bi tražili drugu žrtvu. Oni bi i mene, koji se nikad nisam odvajao od tebe, uhvatili i danas bi mene žrtvovali. Zašto si tamo? Jednog dana Nasrudin hodža je šetao duž napuštenog puta. Noć je počela padati kada je ugledao grupu konjanika kako mu prilaze. U tom trenutku je njegova mašta počela raditi, te se on uplašio da bi ga oni mogli opljačkati ili ga natjerati da ide u vojsku. Kako je strah rastao odlučio je da preskoči zid te se našao u groblju. Drugi putnici, bez ikakvog motiva koje je Nasrudin umišljao, postadoše sumnjičavi te ga nastaviše pratiti. Kada su ga sustigli i našli kako leži nepomično upitaše ga: “Možemo li ti pomoći? Te zašto tu tako ležiš?”
Nasrudin je shvatio svoju grešku te reče: „To je komplikovanije nego što vi pretpostavljate. Vidite, ja sam ovdje zbog vas; a vi, vi ste ovdje zbog mene.“ Beduinka i ljubav prema Allahu Jedan pobožni čovjek prenosi da je na jednom njegovom putu sreo mladu beduinku te je upitao: „gdje živiš?“ ,,U pustinji" -odgovori djevojka. „Ali, zar se ne osjećaš usamljeno ovdje?" -ponovo upita pobožnjak. „O, šejh" -odgovori djevojka -„onaj ko prijateljuje sa Allahom ne može nikada biti usamljen." „Pa šta onda jedeš?" -nastavi šejh zapitkivati. Djevojka odgovori: „Allah najbolje zna odakle daje opskrbu Svojim stvorenjima. A On daje onome kome On hoće", te nastavi: „Srca koja žive sa spoznajom Allaha i ona koja su predana Njegovoj ljubavi, hrane se ljubavlju prema Allahu i Njegovim društvom.“ Deset načina razvijanja ljubavi prema Allahu Šejh Ibn Kajjim je rekao: „Postoji deset uzroka porasta ljubavi prema Allahu, a to su: 1. Učenje Kur'ana, njegovo razumijevanje i razmišljanje o njegovim porukama i sadržaju. 2. Približavanje Allahu kroz nafile nakon upotpunjavanja farzova. 3. Biti ustrajan u zikru (spominjanju) Allaha, jezikom, srcem, i tijelom u svim prilikama. Što si ustrajniji u zikru to se ljubav više povećava. 4. Davanje prednosti onome što Allah voli u odnosu na naše lične želje. 5. Razmišljanje o Allahovim imenima i svojstvima. 6. Prepoznavanje i promišljanje o Allahovim odredbama i blagodatima kako skrivenim tako i javnim. 7. Biti skroman i pokoran pred Allahom, a to je najveće. 8. Biti zatečen u učenju Kur'ana kada se Allah spušta na najniže nebo (zadnja trećina noći), te završiti učenje sa traženjem oprosta od Allaha dž.š. 9. Sjediti u društvu iskrenih zaljubljenika u Allaha, ubirati plodove njihova govora te ništa ne govoriti u njihovom prisustvu osim u slučajevima kada će tvoj govor pridonijeti tvome
boljitku kao i dobrobiti ostalih prisutnih. 10. Napustiti sve stvari koje uzrokuju udaljavanje od Svemogućeg i Uzvišenog Allaha. Ovo je deset načina kako steći Allahovu ljubav i uvrstiti sebe među iskrene zaljubljenike u Allaha. Otac i sinovi Bio jedan otac koji je imao nekoliko sinova koji su se non-stop svađali i raspravljali. Kada mu je dojadilo da sluša njihove prepirke, odlučio je da im da praktičan primjer štete nejedinstva, te im je rekao da mu donesu svežanj granja. Kada su to učinili, dao je svakome od njih da pokušaju slomiti svežanj granja, ali nijedan sin nakon nekoliko pokušaja to nije mogao. Pokušavali su svom snagom, ali svaki njihov pokušaj je bio uzaludan. Tada je otac odvezao svežanj i izvadio grane jednu po jednu te ih dao sinovima da ih probaju slomiti. Sada su sinovi sa lahkoćom lomili grane. Onda im otac reče: „O sinovi moji, ukoliko ste jedinstveni u mislima, te ujedinjeni u pomoći jedni drugima, onda ste kao ovaj svežanj -čitavi bez obzira na sve pokušaje vaših neprijatelja; ali ako ste razjedinjeni -bićete slomljeni kao ove grančice" Pouka:Snaga je u zajedništvu. Ako smo razjedinjeni onda propadamo; pa ujednimio se onda. Nasrudin hodža i stari grob Jednog dana je Nasrudin hodža rekao svome prijatelju: „kada umrem ukopaj me u stari grob" „Zašto u stari grob?" -pita prijatelj. „Pa, kada meleki dođu da me ispituju u grobu, ja ću im reći da je ovo stari grob i da sam ja odavno umro i odgovorio na pitanja, i oni će se vratiti odakle su i došli." -reče Nasrudin hodža. Isak Njutn i ateista Jednom je Isak Njutn pozvao svoga prijatelja -atiestu- na večeru. Tražeći momenat kada će svoga prijatelja satjerati u ćošak sa argumentima o postojanju Boga, pokazao mu je model sunčevog sistema. Nakon pomnog proučavanja Njutnov prijatelj uzviknu: „Kakav izvrstan izum, ko je tvorac ovoga čuda?" Njutn je ležerno odgovorio: „Ova maketa nema tvorca, ona je nastala iz ničega." Velika se nevjerica pojavila na čelu njegova prijatelja:
„Kako to misliš?" Na ovo se Njutn nasmiješi i odgovori: „Pa kako moj prijatelju možeš insistrirati na tome da ovaj model ima tvorca kada uporno negiraš Stvoritelja neprostranog kosmosa?" Pouka: Ukoliko maketa sunčevog sistema mora imati tvorca kako to da prostrani kosmos nema Jedinog Stvoritelja? Stavljan neka je Allah Stvoritelj svega! Kako se najlakše promijeniti Jednom davno postojao je kralj koji je imao ogromno kraljevstvo. Iako je imao nemjreno bogatstvo nije imao mira u srcu, te je odlučio da će postati dobar musliman. Čuo je da postoji jedan vrlo pobožan čovjek koji živi u pustinji i kojem veliki broj ljudi ide po savjet. Kralj je odlučio da će ga posjetiti i da će zatražiti savjet od njega. Kada je došao tamo, upitao ga je: „Kako mogu postati pobožan poput tebe?" Čovjek mu reče da se sjeti smrti četrdeset puta na dan, četrdeset dana uzastopno. Kralj je mislio kako je to lahko učiniti, te se zahvalio čovjeku i otišao u svoju palaču. Sjećao se smrti četrdeset puta na dan sljedećih četrdeset dana, ali nikakve promjene nije bilo. Kralj je bio isti kao i prije. Kada je to primjetio kralj, silno se naljutio i pozvao pobožnjaka na svoj dvor. Kralj mu je rekao da je obični lažov i da ga treba ubiti prije nego što prevari i druge ljude, te je odlučio da će ga sutra pogubiti. Ali pobožnjak je imao jednu molbu. Tražio je, ako može, da bude kralj samo jedan dan, te je obećao da nakon što dobije prijestolje, neće ubiti prijašnjeg kralja niti će mu ikako nauditi. Kralj je pristao i učinio pobožnjaka kraljem na jedan dan. Čim je dobio moć pobožnjak je otišao na pijacu i ugledao čovjeka kako prodaje kikiriki. Naredio je vojnicima da uhvate tog čovjeka i da ga dovedu u palaču. Kada je doveden na dvor pobožnjak je čovjeku koji je prodavao kikiriki rekao da će biti ubijen sutra, te je naredio stražarima da ga odvedu u tamnicu. Sada, kada je prodavač vidio da će sutra biti ubijen i da mu nema spasa počeo se moliti Allahu i tražiti oprost. Kalanjao je i mnogo činio zikr Allahu. Pobožnjak je onda naredio da se nađe najljepša žena u gradu i da se zatvori u istu tamnicu sa ovim čovjekom. Ona ga je počela zavoditi i navraćati na zinaluk. Onda je pobožnjak doveo kralja da gleda. Prodavač kikirikija je počeo galamiti na ženu da ga se kloni jer će on sutra umrijeti, a to loše djelo će mu sigurno izazvati probleme kod Allaha, dž.š. Tada je pobožnjak upitao kralja da li je razumio šta se dešava. Pobožnjak je pojasnio da kada stvarno misliš da ćeš sutra umrijeti onda ćeš se zasigurno čuvati od svih zlih djela i onda ćeš samo misliti na Allaha. Znači, podsjećanje na smrt iskreno samo jednom dnevno je dovoljno da promijeni naš čitav život. Nakon ovoga pobožnjak je bio oslobođen.
Koristi selama Prenosi se da je jedan mladić dok je činio tavaf oko Kabe mnogo donosio selam na Poslanika Muhammeda, a.s. Kada je to čuo neki čovjek upita ga: „Znaš li ti koja je korit od donošenja salavata na Poslanika s.a.v.s? -„Da, moj otac i ja smo štedjeli za hadždž, kada se on razbolio i umro a da ga nije obavio“ - odgovori mladić i nastavi „njegovo lice je postalo crno, oči su mu poplavile, a stomak napuhao. Plakao sam i govorio: Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.“ Te noći sam usnio Poslanika, a.s., odjevenog u bijelo i namirisanog prekrasnim mirisom. Prišao je mom ocu i potrao mu rukom lice koje nakon toga postade bijelo poput mlijeka. Zatim Poslanik, a.s., prijeđe rukom po stomaku moga oca i on se vrati u normalno stanje. Bio je na odlasku kada sam uspio izustiti: „Tako mi Onoga koji te je poslao mome ocu, ko si?“ Poslanik, a.s., odgovori: „Ti me ne prepoznaješ? Ja sam Muhammed, a.s., Allahov Poslanik. Tvoj otac je proveo život u nepokornosti Allahu, dž.š., ali je istovremeno donosio mnogo selama na mene, a Allah u Kur'anu kaže: „Ukoliko Me se sjetite u lahka vremena Ja ću se sjetiti vas u teška." Kada ga je snašla ova poteškoća, on je zamolio Allaha i Allah mu je olakšao. Priča o čovjeku kome je Allah dao mnogo dobra Ibn Redžeb navodi priču o jednom pobožnom vjerniku iz Mekke koji je zapao u tešku materijalnu situaciju. Taj čovjek ostao je bez ičega i bio je na granici života. Skapavajući od gladi, lutao je brojnim mekanskim sokacima ne bi li našao kakvu nafaku. Odjednom je ispred sebe ugledao veliku i jako vrijednu ogrlicu. Uzeo je ogrlicu i radostan se uputio ka Haremu. Tamo je vidio kako se jedan čovjek žali da je izgubio ogrlicu. Tačno je opisao ogrlicu koju je pobožni čovjek malo prije našao, tako da mu nije ostalo ništa drugo nego da mu je vrati, lako se nadao da će dobiti kakvu nagradu, čovjek je otišao sa svojom ogrlicom sav sretan ne osvmuši se na onoga ko mu je to vratio. Ostavši bez ičega, vjernik je digao ruke i proučio dovu: „Bože, ovo sam za Tebe uradio, pa daj mi zauzvrat nešto bolje." Tada se uputio na put ka moru. Došavši do obale, ukrcao se na jedan čamac i zaplovio u nepoznato. Odjednom se digla strašna oluja koja je razbila čamac i bacila čovjeka u more. Nakon što je neko vrijeme plutao po uzbrkanom moru, dospio je do jednog otoka. Kada je došao sebi i pretražio otok, naišao je na džamiju i mnogo klanjaća u njoj. Klanjao je s njima i počeo učiti Kur'an. Ljudi iz džamije pitali su ga da li bi podučavao njihovu djecu čitanju Kur'ana i kaligrafiji, što je on rado prihvatio. Potom su ga oženili jednom djevojkom koja nije imala roditelja. Kada je prvi put vidio svoju ženu, primjetio je na njenom vratu istu ogrlicu koju je vratio čovjeku u haremu. Ona mu je ispričala kako je to nasljedstvo od oca koji je nedavno umro, a ogrlicu je njen otac izgubio u Meki, pa mu je vratio jedan dobar čovjek. Otac je poslije toga dugo molio Boga da mi podari muža poput njega. Potom joj je kazao daje on taj čovjek, i njenoj sreći nije bilo kraja. Evo lijepog primjera kako je čovjek dobio ogrlicu natrag na halal-način. i kako mu je Allah dao veliko dobro zbog iskrenog dobrog djela i žrtve radi Allaha. „Allah je lijep i prima samo lijepo.“
Kazivanja o smrti Šejh Ali Tantavi navodi jednu krajnje zanimljivu priču o smrti i njenim čudnim putevima. U Siriji je jedan vozač automobila za pogrebne usluge primio jednog putnika namjernika i smjestio ga u prikolicu na kojoj se nalazio prazan tabut ili lijes. Dok su se vozili, počela je padati kiša, te se putnik sklonio u tabut da ne kišne. Nakon nekoliko trenutaka drugi putnik ukrcao se na prikolicu i sjeo pored tabuta misleći da je prazan. Međutim, čovjek koji je bio u tabutu ubrzo je htio provjeriti da li je kiša prestala, te je izbacio ruku iz tabuta i njome malo mahnuo. Naravno, ni on nije znao da ima još neko u prikolici. Kada je drugi putnik vidio kako ruka izlazi iz tabuta i maše, izgubio se od straha i panike, skoćio s prikolice, pao na glavu i na licu mjesta ostao je mrtav. Tako je Allah odredio smrt ovog čovjeka, i on je nikako nije mogao izbjeći. Dan vam je već određen, ne možete ga ni za čas jedan zaustaviti, niti ubrzati. Šejh Tantavi također navodi još jednu priču o smrti. Naime, neki je autobus bio prepun putnika. Vozač se stalno okretao lijevo i desno, dok najzad nije zaustavio autobus. Kada su ga upitali zašto je zaustavio autobus, on im je kazao da želi povesti još jednog starca koji ga je zaustavljao. Oni su mu kazali kako nikoga ne vide, a on im je uporno ponavljao i pokazivao na njega. Iznenada je vozač samo uzdahnuo i umro na svom sjedištu. Dakle, u tom je trenutku došao njegov smrtni čas i on ga nije mogao izbjeći, kao što Uzvišeni kaže: "Reci: 'Dan vam je već određen, ne možete ga ni za čas jedan zaustaviti, niti ubrzati." (Es-Saba, 30) Neki ljudi jako se boje smrti, oprezni su i plašljivi, a upravo na najsigurnijim mjestima umru. Nekad nesreća izliječi čovjeka Zadivila me je priča o jednom nepokretnom čovjeku od koga su svi ljekari digli ruke i kazali da će u takvom stanju biti doživotno. Jadni je čovjek godine i godine provodio sam u kući. Po lahko su se očaj i jad počeli uvlačiti u njegovo srce i čekao je smrt. Mežutim, jednoga dana, kada su svi njegovi otišli u grad, u kuću se uvukla škorpija. Pošto je bio sam, nije mogao dohvatiti ništa da bi se odbranio, niti sklonio od ove opasne životinje. Škorpija mu se uskoro približila i ujela ga nekoliko puta. lako je očekivao smrtne bolove, čovjek je osjetio kako mu počinje teći krv u nogama. Osjetio se ponovo živim i vitalnim i konačno je ustao na noge, prohodao po sobi i otvorio vrata svoga doma. Kada su se kući vratili njegovi rođaci i djeca, nisu mogli vjerovati svojim očima. Neka je uzvišen Onaj koji liječi ljude na najrazličitije načine! Kada sam ovo ispričao nekim Ijekarima, kazali su mi kako je to vrlo moguće, jer škorpija
posjeduje jake korisne otrove koji liječe nepokretne i paralizirane ljude. Samo Uzvišeni može dati lijek svakom, i na najrazličitije načine! Ko je jači Fizička snaga pomaže samo u nekim slučajevima. Mudrost je važnija od snage. Kažu da pametan uvijek govori istinu, a mudar po potrebi. Zato je važno kada i kako upotrjebiti snagu. Najbolji primjer za to je primjer vjetra i sunca. Naime, trebalo je čovjeku skinuti šešir sa glave i raspravljalo se ko je jači, sunce ili vjetar i ko će prije skinuti šešir. Mislilo se da je vjetar jači da će to prije učiniti, ali što je vjetar jače puhao čovjek je sve čvršće šešir držao, dok je sunce postepeno grijalo i tako lagano zagrijavalo čovjekovu glavu sve dok čovjek nije uzeo šešir i sam ga skinuo sa glave. Eto to je to! Nije dobro kad ti nekome kažeš da je budala već kad on sam to prizna. Nikad od tebe čovjeka Imao otac neposlušnog sina i često bi mu govorio: „Nikad ti nećeš biti čovjek.“ Sinu je dojadilo očevo kritikovanje i kada je odrastao otišao je od kuće pravo do Stambola. Tamo se aktivirao kao dobar borac i toliko je napredovao da je dostigao titulu vezira. Nakon dugo godina došao je sa svojom vojskom u Bosnu kao slavni vojskovođa. Odmah je krenuo u svoje selo. Iznad sela je razapeo šator i rekao svojima da mu dovedu oca, koji je već bio orunuo i ostario. Reče sin ocu: „Babo, reče li ti da ja nikad neću biti čovjek, a ja evo vezir postao.“ Na to mu otac reče: „Sine, nisam rekao da nećeš postati vezir, već nećeš nikada biti čovjek. I sad ti kažem. Nisi čovjek, jer da si čovjek došao bi ocu na noge, a ne bi me ovako starog i iznemoglog doveo ovdje.“ To je to! Jedno je imati odgojeno, a drugo dresirano dijete. U današnjem vaktu i previše je dresirane djece.
Hišam i Omer ibn Abdul-Aziz Ova dva emevijska vladara imali su po deset sinova. Hišam je, u nasljedstvo, ostavio sinovima stotinu hiljada dinara, a Omer svojim sinovima nije ostavio ništa osim vjere i odgoja. Hišamovi sinovi poslije očeve smrti su svo bogastvo potrošili i kada su ostarili prosilili su po ulicama Bagdada. Za to vrijeme Omerovi sinovi su jahali najbolje konje i djelili pomaži siromašne. Kada su upitali Omera zašto im ništa od imetka ne ostavlja rekao je: „Ako budu griješnici neću da mojim kapitalom griješe i mene u džehennem strpaju, a ako budu vijernici, pa Allah daje i pomaže." Misli se na to da će odgojem lahko dunjaluk steći. Tako mnoga neodgojena djeca u znak zahvalnosti svojim roditeljima dobar spomenik naprave da ga što bolje zamažu betonom, da drugi vide kako oni vole svoje roditelje. Teško li se njima! Muftija Mahmud Kada se u Bosni, za vrijeme Turske vladavine, stanje pogoršalo ovako je muftija Mahmud pisao pismo sultanu: „Ovdje u Bosni imaju tri vrste naroda; oni dobri (Rahmani) i oni loši (šejatani). Oni su u stalnoj borbi. Pa, koja od ove dvije grupe pobjedi njima se pridružuje i treća grupa-hajvani. Kada je turska morala otići iz Bosne i kada je na vlast došla Austro-ugarska, pa kasnije i Kraljevina Jugoslavija i poslije komunistička partija (Titina opcija), ovako su spjevali: „Ode Turska, ode majka, ode Švabo, ode babo dođe bre ote sve, dođe druže da sve postruže." Halifa Omer i pobožna žena Idući putem srete ova tvrđava imana (žena), Omera sa pratnjom i reče mu: „Dođi ovamo, Omere. Omer, r.a., zastade i priđe ženi, a ovi njegovi u čudu čekaju šta će učiniti sa njom. Bez oklijevanja žena hrabro i u ime Boga reče: „Omere, znaš li kad si bio mali, u Meki su te zvali Omerčić. Kasnije kad si porastao zvali su te hrabri Omer, a sada si vođa pravovjernih. Omere, boj se Allaha i budi svjestan svoje odgovornosti." Ovi Omerovi saputnici ušutkivali su ovu ženu govoreći: „Ženo, pazi šta govoriš halifi pravovjernih" A Omer im reče: „Pustite je, njen glas se čuo iznad sedam nebesa u Allahovom aršu. Tako mi Allaha, da me godinu dana ovdje zadržala ne bih se pomakeo.“ Ovo je iman i govor radi Allaha. To je Omer osjetio kod ove žene. Kada bi mi mogli bar jedan tren u životu biti ovako jakog imana. Tada bi sve bilo drugačije. Neka je po haku Došao neki bogataš Omeru r.a., da se požali na radnike koji su ga pokrali. Kada su radnici rekli da su morali ukrasti jer im nije isplatio njihove nadnice, Omer r.a., je pustio ljude, a ovom vlasniku je rekao: „Ako ovi ljudi još jednom ukradu, tebi ću odsjeći ruku.“
Ljepotica i ružni Desi se i to često, da ružan čovjek oženi lijepu ženu. Tako jednom ljepotica reče svome mužu: „Mi ćemo inšaallah oboje u džennet. Ja zbog saburanja, a ti zbog šuranja.“ Džihad i žena U jednom vojnom pohodu došla je žena kod Poslanika a.s., tražeći izun da i one (žene) učestvuju u džihadu kako bi i one zaradile šehadet, pogibiju na Allahovom putu, tj. džennet. A Resulullah a.s., joj reče: „Hajde, vrati se ti nazad kući i koju god ženu sretneš reci joj da svaka žena koja je pokorna svome mužu je u džihadu.“ Znači, džihad žena je poslušnost svome mužu. Pa, kada vas neko upita ono "kako ste", kažite da ste u džihadu, normalno one žene koje su udate. A one koje su neudate, neka požure u džihad gdje nema pogibije, neka se udaju i rađaju. Junus a.a., i slijepac Kada je Junus a.s, izašao iz ribe bio je zaklonjen rižvom tikve na obali mora. Tu se oporavljao, onako go bez odjeće. Nedaleko od njega djeca su se igrala, a malo bliže bilo je i jedno slijepo dijete. Pitao se Junus a.s. „Bože, Dragi, što je ovo dijete slijepo!“ Allahovim emerom dijete je progledalo i čim je ugledalo Junus a.s, reklo je: „Ah, eno gole.“ Zanimljivo, druga djeca ga nisu ni primjetila. Zato samo Allah zna šta je za koga hajr. Neko je dobar musliman samo kad je bolestan, a neko kada nema para, jer u protivnom bi izgubio vjeru. Allah je pravedan i svakome daje sa mjerom preciznom i nikome nije učinjena nepravda. Muž i žena Neki je mudrac oženio djevojku savršene ljepote. Bila je tako lijepa da bi njezina ljepota osvojila svakog čovjeka. Međutim ona je imala mrlju na uhu u koju je on stalno gledao. Nije vidio njenu ljepotu već mrlju na njenom uhu. Mučen tom mrljom stalno je tražio lijeka kako da je ukloni. Konačno ga je našao. Ona je to popila, mrlja je nestala sa uha, ali je iza toga ljepotica brzo umrla. Tek tada je on shvatio i saznao da je samo život savršena ljepota. Musaov drug u džennetu Musa a.s., je molio Allaha da mu pokaže bar jednog druga u džennetu. Allah ga je uputio na jedno mjesto da čeka jednog mladića. Musa a.s., je poznao mladića, ali mu se nije otkrivao već ga je pratio do njegove kuće želeći da vidi šta taj mladić radi pa je zaslužio da u dženetu bude sa Božijim poslanikom.
Izvan grada do jedne male kućice je išao mladić, a Musa za njim. Dobivši dozvolu ušao je u kuću u kojoj je nepokretna ležala jedna starica. Mladić je pitao staricu hranom koju je sa sobom donosio, a ona poslije svakog progutanog zalogaja, nešto prošaptala. Musa se primakao da bi ćuo šapat, a ona je činila dovu: „Sine, neka te Allah učini Musaovim drugom u dženetu!“ Poslije tog saznanja, jasno je bilo Musau da je mladić stekao dženetsku nagradu čineći hizmet svojoj majci i rekao mu „ Ja sam Musa, a ti si mi drug u džennetu!" Sretni čoban i car Pripovijeda se za nekog cara koji se smrtno razbolio. Jedini lijek mu je bio, preporučen od stručnih hećima, da obuče na sebe košulju od sretnog čovjeka. Carska garda je obišla čitavo carstvo tražeći tu sretnu osobu. Na kraju kada su gotovo izgubili nadu da ima takav u carstvu, dok su odmarali ugledali su jednog čobana kako pjevuši idući za ovcama. Prcdpostavili su da bi on mogao biti sretan. Kada su ga upitali da li je sretan, čoban je bez oklijevanja rekao: „Da, ja sam sretan.“ Kada su mu izložili šta traže za cara mirno je odgovorio: „Vrlo rado bih ja dao košulju samo ja nemam košulje." Zanimljivo! Čoban nema ni košulje, a sretan je. Eh to je to, kada kažemo sreća je u nama i u našoj duši, a ne u košulji. Naš dragi Poslanik a.s., je to najavio kada je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi živjeti u izobilju, jest će iz velikih sudova, a oblačit će odjeću poput kabenskg platna." Ashabi upitaše: „Hoće li biti bolje njima ili nama?“Muhammed, a.s., odgovori: „Bolje je vama, jer se vi volite, a oni se tada neće voljeti i svađat će se.“ Čovjek i magarac Jedan se tako zavjetovao Bogu, da ako mu magarac ozdravi da će postiti dobrovoljno sedam dana. Kada mu je magarac ozdravio on je ispunio svoj zavjet. Tamam sedmi dan posta magarac sc ponovo razboli i krepa, a ovaj u revoltu reče: „Eh, ovih sedam dana ću odbiti od ramazana.“ Čuo to jedan alim, pa reče: Nije ni čudo. On nije postio u ime Allaha, već u ime magarca." Nijaz El Misri Pripovijeda se kako je jedan pravi alim Nijaz El-Misri "zaglavio" u zatvoru i što je još gore bio je okovan. U takvom stanju je i umro. Kada ga je hodža kupao onako prljavog rekao je: „Kakav si ti evlija, a vidi kakav si nečist.“ Dok je on to govorio mejit Nijaz El Misrija podigao se sa tabuta i rekao: „Ja sam se iznutra čistio, te nisam mogao s vana.“ A hodža se istog momenta zanio od straha. To je to! Kamen koji plače Prenosi se kako je neki vjerovjesnik, a.s. prošao pored nekakva omanjeg kamena iz kojeg šiklja ogromna voda, te čuo kako kamen plače. Začudi se tome, a Allah, dž.š., dade da kamen progovori, pa kamen reče: „Odkad čuh da Allah, Uzvišeni, kaže: „Pa čuvajte se Vatre čije gorivo će biti ljudi i kamenje!“ (El-Bekare, 24), ja eto plačem iz straha od Allaha,
Uzvišenog.“ Vjerovjesnik zamoli Allaha da ovaj kamen sačuva Vatre, pa mu Allah dž.š., objavi kako će ga sačuvati. Vjerovjesnik potom nastavi svojim poslom, no kad se vraćao vidje da voda i dalje šiklja istom snagom kao i prije. Ponovo se začudi, a Allah i ovaj put dade kamenu moć govora, pa ga vjerovjesnik upita: „Zašto sad plačeš? Allah, Uzvišeni, već ti je oprostio." Reče: „Ono bijaše plač tuge i straha, a ovo sada plačem od zahvalnosti i sreće.“ Mladić, protivnik derviša, i Zun-nun El-Misri Jedan mladić uvijek govoraše protiv derviša. Jednog dana Zun-nun uze prsten sa svoga prsta i dade ga mladiću. „Odnesi ovo na pazar i prodaj za jedan dinar", reče mu. Mladić odnese prsten kako mu je rečeno, ali ga ne uspije prodati jer niko ne htjede dati više od deset para za njega. Potom se mladić vrati Zun-nunu i reče mu šta je bilo. ,,E sada, odnesi prsten draguljaru i vidi koliko ti on nudi za njega, reče Zun-nun El-Misri. Draguljar procijeni vrijednost prstena na hiljadu dinara. „Ti znaš o dervišima", reče Zun-nun mladiću kada mu se vratio, „koliko ljudi na pijaci znaju o tome prstenu." Mladić se pokaja i presta biti protivnik derviša. Većina svijeta ne zna prave vrijednosti života. Indijanci su Evropljanima davali zlato za ogledala. Šta svinje znaju o biserima. Nekima je život na ovom svijetu sve; daju vječnost za trenutak prolaznosti. Kako slomiti kibur (oholost) Priča se kako je neki visoko pozicionirani uglednik grada Bistama redovno prisustvovao Bistamijevim sohbetima, pa ga jednom upita: „Ima već trideset godina kako neprestano postim i noći provodim u ibadetu, no u srcu svom ne pronalazim ništa od iluma (znanja) o kojem ti pričaš, iako ja vjerujem u njega i njemu težim!“ Bistami mu odgovori: „Kad bi i tri stotine godina postio i noći u ibadetu provodio, ni mrvicu od njega ne bi okusio!“ „Zašto?!", upita čovjek. Reče: „Jer si zastrt nefsom svojim.“ Čovjek ga upita: „Ima li tome lijeka?" ,,Da“, reče. „Pa dcder mi ga reci kako bih po njemu postupao", ponovo će čovjek. „Ma nećeš ga htjeti primiti", odgovori mu Bistami. Ma reci mi ga!“, uporno će uglednik. Reče: „Iz istih stopa otiđi brici neka ti obrije kosu i bradu tvoju, svući to odijelo svoje i navuci kakvu ’aba'u (arapski ogrtač), za vrat okači košaricu oraha, okupi oko sebe djecu i reci im: ,,Ko god mi opali jedan šamar daću mu jedan orah!“. „Obiđi sve one koje poznaješ!“ Čovjek reče: „Subhanallah, zar mi možeš tako što reći!“ Ebu Jezid Bistami reče: „Već to tvoje subhanallah je širk.“ ,,Kako?“, upita čovjek. Reče: „Jer si veličao svoj nefs, pa kad si rekao subhanallah ti si ustvari njemu to rekao, ne svome Gospodaru.“ Alijina milost Prenosi se kako je vođa vjernika. Ali ibn Talib, r.a., zvao nekog momka (slugu), no on mu se ne odazva. H. Ali ustade i ode do njega. Zateče ga kako sjedi, pa ga upita: „Momče, zar
me ne čuješ kad te zovem?!“ „Čujem te“, odgovori. „Pa što mi se nisi odazvao?“, upita ga h. Ali. Momak odgovori: „Navikao sam se u tvoju milost i mislim da me nećeš kazniti, pa sam se inalkice razlijemo.“ H.Ali reče: „Idi, slobodan si zarad Allaha!“ Sulejmanova procjenjivost A'meš pripovjeda kako je čuo Ebu Va'ila da govori: „Krenuo sam jednom sa svojim prijateljima u posjetu Sulejmanu, pa nam Sulejman iznese ječmenog hljeba i krupno mljevene soli, a moj drug reče: „Da je uz ovu sol malo i sa'tera. (vrsta začina-ćubra, majčina dušica), bilo bi ukusnije.“ Sulejman izađe iz kuće založi svoj ibrik, te za te pare kupi sa'tera. Kada smo završili sa jelom, reče mu ovaj moj drug: „Hvala Allahu koji nas je učinio zadovoljnim s onime čime nas je opskrbio', a Sulejman reče: „Da si ti bio zadovoljan svojom opskrbom ne bi sad moj ibrik bio založen." Zapdnjak i šejh Jedan čovjek rođen i odrastao na zapadu dođe jednom šejhu kako bi učio jer je čuo od drugih kako je ovaj derviš produhovljena osoba. Kada je ušao u kuću šejha, vidje staroga derviša u ćošku sobe kako sam sjedi. Iznenadi se i upita šejha: „Čuo sam da si veoma poznat, a evo uđoh i vidjeh te kako sjediš u sobi koja nema namještaja, čak ni kreveta! Kako je to moguće?" Stari derviš odgovori: ,,A gdje je tvoj namještaj?" „Ja sam putnik-prolaznik, ne nosim namještaj sa sobom", reče posjetilac. Šejh ga pogleda u oči i reče: ,,I ja sam putnik, samo jedan obični putnik-prolaznik. A putnik-prolaznik, kao što si i-rekao, nikada sa sobom ne nosi namještaj." Sadaka ga spasila Muhjid-din ibn Arebi, k.s., pripovjeda: Desilo se jednom od naših šejhova stanovnika Muvazene u Maroku kako je sultan protiv njega podigao optužnicu čiji sadržaj iziskuje njegovo smaknuće, pa naredi da se okovan izvede pred svijet i upita narod šta misli o njemu, a svi već bijahu jednoglasni da ga treba ubiti, proglašivši ga otpadnikom od vjere. Dok su ga tako vodili putem ugleda šejh nekog čovjeka kako prodaje hljeb, pa mu se obrati: „Daj mi u zajam pola somuna", pa mu čovjek dade, a on ga kao sadaku udjeli jednom od prolaznika. Povedoše ga tako pred svjetinu, a upravnik grada, koji ga je od sviju najviše mrzio, reče da ako ljudi kažu ono što se o njemu govori smaknut će ga na najopakiji način. Konačno, upita upravitelj okupljeni svijet: „O ljudi Marakeša, šta velite o ovom čovjeku?!", kad svi u isti glas uzviknuše: „On je pošten i dobar!" Upravitelj se začudi, a šejh mu reče: „Ne čudi se, stvar ova nije čudna. Koja srdžba je veća, ona od pola samuna ili pola datule?" Vele: „Pola somuna", pa šejh reče: „Tvoju srdžbu i srdžbu ovog skupa odbio sam s pola somuna, jer Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: 'Čuvajte se Vatre pa makar i sa pola hurme!', a rekao je i: 'Sadaka gasi srdžbu Rabba
(Gospodara) i odagnava smrt lošu', Allah je to i uradio, odagnavši od mene šerr (zlo) vaše i smrt lošu s pola somuna. Moja sadaka odista je veća od pola burme, a vaša srdžba manja od gnjeva Vatre i srdžbe Rabbove." I prisutni se začudiše snazi njegova imana. H. Alijina pravičnost Prenosi se kako jc h. Alija u toku bitke na Siffinu izgubio štit. Kasnije iza bitke ugleda nekog Židova i podiže protiv njega parnicu pred sudijom svojim Šurejhom. Reče kako štit pripada njemu, ali Židov to poreče. Kadija Šurejh zatraži dokaz od h. Alije, a on dovede Kunbura i sina svoga li. Hasana. Šurejh reče: „Svjedočenje sina ocu nije dozvoljeno!" Jevrejin primjeti: „Vođa vjernika (Emiru-l-mu'minin) me parniči pred sudijom kojeg jc on postavio, a on sudi protiv njega. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, i svjedočim daje Muhammcd Allahov poslanik, a ovaj štit odista je tvoj, o Emiru-l-mu'minin!“ Zikr Božijeg imena „Allah“ Muhjid-din ibn Arebi, k.s., pripovjeda: Jednom sam došao svome šejhu Ebul-'Abbas 'Urejbiju a on bijaše zaokupljen zikrom Božijeg imena Allah bez ikakva dodavanja na to, pa ga upitah: „Sejjidu moj, zašto ne kažeš la ilahe illallah?“, a on reče: „Sinak moj, ljudski dahovi u Ruci su Allahovoj, a ne u mojoj. Stoga se bojim da me Allah ne usmrti u trenutku kad izgovirm la ilahe, i umrem u jednoj takvoj negaciji." Upitao sam i jednog drugog šejha o tome pa mije rekao: „Moje oko nije vidjelo niti uho čulo onog koji kaže 'Ja sam Allah' osim Allaha, pa ne znam koga ja to onda da negiram. Stoga i ja kažem kao što si čuo da (šejh tvoj) kaže Allah, Allah'." Ajjaz Razbija dragi kamen Poznati sultan Mahmud imao jc slugu koji se zvaše Ajjaz. Ajjaz bio jc poznat po primjerenom ponašanju i mudrosti. Jedne prilike, sultan Mahmud držaše u svojoj ruci dragi kamen dok je sjedio na prijestolju. Naredi jednome od vezira (ministara) da razbije dragi kamen. Budući da je sultanov dragi kamen bio isuviše dragocjen, vezir odbi razbiti ga. Onda sultan reče drugome veziru da razbije dragi kamen. I ovaj odbi. Tako, jedan po jedan, svi veziri odbiše razbiti sultanov dragi kamen jer je bio veoma skupocjen. Tada sultan Mahmud dade dragi kamen Ajjazu i reče mu da ga razbije. Automatski, Ajjaz ga tresnu o pod i dragi kamen razbi se u komade. Sultan ga upita: „zašto si razbio dragi kamen kada drugi to ne htjedoše učiniti?" Ajjaz odgovori: „Dragi kamen veoma je vrijedan, ali je tvoja naredba još vrijednija." Tako će na Ahiretu biti iskušani gluhonjemi i ludi. Doći će im jedan melek i reći: „Vi ste na dunjaluku bili bezgriješni, ali sada ćemo vidjeti koliko ste poslušni." Svi će odgovoriti: „Slušamo i pokoravamo se.“ Poslije toga će ponovo melek doći i kazati: ,,Ko je meni pokoran, neka ide s mnom u vatru." Tada će nastati pometnja. Jedni će kazati: „Mi nismo zaslužili vatru!" Drugi će biti poslušni i kazati: „Pa rekli smo da ćemo slušati." Oni koji budu poslušali umjesto vatre uči će u džennet, a drugi u džehennem. Ljudi ne vole slušati,a lakše je slušati nego glavom misliti, a i manja je odgovornost i na ovom i na
onom svijetu, ali... U OKRILJU ALLAHOVE LJUBAVI I MILOSTI Ljubav prema Allahu dž.š. Ljubav je dar čovjeku od Allaha dž.,š. To je je ono šesto čulo duše kojim se radujemo, volimo, mrzimo i žalostimo. Mnogi nismo svijesni ko nam je to sve darovao. Allah Uzvišeni kaže. Reci. “Ako su vam očevi vaši, i imanja vaša, i braća vaša, i trgovačku roba vaša, za koju strahujete da prođe, neće imati i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate, miliji od Allalia i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah svoju odluku ne donese. "A Allah neće griješnicima ukazati pravi put.“ Ovdje nije rečeno da mi, ovih osam pobrojanih stvari, ne volimo, nego da nam one ne budu preće od Onoga koji nam je sve to dao. To je slično onome koji se zaljubi u nečiju hediju, zaboravlja Onog komu je to poklonio. Nema smisla! Što bi mi rekli :“A gdje sam ja tu. Ti, izgleda, više voliš moj poklon od mene.” Eto mi zbog jednog poklona nekome što damo hoćemo da nas ne zaboravi i voli, a koliko nam Allah daje? Pa sve je Njegovo, naše nije ništa. On, Allah, daruje ljubav, On je ljubav, stvorio nas je iz ljubavi pa kako da Ga ne volimo kad On nas voli! Allah nas više voli nego majka svoje dijete. To je Resul, a.s., potvrdio poslije bitke na Uhudu, kad je jedna majka na bojištu našla svoje dijete i prigrlila ga, pa Poslanik, a.s., reče: “Vidite li kako ona majka voli svoje dijete. Allah nas više voli nego majka svoje dijete"! Allah, dž.š., je 99 milosti ostavio za Sudnji dan, a samo jednu milost spustio na dunjaluk tako da i životinja pazi na svoje mladunče da ga ne zgazi. Mi ne vidimo Allaha Uzvišenog kako bi ga zamislili, ali vidimo sve što je On stvorio i nama potčinio. Voljećemo Ga tako što ćemo dati prednost Njegovim propisima i zabranama nad svojim, kao na primjer kad trebamo probuditi djecu na sabah, a žao nam što se nisu naspavali, a kad trebaju u školu ili negdje na izlet onda se ne pitamo jesu li se naspavali, nego ih budimo onako grubo bez bismile: “Hajde, ustajte, dižite se, okasnit će te!“ A nekad su naše stare majke bez diplome budile na sabah riječima.' Hajde ja-Allah i bismillah. “ Kaže jedan alim, kad mu je kćerka postala punoljetna, rekao je ženi da je probudi na sabah , a žena veli: “Pa, zar ćeš je baš probuditi na sabah. vidi kako fino spava.A tada je bilo ljeto, pa sabah u 4 2 Kuran,
sura Et- tevba, ajet. 24.
h., a alim reče: “Da sam joj ja propisao sabah ne hih je probudio. Ovako se dokazuje, da nam je Allah preći od naše djece. Prenosi se daje Allah upitao Musa, a.s., šta čini u ime Njega, a on, a.s., je odgovorio da klanja i posti, a Allah mu reče:“To što klanjaš i postiš to je zbog tebe, ali šta činiš radi Mene.“Musa, a.s.,reče:“Ja Rabbi šta da činim u ime Tebe?“ A Uzvišeni mu reče.“Koga voliš radi Mene.“ E to je to. Onaj ko voli đunjaluk i stvorenja šta će volit kad duša napusti tijelo, dunjaiuk i stvorenja za koje se vezala, ako ne bude voljela Svoga Stvoritelja! Sirri Sckati veli:“Na Sudnjem danu narodi će biti prozivani po svojim vjerovjesnieima; O narode Nuhov, o Musaov narode, o ummete
Muhammedov, osim onih koji budu voljeli Allaha Uzvišenog, njima će se reći: “O Allahovi prijatelji. " Bojim se da nam Allah Uzvišeni ne kaže : “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti tako biti zaboravljen.“ U Tevratu ja zapisano ovo: “Otiđi milju da obiđeš bolesnika, dvije milje da klanjaš džennazu, tri milje da da se odazoveš na gozbu, a četiri milje da obiđeš svog brata u vjeri.“Kad je Bilal, r.a., bio na samrti njegova žena mu je govorila: “O, žalosti!“ A on joj je rekao:“O, kakve li radosti. Sutra ću biti sa svojim voljenim Resulom i njegovim." Prvo što je Allahov poslanik ,s.a.v.s., izgovorio prilikom ulaska u Medinu, dok su ljudi držali povodac njegove deve, bile su riječi: “O ljudi, volite Allaha svim srcem. “. A drugom prilikom je rekao: “Volite Allaha zbog blagodati koje vam je podario! Lahko se možemo testirati, kao naprimjer: Uzmimo olovku i papir da napišemo sve nimete (blagodati) koje nam je Allah darovao, a nećemo ih moći nabrojati, a onda da popišemo sve grijehe koje činimo pa ćemo vidjeti koliko smo nezahvalni. Slast vjerovanja neće osjetiti ko ne bude imao ova tri svojstva, kako nas uči naš Poslanik, a.s., gdje kaže :“Kod koga se nađu tri svojstva osjetit će slast imana: da mu Allah i Poslanik budu draži od svega; da voli neku osobu isključivo radi Allaha i da mrzi povratak u kufr kao što mrzi da bude vračen u vatru. “ Većina ljudi govore samo jezikom kako vole Allaha, a djelima to ne potvrđuju.. Zato Allah razotkriva takve kad kaže: “Reci, ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti a Allah prašta i samilostan je. Reci „Pokoravajte se Allahu i Poslaniku".A ako oni glave okrenu, pa Allah, zaista, ne voli nevjernike Tirmizi bilježi predaju u kojoj Resul, a.s., veli: “Ko voli Allaha neka se spremi na iskušenja, a ko voli mene neka se spremi na siromaštvo.“Pogledajmo svoj život, pa ćemo saznati gdje smo. Allah Uzvišeni voli Svog Poslanika, a.s., Radi njega je sve stvorio, pa ko slijedi sunnet (život) Poslanikov taj voli Allaha, dž.š. Ko koga voli o njemu priča i oponaša ga. Svaka druga ljubav mimo Allaha i Njegova Poslanika je ludilo. Mnogi su tako skrenuli i stradili jer su prisebnost izgubili. Kažu da je tako jedan mujezin u Egiptu pogledao jednu lijepu djevojku sa munare, toliko snažno i opasno da je, umjesto da uči ezan, sišao sa munare i pravo u njenu avliju. Na njeno pitanje šta traži, rekao je: “Srce si mi zarobila, pamet oduzela" .Ona mu reče: “Ja neću s tobom grijeha", a on joj veli: “Udaj se za mene", a ona reče da nije muslimanka, i ako je hoće zaprositi , mora se prekrstiti, što je on na sve pristao,ali... Do pred mrak, istog dana, pao je sa kuće i umro. Tako je izgubio sve: nju, dunjaluk i Ahiret. Da nas Allah sačuva ovakvih pogleda i ljubavi.Treba prvo svoje srce očistiti, pa onda pogled oboriti. Pripovijeda se kako je neki šejh išao sa svojim učenikom i tako idući stignu do jedne rijeke kraj čije obale je stajala jedna djevojka koja nije smjela preći preko rijeke, pa ih je zamolila da je prenesu. Šejh nije puno razmišljao , uzeo je djevojku na ruke i prenio preko rijeke. Učenik nije mogao doći sebi stalno se pitajući, pa kako je to mogao šejh, ef. učiniti. Nakon dužeg putovanja i šutnje, a šejh, ef. je osjetio zapitanost učenika, te mu reče:“Slušaj, ja sam djevojku prenio i ostavio a ti je još uvijek nosiš.“E to je to! Zanimljivo je još uočiti završetak ovog ajeta, kada Allah,dž.š. kaže za nevjernike: „ Pa ako se oni okrenu, Allah ne voli nevjernike.“ Nije rekao da ih mrzi, već ne voli. A to nije isto. Zato vjernik nije ko mrzi, kaže Devletlija,a.,s. Kad nekog ne volimo,
apatični smo prema njemu, ali kad mrzimo onda nas huja hvata i usta nam se here, kad ih spominjemo, a to je bolest, kao i ljubav bez Allaha. Zar Zulejha, zbog Jusufa, a.s., nije došla na granicu ljubavnog ludila? Šta je sve smišljala samo da ga dobije i osvoji: „I žene u gradu počeše govoriti, upravnikova žena navraćala svog momka na grijeh, u njega se ludo zaljubila. “ Što bi naš narod rekao: “pukla ili puko.“ Zato Allah naređuje da obaramo pogled, jer kad neko pogleda tuđu ženu, šejtan se pretvori u njen lik i još više je dočarava, pa je teško poslije i kada zažmiriš, i dalje je vidiš.Lahko je na mobitelu ili kompjuteru izbrisati, al’ hajde izbriši je iz svoje mašte, duše! Ukoliko u našim srcima je prisutan Allah i sjećanje na Njega sve će biti pod kontrolom.Tada nećemo gledati „svakako" i „onako", već sa Allahom. Jedan mi vjernik na jednoj đenazi, kad sam rekao daje dan fin, reče : “ Vjerniku je uvjek fino, jer fino gleda'". Vjernik u što god pogleda vidi Allahovo djelovanje. Kad vjetar puše ili grmi vjernik osjeća Allahovu moć.kad kiša pada doživljava Allahovu milost itd. Ovako se u srcu vjernika ljubav prema Allahu sve više povećava dok ne dostigne stepen samo jedne želje,a to je Njegovo zadovoljstvo. To je bio i ostao jedini cilj Allahovih prijatelja (evlija). Takvi vole ono što Allah voli i mrze samo ono što Allah mrzi.a to je u, stvari ,potpuni iman. Sve dok insan mrzi ili voli zbog sebe nije potpun vjernik. Resul, a.s., nikada se nije ljutio radi sebe. Jedan dobar vjernik mi je rekao sa svoju nevjestu ovo: “Ja nju ne mrzim, al je i ne volim!" Poslanikovo srce je bilo puno ljubavi prema Svom Gospodaru. On, a.s., nije klanjao onako radi reda, već je rekao: “Moja najveća radost je u namazu. “8 Kad bi nastupilo vrijeme za ezan rekao bi Bilalu r.a ..“Bilale odmori nas ezanom." U nas je poznato ono: “Hajde okujiši da časkom klanjamoKo je iskren ašik u Allaha on jedva čeka kad će vrijeme namaza da u tišini skrušeno razgovara sa Allahom, Svojim Gospodarem. Ashabu, Urva Ibn Zubejru su odjekli stopalo bez anestezije kad je bio na sedždi, u namazu, a da nije glasa pustio. Samo na jače bolove bi još više Allaha slavio. Kad se sve završilo uzeo je osječeno stopalo i rekao: “Hvala Allahu koji je dao da mi jedan dio moga tijela pretekne u Dženetu. Allahu moj Ti znaš da ja ovim stopalom nisam nikad išao u grijeh i hvala Ti na onome što si mi uzeo i ostavio. “9 Ebu Damdam je zaslužio oprost od Allaha samo zato što bi svako jutro rekao: "Ja danas svoju čast dajem Allahu dž.š.“Ovo je vrhunac ljubavi kad sebe tj.svoju čast dajemo Allahu Uzvišenom. Kad je Abđullah b.Huzafa dopao u zarobljeništvo Bizantinaca, sa još dvadeset svojih drugova, kralj mu je nudio oslobođenje od smrti da napusti islam i primi krščanstvo. On je decidno odbio i rekao : “Kad hi me sjekli komad po komad ne bih ostavio svoju vjeru!" Onda je kralj naredio da nalože vatru ispod kazana sa uljem da ga tako spali. Kad je pošao prema kazanu zaplakao je te su vo jnici rekli kralju da se pokajao i prepao, pa ga je pozvao sebi i upitao: “Što si plakao!". A ashab reče: "Kada sam krenuo prema kazanu, palo mi je na pamet da imam samo jedan život koji ću dati, pa sam zaplakao i poželio da imam života koliko imam dlaka na svom tijelu pa da toliko puta umrem na Allahovom putu". Kada je kralj vidio toliku ljubav i odvažnost oslobodio ga je pod jednim uslovom da ga poljubi u čelo. Kad mu je obećao da će i ostale muslimane osloboditi Abđullah ibn Huzafe je to i učinio. Tadašnji halifa, Omer r.a., kad je to čuo poljubio je Abdullaha u čelo i rekao: "Ja ovo prvi činim, i ko god sretne Abdullaha dužan ga je poljubiti u čelo. “Ebu Bekr je dao sav imetak samo da stekne Allahovo zadovoljstvo, a mi pojedini ni članarinu islamske zajednice ne plačamo. Koliko se mi žrtvujemo za Allaha i
Njegovu vjeru? Kad Allah nekog zavoli onda naredi Džibrilu a.s., da ga i on i sva nebeska ahalija zavoli. Divne li Allahove ljubavi prema svojim robovima. Kad vjernik umre nebesa za njim plaču čak i ona mjesta gdje je sedžde činio. Enes je prenio od Poslanika,a.s., da je rekao:“Kada Allah zavoli roba, ne štete mu grijesi, a onaj ko se pokaje od grijeha je kao onaj koji nema grijeha", a zatim je proučio:“Zaista Allah voli one koji se kaju.“(Ibn Madže) Ovo znači da kad Allah zavoli roba, prihvati mu tevbu prije smrti, pa rob neće imati štete za protekle grijehe, makar ih mnogo imao, kao što nevjerstvo ne donosi štetu kad se prihvati islam. Grješnik kad umre, sve se raduje njegovoj smrti čak i životinje, jer često kiša ne pada zbog ljudskog grješenja. Ja Rabbi učini nas od onih sa kojima si Ti zadovoljan i koji Tebe vole. Amin! MURAKABA (svjesnost Allahovog motrenja) Znaj da Allah sve vidi i motri kad kaže: “A Allah na sve motri Jedno je imati vijest o ovome, a drugo je imati svijest ili obavijest o Allahovom motrenju. Hamid et-Tavil kaže.“Ko čini grijeh, a zna da ga Allah vidi,uistinu, je hrabar, ako misli da ga Allah ne vidi, pa taj je kailr.“Jednom je Omer, r.a., tražio od nekog čobana ovcu, a ovaj kaže da je rob, pa ne smije od svog gazde dati, a Omer, r.a., mu reče:“Reci gazdi da ju je vuk pojeo.“ A čoban odgovori:“A gdje je Allah.“ Kasnije ga je Omer, r.a., otkupio i oslobodio ropstva. Vjernici su svjesni Allaha gotovo u svakom momentu. Neki bi znali tražiti oprost samo zato kad na trenutak zaborave na Allaha. Zašto Resul a.s., ne bi uzimao abdest poslije spavanja? Jednom je tako ustao i ne mjenjajuči abdest krenuo da klanja, a ashabi u čudu pitaju: “Ja Resulalah,spavao si a nisi mjenjao abdest, a on im reče .'“Spavaju moje oči, al ne spava moje srce. “. To je Poslanikovo srce koje je bilo stalno u vezi sa Gospodarem pa je na samrti izgovarao: "Divnog li druga Allaha dž.š. “. I srca Allahovih evlija su u toj permanentnoj vezi sa Njim. Zašto se poslije predaje selama tri puta izgovara estagfirullah? Nismo radili nikakvo ružno djelo pa da oprosta tražimo. Tražimo oprosta ako smo u namazu bili odsutni jer nije pošteno razgovarati sa Allahom a misliti na nekog drugog . Jedan momak dok je ,bir vaktile , ašikovao pod prozorom svoje djevojke kaže:“ Ja se raspričao ko u šesnest ah kad ja ugleda ona zahrkala.“ Možete zamisliti kako je bila zaljubljena. Bojim se da mi ćesto ovako klanjamo. Često iz džamije izlazimo ko iz rudnika. Kao da nismo bili na najuzvišenijem sastanku. Slaba nam je priprema za namaz ,a to je abdest. Izgleda nismo svjesni kome idemo na sastanak. Djevojka kad hoće momku na sastanak ona se pola sata abdesti tj. šminka i dotjeruje. Ko voli Allaha taj će se propisno abdestiti namirisati i sa ljubavlju Allahu na sastanak otići. Takvi imaju dobru vezu sa Svojim Voljenim. Zašto poslije izlaska iz zahoda imo gufraneke ? Zato što za vrijeme obavljanja nužde nismo mogli spominjati Allaha pa tražimo oprosta. Subhanellah!Jedan je Allahov velij preselio u Sarajevu, a i dalje su čuli kako izgovara: “Allah, Allah. Allah te su i doktora, čifuta, zovnuli da ustanovi smrt, pa je i on čuo te rekao: "Ovo je neki svetac" Naš veliki borac za islam i Bosnu, reis Džemaludin Čaušević, kad je umro nakon tri minute se ponovo osmjehnuo takvim osmjehom kao nikad do tada, otvorio oči i ponovo zaklopio kapke, vjerovatno gledajući ljepote Dženneta, shodno hadisu, da kad ljudi umiru vide svoje mjesto gdje će stići; Džennet ili Džehennem. Ovo je ispričao
njegov veliki ahbab, hafiz Pandža koji je to vidio u bolnici dok je umirao. Ovako odlaze sa ovog svjeta oni koji su svjesni Allaha i umiru sa najljepšim mislima o Allahu. Navest ću još jedan divan primjer, koji sam lično doživio: ušao sam jednom kod svog starog džematlije, koji je bio uzor pobožnosti i ponašanja, bez kucanja u sobu. Kad sam tako bahnuo, izvinuo sam se što sam zaboravio pokucati, a on mi veli:“ Slušaj, radi mene ne moraš nikada kucati, niti dozvolu tražiti za ulazak. Mene ćeš uvijek zateći kao vjernika, jer ja se Allaha i meleka stidimKoliko je Ša'rani bio svjestan Allaha Uzvišenog kada kaže: "Više sam bio svjestan Allaha i Njegove prisutnosti u intimnim odnosima sa svojom ženom nago u namazu. "Jahja, a.s., je toliko bio zanesen mislima o Allahu da je jednom idući putem udario neku ženu da je pala na zemlju. Kad su ga pitali za razlog, rekao je: "Mislio sam da je zid. “ Pripovjeda se kako je neki šejh imao posebno nadarenog učenika u kom je vidio svijetlu budućnost, a drugi su mu bili pomalo zavidni, no šejh je imao pravo znanje o njihovim halovima, te im reče jednog dana da uberu svi po jedan najljepši cvijet, i donesu kod njega. Svi su donijeli najljepše cvjetove, ali ovaj mudri, nadareni učenik je đonio uvehnut cvijet. Kada ga je šejh upitao zašto je donio baš uvehnuti cvijet, mudri učenik je odgovorio:" Vidio sam da svi drugi cvjetovi veličaju i slave Boga, a ovaj je prestao slaviti, pa sam njega otkinuo i donio“. A zar nije u Kur'anu rečeno da Allaha slavi sve što je na nebesima i na zemlji." Đerzelez Alija, taj slavni junak, kažu nikada nije sirovo drvo posjekao, pa je drvo samo išlo. „Kada bude Sudnji dan, Uzvišeni Allah dat će da jednoj skupini iz mog ummeta izrastu krila, pa će oni poletjeti iz svojih kabura do Dženneta, kreći se tamo slobodno i uživajući u čemu hoće. Meleki će ih upitati: 'Jeste li prošli obračun?' Odgovorit će: 'Nismo vidjeli obračun', a meleki će upitati: 'Jeste li prešli preko Sirata?' Oni će odgovoriti: 'Nismo vidjeli Sirat.' Upitaće ih: 'Jeste li vidjeli Džehennem?' Odgovoriće: 'Mi to ništa nismo vidjeli.' Meleki će upitati: 'Iz kog ste vi ummeta?' Oni će odgovoriti: 'Mi smo iz ummeta Muhammeda a.s.' Meleki će reći: Allah vas počastio! Recite nam šta ste radili na dunjaluku?' Oni će odgovoriti: 'Imali smo dva svojstva, pa smo dobrotom Allahove milosti stigli u ovaj položaj.' Meleki će u pitati: 'Koja su to svojstva?' Odgovoriće: 'Stidili smo se Allaha da grijeh učinimo i kad smo bili sami, a bili smo zadovoljni sa malim koje nam je Allah odredio.' Meleki će reći: 'Dostojini ste ovoga. “Najnovija otkrića kazuju nam da naše misli, riječi i pogledi utiču na materijalni, biljni i životinjski svijet; čestice manje od atoma se pokreću na naše poglede i misli; jedna se biljka uznemiri kad joj loše mislimo, što je i eksperimentom dokazano. Neki je od svoje grupe učenjaka otkinuo samo jedan list sa biljke, i kad god bi on kraj nje prošao, ona bi se uznemirila, ali ne i kad neko drugi prođe. A kako je tek onda sa ljudima, kad sa bismillom pričamo i gledamo jedni druge. Japanci su eksperimentisali na dvije njive sa istini usjevom riže; jednoj strani su lijepo sa ljubavlju pričali, a drugu su kudili. Ona njiva kojoj su lijepo pričali dala je pet puta veći rod. Kako bi bilo kad bi ljudi međusobno komunicirali sa ljubavlju i sviješću da ih Allah, dž.š. motri. Naše riječi pogledi bili bi lijek za naše duše. A zar nije Resulallah kazao da se čuvamo vjernikovog pogleda, jer on gleda Allahovim nurom. A ima i takvih Allahovih robova koji i samo pogledom mogu djelovati i liječiti, a šta je tek sa Allahovim riječima?. Nije ista ona hrana i voda na koju se prouči bismilla, i ona bez bismille; ovo je dokazano u hemijskom laboratoriju. Zato je lijek popiti i pojesti ostatak hrane i vode iza vjernika; dok je iza griješnika bolest nešto popiti i pojesti, jer on živi bez bismille i veze sa Allahom Uzvišenim. Stariji ljudi su govorili da nema ugura (napretka), kad te džunup i
ugursuz osoba pogleda. Neko može i pogledom ureći; zato treba uvijek govoriti ono- masa Allah, a ne ,,joj“ ili nešto slično; a neko sam sebe može ureći, te stoga treba učiti dovu i kad se ogledamo da Allaha ne zaboravimo, i da Njemu pripišemo svoj oblik i ljepotu riječima:" Allahume kema hasente halki fe hassin huluki", što znači: „ Allahu moj, kao što si uljepšao moj izgled, tako uljepšaj moje ponašanje Sresti čovjeka vedra lica je sadaka. jer on širi pozitivnu energiju. Lijepa riječ je, takode sadaka, jer širi ljubav među ljudima. Ako pogledi djeluju na pojavni svijet, šta je tek sa ezanom koji poziva na Allahovo jedinstvo i kuću spasa. Zašto šejtan bježi sve dokle se ezan čuje; a zar nije u hadisu rečeno da će mueuzinu na Sudnjem danu svjedočiti sve što je ezan slušalo; ljudi, džini, drveće, kamenje i životinje; čak i umrli imaju korist dok se ezan uči; onda nije ni čudo što psi zavijaju dok se ezan uči. Neko je na pijacu donio krušaka, pa ga je kupac pitao što su mu kruške neslatke, te da li se ezan čuje u njegovom mjestu. Kad mu je prodavač odgovorio da se ezan ne čuje u njegovom mjestu, kupac mu je rekao: „ Nije ni čudo, jer gdje se ezan ne čuje ni voće nije slatko “. Na zapadu danas ima svakojakog uživanja, ali nema ruhunijjeta, tj. slasti i duhovnosti. Sve je kao od plastike. Stoga je jasno daje život bez svijesti o Allahovom motrenju jednoličan, pust, besciljan i besmislen. Jednom prilikom je jedan vladar upitao jednog derviša sjeti li se kad njega, a ovaj mu je odgovorio da ga se sjeti svaki put kad zaboravi na Allaha dž.š. Zato je pet dnevnih namaza prava dijagnoza uspostavljanja veze sa Gospodarom i relaksacija duše. Početni tekbir je najvažniji, jer sa njim ulazimo u namaz i prekidamo vezu sa dunjalukom, predajući se dobrovoljno Allahu, simbolično veži sami sebe; zato se pet puta dnevno klanja, sa određenim vremenskim razmacima, da ne bi Allaha zaboravili, ali i da svoju dušu odmorimo. Jedan šejh rekao je svojima da svi uzmu po jednog goluba i da odu da zakolju golubove, ali na takvom mjestu gdje ih niko ne vidi. Svi su se vratili zaklanih golubova osim jednog produhovljenog učenika koji je došao sa živim golubom. Kad ga je šejh upitao za razlog, a znao je, učenik je rekao: “Šejh efendija, gdje god sam pokušao da se sakrijem nisam se mogao od Allaha sakriti. “Ovo je šejh učinio samo da ostalima kaže koliko je ovaj učenik bio svjestan Allaha Uzvišenog. Jednom isposniku došli su ljudi u njegovu kuću i primjetili na plafonu jednu rupu, pa mu kažu zašto to ne popravi, a on im veli: “Ja nisam 20 godina pogledao gore od stida prema Allahu Uzvišenom, pa kako da vidim tu rupu. “Budimo što češće svjesni Allahove kamere koja sve snima, jer na Sudnjem danu će sve biti razotkriveno; i malo i veliko; jer Allah dž.š. kaže: “ Čitaj svoju knjigu (film), dovoljno ti je što ćeš danas sam sebi račun svidi ti".12 Kad nas ova dunjalučka kamera snima, dobro pazimo kako se ponašamo i uvijek imamo osjećaj napetosti i oprezni smo; a ashabi su izgledali kao da su bolesni jer su bili zabrinuti i svjesni da ih Allah dž.š. gleda i motri. Jedan je dječak postao veliki alim (evlija), samo što je svaku noć prije spavanja po nekoliko puta izgovarao; Allah me vidi, Allah me gleda, Allah zna za mene. Zulejha kad je bila pored Jusufa, a.s., pokrila je svoj kip od stida, a Jusuf,a.s., joj reče:“Ti se stidiš i pokrivaš od onog koji niti čuje niti vidi, a kako da se ja ne stidim Onoga Koji sve čuje i vidi.“Kad mu je rekla:“De me bar pogledaj.“Odgovorio joj je:“Bojim se, ako
budem gledao tebe da neću moći gledati Svoga Gospodara." Kako ćemo prepoznati evlije? Lahko! Kad ih sretnemo ili pogledamo da nas oni na Allaha podsjete, jer oni su u stalnoj vezi sa Allahom dž.š. Muderrisa, Derviš ef. Spahića, kada je vidio jedan kršćanin pitao je: "Je li ono čovjek sa ovog svijeta?". Eto to su evlije. Allahova ljubav prema robovima Allah Uzvišeni stvorio je sve iz ljubavi, pa i nas u kosmosu kao najvažniji faktor egzistencije. U jednom od ajeta koji govore o Njegovoj ljubavi Uzvišeni kaže. “ Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole". ’ Ovdje je prvo spomenuo Svoju ljubav prema robovima, pa tek onda ljubav robova prema Njemu. Kako Allah neizmjerno voli! Kaže Resul, s.a.v.s.:" Kad Allah zavoli čovjeka pozove Džibrila, i kaže mu: "Allah je zavolio tog čovjeka, pa ga i ti voli". Kad ga Džibril zavoli, pozvat će stanovnike neba, pa im reći: Doista je Allah zavolio tog čovjeka, pa ga volite i vi; kada ga zavole i stanovnici neba, tog čovjeku će prihvatiti stanovnici zemlje Trebamo se čuvati da naša jedina veza sa Allahom ne bude iz straha, već iz ljubavi, što je sigurno bolje i ljepše. Neka i straha, ali ljubav je jača. Neki arif je rekao: “Ko robuje Allahu sa ljubavlju, a bez straha on propada svestrano, a ko Mu robuje sa strahom bez ljubavi, biva udaljen. Ko Mu robuje sa ljubavlju i sa strahom, Allah Uzvišeni ga zavoli.“ Što bi rekla Rabija: “Ja Rabbi ako Ti robujem samo radi Dženneta ne daj mi ga , ako Ti robujem iz straha od Džehennema podaj mi ga , ali ako Ti robujem iz ljubavi prema Tebi onda mi nemoj uskratiti Tvoje blagodati.“Jednom veliju bilo je rečeno kako da dođe do Svog Voljenog ovako:“Ostavi sebe i dođi Meni.“Najteže je ne voliti sebe, jer mi u principu najviše volimo sebe. Gotovo u svim opcijama mi prvo vidimo sebe. Jedan je tražio sebe deset godina i kad se pronašao ljudi ga upitaše kako je to uspio, a on im reče:“Hajde i vi deset godina tražite se, pa će te se naći.“ Da vidimo koje sve osobine kod ljudi Allah voli. " Allah, zaista, voli one koji se cesto kaju i voli one koji se mnogo čiste". „Allah zaista voli dobročinitelje (muhsinine)". „Allah zaista voli pobožne (mutekije)".„Allah voli pravedne". „Allah voli strpljive".1920 Pronađimo se bar u nekoj od ovih grupa. Budimo Njegovi prijatelji: "I neka se ničega ne boje i ni začini ne tuguju AIlahovi štićenici. Oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojaliSljedeći hadis pojašnjava kako postati Allahov evlija: Onome ko bude neprijatelj mom evliji, Ja njemu najavljujem rat. Ničim se drugim Moj rob Meni ne može približiti, kao onim što sam mu Ja propisao (farzovima). Moj rob će se Meni približavati nafilama, sve dok ga ne zavolim; a kad ga zavalim, onda postanem njegov sluh kojim sluša, vid kojim gleda, ruka njegova kojom uzima, noga njegov kojom korača. Ako Mi nešto zatraži dat ču mu; ako traži Moju pomoć zaštitit ću ga “.21 Ovdje ima jedan redosljed. Moraju se prvo farzovi prihvatiti i praktikovati, pa tek onda nafdama približavati Voljenom. Allah Uzvišeni ne želi da nas samo kažnjava. On ne žuri sa
kaznom. Više voli da oprosti, shodno kuranskom ajetu:"Gospodar tvoj ljudima prašta uprkos zulumu njihovu" Ljudi će sami sebe kazniti. Zašto će džehenemljije biti u vatri? Je li zato što Allah voli da kažnjava? Ne! Allah hoće da Ga Njegova stvorenja dozivaju. Na dunjaluku su Ga dozivali samo u opasnim i bezizlaznim situacijama, a Vatra je žestoka, pa će džehenemlije u toj agoniji dozivati Gospodara tražeći presudu.I mi, kao Njegova stvorenja, hoćemo da nas neko spominje, ako smo mu samo neku uslugu učinili. Samo zbog jedne usluge hoćemo priznanje i spominjanje, a Allah nam je sve na raspolaganje stavio, i hoće da Ga priznamo i spominjemo. Allah je ljubomoran, i hoće da se spominje, pa je iz te ljubomore zabranio tajne i javne grijehe. Allah nas iskušava i stavlja nas u nevolje, ne zbog mržnje, već iz ljubavi, i što nam želi dobro, i da nas približi Sebi. Zar i mi nekad svoju djecu ne išibamo, ne što ih mrzimo, već što hoćemo da budu bolji. Muhamed a.s. je imao najveća iskušenja baš zato što Ga Allah najviše voli. Zato su ashabi plakali ako im se jednu sedmicu nikakvo iskušenje ne dogodi, bojeći se da ih Allah nije zaboravio. Allah nam daje deset puta veću priliku da budemo dobri,nego loši. U predaji stoji kad hoćemo uraditi dobro djelo, pa ako ga uradimo piše nam se od deset do sedamsto sevapa, ako ne uradimo piše se jedan sevap, ako pak odlučimo uraditi loše djelo pa ga uradimo piše se samo jedan grijeh ako odustanemo radi Allaha piše se jedan sevap.'' Pa, uistinu je propao u koga jedinice nadvladaju desetice. Allahova milost u Kur‘anu se spominje na 250, a kazna duplo manje, 125 puta. Ništa slućajno, baš, duplo manje. Allah, ne samo da je milostiv, već pun ljubavi: “Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi. “24 Razlika je ogromna između, ,,Samilostan“ i „Pun ljubavi“.To je kao kad bi neki bogataš hranio siromahe iz samilosti, a baška je kad bi hranio svoje prijatelje iz ljubavi. Allah nas hrani i održava iz ljubavi. Znaci Allahove ljubavi prema robu 1. Koga Allah voli štiti ga od propasti ovog svijeta.Takvi ne mogu satima sjediti i samo o dunjaluku pričati a da Allaha ne spmenu: "Allah štiti Svoga roba, vjernika od dunjaluku, Svojom ljubavlju kao što i vi brinete za svoga bolesnika braneći ga i bojeći se za njega"' Velika je opasnost kome ide dunjaluk uprkos njegovom grješenju:“I kadu bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bi smo im kapije svega otvorili, a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili. “26 2. Allah koga voli učini ga pobožnim. Osladi mu vjerovanje: "Allah daje ovaj svijet i onima
koje voli i onima koje ne voli, a vjeru daje samo onima koje voli. Pa onoga kome je data vjera njega je Allah zavolio 3. Koga Allah voli da mu da razumije vjeru. On ima pravi rezon i orijentaciju u životu. ,,Ako se budete Allaha bojali(bili svjesni Allahajon će vam sposobnost darovati, pa ćete istinu od neistine moći razlikovati. " 4. Blagost „Kada Allah želi dobro stanovnicima neke kuće, među njih ubaci blagost." 5. Koga Alah zavoli olakša mu činjenje dobrih djela. Ružan je znak kada neko sa mukom klanja, posti i gleda šta drugi rade, pa kaže: „ Dosta je meni sevaba nek i drugi zarađuju Ovo je dovoljan znak da takav nikad nije doživio, sa slašću, nijedno dobro djelo. Što nekada ne kaže da mu je dosta maraka? 6. Doživi fin kraj svog života ili smrt. Ružan je alamet kad se neko pred smrt razleti da što više dunjaluka sabere i pogriješi. Ružno je dočekati kraj života u lošem mjestu.Neki su kudili cijeli Irak kao što su to činili Omer ibn Abdul-Aziz i Ka'b el-Ahbar.Ibn Omer, radijallahu anhu, upitao je svoga oslobođenog roba mjesto stanovanja, pa kad mu je rekao da živi u Iraku, on reče:“ Šta se tamo dešava? Saznao sam da je svakome ko živi u Iraku Allah dželle šanuhu, privezao neki belaj kao nerazdvojnog druga.“ Spominjući Irak, Ka’b el-Ahbar je rekao:“ U njemu je devet desetina zla i neizlječiva bolest.“ Kaže se da je hajr podijeljejen na deset djelova od kojih je devet u Siriji, a jedan dio u Iraku, kao i da je zlo podijeljeno na deset dijelova, od kojih je devet u Iraku, a jedan u Siriji“.Nije ni čudo što se istorija poigrala, i danas se igra baš sa Irakom. Ništa se ne dešava slučajno! Vrlo je važno i gdje je neko ukopan, a Allahova zemlja je prostrana. 7. Koga Allah voli olakša mu pred smrt da što više dobra učini i da njegova okolina bude zadovoljna s njim. Resul,a.s.,poručuje: “ Kajat će se i vjernici i griješniciKada griješnici, na Ahirctu vide kolika je Allahova milost zažalit će što se nisu prije pokajali, a vjernici kad vide koliko Allah nagrađuje, zažalit će što još više nisu dobra činili. Na jednom tunelu je pisalo: "Pokajat će se ko nešto u ovom tunelu uzme i ko ne uzme. “ Krenula dvojica kroz tunel i dogovore se da jedan uzme, a drugi ne uzme to „ nešto.“ Kad su izašli, vidjeli su da je to „ nešto „ bili dragulji. Ovaj što nije uzeo, sigurno se pokajao. Ali zašto se pokajao onaj što je uzeo? Zato što nije još više uzeo. Da se ne bi kajali iskoristimo život prije smrti. Da završimo sa hadisom: „ Upozori vjernike, a obraduj griješnike, jer se računi svode na kraju života." Niko ne zna kako će okaončati sa ovog svijeta. Dvojica su preselili u haremu Kabe i klanjana im je dženaza odmah poslije namaza, i bilo je oko milion klanjača, ali kada je neposredno poslije toga donesena još jedna dženaza i toj dženazi je prisustvovalo svega petnaestak ljudi. Allah zna, a mi ne znamo. Iskren odnos prema Allahu Uzvišenom
Znanje se stiče učenjem, a iskrenost i blagost navikavanjem i treniranjem sa maksimalnim ulaganjem truda i borbe. Pitao neki beduin Poslanika, s.a.v.s, o tome šta je najlakše i najteže u Islamu, a Resul,a.s., mu odgovori: “ Najlakše je izgovarati la ilahe illellah, a najteže je biti iskren i pošten čovjek. “ Daje to lahko većina bi bila iskrena, ali... Kažu neki da se na laž ne plaća porez pa može lagati koliko hoće. Nije toliko čudno kad lažemo drugima, ali je nepojmljivo kad sami sebe lažemo, a još gore kad se sa AIlahom izigravamo. Pa, Allah zna šta se u grudima našim krije. Allah nam naređuje iskrenost kad kaže: “ A naređeno im je da se samo Allahit klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju. " Šejtan može zavesti pobožne, ali ne može iskrene: “ Sigurno ću ih sve na stranputicu zavesti, osim Tvojih, među njima, robova iskrenih. " Ona trojica u pećini spasila su se samo svojim djelima koje su činili iskreno radi Allaha Uzvišenog. Oni koji se budu pokazivali drugima, Allah ćc njima reći, na Sudnjem danu, da idu od njih tražiti nagradu. Allah nam navodi primjer u stoci. “ Vi imate primjer i u stoci: Mi vam dajemo da iz utroba njenih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u bubregu i od krviukusno onima koji ga piju. “ Kakva je to pouka u čistom mlijeku? Šta bi da u mlijeku ima bar malo krvi ili mokraće? Da li bi ga pili? Da li će naše djelo Allah primiti ako bude uprljano drugim nijjetima, osim da time Allah bude zadovoljan. Neka naša djela budu čista poput mlijeka:“ Reci:“ klanjanje moje i obredi moji, i život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova. “32 Kada se već borimo i trudimo onda nema računa da to sve izgubimo. I nevjernici i griješnici se bore za život, samo što će biti na Ahiretu gubitnici. Kad je već borba neminovna onda hajde da preispitamo svoje nijjete- namjere. Čišćenje nijjeta Dobro je poznat hadis, za koji imam Šafija, smatra da je trećina znanja, koji glasi: " Djela se cijene prema namjerama i svakoj osobi pripada ono što je naumila." Ljudi će biti proživljeni prema svojim nijjetima. Allah više voli vjernikov nijjet nego njegovo djelo. Vjernikov nijjjet je pozitivna inercija koja mu povećava iman. I munafici mogu činiti dobra djela, ali su im nijjeti prljavi, lako je jedan musliman, za vrijeme h.Omera r.a., stalno na jaciji učio suru Abcse sa prljavom namjerom da degradira Poslanika,a.s., kako ga jc Allali tom surom ukorio zbog slijepca, Ummi Mektuma, od kojeg se Resul,a.s., okrenuo da bi razgovarao sa bogatim mušricima. Kada je to saznao veliki Omer,r.a., htio gaje ubiti,bez obzira što je Kur' an učio, ali sa prljavim nijjetom. Munafici su za vrijeme Muhammeda,a.s., napravili džamiju(mesdžidud- dirar)sa ciljem da prave smutnju, ali Allah ih je razotkrio i naredio da se u njoj nikada ne klanja, tako da je srušena i na tom mjestu napravljeno je smetljište. Ibrahim ibn Edhem pripovijeda da je bio kod jednog isposnika u njegovoj ćeliji. Zatekao ga je zapuštenog i iznemoglog. Na pitanje zašto je takav rekao je:“Ja živim ovako bijedno jedući jednu lepinju dnevno samo zbog jednog dana u godini. Na taj dan mi dolaze moji sljedbenici i
kruže oko mene, a ja moram ovako izgledati da bi me smatrali svetim.“Onda je Ibrahim ibn Edhem rckao:“Kad on može ovako živjeti zbog prolaznog i lažnog ugleda zašto ja ne bi radi vječnog uživanja i Allahovog zadovoljstva.“ Jedan Allahov rob bio je toliko iskren protiv sebe da je ponovio sve namaze koje je klanjao 27 godina. Naime, ovaj iskreni insan imao je običaj klanjati uvijek u prvom safu i na istom mjestu. Jednom je zakasnio, pa je klanjao u drugom safu i tek tada osjetio kako je u prvom safu klanjao zbog ponosa i želje da ga tu ljudi vide, jer se nelagodno osječao u drugom safu, pa je sebe tako kaznio i sve te namaze ponovio. Koliko je važna iskrenost Allah u Kur'anu kaže da će čak iskrene pitati za njihovu iskrenost. Radi koga su bili iskreni? radi ljudi ili u ime Allaha dž.š. Zbog loše namjere i ubica i ubijeni će u Džehennem. Zašto? Zato što su obojica imali namjeru ubiti. Jedan ashab učinio je hidžru iz Mekke u Medinu zbog žene Ummu Kajs, pa su ashabi raspravljali da li je on mudžahir ili ne, pa je Poslanik,a.s., završio sa ovim početnim hadisom:“ Onaj čija hidžru bude radi Allaha i Poslanika, pa njegova hidžra je radi Allaha i Njegovu Poslanika. A čija hidžra bude radi dunjaluka da bi ga stekao Hi radi žene da bi je oženio, njegova hidžra je radi onoga zbog čega je i učinio. “34 Tako su ashabi ovog čovjeka prozvali Ummu Kajsin muhadžir. Ko dođe na mevlud radi teferića, dobit će to zbog čega je i došao. Ko dođe na dženazu radi koverte, isto tako. Jednom tabiinu je rečeno:" Podi s nama na dženazu jednom ashabu " On reče:“ Sačekajte trenutak.“ Malo kasnije krenuo je sa njima. Na pitanje zašto je zastao, rekao je:“ Zastao sam da pročistim svoj nijjet." Za svaki posao, čak za svaki korak, moramo uvijek obnavljati nijjet. Ne možemo nešto raditi bez svrhe i cilja. Svi mi imamo jasne ciljeve,kad je u pitanju dunjaluk, čak i oni nepismeni, samo što nisu sa ciljem da steknemo Allahovo zadovoljstvo. Kažu , dvojica jarana dogovorila se da jedan ode u lekiju, a drugi u javnu kuću. Ovaj što je otišao u tekiju kajao se što i on nije otišao da uživa u zinaluku javne kuće. Dok onaj u javnij kući se kajao što nije otišao u tekiju kako bi pročistio svoje srcc. Ovaj drugi je bolji od onog prvog. Tako je Gazalija naveo primjer čovjeka koji ode daigoj ženi u zinaluk i sve kad bi to bila, recimo, njegova žena koja je kradom ušla u sobu te ljubavnice, taj čovjek bi bio griješan jer njegova namjera jc bila zinaluk. Ili obratno kad bi to činio sa drugom ženom, a mislio da je njegova. Prva opcija bi bila veći grijeh. Ne treba ništa činiti rutinski iz navike. Stalno, čitav život moramo čistiti svoje namjere. Za čežnju i želju nečemo odgovarati sve dok se ne odlučimo(zanijetimo) da tu želju ostvarimo. Čovjek, neuzu billah, može maštati o tuđoj ženi al kad odluči da joj pridže i počne raditi na realizaciji svojih želja za to će odgovarati. Evo dokaza iz hadisa u kojem Resul a.s. govori o onima iskrenima borcima koji su bili spriječeni da idu u borbu:“Doista, u Medini su ostali ljudi koji su sa vama zajedno, putuju, prolaze dolinama, a su vama učestvuju u nagradi, jer ih je sprječio oprevdan razlog. “ „Ko legne u svoju postelju sa nijetom da ustane i klanja noćni namaz, pa ga san savlada i ne probudi se do sabaha, imaće nagradu kao da je klanjao. „Njegov san mu je sadaka od Njegovog Gospodara. Samo trebamo znati da Allaha ne možemo prevariti. On, zasigurno, zna jesmo li bili
iskreni u nijetu. Prenosi se da je jedan čovjek tražio od svoje žene češalj, a ona mu je donijela i ogledalo, a on zastade, pa rerče:“Nisam zanijetio da mi doneseš i ogledalo.“Koliko su naši prethodnici bili iskreni protiv sebe najbolje ilustruje primjer Ebu Revvada koji kaže:“U ovom mesdžidu boravio sam 60 godina i obavio šezdeset puta hadždž,a nisam siguran da mi je ijedno djelo primljeno kod Allaha, jer šejtanski udio bio je jači. Volio bih da moja djela ne budu ni protiv mene ni u moju kirist.“Sufjan bi imao običaj reći:“Ne računam ni na jedno svoje djelo koje je vidljivo učinjeno.“Ashabi su više strahovali za svoja dobra djela, nego mi za svoje grijehe. Teško je biti iskren, zato je jedan vjernik rekao:“Kad bih znao da mi je samo jedna sedžda primljena volio bih više smrt nego život.“Neko je rekao da mu je vidjeti iskrenog, pa mu je rečeno:“Da si ti iskren sigurno bi prepoznao iskrene.“Muavija ibn Kureh je rekao:“Ko će mi pokazati čovjeka koji noću plače, a da se po dani smije.“Huzejfa,r.a., predvodio jc ljude u džematu jedno vrijeme i odustao govoreći:“Došla mije misao klanjajući da sam ja bolji od vas, pa ne mogu više biti vaš imam.“Iskreni ne mogu sami sebe lagati. U jednom nijetu možemo imati više nijeta i za svaki posebno dobiti nagradu. Na primjer, hoću u džamiju da dobijem nagradu džemata, zatim hoću da se poselamim sa svojom braćom, zatim hoću da to vrijeme u džamiji ništa ne pogriješim, ili hoću da ostanem u itikafu do sljedećeg namaza itd. Koja je ovo dobit! Jedan Allahov rob iz Benu Israila prolazio je pored jedne grupe bijednika koji su tu od iznemoglosti ležali u pijesku. On je samo zamislio kad bi ono brdo pijeska bilo brašno pa da im podijeli. Naposrcdno poslije toga Allah je obavijestio tadašnjeg poslanika da rekne tom čovjeku da mu je Allah upisao sevape kao da je sve to brdo pijeska podijelio kao sadaku. Buhari bilježi predaju kako je neki čovjek u vrijeme Mudameda, a.s., dao svoju sadaku na privremeno čuvaje jednom čovjeku. Pritom ja došao sin onoga što je dao sadaku i uzeo od onoga kome je sadaka bila povjerena na čuvanje. To je saznao njegov otac i okrivio ga pred Poslanikom s.a.v.s., govoreči mu:“Tu sadaku nisam namjeravao dati tebi.“ Resul a.s. reče:“ Tebi pripada ono što si naumio" njegovom sinu reče:“A tebi pripada ono što si uzeo" Važno je samo da se ne šejtanimo u svom djelovanju. Omer r.a., vidio je čovjeka kako je spustio glavu, pokazujući tako skrušenost, pa mu Omer reče:'"Čovječe ne nalazi se skromnost u vratu već u srcu.‘Dobri predhodnici su govorili: Neki čovjek može plakati među hiljadama ljudi i biti iskren, a neko može biti sam u svojoj sobi, gdje ga niko ne vidi, a biti licemjeran “ Iskrenost je da uvijek misliš da je kod tebe nestalo iskrenosti. Dok god se budeš bojao za sebe budi spokojan. Uvijek se pitaj: "Jesam li iskren ili ne. “ Ne traži zbog svojih dobrih djela da te ljudi hvale, jer tada ti nije stalo do Allahove nagrade i zadovoljstva. Zato treba skrivati svoja djela, osim ako želimo druge postaknuti da to isto čine, al moramo biti oprezni. Klanjati u kući nafilu kad te niko ne vidi,osim Allaha, bolje je za 25 puta. 70 puta je bolje dati sadaku tajno, nego javno, osim zekata. Zejnul-Abdin, unuk h. Alije, je deset godina donosio po noći brašno siromasima Medine, a da to oni nisu ni znali sve dok nije preselio na Ahiret. Tek tada su saznali daje to bio on. Kada su ga gasulili vidjeli su crne tragove na ramenima od tereta koji je raznosio. Hasan Basri kaže: “Zatekao sam ljude među kojima je bilo onih koji bi zanoćili sa svojom ženom, ležeći jedno pored drugoga. Niz
njihove obraze bi tekle suze od straha prema Allahu, a njihove supruge to nebi primjetile. “ Primjer nijeta u pohvalnim stvarima je da onaj ko se namiriše petkom može željeti da pokaže svoje bogastvo ili da se svidi ženama, a može željeti sijeđenje sunneta. No obe situacije ukazuju na Poslanikove s.a.v.s., riječi."Ko se namiriše u ime Allaha na Ssudnji dan će doći ljepšeg mirisa od miška, a ko se namiriše u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, na Sudnji dan će doći smrdljiviljii od lešine "Da nas Allah sačuva ovakvih nijeta. Ashabi kao uzor međusobne ljubavi Ashabi su najbolji ummet koji se ikada pojavio na dunjaluku. Oni su uživo pohađali Poslanikovu školu islama. Bili svjedoci spuštanja Objave. Naslađivali se gledajući mubarek lice Muhameda, s.a.v.s. Voljeli su ga više nego sebe. Jačali svoj iman slušajući najođabranijeg Allahovog Miljenika, s.a.v.s. Redovno dolazili na univerzet koji se zvao džamija. Koliko su bili jedinstveni i koliko su se volili kad su klanjali, toliko bi se sastavili da su mnogi od njih imali poderane košulje na ramenima. Kod nas, u našim džamijama, dovoljno je vidjeti samo kako smo poredani i razdvojeni u safu da znamo koliko se volimo tj. ne volimo. Kao da smo zaraženi pa ne smijemo dodirivati jedni druge. Stalno treba govoriti: “Sastavi, popuni safove." A da su između nas, nedaj Bože, žene onda bi trebalo kazati: “Rastavi malo safove",Neuzu billah.! Poslanik a.s., nas uči da ko sastavi saf Allah će ga sa sobom sastaviti, ili ko rastavi saf Allah će ga od sebe rastaviti. Najbrže što će Allah nagraditi je popuniti prazno mjesto u safu ispred sebe. Allah se osmjehuje u tri slučaja: Kad rob ustane iza pola noći da dobrovoljno klanja, kad se safovi redaju i kad se mudžahidi redaju za borbu. Svako voli hediju i Allah voli hediju, a hedija Allahu je klanjati dobrovoljni namaz. Farze moramo klanjati, a nafile ne moramo i tako kroz nafile mi dokazujemo da volimo Allaha i Njegova Poslanika s.a.v.s Resul a.s. bi toliko dobrovoljno klanjao da bi mu noge otekle. Neki su ashabi dovu činili Allahu da po noći nikad ne spavaju kako bi ibadet činili Allahu dž.š.Ashabi su se toliko volili da bi često davali prednost drugom više nego sebi. Jedno je biti džometan, a drugo je biti nesebičan. Darežljiv je onaj koji dijeli i pomaže drugima, ali njemu ostane. Dok nesebičan je onaj koji dadne drugom ono što njemu samom treba. Allah dž.š. u Kur'anu kaže za ashabe: “I hranu su davali -mada su je , i sami željeli-siromahu i siročetu i sužnju." Zabilježen je slučaj jedne glavuše koja je donešena jednom ashabu kao hedija. Šta mislite da li ju je odmah pojeo? Ne! Dao ju je svom komšiji koji je bio potrebniji od njega. A ovaj drugi dao trećem, treći četvrtom i tako je glavuša obišla sedam osoba, a svaki je mislio da je drugom potrebnija. Ovo se zove nesebičnost. U nas bi mogla tako kružiti samo ružna košulja i lindžo keks.
Jedne hladne zimske večeri jedna ensarijka je donijela Allahovom Poslaniku s.a.v.s., ogrtač kojeg je isplela od kadife, što on prihvati. Samo što ga je obukao jedan ensarija mu ga zatraži. Veliko srce Poslanikovo nije moglo odbiti već ga odmah skide i ogrnu ensariju. Šta bi mi učinili da obučemo novo odijelo i da ga odmah nekom poklonimo? Tako bi se najlakše očistili od sebičnosti! Allah poručuje: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže, a bilo šta da udijelite, Allah će sigurno za to znati." Ne treba od svakoga ni uzimati niti kod škrtih jesti, jer Poslanik a.s. nas savjetuje: “Hrana darežljivog je lijek, a hrana škrticeje holest. " “Dobročinstvo tražite kod Mojih Robova koji su milostivi i živjet ćete u njihovoj milosti, jer sam njima Svoju milost darovao.Nemojte tražiti od onih čija su srca gruba,jer ja sam njima Svoju srdžbu namijenio. ”Allah voli i pomaže dobročinitelje: “Suzdržite se od grijeha darežljivih jer kad god oni posrnu, njih Allah hvata za njihove ruke. Huzejfe r.a., bi imao običaj reći:“Mož.da onaj ko krši propise vjere i neprestano raspolaže sredstvima za život uđe u Dženet zbog te svoje popustljivosti u trošenju. ” Prenosi se od Ibn Osmana da je rekao“Neki je čovjek želio nauditi Ubejdullahu ibn Abasu, pa je otišao kod uglednih Kurejšija i slagao im kako ih Ubejdullah sve zove na ručak. Kad su se fino počastili Ubejdullah im je na ispraćaju rekao da svaki dan dođu kod njega na ručak. ” Ensarije su ostali do Sudnjeg dana nepravaziđeni uzor nesebičnosti prema braći muhadžirima iz Meke. Sa'd ibn Rebia je postigao vrhunac nesebičnosti kad je ponudio svom bratu po vjeri iz Meke, Abdurrahman ibn Avfu, sav imetak da popolovi sa njim, a vrhunac je bio kad mu je dao da bira koju ženu njegovu želi da oženi, jer on je imao dvije žene, pa bi tu ženu razvjenčao i vjenčao za njega. Šta mislite da lije pristao na to? Na Sa'dovu nesebičnost i ljubav on je postupio još plemenitije i požrtvovanije. Pitao je da mu samo pokažu gdje je pijaca. Nakon kratkog vremena postao je jedan od najbogatijih ljudi u Medini. Poslušajmo zanimljivu priču h. Alije,r.a. Razbolila mu se žena h. Fatima ,pa je poželjela u toj bolesti da pojede bar jedan nar. Alija, r.a., pretresao je svu kuću da bi našao samo jedan dirhem i krenuo na pijacu da kupi taj nar. U povratku sretne jednog siromaha koji je, također, bio bolestan te mu zatraži taj nar. Šta je uradio taj veliki h. Ali? A šta bismo mi uradili? To Alijino veliko srce nije ga odbilo , nego je popolovio nar i istog momenta bolesni siromah je ozdravio. Dolazi kući i daje drugu polovicu svojoj miljenici te i ona uz Allahovu pomoć odmah ozdravi. Resul, a.s., preko Vahja bio je obaviješten o tome, pa mu šalje po ashabu Selmanu deset narova. Kad je Selman došao kod Alija jedan nar je sakrio a devet mu je dao i rekao:“Za tvoju nesebičnost Allah i Poslanik ti šalju ovih devet narova.“ A mudri i produhovljeni Ali odgovara:“Ako je od Allaha i Poslanika onda mora biti deset, jer kad Allah vraća onda deset puta više daje.“ Abdullah ibn Amir sam je krenuo iz džamije svojo j kući. Njemu se priključio momak iz plemena Sekif koračajući s njegove strane. Abdullah ga je upitao “Momče, da Ii si nešto trebao?" Momak je odgovorio:" Želim ti svako dobro! Vidio sam da ideš sam, pa sam pomislio da te zaštitim. Ne bih volio da ti se nešto ružno desi. “ Abdullah ga je uzeo za ruku i sa njim krenuo kući. Potom je pozvao da mu iznesu hiljadu dinara i predao ih momku u ruku, rekavši: “ Troši ovo! Divno Ii su te tvoji odgojili
Privovjeda se da je imam Šafija, kada je obolio od bolesti od koje će i umrijeti, naredio da ga taj i taj ogasuli. Kada je preselio, javili su tom čovjeku, i on je došao. Zatražio je od ukućana njegovu bilježnicu. Kada su mu je donijeli, otvorio je i našao da je Šafi ostao dužan sedamdeset hiljada dirhema. Sav dug je preuzeo na sebe i podmirio ga rekavši:“Ovo je za moje kupanje njega. “ Neki je čovjek došao svome prijatelju i pokucao na vrata, a ovaj ga je upitao:“Šta te je dovelo k meni?“ odgovorio je:“lmam duga.“ Ovaj je izbrojio četiri stotina dirhema i predao ih čovjeku. Kad se vratio u kuću, plakao je. Žena mu je rekla:“ Zašto si mu dao, kad ti je toliko žao?“ Odgovorio je:“ Plačem zbog toga što se nisam ranije raspitao za njegovo stanje, pa da mi ne dođe na vrata i ovako zatraži. “ Opasnost od škrtosti Škrtost može dovesti do toga da čovjek sam sebi uskrati onda kada mu je potrebno. Koliko ima onih, kada nešto požele pojesti neće to sebi priuštiti samo iz tvrdavičluka, a kada bi im to bilo dato besplatno, odmah bi uzeli. Jedan je tako krenuo na put, pa mu je u putu naumpalo da je ženi zaboravio reći da ugasi svijeću i vratio se kući da to potvrdi. Neko mu je rekao da je veća šteta to što će opanke poderati nego što će svijeća izgorjeti. Ali on je odgovorio: “Znao sam ja za to, pa sam skinuo opanke i bos se vratio. " Allah upozorava:" Oni koji škrtare i od drugih traže da budu škrti i koji kriju ono što im je Allah iz Svog obilja darovao;a mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju." Pripovijeda se za Šiblija kako je razgovarao sa svojom dušom, pa reče samom sebi:“A jesi škrt.“Malo poslije toga ubijedi sebe da nije škrt pa veli sam sebi:“Kad bi mi sada neko donio određena sredstva sve bi to podijelio onome koga prvog sretnem.“Samo što je to zamislio neko je pokucao na vrata i đonio mu 50 dinara. Odmah je ustao da ispuni svoj zavjet. Prvog koga je sreo bio je jedan siromah koji se šišao kod brice u brijačnici. Ušao je unutra i stavio pare siromahu u ruke. Ovaj siromah je to odbio i rekao da te pare da brici za njegovo šišanje. Šibli se zbuni, pa reče daje to puno para za šišanje, a ovaj brico, također, odbi uzeti pare govoreći kako je prije nego ga je počeo šišati odlučio da muništa ne naplati. A ovaj siromah, koji je najvjerovatnije bio avlija, mu reče:“Jesmo li ti malo prije rekli da si škrt.“Poslije toga uzeo je pare i bacio ih u vodu. Allah daje a ljudi dijele, ne mogu obojica davati. Samo je Jedan Onaj ko daie, a oni koji škrtare skrivaju ono što Allah daje. Zato se oni porede sa kafirima, jer i .oni skrivaju onu Istinu o Bogu, koju nose u sebi. Zbog škrtosti (sebičnosti) ljudi se mrze, zavide jedni drugima, čak se ubijaju i ratuju. „ A oni koji budu sačuvani popašnosti, bit će ti koji će uspjeti. “ Insan je po svojoj prirodi škrt. zato se Allah obraća vjernicima, a ne ljudima, kada je u pitanju zekat, sadaka, dijeljenje imetka. Allah kaže za insana da kad bi imao Allahove riznice bogatstva, on bi opet škrtario bojeći se siromaštva. Zato je rečeno da je najveće siromaštvo strah od siromaštva.Mnogi narodi prije nas su uništeni zbog škrtosti, kaže Resul, a.s. U vrijeme Allahovog Poslanika s.a.v.s. jedan čovjek je ubijen kao
šehid, a neka žena ga je oplakivala riječima:“O šehide!“. Čuvši to Resulullah s.a.v.s. je rekao: "A kako znaš da je šehid?!. Možda je govorio ono što ga se ne tiče, ili je možda škrtario onim čega mu nije manjkalo" Ibn Abbas pripovjeda: "Kad je Uzvišeni Allah stvorio Dženet rekao mu je:“Uljepšaj se “. Kad se uljepšao rekao mu je :"Pokaži svoje rijeke, svoje divane, svoje ukrase i svoje hurije.“ Dženet je rekao:'" Blago onome ko u mene uđe. “Tada je Uzvišeni Allah rekao:“Tako mi Moje veličine u tebe neću nastaniti škrtog.“ Iblisu je najdraži škrt pobožnjak, a najmrži darežljiv grješnik iako je griješnik prija će mu se Allah smilovati nego škrtom pobožnjaku. Neki je čovjek pozvao svoga brata u vjeri na sjelo, ali mu ništa nije iznio da jede. Nakon dužeg sjedenja pita svoga gosta koju melodiju pjesme želi da čuje. A ovaj ionako gladan veli:“Volio hi čuti krčanje hrane u loncu. “ Jedan je bio toliko skeptičan i škrt da bi uvijek jeo samo glavušu od ovce, jer nije vjerovao svom slugi da ga neće obnamuti, jer to bi se na glavuši primjetilo. Nasuprot ovakim primjerima, Abdas ibn Dilkan kaže:‘Niko nije otišao sa ovoga svijeta kao Bišr ibn Haris. Njemu je na samrti došao čovjek i tražio da mu se šta dadne, a on je skinuo svoju košulju i dao mu je. Ubrzo posije toga umro je u drugoj posuđenoj odjeći. Pripovjeda se da je Ebu Hasan jednom prilikom bio u zahodu pa je pozvao svog učenika rekavši mu:“Skini s mene ovu košulju i daj je tom i tom.“ Učenik mu je ođgovorio:“Pričekaj dok izađeš iz zahoda.“ On je odgovorio: “Suda mi je naumpalo da je dadnem, a nisam siguran da li ću tako misliti kada izađem. “ Ovo su bili primjeri nesebičnosti ashaba i onih poslije njih da bi mi mogli izvući pouku i liječiti se sa tim. Jedna žena pitala je Hibana što podrazumjeva pod pojmom darežljivost, a on je odgovorio:“Darežljivost je dijeljenje. Ona je ponovo upitala:“Da li za to očekujete nagradu?“ ,,Da“, odgovorio je on. Ona je zatim nastavila:“Subhane!lah! Učinite jedno djelo i za njega dobijete deset. Pa čime ste pokazali darežljivost? Darežljivost je da robujete Allahu i da se time naslađujete, a da zato ne očekujete nagradu i nadoknadu! Zar u vašim srcima nema ništa drugo osim želje za nadoknadom.“ Dobročinitelji će i na Ahiretu biti dobročinitelji. Svoja će djela, i tamo na Ahiretu podijelit i Allahovom milošću ući u Džennet. Hasan Basri pripoveda da je upamtio ljude koji su 40 godina pomagali porodici poginulog brata. Nama, ako neko dođe dva puta i treći put nam zatraži, mi ga odbijemo govoreći:“Ne mogu ti ja čitav život pomagati. “ Alija r.a., bi plakao kad mu sedam dana niko u kuću nebi ušao, bojeći se da za Allah nije zaboravio. Po ovome, kako nama danas musafiri dolaze, mi bi trebali plakati svaki dan. Poslanik a.s., se kune,da ko daje, nikada neće osiromašiti, a šejtan straši siromaštvom. Problem je kome ćemo više vjerovati! Lopovi se slabo oslanjaju na Allaha, jer ne vjeruju da je nafaka određena. Radom se može povečati kapital, ali nafaka ne može. Dosta ima siromašnih koji više pojedu od bogatih, jer mnogi bogataši su obolili od raznih bolesti, pa ne smiju puno jesti. Kad bi ljudi bježali od nafake kao što bježe od smrti opet bi ih nafaka stigla kao što ih smrt stigne. Halal nam dolazi samo onoliko koliko nam treba, a haram dolazi đuture, kaže Resul, a.s. Ko jadikuje da nema, nikada neće ni imati, jer svaki dan silaze dva meleka sa desne i lijeve strane. Melek sa desne strane moli da se poveća onom ko daje, melek sa lijeve strane moli da se umanji onome ko škrtari i ne daje. Najteže je škrticama kad, nekada, nešto podijele pa se pokaju, jer šejtan ne voli da ljudi dijele. Neda se svakome dijeliti. Jedne gladne godine h. Osman, r.a., stigao je u Medinu sa sto tovara deva natovarene hranom, pa ga gladni ashabi pitali pošto je opskrba, a on im veli:“Ne možete mi platiti“ Začudženo ga upitaše:“Zašto?“ On reće:“Zato što če mi Allah više platiti.“
Pa im je sve tovare podijelio. Subhanellah! Abdullah ibn Mubarek krenuo na hadž i u putu sreo ženu koja je nosila mrtve ptice. Kad je saznao da nosi svojoj djeci, koja nemaju šta drugo jesti, odustao je od hadža i sve pare koje je ponio dao je toj ženi:Ko god čini dobro ili zlo sebi čini. Zato škrti sami sebi ne žele dobro, jer na Ahiretu neće imati ništa. Ja Rabbi očisti nas od škrtosti, učini naša srca nježnim i blagim da budemo od onih koji dijele i sa kojima si Ti Bože zadovoljan. Amin! Koristi braka Hvala Allahu Uzvišenome koji je od nas stvorio družice da se uz njih smirimo i što je između nas učinimo ljubav i milost, a to su ajeti za narod koji razmišlja. „On“, Uzvišeni kaže: Udavajte neudate i ženite neoženjene. “ Svi pejgamberi imali su porodicu(bili oženjeni) osim lsa, a.s., koji će se oženiti kada siđe na zemlju i tada će imati djece: “Iprije tebe smo poslanike slali i žene i porodicu ini davali. “49 Kroz bračni život Allah je dao da opstojimo, živimo, rađamo se i umiremo. Bez braka na dunjaluku bi nastao haos. Zato Resul, a.s.brak naziva svojim sunnetom. “Brak je moj sunnet, pa ko voli moju narav, neka izvršava moj sunet" Žena donosi bereket i ne trba se bojati siromaštva:“Ko se ne ženi bojeći se oskudice ne pripada nama. “ Danas je postao trend biti neženja, a h.Omer za takve veli:“ Jedino slabost i griješenje sprečavaju čovjeka da se oženi.“ Današnja omladina nema potrebe za ženidbom jer mnoge žene su postale najjeftinija roba kao što reče jedan mladić, zinalučar, za jednu svoju djevojku: “ Ona je paloma za jednu upotrebu. “ Žalosna je ova izjava, a još je žalosnija ova djevojka. Žena, zasigurno, čuva čovjeka od griješenja, pa i njegovu vjeru: “ Ko se oženi sačuvao je polovinu svoje vjere, a Allah a neka se boji za drugu polovinu. “ 52 Ibn Abas,r.a., kaže:“ Neće biti cjelovit ibadet pobožnog dok se ne oženi. " Ibn Mesud,r.a., govorio bi:“ Kad bi mi od života ostalo svega desetak dana, volio bih se oženiti, da se ne bih neoženjen sreo sa Allahom.dž.š. “Slično je govorio i Muaz ibn Džebel.r..a., kome su dvije žene umrle od kuge, a i sam je njome bio zaražen: " Oženite me, jer mi nije drago da se sa Allahom.dž.š., sretnem neoženjen. “Omer,r.a., imao bi običaj reći:“ Ženim se samo radi djece. "Brak ima trostruku korist; da čovjek zadovolji svoje strasti na dozvoljen način sa svojom suprugom, da se uz nju smiri i da ostavi iza sebe porod, jer tako će mu i dalje dobra djela od njegove djece teći, shodno hadisu: “Kada čovjek umre njegova djela se prekidaju, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanjem koga je podučio i dobro dijete koje će se moliti za njega. “Ibrahim ibn Edhem je bio neženja, pa mu je neko rekao:“ Blago li se tebi, nemaš porodice, pa si se posvetio ibadetu.“ A on je odgovorio: “ Tvoj strah kako da izdržavaš porodicu vredniji je od
svega ovoga što ja činim. “ Ibn Mubarek je rekao svojim saborcima tokom jedne bitke:“ Šta mislite da li je ijedno djelo bolje od naše borbe?“ Odgovorili su:“ Ne. “ On reče: “ Znajte da čovjek koji ima porodicu, pa se bori za njih, njegovo djelo je bolje od našeg. “ Rečeno je da je jedan rekat oženjenog vredniji od sedamdeset rekata neoženjenog. Subhanellah! Muhammed ibn Kab el-Kurezi tumačeći ajet:“ Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu.“, rekao To se odnosi na dobru (hairli) ženu.“Rekao je Resul a.s Odlikovan sam nad Ademom sa dvje osobine:“Njegova supruga mu je bila potpora u grijehu, a moje supruge pomoć u potkornosti Allahu. Njegov šejtan bio mu je neprijatelj, a moj meni samo dobro nare dunje. “ U pripovjestima o vjero vjernicima a.s. se kazuje da su neki ljudi došli Junusu a.s. pa ih je on ugostio. On bi ulazio i izlazio iz svog doma, žena gaje stalno ezijetila, a on je samo šutio, pa su se čudili tome, a on im reče:“Nemojte se čuditi!“ Molio sam Allaha riječima:“Ono čime ćeš me kazniti na Ahiretu ubrzaj mi još na ovom svijetu!". Pa mi je rekao:“Kazna če ti biti kčerka toga i toga, pa se oženi njome! Ja sam se oženio njome i strpljivo podnosim ono što ste vidjeli.“ Zejd ibn Eslem je rekao:“Ko ima dobru ženu, stan, slugu pa on je car.“ Četiri su dunjalučka nimeta: prostran stan, dobar komšija, hajirli jahalica, i dobra (hajirli) žena. Nije rečeno zgodna, već hajirli žena. U narodu se kaže: “ Ko oženi ženu samo radi ljepote imat će divne noći, a crne dane.“ Narodna poslovica kaže:“ Ružne kuću kuće, a lijepe kolo vode. “ Priča se daje putnik iz Ezda najednom od svojih putovanja sreo Ilijasa,a.s., koji mu je naredio da se oženi, ali mu je zabranio četiri vrste žena: jogunjastom, hvalisavom, nemoralnom i onom koja stalno traži razvod braka. Alija,r.a., je govorio:14 Najgore osobine kod muškaraca su za žene najbolje: škrtost, uznositost i strašljivost. Kada je škrta čuva čovjekovu imovinu, ako je uznosita neće sa svakim pričati, i ako je plaha neće puno izlaziti iz kuće. Zanimljivo je spomenuti kako se Bilalov brat, Suhejb, oženio. Njih dvojica došli su pred kuću nevjeste, pa je Bilal rekao:“ Bili smo u zabludi, pa nas je Allah uputio, bili smo robovi, pa nas je Allah oslobodio, bili smo siromašni, pa nas je Allah imućnim učinio. Ako pristanete, El- hamdu lillah, ako odbijete subhanellah. “ Porodica nevjeste odgovori: Radije ćemo vas oženiti." Suhejb tada reče Bilalu:“ Pa ti ništa ne reče o našim uspjesima." Bilal mu odgovori. " Šuti! Istinu sam govorio i istina te oženila. “Najbolja je ona žena koju kad čovjek pogleda, obraduje te svojim pogledom, a ne ona koja kad te pogleda ljutnja te hvata od njenog pogleda. Jedan alim kada je udavao svoju kčerku rekao je: ‘ Kćerko, udaj se za onoga ko se Allalta boji, ako te bude volio pazit ćete, a ako te ne bude volio neće ti biti nepravedan. “Kaže Resul,a.s.,: “Brak je vid ropstva, pa neka svako od vas gleda gdje će dati svoju miljenicu. „Ko uda svoju miljenicu za griješnika time je prekinuo veze sa njom. " Kada je
Poslanik,s.a.v.s., namjeravao, nakon vjenčanja, da pošalje svoju kčerku u kuću h. Alije,r.a., rekao joj je: "O Fatima, uljepšaj svoju dušu i sjećaj se svoga Gospodara." Ona je upitala:" Kako ću uljepšati svoju dušu?" Resul,a.s.,je odgovorio:" Okupaj svoje tijelo vodom, tako kad te pogleda tvoj muž, obraduje ti se, jer ništa nije ljepše i prijatnije od vode. Kćeri moja, svoje oči ukrasi surmom, jer zaista je surma trajni ukras za ženu, a radost za njenog muža. Surma na ženi je za muža poput snažne uzde kojom se usmjerava konj. Kćeri moja, masiraj glavu mirisnim uljem, pa ti šejtan neće nanijeti štetu četrdeset noći. Zaista je mazanje kose ukras za ženu, a pobuđuje želju njenog muža kad je pogleda. Kćeri moja, kad te muz pogleda, ti svoj pogled obori prema zemlji, to će povećati ljubav u srcu tvoga muža prema tebi, pa kad on pogleda u nešto drugo, ti njemu uvijek pogledaj u lice, jer će ti za to biti upisan sevap, kao da si dan postila, a noć provela u ibadetu. Kćeri moja, kad te muž pozove u postelju, ne oklijevaj, već se raspremi do veša, jer je skidanje veša pravo i čast muža. Kada on skine tvoj veš i ti tada skini njegov veš sa njega. Kćeri moja, uvijek se u intimnim odnosima, ponašaj kao da si nevina, a ne ponašajte se kao magarci, pa kada on završi svoju potrebu, ostani priljubljena uz njega, tako da se tvoja ljubav i naklonost potvrdi u njegovom srcu, pa ćete zavoljeti mimo druge. Kćeri moja, nipošto ne otkrivaj nedostatke i tajne svoga muza, pa da se na te ne rasrdi. Allah, meleki. Njegov poslanik i na koncu tvoj muž. Kćeri moja, ovo mi je donio Džibril i naredio mi da ti ovasijetim. " Moramo priznati da mnogi muslimani bježe da pričaju o ovim temama kroz prizmu islama, a gdje ćemo naučiti o intimnim odnosima, ako ne u islamu. Poslanik,a.s., je nas svemu podučio, pa i o tome kako ćemo obaviti malu i veliku nuždu. Islam je rješenje za sve probleme. Ove ljepote i nagrade nema nigdje kao u Islamu. Poslušajmo ovu predaju: “Ko se santo osmijehne na svoju ženu ima za to deset sevaba, ako je poljubi ima dvadeset sevaba, ako je zagrli pripada mu trideset sevaba, u ako obavi sa njom intimni odnos ima tristo sevaba, a kada se poslije togu okupaju od džunupluka, Allah od svake upotrijebljene kapljice vode stvori meleka koji za njih oprosta traži sve do Sudnjeg dana. “ Ovdje niko nije izuzet, čak i oni stariji i iznemogli, mogu dostići onih trideset sevaba. Naravno, ovo važi za one koji su u halal braku. Poslanik,a.s., savjetuje svoju kčerku. pa kaže: “O Fatima, koja se žena osmijehne kad pogleda u lice svoga muža i zahvali mu se, Allah Uzvišeni je pogleda sa milošću, upiše joj sevab hadždža i umre, ispuni hiljadu njenih potreba, sagradi joj dva dvorca u Džennetu i osvijetli njeno lice. Kćeri moja, sirota je ona žena koja nema muža, jer sjediti sa mužem jedan sat je bolje od obilaženja Kabe. O Fatima, koja žena se trudi da udovolji svome mužu, Allah,dž.š., se odaziva na njene dove, dobit će knjigu na Sudnjem danu sa desne strane i dat će joj da bude šefadžija za 40 svojih ukućana. O Fatima, koja je žena pokorna svome mužu jedan sat u toku dana kao da je pokorna Allahu.dž.š., 60 godina. O Fatima, koja žena opere odjeću svoga muža, Allah joj pokloni sevape 60 šehida, a koja ispeće hljeb svome mužu neće je pogoditi žestina Sudnjeg dana, a koja žena poljubi, sa zadovoljstvom, svoga muža kao da je proučila Kur' an dva puta. “ Nije slučajno rečeno da je ikome naređena sedžda osim Allahu, onda bi žena trebala čovjeku sedžđu činiti. Ako žene žele da saznaju da li će u džcnnet, samo neka pitaju svoje ljude, kako kaže Resul,a.s.,: “ Svakom ženom, koja kada umre, a njen čovjek bude
zadovoljan njome uči će u džennet. “57 Ovdje nije rečeno, koju ženu čovjek voli, već koji je zadovoljan njome. Nije isto voljeti i biti zadovoljan, jer dosta je žena koje ljudi vole, ali nisu zadovoljni njihovim ponašanjem. Neki je čovjek pošao na put i zatražio od žene da ne silazi sa sprata u prizemlje. Njen je otac bio na prizemlju i razbolio se. Žena je poslala nekog do Poslanika,a.s., tražeći od njega da siđe do svog oca. Resul,a.s., joj poruči; “ Budi pokorna svome mužu.“ Otac joj je umro. Pitala je da prisustvuje njegovom ukopu. Ponovo je dobila poruku od Poslanika,s.a.v.s.,:“ Budi pokorna svome mužu.“ Otac je ukopan. Tada je Poslanik.a.s., poslao poruku toj ženi i rekao da je Allah,dž.š., oprostio njenom ocu zato što je bila pokorna svome mužu. Kada bi žene bile svjesne ove nagrade! Tako jc jedna žena u našoj Bosni bila svjesna odgovornosti svoje prema mužu, pa bi se uvijek posebno oblačila i mirisala kad bi se njen muž vraćao sa posla. Ona se tresla od sraha prije udaje od pomisli da li će biti prava žena. Naše se žene obično sređuju, šminkaju i mirišu kad idu van kuće, a šta bi im smetalo da bar jednom u životu se dotjeraju, našminka ju i namirišu kad ljudi dolaze sa posla u kuću, pa da zateknu ljepotu, a ne stuhu. Tobe estagfirullah. Jedna je žena došla kod Poslanika,a.s., i tražila dozvolu da ide u džihad, a Resul,a.s., je vraća i kaže joj: “Vrati se kući i koju god ženu sretneš reci im da ona žena koja je polušna svome mužu, to je njen džihad. “ Bilo bi dobro da kada neko ženu upita kako je, da kaže:“ El-hamdulillah, dobro sam, u džihadu sam." Ako je upitaju u kakvom džihadu, neka kažc:“ Borim se sa svojim mem. "Nakon svega izloženog može se zaključiti da je žena daleko više važnija u Islamu od čovjeka. Sura ,,Nisa“(žena) ima oko 30 stranica, a sura ,,Insan“(čovjek) ima samo dvije stranice. Majka je tri puta, a otac tek četvrti put. Žena se u Kur’ anu spominje kao njiva, a njiva je ta koja sc ore i daje plodove. Ako je njiva kvalitetna, bit će, inša-Allah, dobri plodovi. U „odorku" slabo šta niče. Zato se u hadisu kaže da se žena udaje zbog četiri osobine: ljepota, potomstvo, bogatstvo i vjera. Ko odabere vjeru imat će sve. Nije rečeno da se momak ženi zbog četiri osobine. Samo se kaže ako vam dođe momak sa moralnim osobinama i odbijete ga nastupit će nered na zemlji. I nije Poslanik,a.s., rekao da ko bude imao tri sina pa ih odgoji da će sa njima biti u Džennetu, već ko odgoji tri kčerke. Od majke, najviše, zavisi odgoj djece. Zato naše njive (žene) treba ograditi i svidjeti 1/1 tj. treba se islamski vjenčati i pristojno pokriti. U razgrađenu njivu ulazi kako ko naleti. Lakše je ženi zaraditi Džennet kod svoga muža, nego čovjeku kod svoje žene. Najveća mahana kod žena, zbog koje će stradati, jeste nazahvalnost svojim muževima. Mnoge žene neće da priznaju i da budu zahvalne na trudu koji ljudi čine prema njima. A Poslanik,a.a., kaže kad bi čovjek ženi donio ovčiji papak ne smije biti nezahvalna i nezadovoljna. U islamu nema muškog i ženskog posla. Ima teži i lakši posao, a muškarci su jači od žena i oni trebaju biti više vani, a ženama je bolje da budu više u kući, da rađaju, odgajaju djecu i uslužuju svoje muževe. Niko nikome ne treba da bude šef. Allah i Poslanik su odredili šta ko treba činiti. U onoj porodici gdje postoji Allahov ustav tu je sklad i red. Tu ne trebaju zapisi da rješavaju bračne probleme. Feministkinje hoće da budu kao muškarci, a Allah kaže da muško nije kao žensko. Ko je, iole, pametan ovo može shvatiti. Jednoj ženi ne ide nikako u glavu kako to da
dvije žene vrijede kao jedan muškarac kad je u pitanju svjedočenje. A ja kažem dok to njoj ne ide u glavu, Allah je istinu rekao. To je to! Ljudi su u vakat bili naprijed i pitali su sc kao glava porodice, a i danas su oni naprijed samo idu u rikverc, na daljinski upravljač žena. Blago onom ko ima hajirli ženu. Davno, u vakat, imao čovjek nakaz ženu koju je , ipak, volio. Dobio on od Allaha da može ispuniti tri želje. Budući daje volio ženu, kaže joj šta mu jc Allah ponudio, a ona odmah reče:“ Daj meni jednu želju, eto tebi dvije.“ Čovjek se prevari, ko' žensko, za tren čovjeka obleti, i on joj da jednu želju, ali...njena želja je bila čudna. Od tolikih potreba njoj je naumpalo da bude najljepša. Kad sc želja ispunila i ona se ogledala, odmah je krenula iz kuće. Čovjek je upita:" Kuda ćeš?" Ona odgovori:" Idem iz ove kuće kakvom Sultanu, šta ću s tobom takvim." Onda sc čovjek pokaja i iskoristi onaj kredit što mu je ostao, one dvije želje, pa rekne:" Ja Rabbi, pretvori je u žabu." Kad se pretvorila u žabu Sultan je natjera odakle je i došla. Kada je jc čovjek ugledao kao žabu iskoristio je i onu treću želju, te rekao:" Ja Rabbi vrati je kakva je i bila." I tako je ponovo bio na nuli, samo zato što je tajnu povjerio ženi. Papučari su dobri ljudi, jer poštuju žene, al' nije Džennet pod ženinim nogama već pod majčinim. Ko hoće da bude dobar čovjek nek poštuje ženu, a ko hoće Džennet neka sluša majku. Imao sin nepokretnu majku koja je mogla samo tespih držati u ruci i koji bi često ispadao, a sin bi dodavao, sve dok mu nije dojadilo, pa reče:" Majka, ako ti više ispane tespih neću ti dodavati." A majka mu reče:" Sine, koliko je puta tebi mema ispadala iz usta, a nikad majka nije rekla, dosta je sine." Pametnom je dovoljno. Završit ćemo sa hadisom koji afirmiše život u braku kad Resul,a.s., govori o mirisanju kada krenemo u džamiju, a ako nema mirisa onda mirisom svoje žene. Kuća u kojoj nema žene posebno se čuje. Nekim bečarlukom. Nema većeg bijednika od onog koji jc bez žene. Kod nas je sramota kad hudovac hoće da se ženi, a to nije dobro. Žene su ukras, ljepota ovog svijeta. Da žena nije toliko važna, ne bi je Allah spominjao toliko u Kur' anu, pa čak i u Džennetu. I za kraj jedna utjeha za neženje. U Džennetu pored hurija svako će imati po dvije žene. „ Ja Rabbi, darnj nam od naših žena i naše porodice ono što će biti radost očiju naših i učini nas u pobožnosti uzoritim. “ Ovo je isprobana dova koja koristi za složan život u porodici i braku. Većina uleme se složila u tome, pa zato učimo je često. Šta činimo za islam? Ljepota je živjeti u islamu i biti musliman. Neki misle da su muslimani zbog imena, ili što su osunećeni. To nema skoro nikakve veze sa islamom. Ime može biti ružno ili lijepo, a musliman je onaj ko je pokoran Allahu i koji Ga vjeruje. A pokoran je onaj koji Mu na sedždu pada. Allah dž.š., je ljubomoran pa je iz te ljubomore zabranio tajne i javne grijehe. On nas voli iz ljubavi nas opominje, kažnjava, stavlja u iskušenja da bi nas Sebi približio. Pa, i roditelji ponekad istuku svoje dijete ne iz mržnje, već iz ljubavi i što djetetu žele dobro. Allah nas posmatra i gleda Svojim nadzorom, i čeka kad ćemo nešto uraditi radi Njega i vjere diniislama. Kad čovjek umre i bude na tabutu ponesen do mezara, bit će mu postavljeno 40 pitanja, a jedno od tih je i ovo: “Robe, čitav život sam te posmatro, pajesili i jedno djelo uradio radi Mene ? "Zato se nafilama rob približava Allahu, dž.š. Farzovi se moraju klanjati, ali nafila ne mora i zato to Allah voli. Nafila je znak naše ljubavi. To je isto kad ti žena zapovijedi da joj kupiš ono osnovno, kućne potrepštine, a ti joj od sebe kupiš onu
čokoladu"Volim te”.E, ta čokolada je ko nafila. Nisi morao, ali uzeo si je iz ljubavi. Postavlja se realno pitanje: po čemu se neko smatra muslimanom i šta mi istinski činimo za islam?Šta ćemo reći Allahu dž.š., a nećemo se moći pravdati kao što se na dunjaluku jedni drugima pravdamo!Zar gotovo u svakom poslu prvo vidimo svoju ličnu korist, a onda šta ostane za hajr? Kako su islam shvatili i razumjeli Ashabi. Ebu-Bekr, r.a., za islam je dao sve. Kada ga je Poslanik a.s., pitao šta je ostavio svojoj porodici, on je odgovorio:" Ostavio sam im Allaha i Njegova Poslanika!”Imao je samo hasuru na sebi. Kad je saznao, preko Džibrila, a.s., da je Allah zadovoljan njegovim životom, od sreće samo što nije poletio. Kad je Resullulah, a.s., vidio Džibrila, a.s., kako se i on ogrnuo hasurom, pitao gaje o tome, a Džibril mu veli: “ Sva nebeska ehalija se danas ovako ogrnuta, pa i ja kako bismo se Allahu svidjeli, kao što se Ebu-Bekr svidio Allahu dž.š.!"Subhanallah! Resulullah, a.s. i njegovi ashabi su gotovo čitav život radili i borili se za islam. Ashab Ummi- Mektum je bio slijep, ali je često ostajao u Medini kao zamjenik Poslanika a.s.I pored toga što jc bio slijep poginuo je u bici na Kadisijji kao šehid! Kad su ashaba Hubejba, r.a.,mušrici uhvatili i pitali da li bi volio da je njegov Muhammed uhvaćen umjesto njega, rekao je: “Ne bi želio ni trn da ga ubode! ” Prije nego su ga objesili rekao je: “ Bože, Ti mi podari strpljivost, stavili su me na iskušenje da odaberem kufr ili smrt! Moje oči suze al ne od straha . Ja se smrti ne bojim , jer znam da ću umrijeti i Bogu se povratiti. Ja se ne brinem na koju će stranu moje tijelo pasti jer sve što činim, radi Allahu činim.” Za Ibn-Dževzija,r.a., kažu da se njegovim sebebom pokajalo preko 100.000 ljudi, a na islam prešlo 20.000 ljudi. Emevijskog halifu Aburrahmana III, kade je umro zakopali su u prašinu koju je stresao sa sebe kad se vraćao iz boja i koju je čuvao. Zamislite koliko je vremena proveo u džihadu! Neki ljudi su čitav život radili i borili se za islam, pa i ginuli, a mi, neki od nas, ne možemo, ili nećemo, ni članarine za islamsku zajednicu da damo. Pa , po čemu se neki muslimani smatraju muslimanima? Onoliko koliko činimo za islam toliko smo muslimani! To je to! Od 124.000 ashaba malo njih je umrlo u Medini, jer su znali da , što umru dalje od mjesta svog rođenja, veća je nagrada! Bilal,r.a., i EbuDerda,r.a., su ukopani u Damasku, a Ebu-Ejjub el-Ensari umro je pod zidinama tadašnjeg Konstantinopolisa, itd. Zanimljiva je životna priča ashaba Sa'da es-Sulejmija. Nakon što je primio islam, došao je u Medinu da pred Poslanikom posvjedoči svoj šehadet. Prije toga je pitao Resulullaha,a.s., da li će on uči u Džennet, jer je prilično crn i ružnog lica. Poslanik,a.s., odgovorio mu je potvrdno. A onda je pitao o svojoj ravnopravnosti sa drugima. Nakon ponovnog potvrdnog odgovora tražio je od Poslanika,a.s., pomoć da se oženi, jer već osam mjeseci traži ženu, al' ga svaka izbjegava zbog ružnog i crnog lica. Nakon što je očitovao šehadet pred Poslanikom a.s., on ga je uputio kod Amra b. Vehaba, r.a., da zaprosi njegovu kčerku, što je odmah sa zadovoljstvom učinio, ali uzalud. Kad su ga vidjeli, osorno su ga odbili. Kad se Sa'd tužan vratio nazad kčerka Amrova je rekla: “Pa zar da odbijete ponudu Allahova Poslanika a.s.? Nego babo, idi i traži halala, ja hoću da se udam za njega.”Subhanallah! Koja poslušnost Muhammedu a.s.! Kad je otac kčerke stigao kod Poslanika,s.a.v.s., tražio je halala i pristao na udaju. Mehr za vjenčanje bio je oko 400 dirhema, ali Sa'd te pare nije imao pa su mu ih dali ashabi: Osman, Alija, Abdurralunan b. Avf. Kad je Sa'd uzeo te novce, krenuo je ka pijaci da kupi neke kućne potrepštine. U međuvremenu je telal hitno pozivao u
borbu. Kad je Sa'd čuo za ovaj poziv, kolebao se između uživanja prve bračne noći nakon tolikog traženja životne saputnice ili borbe na Allaovom putu. Ipak, odlučio je da ne ide kući, već u borbu. Za te pare kupio je konja, sablju, koplje i štit i pošao je sa borcima. U borbi se borio poput lava, sve dok nije poginuo kao šehid. Kad ga je ugledao Poslanik s.a.v.s., prepoznao ga je i njegovu glavu stavio sebi na krilo i skidao mu prašinu sa lica. Tada je rekao ashabima:“Žao mi je Sada, iako me veseli njegov stepen u Dženetu. Okrećem svoje lice od stida., da ne vidim halhale na nogama hurija koje su došle da ga dočekaju."Konja i njegovo oružje Alejhisselam je poslao njegovoj mladi i poručio joj da ga ne žale, jer ga je Allah oženio boljom ženom nego što je ova koja je ostala, koju je sa tolikom mukom stekao, a tako lahko, u ime Allaha i za islam pregorio. Istinske daije se ne uzdižu. Već istinski rade za islam. Tako je jedan daija dobro uznapredovao, a nekada je bio čoban. I, dok je jedne prilike držao vajz u Aja-Sofiji, čuo je neke zavidnike kako mu prebacuju da se čoban visoko uzdigao, a on im na to reče: “Čuvao sam stoku i sa stokom pamtio četri fikhska djela napamet. Čuvajući stoku razmišljao sam o šerijatskim propisima. Seljacima sam tumačio fikhska pitanja i na njihova pitanja odgovarao, a nisam bio pred vratima vladara. Bojati se za onoga ko kudi pejgambersko zanimanje da svoju vjeru ne ošteti. Ja ni danas sebe ne uzdižem sa pastirskog stepena, a molim Boga da mene i vas sačuva od tog zanata, da budemo vratari na vratima vezira i emira.“59 Veliki vojskovodža Salahudin Ejubi nije ni vlastite kuće, imao a medrese i džamije je zidao, jednu za drugom. Sa mnogim članovima svoje porodice slušao je i učio hadis. Na njegov zahtjev neki alim je napisao djelo iz akaida (islamskog vjerovanja) koje je svaki član njegove porodice morao znati napamet. Njegovi najbliži saradnici su bili učenjaci. Nije ni čudo što je u svojoj karijeri puno uspio, sa Allahovom pomoči, jer Allah pomaže one koje pomažu Njegovu vjeru. Kad bi svaki od nas muslimana, koliko nas ima na dunjaluku, bar jedan dan žrtovao se isključivo na širenju i pomaganju Allahove vjere, pomaci bi sigurno bili prepoznatljivi. Neka se svako od nas upita, ali iskreno, šta smo uradili za islam! Molimo Allaha da budemo od onih kiji pozivaju u Allahovu vjeru i pomažu Njegov din. Amin! Čovjek između dobra i zla Da nije zla ne bismo znali što je dobro. Da nije ubica niko ne bi bio šehid. Na osnovu kafira mi znamo da smo vjernici. Ljepota vjernika sadržana je u ružnoći kafira. Da nije ružnih kako bi mi znali da smo lijepi. Suprotnosti moraju da postoje. To je Allahov zakon. Čitav svijet opstoji na tim suprotnostima; plus- minus, jedan-nula. Na ovom principu je zasnovana savremena kompjuterska tehnika. Duša u čovjeku je izvan ovih dimenzija suprotnosti i zato ih razumije. U svijetu fizike postoji inercija(sila, energija) koja ima svoju snagu i moć, ali i duša ima svoju inerciju. Borba je neminovna i nužna , samo zavisi na kojoj strani se boriti Božijoj ili šejtanskoj. Radi toga smo stvoreni: “Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupiti; On je silni, Onaj koji prašta. “ Život kao i smrt je Božije djelo i ne smijemo se igrati sa tim ozbiljnim božanskim projektom. Neko ima običaj reči:“Moj život.“, ali u suštini ništa nije naše, jer niko nije sebi dušu udahnuo i svoje tijelo oblikovao tj. sebi život dao, zato ga nema pravo oduzeti, ali moramo se boriti. Rečeno je u islamskoj predaji da zlo samo dolazi, a za dobro se moramo potruditi. Zar nije Allah u Kur’anu rekao; kad se ispostavilo da
je Jusuf, a.s.,nevin rekao: “Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zla, osim one kojoj se Tvoj Gospodar smiluje. Gospodar moj, zaista, prašta i samilostan je. " Allah je stvorio mogućnost da se čini dobro i zlo, a nas je stvorio slobodnim da izaberemo. Meleki ne znaju za zlo. Šejtan, opet, navodi samo na zlo, a čovjek može oboje. Allah nam je slao poslanike i upute da znamo kako se boriti. Insanu je zanimljivo ono što je zabranjeno, čak, u jednoj se predaji navodi, kad bi devin izmet bio zabranjen rekli bi ima tu nešto dobro dok je zabranjeno. Šta goni nevjernike da odvraćaju od Allahovog puta, čak i svoje imete ulažu?! Šta goni zinalučare da zinaluk čine, lopove da kradu, smutljivce da smutnju siju, ubicu da ubije, osvetnike da se svete, žene da ogovaraju tuđe riječi prenose....? Allah Uzvišeni kaže: “Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom...„Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali... ? Allah se kune dušom pa kaže: “I duše i onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini." Svako ima svoju inerciju. Bez te inercije život bi bio nezamisliv. Kad se već moramo boriti, onda tražimo Allahovu uputu i pomoć da budemo u Njegovoj stranci. Allah zasigurno pomaže: "One koji se budu zbog Nas borili mi ćemo, zasigurno, putevima koji nam vode uputili. “ Većina ljudi traži neprijatelja u drugom, a on je sam sebi najveći neprijatelj. Neki bi državu sređivali, tuđu djecu, žene, političare, a ne može sebi, recimo, kazati da ne laže, ogovara, tuđe žene ne gleda, da redovno klanja itd. Kad bi grijesi smrdili, tad bi svako vidio koliko ne valja, ali oni, sigurno, smrde samo to većina ne osjeća. Malo ko o sebi priča da ne valja. Uvijek su drugi krivi što nama nije dobro, a sreća se ne kupuje, za nju se treba izboriti. Obračun našeg života će sigurno doći na pretres kad ne bude štela ni veza, na Sudnjem danu, ali tada nema popravnog, pa popravimo se dok nije kasno. Niko nema napismeno od Allaha da je dobar i daje siguran od kazne. Požurimo sa obračunom i činjenjem dobrih djela, a to je osobina vjernika: "I oni koji dijele ono što im se daje, a njihova srca strepe od straha, jer će se vratiti svome Gospodaru. Oni žure da urade dobra djela i radi njih druge pretiču. “ Ovo su osobine probuđenih i osvješćenih. Oni dijele i opet se boje šta će s njima biti, jer valja Allahu odgovoriti što smo to radili i hoće li to Allah primiti. Jedan alim kad se obračunavao sa sobom, a imao je 60 godina, sračunao je, da za tih 60 godina ako je uradio svaki dan samo jedan grijeh, izračunao je 21000 grijeha. On veli: "Ja sam dnevno činio na stotine grijeha. ", od straha se onesvijestio i umro. Neko je za njega rekao: "Divno je skočio u najviši Džennet. “ Malo je ovakvih iskrenih vjernika, koji realno sagledavaju sami sebe. Omer, r.a., bi svaku noć svodio račun sa samim sobom. Jedan pobožnjak je 50 godina dovu činio Allahu za neku svoju potrebu, pa mu nije bilo uslišano, te je rekao sam sebi:“Da ti valjaš, Allah hi tebi dovu primio.“ Poslije u snu mu je rečeno: “Bolje je to što si priznao tla ne valjaš, nego tih 50 godina tvog ibadeta. “ Najgore je kad čovjek sam sebe tješi i laže. To su šejtanske spletke, lažnih nada i zabluda. Jedan sahat iskrenog razmišljanja i razgovora sa samim sobom vrijedi kao 60 godina ibadeta. Ali kada smo ovako razmišljali? Ljudi spavaju, kad umru probude se, ali tada je kasno. Probudimo se prije smrti, što bi rekli: “Umri prije
smrti. “ Hasan el-Bsri kaže jednom čovjeku:“Zamisli daje Sudnji dan ,a tebi se sudi i saznaš koliko ne valjaš.Da li bi se popravio kad bi te ponovo vratili na dunjaluk?“Nakon potvrdnog odgovora Hasan mu reče:“Popravi se odmah sada.“Jedno djelo se ne mjeri po količini, već prema inerciji (snazi želje) za činjenjem tog djela. Nisu sevapi jabuke, pa ko ima puno sevapa da je težak. Sevapi su nur, svjetlo naše duše. Što je svjetlo jače dalje i bolje vidimo, a to svjetlo se ne povečava količinom sevapa, već snažnom željom (inercijom) za tim djelom. Zar nije svim ashabima primljen namaz samo zbog uzdaha onog što je zakasnio u džemat. H. Omera je šejtan budio na sabah bojeći se njegovog uzdaha koji bi ga spržio, ako bi sabah prespavao. Da li smo mi ikad, bar jednom, u ime Allaha, snažno uzdahli? Mi obično uzdahnemo kad nam neko pare ukrade ili kad čujemo da nam se cura udala. Većina nas kad nekog pomognemo često to spominjemo i uveličavamo, a što svaki dan grješimo, malo ko spominje. Malo je onih koji kažu:“A, jesam budala što pušim, pijem, lažem, kradem, zinaluk činim... Allah nas upozorava: “O vjernici brinite se o sebi.“„O vjernici čuvajte sebe i svoju porodicu od vatre. “ Ovdje nije rečeno da čuvamo državu, tuđu djecu, već sebe i svoju porodicu. Kad je bio rat svako je bježao i čuvao svoje najbliže. Najveća bolest je kad insan ne vidi sebe, a gleda druge šta rade. To je dovoljan pokazatelj da je takav Allaha zaboravio, jer Allah poručuje: “O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer on dobro zna šta radite. “ I ne budite kao oni što su Allaha zaboravili, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješniciJa Rabbi očisti ufiše duše od zla negativne inercije i daj nam da budemo svjesni sebe i svoje odgovornosti pre Tobom. Amin! Poruke Jevmi ašure Jevmi- ašura je deseti dan, svetog, mjeseca Muharrema. Na taj dan desili su se mnogi važni događaji. Taj dan Jevreji su postili u znak zahvale Allahu dž.š., što je spasio Musa a.s., (Mojsije) od faraona, pa je Poslanik a.s.. rekao:“Mi smo preći Musa.a.s. od Jevreja da taj dan postimo”. I još je rekao: "Najbolji post poslije ramazana je post u Muharremu, jer post desetog Muharrema briše grijehe od prošle godine.”Gejlani kaže da, čak i divlje zvijeri poste desetog Muharrema. Ebu Seid prenosi predaju od Poslanika da ko podmiri potrebe svoje porodice na dan Jevmi-ašure Allah će njemu podmiriti njegove potrebe za čitavu godinu dana. Abdul Kadir Gejlami navodi predaju, da ko posti u tom danu kao da je 60 godina ibadetio. Ko počasti nekog iftarom kao da je cijeli ummet počastio. Ko obiđe boslanika kao daje cijeli zurrijet Ademov obišao. Čak se dobro i okupati taj dan radi zdravlja. Ko taj dan provede u postu, a noć u ibadetu, preseliće sa ovog svijeta, a da neće ni osjetiti smrt. Deset događaja se desilo u ovom svetom mjesecu. Prva pouka i poruka: Allah je na taj dan oprostio Ademu, a.s. Poruka nam je da mi ne ispaštamo zbog Ademovog grijeha, kako uče hriščani, jer se Adem a.s. pokajao, što znači da se i mi pokajemo kad pogriješimo. Svako svoj tovar nosi i niko neće ispaštati za tuđe grijehe.
Druga poruka: Allah je na taj dan spasio Nuha, a.s., i one koji su bili sa njima u ladži. Poruka nama je da ko se i sada ne ukrca u lađu islama biće gubitnik i upropaščen. Nuhov sin i žena nisu ušli u lađu pa su stradah. Znači, ako imamo djece koja neće u suru islama neće se spasiti. Bilo bi dobro da se prebrojimo koliko nas, stvarno ima u porodici. Ko je s nama. Nuhova ladža je znak našeg jedinstva. Ništa nam na Sudnjem danu neće pomoći što su naši roditelji ili djedovi vjerovali, ako mi ne valjamo. Kad nije Nuhovom sinu pomoglo, a kako da nama pomogne. Treća poruka: Allah je na taj dan spasio Ibrahim a.s., od vatre. Poruka: Ako budemo imana Ibrahim a.s.. ni nama neće vatra škoditi.Svima nam valja proći kroz Džehenem, samo što vjernicima vatra neće nauditi. Četvrta poruka: Allah na taj dan spasio je Jusufa a.s. Poruka: Nećemo se moći pravdati što smo bili lijepi pa smo morali ić(i u zinaluk. Jusuf a.s., je ljepši od nas pa se sačuvao od Zulejhe, iako je bio u situaciji, gotovo beizlaznoj ali uz Allahovu pomoć spasio se. Bio je od strane svoje braće degradiran, bačen u bunar pa se strpio i na kraju uspio. Poruka: Ako se i mi na nepravdi strpimo i nas će Allah na kraju pomoći. Peta poruka: Allah je na taj dan ozdravio Ejjub a.s. Poruka bolesnim: Allah je uživao u Ejjubovoj bolesti, jer on nije kukao već Allaha slavio. Allah će vjernika za svaki uzdah i bol nagraditi, od grijeha očistiti, Sebi približiti. Što se više na dunjaluku odboluje manje će patiti na Ahiretu. Kad zdravi budu vidjeli koliko će Allah nagraditi bolesne zažali će što i oni nisu bili bolesni. Poruka: Nećemo se pravdati sa griješenjem zato što snio bili bolesni. Šesta poruka Allah je na dan ašure vratio vid Jakub,a.s. Poruka: Strpljivost je najljepša, kako je govorio Jakub,a.s. Četrdeset godina bio je odvojen od svog Jusufa,a.s., i oslijepio od tuge za njim, ali na kraju dodirom Jusufove, original, košulje vid mu se vraća. On osjeća na velikoj udaljenosti miris Jusufov. Danas ljekari liječe znojem neke bolesti, jer niko na dunjaluku nema isti miris znoja. Zar dresirani pas ne ide tragom svoga gazde nakon dva-tri sata nakon što je otišao. Zamislite radnju sa šest milijardi različitih parfema. Subhanellah! Poruka: Bez strpljivosti nema uspjeha. Nije isto biti strpljiv u belajima i u ostavljanju
griješenja i biti pokoran Allahu.dž.š. Kada nas zadesi kakav belaj nemamo izbora osim sabura, ali Jusufa.s., je imao izbor da pogriješi sa Zulejhom. Blago strpljivima. Sedma poruka Na taj dan Allah.dž.š., je spasio Musa,a.s., i njegov narod od faraona. Kako god je Allah spasio Musa,a.s., tako može spasiti i nas od naših faraona. Isti je Allah, Vječni, Živi koji ne umire. Allah se obavezao da će spasiti vjernike, samo je važno da li smo mi pravi vjernici. Allah najbolje zna! Važna poruka: Faraonova žena. Asija, je vjerovala pored takvog silnika, koji je ubijao ko kaže da ima drugi bog osim njega. Kako ćemo se mi pravdati na Sudnjem danu da smo živjeli u teškim vremenima, pa nismo bili dobri vjernici, a zar ima gori vakat nego što je bio za faraonovo vrijeme?! Faraon, 400 godina nikada nije bio bolestan, pa se osilio. Neka zdrave vjernike ne obuzme asiluk i oholost, nek uzmu pouku jer faraon je ostao ibret cijelom čovječanstvu do Sudnjeg dana. Osma poruka Junus,a.s., je spašen i izvađen iz ribe. Poruka nama: Da ne pokleknemo duhom, da ustrajemo na Allahovom putu, jer Junus,a.s., se razočarao u svoj narod i napustio ga, a 30 godina ih pozivao. Budimo ustrajni u dobru, kao neki u zlu, i slavimo Boga sa dovom kojom je Junus,a.s., slavio: “La ilahe illa ente subhaneke ini kuntu minez-zalimin. “ Ko ovu dovu prouči 40 puta bit će mu udovoljeno. Deveta poruka Sulejman,a.s., je vraćena vlast. Poruka biznismenima: Neće se moći pravdati bogataši da nisu imali kad klanjati zbog obaveza i posla, a Sulejman,a.s., je imao toliko bogatstva da je jednom rekao Allahu,dž.š., da mu pošalje sva Svoja stvorenja da ih on hrani. Izdržao je samo tri dana od silnog mahlukata koji su izlazili iz vode i zemlje. Sulejman,a.s., je bio gospodar ljudi, džina i životinja i opet se nije umislio, već je sve Allahu prepisao; snagu, moć i vlast. Od svih iskušenja vlast je najteže iskušenje. Malo je u historiji bilo pravednih vođa (vladara). Nije za svakoga da upravlja, vlada. Omer ibn abdulAziz se tresao od sraha kad je trebao preuzeti hilafet, jer je bio svjestan te odgovornosti. Suđenje i vladanje će biti kajanje na Sudnjem danu. Ebu Hanife je odbio biti kadija zbog te odgovornosti. Kada je ashab, Ebu Zerr, htio da bude namjesnik, Resul,a.s., mu je rekao. '* Nije to za tehe Ebu-Zerre.“ Adem,a.s., je pojeo plod zabranjenog drveta zbog šejtanskog nagovora da je to drvo besmrtnosti i vlasti koja ne prestaje. Zato čuvajmo se opasnog bogatstva i vlasti, jer Poslanik,a.s., kaže:“ Posljednje što će izaći iz srca ljudi je ljubav prema vlasti. “ Jedan vladar davao ie vola da ga ne izaberu, ali kad je trebao otići sa vlasti davao je dva
vola da ostane. Deseta poruka Davudu,a.s., je oprošteno. Poruka: Davud,a.s., je sudio jednom parničaru bez saslušanja druge strane i bio je ukoren zbog toga. Poruka nama je da ne sudimo dok obje strane ne saslušamo. Ko bude bolje znao lagati u njegovu će se korist presuditi, ali će u Džehennemu vječno gorjeti. Mi sudimo po vanjštini, a Allah zna stvarno stanje. Naš problem je što često drugu stranu osudimo, a da nikad za razlog ne upitamo. Koliko ljudi i žena ne govore a da se nisu nikada razjasnili u čemu je stvarni problem. Sumnja je, također, veliki problem dok se ne dokaže, a ako se nikad ne dokaže onda stvar treba prepustiti Allahu,dž.š. Vjernik bi trebao naći 70 razloga da svog brata ne osudi, ali...nama malo treba, recimo, da neko ne dođe na gozbu ili neki sastanak, mi ga odmah osudimo iako ne znamo pravi razlog zašto nije došao. Ovo je naša stvarnost! Ko nekoga potvori za nešto što nije pri njemu, neće se spasiti na Sudnjem danu, dok ne dokaže drugačije. Najbolje je, da, ako ne moramo, nikome ne sudimo. Allah će nam suditi i to je dovoljno. Nikome neće biti učinjena nepravda. Za vrijeme hilafeta Ebu Bekra,r.a., h. Omer je bio kadija. Kada ovo pročitate nećete se moći načuditi. Zašto? Zato što za dvije godine kadilauka h. Omer nije imao nijednog spora (la havle ve la kuvvete illa billah) i tražio je da napusti tu dužnost, jer nije imao posla. Subhanellah! Kod nas danas ne možeš doći na red za dvije godine od silnih sudskih procesa. Toliko se volimo! To su bili ashabi, r.a., koji se nisu svađali, prepirali, osuđivali, a ako bi nešto i pogriješili u međusobnim odnosima nisu se pravdali, već bi plakali što im se to dogodilo. Do nas je, ako se mi popravimo bit će nam i vođe ispravni. Mi bi htjeli da lažemo i krademo, a da nam vođe budu pošteni. E ne može tako. Kako naručimo tako nam Allah pošalje. Tražili ste, gledajte! Ovu su bile poruke Jevmi ašure! Samo razumni primaju pouku. Ja Rabbi, učini nas pametnim i razumnim da se učimo na primjerima drugih. O govoru i šutnji Allah,dž.š., je podučio Adema govoru i razumijevanju svih pojmova.
Zanimljivo je kazati da se Allah objavio govorom, a ne slikom. Allah Uzvišeni navodi primjer lijepe i ružne riječi:“ Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer-lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah navodi primjere da bi pouku primili. “ Ljudi će najviše stradati zbog jezika: "Ružna riječ je kao ružno drvo.'iščupanom drvetu sa površine zemlje nema opstanka. “ Resul a.s. garant uje Dženet ko uspije sačuvati jezik i pol ni organ. “Ko ne umije pametno govoriti, njemu je šutnja spas. Spašen je ko šuti." Ebu Mensur, 40 godina nije pričao posije jacije namaza. Subhanellah. Kaže Resulullah a.s. “Jedna od ljepota islama čovjeka jeste i da ostavi to što ga se ne tiče.“ Pitali mudrog Jukmana kako je stekao mudrost, pa je on na to rekao: "Ne pitam za ono što znam. i ne govorim ono što me se ne tiče. " „Čovjek može zbog jedne nepromisljive riječi biti stravljen 70 godina u vatri. “ Od govora ,rasprava je zasigurno opasna. Čim dvojica polemišu tu je obavezno šejtan. Resul, a.s. kaže: “Ljudi neće skrenuti s pravog puta, nakon što ih je Allah uputio, osm ako se upute u palemiku. “ Ko ne može dijeliti sadaku neka bude vedra lica i neka govori ljepe riječi i to če mu biti kao sadaka. I insan i hajvani,pa i biljke vole da im se lijepo govori. Čak, je Allah prokleo one osobe koje namjerno ubotrebljavljaju ružne riječi, umjesto finih. Zato vjernici ne smiju nikoga proklinjati, bolje je dovu činiti, a Allah če prokleti koga On hoće. Kada nekog spominjemo (posebno umrle) ne treba ih imenovati i po mogućnosti pričati ono što je dobro. Zlo se širi samo po sebi i bez našeg govora. Ni u šali ne smije se lagati. Ko laže da bi nasmijavao ljude, i to je grijeh, čak, kaže Poslanik a.s.: “Teško njemu." Kaže Allah uzvišeni: "Reci robovima Mojima da govore samo lijepe riječi:-jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, a šejtan, je doista, čovjekov otvoren neprijatelj. “ Čovjek može dvosmisleno govoriti samo da ne uvredi i da ne slaže. Jusuf, a.s. pred svojom bračom ne spominje onaj bunar u kog su ga ubacili, već zatvor iz kojeg je izbavljen, da ne bi braću nakon svega, povrijedio. Kad neko hoće nešto ružno govoriti on, recimo umjesto da kaže; džamija je bila do pola puna, može reći; džamija je bila prazna do pola. Ovo je isto, a nije ni nalik! Ko se Allaha boji on će prvo misliti pa govoriti; a budala govori pa
misli. Riječ kada se izgovori je poput strijele koja se ne vraća. Sve dok jednu riječ ne izgovorimo njen smo gospodar. Što bi rekao jedan alim:“Kad god sam šutio nikad se nisam pokajao". Jednom je h. Aiša, r.a., rekla za Safiju da je kratkog rasta, a Poslanik, a.s., joj reče: “Izgovorila si riječ koju kad bi pala u more zatrovala bi ga. “ Jednom su ashabi rekli za jednog starca da je oslabio, a Poslanik, a.s., im reče: “Što ga ogovoriste.“ Zabilježeno je da jc jedna žena 20 godina pričala samo Kur’anom. Kada Allah šalje Musa a.s. i brata mu Haruna a.s. da idu najvećem silniku rekao im je: “Idite faraonu, on se, doista, oslio, pa mu govorite blagim riječima ne bili razmislio ili se pobojao. “ Pa, kad su takvom silniku trebali govoriti blage riječi, zašto mi vijernici ne bi smo međusobno govorili još blaže i nježnije. Riječi izgovorene da bi se dvojica, koji ne govore, pomirili mjeriće se sa krvlju šehida. Tada je dozvoljeno, čak lagati, zato će se mnogi kajati što još više nisu lagali, kad budu vidjeli koliko Allah nagrađuje za mirenje ljudi. “Ko osramoti svoga brata, zbog grjeha za koji se ovaj pokajao, neće umrijeti dok taj grjeh i sam ne počini. “79 Čak je opasno nekog, ko biva, žaliti i to javno iznositi i dovu mu upučivati, a duši se radovati što gaje snašlo takvo iskušenje. Što bi rekao Rumi, čuvaj se onoga ko te žali sa "Ve la havle.“, a u duši se raduje. Zato je u našem narodu ostalo, kad neko dobro propadne u životu, ono: “Došo je do ve la havle". Kako god je zabranjeno laganje, ogovaranje, prenašanje, tako isto je zabranjeno ismijavanje i izrugivanje drugih ljudi. Možda su kod Allaha bolji od nas one koje mi ismijavamo i potejenjujemo. Allah zna, a mi ne znamo. Mudrom Lukmanu je bilo rečeno da donese dva komada mesa od ovce, koji su i najbolji i najgori. On je donio srce i jezik. Zaista, ova dva komada mogu čovjeka spasiti i upropastiti. Kad bolesnom čovjeku kažemo: “A, jesi oslabio i požutio.“ On će još više oslabiti i požutiti. I cvijeće bolje raste kad mu se lijepo tepa. Ružnoj ženi reci daje fina, biće joj drago. Vazdan će se osjećati lijepo. A šta nas košta da govorimo ljiepe riječi. Kad je nešto ružno, ako to kažemo biće još ružniije u našim mislima. Kada su Čatić i Selimović svu noć čekali da dođe voz, a kiša je padala, pa veli Čatić:„Ah, jest ovo čekanje dosadno.“ A Selimović reče: “Nemoj govoriti da je dosadno, biće još dosadnije. “ Naši jezici govore onako kakva je naša duša i srce. S prljave duše i srca ne može ništa lijepo izaći. Jezik je, ustvari, govor srca. Svako daje ono što ima. Došao neki čovjek Hasanu El-Basriju i veli mu:“Čuo sam da si me ogovorio." A Hasan mu reče:“Nisi ti toliko dostojan kod mene da ti dajem svoja dobra djela.“ Ibn Mubarek bi imao običaj reći:“Ako bih ikoga ogovarao onda bi svoju mater ogovarao, jer najpreče je da njoj podijelim svoja djela." Tako je Malik ibn Dinar rekao nekom čovjeku koji ga je optužio za ogovaranje ovo:“Ako je to istina onda ja više volim tebe nego sebe, jer ću ti na Sudnjem danu dati svoja dobra djela.“Zato ispunimo naša srca zikrullahom da naši jezici ne zikire (spominju) stvorenja već Stvoritelja. Mi se zdrobismo spominjući ljude, a zaboravljamo Svoga Gospodara. Nije pošteno! U čijem srcu je Allah, takav spominje Allaha. Šta ko voli o tome i zbori. „Allahumme eini ala zikrike, ve šukrike ve husni ibadetike. “ Ja Rabbi daj nam da Te Se stalno sjećamo, da Ti zahvaljujemo i da uljepšamo svoje robovanje prema Tebi. Amin! Odnos islama, imana i ihsana
Ove tri riječi su bliske jedna drugoj ali se ipak razlikuju.To najbojle potvrđuje hadis kojeg prenosi Ahmed od Anbeseta, r. a. , u kojem stoji daje neki čovjek došao Vjerovjesniku, a.s., i upitao ga Allahov Poslanice šta je to islam?" Poslanik mu odgovori:"Da svoje srce predaš islamu i da muslimane poštediš svojeg jezika i rukel 'Čovjek upita "Koji je islam najbolji? "Poslanik „reče: "Iman.! "Čovjek upita:“A šta je to iman?“ „Da vjeruješ u Allaha , Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove Poslanike, i u protivljenje nakon smrti!",odgovori Poslanik. “Čovjek ,upita: “Koja su djelu najbolja?“Hidžra!“ Odgovori Poslanik. „Šta je to hidžra?“, upita ovaj. “Napuštanje zlog i hrđavog!“,odgovori mu Vjerovjesnik. Ovaj ga ponovo upita: “Koja je hidžra najbolja?“ „Džihad!“, odgovori mu Poslanik.“ U ovom hadisu jasno se definiše da je islam,ustvari, pokornost Allahu Uzvišenom koja može biti iskrena i lažna. Musliman je onaj ko je pokoran. Naše nije da ispitivamo. Ko ide u džamiju treba potvrditi da je musliman, a zbog čega neko klanja to nije naš problem.Ako neko umre a nismo ga nikad vidjeli da ide u džamiju bolje je ne klanjati mu džennazu, a nećemo mi suditi da li je musliman ili nije. Nek mu Allah sudi. Halid ibn Velid ubio je jednog munafika koji je prije pogubljena izgovorio šehadet, pa kad je Resulullah to čuo ukorio ga je riječima:“Šta ćeš kad njegovo la ilahe illellah dođe na Sudnji dan.“Bez obzira što se Halid pravdao da je to on lažno izgovorio. Zato je iman stvar srca. Ko je vjernik to samo Allah zna ,a muslimane i mi znamo. Vjernik je ubjeđen u ono što vjeruje dok sa muslimanom nije tako. Zar Allah u Kur'anu ne kaže: “Neki beduini govore: Mi vjerujemo! Reci: Vi ne vjerujete, ali recite: Mi se pokoravamo!"80 Znači, svaki musliman nije vjernik a svaki vjernik je musliman. Islam se manifestuje javno, a iman je nur(svjetlo) srca koje poznaje samo Allah Uzvišeni.Insan se može predati bilo kome, a da ne bude iskren u tome.Muslimana je dosta u svijetu, ali je malo vjernika. Kad se Allah u Svojoj Knjizi obraća vjernicima onda je to ozbiljna stvar, a obraća im se na oko sedamdeset mjesta:“Pravi su vjernici samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene... “ Što se pak ihsana tiče, spomenut je u Kuranu na nekoliko mjesta:“Onaj ko se sasvim preda Allahu, a on je (m uh sin) tj. čini dobra djela uhvatio se za najčvršću vezu..."82 Riječi Poslanika,a.s., da je ihsan: "Da robuješ Allahu kao da ga vidiš, ako ti Njega ne vidiš vidi On tebe. “ Doslovice ukazuju na lo da čovjek samo na ovaj način treba robovati Allahu.dž.š. Ovo je vrhunac vjerovanja da znamo gdje god se nađemo da nas Allah vidi: “....ali se ne mogu sakriti od Allaha, a On je s njima. ' Jedan je musliman, naglašavam musliman, prije rata rani sabah klanjao u šumi, a odmah poslije toga zaveo konja i natovario tovar tuđih drva. Da li je ovaj musliman bio svjestan da ga Allah gleda? Vjernik to ne bi uradio a muhsin ne bi ni pomislio. To je ta razlika između muslimana, vjernika, i muhsina. Musliman voli više sebi nego drugom, a vjernik voli drugom kao sebi dok muhsin voli drugom više nego sebi. To je to. Hadis o pobožnosti i traženju pomoći od Allaha dž.š. Znaj da se bez Allaha ne može ništa dogoditi, ni dobro ni zlo. Do nas je đa mi ne budemo sevep (uzrok) zla. Resul, a.s., kaže:“Pazi Allaha pa ćeš Ga imati stalno pri ruci. Sjeti se Allaha kad si u izobilju, Allah će se tebe sjetiti kad si u oskuidici. I znaj, da ono što
te je mimoišlo nije te moglo zadesiti, a ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići Znaj, zaista, je pobjeda u strpljivosti, izlaz u nevolji a olakšica u tegobi. “Paziti na Allaha, znači poštovati Njegove granice,naredbe i zabrane.Namaz je jedna od najuzvišenijih Allahovih naredbi koje se moraju čuvati i izvršavati. "Redovno namaz obavljajte naročito srednji namaz(ikindija)...“ Bez namaza nema muslimana. Ko klanja taj uspostavlja svaki dan pet puta vezu sa Allahom, a ko ne klanja on živi bez te veze tj. živi ,,bezveze“.Kaže Resul, a.s.,: “Ko revnosno i redovno obavlja namaz, Allah se obavezuje da ga uvede u Džennet. “ Ista je stvar i sa čistoćom, koja je ključ namaza,a o kojoj Poslanik,a.s.,veli: “Na abdest pazi samo vjernik. “ Abdest je najjače oružje vjernika kojim se čuvamo i pazimo na Allahove propise. Upamtio sam jednog vjernika koji je trideset godina bio stalno sa abdestom. Subhanellah! Jedan softa, birvaktile, znao je za jednu noć 17 puta uzeti abdest čitajući obićne knjige, jer nije htio bez abdesta učiti. Šejtanu je najmrži onaj ko stalno čuva abdest. Abdestom najviše čuvamo svoj jezik i pogled, Poslanik, a.s., garantuje Džennet ko to sačuva: Ko sačuva ono što je između vilica i između nogu ući će u Džennet. “ Ko bude pazio na Allaha u svojoj mladosti Allah će njega čuvati u starosti. Neki učenjaci su imali preko sto godina, i dalje su bili u dobroj fizičkoj i umnoj snazi. Kad su nekog starca sreli da prosi alimi su rekli: “Ovaj slabić zanemario je Allaha u mladosti, pa ga je Allah zanemario u starosti.“Moguće je da Allah zbog pobožnosti nekog čovjeka, nakon njegove smrti, sačuva njegovu porodicu O tome se u Kur'anu kaže: “A otac im je bio dobar čovjek,“89 Spomenuta dva dječaka sačuvana su zbog pobožnosti njihovog oca. Seid bin Musejjeb rekao je svome sinu:“Povečaću svoje namaze zbog tebe nadajući se da budem uzrokom tvoje zaštite." Čudno je i to kako Allah čuva Svoga roba koji Ga pazi, pa mu za čuvare odredi divlje zvijeri da ga od zla čuvaju. To sc desilo sa Poslanikovim oslobođenim robom, kad mu se čamac razbio i kad se iskrcao na neki otok. Tu je vidio lava koji je išao s njim pokazujući mu put. Kada ga je izveo na put, počeo je mrmljati kao da se s njim oprašta, nakon čega se lav vratio. Nasuprot tome, ko ne pazi na Svog Gospodara, Allah će mu uskratiti Svoju zaštitu. Neko od prethodnika rekao je:“Ja kad počinim grijeh prema Allahu, to osjetim na ponašanju svoje sluge i jahalice.“ Drugi oblik Allahove zaštite je najčasniji, kad Allah čuva Svom robu njegovu vjeru i iman, da sa imanom živi i umire. Poslanik,a.s., kad bi nekog ispraćao govorio bi: 'Prepuštam tvoju vjeru,emanet i izhod tvojih djela Allahu. Ko ostavi našto Allahu u emanet On će ga sačuvati."'.“Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi: Allah je zaista sa onima koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.“ Ko nešto Allahu dadne na čuvanje Allah će mu to sigurno sačuvati. Prenosi se jedan događaj koji se desio za vrijeme h. Omera, r.a. Naime, došao jedan čovjek sa svojim sinom kod Omera, r.a., pa mu Omer reče: “što to dijete sliči na oca.“ A onda čovjek nastavi da kazuje čudnu priču o svom djetetu: “Kad sam krenuo na put ostavio sam trudnu ženu koja mi je govorila da je ne ostavljam u takvom stanju, a ja sam rekao: “Ja Allahu ostavljam u emanet to što je u tvom stomaku. “Kad se vrato s puta žena je već bila preselila. Nekoliko noća viđao je na njenom mezaru svjetlost pa je u sebi pomislio da mu je žena bila dobra vjernica te se zaputio sa svojima da otkopaju kabur. Zaprepastili su se kad su ugledali da dijete puže u mezaru.
OOmere ovo je to dijete. “Na to mu Omer,r.a., reče:“ Da si i ženu Allahu u emanet ostavio i nju bi zatekao živu. “Trebalo bi uvijek kad se s nekim rastajemo pored selama reči Allahu na emanet, neka vas Allah čuva! Kada je Hasan el-Basri,r.a., bježao ispred Hadždžadža, sakrio se u kuću Habiba ibn Muhameda, koji mu se obrati riječima:" Zar nema između tebe i Tvog Gospodara neka dova kojom bi se zaštitio od ovih.“ Kad je Hasan ušao u kuću, odmah nakon njega stigla je i policija i detaljno pretresla Muhammedovu kuću, ali od Hasana ni traga ni glasa. Kada su Hadždžadžu spomenuli šta se dogodilo, ovaj nasilnik reče: “On je bio u toj kući, ali Allah im je na oči koprenu stavio te ga nisu vidjeli.“ Ovo je bio Hasan,r.a., koji je znao za Allaha i na Njega se oslonjao. Jednog dana dok se abdestio Hasan je ostavio svoj ogrtač ispred vrata abdesthane, a tuda je naišao njegov ahbab koji ga je prepoznao i zastao da ga pričuva. Kad je Hasan došao ahbab ga upita:“Kome si ostavio ovaj ogrtač da ga čuva.“ Hasan smireno reče:“ Onome (Allahu) Koji je tebe poslao da ga pričuvaš." Ko Allaha spominje i dovu Mu upučuje kad je u blaagostanju Allah će njega pomoći kad je u njevolji: “Ko želi da mu Allah usliša dovu u nevolji neka puno Allaha moli kad je u obilju." Allah voli, pa čak se i ljuti ako od Njega ne tražimo, pa kaže: “...i Allaha iz obilja Njegova molite... " Postoji jedna liepa priča o muslimanskom vladaru Mu'tesimu. Kod njega se zadesio upravnik policije, koji je u zatvoru držao jednu osobu. Upravnik reče Mu'tesimu: “Vladaru, sječaš li se tog čovjeka. “A Mu'tesim odgovori: “Da, dajte mi list papira. “Na papiru je napisao upravniku policije: “Razapni ga.“ Mađutim upravnik policije pusti na slobodu ovog čovjeka. Mu'tesim se žestoko rasrdi te reče upravniku: “Zar ti nisam naredio i napisao da ga razapneš? “A upravnik mu reče: “Ne, vladaru pravovjernih, napisao si mi da ga oslobodim. “Pogledaše papir kad ono tamo piše: “Oslobodi ga. “Vladar ponovo zatraži papir i napisa: “Razapni ga: “Upravnik policije, nakon što je uzeo ovaj papir, ode u zatvor i ponovo oslobodi zatvorenika. Vladar se još više rasrdi i reče mu:“Zašto si tako postupio: “Vladaru, tako si napisao da bude oslobođen: “Vladar se još više rasrdi i naredi: “Sada vi zapišite: Tako mi Allaha bit će razapet. “Upravnik policije ponovo ode i oslobodi čovjeka po treći put. Vladar Mu'tesim se još više rasrdi. Upravnik policije mu reče: “Pogledaj da piše: “Tako mi Allaha bit će oslobođen! “Mu'tesim se tada malo smiri, pa reče: “Da, da, bit će oslobođen....Onoga koga Allah želi osloboditi Mu'tesim ne može pogubiti! “U Allahovoj smo vlasti cijelog života, ali kad bi mogli u to biti ubjeđeni! Inače, puno je vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju da se od ljudi traži. Ebu Bekr, Ebu Zerr i Sevban,r.a., priložili su čak i prisegu Poslaniku,a.s., da neće nikada ništa od ljudi tražiti. Mnogi od nas Allaha se sjetimo i pomoć tražimo kad sve druge nađe izgubimo. Kad sc razbolimo prvo se sjetimo svih doktora, pa ako nam oni ne pomognu onda Allaha dozivamo. A, ako kome doktori i pomognu neće da prizna da ga je Allah izliječio nego kaže:“Da nije bilo doktora ja bih pođlego.“A gdje je Allah? Zar Allah ne kaže u Svojoj Knjizi; “Ako ti Allah dadne kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti želi dobro.pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti" Kad nam nestane para odmah razmišljamo gdje ćemo uzajmiti i od koga pomoć zatražiti a kad se u ljude razočaramo onda reknemo ono: “Što nas je Allah zaboravio. “Nije pošteno! Prenosi se da je jedan pobožnjak tražio od Allaha opskrbu te mu je neko donio nešto novaca, a on se zahvalio ovako:“Hvala Onome koji je tebe meni poslao.“On jedino može ljudima ispuniti njihove potrebe,a da mu to ne umanji vlast: “ Kada bi se čitav ummet sakupio da ti učini neku korist, ne bi ti je donijeli osim onoliko koliko ti je Allah propisao. A kad bi se čitav
ummet sakupio da ti u nečemu štetu nanesu, ne bi ti naštetili osim onoliko koliko ti je Allah odredio. “ Ja Rabbi daj da živimo, umiremo sa Tvojim dinom i imanom i sa najljepšim mislima o Allahu. Amin! PUTEVISPASA Iskren odnos prema Allahu, dž.š. Iskrenost je, možda, najvažnija osobina vjernika. Šejtanu su najteži iskreni mu'mini. Evo šta kaže Allah, dž.š.: "Gospodaru moj", - reče, -“zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim učiniti i potnidiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih iskrenih robova. ” Iskrene je teško zavesti. Puno je važno s kim se družimo, jer nekada šejtan djeluje indirektno preko našeg ahbaba koji nije iskren pa uspije u svom planu. Zato je kur'anska naredba: "O, vjernici, bojte se Allaha i budite sa iskrenima. "S kim si onakav si", kaže naš narod. Bolje je da nas iskren čovjek ošamari, nego da nas munafik hvali. Mnogi moćnici čitav život prožive u obmani svojih bližnjih koji ih lažno hvale radi kojekakvih interesa tako da umru misleći da su dobri, a šejtan ih stalno stimuliše govoreći mu da su stvarno takvi. I ružnoj ženi kad neko rekne daje lijepa, njoj će šejtan to 100 puta na dan ponoviti pa će ona početi misliti da je stvarno lijepa. Iskren insan se ne da obmanjivati. Pripovijeda se da je jedan iskreni Allahov rob odlučio posjeći jedno drvo koje su ljudi obožavali. U putu ga je susreo šejtan i odvraćao ga od te namjere, međutim, taj iskreni rob odmah ga je povalio na leđa. Ali, šejtan nije odustajao, nego ga je molio, dajući mu bolju ideju, da ide kući bez problema, jer će pod jastukom naći dva dukata, da dijeli sirotinji, a i sa narodom neće doći u sukob. Taj insan progutao je ponuđeni mamac pa je odustao svoje od namjere. Kada je došao kući, našao je dva dukata, ali samo tada. Već sutra ih nije bilo, pa ni drugi dan, a onda taj insan ljutito uze sjekiru i ponovo krenu da posiječe drvo, ali... Ponovo ga šejtan srete na putu i upita: "Kuda sada ponovo?" - "Da posiječem drvo jer si me prevario." Šejtan mu reče da sada ne može. Taj insan htjede da ga obori, ali šejtan ovaj put obori njega i reče: "Sada sam ja jači, jer si sada došao zbog dukata, a prvi put si ti bio jači jer si tada došao iskreno radi Allaha." Poruka je jasna: Allah je na našoj strani kad smo iskreni i kad nešto radimo radi Allaha, jer tada nas On direktno pomaže. Jedan je Allahov rob 50 godina molio za neku potrebu, ali mu nije bilo udovoljeno. Onda je shvatio da problem leži u njemu pa je sam sebi iskreno rekao: "Da ti valjaš Allah bi uslišao tvoju molbu." Poslije tog iskrenog obraćanja samom sebi, te noći u snu mu je rečeno: "Bolje je to što si priznao da ne valjaš nego onih 50 godina tvog ibadeta." Šejtan najviše mrzi iskrene vjernike. Ni meleki ne vole biti blizu lažova, jer kad čovjek slaže melek se od njega udalji za milju zbog smrada koji se osjeti. Kada bi se smrad laži mogao osjetiti, teško bi bilo naći one uz koje bi se moglo sjediti. Koliko ljudi danas lažu, sav bi dunjaluk od toga smrdio. Šejtan uživa kad lažemo, jer i on se lažno Ademu i Havi zakleo i
prevario ih. Tako i nas lažno vara. Iskreni vjernici to prepoznaju. Koliko ljudi lažu najbolje ilustruje primjer jedne dobre žene koja je imala keramet te je znala ko joj dođe iskreno, a ko lažno. Toliko su ljudi pokvareni da je molila Allaha, dž.š., da joj oduzme taj keramet kako ne bi znala sa kakvom je ko namjerom došao. Iskreni robovi priznaju svoje mahane i ne ljute se kad ih neko kritikuje, dok lažovi uvijek hoće da se hvale. Prirodno je da insan može biti škrt i strašljiv npr., ali ne smije lagati. Tako nas uči naš poslanik Muhammed, a.s. Kažu da je u vrijeme komunizma bio jedan iskren Allahov rob, ali komunist, koji je ležao u bolnici pored jednog grešnika psovača koji je bio teško bolestan, ali je psovao da Allah sačuva. Kad je umirao Allah je dao ovom iskrenom robu da vidi kako grešnici umiru. Umjesto čovjeka on je vidio krmka kojem su doktori konstatovali smrt nakon čega je iznesen iz sobe. To je bio poseban prizor. Kasnije se taj rob pokajao i tek nakon 10 godina usudio se da ispriča šta mu se u bolnici desilo. Iskrene će Allah pomoći i uputiti kad-tad, jer ih Allah voli. Oholost - blagost Znaj daje ova osobina otjerala Iblisa sa kapije milosti u vječno prokletstvo. Iblis nije rekao da ne vjeruje, nego je rekao: "Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače", - odgovori on. ” Kad god se pojavi umišljenost, sjetimo se da je to osobina Iblisa koji želi i nas da lažno uzdigne i upropasti. Niko od nas nema napismeno od Allaha da je siguran koliko je dobar pa da se umišlja. To je samo podsticaj šejtana koji došaptava lažne misli kako bi obatalio naša djela. Zato je poniznost osobina mu'mina. Bolje je da se smatramo lošim nego dobrim, jer ako umislimo da smo dobri onda se ne možemo popraviti. Niko od nas ne zna da li je Allah primio bar jedno naše djelo, odnosno da li je bar jedan grijeh oprostio, pa čemu onda nadmenost? Jedan čovjek je drugom rekao da je loš, a on mu odgovori: "Ljudino, ja sam i gori, jer ti ne vidiš šta ja radim u svojoj kući." Mnogo je braće i sestara u vjeri koji ne govore zbog uvreda, a da smo sebe ubijedili da ne valjamo bilo bi nam svjedno kad nas vrijeđaju, jer samo Allah zna kakvi smo. Samo Allah, dž.š., istinski uzdiže i ponižava, a šejtan nas samo vara i obmanjuje. Poslanik, a.s., poručuje: "U Džennet neće ući ko bude u svom srcu imao i trun oholosti. "Najbolji lijek za ovu bolest je saznanje da sve što imamo nije ništa naše, već Allahovo i da otjeramo šejtana koji nas lažno ubjeđuje da smo dobri, jer ni on ništa ne posjeduje, nego da uvijek imamo na umu blagodat koju nam Allah daruje i da znamo od čega nas je Allah stvorio pa da se ne umišljamo. Priča se da je neki čovjek došao u Begovu džamiju i pitao kako izgleda i reaguje jedan evlija. Neko mu reče da sačeka onog ko bude izlazio zadnjii da mu, bez obrazloženja, opali šamar. Zadnji je ostao jedan fini dedo i onaj čovjek mu šamar opali, dedo ga uhvati za ruku i reče mu: "Halali sinko, jel' te ruka zaboljela?"
Ovo je rezon blagih i poniznih. Sve ovisi o našem shvatanju. Ibn Arebi kaže da postoje četiri stupnja imana. Na prvom stupnju zna se šta je moje, a šta tvoje i to je šerijat. Na drugom stupnju što je moje lo je i tvoje i to je tarikat. Na trećem stupnju nema ni tvog ni mog, sve je Allahovo, a to je hakikat i na četvrtom stupnju nema ni tebe ni mene, a to je ma'rifet (super spoznaja). Kad nas neko uvrijedi ili napadne, najbolje je da zamislimo da nas nema, a, ustvari, samo Allah vječno ostaje, sve drugo će proći. Zamislimo da smo već umrli, da nas nema, kao što nas sigurno neće biti. Još jedan primjer ilustrativno će pokazati kako svi ljudi nisu isti. Jedan čovjek je želio da upozna tarikat i stupnjeve tarikata. Došao je kod jednog šejha po savjet, a šejh mu veli: "Ovdje u tekiji imaju četiri derviša, svaki je u svojoj sobi u ibadetu, ali nisu isti. Uđi u svaku sobu i bez objašnjenja udari šamar svakom pojedinačno." Tako je i uradio. U prvoj sobi, kad je tako učinio, derviš je ustao i vratio mu istom mjerom. Derviš iz druge sobe okrenuo se i samo mirno upitao: "Što me udari?" U trećoj sobi derviš se samo okrenuo i pogledao, a u četvrtoj sobi nije ga ni pogledao. Onda mu je šejh objasnio kako su različiti stupnjevi shvatanja i nivo imana derviša. Allah ne voli gorde i ohole. Blagošću čovjek može postići stepen onoga koji stalno posti i noću klanja. Zanimljiv je primjer razgovora između firavna (faraona) i šejtana. Firavn je znao da nije Bog, ali zbog oholosti i ugleda to nije htio priznati, kao što se ni šejtan nije htio pokajati. Vjernik se, za razliku od njih, pokaje čim pogriješi. Onaj ko nije ohol prije će doći tobe (iskreno se pokajati) negoli oholi. Poučan je primjer jednog Allahovog roba i način kako se on pokajao. Naime, taj Božiji rob pozvan je da prisustvuje jednom događaju gdje je učen zikrullah, a potom se večeralo. Poslije večere svi prisutni su počeli da se spremaju da u džematu klanjaju namaz. Pošto taj Allahov rob nije bio klanjač, krenuo je iz jedne sobe u drugu, kako bi izbjegao džemat, ali su i tamo bili oni koji su pozvani na to sijelo. Izašao je u hodnik, ali ni tamo nije mogao biti sam. Pokušao se skloniti pred kuću, ali tamo se hodža upravo spremao da uči ezan. Kud će, šta će, skloni se u zahod. I, dok je tako čekao u zahodu, udiši teške mirise, poče da prezire sam sebe govoreći: - Vidi mene u ovom smradu, a ljudi, u džematu, klanjaju u čistom! Nakon toga došao je tobe i odlučio da redovno klanja, a svoj primjer navodio je kao pouku onima koji se još nisu pokajali. No, da privedemo kraju i razgovor između firavna i šejtana.
Šejtan reče firavnu da je bolji od njega jer on se nije proglasio bogom, a firavn reče da se on može pokajati dok za šejtana nema pokajanja. Na to šejtan reče: “Pa, nemoj se ni kajati kad te je narod već priznao za boga. Firavn to prihvati i upita šejtana: “Ima li iko gori od nas dvojice?” “Ima,” odgovori šejtan, “onaj kome se neko izvini i zatraži oprost, a on to odbije.” Mnogi koji su doživjeli neku, po njima neoprostivu uvredu, kažu: “Ima u meni nešto jače, nešto što mi ne da mu (joj) halalim!” A to što je jače ima i svoje ime - šejtan. On ga podstrekava da ustraje i da ne oprosti, jer praštanjem je čovjek bliži Allahu, a šejtan to ne voli. Opčinjenost (lažna nagizdanost) Sve što je haram - zabranjeno - šejtan je osladio običnom čovjeku i učinio mu to primamljivim. Čovjeku je izazovno ono što je haram, pa tako podosta muškaraca uživa u zinaluku sa haram ženma više nego sa svojom ženom koja muje halal. Gdje je problem? Zinalučari koji idu tuđim ženama, kad bi te svoje zavodnice oženili, one im više ne bi bile zanimljive i izazovne, jer bi onda tražili nove žrtve. Poslušajmo šta kaže imam Gazali: "Veći bi bio grijeh kad bi čovjek spavao sa svojom ženom u mraku, a mislio daje neka druga, nego da spava (opći) sa tuđom ženom a misli daje njegova." Eto, to je taj šejtanluk. Poslanik, a.s., nas uči da sve što ima tuđa žena ima i naša, ah... Problem je u nama, što ne gledamo i ne mislimo kao pravi mu'mini. Vjernik gleda božanskim nurom, kako poručuje Resul, a.s., a Allah upozorava: "O, vjernici, bojte se Allaha i u Poslanika Njegova vjerujte, dobit ćete dvostruku nagradu Njegove milosti i dat će vam svjetlo pomoću kojeg ćete ići i oprostit će vam, jer Allah prašta i samilostan je. "" Zanimljiv je slučaj jednog insana koji je zamišljen izašao iz džamije gledajući koji mahlukat nije bio u džamiji i kako im je svejedno što ne klanjaju. Jedan evlija mu je prišao i, znajući za njegovu zabrinutost, rekao: "Znam šta te muči ali pogledaj niz moju ruku taj narod za kojim se brineš." Kad je pogledao vidio je čudo! Sve sami hajvani, nigdje ljudi. Ponovo je pogledao svojim očima, kad ponovo oni isti ljudi. Rekao mu je evlija: "Nemoj se sekirati, malo je insana koji hodaju zemljom." Rabija el-Adevija je samo pred Hasanom el-Basrijem pokrivala lice, pa kada ju je Hasan upitao što to radi, rekla je: "Ti si jedini insan kojeg susrećem na putu." A Allah, dž.š., jasno kaže: "Mi smo za Džehennem mnoge džinove i ljude stvorili; imaju pamet al' ne shvaćaju, imaju oči al' ne vide, imaju uši a!' ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori, oni su zaista nemarni." Ako Allah, dž.š., kaže da "većina ima oči al' ne vide," onda je sigurno tako, jer da vide, gledali bi ono što Allah voli, a ne tuđe žene i ostale harame. Problem je ko stvarno istinski vidi! Šejtan je mnoge opčinio grijehom pa ni ne osjećaju koliko su zavedeni i opsihreni. Što je
srce čistije haram je sve mrži i strašniji. Na bijelom platnu se vidi mala trunka prašine, a na crnom se ne vidi. Na smetljište šta god baciš nije upadno, dok u ružičnjaku jeste. Pitanje je: koje svjestan?! Kažu. bila dva jarana, evlije, neoženjeni. Jednom se jedan zagledao u jednu čobanicu i toliko mu se svidjela da je postao opčinjen njome, ona je bila kršćanka. Njegov jaran, koji je bio svjestan, upozoravao ga je da dođe sebi, ali uzalud. Razmišljao je samo o tome da se njom oženi. I, kad su ugovorili vjenčanje, ona je rekla da joj je otac pop. Međutim, njemu ni to nije smetalo, iako gaje prijatelj stalno upozoravao da dođe sebi i da tu vezu prekine, ali... Sve do samog čina vjenčanja on je bio opčinjen njome dok Allah nije dao da se strese i dođe sebi. Kada je trebalo da odu u crkvu na vjenčanje, on je pobjegao od nje. Mnogi bi se trebali ovako da se stresu i da dođu sebi pa bi sigurno drugačije gledali i osjećali svijet oko sebe. Svaki grijeh je, na neki način, vrsta sihra, a sihr znači opčaranost, neprirodnost i nestvarnost. Što više grijeha činimo više smo opsihreni. Jer, kad čovjek, na primjer, pogleda tuđu ženu šejtan se pretvori u njen lik i djeluje na njega, jer je pogled šejtanska strijela. Lijek za takvu opčinjenost je čuvanje ušiju od ushićenog govora, jer dosta mladića i djevojaka opčaravaju govorom; zatim, čuvati uši od opasne muzike, jer sve što na uho ulazi djeluje na insana mimo njegove volje. Zato je lijek slušanje Kur'ana. Djetetu se sedmi dan po rođenju uči ezan i ikamet na uho, iako dijete nije svjesno toga. Međutim, to, ipak, utiče na njega, jer Poslanik garantuje da onaj kome se to prouči neće bolovati od padavice. Naredna obaveza čuvanje očiju od pogleda koji su opasni i haram. Ima osoba opasnih, urokljivih očiju koje insana mogu oboriti s nogu, tj. ureći ga. Postoje osobe koje mogu same sebe ureći kad se ogledaju, jer lik u ogledalu nismo mi, već naša slika i tada je dobro proučiti ovu dovu: El hamdu lillaliillezi halekani fesevvani. Allahumme kana ahsente halki fe hassin huluki. (Hvala Allahu koji me je stvorio i uljepšao moj lik, ja Rabbi, kako god si uljepšao moj lik, uljepšaj moje ponašanje.) Ako je već neko urečen treba da prouči ovaj ajet i dovu sa Euzubillom i Bismillom. Ajet glasi: Ve in jekadullezine keferu lejuzlikuneke bi ebsarihim lenima semiuzzikre ve jekulune innehu lemedžnun. Ve ma huve illa zikrun lil alemin. A dova glasi: Euzu bikelimatillahi tammeti min kulli šejtanin ve hametin ve min kulli ajnin lammetin, euzu bikelimatillahit-tammati min šerri ma haleka ve muavizzetejn. Kad je već riječ o pogledu, važno je napomenuti da umjesto televizije i tuđih žena treba da gledamo svoje halal supruge, jer tada nam oči ibadet čine, a ako čovjek zagrli svoju ženu - čiste se od grijeha kao lišće u jesen kad opada. Tako nas uči naš dragi poslanik Muhammed, a.s. Pa, to nudi samo islam! Hem nam je lijepo, hem se od grijeha čistimo! Zato bi češće trebalo da kažemo svojim suprugama: "Hajde da malo ibadetimo i grijeha da se očistimo!" Zato je opasno za suprugu ako odbije muža, jer neće sevapa i ibadeta. Takvu ženu meleki proklinju sve dok se muž ne odljuti. A kako neke žene nisu horne za taj ibadet,
malo kad da nisu proklete, jer su muževi često ljuti na njih. A kad bi joj muž rekao, umjesto ibadeta i sevapa: "Hoćeš li maraka", odmah bi se razhorila i glava je ne bi boljela, već bi rekla: "Ah, odakle ti marke, gdje si zaradio. Daj ’vamo pare." Ima još jedan problem, što naše supruge u kućama i stanovima ne bi inu o svom izgledu, ali kad krenu u čaršiju, onda se namirišu, našminkaju i dotjeraju, tako da mnogi u kući nemaju šta da gledaju. A zar bi smetalo da sc bar jednom u životu supruga nagizda, našminka i namiriše za svog muža da i on, jednom u životu, osjeti svu ljepotu i zanos pored svog halala, ali šejtan voli da se ona drugima dotjerava i razgolićuje, jer tada je preuzmu dva šejtana: jedan sprijeda, a drugi ozada pa je hvale gledaocima. Sljedeći korak radi zaštite je - čuvanje jezika od opasnog govora, jer šejtan preko jezika puno djeluje, a da i ne osjetimo pogubnost govora. Muškarcima i ženama nikad ne dosadi da nekog ogovaraju, ismijavaju ili lude riječi prenose, jer im to šejtan oslađuje. Kad treba klanjati ili Kur'an učiti, to bude nabrzinu, ali piti kahvu, pušiti, muziku slušati, lagati, ogovarati - to nije dosadno i za to se uvijek ima vremena. Allah, dž.š., kaže: "Reci mojim robovima da govore lijepe riječi, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, uistinu, otvoreni neprijatelj čovjeku. I, konačno, najhitniji lijek za ovu opčinjenost je čuvanje stomaka od haram hrane i zarade. Haram hrana utiče na misao i moral. Zašto oni što jedu svinjetinu djeluju bezobrazno i nemilosrdno, jer nema bezobraznije i prljavije životinje od svinje. A i hrana koju je dozvoljeno jesti, ako sc stekne na nepošten način negativno djeluje na čovjeka. Tu šejtan ima udjela jer je on molio da mu Bog dozvoli da bude saučesnik u haram zaradi. Devet dijelova je u halal zaradi, a deseti u svim ostalim ibadetima. Haram zarada je kao gorivo pomiješano sa vodom, pa vozilo ima slabu vuču. Tako je i nečiji iman slab ako je uprljan haram hranom. Tad su i namaz i post i sve drugo slabi, šejtan tada lakše djeluje na čovjeka. Da zaključimo: zatvorimo sve kapije našeg tijela na koje šejtan napada, a to su: oči, uši i usta; ne budimo kao razvaljena kuća pa da nam promaha naškodi. Što bi rekao naš narod: "Bolje spriječiti nego liječiti." Nastojmo da ne činimo grijehe, ili, još bolje, prođimo se grijeha, jer su grijesi uzrok naše opčinjenosti. Kad srcc pocrni od grijeha, onda čovjek ne osjeća razliku između dobra i zla, između stida i bezobrazluka. Takvu osobu šejtan može da zavodi kako želi. A spašen će biti samo onaj ko pred Allaha dođe čista srca. Svaki grijeh je neka vrsta bolesti i on opčini insana pa manje osjeti težinu odgovornosti i stida. Zato bolesniku ne treba prilaziti grubo, jer se može još više razboljeti, a već ga treba liječiti.
Zamislite, kad bismo nekom ko boluje na plućima rekli da je požutio i preblijedio, on bi se još više razbolio. Tako bi i grešnik bio još gori, jer je pod utjecajem šejtana. Zato, govorimo lijepe riječi i liječimo jedni druge od zanesenosti i opčinjenosti! Pohlepa i strah od siromaštva To je jedan od šejtanovih puteva kojim nas straši i napada da budemo škrti, jer tako ćemo ostati bez dobrih djela. Šejtan voli da ima društvo propalih, jer i on je propao, a sličan se sličnom raduje. Kakva je fajda kada mi izgubimo pare pa čujemo da je još neko izgubio, pa se utješimo sa onim: "Hajde nek' nisam samo ja na gubitku." K'o, biva nam lakše, a nikakve koristi od toga nemamo Ali, ima ono što se zove prokletstvo i šejtanluk. Gotovo svakom pijanici i pušaču je drago kada čuje da se neko nanovo propušio i propio, znači imat će društvo. Tako i šejtan voli da ima svoje društvo. U tom smislu nas straši siromaštvom, ali na drugoj strani Allah i Poslanik obećavaju nagradu, kako stoji u Kur'anu: "Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i sve zna. " Poslanik, a.s., kune se da onaj koji daje neće nikada izgubiti. On veli: "Kunem se da je troje istinito: sadaka neće umanjiti imetak; onog ko se strpi kad mu se nepravda učini Allah će uzdići; ko prosi bez potrebe sigurno će osiromašiti," Ovdje je pitanje kome više vjerujemo: Bogu ili šejtanu! Allah obećava a šejtan straši, Allah ima, a šejtan nema, samo je do nas. Zanimljivo je da se rijetko može čuti da se neko žali kako je pare popio, ispušio ili u zinaluku potrošio! Čak se neki i hvale time. E, to je taj šejtanluk! Nekad nekome pomognemo i to mu čitav život spominjemo kao da smo mu Bog zna koliko učinili. Šejtan voli da mi prigovaramo za dobro djelo, jer tada ne samo da ga gubimo nego nam taj sevap postane toliki grijeh da nam je zbog tog prigovora zabranjen Džennet. E, to šejtan voli jer i njemu je vatra zagarantovana. Prenosi se daje neki hodža važio o sadaki i kako 70 šejtana utiče na čovjeka samo da ne podijeli sadaku, jer to na njega negativno utiče. To slušao jedan džematlija pa veli: "Idem kući da podijelim vreću brašna i pobijedim sve te šejtane." Kad je došao kući i ponio vreću na vrata, ugleda ga supruga i povika: "Kuda sa tom vrećom?" "Hoću da podijelim sirotinji", reče on a supruga zagalami: "Ma ti da dijeliš, nek dijele oni što imaju, šta si se napeo šugo jedan, vrati tu vreću!" Nije bilo druge nego da vrati vreću i tako se postiđen vratio u džamiju. Kad su ga džematlije upitale da li je pobijedio onih 70 šejtana, on reče: "Ma uspio sam ja da pobijedim onih 70 šejtana, al' dođe njihova mati i sve obatali." Šejtan često, kada ne uspije djelovati direktno, djeluje indirektno, kao u spomenutom slučaju, preko supruge. Zato se treba čuvati kako nevidljivih tako i vidljivih šejtana. Onima koji su škrti to nije dovoljno, nego i druge nagovaraju da budu škrti, kako kaže Allah, dž.š.:
"Oni koji škrtare i traže od drugih da budu škrti i koji kriju ono što im je Allah iz svoga obilja darovao; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju. "Šejtan straši siromaštvom, pošto on ništa ne posjeduje, jer samo je Allah bogat, tako one što ne klanjaju puno ni ne straši i govori im: "Vi ste bolji od onih što klanjaju, vi puno dijelite", a opet onima što klanjaju govori: "Ne dijelite, dosta je to što klanjate, vi ste bolji od drugih." Tako su zavedeni i klanjači i neklanjači. Kažu kako je neki hodža važio o alkoholu pa su oni iz zadnjih safova oborili glave, al' kad je hodža počeo važiti o međašima onda su oni iz prvih safova oborili glave. Insan je po prirodi škrt, ali vjera treba to da reguliše. Uglavnom, mnogima jc draže kad im daju nego da on ikome daje. Vele kako jc nekad hodža pao u bunar pa ga ljudi htjeli izvući iz bunara govoreći mu: "Daj hodža ruku da te izvučemo", ali ne zna hodža pružiti ruku jer nije navikao davati, dok nije neko mudriji naišao pa reče ljudima: "Sačekajte, ja znam kako ću hodžu izbaviti", te reče: "evo ti hodža ruke", a hodža odmah pruži ruku. Ovo je slično ali nije ni nalik jer je rečeno: "Evo ti hodža..." Sve je Allahovo, a mi smo samo korisnici toga, ali ne da se to svakome shvatiti. Borba protiv te bolesti je velika, jer nekada odlučimo puno dati za hajr, ali nas često šejtan pobijedi, pa malo dadnemo. Tako je jedan odlučio u džamiji dati 10 KM, ali dok je došao do one kutije šejtan ga je stjerao na marku. Ako, ipak, pobijedimo šejtana i čvrsto odlučimo da ćemo puno dati, onda on odustaje od toga da manje dadnemo, ali nas čeka na drugoj okuci, pa nam onda govori da dadnemo da drugi vide kako smo mi darežljivi, samo da izgubimo sevape tog davanja. Ako ga i tu pobijedimo onda on utiče na nas da umislimo kako smo mi dobri i bolji od drugih, ako ništa, bar da se nekome pohvalimo kako smo mi dosta dali, jer šejtan 40 godina nastoji samo da nam obatali dobro djelo. Zato jc borba s njim permanentna, čitavog života, čak i na samrti on na nas djeluje kako bismo, ne daj Bože, ovaj svijet napustili bez dina. Zato čovjeka na samrti podsjećamo na šehadet. Vele daje, tako, jedan dunjalučar umirao, a njegovi ga podsjećali na la ilahe illellah, ali on samo bunca i govori: "Ovo jc skupo, ovo je jeftino, to prodaj po to", a drugi je opet umjesto la ilahe illelah govorio: "šah-mat".105 Kaže Allah, dž.š., kad bi insan imao božanske riznice blaga, on bi opet škrtario bojeći se da ne potroši, jer insan jc zaista škrt. Ovdje jc rečeno insan, a ne vjernik, jer vjera "dogoni" i reguliše. Insan je kao sirovina koju vjera obrađuje. U Kur'anu se na mnogo mjesta govori da je insan stvoren
105 Misli se na nekog nepopravljivog zaljubljenika u šah. Inače, šah-mat korijen ima u perzijskom jeziku i znači: šah (car)je mrtav, (op. red.) kao slabić, škrt, brzac, malodušan, ali, vjera uz Allahovu pomoć od Skela čini darežljivog, od slabića jakog, od brza umjerenog, od malodušnog velikodušnog, itd. Srdžba i žurba Srdžba i žurba su, uistinu, šejtanske osobine. Mnogi su u srdžbi i žurbi uradili takve poteze i grijehe za koje se kaju čitavog života. Veza sa Allahom najbolji je lijek za ove bolesti. Kad se čovjek naljuti - pocrveni. Šejtan je stvoren od vatre, a vatra se gasi vodom, tj. najbolje je tada da se abdestimo i ljutnja će proći. Tako nas uči Muhammed, a.s. Dobro jc u srdžbi proučiti koji salavat jer i to odgoni šejtana. Neki broje do deset, a bolje je proučiti Euzubillu i Bismillu i od Allaha zatražiti pomoć od prokletog šejtana. U srdžbi je čovjek neprirodan i nepromišljen. Mnoga zla su počinjena u srdžbi. Brzopletost jc od šejtana, a promišljenost od Allaha, dž.š. (Tirmizi) Sabur ili strpljivost regulator je srdžbe i žurbe, ali samo uz Allahovu pomoć. Šejtan želi da nabrzinu uhvati čovjeka dok nema vremena da razmisli tako da ga lakše na grijeh navede i u zabludi ostavi. Kažu stari da je u stari vakat neki svekar vazdan orao jednu brazdu sa nevjestom. Nevjesta je bila nakaz i čitav dan orala po istoj brazdi, a svekar je samo šutio i trpio. Kad su došli kući svekar je mirno rekao: "Nevjesta, sutra ćemo, ako Bog da, ići i dovršiti posao na onoj njivi." Jedan je tako u huji izbio vrata od kuće. Naime, supruga mu je govorila da ide vidjeti je li zaključao vrata. On ju je ubjeđivao da jeste, ali žena je insistirala da nije, dok on nije skočio, nogom izbio vrata i rekao: "Vidiš, ženo, da su bila zaključana!" Šejtan je zadovoljan kad mi belaj napravimo u srdžbi i žurbi, kad nas posvađa, ali to nije rješenje, već još veći problem. Vježbajmo se da budemo blagi i umjereni. Nauka se stiče učenjem a blagost navikavanjem. Ljutimo se i mrzimo radi Allaha, a ne što nama ne godi. Neko bi se, kad mater opsuju, pobio s onim ko to učini, a ne bi se pobio kad neko Allaha opsuje. K'o, ispada da je njegova mati preča od Allaha. Kad se čovjek ljuti radi Allaha, on to radi svjesno i ima snagu pronicljivosti i vodi računa šta će kazati i uraditi. Ljutnjom zbog sebe insan gubi kontrolu ponašanja i često ne zna šta sve kaže. Tada ga šejtan podstiče da govori što pogrdnije riječi, riječi koje ujedaju za srce. "Rane od koplja zarastaju, a od jezika ne", kaže naš narod. Huja nikad nije dobrim završila. U srdžbi se najviše griješi jezikom, jer govorom šejtan uspije da napravi podosta razdora među muslimanima. Zato Allah, dž.š., naređuje da govorimo ono čime je On zadovoljan.
Ljudima, u srdžbi, šejtan sladi pogrdne i uvredljive riječi kako bi što više razdora napravio. Evo i slikovitog primjera iz života. Susreo jedan mladić djevojku koja je na aerodrom došla pod nikabom, a onda sve to skinula i razgolitila se, pa joj mladić veli: "Boj se Allaha, šta to činiš, šta da ti Azrail sada dođe?" A ona, onako u huji i puna sebe veli: "De, evo ti mobitel, zovi Azraila!" Samo što je to rekla, krenula je dva-tri koraka i pala mrtva. Smirenost i poniznost jc od Allaha, a srdžba je od šejtana. Zato, kad nas huja uhvati, ako se nemamo kad abdestiti, onda neka nam bar naumpadne da proučimo Euzubillu i Bismillu. A malo je onih koji se sjete da učine to kad se naljute. Imami Ahmed bilježi hadis u kojem se govori o razgovoru Ebu Bekra i jednog ashaba u prisustvu Muhammeda, a.s. Dok su oni blago i bez srdžbe razgovarali, Poslanik, a.s., ih je slušao. Međutim, kada su podigli glasove, Poslanik, a.s., je ustao i krenuo. Ebu Bekr tada povika: “Kuda, Allahov Poslaniče?” Muhammed, a,s., reče: “Dok ste vi blago pričali s vama je bio i melek koji vas je štitio. Čim ste podigli glasove, melek je otišao a došao je šejtan. Ja ne volim biti u društvu sa šejtanom.” (Imami Ahmed) Zato, kada se naljutimo, sjetimo se ovog događaja i proučimo Euzu i Bismillu. Budimo oprezni zbog onog za šta je šejtan molio Allaha, dž.š. U ispovijesti Iblisa Muhammedu, a.s., zabilježeno je da je Iblis molio Allaha, dž.š., za desetero: 1. Molio je da bude suradnik u imetku i kapitalu stečenom sa haramom. Nije onda ni čudo što najviše svađe i mržnje ima zbog međaša. Dostaje rođene braće i sestara koji ne govore zbog međaša. Tom bolešću podosta su zaraženi i klanjači, i to oni iz prvih safova. Gdje je šejtan sudija tu je teško biti pametan. Zato neka nam je to na umu pa da budemo oprezni kad je međa u pitanju. Ko jedan pedalj tuđe zemlje prisvoji na Sudnjem danu natovarit će mu se na vrat sedam zemalja, tako nam poručuje Muhammed, a.s. Šejtan je saradnik i u haram zaradi, tako da što sa haramom dođe u haram i ode. Ili, što bi narod rekao: "Kako došlo tako i otišlo." Pripovijeda se kako je jedan pošteni seljak slabo prodavao mlijeko na pijaci, sve dok mu neko nije rekao da nalije vode u mlijeko pa će vidjeti kako dobro ide prodaja. Kad je tako učinio, uistinu, sve mlijeko je prodao, pa se obratio već spomenutom da mu kaže razlog, a on mu reče: "U većine ljudi su haram pare, a haram ide za haramom." Poruka je jasna. Čuvajmo se harama i međa! Budimo oprezni!
2. Šejtan je molio da učestvuje u spolnom općenju gdje se ne spominje Euzu-bismilla. Dijete koje bude zaneseno bez Bismille podložno je uticaju šejtana. Nije ni čudo kakva su nam danas djeca. Zanesena su bez Bismille, jedu bez Bismille, hodaju bez Bismille, ustaju i liježu bez Bismille, pa kako da budu uredu!?! Naši stariji, iako bez škole, bolje su znali za ova pravila nego moderni roditelji danas koji su kobajagi školovani, ali nemaju školu vjerskog života. 3. Molio je da putuje sa onima koji traže zaradu na nepošten način. Slab je selamet i sreća kome je šejtan saputnik. 4. Molio je da ima svoje kuće, svoja boravišta, a to su: kupatila i smetljišta. Zato nas Poslanik uči, kad ulazimo u banje, da učimo Euzu-bismillu i dovu: Allahumme inni euzu bike minel hubsi vel-habais. 5. Molio je za svoje džamije gdje će sakupljati svoje sljedbenike pa je dobio pijace, čaršiju i kafane. Ružno je i opasno doći prvi a otići zadnji sa pijace. U kafanama sc najviše ogovara, ismijava i laže. Budući da je šejtan uzeo maha sa svojim pristašama, sve je manje posjeta i sijela u kućama, a kafane su sve punije. Sve su češći iftari i ručkovi (nakon raznih vjerskih obreda) u restoranima. Kuće su nam postale kao grobnice. 6. Molio je da ima svoju knjigu sa kojom će skupljati ljude pa je dobio pjesmu. Većina svijeta može po svu noć slušati pjesme, ali Kur'an im brzo dosadi. To je pokazatelj našeg imana i znak šta više volimo slušati. 7. Molio je za ezan kojim će pozivati sebi pa je dobio muziku. Za njegov ezan ne treba velika reklama, brzo se okupe, čak i plate da uđu u njegovu džamiju gdje će se provoditi. Kad pravi ezan uči sa munare, malo ko se odazove a to se čak ni ne plaća!!! Šejtan ne podnosi ezan, nego bježi sve dokle se čuje ezan, jer mu to škodi. Pa kome god škodi učenje ezana, taj je njegov brat i treba ga liječiti. Današnja rok-muzika ubila je u omladini sve ljepote duše i morala, pa nije čudo što se drogiraju i ubijaju. Kažu da nije dobro živjeti u mjestu gdje sc ezan ne čuje, jer i mrtvi imaju koristi od ezana. 8. Molio je da ima nekoga kim će spavati pa je dobio pijanice. 9. Molio je da ima pomoćnike u poslu pa je dobio ljude koji sc uzđaju u svoju moć. Teško onome kome je on pomoćnik, izdat će ga kad mu bude najpotrebnije. Blago onima koji se na Allaha oslanjaju. Bilježi se da je Hasan Basri ostavio svoj ogrtač ispred abdesthane. Tim putem je naišao njegov veliki ahbab, pa kad je vidio njegov ogrtač stao je kraj njega da ga pričuva. Kad se Hasan Basri vratio iz abdesthane, upitao ga je prijatelj: "Kome si bolan ostavio na čuvanje svoj ogrtač?" Hasan mu odogovori: "Onome (Allahu) koji je tebe poslao da ga pričuvaš." Koji jc to rahatluk kad se na Allaha oslonimo!
10. Molio je da mu da prijatelje koji će tražiti zaradu u griješenju. A Allah u Kur'anu kaže: "Zaista su rasipnici šejtanska braća. Ljudi se boje za nafaku iako je ona svakom određena. Počesto, da bi “povećali” svoju nafaku, ljudi čine haram, a nisu svjesni da se radom i krađom nafaka ne može povećati, već samo kapital. Ukoliko bi čovjek i bježao od svoje nafake, ona će ga stići. Evo jednog divnog primjera za to: Hazreti Alija je došao s devom pred džamiju i rekao jednom mladiću da mu pričuva devu dok on klanja namaz. Mladić je skinuo jular s deve i pobjegao. Kad je hzr. Alija izašao iz džamije i ugledao devu bez julara, pozvao je drugog mladića i dao mu 20 dirhema da ode na pijani Kad, šta će biti, ovaj drugi mladić potrefi na pijaci na onog prvog i kupi od njega jular za 20 dirhema. Kada gaje donio hzr. Aliji, on reče: “Ja sam mu svakako mislio dati 20 dirhema za čuvanje deve. Međutim, on se nije strpio i ono što mu je bilo suđeno da zaradi - dobio je, ali sa haramom.” Nafaka će doći, il' s jedne ii’ s druge strane, ali bolje je da dođe s halalom. Naš narod kaže: Što šejtan donese, to i odnese, ili - Kako došlo lako i otišlo. A evo štas se kaže u drugom poučnom primjeru: Poranio jedan Bošnjo u šumu da dotjera tovar drva. Toliko je bio poranio da je već bilo vrijeme za rani sabah. Pošto je imao abdest, svezao je konja i klanjao. Posmatrao to jedan njegov komšija i čudio se što on u šumi klanja rani sabah. Kada je klanjao rani sabah, ranilac je doveo konja do kamare s drvima koja je drugi komšija bio uplatio, izrezao ih i isjekao na manje komade i natovario na konja. Eto, šta je šejtanluk. šejtan ga nije mogao odvratiti od namaza jer je naš Bošnjo klanjao od djetinjstva, ali gaje lahko naveo da ukrade tuđa drva. Mnogi su, kada je u pitanju tuđi hak, podložni uticaju šejtana. Zato se i kaže da je jedan sat poštene trgovine vrijedan kao 60 godina ibadeta, a znano je da ko vara - nije naš (nije musliman). Ovo su njegove dove i budimo oprezni da ne padnemo u njegovu klopku iz koje se teško izlazi. Dobro je da znamo koga on sve mrzi:
a) najviše mrzi Muhammeda, a.s., i onog ko je njemu sličan b) moralnog, pobožnog mladića c) enog, pobožnog i ustrajnog muslimana d) ko je stalno pod abdestom, jer abdest je najbolje vjernikovo oružje protiv šejtana e) strpljivog siromaha f) bogatog, džometnog i zahvalnog muslimana Djelovanje šejtana preko svojih pomagača, braće, ljudi - šejtana Ako šejtan ne uspije da djeluje sam onda šalje svoje vidljive pomagače u ljudskom obliku da zavode ljude. Tako je jedan odlučio da redovno klanja i, taman kad je zanijetio, šejtan je poslao njegovog jarana neklanjača koji je, vidjevši ga da klanja, rekao: "Ma, moj jarane, šta to radiš? Nije to za tebe!", a on je spustio ruke i rekao: "Pa i nije." I opet nastavio starim životom. Tako je šejtan zaveo i jednog pobožnjaka koji je 60 godina ibadetio i dovom liječio. Dok je on zikrio, došao je šejtan u ljudskom obliku i zajedno sa njim zikrio. Kad je bilo vrijeme za jelo, šejtan nije htio da jede pa su nastavili da zikre. Tako je bilo tri dana: zikr bez jela i pića. Pobožnjaku nije bilo jasno kako njegov sudrug može da ne jede te ga upitao kako je stekao tu deređu. On mu odgovori da ju je svukuda sticao, a ne samo u džamiji. Tako ga je uspio izvesti iz džamije u kafanu, propio ga, pa je i zinaluk učinio, pa i ubistvo, sve dok ga nije pokafirio. A to je šejtanu konačni cilj. Podloga za navedeno je u ajetu u kojem Allah kaže: "Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: 'Budi nevjernik!' - pa kad postane nevjernik on onda rekne: 'Ti se mene više ne tičeš; ja se, zaista, Allaha bojim, Gospodara svjetova.' Obojicu ih na kraju čeka vatra u kojoj će vječno boraviti, a to je kazna za silnike." Nekad se treba više čuvati vidljivih nego nevidljivih šejtana! Potreba izbjegavanja sumnjivih mjesta Sumnjiva mjesta su ona gdje se šejtani okupljaju, a to su: pijace, čaršije, banje, smetljišta, raskrsnice, greblja, šetnja u sumrak (akšam) - posebno u slučaju djece (jer tada se najlakše nagrajiše), hodanje po granicama mjesečeve sjene, napuštene kuće, itd. Posebno je važno ne jesti svugdje, već ondje gdje je sigurno, a na to i Allah, dž.š., upozorava:
"Nije grijeh slijepu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama samima da jedete u kućama vašim, ili kućama očeva vaših, ili u kućama matera vaših, ili u kućama braće vaše, ili u kućama sestara vaših, ili u kućama amidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po ocu, ili u kućama daidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po materi, ili u kućama onih čiji su ključevi u vas ili u prijatelja vašeg; nije vam grijeh da jedete zajednički ili pojedinačno. A kad ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim. Tako vam Allah objašnjava propise, da biste se opametili!" Vrlo važno je gdje se jede, s kim se jede i nikada ne počinjali prije domaćina. Jedan je ashab tako počeo jesti prije Pejgambera i umro je, jer je meso bilo otrovano, a Muhammedu, a.s., je meso progovorilo da je otrovano. Zato, ako je hrana sumnjiva, neka domaćin nastrada. Treba biti oprezan od koga uzimamo ono što ćemo jesti, a posebno mladići i djevojke, jer sihir se puno raširio. Bolje spriječiti nego liječiti, jer ako se sihir pojede, teže se liječi. Učenost U poimanju učenosti vrlo je važno znati ko je stvarno učen. Mi imamo jednu definiciju učenosti, a Allah drugu. U prvom ajetu koji je objavljen nije rečeno uči da naučiš nego: "Uči u ime Tvoga Gospodara koji stvara. " Nije isto učiti radi Allaha i radi diplome, ugleda i posla. Nekada su se ljudi bojali svoga neznanja, a danas se ljudi boje svog znanja. Zašto?! Zato što je to šejtanski izum, kada je znanost uperena protiv čovjeka. Suvremeni čovjek boji se tehnologije kojom upravlja, a mislio je da će se osloboditi straha i postati gospodar prirode. Kod neislamskih učenjaka i velikana pojavila se oholost i osjećaj nadmoći da mogu raditi što im je ćejf. Zaboravili su da Allah upravlja svemirom i da On ima moć. Tako su se oholili znanjem i oni prije nas: "Kada su im poslanici njihovi jasne dokaze donosili, oni su se znanjem svojim koje su imali dičili i snašlo ih je ono čemu su se stalno rugali. " Modernom čovjeku važan je cilj: pare, slava, nadmoć, a kolika će katastrofa biti, to nije važno, jer oni se Boga ne boje. Nauka bez Boga ne donosi smiraj i sreću, već nemir, strah i nesreću. Sad se svako svakoga boji, a najljepše je kad se svako Allaha boji. Zato se učeni Allaha boje, kako kaže Allah, dž.š.: "A Allaha se boje učeni od robova Njegovih. Znači, ko se Allaha ne boji on nije učen, već obučen, šejtaniziran i dresiran. Taman daje trodoktor, ako se Boga ne boji on nije ništa shvatio ni razumio. Zato treba moliti Allaha da nas sačuva znanja koje ne koristi. Svako znanje koje nije sprovedeno u djelo teret je i kazna. Jedno je imati informaciju i čuti, a drugo je znati. Kad neko umre u selu ti samo čuješ, ali kad umre neko tvoj onda i čuješ i znaš. Znanje uz Bismillu koristi čovjeku i otvara mu spoznaju, dok znanje bez Bismille je
šejtanska zavrzlama. Navest ćemo divan primjer prave učenosti i s druge strane zanesenosti. Naime, jedan šejh je redovno držao predavanja svojim učenicima. Kad jednog učenika nije bilo na predavanjima neko vrijeme, šejh gaje pozvao sebi i pitao zašto ne dolazi na predavanja. On je rekao da više nema potrebe za tim jer on svake noći ide u Džennet. Šejh je odmah shvatio o kakvom se džennetu radi i znao je koliko je učenik bio zaveden. Pitao je učenika da li i on može sa njim u taj džennet. Kad je dobio potvrdan odgovor, zajedno su odlepršali u taj Džennet. Ptica bi dođi kraj prozora i pravo s njom u Džennet. Kad su došli u taj džennet, imalo se šta vidjeti: zelenilo, svjetlost, voće... Ali, šejh nije bio zaslijepljen tim ljepotama, nego je učio Kur'an. Kad je pred zoru ptica odletjela, najednom je nestalo zelenila i svjetlosti. Kad su se zgledali, znate gdje su svu noć bili? Na smetljištu! Eto njegovog dženneta! Šejh mu onda reče da nastavi dolaziti na predavanja. Šejh je imao znanje, a učenik je mislio da zna. Zato je čuveni alim Šibli podijelio ljude u četiri grupe: 1) Oni koji znaju i znaju da znaju. To su pravi svjesni učenjaci. 2) Oni koji ne znaju da znaju. To su skriveni talenti koji su u nemaru. 3) Koji znaju da ne znaju. To su oni koji tragaju za znanjem i ne umišljaju se. Aristotel je na samrti rekao: "Sad znam da ništa ne znam." 4) Oni koji ne znaju da ne znaju. Oni su najopasniji. Oni su slični slijepcima kojima govoriš o bojama, a oni ne vide, a misle da vide. Njih se treba pričuvati, oni su zavedeni i nesvjesni. Pobožnjaci bez znanja su također opasni. I oni misle da sve znaju. Primjer Abdul Kadira Gejlanije još bolje će razotkriti pravo znanje. Gejlani je noću išao putem kad se odjednom nebesa obasjaše i on ču glas s neba: "Ja sam tvoj gospodar, sve što ti je do sada bilo haram sad ti je halal." Šta mislite da se to desilo nekom džahilu pobožnjaku? On bi pomislio da je postigao deredžu! Ali Gejlani ima znanje. On je pljunuo i rekao: "Lažeš, prokletniče!" Kad je to rekao nestalo je svjetlosti. Zatim, ponovo ču glas: "Kako si me prepozano?" Šejh mu reče: "Prokletniče, imam znanje, jer znam da Allah nikad nije Sebe demantovao, haram je uvijek haram." Zato je pravi alim teži šejtanu od 1.000 pobožnjaka džahila. Jednom je Resulullah sreo šejtana kako čeka pred džamijom. Pita ga Muhammed, a.s., šta čeka, a on, la'netullahi alejhi, reče: "Mislio sam ući u džamiju da tamo zabavljam dva džahila pobožnjaka koji klanjaju, ali ne smijem ući od ovog alima što spava na sofama." Zanimljivo, šejtana je više strah alima što spava od džahila koji ne spavaju, još k'o biva klanjaju. Bogobojaznost - razboritost
Oni koji se istinski Allaha boje su kao detektor, reaguju na svaki šejtanski dodir. Allah, subhanehu, kaže: "Oni koji se Allaha boje čim ih šejtanska sablazan dotakne sjete se i odjednom sebi dođu, dok šejtanove prijatelje šejtani podržavaju u zabludi i nikako ne prestaju. " Vrlo je važno razlikovati koje misli dolaze od Allaha a koje od šejtana. Treba biti iskren prema sebi i ne lagati samog sebe. Počesto prva misao bude od Allaha, a odmah poslije šejtan donosi druge misli. Mnogi koji igraju bingo govore kako bi dosta dali za islam, kad bi dobili. To njih šejtan zavarava da traže pare u haramu, ali kad bi dobili milion maraka, ko zna da li bi išta podijelili! Možda ne bi svu noć zaspali razmišljajući šta će uraditi s parama. Jedan čovjek, koji je izgubio devu, rekao je da će je, ako je nađe, prodati za jednu akču. Samo što je to rekao deva se pomolila iza brda. Onda je šejtan odigrao svoju ulogu pa ga nagovorio te je kupio jedno malo devče i govorio: "Evo deve samo za jednu akču, ali devče košta 10.000 akči." Drugi je imao bolesno dijete i veli: "Ako Allah dadne pa ozdravi, zaklat ću kurban ili proučiti hatmu." Kad je dijete ozdravilo, šejtan ga je nagovorio da ipak prouči hatmu jer to ne košta novaca. Kad je to čuo jedan pobožnjak rekao je: "U njeg je Kur'an na jeziku a kurban u srcu." Za kurban treba odriješiti kesu dok se hatma uči bez troškova. Šejtan se boji bogobojaznih. Jednom je imam Hanbel poslao samo svoju papuču i šejtan je morao izaći iz nekog bolesnog čovjeka. H. Omera, r.a., se toliko bojao da ga nije ni smio sresti na putu. Čak nije smio ući ni u Medinu dok je on bio živ. Zato gaje, kaže, na sabah budio, jer ako bi, ne daj Bože, prespao njegov uzdah bi ga spržio. Nije nikakvo čudo, jer Omer, r.a., se toliko Allaha bojao i grijeha čuvao da je bio sav modar po leđima ođ udaraca kojim je sam sebe kažnjavao. To su mu vidjeli na leđima kada su ga gasulili. Za h. Aliju, r.a., šejtan je rekao: "Kamo sreće da se on mene prošao kao što sam ja njega." Sve zavisi koliko smo u vezi sa svojim Gospodarom i da li hodamo sa Bismillom, tj. radi Allaha, dž.š. Evo' šta kaže Muhammed, a.s .."Ko god izađe iz svoje kuće na vratima ga čekaju dva bajraka, bajrak u ruci meleka i bajrak u ruci šejtana. Ko izađe iz kuće radi nečega što Allah voli, slijedi ga melek sa haj rakom sve dok se ne vrati kući. Ako, pak, izađe iz kuće radi nečega što Allah ne voli, slijedi ga šejtan sa svojim bajrakom sve dok se ne vrati kući. " Na osnovu ovog hadisa možemo, otprilike, znati koliko smo pod bajrakom meleka, a koliko pod bajrakom šejtana! Nije onda ni čudo što većina griješi, jer su malo kad pod zastavom meleka. Velika je fajda i grešniku biti u društvu bogobojaznih, jer oni su kao energija i elektricitet koji razgoni tamu oko sebe. Tada i griješnik vidi sebe, koliko ne valja.
Bogobojazni se poznaju po svom izgledu, jer zrače nurom, tako je jedan kršćanin učitelj kad je vidio Derviš-ef. Spahića, rekao: "Ovaj čovjek nije od ovog svijeta." Bogobojazni prisutne uvijek asociraju na Allaha, dž.š. Sa njima šejtan malo uspijeva, ali zato ih najviše napada. Pitali su Ebu Bekra zašto šejtan najviše napada vjernike, a on je rekao: "Lopov ne obija i ne napada kuću u kojoj nema ništa." Grešnici su njegova braća i pomagači u njegovim namjerama, pa nema potrebe da ih napada. Bogobojazni imaju ispravan rezon, furkan, razlikovanje dobra od zla, pa je teško da budu zavedeni, a Allah kaže: "O, vjernici, ako se budete bojali Allaha, On će vam sposobnost dati pa ćete istinu od laži razlikovati. " Zikrullah Zikrullah je najjača preventiva i zaštita od šejtana. Srčani zikr 70 puta je jači od jezičkog. Zikr znači veza sa Allahom, dž.š. Vjernika, u šta god pogleda, to vezuje za Allaha, dž.š. Da je srčani zikr jači od jezičkog potvrđuje primjer nekog derviša koji je u jezičkom zikru često padao u trans, pa su ostali mislili kako je on pravi gnostik, ali on nije padao u džezbu (nesvijest, zanos) radi Allaha, nego je mislio na svoju voljenu ženu sve dok nije istina proradila u njegovom srcu i javno priznao svoju slabost. To potvrđuje i hadis našeg dragog poslanika Muhammeda, a.s., koji kaže: "Šejtan nastoji da ovlada ljudskim srcem, ali kad on spominje Allaha, dž.š., šejtan se vraća očajan. Ako, međutim, prestane spominjati Allaha, dž.š., onda šejtan ovlada njegovim srcem. " Na osnovu spomenutog hadisa svako može procijeniti koliko je sa Allahom, a koliko sa šejtanom! Nije ni čudo što se ovako ponašamo i što ovoliko griješimo. Mi čak ni kad klanjamo nismo u dobroj vezi sa Allahom. Ali ima Allahovih robova koji su gotovo stalno u vezi sa Allahom, dž.š. Svojevremeno je jedan Allahov rob preselio na ahiret u Sarajevu. Međutim, prisutni su i dalje čuli kako izgovara la ilahe illellah. Nisu vjerovali da je umro te su pozvali jednog doktora, Židova, da ustanovi je li mrtav. Kad je doktor došao, ustanovio je smrt, ali su svi i dalje čuli kako izgovara la ilahe illellah, pa je Židov rekao: "Ovo nije obični čovjek, ovo je svetac." Bilo je evlija koji su spavajući izgovarali Allah, Allah! Opasno je prekinuti vezu sa Allahom, dž.š. Evo šta Allah, dž.š., kaže: "Ko napusti vezu sa sjećanjem na Milostivog, Mi ćemo mu šejtana natovariti i on će mu biti drug. I oni će ih odvraćati od pravog puta, a oni će misliti da su na pravom putu. Kada Nama dođu (na Sudnji dan)reći će: 'Kamo sreće da je između mene i tebe bila razdaljina koliko Istok i Zapad; loš li si ti drug. ” Bit će kasno na Sudnjem danu kada saznamo ko nam je bio drug. Zato zikrullah čisti
srce da još na dunjaluku pogledamo s kim smo. Poslije svakog zikra dobro je dodati ove riječi: Adede ilmillah ve midade kelimatillah, npr. Subhanellah - pa dodati Adede ilmillah ve midade kelimatillah, što znači slava Allahu koliko obuhvata Njegovo znanje i koliko ima Njegovih riječi. To se može dodati uz svaki zikr. SNAGOM VJERE DO USPJEHA - Rad kao oblik ibadeta Kaže Allah Uzvišeni: “Stvorili smo čovjeka da se trudi.“( Beled, 4.) Marksisti su kazali da je rad stvorio čovjeka kako bi Boga potisnuli iz nauke, jer tada je crkva zagovarala nerad i isposništvo. Kapital i progres su uzeli kao svoj cilj i krenuli u osvajanje prirode poput osvajača. Zaboravili su da priroda, majka zemlja, ima svog Stvoritelja. Cilj ne opravdava sredstva. Allah ne mijenja Svoje zakone po onom receptu ko radi imat će, ali... Rad u islamu ima svoju dvostruku dimenziju. Radom se čovjek ne stvara već osmišljava, usavršava i napreduje. Zamara svoje tijelo, a odmara svoju dušu. Industrijska revolucija se morala desiti na Zapadu. Stoljećima crkva je sputavala progres i nauku. Evropa je dobila nauku i napredak preko muslimana. Dok je na istoku evala nauka i naučna otkrića, evropski kraljevi jedva su znali napisati svoje ime. Dok su muslimani imali na stotine javnih kupatila u Evropi nisu znali za zahod, već su nuždu vršili u kućama i gdje ko stigne, a kada bi htjeli izbaciti nečist iz kuće samo bi rekli:“ Pazi, voda.“ Neki se kraljevi nisu nikada kupali. Smatrali su vodu nečistom i kažnjavali su onoga ko bi se vodom čistio. Košulju ne bi skidali dok se ne pocijepa na njima. Neke učenjake su spaljivali na lomači zbog učenja koje se kosilo sa učenjem crkve. Sve je ovo uticalo da se naučno-tehnološki „ bum“ desi na Zapadu. Ali, ostalo je upitno šta bi sa tako naprednim Istokom! Muslimani su stoljećima vodili čovječanstvo naukom i progresom. Bili su uzor u svakom pogledu. Halifa, Harun Er-Rešid, je toliko cijenio učene ljude da im je polivao vodu kako bi oprali ruke poslije jela. Njegov otac, El-Me'mun, je davao u zlatu koliko teži jedna knjiga ko je napiše. Dosljedno su sprovodili ono što su naučili od najvećeg učitelja islama, Muhammeda, a. s. Zar nije Poslanika, a.s., rekao: „Traženje halal zarade dužnost je svakom muslimanu." (Dejlemi) U drugom hadisu čak kaže da jc to džihad. Muslimani kao da su se zasitili vodstva i počeli se povlačiti u sebe i čoškove džamija i tekija, pogrešno shavaćajući zikr i ibadet. Mnogi su pogrešno shvatili poimanje nafake i progresa. Nafaka je svakom zagarantovana, ali progres se postiže naukom i radom. Poznata je ona priča o sakatoj ptici koju je hranila zdrava ptica. Jedan se tako pobožnjak vratio od putovanja po ugledu na tu sakatu pticu. Veli:Šta ću se truditi kad je svakom nafaka
zagarantovana kao i ovoj sakatoj ptici." Dok mu je neko rekao:" Je li bolje da budeš poput zdrave ili sakate ptice?" što baš uze pouku od bolesne ptice?! Islam je vjera umjerenosti i sredine. Nijedna krajnost nije pohvalna. Materijalistički svijet tehnologije prihvatio je izazov dunjaluka bez vjere i morala i skrahao sc u lijevo, a muslimani na Istoku ostali učahureni u svojoj duhovnosti nahereni udesno tako da kriva i jednima i drugima. Biti pravi musliman znači biti izbalansiran. Zato su muslimanski mudraci kazali:" Život nije ni dan bajrama ni dan žalosti, već dan rada." Naš alim, Kafija Pruščak, je davno primijetio učahurenost i slabost Turskog carstva, pa je pisao o kategorijama ljudi koje je podijelio u četiri grupe: 1. Ljudi na vlasti( vojska, policija i političari) 2. Učenjaci 3. Poljoprivrednici 4. Zanatlije i trgovci Onaj ko se ne uklapa ni u jednu od ovih kategorija, po Kafiji, treba ga ubiti, jer to su paraziti. Ovo Kafijino pisanje je već bilo pokazatelj početka slabljenja Islamskog vodstva. Veliki i pravedni Omer, r.a., nije volio ni vidjeti lijene ljude i one koji troljavo hodaju putem. Jednom je sreo mladića pognute glave i bahatnog hoda te mu rekao:" Ako nisi bolestan ispravi se, ne idi tako, jer to ne priliči Ummetu Muhammedovom." Jedne prilike došla je grupa ljudi kod Poslanika, s.a.v.s., u društvu s jednim pobožnjakom. Poslanik, a. s., jc upitao ko jc on, a oni su odgovorili:" Ovo je naš pobožnjak koji se moli za nas." Resul, a. s., nastavi:" A ko ga hrani?" Oni odgovoriše:" Svi mi", a Poslanik reče:" Svi ste vi bolji od njega." Čak jc u jednom hadisu rekao da bi svakome ko prosi bilo bolje da ode u šumu i donese drva i to proda nego da traži od drugih. „ Gornja ruka je bolja od donje.“Jednom je Poslanik.a,s, prošao pored jednog besposlenog beduina kako leži u pijesku i nije mu selam nazvao a kad se ponovo vraćao tuda našao ga je kako nešto prstom rovi po pijesku te mu nazvao selam. Kad ga je beduin upitao za razlog rekao je: "Prvi put nisam te poselamio jer si bio besposlen, sad vidim da nešto radiš te sam ti nazvao selam."Zar poslije ovog kazivanja musliman može biti besposlen? Pripovijeda se u jednoj hikaji kako su dvije žabe upale u jedno bure mlijeka. Prva žaba se odmah predala i uginula dok druga je bila uporna skakajući pokušavala da izađe iz bureta. Tako skakajući i bučkajući izmela je mlijeko i sa lahkoćom izašla vani. Poruka! Šta god ko bučka nešto će izbučkati. Ko ne zna šta će od dosade u ovoj našoj lijepoj Bosni neka ode u Amariku pa nek vidi kako se tamo radi. Tamo nema dernečenja već pidžama i radno odijelo. Kod nas neki spavaju do podne i govore:“Ne mere se ovako." Bio sam svjedok ovog ramazana u Americi kad čovjek zove sve džematlije na sijelo, ali došlo je svega nekoliko ljudi. Na Zapadu se radi. Nema se kad puno šenlučiti.
„Ko traži blagodati ovog svijeta na dozvoljen način, s namjerom tla se sačuva prošnje i da opskrbi porodicu te da ukaže pažnju svome komšija toga će Allah na Sudnjem danu proživjeti, a lice će mu biti kao mjesec u uštapu! Ko, međutim, traži blagodati ovog svijeta na haram način kako bi sc oholio nad drugima, Allah će na njega biti srdit na Sudnjem danu.“( Ebu Nam) Resul, a. s., se čak, boji za sudbinu lindohana, kad kaže:“ Najviše se bojim za svoje sljedbenike od ugojenih stomaka, spavača i ljenčuga.“( Taberani) Jednom je Poslanik, a. s., sjedio sa ashabima, kad pored njih prođe snažan i krupan mladić, a ashabi rekoše:" Eh, kada bi njegova snaga bila utrošena na Božijem putu", a Poslanik, a. s., reče:“ Nemojte tako govorili Ako je poranio da zaradi za svoju porodicu, svoje roditelje ili da se sačuva od prošnje, on je na Božijem putu. Ali, ako je krenuo da zaradi kako bi se hvalisao pred drugima on je na šejtanovom putu." Pitali h. Aliju gdje se šejtan najviše nalazi,a on im odgovori:" Uglavama besposličara." Za radnika uvijek posla ima. Ne treba uvijek gledati ono „ ima Ii računa raditi nešto". Poslušajmo ovaj hadis: „ Svaki musliman koji posije neko sjeme ili posadi neko stablo, pa od njega jede čovjek, domaća životinja, ptica ili divljač, sve će mu se to upisati kao sadaka."( Muslim) Na osnovu ovog hadisa naši stariji su puno sadili sadnice i kalemili voćke čak i po šumi. Muderris, Derviš ef. Spahić, je svoje učenike učio kalemiti. Jedan dobri naš Bošnjo je, kako kažu, za svog života posadio preko 3000 sadnica. Kada bi nekom došao u goste ne bi nosio keks već sadnicu. Kada je Muhammed, a. s., vidio žuljeve na rukama Sa'ad ibn Muaza, rekao je:“ Ove ruke neće vatra pržiti." Ili u drugom hadisu:“ Ko dođe kući umornih ruku došao je oproštenih grijeha.". Resul, a. s., liječi radom i optimizmom kada kaže:" Kada bi nastupio Sudnji dan, a u vašoj ruci se našla sadnica zasadite je." Zar poslije ovog hadisa muslimani mogu biti neradnici. Statistika pokazuje da je tako. Japanci rade dnevno deset sati, Švabe osam sati, a muslimani? Samo dvanaest minuta. E, nema selameta dok se muslimani ne probude, a Poslanik poručuje:" Ranite ujutro tražeći nafaku, jer je u uranku bereket." „ Poslije sabaha ne spavajte, već tražite svoju opskrbu.“( Taberani) „ Allah voli da se musliman bavi nekim zanatom", kaže Resul, a. s. „ Najbolja zarada je ona koja se zaradi svojim rukama." Davud, a. s., se hranio zaradom svojih ruku. Svi poslanici su se nečim bavili i tako se izdržavali. Adem, a. s., se bavio zemljoradnjom. Ismail, a. s., se bavio lovom. Ishak, Ja' kub, Šuajb i Musa, a. s., bavili su se stočarstvom. Naš Poslanik, Muhammed, a. s., prije poslanstva bio je čoban i bavio se trgovinom. H. Omer, r. a., kada je vidio na pijaci puno stranih trgovaca rekao je:“ Zar hoćete da vas stranci nadjačaju, pa da budete ovisni od njih." Muslimani su se pravdali kako imaju puno ratnog plijena, te im ne treba trgovina, ali mudri Omer je na to rekao:" Trgovina je trećina vlasti." Omer je bio upravu. Zar danas muslimani nisu u podređenom položaju? Gotovo sve uvoze i ovise od drugih. Čak ni serdžade i tespihi nisu od Arapa muslimana, već iz Kine, Japana ili Tajlanda. Muhammed, a. s., je često učio dovu:" Ja Rabbi, utječem Ti se od kufra i fakra( siromaštva)." Stavio je u istu ravan kufr i fakr. Japan, recimo, sam proizvede koliko sve arapske muslimanske zemlje,a ima samo 20% obradive površine. A zar naš Poslanik, Muhammed, a. s., nije rekao:" Ko neobrađenu zemlju učini obradivom pripada njemu."
Mi radimo naopako. Od obradive zemlje načinimo neobradivu i zapuštenu. Kao, računamo da nema računa raditi. Kod muslimana je najjeftinije vrijeme, a najteži je rad. Muslimani raspravljaju o novotarijama u vjeri, umjesto da novotarišu u dunjaluku. Šta muslimani proizvode? Resul, a. s., je dovio da ga Allah sačuva lijenosti i nemoći. Muslimani su danas nemoćni. Napustili su i vjeru i dunjaluk. Nema muslimanima selameta dok se ponovo ne vrate pravom slijeđenju islama po uzoru na prve muslimane. Dobro je rekao šejh Šcltut jednom kršćanskom novinaru o napretku zapada i nezadovanju istoka, kada je rekao: “Vi kada ste napustili svoju vjeru ste uznapredovali, a mi muslimani smo nazadovali." Koja je ovo razlika! Kršćanima je vjera bila kočnica progresa, jer crkva je zagovarala ispasništvo i nerad. Islam, naprotiv potiče nauku i rad. Tako kad su muslimani napustili nauku i rad, normalno, postali su ovisni i zaostali. Nema bez nauke i rada ni prosperiteta. Poražavajuća je činjenica da je danas u svijetu 180 miliona muslimana, bukvalno, nepismeno. Ovo stoljeće će biti stoljeće vjere, ekologije i zdrave domaće hrane. Zato je na nama da se vratimo radu, a posebno zemljoradnji i zdravoj hrani. Radom na zemlji čovjek sc psihički odmara, jer zemlja je ono od čega smo stvoreni i najrahatniji smo kada sjedimo, jedemo i radimo na zemlji. Mnogi psihijatri preporučuju rad u bašti kao vrstu psihičkog rasterećenja. Zašto seljaci više praktikuju vjeru i zašto su opušteniji i rahatniji? Zbog čega vikendom građani idu u prirodu? Marksisti su tako planski prognozirali da će oni u gradu uz strojeve i mašine manje biti religiozni, jer neće biti ovisni o vremenskoj prognozi i tako će vremenom sve manje biti religiozni, ali...Danas su takvi postali roboti. Sve ima svoje pluseve i minuse. U Japanu pored onih nebodera masa se, ipak, najviše okuplja u jednostavnim kafićima i restoranima. Ljudska duša voli ono prirodnije. Zašto je faraon gradio piramide? Želio jc da kaže da je on bog ili da se tako uspne do Boga. Čovjek kada obrađuje zemlju on, naprosto, razgovara sa onim usjevima, jer bilje, voće, povrće, žitarice su nešto živo što raste. Mašine i strojevi, kao i kompjuteri su mrtvi. Čovjek u prirodi osjeća moć Božansku, vidi zalazak sunca, čuje cvrkut ptica, žubor potoka. Sve je to život, Božanska sveprisutnost. Na kraju krajeva sve je od zemlje. Čovjek ništa ne stvara već samo obrađuje. Allah stvara. Od zemlje smo stvoreni i u nju ćemo leći i iz nje ćemo ponovo oživljeni biti. „Od zemlje vas stvaramo, u nju vas vraćamo, i iz nje ćemo vas ponovo po drugi put izvesti." ( Ta-ha, 55) Pravi put i stranputica Putcva nema mnogo, samo dva; put ka Džennetu ili Džehenemu. Svi smo mi putnici, samo mnogi nismo svjesni kojim putem idemo. Da bi išli pravim
putem nije nam dovoljan samo razum, treba nam i Uputa. Iako je u svakom čovjeku usađeno, urođeno svojstvo razlikovanja dobra od zla, Uputa( Kur' an) je neophodna. Allah jc podučio čovjeka da razlikuje dobro od zla:“ ...pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini.“( Eššems, 7-8). I najveći silnik kada počini naslije osjeća tjeskobu u svojoj duši. Onaj što je ubio Salihovu devu, prije toga se dobro napio kako bi savjest izgubio:“ I on se pripremio i zaklao je.“( El Kamer, 29) Ovo je dokaz da u svakom čovjeku ima duša koja osjeća ono što je moralno i nemoralno. Zar nisu u ovom sramnom ratu u BiH oni što su ubijali i silovali prije toga se dobro opijali drogirali, da bi mogli taj sramni čin učiniti. Treba razum i savjest pomutiti pa zlo činiti. Ovo je Kanta nagnalo da povjeruje u život poslije smrti. Moral je iracionalan. To je dokaz da ima Bog, da čovjek nije svoj i da ima vječna, nagrada ili kazna. Zašto bi neko bio dobar i pomagao drugima, ako nema trajne nagrdae za to djelo? Pored ovog urođenog regulatora života, Uputa od Allaha je neophodna. Ovo ćemo najbolje razumjeti iz slučaja( primjera) h. Omera. Naime, jednog dana dok je sjedio sa svojim drugovima, Omer se nasmijao, a umalo kasnije gorko zaplakao. Kada su ga prisutni upitali šta mu se desilo, odgovorio je:“ Naum mije palo dok sam bio mušrik, koju glupost sam činio. Kada bih htio ići na neko putovanje, napravio bi boga od hurmi da me čuva. Kada bih izgladnio uzeo bih tog boga i pojeo ga. Nasmijao sam se toj svojoj gluposti. Onda mi je naum palo kada sam zakopavao živu svoju kćerku, a ona je skiadala svojim ručicama prašinu sa svoga lica. Ali...ja sam bio odvažni Omer koji nije odustajao od tog čina da ne kažu da sam kukavica. Pa sam zaplakao." Pitali su ga i:“ Zar niste imali razum, pa da tako činite?" Omer reče:" Imali smo razum, ali nismo imali Uputu." E to je to! Zašto treba stalno tražiti od Allaha uputu, jer On upućuje, a mi opominjemo. Često mnogi u životu pomiješaju uloge, posebno kada su u pitanju djeca. Zaboravimo da smo mi samo opominjači, a ne upučivaći. „ Allah upućuje koga On hoće na pravi put." Nemoj da se petljamo u ono što Bog radi. On upučuje, On hrani, a naše je da radimo i opominjemo. Allah je pravedan i mi ne znamo što to neko ne može da prihvati istinu i da krene onim putem kojim je Allah zadovoljan. Nije pravi put da idemo pravo, nego da slijedimo Uputu. Kur' an i Sunnet Muhammeda, a. s. Nije važno kuda idemo ako pazimo na Allahove granice. Zato moramo biti oprezni. Kaže Resul, a. s.:“ Allah navodi primjer pravog puta. Sa obje njegove strane se nalaze zidovi na kojima su otvorena vrata. Na svim vratima su labavi prekrivači. Na početku stoji pozivač i govori:" Ustrajte na putu i nemojte skretati." Iznad njega je drugi pozivač koji govori kad god čovjek pokuša otvoriti jedna od vrata on upozorava:" Nemoj ih otvoriti, ako ih otvoriš njima ćeš i krenuti." Pa je i protumačio značenje ovoga. Put je islam. Vrata su Allahove zabrane, prekrivači su Allahove kazne, pozivač na početku puta je Kur' an, a pozivač iznad njega je Allahov opominjač koji je u srcu svakog
vjernika." Čuvajmo se da ne otvorimo jedna od ovih vrata, jer možemo zapasti u zabranjeno a da i ne osjetimo. Najopasnije je kada je čovje u zabludi, a misli daje upućen i da je na pravom putu. Evo pojašnjenja iz Kur' ana:“ Ko okrene glavu od Opomene Sveopćeg Dobročinitelja, natovarit ćemo mu šejtana i on će mu biti drug i on( šejtan) će ih odvraćati od pravog puta, a oni će misliti da su upućeni."( Zuhruf, 36-37) Ovo je najopasnija situacija kada sebi neko „utufi" da je na istini i na ispravnom putu. Bit će kasno na Sudnjem danu kada vidimo sa kim smo bili:" Pa kada nam dođe reći će( zavedeni):" Kamo sreće daje između mene i tebc( šejtana) bila udaljenost koliko od istoka do zapada. Ružan si ti drug.“( Zuhruf, 38) Bit će kasno kada vidimo ko nam je bio ahbab. Dosta je ovakvih zavedenih sa kojima se ne može normalno pričati. Ima ih i takvih koji misle da su evlije. Zato budimo iskreni i stalno obnavljajmo svoj iman tražeći Uputu od Allaha, dž. š. Bez njegove dozvole niko ne može vjerovati i budimo zahvali na tom daru:" Hvaljen neka je Allah koji nas je na pravi put uputio, mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio." ( El- A' raf, 43). Primjer Ebu Derda'a će nam ovo shvatanje Upute još bolje rasvijetliti. Naime, Ebu Derd'a, r. a., sreo je ashabe na jednom mjestu kako „ gruhaju" nogama nekog pijanicu kojeg su našli u nekom jarku. Upozorio ih je riječima:" Šta vam je, šta radite od čovjeka? Šta da ste vi na njegovom mjestu. Zahavaljivajte Allahu što vas je uputio, jer mogli ste i vi biti to što je on. Pomozite čovjeku, liječite ga.“ Zamislimo kad bi neko došao zubaru da popravi zub , zubar mu rekne:"Šta je što si došao što si pokvario zub što ga nisi čuvao.“ Svaki griješnik je poput bolesnika, a bolesnika nema fajde udarati, jer će još više oboljeti, već ga treba liječiti, dovu mu činiti za Uputu od Allaha, dž.š. Zar nije Poslanik, a. s., činio dovu i za jednog od dvojice sa kojima bi Allah ojačao islam. To su bili h. Omer i Ebu Džehl. Allah sc smilovao h. Omeru, pa je primio islam slušajući Allahove riječi. Poznato je kako je Omer primio islam. Ebu Džehlu se nije dalo zbog njegovog ponosa i kibura, iako je sigurno bio uvjeren u istinitost Muhammedovog poslanstva. Jednom je držao kamenčiće u ruci i kaže Poslaniku, a. s.:“ Hajde pogodi šta mi je u ruci, pa ću povjerovati da si Poslanik.“ Resul, a. s., mu reče:" Hoćeš li da ti ja kažem ili da ti to progovori što ti je u ruci. Ebu Džehl ostade zapanjen. Kako da kamenje govori. I, zbilja, čudo se desilo. Kamenje progovara šehadet i to čuje Ebu Džehl, ali šta radi Ebu Džehl? Da li je povjerovao? Ne! Samo je ljutito bacio kamenčiće. Zato kafiri nisu nevjernici u bukvalnom smislu riječi, već oni što skrivaju istinu. Istina o Bogu u svakom čovjeku postoji. Svako se rađa sa tom istinom o Bogu, jer sve duše u Ezelu su priznale Allaha, dž. š., kada ih jc upitao:" Zar ja nisam Gospodar vaš!" Odgovorile su:“ Jesi, mi svjedočimo", i zato da na Sudnjem danu ne kažete, „ mi o ovome nismo ništa znali.“( El- A'raf, 172) Neće se niko moći pravdati na Sudnjem danu zbog nevjerstva i zablude, jer evo Allah nas o tome obavještava da smo Ga već svi priznali. Zato se neki bore protiv Boga upravo što tu
istinu o Bogu nose u sebi: Kada je jedan, navodno, ateista, došao nekom alimu sa idejom kako da se najefikasnije bore da dokažu da nema boga, ovaj ga je upitao:" Pa, dobro, vjeruješ li ti da nema Boga?" Nakon njegovog odgovora, kako on biva, ne vjeruje, ovaj učenjak mu reče:" Pa, kako ćeš dokazivati nešto čega nema, u šta ćeš pucati, ako nemaš mete i cilja. Ti lažeš da ne vjeruješ, nego baš zato što vjeruješ hoćeš da dokažeš kako ne vjeruješ." Islam jc poput sunca. Ako oblak prekrije suncc to ne znači da nema sunca. Oni koji govore da ne vjeruju su samo oblaci, laži . i zablude koju skrivaju u svom srcu i neće da otjeraju taj oblak tame sa svojih srca. Firaun je znao da on nije bog i da je Musa, a. s. Allahov Poslanik, ali...teško je narodu priznati poraz kada se već proglasio bogom. Što su firaunovi čarobnjaci priznali istinu i pali Allahu na sedždu. Nisu se oholili, jer su vidjeli i osjetili snagu i moć Allahove mu' ddžize u Musaovom štapu. Zato u Džennet neće ući ko bude imao zehru oholosti u svome srcu. A oholost je, upravo, to kad znaš da je nešto istina a kasnije nećeš priznati. Zašto se danas pojavila islamofobija? Što se boje islama? Baš zbog toga što je islam istina. Boje se istine koju, upravo, nose u sebi, sa kojom su se rodili. Zato nam Uputa treba da znamo ići putem koji je Allah propisao, a to je najispravniji put:“ Ovaj Kur' an vodi jedino ispravnim putem.“( El-Isra, 9) Ne treba lagati samog sebe i tražiti hljeba nad pogačom, ali ne da se svakome da pobijedi sebe i prizna istinu. Nekom treba samo malo da povezuje, kao, recimo, jednom vidaru (mušriku) koji lje liječio od opsjednutosti. Naime, kada je ovaj vidar došao u Mekku, Kurejšije su ga upozorile da se klone Muhammeda, a. s., jer on je opčinjen. Budući da je on, upravo, liječio takve, odluči baš da vidi Muhammeda, a.s. Kada su se upoznali rekao mu je:" Brate, reci mi šta te muči? Jaliječim od opsjednutosti, a čuo sam da si ti bolestan." A Poslanik, a. s., mu reče:“ Poslušaj ti moje riječi:" Hvala Allahu, Njemu zahvaljujem, od Njega pomoć i uputu molimo. Njega za oprost molimo. Od Njega tražimo zaštitu od zla naših djela i nas samih. Koga Allah uputi niko ga na stramputicu odvesti ne može, a koga Allah u zabludi ostavi niko ga na pravi put izvesti ne može." Čovjek zatraži od Poslanika, a. s., da mu to još jednom ponovi, što Resul, a. s., i učini, a ovaj upita:" - Koja je ovo vjera? Islam Šta naređuje? Namaz i održavanje rodbinskih veza Šta da učinim da bih je prihvatio? Reci da nema boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da si ti Njegov Poslanik! Eto, kako nekom ne treba puno da prizna istinu i primi islam.
Nekada Uputa može nekom doći išaretom, znakom. Takav je slučaj Abdullaha ibn Mes' uda, koji je prolazio pored alkoholičara i čuo kako pjeva, te reče svom saputniku:“ Kako je lijep ovaj glas. Da bar uči Kur' an." Pijanac ču ove riječi te reče:“ Tako mi Allaha to mi je znak od Allaha." Kasnije je došao kod Abdullaha da ga podučava Kur' anu. Prošao se alkohola, pjesme i postao vrstan učač Kur' ana koji je kasnije i druge podučavao Kur' anu. Zanimljivo je da ispričam živu istinu o jednom svom džematliji kako ga je Allah preko djeteta uputio. Ovaj džematlija nije volio ni klanjati ni postiti. Kada bi bio upitan za razlog, kratko bi odgovrio:“ Vala, mrsko mi je klanjati.“ Nije pametovao kao neki kada kažu:" Kada vidim ko sve ide u džamiju meni se ne klanja." Ovakvi lažu jer oni ne bi klanjali sve kada bi samo evlije išle u džamiju. I njima je mrsko samo neće da priznaju. Ali, da završimo ovu priču. Ovaj džematlija je imao malo dijete koje je učilo kod mene u mektebu. Jednog dana dijete veli ocu:“ Babo, ti ćeš u Džehennem.“ „ Što sine?“ „ Babo, ti ne klanjaš." Poslije ovih djetetovih riječi babo je rekaoOvo mene Allah preko djeteta upozorava." Od tada, pa i sve i do danas, on je redovan džematlija. A, to dijete je, zanimljivo, završilo medresu i sada je imam u jednom džematu. Zato, prepoznajmo te Allahove išarete (znakove). Poslije bitke na Uhudu, dva mušrika, Umejr i Safvan su razgovarali o ishodu bitke, nakon čega reče Umejr:" Da mi nije dugova i djece, sada bih otišao u Medinu i ubio Muhammeda." A Safvan mu reče:" ti ne brini za drugove i porodicu, to je moja briga. Samo uradi što si naumio." Pored njih tada niko nije bio ni čuo taj razgovor. Kada je stigao u Medinu, Omer je prozreo njegovu namjeru i htio ga ubiti, ali Poslanik, a. s., nije dao. Prišao mu je Poslanik, a. s., i pitao:" Zbog čega si došao, Umejre?" Umejr reče:" Došao sam zbog brata kojeg ste zarobili na Bedru." Poslanik, a. s., se nasmija te ponovo upita:" Je li to pravi razlog tvoga dolaska?" Umejr reče:" Da." Poslanik, a. s., na to odgovori:" Potvrdi moje riječi, Umejre. Sjedio si sa Safvanom i pričao kako bi mene ubio da nije porodice i duga, a Safvan ti je rekao:" Tvoj dug je moj dug, a porodica moja briga." Umejr tada shvati da Poslanika niko drugi nije mogao obavijestiti osim Allaha, dž. š. Priznao je svoju namjeru i primio islam. Allah će uputiti onoga koji Mu se obrati. Uputu treba tražiti stalno Srca ljudska su prevrtljiva. Počesto, nismo svjesni orjentacije u prostoru i vremenu. Skrenuti je lahko, a posebno mlađim i neiskusnim. Zato, treba se Allahu dovom obraćati za našu djecu da ih uputi i sačuva. Druženje je najbolja i najopasnija situacija današnjice. Loše društvo će od najboljeg djeteta napraviti drogeraša i propalicu. Tražimo iskrene i upućene za drugove i prijatelje. Zahvaljujmo Allahu na svim nimetima, a najviše što nas je uputio, jer bez Njegove upute bi vječno stradali. To je ono što je h. Omer rekao da više voli Poslanika, a. s., čak i od sebe samog. Kada je bio upitan za razlog, rekao je:“ Da mi nije Poslanika, a. s., kako bi saznao za Uputu, da mi nije njega vječno bih stradao i u Džehennemu i zauvijek propao.“ Nekom se Allah smiluje, pa ga direktno uputi. Evo kako je upućen jedan Allahov rob iz
Kaknja. Kako se prošao cigara i alkohola. Priča on meni:“ Hafize, sjedim ja na balkonu i pušim. Kada odjednom nešto mi sinu medu očima i cigara mi ispade iz ruke. Ne znam ni gdje je otišla, samo ja od tada nemam više potrebe za cigarama. Kao da nisam nikada ni pušio. A alkohola sam se prošao tako čudno kao i cigara. Vozim se ja sa ženom i nešto me stomak zaboli, a žena reče:" De kupi ono čokanće vlahova da ti stomak proradi". Ja stanem i kupim te otvorim da popijem, ali...čudo se desilo. Ja sam ponio ruku ka ustima i na jedno za 20 cm oko usta moja ruka se ukočila. Tri puta ja pokušavam da maknem rukom ,glavom, ali uzalud. Uspio sam baciti flašu i otada više nikada. Neposredno poslije toga žena je sanjala čudan san. Došao joj je čovje u bijelom i rekao:" Ako bi on ikada više pio, vi biste bili bogalji. Ne biste ni mrli ni živjeli." Pitam ja ovog čovjeka:" Po čemu si ti dobar da si zaslužio takvu direktnu Božiju uputu i intervenciju?" On mi veli:" Moj sin jedinac je poginuo u ovom ratu i otada pa sve do danas ja se borim za jetime i ja sam predsjednik jetimske organizacije." Na kraju sam mu rekao:" E, to je to!" Zar nije Poslanik, a. s. rekao:" Ko hoće da mu Allah srce smekša i da mu se želje ispune, neka pogladi jetima po glavi i neka ga nahrani kao što sebe hrani." Ja Rabbi Ti si Onaj Koji upučuješ, pa uputiš sve one koji traže uputu. - O poimanju bolesti U narodu je ostala izreka: Ko iznenada ne umre, iznenada oboli. Mora nešto bili iznenada. Pitali jednog filozofa od čega mu je brat umio, a on je odgovorio: Od života umro. Da nije bolesti ne bi znali šta je zdravlje, da nije smrti ne bismo znali šta je život. Allah nam kroz ove suprotnosti daje spoznaju života. Tako bolest ima svoj smisao i pouku. Bolest je znak duhovnog buđenja i velika milost za vjernika. U hadisu kudsi se prenosi da je nekim robovima najbolje kada su bolesni, jer tada su najjačeg vejrovanja. Nekima je najhajirnije kada su siromašni, jer u bogatstvu bi oslabilo njihovo vjerovanje. Mi ne znamo, a Allah najbolje zna šta kome daje. Nama se samo čini da bi bilo bolje kako mi mislimo. Jedan alim, r. a., bio je iskren kada ga je upitao njegov ahbab što je bolestan, odgovorio je: Ovo je velika Allahova milost što sam ja bolestan. Ne daj Bože, da sam ja zdrav. Ja bih ljude s konja skidao. Malo je onih koji ovako rezonuju. Većina nas bi voljela da smo uvijek zdravi i da nismo siromašni. A ne zna se u čemu je hajr. Firaun, 400 godina, nikada nije bio bolestan, zato se osilio. Bolest čovjeka vraća da se ne zaboravi i osili. Abdul- Kadir Gejlani bi imao običaj reći: Ja volim belaje, jer belaji vole mene. Obaveza liječenja Naš Poslanik, Muhammed, a. s., se liječio i preporučio da se liječimo: Liječite se, jer za svaku bolest ima lijek osim smrti.“( Ahmed, Taberani). Na pitanje da li lijekovi mijenjaju sudbinu( kader), rekao je:“ Oni su od Allahove odredbe.
(Tirmizi) Resul, a. s., je redovno svaku noć podvlačio surmu, mjesečno puštao krv i jednom godišnje uzimao lijek. Kažu da je to bila kajsija. Glavu bi premotavao knom kada bi mu Objava silazila. Na čir bi stavljao prašinu.(Buhari, Muslim) Preneseno je da je Musa, a. s., pitao: Gospodaru od koga je bolest i lijek? Uzvišeni je odgovorio: Od mene. Pitao je: Pa šta rade ljekari? Odgovorio je:“ Uzimaju svoju opskrbu i razgaljuju dušu dok ne dođe Moj lijek. Izostavljanje liječenja Neki Allahovi robovi izbjegavali su liječenje oslanjajući se na Allaha i nadajući se velikoj Allahovoj nagradi. Preneseno je daje Imran bin-Kusajr bio bolestan, pa su mu preporučivali kauterizaciju. On se suzdržavao. Oni nisu prestajali, a stanje mu se pogoršavalo, tako da je pristao na liječenje. Kasnije je govorio: Vidio sam svjetlo, čuo sam glas, meleki su mi selam nazivali. Kada sam uradio kauterizaciju, to mije prestalo." Kada su Ebu Derdau u bolesti rekli da mu zovnu ljekara, on je rekao:" Ljekar me je razbolio." Er- Rebia ibn Husejn je ostao paralizovan, pa mu je rečeno:" Kada bi se liječio." Odgovorio je:" Pomislio sam, ali sam se sjetio Ada, Semuda, stanovnika Ressa. I oni su imali ljekare, ali su nestali i oni i njihovi ljekari." Razlozi neliječenja Budući da se Poslanik, a. s., liječio onda je dužnost i mi da se liječimo. Ne liječiti se mogu samo oni posebni robovi koji imaju razlog za to, a oni su: 1. Otkrovljenje Da bolesnik zna da mu nema lijeka; bilo da mu se to otkrije u snu. slutnjom ili egzaktnim nalazom. 2. Nagrada za bolest Allah, dž. š., čisti od grijeha Svoga roba i čuva ga od drugih grijeha i tako ga približava Sebi. Koliko je Alejhis-selam pohvalio groznicu, da su neki ashabi priželjkivali da se razbole. „ Kada Allah zavoli Svog roba da mu bolest, ako se strpi nagradi ga, a ako bude zadovoljan bolešću onda ga izdvoji kao posebne robove kod Sebe." Sehl je rekao:" Bolest tijela je Allahova milost, a bolest srca je kazna." Kada čovjek u duši oboli, kada mu srce postane mrtvo onda je to propast i vječna kazna. „Vjernika ni trn neće ubosti, a da ga Allah ne nagradi za to."
Jednoj pobožnoj ženi kada je nokat otpao ona se smijala u tim bolovima. Kada su je upitali za razlog, rekla je:“ Od radosti što će me za ovaj bol Allah nagraditi." E, to je to. Musa, a. s., je vidio nekog čovjeka u velikom iskušenju, pa je zatražio:14 Gospodaru, smiluj mu se. Uzvišeni mu je odgovorio: To mu je, upravo, moja milost. Neki su se Allahovi robovi stidjeli da traže ozdravljenje. Tako je jedan bio slijep, a dovom liječio druge. Kada mu je bratić rekao: Amidža, liječiš druge, a slijep si. Što ne tražiš da progledaš. On reče: Stidim se Allaha moliti za promjenu Njegovog kadera( odredbe). Kada su ashabi čuli kolika je nagrada za onog ko izgubi vid( oslijepi), neke Ensarije su molile i željele slijepilo. Ejjub, a. s., je 18 godina bio bolestan i strpljiv. Allah je uživao u njegovoj bolesti, jer on je slovio Svoga Gospodara. Koga Allah ne voli da mu brzo da ozdravi kako ne bi slušao njegov glas. Bolest je opomena od Allaha i blago onome ko to tako shvati. Ashabi su se bojali, ako prođe 40 dana, a ništa im se od iskušenja ne desi. Bojali su se da ih Allah nije zaboravio. Ammar ibn Jasir se razveo od žene koja nikad nije bila bolesna. Poslanik, a. s., je htio da je oženi, ali kada su mu rekli da nikad nije bila bolesna, rekao je: La hađžete li fiha- Meni nije potrebna.( Ahmed) Jednom prilikom Poslanik, a. s., je govorio o glavobolji, a neki je upitzao: Šta je to glavobolja? Znači, nije znao kako je kada glava boli, ali mu je Poslanik, a. s., rekao: Dalje od mene! Ko hoće da vidi stanovnika vatre neka pogleda ovoga.( Ebu Davud). Tobe estagfirullah! Ponašanje u bolesti Ne treba jadikovati i puno se žaliti na bolest. Lijeka treba tražiti, ali se i dovom Allahu obratiti. Kada su pitali h. Omera što bježi od mjesta u kome je kuga harala, zar bježi od sudbine, rekao je: Ja bježim od sudbine ka sudbini. Kada su Ahmeda ibn Hambela pitali o bolestima, što ih spominje rekao je: Ja samo opisujem Allahovu svemoć. Ko se puno jada, on se, ustvari, žali na Allaha, dž.š. Kada Allah hoće da ozdraviš naći će se i lijek. Jedan lijek, ako nekome pomogne, ne znači da će i tebi pomoći. Čovjek je trebao na operaciju mrene oka, ali čudo se desilo. Prilikom večere uzeo je fafaronu i prepolovio je, a ona voda prsne iz fafarone i pravo njemu u oko. Do sutra, on je ozdravio. Ona ljuta voda je skinula mrenu sa oka. Ovo je direktna intervencija. Drugi čovjek je pola godine hodao sa štakama od bolova u leđima. Jednom je tako stajao pored puta sjedeći gotovo nepokretan. Naišlo je dijete sa biciklom i „ gruh" pravo u njega. Mislio je:“ Eh, sad je sve gotovo."'
Ali, začudo, čovjek se poslije toga pridigao i pravo prohodao, kao da nije bio bolestan. Bolesnik treba činiti dovu, jer njegova dova se ne odbija. Može staviti ruku na mjesto gdje ga boli i reći tri puta bismillah, a onda sedam puta reći:“ Ja Rabbi, tako ti Tvoje moći i veličine, izliječi me od zla koje me snašlo i kojeg se boj im. “ Dobro je da i posjetioci čine dovu bolesnom riječima:" Molim Allaha, Gospodara Arša, da te izliječi.“(7x) Ko ovako kaže sigurno će se izliječiti, osim ako ne bude edžel smrti. Najbolje je od Allaha tražiti afijet (zaštitu). Sedamdeset meleka je zaduženo da kaže amin, za onog ko kaže:“ Allahume ini es-elukel afve vel-afijete fid-dunja vel ahireti. Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil ahireti haseneten vekina azaben-nar.“ Prijevod:" Allahu moj, tražim od tebe oprost i zaštitu i na dunjaluku i na Ahiretu. Gospodaru naš daj nam dobro na ovom i dobro na onom svijetu i sačuvaj nas od vatre.“( Tirmizi, Ibn Madždže) Jedan ashab u bolesti tražio je od Allaha da ga u na dunjaluku potpuno očisti, kako se ne bi na Ahiretu nikako patio, a Poslanik, a. s., mu reče:“ Možda nećeš moći izdržati, nego uči ovu dovu:“ Rabbena atina fid-dunja hasaneten ve fil ahireti hasaneten vekina azaben-nar.“ Da zaključimo: Sve što insan na dunjaluku više otpati, odboluje, manje će patiti na Ahiretu. Kroz bolest i iskušenja Allah nas čisti i Sebi približava. „Kada na Sudnjem danu budu zdravi vidjeh koliko će Allah nagraditi bolesne i one što su imali iskušenja, zažalit će što im koža na dunjaluku nije bila iskidana makazama.“( Tirmizi) Ovo ne znači da treba moliti da imamo iskušenja i da budemo bolesni, ali kada ona dođe da se strpimo i ne jadikujemo. Ko jadikuje i govori da mu je zlo i bit će mu zlo, jer imaju meleki koji bilježe sve što rob izgovori. Oni koji su zahvalni, meleki njima čine dovu, a orii koji se žale i pričaju o zlu, kažu:“ Tako će i biti.“ Zato su neki robovi voljeli biti bolesni, ali bez posjete, jer tada treba reći posjetiocima šta te boli, a oni znaju biti dosadni. Zato ne treba dugo biti kod bolesnika i ne treba ružno i strašno pričati. Dosta što je bolestan. Najbolje je dovu mu uputiti. Allahume inna es-elukel afve vel afijete fid-dunja vel ahireti, Ja Rabbi daj nam oprost i zaštitu i na dunjaluku i na Ahiretu. Amin! Tri životna pitanja Prvo:
Odakle smo došli na ovaj svijet? Gdje su oni sada koji se nisu još rodili? Odgovor: Sve duše su zajedno stvorene, 50 000 godina, prije stvaranja nebesa i Zemlje. Nalaze se u svijetu Ezela, carstvu duša kod Allaha, dž.. š. Tada ih( nas) je Allah upitao:“ Zar ja nisam vaš Gospodar?" Sve su duše priznale:" Da, mi svjedočimo." Ugovor sa Allahom je potpisan. Nema varanja niti pravdanja:" Da ne biste na Sudnjem danu rekli, mi o ovome nismo ništa znali.“( El-A' raf, 172) Evo saznali smo. Allahu je sve pokorno, milom ili silom. A kako da ne bude kada je:“ Allah Stvoritelj svega i On upravlja svim.“( Ez-Zumer, 62) Znači, svako se rađa i dolazi na ovaj svijet kao musliman, što potvrđuje i Muhammed, a., s. Otkud onda nevjernici? Da li, ustvari, ima nevjernika? Šta znači kafir? Kafir nije nevjernik, već onaj što prikriva istinu. Istina u svakom postoji, jer se tako rađa. Ako oblak prekrije sunce, to ne znači da nema sunca. Sunce vjere ima u svim stvorenjima, samo su prikrivena oblakom laži i obmane. Zašto se kafiri bore protiv Boga? Baš zato što sami sebe lažu i što tu istinu o Bogu nose u sebi. Kažu da je jedan Allahov rob, navodno, ateista, došao jednom učenjaku da ga upita kako da se bori protiv Boga. Ovaj smireni učenjak ga upita:" Pa, dobro, ima li Boga? Ateista treče:" Nema." Učenjak mu odgovori:" Pa, kako ćeš se boriti protiv nečega što ne postoji? Ti, ustvari, vjeruješ samo lažeš samog sebe i skrivaš istinu." Zato se mnogi bore, čak i imetke ulažu da odvrate od Allahovog puta, jer ili goni šejtanska inercija prljave duše. Jedan je Bog i može biti samo jedna vjera. To što ima puno religija i ideologija je znak uprljanog i izvitoperenog imana. Religije su proizvod ljudske mašte, meditacije i filozofije. Ljudske duše su poput ogledala, ako jc ogledalo zatamljeno tako se i vidi. Nije krivo ogledalo što smo mi ružni. Očistimo dušu da ispravno i čisto vidimo. Svaka duša teži svom izvoru( Allahu) i ako je uprljana ona će onda biti neodređena i zatamnjena. Svako dijete kada dođe na ovaj svijet je kao voda na izvoru. Voda nekud mora teći, samo jc važno kuda. Kada se bude umiralo tada će sc vidjeti prava istina, ali tada će biti kasno. Nema povratka.
Navest ćemo zanimljiv slučaj sa Rumijevim ocem. Tiče se Ezela. Naime, Rumijev otac došao sa dženaze svog prijatelja sav zamišljen. Mali Džemaludin Rumi pita oca što jc zamišljen, a otac šuti. Dijete ponovo pita, a otac kaže:“ Šta ti, dijete znaš?“ Mali Rumi reče:“ Znam ja babo što si ti zamišljen." Otac reče:" Šta znaš?" Džemaludin reče:" Babo, ti si se zamnislio i prepao što si vidio ružne znakove na dženazi svog prijatelja, pa se bojiš za sebe da i ti nisi takav. Babo, ne boj se. U Ezelu kada su sve duše učinile sedždu Allahu, dž., š., duša tvog prijatelja je samo jednom pala na sedždu, a i tvoja bi isto učinila da te ja nisam gurnuo rukom po leđima. Eto, pogledaj da imaš ožiljak na leđima." Kada se otac uvjerio, shvatio je da mu sin nije obično dijete i rekao je:“ Sine, ja te neću nikada dočekati sjedeći." I tako je bilo. Kada god je Rumi dolazio u kuću babo je ustajao na noge. To sin nije mogao sebi dozvoliti, već je otišao od kuće. A na rastanku babo je rekao:" Sine, ja ću i mrtav prema tebi ustati." I zbilja, čudo se desilo. Rumi je nakon dužeg vremena došao kući. Babo je već bio preselio. Došao je do mezara svoga oca. Kada se primakao kabaura se počela dizati. Rekli su mu stražari da sc vrati. I danas, u Konji ima mezar Rumijevog oca, onako zadignut. A i sam Rumi, ukopan je tu. Mnogi od nas nisu svjesni šta nosimo iz Ezela, ali važno je da znamo da smo muslimani, od Kalu bela. Nema laganja. Svako ima svoju vjeru. I kafiri imaju svoju vjeru. Zar Allah ne kaže u suri Kafirun:" Lekum dinukum velije din- Vama vaša vjera, a meni moja vjera." Nema na dunjaluku insana koji ni u što ne vjeruje. Riječ akl znači razum, a izvedena je od akele što znači razmujeti, zakačiti, svezati. Naš razujm treba, upravo, svezati za Objavu. Da ne bi lutali i izmišljali vjeru, svežimo svoj razum za Kur' an a to je Istina. Eto, kada nas neko upita odakle smo da znamo kazati gdje smo bili i šta smo priznali. Sve je rečeno i određeno. Mi, ko biva, planiramo, a Allah određuje. Drugo pitanje Što smo stvoreni? Šta ćemo na ovom dunjaluku? Na ovaj svijet nismo došli svojom voljom. Nismo birali roditelje, vrijeme dolaska, visinu, spol, ljepotu, ništa. Kada se ama baš ništa ne pitamo, moramo slušati. Onog koji se pita:“ Džine i ljude sam stvorio samo da mi robuju.“(Zarijat, 56) Allah, dž., š., je preko čovjeka Sebe obznanio. Allah nas stvara, hrani, usmrćuje, oživljava i ništa drugo od nas ne traži osim ono priznanje iz Ezela da samo Njemu robujemo. Pa, zar je to teško! Teže je robovati vladaru, sebi, ženi, nego Allahu, dž., š. Nema veće slobode i slasti od robovanja Allahu, dž., š. Adem, a. s., kada je bio u Džennetu, bio jc kao kralj, sve dok nije pogriješio. Allah je htio da Adem pogriješi, jer tada je osjetio da je rob. A ne mogu dva kralja biti. Allah voli više Adema kao griješnog pokajničkog roba, nego bezgriješnog kralja. Ovdje smo na dunjaluku samo u tranzitu, prolazu. Došao neki biznismen sa Zapada nekom našem šcjhu u Bosni, pa
kada je vidio da nema stvari u kući, pitao ga je:“ Šejh efendi, gdje su ti stvari?“ Ovaj reče:“ A gdje su tvoje stvari.“ Ma, ja sam putnik u prolazu.“ A šejh reče:“ I ja sam putnik. Svi smo u prolazu." Kada bi ovo dunjalučari znali! Ne bi škrtarili i druge ugnjetavali. Jedan naš Bošnjak u Americi čitav život je sabirao dolare i škrtario. Pred kraj života se razbolio i shvatio da će pare ostati drugima, te je hođžu upitao da li mogu te pare s njim u mezar. Zato je rečeno: Škrti ljudi su čuvari tuđe nafake." Oni misle da rade za sebe, a ustvari, najviše štete sebi. Škrtarili su od sebe na dunjaluku, a neće imati ništa na Ahiretu. Zato Allah kaže za njih:“ Oni koji škrtare od sebe škrtare." Kome čuvaju? Naše je što na dunjaluku pojedemo, popijemo, podcremo i podijelimo. Sve drugo ostaje nasljednicima. Ustvari, naše nije ništa. U Americi se mnoge stvari rentaju, iznajmljuju, a iskreno rečeno, svi mi rentamo, čitav dunjluk je renta, jer naše nije ništa. Sve je Allahovo. Allah će naslijediti nebesa i zemlju. E, pa šta nam je cilj života na dunja luku? Evo odgovora:On je Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas ćc bolja djela činiti. On je Silni i Onaj koji prašta.“( Mulk, 2) Ovdje smo na ispitu. Ovo je pijaca. Šta ko kupi za vječnost. „ Dunja jc ahiretska njiva", kaže Resul, a. s. Šta ko ovdje posije tamo će požnjeti. Ko na dunjaluku naplati nema šta tražiti na Ahiretu. Kada je objavljen ajet:" Ako Allahu uzajmite On ćc vam to umnogostručiti i oprostiti će vam. Allah je blagodaran i blag.“( Tegabun, 17) Jedan ashab je pitao zar se može Bogu uzajmiti. Kada se uvjerio u to odmah je dao ruku Poslaniku i uvakufio baštu od 600 stabala palmi. Nije išao kući da pita ženu, jer je imao pravu vjernicu koju je zatekao baš u toj bašči palmi, koju je Allahu u Zajam dao. Nije joj se pravdao nego je rekao:'' Ženo, izlazi iz bašče, nije više naša." A ona upita:" Čija je?" „ Allahu u zajam data." Žena je odmah ustala bez pogovora, čak je i dijete tu bilo sa hurmom u ustima. Izvadila je hurmu iz djetetovih usta govoreći:" Nije ovo više naše." Subhanallah! Neka se papučare ne zalijetaju na ovakve zajmove, ako nemaju ovaku ženu . Mogli bi naograjsati. Ashabi su žurili i jagmili se ko će više hajrova učiniti, jer znali su kratkoću života na ovom svijetu. Jednog gnostika( cvliju) zatekli su kako izgovara riječi; Allah, Allah, Allah, pa ga upitali zašto ne uči; la ilahe ilellah, a on je rekao:" Bojim se da ne umrem kada kažem; La ilahe, ako ne uspijem reći illelleh." To bi značilo da kaže:" Nema Boga, a da ne uspije doreći- osim Allaha." Pa zato je stalno učio Allah. Čudnih li Allahovih robova. A kako mi tek sebi produžavamo život. Kada barabi kažeš što griješiš, on ti kaže:" Hajde, bolan, nc živi se hiljadu godina." Ko biva, požuri sa griješenjem, jer kratko živiš. Pogriješi što više. Neuzubillah! Život na ovom svijetu nije pravi život, jer život tek nastaje poslije smrti i to vječno. Nuh, a. s., je živio 950 godina i kada su ga upitali kako mu je to prošlo, rekao je:“ Kao da sam na jedna vrata ušao, a na druga izašao."
O ovoj kratkoći života na dunjaluku govori Allah u Kur' anu:“ I onog dana kada ih proživimo bit će kao da su ostali na dunjaluku samo jedan čas( tren) od dana i prepoznat će se međusobno.Junus, 45) Pa, zar ima računa izgubiti vječnost zbog jednog trena života. Oni što su uživali i griješili kada uđu u vatru but će upitani:Jeste li ikada uživali? Odgovorit će da nisu, jer će biti okupirani patnjom u vatri. Isto tako i dženetlije kada uđu u Džennet zaboravit će da su ikada patili na dunjaluku. Ovo ne znači da trebamo patiti na dunjaluku, već da ne griješimo i Allaha ne zaboravimo. Onaj ko na ovom svijetu ne bude dozivao Allaha, dozivat će ga u Džehennemu, jer Allah hoće da se doziva. On nas je stvorio iz ljubavi i hoće da ga dozivamo, slavimo, veličamo i Njemu zahvaljujemo. Mi smo obični smrtnici, ali i mi kada nekome pomognemo, hoćemo da nam to prizna i da bude cijelog nam života zahvalan. Pa što ne bi i mi bili Allahu zahvalni kada nam je sve potčinio i dao da se time koristimo?! Čovjek nije nijednu kap vode stvorio. On samo prerađuje ono što Bog stvara i daje. Većina voli ovaj dunjaluk, iako jc Ahiret bolji i vječan. Kada bi ljudi vidjeli Ahiret i ljepote Dženneta sve bi pomrlo. Niko više ne bi želio živjeti na dunjaluku, ali... Zato imamo razum i Kur’ an koji nas uči šta je bolje. Kada bi se sedžda odmah palaćala u kesu niko uspravan ne bi hodao. Sve bi ležalo, ali platiti će Allah na Ahiretu. Ovaj dunja treba voljeti, jer na njemu robujemo Allahu Uzvišenom i na njemu zarađujemo Džennet. Treće pitanje: Kuda idemo? Kada su pitali Rabiju Aladeviju Odakle si došla? Sa onog svijeta Kuda ideš? Idem onom svijetu Šta radiš ovdje Igram se njime Kako to činiš -Jedem njegov hljeb i radim ovosvjetske poslove Naš cilj je jasan. Vraćamo se Allahu u Njegov Džennet. Nema na dunjluku Džcnneta. Dunjalučari, modernisti, kapitalisti su mislili kada budu iamli što zažele da će pronaći smiraj i sreću u životu. Pokazalao se obrnuto. U Švedskoj, kao najnaprednijoj zemlji, ima najviše duhovnih bolesnika. Svaka porodica ima svog psihijatra. A i psihijatrima treba drugi psihijatar. Daleko su normalniji i sretniji oni beduini i beduinkc u Sahari. Znači, nije sreća u dunjaluku već u duši. A duša teži ka svom izvoru, Allahu, Džennetu. Ne drogiraju se siromašna, već bogata djeca. Siromašni čeznu za životom ,a bogati ne znaju šta ćc od života. U islamskim zemljama nema puno lezbejki i homoseksualaca, jer muslimani žive u
bračnoj vezi. Ko danas ima više djece? Bogati ili siromašni? Neki vele da su pare razlog što se djeca ne rađaju. A statistika kaže drugačije. Upravo oni što ne rade, što su na čekanju imaju baš više djece od onih koji imaju puno para. Znači, nisu pare problem. Žene neće djece zbog obaveza, a ne zbog manjka novca. Hoće Džennet na dunjaluku, ali ne može. Zar može biti išta slađe i ljepše nego biti majka? Ko će lezbejku voljeti ili homoseksualca? Dunjaluk je problem sam po sebi. Kada ne bi nikad bili bolesni, opet se mora ostariti, nužda vršiti, nokti rezati, koša šišati, spavati, jesti i na kraju ipak umrijeti. U Džennetu toga neće biti. Ono što momak mašta o svojoj voljenoj da vječno traje i budu zajedno, to je ustvari, Džennet. U Džennetu, nema spavanja, vršenja nužde, dana, noći, ljeta, zime, hladnoća, toplote, samo svjetlost, umjerena klima i vječno uživanje. Nema obaveza, čak ni klanjanja i nema smrti, vječno uživanje. Svako će biti oženjen, niko neće biti ružan. Ljepote Ademove a godina Isaovih, 33 godine. Baš ono što bi mogli samo maštati. Džennet je čist, mirisav i u njeg mogu samo čisti. Zato, ko se na dunjaluku ne očisti, vatra je najjače čišćenje. Zato, je Džehennem vječna kazna za nevjernike, a čistilište za muslimane griješnike. Zašto Muhammed, a. s., i njegova porodica nisu primali sadaku? Zato što je sadaka nečista, a Poslanik, a. s., i njegova porodica su potpuno čisti, a onaj ko je čist ne može primati ono što je prljavo. Čak je jedno vrijeme bilo naređeno kada su htjeli ići na razgovor kod Poslanika, a. s., da prije toga podijele sadaku kao znak čišćenja. Džennet je potpuna čistoća i ljepota i u njeg mogu samo čisti. Jedan džennetlija kada bi došao na dunjaluk sav bi dunjaluk zamirisao i sijao bi jače od sunca. Subhanallah! Zar ima računa prlajti sc grijesima, biti lažno sretan na dunjaluku i prokockati ovakvu ljepotu. A gledanje Allaha i imati Njegovu ljubav je posebna slast. Zbog ovoga ima se računa roditi i odmah umrijeti. „ Uspio je onaj ko se sačuva od vatre, a uđe u Džennet, a dunjaluk je samo varljivo zamotavanje.“( Ali- Imran, 185) Ja Rabbi, uči nas od onih koji se kaju, čiste, oprosta traže od dobrih robova Tvojih. Daruj nam Svoju ljubav, zadovoljstvo i uči nas od onih za koje neće biti straha i koji se neće žalostiti. Amin! O poimanju bogastva i siromaštva
Često se može čuti u narodu daje bolje biti siromašan, nego bogat. U korist siromaštva navode se neki dokazi, kao npr.lakše će se položiti račun na Sudnjem danu, siromašni će prije u Džennet ući, manje brige oko malog kapitala, itd. Neki su otišli čak dotle da su siromaštvo smartrali svetim. Budizam, Hinduizma, Kršćanstvo sc u tome posebno ističu odriči se od dunjaluka i isposničkim životom. Da li islam zagovara siromaštvo? Je li bolje biti bogat ili siromašan? Allah, dž. š. u Kur' anu kaže:“ O ljudi, vi ste siromasi u odnosu na Allaha(n vi trebate Allaha), a Allah je neovisan i hvale dostojan.“(Fatir,15) Nije dobro biti bogat ni siromašan, ako Allaha zaboravimo. Ko nije u siromaštvu strpljiv, a u bogatstvu zahvalan, propali su obojica. Zato je iman sastavljen od sabura i šukura. A malo je zahvalnih i strpljivih. Isa, a. s., nije škodilo siromaštvo, a ni Sulejmanu, a. s., bogatstvo da budu Allahu bliski i odabrani. Najbolje je biti u sredini; ni plaho bogat ni plaho siromašan. U suštini, svi ljudi, tj. sva stvorenja ovise o Allahu, Gopsodaru svih svjetova. Sve jc u suštini Allahovo i On će naslijediti nebesa i zemlju, ali... Gledajući, dunjalučki relativno, islam je protiv siromaštva. Jedno je ne željeti dunjaluk, a drugo je nemati kapital. Počesto su siromašni pohlepniji na dunjaluk od bogatih. Sve zavisi kome je bogatstvo u ruci, a kome u srcu. Priča se kako se u nekog Allahovog roba razboljelo dijete. On se zavjetovao Allahu, ako mu ozdravi dijete da će proučiti hatmu ili kurban zaklati. Kada je dijete ozdravilo, ovaj Allahov rob je, ipak, odlučio da prouči hatmu. Kada je to čuo neki alim, rekao je:“ Nije ni čudo jer u njega je kurban na srcu, a Kur' an na jeziku." Da je siromaštvo pohvalno ne bi Poslanik, a. s., učio dovu:" Ja Rabbi, utječem Ti se od kufra, fakra i kaburskog azaba. Nema boga osim Tebe:" ( Ebu Davud) Ovdje u ovoj dovi kufr i fakr se zajedno spominju. Nimalo slučajno, jer Poslanik je rekao:“ Siromaštvo je gotovo kufr( nevjerstvo).“ (Ebu Nuajm od Enesa) Ima jedna divna izreka gdje se kaže:“ Kada siromaštvo krene u neko mjesto, nevjerovanje mu veli-povedi i mene sa sobom." Koliko je siromaštvo opasno i koji pritisak vrši na insana razumjećemo iz ovog hadisa:" Dozvoljeno vam je da primite poklon, ali kada taj poklon postane mito ne uzimajte ga. Međutim, vi postupate drugačije, a na to vas prisiljava potreba i siromaštvo.“( Et-Taberani) Kada čovjek nema novca i sredstava on je podložan svim uticajima, pa Poslanik za takve veli:" Kada je čovjek dužan, kaže pa slaže, obeća pa iznevjeri.“(Buhari)
Zanimljiv je primjer Ebu Hanife koji je bio veliki alim, ali i biznismen. Ipak je jednom bio u krizi. Dok je tako držao čas svojim učenicima došla mu je robinja i kazala daje nestalo brašna u kući, a on je na to odgovorio:" Bog te ubio, istjerala si mi iz glave 40 fikhskih pitanja." U tom smislu Ebu Hanife je rekao:" Ne traži savjeta od onoga u čijoj kući nema brašna, jer on je rastrešen, rasijan i zabrinut tako da ne može njegovo rasuđivanje biti ispravno." Da je siromaštvo pohvalno nc bi niko nikoga blagosovio sa riječima:" Da ti Allah da još više", već bi govorili, „ Da Bog-da ne imao." Naš narod kaže da nema veće kletve od one:" Da Bog da imao, pa nejmao." Znači, niko u suštini, ne voli siromaštvo. Otkud, onda, ovoliko siromašnih? Može li musliman biti bogat? Kako islam rješava problem siromaštva? Tri su glavna rješenja siromaštva u islamu:rad, zekat i dobrovoljna sadaka. Rad Gotovo svi muslimani svijeta znaju da je farz raditi, a opet su u podređenom položaju. Znači, slabo rade i uče. Allah nas postiče na rad kad kaže:“ A kada molitvu obavite, onda se raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha puno spominjite da bi bili spašeni.“( El-Džuma, 10) Prenosi se da je h. Omer jednog dana nakon namaza vidio nekoliko ljudi koji su ostali u džamiji i počeli pozivati na pouzdanje u Allaha, dž. š. H. Omer ih je udario bičem i izgovorio svoje poznate riječi:" Neka niko od vas nc odustaje od potrage za nafakom, govorećiGospodaru moj, opskrbi me- a znate da sa neba ne pada ni zlato ni srebro, a čuli ste da Allah veli:“ A kada klanjate onda se po zemlji raziđite i bglagodati tražite." U islamu nema lindohanluka. Ko neće dobrovoljno, hoće silom zakona. Za vrijeme vladavine h. Omera Abdul- Aziza, nije bilo nikako sirotinje. Zamislite, toliko carstvo, a nema, ama baš, nikako sirotinje. Znali su po mjesec dana tražiti kome bi dali zekat, ali nisu mogli naći. Ovo može biti samo u islamskoj državi. Nema danas na svijetu države u kojoj nema siromašnih. Islam je rješenje za sve probleme. Islam svrstava rad u ibadet. Zar Poslanik, a. s., ne kaže:" Ko dođe kući umornih ruku, došao je oproštenih grijeha:"(Taberani) U tom smislu šejh, Ša' ravi, je rekao:" Divno li je kada krojač svoju iglu ili stolar svoju pilu učini tesbihom." Jednom je Resul, a. s., prošao pored nekog čovjeka koji je besposlen sjedio u pijesku i nije mu ni selam nazvao. Kada se vraćao pored njega vidio gaje da nešto prstom radi po pijesku te mu je tada nazvao selam i rekao:" Prvi put kad sam prošao nisam te poselamio, jer si sjedio besposlen, a sada vidim da nešto radiš, pa sam te poselamio." Pripovjeda se kako su dvije žabe upale u bure mlijeka. Jedna žaba sc odmah predala i uginula. Druga žaba je bučkala, skakajući i pokušavajući da iazađe iz bureta. Tako bučkajući
mlijeko se izmelo i žaba jc tada lakše izašla. Ko god šta bučka nešto će izbučkati. Lindohani neće nikad ništa izbučkati. Allahova zemlja je prostrana. Od 120 hiljada ashaba, samo 10 hiljada je umrlo u Medini. Ostali su pomrli po raznim krajevima svijeta. Nisu sjedili i čekali, već radili i širili Allahovu vjeru islam, čak je i Poslanik, a s rekao da je veća nagrada što se dalje umre od svog mjesta rođenja. U jednom hadisu je rekao:Putujte, bit ćete imućni.“(Taberani) Gotovo svi Poslanici su bili muhadžiri i bavili su se nekim poslom. El Hakim spominje da je Ibn Abbas rekao:“ Davud, a. s., je pravio pancire, Adem, a. s., je bio zelmljoradnik, Nuh, a. s., stolar, Idris, a. s., krojač, Musa, a. s., pastir.“( El Hakim) Zato je prosjačenje u islamu zabranjeno. Rečeno je u hadisu da je gornja ruka bolja od donje. Najveći ugled jednog čovjeka je da ne ovisi od ljude, tj.da nije muhtadž. A to se jedino može postići radom. Za radnika je uvijek bilo posla. Zekat Zekat nije dobrovoljna milostinja, već obaveza bogatih da dadanu 2.5% siromašnim od svog imetka. Zekatom se balansira odnos bogatih i siromašnih. Moderni svijet, Zapad, se ponosi socijalnim osiguranjem kojeg su uveli prije stotinjak godina. A islam je zekatom prvi, u povijesti, uveo socijalno osiguranje. Zekat je ozbiljan projekat u islamu. Ebu Bekr je proveo rat protiv onih koji su odbili dati zekat. Nema namaza bez zekata. Zekat je višak ili otpad imetka, a namaz je znak čistoće, tako da onaj ko je uprljan, ne može biti ispravan za namaz. Zekatom se, ne samo, pomažemo, već i čistimo. Zato očistimo se zekatom dok nas drugi ne očiste. Dobrovoljna sadaka Mnogo je ajeta i hadisa koji stimulišu na dijeljenje imetka i sadake. Allah kao da izaziva kada kaže:“ Ima li taj koji će drage volje Allahu zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati...“(El Bekara, 245) Ko vjeruje Allahu taj će i dijeliti, a ko vjeruje šejtanu taj će i škrtarit i, jer šejtan straši siromaštvom. A kaže se da je najveće siromaštvo strah od siromaštva. Ko god šta da od sadake, sebi je dao i pomogao, jer Poslanik, a. s., pita ashabe:“ Kome je od vas nasljednikov imetak draži od vašeg imetka?“ Odgovoriše:“ Svima nam je draži naš imetak. Resul, a. s., reče: Vaš imetak je ono što vi podijelite, a imetak nasljednika je ono što ostane iza vas.“( Buhari) Manje je bilo sirotinje dok su bogati bili džometni. Iman El-Lejs je primjer darežljivosti.
Dnevno je zarađivao po hiljadu dinara, a nije bio dužan davati zekat. Zašto? Zato što je puno, tj. svaki dan dijelio. Nije progovarao, dok svaki dan ne udijeli 360 sadaka za 360 siromaha. Zamislite, 360 siromaha dnevno hranio. Subhanallah! Poslušajte šta kaže Abdullah h. Džafer, kada su mu rekli da puno dijeli:“ Allah, dž.š., je mene navikao da mi daje, pa i ja navikao da dajem Njegovim stvorenjima i bojim se, ako ja prekinem svoj običaj prema Njegovim robovima, da će i On prekinuti svoj običaj prema meni.“ Što bi rekao naš narod:“ Kad ide, ide“, ili obrnuto:" Kad ne ide, ne ide“ Evo kako je nastala ova izreka. Bio jedan samardžija koji je je radio sa svojim sinom praveći samare. Pare od prodatih sanira je ostavlajo u jednom ružnom samaru, ali sinu nije govorio. Jednom došla neka mušterija da kupi samar, ali oca nije bilo, te sin proda baš onaj ružni samar gdje us bile pare. Kada je došao otac kući, sin sav sretan, javlja ocu kako je uspio prodati onaj ružni samar, a otac reče:“ Sine, kad ne ide, ne ide.“ Sinu tek tada nije bilo ništa jasno. Sutradan, dolazi onaj mušterija i vraća onaj samar jer mu se nije svidio, a ni on, normalno, nije znao da su pare u samaru. Kada je sin ponovo saopštio ocu da je samar vraćen, otac je rekao:“ Sine, kada ide, ide.“ Da bi i nama išlo, dijelimo i pomozimo druge, slabe i siromašne, pa će i nama Allah pomoći i dati. Ja Rabbi daj nam na dunjaluku i na Ahiretu ono što je hajr za nas i ono sa ćim ćeš Ti biti zadovoljan. Amin ja hajrennasirin. Odabrane dove Opšta Poslanikova, a.s., dova za sve potrebe AIlahumme inna nes-eluke min hajrin ma se eleke minhu nebijjuke Muhammedin sallallahu alejhi ve sellam ve neuzu bike min šerri mesteazeke minhu nebijjuke Muhammdedin sallallahu alejhi ve sellam ve entel mustean ve alejkel belag la havle ve la kuvvete illa billah. Jednom je Poslanik, a.s., toliko učio dove, da je h. Aiša rekla:” Ja Resullulah, mi to ne možemo sve zapamtiti, pa je onda Poslanik proučio ovu dovu i rekao da ona važi za sve druge dove. Znači, ko ovu dovu prouči kao da je proučio sve Poslanikove, a.s., dove. Dova poslije ezana AIlahumme rabbe hazihid-da’vetit-tammeti ves-salatil kaimeti ati Muhemmedenil vesilete vel fadilete ved-deredžeter-refiate veb ashu mekamen mahmudenillezi ve adteh inneke la tuhliful miad. Ko ovu dovu bude učio poslije ezana Muhammed, a.s., bit će mu šefadžija na Sudnjem danu. Dova poslije namaza
AIlahumme eini ala zikrike ve šukrike ve husni ibadetike. Junusova dova u teškim situacijama La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez-zalimin. Uči se 41x. Dova koja vrijedi milion sevapa La ilahe illelahu vahdehu la šerike leh lehul mulku ve lehul hamdu juhji ve jumit ve huve hajjun la jemutu bijedihil hajru ve huve ala kulli šej-in kadir. Uči se kada se uđe na pijacu. Briše se milion grijeh a i piše se u milion sevapa. (Tirmizi) Dova poslije sijela Subhanekellahumme ve bihamdik ešhedu en la ilahe illa ente estagfiruke ve etubi ilejke. Ko je prouči poslije sijela, ako bude griješio bit će mu oprošteno, a ako bude hajr pričao bit će mu primljeno. Dova za oprost Estagfirullahellezi la ilahe illa hu el hajjlel kajjuine ve etubu ilejh. Ko ovu dovu prouči bit će mu oprošteno taman kada bi pobjegao sa bojnog polja. (Buhari, Muslim) Dova za brišu, dugove, žalost, tugu... AIlahumme inni euzu bike minel hemmi vel hazeni ve euzu bike minel adžzi vel kaseli ve euzu bike minel buhli vel džubni ve euzu bike mi galebetid-dejni ve kahrir-ridžal. Dova za otklanjane bračno porodičnih smetnji Rabbena heblena min ezvadžina ve zurrijatina kurrete e’junin vedž alna lil muttekine imama. Kratka ali vrijedna dova Subhanellah vel hamdu lillah ve la ilahe illellahu vallahu ekber. Ko ovu dovu prouči ujutro i uvečer 100 puta imat će nagradu kao da je obavio 100 hadžova, kao da je učestvovao u 100 bitaka i kao da je oslobodio 100 robova od potomaka Ismaila, a.s. i neće ga u dobru niko preteći osim ko prouči više."(Tirmizi) Dova protiv svakos zla
Bismillahi la jedurru measmihi šej-un fil erdi ve la fis-semai ve huves-semiul alim. Uči se tri puta ujutro i uvečer. Zaštitna dova kada se dođe u neko mjesto i protiv ujeda zmije Euzu bikelimatillahit -tammati min šerri ma halek. Uči se tri puta. Putnička dova Bismillahi tevekkeltu alellahi la havle ve la kuvvete illa billah. Urok dova Euzu bikelimetillah tammeti min kuli šejtanin ve hammetin ve min kuli ajnin lammetin euzu bikelimetillahi tammati min šerri ma haleka ve muavvezetejni. Salavat koji puni prostor između nebesa i Zemlje AIlahumme salli ve sellim ala sejjidina ve nebijjina Muhammedin ve ala ali sejjidina Muhammed mil es-semavati vel erdi ve mil-e ma bejnehuma ve ml-e ma ši’te min ba’d. Najjača dova sa Allahovim imenima u traženju pomoći Ja Hajju ja Kajjum birahmetike nestegisu ja Zel-DŽelali vel-ikram. Dova za dobro ovog i Onog svijeta Hasbijellahu la ilahe illa hu alejhi tevekkeltu ve huve rabbul aršil azim. Uči se sedam puta. K.o je prouči ujutro i navečer sedam puta Allah će mu nadoknaditi od hajra sve što ga je prošlo i na dunjaluku i Ahiretu. Nekoliko životnih savjeta > Čuvaj Allaha, čuvat će te. Kada moliš - moli Allaha, kada tražiš pomoć -traži od Allaha... > Allah nam je zabranio griješenje samo zato što nas voli - pa stidimo se Onoga koji nas voli. > Ako želiš postati evlija - stidi se Allaha. > Ko te na prvi pogled podsjeti na Allaha - to je evlija - drži se njegovog prisustva koliko možeš. > Svako će se na Sudnjem danu kajati što još nije bio bolji osim zahvalnih. Oni na
dunjaluku nisu tražili više i stalno su šurali, pa će i na Ahiretu samo reći el-hamdilillah. Zato budi zahvalan. > Nemoj biti zaljubljen u sebe je ne znaš kakav si kod Allaha dž.š. > Čuvaj se od ogovaranja, jer je to gore od zinaluka. > Voli drugom kao i sebi bit ćeš najrahatniji, najbogatiji i najsrećniji čovjek. > Podijeli kad god možeš, jer škrtima je zabranjen Džennet. > Ne ostavljej nijedan hajr za sutra, ako ga možeš uraditi odmah, jer ko ti garantuje da ćeš živjeti do sutra. > Radi za dunjaluk kao da ćeš vječno živjeti, a za Ahiret kao da ćeš sutra umrijeti. > Radi za Allaha koliko ti je On potreban, za dunjaluk koliko ćeš ostati na njemu, za Ahiret koliko ćeš biti tamo i za džehennem koliko možeš trpiti vatru. > Imaj u kući kutak gdje ćeš stalno obavljati namaz, gdje se najljepše osjećaš i najbolje namaz doživljavaš, jer će taj kutak postati dio tebe i svjedočit će na Sudnjem danu da si tu padao na sedždu Allahu. > Budi ponizan i malan u očima svojim pa će te Allah uzvisiti i učiniti velikim u očima drugih ljudi. > Da se ne bi bogastvom zanio i siromaštvom kahario, često se sjećaj smrti. > Znaj da se život sastoji samo od tri dana; Jučer koje je prošlo i nikad se vratit neće a ne znaš šta će sa tim biti, Sutra za koje ne znaš šta će se dogoditi i Danas sa kojim možeš nešto učiniti. Iskorisit to sada - danas, jer i to “Danas” će postati jučer. > Najteže je uradili troje: biti pobožan kad si sam, dijeliti kad i tebi treba i reći istinu onom koga sc bojiš ili ko ti može pomoći u životu. > Sadaku udjeljuj tajno, a zekat javno, jer je sedamdeset puta bolje dati sadaku tajno a sedamdeset puta zekat dati javno. > Obavi hadždž čim imadneš uslove ze to, a ne odgađaj dok sazriješ i ostariš, jer ko ti garantuje da ćeš ostarit i opametiti jer neki kako stare sve su gori. > Posjećuj, pomaži rodbinu, jer to produžuje život i povećava nafaku, uprotivnom ako prekineš rodbinske veze prekinuo si vezu sa Allahom i zabranjen ti je ulazak u Džennet.
> Nećeš biti dobar komšija samo zato što ti njega ne bihuzuriš, već ako on tebe bihuzuri, a ti saburiš. > Ako ne znaš kakakv si kao čovjek, pitaj svoje komšije, oni su tvoji svjedoci. > U dunjaluku gledaj one ispod sebe, gore od sebe, a u vjeri one bolje od tebe, pa ćeš biti zahvalan, nemoj obratno kako rade munafici, pa da propadneš. > Završi govor prije nego ti reknu „dosta”, govorom se čovjek razlikuje od životinje, a životinja je bolja od tebe ako istinu ne govoriš. > Prvo vidi kako ćeš izaći, pa onda uđi, opipaj pa stani, ispitaj muškost pa se ženi. > Budi dobar, pa nek svijet o tebi priča šta hoće, to je bolje, nego da si zao a da te ljudi smatraju dobrim. > Bolje je da te dobar čovjek ošamari, nego da te loš hvali. > Ima ljudi ko ji žive da bi jeli, a ti jedi da bi živio. > Ako vidiš kod čovjeka devet loših osobina, a samo jednu dobru, istakni mu tu dobru osobinu, možda zbog toga ostavi i one druge loše osobine. > Ne kazuj svoju brigu dušmaninu, jer on samo uzvikuje “vela havle” a u duši se reduje. > Ko misli da ima većeg prijatelja od Allaha taj slabo poznaje Allaha, a ko misli da ima većeg neprijatelja od sebe taj slabo poznaje sebe. > Lijepo ophođenje sa ljudima je pola pameti, dobro pitanje je pola znanja, a pravilno rasuđivanje je pola života. Ako želiš Džennet požuri sa dobrim djelima, ako se bojiš vatre prestani sa grijesima, ako vjeruješ u smrt prestani sa uživanjima, ako si spoznao ovaj dunjaluk opusti se i živi bez problema. > Četiri su znaka nestrenih: o Zaboravljanje prošlih grijeha o Pamćenje prošlih sevapa o Gledanja onog iznad sebe u dunjaluku o Gledanje u vjeri koje je ipod njega. > Spasit će se ko odgodi četiri stvari dok dođu druge četiri: o Spavanje do groba o Hvaljenje do mizana o Odmor do sirata o Uživanje do Dženneta
> Kad ti davanje bude draže od uzimanja, znaj da si , u istinu, džomentan. > Kad se budeš jednako ponašao u tajnosti kao u javnosti, znaj da si iskren i pobožan. > Kad dođeš na stepen da ti je isto ii te hvali ii kudili možeš reći da si uspio. > Ako neko kaže nešto loše o tebi, a istina je popravi se, ako nije istina nasmiji se. > Nikada se ne savjetuj sa škrtim, strašljivim i popašnim. > Ko žudi za slavom uvijek će se osjećati najnesrećnijim. > Dokaz mudrosti života su nevolje pametnog i udoban život glupog. > Na svadbi i sahrani teško je davati prave odgovore. > Ne sij gdje neće niknuti, sa prostacima se ne druži, ne traži u zajam od onoga ko se tek obogatio, ne ženi se od nedostojnih ljudi, ne sjedi sa onima koji i sebi cijene ne znaju, i boj se onoga ko se Boga ne boji. > Nesreća je što čovjeku nije dovoljan čitav život da bi naučio živjet. > Onome kome povjeriš svoju tajnu postaje gospodar tvoje slobode. > Ko kaže da čuva tajnu, već je pola tajne otkrio, drugu polovinu neće dugo čuvati. > Kad veliki čovjek pogriješi onda se i onaj najsitniji osjeća vaćim od njega. > Samo ljudi najnižeg i najvišeg karaktera se ne mijenjaju. > Pobjeđuje nas ono čega se plašimo. > Slabići se ponekad pokušavaju spasiti napadajući još slabije. > Slabi su osuđeni da propadnu, jer život voli jake. > Odsutni su uvijek krivi. > Vjernik je poput pčele; jede gorko i slatko a sve pretvara u slatko. > Živjeti samo za sebe znači biti skot. > Velike duše su bolesne kad nemaju koga voljeti. > Osrednji ljudi obično osuđuju ono što prevazilazi njihov domet. > Teško je podnijeti neuspjeh ali je još teže nikada ne pokušati da se uspije.
> Veliki ljudi su poput vatre; ako si blizu njih opržit ćeš se, a ako si daleko ozepst ćeš. > Kad žena sazna da je muž voli. onda hoće da je za malu stvar moli. > Ne hvali onog ko započne već kop završi. > Ako želiš zadržati prijateljstvo od prijatelja ni šta kupuj nit mu prodaji. > Gušiti slobodu ljudima je poput guranja napuhanog balona u vodu. > Ne može pametan popustiti koliko budala može zategnuti. > Tvrdica je poput magarca koji nosi vodu na leđima, a skapava od žeđi. > Dok ružna ne dođe lijepoj se cijena ne znade. > Reci ženi jendom da je lijepa, njoj će to šejtan danas sto puta ponovit. > Sa ženom se dogovaraj al nemoj raditi sve kako ona hoće. > Svekrva se ne sjeća da je snaha bila. > Na čijim se kolima voziš onoga pjesmu pjavaj. > Ko ti može odmah pomoći, a kaže:”đođi sutra”, nevjeruj mu ni sutra ni prekosutra. > Bolje biti u selu prvi nego u gradu zadnji. > Razlika između zaljubljeno i budale je to što se zaljubljeni ne smije a budala ne plače. > Da se nije dogodilo ne bi se ni govorilo. > Ljudski život se ne mjeri po godinama nego po djelima. Neko je mrtav i prije smrti. > Ne prdi pred gluhim čut će na nos. > Kad dođeš u jedno mjesto gdje su svi ćoravi u jendo oko začepi i ti svoje. > Djevojka od petnaest godina pita za mladića kakav je, a od dvadeset godina ko je, a od trideset godina gdje je. > Lahko je bit dobar kad nikom ništa ne možeš učiniti. > Kad se njiva proda poslije bude dosta mušterija.
> Da bi upoznao nekoga trebaš sa njim putovati, trgovati ili komšija biti. > Čovjek se ne trba gizdati kako će biti lijep nego kako neće biti ružan. > Ćelavom i kad kapu staviš je opet ćelo. > Koga hvale prehvale, a koga kude kude taman bude. > Gdje kokoši pjevaju a horozovi šute tu dobra nema. > Gladnom sc zijeva a zaljubljenom proteže. > Kadifa se čisti rukom a čoha četkom. > Ako vladar kaže umjesto dana da je noć, ti ne kontriraj već reci „eno mjeseca”. > Kad bi se ljudi bojali grijeha kao bolesti malo bi ko stradao u vatri. > Budi u životu ništa ili nula ali veži se za jedinicu pa ćeš imati vrijednost, Allah je Jedan a sve drugo su nule, a nule tek uz Jedan vrijede. > Teorija je u knjigama a život je u praksi. > Budi milostiv prema svemu što ima dušu pa će se i tebi Allah smilovati. Nije isto biti razuman i pametan, lopovi su razumne budale. > Otiđi milju da obiđeš bolesnika, dvije da klanjaš dženazu, tri da se odazoveš pozivu i četiri da obiđeš brata u vjeri. > Postoje četiri vrste ljudi: o Koji znaju da znaju o Koji ne znaju da znaju o Koji znaju da ne znaju o Koji ne znaju da ne znaju. > Ne laži ni u šali, jer nema meleka koji posebno bilježe šalu Oni sve bilježe i ne znaju za šalu. I neće biti na Sudnjem danu u zagradi šala. Može se šaliti samo i tada istinu govoriti. > Znaj da nekim robovima je najbolje kad su bolesni, jer da su zdravi pokvarili bi se. Nekima je najbolje kad su siromašni, jer kad bi bili bogati poasili bi se i možda vjeru izgubili. > Budi pravedan, pa i prema svome neprijatelju. Nemoj da te nužni.i prema nekome navede da nepravedan budeš, nego reci ovako: ja ga ne volim, ali ta mu je osobina dobra, recimo da je uvijek uredno i fino obučen. > Čuvaj se žena tuđih, jer mnoge carevine su propale zbog žena.
> Čuvaj se tuđeg hakka jer to se ni šehidu ni hadžiji ne oprašta. Kad bi 100 puta išao na hadždž nema oprosta dok se hakkovi ne poravnaju. > Uzmi pouku iz prošlosti da ne bi imao problema u budućnosti, jer jedino budućnost nema prošlosti. > Ne budi ohol jer ko bude imao zehru oholosti u srcu neće ući u Džennet, a oholost je ponižavanje ljudi i nepriznavanje istine. To je ono kad ti čovjek kaže istinu o tebi a ti pomisliš: “ma ko si ti da me opominješ” eh to je oholost. > Prvo gledaj da promijeniš svoje ponašanje, pa ako u tome uspiješ opomeni i druge, ali nemoj ružiti ni kritikovati. > Znaj da je pravi uspjeh ko se spasi vatre, pa uđe u Džennet, on je vječno uspio. > Budi toliko u zikru i vezi sa Allahom, sve dotle dok te ne proglase budalom. > Obraćaj se Allahu dovom, jer Allah sc ljuti na one koji mu se ne obraćaju dovom. > Imadni cilj u životu da ne budeš nekom meta, jer ako nemaš cilja idi putem kojim hoćeš. > Sve što čini sebi činiš, i ne opterećuj se tuđim sevapima kao i grijesima jer svako svoj tovar nosi i ništa ti neće pomoći na Sudnjem danu što je neko bio bolji od tebe. > Ako neko ne slijedi sunnet Poslanikov makar i zrakom letio ne vjeruj mu. > Ne oponašaj druge narode, jer ko koga oponaša znači da ga voli, a ko koga voli biće sa njim na Sudnjem danu taman daje pored Kabe umro. > Voli dobrog vjernika makar ti i ne bio dobar -biće ti fajde. > Ako nekog u ime Boga voliš kaži mu to kako bi se ljubav uvećala. > Traži bar jednog Allahovog roba kojeg ćeš samo radi Allaha voljeti kako bi bio u hladu Milostivog na Sudnjem danu. > Čuvaj se harama bićeš najpobožniji. > Budi zadovoljan sa onim što ti je Allah dao bićeš najbogatiji. > Voli drugom što voliš sebi bićeš pravi musliman. > Čini dobro komšiji bićeš vjernik. > Nemoj se puno smijati jer to umrtvljuje srce.
> Kad dobiješ neko iskušenje razmisli o tome šta ti Allah poručuje. > Požuri sa tevbom dok ne bude kasno. > Voli ono što Allah voli i mrzi ono što Allah mrzi bićeš potpunog imana. > Učenje Kur'ana je Allahova sofra, pa blago onom ko bude što više prisutvovao toj gozbi. Zato uči Kur'an jer će on biti tvoj šefaatdžija na Sudnjem danu. > Kad god možeš posti dobrovoljno jer jedan dan posta udaljava od vatre seđamdest godina. > Najbolji dani za post su: dan Arefata, deseti Muharrem, šest dana Ševvala, 13, 14, 15 dan u mjesecu, te ponedjeljak i četvrtak. > Čini dovu drugome jer tako ćeš ti najbrže dobiti. Što god ti svom bratu moliš melek govori: i tebi. > Čini dobro roditeljima da nc bi fasovao na dunjaluku. Ako hoćeš da ti sc srcc smekša i želje ispune onda pomiluj siroče i daruj ga. > Nikada nc sudi dok ne saslušaš i drugu stranu. > Izbjegavaj rasprave makar i u pravu bio. > Ne raduj se tuđem zlu, jer ako budseš takav nećeš umrijeti dok nešto sllično ne doživiš. > Ne brini se za ono što još nije došlo i ne žalosti se za ono što je bilo, jer drugačije nije moglo biti. > Nek su ti opšti interesi važnijih od ličnih. > Bdijenje na Allahovom putu bolje je od 70 godina nafile ibadeta u svojoj kući. > Sprečavanje zla preče jc od ostavrivanja koristi. > Naređivanje dobra i sprečavanje od zla je ispred namaza. > Kvalitet je bolji od kvantiteta. Jedan dobar je bolji od hiljadu loši, jedan čitav orah je bolji od vreće šupljih. > Znanje je važnije od djela. > Ako radiš neki dobar posao kojim ćeš napraviti smutnju u džematu napusti ga bez
obriza što ti misliš daje dobar.
