Ima već četrdeset godina kako stara gospođa Voker, rođena de Konflan, drži u Parizu pansion za srednji stalež u Ulici Nev-Sent-Ženevjev, između Latinskog kvarta i predgrađa Sen Marso. U toj kući, koja je bila poznata pod imenom Pansion Voker, primani su i ljudi i žene, i mladi i stari. Niko, međutim, nije rđavo govorio o naravima stanara ovog zavoda koji je bio dostojan svakog poštovanja. Ali ima već trideset godina kako se mlađi svijet ne viđa u ovoj kući, a, ako bi se u njoj nastanio koji mladić, značilo bi da je od svoje porodice primao veoma oskudno izdržavanje. Ipak, 1819. godine, u doba kada počinje ova drama, stanovala je tu jedna sirota djevojka. Iako je riječ drama izvikana zbog pretjerane i pogrešne upotrebe u ovo doba tužne književnosti, potrebno je da se upotrijebi ovdje, ne zato što je ova priča dramatična u pravom smislu te riječi već možda zato što će poneko, kada bude upoznao ovaj događaj, proliti koju suzu intra muros i extra. Da li će ovu priču razumjeti i svijet van Pariza? U to se može posumnjati. Izvjesna svojstva ovog događaja, punog zapažanja i lokalne boje, mogu pravilno ocijeniti samo oni koji žive između brežuljaka Monmartra i uzvišica Monruža, u onoj čuvenoj dolini, punoj razvalina sklonih padu i jaraka pocrnjelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama, često i lažnim radostima, a tako je silno uzrujana da je samo nešto pretjerano može trajnije uzbuditi. Pri svem tom, u njoj se ovdje-ondje ispolje i patnje koje mnoštvo poroka i vrlina čine veličanstvenim: pred njima sebičnost i koristoljublje popuste i umilostive se; ali sve to podsjeća na slatki plod koji se brzo pojede. Kola civilizacije, slična kolima idola u Džagernatu, jedva ako uspore kretanje kad naiđu na neko biće koje je teže smrviti od ostalih, a koje se ispriječilo pred njihovim točkovima, pregaze ga začas i gordo nastave svoj put. Tako ćete postupiti i vi koji držite ovu knjigu u gospodskim rukama, uvalićete se u meku naslonjaču govoreći: Ovo će me možda zanimati. Kod budete upoznati sa nesrećama koje je čiča Gorio potajno preživio, ručaćete slatko, bacićete krivicu na pisca zato što vas nije uzbudio, optužujući ga da je pjesnik i da pretjeruje. Ali, zapamtite dobro: ova drama nije ni izmišljotina ni roman. Ali is true, ona je toliko istinita da svako može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu. Kuća u kojoj je smješten ovaj pansion pripada gospođi Voker. Ona se nalazi u donjem dijelu Ulice Nev-Sent-Ženevjev, na onom mjestu gdje se zemljište spušta ka ulici Arbalet tako strmom i neravnom nizbrdicom da konji tuda rijetko prolaze. To pojačava tišinu koja vlada u ovim ulicama zbijenim između Val-de--Grasa i Panteona, dva spomenika koji mijenjaju okolnu svjetlost, jer joj daju neke žute tonove i sve zamračuju tamnim sjenkama koje padaju sa njihovih kubeta. Ovdje su ulice suve, po olucima nema ni blata ni vode, a pored zidova raste trava. Tu i najbezbrižniji čovjek postaje tužan, kao i svi prolaznici, tutnjava kola predstavlja pravi događaj, kuće su sumorne, a zidovi podsjećaju na hapsane. Ako bi ovamo zalutao neki Parižanin, on bi svuda naišao samo na pansione i zavode, bijedu i čamotinju, starost koja umire i veselu mladež koja silom radi. Nijedan kraj Pariza nije grozniji, nit, recimo slobodno, manje poznat. Naročito Ulica Nev-Sent-Ženevjev liči na bronzani okvir koji jedino i odgovara ovoj priči za koju treba dobro pripremiti čitaoce sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao što poslije svake stepenice, kad putnik silazi u katakombe, svjetlost postaje sve slabija a glas vođin sve manje zvonak. Tačno poređenje! Ko može presuditi šta je groznije, ljudi okorjela srca ili prazne lubanje? Prednja strana pansiona okrenuta je malom vrtu, tako da zgrada pod pravim uglom izlazi na Ulicu Nev-Sent-Zenevjev, gdje izgleda kao presječena u svojoj dubini. Duž ove fasade, između kuće i vrta, nalazi se jarak ispunjen šljunkom, širok jedan hvat, a kraj njega aleja posuta pijeskom, po čijim su ivicama postavljene velike plave i bijele porcelanske vaze sa zdravcem, lijan-derima i narom. U ovu aleju ulazi se kroz šira vrata iznad kojih se nalazi tabla sa natpisom: PANSION VOKER, a ispod toga: Stan, hrana i ostalo za oba pola, itd. Danju, kroz vrata sa
1
letvama, na kojima se nalazi zvonce piskavog glasa, vidi se, na kraju staze, na zidu prema ulici, hodnik na svodove koji je naslikao, podražavajući zeleni mermer, neki slikar iz ovog kvarta. U prividnom udubljenju ove slike nalazi se statua boga ljubavi. Posmatrajući ovaj oronuli kip, ljubitelji simbola pomisliće da on oličava onu parišku liubav koja se liječi tu sasvim blizu. Natpis na postolju, gotovo upola izbrisan, pokazuje da je ovaj ukras postavljen 1777, u oduševljenju koje je izazvao Volterov povratak u Pariz: Ma ko da si, ovo je tvoj gospodar, On je to bio, sad je, i biće. U prvi sumrak skidaju se vrata od letava i stavljaju se daščana vrata. Vrt, širok onoliko koliko je fasada duga, ograđen je uličnim zidom i zajedničkim zidom susjedne kuće, obrasle u bršljan koji je potpuno skriva i, svojim izgledom, naročito živopisnim za Pariz, privlači poglede prolaznika. Svaki od ovih zidova ima osmanluk sa vinovom lozom čiji su zakržljali i prašljivi plodovi povod čestih strepnji gospođe Voker i predmet njenih razgovora sa stanarima. Duž svakog zida prolazi po jedna uzana staza koja vodi u hladnjak od lipa. Mada je po rođenju plemkinja, riječ lipa gospođa Voker tvrdoglavo izgovara Ijipa, iako je njeni gosti upozoravaju na gramatičku nepravilnost. Između dvije bočne staze nalazi se četvrtasta aleja, zasađena artišokom, a ivicama njenim raste poneka potkresana voćka, kiseljak, lićika i peršun. U hladu pod lipama stoji okrugli zeleni sto sa stolicama. Tu za vrijeme velikih vrućina sjede stanari kojima imovno stanje dozvoljava da piju kafu, i naslađuju se na paklenoj žezi. Kuća ima tri sprata i mansardu, sazidana je od sitnog kamena i okrečena onom žutom bojom koja daje odvratan izgled gotovo svim kućama u Parizu. Svaki sprat ima po pet prozora sa malim oknima i žaluzinama koje nikad nisu podjednako podignute, kao da su u nekoj svađi. Prema ulici, kuća ima dva prozora koji su u prizemlju ukrašeni gvozdenim šipkama u vidu rešetke. Iza zgrade nalazi se dvorište široko oko dvadeset stopa, gdje u slozi žive svinje, kokoške i pitomi zečevi, a u dnu dvorišta uzdiže se šupa za drva. Između ove šupe i kuhinjskog prozora visi komarnik, ispod koga otiču pomije iz kuhinje. Prema Ulici Nev-Sent-Zenevjev dvorište ima malu'kapiju kroz koju kuvarica izbacuje đubre i ispira ovu kaljugu velikom količinom vode, izlažući se pri tome opasnosti od kakve zaraze. Po prirodi svojoj, prizemlje je bilo namijenjeno za pansion i sastoji se od glavne sobe koju osvjetljavaju dva prozora sa ulice i u koju se ulazi kroz staklena vrata. Ovaj salon vezan je sa trpezarijom koju od kuhinje razdvaja stepenište čije su stepenice od drveta i obojenih, uglačanih cigala. Ništa nije tako tužno pogledati kao ovaj salon sa naslonjačama i stolicama koje su prevučene tkaninom od kostreti sa tamnim i svijetlim prugama. U sredini je okrugli sto sa mermernom pločom u stilu Sent-An, a na njemu poslužavnik kakav se danas svuda viđa, od bijelog porcelana, sa zlatnim ukrasima upola izbrisanim. Ova soba, sa dosta rđavim podom, obložena je drvetom u visini lakata. Ostali dio zidova prekriven je sjajnom hartijom za tapetiranje sa važnim događajima iz Telemaka, čije su glavne ličnosti izrađene u boji. Slika između prozora sa gvozdenim šipkama predstavlja gozbu koju je Kalipsa priredila Ulisovom sinu. Ima već četrdeset godina kako mladi stanari zapo-dijevaju šale povodom ove slike, misleći da će se uzdići iznad svog stanja ako se rugaju svom sirotinjskom ručku. Kamin od kamena, čije uvijek čisto ognjište pokazuje da se u njemu vatra loži samo svečanih dana, ukrašen je dvjema vazama, koje su pune izblijedjelog vješ-tačkog cvijeća, i veoma neukusnim časovnikom od plavi-častogi mermera. Ova glavna soba zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku a koji bi trebalo nazvati pansionskim vazduhom. To je zadah ustajalosti, plijesni i ubajaćenosti; hladan je, vlažan je, uvlači se u odijelo; to je zadah sobe u kojoj se ručava; bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Možda bi se ovaj zadah mogao opisati kada bi se pronašao način za mjerenje bitnih i gadpih količina koje on dobija od kata-ralnih i sui generis zadaha svakog
2
stanara, bio on mlad ili star. Pa ipak, i pored svih ovih grozota, ako biste ovaj salon uporedili sa trpezarijom koja je do njega, učinilo bi vam se da je gospodstven i mirišijav kao kakav budoar. Ova trpezarija, potpuno obložena drvetom, bila je nekada obojena, ali se boja više ne raspoznaje, jer su preko nje naslagani slojevi prljavštine tako da stvaraju neke neobične slike. Na zamazanim ormanima nalaze se krnje i zamagljene boce, salvetski prstenovi od sjajnog metala i gomila tanjira od debelog porcelana iz Turnea, sa plavo obojenim ivicama. U jednom uglu nalazi se kutija s numerisanim pregradama u kojoj se čuvaju salvete svakog stanara, koje su ili uprljane jelom ili umrljane vinom. Ima tu i namještaja koji se ne može uništiti, koji je odasvud izbacivan i sada je tu smješten kao sto su u bolnici za neizlječive smješteni otpaci civilizacije. Tu možete vidjeti i barometar sa kaluđerom koji se pojavljuje kad pada kiša, grozne gravure zbog kojih čovjek izgubi apetit, sve u lakiranim drvenim okvirima pozlaćenih ivica; zidni ča-sovnik od kornjačine kore sa umecima od bakra; tu je i zelena peć, zatim lampe, izum fizičara Argana, u kojima se prašina miješa s uljem, dugačak sto prekriven mušemom koja je toliko masna da kakav šaljivčina može na njoj napisati svoje ime prstom umjesto pisali-kom, klecave stolice, male i bijedne asure od žukve, koja se stalno odmotava a neprestano traje, zatim nekakve grijalice sa polomljenim rupama, sa pokvarenim šar-kama, u kojima se drvo ugljeniše. Da bi se pokazalo koliko je ovo pokućanstvo staro, izanđalo, trulo, nesigurno, crvotočno, klecavo, krnje, rashodovano, dotrajalo, trebalo bi nastaviti ovaj opis koji bi čitaoce mnosfo udaljio od samog predmeta, što ne bi oprostili oni koji su nestrpljivi. Crveni pod pun je udubljenja koja su nastala usljed trljanja i farbanja. Ukratko, ovdje vlada bijeda bez poezije; bijeda štedljiva, usredsređena, izvje-itala. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja; ako nije pocijepana i u ritama, raspašće se od truleži. Prava slika ove sobe dobije se tek onda kada, oko sedam časova ujutru, mačak gospođe Voker uđe prije svoje gazdarice, počne da skače po ormanima, njuška mlijeko u činijama koje su pokrivene tanjirima i stane da prede. Odmah zatim pojavi se udovica, sa kapom od tila ispod koje viri vitica rđavo namještene vlasulje, vukući svoje iskrivljene papuče. Njeno staračko i punačko lice sa nosom koji liči na kljun u papagaja; male i bijele ruke, tijelo gojazno kao u kakvog crkvenjaka, ispale i lelujave grudi, sve je to u skladu s ovom odajom u kojoj se ogleda nevolja, gdje se ugnijezdila spekulacija, čiji topli i smrdljivi vazduh gospođa Voker udiše bez gađenja. Njeno lice, svježe kao prvi jesenji mraz, njene oči okružene borama, koje se čas smiješe kao oči u igračice, a čas dobiju gorak i namršten izraz zelenaša, ukratko, cijela je njena pojava sušta slika pansiona, kao što je pansion vjerno ogledalo njene ličnosti. Tamnica se ne može zamisliti bez čuvara. Blijeda punoća ove male žene proizvod je ovakvog života, kao što je tifus posljedica kužnih isparenja. Njena donja suknja od pletene vune, duža od gornje koja je napravljena od neke stare haljine a iz koje viri vata kroz pocijepane šavove štofa, slika je salona, trpezarije i vrta; po njoj se može pogoditi kakva je kuhinja i naslutiti kakvi su stanari. Kad je ona tu, slika je potpuna. Gospođa Voker ima oko pedeset godina i liči na sve žene koje je zadesila nesreća. Oči su joj staklaste, ima čedan izgled kakve podvodačice koja će se i posvađati samo da bi se bolje naplatila; uz to gotova na sve da bi olakšala svoju sudbinu, spremna da izda Zorža ili Pišegrija, samo ako je još mogućno izdati Zorža ili Pišegrija. Ipak, ona je u osnovi dobra žena, govore njeni stanari koji, slušajući je kako jadikuje i kašlje kao oni, vjeruju da nema ništa. Sta je bio gospodin Voker? Ona nikad nije govorila o pokojniku. Kako je izgubila svoje imanje? Zadesile su ga nesreće, odgovarala je ona. Prema njoj se ružno pokazao i ostavio joj samo oči da plače, ovu kuću
3
da se od nje izdržava i pravo da nikoga ne žali, jer je sama, govorila je ona, prepatila sve moguće patnje. Kad bi čula gazdaricu da silazi sitnim koracima, kuvarica, debela Silvija, požurila bi da posluži doručak onim pansionerima koji stanuju u kući. Oni koji nisu stanovali u pansionu, obično su bili pretplaćeni samo na ručak koji je stajao trideset franaka mjesečno. U doba kada počinje ova priča, bilo je njih sedmoro koji su stanovali u pansionu. Na prvom spratu bila su dva najbolja stana. U lošijem je živjela gospođa Voker, a drugi je pripadao gospođi Kutir, udovici jednog republikanskog činovnika. Pored nje je živjela, kao pored majke, jedna veoma mlada djevojka, koja se zvala Viktorina Taj fer. One su plaćale za stan i hranu hiljadu osam stotina franaka. Na drugom spratu bila su dva stana; u jednom je živio neki starac zvani Poare; u drugom je stanovao neki čovjek koji je imao oko četrdeset godina; nosio je crnu vlasulju, bojio zulufe, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Votren. Treći sprat imao je četiri sobe, od kojih su dvije bile izdate: jedna nekoj staroj djevojci koja se zvala gospođica Mišono; druga nekom bivšem fabrikantu rezanaca, makarona i' škroba, koji je pristajao da ga zovu čiča Gorio. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama se-licama, onim siromašnim studentima koji, kao čiča Gorio i gospođa Mišono, nisu mogli da plaćaju stan i hranu više od četrdeset pet franaka mjesečno, ali njih gospođa Voker nije marila zato što su jeli mnogo hljeba, i uzimala ih je samo kad je morala. Sada je u jednoj od ovih dviju soba stanovao neki mladić koji je iz okoline Angulema došao u Pariz da tu uči prava. Njegova mnogobrojna porodica izlagala se najvećoj oskudici samo da bi mogla da mu šalje hiljadu i dvesta franaka godišnje. Zvao se Ežen de Rastinjak. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad, koji još u ranoj mladosti shvataju nade koje njihovi roditelji polažu u njih i pripremaju sebi lijepu budućnost odmjeravajući još tada značaj svojih studija, koje prilagođavaju težnjama i potrebama budućeg društva, da bi ga oni prvi iskoristili. Bez njegovih radoznalih zapažanja i umješnosti da se snađe u pariškim salonima, ova pripovijetka ne bi bila oživljena istinskim tonovima koji su bili proizvod njegove oštroumnosti i njegove želje da prodre u tajne jednog strašnog stanja koje su brižljivo prikrivali i oni koji su ga stvorili i onaj koji ga je podnosio. Iznad trećeg sprata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su noćivali pokućar Kristof i kuvarica, debela Silvija. Pored ovih sedam stalnih stanara, gospođa Voker je imala svake godine, ali samo na ručku, po osam studenata prava i medicine i po dva-tri stanovnika ovog kraja. Za vrijeme ručka u trpezariji je bilo po osamnaest osoba, a moglo je stati i dvadesetak; ali ujutru, bilo je samo njih sedmoro i oni su doručkovali kao porodica. Svi su silazili u papučama, pravili povjerljive opaske o oblačenju i izgledu onih koji nisu stanovali u pansionu, prepričavali sinoćne događaje, govoreći slobodno kao prisni prijatelji. Ovi su stanari bili maze gospođe Voker koja je svakom od njih odmjeravala usluge i pažnje astronomskom tačnošću, prema sumi koju je plaćao. Ove ličnosti, koje su samo pukim slučajem zajedno okupljene, rukovođene su istim razlogom. Dva stanara sa drugog sprata plaćala su svega po sedamdeset dva franka mjesečno. Ova jevtinoća koja se može naći samo u predgrađu SenMarsela, između Burbe i Salpetrijera, nagovještava da su svi ovi stanari, osim gospođe Kutir, jedva izlazili na kraj. Zato se žalosna slika unutrašnjosti ove kuće ogledala na odijelu njenih pohabanih stanara. Ljudi su nosili redengote neodređene boje, cipele kakve se bacaju u otmjenim naseljima, pohabano rublje i sasvim iznošeno odijelo. Žene su imale starinske haljine, prefarbane, izblijedjele, stare, iskrpljene čipke, rukavice uglačane usljed duge upotrebe, ogrlice uvijek mrke boje i istegnute šalove. Iako su im ovakve bile haljine, gotovo svi su imali čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve životne bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja. U njihovim uvelim ustima bljeskali su zubi gladnica. Na njima su se
4
ocrtavale negdašnje ili sadašnje drame; ne drame koje se prikazuju na osvijetljenoj pozornici, između dekoracija, nego žive, nijeme, ledene i svakidašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Mišono nosila je nad svojim umornim očima neki prljavi štit od zelene svile, okružen mesinganom žicom, od kojeg bi se uplašio i anđeo sažaljenja. Njen šal sa tankim i opuštenim resama kao da je pokrivao neki kostur, toliko su bili ćoškasti oblici koje je on skrivao. Kakva li je sila oduzela ovom stvorenju njegov ženski oblik? Morala je nekada bili lijepa i stasita: da nije to učinio neki porok, neka žalost ili lakomost? Da nije suviše voljela? Je li bila prodavačica haljina i nakita ili obična bludnica? Da sada ne ispašta uspjehe svoje obijesne mladosti, ogrezle u zadovoljstvu, starošću od koje bježe prolaznici? Čovjeka hvata jeza od njenog tupog pogleda, dok joj zgrčeno lice ima prijeteći izgled. Glas joj je piskav kao u zrikavca kad pred zimu stane da cvrči u žbunu. Govorila je da je njegovala nekog starog gospodina koji je bolovao od katara u bešici, koga su napustila njegova rođena djeca, jer su vjerovala da je ostao bez ičega. Taj starac joj je ostavio hiljadu franaka godišnje doživotnog prihoda, koji su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici i stalno je klevetali. Iako su strasti sasvim upropastile njeno lice, ipak je na koži bilo izvjesnih tragova bjeline i finoće na osnovu čega se može pretpostaviti da je njeno tijelo sačuvalo nešto od svoje ljepote. Gospodin Poare bio je kao neka mašina. Kad se otegne, kao kakva siva sjenka nekom stazom Botaničke bašte, sa starim i mekim kačketom na glavi, jedva držeći u ruci štap sa okruglom drškom od -požutjele slonove kosti, sa lepršavim i izblijedjelim peševima re-dengota koji je slabo skrivao gotovo prazne pantalone, sa plavim čarapama na nogama koje su klecale kao u pijanice, sa sivkastim prslukom i čipkom od grubog i nabranog muslina koja nije potpuno pristajala uz kravatu uvezanu oko njegovog izduženog vrata, mnogi su se pitali da li ova neobična utvara pripada smjelom rodu Jafetovih potomaka koji vragolasto oblijeću oko žena po Italijanskom bulevaru. Kakav li je to rad mogao tako da ga zbrčka? Koja li se strast ogledala na njegovom čvornovitom licu, koje bi izgledalo nevjerovatno kad bi se naslikalo kao karikatura? šta je on bio? Možda činovnik Ministarstva pravosuđa u odsjeku iz kojeg dže-lati šalju račune za velove koji se stavljaju na glave oceubica, za trinje u korpama u koje padaju glave pogubljenih, za uzice za noževe. Možda je bio i trošarinac na klanici, podnadzornik staranja o narodnom zdravlju. Ukratko, izgleda da je taj čovjek bio jedan od magaraca našeg velikog društvenog mlina, jedan od onih bezazlenih pariških trudbenika koji ne poznaju čak ni svoje varalice, neki stožer oko kog sji se okretale opšte nesreće i javne gadosti, najzad, jedan od onih ljudi za koje kažemo kad ih ugledamo: ipak su i ovakvi potrebni. Otmjeni Pariz ne zna ni da postoje ova lica, preblijedje-la usljed duševnih ili tjelesnih patnji. Ali Pariz je pravi dkean. I kad spustite u njega sondu, nećete doznati koliko je dubok. Prođite ga unakrst, opišite ga. Ipak, ma kako brižljivo to uradili, ma koliko bilo ispitivača tog mora i ma koliko oni bili zainteresovani, uvijek će se u njima naći kutaka za koje niko ne zna, nepoznatih pećina, cvijeća, bisera, čudovišta i nevjerovatnosti koje su zaboravili književni ignjurci. Pansion Voker spada u ta rijetka čudovišta. Dva se lica u njemu upadljivo izdvajaju od ostalih stanara i gostiju. Iako je Viktorina Tajfer imala bolesno blijedu boju nalik na boju malokrvnih djevojaka, iako je svojom stalnom snuždenošću, svojim snebivanjem, sirotinjskim i slabunjavim izgledom, vezana za opšte nevolje i jade koji čine osnov ove slike, ipak njeno lice nije bilo staro, dok su joj pokreti bili hitri a glas živahan. Ova mlada nesrećnica ličila je na biljku požu-tjelog lišća, koja je nedavno presađena na mjesto gdje ne može da uspijeva. Njeno crnpurasto lice, žućkasto-ri-đa kosa i veoma tanak struk ispoljavali su onu ljupkost koju su moderni pjesnici uočili na malim kipovima srednjeg vijeka. Njene graoraste oči izražavale su hrišćansku blagost i pomirenje sa sudbinom. Kroz jednostavne i jevtine haljine ocrtavao se njen mladi stas. U poređenju sa ostalima, ona je bila lijepa. Da je bila srećna, bila bi zanosna: sreća je
5
poezija žena, kao što je toaleta njihov ukras. Da je radost koja se osjeti na balu ozarila rumenilom njeno blijedo lice; da su slasti otmjenog života popunile i zarumenile njene već malo upale obraze; da je ljubav oživjela njene sjetne oči, Viktorina bi mogla da se takmiči sa najljepšim djevojkama. Njoj je nedostajalo ono što preporođava svaku ženu: lijepe haljine i ljubavna pisma. Njena bi povijest mogla da posluži za predmet kakve knjige. Njen je otac vjerovao da ima razlog da je ne prizna za svoju kćer, nije htio da je zadrži kraj sebe, davao joj je samo šest stotina franaka godišnje, a sa imanjem je udesio tako da je mogao cijelo da prenese na sina. Gospođa Kutir, daljna rođaka Vik-torinine majke, koja je kod gospođe Kutir i umrla od očajanja, starala se o sirotici kao da je bila njeno dijete. Na žalost, sav imetak udovice komesara republikanske vojske bio je samo udovičko izdržavanje i penzija; i tako je neiskusna i sirota nesrećnica mogla ostati na ulici poslije njene smrti. Ova dobra žena vodila je Vik-torinu svake nedjelje u crkvu na službu, svakih petnaest dana na ispovijest, da bi, za svaki slučaj, stvorila od nje pobožnu djevojku. Imala je pravo. Samo je vjera mogla spasti ovu odgurnutu djevojčicu koja je voljela svog oca i odlazila mu uvijek o Novoj godini sa oproštajem svoje majke; ali je uvijek nailazila na vrata neumoljivo zatvorena. Njen brat, jedini posrednik između nje i oca, nije došao ni jedan jedini put da je obiđe za posljednje četiri godine, niti joj je slao kakve pomoći. Ona je preklinjala boga da otvori oči njenom ocu, da umilostivi srce njenog brata, i molila se za njih ne optužujući ih. Gospođa Kutir i gospođa Voker nisu nalazile dovoljno pogrdnih riječi da bi nazvale pravim imenom ovako nečovječno postupanje. Kad su prokli-njale toga gnusnog milionara, Viktorina je šaputala blage riječi, slične gukanju ranjenog goluba koji i svojim bolnim kricima izražava ljubav. Ežen de Rastinjak imao je pravo južnjačko lice, bijelu kožu, crnu kosu i plave oči. Njegov stas, skromno držanje i ponašanje odavali su sina iz plemićke porodice u kojoj je'veoma lijepo vaspitan. Iako je štedio svoje odijelo i radnim danom nosio odijelo od prošle godine, ipak je ponekad mogao da se pojavi obučen kao otmjeni mladići. Svakodnevno je nosio neki stari redengot, loš prsluk, ružnu crnu i već izblijeđjelu đačku kravatu koju je rđavo vezivao; takve su mu bile i pantalone, a čizme pendžetirane. Votren, čovjek od svojih četrdeset godina, obojenih zulufa, služio je kao neki prelaz između ove dvije ličnosti i ostalih. Pripadao je onim ljudima za koje narod kaže: pravi delija! Imao je široka pleća, snažne grudi, nabrekle mišiće, ruke razvijene, četvrtaste i oko zglavaka jako obrasle gustim maljama riđe boje. Njegovo lice, izbrazdano preranim borama, pokazivalo je znake grubosti koja je bila u opreci sa njegovim ljupkim ophođenjem. Njegov dubok glas, u skladu sa priprostom ve-selošću, nije bio neprijatan. Bio je uslužan i šaljiv. Ako neka brava nije ispravna, on je odmah skiine, opravi, podmaže, dotjera i opet namjesti, govoreći: »Razumijem se ja u to«. Uostalom, on je o svemu ponešto znao, o lađama i morima, o Francuskoj i drugim zemljama, o poslovima i ljudima, o događajima i zakonima, o hotelima i hapsanama. Ako bi se neko i suviše jadao, on bi mu odmah pritekao u pomoć. Nekoliko puta pozajmljivao je novac gospođi Voker i nekim drugim stanarima; ali niko nije smio ni pomisliti da mu ne vrati dug, jer je on, i pored dobroćudnog izgleda, ulivao strah svojim pronicljivim i odlučnim pogledom. Način na koji je štrcao pljuvačku odavao je veoma hladnokrvnog čovjeka koji ne bi ustuknuo ni pred zločinom samo da se oslobodi opasnosti. Njegov pogled, sličan pogledu strogog sudi je, kao da je prodirao u suštinu svih pitanja, svih savjesti i svih osjećanja. Imao je običaj da izlazi poslije doručka, vraćao se na ručak, zatim nanovo izlazio i provodio cijelo veče van kuće; vraćao se oko ponoći, otvarajući vrata ključem koji mu je povjerila gospođa Voker. Samo je on imao tu povlasticu. Ali bio je u najboljim odnosima sa udovicom koju je nazivao mamicom grleći je oko struka; ona, međutim, nije mnogo cijenila ovo njegovo umiljavanje! Jadnica je mlislila da je to lako uraditi,
6
međutim, samo je Votren svojim dugim rukama mogao obuhvatiti njenu nezgrapnu tjelesinu. Bio je uobičajio da velikodušno plaća petnaest franaka mjesečno za crnu kafu s rakijom, koju je pio poslije jela. I manje površni ljudi no što su ovi mladići koje je zahvatio vrtlog pariškog života ili ovi starci ravnodušni prema' svemu što se njih lično ne tiče, ne bi olako prešli preko podozrivog utiska koji je na njih ostavljao Votren. On je ili znao ili naslućivao poslove svih njih, dok niko nije mogao da dokučli šta on misli niti čime se bavi. Mada je svoju prividnu dobroćudnost, svoju stalnu uslu-žnost i svoju veselost postavio kao neku preponu između ostalih i sebe, često se otkrivala strašna zagonetka njegova karaktera. Često se na osnovu kakve zajedljive dosjetke, dostojne satiričara Juvenala, kojom je volio da ismije zakone, da osine otmjeni svijet da pokaže njegovu nedosljednost, moglo pretpostaviti da je ozlojeđen fa društveni poredak i da se na dnu njegovog zrvota brižljivo krije neka tajna. Možda je i nesvjesno pažnju gospođice Tajfer privlačila snaga četrdesetogodišnjeg Votrena i ljepota mladog studenta, te su obojica bili predmet njenih potajnih ooeleda i skrivenih misli. Ali izgleda da ni jedan ni drugi nisu mislili na nju, liako je svakog dana sreća mogla da izmijeni njeno stanje i da je učini bogatom udavačom. Uostalom, niko se ovdje nije ni trudio da provjeri da li su nesreće na koje su se pojedini zalili bile lažne ili istinite. Zbog svojih međusobnih položaja svi su bili jedni prema drugima i ravnodušni i nepovjerljivi. Znali su da se uzajamno ne mogu pomagati, a svi su redom, pričajući o svojim nevoljama, iscrpli sažaljenje ostalih. Nalik na stare supružnike, oni nisu imali više šta da kažu jedni drugima. Između njih su postojali samo odnosi mehaničkog života, okretanje ne-podmazanih točkova. Svi su oni prolazili mirno ulicom pored kakvog slijepca i slušali bez uzbuđenja opis kakve nesreće, dok je smrt za njih značila kraj svih nevolja. Zato su bili ravnodušni i pred najstrašnijim samrtnim mukama. Najsrećnija među ovim neutješnim stvorenjima bila je gospođa Voker, koja je bila kao vladarka u ovom sirotinjskom domu. Samo je ona smatrala za veseli gaj ovaj mali vrt koji je zbog tišine i hladnoće, zbog suhote i vlage, izgledao proslran kao kakva stepa. Samo je za nju imala draži ova žuta i sumorna kuća koja je zaudarala na bakarnu rđu tezge. Ove ćelije pripadale su njoj. Ona je hranila ovo roblje, osuđeno na stalne nevolje, koje je osjećalo prema njoj neko strahopoštovanje. Gdje bi ovi jadnici na drugom mjestu u Parizu našli za iste pare zdravu i obilnu hranu, i stan koji su mogli sami učiniti ako ne otmjenim i udobnim, a ono bar čistim i vidjela svojim svračijim očima državne obveznice, od kojih je divni čiča Gorio mogao imati godišnje otprilike osam do deset hiljada franaka prihoda. Od tog dana, gospođa Voker, rođena de Konflan, koja je stvarno imala četrdeset osam godina a priznavala svega trideset devet, poče nešto da smišlja. Iako je suzni ugao u očima čiča Gorioa bio izvrnut, podnaduo i opušten, zbog čega je morao dosta često da briše oči, ona je nalazila da je on čovjek prijatne spoljašnosti i na svom mjestu. Uostalom, njegovi mesnati i razvijeni listovi na nogama nagovještavali su, kao i njegov dugi četvrtasti nos, moralne osobine koje je, kako izgleda, voljela udovica, a koje su bile u skladu sa bezazleno glupim i okruglim starčevim licem. Bila je to životinja snažnog tjelesnog sastava, sa jako razvijenim osjećajnim životom. Njegova kosa, koju je svakog jutra puderisao berberin Politehničke škole, bila je razdijeljena u obliku golubijih krila, sa frir-zurom koja mu je uljepšavala lice. Iako je bio priprost, bio je nagizdan, pušio je do mile volje, kao čovjek koji je siguran da će uvijek imati tabakeru punu najboljeg duvana, te je one večeri, kad se gospodin Gorio uselio kod nje, gospođa Voker legla i, kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje, koja ju je svu obuzimala, da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vokerova i da vaskrsne u Goriou. I tako ona zaželje da se udomi, da proda pansion, da ide pod ruku s ovim otmjenim građaninom, da postane ugledna žena u svom kvartu, da po njemu skuplja priloge za sirotinju, da nedjeljom pravi izlete u Soazi, Soasi, Šantiji, zatim, da ide u pozorište kad god zaželi, i to u ložu, da više ne
7
očekuje besplatne ulaznice koje je u julu dobijala od svojih stanara; sanjala je o sreći skromnih pariških porodica. Nikome nije priznavala da ima četrdeset hiljada franaka koje je uštedjela paru po paru. Ona je zacijelo smatrala da je u imovnom pogledu vrlo dobra partija. »Što se ostalog tiče, sigurno vrijedim koliko čiča!« mislila je ona u sebi prevrćući se u krevetu da bi samu sebe uvjerila u draži koje su se svakog jutra debeloj Silviji činile uvele. Počev od ovog dana, za ciglo "tri mjeseca, udovica Voker se koristila berberi-nom gospodina Gorioa, pravila manje izdatke na odijelo, pravdajući to potrebama da svojoj kući da izgled pristojnosti, koji priliči uglednim ličnostima. Gledala je na svaki način da izmijeni svoje stanare, trubeći na sav glas da će ubuduće primati samo naj otmjeniji svijet u svakom pogledu. Ako bi se pojavio neki nepoznat čovjek, ona bi se hvalila pred njim kako je gospodin Gorio, jedan od najpoznatijih trgovaca u Parizu, izabrao baš njen pansion. Razdala je oglase sa naslovom: Pansion Voker. »To je, stajalo je tu, jedan od najstarijih i najuvaženijih građanskih pansiona u Latinskom kvartu, sa pogledom na Goblensku dolinu koja se vidi sa trećeg sprata i divnim vrtom sa Alejom lipa.« Ona je zatim govorila o čistom vazduhu i samoći. Ovaj oglas domami u pansion gospođu groficu de l'Ambermenil, ženu od svojih trideset šest godina koja je, kao udovica generala koji je pao na bojnom polju, očekivala da joj se sredi penzija. Gospođa Voker poklanjala je sada više pažnje hrani, ložila je u salonu gotovo pola godine, i tako doslovce ispunjavala svoje obećanje da je morala da doda od svoje gotovine. Zato je grofica govorila gospođi Voker, oslovljavajući je sa draga prijateljice da će joj dovesti baronicu de Vomerland i udovicu pukovnika Pikoazoa, dvije svoje prijateljice kojima je isticao rok u jednom pansionu u Mareu, koji je bio skuplji od pansiona Voker. Ove će gospođe, uostalom, moći veoma lijepo da zrve kad Ministarstvo vojno bude svršilo njihovu stvar. »Ali, govorila je ona, tamo se ništa ne svršava.« Obje su udovice odlazile zajedno poslije ručka u sobu gospođe Voker i tamo su ćaskale, pile po koju čašicu likera i jele slatkiše ostavljene za gazdaricu. Gospođa de l'Ambermenil složila se umnogome sa namjerama gospođe Voker o čiča Goriou, izvrsnim namjerama koje je ona, uostalom, prozrela još prvog dana; nalazila je da je savršen čovjek. — Ah! draga moja gospođo, govorila joj je udovica, to je čovjek zdrav kao moje oko, potpuno očuvan, koji ženi može da pruži još dosta zadovoljstva. Grofica hrabro stavi gospođi Voker neke primjedbe o njenim haljinama koje nisu bile u skladu s njenim željama. »Treba da objavite ratno stanje«, govorila je grofica. Poslije mnogih proračunavanja, obje udovice odoše zajedno u Pale-Roajal, gde u Galeri de Boa kupiše šešir sa perjem i jednu kapu. Grofica gotovo silom odvede svoju prijateljicu u radnju kod Male Žanete i tu izabraše jednu haljinu i pojas. Kada sva ova municija bi upotrijebljena, i udovica se naoruža, ona je u svemu ličila na poznatu sliku na firmi kafane Bef-a-la-mod. Ipak se toliko izmijenila u svoju korist da se osjećala obaveznom prema grofici i, mada nije bila izdašna, zamoli je da primi na poklon jedan šešir od dvadeset franaka. U stvari, ona je računala da je zamoli da iskuša Gorioa i da je pohvali pred njim. Gospođa de l'Ambermenil zauzela se prijateljski za ovu stvar i priklještila starog fabrikanta rezanaca kad je uspjela da se sastane s njim, ali, pošto se uvjerila da je stidljiv, da ne kažemo otporan prema njenim pokušajima da ga osvoji za sebe lično, otišla je od njega ogorčena zbog njegove grubosti. — Anđele moj, reče ona svojoj dragoj prijateljici, ništa nećete uraditi s onim čovjekom! On je krajnje nepovjerljiv, džimrija, skot, glupak od koga biste imali samo neprijatnosti. Između gospodina Gorioa i gospođe grofice de l'Ambermenil došlo je i do takvih riječi da grofica nije htjela više ni da ga pogleda. Sutradan ona ode, zaboravivši da plati stan i hranu za šest mjeseci, a ostavi jednu otrcanu haljinu koja nije vrijedila više od pet franaka. I pored svih upornih traganja, gospođa Voker ne uspje u Parizu išta da dozna o grofici de 1'Ambermenil. Ona
8
je često govorila o tom žalosnom događaju, vajkala se na svoje suviše veliko povjerenje, mada je, u stvari, bila nepovjerljivija i od mačke; ali bila je kao mnogi drugi koji se plaše i svojih rođaka, a povjeravaju se onome koji prvi naiđe. Čudna ali istinita moralna činjenica, čiji korijen nije teško pronaći u ljudskom srcu. Možda izvjesni ljudi nemaju ništa više da dobiju od onih s kojima žive; kada im otkriju svoju praznu dušu, onii osjećaju da ih njihova okolina krišom, oštro i s pravom osuđuje, ali, osjećajući nesavladljivu potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili sagorijevajući od želje da se pokažu bolji no što su, oni se nadaju da će na prepad zadobiti poštovanje ili osvojiti srce nepoznatih lica, makar ih izgubili jednog dana. Najzad, ima rođenih kori-stoljubaca koji ne čine nikakva dobra ni prijateljima ni srodnicima baš zato što na to imaju prava, međutim, čineći usluge nepoznatima, oni zadovoljavaju svoje samoljublje: ukoliko su im ljudi bliži, utoliko ih manje vole; a što su dalje od njih, sve su uslužniji prema njima. Gospođa Voker imala je bez sumnje obje ove osobine sitnih, licemjernih i odvratnih ljudskih priroda. — Da sam ja bio ovdje, govorio je tada Votren, ta vas nesreća ne bi zadesila! Ja bih vam kazao ko je ta lakrdijašica. Poznajem ja dobro te njuške. Gospođa Voker, kao i svi ograničeni umovi, imala je običaj da ne izlazi iz kruga događaja niti da im traži uzroke. Voljela je da okrivljuje druge zbog svojih sop-stvenih grešaka. Poslije ovog gubitka ona je povjerovala da je čestiti fabrikant rezanaca kriv za njenu nesreću, i otada je počela, kako je govorila, da se trijezni na njegovu štetu. Kada se uvjerila da su uzaludna sva njena nastojanja da ga osvoji i izlišni svi izdaci na reprezentaciju, ona je ubrzo pronašla i pravi razlog svemu tome. Tada je uvidjela da njen stanar, kako je sama govorila, zrvi na svoj način. Najzad, postade joj jasno da je njena slatka nada bila neosnovana i da nikada ništa neće izvući od tog čovjeka, kako se odlučno izrazila grofica, koja se kako izgleda dobro razumijevala u tim stvarima. Neminovno, njena mržnja postade jača no što je bilo njeno prijateljstvo. Ona ga nije omrzla zato što ga je voljela, no zato što su propali njeni snovi. Ljudsko srce ima granica u ljubavi, ali nema u mržnji. Ali čiča Gorio je bio njen stanar, i zato je udovica morala da savlađuje izlive svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom, kao kaluđer kad ga uvrijedi iguman. Sitni umovi zadovoljavaju neprestanim malenkostima i svoja dobra i rđava osjećanja. Udovica se posluži svojom ženskom zlobom u iznalaženju načina potajnog mučenja svoje žrtve. Počela je ukidanjem dodataka koje je zavela u ishrani. »Nemoj više iznositi ni krastavce ni sardele: to ništa ne valja!« reče ona Silviji onog jutra kad se vratila na svoj stari red. Gospodin Gorio je bio čovjek koji se s malim zadovoljava, kod njega je skomračenje, neophodno ljudima koji sami stiču svoju imovinu, prešlo u naviku. Čorba, kuvano meso, porcija povrća, to je bio i'ostao njegov najmiliji ručak. Zato je gospođi Vo-ker bilo teško da kinji svog stanara kog nije mogla ničim da naljuti. Očajna što je naišla na takvog čovjeka, poče da ga omalovažava i uspje da ga omrznu i njeni stanari koji, radi razonode, poslužiše njenoj osveti. Pri kraju prve godine udovica je postala toliko nepovjerljiva da se pitala zašto je stanovao kod nje, plaćajući joj tako malo prema svom imovnom stanju, ovaj trgovac koji je imao godišnje sedam do osam hiljada livara prihoda, divno srebro i nakite lijepe kao u kakve bogato plaćene ljubaznice. Prve godine Gorio je gotovo svake nedjelje ručavao dvaput negdje u gradu, pa onda, malo pomalo, samo dvaput mjesečno. Ovi su izostanci gospodina Gorioa išli i suviše u račun gospođi Voker te je zato postala nezadovoljna zbog njegovog sve tačnijeg dolaženja na ručak. Ona je ovu promjenu pripisivala i postepenom smanjenju imetka i želji da prkosi svojoj gazdarici. Jedna od najodvratnijih navika ovih sitnih duša jeste to što misle da i drugi imaju njihove nedostatke. Na svoju nesreću, krajem druge godine, gospodin Gorio potvrdi glasove koji su se pronosili o njemu, tražeći od gospođe Voker da pređe na drugi sprat i da ubuduće plaća za stan i hranu devet, stotina franaka godišnje. Toliko je morao da štedi da cijele
9
zime nije založio vatru u svojoj sobi. Udovica Voker zatraži da joj se plaća unaprijed; gospodin Gorio odmah pristade, i od tog dana gospođa Voker poče da ga zove čiča Gorio. Svi su se upinjali da dokuče uzroke ovog srozavanja. Ali to nije bilo lako! Kao što je rekla lažna grofica, čiča Gorio je bio podmukao i ćutljiv. Prema logici šupljoglavaca, a oni su svi brbljali zato što pričaju samo ništarije, oni koji ne govore o svojim poslovima bave se rđavim stvarima. I tako ovaj ugledni trgovac postade sada varalica; ovaj smiješni udvarač bi proglašen za matorog lupeža. Čas su govorili sa Votrenom, koji se u ovo vrijeme nastanio u pansionu Voker, da je čiča Gorio igrao na berzi i, prema dosta sočnom izrazu finansijskog jezika, kaišario sa državnim obveznicama na kojima je ranije izgubio sve što je imao. Čas su tvrdili da je pripadao onim manjim kockarima koji idu svako veče da bace na kocku i dobiju po deset franaka. Čas je opet bio smatran za špijuna glavne policije; ali Votren je tvrdio da za to nije dovoljno prepreden. Govorilo se da je čiča Gorio tvrdica koji pozajmljuje novac na kratke rokove i da igra na lutriji. Pripisivali su mu sve i naj-tajanstvenije mane koje kod ljudi prouzrokuju porok, bestidnost i nemoć. Ali, pored njegovog rđavog vladanja i gnusnih poroka, gazdarica nije prema njemu osjećala toliku odvratnost da bi mu morala otkazati stan i hranu, jer je uredno plaćao. Osim toga, bio je i koristan, jer su^svi na njemu ispoljavali svoje dobro ili rđavo raspoloženje bilo šalama bilo ispadima. Mišljenje koje je o njemu imala gospođa Voker bilo je najvjerovatnije i svi su ga usvojili. Ona je govorila da je taj dobro sačuvani čovjek, zdrav kao njeno oko, čovjek s kojim bi se moglo još prijatno poživjeti, u stvari razvratnik čudnih sklonosti. Evo na čemu je udovica Voker zasnivala svoje klevete. Nekoliko mjeseci poslije bjekstva kobne grofice koja je umjela da živi pola godine na njen račun, jednog jutra, dok još nije ustala, čula je na stepeništu šuštanje svilene haljine i sitne korake neke mlade i lake žene koja uletje kod Gorioa kroz vrata koja se oprezno otvoriše. Odmah zatim dođe k njoj debela Silvija da joj kaže kako se neka djevojka, suviše lijepa da bi mogla biti poštena, obučena kao kakva boginja, u čistim svilenim cipelama, neprimjetno privukla do kuhinje i pitala za stan gospodina Gorioa. Gospođa Voker i njena kuvarica odoše na prisluškuju i uspješe da čuju po koju nježnu riječ izgovorenu za vrijeme ove poduže posjete. Kad je gospodin Gorio ispraćao svoju žensku, debela Silvija brzo zgrabi korpu, kao da će na pijacu, i pođe za ljubavnim parom. — Gospođo, reče ona svojoj gazdarici po povratku, ipak mora biti da je gospodin Gorio đavolski bogat čovjek kad može ovako da ih izdržava. Zamislite samo, na uglu Ulice Estrapad, čekala su divna kola u koja je ušla ona ženska. Za vrijeme ručka, gospođa Voker ode da navuče zavjesu da Goriou ne bi dosađivalo sunce koje mu je udaralo u oči. — Vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Gorio, sunce vas traži, reče ona ciljajući na jutrošnju posjetu. Ali bar imate ukusa, baš je vrlo lijepa. — To je bila moja kći, odgovori on sa izvjesnim ponosom, ali svi su to shvatili kao uobraženost starca koji čuva svoj ugled. Poslije mjesec dana, gospodin Gorio primi i drugu posjetu. Njegova kći koja je prvi put bila odjevena u prijepodnevnu haljinu, sad je došla poslije ručka, obučena kao za izlazak u društvo. Oni koji su razgovarali u salonu vidjeli su da je lijepa i plava, vitka stasa, ljupka i suviše otmjena da bi mogla biti kći jednog čiča Gorioa. — Ovaj ima dvije! reče debela Silvija koja je nije prepoznala. Poslije nekoliko dana dođe njegova druga kći, visoka, stasita, smeđa, crne kose i živog pogleda, i potraži gospodina Gorioa. — Evo i treće! reče Silvija.
10
Ova druga kći, koja je prvi put posjetila oca prije podne, dođe poslije nekoliko dana uveče, u balskoj haljini i u kolima. — Ovo je četvrta! graknuše gospođa Voker i debela Silvija, koje nisu zapazile nikakvu sličnost između ove otmjene gospođe i one žene koja je prvi put došla prije podne, jednostavno odjevena. Gorio je tada još plaćao hiljadu i dvjesta franaka za stan i hranu, i gospođa Voker je smatrala da je sasvim prirodno što jedan bogat čovjek ima četiri ili pet Ijubaznica, a uz to da je i veoma vješt čovjek kad ih predstavlja kao svoje kćerke. Ona se nije nimalo ljutila što ih je pozivao u pansion Voker. Ali, pošto su joj ove posjete objašnjavale ravnodušnost njenog stanara prema njoj, ona početkom druge godine dozvoli sebi da ga zove matori mačak. Najzad, kad je njen stanar počeo da plaća po devet stotina franaka godišnje, vidjevši jednu od tih gospođa kako dolazi ona ga drsko zapita što on namjerava da napravi od njene kuće. Čiča Gorio odgovori da je to njegova starija kći. — Pa vi kao da imate trideset i šest kćeri? reče jetko gospođa Voker. Samo dvije, odgovori stanar blago kao propali čovjek koga je bijeda učinila sasvim pokornim. Krajem treće godine čiča Gorio smanji svoje izdatke, preselivši se na treći sprat i plaćajući četrdeset pet franaka mjesečno za stan i hranu. Odreče se i duvana, otpusti berberina i presta da se puderiše. Kad se prvi put pojavi nenapuderisan, njegova gazdarica uzviknu od čuda kad vidje kako mu je kosa sivo prljava i zelenkasta. Njegovo lice, usljed patnje čiji uzrok niko nije znao, bivalo je neprimjetno, iz dana u dan, sve tužnije i izgledalo očajnije ma od kog drugog lica za stolom. Nije više bilo nikakve sumnje, čiča Gorio je bio stari razvratnik čije je oči spasao samo iskusan ljekar od škodljivog djejstva lijekova koje su iziskivale njegove razne bolesti. Kosa mu je bila tako gadne boje zato što je živio raskalašnim životom i što je uzimao škodljive ljekarije koje su mu pomagale da nastavi takav život. Njegovo tjelesno i duševno stanje davalo je povoda za takva lupetanja. Kad mu se rublje pocijepalo, on kupi prosto pamučno platno da njime zamijeni svoje divne košulje. Njegovi dijamanti, zlatna tabakera, lanac, nakiti, nestajali su jedno za drugim. Nije više oblačio kaput otvorenoplave boje i skupa odijela, nego je sada nosio, i zimi i ljeti, redengot od proste kestenaste čoje, prsluk od kozje dlake, sive pantalone od šajaka. Bivao je sve mršaviji; listovi na nogama splasnuše; puno lice zadovoljnog ćifte posta zbrčkano; čelo mu se nabra, a vilice ispadoše tako da četvrte godine stanovanja u Ulici Nev-Sent-Ženevjev nije više ličio na samog sebe. Dobri fabrikant rezanaca, koji je imao šezdeset dvije godine i izgledao kao da nema ni četrdeset, krupni i debeli ćifta, krepak a priprost, čija je raskalašna pojava uveseljavala prolaznike, koji je imao nečeg mladalačkog u osmijehu, sada je ličio na izlapjelog, nemoćnog i blijedog starca od sedamdeset godina. Njegove plave i žive oči potamnješe, usahnuše, a iz njihovih pocrvenje-lih ivica kao da je tekla krv. Jedni su se grozili kad ga vide, a drugi su ga sažaljevali. Mladi studenti medicine, primijetivši da mu se donja usna spustila i odmje-rivši vrh ugla na licu, izjaviše, poslije mnogih šegačenja kojima se on nije odupirao, da je poblesavio. Jedne večeri, kad mu je gospođa Voker kazala podrugljivo: »Vaše vas kćeri ne obilaze više?« dovodeći u sumnju njegovo očinstvo, čiča Gorio se trže kao da ga je gazdarica opekla usijanim gvožđem. — Dolaze ponekad, odgovori on uzbuđenim glasom. — A, a, još ih viđate! povikaše studenti. Živio čiča Gorio! Ali starac nije čuo šale na račun svog odgovora jer je ponovo utonuo u misli; međutim površni posma-trači shvatili su to kao staračku otupjelost koja je nastala usljed njegove maloumnosti. Da su ga dobro poznavali, možda bi se jače zainteresovali za problem njegovog tjelesnog i duševnog stanja, ali ništa nije bilo teže od toga. Iako je bilo lako doznati da li je Gorio zaista bio fabrikant rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu
11
izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke na stijeni. Ostali, čim bi izišli iz Ulice Nev-Sent-Ženevjev, ponijeti orkanom pariškog života, zaboravili bi jadnog starca kome su se podsmijevali. Za one ograničene duhove, kao i za ove bezbrižne mladiće, čovjek tako bijedan i tako blesav, kao čiča Gorio, nije mogao biti ni bogat ni sposoban. Što se tiče žena koje je nazivao svojim kćerima, svi su se saglasili sa gospođom Voker, koja je govorila sa neumitnom logikom starih žena, naviklih da sve izmišljaju brbljajući na večernjim sjedeljkama: „Kad bi čiča Gorio imao tako bogate kćerke kao što izgledaju sve one gospođe koje su ga posjećivale, on ne bi stanovao kod mene, na trećem spratu, za četrdeset pet franaka mjesečno, niti bi se odijevao kao kakav bijednik." Ništa nije opravdalo ove zaključke. I tako, krajem novembrn 1819, kad se odigrala ova drama, svako je u pansionu imao jasno određeno mišljenje o bijednom starcu. On nikad nije imao ni žene ni kćeri; raskalašni život stvorio je od njega puža mekušca u ljudskom obliku, iz klase puževa sa kućicom kao kačket, govorio je jedan činovnik muzeja i stalni gost na ručku. Uz Gorioa, Poare je bio pravi orao i džentlment. Poare je govorio, razmišljao, odgovarao; u stvari, i kad je govorio, razmišljao ili odgovarao, on nije ništa kazivao, jer je navikao da drugim riječima ponovi ono što su drugi rekli; ali on je učestvovao u razgovoru, bio je živ i izgledao osjetljiv; dok je čiča Gorio, opet prema riječima činovnika iz muzeja, stalno bio na tački mržnjenja. Ežen de Rastinjak bio je u onom društvenom raspoloženju koje je svojstveno sposobnijim mladićima ili onima koji se u teškim prilikama odjednom pokažu ljudi od velike vrijednosti. Tokom prve godine svog boravka u Parizu, nije imao mnogo da radi za ispite te je imao vremena da uživa u nasladama čulnog Pariza. Studenti nikad nemaju suviše vremena ako hoće da idu u sva pozorišta, da uđu u sve tajne Pariza, da upoznaju lijepo ponašanje, da nauče jezik i da se naviknu na naročita pariška zadovoljstva; da obiđu i dobra i rđava mjesta, da idu na predavanja koja ih zanimaju i da razgledaju bogatstva muzeja. Student se tada oduševljava i tričarijama koje mu izgledaju vrlo krupne. Pronađe čovjeka koga naročito cijeni, na primjer, kakvog profesora iz Ko-lež de Frans, koga plaćaju da bude na visini svojih slušalaca. Udešava se zbog žena sa prvih galerija Komične opere. U tom postepenom upoznavanju, on postaje sve zreliji, povećava se njegovo životno iskustvo i počinje da shvata naslage ljudskih slojeva koje sačinjavaju društvo. Ako se u početku samo divio kolima koja su jednog lijepog sunčanog dana projurila Jelisej-skim poljima, ubrzo će zaželjeti da ih ima. Kad je, poslije prvih ispita na filozofskom i pravnom fakultetu, pošao da provede raspust kod svojih roditelja, Ežen je, i neprimjetno, bio prošao kroz te pripreme za život. Nestalo je njegovih dječačkih sanjarija i palanačkih shvatanja. Njegova izmijenjena sposobnost rasuđivanja i njegovo pretjerano slavoljublje otvoriše mu oči usred roditeljskog doma, u krilu porodice. Njegovi roditelji, dva brata, dvije sestre i jedna tetka, čija se imovina sastojala od pomoći koju je primala sa nekoliko strana, živjeli su na malom dobru Rastinjakovih. Ovo imanje donosilo je godišnje Oko tri hiljade franaka prihoda, ali samo onda kad vinograd dobro rodi. Međutim, trebalo je Eženu slati hiljadu i dvije stotine franaka svake godine. Kada je uvidio ovu stalnu oskudicu koju su od njega hrabro krili, i nehotice stao da upoređuje svoje sestre, koje su mu u djetinjstvu izgledale tako lijepe, sa Parižankama, koje su oličavale obrazac idealne ljepote, kada je uočio svu neizvjesnost budućnosti ove velike porodice koja je u njega polagala sve svoje nade, i primijetio štednju na svakoj sitnici; kada je zapazio da porodica pije komi-njak, i još mnoge druge stvari koje nije potrebno navoditi, onda Ežen silno zaželje da se istakne i da uspije po svaku cijenu. Kao što se dešava kod svijetlih karaktera, on je htio sve to da postigne samo svojom ličnom zaslugom. Ali bio je izrazito južnjačkog duha; na djelu, njegove odluke naiđoše na ona kolebanja koja obuzimaju mladiće kad se nađu na morskoj pučini, ne znajući ni na koju će stranu ni pod kojim uglom da razapnu jedra. Ako je u početku
12
mislio da se sav posveti radu, uskoro potom, primoran oskudicom da se obrati nekome za pomoć, on zapazi koliko žene imaju uticaja na društveni život i zato odluči iznenada da uđe u svijet, ne bi li u njemu stekao koju zaštitnicu: a zar da ih ne osvoji duhoviti i strasni mladić koji je uz to bio otmjen i obdaren nekom razdražljivom ljepotom koja se ženama naročito sviđa? Ove su ga misli spopadale usred polja, za vrijeme šetnji koje je nekada veselo pravio sa svojim sestrama koje su primjećivale da se mnogo promijenio. Njegova tetka, gospođa de Marsijak, koja je nekada odlazila u dvor, imala je poznanstva u najvišim plemićkim redovima. U uspomenama kojima ga je njegova tetka tako često uspavljivala, častoljubivi mladić odjednom otkri mogućnosti za uspjehe u društvu, koji su isto toliko značajni koliko i uspjesi na pravnom fakultetu. Zato je poče ispitivati o rodbinskim vezama koje bi se još mogle obnoviti. Pošto je pregledala rodoslovnu tablicu, starica nađe da će među sebičnim i bogatim rođacima koji bi mogli biti od koristi njenom nećaku, gospođa de Bozean biti najpredusretljivija. Ona po starinski napisa toj mladoj ženi pismo i predade ga Eženu, rekavši mu da će, ako naiđe na dobar prijem kod vikontese, pomoću nje upoznati i ostale njene rođake. Nekoliko dana po svom dolasku, Rastinjak posla pismo svoje tetke gospođi de Bozean. Vikontesa mu odgovori pozivom na sutrašnji bal. Tako je uglavnom izgledao ovaj građanski pansion krajem novembra 1819. Nekoliko dana docnije, poslije bala kod gospođe de Bozean, Ežen se vrati kući oko dva časa poslije ponoći. Da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, smjeli student se zaricao za vrijeme igranja da će raditi do zore. Mislio je da prvi put presjedi noć u ovom tihom kraju, jer je sjaj otmjenog svijeta pobudio u njemu neku lažnu volju za radom. Nije večerao kod gospođe Voker. Stanari su zato vjerovali da će se tek u sva-nuće vratiti sa bala, kao što se ponekad vraćao sa studentskih zabava u Pradu i balova u Odeonu, sa iskrivljenim cipelama i ukaljanim svilenim čarapama. Prije no što je navukao rezu na vrata, Kristof ih je otvorio da bi pogledao napolje. Baš tada naiđe Rastinjak koji je mogao nečujno da uđe u svoju sobu pošto je Kristof, idući za njim, pravio užasnu buku. Ežen se presvuče, obu papuče, dohvati neki stari redengot, potpali treset, i poče se brzo spremati za rad, ali zbog lupe Kristofo-vih cokulentina niko ne ču njegove tihe pripreme. Prije no što će se zadubiti u svoje pravničke knjige, Ežen ostade zamišljen nekoliko trenutaka. Uvjerio se da je gospođa vikontesa de Bozean jedna od kraljica mode u Parizu i da njena kuća važi za najprijatniju kuću u predgrađu Sen-Zermen. Ona je bila, uostalom, i po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemićki. Zahvaljujući svojoj tetki de Marsijak, siromašni student lijepo je primljen u ovoj kući, mada nije bio svjestan značaja ove blagonaklonosti. Pristup u ove pozlaćene salone smatran je kao neka povelja o visokom plemstvu. Ušavši u ovo društvo, u koje je bilo najteže ući, on je samim tim stekao pravo da ide svuda. Opsjednut ovim sjajnim skupom, Ežen se, poslije prvih riječi koje je izmijenjao sa vikontesom, zadovolji time što je u mnoštvu pariških božanstava koja su se tiskala u ovom otmjenom društvu, izabrao jednu od onih žena koje mora da zavoli svaki mladić. Grofica Anastazija de Resto, visoka i lijepo razvijena, smatrana je za ženu koja ima najljepši stas u Parizu. Zamislite samo krupne crne oči, divne ruke, lijepo izvajane noge, žive pokrete, ženu koju je markiz de Ronkerol nazvao konjem najčistije pasmine. Ova svojstva nisu išla na štetu drugih; tijelo joj je bilo zaobljeno, a ipak nije bila debela. Izrazi konj najčistije pasmine, rasna žena, bijahu počeli da zamjenjuju nebeske anđele, maglovite slike iz Osianovih pjesama i cijelu onu starinsku ljubavnu mitologiju koju je dendizam potisnuo. Ali za Rastinjaka gospođa Anastazija de Resto bijaše žena o kojoj je sanjao. Dvaput se zapisao na njenoj lepezi u listu njenih igrača, i tako je mogao da razgovara s njom u prvoj igri. — Gdje bih mogao da se sastajem s vama, gospođo? zapita je on iznenada s nom strasnom žestinom koja se toliko sviđala ženama.
13
~ Pa> u Bulonjskoj šumi, u Šaljivom pozorištu, u mojoj kući, svuda, odgovori ona. I odvažni južnjak učini sve da se približi ovoj divnoj grofici ukoliko se jedan mladić može približiti nekoj ženi igrajući dvaput s njom. Kad je rekao da je rođak gospođe de Bozean, ova ga je žena, koja mu se učini velika gospođa, pozvala da je posjeti. Sudeći po njenom posljednjem osmjehu, Rastinjak povjerova da je neophodno potrebno da je posjeti. Srećom se upoznao s jednim čovjekom koji se nije rugao njegovom neznanju, a to je bio nedostatak koji su tada poznati razmetljivci smatrali za neoprostiv grijeh, uobraženi razmetljivci, kao što su Molenkur, Ronkerol, Maksim de Traj, de Marse, Ažida-Pento, Vandenes, povezani sa najotmjenijim ženama, kao što su ledi Brandon, vojvotkinja de Lanže, grofica de Kergarue, gospođa de Serizi, vojvotkinja de Kariljano, grofica Fero, gospođa de Lanti, markiza d'Eglemon, gospođa Firmiani, mar-kiza de Listomer i markiza d'Espar, vojvotkinja de Mo-frinjez i Granlijeove. Srećom, dakle, neiskusni student naiđe na markiza de Monrivo, ljubavnika vojvotkinje de Lanže, generala bezazlenog kao dijete, koji mu reče da grofica de Resto stanuje u Ulici Helder. Biti mlad, biti željan svijeta, čeznuti za ženom i vidjeti kako mu se otvaraju vrata dviju kuća! Moći odlaziti u predgrađe SenZermen kod vikontese de Bozean i u Šose-d'Anten kod grofice de Resto! Zaviriti u sve pariške salone i vjerovati da je toliko lijep mladić da će naći neku za-, štitnicu! Osjećati u sebi toliko samopouzdanja da smije bez bojazni koračati po zategnutom užetu, po kome treba ići sigurno kao kakav iskusni pelivan, i naći u dražesnoj ženi najbolji oslonac! Sa takvim mislima i pred tom ženom koja mu se prikazivala tu, kraj vatre od treseti, kao kakvo božanstvo, između građanskog zakonika i bijede, ko ne bi kao Ežen mislio o budućnosti i uljepšavao je uspjesima? On se toliko opio svojom budućom srećom da je vjerovao da je pored gospođe de Resto, kad neki bolni uzdah, narušavajući noćni mir, odjeknu u srcu mladog studenta, kao jauk kakvog sa-mrtnika. On polako otvori vrata, i kad iziđe u hodnik, primijeti svijetlu prugu ispod vrata čiča Gorioa. Ežen se uplaši da nije pozlilo njegovom susjedu, primače se klju-čaonici, pogleda unutra i spazi starca kako nešto radi. Ali njegov mu se posao učini toliko zločinački da je smatrao za svoju dužnost prema društvu da dobro pripazi šta to noću potajno radi taj samozvani fabrikant rezanaca. Čiča Gorio, koji je, bez sumnje, za prečage izvrnutog stola pričvrstio jedan poslužavnik i činiju od pozlaćenog srebra, obavijao je oko tih bogato izvajanih predmeta neko uže i stezao ga tako jako, kao da je uvijajući te predmete, namjeravao da od njih napravi poluge. »Dođavola! Kakav je ovo čovjek! pomisli Rasti-njak kad vidje žilave mišice ovoga starca koji je pomoću ovog užeta nečujno gnječio pozlaćeno srebro kao da je od tijesta. Da li je ovo lopov ili lopovski jatak koji se pravi da je budala, nemoćan, i živi kao pravi prosjak, samo da bi što sigurnije obavljao svoj posao?« reče u sebi Ežen i uspravi se za trenutak. Zatim ponovo pogleda kroz ključaonicu. Čiča Gorio, koji je odvio konopac, uze izgnječeno srebro, metnu ga na sto preko pokrivača koji je razastro i poče ga valjati kako bi zaoblio polugu. Sve je to uradio nevjerovatno lako. „Pa on je jak kao poljski kralj Avgust«, pomisli Ežen kad je poluga postala gotovo sasvim obla. Čiča Gorio bolno pogleda svoje djelo, suze mu grunuše iz očiju, ugasi voš-tanicu koja mu je svijetlila dok je savijao ovo pozlaćeno srebro, i Ežen ču kad čiča leže u postelju uzdah-nuvši. »Lud je«, pomisli student. — Siroto dijete! reče glasno čiča Gorio. Poslije ovih riječi, Rastinjak zaključi da je bolje da ništa ne govori o ovom događaju i da ne osuđuje olako svog susjeda. Baš kad je htio da uđe u svoju sobu, ču neki neobičan šum što je morao dolaziti od ljudi koji se nečujno penju uz stepenice. Ežen oslušnu. Zaista se ćulo kako naizmjenično dišu dva čovjeka. Iako nije čuo ni škripu vrata ni ljudske korake, on odjednom primijeti slabu svjetlost na drugom spratu, u sobi gospodina Votrena. „Ovoliko tajni u jednom skromnom pansionu!" pomisli on. Siđe niz stepenice, oslušnu i do njegovih ušiju dopre zvuk
14
zlata. Ubrzo potom ugasi se svjetlost, disanje dva čovjeka čulo se i dalje, ali bez škripe vrata. Zatim, ukoliko su ona dva čovjeka sve niže silazila, šum je bivao sve slabiji. — Ko je to? viknu gospođa Voker otvarajući prozor na svojoj sobi. — Ja se vraćam, mamice Voker, odgovori Votren svojim snažnim glasom. »Čudnovato! Kristof je navukao reze«, reče u sebi Ežen ulazeći u svoju sobu. U Parizu, čovjek treba da ne spava pa da sazna šta se dešava oko njega. Pošto su ga ovi sitni događaji udaljili od njegovih razmišljanja o slavi i ljubavi, on poče da radi, ali sumnje koje su nastale u njemu o čičaGoriou, i još više pomisao na gospođu de Resto, koja mu se s vremena na vrijeme ukazivala kao vjesnik sjajne budućnosti, smetahu mu; zato leže i zaspa kao zaklan. Od deset noći koje mladići odrede za rad, oni sedam noći prospavaju. Noću mogu da rade samo oni koji imaju više od dvadeset godina. Sutradan izjutra Pariz je bio pokriven onom gustom maglom koja ga tako obavije tminom da ni najtačniji ljudi ne znaju koje je vrijeme. Propuštaju se poslovni sastanci. Svako misli da je osam sati kad izbije podne. Bilo je već devet i po časova, a gospođa Voker još nije ustala. Kristof i debela Silvija, koji isto tako bijahu zakasnili, pili su sada spokojno bijelu kafu s pavlakom sa mlijeka koje je bilo namijenjeno stanarima, a koje je Silvija poslije toga dugo kuvala te gospođa Voker nije mogla da primijeti to njeno lukavstvo. — Silvija, reče Kristof, umačući prvu krišku hljeba, gospodin Votren, koji je ipak dobar čovjek, opet se noćas sastajao sa dvije osobe. Ako to gospođi ne bi bilo pravo, ne treba joj ništa govoriti. — Je li vam što dao? — Dao mi je pet franaka za ovaj mjesec, kao da je htio da kaže: »Čuti«. — Osim njega i gospođe Kutir, koji nisu cicije, ostali bi nam uzeli lijevom rukom ono što su nam desnom dali o Novoj godini, reče Silvija. — A šta nam i daju! upade Kristof, po jedan bijedan petofranak. Evo već dvije godine kako čiča Gorio sam čisti svoje cipele. Ona džimrija Poare i ne upotrebljava mast za obuću i prije bi je pojeo no što bi njome nama-zao svoje dotrajale cipele. Onaj slabunjavi student daje mi samo po dva franka. To nije dovoljno ni za četke, a uz to, on prodaje i svoja stara odijela. Pravi svinjac! — E, dodade Silvija srčući kafu, mi imamo još ponajbolja mjesta u ovom kvartu: lijepo se živi. Nego, Kristofe, sjetih se čiča Votrena, je li vam kogod govorio šta o njemu? — Jeste. Sreo sam prije neki dan na ulici jednog gospodina koji mi reče: — Ne stanuje li kod vas jedan debeli gospodin sa zulufima koje boji? Ja mu odgovorih: »Ne, gospodine, on ih ne boji. Jedan takav veseljak kao što je on, nema vremena za to.« To sam saopštio gospodinu Votrenu koji mi je na to odgovorio: »Dobro si uradio, mladiću moj! Odgovaraj uvijek tako. Ništa nije tako neprijatno kao odavanje naših slabosti. Zbog toga se mogu pokvariti i brakovi.« — A mene su na pijaci salijetali ne bi li me naveli da kažem da li sam ga vidjela kad presvlači košulju. Tako šta! Gle, reče ona zastavši, na Val-de-Grasu izbija deset časova manje četvrt, a niko se ne miče. — Pa oni su svi izišli! Gospođa Kutir i njena djevojčica otišle su još u osam sati u crkvu Sent Etjen da se pomole bogu. Čiča Gorio je izišao s nekim zamotuljkom. Student će se vratiti tek poslije časova, u deset »?Video sam ih kako odlaze kad sam čistio stepenište; ciča Gorio me je udario onim što je nosio, nečim što je bilo tvrdo kao gvožđe. Ama šta li to radi taj čičica. Svi ga okreću kao čigru, ali on je ipak častan čovjek i vrijedi više od svih njih. Nije mnogo darežljiv; ali one gospođe, kod kojih me šalje ponekad, daju bogate napojnice i divno se nose. — Je 1' to one koje naziva svojim kćerima? Ima ih cijelo tuce. — Ja sam išao samo kod one dvije koje su ovdje dolazile.
15
— Čuje se gospođa; sad će biti vike: treba da odem do nje. Vi, Kristofe, pripazite na mlijeko, zbog mačke. Silvija ode svojoj gazdarici. — Kako to, Silvija, već je deset sati manje četvrt, a vi ste me ostavili da spavam kao zaklana. To se još nikada nije dogodilo. — Magla je kriva, ne vidi se prst pred okom. — A doručak? — E, vaši stanari kao da su se povampirili; svi su se razišli još sabajle. — Govori pravilno, Silvija, nastavi gospođa Voker: treba reći u zoru. — E, gospođo, kazaću onako kako vi želite. Ali, ma kako bilo, vi možete doručkovati u deset časova. Mišo-neta i Poare kao da nisu živi. Samo su oni ostali u kući i spavaju kao klade, što, u stvari, i jesu. — Ali, Silvija, ti ih sparuješ kao da su ... — Kao da su — šta? odgovori Silvija i zasmija se blesavo. Oni su kao stvoreni jedno za drugo. — Čudi me jedno, Silvija: kako je Votren ušao noćas pošto je Kristof prije njegovog povratka stavio rezu na vrata? — Naprotiv, gospođo. On je čuo kad je gospodin Votren dolazio i sišao je da mu otvori vrata. A evo šta ste vi pomislili... — Dodaj mi reklu, i požuri sa doručkom. Spremi sa krompirom ono parče ovčetine što je preostalo, i iznesi nekoliko kuvanih krušaka, od onih najjevtinijih. Uskoro potom, gospođa Voker siđe u trpezariju u času kad je njen mačak šapom oborio tanjir kojim je bila pokrivena zdjela sa mlijekom i brzo počeo da loče. — Mac! viknu ona. Mačak pobježe, pa se zatim povrati i stade se umiljavati uz njene skute. Tako, tako, ulaguj se sada, matora Ijenštino! reče mu ona. Silvija! Silvija! — Ta šta je, gospođo? — Pogledajte šta je mačak popio. — Kriva je ona životinja Kristof, kome sam rekla da postavi sto. Gdje li je samo? Ali ne brinite, gospođo; to ćemo usuti čiča Goriou u kafu- Sipaću i vode, on to neće ni primjetiti. On ni na šta ne obraća pažnju, čak ni na ono što jede. — Ama kuda li je otišla ta zamlata? reče gospođa Voker stavljajući tanjire. — A ko bi to znao? Odlunjao je nekuda da se zabavlja s kojekim. — Suviše sam spavala, reče gospođa Voker. — Ali zato je gospođa svježa kao ruža... U tom trenutku zazvoni zvonce i Votren uđe u salon pjevajući svojim punim glasom: Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viđao... — O, o, dobar dan, tetka Voker, reče on spazivši gazdaricu, koju ljubazno obgrli. — Dosta, dosta. — Kažite, bezobrazniče! nastavi on. Kažite slobodno. Ta hoćete li već jednom reći? Eto, pomoći ću vam da postavite. Je 1' te da sam ljubazan? Udvarati se crnki i plavuši, Voljeti, uzdisati... — Maloprije sam vidio nešto čudnovato... nasumce. — Šta? zapita udovica. — Čiča Gorio je u osam i po časova bio u Dofinovoj ulici, kod zlatara koji kupuje stare stone pribore i širite. Prodao mu je dosta dobro jedan pozlaćen sud koji je vješto savio, kao da se samo time bavio. — Zbilja?
16
— Da. Vraćao sam se kući poslije ispraćaja jednog prijatelja koji poštanskim kolima odlazi u inostranstvo; bio sam radoznao i sačekao sam čiča Gorioa da vidim šta će uraditi. Vratio se u naš kvart, u Ulicu de Gre i tu je ušao u kuću čuvenog zelenaša Gopseka, smjelog nevaljalca koji je kadar da pravi domine od kostiju svog oca; to je pravi Čivutin, Arapin, Grk, Cincarin, čovjek koga niko ne može da pokrade pošto u banci čuva svoj novac. — Pa šta radi taj čiča Gorio? — On ništa ne radi, reče Votren, no samo pravi štetu. To vam je glupak toliko blesav da se upropašćuje zbog kćeri koje ... — Evo ga! reče Silvija. — Kristofe, povika čiča Gorio, pođi sa mnom. Kri-stof ode za čiča-Gorioom i ubrzo se vrati. — Kuda ćeš? zapita gospođa Voker svog slugu. — Da nešto poslušam gospodina Gorioa. — Sta ti je to? reče Votren i istrže iz Kristofovih ruku pismo na kome je pročitao: Gospođi grofici Anastaziji de Resto. Kuda si pošao? nastavi on vraćajući pismo Kristofu. - U Helderovu ulicu. Naređeno mi je da pismo predam lično gospođi grofici. — Šta li je to u njemu? reče Votren gledajući pismo prema svjetlosti; da nije neka novčanica? Nije! Zatim otvori malo kovertu. Isplaćena mjenica, uzviknu. Trista mu gromova! Baš je pažljiv naš čičica. Idi, materi nevaljalče, nastavi Votren, pa ga zgrabi svojim širokim rukama i okrenu ikao kakav naprstak, dobićeš dobru napojnicu. Sto je bio postavljen. Silvija je kuvala mlijeko. Gospođa Voker podlagala peć. Votren joj je pomagao i stalno pjevušio:Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viđao ... Kad je sve bilo spremno, uđe i gospođa Kutir sa gospođicom Tajfer. — Otkuda vi tako rano, draga moja? obrati se gospođa Voker gospođi Kutir. — Išla sam na ispovijest i pričešće u crkvu Sent--Etjen-di Mon, jer treba da idemo kod gospodina Taj-fera. Sirotica, drhti kao prut, nastavi gospođa Kutir; zatim sjede uz peć i primače vatri svoje cipele koje počeše da se puše. — De, ogrijte se i vi, Viktorina, reče gospođa Voker. — Lijepo je to, gospođice, što se molite dobrom bogu da odobrovolji vašeg oca, reče Votren i primače stolicu sirotici. Ali to nije dovoljno. Vama je potreban prijatelj koji bi sve skresao u oči toj rđi, tom divljaku, koji ima, kako se govori, tri miliona, a vama ne da miraz. U današnja vremena miraz je potreban lijepim djevojkama. — Siroto dijete, reče gospođa Voker. Vaš strašni otac, dušice moja, neće dobro proći. Na ove riječi, Viktorini zasuziše oči, i udovica umuk-nu na znak gospođe Kutir. — Samo kad bismo mogli da ga vidimo, da poraz-govaram s njim i da mu predam posljednje pismo njegove žene, nastavi gospođa Kutir. Ne usuđujem se da ga pošaljem poštom; on poznaje moj rukopis... — O, nevine, nesrećne i proganjane žene! uzviknu Votren, upadajući u riječ, eto dokle ste došle? Kroz koji dan umiješaću se i ja u ovu stvar, i sve će ići kako valja. — O, gospodine! reče Viktorina bacivši plačan i vatren pogled na Votrena koga to ne tronu, ako biste nekako uspjeli da dođete do mog oca, recite mu slobodno da su mi njegova ljubav i čast moje majke draži od svih bogatstava ovog svijeta. Ako vam pođe za rukom da ublažite njegovu strogost, pomoliću se bogu za vas. Budite uvjereni u zahvalnosti... — Dugo sam skitao po svijetu, zapjeva Votren podrugljivim glasom. Baš tada uđoše čiča Gorio, gospođica Mišono i Poare, koje je možda domamio miris zaprške koju je spremala Silvija za preostalu ovčetinu. U trenutku kada su svih sedmoro posjedali za sto i pozdravljali se, izbi deset časova, a na ulici se začuše studentovi koraci...
17
— Hvala bogu, gospodine Ežene, reče Silvija, danas ćete doručkovati u društvu. Student pozdravi stanare i sjede do čiča Gorioa. — Desilo mi se nešto sasvim neobično, reče on, napuni tanjir ovčetinom i odsiječe komad hljeba koji je gospođa Voker uvijek odmjeravala okom. — Nešto neobično! reče Poare. — A što se vi iščuđavate, matori? reče Votren Po-areu. Gospodin je kao stvoren za to. Gospođica Tajfer pogleda stidljivo mladog studenta ispod oka. — Kažite nam šta vam se to desilo, reče gospođa Voker. — Juče sam bio na balu kod svoje rođake vikontese de Bozean, koja ima divnu kuću, sobe sve u čistoj svili. Priredila nam je divnu svetkovinu na kojoj sam se proveo kao car... — Ić, prekinu ga Votren. — Gospodine, žustro upade Ežen, šta ste htjeli da kažete? — Dodao sam jedno ić, jer se carići mnogo ljepše zabavljaju nego carevi. — Tako je: više bih volio da budem bezbrižna ptica carić nego car, zato što ... reče Poare koji je uvijek ponavljao ono što drugi kažu. — Dakle, nastavi student prekinuvši ga, igrao sam sa najljepšom ženom na balu, sa jednom zanosnom groficom i najdražesnijim stvorom koga sam ikad vidio. U kosi je imala breskvine cvjetove a za strukom divnu kitu prirodnog mirišljavog cvijeća; ali, treba je vidjeti, jer je nemoguće opisati ženu opijenu igrom. I zamislite, jutros sam, oko devet časova, sreo tu božanstvenu groficu kako ide pješke Ulicom de Gre. Srce mi je zakucalo, pomislio sam ... — Da je pošla ovamo, reče Votren i osinu ga pronicljivim pogledom. Ona je, bez sumnje, išla onom ze-lenašu čiča-Gopseku. Ako ikad uđete u srce koje Parižanke, u njemu ćete naći prvo zelenaša pa onda ljubavnika. Vaša grofica zove se Anastazija Resto i stanuje u Helderovoj ulici. Pri pomenu ovog imena, student pogleda pravo u Votrena. Čiča Gorio naglo podiže glavu i obojicu pogleda nekim svijetlim i nespokojnim pogledom koji iznenadi sve stanare. — Kristof je zadocnio, i ona je otišla tamo, uzviknu bolno Gorio. — Pogodio sam, došanu Votren gospođi Voker. Gorio je jeo mehanički i ne znajući šta jede. Nikad nije izgledao tako glup i tako zamišljen kao u tom trenutku. — Do vraga! Ko vam je, gospodine Votrene, mogao kazati njeno ime? zapita Ežen. — Gle! Gle! odgovori Votren. Kad čiča Gorio zna kako se zove, zašto ne bih znao i ja? — Gospodin Gorio, uzviknu student. — Šta! reče nesrećni starac. Bila je dakle vrlo lijepa sinoć? — Ko? — Gospođa de Resto. — Pogledajte starog džimriju kako su mu se uža-grile oči, reče gospođa Voker Votrenu. — Da je on ne izdržava? reče tiho gospođica Mi-šono studentu. — Jeste, jeste, bila je suviše lijepa, nastavi Ežen, koga je čiča Gorio željno gledao. Da nije bilo gospođe de Bozean, moja božanstvena grofica bila bi kraljica bala; mladići su samo u nju gledali, ja sam se dvanaesti po redu upisao u spisak njenih igrača, stalno je bila zauzeta. Druge su žene prosto bjesnile od jeda. Ako je iko juče bio srećan, to je sigurno bila ona. Imao je pravo onaj koji je kazao da nema ničeg ljepšeg od lađe sa razvijenim jedrima, od konja u galopu i od žene kad igra. — Juče je blistala na prijemu kod neke vojvotkinje, reče Votren; jutros je na dnu, kod nekog zelenaša: eto takve su Parižanke. Ako njihovi muževi ne mogu da zadovolje njihovu neobuzdanu raskoš, one se prodaju. Ako ne znaju da se prodaju, one će rasporiti i utrobu svoje rođene majke da u njoj potraže nešto čime bi blistale. One su za sve sposobne. To je poznata stvar!
18
Čiča-Gorioovo lice, koje je sijalo kao sunce vedrog dana dok je govorio student, zamrači se posle Votre-nove svirepe opaske. — Dakle, reče gospođa Voker, šta vam se to dogodilo? Jeste li razgovarali s njom? Jeste li je pitali hoće li da uči prava? — Ona mene nije vidjela, reče Ežen. Ali zar nije neobično ako u devet sati ujutru sretnemo u Ulici de Gre jednu od najljepših žena u Parizu, ženu koja se vjerovatno vratila sa bala u dva časa poslije ponoći? Tako nešto može da se dogodi samo u Parizu. — Nije nego! Događaju se mnogo čudnije stvari, uzviknu Votren. Gospođica Tajfer rasijano je slušala ovaj razgovor jer je mislila samo na pokušaj za koji se spremala. Gospođa Kutir dade joj znak da ide da se obuče. Kad one iziđoše, iziđe i čiča Gorio. — Evo, jeste li ga vidjeli? reče gospođa Voker Votrenu i ostalim stanarima. Sad je jasno da se upropastio zbog tih žena. — Niko me ne može uvjeriti da lijepa grofica de Resto živi sa čiča Goriom, uzviknu student. — Pa niko vas i ne uvjerava, upade Votren. Vi ste još suviše mladi da biste mogli dobro poznavati Pariz, docnije ćete doznati da u njemu ima ljudi sa strastima, kako to mi kažemo... (Na te riječi, gospođica Mišono pogleda sa mnogo razumijevanja Votrena. Rekli biste pukovski konj koji je čuo zvuk trube.) — A, a, reče Votren, zastavši da bi je osmotrio prodornim pogledom, da i mi nismo imali malih strasti? (Stara djevojka obori oči kao koluđerica pred nagim kipovima.) — Dakle, nastavi on, ti ljudi uvrte sebi u glavu neku misao i ona ih nikako ne napušta. Oni piju vodu samo sa jednog izvora, i to često ustajalu; da se nje napiju, oni su u stanju da prodaju svoje žene, svoju djecu; prodaće i svoju dušu đavolu. Za neke je' taj izvor kocka, berza, zbirka slika ili insekata, muzika; za druge, to je žena koja umije da im pravi slatkiše. Ponudite takvim ljudima sve žene na svijetu, oni će vam se podsmijevati, jer žele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. Često ih ta žena nimalo ne voli, zlostavlja ih, preskupo im prodaje pomalo zadovoljstva; pa ipak, oni ostaju uporni i založiće i posljednji pokrivač samo da bi joj dali i posljednju paru. I čiča Gorio je takav čovjek. Grofica ga iskorišćava zato što je ćutljiv, eto, takav je taj otmjeni svijet! Jadni starac misli samo na nju. Izvan svoje strasti, kao što ste vidjeli, on je obična životinja. Ali ako samo povedete razgovor o njoj, lice će mu zasijati kao dragi kamen. Nije teško pogoditi tu tajnu. On je jutros nosio juveliru pozlaćenu srebrnariju, i ja sam ga vidio kad je ulazio kod čiča-Gopseka, u Ulici de Gre. Slušajte dalje! Kad se vratio, poslao je grofici de Resto onog šašavog Kristofa koji nam je pokazao adresu pisma u kom je bila isplaćena mjenica. Jasno je da je stvar bila vrlo hitna, pošto je i grofica bila kod starog zelenaša. Ciča Gorio je bio ljubazan i platio je za nju. Ne treba mnogo misliti pa da se vidi u čemu je stvar. To vam dokazuje, đače učenjače, da je vaša grofica dok se smijala, dok je igrala, majmunisala, mahala svojim cvjetovima i podizala svoju haljinu, bila u velikom škripcu, kako se to kaže, misleći na protestovane mjenice, bilo svoje, bilo svojih ljubavnika. — Vi ste probudili u meni veliku radoznalost. Sutra ću otići gospođi de Resto, uzviknu Ežen. — Da reče Poare, treba ići sutra gospođi de Resto. — Možda ćete tamo naći i čiča-Gorioa koji će doći da naplati svoju uslužnost. — Pa to znači da je vaš Pariz prava kaljuga, reče Ežen s odvratnošću. — I to kakva kaljuga, nastavi Votren. Oni koji se u njoj ukaljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju vas na trgu pred Palatom pravosuđa kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. I vi plaćate trideset mi-liona franaka žandarmeriju i sudstvo da održavaju takav moral. Divota! — Sta, uzviknu gospođa Voker, čiča Gorio je pretopio onaj pozlaćeni pribor za doručak?
19
— Jesu li na poklopcu bile dvije grlice? reče Ežen. — Jesu. — Mnogo je volio te stvari, plakao je kad je savijao pehar i poslužavnik. To sam slučajno vidio, reče Ežen. - Volio ih je kao i svoj život, odgovori udovica. — Vidite li koliko je strašan taj starac, reče Votren. Ta žena umije da mu podiđe. Student ode u svoju sobu. Votren iziđe. Malo doc-nije, gospođa Kutir i Viktorina sjedoše u kola koja im je Silvija našla. Poare ponudi ruku gospođici Mišono i oni odoše da se prošetaju po Botaničkoj bašti, gdje su ostali čitava dva sata. — Eto, sad su gotovo vjenčani, reče debela Silvija. ' Danas su prvi put izišli zajedno. Oboje su tako suvi da će izbijati varnice kao iz kamena, samo ako se sudare. — Teško šalu gospođice Mišono, reče gospođa Voker smijući se, planuće kao trud. Kad se u četiri sata poslije podne vratio u svoj stan, Gorio je, prema svjetlosti dviju lampi koje su se pušile, vidio kako Viktorina uplakanih očiju priča gospođi Voker-o neuspjeloj posjeti koju je jutros napravila gospodinu Tajferu. Tajfer, kome je dodijao dolazak njegove kćerke i stare žene, odluči da ih primi i da se objasni s njima. - Draga gospođo, pričala je gospođa Kutir gospođi Voker, zamislite samo, nije Viktorinu ponudio ni da sjedne, i ona je za sve vrijeme stajala. Meni je rekao, sasvim hladno, bez srdžbe, da se ne mučimo i da mu ne dolazimo više; da gospođica, nije rekao: njegova kći, gubi u njegovim očima što mu dosađuje (jedanput godišnje, čudovište jedno!); da ona nema ničemu da se nada pošto se njena majka udala bez miraza; jednom riječju, sve same surovosti zbog kojih je nesrećnica briznula u plač. Zatim je pala ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko navaljuje samo zbog svoje majke, da će se njemu pokoravati bez riječi, ali ga preklinje da pročita zavještanje nesrećne pokojnice; uzela je pismo i pružila ga svom ocu i stala da govori najljepše i najdirljivije riječi koje postoje, ne znam samo gdje ih je našla, kao da ju je sam bog učio, jer je siroto dijete tako lijepo govorilo da sam plakala kao luda dok sam je slušala. A znate li šta je za to vrijeme radio taj grozni čovjek? Sjekao je nokte, a potom dohvatio pismo nakva-šeno suzama sirote gospođe Tajfer i bacio ga na kamin rekavši: »Dobro!« Htio je da podigne svoju kćerku koja ga je uhvatila za ruke da ih poljubi, ali on ih trže natrag. Zar to nije zločinstvo? A onaj klipan, njegov sin, nije se ni pozdravio sa sestrom kad je ušao. — Pa to su čudovišta! reče čiča Gorio. — Poslije toga, reče gospođa i ne obraćajući pažnju na starčev uzvik, pošto se pokloniše i izviniše zbog hitnih poslova, odoše i otac i sin. Eto, tako se svršila naša posjeta. Ali je bar vidio svoju kćer. Ne znam samo kako može da se odriče svog djeteta kad potpuno liči na njega. Pansioneri su dolazili jedan po jedan, pitali se za zdravlje i razgovarali o onim koještarijama koje kod nekih pariških staleža sačinjavaju onaj šaljivi duh čiji je bitni sastojak besmislica, dok mu glavna vrijednost leži u pokretu i izgovoru. Taj posebni govor stalno se mijenja, a šala koja je njegov glavni izvor ne traje ni mjesec dana. Kakav politički događaj, kakvo suđenje, neka ulična pjesma, dosjetka nekog glumca, sve to održava ovu duhovitost koja se sastoji poglavito u tome što ljudi uzmu neku misao ili neku riječ i hitro je dobacuju jedni drugima. Kako je nedavno pronađena dio-rama1, koja je davala jaču optičku iluziju nego panorama, to su se u nekim slikarskim ateljeima šegačili riječima koje se svršavaju na rama. Tu vrstu šale donio je u pansion Voker jedan mladi slikar koji se tu hranio. Diorama — neka vrsta pozorišta sa slikama, u kome je gledalac doživljavao čudne iluzije, izazvane različitim osvjetljavanjem.
20
— Dakle, gospodrama Poare, reče činovnik muzeja, kako je vaše zdravljerama? Zatim, i ne sačekavši odgovor, obrati se gospođi Kutir i Viktorini: Gospođe, vi ste nešto neraspoložene. — Hoćemo li danas ručati? uzvilknu Oras Bjanšon, student medicine i Rastinjakov drug, želudac mi je sišao usque od talones. — Danas je strašno hladnorama! Reče Votren. Pomaknite se, čiča Gorio, zar ne vidite da ste nogom zaklonili vrata od peći! — Slavni gospodine Votrene, reče Bjanšon, zašto kažete hladnorama. To je pogrešno, treba reći hlado-rama. — Ne, reče činovnik muzeja, dobro je hladnorama, shodno pravilu: hladno mi je na nogama. — A, a! — Evo i njegove preuzvišenosti markiza de Rasti-njaka, doktora pravo-krivde, uzviknu Bjanšon i zagrli ga tako snažno kao da će ga udaviti. Ej, vi ostali, ovamo! Gospođica Mišono uđe tiho, pozdravi goste ne izustivši ni jedne riječi, i sjede pored triju žena. — Uvijek me spopadne neka jeza kad god vidim ovog starog slijepog miša, došanu Bjanšon Votrenu pokazujući gospođicu Mišono. Ja se bavim Galovom2 fre-nologijom i zapazio sam na njoj Judine osobine. — Gospodin je poznavao Judu? reče Votren. — A ko se nije sreo s njim! odgovori Bjanšon. Na časnu riječ ova bijela usjedjelica liči na one dugačke crve koji izdube čitavu gredu. — Tako je, mladiću, reče Votren češljajući svoje zulufe. A rumena, poživjela je koliko i ruža, Samo jedno jutro. Fransoa Žozef Gal (1758—1828) smatrao je da se po obliku glave i lubanje mogu otkriti karakteristične razlike pojedinaca. — A, a, evo slavne čorborame, reče Poare ugledavši Kkistofa koji je pažljivo nosio čorbu. — Oprostite, gospodine, to je čorba od kupusa. Sva mladež prsnu u smijeh. — Propade, Poare! — Poorrrre, propade! — Zabilježite dva poena mamici Voker, reče Votren. — Je LI ko obratio pažnju na jutrošnju maglu? reče činovnik. — Strašna i nezapamćena magla, reče Bjanšon, sumorna, tužna, zelena i sipljiva, prava Gorio magla. — Goriorama, reče slikar, jer se ništa nije vidjelo. — Ej, milorde Gorio, o vama se govori! Sjedeći u dnu stola, kraj vrata kroz koja se donosilo jelo, čiča Gorio podiže glavu i, po staroj trgovačkoj navici, koje se još nije sasvim oslobodio, pomirisa komad hljeba koji je bio ispod salveta. — Šta je to sad, kao da vam se ne sviđa hljeb, do-viknu mu gospođa Voker jetko i tako glasno da niko nije čuo zveket kašika, lupu tanjira i razgovor za stolom. — Naprotiv, gospođo, odgovori Gorio, on je od najboljeg brašna. — Po čemu vi to poznajete? zapita ga Ežen. — Po bjelini i ukusu. — Po mirisu, pošto ga mirišete, reče gospođa Voker. Postali ste tako štedljivi da ćete na kraju krajeva pronaći način da se hranite udišući kuhinjski vazđuh. — Odmah patentirajte taj pronalazak, dobaci činovnik iz muzeja, obogatićete se. — Ostavite ga, reče slikar, on to radi da bi nas uvjerio da je bio fabrikant rezanaca. — Vaš je nos dakle pravi majstor, ponovo reče činovnik iz muzeja. — Maj šta? reče Bjanšon.
21
— Majković. — Maj-mun. — Maj-orica. — Maj-onez. — Maj-čica. — Maj-četina. — Maj-curina — Maj-norama. Tih osam odgovora, izbačenih sa svih strana trpezarije brzinom jedinačne paljbe, izazvale utoliko jači smijeh što je jadni čiča Gorio gledao u goste nekako glupo, kao čovjek koji se upinje da razumije riječi nekog stranog jezika. — Maj? reče on Votrenu koji je bio pored njega. — Eto ti maj, starino moja! reče Votren, pljesnu čiča-Gorioa po glavi i nabi mu šešir na oči. Jadni starac, zaprepašćen ovim prepadom, osta nekoliko trenutaka kao skamenjen. Kristof odnese njegov tanjir, misleći da je pojeo čorbu, i tako, kada Gorio podiže šešir i dohvati kašiku, udari njome o sto. Svi prisutni prsnuše u smijeh. — Gospodine, reče čiča, vi pravite neukusne šale, i ako ponovite takve ispade ... — Pa šta će biti, ciko? reče Votren prekinuvši ga. — Platićete to preskupo jednog dana. .. — U paklu, je 1' te? reče slikar. U onom mračnom kutu gdje su nevaljala djeca. — Šta je to s vama, gospođice, reče Votren Vikto-rini, vi ništa ne jedete? Je li tata opet bio uporan? — Užasan, reče gospođa Kutir. — Treba ga opametiti, reče Votren. — Ali, reče Rastinjak, koji je sjedio pored Bjanšona, gospođica bi mogla da povede bar spor radi izdržavanja, pošto ništa ne jede. Gle, gle, kako čiča Gorio posmatra gospođicu Viktorinu. Starac je zaboravio da jede, gledajući sirotu djevojku, na čijem se licu ispoljavao Minski bol, bol nepriznatog djeteta koje voli svog oca. — Dragi moj, reče Ežen tihim glasom, mi smo se svi prevarili u čiča-Goriou. Nije on ni blesavko ni čovjek bez osjećanja. Primijeni ti na njega tvoj Galov sistem, pa mi onda kaži šta misliš o njemu. Vidio sam ga noćas kako savija poslužavnik od pozlaćenog srebra, kao da je od voska. U tom trenutku lice mu je bilo ozareno neobičnim osjećanjima. Njegov mi život izgleda toliko tajanstven da zaslužuje da se ispita. Tako je, Bjanšone, nemoj se smijati, ja se ne šalim. — Slažem se, reče Bjanšon, on je zanimljiv slučaj za ljekare, ako hoće, seciraću ga. — Ne, nego mu ispitaj glavu. — Dobro, ali njegova glupost može biti zarazna. Sutradan, Rastinjak se obuče veoma otmjeno i oko tri časa po podne ode gospođi de Resto, zanoseći se usput onim lakomislenim nadama koje divnim uzbuđenjima uljepšavaju život mladića: za njih tada ne postoje ni smetnje ni opasnosti, u svemu vide uspjeh, maštom uljepšavaju život, postaju nesrećni ili žalosni zbog neostvarenih planova koji su postojali samo u njihovim neobuzdanim željama; da nisu neznalice i stidljivi, društveni život bio bi nemogućan. Ežen je pazio na svaki svoj korak da se ne bi uprljao, ali je uz put smišljao šta će sve kazati gospođi de Resto, oštrio svoju duhovitost, izmišljao brze odgovore za razgovor koji je zamišljao, tražio duhovite dosjetke po uzoru na Tajerana, pretpostavljajući da će mu se ukazati zgodna prilika za izjavu na kojoj je zasnivao svoju budućnost. Ali student se iskalja i morao je da zastane u Pale-Roajalu da mu očiste čizme i pantalone. »Da sam bogat, pomisli on mijenjajući petofranak koji je ponio za svaki slučaj, odvezao bih se kolima i mislio
22
bih na miru.« Naposljetku stiže u Halderovu ulicu i zatraži da ga prijave grofici de Resto. Sa uzdržanim bijesom čovjeka koji je uvjeren da će uspjeti jednog dana, on izdrža prezrive poglede posluge koja ga je vidjela kada je pješice prelazio dvorište, a nije čula dolazak kola pred kapiju. Taj ga je pogled utoliko više zaboleo što je postao svjestan svog nižeg položaja čim je stupio u to dvorište, gdje je udarao kopitom o zemlju jedan divan konj, upregnut u lijepa i raskošna kola po kojima se vidjelo da njihov sopstvenik živi rasipničkim životom i da poznaje sva pariška uživanja. Odmah postade neraspoložen. Mozak mu presta da radi i izgledaše kao neki glupak. Čekajući odgovor grofice kojoj ode jedan sluga da ga prijavi, Ežen je stajao na jednoj nozi pred prozorom u predsoblju i mehanički gledao u dvorište. Vrijeme mu je sporo prolazilo, i on bi otišao da nije bio obdaren onom južnjačkom upornošću koja čuda stvara kad čovjek samo nešto naumi. — Gospodine, reče sluga, gospođa je u budoaru i, veoma zauzeta, nije mi ništa odgovorila; ali, ako bi gospodin htio da pređe u salon, tamo već ima nekoga. Diveći se strahovitoj sposobnosti tih ljudi koji, jednom riječju umiju da optuže ili osude svoje gospodare, Rastinjak smjelo otvori vrata na koja je sluga izišao, da bi pokazao tim drskim lakejima kako poznaje kuću; i tako nasumce upade u neku sobu gdje su bile lampe, ormani sa posuđem, grijalica ubrusa za kupanje; iz nje se izlazilo u nekakav mračan hodnik i sporedne stepenice. Prigušen smijeh koji se čuo u predsoblju sasvim ga zbuni. — Gospodine, salon je ovdje, reče mu sluga klanjajući se duboko, što je ličilo na novo ismijavanje. Ežen se tako naglo okrenu da se spotače o neku kadu, ali srećom zadrža šešir da mu ne padne u vodu. U tom trenutku otvoriše se vrata u dnu dugačkog hodnika koji je osvjetljavala neka mala lampa, i Rastinjak ču u isto vrijeme glas gospođe de Resto, glas čiča-Gorioa i odjek jednog poljupca. On tada uđe u trpezariju, pređe preko nje, pođe za slugom, uđe u prvi salon, i tu stade kraj prozora čim vidje da je okrenut dvorištu. Htio je da se uvjeri da li je ovaj čiča Gorio zaista onaj čiča Gorio koga je poznavao. I dok mu je srce snažno kucalo, on se sjećao strašnih Votrenovih riječi. Sluga je čekao Ežena na ulazu u salon, kad odjednom iz njega iziđe neki otmjen mladić koji reče nestrpljivo: »Ja odoh, Mo-rise. Kažite gospođi grofici da sam je čekao više od pola sata.« Ovaj neuljudan mladić, koji je svakako imao prava da bude takav, pjevušeći neku italijansku pjesmicu, uputi se prozoru kod kog je zastao Ežen, prvo, da vidi kakav je taj čovjek tamo, a drugo, da pogleda u dvorište. — Bolje bi bilo da gospodin grof pričeka još malo, gospođa je gotova, reče Moriš i ode u predsoblje. U tom trenutku čiča Gorio, koji je izišao na sporedna vrata, zasta kod kapije. Starac se spremao da otvori svoj kišobran, ne primjećujući da je kapija širom otvorena kako bi mogao da uđe jedan mladić sa odličjem, koji je tjerao dvokolice. čiča Gorio jedva uspje da ustukne da ga kola ne pregaze. Konj se uplaši od kišobrana, odskoči malo u stranu i pojuri ka trijemu. Mladić se osvrnu Ijutito, pogleda čiča-Gorioa, i prije no što iziđe, pozdravi ga odajući mu ono poštovanje koje mimo svoje volje ukazujemo zelenašima od kojih zavisimo, ili ljudima rđavog glasa, zbog čega se docnije stidimo. Ciča Gorio mu odgovori prijateljskim i dobroćudnim pozdravom. Sve se ovo odigralo za tren oka. Ežen je bio suviše zamišljen, nije ni primijetio da nije sam, kad odjednom ču grofičin glas. — Šta, Maksime, vi odlazite? reče ona prijekorno i pomalo jetko. Grofica nije ni primijetila da su kola ušla. Rastinjak se naglo okrenu i vidje groficu u divnoj sobnoj haljini od bijelog kašmira sa ružičastim pojasom. Bila je nemarno očešljana kao sve Parižanke prije podne; bila je namirisana, bez sumnje okupana, a njena ljepota, nekako
23
prefinjena, bila je još čulnija; oči su joj bile vlažne. Mladići umiju sve da zapaze: njihova se duša utapa u zračenje ženske ljepote, kao što biljka udiše iz vazduha svoje hranljive sastojke. Zato Ežen osjeti mekotu i svježinu njenih ruku, iako ih nije ni dodirnuo. On je ispod kašmira vidio njene jedre grudi koje su se ponekad nazirale kroz poluotvorenu haljinu i privlačile njegov pogled. Grofici nije bio potreban stežnjak, sam je pojas isticao njen vitki stas; njen vrat kao da je bio stvoren za milovanje, a njene noge bile su divne u papučama. Kad Maksim dohvati njenu ruku da je poljubi, Ežen tek tada primijeti Maksima a grofica Ežena. — Gle! Vi ste ovdje, gospodine de Rastinjak, milo mi je što vas vidim, reče ona glasom kome se mora pokoriti svaki razuman čovjek. Maksim je tako značajno gledao čas u Ežena čas u groficu da je nagovještavao nezvanom gostu da treba da se čisti. »A, draga moja, nadam se da ćeš ovog žuto-kljunoa izbaciti napolje!« To su jasno i razgovjetno kazivali pogledi drskog i oholog mladića kojeg je grofica Anastazija nazvala Maksimom i čije je lice ispitivala onim pokornim pogledom koji nesvjesno odaje tajne svake žene. Rastinjaka obuze silna mržnja prema tom mladiću. Prvo zbog toga što uvidje kako je grozna njegova kosa prema divnoj, plavoj i lijepo nakudravljenoj Maksimovoj kosi. Zatim, Maksim je imao lijepe i čiste čizme dok su njegove, pored sve pažnje, bile prilično ukaljane. Najzad, Maksimu je redengot stajao kao saliven i davao mu izgled lijepe žene, dok je Ežen u dva i po časa "po podne bio u fraku. Posmatrajući ovog kicoša, vitkog i visokog, sjajnih očiju i blijeda lica, koji je bio u stanju da upropasti i samohrano siroče, pronicljivi mladić iz Šarante osjeti šta znači biti otmjeno odjeven. I ne sačekavši Eženov odgovor, gospođa de Resto zamače u drugi salon, slična leptiru, u haljini čiji su se skuti lepršali pri povijanju i razvijanju. Maksim ode za njom. Ežen, sav bijesan, pođe za njima. I tako se svi troje nađoše zajedno kraj kamina, u velikom salonu. Student je dobro znao da će biti na smetnji tom odvratnom Maksimu; ali je htio da prkosi tom kicošu, makar se i zamjerio gospođi de Resto. Odjednom, sjetivši se da je vidio tog mladića na balu gospođe de Bozean, on pogodi šta Maksim znači za gospođu de Resto; i, s onom mladićkom smjelošću koja čini velike gluposti ili postiže velike uspjehe, on se zareče: «Evo mog suparnika, moram ga pobijediti.« Nerazborit mladić! On nije znao da Maksim de Traj dopušta da ga uvrijede, ali da prvi puca i ubija svog protivnika. Ežen je bio dobar strijelac, ali još nije imao dvadeset pogodaka sa dvadeset dva metka. Mladi grof sjede u naslonjaču kraj vatre, dohvati mašice i poče da džara po kaminu tako plaho-vito i tako zlovoljno da se lijepo Anastazijino lice odjednom sneveseli. Ona se okrenu Eženu i pogleda ga onim hladnim upitnim pogledom koji je rječito govorio: Zašto ne odlazite? Ali tako, da lijepo vaspitani ljudi mogu odmah da odgovore onim rečenicama koje bi trebalo zvati izlaznim rečenicama. Ežen napravi ljubazno lice i reče: — Gospođo, požurio sam da vas posjetim zbog ... Ali odjednom naglo ućuta, jer se otvoriše vrata i uđe onaj gospodin koji je došao kolima. On je bio golo-glav, ne pozdravi se sa groficom, zagleda brižljivo Ežena, pruži ruku Maksimu i reče mu veoma prijateljskim tonom: „Dobar dan", što neobično iznenadi Ežena. Mladi palančani ne znaju kako je prijatno živjeti utroje. — Gospodin de Resto, reče grofica studentu, pokazujući na svog muža. Ežen se duboko pokloni. — Gospodin de Rastinjak, nastavi ona predstavljajući Ežena grofu de Resto. On je, preko Marsijakovih, rođak vikontese de Bozean na čijem sam posljednjem balu imala zadovoljstvo da se upoznam s njim. Riječi rođak gospode vikontese de Bozean preko Marsijakovih, koje je grofica izgovorila gotovo deklamujući, puna one gordosti koju osjeća svaka domaćica kad hoće da pokaže da kod nje
24
dolazi samo otmjeni svijet, čarobno su djelovale. Grof nije više bio hladan i zvaničan, već pozdravi studenta. — Milo mi je, gospodine, reče on što mi se dala prilika da se upoznam s vama. I sam grof Maksim de Traj pogleda uznemireno Ežena i odmah promijeni svoje izazivačko držanje. Ova nagla promjena koja nasta pri pomenu jednog imena, otvori oči i povrati duh mladoh južnjaka. Visoko pariško društvo nije više imalo tajni za njega. Pansion Voker i čiča Gorio bili su sada daleko od njegovih misli. — Ja sam mislio da je porodica Marsijaka izumrla? reče grof de Resto Eženu. — Jeste, gospodine, odgovori on. Moj djeda, vitez de Rastinjak, oženio se nasljednicom porodice de Mar-sijak. On je imao samo jednu kćer kojom se oženio maršal de Klarenbo, djeda po majci gospođe de Bozean. Mi smo mlađa grana i utoliko siromašnija što je moj djeda, viceadmiral, izgubio sve što je imao služeći kralja. Revolucionarna vlada nije priznala naša potraživanja pri likvidiranju Indijskog društva. — Je li gospodin vaš djeda, prije 1789, komandovao brodom Osvetnik? — Jeste. — On je onda poznavao mog djeda koji je koman-dovao Varvikom. Maksim sleže lako ramenima gledajući u gospođu de Resto, kao da je htio da joj kaže: »Mi smo propali ako ova dvojica budu razgovarali o mornarici.« Anastazija razumjede poglede gospodina de Traja. Ona se nasmiješi, kako to samo žene znaju, i reče: „Hodite, Maksime, imam nešto da vas pitam. Gospodo, mi vas ostavljamo da zajedno plovite na Varviku i na Osvetniku.« Ona ustade i izazivački pozva Maksima koji pođe s njom u budoar. Ovaj morganatski par, kako to lijepo kažu Nijemci a za šta mi nemamo odgovarajućeg izraza u francuskom jeziku, tek je stigao do vrata a grof prekide razgovor s Eženom. — Anastazija ostanite, draga moja, povika on ljutite, vi dobro znate da ... — Odmah ću se vratiti, odmah, prekide ga ona; samo da nešto kažem Maksimu. Doista, ona se ubrzo vrati. Žene koje moraju da paze na narav svojih muževa da bi mogle da rade šta hoće, znaju dokle smiju da idu a da ne izgube njihovo dragocjeno povjerenje. One im nikad ne protivrječe kad su u pitanju obične stvari. Tako je grofica prema tonu grofova glasa uvidjela da je opasno ostati u budoaru. Za ovu neprijatnost imala je da zahvali Eženu. Zato ga sa neskrivenim negodovanjem pokaza Maksimu, koji krajnje zajedljivo reče i grofu, i njegovoj ženi i Eženu: — Slušajte, vi imate posla, ne želim da vam smetam; zbogom. I ode. — Ta ostanite, Maksime! povika grof. — Dođite na večeru, reče grofica koja ponovo ostavi Ežena i grofa i ode sa Maksimom u prvi salon gdje su čekali da gospodin de Resto otprati Ežena. Rastinjak je slušao kako se čas zakikoću, čas razgovaraju, pa zaćute; ali pakosni student nastavi da pravi dosjetke sa gospodinom de Resto, laskao mu je ili ga uvlačio u nove razgovore samo da bi ponovo vidio groficu i doznao u kakvim je odnosima sa čiča-Gorioom. Ova žena, očevidno zaljubljena u Maksima, koja drži muža pod papučom, a tajno održava veze sa starim fabrikantom rezanaca, izgledala mu je veoma zagonetna. Htio je da prozre u tu tajanstvenost, nadajući se da će tako moći da zagospodari tom Parižankom. — Anastazija! pozva grof ponovo svoju ženu. — Mora se, jadni Maksime, reče ona mladiću. Do-viđenja, večeras... — Nadam se, Nazi, šapnu joj on, da ćemo se osloboditi onog mladića čije oči uvijek zasijaju kao žeravice kad god se vaša haljina otvori. Izjaviće vam ljubav, obrukaće vas i moraću da ga ubijem.
25
— Jeste li poludjeli, Maksime? reče ona. Zar ti studenti nisu veoma pogodni da se na njih baci sumnja ljubomornog muža, i da se tako prikrije pravi ljubavnik? Udesiću ja da ga Resto omrzne. Maksim prsnu u smijeh i iziđe; grofica ga isprati i stade uz prozor da ga posmatra kako puca bičem i tjera konja da poigrava. Vratila se tek onda kad su zatvorili kapiju. — Znate li, draga moja, reče joj grof kad se ponovo pojavila, imanje na kom živi gospodinova porodica nije daleko od Verteja, na Šaran ti. Gospodinov i moj djeda bili su poznanici. — Milo mi je što smo stari poznanici, reče grofica rasijano. — Više nego što mislite, reče Ežen tihim glasom. — Kako! reče ona živo. — Evo kako, reče student. Vidio sam maločas da je iz vaše kuće izišao jedan gospodin s kojim stanujem u istom pansionu, soba do sobe, čiča Gorio. Pri pomenu tog imena ukrašenog riječju čiča, grof koji je džarao po kaminu, baci mašice u vatru, kao da se opekao, i ustade. — Gospodine, mogli biste kazati gospodin Gorio! viknu on. Grofica prvo problijedje kad vidje muža tako razdra-zenog, pa onda pocrvenje i zbuni se; najzad odgovori usiljeno prirodnim glasom, sa izvještačenom veselošću na licu: »Nikoga na svijetu ne volim više od njega...« Tu zastade, pogleda u klavir kao da se nečega prisjetila i reče: — Volite li muziku, gospodine? — Mnogo, odgovori Ežen, sav crven i zbunjen pretpostavkom da je učinio neku veliku glupost. — Pjevate li? zapita ga ona, priđe klaviru i preletje preko svih dirki od najnižeg ut do najvišeg fa. Rrra! — Ne, gospođo. Grof de Resto hodao je po sobi uzduž i poprijeko. — Šteta, ko umije da pjeva, može imati mnogo uspjeha, reče grofica i zapjeva: — Sa-aro, sa-ro, sa-a-a-ro, non du-bi-ta-re. Izgovorivši ime čiča Gorioa, Ežen je napravio jak utisak, ali sasvim suprotan utisku koji su izazvale riječi: rođak gospođe de Bozean. On se nalazio u položaju čovjeka koji je, zahvaljujući naročitom povjerenju, mogao da razgleda zbirku nekog ljubitelja starina, pa je nepažnjom iz punog ormana izvajanih figura, oborio tri--četiri slabo nalijepljene glave. Zaželio je da propadne u zemlju. Lice gospođe de Resto bilo je hladno a ravnodušne oči izbjegavale su poglede nesrećnog studenta. — Gospođo, reče on, vi imate da razgovarate sa gospodinom de Resto, i zato vas molim da primite uvjerenje o mom poštovanju, i da mi dopustite ... — Kad god budete došli, prekide ga naglo grofica, pričinićete i gospodinu de Resto i meni najveće zadovoljstvo, budite uvjereni u to. Ežen se pokloni duboko i grofici i grofu pa iziđe, a grof ga, i pored njegovog opiranja, isprati do predsoblja. — Kad god bude došao ovaj gospodin, reče grof Morisu, kažite mu da nismo kod kuće, ni gospođa ni ja. Kad Ežen iziđe primijeti da pada kiša. — Eto reče on u sebi, napravio sam glupost kojoj ne znam ni uzroka ni značaja, a sad ću još upropastiti odijelo i šešir. Bolje bi bilo da sam ostao kod kuće i bubao za ispit, spremajući se za dobrog sudiju. Mogu li odlaziti u društvo kad je za to potrebno imati kola, čiste čizme, neophodnu opremu, zlatan lanac, danju rukavice od bijele jelenske kože koje staju po šest franaka par, a uveče žute rukavice! A, matori ugursuze, čiča Gorio! Kad je izišao na ulicu, naidođe neka iznajmljena kola koja su se vraćala sa svadbe. Kočijaš je jedva čekao da krišom zaradi nešto za sebe i vidjevši Ežena u fraku, s bijelim prslukom, žutim
26
rukavicama i sjajnim čizmama a bez kišobrana, upita ga znakom hoće li da ga poveze. Ežen je bio obuzet onim prigušenim bijesom koji gura mlade ljude sve dublje u ponor u koji su upali, kao da će tamo naći neki srećan izlaz. On glavom dade znak da pristaje na kočijaševu ponudu i uđe u kola, iako je imao samo dvadeset dva sua. Nekoliko pomorandžinih cvjetova i zlatnih končića pokazivali su da su se u njima vozili mladenci. — Kuda će gospodin? upita kočijaš, koji je već skinuo bijele rukavice. — Vala, pomisli Ežen, kad sam već ovako zabasao, onda da bar nešto ućarim! Tjerajte u palatu de Bozean, odgovori on glasno. — U koju? zapita kočijaš. Ovo pitanje zbuni Ežena. Ovaj novajlija u otmjenosti nije znao da postoje dvije palate de Bozean, a nije znao ni koliko ima rođaka koji ne pomišljaju na njega. — Vikonta de Bozean, ulica ... — Grenel, dodade kočijaš klimnuvši glavom i pre-kinuvši ga. Znate, imate i palatu grofa i markiza de Bozean, u Ulici Sen-Dominik, dodade on, podižući papuču na kolima. — Znam, odgovori Ežen odsječno. Danas mi se svak ruga! reče on i baci šešir na prednje sjedište. Skupo ću sve ovo platiti. Ali ću bar kao pravi gospodin posjetiti svoju tobožnju rođaku. A onaj stari zlikovac, čiča Gorio, već me košta najmanje deset franaka. Ali ću bar ispričati gospođi de Bozean šta mi se sve desilo, možda ću je nasmijati. Ona je vjerovatno upoznata sa tajnom zločinačkih veza između onog matorog pacova bez repa i one lijepe žene. Bolje je da zadobijem naklonost svoje rođake nego da se nosim s onom pokvarenom ženom koja mi izgleda veoma skupa. Kad je ime ove lijepe vikontese tako moćno, koliko tek vrijedi ona sama? Okrenimo se onima ka vrhu. Kad se već napada nešto na nebu, onda treba gađati pravo u boga! Te su riječi samo kratak izvod mnogih i mnogih misli koje su se vrzmale po njegovoj glavi. Gledajući kako pada kiša, on se malo smiri i osjeti spokojnim. Tješio se da će bar korisno potrošiti posljednji novac koji ima pri sebi, jer će sačuvati frak, čizme i šešir. Zato se nasmijao kad je kočijaš doviknuo: Otvorite vrata, molim vas! Vratar u crvenoj i zlatom optočenoj livreji otvori vrata palate, i Rastinjak je sa zadovoljstvom gledao kako njegova kola prolaze ispod trijema, zaokreću u dvorište i zaustavljaju se pred ulazom. Kočijaš u dugačkom plavom kaputu priđe kolima i spusti kolski stepenik. Izlazeći iz kola, Ežen ču prigušen smijeh koji je dolazio iz hodnika sa stubovima. Sluge su se već podsmijevale ovim prostim svatovskim kolima. Njihov smijeh začu se baš onda kad je student upoređivao svoja kola sa jednim od najljepših kočija koje postoje u Parizu, u koje su bila upregnuta dva nemirna konja s ružama iza ušiju, koji su grizli đem, a koje je kočijaš, na-pudrovan i sa lijepom maramom oko vrata, kratko držao na uzdi, kao da su htjeli da se otmu. U Šose-d'Anten, u dvorištu gospođe de Resto vidio je lake dvokolice čovjeka od dvadeset šest godina. U predgrađu Sen-Zermen zatekao je raskoš velikog plemića, ekipaž koji je vrijedio više od trideset hiljada franaka. — Ko li je tu? zapita se Ežen shvativši, istina malo dockan, da u Parizu ima veoma malo slobodnih žena i da skupo staje njihovo osvajanje. Dođavola! Vjerovatno i moja rođaka ima svog Maksima. Teško ožalošćen, on se pope uz stepenice. Cim se pojavi, otvoriše se staklena vrata; pred njim se pojaviše sluge uozbiljene kao magarci kad ih timare. Onaj bal na kom je i on bio prisutan, priređen je u velikim prostorijama za svečanosti, u prizemlju palate de Bozean. Pošto nije imao vremena da posjeti svoju rođaku između poziva i bala, on nije ni poznavao stan gospođe de Bozean! pružala mu se prilika da prvi put vidi čuda one elegancije koja odaje dušu i navike jedne otmjene žene. Ovo je bilo utoliko zanimljivije za posmatranje što je mogao da pravi poređenja sa salonom gospođe de Resto. Vekontesa je primala u četiri i po časa. Da je Ežen
27
došao pet minuta ranije, ne bi ga primila. Ežena, koji nije imao pojma o raznim pariškim običajima, od-vedoše gospođi de Bozean preko velikih bijelih stepenica punih cvijeća, sa pozlaćenom ogradom i crvenim ćilimi-ma. On ništa još nije znao o njoj, iako je spadala u žene o kojima se svake večeri prepričavaju priče po pariškim salonima. Vikontesa je već tri godine bila u prisnim vezama sa markizom d'Ažida-Pento, koji je spadao u najpoznatije i najbogatije portugalske plemiće. To je bila jedna od onih bezazlenih veza koje imaju u sebi tolik« draži za one koji je održavaju, tako da ne podnose nikog drugog. Zato je i vikont de Bozean, htio-ne htio, poštovao pred svijetom ovu morganatsku vezu. Svi oni koji su prvih dana ovog prijateljstva dolazili kod vikontese u dva časa po podne zaticali su marlkiza d'Ažida-Pento. Gospođa de Bozean nije mogla da odbija posjete, jer bi to bilo vrlo nepristojno, ali je ipak hladno primala svoje goste, pažljivo zagledala šare na tavanu, tako da je svakom bilo jasno koliko joj smeta. Kad se razglasilo po Parizu da su gospođi de Bozean neprijatne popodnevne posjete, niko joj više nije dolazio. Ona je odlazila u Veselo pozorište ili u Operu sa gospodinom de Bo-zeanom i gospodinom d'Ažida-Pentom. Ali gospodin de Bozean, kao lijepo vaspitan čovjek, uvijek je ostavljao svoju ženu i Portugalca same u loži. Gospodin d'Ažida je mislio da se ženi jednom od gospođica de Rošfid. U visokim društvenim krugovima svako je, osim gospođe de Bozean, znao za tu vezu. Neke njene prijateljice bijahu joj kao nagovijestile nešto; ali ona se na to smijala, vjerujući da one to čine iz zavisti, želeći da pomute njenu sreću. Međutim trebalo je objaviti vjeridbu. Iako je došao da obavijesti vikontesu o ovome braku, lijepi Portugalac još nije smio da izusti ni jednu jedinu riječ o tome. Zašto? Zato što, bez sumnje, ništa nije teže nego saopštiti ženi takav ultimatum. Ima ljudi koji se bolje osjećaju u dvoboju, pred čovjekom koji im može svakog časa probosti srce mačem, nego pred ženom koja poslije dvočasovnog jadikovanja pada u nesvjest i traži soli za udisanje da bi se osvježila. Dakle, gospodin d'A-žida-Pento sjedio je kao na trnju i mislio da pođe, govoreći u sebi da će gospođa de Bozean doznati ovu vijest; on će joj pisati; biće mu lakše da ovo ljubavno ubistvo izvrši pismeno nego usmeno. Kad sluga prijavi gospodina Ežena de Rastinjaka, markiz d'Ažida-Pento za-drhta od radosti. Zapamtite dobro da zaljubljena žena ima više smisla za sumnjičenja no sposobnosti da unese promjene u svoja zadovoljstva. Kad neko hoće da je napusti, ona brže shvati smisao nekog pokreta no što Virgilijev parip osjeti ona majušna tijela glasnika ljubavi. Zato i gospođa de Bozean primijeti ovaj nehotičan trzaj, koji je bio lak, ali bezazleno strašan. Ežen nije znao da u Parizu nikome ne treba ući u kuću dok se prethodno, od kućnih prijatelja, ne sazna sve o mužu, o ženi i djeci, da se ne bi učinila neka od onih gluposti za koje Poljaci tako živopisno kažu: Upregnite pet volova u kola! svakako zato da biste se izvukli iz nezgode u koju ste zapali. Takve neprilike još nemaju imena u Francuskoj zacijelo zato što se misli da su one u njoj nemoguće uslijed jako rasprostranjenog ogovaranja. Pošto je dobro nasio kod gospođe de Resto, koja mu nije ostavila ni toliko vremena da se izvuče iz škripca, samo je Ežen bio u stanju da nastavi sa svojim šeprtljanjima, otišavši u posjetu gospođi de Bozean. Ali ako je tamo i suviše mnogo smetao gospođi de Resto i gospodinu de Traju, ovdje je spašavao gospodina d'Ažida. — Zbogom, reče Portugalac žureči vratima, dok je Ežen ulazio u jedan mali i lijepi salon, siv i ružičast, u kome je raskoš bila uslovljena elegancijom. — Ali da se vidimo večeras, reče gospođa de Bozean, okrenu glavu i pogleda u markiza. Zar nećemo u pozorište? — Ne mogu, reče on i dohvati kvaku na vratima. Gospođa de Bozean ustade, pozva ga k sebi ne osvrćući se na Ežena koji je, stojeći zasjenjen pred bljeskom divotnog bogatstva, povjerovao u istinitost arapskih priča i nije znao gdje da se skloni ispred ove žene koja ga ne primjećuje. Vikontesa podiže kažiprst desne ruke i njime pozva markiza preda se. U njenom
28
pokretu bilo je i plahovitog despotizma i silne strasti, te markiz pusti kvaku i vrati se. Ežen ga je zavidljivo gledao. To je onaj čovjek čija kola čekaju dolje! Treba dakle imati bijesne konje, sluge u livrejama, i more zlata da bi se zadobio pogled jedne Parižanke. Demon raskoši ujede ga za srce, obuze ga groznica dobiti, a želja za zlatom osuši mu grlo. Imao je sto trideset franaka za tri mjeseca. Njegov otac, majka, braća, sestre, tetka, nisu trošili, svi zajedno, ni dvjesta franaka mjesečno. Ovo brzo poređenje između njegovog sadašnjeg položaja i cilja koji je trebalo da postigne samo poveća njegovo zaprepašćenje. — A zašto, reče vikontesa smijući se, ne možete da dođete u Italijansko pozorište? — Imam posla. Pozvan sam na večeru kod engleskog ambasadora. — Ostavite sve to. Kad čovjek samo počne da laže, on je onda primoran da upada iz laži u laž. Gospodin d'Ažida reče tada smijući se: — Vi to zahtijevate? — Zacijelo? — Eto, to sam želio da mi kažete, odgovori on i pogleda je onim nježnim pogledom koji bi umirio svaku drugu ženu. Zatim, dohvati vikontesinu ruku, poljubi je i ode. Ežen zagladi rukom kosu i spremi se za pozdrav, vjerujući da će se sad gospođa de Bozean sjetiti i njega; ali, ona odjednom pojuri, uđe u galeriju, pritrča prozoru i stade gledati gospodina d'Ažida kako ulazi u kola; ona pažljivo oslušnu i ču kako sluga ponavlja ko-čijašu: »Kod gospodina de Rošfida«. Ove riječi i način na koji se gospodin d'Ažida zavali u kola djelovali su kao udar groma na ovu ženu, i ona se vrati obuzeta najcrnjim slutnjama. Za visoke društvene krugove to su najstrašnije nesreće. Vikontesa uđe u spavaću sobu, sjede za sto i uze hartiju za pisma. »Pošto večerate kod Rošfidovih, a ne u engleskoj ambasadi, napisa ona, morate se objasniti sa mnom. Ja vas čekam«. Kad je ispravila nekoliko slova koja je usljed grčevitog drhtanja ruke rđavo napisala, ona se potpisa sa K, što je trebalo da znači Kler de Burgonj, i zazvoni. — Zače, reče sluzi koji odmah uđe, otiđite u sedam i po časova kod gospodina de Rošfida i potražite mar-kiza d'Ažidu. Ako je gospodin markiz tamo, predajte mu ovo pismo, i ne čekajte odgovor; ako ne bude tamo, vratite pismo. — Gospođu vikontesu čeka neko u salonu. — Zbilja, reče ona i uđe unutra. Eženu je već bilo jako neugodno; najzad ukaza se vikontesa koja mu reče glasom koji ga silno uzbudi: „Oprostite, gospodine, morala sam da napišem jedno pismo, a sada vam stojim na raspolaganju.« Nije znala šta govori, jer evo šta je mislila: »A, on hoće da se oženi gospođicom de Rošfid. No, je li on slobodan? Taj brak ima da se pokvari još noćas, ili ja... Ali o tome se sutra neće više ni govoriti«. — Rođako ... odgovori Ežen. — Kako? uzviknu vikontesa i osinu ga drskim pogledom od kog se student sledi. Ežen je razumio to njeno: kako. Za ova tri sata on je toliko stvari naučio da je postao obazriv. — Gospođo, popravi se on i poorvenje. Tu zastade, pa onda nastavi: Oprostite mi; meni je potrebno toliko pomoći da mi malo srodstva ne bi ništa naudilo. Gospođa de Bozean se nasmiješi, ali žalosno: ona je već osjećala nesreću koja se bližila. — Kad biste znali u kakvom se položaju nalazi moja porodica, nastavi on, vi biste pristali da budete jedna od onih vila iz bajki koje uživaju u otklanjanju teškoća svojih štićenika. — Dakle, rođače, reče ona smijući se, čime vam mogu pomoći?
29
— A zar ja to znam? Ali biti s vama i u najdaljem srodstvu vrijedi koliko čitavo bogatstvo. Zbunili ste me, ne znam ni šta sam vam kazao. Vi ste jedina osoba koju poznajem u Parizu. Htio sam da vas zamolim da me prisvojite kao kakvo siroče koje bi se uhvatilo za vaš skut i koje bi bilo u stanju da za vas da i svoj život. — Da li biste ubili nekoga zbog mene? — Ubio bih i dvojicu, reče Ežen. — Dijete! Da, vi ste pravo dijete, reče ona zaustavljajući suze. Vi biste mogli iskreno voljeti! — Ah! uzdahnu on klimnuvši glavom. Vikontesa se živo zainteresova za studenta zbog njegovog odgovora. Južnjak je pravio svoj prvi račun. Između plavog budoarr gospođe de Resto i ružičastog salona gospođe de Bozean, on je svršio tri godine onog Pariškog prava o kome se ne govori, mada se iz njega sastoji veliko društveno pravo koje, ako se dobro nauči i primijeni, daleko vodi. — A, sjetio sam se, reče Ežen. Ja sam na vašem balu upoznao gospođu de Resto i bio sam danas prije podne kod nje. — Morali ste joj biti na smetnji, reče gospođa de Bozean smiješeći se. — Da, ja sam neznalica koja će cio svijet izazvati protiv sebe, ako mi vi ne pomognete. Mislim da je veoma teško naći u Parizu mladu, lijepu, bogatu i elegantnu ženu koja je slobodna, a meni je potrebna takva žena koja bi me upoznala sa onim što vi žene umijete tako lijepo da objasnite: sa životom. Svuda ću naići na nekog gospodina de Traja. Došao sam, dakle, k vama da mi objasnite jednu zagonetku i da vas zamolim da mi kažete kakvu sam to glupost uradio.. Govorio sam o nekom čiči... — Gospođa vojvotkinja de Lanže, reče Zak prekidajući studenta, kome to ne bi pravo. — Ako želite da uspijete u životu, reče vojvotkinja tihim glasomj prije svega ne smijete biti tako plahoviti. — O! Dobar dan, draga moja, nastavi ona idući u susret vojvotkinji, stisnu joj ruke srdačno i umiljato kao da joj je rođena sestra, a vojvotkinja joj to uzvrati sa najvećom ljubaznošću. »Evo dvije dobre prijateljice! pomisli Rastinjak. Sad ću imati dvije zaštitnice. Ove dvije žene moraju imati iste osobine, te će se obje bez sumnje zauzeti za mene.« — Čemu imam da zahvalim što si došla, draga moja Antoaneta? reče gospođa de Bozean. — Vidjela sam gospodina d'Ažida-Pento kad je ulazio kod gospodina de Rošfida pa sam pomislila da ste sami. Gospođa de Bozean osta hladna i ne pocrvenje, njen se pogled ne promijeni, a njeno čelo kao da se razve-dravalo dok je vojvotkinja izgovarala ove kobne riječi. — Da sam znala da ste zauzeti... dodade vojvotkinja okrenuvši se Eženu. — Gospodin de Rastinjak, moj rođaik, reče vikon-tesa. Šta je sa generalom de Monrivo? reče ona. Juče mi je Serizi rekao da se nigdje ne pojavljuje. Je li bio danas kod vas? Pošto se govorilo da je vojvotkinju napustio gospodin de Monrivo, u kog je ona bila smrtno zaljubljena, ovo je pitanje žacnu posred srca, i ona odgovori pocrve-njevši: — Juče je bio u Jeliseju. — Na službi, reče gospođa de Bozean. — Klaro, vi zacijelo znate da će se sutra objaviti vjeridba gospodina d'Ažida-Pento i gospođice de Rošfid? nastavi vojvotkinja sijevajući pakosno očima. Udar je bio isuviše jak, vikontesa preblijedje i odgovori smijući se: — To je vijest kojom se zanimaju glupači. Zašto bi gospodin d'Ažida dao jedno od najpoznatijih portugalskih imena gospođici de Rošfid? Rošfidovi su skorašnji plemići. — Ali će Berta, kako se govori, imati dvije stotine hiljada li var a prihoda.
30
— Gospodin d'Ažida je i suviše bogat da bi se time rukovodio. — Draga moja, gospođica de Rošfid je dražesna. — A! — Najzad, on je danas tamo na večeri, sve je uređeno. Iznenađena sam koliko ste vi malo obaviješteni o tome. — Dahle, kalkvu ste to ludoriju učinili, gospodine? reče gospođa de Bozean. Ovaj siroti dečko pravi je novajlija u društvu te pojma nema o čemu mi govorimo. Budite dobri prema njemu, a naš razgovor ostavimo za sutra. Vidite, sutra će sve biti zvanično objavljeno, i onda ćete moći sa sigurnošću govoriti o tome. Vojvotkinja odmjeri Ežena od glave do pete onim drskim pogledom koji čovjeka smrvi, i stavi mu na znanje da je niko i ništa. — Gospođo, ja sam nehotice strašno uvrijedio gospođu de Resto. Nehotice, eto, u tome je moja krivica, reče student koji se već snašao i shvatio zajedljiva i potajna peckanja u ljubaznim riječima ovih dviju žena. Vi se i dalje viđate s onima koji vam svjesno nanose bol, a možda i strahujete od njih, dok onoga koji nesvjesno nanosi uvrede smatraju za glupaka i smetenjaka koji ne umije ničim da se koristi, a svako ga prezire. Gospođa de Bozean pogleda studenta onim pogledom velikih duša u kome je bilo i zahvalnosti i dostojanstva. Taj pogled bio je melem za ranu koju je studentovu srcu zadala vojvotkinja svojim izvršiteljsko--procjenjivačkim pogledom, kojim je odmjerila njegovu vrijednost. — Zamislite da sam uspio da zadobijem blagonaklonost grofa de Resto, jer, reče on i pogleda vojvotkinju istovremeno i ponizno i zajedljivo, moram vam priznati, gospođo, ja sam zasada samo grešni student, sam samcit, puki siromah ... — Ne govorite tako, gospodine de Rastinjak. Žene nikad ne vole ono što niko ne voli. — E, reče Ežen, meni je tek dvadeset dvije godine, i čovjek mora da podnosi nezgode koje idu sa godinama. Uostalom, ja se ispovijedam; a nemoguće je kleknuti u ljepšu ispovjedaonicu: u ovoj se čine grijesi koji se priznaju u onoj drugoj. Zbog njihove neukusnosti, vojvotkinja hladno primi i osudi ove jeretičke riječi, i reče vikontesi: — Gospodin je došao... Gospođa de Bozean poče slatko da se smije i svom rođaku i vojvotkinji. — Došao je, draga moja, i traži vaspitačicu dobra ukusa. — Gospođo vojvotkinjo, nastavi Rastinjak, zar nije prirodno što želimo da upoznamo tajne onoga što nas očarava? (Sad sigurno govorim, pomisli on, kao kakav brica.) — Mislim da je gospođa de Resto učenica gospodina de Traja, reče vojvotkinja. — Gospođo, ja o tome nisam imao ni pojma, nastavi student. Zato sam i upao tako glupo među njih. Najzad, muž me je lijepo primio, žena bi me podnosila neko vrijeme, ali mi odjednom pade na um da im kažem kako poznajem jednog čovjeka kog sam vidio da izlazi na tajne stepenice i koji je u dnu hodnika poljubio groficu. — Ko je to bio? zapitaše obje žene. — Neki starac koji živi sa dva zlatnika mjesečno kao i ja, ubogi student, na kraju predgrađa SenMarso, pravi bijednik, kome se svako podsmijeva a koga zovemo čiča Gorio. — Pa vi ste pravo dijete, uzviknu vikontesa. Gospođa de Resto se kao djevojka preživala Gorio. — Kći nekog fabrikanta rezanaca, nastavi vojvotkinja, beznačajna žena koja je predstavljena dvoru istog dana kad i kći nekakvog poslastičara. Zar se ne sjećate, Klaro? Kralj je počeo da se smije i rekao je na latinskom nešto duhovito o brašnu. Ljudi... kako ono bijaše? Ljudi... — Eiusdem farinae, reče Ežen. — Tako je, reče vojvotkinja. — A, to je njen otac, nastavi student užasnut.
31
— Dabome; čiča je imao dvije kćeri koje ludo voli, iaiko se obje gotovo odriču njega. — Nije li druga udata, reče vikontesa gledajući u gospođu de Lanže, za nekog barona de Nisenžana? Da se ne zove Delfina? Je li to ona plavuša koja ima ložu u Operi, a odlazi i u Veselo pozorište, i glasno se smije da bi privukla pažnju na sebe? Vojvotkinja se nasmiješi i reče: — Pa ja vam se divim, draga moja. Što vas toliko zanimaju ti ljudi? Trebalo je biti ludo zaljubljen, kao što je bio Resto, pa se oženiti brašnarevom kćerkom, gospođicom Anastazijom. Ali neće se mnogo uvajditi. Ona je pala u ruke gospodinu de Traju, koji će je upropastiti. — One su se odrekle svog oca? ponovi Ežen. — Da, da, odrekle su se svog oca. Nekakvog oca, nastavi vikontesa, dobrog oca koji je, kako se priča, dao svakoj u miraz po pet ili šest stotina hiljada franaka da ih usreći lijepom udajom, a za sebe zadržao samo osam do deset hiljada Hvara prihoda, vjerujući da će njegove kćeri ostati njegove kćeri, misleći da je sebi stvorio kod njih dva izvora za izdržavanje, dvije kuće gdje će ga obožavati i njegovati. Poslije dvije godine zetovi su ga otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika ... Iz Eženovih očiju kanu nekoliko suza. Nedavno se okrijepio čistim i svetim porodičnim osjećanjima, još je vjerovao u svoje mladalačke snove i ovo mu je bio prvi dan na bojištu pariške civilizacije. Istina uzbuđenja djeluju tako snažno da ove tri osobe zaćutaše za trenutak gledajući se nijemo. — E, bože moj! reče gospođa de Lanže, ovo je zaista strašno, a događa se svakog dana pred našim očima. Ima li tome kakvog uzroka? Recite mi, draga moja, jeste li se ikad zapitali šta je to zet? Zet je čovjek za koga odgajamo, vi ili ja, milo malo stvorenje za koje nas vezuje hiljadu veza, koje će sedamnaest godina biti radost porodice, njena najčistija duša, kako bi rekao Lamartin, i najzad postati njena napast. Kad nam taj čovjek uzme kćer, on će prvo dograbiti svoju ljubav kao sjekiru da njome iz srca i duše toga anđela iskorijeni sva osjećanja koja su je vezivala za njenu porodicu. Do juče je naša kći bila sve za nas, mi smo bili sve za nju; sutradan, ona postaje naš neprijatelj. Zar ne gledamo tu tragediju svakog dana? Ovdje je snaha krajnje neobazriva prema svekru koji je sve žrtvovao za svog sina. Tamo opet zet izbacuje taštu iz kuće. čujem kako se ljudi pitaju čega danas ima dramatičnog u društvu. Eto, zetova drama je strašna, ne računajući naše brakove koji su postali vrlo glupi. Znam vrlo dobro šta se dogodilo tom starom fabrikantu rezanaca. Mislim da se sjećam da je taj Forio ... — Gorio, gospođo. — Da, taj Morio bio je za vrijeme revolucije predsjednik jednog odbora; bio je posvećen u tajnu one poznate gladi i počeo je da se bogati prodajući u to vrijeme brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. A nabavio ga je koliko je htio. Upravnik dobara moje babe uzeo je od njega silne pare za brašno. Taj Gorio dijelio je dobit, bez sumnje, kao svi takvi ljudi, sa odborom narodnog spasa. Sjećam se da je upravnik govorio mojoj babi da može biti sasvim spokojna u Granviljeu, jer je njeno žito najbolja preporuka za nju. Dakle, taj Lorio koji je dželatima prodavao žito, imao je jednu jedinu strast. Kažu da obožava svoje kćeri. Stariju je uvalio u kuću de Resto, a mlađu udao za barona de Nisenžana, bogatog bankara koji se izdaje za roajalistu. Razumljivo je da se za vrijeme Carstva zetovi nisu snebivali da primaju u kuću ovoga starca iz Devedeset i treće; to je još nekako išlo pod Bonapartom. Ali kad su se povratiti Burbonci, starac je počeo da smeta gospodinu de Resto, a još više bankaru. Kćeri, koje su možda još uvijek voljele svog oca, htjele su da zadovolje i njega i svoje muževe, i da vuci budu siti i sve ovce na broju; i tako su primale Gorioa kad su bile same, izmišljajući nježne izgovore. »Tata, dođite, biće nam prijatnije jer ćemo biti sami!« itd. J' mislim, draga moja, da istinita osjećanja imajući-... : razum: srce ovog jadnika
32
iz Devedeset treće bilo je ranjeno. Vidio je da se njegove kćeri stide njega i da on smeta svojim zetovima, ako one vole svoje muževe. Trebalo je, dakle, da se žrtvuje. I on se žrtvovao, jer je bio otac: sam se prognao. Kad je vidio da su mu kćeri zadovoljne, povjerovao je da je dobro uradio. Saučesnici tog malog zločina bili su i otac i kćeri. To svuda vidimo. Zar taj čiča Dorio ne bi bio masna mrlja u salonu svojih kćeri? On bi se u njemu snebivao i bilo bi mu dosadno. To što se dogodilo tome ocu može se dogoditi i najljepšoj ženi sa čovjekom koga mnogo voli: ako mu dosadi svojom ljubavlju, on ode i izbjegava je, služeći se kojekakvim niskostima. Tako biva sa svim osjećanjima. Naše je srce riznica, ako ga odjednom ispraznite, onda ste propali. Kao što ne opraštamo čovjeku koji je ostao bez prebijene pare, tako isto ne opraštamo ni osjećanju koje se u cijelosti ispolji. Taj otac dao je sve. Davao je punih dvadeset godina, i svoju nježnost, i svoju ljubav; dao je sve svoje bogatstvo za jedan dan. Kad su njegove kćeri dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu. — Svijet je gadan, reče vikontesa cupkajući svoj šal oborenih očiju, jer je bijehu u srce pogodile riječi koje je gospođa de Lanže njoj namijenila pričajući ovu priču. — Gadan! Ne, odgovori vojvotkinja; uvijek je on takav bio. Ja vam o njemu ovako govorim zato što hoću da vam pokažem da ga dobro poznajem. I ja sam vašeg mišljenja, reče ona stežući ruku vikontesi. Svijet je kaljuga, gledajmo da ostanemo na visini. Tada ustade, poljubi u čelo gospođu de Bozean govoreći: Ala ste sada lijepi, draga moja. Još nikad nisam vidjela tako lijepu boju lica. Zatim jedva primjetno klimnu glavom pogledavši u rođaka i iziđe. — Čiča Gorio je veličanstven! Reče Ežen sjetivši se da ga je vidio kako noću savija svoje posuđe od pozlaćenog srebra. Gospođa de Bozean bijaše toliko zamišljena da nije čula njegove riječi. I tako prođe nekoliko trenutaka u ćutanju, a siromah student, zgranut i postiđen, ne usudi se ni da ode, ni da ostane, ni da progovori. — Svijet je gadan i zloban, reče najzad vikontesa. Čim nam se dogodi neka nesreća, odmah se nađe neki prijatelj koji dotrči da nam je saopšti i da nam rije po srcu nožem, hvaleći nam njegovu dršku. Već me ujedaju, već mi se podsmijevaju! Ali ne dam se ja. Ona gordo ispravi glavu kao otmjena žena, a to je i bila, i iz njenih ponosnih očiju sijevnuše munje. — Gle, reče spa-zivši Ežena, vi ste još tu! — Još, reče on žalosno. — Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspijete; ja ću vam pomoći. Uvidjećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmjerićete veličinu bijedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svijetu, ipak ima stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udri te bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje. Zapamtite da nećete biti niko i ništa ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba da bude mlada, bogata i otmjena. Ali krijte kao blago svako istinito osjećanje; ne dajte ni da ga naslute, jer ćete propasti. Nećete više biti dželat, već ćete posta/ti žrtva. Ako ikoga zavolite, čuvajte dobro svoju tajnu! Nemojte je odati dok dobro ne provjerite kome ćete otvoriti svoje srce. Da biste unaprijed sačuvali tu ljubav koja još ne postoji, naučite se da budete nepovjerljivi prema svijetu. Čujte me, Miguele... (Ona ne primijeti da se prevarila u imenu.) Postoji nešto još strasnije od ovog kćerinskog napuštanja oca, čiju smrt žele obje njegove kćeri. To je suparništvo između dvije sestre. Resto je plemić, njegova žena je primljena u društvo, predstavljena je i dvoru; ali njena sestra, njena bogata sestra, lijepa gospođa Delfina de Nisenžan, žena jednog bankara, presvisnu od žalosti i zavisti jer je ostala daleko iza svoje sestre; sestru više ne smatra sestrom; te se dvije
33
žene odriču jedna druge, kao što se odriču i svog oca. I zato bi gospođa de Nisenžan polokala sve blato između ulica Sen-Lazar i Grenel samo da uđe u moj salon. Ona je povjerovala da će pomoću de Marseja doći do svog cilja, postala je njegova robinja i prosto mu dosadi. Ali de Marsej slabo mari za nju. Ako mi je predstavite, vi ćete postati njeno mezimče, i ona će vas obožavati. Volite je poslije, ako možete, ako ne, vi je iskoristite. Pozvaću je jedanput, dvaput, prilikom kakve velike svečanosti, kad bude mnogo svijeta; ali je nikad neću primiti danju. Pozdraviću se s njom, i to je sve. Zatvorili su vam grofičina vrata zato što ste pomenuli čičaGorioa. Jeste, dragi moj, možete otići dvadeset puta gospođi de Resto, uvijek će vam reći da nije kod kuće. Njena su vam vrata zauvijek zatvorena. Lijepo, neka vas onda čiča Gorio odvede u kuću gospođe Delfine de Nisenžan. Lijepa gospođa de Nisenžan biće za vas znamenje. A vi budite čovjek koga ona izdvaja, i žene će ludovati za vama. Njene suparnice, njene prijateljice, njene najbolje prijateljice gledaće da vas preotmu. Ima žena koje vole čovjeka koga je izabrala neka druga žena, kao što ima jadnih malograđanki koje misle da će steći i naše ponašanje ako stave na glavu šešire kakve mi nosimo. Vi ćete uspjeti. U Parizu, uspjeh je sve, to vam je ključ moći. Ako žene nađu da imate duha i dara, ljudi će u to povjerovati, ako ih vi ne razuvjerite. Tada ćete moći sve što zaželite, svuda ćete imati pristupa. Tada ćete saznati da je svijet skup prevarenih i varalica. Nemojte biti ni s jednima ni s drugima. Ja vam dajem svoje ime kao vodilo za ulazak u taj lavirint. Nemojte ga osramotiti i vratite mi ga čisto, reče ona, povi malo vrat i pogleda studenta kao kakva kraljica. A sad, idite, ostavite me. I mi žene moramo da bijemo bitke sa svojim neprijateljima. — Ako vam zatreba pouzdan čovjek da potpali minu? prekide je Ežen. — Onda? reče ona. On se udari u prsa, odgovori smiješkom na smiješak svoje rođake i ode. Bilo je pet sati. Ežen je bio gladan te se bojao da ne zadocni na večeru. Ova bojazan probudi u njemu zadovoljstvo koje se osjeća od brze vožnje po Parizu. Ovo čisto mehaničko uživanje nije mu smetalo da se sav preda mislima koje su ga spopale. Kad čovjek njegovih godina osjeti da je prezren, on se ljuti, bjesni, prijeti pesnicima cijelom svijetu, hoće da se sveti i posumnja u samog sebe. Rastinjaka su sada mučile ove riječi: Vi ste sebi zatvorili grofičina vrata. »Otići ću! pomisli on, ako gospođa de Bozean bude imala pravo, pa ako mi je tamo zabranjen pristup... ja... Gospođa de Resto naći će me u svim salonima u koje odlazi. Naučiću da se mačujem, da gađam iz pištolja i ubiću njenog Maksima!« — »A novac! doviknu mu savjest, gdje ćeš njega naći?« Odjednom drečeće bogatstvo grofice de Resto zasija pred njegovim očima. Tu je vidjeo raskoš u kojoj je morala uživati jedna gospođica Gorio, pozlate, skupocjene stvari koje padaju u oči, neukusnu raskoš skorojevića, rasipanje ljubavnice koju izdržava ljubavnik. Ta čarobna slika odjednom iščeze pred veličanstvenim dvorcem de Bozean. Njegova mašta, prenijeta u otmjene krugove pariškog društva, probudi u njemu mnogo rđavih misli šireći djelokrug njegova duha i njegove svijesti. Svijet mu se ukaza onakav kakav je: zakoni i moral nisu postojali za bogataše, a u bogatstvu vide ultima ratio mundi. »Votren ima pravo, bogatstvo je vrlina!« pomisli on. Kad je stigao u Ulicu Nev-Sent-Ženevjev, brzo se pope u svoju sobu, zatim se vrati, dade deset franaka kočijašu i najzad uđe u onu odvratnu trpezariju gdje zateče osamnaest gostiju kako slatko jedu, kao životinje za jaslama. On se zgadi na prizor ove bijede i na izgled ove dvorane. Prelaz je bio i suviše nagao, suprotnost i suviše velika, zbog čega i njegovo samoljublje poraste preko svake mjere. Na jednoj strani, svježe i lijepe slike najotmjenijeg društva, mlada i živa lica okružena divotama umjetnosti i raskoši, strasne glave pune poezije; na drugoj strani, jezive slike uokvirene prljav-štinom, i lica kojima su strasti oduzele svaku draž. On se sjeti pouka koje mu je dala gospođa de Bozean, obuzeta gnjevom napuštene žene. Sjeti se njenih zavodljivih ponuda.
34
Bijeda ih je sada objašnjavala. Rastinjak izabra dva puta koji naporedo vode bogatstvu: nauku i ljubav, pomoću kojih će postati učen doktor i svjetski čovjek. Još je bio pravo dijete! Ta se dva puta nikad ne sastaju. — Nešto ste suviše turobni, gospodine markiže, reče mu Votren, i pogleda ga onim pogledom kojim je, kako izgleda, prodirao u najskrivenije tajne ljudskog srca. — Nisam raspoložen da podnosim šale onih koji me nazivaju gospodinom markizom, odgovori on. U Parizu treba imati sto hiljada Hvara prihoda pa biti pravi markiz, a kad neko živi u pansionu Voker, taj baš nije ljubimac sreće. Votren pogleda Rastinjaka i očinski i prezrivo, kao da je htio da kaže: »Balavce jedan! S tobom bih ja začas bio gotov!« Zatim odgovori: — Zato ste rđavo raspoloženi što možda niste imali uspjeha kod lijepe grofice de Resto. — Zatvorila mi je vrata zato što sam joj rekao da njen otac jede za našim stolom, uzviknu Rastinjak. Svi se gosti pogledaše. Čiča Gorio obori oči i okrenu se u stranu da ih obriše. — Natrunili ste mi duvana u oko, reče on svome susjedu. - Ko odsad bude jedio čiča-Gorioa, sa mnom će imati posla, odgovori Ežen i pogleda susjeda bivšeg fabrikanta rezanaca; on vrijedi više od svih nas. Gospođe se izuzimaju, reče on i okrenu se gospođici Tajfer. Ova rečenica učini kraj svemu, jer ju je Ežen izgovorio takvim glasom da su svi za stolom zaćutali. Samo mu Votren odgovori podrugljivo: — Ako mislite da uzmete u zaštitu čiča-Gorioa i da postanete njegov odgovorni urednik, treba da umijete dobro da rukujete mačem i dobro da gađate iz pištolja. — To ću naučiti, reče Ežen. — Znači, stupili ste danas u borbu? — Možda, odgovori Rastinjak. Ali ja ne moram nikome da polažem račune o svom radu, kao što se ne trudim da saznam šta drugi rade noću. Votren pogleda poprijeko Rastinjaka. — Mladiću, ko hoće da gleda pozorište sa lutkama, treba da uđe u baraku a ne da gleda spolja, kroz rupe. Dosta je bilo razgovora, dodade on videći da se Ežen ljuti. Objasnićemo se nasamo kad budete htjeli. Večera prođe u sumornom i nategnutom raspoloženju. Ciča Gorio, obuzet dubokim bolom, koji mu je student zadao svojim riječima, nije shvatio da se prema njemu promijenilo raspoloženje, i da ga je uzeo u zaštitu jedan mladić kadar da učini kraj dosadašnjim ispadima. — Gospodin Gorio je, dakle, otac jedne grofice? reče gospođa Voker tihim glasom. — I jedne baronice, odgovori joj Rastinjak. — Samo to i može biti, reče Bjanšon Rastinjaku, ja sam mu ispitao glavu: ima samo jednu čvorugu, čvorugu očinstva, on će biti vječiti otac. Ežen je bio i suviše ozbiljan te se ne nasmija na Bjanšonovu šalu. Htio je da se koristi savjetima gospođe de Bozean i pitao se gdje bi i kako došao do para. Sneveseli se kad vidje kako se pred njegovim očima prostiru svjetske ravnice istovremeno i puste i rodne. Kad je večera bila završena, on ostade sam u trpezariji. — Vi ste, dakle, vidjeli moju kćer? reče mu Gorio uzbuđenim glasom. Ežen se trže iz svojih misli, dohvati starčevu ruku, pogleda ga nježno i reče mu: — Vi ste dobar i pošten čovjek. Razgovaraćemo docnije o vašim kćerkama. Zatim ustade i, ne saslušavši čičaGorioa, ode u svoju sobu, gdje napisa majci ovo pismo:
35
»Draga majko, a!ko možeš, pruži mi i treću sisu. Mogao bih brzo da se obogatim. Potrebno mi je hiljadu i dvjesta franaka, i moram ih imati na svaki način. Nemoj govoriti ocu o mom traženju, on će se možda usprotiviti; međutim, ako ne dobijem taj novac, pašću u očajanje te bih mogao izvršiti samoubistvo. Ja ću ti objasniti svoje pobude čim se budemo sastali, inače bi trebalo da ti napišem čitavu knjigu pa da ti bude jasno u kakvom se položaju nalazim. Nisam se kockao, dobra moja majko, nikome ništa ne dugujem; ali ako želiš da mi spasiš život koji si mi dala, onda treba da mi nađeš ovu svotu. Najzad, počeo sam da odlazim kod vikontese de Bozean, koja me je uzela pod svoje okrilje. Ja moram da idem u društvo, a nemam para ni za čiste rukavice. Kadar sam da se hranim suvim hljebom, da pijem samo vodu, ako ustreba i gladovaću; ali ne mogu biti bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići svoj cilj, ili ću ostati u blatu. Ja znam kakve sve nade polažete u mene i želim što prije da ih ostvarim. Dobra moja majko, prodaj koji stari nakit, ja ću ti uskoro nabaviti drugi. Dobro poznajem stanje naše porodice i umjeću da cijenim vaše žrtve, a ti budi uvjerena da ih ne tražim uzalud, inače bih bio pravo čudovište. Moju molbu shvati samo kao prijeku potrebu. Cijela naša budućnost zavisi on ovog novca pomoću koga treba da stupim u borbu; jer, život u Parizu nije ništa drugo do neprekidna borba. Ako morate da prodate i tetkine čipke pa da skupite traženu sumu, onda joj reci da ću joj poslati još ljepše«. Itd. Potom i sestrama napisa po jedno pismo i zatraži njihove ušteđevine, a da bi im izmamio novac te da niko u porodici ne dozna za žrtvu koju će one sigurno sa zadovoljstvom podnijeti radi njega, on ih dirnu u najosjetljiviju žicu govoreći im o časti, jer je ona svetinja za mlada bića. Kad je završio ovo pismo, on i nehotice zadrhta: uzrujavao se, trzao se. Slavoljubivi mladić poznavao je čistu plemenitost tih duša koje tavore svoje dane u samoći; znao je čime će ožalostiti a čime obradovati svoje sestre; znao je i s kakvom će radošću one krišom, u vrtu, razgovarati o svom dragom bratu. On ih je već gledao kaiko tajno prebrojavaju svoje malo blago i kako se dovijaju da mu ga pošalju incognito vršeći svoju prvu prevaru da bi učinile veliko djelo. »Sestrinsko srce je čisto kao dragi kamen, ono je izvor nježnosti!« pomisli on. Postidio se zbog ovih pisama. Kako će biti silne njihove želje, a kako čista njihova molitva! S kakvim će se zadovoljstvom one žrtvovati? Šta će sve prepatiti njegova majka ako ne bude mogla da pošalje cijelu sumu! Ta plemenita osjećanja i te strahovite žrtve treba da mu posluže kao ljestvice da dospije do Delfine de Nisenžan. Nekoliko suza, posljednja zrna tamjana bačena na porodični oltar, kanuše iz njegovih očiju. Sav očajan i uznemiren stade hodati po sobi. Vidjevši ga u taikvom stanju, čiča Gorio uđe kroz odškrinuta vrata i reče: — šta vam je, gospodine? — A, dragi susjede, ja sam još onakav sin i brat kakav ste vi otac. Vi s pravom strahujete za groficu Anastaziju, ona je u rukama nekakvog Maksima de Traja, i on će je upropastiti. Čiča Gorio iziđe i promrmlja nekoliko nerazumljivih riječi. Sutradan Rastinjak ode na poštu da preda svoja pisma. Kolebao se sve do poslednjeg trenutka, ali ih ipak baci u sanduče govoreći: »Uspjeću!« Tako se tom sudbonosnom riječju, koja više upropašćuje ljude nego što ih spašava, zariču kockari i velike vojskovođe. Poslije nekoliko dana Ežen ode gospođi de Resto, ali ga tamo ne primiše. Triput je odlazio, ali uvijek uzalud, iako se prijavljivao u vrijeme kad grof Maksim de Traj nije bio tamo. Vikontesa je bila u pravu. Student nije više učio. Išao je na časove samo da bude prisutan prozivci, a zatim je bježao iz škole. Mislio je i radio onako kako radi većina studenata. Odlagao je učenje do ispita; odlučio je da plati upisninu za drugu i treću godinu, pa onda, u posljednjem trenutku, sve da nauči ozbiljno i na dušak. Tako je imao petnaest mjeseci slobodnog vremena da plovi po pariškom okeanu, da iskorišćava žene ili da lovi bogatstvo. U toku te nedjelje dvaput je bio kod gospođe de Bozean, kod koje je dolazio onda kad je markiz d'Ažida odlazio. Ta čuvena i najpoetičnija žena u predgrađu Sen-Zermen, osta još nekoliko dana pobjednica i uspje da se odloži vjenčanje gospođice de Rošfid sa markizom đ'Ažida-Pento. Ali ti
36
posljednji dani koji su bili najstrasniji zbog bojazni da će se ugasiti sreća, samo ubrzaše katastrofu. Markiz d'Ažida, zajedno sa Rošfidovima, smatrao je i tu svađu i to izmirenje kao srećnu okolnost: oni su se nadali da će se gospođa de Bozean na kraju krajeva pomiriti s tim brakom i da će se odreći ljubavnih sastanaka radi budućnosti koja se predviđa u životu svakog čovjeka. I pored najsvečanijih obećanja koja je ponavljao svakog dana, gospodin d'Ažida se pretvarao, a vikontesi je godilo to laganje. »Umjesto da otmjeno skoči kroz prozor, ona dopušta da je kotrljaju niz stepenice«, govorila je vojvotkinja de Lanže, njena najbolja prijateljica. Ipak ta posljednja nada potraj a dosta dugo, te zadrža groficu u Parizu. Ona ne zaboravi svog mladog rođaka, prema kome je osjećala neku sujevernu naklonost. Ežen se pokazao prema njoj i odan i pažljiv u trenutku kad žene ne vide nigdje oko sebe ni sažaljenja ni prave utjehe. Ako im u tom trenutku neki čovjek kaže koju lijepu riječ, on to čini iz računa. Želeći da potpuno upozna sve prilike prije no što stupi u kuću de Nisenžan, Rastinjak je htio da dozna nešto i o ranijem životu čiča-Gorioa, te prikupi pouzdana obavještenja koja se mogu svesti na ovo: Žan-Žoašen Gorio bio je prije revolucije običan radnik u fabrici rezanaca, umješan, štedljiv i dosta predu-zimljiv, te je otkupio radnju svoga gazde koji je slučajno nastradao u prvoj pobuni 1789. On se tada nastanio u Zisjen ulici, blizu žitne pijace, pokazao se promućuran te se primi predsjedništva odbora u svom kraju, da bi svojoj trgovini osigurao pomoć najuticaj-nijih ličnosti tog opasnog doba. Taj mudri postupak postavi temelj njegovom bogatstvu koje se zače u doba oskudice, namještene ili stvarne, kad žito u Parizu dostiže ogromnu cijenu. Narod se gušio pred pekarnicama dok su neki mirno kupovali tijesta kod bakala. Te godine, građanin Gorio steče kapital koji mu docnije pomože da vodi trgovinu sa preimućstvima koja daje velika količina gotovog novca; i njemu se desilo ono što se dešava svim ljudima prosječne pameti. Spasla ga je njegova osrednjost. Uostalom, kako se za njegovo bogatsvo doznalo tek kada više nije bilo opasno biti bogat, to nije izazivao ničiju zavist. Izgledalo je da trgovina žitom iscrpljuje sve njegove umne sposobnosti. Kad je u pitanju pšenica, brašno ili kakvo drugo žito, kad treba odrediti njihovu kakvoću i porijeklo, paziti na njihovo čuvanje, predvidjeti cijene, proreci dobru ili rđavu žetvu, kupovati žito po jevtinoj cijeni u Siciliji ili Ukrajini, tada čiča Gorio nije mao takmaca. Kad bi ga čovjek gledao kako obavlja svoje poslove, kako objašnjava zakone o izvozu i uvozu žita, kako shvata njihov duh i otkriva njihove nedostatke, pomislio bi da ima sposobnosti i za ministra. Strpljiv, vrijedan, odlučan, istrajan, brz u poslovanju, umio je dobro da vidi, tačno predvidi i preduhitriti, da sve procijeni i sve drži u tajnosti; bio je pravi diplomata po svojim zamislima koje je vojnički izvršavao. Izvan svoje struke, kad nije bio u svom skromnom i mračnom dućanu, na čijem je pragu stajao kad nije imao posla, naslonjen na dovratak, on je bio glup i prost radnik, nesposoban da išta razumije, za koga nisu postojala duhovna uživanja, čovjek koji je spavao u pozorištu, jedan od onih pariških Dolibana1 koji su čuveni samo po svojoj gluposti. Takvi su ljudi gotovo svi jednaki. Gotovo svi imaju po jedno uzvišeno osjećanje u sebi. Dva neograničena osjećanja ispunjavala su i srce fabrikanta rezanaca, vladajući cijelim njegovim bićem, kao što je trgovina žitom zaposlila sve njegove umne sposobnosti. Osjećao je neko pobožno divljenje prema svojoj ženi, jedinici nekog bogatog zakupca poljskih dobara iz Brija, i volio ju je iznad svega. On se divio njenoj prirodi koja je bila istovremeno i slaba i jaka, osjetljiva i lijepa, koja se jako razlikovala od njegove. Ako postoji neko urođeno osjećanje u ljudskom srcu, to je gordost koju čovjek osjeća kad u svakom trenutku štiti jedno slabo biće. Dodajte tome ljubav, tu živu zahvalnost svih iskrenih duša prema izvoru njihovih zadovoljstava, i onda ćete razumjeti mnoge nastranosti. Poslije sedam godina nepomućene sreće, Gorio je, na svoju nesreću, izgubio ženu baš onda kad je ona počela da utiče na njega i van osjećajnog života. Da je ostala živa, možda bi izmijenila njegovu mrtvu prirodu i razvila u njemu smisao za život. Ovako, roditeljska ljubav
37
razvi se kod Gorioa do bezumlja. Poslije ženine smrti, on svu svoju ljubav prenese na dvije kćeri s kojima je u prvo vrijeme bio sasvim zadovoljan. Iako su mu trgovci i zakupci poljskih dobara nudili velike miraze uz svoje kćeri, on je želio da ostane udovac. Njegovd'Oliban — primjer roditeljske plemenitosti, ličnost iz jedne komedije koja se u to vrijeme prikazivala u Parizu. Tast, jedini čovjek kog je volio, tvrdio je pouzdano da se Gorio zakleo da će ostati vjeran svojoj pokojnoj ženi. Poslovni ljudi, nesposobni da shvate njegovu uzvišenu ludoriju, šegačili su se s njim i izdijevali mu smiješne nadimke. Prvog koji mu je pri piću dao takvo ime udario je fabrikant rezanaca tako snažno pesnicom u leđa da je glavačke izletio na Oblen ulicu. Nepromišljena predanost, plašljiva i nježna ljubav čiča Gorioa prema njegovim kćerima bila je tako poznata da mu je jednom neki njegov takmac rekao kako su Delfinu pregazila kola, ne bi li ga na taj način uklonio sa tržišta i ostao sam da određuje cijene žitu. Fabrikant rezanaca problijedje kao krpa i odmah ode sa pijace. Odbolovao je nekoliko dana od uzbuđenja koje ga je obuzelo na tu lažnu vijest. Tom čovjeku nije zadao krvnički udarac pesnicom u leđa, ali ga je najurio sa tržišta, prinudivši ga na bankrotstvo u jednoj teškoj prilici. Razumije se da je vaspitanje njegovih kćeri bilo naopako. Kako je godišnje imao više od šezdeset hiljada franaka prihoda, a za sebe trošio hiljadu i dvije stotine franaka, čiča Gorio je bio srećan što može da zadovoljava želje svojih kćeri: imale su najbolje učitelje za sve, što spada u dobro vaspitanje; imale su družbenicu; na njihovu sreću, ona je imala i duha i ukusa; jahale su, imale su svoja kola i živjele kao milosnice kakvog starog bogataša; mogle su zatražiti i nešto najskuplje, otac bi im odmah ispunio želju; kao nagradu za sve svoje poklone, on je tražio samo malo nježnosti. Gorio je smatrao svoje kćeri za anđele i stavljao ih je iznad sebe, siromah čovjek! Volio je i zlo koje mu je od njih dolazilo. Kad su stigle za udaju, mogle su same da biraju muževe po svojoj volji: svaka je nosila u miraz polovinu očevog imanja. Zbog njene ljepote, Anastaziji se udvarao grof de Resto. Ona je imala sklonosti za gospodstvo, i to je navede da ostavi roditeljsku kuću i da se vine u visoke društvene krugove. Delfina je voljela novac i udala se za Nisen-žana, bankara njemačkog porijekla koji postade baron za vrijeme Carstva. Gorio i dalje ostade fabrikant rezanaca. Kćerkama i zetovima nije se sviđao što se bavi trgovinom, iako se u tom sastojao cio njegov život. Pošto su pet godina navaljivali na njega, on pristade da ostavi trgovinu, uze glavnicu i zaradu iz posljednjih godina: to je bio kapital koji je, prema' mišljenju gospođe Voker, kod koje se nastanio, mogao donositi godišnje osam do deset hiljada livara prihoda. On se zavuče u ovaj pansion iz očajanja kad vidje da njegove kćeri, na zahtijev svojih muževa, neće ni da ga uzmu k sebi ni da ga javno primaju. To je sve što je o čiča-Goriou znao neki Mire, koji je kupio njegovu radnju. I tako se obistiniše nagađanja vojvotkinje de Lanže. Ovdje se završava uvod u ovu mračnu, ali strašnu parišku tragediju. Krajem prve nedjelje decembra, Rastinjak primi dva pisma, jedno od majke, a drugo od starije sestre. Kad je vidio ove poznate rukopise, srce mu zaigra od radosti i zadrhta od straha. Ti listići imali su da odluče da li će se njegove nade ostvariti ili sahraniti. Plašio se pomišljajući na teško stanje svojih roditelja, ali je znao r suviše dobro koliko ga oni vole, pa- se pobojao da im je uzeo i posljednji franak. Pismo njegove majke glasilo je ovako: „Milo moje dijete, šaljem ti ono što si mi tražio. Upotrijebi korisno taj navac; drugi put, kad bi bio u pitanju i tvoj život, ne bih mogla da ti pošaljem toliko mnogo para bez znanja tvoga oca, a to bi pokvarilo slogu u našoj kući. Da bismo mogli to da uradimo, morali "bismo da zadužimo naše imanje. Ne mogu da donosim sud o planovima koje ne poznajem; ali zar su oni takvi da ne smiješ ni meni da ih povjeriš? Za to nije potrebno pisati čitave knjige, majkama je dovoljna samo jedna riječ, i ona bi me oslobodila strepnji i neizvjesnosti. Ne mogu da ti ne kažem da je tvoje
38
pismo ostavilo na mene bolan utisak. Mili moj sine, šta te je to primoralo da me ovako uplašiš? Morao si mnogo prepatiti dok si mi pisao, jer je i meni bilo veoma teško kad sam *itala tvoje pismo. Kojim si to putem pošao? Treba li tvoj život, tvoja sreća da se sastoje u tome da se izdaješ za ono što nisi, da ideš u društvo u kome se ne možeš kretati bez izdataka koje ne možeš da podneseš, a da i ne govorimo o gubitku vremena koje ti je tako dragocjeno za učenje? Dobri moj Ežene, vjeruj majci kad ti kaže da krivudavi putevi ne vode ničem velikom. Strpljenje i mirenje sa sudbinom treba da budu vrline mladića koji su u tvom položaju. Ja te ne grdim, ne bih željela da ti prisjedne naš poklon. Ovo ti govorim kao majka koja ima povjerenja u tebe ali je istovremeno i oprezna. Ti znaš kakve su tvoje obaveze, a ja poznajem svu čistotu tvog srca i plemenitost tvojih namjera. Zato ti i kažem bez bojazni: idi, čedo moje, samo naprijed! Ja strepim zato što sam majka; ali će svaki tvoj korak pratiti naše tople želje i naši blagoslovi. Budi oprezan, drago moje dijete. Budi pametan kao zreo čovjek; u tvojim je rukama sudbina pet života koji su ti dragi. Da, ti si sve naše blago, a tvoja je sreća i naša. Svi se molimo bogu da ti pritekne u pomoć. Tvoja tetka Mar-sijak pokazala se u ovoj prilici nevjerovatno dobra: razumjela je i ono što si mi pisao o svojim rukavicama. Ona naročito voli najstariju djecu, rekla je veselo. Treba da voliš svoju tetku, Ežene moj, a šta je ona uradila za tebe, kazaću ti tek onda kad budeš ostvario svoje planove, ali bolje je da ti o tome ne govorim. Vi, djeca, ne znate šta to znači žrtvovati svoje uspomene. Ali šta mi ne bismo radi vas žrtvovali? Rekla mi je da ti poručim da te ljubi u čelo i da ti želi svaku sreću. Ta dobra i divna žena pisala bi ti da joj prsti nisu ukočeni usljed kostobolje. Otac ti je dobro. Žetva 1819. godine ispala je preko našeg očekivanja. Zbogom, drago dijete, ne pišem ti ništa o sestrama: Lora ti sama piše. Njoj sam prepustila da ćereta s tobom o događajima u našoj porodici. Neka ti bog pomogne da uspiješ! O, treba da uspiješ, Ežene moj, ti si mi nanio bol koji ne bih mogla još jednom podnijeti. Osjetila sam šta je sirotinja kad sam poželjela bogatstvo da bih ga dala svom djetetu. A sada, zbogom. Piši nam, i primi majčin poljubac." Kad je Ežen pročitao ovo pismo, sav je bio uplakan i tada se sjeti čiča-Gorioa kako savija i prodaje svoje srebro da bi isplatio mjenicu svoje kćeri. „To je isto uradila i tvoja mati sa svojim nakitom! pomisli on. Tvoja je tetka zacijelo plakala kad je prodavala svoje najdraže svetinje. S kakvim pravom ti proklinješ Anastaziju? Iz sebičnosti i radi svoje budućnosti, ti si uradio ono isto što je ona učinila za svog ljubavnika! Ko sad više vrijedi od vas dvoje?" Student osjeti neku strašnu vatru. Pomišljao je da se odrekne i svijeta i tog novca. On osjeti u duši ono plemenito i čisto kajanje o kome ljudi rijetko vode računa kad sude drugima; takvim pokajnicima anđeli nebeski često opraštaju kazne koje im je izrekla zemaljska pravda. Rastinjak otvori pismo svoje sestre koje mu svojom Ijupkošću i bezazlenošću osvježi srce „Tvoje nam je pismo, dragi brate, stiglo baš u pravi čas. Agata i ja nismo nikako mogle da se složimo na šta da utrošimo svoju ušteđevinu. Ti si postupio kao onaj sluga španskog kralja kad je oborio satove svoga gospodara, ti si nas složio. Zaista, mi smo se stalno pre-pirale, ne znajući koju želju da ispunimo prije svih ostalih: nismo se sjetile, moj dragi Ežene, da možemo upotrijebiti novac tako da zadovoljimo sve naše želje. Agata je skakala od radosti. Jednom riječju, bile smo cijelog dana kao dvije lude, na takav način (kako bi rekla naša tetka) da nam je' majka podviknula: „Ama šta vam je danas, gospođice?" Mislim da bismo bile još zadovoljnije da nas je majka malo pokarala. Koliko tek uživa žena kad pati zbog onoga koga voli! Samo sam ja bila zamišljena, tužna pored sve svoje radosti. Sigurno ću biti rđava domaćica, jer sam prava raspikuća. Kupila sam dva pojasa, jedno divno šilo da bušim rupice na stežnjacima, sve same ludorije, te sam imala manje novaca nego ova debela Agata, koja je štedljiva j gomila talire kao kakav džimrija. Ona je imala dvjesta franaka! A ja sam, jadni moj prijatelju, imala samo pedeset talira. Sada sam dobro kažnjena, htjela bih da bacim u bunar svoj pojas, uvijek će mi biti mučno
39
da ga nosim. Ja sam te pokrala. Agata je bila divna. Rekla mi je: „Da mu pošaljemo nas dvije trista pedeset franaka!" Ali, eto, nisam mogla da ti ne ispričam kako su se stvari odigrale. Znaš li šta smo uradile da bismo postupile po tvojoj naredbi? Uzele smo naš slavni novac, otišle u šetnju, pa kad smo se dohvatile glavnog druma, odjurile smo u Rifek i prosto dale novac gospodinu Grebenu, zakupcu pošte! Kad smo se vraćale, bile smo lake kao laste. „Da li je tome uzrok naša sreća?" reče mi Agata. Razgovarale smo mnogo i mnogo, ali to vam neću ponavljati, gospodine Parižanine, jer suviše mnogo govorimo o vama. O, dragi brate, mi te silno volimo, i time je sve rečeno. Što se tiče tajne, po tetkinim riječima, djevojčice kao što smo mi sposobne su za sve, čak i da ćute. Majka je sa tetkom potajno išla u Angu-lem i niko ništa nije doznao zbog čega su tamo bile. Prije polaska dugo su se savjetovale, ali ni mi, ni gospodin baron, nismo prisustvovali tim razgovorima. Velikim mislima zauzeti su duhovi u državi Rastinjaka. Haljina od muslina sa cvjetićima koju vezu infantkinje za njeno veličanstvo kraljicu, napreduje u najvećoj tajnosti. Ima samo još dvije pole da se urade. Riješeno je da se prema Verteju ne podiže zid, nego obična ograda. Seljaci će izgubiti nešto voća i vinove loze, ali će gosti imati lijep izgled. Ako su prirodnom nasljedniku potrebne maramiče, izvještavamo ga da je udovica de Marsijak, preturajući po svojim škrinjama i sanducima, nazvanim Pompeja i Herkulanum, pronašla komad divnog holandskog platna za koje nije ni znala; kneginja Agata i Lora stavljaju mu na raspolaganje svoj konac, iglu i ruke koje su još uvijek suviše crvene. Dva mlada kneza, don Anri i don Gabriel zadržali su ružnu naviku da se kljukaju pekmezom od grožđa, da zadrikuju svoje sestre, da ništa ne uče, da vade mladunče iz ptičjih gnijezda, da galame i sijeku za štapove mladice ive, iako je to zakonom zabranjeno. Papin nuncije, kog inače zovu gospodin popa, prijeti da će ih anatemisati ako i dalje ne budu htjeli da uče i nastave da prave pucaljke od zove. Zbogom, dragi brate; nikad nijedno pismo nije. ponijelo ovoliko želja za tvoju sreću, ni ovoliko zadovoljne ljubavi. Kad se budemo vidjeli, imaćeš mnogo da nam pričaš! Meni ćeš, kao starijoj sve kazati. Tetka nam je nagovijestila kao da imaš uspjeha u društvu. Pominje se neka gospa, a ćuti se o ostalom Pred nama, razumije se! Slušaj, Ežene, mi bismo mogle proći bez maramica i, ako hoćeš, možemo ti sašiti košulje. Odgovori mi odmah o ovome. Ako su ti hitno potrebne lijepe i dobro sašivene košulje, mi ćemo se odmah dati na posao; ako pak u Parizu ima krojeva za koje mi ne znamo, ti nam pošalji model, naročito za manšetne. Zbogom, zbogom! Ljubim te u lijevu sljepoočnicu, na šta samo ja imam prava. Ovaj drugi list pisma ostavljam Agati, koja mi je obećala da neće čitati ovo što sam ja napisala. Ali, radi svake sigurnosti, ostaću pored nje dok bude pisala. Tvoja sestra koja te voli. Lora de Rastinjak" „O! da, da, reče Ežen u sebi, bogatstvo pošto-poto! Ovolika odanost ne može se nagraditi nikakvim blagom. Htio bih da ih odjednom usrećim. Hiljadu i pet stotina franaka! reče on u sebi poslije kratkog ćutanja. Svaki zlatnik mora da donese dobiti! Lora je u pravu. Sto mu gromova! Pa ja imam samo košulje od grubog platna. Radi tuđe sreće, mlade djevojke postaju lukave kao kakav lupež. Bezazlena za sebe a obazriva kad sam ja u pitanju, ona je kao nebeski anđeo koji prašta zemaljske grijehe iako ih ne razumije." Sad je cio svijet bio njegov! Već je pozvao krojača, razgovarao s njim i zadobio njegovo povjerenje. Kad je vidio gospodina de Traja, Rastinjak je shvatio ulogu krojača u životu mladih ljudi. Na žalost nema sredine između ovih krajnosti. Krojač je ili krvnik ili prijatelj iz računa. Eženov je krojač bio čovjek koji je pravilno shvatio svoj posao i sebe smatrao za neku sponu između sadašnjosti i budućnosti mladih ljudi. I zato je zahvalni Rastinjak usrećio ovog čovjeka jednom svojom duhovitošću kojom se docnije jako odlikovao. — Znam, rekao je on, dvoje pantalona iz njegove radnje koje su dovele do ženidbe od dvadeset hiljada livara prihoda.
40
Imati hiljadu i pet stotina franalca i odijela koliko hoće? U tom trenutku siroti južnjak nije više sumnjao ni u šta, te siđe na doručak s onim pouzdanjem koje osjeća svaki mladić kad ima nešto novaca. Čim student osjeti novac u džepu, on zamisli u sebi neki stub na koji se naslanja. On tada sigurnije korača, ima više samopouzdanja, pogled mu je smio, prav, pokreti hitri; dan ranije bio je ponizan i plašljiv, gotov da primi batine; danas bi nasrnuo i na predsjednika vlade. U njemu se dešavaju neobične stvari: sve bi htio i misli da sve može, ni sam ne zna šta želi, veseo je, plemenit, srdačan. Dojučerašnje poletarce odjednom razmahne krilima. Student bez novca grabi i najmanje zadovoljstvo kao pas kad krade kost izlažući se mnogim opasnostima, slomi je, usisa srž i odjuri nekud; ali mladić koji zvecka u džepu sa nekoliko prolaznih zlatnika, polako se naslađuje, uživa kao da je u raju i ne zna više šta znači riječ bijeda! Tada je cio Pariz njegov. To je doba kad je sve svijetlo, kada sve blista i plamti! Doba radosne snage od koje niko nema koristi, ni čovjek, ni žena! Doba dugova i velikog straha koji umnožava sva zadovoljstva! Ko nije živio na lijevoj obali Sene, između Ulice Sen-2ak i Ulice Sen-Per, taj nimalo ne poznaje ljudski život! — „Ah, kad bi samo Parižanke znale, sve bi ih ovamo dovela ljubav!" govorio je u sebi Rastinjak gutajući jevtine kruške, koje je iznijela gospođa Voker. U tom času začu se zvonce na ulici i u trpezariju uđe pismonoša. On zatraži gospodina Ežena de Rastinjaka kome pruži dvije kese i knjigu da potpiše. Votren ga tada osinu prodornim pogledom. — Imaćete čime da platite časove iz mačevanja i gađanja, reče mu on. — Prispjele su galije, reče gospođa Voker gledajući u kese. Gospođica Mišono nije smjela da pogleda u novac bojeći se da ne oda svoju lakomost. — Imate dobru majku, reče gospođa Kutir. — Gospodin ima dobru majku, ponovi Poare. — Da, mama je dala i svoju posljednju crkavicu, reče Votren. Sad možete tjerati kera, ići u društva, loviti miraz i igrati sa groficama koje nose breskvine cvjetove u kosi. Ali poslušajte me, mladiću, naučite da gađate. Votren napravi pokret kao kad čovjek nišani na svog protivnika. Rastinjak htjede da časti pismonošu, ali ne nađe ništa u džepu. Votren izvadi iz džepa franak i baci ga raznosaču. — Imamo u vas mnogo povjerenja, nastavi "on gledajući studenta. Rastinjak je morao da mu zahvali iako nije mario za tog čovjeka još od onog dana kad su izmijenjali nekoliko oštrih riječi, poslije njegovog povratka od gospođe de Bozean. Za tih osam dana, Ežen i Votren su ćutali i posmatrati jedan drugog. Student se uzalud pitao otkuda to. Misli se, bez sumnje, prenose u istoj razmjeri u kojoj se stvaraju i idu tamo kuda ih mozak šalje, po matematičkom zakonu koji upravlja topovskim zrnom kad iziđe iz cijevi. Djejstva su različita. Ima slabih priroda u koje se misli zariju i upropaste ih, dok ima i jakih priroda, lubanja sa bronzanim oklopom o koje se tuđe volje spljeskaju i padaju kao tane kad udari u zid; a ima i mekušaca u kojima tuđe misli izumiru, kao što đule ne eksplodira u mekoj zemlji šanca. Rastinjak je bio zapaljive prirode. Bio je i suviše mlad te je zato primao tuđe misli, tuđa osjećanja, koja i nesvjesno djeluju na nas svojim neobičnim pojavama. Bio je veoma oštrouman posmatrač duše. Njegova dvojna čula bila su tajanstvena, daleko su dopirala, imala su onu gipkost i hitrinu kojoj se divimo kod viših ljudi i megdandžija koji umeju da uoče nedostatak na svakom oklopu. Uostalom, za posljednjih mjesec dana, kod Ežena se razvilo isto toliko dobrih osobina koliko i mana. Društveni život i žudnja da ostvari sve veće želje, stvorili su u njemu te mane. Među njegovim dobrim osobinama bila je i ona južnjačka bujnost koja nasrće na teškoću da je savlada, i koja ljude s one strane Loare nikad ne ostavlja ni u kakvoj neizvjesnosti; to je odlika koju sjevernjaci nazivaju manom: ona je, po njihovom mišljenju, bila izvor Miraove sreće, ali i uzrok njegove smrti. Iz toga bi trebalo zaključiti da južnjak postaje savršen i postiže najveće
41
uspjehe kad spoji sjevernjačku podlost sa južnjačkom smjelošću. Zato Rastinjak nije mogao duže ostati u ovakvim odnosima sa Votrenom; morao je da dozna da li mu je prijatelj ili neprijatelj. Ponekad mu se činilo da ovaj neobičan čovjek prozire njegove misli i čita u njegovoj duši, dok je sam bio tako zatvoren da je ličio na tajanstvenu i nepomičnu sfingu koja sve zna, sve vidi, a ništa ne govori. Sada, kad je imao pun džep para, Ežen se uzjoguni. — Budite ljubazni i pričekajte me, reče on Votrenu koji se spremao da iziđe, pošto je popio kafu. — Zašto? odgovori četrdesetogodišnjak, stavi na glavu šešir široka oboda i uze gvozdeni štap kojim je često vitlao kao da je htio da pokaže da se ne boji ni četiri lopova. — Hoću da vam se odužim, reče Rastinjak, odriješi brzo jednu kesu i izbroja gospođi Voker sto četrdeset franaka. Čist račun, duga ljubav, reče on udovici. Sad smo izmireni do nove godine. Promijenite mi ovih pet franaka. — Duga ljubav, čist račun, ponovi Poare gledajući u Votrena. — Evo vam franak, reče Rastinjak i dade ga sfingi sa vlasuljom na glavi. — Izgleda kao da se bojite da budete moj dužnik? uzviknu Votren ponirući svojim prodornim pogledom u dušu mladog čovjeka na koga se nasmiješi onim podrugljivim i zajedljivim osmijehom zbog koga se Ežen zamalo nije naljutio toliko puta. — Pa... naravno, odgovori student koji je držao u ruci obje kese i ustao da bi pošao u svoju sobu. Votren iziđe na vrata koja su vodila u salon a student se spremao da se udalji na ona koja su vodila na stepenište. — Znate li, gospodine marfuže de Rastinjakorama, da nije mnogo učtivo ono što ste mi rekli, reče mu Votren, zalupi vratima od salona i uputi se pravo studentu koji ga je hladno gledao. Rastinjak zatvori vrata na trpezariji, povede sa sobom Votrena na trijem između trpezarije i kuhinje, odakle su vodila u vrt jedna vrata nad kojima je bila gvozdena rešetka. Tu zastade i reče pred Silvijom koja banu iz kujne: — Gospodine Votrene, ja nisam markiz i ne zovem se Rastinjakorama. - Sad će da se potuku, reče ravnodušno gospođica Mišono. — Da se potpuku! ponovi Poare. — Nikako, odgovori gospođa Voker milujući gomilu talira. — Eno odoše pod lipe, povika gospođica Viktorina i ustade da pogleda u vrt. Ipak, siromah mladić ima pravo, — Hajdemo gore, dijete moje, reče gospođa Kutir, to se nas ne tiče. Kad gospođa Kutir i Viktorina pođoše, sretoše se na vratima sa debelom Silvijom koja im prepriječi put. — Šta li je to bilo? reče ona. Gospodin Votren je rekao gospodinu Eženu:.„Da se objasnimo". Zatim ga je uhvatio pod ruku, i eno ih gdje idu po bašti. Baš tada se pojavi Votren. — Mamice Voker, reče on smiješeći se, nemojte se plašiti, hoću da isprobam svoje pištolje, tamo pod lipama. — Ah! gospodine, reče Viktorina i sklopi ruke, zašto hoćete da ubijete gospodina Ežena? Votren ustuknu dva koraka unazad i pogleda Vik-torinu. — Još jedna priča, uzviknu on tako podrugljivo da jadna devojka pocrvenje. Krasan je to mladić, zar ne? nastavi on. Sad mi nešto pade na um. Usrećiću ja vas oboje, ljepotice moja. Gospođa Kutir dohvati za ruku siroticu i povede je govoreći joj na uvo: — Zaboga, Viktorina, šta vam je danas?
42
— Ne dozvoljavam da se puca u mojoj kući, reče gospođa Voker. U ovo doba, da poplašite cio komšiluk, i da dovedete policiju? — Malo lakše, gospođo Voker, idemo na strelište, odgovori Votren. Zatim ode do Rastinjaka i uze ga prijateljski ispod ruke: — Kad bih vam dokazao da na rastojanju od trideset pet koraka mogu pet puta uzastopce da pogodim posred mete, da li bi vas to obeshrabrilo? Izgleda mi da ste prijeki i da možete glupo izgubiti život. — Vi uzmičete, reče Ežen. — Nemojte me ljutiti, odgovori Votren. Danas nije hladno, hajde da sjednemo tamo, reče on pokazujući dvije zelene stolice. Tamo nas niko neće čuti. Imam nešto da razgovaram s vama. Vi ste dobar ii krasan mladić kome ne želim zla. Ja vas volim, ne bio Laži... (sto mu gromova!) ne bio Votren, ako nije tako. Ja ću vam reći zašto vas volim. A sada vam kažem da vas poznajem kao da ste moj rođeni sin, a to ću vam odmah i dokazati. Ostavite tu te 'kese, nastavi on pokazujući mu okrugli sto. Rastinjak spusti svoj novac na sto i sjede obuzet najživljom radoznalošću koju kod njega izazva nagli preokret u ponašanju tog čovjeka koji mu je prvo priprijetio da će ga ubiti, a sada se izdaje za "njegovog zaštitnika. — Vi biste sigurno htjeli da znate ko sam ja, šta sam dosad radio i šta sada radim, nastavi Votren. Vi ste suviše radoznali, momče. Samo se ne uzrujavajte. Čućete vi još mnogo štošta! Imao sam nesreća u životu. Saslušajte me prvo pa ćete mi poslije odgovarati. Evo vam u tri riječi mog ranijeg života. Ko sam ja? Votren. Šta radim? Sve što- mi se sviđa. Hajdemo dalje. Hoćete li da upoznate moju narav? Dobar sam prema onima koji mi čine dobra ili su mi bliski srcu. Oni mogu da rade sa mnom šta hoće, mogu me ritati nogama, i ja im neću reći: Pazi! Ali, sto mu muka! Teško onima koji me sjećaju ili koji mi se ne sviđaju. A nije zgoreg i da znate da je meni ubiti čovjeka, ovolicno! reče on i štrcnu pljuvačku. Samo, ja gledam da ga odmah ubijem ako je to neophodno. Ja sam vam, kako vi to kažete, umjetnik. Vjerovali ili ne, ali ja sam pročitao Zapise Benvenuta Čelinija, i to na italijanskom jeziku! Naučio sam od tog smjelog veseljaka da se ugledam na proviđenje koje nas nemilostivo tamani, i da volim sve što je lijepo, ma gde se nalazilo. A zar nije divno biti sam protiv svih i još imati sreće? Ja sam dosta razmišljao o sadašnjem društvenom rasulu. Dvoboj je, momče, dječja igra, ludorija. Kad od dvojice živih ljudi jedan mora da pogine, onda se samo budala može prepustiti sreći i slučaju. Dvoboj? Igra krajcarica. Eto, to je dvoboj. Ja mogu na trideset i pet koraka odstojanja da pogodim pet puta uzastopce usred mete, uvijek u isto mjesto. Kad je neko obdaren tom sposobnošću, onda doze biti siguran da će ubiti protivnika. A, eto, ja sam na odstojanju od dvadeset koraka pucao na jednog čovjeka i promašio ga. Taj obješenjak, međutim, nikad nije uzeo pištolj u ruke. Eto, reče taj neobični čovjek, pa raskopča prsluk i pokaza svoje rutave grudi obrasle kao medvjeđa leđa nekom riđom dlakom koja je izazivala odvratnost i zadavala strah, eto taj me je žutokljunac oprljio, dodade on i metnu Rastinjakov prst na jedan ožiljak. Ali tada sam još bio dijete vašeg uzrasta, imao sam dvadeset i jednu godinu. Još sam vjerovao u ponešto, u žensku ljubav, i mnoge gluposti u koje ćete se i vi zapetljati. Mogli smo se potući, zar ne? Mogli ste mi i ubiti. Da sam nešto među pokojnicima, gdje biste onda vi bili? Morali biste pobjeći nekud, otići u Svajcarsku i živjeti na očev račun, a ni on sam nije mnogo imućan. Hoću da vas upoznam sa položajem u kom se nalazite; ali to ću uraditi kao čojvek (koji je ispitivao stvari ovog svijeta i uvidjeo da svako ima da se opredijeli ili za glupu pokornost ili za pobunu. Ja se ničemu ne pokoravam, je li to jasno? Znate li vi koliko vama treba za život koji ste započeli? Jedan milion, i to što prije, inače, kakvi smo, mogli bismo otići bogu na istinu. Taj milion ću vam ja dati. On zastade malo i osmotri Ežena. — No, no, sad ljubaznije gledate vašeg čika-Votrena. Kad čuste tu riječ, vi
43
postadoste kao mlada djevojka kojoj kažu: „Doviđenja večeras", i koja se udešava oblizujući se kao mačka kad pije mlijeko. U dobri čas. Dakle, da pregledamo sada naše račune, mladiću. Kod kuće imamo tatu, mamu, staramajku, dvije sestre (od osamnaest i sedamnaest godina), dva mala brata (od petnaest i deset godina). Eto, takvo je stanje tamo.. Staramajka vaspi-tava vaše sestre. Braća uče sa popom latinski jezik. Porodica češće jede kašu od kestena nego bijeli hljeb; tata čuva svoje odijelo, mama jedva napravi po jednu haljinu zimi i ljeti, a sestre se dovijaju kako znaju. Ja znam sve, bio sam na Jugu. Ako vam šalju hiljadu i dvjesta franaka godišnje, i ako onaj komad zemlje donosi samo tri hiljade franaka, onda tako stoji stvar u vašoj porodici. Imamo kuvaricu i slugu, treba paziti na ugled pred svijetom, jer tata je baron. Što se nas tiče, mi smo slavoljubivi, u srodstvu smo sa Bozeanovima, a idemo pješke, želimo bogatstvo, a nemamo ni prebijene pare, jedemo bućkuriše gospođe Voker, a priželjkujemo bogate ručkove u predgrađu Sen-Žermen, spavamo na slamnjači, a želimo dvorac! Ja ne osuđujem vaše prohtjeve. Ne može svako biti slavoljubiv, srce moje. Pitajte žene kakve ljude najviše vole, odgovoriće vam: slavoljubive. Slavoljubivi ljudi imaju jača krsta, više gvožđa u krvi, srce im je toplije nego u drugih ljudi. A žena je najsrećnija i najljepša onda kad je jaka, te zato najviše voli čovjeka ogromne snage, makar se izlagala opasnosti da i nju smoždi. Nabrojao sam vaše želje da bih vam postavio pitanje koje se sastoji u ovome. Gladni smo kao vuk, zubi su nam mlječni sjekutići, kako ćemo onda napuniti trbuh? Imamo pred sobom prvo zakonik; to nije nimalo zanimljivo i ne uči nas ničemu; ali se mora. Lijepo. Postajemo advokat, a docnije predsjednik kakvog krivičnog suda, i sa jednim R na leđima šaljemo na tešku robiju nesrećnike koji vrijede više nego mi, da bismo uvjerili bogataše da mogu mirno spavati. To nije zabavno, a treba i dosta vremena. Prvo, treba čekati dvije godine u Parizu, gledati a ne pipnuti toliko željenih stvari. Čovjek se zamori kad stalno nešto želi, a nikad se ne zadovolji. Da ste neki blijedi mekušac, ne biste imali ničega da se bojite; ali mi imamo vrelu krv i toliko prohtjeva da smo u stanju da pravimo po dvadeset budalaština dnevno. Vi ćete podleći tom mučenju, najužasnijem koje smo vidjeli u paklu dobrog boga. Pretpostavimo da ste umjereni, da pijete samo mlijeko i da pišete žalopojke; pošto ste plemeniti, trebaće vam, poslije svakojakih muka i nevolja, da postanete prvo zamjenik državnog tužioca u kakvoj zabačenoj palanci, gdje će vam vlada baciti, kao kasapskom psu, hiljadu franaka godišnje. Laj na lopove, brani bogataše, osuđuj na smrt dobre ljude! Hvala lijepo! Ako nemate prijatelja, skapa-ćete u vašem palanačkom sudu. Kad budete imali trideset godina, postaćete sudija sa hiljadu dvjesta franaka godišnje, ako dotada ne napustite službu. Kad navršite četrdeset godina, oženićete se ćerkom nekog mlinara, koja će imati oko šest hiljada talira prihoda. Hvala. Ako imate prijatelja, bićete u tridesetoj godini državni tužilac sa hiljadu talira plate i oženićete se ćerkom predsjednika opštine. Ako učinite koju od onih sitnih političkih niskosti, ako pročitate, na primjer, na glasačkom listiću Vilel umesto Maniel (to se slikuje i umiruje savjest), bićete u četrdesetoj godini vrhovni državni tužilac, a možete postati i narodni poslanik. Ne zaboravite, drago moje dijete, da nam savjest neće biti uvek čista, da ćemo čitavih dvadeset godina čamiti i skrivati bijedu i da će nam sestre ostati usidjelice. Osim toga, imajte na umu da u Francuskoj ima samo dvadeset vrhovnih državnih tužilaca i dvadeset hiljada kandidata za svako mjesto i da među njima ima i takvih koji bi za jednu grupu prodali i svoju porodicu. Ako vam se to ne dopada, da vidimo nešto drugo. Da li baron de Rastinjak želi da bude advokat? Divota. Treba se mučiti deset godina, trošiti hiljadu franaka mjesečno, steći biblioteku, kancelariju, odlaziti u svijet, biti skutonoša zastupnika da bi se dobila koja parnica, puziti pred sudijama. Ako biste u tome uspjeli, ja vas ne bih odvraćao; ali, nađite mi u Parizu pet odvokata koji u pedesetoj godini zarađuju više od pedeset hiljada franaka godišnje? E, ja bih više volio da budem gusar nego da se ponižavana. Uostalom, gdje da nađem novac? Sve to nije tako ružičasto.
44
Imamo izlaza u ženinom mirazu. Hoćete li da se ženite? Ako to uradite, objesićete sebi kamen o vrat; ako se oženite iz računa, šta će biti s našim osjećanjem časti i dostojanstva! Onda je najbolje da se još danas pobunite protiv društvenog uređenja. Ništa ne bi marilo što biste kao zmija puzili pred kakvom ženom, bili sluga njenoj majci i činili podlosti na koje bi se zgadila i sama krmača. Pi! Kad biste bar bili srećni. Ali s takvom ženom bićete i suviše nesrećni. Zato je bolje ratovati s ljudima nego se boriti sa svojom ženom. Eto, mladiću, to vam je raskrsnica života pa birajte. Vi ste već izabrali: otišli ste kod našeg rođaka de Bezeana, i tamo ste okusili raskoš. Otišli ste kod gospođe de Resto, i tamo ste omirisali Parižanku. Tog dana vi ste se vratili kući sa odlukom koju sam pročitao na vašem licu: Uspjeti! Uspjeti pošto-poto. Vrlo dobro! rekao sam u sebi, ovo mi se momče sviđa. Bio vam je potreban novac. Gdje da se nađe? Vi ste opljačkali sestre. Sva braća manje-više pljačkaju svoje sestre. Ovih hiljadu i pet stotina franaka, otetih ko zna kako, u zemlji u kojoj ima više kestena nego talira, nestaće za tren oka. A šta ćete poslije? Radićete? Rad shvaćen onako kako ga vi sada shvatate donosi u stare dane ljudima kao što je Poare stan kod mamice Voker. Pitanjem brzog bogaćenja bavi se u ovom trenutku pedeset hiljada mladića koji su u vašem položaju. Vi ste jedna jedinica u tom broju. Cijenite samo koliko će vas to truda stati i kako će biti ogorčena ta borba. Poklaćete se kao žuti mravi pošto nema pedeset hiljada dobrih mjesta. Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili umješnom pokva-renošću. U ljudske mase treba ili ulijetati kao topovsko đule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. Ljudi se pokoravaju snažnom geniju, mrze ga, klevetaju ga, jer on uzima za sebe; ali ako istraje, pokoravaju mu se, jednom riječju, obožavaju ga klečeći pred njim, kad nisu mogli da ga okaljaju. Pokvarenost je opšta pojava, talenti su izuzeci. Zato je pokvarenost oružje osrednjih sposobnosti kojih ima u izobilju i na koje svuda nailazimo. Vidjećete žene čiji muževi primaju godišnje svega šest hiljada franaka, a troše samo na haljine više od deset hiljada franaka. Vidjećete činovnike sa platom od hiljadu dvjesta franaka godišnje kako kupuju imanja. Vidjećete žene kako se odaju bludu samo da bi se provozale kolima sina nekog velikaša kojima je, na trkalištu u Lonšanu, dopušteno da projuri i glavnom stazom. Vidjeli ste kako je ona bijedna glupačina, čiča Gorio, morao da plati mjenicu svoje kćeri, iako njen muž ima pedeset hiljada livara prihoda. Ja vas čikam da kročite dvaput po Parizu a da ne naiđete na paklene spletke. Kladio bih se u svoj život da ćete upasti u klopku prve bogate, lijepe i mlade žene koja vam se dopadne. Sve njih muče zakoni, sve ratuju sa muževima povodom svega i svačega. Nikad ne bi bilo kraja mome nabrajanju ako bih vam stao redati šta sve one čine radi ljubavnika, radi kojekakvih dronjaka, radi djece, radi kuće ili iz sujete, i to rijetko kad iz časnih pobuda, budite uvereni. Zato je pošten čovjek opšti neprijatelj. A šta je pošten čovjek, šta vi mislite? U Parizu za poštenog čovjeka smatra se onaj koji ćuti i ne pristaje da dijeli sa drugima ono što ima. Ne govorim vam o onoj bijednoj raji koja svuda radi bez ikakve nagrade, koju bih nazvao bratstvom božjaka. Doista, tu je oličenje glupe vrline, ali tu je i bijeda. Ja zamišljam kakvo će biti lice tih čestitih ljudi ako se bog ružno našali i dođe na strašni sud. Ko želi brzo da stekne bogatstvo, treba da je već bogat ili da se pravi da je bogat. Da se čovjek bogati, treba da igra na veliko! inače se bijedno živi, i onda sluga sam ponizan! Ako se u sto zanimanja koja biste mogli izabrati nađe deset ljudi koji brzo uspiju, svijet ih nazove lopovima. Sad sami izvedite zaključak. Takav vam je život. Nije to nimalo ljepše od kujne, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke; naučite samo da ih poslije lepo operete: u tome je sav moral našeg doba. Ja .vam s pravom ovako govorim o svijetu, jer ga poznajem. Mislite li da" ga osuđujem? Ni najmanje. Uvijek je on takav bio. Moralisti ga neće nikad izmijeniti. Čovjek je nesavršen. Ponekad je više ili manje licemjeran, i glupači onda kažu da se dobro ili rđavo vlada. Ja ne optužujem bogataše radi svjetine: čovjek je svuda isti, na vrhu, na dnu i u sredini. Na svaki
45
milion te više stoke nađe se desetak zadrtih ljudi koji sebe stavljaju iznad svega, čak i iznad zakona; ja sam jedan od njih. Vi, ako ste viši čovjek, idite pravo i uzdignute gave. Ai morate se boriti protiv zavisti, klevete, osrednjosti, protiv cijelog svijeta. Napoleon je naišao na jednog ministra vojnog koji se zvao Obri i koji ga zamalo nije poslao u zatočen je. Ispitajte sebe! Pokušajte da li možete ustajati svakog dana sve jače volje. Pod tom pretpostavkom predložiću vam nešto što niko ne bi odbio. Čujte me dobro. Vidite, ja sam naumio da odem na neko veliko imanje od sto hiljada jutara, na primjer, na jugu Sjedinjenih Američkih Država, i da tamo živim patrijarhalnim životom. Hoću da imam svoje plantaže i svoje robove, da zaradim koji milion prodajući goveda, duvan, drva, i da živim kao neki vladar po svojoj volji, životom o kom se ni pojma nema ovdje gdje se svijet zgurio u jazbinama od maltera. Ja sam veliki pjesnik, samo ne pišem svoje pjesme. One se sastoje iz djela i osjećanja. Sada imam svega pedeset hiljada franaka, za koje mogu kupiti jedva četrdeset crnaca. Potrebno mi je dvjesta hiljada franaka; jer bih htio da imam dvjesta crnaca kako bih mogao zadovoljno živjeti patrijarhalnim životom. Vidite, crnci su vam kao djeca s kojom možete raditi što god hoćete, ne polažući nikome računa za to. S tim crnim kapitalom, za'deset godina imaću tri do četiri miliona. Ako uspijem, niko me neće zapitati: „Ko si ti?" Ja ću biti gospodin Četiri-Miliona, građanin Sjedinjenih Država. Imaću pedeset godina, još neću biti istrošen i zabavljaču se na svoj način. Ukratko, ako vam nađem miraždžiku sa milion franaka, hoćete li mi dati dvjesta hiljada? Dvadeset odsto za učinjenu uslugu, zar je to mnogo? Vi ćete se postarati da vas zavoli vaša ženica. Kad se budete vjenčali, osjetićete neko nespokojstvo, pokajaćete se i bićete žalosni čitavih petnaest dana. Jedne noći vi ćete prvo malo glumiti, pa ćete potom, ljubeći je, osloviti svoju ženu sa: „Srce moje!" i reći joj da ste dužni dvjesta hiljada franaka. Tako rade svakog dana i najotmjeniji mladi ljudi. Mlada žena ne odbija novčanu pomoć onome koji je osvojio njeno srce. Mislite li da ćete time nešto izgubiti u njenim očima? Ne. Vi ćete naći načina da zaradite tih dvjesta hiljada franaka na nekom poslu. Sa vašim novcem i vašim umom, vi ćete se obogatiti do mile volje. Ergo, za šest mjeseci vi ćete usrećiti sebe, svoju milu ženu, čiča-Votrena i svoju porodicu, koja zimi duva u prste, jer nema ogrjeva. Neka vas ne čudi ni moj prijedlog ni moja molba! Na svakih šezdeset dobrih brakova u Parizu, četrdeset sedam zaključuju se na sličan način. Bilježnička komora prinudila je gospodina... — Šta treba da radim? reče lakomo Rastinjak prekidajući Votrena. — Gotovo ništa, odgovori ovaj čovjek uz neki radostan pokret sličan prigušenoj radosti ribara kad osjeti ribu na udici. Čujte me dobro! Srce sirote i nesrećne djevojke jeste sunđer žedan ljubavi, suvi sunđer koji raste čim na njega kane koja kap osjećanja. Udvarati se mladoj djevojci koja živi u samoći, u očajanju i sirotinji i ne sluteći da jednog dana može postati bogata, to je isto kao da čovjek ima adute u ruci pri igri piketa, da zna brojeve srećaka koje će dobiti i da igra na berzi poznajući pravo stanje stvari. Vi na rovitom zemljištu podižete nerazoriv brak. Ako neočekivano naslijedi mi-lione, ona će vam ih baciti pred noge, kao da su to kamičci. „Uzmi, dragi moj! Uzmi, Adolfe! Alfrede! Uzmi, Ežene!" reći će ona ako su oni umjeli da se žrtvuju za nju. A mi se žrtvujemo, po mom mišljenju, kad prodamo kakav stari kaput da bismo kod Plavog sata mogli zajedno da večeramo, a poslije da idemo u pozorište; ili kad založimo svoj časovnik da bismo joj kupili šal. Ne govorim vam o ljubavnom škrabanju ili o drugim budalaštinama do kojih je toliko stalo ženama, kao na primjer, da pismo poprskate kapljicama vode mjesto suzama, kad ste daleko od nje: izgleda mi da savršeno poznajete govor srca. Pariz vam je kao neka američka šuma u kojoj živi dvadeset divljih plemena, Ilinoi, Ironi i drugi, žive od prinosa raznih društvenih lovova; vi ste lovac na milione. Da biste ih ulovili, vi se služite zamkama, šeretlucima, pištaljkama za vabljenje. Ima više vrsta lova. Jedni love miraz; drugi love
46
kad bankrotiraju; neki pecaju savjesti, a neki prodaju svoje ulagače vezanih ruku i nogu. Onoga koji se vrajća iz lova sa punom torbom pozdravljaju, slave, primaju u dobra društva. Odajmo pravdu ovom gostoljubivom mjestu, najljuba-znijem gradu na svijetu. Ako oholo plemstvo svih evropskih prijestonica neće ni da čuje za nekog nečasnog milionara, Pariz ga prima objeručke, juri na njegove svečanosti i na ručkove koje on priređuje i nazdravlja njegovoj nečasnosti. — Ali gdje ćemo naći djevojku? Teče Ežen. — Ona je tu, pred nama. — Gospođica Viktorina? — Ona glavom! — A, kako to? — Ona vas već sada voli, vaša mala baronica de Rastinjak! — Ona je puka sirotica, nastavi Ežen začuđeno. — A, tu smo. Samo još dvije riječi, reče Votren i sve će vam biti jasno. Ciča Tajfer je stara hulja; za njega se misli da je za vrijeme Revolucije ubio jednog svog prijatelja. To vam je zadrt čovjek koji misli svojom glavom. On je bankar, glavni ortak banke Frederik Tajfer i kompanija. On ima sina jedinca i htio bi da mu ostavi sve što ima, a Viktorini ništa. Ja ne volim takve nepravde. Ja sam kao Don-Kihot, volim da branim slabije od jačih. Ako se bogu prohtije da mu uzme sina, Tajfer će vratiti kćer k sebi, jer će zaželjeli da ima nasljednika. Ta je glupost u ljudskoj prirodi, a on ne može više imati djece, to znam. Viktorina je blaga i mila, ona će brzo osvojiti svog oca i vrtjeće ga kao čigru, ne bičem, već svojim osjećanjima. Ona će mnogo polagati na vašu ljubav, neće vas zaboraviti, i vi ćete se oženiti njome. Ja ću biti Proviđenje, i nastojaću da se ispuni božja volja. Imam jednog prijatelja koga sam zadužio; on je bio pukovnik u Loarskoj vojsci, a sada je baš raspoređen u kraljevu gardu. On me sluša i postao je krajnji roajalist: taj ne spada u one glupake kojima je mnogo stalo do svojih ubjeđenja. Hoću da vam dam još jedan savjet, anđele moj: ne polazite mnogo ni na svoje mišljenje ni na svoju riječ. Kad vam ih zatraže, prodajte ih. Čovjek koji se hvali da nikad ne mijenja svoje mišljenje obvezuje se da će uvijek ići pravim putem. To je glupak 'koji vijeruje u nepogrešivost. Ne postoje načela, postoje samo događaji; nema ni zakona, ima samo okolnosti: viši čovjek prima događaje i okolnosti da njima upravlja. Kad bi postojali stalni zakoni i utvrđena načela, narodi ih ne bi mijenjali kao što mi mijenjamo košulje. Pojedinac ne mora da bude pametniji od cijelog naroda. Čovjek koji je najmanje zadužio Francusku danas je najviše cijenjen zato što je uvijek sve vidio u crvenoj boji; njega bi trebalo metnuti u muzej, među mašine, s natpisom: La Fajet; a knez koga svi grde, koji toliko prezire svijet, da neće da mu pljuje u lice sve one zakletve koje on traži od njega, spriječio je, na Bečkom kongresu, diobu Francuske: toga bi čovjeka trebalo slaviti, a bacaju se blatom na njega. O, poznajem ja život, ušao sam u tajne mnogih ljudi! Dosta o tome. Ja ću imati jedno stalno mišljenje onog dana kad budem sreo tri čovjeka koji se slažu u primjeni nekog načela, ali ću imati dugo da početkam! U sudovima ne možete naći ni tri sudi je koji imaju isto mišljenje o nekom zakonskom paragrafu. No da se vratim na svog prijatelja. Taj bi ponovo razapeo Isusa Hrista kad bih mu ja to rekao. Na jednu riječ njegovog čiča--Votrena, on će se posvađati s tim nevaljalcem koji ništa ne šalje svojoj sirotoj sestri, i... Tu Votren ustade, zauze stav i naglo izbaci gornji dio tijela naprijed, kao kakav učitelj mačevanja kad napada protivnika. — A sada, putuj na onaj svijet! dodade on. — Užasno! reče Ežen. Vi se samo šalite, gospodine Votrene?
47
— De, de, umirite se, nastavi Votren. Nemojte biti dijete! Ali ako vam se to sviđa, ljutite se, praskajte! Recite da sam ja nevaljalac, zlikovac, lupež, razbojnik, ali me nemojte nazivati ni varalicom, ni uhodom! Hajde, kažite sve što mislite! Ja vam praštam, to je tako prirodno u vašim godinama! I ja sam bio takav! Samo razmislite. Vi ćete jednog dana uraditi i nešto gore. Počećete da se udvarate nekoj lijepoj ženi i primičete novac od nje. Vi ste na to i mislili! reče Votren; jer, kako ćete uspjeti, ako budete računali i na vašu ljubav? Vrlina se, gragi moj đače, ne dijeli: ona postoji ili ne postoji. Govore nam o ispaštanju grijeha. Lijep vam je taj poredak kad je dovoljno da se čovjek samo pokaje pa da mu se oprosti zločin! Zavesti neku ženu da biste došli na neki položaj u društvu, stvoriti razdor među djecom u porodici, najzad sve one gadosti koje se čine tajno ili javno radi zadovoljstva ili iz ličnog računa, zar su to djela vjere, nade i milosrđa? Zašto se kažnjava sa dva mjeseca zatvora neki kicoš koji je za jednu noć oteo nekom djetetu polovinu njegova imanja, a na robiju, pod otežavajućim okolnostima, neki bijednik koji je ukrao hiljadu franaka? Eto, takvi su vaši zakoni. Nema ni jednog paragrafa koji ne dovodi do besmislice. Ima ubistava u kojima se krv ne proliva nego daje; ubica otvori vrata kalauzom: i jedno i drugo dešava se noću! Između onoga što vam ja predlažem i onoga što ćete vi uraditi jednog dana, samo je razlika u krvi. Vi vjerujete da postoji nešto stalno na ovom svijetu! Prezrite ljude i trudite se da se izvlačite kroz pukotine zakona. Tajna velikih bogatstava čije se porijeklo ne zna smatra se zaboravljenim zločinom zato što je propisno izvršen. — Dosta, gospodine, neću više da vas slušam, uči-nićete da posumnjam i u samog sebe. Ja se za sada upravljam samo prema svojim osjećanjima. — Kako hoćete, ljepotane moj, reče Votren. Mislio sam da ste iskusniji, neću vam ništa više govoriti. Ipak, čujte moju posljednju riječ. Tada pogleda studenta pravo u oči, i reče: — Vi ste saznali moju tajnu. — Mladić koji neće njome da se koristi umjeće i da je zaboravi. — To ste lijepo kazali, i to me raduje. Drugi, vidite, da je na vašem mjestu, bio bi manje savjestan. Sjećajte se onoga što sam voljan da učinim za vas. Ostavljam vam petnaest dana. Tu nema pogađanja. „Ala je neumoljiv ovaj čovjek!" pomisli Rastinjak gledajući Vatrena kako mirno odlazi sa štapom ispod pazuha. „On mi je grubo kazao ono što mi je gospođa de Bozean rekla uvijeno. Razdirao mi je srce čeličnim kandžama. Zašto želim da odem kod gospođe de Nisen-žan? Odmah je pogodio moje misli. Ukratko, taj mi je razbojnik više kazao o vrlini no ljudi i knjige. Ako je vrlina neprikosnovena, jesam li onda pokrao svoje sestre?" reče on bacivši kesu na sto. Potom sjede i sav utonu u misli. „Ostati dosljedan vrlini, to je uzvišeno mučeništvo. Koješta! Svako vjeruje u vrlinu; ali ko je pun vrline? Narodi obožavaju slobodu; ali koji je narod slobodan na zemlji? Moja je mladost još čista kao vedro nebo: ko hoće da postane velik ili bogat čovjek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puziti i uspravljati se, laskati, pretvarati se? Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzili? Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac; radiću danju i noću da . stečem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali ću zato spavati mirne savjesti. Posmatrati svoj život i naći da je čist kao krin, zar to nije najljepše na svijetu? Ja i život, mi smo kao mladić i njegova vjerenica. Votren mi je pokazao šta biva poslije deset godina bračnog života. Dođavola! Ništa ne razumijem. Neću ni o čemu da mislim, srce je siguran vođ." Ežena trže iz sanjarija glas debele Silvije koja mu javi da je došao krojač. Ežen iziđe pred njega držeći u ruci svoje dvije kese s novcem i ne osjeti zbog toga nikakvu neprijatnost. Kad je
48
isprobao frak, on obuče novo ulično odijelo, koje ga potpuno izmijeni. „Sad ne izostajem nimalo iza gospodina de Traja, pomisli on. Najzad i ja ličim na plemića!" — Gospodine, reče čiča Gorio uzlazeći kod Ežena, viste me pitali da li znam u koje kuće odlazi gospođa de Nisenžan? — Jesam. — Dakle, ona će idućeg ponedjeljka biti na balu kod maršala Kariljano. Ako uspijete da odete tamo, kazaćete mi jesu li se moje kćeri prijatno zabavljale, kako su bile odjevene i sve ostalo. — Kako ste to doznali, moj dobri čiča Gorio? reče Ežen i ponudi mu da sjedne kraj vatre. — To mi je rekla njena sobarica. Od Tereze i Kon-stanse saznajem sve šta one rade, nastavi on radosno. čiča je ličio na mladog ljubavnika koji je srećan kad pronađe neko lukavstvo pomoću koga dolazi u vezu sa svojom draganom, a ona o tome ni pojma nema. — E, vi ćete ih vidjeti! reče on izražavajući bezazleno svoju bolnu zavist. — Ne znam, odgovori Ežen. Otići ću do gospođe de Bozean da je pitam može li da me upozna sa mar-šalkom. Ežen je osjećao neko unutrašnje zadovoljstvo što će se pojaviti kod vikontese onako obučen kako će se odsad stalno nositi. Ono što moralisti nazivaju bezdanima ljudskog srca, to su isključivo varljive misli, nagonski pokreti ličnog računa. Ti pokreti o kojima se toliko deklamuje, te nagle promjene, sve se to radi iz računa, u korist naših uživanja. Kad se lijepo obukao, Rastinjak zaboravi svoju časnu odluku. Mladost ne smije da se pogleda u ogledalu savjesti kad naginje nepravdi, dok se zrelo doba već ogledalo u njemu: u tome je sva razlika između njih. Posljednjih dana, susjedi, Ežen i čiča Gorio, postadoše dobri prijatelji. Njihovo tajno prijateljstvo zasnivalo se na onim istim psihološkim razlozima koji su izazvali suprotna osjećanja između Votrena i studenta. Smjeli filozof koji bi htio da utvrdi dejstva naših osjećanja u spoljnom svijetu naći će, bez sumnje, više dokaza o njihovom stvarnom postojanju u odnosima koje ona ostvaruje između nas i životinja. Koji je to čovjek koji će brže prozreti nečiji karakter no što će pas osjetiti da li ga neka nepoznata osoba voli ili ne voli? Kukasti atomi, izraz koji je već ušao u poslovicu i koji svako upotrebljava, jeste jedna od onih činjenica koje ostaju u govoru da poriču filozofske gluposti kojima se bave oni koji rado pretresaju ostatke prvobitnih riječi. Čovjek osjeća kad ga neko voli. Osjećanje se u sve utiskuje i probija se kroz prostore. Pismo je duša, ono je tako vjeran odjek glasa koji govori da ga osjećajni umovi smatraju za najveće blago ljubavi. Čiča Gorio sa svojim samoniklim osjećanjem koje ga je uzdizalo do psećeg prirodnog nagona, osjetio je studentovo sažaljenje, njegovu beskrajnu dobrotu i njegovu mladalačku naklonost. Ipak, među njima još nije bilo međusobnog povjeravanja. Kad je izrazio želju da se upozna sa gospođom de Nisenžan, Ežen nije mislio da ga starac uvede u njenu kuću, ali se nadao da će moći da se koristi onim što bude saznao od njega. Čiča Gorio mu je govorio o svojim kćerima samo onda kad je Ežen o njima javno pričao poslije svojih posjeta. — Dragi moj gospodine, reče mu on sutradan, kako ste mogli pomisliti da se gospođa de Resto naljutila na vas zato što ste izgovorili moje- ime? Moje me kćeri mnogo vole. Ja sam srećan otac. Samo, moji su se zetovi rđavo pokazali prema meni. Ja nisam htio da moje mile kćeri pate zbog nesuglasica koje sam imao s njihovim muževima, i više sam volio da se s njima viđam tajno. Ta mi tajanstvenost pričinjava beskrajne radosti koje ne shvataju oni očevi koji mogu da se sastaju sa svojom djecom kad god hoće. Ja to ne mogu, razumijete li? I tako, kad je lijepo vrijeme, iziđem na Jelisejska polja, pošto se prvo obavijestim od sobarica hoće li moje kćeri izlaziti. Čekam ih da prođu, srce mi jače zakuca kad naiđe njihova kola, ja im se divim i uživam u njihovim lijepim haljinama, a one se uzgred nasmiješe na mene i pozlate mi prirodu kao da je na nju pao zračak toplog sunca. Ja ih tu sačekam dok se vrate. I opet ih vidim, porumenjele na svježem vazduhu. Čujem kako svijet govori oko mene: Ala je lijepa ona žena! To mi razveseli srce. To je moja krv!
49
Volim konje koji ih voze, i zaželim da budem psetance koje drže na krilu. Ja živim od njihovih zadovoljstava. Svak voli na svoj način; ovako voleći, ja nikom ne činim zla. Zašto svijet vodi računa o meni? Ja sam srećan na svoj način. Je li to protiv zakona što idem uveče da vidim svoje kćeri kad izlaze iz svojih kuća i odlaze na bal? Silno se ožalostim kad zadocnim i kad mi kažu: Gospođa je izišla. Jednom sam čekao Naziju koju nisam vidio čitava dva dana do tri časa izjutra. Umalo što nisam lipsao od zadovoljstva! Molim vas, govorite o meni samo da kažete ikoliko su moje kćeri dobre. One bi me obasipale svakojakim poklonima, ali im ja ne dam i kažem im: „Pričuvajte svoj novac! Šta će meni? Meni ništa ne treba". I zaista, dragi moj gospodine, šta sam ja? Bijedna lešina čija je duša uvijek tamo gdje se nalaze moje kćeri. Kad budete upoznali gospođu de Nisenžan, kazaćete mi koja vam se od njih dvije više sviđa, reče čiča poslije kratkog ću-tanja, vidjevši da se Ežen sprema da ide u Tiljerijski vrt da se tamo prošeta i sačeka vrijeme za odlazak kod gospođe de Bozean. Ova je šetnja bila kobna za studenta, jer on pade u oči nekim ženama. Bio je lijep, sasvim mlad i veoma ukusno odjeven. Primijetvši da mu se dive, on presta da misli na sestre i tetku koje je opljačkao, a zaboravi i svoju odvratnost prema nepoštenju. Vidio je kako iznad njegove glave proletje onaj demon koji mnogo liči na anđela, onaj sotona šarenih krila, koji sije rubine, baca zlatne strijele na palate, obliva žene rumenilom, obasjava bljeskom prijestolja koja su u početku bila tako skromna; čuo je boga one varljive sujete čiji lažni sjaj smatramo za znamenje moći. Votrenove riječi, ma koliko bezočne, bijahu se žarile u njegovo srce kao što se u sjećanje nevine djevojke urezuje odvratni lik stare podvodačice koja joj je rekla: „Zlata i ljubavi u izobilju!" Poslije duže šetnje Ežen se oiko pet sati prijavi kod gospođe de Bozean koja ga porazi svojim držanjem. Dotada je vikontesa bila prema njemu puna one uglađene ljubaznosti i ljupkosti koja se stiče plemićkim vaspitanjem, a koja je savršena tek onda kad dolazi od srca. Kad je ušao, gospođa de Bozean dočeka ga hladno i reče mu kratko: — Gospodine de Rastinjak, nemoguće mi je da ostanem s vama, bar u ovom trenutku. Imam posla... Za posmatrača, a Rastinjak je to brzo postao, ova rečenica, pokret, pogled i naglasak bili su slika karaktera i navika cijelog jednog staleža. On osjeti gvozdenu pesnicu ispod meke rukavice, samoživost ispod lijepog ponašanja, drvo ispod laka. Najzad, čuo je ono ja kralj, koje počinje pod perjanicom prijestolja, a završava se pod čelenkom najmanjeg plemića. Ežen se lako zaveo i na njenu riječ povijerovao u žensku plemenitost. Kao svi nesrećni ljudi, on je iskreno potpisao onaj divni ugovor koji obavezuje dobrotvora prema dužniku, a čiji prvi član predviđa potpunu jednakost ugovorača. Dobročinstvo koje spaja dva bića u jedno jedino jeste neka nebeska strast, neshvatljiva i rijetka kao prava ljubav. Oboje su raskoš plemenitih duša. Rastinjak je želio da bude na balu vojvotkinje de Kariljano, zato i pređe preko ovog ispada. — Gospođo, reče on uzbuđenim glasom, da nije u pitanju nešto važno, ne bih vam dosađivao; budite ljubazni i dozvolite mi da dođem docnije, pričekaću. — Dobro, onda dođite da ručate sa mnom, reče ona malo zbunjena zbog svoga surovog ispada; jer ona je zaista bila dobra i velika žena. Iako je bio ganut ovom naglom promjenom, Ežen pomisli odlazeći: „Puzi i podnosi sve. Kakve li moraju biti druge žene, kad najbolja među njima odjednom zaboravi na svoje obećanje i odgurne te kao staru cipelu? Dakle, svako za sebe? Istina je da njena kuća nije dućan i da griješim što joj se obraćam za pomoć. Treba biti topovsko đule, kako reče Votren." Ove bolne misli ubrzo iščezoše pred pomišlju na zadovoljstvo koje će mu pričiniti ručak ikod vikontese. I tako su se, kao po nekom zlom udesu, i najsitniji događaji njegova života udružili i gurali ga pozivu u kome će, prema riječima strašne sfinge iz pansiona Voker, morati da ubija da njega ne ubiju, da vara da njega ne prevare; moraće da se odrekne i savjesti i saosjećanja, da navuče masku, da se
50
nemilostivo titra sa ljudima, i da, kao u Lakedemoniji, tajno dograbi bogatstvo i zasluži lovorike. Kad se vratio vikontesi, ona ga dočeka umiljato, kao i ranije. Oboje uđoše u trpezariju gdje je vikont čekao svoju ženu; tu je blistala ona raskoš koja je, kao što svak zna, pod Restauracijom, dostigla svoj vrhunac. Gospodin de Bozean, kao mnogi ljudi čija su osjećanja otupjela za svako uživanje, nalazio je zadovoljstvo samo još u dobrom jelu i piću; bio je oblaporan kao Luj XVIII i vojvoda d'Ekar. Na njegovom stolu bila je raskoš i u posudu i u jelu. Ežen, koji je sada prvi put ručao u kući nasljednog bogatstva, još nikad ne bijaše vidio ovako nešto. Nisu više bile u modi večere kojima su se završavali balovi u doba Grastva, kad je vojnicima bilo potrebno da se okrijepe za borbe koje su ih očekivale i u zemlji i van nje. Ežen je dosad bio samo na balovima. Pouzdanje kojim se docnije odlikovao, i koje je bilo počelo da hvata korijena, spasio ga je te nije ostao preneraženi tikvan. Ali kad je vidio ovo divno izrađeno srebro i bezbroj drugih prefinjenosti jedne gospodske trpeze, i sa divljenjem posmatrao kako se služi za stolom, čovjeku žive mašte nije bilo teško da ovaj otmjeni život ne pretpostavi oskudnom životu za koji se jutros bio izjasnio. Za časak on se prenese mislima u svoj pansion i toliko se zgrozi da se zareče da će se iseliti u januaru, koliko da bi se smjestio u neki bolji stan, toliko da se skloni od Votrena, čija je teška ruka pri-tlsla njegovo rame. Kad bi razuman čovjek mislio na sve oblike istinske ili prikrivene pokvarenosti u Parizu, on bi se morao zapitati s kakvim pravom država otvara u njemu škole i u njima okuplja mladež, kako to da se u njemu još poštuju lijepe žene i kako zlatnici po mjenjačkim izlozima ne iščeznu na čaroban način iz čančića. Ali ako se pomisli da mladići vrše malo zločina, čak i prestupa, onda čovjek mora da ima mnogo poštovanja prema ovim strpljivim Tantalima koji se bore protiv samih sebe i gotovo uvijek odnose pobjedu! Kad bi siromašnog studenta dobro naslikali u borbi sa Parizom, on bi ispao najdramatičniji prikaz moderne civilizacije. Gospođa de Bozean uzalud je pogledom davala znak Eženu da govori, on nije htio ništa da kaže pred vilkontom. — Hoćete li sa mnom večeras u Italijansko pozorište? zapita vikontesa svog muža. — Vi znate koliko bi mi to zadovoljstva pričinilo, odgovori on podrugljivo, ali tako ljubazno da student nasjede; ali moram da se nađem sa jednom osobom u pozorištu Varijete. „Sa svojom Ijubaznicom", pomisli ona. — Zar večeras neće biti s vama d'Ažida? upita vikont. — Neće, odgovori ona ljutito. — Lijepo, ako neko mora da ide s vama, eto vam gospodina de Rastinjaka. Vikontesa pogleda Ežena smiješeći se. — To bi bilo veoma opasno za vas, reče ona. — Francuz voli opasnost, jer u njoj nalazi slavu, rekao je gospođin de Satobrijan, odgovori Rastinjak i pokloni se. On sjede u laka kola pored gospođe de Bozean, i poslije nekoliko trenutaka stigoše u pozorište koje je tada bilo na glasu. A kad uđe u ložu s lica, i vidje da su svi pogledi upravljeni na njega i na vikontesu, koja je bila u divnoj haljini, on pomisli da sanja. Čarolije su se redale za čarolijama. — Htjeli ste nešto da mi kažete, reče gospođa de Bozean. A, pogledajte, eno gospođe de Nisenžan u trećoj loži od naše, a na suprotnoj strani njena sestra i gospodin de Traj. Govoreći ove riječi, vikontesa je gledala u ložu gospođice de Rošfid, pa kad vidje da u njoj nema gospodina d'Ažide, lice joj čudesno sinu. — Divna je, reče Ežen, pošto je pogledao gospođu de Nisenžan. — Ima bijele trepavice. — Jeste, ali njen vitki stas!
51
— Ima debele ruke. — Lijepe oči! — Ima duguljasto lice. — Ali dugačko lice je otmjeno. — Sreća njena što bar u tome ima otmjenosti. Pogledajte samo kako uzima i ostavlja svoj dogled! Iz svakog njenog pokreta izbija Gorio, reče vikontesa na veliko Eženovo iznenađenje. Gospođa de Bozean posmatrala je dogledom pozo-rišnu dvoranu i pravila se kao da ne obraća pažnju na gospođu de Nisenžan; međutim, ona je motrila svaki njen pokret. Društvo je bilo veoma otmjeno. Delfini de Nisenžan bilo je osobito milo što mladi, lijepi i elegantni rođak gospođe de Bozean gleda samo u nju. — Ako budete i dalje piljili u nju, obrukaćete se, gospodine de Rastinjak. Takvim nasrtanjem na svijet nikad nećete uspjeti. — Draga rođako, reče Ežen, vi ste me dosad lijepo štitili; ako hoćete da dovršite svoje dijelo, ja vas molim da mi učinite samo jednu uslugu, koja će vas stati malo muke, a mene će usrećiti. Ja sam zaljubljen. — Već? — Da. — I to u onu ženu? — A zar bih uspio kod neke druge? reče on i pogleda pronicljivo u svoju rođaku. Gospođa vojvotkinja de Kariljano u prijateljstvu je sa vojvotkinjom de Beri, nastavi on poslije kratkog zastoja; vi je sigurno viđate; budite dobri, upoznajte me s njom i odvedite me na bal koji ona daje u ponedjeljak. Tamo ću naći gospođu de Nisenžan i započeću svoju prvu čarku. — Vrlo rado, reče ona. Ako vam se ona već dopada, vaša ljubav odlično stoji. Eno de Marsea u loži kneginje Galation. Gospođa de Nisenžan hoće da pre-svisne od muke. To je najpovoljniji trenutak da se priđe ženi, naročito ženi jednog bankara. Sve te gospe iz Ulice Šose d'Anten vole da se svete. — Šta biste vi radili da ste u njenom položaju? — Ja bih patila i ćutala. U taj mah markiz d-Ažida uđe u ložu gospođe de Bozean. — Rđavo sam svršio svoje poslove samo da bih došao da vas vidim, reče on, i o tome vas izvještavam da ne bi izgledalo 'kao da je to neka žrtva. Vikontesino lice zablista i pokaza Eženu šta je prava ljubav koju ne treba miješati sa licemjernim pariškim kaćiperstvom. On se divio svojoj rođaci pa umuknu, uzdahnu i ustupi svoje mjesto gospodinu d'Ažida. „Kako je plemenita i uzvišena žena koja ovako voli! reče on u sebi. A ovaj čovjek da je iznevjeri radi kakve lutke! Zar neko može nju iznevjeriti?" Obuze ga djetinjski bijes. Htio je da padne pred noge gospođe de Bozean, poželio je neku demonsku moć da bi mogao da je odnese u svom srcu, kao ono kad orao ugrabi u polju bijelo jarence i odnese ga u svoje gnjezdo. Osjećao se unižen što u ovom hramu ljepote i on nema svoju sliku, svoju milosnicu. »Imati milosnicu i neki veliki položaj, reče on u sebi, to je znak moći!« I on pogleda gospođu de Nisenžan kao što uvrijeđeni čovjek gleda svog protivnika. Vikontesa se okrenu da mu migom toplo zahvali na pažnji. Prvi čin je bio završen. __ Poznajete li se toliko sa gospođom de Nisenžan da bi ste joj mogli predstaviti gospodina de Rastinjaka? reče ona markizu d'Ažida. __Biće joj veoma milo da se upozna sa gospodinom, reče markiz. Lijepi Portugalac ustade, uze pod ruku studenta i za tren oka bijahu pored gospođe ne Nisenžan.
52
— Gospođo baronice, reče markiz, čast mi je predstaviti vam viteza Ežena de Rastinjaka, rođaka vikon-tese de Bozean. Vi ste napravili na njega neobično snažan utisak, pa sam htio da upotpunim njegovu sreću približivši ga njegovom idolu. U ovim je riječima bilo i podsmijeha i grubosti, ali, ako su lijepo kazane, one se uvijek dopadaju ženama. Gospođa de Nisenžan nasmiješi se i ponudi Eženu mjesto svoga muža koji je izižao. — Ne smijem da vam predložim da ostanete kod mene, gospodine, reče mu ona. Kad neko ima tu sreću da je pored gospođe de Bozean, on kod nje i ostaje — Ali, reče joj Ežen tiho, meni se čini, gospođo, da bi mojoj rođaci bilo milo kad bih ostao pored vas. Prije dolaska gospodina markiza, govorili smo o vama i o vašoj otmjenoj pojavi, reče on glasno. Gospodin d'Ažida se ukloni. — Doista, gospodine, reče baronica ostajete kod mene? Onda ćemo se bolje upoznati; gospođa de Resto jako me je zainteresovala za vas. — Ona je, dakle, veoma licemjerna; zabranila mi je da joj dolazim u kuću. — Kako to? — Gospođo, kazaću vam pravi razlog; ali molim vas da mi ne zamjerite što vam povjeravam tu tajnu. Ja sam susjed gospodina vašeg oca. Nisam znao da je gospođa de Resto njegova kći. Ispao sam nesmotren te sam govorio o njemu sasvim bezazleno i naljutio gospođu vašu sestru i njenog muža. Ne možete zamisliti kako su gospođa vojvotkinja de Lanže i moja rođaka osudile to kćerinsko otpadništvo. Ja sam im ispričao cio događaj, i one su se smijale kao lude. Tada mi je gospođa de Bozean, upoređujući vas i vašu sestru, govorila vrlo pohvalno o vama i rekla koliko ste vi bili dobri prema mome susjedu, gospodinu Goriou. A kako ga ne biste voljeli? On vas tako silno voli da sam ljubomoran na njega. Jutros smo razgovarali o vama puna dva sata. Zatim, još pod svježim utiskom onoga što mi je vaš otac ispričao o vama, rekao sam svojoj rođaci, za vrijeme večere, da ne možete biti toliko lijepi koliko ste dobri. Želeći svakako da mi bude na ruci, gospođa de Bozean me je dovela ovamo rekavši mi ljupko da ću vas ovdje vidjeti. — Šta, gospodine, reče bankareva žena, vi ste me već zadužili? Još malo pa ćemo postati -stari prijatelji. — Iako prijateljstvo prema vama nije nimalo obično osjećanje, reče Rastinjak, ne želim nikako da budem vaš prijatelj. Ove otrcanje gluposti, naročito propisane za početnike, uvijek se sviđaju ženama i izgledaju bijedne samo onda kad se čitaju bez osjećanja. Pokret, naglasak i pogled mladog čovjeka daje im neizmjerne vrijednosti. Rastinjak se jako dopade gospođi de Nisenžan. Pošto nije mogla da odgovori na pitanja koja je student bez ustezanja postavio, ona, kao sve žene u takvom položaju, skrenu razgovor. — Jeste, moja sestra griješi što tako postupa s tim jadnim ocem, koji je za nas doista bio bog. Ja sam popustila gospodinu de Nisenžanu tek onda kad mi je izrično naredio da se mogu viđati s ocem samo prije podne. Ali sam zbog toga dugo bila nesrećna i plakala. To nasilje, uz druge grubosti u braku, izazvalo je najviše nesuglasica u mom porodičnom životu. Ja sam zacijelo u očima svijeta najsrećnija žena u Parizu, a u stvari sam najnesrećnija. Pomislićete da je ludo što vam tako govorim. Ali vi poznajete mog oca, i zato vas ne smatram za stranca. — Nikad nećete sresti čovjeka, reče joj Ežen, koji bi tako silno želio da bude vaš. Šta traži svaka žena? Sreću, odgovori on glasom koji prodire u dušu. Lijepo, ako se sreća jedne žene sastoji u tome da bude voljena, obožavana, da ima druga kome može povjeriti svoje želje, svoje prohtjeve, svoje jade, svoje radosti; kome bi mogla razgolititi cijelu svoju dušu, s njenim ljupkim manama i lijepim osobinama, bez bojazni da će je izdati; onda, vjerujte mi, tako odano i
53
uvijek plemenito srce može se naći samo kod mladog čovjeka punog iluzija, koji bi dao i svoj život na jedan vaš mig, koji još ne poznaje svijet i ne želi da ga upozna zato što ste vi postali za njega cio svijet. Vi ćete se možda nasmijati mojoj prostodušnosti, ali, vidite, ja sam došao iz zabačene unutrašnjosti, sasvim neuk, dosad sam poznavao samo plemenite duše; mislio sam da živim bez ljubavi. Ali sam se upoznao sa svojom rođakom koja me je silno zavoljela; pored nje sam naslutio sva blaga ljubavi; ja sam sada Kerubin, ljubavnik svih žena, dok ne naiđem da onu kojoj ću se sav predati. Čim sam vas vidio, kad sam ušao, osjetio sam kao da me neka struja nosi vama. Već sam toliko mislio o vama! Ali nisam ni sanjao da ste tako lijepi. Gospođa de Bozean mi je rekla da vas toliko ne gledam. Ona ne zna koliko je primamljivo gledati vaše lijepe rumene usne, vaše bijelo lice i vaše tako blage oči. Eto, i ja govorim ludosti, ali pustite me da ih iskažem. Ništa ženama nije milije od ovih slatkih riječi. Njih slušaju i najsmirenije bogomolj'ke, čak i kad ne misle da odgovaraju na njih. Pošto je tako počeo, Rastinjak razveze svojim umilnim tihim glasom, a gospođa de Nisenžan bodrila je Ežena svojim osmjesima i s vremena na vrijeme pogledala de Mar9ea koji je stalno bio u loži kneginje Galation. Rastinjak ostade pored gospođe de Nisenžan sve dok njen muž ne dođe da je otprati kući. — Gospođo, reče joj Ežen, biću slobodan da vas posjetim prije bala vojvotkinje de Kariljano. — Boždo vaz kospođa bozifa, reče debeli Alzašanin čije je okruglo lice odavalo opasno lukavstvo, pudite ufjereni ta ćede piti lijepo brimljeni. »Početak je bio dobar, jer se nije naljutila kad sam joj rekao: »Hoćete li me voljeti?« »Dem je metnut đo-gatu u usta, sada uzjaši i potjeraj«, pomisli Ežen idući da se pozdravi sa gospođom de Bozean koja se spremala da pođe sa d'Ažidom. Siromah student nije primijetio da je baronica bila rasijana i da je očekivala od de Marsea jedno od onih sudbonosnih pisama koja razdiru dušu. Presrećan zbog svog prividnog uspjeha, Ežen isprati vi-kontesu do predvorja gdje se čekaju kola. — Vaš se rođak ne može poznati, reče Portugalac vikontesi smijući se kad je Ežen otišao. Taj će se progurati kroz život. Ljigav je kao jegulja i daleko će otići. Samo ste mu vi mogli izabrati ženu u trenutku kad je treba tješiti. — Ali, reče gospođa de Bozean, treba .znati da li ona još voli onoga koji je ostavlja. Student se vrati peške iz Italijanskog pozorišta u Ulicu Nev-Sent-Ženevjev, praveći najljepše planove. On je zapazio da ga je gospođa de Resto pažljivo posma-trala i u vikontesinoj loži i u loži gospođe de Nisežan, pa je pomislio da mu ubuduće grofičina vrata neće biti zatvorena. I tako je, računajući da će se dopasti i maršalki, sada imao četiri uticajna poznanstva u najvišem pariškom društvu. Ne razmišljajući mnogo o sredstvima, on je unaprijed osjećao da se u zamršenoj igri ljudskih računa mora uhvatiti za nekoga koji bi ga izbacio na površinu, a on se osjećao dovoljno jak da se tu učvrsti. »Ako me gospođa de Nisenžan zavoli, naučiću je kako će zavladati svojim mužem. On se bavi krupnim poslovima pa će mi pomoći da se brzo obogatim.« On to sebi nije govorio sasvim otvoreno, jer još nije bio dovoljno iskusan da ocijeni i prouči neku situaciju; njegove u misli plovile po svemiru u obliku lakih oblaka, i mada nisu bile onako surove kao Votrenove, ipak, kad bi ih savjest ispitala ne bi ispale baš najčistije. I tako, popuštajući iz dana u dan, ljudi postaju labavog morala koji je obilježje današnjeg društva u kom se rijeđe nego ikad dosad nalaze oni neumoljivi čistunci, ljudi jake volje koji ne čine nikakve ustupke nepoštenju, kojima bi i najmanje skretanje sa pravog puta izgledalo zločin: to su oni divni uzori poštenja koje oličavaju dva remek-djela, Molijerov Alcest i nedavno Dženi Dinz i njen otac u romanu Valtera Skota. Možda bi bilo isto tako lijepo, uzbudljivo i sasvim suprotno djelo koje bi prikazalo sva ona krivudanja savjesti slavoljubivog čovjeka koji pokušava da se miri sa nevaljalstvom da bi ostvario svoj cilj ali gleda da sačuva izgled poštenog čovjeka. Kad je
54
prispio do svog pansiona, Rastinjak je već bio zaljubljen u gospođu ne Nisenžan koja mu se učinila vitka i tanana kao lasta. On se sjećao zanosnih slasti njenih očiju, njene nježne i meke kože ispod koje mu se činilo kao da vidi kako krv teče, njenog opojnog glasa i njene plave kose; možda je hodanje, ubrzavajući njegov krvotok, pojačavalo njegov zanos. Student jako zakuca na vrata čiča-Gorioa. — Susjede, reče on, vidio sam gospođu Delfinu. — Gdje? — U Italijanskom pozorištu. — Je li se lijepo zabavljala? Ta uđite. I starac, koji je ustao u košulji, otvori vrata i odmah ponovo leže. — Pričajte mi o njoj, zamoli on. Ežen, koji je sada prvi put bio kod čiča-Gorioa, nije mogao da sakrije svoje zaprepašćenje kad je vidio ovaj ćumez u kom je živio otac i uporedio ga sa raskošnom haljinom njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zavjesa; tapeti od hartije kojima je soba bila obložena, bili su, usljed vlage, na nekoliko mjesta odlijepljeni i skupljeni, te se vidio čađav zid. Starac je ležao u rđavoj postelji, imao je samo jedan tanak pokrivač i preko njega, na nogama, neku vrstu perine, ispunjenu pamukom, a sašivenu od komadića starih haljina gospođe Voker. Pod je bio vlažan i pun prašine. Prema prozoru stajao je neki stari orman od ružinog drveta, sa ispupčenom predajom stranom, sa bakarnim drškama u obliku vinove loze sa lišćem i cvijetom; jedan stari drveni umivaonik, sa lavorom, bokalom i priborom za brijanje. U jednom uglu bile su cipele; pored kreveta noćni stočić bez vrata i bez mermerne ploče; kraj kamina u kom nije bilo ni traga od vatre, stajao je četvrtast sto od orahovine čija je prečaga poslužila čiča-Goriou da savije ono srebrno posuđe. Ružan pisaći sto na kome je bio starčev šešir, jedna pocijepana slamna naslonjača i dvije stolice dopunjavali su ovaj bijedni namještaj. Iznad postelje, namjesto zavjese, visio je neki dronjak sa crvenim i bijelim kockama. I najsiromašniji nosač imao je, zacijelo, negdje na tavanu sobu sa boljim namještajem no što je bio stan čiča-Gorioa kod gospođe Voker. Kad čovjek pogleda ovu sobu, obuzme ga jeza i stegne mu se srce, jer je ličila na najžalosniju ćeliju kakve hapsane. Srećom, Gorio nije zapazio nikakvu promjenu na Eženovom licu kad je spustio svijeću na noćni sto. Starac se okrenu njemu i osta pokriven do glave. — Dakle, koju više volite, gospođu de Resto ili gospođu de Nisenžan? — Meni se više sviđa gospođa Delfina, odgovori student, jer vas ona više voli. Kad ču te tople riječi, starac izvuče ruku ispod pokrivača i stište Eženovu. — Hvala, hvala, odgovori starac uzbuđeno. A šta vam je rekla o meni? Student ponovi baroničine riječi uljepšavajući ih, a starac ga je slušao kao da je to bio božji glas. __ Milo moje dijete! Jeste, ona me mnogo voli. Ali ne vjerujte u ono što vam je rekla o Anastaziji. Vidje-ćete, one zavide jedna drugoj, a to dokazuje da se vole. Mene jako voli i gospođa de Resto. Ja to znam. Otac postupa sa svojom djecom kao bog s nama, on vidi što je na dnu srca, i sudi prema namjerama. One su obadvije veoma mile. O, da su mi samo zetovi dobri, bio bih presrećan. Ali na zemlji nema potpune sreće. Da sam nešto mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta da samo slušam njihov glas, da znam da su tu, da ih gledam kako odlaze i dolaze, i srce bi mi igralo od radosti. A jesu li bile lijepo odjevene? — Jesu, reče Ežen. Ali, gospodine Gorio, kako možete živjeti u ovakvom ćumezu kod tako bogato udomljenih kćeri? — A šta meni treba bolje? reče on kao bezbrižno. Ja vam to ne mogu objasniti, ne umijem da kažem ni dvije unakrst. Sve je tu, dodade on udarivši se rukom po srcu. Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su srećne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako
55
sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam? Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju. Kad postanete otac, kad reknete sebi, slušajući kako cvrkuću vaša dječica: »Ovo je moja krv!« Kad osjetite da su ta mala stvorenja vezana za svaku kap vaše prvi, i to najljepše, jer djeca su cvjetovi naše krvi! vi ćete osjetiti da ste vezani za njihov život i da se i vi krećete kad one hodaju. Svuda čujem samo njihov glas. Njihov tužan pogled ledi mi krv. Jednog dana uvidjećete da se čovjek više raduje njihovoj sreći nego svojoj. Ja to ne umijem da vam objasnim: naša Se»'Tačost sastoji iz tih unutrašnjih zbivanja. Jednom riječju, ja imam tri života. Hoćete li da vam kažem nešto čudno? Vidite, ja sam shvatio boga tek onda kad sam postao otac. On je svuda i na svakom mjestu, jer je on sve stvorio. Evo, gospodine, tako je i s mojim kćerima. Samo, ja više volim svoje 'kćeri nego što bog voli svijet, zato što svijet nije tako lijep kao bog, i što su moje kćeri ljepše od mene. Moja je duša toliko ispunjena rjima da sam- osjećao da ćete ih vidjeti večeras. O, bože moj, čovjeku koji bi usrećio moju Delfinu srećom silno voljenih žena, ja bio čistio obuću i bio sluga. Doznao sam od njene sobarice da je onaj gospodin de Marse pravo pseto. Prosto mi dođe da mu zavrnem šiju. Ko ne bi volio tako lijepu i stasitu ženu, čiji glas liči na slavujevu pjesmu! Gdje su joj bile oči kad se udala za onog debelog alzaškog krmka? Njih je obadvije trebalo udati za lijepe i ljupke mladiće. Ali uradile su onako kako su same htjele. U tom trenutku čiča Gorio bijaše uzvišen. Nikad ga Ežen nije vidio tako ozarena vatrom njegove roditeljske ljubavi. Treba ovdje ukazati na moć naših osjećanja. Ma koliko gruba bila neka osoba, čim je obuzme neko istinito i snažno osjećanje, ona širi neki naročiti fluid koji mijenja zgled lica, oživi pokrete i uljepša glas. Čle-sto i najgluplje biće, pod uticajem strasti, dostiže najviši izraz, ako ne u govoru a ono u mislima, i daje utisak kao da je u nekom čudnom nadahnuću. U tom trenutku, u glasu i pokretu ovog starca bilo je one čudesne moći kojom veliki glumac osvaja publiku. Ali zar naša lijepa osjećanja nisu poezija volje? — Onda vam, možda, neće biti žao ako vam kažem, reče Ežen, da će bez sumnje raskinuti sa de Marseom. On ju je ostavio radi kneginje Galation. A ja sam se večeras zaljubio u gospođu Delfinu. — Zbilja! reče čiča Gorio. — Da. I ja sam se njoj svidio. Govorili smo o ljubavi cio sat, a prekosutra, u subotu, idem da je posjetim. - O, kako bih vas volio, dragi gospodine, kad biste joj se dopali! Vi ste dobri, i vi je ne biste mučili. Ali ako biste je iznevjerili, ja bih vas zaklao. Žena samo jednom voli, znate li vi to? O, bože moj! Ali ja lupetam koješta, gospodine Ežene. Vama je ovdje hladno. Bože moj! Vi ste, dakle, govorili s njom, šta mi je poručila? — Ništa, reče u sebi Ežen. Kazala mi je, odgovori on glasno, da vam šalje vreli poljubac. — Zbogom, susjede, spavajte mirno, sanjajte lijepe snove; moji su ostvareni tom njenom porukom. Neka bog usliši svaku vašu želju! Vi ste bili večeras za mene kao dobri anđeo, donijeli ste mi dah moje kćeri. — Siromah čovjek, pomisli Ežen liježući u postelju; i kamen bi se rasplakao. Njegova je kći mislila na njega koliko i na lanjski snijeg. Poslije ovog razgovora čiča Gorio je smatrao svog susjeda za neočekivanog prijatelja kome je mogao povjeriti svoje tajne. Između njih se uspostaviše veze koje su jedino i mogle postojati između ovog starca i nekog drugog čovjeka. Strasti se nikad ne varaju u svojim računima. Čiča Gorio je smatrao da će biti bliži svojoj kćeri Delfini i da će ga ona bolje dočekivati, ako baronica zavoli Ežena. Uostalom, on je Eženu povjerio jedan njen bol. Gospođa ne Nisenžan, kojoj je on po hiljadu puta na dan želio sreću, nije još poznavala ljubavne slasti. Zaista, Ežen je bio, kako
56
