ONORE DE BALZAK CICA GORIO Velikom i slavnom ZOFROA-SENT-ILERU U znak divljenja njegovim radovima i njegovom geniju DE BALZAK Ima već četrdeset godina kako stara gospoña Voker, roñena de Konflan, drži u Parizu pansion za srednji stalež u Ulici Nev-Sent-2enevjev, izmeñu Latinskog kvarta i predgraña Sen Marso. U toj kući, koja je bila poznata pod imenom Pansion Voker, primani su i ljudi i žene, i mladi i stari. Niko, meñutim, nije rñavo govorio o naravima stanara ovog zavoda koji je bio dostojan svakog poštovanja. Ali ima već trideset godina kako se mlañi svijet ne viña u ovoj kući, a, ako bi se u njoj nastanio koji mladić, značilo bi da je od svoje porodice primao veoma oskudno izdržavanje. Ipak, 1819. godine, u doba kada počinje ova drama, stanovala je tu jedna sirota djevojka. Iako je riječ drama izvikana zbog pretjerane i pogrešne upotrebe u ovo doba tužne književnosti, potrebno je da se upotrijebi ovdje, ne zato što je ova priča dramatična u pravom smislu te riječi već možda zato što će poneko, kada bude upoznao ovaj dogañaj, proliti koju suzu intra muros i extra. Da li će ovu priču razumjeti i svijet van Pariza? U to se može posumnjati. Izvjesna svojstva ovog dogañaja, punog zapažanja i lokalne boje, mogu pravilno ocijeniti samo oni koji žive izmeñu brežuljaka Monmartra i uzvišica Monruža, u onoj čuvenoj dolini, punoj razvalina sklonih padu i jaraka pocrnjelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama, često i lažnim radostima, a tako je silno uzrujana da je samo nešto pretjerano može trajnije uzbuditi. Pri svem tom, u njoj se ovdjeondje ispolje i patnje koje mnoštvo poroka i vrlina čine veličanstvenim: pred njima sebičnost i koristoljublje popuste i umilostive se; ali sve to podsjeća na slatki plod koji se brzo pojede. Kola civilizacije, slična kolima idola u Džagernatu, jedva ako uspore kretanje kad naiñu na neko biće koje je teže smrviti od ostalih, a koje se ispriječilo pred njihovim točkovima, pregaze ga začas i gordo nastave svoj put. Tako ćete postupiti i vi koji držite ovu knjigu u gospodskim rukama, uvalićete se u meku naslonjaču govoreći: Ovo će me možda zanimati. Kod budete upoznati sa nesrećama koje je čiča Gorio potajno preživio, ručaćete slatko, bacićete krivicu na pisca zato što vas nije uzbudio, optužujući ga da je pjesnik i da pretjeruje. Ali, zapamtite dobro: ova drama nije ni izmišljotina ni roman. Ali is true, ona je toliko istinita da svako može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu. Kuća u kojoj je smješten ovaj pansion pripada gospoñi Voker. Ona se nalazi u donjem dijelu Ulice Nev-Sent-Zenevjev, na onom mjestu gdje se zemljište spušta ka ulici Arbalet tako strmom i neravnom nizbrdicom da konji tuda rijetko prolaze. To pojačava tišinu koja vlada u ovim ulicama zbijenim izmeñu Val-de--Grasa i Panteona, dva spomenika koji mijenjaju okolnu svjetlost, jer joj daju neke žute tonove i sve zamračuju tamnim sjenkama koje padaju sa njihovih kubeta. Ovdje su ulice suve, po olucima nema ni blata ni vode, a pored zidova raste trava. Tu i najbezbrižni]i čovjek postaje tužan, kao i svi' prolaznici, tutnjava kola predstavlja pravi dogañaj, kuće su sumorne, a zidovi podsjećaju na hapsane. Ako bi ovamo zalutao neki Parižanin, on bi svuda naišao samo na pansione i zavode, bijedu i čamotinju, starost koja umire i veselu mladež koja silom radi. Nijedan kraj Pariza nije grozniji, nit, recimo slobodno, manje poznat. Naročito Ulica Nev-Sent-Ze-nevjev liči na bronzani okvir koji jedino i odgovara ovoj priči za koju treba dobro pripremiti čitaoce sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao što poslije svake stepenice, kad putnik silazi u katakombe, svjetlost postaje sve slabija a glas voñin sve manje zvonak. Tačno poreñenje! Ko može presuditi šta je groznije, ljudi okorjela srca ili prazne lubanje?
Prednja strana pansiona okrenuta je malom vrtu, tako da zgrada pod pravim uglom izlazi na Ulicu Nev--Sent-Zenevjev, gdje izgleda kao presječena u svojoj dubini. Duž ove fasade, izmeñu kuće i vrta, nalazi se jarak ispunjen šljunkom, širok jedan hvat, a kraj njega aleja posuta pijeskom, po čijim su ivicama postavljene velike plave i bijele porcelanske vaze sa zdravcem, lijanderima i narom. U ovu aleju ulazi se kroz šira vrata iznad kojih se nalazi tabla sa natpisom: PANSION VOKER, a ispod toga: Stan, hrana i ostalo za oba pola, itd. Danju, kroz vrata sa letvama, na kojima se nalazi zvonce piskavog glasa, vidi se, na kraju staze, na zidu prema ulici, hodnik na svodove koji je naslikao, podražavajući zeleni mermer, neki slikar iz ovog kvarta. U prividnom udubljenju ove slike nalazi se statua boga ljubavi. Posmatrajući ovaj oronuli kip, ljubitelji simbola pomisliće da on oličava onu parišku liubav koja se liječi tu sasvim blizu. Natpis na postolju, gotovo upola izbrisan, pokazuje da je ovaj ukras postavljen 1777, u oduševljenju koje je izazvao Volterov povratak u Pariz: Ma ko da si, ovo je tvoj gospodar, On je to bio, sad je, i biće. U prvi sumrak skidaju se vrata od letava i stavljaju se daščana vrata. Vrt, širok onoliko koliko je fasada duga, ograñen je uličnim zidom i zajedničkim zidom susjedne kuće, obrasle u bršljan koji je potpuno skriva i, svojim izgledom, naročito živopisnim za Pariz, privlači poglede prolaznika. Svaki od ovih zidova ima osmanluk sa vinovom lozom čiji su zakržljali i prašljivi plodovi povod čestih strepnji gospoñe Voker i predmet njenih razgovora sa stanarima. Duž svakog zida prolazi po jedna uzana staza koja vodi u hladnjak od lipa. Mada je po roñenju plemkinja, riječ lipa gospoña Voker tvrdoglavo izgovara Ijipa, iako je njeni gosti upozoravaju na gramatičku nepravilnost. Izmeñu dvije bočne staze nalazi se četvrtasta aleja, zasañena artišokom, a ivicama njenim raste poneka potkresana voćka, kiseljak, lićika i peršun. U hladu pod lipama stoji okrugli zeleni sto sa stolicama. Tu za vrijeme velikih vrućina sjede stanari kojima imovno stanje dozvoljava da piju kafu, i naslañuju se na paklenoj žezi. Kuća ima tri sprata i mansardu, sazidana je od sitnog kamena i okrečena onom žutom bojom koja daje odvratan izgled gotovo svim kućama u Parizu. Svaki sprat ima po pet prozora sa malim oknima i žaluzinama koje nikad nisu podjednako podignute, kao da su u nekoj svañi. Prema ulici, kuća ima dva prozora koji su u prizemlju ukrašeni gvozdenim šipkama u vidu rešetke. Iza zgrade nalazi se dvorište široko oko dvadeset stopa, gdje u slozi žive svinje, kokoške i pitomi zečevi, a u dnu dvorišta uzdiže se šupa za drva. Izmeñu ove šupe i kuhinjskog prozora visi komarnik, ispod koga otiču pomije iz kuhinje. Prema Ulici Nev-Sent-Zenevjev dvorište ima malu'kapiju kroz koju kuvarica izbacuje ñubre i ispira ovu kaljugu velikom količinom vode, izlažući se pri tome opasnosti od kakve zaraze. Po prirodi svojoj, prizemlje je bilo namijenjeno za pansion i sastoji se od glavne sobe koju osvjetljavaju dva prozora sa ulice i u koju se ulazi kroz staklena vrata. Ovaj salon vezan je sa trpezarijom koju od kuhinje razdvaja stepenište čije su stepenice od drveta i obojenih, uglačanih cigala. Ništa nije tako tužno pogledati kao ovaj salon sa naslonjačama i stolicama koje su prevučene tkaninom od kostreti sa tamnim i svijetlim prugama. U sredini je okrugli sto sa mermernom pločom u stilu Sent-An, a na njemu poslužavnik kakav se danas svuda viña, od bijelog porcelana, sa zlatnim ukrasima upola izbrisanim. Ova soba, sa dosta rñavim podom, obložena je drvetom u visini lakata. Ostali dio zidova prekriven je sjajnom hartijom za tapetiranje sa važnim dogañajima iz Telemaka, čije su glavne ličnosti izrañene u boji. Slika izmeñu prozora sa gvozdenim šipkama predstavlja gozbu koju je Kalipsa priredila Ulisovom sinu. Ima već četrdeset godina kako mladi stanari zapo-dijevaju šale povodom ove slike, misleći da će se uzdići iznad svog stanja ako se rugaju svom sirotinjskom ručku. Kamin od kamena, čije uvijek čisto ognjište pokazuje da se u njemu vatra loži samo svečanih dana, ukrašen je dvjema vazama, koje su pune izblijedjelog vješ-tačkog cvijeća, i veoma neukusnim časovnikom od plavičastogi
mermera. Ova glavna soba zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku a koji bi trebalo nazvati pansionskim vazduhom. To je zadah ustajalosti, plijesni i ubajaćenosti; hladan je, vlažan je, uvlači se u odijelo; to je zadah sobe u kojoj se ručava; bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Možda bi se ovaj zadah mogao opisati kada bi se pronašao način za mjerenje bitnih i gadpih količina koje on dobija od kata-ralnih i sui generis zadaha svakog stanara, bio on mlad ili star. Pa ipak, i pored svih ovih grozota, ako biste ovaj salon uporedili sa trpezarijom koja je do njega, učinilo bi vam se da je gospodstven i mirišijav kao kakav budoar. Ova trpezarija, potpuno obložena drvetom, bila je nekada obojena, ali se boja više ne raspoznaje, jer su preko nje naslagani slojevi prljavštine tako da stvaraju neke neobične slike. Na zamazanim ormanima nalaze se krnje i zamagljene boce, salvetski prstenovi od sjajnog metala i gomila tanjira od debelog porcelana iz Turnea, sa plavo obojenim ivicama. U jednom uglu nalazi se kutija s numerisanim pregradama u kojoj se čuvaju salvete svakog stanara, koje su ili uprljane jelom ili umrljane vinom. Ima tu i namještaja koji se ne može uništiti, koji je odasvud izbacivan i sada je tu smješten kao sto su u bolnici za neizlječive smješteni otpaci civilizacije. Tu možete vidjeti i barometar sa kaluñerom koji se pojavljuje kad pada kiša, grozne gravure zbog kojih čovjek izgubi apetit, sve u lakiranim drvenim okvirima pozlaćenih ivica; zidni ča-sovnik od kornjačine kore sa umecima od bakra; tu je i zelena peć, zatim lampe, izum fizičara Argana, u kojima se prašina miješa s uljem, dugačak sto prekriven mušemom koja je toliko masna da kakav šaljivčina može na njoj napisati svoje ime prstom umjesto pisali-kom, klecave stolice, male i bijedne asure od žukve, koja se stalno odmotava a neprestano traje, zatim nekakve grijalice sa polomljenim rupama, sa pokvarenim šar-kama, u kojima se drvo ugljeniše. Da bi se pokazalo koliko je ovo pokućanstvo staro, izanñalo, trulo, nesigurno, crvotočno, klecavo, krnje, rashodovano, dotrajalo, trebalo bi nastaviti ovaj opis koji bi čitaoce mnosfo udaljio od samog predmeta, što ne bi oprostili oni koji su nestrpljivi. Crveni pod pun je udubljenja koja su nastala usljed trljanja i farbanja. Ukratko, ovdje vlada bijeda bez poezije; bijeda štedljiva, usredsreñena, izvje-itala. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja; ako nije pocijepana i u ritama, raspašće se od truleži. Prava slika ove sobe dobije se tek onda kada, oko sedam časova ujutru, mačak gospoñe Voker uñe prije svoje gazdarice, počne da skače po ormanima, njuška mlijeko u činijama koje su pokrivene tanjirima i stane da prede. Odmah zatim pojavi se udovica, sa kapom od tila ispod koje viri vitica rñavo namještene vlasulje, vukući svoje iskrivljene papuče. Njeno staračko i punačko lice sa nosom koji liči na kljun u papagaja; male i bijele ruke, tijelo gojazno kao u kakvog crkvenjaka, ispale i lelujave grudi, sve je to u skladu s ovom odajom u kojoj se ogleda nevolja, gdje se ugnijezdila spekulacija, čiji topli i smrdljivi vazduh gospoña Voker udiše bez gañenja. Njeno lice, svježe kao prvi jesenji mraz, njene oči okružene borama, koje se čas smiješe kao oči u igračice, a čas dobiju gorak i namršten izraz zelenaša, ukratko, cijela je njena pojava sušta slika pansiona, kao što je pansion vjerno ogledalo njene ličnosti. Tamnica se ne može zamisliti bez čuvara. Blijeda punoća ove male žene proizvod je ovakvog života, kao što je tifus posljedica kužnih isparenja. Njena donja suknja od pletene vune, duža od gornje koja je napravljena od neke stare haljine a iz koje viri vata kroz pocijepane šavove štofa, slika je salona, trpezarije i vrta; po njoj se može pogoditi kakva je kuhinja i naslutiti kakvi su stanari. Kad je ona tu, slika je potpuna. Gospoña Voker ima oko pedeset godina i liči na sve žene koje je zadesila nesreća. Oči su joj staklaste, ima čedan izgled kakve pod-vodačice koja će se i posvañati samo da bi se bolje naplatila; uz to gotova na sve da bi olakšala svoju sudbinu, spremna da izda Zorža ili Pišegrija1, samo ako je još mogućno izdati Zorža ili Pišegrija. Ipak, ona je u osnovi dobra žena, govore njeni stanari koji, slušajući je kako jadikuje i kašlje kao oni, vjeruju da nema ništa. Sada se od nje izdržava i pravo da nikoga ne žali, jer je sama, govorila je ona, prepatila sve moguće patnje. Kad bi čula gazdaricu da silazi sitnim koracima, kuva-rica, debela Silvija, požurila bi da posluži doručak onim pansionerima koji stanuju u kući.
Oni koji nisu stanovali u pansionu, obično su bili pretplaćeni samo na ručak koji je stajao trideset franaka mjesečno. U doba kada počinje ova priča, bilo je njih sedmoro koji su stanovali u pansionu. Na prvom spratu bila su dva najbolja stana. U lošijem je živjela gospoña Voker, a drugi je pripadao gospoñi Kutir, udovici jednog republikanskog činovnika. Pored nje je živjela, kao pored majke, jedna veoma mlada djevojka, koja se zvala Viktorina Taj fer. One su plaćale za stan i hranu hiljadu osam stotina franaka. Na drugom spratu bila su dva stana; u jednom je živio neki starac zvani Poare; u drugom je stanovao neki čovjek koji je imao oko četrdeset godina; nosio je crnu vlasulju, bojio zulufe, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Votren. Treći sprat imao je četiri sobe, od kojih su dvije bile izdate: jedna nekoj staroj djevojci koja se zvala gospoñica Mišono; druga nekom bivšem fabrikantu rezanaca, makarona i' škroba, koji je pristajao da ga zovu čiča Gorio. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama se-licama, onim siromašnim studentima koji, kao čiča Gorio i gospoña Mišono, nisu mogli da plaćaju stan i hranu više od četrdeset pet franaka mjesečno, ali njih gospoña Voker nije marila zato što su jeli mnogo hljeba, i uzimala ih je samo kad je morala. Sada je u jednoj od ovih dviju soba stanovao neki mladić koji je iz okoline Angulema došao u Pariz da tu uči prava. Njegova mnogobrojna porodica izlagala se najvećoj oskudici samo da bi mogla da mu šalje hiljadu i dvesta franaka godišnje. Zvao se Ežen de Rastinjak. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad, koji još u ranoj mladosti shvataju nade koje njihovi roditelji polažu u njih i pripremaju sebi lijepu budućnost odmjeravajući još tada značaj svojih studija, koje prilagoñavaju težnjama i potrebama budućeg društva, da bi ga oni prvi iskoristili. Bez njegovih radoznalih zapažanja i umješnosti da se snañe u pariškim salonima, ova pripovijetka ne bi bila oživljena istinskim tonovima koji su bili proizvod njegove oštroumnosti i njegove želje da prodre u tajne jednog strašnog stanja koje su brižljivo prikrivali i oni koji su ga stvorili i onaj koji ga je podnosio. Iznad trećeg sprata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su noćivali pokućar Kristof i kuvarica, debela Silvija. Pored ovih sedam stalnih stanara, gospoña Voker je imala svake godine, ali samo na ručku, po osam studenata prava i medicine i po dva-tri stanovnika ovog kraja. Za vrijeme ručka u trpezariji je bilo po osamnaest osoba, a moglo je stati i dvadesetak; ali ujutru, bilo je samo njih sedmoro i oni su doručkovali kao porodica. Svi su silazili u papučama, pravili povjerljive opaske o oblačenju i izgledu onih koji nisu stanovali u pansionu, prepričavali sinoćne dogañaje, govoreći slobodno kao prisni prijatelji. Ovi su stanari bili maze gospoñe Voker koja je svakom od njih odmjeravala usluge i pažnje astronomskom tačnošću, prema sumi koju je plaćao. Ove ličnosti, koje su samo pukim slučajem zajedno okupljene, rukovoñene su istim razlogom. Dva stanara sa drugog sprata plaćala su svega po sedamdeset dva franka mjesečno. Ova jevtinoća koja se može naći samo u predgrañu Sen-Marsela, izmeñu Burbe i Salpetrijera, nagovještava da su svi ovi stanari, osim gospoñe Kutir, jedva izlazili na kraj. Zato se žalosna slika unutrašnjosti ove kuće ogledala na odijelu njenih pohabanih stanara. Ljudi su nosili redengote neodreñene boje, cipele kakve se bacaju u otmjenim naseljima, pohabano rublje i sasvim iznošeno odijelo. Žene su imale starinske haljine, prefarbane, izblijedjele, stare, iskrpljene čipke, rukavice uglačane usljed duge upotrebe, ogrlice uvijek mrke boje i istegnute šalove. Iako su im ovakve bile haljine, gotovo svi su imali čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve životne bure, lica hladna i gruba, izanñala kao lik novca povučenog iz opticaja. U njihovim uvelim ustima bljeskali su zubi gladnica. Na njima su se ocrtavale negdašnje ili sadašnje drame; ne drame koje se prikazuju na osvijetljenoj pozornici, izmeñu dekoracija, nego žive, nijeme, ledene i svakidašnje drame koje potresaju srce. Stara gospoñica Mišono nosila je nad svojim umornim očima neki prljavi štit od zelene svile, okružen mesinganom žicom, od kojeg bi se uplašio i anñeo sažaljenja. Njen šal sa tankim i opuštenim resama kao da je pokrivao neki kostur, toliko su bili ćoškasti oblici koje je on skrivao.
Kakva li je sila oduzela ovom stvorenju njegov ženski oblik? Morala je nekada bili lijepa i stasita: da nije to učinio neki porok, neka žalost ili lakomost? Da nije suviše voljela? Je li bila prodavačica haljina i nakita ili obična bludnica? Da sada ne ispašta uspjehe svoje obijesne mladosti, ogrezle u zadovoljstvu, starošću od koje bježe prolaznici? Čovjeka hvata jeza od njenog tupog pogleda, dok joj zgrčeno lice ima prijeteći izgled. Glas joj je piskav kao u zrikavca kad pred zimu stane da cvrči u žbunu. Govorila je da je njegovala nekog starog gospodina koji je bolovao od katara u bešici, koga su napustila njegova roñena djeca, jer su vjerovala da je ostao bez ičega. Taj starac joj je ostavio hiljadu franaka godišnje doživotnog prihoda, koji su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici i stalno je klevetali. Iako su strasti sasvim upropastile njeno lice, ipak je na koži bilo izvjesnih tragova bjeline i finoće na osnovu čega se može pretpostaviti da je njeno tijelo sačuvalo nešto od svoje ljepote. Gospodin Poare bio je kao neka mašina. Kad se otegne, kao kakva siva sjenka nekom stazom Botaničke bašte, sa starim i mekim kačketom na glavi, jedva držeći u ruci štap sa okruglom drškom od -požutjele slonove kosti, sa lepršavim i izblijedjelim peševima re-dengota koji je slabo skrivao gotovo prazne pantalone, sa plavim čarapama na nogama koje su klecale kao u pijanice, sa sivkastim prslukom i čipkom od grubog i nabranog muslina koja nije potpuno pristajala uz kravatu uvezanu oko njegovog izduženog vrata, mnogi su se pitali da li ova neobična utvara pripada smjelom rodu Jafetovih potomaka koji vragolasto oblijeću oko žena po Italijanskom bulevaru. Kakav li je to rad mogao tako da ga zbrčka? Koja li se strast ogledala na njegovom čvornovitom licu, koje bi izgledalo nevjerovatno kad bi se naslikalo kao karikatura? šta je on bio? Možda činovnik Ministarstva pravosuña u odsjeku iz kojeg dže-lati šalju račune za velove koji se stavljaju na glave oceubica, za trinje u korpama u koje padaju glave pogubljenih, za uzice za noževe. Možda je bio i trošarinac na klanici, podnadzornik staranja o narodnom zdravlju. Ukratko, izgleda da je taj čovjek bio jedan od magaraca našeg velikog društvenog mlina, jedan od onih bezazlenih pariških trudbenika koji ne poznaju čak ni svoje varalice, neki stožer oko kog sji se okretale opšte nesreće i javne gadosti, najzad, jedan od onih ljudi za koje kažemo kad ih ugledamo: ipak su i ovakvi potrebni. Otmjeni Pariz ne zna ni da postoje ova lica, preblijedje-la usljed duševnih ili tjelesnih patnji. Ali Pariz je pravi dkean. I kad spustite u njega sondu, nećete doznati koliko je dubok. Proñite ga unakrst, opišite ga. Ipak, ma kako brižljivo to uradili, ma koliko bilo ispitivača tog mora i ma koliko oni bili zainteresovani, uvijek će se u njima naći kutaka za koje niko ne zna, nepoznatih pećina, cvijeća, bisera, čudovišta i nevjerovatnosti koje su zaboravili književni ignjurci. Pansion Voker spada u ta rijetka čudovišta. Dva se lica u njemu upadljivo izdvajaju od ostalih stanara i gostiju. Iako je Viktorina Tajfer imala bolesno blijedu boju nalik na boju malokrvnih djevojaka, iako je svojom stalnom snuždenošću, svojim snebivanjem, sirotinjskim i slabunjavim izgledom, vezana za opšte nevolje i jade koji čine osnov ove slike, ipak njeno lice nije bilo staro, dok su joj pokreti bili hitri a glas živahan. Ova mlada nesrećnica ličila je na biljku požu-tjelog lišća, koja je nedavno presañena na mjesto gdje ne može da uspijeva. Njeno crnpurasto lice, žućkasto-ri-ña kosa i veoma tanak struk ispoljavali su onu ljupkost koju su moderni pjesnici uočili na malim kipovima srednjeg vijeka. Njene graoraste oči izražavale su hrišćansku blagost i pomirenje sa sudbinom. Kroz jednostavne i jevtine haljine ocrtavao se njen mladi stas. U poreñenju sa ostalima, ona je bila lijepa. Da je bila srećna, bila bi zanosna: sreća je poezija žena, kao što je toaleta njihov ukras. Da je radost koja se osjeti na balu ozarila rumenilom njeno blijedo lice; da su slasti otmjenog života popunile i zarumenile njene već malo upale obraze; da je ljubav oživjela njene sjetne oči, Viktorina bi mogla da se takmiči sa najljepšim djevojkama. Njoj je nedostajalo ono što preporoñava svaku ženu: lijepe haljine i ljubavna pisma. Njena bi povijest mogla da posluži za predmet kakve knjige. Njen je otac vjerovao da ima razlog da je ne prizna za svoju kćer, nije htio da je zadrži kraj sebe, davao
joj je samo šest stotina franaka godišnje, a sa imanjem je udesio tako da je mogao cijelo da prenese na sina. Gospoña Kutir, daljna roñaka Vik-torinine majke, koja je kod gospoñe Kutir i umrla od očajanja, starala se o sirotici kao da je bila njeno dijete. Na žalost, sav imetak udovice komesara republikanske vojske bio je samo udovičko izdržavanje i penzija; i tako je neiskusna i sirota nesrećnica mogla ostati na ulici poslije njene smrti. Ova dobra žena vodila je Vik-torinu svake nedjelje u crkvu na službu, svakih petnaest dana na ispovijest, da bi, za svaki slučaj, stvorila od nje pobožnu djevojku. Imala je pravo. Samo je vjera mogla spasti ovu odgurnutu djevojčicu koja je voljela svog oca i odlazila mu uvijek o Novoj godini sa oproštajem svoje majke; ali je uvijek nailazila na vrata neumoljivo zatvorena. Njen brat, jedini posrednik izmeñu nje i oca, nije došao ni jedan jedini put da je obiñe za posljednje četiri godine, niti joj je slao kakve pomoći. Ona je preklinjala boga da otvori oči njenom ocu, da umilostivi srce njenog brata, i molila se za njih ne optužujući ih. Gospoña Kutir i gospoña Voker nisu nalazile dovoljno pogrdnih riječi da bi nazvale pravim imenom ovako nečovječno postupanje. Kad su prokli-njale toga gnusnog milionara, Viktorina je šaputala blage riječi, slične gukanju ranjenog goluba koji i svojim bolnim kricima izražava ljubav. Ežen de Rastinjak imao je pravo južnjačko lice, bijelu kožu, crnu kosu i plave oči. Njegov stas, skromno držanje i ponašanje odavali su sina iz plemićke porodice u kojoj je'veoma lijepo vaspitan. Iako je štedio svoje odijelo i radnim danom nosio odijelo od prošle godine, ipak je ponekad mogao da se pojavi obučen kao otmjeni mladići. Svakodnevno je nosio neki stari redengot, loš prsluk, ružnu crnu i već izblijeñjelu ñačku kravatu koju je rñavo vezivao; takve su mu bile i pantalone, a čizme pendžetirane. Votren, čovjek od svojih četrdeset godina, obojenih zulufa, služio je kao neki prelaz izmeñu ove dvije ličnosti i ostalih. Pripadao je onim ljudima za koje narod kaže: pravi delija! Imao je široka pleća, snažne grudi, nabrekle mišiće, ruke razvijene, četvrtaste i oko zglavaka jako obrasle gustim maljama riñe boje. Njegovo lice, izbrazdano preranim borama, pokazivalo je znake grubosti koja je bila u opreci sa njegovim ljupkim ophoñenjem. Njegov dubok glas, u skladu sa priprostom ve-selošću, nije bio neprijatan. Bio je uslužan i šaljiv. Ako neka brava nije ispravna, on je odmah skiine, opravi, podmaže, dotjera i opet namjesti, govoreći: »Razumijem se ja u to«. Uostalom, on je o svemu ponešto znao, o lañama i morima, o Francuskoj i drugim zemljama, o poslovima i ljudima, o dogañajima i zakonima, o hotelima i hapsanama. Ako bi se neko i suviše jadao, on bi mu odmah pritekao u pomoć. Nekoliko puta pozajmljivao je novac gospoñi Voker i nekim drugim stanarima; ali niko nije smio ni pomisliti da mu ne vrati dug, jer je on, i pored dobroćudnog izgleda, ulivao strah svojim pronicljivim i odlučnim pogledom. Način na koji je štrcao pljuvačku odavao je veoma hladnokrvnog čovjeka koji ne bi ustuknuo ni pred zločinom samo da se oslobodi opasnosti. Njegov pogled, sličan pogledu strogog sudi je, kao da je prodirao u suštinu svih pitanja, svih savjesti i svih osjećanja. Imao je običaj da izlazi poslije doručka, vraćao se na ručak, zatim nanovo izlazio i provodio cijelo veče van kuće; vraćao se oko ponoći, otvarajući vrata ključem koji mu je povjerila gospoña Voker. Samo je on imao tu povlasticu. Ali bio je u najboljim odnosima sa udovicom koju je nazivao mamicom grleći je oko struka; ona, meñutim, nije mnogo cijenila ovo njegovo umiljavanje! Jadnica je mlislila da je to lako uraditi, meñutim, samo je Votren svojim dugim rukama mogao obuhvatiti njenu nezgrapnu tjelesinu. Bio je uobičajio da velikodušno plaća petnaest franaka mjesečno za crnu kafu s rakijom, koju je pio poslije jela. I manje površni ljudi no što su ovi mladići koje je zahvatio vrtlog pariškog života ili ovi starci ravnodušni prema' svemu što se njih lično ne tiče, ne bi olako prešli preko podozrivog utiska koji je na njih ostavljao Votren. On je ili znao ili naslućivao poslove svih njih, dok niko nije mogao da dokučli šta on misli niti čime se bavi. Mada je svoju prividnu dobroćudnost, svoju stalnu uslu-žnost i svoju veselost postavio kao neku preponu izmeñu ostalih i sebe, često se
otkrivala strašna zagonetka njegova karaktera. Često se na osnovu kakve zajedljive dosjetke, dostojne satiričara Juvenala, kojom je volio ria ismije zakone, da osine otmjeni svijet da pokaže njegovu nedosljednost, moglo pretpostaviti da je ozlojeñen fa društveni poredak i da se na dnu njegovog zrvota brižljivo krije neka tajna. Možda je i nesvjesno pažnju gospoñice Tajfer privlačila snaga četrdesetogodišnjeg Votrena i ljepota mladog studenta, te su obojica bili predmet njenih potajnih ooeleda i skrivenih misli. Ali izgleda da ni jedan ni drugi nisu mislili na nju, liako je svakog dana sreća mogla da izmijeni njeno stanje i da je učini bogatom udavačom. Uostalom, niko se ovdje nije ni trudio da provjeri da li su nesreće na koje su se pojedini zalili bile lažne ili istinite. Zbog svojih meñusobnih položaja svi su bili jedni prema drugima i ravnodušni i nepovjerljivi. Znali su da se uzajamno ne mogu pomagati, a svi su redom, pričajući o svojim nevoljama, iscrpli sažaljenje ostalih. Nalik na stare supružnike, oni nisu imali više šta da kažu jedni drugima. Izmeñu njih su postojali samo odnosi mehaničkog života, okretanje ne-podmazanih točkova. Svi su oni prolazili mirno ulicom pored kakvog slijepca i slušali bez uzbuñenja opis kakve nesreće, dok je smrt za njih značila kraj svih nevolja. Zato su bili ravnodušni i pred najstrašnijim samrtnim mukama. Najsrećnija meñu ovim neutješnim stvorenjima bila je gospoña Voker, koja je bila kao vladarka u ovom sirotinjskom domu. Samo je ona smatrala za veseli gaj ovaj mali vrt koji je zbog tišine i hladnoće, zbog suhote i vlage, izgledao proslran kao kakva stepa. Samo je za nju imala draži ova žuta i sumorna kuća koja je zaudarala na bakarnu rñu tezge. Ove ćelije pripadale su njoj. Ona je hranila ovo roblje, osuñeno na stalne nevolje, koje je osjećalo prema njoj neko strahopoštovanje. Gdje bi ovi jadnici na drugom mjestu u Parizu našli za iste pare zdravu i obilnu hranu, i stan koji su mogli sami učiniti ako ne otmjenim i udobnim, a ono bar čistim I vidjela svojim svračijim očima državne obveznice, od kojih je divni čiča Gorio mogao imati godišnje otprilike osam do deset hiljada franaka prihoda. Od tog dana, gospoña Voker, roñena de Konflan, koja je stvarno imala četrdeset osam godina a priznavala svega trideset devet, poče nešto da smišlja. Iako je suzni ugao u očima čiča Gorioa bio izvrnut, podnaduo i opušten, zbog čega je morao dosta često da briše oči, ona je nalazila da je on čovjek prijatne spoljašnosti i na svom mjestu. Uostalom, njegovi mesnati i razvijeni listovi na nogama nagovještavali su, kao i njegov dugi četvrtasti nos, moralne osobine koje je, kako izgleda, voljela udovica, a koje su bile u skladu sa bezazleno glupim i okruglim starčevim licem. Bila je to životinja snažnog tjelesnog sastava, sa jako razvijenim osjećajnim životom. Njegova kosa, koju je svakog jutra puderisao berberin Politehničke škole, bila je razdijeljena u obliku golubijih krila, sa frir-zurom koja mu je uljepšavala lice. Iako je bio priprost, bio je nagizdan, pušio je do mile volje, kao čovjek koji je siguran da će uvijek imati tabakeru punu najboljeg duvana, te je one večeri, kad se gospodin Gorio uselio kod nje, gospoña Voker legla i, kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje, koja ju je svu obuzimala, da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vokerova i da vaskrsne u Goriou. I tako ona zaželje da se udomi, da proda pansion, da ide pod ruku s ovim otmjenim grañaninom, da postane ugledna žena u svom kvartu, da po njemu skuplja priloge za sirotinju, da nedjeljom pravi izlete u Soazi, Soasi, Šantiji, zatim, da ide u pozorište kad god zaželi, i to u ložu, da više ne očekuje besplatne ulaznice koje je u julu dobijala od svojih stanara; sanjala je o sreći skromnih pariških porodica. Nikome nije priznavala da ima četrdeset hiljada franaka koje je uštedjela paru po paru. Ona je zacijelo smatrala da je u imovnom pogledu vrlo dobra partija. »Što se ostalog tiče, sigurno vrijedim koliko čiča!« mislila je ona u sebi prevrćući se u krevetu da bi samu sebe uvjerila u draži koje su se svakog jutra debeloj Silviji činile uvele. Počev od ovog dana, za ciglo "tri mjeseca, udovica Voker se koristila berberinom gospodina Gorioa, pravila manje izdatke na odijelo, pravdajući to potrebama da svojoj kući da izgled pristojnosti, koji priliči uglednim ličnostima. Gledala je na svaki način da izmijeni svoje stanare, trubeći na sav glas da će ubuduće primati samo naj otmjeniji svijet u svakom pogledu. Ako bi se pojavio neki nepoznat čovjek, ona bi se hvalila pred njim kako je gospodin Gorio, jedan
od najpoznatijih trgovaca u Parizu, izabrao baš njen pansion. Razdala je oglase sa naslovom: Pansion Voker. »To je, stajalo je tu, jedan od najstarijih i najuvaženijih grañanskih pansiona u Latinskom kvartu, sa pogledom na Goblensku dolinu koja se vidi sa trećeg sprata i divnim vrtom sa Alejom lipa.« Ona je zatim govorila o čistom vazduhu i samoći. Ovaj oglas domami u pansion gospoñu groficu de l'Ambermenil, ženu od svojih trideset šest godina koja je, kao udovica generala koji je pao na bojnom polju, očekivala da joj se sredi penzija. Gospoña Voker poklanjala je sada više pažnje hrani, ložila je u salonu gotovo pola godine, i tako doslovce ispunjavala svoje obećanje da je morala da doda od svoje gotovine. Zato je grofica govorila gospoñi Voker, oslovljavajući je sa draga prijateljice da će joj dovesti baronicu de Vomerland i udovicu pukovnika Pikoazoa, dvije svoje prijateljice kojima je isticao rok u jednom pansionu u Mareu, koji je bio skuplji od pansiona Voker. Ove će gospoñe, uostalom, moći veoma lijepo da zrve kad Ministarstvo vojno bude svršilo njihovu stvar. »Ali, govorila je ona, tamo se ništa ne svršava.« Obje su udovice odlazile zajedno poslije ručka u sobu gospoñe Voker i tamo su ćaskale, pile po koju čašicu likera i jele slatkiše ostavljene za gazdaricu. Gospoña de l'Ambermenil složila se umnogome sa namjerama gospoñe Voker o čiča Goriou, izvrsnim namjerama koje je ona, uostalom, prozrela još prvog dana; nalazila je da je savršen čovjek. — Ah! draga moja gospoño, govorila joj je udovica, to je čovjek zdrav kao moje oko, potpuno očuvan, koji ženi može da pruži još dosta zadovoljstva. Grofica hrabro stavi gospoñi Voker neke primjedbe o njenim haljinama koje nisu bile u skladu s njenim željama. »Treba da objavite ratno stanje«, govorila je grofica. Poslije mnogih proračunavanja, obje udovice odoše zajedno u Pale-Roajal, gde u Galeri de Boa kupiše šešir sa perjem i jednu kapu. Grofica gotovo silom odvede svoju prijateljicu u radnju kod Male Žanete i tu izabraše jednu haljinu i pojas. Kada sva ova municija bi upotrijebljena, i udovica se naoruža, ona je u svemu ličila na poznatu sliku na firmi kafane Bef-a-la-mod. Ipak se toliko izmijenila u svoju korist da se osjećala obaveznom prema grofici i, mada nije bila izdašna, zamoli je da primi na poklon jedan šešir od dvadeset franaka. U stvari, ona je računala da je zamoli da iskuša Gorioa i da je pohvali pred njim. Gospoña de l'Ambermenil zauzela se prijateljski za ovu stvar i priklještila starog fabrikanta rezanaca kad je uspjela da se sastane s njim, ali, pošto se uvjerila da je stidljiv, da ne kažemo otporan prema njenim pokušajima da ga osvoji za sebe lično, otišla je od njega ogorčena zbog njegove grubosti. — Anñele moj, reče ona svojoj dragoj prijateljici, ništa nećete uraditi s onim čovjekom! On je krajnje nepovjerljiv, džimrija, skot, glupak od koga biste imali samo neprijatnosti. Izmeñu gospodina Gorioa i gospoñe grofice de l'Ambermenil došlo je i do takvih riječi da grofica nije htjela više ni da ga pogleda. Sutradan ona ode, zaboravivši da plati stan i hranu za šest mjeseci, a ostavi jednu otrcanu haljinu koja nije vrijedila više od pet franaka. I pored svih upornih traganja, gospoña Voker ne uspje u Parizu išta da dozna o grofici de 1'Ambermenil. Ona je često govorila o tom žalosnom dogañaju, vajkala se na svoje suviše veliko povjerenje, mada je, u stvari, bila nepovjerljivija i od mačke; ali bila je kao mnogi drugi koji se plaše i svojih roñaka, a povjeravaju se onome koji prvi naiñe. Čudna ali istinita moralna činjenica, čiji korijen nije teško pronaći u ljudskom srcu. Možda izvjesni ljudi nemaju ništa više da dobiju od onih s kojima žive; kada im otkriju svoju praznu dušu, onii osjećaju da ih njihova okolina krišom, oštro i s pravom osuñuje, ali, osjećajući nesavladljivu potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili sagorijevajući od želje da se pokažu bolji no što su, oni se nadaju da će na prepad zadobiti poštovanje ili osvojiti srce nepoznatih lica, makar ih izgubili jednog dana. Najzad, ima roñenih kori-stoljubaca koji ne čine nikakva dobra ni prijateljima ni srodnicima baš zato što na to imaju
prava, meñutim, čineći usluge nepoznatima, oni zadovoljavaju svoje samoljublje: ukoliko su im ljudi bliži, utoliko ih manje vole; a što su dalje od njih, sve su uslužniji prema njima. Gospoña Voker imala je bez sumnje obje ove osobine sitnih, licemjernih i odvratnih ljudskih priroda. — Da sam ja bio ovdje, govorio je tada Votren, ta vas nesreća ne bi zadesila! Ja bih vam kazao ko je ta lakrdijašica. Poznajem ja dobro te njuške. Gospoña Voker, kao i svi ograničeni umovi, imala je običaj da ne izlazi iz kruga dogañaja niti da im traži uzroke. Voljela je da okrivljuje druge zbog svojih sop-stvenih grešaka. Poslije ovog gubitka ona je povjerovala da je čestiti fabrikant rezanaca kriv za njenu nesreću, i otada je počela, kako je govorila, da se trijezni na njegovu štetu. Kada se uvjerila da su uzaludna sva njena nastojanja da ga osvoji i izlišni svi izdaci na reprezentaciju, ona je ubrzo pronašla i pravi razlog svemu tome. Tada je uvidjela da njen stanar, kako je sama govorila, zrvi na svoj način. Najzad, postade joj jasno da je njena slatka nada bila neosnovana i da nikada ništa neće izvući od tog čovjeka, kako se odlučno izrazila grofica, koja se kako izgleda dobro razumijevala u tim stvarima. Neminovno, njena mržnja postade jača no što je bilo njeno prijateljstvo. Ona ga nije omrzla zato što ga je voljela, no zato što su propali njeni snovi. Ljudsko srce ima granica u ljubavi, ali nema u mržnji. Ali čiča Gorio je bio njen stanar, i zato je udovica morala da savlañuje izlive svog uvrijeñenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom, kao kaluñer kad ga uvrijedi iguman. Sitni umovi zadovoljavaju neprestanim malenkostima i svoja dobra i rñava osjećanja. Udovica se posluži svojom ženskom zlobom u iznalaženju načina potajnog mučenja svoje žrtve. Počela je ukidanjem dodataka koje je zavela u ishrani. »Nemoj više iznositi ni krastavce ni sardele: to ništa ne valja!« reče ona Silviji onog jutra kad se vratila na svoj stari red. Gospodin Gorio je bio čovjek koji se s malim zadovoljava, kod njega je skomračenje, neophodno ljudima koji sami stiču svoju imovinu, prešlo u naviku. Čorba, kuvano meso, porcija povrća, to je bio i'ostao njegov najmiliji ručak. Zato je gospoñi Vo-ker bilo teško da kinji svog stanara kog nije mogla ničim da naljuti. Očajna što je naišla na takvog čovjeka, poče da ga omalovažava i uspje da ga omrznu i njeni stanari koji, radi razonode, poslužiše njenoj osveti. Pri kraju prve godine udovica je postala toliko nepovjerljiva da se pitala zašto je stanovao kod nje, plaćajući joj tako malo prema svom imovnom stanju, ovaj trgovac koji je imao godišnje sedam do osam hiljada livara prihoda, divno srebro i nakite lijepe kao u kakve bogato plaćene ljubaznice. Prve godine Gorio je gotovo svake nedjelje ručavao dvaput negdje u gradu, pa onda, malo pomalo, samo dvaput mjesečno. Ovi su izostanci gospodina Gorioa išli i suviše u račun gospoñi Voker te je zato postala nezadovoljna zbog njegovog sve tačnijeg dolaženja na ručak. Ona je ovu promjenu pripisivala I postepenom smanjenju imetka i želji da prkosi svojoj gazdarici. Jedna od najodvratnijih navika ovih sitnih duša jeste to što misle da i drugi imaju njihove nedostatke. Na svoju nesreću, krajem druge godine, gospodin Gorio potvrdi glasove koji su se pronosili o njemu, tražeći od gospoñe Voker da preñe na drugi sprat i da ubuduće plaća za stan i hranu devet, stotina franaka godišnje. Toliko je morao da štedi da cijele zime nije založio vatru u svojoj sobi. Udovica Voker zatraži da joj se plaća unaprijed; gospodin Gorio odmah pristade, i od tog dana gospoña Voker poče da ga zove čiča Gorio. Svi su se upinjali da dokuče uzroke ovog srozavanja. Ali to nije bilo lako! Kao što je rekla lažna grofica, čiča Gorio je bio podmukao i ćutljiv. Prema logici šupljoglavaca, a oni su svi brbljali zato što pričaju samo ništarije, oni koji ne govore o svojim poslovima bave se rñavim stvarima. I tako ovaj ugledni trgovac postade sada varalica; ovaj smiješni udvarač bi proglašen za matorog lupeža. Čas su govorili sa Votrenom, koji se u ovo vrijeme nastanio u pansionu Voker, da je čiča Gorio igrao na berzi i, prema dosta sočnom izrazu finansijskog jezika, kaišario sa državnim obveznicama na kojima je ranije izgubio sve što je imao. Čas su tvrdili da je pripadao onim manjim kockarima koji idu svako veče da bace na kocku i dobiju po deset franaka. Čas je opet bio smatran za špijuna glavne policije; ali Votren je tvrdio da za to nije dovoljno prepreden. Govorilo se da je čiča Gorio
tvrdica koji pozajmljuje novac na kratke rokove i da igra na lutriji. Pripisivali su mu sve i najtajanstvenije mane koje kod ljudi prouzrokuju porok, bestidnost i nemoć. Ali, pored njegovog rñavog vladanja i gnusnih poroka, gazdarica nije prema njemu osjećala toliku odvratnost da bi mu morala otkazati stan i hranu, jer je uredno plaćao. Osim toga, bio je i koristan, jer su^svi na njemu ispoljavali svoje dobro ili rñavo raspoloženje bilo šalama bilo ispadima. Mišljenje koje je o njemu imala gospoña Voker bilo je najvjerovatnije i svi su ga usvojili. Ona je govorila da je taj dobro sačuvani čovjek, zdrav kao njeno oko, čovjek s kojim bi se moglo još prijatno poživjeti, u stvari razvratnik čudnih sklonosti. Evo na čemu je udovica Voker zasnivala svoje klevete. Nekoliko mjeseci poslije bjekstva kobne grofice koja je umjela da živi pola godine na njen račun, jednog jutra, dok još nije ustala, čula je na stepeništu šuštanje svilene haljine i sitne korake neke mlade i lake žene koja uletje kod Gorioa kroz vrata koja se oprezno otvoriše. Odmah zatim doñe k njoj debela Silvija da joj kaže kako se neka djevojka, suviše lijepa da bi mogla biti poštena, obučena kao kakva boginja, u čistim svilenim cipelama, neprimjetno privukla do kuhinje i pitala za stan gospodina Gorioa. Gospoña Voker i njena kuva-rica odoše na prisluškuju i uspješe da čuju po koju nježnu riječ izgovorenu za vrijeme ove poduže posjete. Kad je gospodin Gorio ispraćao svoju žensku, debela Silvija brzo zgrabi korpu, kao da će na pijacu, i poñe za ljubavnim parom. — Gospoño, reče ona svojoj gazdarici po povratku, ipak mora biti da je gospodin Gorio ñavolski bogat čovjek kad može ovako da ih izdržava. Zamislite samo, na uglu Ulice Estrapad, čekala su divna kola u koja je ušla ona ženska. Za vrijeme ručka, gospoña Voker ode da navuče zavjesu da Goriou ne bi dosañivalo sunce koje mu je udaralo u oči. — Vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Gorio, sunce vas traži, reče ona ciljajući na jutrošnju posjetu. Ali bar imate ukusa, baš je vrlo lijepa. — To je bila moja kći, odgovori on sa izvjesnim ponosom, ali svi su to shvatili kao uobraženost starca koji čuva svoj ugled. Poslije mjesec dana, gospodin Gorio primi i drugu posjetu. Njegova kći koja je prvi put bila odjevena u prijepodnevnu haljinu, sad je došla poslije ručka, obučena kao za izlazak u društvo. Oni koji su razgovarali u salonu vidjeli su da je lijepa i plava, vitka stasa, ljupka i suviše otmjena da bi mogla biti kći jednog čiča-Gorioa. — Ovaj ima dvije! reče debela Silvija koja je nije prepoznala. Poslije nekoliko dana doñe njegova druga kći, visoka, stasita, smeña, crne kose i živog pogleda, i potraži gospodina Gorioa. — Evo i treće! reče Silvija. Ova druga kći, koja je prvi put posjetila oca prije podne, doñe poslije nekoliko dana uveče, u balskoj haljini i u kolima. — Ovo je četvrta! graknuše gospoña Voker i debela Silvija, koje nisu zapazile nikakvu sličnost izmeñu ove otmjene gospoñe i one žene koja je prvi put došla prije podne, jednostavno odjevena. Gorio je tada još plaćao hiljadu i dvjesta franaka za stan i hranu, i gospoña Voker je smatrala da je sasvim prirodno što jedan bogat čovjek ima četiri ili pet Ijubaznica, a uz to da je i veoma vješt čovjek kad ih predstavlja kao svoje kćerke. Ona se nije nimalo ljutila što ih je pozivao u
pansion Voker. Ali, pošto su joj ove posjete objašnjavale ravnodušnost njenog stanara prema njoj, ona početkom druge godine dozvoli sebi da ga zove matori mačak. Najzad, kad je njen stanar počeo da plaća po devet stotina franaka godišnje, vidjevši jednu od tih gospoña kako dolazi ona ga drsko zapita što on namjerava da napravi od njene kuće. Čiča Gorio odgovori da je to njegova starija kći. — Pa vi kao da imate trideset i šest kćeri? reče jetko gospoña Voker. Samo dvije, odgovori stanar blago kao propali čovjek koga je bijeda učinila sasvim pokornim. Krajem treće godine čiča Gorio smanji svoje izdatke, preselivši se na treći sprat i plaćajući četrdeset pet franaka mjesečno za stan i hranu. Odreče se i duvana, otpusti berberina i presta da se puderiše. Kad se prvi put pojavi nenapuderisan, njegova gazdarica uzviknu od čuda kad vidje kako mu je kosa sivo prljava i zelenkasta. Njegovo lice, usljed patnje čiji uzrok niko nije znao, bivalo je neprimjetno, iz dana u dan, sve tužnije i izgledalo očajnije ma od kog drugog lica za stolom. Nije više bilo nikakve sumnje, čiča Gorio je bio stari razvratnik čije je oči spasao samo iskusan ljekar od škodljivog djejstva lijekova koje su iziskivale njegove razne bolesti. Kosa mu je bila tako gadne boje zato što je živio raskalašnim životom i što je uzimao škodljive ljekarije koje su mu pomagale da nastavi takav život. Njegovo tjelesno i duševno stanje davalo je povoda za takva lupetanja. Kad mu se rublje pocijepalo, on kupi prosto pamučno platno da njime zamijeni svoje divne košulje. Njegovi dijamanti, zlatna tabakera, lanac, nakiti, nestajali su jedno za drugim. Nije više oblačio kaput otvorenoplave boje i skupa odijela, nego je sada nosio, i zimi i ljeti, redengot od proste kestenaste čoje, prsluk od kozje dlake, sive' pantalone od šajaka. Bivao je sve mršaviji; listovi na nogama splasnuše; puno lice zadovoljnog ćifte posta zbrčkano; čelo mu se nabra, a vilice ispadoše tako da četvrte godine stanovanja u Ulici Nev-Sent-2enevjev nije više ličio na samog sebe. Dobri fabrikant rezanaca, koji je imao šezdeset dvije godine i izgledao kao da nema ni četrdeset, krupni i debeli ćifta, krepak a priprost, čija je raskalašna pojava uveseljavala prolaznike, koji je imao nečeg mladalačkog u osmijehu, sada je ličio na izlapjelog, nemoćnog i blijedog starca od sedamdeset godina. Njegove plave i žive oči potamnješe, usahnuše, a iz njihovih pocrvenje-lih ivica kao da je tekla krv. Jedni su se grozili kad ga vide, a drugi su ga sažaljevali. Mladi studenti medicine, primijetivši da mu se donja usna spustila i odmje-rivši vrh ugla na licu, izjaviše, poslije mnogih šegačenja kojima se on nije odupirao, da je poblesavio. Jedne večeri, kad mu je gospoña Voker kazala podrugljivo: »Vaše vas kćeri ne obilaze više?« dovodeći u sumnju njegovo očinstvo, čiča Gorio se trže kao da ga je gazdarica opekla usijanim gvožñem. — Dolaze ponekad, odgovori on uzbuñenim glasom. — A, a, još ih viñate! povikaše studenti. Živio čiča Gorio! Ali starac nije čuo šale na račun svog odgovora jer je ponovo utonuo u misli; meñutim površni posma-trači shvatili su to kao staračku otupjelost koja je nastala usljed njegove maloumnosti. Da su ga dobro poznavali, možda bi se jače zainteresovali za problem njegovog tjelesnog i duševnog stanja, ali ništa nije bilo teže od toga. Iako je bilo lako doznati da li je Gorio zaista bio fabrikant rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke na stijeni. Ostali, čim bi izišli iz Ulice Nev-Sent-Zenevjev, ponijeti orkanom pariškog života, zaboravili bi jadnog starca kome su se podsmijevali. Za one ograničene duhove, kao i za ove bezbrižne mladiće, čovjek tako bijedan i tako blesav, kao čiča Gorio, nije mogao biti ni bogat ni sposoban. Što se tiče žena koje je nazivao svojim kćerima, svi su se saglasili sa gospoñom Voker, koja je govorila sa neumitnom logikom
starih žena, naviklih da sve izmišljaju brbljajući na večernjim sjedeljkama: „Kad bi čiča Gorio imao tako bogate kćerke kao što izgledaju sve one gospoñe koje su ga posjećivale, on ne bi stanovao kod mene, na trećem spratu, za četrdeset pet franaka mjesečno, niti bi se odijevao kao kakav bijednik." Ništa nije opravdalo ove zaključke. I tako, krajem novembrn 1819, kad se odigrala ova drama, svako je u pansionu imao jasno odreñeno mišljenje o bijednom starcu. On nikad nije imao ni žene ni kćeri; raskalašni život stvorio je od njega puža mekušca u ljudskom obliku, iz klase puževa sa kućicom kao kačket, govorio je jedan činovnik muzeja i stalni gost na ručku. Uz Gorioa, Poare je bio pravi orao i džentlment. Poare je govorio, razmišljao, odgovarao; u stvari, i kad je govorio, razmišljao ili odgovarao, on nije ništa kazivao, jer je navikao da drugim riječima ponovi ono što su drugi rekli; ali on je učestvovao u razgovoru, bio je živ i izgledao osjetljiv; dok je čiča Gorio, opet prema riječima činovnika iz muzeja, stalno bio na tački mržnjenja. Ežen de Rastinjak bio je u onom društvenom raspoloženju koje je svojstveno sposobnijim mladićima ili onima koji se u teškim prilikama odjednom pokažu ljudi od velike vrijednosti. Tokom prve godine svog boravka u Parizu, nije imao mnogo da radi za ispite te je imao vremena da uživa u nasladama čulnog Pariza. Studenti nikad nemaju suviše vremena ako hoće da idu u sva pozorišta, da uñu u sve tajne Pariza, da upoznaju lijepo ponašanje, da nauče jezik i da se naviknu na naročita pariška zadovoljstva; da obiñu i dobra i rñava mjesta, da idu na predavanja koja ih zanimaju i da razgledaju bogatstva muzeja. Student se tada oduševljava i tričarijama koje mu izgledaju vrlo krupne. Pronañe čovjeka koga naročito cijeni, na primjer, kakvog profesora iz Ko-lež de Frans, koga plaćaju da bude na visini svojih slušalaca. Udešava se zbog žena sa prvih galerija Komične opere. U tom postepenom upoznavanju, on postaje sve zreliji, povećava se njegovo životno iskustvo i počinje da shvata naslage ljudskih slojeva koje sačinjavaju društvo. Ako se u početku samo divio kolima koja su jednog lijepog sunčanog dana projurila Jelisej-skim poljima, ubrzo će zaželjeti da ih ima. Kad je, poslije prvih ispita na filozofskom i pravnom fakultetu, pošao da provede raspust kod svojih roditelja, Ežen je, I neprimjetno, bio prošao kroz te pripreme za život. Nestalo je njegovih dječačkih sanjarija i palanačkih shvatanja. Njegova izmijenjena sposobnost rasuñivanja i njegovo pretjerano slavoljublje otvoriše mu oči usred roditeljskog doma, u krilu porodice. Njegovi roditelji, dva brata, dvije sestre i jedna tetka, čija se imovina sastojala od pomoći koju je primala sa nekoliko strana, živjeli su na malom dobru Rastinjakovih. Ovo imanje donosilo je godišnje Oko tri hiljade franaka prihoda, ali samo onda kad vinograd dobro rodi. Meñutim, trebalo je Eženu slati hiljadu i dvije stotine franaka svake godine. Kada je uvidio ovu stalnu oskudicu koju su od njega hrabro krili, i nehotice stao da uporeñuje svoje sestre, koje su mu u djetinjstvu izgledale tako lijepe, sa Parižankama, koje su oličavale obrazac idealne ljepote, kada je uočio svu neizvjesnost budućnosti ove velike porodice koja je u njega polagala sve svoje nade, i primijetio štednju na svakoj sitnici; kada je zapazio da porodica pije komi-njak, i još mnoge druge stvari koje nije potrebno navoditi, onda Ežen silno zaželje da se istakne i da uspije po svaku cijenu. Kao što se dešava kod svijetlih karaktera, on je htio sve to da postigne samo svojom ličnom zaslugom. Ali bio je izrazito južnjačkog duha; na djelu, njegove odluke naiñoše na ona kolebanja koja obuzimaju mladiće kad se nañu na morskoj pučini, ne znajući ni na koju će stranu ni pod kojim uglom da razapnu jedra. Ako je u početku mislio da se sav posveti radu, uskoro potom, primoran oskudicom da se obrati nekome za pomoć, on zapazi koliko žene imaju uticaja na društveni život i zato odluči iznenada da uñe u svijet, ne bi li u njemu stekao koju zaštitnicu: a zar da ih ne osvoji duhoviti i strasni mladić koji je uz to bio otmjen i obdaren nekom razdražljivom ljepotom koja se ženama naročito sviña? Ove su ga misli spopadale usred polja, za vrijeme šetnji koje je nekada veselo pravio sa svojim sestrama koje su primjećivale da se mnogo promijenio.
Njegova tetka, gospoña de Marsijak, koja je nekada odlazila u dvor, imala je poznanstva u najvišim plemićkim redovima. U uspomenama kojima ga je njegova tetka tako često uspavljivala, častoljubivi mladić odjednom otkri mogućnosti za uspjehe u društvu, koji su isto toliko značajni koliko i uspjesi na pravnom fakultetu. Zato je poče ispitivati o rodbinskim vezama koje bi se još mogle obnoviti. Pošto je pregledala rodoslovnu tablicu, starica nañe da će meñu sebičnim i bogatim roñacima koji bi mogli biti od koristi njenom nećaku, gospoña de Bozean biti najpredusretljivija. Ona po starinski napisa toj mladoj ženi pismo i predade ga Eže-nu, rekavši mu da će, ako naiñe na dobar prijem kod vikontese, pomoću nje upoznati i ostale njene roñake. Nekoliko dana po svom dolasku, Rastinjak posla pismo svoje tetke gospoñi de Bozean. Vikontesa mu odgovori pozivom na sutrašnji bal. Tako je uglavnom izgledao ovaj grañanski pansion krajem novembra 1819. Nekoliko dana docnije, poslije bala kod gospoñe de Bozean, Ežen se vrati kući oko dva časa poslije ponoći. Da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, smjeli student se zaricao za vrijeme igranja da će raditi do zore. Mislio je da prvi put presjedi noć u ovom tihom kraju, jer je sjaj otmjenog svijeta pobudio u njemu neku lažnu volju za radom. Nije večerao kod gospoñe Voker. Stanari su zato vjerovali da će se tek u sva-nuće vratiti sa bala, kao što se ponekad vraćao sa studentskih zabava u Pradu i balova u Odeonu, sa iskrivljenim cipelama i ukaljanim svilenim čarapama. Prije no što je navukao rezu na vrata, Kristof ih je otvorio da bi pogledao napolje. Baš tada naiñe Rastinjak koji je mogao nečujno da uñe u svoju sobu pošto je Kristof, idući za njim, pravio užasnu buku. Ežen se presvuče, obu papuče, dohvati neki stari redengot, potpali treset, i poče se brzo spremati za rad, ali zbog lupe Kristofo-vih cokulentina niko ne ču njegove tihe pripreme. Prije no što će se zadubiti u svoje pravničke knjige, Ežen ostade zamišljen nekoliko trenutaka. Uvjerio se da je gospoña vikontesa de Bozean jedna od kraljica mode u Parizu i da njena kuća važi za najprijatniju kuću u predgrañu Sen-Zermen. Ona je bila, uostalom, i po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemićki. Zahvaljujući svojoj tetki de Marsijak, siromašni student lijepo je primljen u ovoj kući, mada nije bio svjestan značaja ove blagonaklonosti. Pristup u ove pozlaćene salone smatran je kao neka povelja o visokom plemstvu. Ušavši u ovo društvo, u koje je bilo najteže ući, on je samim tim stekao pravo da ide svuda. Opsjednut ovim sjajnim skupom, Ežen se, poslije prvih riječi koje je izmijenjao sa vikontesom, zadovolji time što je u mnoštvu pariških božanstava koja su se tiskala u ovom otmjenom društvu, izabrao jednu od onih žena koje mora da zavoli svaki mladić. Grofica Anastazija de Resto, visoka i lijepo razvijena, smatrana je za ženu koja ima najljepši stas u Parizu. Zamislite samo krupne crne oči, divne ruke, lijepo izvajane noge, žive pokrete, ženu koju je markiz de Ronkerol nazvao konjem najčistije pasmine. Ova svojstva nisu išla na štetu drugih; tijelo joj je bilo zaobljeno, a ipak nije bila debela. Izrazi konj najčistije pasmine, rasna žena, bijahu počeli da zamjenjuju nebeske anñele, maglovite slike iz Osianovih pjesama i cijelu onu starinsku ljubavnu mitologiju koju je dendizam potisnuo. Ali za Rastinjaka gospoña Anastazija de Resto bijaše žena o kojoj je sanjao. Dvaput se zapisao na njenoj lepezi u listu njenih igrača, i tako je mogao da razgovara s njom u prvoj igri. — Gdje bih mogao da se sastajem s vama, gospoño? zapita strasnom žestinom koja se toliko sviñala ženama.
je
on iznenada
s
onom
~ Pa> u Bulonjskoj šumi, u Šaljivom pozorištu, u mojoj kući, svuda, odgovori ona. I odvažni južnjak učini sve da se približi ovoj divnoj grofici ukoliko se jedan mladić može približiti nekoj ženi igrajući dvaput s njom. Kad je rekao da je roñak gospoñe de Bozean, ova ga je žena, koja mu se učini velika gospoña, pozvala da je posjeti. Sudeći po njenom posljednjem osmjehu, Rasti-njak povjerova da je neophodno potrebno da je posjeti. Srećom se upoznao s jednim čovjekom koji se nije rugao njegovom neznanju, a to je bio nedostatak koji su tada poznati razmetljivci smatrali za
neoprostiv grijeh, uobraženi razmetljivci, kao što su Molenkur, Ronkerol, Mak-sim de Traj, de Marse, Ažida-Pento, Vandenes, povezani sa najotmjenijim ženama, kao što su ledi Brandon, vojvotkinja de Lanže, grofica de Kergarue, gospoña de Serizi, vojvotkinja de Kariljano, grofica Fero, gospoña de Lanti, markiza d'Eglemon, gospoña Firmiani, mar-kiza de Listomer i markiza d'Espar, vojvotkinja de Mo-frinjez i Granlijeove. Srećom, dakle, neiskusni student naiñe na markiza de Monrivo, ljubavnika vojvotkinje de Lanže, generala bezazlenog kao dijete, koji mu reče da grofica de Resto stanuje u Ulici Helder. Biti mlad, biti željan svijeta, čeznuti za ženom i vidjeti kako mu se otvaraju vrata dviju kuća! Moći odlaziti u predgrañe Sen-Zermen kod vikontese de Bozean i u Šose-d'Anten kod grofice de Resto! Zaviriti u sve pariške salone i vjerovati da je toliko lijep mladić da će naći neku za-, štitnicu! Osjećati u sebi toliko samopouzdanja da smije bez bojazni koračati po zategnutom užetu, po kome treba ići sigurno kao kakav iskusni pelivan, i naći u dražesnoj ženi najbolji oslonac! Sa takvim mislima i pred tom ženom koja mu se prikazivala tu, kraj vatre od treseti, kao kakvo božanstvo, izmeñu grañanskog zakonika i bijede, ko ne bi kao Ežen mislio o budućnosti i uljepšavao je uspjesima? On se toliko opio svojom budućom srećom da je vjerovao da je pored gospoñe de Resto, kad neki bolni uzdah, narušavajući noćni mir, odjeknu u srcu mladog studenta, kao jauk kakvog sa-mrtnika. On polako otvori vrata, i kad iziñe u hodnik, primijeti svijetlu prugu ispod vrata čiča Gorioa. Ežen se uplaši da nije pozlilo njegovom susjedu, primače se klju-čaonici, pogleda unutra i spazi starca kako nešto radi. Ali njegov mu se posao učini toliko zločinački da je smatrao za svoju dužnost prema društvu da dobro pripazi šta to noću potajno radi taj samozvani fabrikant rezanaca. Čiča Gorio, koji je, bez sumnje, za prečage izvrnutog stola pričvrstio jedan poslužavnik i činiju od pozlaćenog srebra, obavijao je oko tih bogato izvajanih predmeta neko uže i stezao ga tako jako, kao da je uvijajući te predmete, namjeravao da od njih napravi poluge. »Doñavola! Kakav je ovo čovjek! pomisli Rasti-njak kad vidje žilave mišice ovoga starca koji je pomoću ovog užeta nečujno gnječio pozlaćeno srebro kao da je od tijesta. Da li je ovo lopov ili lopovski jatak koji se pravi da je budala, nemoćan, i živi kao pravi prosjak, samo da bi što sigurnije obavljao svoj posao?« reče u sebi Ežen i uspravi se za trenutak. Zatim ponovo pogleda kroz ključaonicu. Čiča Gorio, koji je odvio konopac, uze izgnječeno srebro, metnu ga na sto preko pokrivača koji je razastro i poče ga valjati kako bi zaoblio polugu. Sve je to uradio nevjerovatno lako. „Pa on je jak kao poljski kralj Avgust«, pomisli Ežen kad je poluga postala gotovo sasvim obla. Čiča Gorio bolno pogleda svoje djelo, suze mu grunuše iz očiju, ugasi voš-tanicu koja mu je svijetlila dok je savijao ovo pozlaćeno srebro, i Ežen ču kad čiča leže u postelju uzdah-nuvši. »Lud je«, pomisli student. — Siroto dijete! reče glasno čiča Gorio. Poslije ovih riječi, Rastinjak zaključi da je bolje da ništa ne govori o ovom dogañaju i da ne osuñuje olako svog susjeda. Baš kad je htio da uñe u svoju sobu, ču neki neobičan šum što je morao dolaziti od ljudi koji se nečujno penju uz stepenice. Ežen oslušnu. Zaista se ćulo kako naizmjenično dišu dva čovjeka. Iako nije čuo ni škripu vrata ni ljudske korake, on odjednom primijeti slabu svjetlost na drugom spratu, u sobi gospodina Votrena. „Ovoliko tajni u jednom skromnom pansionu!" pomisli on. Siñe niz stepenice, oslušnu i do njegovih ušiju dopre zvuk zlata. Ubrzo potom ugasi se svjetlost, disanje dva čovjeka čulo se i dalje, ali bez škripe vrata. Zatim, ukoliko su ona dva čovjeka sve niže silazila, šum je bivao sve slabiji. — Ko je to? viknu gospoña Voker otvarajući prozor na svojoj sobi. — Ja se vraćam, mamice Voker, odgovori Votren svojim snažnim glasom. »Čudnovato! Kristof je navukao reze«, reče u sebi Ežen ulazeći u svoju sobu. U Parizu, čovjek treba da ne spava pa da sazna šta se dešava oko njega. Pošto su ga ovi sitni dogañaji udaljili od
njegovih razmišljanja o slavi i ljubavi, on poče da radi, ali sumnje koje su nastale u njemu o čičaGoriou, i još više pomisao na gospoñu de Resto, koja mu se s vremena na vrijeme ukazivala kao vjesnik sjajne budućnosti, smetahu mu; zato leže i zaspa kao zaklan. Od deset noći koje mladići odrede za rad, oni sedam noći prospavaju. Noću mogu da rade samo oni koji imaju više od dvadeset godina. Sutradan izjutra Pariz je bio pokriven onom gustom maglom koja ga tako obavije tminom da ni najtačniji ljudi ne znaju koje je vrijeme. Propuštaju se poslovni sastanci. Svako misli da je osam sati kad izbije podne. Bilo je već devet i po časova, a gospoña Voker još nije ustala. Kristof i debela Silvija, koji isto tako bijahu zakasnili, pili su sada spokojno bijelu kafu s pavlakom sa mlijeka koje je bilo namijenjeno stanarima, a koje je Silvija poslije toga dugo kuvala te gospoña Voker nije mogla da primijeti to njeno lukavstvo. — Silvija, reče Kristof, umačući prvu krišku hljeba, gospodin Votren, koji je ipak dobar čovjek, opet se noćas sastajao sa dvije osobe. Ako to gospoñi ne bi bilo pravo, ne treba joj ništa govoriti. — Je li vam što dao? — Dao mi je pet franaka za ovaj mjesec, kao da je htio da kaže: »Čuti«. — Osim njega i gospoñe Kutir, koji nisu cicije, ostali bi nam uzeli lijevom rukom ono što su nam desnom dali o Novoj godini, reče Silvija. — A šta nam i daju! upade Kristof, po jedan bijedan petofranak. Evo već dvije godine kako čiča Gorio sam čisti svoje cipele. Ona džimrija Poare i ne upotrebljava mast za obuću i prije bi je pojeo no što bi njome nama-zao svoje dotrajale cipele. Onaj slabunjavi student daje mi samo po dva franka. To nije dovoljno ni za četke, a uz to, on prodaje i svoja stara odijela. Pravi svinjac! — E, dodade Silvija srčući kafu, mi imamo još ponajbolja mjesta u ovom kvartu: lijepo se živi. Nego, Kristofe, sjetih se čiča Votrena, je li vam kogod govorio šta o njemu? — Jeste. Sreo sam prije neki dan na ulici jednog gospodina koji mi reče: — Ne stanuje li kod vas jedan debeli gospodin sa zulufima koje boji? Ja mu odgovorih: »Ne, gospodine, on ih ne boji. Jedan takav veseljak kao što je on, nema vremena za to.« To sam saopštio gospodinu Votrenu koji mi je na to odgovorio: »Dobro si uradio, mladiću moj! Odgovaraj uvijek tako. Ništa nije tako neprijatno kao odavanje naših slabosti. Zbog toga se mogu pokvariti i brakovi.« — A mene su na pijaci salijetali ne bi li me naveli da kažem da li sam ga vidjela kad presvlači košulju. Tako šta! Gle, reče ona zastavši, na Val-de-Grasu izbija deset časova manje četvrt, a niko se ne miče. — Pa oni su svi izišli! Gospoña Kutir i njena djevojčica otišle su još u osam sati u crkvu Sent Etjen da se pomole bogu. Čiča Gorio je izišao s nekim zamo-tuljkom. Student će se vratiti tek poslije časova, u deset »?i^- ^idio sam ih kako odlaze kad sam čistio stepenište; ciča Gorio me je udario onim što je nosio, nečim što je bilo tvrdo kao gvožñe. Ama šta li to radi taj čičica. Svi ga okreću kao čigru, ali on je ipak častan čovjek i vrijedi više od svih njih. Nije mnogo darežljiv; ali one gospoñe, kod kojih me šalje ponekad, daju bogate napojnice i divno se nose. — Je 1' to one koje naziva svojim kćerima? Ima ih cijelo tuce. — Ja sam išao samo kod one dvije koje su ovdje dolazile.
— Čuje se gospoña; sad će biti vike: treba da odem do nje. Vi, Kristofe, pripazite na mlijeko, zbog mačke. Silvija ode svojoj gazdarici. — Kako to, Silvija, već je deset sati manje četvrt, a vi ste me ostavili da spavam kao zaklana. To se još nikada nije dogodilo. — Magla je kriva, ne vidi se prst pred okom. — A doručak? — E, vaši stanari kao da su se povampirili; svi su se razišli još sabajle. — Govori pravilno, Silvija, nastavi gospoña Voker: treba reći u zoru. — E, gospoño, kazaću onako kako vi želite. Ali, ma kako bilo, vi možete doručkovati u deset časova. Mišo-neta i Poare kao da nisu živi. Samo su oni ostali u kući i spavaju kao klade, što, u stvari, i jesu. — Ali, Silvija, ti ih sparuješ kao da su ... — Kao da su — šta? odgovori Silvija i zasmija se blesavo. Oni su kao stvoreni jedno za drugo. — Čudi me jedno, Silvija: kako je Votren ušao noćas pošto je Kristof prije njegovog povratka stavio rezu na vrata? — Naprotiv, gospoño. On je čuo kad je gospodin Votren dolazio i sišao je da mu otvori vrata. A evo šta ste vi pomislili... — Dodaj mi reklu, i požuri sa doručkom. Spremi sa krompirom ono parče ovčetine što je preostalo, i iznesi nekoliko kuvanih krušaka, od onih najjevtinijih. Uskoro potom, gospoña Voker siñe u trpezariju u času kad je njen mačak šapom oborio tanjir kojim je bila pokrivena zdjela sa mlijekom i brzo počeo da loče. — Mac! viknu ona. Mačak pobježe, pa se zatim povrati i stade se umiljavati uz njene skute. Tako, tako, ulaguj se sada, matora Ijenštino! reče mu ona. Silvija! Silvija! — Ta šta je, gospoño? — Pogledajte šta je mačak popio. — Kriva je ona životinja Kristof, kome sam rekla da postavi sto. Gdje li je samo? Ali ne brinite, gospoño; to ćemo usuti čiča Goriou u kafu- Sipaću i vode, on to neće ni primjetiti. On ni na šta ne obraća pažnju, čak ni na ono što jede. — Ama kuda li je otišla ta zamlata? reče gospoña Voker stavljajući tanjire. — A ko bi to znao? Odlunjao je nekuda da se zabavlja s kojekim. — Suviše sam spavala, reče gospoña Voker. — Ali zato je gospoña svježa kao ruža... U tom trenutku zazvoni zvonce i Votren uñe u salon pjevajući svojim punim glasom:
Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viñao... — O, o, dobar dan, tetka Voker, reče on spazivši gazdaricu, koju ljubazno obgrli. — Dosta, dosta. — Kažite, bezobrazniče! nastavi on. Kažite slobodno. Ta hoćete li već jednom reći? Eto, pomoći ću vam da postavite. Je 1' te da sam ljubazan? Udvarati se crnki i plavuši, Voljeti, uzdisati... — Maloprije sam vidio nešto čudnovato... nasumce. — Šta? zapita udovica. — Čiča Gorio je u osam i po časova bio u Dofinovoj ulici, kod zlatara koji kupuje stare stone pribore i širite. Prodao mu je dosta dobro jedan pozlaćen sud koji je vješto savio, kao da se samo time bavio. — Zbilja? — Da. Vraćao sam se kući poslije ispraćaja jednog prijatelja koji poštanskim kolima odlazi u inostranstvo; bio sam radoznao i sačekao sam čiča Gorioa da vidim šta će uraditi. Vratio se u naš kvart, u Ulicu de Gre i tu je ušao u kuću čuvenog zelenaša Gopseka, smjelog nevaljalca koji je kadar da pravi domine od kostiju svog oca; to je pravi Čivutin, Arapin, Grk, Cincarin, čovjek koga niko ne može da pokrade pošto u banci čuva svoj novac. —¦ Pa šta radi taj čiča Gorio? — On ništa ne radi, reče Votren, no samo pravi štetu. To vam je glupak toliko blesav da se upropašćuje zbog kćeri koje ... — Evo ga! reče Silvija. — Kristofe, povika čiča Gorio, poñi sa mnom. Kri-stof ode za čiča-Gorioom i ubrzo se vrati. — Kuda ćeš? zapita gospoña Voker svog slugu. — Da nešto poslušam gospodina Gorioa. — Sta ti je to? reče Votren i istrže iz Kristofovih ruku pismo na kome je pročitao: Gospoñi grofici Anastaziji de Resto. Kuda si pošao? nastavi on vraćajući pismo Kristofu. U Helderovu ulicu. Nareñeno mi je da pismo predam lično gospoñi grofici. — Šta li je to u njemu? reče Votren gledajući pismo prema svjetlosti; da nije neka novčanica? Nije! Zatim otvori malo kovertu. Isplaćena mjenica, uzviknu. Trista mu gromova! Baš je pažljiv naš čičica. Idi, materi nevaljalče, nastavi Votren, pa ga zgrabi svojim širokim rukama i okrenu ikao kakav naprstak, dobićeš dobru napojnicu. Sto je bio postavljen. Silvija je kuvala mlijeko. Gospoña Voker podlagala peć. Votren joj je pomagao i stalno pjevušio: Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viñao ...
Kad je sve bilo spremno, uñe i gospoña Kutir sa gospoñicom Tajfer. — Otkuda vi tako rano, draga moja? obrati se gospoña Voker gospoñi Kutir. — Išla sam na ispovijest i pričešće u crkvu Sent--Etjen-di Mon, jer treba da idemo kod gospodina Taj-fera. Sirotica, drhti kao prut, nastavi gospoña Kutir; zatim sjede uz peć i primače vatri svoje cipele koje počeše da se puše. — De, ogrijte se i vi, Viktorina, reče gospoña Voker. — Lijepo je to, gospoñice, što se molite dobrom bogu da odobrovolji vašeg oca, reče Votren i primače stolicu sirotici. Ali to nije dovoljno. Vama je potreban prijatelj koji bi sve skresao u oči toj rñi, tom divljaku, koji ima, kako se govori, tri miliona, a vama ne da miraz. U današnja vremena miraz je potreban lijepim djevojkama. — Siroto dijete, reče gospoña Voker. Vaš strašni otac, dušice moja, neće dobro proći. Na ove riječi, Viktorini zasuziše oči, i udovica umuk-nu na znak gospoñe Kutir. — Samo kad bismo mogli da ga vidimo, da poraz-govaram s njim i da mu predam posljednje pismo njegove žene, nastavi gospoña Kutir. Ne usuñujem se da ga pošaljem poštom; on poznaje moj rukopis... — O, nevine, nesrećne i proganjane žene! uzviknu Votren, upadajući u riječ, eto dokle ste došle? Kroz koji dan umiješaću se i ja u ovu stvar, i sve će ići kako valja. — O, gospodine! reče Viktorina bacivši plačan i vatren pogled na Votrena koga to ne tronu, ako biste nekako uspjeli da doñete do mog oca, recite mu slobodno da su mi njegova ljubav i čast moje majke draži od svih bogatstava ovog svijeta. Ako vam poñe za rukom da ublažite njegovu strogost, pomoliću se bogu za vas. Budite uvjereni u zahvalnosti... — Dugo sam skitao po svijetu, zapjeva Votren podrugljivim glasom. Baš tada uñoše čiča Gorio, gospoñica Mišono i Poare, koje je možda domamio miris zaprške koju je spremala Silvija za preostalu ovčetinu. U trenutku kada su svih sedmoro posjedali za sto i pozdravljali se, izbi deset časova, a na ulici se začuše studentovi koraci... — Hvala bogu, gospodine Ežene, reče Silvija, danas ćete doručkovati u društvu. Student pozdravi stanare i sjede do čiča Gorioa. — Desilo mi se nešto sasvim neobično, reče on, napuni tanjir ovčetinom i odsiječe komad hljeba koji je gospoña Voker uvijek odmjeravala okom. — Nešto neobično! reče Poare. — A što se vi iščuñavate, matori? reče Votren Po-areu. Gospodin je kao stvoren za to. Gospoñica Tajfer pogleda stidljivo mladog studenta ispod oka. — Kažite nam šta vam se to desilo, reče gospoña Voker. — Juče sam bio na balu kod svoje roñake vikontese de Bozean, koja ima divnu kuću, sobe sve u čistoj svili. Priredila nam je divnu svetkovinu na kojoj sam se proveo kao car...
— Ić, prekinu ga Votren. — Gospodine, žustro upade Ežen, šta ste htjeli da kažete? — Dodao sam jedno ić, jer se carići mnogo ljepše zabavljaju nego carevi. — Tako je: više bih volio da budem bezbrižna ptica carić nego car, zato što ... reče Poare koji je uvijek ponavljao ono što drugi kažu. — Dakle, nastavi student prekinuvši ga, igrao sam sa najljepšom ženom na balu, sa jednom zanosnom groficom i najdražesnijim stvorom koga sam ikad vidio. U kosi je imala breskvine cvjetove a za strukom divnu kitu prirodnog mirišljavog cvijeća; ali, treba je vidjeti, jer je nemoguće opisati ženu opijenu igrom. I zamislite, jutros sam, oko devet časova, sreo tu božanstvenu groficu kako ide pješke Ulicom de Gre. Srce mi je zakucalo, pomislio sam ... — Da je pošla ovamo, reče Votren i osinu ga pronicljivim pogledom. Ona je, bez sumnje, išla onom ze-lenašu čiča-Gopseku. Ako ikad uñete u srce koje Parižanke, u njemu ćete naći prvo zelenaša pa onda ljubavnika. Vaša grofica zove se Anastazija Resto i stanuje u Helderovoj ulici. Pri pomenu ovog imena, student pogleda pravo u Votrena. Čiča Gorio naglo podiže glavu i obojicu pogleda nekim svijetlim i nespokojnim pogledom koji iznenadi sve stanare. — Kristof je zadocnio, i ona je otišla tamo, uzviknu bolno Gorio. — Pogodio sam, došanu Votren gospoñi Voker. Gorio je jeo mehanički i ne znajući šta jede. Nikad nije izgledao tako glup i tako zamišljen kao u tom trenutku. — Do vraga! Ko vam je, gospodine Votrene, mogao kazati njeno ime? zapita Ežen. — Gle! Gle! odgovori Votren. Kad čiča Gorio zna kako se zove, zašto ne bih znao i ja? — Gospodin Gorio, uzviknu student. — Šta! reče nesrećni starac. Bila je dakle vrlo lijepa sinoć? — Ko? — Gospoña de Resto. — Pogledajte starog džimriju kako su mu se uža-grile oči, reče gospoña Voker Votrenu. — Da je on ne izdržava? reče tiho gospoñica Mi-šono studentu. — Jeste, jeste, bila je suviše lijepa, nastavi Ežen, koga je čiča Gorio željno gledao. Da nije bilo gospoñe de Bozean, moja božanstvena grofica bila bi kraljica bala; mladići su samo u nju gledali, ja sam se dvanaesti po redu upisao u spisak njenih igrača, stalno je bila zauzeta. Druge su žene prosto bjesnile od jeda. Ako je iko juče bio srećan, to je sigurno bila ona. Imao je pravo onaj koji je kazao da nema ničeg ljepšeg od lañe sa razvijenim jedrima, od konja u galopu i od žene kad igra. — Juče je blistala na prijemu kod neke vojvotkinje, reče Votren; jutros je na dnu, kod nekog zelenaša: eto takve su Parižanke. Ako njihovi muževi ne mogu da zadovolje njihovu neobuzdanu
raskoš, one se prodaju. Ako ne znaju da se prodaju, one će rasporiti i utrobu svoje roñene majke da u njoj potraže nešto čime bi blistale. One su za sve sposobne. To je poznata stvar! Čiča-Gorioovo lice, koje je sijalo kao sunce vedrog dana dok je govorio student, zamrači se posle Votre-nove svirepe opaske. — Dakle, reče gospoña Voker, šta vam se to dogodilo? Jeste li razgovarali s njom? Jeste li je pitali hoće li da uči prava? — Ona mene nije vidjela, reče Ežen. Ali zar nije neobično ako u devet sati ujutru sretnemo u Ulici de Gre jednu od najljepših žena u Parizu, ženu koja se vjerovatno vratila sa bala u dva časa poslije ponoći? Tako nešto može da se dogodi samo u Parizu. — Nije nego! Dogañaju se mnogo čudnije stvari, uzviknu Votren. Gospoñica Tajfer rasijano je slušala ovaj razgovor jer je mislila samo na pokušaj za koji se spremala. Gospoña Kutir dade joj znak da ide da se obuče. Kad one iziñoše, iziñe i čiča Gorio. — Evo, jeste li ga vidjeli? reče gospoña Voker Votrenu i ostalim stanarima. Sad je jasno da se upropastio zbog tih žena. — Niko me ne može uvjeriti da lijepa grofica de Resto živi sa čiča Goriom, uzviknu student. — Pa niko vas i ne uvjerava, upade Votren. Vi ste još suviše mladi da biste mogli dobro poznavati Pariz, docnije ćete doznati da u njemu ima ljudi sa strastima, kako to mi kažemo... (Na te riječi, gospoñica Mišono pogleda sa mnogo razumijevanja Votrena. Rekli biste pukovski konj koji je čuo zvuk trube.) — A, a, reče Votren, zastavši da bi je osmotrio prodornim pogledom, da i mi nismo imali malih strasti? (Stara djevojka obori oči kao koluñerica pred nagim kipovima.) — Dakle, nastavi on, ti ljudi uvrte sebi u glavu neku misao i ona ih nikako ne napušta. Oni piju vodu samo sa jednog izvora, i to često ustajalu; da se nje napiju, oni su u stanju da prodaju svoje žene, svoju djecu; prodaće i svoju dušu ñavolu. Za neke je' taj izvor kocka, berza, zbirka slika ili insekata, muzika; za druge, to je žena koja umije da im pravi slatkiše. Ponudite takvim ljudima sve žene na svijetu, oni će vam se podsmijevati, jer žele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. Često ih ta žena nimalo ne voli, zlostavlja ih, preskupo im prodaje pomalo zadovoljstva; pa ipak, oni ostaju uporni i založiće i posljednji pokrivač samo da bi joj dali i posljednju paru. I čiča Gorio je takav čovjek. Grofica ga iskorišćava zato što je ćutljiv, eto, takav je taj otmjeni svijet! Jadni starac misli samo na nju. Izvan svoje strasti, kao što ste vidjeli, on je obična životinja. Ali ako samo povedete razgovor o njoj, lice će mu zasijati kao dragi kamen. Nije teško pogoditi tu tajnu. On je jutros nosio juveliru pozlaćenu srebrnariju, i ja sam ga vidio kad je ulazio kod čičaGopseka, u Ulici de Gre. Slušajte dalje! Kad se vratio, poslao je grofici de Resto onog šašavog Kristofa koji nam je pokazao adresu pisma u kom je bila isplaćena mjenica. Jasno je da je stvar bila vrlo hitna, pošto je i grofica bila kod starog zelenaša. Ciča Gorio je bio ljubazan i platio je za nju. Ne treba mnogo misliti pa da se vidi u čemu je stvar. To vam dokazuje, ñače učenjače, da je vaša grofica dok se smijala, dok je igrala, majmunisala, mahala svojim cvjetovima i podizala svoju haljinu, bila u velikom škripcu, kako se to kaže, misleći na protesto-vane mjenice, bilo svoje, bilo svojih ljubavnika. — Vi ste probudili u meni veliku radoznalost. Sutra ću otići gospoñi de Resto, uzviknu Ežen. — Da reče Poare, treba ići sutra gospoñi de Resto. — Možda ćete tamo naći i čiča-Gorioa koji će doći da naplati svoju uslužnost.
— Pa to znači da je vaš Pariz prava kaljuga, reče Ežen s odvratnošću. — I to kakva kaljuga, nastavi Votren. Oni koji se u njoj ukaljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju vas na trgu pred Palatom pravosuña kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milion, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. I vi plaćate trideset mi-liona franaka žandarmeriju i sudstvo da održavaju takav moral. Divota! — Sta, uzviknu gospoña Voker, čiča Gorio je pretopio onaj pozlaćeni pribor za doručak? — Jesu li na poklopcu bile dvije grlice? reče Ežen. — Jesu. — Mnogo je volio te stvari, plakao je kad je savijao pehar i poslužavnik. To sam slučajno vidio, reče Ežen. __ Volio ih je kao i svoj život, odgovori udovica. — Vidite li koliko je strašan taj starac, reče Votren. Ta žena umije da mu podiñe. Student ode u svoju sobu. Votren iziñe. Malo doc-nije, gospoña Kutir i Viktorina sjedoše u kola koja im je Silvija našla. Poare ponudi ruku gospoñici Mišono i oni odoše da se prošetaju po Botaničkoj bašti, gdje su ostali čitava dva sata. — Eto, sad su gotovo vjenčani, reče debela Silvija. ' Danas su prvi put izišli zajedno. Oboje su tako suvi da će izbijati varnice kao iz kamena, samo ako se sudare. — Teško šalu gospoñice Mišono, reče gospoña Voker smijući se, planuće kao trud. Kad se u četiri sata poslije podne vratio u svoj stan, Gorio je, prema svjetlosti dviju lampi koje su se pušile, vidio kako Viktorina uplakanih očiju priča gospoñi Voker-o neuspjeloj posjeti koju je jutros napravila gospodinu Tajferu. Tajfer, kome je dodijao dolazak njegove kćerke i stare žene, odluči da ih primi i da se objasni s njima. — Draga gospoño, pričala je gospoña Kutir gospoñi Voker, zamislite samo, nije Viktorinu ponudio ni da sjedne, i ona je za sve vrijeme stajala. Meni je rekao, sasvim hladno, bez srdžbe, da se ne mučimo i da mu ne dolazimo više; da gospoñica, nije rekao: njegova kći, gubi u njegovim očima što mu dosañuje (jedanput godišnje, čudovište jedno!); da ona nema ničemu da se nada pošto se njena majka udala bez miraza; jednom riječju, sve same surovosti zbog kojih je nesrećnica briznula u plač. Zatim je pala ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko navaljuje samo zbog svoje majke, da će se njemu pokoravati bez riječi, ali ga preklinje da pročita zavještanje nesrećne pokojnice; uzela je pismo i pružila ga svom ocu i stala da govori najljepše i najdirljivije riječi koje postoje, ne znam samo gdje ih je našla, kao da ju je sam bog učio, jer je siroto dijete tako lijepo govorilo da sam plakala kao luda dok sam je slušala. A znate li šta je za to vrijeme radio taj grozni čovjek? Sjekao je nokte, a potom dohvatio pismo nakva-šeno suzama sirote gospoñe Tajfer i bacio ga na kamin rekavši: »Dobro!« Htio je da podigne svoju kćerku koja ga je uhvatila za ruke da ih poljubi, ali on ih trže natrag. Zar to nije zločinstvo? A onaj klipan, njegov sin, nije se ni pozdravio sa sestrom kad je ušao. — Pa to su čudovišta! reče čiča Gorio.
— Poslije toga, reče gospoña i ne obraćajući pažnju na starčev uzvik, pošto se pokloniše i izviniše zbog hitnih poslova, odoše i otac i sin. Eto, tako se svršila naša posjeta. Ali je bar vidio svoju kćer. Ne znam samo kako može da se odriče svog djeteta kad potpuno liči na njega. Pansioneri su dolazili jedan po jedan, pitali se za zdravlje i razgovarali o onim koještarijama koje kod nekih pariških staleža sačinjavaju onaj šaljivi duh čiji je bitni sastojak besmislica, dok mu glavna vrijednost leži u pokretu i izgovoru. Taj posebni govor stalno se mijenja, a šala koja je njegov glavni izvor ne traje ni mjesec dana. Kakav politički dogañaj, kakvo suñenje, neka ulična pjesma, dosjetka nekog glumca, sve to održava ovu duhovitost koja se sastoji poglavito u tome što ljudi uzmu neku misao ili neku riječ i hitro je dobacuju jedni drugima. Kako je nedavno pronañena dio-rama1, koja je davala jaču optičku iluziju nego panorama, to su se u nekim slikarskim ateljeima šegačili riječima koje se svršavaju na rama. Tu vrstu šale donio je u pansion Voker jedan mladi slikar koji se tu hranio. 1 Diorama — neka vrsta pozorišta sa slikama, u kome je iluzije, izazvane različitim osvjetljavanjem.
gledalac
doživljavao
čudne
— Dakle, gospodrama Poare, reče činovnik muzeja, kako je vaše zdravljerama? Zatim, i ne sačekavši odgovor, obrati se gospoñi Kutir i Viktorini: Gospoñe, vi ste nešto neraspoložene. — Hoćemo li danas ručati? uzvilknu Oras Bjanšon, student medicine i Rastinjakov drug, želudac mi je sišao usque od talones. — Danas je strašno hladnorama! Reče Votren. Pomaknite se, čiča Gorio, zar ne vidite da ste nogom zaklonili vrata od peći! — Slavni gospodine Votrene, reče Bjanšon, zašto kažete hladnorama. To je pogrešno, treba reći hlado-rama. — Ne, reče činovnik muzeja, dobro je hladnorama, shodno pravilu: hladno mi je na nogama. — A, a! — Evo i njegove preuzvišenosti markiza de Rasti-njaka, doktora pravo-krivde, uzviknu Bjanšon i zagrli ga tako snažno kao da će ga udaviti. Ej, vi ostali, ovamo! Gospoñica Mišono uñe tiho, pozdravi goste ne izu-stivši ni jedne riječi, i sjede pored triju žena. — Uvijek me spopadne neka jeza kad god vidim ovog starog slijepog miša, došanu Bjanšon Votrenu pokazujući gospoñicu Mišono. Ja se bavim Galovom2 fre-nologijom i zapazio sam na njoj Judine osobine. — Gospodin je poznavao Judu? reče Votren. — A ko se nije sreo s njim! odgovori Bjanšon. Na časnu riječ ova bijela usjedjelica liči na one dugačke crve koji izdube čitavu gredu. — Tako je, mladiću, reče Votren češljajući svoje zulufe. A rumena, poživjela je koliko i ruža, Samo jedno jutro. — A, a, evo slavne čorborame, reče Poare ugledavši Kkistofa koji je pažljivo nosio čorbu. — Oprostite, gospodine, to je čorba od kupusa. Sva mladež prsnu u smijeh.
— Propade, Poare! — Poorrrre, propade! — Zabilježite dva poena mamici Voker, reče Votren. — Je M ko obratio pažnju na jutrošnju maglu? reče činovnik. — Strašna i nezapamćena magla, reče Bjanšon, sumorna, tužna, zelena i sipljiva, prava Gorio magla. — Goriorama, reče slikar, jer se ništa nije vidjelo. — Ej, milorde Gorio, o vama se govori! Sjedeći u dnu stola, kraj vrata kroz koja se donosilo jelo, čiča Gorio podiže glavu i, po staroj trgovačkoj navici, koje se još nije sasvim oslobodio, pomirisa komad hljeba koji je bio ispod salveta. — Šta je to sad, kao da vam se ne sviña hljeb, do-viknu mu gospoña Voker jetko i tako glasno da niko nije čuo zveket kašika, lupu tanjira i razgovor za stolom. — Naprotiv, gospoño, odgovori Gorio, on je od najboljeg brašna. — Po čemu vi to poznajete? zapita ga Ežen. — Po bjelini i ukusu. — Po mirisu, pošto ga mirišete, reče gospoña Voker. Postali ste tako štedljivi da ćete na kraju krajeva pronaći način da se hranite udišući kuhinjski vazñuh. — Odmah patentirajte taj pronalazak, dobaci činovnik iz muzeja, obogatićete se. — Ostavite ga, reče slikar, on to radi da bi nas uvjerio da je bio fabrikant rezanaca. — Vaš je nos dakle pravi majstor, ponovo reče činovnik iz muzeja. — Maj šta? reče Bjanšon. — Majković. — Maj-mun. — Maj-orica. — Maj-onez. — Maj-čica. — Maj-četina. — Maj-curina — Maj-norama.
Tih osam odgovora, izbačenih sa svih strana trpezarije brzinom jedinačne paljbe, izazvale utoliko jači smijeh što je jadni čiča Gorio gledao u goste nekako glupo, kao čovjek koji se upinje da razumije riječi nekog stranog jezika. — Maj? reče on Votrenu koji je bio pored njega. — Eto ti maj, starino moja! reče Votren, pljesnu čiča-Gorioa po glavi i nabi mu šešir na oči. Jadni starac, zaprepašćen ovim prepadom, osta nekoliko trenutaka kao skamenjen. Kristof odnese njegov tanjir, misleći da je pojeo čorbu, i tako, kada Gorio podiže šešir i dohvati kašiku, udari njome o sto. Svi prisutni prsnuše u smijeh. — Gospodine, reče čiča, vi pravite neukusne šale, i ako ponovite takve ispade ... — Pa šta će biti, ciko? reče Votren prekinuvši ga. — Platićete to preskupo jednog dana. .. — U paklu, je 1' te? reče slikar. U onom mračnom kutu gdje su nevaljala djeca. — Šta je to s vama, gospoñice, reče Votren Vikto-rini, vi ništa ne jedete? Je li tata opet bio uporan? — Užasan, reče gospoña Kutir. — Treba ga opametiti, reče Votren. — Ali, reče Rastinjak, koji je sjedio pored Bjanšona, gospoñica bi mogla da povede bar spor radi izdržavanja, pošto ništa ne jede. Gle, gle, kako čiča Gorio posmatra gospoñicu Viktorinu. Starac je zaboravio da jede, gledajući sirotu djevojku, na čijem se licu ispoljavao Minski bol, bol nepriznatog djeteta koje voli svog oca. — Dragi moj, reče Ežen tihim glasom, mi smo se svi prevarili u čiča-Goriou. Nije on ni blesavko ni čovjek bez osjećanja. Primijeni ti na njega tvoj Galov sistem, pa mi onda kaži šta misliš o njemu. Vidio sam ga noćas kako savija poslužavnik od pozlaćenog srebra, kao da je od voska. U tom trenutku lice mu je bilo ozareno neobičnim osjećanjima. Njegov mi život izgleda toliko tajanstven da zaslužuje da se ispita. Tako je, Bjanšone, nemoj se smijati, ja se ne šalim. — Slažem se, reče Bjanšon, on je zanimljiv slučaj za ljekare, ako hoće, seciraću ga. — Ne, nego mu ispitaj glavu. — Dobro, ali njegova glupost može biti zarazna. Sutradan, Rastinjak se obuče veoma otmjeno i oko tri časa po podne ode gospoñi de Resto, zanoseći se usput onim lakomislenim nadama koje divnim uzbuñenjima uljepšavaju život mladića: za njih tada ne postoje ni smetnje ni opasnosti, u svemu vide uspjeh, maštom uljepšavaju život, postaju nesrećni ili žalosni zbog neostvarenih planova koji su postojali samo u njihovim neobuzdanim željama; da nisu neznalice i stidljivi, društveni život bio bi nemogućan. Ežen je pazio na svaki svoj korak da se ne bi uprljao, ali je uz put smišljao šta će sve kazati gospoñi de Resto, oštrio svoju duhovitost, izmišljao brze odgovore za razgovor koji je zamišljao, tražio duhovite dosjetke po uzoru na Tajerana, pretpostavljajući da će mu se ukazati zgodna prilika za izjavu na kojoj je zasnivao svoju budućnost. Ali student se
iskalja i morao je da zastane u Pale-Roajalu da mu očiste čizme i pantalone. »Da sam bogat, pomisli on mijenjajući petofranak koji je ponio za svaki slučaj, odvezao bih se kolima i mislio bih na miru.« Naposljetku stiže u Halderovu ulicu i zatraži da ga prijave grofici de Resto. Sa uzdržanim bijesom čovjeka koji je uvjeren da će uspjeti jednog dana, on izdrža prezrive poglede posluge koja ga je vidjela kada je pješice prelazio dvorište, a nije čula dolazak kola pred kapiju. Taj ga je pogled utoliko više zaboleo što je postao svjestan svog nižeg položaja čim je stupio u to dvorište, gdje je udarao kopitom o zemlju jedan divan konj, upregnut u lijepa i raskošna kola po kojima se vidjelo da njihov sopstvenik živi rasipničkim životom i da poznaje sva pariška uživanja. Odmah postade neraspoložen. Mozak mu presta da radi i izgledaše kao neki glupak. Čekajući odgovor grofice kojoj ode jedan sluga da ga prijavi, Ežen je stajao na jednoj nozi pred prozorom u predsoblju i mehanički gledao u dvorište. Vrijeme mu je sporo prolazilo, i on bi otišao da nije bio obdaren onom južnjačkom upornošću koja čuda stvara kad čovjek samo nešto naumi. — Gospodine, reče sluga, gospoña je u budoaru i, veoma zauzeta, nije mi ništa odgovorila; ali, ako bi gospodin htio da preñe u salon, tamo već ima nekoga. Diveći se strahovitoj sposobnosti tih ljudi koji, jednom riječju umiju da optuže ili osude svoje gospodare, Rastinjak smjelo otvori vrata na koja je sluga izišao, da bi pokazao tim drskim lakejima kako poznaje kuću; i tako nasumce upade u neku sobu gdje su bile lampe, ormani sa posuñem, grijalica ubrusa za kupanje; iz nje se izlazilo u nekakav mračan hodnik i sporedne stepenice. Prigušen smijeh koji se čuo u predsoblju sasvim ga zbuni. — Gospodine, salon je ovdje, reče mu sluga klanjajući se duboko, što je ličilo na novo ismijavanje. Ežen se tako naglo okrenu da se spotače o neku kadu, ali srećom zadrža šešir da mu ne padne u vodu. U tom trenutku otvoriše se vrata u dnu dugačkog hodnika koji je osvjetljavala neka mala lampa, i Rastinjak ču u isto vrijeme glas gospoñe de Resto, glas čiča-Gorioa i odjek jednog poljupca. On tada uñe u trpezariju, preñe preko nje, poñe za slugom, uñe u prvi salon, i tu stade kraj prozora čim vidje da je okrenut dvorištu. Htio je da se uvjeri da li je ovaj čiča Gorio zaista onaj čiča Gorio koga je poznavao. I dok mu je srce snažno kucalo, on se sjećao strašnih Votrenovih riječi. Sluga je čekao Ežena na ulazu u salon, kad odjednom iz njega iziñe neki otmjen mladić koji reče nestrpljivo: »Ja odoh, Mo-rise. Kažite gospoñi grofici da sam je čekao više od pola sata.« Ovaj neuljudan mladić, koji je svakako imao prava da bude takav, pjevušeći neku italijansku pjesmicu, uputi se prozoru kod kog je zastao Ežen, prvo, da vidi kakav je taj čovjek tamo, a drugo, da pogleda u dvorište. — Bolje bi bilo da gospodin grof pričeka još malo, gospoña je gotova, reče Moriš i ode u predsoblje. U tom trenutku čiča Gorio, koji je izišao na sporedna vrata, zasta kod kapije. Starac se spremao da otvori svoj kišobran, ne primjećujući da je kapija širom otvorena kako bi mogao da uñe jedan mladić sa odličjem, koji je tjerao dvokolice. čiča Gorio jedva uspje da ustukne da ga kola ne pregaze. Konj se uplaši od kišobrana, odskoči malo u stranu i pojuri ka trijemu. Mladić se osvrnu Ijutito, pogleda čiča-Gorioa, i prije no što iziñe, pozdravi ga odajući mu ono poštovanje koje mimo svoje volje ukazujemo zelenašima od kojih zavisimo, ili ljudima rñavog glasa, zbog čega se docnije stidimo. Ciča Gorio mu odgovori prijateljskim i dobroćudnim pozdravom. Sve se ovo odigralo za tren oka. Ežen je bio suviše zamišljen, nije ni primijetio da nije sam, kad odjednom ču grofičin glas. — Šta, Maksime, vi odlazite? reče ona prijekorno i pomalo jetko.
Grofica nije ni primijetila da su kola ušla. Rastinjak se naglo okrenu i vidje groficu u divnoj sobnoj haljini od bijelog kašmira sa ružičastim pojasom. Bila je nemarno očešljana kao sve Parižanke prije podne; bila je namirisana, bez sumnje okupana, a njena ljepota, nekako prefinjena, bila je još čulnija; oči su joj bile vlažne. Mladići umiju sve da zapaze: njihova se duša utapa u zračenje ženske ljepote, kao što biljka udiše iz vazduha svoje hranljive sastojke. Zato Ežen osjeti mekotu i svježinu njenih ruku, iako ih nije ni dodirnuo. On je ispod kašmira vidio njene jedre grudi koje su se ponekad nazirale kroz poluotvorenu haljinu i privlačile njegov pogled. Grofici nije bio potreban stežnjak, sam je pojas isticao njen vitki stas; njen vrat kao da je bio stvoren za milovanje, a njene noge bile su divne u papučama. Kad Maksim dohvati njenu ruku da je poljubi, Ežen tek tada primijeti Maksima a grofica Ežena. — Gle! Vi ste ovdje, gospodine de Rastinjak, milo mi je što vas vidim, reče ona glasom kome se mora pokoriti svaki razuman čovjek. Maksim je tako značajno gledao čas u Ežena čas u groficu da je nagovještavao nezvanom gostu da treba da se čisti. »A, draga moja, nadam se da ćeš ovog žuto-kljunoa izbaciti napolje!« To su jasno i razgovjetno kazivali pogledi drskog i oholog mladića kojeg je grofica Anastazija nazvala Maksimom i čije je lice ispitivala onim pokornim pogledom koji nesvjesno odaje tajne svake žene. Rastinjaka obuze silna mržnja prema tom mladiću. Prvo zbog toga što uvidje kako je grozna njegova kosa prema divnoj, plavoj i lijepo nakudravljenoj Maksimovoj kosi. Zatim, Maksim je imao lijepe i čiste čizme dok su njegove, pored sve pažnje, bile prilično ukaljane. Najzad, Maksimu je redengot stajao kao saliven i davao mu izgled lijepe žene, dok je Ežen u dva i po časa "po podne bio u fraku. Posmatrajući ovog kicoša, vitkog i visokog, sjajnih očiju i blijeda lica, koji je bio u stanju da upropasti i samohrano siroče, pronicljivi mladić iz Šarante osjeti šta znači biti otmjeno odjeven. I ne sačekavši Eženov odgovor, gospoña de Resto zamače u drugi salon, slična leptiru, u haljini čiji su se skuti lepršali pri povijanju i razvijanju. Maksim ode za njom. Ežen, sav bijesan, poñe za njima. I tako se svi troje nañoše zajedno kraj kamina, u velikom salonu. Student je dobro znao da će biti na smetnji tom odvratnom Maksimu; ali je htio da prkosi tom kicošu, makar se i zamjerio gospoñi de Resto. Odjednom, sjetivši se da je vidio tog mladića na balu gospoñe de Bozean, on pogodi šta Maksim znači za gospoñu de Resto; i, s onom mladićkom smjelošću koja čini velike gluposti ili postiže velike uspjehe, on se zareče: «Evo mog suparnika, moram ga pobijediti.« Nerazborit mladić! On nije znao da Maksim de Traj dopušta da ga uvrijede, ali da prvi puca i ubija svog protivnika. Ežen je bio dobar strijelac, ali još nije imao dvadeset pogodaka sa dvadeset dva metka. Mladi grof sjede u naslonjaču kraj vatre, dohvati mašice i poče da džara po kaminu tako plaho-vito i tako zlovoljno da se lijepo Anastazijino lice odjednom sneveseli. Ona se okrenu Eženu i pogleda ga onim hladnim upitnim pogledom koji je rječito govorio: Zašto ne odlazite? Ali tako, da lijepo vaspitani ljudi mogu odmah da odgovore onim rečenicama koje bi trebalo zvati izlaznim rečenicama. Ežen napravi ljubazno lice i reče: — Gospoño, požurio sam da vas posjetim zbog ... Ali odjednom naglo ućuta, jer se otvoriše vrata i uñe onaj gospodin koji je došao kolima. On je bio golo-glav, ne pozdravi se sa groficom, zagleda brižljivo Ežena, pruži ruku Maksimu i reče mu veoma prijateljskim tonom: „Dobar dan", što neobično iznenadi Ežena. Mladi palančani ne znaju kako je prijatno živjeti utroje. — Gospodin de Resto, reče grofica studentu, pokazujući na svog muža. Ežen se duboko pokloni.
— Gospodin de Rastinjak, nastavi ona predstavljajući Ežena grofu de Resto. On je, preko Marsijakovih, roñak vikontese de Bozean na čijem sam posljednjem balu imala zadovoljstvo da se upoznam s njim. Riječi roñak gospode vikontese de Bozean preko Marsijakovih, koje je grofica izgovorila gotovo deklamujući, puna one gordosti koju osjeća svaka domaćica kad hoće da pokaže da kod nje dolazi samo otmjeni svijet, čarobno su djelovale. Grof nije više bio hladan i zvaničan, već pozdravi studenta. — Milo mi je, gospodine, reče on što mi se dala prilika da se upoznam s vama. I sam grof Maksim de Traj pogleda uznemireno Ežena i odmah promijeni svoje izazivačko držanje. Ova nagla promjena koja nasta pri pomenu jednog imena, otvori oči i povrati duh mladoh južnjaka. Visoko pariško društvo nije više imalo tajni za njega. Pansion Voker i čiča Gorio bili su sada daleko od njegovih misli. — Ja sam mislio da je porodica Marsijaka izumrla? reče grof de Resto Eženu. — Jeste, gospodine, odgovori on. Moj djeda, vitez de Rastinjak, oženio se nasljednicom porodice de Mar-sijak. On je imao samo jednu kćer kojom se oženio maršal de Klarenbo, djeda po majci gospoñe de Bozean. Mi smo mlaña grana i utoliko siromašnija što je moj djeda, viceadmiral, izgubio sve što je imao služeći kralja. Revolucionarna vlada nije priznala naša potraživanja pri likvidiranju Indijskog društva. — Je li gospodin vaš djeda, prije 1789, komandovao brodom Osvetnik? — Jeste. — On je onda poznavao mog djeda koji je koman-dovao Varvikom. Maksim sleže lako ramenima gledajući u gospoñu de Resto, kao da je htio da joj kaže: »Mi smo propali ako ova dvojica budu razgovarali o mornarici.« Anastazija razumjede poglede gospodina de Traja. Ona se nasmiješi, kako to samo žene znaju, i reče: „Hodite, Maksime, imam nešto da vas pitam. Gospodo, mi vas ostavljamo da zajedno plovite na Varviku i na Osvetniku.« Ona ustade i izazivački pozva Maksima koji poñe s njom u budoar. Ovaj morganatski par, kako to lijepo kažu Nijemci a za šta mi nemamo odgovarajućeg izraza u francuskom jeziku, tek je stigao do vrata a grof prekide razgovor s Eženom. — Anastazija ostanite, draga moja, povika on ljutite, vi dobro znate da ... — Odmah ću se vratiti, odmah, prekide ga ona; samo da nešto kažem Maksimu. Doista, ona se ubrzo vrati. Žene koje moraju da paze na narav svojih muževa da bi mogle da rade šta hoće, znaju dokle smiju da idu a da ne izgube njihovo dragocjeno povjerenje. One im nikad ne protivrječe kad su u pitanju obične stvari. Tako je grofica prema tonu grofova glasa uvidjela da je opasno ostati u budoaru. Za ovu neprijatnost imala je da zahvali Eženu. Zato ga sa neskrivenim negodovanjem pokaza Maksimu, koji krajnje zajedljivo reče i grofu, i njegovoj ženi i Eženu: — Slušajte, vi imate posla, ne želim da vam smetam; zbogom. I ode. — Ta ostanite, Maksime! povika grof. — Doñite na večeru, reče grofica koja ponovo ostavi Ežena i grofa i ode sa Maksimom u prvi salon gdje su čekali da gospodin de Resto otprati Ežena.
Rastinjak je slušao kako se čas zakikoću, čas razgovaraju, pa zaćute; ali pakosni student nastavi da pravi dosjetke sa gospodinom de Resto, laskao mu je ili ga uvlačio u nove razgovore samo da bi ponovo vidio groficu i doznao u kakvim je odnosima sa čiča-Gorioom. Ova žena, očevidno zaljubljena u Maksima, koja drži muža pod papučom, a tajno održava veze sa starim fabrikantom rezanaca, izgledala mu je veoma zagonetna. Htio je da prozre u tu tajanstvenost, nadajući se da će tako moći da zagospodari tom Parižankom. — Anastazija! pozva grof ponovo svoju ženu. — Mora se, jadni Maksime, reče ona mladiću. Do-viñenja, večeras... — Nadam se, Nazi, šapnu joj on, da ćemo se osloboditi onog mladića čije oči uvijek zasijaju kao žeravice kad god se vaša haljina otvori. Izjaviće vam ljubav, obrukaće vas i moraću da ga ubijem. — Jeste li poludjeli, Maksime? reče ona. Zar ti studenti nisu veoma pogodni da se na njih baci sumnja ljubomornog muža, i da se tako prikrije pravi ljubavnik? Udesiću ja da ga Resto omrzne. Maksim prsnu u smijeh i iziñe; grofica ga isprati i stade uz prozor da ga posmatra kako puca bičem i tjera konja da poigrava. Vratila se tek onda kad su zatvorili kapiju. — Znate li, draga moja, reče joj grof kad se ponovo pojavila, imanje na kom živi gospodinova porodica nije daleko od Verteja, na Šaran ti. Gospodinov i moj djeda bili su poznanici. — Milo mi je što smo stari poznanici, reče grofica rasijano. — Više nego što mislite, reče Ežen tihim glasom. — Kako! reče ona živo. — Evo kako, reče student. Vidio sam maločas da je iz vaše kuće izišao jedan gospodin s kojim stanujem u istom pansionu, soba do sobe, čiča Gorio. Pri pomenu tog imena ukrašenog riječju čiča, grof koji je džarao po kaminu, baci mašice u vatru, kao da se opekao, i ustade. — Gospodine, mogli biste kazati gospodin Gorio! viknu on. Grofica prvo problijedje kad vidje muža tako razdra-zenog, pa onda pocrvenje i zbuni se; najzad odgovori usiljeno prirodnim glasom, sa izvještačenom veselošću na licu: »Nikoga na svijetu ne volim više od njega...« Tu zastade, pogleda u klavir kao da se nečega prisjetila i reče: — Volite li muziku, gospodine? — Mnogo, odgovori Ežen, sav crven i zbunjen pretpostavkom da je učinio neku veliku glupost. — Pjevate li? zapita ga ona, priñe klaviru i preletje preko svih dirki od najnižeg ut do najvišeg fa. Rrra! — Ne, gospoño. Grof de Resto hodao je po sobi uzduž i poprijeko.
— Šteta, ko umije da pjeva, može imati mnogo uspjeha, reče grofica i zapjeva: — Sa-aro, saro, sa-a-a-ro, non du-bi-ta-re. Izgovorivši ime čiča Gorioa, Ežen je napravio jak utisak, ali sasvim suprotan utisku koji su izazvale riječi: roñak gospoñe de Bozean. On se nalazio u položaju čovjeka koji je, zahvaljujući naročitom povjerenju, mogao da razgleda zbirku nekog ljubitelja starina, pa je nepažnjom iz punog ormana izvajanih figura, oborio tri--četiri slabo nalijepljene glave. Zaželio je da propadne u zemlju. Lice gospoñe de Resto bilo je hladno a ravnodušne oči izbjegavale su poglede nesrećnog studenta. — Gospoño, reče on, vi imate da razgovarate sa gospodinom de Resto, i zato vas molim da primite uvjerenje o mom poštovanju, i da mi dopustite ... — Kad god budete došli, prekide ga naglo grofica, pričinićete i gospodinu de Resto i meni najveće zadovoljstvo, budite uvjereni u to. Ežen se pokloni duboko i grofici i grofu pa iziñe, a grof ga, i pored njegovog opiranja, isprati do predsoblja. — Kad god bude došao ovaj gospodin, reče grof Morisu, kažite mu da nismo kod kuće, ni gospoña ni ja. Kad Ežen iziñe primijeti da pada kiša. — Eto reče on u sebi, napravio sam glupost kojoj ne znam ni uzroka ni značaja, a sad ću još upropastiti odijelo i šešir. Bolje bi bilo da sam ostao kod kuće i bubao za ispit, spremajući se za dobrog sudiju. Mogu li odlaziti u društvo kad je za to potrebno imati kola, čiste čizme, neophodnu opremu, zlatan lanac, danju rukavice od bijele jelenske kože koje staju po šest franaka par, a uveče žute rukavice! A, matori ugursuze, čiča Gorio! Kad je izišao na ulicu, naidoñe neka iznajmljena kola koja su se vraćala sa svadbe. Kočijaš je jedva čekao da krišom zaradi nešto za sebe i vidjevši Ežena u fraku, s bijelim prslukom, žutim rukavicama i sjajnim čizmama a bez kišobrana, upita ga znakom hoće li da ga poveze. Ežen je bio obuzet onim prigušenim bijesom koji gura mlade ljude sve dublje u ponor u koji su upali, kao da će tamo naći neki srećan izlaz. On glavom dade znak da pristaje na kočijaševu ponudu i uñe u kola, iako je imao samo dvadeset dva sua. Nekoliko pomorandžinih cvjetova i zlatnih končića pokazivali su da su se u njima vozili mladenci. — Kuda će gospodin? upita kočijaš, koji je već skinuo bijele rukavice. — Vala, pomisli Ežen, kad sam već ovako zabasao, onda da bar nešto ućarim! Tjerajte u palatu de Bozean, odgovori on glasno. — U koju? zapita kočijaš. Ovo pitanje zbuni Ežena. Ovaj novajlija u otmjenosti nije znao da postoje dvije palate de Bozean, a nije znao ni koliko ima roñaka koji ne pomišljaju na njega. — Vikonta de Bozean, ulica ... — Grenel, dodade kočijaš klimnuvši glavom i pre-kinuvši ga. Znate, imate i palatu grofa i markiza de Bozean, u Ulici Sen-Dominik, dodade on, podižući papuču na kolima.
— Znam, odgovori Ežen odsječno. Danas mi se svak ruga! reče on i baci šešir na prednje sjedište. Skupo ću sve ovo platiti. Ali ću bar kao pravi gospodin posjetiti svoju tobožnju roñaku. A onaj stari zlikovac, čiča Gorio, već me košta najmanje deset franaka. Ali ću bar ispričati gospoñi de Bozean šta mi se sve desilo, možda ću je nasmijati. Ona je vjerovatno upoznata sa tajnom zločinačkih veza izmeñu onog matorog pacova bez repa i one lijepe žene. Bolje je da zadobijem naklonost svoje roñake nego da se nosim s onom pokvarenom ženom koja mi izgleda veoma skupa. Kad je ime ove lijepe vikontese tako moćno, koliko tek vrijedi ona sama? Okrenimo se onima ka vrhu. Kad se već napada nešto na nebu, onda treba gañati pravo u boga! Te su riječi samo kratak izvod mnogih i mnogih misli koje su se vrzmale po njegovoj glavi. Gledajući kako pada kiša, on se malo smiri i osjeti spokojnim. Tješio se da će bar korisno potrošiti posljednji novac koji ima pri sebi, jer će sačuvati frak, čizme i šešir. Zato se nasmijao kad je kočijaš doviknuo: Otvorite vrata, molim vas! Vratar u crvenoj i zlatom optočenoj livreji otvori vrata palate, i Rastinjak je sa zadovoljstvom gledao kako njegova kola prolaze ispod trijema, zaokreću u dvorište i zaustavljaju se pred ulazom. Kočijaš u dugačkom plavom kaputu priñe kolima i spusti kolski stepenik. Izlazeći iz kola, Ežen ču prigušen smijeh koji je dolazio iz hodnika sa stubovima. Sluge su se već podsmijevale ovim prostim svatovskim kolima. Njihov smijeh začu se baš onda kad je student uporeñivao svoja kola sa jednim od najljepših kočija koje postoje u Parizu, u koje su bila upregnuta dva nemirna konja s ružama iza ušiju, koji su grizli ñem, a koje je kočijaš, na-pudrovan i sa lijepom maramom oko vrata, kratko držao na uzdi, kao da su htjeli da se otmu. U Šose-d'Anten, u dvorištu gospoñe de Resto vidio je lake dvokolice čovjeka od dvadeset šest godina. U predgrañu Sen-Zermen zatekao je raskoš velikog plemića, ekipaž koji je vrijedio više od trideset hiljada franaka. — Ko li je tu? zapita se Ežen shvativši, istina malo dockan, da u Parizu ima veoma malo slobodnih žena i da skupo staje njihovo osvajanje. Doñavola! Vjerovatno i moja roñaka ima svog Maksima. Teško ožalošćen, on se pope uz stepenice. Cim se pojavi, otvoriše se staklena vrata; pred njim se pojaviše sluge uozbiljene kao magarci kad ih timare. Onaj bal na kom je i on bio prisutan, prireñen je u velikim prostorijama za svečanosti, u prizemlju palate de Bozean. Pošto nije imao vremena da posjeti svoju roñaku izmeñu poziva i bala, on nije ni poznavao stan gospoñe de Bozean! pružala mu se prilika da prvi put vidi čuda one elegancije koja odaje dušu i navike jedne otmjene žene. Ovo je bilo utoliko zanimljivije za posmatranje što je mogao da pravi poreñenja sa salonom gospoñe de Resto. Vekontesa je primala u četiri i po časa. Da je Ežen došao pet minuta ranije, ne bi ga primila. Ežena, koji nije imao pojma o raznim pariškim običajima, od-vedoše gospoñi de Bozean preko velikih bijelih stepenica punih cvijeća, sa pozlaćenom ogradom i crvenim ćilimima. On ništa još nije znao o njoj, iako je spadala u žene o kojima se svake večeri prepričavaju priče po pariškim salonima. Vikontesa je već tri godine bila u prisnim vezama sa markizom d'Ažida-Pento, koji je spadao u najpoznatije i najbogatije portugalske plemiće. To je bila jedna od onih bezazlenih veza koje imaju u sebi tolik« draži za one koji je održavaju, tako da ne podnose nikog drugog. Zato je i vikont de Bozean, htio-ne htio, poštovao pred svijetom ovu morganatsku vezu. Svi oni koji su prvih dana ovog prijateljstva dolazili kod vikontese u dva časa po podne zaticali su marlkiza d'Ažida-Pento. Gospoña de Bozean nije mogla da odbija posjete, jer bi to bilo vrlo nepristojno, ali je ipak hladno primala svoje goste, pažljivo zagledala šare na tavanu, tako da je svakom bilo jasno koliko joj smeta. Kad se razglasilo po Parizu da su gospoñi de Bozean neprijatne popodnevne posjete, niko joj više nije dolazio. Ona je odlazila u Veselo pozorište ili u Operu sa gospodinom de Bo-zeanom i gospodinom d'Ažida-Pentom. Ali gospodin de Bozean, kao lijepo vaspitan čovjek, uvijek je
ostavljao svoju ženu i Portugalca same u loži. Gospodin d'Ažida je mislio da se ženi jednom od gospoñica de Rošfid. U visokim društvenim krugovima svako je, osim gospoñe de Bozean, znao za tu vezu. Neke njene prijateljice bijahu joj kao nagovijestile nešto; ali ona se na to smijala, vjerujući da one to čine iz zavisti, želeći da pomute njenu sreću. Meñutim trebalo je objaviti vjeridbu. Iako je došao da obavijesti vikontesu o ovome braku, lijepi Portugalac još nije smio da izusti ni jednu jedinu riječ o tome. Zašto? Zato što, bez sumnje, ništa nije teže nego saopštiti ženi takav ultimatum. Ima ljudi koji se bolje osjećaju u dvoboju, pred čovjekom koji im može svakog časa probosti srce mačem, nego pred ženom koja poslije dvočasovnog jadikovanja pada u nesvjest i traži soli za udisanje da bi se osvježila. Dakle, gospodin d'A-žida-Pento sjedio je kao na trnju i mislio da poñe, govoreći u sebi da će gospoña de Bozean doznati ovu vijest; on će joj pisati; biće mu lakše da ovo ljubavno ubistvo izvrši pismeno nego usmeno. Kad sluga prijavi gospodina Ežena de Rastinjaka, markiz d'Ažida-Pento za-drhta od radosti. Zapamtite dobro da zaljubljena žena ima više smisla za sumnjičenja no sposobnosti da unese promjene u svoja zadovoljstva. Kad neko hoće da je napusti, ona brže shvati smisao nekog pokreta no što Virgilijev parip osjeti ona majušna tijela glasnika ljubavi. Zato i gospoña de Bozean primijeti ovaj nehotičan trzaj, koji je bio lak, ali bezazleno strašan. Ežen nije znao da u Parizu nikome ne treba ući u kuću dok se prethodno, od kućnih prijatelja, ne sazna sve o mužu, o ženi i djeci, da se ne bi učinila neka od onih gluposti za koje Poljaci tako živopisno kažu: Upregnite pet volova u kola! svakako zato da biste se izvukli iz nezgode u koju ste zapali. Takve neprilike još nemaju imena u Francuskoj zacijelo zato što se misli da su one u njoj nemoguće uslijed jako rasprostranjenog ogovaranja. Pošto je dobro nasio kod gospoñe de Resto, koja mu nije ostavila ni toliko vremena da se izvuče iz škripca, samo je Ežen bio u stanju da nastavi sa svojim šeprtljanjima, otišavši u posjetu gospoñi de Bozean. Ali ako je tamo i suviše mnogo smetao gospoñi de Resto i gospodinu de Traju, ovdje je spašavao gospodina d'Ažida. — Zbogom, reče Portugalac žureči vratima, dok je Ežen ulazio u jedan mali i lijepi salon, siv i ružičast, u kome je raskoš bila uslovljena elegancijom. — Ali da se vidimo večeras, reče gospoña de Bozean, okrenu glavu i pogleda u markiza. Zar nećemo u pozorište? — Ne mogu, reče on i dohvati kvaku na vratima. Gospoña de Bozean ustade, pozva ga k sebi ne osvrćući se na Ežena koji je, stojeći zasjenjen pred bljeskom divotnog bogatstva, povjerovao u istinitost arapskih priča i nije znao gdje da se skloni ispred ove žene koja ga ne primjećuje. Vikontesa podiže kažiprst desne ruke i njime pozva markiza preda se. U njenom pokretu bilo je i plahovitog despotizma i silne strasti, te markiz pusti kvaku i vrati se. Ežen ga je zavidljivo gledao. To je onaj čovjek čija kola čekaju dolje! Treba dakle imati bijesne konje, sluge u livrejama, i more zlata da bi se zadobio pogled jedne Parižanke. Demon raskoši ujede ga za srce, obuze ga groznica dobiti, a želja za zlatom osuši mu grlo. Imao je sto trideset franaka za tri mjeseca. Njegov otac, majka, braća, sestre, tetka, nisu trošili, svi zajedno, ni dvjesta franaka mjesečno. Ovo brzo poreñenje izmeñu njegovog sadašnjeg položaja i cilja koji je trebalo da postigne samo poveća njegovo zaprepašćenje. — A zašto, reče vikontesa smijući se, ne možete da doñete u Italijansko pozorište? — Imam posla. Pozvan sam na večeru kod engleskog ambasadora. — Ostavite sve to.
Kad čovjek samo počne da laže, on je onda primoran da upada iz laži u laž. Gospodin d'Ažida reče tada smijući se: — Vi to zahtijevate? — Zacijelo? — Eto, to sam želio da mi kažete, odgovori on i pogleda je onim nježnim pogledom koji bi umirio svaku drugu ženu. Zatim, dohvati vikontesinu ruku, poljubi je i ode. Ežen zagladi rukom kosu i spremi se za pozdrav, vjerujući da će se sad gospoña de Bozean sjetiti i njega; ali, ona odjednom pojuri, uñe u galeriju, pritrča prozoru i stade gledati gospodina d'Ažida kako ulazi u kola; ona pažljivo oslušnu i ču kako sluga ponavlja ko-čijašu: »Kod gospodina de Rošfida«. Ove riječi i način na koji se gospodin d'Ažida zavali u kola djelovali su kao udar groma na ovu ženu, i ona se vrati obuzeta najcrnjim slutnjama. Za visoke društvene krugove to su najstrašnije nesreće. Vikontesa uñe u spavaću sobu, sjede za sto i uze hartiju za pisma. »Pošto večerate kod Rošfidovih, a ne u engleskoj ambasadi, napisa ona, morate se objasniti sa mnom. Ja vas čekam«. Kad je ispravila nekoliko slova koja je usljed grčevitog drhtanja ruke rñavo napisala, ona se potpisa sa K, što je trebalo da znači Kler de Burgonj, i zazvoni. — Zače, reče sluzi koji odmah uñe, otiñite u sedam i po časova kod gospodina de Rošfida i potražite mar-kiza d'Ažidu. Ako je gospodin markiz tamo, predajte mu ovo pismo, i ne čekajte odgovor; ako ne bude tamo, vratite pismo. — Gospoñu vikontesu čeka neko u salonu. — Zbilja, reče ona i uñe unutra. Eženu je već bilo jako neugodno; najzad ukaza se vikontesa koja mu reče glasom koji ga silno uzbudi: „Oprostite, gospodine, morala sam da napišem jedno pismo, a sada vam stojim na raspolaganju.« Nije znala šta govori, jer evo šta je mislila: »A, on hoće da se oženi gospoñicom de Rošfid. No, je li on slobodan? Taj brak ima da se pokvari još noćas, ili ja... Ali o tome se sutra neće više ni govoriti«. — Roñako ... odgovori Ežen. — Kako? uzviknu vikontesa i osinu ga drskim pogledom od kog se student sledi. Ežen je razumio to njeno: kako. Za ova tri sata on je toliko stvari naučio da je postao obazriv. — Gospoño, popravi se on i pocrvenje. Tu zastade, pa onda nastavi: Oprostite mi; meni je potrebno toliko pomoći da mi malo srodstva ne bi ništa naudilo. Gospoña de Bozean se nasmiješi, ali žalosno: ona je već osjećala nesreću koja se bližila. — Kad biste znali u kakvom se položaju nalazi moja porodica, nastavi on, vi biste pristali da budete jedna od onih vila iz bajki koje uživaju u otklanjanju teškoća svojih štićenika. — Dakle, roñače, reče ona smijući se, čime vam mogu pomoći?
— A zar ja to znam? Ali biti s vama i u najdaljem srodstvu vrijedi koliko čitavo bogatstvo. Zbunili ste me, ne znam ni šta sam vam kazao. Vi ste jedina osoba koju poznajem u Parizu. Htio sam da vas zamolim da me prisvojite kao kakvo siroče koje bi se uhvatilo za vaš skut i koje bi bilo u stanju da za vas da i svoj život. — Da li biste ubili nekoga zbog mene? ;
— Ubio bih i dvojicu, reče Ežen.
— Dijete! Da, vi ste pravo dijete, reče ona zaustavljajući suze. Vi biste mogli iskreno voljeti! — Ah! uzdahnu on klimnuvši glavom. Vikontesa se živo zainteresova za studenta zbog njegovog odgovora. Južnjak je pravio svoj prvi račun. Izmeñu plavog budoarr gospoñe de Resto i ružičastog salona gospoñe de Bozean, on je svršio tri godine onog Pariškog prava o kome se ne govori, mada se iz njega sastoji veliko društveno pravo koje, ako se dobro nauči i primijeni, daleko vodi. — A, sjetio sam se, reče Ežen. Ja sam na vašem balu upoznao gospoñu de Resto i bio sam danas prije podne kod nje. — Morali ste joj biti na smetnji, reče gospoña de Bozean smiješeći se. — Da, ja sam neznalica koja će cio svijet izazvati protiv sebe, ako mi vi ne pomognete. Mislim da je veoma teško naći u Parizu mladu, lijepu, bogatu i elegantnu ženu koja je slobodna, a meni je potrebna takva žena koja bi me upoznala sa onim što vi žene umijete tako lijepo da objasnite: sa životom. Svuda ću naići na nekog gospodina de Traja. Došao sam, dakle, k vama da mi objasnite jednu zagonetku i da vas zamolim da mi kažete kakvu sam to glupost uradio.. Govorio sam o nekom čiči... — Gospoña vojvotkinja de Lanže, reče Zak prekidajući studenta, kome to ne bi pravo. — Ako želite da uspijete u životu, reče vojvotkinja tihim glasomj prije svega ne smijete biti tako plahoviti. — O! Dobar dan, draga moja, nastavi ona idući u susret vojvotkinji, stisnu joj ruke srdačno i umiljato kao da joj je roñena sestra, a vojvotkinja joj to uzvrati sa najvećom ljubaznošću. »Evo dvije dobre prijateljice! pomisli Rastinjak. Sad ću imati dvije zaštitnice. Ove dvije žene moraju imati iste osobine, te će se obje bez sumnje zauzeti za mene.« — Čemu imam da zahvalim što si došla, draga moja Antoaneta? reče gospoña de Bozean. — Vidjela sam gospodina d'Ažida-Pento kad je ulazio kod gospodina de Rošfida pa sam pomislila da ste sami. Gospoña de Bozean osta hladna i ne pocrvenje, njen se pogled ne promijeni, a njeno čelo kao da se razve-dravalo dok je vojvotkinja izgovarala ove kobne riječi. — Da sam znala da ste zauzeti... dodade vojvotkinja okrenuvši se Eženu. — Gospodin de Rastinjak, moj roñaik, reče vikon-tesa. Šta je sa generalom de Monrivo? reče ona. Juče mi je Serizi rekao da se nigdje ne pojavljuje. Je li bio danas kod vas? Pošto se govorilo da je vojvotkinju napustio gospodin de Monrivo, u kog je ona bila smrtno zaljubljena, ovo je pitanje žacnu posred srca, i ona odgovori pocrve-njevši: — Juče je bio u Jeliseju.
— Na službi, reče gospoña de Bozean. — Klaro, vi zacijelo znate da će se sutra objaviti vjeridba gospodina d'Ažida-Pento i gospoñice de Rošfid? nastavi vojvotkinja sijevajući pakosno očima. Udar je bio isuviše jak, vikontesa preblijedje i odgovori smijući se: — To je vijest kojom se zanimaju glupači. Zašto bi gospodin d'Ažida dao jedno od najpoznatijih portugalskih imena gospoñici de Rošfid? Rošfidovi su skorašnji plemići. — Ali će Berta, kako se govori, imati dvije stotine hiljada li var a prihoda. — Gospodin d'Ažida je i suviše bogat da bi se time rukovodio. — Draga moja, gospoñica de Rošfid je dražesna. — A! — Najzad, on je danas tamo na večeri, sve je ureñeno. Iznenañena sam koliko ste vi malo obaviješteni o tome. — Dahle, kalkvu ste to ludoriju učinili, gospodine? reče gospoña de Bozean. Ovaj siroti dečko pravi je novajlija u društvu te pojma nema o čemu mi govorimo. Budite dobri prema njemu, a naš razgovor ostavimo za sutra. Vidite, sutra će sve biti zvanično objavljeno, i onda ćete moći sa sigurnošću govoriti o tome. Vojvotkinja odmjeri Ežena od glave do pete onim drskim pogledom koji čovjeka smrvi, i stavi mu na znanje da je niko i ništa. — Gospoño, ja sam nehotice strašno uvrijedio gospoñu de Resto. Nehotice, eto, u tome je moja krivica, reče student koji se već snašao i shvatio zajedljiva i potajna peckanja u ljubaznim riječima ovih dviju žena. Vi se i dalje viñate s onima koji vam svjesno nanose bol, a možda i strahujete od njih, dok onoga koji nesvjesno nanosi uvrede smatraju za glupaka i smetenjaka koji ne umije ničim da se koristi, a svako ga prezire. Gospoña de Bozean pogleda studenta onim pogledom velikih duša u kome je bilo i zahvalnosti i dostojanstva. Taj pogled bio je melem za ranu koju je studentovu srcu zadala vojvotkinja svojim izvršiteljsko--procjenjivačkim pogledom, kojim je odmjerila njegovu vrijednost. — Zamislite da sam uspio da zadobijem blagonaklonost grofa de Resto, jer, reče on i pogleda vojvotkinju istovremeno i ponizno i zajedljivo, moram vam priznati, gospoño, ja sam zasada samo grešni student, sam samcit, puki siromah ... — Ne govorite tako, gospodine de Rastinjak. Žene nikad ne vole ono što niko ne voli. — E, reče Ežen, meni je tek dvadeset dvije godine, i čovjek mora da podnosi nezgode koje idu sa godinama. Uostalom, ja se ispovijedam; a nemoguće je kleknuti u ljepšu ispovjedaonicu: u ovoj se čine grijesi koji se priznaju u onoj drugoj. Zbog njihove neukusnosti, vojvotkinja hladno primi i osudi ove jeretičke riječi, i reče vikontesi: — Gospodin je došao... Gospoña de Bozean poče slatko da se smije i svom roñaku i vojvotkinji. — Došao je, draga moja, i traži vaspitačicu dobra ukusa.
— Gospoño vojvotkinjo, nastavi Rastinjak, zar nije prirodno što želimo da upoznamo tajne onoga što nas očarava? (Sad sigurno govorim, pomisli on, kao kakav brica.) — Mislim da je gospoña de Resto učenica gospodina de Traja, reče vojvotkinja. — Gospoño, ja o tome nisam imao ni pojma, nastavi student. Zato sam i upao tako glupo meñu njih. Najzad, muž me je lijepo primio, žena bi me podnosila neko vrijeme, ali mi odjednom pade na um da im kažem kako poznajem jednog čovjeka kog sam vidio da izlazi na tajne stepenice i koji je u dnu hodnika poljubio groficu. — Ko je to bio? zapitaše obje žene. — Neki starac koji živi sa dva zlatnika mjesečno kao i ja, ubogi student, na kraju predgraña Sen-Marso, pravi bijednik, kome se svako podsmijeva a koga zovemo čiča Gorio. — Pa vi ste pravo dijete, uzviknu vikontesa. Gospoña de Resto se kao djevojka preživala Gorio. — Kći nekog fabrikanta rezanaca, nastavi vojvotkinja, beznačajna žena koja je predstavljena dvoru istog dana kad i kći nekakvog poslastičara. Zar se ne sjećate, Klaro? Kralj je počeo da se smije i rekao je na latinskom nešto duhovito o brašnu. Ljudi... kako ono bijaše? Ljudi... — Eiusdem farinae, reče Ežen. — Tako je, reče vojvotkinja. — A, to je njen otac, nastavi student užasnut. — Dabome; čiča je imao dvije kćeri koje ludo voli, iaiko se obje gotovo odriču njega. — Nije li druga udata, reče vikontesa gledajući u gospoñu de Lanže, za nekog barona de Nisenžana? Da se ne zove Delfina? Je li to ona plavuša koja ima ložu u Operi, a odlazi i u Veselo pozorište, i glasno se smije da bi privukla pažnju na sebe? Vojvotkinja se nasmiješi i reče: — Pa ja vam se divim, draga moja. Što vas toliko zanimaju ti ljudi? Trebalo je biti ludo zaljubljen, kao što je bio Resto, pa se oženiti brašnarevom kćerkom, gospoñicom Anastazijom. Ali neće se mnogo uvajditi. Ona je pala u ruke gospodinu de Traju, koji će je upropastiti. — One su se odrekle svog oca? ponovi Ežen. — Da, da, odrekle su se svog oca. Nekakvog oca, nastavi vikontesa, dobrog oca koji je, kako se priča, dao svakoj u miraz po pet ili šest stotina hiljada franaka da ih usreći lijepom udajom, a za sebe zadržao samo osam do deset hiljada Hvara prihoda, vjerujući da će njegove kćeri ostati njegove kćeri, misleći da je sebi stvorio kod njih dva izvora za izdržavanje, dvije kuće gdje će ga obožavati i njegovati. Poslije dvije godine zetovi su ga otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika ... Iz Eženovih očiju kanu nekoliko suza. Nedavno se okrijepio čistim i svetim porodičnim osjećanjima, još je vjerovao u svoje mladalačke snove i ovo mu je bio prvi dan na bojištu pariške civilizacije. Istina uzbuñenja djeluju tako snažno da ove tri osobe zaćutaše za trenutak gledajući se nijemo.
— E, bože moj! reče gospoña de Lanže, ovo je zaista strašno, a dogaña se svakog dana pred našim očima. Ima li tome kakvog uzroka? Recite mi, draga moja, jeste li se ikad zapitali šta je to zet? Zet je čovjek za koga odgajamo, vi ili ja, milo malo stvorenje za koje nas vezuje hiljadu veza, koje će sedamnaest godina biti radost porodice, njena najčistija duša, kako bi rekao Lamartin, i najzad postati njena napast. Kad nam taj čovjek uzme kćer, on će prvo dograbiti svoju ljubav kao sjekiru da njome iz srca i duše toga anñela iskorijeni sva osjećanja koja su je vezivala za njenu porodicu. Do juče je naša kći bila sve za nas, mi smo bili sve za nju; sutradan, ona postaje naš neprijatelj. Zar ne gledamo tu tragediju svakog dana? Ovdje je snaha krajnje neobazriva prema svekru koji je sve žrtvovao za svog sina. Tamo opet zet izbacuje taštu iz kuće. čujem kako se ljudi pitaju čega danas ima dramatičnog u društvu. Eto, zetova drama je strašna, ne računajući naše brakove koji su postali vrlo glupi. Znam vrlo dobro šta se dogodilo tom starom fabrikantu rezanaca. Mislim da se sjećam da je taj Forio ... — Gorio, gospoño. — Da, taj Morio bio je za vrijeme revolucije predsjednik jednog odbora; bio je posvećen u tajnu one poznate gladi i počeo je da se bogati prodajući u to vrijeme brašno deset puta skuplje no što ga je kupovao. A nabavio ga je koliko je htio. Upravnik dobara moje babe uzeo je od njega silne pare za brašno. Taj Gorio dijelio je dobit, bez sumnje, kao svi takvi ljudi, sa odborom narodnog spasa. Sjećam se da je upravnik govorio mojoj babi da može biti sasvim spokojna u Granviljeu, jer je njeno žito najbolja preporuka za nju. Dakle, taj Lorio koji je dželatima prodavao žito, imao je jednu jedinu strast. Kažu da obožava svoje kćeri. Stariju je uvalio u kuću de Resto, a mlañu udao za barona de Nisenžana, bogatog bankara koji se izdaje za roajalistu. Razumljivo je da se za vrijeme Carstva zetovi nisu snebivali da primaju u kuću ovoga starca iz Devedeset i treće; to je još nekako išlo pod Bonapartom. Ali kad su se povratiti Burbonci, starac je počeo da smeta gospodinu de Resto, a još više bankaru. Kćeri, koje su možda još uvijek voljele svog oca, htjele su da zadovolje i njega i svoje muževe, i da vuci budu siti i sve ovce na broju; i tako su primale Gorioa kad su bile same, izmišljajući nježne izgovore. »Tata, doñite, biće nam prijatnije jer ćemo biti sami!« itd. J' mislim, draga moja, da istinita osjećanja imajući-... : razum: srce ovog jadnika iz Devedeset treće bilo je ranjeno. Vidio je da se njegove kćeri stide njega i da on smeta svojim zetovima, ako one vole svoje muževe. Trebalo je, dakle, da se žrtvuje. I on se žrtvovao, jer je bio otac: sam se prognao. Kad je vidio da su mu kćeri zadovoljne, povjerovao je da je dobro uradio. Saučesnici tog malog zločina bili su i otac i kćeri. To svuda vidimo. Zar taj čiča Dorio ne bi bio masna mrlja u salonu svojih kćeri? On bi se u njemu snebivao i bilo bi mu dosadno. To što se dogodilo tome ocu može se dogoditi i najljepšoj ženi sa čovjekom koga mnogo voli: ako mu dosadi svojom ljubavlju, on ode i izbjegava je, služeći se kojekakvim niskostima. Tako biva sa svim osjećanjima. Naše je srce riznica, ako ga odjednom ispraznite, onda ste propali. Kao što ne opraštamo čovjeku koji je ostao bez prebijene pare, tako isto ne opraštamo ni osjećanju koje se u cijelosti ispolji. Taj otac dao je sve. Davao je punih dvadeset godina, i svoju nježnost, i svoju ljubav; dao je sve svoje bogatstvo za jedan dan. Kad su njegove kćeri dobro iscijedile limun, koru su bacile na ulicu. — Svijet je gadan, reče vikontesa cupkajući svoj šal oborenih očiju, jer je bijehu u srce pogodile riječi koje je gospoña de Lanže njoj namijenila pričajući ovu priču. — Gadan! Ne, odgovori vojvotkinja; uvijek je on takav bio. Ja vam o njemu ovako govorim zato što hoću da vam pokažem da ga dobro poznajem. I ja sam vašeg mišljenja, reče ona stežući ruku vikontesi. Svijet je kaljuga, gledajmo da ostanemo na visini. Tada ustade, poljubi u čelo gospoñu de Bozean govoreći: Ala ste sada lijepi, draga moja. Još nikad nisam vidjela tako lijepu boju lica. Zatim jedva primjetno klimnu glavom pogledavši u roñaka i iziñe.
— Čiča Gorio je veličanstven! Reče Ežen sjetivši se da ga je vidio kako noću savija svoje posuñe od pozlaćenog srebra. Gospoña de Bozean bijaše toliko zamišljena da nije čula njegove riječi. I tako proñe nekoliko trenutaka u ćutanju, a siromah student, zgranut i postiñen, ne usudi se ni da ode, ni da ostane, ni da progovori. — Svijet je gadan i zloban, reče najzad vikontesa. Čim nam se dogodi neka nesreća, odmah se nañe neki prijatelj koji dotrči da nam je saopšti i da nam rije po srcu nožem, hvaleći nam njegovu dršku. Već me ujedaju, već mi se podsmijevaju! Ali ne dam se ja. Ona gordo ispravi glavu kao otmjena žena, a to je i bila, i iz njenih ponosnih očiju sijevnuše munje. — Gle, reče spa-zivši Ežena, vi ste još tu! — Još, reče on žalosno. — Dakle, gospodine de Rastinjak, postupajte s ljudima onako kako zaslužuju. Želite da uspijete; ja ću vam pomoći. Uvidjećete koliko je duboka ženska pokvarenost, izmjerićete veličinu bijedne ljudske sujete. Iako sam pažljivo čitala tu knjigu o svijetu, ipak ima stranica koje su mi ostale nepoznate. Sad znam sve. Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti. Ako hoćete da vas se svijet boji, udri te bez milosti. I ljude i žene smatrajte za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje. Zapamtite da nećete biti niko i ništa ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba da bude mlada, bogata i otmjena. Ali krijte kao blago svako istinito osjećanje; ne dajte ni da ga naslute, jer ćete propasti. Nećete više biti dželat, već ćete posta/ti žrtva. Ako ikoga zavolite, čuvajte dobro svoju tajnu! Nemojte je odati dok dobro ne provjerite kome ćete otvoriti svoje srce. Da biste unaprijed sačuvali tu ljubav koja još ne postoji, naučite se da budete nepovjerljivi prema svijetu. Čujte me, Miguele... (Ona ne primijeti da se prevarila u imenu.) Postoji nešto još strasnije od ovog kćerinskog napuštanja oca, čiju smrt žele obje njegove kćeri. To je suparništvo izmeñu dvije sestre. Resto je plemić, njegova žena je primljena u društvo, predstavljena je i dvoru; ali njena sestra, njena bogata sestra, lijepa gospoña Delfina de Nisenžan, žena jednog bankara, presvisnu od žalosti i zavisti jer je ostala daleko iza svoje sestre; sestru više ne smatra sestrom; te se dvije žene odriču jedna druge, kao što se odriču i svog oca. I zato bi gospoña de Nisenžan polokala sve blato izmeñu ulica Sen-Lazar i Grenel samo da uñe u moj salon. Ona je povjerovala da će pomoću de Marseja doći do svog cilja, postala je njegova robinja i prosto mu dosadi. Ali de Marsej slabo mari za nju. Ako mi je predstavite, vi ćete postati njeno mezimče, i ona će vas obožavati. Volite je poslije, ako možete, ako ne, vi je iskoristite. Pozvaću je jedanput, dvaput, prilikom kakve velike svečanosti, kad bude mnogo svijeta; ali je nikad neću primiti danju. Pozdraviću se s njom, i to je sve. Zatvorili su vam grofičina vrata zato što ste pomenuli čiča-Gorioa. Jeste, dragi moj, možete otići dvadeset puta gospoñi de Resto, uvijek će vam reći da nije kod kuće. Njena su vam vrata zauvijek zatvorena. Lijepo, neka vas onda čiča Gorio odvede u kuću gospoñe Delfine de Nisenžan. Lijepa gospoña de Nisenžan biće za vas znamenje. A vi budite čovjek koga ona izdvaja, i žene će ludovati za vama. Njene suparnice, njene prijateljice, njene najbolje prijateljice gledaće da vas preotmu. Ima žena koje vole čovjeka koga je izabrala neka druga žena, kao što ima jadnih malograñanki koje misle da će steći i naše ponašanje ako stave na glavu šešire kakve mi nosimo. Vi ćete uspjeti. U Parizu, uspjeh je sve, to vam je ključ moći. Ako žene nañu da imate duha i dara, ljudi će u to povjerovati, ako ih vi ne razuvjerite. Tada ćete moći sve što zaželite, svuda ćete imati pristupa. Tada ćete saznati da je svijet skup prevarenih i varalica. Nemojte biti ni s jednima ni s drugima. Ja vam dajem svoje ime kao vodilo za ulazak u taj lavirint. Nemojte ga osramotiti i vratite mi ga čisto, reče ona, povi malo vrat i pogleda studenta kao kakva kraljica. A sad, idite, ostavite me. I mi žene moramo da bijemo bitke sa svojim neprijateljima.
— Ako vam zatreba pouzdan čovjek da potpali minu? prekide je Ežen. — Onda? reče ona. On se udari u prsa, odgovori smiješkom na smiješak svoje roñake i ode. Bilo je pet sati. Ežen je bio gladan te se bojao da ne zadocni na večeru. Ova bojazan probudi u njemu zadovoljstvo koje se osjeća od brze vožnje po Parizu. Ovo čisto mehaničko uživanje nije mu smetalo da se sav preda mislima koje su ga spopale. Kad čovjek njegovih godina osjeti da je prezren, on se ljuti, bjesni, prijeti pesnicima cijelom svijetu, hoće da se sveti i posumnja u samog sebe. Rastinjaka su sada mučile •ove riječi: Vi ste sebi zatvorili grofičina vrata. »Otići ću! pomisli on, ako gospoña de Bozean bude imala pravo, pa ako mi je tamo zabranjen pristup... ja... Gospoña de Resto naći će me u svim salonima u koje odlazi. Naučiću da se mačujem, da gañam iz pištolja i ubiću njenog Maksima!« — »A novac! doviknu mu savjest, gdje ćeš njega naći?« Odjednom drečeće bogatstvo grofice de Resto zasija pred njegovim očima. Tu je vidjeo raskoš u kojoj je morala uživati jedna gospoñica Gorio, pozlate, skupocjene stvari koje padaju u oči, neukusnu raskoš skorojevića, rasipanje ljubavnice koju izdržava ljubavnik. Ta čarobna slika odjednom iščeze pred veličanstvenim dvorcem de Bozean. Njegova mašta, prenijeta u otmjene krugove pariškog društva, probudi u njemu mnogo rñavih misli šireći djelokrug njegova duha i njegove svijesti. Svijet mu se ukaza onakav kakav je: zakoni i moral nisu postojali za bogataše, a u bogatstvu vide ultima ratio mundi. »Votren ima pravo, bogatstvo je vrlina!« pomisli on. Kad je stigao u Ulicu Nev-Sent-Ženevjev, brzo se pope u svoju sobu, zatim se vrati, dade deset franaka kočijašu i najzad uñe u onu odvratnu trpezariju gdje zateče osamnaest gostiju kako slatko jedu, kao životinje za jaslama. On se zgadi na prizor ove bijede i na izgled ove dvorane. Prelaz je bio i suviše nagao, suprotnost i suviše velika, zbog čega i njegovo samoljublje poraste preko svake mjere. Na jednoj strani, svježe i lijepe slike najotmjenijeg društva, mlada i živa lica okružena divotama umjetnosti i raskoši, strasne glave pune poezije; na drugoj strani, jezive slike uokvirene prljav-štinom, i lica kojima su strasti oduzele svaku draž. On se sjeti pouka koje mu je dala gospoña de Bozean, obuzeta gnjevom napuštene žene. Sjeti se njenih zavodljivih ponuda. Bijeda ih je sada objašnjavala. Rastinjak izabra dva puta koji naporedo vode bogatstvu: nauku i ljubav, pomoću kojih će postati učen doktor i svjetski čovjek. Još je bio pravo dijete! Ta se dva puta nikad ne sastaju. — Nešto ste suviše turobni, gospodine markiže, reče mu Votren, i pogleda ga onim pogledom kojim je, kako izgleda, prodirao u najskrivenije tajne ljudskog srca. — Nisam raspoložen da podnosim šale onih koji me nazivaju gospodinom markizom, odgovori on. U Parizu treba imati sto hiljada Hvara prihoda pa biti pravi mar-kiz, a kad neko živi u pansionu Voker, taj baš nije ljubimac sreće. Votren pogleda Rastinjaka i očinski i prezrivo, kao da je htio da kaže: »Balavce jedan! S tobom bih ja začas bio gotov!« Zatim odgovori: — Zato ste rñavo raspoloženi što možda niste imali uspjeha kod lijepe grofice de Resto. — Zatvorila mi je vrata zato što sam joj rekao da njen otac jede za našim stolom, uzviknu Rastinjak. Svi se gosti pogledaše. Čiča Gorio obori oči i okrenu se u stranu da ih obriše. — Natrunili ste mi duvana u oko, reče on svome susjedu.
__ Ko odsad bude jedio čiča-Gorioa, sa mnom će imati posla, odgovori Ežen i pogleda susjeda bivšeg fa-brikanta rezanaca; on vrijedi više od svih nas. Gospoñe se izuzimaju, reče on i okrenu se gospoñici Tajfer. Ova rečenica učini kraj svemu, jer ju je Ežen izgovorio takvim glasom da su svi za stolom zaćutali. Samo mu Votren odgovori podrugljivo: — Ako mislite da uzmete u zaštitu čiča-Gorioa i da postanete njegov odgovorni urednik, treba da umijete dobro da rukujete mačem i dobro da gañate iz pištolja. — To ću naučiti, reče Ežen. — Znači, stupili ste danas u borbu? — Možda, odgovori Rastinjak. Ali ja ne moram nikome da polažem račune o svom radu, kao što se ne trudim da saznam šta drugi rade noću. Votren pogleda poprijeko Rastinjaka. '— Mladiću, ko hoće da gleda pozorište sa lutkama, treba da uñe u baraku a ne da gleda spolja, kroz rupe. Dosta je bilo razgovora, dodade on videći da se Ežen ljuti. Objasnićemo se nasamo kad budete htjeli. Večera proñe u sumornom i nategnutom raspoloženju. Ciča Gorio, obuzet dubokim bolom, koji mu je student zadao svojim riječima, nije shvatio da se prema njemu promijenilo raspoloženje, i da ga je uzeo u zaštitu jedan mladić kadar da učini kraj dosadašnjim ispadima. — Gospodin Gorio je, dakle, otac jedne grofice? reče gospoña Voker tihim glasom. — I jedne baronice, odgovori joj Rastinjak. — Samo to i može biti, reče Bjanšon Rastinjaku, ja sam mu ispitao glavu: ima samo jednu čvorugu, čvorugu očinstva, on će biti vječiti otac. Ežen je bio i suviše ozbiljan te se ne nasmija na Bjanšonovu šalu. Htio je da se koristi savjetima gospoñe de Bozean i pitao se gdje bi i kako došao do para. Sneveseli se kad vidje kako se pred njegovim očima prostiru svjetske ravnice istovremeno i puste i rodne. Kad je večera bila završena, on ostade sam u trpezariji. — Vi ste, dakle, vidjeli moju kćer? reče mu Gorio uzbuñenim glasom. Ežen se trže iz svojih misli, dohvati starčevu ruku, pogleda ga nježno i reče mu: — Vi ste dobar i pošten čovjek. Razgovaraćemo docnije o vašim kćerkama. Zatim ustade i, ne saslušavši čiča-Gorioa, ode u svoju sobu, gdje napisa majci ovo pismo: »Draga majko, ako možeš, pruži mi i treću sisu. Mogao bih brzo da se obogatim. Potrebno mi je hiljadu i dvjesta franaka, i moram ih imati na svaki način. Nemoj govoriti ocu o mom traženju, on će se možda usprotiviti; meñutim, ako ne dobijem taj novac, pašću u očajanje te bih mogao izvršiti samoubistvo. Ja ću ti objasniti svoje pobude čim se budemo sastali, inače bi trebalo da ti napišem čitavu knjigu pa da ti bude jasno u kakvom se položaju nalazim. Nisam se kockao, dobra moja majko, nikome ništa ne dugujem; ali ako želiš da mi spasiš život koji si mi dala, onda treba da mi nañeš ovu svotu. Najzad, počeo sam da odlazim kod vikontese de Bozean, koja me je uzela pod svoje okrilje. Ja moram da idem u društvo, a nemam para ni za čiste rukavice. Kadar sam da se hranim suvim hljebom, da pijem samo vodu, ako ustreba i gladovaću; ali ne mogu biti
bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići svoj cilj, ili ću ostati u blatu. Ja znam kakve sve nade polažete u mene i želim što prije da ih ostvarim. Dobra moja majko, prodaj koji stari nakit, ja ću ti uskoro nabaviti drugi. Dobro poznajem stanje naše porodice i umjeću da cijenim vaše žrtve, a ti budi uvjerena da ih ne tražim uzalud, inače bih bio pravo čudovište. Moju molbu shvati samo kao prijeku potrebu. Cijela naša budućnost zavisi on ovog novca pomoću koga treba da stupim u borbu; jer, život u Parizu nije ništa drugo do neprekidna borba. Ako morate da prodate i tetkine čipke pa da skupite traženu sumu, onda joj reci da ću joj poslati još ljepše«. Itd. Potom i sestrama napisa po jedno pismo i zatraži njihove ušteñevine, a da bi im izmamio novac te da niko u porodici ne dozna za žrtvu koju će one sigurno sa zadovoljstvom podnijeti radi njega, on ih dirnu u najosjetljiviju žicu govoreći im o časti, jer je ona svetinja za mlada bića. Kad je završio ovo pismo, on i nehotice zadrhta: uzrujavao se, trzao se. Slavoljubivi mladić poznavao je čistu plemenitost tih duša koje tavore svoje dane u samoći; znao je čime će ožalostiti a čime obradovati svoje sestre; znao je i s kakvom će radošću one krišom, u vrtu, razgovarati o svom dragom bratu. On ih je već gledao kaiko tajno prebrojavaju svoje malo blago i kako se dovijaju da mu ga pošalju incognito vršeći svoju prvu prevaru da bi učinile veliko djelo. »Sestrinsko srce je čisto kao dragi kamen, ono je izvor nježnosti!« pomisli on. Postidio se zbog ovih pisama. Kako će biti silne njihove želje, a kako čista njihova molitva! S kakvim će se zadovoljstvom one žrtvovati? Šta će sve prepatiti njegova majka ako ne bude mogla da pošalje cijelu sumu! Ta plemenita osjećanja i te strahovite žrtve treba da mu posluže kao ljestvice da dospije do Delfine de Nisenžan. Nekoliko suza, posljednja zrna tamjana bačena na porodični oltar, kanuše iz njegovih očiju. Sav očajan i uznemiren stade hodati po sobi. Vidjevši ga u taikvom stanju, čiča Gorio uñe kroz odškrinuta vrata i reče: — šta vam je, gospodine? — A, dragi susjede, ja sam još onakav sin i brat kakav ste vi otac. Vi s pravom strahujete za groficu Anastaziju, ona je u rukama nekakvog Maksima de Traja, i on će je upropastiti. Čiča Gorio iziñe i promrmlja nekoliko nerazumljivih riječi. Sutradan Rastinjak ode na poštu da preda svoja pisma. Kolebao se sve do poslednjeg trenutka, ali ih ipak baci u sanduče govoreći: »Uspjeću!« Tako se tom sudbonosnom riječju, koja više upropašćuje ljude nego što ih spašava, zariču kockari i velike vojskovoñe. Poslije nekoliko dana Ežen ode gospoñi de Resto, ali ga tamo ne primiše. Triput je odlazio, ali uvijek uzalud, iako se prijavljivao u vrijeme kad grof Maksim de Traj nije bio tamo. Vikontesa je bila u pravu. Student nije više učio. Išao je na časove samo da bude prisutan prozivci, a zatim je bježao iz škole. Mislio je i radio onako kako radi većina studenata. Odlagao je učenje do ispita; odlučio je da plati upisninu za drugu i treću godinu, pa onda, u posljednjem trenutku, sve da nauči ozbiljno i na dušak. Tako je imao petnaest mjeseci slobodnog vremena da plovi po pariškom okeanu, da iskorišćava žene ili da lovi bogatstvo. U toku te nedjelje dvaput je bio kod gospoñe de Bozean, kod koje je dolazio onda kad je markiz d'Ažida odlazio. Ta čuvena i najpoetič-nija žena u predgrañu Sen-Zermen, osta još nekoliko dana pobjednica i uspje da se odloži vjenčanje gospoñice de Rošfid sa markizom ñ'Ažida-Pento. Ali ti posljednji dani koji su bili najstrasniji zbog bojazni da će se ugasiti sreća, samo ubrzaše katastrofu. Markiz d'Ažida, zajedno sa Rošfidovima, smatrao je i tu svañu i to izmirenje kao srećnu okolnost: oni su se nadali da će se gospoña de Bozean na kraju krajeva pomiriti s tim brakom i da će se odreći ljubavnih sastanaka radi budućnosti koja se predviña u životu svakog čovjeka. I pored najsvečanijih obećanja koja je ponavljao svakog dana, gospodin d'Ažida se pretvarao, a vikontesi je godilo to laganje. »Umjesto da otmjeno skoči kroz prozor, ona dopušta da je kotrljaju niz stepenice«, govorila je vojvotkinja de Lanže, njena najbolja prijateljica. Ipak ta posljednja nada potraj a dosta dugo, te zadrža groficu u Parizu. Ona ne zaboravi svog mladog
roñaka, prema kome je osjećala neku sujevernu naklonost. Ežen se pokazao prema njoj i odan i pažljiv u trenutku kad žene ne vide nigdje oko sebe ni sažaljenja ni prave utjehe. Ako im u tom trenutku neki čovjek kaže koju lijepu riječ, on to čini iz računa. Želeći da potpuno upozna sve prilike prije no što stupi u kuću de Nisenžan, Rastinjak je htio da dozna nešto i o ranijem životu čiča-Gorioa, te prikupi pouzdana obavještenja koja se mogu svesti na ovo: Žan-Žoašen Gorio bio je prije revolucije običan radnik u fabrici rezanaca, umješan, štedljiv i dosta predu-zimljiv, te je otkupio radnju svoga gazde koji je slučajno nastradao u prvoj pobuni 1789. On se tada nastanio u Zisjen ulici, blizu žitne pijace, pokazao se promućuran te se primi predsjedništva odbora u svom kraju, da bi svojoj trgovini osigurao pomoć najuticaj-nijih ličnosti tog opasnog doba. Taj mudri postupak postavi temelj njegovom bogatstvu koje se zače u doba oskudice, namještene ili stvarne, kad žito u Parizu dostiže ogromnu cijenu. Narod se gušio pred pekarnicama dok su neki mirno kupovali tijesta kod bakala. Te godine, grañanin Gorio steče kapital koji mu docnije pomože da vodi trgovinu sa preimućstvima koja daje velika količina gotovog novca; i njemu se desilo ono što se dešava svim ljudima prosječne pameti. Spasla ga je njegova osrednjost. Uostalom, kako se za njegovo bogatsvo doznalo tek kada više nije bilo opasno biti bogat, to nije izazivao ničiju zavist. Izgledalo je da trgovina žitom iscrpljuje sve njegove umne sposobnosti. Kad je u pitanju pšenica, brašno ili kakvo drugo žito, kad treba odrediti njihovu kakvoću i porijeklo, paziti na njihovo čuvanje, predvidjeti cijene, proreci dobru ili rñavu žetvu, kupovati žito po jevtinoj cijeni u Siciliji ili Ukrajini, tada čiča Gorio nije mao takmaca. Kad bi ga čovjek gledao kako obavlja svoje poslove, kako objašnjava zakone o izvozu i uvozu žita, kako shvata njihov duh i otkriva njihove nedostatke, pomislio bi da ima sposobnosti i za ministra. Strpljiv, vrijedan, odlučan, istrajan, brz u poslovanju, umio je dobro da vidi, tačno predvidi i preduhitriti, da sve procijeni i sve drži u tajnosti; bio je pravi diplomata po svojim zamislima koje je vojnički izvršavao. Izvan svoje struke, kad nije bio u svom skromnom i mračnom dućanu, na čijem je pragu stajao kad nije imao posla, naslonjen na dovratak, on je bio glup i prost radnik, nesposoban da išta razumije, za koga nisu postojala duhovna uživanja, čovjek koji je spavao u pozorištu, jedan od onih pariških Dolibana1 koji su čuveni samo po svojoj gluposti. Takvi su ljudi gotovo svi jednaki. Gotovo svi imaju po jedno uzvišeno osjećanje u sebi. Dva neograničena osjećanja ispunjavala su i srce fabrikanta rezanaca, vladajući cijelim njegovim bićem, kao što je trgovina žitom zaposlila sve njegove umne sposobnosti. Osjećao je neko pobožno divljenje prema svojoj ženi, jedinici nekog bogatog zakupca poljskih dobara iz Brija, i volio ju je iznad svega. On se divio njenoj prirodi koja je bila istovremeno i slaba i jaka, osjetljiva i lijepa, koja se jako razlikovala od njegove. Ako postoji neko uroñeno osjećanje u ljudskom srcu, to je gordost koju čovjek osjeća kad u svakom trenutku štiti jedno slabo biće. Dodajte tome ljubav, tu živu zahvalnost svih iskrenih duša prema izvoru njihovih zadovoljstava, i onda ćete razumjeti mnoge nastranosti. Poslije sedam godina nepomućene sreće, Gorio je, na svoju nesreću, izgubio ženu baš onda kad je ona počela da utiče na njega i van osjećajnog života. Da je ostala živa, možda bi izmijenila njegovu mrtvu prirodu i razvila u njemu smisao za život. Ovako, roditeljska ljubav razvi se kod Gorioa do bezumlja. Poslije ženine smrti, on svu svoju ljubav prenese na dvije kćeri s kojima je u prvo vrijeme bio sasvim zadovoljan. Iako su mu trgovci i zakupci poljskih dobara nudili velike miraze uz svoje kćeri, on je želio da ostane udovac. Njegov tast, jedini čovjek kog je volio, tvrdio je pouzdano da se Gorio zakleo da će ostati vjeran svojoj pokojnoj ženi. Poslovni ljudi, nesposobni da shvate njegovu uzvišenu ludoriju, šegačili su se s njim i izdijevali mu smiješne nadimke. Prvog koji mu je pri piću dao takvo ime udario je fabrikant rezanaca tako snažno pesnicom u leña da je glavačke izletio na Oblen ulicu. Nepromišljena predanost, plašljiva i nježna
ljubav čiča Gorioa prema njegovim kćerima bila je tako poznata da mu je jednom neki njegov takmac rekao kako su Delfinu pregazila kola, ne bi li ga na taj način uklonio sa tržišta i ostao sam da odreñuje cijene žitu. Fabrikant rezanaca problijedje kao krpa i odmah ode sa pijace. Odbolovao je nekoliko dana od uzbuñenja koje ga je obuzelo na tu lažnu vijest. Tom čovjeku nije zadao krvnički udarac pesnicom u leña, ali ga je najurio sa tržišta, prinudivši ga na bankrotstvo u jednoj teškoj prilici. Razumije se da je vaspitanje njegovih kćeri bilo naopako. Kako je godišnje imao više od šezdeset hiljada franaka prihoda, a za sebe trošio hiljadu i dvije stotine franaka, čiča Gorio je bio srećan što može da zadovoljava želje svojih kćeri: imale su najbolje učitelje za sve, što spada u dobro vaspitanje; imale su družbenicu; na njihovu sreću, ona je imala i duha i ukusa; jahale su, imale su svoja kola i živjele kao milosnice kakvog starog bogataša; mogle su zatražiti i nešto najskuplje, otac bi im odmah ispunio želju; kao nagradu za sve svoje poklone, on je tražio samo malo nježnosti. Gorio je smatrao svoje kćeri za anñele i stavljao ih je iznad sebe, siromah čovjek! Volio je i zlo koje mu je od njih dolazilo. Kad su stigle za udaju, mogle su same da biraju muževe po svojoj volji: svaka je nosila u miraz polovinu očevog imanja. Zbog njene ljepote, Anastaziji se udvarao grof de Resto. Ona je imala sklonosti za gospodstvo, i to je navede da ostavi roditeljsku kuću i da se vine u visoke društvene krugove. Delfina je voljela novac i udala se za Nisenžana, bankara njemačkog porijekla koji postade baron za vrijeme Carstva. Gorio i dalje ostade fabrikant rezanaca. Kćerkama i zetovima nije se sviñao što se bavi trgovinom, iako se u tom sastojao cio njegov život. Pošto su pet godina navaljivali na njega, on pristade da ostavi trgovinu, uze glavnicu i zaradu iz posljednjih godina: to je bio kapital koji je, prema' mišljenju gospoñe Voker, kod koje se nastanio, mogao donositi godišnje osam do deset hiljada livara prihoda. On se zavuče u ovaj pansion iz očajanja kad vidje da njegove kćeri, na zahtijev svojih muževa, neće ni da ga uzmu k sebi ni da ga javno primaju. To je sve što je o čiča-Goriou znao neki Mire, koji je kupio njegovu radnju. I tako se obistiniše nagañanja vojvotkinje de Lanže. Ovdje se završava uvod u ovu mračnu, ali strašnu parišku tragediju. Krajem prve nedjelje decembra, Rastinjak primi dva pisma, jedno od majke, a drugo od starije sestre. Kad je vidio ove poznate rukopise, srce mu zaigra od radosti i zadrhta od straha. Ti listići imali su da odluče da li će se njegove nade ostvariti ili sahraniti. Plašio se pomišljajući na teško stanje svojih roditelja, ali je znao r suviše dobro koliko ga oni vole, pa- se pobojao da im je uzeo i posljednji franak. Pismo njegove majke glasilo je ovako: „Milo moje dijete, šaljem ti ono što si mi tražio. Upotrijebi korisno taj navac; drugi put, kad bi bio u pitanju i tvoj život, ne bih mogla da ti pošaljem toliko mnogo para bez znanja tvoga oca, a to bi pokvarilo slogu u našoj kući. Da bismo mogli to da uradimo, morali "bismo da zadužimo naše imanje. Ne mogu da donosim sud o planovima koje ne poznajem; ali zar su oni takvi da ne smiješ ni meni da ih povjeriš? Za to nije potrebno pisati čitave knjige, majkama je dovoljna samo jedna riječ, i ona bi me oslobodila strepnji i neizvjesnosti. Ne mogu da ti ne kažem da je tvoje pismo ostavilo na mene bolan utisak. Mili moj sine, šta te je to primoralo da me ovako uplašiš? Morao si mnogo prepatiti dok si mi pisao, jer je i meni bilo veoma teško kad sam *itala tvoje pismo. Kojim si to putem pošao? Treba li tvoj život, tvoja sreća da se sastoje u tome da se izdaješ za ono što nisi, da ideš u društvo u kome se ne možeš kretati bez izdataka koje ne možeš da podneseš, a da i ne govorimo o gubitku vremena koje ti je tako dragocjeno za učenje? Dobri moj Ežene, vjeruj majci kad ti kaže da krivudavi putevi ne vode ničem velikom. Strpljenje i mirenje sa sudbinom treba da budu vrline mladića koji su u tvom položaju. Ja te ne grdim, ne bih željela da ti prisjedne naš poklon. Ovo ti govorim kao majka koja ima povjerenja u tebe ali je istovremeno i oprezna. Ti znaš kakve su tvoje obaveze, a ja poznajem svu čistotu tvog srca i plemenitost tvojih
namjera. Zato ti i kažem bez bojazni: idi, čedo moje, samo naprijed! Ja strepim zato što sam majka; ali će svaki tvoj korak pratiti naše tople želje i naši blagoslovi. Budi oprezan, drago moje dijete. Budi pametan kao zreo čovjek; u tvojim je rukama sudbina pet života koji su ti dragi. Da, ti si sve naše blago, a tvoja je sreća i naša. Svi se molimo bogu da ti pritekne u pomoć. Tvoja tetka Mar-sijak pokazala se u ovoj prilici nevjerovatno dobra: razumjela je i ono što si mi pisao o svojim rukavicama. Ona naročito voli najstariju djecu, rekla je veselo. Treba da voliš svoju tetku, Ežene moj, a šta je ona uradila za tebe, kazaću ti tek onda kad budeš ostvario svoje planove, ali bolje je da ti o tome ne govorim. Vi, djeca, ne znate šta to znači žrtvovati svoje uspomene. Ali šta mi ne bismo radi vas žrtvovali? Rekla mi je da ti poručim da te ljubi u čelo i da ti želi svaku sreću. Ta dobra i divna žena pisala bi ti da joj prsti nisu ukočeni usljed kostobolje. Otac ti je dobro. Žetva 1819. godine ispala je preko našeg očekivanja. Zbogom, drago dijete, ne pišem ti ništa o sestrama: Lora ti sama piše. Njoj sam prepustila da ćereta s tobom o dogañajima u našoj porodici. Neka ti bog pomogne da uspiješ! O, treba da uspiješ, Ežene moj, ti si mi nanio bol koji ne bih mogla još jednom podnijeti. Osjetila sam šta je sirotinja kad sam poželjela bogatstvo da bih ga dala svom djetetu. A sada, zbogom. Piši nam, i primi majčin poljubac." Kad je Ežen pročitao ovo pismo, sav je bio uplakan i tada se sjeti čiča-Gorioa kako savija i prodaje svoje srebro da bi isplatio mjenicu svoje kćeri. „To je isto uradila i tvoja mati sa svojim nakitom! pomisli on. Tvoja je tetka zacijelo plakala kad je prodavala svoje najdraže svetinje. S kakvim pravom ti proklinješ Anastaziju? Iz sebičnosti i radi svoje budućnosti, ti si uradio ono isto što je ona učinila za svog ljubavnika! Ko sad više vrijedi od vas dvoje?" Student osjeti neku strašnu vatru. Pomišljao je da se odrekne i svijeta i tog novca. On osjeti u duši ono plemenito i čisto kajanje o kome ljudi rijetko vode računa kad sude drugima; takvim pokajnicima anñeli nebeski često opraštaju kazne koje im je izrekla zemaljska pravda. Rastinjak otvori pismo svoje sestre koje mu svojom Ijupkošću i bezazlenošću osvježi srce „Tvoje nam je pismo, dragi brate, stiglo baš u pravi čas. Agata i ja nismo nikako mogle da se složimo na šta da utrošimo svoju ušteñevinu. Ti si postupio kao onaj sluga španskog kralja kad je oborio satove svoga gospodara, ti si nas složio. Zaista, mi smo se stalno pre-pirale, ne znajući koju želju da ispunimo prije svih ostalih: nismo se sjetile, moj dragi Ežene, da možemo upotrijebiti novac tako da zadovoljimo sve naše želje. Agata je skakala od radosti. Jednom riječju, bile smo cijelog dana kao dvije lude, na takav način (kako bi rekla naša tetka) da nam je' majka podviknula: „Ama šta vam je danas, gospoñice?" Mislim da bismo bile još zadovoljnije da nas je majka malo pokarala. Koliko tek uživa žena kad pati zbog onoga koga voli! Samo sam ja bila zamišljena, tužna pored sve svoje radosti. Sigurno ću biti rñava domaćica, jer sam prava raspikuća. Kupila sam dva pojasa, jedno divno šilo da bušim rupice na stežnjacima, sve same ludorije, te sam imala manje novaca nego ova debela Agata, koja je štedljiva j gomila talire kao kakav džimrija. Ona je imala dvjesta franaka! A ja sam, jadni moj prijatelju, imala samo pedeset talira. Sada sam dobro kažnjena, htjela bih da bacim u bunar svoj pojas, uvijek će mi biti mučno da ga nosim. Ja sam te pokrala. Agata je bila divna. Rekla mi je: „Da mu pošaljemo nas dvije trista pedeset franaka!" Ali, eto, nisam mogla da ti ne ispričam kako su se stvari odigrale. Znaš li šta smo uradile da bismo postupile po tvojoj naredbi? Uzele smo naš slavni novac, otišle u šetnju, pa kad smo se dohvatile glavnog druma, odjurile smo u Rifek i prosto dale novac gospodinu Grebenu, zakupcu pošte! Kad smo se vraćale, bile smo lake kao laste. „Da li je tome uzrok naša sreća?" reče mi Agata. Razgovarale smo mnogo i mnogo, ali to vam neću ponavljati, gospodine Parižanine, jer suviše mnogo govorimo o vama. O, dragi brate, mi te silno volimo, i time je sve rečeno. Što se tiče tajne, po tetkinim riječima, djevojčice kao što smo mi sposobne su za sve, čak i da ćute. Majka je sa tetkom potajno išla u Angu-lem i niko ništa nije doznao zbog čega su tamo bile. Prije polaska dugo su se savjetovale, ali ni mi, ni gospodin baron, nismo prisustvovali tim razgovorima. Velikim mislima zauzeti su duhovi u državi Rastinjaka. Haljina od muslina sa
cvjetićima koju vezu infantkinje za njeno veličanstvo kraljicu, napreduje u najvećoj tajnosti. Ima samo još dvije pole da se urade. Riješeno je da se prema Verteju ne podiže zid, nego obična ograda. Seljaci će izgubiti nešto voća i vinove loze, ali će gosti imati lijep izgled. Ako su prirodnom nasljedniku potrebne maramiče, izvještavamo ga da je udovica de Marsijak, preturajući po svojim škrinjama i sanducima, nazvanim Pompeja i Herkulanum, pronašla komad divnog holandskog platna za koje nije ni znala; kneginja Agata i Lora stavljaju mu na raspolaganje svoj konac, iglu i ruke koje su još uvijek suviše crvene. Dva mlada kneza, don Anri i don Gabriel zadržali su ružnu naviku da se kljukaju pekmezom od grožña, da zadrikuju svoje sestre, da ništa ne uče, da vade mladunče iz ptičjih gnijezda, da galame i sijeku za štapove mladice ive, iako je to zakonom zabranjeno. Papin nuncije, kog inače zovu gospodin popa, prijeti da će ih anatemisati ako i dalje ne budu htjeli da uče i nastave da prave pucaljke od zove. Zbogom, dragi brate; nikad nijedno pismo nije. ponijelo ovoliko želja za tvoju sreću, ni ovoliko zadovoljne ljubavi. Kad se budemo vidjeli, imaćeš mnogo da nam pričaš! Meni ćeš, kao starijoj sve kazati. Tetka nam je nagovijestila kao da imaš uspjeha u društvu. Pominje se neka gospa, a ćuti se o ostalom Pred nama, razumije se! Slušaj, Ežene, mi bismo mogle proći bez maramica i, ako hoćeš, možemo ti sašiti košulje. Odgovori mi odmah o ovome. Ako su ti hitno potrebne lijepe i dobro sašivene košulje, mi ćemo se odmah dati na posao; ako pak u Parizu ima krojeva za koje mi ne znamo, ti nam pošalji model, naročito za manšetne. Zbogom, zbogom! Ljubim te u lijevu sljepoočnicu, na šta samo ja imam prava. Ovaj drugi list pisma ostavljam Agati, koja mi je obećala da neće čitati ovo što sam ja napisala. Ali, radi svake sigurnosti, ostaću pored nje dok bude pisala. Tvoja sestra koja te voli. Lora de Rastinjak" „O! da, da, reče Ežen u sebi, bogatstvo pošto-poto! Ovolika odanost ne može se nagraditi nikakvim blagom. Htio bih da ih odjednom usrećim. Hiljadu i pet stotina franaka! reče on u sebi poslije kratkog ćutanja. Svaki zlatnik mora da donese dobiti! Lora je u pravu. Sto mu gromova! Pa ja imam samo košulje od grubog platna. Radi tuñe sreće, mlade djevojke postaju lukave kao kakav lupež. Bezazlena za sebe a obazriva kad sam ja u pitanju, ona je kao nebeski anñeo koji prašta zemaljske grijehe iako ih ne razumije." Sad je cio svijet bio njegov! Već je pozvao krojača, razgovarao s njim i zadobio njegovo povjerenje. Kad je vidio gospodina de Traja, Rastinjak je shvatio ulogu krojača u životu mladih ljudi. Na žalost nema sredine izmeñu ovih krajnosti. Krojač je ili krvnik ili prijatelj iz računa. Eženov je krojač bio čovjek koji je pravilno shvatio svoj posao i sebe smatrao za neku sponu izmeñu sadašnjosti i budućnosti mladih ljudi. I zato je zahvalni Rastinjak usrećio ovog čovjeka jednom svojom duhovitošću kojom se docnije jako odlikovao. — Znam, rekao je on, dvoje pantalona iz njegove radnje koje su dovele do ženidbe od dvadeset hiljada livara prihoda. Imati hiljadu i pet stotina franalca i odijela koliko hoće? U tom trenutku siroti južnjak nije više sumnjao ni u šta, te siñe na doručak s onim pouzdanjem koje osjeća svaki mladić kad ima nešto novaca. Čim student osjeti novac u džepu, on zamisli u sebi neki stub na koji se naslanja. On tada sigurnije korača, ima više samopouzdanja, pogled mu je smio, prav, pokreti hitri; dan ranije bio je ponizan i plašljiv, gotov da primi batine; danas bi nasrnuo i na predsjednika vlade. U njemu se dešavaju neobične stvari: sve bi htio i misli da sve može, ni sam ne zna šta želi, veseo je, plemenit, srdačan. Dojučerašnje poletarce odjednom razmahne krilima. Student bez novca
grabi i najmanje zadovoljstvo kao pas kad krade kost izlažući se mnogim opasnostima, slomi je, usisa srž i odjuri nekud; ali mladić koji zvecka u džepu sa nekoliko prolaznih zlatnika, polako se naslañuje, uživa kao da je u raju i ne zna više šta znači riječ bijeda! Tada je cio Pariz njegov. To je doba kad je sve svijetlo, kada sve blista i plamti! Doba radosne snage od koje niko nema koristi, ni čovjek, ni žena! Doba dugova i velikog straha koji umnožava sva zadovoljstva! Ko nije živio na lijevoj obali Sene, izmeñu Ulice Sen-2ak i Ulice Sen-Per, taj nimalo ne poznaje ljudski život! — „Ah, kad bi samo Parižanke znale, sve bi ih ovamo dovela ljubav!" govorio je u sebi Rastinjak gutajući jevtine kruške, koje je iznijela gospoña Voker. U tom času začu se zvonce na ulici i u trpezariju uñe pismonoša. On zatraži gospodina Ežena de Rastinjaka kome pruži dvije kese i knjigu da potpiše. Votren ga tada osinu prodornim pogledom. — Imaćete čime da platite časove iz mačevanja i gañanja, reče mu on. — Prispjele su galije, reče gospoña Voker gledajući u kese. Gospoñica Mišono nije smjela da pogleda u novac bojeći se da ne oda svoju lakomost. — Imate dobru majku, reče gospoña Kutir. — Gospodin ima dobru majku, ponovi Poare. — Da, mama je dala i svoju posljednju crkavicu, reče Votren. Sad možete tjerati kera, ići u društva, loviti miraz i igrati sa groficama koje nose breskvine cvjetove u kosi. Ali poslušajte me, mladiću, naučite da gañate. Votren napravi pokret kao kad čovjek nišani na svog protivnika. Rastinjak htjede da časti pismonošu, ali ne nañe ništa u džepu. Votren izvadi iz džepa franak i baci ga raznosaču. — Imamo u vas mnogo povjerenja, nastavi "on gledajući studenta. Rastinjak je morao da mu zahvali iako nije mario za tog čovjeka još od onog dana kad su izmijenjali nekoliko oštrih riječi, poslije njegovog povratka od gospoñe de Bozean. Za tih osam dana, Ežen i Votren su ćutali i posmatrati jedan drugog. Student se uzalud pitao otkuda to. Misli se, bez sumnje, prenose u istoj razmjeri u kojoj se stvaraju i idu tamo kuda ih mozak šalje, po matematičkom zakonu koji upravlja topovskim zrnom kad iziñe iz cijevi. Djejstva su različita. Ima slabih priroda u koje se misli zariju i upropaste ih, dok ima i jakih priroda, lubanja sa bronzanim oklopom o koje se tuñe volje spljeskaju i padaju kao tane kad udari u zid; a ima i mekušaca u kojima tuñe misli izumiru, kao što ñule ne eksplodira u mekoj zemlji šanca. Rastinjak je bio zapaljive prirode. Bio je i suviše mlad te je zato primao tuñe misli, tuña osjećanja, koja i nesvjesno djeluju na nas svojim neobičnim pojavama. Bio je veoma oštrouman posmatrač duše. Njegova dvojna čula bila su tajanstvena, daleko su dopirala, imala su onu gipkost i hitrinu kojoj se divimo kod viših ljudi i megdandžija koji umeju da uoče nedostatak na svakom oklopu. Uostalom, za posljednjih mjesec dana, kod Ežena se razvilo isto toliko dobrih osobina koliko i mana. Društveni život i žudnja da ostvari sve veće želje, stvorili su u njemu te mane. Meñu njegovim dobrim osobinama bila je i ona južnjačka bujnost koja nasrće na teškoću da je savlada, i koja ljude s one strane Loare nikad ne ostavlja ni u kakvoj neizvjesnosti; to je odlika koju sjevernjaci nazivaju manom: ona je, po njihovom mišljenju, bila izvor Miraove sreće, ali i uzrok njegove smrti. Iz toga bi trebalo zaključiti da južnjak postaje savršen i postiže najveće uspjehe kad spoji sjevernjačku podlost sa južnjačkom smjelošću. Zato Rastinjak nije mogao duže ostati u ovakvim odnosima sa Votrenom; morao je da dozna da li mu je prijatelj ili neprijatelj. Ponekad mu se činilo da ovaj neobičan čovjek prozire njegove misli i čita u njegovoj duši, dok je sam bio
tako zatvoren da je ličio na tajanstvenu i nepomičnu sfingu koja sve zna, sve vidi, a ništa ne govori. Sada, kad je imao pun džep para, Ežen se uzjoguni. — Budite ljubazni i pričekajte me, reče on Votrenu koji se spremao da iziñe, pošto je popio kafu. — Zašto? odgovori četrdesetogodišnjak, stavi na glavu šešir široka oboda i uze gvozdeni štap kojim je često vitlao kao da je htio da pokaže da se ne boji ni četiri lopova. — Hoću da vam se odužim, reče Rastinjak, odriješi brzo jednu kesu i izbroja gospoñi Voker sto četrdeset franaka. Čist račun, duga ljubav, reče on udovici. Sad smo izmireni do nove godine. Promijenite mi ovih pet franaka. — Duga ljubav, čist račun, ponovi Poare gledajući u Votrena. — Evo vam franak, reče Rastinjak i dade ga sfingi sa vlasuljom na glavi. — Izgleda kao da se bojite da budete moj dužnik? uzviknu Votren ponirući svojim prodornim pogledom u dušu mladog čovjeka na koga se nasmiješi onim podrugljivim i zajedljivim osmijehom zbog koga se Ežen zamalo nije naljutio toliko puta. — Pa... naravno, odgovori student koji je držao u ruci obje kese i ustao da bi pošao u svoju sobu. Votren iziñe na vrata koja su vodila u salon a student se spremao da se udalji na ona koja su vodila na stepenište. — Znate li, gospodine marfuže de Rastinjakorama, da nije mnogo učtivo ono što ste mi rekli, reče mu Votren, zalupi vratima od salona i uputi se pravo studentu koji ga je hladno gledao. Rastinjak zatvori vrata na trpezariji, povede sa sobom Votrena na trijem izmeñu trpezarije i kuhinje, odakle su vodila u vrt jedna vrata nad kojima je bila gvozdena rešetka. Tu zastade i reče pred Silvijom koja banu iz kujne: — Gospodine Votrene, ja nisam markiz i ne zovem se Rastinjakorama. __Sad će da se potuku, reče ravnodušno gospoñica Mišono. — Da se potpuku! ponovi Poare. — Nikako, odgovori gospoña Voker milujući gomilu talira. — Eno odoše pod lipe, povika gospoñica Viktorina i ustade da pogleda u vrt. Ipak, siromah mladić ima pravo., — Hajdemo gore, dijete moje, reče gospoña Kutir, to se nas ne tiče. Kad gospoña Kutir i Viktorina poñoše, sretoše se na vratima sa debelom Silvijom koja im prepriječi put. — Šta li je to bilo? reče ona. Gospodin Votren je rekao gospodinu Eženu:.„Da se objasnimo". Zatim ga je uhvatio pod ruku, i eno ih gdje idu po bašti. Baš tada se pojavi Votren. — Mamice Voker, reče on smiješeći se, nemojte se plašiti, hoću da isprobam svoje pištolje, tamo pod lipama.
— Ah! gospodine, reče Viktorina i sklopi ruke, zašto hoćete da ubijete gospodina Ežena? Votren ustuknu dva koraka unazad i pogleda Vik-torinu. — Još jedna priča, uzviknu on tako podrugljivo da jadna devojka pocrvenje. Krasan je to mladić, zar ne? nastavi on. Sad mi nešto pade na um. Usrećiću ja vas oboje, ljepotice moja. Gospoña Kutir dohvati za ruku siroticu i povede je govoreći joj na uvo: — Zaboga, Viktorina, šta vam je danas? — Ne dozvoljavam da se puca u mojoj kući, reče gospoña Voker. U ovo doba, da poplašite cio komšiluk, i da dovedete policiju? — Malo lakše, gospoño Voker, idemo na strelište, odgovori Votren. Zatim ode do Rastinjaka i uze ga prijateljski ispod ruke: — Kad bih vam dokazao da na rastojanju od trideset pet koraka mogu pet puta uzastopce da pogodim posred mete, da li bi vas to obeshrabrilo? Izgleda mi da ste prijeki i da možete glupo izgubiti život. — Vi uzmičete, reče Ežen. — Nemojte me ljutiti, odgovori Votren. Danas nije hladno, hajde da sjednemo tamo, reče on pokazujući dvije zelene stolice. Tamo nas niko neće čuti. Imam nešto da razgovaram s vama. Vi ste dobar ii krasan mladić kome ne želim zla. Ja vas volim, ne bio Laži... (sto mu gromova!) ne bio Votren, ako nije tako. Ja ću vam reći zašto vas volim. A sada vam kažem da vas poznajem kao da ste moj roñeni sin, a to ću vam odmah i dokazati. Ostavite tu te 'kese, nastavi on pokazujući mu okrugli sto. Rastinjak spusti svoj novac na sto i sjede obuzet najživljom radoznalošću koju kod njega izazva nagli preokret u ponašanju tog čovjeka koji mu je prvo priprijetio da će ga ubiti, a sada se izdaje za "njegovog zaštitnika. — Vi biste sigurno htjeli da znate ko sam ja, šta sam dosad radio i šta sada radim, nastavi Votren. Vi ste suviše radoznali, momče. Samo se ne uzrujavajte. Čućete vi još mnogo štošta! Imao sam nesreća u životu. Saslušajte me prvo pa ćete mi poslije odgovarati. Evo vam u tri riječi mog ranijeg života. Ko sam ja? Votren. Šta radim? Sve što- mi se sviña. Hajdemo dalje. Hoćete li da upoznate moju narav? Dobar sam prema onima koji mi čine dobra ili su mi bliski srcu. Oni mogu da rade sa mnom šta hoće, mogu me ritati nogama, i ja im neću reći: Pazi! Ali, sto mu muka! Teško onima koji me sjećaju ili koji mi se ne sviñaju. A nije zgoreg i da znate da je meni ubiti čovjeka, ovolicno! reče on i štrcnu pljuvačku. Samo, ja gledam da ga odmah ubijem ako je to neophodno. Ja sam vam, kako vi to kažete, umjetnik. Vjerovali ili ne, ali ja sam pročitao Zapise Benvenuta Čelinija, i to na italijanskom jeziku! Naučio sam od tog smjelog veseljaka da se ugledam na proviñenje koje nas nemilostivo tamani, i da volim sve što je lijepo, ma gde se nalazilo. A zar nije divno biti sam protiv svih i još imati sreće? Ja sam dosta razmišljao o sadašnjem društvenom rasulu. Dvoboj je, momče, dječja igra, ludorija. Kad od dvojice živih ljudi jedan mora da pogine, onda se samo budala može prepustiti sreći i slučaju. Dvoboj? Igra krajcarica. Eto, to je dvoboj. Ja mogu na trideset i pet koraka odstojanja da pogodim pet puta uzastopce usred mete, uvijek u isto mjesto. Kad je neko obdaren tom sposobnošću, onda doze biti siguran da će ubiti protivnika. A, eto, ja sam na odstojanju od dvadeset koraka pucao na jednog čovjeka i promašio ga. Taj obješenjak, meñutim, nikad nije uzeo pištolj u ruke. Eto, reče taj neobični čovjek, pa raskopča prsluk i pokaza svoje rutave grudi obrasle kao medvjeña leña nekom riñom dlakom koja je izazivala odvratnost i zadavala strah, eto taj me je žutokljunac oprljio, dodade on i metnu Rastinjakov prst na jedan ožiljak. Ali tada sam još bio dijete vašeg
uzrasta, imao sam dvadeset i jednu godinu. Još sam vjerovao u ponešto, u žensku ljubav, i mnoge gluposti u koje ćete se i vi zapetljati. Mogli smo se potući, zar ne? Mogli ste mi i ubiti. Da sam nešto meñu pokojnicima, gdje biste onda vi bili? Morali biste pobjeći nekud, otići u Svajcarsku i živjeti na očev račun, a ni on sam nije mnogo imućan. Hoću da vas upoznam sa položajem u kom se nalazite; ali to ću uraditi kao čojvek (koji je ispitivao stvari ovog svijeta i uvidjeo da svako ima da se opredijeli ili za glupu pokornost ili za pobunu. Ja se ničemu ne pokoravam, je li to jasno? Znate li vi koliko vama treba za život koji ste započeli? Jedan milion, i to što prije, inače, kakvi smo, mogli bismo otići bogu na istinu. Taj milion ću vam ja dati. On zastade malo i osmotri Ežena. — No, no, sad ljubaznije gledate vašeg čika-Votrena. Kad čuste tu riječ, vi postadoste kao mlada djevojka kojoj kažu: „Doviñenja večeras", i koja se udešava oblizujući se kao mačka kad pije mlijeko. U dobri čas. Dakle, da pregledamo sada naše račune, mladiću. Kod kuće imamo tatu, mamu, staramajku, dvije sestre (od osamnaest i sedamnaest godina), dva mala brata (od petnaest i deset godina). Eto, takvo je stanje tamo.. Staramajka vaspi-tava vaše sestre. Braća uče sa popom latinski jezik. Porodica češće jede kašu od kestena nego bijeli hljeb; tata čuva svoje odijelo, mama jedva napravi po jednu haljinu zimi i ljeti, a sestre se dovijaju kako znaju. Ja znam sve, bio sam na Jugu. Ako vam šalju hiljadu i dvjesta franaka godišnje, i ako onaj komad zemlje donosi samo tri hiljade franaka, onda tako stoji stvar u vašoj porodici. Imamo kuvaricu i slugu, treba paziti na ugled pred svijetom, jer tata je baron. Što se nas tiče, mi smo slavoljubivi, u srodstvu smo sa Bozeanovima, a idemo pješke, želimo bogatstvo, a nemamo ni prebijene pare, jedemo bućkuriše gospoñe Voker, a priželjkujemo bogate ručkove u predgrañu Sen-Žermen, spavamo na slamnjači, a želimo dvorac! Ja ne osuñujem vaše prohtjeve. Ne može svako biti slavoljubiv, srce moje. Pitajte žene kakve ljude najviše vole, odgovoriće vam: slavoljubive. Slavoljubivi ljudi imaju jača krsta, više gvožña u krvi, srce im je toplije nego u drugih ljudi. A žena je najsrećnija i najljepša onda kad je jaka, te zato najviše voli čovjeka ogromne snage, makar se izlagala opasnosti da i nju smoždi. Nabrojao sam vaše želje da bih vam postavio pitanje koje se sastoji u ovome. Gladni smo kao vuk, zubi su nam mlječni sjekutići, kako ćemo onda napuniti trbuh? Imamo pred sobom prvo zakonik; to nije nimalo zanimljivo i ne uči nas ničemu; ali se mora. Lijepo. Postajemo advokat, a docnije predsjednik kakvog krivičnog suda, i sa jednim R na leñima šaljemo na tešku robiju nesrećnike koji vrijede više nego mi, da bismo uvjerili bogataše da mogu mirno spavati. To nije zabavno, a treba i dosta vremena. Prvo, treba čekati dvije godine u Parizu, gledati a ne pipnuti toliko željenih stvari. Čovjek se zamori kad stalno nešto želi, a nikad se ne zadovolji. Da ste neki blijedi mekušac, ne biste imali ničega da se bojite; ali mi imamo vrelu krv i toliko prohtjeva da smo u stanju da pravimo po dvadeset budalaština dnevno. Vi ćete podleći tom mučenju, najužasnijem koje smo vidjeli u paklu dobrog boga. Pretpostavimo da ste umjereni, da pijete samo mlijeko i da pišete žalopojke; pošto ste plemeniti, trebaće vam, poslije svakojakih muka i nevolja, da postanete prvo zamjenik državnog tužioca u kakvoj zabačenoj palanci, gdje će vam vlada baciti, kao kasapskom psu, hiljadu franaka godišnje. Laj na lopove, brani bogataše, osuñuj na smrt dobre ljude! Hvala lijepo! Ako nemate prijatelja, skapa-ćete u vašem palanačkom sudu. Kad budete imali trideset godina, postaćete sudija sa hiljadu dvjesta franaka godišnje, ako dotada ne napustite službu. Kad navršite četrdeset godina, oženićete se ćerkom nekog mlinara, koja će imati oko šest hiljada talira prihoda. Hvala. Ako imate prijatelja, bićete u tridesetoj godini državni tužilac sa hiljadu talira plate i oženićete se ćerkom predsjednika opštine. Ako učinite koju od onih sitnih političkih niskosti, ako pročitate, na primjer, na glasačkom listiću Vilel umesto Maniel (to se slikuje i umiruje savjest), bićete u četrdesetoj godini vrhovni državni tužilac, a možete postati i narodni poslanik. Ne zaboravite, drago moje dijete, da nam savjest neće biti uvek čista, da ćemo čitavih dvadeset godina čamiti i skrivati bijedu i da će nam sestre ostati usidjelice. Osim toga, imajte na umu da u Francuskoj ima samo dvadeset vrhovnih državnih tužilaca i dvadeset hiljada kandidata
za svako mjesto i da meñu njima ima i takvih koji bi za jednu grupu prodali i svoju porodicu. Ako vam se to ne dopada, da vidimo nešto drugo. Da li baron de Rastinjak želi da bude advokat? Divota. Treba se mučiti deset godina, trošiti hiljadu franaka mjesečno, steći biblioteku, kancelariju, odlaziti u svijet, biti skutonoša zastupnika da bi se dobila koja parnica, puziti pred sudijama. Ako biste u tome uspjeli, ja vas ne bih odvraćao; ali, nañite mi u Parizu pet odvokata koji u pedesetoj godini zarañuju više od pedeset hiljada franaka godišnje? E, ja bih više volio da budem gusar nego da se ponižavana. Uostalom, gdje da nañem novac? Sve to nije tako ružičasto. Imamo izlaza u ženinom mirazu. Hoćete li da se ženite? Ako to uradite, objesićete sebi kamen o vrat; ako se oženite iz računa, šta će biti s našim osjećanjem časti i dostojanstva! Onda je najbolje da se još danas pobunite protiv društvenog ureñenja. Ništa ne bi marilo što biste kao zmija puzili pred kakvom ženom, bili sluga njenoj majci i činili podlosti na koje bi se zgadila i sama krmača. Pi! Kad biste bar bili srećni. Ali s takvom ženom bićete i suviše nesrećni. Zato je bolje ratovati s ljudima nego se boriti sa svojom ženom. Eto, mladiću, to vam je raskrsnica života pa birajte. Vi ste već izabrali: otišli ste kod našeg roñaka de Bezeana, i tamo ste okusili raskoš. Otišli ste kod gospoñe de Resto, i tamo ste omirisali Parižanku. Tog dana vi ste se vratili kući sa odlukom koju sam pročitao na vašem licu: Uspjeti! Uspjeti pošto-poto. Vrlo dobro! rekao sam u sebi, ovo mi se momče sviña. Bio vam je potreban novac. Gdje da se nañe? Vi ste opljačkali sestre. Sva braća manje-više pljačkaju svoje sestre. Ovih hiljadu i pet stotina franaka, otetih ko zna kako, u zemlji u kojoj ima više kestena nego talira, nestaće za tren oka. A šta ćete poslije? Radićete? Rad shvaćen onako kako ga vi sada shvatate donosi u stare dane ljudima kao što je Poare stan kod mamice Voker. Pitanjem brzog bogaćenja bavi se u ovom trenutku pedeset hiljada mladića koji su u vašem položaju. Vi ste jedna jedinica u tom broju. Cijenite samo koliko će vas to truda stati i kako će biti ogorčena ta borba. Poklaćete se kao žuti mravi pošto nema pedeset hiljada dobrih mjesta. Znate li čime ljudi krče sebi put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba ili ulijetati kao topovsko ñule, ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže. Ljudi se pokoravaju snažnom geniju, mrze ga, klevetaju ga, jer on uzima za sebe; ali ako istraje, pokoravaju mu se, jednom riječju, obožavaju ga klečeći pred njim, kad nisu mogli da ga okaljaju. Pokvarenost je opšta pojava, talenti su izuzeci. Zato je pokvarenost oružje osrednjih sposobnosti kojih ima u izobilju i na koje svuda nailazimo. Vidjećete žene čiji muževi primaju godišnje svega šest hiljada franaka, a troše samo na haljine više od deset hiljada franaka. Vidjećete činovnike sa platom od hiljadu dvjesta franaka godišnje kako kupuju imanja. Vidjećete žene kako se odaju bludu samo da bi se provozale kolima sina nekog velikaša kojima je, na trkalištu u Lonšanu, dopušteno da projuri i glavnom stazom. Vidjeli ste kako je ona bijedna glupačina, čiča Gorio, morao da plati mjenicu svoje kćeri, iako njen muž ima pedeset hiljada livara prihoda. Ja vas čikam da kročite dvaput po Parizu a da ne naiñete na paklene spletke. Kladio bih se u svoj život da ćete upasti u klopku prve bogate, lijepe i mlade žene koja vam se dopadne. Sve njih muče zakoni, sve ratuju sa muževima povodom svega i svačega. Nikad ne bi bilo kraja mome nabrajanju ako bih vam stao redati šta sve one čine radi ljubavnika, radi kojekakvih dronjaka, radi djece, radi kuće ili iz sujete, i to rijetko kad iz časnih pobuda, budite uvereni. Zato je pošten čovjek opšti neprijatelj. A šta je pošten čovjek, šta vi mislite? U Parizu za poštenog čovjeka smatra se onaj koji ćuti i ne pristaje da dijeli sa drugima ono što ima. Ne govorim vam o onoj bijednoj raji koja svuda radi bez ikakve nagrade, koju bih nazvao bratstvom božjaka. Doista, tu je oličenje glupe vrline, ali tu je i bijeda. Ja zamišljam kakvo će biti lice tih čestitih ljudi ako se bog ružno našali i doñe na strašni sud. Ko želi brzo da stekne bogatstvo, treba da je već bogat ili da se pravi da je bogat. Da se čovjek bogati, treba da igra na veliko! inače se bijedno živi, i onda sluga sam ponizan! Ako se u sto zanimanja koja biste mogli izabrati nañe deset ljudi koji brzo uspiju, svijet ih nazove lopovima. Sad sami izvedite zaključak. Takav vam je život. Nije to nimalo ljepše od kujne, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da
uprlja ruke; naučite samo da ih poslije lepo operete: u tome je sav moral našeg doba. Ja .vam s pravom ovako govorim o svijetu, jer ga poznajem. Mislite li da" ga osuñujem? Ni najmanje. Uvijek je on takav bio. Moralisti ga neće nikad izmijeniti. Čovjek je nesavršen. Ponekad je više ili manje licemjeran, i glupači onda kažu da se dobro ili rñavo vlada. Ja ne optužujem bogataše radi svjetine: čovjek je svuda isti, na vrhu, na dnu i u sredini. Na svaki milion te više stoke nañe se desetak zadrtih ljudi koji sebe stavljaju iznad svega, čak i iznad zakona; ja sam jedan od njih. Vi, ako ste viši čovjek, idite pravo i uzdignute gave. Ai morate se boriti protiv zavisti, klevete, osrednjosti, protiv cijelog svijeta. Napoleon je naišao na jednog ministra vojnog koji se zvao Obri i koji ga zamalo nije poslao u zatočen je. Ispitajte sebe! Pokušajte da li možete ustajati svakog dana sve jače volje. Pod tom pretpostavkom predložiću vam nešto što niko ne bi odbio. Čujte me dobro. Vidite, ja sam naumio da odem na neko veliko imanje od sto hiljada jutara, na primjer, na jugu Sjedinjenih Američkih Država, i da tamo živim patrijarhalnim životom. Hoću da imam svoje plantaže i svoje robove, da zaradim koji milion prodajući goveda, duvan, drva, i da živim kao neki vladar po svojoj volji, životom o kom se ni pojma nema ovdje gdje se svijet zgurio u jazbinama od maltera. Ja sam veliki pjesnik, samo ne pišem svoje pjesme. One se sastoje iz djela i osjećanja. Sada imam svega pedeset hiljada franaka, za koje mogu kupiti jedva četrdeset crnaca. Potrebno mi je dvjesta hiljada franaka; jer bih htio da imam dvjesta crnaca kako bih mogao zadovoljno živjeti patrijarhalnim životom. Vidite, crnci su vam kao djeca s kojom možete raditi što god hoćete, ne polažući nikome računa za to. S tim crnim kapitalom, za'deset godina imaću tri do četiri miliona. Ako uspijem, niko me neće zapitati: „Ko si ti?" Ja ću biti gospodin Četiri-Miliona, grañanin Sjedinjenih Država. Imaću pedeset godina, još neću biti istrošen i zabavljaču se na svoj način. Ukratko, ako vam nañem miraždžiku sa milion franaka, hoćete li mi dati dvjesta hiljada? Dvadeset odsto za učinjenu uslugu, zar je to mnogo? Vi ćete se postarati da vas zavoli vaša ženica. Kad se budete vjenčali, osjetićete neko nespokojstvo, pokajaćete se i bićete žalosni čitavih petnaest dana. Jedne noći vi ćete prvo malo glumiti, pa ćete potom, ljubeći je, osloviti svoju ženu sa: „Srce moje!" i reći joj da ste dužni dvjesta hiljada franaka. Tako rade svakog dana i najotmjeniji mladi ljudi. Mlada žena ne odbija novčanu pomoć onome koji je osvojio njeno srce. Mislite li da ćete time nešto izgubiti u njenim očima? Ne. Vi ćete naći načina da zaradite tih dvjesta hiljada franaka na nekom poslu. Sa vašim novcem i vašim umom, vi ćete se obogatiti do mile volje. Ergo, za šest mjeseci vi ćete usrećiti sebe, svoju milu ženu, čiča-Votrena i svoju porodicu, koja zimi duva u prste, jer nema ogrjeva. Neka vas ne čudi ni moj prijedlog ni moja molba! Na svakih šezdeset dobrih brakova u Parizu, četrdeset sedam zaključuju se na sličan način. Bilježnička komora prinudila je gospodina... — Šta treba da radim? reče lakomo Rastinjak prekidajući Votrena. — Gotovo ništa, odgovori ovaj čovjek uz neki radostan pokret sličan prigušenoj radosti ribara kad osjeti ribu na udici. Čujte me dobro! Srce sirote i nesrećne djevojke jeste sunñer žedan ljubavi, suvi sunñer koji raste čim na njega kane koja kap osjećanja. Udvarati se mladoj djevojci koja živi u samoći, u očajanju i sirotinji i ne sluteći da jednog dana može postati bogata, to je isto kao da čovjek ima adute u ruci pri igri piketa, da zna brojeve srećaka koje će dobiti i da igra na berzi poznajući pravo stanje stvari. Vi na rovitom zemljištu podižete nerazoriv brak. Ako neočekivano naslijedi mi-lione, ona će vam ih baciti pred noge, kao da su to kamičci. „Uzmi, dragi moj! Uzmi, Adolfe! Alfrede! Uzmi, Ežene!" reći će ona ako su oni umjeli da se žrtvuju za nju. A mi se žrtvujemo, po mom mišljenju, kad prodamo kakav stari kaput da bismo kod Plavog sata mogli zajedno da večeramo, a poslije da idemo u pozorište; ili kad založimo svoj časovnik da bismo joj kupili šal. Ne govorim vam o ljubavnom škrabanju ili o drugim budalaštinama do kojih je toliko stalo ženama, kao na primjer, da pismo poprskate kapljicama vode mjesto suzama, kad ste daleko od nje: izgleda mi da savršeno poznajete govor srca. Pariz vam je kao neka američka
šuma u kojoj živi dvadeset divljih plemena, Ilinoi, Ironi i drugi, žive od prinosa raznih društvenih lovova; vi ste lovac na milione. Da biste ih ulovili, vi se služite zamkama, šeretlucima, pištaljkama za vabljenje. Ima više vrsta lova. Jedni love miraz; drugi love kad bankrotiraju; neki pecaju savjesti, a neki prodaju svoje ulagače vezanih ruku i nogu. Onoga koji se vrajća iz lova sa punom torbom pozdravljaju, slave, primaju u dobra društva. Odajmo pravdu ovom gostoljubivom mjestu, najljuba-znijem gradu na svijetu. Ako oholo plemstvo svih evropskih prijestonica neće ni da čuje za nekog nečasnog milionara, Pariz ga prima objeručke, juri na njegove svečanosti i na ručkove koje on prireñuje i nazdravlja njegovoj nečasnosti. — Ali gdje ćemo naći djevojku? Teče Ežen. — Ona je tu, pred nama. — Gospoñica Viktorina? — Ona glavom! — A, kako to? — Ona vas već sada voli, vaša mala baronica de Rastinjak! — Ona je puka sirotica, nastavi Ežen začuñeno. — A, tu smo. Samo još dvije riječi, reče Votren i sve će vam biti jasno. Ciča Tajfer je stara hulja; za njega se misli da je za vrijeme Revolucije ubio jednog svog prijatelja. To vam je zadrt čovjek koji misli svojom glavom. On je bankar, glavni ortak banke Frederik Tajfer i kompanija. On ima sina jedinca i htio bi da mu ostavi sve što ima, a Viktorini ništa. Ja ne volim takve nepravde. Ja sam kao Don-Kihot, volim da branim slabije od jačih. Ako se bogu prohtije da mu uzme sina, Tajfer će vratiti kćer k sebi, jer će zaželjeli da ima nasljednika. Ta je glupost u ljudskoj prirodi, a on ne može više imati djece, to znam. Viktorina je blaga i mila, ona će brzo osvojiti svog oca i vrtjeće ga kao čigru, ne bičem, već svojim osjećanjima. Ona će mnogo polagati na vašu ljubav, neće vas zaboraviti, i vi ćete se oženiti njome. Ja ću biti Proviñenje, i nastojaću da se ispuni božja volja. Imam jednog prijatelja koga sam zadužio; on je bio pukovnik u Loarskoj vojsci, a sada je baš rasporeñen u kraljevu gardu. On me sluša i postao je krajnji roajalist: taj ne spada u one glupake kojima je mnogo stalo do svojih ubjeñenja. Hoću da vam dam još jedan savjet, anñele moj: ne polazite mnogo ni na svoje mišljenje ni na svoju riječ. Kad vam ih zatraže, prodajte ih. Čovjek koji se hvali da nikad ne mijenja svoje mišljenje obvezuje se da će uvijek ići pravim putem. To je glupak 'koji vijeruje u nepogrešivost. Ne postoje načela, postoje samo dogañaji; nema ni zakona, ima samo okolnosti: viši čovjek prima dogañaje i okolnosti da njima upravlja. Kad bi postojali stalni zakoni i utvrñena načela, narodi ih ne bi mijenjali kao što mi mijenjamo košulje. Pojedinac ne mora da bude pametniji od cijelog naroda. Čovjek koji je najmanje zadužio Francusku danas je najviše cijenjen zato što je uvijek sve vidio u crvenoj boji; njega bi trebalo metnuti u muzej, meñu mašine, s natpisom: La Fajet; a knez koga svi grde, koji toliko prezire svijet, da neće da mu pljuje u lice sve one zakletve koje on traži od njega, spriječio je, na Bečkom kongresu, diobu Francuske: toga bi čovjeka trebalo slaviti, a bacaju se blatom na njega. O, poznajem ja život, ušao sam u tajne mnogih ljudi! Dosta o tome. Ja ću imati jedno stalno mišljenje onog dana kad budem sreo tri čovjeka koji se slažu u primjeni nekog načela, ali ću imati dugo da početkam! U sudovima ne možete naći ni tri sudi je koji imaju isto mišljenje o nekom zakonskom paragrafu. No da se vratim na svog prijatelja. Taj bi ponovo razapeo Isusa Hrista kad bih mu ja to rekao. Na jednu riječ njegovog čiča--Votrena, on će se posvañati s tim nevaljalcem koji ništa ne šalje svojoj sirotoj sestri, i... Tu Votren ustade, zauze stav i naglo izbaci
gornji dio tijela naprijed, kao kakav učitelj mačevanja kad napada protivnika. — A sada, putuj na onaj svijet! dodade on. — Užasno! reče Ežen. Vi se samo šalite, gospodine Votrene? — De, de, umirite se, nastavi Votren. Nemojte biti dijete! Ali ako vam se to sviña, ljutite se, praskajte! Recite da sam ja nevaljalac, zlikovac, lupež, razbojnik, ali me nemojte nazivati ni varalicom, ni uhodom! Hajde, kažite sve što mislite! Ja vam praštam, to je tako prirodno u vašim godinama! I ja sam bio takav! Samo razmislite. Vi ćete jednog dana uraditi i nešto gore. Počećete da se udvarate nekoj lijepoj ženi i primičete novac od nje. Vi ste na to i mislili! reče Votren; jer, kako ćete uspjeti, ako budete računali i na vašu ljubav? Vrlina se, gragi moj ñače, ne dijeli: ona postoji ili ne postoji. Govore nam o ispaštanju grijeha. Lijep vam je taj poredak kad je dovoljno da se čovjek samo pokaje pa da mu se oprosti zločin! Zavesti neku ženu da biste došli na neki položaj u društvu, stvoriti razdor meñu djecom u porodici, najzad sve one gadosti koje se čine tajno ili javno radi zadovoljstva ili iz ličnog računa, zar su to djela vjere, nade i milosrña? Zašto se kažnjava sa dva mjeseca zatvora neki kicoš koji je za jednu noć oteo nekom djetetu polovinu njegova imanja, a na robiju, pod otežavajućim okolnostima, neki bijednik koji je ukrao hiljadu franaka? Eto, takvi su vaši zakoni. Nema ni jednog paragrafa koji ne dovodi do besmislice. Ima ubistava u kojima se krv ne proliva nego daje; ubica otvori vrata kalauzom: i jedno i drugo dešava se noću! Izmeñu onoga što vam ja predlažem i onoga što ćete vi uraditi jednog dana, samo je razlika u krvi. Vi vjerujete da postoji nešto stalno na ovom svijetu! Prezrite ljude i trudite se da se izvlačite kroz pukotine zakona. Tajna velikih bogatstava čije se porijeklo ne zna smatra se zaboravljenim zločinom zato što je propisno izvršen. — Dosta, gospodine, neću više da vas slušam, uči-nićete da posumnjam i u samog sebe. Ja se za sada upravljam samo prema svojim osjećanjima. — Kako hoćete, ljepotane moj, reče Votren. Mislio sam da ste iskusniji, neću vam ništa više govoriti. Ipak, čujte moju posljednju riječ. Tada pogleda studenta pravo u oči, i reče: — Vi ste saznali moju tajnu. — Mladić koji neće njome da se koristi umjeće i da je zaboravi. — To ste lijepo kazali, i to me raduje. Drugi, vidite, da je na vašem mjestu, bio bi manje savjestan. Sjećajte se onoga što sam voljan da učinim za vas. Ostavljam vam petnaest dana. Tu nema pogañanja. „Ala je neumoljiv ovaj čovjek!" pomisli Rastinjak gledajući Vatrena kako mirno odlazi sa štapom ispod pazuha. „On mi je grubo kazao ono što mi je gospoña de Bozean rekla uvijeno. Razdirao mi je srce čeličnim kandžama. Zašto želim da odem kod gospoñe de Nisenžan? Odmah je pogodio moje misli. Ukratko, taj mi je razbojnik više kazao o vrlini no ljudi i knjige. Ako je vrlina neprikosnovena, jesam li onda pokrao svoje sestre?" reče on bacivši kesu na sto. Potom sjede i sav utonu u misli. „Ostati dosljedan vrlini, to je uzvišeno mučeništvo. Koješta! Svako vjeruje u vrlinu; ali ko je pun vrline? Narodi obožavaju slobodu; ali koji je narod slobodan na zemlji? Moja je mladost još čista kao vedro nebo: ko hoće da postane velik ili bogat čovjek, treba da se pomiri s tim da mora lagati, povijati se, puziti i uspravljati se, laskati, pretvarati se? Ko pristane na to, zar ne znači da je pristao da bude sluga onih koji su lagali, povijali se, puzili? Prvo im treba biti sluga, pa onda postati njihov saučesnik. O, ne. Ja ću raditi plemenito, kao svetac; radiću danju i noću da . stečem bogatstvo samo svojim radom. To će bogatstvo vrlo sporo ići, ali
ću zato spavati mirne savjesti. Posmatrati svoj život i naći da je čist kao krin, zar to nije najljepše na svijetu? Ja i život, mi smo kao mladić i njegova vjerenica. Votren mi je pokazao šta biva poslije deset godina bračnog života. Doñavola! Ništa ne razumijem. Neću ni o čemu da mislim, srce je siguran voñ." Ežena trže iz sanjarija glas debele Silvije koja mu javi da je došao krojač. Ežen iziñe pred njega držeći u ruci svoje dvije kese s novcem i ne osjeti zbog toga nikakvu neprijatnost. Kad je isprobao frak, on obuče novo ulično odijelo, koje ga potpuno izmijeni. „Sad ne izostajem nimalo iza gospodina de Traja, pomisli on. Najzad i ja ličim na plemića!" — Gospodine, reče čiča Gorio uzlazeći kod Ežena, viste me pitali da li znam u koje kuće odlazi gospoña de Nisenžan? — Jesam. — Dakle, ona će idućeg ponedjeljka biti na balu kod maršala Kariljano. Ako uspijete da odete tamo, kazačete mi jesu li se moje kćeri prijatno zabavljale, kako su bile odjevene i sve ostalo. — Kako ste to doznali, moj dobri čiča Gorio? reče Ežen i ponudi mu da sjedne kraj vatre. — To mi je rekla njena sobarica. Od Tereze i Kon-stanse saznajem sve šta one rade, nastavi on radosno. čiča je ličio na mladog ljubavnika koji je srećan kad pronañe neko lukavstvo pomoću koga dolazi u vezu sa svojom draganom, a ona o tome ni pojma nema. — E, vi ćete ih vidjeti! reče on izražavajući bezazleno svoju bolnu zavist. — Ne znam, odgovori Ežen. Otići ću do gospoñe de Bozean da je pitam može li da me upozna sa maršalkom. Ežen je osjećao neko unutrašnje zadovoljstvo što će se pojaviti kod vikontese onako obučen kako će se odsad stalno nositi. Ono što moralisti nazivaju bezdanima ljudskog srca, to su isključivo varljive misli, nagonski pokreti ličnog računa. Ti pokreti o kojima se toliko deklamuje, te nagle promjene, sve se to radi iz računa, u korist naših uživanja. Kad se lijepo obukao, Rastinjak zaboravi svoju časnu odluku. Mladost ne smije da se pogleda u ogledalu savjesti kad naginje nepravdi, dok se zrelo doba već ogledalo u njemu: u tome je sva razlika izmeñu njih. Posljednjih dana, susjedi, Ežen i čiča Gorio, postadoše dobri prijatelji. Njihovo tajno prijateljstvo zasnivalo se na onim istim psihološkim razlozima koji su izazvali suprotna osjećanja izmeñu Votrena i studenta. Smjeli filozof koji bi htio da utvrdi dejstva naših osjećanja u spoljnom svijetu naći će, bez sumnje, više dokaza o njihovom stvarnom postojanju u odnosima koje ona ostvaruje izmeñu nas i životinja. Koji je to čovjek koji će brže prozreti nečiji karakter no što će pas osjetiti da li ga neka nepoznata osoba voli ili ne voli? Kukasti atomi, izraz koji je već ušao u poslovicu i koji svako upotrebljava, jeste jedna od onih činjenica koje ostaju u govoru da poriču filozofske gluposti kojima se bave oni koji rado pretresaju ostatke prvobitnih riječi. Čovjek osjeća kad ga neko voli. Osjećanje se u sve utiskuje i probija se kroz prostore. Pismo je duša, ono je tako vjeran odjek glasa koji govori da ga osjećajni umovi smatraju za najveće blago ljubavi. Čiča Gorio sa svojim samoniklim osjećanjem koje ga je uzdizalo do psećeg prirodnog nagona, osjetio je studentovo sažaljenje, njegovu beskrajnu dobrotu i njegovu mladalačku naklonost. Ipak, meñu njima još nije bilo meñusobnog povjeravanja. Kad je izrazio želju da se upozna sa gospoñom de Nisenžan, Ežen nije mislio da ga starac uvede u njenu kuću, ali se nadao da će moći da se koristi onim što bude saznao od njega. Čiča Gorio mu je govorio o svojim kćerima samo onda kad je Ežen o njima javno pričao poslije svojih posjeta. — Dragi moj gospodine, reče mu on sutradan, kako ste mogli pomisliti da se gospoña de Resto naljutila na vas zato što ste izgovorili moje- ime? Moje me kćeri mnogo vole. Ja sam srećan otac. Samo, moji su se zetovi rñavo pokazali prema meni. Ja nisam htio da moje mile kćeri pate zbog nesuglasica koje sam imao s njihovim
muževima, i više sam volio da se s njima viñam tajno. Ta mi tajanstvenost pričinjava beskrajne radosti koje ne shvataju oni očevi koji mogu da se sastaju sa svojom djecom kad god hoće. Ja to ne mogu, razumijete li? I tako, kad je lijepo vrijeme, iziñem na Jelisejska polja, pošto se prvo obavijestim od sobarica hoće li moje kćeri izlaziti. Čekam ih da proñu, srce mi jače zakuca kad naiñe njihova kola, ja im se divim i uživam u njihovim lijepim haljinama, a one se uzgred nasmiješe na mene i pozlate mi prirodu kao da je na nju pao zračak toplog sunca. Ja ih tu sačekam dok se vrate. I opet ih vidim, porumenjele na svježem vazduhu. Čujem kako svijet govori oko mene: Ala je lijepa ona žena! To mi razveseli srce. To je moja krv! Volim konje koji ih voze, i zaželim da budem psetance koje drže na krilu. Ja živim od njihovih zadovoljstava. Svak voli na svoj način; ovako voleći, ja nikom ne činim zla. Zašto svijet vodi računa o meni? Ja sam srećan na svoj način. Je li to protiv zakona što idem uveče da vidim svoje kćeri kad izlaze iz svojih kuća i odlaze na bal? Silno se ožalostim kad zadocnim i kad mi kažu: Gospoña je izišla. Jednom sam čekao Naziju koju nisam vidio čitava dva dana do tri časa izjutra. Umalo što nisam lipsao od zadovoljstva! Molim vas, govorite o meni samo da kažete ikoliko su moje kćeri dobre. One bi me obasipale svakojakim poklonima, ali im ja ne dam i kažem im: „Pričuvajte svoj novac! Šta će meni? Meni ništa ne treba". I zaista, dragi moj gospodine, šta sam ja? Bijedna lešina čija je duša uvijek tamo gdje se nalaze moje kćeri. Kad budete upoznali gospoñu de Nisenžan, kazaćete mi koja vam se od njih dvije više sviña, reče čiča poslije kratkog ću-tanja, vidjevši da se Ežen sprema da ide u Tiljerijski vrt da se tamo prošeta i sačeka vrijeme za odlazak kod gospoñe de Bozean. Ova je šetnja bila kobna za studenta, jer on pade u oči nekim ženama. Bio je lijep, sasvim mlad i veoma ukusno odjeven. Primijetvši da mu se dive, on presta da misli na sestre i tetku koje je opljačkao, a zaboravi i svoju odvratnost prema nepoštenju. Vidio je kako iznad njegove glave proletje onaj demon koji mnogo liči na anñela, onaj sotona šarenih krila, koji sije rubine, baca zlatne strijele na palate, obliva žene rumenilom, obasjava bljeskom prijestolja koja su u početku bila tako skromna; čuo je boga one varljive sujete čiji lažni sjaj smatramo za znamenje moći. Votrenove riječi, ma koliko bezočne, bijahu se žarile u njegovo srce kao što se u sjećanje nevine djevojke urezuje odvratni lik stare podvodačice koja joj je rekla: „Zlata i ljubavi u izobilju!" Poslije duže šetnje Ežen se oiko pet sati prijavi kod gospoñe de Bozean koja ga porazi svojim držanjem. Dotada je vikontesa bila prema njemu puna one uglañene ljubaznosti i ljupkosti koja se stiče plemićkim vaspitanjem, a koja je savršena tek onda kad dolazi od srca. Kad je ušao, gospoña de Bozean dočeka ga hladno i reče mu kratko: — Gospodine de Rastinjak, nemoguće mi je da ostanem s vama, bar u ovom trenutku. Imam posla... Za posmatrača, a Rastinjak je to brzo postao, ova rečenica, pokret, pogled i naglasak bili su slika karaktera i navika cijelog jednog staleža. On osjeti gvozdenu pesnicu ispod meke rukavice, samoživost ispod lijepog ponašanja, drvo ispod laka. Najzad, čuo je ono ja kralj, koje počinje pod perjanicom prijestolja, a završava se pod čelenkom najmanjeg plemića. Ežen se lako zaveo i na njenu riječ povijerovao u žensku plemenitost. Kao svi nesrećni ljudi, on je iskreno potpisao onaj divni ugovor koji obavezuje dobrotvora prema dužniku, a čiji prvi član predviña potpunu jednakost ugovorača. Dobročinstvo koje spaja dva bića u jedno jedino jeste neka nebeska strast, neshvatljiva i rijetka kao prava ljubav. Oboje su raskoš plemenitih duša. Rastinjak je želio da bude na balu vojvotkinje de Kariljano, zato i preñe preko ovog ispada. — Gospoño, reče on uzbuñenim glasom, da nije u pitanju nešto važno, ne bih vam dosañivao; budite ljubazni i dozvolite mi da doñem docnije, pričekaću. — Dobro, onda doñite da ručate sa mnom, reče ona malo zbunjena zbog svoga surovog ispada; jer ona je zaista bila dobra i velika žena.
Iako je bio ganut ovom naglom promjenom, Ežen pomisli odlazeći: „Puzi i podnosi sve. Kakve li moraju biti druge žene, kad najbolja meñu njima odjednom zaboravi na svoje obećanje i odgurne te kao staru cipelu? Dakle, svako za sebe? Istina je da njena kuća nije dućan i da griješim što joj se obraćam za pomoć. Treba biti topovsko ñule, kako reče Votren." Ove bolne misli ubrzo iščezoše pred pomišlju na zadovoljstvo koje će mu pričiniti ručak ikod vikontese. I tako su se, kao po nekom zlom udesu, i najsitniji dogañaji njegova života udružili i gurali ga pozivu u kome će, prema riječima strašne sfinge iz pansiona Voker, morati da ubija da njega ne ubiju, da vara da njega ne prevare; moraće da se odrekne i savjesti i saosjećanja, da navuče masku, da se nemilostivo titra sa ljudima, i da, kao u Lakedemoniji, tajno dograbi bogatstvo i zasluži lovorike. Kad se vratio vikontesi, ona ga dočeka umiljato, kao i ranije. Oboje uñoše u trpezariju gdje je vikont čekao svoju ženu; tu je blistala ona raskoš koja je, kao što svak zna, pod Restauracijom, dostigla svoj vrhunac. Gospodin de Bozean, kao mnogi ljudi čija su osjećanja otupjela za svako uživanje, nalazio je zadovoljstvo samo još u dobrom jelu i piću; bio je oblaporan kao Luj XVIII i vojvoda d'Ekar. Na njegovom stolu bila je raskoš i u posudu i u jelu. Ežen, koji je sada prvi put ručao u kući nasljednog bogatstva, još nikad ne bijaše vidio ovako nešto. Nisu više bile u modi večere kojima su se završavali balovi u doba Grastva, kad je vojnicima bilo potrebno da se okrijepe za borbe koje su ih očekivale i u zemlji i van nje. Ežen je dosad bio samo na balovima. Pouzdanje kojim se docnije odlikovao, i koje je bilo počelo da hvata korijena, spasio ga je te nije ostao preneraženi tikvan. Ali kad je vidio ovo divno izrañeno srebro i bezbroj drugih prefinjenosti jedne gospodske trpeze, i sa divljenjem posmatrao kako se služi za stolom, čovjeku žive mašte nije bilo teško da ovaj otmjeni život ne pretpostavi oskudnom životu za koji se jutros bio izjasnio. Za časak on se prenese mislima u svoj pansion i toliko se zgrozi da se zareče da će se iseliti u januaru, koliko da bi se smjestio u neki bolji stan, toliko da se skloni od Votrena, čija je teška ruka pri-tlsla njegovo rame. Kad bi razuman čovjek mislio na sve oblike istinske ili prikrivene pokvarenosti u Parizu, on bi se morao zapitati s kakvim pravom država otvara u njemu škole i u njima okuplja mladež, kako to da se u njemu još poštuju lijepe žene i kako zlatnici po mjenjačkim izlozima ne iščeznu na čaroban način iz čančića. Ali ako se pomisli da mladići vrše malo zločina, čak i prestupa, onda čovjek mora da ima mnogo poštovanja prema ovim strpljivim Tantalima koji se bore protiv samih sebe i gotovo uvijek odnose pobjedu! Kad bi siromašnog studenta dobro naslikali u borbi sa Parizom, on bi ispao najdramatičniji prikaz moderne civilizacije. Gospoña de Bozean uzalud je pogledom davala znak Eženu da govori, on nije htio ništa da kaže pred vilkontom. — Hoćete li sa mnom večeras u Italijansko pozorište? zapita vikontesa svog muža. — Vi znate koliko bi mi to zadovoljstva pričinilo, odgovori on podrugljivo, ali tako ljubazno da student nasjede; ali moram da se nañem sa jednom osobom u pozorištu Varijete. „Sa svojom Ijubaznicom", pomisli ona. — Zar večeras neće biti s vama d'Ažida? upita vikont. — Neće, odgovori ona ljutito. — Lijepo, ako neko mora da ide s vama, eto vam gospodina de Rastinjaka. Vikontesa pogleda Ežena smiješeći se. — To bi bilo veoma opasno za vas, reče ona.
— Francuz voli opasnost, jer u njoj nalazi slavu, rekao je gospoñin de Satobrijan, odgovori Rastinjak i pokloni se. On sjede u laka kola pored gospoñe de Bozean, i poslije nekoliko trenutaka stigoše u pozorište koje je tada bilo na glasu. A kad uñe u ložu s lica, i vidje da su svi pogledi upravljeni na njega i na vikontesu, koja je bila u divnoj haljini, on pomisli da sanja. Čarolije su se redale za čarolijama. — Htjeli ste nešto da mi kažete, reče gospoña de Bozean. A, pogledajte, eno gospoñe de Nisenžan u trećoj loži od naše, a na suprotnoj strani njena sestra i gospodin de Traj. Govoreći ove riječi, vikontesa je gledala u ložu gospoñice de Rošfid, pa kad vidje da u njoj nema gospodina d'Ažide, lice joj čudesno sinu. — Divna je, reče Ežen, pošto je pogledao gospoñu de Nisenžan. — Ima bijele trepavice. — Jeste, ali njen vitki stas! — Ima debele ruke. — Lijepe oči! — Ima duguljasto lice. — Ali dugačko lice je otmjeno. — Sreća njena što bar u tome ima otmjenosti. Pogledajte samo kako uzima i ostavlja svoj dogled! Iz svakog njenog pokreta izbija Gorio, reče vikontesa na veliko Eženovo iznenañenje. Gospoña de Bozean posmatrala je dogledom pozo-rišnu dvoranu i pravila se kao da ne obraća pažnju na gospoñu de Nisenžan; meñutim, ona je motrila svaki njen pokret. Društvo je bilo veoma otmjeno. Delfini de Nisenžan bilo je osobito milo što mladi, lijepi i elegantni roñak gospoñe de Bozean gleda samo u nju. — Ako budete i dalje piljili u nju, obrukaćete se, gospodine de Rastinjak. Takvim nasrtanjem na svijet nikad nećete uspjeti. — Draga roñako, reče Ežen, vi ste me dosad lijepo štitili; ako hoćete da dovršite svoje dijelo, ja vas molim da mi učinite samo jednu uslugu, koja će vas stati malo muke, a mene će usrećiti. Ja sam zaljubljen. — Već? — Da. — I to u onu ženu? — A zar bih uspio kod neke druge? reče on i pogleda pronicljivo u svoju roñaku. Gospoña vojvotkinja de Kariljano u prijateljstvu je sa vojvotkinjom de Beri, nastavi on poslije kratkog zastoja; vi je sigurno viñate; budite dobri, upoznajte me s njom i odvedite me na bal koji ona daje u ponedjeljak. Tamo ću naći gospoñu de Nisenžan i započeću svoju prvu čarku.
— Vrlo rado, reče ona. Ako vam se ona već dopada, vaša ljubav odlično stoji. Eno de Marsea u loži kneginje Galation. Gospoña de Nisenžan hoće da pre-svisne od muke. To je najpovoljniji trenutak da se priñe ženi, naročito ženi jednog bankara. Sve te gospe iz Ulice Šose d'Anten vole da se svete. — Šta biste vi radili da ste u njenom položaju? — Ja bih patila i ćutala. U taj mah markiz d-Ažida uñe u ložu gospoñe de Bozean. — Rñavo sam svršio svoje poslove samo da bih došao da vas vidim, reče on, i o tome vas izvještavam da ne bi izgledalo 'kao da je to neka žrtva. Vikontesino lice zablista i pokaza Eženu šta je prava ljubav koju ne treba miješati sa licemjernim pariškim kaćiperstvom. On se divio svojoj roñaci pa umuknu, uzdahnu i ustupi svoje mjesto gospodinu d'Ažida. „Kako je plemenita i uzvišena žena koja ovako voli! reče on u sebi. A ovaj čovjek da je iznevjeri radi kakve lutke! Zar neko može nju iznevjeriti?" Obuze ga djetinjski bijes. Htio je da padne pred noge gospoñe de Bozean, poželio je neku demonsku moć da bi mogao da je odnese u svom srcu, kao ono kad orao ugrabi u polju bijelo jarence i odnese ga u svoje gnjezdo. Osjećao se unižen što u ovom hramu ljepote i on nema svoju sliku, svoju milosnicu. »Imati milosnicu i neki veliki položaj, reče on u sebi, to je znak moći!« I on pogleda gospoñu de Nisenžan kao što uvrijeñeni čovjek gleda svog protivnika. Vikontesa se okrenu da mu migom toplo zahvali na pažnji. Prvi čin je bio završen. __ Poznajete li se toliko sa gospoñom de Nisenžan da bi ste joj mogli predstaviti gospodina de Rastinjaka? reče ona markizu d'Ažida. __Biće joj veoma milo da se upozna sa gospodinom, reče markiz. Lijepi Portugalac ustade, uze pod ruku studenta i za tren oka bijahu pored gospoñe ne Nisenžan. — Gospoño baronice, reče markiz, čast mi je predstaviti vam viteza Ežena de Rastinjaka, roñaka vikon-tese de Bozean. Vi ste napravili na njega neobično snažan utisak, pa sam htio da upotpunim njegovu sreću približivši ga njegovom idolu. U ovim je riječima bilo i podsmijeha i grubosti, ali, ako su lijepo kazane, one se uvijek dopadaju ženama. Gospoña de Nisenžan nasmiješi se i ponudi Eženu mjesto svoga muža koji je izižao. — Ne smijem da vam predložim da ostanete kod mene, gospodine, reče mu ona. Kad neko ima tu sreću da je pored gospoñe de Bozean, on kod nje i ostaje — Ali, reče joj Ežen tiho, meni se čini, gospoño, da bi mojoj roñaci bilo milo kad bih ostao pored vas. Prije dolaska gospodina markiza, govorili smo o vama i o vašoj otmjenoj pojavi, reče on glasno. Gospodin d'Ažida se ukloni.
— Doista, gospodine, reče baronica ostajete kod mene? Onda ćemo se bolje upoznati; gospoña de Resto jako me je zainteresovala za vas. — Ona je, dakle, veoma licemjerna; zabranila mi je da joj dolazim u kuću. — Kako to? — Gospoño, kazaću vam pravi razlog; ali molim vas da mi ne zamjerite što vam povjeravam tu tajnu. Ja sam susjed gospodina vašeg oca. Nisam znao da je gospoña de Resto njegova kći. Ispao sam nesmotren te sam govorio o njemu sasvim bezazleno i naljutio gospoñu vašu sestru i njenog muža. Ne možete zamisliti kako su gospoña vojvotkinja de Lanže i moja roñaka osudile to kćerinsko otpadništvo. Ja sam im ispričao cio dogañaj, i one su se smijale kao lude. Tada mi je gospoña de Bozean, uporeñujući vas i vašu sestru, govorila vrlo pohvalno o vama i rekla koliko ste vi bili dobri prema mome susjedu, gospodinu Goriou. A kako ga ne biste voljeli? On vas tako silno voli da sam ljubomoran na njega. Jutros smo razgovarali o vama puna dva sata. Zatim, još pod svježim utiskom onoga što mi je vaš otac ispričao o vama, rekao sam svojoj roñaci, za vrijeme večere, da ne možete biti toliko lijepi koliko ste dobri. Želeći svakako da mi bude na ruci, gospoña de Bozean me je dovela ovamo rekavši mi ljupko da ću vas ovdje vidjeti. — Šta, gospodine, reče bankareva žena, vi ste me već zadužili? Još malo pa ćemo postati stari prijatelji. — Iako prijateljstvo prema vama nije nimalo obično osjećanje, reče Rastinjak, ne želim nikako da budem vaš prijatelj. Ove otrcanje gluposti, naročito propisane za početnike, uvijek se sviñaju ženama i izgledaju bijedne samo onda kad se čitaju bez osjećanja. Pokret, naglasak i pogled mladog čovjeka daje im neizmjerne vrijednosti. Rastinjak se jako dopade gospoñi de Nisenžan. Pošto nije mogla da odgovori na pitanja koja je student bez ustezanja postavio, ona, kao sve žene u takvom položaju, skrenu razgovor. — Jeste, moja sestra griješi što tako postupa s tim jadnim ocem, koji je za nas doista bio bog. Ja sam popustila gospodinu de Nisenžanu tek onda kad mi je izrično naredio da se mogu viñati s ocem samo prije podne. Ali sam zbog toga dugo bila nesrećna i plakala. To nasilje, uz druge grubosti u braku, izazvalo je najviše nesuglasica u mom porodičnom životu. Ja sam zacijelo u očima svijeta najsrećnija žena u Parizu, a u stvari sam najnesrećnija. Pomislićete da je ludo što vam tako govorim. Ali vi poznajete mog oca, i zato vas ne smatram za stranca. — Nikad nećete sresti čovjeka, reče joj Ežen, koji bi tako silno želio da bude vaš. Šta traži svaka žena? Sreću, odgovori on glasom koji prodire u dušu. Lijepo, ako se sreća jedne žene sastoji u tome da bude voljena, obožavana, da ima druga kome može povjeriti svoje želje, svoje prohtjeve, svoje jade, svoje radosti; kome bi mogla razgolititi cijelu svoju dušu, s njenim ljupkim manama i lijepim osobinama, bez bojazni da će je izdati; onda, vjerujte mi, tako odano i uvijek plemenito srce može se naći samo kod mladog čovjeka punog iluzija, koji bi dao i svoj život na jedan vaš mig, koji još ne poznaje svijet i ne želi da ga upozna zato što ste vi postali za njega cio svijet. Vi ćete se možda nasmijati mojoj prostodušnosti, ali, vidite, ja sam došao iz zabačene unutrašnjosti, sasvim neuk, dosad sam poznavao samo plemenite duše; mislio sam da živim bez ljubavi. Ali sam se upoznao sa svojom roñakom koja me je silno zavoljela; pored nje sam naslutio sva blaga ljubavi; ja sam sada Kerubin, ljubavnik svih žena, dok ne naiñem da onu kojoj ću se sav predati. Čim sam vas vidio, kad sam ušao, osjetio sam kao da me neka struja nosi vama. Već sam toliko mislio o vama! Ali nisam ni sanjao da ste tako lijepi. Gospoña de
Bozean mi je rekla da vas toliko ne gledam. Ona ne zna koliko je primamljivo gledati vaše lijepe rumene usne, vaše bijelo lice i vaše tako blage oči. Eto, i ja govorim ludosti, ali pustite me da ih iskažem. Ništa ženama nije milije od ovih slatkih riječi. Njih slušaju i najsmirenije bogomolj'ke, čak i kad ne misle da odgovaraju na njih. Pošto je tako počeo, Rastinjak razveze svojim umilnim tihim glasom, a gospoña de Nisenžan bodrila je Ežena svojim osmjesima i s vremena na vrijeme pogledala de Mar9ea koji je stalno bio u loži kneginje Galation. Rastinjak ostade pored gospoñe de Nisenžan sve dok njen muž ne doñe da je otprati kući. — Gospoño, reče joj Ežen, biću slobodan da vas posjetim prije bala vojvotkinje de Kariljano. — Boždo vaz kospoña bozifa, reče debeli Alzašanin čije je okruglo lice odavalo opasno lukavstvo, pudite ufjereni ta ćede piti lijepo brimljeni. »Početak je bio dobar, jer se nije naljutila kad sam joj rekao: »Hoćete li me voljeti?« »Dem je metnut ño-gatu u usta, sada uzjaši i potjeraj«, pomisli Ežen idući da se pozdravi sa gospoñom de Bozean koja se spremala da poñe sa d'Ažidom. Siromah student nije primijetio da je baronica bila rasijana i da je očekivala od de Marsea jedno od onih sudbonosnih pisama koja razdiru dušu. Presrećan zbog svog prividnog uspjeha, Ežen isprati vi-kontesu do predvorja gdje se čekaju kola. — Vaš se roñak ne može poznati, reče Portugalac vikontesi smijući se kad je Ežen otišao. Taj će se progurati kroz život. Ljigav je kao jegulja i daleko će otići. Samo ste mu vi mogli izabrati ženu u trenutku kad je treba tješiti. — Ali, reče gospoña de Bozean, treba .znati da li ona još voli onoga koji je ostavlja. Student se vrati peške iz Italijanskog pozorišta u Ulicu Nev-Sent-Ženevjev, praveći najljepše planove. On je zapazio da ga je gospoña de Resto pažljivo posma-trala i u vikontesinoj loži i u loži gospoñe de Nisežan, pa je pomislio da mu ubuduće grofičina vrata neće biti zatvorena. I tako je, računajući da će se dopasti i maršalki, sada imao četiri uticajna poznanstva u najvišem pariškom društvu. Ne razmišljajući mnogo o sredstvima, on je unaprijed osjećao da se u zamršenoj igri ljudskih računa mora uhvatiti za nekoga koji bi ga izbacio na površinu, a on se osjećao dovoljno jak da se tu učvrsti. »Ako me gospoña de Nisenžan zavoli, naučiću je kako će zavladati svojim mužem. On se bavi krupnim poslovima pa će mi pomoći da se brzo obogatim.« On to sebi nije govorio sasvim otvoreno, jer još nije bio dovoljno iskusan da ocijeni i prouči neku situaciju; njegove u misli plovile po svemiru u obliku lakih oblaka, i mada nisu bile onako surove kao Votrenove, ipak, kad bi ih savjest ispitala ne bi ispale baš najčistije. I tako, popuštajući iz dana u dan, ljudi postaju labavog morala koji je obilježje današnjeg društva u kom se rijeñe nego ikad dosad nalaze oni neumoljivi čistunci, ljudi jake volje koji ne čine nikakve ustupke nepoštenju, kojima bi i najmanje skretanje sa pravog puta izgledalo zločin: to su oni divni uzori poštenja koje oličavaju dva remek-djela, Molijerov Alcest i nedavno Dženi Dinz i njen otac u romanu Valtera Skota. Možda bi bilo isto tako lijepo, uzbudljivo i sasvim suprotno djelo koje bi prikazalo sva ona krivudanja savjesti slavoljubivog čovjeka koji pokušava da se miri sa nevaljalstvom da bi ostvario svoj cilj ali gleda da sačuva izgled poštenog čovjeka. Kad je prispio do svog pansiona, Rastinjak je već bio zaljubljen u gospoñu ne Nisenžan koja mu se učinila vitka i tanana kao lasta. On se sjećao zanosnih slasti njenih očiju, njene nježne i meke kože ispod koje mu se činilo kao da vidi kako krv teče, njenog opojnog glasa i njene plave kose; možda je hodanje, ubrzavajući njegov krvotok, pojačavalo njegov zanos. Student jako zakuca na vrata čiča-Gorioa. — Susjede, reče on, vidio sam gospoñu Delfinu.
— Gdje? — U Italijanskom pozorištu. — Je li se lijepo zabavljala? Ta uñite. I starac, koji je ustao u košulji, otvori vrata i odmah ponovo leže. — Pričajte mi o njoj, zamoli on. Ežen, koji je sada prvi put bio kod čiča-Gorioa, nije mogao da sakrije svoje zaprepašćenje kad je vidio ovaj ćumez u kom je živio otac i uporedio ga sa raskošnom haljinom njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zavjesa; tapeti od hartije kojima je soba bila obložena, bili su, usljed vlage, na nekoliko mjesta odlijepljeni i skupljeni, te se vidio čañav zid. Starac je ležao u rñavoj postelji, imao je samo jedan tanak pokrivač i preko njega, na nogama, neku vrstu perine, ispunjenu pamukom, a sašivenu od komadića starih haljina gospoñe Voker. Pod je bio vlažan i pun prašine. Prema prozoru stajao je neki stari orman od ružinog drveta, sa ispup-čenom predajom stranom, sa bakarnim drškama u obliku vinove loze sa lišćem i cvijetom; jedan stari drveni umivaonik, sa lavorom, bokalom i priborom za brijanje. U jednom uglu bile su cipele; pored kreveta noćni stočić bez vrata i bez mermerne ploče; kraj kamina u kom nije bilo ni traga od vatre, stajao je četvrtast sto od orahovine čija je prečaga poslužila čiča-Goriou da savije ono srebrno posuñe. Ružan pisaći sto na kome je bio starčev šešir, jedna pocijepana slamna naslonjača i dvije stolice dopunjavali su ovaj bijedni namještaj. Iznad postelje, namjesto zavjese, visio je neki dronjak sa crvenim i bijelim kockama. I najsiromašniji nosač imao je, zacijelo, negdje na tavanu sobu sa boljim namještajem no što je bio stan čiča-Gorioa kod gospoñe Voker. Kad čovjek pogleda ovu sobu, obuzme ga jeza i stegne mu se srce, jer je ličila na najžalosniju ćeliju kakve hapsane. Srećom, Gorio nije zapazio nikakvu promjenu na Eženovom licu kad je spustio svijeću na noćni sto. Starac se okrenu njemu i osta pokriven do glave. — Dakle, koju više volite, gospoñu de Resto ili gospoñu de Nisenžan? — Meni se više sviña gospoña Delfina, odgovori student, jer vas ona više voli. Kad ču te tople riječi, starac izvuče ruku ispod pokrivača i stište Eženovu. — Hvala, hvala, odgovori starac uzbuñeno. A šta vam je rekla o meni? Student ponovi baroničine riječi uljepšavajući ih, a starac ga je slušao kao da je to bio božji glas. __ Milo moje dijete! Jeste, ona me mnogo voli. Ali ne vjerujte u ono što vam je rekla o Anastaziji. Vidje-ćete, one zavide jedna drugoj, a to dokazuje da se vole. Mene jako voli i gospoña de Resto. Ja to znam. Otac postupa sa svojom djecom kao bog s nama, on vidi što je na dnu srca, i sudi prema namjerama. One su obadvije veoma mile. O, da su mi samo zetovi dobri, bio bih presrećan. Ali na zemlji nema potpune sreće. Da sam nešto mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta da samo slušam njihov glas, da znam da su tu, da ih gledam kako odlaze i dolaze, i srce bi mi igralo od radosti. A jesu li bile lijepo odjevene? — Jesu, reče Ežen. Ali, gospodine Gorio, kako možete živjeti u ovakvom ćumezu kod tako bogato udomljenih kćeri? — A šta meni treba bolje? reče on kao bezbrižno. Ja vam to ne mogu objasniti, ne umijem da kažem ni dvije unakrst. Sve je tu, dodade on udarivši se rukom po srcu. Moj život je u mojim
kćerima. Ako se one provode, ako su srećne, lijepo odjevene, ako idu po ćili-mima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam? Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju. Kad postanete otac, kad reknete sebi, slušajući kako cvrkuću vaša dječica: »Ovo je moja krv!« Kad osjetite da su ta mala stvorenja vezana za svaku kap vaše prvi, i to najljepše, jer djeca su cvjetovi naše krvi! vi ćete osjetiti da ste vezani za njihov život i da se i vi krećete kad one hodaju. Svuda čujem samo njihov glas. Njihov tužan pogled ledi mi krv. Jednog dana uvidjećete da se čovjek više raduje njihovoj sreći nego svojoj. Ja to ne umijem da vam objasnim: naša Se»'Ta^ost sastoJi iz tih unutrašnjih zbivanja. Jednom riječju, ja imam tri života. Hoćete li da vam kažem nešto čudno? Vidite, ja sam shvatio boga tek onda kad sam postao otac. On je svuda i na svakom mjestu, jer je on sve stvorio. Evo, gospodine, tako je i s mojim kćerima. Samo, ja više volim svoje 'kćeri nego što bog voli svijet, zato što svijet nije tako lijep kao bog, i što su moje kćeri ljepše od mene. Moja je duša toliko ispunjena rjima da sam- osjećao da ćete ih vidjeti večeras. O, bože moj, čovjeku koji bi usrećio moju Delfinu srećom silno voljenih žena, ja bio čistio obuću i bio sluga. Doznao sam od njene sobarice da je onaj gospodin de Marse pravo pseto. Prosto mi doñe da mu zavrnem šiju. Ko ne bi volio tako lijepu i stasitu ženu, čiji glas liči na slavujevu pjesmu! Gdje su joj bile oči kad se udala za onog debelog alzaškog krmka? Njih je obadvije trebalo udati za lijepe i ljupke mladiće. Ali uradile su onako kako su same htjele. U tom trenutku čiča Gorio bijaše uzvišen. Nikad ga Ežen nije vidio tako ozarena vatrom njegove roditeljske ljubavi. Treba ovdje ukazati na moć naših osjećanja. Ma koliko gruba bila neka osoba, čim je obuzme neko istinito i snažno osjećanje, ona širi neki naročiti fluid koji mijenja zgled lica, oživi pokrete i uljepša glas. Čle-sto i najgluplje biće, pod uticajem strasti, dostiže najviši izraz, ako ne u govoru a ono u mislima, i daje utisak kao da je u nekom čudnom nadahnuću. U tom trenutku, u glasu i pokretu ovog starca bilo je one čudesne moći kojom veliki glumac osvaja publiku. Ali zar naša lijepa osjećanja nisu poezija volje? — Onda vam, možda, neće biti žao ako vam kažem, reče Ežen, da će bez sumnje raskinuti sa de Marseom. On ju je ostavio radi kneginje Galation. A ja sam se večeras zaljubio u gospoñu Delfinu. — Zbilja! reče čiča Gorio. — Da. I ja sam se njoj svidio. Govorili smo o ljubavi cio sat, a prekosutra, u subotu, idem da je posjetim. __ O, kako bih vas volio, dragi gospodine, kad biste joj se dopali! Vi ste dobri, i vi je ne biste mučili. Ali ako biste je iznevjerili, ja bih vas zaklao. Žena samo jednom voli, znate li vi to? O, bože moj! Ali ja lupetam koješta, gospodine Ežene. Vama je ovdje hladno. Bože moj! Vi ste, dakle, govorili s njom, šta mi je poručila? — Ništa, reče u sebi Ežen. Kazala mi je, odgovori on glasno, da vam šalje vreli poljubac. — Zbogom, susjede, spavajte mirno, sanjajte lijepe snove; moji su ostvareni tom njenom porukom. Neka bog usliši svaku vašu želju! Vi ste bili večeras za mene kao dobri anñeo, donijeli ste mi dah moje kćeri. — Siromah čovjek, pomisli Ežen liježući u postelju; i kamen bi se rasplakao. Njegova je kći mislila na njega koliko i na lanjski snijeg.
Poslije ovog razgovora čiča Gorio je smatrao svog susjeda za neočekivanog prijatelja kome je mogao povjeriti svoje tajne. Izmeñu njih se uspostaviše veze koje su jedino i mogle postojati izmeñu ovog starca i nekog drugog čovjeka. Strasti se nikad ne varaju u svojim računima. Čiča Gorio je smatrao da će biti bliži svojoj kćeri Delfini i da će ga ona bolje dočekivati, ako baro-nica zavoli Ežena. Uostalom, on je Eženu povjerio jedan njen bol. Gospoña ne Nisenžan, kojoj je on po hiljadu puta na dan želio sreću, nije još poznavala ljubavne slasti. Zaista, Ežen je bio, kako je to starac govorio, jedan od najmilijih ljudi koje je ikad sreo i njemu se činilo da bi joj on pružio sva ona zadovoljstva kojih je bila lišena. Stoga je starac iz dana u dan sve više volio svog susjeda; bez tog prijateljstva bilo bi bez sumnje nemoguće saznati kraj ove pripovijetke. Sutradan, za doručkom, svi su stanari bili iznenañeni tolikom starčevom promjenom prema Eženu, do koga je sjeo, i u pogledu, i u govoru, na licu, koje je inače ličilo na masku od gipsa. Votren, koji je sada prvi put vidio studenta poslije onog njihovog sastanka, kao da je htio da zaviri u njegovu dušu. Sjećajući se planova ovog čovjeka, Ežen, koji je sinoć prije no što je zaspao, odmjeravao prostrano polje koje se širilo pred njegovim očima, mislio je i na miraz gospoñice Tajfer, i nije mogao da se uzdrži a da ne pogleda Viktorinu onako kako najčasniji mladić gleda bogatu nasljednicu. Slučajno, njihovi se pogledi sretoše. U svom novom odijelu, Ežen se jako dopade sirotoj djevojci. Njen pogled pokaza Rastinjaku da ona prema njemu gaji one nejasne želje koje obuzimaju svaku djevojku i koje ih vezuju za prvog dopadljivog čovjeka. Jedan glas mu doviknu: »Osam stotina hiljada franaka!« Ali on se odjednom sjeti svega onoga što se sinoć desilo, pa pomisli da je njegova naručena ljubav prema gospoñi de Ni-senžan bila odgovor na njegove neobične rñave misli. - — Sinoć se u Italijanskom pozorištu davao Seviljski berberin od Rosinija. Još nikad nisam čuo tako divnu muziku, reče on. Bože moj, blago onima koji imaju ložu u Italijanskom pozorištu. Čiča Gorio je slušao svaku riječ, kao što pas motri na svaki pokret svog gospodara. — Vi, ljudi, živite kao bubreg u loju, reče gospoña Voker, radite šta hoćete. — Kako ste se vratili? upita Votren. — Pješke, odgovori Ežen. — Ja ne volim poluuživanja, reče Votren demon; ja bih volio da idem u pozorište svojim kolima, u svoju ložu, i da se ne vraćam pješice. Sve ili ništa! To je moje načelo. — Dobro načelo, prihvati gospoña Voker. — Možda ćete ići da obiñete gospoñu de Nisenžan, reče Ežen tiho Goriou. Sigurno će vas dočekati raširenih ruku; ona će željeti da se što podrobnije obavijesti o meni. Cuo sam da silno želi da uñe u kuću moje roñake gospoñe vikontese de Bozean. Nemojte zaboraviti da joj kažete da je ja suviše volim i da ću gledati da joj pribavim to zadovoljstvo. Odmah potom Rastinjak ode na Pravni fakultet; htio je da ostane što manje u ovoj odvratnoj kući. Lutao je gotovo cijelog dana u onom grozničavom stanju koje spopada mladiće koji se zanose suviše lijepim nadama. Baš kada je, povodom Votrenovih mudrovanja, razmišljao o društvenom životu, susrete se u Luksemburškom vrtu sa svojim prijateljem Bjanšonom. — Što si se tako uozbiljio? reče mu medicinar i uze ga pod ruku da se prošeta s njim ispred dvorca. — Muče me rñave misli.
— Kakve? Misli se liječe. — Kako? — Treba im podleći. — Ti se smiješ, a ne znaš o čemu je riječ. Jesi li čitao Rusoa? — Jesam. — Sjećaš li se onoga mjesta gde on pita svog čitaoca šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije, u Kini, jednog starog mandarina, i to samo svojom voljom, ne mičući se iz Pariza. — Sjećam se. — Dakle? — E, sad je na redu moj trideset treći mandarin. — Ne šali se. Nego, kad bi te neko ubijedio da se to može uraditi i da je dovoljno samo da klimneš glavom bi li ti to učinio? — Je li mator taj mandarin? Ali, svejedno, mlad ili star, oduzet ili zdrav, vjere mi... Ipak, ne bih. — Ti si pošten mladić, Bjanšore. Ali kad bi bio ludo zaljubljen u neku ženu, i kad bi njoj trebalo novaca, mnogo novaca za haljine, za kola, za sve njene prohtjeve? — Oduzimaš mi razum, a hoćeš da razmišljam. — Eto, Bjanšone, ja sam lud, izliječi me. Imam dvije sestre, dva divna i čedna anñela kojima želim sreću. Gdje da im nañem dvjesta hiljada franaka za miraz od danas za pet godina? Vidiš, ima prilika kad je bolje sve staviti na kocku nego traćiti svoje dane u životarenju. — Pa ti postavljaš pitanje koje svako postavlja u početku svog života i misliš mačem da razdriješiš Gordijev čvor. To je mogao da uradi Aleksandar; ali drugima ne gine robija. Ja se zadovoljavam skromnim životom u nekoj palanci, gdje ću naprosto naslijediti mjesto svog oca. Čovjek može sasvim da zadovolji svoje potrebe i u najužem krugu, kao i u najširem. Napoleon nije ručao dvaput dnevno i nije mogao imati više ljubavnica nego kakav medicinar kad je zaposlen kao ljekarski pomoćnik u Kapucinskoj bolnici. Naša je sreća, dragi moj, uvijek u cjelom našem biću; stajala ona godišnje čitav milion ili sto zlatnika, unutrašnje osjećanje je isto. Ja sam za to da Kinez ostane živ. — Hvala, učinio si mi dobro, Bjanšone! Uvijek ćemo biti prijatelji. — Slušaj, nastavi medicinar, maločas, izlazeći sa Kivijevog časa u Botaničkoj bašti, spazio sam gospoñicu Mišono i Poarea kako na jednoj klupi razgovaraju s jednim gospodinom koga sam vidio prilikom lanjskih nemira blizu Skupštine. Sve mi se čini da je to neki policajac prerušen u poštenog rentijera. Treba motriti na taj par: kazaću ti docnije zašto. A sada, zbogom, moram biti na prozivci u četiri sata. Kad se Ežen vratio u pansion zatekao je tamo čiča Gorioa koji ga je čekao.
— Evo, imate pismo od nje, reče starac. Sta kažete, divan rukopis! Ežen otvori pismo i pročita: »Gospodine, otac mi je rekao da volite italijansku muziku. Bila bih srećna ako biste mi učinili zadovoljstvo da primite jedno mjesto u mojoj loži. U subotu pjevaju Fodorova i Pelegrini, i zato sam uvjerena da mi nećete odbiti poziv. Gospodin de Nisenžan se pridružuje mom pozivu i moli vas da nam budete gost i na ručku, bez ustručavanja. Ako pristanete, biće veoma zadovoljan jer ćete ga osloboditi bračnog kuluka te neće morati da me prati. Nemojte mi odgovoriti, nego doñite, i primite moj pozdrav. »D. de N.« — Da vidim, reče starac, kad Ežen pročita pismo. Ići ćete, dabome? dodade on pošto je pomirisao pismo. Ala lijepo miriše! Ovo je ona držala u ruci. »Ne nameću se žene tako bezobzirno ljudima, pomisli student. Ona misli da se posluži mnome da bi povratila de Marsea. Ovako se radi samo za inat.« — Šta je sad, reče čiča Gorio, o čemu mislite? Eženu nije bilo poznato ono ludilo sujete koje je tada bilo spopalo izvjesne žene, i nije znao da je žena jednog bankara gotova na sve žrtve samo da dobije pristup u koju kuću predgraña Sen-Zermen. U to doba najviše su bile na glasu one žene koje su primane u kraljevom Malom dvoru, u predgrañu Sen-Zermen, meñu kojima su zauzele prvo mjesto gospoña de Bozean, njena prijateljica vojvotkinja de Lanže i vojvotkinja de Mofrinjez. Samo Rastinjak nije znao koliko žene iz Sose d'Anten žude da prodru u najviše društvo u kom blistaju svijezde njihovog pola. Ali njegovo ga nepovjerenje dobro posluži, postade hladnokrvan i dobi žalosnu moć da postavlja uslove umjesto da ih prima. — Da, ići ću, odgovori on. I tako on iz radoznalosti ode gospoñi de Nisenžan; meñutim, da ga je ona prezrela, možda bi ga njoj odvela ljubavna strast. Ipak, on je s izvjesnim nestrpljenjem očekivao sutrašnji dan i čas polaska. Za jednog mladog čovjeka, u njegovom prvom tajnom ljubakanju možda ima isto taliko draži koliko i u prvoj ljubavi. Uvjerenje da će uspjeti izaziva kod ljudi mnoga blaženstva koja oni ne priznaju, a koja sičnjavaju svu draž pojedinih žena. Želja se raña isto toliko iz teškoća koliko iz lakih pobjeda. Nema sumnje, sve ljudske strasti nastaju iz jednog od ova dva uzroka koji dijele ljubavno carstvo, i od njih žive. Možda je ova podjela posljedica važnog pitanja ljudskih temperamenata, koja, ma šta se govorilo, gospodari 'društvom. Ako melanholični temperamenti osjećaju potrebu za kaćiperstvom, nervozni ili sangvinični ljudi klonu ako otpor dugo potraje. Drugim riječima, elegija je isto toliko limfatična koliko je diti-ramb žučan. Oblačeći se, Ežen je uživao u svim tim sitnim zadovoljstvima o kojima mladići ne smiju da govore iz bojazni da ih ko ne ismije, ali koja gode samoljublju. On je dotjerivao svoju kosu, kao da će se pogled kakve lijepe žene uplesti u njegove crne uvojke. Činio je djetinjarije kakve čini mlada djevojka kad se sprema za bal. S uživanjem je posmatrao svoj tanki struk, ispravljajući bore na fraku. »Sigurno ima i gorih od mene«, pomisli on. Zatim siñe u trenutku kad su svi gosti bili za stolom. Glupi povici koje izazva njegovo otmjeno odijelo samo ga razveseliše. Grañanski pansioni odlikuju se divljenjem lijepoj nošnji. Niko u njima ne obuče novo odijelo a da mu svako ne kaže po koju riječ. — Kt, kt, kt, zacokta Bjanšon jezikom o nepce, kao da tjera konja. — Pravi vojvoda i per! reče gospoña Voker.
— Gospodin misli da osvaja svijet? primijeti gospo-, ñica Mišono. — Kukuriku! viknu slikar. — Pozdravite vašu gospoñu suprugu, reče činovnik muzeja. — Gospodin je oženjen? upita Poare. — I to još kakvom ženom, ženom koja ide po vodi, lice joj ne blijedi, cijena od dvadeset pet do četrdeset; kockaste šare po posljednjoj modi, lako se pere, lijepo se nosi, pola konac, pola vuna, liječi zubobolju i druge bolesti koje priznaje Kraljevska medicinska akademija! Izvrsno za djecu! Još bolje protiv glavobolje, punoće i bolesti jednjaka, očiju i ušiju, povika Votren sa smiješnom rječitošću i naglaskom kakvog šarlatana. Sta staje to neviñeno čudo, zapitaćete me, gospodo? Dva sua! Ništa. To je ostatak sprava dječje igre veliki Mogol, koju su voljeli da gledaju svi evropski vladari, čak i veeeeeeliki vojvoda badenski! Uñite pravo na biletar-nicu. Muzika naprijed! Bruuum, la, la, trin, bum, bum! Gospodine sa klarinetom, pogrešno sviraš, nastavi on promuklim glasom, rebnuću ja tebe. — Bože moj, što je ovaj čovjek prijatan, reče gospoña Voker gospoñi Kutir, nikad mi ne bi bilo dosadno s njim. Usred smijeha i šale koje izazva Votrenov smiješni govor, Ežen primjeti bojažljivi pogled gospoñice Tajfer koja se naže ka gospoñi Kutir i šapnu joj nekoliko riječi na uvo. — Došla su kola, reče Silvija. — Gdje li će ručati? zapita Bjanšon. — Kod gospoñe baronice de Nisenžan. — Kćeri gospodina Gorioa, odgovori student. Svi pogledaše bivšeg fabrikanta rezanaca, koji je sa zavišću posmatrao Ežena. Rastinjak doñe u Ulicu Sen-Lazar, u jednu od onih lakih kuća, a sa tankim stubovima, malim trijemom, za koje se kaže u Parizu da su ljupke, u pravu bankarsku kuću, punu skupih ukrasa vještačkog kamena, sa stepeništem u mozaiku od mermera. On zateče gospoñu de Nisenžan u malom salonu na čijim su zidovima bila naslikana djela talijanskih majstora, sa ukrasima koji su ličili na kafanske. Baronica je bila tužna. Njeni napori da sakrije svoje neraspoloženje samo povećaše Eže-novu radoznalost, utoliko više što u njima nije bilo ničeg lažnog. On se nadao da će svojim prisustvom razveseliti jednu ženu, a zatekao ju je u očajanju. To razočaranje zagolica njegovo samoljublje. — Ja imam malo prava da ulazim u vaše tajne, gospoño, reče on pošto ju je prvo zadirkivao zbog njene zabrinutosti; ali, ako vam smetam, budite iskreni i recite mi slobodno. — Ostanite, reče ona, ako odete, ostaću sama. Nisenžan ruča u gradu, a ne želim da budem sama, jer mi je potrebno da se razonodim. — Ali šta vam je? — To bih rekla svakom drugom prije nego vama, uzviknu ona. — Onda želim da znam. Mora biti da sam i ja umiješan u vašu tajnu.
— Možda! Ali ne, nastavi ona, to su domaće zañe-vice koje treba kriti u dnu srca. Zar vam nisam to rekla prekjuče? Ja nisam srećna. Najteži su zlatni lanci. Kad žena kaže mladiću da je nesrećna, ako je taj mladić duhovit, lijepo odjeven, ako je besposlen a ima u džepu hiljadu i pet stotina franaka, onda on mora pomisliti ono što je pomislio Ežen i postati uobražen. — Šta biste vi još željeli? odgovori on. Lijepi ste, mladi, voljeni, bogati. — Da ne govorimo o meni, reče ona odmahnuvši bolno glavom. Ručaćemo zajedno, sami, i otići da slušamo najljepšu muziku. Kako vam se dopadam? nastavi ona ustajući i pokazujući svoju haljinu od bijelog kašmira sa divnim persijskim šarama. — Htio bih da budete samo moja, reče Ežen. Vi ste dražesni. — Jadna bi vam bila ta svojina, reče ona smiješeći se gorko. Iako vas ovdje ništa ne podsjeća na nesreću, ipak, pored svega toga, ja sam očajna. Od žalosti ne mogu da spavam i poružnjeću. — O, to je nemoguće, reče student. Ali htio bih da znam kakvi su to jadi ikoje odana ljubav ne bi izliječila? — Ah! kada bih vam kazala zbog čega sam nesrećna, vi biste pobjegli od mene. Vi mi se zasada udvarate zato što to rade svi ljudi; ali ako biste me istinski zavoljeli, postali biste veoma nesrećni. Vidite da treba da ćutim. Molim vas, nastavi ona, govorimo o drugim stvarima. Hodite da vidite moje sobe. — Nemojte, ostanimo ovdje, odgovori Ežen, sjede na kanabe kraj vatre, pored gospoñe ne Nisenžan, i smjelo je uhvati za ruku. Ona se nije branila i čak nasloni svoju ruku na njegovu jednim od onih pokreta koji odaju silna uzbuñenja. — Slušajte, reče joj Rastinjak; povjerite mi svoje jade, ako ih imate. Hoću da vam dokažem da vas volim samo radi vas same. Ili ćete govoriti i povjeriti mi svoje patnje, kako bih moga'o da ih otklonim, makar morao ubiti šest ljudi, ili ću otići i nikad se više neću vratiti. — Kad je tako, uzviknu ona, u očajanju lupnuvši se po čelu, onda ću odmah da vas oprobam. »Da, pomisli ona, ostaje mi samo još to.« Zatim zazvoni. — Jesu li upregnuta gospodinova kola? zapita svog sobara. — Jesu gospoño. — Ja ću ih uzeti. Njemu ćete dati moja kola i moje konje. Ručaćemo tek u sedam sati. — Dakle, hajdemo, reče ona Eženu, kome se učini kao da sanja kad se nañe u kolima gospodina de Ni-senžana, pored ove žene. — U Pale-Roajal, blizu Francuskog pozorišta, reče ona kočijašu. Uz put je bila veoma uzbuñena, nije htjela da odgovara na Eženova bezbrojna pitanja, i on nije znao šta da misli o njenom zagonetnom, odlučnom i glupom otporu. »Začas mi izmakne«, pomisli on.
Kad su kola stigla, baronica jednim pogledom ućut-ka razjarenog studenta. — Vi me istinski volite? reče ona. — Da, odgovori on prikrivajući svoje nespokojstvo. — Nećete imati rñavo mišljenje o meni, ma šta zatražila od vas? — Neću. — Jeste li voljni da mi se pokoravate? — Slijepo. — Jeste li se kadgod kockali? reče ona uzdrhtalim glasom. — Nikada. — Ah! Sad mi je lakše. Poslužiće vas sreća. Evo vam moje kese, reče ona. Uzmite. U njoj ima sto franaka. To je sve što ima ova tako srećna žena. Uñite u jednu kockarnicu, ne znam gdje su one, ali znam da ih ima u Pale-Roajalu. Stavite sto franaka na rulet pa ili izgubite sve, ili mi donesite šest hiljada franaka. Kad se vratite, kazaću vam zašto sam ovako žalosna. — Neka me ñavo nosi, ako imam pojma o ovome što treba da uradim, ali poslušaću vas, reče on s radošću koju je izazvala ova pomisao: »Ona se kompromituje sa mnom te neće moći ništa da mi odrekne.« Ežen uze lijepu kesu i pošto sazna od jednog pro-davca gotovih odijela gdje se nalazi najbliža kockarnica, otrča u broj devet. Pope se i dade svoj šešir; zatim uñe i zapita gdje je rulet. Na zaprepašćenje redovnih posjetilaca, služitelj ga odvede pred jedan dugačak sto. Ežen, za kojim poñoše svi prisutni, zapita bez stida i srama gdje treba staviti novac. __Ako metnete jedan zlatnik na jedan od ovih trideset i šest brojeva, i ako on iziñe dobićete trideset i šest zlatnika, reče mu jedan dostojanstven i sijed starac. Ežen baci sto franaka na dvadeset jedan, broj svojih godina. Svi povikaše začuñeno prije no što je on imao vremene da se snañe. Dobio je i ne znajući. — Uzmite svoj novac, reče mu onaj stari gospodin, tako se ne dobij a dvaput uzastopce. Ežen uze jednu lopaticu koju mu pruži stari gospodin, privuče sebi tri hiljade i šest stotina franaka pa, opet onako nasumce, stavi cijelu tu svotu na crvenu. Posmatrači ga zavidljlvo gledahu, zato što ponovo igra. Točak se okrenu, on opet dobi, a bankar mu baci još tri hiljade i šest stotina franaka. — Sad imate sedam hiljada i dvije stotine franaka, šapnu mu onaj stari gospodin. Ako hoćete da me poslušate, idite, crvena je već dobila osam puta. Ako ste milostivi, vi ćete nagraditi ovaj prijateljski savjet i pomoći bivšeg Napoleonovog prefekta koji je u krajnjoj bijedi. Rastinjak, zbunjen, ostavi deset zlatnika sijedom čovjeku, i siñe sa sedam hiljada franaka, nemajući ni sada pojma o igri, ali preneražen svojom srećom. — A sada, kuda ćemo? reče on i pokaza sedam hiljada franaka gospoñi de Nisenžan, kad su vrata na kolima bila zatvorena.
Delfina ga zagrli kao mahnita i žestoko poljubi, ali bez strasti. „Vi ste me spasli!" Suze radosti potekoše niz njeno lice. — Sad ću vam sve reći, dragi prijatelju. Vi ćete biti moj prijatelj, je 1' te? Vi me vidite bogatu, u izobilju, ne oskudijevam ni u čemu ili bar tako izgleda! Ali znajte da mi gospodin de Nisenžan ne daje ni pet para: on plaća sve kućevne izdatke, kola, pozorište; za haljine mi daje malo i namjerno me dovodi u prikrivenu bijedu. Ja sam i suviše ponosita i neću da ga molim. Pa ja bih bila posljednja žena na svijetu, kad bih kupovala njegov novac po onu cijenu po koju bi on htio da mi ga proda! Kako sam dopustila da ostanem bez ičega ja, koja sam donijela u miraz sedam stotina hiljada franaka? Iz ponosa i prezrenja. Mi smo tako mlade i bezazlene kad stupamo u bračni život! Riječi kojima je trebalo tražiti novac od mog muža pekle su mi usta; zato se nisam ni usuñivala, te sam trošila svoju ušteñevinu i novac koji mi je davao moj jadni otac; poslije sam se i zadužila. Za mene je brak najužasnije razočaranje, o tome ne mogu da vam govorim: dosta vam je što vam kažem da bih prije skočila kroz prozor nego što bih pristala da živim sa Nisenžanom u istoj sobi. Za mene je bilo pravo mučenje kad sam morala da mu priznam dugove koje sam kao mlada žena napravila za nakite i druge sitnice (moj jadni otac bio nas je navikao da nam ispunjava svaku želju); ali sam najzad imala hrabrosti da mu to kažem. Zar nisam imala svoj miraz? Nisenžan se naljutio i rekao mi je, uz druge užasne stvari, da ću ga upropastiti! Tada sam zaželjela da pro-padnem u zemlju. Pošto je moj miraz bio kod njega, platio je; ali pod uslovom da mi od tada daje za moje lične izdatke jednu odreñenu sumu; pristala sam, da bih bila mirna. Poslije toga htjela sam da odgovorim na samoljublje čoveka koga vi poznajete, reče ona. On me je iznevjerio, ali moram da odam priznanje plemenitosti njegova karaktera. Ipak, on me je nedostojno napustio! Nikada čovjek ne treba da ostavlja ženu kojoj je u krajnjoj nevolji bacio gomilu zlata! Treba uvijek da je voli. Vi, sa čistom i plemenitom dušom mladića od dvadeset i jedne godine, zapitaćete me kako žena može da primi novac od muškarca. Bože moj, zar nije prirodno da sve dijelimo s onim koji nas je usrećio? Kad se nekome sve da, ko bi brinuo zbog jednog djelića svega toga? Novac vrijedi tek onda kad nestane osjećanja. Zar se ne vežemo za cio život? Koja od nas predviña neslogu dok vjeruje da je voljena? Vi nam se zaklinjete na vječnu ljubav, pa kako bismo onda imali različite interese? Vi ne znate koliko sam danas prepatila kad je Nisenžan odlučno odbio da mi da šest hiljada franaka, on koji ih svakog mjeseca daje svojoj ljubaznici, nekoj djevojci iz Opere! Htjela sam da se ubijem. Kroz glavu su mi se vrzle najluñe misli. Bilo je trenutaka kad sam zavidjela kakvoj služavci, svojoj sobarici. Da se obratim ocu, ludorija! Nas dvije, Anastazija i ja, upropastile smo ga. On bi, nesrećnik, samo kad bi mogao, i sebe prodao za šest hiljada franaka. Samo bih ga uzalud dovela do očajanja. Vi ste mi spasli čast i život. Bila sam izvan sebe od žalosti. Ah! gospodine, morala sam da vas upoznam s ovim, jer sam postupila s vama kao prava luda. Kad ste se rastali sa mnom i kad sam vas izgubila iz vida, htjela sam da pobjegnem pješice.. . ni sama ne znam kuda. Eto ... tako živi polovina žena u Parizu, u spoljašnjoj raskoši, a sa teškim brigama u duši. Ja poznajem dosta njih koje su još nesrećnije od mene. Ima žena koje moraju da uzimaju lažne račune od svojih snabdjevača. Druge su primorane da potkradaju muževe: prvi vjeruju da se šalovi od sto zlatnika mogu kupiti za pet stotina franaka, a drugi misle da šal od pet stotina franaka vrijedi sto zlatnika. Ima i takvih nesrećnica čija djeca poste, samo da bi one došle do haljine. Ja ne znam za te odvratne laži. Ovo mi je posljednja gorka pilula. Ako ima žena koje se prodaju svojim muževima da bi ih mogle držati pod papučom, ja sam bar slobodna! Kad bih htjela, Nisenžan bi me obasuo zlatom, ali ja više volim da plačem na grudima čovjeka koga cijenim. Ah! Verečas gospodine de Marse neće imati pravo da me gleda kao ženu koju je kupio. Ona pokri lice lukama da joj Ežen ne bi vidio suze, ali on joj skloni ruke da bi je gledao, jer je, tako uplakana, bila zanosna. — Zar nije grozno miješati novac sa osjećanjima? Vi nećete moći da me volite.
Ta mješavina plemenitih osjećanja, koja čine ženu velikom, i krivica, na koje ih prisiljava sadašnje društveno ureñenje, uzbudi Ežena koji je govorio blage i utješne riječi, diveći se toj ljepoj ženi, koja je bila tako bezazleno nesmotrena u svom bolu. — Obećajte mi da se ovim nećete nikad poslužiti protiv mene. — O, gospodo, ja sam nesposoban za tako nešto. Ona mu dohvati ruku i pritisnu je na svoje srce, sa mnogo zahvalnosti i milošte. — Zahvaljujući vama, ja sam ponovo postala slobodna i radosna. Živjela sam pod gvozdenom stegom. Sad želim da živim skromno i da ništa ne trošim. Ja ću vam se svidjeti i takva, zar ne? Zadržite ovo, reče ona i uze samo šest hiljadarki. U stvari, ja vama dugujem hiljadu talira, jer sam smatrala da igramo na pola. Ežen se branio kao neko djevojče. Ipak uze novac kad mu baronica reče: — Sma-traću vas za neprijatelja, ako ne postanete moj saučesnik. — Neka se nañe, ako slučajno izgubimo u igri, reče on. — Eto, toga sam se baš i bojala, povika ona i po-blijedje. Ako vam je stalo do mene, zakunite mi se, reče ona, da nikad više nećete ući u kockarnicu. Bože moj, zar ja da vas iskvarim! Pa ja bih presvisla od bola. Bili su stigli. Suprotnost izmeñu ove bijede i ovog bogatstva zbuni studenta u čijim su ušima ponovo odjekivale Votrenove strašne riječi... — Sjedite tu, reče baronica kad uñe u svoju sobu, pokazujući mu kanabe kraj vatre, treba da napišem jedno veoma mučno pismo! Posavjetujte me. — Nemojte pisati, reče joj Ežen, stavite novčanice u kovertu, napišite adresu i pošaljite ih po sobarici. __ Vi ste srce, reče ona. Ah! Eto, gospodine, šta znači biti lijepo vaspitan. Vidi se da ste pravi Bozean, reče ona smiješeći se. __ Divna je to žena, pomisli Ežen osjećajući sve jaču ljubav. Zatim stade razgledati ovu sobu u kojoj je vladala sladostrasna raskoš bogate bludnice. __Sviña li vam se ovdje? reče ona i pozva sobaricu zvoncetom. — Tereza, odnesite ovo i predajte lično gospodinu de Marseu. Ako ga ne nañete, vratite mi pismo. Tereza pogleda vragolasto Ežena pa iziñe. Trpeza je bila postavljena. Rastinjak ponudi ruku gospoñi de Nisenžan koja ga odvede u prekrasnu trpezariju sa onom istom raskoši kojoj se divio kod svoje roñake. — Vi ćete ručavati sa mnom svakog dana kad Italijansko pozorište daje predstave i pratićete me. — Navikao bih se na tako prijatan život samo kad bi potrajao, ali ja sam siromašni student koji tek ima da prokrči sebi put u život. — Prokrčiće se, reče ona smijući se. Vidite, sve se ipak lijepo svršava: ja nisam očekivala da ću biti ovako srećna. Ženama je u prirodi da nemogućnosti dokazuju mogućnostima i da činjenice pobijaju predosjećanjima. Kad je gospoña de Nisenžan ušla sa Rastinjakom u svoju ložu u Veselom
pozorištu, ona je izgledala zadovoljna i bila tako lijepa da je izazvala ona sitna ogovaranja od kojih žene ne mogu da se odbrane i zbog kojih se često vjeruje u čiste izmišljotine. Ko poznaje Pariz, taj nimalo ne vjeruje u ono što se u njemu govori, i ne govori ništa o onome što se u njemu zbiva. Ežen uze baroničinu ruku, i tako su razgovarali onim slabijim ili jačim stiskanjem kojim su jedno drugom saopštavali osjećanja koja je u njima budila muzika. To je veče za njih bilo puno zanosa. Zajedno su izišli, i gospoña de Nisenžan otprati Ežena do Novog mosta, uskraćujući mu cijelim putem poljubac kojim ga je tako strasno poljubila u Pale-Roajalu. Ežen joj zamjeri zbog te nedosljednosti. — Onda sam vas poljubila iz zahvalnosti za neočekivanu odanost; a sada bi moj poljubac značio obećanje. — I vi nećete ništa da mi obećate, nezahvalnice! On se naljuti. Kad je učinio jedan od onih nestrpljivih pokreta koji ushićuju ljubavnika, ona mu pruži ruku da je poljubi, i on je uze sa nekom nespretnom Ijupko-šću koja je očara. — U ponedjeljak, na balu, reče ona. Idući pješice, po divnoj mjesečini, Ežen utonu u ozbiljne misli. Bio je istovremeno i srećan i nezadovoljan: srećan zbog jednog dogañaja koji će mu najzad, kako izgleda, dovesti u naručje jednu od najljepših i najelegantnijih žena u Parizu, koju je silno želio; nezadovoljan zato što su mu propali planovi o bogatstvu, i on tek tada osjeti svu stvarnost neizvjesnih misli kojima se zanosio prije dva dana. Neuspjeh nam uvijek pokazuje svu silinu naših želja. Što je više uživao u pariškom životu, Ežen je sve manje htio da ostane nepoznat i siromah. Gužvao je u džepu svoju hiljadarku zavaravajući se raznim razlozima samo da je zadrži za sebe. Naposljetku stiže u Ulicu Nev-Sent-Ženevjev, i kada je bio na vrhu stepenica, spazi svjetlost u sobi čiča-Gorioa koji je ostavio otvorena vrata i zapaljenu svjetiljku, da student ne bi zaboravio da mu ispripovijeda njegovu ćerku, kako je on govorio. Ežen mu ništa ne sakri. — Ali, uzviknu čiča Gorio očajan i surevnjiv, one misle da sam propao: imam ja još hiljadu i tri stotine Hvara dohotka! Bože moj, zašto jadnica nije došla ovamo! Prodao bih svoje obveznice, uzeli bismo od glavnice, a ostalo bih pretvorio u doživotnu rentu. A zašto me, vi, dragi susjede, niste obavijestili o njenoj nevolji? Kako ste imali srca da stavite na kocku njenih kukavnih sto franaka? Pa to je da čovjek presvisne od žalosti. Eto, šta su zetovi! O, da su samo ovdje, zavrnuo bih ja njima šiju. Bože moj, i ona je plakala, ona? — Položivši glavu na moj prsluk, reče Ežen. — O, dajte mi ga, reče čiča Gorio. Šta! Na njega su kanule suze moje kćeri, moje drage Delfine, koja nikada nije zaplakala dok je bila mala! Ja ću vama kupiti drugi, nemojte ga nositi, ostavite ga meni. Po bračnom ugovoru, ona raspolaže prihodom od svog miraza. A, otići ću ja, još koliko sutra, do advokata Der-vila. Tražiću da se njen novac uloži na drugo mjesto. Poznajem ja zakone, stari sam ja kurjak, neću dozvoliti da mi podvale. — Evo vam, ciko, hiljadu franaka koje je htjela da mi pokloni od naše dobiti. Čuvajte ih za nju, u prsluku. Gorio pogleda Ežena, pruži ruku da uhvati njegovu na koju mu kanu jedna suza. — Vi ćete uspjeti u životu, reče mu starac. Vidite, bog je pravedan. Ja znam šta je poštenje i mogu vas uvjeriti da ima malo takvih ljudi kao što ste vi. Hoćete li i vi da budete moje drago dijete? Idite i spavajte. Vi možete spavati, jer još niste otac. Doznao sam da je ona plakala i patila
dok sam ja ovdje bezbrižno jeo kao. kakav blesavko; i to ja koji bih prodao Oca, Sina i Svetoga Duha da njima dvjema uštedim po jednu suzu! — Vjere mi, pomisli Ežen liježući u postelju, mislim da ću biti pošten čovjek cijelog života. Čovjek osjeća zadovoljstvo kad se povinuje glasu svoje savjesti. Možda samo oni koji vjeruju u boga rade u tajnosti pravo, a Ežen je vjerovao u boga. Sutradan, kad je bilo vrijeme za bal, Rastinjak ode gospoñi de Bozean koja ga odvede i predstavi vojvotkinji de Kariljano. Marša-lova žena primi ga najljubaznije, a kod nje se ponovo nañe i sa gospoñom de Nisenžan. Delfina se bila tako udesila da. se dopadne svima kako bi se više dopala Eženu, čiji je pogled nestrpljivo očekivala, misleći da se to ne primjećuje. Za onoga koji umije da prozre uzbuñenja jedne žene, ovakav trenutak ima mnogo draži. Ko nije često uživao u tome da ne iskaže odmah svoje mišljenje, da umiljato prikriva svoje zadovoljstvo, da traži priznanja u nespokojstvu koje izaziva, da se naslañuje bojaznima koje se mogu odagnati jednim osmijehom? Za vrijeme ovog bala, student je odjednom ocijenio značaj svog položaja i uvjerio se da već znači nešto u društvu samim tim što ga je gospoña de Bozean priznala za svog roñaka. Toliko se isticao osvajanjem gospoñe de Nisenžan, koje su mu već pripisivali, da su ga svi mladići sa zavišću gledali; primjetivši to, on osjeti prva zadovoljstva uobraženosti. Prelazeći iz salona u salon, kroz gomile svijeta, čuo je kako hvale njegovu sreću. Žene su mu proricale najveće uspjehe. Delfina, bojeći se da ga ne izgubi, obeća mu sada poljubac koji mu je preksinoć tako uporno uskraćivala. Te večeri Rastinjak dobi nekoliko poziva. Njegova ga roñaka upozna sa nekoliko žena koje su važile kao otmjene, a njihove kuće kao prijatne; bio je, dakle, ušao u najviše i najotmjenije pariško društvo. To je veče imalo za njega draži sjajnog početka, i on ga se sjećao i u dubokoj starosti, kao što se djevojka sjeća bala kad je imala velikih uspjeha. Sutradan, kad je o doručku pred svima pričao čiča-Goriou o svojim uspjesima, Votren poče vraški da se smiješi. — I vi mislite, uzviknu taj svirepi logičar, da mladić koji je u modi može stanovati u Ulici NevtSent-Zenevjev, u pansionu Voker koji jamačno zaslužuje svako poštovanje, ali nije u modi. U njemu ima svega i svačega, on se ponosi što u njemu stanuje jedan Rastinjak; ali, ipak, on je u Ulici Nev-Sent-Zenevjev, u njemu nema raskoši, jer je čisto patrijarhalorama. Mladi moj prijatelju, nastavi Votren očinski podrugljivo, ako hoćete da budete ugledan čovjek u Parizu, potrebna su vam tri konja i lake dvokolice za prije podne, i zatvorena kola za veče, svega devet hiljada franaka samo za podvoz. Ne biste bili dostojni svoje sudbine ako biste trošili samo tri hiljade franaka kod krojača, šest stotina franaka kod prodavca mirisa, sto talira kod obućara, sto talira kod šeširdžije. Pralja će vas stajati hiljadu franaka. Mladići koji se oblače po modi, moraju obraćati naročitu pažnju na rublje: na to se kod njih često najviše pazi. Ljubav i crkva zahtijevaju lijepe zastore na svojim oltarima. Dosad smo imali četrnaest hiljada franaka. Da vam ne govorim o onome što ćete gubiti na kocki, u opkladama i poklonima; za džeparac, vam treba bar dvije hiljade franaka. Ja sam živio takvim životom i znam koliko staje. Dodajte tim najprečim potrebama trista zlatnika za hranu, i hiljadu franaka za stan. Eto, dijete moje, to iznosi dvadeset i pet hiljada franaka godišnje, ili zapadamo u krajnju bijedu, podsmi-jevaju nam se, lišeni smo budućnosti, uspjeha i ljubavnica! Zaboravio sam da pomenem sobara i gruma. Zar će vam Kristof nositi ljubavna pisma? Mislite li da ih pišete na hartiji na kojoj sad pišete? To bi bilo samoubstvo. Vjerujte iskusnom starcu, nastavi on pojačanim basom, ili se povucite u kakav sobičak na tavanu, posvetite se radu, ili poñite drugim putem.I Votren namignu gledajući gospoñicu Tajfer, da podsjeti studenta na zavodljiva razlaganja koja je usadio u njegovu dušu i da bi ga pridobio za svoje ružne planove. Rastinjak se neko vrijeme sasvim predao uživanjima. Večeravao je gotovo stalno sa gospožom de Nisenžan i s njom odlazio u društva. Vraćao se kući u tri ili četiri sata izjutra, ustajao je u podne, oblačio se i
odlazio po Delfinu da se prošetaju zajedno po Bulonj-skoj šumi kad god je bilo lijepo vrijeme, i tako uludo traćio svoje vrijeme, upijao sve pouke, sve čarolije raskoši sa žudnjom kojom krunica urminog cvijeta usisava cvjetni prah oploñavanja. Kockao se na veliko, nekad je mnogo dobij ao, nekad mnogo gubio, i tako se navikao na razuzdan život pariških mladića. Od svojih prvih dobitaka poslao je majci i sestrama hiljadu i pet stotina franaka zajedno sa lijepim poklonima. Iako je izjavio da misli da se seli iz pansiona Voker, on je još bio u njemu i posljednjih dana januara, i nije znao kako da se izvuče odatle. Gotovo svi mladići podliježu jednom zakonu koji na prvi pogled izgleda neobjašnjiv, ali koji se tumači njihovom mladošću i strasnom žudnjom za uživanjima. Bili oni bogati ili siromašni, nikad nemaju novca za najpreče žvotne potrebe, a uvijek imaju za svoje ćudi. Izdašni u svemu što se dobija na veresiju, oni su veoma štedljivi kad nešto treba odmah platiti, kao da se svete zbog onog što nemaju rasipajući ono što mogu imati. Prostije rečeno, studenti više brinu o šeširu nego o odijelu. Zbog velike zarade krojač lako daje odijelo na čekanje, dok je šeširdžija, zbog niske cijene šešira, naj-nepristupačniji povjerilac. Ako kakav mladić, sjedeći na balkonu u pozorištu, svojim izvanrednim prslucima privlači doglede lijepih žena, ko zna da li ima čarape; muku muči i sa prodavcem čarapa. U takvom je položaju bio i Rastinjak. On nikad nije imao para kad je trebalo platiti gospoñi Voker, dok je uvijek nalazio novca da zadovolji svoju sujetu; njegova je kesa bila promjenljive sreće u ratu sa najobičnijim isplatama. Da bi mogao da napusti ovaj smrdljivi i prljavi pansion u kom se povremeno osjećao uniženim, trebalo je da isplati gazdaricu i da kupi namještaj za svoj otmjeni stan. A to je bilo stalno nemogućno. Da bi došao do novca koji mu je bio potreban za kockanje, Rastinjak je umio da kupuje kod juvelira zlatne satove i lance koje je, kad dobije na kocki, skupo plaćao, a koje je nosio u založni zavod kod tog sumornog i ćutljivog prijatelja mladeži, ali zato nije imao ni dovitljivosti ni smjelosti kad je trebalo platiti stan i hranu ili kupiti one sitnice koje su neophodne za otmjeni život. Obične nevolje i dugovi, napravljeni radi zadovoljenja potreba, nisu mu ulijevali nikakvu misao kako da se razduži. Kao većina onih koji su živjeli tim neurednim životom, on je čekao posljednji trenutak da izmiri ona potraživanja koja su sveta u očima ostalih grañana, kao što je radio Mirabo koji je plaćao svoj hljeb tek onda kad mu se podnese neod-ložna mjenica. U to vrijeme, Rastinjak je bio izgubio svoj novac i još se zadužio. Počeo je uviñati da ne može više ovako živjeti bez stalnih prihoda. Ali, stenjući pod teškim teretom svog neizvjesnog položaja, on nije imao snage da se odrekne pretjeranih uživanja ovakvog života i htio je da ga pošto-poto nastavi. Sreća s kojom je računao u sticanju bogatstva bivala je sve neosnovanija, a stvarne prepreke sve veće. Upoznavši se sa domaćim tajnama gospodina i gospoñe de Nisenžan, on je uvidio da se ljubav može pretvoriti u oruñe bogatstva, samo ako se baci obraz pod noge, i ako se odreknemo svih plemenitih misli koje su razrješenje grijehova mladosti. Taj spol ja sjajan život, ali nagrizan kajanjem, i čija su prolazna zadovoljstva skupo okajana stalnim strep-njama, bijaše mu se osladio, i on se zaglibio u tu kaljugu kao onaj La Brijerov rasijanko; ali, kao rasijanko, bio je ukaljao samo odijelo. — Dakle, ubili smo mandarina? reče mu jednog dana Bjanšon napuštajući trpezu. — Nismo još, odgovori on, ali je na izdisaju. Medicinar shvati ove riječi kao šalu, iako to nije bila šala. Ežen koji je prvi put poslije dužeg vremena večerao u pansionu, bio je zamišljen. Umjesto da iziñe poslije završenog objeda, on ostade u trpezariji sjedeći pored gospoñice Tajfer, koju je s vremena na vrijeme značajno pogledao. Neki su ukućani još bili za stolom i jeli orahe, neki su šetali nastavljajući započete razgovore. Kao gotovo svake večeri, svako je odlazio kad je htio, prema tome da li ga je više ili manje zanimao razgovor, ili prema stepenu nelagodnosti koju je kod njega izazivalo varenje. Zimi se rijetko dešavalo da se trpezarija potpuno isprazni prije osam sati, kad su četiri žene ostajale same i ćaskale do mile volje, pošto su zbog svog pola obično ćutale u ovom muškom društvu. Votrenu pade u oči Eženova velika zabrinutost, te zato ostade u
trpezariji, iako se isprva pravio kao da će odmah izići. Ali on se stalno zaklanjao da ga Ežen ne vidi, te je ovaj povjerovao da je otišao. Zatim, umjesto da ode s onima koji su posljednji pošli, on se navlas zadrža u salonu. Bio je prodro u studentovu dušu i predosjetio je da je došao sudbonosni trenutak. Rastinjak je zaista bio u bezizlaznom položaju u kome su se nalazili mnogi mladići. Bilo ljubavlju, bilo kaćiperstvom, gospoña de Nisenžan provela je Rastinjaka kroz sve muke jedne istinske ljubavne strasti upotrebljavajući lukavstva kojima se služe žene u Parizu. Pošto se u očima svijeta izložila neprilici privlačeći sebi roñaka gospoñe de Bozean, ona se dvoumila da li da mu stvarno dade prava koja je- samo prividno imao. Cio mjesec dana, ona je tako dražila njegova čula da mu je ugrozila i srce. Ako je u početku njihove veze student vjerovao da je on stvarni gospodar, gospoña de Nisenžan izvojeva nadmoćnost time što je u Eženu pokrenula sva osjećanja, i dobra i rñava, kojih je mnogo kod pariških mladića. Da li je to uradila iz računa? Ne; žene su uvijek iskrene, čak i onda kad su najlicemjernije, jer se povode za nekim prirodnim osjećanjem. Pošto je dopustila da ovaj mladić tako naglo i tako silno ovlada njome, i pošto je ispoljila prema njemu suviše ljubavi, Delfina je sada, možda podstaknuta osjećanjem dostojanstva, ili htjela da mu uskrati dotadašnje ustupke, ili da uživa u njihovom odlaganju. Kod Parižanke je sasvim prirodno da se ne podaje ni onda kad strast ovlada njome, ona i tada hoće da isproba srce onoga kome povjerava svoju budućnost! Gospoña de Nisenžan bila je već jednom doživjela strašno razočaranje, jer ju je iznevjerio jedan mladi sebičnjak. Ona je s pravom mogla da bude nepovjerljiva. Možda je opazila da je Ežen, koji zbog brzog uspjeha postade uobražen, ne poštuje dovoljno zbog neobičnosti njihovog položaja. Ona je svakako željela da joj se divi čovjek njegovih godina, da se pokaže velika u njegovim očima, pošto je tako dugo bila mala u očima onoga koji ju je napustio. Ona nije htjela da Ežen povjeruje da se ona može lako dobiti, baš zato što je znao da je pripadala de Marseu.' ^naposljetku, pošto je doživjela da je ponizi jedno pravo čudovište, jedan mladi razvratnik, ona je sada osjećala toliko miline u šetnji kroz cvjetne predjele Ij-ubavd, da je za nju bilo pravo uživanje diviti se svim njenim pojavama, dugo osluškivati njena treperenja i osjećati milovanja njenog čistog povjetarca. Iskrena ljubav ispaštala je zbog neiskrene. Nažalost, ta će se besmislica često dešavati sve dok ljudi ne saznaju koliko cvjetova pokosi prvo nevjerstvo u duši mlade žene. Ali ma kakvi bili njeni razlozi, Delfina se igrala sa Rastinjakom i uživala je u toj igri sigurno zato što je znala da je on voli i da ona može učiniti da jadi njenog dragana prestanu čim se njoj prohtije. Iz samoljublja, Ežen nije htio da se njegova prva bitka završi porazom, te je i dalje navaljivao kao lovac koji želi pošto-poto da ubije jarebicu za svoju prvu lovačku slavu Svetog Ibera. Njegova bojazan, uvrijeñeno často-ljublje, očajanje, opravdano ili neopravdano, vezivali su ga sve jače za ovu ženu. Cio je Pariz mislio da je gospoña de Nisenžan njegova milosnica, a ona mu, meñutim, nije pripadala ništa više nego onog prvog dana kad ju je vidio. On nije znao da su ženske koketerije ponekad korisnije od ljubavnih naslada, i pravio je glupe ispade. Ako je ono vrijeme kad se žena brani od ljubavi obećavalo Rastinjaku prve plodove, ipak su mu ti plodovi izgledali i skupi, i zeleni, i nakiseli i prijatni. Ponekad, kad bi ostao bez ijednog novčića i izgubio vjeru u budućnost, pomišljao je, i protiv svoje volje, na Votrenov prijedlog o ženidbii sa gospoñicom Tajfer koja bi ga mogla obogatiti. Sada je bio u takvoj bijedi da je gotovo nehotice upao u zamku strašne sfinge čiji su ga pogledi često opčinjavali Kad Poare i gospoñica Mišono odoše u svoje sobe, Rastinjak, misleći da je sam izmeñu gospoñe Voker i gospoñe Kutir, koja je plela vunene narukvice drijemajući kraj peći, pogleda tako nježno gospoñicu Tajfer da ona obori oči. — Vi kao da ste nešto zabrinuti, gospodine Ežene! reče mu Viktorina poslije kratkog ćutanja.
— A ko nema briga! odgovori Rastinjak. Kad bismo mi mladići bili uvjereni da smo voljeni s odanošću koja bi nas nagradila za žrtve koje smo voljni da podnesemo, možda nikad ne bismo imali briga. Gospoñica Tajfer, umjesto svakog odgovora, pogleda ga tako da se njen pogled nije mogao dvojako razumjeti. — Vi, gospoñice, mislite da ste danas sigurni u svoje srce; ali da li biste mogli jemčiti da će tako uvijek biti? Preko usana sirote djevojke preñe osmijeh kao zrak koji izbija iz njene duše, i tako obasja njeno lice da se Ežen uplaši što je izazvao tako žestok izliv osjećanja. — Šta! Kad biste sutra postali bogati i srećni, kada bi vas iznenadilo neko bogatstvo, biste li i tada voljeli sirotog mladića koji vam se sviñao dok ste bili u bijedi? Ona ljupko klimnu glavom. — Jednog veoma nesrećnog mladića! Ona opet klimnu glavom. — Šta govorite koješta? uzviiknu gospoña Voker. — Ostavite nas, odgovori Ežen, mi se razumijemo. — Onda znači da su se vjerili gospodin vitez Ežen de Rastinjak i gospoñica Viktorina Tajfer? reče Votren svojim krupnim glasom i pojavi se iznenada na vratima trpezarije. — Ah! Što ste me uplašili, rekoše istovremeno gospoña Kutir i gospoña Voker. __ Mogao sam i gore izabrati, smijući se odgovori Ežen, kome je Votrenov glas pričinio tako svirepo uzbuñenje kakvo nikad nije doživio? __ Manite se neukusnih šala, gospodo, reče gospoña Kutir. Hajdemo, kćeri moja. Gospoña Voker poñe za svojim stanarkama da kod njih posjedi, kako ne bi trošila osvjetljenje i ogrev. Ežen ostade sam sa Votrenom. __ Znao sam da će tako biti, reče mu Votren sasvim hladno. Ali, slušajte, i ja umijem da budem nježan. Nemojte zasada ništa odlučivati, pošto ste u izuzetnom raspoloženju. Imate dugova. Ja ne bih želio da vas meni dovede strast ili očajanje, nego razum. Možda vam treba koja hiljada talira. Evo, hoćete li? Ovaj demon izvuče iz džepa novčanik, i izvadi iz njega tri hiljadarke koje prinese studentovim očima. Ežen je bio u nepodnošljivom položaju. Dugovao je markizu d'Ažida i grdiu de Traju sto zlatnika koje je na riječ izgubio pri kockanju. Nije imao da ih vrati te nije smio te večeri da ode gospoñi de Resto, gdje su ga očekivali na jednoj od onih prisnih sjedeljki na kojima se jedu kolači, pije čaj, ali gdje se može na vistu izgubiti šest hiljada franaka. — Gospodine, reče mu Ežen savlañujući s teškom mukom drhtavicu koja ga spopade, poslije onoga što ste mi povjerili, vi ćete razumjeti da ne mogu primiti nikakve obaveze prema vama.
— Baš vam hvala. Ožalostili biste me da ste drukčije odgovorili, nastavi Votren. Vi ste divan mladić, delikatan, ponosan kao lav, a mio kao djevojka. Vi baste bili dobar plijen za sotonu. Takve mladiće ja volim. Još samo nekoliko opaski o visokoj politici pa ćete Imati pravu sliku o svijetu. Kada odglumi nekoliko beznačajnih prizora vrline, viši čovjek zadovolji sebe i budale. Uskoro ćete biti naš. O, kad biste samo htjeli da budete moj učenik, sve biste postigli. Svaka bi vam se želja odmah ispunila, ma šta poželjeli: počasti, bogatstvo, žene. Svijet bi vam postao izvor najljepših uživanja. Vi biste bili naša maza, naš mezimac, a mi bismo se sa zadovoljstvom potamanili radi vas. Bila bi uklonjena svaka prepreka. Ako se još dvoumite, znači da me smatrate za zlikovca? Ali čujte, čovjek koji je imao isto toliko . poštenja koliko vi zamišljate da imate sada, gospodin de Tiren, svršavao je svoje sitne poslove preko razbojnika, ne smatrajući da se time bruka. Ne želite da imate obaveza prema meni, je li tako? Ne mari ništa, nastavi Votren osmijehnuvši se. Uzmite ovu hartiju i napišite tu, poprijeko, reče vadeći jednu taksenu marku: Primio tri hiljade i pet stotina franaka s tim da ih vrati za godinu dana. Stavite datum! Interes je toliko velik da se ne morate ustezati; možete me nazvati zelenašem i smatrati da mi ne dugujete nikakvu zahvalnost. Dopuštam vam da me prezirete danas, jer sam uvjeren da ćete me zavoljeti docnije. U meni ćete naći onih dubokih ponora, onih snažnih osjećanja koja glupači nazivaju porocima; ali nikad u vašim očima neću ispasti ni kukavica, ni nezahvalnik. Najzad, ja nisam ni pion, ni laufer, nego top, mali moj. — Pa kakav ste vi to čovjek? povika Ežen. Vi ste stvoreni da me mučite, — Koješta, ja sam dobričina koji hoće sebe da ukalja da bi vas do smrti sačuvao od blata. Vi se pitate otkuda tolika odanost? E, to ću vam jednog dana šap-nuti na uvo. Ja sam vas najprije iznenadio kad sam vam pokazao naličje života i državne uprave, ali taj će prvi strah proći kao strah regruta na bojnom polju, i vi ćete se naviknuti da ljude smatrate za vojnike gotove da ginu za one koji se sami proglašuju za kraljeve. Vremena su se mnogo promijenila. Nekada se govorilo junaku: »Evo sto talira, ubij mi toga gospodina«, i onda se mirno večeralo, pošto bi nekog čovjeka progutala pomrčina zbog jednog da ili ne. A danas, ja vam tražim samo da klimnete glavom pa da vam dam veliko bogatstvo. To ne bi bila nikakva sramota, a vi se dvoumite. Živimo u doba slabića. Ežen potplisa mjenicu i uze novčanice. __ A. sada, da razgovaramo kao pametni ljudi, nastavi Votren. Za nekoliko mjeseci ja ću otići u Ameriku da sadim duvan. Poslaću vam cigare u znak prijateljstva. Ako se obogatim, pomagaču vam. Ako ne budem imao djece (što je vjerovatno jer ne mislim da se ovdje presañujem izdankom), onda ću vam ostaviti svoje imanje. Zar to nije prijateljstvo? Ali ja vas volim. Meni je u krvi da se žrtvujem za druge. To sam već činio. Vidite li, momče, ja živim u višoj sferi od ostalih ljudi. Ja djela'smatram za sredstva i pred sobom vidim samo cilj. Šta je za mene čovjek? Eto, to, reče on i lupi noktom palca o zub. Čovjek je ili sve ili ništa. On je manje nego ništa kad se zove Poare: može se zgaziti kao stje-nica, nema nikakve vrijednosti i smrdi. Ali, ako na vas liči, onda je on bog: to više nije mašina pokrivena kožom, nego pozornica najljepših uzburkanih osjećanja, a ja živim samo od osjećanja. Zar osjećanje nije cio svijet u jednoj misli? Pogledajte čiča-Gorioa: za njega su njegove dvije kćeri cijela vasiona, one su njegova veza sa svijetom. Eto, za mene, koji sam temeljno proučio život, postoji samo jedno istinito osjećanje, prijateljstvo izmeñu dva čovjeka. Pjer i Zafje, to je moja strast. Znam napamet komad Spašeni Mleci. Jeste li vidjeli mnogo hrabrih ljudi koji odmah poñu na posao, bez riječi i moralnih pridika, kad im drug kaže: »Hajde da zakopamo jednoga?« E, ja sam i to činio. Ja to ne bih svakom kazao. Ali vi ste viši čovjek, vama mogu sve reći, jer ćete sve razumjeti. Vi nećete dugo gacati po blatu po kom gamližu bogalji
koji nas okružuju. Dakle, toliko, i tačka. Vi ćete se oženiti. Tjerajmo do kraja! Ja sam neumoljiv i ne popuštam. Votren iziñe da olakša studentu, ne želeći da čuje njegov odrečni odgovor. Kao da je poznavao tajnu onih slabih otpora, onih borbi kojima se ljudi razmeću u sebi i koji im služe da pred sobom pravdaju svoja rñava djela. »Neka radi šta hoće, ali ja se neću oženiti gospoñicom Tajfer«, pomisli Ežen. Pošto je izdržao unutrašnju groznicu koju izaziva pomisao o sporazumu sa čovjekom kog se užasavao, ali koji je u njegovim očima bivao sve veći zbog bezočnosti svojih misli i smjelosti u ugnjetavanju društva, Rastinjak se obuče, posla po kola i ode gospoñi de Resto. U posljednje vrijeme, ta je žena obraćala mnogo veću pažnju na mladića koji je sve više uspijevao u otmjenom društvu, i čiji će uticaj jednog dana svakako biti opasan. On vrati dug gospodi de Traju i d'Ažidi, igrao je vista neko vrijeme i povratio sve što je izgubio. Sujevjeran kao gotovo svi ljudi koji još nisu ostvarili svoj cilj i obično vjeruju u sudbinu, on je svoju sreću smatrao za božju nagradu zbog istrajnostii na putu vrline. Ujutru rano zapita Votrena da li još čuva kod sebe njegovu mjenicu. Kad mu odgovori da je kod njega, on mu vrati tri hiljade franaka sa velikim zadovoljstvom. — Sve ide kao podmazano, reče mu Votren. — Ali ja nisam vaš saučesnik, reče Ežen. — Znam, znam, odgovori Votren prekidajući ga. Još pravite djetinjarije. Zaustavljate se pred sitnicama. Poslije dva dana, Poare i gospoñica Mišono sjedjeli su na klupi, u jednoj zabačenoj stazi Botaničke bašte, sunčali su se i razgovarali s onim gospodinom koji je medicinaru s pravom izgledao sumnjiv. — Gospoñice, govorio je gospodin Gondiro, ja ne vidim zašto se još ustežete. Njegova preuzvišenost gospodin ministar policije cijele kraljevine... — A! Njegova preuzvišenost gospodin ministar policije cijele kraljevine ... ponovi Poare. — Da, njegova preuzvišenost vodi tu stvar, reče Gondiro. Kome se ne bi učinilo nevjerovatno da će Poare, nekadašnji činovnik, bez sumnje čestit čovjek, iako ograničen, i dalje slušati tobožnjeg rentijera iz ulice Bifon, pošto je izgovorio riječ policija, i tako odao agenta iz Jerusalimske ulice, prerušenog u poštenog čovjeka? Meñutim ništa nije bilo prirodnije. .Svako će bolje razumjeti ovu naročitu vrstu velikog plemena zvekana kojoj je pripadao Poare, poslije jedne opaske koju su zabilježili neki posmatrači, ali koja još n'ije objavljena. To pleme piskarala živi, pritiješnjeno budžetom izmeñu prvog ste-pena širine, sa platom od hiljadu i dvjesta franaka, što mu doñe kao službovanje na Grenlandu, i trećeg ste-pena, gdje je plata malo toplija, od tri do šest hiljada franaka, u umjerenom pojasu gdje uspijeva i napreduje nagrada, i pored teškog obñjelavanja. Naročita odlika koja najbolje pokazuje ograničenost tih nižih ljudi jeste neka vrsta nehotičnog, nesvjesnog i nagonskog poštovanja prema glavešini svakog ministarstva koga činovnici poznaju samo po nečitkom potpisu i pod imenom njegova preuzvišenost gospodin ministar, četiri riječi koje znače isto toliko koliko i II Bondo Cani iz komične opere Bagdadski kalif, a koje u očima toga poniženog svijeta predstavljaju svemoć protiv koje nema žalbe. Kao papa za hrišćane, tako je i gospodin ministar nepogrešiv u svojoj službi u
očima činovnika; sjaj koji rasipa oko sebe prelazi na njegova djela, na njegove riječi, na riječi koje se izgovaraju u njegovo ime; on sve pokriva svojim bljeskom kojim ozakonjuje i svoje naredbe; njegov naziv preuzvišenost, koji potvrñuje čistotu njegovih namjera i neoporecivost njegove volje, služi mu kao isprava za najneprihvatljivije misli. Ono što ti jadnici ne bi nikad učinili za sebe, hitno izvršuju čim je izgovorena riječ njegova preuzvišenost. U kancelarijama vlada slijepa poslušnost kao u vojsci: sistem koji guši svijet, uništava čovjeka, i kao što se zavrtanj uglavi u maticu, tako se i čovjek vremenom prilagodi državnoj upravi. I tako je gospodin Gondiro koji je, kako izgleda, dobro poznavao ljude, vidio odmah u Poareu jednog od tih kancelarijskih glupaka pa je zato i izbacio čudotvornu riječ njegova preuzvišenost, baš kad je trebalo, izlazeći na čistinu, obmanuti Poarea, koga je smatrao za ljubavnika gospoñice Mišono, kao što je nju smatrao za Poareovu ljubaznicu. — Pošto njegova preuzvišenost lično, njegova preuzvišenost gospodin... E, to je sasvim druga stvar, reče Poare. — Čuli ste šta kaže gospodin kome vjerujete, kako izgleda, nastavi rentijer, obraćajući se gospoñici Mišono. Dakle, sada je njegova preuzvišenost potpuno uvjerena da je tobožnji Votren, sa stanom u pansionu Voker, u stvari odbjegli robijaš iz Tulona, gdje je poznat pod imenom LažiSmrt. — A, Laži-Smrt! reče Poare, blago njemu ako je zaslužio to ime. — Jeste, odgovori agent. On je dobio taj nadimak zato što je uvijek umio da sačuva život i u svojim najopasnijim podvizima. To je opasan čovjek, izuzetnih osobina. I samo njegovo priznanje krivice donjelo mu je kod robijaša veliku čast. — To znači da je on častan čovjek, reče Poare. — Na svoj način. Primio je na sebe tuñ zločin, falsifikat jednog divnog mladića kojeg je mnogo volio. To je bio neki Italijan, koji se rado kockao, i poslije svog prestupa stupio u vojsku, gdje se, uostalom, odlično pokazao. — Ali ako je njegova preuzvišenost ministar policije siguran da je Votren zaista Laži-Smrt, šta ću mu ja? reče gospoñica Mišono. __ Da, uvjeren...
reče Poare,
ako je ministar, kao što smo imali čast da nam kažete, stvarno
__ Ne može se reći da je baš uvjeren, ali postoji sumnja. Da vam objasnim u čemu je stvar. 2ak Kolen, zvani Laži-Smrt, uživa puno povjerenje tri robijašnice koje su ga izabrale za svog agenta i bankara. On mnogo dobija baveći se tim poslom za koji je potreban čovjek naročitih odlika. — A, a, razumijete li igru riječi, gospoñice? reče Poare. Gospodin ga naziva čovjekom naročitih odlika zato što je odlikovan robijaškim žigom. — Lažni Votren, nastavi agent, prima novac od gospode robijaša, daje ga pod interes, čuva ga, i stavlja na raspolaganje bjeguncima, ili njihovim porodicama, ako tako naznače u zavještanju, ili njihovim ljubaznica-ma, ako mu tako poruče. — Njihovim ljubaznicama! Htjeli ste da kažete njihovim ženama, primijeti Poare. — Ne, gospodine. Robijaš obično ima samo nezakonite žene ili, kako mi kažemo, naložnice.
—- Oni, dakle, svi žive nevjenčano? — Razumije se. — E, reče Poare, gospodin ministar ne treba da trpi takve strahote. Pošto vi imate čast da viñate njegovu preuzvišenost, onda bi trebalo vi, koji ste, kako mi izgleda, čovjekoljubac, da ga obavijestite o nemoralnom vladanju tih ljudi !koji daju rñav primjer ostalom svijetu. — Ali, gospodine, vlada ih ne šalje na robiju zato da ih istakne za obrazac svih vrlina. — To je istina. Ali, dopustite, gospodine... — Ta pustite gospodina da govori, mili moj, reče gospoñica Mišono. — Vi razumijete, gospoñice, nastavi Gondiro. Vlada bi imala velike koristi kad bi oduzela robijašku blagajnu koja je, kako se govori, pozamašna. Laži-Smrt ubira ogromne sume skrivajući ne samo novac svojih drugova nego i novac koji prima od Društva deset hiljada ... — Deset hiljada lopova! povika Poare preplašen. — Ne, Društvo deset hiljada to vam je udruženje velikih lopova, ljudi koji rade na veliko, i ne upuštaju se u posao ako se ne može zaraditi deset hiljada franaka. Ovo je društvo sastavljeno od onih naših najistaknutijih ljudi koje vode pravo pred porotni sud. Oni znaju zakonik i nikad se ne boje smrtne kazne, kad ih ukebaju. Kolen je njihov povjerenik, njihov savjetnik. Pomoću tih ogromnih sredstava, on je uspio da stvori svoju policiju, vrlo razgranate i veoma tajanstvene veze. Iako smo ga već čitavu godinu dana okružili uhodama, još ništa nismo saznali. Njegov novac i njegove sposobnosti stalno pomažu porok, služe stvaranju kapitala za zločine i izdržavanju čitave vojske nevaljalaca koji stalno ratuju sa društvom. Ako bismo uhvatili Laži-Smrt i oduzeli mu novac, presjekli bismo zlo u korijenu. Zato je to državni posao od velikog političkog značaja, koji će donijeti časti onima koji doprinesu njegovom srećnom ishodu. Vi sami, gospodine, mogli biste se vratiti u upravnu službu, postati sekretar policijskog komesara, a to su dužnosti zbog kojih ne biste izgubili pravo na penziju. — Pa zašto onda Laži-Smrt ne pobjegne sa novcem? reče gospoñica Mišono. — O, ma kud pošao, reče agent, pratiće ga čovjek kome je stavljeno u dužnost da ga ubije ako pokrade robijašku blagajnu. A zatim, kasa se ne krade tako lako kao gospoñica iz dobre kuće. Uostalom, Kolen nikad tako nešto ne bi učinio, jer bi to smatrao za sramotu. — Gospodine, reče Poare, imate pravo, on bi se sasvim osramotio. — Ipak ne vidimo zašto ga vi jednostavno ne uhvatite, reče gospoñica Mišono. — Sad ću vam odgovoriti, gospoñice... Ali, šapnu joj na uvo, ne dajte vašem gospodinu da me prekida, inače nikad nećemo biti gotovi. Mora biti da je čičica grdno bogat kad ga tako slušate. Laži-Smrt je došao ovamo prerušen u mirnog i poštenog pariškog grañanina, nastanio se u skromnom pansionu; lukav je on, taj se neće uhvatiti na prepad. Dakle, gospodin Votren je ugledan čovjek koji se bavi važnim poslovima. „Naravno", pomisli Poare. — Ministar ne želi da izazove protiv sebe čaršiju i javno mnjenje, ako bismo pogriješili i uhapsili kakvog pravog Votrena. Upravnik grada strahuje za svoj položaj, ima mnogo neprijatelja.
Ako se prevarimo, oni koji priželjkuju njegovo mjesto iskoristiće tu priliku da ga smijene. Ovdje treba postupiti kao sa Konjijarom, lažnim grofom de Sent-Elen; da je to bio pravi grof de SentElen, obrukali bismo se. Zato treba provjeriti. — Da, ali zato vam je potrebna neka lijepa žena, reče naglo gospoñica Mišono. — Laži-Smrt bježi od žena, reče agent. Da vam otkrijem njegovu tajnu: on ne voli žene. — Kako bih mogla ja to provjeriti, ako bih, recimo, uradila tako nešto za dvije hiljade franaka? — Ništa lakše, reče nepoznati. Ja ću vam dati jednu bočicu sa tečnošću koja izaziva krvoliptanje, potpuno bezopasno, ali nalik na kaplju. Ta se tečnost može sipati i u vino i kafu. Odmah prenesite na postelju čovjeka o kome je riječ i svucite ga da vidite da li je još živ. Čim budete sami, pljesnite ga rukom po ramenu, i pazite da li će se na koži pojaviti kakva slova. — Pa to nije ništa, reče Poare. — Dakle, pristajete li? upita Gondiro staru djevojku. — Ali, dragi moj gospodine, reče gospoñica Mišono, ako se ne pojave nikakva slova, hoću E ja dobiti dvije hiljade franaka. — Ne. — A koliko ćete mi onda dati? — Pet stotina franaka. — Izvršiti tako nešto za tako malu nagradu. Savjest će se podjednako uzbuniti u oba slučaja, moraću da je umirujem, gospodine. — Uvjeravam vas da je gospoñica veoma savjesna, a uz to i vrlo ljubazna i pametna. — Znate šta, nastavi gospoñica Mišono, dajte vi meni tri hiljade franaka ako to zaista bude Laži-Smrt, a ako bude običan grañanin, onda vam ne tražim ništa. — Dobro, reče Gondiro, ali pod uslovom da se to svrši sutra. — Još ne, dragi gospodine, moram da se posavje-tujem sa svojim ispovjednikom. — Ala ste vi prepredeni! reče agent ustajući. Onda, doviñenja sutra. Ako budete imali nešto hitno da mi javite, doñite u malu Ulicu Sent-An, u dnu dvorišta Sent-Šapel. Na vratima pod svodom zatražite gospodina Gondiroa. Bjanšon koji se vraćao sa Kivijevog časa, ču kad su pomenuli neobično ime Laži-Smrt, i ono: dobro, koje izgovori čuveni šef javne bezbjednosti. ¦— Zašto ne pristanete? reče Poare gospoñici Mišono; doživotne rente.
imali biste tri sotine
franaka
— Zašto? reče ona. Zato što treba razmisliti. Ako je gospodin Votren zaista Laži-Smrt, možda bi bilo bolje da se sporazumijemo s njim. Meñutim, ako bismo ga ucijenili, on bi vidio šta mu se sprema i kidnuo bi džabe. Tad bismo tek nasjeli.
— I kad bi osjetio šta mu se sprema, nastavi Poare, zar nam onaj gospodin nije rekao da je pod prismotrom? Ali vi biste izgubili sve. __ Uostalom, pomisli gospoñica Mišono, ja nimalo ne volim tog čovjeka. On mi govori samo neprijatnosti. __Bolje je da pristanete, nastavi Poare. Kao što je rekao onaj gospodin, koji mi izgleda krasan čovjek, ne samo po spoljašnjosti, ako biste oslobodili društvo jednog zločina, ma koliko bio častan, vi biste samo izvršili svoju grañansku dužnost. Rñave se navike ne iskorjenjuju lako. Ako mu se prohtije da nas sve pobije? Do ñavola! Onda bismo mi bili krivi za ta ubistva, pored toga što bismo prvi stradali. Gospoñica Mišono bila je suviše zamišljena te nije ni slušala riječi koje su izlazile iz Poareovih usta kao kapi vode iz rñavo zavrnute slavine. Kad god bi ovaj starac počeo da govori, ako ga gospoñica Mišono ne prekine, on bi stalno govorio kao kakva navijena mašina. On započne da govori o jednom predmetu, pa uzgred preñe na neki sasvim drugi, ne dovršivši ništa. Kad su stigli u pansion Voker, on se u pričanju zapetlja i tako navede razgovor na svoje svjedočenje u korist optuženog na raspravi nekog Raguloa i neke gospoñe Moren. Kad su ulazili, gospoñica Mišono spazi Ežena i gospoñicu Tajfer koji su bili toliko udubljeni u neki veoma zanimljiv razgovor da nisu ni primijetili da su oni prošli kroz trpezariju. — Moralo se time svršiti, reče gospoñica Mišono Poareu. Za ovih posljednjih osam dana nisu mogli da se nagledaju. — Da, odgovori on. Zato je bila osuñena. — Ko? — Gospoña Moren. — Ja vam govorim o gospoñici Viktorini, reče gospoñica Mišono ulazeći nehotično u Poareovu sobu, a vi mi govorite o gospoñi Moren. Ko vam je ta žena? — A šta je skrivila gospoñica Viktorina? zapita Poare. — Kriva je što voli gospodina Ežena de Rastinjaka i upušta se, bezazlena sirotica, ne znajući kuda će je to odvesti. Toga dana je baronica de Nisenžan dovela Ežena do očajanja. U duši, on se potpuno predao Votrenu, ne ispitujući ni razloge prijateljstva koje je prema njemu pokazao neobični čovjek, ni budućnost takve veze. Trebalo je da se dogodi neko čudo pa da se izvuče iz provalije u koju je prije jednog časa zapao jednom nogom, kad je sa gospoñicom Tajfer izmijenio najslaña obećanja. Viktorini se činilo kao da sluša glas anñela, bila je presrećna, pansion Voker izgledaše joj ukrašen najfan-tastičnijim bojama, kao dvorci na pozorišnim dekoracijama: voljela je i bila je voljena, ili je bar vjerovala u to! A koja to žena ne bi povjerovala kao i ona, gledajući Rastinjaka i slušajući ga cio sat, skrivena od radoznalih pogleda ukućana? Boreći se sa svojom savješću, znajući da čini zlo, i to hotimično, tješeći se da će iskupiti taj mali grijeh time što će usrećiti jednu ženu, on je postao još ljepši u svom očajanju, obasjan paklenom vatrom koja je buktala u njegovu srcu. Na njegovu sreću, to se čudo i dogodi: Votren uñe veselo i vidje šta se zbiva u dušama ovo dvoje mladih koje je on sjedinio planovima svog paklenog uma; ali on im odmah pokvari svu radost kad zapjeva svojim krupnim i podrugljivim glasom:
Divna je moja Fanšeta U svojoj prirodnosti... Viktorina pobježe sa onoliko sreće koliko je dotle imala nesreće u životu. Sirotica! Stisak ruke, dodirivanje obraza Rastinjakovom kosom, riječ izgovorena tako blizu njenog uva da je osjetila toplinu studentovih usana, drhtava ruka oko njenog stasa, poljubac u vrat, bili su, zbog blizine debele Silvije koja je svakog časa mogla upasti u ovu blistavu trpezariju, dokazi ljubavi, vatreniji, siln'iji, draži od najljepših uvjeravanja o ljubavi u najpoznatijim ljubavnim pričama. Ti sitni ustupci, kako su lijepo govorili naši stari, izgledali su pravi zločini u očima pobožne djevojke, koja se ispovijedala svakih petnaest dana! Za ovaj sat ona je prosula više duševnog blaga nego što bi dala docnije, bogata i srećna, predajući se i dušom i tijelom. — Sve je u redu, reče Votren Eženu. Potukla su se naša dva gospodičića. Sve je išlo kako valja. Stvar shvatanja. Naš je golub uvrijedio mog sokola. Sutra, u šancu u Klinjankuru. U osam i po sati, dok bude ovdje mirno umakala u kafu kriške hljeba namazane maslom, gospoñica Tajfer nasl'ijediće i očevu ljubav i očevo imanje. Zar to nije smiješno? Mladi Tajfer, vrlo je vješt u mačevanju, uobražava da mu niko ništa ne može; ali poteći će mu krv kad dobije udarac koji sam ja izmislio: podigne se mač i pravo u čelo. Pokazaću vam taj udarac, zlu ne trebalo. Rastinjak je slušao zgranut i nije znao šta da odgovori. U tom trenutku uñoše čiča Gorio, Bjanšon i još neki ukućani. — Sad vas volim, reče mu Votren. Vi znate šta radite. Vrlo dobro, sokole moj! Vi ćete vladati svijetom; vi ste jaki i hrabri; ja vas poštujem. Htio je da ga uhvati za ruku, ali je Rastinjak naglo trže i sruši se na stolicu sav preblijedio; činilo mu se da vidi lokvu krvi pred sobom. — Ah! Još je ostala koja vrlina, reče Votren tiho. Doznao sam da čika d'Oliban ima tri m'iliona. Miraz će vas učiniti čistim i bijelim, kao nevjestina haljina, i u vašim očima. Rastinjak se više nije dvoumio. Odluči da još iste večeri ode i obavijesti gospodu Tajfer, oca i sina. Baš tada, pošto je Votren otišao, čiča Gorio mu šapnu na uvo: — Nešto ste tužni, dijete moje! Hoću da vas razveselim. Poñite sa mnom. I stari fabrikant rezanaca pripali svoju svijeću na jednoj lampi. — Da uñemo u vašu sobu, reče starac koji je uzeo od Silvije ključ od studentove sobe. A vi ste povjerovali jutros da vas ona ne voli! nastavi on. Ona vas je silom otjerala i vi ste otišli ljuti i očajni. Zvekane jedan! Ona je mene čekala. Razumijete li? Trebalo je da odemo da uredimo prekrasan stan u koji ćete se preseliti najdalje za tri dana. Nemojte me odati. Ona bi htjela da vas iznenadi; ali ja ne mogu više da krijem tu tajnu od vas. Nastanićete se u Ulici d'Artoa, dva koraka od Ulice Sen-Lazar. Imaćete stan kao neki knez. Uzeli smo namještaj kao za nevjestu. Posvršavali smo mnoge stvari za ovih mjesec dana, bez vašeg znanja. Moj se advokat dao na posao, i moja će kći primati trideset i šest hiljada franaka godišnje prihoda od svog miraza, a ja ću tražiti da se njenih osam stotina hiljada franaka ulože u dobra nepokretna imanja. Ežen je ćutao i šetao skrštenih ruku po svojoj bijednoj i zapuštenoj sobi. Čiča Gorio uluči priliku kad mu je student okrenuo leña i metnu na kamin kutiju od crvenog safira, na kojoj je bio utisnut zlatni grb Ra-stinjaka. — Drago moje dijete, reče jadni starac, sav sam se bio predao tom poslu. Ali, vidite, bilo je u svemu tome i moje sebičnosti, jer ja imam računa da se vi iselite odavde. Vi me nećete odbiti ako vam nešto zatražim?
— Šta hoćete? — Na petom spratu postoji jedna sobica iznad vašeg stana kome i pripada, gdje ću ja stanovati, je li tako? Ja starim, suviše sam daleko od svojih kćeri. Ja vam neću smetati. Samo, biću tu. Vi ćete mi svake večeri govoriti o njoj. To vam neće biti neprijatno, recite? Kad se vraćate, čuću vas, i kad budem legao, i govorlću sebi: sad dolazi od moje drage Delfine. Bio je s njom na balu, ona je srećna s njim. Ako se razbolim, biće mi kao melem na srcu kad vas slušam da dolazite, da se krećete, da odlazite. Sve će me to podsjećati na moju kćer! Imaću samo da skoknem do Jelisejsklh polja, kuda prolaze svakog dana, i uvijek ću ih vidjeti, meñutim sada ponekad i zadocnim. A zatim, ona će možda dolaziti k vama. Slušajući, gledaću je u njenoj jutarnjoj svilenoj haljini kako se umiljato kreće kao mačkica. Ona je za ovaj mjesec dana ponovo postala ono što je nekad bila, vesela i nagizdana djevojka. Njena se duša oporavlja, i vama ima da zahvali za svoju sreću. Učinio bih za vas i ono što je nemogućno. Maločas mi je rekla, kad smo se vraćali: „Tata, ja sam veoma srećna!" Kad me one zvanično oslovljavaju sa oče, srce mi se ledi; ali kad mi kažu tata, čini mi se kao da ih još gledam kao male, i tada mi ožive sve negdašnje uspomene. Tada su samo moje. Starac ubrisa oči, jer je plakao. — Odavno nisam čuo takve riječi, odavno nisam išao s njom pod ruku. Da, ima punih deset godina kako ne idem pored svojih kćeri. A tako sam srećan kad dodirujem njenu haljinu, kad idem pored nje, kad osjećam njen dah! Ukratko, jutros sam vodio Delfinu svuda, po svim trgovinama, i odveo je kući. O, zadržite me kraj vas. Ponekad će vam zatrebati neko da vas posluša, i ja ću biti tu. Kad bi samo onaj debeli alzaški glupak umro, kad bi se njegova kostobolja sjetila da preñe i na grudi, kako bi moja sirota kći bila srećna! Vi biste bili moj zet, njen zakoniti muž. Ona je tako nesrećna što nije osjetila zadovoljstva ovoga svijeta, i ja joj zato sve praštam. Dobri bog mora biti na strani očeva koji vole svoju djecu. Ona vas suviše voli, reče on, mašući glavom, pošto je malo poćutao. Uz put je razgovarala sa mnom o vama: „Je li, oče, to je krasan čovjek, dobra srca! Govori li on meni?" Šta mi sve nije napričala, od Ulice d'Artoa do prolaza Panorame! Otvorila mi je svoje srce. Cijelo to prijepodne osjećao sam se mlad i lak. Rekao sam joj da ste mi dali onu hiljadarku. Ljubljena moja, to ju je tronulo do suza. A šta vam je to na kaminu? reče najzad čiča Gorio koji poče da gubi strpljenje gledajući Rastinjaka nepomičnog. Ežen sav preneražen posmatraše svog susjeda. Onaj dvoboj koji je, kako je Votren objavio, imao da bude sutra, bio je u silnoj suprotnosti sa ostvarenjem njegovih najmilijih nada, te ga je zato spopala prava mora. Okrenu se kaminu, spazi na njemu četvrtastu kutijicu, otvori je i nañe u njoj list hartije kojim je bio pokriven sat marke Brege. Na hartiji su bile ispisane riječi: „Želim da neprestano mislite na mene, jer... Posljednja se riječ bez sumnje ticala neke njihove svañe, i tronu Ežena. Iznutra, na zlatnom poklopcu, bio je izrañen njegov grb u emalju. Bio je ushićen, i satom za kojim je odavno žudio, i lancem, i ključićem, i oblikom i izradom. Čiča Gorio je bio presrećan. On je svakako obećao svojoj kćeri da će joj do sitnica opisati iznenañenje koje bi njen poklon pričinio Eženu, jer je i on učestvovao u tom bezazlenom uzbuñenju i izgledao sav srećan. Zavolio je Rastinjaka i zbog svoje kćeri i zbog njega samog. — Otiñite večeras do nje, ona vas očekuje. Onaj debeli i glupi Alzašanin biće na večeri kod svoje igračice. A, a, bio je veoma zbunjen kad mu je moj advokat sve skresao u oči. I još govore kako obožava moju kćer? Ako je samo dirne, ubiću ga. I sama pomisao da je moja Delfina... (on uzdahnu) navela b'i me da učinim zločin; ali to ne bi bilo ubistvo čovjeka, jer on je teleća glava na svinjskom tijelu. Vi ćete me primiti kod sebe, zar ne? — Hoću, dobri čiča Gorio, vi dobro znate da vas ja volim.
__ Vidim ja to, vi se ne stidite mene! Dajte da vas zagrlim. I zagrli ga. Vi ćete je usrećiti, obećajte mi to. Vi ćete otići večeras, je li? __ Razumije se! A sad moram da iziñem zbog hitnih poslova. — Mogu li vam ja što pomoći? — Pa da vidite, možete! Kad ja budem pošao gospoñi de Nisenžan, otiñite do gospodina Tajfera oca i upitajte ga kad se možemo sastati večeras zbog jedne stvari od najvećeg značaja. — Da se vi zaista ne udvarate njegovoj kćeri, kao što govore oni glupači dolje? reče čiča Gorio promijenivši se u licu. Sto mu gromova! Vi još ne znate kakav je Gorioov udarac. Ako nas prevarite, tu će pesnica imati posla. Ali to nije mogućno! — Zaklinjem vam se da volim samo jednu ženu na svijetu, reče student, i to sam tek maločas uvidio. — Kakva sreća! uzviknu čiča Gorio. — Ali, nastavi student, Tajfer sin ide sutra na dvoboj, i čuo sam da će poginuti. — A šta se to vas tiče? reče Gorio. — Pa treba mu reći da ne pusti sina da ode... uzviknu Ežen^ U tom trenutku prekide ga Votren koji je pjevao na pragu svoje sobe: O Ričarde, kralju moj! Napušta te cio svijet... Brum! brum! brum! brum! brum! Dugo sam skitao po svijetu, Gdje se sve nisam viñao... Tra, la, la, la, la. — Gospodo, povika Kristof, čorba vas čeka, svi su za stolom. — Slušaj, reče Votren, hodi da uzmeš jednu bocu mog bordoa. — Dopada li vam se sat, reče čiča Gorio. Ona ima ukusa, a! Votren, čiča Gorio i Rastinjak siñoše zajedno i, pošto su zadocnjeli, posjedaše jedan do drugog. Za vrijeme ručka, Ežen je bio veoma hladan prema Votrenu, mada taj čovjek, tako ljubazan u očima gospoñe Voker, nikad nije bio tako duhovit. Dosjetke su letjele kao varnice, i raspoložio je sve goste. Njegovo samopouzdanje i njegova hladnokrvnost zaprepastiše Ežena. — Šta vam se to dogodilo danas te ste tako veseli? reče mu gospoña Voker. — Ja sam uvijek veseo kad svršim neki dobar posao — Posao? reče Ežen. — Razumije se. Isporučio sam jedan dio robe na kojoj ću lijepo zaraditi. Gospoñice Mišono, reče on primijetivši da ga stara djevojka pažljivo posmatra, da nemam na licu neku crtu koja vam se ne sviña te me gledate tako prodorno i tako ispitivački? Recite samo! Promijeniću je vama za ljubav.
— Poare, nećemo se zbog toga posvañati, a? reče on gledajući ispod oka starog činovnika. — Trista mu muka! Treba vas naslikati kao Her-kula lakrdijaša, reče mladi slikar Votrenu. — Pristajem, samo ako gospoñica Mišono hoće da sjedi kao model za Veneru groblja PerLašez, odgovori Votren. — A Poare? reče Bjanšon. — O, Poare će poslužiti kao model za Poarea. On će biti bog gradina! povika Votren. On vodi porijeklo od kruške... — Gnjile! nastavi Bjanšon. Vi ćete onda biti izmeñu kruške i sira. — Sve su to budalaštine, reče gospoña Voker, i vi biste bolje uradili da nam date malo tog vašeg bordoa. Vidim grlić boce. To će nam sačuvati veselost, a biće dobro i za stomak. — Gospodo, reče Votren, gospoña predsjednica poziva vas na red. Gospoña Kutir i gospoñica Viktorina neće se ljutiti zbog vaših šala, ali poštujte nevinost čiča-Gorioa. Nudim vam jednu bocoramu bordoa kojoj Lafitova marka daje dvostruku vrijednost, budi rečeno, bez političkih aluzija. Slušaj ti, Kinezu, reče on gledajući Kristofa koji se ne pomače. Ovamo, Kristofe! Šta, zar ne -čuješ da te zovem? Kinezu, daj pića! — Evo, gospodine, reče Kristof i pruži mu bocu. Pošto je napunio Eženovu i čiča-Gorioovu čašu, usu i sebi nekoliko kapi, koje oproba dok su njegovi susjedi pili, i odjednom iskrivi lice. — Do ñavola! Do ñavola! Miriše na zapušač. Uzmi ovu bocu za sebe, Kristofe, i donesi nam druge; desno, znaš? Nas je šesnaest, donesi osam boca. — Pošto ste se Vi bacili u trošak sa vinom, reče slikar, ja plaćam jednu centu kestenja. — O! O! — Buuuh! — Prrr! Uzvici su prštali kao varnice rakete. — Onda, mamice Voker, dajte dvije boce šampanjca, doviknu Votren. — Šta je to sad! Zašto ne tražite i kuću? Dvije boce šampanjca! Pa to staje dvanaest franaka! Ja tu ništa ne zarañujem. Ali ako gospodin Ežen pristaje da plati, donijeću liker od ribizla. — Opet njen liker od ribizla koji čisti kao ricinus, reče medicinar tihim glasom. — Umukni, Bjanšone, povika Rastinjak, povraća mi se kad čujem ricinus... Dajte, šampanjca, ja plaćam, dodade student. — Slivija, reče gospoña Voker, dajte biskvita i kolačića. — Vaši su kolačići suviše krupni, reče Votren, i bajati su. A biskvita donesite.
Za tren oka počeše da sipaju bordo, gosti se zagri-jaše i razveseliše. Orio se divlji smijeh uz podržavanja raznih životinjskih glasova. Činovnik muzeja pokuša da mauče kao zaljubljeni mačak, a odmah za njim osam glasova zaurlaše istovremeno: — Oštrim noževe! — Miš-jakinja za ptičice! — Medenjaci, gospoñe, medenjaci! — Krpim lonce i šerpenje! — U čamac, u čamac! — Štapovi za žene, za haljine! — Staro kupujem! — Slatke trešnje! Pobjedu je dobio Bjanšon kad je svojim unjkavim glasom doviknuo: — Opravljam kišobrane! Začas se stvori pravi urnebes, svi su govorili bez ikakve veze i smisla, sve je ličilo na neku operu kojom je dirigovao Votren, Motreći na Ežena i čiča-Gorioa koji izgledahu pijani. Zavaljeni u stolice, obojica su ozbiljno posmatrali ovaj neobični nered i pijuckali pomalo; obojica su mislili na poslove koji su ih čekali te večeri, a ipak nisu mogli da ustanu. Votren koji je pratio promjene na njihovom licu, pogledajući ih ispod oka, uluči trenutak kad im oči uzdrhtaše kao da su htjele da se sklope, te se nagnu Rastinjaku i šapnu mu: — Derane moj, nismo dovoljno lukavi da se borimo s našim čičom Votrenom, a on vas suviše voli da bi vas pustio da pravite ludorije. Kad nešto naumim, samo me bog može spriječiti da to ne uradim. A, htjeli smo da obavijestimo čiču Tajfera i da grdno pogriješimo! Peć je zagrijana, tijesto umiješeno, hljeb je na lopati; sutra, kad zagrizemo, prstace mrvice u vis; pa zar da se ne metne u peć? ... Ne, ne, sve će se ispeći! Ako se budemo malo pokajali, i to će proći. Kad mi budemo prilegli, pukovnik, grof Franšesini izdjejstvova-će vam vrhom svog mača nasljedstvo Mišela Tajfera. Kad naslijedi svog brata, Viktorina će imati petnaest hiljada franaka prihoda. Ja sam se već obavijestio, i znam da majčino nasljedstvo iznosi više od trista hiljada... Ežen je saslušao te riječi ali nije znao šta da odgovori: osjećao je da mu se jezik slijepio za nepce, i da ga savlañuje neodoljiv san; sto i goste vidio je kao kroz neku svijetlu maglu. Uskoro se magla stiša, i stanari stadoše da se razilaze jedan po jedan. Zatim, kad ostadoše samo gospoña Voker, gospoña Kutir, gospoñica Viktorina, Votren i čiča Gorio, Rastinjak spazi, kao kroz san kako gospoña Voker puni boce preostalim vinom. — Mladost — ludost! govorila je udovica. To su bile posljednje riječi koje je Ežen čuo. — Samo je gospodin Votren mogao da priredi takvu šalu, reče Silvija. Eno Kristofa, spava kao top. — Zbogom, mamice, reče Votren. Idem u pozorište da gledam gospodina Martija u Divljem brijegu, komandu koji je napisan prema romanu Usamljenik. Ako hoćete, povešću i vas i gospoñe. — Hvala, reče gospoña Kutir. — Kako to, draga moja! uzviknu gospoña Voker, nećete da gledate komad koji je napisan prema Usamljeniku, djelu Atale de Šatobrijan, koji smo čitale ljetos pod ljipama sa toliko uživanja i koje je tako dirljivo da smo plakale kao Elodijeve Magdalene. Najzad, djelo koje može biti vrlo poučno za vašu gospoñicu. — Nama je zabranjeno da idemo u pozorište, odgovori Viktorina. — Ovi su gotovi, reče Votren praveći smiješne pokrete sa Eženovom i čiča Gorioovom glavom. Namjestivši studentovu glavu na stolicu da bi mogao ugodno spavati, on ga toplo poljubi u čelo, pjevajući: Spavaj, ljubavi moja! Uvijek ću te čuvati ja. — Bojim se da nije bolestan, reče Viktorina.
— Onda ostanite da ga njegujete, reče Votren. To je, šapnu joj on, vaša dužnost poslušne žene. Ovaj mladić vas obožava, i vi ćete postati njegova ženica, to vam proričem. Najzad, reče on glasno, bili su poštovani u cijelom kraju, srećno su živjeli i imali mnogo djece. Eto tako se svršavaju svi ljubavni romani. Dakle, mamice, reče on, okrenu se gospoñi Voker obgrlivši je oko pasa, metnite šešir, obucite onu lijepu haljinu sa cvjetićima, stavite grofovski pojas. Kola ću vam ja naći. I ode pjevajući: Sunce, sunce, jarko sunce, Na kom duleci sazrijevaju .. . — Bože moj! Vidite, gospoño Kutir, s tim čovjekom svuda bih bila srećna.. Evo i čiča Gorio se udesio, reče ona okrenuvši se fabrikantu rezanaca. Taj matori džim-rija nikad se ne sjeti da me nekud izvede. Bože moj, pa on će pasti! Ne priliči čovjeku njegovih godina da izgubi pamet! Ali i sami znate da ne možemo izgubiti ono što nemamo. Silvija, odvedite ga u njegovu sobu. Silvija uze starca ispod ruke, odvede ga i baci na krevet onako obučenog, kao neku stvar. — Jadni mladić, reče gospoña Kutir, sklanjajući kosu sa Eženovih očiju, prava djevojka, nije navikao na terevenke. — Trideset i jednu godinu držim ovaj pansion, reče gospoña Voker, prošlo mi je kroz ruke, kako se to kaže, mnogo mladih ljudi; ali slobodno mogu reći, ni jedan nije bio tako mio i tako otmjen kao gospodin Ežen. Kako je samo lijep kad spava! Naslonite mu glavu na vaše rame, gospoño Kutir. Gle! Pade mu glava na rame gospoñice Viktorine. Bog čuva djecu. Umalo nije razbio glavu o ručicu stolice. Baš bi bili divan par. — Prestanite jednom, podviknu joj gospoña Kutir, vi govorite takve stvari... — Nije nego! reče gospoña Voker; pa on ništa ne čuje. Silvija, doñi da mi pomogneš da se obučem. Hoću da metnem dugačak stežnjak. — Šta, gospoño, dugačak stežnjak poslije ručka, neću da budem vaš ubica. To bi vas moglo stati života. — Svejedno, moram da budem dostojna gospodina Vatrena. — Znači da mnogo volite svoje nasljednike? — Hajde, Silvija. bez prepiranja, reče udovica odlazeći. — U njenim godinama! reče kuvarica pokazujući svoju gazdaricu Viktor ini. Gospoña Kutir i njena štićenica, na čijem je ramenu spavao Ežen, ostadoše same u trpezariji. Kristofovo hrkanje odjekivalo je u tišini koja je vladala u kući, te je Eženov mirni san još više padao u oči; on je spavao ljupko kao dijete. Srećna što je bila u mogućnosti da učini jedno od onih dobrih djela u koja se slivaju sva osjećanja jedne žene, i što je bez grijeha mogla da osjeća kako srce mladog čovjeka kuca na njenom, Viktorina je imala na licu nečeg materinskog i zaštitničkog, zbog čega je bila ponosna. Kroz rojeve misli koje su se rañale u njenoj duši, probijalo se i neko naročito osjećanje miline koje je izazivao dodir njihovih toplih, čednih i mladalačkih tijela.
— Srce mojej reče gospoña Kutir stežući joj ruku. Stara gospoña se divila ovom čednom i mučeničkom licu koje je ozarila sreća. Viktorina je ličila na naivne srednjovjekovne slike na kojima je umjetnik zanemario sve uzgrednosti i sačuvao svu svoju umjetnost da bi postigao žućkasti ton lica koje je tako naslikano, kao da se na njemu ogleda nebo sa svojim zlatnim bojama. — A popio je samo dvije čaše, majko, reče Viktorina, provlačeći prste kroz Eženovu kosu. — Da je neki razvratnik, kćeri moja, on bi podnio vino kao svi ostali. Njemu ovo pijanstvo samo ide u prilog. Čula se tutnjava kola na ulici. — Majko, reče djevojka, evo gospodina Votrena.I Uzmite gospodina Ežena. Ne bih tjela da me taj čovjek , vidi u ovom položaju; on izgovara riječi koje kaljaju i dušu, a njegovi pogledi vrijeñaju ženu kao da joj svlače haljinu. — Ne, reče gospoña Kutir, ti se varaš! Gospodin Votren je pošten čovjek, pomalo nalik na pokojnog gospodina Kutira, prijek, ali dobar, plemenit namćor. U tom trenutku Votren uñe polako i pogleda sliku ovih dvoje mladih koje kao da milovaše svjetlost lampe. — Evo, reče on, prekrstivši ruke da je ovo vid jeo Bernarden de Sen-Pjer, pisac Pavla i Virginije, napisao bi nekoliko divnih stranica. Lijepa je mladost gospoño Kutir. Spavaj, siroto dijete, reče on posmatrajući Ežena, sreća ponekad dolazi i kad spavamo. Gospoño, nastavi on obraćajući se udovici, ovaj me mladić zato privlači i uzbuñuje što znam da se ljepota njegove duše slaže sa ljepotom njegova lica. Pogledajte, kao da heruvim počiva na ramenu anñela! Taj zaslužuje da bude voljen! Da sam žena, volio bih da umrem (koješta), da živim za njega. Gledajući ih ovako, gospoño, šapnu on udovici na uvo, moram da povjerujem da ih je bog stvorio jedno za drugo. Proviñenje ima tajanstvenih moći i dokuči šta se skriva u našim srcima, uzviknu glasno. Gledajući vas, djeco moja, tako sjedinjene čednošću i svim plemenitim osjećanjima, ja vjerujem da vas niko više ne može rastaviti. Bog je pravedan. Ali, reče on djevojci, čini mi se da sam zapazio na vašoj ruci pruge koje označuju sreću. Dajte mi vašu šaku, gospoñice Viktorina; ja umijem da gledam u dlan i mnogima sam predskazao sreću. Ta ne bojte se. O, šta to vidim? Dajem vam poštenu riječ, vi ćete uskoro postati jedna od najbogatijih nasljednica u Parizu i usrećićete onoga koji vas voli. Otac vas zove k sebi. Udaćete se za mladog i lijepog plemića koji vas obožava. U tom trenutku teški koraci nakinñurene udovice prekidoše Votrenova proricanja. _ Evo mamice Voker, lijepa je kao upisana i utegnuta kao šargarepa. Da se nismo suviše stegli? reče on i opipa gornji deo stežnjaka; bogami, jesmo, mamice. Ako zaplačemo, pući ćemo, ali ja ću pokupiti dijelove brižljivošću nekog antikvara. — Ovaj ume da govori učtivo kao pravi Francuz! šapnu udovica na uvo gospoñi Kutir. — Zbogom, djeco, nastavi Votren okrenuvši se Eže-nu i Viktorini. Da ste blagosloveni, reče on i sklopi ruke iznad njihovih glava. Vjerujte mi, gospoñice, želje poštenog čovjeka znače nešto, one donose sreću, jer ih bog uslišava. — Zbogom, draga moja, reče gospoña Voker svojoj stanarki. Šta mislite, dodade ona tiho, da li gospodin Votren nešto namjerava sa mnom?
— The! The! — Ah! Draga majko, reče Viktorina uzdišući i gledajući svoje dlanove, kad njih dvije ostadoše same, kad bi ovaj dobri gospodin Votren govorio istinu! — Pa zato je potrebna samo jedna stvar, odgovori stara gospoña, da onaj tvoj bezdušni brat padne s konja. — Ah! Majko! — Bože moj, možda je grijeh poželjeti zlo svom neprijatelju, nastavi udovica. Dobro, ja ću ispaštati zbog toga. Ali, stvarno, rado bih mu odnijela cvijeće na grob. Nevaljalac, ne smije da se zauzme za svoju majku čije je nasljeñe prigrabio raznim ujdurmama na tvoju štetu. Lijepo je imanje imala moja roñaka. Na tvoju nesreću, njen miraz nije ni spomenut u bračnom ugovoru. — Teško bih podnosila sreću koju bi neko platio životom, reče Viktorina. I, ako je potrebno da se usrećim smrću svog brata, onda više volim da ostanem ovdje cijelog života. — Bože moj, kako bi rekao dobri gospodin Votren, koji je, kao što vidiš, veoma pobožan, nastavi gospoña Kutir, obradovala sam se kad sam uvidjela da nije nevjernik kao ostali ljudi koji govore o bogu s manje poštovanja nego i sam ñavo. Zaista, ko može znati kuda nas vodi proviñenje? Uz Silvijinu pomoć, dvije žene preniješe najzad Eže-na u njegovu sobu, položiše ga na postelju a kuvarica ga svuče da bi mu bilo udobnije. Pred polazak, kad je njena zaštitnica okrenula leña, Viktorina poljubi Ežena u čelo sa bezazlenom radošću koju joj pričini ova zabranjena kraña. Zatim se vrati u svoju sobu, sabra u jednu misao sve radosti toga dana, napravi sliku koju je dugo gledala i zaspa kao najsrećnije stvorenje u Parizu. Votrena je upropastilo veselje na kom je dao Eženu i čiča-Goriou vina koje uspavljuje. Bjanšon polupijan, zaboravi da pita gospoñicu Mišono o Laži-Smrti. Da je izgovorio to ime, on bi jamačno opomenuo Votrena ili, da ga nazovemo njegovim pravim imenom, Žaka Kolena, čuvenog robijaša. Zbog nadimka perla-šeska Venera, gospoñica Mišono se odluči da izda robijaša baš onda kad je, vjerujući u Kolenovu izdašnost, razmišljala da li bi bilo bolje da ga obavijesti i da mu pomogne pri bjekstvu u toku noći. Ona iziñe sa Poareom da potraži slavnog šefa javne bezbjeñnosti, u maloj Ulici Sent-An, vjerujući da ima posla s nekim višim činovnikom koji se zove Gondiro. Upravnik policije primi je veoma ljubaz.no. Zatim, pošto su sve uredili, gospoñica Mišono zatraži napitak kojim je trebalo da se posluži da bi provjerila žig. Prema velikom zadovoljstvu koje ispolji veliki čovjek iz male Ulice Sent-An, dok je tražio staklence u jednoj fioci svog pisaćeg stola, gospoñica Mišono zaključi da je to hapšenje važnije od hvatanja nekog običnog odbjeglog robijaša. Poslije silnog lupanja glavom, ona povjerova da se policija nada da će na osnovu prokazivanja samih robijaša, uspjeti na vrijeme da se dočepa ogromnih suma. Kad je to saopštila ovom liscu, on se nasmiješi i pokuša da razuvjeri staru djevojku. — Varate se, odgovori on. Kolen je najopasnija sorbona koja se ikad pojavila meñu lopovima. To je sve. Lupeži to dobro znaju, on je njihov barjaktar, njihov zaštitnik, jednom riječju njihov Bonaparta; oni ga svi vole. Taj nitkov neće nikad ostaviti svoju tintaru na Grevskom trgu. Pošto ga gospoñica Mišono nije razumjela, Gondiro joj objasni šta znače dvije šatrovačke riječi koje je upotrijebio. Sorbona i tintara su dvije izrazite riječi u jeziku lopova', koji su prvi osjetili potrebu da ljudsku glavu cijene sa dva različita gledišta. Sorbona je glava živog čovjeka, njegov
savjetnik i njegova misao. Tintara je prezriva riječ koja pokazuje koliko malo vrijedi odsije-čena glava. — Kolen nas vara, nastavi on. Kad naiñemo na takve nesalomljive ljude, prekaljene kao što su Englezi, mi imamo prava da ih ubijemo ako se prilikom hapšenja budu ma i najmanje odupirali. Mi računamo da ćemo sutra ujutru ubiti Kolena na djelu. Na taj način izbjegava se suñenje i uštede se troškovi oko čuvanja i ishrane, a društvo se oslobaña jednog zlikovca. Sudski postupak, ročišta, danguba svjedocima, izvršenje presude, sve ono što treba po zakonu da nas oslobidi tih neva-ljalaca staje više od hiljadu talira koje ćete vi dobiti. A uštedi se i u vremenu. Jednim snažnim udarcem bajoneta u trbuh Laži-Smrti spriječićemo stotinu zločina, i spasti od kvarenja još pedeset ljudi sklonih prestupu. Tako radi dobra policija. Pravi čovjekoljupci takve postupke smatraju za obična sprečavanja zločina. Pa oni čine dobra svojoj zemlji, reče Poare. — Eto, odgovori šef, večeras i vi govorite pametno. Jeste, mi služimo svojoj domovini. Zato je svijet prema nama veoma nepravedan. Mi činimo društvu velike usluge koje niko ne zna. Najzad, pametan čovjek ne smije da zna za predrasude, a hrišćanin mora da se miri sa nesrećama koje dobro povlači kad nije učinjeno prema usvojenim pojmovima. Pariz je Pariz, vidite! Ta riječ objašnjava moj život. Čast mi je pozdraviti vas, gospoñice. Sutra ću sa svojim ljudima biti u Kraljevom vrtu, Poštaljite Kristofa u Ulicu Bifon, kod gospodina Gondiroa, u kuću u kojoj sam ja bio. Gospodine, sluga sam ponizan. Ako vas neko bilo kad pokrade, stojim vam na raspolaganju da vam pronañem ukradenu stvar. — Eto, reče Poare, još ima glupaka koji se uplaše i same riječi policija. Onaj gospodin je veoma ljubazan, a ono što traži od vas prosto je kao pasulj. Sutrašnji dan imao je da bude jedan od najneobičnijih dana u istoriji pansiona Voker. Sve dotle, najupadljiviji dogañaj tog mirnog života bio je meteorska pojava lažne grofice de l'Ambermenil. Ali se to nije bilo ništa u poreñenju sa dogañajem ovog značajnog dana koji će gospoña Voker stalno pominjati u razgovoru. Prije svega, Gorio i Ežen de Rastinjak spavali su do jedanaest časova. Gospoña Voker vratila se u ponoć iz Veselog pozorišta, i ostala je u postelji sve do deset i po sati. Zato što je i Kristof, koji je bio dokusurio Votrenovo vino, dugo spavao, u kući je stao sav posao. Poare i gospoñica Mišono nisu se ljutili što doručak nije bio gotov. Viktorina i gospoña Kutir dockan ustadoše. Votren iziñe prije osam sati i vrati se baš onda kad je počeo doručak. Niko ništa ne prigovori kada su, oko jedanaest i četvrt, Silvija i Kristof kucali na sva vrata, objavljujući da je doručak na stolu. Onda kad Silvija i pokućar nisu bili u trpezariji, gospoñica Mišono koja je prva sišla, usu onu tečnost u Votrenovu srebrnu čašu u kojoj se pavlaka za njegovu kafu grijala u toploj vodi, sa ostalim čašama. Stara djevojka računala je s tim pri ostvarenju svog smjelog poduhvata. Jedva se okupiše svih sedam ukućana. U trenutku kada je Ežen, protežući ruke, posljednji silazio, pristupi mu jedan čovjek i predade pismo od gospoñe de Nisenžan. Pismo je glasilo: „Prema vama, prijatelju, ne osjećam ni lažnu sujetu ni srdžbu. Čekala sam vas do dva sata poslije ponoći. Čekati onog koga volimo! Ko je doživio to mučenje, taj ne stavlja drugoga na takve muke. Vidim da sada prvi put volite. Šta se to desilo? Uznemirena sam. Da se nisam bojala da ću odati tajnu svog srca, došla bih da vidim kakva vas je to sreća ili nesreća zadesila. Ali izgubila bih svaki ugled da sam izišla u to vrijeme, bilo pješice bilo kolima. Osjetila sam svu nesreću što sam žena. Umirite me i objasnite mi zašto niste došli, poslije onoga što vam je rekao moj otac. Ja ću se naljutiti, ali ću vam oprostiti. Da niste bolesni? Zašto stanujete tako daleko? Molim vas,
napišite mi samo nekoliko riječi. Do skorog viñenja? Ako ste zauzeti, kažite mi samo: doletjeću, ili: patim. Ali da ste bolesni, otac bi mi to javio! Šta se dakle dogodilo? ..." — Da, šta se dogodilo? uzviknu Ežen i pojuri u trpezariju gužvajući pismo koje nije pročitao do kraja. Koliko je sati? — Jedanaest i po, reče Votren sladeći svoju kafu. Odbjegli robijaš pogleda Ežena onim hladnim i opčinjavajućim pogledom koji je svojstven samo izvjesnim ljudima sa osobitim magnetskim moćima i koji, kako kažu, umiruje i najpomamnije luñake u ludnicama. Ežen sav uzdrhta. Na ulici se začu tutnjava fijakera i sluga gospodina Tajfera, koga odmah poznade gospoña Kutir, rupi meñu njih sav uznemiren. Gospoñice, uzviknu on, zove vas gospodin vaš otac. Dogodila se velika nesreća. Gospodin Frederik tukao se u dvoboju i ranjen je mačem u čelo, a ljekari ne vjeruju više da će ga spasti; jedva ćete imati vremena da se oprostite s njim; ne poznaje više nikoga. — Siromah mladić! povika Votren. Kako čovjek može da se svaña kad ima krasnih trideset hiljada li-vara prihoda? Zaista, ova mladež ne umije da se ponaša. — Gospodine! doviknu mu Ežen. — No, šta je, veliki derane? reče Votren i nastavi mirno da pije kažu. Gospoñica Mišono je budno motrila na Votrena te je ne uzbudi neobični dogañaj koji zaprepasti sve prisutne. Zar u Parizu nema svakog dana dvoboja? — I ja idem s vama, Viktorina, reče gospoña Kutir. I obje žene odjuriše gologlave i bez šala. Pred polazak, Viktorina, suznih očiju, baci na Ežena pogled koji mu je govorio: Nisam vjerovala da ću plakati zbog naše sreće! — E, vi ste, dakle, prorok, gospodine Votren? reče gospoña Voker. — Ja sam sve, reče Zak Kolen. — Čudnovato, nastavi gospoña Voker i održa cio beznačajni govor o tom dogañaju. Smrt nas ne pita kad nas uzima. Mladići često umiru prije staraca. Srećne li smo mi žene što ne idemo na dvoboj; ali mi imamo drugih nevolja koje nemaju ljudi. Mi rañamo djecu i materinski bolovi dugo traju! Ala je srećna Viktorina! Sada otac mora da je usvoji. — Eto, reče Votren gledajući Ežena, juče je bila bez para, a danas ima milione. — Vi ste, gospodine Ežene, batlija, uzviknu gospoña Voker. Na te riječi, čiča Gorio pogleda studenta i spazi mu u ruci zgužvano pismo. — Niste ga pročitali do kraja! Šta to znači? Da niste i vi kao ostali? upita ga on. — Gospoño, ja se nikad neću oženiti gospoñicom Viktorinom, odgovori Ežen gospoñi Voker s takvim gnušanjem i odvratnošću da iznenadi sve prisutne. Čiča Gorio dohvati studentovu ruku i stište je. Rado bi je i poljubio. — O, o, reče Votren. Italijani lijepo kažu: col tempo! — Ja čekam odgovor, reče Rastinjak glasnik gospoñe de Nisenžan.
— Recite da ću doći. Čovjek ode. Ežen je bio tako razjaren da nije mogao biti obazriv. — Šta da se radi! govorio je glasno samom sebi. Nema nikakvih dokaza! Votren se samo smiješio. U tom trenutku, napitak poče da djejstvuje. Ipak, robijaš je još bio toliko snažan da je mogao da ustane, potom pogleda Rastinjaka i reče mu dubokim glasom: — Mladiću, sreća nam dolazi u spavanju. Zatim pade kao svijeća. — Ima pravde, reče Ežen. — Šta se to desi sirotom i dragom gospodinu Votrenu? — Kaplja! uzviknu gospoñica Mišono. — Silvija, brzo po ljekara, reče udovica. Ah, gospodine Rastinjak, otrčite i zovnite gospodina Bjanšona; možda Silvija neće naći našeg ljekara, gospodina Gren-prela. Rastinjak, srećan što mu se ukaza prilika da izmakne iz ove strašne jazbine, pobježe trčeći. — Kristofe, otrči u apoteku i traži neki lijek protiv kaplje. Kristof iziñe. — Hajde, čiča Gorio, pomozite nam da ga prenesemo gore, u njegovu sobu. Oni dokopaše Votrena, odnesoše ga uz stepenice i položiše na krevet. — Ja vam ne mogu ništa pomoći, idem da obiñem svoju kćer, reče čiča Gorio. — Idi, stari sebičnjače! uzviknu gospoña Voker, dabogda crkao kao pas. — Pogledajte imate li etera, reče gospoñica Mišono gospoñi Voker koja uz pomoć Poarea raskopča Votrena. Gospoña Voker siñe u svoj stan, a gospoñica Mišono osta sama kao pobednica na bojnom polju. — Hajde, svucite mu košulju i okrenite ga brzoi Pomozite mi, da bar ne gledam njegovu nagotu, reče ona Poareu. Ukrutili ste tu kao kip. Kad su okrenuli Votrena, gospoñica Mišono udari snažno bolesnika po ramenu i dva kobna slova zabijelješe se usred crvenog mjesta. — Eto, kako ste lako zaradili tri hiljade franaka, uzviknu Poare držeći uspravno Votrena dok mu je gospoñica Mišono oblačila košulju. — Uh, ala je težak! nastavi on polažući ga na postelju. — Ćutite. Da nema ovdje kakve kase? reče živo stara djevojka i stade gramžljivo ispitivati svaku stvarčicu u sobi. Kad bismo mogli otvoriti ovaj pisaći sto, pod nekim izgovorom? nastavi ona. — To možda ne bi valjalo, odgovori Poare.
— Zašto? upita ona. Ukraden novac, pošto je bio svačiji, nije više ničiji. Samo nemamo kad. Čujem Vokerovicu. — Evo etera, reče gospoña Voker. Danas imam puno neobičnih dogañaja. Bože, pa ovaj čovjek nije bolestan, bijel je kao snijeg. — Kao snijeg? povika Poare. — Srce mu pravilno kuca, reče udovica stavljajući mu ruku na grudi. — Pravilno? reče Poare začuñen. — Ništa mu nije. — Mislite? upita Poare. __ Nego šta! Kao da je zaspao. Silvija etar. Pa to je bio grč. Puls mu je dobar. kako je rutav po stomaku; živjeće taj zalijepljena, on ima lažnu kosu, jamačno rñavi! On je valjda dobar?
je otišla po Ijekara. Pogledajte, gospoñice Mišono, udiše Snažan je kao bik. Pogledajte samo, gospoñice Mišono, sto godina! Vlasulja mu dobro stoji. Gle, pa ona je zato što je riñ. Kažu da su riñi ili sasvim dobri ili sasvim
— Dobar da se objesi, reče Poare. — Mislite o vrat kakve lijepe žene, uzviknu živo gospoñica Mišono. Idite, gospodine Poare. Bolesnike žene njeguju. Možete slobodno izići u šetnju, dodade ona. Gospoña Vdker i ja lijepo ćemo paziti dragog gospodina Votrena. Poare ode polako i bez gunñanja, kao pas kad ga gospodar ritne nogom. Rastinjak je izišao da se malo osvježi, jer se gušio. On je sinoć htio da spriječi taj zločin koji je izvršen u odreñeni čas. Šta se dogodilo? Šta da radi? Drhtao je pri pomisli da je saučesnik u njemu. Još ga je plašila Votrenova hladnokrvnost. — Ako Votren umre ne progovorivši, pomisli Rastinjak. Išao je stazama Luksemburškog vrta, kao da ga je gonila hajka pasa, i činilo mu se kao da čuje njihov lavež. — Je li, doviknu mu Bjanšon, jesi li čitao Pilota? Pilot je bio radikalski list koji je ureñivao gospodin Tiso i koji je nekoliko sati poslije jutarnjih novina štampao za unutrašnjost naročito izdanje sa dnevnim vijestima, koje su stizale po okruzima dvadeset četiri časa pre vijesti ostalih listova. — U njemu je razglašeno, reče ljekarski pomoćnik bolnice Košen, da se Taj fer sin tukao u dvoboju sa grofom Franšesini, iz stare garde, koji mu je duboko zario mač u čelo. I sad je Viktorina jedna od najbogatijih udavača u Parizu. Ih! Da je ko to znao? I smrt je kocka! Je li istina da se dopadaš Viktorini? — Ćuti, Bjanšone, nikad se njome neću oženiti. Ja volim jednu divnu ženu, ona mene voli, ja... — Ti to govoriš kao da hoćeš silom da budeš vjeran. Pokaži mi ženu radi koje bi vrijedjelo žrtvovati bogatstvo gazde Tajfera.
— Danas su se svi zavjerili protiv mene? uzviknu Rastinjak. — Šta ti je? Jesi li lud? Daj mi ruku, reče Bjanšon, da ti opipam puls. Ti imaš groznicu. — Požuri kući, reče mu Rastinjak, onaj razbojnik Votren pao je maločas kao mrtav. — O, reče Bjanšon, rastajući se sa Rastinjakom, ti potvrñuješ neke moje sumnje koje ću sada provjeriti. Ova šetnja studenta prava ispala je i duga i značajna, jer je on u neku ruku preslišao svoju savjest. Češao se po glavi, ispitivao sebe, dvoumio se, ali je iz te surove i strašne borbe njegovo poštenje izišlo prekaljeno. On se sjeti svega što mu je sinoć povjerio čiča Gorio, sjeti se i stana koji je za njega uzet blizu Delfine, u Ulici d'Artoa; uze ponovo njeno pismo, pročita ga nanovo i poljubi. — Samo me ovakva ljubav može spasti, pomisli on. Šta sve nije prepatilo srce onog jadnog starca. On ne govori ništa o svojim jadima, ali ko ih ne bi pogodio! Zato ću se ja starati o njemu kao o svom ocu, pričinjavajući mu sve moguće radosti. Ako me voli, ona će mi često dolaziti da provede dan kraj njega. Ona visoka grofica de Resto prava je bestidnica, ona bi od svog oca načinila slugu. Mila Delfina! Ona je bolja prema starcu, i dostojna je ljubavi. Znači, večaras ću biti srećan! On izvadi sat i stade mu se diviti. — Sve mi je ispalo kako sam htio! Oni koji se vole vječnom ljubavlju, mogu da se pomažu, zato treba da primim ovo. Uostalom, ja ću sigurno uspjeti i moći ću sve da vratim stostruko. U našoj ljubavi nema ničega ni grešnog ni sramnog. Koliko ima poštenih ljudi koji tako žive! Mi nikoga ne varamo; a laž ponižava čovjeka. Zar se ne odriče svog dostojanstva onaj koji laže? Ona se odavno odvojila od muža. Uostalom, kazaću ja tom Alzašaninu da mi ustupi ženu koju nije u stanju da usreći. Dugo je trajala Rastinjakova borba. Iako su pobjedu izvojevale mladalačke vrline, oko četiri i po sata, u sumrak, neka neodoljiva radoznalost stade ga vući u pansion Voker, koji je mislio da napusti zauvijek. Htio je da sazna je li Votren umro. Pošto mu je dao sredstvo za povraćanje, Bjanšon posla u bolnicu ono što je Votren izbljuvao, da se hemijski ispita. Videći da gospoñica Mišono navaljuje da se to baci, njegova se sumnja pojača. Uostalom, Votren se brzo oporavio te je Bjanšon povjerovao da je postojala neka zavjera protiv šaljivčine koji je uveseljavao pansion. Dakle, kad se Rastinjak vratio, Votren je stajao kraj peći u trpezariji. Okupljeni ranije nego obično zbog vijesti o dvoboju Tajfera sina, ukućani su željeli da saznaju pojedinosti tog dogañaja i njegov utjecaj na Viktorininu sudbinu. Svi su bili tu, osim čiča-Gorioa, i prijateljski razgovarali o tom neobičnom dogañaju. Kad Ežen uñe, njegove se oči sre-toše sa Votrenovim hladnim pogledom koji prodre tako duboko u njegove misli, te se sav naježi.
— Dakle, drago dijete, reče mu odbjegli robijaš, neću ja skoro na onaj svijet. Ja sam, kako kažu ove gospoñe, junački izdržao navalu krvi od koje bi i vo uginuo. — Možete slobodno reći i bik, uzviknu udovica Voker. — Da vam nije krivo što sam ostao živ? reče Votren na uvo Rastinjaku, misleći da pogaña njegovu misao. Taj je morao biti ñavolski jak! — Vjere mi, reče Bjanšon, gospoñica Mišono prek-juče je govorila o nekom gospodinu koga su prozvali Laži-Smrt; to bi vam ime sasvim priličilo. Ova riječ pogodi Votrena kao grom iz vedra neba: on poblijede i posrnu, a njegov magnetski pogled pade kao sučani zrak na gospoñicu Mišono kojoj se odsjekoše noge, te klonu na stolicu. Poare osjeti opasnost u kojoj se našla gospoñica Mišono i brzo stade izmeñu nje i Votrena, jer
je robijaševo lice postalo užasno pokazujući njegovu pravu prirodu. Nemajući pojma o ovom dogañaju, ukućani se zgranuše. U tom času začuše se koraci nekih ljudi, a na ulici odjeknuše udarci pušaka koje su vojnici spuštali na kaldrmu. U trenutku kad je Kolen nesvjesno potražio neki izlaz kroz prozor i vrata, pojaviše se četiri čovjeka na vratima salona. Prvi je bio šef javne bezbjednosti, a ostali gradski policajci. — U ime zakona i kralja, reče jedan policajac čije se riječi izgubiše u Zagoru koji izazva zaprepašćenje. Uskoro u trpezariji zavlada tišina, ukućani se raz-makoše da naprave prolaz policajcima koji su zavukli desnu ruku u džep i držali zapete pištolje. Dva žan-darma koji su išli za policajcima zauzeše vrata od salona, a druga dvojica pojaviše se na vratima kod stepenica. Koraci vojnika i lupa njihovih pušaka odjekivahu na šljunkovitoj kaldrmi pred kućom. Zato Laži-Smrt izgubi svaku nadu za bjekstvo. Svi upreše poglede u njega. Sef mu priñe, udari ga tako jako po glavi da mu odletje vlasulja, te se Kolenova glava pokaza u svoj svojoj strahoti. Pod crvenom i kratkom kosom koja je oličavala užasnu snagu pomiješanu sa lukavstvom, njegova glava, i njegovo lice, u skladu sa tijelom, bili su obasjani, kao nekom paklenom vatrom. Svako je sada poznao cijelog Votrena, njegovu prošlost, sadašnjost, budućnost, bezobzirne poglede na sve, samovolju, ugled koji mu je davala bezočnost i njegovih misli i njegovih postupaka, i najzad njegova tjelesna snaga stvorena za sve. Krv mu pojuri u lice, a oči mu zasvijetliše kao u divlje mačke. On se ustrmi na samog sebe tako zvjerski, tako silovito, i riknu tako snažno da svi ukućani uzviknuše prestravljeni. Na taj lavovski skok, iskoristivši opštu viku, policajci povadiše svoje pištolje. Kolen shvati opasnost u kojoj se nalazi kad zablistaše orozi na oružju, i odjednom pokaza najveću ljudsku moć. To je bio strašan i veličanstven prizor. Njegovo je lice dobilo takav izraz da se moglo uporediti samo sa kaza-nom punim maglovite pare koja bi mogla podići i planinu a koju za tren oka rasturi kap hladne vode. Kap vode koja utiša njegov bijes bila je misao koja mu je sinula kao munja. Poče da se smiješi i pogleda svoju vlasulju. — Nisi danas najučtiviji, reče on šefu javne bezbjednosti. Zatim pruži ruke žandarmima kojima glavom dade znak da priñu. — Gospodo žandarmi, stavite mi lisice ili okove. Pozivam se na prisutne kao svjedoke da se nisam protivio. Trepezarijom se zaori žagor divljenja koji izaziva brzina kojom lava i vatra izbiše iz ovog ljudskog vulkana i ponovo uñoše u njega. — Umukao si, gospodine obijaču, nastavi robijaš gledajući slavnog šefa javne bezbjednosti. — Svucite se, reče mu prezrivo čovjek iz male Ulice Sent-An. — Zašto? reče Kolen, ovde ima gospoña. Ja ništa ne odričem i predajem se. Zastade malo i pogleda sve prisutne kao govornik kad hoće da iznenadi svoje slušaoce. — Pišite, čiča Lašapel, reče on obraćajući se jednom sijedom starčiću koji je sjeo za sto, pošto je prethodno izvadio iz torbe zapisnik o hapšenju. Priznajem da sam 2ak Kolen, zvani Laži-Smrt, osuñen na dvadeset godina robije u okovima; i sad sam dokazao da sam zaslužio svoj nadimak. Da sam samo mrdnuo rukom, reče on ukućanima, ova tri špijuna prolila bi moju krv u kući mamice Voker. I ti nevaljalci spremaju neke zasjede. Gospoñi Voker pozli kad ču ove riječi. — Bože moj! prosto čovjek da poludi; sinoć sam bila s njim u Veselom pozorištu, reče ona Silviji. — Ne uzrujavajte se, mamice, nastavi Kolen. Zar je to nesreća što ste sinoć bili u mojoj loži u Veselom pozorištu, uzviknu on. Jeste li vi bolji od nas? Mi imamo manje ljage na ramenu nego vi
u srcu, vi, bolesni udovi trulog društva: i najbolji meñu vama ne bi mi se odupro. Njegove se oči zaustaviše na Rastinjaku, na koga se ljupko nasmiješi, što je bilo u velikoj suprotnosti sa grubim izrazom njegova lica. — Naša pogodba važi i dalje, ako je samo priznajete, anñele moj! Znate? I on zapjeva: Divna je moja Fanšeta U svojoj prirodnosti. — Ne brinite vi, nastavi on, umijesto ja da se naplatim. I suviše strahuju od mene da bi pokrali!
me
Robija sa svojim običajima i svojim jezikom, sa naglim prelazima sa smiješnog na užasno, njena strašna veličina, prisnost i gadost, pokaza se odjednom u ovim riječima i ovom čovjeku, koji nije više bio običan čovjek nego predstavnik cijelog jednog naroda izroda, ljudi surovih i dosljednih, grubih i poslušnih. Začas Kolen postade paklena poema svih ljudskih osjećanja osim kajanja. Njegov je pogled bio kao pogled prognanog anñela koji bi htio vječito da ratuje. Rastinjak obori oči primajući to grešno srodstvo kao ispaštanje za svoje rñave misli. — Ko me je izdao? reče Kolen i preñe pogledom preko prisutnih. I, zaustavivši se na gospoñici Mišono: — Ti si me izdala, matora gaduro, reče on, ti si mi priredila onu navalu krvi, radoznalice! Samo da kažem dvije riječi, i ode ti glava za osam dana. Opraštam ti, jer sam hrišćanin. Uostalom, nisi me ti prodala. Pa ko je onda? — A, vi vršite pretres gore, uzviknu on kad ču kako mu policajci otvaraju ormane i uzimaju stvari. Prazno je gnijezdo, odletjele su ptice još juče. Ništa nećete doznati. Ovdje su moje novčane knjige, reče on i udari se rukom po čelu. Sad znam ko me je prodao. To može biti samo onaj nitkov Svileni Konac. Je li tako, tamničaru? reče on šefu policije. To se potpuno slaže sa čuvanjem novca koji je bio kod mene. Ali sada tamo nema ničega, špijunčići moji. Što se tiče Svilenog Konca, on će za petnaest dana otići na onaj svijet, makar ga čuvala sva vaša policija. — A šta ste dali ovoj Mišoneti? reče on policajcima. Hiljadu talira! Ja više vrijedim, buñava Ninono, dronjava Pompaduro, perlašeska Venere Da si me obavijestila, dobila bi šest hiljada franaka. Nisi se sjetila, stara prodavačice ljudskog mesa, inače bi mi sve kazala. Da, ja bih ti dao šest hiljada franaka samo da izbjegnem ovaj neprijatni put koji će me stati prilično novaca, govorio je on dok su mu stavljali lisice na ruke. Ovi će ljudi uživati da moju stvar odugovlače u beskonačnost samo da bi me gnjavili. Kad bi me odmah poslali na robiju, ja bih se uskoro dao na svoj posao, i pored onih što prodaju zjala na keju d'Orfevr. Tamo bi se svi utrkivali da omoguće bjekstvo svom generalu, dobrom Laži-Smrti! Ima li ikog meñu vama za koga bi deset hiljada ljudi učinilo sve što zatražite od njih? zaipta on ponosno. Ima ovdje i nečeg dobrog, reče on i udari se rukom po srcu; ja nisam nikad nikoga izdao! — Eto, gaduro, pogledaj ih, reče on obraćajući se staroj djevojci. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe sa gañenjem. Uzmi svoj udio. Ovdje zaćuta gledajući ukućane. — Ali šta je vama! Zar niste nikad vidjeli robijaša? Robijaš Kolenova kova koji je manja kukavica od ostalih ljudi, i koji se buni protiv velikih obmana društvenog ugovora, kao što kaže Žan-2ak, čiji sam ja učenik, i to s ponosom. Najzad, ja sam sam protiv vlade sa svim njenim sudovima, žandarmima, budžetima, i ja ih izigravam. — Do ñavola! reče slikar, ala je divan za slikanje. — Kaži mi, slugo gospodina dželata, upravitelju Udovice (ime puno strašne poezije, kojim robijaši nazivaju giljotinu), dodade on okrenuvši se šefu javne bez-bjednosti, budi dobar i reci mi je li me izdao Svileni Konac. Ne bih volio da strada zbog nekog drugog, a ne bi bilo ni pravo.
U tom trenutku, policajci koji su sve pregledali i popisali u njegovu stanu, uñoše i rekoše nešto tihim glasom svom voñi. Zapisnik je bio gotov. — Gospodo reče Kolen, obraćajući se ukućanima, sad će me odvesti. Vi ste svi bili veoma ljubazni prema meni za vrijeme mog boravka u ovoj kući, i ja ću vam ostati zahvalan. A sada zbogom. Dopustite mi da vam pošaljem provansalskih smokava. Poñe pa zastade i pogleda Rastinjaka. — Zbogom, Ežene, reče mu blagim i tužnim glasom koji je odudarao od njegovog osornog tona. Ako ne budeš pri novcu, ja sam ti ostavio odanog prijatelja. Iako je imao lisice na rukama, on zauze stav, lupi nogom i viknu: Jedan, dva! Zatim poñe naprijed. — U slučaju nevolje, obrati se tamo. I čovjek i novac stoje ti na raspolaganju. Ovaj neobični čovjek kazao je svoje posljednje riječi sa toliko sprdnje da ih je, osim njega, razumio samo Rastinjak. Kad su iz kuće izišli žandarmi, vojnici i policajci, Silvija, koja je sirćetom trljala slijepe oči svoje gazdarice, pogleda zgranute ukućane. — Ipak, to je bio čovjek, reče ona. Ove riječi narušiše raspoloženje koje je kod svakog izazivala navala raznovrsnih osjećanja koja je pobudio ovaj prizor. Ukućani se najprije zgledaše meñusobno, a zatim svi odjednom zagledaše gospoñicu Mišono, tanku i suvu, koja se, kao kakva mumija, zgurila kraj peći, oborenih očiju, kao da se bojala da sjenka njenog štita na kapi nije dovoljno jaka da sakrije izraz njenih očiju. Sada je odjednom svima bilo jasno zašto im je to lice bilo odavno odvratno. Jednodušni i potmuli žagor pokaza opšte gnušanje. Gospoñica Mišono osjeti to, ali se ne ukloni. Bjanšon se prvi naže svom susjedu. — Ja idem odavde ako ova djevojka bude i dalje ručavala s nama, reče poluglasno. Za tren oka svi, sem Poarea, usvojiše prijedlog studenta medicine koji, po opštem pristanku, priñe starcu. — Vi ste prisni prijatelj gospoñice Mišono, reče mu on, zato razgovarajte s njom i ubijedite je da odmah treba da ide odavde. — Odmah? ponovi Poare začuñen. Zatim priñe staroj djevojci i šapnu joj nekoliko riječi na uvo. — Ali ja sam platila za mjesec dana, i hranim se za svoj novac kao svi ostali, reče ona i prostrijeli ukućane svojim pakosnim pogledom. — Ako je samo to, mi ćemo izmeñu sebe skupiti novac i vratiti vam što je vaše, reče Rastinjak. — Gospodin brani Kolena, odgovori ona i pogleda studenta ispitivački i opako, ali nije teško pogoditi zašto. Na te riječi Ežen skoči da udavi staru djevojku, jer mu je njen pogled, čiju je podlost razumio, sve objasnio. — Ta ostavite je, povikaše pansioneri. Rastinjak skrsti ruke i zaćuta. — Da svršimo sa izdajicom, reče slikar gospoñi Voker. Gospoño, ako ne izbacite Mišonovu, svi ćemo napustiti vašu čatrlju i razglasićemo da u njoj žive samo špijuni i robijaši. U protivnom
slučaju, nećemo ništa govoriti o ovom što se desilo, jer se to, na kraju krajeva, može dogoditi u najboljem društvu sve dok se robijaši ne budu žigosali na čelu i dok im se ne zabrani da se prerušavaju u prariske grañane i da zbijaju tako glupe šale kakve zbijaju svi oni bez razlike. Ove riječi, kao nekim čudom, osvijestiše gospoñu Voker, i ona se ispravi, prekrsti ruke, razrogači svoje svijetle oči u kojima nije bilo ni jedne suze. — Ali, dragi gospodine, vi hoćete da upropastite moju kuću? Eto gospodin Votren , . . O, bože moj, reče ona i sama zastade, navikla sam da ga zovem njegovim pristojnim imenom! Eto, nastavi ona, njegov je stan prazan, vi hoćete da mi ostanu još dva za izdavanje u ovo doba kad niko ne traži stan. — Gospodo, uzmimo šešire, i hajdemo na ručak kod Flikotea, na Sorbonskom trgu, reče Bjanšon. Gospoña Voker izračuna jednim pogledom šta je za nju bolje i priñe gospoñici Mišono. — Ljepojko moja draga, vi valjda ne želite da mi upropastite kuću? Vi vidite nepomirljivost ove gospode; prenoćite još noćas u svojoj sobi. — Nikako, nikako, povikaše ukućani, neka odmah ide. — Pa ta sirotica nije ni ručala, reče Poare žalosno. — Neka ruča gdje zna, viknu nekoliko glasova. — Napolje, špijunka! — Napolje, špijuni! — Gospodo, reče Poare koji postade hrabar kao zaljubljeni ovan, imajte obzira prema slabom polu. — Špijuni nemaju pol, reče slikar. — Slavna je to polorama! — Napolj erama! — Gospodo, to je nepristojno. Treba biti učtiv i kad se neko izbacuje napolje. Mi smo platiti i ostajemo, reče Poare, stavi 'kačket na glavu i sjede na stolicu pored gospoñice Mišono koju je gospoda Voker nešto savjetovala. — Nevaljalče, reče mu slikar podrugljivo, neva-Ijalče jedan! — Ako vi ne odete, idemo mi, reče Bjanšon. I pansioneri onako skupa poñoše ka salonu. — Gospoñice, šta biste vi htjeli uzviknu gospoña Voker. Ja sam propala. Ne možete ostati, oni će vas silom izbaciti. Gospoñica Mišono ustade. — Otići ćl! — Neće otići! — Atići će! — Neće otići! Ove riječi i neprijateljski razgovor koji su se vodili o njoj, primoraše gospoñicu Mišono da ode, poslije nagodbe sa gazdaricom.
— Idem gospoñi Bino, reče ona prijeteći. — Idite, gospoñice, kud god hoćete, reče gospoña Voker, koja se strašno uvrijedi što je izabrala pansion s kojim se ona takmiči i koji joj je, prema tome, bio mrzak. Idite tamo pa ćete piti vino od koga će vam zubi trnuti i jesti jela preostala u tuñim kujnama. Ukućani stadoše u dva reda u najvećoj tišini. Poare pogleda tako nježno gospoñicu Mišono, ispade tako bezazleno neodlučan, ne znajući da li da poñe za njom ili da ostane, da ukućani, zadovoljni zbog odlaska gospoñice Mišono, stadoše da se smiju zgledajući se. — Ua! Ua! Ua! Poare, doviknu mu slikar. Hej! Đi! Đi! Činovnik muzeja zapjeva smiješno početak poznate romanse: Polazeći za Siriju, Mlad i lijep Dinoa ... — Ta idite, presvisnućete od žalosti, trahit sua quemque voluptas, reče Bjanšon. — Svak ide sa svojom draganom, slobodan prevod Vergilijevog stiha, reče nastavnik. Gospoñica Mišono pogleda Poarea, poñe da ga uhvati pod ruku; ne mogavši da odoli tom pozivu, on pruži ruku usidjelici. Zaori se pljeska i svi prsnuše u smijeh. — Živio Poare! — Stari Poare! — Apolon Poare! — Mars Poare! — Junak Poare! U tom trenutku uñe jedan čovjek i predade pismo gospoñi Voker, koja pade na stolicu čim ga pročita. — Grom je udario u kuću, još samo da izgori. Tajferov sin umro je u tri sata. Lijepo sam kažnjena što sam željela dobra njima dvjema na štetu jadnog mladića. Gospoña Kutir i gospoñica Viktorina traže svoje stvari pošto će stanovati kod njenog oca. Gospodin Tajfer dozvolio je svojoj kćeri da zadrži udovicu Kutir kao družbenicu. Četiri stana prazna, pet stanara manje. Ona sjede i samo što se ne zaplaka. — Nesreća je ušla u moju kuću, uzviknu ona. Na ulici se začu tutnjava kola koja su se zaustavljala. — Opet neki tuñinac, reče Silvija. U trpezariju upade Gorio blistava i rumena lica, kao da se preporodio. — Pa to je smak svijeta, rekoše ukućani. Gorio u kolima! Starac ode pravo Eženu, koji je stajao zamišljen u jednom uglu, i uhvati ga za ruku. — Hodite, reče mu radosno. — Zar vi ne znate šta se dogodilo? reče mu Ežen. Votren je bio robijaš koga su maločas uhapsili, a Tajferov sin je umro. — A šta se to nas tiče? odgovori čiča Gorio. Ja ću danas ručati sa svojom kćerkom u vašem stanu, razumijete li? Ona vas čeka, hajdete! On tako žestoko povuče Rastinjaka za ruku, da ga silom povede, kao da otima draganu. — Da ručamo, povika slikar. Svako uze stolicu i sjede za sto.
— Baš nas je danas potjerao baksuz, reče Silvija; eto, zagorio mi je pasulj s ovčetinom. Utoliko gore, poješće ga i zagorjelog. Gospoña Voker ne progovori ni jedne riječi videći za stolom deset osoba mjesto osamnaest; ali svi su se trudili da je utješe i razvesele. Prvo su govorili o Vo-trenu i o dogañajima, toga dana, pa su zatim skrenuli razgovor i pričali o dvobojima, o robiji, o pravosuñu, o zakonima koje treba izmijeniti, o tamnicama. Zatim se sasvim udaljiše od 2aka Kolena, od Viktorine i od njenog brata. Iako ih je bilo samo deset, grajili su kao da ih je bilo dvadeset, te je izgledalo da ih ima više nego obično; u tome je bila sva razlika izmeñu današnjeg i jučerašnjeg dana. Preovlada obična bezbrižnost ovog sebičnog svijeta koji će još koliko sutra naći zabave u drugim pariškim dogañajima; čak se i gospoña Voker umiri pod utiskom Silvijinih riječi. Cio ovai dan bio je kao neka opsjena za Ežena, koji, i pored čvrstog karaktera i prisebnosti, nije umio da sredi svoje misli kad sjede u kola pored čiča-Gorioa čije su riječi odavale neobičnu radost i odjekivale u njegovim ušima, poslije toliko uzbuñenja, kao riječi koje slušamo u snu. — To je jutros svršeno. Ručaćemo svi troje zajedno, zajedno, razumijete li? Evo četiri godine kako nisam ručao s mojom Delfinom, mojom malom Delfinom. Sad će biti moja cijela jedno veče. Mi smo još jutros došli u vaš stan. Radio sam bez kaputa, kao nadničar. Pomagao sam da se unese namještaj. A, a, vi znate kako je ona mila za stolom, nudiće me: „Uzmite, tatice, od ovoga, ovo je dobro." A ja onda ne mogu da jedem. O, odavno nisam bio bezbrižan s njom kao što ćemo sad biti! — Pa to se danas svijet prevrnuo? reče mu Ežen. — Prevrnuo? reče čiča Gorio. Nikad svijet nije bio ovako lijep. Na ulici viñam samo vesela lica, ljude koji se rukuju i ljube; ljude tako srećne kao da će svi ručati sa svojim kćerima i častiti se jelima koja je ona preda mnom poručila u Engleskoj kafani. Ali šta tu pričam! Pored nje bi i pelen bio sladak kao med. — Čini mi se da se vraćam u život, reče Ežen. — Ta požurite, kočijašu, povika čiča Gorio otvorivši prednje staklo. Vozite brže, daću vam pet franaka napojnice ako stignemo za deset minuta. Kad ču to obećanje, kočijaš pojuri kroz Pariz brzo kao munja. — Ovaj kočijaš mili, reče čiča Gorio. — Ali kuda me vi to vodite? upita ga Rastinjak. — U vaš stan, reče čiča Gorio. Kola se zaustaviše u Ulici d'Artoa. Starac prvi iziñe i baci kočijašu deset franaka, kao rasipni udovac koji u svom velikom zadovoljstvu ne vodi računa ni o čemu. — Hajdemo gore, reče on Rastinjaku, provodeći ga kroz dvorište i vodeći ga do vrata jednog stana na trećem spratu, na zadnjoj strani jedne nove i lijepe kuće. Čiča Gorio nije imao potrebe da zvoni. Tereza, sobarica gospoñe de Nisenžan, otvori im vrata. Ežen uñe u divan momački stan koji se sastojao od predsoblja, malog salona, spavaće sobe i sobe za rad, s pogledom na vrt. U malom salonu, koji bi se mogao uporediti sa najljepšim i najljupkijim salonima, on, prema svjetlosti svijeća, spazi Delfinu, koja ustade sa malog kanabea kraj vatre, stavi na kamin zaklon
koji je štitio od vatre, i reče mu glasom punim nježnosti: — Trebalo je, dakle, da vas zovem, gospodine, koji ništa ne razumijete. Tereza iziñe. Student zagrli Delfinu, stegnu je snažno i zaplaka od radosti. Ta posljednja suprotnost izmeñu onoga što se maločas dogodilo i ovoga što je sad vidio, istog dana, kada su tolika uzbuñenja zamorila i njegovo srce i njegovu glavu, izazva u Rastinjaka živčani napad. — Znao sam da te voli, reče tiho čiča Gorio svojoj kćeri dok je Ežen, sav klonuo i zanijemio, sjedio na ka-nabeu, ne znajući šta se to s njim zbiva. — Hodite da vidite, reče mu gospoña de Nisenžan, uhvati ga za ruku i odvede u jednu sobu koja ga svojim ćilimima, namještajem i svim ostalim sitnicama podsjeti na umanjenu Delfininu sobu. — Nema postelje, reče Rastinjak. — Tako je, gospodine, reče ona, pocrvenje i stisnu mu ruku. Ežen je pogleda i uvid je, iako je bio mlad, koliko ima istinske stidljivosti u srcu žene koja voli. — Vi ste od onih ljudi koje treba uvijek obožavati, šapnu mu ona na uvo. Jeste, to smijem da vam kažem, jer mi se tako dobro razumijemo: ukoliko je ljubav iskrenija i strasnija, utoliko više treba da bude skrivena, tajna. Ne treba da odamo našu tajnu nikome. — Ja valjda ne spadam u te, progunña čiča Gorio. — Pa vi znate dobro da se to ne odnosi na vas... — A, to sam htio! Vi se nećete osvrtati na mene, je li tako? Ja ću odlaziti i dolaziti, kao dobri duh koji je svuda, za koga znamo da je tu iako ga ne vidimo. Je li, Delfina, Nineta, Dedela, zar nisam bio u pravu kad sam ti govorio: ,,U Ulici d'Artoa ima jedan lijep stan, treba da ga namjestimo za njega!" Ti nisi htjela. Eto, ja sam tvorac tvoje radosti kao što sam i tebe stvorio. Očevi treba uvijek da daju pa da budu srećni. Uvijek davati, to znači biti otac. — Kako? reče Ežen. — Tako, nije htjela, bojala se ogovaranja, kao da svijet vrijedi koliko sreća! A sve žene žele da urade ono što ona radi... Čiča Gorio je govorio sam, jer je gospoña de Nisenžan odvela Rastinjaka u sobu za rad u kojoj odjeknu poljubac iako je bio dosta slab. I ova je soba bila ukusna kao cio stan, u kom ništa nije nedostajalo. — Jesmo li pogodili vaše želje? reče ona vraćajući se u salon da sjedne za sto. — Jeste, reče on, još kako. Na žalost, ja i suviše osjećam da ne zaslužujem ovoliku raskoš, ostvarenje ovako divnih snova i svu poeziju mladog i otmjenog života; ali to ne mogu primiti od vas, ja sam odveć siromašan da bih... — A, a, vi mi se već protivite, reče ona tobože važno, pa podsmješljivo i ljupko napući usne kao žene kad hoće da se podsmijehnu nekoj sumnji da bi je bolje razbile.
Ežen je sebe veoma ozbiljno ispitivao tokom dana, a Votrenovo hapšenje koje mu pokaza svu dubinu provalije u koju se zamalo nije strmoglavio, silno ojača njegova plemenita osjećanja i njegovu obazrivost te ne popusti pred ovim laskavim pobijanjem njegovih blagorodnih misli. Obuze ga duboka žalost. — Šta! reče gospoña de Nisenžan, vi biste odbili? Znate li šta znači takvo odbijanje? Znači da sumnjate u budućnost, da ne smijete da se sprijateljite sa mnom. Da se ne bojite da ćete iznevjeriti moju ljubav? Ako me volite, ako ja... vas volim, zašto se plašite tako neznatnih obaveza? Kad biste znali koliko sam uživala namještajući ovaj momački stan, vi se ne biste kolebali, već biste me molili za oproštaj. Imala sam vašeg novca, korisno sam ga utrošila, i to je sve. Vi mislite da ste veliki, a u stvari ste mali. Vi tražite mnogo više... A, reče ona primijetivši Eženov strasni pogled, i vi se libite zbog sitnica. Ako me nimalo ne volite, e, onda nemojte primiti. Moja sudbina zavisi od jedne riječi. Govorite! Ali, oče, ricite mu nešto pametno, dodade ona okrenuvši se ocu, poslije malog zastoja. Misli li on da sam ja u pitanju časti manje osjetljiva nego on! Čiča Gorio je imao na licu neki ukočeni osmijeh kao istočnjački pušači opijuma, dok je slušao ovu slatku prepirku. — Dijete, vi ulazite u život, nastavi ona dohvativši Eženovu ruku, nailazite na prepreku koju ne mogu otkloniti mnogi ljudi, jedna ženska ruka uklanja je, a vi uzmičete. Ali vi ćete uspjeti, obogatićete se, uspjeh je ispisan na vašem lijepom čelu. Zar onda nećete moći da mi vratite ono što vam pozajmljujem danas? Zar nekada žene nisu davale vitezima štitove, mačeve, šljemove, pancir-košulje, konje, da bi mogli da se bore u njihovo ime na viteškim utakmicama? Čujte, Ežene, ja vam nudim današnje oružje, potrebno svakom ko hoće nešto da postigne. Ako ta vaša soba pod krovom liči na tatinu, onda je lijepa! Hoćemo li ručati danas? Hoćete li da me ožalostite? Ta odgovarajte, reče mu ona drmusajući mu ruku. Zaboga, tata, nagovori ga, inače odoh i nikad ga više neću vidjeti. — Sad ću vas ja primorati, reče čiča Gorio povra-tivši se iz prvog zanosa. Dragi moj gospodine Ežene, vi ćete morati da uzajmite novac kod zelenaša, je li tako? — Moraću, reče on. — Dobro, držim vas za riječ, nastavi starac vadeći otrcani kožni novčanik. Ja sam postao zelenaš, platio sam sve račune, evo ih. Vi za sve ovo ne dugujete ni pet para. To ne iznosi mnogo, najviše pet hiljada franaka. Ja vam ih dajem na zajam. Mene nećete odbiti, ja nisam žena. Napisaćete mi priznanicu na parčetu hartije, a dug ćete mi vratiti docnije. Ežen i Delfina pogledaše se sa čuñenjem a u očima im zaigraše suze. Rastinjak stisnu ruku starcu. — Nego šta! Zar vi niste moja djeca? reče Gorio. — Ali, jadni moj oče, reče gospoña de Nisenžan, kako ste to uradili? — A, tu smo! odgovori on. Kad sam te nagovorio da ga smjestiš blizu sebe, i kad sam te vidio da kupuješ stvari kao za nevjestu, ja sam pomislio: „Zapetljaće se!" Advokat misli da će parnica s tvojim mužem za povraćaj tvog miraza trajati duže od šest mjeseci. Lijepo. Ja sam prodao rentu od hiljadu i trista pedeset Hvara; sa petnaest hiljada franaka obezbjedio sam sebi doživotni prihod od hiljadu i dvjesta franaka, a sa ostalim novcem isplatio sam vaše prodavce, djeco moja.
Ja imam gore sobu za pedeset talira godišnje, i mogu živjeti kao kakav knez sa dva franka dnevno; čak će mi i pretjecati. Ja ništa na sebi ne kvarim, odijelo mi gotovo nije ni potrebno. Evo petnaest dana kako se smješkam govoreći: „Ala će biti srećni!" A zar niste srećni? — O, tata, tata! reče gospoña de Nisenžan i skoči ocu u krilo. Ona ga je obasipala poljupcima, milovala mu obraze svojom plavom kosom, i lila suze na njegovo staro lice koje je blistalo od radosti. — Dragi oče, vi ste pravi otac! Ne, nema na svijetu dva takva oca. Ežen vas je i dosada mnogo volio, šta će tek sada biti! — Ali, djeco moja, reče čiča Gorio koji punih deset godina nije pritisnuo na grudi svoju kćer, zaboga. Delfina, presvisnuću od radosti! Srce će mi prepući. Čujte, gospodine Ežene, ništa mi niste dužni. I starac steže svoju kćerku tako surovo i tako pomamno, da ona jauknu: — Jao, boli me! — Boli te, reče on sav blijed. On je pogleda s izrazom nekog natčovječanskog bola. Da bi se dobila vjerna slika lica ovog Hrista očinstva, trebalo bi tražiti poreñenja na slikama velikih slikara koji su prikazivali patnje koje je radi ljudi podnio Spasitelj svijeta. Čiča Gorio poljubi sasvim polako pojas koji su njegovi prsti bili stegli suviše jako. — Ne, ne, nisam te povrijedio, nastavi on i osmijehnu se; ti si meni zadala bol svojim uzvikom. Sve je ovo plaćeno skuplje, šapnu on svojoj kćeri na uvo koje poljubi pažljivo; morao sam da ga slažem, inače bi se naljutio. Ežen je bio zgranut neiscrpnom odanošću tog čovjeka i posmatrao ga je s izrazom bezazlenog i iskrenog divljenja. — Ja ću zaslužiti sve to, uzviknu on. — O moj Ežene, kako je lijepo to što ste rekli! I gospoña de Nisenžan poljubi studenta u čelo. — On se zbog tebe odrekao gospoñice Tajfer i njenih miliona, reče čiča Gorio. Jest, mala vas je voljela; a sad, kad joj je brat umro, postala je velika bogatašica. — O, zašto to govorite? uzviknu Rastinjak. — Ežene, šapnu mu Delfina na uvo, samo mi je nešto žao večeras. Ah! Ja ću vas voljeti i mnogo i uvijek. — Ovo je najljepši dan u mom životu otkako ste se vas dvije udale, uzviknu čiča Gorio. Neka me sad bog muči koliko hoće, samo neka to ne bude zbog vas, ja ću reći u sebi: ,,u februaru ove godine, bio sam srećniji u jednom trenutku nego što ljudi mogu biti cijelog svog života". Pogledaj me, Fifina, reče svojoj kćeri. Zar nije zanosna? Recite mi da li ste vidjeli mnogo žena ovako rumenih i sa ovakvom jamicom na obrazu? Niste, je li? Vidite, ta ljepotica je moja roñena kći. Sada, kad je vi usrećite, biće još mnogo ljepša. Ja mogu otići i u pakao, susjede, reče on, a, ako je vama potreban moj dio raja, ja vam ga ustupam. Da ručamo, da ručamo, nastavi on i ne znajući više šta govori, sve je naše. — Jadni otac! — Kad bi samo znala, dijete moje, kako je lako mene usrećiti! reče on ustajući, uhvati je za glavu i poljubi meñu vitice; obiñi me ponekad, ja ću biti gore, skokni samo. Obećaj mi to! — Hoću, dragi oče. — Reci opet.
— Hoću, dobri moj oče. — Ćuti, kad bi mene slušala, trebalo bi da mi to ponoviš stotinu puta. Da ručamo. Cijelo je to veče proteklo u djetinjarijama, svi su se podjednako ludirali. Legao je pred noge svoje kćeri da ih poljubi; gledao je dugo u njene oči; glavom je dodirivao njenu haljinu; jednom riječju, činio je ludosti kao sasvim mlad i sasvim nježan ljubavnik. — Vidite li? reče Delfina Eženu, kad je otac s nama, moramo samo s njim da se zabavljamo. To će nam ponekad jako smetati. Ežen, koji je u više mahova osjetio ljubomoru prema starcu, nije osudio ove riječi u kojima se skrivao osnov najveće nezahvalnosti. — A kad će stan biti gotov? reče Ežen gledajući po sobi. Znači treba da se rastanemo večeras. — Da, ali sutra ćete doći da ručate sa mnom, reče ona lukavo. Sutra idemo u Italijansko pozorište. — Ja ću uzeti mjesto u parteru, reče čiča Gorio. Bila je ponoć. Gospoñu de Nisenžan čekala su kola. Čiča Gorio je student vratiše se u pansion Voker razgovarajući o Delfini sa sve većim ushićenjem koje je izazivalo zanimljivu borbu u izrazima izmeñu ove dvije silovite strasti. Ežen je morao osjetiti da je očeva ljubav, koja nije bila oskrnaljena nikakvim ličnim interesom, prevazilazila njegovu i svojom postojanošću i svojom veličinom. Idol je bio uvijek čist i lijep za oca, a njegova je ljubav stalno rasla. Zatekli su gospoñu Voker samu pored peći, izmeñu Silvije i Kristofa. Stara gazdarica sjedjela je tu kao rimski general Marije na razvalinama Kartagine. Očekivala je posljednja dva pansionera koji su joj ostali, jadikujući sa Silvijom. One divne tugo-vanke koje je lord Bajron pripisao Tasu zaostaju daleko iza dubokog i iskrenog jadikovanja gospoñe Voker. — Ujutru treba da skuvaš samo tri šolje kafe, Silvija. Kuća mi je opustjela, pa da mi ne prepukne srce! Šta će mi život bez pansionera? Baš ništa. Eto, kuća mi je ostala bez ljudi, a bez njih nema života. Šta sam zgriješila bogu da me ovako svirepo kazni? Spremila sam pasulja i krompira za dvadeset osoba. Policija u mojoj kući! Moramo da jedemo samo krompir! Otpu-stiću Kristofa! Savojac, koji je spavao, trže se iza sna i reče: — Gospoño? — Siromah! Biće najuren kao pseto, reče Silvija. — Mrtva sezona, svak se smjestio. Gdje ću naći pan-sionere? Izludjeću! A ona vještica Mišono odvede mi Poarea! Kako li ga obrlati te trči za njom kao pseto? — E, reče Silvija vrteći glavom, te usidjelice znaju neke marifetluke. — Siromah gospodin Votren! Proglasiše ga za robijaša, nastavi udovica. Eto, Silvija, to mi nikako ne ide u glavu, još ne vjerujem. Takav veseljak kao što je on, koji je samo za kafu trošio petnaest franaka mjesečno i uredno plaćao. — I bio darežljiv! reče Kristof.
— To je neka zabuna, reče Silvija. — Ne, ne, sam je priznao, nastavi gospoña Voker. I to se sve dogodilo u mojoj kući, u kraju gdje ni mačka ne preñe ulicu! Duše mi, sve mi se čini da sanjam. Vidiš, vidjeli smo kako odrubiše glavu Luju XVI, vidjeli smo kako je car pao, sve je to bilo mogućno; ali da ovakva nesreća snañe jedan grañanski pansion! Možemo biti bez kralja, ali uvijek moramo jesti; i kad jedna časna žena, roñena de Konflan, tako dobro hrani svoje goste, osim ako nije nastao smak svijeta... Jest, ovo je smak svijeta. — I još kad pomislim da će gospoñica Mišono, koja je za sve ovo kriva, imati, kako se govori, hiljadu talira rente! uzviknu Silvija. — Ne pominji mi tu nevaljalicu! reče gospoña Voker. I još da ode Bindovici! Ali ona je sposobna za sve; ona je morala činiti strahote, ubijala je i krala u svoje vrijeme. Nju je trebalo poslati na robiju mjesto onog siromaha ... U tom trenutku Ežen i čiča Gorio zazvoniše. — Ah! Idu moja dva vjerna gosta, reče udovica uzdišući. Dva vjerna stanara, koji su gotovo zaboravili nesreće što su zadesile grañanski pansion, odmah izjaviše gazdarici da se sele u Šose d'Anten. — Ah! Silvija, to mi je bila posljednja nada! Vi ste me dotukli, gospodo. Sad ste me pogodili u želudac. Nešto me čupa u stomaku. Danas mi je skraćen život -za deset godina. Poludjeću, na časnu riječ! Šta ću sa tolikim zasuljem? E, kad ostajem sama, Kristofe, ti idi sutra. Zbogom, gospodo, laku noć. — Šta joj je? upita Ežen Silviju. — Pitate! Evo, svi se razbjegoše poslije onoga što se jutros dogodilo. Zbog toga je šenula. Eno plače. Neka malo slini, dobro će joj činiti. Sad prvi put plače otkako služim kod nje. Sutradan se gospoña Voker, kako je sama rekla, urazumila. Ako je izgledala ucviljena kao žena koja je izgubila sve svoje stanare, i poremetila svoj život, bila je inače sasvim prisebna i pokazala šta je to pravi i duboki bol, bol koji izazivaju okrnjeni interesi i narušene navike. Zacijelo, ni pogled kojim se ljubavnik prašta sa mjestom u kom je živjela njegova dragana, napuštajući ga zauvijek, nije žalosniji od pogleda kojim je gospoña Voker gledala svoj prazan sto. Ežen ju je utješio govoreći da će Bjanšon, koji uskoro izlazi iz bolnice, doći na njegovo mjesto; da je činovnik muzeja često priželjkivao stan gospoñe Kutir, i da će za nekoliko dana opet imati isto onoliko gostiju koliko i prije. — Neka vas bog usliši, dragi gospodine, ali ovdje se ugnijezdila nesreća. Neće proći ni deset dana, pa će se i smrt uvući ovamo, vidjećete, reče mu ona i tužno pogleda po trpezariji. Koga H će umoriti? — Treba se seliti odavde, reče tiho Ežen čiča--Goriou. — Gospoño, reče Silvija dotrčavši sva uznemirena, evo tri dana kako nisam vidjela našeg mačka. — E, ako je i moj mačak crkao, ako nas je ostavio, onda ja...
Jadna udovica ne dovrši rečenicu, sklopi ruke i zavali se u naslonjaču skrhana tim strašnim predskazanjem. Oko podne, kad se raznosi pošta u okolini Panteona, Ežen primi jedno pismo u elegantnom omotu, sa grbom porodice de Bozean. U njemu je bio poziv upućen gospodinu i gospoñi de Nisenžan za veliki bal kod vikontese koji je bio objavljen još prije mjesec dana. Uz poziv bilo je i pisamce za Ežena: „Mislila sam, gospodine, da ćete sa zadovoljstvom izraziti moju želju gospoñi de Nisenžan. Šaljem vam poziv koji ste od mene tražili, i biće mi veoma milo da se upoznam sa sestrom gospoñe de Resto. Dovedite mi, dakle, tu lijepu gospoñu i gledajte da ne zauzme svu vašu ljubav, jer je vi i meni dugujete, i to mnogo, zbog ljubavi koju ja gajim prema vama. Vikontesa de Bozean Ali, reče Ežen u sebi čitajući nanovo ovo pismo, gospoña de Bozean javlja mi dosta jasno da ne mari barona de Nisenžana. On odmah ode Delfini, srećan što će joj pričiniti radost za koju će sigurno biti nagrañen. Gospoña de Nisenžan bila je u kupatilu. Rastinjak je čekao u budoaru, nestrpljiv kao svaki strastan mladić koji jedva čeka da zagrli draganu za kojom je dvije godine čeznuo. Takva se uzbuñenja ne doživljavaju dvaput u životu mladića. Prva prava žena koja pridobije nekog čovjeka, to jest žena koju je upoznao u svoj raskoši pariškog društva, nikad nema suparnice. Ljubav u Parizu nimalo ne liči na druge ljubavi. U njemu se ni ljudi ni žene ne obmanjuju kitnjastim iskazivanjem otrcanih misli koje svako iz uljudnosti kazuje o svojim tobože nesebičnim naklonostima. U tom gradu, žena ne treba da zadovolji samo srce i čula; ona je svjesna da mora da zadovolji bezbroj sujeta od kojih se sastoji život. Tu je ljubav u najvećoj mjeri hvalisava, bezočna, rasipna, varljiva i ohola. Kad su sve žene na dvoru Luja XIV zavidjele gospoñici La Valijer na zanosu strasti u kojoj je taj veliki vladar zaboravio da je svaka njegova narukvica stajala hiljadu talira te ih je pocijepao da bi vojvodi de Vermandoa1 olakšao stupanje na pozornicu svijeta, šta se onda može tražiti od ostalih ljudi? Budite mladi, bogati, imajte visoku titulu, ako možete, budite i nešto više; što više tamjana sagorite pred idolom, on će vam biti sve naklonjeniji, ako samo imate idola. Ljubav je vjera, i njeni obredi moraju biti skuplji od obreda ma koje vjere; ona brzo prohuji kao oluja, koja sve opustoši pred sobom. Raskoš u osjećanjima, to je poezija siromaha; bez tog bogatstva šta bi ljubav bila za njih? Ako ima izuzetaka od tih strogih propisa pariškog zakonika, oni se nalaze u samoći, kod onih koji nisu zaraženi društvenim doktrinama, koji kraj izvora bistre vode što stalno otiče, žive u debeiom hladu, srećni što čuju govor beskrajnosti koja je i u njima i svuda oko njih, i strpljivo čekaju čas kad će se vinuti nebu, sažaljevajući one koji žive ovozemaljskim životom. Ali Rastinjak, kao većina mladića koji unaprijed uživaju u veličini, htio je da se pojavi sasvim spreman na poprištu svijeta; njega je već obuzela borbena groznica, možda je sebe smatrao za pobjednika, ali nije znao ni kako će to postići, ni čemu ima da služi sve to. U nedostatku čiste i svete ljubavi koja ispunjava život, ova žeñ za vlašću može postati nešto divno; dovoljno je odreći se svakog ličnog interesa i posvetiti se veličini svoje zemlje. Ali student još nije bio u stanju da posmatra tok života i da ga ocjenjuje. On se još nije oslobodio draži svježih i slatkih misli koje kao lišće obavijaju mladost djece odrasle u unutrašnjosti. Stalno se ustezao da se upusti u vrtlog pariškog života. I pored radoznalosti, još je u njemu bilo skrivenih želja za srećnim životom u kakvom vlastelinskom zamku. Ali sinoć je nestalo i tih posljednjih obzira kad je vidio svoj stan. Uživajući u materijalnim dobrima bogatstva, kao što je odavno uživao moralna preimućstva visokog porijekla, oslobodilo se svog palan-čanstva i polako se uživio u položaj sa kog mu se ukazivala lijepa budućnost. I tako, dok je očekivao Delfinu, sjedeći ugodnou u lijepom budoaru,
koji je unekoliko bio i njegov, zapazio je veliku razliku izmeñu sebe i Rastinjaka koji je lani došao u Pariz, pa se pitao, gledajući ga kroz moralni dogled, da li u tom trenutku liči na samog sebe. — Gospoña je u svojoj sobi, reče mu Tereza, na što on uzdrhta. On zateče Delfinu ispruženu na kanabeu, kraj vatre, svježu i odmornu. Ovako ispružena na mekom muslinu, ličila je na one lijepe indijske biljke čiji je plod skriven u cvijetu. — Dakle, došli ste, reče ona uzbuñeno. — Pogodite šta vam donosim, reče Ežen sjedajući pored nje, zatim joj dohvati ruku da je poljubi. Gospoña de Nisenžan podskoči od radosti kad pročita pozivnicu. Ona pogleda Ežena suznim očima i obisnu mu se o vrat da ga privuče k sebi u zanosu zadovoljene sujete. — Vama (tebi, šapnu mu ona na uvo; ali Tereza je u mojoj oblačionici, budimo obazrivi!), vama imam da zahvalim za ovu sreću? Da, ovo je za mene sreća. A kad mi od vas dolazi, onda je to više nego zadovoljenje samoljublja. Niko nije htio da me uvede u taj svijet. Možda vam sada izgledam mala, lakomislena, neozbiljna kao Parižanka; ali znajte, prijatelju, da sam voljna da žrtvujem sve za vas, i da želim više nego ikad da uñem u društvo predgraña Sen-Zermen zato što ste vi u njemu. — Ne čini li vam se, reče Ežen, da je gospoña de Bozean htjela da nagovijesti da ne želi da joj na bal doñe baron de Nisenžan! — Razumije se, reče baronica vraćajući pismo Eže-nu. Te se-žene majstori neuljudnosti. Ali svejedno, otići ću. Moja će sestra sigurno biti tamo, znam da sprema divnu haljinu. Ežene, nastavi ona tihim glasom, ona ide na taj bal da razbije strašna podozrenja. Vi ne znate šta se priča o njoj! Nisenžan je jutros bio kod mene i rekao mi da se juče u klubu govorilo o tome bez ustezanja. Od čega zavisi, bože moj, ženska i porodična čast! Zbog moje jadne sestre i ja sam se osjetila napadnuta i uvrijeñena. Kako se govori, gospodin de Traj potpisao je mjenice na nekih sto hiljada franaka, kažu da je gotovo svima istekao rok, i da su zbog toga htjeli da ga tuže. U očajanju, moja sestra je prodala svoje dijamante nekom zelenašu, one lijepe dijamante koje ste mogli vidjeti na njoj, a koji su ranije pripadali majci gospodina de Resto. Za ova dva posljednja dana samo se o tome govori. Sad razumijem zašto Anastazija pravi tako skupocjenu haljinu i zašto želi da skrene na sebe pažnju svih gostiju gospoñe de Bozean, kad se pojavi u punom svom sjaju i sa svojim dijamantima. Ali ja neću da zaostanem za njom. Ona je uvijeg gledala da me ponizi, nikad nije bila dobra prema meni; iako sam joj činila tolike usluge i uvijek joj davala novaca kad je bila u oskudici. Ali manimo se svijeta, danas hoću da budem sasvim srećna. Rastinjak je ostao do jednog sata poslije ponoći kod gospoñe de Nisenžan, koja ga je obasipala poljupcima punim radosti, i rekla dosta žalosno: — Ja sam toliko plašljiva i sujevjerna, nazovite kako hoćete moje slutnje, da se bojim da me zbog ove sreće ne snañe neka strašna nesreća. — Vi ste dijete, reče Ežen. — Eto, ja sam dijete večeras, reče ona smijući se. Ežen se vrati u pansion Voker čvrsto riješen da ga sutra napusti; uz put se predavao onim slatkim sanjarijama kojima se zanose svi mladići kad na usnama još osjećaju poljupce sreće. __Dakle? reče mu čiča Gorio kad Rastinjak proñe
pored njegovih vrata. — Sutra ću vam sve ispričati, reče Ežen. — Sve, je 1' tako? povika starac. A sad ležite. Sutra počinje naš srećni život. Sutradan su Gorio i Rastinjak očekivali samo da doñe nosač pa da napuste grañanski pansion, kad oko podne tutnjava kola, koja se zaustaviše baš pred kućom gospoñe Voker, odjeknu Ulicom Nev-Sent-Ženevjev. Gospoña de Nisenžan iziñe iz kola i zapita da li je njen otac još u pansionu. Kad joj Silvija reče da je tu, ona se brzo pope uza stepenice. Gorio nije znao da je Ežen bio u svojoj sobi, jer ga je o doručku zamolio da odnese i njegove stvari, rekavši mu da će se u četiri sata sastati u Ulici d'Artoa. Meñutim, dok je starac tražio nosače, Ežen je otrčao do škole radi prozivke i vratio se neopažen da se obračuna sa gospoñom Voker, jer nije htio da to prepusti čiča-Goriou, koji bi, u svojoj zaslijepljenosti, sigurno platio i za njega. Gazdarica je bila izišla. Ežen se pope u svoju sobu da vidi da nije što zaboravio i mnogo se obradova što je to uradio kad u fioci svog stola nañe nepopunjenu mjenicu, što ju je potpisao Votrenu, koji ju je nemarno bacio tu onoga dana kad mu je dug vraćen. Pošto nije bilo vatre, on htjede da je iscijepa u paramparčad ali, poznavši Delfinin glas, on se pritaji, zastade i oslušnu, misleći da ona ne može ništa kriti od njega. Ali, već poslije prvih riječi, razgovor izmeñu oca i kćeri učini mu se i suviše zanimljiv te je i dalje slušao. — Ah! Oče moj, reče ona, hvala bogu što ste na vrijeme tražili od mog muža račun o mom mirazu, inače bih bila sasvim upropašćena. Smijem li da govorim? — Govori, u kući nema nikoga, reče čiča Gorio uzbuñenim glasom. — Ali šta vam je, oče? nastavi gospoña de Nisežan. — Kao da si me lupila maljem po glavi, odgovori starac. Neka ti bog oprosti, dijete moje! Ti ne znaš koliko te ja volim; kad bi znala, ne bi mi tako nešto kazala iznenada, naročito ako nije ništa važno. Šta se to dogodilo tako strašno te si došla ovamo kad znaš da ćemo kroz koji trenutak biti u Ulici d'Artoa? — E, oče moj, ko može savladati prvo uzbuñenje kad naiñe nesreća? Ja sam kao luda! Naš advokat upoznao nas je malo ranije sa nesrećom koja će se, bez sumnje, objelodaniti docnije. Vaše veliko trgovačko iskustvo biće nam potrebno i zato sam dotrčala da od vas tražim spasa kao kad se davljenik hvata za slamku. Kada je gospodin Dervil vidio da Nisenžan izvrdava na sve moguće načine, on mu je zaprijetio parnicom i rekao da će lako dobiti odobrenje predsjednika suda. Nisenžan je jutros bio kod mene i pitao me da li želim da upropastim i sebe i njega. Ja sam mu odgovorila da nemam pojma o svemu tome, da sam imala miraz, da treba sama da raspolažem njime, i da se sve to što je u vezi s tim sporom tiče mog advokata, pošto se ja nimalo ne razumijem u tim stvarima. Jeste li me naučili da mu tako kažem? — Dobro, odgovori čiča Gorio. — Zatim, nastavi Delfina, on me je obavijestio o svojim poslovima. Uložio je sav novac, i svoj i moj, u preduzeća koja su tek počela da rade i zbog kojih je morao da poštalje velike sume u inostranstvo. Ako ga natjeram da mi vrati miraz, moraće da obustavi plaćanje; meñutim, ako pričekam godinu dana, on mi daje časnu riječ da će mi udvostručiti miraz kupovanjem nepokretnih dobara i da ću poslije toga raspolagati cjelokupnim imanjem. Dragi oče, bio je iskren, uplašio me. Molio me je da mu oprostim zbog njegova ponašanja, dao mi je punu slobodu i dozvolio mi da živim kako hoću, pod uslovom da ostane neograničeni gospodar u voñenju
poslova pod mojim imenom. Da bi me uvjerio u svoju iskrenost, obećao mi je da će zvati Dervila kad god budem zaželjela, da pregleda jesu li tapije propisno sastavljene. Najzad, predao mi se na milost i nemilost. Tražio je zatim da još dvije godine upravlja kućom i preklinjao me da se ne zadužujem. Uvjeravao me je da sve što može učiniti jeste da se potrudi da svijet ne primijeti da je u oskudici, da je raskinuo sa svojom igračicom i da će morati da se podvrgne najvećoj štednji, ali tako da to ne padne u oči, kako bi mogao ostvariti svoje planove i sačuvati svoj kredit. Ja sam ga tada napala, posumnjala sam u sve to da bih ga izvela iz strpljenja i doznala još više. Tada mi je pokazao novčane knjige, najzad je zaplakao. Nikad nisam vidjela čovjeka u takvom stanju. Sasvim je izgubio glavu, govorio je da će se ubiti, buncao je. Bilo mi ga je žao. — I ti vjeruješ u te lagarije, uzviknu čiča Gorio. To je glumac! Imao sam ja posla sa Nijemcima: oni su gotovo svi iskreni i bezazleni; ali, ako se ispod iskrenosti i dobrodušnosti skrivaju nevaljalci i varalice, onda im nema ravnih. Tvoj muž te laže. On je u škripcu i pretvara se. Hoće da se skrije pod tvojim imenom. Htio bi da iskoristi tu okolnost i da se obezbijedi od nesreća koje bi ga mogle zadesiti. On je lukav i ne-valjao; rñav je to čovjek. Ne, ne, neću ja otići na onaj svijet ostavljajući svoje kćeri bez igdje ičega. Još se ja pomalo razumijem u poslovanju. Kaže da je uložio novac u preduzeće; dobro, on mora za to imati hartije od vrijednosti, priznanica, mjenica! Neka ih pokaže i neka se namiri s tobom. Mi ćemo izabrati ono što je najbolje, možemo i izgubiti i dobiti, imaćemo pismenih dokaza na ime Delfine Gorio, žene barona de Nisenžan, sa odvojenim imanjem. Misli li on da smo mi budale? Misli li on da ja mogu izdržati ma i dva dana znajući da si ostala bez imanja, bez hljeba? Ja to ne bih podnio ni jedan dan, ni jednu noć, ni dva sata! To ne bih mogao preživjeti. Zar ja radio četrdeset godina i nosio vreće na leñima, preznojavao se, lišavao se cijelog svog života zbog vas, anñeli moji, zbog kojih mi je bio lak svaki rad i svaki teret; a danas, da mi ode u vjetar i novac i život! Presvisnuo bih od bijesa. Tako mi svega što je najsvetlije na zemlji i na nebu, izvešćemo tu stvar na čistinu, pregledaćemo knjige, kasu preduzeća! Dok se ne uvjerim da je tvoj novac tu, netaknut, neću ni zaspati, ni leći, ni jesti. Hvala bogu, vaša su imanja odvojena; zastupaće te advokat Dervil, koji je srećom pošten čovjek. Vala, sačuvaćeš svoj miliončić i pedeset hiljada Hvara rente sve do kraja života, ili ću uzbuniti cio Pariz! Obratiću se i Skupštini i Gornjem domu, ako nas sud ne zaštiti. Pomisao da si spokojna i srećna u pogledu novca ublažavala je sve moje jade i žalosti. Novac je život. Novac je sve! Šta trabunja taj debeli alzaški trupac? Delfina, ne popuštaj ni za dlaku toj ugojenoj životinji koja te je zarobila i unesrećila. Ako si mu potrebna, pritegnućemo ga da ne vrda. Bože moj, glava mi gori, nešto me peče u lubanji. Moja Delfina u bijedi! O, Fifina moja, ti! Sto mu muka! Gdje su mi rukavice? Hajdemo, poñimo, hoću sve da razgledam, knjige, poslove, kasu, prepisku, i to odmah. Smiriću se tek onda kad se uvjerim da ti novac nije u opasnosti, kad ga vidim svojim očima. — Dragi oče, budite obazrivi. Ako ispoljite i najmanje želje za osvetom u ovoj stvari, ili, ako se pokažete suviše neprijateljski raspoloženi, ja sam propala. On vas poznaje, i mislio je, sasvim prirodno, da ste me vi nagovorili da se pobrinem za svoj miraz; ali, kunem vam se, on je u njegovim rukama i riješio je da ga ne ispusti. U stanju je da pobjegne sa svim novcem, i da nas ostavi na cjedilu, zlikovac jedan! On dobro zna da ja neću htjeti da sramotim svoje ime tužeći ga sudu. Istovremeno je i jak i slab. Ja sam o svemu dobro promislila. Ako ga sasvim priklještimo, propala sam. — Pa on je pravi lupež? — Jeste, oče, reče ona, pade na stolicu i zaplaka. Nisam ranije htjela da vam to priznam da ne biste tugovali što ste me udali za takvog čovjeka. Narav i savjest, duša i tijelo, sve je kod njega u skladu. To je strašno: ja ga i mrzim i prezirem. Da, ja više ne mogu da cijenim toga podlog Nisenžana poslije svega što mi je rekao. Čovjek koji je u stanju da se upusti u trgovačke poslove o
kojima mi je govorio, nema nimalo poštenja, i ja se bojim baš zato što sam mu potpuno prozrela dušu. On mi je otvoreno predložio da budem slobodna, iako mi je muž, a znate li šta to znači? Ako bih, u slučaju nesreće, pristala da budem oruñe u njegovim rukama, jednom riječju, ako bih mu dopustila da radi pod mojim imenom. — Ali tu su zakoni! Za takve zetove postoji giljotina, uzviknu čiča Gorio; kad ne bi bilo dželata, ja bih mu sam odrubio glavu. — Ne, oče moj, za njega nema zakona. Evo šta mi je ukratko rekao, samo bez onih njegovih uvijanja: „Ili je sve izgubljeno, nemate ni prebijene pare, propali ste, jer ja neću uzeti za sukrivca nikog drugog nego vas; ili ćete me pustiti da uspješno okončam svoje poslove." Je li to jasno? Još računa na mene. Vjeruje u moje žensko poštenje; zna da neću prisvojiti njegovo imanje i da ću se zadovoljiti svojim. Moram da stupim u tu nečasnu i lopovsku zajednicu da ne bih ostala bez igdje ičega. Kupuje moju savjest dajući mi slobodu da budem Eženova žena. „Ja tebi dopuštam da griješiš, a ti mene pusti da vršim zločine upropašćujući sirotinju!" Zar i ovo nije dovoljno jasno? Znate li šta on razumijeva pod poslovima? On kupuje na svoje ime prazne placeve i na njima drugi ljudi zidaju kuće. Oni zaključuju pogodbe za zidanje sa preduzimačima koje isplaću ju dugoročnim mjenicama, i za malu nagradu prenose kuće na mog muža, koji tako postaje njihov sopstvenik, a oni se, padanjem pod stečaj, izvuku od obaveza prema prevarenim preduzimačima. Ime banke de Nisenžan poslužilo mu je da obmane jadne grañevinare. Ja sam sve to doznala. Doznala sam i to da je Nisenžan poslao znatne sume u Amsterdam, London, Napulj i Beč da bi, ako zatreba, dokazao svoje ogromne izdatke. Kako bismo se dokopali tog novca? Ežen začu težak udar koljena čiča-Gorioa koji je bez sumnje pao na pod u svojoj sobi. — Bože moj, šta sam ti zgriješio? Moja je kći u rukama tog bijednika; on će tražiti od nje sve što mu se prohtije. Oprosti, kćeri moja! povika starac. — Da, možda ste i vi krivi za moju propast, reče Delfina. Mi ništa ne mislimo kad se udajemo. Zar mi poznajemo svijet, poslove, ljude, običaje? Očevi treba da misle za nas. Dragi oče, ja vam ništa ne zamjeram, oprostite mi ove riječi. Ovdje sam ja za sve kriva. Ne plačite, tata, reče ona ljubeći oca u čelo. — Nemoj ni ti plakati, moja mala Delfina. Daj da ti poljupcima obrišem oči. Ne brini, razmrsiću ja te zapetlj ancije tvog muža. — Nemojte, prepustite to meni; ja umijem s njim. On me voli i ja ću se poslužiti svojim utjecajem da ga privolim da odmah uloži jedan dio mog novca u nepokretna imanja. Možda ću ga nagovoriti da pod mojim imenom prekupi Nisenžan, u Alzasu, on na to polaže. Samo doñite sutra radi pregleda njegovih knjiga i poslova. Gospodin Dervil nema pojma o trgovačkim stvarima. Ne, nemojte dolaziti sutra. Neću da se jedim. Prekosutra je bal gospoñe de Bozean, treba da se postaram da budem lijepa i odmorna, da se moj dragi Ežen može ponositi sa mnom. Hajdemo da vidimo njegovu sobu. U tom trenutku zaustaviše se neka kola u Ulici Nev-Sent-Ženevjev, a na, stepenicama se ču glas gospoñe de Resto koja zapita Silviju: — Je li tu moj otac? Ta srećna okolnost spase Ežena, koji je već pomišljao da legne i da se napravi kao da spava. __ Oče, jeste li čuli što o Anastaziji? reče Delfina poznavši glas svoje sestre. Izgleda da ni u njenoj kući nije sve u redu.
__ Šta kažeš! reče čiča Gorio: to bi me dotuklo. Moja jadna glava ne bi mogla da izdrži i tu nesreću. — Dobar dan, oče, reče grofica i uñe. A, ti si tu, Delfina! Gospoñi de Resto kao da nije -bilo prijatno što je tu zatekla sestru. — Dobar dan, Nazi, reče baronica. Da ti ne izgleda neobično što sam ovdje? Ja se svakog dana viñam s ocem. — Otkad? — Da dolaziš, znala bi. — Ne ljuti me, Delfina, reče grofica žalosnim glasom. Ja sam vrlo nesrećna, propala sam, jadni moj oče! Sad sam sasvim propala! — Šta ti je, Nazi? povika čiča Gorio. Reci nam sve, dijete moje. Ona je poblijedjela. Delfina, pomozi joj, budi dobra prema njoj, pa ću te još više voljeti, ako je to moguće! — Sirota moja Nazi, reče gospoña de Nisenžan i posadi je na stolicu. Govori. Samo ćemo te nas dvoje uvijek toliko voljeti da ti sve oprostimo. Vidiš, porodična je ljubav najpostojanija. Ona joj prinese mirišljavu so i grofica doñe k sebi. — Ovo ne mogu preživjeti, reče čiča Gorio. Hodite, nastavi on podstičući vatru, primaknite se obje. Meni je hladno. Šta ti se dogodilo, Nazi? Govori brzo, ne muči me ... — Moj muž sve zna, reče jadna žena. Zamislite, oče, prije izvjesnog vremena, sjećate li se one Maksimove mjenice? Dakle, to nije bila prva. Ja sam već mnogo mjenica isplatila. Početkom januara, gospodin de Traj izgledao mi je vrlo žalostan. Nije mi ništa govorio; ali dovoljna je i najmanja sitnica pa da pogodimo šta misle oni koje volimo: a ima predosjećanja. Najzad, postao je ljubazniji i nježniji nego nkad ranije, i bila sam sve srećnija. Jadni Maksim! On se tada u mislima praštao sa mnom, kako mi je docnije rekao; htio je da se ubije. Ali ja sam mu toliko dosañivala, toliko ga preklinjala, dva sata sam klečala pred njim! Onda mi je rekao da je dužan sto hiljada franaka! O, tata, sto hiljada franaka! Bila sam kao luda. Vi niste imali toliku svotu, ja sam već sve profućkala ... — Ne, reče otac, ja ih ne bih mogao stvoriti na drugi način osim da ih ukradem. Ali i to bih učinio, Nazi! Idem. Te su riječi izgovorene tako žalosno, nalik na samrtnički hropac i pokazivale izdisaj nemoćne očinske ljubavi, te su obje sestre umukle. Da li je ko toliko sebičan da ga ne bi uzbudio ovaj očajnički krik koji je, kao kamen bačen u bezdan, pokazivao dubinu očajanja? — Oče, ja sam našla tih sto hiljada franaka otu-ñivši ono što nije moje, reče grofica briznuvši u plač. Delfina se uzbudi i zaplaka prislonivši glavu na grudi svoje sestre. — Dakle, sve je isitina! reče joj ona.
Anastazija obori glavu, gospoña de Nisenžan obuhvati je oko pasa, poljubi je nježno, pritisnu je na grudi i reče joj: — Ja ću te uvijek voljeti, bez osude. — Anñeli moji, reče Gorio slabim glasom, zašto se izmiriste tek u nesreći? — Da bih spasla Maksimov život, da bih spasla svoju sreću, nastavi grofica ohrabrena ovom toplom i uzbudljivom ljubavlju, ja sam odnijela onom zelenašu koga vi poznajete, onom užasnom čovjeku kog ništa ne može tronuti, onom gospodinu Gopseku, porodične dijamante do kojih je mnogo stalo gospodinu de Resto, zatim njegove, moje, i sve sam ih prodala. Prodala! Razumijete li? On je bio spašen! Ali ja sam propala. Resto je sve doznao. — Od koga? Ka'ko? Da ga ubijem! povika čiča Gorio. — Juče me je pozvao u svoju sobu. Otišla sam... „Anastazija, rekao mi je glasom... (dovoljan je bio njegov glas, sve sam pogodila), gdje su vam dijamanti?" — „Kod mene". — „Nisu, odgovori mi gledajući me, eno ih na mom ormanu". I pokaza mi kutiju koju je pokrio maramicom. „Vi znate odakle su donijeti?" rekao mi je. Ja sam pala pred njim na koljenja... plakala sam, pitala sam ga kojom smrću želi da umrem. — To si kazala! uzviknu čiča Gorio. Tako mi svetog imena božjeg, onaj koji bi za moga života učinio kakvo zlo nekoj od vas, neka zna da ću ga peći na tihoj vatri! Da, rastrgnuću ga kao ... Čiča Gorio zaćuta, riječi su mu zastajale u grlu. — Najzad, draga moja, tražio je od mene nešto gore i od smrti. Neka bog ne da ni jednoj ženi da čuje ono što sam ja čula! — Ubiću toga čovjeka, reče čiča Gorio mirno. Ali on ima samo jedan život, a duguje mi dva. Dakle, šta? dodade gledajući Anastaziju. — Dakle, nastavi grofica, ćutao je neko vrijeme a zatim me pogledao i rekao: „Anastazija, ja ću preći ćutke preko svega, ostaćemo zajedno jer imamo djece. Ne mislim da ubijem gospodina de Traja, mogao bih promašiti, a ako bih htio da ga uklonim na drugi način, mogao bih doći u sukob sa zakonima. Ako bih ga ubio u vašem zagrljaju, osramotio bih djecu. Ali, da ne bismo stradali, ni vaša djeca, ni njihov otac, ni ja, postavljam vam dva uslova. Odgovorite: Je li koje od djece moje?" Odgovorila sam da jeste. „Koje?" zapita je on. „Ernest, naš prevenac". „Dobro, rekao je. A sada zakunite mi se da ćete mi se pokoriti u jednoj stvari". Ja sam se zaklela. „Odobrićete prodaju vašeg imetka kad vam budem zatražio". — Nikako, povika čiča Gorio. Nikad. E, gospodine de Resto, vi ne umijete da usrećite svoju ženu, ona traži sreću tamo gdje je ima, a vi je kažnjavate zbog svoje glupe nemoći?... Ali tu sam ja, stoj! Srešćemo se mi na putu. Nazi, budi spokojna. A, njemu je stalo do nasljednika! Dobro, dobro. Dokopaću se ja njegovog sina koji je, sto mu gromova, moj unuk. Valjda ću pronaći tog derana? Smjestiću ga u svom selu, staraću se o njemu, budi spokojna. Primoraću ono čudovište da popusti kad mu kažem: Da se obračunamo nas dvojica! Ako želiš da imaš sina, vrati mojoj kćeri njeno imanje i ostavi je neka živi kako hoće. — Oče moj! — Da, ja sam tvoj otac! Ah, ja sam pravi otac! Neka taj plemićki nitkov ne zlostavlja moje kćeri. Sto mu gromova! Ni sam ne znam šta se sve krije u meni. U mojim žilama teče tigrovdka
krv, proždro bih ta dva čovjeka. O, djeco moja! Zar je takav vaš život? Pa ja to ne mogu preživjeti. Šta će biti s vama kad mene više ne bude? Očevi treba da žive koliko i njihova djeca. Bože moj, kako je rñavo ureñen tvoj svijet! Kažu da i ti imaš sina. Ne treba da dopustiš da patimo u našoj djeci. Anñeli moji mali, pa vas samo jadi dogone ovamo. Vi mi pokazujete samo svoje suze. Dakle, vi me volite, vidim ja to. Hodite, hodite, da se izjadate na mom srcu, ono je veliko, može sve da primi. Uzalud ćete ga cijepati, svaki njegov djelić postaće očinsko srce. Htio bih da snosim sve vaše nevolje, da patim umjesto vas. Ah! Kad ste bile male, bile ste srećne... — Samo smo tada lijepo proživjele, reče Delfina. Gdje je ono vrijeme kad smo se klizale niz džakove u velikoj žitnici? — Oče moj, to nije sve, šanu Anastazija na uvo Goriou koji se trže. Dijamanti nisu prodani za sto hiljada franaka. Maksima gone. Treba da platimo samo još dvanaest hiljaga franaka. Obećao mi je da će se opametiti i da se više neće kockati. Ja imam na ovom svijetu još samo njegovu ljubav koju sam preskupo platila, i zato ću umrijeti ako je izgubim. Njoj sam žrtvovala imanje, čast, spokojstvo, djecu. Učinite da ga bar ne uhapse, da se ne osramoti, da ostane u društvu u kom će umjeti da stvori sebi položaj. Sad nije u pitanju samo njegova sreća, mi imamo djecu koja bi ostala bez igdje ičega. Ako ga zatvore, sve je propalo. — Nemam novca, Nazi. Ništa, ništa više, ništa više. Ovo je smak svijeta. Svijet će sigurno propasti. Idite i najprije sebe spašavajte! A, imam još srebrne prstenove za ubruse, stoni pribor za šest osoba, prvi koji sam stekao u svom životu. I više ništa osim hiljadu dvjesta franaka doživotne rente ... — A šta ste uradili sa hartijama od vrijednosti? — Prodao sam ih i zadržao za svoje potrebe samo taj mali prihod. Trebalo mi je dvanaest hiljada franaka da udesim stan za Fifinu. — U tvojoj kući, Delfina? reče gospoña de Resto svojoj sestri. — Svejedno gdje, nastavi čiča Gorio, dvanaest hiljada franaka je utrošeno. — Pogañam, reče grofica. Za gospodina de Rasti-njaka. O, jadna moja Delfina, prekini to. Vidiš kako sam ja prošla. — Draga moja, gospodin de Rastinjak je mladić koji nije u stanju da upropasti svoju draganu. — Hvala, Delfina. U ovoj nevolji nadala sam se čemu boljem od tebe, ali ti me nikad nisi voljela. — Voli te, Nazi, voli te, uzviknu čiča Gorio, maločas • mi je to rekla. Razgovarali ona me je uvjeravala da si ti lijepa a da je ona samo Ijepuškasta!
smo o tebi i
— Ona! ponovi grofica, ona je ljepa, ali je njena ljepota hladna. — Neka je i tako, reče Delfina, pocrvenjevši, a kako si se ti ponašala prema meni? Ti si se odrekla mene, učinila si da mi uskrate pristup u sve kuće u koje sam željela da odlazim; jednom riječju, nisi propustila ni jednu priliku da mi ne napakostiš. Jesam li ja dolazila kao ti da izvlačim od jadnog oca hiljadu po hiljadu franaka, da mu izmamim sve što je imao i da ga dovedem do stanja u kome se sada nalazi? Eto šta si uradila, sestro moja. Ja sam viñala oca kad god sam mogla, nisam ga izbacila napolje i nisam dolazila da mu ližem ruke kad mi je bio
potreban. Čak nisam znala da je izdao onih dvanaest hiljada franaka za mene. šta je red. Uostalom, i kad mi je tata davao poklone, ja ih nikad nisam tražila.
Vidiš, ja znam
— Bila si srećnija nego ja: gospodin de Marse bio je bogat, ti to znaš. Ti si uvijek bila cicija. Zbogom, nemam ni sestre, ni... — Ćuti, Nazi! uzviknu Gorio. — Samo takva sestra može da prepričava ono u šta ni svijet više ne vjeruje, ti si čudovište, reče joj Delfina. — Djeco moja, djeco moja, umuknite ili ću se ubiti pred vama. — Opraštam ti, Nazi, nastavi gospoña de Nisenžan, ti si nesrećna. Ali, ja sam bolja od tebe. Da mi kažeć tako nešto baš onda kad sam bila gotova na sve samo da tebi pomognem, čak i da uñem u sobu svog muža, što ne bih učinila hi za sebe ni za... To i priliči tebi koja si mi nanijela toliko zla za ovih devet godna. — Djeco moja, djeco moja, poljubite se! reče otac. Vi ste dva anñela. — Ne, pustite me, viknu grofica koju je Gorio uhvatio za ruku i istrže se iz očeva zagrljaja. Moj bi muž imao prema meni više sažaljenja nego ona. Svako bi rekao da je ona oličenje svih vrlina! — Ipak više volim neka svijet misli da sam dužna gospodinu de Marseu nego da priznam da me gospodin de Traj staje preko dvjesta hiljada franaka, odgovori gospoña de Nisenžan. — Delfina! ciknu grofica i poñe prema njoj. — Ja tebi govorim istinu, a ti mene klevetaš, odgovori hladno baronica. — Delfina, ti si... Čiča Gorio priskoči, zadrža groficu i stavi joj ruku na usta da ne bi govorila. — Bože moj! Oče, šta ste to dodirivali rukom od jutros? reče mu Anastazija. — U pravu si, pogriješio sam, reče jadni otac brišući ruke o pantalone. Ali nisam znao da ćete doći, selim se. Bio je srećan što je dobio prijekor koji je skrenuo na njega gnjev njegovih kćeri. — Ah, nastavi on sjedajući, vi mi kidate srce! Ja umirem, djeco moja! Izgorje mi glava. Budite dobre i volite jedna drugu! Umrijeću zbog vas. Delfina, Nazi, obadvije ste bile u pravu, obadvije ste pogriješile. Slušaj, Dedel, nastavi on gledajući baronicu očima punim suza, njoj treba dvanaest hiljada franaka, da ih potražimo. Ne gledajte se tako. On kleknu pred Delfinu. — Moli je za oproštaj, meni za ljubav, šapnu joj na uvo; ona je nesrećnija nego ti. — Jadna moja Nazi, reče Delfina, uplašena divljim i izbezumljenim izgledom koji je bol izazivao na licu njenog oca, pogriješila sam, poljubi me... — Ah, sad mi je lakše! viknu čiča Gorio. Ali gdje da nañem dvanaest hiljada franaka? Kad bih se ponudio da nekoga zamijenim u vojsci? — Ah, oče moj! uzviknuše obje kćeri opkolivši ga, ne, ne.
— Bog će vas nagraditi za tu misao, naš život ne bi bio dovoljan za to! Je li tako, Nazi? nastavi Delfina. — A zatim, jadni oče, to bi bila sitnica, primijeti grofica. — Pa zar se ništa ne može učiniti svojom krvlju? viknu očajni starac. Predaću se onome ko te spasi, Nazi! Ja ću za njega i čovjeka ubiti. Uradiću kao Votren, otići ću na robiju! Ja... On ućuta kao gromom pogoñen. — Ništa više nemam! reče čupajući kosu. Kad bih znao gdje bih mogao nešto ukrasti, ali je i to teško naći. A trebalo bi i ljudi i vremena pa da se opljačka Francuska banka. Dakle, moram da umrem, ostaje mi samo da umrem. Da, nisam više ni za šta, nisam više otac! Ne. Ona mi traži, treba joj, a ja, bijednik, nemam ništa! A! Osiguravaš sebi doživotne rente, matori zlikovce, a imaš kćeri! Zar i ih više ne voliš? Crkni, crkni kao pseto, jer si pseto! Da, gori sam i od psa, pas ne bi tako uradio! O, glava moja, izgore! — Ali, tata, povikaše obje mlade žene koje ga opko-liše da bi ga spriječile da ne udari glavom o zid, budite razumni. On zajeca. Ežen, uplašen, uze mjenicu koju je potpisao Votrenu, na kojoj je bila taksena marka i za veću sumu; popravi cifru i napravi propisnu mjenicu na dvanaest hiljada franaka na Gorioovo ime. Zatim uñe u sobu. — Evo vam cijela suma, gospoño, reče on pružajući hartiju. Spavao sam, vaš me razgovor probudio i tako sam doznao koliko dugujem gospodinu Goriou. Evo mjenice koju možete unovčiti, ja ću je isplatiti kad ustreba. Grofica je stojala nepomična i držala u ruci mjenicu. — Delfina, reče ona blijeda i drhteći od gnjeva, jaro-sti i bijesa, sve sam ti oprostila, bog mi je svjedok; ali ovo! Kako, gospodin je bio tu, ti si to znala! Ti si spala tako nisko da mi se svetiš puštajući me da pred njim otkrijem svoje tajne, svoj život, život svoje djece, svoj sram, svoju čast! Odlazi, ti mi više nisi ništa, mrzim te, nema zla koje ti ne bih učinila ... Od gnjeva nije mogla više da govori, grlo joj se osuši. — Pa to je moj sin, naše dijete, tvoj brat, tvoj spasilac, vikriu čiča Gorio. Ta zagrli ga, Nazi! Evo, ja ga grlim, nastavi on i stegnu Ežena kao lud. O, dijete moje, ja ću tebi biti nešto više nego otac, biću ti porodica. Htio bih da budem bog i i da ti vasionu bacim pred noge. Ali, poljubi ga, Nazi! Ovo nije čovjek, ovo je anñeo, pravi anñeo. — Ostavi je, oče, ona je sad luda, reče Delfina. — Luda! Luda! A kakva si ti? zapita gospoña de Resto. — Djeco moja, umrijeću ako tako nastavite, viknu starac i pade na postelju kao da ga je pogodilo puščano zrno. — One me ubiše! pomisli on u sebi. Grofica pogleda Ežena koji je stojao nepomičan, poražen užasom ovog prizora. — Gospodine? reče mu ona pitajući ga pokretom, glasom i pogledom, ne obraćajući pažnju na oca kome Delfina brzo raskopča prsluk. — Gospoño, platiću i ćutaću, odgovori on ne sačekavši pitanje.
— Ti si ubila našeg oca, Nazi! reče Delfina pokazujući onesviješćenog starca sestri, koja pobježe. — Sve joj praštam, reče starac otvorivši oči. Njen je položaj užasan i poremetio bi i jaču glavu. Tješi Na-ziju, budi nježna prema njoj, obećaj to svom jadnom ocu koji umire, molio je on Delfinu stežući joj ruku. — Ali šta je vama? reče ona prestravljena. — Ništa, ništa, odgovori otac, proći će to. Nešto mi steže glavu, neka glavobolja. Jadna Nazi, kakva je budućnost čeka! U tom trenutku grofica uñe i pade na koljena pred ocem: — Oprosti! viknu ona. — Eto, reče čiča Gorio, to me još više boli. — Gospodine, reče grofica Rastinjaku sa očima punim suza, bol me je načinio nepravednom. Hoćete li da mi budete brat? nastavi ona pružajući mu ruku. — Nazi, reče joj Delfina, zagrlivši je, mala moja Nazi, zaboravimo sve. — Ne, reče ona, zapamtiću ovo! — Anñeli moji, vi mi skidate zastor sa očiju, vaš glas me vraća u život. Poljubite se opet. Dakle, Nazi, hoće li te spasti ta mjenica? — Nadam se. Je li, tata, hoćete li i vi da je potpišete? — Baš sam glup, kad sam i to mogao da zaboravim! Ali bilo mi je pozlilo, Nazi, nemoj se ljutiti. Javi mi kad se budeš smirila. Ne, ja ću doći. Ali ne, neću doći, ne mogu više da gledam tvog muža, odmah bih ga ubio. Kad se bude otuñivalo tvoje imanje, onda ću doći. Požuri, dijete moje, i postaraj se da se Maksim opameti. Ežen je bio zaprepašćen. — Ova sirota Anastazija uvijek je bila plahovita, reče gospoña de Nisenžan, ali ima dobro srce. — Ona se vratila zbog potpisa, šapnu Ežen Delfini na uvo. — Mislite? — Volio bih kad bih drukčije mislio, čuvajte se nje, odgovori on dižući oči kao da je htio da povjeri bogu misli koje nije smio iskazati. — Da, ona je uvijek bila pomalo glumica i varala mog jadnog oca. — Kako vam je, dobri čiča Gorio? zapita Rastinjak starca. — Spava mi se, odgovori on. Ežen pomože Goriou da legne u postelju. Zatim, kad je starac zaspao držeći Delfininu ruku, njegova kći ode.
— Vidjećemo se večeras u Italijanskom pozorištu, reče ona Eženu, i tada ćete mi reći ikako mu je. Sutra ćete se preseliti, gospodine. Da vidimo vašu sobu. Ala je grozna! reče ona kad je ušla unutra. Pa ona je još gora nego soba mog oca. Ežene, ti si se lijepo pokazao. Ja bih vas još više voljela kad bi to bilo moguće; ali, dijete moje, ako mislite da steknete imanje, ne treba tako da bacate kroz prozor dvanaest hiljada franaka. Grof de Traj je kockar. Moja sestra neće to da uvidi. On bi potražio tih dvanaest hiljada franaka tamo gdje umije da izgubi ili da dobije čitava brda zlata. Čiča Gorio bolno uzdahnu, te se oni vratiše u njegovu sobu. Zatekli su ga kao da spava; ali kad su se ljubavnici primakli, čuli su ove riječi: „One nisu srećne!" Bilo da je ovo rekao u snu ili na javi, bol kojim su izrečene ove riječi silno je potresao njegovu kćer te priñe bijednoj postelji na kojoj je ležao njen otac i poljubi ga u čelo. On otvori oči govoreći: — To je Delfina. — Dakle, kako ti je? upita ona. — Dobro, reče on. Ne brini, sad ću izići. Idite, idite, djeco moja, i budite srećni. Ežen otprati Delfinu do kuće; ali zabrinut zbog stanja u kom je ostavio Gorioa, nije htio da ruča s njom i vrati se u pansion Voker. Zatekao je čiča-Gorioa na nogama baš kad se spremao da sjedne za sto. Bjanšon je bio tako sjeo da može lijepo posmatrati lice fabrikanta rezanaca. Kad ga je vidio kako uzima hljeb i miriše ga da vidi od kakvog je brašna umiješen, student opazi da je on to učinio sasvim nesvjesno, i napravi jeziv pokret. — Doñi ovamo, ljekarski pomoćnice Košenove bolnice, reče Ežen. Bjanšon se rado premjesti jer se na taj način približio starom pansioneru. — Sta mu je? upita Rastinjak. — Ako se samo ne varam, on je svršio svoje! Moralo mu se dogoditi nešto neobično, izgleda mi da će ga udariti kaplja. Iako mu je donji dio lica dosta miran, gornje crte skupljaju se ka čelu i protiv njegove volje, pogledaj! A oči su mu takve da nagovještavaju navalu krvi u mozak. Zar ne izgleda kao da su pune nekog sitnog praha? Sutra ujutru znaćeš više. — Može li se izliječiti? — Ne može. Možda će moći da mu se produži život još za koji dan ako se uspije da se izazove reakcija ka udovima, ka nogama. Ali ako ovi znaci ne prestanu do sutra uveče, onda je jadni starac izgubljen. Znaš li šta je izazvalo bolest? Morao je imati neki jak potres koji ga je slomio. — Jeste, reče Rastinjak, sjetivši se udarca koji su kćerke zadale ocu. „Delfina bar voli oca", pomisli Ežen. Uveče, u Italijanskom pozorištu, Rastinjak je o ovome obazrivo obavijestio gospoñu de Nisenžan da je ne bi suviše uplašio. — Ne bojte se, odgovori ona poslije prvih Eženovih riječi, moj otac je jak. Samo, jutros smo ga malo potresle. U pitanju su naša imanja, pomislite kolika je to nesreća. Ne bih mogla da živim više da me naša ljubav nije učinila neosjetljivom za ono što bih ranije smatrala za samrtne muke. Za mene danas postoji samo jedna bojazan, samo jedna nesreća, da ne izgubim ljubav koja mi je omiljela život. Sve je ostalo za mene bez važnosti, i ja ništa više ne volim na ovom svijetu. Vi ste za mene sve. Volim da budem bogata samo zato da se vama više dopadnem. Ja sam, na svoju sramotu, više ljubavnica nego kći. Zašto? Ne znam. Sav je moj život u vama. Otac mi je dao
srce, ali vi ste ga naučili da kuca. Neka me cio svijet osuñuje, ne mari ništa, ako mi vi, koji nemate prava da se ljutite na mene, praštate zločine koje sam učinila pod utjecajem jednog neodoljivog osjećanja. Smatrate li me za rñavu kćer? O, ne mora se voljeti tako dobar otac kao što je naš. Jesam li mogla spriječiti da najzad ne uvidi prirodne posljedice naših žalosnih brakova? Zašto ih nije spriječio? Zar nije bio dužan da misli za nas? Danas, to znam, on pati isto toliko koliko i mi; ali šta mi tu možemo? Da ga tješimo! Ne bismo ga nimalo umirile. Više ga je boljelo naše pomirenje sa sudbinom nego što bi patio da smo ga prekorijevale ili da smo mu se žalile. Ima prilika u životu kad je sve samo bol i jad. Ežen zanijemje, tronut ovim bezazlenim iskazivanjem jednog istinitog osjećanja. Parižanke su često neiskrene, suviše sujetne, samovoljne, kaćiperke, hladne, ali kad istinski vole, one vole strasnije nego druge žene; njih i najmanji poroci čine velikim i divnim. Zatim, Ežen se divio dubini i oštroumnosti s kojom žena sudi o najprirodnijim osjećanjima, kad je kakva velika strast odvoji od njih i drži na rastojanju. Eženovo ćutanje nije se dopadalo gospoñi de Nisenžan. — Na šta mislite? upita ga ona. — Slušam ono što ste mi rekli. Dosad sam mislio da ja vas više volim nego vi mene. Ona se nasmiješi i prikri zadovoljstvo koje je osjetila, da bi razgovor ostao u granicama pristojnosti. Još nikada nije čula izjavu mladalačke i iskrene ljubavi. Da je rekao još koju riječ, ona se više ne bi mogla uzdržati. — Ežene, reče ona promijenivši razgovor, vi kao da ne znate što se dogaña? Sutra će cio Pariz biti kod gospoñe de Bozean. Rošfidovi i markiz d'Ažida sporazumjeli su se da ništa ne objavljuju; ali kralj sutra potpisuje bračni ugovor, a vaša jadna roñaka još ništa ne zna. Ona ne može da otkaže bal, a markiz joj neće doći. Samo se o tome govori. — I svijet se smije jednoj gadosti i uživa u njoj! Vi ne znate da će gospoña de Bozean presvisnuti zbog toga? — Neće, reče Delfina smiješeći se, vi ne poznajete te žene. Cio će Pariz doći u njenu kuću, i ja ću biti tamo! Meñutim, za tu sreću vama imam da zahvalim. — Ali, reče Rastinjak, da to nije neka od onih besmislenih vijesti koje se toliko 4-aznose po Parizu? — Sutra ćemo doznati istinu. Ežen se nije vratio u pansion Voker. Nije mogao da se nauživa u svom novom stanu. Sinoć je morao da se rastane sa Delfinom u jedan sat poslije ponoći, sad je opet Delfina njega napustila oko dva časa da bi se vratila kući. Sutradan je spavao dosta dugo, i sačekao oko podne gospoñu de Nisenžan koja je došla da doručkuje s njim. Mladići su toliko željni ovih zadovoljstava da je on gotovo zaboravio čiča-Gorioa. Dugo je uživao navikavajući se na svaku ovu lijepu stvar koja je njemu pripadala. Gospoña de Nisenžan bila je pored njega i svemu davala još veću vrijednost. Ipak, oko četiri sata, ljubavnici se sjetiše čiča-Gorioa, pomislivši na sreću kojoj se on nadao kad se bude nastanio u ovoj kući. Ežen reče da treba odmah prenijeti starca ako mora da boluje, rasta se sa Delfinom i odjuri u pansion Voker. Za stolom nisu bili ni čiča Gorio ni Bjanšon. — Dakle, reče mu slikar, čiča Gorio je gotov. Bjanšon je gore pored njega. Starac se vidio sa svojom ćerkom, groficom de Restorama. Poslije toga htio je da iziñe i bolest se pogoršala. Društvo će ostati bez jednog od svojih najljepših ukrasa.
Rastinjak pojuri stepenicama. — E, gospodine Ežene! — Gospodine Ežene, gospoña vas zove, viknu Silvija. — Gospodine, reče mu udovica, gospodin Gorio i vi trebalo je da iziñete petnaestog februara. Presjedjeli ste tri dana, danas je osamnaesti; treba da mi se plati za vas i za njega još za jedan mjesec, ali ako vi jemčite za čiča-Gorioa, vaša mi je riječ dovoljna. — Zašto? Zar nemate povjerenja? — Povjerenja! Ako starac izgubi prisebnost i umre, njegove kćeri neće mi dati ni prebijene pare, a sva njegova starudija ne vrijedi ni deset franaka. Jutros je odnio posljednje noževe, kašike i viljuške, ne znam zašto. Obukao se kao mladić. Bože mi oprosti, čini mi se da se bio narumenio, izgledao je mlañi. — Ja odgovaram za sve, reče Ežen i zadrhta od užasa i pomisli na nesreću. On se pope u sobu čiča-Gorioa. Starac je ležao na krevetu a Bjanšon je bio pored njega. — Dobar dan, oče, reče mu Ežen. Starac se blago nasmiješi, okrenu k njemu svoje staklaste oči i upita ga: — Kako je ona? — Dobro. A vi? — Nisam rñavo. — Ne zamaraj ga, reče Bjonšon i odvede Ežena u jedan ugao. — Dakle? upita ga Rastinjak. — Samo ga neko čudo može spasti. Krv je udarila u glavu, metnuo sam mu slačicu; srećom ona djeluje i on osjeća njeno djejstvo. — Možemo li ga prenijeti? — Nikako. Treba ga ostaviti tu i poštedjeti ga svakog tjelesnog kretanja i svakog uzbuñenja ... — Dobri moj Bojanšone, reče Ežen, mi ćemo ga zajednički njegovati. — Ja sam već zvao šefa moje bolnice. — Pa šta je rekao? — Izjasniće se sutra uveče. Obećao mi je da će doći kad završi dnevni posao. Na nesreću, jadni starac učinio je jutros nesmotrenost o kojoj neće da govori. Tvrdoglav je kao mazga. Kad mu govorim, pravi se kao da ne čuje, i spava da mi ne bi odgovarao; a kad otvori oči, samo ječi. Jutros se izgubio i išao pješice po Parizu, niko ne zna kuda. Odnio je sobom sve što je imao od vrijednosti, radi neke proklete trgovine, i pre-morio se. Dolazila je jedna njegova kći. — Grofica? reče Ežen. Visoka crnka, živa oka, stasita, lijepih nogu, vitka stasa?
— Da. — Ostavi me začas nasamo s njim, reče Rastinjak. Da ga ja ispitam, meni će sve reći. — Ja idem da ručam za to vrijeme. Samo gledaj da ga ne uzbuñuješ suviše; ima još neke nade. — Ne brini. — One će se sutra lijepo zabavljati, reče čiča Gorio Eženu kad su ostali sami. Idu na veliki bal. — Šta ste vi to jutros radili, tata, te ste večeras toliko bolesni da morate ostati u postelji? — Ništa. — Je li Anastazija dolazila? upita Rastinjak. — Jeste, odgovori čiča Gorio. — Onda nemojte ništa kriti. Sta vam je još tražila? — Ah! nastavi on pribirajući snagu da bi mogao govoriti, bila je veoma nesrećna, dijete moje. Nazi nema ni pare, poslije onog slučaja sa dijamantima. Naručila je za onaj bal haljinu protkanu zlatom, koja će joj divno stajati. Njena krojačica, neka bestidnica, nije htjela da joj vjeruje, te je njena sobarica platila hiljadu franaka a konto haljine. Sirota Nazi, dotle da doñe! To mi je paralo srce. Ali kad je sobarica vidjela da grof više ništa ne vjeruje Naziji, uplašila se da joj ne propadne novac i dogovorila se sa krojačkom da ova ne predaje haljinu dok joj se ne vrati hiljadu franaka. Bal je sutra, haljina je gotova, Nazi očajava. Htjela je da pozajmi i založi moj pribor za ručavanje. Njenom je mužu stalo da ona ide na ovaj bal i da cijelom Parizu pokaže dijamante koje je, kako se priča, prodala. Može li ona da kaže tome čudovištu: .„Dužna sam hiljadu franaka, platite ih?" Ne. Ja sam to razumio. Njena sestra Delfina otići će na bal u divnoj haljini. Anastazija ne smije da zaostane za svojom mlañom sestrom. Sva je bila uplakana, jadna moja kći! Tako sam bio ponižen što juče nisam imao dvanaest hiljada franaka da bih dao ostatak svog bijednog života da iskupim tu krivicu. Vidite li, ja sam dosad sve podnio, ali zbog ove posljednje nestašice novca srce mi je prepuklo. O, o, brzo sam se odlučio, obukao sam novo odijelo, dotjerao se; prodao sam sitni pribor i prstenove za šest sotina franaka, zatim sam ha godinu dana založio moju doživotnu rentu za četiri stotine franaka koje mi je čiča Gopsek odmah isplatio. Šta mari! Ješću hljeba! Kad sam mogao u mladosti, mogu i sada. Ali će bar moja Nazi lijepo provesti jedno veče. Biće nagizdana. Imam hiljadarku tu pod uzglavljem. Toplije mi je kad imam pod glavom ono što će pričiniti zadovoljstvo jadnoj Naziji. Sad će moći da najuri onu nevaljalicu Viktoriju. Je li ko vidio da sluge ne vjeruju svojim gospodarima! Sutra će mi biti dobro. Nazi će doći u deset sati. Neću da one misle da sam bolestan, ne bi otišle na bal, ostale bi da me njeguju. Nazi će me poljubiti sutra kao svoje dijete; izli-ječiće me njeno milovanje. Najzad, zar ne bih potrošio hiljadu franaka za lijekove? Više volim da ih dam mojoj Naji koja me liječi od svega. Bar ću je utješiti u njenoj nevolji. Iskupiću krivicu što sam obezbjedio sebi doživotnu rentu. Ona je na dnu provalije a ja nemam više snage da je spasim. Opet ću se vratiti trgovini. Otići ću u Odesu da kupujem žito. Tamo je triput jevtinije nego ovdje. Ako je zabranjen uvoz žita u zrnu, čestiti ljudi koji propisuju zakone nisu se sjetili da zabrane uvoz žitnih prerañevina. E, e... To sam ja jutros prokljuvio! Na škrobu se može lijepo zaraditi.
„On je lud", pomisli Ežen gledajući starca. — Umirite se, nemojte govoriti... Kad se Bjanšon vratio, Ežen siñe da jede. Zatim su naizmjence čuvali bolesnika cijele noći. Za to vrijeme, jedan je čitao medicinske knjige, a drugi pisao pisma majci i sestrama. Znaci koji se sutradan pojaviše na bolesniku bili su, prema Bjanšonovom mišljenju, povoljni; ali su zahtijevali stalnu njegu koju su mu mogla ukazati samo dva studenta. Pri opisu te njege ne bi se nimalo naudilo sramežljivoj frazeologiji toga doba. Poslije pijavica na islabljeno starčevo tijelo stavljali su tople obloge, zatim su mu parili noge, i čitav niz medicinskih postupaka za koje je uostalom trebalo snage i odanosti dva mladića. Gospoña de Resto nije došla nego je poslala slugu da uzme novac. — Mislio sam da će sama doći. Ali ništa ne mari, samo bi se uznemirila, reče otac, i kao da je bio srećan zbog te okolnosti. U sedam sati uveče, Tereza donese pismo od Delfine. „Šta je s vama, prijatelju moj? Tek što ste me zavoljeli, a vi kao da ste me već zanemarili? Vi ste mi u onim iskrenim ispovijestima pokazali toliko lijepu dušu da ona mora ostati uvijek vjerna osjećajući svu raznolikost osjećanja. Kao što ste rekli slušajući molitvu iz Mojsija: „Za jedne, ova je arija sva u jednom tonu, za druge ona je najviše što se u muzici može postići!" Ne zaboravite da vas večeras očekujem da bismo pošli na bal gospoñe de Bozean. Sad se zna da je jutros u dvoru potpisan bračni ugovor gospodina d'Ažida, a jadna vikontesa doznala je to tek u dva sata. Kao što svjetina preplavi Grevski trg kad nekom sijeku glavu, tako će se danas cio Pariz okupiti kod nje. Zar nije grozno otići i gledati da li ta žena krije svoj bol, I hoće li umjeti lijepo da umre? Ja sigurno ne bih išla, prijatelju moj, da sam ranije bila kod nje; ali ona bez sumnje neće više primati, te bi sav moj trud bio uzaludan. Ja se nalazim u sasvim drugom položaju od ostalog svijeta. Uostalom, ja i zbog vas idem tamo. Čekam vas. Ako za dva sata ne budete kraj mene, ne znam da li ću vam oprostiti to izdajstvo." Rastinjak dohvati pero i ovako odgovori: „Očekujem ljekara da vidim hoće li vaš otac ostati u životu. On je na samrti. Doći ću da vam saopštim odluku, ali se bojim da vam ne donesem smrtnu presudu. Vidjećete hoćete li moći da odete na bal. Šaljem vam mnogo nježnih pozdrava." Ljekar doñe u osam i po časova i nañe da je stanje rñavo, ali da smrt ne mora odmah da nastupi. Izjavio je da će starcu bivati čas bolje čas gore, i da će od toga zavisiti njegov život i razum. — Bolje bi bilo da brzo umre, završi ljekar. Ežen povjeri čiča-Gorioa Bjanšonu i odnese gospoñi de Nisenžan žalosnu vijest koja je u njegovom duhu, još prožetom porodičnim dužnostima, morala odstraniti svaku radost. — Recite joj neka se ona samo zabavlja, doviknu mu čiča Gorio koji se pravio kao da spava, ali se uspravi kad je Rastinjak izlazio. Mladić se pojavi kod Delfine sav očajan i za teče je očešljanu i obuvenu; samo je imala da obuče balsku haljinu. Ali, kao oni potezi kičice kojima slikari dovršavaju svoje slike, krajnje dotjerivanje iziskivalo je više vremena nego sam osnov slike. — Šta, niste se obukli? reče ona. — Ali, gospoño, vaš otac ...
— Opet moj otac, uzviknu ona prekidajući ga. Vi me valjda nećete učiti mojim dužnostima prema ocu. Odavno ja poznajem svog oca. Ni riječi, Ežene. Saslu-šaću vas tek kad se budete obukli. Tereza je sve pripremila u vašem stanu; moja su (kola spremna, uzmite ih: vratite se. Razgovaraćemo o mom ocu idući na bal. Treba da poñemo ranije; ako zapadnemo u povorku kola, nećemo stići prije jedanaest sati. — Gospoño! — Idite, ni riječi više, reče ona i otrča u svoj budoar da uzme ogrlicu. — Ta idite, gospodine Ežene, naljutićete gospoñu, reče Tereza gurajući mladića koji je bio zaprepašćen ovim otmjenim oceubistvom. On ode da se obuče obuzet najužasnijim i najcrnjim mislima. Svijet mu je ličio na okean blata u koje se čovjek zaglibi do guše, ako samo nogu zamoči u njega. — U njemu se vrše samo sitni zločini! pomisli on. Votren je veći. On je vidio tri glavna izraza društva: Pokornost, Borbu i Pobunu; Porodicu, Svijet i Votrena. I nije znao za šta da se opredijeli. Pokornost je bila dosadna, Pobuna nemogućna, a Borba neizvjesna. I tad se sjeti svoje porodice, čistih uzbuñenja onog mirnog života, dana koje je proveo meñu bićima koja su ga voljela. Prilagoñavajući se prirodnim zakonima domaćeg života, ta mila stvorenja nalazila su u njemu potpunu i tajnu sreću, bez potresa. Ali, i pored tih dobrih misli, on nije osjećao u sebi hrabrosti da se pred Delfinom ispovijedi i da je u ime ljubavi vrati vrlini. Njegovo novo vaspi-tanje već je urodilo plodovima. Sad je volio kao pravi sebičnjak. Svojom umješnošću, uspio je da upozna prirodu Delfinina srca. Predosjećao je da je ona u stanju da preñe i preko tijela svog oca i ode na bal, a nije imao ni snage da igra ulogu mudraca, ni hrabrosti da joj se zamjeri, ni vrline da je napusti. „Nikad mi ne bi oprostila ako bih je ubijedio da sam u ovoj prilici ja u pravu", pomisli on. Zatim je stao objašnjavati riječi Ijekara; tješio se da čiča Gorio nije tako opasno bolestan kao što je on mislio; jednom riječju, prikupi puno razloga da opravda Delfinu. Ona nije znala u kakvom se stanju nalazi njen otac. Starac bi je sam poslao na bal da je došla da ga obiñe. Često društveni zakon, neumitan u svojim propisima, osuñuje tamo gdje je prividni zločin opravdan mnogobrojnim izmjenama koje u porodicama stvaraju razlike u karakterima, interesima i stanju. Ežen je htio da prevari samog sebe, bio je gotov da svojoj dragani žrtvuje svoju savjest. Od prije dva dana sve se izmijenilo u njegovu životu. Žena ga je poremetila, potisnula porodicu i sve prigrabila. Rastinjak i Delfina sreli su se u pogodnom trenutku, kad su mogli jedno drugom da pruže najveća uživanja. Njihova dobro pripremljena strast povećavala se onim što ubija strast, uživanjem. Kad mu se ona podala, Ežen je zapazio da je dotle samo žudio za njom, a da ju je zavolio tek sutradan: ljubav je možda u stvari samo zahvalnost za zadovoljstvo. Bila ona bestidna ili divna, Ežen je obožavao tu ženu i zbog slasti koje je on njoj pružio i zbog svih naslada koje je od nje dobio; a i Delfina je voljela Rastinjaka onoliko koliko bi Tantal volio anñela koji bi došao da ga nahrani i napoji. — Sad mi kažite kako je ocu? reče mu gospoña de Nisenžan kad se vratio obučen za bal. — Sasvim rñavo, odgovori on; ako hoćete da mi date dokaza vaše ljubavi, odjurimo začas da ga obiñemo. — Hoću, reče ona, ali poslije bala. Dragi moj Ežene, budi dobar, nemoj me karati, poñimo. Otišli su. Ežen je ćutao neko vrijeme. — Šta vam je? reče ona.
— Čujem hropac vašeg oca, odgovori on ljutito. I tada poče da priča toplom mladićkom rječitošću o svireposti koju je gospoña de Resto učinila iz sujete, o smrtnoj opasnosti koju je prouzrokovalo posljednje očevo požrtvovanje, o cijeni kojom će biti plaćena Ana-stazijina raskošna haljina. Delfina je plakala. — Biću ružna, pomisli ona. Suze joj usahnuše. Otići ću da čuvam oca, neću ga više ostavljati, nastavi ona. — A, sad te volim, uzviknu Rastinjak. Fenjeri pet stotina kola osvjetljavali su prilaze pa-lati de Bozean. Sa svake strane osvijetljenih vrata stajao je po jedan žandarm. Otmjeni svijet pristizao je u velikom broju, svi su žurili da vide tu plemkinju u času njenog pada, te su prostorije u prizemlju već bile pune kad su se pojavili gospoña de Nisenžan i Rastinjak. Od onog dana kad je cio dvor navalio kod sestre od strica Luja XIV, kad ju je kralj odvojio od dragana, ni jedna ljubavna nesreća nije bila bujnija od nesreće gospoñe de Bozean. U toj prilici, posljednja kći čuvenog burgonjskog doma pokazala se veća od svog bola, i do posljednjeg časa vladala svijetom od kog je primila sujetu samo zato da posluži pobjedi njene strasti. Najljepše Parižanke unosile su živost u salone i svojim haljinama i svojim osmijesima. Najotmjeniji ljudi sa dvora, ambasadori, ministri, razni slavni ljudi, pretrpani krstovima Legije časti, ordenjem, raznobojnim lentama, tiskali su se oko vikontese. Orkestar je svirao pod pozlaćenim svodovima ove palate, koja je bila pusta za njenu kraljicu. Gospoña de Bozean stajala je ispred prvog salona i dočekivala svoje tobožnje prijatelje. U bijeloj haljini, bez ikakvog nakita u prosto spletenoj kosi, ona je izgledala mirna, i nije odavala ni bol, ni ponos, ni usiljenu veselost. Niko nije mogao da zaviri u njenu dušu. Ličila je na Niobu od mermera. U njenu osmijehu koji je upućivala prisnim prijateljima bilo je i podsmijeha; ali svi su nalazili da se nije promijenila, i ona se u tolikoj mjeri pokazala onakva kakva je bila kad je plivala u sreći, da su joj se divili najneosjetljiviji, kao što su mlade Rimljanke pljeskale gladijatoru koji se smiješio i onda kad je izdisao. Društvo kao da se nagizdalo za rastanak sa svojom kraljicom. — Bojala sam se da nećete doći, reče ona Rasti-njaku. — Gospoño, odgovori on uzbuñeno, shvativši to kao neki prijekor, došao sam da ostanem posljednji. — Dobro, reče ona i uze ga za ruku. Vi ste ovdje možda jedini kome se mogu povjeriti. Prijatelju moj, volite samo onu ženu koju možete uvijek voljeti. Nemojte ni jednu ostaviti. Ona uze Rastinjaka pod ruku i odvede ga do kana-bea u salonu za kartanje. — Idite markizu, reče mu ona. Odvešće vas moj lakej Zak i predaće vam pismo za njega. Tražim da mi vrati moja pisma. Mislim da će vam predati svu moju prepisku. Ako dobijete moja pisma, popnite se u moju sobu. Biću izviještena kad se vratite. Ustade i poñe u susret vojvotkinji de Lanže, svojoj najboljoj prijateljici, koja je takoñe došla. Rastinjak ode, potraži markiza d'Ažida u palati Rošfidovih, gdje je trebalo da provede veče, i gdje ga je i zatekao. Markiz ga odvede svojoj kući, predade studentu jednu kutiju i reče mu: Sva su tu. On kao da je htio nešto da kaže Eženu, bilo da ga pita o balu i o vikontesi, bilo da mu prizna da je već sada očajan što se ženi, kao što je i bio docnije; ali u njemu se odjednom probudi ponos i žalosna hrabrost da sakrije svoja najplemenitija osjećanja. — Nemojte joj ništa govoriti o meni, dragi moj Ežene. On usrdno i bolno stište Eženovu ruku i dade mu znak da ide. Ežen se vrati u palatu Bozean, i tamo ga odvedoše u vikontesinu sobu gdje je sve bilo spremljeno za odlazak.
Sjede kraj vatre, pogleda kutiju od kedrova drveta i obuze ga duboka sjeta. On je gospoñu de Bozean smatrao za neku boginju iz Ilijade. — Ah, prijatelju! reče vikontesa kad uñe i stavi ruku na Rastinjakovo rame. On spazi da njegova roñaka plače, uzdignutih očiju, jedna ruka joj je drhtala, a drugu je podigla. Ona dohvati kutiju, stavi je u vatru i gledaše kako gori. — Oni igraju! Svi su došli tačno u odreñeno vrijeme, samo je smrt zadocnjela. Pst, prijatelju, reče ona i stavi prst na usta Rastinjaku koji je htio nešto da kaže. Ja nikad više neću vidjeti ni Pariz ni ovaj svijet. U pet sati ujutru polazim da se sakrijem negdje u Normandiji. Još od tri sata popodne morala sam da se spremam za put, da potpisujem naredbe, da se pozabavim poslovima, te nisam mogla nikog poslati kod ... Ona zastade. Bilo je jasno da se nalazi kod... Ona opet ućuta, skrhana bolom. U takvim trenucima sve je patnja, a neke se riječi ne mogu ni izgovoriti. — Najzad, nastavi ona, računala sam večeras na vas za tu posljednju uslugu. Htjela bih da vam dam neku zalogu svog prijateljstva. Misliću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, bezazlen i iskren usred ovog svijeta gdje su te osobine tako rjetke. Želim da ponekad mislite na mene. Evo, reče ona osvrnuvši se oko sebe, evo kutije u kojoj sam držala rukavice. Kad god sam ih uzimala prije no što poñem na bal ili u pozorište, osjećala sam da sam lijepa, jer sam bila srećna; otvarala sam je samo da u nju ostavim kakvu lijepu misao: u njoj ima mnogo čega od mene, tu je cijela jedna gospoña de Bozean koja ne postoji više; primite je. Ja ću se po-starati da je odnesu vašoj kući, u Ulicu d'Artoa. Gospoña de Nisenžan divno izgleda večeras, volite je mnogo. Ako se ne vidimo više, prijatelju, budite uvjereni da ću se moliti za vas jer ste bili dobri prema meni. Da siñemo, neću da im dam povoda da misle da plačem. Preda mnom je čitava vječnost, biću tamo sama, i niko mi neće tražiti računa o mojim suzama. Da pogledam još jednom ovu sobu. Ona zastade. Zatim, pošto je za trenutak pokrila oči rukama, obrisa ih, umi ih svježom vodom, i uze studenta pod ruku. — Sad, naprijed! reče ona. Rastinjak još nikad nije osjetio tako silno uzbuñenje kao sada pred ovim tako plemenito uzdržavanim bolom. Kad su sišli meñu goste, Ežen proñe kroz sve salone sa gospoñom de Bozean; to je bila posljednja i nježna pažnja ove ljupke žene. Uskoro je spazio dvije sestre, gospoñu de Resto i gospoñu de Nisenžan. Grofica je bila divna sa svim svojim upadljivim dijamantima koji su je, bez sumnje, pekli; ona ih je posljednji put nosila. Iako je bila veoma sujetna i silno zaljubljena, ona je s mukom podnosila poglede svog muža. Taj prizor još više ožalosti Rastinjaka. Dijamanti dviju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži čiča Gorio. Njegov tužan pogled prevari vikontesu, i ona izvuče svoju ruiku. — Idite, neću da vas lišavam jednog zadovoljstva, reče ona. Delfina uskoro pozva Ežena, srećna zbog svog uspjeha i željna da obaspe studenta svim počastima koje je pobrala u ovom društvu koje ju je, nadala se, najzad primilo. — Kako vam izgleda Nazi? reče mu ona. — Ona je, reče Rastinjak, unovčila čak i smrt svog oca. Oko četiri sata ujutru, svijet poče da se razilazi. Uskoro i muzika presta. U velikom salonu ostadoše samo vojvotkinja de Lanže i Rastinjak. Vikontesa, misleći da će tamo zateći samo studenta, uñe, pošto se oprosti sa gospodinom de Bozean koji ode da spava ponavljajući joj: Griješite, draga moja, što se u tim godinama povlačite u samoću. Ostanite s nama.
Kad spazi vojvotkinju, gospoñe de Bozean nije mogla da se uzdrži nego uzviknu. — Pogodila sam, Klara, reče gospoña de Lanže. Vi zauvijek odlazite odavde; ali nećete otići dok me ne saslušate i dok se ne objasnimo. Ona uze svoju prijateljicu za ruku, odvede je u obližnji salon, i tu, gledajući je suznim očima, zagrli je i poljubi u oba obraza. — Neću da se tako hladno rastanemo, draga moja, to bi me mnogo mučilo. Možete da računate na mene kao na samu sebe. Vi ste se večeras pokazali kao velika žena, ja sam se osjetila dostojna vas i hoću to da vam dokažem. Ja sam bila nepravedna prema vama, nisam uvijek bila .dobra, oprostite mi, draga moja; poričem sve ono što vas je moglo uvrijediti, htjela bih da povučem natrag svoje riječi. Naše duše sjedinio je isti bol i ja ne znam koja će od nas dvije biti nesrećnija. Gospodin de Monrivo nije bio ovdje večeras, razumijete li? Ko vas je vidio na ovom balu, Klara, nikad vas neće zaboraviti. Pokušaću posljednji put. Ako ne uspijem, otići ću u neki manastir! A kuda ćete vi? — U Normandiju, u Kursel, da volim i da se molim bogu dok me ne pozove s ovog svijeta. — Hodite, gospodine de Rastinjak, reče vikontesa uzbuñenim glasom, sjetivši se da mladić čeka. Student kleknu, uze ruku svoje roñake i poljubi je. — Antoa-neta, zbogom! nastavi gospoña de Bozean, budite srećni. A vi, vi ste srećni, vi ste mladi, vi još možete da vjerujete u ponešto, reče ona studentu. Na rastanku s ovim svijetom, imaću kao neki srećni samrtnik, pobožnih, iskrenih uzbuñenja oko sebe! Rastinjak ode oko pet časova, kad je gospoña de Bozean sjela u putnička kola i pozdravila se s njim posljednji put, uplakanih očiju. Tad mu je bilo jasno da zakoni srca važe i za ličnosti iz najviših krugova i da ni one ne žive bez jada, kako tvrde narodne ulizice. Ežen se vrati pješice u pansion Voker po vlažnom i hladnom vremenu. Dovršavalo se njegovo vaspitanje. — Nećemo spasti jadnog čiča-Gorioa, reče Bjanšon kad Rastinjak uñe u sobu svog susjeda. — Prijatelju, reče mu Ežen pošto je pogledao uspavanog starca, idi, produži svoj skromni život ograničenih želja. Ja sam, meñutim, u paklu, i u njemu moram ostati. Vjeruj u sva zla koja čuješ o svijetu! Nema Ju-venala koji bi mogao opisati njegove grozote prikrivene zlatom i dragim kamenjem. Sutradan, oko dva sata poslije podne, Bjanšon koji je morao da iziñe, probudi Rastinjaka i zamoli ga da pripazi na čiča-Gorioa čije se stanje tog jutra jako pogoršalo. — Starac neće živjeti ni dva dana, možda ni šest sati, reče medicinar, ali mi ipaik moramo da se borimo s bolešću. Trebaće nam skupih lijekova. Mi ćemo biti njegovi bolničari; ali, ja nemam ni pare. Pretresao sam njegove džepove, premetao sam po njegovim ormanima: ali nigdje ništa. Pitao sam ga kad je bio pri svijesti, i odgovorio mi je da nema ni prebijene pare. Koliko ti imaš? — Ostalo mi je dvadeset franaka, odgovori Rastinjak, ali idem da se kockam, dobiću. — A ako izgubiš? — Obratiću se njegovim zetovima i kćerkama. — A ako ti ne dadnu? nastavi Bjanšon. Nije sad novac najpreči; treba starca obložiti vrelom slačicom od nogu do. polovine butina. Ako se bude drao, biće lijeka. Ti znaš kako se to radi. Uostalom, Kristof će ti pomoći. Ja ću svratiti kod apotekara da jemčim za sve lijekove koje budemo uzeli. Šteta što nesrećnika ne smijemo prenijeti u našu bolnicu, tamo bi mu bilo bolje. Hodi ovamo i nemoj ga ostavljati dok se ja ne vratim.
Oba mladića uñoše u sobu u kojoj je ležao bolesnik. Ežen se uplaši kad vidje koliko se promijenilo njegovo zgrčeno, blijedo i sasvim iznureno lice. — Kako je, tata? reče on naginjući se nad njim. Gorio podiže ka Eženu svoje tamne oči i zagleda se u njega veoma pažljivo, ali ga ne poznade. Student nije mogao da izdrži taj prizor i zaplaka. — Bjanšone, zar ne bi trebalo metnuti zavjese na prozore? — Ne, atmosferske prilike nemaju više utjecaja na njega. Bilo bi veoma dobro kad bi mu bilo toplo ili hladno. Ipak, treba nam vatre za tej i ostalo. Ja ću ti poslati nekoliko cjepanica koje će nam poslužiti dok ne nabavimo drva. Juče i noćas izgorio sam tvoja drva i svu čičinu treset. Bilo je vlažno, voda se cijedila sa zidova. Jedva sam isušio sobu. Kristof ju je počistio, jer je prava štala. Okadio sam je venjom, suviše je zaudarala. — Bože moj! reče Rastinjak, a njegove kćeri? — Slušaj, ako zatraži da pije, daćeš mu ovo, reče Ijekarski pomoćnik pokazujući Rastinjaku veliki bijeli bokal. Ako bude ječao, i ako mu trbuh bude vruć i tvrd, neka ti pomogne Kristof i daj mu... znaš. Ako slučajno bude u zanosu, ako bi mnogo govorio ili stao da bunca, pusti ga. To neće biti rñav znak. Ali pošalji Kristofa u Košenovu bolnicu. Naš Ijekar, moj drug ili ja, doći ćemo da mu metnemo lapis. Jutros, dok si ti spavao, dugo smo se savjetovali sa jednim učenikom doktora Gala i sa šefovima opštinslke i naše bolnice. Ta su gospoda zapazila neke zanimljive simptome, i mi ćemo pratiti razvoj bolesti da bismo objasnili neka dosta važna naučna pitanja. Jedan od te gospode misli da bi krvni pritisak, ako bi se vršio na jednom organu jače nego na drugom, mogao da izazove naročite pojave. Zato ga slušaj pažljivo ako bude govorio, da bi utvrdili koju vrstu misli izražavaju njegove riječi: pamćenje, pronicljivost, rasuñivanje; misli li na stvarnost ili na osjećanja; računa li, vraća li se prošlosti; najzad, gledaj da nam podneseš tačan izvještaj. Moguće je da navala bude odjednom svuda, i onda će umrijeti u nesvjesnom stanju kao što je sada. Sve je veoma čudno u takvim bolestima! Ako se bomba rasprsne ovdje, reče Bjanšon pokazujući bolesnikov potiljak, onda nastupaju sasvim neobične pojave: mozak ponovo proradi i smrt dolazi sporije. Krv može da skrene od mozga i da udari putem čiji se tok saznaje tek seciranjem. U bolnici neizlječivih nalazi se jedan blesav starac kod koga se krv izlila u kičmu; on ima strahovite bolove, ali živi. — Jesu li se lijepo provele? reče Čiča Gorio poznavši Ežena. — On misli samo na svoje kćeri, reče Bjanšon. Noćas mi je rekao više od sto puta: „One igraju! Ona je dobila haljinu!" Zvao ih je poimence. Rasplakao me je, doñavola, svojim dozivanjem: „Delfina, moja mala Delfina! Nazi!" Na časnu riječ, nastavi medicinar, to je bilo da čovjek brižne u plač. — Delfina je ovdje, je 1' te, reče starac. Znao sam ja to. Njegove oči postadoše veoma žive gledajući zidove i vrata. — Idem da kažem Silviji da spremi slačicu, povika Bjanšon, sad je povoljan trenutak. Rastinjak ostade sam pored starca; sjedeći na postelji, posmatrao je njegovu glavu koju je bilo strašno i jezivo pogledati.
— Gospoña de Bozean bježi, ovaj umire, reče on. Plemenite duše ne mogu dugo ostati u ovom svijetu. A kako bi se uzvišena osjećanja i slagala sa bijednim, sitnim i površnim društvom? Slike svečanosti na kojoj je on bio oživješe u njegovu sjećanju kao upadljiva suprotnost ovog samrtničkog odra. Bjanšon se pojavi iznenada. - Slušaj, Ežene, sad sam se vidio sa šefom naše bolnice, i došao sam trčeći. Ako mu se povrati razum, ako bude govorio, položi ga na dugačku slačicu, uvij ga njome od potiljka do ispod krsta, i zovi nas. — Dragi Bjanšone, reče Ežen. — O, u pitanju je jedan naučni slučaj, reče medicinar žustro kao svaki novajlija. — Znači, reče Ežen, samo ću ja iz ljubavi njegovati ovog jadnog starca. — Da si me jutros vidio, ne bi tako govorio, nastavi Bjanšon ne uvrijedivši se. Ljekari sa praksom vide samo bolest, a ja još vidim i bolesnika, dragi moj mladiću. On ode i ostavi Ežena samog kod starca, bojeći se da kriza ne nastupi uskoro. — A, to ste vi, moje drago dijete! reče čiča Gorio poznavši Ežena. — Je li vam bolje? zapita student hvatajući ga za ruku. — Jeste, glava mi je bila stegnuta kao u menge-lama, ali sada popušta. Jeste li vidjeli moje kćeri? One će odmah doći, dojuriće čim čuju da sam bolestan, one su me tako pazile kad sam bio u Zisjen ulici! Bože moj! Htio bih da mi soba bude čista kad doñu. Nelr mladić ml je izgorio svu treset. — Ide Kristof, reče mu Ežen i nosi vam drva koja vam šalje taj mladić. — Dobro, ali kako ću platiti drva? Nemam ni pare, dijete moje. Sve sam dao, sve. Sad treba da živim od milostinje. Je li bar bila lijepa zlatotkana haljina? (Ah! Boli me!) Hvala, Kristofe, bog će vas nagraditi, mladiću; ja nemam više ništa. — Ja ću dobro platiti, i tebi i Silviji, šapnu Ežen momku na uvo. — Moje kćeri su vam rekle da će doći, je 1' tako, Kristofe? Otiñi još jednom do njih, daću ti pet franaka. Reci im da se ne osjećam dobro, da bih želio da ih zagrlim, da ih vidim još jednom prije nego što umrem. Kaži im to, ali pazi da ih ne uplašiš mnogo. Kristof ode na Rastinjakov znak. — One će doći, nastavi starac. Poznajem ja njih. Ako umrem, silno ću ožalostiti onu sirotu Delfinu! A i Naziju. Neću da umrem da ih ne bih žalostio. Ako umrem, dobri moj Ežene, neću ih više viñati. Meni će biti veoma dosadno na onom svijetu. Otac je u paklu kad je bez djece, a ja se već spremam za to otkako su se one udale. Dok sam bio u Zisjen ulici, bio sam u raju. Recite mi, ako odem u raj, hoću li moći dolaziti na zemlju kao duh, da ih vidim? Slušao sam da tako govore. Je li to istina? Čini mi se kao da ih sad gledam u Zisjen ulici. Ujutru su mi dolazile i govorile: „Dobro jutro, tata!" Ja sam ih uzimao na krilo, zadirkivao ih, šalio se s njima. One su me nježno milovale. Doručko-vali smo svakog jutra zajedno, ručavali smo, jednom riječju, bio sam otac i radovao sam se svojoj djeci. Kad su bile u Zisjen ulici, nisu ni o čemu mislile, nisu ništa znale, i mnogo su me voljele. Bože moj! Zašto nisu ostale uvijek male? (Oh! Boli me, sijeva me u glavi.)
Ah! Oprostite, djeco moja! Strašno me boli; to moraju biti veliki bolovi, jer vi ste me naučile da se naviknem na bol. Bože moj! Da mi je samo da im držim ruke, ne bih osjećao nikakve bolove. Mislite li da će one doći? Kristof je tako glup! Trebalo je sam da odem. On će ih vidjeti. Ali vi ste juče bili na balu. Recite vi kako su izgledale? One nisu imale ni pojma o mojoj bolesti, je 1' tako? Inače, ne bi igrale, sirotice male! O, neću više da budem bolestan! Ja sam im još prijeko potreban. Njihova su imanja bila u opasnosti. A od kakvih samo muževa zavise! Izliječite me, izliječite me! (Oh! Ala me boli! Ah, ah, ah!) Vidite, treba da me izliječite jer njima treba novca, a ja znam gde ću ga zaraditi. Otići ću u Odesu da pravim rezance. Ja sam lisac, zaradiću milione. (Oh! Suviše me boli!) Gorio umuiknu za trenutak, kao da je htio da prikupi svu svoju snagu da bi podnio bol. — Da su one tu, ne bih se žalio, reče on. A zašto da se žalim?' Bolovi se malo smiriše, i to potraj a poduže. Kristof se vrati. Rastinjak, koji je mislio da čiča Gorio spava, pusti momka da mu glasno ispriča šta- je uradio. — Gospodine, reče on, prvo sam otišao kod gospoñe grofice, s kojom nisam mogao da govorim, jer je bila u velikom poslu sa svojim mužem. Kako sam ja navaljivao, pojavio se sam gospodin de Resto i rekao mi ovako: „Gospodin Gorio umire? Pa to je najpametnije što može da učini. Gospoña de Resto mora da ostane da posvršavamo neke važne poslove; doći će kad budemo gotovi." Taj gospodin bio je vrlo ljut. Kad sam htio da izañem, gospoña uñe u predsoblje kroz jedna vrata koja nisam primijetio i reče mi: „Kristofe, reci mom ocu da se raspravljam s mužem i da ne mogu doći; u pitanju je život ili smrt moje djece; ali čim sve bude okončano, doći ću." Sa gospoñom baronicom bilo je drukčije! Niti sam je vidio, niti sam razgovarao s njom. ,,A, rekla mi je sobarica, gospoña se vratila sa bala u pet i četvrt, i sad spava; izgrñiće me ako je probudim prije dvanaest sati. Kad bude zazvonila, ja ću joj ikazati da je njenom ocu gore. Uvijek ima vremena da joj se saopšti rñava vijest." Uzalud sam molio. Jest, hoćeš! Tražio sam da govorim sa baronom, ali on je bio izišao. — Ni jedna njegova kći neće doći! uzviknu Rastinjak. Pisaću i jednoj i drugoj. — Ni jedna, odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju posla, spavaju, neće doći. Znao sam ja to. Tek na samrti doznajemo šta su to djeca. A, prijatelju, nemojte se ženiti, nemojte imati djece! Vi njima dajete život, ona vas tjeraju u grob. Vi njih uvodite u svijet, ona vas tjeraju iz njega. Ne, one neće doći! Znam ja to već deset godina. Pomišljao sam na to ponekad, ali nisam smjeo da vjerujem. Dvije suze okvasiše njegova dva oka, ali ne potekoše. — A da sam bogat, da sam sačuvao svoje imanje, da im ga nisam dao, one bi bile tu, obasipale bi me svojim poljupcima, stanovao bih u nekoj lijepoj kući, imao bih lijepe sobe, sluge i vatre; one bi bile uplakane, sa svojim muževima, sa svojom djecom. Imao bih sve to. A ovako, ništa. Novac sve daje, čak i kćeri. O, gdje li je moj novac? Da sam imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale; ja bih njih slušao i gledao. A, drago moje dijete, moje jedino dijete, više volim što sam napušten i jadan! Kad bijednika vole, onda je on bar uverjen da ga vole. Ne, volio bih da sam bogat, onda bih njih vidio. Ali, ko zna? Obje imaju kameno srce. Ja sam ih suviše volio, zato one mene ne vole. Otac treba uvijek da bude bogat, da drži svoju djecu na uzdi kao podmukle konje. A ja sam klečao pred njima. Bijednice! Lijepo su krunisale svoje desetogodišnje ponašanje prema meni. Da znate kako su bile nježne i pažljive prema meni u prvo vrijeme poslije udaje! (O, strašno boli!) Dao sam i jednoj i drugoj skoro po osam sotina hiljada franaka, zato nisu
smjele da budu tako grube prema meni, a njihovi muževi još manje. Dočekivale su me sa: „Dobri moj oče, mili moj oče." Za mene je uvijek bilo postavljeno kod njih. Ruča-vao sam i s njihovim muževima koji su mi ukazivali poštovanje. Izgledalo je da imam još imanja. Zašto? Ništa nisam govorio o svojim poslovima, čovjek koji daje po osam stotina hiljada franaka svojim kćerima zaslužuje da ga paze. I bili su prema meni i nježni i pažljivi, ali to je bilo zbog mog novca. Ne valja svijet. Ja sam s tim načisto. Vodili su me kolima u pozorište, i uveče sam ostajao kod njih do mile volje. Zatim, govorile su da su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još sam ja oštrouman, sve sam zapazio. Sve je to bilo zbog mog novca i srce mi se kidalo. Vidio sam ja da hoće samo da mi zamažu oči; ali zlu nije bilo lijeka. Nisam se kod njih osjećao tako ugodno kao za našim stolom ovdje. Nisam umio da razgovaram s njima. A kad bi neko upitao tiho moje zetove: — Ko je onaj gospodin? — To je čiča parajlija, bogat je. — A, tako! odgovarali su i posmatrali me s poštovanjem koje se ukazuje novcu. Ali, ako sam im ponekad i smetao, ja sam skupo plaćao svoje mane! Uostalom, ko je savršen? (Glava mi se pretvorila u ranu!) Sad se borim sa samrtnim mukama, dragi gospodine Ežene. Ali to nije ništa u poreñenju sa bolom koji mi je pričinila Anastazija kad mi je prvi put pogledom stavila na znanje da sam rekao nekakvu glupost koja je ponižava: kad me je pogledala kao da mi je zabola nož u srce. Htio sam da saznam šta sam pogriješio, a saznao sam da sam suvišan na zemlji. Otišao sam sutradan Delfini da se utješim, ali, eto, i tamo sam napravio neku glupost i naljutio je. Bio sam kao lud. Čitavih osam dana nisam znao šta da radim. Nisam smio da im odem jer sam se bojao njihovih prijekora. I tako su me kćerke izbacile iz svojih domova. O, bože moj, kad znaš kakve sam muke i patnje podnosio; kad si izbrojao udarce noža koje sam dobio za ono vrijeme za koje sam ostario, promijenio se, šatro se, posijedjeo, zašto me sada mučiš? Dosta sam iskajao grijehe što sam suviše volio svoje kćeri. Dobro su se osvetile mojoj ljubavi, mučile su me kao krvnici. Ali eto, očevi su vrlo glupi! Ja sam ih mnogo volio i vratio im se kao kockar kartama. Moje su kćeri bile moj porok, moje ljubavnice, sve što sam imao. I jednoj i drugoj trebalo je ponešto, poneki nakit; to su mi saopštavale njihove sobarice, i ja sam davao da bi me lijepo primale! Ali su mi ipak održale nekoliko pri-dika o mom ponašanju u društvu. Ubrzo su počele da me se stide. Tako je to kad se lijepo vaspitavaju djeca. U mojim godinama, meñutim, ja nisam mogao ići u školu. (Užasno me boli, bože moj! Ljekara! Ljekara! Kad bi mi otvorio lubanju, manje bih patio.) Kćeri moje, kćeri moje, Anastazija, Delfina! Hoću da ih vidim. Pošaljite policiju po njih, dovedite ih silom! Pravda je na mojoj strani, i priroda, i zakon, sve. Ja protestujem. Domovina će propasti ako očeve budu prezirali. To je jasno. Društvo i svijet zavise od očinstva, sve će propasti ako djeca ne vole svog oca. O, da ih vidim, da ih čujem, svejedno šta će mi reći, samo da čujem njihov glas, naročito Delfinin, to će mi ublažiti bolove. Ali im recite, kad budu ovdje, da me ne gledaju onako hladno po svom običaju. A, dobri prijatelju, gospodine Ežene, vi ne znate šta to znači kad topli pogled odjednom postane leden. Od onog dana otkad me njihove oči nisu više obasjavale, ja znam samo za vječitu zimu; imao sam samo da patim, i patio sam! Živio sam da me ponižavaju i vrijeñaju. Ja ih silno volim i zato sam podnosio sve uvrede zbog ponekog jadnog i sramotnog zadovoljstva koje su mi prodavale. Zar otac potajno da viña svoje kćeri! Ja sam njima dao cio svoj život, a one neće danas da žrtvuju radi mene ni jedan sat. Žedan sam, gladan sam, srce mi čezne, one neće doći da mi olakšaju samrtne muke, jer ja osjećam da umirem. Ali zar one ne znaju šta znači gaziti po lesu svog oca! Ima boga na nebu, on će sam osvetiti nas očeve. O, one će doći! Hodite, ljubljene moje, hodite da poljubite posljednji put svog oca, on će se pomoliti bogu za vas, reći će mu da ste bile dobre kćeri, on će vas braniti. Na kraju krajeva, vi niste krive. One su nevine, prijatelju! Recite cijelom svijetu, neka ih niko ne osuñuje zbog mene. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeñaju. Ja sam to volio. To se nikoga ne tiče, ni na zemlji, ni na nebu. Bog bi bio nepravedan kad bi ih kaznio zbog mene. Ja nisam umio da podesim svoje ponašanje, učinio sam glupost kad sam se odrekao svojih prava. Ja bih se ponizio zbog njih! Šta ćete! I najbolju narav, i najbolju dušu pokvarila bi očinska
dobrota. Ja sam bijednik, ja sam pravedno kažnjen. Ja sam kriv što su mi kćerke raspuštene, ja sam ih razmazio. One sada traže zadovoljstva kao što su nekada tražile bombone. Ja sam im uvijek dozvoljavao da zadovolje svoje djevojačke prohtjeve. Kad im je bilo petnaest godina, imale su kola! Sve im je činjeno. Ja sam jedini krivac, ali krivac iz ljubavi. Njihov glas mi je otvarao srce. Čujem ih, dolaze. A, da, one će doći. Zakon nalaže da djeca prisustvuju očevoj smrti, a zakon je na mojoj strani. Neće biti skupo. Ja ću platiti kola. Pišite im da imam milion da im ostavim! Časna riječ. Otići ću u Odesu da pravim makarone. Znam kako se prave. Zaradiću milione. Niko na to nije mislio. A neće se kvariti prilikom prenosa kao žito ili brašno. E, e, na škrobu se mogu dobiti milioni! Nećete slagati, kažite im milioni, pa ako doñu makar iz gramzivosti, više volim da me varaju, vidjeću ih. Hoću moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! reče on i uspravi se u postelji, pokazujući Eženu glavu sa bijelom razbarušenom kosom koja je prijetila. — Umirite se, reče mu Ežen, dobri moj čiča Gorio, ja ću im pisati čim se Bjanšon vrati; otići ću po njih ako ne doñu. — Ako ne doñu? ponovi starac jecajući. Ali ja ću umrijeti, umrijeću od bijesa, od bijesa! Obuzima me bjesnilo! U ovom trenutku vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nisu me nikad ni voljele! To je jasno. Kad nisu došle, neće ni doći. Što duže budu oklijevale, teže će se odlučiti da mi prirede tu radost. Poznajem ja njih. One nikad nisu umjele da pogode kad sam žalostan, kad patim, kad mi nešto treba, pa neće ni sada pogoditi da umirem. One ne znaju ni koliko ih volim. Da, vidim ja to, toliko su navikle da im i dušu svoju dajem te ne cijene ono što činim za njih. Da su zaželjele da mi izvade oči, ja bih im rekao: „Izvadite ih!" Suviše sam glup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek da se držimo na cijeni. Osvetiće me njihova dijeca. U njihovom je interesu da doñu. Recite im da će i one ovako izdahnuti. One čine sva zločinstva u jednom jedinom. Idite i kažite im da će ubiti oca ako ne doñu. Ali one su izvršile dosta zločina i bez toga. Viknite im kao ja: „Ej, Nazi! Ej, Delfina! Doñite ocu koji je bio tako dobar prema vama, a .jada pati!" Ništa, niko. Zar da lipšem kao pseto? Eto, kako su me nagradile, napustile su me. To su bestidnice, zlikovci, ja ih prezirem i proklinjem; ustajaću i noću iz groba da ih ponovo prokunem, jer najzad, prijatelju, zar nisam u pravu? One se ponašaju ne može biti gore! Ali šta ja to govorim? Zar mi niste rekli da je Delfina tu? Ona je bolja. A vi, Ežene, vi ste moj sin! Volite je i budite joj otac. Ona druga je veoma nesrećna. A njihova imanja! A, bože moj! Ja izdišem, strašno me boli! Odsijecite mi glavu, ostavite mi samo srce. — Kristofe, idite i zovite Bjanšona, uzvilknu Ežen, uplašen starčevim jadikovanjem i jaucima, a meni dovedite kola. — Idem po vaše kćeri, dobri moj čiča Gorio, i do-vešću ih. — Silom, silom! Pozovite vojsku, policiju, sve, sve! reče on gledajući Ežena posljednjim pogledom u kom je još bilo svijesti. Kažite vladi, državnom tužiocu, da mi ih dovedu, ja to zahtijevam! — Pa vi ste ih prokleli. — Ko to kaže? odgovori starac preneražen. Vi znate da ih ja volim, da ih obožavam! Ozdraviću ako ih vidim... Idite, dobri moj susjede, drago moje dijete, idite, vi ste dobri; htio bih da vam zahvalim, ali nemam šta da vam dam osim blagoslova jednog samrtnika. A, htio bih da vidim bar Delfinu, da joj kažem da vam se ona oduži mjesto mene. Ako ona druga ne može, dovedite mi nju. Recite joj da je nećete više voljeti ako ne bude htjela da doñe. Ona vas toliko voli da će doći. Dajte mi da pijem, izgorje mi utroba! Metnite mi nešto na glavu. Osjećam da bi me spasla ruka mojih
kćeri... Bože moj. Ko će im povratiti imanja ako ja umrem? Zbog njih ću otići u Odesu da pravim rezance. — Popite ovo! reče Ežen podižući samrtnika, i prihvati ga lijevom rukom dok je u desnoj držao solju punu teja. — Vi sigurno volite svoje roditelje, reče starac stežući slabačkom rukom Eženovu ruku. Znate li vi da ću umrijeti, a neću vidjeti svoje kćeri? Bio sam uvijek žedan, a nikad nisam pio; eto kako sam živio posljednjih deset godina .. . Moji su zetovi ubili moje kćeri. Da, ja sam ostao bez kćeri poslije njihove udaje. Očevi, tražite od Skupštine da donese zakon o braku! Najzad, nemojte udavati kćeri ako ih volite. Zet je zlikovac koji sve iskvari kod jedne djevojke, sve ukalja. Neka se ukine brak! On nam otima kćeri, i mi umiremo daleko od njih. Donesite zakon o umiranju očeva. To je strašno. Osveta! To im moji zetovi ne daju da doñu. Ubijte ih! Smrt Restou, smrt Alzašaninu, oni su moje ubice! Smrt ili moje kćeri! A, svršeno je, umrijeću bez njih! One! Nazi, Fifina, ta hodite! Vaš tata odlazi... — Dobri moj čiča Gorio, stišajte se, budite mirni, ne uzrujavajte se, ne mislite. — Ne vidjeti ih, to su samrtne muke! — Vidjećete ih. — Zaista! uzviknu starac sav izgubljen. O, da ih vidim! Da ih vidim i da im čujem glas. Umrijeću srećan. Eto, ne tražim više da živim, nije mi se više ni živjelo, zlopatio sam se sve više. Ali samo da ih vidim, da dodirnem njihove haljine, ah, samo njihove haljine, to je malo, ali tek da osjetim nešto njihovo! Dajte mi njihovu kosu ... osu ... Pade ničice na uzglavlje kao da je maljem udaren. Ruke je pokretao po pokrivaču kao da je tražio kosu svojih kćeri. — Blagosiljam ih, reče on naprežući se, blagosiljam. Odjednom se skljoka. Baš tada uñe Bjanšon. — Sreo sam Kristofa, reče on, odmah će ti dovesti kola. Zatim pogleda bolesnika i podiže mu silom očne kapke. Dva studenta primjetiše da mu je jedno oko tamno i bez živosti. — Neće više doći k sebi, reče Bjanšon, ne vjerujem. Dohvati mu bilo, opipa ga i spusti ruku starcu na srce. — Na nesreću i puls i srce rade; ali s obzirom na stanje u kom se nalazi, bolje bi bilo da umre! — Tako je, reče Rastinjak. — Šta je tebi? Poblijedio si kao krpa. — Prijatelju, slušao sam jauke i jadikovanja. Ima boga! O, da, ima boga, stvorio je on neki bolji svijet, inače život na zemlji ne bi imao nikakvog smisla. Da sve ovo nije tako žalosno, ja bih se zaplakao, ali ovako sam oguglao. — Slušaj, trebaće nam vazdan koječega; gdje ćemo naći novca? Rastinjak izvadi svoj sat.
— Evo, založi ga odmah. Ne mislim da se zadržavam uz put, da ne izgubim ni jedan minut vremena, a moram i da sačekam Kristofa. Nemam ni pare, a trebaće da platim kočijašu kad se vratim. Rastinjak strča niza stepenice i ode gospoñi de Re-sto, u Helderovu ulicu. Uz put, njegova mašta, potresena strašnim prizorom koji se odigrao pred njim, još više razjari njegov gnjev. Kad je ušao u predsoblje i zatražio gospoñu de Resto, odgovoriše mu da ne prima nikoga. — Ali, reče on lakeju, poslao me je njen otac koji je na samrti. — Gospodine, nama je gospodin grof strogo naredio. — Ako je tu gospodin de Resto, recite mu u kakvom se stanju nalazi njegov tast i obavijestite ga da je potrebno da ovog časa govorim s njim. Ežen je dugo čekao. — Možda umire ovog trenutka, pomisli on. Lakej ga uvede u prvi salon gdje ga gospodin de Resto dočeka stojeći kraj kamina u kom nije bilo vatre i ne ponudi ga da sjedne. — Gospodine grofe, reče mu Rastinjak, gospodin vaš tast umire u ovom trenutku u jednom bijednom ćumezu, bez pare, bez drva; on je na izdisaju i želi da vidi svoje kćeri... — Gospodine, odgovori mu hladno grof de Resto, mogli ste zapaziti da ne marim mnogo gospodina Gorioa. On je iskvario gospoñu de Resto, unesrećio mene i narušio moj domaći mir. Meni je sasvim svejedno da li će on umrijeti ili živjeti. Eto, tako ja mislim o njemu. Svijet me može osuñivati, ja prezirem tuñe mišljenje. Sada imam važnijih poslova nego da vodim računa o tome šta će o meni misliti glupači i beznačajni ljudi. Što se tiče gospoñe de Resto, ona nije u stanju da iziñe. Uostalom, ja je ne puštam odavde. Recite njenom ocu da će doći da ga obiñe čim bude ispunila svoje dužnosti prema meni i mom djetetu. Ako voli svog oca, može biti slobodna poslije nekoliko trenutaka ... — Gospodine grofe, nije moje da sudim o vašem držanju, vi ste gospodar svoje žene; ali mislim da mogu računati na vaše poštenje? Obećajte mi samo da ćete joj reći da će njen otac još danas umrijeti i da ju je već prokleo što nije kraj njega! — Recite joj to vi sami, odgovori gospodin de Resto začuñen gnjevom koji se ispoljio u Eženovom glasu. Grof odvede Rastinjaka u salon u kom je grofica obično provodila vrijeme: bila je uplakana i zavaljena u naslonjaču kao žena koja želi da umre. On se sažali na nju. Prije no što se okrenula Rastinjaku, ona pogleda svog muža bojažljivim pogledom koji je pokazivao da je njena snaga sasvim malaksala uslijed duševnog i tjelesnog ugnjetavanja. Grof odmahnu glavom, te se ona oslobodi i poče govoriti. — Gospodine, sve sam čula. Recite mom ocu da bi mi oprostio kad bi znao u kakvom se položaju nalazim. Nisam se nadala ovom mučenju, ono prevazilazi moje moći, gospodine, ali ću ipak izdržati do kraja, reče ona svom mužu. Ja sam mati. Recite mom ocu da nema šta da mi zamjeri, iako izgleda da ima za to razloga, doviknu ona očajno studentu. Ežen pozdravi supruge, prozrevši u kakvom je opasnom stanju ova žena, i ode zaprepašćen. Držanje gospodina de Resto pokazalo mu je da je svako njegovo posredovanje uzaludno, i bilo mu je jasno da Anastazija nije više slobodna. On odjuri do gospoñe de Nisenžan i zateče je u postelji.
— Nije mi dobro, jadni moj prijatelju, reče mu ona. Nazebla sam kad sam se vraćala sa bala, bojim se da nemam zapaljenje pluća i sad očekujem ljekara ... — Da ste i na samrti, reče Ežen prekidajući je, trebalo bi da otpuzite do vašeg oca. On vas zove! Kad biste mogli čuti njegov najslabiji jauk, ozdravili biste. — Ežene, moj otac jamačno nije toliko bolestan koliko vi kažete; ali ja bih bila vrlo nesrećna ako bih se vama zamjerila, i poslušaću vas. Znam da bi on pre-svisno od žalosti kad bi moja bolest postala opasna po život usljed ovog izlaska. Dakle, doći ću odmah poslije ljekarskog pregleda. A gdje vam je sat, reče ona vide-ći da nema lanca. Ežen pocrvenje. — Ežene, Ežene, ako ste ga već prodali, izgubili... O, to bi bilo vrlo ružno. Student se nagnu nad postelju i prošaputa Delfini: — Želite li da znate? Onda čujte! Vaš otac nema za šta da kupi pokrov u koji će ga uviti večeras. Založio sam vaš sat, jer nisam imao ni pare. Delfina odmah skoči iz postelje, otrča do svog pisaćeg stola, uze iz njega kesu i pruži je Rastinjaku. Zatim zazvoni i povika: — Idem, idem, Ežene. Ostavite me da se obučem; ta bila bih pravo čudovište! Idite vi, ja ću stići prije vas! Tereza, zovnu ona svoju sobaricu, recite gospodinu de Nisenžanu da odmah doñe. Ežen, srećan što može javiti samrtniku da će mu jedna kći doći, stiže gotovo radostan u Ulicu Nev- Sent-Zenevjev. Zavuče ruku u kesu da odmah plati kočijašu. U kesi te mlade, tako bogate i tako otmjene žene, bilo je sedamdeset franaka. Kad se popeo gore, zatekao je Bjanšona kako pridržava čiča-Gorioa koga je operisao bolnički hirurg, u prisustvu ljekara. Pekli su mu leña lapisom. To je bio posljednji lijek za koji zna nauka, ali lijek bez pomoći. — Osjećate li štogod? zapita Ijekar. Čiča Gorio, spazivši studenta, odgovori: — One dolaze, je 1' te? — Može se još i izvući, reče hirurg, govori. — Jeste, odgovori Ežen, Delfina će sad doći. — Da, reče Bjanšon, govorio je o svojim kćerima, za kojima vapije kao čovjek nabijen na kolac za malo vode. — Stanite, reče Ijekar hirurgu, nema mu više pomoći, ne možemo ga spasti. Bjanšon i hirurg vratiše samrtnika u nečistu postelju. — Ipak, trebalo bi ga presvući, reče Ijekar. Iako nema nikakve nade, čovjek je. Ja ću opet navratiti Bjanšone, reče studentu. Ako bude jaukao, stavite mu opijuma na dijafragmu. Hirurg i Ijekar odoše. — Samo hrabro, Ežene, sinko moj! reče Bjanšon Rastinjaku kad su ostali sami. Treba mu obući bijelu košulju i promijeniti posteljno rublje. Reci Silviji da donese čaršave i da nam pomogne. Ežen siñe i zateče gospoñu Voker gdje postavlja sa Silvijom. Poslije prvih riječi koje joj je Rastinjak rekao, udovica mu priñe sa kiselo-slatkim izrazom na licu, kao plašljiva prodavačica koja ne bi htjela ni da izgubi svoj novac, ni da naljuti svog kupca.
— Dragi moj gospodine Ežene, odgovori ona, vi znate isto tako kao i ja da čiča Gorio nema više ni prebijene pare. Ako bih dala čaršave za čovjeka koji tek što nije izdahnuo, upropastili bi se, a jedan se i onako mora žrtvovati za pokrov. Vi mi već dugujete sto četrdeset i četiri franka, još neke sitnice, svijeću koju će vam dati Silvija, sve će to iznijeti bar dvije stotine franaka koje jedna sirota udovica, kao što sam ja, nije u stanju da izgubi. Budite pravedni, gospodine Ežene, ja sam inače dosta izgubila za ovih pet dana otkako se nesreća okomila na moju kuću. Dala bih deset talira da je taj starac otišao prije nekoliko dana, kao što ste govorili. To utiče na moje ukućane. Ja bih ga za bagatelu prenijela u bolnicu. Najzad, stavite se u moj položaj. Moj pansion prije svega, jer od njega živim. Ežen se brzo pope u sobu čiča-Gorioa. — Bjanšone, a novac od sata? — Tu je na stolu, ostalo mi je još trista šezdeset i nekoliko franaka. Od onoga što sam dobio isplatio sam sva naša dugovanja. Založnica je ispod novca. — Evo, gospoño, naplatite se, reče Rastinjak koji sletje niza stepenice. Gospodin Gorio neće još dugo ostati kod vas, a ja... — Da, izići će odavde, ali mrtav, jadnik, reče ona i izbroja dvije stotine franaka, i vesela i tužna. — Da svršimo, reče Rastinjak. — Silvija, donesite čaršave i idite gore da pomognete gospoñi. — Nećete zaboraviti Silviju, došanu gospoña Voker Eženu, već dvije noći ne spava. Čim Ežen okrenu leña. starica potrča kuvarici. — Uzmi prevrnute čaršave iz sobe broj sedam. I oni su dobri za mrtvaca, šapnu joj. Ežen se popeo uz nekoliko stepenica i nije čuo riječi stare gazdarice. — Hajde, reče mu Bjanšon, da mu obučemo košulju. Drži ga pravo. Ežen stade kod uzglavlja i podiže samrtnika kome Bjanšon skide košulju. Starac stavi ruku na grudi kao da je htio da nešto pritisne i poče jaukati žalosno i nerazgovjet.no, kao životinje kad izražavaju neki veliki bol. — O! o! reče Bjanšon, traži verižicu od kose i medaljon koji smo mu skinuli maločas, kad smo ga gorjeli lapisom. Siromah čovjek! treba mu to vratiti. Tu je na kaminu. Ežen uze verižicu ispletenu od plavo-pepeljaste kose. To je bez sumnje bila kosa gospoñe Gorio. Na jednoj strani medaljona bilo je ispisano: Anastazija, a na drugoj: Delfina. To je bila slika njegova srca koja mu je uvijek bila na srcu. Uvojci kose bili su bez sumnje odsječeni još u ranom djetinjstvu dviju djevojčica, jer su bili veoma meki. Kad medaljon dodirnu starčeve grudi, on duboko uzdahnu izražavajući neko jezivo zadovoljstvo. To je bio posljednji odjek njegove osjećajnosti koja kao da se povlačila u nepoznato središte iz kog potiču i kuda se vraćaju naše naklonosti. Njegovo zgrčeno lice dobi izraz neke bolećive radosti. Ova neobično osjećajna snaga koja je nadživjela misao silno je potresla oba studenta i oni proliše tople suze na samrtnika koji jeknu od silnog zadovoljstva. — Nazi! Fifina! reče on.
— Još je živ, reče Bjanšon. — Šta će mu život? upita Silvija. — Da pati, odgovori Rastinjak. Pošto je svom drugu dao znak da se ugleda na njega, Bjanšon kleknu i poduhvati bolesnika ispod koljena, a Rastinjak učini to isto s druge strane postelje i podvuče mu ruke ispod leña. Silvija je bila tu i čekala da izvuče čaršave kad podignu samrtnika i da ih zamijeni onima koje je donijela. Ciča Gorio, zacijelo prevaren onim suzama, prikupi svu svoju snagu, ispruži ruke i dodirnu sa obe strane postelje glave dva studenta, zgrabi ih silno za kosu i jedva izusti: — Ah! Anñeli moji! Sa ove dvije dirljive riječi odletje i njegova duša. — Jadnik! reče Silvija dirnuta ovim posljednjim uzvikom koji je izražavao jedno uzvišeno osjećanje koje je najgroznija i najnesmišljenija obmana ushitila posljednji put. Posljednji uzdah ovog oca morao je biti uzdah radosti. On je bio izraz cijelog njegovog života, jer se i tada prevario. Čiča-Gorioa ponovo pobožno položiše na postelju. Od tog trenutka na njegovom licu bolno se odražavala borba izmeñu života i smrti u tijelu koje nije više imalo svijesti o ljudskom zadovoljstvu ili bolu. Smrt je bila samo pitanje vremena. — Ostaće ovako nekoliko sati i niko neće primijetiti kad je umro; neće biti ni hropca. Mozak je potpuno zahvaćen. U tom trenutku, na stepenicama se začuše koraci zadihane žene. — Zakasnila je, reče Rastinjak. To nije bila Delfina, nego Tereza, njena sobarica. — Gospodine Ežene, reče ona, gospodin i gospoña ljuto su se zavadili zbog novca koji je jadna gospoña tražila za svog oca. Ona se onesvijestila, došao je ljekar, morao je da joj pusti krv, ona je vikala: „Moj otac umire, hoću da vidim tatu!" Žalosno je bilo slušati njen vrisak. — Dosta, Tereza. Sad je dockan i kad bi došla. Gospodin Gorio izgubio je svijest. — Jadni gospodin, tako je bolestan! reče Tereza. — Ja vam više nisam potrebna, moram da gledam ručak, sad je četiri i po sata, reče Silvija koja se, na vrh stepenica, zamalo ne sudari sa gospoñom de Resto. Grofica je izgledala ozbiljna i strašna. Ona pogleda samrtničku postelju, koju je slabo posvjetljavala jedna svijeća, i brižnu u plač kad spazi lice svog oca na kom su se pokazivali posljednji trzaji života. Bjanšon se skloni iz uviñavnosti. — Nisam pobjegla na vrjeme, reče grofica Rasti-njaku. U znak odobravanja, student klimnu glavom veoma tužno. Gospoña de Resto uze očevu ruku i poljubi je. — Oče, oprosti mi! Govorili ste da bi vas moj glas dozvao iz groba. Oživite onda za časak da blagoslovite vašu kćerku pokajnicu. Čujte me. To je strašno! Samo me vi možete blagosloviti na ovom svijetu. Svi me mrze, samo me vi volite. Omrznuće me i moja djeca. Povedite me sa sobom, ja ću vas voljeti i njegovati. Ne čuje više, ja sam luda. Ona pade na koljena i gledaše, kao izvan
sebe, ovaj bijedni leš. Moja je nesreća potpuna, reče ona gledajući Ežena. Gospodin de Traj je otišao i ostavio grdne dugove, a doznala sam i da me je varao. Muž mi nikad neće oprostiti, a sav moj imetak nalazi' se u njegovim rukama. Ničemu se više ne nadam. Avaj! Radi kog sam iznevjerila jedino biće (ona pokaza svog oca) koje me je obožavalo! Ja sam bestidnica, nisam umjela da ga cijenim, odbila sam ga od sebe i zadavala mu silne muke! — On je to znao, reče Rastinjak. U tom trenutku čiča Gorio otvori oči, ali to je bila posljedica grča. Taj pokret koji je dao nade grofici, bio je isto tako strašan kao i samrtnikovo oko. — Da li bi me čuo? uzviknu grofica. Ne, reče u sebi i sjede kraj njega. Pošto je gospoña Resto izjavila da želi da čuva svog oca, Ežen siñe da se malo založi. Ukućani su se već okupili. — Dakle, reče mu slikar, čini mi se da ćemo gore imati smrtoramu? — Šarle, reče mu Ežen, mislim da biste mogli da se šegačite s nečim manje žalosnim. — Zar se ovdje ne možemo više smijati? nastavi slikar. Sta mari kad Bjanšon kaže da je čiča izgubio svijest? — I tako će umrijeti kao što je i živio, reče činovnik muzeja. — Otac je umro! vrisnu grofica. Na taj strašni vrisak, Silvija, Rastinjak i Bjanšon odoše gore i zatekoše gospoñu de Resto onesviješćenu. Kad su je osvijestili, odniješe je u kola koja su je čekala. Ežen je predade Terezi i naredi joj da je vodi gospoñi de Nisenžan. — Svršeno je s njim, reče Bjanšon silazeći. — Izvolite, gospodo, reče gospoña Voker, ohladiće se čorba. Dva studenta sjedoše jedan do drugog. — Šta treba sad raditi? reče Ežen Bjanšonu. — Ja sam mu sklopio oči i lijepo ga namjestio. Kad opštinski ljekar utvrdi smrt koju ćemo prijaviti, uvi-ćemo ga u pokrov i sahraniti. Šta bi drugo? — Neće više mirisati hljeb ovako, reče neko za stolom, podražavajući starca. — Zaboga, gospodo, reče nastavnik, ostavite jednom tog čiča-Gorioa, dosta je bilo govora o njemu, evo cio sat kako se samo o njemu priča. Naš divni Pariz ima to preimućstvo što čovjek može u njemu da se rodi, da živi i da umre a da niko za to i ne zna. Koristimo se blagodetima civilizacije. Danas je umrlo njih šezdeset, hoćete li da oplakujemo sve pariške grobove? Ako je čiča Gorio odapeo, tim bolje po njega! Ako ga toliko volite, idite pa ga čuvajte, a nas ostavite da jedemo na miru. — Tako je, reče udovica, za njega je bolje što je umro! Čini mi se da je jadnik imao dosta nevolja u životu.
To je bio jedini posmrtni govor ovom biću koje je za Ežena oličavalo očinstvo. Petnaest ukućana počeše da razgovaraju kao obično. Kad su Ežen i Bjanšon prestali da jedu, zveket viljušaka i kašika, smijeh i razgovor, razni izgledi tih alapljivih i ravnodušnih lica, njihova bezbrižnost, sve ih to sledi od užasa. Oni iziñoše da potraže sveštenika koji će provesti noć kraj pokojnika i čitati molitve. Trebalo je da odaju starcu posljednju poštu sa ono malo para što su imali. Oko devet časova uveče položiše starca na odar, izmeñu dvije svijeće, u praznoj sobi, i jedan sveštenik doñe i sjede pored njega. Prije no što je legao, Rastinjak zapita sveštenika koliko će stati opijelo i sprovod, pa onda napisa nekoliko riječi baronu de Nisenžanu i grofu de Resto moleći ih da pošalju svoje ljude koji će izmiriti sve izdatke oko sahrane. On im posla Kristofa, zatim leže i zaspa mrtav umoran. Sutradan ujutru Bjanšon i Rastinjak morali su sami otići da prijave starčevu smrt koju Ijekar utvrdi oko podne. Dva sata poslije toga, pošto zetovi nisu poslali novac niti je ko došao u njihovo ime, Rastinjak je morao da plati svešteniku. Kako je Silvija tražila deset franaka da starca uvije i ušije u pokrov, Ežen i Bjanšon izračunaše da će s mukom moći da podmire sve troškove ako im pokojnikovi roñaci ne priteknu u pomoć. Medicinar primi na sebe da sam stavi leš u jedan bijedni mrtvački kovčeg koji je jevtino kupio u svojoj bolnici. — Da se osvetimo onim nevaljalcima, reče on Eženu. Idi zakupi jednu parcelu za pet godina na Perlašeskom groblju, i poruči opijelo i pogreb trećeg reda. Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli da ti vrate novac koji si dao, naredi da se ureze na grobu: „Ovdje počiva gospodin Gorio, otac grofice de Resto i baronice de Nisenžan, sahranjen o trošku dva studenta." Ežen je poslušao svog prijatelja tek pošto je uzaludno išao prvo gospodinu i gospoñi de Nisenžan a zatim gospodinu i gospoñi de Resto. Dopirao je samo do vrata. Vratari su imali stroga nareñenja. — Gospodin i gospoña, govorili su oni, ne primaju nikoga; njima je umro otac pa su u velikoj žalosti. Ežen je bio dovoljno upoznao pariški svijet te nije htio da navaljuje. On osjeti silan bol kad vidje da ne može doći do Delfine. „Prodajte neki nakit, napisa joj on kod vratara, da bi vaš otac bio pristojno ispraćen do njegove vječne kuće." On zapečati pismo i zamoli baronovog vratara da ga preda Terezi za njenu gospoñu; ali vratar ga pre-dade baronu de Nisenžanu koji ga baci u vatru. Pošto je sve pripremio, Ežen se, oko tri časa, vrati u grañanski pansion i zaplaka se kad pri ulazu spazi mrtvački kovčeg, jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u ovoj pustoj ulici. Jedna ružna škro-pionica, koju još niko ne bijaše dotakao, bila je zamo-čena u kalajisani bakarni sud, pun svete vodice. Čak ni na vratima nije bilo crne čoje. To je bila sirotinjska smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i roñaka. Bjanšon je morao da ostane u bolnici te pismom javi Rastinjaku šta je uradio u crkvi. Dostavio mu je da bi opijelo bilo preskupo, da moraju da se zadovolje jev-tinijom večernjom službom i da je poslao Kristofa s pisamcetom u pogrebno preduzeće. Baš kad je Rastinjak dovršavao čitanje Bjanšonovih žvrljotina, on spazi u rukama gospoñe Voker medaljon sa zlatnim ivicama u kom je bila kosa dviju kćeri. — Kako ste smjeli to da uzmete? reče joj on. — Pa valjda ne mislite s ovim da ga sahranite? odgovori Silvija. To je od zlata. — Nego šta! odgovori Ežen ljutito. Neka bar odnese sobom jedinu stvar koja može da zamijeni njegove kćeri.
Kad stigoše mrtvačka kola, Ežen naredi da se digne kovčeg, otkova poklopac i s pobožnošću spusti na starčeve grudi sliku iz doba kad su Delfina i Anastazija bile mlade, nevine i čiste, i kad nisu mudrovale, kako je starac rekao u samrtničkim mukama. Za kolima, koja su nosila jadnika u crkvu Sent-Etjen di Mon, koja je najbliža Ulici Nev-Sent-Zenevjev, išli su samo Rastinjak i Kristof, sa dva momka pogrebnog preduzeća. Kad su tamo stigli, uniješe kovčeg u nisku i mračnu kapelu. Ežen je uzalud tražio očima oko crkvice kćeri čiča Gorioa ili njihove muževe. On je bio sam sa Kristof om koji je mislio da treba da oda posljednju počast čovjeku koji mu je dao nekoliko dobrih napojnica. Čekajući dva sveštenika, pojca i crkvenjaka, Rastinjak stište ruku Kristof u, ali nije mogao da progovori ni jednu jedinu riječ. — Da, gospodine Ežene, reče Kristof, bio je to dobar i pošten čovjek, uvjek pažljiv u razgovoru, nikom nije naudio niti kome učinio zla. Sveštenik, pojac i crkvenjak doñoše i obaviše sve što se moglo za sedamdeset franaka u doba kad crkva nije toliko bogata da se besplatno moli bogu. Svešte-nici otpjevaše jedan psalm, Libera, de Projundis. Služba je trajala dvadeset minuta. Došla su samo jedna kola za jednog svešteniki pojca, i oni pristaše da prime Ežena i Kristofa. — Pošto nema pratnje, reče sveštenik, možemo ići brže, da ne bismo zadocnjeli, već je pet i po časova. Ali baš onda kad su smjestili kovčeg u mrtvačka kola, doñoše dvoja kola s grbovima grofa de Resto i barona de Nisenžan, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Per-Lašez. U šest sati spustiše tijelo čiča-Gorioa u raku oko koje su bile sluge njegovih kćeri koji se izgubiše sa sveštenikom čim je odslužena kratka molitva koju je platio student. Dva grobara baciše nekoliko lopata zemje da pokriju kovčeg, pa se onda uspraviše, i jedan zatraži napojnicu od Rastinja-ka. Ežen potraži u džepu ali ne nañe ništa i morao je da uzajmi franak od Kristofa. Poslije ovog dogañaja koji je sam po sebi neznatan, Ežena obuze silna tuga. Dan je bio na izmaku, neki vlažni sumrak dražio je živce. On se zagleda u grob i sahrani u njemu svoju posljednju suzu koju je izazvalo sveto uzbuñenje jednog čistog srca, suzu koja odleti na nebo čim pade na zemlju. On prekrsti ruke i zagleda se u oblake. Kristof ode kad ga vidje takvog. Rastinjak, ostavši sam, poñe nekoliko koraka ka uzvišici na groblju i spazi Pariz koji se iskrivudano proteže obalama Sene i koji je već počeo da se osvjetljava. Njegove se oči zaustaviše gotovo požudno na prostoru izmeñu Vandomskog stuba i Invalidskog doma, tamo gdje živi onaj otmjeni svijet u koji je htio da uñe. I on baci na tu šumnu košnicu pogled koji je, kako izgleda, unaprijed sisao med iz nje, i izusti ove znamenite riječi: ,,A sad je na nas dvoje red!" I, prvi korak njegova izazivanja kojima je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak kod gospoñe de Nisenžan. Šaše, septembra 1834.
